J.K. Rowling - 6. Harry Potter i Princ Miješane Krvi

J. K. Rowling

Harry Potter i Princ miješane krvi

J.

Biblioteka "Arboretum" Najljepši izdanci svjetske književnosti za mlade Izdanje nakladničke kuće "Algoritam"

HARRY POTTER I PRINC MIJEŠANE KRVI

J. K. Rovvling Harry Potter i Princ miješane krvi Naslov izvornika Harry Potter and the Half-Blood Prince Copyright © 2005 J. K. Rovvling Ali rights reserved HARRY POTTER, characters, names and related indicia are trademarks of and © Warner Bros. Entertainment Inc. (sO5) Prevela s engleskoga Dubravka Petrović Ilustracija Mary GrandPre Urednik Neven Antičević

Lektura Marija Špiranović Z a t

isak pripremila Dana Friischutz

j. ic nowi ljeto. Hladna sumaglica izmjenjivala se sa slabim, ali jasnim suncem. Tijekom jednoga takvog vedrog razdoblja, kad je sunce bilo vidljivo gotovo točno iznad njih, u odjeljak su napokon ušli Ron i Hermiona. "Kad će već jednom doći ona kolica, krepavam od gladi", čeznutljivo je rekao Ron kad se zavalio u sjedalo pokraj Harryja, trljajući

115

116

/. K. Rowling

Harry Potter i Princ miješane krvi

se po trbuhu. "Bok, Neville, bok, Luna. Znaš što?" nastavio je, okrećući se Harrvju. "Malfov ne obavlja dužnost prefekta. Samo sjedi u odjeljku s ostalim Slvtherinima, vidjeli smo ga u prolazu." Harry se zainteresirano uspravio u sjedalu. Malfov obično nije propuštao priliku da se razmeće ovlastima prefekta, koje je s velikim žarom zlorabio cijelu prošlu godinu. "Što je učinio kad vas je vidio?" "Isto što i uvijek", ravnodušno odvrati Ron, pokazujući prostačku kretnju rukom. "Ali to mu uopće ne sliči, zar ne? Dobro... ovo sliči..." ponovio je prostačku kretnju, "ali kako to da ne maltretira prvašiće?" "Ne znam", reče Harry, kojem je u glavi sve frcalo od novih ideja. Zar to nije dokazivalo da Malfov ima važnijih poslova od maltretiranja mlađih učenika? * "Možda mu je inkvizitorski odred bio draži", napomene Hermio-na. "Možda su mu dužnosti prefekta sad malo prepitome." "Ne bih rekao," odvrati Harry, "mislim da on..." Nije stigao objasniti svoju teoriju jer su se vrata opet otvorila i u odjeljak je ušla zadihana djevojčica s treće godine. "Moram ovo predati Nevilleu Longbottomu i Harrvju P-Potteru", zamucala je kad joj se pogled susreo s Harrvjevim. Pocrvenjevši do korijena kose, predala im je dva svitka pergamenta povezana ljubičastom vrpcom. Zbunjeni Harry i Neville prihvatili su svoje pergamente, a djevojčica je posrćući napustila odjeljak. "Što je to?" upita Ron dok je Harry odmotavao svoj svitak. "Pozivnica", reče Harry.

"Ali što ću mu ja?" upita Neville nervozno, kao da strahuje od kazne. "Nemam pojma", reče Harry, što nije bilo sasvim istinito, iako još nije imao dokaz da mu je slutnja točna. "Čuj," dodao je jer mu je sinula nova ideja, "idemo pod plaštem nevidljivosti da usput bacimo pogled na Malfoya i vidimo što radi." Ideja se pokazala neizvedivom: bilo je nemoguće hodati pod plaštem nevidljivosti jer su hodnici bili puni učenika koji su čekali kolica sa slasticama. Harry ga je teška srca spremio natrag u torbu, jer bi radije hodao u njemu već i zato da izbjegne zurenje, koje je sad bilo još intenzivnije nego kad je prvi put prošao kroz vlak. Mnogi su čak istrčavali iz odjeljaka da ga pobliže pogledaju. Jedina iznimka bila je Cho Chang, koja je pobjegla u svoj odjeljak čim se Harry pojavio na vidiku. Kad je prošao pokraj njezina prozora, vidio je da se odlučno udubila u razgovor s prijateljicom Mariettom, na čijem se licu, unatoč debelom sloju tekućeg pudera, nazirala neobična formacija bubuljica. Podrugljivo se smješkajući, Harry je produžio dalje. Čim su došli do odjeljka C, shvatili su da Slughorn nije pozvao samo njih, iako je iz oduševljenog Slughornova dočeka bilo očito da se Harrvjevu dolasku najviše radovao. "Harry, mladiću moj!" reče Slughorn. Skočio je na noge čim ga je ugledao, pa se činilo da je njegov ogromni, baršunom pokriveni trbuh ispunio sav preostali prostor u odjeljku. Sjajna ćelava glava i krupni srebrnasti brkovi presijavali su se na sunčevu svjetlu, baš kao i zlatna puceta na njegovu prsluku. "Baš mi je drago što vas vidim! A vi ste sigurno gospodin Longbottom!" Neville je kimnuo, djelujući prestrašeno. Kad im je Slughorn dao znak, sjeli su sučelice jedan drugome na jedina dva slobodna mjesta, odmah do vrata. Harry je prepoznao Slytherina s njihove godine, visokog tamnoputog mladića istaknutih jagodica i duguljastih, kosih očiju. Došla su i dva mladića sa sedme godine koje Harry nije poznavao, a stisnuta u kutu pokraj Slughorna sjedila je Ginny, koja je izgledala kao da joj nije baš najjasnije što ona tu radi. "Dobro, poznajete li sve prisutne?" upita Slughorn Harryja i Nevillea. "Naravno, Blaise Zabini je na godini s vama..."

Harry, bilo bi mi iznimno drago kad biste mi se mogli pridružiti na ručku u odjeljku C. Spoštovanjem, profesor H.E.F. Slughorn

"Tko je profesor Slughorn?" upita Neville, zbunjeno gledajući svoju pozivnicu. "Novi učitelj", odvrati Harry. "Pa, pretpostavljam da moramo otići, zar ne?"

117

118

/. K. Rowling

Harry Potter i Princ miješane krvi

Zabini nije ničim pokazao da ih prepoznaje ili pozdravlja, kao ni Harry i Neville. Učenici iz Grvffindora i Slvtherina prezirali su se iz principa. "Ovo je Cormac McLaggen, možda ste se već sretali...? Ne?" McLaggen, krupan mladić čekinjaste kose podigao je ruku, a Harry i Neville su mu kimnuli. "... a ovo je Marcus Belby, ne znam jeste li...?" Belby, mršav i nervozna izgleda, usiljeno im se nasmiješio. "... a ova šarmantna mlada dama kaže da vas poznaje!" završi Slughorn. Ginny se nakreveljila Harryju i Nevilleu iza Slughornovih leđa. "Dakle, ovo me stvarno veseli", srdačno nastavi Slughorn. "Sad vas imam priliku sve malo bolje upoznati. Molim vas, uzmite salvete. Donio sam svoj ručak - koliko se sjećam, kolica su obično puna slatkiša, a siroti starac poput mene nema više probavu za takve stvari... Belby, bistedi kušali malo fazana?" Belby se trgnuo i prihvatio nešto što je izgledalo kao polovica hladnog fazana. "Baš sam govorio mladom Marcusu da sam imao sreću podučavati njegova strica Damokla", reče Slughorn Harryju i Nevilleu dok je svima nudio košaricu s pecivima. "Izvanredan čarobnjak, izvanredan, doista je zaslužio Merlinov velered. Marcuse, viđate li često svog strica?"

on i moj tata nisu baš u najboljim odnosima, tako da ne znam puno o..." Glas mu je utihnuo jer mu je Slughorn uputio hladan osmijeh i okrenuo se McLaggenu. "Ali, Cormac, znam da vi", nastavi Slughorn, "često viđate svog ujaka Tiberiusa, jer on ima krasnu sliku na kojoj vas dvojica lovite zlorepe u, gdje ono, Norfolku?" "Joj da, to je bilo zabavno", odvrati McLaggen. "Išli smo s Bertijem Higgsom i Rufusom Scrimgeourom - naravno, to je bilo prije nego što je postao ministar magije..." "Ah, poznajete i Bertieja i Rufusa?" široko se osmjehne Slughorn, nudeći im mali pladanj s pitama; Belbyja je nekako zaobišao. "Recite mi dakle..." Harrvjeve sumnje bile su potvrđene. Svi su dobili pozivnice zbog veze s nekom poznatom ili utjecajnom osobom - svi osim Ginny. Ispostavilo se da Zabini, čije je saslušanje uslijedilo nakon McLaggenova, ima majku koju je proslavila njezina ljepota (ako je Harry dobro shvatio, udavala se sedam puta, s time što joj je svaki suprug umro u tajanstvenim okolnostima, ostavljajući za sobom gomile zlata). Zatim je došao red na Nevillea: bilo je to vrlo neugodnih deset minuta jer je Nevilleove roditelje, poznate aurore, Bellatrix Lestrange s još dvojicom smrtonoša mučila dok nisu izgubili razum. Harry je na kraju Nevilleova intervjua imao dojam da je Slughorn odlučio odgoditi odluku o Nevilleu dok ne vidi je li naslijedio bar dio darovitosti svojih roditelja. "A sad", reče Slughorn, premještajući svoju masu u sjedalu s držanjem voditelja koji najavljuje zvijezdu večeri. "Harry Potter! Odakle da počnem? Imam osjećaj da sam pri našem susretu ovog ljeta jedva zagrebao po površini!" Na trenutak je proučavao Harryja kao da gleda u osobito velik i sočan komad fazana, a onda je rekao: "'Izabrani', tako vas sad zovu!" Harry nije ništa rekao. Belby, McLaggen i Zabini zurili su u njega. "Naravno," nastavi Slughorn, pomno motreći Harryja, "glasine kolaju već godinama... sjećam se kad su... no... poslije one strašne

Na svoju nesreću, Belby je upravo odgrizao velik zalogaj fazana. U žurbi da odgovori Slughornu, prebrzo ga je progutao i počeo se gušiti. "Anapneo", mirno je rekao Slughorn, uperivši štapić u Belbyja kojem se dušnik smjesta pročistio. "Ne... ne viđam ga često, ne", protisnuo je Belby sa suzama u očima. "Pa da, naravno, sigurno je jako zaposlen", reče Slughorn, upitno gledajući u Belbyja. "Teško da bi izmislio napitak protiv vučje demencije da nije naporno radio!" "Valjda..." reče Belby, koji se očito nije usuđivao ponovo zagristi u fazana dok ne bude siguran da je Slughorn završio s njim. "Ovaj...

119

120

/. K. Rowling

Harry Potter i Princ miješane krvi

noći... Lily... James... a vi ste preživjeli... pričalo se da sigurno imate moći koje nadilaze granice normalnog ..." Zabini se lagano nakašljao, očito zato da pokaže da mu je smiješna i sama pomisao na to. Iza Slughorna je odjeknuo ljutiti glas. "Aha, Zabini, a ti si tako nadaren... za poziranje..." "No, no!" bezbrižno se nasmije Slughorn, okrećući glavu da pogleda Ginny, koja se pomolila iza Slughornove trbušine da pogledom prostrijeli Zabinija. "Pripazite se, Blaise! Kad sam prolazio kroz njezin vagon, vidio sam da ova mlada dama izvodi doista krasan urok bala šišmišica! Ja je ne bih izazivao!" Zabinijevo lice nije pokazivalo ništa osim prezira. "No u svakom slučaju", reče Slughorn, opet se obraćajući Harrvju. "Toliko glasina ovog ljeta. Naravno, čovjek ne zna kome bi povjerovao, Proroku se znaju potkrasti i netočnosti, nije on bezgrešan - no kad se uzme u obzir broj očevidaca, čini se da nema mnogo sumnje da se u Ministarstvu dogodio ozbiljan incident i da ste vi u njemu bili središnja figura!" Harry, koji stvarno nije vidio kako bi se iz ovoga izvukao bez bezočnog laganja, samo je šutke kimnuo. Slughorn mu se oduševljeno nasmiješio. "Kako ste vi skromni, nije ni čudo što vas Dumbledore tako voli - znači, bili ste tamo? Ali ostali članci - dakako, mnogo je u tome senzacionalizma, čovjek ne zna u što bi povjerovao - evo na primjer, to legendarno proročanstvo..." "Nitko od nas nije čuo nikakvo proročanstvo", reče Neville, porumenjevši. "Tako je", u pomoć je priskočila i Ginny. "Neville i ja smo također bili tamo i sve te budalaštine o 'Izabranom' su tipične Prorokove izmišljotine." "Oboje ste bili tamo, ma nemojte?" ljubopitljivo će Slughorn, pogledavajući malo Ginny, malo Nevillea. Oni su, unatoč njegovu ohrabrujućem osmijehu, šutjeli kao zaliveni. "Da... dobro... činjenica je, naravno, da Prorok često preuveličava..." nastavi Slughorn pomalo razočarano. "Sjećam se da mi je draga Gwenog jednom rekla - mislim, naravno, na Gwenog Jones, kapetanicu Harpija iz Holyheada..."

Nastavio se prisjećati, razvezavši dugu i zamornu priču, no Harry je unatoč tome imao osjećaj da Slughorn još nije završio s njim te da ga Neville i Ginny nisu uspjeli razuvjeriti. Poslijepodne se otegnulo unedogled, začinjeno brojnim anegdotama o istaknutim čarobnjacima koji su nekoć bili Slughornovi učenici i ponosni članovi Slugova kluba, kako je Slughorn nazvao njihovo društvo u Hogwartsu. Harry je jedva čekao da ode, ali nije vidio nikakvog načina da to pristojno izvede. Kad je vlak naposljetku napustio još jedan dugi predio sumaglice, vani su ugledali crveni zalazak sunca. Slughorn se ogledao oko sebe, zatreptavši u sumraku. "Pobogu, pa već pada noć! Nisam ni primijetio da su upalili svjetiljke! Krenite, vrijeme vam je da se presvučete u pelerine. McLaggen, obavezno dođite po onu knjigu o zlorepima. Harry, Blaise... navratite kad god ste u blizini. Isto vrijedi i za vas, gospođice", razdragano je rekao Ginny. "No, idite, idite!" Zabini se progurao pokraj Harryja kako bi prvi izašao na sumračni hodnik i usput ga ošinuo otrovnim pogledom, na što je Harry uzvratio s kamatama. Zajedno s Ginny i Nevilleom zaputio se u istom smjeru kao i Zabini. "Hvala bogu da je gotovo", promrmlja Neville. "Čudan tip, zar ne?" "Da, moglo bi se tako reći", odvrati Harry, ne skidajući pogled sa Zabinija. "Kako si se ti tu našla, Ginny?" "Vidio je da bacam urok na Zachariasa Smitha," objasni Ginny, "sjećaš se onog idiota iz Hufflepuffa koji je bio u DA? Stalno me zapitkivao što se dogodilo u Ministarstvu i na kraju mi je tako digao tlak da sam ga urekla - kad se pojavio Slughorn, mislila sam da će me kazniti, ali njemu se samo svidjelo kako sam izvela urok pa me pozvao na ručak! Luđak." "Bolje i to nego da te pozvao samo zato što imaš slavnu mamu", reče Harry, namrgođeno zureći u Zabinijev zatiljak, "ili zato što ti je stric..." Zapeo je usred rečenice. Sinula mu je nova ideja, lakomislena, ali potencijalno genijalna ideja... još minutu i Zabini će ući u odjeljak Slytherina sa šeste godine, gdje će sjediti i Malfoy, misleći da ga slušaju samo ostali Slytherini... što bi sve tamo mogao čuti ili vidjeti kad bi se uspio neprimijećeno uvući iza Zabinija? Istina, putovanje se bližilo kraju - sudeći po divljini koja se nazirala s druge strane

121

122

/. K. Rovvling

Harry Potter i Princ miješane krvi

prozora, od postaje u Hogsmeadeu dijelilo ih je manje od pola sata - ali budući da nitko drugi nije bio spreman ozbiljno shvatiti Harryjeve sumnje, nije mu preostalo ništa osim da ih sam dokaže. "Vidimo se kasnije", reče Harry prigušenim glasom. Izvadio je plašt nevidljivosti i pokrio se njime. "Ali kamo ti...?" upita Neville. "Poslije!" šapne Harry. Potrčao je za Zabinijem što je tiše mogao, iako je vlak tako glasno klepetao da je oprez bio nepotreban. Hodnici su gotovo sasvim opustjeli. Gotovo svi učenici već su se vratili u svoje vagone da se presvuku u školske pelerine i spakiraju stvari. Iako je hodao tik iza Zabinija, Harry se nije stigao ušuljati iza njega kad je on otvorio vrata. Već ih je počeo zatvarati pa je Harry podmetnuo nogu u razmak. "Zašto zapinju?" ljutito reče Zabini, opetovano udarajući vratima Harrvjevu nogu.

"Samo se pokušavao ulizivati ljudima s debelim vezama", odvrati Zabini, koji je još namrgođeno gledao Goylea. "Nije ih puno pronašao." Ne bi se reklo da je taj odgovor pretjerano usrećio Malfoya. "Koga je još pozvao?" upita on. "McLaggena iz Gryffindora", reče Zabini. "Pa da, njegov ujak je glavešina u Ministarstvu", reče Malfoy. "... nekog Belbvja, iz Ravenclawa..." "Ne valjda njega, on je kreten!" reče Pansy. "... Longbottoma, Pottera i onu malu Weasley", završi Zabini. Malfoy se naglo uspravio, gurajući Pansynu ruku od sebe. "Pozvao je Longbottoma?" "Pa, rekao bih da jest, s obzirom na to daje Longbottom došao", ravnodušno odvrati Zabini. "Ma čime je Longbottom mogao privući Slughorna?" Zabini slegne ramenima. "Potter, savršeni Potter, očito je htio baciti pogled na Izabranoga," podsmješljivo će Malfoy, "ali Weasleyjica! Po čemu je ona posebna?" "Mnogi dečki se pale na nju", reče Pansy, motreći Malfoya krajičkom oka da vidi kako će reagirati. "Blaise, čak i ti misliš da je zgodna, a svi znamo kako si izbirljiv!" "Ne bih takvoga prljavog malog izroda kao nju taknuo daje najljepša na svijetu", hladno odvrati Zabini. Pansy je očito bila zadovoljna odgovorom. Malfoy je opet stavio glavu u njezino krilo, dopuštajući joj da mu nastavi gladiti kosu. "Pa, mislim daje Slughornov ukus patetičan. Možda je posenilio. Šteta, moj tata je uvijek govorio da je u svoje vrijeme bio dobar čarobnjak. Moj mu je tata bio omiljeni učenik. Slughorn vjerojatno nije čuo da sam i ja u vlaku, jer bi inače..." "Ne bih se nadao pozivnici", prekine ga Zabini. "Pitao me za Nottova oca čim sam došao. Izgleda da su svojevremeno bili prijatelji, ali kad je čuo da ga je Ministarstvo uhitilo, nije bio nimalo sretan, a Nott nije dobio pozivnicu, zar ne? Mislim da Slughorn nije zainteresiran za smrtonoše."

Harry je zgrabio vrata i žestoko ih gurnuo u stranu. Zabini, koji je još držao kvaku, srušio se u krilo Gregoryja Goylea, a Harry je nastalu pomutnju iskoristio da uleti u odjeljak, skoči na Zabinijevo još uvijek prazno mjesto i popne se na policu za prtljagu. Imao je sreće što su svi gledali kako Goyle i Zabini sikću jedan na drugoga, jer je bio siguran da su mu stopala i gležnjevi bili otkriveni kad se plašt uzlepršao. Štoviše, u jednom mu se groznom trenutku čak učinilo da Malfovev pogled prati njegovu tenisicu dok ju je brzo povlačio uvis, no sljedeće sekunde Goyle je zalupio vratima i gurnuo Zabinija iz krila. Zabini se srušio u svoje sjedalo izgledajući znatno razbarušenije nego prije, Vincent Crabbe se opet udubio u svoj strip, a Malfoy je, smijuljeći se, legao preko dva slobodna sjedala i stavio glavu u krilo Pansy Parkinson. Harry se sklupčao u neudoban položaj pod plaštem da ostane sasvim skriven, gledajući kako Pansy gladi sjajnu plavu kosu s Malfoveva čela. Zadovoljno se smješkala, kao da radi nešto na čemu bi joj svatko pozavidio. Zanjihane svjetiljke na stropu vagona jasno su osvjetljavale scenu pred njim; Harry, koji se nalazio točno iznad Crabbea, mogao je pročitati svaku riječ u njegovu stripu. "Pa, Zabini," progovori Malfov, "stoje Slughorn htio?"

123

124

/. K. Rowling

Harry Potter i Princ miješane krvi

Malfov je izgledao ljutito, ali ipak se uspio nasmijati, iako izrazito neveselim smijehom. "Kao da je važno za koga je on zainteresiran. Kad se sve zbroji, tko je on uopće? Samo nekakav glupi učitelj." Teatralno je zijevnuo. "Mislim, uzme li se u obzir da se sljedeće godine možda uopće neću vratiti u Hogwarts, zašto bih se zamarao time što o meni misli nekakav ishlapjeli debeljko?" "Kako to misliš, sljedeće godine se možda nećeš vratiti u Hogwarts?" indignirano upita Pansy, koja ga je odmah prestala timariti. "Pa, nikad se ne zna", odvrati Malfov uz gotovo neprimjetno smijuljenje. "Možda u međuvremenu... hm... uznapredujem do većih i važnijih stvari." Zguren pod plaštem na polici za prtljagu, Harry je osjetio da mu je srce brže zakucalo. Što će Ron i Hermiona reći kad to čuju? Crabbe i Goyle zaprepašteno su zurili u Malfova; ovo im je očito bio prvi glas o planovima za napredovanje do većih i važnijih stvari. Čak je i Zabinijeve ohole crte lica na trenutak narušio izraz znatiželje. Pansy je opet počela polako gladiti Malfovevu kosu, iako je izgledala zabezeknuto. "Ne misliš valjda na... Njega?" Malfoy slegne ramenima. "Mama želi da završim školovanje, ali ja ne vjerujem da je to trenutno osobito važno. Mislim, razmislite malo... kad Gospodar tame preuzme vlast, hoće li ga zanimati koliko je ČAS-ova ili OČI-ju netko položio? Naravno da neće... najvažnije će biti koliko mu je tko pomogao, koliko mu je odanosti pokazao." "A ti misliš da ćeš mu ti nekako moći pomoći?" prezirno upita Zabini. "Sa šesnaest godina i bez svih potrebnih kvalifikacija?" "Nisam li to upravo rekao? Možda njega ne zanima jesam li stekao sve kvalifikacije. Možda želi da za njega obavim nešto za što kvalifikacije nisu potrebne", tiho odvrati Malfoy. Crabbe i Goyle sjedili su razjapivši usta kao vodorige. Pansy je zurila u Malfoya kao da nikad u životu nije vidjela divniji prizor. "Eno Hogwartsa", reče Malfov, pokazujući prstom kroz zatamnjeni prozor, očito uživajući u dojmu koji je ostavio. "Moramo se presvući."

Harry se tako zapiljio u Malfoya da nije primijetio da Goyle poseže za svojim kovčegom. Kad ga je potegnuo nadolje, Harry je dobio snažan udarac u glavu. Izletio mu je bolan uzdah, a Malfoy je pogledao policu za prtljagu, mršteći se. Harry se nije bojao Malfoya, no to nije značilo da je žudio za time da ga pod plaštem nevidljivosti uhvati grupa neprijateljski raspoloženih Slytherina. Dok su ga oči pekle, a glava pucala od bolova, izvukao je štapić, pazeći da ne pomakne plašt. Čekao je suspregnuta daha. Na njegovo olakšanje, Malfoy je očito zaključio da su ga uši prevarile. Presvukao se, kao i ostali, u pelerinu, zaključao kovčeg i, kad je vlak trzavo usporio, zakopčao ovratnik svoga novog plašta. Harry je vidio da se hodnici polako pune učenicima i ponadao se da će se Hermiona i Ron sjetiti ponijeti na peron i njegove stvari. Bilo je očito da se on neće moći izvući iz odjeljka dok se sasvim ne isprazni. Nakon još jednog trzaja, vlak se napokon zaustavio. Goyle je otvorio vrata i počeo se probijati kroz mnoštvo učenika druge godine, grubo ih gurajući u stranu. Crabbe i Zabini krenuli su za njim. "Samo ti idi", reče Malfoy Pansy, koja gaje čekala ispružene ruke, valjda u nadi da će joj on pružiti svoju. "Moram nešto provjeriti." Pansy je otišla. Harry i Malfoy sad su bili sami u odjeljku. Mimo njih su prolazili ostali učenici i silazili na peron. Malfoy je prišao vratima odjeljka i spustio rolete da se zakloni od pogleda s hodnika. Potom se nagnuo nad svoj kovčeg i opet ga otključao. Harry je s rastućim uzbuđenjem provirio preko ruba police. Što je to Malfoy htio sakriti od Pansy? Hoće li možda ugledati onaj tajanstveni pokvareni predmet čiji je popravak tako važan? "Petrificus totalus!" Malfoy je bez upozorenja uperio štapić u Harrvja i smjesta ga paralizirao. Harry se kao u usporenom filmu srušio s police za prtljagu i uz ubitačno bolan udar od kojeg se zatresao pod, pao pred Malfoveve noge. Plašt nevidljivosti zapeo je ispod njega, razotkrivajući mu cijelo tijelo, nogu apsurdno zgrčenih u klečeći položaj. Bio je posve nepokretan; mogao je samo zuriti u Malfoya, koji se nasmiješio od uha do uha. "To sam i mislio", reče on oduševljeno. "Čuo sam kad te udario Govleov kovčeg. A prije mi se učinilo da je u zraku bljesnulo nešto bijelo nakon što se Zabini vratio..." Pogled mu se na trenutak zau-

125

126

GLAVA OSMA

/. K. Rowling

stavio na Harrvjevim tenisicama. "Ti si zaglavio vrata kad je Zabini ušao, zar ne?" Malo je proučavao Harrvja. "Nisi čuo ništa važno, Potteru. Ali kad si već tu..." Divljački je nagazio nogom na Harrvjevo lice. Harry je osjetio da mu pucaju kosti u nosu. Krv je šiknula na sve strane. "To ti je od mog oca. Da vidimo..." Malfov je izvukao plašt ispod Harrvjeva nepokretnog tijela i pokrio ga njime. "Sumnjam da će te pronaći prije nego što se vlak vrati u London", reče on tiho. "Vidimo se, Potteru... a možda i ne." Pazeći da mu prije toga dobro nagazi na prste, Malfov je napustio odjeljak.

Snapeov trijumf

L

Harry se nije mogao ni pomaknuti. Ležao je pod plaštem nevidljivosti, osjećajući kako mu vruća krv oblijeva lice. Osluškivao je glasove i korake na hodniku s druge strane vrata. Prvo što mu je palo na pamet bilo je da netko valjda mora provjeriti odjeljke prije polaska vlaka, ali tu je misao odmah sustigla poražavajuća spoznaja da puki pogled u odjeljak ne bi značio ništa, jer je Harry bio ne samo nevidljiv nego i nijem. Jedino čemu se mogao nadati bilo je da će netko ući u odjeljak i spotaknuti se o njega. Nikad nije Malfoya mrzio više nego u tom trenutku, ležeći na leđima poput glupo prevrnute kornjače koja s užasom osjeća kako joj u usta kaplje vlastita krv. Stvarno se doveo u idiotsku situaciju... sad su već zamirali i zadnji koraci u vlaku. Svi su sišli na mračni peron; čuo je struganje kovčega po podu i šum mnogih glasova. Ron i Hermiona mislit će da je iz vlaka otišao bez njih. Dok oni stignu u Hogwarts, zauzmu mjesta u Velikoj dvorani, nekoliko puta pogledaju oko gryffindorskog stola i shvate da ga nema, on će nesumnjivo već biti na pola puta do Londona. Pokušao je dati nekakav glas od sebe, zastenjati ako već ništa drugo, ali sve je bilo uzalud. Sjetio se da neki čarobnjaci, Dumbledore na primjer, mogu izvoditi čarolije bez izgovaranja inkantacije, pa je pokušao prizvati štapić koji mu je ispao, neprestano ponavljajući "Accio štapić!" u glavi. Nije bilo rezultata. Činilo mu se da čuje šuštanje krošnji oko jezera i udaljeno hukanje sove, ali nije bilo nikakvih zvukova koji bi ukazivali na potragu za njim ili (zgranuo se što je uopće pomislio na to) uspaničenih glasova koji se pitaju gdje je nestao Harry Potter. Kad je zamislio kako se prema školi klimata konvoj kočija s upregnutim testralima i

128

/. K. Rowling

Harry Potter i Princ miješane krvi

kako iz jedne od njih dopire Malfovev prigušeni smijeh dok ostalim Slvtherinima prepričava kako je sredio Harrvja, osjetio je da ga preplavljuje očaj. Vlak se trznuo, prevrnuvši Harrvja na bok. Sad je umjesto u strop zurio u prašnjavo podnožje sjedala. Kad je lokomotiva zagrmjela, pod je počeo vibrirati. Ekspres se spremao na polazak, a nitko nije znao da je on još u njemu... Uto je osjetio da se plašt nevidljivosti podiže i iznad sebe začuo glas koji je rekao: "Ej, Harry." Bljesnulo je crveno svjetlo i Harrvjevo se tijelo odledilo. Pridigao se u dostojanstveniji, sjedeći položaj, brzo nadlanicom obrisao krv s nagaženog lica i podigao pogled prema Tonks. Ona je još u ruci držala plašt nevidljivosti koji je upravo skinula s njega. "Moramo hitno sići s vlaka", reče ona kad su se prozori zamaglili od pare, a vlak se pokrenuo. "Dođi, iskočit ćemo." Harry je pohitao za njom. Tonks je otvorila vrata vagona i iskočila na peron, koji je zbog ubrzavanja vlaka djelovao kao da se i on kreće. Harry je slijedio njezin primjer, malo zateturavši u doskoku. Uspravio se točno u trenutku da vidi kako se svjetlucava grimizna lokomotiva zahuktava, zamiče iza zavoja i nestaje s vidika. Prohladni noćni zrak ublažio mu je bol u nosu. Tonks je zurila u njega. Osjećao je ljutnju i posramljenost što ga je pronašla u tako blesavom položaju. Šutke mu je vratila plašt nevidljivosti. "Tko ti je to učinio?" "Dračo Malfoy", ogorčeno reče Harry. "Hvala na... pa..." "Nema frke", odvrati Tonks bez osmijeha. Koliko je Harry mogao nazreti u tami, još je imala istu smećkastu kosu i nesretan izraz lica kao kad su se sreli u Jazbini. "Stoj mirno da ti mogu srediti nos." Harryja ta ideja nije baš oduševila. Namjeravao se javiti madame Pomfrey, školskoj sestri u čije je vidarske sposobnosti imao malo više povjerenja, ali nije htio ispasti nepristojan, pa se samo ukipio i zatvorio oči. "Episkeu", reče Tonks. Harry je prvo u nosu osjetio jaku vrućinu, a potom izrazitu hladnoću. Podigao je ruku i oprezno ga opipao. Činilo se daje opet čitav.

"Puno ti hvala!" "Navuci opet taj plašt da možemo krenuti prema školi", reče Tonks, i dalje nenasmiješena. Dok se Harry pokrivao plaštem, ona je zamahnula štapićem iz kojeg je izletjelo golemo cetveronozno stvorenje i odjurilo u mrak. "To je bio patronus?" upita Harry, koji je vidio da Dumbledore na isti način šalje poruke. "Da, poslala sam u dvorac poruku da si sa mnom, da se ne zabrinu. Krenimo, nema smisla da gubimo vrijeme." Zaputili su se prema cesti koja je vodila u školu. "Kako si me našla?" "Primijetila sam da nisi sišao s vlaka, a znala sam da imaš plašt. Mislila sam da si se iz nekog razloga sakrio. Kad sam vidjela spuštene rolete u onom odjeljku, otišla sam ga provjeriti." "Ali kako to da si uopće ovdje?" upita Harry. "Sad sam stacionirana u Hogsmeadeu, radi dodatnog osiguranja škole", reče Tonks. "Jesi li tu samo ti ili...?" "Ne, došli su i Proudfoot, Savage i Dawlish." "Dawlish, to je onaj auror kojeg je Dumbledore prošle godine napao?" "Tako je." Klipsali su mračnom, pustom ulicom, prateći svježe tragove kočija. Harry je ispod plašta iskosa pogledavao Tonks. Prošle godine bila je znatiželjna (do te mjere da mu je ponekad išla na živce), često se smijala, zbijala je šale. Sad je izgledala starije te mnogo ozbiljnije i odlučnije. Je li to bila posljedica događanja u Ministarstvu? Nelagodno je pomislio kako bi Hermiona predložila da joj kaže nešto utješno o Siriusu, da joj objasni kako ona nije kriva, ali nije se mogao prisiliti na to. Ne zato što ju je krivio za Siriusovu smrt; Tonks nije napravila ništa veću grešku od ostalih (osobito ne od njega), ali on jednostavno nije želio razgovarati o Siriusu ako je to ikako mogao izbjeći. Tako su kroz hladnu noć hodali u tišini. Čulo se jedino šuštanje Tonksina dugog plašta po tlu iza njih.

129

130

/. K. Rowling

Harry, koji je u Hogwarts dotad uvijek putovao kočijom, tek je sad shvatio koliko je dvorac udaljen od postaje u Hogsmeadeu. Laknulo mu je kad je napokon ugledao visoke stupove s obje strane vratnica, na vrhu ukrašene krilatim veprovima. Bio je promrzao i gladan, a i jedva je čekao da se rastane s ovom novom, mrgodnom Tonks. Ali kad je ispružio ruku da otvori vrata, otkrio je da su zatvorena lancima. "Alohomora!" reče on samouvjereno, uperivši štapić u vrata. Ništa se nije dogodilo. "To ne pali", reče Tonks. "Ovo je Dumbledoreova čarolija." Harry se ogledao oko sebe. "Mogao bih se popeti preko zida", predloži on. "Ne bi", bezbojno odvrati Tonks. "Svi su zaštićeni urocima protiv uljeza. Ovog ljeta su pojačali sve sigurnosne mjere jedno sto puta." "Dobro onda", reče Harry, kojem je njezina nesusretljivost sad već polako dizala tlak. "U tom ću slučaju prespavati vani i pričekati jutro." "Netko dolazi po tebe", reče Tonks. "Vidi." Daleko, u podnožju dvorca, ljuljala se svjetiljka. Harrvja je taj prizor tako razveselio da ga više uopće nije brinulo kako će izdržati Filchove sipljive prigovore zbog kašnjenja i bijesne tirade o tome kako bi svi više poštovali raspored kad bi on smio redovito koristiti sprave za mučenje. Tek kad im se jako žuto svjetlo približilo na tri metra, a Harry je već svukao plašt nevidljivosti da ga pridošlica može vidjeti, s najdubljim je gnušanjem prepoznao osvijetljeni kukasti nos i dugu, crnu, masnu kosu Severusa Snapea. "Gle, gle", pakosno reče Snape izvlačeći štapić. Kucnuo je po lokotu, pa su se lanci vijugavo povukli, a vrata se otvorila uz škripu. "Lijepo od vas što ste navratili, iako vidim da ste zaključili kako bi vam školska pelerina samo pokvarila izgled." "Nisam se mogao presvući, nisam imao svoj..." poče Harry. Snape ga je odmah prekinuo. "Ne moraš čekati, Nymphadora. Potter je sasvim... ah... siguran u mojim rukama."

Harry Potter i Princ miješane krvi

131

"Poruka je trebala otići Hagridu", reče Tonks, mršteći se. "Hagrid je kasnio na gozbu za proslavu početka školske godine, kao uostalom i Potter, pa sam je preuzeo ja. Usput," dometne Snape, stajući u stranu da Harry može ući, "primijetio sam da imaš novog patronusa." Zatvorio joj je vrata pred nosom uz glasan tresak i još jedanput kucnuo štapićem po lancima, koji su zveketavo dogmizali natrag. "Rekao bih da ti je sa starim ipak bilo bolje", nastavi Snape s neskrivenom zlobom u glasu. "Ovaj novi djeluje slabašno." Kad je Snape okrenuo svjetiljku, na trenutak je bacila svjetlo na Tonks, a Harry je primijetio šok i ljutnju na njezinu licu. U sljedećem trenutku pokrila ju je tama. "Laku noć", doviknuo joj je Harry preko ramena kad je krenuo prema školi iza Snapea. "Hvala na... svemu." "Vidimo se, Harry." Snape sljedeću minutu ili dvije nije ništa rekao. Harry je imao osjećaj da mu cijelo tijelo odašilje valove strahovite mržnje i činilo mu se nevjerojatnim da Snape ne osjeća kako ga peku. Prezirao je Snapea od njihova prvog susreta, ali mogućnost da bi mu Harry ikad mogao oprostiti izgubio je nepovratno i zauvijek zbog ponašanja prema Siriusu. Unatoč onome što mu je rekao Dumbledore, Harry je ovog ljeta imao dovoljno vremena da o svemu razmisli i zaključio je da su Snapeove podmukle opaske na Siriusov račun o tome kako se on skriva na sigurnom dok se ostali članovi Reda feniksa bore protiv Voldemorta vjerojatno odigrale važnu ulogu u Siriusovoj odluci da pohrli u Ministarstvo one noći kad je poginuo. Harry od tog uvjerenja nije odustajao ne samo zato što mu je ono dopuštalo da za sve okrivi Snapea, makar mu je takvo tumačenje savršeno odgovaralo, nego i zato što je bio siguran da čovjeku koji hoda u mraku pokraj njega nije ni najmanje žao što je Sirius mrtav. "Mislim da ću Gryffindoru uzeti pedeset bodova zbog kašnjenja", reče Snape. "Ah da, i još dvadeset jer ste odjeveni u bezjačku odjeću. Znate, mislim da dosad nijedan dom nije bio u takvom minusu na samom početku godine - a još nismo stigli ni do deserta. Možda ste postavili novi rekord, Potteru."

132

/. K. Rovvling

Bijes i mržnja koji su kipjeli u Harrvju dosegli su točku usijanja, ali radije bi još bio paraliziran i na putu za London nego Snapeu rekao zašto je zakasnio. "Pretpostavljam da ste htjeli da svi vide vaš dolazak, zar ne?" nastavi Snape. "A budući da niste na raspolaganju imali leteći automobil, zaključili ste da bi upadanje u Veliku dvoranu usred gozbe vašem dolasku dalo potrebnu dozu dramatičnosti." Harry je imao osjećaj da će mu prsni koš eksplodirati, ali i dalje je odbijao progovoriti. Znao je da je ovo bio pravi razlog zbog kojeg je Snape došao po njega: htio je nekoliko minuta podbadati i mučiti Harrvja a da ga pritom nitko ne čuje. Napokon su došli do stuba koje su vodile u dvorac. Kad su se velika ulazna vrata od hrastovine otvorila da ih puste u golemo popločeno predvorje, pozdravio ih je žamor, smijeh i zveckanje tanjura i čaša koji su dopirali kroz vrata Velike dvorane. Harry se dosjetio da bi se mogao opet sakriti pod plašt nevidljivosti i tako nezamijećeno zauzeti svoje mjesto za dugim grvffindorskim stolom (koji je, na nesreću, bio smješten najdalje od predvorja). Činilo se da mu je Snape pročitao misli, jer je rekao: "Bez plašta. Izvolite ući tako da vas svi vide, što vam je ionako bila namjera." Harry se okrenuo na peti i odmarširao ravno kroz otvorena vrata: sve, samo da se makne od Snapea. Velika je dvorana, sa četiri duga stola za domove i odvojenim stolom za osoblje u dnu dvorane, bila kao i obično ukrašena lebdećim svijećama koje su tanjurima davale poseban sjaj. Harry je od svega toga vidio samo blistavu izmaglicu, jer je hodao tako brzo da je pokraj stola Huff lepuffa prošao ne davši im priliku da počnu ozbiljno zuriti u njega. Dok su oni ustajali da ga bolje vide, on je već spazio Rona i Hermionu, projurio pokraj preostalih klupa i ugurao se u prostor između njih dvoje. "Gdje si... čovječe, što ti se dogodilo s licem?" upita Ron, iskolačivši oči kao i svi oko njih. "Zašto, što ne valja?" upita Harry i zgrabi žlicu. Zaškiljio je u izobličeni odraz u njoj. "Obliven si krvlju!" reče Hermiona. "Dođi ovamo..." Podigla je štapić, rekla "Tergeo!" i uklonila osušenu krv.

Harry Potter i Princ miješane krvi

133

"Hvala", reče Harry, opipavajući očišćeno lice. "Kako mi izgleda nos?" "Normalno", zabrinuto odvrati Hermiona. "Nego kako bi trebao izgledati? Harry, što se dogodilo, umrli smo od straha!" "Poslije ću vam ispričati", presiječe je Harry. Bio je svjestan da Ginny, Neville, Dean i Seamus prate svaku riječ. Čak je i Skoro Bezglavi Nick, gryffindorski duh, dolelujao bliže da može prisluškivati. "Ali..." reče Hermiona. "Ne sad, Hermiona", odvrati Harry, mračnim i znakovitim tonom. Od srca se nadao da će svi pretpostaviti kako je sudjelovao u nekom herojskom podvigu, po mogućnosti u okršaju s par smrtonoša i dementorom. Malfoy će, naravno, rastrubiti istinu gdje god bude mogao, ali uvijek je postojala nada da neće doprijeti do baš svakog para gryffindorskih ušiju. Nagnuo se mimo Rona da dohvati dva pileća batka i pregršt krumpirića, ali prije nego što mu je to uspjelo, na njihovo mjesto došli su deserti. "Pa, propustio si i svrstavanje", reče Hermiona. Ron je navalio na veliku čokoladnu tortu. "Je li klobuk rekao nešto zanimljivo?" upita Harry, posežući za kriškom pite s preljevom od karamele. "Uobičajeno... savjetovao nam je da se ujedinimo pred zajedničkim neprijateljima, znaš već." "Je li Dumbledore spominjao Voldemorta?" "Ne još, ali pravi govor ionako uvijek čuva za završetak gozbe, zar ne? Sigurno će ga uskoro održati." "Snape je rekao da je Hagrid zakasnio na gozbu..." "Vidio si Snapea? Kako to?" upita Ron između dva grozničava zalogaja torte. "Naletio sam na njega", neodređeno odvrati Harry. "Hagrid je zakasnio samo nekoliko minuta", reče Hermiona. "Vidi, Harry, maše ti." Harry je pogledao prema učiteljskom stolu i nasmiješio se Hagridu, koji mu je doista mahao. Hagrid nikad nije potpuno usvo-

134

/. K. Rowling

jio dostojanstvenu maniru profesorice McGonagall, predstojnice Grvffindorskog doma, koja je sjedila odmah do njega, tjemenom mu jedva sežući iznad lakta. I sad je izgledala kao da bi ga najradije prekorila zbog pretjeranog entuzijazma. Harry je iznenađeno primijetio da Hagridu s druge strane sjedi profesorica Trelawney, učiteljica Proricanja sudbine. Inače je rijetko napuštala svoju sobu u kuli, a nije običavala dolaziti ni na gozbu za proslavu početka školske godine. Njezin bizarni stil odijevanja nije se nimalo promijenio; sve se na njoj presijavalo od nizova ogrlica i dugih šalova. Oči su joj zbog naočala izgledale prevelike. Harrvju je uvijek smatrao šarlatankom, pa se na kraju prošle godine iskreno zaprepastio kad je saznao daje upravo ona izrekla proročanstvo zbog kojeg je lord Voldemort ubio Harrvjeve roditelje i napao Harrvja. Sva sreća što ove godine neće morati slušati Proricanje sudbine, jer je to saznanje samo pojačalo njegovu želju da što više izbjegava njezino društvo. Kad je oči slične reflektorima okrenula u njegovu smjeru, brzo je skrenuo pogled prema slvtherinskom stolu, gdje su upravo bučnim smijehom i pljeskom pozdravljali pantomimu Drača Malfova o razbijanju nosa. Osjećajući kako mu se utroba opet užarila, Harry se zagledao u svoju pitu. Dao bi sve što ima da se s Malfovem može obračunati u četiri oka... "Stoje htio profesor Slughorn?" upita Hermiona. "Htio je čuti što se stvarno dogodilo u Ministarstvu", odvrati Harry. "Nije jedini, svi bi to htjeli", puhne Hermiona. "U vlaku su nas neprestano zapitkivali o tome, zar ne, Rone?" "Aha", potvrdi Ron. "Svi su htjeli čuti jesi li ti stvarno 'Izabrani'..." "Čak se i među duhovima vode mnoge rasprave o tome", umiješa se Skoro Bezglavi Nick. Ionako labava glava opasno se zanjihala na gusto nabranom ovratniku kad ju je naklonio prema Harryju. "Ja slovim kao stručnjak za Pottera; svi znaju da smo u prijateljskim odnosima. Ali već sam sablasnoj zajednici stavio do znanja da vam neću dodijavati zapitkivanjima. 'Harry Potter zna da ću ja o svemu što mi povjeri šutjeti kao grob'", rekao sam im ja. "Radije bih umro nego da iznevjerim njegovo povjerenje." "Jaka stvar za nekoga tko je već mrtav", zamijeti Ron. "Glavno da vi još jedanput možete pokazati da ste tankoćutni kao tupa sjekira", uvrijeđeno mu odvrati Skoro Bezglavi Nick. Po-

Harry Potter i Princ miješane krvi

135

digao se uvis i odlebdio natrag na drugi kraj gryffindorskog stola, a istovremeno je za učiteljskim stolom ustao Dumbledore. Iako je Velika dvorana do tog trenutka odjekivala od žagora i smijeha, gotovo odmah je zavladala tišina. "Od srca vam želim dobru večer!" počeo je nasmiješeno. Raskrilio je ruke kao da želi zagrliti cijelu prostoriju. "Što mu se dogodilo s rukom?" zaprepašteno upita Hermiona. Nije bila jedina koja se to pitala. Dumbledoreova desnica izgledala je jednako crno i mrtvo kao one večeri kad je došao odvesti Harryja od Durslevjevih. Dvoranu je ispunilo šaputanje. Dumbledore je otprve pogodio razlog, ali samo se nasmiješio i zatresao ljubičasto-zlatni rukav da pokrije ozljedu. "Nije to ništa", reče bezbrižno. "Dakle... našim novim učenicima želim dobrodošlicu. Starim učenicima - sretan povratak u školu! Očekuje vas još jedna godina izučavanja magije..." "Kad smo se sreli ovog ljeta, ruka mu je već bila takva", šapne Harry Hermioni. "Mislio sam da će je u međuvremenu izliječiti... on ili madame Pomfrev." "Izgleda kao da je odumrla", reče Hermiona, koja je djelovala kao da joj je mučno. "Ali neke su ozljede neizlječive... stare kletve... postoje i otrovi za koje nema protuotrova..." "... a gospodin Filch, naš nadstojnik, zamolio me da vas upozorim da se zabranjuju svi artikli kupljeni u trgovini zvanoj Weasleyjevi čarozezi. Svi koji bi se željeli uključiti u metlobojske ekipe svojih domova moraju se, kao i obično, prijaviti predstojnicima svojih domova. Isto bi trebali učiniti i kandidati za nove komentatore metlobojskih utakmica. Drago nam je što možemo zaželjeti dobrodošlicu novom predavaču." Slughorn je ustao. Trbušina stegnuta prslukom bacala je sjenu na stol, dok mu se ćelava glava presijavala od svjetlosti svijeća. "Profesor Slughorn, moj bivši kolega, prihvatio je ponudu da se vrati na stari posao učitelja Čarobnih napitaka." "Napitaka?" "Napitaka?"

136

/. K. Rowling

Riječ je odzvanjala Velikom dvoranom jer nitko nije bio siguran da ga je dobro čuo. "Napitaka?" rekoše Ron i Hermiona u isti glas, začuđeno gledajući Harrvja. "Ali ti si rekao..." "A profesor Snape preuzet će", nastavi Dumbledore, podižući glas zbog mrmljanja u dvorani, "posao učitelja Obrane od mračnih sila." "Ne!" reče Harry tako glasno daje privukao mnoge poglede. Nije ga bilo briga; ogorčeno je zurio u učiteljski stol. Kako je moguće da je Snape nakon svih ovih godina dobio posao predavača Obrane od mračnih sila? Pa zar nisu svi znali da mu Dumbledore nije htio dati taj posao zbog nepovjerenja? "Ali, Harry, ti si tvrdio da će Slughorn predavati Obranu od mračnih sila!" reče Hermiona. "Pa kad sam to i mislio!" odvrati Harry, pokušavajući se sjetiti u kojoj mu je prilici Dumbledore to rekao. Kad je malo bolje razmislio, shvatio je da Dumbledore nikad nije precizirao koji će predmet predavati Slughorn. Snape, koji je sjedio desno od Dumbledorea, nije ustao na spomen svog imena, nego je samo lijeno podigao ruku da slytherinskom stolu zahvali na pljesku. Harry je ipak bio siguran da je spazio pobjedonosni izraz na omrznutom licu. "Pa, ima u tome i nešto dobro", reče on grubo. "Snape će na kraju godine biti prošlost." "Kako to misliš?" upita Ron. "Taj posao je uklet. Nitko ga nije zadržao dulje od godinu dana... Ouirrell ga čak nije preživio. Sto se mene tiče, držat ću fige da se dogodi još jedna smrt..." "Harry!" prijekorno mu reče šokirana Hermiona. "Možda će se na kraju godine jednostavno vratiti na stari posao", reče Ron racionalno. "Možda Slughorn neće htjeti ostati dulje. Moody nije htio." Dumbledore se nakašljao. Nisu se raspričali samo Harry, Ron i Hermiona. Svi su u dvorani imali potrebu prokomentirati ostvarenje Snapeove najveće želje. Dumbledore, koji je djelovao kao da uopće nije svjestan da im je upravo priopćio senzacionalnu vijest, nije više

Harry Potter i Princ miješane krvi

137

rekao ništa o novim imenovanjima, ali je ipak pričekao nekoliko sekundi da opet nastupi potpuna tišina. "Da nastavimo - kao što svi znate, lord Voldemort i njegovi pristaše opet djeluju i dobivaju na snazi." Čim je to izgovorio, u tišinu dvorane uvukla se napetost. Harry je pogledao prema Malfoyu. On uopće nije slušao Dumbledorea nego je štapićem održavao vilicu u zraku, kao da ravnateljeve riječi nisu vrijedne njegove pozornosti. "Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je trenutna situacija opasna i koliko se svi mi u Hogvvartsu moramo potruditi da ničim ne ugrozimo svoju sigurnost. Ovog ljeta pojačali smo magičnu obranu dvorca, uveli smo nove i moćnije sigurnosne mjere, ali i dalje je iznimno važno da si nijedan učenik ili djelatnik dvorca ne dopusti nikakav nemar. Stoga vas molim da poštujete sve sigurnosne restrikcije koje vam nametnu vaši učitelji, čak i ako su vam mrske - osobito pravilo da noću ne smijete napuštati krevete. Također vas molim da sve neobične i sumnjive pojave u dvorcu ili izvan njega smjesta prijavite nekome od naših djelatnika. Računam na to da ni u jednom trenutku nećete svojim ponašanjem ugroziti vlastitu sigurnost, kao ni sigurnost ostalih osoba u svojoj okolini." Dumbledoreove plave oči preletjele su preko svih učenika, a onda se ponovo nasmiješio. "No sad vas već čekaju vaše postelje - toplije i udobnije ne biste mogli poželjeti - a znam da vam ništa nije važnije nego da na sutrašnje satove stignete odmorni i svježi. Vrijeme je da si poželimo laku noć. Hip hip!" Začulo se uobičajeno zaglušujuće struganje kad su se klupe odmaknule od stolova. Stotine učenika počele su u kolonama izlaziti iz Velike dvorane, krećući se u smjeru svojih spavaonica. Harry, kojem uopće nije bilo do hodanja u znatiželjnoj gomili, a još manje do toga da negdje naleti na Malfoya i pruži mu priliku da ponovi priču o slamanju Harrvjeva nosa, namjerno je zaostao. Dok se on pretvarao da veže tenisicu, većina je Gryffindora već dobrano odmakla od njega. Hermiona je otrčala na čelo jer je kao prefektica bila zadužena za pratnju prvašića, ali Ron je ostao s Harryjem.

138

/. K. Rowling

"Dobro, što ti se stvarno dogodilo s nosom?" upitao je kad su se našli na samom začelju mase koja se polako istiskivala iz dvorane, a time i izvan domašaja tuđih ušiju. Harry mu je rekao. Nije bilo veće potvrde o čvrstoći njihova prijateljstva od činjenice da se Ron nije nasmijao. "I primijetio sam da Malfov izvodi nešto s nosom", rekao je namrgođeno. "Ma tko ga šljivi", odvrati Harry s gorčinom u glasu. "Ali pazi što je govorio prije nego što je shvatio da sam u odjeljku..." Bio je uvjeren da će zaprepastiti Rona sadržajem Malfoveva hvalisanja. Kad se pak ispostavilo da Ron nije nimalo impresioniran, Harry to nije mogao protumačiti drugačije nego kao najobičniju tvrdoglavost. "Ma daj, Harry, prenemagao se zbog Parkinsonice... kakav bi to zadatak Znaš-već-tko povjerio njemu?" "Kako znaš da Voldemortu ne treba netko u Hogwartsu? Ne bi to bilo prvi..." "Stvarno bi volio da prestaneš izgovarat to ime, Harry", prekine ga prijekoran glas iza njih. Harry se osvrnuo i vidio kako Hagrid vrti glavom. "Dumbledore ga izgovara", svojeglavo će Harry. "Da, al to je Dumbledore", zagonetno odvrati Hagrid. "Kako to da si zakasnio, Harry? Već sam se počeo brinut." "Zadržao sam se na vlaku", reče Harry. "Zašto si ti zakasnio?" "Bio sam s Grawpom", sretno reče Hagrid. "Nisam primijetio kolko je vremena prošlo. Sad ima dom na planini, Dumbledore mu je sve sredio - živi u jednoj krasnoj, velkoj spilji. Puno je sretniji nego u šumi. Dosita smo se napričali." "Stvarno?" reče Harry, izbjegavajući Ronov pogled. Kad je prošli put sreo Hagridova polubrata, opakog diva s istančanim osjećajem za čupanje drveća iz korijena, vokabular mu je sadržavao pet riječi, od kojih dvije nije bio u stanju točno izgovoriti. "Ma da, zbilja je jako napredovao", ponosno reče Hagrid. "Ne bi vjerovo. Razmišljam o tome da ga počnem obučavat za svog pomoćnika."

Harry Potter i Princ miješane krvi

139

Ron je glasno frknuo, ali uspio je to zamaskirati kao žestoko kihanje. Zaustavili su se kod ulaznih vrata od hrastovine. "Dobro, vidimo se sutra, prvi sat je odma poslije ručka. Dođite ranije da pozdravite Kljun... to jest, Letimira!" Veselo im je mahnuo rukom i izašao u mrak. Harry i Ron se pogledaše. Harry je vidio da ih mori ista briga. "Ti više ne namjeravaš slušati Skrb za magična stvorenja, zar ne?" Ron odmahne glavom. "Ni ti, zar ne?" Harry također odmahne glavom. "A ni Hermiona," nastavi Ron, "zar ne?" Harry ponovo odmahne glavom. Nije htio ni zamisliti kako će reagirati Hagrid kad otkrije da mu je troje omiljenih učenika odustalo od predmeta.

GLAVA DEVETA

Princ miješane krvi

S Hermionom su se Harry i Ron ponovo susreli tek sljedećeg jutra u društvenoj prostoriji, neposredno prije polaska na doručak. Nadajući se da će napokon dobiti potporu za svoju teoriju, Harry nije gubio vrijeme nego je odmah Hermioni ispričao što je čuo od Malfoya u Hogvvarts-ekspresu. "Ali očito se pravio važan pred Parkinsonicom, zar ne?" umiješao se Ron prije nego što je Hermiona stigla otvoriti usta. "Pa," rekla je ona neodlučno, "ne znam... Malfoy si voli pridavati veću važnost od one koju stvarno ima... ali to je prilično krupna laž..." "Točno tako", odmah je dočekao Harry, ali nije mogao nastaviti, jer ga je previše ljudi pokušavalo prisluškivati, o zurenju i došaptavanju da se i ne govori. "Nije pristojno u ljude pokazivati prstom", okomio se Ron na osobito sitnog prvašića dok su stajali u redu za izlazak iz društvene prostorije. Dječačić, koji je sakrivši usta rukom prijatelju šaptao nešto o Harryju, pocrvenio je kao rak i od straha se srušio kroz otvor. Ron se zasmijuljio. "Kako je dobro biti učenik šeste godine. I to nije sve - ove ćemo godine imati više slobodnog vremena. Cijele školske satove za sjedenje i lješkarenje u društvenoj prostoriji." "To će nam vrijeme trebati za učenje, Rone!" upozorila ga je Hermiona kad su krenuli niz hodnik. "Da, ali ne danas," odvrati Ron, "mislim da danas mogu komotno pustiti mozak na pašu." "Stani!" naglo reče Hermiona. Ispružila je ruku i uhvatila učenika četvrte godine koji se pokušao progurati mimo nje s diskom

142

/. K. Rowling

zelenkastožute boje u ruci. "Zubati frizbiji su zabranjeni, daj mi to", reče mu ona neumoljivim tonom. Narogušeni dječak predao joj je frizbi iz kojega su dopirali zvukovi rezanja, a zatim se provukao ispod njezine ruke i otrčao za prijateljima. Ron je pričekao da nestane s vidika i potom oteo frizbi iz Hermioninih ruku. "Super, oduvijek sam ga htio imati." Hermionine prigovore nadglasalo je hihotanje. Lavender Brown očito je Ronovu opasku smatrala vrlo duhovitom. Nije se prestala smijati ni dok ih je zaobilazila, dobacujući Ronu pogled preko ramena. A on je najednom izgledao iznimno zadovoljan samim sobom. Strop Velike dvorane bio je svijetloplave boje i prošaran tankim, krhkim oblacima, točno odslikavajući dijelove neba koji su se nazirali kroz visoke prozore. Dok su jeli zobenu kašu, jaja i slaninu, Harrv i Ron prepričali su Hermioni sinoćnji neugodni razgovor s Hagridom. "Pa nije valjda stvarno mislio da ćemo nastaviti dolaziti na Skrb za magična stvorenja!" uzvikne ona. Izgledala je uzrujano. "Mislim, kad je ijedno od nas troje ikad pokazalo ikakav... znate već... entuzijazam?" "U tome i jest problem", reče Ron, progutavši cijelo jaje na oko odjednom. "Mi smo se najviše trudili na satovima jer volimo Hagrida. Ali on misli da mi volimo glupi predmet. Mislite li da će ga itko nastaviti slušati za OČI?" Nisu mu odgovorili ni Harrv ni Hermiona - nije bilo potrebe. Dobro su znali da nitko na njihovoj godini neće htjeti nastaviti slušati Skrb za magična stvorenja. Izbjegavali su Hagridov pogled, a kad im je deset minuta kasnije veselo mahnuo napuštajući učiteljski stol, pozdrav su mu uzvratili preko volje. Nakon doručka ostali su sjediti na svojim mjestima, čekajući da im se pridruži profesorica McGonagall. Izrada školskih rasporeda ove je godine bila složenija nego inače jer je profesorica McGonagall prvo morala provjeriti mogu li s ocjenama koje su dobili na ispitima za ČAS-ove nastaviti slušati odabrane predmete za OČI. Hermiona je smjesta dobila dopuštenje da nastavi slušati Čarolije, Obranu od mračnih sila, Preobrazbu, Travarstvo, Aritmanciju, Stare rune i Čarobne napitke pa je bez daljnjeg zadržavanja odjurila na sat iz Starih runa. Nevilleov slučaj bio je zahtjevniji; okruglo lice

Harrv Potter i Princ miješane krvi

143

odavalo je nervozu dok je profesorica McGonagall čitala njegovu prijavu i provjeravala ocjene iz ČAS-ova. "Travarstvo, dobro", rekla je. "Profesorica Sprout bit će oduševljena što se vraćate s odličnim ČAS-om. Kvalificirali ste se i za Obranu od mračnih sila, iz koje imate ocjenu 'iznad očekivanja'. Problem je u Preobrazbi. Žao mi je, Longbottom, ali ocjena 'prihvatljivo' stvarno nije dovoljna da prijeđete na razinu OČI-ju. Jednostavno ne vjerujem da biste se mogli nositi s gradivom." Neville je pognuo glavu. Profesorica McGonagall motrila ga je kroz četvrtaste naočale. "Zašto uopće želite nastaviti s Preobrazbom? Nisam nikad imala dojam da osobito uživate u njoj." Ojađeni Neville promrmljao je nešto što je zvučalo kao "kad to hoće moja baka". "Bah", puhne profesorica McGonagall. "Krajnje je vrijeme da vaša baka nauči da bi se trebala ponositi unukom kojeg ima, umjesto što stalno žali za unukom kojeg misli da bi trebala imati - osobito nakon svega što se dogodilo u Ministarstvu." Neville je jako pocrvenio i zbunjeno trepnuo. Nikad prije nije dobio kompliment od profesorice McGonagall. "Žao mi je, Longbottome, ali ne mogu vas pustiti u moj razred za OČI. Vidim da ste dobili 'iznad očekivanja' iz Čarolija - zašto ne biste pokušali polagati OČI iz njih?" "Moja baka misli da su Čarolije mekša varijanta", promrmlja Neville. "Samo vi upišite Čarolije," reče profesorica McGonagall, "a ja ću Augusti poslati pisamce, da je podsjetim da to što je ona pala OČI iz Čarolija ne znači da taj predmet sam po sebi ništa ne vrijedi." Osmjehnuvši se zbog izraza oduševljene nevjerice na Nevilleovu licu, profesorica McGonagall kucnula je prazni raspored štapićem. Kad se ispunio pojedinostima o njegovim novim satovima, predala ga je Nevilleu. Profesorica McGonagall okrenula se Parvati Patil, koja je prvo pitala predaje li onaj zgodni kentaur Firenco još uvijek Proricanje sudbine. "On i profesorica Trelawney ove su godine podijelili razrede", odvratila je profesorica McGonagall s nijansom negodovanja u gla... J

144

/. K. Rowling

su. Svi su znali da ona prezire Proricanje sudbine. "Šestu godinu podučava profesorica Trelawney." Pet minuta kasnije, Parvati je otišla na sat Proricanja s pomalo razočaranim izrazom na licu. "Dakle, Potter, Potter..." reče profesorica McGonagall, čitajući bilješke dok se okretala Harrvju. "Čarolije, Obrana od mračnih sila, Travarstvo, Preobrazba... sve je dobro. Moram reći da mi je bilo drago kad sam vidjela vašu ocjenu iz Preobrazbe, Potteru, jako drago. Ali zašto se niste prijavili za Čarobne napitke? Mislila sam da želite postati auror?" "I želim, ali rekli ste mi da moram dobiti odličnu ocjenu na ispitu za ČAS, profesorice." "Stoje bilo točno dok je taj predmet predavao profesor Snape. Ali profesor Slughorn bez problema prima i učenike koji su dobili ocjenu 'iznad očekivanja'. Želite li nastaviti slušati Čarobne napitke?" "Da," potvrdi Harry, "ali nisam kupio ni knjige, ni sastojke, ništa..." "Sve će vam to sigurno moći posuditi profesor Slughorn", reče profesorica McGonagall. "Dobro, Potteru, izvolite svoj raspored. Usput - već se dvadesetero učenika prijavilo za metlobojsku ekipu Grvffindora. Uskoro ću vam predati popis, a vi organizirajte kvalifikacije kad vam bude odgovaralo." Nekoliko minuta kasnije, Ron je dobio dopuštenje da nastavi s istim predmetima kao Harry pa su zajedno otišli od stola. "Vidi," oduševljeno reče Ron proučavajući svoj raspored, "odmah imamo jedan slobodan sat... i još jedan nakon odmora... i nakon ručka... mrak!" Vratili su se u društvenu prostoriju, u kojoj nije bilo nikoga osim pet-šest učenika sedme godine, uključujući Katie Bell, jedinu preostalu igračicu metlobojske ekipe Gryffindora kojoj se Harry priključio na prvoj godini. "I mislila sam da ćeš je ti dobiti, čestitam", dovikne mu ona, pokazujući kapetansku značku na Harrvjevim prsima. "Javi mi kad su kvalifikacije!" "Ma daj ne zezaj," reče Harry, "ti nemaš zašto ići na kvalifikacije, gledam te kako igraš već pet godina..."

Harry Potter i Princ miješane krvi

145

"Nemoj tako početi", upozori ga ona. "Nikad se ne zna, možda netko igra puno bolje od mene. Ne bi bilo prvi put da dobra ekipa propadne jer kapetan uzima samo stare igrače ili ubacuje prijatelje..." Pokazujući znakove nelagode, Ron se počeo nabacivati zubatim frizbijem koji je Hermiona oduzela onom učeniku četvrte godine. Frizbi je počeo oblijetati društvenu prostoriju, režeći i pokušavajući ugristi tapiseriju na zidu. Krivonja je žutim očima slijedio njegov let, sikćući kad god bi mu se frizbi previše približio. Sat vremena kasnije, nevoljko su ostavili osunčanu društvenu prostoriju i zaputili se u učionicu Obrane od mračnih sila, koja se nalazila četiri kata niže. Hermiona je već stajala u redu. Imala je pune ruke debelih knjiga, a na licu vrlo uzrujan izraz. "Dobili smo hrpu zadaće iz Starih runa", zabrinuto je rekla čim su joj Harry i Ron prišli. "Esej dug trideset osam centimetara, dva prijevoda i još moram pročitati sve ovo do srijede!" "Baš šteta", zijevne Ron. "Samo se ti zavaravaj", odvrati ona srdito. "Kladim se da će nam i Snape svašta uvaliti." Vrata učionice su se otvorila i na hodnik je izašao Snape. Žućkasto mu je lice kao i obično bilo uokvireno dvjema zavjesama masne crne kose. U redu je odmah zavladala grobna tišina. "Uđite", reče on. Harry se ogledao oko sebe čim su ušli. Snape je već uspio dati svoj pečat prostoriji. Izgledala je sumornije nego obično jer su prozori bili zastrti zavjesama, a jedini izvor svjetlosti bile su svijeće. Na zidovima su visjele nove slike. Većina je prikazivala ljude koji su trpjeli bol, imali grozne ozljede ili neprirodno izvijene dijelove tijela. Učenici su šutke sjeli u klupe, gledajući mračne, jezovite prizore na zidovima. "Nisam tražio da izvadite udžbenike", reče Snape, zatvarajući vrata i stajući iza katedre da pogledom obuhvati cijeli razred. Hermiona je brzo spustila Suočavanje s bićima bez lica natrag u torbu, koju je zatim gurnula pod stolac. "Prvo vam nešto želim reći. Pozorno me slušajte." Crne oči preletjele su preko podignutih lica učenika, na Harrvjevu se zadržavajući djelić sekunde dulje nego na ostalima.

146

/. K. Rowling

"Ako se ne varam, dosad ste promijenili pet predavača iz ovog predmeta." Ako se ne varaš, ma nemoj... kao da ih nisi sve gledao kao kobac, Snape, stalno se nadajući da je napokon došao red na tebe, prezirno pomisli Harry. "Naravno, svaki je od tih predavača imao svoje metode i prioritete. S obzirom na toliku zbrku, čudim se što vas je toliko uspjelo položiti ČAS iz ovog predmeta. Još će me više začuditi budete li svi mogli pratiti gradivo za OČI, koje će biti mnogo zahtjevnije od dosadašnjeg." Snape je počeo hodati uza zid učionice. Sad je govorio tišim glasom. Učenici su morali istegnuti vratove da ga vide. "Mračne vještine", nastavi Snape, "brojne su, raznolike, promjenjive i vječne. Borba protiv njih podsjeća na borbu protiv mnogoglavog čudovišta kojemu, svaki put kad mu prerežete vrat, izraste opasnija i pametnija glava od prethodne. Borite se, dakle, sa silama koje su nepostojane, nestalne, neuništive." Harry je netremice gledao u Snapea. Mogao je razumjeti da mračne vještine treba uvažavati kao opasnog neprijatelja, ali govoriti o njima, kao što je to činio Snape, s ljubavlju u glasu, ipak je bilo nešto sasvim drugo. "Vaše obrambene čarolije", nastavi Snape nešto glasnije, "moraju stoga biti jednako fleksibilne i inventivne kao vještine čije djelovanje pokušavate poništiti. Ove slike", pokazao je nekoliko bez zastajanja, "zorno prikazuju što se događa žrtvama, na primjer, kletve Cruciatus" (mahnuo je štapićem prema vještici koja je očito vrištala od boli) "dementorova poljupca" (čarobnjak prazna pogleda koji se zgrčeno priljubio uza zid) "ili inferiusova napada" (krvava hrpa na tlu). "Je li istina da su opet primijećeni inferiusi?" upita Parvati Patil prodornim glasom. "Je li dokazano da ih opet koristi?" "Gospodar tame u prošlosti je doista koristio inferiuse," odgovori Snape, "što znači da treba pretpostaviti da će ih koristiti i ubuduće. A sad..." Prešao je na drugu stranu učionice i zaputio se prema katedri. Njegova crna pelerina nadizala se u hodu. Razred ga je i dalje pozorno pratio.

Harry Potter i Princ miješane krvi

147

"... vjerujem da ste potpuni početnici u upotrebi neverbalnih čarolija. Što je glavna prednost neverbalne čarolije?" Hermionina ruka odmah je poletjela u zrak. Snape je prvo bez ikakve žurbe pogledao po razredu i tek kad je vidio da nema izbora, odsječno rekao: "Dobro - gospođice Granger?" "Protivnik ne zna koju ćete čaroliju izvesti," reče Hermiona, "što vam daje djelić sekunde prednosti." "Napamet naučen odgovor iz Zbirke čarobnih formula, 6. stupanj," prezirno odvrati Snape (Malfoy se zasmijuljio u svom kutu), "ali u biti točan. Da, oni koji uspiju uznapredovati do korištenja magije bez izvikivanja inkantacije imaju element iznenađenja na svojoj strani. Naravno, to ne može svaki čarobnjak: neverbalne čarolije zahtijevaju moć koncentracije i intelektualni kapacitet koje neki", pogled mu se opet zaustavio na Harryju, "jednostavno nemaju." Harry je znao da Snape aludira na katastrofalne instrukcije iz oklumencije koje je Harry kod njega pohađao prošle godine. Nije mu padalo na pamet da obori pogled. Naprotiv, bijesno je zurio u Snapea dok Snape nije pogledao u stranu. "Sad ćete se podijeliti", nastavi Snape, "u parove. Jedan će partner drugoga pokušati ureći bez riječi. Drugi će pokušati suzbiti urok u istoj takvoj tišini. Počnite." Snape to nije znao, ali Harry je prošle godine bar polovicu razreda (one koji su bili članovi DA) naučio izvoditi čaroliju štita. No nitko tu čaroliju nikad nije izveo šutke. Dosta je ljudi varalo: umjesto da inkantaciju kažu naglas, oni su je šaptali. Tipično za Hermionu, ona je nakon deset minuta uspjela odbiti Nevilleov promrmljam urok nogu drhtulja bez ijedne riječi. Svaki normalan učitelj za to bi Gryffindorima dodijelio dvadeset bodova, ogorčeno je pomislio Harry, ali Snape se pravio da ništa nije primijetio. Hodao je među njima dok su vježbali, podsjećajući, kao i uvijek, na neprirodno velikog šišmiša. Zastao je da promotri Harryja i Rona, koji su imali dosta poteškoća sa zadatkom. Ron, koji je trebao ureći Harryja, bio je ljubičast u licu. Čvrsto je stiskao usnice da ne padne u napast promrmljati inkantaciju. Harry je podignuta štapića napeto iščekivao urok, iako nije bilo znakova da će ga ikad dočekati.

148

149

/. K. Rowling

Harry Potter i Princ miješane krvi

"Stvarno bijedno, Weasley", reče Snape nakon nekog vremena. "Evo... ja ću vam pokazati..." Tako je munjevito uperio štapić u Harrvja da je on reagirao bez razmišljanja. Posve zaboravljajući na neverbalne čarolije, zaurlao

Harryja je otkriće da je Hermiona njegove riječi smatrala vrijednima istog truda koji je inače ulagala u učenje Zbirke čarobnih formula napamet tako razoružalo da je odmah odustao od daljnje rasprave. "Harry! Hej, Harry!" Harry se okrenuo. Prema njemu je sa svitkom pergamenta trčao Jack Sloper, jedan od udaraca u prošlogodišnjoj metlobojskoj ekipi Gryffindora. "Za tebe", zadihano reče Sloper. "Gle, čuo sam da si sad kapetan ekipe. Kad ćeš održati kvalifikacije?" "Nisam još siguran", odvrati Harry, koji je u sebi pomislio da bi Slopera u ekipu mogla vratiti samo slijepa sreća. "Javit ću ti." "Oh, dobro. Nadao sam se da će biti ovog vikenda..." Ali Harry ga više nije slušao. Upravo je prepoznao uski, nakošeni rukopis na pergamentu. Napustio je Slopera usred rečenice i žurno se udaljio s Ronom i Hermionom, razmotavajući pergament u hodu.

je: "Protego!"

Snape je od siline njegove čarolije štita izgubio ravnotežu i sudario se s klupom. Cijeli se razred okrenuo prema njima, gledajući kako se namršteni Snape uspravlja. "Sjećate li se vi, Potteru, da sam vam rekao kako ćemo uvježbavati neverbalne čarolije?" "Da", ukočeno odvrati Harry. "Da, gospodine." "Nema potrebe da me oslovljavate s 'gospodine', profesore." Riječi su mu izletjele prije nego što je shvatio što govori. Nekoliko je učenika, uključujući Hermionu, zaprepašteno udahnulo. Zato su se Ron, Dean i Seamus, koji su stajali iza Snapea, oduševljeno nasmiješili. "Kazna u subotu navečer, u mom kabinetu", reče Snape. "Neću tolerirati ničiju drskost, Potteru... čak ni ako je riječ o Izabranome." "Dobro si mu spustio, Harry!" zadovoljno se nasmijao Ron kad su nešto kasnije napokon krenuli na odmor. "To mu stvarno nisi trebao reći", reče Hermiona, namršteno gledajući Rona. "Što te spopalo?" "Ako nisi primijetila, pokušao me ureći!" bijesno joj odvrati Harry. "Toga mi je bilo sasvim dovoljno na instrukcijama iz oklumencije! Neka si za promjenu nađe drugog pokusnog kunića! I, uostalom, što je spopalo Dumbledorea da mu je dopustio predavati Obranu? Jesi li ti čula kako govori o mračnim vještinama? Pa on je zaljubljen u njih! Sve one bljezgarije o nepostojanim, neuništivim silama..." "Pa zapravo," reče Hermiona, "malo me podsjetio na tebe." "Na mene?" "Da, kad si nam pričao kako ti je bilo suočiti se s Voldemortom. Rekao si da nije stvar u tome da se napamet nauči hrpa čarolija, nego da se sve svodi na tebe, tvoj mozak i petlju - pa zar nije Snape rekao to isto? Da ti je najpotrebnija hrabrost i domišljatost?"

Dragi Harry, volio bih da ove subote počnemo s instrukcijama. Molim Vas da dođete u moj ured u osam uvečer. Nadam se da Vam prvi dan škole prolazi u dobrom raspoloženju. Srdačan pozdrav, Albus Dumbledore P.S. Volim kisele kokice.

"Voli kisele kokice?" zbunjeno upita Ron, koji je poruku pročitao preko Harrvjeva ramena. "To je lozinka za vodorigu ispred njegova kabineta", reče Harry prigušenim glasom. "Ha! Snape neće biti sretan... neću moći odraditi njegovu kaznu!" On, Ron i Hermiona proveli su cijeli odmor nagađajući što bi Dumbledore mogao podučavati Harryja. Ron je predviđao spektakularne uroke i kletve koje smrtonoše ne poznaju. Hermiona je izjavila da su takve stvari nezakonite i da je puno vjerojatnije da će Harry učiti obrambenu magiju višeg stupnja. Ona je nakon odmora otišla na Aritmanciju, a Harry i Ron su se vratili u društvenu prostoriju,

150

/. K, Rovvling

gdje su preko volje počeli pisati zadaću za Snapea. Ispostavilo se da je zadaća bila tako zahtjevna da su još radili na njoj kad im se Hermiona pridružila da zajedno provedu slobodan sat nakon ručka (iako je ona osjetno ubrzala cijeli proces). Tek što su dovršili zadaću, oglasilo se zvono za poslijepodnevni blok-sat Čarobnih napitaka. Krenuli su dobro utabanim putem u tamničku učionicu kojom je tako dugo vladao Snape. Kad su došli u hodnik pred učionicom, vidjeli su da je do stupnja za OČI uspjelo doći samo dvanaest učenika. Crabbe i Goyle očito nisu uspjeli položiti ČAS, ali četvero Slvtherina jest, uključujući Malfova. Ugledali su i četvero Ravenclawa, te jednog Hufflepuffa, Ernieja Macmillana, koji je Harrvju unatoč pompoznom ponašanju bio dosta simpatičan. "Harry," važno reče Ernie, pružajući mu ruku kad se Harry približio, "nismo imali priliku porazgovarati jutros na Obrani od mračnih sila. Dobro predavanje, iako su čarolije štita mačji kašalj za nas veterane DA... Rone, kako je... Hermiona?" Nisu stigli reći ništa više od "dobro", jer su se u tom trenutku otvorila vrata učionice, iza kojih se prvo pomolio Slughornov trbuh. Dok su u koloni ulazili u učionicu, brkovi nalik na morževe izvijali su se iznad nasmijanih usta. Harrvja i Zabinija pozdravio je s osobitim žarom. Tamnica je, sasvim netipično, već bila ispunjena parom i neobičnim mirisima. Harry, Ron i Hermiona znatiželjno su njušili zrak prolazeći pokraj velikih, uskipjelih kotlova. Četvero Slvhterina sjelo je za isti stol, a isto su učinili i Ravenclawi. Harry, Ron i Hermiona smjestili su se za stol s Erniejem. Odabrali su stol smješten najbliže zlatastom kotlu iz kojeg je izlazio jedan od najprimamljivijih mirisa koje je Harry ikad udahnuo: podsjećao ga je istovremeno na pitu s preljevom od karamela, drvenasti miris drška metle i nešto cvjetno što je možda prvi put pomirisao u Jazbini. Dok je polako i duboko udisao taj miris, imao je osjećaj da ga para napitka ispunjava kao tekućina. Preplavio ga je osjećaj blaženstva. Nasmiješio se Ronu, koji mu je lijeno uzvratio istim takvim smiješkom. "Dobro, dobro", reče Slughorn, čiji je masivni obris treperio kroz svjetlucave isparine. "Molim da svi izvadite vage i komplete za pripravu napitaka. Nemojte zaboraviti Pripravu čarobnih napitaka za napredne..."

Harry Potter i Princ miješane krvi

151

"Gospodine?" reče Harry, podižući ruku. "Recite, dragi moj Harry?" "Ja nemam ni knjigu ni vagu ni druge stvari... nema ni Ron... nismo znali da ćemo smjeti nastaviti slušati satove za OČI..." "Ah da, profesorica McGonagall mi je napomenula nešto u tom smislu... bez brige, mladiću moj, bez brige. Danas se možete poslužiti sastojcima iz kredenca sa zalihama, siguran sam da vam možemo posuditi i vage, a imamo i nešto starih udžbenika, neka vam budu na raspolaganju dok ne pošaljete narudžbuKrasopisu i bugačici...''' Slughorn je otišao do kredenca u kutu i nakon kraćeg prekopavanja izvadio dva vrlo otrcana primjerka Priprave čarobnih napitaka za napredne autora Libatiusa Boragea, koja je zajedno s dvije vage od potamnjenog metala predao Harryju i Ronu. "Da nastavimo", reče Slughorn, vraćajući se u prednji dio razreda. Naduo je svoja ionako izbočena prsa, pa mu se prsluk zategnuo do točke pucanja. "Pripremio sam vam nekoliko zanimljivih napitaka, tek toliko da ih upoznate. Svi su u kategoriji napitaka koje biste trebali biti u stanju sami pripraviti nakon polaganja OČI-ju. Iako ih dosad niste spravljali, već ste trebali čuti za njih. Može li mi netko reći stoje ovo?" Pokazao je kotao najbliži slytherinskom stolu. Harry se malo podigao sa stolca i vidio da u njemu ključa nešto što je izgledalo kao obična voda. Hermionina vrhunski istrenirana ruka u zrak je poletjela brže od ostalih. Slughorn je pokazao na nju. "To je veritaserum, bezbojni napitak bez mirisa koji osobu koja ga ispije prisiljava da govori istinu", reče ona. "Jako dobro, jako dobro!" sretno reče Slughorn. "Idemo dalje", nastavi on, pokazujući kotao pokraj stola Ravenclavva. "Ovaj je prilično poznat... u posljednje vrijeme je čest gost na lecima Ministarstva... tko mi može...?" I opet je Hermionina ruka bila najbrža. "To je višesokovni napitak, gospodine", reče ona. Harry je također prepoznao muljevitu tvar koja je dokono ključala u drugom kotlu, ali nije mu smetalo što je zasluga za točan odgovor

152

K. Rowling

pripala Hermioni. Na kraju krajeva, znala ga je uspješno pripraviti dok je još bila učenica druge godine. "Odlično, odlično! E sad, ovaj ovdje... da, dušo draga?" upita Slughorn, pomalo zbunjen time što je Hermionina ruka već bila u zraku. "To je amortentia!" "Upravo tako. Ovo je vjerojatno budalasto pitanje," reče Slughorn, koji je izgledao silno impresionirano, "ali pretpostavljam da mu znate i djelovanje?" "To je najmoćniji ljubavni napitak na svijetu!" reče Hermiona. "Tako je! Prepoznali ste ga, pretpostavljam, po specifičnom sedefastom sjaju?" "I po tome što se para podiže u karakterističnoj spirali", entuzijastično odvrati Hermiona, "i, osim toga, trebao bi svakoj osobi drugačije mirisati, ovisno o tome što nas privlači, ja recimo mogu namirisati tek pokošenu travu i novi pergament i..." Tu je porumenjela i nije završila rečenicu. "Dušo draga, smijem li pitati kako se vi zovete?" upita Slughorn, ne obazirući se na Hermioninu iznenadnu sramežljivost. "Hermiona Granger, gospodine." "Granger? Granger? Da niste možda u rodu s Hectorom Dagworth-Grangerom, osnivačem Posebnog društva majstora za čarobne napitke?" "Ne, gospodine, mislim da nisam. Vidite, moji su roditelji bezjaci." Harry je primijetio da se Malfov naginje prema Nottu i nešto mu šapće. Obojica su se zasmijuljili, ali Slughorn nije pokazivao nikakve znakove zgranutosti. Naprotiv, oduševljeno se nasmiješio i skrenuo pogled s Hermione na Harrvja, koji je sjedio pokraj nje. "Oho! 'Jedna od mojih najboljih prijateljica je bezjačkogpodrijetla i najbolja je učenica na našoj godini!' Pretpostavljam da ste mislili baš na ovu prijateljicu, Harry?" "Da, gospodine", potvrdi Harry. "Da, da, gospođice Granger, pošteno ste zaslužili dvadeset bodova za Gryffindor", srdačno joj reče Slughorn.

Harry Potter i Princ miješane krvi

153

Malfoy je izgledao kao da ga je Hermiona opet odalamila po licu. Ona se pak razdragano okrenula Harryju i šapnula: "Zar si mu stvarno rekao da sam najbolja učenica na godini? Oh, Harry!" "Pa što je tu tako impresivno?" šapne Ron, koji je, tkozna zašto, izgledao iznervirano. "Ti / jesi najbolja učenica na godini - ja bih mu rekao istu stvar, samo da me pitao!" Hermiona se nasmiješila, ali istovremeno mu je rukom dala znak da šuti, kako bi mogli čuti što govori Slughorn. Ron je djelovao dosta ozlojeđeno. "Naravno, amortentia zapravo ne izaziva ljubav. Ljubav se ne može imitirati ili stvoriti umjetnim putem. Ne, ovaj napitak jednostavno uzrokuje slijepu zanesenost ili opsesiju. To je vjerojatno najopasniji i najmoćniji napitak u ovoj prostoriji - da, da", dometne on, ozbiljno kimajući prema Malfoyu i Nottu, koji su se skeptično smijuljili. "Kad doživite moje godine, nećete više podcjenjivati moć opsesivne ljubavi... A sad," nastavi on, "vrijeme je da prionemo na posao." "Gospodine, niste nam rekli što se nalazi u onom kotliću", javi se Ernie Macmillan, pokazujući mali crni kotao na Slughornovu stolu. U njemu je živahno pljuskao napitak nalik na rastaljeno zlato. Iznad površine su poput zlatnih ribica skakale krupne kaplje, nijedna ne prelazeći rub. "Oho", opet reče Slughorn. Harry je bio siguran da Slughorn nije zaboravio taj napitak, nego je zbog jačeg dojma čekao da ga netko pita što je to. "Da. Taj napitak. Dakle, to vam je, dame i gospodo, čudesni mali napitak zvan Felix Felicis. Nagađam", nasmiješeno se okrenuo Hermioni koja je glasno uzdahnula, "da vi već znate kako djeluje Felix Felicis, gospođice Granger?" "To je tekuća sreća", uzbuđeno reče Hermiona. "On donosi sreću!" Svi u razredu malo su uspravnije sjeli. Harry je sad vidio samo stražnji dio Malfoveve zalizane plavokose glave, jer je Malfoy napokon počeo pozorno slušati što govori Slughorn. "Potpuno ste u pravu, još deset bodova za Gryffindor. Da, ne običan je to mali napitak, taj Felix Felicis", nastavi Slughorn. "Priprava je iznimno teška, a ako negdje pogriješite, rezultati mogu biti katastrofalni. No ako ga pripravite kako treba, kao što je slučaj s

154

Harrv Potter i Princ miješane krvi

J. K. Rowling

ovim, svi će vaši pothvati biti uspješni... bar dok mu djelovanje ne popusti." "Zašto ga onda ljudi ne piju cijelo vrijeme?" znatiželjno upita Terry Boot. "Zato što prekomjerna doza izaziva nepromišljenost, lakomislenost i opasan višak samopouzdanja", odgovori Slughorn. "Svaki je lijek ujedno i otrov, razumijete... a Felix je u prevelikim količinama iznimno otrovan. Ali ako ga uzimate na žličicu i vrlo rijetko..." "Jeste li ga vi ikad popili, gospodine?" s velikim zanimanjem upita Michael Corner. "Dvaput u životu", reče Slughorn. "Prvi put u dvadeset četvrtoj godini, drugi put u pedeset sedmoj. Dvije jušne žlice s doručkom. Dva savršena dana." Zaneseno se zagledao u daljinu. Harrv nije mogao procijeniti je li riječ o glumi, ali svakako je to efektno izveo. "I to je", reče Slughorn, očito se vraćajući na zemlju, "ono što vam nudim kao nagradu na kraju predavanja." Zavladao je takav muk da su svi zvukovi ključanja i klokotanja u okolnim napitcima odjednom deseterostruko odjeknuli učionicom. "Jedna majušna bočica Felix Felicisa", reče Slughorn, vadeći iz džepa minijaturnu staklenu bočicu s čepom i pokazujući je razredu. "Dovoljno za dvanaest sati sreće. Od zore do sumraka, imat ćete sreće u svemu čega se latite. No moram vas upozoriti daje Felix Felicis zabranjen na službenim natjecanjima... kao što su, na primjer, sportska događanja, ispiti ili izbori. Drugim riječima, pobjednik ga smije upotrijebiti samo tijekom običnog dana... i zatim promatrati kako se običan dan pretvara u nešto iznimno! Ali kako", nastavi Slughorn, sad mnogo žustrije, "možete osvojiti moju fantastičnu nagradu? Pa, otvorite desetu stranicu u Pripravi napitaka za napredne. Ostalo nam je nešto više od sat vremena, što bi trebalo biti sasvim dovoljno za pristojan pokušaj priprave napitka živuće smrti. Znam da je složeniji od svega što ste dosad radili, pa ni od koga ne očekujem savršenstvo. No osoba koja se najviše iskaže, osvojit će našega malog Felixa. Počnite!"

L

155

Začulo se struganje kad su svi privukli svoje kotliće i glasno zveckanje kad su počeli stavljati utege na vage, ali nitko nije govorio. Koncentracija u učionici bila je gotovo opipljiva. Harrv je vidio da Malfov grozničavo lista Pripravu čarobnih napitaka za napredne. Nije moglo biti očitije da Malfov stvarno želi taj sretni dan. Harrv se brzo nagnuo nad pohabanu knjigu koju mu je posudio Slughorn. Razdraženo je primijetio daje prijašnji vlasnik žvrljao po stranicama, zbog čega su margine bile jednako crne kao i dijelovi s tekstom. Zabivši nos u knjigu da bi dešifrirao sastojke (prijašnji vlasnik je čak i tu dodao vlastite bilješke i prekrižio dijelove teksta), Harrv je pohitao prema kredencu sa zalihama da uzme potrebne sastojke. Dok se žurno vraćao prema svom kotliću, vidio je da Malfov reže korijenje valerijane što je brže mogao. Svi su krajičkom oka pratili što rade ostali; najveća prednost i mana Čarobnih napitaka bila je gotovo potpuna nemogućnost skrivanja svog rada od tuđih pogleda. U roku od deset minuta, cijela se prostorija ispunila plavičastom parom. Hermiona je, naravno, najdalje odmakla. Njezin je napitak već sličio "žitkoj tekućini boje crnog ribiza", koju je knjiga navodila kao idealno stanje u srednjoj fazi priprave. Nakon što je narezao korijenje, Harrv se opet nagnuo nad knjigu. Stvarno ga je iritiralo što je jedva razaznavao recept ispod glupih žvrljotina prijašnjeg vlasnika, koji se iz nekog razloga nije složio s uputom da mahunu sopoforusa treba narezati, nego je dopisao svoju: Zgnječiti plosnatom stranom srebrnog bodeža; dobiva se više soka nego rezanjem. "Gospodine, mislim da ste poznavali mog djeda, Abraxasa Malfova?" Harrv je podigao pogled. Slughorn je upravo prolazio pokraj slvtherinskog stola. "Da," odvratio je Slughorn, ne pogledavši Malfova, "ražalostila me vijest o njegovoj smrti, iako se ne može reći da je bila neočekivana, zmajske kozice u njegovim godinama..." Otišao je dalje. Harrv se nagnuo nad kotlić, podrugljivo se smješkajući. Bilo je očito da Malfov očekuje isti tretman kakav imaju Harrv ili Zabini. Možda se čak nadao povlaštenom tretmanu na koji ga je

156

K. Rowling

navikao Snape. Činilo se ipak da Malfov u borbi za bočicu Felixa neće moći računati ni na što osim vlastitog talenta. Pokazalo se da mahunu sopoforusa nije bilo nimalo lako rezati. Harrv se obratio Hermioni. "Smijem li posuditi tvoj srebrni nož?" Nestrpljivo je kimnula, ne skidajući pogled sa svog napitka, koji je još uvijek bio tamnopurpuran, iako je prema knjizi dosad već trebao poprimiti boju jorgovana. Harrv je zgnječio mahunu plosnatom stranom bodeža. Na njegovo zaprepaštenje, iz nje je smjesta isteklo više soka nego što bi ikada očekivao od tako smežurane mahune. Kad ga je dodao napitku, iznenađeno je vidio da odmah poprima točno onu nijansu ljubičaste boje koja se navodila u udžbeniku. Njegova ljutnja prema prijašnjem vlasniku nestala je kao rukom odnesena. Harrv je zaškiljio u sljedeću uputu. Prema knjizi, morao je miješati u smjeru obrnutom od kazaljke na satu dok napitak ne postane proziran poput vode. Ali prijašnji vlasnik dodao je uputu da nakon svakoga sedmog miješanja u obrnutom smjeru, treba jedanput zamiješati u smjeru kazaljke na satu. Što ako je stari vlasnik i tu bio u pravu? Harrv je miješao u obrnutom smjeru, zadržao dah, i samo jedanput promiješao tekućinu u smjeru kazaljke na satu. Učinak je bio trenutačan. Napitak je poprimio blijedoružičastu boju. "Dobro, kako ti je to uspjelo?" ljutito upita Hermiona. Bila je crvena u licu, a kosa joj je zbog para iz kotlića izgledala kao ptičje gnijezdo. Njezin je napitak uporno ostajao purpuran. "Jednom promiješaj u smjeru kazaljke na satu..." "Ne, ne, knjiga kaže u obrnutom smjeru!" otrese se ona. Harrv je slegnuo ramenima i nastavio svojom metodom. Sedam miješanja u obrnutom smjeru, jedno u smjeru kazaljke, stanka... sedam miješanja u obrnutom smjeru, jedno miješanje u smjeru kazaljke. .. Na suprotnoj strani stola, Ron je tečno psovao sebi u bradu. Njegov je napitak izgledao kao daje u kotliću rastopio prsne bombone. Harrv se ogledao oko sebe. Koliko je mogao vidjeti, nikome napitak nije posvijetlio kao njemu. Osjećao se ushićeno, što mu je u ovoj učionici svakako bilo novo iskustvo.

Harrv Potter i Princ miješane krvi

157

"I... gotovo!" vikne Slughorn. "Molim vas da prestanete miješati!" Slughorn je polako hodao između stolova, zavirujući u kotliće. Nije ništa komentirao, ali tu i tamo je poneki napitak promiješao ili onjušio. Naposljetku je stigao do stola za kojim su sjedili Harrv, Ron, Hermiona i Ernie. Kad je ugledao smolastu tvar u Ronovu kotliću, žalosno se osmjehnuo. Zaobišao je Erniejevu tekućinu mornarskoplave boje. Zadovoljno je kimnuo vidjevši Hermionin napitak. A onda je ugledao Harrvjev i na licu mu se pojavio izraz oduševljenja i nevjerice. "Neupitni pobjednik!" objavio je razredu. "Sjajno, Harrv, sjajno! Bože, očito ste naslijedili dar od svoje majke, draga Lily se stvarno razumjela u napitke! Izvolite, izvolite -jedna bočica Felixa Felicisa, kao što sam obećao. Upotrijebite je mudro!" Harrv je spremio majušnu bočicu sa zlatastom tekućinom u unutarnji džep pelerine, osjećajući kako se u njemu bore oduševljenje zbog bijesa na licima Slvtherina i grižnja savjesti zbog razočarane Hermione. Ron je izgledao zabezeknuto. "Kako ti je to uspjelo?" šapnuo je Harrvju dok su napuštali učionicu. "Valjda mi se posrećilo", odvratio je Harrv jer je Malfov još bio u blizini. No čim su sišli na večeru i našli se u sigurnosti grvffindorskog stola, rekao im je istinu. Hermionino lice je nakon svake njegove riječi postajalo sve bezizražajnije. "A ti valjda misliš da sam varao?" dovršio je priču, ogorčen njezinim izrazom. "Pa, ne može se reći da si sam došao do toga, zar ne?" odvrati ona ukočeno. "Samo je slijedio drugačije upute od nas", reče Ron. "Mogao je sve upropastiti, zar ne? Ali riskirao je i profitirao." Teško je uzdahnuo. "Slughorn je jednako tako tu knjigu mogao dati meni, ali ne, ja sam dobio onu u koju nitko nikad nije ništa nadopisao. Izbljuvao se na nju, to da, ako je suditi po pedeset drugoj stranici, ali..." "Čekaj malo", progovori neki glas pokraj Harrvjeva lijevog uha. Odjednom je nanjušio isti onaj cvjetni miris koji je osjetio u Slughornovoj tamnici. Okrenuo se i vidio da im se pridružila Ginny.

158

J. K. Rowling

"Jesam li te dobro čula? Slijedio si zapovijedi koje je netko napisao u knjizi, Harry?" Izgledala je uzbunjeno i ljutito. Harry je odmah shvatio na što cilja. "Nije to ništa", reče on umirujuće, snizujući glas. "Ništa kao, znaš već, Riddleov dnevnik. To je samo udžbenik u koji je netko dopisivao svoje bilješke." "Ali ti si radio ono što tamo piše?" "Samo sam poslušao nekoliko savjeta napisanih na marginama, zbilja, Ginny, nema tu ničega sumnjivog..." "Ginny je u pravu", odmah je živnula Hermiona. "Trebali bismo provjeriti ima li u njoj nešto čudno. Mislim, sve te bizarne upute, tko zna?" "Hej!" ogorčeno reče Harry kad je izvadila Pripravu čarobnih napitaka za napredne iz njegove torbe i podigla štapić. "Specialis revelio!" reče ona, oštro lupnuvši po prednjoj strani korica. Nije se dogodilo baš ništa. Knjiga je nepomično ležala pred njima, stara, prljava i puna magarećih ušiju. "Jesi gotova?" razdraženo upita Harry. "Ili ćeš pričekati da izvede koju akrobaciju?" "Izgleda normalno", reče Hermiona, iako je i dalje sumnjičavo zurila u knjigu. "Mislim, izgleda daje stvarno... običan udžbenik." "Baš dobro. U tom slučaju ću je zadržati", otpovrne Harry. Zgrabio je knjigu sa stola, ali ispala mu je iz ruke i pala na pod, pritom se rastvorivši. Nitko drugi nije vidio što se dogodilo. Harry se sagnuo da je podigne i na poleđini, u samom dnu stranice, ugledao isti sitni, zbijeni rukopis kao u uputama koje su mu pomogle osvojiti bočicu Felixa Felicisa, sad skrivenu u paru čarapa u njegovu kovčegu na katu. Ova je knjiga vlasništvo Princa miješane krvi 2 2 U izvorniku, "the Half-Blood Prince". Leksikografsko značenje pojma "half-blood" upućuje na riječi "mješanac", "polutan" i "miješano podrijetlo", ali zbog problematiziranja čistokrvnosti i nečistokrvnosti u romanu, kao i zbog dominantnog motiva tekućine, posebno krvi, koji se provlači čitavim narativom, za hrvatski prijevod odabrana je sintagma "miješana krv".

GLAVA DESETA

Kuća obitelji Gaunt

Harry je na ostalim satovima Čarobnih napitaka tog tjedna nastavio slijediti sve upute Princa miješane krvi koje su odskakale od uputa Libatiusa Boragea, što je dovelo do toga da je Slughorn otprilike oko četvrtog predavanja već držao zanesene govore o Harrvjevim sposobnostima, tvrdeći daje rijetko kad imao tako darovitog učenika. Ni Ron ni Hermiona nisu bili oduševljeni takvim razvojem događaja. Iako je Harry ponudio da knjigu podijeli s njima, Ron je teže čitao Prinčev rukopis od Harryja, a nije mogao stalno tražiti od Harrvja da mu govori što piše u knjizi jer bi to izazvalo sumnju. Hermiona je pak uporno slijedila "službene" upute, kako ih je nazivala, ali sa sve većom zlovoljom, jer su davale lošije rezultate od Prinčevih. Harry se pomalo počeo zanimati i za identitet Princa miješane krvi. Dobivali su toliko domaćih zadaća da nije imao vremena pročitati Pripravu čarobnih napitaka za napredne od korica do korica, ali već je

površno prelistavanje potvrdilo da je Princ dopisao svoje komentare na praktički svaku stranicu. Nisu se svi odnosili na napitke: neki su izgledali kao upute za čarolije koje je Princ sam smislio. "Ili smislila", razdražljivo je rekla Hermiona, kad je u subotu navečer u društvenoj prostoriji čula da Harry neke od njih pokazuje Ronu. "Možda je riječ o curi. Meni rukopis više izgleda ženski nego muški." "Zvao se Princ miješane krvi", odvratio je Harry. "Koliko cura koje su bile prinčevi ti poznaš?" Na to Hermiona nije imala odgovor. Samo se narogušila i izmaknula svoj esej o "Načelima rematerijalizacije" Ronu, koji ga je pokušavao čitati s obrnute strane.

160

K. Rowling

Harry je pogledao na sat i užurbano spremio stari primjerak

Priprave čarobnih napitaka za napredne natrag u torbu. "Pet do osam, bolje da krenem ili ću zakasniti kod Dumbledorea."

"Uuu!" uzdahne Hermiona, smjesta podižući pogled. "Sretno! Pričekat ćemo te, želim čuti što si sve novo naučio!" "Držim fige da sve dobro prođe", reče mu Ron. Oboje su ga pratili pogledom dok se provlačio kroz otvor iza portreta. Hodnici kojima je Harry prolazio bili su pusti, iako je u jednom trenutku morao pobjeći u zaklon najbližeg kipa jer se iza ugla pojavila profesorica Trelawney. Gunđala je ispod glasa i miješala špil prljavih karata, čitajući ih u hodu. "Pikova dvojka: sukob", mrmljala je prolazeći pokraj mjesta gdje je čučao skriveni Harry. "Pikova sedmica: zlokoban predznak. Pikova desetka: nasilje. Pikov dečko: tamnokosi mladić, možda u stanju duševnog nemira, kojemu ispitivač nije drag..." Naglo se zaustavila, točno pokraj Harrvjeva kipa. "Ma, to je nemoguće", reče ona ljutito, a Harry začu kako ponovo energično miješa karte i nastavlja dalje. U zraku je ostao lelujati dašak serija za kuhanje. Harry je pričekao dok nije bio sasvim siguran da je otišla i opet potrčao, napokon dospijevajući do mjesta u hodniku na sedmom katu gdje je uza zid stajala vodoriga. "Kisele kokice", reče Harry. Vodoriga je skočila u stranu. Zid iza nje se razdvojio, otkrivajući pokretne zavojite stube na koje je Harry smjesta zakoračio. One su ga postojanom vrtnjom odnijele do vrata s mjedenim zvekirom iza kojih se nalazio Dumbledoreov kabinet. Harry je pokucao. "Naprijed", začu se Dumbledoreov glas. "Dobra večer, gospodine", reče Harry čim je ušao u ravnateljev kabinet. "Ah, dobra večer, Harry. Sjednite", reče mu Dumbledore uz osmijeh. "Kako vam je prošao prvi tjedan u školi?" "Dobro, gospodine, hvala na pitanju", odvrati Harry. "Sigurno ste imali pune ruke posla, čim ste već stigli zaraditi i kaznu!"

"Ovaj..." poče Harry s nelagodom, ali Dumbledore nije izgledao osobito prijekorno. "Dogovorio sam s profesorom Snapeom da kaznu odradite sljedeće subote." "Dobro", reče Harry, kojeg su trenutno zanimale važnije stvari od Snapeove kazne. Zvjerao je po prostoriji, tražeći neki znak koji bi mu odao što je Dumbledore isplanirao za večerašnje instrukcije. Okrugli je kabinet izgledao isto kao uvijek: na stolićima vretenastih nogu stajali su krhki srebrni instrumenti koji su zujali i ispuštali dim. Portreti prijašnjih ravnatelja i ravnateljica kunjali su u svojim okvirima. Dumbledoreov veličanstveni feniks Fawkes sjedio je na prečki pokraj vrata i sa živim zanimanjem motrio Harryja. Dumbledore čak nije raščistio prostor da imaju gdje vježbati dvoboje. "Dakle, Harry", poče Dumbledore službenim tonom. "Sigurno vas zanima što planiram raditi s vama na ovim - u nedostatku točnijeg termina - instrukcijama?" "Da, gospodine." "Pa, zaključio sam da je, sad kad znate što je lorda Voldemorta nagnalo da vas prije petnaest godina pokuša ubiti, došlo vrijeme da vam otkrijem određene podatke." Nakratko je zastao. "Na kraju prošle školske godine obećali ste da ćete mi reći sve", reče Harry. Jedva je uspio zatomiti optužujući ton u glasu. "Gospodine", dodao je. "To sam i učinio", spokojno odvrati Dumbledore. "Rekao sam vam sve što znam. Od ove točke nadalje rastajemo se od provjerenih činjenica i zajedno krećemo na put kroz mračnu močvaru sjećanja, ravno u šikaru neobuzdanog nagađanja. Odsada ću, Harry, možda raditi podjednako žalosne greške kao izvjesni Humphrey Belcher, koji je bio uvjeren da je došlo vrijeme za izradu kotlića od sira." "Ali vjerujete da ste na pravom putu?" upita Harry. "Naravno da vjerujem u to, ali već sam vam imao prilike dokazati da ne griješim ništa manje od drugih ljudi. Štoviše, s obzirom na to da sam oprostite mi na neskromnosti - znatno pametniji od većine ljudi, i moje greške znatno su gore." "Gospodine," nesigurno poče Harry, "ima li to što ćete mi reći ikakve veze s proročanstvom? Hoće li mi pomoći... da preživim?"

162

K. Rowling

"U tijesnoj je vezi s proročanstvom," odvrati Dumbledore ležernim tonom, kao da ga je Harry upravo pitao kakvo će sutra biti vrijeme, "a svakako se nadam da će vam pomoći da preživite." Dumbledore je ustao i obišao radni stol. Prošao je pokraj Harrvja, a on se radoznalo okrenuo na stolcu i vidio da se Dumbledore saginje do ormarića pokraj vrata. Kad se uspravio, u rukama je držao poznatu plitku kamenu zdjelu koja je oko ruba bila izrezbarena neobičnim znakovljem. Stavio je sito sjećanja na stol ispred Harrvja. "Izgledate zabrinuto." Harry je doista odmjeravao sito sjećanja s određenom bojazni. Njegova dosadašnja iskustva s tim čudnim predmetom koji je čuvao i otkrivao misli i sjećanja, bila su vrlo poučna, ali istovremeno i neugodna. Kad mu je prošli put uzburkao sadržaj, otkrio je u njemu sjećanje za koje bi mu bilo draže da ga nikad nije vidio. Ali Dumbledore se nasmiješio. "Ovaj put u sito sjećanja idete sa mnom... i, da sve bude čudnije, s mojim dopuštenjem." "Kamo idemo, gospodine?" "Na šetnju kroz sjećanje Boba Ogdena", odvrati Dumbledore, izvlačeći iz džepa kristalnu bočicu u kojoj se kovitlala srebrnastobijela tvar. "A tko je bio Bob Ogden?" "Djelatnik Odjela magijskog pravosuđa", reče Dumbledore. "Umro je prije dosta vremena, ali uspio sam ga prije toga pronaći i nagovoriti da mi povjeri ova prisjećanja. Pratit ćemo ga u jednom posjetu koji je obavljao po službenoj dužnosti. Budite ljubazni i ustanite, Harry..." Ali Dumbledoreu je odčepljivanje kristalne bočice zadalo dosta muke: njegova ozlijeđena ruka izgledala je ukočeno i bolno. "Da... da ja to učinim, gospodine?" "Nije važno, Harry..." Dumbledore je uperio štapić u bočicu i čep je odmah izletio iz nje. "Gospodine... kako ste ozlijedili ruku?" ponovo je pitao Harry, podjednako zgrožen i potresen pogledom na pocrnjele prste. "Ovo nije pravi trenutak za tu priču, Harry. Ne još. Danas imamo sastanak s Bobom Ogdenom."

Harry Potter i Princ miješane krvi

163

Dumbledore je srebrnasti sadržaj bočice iskrenuo u sito sjećanja, gdje se treperavo zavrtio, istovremeno podsjećajući i na tekućinu i na plin. "Poslije vas", reče Dumbledore, pokazujući prema zdjeli. Harry se sagnuo nad nju, duboko udahnuo i uronio lice u srebrnas-tu tvar. Osjetio je da mu noge napuštaju pod kabineta. Sunovratio se u uskovitlanu tamu i već u sljedećem trenutku zatreptao, zaslijepljen sunčanom svjetlošću. Dumbledore je sletio pokraj njega prije nego što su se Harrvjeve oči navikle na novu okolinu. Stajali su na seoskoj cesti obrubljenoj visokom, zaraslom živicom. Ljetno nebo iznad njih bilo je vedro i plavo poput potočnica. Otprilike tri metra ispred njih stajao je omanji, punašni muškarac s naočalama nevjerojatno debelih stakala koje su mu tako smanjile oči da je nalikovao na krticu. Čitao je drveni znak koji je virio iz guštare na lijevoj strani ceste. Harry je znao da je to Ogden, ne samo zato što je bio jedina osoba na vidiku nego i zato što je na sebi imao čudnu mješavinu inače nespojivih odjevnih predmeta, što je bilo tipično za čarobnjake koji nisu imali iskustva u prerušavanju u bezjake. Njegov se komplet sastojao od fraka i gamaša, koje je upotpunio jednodijel-nim kupaćim kostimom na pruge. Tek što je Harry uočio sve detalje njegove bizarne pojave, Ogden je žustro krenuo cestom. Dumbledore i Harry krenuli su za njim. Kad su prošli pokraj drvenog znaka, Harry je bacio pogled na oba kraka. Jedan je po kazivao smjer iz kojeg su upravo došli: Great Hangleton, 8 km. Na kraku koji je pokazivao smjer u kojem je otišao Ogden, pisalo je: Little Hangleton, 1,5 km. Isprva oko sebe nisu vidjeli ništa osim živice, plavetnila neba iznad njih i prilike u fraku koja je šuštavo hodala ispred njih, ali uskoro su došli do zavoja koji ih je odveo ulijevo. Na trenutak se činilo da cesta tu završava, a onda su shvatili da se zapravo spušta niz strmi obronak s kojeg se sasvim neočekivano pružao pogled na dolinu u podnožju brda. Harry je vidio da se između dva strma brijega ugnijezdilo selo, nesumnjivo Little Hangleton. Jasno se je vidjela seoska crkva i groblje. Na drugoj strani doline, na obronku točno preko puta sela, kočio se otmjeni vlastelinski dvor, okružen prostranim zelenim travnjakom nalik na baršun. Ogden je zbog strmine kojom se spuštao bio prisiljen lagano potrčati. Dumbledore je ubrzao hod, pa je isto učinio i Harry da održi

164

K. Rowling

korak s njim. Pretpostavljao je da je njihovo krajnje odredište Little Hangleton i opet se zapitao, kao i one noći kad su tražili Slughorna, zašto se cilju uvijek moraju približavati s tolike udaljenosti. No ubrzo je shvatio da se prevario. Cesta je skretala udesno, a čim su prošli zavoj, vidjeli su kako rub Ogdenova fraka nestaje u otvoru živice. Dumbledore i Harry slijedili su Ogdena do uske zemljane staze obrubljene još višom i zapuštenijom živicom od one na cesti iza njih. Bila je krivudava, kamenita i puna rupa, i također se spuštala nizbrdo. Činilo se da vodi u predio tamnog drveća nešto niže. I doista, ubrzo su stigli do šumarka i naglo se zaustavili iza Ogdena, koji je već stajao s izvučenim štapićem. Usprkos nebu bez oblaka, stara su stabla bacala debelu, tamnu, hladnu sjenu pa je Harrvju trebalo nekoliko sekundi da shvati kako između debala izviruje nekakva građevina. Mjesto se činilo vrlo čudnom lokacijom za kuću. U najmanju ruku bilo je neobično to što nisu posjekli stabla oko nje, jer su ovako priljubljena uza zidove posve zaklonila svjetlost i pogled na dolinu. Nije bio siguran ni je li nastanjena. Zidovi su bili obrasli mahovinom, a na krovu je nedostajalo toliko crepova da su se na nekim mjestima vidjele krovne grede. Svuda oko kuće rasle su koprive, tako visoke da su sezale do prozora, koji su pak bili sićušni i prekriveni debelim slojem prljavštine. Baš kad je Harry zaključio da tu sigurno nema ni žive duše, jedan se prozor s treskom otvorio, propuštajući rijetke pramenove pare ili dima, kao da unutra netko kuha. Ogden se tiho i, koliko je Harry mogao vidjeti, vrlo oprezno zaputio prema kući. Kad je zašao u tamnu sjenu drveća, opet se zaustavio. Zagledao se u ulazna vrata, na koja je netko čavlom pribio mrtvu zmiju. Začulo se šuštanje lišća i tresak. Na tlo se s najbližeg drveta spustio muškarac u dronjcima. Dočekao se na noge točno ispred Ogdena, koji je uzmaknuo takvom brzinom da se zapleo u krajeve svog fraka i posrnuo. "Nisi dobrodošao." Muškarac pred njima imao je gustu kosu slijepljenu od prljavštine, kojoj je bilo nemoguće odrediti boju. Osim toga je bio i krezub, a sitne, tamne oči gledale su u dva različita smjera. Nekome bi taj opis možda bio komičan, ali prevario bi se: ukupan dojam bio je

Harry Potter i Princ miješane krvi

165

zastrašujući i Harry uopće nije osuđivao Ogdena zato što se udaljio za još nekoliko koraka i tek onda progovorio. "Ovaj... dobro jutro. Dolazim iz Ministarstva magije..." "Nisi dobrodošao." "Ovaj... ispričavam se... ne razumijem što ste rekli", nervozno odvrati Ogden. Ako bi se pitalo Harrvja, Ogden se ponašao kao zadnja budala. Harry je smatrao da je neznanac bio i više nego jasan, osobito kad se uzme u obzir da je u jednoj ruci vitlao čarobnim štapićem, a u drugoj kratkim i krvavim nožem. "Vi ste ga sigurno razumjeli, Harry?" tiho upita Dumbledore. "Da, naravno", smeteno odvrati Harry. "Ali zašto ga Ogden ne...?" Pogled mu je ponovo pao na mrtvu zmiju na vratima i odjednom je znao odgovor. "Govori parselskim jezikom?" "Bravo", kimne Dumbledore, smiješeći se. Muškarac u dronjcima krenuo je na Ogdena sa štapićem u jednoj i nožem u drugoj ruci. "Ma, slušajte..." poče Ogden, ali već je bilo prekasno. Začuo se prasak i Ogden se srušio na tlo, držeći se za nos. Kroz prste mu je procurila gnojna, žućkasta tvar. "Morfin!" zagrmi nečiji glas. Iz kućice je hitajući izašao postariji muškarac. Tresnuo je vratima, pa se mrtva zmija patetično zanjihala na čavlu. Pridošlica je bio niži od prvog muškarca i neobično neskladno građen: imao je vrlo široka ramena i preduge ruke, što mu je u kombinaciji s bistrim smeđim očima, kratkom, nakostriješenom kosom i smežuranim licem davalo izgled snažnog, starog majmuna. Zaustavio se pokraj muškarca s nožem, koji se kreštavo smijao srušenom Ogdenu. "Ministarstvo, je li?" reče stariji muškarac, motreći Ogdena. "Točno!" ljutito reče Ogden, brišući lice. "A vi ste, pretpostavljam, gospodin Gaunt?" "Tako je", reče Gaunt. "Strefio te ravno u lice, je li?" "Da!" odbrusi Ogden.

166

/. K. Rovvling

"Pa, trebao si se najaviti, zar ne?" nabusito odvrati Gaunt. "Ovo je privatni posjed. Ne možeš tek tako ušetati i očekivati da se moj sin neće braniti." "Braniti od čega, čovječe?" upita Ogden, osovljujući se na noge. "Od zabadala. Uljeza. Bezjaka i ostalog smeća." Ogden si je uperio štapić u nos, iz kojeg je još šikljao onaj žućkasti gnoj. Mlaz se smjesta zaustavio. Gospodin Gaunt je ispod glasa rekao Morfinu: "Idi u kuću. Bez rasprave." Harry je ovaj put bio spreman, pa je odmah prepoznao parselski. Iako je razumio svaku riječ, sad je mogao razaznati i čudno siktanje, jedini zvuk koji je čuo Ogden. Činilo se da će se Morfin pobuniti, ali kad mu je otac uputio prijeteći pogled, predomislio se. Nezgrapno se otputio u kuću, hodajući kao da mu se tlo ljulja pod nogama. Zalupio je vratima, a zmija se opet otužno zanjihala. "Zbog vašeg sina sam i došao, gospodine Gaunt", reče Ogden, brišući posljednje tragove gnoja s prednje strane fraka. "To je bio Morfin, zar ne?" "Jest, to je bio Morfin", ravnodušno potvrdi starac. "Jesi li ti čistokrvan?" upita on, najednom ratoboran. "To je nebitno", hladno odvrati Ogden. Harry je odmah osjetio porast poštovanja prema Ogdenu. Gaunt je očito imao drugačije mišljenje. Zaškiljio je u Ogdenovo lice i promrmljao, neskriveno uvredljivim tonom: "Kad malo bolje razmislim, već sam dolje u selu viđao takve nosove." "U to ne sumnjam, ako je vaš sin ordinirao po njima", reče Ogden. "Možemo li razgovor nastaviti u kući?" "U kući?" "Da, gospodine Gaunt. Već sam vam rekao. Došao sam zbog Morfina. Poslali smo vam sovu..." "Meni sove ne trebaju", reče Gaunt. "A pisma ne otvaram." "Onda se nemojte žaliti što vam ljudi dolaze bez najave", zajedljivo odvrati Ogden. "Došao sam zbog teškog prekršaja čarobnjačkog zakona koji je počinjen danas, u ranim jutarnjim satima..." "Dobro, dobro, dobro!" zaurla Gaunt. "Uđi u vražju kuću, puno će ti to pomoći!"

Harrv Potter i Princ miješane krvi Kuća se sastojala od triju malih prostorija. Iz središnje prostorije, koja je služila kao kuhinja i dnevna soba, u ostatak kuće vodila su dvoja vrata. Morfin je sjedio u prljavom naslonjaču pokraj kamina iz kojeg je sukljao dim. Među debelim je prstima okretao živu riđovku i tiho joj pjevušio na parselskom: Sikći, sikći, zmijo mala, gmižući na pod si pala, slušaj svoga Morfina pa nećeš bit' ubijena.

U kutu pokraj otvorenog prozora nešto je šušnulo i Harry je shvatio da se u prostoriji nalazi još jedna osoba, djevojka čija je poderana siva haljina bila iste boje kao prljavi kameni zid iza nje. Stajala je pred čađavim crnim štednjakom na kojem se pušio lonac i petljala po polici ispunjenoj loncima i tavama bijedna izgleda. Imala je ravnu kosu bez sjaja i nelijepo, blijedo lice dosta tupa izraza. Oči su joj, kao bratove, gledale u različitim smjerovima. Djelovala je nešto čistije od dvojice muškaraca, ali Harrvju se činilo da nikad u životu nije vidio osobu koja je izgledala tako pregaženo. "Moja kći, Meropa", preko volje je objasnio Gaunt kad je Ogden upitno pogledao u nju. "Dobro jutro", reče Ogden. Umjesto da mu odgovori, uplašeno je pogledala oca i okrenula im leđa, nastavljajući s preslagivanjem lonaca na polici. "Dobro, gospodine Gaunt," nastavi Ogden, "prijeđimo na stvar: imam razloga vjerovati da je vaš sin Morfin u ranim jutarnjim satima izveo čaroliju pred bezjakom." Začuo se zaglušujući tresak. Meropi je ispao lonac. "Podigni ga!" zaurla Gaunt na nju. "Ma da, bravo, plazi po podu kao neki prljavi bezjak, čemu ti služi štapić, skote bezvrijedni?" "Gospodine Gaunt, molim vas!" zgranuto reče Ogden. Meropi, kojoj se lice osulo grimiznim mrljama, podignuti lonac opet je ispao iz ruku. Drhtavo je izvadila štapić iz džepa, uperila ga u lonac i žurno promrmljala nečujnu čaroliju. Lonac je jurnuo po podu, udario u zid na suprotnoj strani prostorije i raspuknuo se.

168

/. K. Rowling

Morfin se sumanuto nasmijao. Gaunt je vrisnuo: "Popravi ga, glupačo beskorisna, popravi ga!" Meropa je posrćući krenula na drugi kraj sobe, ali prije nego što je dospjela podići štapić, Ogden je podigao svoj i odlučno rekao: "Reparo." Lonac se smjesta popravio. Na trenutak se činilo da će se Gaunt izderati na Ogdena, ali ipak se suzdržao. Umjesto toga se iskesio kćeri: "Sva sreća da nam je u goste došao ovaj ljubazni gospodin iz Ministarstva, zar ne? Tko zna, možda mi te skine s grbače, možda on nema ništa protiv prljavih hrkana..." Meropa nije nikoga pogledala niti je zahvalila Ogdenu. Samo je podigla lonac i drhtavim rukama vratila ga na policu. Zatim se leđima naslonila na zid između prljavog prozora i štednjaka, nepomična kao kip, kao da bi najradije utonula u kamen iza sebe i nestala. "Gospodine Gaunt," opet poče Ogden, "kao što sam rekao: razlog za moj dolazak..." "Čuo sam vas i prvi put!" odbrusi Gaunt. "Pa što? Morfin je bezjaku dao što je i zaslužio - i?" "Morfin je prekršio čarobnjački zakon", strogo reče Ogden. "Morfin je prekršio čarobnjački zakon", ponovi Gaunt, imitirajući Ogdenov glas, ali s pompoznom i pjevuckavom intonacijom. Morfin je opet zakriještao od smijeha. "Održao je lekciju nekom bezjačkom gadu, zar je to sad zabranjeno?" "Da", reče Ogden. "Bojim se da jest." Izvukao je iz unutarnjeg džepa mali svitak pergamenta i odmotao ga. "A što je to, njegova presuda?" upita Gaunt, kojem se glas povisio od bijesa. "To je poziv na saslušanje u Ministarstvo..." "Poziv! Poziv! Ma tko si ti da ikamo pozivaš mog sina?" "Ja sam šef Odreda čarosudne policije", odvrati Ogden. "I misliš da smo mi nekakva gamad, je li?" zaurla Gaunt, prilazeći Ogdenu. Uperio je požutjeli nokat prljavog kažiprsta u Ogdenova prsa. "Gamad koja će dotrčati na zapovijed Ministarstva? Znaš li ti uopće s kim razgovaraš, je li, mutnjače nečisti?"

Harry Potter i Princ miješane krvi

169

"Imao sam dojam da razgovaram s gospodinom Gauntom", odvrati Ogden. Izgledao je oprezno, ali nije uzmaknuo. "Tako je!" zagrmi Gaunt. Harrvju se prvo učinilo da je Gaunt Ogdenu pokazao prostačku gestu rukom, ali onda je shvatio da mu zapravo skreće pozornost na ružan prsten s crnim kamenom na srednjem prstu. Zamahnuo je njime ispred Ogdenova nosa. "Vidiš ovo? Vidiš? Znaš li ti što je to? Znaš odakle je došlo? Već je stoljećima u našoj obitelji, eto kako već dugo traje naša loza i to bez ijedne kapi nečiste krvi! Znaš li ti kakvo su mi blago nudili za njega, samo zato što na kamenu ima grb Peverella?" "Stvarno nemam pojma," odvrati Ogden, trepnuvši kad mu je prsten proletio dva i pol centimetra od nosa, "niti to smatram relevantnim, gospodine Gaunt. Vaš sin je počinio..." Gaunt je bijesno zaurlao i jurnuo prema kćeri. Harry je pomislio da će je zadaviti jer mu je ruka poletjela prema njezinu grlu, no on ju je uhvatio za zlatni lančić oko vrata i odvukao je do Ogdena. "Vidiš ovo?" okomio se na Ogdena, tresući teškim zlatnim medaljonom pred njim, dok je Meropa grcala i borila se za dah. "Vidim, vidim!" brzo reče Ogden. "To je Slytherinovo!" zaurla Gaunt. "To je pripadalo Salazaru Slvtherinu! Mi smo njegovi posljednji živući potomci, što kažeš na to?" "Gospodine Gaunt, vaša kći!" uznemireno reče Ogden, ali Gaunt je već pustio Meropu. Ona je oteturala natrag u svoj kut, trljajući vrat i gutajući zrak. "Eto!" pobjedonosno izjavi Gaunt, kao daje upravo iznio nepobitan dokaz pa je daljnja rasprava nepotrebna. "Da se nisi usudio s nama razgovarati kao da smo ti blato s cipela! Čistokrvni iz generacije u generaciju, sve sami čarobnjaci... sumnjam da ti možeš isto to reći o sebi!" Pljunuo je Ogdenu pred noge. Morfin se opet kreštavo nasmijao. Meropa, koja se šćućurila pokraj prozora pognute glave i lica skrivena beživotnom kosom, nije rekla ništa. "Gospodine Gaunt," nije se predavao Ogden, "bojim se da ni vaši ni moji preci nemaju nikakve veze sa sadašnjim problemom. Ja sam ovamo došao zbog Morfina - Morfina i bezjaka kojeg je sinoć napao. Prema našim informacijama," bacio je pogled na svitak

170

K. Rowling

pergamenta, "Morfin je na spomenutog bezjaka bacio urok ili čini koje su izazvale vrlo bolan osip." Morfin je zahihotao. "Umukni, mali", sikne Gaunt na parselskom. Morfin je smjesta zašutio. "Pa što onda?" prkosno odvrati Gaunt. "Kladim se da ste prljavom bezjaku već očistili lice, o pamćenju da i ne govorimo..." "Nije u tome poanta, gospodine Gaunt", reče Ogden. "Riječ je o ničim izazvanom napadu na bespomoćnog..." "Ma znao sam ja da voliš bezjake čim sam te ugledao", posprdno ga prekine Gaunt i opet pljune na pod. "Ova nas rasprava nikamo ne vodi", odlučno reče Ogden. "Iz ponašanja vašeg sina sasvim je jasno da se ne kaje zbog svog postupka." Opet je pogledao pergament. "Morfin mora doći na saslušanje četrnaestog rujna i odgovoriti na optužbu da je bacio čaroliju na bezjaka, nanijevši mu ozljede i duševnu bol..." Ogden je zastao. Kroz otvoren prozor do njih su doprli zvukovi praporaca i kopita, te^jasno čujni, nasmijani glasovi. Krivudava cesta za selo očito je na nekom mjestu prolazila vrlo blizu šumarka u kojem je bila smještena kuća. Gaunt se ukipio, osluškujući zvukove širom otvorenih očiju. Morfin je siknuo i okrenuo se u smjeru glasova. Izgledao je gladno. Meropa je podigla glavu. Lice joj je, primijetio je Harry, bilo bijelo kao kreč. "Bože, kakvo ruglo!" odjekne ženski glas, razgovijetan kao da mu vlasnica stoji usred sobe. "Tome, zar tvoj otac ne može srušiti tu straćaru?" "Nije naša", odgovori joj je muški glas. "Sve na drugoj strani doline je naše vlasništvo, ali ova kućica pripada staroj propalici po imenu Gaunt i njegovoj djeci. Sin mu je pravi luđak, da samo čuješ što se o njemu priča po selu..." Djevojka se nasmijala. Zvukovi kopita i praporaca dolazili su sve bliže. Morfin se pokrenuo kao da kani ustati iz naslonjača. "Sjedni", upozori ga otac na parselskom. "Tome," opet se začu onaj ženski glas, sad tako blizu da je bilo očito da su pokraj kuće, "možda se varam - ali nije li to netko pribio zmiju navrata?"

"Bože, u pravu si!" reče muški glas. "Sigurno sin, rekao sam ti da nema sve daske u glavi. Nemoj to gledati, draga Cecilia." Praporci i zvuk kopita izgubili su se u daljini. "Draga", šapne Morfin na parselskom, gledajući sestru. "'Draga', eto kako je zove. Znači, ionako te ne bi htio." Meropa je bila tako blijeda da je Harry bio siguran da će se onesvijestiti. "Molim?" oštro upita Gaunt na parselskom, naizmjence gledajući sina pa kćer. "Što si to rekao, Morfine?" "Meropa voli gledati tog bezjaka", reče Morfin, zureći u sestru s otrovnim izrazom na licu. Ona je izgledala prestravljeno. "Uvijek je u vrtu kad prolazi ovuda, uvijek viri kroz živicu, zar ne? A sinoć..." Meropa je drhtavo i molećivo zatresla glavom, ali Morfin je nemilosrdno nastavio: "Sinoć je visjela na prozoru i čekala da prođe ovuda na putu kući." Činilo se da je sve troje zaboravilo na Ogdena, koji je izgledao i zbunjeno i iznervirano što opet mora slušati nerazumljivo siktanje i kreštanje. "Je li to istina?" upita Gaunt ubojitim glasom, prilazeći korak-dva bliže prestravljenoj djevojci. "Moja kći... čistokrvni potomak Salazara Slytherina... gine za prljavim bezjakom nečiste krvi?" Meropa je grozničavo odmahnula glavom i priljubila se uza zid. Očito nije bila u stanju govoriti. "Ali sredio sam gaja, tata!" kreštavo se nasmije Morfin. "Pogodio sam ga dok je prolazio i nije više bio onako zgodan kad mu je iskočio osip, je li, Meropice?" "Hrkanice gadna, izrode prljavi!" zagrmi Gaunt. Posve gubeći kontrolu, počeo je stiskati vrat svoje kćeri. Harry i Ogden u istom su trenutku kriknuli: "Ne!" Ogden je podigao štapić i viknuo: "Relaxio!" Gaunt je odletio od kćeri, spotaknuo se o stolicu i srušio na leđa. Urlajući od bijesa, Morfin je skočio iz naslonjača i jurnuo na Ogdena, mašući krvavim nožem i nasumce ispaljujući uroke iz štapića. Ogden je dao petama vjetra. Dumbledore je dao znak za polazak i Harry ga je poslušao. U ušima mu je još odjekivalo Meropino vrištanje.

172

K. Rowling

Ogden je srljao stazom i izbio na glavnu cestu, ruku podignutih iznad glave. Tamo se sudario s riđanom sjajne dlake kojeg je jahao vrlo zgodan tamnokosi mladić. I on i lijepa djevojka koja je sjedila na sivcu pokraj njega grohotom su se nasmijali kad su ugledali Ogdena. On je odskočio od riđanova boka i opet se dao u bijeg, trčeći navrat-nanos cestom, od glave do pete prekriven prašinom. Frak je lepetao iza njega. "Mislim da smo dovoljno vidjeli, Harry", reče Dumbledore. Uhvatio je Harrvja za lakat i povukao ga. U sljedećem trenutku, letjeli su kroz bestežinsku tamu i naposljetku čvrsto doskočili na noge, vrativši se u Dumbledoreov kabinet, sad mračniji nego prije. "Što se dogodilo s djevojkom u kućici?" odmah je upitao Harry, dok je Dumbledore trzajem štapića palio dodatne svjetiljke. "S Meropom ili kako se već zvala?" "Oh, preživjela je", odgovori Dumbledore. Ponovo se smjestio za radni stol i rukom pozvao Harrvja da i on sjedne. "Ogden se aparatirao u Ministarstvo i petnaest minuta kasnije vratio se s pojačanjem. Morfin i njegov otac pokušali su im pružiti otpor, ali svladali su ih, odveli iz kućice i izveli pred Čarosudni zbor. Morfina, koji je već imao dosje zbog napada na bezjake, osudili su na tri godine robije u Azkabanu. Marvolo, koji je osim Ogdena ozlijedio još nekoliko djelatnika Ministarstva, dobio je šest mjeseci." "Marvolo?" zamišljeno ponovi Harry. "Tako je", reče Dumbledore, smiješeći se u znak pohvale. "Drago mi je što tako uspješno držite korak." "Taj starac je bio...?" "Voldemortov djed, da", potvrdi Dumbledore. "Marvolo, njegov sin Morfin i kći Meropa bili su posljednji živući članovi obitelji Gaunt, drevne čarobnjačke obitelji poznate po crti nestabilnosti i nasilnosti koja je jačala iz generacije u generaciju zbog njihove navike da stupaju u brak s rođacima. Zahvaljujući nedostatku zdravog razuma i ljubavi prema životu na visokoj nozi, obiteljsko zlato istopilo se nekoliko generacija prije Marvolova rođenja. On je, kao što ste vidjeli, naslijedio samo bijedu i neimaštinu, a uz nju i krajnje opaku ćud, neviđenu količinu arogancije i ponosa te nekoliko predmeta obiteljske baštine koje je volio jednako kao sina, i mnogo više od kćeri."

Harry Potter i Princ miješane krvi

173

"Znači, Meropa," Harry se nagnuo prema Dumbledoreu i zagledao u njega, "znači, Meropa je bila... gospodine, znači li to da je ona bila... Voldemortova majka?" "Tako je", reče Dumbledore. "Čak smo nakratko vidjeli i Voldemortova oca. Jeste li ga možda primijetili?" "Onaj bezjak kojeg je Morfin napao? Mladić na konju?" "Bravo", reče Dumbledore uz širok osmijeh. "Da, bio je to Tom Riddle stariji, pristali bezjak koji je redovito jahao pokraj kućice Gauntovih i kojeg je Meropa Gaunt ljubila tajnom i neutaživom strašću." "I njih dvoje su se vjenčali?" upita Harry s nevjericom. Nije mogao zamisliti dvoje ljudi za koje je bilo manje vjerojatno da bi se mogli zaljubiti jedno u drugo. "Mislim da zaboravljate", odgovori Dumbledore, "da je Meropa bila vještica. Ne vjerujem da su njezine magične moći dolazile do punog izražaja dok je trpjela zlostavljanja vlastitog oca. Ali kad su Marvolo i Morfin završili u Azkabanu, kad se prvi put u životu našla sama i slobodna, onda je, siguran sam u to, dala maha svojim sposobnostima i počela smišljati bijeg iz očajnog života kojim je živjela osamnaest godina. Zar se ne možete sjetiti ničega što je Meropa mogla poduzeti da Tom Riddle zaboravi svoju bezjačku pratilju i umjesto toga se zaljubi u nju?" "Kletva Imperius?" reče Harry. "Ili ljubavni napitak?" "Bravo. Osobno sam skloniji ideji da se poslužila ljubavnim napitkom. Siguran sam daje to smatrala romantičnijim rješenjem. Mislim da joj nije bilo teško nagovoriti Riddlea da popije malo vode jednoga vrućeg dana kada je onuda jahao. U svakom slučaju, nekoliko mjeseci nakon scene koju smo upravo odgledali, u selu Little Hangleton je, na veselje njegovih mještana, izbio veliki skandal. Možete zamisliti kako su jezici radili kad je vlastelinski sin pobjegao s Meropom, kćerkom seoskog propalice. Ali mještani nisu bili ni približno šokirani kao Marvolo. On se vratio iz Azkabana očekujući da će ga njegova poslušna kći dočekati s toplim ručkom na stolu. A dočekala su ga tri centimetra prašine i njezino oproštajno pismo, u kojem mu je objasnila što je učinila.

174

K. Rowling

Po svim informacijama koje sam prikupio, od tog trenutka nije više nijednom riječju spomenuo njezino ime ili postojanje. Šok zbog njezina bijega možda je pridonio njegovoj preuranjenoj smrti - a možda jednostavno nikad nije naučio sam spremati hranu. Azkaban je Marvola jako oslabio i on nije doživio Morfinov povratak u kućicu." "A Meropa? Ona je... ona je umrla, zar ne? Nije li Voldemort odrastao u sirotištu?" "Da, tako je", reče Dumbledore. "Tu se opet moramo donekle osloniti na nagađanja, iako mislim da nije teško dokučiti što se dogodilo. Vidite, nekoliko mjeseci nakon njihova bijega i vjenčanja, Tom Riddle se u veliku kuću u Little Hangletonu vratio bez supruge. Susjedstvom su kolale glasine da tvrdi kako su ga 'izigrali' i 'prevarili'. Siguran sam da je aludirao na to da je bio začaran te da je čarolija prestala djelovati, iako se to vjerojatno nije usudio otvoreno reći od straha da će ga proglasiti ludim. Mještani su njegove riječi protumačili drugačije: zaključili su da je Meropa Tomu Riddleu slagala da čeka njegovo dijete i da se zato oženio njome." "Ali ona je stvarno rodila njegovo dijete." "Da, ali tek godinu dana nakon njihova vjenčanja. Tom Riddle napustio ju je dok je još bila trudna." "Što je pošlo po zlu?" upita Harry. "Zašto je ljubavni napitak prestao djelovati?" "Opet moramo nagađati," reče Dumbledore, "ali vjerujem da Meropa, koja je svog muža istinski voljela, nije više mogla podnositi to što ga je magijom pretvorila u svog roba. Vjerujem da mu je svjesno prestala davati ljubavni napitak. Možda je, onako zaslijepljena ljubavlju, uspjela samu sebe uvjeriti daju je on u međuvremenu doista zavolio. Možda je mislila da će ostati s njom zbog bebe. Prevarila se u obojemu. Napustio ju je, nije ju više nikad vidio i nikad se nije potrudio doznati što se dogodilo s njegovim sinom." Nebo je vani bilo crno poput tinte, a svjetiljke u Dumbledoreovu kabinetu kao da su gorjele jače nego prije. "Mislim da je to sve za večeras, Harry", progovorio je Dumbledore nakon nekoliko trenutaka. "Da, gospodine", reče Harry. Ustao je, ali nije krenuo prema vratima.

"Gospodine... je li važno znati sve te stvari o Voldemortovoj prošlosti?" "Mislim da je to vrlo važno", odvrati Dumbledore. "I... to ima neke veze s proročanstvom?" "To ima izravne veze s proročanstvom." "Dobro", reče Harry, pomalo zbunjen, ali mirniji nego prije. Zaputio se prema vratima, ali onda se sjetio da ga mora pitati još nešto, pa se opet okrenuo prema stolu. "Gospodine, smijem li Ronu i Hermioni ponoviti sve što ste mi rekli?" Dumbledore gaje malo proučavao i zatim rekao: "Da, mislim da su gospodin Weasley i gospođica Granger dokazali da su dostojni povjerenja. Ali, Harry, molim vas da ih zamolite da to nikome ne spominju. Ne bi bilo dobro da se pročuje koliko znam, ili nagađam, o tajnama lorda Voldemorta." "Ne, gospodine. Pazit ću da to čuju samo Ron i Hermiona. Laku noć." Opet je otišao od stola. Već je bio na vratima kad ga je ugledao. Na jednom od stolića vretenastih nogu, punom krhkih srebrnih instrumenata, ležao je ružni prsten od zlata, ukrašen velikim, napuklim crnim kamenom. "Gospodine", poče Harry, zureći u nj. "Onaj prsten..." "Da?" upita Dumbledore. "Imali ste ga na ruci one noći kad smo posjetili profesora Slughorna." "Jesam", prizna Dumbledore. "Ali nije li to... gospodine, nije li to isti prsten koji je Marvolo Gaunt pokazao Ogdenu?" Dumbledore nakloni glavu. "Baš taj." "Ali kako to...? Jeste li ga uvijek imali?" "Ne, tek sam nedavno došao do njega", reče Dumbledore. "Točnije, nekoliko dana prije nego što sam došao po vas u kuću vaše tete i tetka."

176

J. K. Rowling

"Znači, otprilike u isto vrijeme kad ste ozlijedili ruku, gospodine?" "Da, otprilike u to vrijeme, Harry." Harry je oklijevao. Dumbledore se smješkao. "Gospodine, što se točno...?" "Prekasno je, Harry! Tu ćete priču čuti nekom drugom prilikom. Laku noć." "Laku noć, gospodine."

GLAVA JEDANAESTA

Hermiona priskače u pomoć

Hermionina predviđanja pokazala su se točnima: slobodni satovi u rasporedu učenika šeste godine nisu bili razdoblja u kojima se ostvario Ronov ideal bezbrižnog Iješkarenja, nego vrijeme u kojem su pokušavali izaći na kraj s gomilama domaćih zadaća. Osim što su morali učiti kao da svaki dan izlaze na ispite, sama predavanja također su bila zahtjevnija nego ikada. Harry je jedva uspijevao pratiti gradivo koje im je predavala profesorica McGonagall, a čak ju je i Hermiona morala jedanput ili dvaput zamoliti da ponovi upute za rad. Na vlastito čuđenje i Hermionino rastuće ogorčenje, Harry nigdje nije postizao tako dobre rezultate kao na Čarobnim napitcima, prvenstveno zahvaljujući Princu miješane krvi. Neverbalne čarolije nisu se više očekivale samo na Obrani od mračnih sila, nego i na Čarolijama i Preobrazbi. Harryju se nerijetko događalo da u društvenoj prostoriji ili tijekom obroka podigne pogled i oko sebe ugleda poplavjela, napregnuta lica svojih kolega. Iako su na prvi pogled izgledali kao da su popili preveliku dozu Ne-ma-ka-ke, Harry je znao da se zapravo očajnički trude izvesti čarolije bez izgovaranja inkantacije naglas. Jedini predah imali su na satovima Travarstva u staklenicima. Tamo su, doduše, radili s biljkama opasnijim nego ikad prije, ali bar su mogli glasno opsovati kad bi ih s leđa zaskočila otrovna tentakula. Razapeti između ogromne količine školskih obaveza i grozničavih sati koje su provodili uvježbavajući neverbalne čarolije, Harry, Ron i Hermiona još nisu uspjeli odvojiti vrijeme da posjete Hagrida. On pak ne samo da više nije jeo za učiteljskim stolom, što je samo po sebi bilo dovoljno zlokobno, nego ih u nekoliko prigoda, kad su se mimoišli na hodnicima, iz nekog tajanstvenog razloga nije ni primijetio, još manje reagirao na njihove pozdrave.

178

J. K. Rovvling

"Moramo otići k njemu da mu objasnimo", u subotu je za doručkom rekla Hermiona, pogledavši Hagridov golemi, prazni stolac za učiteljskim stolom. "Ali danas se održavaju kvalifikacije za metloboj!" pobunio se Ron. "I to nije sve: moramo uvježbavati čaroliju Aguamenti za Flitwicka! Osim toga, kako ćemo mu objasniti? Kako ćemo mu reći da smo mrzili njegov glupi predmet?" "Ma nismo ga mrzili!" reče Hermiona. "Govori u svoje ime, ja još nisam zaboravio praskave repane", mračno joj odvrati Ron. "I pazi što ti kažem, izvukli smo se u posljednji čas. Nisi čula kako je pričao o onom svom ludom bratu - da smo mu nastavili dolaziti na satove, danas bismo učili Grawpa kako da si veže cipele." "Ono što zbilja mrzim je to što više ne razgovaramo s Hagridom", reče Hermiona, prilično uzrujano. "Otići ćemo poslije metloboja", obeća joj Harry. I njemu je nedostajao Hagrid, iako se potpuno slagao s Ronom da ovako bar nisu morali imati posla s Grawpom. "Ali imaj na umu da će kvalifikacije možda potrajati cijelo jutro, prijavila se hrpa ljudi." Nije mu bilo svejedno što će se uskoro morati suočiti s prvom preprekom u kapetanskoj karijeri. "Stvarno mi nije jasno zašto je ekipa odjednom postala tako popularna." "Ma daj, Harry", odvrati Hermiona, odjednom zvučeći nestrpljivo. "Nije popularan metloboj, nego ti! Nikad nisi bio zanimljiviji, a bome ni privlačniji." Ron se zamalo ugušio zalogajem dimljene haringe. Hermiona ga je ošinula prezirnim pogledom i opet se obratila Harrvju. "Sad svi znaju da si govorio istinu, zar ne? Cijeli je čarobnjački svijet morao priznati da nisi lagao kad si rekao da se Voldemort vratio i da si se u posljednje dvije godine dvaput borio s njim. Još si k tome oba puta izvukao živu glavu. Da ne govorimo o tome da te sad zovu 'Izabrani' - i tebi nije jasno zašto si ljudima fascinantan? Ma molim te." Iako je strop i dalje pokazivao hladno i kišovito vrijeme, Harry je najednom imao dojam da je u dvorani prevruće. "Osim toga si morao trpjeti podmetanja Ministarstva koje te pokušalo u javnosti predstaviti kao nestabilnog lažljivca. Još imaš

179 ožiljke jer te ona gadura natjerala da pišeš vlastitom krvlju, ali ipak si ostao pri svome..." "A ja još imam ožiljke od onih mozgova u Ministarstvu, vidi", umiješa se Ron, otresajući rukave s podlaktica. "Nije ti naškodilo ni što si preko ljeta narastao trideset centimetara", završi Hermiona, ignorirajući Rona. "I ja sam visok", nabaci Ron. U dvoranu su kroz kišom okupane prozore uletjele poštanske sove, prskajući sve oko sebe kapljicama vode. Većina učenika dobivala je više pošte nego prije. Zabrinuti roditelji željeli su da im se djeca redovito javljaju, a i da znaju kako je kod kuće sve u redu. Harry pak od početka školske godine nije dobio nijedno pismo. Jedina osoba s kojom se redovito dopisivao bila je mrtva, a razočarao ga je i Lupin. Još se nije javio, iako se Harry nadao povremenim pismima od njega. Zato se jako iznenadio kad je vidio da među mnoštvom smeđih i sivih sova kruži snježnobijela Hedviga. Sletjela je k njemu s velikim, četvrtastim paketom. Trenutak kasnije, isti takav paket stigao je i Ronu, prignječivši njegovu minijaturnu i iscrpljenu sovicu Praskavka. "Ha!" rekao je Harry, odmotavši paket u kojem se nalazio novi primjerak Priprave čarobnih napitaka za napredne, poslan iz Krasopisa i bugačice. "Joj super", oduševila se Hermiona. "Sad možeš vratiti onu išaranu knjižurinu." "Jesi li ti poludjela?" upita Harry. "Ne pada mi na pamet! Gle, sve sam smislio..." Izvadio je rabljeni primjerak Priprave čarobnih napitaka za napredne iz torbe i štapićem kucnuo po koricama, promrmljavši "Diffindo!" Korice su otpale. Isto je učinio s novom knjigom (Hermiona se sablaznila). Zamijenio je korice, obje kucnuo štapićem i rekao: "Reparo!" Pred njim je, izgledajući kao da je nova, ležala Prinčeva knjiga, a do nje nova, netom pristigla iz Krasopisa i bugačice, izgledajući pohabano i staro. "Slughornu ću dati novu. Nema se zašto žaliti, platio sam je devet galeona."

180

K. Rowling

Hermiona je stisnula usnice. Na licu joj se pojavio ljutit i prijekoran izraz, ali uto je pred nju sletjela treća sova, uspješno joj skrećući pozornost novim brojem Dnevnog proroka. Brzo je razmotala novine i pogledom preletjela naslovnu stranicu. "Je li poginuo itko koga poznamo?" upita Ron prividno nehajnim tonom. To je pitanje postavljao svaki put kad bi Hermiona otvorila novine. "Ne, ali zabilježeni su novi napadi dementora", odgovori Hermiona. "I uhitili su jednu osobu." "Super, koga?" upita Harry, misleći na Bellatrix Lestrange. "Stana Shunpikea", reče Hermiona. "Molim?" zaprepašteno upita Harry. "'Stanley Shunpike, kondukter popularnog čarobnjačkog javnog prometala zvanog Moćni bus, uhićen je pod sumnjom daje smrtonoša. Gospodin Shunpike (21) priveden je kasno sinoć nakon premetačine njegova doma u Claphamu..." "Stan Shunpike, smrtonoša?" ponovi Harry, prisjećajući se bubuljičavog mladića kojeg je upoznao prije tri godine. "Nema šanse!" "Možda su ga ukleli Imperiusom", razumno će Ron. "Nikad se ne zna." "Ne bih rekla", reče Hermiona, koja je nastavila čitati članak. "Tu piše da su ga uhitili jer je u gostionici pričao o tajnim planovima smrtonoša." Uznemireno ih je pogledala. "Pa ne bi klepetao o njihovim planovima da je stvarno pod Imperiusom, zar ne?" "Meni to zvuči kao da se pretvarao da je upućeniji nego što stvarno jest", reče Ron. "Nije li to isti tip koji se pokušao upucati onim Veelama tvrdeći da će postati ministar magije?" "Aha, to je on", potvrdi Harry. "Ne znam koji im je vrag da Stana ozbiljno shvaćaju." "Vjerojatno žele ostaviti dojam da nešto rade", reče Hermiona, mršteći se. "Ljudi su prestravljeni -jeste li znali da roditelji blizanki Patil žele da se što prije vrate kući? A Eloise Midgeon njezini su već ispisali. Njen tata je sinoć došao po nju." "Ma daj!" reče Ron, pogledavši Hermionu iskolačenim očima. "Ali Hogvvarts je sigurniji od njihovih kuća, mora biti! Pa mi imamo aurore, posebne zaštitne čarolije i Dumbledorea!"

Potter i Princ miješane krvi "Ne bih rekla da njega imamo baš cijelo vrijeme", tiho odvrati Hermiona, pogledavajući prema učiteljskom stolu preko ruba Proroka. "Zar niste primijetili? Ovog tjedna je njegovo mjesto bilo prazno jednako često kao i Hagridovo." Harry i Ron pogledaše prema učiteljskom stolu. Ravnateljev stolac doista je bio prazan. Nakon kraćeg razmišljanja, Harry je shvatio da nije vidio Dumbledorea još od njihovih instrukcija prije tjedan dana. "Mislim da je otišao iz škole da nešto radi s Redom", nastavi Hermiona ispod glasa. "Hoću reći... situacija je stvarno ozbiljna, zar ne?" Harry i Ron joj nisu odgovorili, ali Harry je znao da svi misle na isto. Dan ranije dogodilo se nešto strašno: pozvali su Hannu Abbott da izađe sa sata Travarstva i rekli joj da joj je mama pronađena mrtva. Odonda Hannu uopće nisu vidjeli. Kad su pet minuta kasnije ustali od gryffindorskog stola da krenu na metlobojsko igralište, prošli su pokraj Lavender Brown i Parvati Patil. Prisjetivši se daje Hermiona rekla kako roditelji blizanki Patil žele odvesti svoje kćeri iz Hogwartsa, Harryja nije začudilo što se dvije najbolje prijateljice uzrujano došaptavaju. Više gaje iznenadilo što je Parvati, kad je Ron prošao točno pokraj njih, naglo laktom gurnula Lavender, na što se ona okrenula i nasmiješila Ronu od uha do uha. U Ronov hod smjesta se uvukla primjetna doza šepirenja. Harry se nekako uspio othrvati iskušenju da prasne u smijeh, podsjećajući se da je Ron pokazao jednaku suzdržanost kad mu je Malfoy slomio nos. Za razliku od Harryja, Hermiona je cijelim putem do stadiona izgledala hladno i rezervirano: posve u skladu s prohladnom, magličastom kišicom koja ih je pratila. Kad je otišla potražiti mjesto na tribinama, nije Ronu poželjela sreću. Kvalifikacije su, kao što je Harry i očekivao, potrajale gotovo cijelo jutro. Činilo se da je došlo pola gryf findorskog doma, od prvašića koji su nervozno stezali grozne, stare metle iz škole, do učenika sedme godine, koji su stršili iznad ostalih, s lakoćom plašeći konkurenciju. Među njima je stajao i krupan mladić čekinjaste kose kojeg se Harry odmah sjetio iz Hogwarts-ekspresa. "Upoznali smo se u vlaku, u odjeljku starog Sluggyja", rekao je on samouvjereno, izdvojivši se iz mnoštva kako bi se rukovao s Harryjem. "Cormac McLaggen, vratar."

182

K. Rowling

"A prošle godine nisi bio na kvalifikacijama?" upita Harry. Odmjeravajući McLaggenovu masivnu građu, pomislio je da bi taj vjerojatno mogao blokirati sve tri vratnice odjednom a da se pritom ne pomakne s mjesta. "Ne, završio sam u bolničkom krilu", odvrati McLaggen, pomalo kočoperno. "Pojeo sam pola kile vileničinih jaja za okladu." "Aha", reče Harry. "Dobro... pričekaj tamo..." Pokazao mu je rub igrališta, nedaleko od Hermionina sjedala. Učinilo mu se da je na McLaggenovu licu opazio ljutit izraz. Tko zna, možda je McLaggen kao još jedan miljenik "starog Sluggvja" od Harrvja očekivao poseban tretman. Harry je zaključio da bi bilo najbolje da prvo provjeri elementarne vještine, pa je zamolio sve kandidate da se podijele u grupe od desetero članova i na metli naprave krug oko igrališta. Bila je to pametna odluka: prva desetorka sastojala se od prvašića koji očito nisu imali previše iskustva s letenjem. Samo je jedan dječak ostao u zraku dulje od sekunde, a čim je to shvatio, od zaprepaštenja se zabio u vratnice. Druguje grupu činilo deset najblesavijih djevojaka koje je Harry ikad sreo. Čim je puhnuo u zviždaljku, jednostavno su popadale na sve strane, hihoćući se i pridržavajući jedna za drugu. Među njima je bila i Romilda Vane. Kad im je rekao da odu s igrališta, dobro ćudno su ga poslušale i smjestile se na tribine, odakle su nastavile zadirkivati ostale kandidate. Treća grupa je na pola kruga doživjela lančani sudar. Većina iz četvrte grupe došla je bez metli. U petoj grupi bili su sami Hufflepuffi. "Ako se ovdje nalazi još netko tko nije iz Grvffindora," zaurlao je Harry, sad već prilično ljutit, "neka smjesta napusti teren!" Uslijedio je tajac, a onda je s terena otrčalo dvoje sitnih Ravenclawa, pucajući od smijeha. Dva sata kasnije, nakon brojnih pritužbi i nekoliko bijesnih scena, od kojih je jedna uključivala srušenu Kometu 260 i nekoliko slomljenih zubi, Harry je napokon imao lovce: Katie Bell, koja se u ekipu vratila sjajnim nastupom; zatim novo otkriće, djevojku zvanu Demelza Robins, koja se iskazala velikom vještinom u izbjegavanju maljaca; i na kraju, Ginny Weasley, koja nije samo letjela bolje od

Harry Potter i Princ miješane krvi

183

ijednog drugog kandidata, nego je k tome zabila i sedamnaest golova. Iako je bio vrlo zadovoljan izborom, Harry je zamalo ostao bez glasa zbog nadvikivanja s odbijenim kandidatima, a sad je vodio vrlo sličnu bitku i s udaračima koji nisu prošli kvalifikacije. "To je moja konačna odluka i ako iste sekunde ne napravite mjesta vratarima, sve ću vas ureći", zaurlao je. Nijedan od odabranih udaraca nije pokazao genijalnost Freda i Georgea, ali inače nisu bili loši: Jimmy Peakes, omaleni trećoškolac širokih prsa, udario je maljac takvom silinom daje Harryju na stražnjem dijelu glave iskočila kvrga velika poput jajeta, a Ritchie Coote je na prvi pogled djelovao dosta kržljavo, ali je zato bio vrlo precizan. Obojica su se pridružila Katie, Demelzi i Ginny na tribinama da zajedno odgledaju izbor posljednjeg igrača u ekipi. Harry je vratarske kvalifikacije namjerno ostavio za kraj, nadajući se praznijem stadionu i manjem pritisku na kandidate. Nažalost, u međuvremenu su se na tribine popeli i svi odbijeni kandidati te mnogi učenici koji su se dulje zadržali za doručkom, pa je publika bila još brojnija nego prije. Vratari su pred vratnice letjeli podjednako praćeni klicanjem i podbadanjima okupljenog mnoštva. Harry je krajičkom oka pogledao Rona, koji se oduvijek mučio s tremom. Harry se nadao da je Ronov doprinos njihovoj prošlogodišnjoj pobjedi u posljednjoj utakmici zauvijek riješio taj problem, ali bilo je očito da se prevario: Ron je već bio zelenkast u licu. Od prvih pet kandidata, nijedan nije uspio obraniti više od dvije lopte zaredom. Na Harrvjevu veliku žalost, Cormac McLaggen obranio je četiri od pet slobodnih udaraca. Kod posljednjeg je, međutim, odjurio u potpuno pogrešnom smjeru. Publika je njegovu pogrešku popratila smijehom i dobacivanjima, pa se McLaggen na tlo vratio škrgućući zubima. Dok se penjao na svoj Partfiš 11, Ron je izgledao kao da će svaki čas pasti u nesvijest. "Sretno!" začuo se glas s tribina. Harry se osvrnuo, uvjeren daje čuo Hermionu, ali glas je pripadao Lavender Brovvn. Sekundu kasnije, pokrila je lice rukama, a isto bi učinio i Harry da nije smatrao da kapetan ekipe ipak mora pokazati malo više hrabrosti. Okrenuo se da odgleda Ronov nastup.

184

J. K. Rowling

Nije se trebao zabrinjavati: Ron je obranio jedan, dva, tri, četiri, pet udaraca zaredom. Oduševljeni Harry, koji se jedva suzdržao da ne počne klicati s publikom, okrenuo se McLaggenu da mu priopći da je, koje li nesreće, Ron bio bolji, tek tada shvativši da je McLaggenovo crveno lice udaljeno samo nekoliko centimetara od njegova. Brzo je ustuknuo. "Sestra mu se uopće nije trudila", prijeteći reče McLaggen. Na sljepoočnici mu je iskočila ista ona žila kojoj se Harry tako često imao prilike diviti kod tetka Vernona. "Uputila mu je laku loptu." "Gluposti", hladno odvrati Harry. "Pa jedino je nju zamalo promašio." McLaggen je opet zakoračio prema Harryju, koji ovaj put nije uzmaknuo. "Daj da opet probam." "Ne", reče Harry. "Imao si priliku. Obranio si četiri udarca. Ron je obranio pet. Ron je vratar, pošteno je to zaslužio. Miči mi se s puta." Na trenutak mu se činilo da bi ga McLaggen mogao udariti, ali zadovoljio se ružnom grimasom i bijesno odjurio, gunđajući prijetnje zraku. Harry se okrenuo i ugledao svoju nasmiješenu novu ekipu. "Bravo", obratio im se promuklim glasom. "Stvarno ste dobro letjeli..." "Rone, bio si genijalan!" Ovaj put je prema njima stvarno trčala Hermiona, spustivši se s tribina. Harry je primijetio da Lavender napušta igralište ruku pod ruku s Parvati, s prilično zlovoljnim izrazom na licu. Ron je djelovao izrazito samozadovoljno, a dok se smiješio ekipi i Hermioni, činilo se da je narastao za još koji centimetar. Nakon što su se dogovorili da će prvi pravi trening održati sljedećeg četvrtka, Harry, Ron i Hermiona oprostili su se od ostatka ekipe i zaputili se prema Hagridu. Sad kad je napokon prestalo kišiti, kroz oblake se pokušavalo probiti nejako sunce. Harry je shvatio da skapava od gladi i ponadao se da će kod Hagrida naći nešto za jelo. "Mislio sam da neću obraniti četvrti udarac", sretno je govorio Ron. "Demelza mi je uputila jako zeznutu loptu, jeste vidjeli, malo ju je zavrtjela..."

"Da, da, da, bio si veličanstven", reče Hermiona, kao da se dobro zabavlja. "U svakom sam slučaju bio bolji od McLaggena", nastavi Ron vrlo zadovoljnim tonom. "Jeste li vidjeli kako je kod petog udarca odglavinjao u pogrešnom smjeru? Izgledao je kao da ga je pogodila čarolija zbunjivanja..." Iznenađenom Harrvju nije promaklo da su se Hermionini obrazi nakon te izjave jako zažarili. Ron ništa nije primijetio; upravo je s ljubavlju opisivao detalje ostalih slobodnih udaraca koje je morao obraniti. Pred Hagridovom kolibom bio je privezan veliki sivi hipogrif Kljunoslav. Čuvši da mu prilaze, škljocnuo je kljunom oštrim poput britve i okrenuo prema njima svoju golemu glavu. "Ajoj", nervozno reče Hermiona. "Još uvijek izgleda dosta zastrašujuće, zar ne?" "Ne pretjeruj, pa već si letjela na njemu", odvrati Ron. Harry je zakoraknuo prema hipogrifu i duboko se poklonio, netremice ga gledajući u oči. Nakon nekoliko sekundi poklonio se i Kljunoslav. "Kako si?" tiho ga upita Harry, prilazeći da pogladi hipogrifovu pernatu glavu. "I tebi nedostaje? Ali dobro ti je ovdje s Hagridom, zar ne?" "Hej!" zagrmi nečiji glas. Iza ugla kolibe pojavio se Hagrid, opasan velikom pregačom cvjetnog uzorka i s vrećom krumpira u rukama. Uz nogu mu je hodao ogromni pas za lov na veprove, Očnjak. Gromko zalajavši, odvojio se od gazde i potrčao im u susret. "Bježi od tog hipogrifa. Odgrist će ti prste... oh. To ste vi." Očnjak je skakao oko Hermione i Rona, pokušavajući im liznuti uši. Hagrid je nekoliko trenutaka stajao i gledao ih, a potom se okrenuo i otišao u kolibu, zalupivši vrata za sobom. "Ajoj!" reče Hermiona, izgledajući pogođeno. "Ništa se ti ne brini", smrknuto će Harry. Prišao je vratima i glasno pokucao. "Hagride! Otvori, htjeli bismo razgovarati s tobom!" Iz kolibe nije dopirao nikakav zvuk.

186

/. K. Rowling

"Ako nam ti ne otvoriš vrata, otvorit ćemo ih sami!" priprijeti Harry, izvlačeći štapić. "Harry!" šokirano reče Hermiona. "Pa ne možeš..." "Mogu, mogu!" reče Harry. "Odmaknite se..." Nije dospio reći ništa više od toga jer su se vrata otvorila, kao što je Harry i očekivao, a pred njega je izašao Hagrid. Bijesno je zurio u Harrvja. Cvjetasta pregača nije nimalo ublažavala krajnje prijeteći dojam. "Ja sam učitelj!" zagrmi on na Harrvja. "Učitelj, Potteru! Odakle ti obraz prijetit da ćeš mi srušit vrata!" "Žao mi je, gospodine", reče Harry, naglašavajući posljednju riječ dok je spremao štapić u pelerinu. Hagrid je izgledao zaprepašteno. "Ma otkad mi se ti obraćaš s 'gospodine'?" "Otkad ti mene zoveš 'Potter'?" "A šta si pametan", zareži Hagrid. "Jako duhovito. Baš si me nadmudrio, je 1'? Ajd dobro, ulazite, nezahvalne male..." Mračno mumljajući, pomaknuo se u stranu da mogu ući. Hermiona je utrčala nakon Harryja, djelujući prilično prestrašeno. "Pa?" mrzovoljno upita Hagrid kad su se Harry, Ron i Hermiona smjestili oko njegova ogromnog drvenog stola. Očnjak je smjesta položio glavu na Harrvjevo koljeno i slinom mu promočio pelerinu. "Šta je ovo? Uhvatilo vas sažaljenje? Mislite da sam možda usamljen il' tako nešto?" "Ne", brzo reče Harry. "Htjeli smo te vidjeti." "Nedostajao si nam!" doda Hermiona drhtavim glasom. "Nedostajao sam vam, ma nemoj?" frkne Hagrid. "Aha. Moš mislit." Dok je spremao Čaj u golemom bakrenom čajniku, toptao je po kolibi gunđajući ispod glasa. Naposljetku je tresnuo pred njih tri šalice velike kao vjedra, ispunjene čajem crvenkastosmeđe boje, a uz njih i pladanj s tvrdim kolačićima. Harryju je u njegovu izgladnjelom stanju bila prihvatljiva čak i Hagridova kuhinja. Odmah je zgrabio jedan kolačić. "Hagride", plaho je progovorila Hermiona kad je sjeo za stol. Počeo je brutalno guliti krumpire, kao da mu je svaki pojedinačni

Potter i Princ miješane krvi

187

gomolj nanio veliku osobnu nepravdu. Hermiona je nastavila: "Znaš, stvarno smo htjeli nastaviti slušati Skrb za magična stvorenja." Hagrid je opet glasno frknuo nosom. Harrvju se učinilo da je nekoliko bala odletjelo na krumpire, pa je zaključio da je dobro što neće ostati na večeri. "Ozbiljno!" reče Hermiona. "Ali nismo mogli uklopiti satove u postojeći raspored!" "Aha. Moš mislit", ponovi Hagrid. Uto se začuo neobičan gnjecavi zvuk i svi su se okrenuli: Hermiona je tiho ciknula, a Ron je skočio sa stolca i brzo otišao na drugu stranu stola, bježeći od velike bačve u kutu koju su tek sad primijetili. Bačva je bila ispunjena bijelim, sluzavim ličinkama dugim tridesetak centimetara, koje se nisu prestajale migoljiti. "Što je to, Hagride?" upita Harry, nadajući se da zvuči zainteresirano, a ne zgađeno. Ipak je odložio tvrdi kolačić na stol. "Samo divovske ličinke", odvrati Hagrid. "Koje će odrasti u...?" zabrinuto upita Ron. "Neće odrast u ništa", reče Hagrid. "Nabavio sam ih da Aragog ima šta jest." Iznenada je briznuo u plač. "Hagride!" uzvikne Hermiona. Skočila je na noge i žurno krenula oko stola, ali dužim putem, da izbjegne bačvu s ličinkama. Obujmila je rukom ramena koja su se tresla od plača. "Što nije u redu?" "On..." grcao je Hagrid. Pokušavao je pregačom zaustaviti bujicu suza koje su tekle iz njegovih crnih očiju. "Aragog... mislim da umire... razbolio se ovog ljeta, al nikako da se oporavi... ne znam šta ću ako... ako... već smo tako dugo skupa..." Hermiona je tapšala Hagrida po ramenu, očito ne znajući što bi mu rekla. Harry je suosjećao s njom. Hagridova sklonost prema čudovištima nije bila ništa novo: dosad je vidio kako Hagrid donosi plišanog medvjedića opakoj zmajskoj bebi, kako pjevuši divovskim škorpionima oboružanima štipaljkama i žalcem i kako pokušava urazumiti svoga surovog divovskog polubrata, ali njegova ljubav prema divovskom pauku Aragogu bila je možda najneshvatljivija od svega. Govorom obdareni pauk koji je živio u srcu Zabranjene šume prije četiri je godine Harrvja i Rona zamalo stajao glave.

188

J. K. Rowling

"Možemo li... možemo li ti nekako pomoći?" upita Hermiona, ne obazirući se na Ronove uspaničene grimase i odmahivanje glavom. "Sumnjam, Hermiona", protisne Hagrid, pokušavajući obuzdati suze. "Vidiš, ostatak plemena... Aragogova familija... malo su zahirili otkako se razbolio... uzjogunili se..." "Oh, mislim da je nama ta njihova strana već dobro poznata", reče Ron ispod glasa. "... ne bi bilo dobro da se sad iko osim mene približava koloniji", dovrši Hagrid, žestoko ispuhujući nos u pregaču i podižući pogled. "Al hvala ti na ponudi, Hermiona... to mi puno znači..." Poslije toga se atmosfera osjetno popravila. Iako ni Harry ni Ron nisu izrazili nikakvu želju da idu hraniti ubojitog gigantskog pauka divovskim ličinkama, Hagrid je očito zaključio da ih u tome sprečavaju samo nevolje s kolonijom, pa je opet postao onaj stari. "Ma da, uvijek sam znao da vam neće bit lako ugurat Skrb u raspored", zagunđao je, dolijevajući im još čaja. "Vjerojatno ne bi pomoglo ni da zatražite vremokrete..." "Ne možemo", reče Hermiona. "Razbili smo cijelu zalihu vremokreta u Ministarstvu kad smo ovog ljeta bili tamo. Piše u Dnevnom proroku." "Ajd dobro onda", prihvati Hagrid. "Niste to nikako mogli izvest... žao mi je što sam bio... znate... samo sam se brinuo zbog Aragoga... a zapitao sam se i da predmet predaje profesorica Grubbly-Plank, biste li onda..." Sve troje je kategorično i neiskreno ustvrdilo da je profesorica Grubbly-Plank, koja je u nekoliko prigoda mijenjala Hagrida, grozna učiteljica. Hagrid ih je u sumrak ispratio iz kuće u znatno boljem raspoloženju nego prije. "Krepavam od gladi", rekao je Harry kad je Hagrid napokon zatvorio vrata, a oni su već hitali mračnim i pustim perivojem. Odustao je od onoga Hagridova tvrdog kolačića kad je u jednom od kutnjaka začuo zlokobno krckanje. "I još večeras odrađujem kaznu kod Snapea, nemam puno vremena za večeru..." Ušli su u dvorac u istom trenutku kad je u Veliku dvoranu ulazio Cormac McLaggen. Prošao je kroz vrata tek iz drugog pokušaja; u

Harry Potter i Princ miješane krvi

189

prvom se odbio od dovratka. Ron je ušao za njim, uz zlurado i glasno smijuljenje, ali Harry je zaustavio Hermionu uhvativši je za ruku. "Što je?" upita Hermiona kao da se brani. "Ako mene pitaš," tiho reče Harry, "McLaggen izgleda točno kao da ga je pogodila čarolija zbunjivanja. A stajao je pred vratnicom koja je bila najbliže tvom sjedalu." Hermiona je pocrvenjela. "Dobro, dobro, ja sam kriva", šapne ona. "Ali trebao si čuti kako je govorio o Ronu i Ginny! I, uostalom, užasno je naprasit, vidio si kako je reagirao kad nije upao u ekipu - što će ti takav igrač." "Da", reče Harry. "Da, vjerojatno si u pravu. Ali, Hermiona, nije li to bilo mrvicu nepošteno? Mislim - pa ipak si ti prefektica, zar ne?" "Ma daj šuti", odbrusi ona kad je vidjela kako se Harry smijulji. "A što vas dvoje radite?" prekine ih Ron, koji se u međuvremenu vratio na ulaz u Veliku dvoranu. Izgledao je vrlo sumnjičavo. "Ništa", odvratiše Harry i Hermiona u isti glas i pohitaše za Ronom. Harry je osjetio da ga želudac boli od gladi čim je nanjušio miris rostbifa, ali nisu napravili ni tri koraka prema gryfflndorskom stolu kad je pred njima iskrsnuo profesor Slughorn i zapriječio im put. "Harry, Harry, baš sam vas tražio!" zagrmi on srdačno, uvijajući kraj krupnog brka oko prsta. Izbočio je trbušinu. "Nadao sam se da ću vas uhvatiti prije večere! Što kažete da večeras nešto prezalogajite u mom kabinetu? Priređujem mali domjenak za nekoliko naših zvijezda u usponu. Doći će McLaggen, Zabini i dražesna Melinda Bobbin - ne znam jeste li se već upoznali s njom? Obitelj joj posjeduje veliki lanac ljekarni - oh, i naravno, silno se nadam da će me gospođica Granger počastiti svojim dolaskom." Tu se Slughorn lagano naklonio Hermioni. Ron kao da je bio nevidljiv; Slughorn ga nije ni pogledao. "Ne mogu doći, profesore", smjesta reče Harry. "Imam kaznu kod profesora Snapea." "O, bože!" reče Slughorn. Lice mu se komično oduljilo. "Joj, joj, računao sam na vas, Harry! No dobro, morat ću porazgovarati sa Severusom i objasniti mu situaciju, uvjeren sam da ću ga uspjeti nagovoriti da odgodi vašu kaznu. Dobro, vas dvoje, vidimo se poslije!"

190

./■ K. Rowling

Žurno je napustio dvoranu. "Nema šanse da će uspjeti nagovoriti Snapea", reče Harry čim je Slughorn otišao izvan domašaja sluha. "Snape je već jedanput odgodio kaznu, ali za Dumbledorea. Ne bi to učinio ni za koga drugoga." "Joj, da bar možeš doći, ne želim ići sama!" zabrinuto reče Hermiona. Harry je znao da misli na McLaggena. "Sumnjam da ćeš biti sama, vjerojatno je pozvao i Ginny", ljutito se umiješa Ron, koji očito nije bio oduševljen što ga je Slughorn ignorirao. Nakon večere vratili su se u Gryffindorsku kulu. Društvena je prostorija bila krcata, jer je većina ljudi već završila s večerom, ali uspjeli su naći slobodan stol. Ron, kojeg još nije prošla zlovolja zbog susreta sa Slughornom, prekrižio je ruke i namršteno se zagledao u strop. Hermiona je uzela primjerak Večernjeg proroka koji je netko ostavio na stolcu. "Ima li što novo?" upita Harry. "Baš i ne..." Hermiona je otvorila novine i počela ih prelistavati. "Joj, vidi Rone, spominju ti tatu... sve je u redu!" dodala je kad se Ron uzbunjeno okrenuo prema njoj. "Samo piše da je bio u kući Malfovevih. 'Druga po redu premetačina kuće toga smrtonoše nije urodila plodom. Arthur Weasley iz Ureda za otkrivanje i zapljenu krivotvorenih obrambenih čarolija i zaštitnih predmeta rekao je da je njegov tim premetačinu izvršio zbog anonimne dojave.'" "Da, moje!" reče Harry. "Rekao sam mu na King's Crossu za Malfoya i onaj predmet koji je odnio Borginu na popravak! Pa, ako nije u njihovoj kući, sigurno ga je, što god to bilo, donio u Hogwarts..." "Ali kako, Harry?" upita Hermiona, iznenađeno odlažući novine. "Pa zar nas nisu sve pretražili čim smo stigli?" "Ozbiljno?" začuđeno zapita Harry. "Mene nisu!" "Joj da, tebe nisu, zaboravila sam da si zakasnio... da, Filch nas je sve pregledao detektorom tajni čim smo ušli u predvorje. Oni otkrivaju svaki predmet povezan s mračnim vještinama, pouzdano znam da su Crabbeu oduzeli jednu umjetno smanjenu glavu. Valjda ti je jasno da Malfoy nije mogao unijeti ništa opasno!"

Harry Potter i Princ miješane krvi

191

Nakratko osujećen, Harry je gledao kako se Ginny Weasley igra s patuljastom pufnicom Arnoldom, a onda se sjetio novog argumenta. "Onda mu ga je netko poslao sovom", reče on. "Njegova mama ili netko drugi." "Provjeravaju i sve sove", odvrati Hermiona. "To nam je rekao Filch dok nas je onim svojim detektorima podbadao gdje je stigao." Ostavši i bez posljednjeg argumenta, Harry je zašutio. Činilo se da stvarno nije postojao način da Malfoy u školu unese opasni ili mračni predmet. S nadom je pogledao Rona, koji je pak prekriženih ruku zurio u Lavender Brown. "Imaš li ti neku ideju o tome kako je Malfoy..." "Ma daj već jednom prestani, Harry", presiječe ga Ron. "Gle, nisam ja kriv što je Slughorn na svoj glupi domjenak pozvao samo Hermionu i mene. Nismo ga mi žicali pozivnice!" raspaljeno mu odvrati Harry. "Pa, s obzirom na to da meni nisu stigle nikakve pozivnice," reče Ron ustajući, "odoh u krevet." Ostavio je Harryja i Hermionu da mu zure u leđa i ljutito odmarširao prema vratima muške spavaonice. "Harry?" Iza njega se iznenada pojavila nova igračica, Demelza Robins. "Imam poruku za tebe." "Od profesora Slughorna?" upita Harry, s očekivanjem se uspravivši u stolcu. "Ne... od profesora Snapea", reče Demelza. Harrvjeve su nade smjesta potonule. "Kaže da moraš doći u njegov kabinet večeras u pola devet i odraditi kaznu... ovaj... bez obzira na to na koliko su te domjenaka pozvali. I još ti poručuje da ćeš odvajati trule čekinjaše od zdravih, za upotrebu na Čarobnim napitcima i... i poručuje ti da ne moraš ponijeti zaštitne rukavice." "Aha", mrko reče Harry. "Puno ti hvala, Demelza."

__J

\

GLAVA DVANAESTA

Srebro i opali

Gdje je Dumbledore i što radi? U sljedećih nekoliko tjedana Harry je ravnatelja vidio samo dvaput, i to u prolazu. Rijetko je silazio na obroke u Veliku dvoranu, pa je Harry bio siguran da je Hermiona u pravu: Dumbledore katkad doista danima izbiva iz škole. Je li u međuvremenu zaboravio da bi trebao držati instrukcije Harrvju? Rekao je da su instrukcije važne za proročanstvo. Harrvju su te riječi isprva bile i ohrabrenje i utjeha, ali sad se osjećao prilično napušteno. Sredinom listopada došlo je vrijeme za njihov prvi odlazak u Hogsmeade. Harrvja je ta obavijest iskreno razveselila, jer se pribojavao da im zbog postroženih mjera sigurnosti možda uopće neće dopustiti izlaske iz škole. Bilo je dobro da mogu bar na nekoliko sati otići izvan granica dvorca i perivoja. Tog jutra Harry se rano probudio i odmah primijetio da vani bjesni oluja. Vrijeme do doručka proveo je čitajući Pripravu čarobnih napitaka za napredne, iako inače nije običavao čitati udžbenike u krevetu. U normalnim okolnostima potpuno se slagao s Ronovim mišljenjem da se takvo ponašanje ne pristoji nikome osim Hermioni, koja je ionako bila čudakinja, ali po Harrvjevu mišljenju, Priprava čarobnih napitaka za napredne koja je nekoć pripadala Princu miješane krvi nije bila kao drugi udžbenici. Sto ju je više proučavao, to mu je bilo jasnije kakvo se bogatstvo krije u njoj. Osim praktičnih savjeta i poboljšanih receptura za Čarobne napitke kojima je dugovao svoju fantastičnu reputaciju kod Slughorna, obilovala je i maštovitim malim urocima i činima nažvrljanima po marginama stranica. Harry je zbog brojnih prekriženih dijelova i ispravaka bio siguran da ih je Princ sam izmislio.

194

J. K. Rowling

Harrv je već isprobao nekoliko Prinčevih čarolija. Našao je urok koji nevjerojatno ubrzava rast noktiju na nožnim prstima (testirao ga je na Crabbeu dok su stajali na hodniku, s vrlo zabavnim rezultatom) te urok koji lijepi jezik za nepce (dvaput ga je, na sveopće oduševljenje, bacio na Argusa Filcha, koji nijednom nije posumnjao na njega). Ali možda najkorisnija od svih bila je čarolija Bešumato, koja je ispunjavala uši svih ljudi u blizini nejasnim zujanjem, što je značilo da je mogao na satovima razgovarati nadugo i naširoko bez straha od prisluškivanja. Jedino se Hermiona nije smijala. Ona je sve Harrvjeve eksperimente motrila strogim i prijekornim okom, a kad bi Harrv na ljude oko njih bacio čaroliju Bešumato, odbijala je sudjelovati u razgovoru. Harrv se podigao u sjedeći položaj i okrenuo knjigu naopako da pobliže promotri načrčkane upute za čaroliju koja je, po svemu sudeći, Princu zadala dosta muke. Vidjelo se mnogo prekriženih i ispravljenih uputa, ali na samom kraju, u kutu stranice, bilo je nažvrljano sljedeće: Levicorpus (nvbl) Vjetar i susnježica ustrajno su šibali prozore, Neville je glasno hrkao, a Harrv je zurio u slova u zagradi. Nvbl... sigurno kratica za neverbalno. Harrv je sumnjao da će moći izvesti tu čaroliju. Još je imao poteškoća s neverbalnim čarolijama, što Snape dosad nije propustio prokomentirati ni na jednom satu Obrane od mračnih sila. S druge strane, Princ se već dokazao kao znatno djelotvorniji učitelj od Snapea. Uperio je štapić pred sebe, bez nekog posebnog cilja, trznuo vrškom uvis i u sebi rekao: "Levicorpus!" "Aaaaaaaaaargh!" Bljesnula je svjetlost i soba se ispunila glasovima: sve ih je probudilo Ronovo urlanje. Uspaničenom Harrvju iz ruke je izletjela Priprava čarobnih napitaka za napredne. Ron je naglavce visio u zraku, kao da je gležnjem zakvačen za nevidljivu kuku. "Oprosti!" vikne Harrv. Dean i Seamus grohotom su se smijali. Neville, koji je ispao iz kreveta, upravo se dizao s poda. "Čekaj... spustit ću te..." Napipao je knjigu o napitcima i počeo uspaničeno listati, pokušavajući pronaći pravu stranicu. Kad ju je napokon pronašao, ispod

Harrv Potter i Princ miješane krvi

195

čarolije je razaznao jednu zbijenu riječ: žarko se nadajući da je to protuurok, Harrv se svim silama usredotočio na riječ Liberacorpus. Uslijedio je novi bljesak i Ron se strovalio na madrac. "Oprosti", reče Harrv slabašno. Dean i Seamus i dalje su se smijali na sav glas. "Bilo bi zgodno", odvrati Ron prigušenim glasom, "da sutra ipak naviješ budilicu." U vremenu koje im je trebalo da se odjenu, pri čemu se svaki ubundao u nekoliko rukom ispletenih džempera gospođe Weasley i preko ruke prebacio plašt, šal i rukavice, Ron se oporavio od šoka i zaključio da je Harrvjeva nova čarolija zapravo jako smiješna. Štoviše, jedva je dočekao da za doručkom sve ispriča Hermioni. "... a onda je opet bljesnulo svjetlo i ja sam sletio na krevet!" nasmijano je završio Ron, uzimajući kobasice. Hermiona je njegovu anegdotu odslušala bez osmijeha, a onda se obratila Harrvju s izrazom ledenog neodobravanja na licu. "Da ta čarolija nije nekim slučajem također došla iz onoga tvog udžbenika iz Čarobnih napitaka?" upita ona. Harrv se narogušio. "Zar ti baš uvijek moraš pretpostaviti najgore?" "Da ili ne?" "Pa... da, tako je, i što onda?" "Znači, jednostavno si odlučio da ćeš isprobati nepoznatu, rukom napisanu inkantaciju i vidjeti što će se dogoditi?" "Zašto je važno je li napisana rukom?" upita Harrv, ignorirajući poantu njezina pitanja. "Zato što to znači da je Ministarstvo magije vjerojatno nije odobrilo", odgovori Hermiona. "I zato", dodala je, dok su Harrv i Ron kolutali očima, "što mi se sve više čini da je taj tvoj Princ malo sumnjiv tip." Harrv i Ron smjesta su je pokušali nadglasati. "To je jednostavno dobar štos!" reče Ron, naginjući bocu kečapa iznad kobasica. "Dobar štos, Hermiona, ništa više!" "Okretanje ljudi naglavačke?" upita Hermiona. "Tko normalan troši vrijeme i energiju na smišljanje takvih čarolija?"

196

K. Rowling

"Fred i George," odvrati Ron, sliježući ramenima, "to je njihov stil. I, ovaj..." "Moj tata", reče Harry. Tek se sad sjetio. "Molim?" upitaše Ron i Hermiona u isti glas. "Moj tata je koristio tu čaroliju", reče Harry. "Ja... Lupin mi je rekao." To nije bila istina. Harry je osobno vidio kako njegov otac baca čaroliju na Snapea, ali nikad nije Ronu i Hermioni spomenuo taj izlet u sito sjećanja. No sad mu je sinula očaravajuća ideja. Što ako je Princ miješane krvi...? "Možda ju je koristio i tvoj tata, Harry," reče Hermiona, "ali nije bio jedini. Za slučaj da si to već zaboravio, vidjeli smo mi hrpu ljudi koji su je upotrijebili. Podigli su druge ljude u zrak, gdje su morali lebdjeti, uspavani i bespomoćni." Harry se zagledao u nju. Sad se i sam sjetio, sa zebnjom u srcu, što su radili smrtonoše na svjetskom prvenstvu u metloboju. U pomoć mu je priskočio Ron. "To je bilo drugo", reče on odlučno. "Oni su čaroliju zloupotrijebili. Harry i njegov tata samo su se zezali. Hermiona, ti ne voliš Princa", dometne on, strogo uperivši kobasicu u nju, "jer je bolji od tebe u Čarobnim napitcima..." "To nema nikakve veze!" odvrati Hermiona porumenjelih obraza. "Samo mislim daje krajnje neodgovorno izvoditi čarolije čija ti svrha nije poznata. I prestani već jednom pričati o 'Princu' kao da mu je to titula, kladim se da je to obični glupi nadimak. I osim toga, ne bih rekla da je baš bio osobito dobra osoba!" "Ne znam odakle ti to," razljućeno će Harry, "da je nekakav budući smrtonoša, ne bi se hvalio da je 'miješane krvi', zar ne?" Dok je govorio, Harry se prisjetio daje njegov otac bio čistokrvan, ali tu je misao zasad ostavio po strani. O njoj će misliti kasnije... "Pa nisu sve smrtonoše čistokrvne; više i nema mnogo čistokrvnih čarobnjaka", tvrdoglavo odvrati Hermiona. "Kladim se da je većina miješanog podrijetla i da se samo pretvaraju da su čistokrvni. Najviše mrze ljude kojima su oba roditelja bezjaci, kladim se da bi tebe i Rona bez problema primili u svoje redove."

Harry Potter i Princ miješane krvi

197

"Mene ne bi uzeli ni u ludilu!" ogorčeno reče Ron. Kad je vilicom zamahnuo prema Hermioni, s nje je odletio komadić kobasice i Ernieja Macmillana pogodio u glavu. "Pa oni misle da su svi u mojoj obitelji izrodi! Što se smrtonoša tiče, to je jednako loše kao da sam bezjačkog podrijetla!" "A sigurno umiru od želje da mene pridobiju", sarkastično reče Harry. "Da me ne pokušavaju ubiti, bili bismo najbolji prijatelji." Ron je prasnuo u smijeh. Čak se i Hermiona nasmiješila, premda nevoljko. Daljnju raspravu omeo je Ginnyn dolazak. "Hej, Harry, rekli su mi da ti ovo predam." Bio je to svitak pergamenta na kojem je poznatim tankim, nakošenim rukopisom bilo ispisano Harrvjevo ime. "Hvala, Ginny... nove instrukcije kod Dumbledorea!" reče Harry Ronu i Hermioni, nakon što je razmotao pergament i brzo ga pročitao. "Ponedjeljak navečer!" Odjednom se osjećao bezbrižno i sretno. "Ginny, ideš s nama u Hogsmeade?" upita on. "Idem s Deanom - možda se tamo vidimo", odvratila je, mahnuvši im na odlasku. Filch je, kao i obično, držao stražu pokraj ulaznih vrata od hrastovine i provjeravao tko ima dozvolu za odlazak u Hogsmeade. Proces se prilično oduljio jer je Filch svaku osobu triput pregledao detektorom tajni. "Zašto je bitno nosimo li nešto mračno VAN?" ljutito je zapitao Ron, zabrinuto mjerkajući dugi, tanki detektor tajni. "Pa zar ne bi bilo pametnije da provjeravate što nosimo UNUTRA?" Zbog drskosti je zaradio nekoliko dodatnih uboda detektorom. Kad su napokon izašli na vjetar i susnježicu, još se lecao od bola. Šetnja do Hogsmeadea nije bila nimalo ugodna. Harry je donji dio lica zaštitio šalom, ali zato mu je nepokriveni dio uskoro ozebao i otupio. Cesta prema selu bila je puna učenika koji su zbog jakog vjetra hodali sagnuti u struku. Harry se više puta zapitao ne bi li im bilo bolje da su ostali u toploj društvenoj prostoriji, a kad su napokon stigli u Hogsmeade i vidjeli da je Zonkov dućan psina zakucan daskama, Harry je to shvatio kao potvrdu da ovom izletu nije suđeno da bude zabavan. Ron je rukom u debeloj rukavici pokazao na Medičarnicu,

198

/. K. Rowling

koja je, na svu sreću, bila otvorena. Harry i Hermiona teturavo su pošli za njim i ušli u dupkom pun dućan. "Hvala bogu", zadrhtao je Ron kad ih je obavio topli zrak koji je mirisao na karamele. "'Ajmo ovdje ostati cijelo popodne." "Harry, mladiću moj!" začu se gromki glas iza njih. "Oh, ne", promrmlja Harry. Sve troje se okrenulo i ugledalo profesora Slughorna, u golemoj šubari i kaputu s ovratnikom od istog krzna. U ruci je nosio veliku vrećicu ušećerenog ananasa. Masom je zauzeo bar četvrtinu dućana. "Harry, propustili ste čak tri moje večerice!" reče Slughorn, prstom ga dobroćudno bockajući u prsa. "Ne može to tako, mladiću moj, morate mi doći! Gospođica Granger uživa u njima, zar ne?" "Da," nemoćno odvrati Hermiona, "stvarno su..." "Zašto onda ne dođete i vi, Harry?" upita Slughorn. "Pa, imam treninge iz metloboja, profesore", reče Harry, koji je treninge i dogovarao prema Slughornovim pozivnicama s ljubičastom vrpcom. Ta je strategija također pomogla da se Ron ne osjeća izostavljeno - štoviše, Harry, Ron i Ginny obično su se slatko smijali na Hermionin račun, zamišljajući je s McLaggenom i Zabinijem. "Pa, poslije tolikog truda očekujem da ćete prvu utakmicu dobiti bez problema!" reče Slughorn. "No nikome još nije naškodilo malo opuštanja. Što kažete na ponedjeljak navečer, nećete valjda trenirati po ovakvom vremenu..." "Ne mogu profesore, te večeri imam... ovaj... sastanak s profesorom Dumbledoreom." "I opet nemam sreće!" dramatično uzvikne Slughorn. "Pa dobro... ali nećete me moći zauvijek izbjegavati, Harry!" Mahnuo im je kraljevskom gestom i odgegao se iz dućana. Ronu je pridao otprilike jednako pozornosti kao sušenim žoharima na polici. "Ne mogu vjerovati da si se opet izvukao", reče Hermiona, vrteći glavom. "Nije tamo baš tako strašno, znaš... ponekad je čak zabavno..." Primijetila je izraz na Ronovu licu. "Ma gle ti to... imaju šećerna pera luksuzne kategorije... sigurno traju satima!" Sretan što je Hermiona promijenila temu, Harry se posvetio proučavanju šećernih pera sa znatno većim žarom nego obično. Ron

Harry Potter i Princ miješane krvi je, usprkos njihovim naporima, i dalje izgledao ozlojeđeno. Kad ga je Hermiona pitala kamo bi sad htio ići, samo je slegnuo ramenima. '"Ajmo u Tri metle", predloži Harry. "Tamo je sigurno toplo." Opet su se umotali u šalove i napustili prodavaonicu slatkiša. Nakon slatke topline Medičarnice, oštar vjetar šibao im je lica poput biča. Na ulici nije bilo mnogo ljudi. Nitko nije zastajkivao da porazgovara; svi su hitali na svoja odredišta. Jedina iznimka bila su dva muškarca koji su stajali ispred Tri metle. Prvi je bio vrlo visok i mršav. Zaškiljivši kroz kišom poprskane naočale, Harry je prepoznao pipničara iz druge gostionice u Hogsmeadeu, Veprove glave. Kad su im se Harry, Ron i Hermiona približili, pipničar je jače stegnuo ovratnik plašta oko vrata i udaljio se. Niži muškarac ostao je stajati, prtljajući po nečemu što je držao u naručju. Na udaljenosti od otprilike jednog metra, Harry je shvatio tko je to. "Mundungus!" Zdepasti muškarac krivih nogu i duge, nepočešljane kose crvenkastožute boje iznenađeno je poskočio. Iz ruku mu je ispao starinski kovčeg, otvarajući se kad je tresnuo na tlo. Poispadalo je toliko predmeta da bi komotno ispunili cijeli izlog staretinarnice. "Oh, bok, Harry", reče Mundungus Fletcher, neuvjerljivo glumeći bezbrižnost. "Ne bi te htio zadržavat." "To su stvari za prodaju?" upita Harry dok je gledao kako Mundungus grabi brojne prljave predmete koji su se rasuli po tlu. "Pa, čovjek se mora nekako snać", odvrati Mundungus. "Daj mi to!" Ron se sagnuo i podigao nekakav srebrni predmet. "Čekaj malo", reče Ron. "Ovo mi je poznato..." "Hvala!" reče Mundungus. Istrgnuo je Ronu pehar iz ruke i strpao ga natrag u kofer. "Pa, vidimo se... JOJ!" Harry je ščepao Mundungusa za grlo i pritisnuo ga uza zid gostionice. Ne popuštajući stisak, drugom je rukom izvukao štapić. "Harry!" zacvili Hermiona. "To si uzeo iz Siriusove kuće", reče Harry, nosom gotovo dotičući Mundungusov. Zapahnuo ga je smrad ustajalog duhana i alkohola. "Ima grb obitelji Black." "Ma... ne... što?" grcao je Mundungus, polako poprimajući purpurnu boju.

200

7. K. Rowling

"Kako si to izveo - vratio si se tamo iste noći kad je poginuo i ispraznio kuću?" procijedi Harry. "Ne... nisam..." "Daj mi to!" "Harry, ne smiješ!" vrisne Hermiona. Mundungus je sad već bio posve plav u licu. Odjeknuo je prasak i Harry je osjetio da mu je ruka odletjela s Mundungusova vrata. Grcajući, gutajući zrak, Mundungus je zgrabio kofer i zatim se - PRAS - dezaparatirao. Harry je glasno opsovao. Okretao se na sve strane da vidi kamo je nestao Mundungus. "VRATI SE, KRADLJIVI...!" "Uzalud vičeš, Harry." Pred njima se stvorila Tonks. Njezina smećkasta kosa bila je mokra od susnježice. "Mundungus je dosad već sigurno stigao u London. Nema smisla vikati." "Ali ukrao je Siriusove stvari! Ukrao ih je!" "Da, ali ipak," odvrati Tonks, koja čini se nije bila nimalo uznemirena tom informacijom, "bilo bi dobro da se makneš s hladnoće." Ostala je vani, prateći njihov ulazak u Tri metle. Čim je ušao, Harry je bijesno rekao: "Krao je Siriusove stvari!" "Znam, Harry, ali molim te da prestaneš vikati, ljudi zure u nas", šapne Hermiona. "Idi sjesti, donijet ću ti piće." Kad se nekoliko minuta kasnije vratila s tri boce pivoslaca, Harry je još kiptio od bijesa. "Zar ga Red stvarno ne može obuzdati?" šapne Harry razljućeno. "Zar ga ne mogu u najmanju ruku spriječiti da ne krade sve što nije pribijeno za pod svaki put kad se pojavi u sjedištu?" "Psst!" očajno šapne Hermiona, ogledavajući se da provjeri prisluškuje li ih tko. Nekoliko čarobnjaka u blizini s velikim je zanimanjem motrilo Harryja, a nešto dalje stajao je Zabini, oslonjen na stup. "Harry, i ja bih se naljutila da sam na tvom mjestu, znam daje ukrao tvoje stvari..." Harry se zagrcnuo pivoslacem. Smetnuo je s uma da je on vlasnik Grimmauldova trga broj dvanaest.

Harry Potter i Princ miješane krvi

201

"Tako je, to su moje stvari!" reče on. "Nije ni čudo što nije bio sretan kad me je ugledao! E pa, ispričat ću Dumbledoreu sve što sam vidio, Mundungus se jedino njega boji." "Dobra ideja", šapne Hermiona, očito zadovoljna što se Harry smiruje. "Rone, u što si se to zabuljio?" "U ništa", reče Ron, brzo skrećući pogled sa šanka. Harry je savršeno dobro znao da je pokušavao privući pogled oble i privlačne madame Rosmerte, na koju je oduvijek bio slab. "Mislim da je 'Ništa' otišla u skladište po još plamenviskija", jetko mu reče Hermiona. Praveći se da ju nije čuo, Ron je nastavio pijuckati svoje piće u dostojanstvenoj tišini. Harry je razmišljao o Siriusu i pokušavao se utješiti mišlju da je on ionako mrzio te srebrne pehare. Hermiona je pogledavala čas Rona, čas šank, bubnjajući prstima po stolu. Čim je Harry ispio zadnju kap iz boce, rekla je: "Kako bi bilo da se vratimo u školu?" Obojica su kimnula. Ionako im nije bilo zabavno, a vrijeme se sve više pogoršavalo. Još su se čvršće umotali u plašteve, popravili šalove i navukli rukavice. Izašli su iz gostionice iza Katie Bell i njezine prijateljice te nastavili hodati za njima niz glavnu ulicu. Dok su klipsali cestom za Hogwarts, gacajući kroz smrznutu bljuzgavicu, Harrvjeve su misli odlutale do Ginny. Pretpostavljao je da je nisu sreli zato što se s Deanom ugnijezdila u čajani madame Puddifoot, glavnom utočištu sretno zaljubljenih parova. Namrgođeno je pognuo glavu pred uskovitlanom susnježicom, ne usporavajući korak. Harry je tek nakon nekog vremena shvatio da glasovi Katie Bell i njezine prijateljice, koje im je donosio vjetar, postaju sve prodorniji i jači. Suzio je oči da može bolje vidjeti njihove nejasne obrise. Prepirale su se oko nečega što je Katie držala u rukama. "To nema nikakve veze s tobom, Leanne!" začuo je Harry Katien glas. Skrenuli su za zavoj. Susnježica je padala sve gušće i jače, zamagljujući Harrvjeve naočale. U trenutku kad je podigao ruku u rukavici da ih obriše, Leanne je pokušala oteti paket iz Katienih ruku. Katie ga je potegnula prema sebi i paket je pao na tlo. Katie se istog trena vinula u zrak, ne kao Ron, koji je komično visio o gležnju, nego graciozno, raskriljenih ruku, kao da se sprema

202

J. K. Rowling

poletjeti. No nešto je u tom prizoru ipak izgledalo neprirodno, sablasno. .. žestoki vjetar mrsio joj je kosu, ali oči su bile zatvorene, a lice potpuno bezizražajno. Harry, Ron, Hermiona i Leanne skamenjeno su stajali i gledali u nju. Kad je došla na visinu od dva metra, Katie je ispustila stravičan krik. Oči su joj se naglo otvorile, ali što god da je vidjela ili osjećala očito joj je nanosilo strašnu bol. Nije prestajala vrištati, a sad joj se pridružila i Leanne, koja ju je zgrabila za gležnjeve i pokušala je povući natrag na zemlju. Harry, Ron i Hermiona pritrčali su da joj pomognu, ali Katie se počela rušiti prije nego što su je stigli primiti za noge. Harry i Ron uspjeli su je uhvatiti, no ona im se tako žestoko otimala da su je jedva držali. Stoga su je spustili na tlo, gdje se nastavila previjati i vrištati. Bilo je očito da ih uopće ne prepoznaje. Harry se ogledao oko sebe; sve je djelovalo posve pusto. "Ostanite ovdje!" doviknuo je ostalima kroz zavijanje vjetra. "Idem po pomoć!" Potrčao je prema školi. Nikad prije nije vidio ništa slično i nije mogao shvatiti što je moglo izazvati takvo Katieino ponašanje. U trku je skrenuo za sljedeći zavoj i sudario se s prilikom koja je podsjećala na divovskog medvjeda propetog na stražnje noge. "Hagride!" rekao je zadihano, izvlačeći se iz živice u koju je odletio. "Harry!" odvrati Hagrid. U njegovim obrvama i bradi bjelasao se snijeg. Bio je odjeven u prostrani, čupavi kaput od dabrovine. "Baš se vraćam od Grawpa, ne bi vjerovo kako mu dobro ide..." "Hagride, netko je ozlijeđen ili uklet ili nešto slično..." "Šta?" reče Hagrid, saginjući se da čuje što mu to Harry govori kroz vijavicu. "Netko je uklet!" zaurla Harry. "Uklet? Ko je uklet... ne valjda Ron? Ili Hermiona?" "Ne, ne oni, Katie Bell... ovuda..." Zajedno su otrčali natrag. Ubrzo su ugledali grupicu okupljenu oko Katie, koja se i dalje previjala na tlu i vrištala. Ron, Hermiona i Leanne pokušavali su je umiriti. "Odmaknite se od nje!" zavikne Hagrid. "Daje vidim!" "Nešto joj se dogodilo!" jecala je Leanne. "Ne znam što..."

Harry Potter i Princ miješane krvi

203

Hagrid je na sekundu zurio u Katie, a zatim se bez riječi sagnuo, podigao je u naručje i otrčao prema dvorcu. Katieno prodorno vrištanje zamrlo je u roku od nekoliko sekundi. Sad su opet čuli samo zavijanje vjetra. Hermiona je brzo prišla Katienoj uplakanoj prijateljici i stavila joj ruku na ramena. "Zoveš se Leanne, zar ne?" Djevojka kimne glavom. "Je li se to dogodilo iznenada ili...?" "Kad se paket razderao", jecala je Leanne, pokazujući promočeni paket u smeđem papiru koji je ležao na tlu. U razderanom dijelu naziralo se zelenkasto svjetlucanje. Ron se sagnuo, ispruživši ruku, ali Harry ga je zgrabio za nadlakticu i povukao natrag. "Ne diraj to!" Čučnuo je. Iz papira je virila kićena ogrlica od opala. "Već sam je jednom vidio", reče Harry, zureći u nju. "Bila je izložena u Borginu i Burkesu, dosta davno. Pisalo je da je ukleta. Katie ju je sigurno dotaknula." Pogledao je Leanne, koja se počela nekontrolirano tresti. "Kako je Katie došla do nje?" "Zato smo se i svađale. Donijela ju je iz zahoda Kod tri metle, rekla je da je to iznenađenje za nekoga u Hogwartsu i da mu je mora odnijeti. Izgledala je užasno čudno dok je to govorila... oh ne, oh ne, kladim se da je bila pod Imperiusom, a ja to uopće nisam shvatila!" Leanne se tresla od plača. Hermiona ju je lagano tapšala po ramenu. "Leanne, je li rekla tko joj je dao ogrlicu?" "Ne... nije mi htjela reći... rekla sam joj da je glupa, da ne smije to odnijeti u školu, ali ona me nije htjela poslušati i... onda sam joj pokušala oteti paket... i... i..." Leanne je očajno zaplakala. '"Ajmo natrag u školu," reče Hermiona, ne skidajući ruku s Leanneinih ramena, "tamo će nam reći kako je Katie. Dođite..." Harry je nakon kraćeg oklijevanja skinuo šal, pažljivo njime pokrio ogrlicu i podigao je, ne obazirući se na Ronov zaprepašteni uzdah. "Moramo je pokazati madame Pomfrey", objasni on.

204

J. K. Rowling

Hodajući cestom iza Hermione i Leanne, Harry je grozničavo razmišljao. Kad su ušli u perivoj, opet je progovorio, jer više nije mogao svoja razmišljanja zadržati za sebe. "Malfov zna za tu ogrlicu. Bila je u izložena u vitrini u Borginu i Burkesu prije četiri godine, vidio sam da je pažljivo proučava dok sam se skrivao od njega i njegova tate. To je kupovao onog dana kad smo ga pratili! Sjetio je se i vratio se po nju!" "Ma... ne znam, Harry", reče Ron nesigurno. "U Borgin i Burkes dolazi hrpa ljudi... i zar nije ta cura rekla da ju je Katie dobila u ženskom zahodu?" "Rekla je da ju je donijela iz zahoda, nije ju nužno dobila baš u zahodu..." "McGonagallica!" upozori ga Ron. Harry podigne pogled. Profesorica McGonagall spustila se kamenim stubama i pohitala im u susret kroz uskovitlanu susnježicu. "Hagrid kaže da je vas četvero vidjelo što se dogodilo Katie Bell... molim vas da odmah dođete u moj kabinet! Sto to nosite, Potteru?" "To je predmet koji je dodirnula", odgovori Harry. "Bože dragi", reče profesorica McGonagall, uzimajući ogrlicu Harryju s uznemirenim izrazom na licu. "Ne, ne, Filch, sa mnom su!" dodala je brzo, jer im je u predvorju oduševljeno prišao Filch s podignutim detektorom tajni. "Smjesta ovo odnesite profesoru Snapeu, ali pazite da je ne dotaknete, neka ostane zamotana u šal!" Harry i ostali otišli su za profesoricom McGonagall na kat, u njezin kabinet. Zasniježeni prozori tresli su se u okvirima, a soba je unatoč vatri u kaminu bila hladna. Profesorica McGonagall zatvorila je vrata i stala iza radnog stola, gledajući u Harryja, Rona, Hermionu i Leanne, koja je još plakala. "Onda?" reče ona oštro. "Što se dogodilo?" Isprekidanim glasom i često zastajkujući kako bi obuzdala suze, Leanne je profesorici McGonagall ispričala da je Katie otišla na zahod Kod tri metle i iz njega se vratila s neoznačenim paketom, da se poslije toga počela čudno ponašati i da su se posvađale oko toga je li pametno ikome donositi pakete s nepoznatim sadržajem. Svađa je kulminirala natezanjem oko paketa, koji se pritom razderao.

Harry Potte r i Princ miješane krvi

205

U tom se trenutku Leanne tako rasplakala da iz nje više nisu mogli izvući ni jednu jedinu riječ. "Dobro", reče profesorica McGonagall, blaže nego prije. "Leanne, molim vas da odete u ambulantu i kažete madame Pomfrey da vam treba dati nešto protiv šoka." Kad je Leanne otišla iz kabineta, profesorica McGonagall okrenula se Harryju, Ronu i Hermioni. "Što se dogodilo kad je Katie dotaknula ogrlicu?" "Podigla se u zrak", reče Harry, preduhitrivši Rona i Hermionu. "Onda je počela vrištati i srušila se na tlo. Profesorice, smijem li, molim vas, otići profesoru Dumbledoreu?" "Ravnatelja nema do ponedjeljka, Potteru", reče profesorica McGonagall, izgledajući iznenađeno. "Nema ga?" ljutito ponovi Harry. "Da, Potteru, nema ga!" zajedljivo odvrati profesorica McGonagall. "Ali sve što biste mu htjeli ispričati o ovoj strahoti zasigurno možete reći i meni!" Harry je oklijevao. Nije profesoricu McGonagall smatrao idealnom osobom za povjerljive razgovore. Iako ga je Dumbledore po mnogo čemu više plašio, Harryju se činilo da on nije tip koji bi samo prezirno otpuhnuo na nečiju teoriju, ma kako nategnuta bila. Ali ovo je bilo pitanje života i smrti, a ne trenutak da strahuje od ismijavanja. "Mislim da je Katie ogrlicu dobila od Drača Malfova, profesorice." Ron je protrljao nos kao da mu je neugodno. Hermiona se premjestila s noge na nogu, kao da bi se najradije udaljila od Harrvja. "To je vrlo ozbiljna optužba, Potteru", reče profesorica McGonagall nakon šokirane stanke. "Imate li kakvih dokaza za nju?" "Ne," reče Harry, "ali..." Ispričao joj je kako su slijedili Malfoya do Borgina i Burkesa i tamo čuli razgovor između njega i Borgina. Kad je završio, profesorica McGonagall izgledala je pomalo zbunjeno. "Malfoy je nešto odnio na popravak u Borgin i Burkes?"

206

J. K. Rowling

"Ne, profesorice, samo je htio da mu Borgin objasni kako da nešto popravi, nije to imao kod sebe. Ali nije u tome stvar, nego u tome što je istovremeno nešto kupio, a ja mislim da je to bila ta ogrlica..." "Je li Malfov iz dućana izašao sa sličnim paketom?" "Ne, profesorice, rekao je Borginu da mu to pričuva u dućanu..." "Ali, Harry," prekine ga Hermiona, "Borgin ga je pitao želi li to ponijeti sa sobom, a Malfov je rekao da ne želi..." "Pa zato što ju nije htio dodirnuti, to je bar očito!" ljutito odvrati Harry. "Ne, rekao je: 'Neću valjda to nositi po ulici?'" reče Hermiona. "Pa, stvarno bi izgledao kao budala s ogrlicom oko vrata", upadne Ron. "Oh, Rone," reče Hermiona kao da očajava, "ogrlica bi bila zamotana da je ne može dotaknuti i bilo bi je lako spremiti pod plašt da je sakrije od tuđih pogleda! Mislim daje predmet koji je rezervirao u Borginu i Burkesu ili krupan ili bučan. To je nešto što bi privuklo pozornost na ulici - i, u svakom slučaju," nastavila je glasnije da je Harry ne prekine, "zar se ne sjećate da sam pitala Borgina za ogrlicu? Kad sam ušla u dućan da pokušam saznati što je Malfoy ostavio na čuvanju, vidjela sam i nju. A Borgin mi je rekao samo cijenu, nije rekao da je već prodana ili tako nešto..." "Pa kad si bila totalno prozirna, shvatio je na što ciljaš u roku od pet sekundi, naravno da ti nije htio reći - i uostalom, Malfoy je odonda mogao nekoga poslati po nju..." "Dosta!" reče profesorica McGonagall kad je Hermiona otvorila usta da mu odgovori. Izgledala je bijesno. "Potteru, drago mi je što ste mi sve to rekli, ali ne možemo optužiti Malfoya samo zato što je ušao u dućan gdje je možda kupljena ta ogrlica. Isto se vjerojatno može reći za još stotine ljudi..." "... to sam i ja rekao..." promrmlja Ron. "... i u svakom slučaju, ove godine smo jako postrožili mjere sigurnosti u dvorcu, ne vjerujem da bi ogrlica mogla ući u školu bez našeg znanja..." "... ali..." "... a osim toga," nastavi profesorica McGonagall, tonom koji je neugodno jasno govorio da je rasprava završena, "gospodin Malfoy danas uopće nije bio u Hogsmeadeu."

Harry Potter i Princ miješane krvi

207

Poraženi Harry se zablenuo u nju. "Kako znate, profesorice?" "Odrađivao je kaznu kod mene. Nije napisao posljednje dvije zadaće iz Preobrazbe. I zato vam zahvaljujem što ste svoje sumnje podijelili sa mnom, Potteru," reče ona, odlučno hodajući mimo njih, "ali sad moram otići u ambulantu da vidim kako je Katie Bell. Svima vam želim ugodan dan." Otvorila je vrata kabineta. Nije im preostalo ništa drugo nego da šutke izađu. Iako je bio ljut na Rona i Hermionu zato što su stali uz profesoricu McGonagall, nije mogao ostati po strani kad su opet počeli raspravu o svemu što se dogodilo. "Što mislite, kome je Katie trebala predati tu ogrlicu?" upita Ron dok su se penjali stubama, vraćajući se u društvenu prostoriju. "Tko zna", odvrati Hermiona. "Ali izvukao se za dlaku. Bilo bi nemoguće otvoriti paket bez dodirivanja ogrlice." "Ima tu dosta mogućnosti", reče Harry. "Dumbledore... smrtonoše bi bili na sedmom nebu da ga se mogu riješiti, on im je sigurno medu glavnim metama. Ili Slughorn... Dumbledore misli da ga je Voldemort stvarno htio imati na svojoj strani i sigurno im nije drago što je otišao Dumbledoreu. Ili..." "Ili ti", zabrinuto ga prekine Hermiona. "Ne bih rekao," odvrati Harry, "jer bi se u tom slučaju Katie jednostavno okrenula na cesti i predala mi ogrlicu, zar ne? Hodao sam iza nje još od Tri metle. Bilo bi puno logičnije da paket preda izvan Hogvvartsa, budući da Filch pregledava sve koji izlaze i ulaze. Pitam se zašto joj je Malfoy rekao da ga unese u dvorac?" "Harry, Malfoy nije bio u Hogsmeadeu!" reče Hermiona, iznervirano lupajući nogom po podu. "Onda je sigurno imao suradnika", nije se predavao Harry. "Crabbea ili Goylea - ili, kad malo bolje razmislim, nekog smrtonošu, sad kad im se priključio, sigurno ima puno korisnije pajdaše od njih dvojice..." Ron i Hermiona se pogledaše. Bilo je očito da daljnju raspravu smatraju besmislenom.

208

K. Rowling

"Krunidbena juha", odlučno je rekla Hermiona kad su došli do Debele dame. Portret se otvorio i propustio ih u prilično dobro popunjenu društvenu prostoriju. U zraku se osjećao miris vlažne odjeće. Po svemu sudeći, mnogo se ljudi zbog lošeg vremena ranije vratilo iz Hogsmeadea. U Zagoru nije bilo tonova straha ili nagađanja: još se nije proširila vijest o Katienoj nesreći. "Znate, kad ga malo bolje pogledate, nije to bio vješto izveden napad", progovori Ron, nehajno tjerajući jednog prvašića iz udobne fotelje pokraj kamina da on može sjesti. "Kletva nije čak uspjela doći do dvorca. Ne bih to baš nazvao besprijekornim planom." "U pravu si", reče Hermiona, nogom gurajući Rona iz fotelje i pozivajući prvašića da se vrati u nju. "Nije bio dobro osmišljen." "A otkad Malfov pripada velikim svjetskim misliocima?" priupita Harry. Na to ni Ron ni Hermiona nisu imali odgovor.

GLAVA TRINAESTA

Tajnoviti Riddle

Sljedećeg dana Katie su prebacili u Bolnicu sv. Munga za magične bolesti i ozljede. U međuvremenu se vijest da je ukleta proširila cijelom školom, iako su mnogi detalji priče bili pobrkani. Činilo se da nitko osim Harrvja, Rona, Hermione i Leanne ne zna da ogrlica nije bila namijenjena Katie. "Oh, zna i Malfov, naravno", rekao je Harry Ronu i Hermioni, koji su jednostavno nastavili provoditi svoju novu politiku prema Harrvjevoj teoriji da je Malfov smrtonoša: simulirali su gluhoću. Harry nije bio siguran hoće li se Dumbledore vratiti s tajanstvenog zadatka na vrijeme da mu u ponedjeljak navečer održi instrukcije, ali budući da nije dobio nikakvu novu poruku, ipak se u osam sati pojavio pred njegovim kabinetom. Pokucao je i čuo poziv da uđe. Dumbledore je sjedio za stolom, djelujući netipično umorno. Ruka mu je još bila crna i izgorena, ali pozvao je Harrvja da sjedne s osmijehom na licu. Na stolu je opet stajalo sito sjećanja, a na stropu je treperio njegov srebrnasti odsjev. "Čujem da ste imali pune ruke posla dok me nije bilo", reče Dumbledore. "Ako se ne varam, vidjeli ste što se dogodilo Katie." "Da, gospodine. Kako je ona?" "Još je u vrlo lošem stanju, iako je imala sreće, uvjetno rečeno. Čini se da je ogrlicu samo okrznula kožom; imala je rupicu na rukavici. Da ju je objesila oko vrata ili jednostavno primila golom rukom, sigurno bi umrla, možda čak na mjestu. Srećom, profesor Snape uspio je zaustaviti brzo širenje kletve..." "Zašto on?" smjesta upita Harry. "Zašto ne madame Pomfrey?" "Bezobraznik", začu se tihi glas iz jednog od portreta na zidu. Siriusov prapradjed Phineas Nigellus, koji je dotad izgledao kao da

210

K. Rowling

spava, podigao je glavu s ruku. "Ja u svoje vrijeme ne bih dopustio da me neki učenik poziva na red zbog podjele poslova u Hogwartsu." "Da, hvala ti, Phinease", poklopi ga Dumbledore. "Profesor Snape mnogo se bolje razumije u mračne vještine od madame Pomfrev, Harry. U svakom slučaju, osoblje Svetoga Munga šalje mi izvještaje svakih sat vremena. Vjerujem da će se Katie s vremenom potpuno oporaviti." "A gdje ste vi bili ovog vikenda, gospodine?" upita Harry, dobro znajući da izaziva sreću. S njim se očito slagao i Phineas Nigellus, koji je tiho puhnuo. "Ne bih sad o tome", odvrati Dumbledore. "Ispričat ću vam kad dođe vrijeme za to." "Stvarno?" iznenađeno upita Harry. "Da, hoću", potvrdi Dumbledore. Izvukao je novu bočicu sa srebrnastim sjećanjima iz pelerine i odčepio je dodirom štapića. "Gospodine", bojažljivo poče Harry. "Sreo sam Mundungusa u Hogsmeadeu." "Ah, da, već sam doznao da se naš dugoprsti Mundungus prilično olako odnosio prema vašem nasljedstvu", reče Dumbledore, lagano se mršteći. "Skriva se otkako ste ga napali pred Tri metle. Mislim da se boji susreta sa mnom. Uvjeravam vas, međutim, da ubuduće neće imati priliku krasti Siriusove stvari." "Onaj šugavi stari mješanac krade obiteljsku baštinu Blackovih?" ljutito se umiješa Phineas Nigellus. Odmah je odmarširao iz okvira, nedvojbeno zato da posjeti svoj portret na Grimmauldovu trgu broj dvanaest. "Profesore," progovori Harry nakon kraće stanke, "je li vam profesorica McGonagall ispričala što sam joj rekao nakon što je Katie nastradala? O Draču Malfoyu?" "Rekla mi je za vaše sumnje, da", odvrati Dumbledore. "A da li vi...?" "Poduzet ću sve potrebne mjere da istražim sve osobe koje su mogle imati udjela u Katienoj nezgodi", reče Dumbledore. "Ali u ovom trenutku me više zanimaju vaše instrukcije, Harry." Harry je osjetio laganu gorčinu. Ako su instrukcije tako strašno važne, zašto je od prve do današnje prošlo toliko vremena? No

Harry Potter i Princ miješane krvi nije opet spomenuo Drača Malfoya, nego je šutke promatrao kako Dumbledore izlijeva nova sjećanja u sito i dugim prstima miješa sadržaj kamene zdjele. "Siguran sam da se sjećate da smo našu pripovijest o počecima lorda Voldemorta prekinuli u trenutku kad je pristali bezjak Tom Riddle napustio svoju suprugu, vješticu Meropu, vrativši se u obiteljski dom u Little Hangletonu. Meropa je ostala sama u Londonu, čekajući dijete koje će jednog dana postati lord Voldemort." "Kako znate da je bila u Londonu, gospodine?" "Zbog svjedočenja stanovitog Caractacusa Burkea", objasni Dumbledore, "koji je, nekim čudnim slučajem, bio suosnivač upravo one trgovine iz koje je došla ogrlica o kojoj smo maloprije razgovarali." Počeo je prosijavati sadržaj sita sjećanja. Harryju to nije bilo prvi put da ga vidi da traži sjećanje na sličan način kao što lovac na zlato traži zlatno grumenje. Iz kovitlave, srebrnaste mase izdigao se omalen starac, polako se vrteći oko svoje osi. Bio je srebrnastobijele boje, poput sablasti, iako ne tako proziran. Oči su mu bile skrivene čupavom kosom. "Da, dosta smo neobičnim putem došli do njega. Donijela ga je jedna mlada vještica uoči Božića, ima sad tome već dosta godina. Rekla je da joj očajnički treba zlato, što je bilo i očito. Odjevena u dronjke, trbuh do zuba... čekala je dijete, razumijete. Rekla je da je medaljon pripadao Slytherinu. E sad, mi smo se već naslušali takvih priča, 'Oh, ovo je Merlinovo, stvarno, to mu je bio omiljeni čajnik', ali kad sam ga pregledao, stvarno se ispostavilo da ima njegov biljeg. Još nekoliko jednostavnih čarolija i više nije bilo dvojbe. Jasno, to je značilo da je bio gotovo neprocjenjiv. Ona očito nije imala pojma o njegovoj vrijednosti. Bila je sretna stoje dobila deset galeona. Nismo nikad jeftinije prošli!" Dumbledore je protresao sito energičnije nego inače, a Caractacus Burke potonuo je natrag u uskovitlanu masu sjećanja iz koje je i došao. "Dao joj je samo deset galeona?" zgranuto upita Harry. "Caractacus Burke nije bio poznat po velikodušnosti", odgovori Dumbledore. "Dakle, znamo da je potkraj trudnoće Meropa bila sama u Londonu i da joj je očajnički trebalo zlato. Čini se da ju je

212

K. Rowling

očaj natjerao da proda svoju jedinu dragocjenost, onaj medaljon iz Marvolove voljene obiteljske baštine." "Ali mogla je upotrijebiti magiju!" nestrpljivo će Harry. "Mogla si je hranu i ostalo nabavljati magijom, zar ne?" "Ah," reče Dumbledore, "možda jest. Ali vjerujem - i to je, doduše, nagađanje, no uvjeren sam da sam u pravu - da je Meropa prestala koristiti magiju nakon što ju je muž napustio. Mislim da više nije željela biti vještica. Naravno, jednako je tako moguće da su joj neuzvraćena ljubav i očaj koji je uslijedio iscrpili moći; i to se događa. U svakom slučaju, kao što ćete vidjeti, Meropa nije htjela posegnuti za štapićem čak ni kad joj je život visio o koncu." "Nije htjela preživjeti čak ni zbog svog sina?" Dumbledore podigne obrve. "Nije vam valjda žao lorda Voldemorta?" "Ne," brzo odvrati Harry, "ali ona je imala izbor, zar ne, za razliku od moje mame..." "I vaša je majka imala izbor", blago reče Dumbledore. "Da, Meropa Riddle izabrala je smrt usprkos sinu koji ju je trebao, ali nemojte joj prestrogo suditi, Harry. Dugotrajna patnja jako ju je oslabila, a nikad nije bila hrabra kao vaša majka. A sad bih vas zamolio da ustanete..." "Kamo idemo?" upita Harry kad mu se Dumbledore pridružio ispred stola. "Ovaj put", odvrati Dumbledore, "idemo u moje sjećanje. Mislim da ćete vidjeti da je uz obilje živopisnih detalja, još i dosta točno. Nakon vas, Harry..." Harry se nagnuo nad sito sjećanja. Lice mu je uronilo u hladnu površinu sjećanja i opet je padao kroz tamu... Nekoliko sekundi kasnije noge su mu udarile o čvrsto tlo. Otvorio je oči i otkrio da s Dumbledoreom stoji u vrevi londonske ulice staromodna izgleda. "Evo i mene", reče Dumbledore veselo, pokazujući visoku priliku pred njima, koja je upravo prelazila cestu ispred konjske zaprege za dostavu mlijeka. Kosa i brada mlađeg Albusa Dumbledorea bile su crvenkastosmeđe boje. Kad je došao na njihovu stranu ulice, dugim je korakom

Harry Potter i Princ miješane krvi

213

zagrabio niz pločnik. Njegovo ekstravagantno odijelo od tamnoljubičastog baršuna privlačilo je mnoge znatiželjne poglede. "Zgodno odijelo, gospodine", nije se mogao suzdržati Harry. Dumbledore se samo nasmijao. Krenuli su za njegovom mlađom verzijom, održavajući razmak. Naposljetku su kroz željezna vrata ušli u pusto dvorište prilično turobne, četvrtaste zgrade okružene visokom ogradom. Mlađi Dumbledore popeo se stubama koje su vodile do ulaza u zgradu i pokucao. Nekoliko trenutaka kasnije vrata mu je otvorila nepočešljana djevojka u pregači. "Dobar dan. Imam sastanak s gospođom Cole, koja je, ako se ne varam, nadstojnica?" "Oh", reče djevojka zbunjeno, odmjeravajući njegovu ekscentričnu pojavu. "Ovaj... samo malo... GOSPOĐO COLE!" viknula je preko ramena. Harry je začuo da joj udaljeni glas nešto dovikuje u odgovor. Djevojka se opet okrenula Dumbledoreu. "Uđite, sad će ona." Dumbledore je ušao u predvorje popločeno crno-bijelim pločicama. Prostor je djelovao otrcano, ali bio je besprijekorno čist. Harry i stariji Dumbledore također su ušli. Prije nego što su se za njima zatvorila vrata, vidjeli su da im u susret hita mršava žena zaposlena izgleda. Imala je oštre crte lica koje su djelovale više zabrinuto nego neljubazno. Hodajući prema Dumbledoreu, preko ramena je dobacivala instrukcije drugoj pomoćnici u pregači. "... i idi gore odnijeti Marthi jod, Billy Stubbs si je opet skidao kraste, a Eric Whalley je ranicama zamrljao sve plahte - samo su nam još falile vodene kozice", završila je ona općenitim komentarom. Kad je napokon ugledala Dumbledorea, stala je kao ukopana. Izgledala je tako zaprepašteno kao da joj je prag upravo prešla žirafa. "Dobar dan", reče Dumbledore, pružajući joj ruku. Gospođa Cole je i dalje zurila u njega otvorenih usta. "Zovem se Albus Dumbledore. Poslao sam vam pismo u kojem sam vas zamolio da se sastanemo, a vi ste me vrlo ljubazno pozvali da danas dođem k vama." Gospođa Cole je trepnula. Očito zaključivši da Dumbledore ipak nije halucinacija, nemoćno je rekla: "Ah, da. Pa... pa, u tom slučaju... dođite u moju sobu. Da."

214

215

K. Rowling

Odvela je Dumbledorea u sobicu koja je izgledala kao spoj dnevne sobe i ureda. Bila je jednako otrcana kao predvorje i namještena starim, rasparenim namještajem. Pozvala je Dumbledorea da sjedne na klimavi stolac i smjestila se iza pretrpanog radnog stola, nervozno ga mjerkajući. "Došao sam, kao što sam vam najavio u pismu, da porazgovaramo o Tomu Riddleu i dogovorimo se oko njegove budućnosti", reče Dumbledore. "Jeste li mu vi rođak?" upita gospođa Cole. "Ne, ja sam učitelj", odgovori Dumbledore. "Došao sam Tomu ponuditi mjesto u mojoj školi." "O kojoj je školi riječ?" "Zove se Hogwarts", reče Dumbledore. "A kako to da vas zanima Tom?" "Vjerujemo da posjeduje kvalitete koje tražimo." "Mislite, osvojio je stipendiju? Kako je to moguće? Nitko ga nikad nije prijavio." "Pa, njemu je mjesto u našoj školi zajamčeno od rođenja..." "Tko gaje upisao? Roditelji?" Nije bilo sumnje da je gospođa Cole neugodno pronicava žena. Dumbledore je očito došao do istog zaključka, jer je Harrv primijetio da krišom izvlači štapić iz džepa baršunastog odijela, istovremeno uzimajući list potpuno praznog papira sa stola gospode Cole. "Izvolite," reče Dumbledore, zamahnuvši štapićem dok joj je dodavao papir, "mislim da će vam sad sve biti jasnije." Dok je pomno proučavala prazni papir, oči gospođe Cole na trenutak su se zamaglile. "Čini se daje sve u savršenom redu", reče ona spokojno, vraćajući mu list papira. Pogled joj je zapeo za bocu džina i dvije čaše kojih do prije nekoliko sekundi pouzdano nije bilo nigdje u blizini. "Ovaj... jeste li za čašu džina?" upita ga ona izrazito rafiniranim tonom. "Hvala najljepša", odvrati Dumbledore uz širok osmijeh. Ubrzo je postalo jasno da su džin i gospođa Cole stari prijatelji. Napunila im je čaše bez škrtarenja i svoju iskapila nadušak. Zado-

voljno cmoknuvši, počastila je Dumbledorea prvim osmijehom, a on nije gubio vrijeme nego je odmah počeo iskorištavati stečenu prednost. "Što mi možete reći o prošlosti Toma Riddlea? Ako sam dobro shvatio, rođen je u ovom sirotištu?" "Tako je", potvrdi gospođa Cole, nalijevajući si još džina. "Sjećam se kao da je bilo jučer, jer sam tek počela raditi. Bilo je to na Staru godinu, vani je vladala ljuta zima, padao je snijeg, razumijete. Gadna noć. Uza stube nam je doteturala ta cura, nije bila puno starija od mene. Pa, nije bila prva takva. Primili smo je i rodila je u roku od sat vremena. Sat vremena nakon toga bila je mrtva." Gospođa Cole je važno kimnula glavom i opet dobro potegnula iz čaše. "Je li prije smrti išta rekla?" upita Dumbledore. "Na primjer, nešto o dječakovu ocu?" "Da znate da jest", reče gospođa Cole, sad već dosta razgaljena džinom u ruci i zahvalnom publikom pred sobom. "Sjećam se da mi je rekla: 'Nadam se da će sličiti svom tati', i neću vam lagati, nisam je uopće krivila zbog toga, nije se mogla pohvaliti velikom ljepotom - i još mi je rekla da se mora zvati Tom, po svom ocu, i Marvolo, po njezinu ocu - da, znam, čudno ime, zar ne? Mislili smo da je možda došla iz cirkusa - i rekla je da je dječakovo prezime Riddle. To su joj bile posljednje riječi, a ubrzo nakon toga je umrla. Pa, dali smo mu ime koje je ona odabrala, činilo se da je to sirotici bilo važno, ali ni Tom, ni Marvolo niti bilo koji Riddle nikad nije došao po njega. Zapravo, nitko iz njegove obitelji. Tako je ostao u sirotištu i tu živi sve do danas." Gospođa Cole još je jednom, gotovo rastreseno, prepunila čašu džinom. Na jagodicama su joj izbile dvije ružičaste mrlje. Nastavila je: "Čudan je to dečko." "Da", reče Dumbledore. "To sam i pretpostavljao." "Bio je i čudna beba. Znate, gotovo nikad nije plakao. A onda, kad je malo narastao, postao je... neobičan." "Neobičan u kojem smislu?" blago upita Dumbledore. "Pa, on..."

216

J. K. Rowling

Gospođa Cole tu je zastala i pogledala Dumbledorea preko ruba čaše, pravim inkvizitorskim pogledom, krajnje izoštrenim i prodornim. "Kažete da definitivno ima mjesto u vašoj školi?" "Definitivno", potvrdi Dumbledore. "I ništa što ja kažem to ne može promijeniti?" "Ništa", reče Dumbledore. "Odvest ćete ga bez obzira na to što čujete?" "Bez obzira", ozbiljno ponovi Dumbledore. Motrila ga je suženim očima, kao da pokušava odlučiti može li imati povjerenja u njega. Očito je odlučila da može, jer joj je odjednom izletjelo: "Plaši drugu djecu." "Mislite, nasilan je?" upita Dumbledore. "Sigurna sam da jest," reče gospođa Cole, lagano se mršteći, "ali vrlo ga je teško uhvatiti na djelu. Bilo je incidenata... ružnih događaja..." Dumbledore ju nije forsirao, iako je Harry vidio da je zainteresiran. Otpila je novi gutljaj džina i rumenilo na obrazima još se više pojačalo. "Kunić Bilh/ja Stubbsa... pa, Tom je rekao da nije on kriv i ne razumijem kako je to mogao izvesti, ali s druge strane, kunić se nije sam objesio na gredu, zar ne?" "Pretpostavljam da nije, ne", tiho reče Dumbledore. "Ali odnio me vrag ako shvaćam kako se Tom popeo na nju. Znam samo to da se dan prije posvađao s Billvjem. A zatim..." gospođa Cole je opet potegnula iz čaše, ovaj put se malo polivši po bradi, "kad smo bili na ljetnim praznicima - vodimo ih, znate, jedanput godišnje na selo ili na more - pa, Amy Benson i Dennis Bishop poslije više nikad nisu bili sasvim prisebni, ali sve što smo uspjeli izvući iz njih bilo je da su otišli u neku spilju s Tomom Riddleom. On se zaklinjao da su je samo malo istraživali, ali nešto se dogodilo, sigurna sam u to. I, pa, još se svašta događalo, čudne stvari..." Opet je pogledala Dumbledorea. Usprkos rumenim obrazima, pogled joj je bio bistar. "Sumnjam da će ikome biti žao ako ode."

217

"Vama je sigurno jasno da neće kod nas biti stalno?" upita je Dumbledore. "Morat će se vraćati ovamo, ako ne češće, svakako tijekom ljeta." "Pa, i to je bolje nego dobiti po nosu zahrđalim žaračem", odvrati gospoda Cole i tiho štucne. Ustala je, a Harry je zadivljeno primijetio da i dalje čvrsto stoji na nogama, iako se razina džina u boci u međuvremenu smanjila za dvije trećine. "Pretpostavljam da biste ga htjeli upoznati?" "Apsolutno", reče Dumbledore, također ustajući. Povela ga je iz ureda i uz kamene stube, dobacujući pomoćnicima i djeci upute i prijekore. Svi su siročići, vidio je Harry, nosili iste sivkaste kute. Iako su izgledali kao da dobivaju pristojnu skrb, nije se moglo poreći da je sirotište bilo vrlo turobno mjesto odrastanja. "Evo nas", reče gospođa Cole, kad su skrenuli s drugog odmorišta i zaustavili se pred prvim vratima u dugom hodniku. Dvaput je pokucala i ušla. "Tome? Imaš posjetitelja. Ovo je gospodin Dumberton - oprostite, Dunderbore. Došao ti je reći - pa, neka ti sam kaže." Harry i dva Dumbledorea ušli su u sobu, a gospođa Cole je na izlasku zatvorila vrata. Soba je bila mala i oskudno namještena starim ormarom i željeznim krevetom. Na sivim pokrivačima sjedio je dječak, ispruženih nogu i s knjigom u rukama. Lice Toma Riddlea nije pokazivalo nikakvu sličnost s Gauntovima. Meropina se posljednja želja ostvarila: bio je minijaturna verzija svoga zgodnog oca, visok za jedanaestogodišnjaka, tamnokos i blijed. Oči su mu se neznatno suzile kad je uočio Dumbledoreov ekscentrični izgled. U sobi je neko vrijeme vladao muk. "Tome, drago mi je što se srećemo", reče Dumbledore, prilazeći mu s ispruženom rukom. Dječak ju je prihvatio tek nakon kraćeg oklijevanja. Rukovali su se. Dumbledore je privukao tvrdi drveni stolac da sjedne pokraj Riddlea, djelujući kao da je došao u posjet bolničkom pacijentu. "Ja sam profesor Dumbledore." "'Profesor'?" ponovi Riddle sumnjičavo. "Je li to nešto slično kao 'doktor'? Zašto ste došli? Je li vas ona pozvala da me pregledate?" Uperio je prst u vrata kroz koja je gospođa Cole maloprije izašla.

218

J. K. Rowling

"Ne, ne", reče Dumbledore, smiješeći se. "Ne vjerujem vam", odvrati Riddle. "Htjela je da me pregledate, zar ne? Recite mi istinu!" Zadnje tri riječi bile su prožete gotovo šokantnom silinom. Bila je to zapovijed, očito izrečena već mnogo puta. Raširio je oči i bijesno se zagledao u Dumbledorea, koji mu nije odgovorio nego se jednostavno nastavio ljubazno smiješiti. Riddle je nakon nekoliko sekundi prestao sijevati pogledom, ali sad je izgledao još sumnjičavije nego prije. "Tko ste vi?" "Rekao sam vam. Zovem se profesor Dumbledore i radim u školi koja se zove Hogvvarts. Došao sam vam ponuditi mjesto u mojoj školi - vašoj novoj školi, ako želite doći u nju." Riddleova reakcija bila je potpuno neočekivana. Skočio je s kreveta i uzmaknuo od Dumbledorea s bijesnim izrazom na licu. "Ne možete me tek tako prevariti! Došli ste iz umobolnice, zar ne? 'Profesor', da, sigurno - e pa, ne idem, jasno? U umobolnicu bi trebalo strpati onu staru alapaču. Nisam nikad ništa učinio maloj Amy Benson ili Dennisu Bishopu, sami ih pitajte, i oni će vam reći isto!" "Nisam došao iz umobolnice", strpljivo reče Dumbledore. "Učitelj sam, a ako se smirite i sjednete, objasnit ću vam što je Hogvvarts. Naravno, ako ne želite doći u školu, nitko vas na to neće prisiljavati..." "Da mi je vidjeti tko bi se to usudio", posprdno reče Riddle. "Hogvvarts je", nastavi Dumbledore kao da nije čuo posljednje Riddleove riječi, "škola za ljude s posebnim sposobnostima..." "Ja nisam lud!" "Znam da niste ludi. Hogvvarts nije škola za luđake. To je škola magije." Nastupila je tišina. Riddle se ukipio, bezizražajna lica, ali pogled mu je letio od jednog Dumbledoreova oka do drugog, kao da ih oba pokušava uhvatiti u laži. "Magije?" ponovi on šaptom. "Tako je", reče Dumbledore. "To... to što ja mogu raditi, to je magija?" "A što to možete raditi?"

"Svašta", dahne Riddle. Vrat i upali obrazi porumenjeli su od uzbuđenja. Izgledao je grozničavo. "Mogu pomicati stvari a da ih ne dotaknem. Mogu prisiliti životinje da rade ono što želim bez dresure. Mogu postići da se ljudima koji me živciraju dogode loše stvari. Mogu im nanijeti bol ako to poželim." Noge su mu podrhtavale. Zateturao je prema krevetu i opet sjeo, zagledan u svoje ruke, glave pognute kao u molitvi. "Znao sam da sam drugačiji", šapne on svojim uzdrhtalim prstima. "Znao sam da sam poseban. Uvijek sam znao da postoji još nešto." "Pa, bili ste u pravu", reče Dumbledore, koji se više nije smiješio nego je pozorno motrio Riddlea. "Vi ste čarobnjak." Riddle je podigao glavu. Lice mu se preobrazilo: odavalo je mahnitu sreću, ali nije zbog toga postalo još ljepše. Naprotiv, njegove fine crte lica ogrubjele su i poprimile gotovo bestijalan izraz. "Jeste li i vi čarobnjak?" "Da, jesam." "Dokažite", smjesta reče Riddle, istim zapovjednim tonom kojim je ranije zatražio da mu Dumbledore kaže istinu. Dumbledore podigne obrve. "Ako se ne varam, to znači da prihvaćate mjesto u Hogvvartsu..." "Naravno da prihvaćam!" "U tom slučaju očekujem da me oslovljavate s 'profesore' ili 'gospodine'." Riddleovo lice je na djelić sekunde otvrdnulo, a onda je neprepoznatljivo uljudnim glasom rekao: "Ispričavam se, gospodine. Mislio sam... molim vas, profesore, možete li mi pokazati...?" Harry je bio uvjeren da će ga Dumbledore odbiti, da će reći Riddleu kako će u Hogvvartsu imati mnogo prilika za praktične demonstracije, da se trenutno nalaze u zgradi punoj bezjaka pa moraju biti na oprezu. Ali, na njegovo veliko iznenađenje, Dumbledore je izvukao štapić iz unutarnjeg džepa jakne, uperio ga u trošni ormar u kutu i ležerno trznuo. Ormar se pretvorio u buktinju. Riddle je skočio na noge. Harry mu nije mogao zamjeriti što je zaurlao od šoka i bijesa; sigurno je u njemu čuvao sve što je imao na

218

7. K. Rowling

"Ne, ne", reče Dumbledore, smiješeći se. "Ne vjerujem vam", odvrati Riddle. "Htjela je da me pregledate, zar ne? Recite mi istinu!" Zadnje tri riječi bile su prožete gotovo šokantnom silinom. Bila je to zapovijed, očito izrečena već mnogo puta. Raširio je oči i bijesno se zagledao u Dumbledorea, koji mu nije odgovorio nego se jednostavno nastavio ljubazno smiješiti. Riddle je nakon nekoliko sekundi prestao sijevati pogledom, ali sad je izgledao još sumnjičavije nego prije. "Tko ste vi?" "Rekao sam vam. Zovem se profesor Dumbledore i radim u školi koja se zove Hogwarts. Došao sam vam ponuditi mjesto u mojoj školi - vašoj novoj školi, ako želite doći u nju." Riddleova reakcija bila je potpuno neočekivana. Skočio je s kreveta i uzmaknuo od Dumbledorea s bijesnim izrazom na licu. "Ne možete me tek tako prevariti! Došli ste iz umobolnice, zar ne? 'Profesor', da, sigurno - e pa, ne idem, jasno? U umobolnicu bi trebalo strpati onu staru alapaču. Nisam nikad ništa učinio maloj Amy Benson ili Dennisu Bishopu, sami ih pitajte, i oni će vam reći isto!" "Nisam došao iz umobolnice", strpljivo reče Dumbledore. "Učitelj sam, a ako se smirite i sjednete, objasnit ću vam što je Hogwarts. Naravno, ako ne želite doći u školu, nitko vas na to neće prisiljavati..." "Da mi je vidjeti tko bi se to usudio", posprdno reče Riddle. "Hogwarts je", nastavi Dumbledore kao da nije čuo posljednje Riddleove riječi, "škola za ljude s posebnim sposobnostima..." "Ja nisam lud!" "Znam da niste ludi. Hogvvarts nije škola za luđake. To je škola magije." Nastupila je tišina. Riddle se ukipio, bezizražajna lica, ali pogled mu je letio od jednog Dumbledoreova oka do drugog, kao da ih oba pokušava uhvatiti u laži. "Magije?" ponovi on šaptom. "Tako je", reče Dumbledore. "To... to što ja mogu raditi, to je magija?" "A što to možete raditi?"

Harrv Potter i Princ miješane krvi

219

"Svašta", dahne Riddle. Vrat i upali obrazi porumenjeli su od uzbuđenja. Izgledao je grozničavo. "Mogu pomicati stvari a da ih ne dotaknem. Mogu prisiliti životinje da rade ono što želim bez dresure. Mogu postići da se ljudima koji me živciraju dogode loše stvari. Mogu im nanijeti bol ako to poželim." Noge su mu podrhtavale. Zateturao je prema krevetu i opet sjeo, zagledan u svoje ruke, glave pognute kao u molitvi. "Znao sam da sam drugačiji", šapne on svojim uzdrhtalim prstima. "Znao sam da sam poseban. Uvijek sam znao da postoji još nešto." "Pa, bili ste u pravu", reče Dumbledore, koji se više nije smiješio nego je pozorno motrio Riddlea. "Vi ste čarobnjak." Riddle je podigao glavu. Lice mu se preobrazilo: odavalo je mahnitu sreću, ali nije zbog toga postalo još ljepše. Naprotiv, njegove fine crte lica ogrubjele su i poprimile gotovo bestijalan izraz. "Jeste li i vi čarobnjak?" "Da, jesam." "Dokažite", smjesta reče Riddle, istim zapovjednim tonom kojim je ranije zatražio da mu Dumbledore kaže istinu. Dumbledore podigne obrve. "Ako se ne varam, to znači da prihvaćate mjesto u Hogvvartsu..." "Naravno da prihvaćam!" "U tom slučaju očekujem da me oslovljavate s 'profesore' ili 'gospodine'." Riddleovo lice je na djelić sekunde otvrdnulo, a onda je neprepoznatljivo uljudnim glasom rekao: "Ispričavam se, gospodine. Mislio sam... molim vas, profesore, možete li mi pokazati...?" Harrv je bio uvjeren da će ga Dumbledore odbiti, da će reći Riddleu kako će u Hogwartsu imati mnogo prilika za praktične demonstracije, da se trenutno nalaze u zgradi punoj bezjaka pa moraju biti na oprezu. Ali, na njegovo veliko iznenađenje, Dumbledore je izvukao štapić iz unutarnjeg džepa jakne, uperio ga u trošni ormar u kutu i ležerno trznuo. Ormar se pretvorio u buktinju. Riddle je skočio na noge. Harrv mu nije mogao zamjeriti što je zaurlao od šoka i bijesa; sigurno je u njemu čuvao sve što je imao na

220

J. K. Rowling

svijetu. No prije nego što se Riddle stigao okomiti na Dumbledorea, plamenovi su iščezli, a na njihovu mjestu opet je stajao netaknuti ormar. Riddle je zurio malo u ormar, malo u Dumbledorea, a zatim je s pohlepnim izrazom na licu pokazao na štapić. "Gdje se to nabavlja?" "Sve u svoje vrijeme", odvrati Dumbledore. "Mislim da nešto pokušava izaći iz vašeg ormara." I doista, iz unutrašnjosti ormara dopiralo je tiho zveketanje. Riddle je prvi put izgledao prestrašeno. "Otvorite vrata", reče Dumbledore. Riddle je oklijevao i potom prešao sobu, otvarajući vrata ormara. Na najvišoj polici, iznad šipke s otrcanom odjećom, tresla se i zveketala mala kartonska kutija, zvučeći kao da je u njoj zarobljeno nekoliko uspaničenih miševa. "Izvadite je", reče Dumbledore. Riddle je izvadio tresuću kutiju. Izgledao je uznemireno. "Nalazi li se u toj kutiji išta što ne biste smjeli imati?" upita Dumbledore. Riddle mu je uputio dug, bistar, proračunat pogled. "Da, valjda je tako, gospodine", odvrati naposljetku bezbojnim glasom. "Otvorite je", reče Dumbledore. Riddle je skinuo poklopac i bez gledanja iskrenuo sadržaj na krevet. Harry, koji je očekivao znatno uzbudljiviji prizor, ugledao je hrpicu malih, svakodnevnih predmeta, među njima jo-jo, srebrni naprstak i potamnjelu usnu harmoniku. Prestali su se tresti čim su ispali iz kutije i sad su mirno ležali na tankim pokrivačima. "Vratit ćete ih njihovim vlasnicima i ispričati im se", smireno reče Dumbledore, spremajući štapić u jaknu. "Znat ću jeste li to učinili. I upozoravam vas: u Hogwartsu se krađa ne tolerira." Riddle nije izgledao ni najmanje posramljeno. Još je motrio Dumbledorea hladnim i procjenjivačkim pogledom. Napokon je bezbojnim glasom rekao: "Da, gospodine." "U Hogvvartsu", nastavi Dumbledore, "učimo ne samo kako se magija koristi, nego i kako se kontrolira. Vi ste - siguran sam

nenamjerno - svoje moći koristili na način koji se u našoj školi ne podučava niti tolerira. Niste ni prvi ni zadnji koji je dopustio da magija kontrolira njega. Ali trebali biste znati da Hogvvarts učenike može izbaciti iz škole, a Ministarstvo magije - da, postoji ministarstvo - prekršitelje zakona kažnjava još strože. Svi novi čarobnjaci moraju prihvatiti to da ulazak u naš svijet znači i poštovanje naših zakona." "Da, gospodine", ponovi Riddle. Bilo je nemoguće pogoditi što misli. Lice mu je ostalo bezizražajno dok je svoju tajnu zalihu ukradenih predmeta spremao natrag u kartonsku kutiju. Kad je bio gotov, okrenuo se Dumbledoreu i bez uvijanja rekao: "Nemam novca." "To se lako da ispraviti", reče Dumbledore, vadeći iz džepa kožnu vrećicu. "Hogvvarts ima fond za učenike kojima je pri kupnji udžbenika i pelerina potrebna pomoć. Možda ćete poneku zbirku čarobnih formula morati kupiti u antikvarijatu, ali..." "Gdje se kupuju zbirke čarolija?" prekine ga Riddle, koji je tešku vrećicu s novcem prihvatio bez ijedne riječi zahvale. Upravo je proučavao debeli zlatni galeon. "U Zakutnoj ulici", reče Dumbledore. "Donio sam vam popis knjiga i školske opreme. Pomoći ću vam da sve nađete..." "Vi idete sa mnom?" upita Riddle, podižući pogled. "Svakako, ako..." "Ne trebam vas", reče Riddle. "Navikao sam sve raditi samostalno i svuda po Londonu hodam sam. Kako se dolazi u tu Zakutnu ulicu... gospodine?" dometnuo je, primijetivši Dumbledoreov pogled. Harry je mislio da će Dumbledore zahtijevati da pođe s Riddleom, ali ponovo se iznenadio. Dumbledore je Riddleu predao omotnicu s popisom opreme, ali nakon što mu je objasnio kako da iz sirotišta dođe do Supljeg kotlića, samo je dodao: "Vi ćete ga vidjeti, iako bezjaci oko vas - to jest, ljudi bez magičnog dara - neće. Tražite pipničara Toma... to nije teško zapamtiti, ima isto ime kao vi..." Riddle je razdraženo trznuo rukom, kao da pokušava otjerati dosadnu muhu. "Ne volite ime 'Tom'?"

222

K. Rowling

"Svijet je pun ljudi koji se zovu Tom", promrmlja Riddle. Zatim je upitao, kao da se više ne može suzdržavati, kao da mu je pitanje izletjelo protiv njegove volje: "Je li moj otac bio čarobnjak? Rekli su mi da se on isto zvao Tom Riddle." "Nažalost, ne znam", blago odvrati Dumbledore. "Moja mama sigurno nije imala dar magije, inače ne bi umrla", reče Riddle, više sebi nego Dumbledoreu. "Znači, on je morao biti čarobnjak. Dobro - kad nabavim sve stvari - kad trebam doći u taj Hogwarts?" "Sve pojedinosti napisane su na drugom listu pergamenta u vašoj omotnici", reče Dumbledore. "Polazite s kolodvora King's Cross prvog rujna. Unutra imate i kartu za vlak." Riddle kimne. Dumbledore je ustao i opet mu pružio ruku. Prihvaćajući je, Riddle reče: "Znam razgovarati sa zmijama. Otkrio sam kad smo išli na selo - uvijek me nađu, šapuću mi. Je li to normalno za sve čarobnjake?" Harrvju se činilo da je dotad odgađao spominjanje svoje najneobičnije moći jer je htio ostaviti jači dojam. "Neobično je," reče Dumbledore nakon kraćeg oklijevanja, "ali nije nečuveno." Ton mu je bio opušten, ali radoznalo je motrio Riddleovo lice. Muškarac i dječak malo su šutke stajali, promatrajući se netremice. Rukovanje je završilo. Dumbledore je već bio na vratima. "Doviđenja, Tome. Vidimo se u Hogvvartsu." "Mislim daje to dovoljno", prozbori sjedokosi Dumbledore pokraj Harrvja. Nekoliko sekundi kasnije opet su bestežinski letjeli kroz mrak i sletjeli na noge u sadašnji kabinet. "Sjednite", rekao je Dumbledore čim se našao pokraj Harrvja. Harry ga je poslušao. Misli su mu bile posve zaokupljene upravo odgledanim prizorom. "Sve je prihvatio puno brže od mene - mislim, kad ste mu rekli da je čarobnjak", reče Harry. "Ja Hagridu nisam odmah povjerovao." "Da, Riddle je bio savršeno spreman povjerovati da je - da se poslužim njegovim riječima - 'poseban'", reče Dumbledore. "Jeste li već tada... znali?" upita Harry.

"Jesam li znao da sam upravo upoznao najopasnijeg crnog maga svih vremena?" odvrati Dumbledore. "Ne, nisam ni slutio u kakvog će čovjeka odrasti. No svakako me zaintrigirao. Vratio sam se u Hogwarts s odlukom da ću ga držati na oku, što bih ionako učinio, s obzirom na to da je bio sam i bez prijatelja, ali već mi se onda činilo da to moram činiti ne samo radi njegove sigurnosti, nego i radi sigurnosti drugih ljudi. Njegove su moći, kao što ste i sami čuli, bile iznenađujuće dobro razvijene za tako mladog čarobnjaka i - a to je u cijeloj priči bilo najzanimljivije i najzlokobnije - već je bio otkrio da ih do neke mjere može kontrolirati i počeo ih je svjesno koristiti. Kao što ste vidjeli, nisu to bili nasumični eksperimenti, tipični za mlade čarobnjake. Već je koristio magiju protiv drugih ljudi, da ih prestraši, kazni, kontrolira. Sve te pričice o zadavljenom kuniću, mlađem dječaku i djevojčici koje je namamio u spilju vrlo su znakovite... mogu im nanijeti bol ako to poželim..." "I bio je parsel-ust", ubaci Harry. "Da, istina. To je rijedak dar, navodno povezan s mračnim silama, iako znamo da parsel-usta ima i među velikim i dobrim čarobnjacima. U stvari, njegova sposobnost da razgovara sa zmijama nije me uznemirila ni približno toliko koliko njegov očiti instinkt za okrutnost, tajnovitost i dominaciju. Opet nas je prevarilo vrijeme", reče Dumbledore, pokazujući tamno nebo s druge strane prozora. "Ali prije nego što se rastanemo, htio bih vam skrenuti pozornost na određene aspekte prizora koji smo upravo odgledali, jer su oni vrlo važni za pitanja o kojima ćemo razgovarati na sljedećim susretima. Prvo, nadam se da ste primijetili Riddleovu reakciju kad sam spomenuo da još netko ima isto ime kao on, 'Tom'?" Harry kimne. "Tu se vidi njegov prezir prema svemu što ga povezuje s drugim ljudima, prema svemu što ga čini običnim. Već je onda htio biti drugačiji, izdvojen, zloglasan. Kao što znate, tog se imena odrekao samo nekoliko godina poslije ovog razgovora, stvorivši masku 'lorda Voldemorta' iza koje se otada skriva. Vjerujem da ste također primijetili da je Tom Riddle već bio vrlo samodostatan, zatvoren i da, po svemu sudeći, nije imao nijednog

\

224

K. Rowling

prijatelja? Nije želio pomoć ili pratnju na putu u Zakutnu ulicu. Uvijek je sve radije radio sam. Odrasli Voldemort sasvim je isti. Mnogi će vam smrtonoše reći da imaju vrlo povjerljiv odnos s njim, da su mu samo oni bliski, da ga jedino oni razumiju. Žive u zabludi. Lord Voldemort nikad nije imao ni jednog jedinog prijatelja, niti vjerujem da ga je ikad htio imati. I na kraju - nadam se da niste prepospani za usvajanje ovog podatka, Harry - mladi Tom Riddle volio je skupljati trofeje. Vidjeli ste kutiju ukradenih predmeta koje je sakrio u svojoj sobi. Oduzeo ih je žrtvama svog nasilja. Bili su to suveniri, nazovimo ih tako, koji su ga podsjećali na osobito neugodne čarolije. Ne gubite iz vida tu njegovu sklonost da se ponaša kao svraka, jer će to poslije postati iznimno važno. A sad je stvarno vrijeme za spavanje." Harry je ustao. Dok je hodao kroz sobu, pogled mu je pao na stolić na kojem je prošli put ležao prsten Marvola Gaunta. Više ga nije bilo. "Da, Harry?" reče Dumbledore, jer se Harry zaustavio. "Nema više prstena", reče Harry, ogledavajući se po sobi. "Ali mislio sam da možda imate usnu harmoniku ili nešto slično." Dumbledore se nasmiješio od uha do uha i zagledao se u njega preko ruba polukružnih naočala. "Vrlo ste pronicavi, Harry, ali ona harmonika nikad nije bila ništa više od harmonike." I nakon te zagonetne izjave, mahnuo je Harryju, koji je shvatio da mu je vrijeme da ode.

GLAVA ČETRNAESTA

Felix Felicis

Prvi sat na Harrvjevu rasporedu sljedećeg jutra bilo je Travarstvo. Tijekom doručka bojao se prisluškivanja, pa je detalje sinoćnjih instrukcija kod Dumbledorea Ronu i Hermioni ispričao tek u povrtnjaku, na putu za staklenike. Žestoki vjetar koji je puhao cijelog vikenda napokon se stišao, ali zamijenila ga je ona čudna sumaglica, pa nisu otprve pronašli pravi staklenik. "Čovječe, koja grozna misao, Znaš-već-tko kao dijete", tiho reče Ron dok su se smještali oko čvornatog panja mesohvatke, biljke koja je bila njihov glavni projekt tog polugodišta. Navukli su zaštitne rukavice. "Ali i dalje ne razumijem zašto ti Dumbledore sve to pokazuje. Mislim, zanimljivo je, ali gdje je tu poanta?" "Ne znam", odvrati Harry, stavljajući štitnik za desni u usta. "On kaže da je važno i da će mi pomoći da preživim." "Meni je to fascinantno", gorljivo će Hermiona. "Totalno je logično da o Voldemortu treba saznati što je moguće više. Kako ćeš inače otkriti njegove slabe točke?" "Kako je prošao posljednji Slughornov domjenak?" promumlja Harry kroz štitnik za desni. "Zapravo je bilo dosta zabavno", odvrati Hermiona, namještajući zaštitne naočale. "Mislim, stalno melje o bivšim učenicima koji su se proslavili i toliko se ulaguje McLaggenu da je to nepodnošljivo, samo zato što McLaggen ima debelo zalede, ali dao nam je jako finu hranu i upoznao nas s Gwenog Jones." "Gwenog Jones?" upita Ron, iskolačivši oči iza zaštitnih naočala. "S onom Gwenog Jones? Kapetanicu Harpija iz Holyheada?" "Da, s njom", potvrdi Hermiona. "Meni se činilo da je prilično prepotentna, ali..."

\

226

K. Rowling

"Dosta je bilo čavrljanja!" žustro je prekine profesorica Sprout, prilazeći im stroga izraza na licu. "Zaostajete za ostalima, svi su već počeli. Neville je čak uspio izvući prvu mahunu!" Okrenuli su se. Neville je imao rasječenu usnicu i nekoliko gadnih ogrebotina na licu, ali u ruci je čvrsto držao neugodno pulsirajuću stvar zelene boje, veliku poput grejpfruta. "OK, profesorice, počinjemo!" reče Ron, tiho dometnuvši kad se udaljila od njih: "Trebali smo upotrijebiti Bešumato, Harry." "Ne, nismo!" smjesta se umiješala Hermiona, kojoj je, kao i obično, sama pomisao na Princa miješane krvi i njegove čarolije bila dovoljna da pobjesni. "Dobro, 'ajmo... moramo početi..." Zabrinuto ih je pogledala. Sve troje je duboko udahnulo i bacilo se na čvornati panj ispred njih. Panj je smjesta oživio. Iz vrha su mu izletjele duge, bodljikave grane slične kupini, šibajući zrakom poput biča. Jedna se zaplela u Hermioninu kosu, ali Ron ju je uspio otjerati uz pomoć vrtnih škara. Harry je uhvatio dvije grane i isprepleo ih. Na mjestu iz kojeg su sunule grane nalik na krakove pojavio se otvor. Hermiona je hrabro gurnula ruku u nj i otvor se smjesta stegnuo oko njezine nadlaktice. Harry i Ron potezali su i trgali grane, prisiljavajući otvor da se opet raširi. Kad je Hermiona izvukla ruku, među prstima je držala istu onakvu mahunu kakvu su ranije vidjeli kod Nevillea. Bodljikave grane munjevito su se povukle u otvor i pred njima je opet stajao čvornati panj, izgledajući kao bezazleni komad suhog drveta. "Znate što, mislim da ovo neću pustiti ni blizu vrtu kad budem imao svoju kuću", reče Ron. Podigao je naočale na čelo i obrisao znoj s lica. "Dodaj mi zdjelu", reče Hermiona, držeći pulsirajuću mahunu što je mogla dalje od tijela. Ubacila ju je u zdjelu koju joj je dodao Harry sa zgađenim izrazom na licu. "Nemojte se ustručavati, dobro je iscijedite, najbolje su dok su svježe!" dovikne im profesorica Sprout. "U svakom slučaju," reče Hermiona, nastavljajući njihov prekinuti razgovor kao da ih nije upravo napao komad drveta, "Slughorn priprema božićni domjenak, Harry, i ovaj put mu nećeš moći izmi-

goljiti, jer me zamolio da provjerim koje su ti večeri slobodne, tako da odredi termin kad je sto posto siguran da možeš doći." Harry ispusti otegnut jecaj. Ron, koji je za to vrijeme pokušavao iscijediti mahunu u zdjeli, žestoko je pritišćući objema rukama iz stojećeg položaja, ljutito je rekao: "A to je još jedna zabava za Slughornove miljenike, je li?" "Samo za Slugov klub, da", potvrdi Hermiona. Mahuna mu je izletjela ispod prstiju, odbila se od zida staklenika i udarila stražnji dio glave profesorice Sprout, zbacujući njezin stari, pokrpani šešir. Harry je otišao po mahunu. Kad se vratio, Hermiona je upravo govorila: "Gle, nisam ja izmislila naziv 'Slugov klub'..." "Slugov klub", ponovi Ron uz posprdan osmijeh kojeg se ne bi posramio ni Malfoy. "Stvarno patetično. Pa, nadam se da ćeš uživati u svom domjenku. Možda bi se trebala spojiti s McLaggenom da vas Slughorn može proglasiti kraljem i kraljicom svih Slugovih..." "Svatko smije dovesti jednog gosta", prekine ga Hermiona, koja je iz nekog razloga pocrvenjela do korijena kose, "a ja sam namjeravala pozvati tebe, ali ako ti je sve to tako glupo, neću se truditi!" Harryju je sad bilo žao što mahuna nije odletjela još dalje, samo da u tom trenutku ne mora sjediti pokraj njih. Nijedno nije primijetilo kad je zgrabio zdjelu i pokušao otvoriti mahunu na najbučniji i najenergičniji način kojeg se mogao sjetiti. Nažalost, i dalje je jasno čuo svaku njihovu riječ. "Namjeravala si pozvati mene?" upita Ron, posve drugačijim tonom. "Da", srdito odvrati Hermiona. "Ali, naravno, ako bi tebi bilo draže da se spojim s McLaggenom..." Uslijedila je tišina, ali Harry ipak nije prestao tvrdokornu mahunu mlatiti lopaticom za vrt. "Ne, ne bi", tiho reče Ron. Harry je promašio mahunu i udario zdjelu, koja se promptno rasprsnula. "Reparo", rekao je brzo, gurkajući krhotine štapićem. Zdjela je opet bila čitava. Lom je, međutim, napokon podsjetio Rona i Hermionu da je u blizini i Harry. Usplahirena Hermiona smjesta je počela listati Mesožderna stabla svijeta da pronađe upute za cijeđenje

228

/. K. Rowling

mesohvatkine mahune. Ron je pak izgledao istovremeno sramežljivo i samozadovoljno. "Dodaj mi je, Harry," užurbano reče Hermiona, "tu piše da je moramo probušiti oštrim predmetom..." Harry joj je dodao zdjelu s mahunom, nakon čega su i on i Ron opet navukli naočale na oči i bacili se na panj. Ne može se reći da ga je ovakav razvoj događaja iznenadio, razmišljao je Harry dok se hrvao s trnovitom granom koja je davala sve od sebe da ga zadavi. Već je dugo imao osjećaj da bi se prije ili poslije moglo dogoditi nešto slično. Ali nije bio siguran što misli o tome... on i Cho više nisu bili u stanju ni pogledati se, a kamoli razgovarati. Što ako Ron i Hermiona prohodaju i nakon nekog vremena prekinu? Hoće li njihovo prijateljstvo moći preživjeti takav potres? Harry se dobro sjećao onih nekoliko tjedana na trećoj godini kad Ron i Hermiona nisu razgovarali. Nije nimalo uživao u pokušajima da nekako smanji jaz medu njima. S druge strane, što ako njihova veza preraste u nešto ozbiljno? Sto ako se pretvore u drugog Billa i Fleur, a njihovo društvo Harryju postane tako nepodnošljivo da se više uopće neće moći družiti s njima? "Jesam te", zaurla Ron, izvlačeći drugu mahunu iz panja u istom trenutku kad je Hermiona uspjela otvoriti prvu. Zdjela se ispunila blijedozelenim gomoljastim plodovima koji su se migoljili kao crvi. Do kraja sata više nisu spominjali Slughornov domjenak. Iako je Harry sljedećih nekoliko dana budno motrio svojih dvoje prijatelja, Ron i Hermiona nisu mu djelovali drugačije, osim što su bili nešto pristojniji jedno prema drugome nego inače. Harry je zaključio da će jednostavno morati pričekati da vidi što će se dogoditi pod utjecajem pivoslaca u polumraku Slughornova kabineta. U međuvremenu je, međutim, imao važnijih briga. Katie Bell još je ležala u Bolnici sv. Munga, bez izgleda za skoro otpuštanje, stoje značilo daje obećavajuća gryffindorska ekipa koju je Harry brižljivo trenirao od rujna imala lovca manje. Uporno je odgađao traženje zamjene za Katie u nadi da će ona uskoro doći iz bolnice, ali prva utakmica protiv Slyhterina opasno se približila pa je naposljetku bio prisiljen pomiriti se s činjenicom da se Katie neće vratiti na vrijeme.

Harry Potter i Princ miješane krvi

229

Harry nije mogao podnijeti pomisao na još jedne otvorene kvalifikacije. Zato je jednog dana nakon Preobrazbe zaustavio Deana Thomasa, pritom osjećajući nelagodu koja nije imala puno veze s metlobojem. Većina je učenika već otišla, iako je nekoliko cvrkutavih ptica koje je dočarala Hermiona i dalje oblijetalo učionicu. Nitko drugi nije uspio dočarati ni jedno jedino pero. "Jesi li još zainteresiran za poziciju lovca?" "Št...? Naravno da jesam!" ushićeno odvrati Dean. Harry je preko Deanova ramena primijetio da Seamus trpa knjige u torbu s kiselim izrazom na licu. Jedan od razloga za Harrvjevu nevoljkost da u ekipu pozove Deana bio je to što je znao da će se Seamus uvrijediti zbog toga. S druge strane, morao je učiniti ono što je bilo najbolje za ekipu, a Dean je na kvalifikacijama bio bolji od Seamusa. "Dobro, onda upadaš", reče Harry. "Trening je večeras u sedam." "Super", reče Dean. "Hvala, Harry! Čovječe, jedva čekam da kažem Ginny!" Otrčao je iz učionice, ostavivši Harryja i Seamusa same. Ionako nelagodan trenutak dodatno je pogoršao ptičji izmet koji je pogodio Seamusovu glavu kad je iznad njih preletio jedan od Hermioninih kanarinaca. Izbor Katiene zamjene nije ozlojedio samo Seamusa. Činjenica da je Harry u ekipu uvrstio dvoje učenika sa svoje godine izazvala je dosta rogoborenja u društvenoj prostoriji. S druge strane, Harry je tijekom svoje školske karijere morao podnositi i puno gora zanovijetanja, pa se zbog toga nije pretjerano uzbuđivao. Ipak, osjećao je sve veći pritisak da osigura pobjedu u predstojećoj utakmici protiv Slytherina. Harry je znao da će u slučaju gryffindorske pobjede cijeli dom zaboraviti na kritike i zaneseno izjavljivati kako su oduvijek znali da je njihova ekipa najbolja. Ako pak izgube... pa, suho je zaključio Harry, to i dalje neće biti najgora zanovijetanja u njegovu životu... Dean mu te večeri nije dao povoda da zažali zbog svoje odluke. Dobro je surađivao i s Ginny i s Demelzom. Udarači Peakes i Coote su iz treninga u trening igrali sve bolje. Jedini problem bio je Ron. Harry je oduvijek znao da je Ron nepostojan igrač koji pati od treme i nedostatka samopouzdanja, a primicanje prve utakmice sezone nažalost je probudilo sve Ronove stare strahove. Nakon što je

230

/. K. Rowling

primio šest golova, većinu od Ginny, posve je izgubio koordinaciju i na kraju udario u usta Demelzu Robins, koja mu se našla na putu. "Nisam namjerno, žao mi je, Demelza, stvarno mi je žao!" vikao je Ron za njom dok se ona u cik-caku spuštala na tlo, krvareći na sve strane. "Samo sam se..." "... uspaničio", ljutito reče Ginny, sletjevši pokraj Demelze. Pregledala je njezinu natečenu usnicu. "Rone, idiote jedan, vidi što si joj napravio!" "Mogu to srediti", reče Harrv. Sletio je pokraj njih dviju i uperio štapić u Demelzina usta, rekavši: "Episkeu." "I, Ginny, ne zovi Rona idiotom, nisi kapetanica..." "Pa, činilo mi se da mu ti nemaš vremena objasniti da je idiot, a mislila sam da bi mu netko ipak trebao to reći..." Harrvju nije bilo lako suspregnuti smijeh. "Svi u zrak, idemo..." Sve u svemu, bio je to jedan od najgorih treninga te školske godine, ali Harry je zaključio da bi pretjerana iskrenost uoči utakmice samo pogoršala stvar. "Ljudi, dobro ste igrali, mislim da ćemo pregaziti Slytherine", hrabrio ih je on, pa su svi lovci i udarači iz svlačionice otišli dosta dobre volje. "Igrao sam kao vreća zmajskog gnoja", rekao je Ron muklim glasom kad su se zatvorila vrata iza Ginny. "Ne, nisi", odlučno odvrati Harry. "Ti si najbolji vratar koji se javio na kvalifikacije. Tvoj jedini problem je trema." Nije prestao sipati ohrabrenja cijelim putem do dvorca, pa je do drugog kata Ron već izgledao mrvicu vedrije. Ali kad je Harry gurnuo u stranu tapiseriju koja je skrivala prečac do Gryffindorske kule, tamo su zatekli Deana i Ginny usred strastvenog poljupca, priljubljene kao da ih je netko spojio ljepilom. Harry je imao osjećaj da se u njegovu želucu probudila golema, krljuštima prekrivena neman, pandžama mu razdirući utrobu. U mozak mu je nagrnula uskipjela krv, brišući sve misli i zamjenjujući ih divljačkim impulsom da Deana pretvori u žele. Dok se hrvao s iznenadnim napadom ludila, do njega je kao iz velike daljine dopro Ronov glas.

Harry Potter i Princ miješane krvi

231

"Ej!" Dean i Ginny su se razdvojili i okrenuli prema njima. "Što hoćeš?" upita Ginny. "Ne želim da mi se sestra ljubi s dečkima na javnim mjestima!" "Dok ti nisi upao, ovo je bio pusti hodnik!" odvrati Ginny. Dean je izgledao kao da bi najradije propao u zemlju. Krišom se nasmiješio Harryju, ali Harry mu nije uzvratio, zauzet slušanjem novorođene nemani koja je iz sveg glasa zahtijevala da Deana smjesta izbaci iz ekipe. "Ovaj... Ginny, dođi," reče Dean, '"ajmo natrag u društvenu prostoriju..." "Ti idi!" reče Ginny. "Ja ću još malo porazgovarati sa svojim dragim bratom!" Dean se udaljio, a činilo se da mu nije nimalo žao što odlazi. "Dobro," reče Ginny, zabacujući dugu crvenu kosu s lica i strijeljajući Rona pogledom, '"ajmo nešto raščistiti jednom zauvijek. Rone, ne tiče te se s kim hodam ili što s njim radim..." "Tiče me se!" reče Ron, podjednako ljut. "Zar misliš da želim da ljudi moju sestru opisuju kao..." "Sto?" zaurla Ginny, izvlačeći štapić. "Sto, da čujem!" "Ma nije on tako mislio, Ginny..." automatski reče Harry, iako je neman u njemu gromoglasno odobravala Ronove riječi. "Oh, mislio je!" reče ona, raspaljeno se okrećući Harryju. "Samo zato što se on nikad nije ni sa kim ljubio, samo zato što je njemu najbolji poljubac u životu dala naša teta Muriel..." "Zaveži!" zaurla Ron, čiji su obrazi preskočili fazu rumenila i smjesta poprimili tamnosmeđu boju. "Neću!" vikne Ginny, izvan sebe od bijesa. "Kao da nisam vidjela kako se ponašaš u Flekinoj blizini, stalno se nadaš da će te poljubiti u obraz, stvarno si jadan! Da se i ti povremeno ljubiš s nekim, ne bi ti toliko smetalo što to rade svi ostali!" Sad je i Ron izvukao štapić. Harry je brzo stao između njih dvoje. "Nemaš pojma o čemu govoriš!" zagrmi Ron. Pokušavao je naciljati Ginny tako da izbjegne Harryja, koji je raširenih ruku stajao ispred nje. "Samo zato što ja to ne radim gdje me svi mogu vidjeti...!"

232

/. K. Rowling

Ginny se prezirno nasmijala, istovremeno pokušavajući gurnuti Harrvja u stranu. "Ma nemoj, koga si ljubio - Praskavka? Ili možda pod jastukom držiš sliku tete Muriel?" "Ti..."

Ispod Harrvjeve lijeve ruke proletio je mlaz narančaste svjetlosti, promašivši Ginny za samo nekoliko centimetara. Harry je pritisnuo Rona uza zid. "Ne budi glup..." "Harry se ljubio s Cho Chang!" zaurla Ginny, zvučeći kao da je na rubu suza. "A Hermiona se ljubila s Viktorom Krumom, jedino se ti ponašaš kao da je to nešto odvratno, Rone, i to samo zato što imaš manje iskustva od dvanaestogodišnjaka!" Nakon toga je bijesno odjurila. Harry je odmah pustio Rona, no Ronovo lice i dalje je zadržalo ubojiti izraz. Obojica su ostala stajati na mjestu, teško dišući, dok se iza ugla nije pojavila Gospa Norris, Filchova mačka, i razbila napetost. "Brišimo", reče Harry kad su začuli Filchove teške korake. Žurno su se uspeli stubama i produžili niz hodnik na sedmom katu. "Mala, miči se s puta!" viknuo je Ron na sitnu djevojčicu, koja je prestrašeno poskočila i ispustila bočicu s krastačinim jajima. Harry je jedva zamijetio zvuk razbijanja stakla. Osjećao se dezorijentirano i ošamućeno - tako je valjda ljudima koje pogodi grom. To je samo zato što je Ronova sestra, ponavljao je u sebi. Nije ti se svidjelo što se ljubi s Deanom jer je Ronova sestra... Ali u glavu mu je nepozvano došao prizor istoga tog pustog hodnika, samo što se sad u njemu on ljubio s Ginny... neman u njegovim prsima počela je presti... ali taj je prizor odmah zamijenila vizija u kojoj Ron otvara tapiseriju, izvlači štapić i viče stvari kao "iznevjereno povjerenje"... "kakav si ti to prijatelj"... "Misliš da se Hermiona stvarno ljubila s Krumom?" naglo je upitao Ron dok su prilazili Debeloj dami. Harry se prenuo, obuzet grižnjom savjesti, napokon otrgnuvši misli od hodnika u kojem nije bilo Rona, u kojem su on i Ginny bili sasvim sami... "Molim?" upita zbunjeno. "Oh... ovaj..."

233

Iskreni odgovor bio bi potvrdan, ali Harry nije želio biti iskren. Ronu je, nažalost, bio dovoljan pogled na Harryjevo lice. "Krunidbena juha", mrko je rekao Debeloj dami. Uzverali su se u društvenu prostoriju. Više nisu spomenuli ni Ginny ni Hermionu. Zapravo u nastavku večeri praktički više nisu progovorili. Na spavanje su otišli u tišini, svaki zaokupljen vlastitim mislima. Harry je još dugo ležao budan. Zurio je u svod kreveta i pokušavao se uvjeriti da prema Ginny gaji osjećaje starijeg brata. Pa nisu li cijelo ljeto proživjeli kao brat i sestra, igrajući metloboj, zadirkujući Rona, zbijajući šale na račun Billa i Fleur? Poznaje Ginny već godinama... prirodno je što ima zaštitničke osjećaje prema njoj... prirodno je što želi paziti na nju... i što želi rastrgati Deana na komadiće zato što ju je ljubio... ne... taj će bratski osjećaj u budućnosti morati bolje obuzdavati... Ron je glasno zahrkao. Ona je Ronova sestra, odlučno si reče Harry. Ronova sestra. Nedodirljiva je. Nije dolazilo u obzir da na bilo koji način ugrozi svoje prijateljstvo s Ronom. Šakom je izlupao jastuk u udobniji oblik i čekao da dođe san, nastojeći svim silama potisnuti razmišljanja o Ginny. Sljedećeg jutra Harry se probudio pomalo ošamućen i zbunjen nizom snova u kojima ga je Ron naganjao udaračkom palicom. Doduše, do podneva je bio spreman pravog Rona zamijeniti za onoga iz snova. Ron na javi ne samo što je ignorirao Ginny i Deana, nego je prema povrijeđenoj i zbunjenoj Hermioni pokazivao ledenu i podrugljivu ravnodušnost. Da sve bude gore, Ron je preko noći postao osjetljiv i naprasit kao praskavi repan. Harry je cijeli dan pokušavao postići primirje između Rona i Hermione, ali svi su njegovi napori bili uzaludni. Hermiona je na kraju otišla na spavanje duboko uvrijeđena, a Ron je odjurio u mušku spavaonicu tek nakon što je prvo ispsovao nekoliko prestrašenih prvašića koji su imali drskosti pogledati u njegovu smjeru. Na Harryjev užas, Ronova novoprobuđena ratobornost nije oslabjela ni u sljedećih nekoliko dana. Da sve bude gore, sad je igrao još lošije nego prije, što je izazvalo novi porast ratobornosti. Na posljednjem treningu prije subotnje utakmice nije obranio nijednu loptu, ali toliko se izderavao na sve oko sebe daje rasplakao Demelzu Robins.

234

J. K. Rowling

"Umukni i pusti je na miru!" viknuo je Peakes, koji Ronu nije sezao ni do ramena, ali je nedostatak visine nadoknađivao teškom palicom u rukama. "DOSTA!" zaurlao je Harry, primijetivši da Ginny bijesno zuri u Rona i sjetivši se da uživa reputaciju vrhunske bacačice čarolije bala šišmišica. Odletio je k njima da može intervenirati prije nego što situacija potpuno izmakne kontroli. "Peakes, idi spakirati maljce. Demelza, smiri se, odlično si igrala. Rone..." pričekao je da ostali igrači odu izvan domašaja sluha i nastavio, "ti si mi najbolji prijatelj, ali ako se nastaviš ovako ponašati prema ostalima, izbacit ću te iz ekipe." U prvi mah bio je uvjeren da će ga Ron udariti, ali onda se dogodilo nešto još mnogo gore. Ron je klonuo na metli, puštajući da ga preplavi malodušnost. Rekao je: "Povlačim se iz ekipe. Stvarno sam očajan." "Nisi očajan i nećeš se povući!" bijesno odvrati Harry, hvatajući Rona za prednji dio pelerine. "Kad si u formi, nema lopte koju ne možeš obraniti. Tvoj je problem psihološki!" "Je 1' ti to mene zoveš luđakom?" "Pa možda i zovem!" Neko su se vrijeme ljutito gledali, a onda je Ron umorno odmahnuo glavom. "Znam da nemaš vremena do sutra pronaći novog vratara, pa ću odigrati utakmicu, ali ako izgubimo - a izgubit ćemo - napuštam ekipu." Harry ga nikako nije mogao razuvjeriti. Za večerom mu je neprestano pokušavao uliti samopouzdanje, što Ron, zauzet durenjem na Hermionu, nije ni primijetio. Harry je svoje napore nastavio i u društvenoj prostoriji, ali njegova tvrdnja da bi ostatak ekipe bio skrhan da Ron ode, bila je ponešto potkopana time što je spomenuta ekipa sjedila zajedno u najdaljem kutu i očito gunđala protiv Rona, usput mu dobacujući otrovne poglede. Harry se na kraju pokušao opet posvađati s njim, nadajući se da će tako probuditi Ronov inat, a s njim i pobjednički stav, ali ta se strategija nije pokazala ništa uspješnijom od neprestanog bodrenja. Ron je u krevet otišao još utučeniji i pesimističniji nego prije.

Harry Potter i Princ miješane krvi Harry je dugo budan ležao u mraku. Stvarno nije želio izgubiti sljedeću utakmicu - ne samo zato što mu je to bio prvi nastup u ulozi kapetana nego i zato što je od srca želio potući Drača Malfoya u metloboju, kad već nije uspio naći dokaze za svoje sumnje o njemu. Ali nastavi li Ron igrati kao na posljednjih nekoliko treninga, šanse za pobjedu bile su im minimalne... Kad bi samo mogao nekako navesti Rona da se pribere... natjerati ga da igra najbolje što može... nekako mu osigurati stvarno dobar dan... Odgovor mu je došao u jednom iznenadnom, božanstvenom uzletu nadahnuća. Sljedećeg jutra doručak su pratili uobičajeni ispadi. Slytherini su dolazak svakog igrača gryffindorske ekipe pozdravili siktanjem i porugama. Harry je u hodu bacio pogled prema stropu i ugledao vedro, blijedoplavo nebo: bio je to dobar znak. Crveno-zlatna masa za gryffindorskim stolom zaklicala je kad su se približili Harry i Ron. Harry se nasmiješio i mahnuo; Ron je napravio bezvoljnu grimasu i zatresao glavom. "Glavu gore, Rone!" dobaci mu Lavender. "Sigurna sam da ćeš biti odličan!" Ron ju je ignorirao. "Čaj?" ponudi mu Harry. "Kavu? Sok od bundeve?" "Svejedno mije", turobno odvrati Ron, neraspoloženo zagrizajući prepečenac. Nekoliko minuta kasnije, pokraj njih je na putu do svog mjesta zastala Hermiona. Njoj je Ronovo neugodno ponašanje dodijalo u toj mjeri da nije htjela sići na doručak s njima. "Kako ste?" upitala je plaho, gledajući stražnji dio Ronove glave. "Dobro", reče Harry, usredotočen na pružanje čaše soka od bundeve Ronu. "Evo ti, Rone. Nazdravlje." Ron je upravo prinio čašu usnama kad je Hermiona oštro rekla: "Nemoj to popiti, Rone!" Harry i Ron je pogledaše. "Zašto ne?" Hermiona je zurila u Harrvja kao da ne može vjerovati svojim očima.

236

K. Rowling

"Upravo si mu nešto stavio u piće." "Molim?" reče Harry. "Čuo si me. Vidjela sam te. Nešto si ubacio u Ronovo piće. Bočica ti je još u ruci!" "Ne znam o čemu govoriš", odvrati Harry, brzo spremajući bočicu u džep. "Rone, upozoravam te, nemoj to popiti!" ponovi uzbunjena Hermiona. Ron je nagnuo čašu, ispio je u jednom dahu i odgovorio: "Prestani mi naređivati što da radim, Hermiona." Ona je izgledala zgranuto. Sagnula se tako da je može čuti samo Harry i siknula: "Trebali bi te izbaciti iz škole. Nisam znala da si sposoban za takve stvari, Harry!" "Pazi tko se javlja", odvrati on šaptom. "Kako tvoje čarolije zbunjivanja?" Odjurila je na drugu stranu stola. Harryja njezin odlazak nije nimalo pogodio. Hermiona nikad nije razumjela da je metloboj ozbiljna stvar. Okrenuo se Ronu, koji je baš zadovoljno cmakao usnama. "Još malo i počinjemo", bezbrižno mu reče Harry. Dok su hodali prema stadionu, pod nogama im je škripala smrznuta trava. "Imamo sreće što je vrijeme ovako dobro, zar ne?" upita Harry Rona. "Aha", odvrati Ron, koji je izgledao blijedo i bolesno. U svlačionici su ih čekale Ginny i Demelza, već odjevene u metloboj ske odore. "Uvjeti su idealni", reče Ginny, ignorirajući Rona. "A pazi ovo. Onaj slytherinski lovac Vaisey jučer je na treningu dobio maljac u glavu i zbog ozljede ne može igrati! I da sve bude ljepše - bolestan je i Malfoy!" "Molim?" reče Harry, munjevito se okrenuvši prema njoj. "Bolestan? Što mu je?" "Nemam pojma, ali za nas je to odlična vijest", veselo reče Ginny. "Mijenja ga Harper. On je na mojoj godini i glup je k'o noć." Harry joj se neodređeno nasmiješio, ali dok je navlačio grimiznu pelerinu, misli su mu bile daleko od metloboja. Malfoy je dosad samo

237

jednom tvrdio da ne može igrati zbog ozljede, ali tom je prilikom uspio isposlovati da se termin utakmice prebaci na vrijeme koje je Slytherinima više odgovaralo. Kako to da sad mirno pušta da nastupi njegova zamjena? Je li stvarno bolestan ili se samo pretvara?" "Sumnjivo, zar ne?" reče on Ronu prigušenim glasom. "To što Malfoy ne igra." "Ja bih rekao da je to sreća", reče Ron, djelujući življe nego prije. "A nema ni Vaisevja, on im je najbolji strijelac, nisam se baš veselio... hej!" naglo se prekinuo, skamenivši se usred navlačenja vratarskih rukavica. Zabuljio se u Harrvja. "Što?" "Ja... ti..." Ron je snizio glas. Izgledao je i prestrašeno i ushićeno. "Moje piće... onaj sok od bundeve... nisi valjda...?" Harry je podigao obrve, ali nije rekao ništa osim: "Počinjemo za otprilike pet minuta, obuj čizme." Kad su izašli na igralište, dočekalo ih je gromko klicanje i podrugljivo dovikivanje. Na jednom kraju stadiona nije se vidjelo ništa osim crveno-zlatne boje; drugi je bio more zelenih i srebrnih tonova. U navijanju su aktivno sudjelovali i brojni Hufflepuffi i Ravenclavvi. Harry je kroz dobacivanja i pljesak jasno razaznao riku slavnog lavljeg šešira Lune Lovegood. Harry je prišao madame Hooch, sutkinji, koja je bila spremna pustiti lopte iz sanduka. "Kapetani, rukujte se", rekla je. Harryju je novi kapetan Slytherina, Urquhart, zamalo zdrobio ruku. "Zajašite metle. Na moj zvižduk... tri... dva... jedan..." Zviždaljka se oglasila, a Harry i ostali otisnuli su se svom snagom od smrznutog tla i vinuli se u zrak. Harry je oblijetao rub igrališta tražeći zvrčku i jednim okom prateći Harpera, koji je u cik-caku letio daleko iza njega. A onda se začuo glas koji nimalo nije podsjećao na starog komentatora. "Pa, počeli su, a mislim da smo svi iznenađeni ekipom koju je ove godine sastavio Potter. S obzirom na prošlogodišnje neujednačene nastupe Rona Weasleyja na mjestu vratara, mnogi su vjerovali da će ispasti iz ekipe, ali, naravno, kad vam je kapetan bliski prijatelj..."

238

K. Rowling

Slytherini su te riječi popratili podrugljivim uzvicima i pljeskom. Harry se izvio na metli da pogleda komentatorski podij. Tamo je stajao visoki, mršavi dječak plave kose i prćastog nosa, govoreći u magični megafon za kojim je donedavno kraljevao Lee Jordan. Harry je prepoznao Zachariasa Smitha, igrača Hufflepuffa kojeg nije mogao smisliti. "Ah, i evo prvog slytherinskog napada na gol, Urquhart juri preko terena i..." Harryju se preokrenuo želudac. "... Weasley uspješno brani gol, pa, valjda se i njemu koji put mora posrećiti..." "Potpuno si u pravu, Smith", promrmlja Harry, smijuljeći se dok se obrušavao među lovce, tragajući za teško uhvatljivom zlatnom zvrčkom. Pola sata kasnije, Gryffindori su vodili sa šezdeset prema nula. Ron je izveo nekoliko doista spektakularnih obrana, ponekad zaustavljajući lopte vršcima prstiju, a Ginny je postigla četiri od šest gryffindorskih zgoditaka. To je ušutkalo Zachariasova glasna razmišljanja o tome jesu li Weasleyjevi u ekipi samo zato što su dobri s Harryjem, pa se umjesto njih okomio na Peakesa i Cootea. "Naravno, Coote nema uobičajenu gradu za udaraca," uznosito je izjavio Zacharias, "oni su obično malo mišićaviji..." "Opali ga maljcem!" doviknuo je Harry Cooteu kad je proletio pokraj njega, ali nasmijani Coote je za svoju sljedeću metu radije odabrao Harpera, koji se upravo mimoilazio s Harryjem. Harry je zadovoljno začuo tupi udar koji je značio da je maljac pogodio cilj. Činilo se da Gryffindori ne mogu pogriješiti. Postizali su zgoditak za zgoditkom, a Ron je bez muke branio udarce na drugoj strani igrališta. Na lice mu se napokon vratio osmijeh, a kad je publika jednu njegovu osobito vještu obranu pozdravila entuzijastičnim refrenom starog favorita, Weasley je naš kralj, počeo je dirigirati u zraku. "Umislio sije daje danas nešto posebno, je li?" začuo se pakostan glas. Harry se zamalo srušio s metle kad se Harper silovito i namjerno zaletio u njega. "Tvoj prijatelj izrod..." Mada/ne Hooch im je u tom trenutku bila okrenuta leđima. Začuvši prosvjedovanje Gryffindora, okrenula se prema njima, ali Harper

Harry Potter i Princ miješane krvi je već bio daleko. Harry, kojeg je rame još boljelo od sudara, jurnuo je za njim, da mu uzvrati istom mjerom... "I mislim da je Harper iz Slytherina ugledao zvrčku!" reče Zacharias Smith na megafon. "Da, očito vidi nešto što je Potteru promaklo!" Koja je to kretenčina, pomisli Harry, pa zar nije primijetio da su se sudarili? Ali već u sljedećem trenutku želudac mu se spustio u pete i nastavio je padati prema tlu - nije se prevario Smith nego Harry. Harper nije jurnuo uvis iz hira, nego je, za razliku od Harryja, primijetio da visoko iznad njih juri zvrčka, upadljivo svjetlucajući spram vedrog plavog neba. Harry je ubrzao. Vjetar mu je tako hučao u ušima da nije čuo ni Smithove komentare ni publiku, ali Harper je i dalje bio u vodstvu. Gryffindori su imali samo sto bodova više od Slytherina - ako Harper prvi stigne do zvrčke, Gryffindori će izgubiti utakmicu... Harper joj se približio na samo tridesetak centimetara, već pružajući ruku... "Ej, Harperu!" vikne Harry, na rubu očaja. "Koliko ti je Malfoy platio da nastupiš umjesto njega?" Nije znao što ga je nagnalo da to kaže, ali Harper se trgnuo od iznenađenja. Nespretno je primio zvrčku, pustio da mu klizne iz prstiju i projurio mimo nje. Harry je posegnuo prema maloj, treperavoj loptici i uhvatio je. "DA!" viknuo je Harry. Okrenuo se i obrušio prema tlu, visoko podigavši zvrčku. Kad je publika shvatila što se dogodilo, prolomilo se takvo klicanje da se jedva čuo zvuk zviždaljke koja je objavila kraj utakmice. "Ginny, kamo ideš?" vikne Harry, kojeg je ostatak ekipe uhvatio u grupni zagrljaj u zraku. Ginny je prošišala mimo njih i s gromoglasnim treskom se zaletjela u komentatorski podij. Publika se grohotom nasmijala, a gryffindorska ekipa sletjela je pokraj skršene drvene konstrukcije pod kojom se nemoćno micao Zacharias. Harry je čuo kako Ginny razljućenoj profesorici McGonagall bezbrižno objašnjava: "Profesorice, zaboravila sam zakočiti, ispričavam se!" Nasmijani Harry odvojio se od ekipe i zagrlio Ginny, puštajući je već sekundu kasnije. Izbjegavajući njezin pogled, udario je razdraganog Rona po leđima. Sukobi proteklih dana bili su zaboravljeni.

240

/. K. Rowling

Grvffindorska ekipa teren je napustila zagrljena, podižući stisnute šake i mašući navijačima. Atmosfera u svlačionici bila je trijumfalna. "Seamus javlja da se u društvenoj prostoriji sprema tulum!" uzviknuo je oduševljeni Dean. "Ginny i Demelza, idemo!" Ron i Harry bili su posljednji igrači u svlačionici. Taman su se spremali izaći kad je ušla Hermiona. U rukama je vrtjela grvffindorski šal. Izgledala je uzrujano, ali i odlučno. "Želim razgovarati s tobom, Harry." Duboko je udahnula. "Nisi to smio učiniti. Čuo si Slughorna, to je zabranjeno." "A što ćeš ti učiniti, prijaviti nas?" upita Ron. "O čemu vas dvoje govorite?" upita Harry, okrećući se da objesi pelerinu kako nijedno ne bi primijetilo njegov šeretski osmijeh. "Znaš ti jako dobro o čemu govorimo!" odvrati Hermiona prodornim glasom. "Za doručkom si u Ronov sok stavio napitak sreće! Felix Felicis!" "Ne, nisam", reče Harry, okrećući se prema njima. "Jesi, Harry, zato vam je sve išlo u prilog, nije bilo svih igrača Slytherina, a Ron nije primio nijedan gol!" "Nisam ga stavio!" odvrati Harry, smiješeći se od uha do uha. Zavukao je ruku u džep jakne i izvadio bočicu koju je Hermiona vidjela u njegovoj ruci ranije tog jutra. Bila je ispunjena zlatastim napitkom, a čep joj je još bio zapečaćen. "Htio sam da Ron stekne takav dojam, pa sam odglumio da ga stavljam u piće dok si ti gledala." Pogledao je Rona. "Igrao si odlično jer si imao osjećaj da te prati sreća. Sve si postigao sam." Opet je spremio napitak u džep. "U soku od bundeve zbilja nije bilo ničega?" zaprepašteno upita Ron. "Ali vrijeme je bilo dobro... i Vaisey nije mogao igrati... stvarno mi nisi dao napitak sreće?" Harry odmahne glavom. Ron je na trenutak zabezeknuto gledao u njega, a onda se okomio na Hermionu, oponašajući njezin glas. "Za doručkom si u Ronov sok stavio Felix Felicis, zato nije primio nijedan gol! Vidiš! Mogu braniti i bez tuđe pomoći, Hermiona!" "Nisam nikad ni rekla da ne možeš... Rone, i ti si mislio da ti je podmetnuo napitak!"

Harry Potter i Princ m iješane krvi

241

Ali Ron je već prošao pokraj nje, izlazeći iz svlačionice s metlom na ramenu. "Ovaj", prekine Harry nastalu tišinu. Nije očekivao da će mu se plan ovako osvetiti. "Da... da odemo gore na tulum?" "Ti idi!" odvrati Hermiona, trepćući da suzbije suze. "Meni je trenutno stvarno zlo od Rona, ne znam što sam mu to učinila..." Zatim je i ona odjurila iz svlačionice. Harry je polako hodao perivojem, probijajući se prema dvorcu kroz mnoštvo drugih učenika. Mnogi su mu dovikivali čestitke, ali on je osjećao samo razočaranje. Bio je siguran da će se Ron i Hermiona pomiriti ako Ron dobije utakmicu. Nije znao kako da Hermioni objasni da je Rona uvrijedilo to što se ljubila s Viktorom Krumom, osobito zato što se taj teški zločin dogodio tako davno. Kad je Harry prispio na gryffindorsko slavlje, koje je već bilo u punom zamahu, primijetio je da nigdje nema Hermione. Njegov dolazak bio je dočekan novim klicanjima i pljeskom. Ubrzo je bio okružen gomilom koja mu je htjela čestitati. Budući da je izgubio dosta vremena pokušavajući se riješiti braće Creevev, koji su htjeli detaljno proanalizirati svaki potez na utakmici, te velike grupe djevojaka koje su ga opkolile, smijući se svakom njegovu neduhovitom komentaru i zavodljivo trepćući, nije uspio odmah pronaći Rona. Naposljetku se nekako uspio izvući iz šaka Romilde Vane, koja mu je neskriveno dala do znanja da bi voljela ići s njim na Slughornov božični domjenak. Dok se probijao prema stolu s pićem, naletio je na Ginny. Na ramenu je nosila patuljastu pufnicu Arnolda, a oko nogu joj se petljao Krivonja, koji je mijaučući mjerkao Arnolda. "Tražiš Rona?" upita ga ona s podrugljivim osmijehom. "Eno ga tamo, licemjera besramnog." Harry je pogledao prema kutu koji je pokazala. Tamo je, naočigled cijele sobe, stajao Ron, tako isprepleten s Lavender Brown da je bilo teško razaznati kome pripada koja ruka. "Izgleda kao da će joj progutati lice, zar ne?" reče Ginny hladnokrvno. "Ali valjda je i to način da popravi tehniku. Dobra utakmica, Harry." Potapšala ga je po nadlaktici. Harryju je želudac zatreperio od uzbuđenja, ali ona je samo produžila do stola da uzme još pivoslaca. Za njom je otapkao i Krivonja, ne odvajajući žute oči od Arnolda.

242

J. K. Rowling

Harry je okrenuo leđa Ronu, koji ionako nije izgledao kao da će se uskoro vratiti na zemlju, i u istom trenutku primijetio da se zatvara portret iza ulaza. Imao je neugodan osjećaj da je vidio kako iza njega nestaje griva kuštrave smeđe kose. Pojurio je u tom smjeru, usput uspješno izbjegavši Romildu Vane, i otvorio portret Debele dame. Činilo se da je hodnik pust. "Hermiona?" Našao ju je u prvoj nezaključanoj učionici koju je otvorio. Sjedila je na katedri, posve sama, izuzme li se malo jato cvrkutavih žutih ptičica koje joj je kružilo oko glave. Očito ih je upravo dočarala. Harry se nije mogao nadiviti što čak i u ovakvom trenutku može izvesti tako dobru čaroliju. "Oh, bok, Harry", reče ona napetim glasom. "Baš sam vježbala." "Aha... stvarno su... ovaj... dobre..." reče Harry. Nije imao pojma što bi joj rekao. Baš kad se ponadao da možda ipak postoji nekakva šansa da nije primijetila Rona, i da je iz društvene prostorije otišla samo zato što je tulum bio malo previše razuzdan za njezin ukus, opet je progovorila, neprirodno visokim glasom: "Izgleda da Ron uživa u slavlju." "Ovaj... je li?" reče Harry. "Nemoj se pretvarati da ga nisi vidio", odvrati Hermiona. "Nije se baš skrivao, zar..." Iza njih su se s treskom otvorila vrata. Na Harrvjev užas, u učionicu je ušao nasmijani Ron, vukući Lavender za ruku. "Oh", reče, naglo se zaustavivši kad je ugledao Harryja i Hermionu. "Ups!" reče Lavender i hihoćući napusti učionicu. Zatvorila je vrata za sobom. Zavladala je užasna, napeta, teška tišina. Hermiona je zurila u Rona, koji je uporno izbjegavao njezin pogled. Progovorio je tonom koji je zvučao istovremeno razmetljivo i nezgrapno: "Bok, Harry! Baš sam se pitao gdje si nestao!" Hermiona se spustila sa stola. Zbog cvrkutavog malog jata zlaćanih ptičica koje joj je još kružilo oko glave, izgledala je kao neobičan, pernati model Sunčeva sustava.

Harry Potter i Princ miješane krvi

243

"Ne bi smio pustiti da te Lavender čeka", reče ona tiho. "Pitat će se gdje si ti nestao." Krenula je prema vratima, vrlo polako i uspravno. Harry je iskosa pogledao Rona, koji je djelovao kao da mu je laknulo što se nije dogodilo ništa gore. "Oppugno!" začuo se krik s vrata. Harry se okrenuo na peti i vidio da je Hermiona s grozničavim izrazom na licu uperila štapić u Rona: malo jato ptica već je jurilo prema Ronu kao kiša debelih zlatnih metaka, a on je ciknuo i pokrio lice rukama. Ptice su ipak napale, kljucajući ga i grebući svaki dio kože koji su mogle dosegnuti. "Mičiihsmene!" viknuo je, ali Hermiona mu je samo uputila još jedan pogled pun osvetničkog gnjeva, divlje potegnula kvaku i nestala. Harryju se ipak učinilo da je prije treska vrata začuo jedan jecaj.

GLAVA PETNAESTA

Neprekršiva zakletva

Iza ledom okovanih prozora ponovno se kovitlao snijeg; bližio se Božić. Hagrid je već donio uobičajenih dvanaest božićnih drvaca u Veliku dvoranu. Ogradu stubišta krasile su girlande od božikovine i svjetlucave trake, a u kacigama viteških oklopa gorjele su neugasive svijeće. U hodnicima su u pravilnim razmacima visjele kitice imele, pod kojima se kod svakog Harrvjeva prolaska okupljao velik broj djevojaka, što je dovodilo do čestih zakrčenja. Na svu sreću, Harry je, zahvaljujući čestim noćnim lutanjima po dvorcu, bio neobično dobro upoznat s njegovim tajnim prolazima, pa je uskoro bez većih teškoća s jednog sata na drugi odlazio rutama bez imele. Starom bi Ronu nužnost takvih zaobilaznica bila povod za ljubomoru, ali sad mu je cijela situacija bila urnebesno smiješna. Sto se pak Harrvja ticalo, novi, nasmijani i na šalu spremni Ron bio mu je znatno draži od mušičave i ratoborne verzije koju je morao podnositi posljednjih nekoliko tjedana, ali poboljšani model ipak je imao visoku cijenu. Prvo, Harry je morao trpjeti čestu prisutnost Lavender Brown, koja je svaki trenutak u kojem nije ljubila Rona smatrala neoprostivim traćenjem vremena; i drugo, opet je bio najbolji prijatelj dvoje ljudi koji su se ponašali kao da više nikad neće razmijeniti ni jednu jedinu riječ. Ron, čije su ruke i podlaktice još bile prekrivene ogrebotinama i ozljedama od napada Hermioninih ptica, zauzeo je obrambeni i uvrijeđeni stav. "Nema mi zašto prigovarati", rekao je Harrvju. "Ona se ljubila s Krumom. E pa, sad je otkrila da se netko želi ljubiti sa mnom. Ovo je slobodna zemlja. Nisam napravio ništa loše." Umjesto da mu odgovori, Harry se pravio da ga je posve zaokupila knjiga koju su trebali pročitati prije Čarolija sljedećeg jutra

246

J. K. Rowling

(Kvintesencija: Jedna potraga). Želio je ostati prijatelj i s Ronom i s Hermionom - drugim riječima, veći dio vremena držao je jezik za zubima. "Nisam Hermioni nikad ništa obećao", mrmljao je Ron. "Mislim, dobro, trebao sam ići s njom na Slughornov božični domjenak, ali nikad nije rekla... čisto prijateljski... ja sam slobodni strijelac..." Harry je okrenuo sljedeću stranicu Kvintesencije, svjestan da ga Ron napeto motri. Ronov glas prešao je u mrmljanje, jedva čujno kroz glasno pucketanje vatre, iako se Harrvju učinilo daje opet čuo riječi "Krum" i "nema mi zašto prigovarati". Hermionin je raspored bio tako prenatrpan da je Harry s njom mogao pošteno razgovarati samo uvečer, kad je Ron ionako bio prilijepljen za Lavender pa nije ni primjećivao što Harry radi. Hermiona je odbijala sjediti u društvenoj prostoriji kad je u njoj bio i Ron, tako da se Harry s njom obično sastajao u knjižnici, gdje su morali razgovarati šaptom. "Može slobodno ljubiti koga god hoće", izjavila je Hermiona, dok je knjižničarka, madame Pince, vrebala među policama iza njih. "Živo mi se fućka." Podigla je pero i s takvom silinom stavila točku iznad "i" da je probušila rupu u pergamentu. Harry nije ništa rekao. U posljednje vrijeme se tako rijetko služio glasom da se počeo pribojavati da će uskoro ostati bez njega. Sagnuo se još niže nad Pripravu čarobnih napitaka za napredne i nastavio vaditi bilješke o vječnim eliksirima, povremeno zastajkujući da dešifrira Prinčeve korisne dodatke tekstu Libatiusa Boragea. "Usput," reče Hermiona nakon nekoliko trenutaka, "morat ćeš se pripaziti." "Zadnji put ti kažem," progovori Harry, glasom promuklim od četrdesetpetominutne šutnje, "neću vratiti knjigu, više sam naučio od Princa miješane krvi nego od Snapea ili Slughorna u..." "Ne govorim o tvom glupom takozvanom Princu," odvrati Hermiona, uputivši otrovan pogled uvredljivoj knjizi, "nego o nečemu što sam maloprije čula. Otišla sam u ženski zahod prije nego što sam došla ovamo, a tamo je desetak djevojaka, uključujući Romildu Vane, pokušavalo smisliti kako da ti podmetnu ljubavni napitak. Sve bi te htjele nagovoriti da ih povedeš na Slughornov domjenak i čini

Harry Potter i Pr inc miješane krvi

247

se da su sve kupile Fredove i Georgeove napitke, što nažalost znači da su vjerojatno djelotvorni..." "Dobro, zašto ih nisi zaplijenila?" ljutito upita Harry. Nije mogao vjerovati da je Hermionina manija pridržavanja pravila popustila u tako ključnom trenutku. "Nisu ih donijele u zahod", prezirno reče Hermiona. "Samo su se dogovarale oko taktike. A budući da sumnjam da bi čak i Princ miješane krvi", opet je otrovno pogledala knjigu, "mogao smisliti protuotrov za dvanaest ljubavnih napitaka odjednom, ja bih na tvom mjestu jednostavno pozvala neku curu na domjenak - da ostale prestanu vjerovati kako još imaju šansu. Domjenak je sutra navečer, sad su već stvarno spremne na očajničke poteze." "Kad nema nijedne koju bih htio pozvati", promrmlja Harry. Još je pokušavao istjerati Ginny iz misli, iako mu se sad redovito pojavljivala u snovima, i to u takvim situacijama da je bio duboko zahvalan što Ron ne zna legilimenciju. "Pa, u svakom slučaju pazi što piješ. Romilda Vane mi nije izgledala kao da se šali", smrknuto reče Hermiona. Privukla je dugi svitak pergamenta na kojem je pisala esej iz Aritmancije i nastavila škripati perom. Harry ju je promatrao, ali misli su mi bile drugdje. "Čekaj malo", reče on polako. "Mislio sam da je Filch zabranio sve što je kupljeno u Weasleyjevim čarozezima?" "A otkad je ikoga briga što Filch zabranjuje?" odvrati Hermiona, još usredotočena na svoj esej. "Ali mislio sam da se sve sove pretražuju? Kako je tim curama uspjelo unijeti ljubavne napitke u školu?" "Fred i George šalju ih zamaskirane u parfeme i sirupe za kašalj", reče Hermiona. "To ti je sastavni dio njihove sovinske dostave." "Vidim da si dobro upućena u tu tematiku." Hermiona mu je uputila isti otrovni pogled kojim je ranije počastila njegovu Pripravu čarobnih napitaka za napredne. "Zato što je sve pisalo na poleđini bočica koje su pokazali meni i Ginny ovog ljeta", reče ona hladno. "Ja nemam običaj ljudima podmetati čarobne napitke... niti se pretvarati da to radim, jer je i to jednako loše..."

248

/. K. Rowling

"Da, dobro, pustimo sad to", brzo će Harry. "Poanta je u tome da su prešli Filcha, zar ne? Te cure švercaju u školu stvari koje su zamaskirane u nešto drugo! Zastoje onda nemoguće daje Majft>y unio onu ogrlicu u školu...?" "Joj, Harry... opet ista pjesma..." "Ozbiljno, zašto ne?" ljutito upita Harry. "Gle," uzdahne Hermiona, "detektori tajni otkrivaju uroke, kletve i čarolije prikrivanja, je li tako? Koriste se za otkrivanje mračnih vještina i predmeta. Moćnu kletvu poput one u ogrlici spazili bi u roku od nekoliko sekundi. Ali ne bi se aktivirali na nešto što je jednostavno stavljeno u pogrešnu bočicu... i uostalom, ljubavni napitci nisu mračni ili opasni..." "Lako je tebi govoriti", promrmlja Harry, pomislivši na Romildu Vane. "... što znači da samo o Filchu ovisi hoće li shvatiti da nije riječ o sirupu za kašalj, a on nije baš osobito vješt čarobnjak, sumnjam da može razlikovati jedan napitak od..." Hermiona je naglo zašutjela. Harry je čuo isti zvuk. Netko im se primaknuo između mračnih polica. Pričekali su i trenutak kasnije iza ugla se pojavila lešinaru slična madame Pince. Koža joj je podsjećala na pergament, a svjetiljka koju je nosila bacala je nimalo laskavo svjetlo na njezin dugi, kukasti nos. "Knjižnica se upravo zatvara", reče ona. "Ne zaboravite sve što ste posudili vratiti na odgovarajuće... što si učinio toj knjizi, izopačeni stvore?"

"Nije iz knjižnice, moja je!" žurno reče Harry, zgrabivši Pripravu čarobnih napitaka za napredne sa stola kad je madame Pince zamahnula prema njoj rukom nalik na kandžu. "Poharana!" sikne ona. "Oskvrnuta! Okaljana!" "Ma samo ima bilješke!" reče Harry, izvlačeći joj knjigu iz stiska. Izgledala je kao da je na rubu živčanog sloma. Hermiona, koja je u međuvremenu brzo spakirala svoje stvari, zgrabila je Harryja za ruku i odvukla ga van. "Ako ne pripaziš, zabranit će ti ulaz u knjižnicu. Zašto si morao ponijeti tu blesavu knjigu?"

"Nisam ja kriv što je ona udarena mokrom krpom, Hermiona. Tko zna, možda je čula kako klevećeš Filcha? Uvijek sam mislio da između njih dvoje ima neka tajna veza..." "Oh, ha ha ha..." Uživajući u tome što opet mogu normalno govoriti, hodali su pustim, osvijetljenim hodnicima prema društvenoj prostoriji, raspravljajući o izgledima da su Filch i madame Pince potajno zaljubljeni jedno u drugo. "Kuglice", reče Harry Debeloj dami, što je bila nova, blagdanska lozinka. "I tebi, sinko", odvratila je Debela dama uz vragolast osmijeh i otvorila prolaz. "Bok, Harry!" rekla je Romilda Vane čim je ušao u prostoriju. "Jesi za klinčić-vodu?" Hermiona mu je preko ramena dobacila jesam-ti-rekla pogled. "Ne, hvala", brzo odvrati Harry. "Ne volim je." "Uzmi bar ovo", nastavi Romilda, uguravši mu u ruke bombonijeru. "Čokoladni kotlići punjeni plamenviskijem. Poslala mi ih je baka, ali ja ih ne volim." "Oh... dobro... baš ti hvala", reče Harry, ne znajući što bi joj drugo rekao. "Ovaj... baš sam krenuo tamo s..." Požurio je za Hermionom, ne završavajući rečenicu. "Rekla sam ti", reče Hermiona jezgrovito. "Što prije pozoveš neku curu, prije će te pustiti na miru pa ćeš moći..." Odjednom joj se lice skamenilo. Upravo je spazila Rona i Lavender, isprepletene u istom naslonjaču. "Pa, Harry, želim ti laku noć", reče Hermiona, iako je bilo tek sedam sati. Otišla je u žensku spavaonicu bez daljnjih komentara. Harry je na spavanje otišao tješeći se mišlju da mora izdržati samo još jedan dan nastave i Slughornov domjenak, a onda će se s Ronom vratiti u Jazbinu. Očito nije bilo šanse da se Ron i Hermiona pomire prije kraja polugodišta, ali možda se tijekom praznika stignu pribrati, razmisliti o svom ponašanju... Nije, doduše, bio optimističan, osobito ne nakon mučnog sata Preobrazbe koji je sljedećeg dana proveo s njima. Upravo su prešli na iznimno teško gradivo o ljudskoj preobrazbi; trebali su stajati

250

/. K. Rovvling

ispred zrcala i mijenjati boju vlastitih obrva. Hermiona je Ronov prvi katastrofalni pokušaj, tijekom kojeg su mu nekako izrasli vrlo debeli brkovi, popratila neugodnim smijehom. Ron se osvetio okrutnom, ali točnom imitacijom Hermionina nestrpljivog poskakivanja na stolcu, njezine uobičajene reakcije kad god bi profesorica McGonagall postavila pitanje razredu. Lavender i Parvati pucale su od smijeha, ali Hermiona se zamalo opet rasplakala. Istrčala je iz učionice čim je zazvonio kraj sata, ostavljajući pola svojih stvari na klupi. Zaključivši da je njoj potrebniji nego Ronu, Harry je pokupio njezine stvari i otišao je potražiti. Napokon ju je uhvatio dok je izlazila iz ženskog zahoda kat niže. Pratila ju je Luna Lovegood, blago je tapšući po leđima. "Oh, bok, Harry", reče Luna. "Jesi li svjestan da imaš jednu jarkožutu obrvu?" "Bok, Luna. Hermiona, ostavila si svoje stvari..." Pružio joj je njezine knjige. "Joj da", reče Hermiona prigušenim glasom. Prihvatila ih je i brzo mu okrenula leđa, da ne vidi kako briše oči pernicom. "Hvala ti, Harry. Pa, idem ja..." Brzo se udaljila, ne dajući Harryju šansu da je pokuša utješiti, iako je morao priznati da nije imao pojma što bi joj rekao. "Malo je uzrujana", reče Luna. "Prvo sam mislila da je unutra Plačljiva Myrtla, ali onda sam shvatila da je to Hermiona. Rekla je nešto o tome da je Ron Weasley..." "Da, posvađali su se", reče Harry. "On je ponekad vrlo duhovit, zar ne?" nastavi Luna kad su zajedno krenuli niz hodnik. "Ali zna biti i dosta grub. To sam primijetila još prošle godine." "Valjda", reče Harry. Luna se opet iskazala darom za izricanje neugodnih istina; stvarno nije poznavao nijednu osobu poput nje. "Je li ti polugodište dobro prošlo?" "Oh, bilo je u redu", reče Luna. "Malo osamljeno bez DA. Ali Ginny je bila draga. Neki dan je spriječila dva dečka na Preobrazbi da me zovu Munjena..." "Bi li htjela večeras ići sa mnom na Slughornov domjenak?"

Riječi su izletjele iz Harrvjevih usta prije nego što ih je uspio zaustaviti. Imao je osjećaj da sluša nekog neznanca, a ne sebe. Lunine ispupčene oči iznenađeno ga pogledaše. "Na Slughornov domjenak? S tobom?" "Aha", potvrdi Harry. "Svatko treba dovesti svog gosta, pa sam mislio da bi možda htjela... mislim..." Bilo mu je važno da odmah otkloni bilo kakvu zabunu oko njegovih namjera. "Mislim, samo kao prijatelji, znaš. Ali ako ne želiš..." Sad se već pomalo nadao da će ga odbiti. "Oh, ne, voljela bih da idemo kao prijatelji!" reče Luna, ozarena kao nikad prije. "Jesi li zato obojio obrvu, za domjenak? Da i ja obojim svoju?" "Ne," odlučno reče Harry, "to je greška, zamolit ću Hermionu da je popravi. Dobro onda, nađemo se u predvorju u osam." "AHA!" vrisne glas iznad njih. Oboje su poskočili. Tek su sad primijetili da hodaju ispod Peevesa, koji je naglavačke visio s lustera i zlobno im se smijuljio. "Šašavi je pozvao Munjenu na domjenak! Šašavi voli Munjenu! Šašavi vooooooooooli Muuuuuuunjenu!" I zatim je odletio, kreštavo se smijući i vičući: "Šašavi voli Munjenu!" "Baš lijepo što smo sve dogovorili ovako u četiri oka", zamijeti Harry. I doista, u tili čas je cijela škola znala da Harry Potter na Slughornov domjenak vodi Lunu Lovegood. "Mogao si pozvati bilo koga!" iščuđavao se Ron za večerom. "Bilo koga! I ti odabereš Munjenu Lovegood?" "Ne zovi je tako, Rone", okomila se Ginny na njega, zastavši iza Harryja na putu prema svom društvu. "Stvarno mi je drago što ideš s njom, jako je uzbuđena." Produžila je dalje i sjela pokraj Deana. Harry je pokušao osjetiti zadovoljstvo što Ginny odobrava njegov dogovor s Lunom, ali nije bio bogzna kako uspješan. Hermiona je sjedila sama, bezvoljno prtljajući po svom gulašu. Harry je primijetio da je Ron pogledava ispod oka. "Mogao bi joj se ispričati", otvoreno mu reče Harry.

252

/. K, Rowling

"Ma nemoj, pa da me opet napadne jato kanarinaca?" promrmlja Ron. "Zašto si je morao oponašati?" "Smijala se mojim brkovima!" "I ja skupa s njom, nisam u životu vidio ništa gluplje." Nije se činilo da ga je Ron čuo; omeo ga je dolazak Lavender i Parvati. Uguravši se između Harrvja i Rona, Lavender se Ronu objesila oko vrata. "Bok, Harry", reče Parvati. I ona je, kao Harry, izgledala kao da joj ponašanje njihovih prijatelja postaje sve neugodnije i zamornije. "Bok", odvrati Harry. "Kako si? Ipak ćeš ostati u Hogwartsu? Čuo sam da te roditelji žele ispisati." "Zasad sam ih uspjela odgovoriti", reče Parvati. "Ono s Katie ih je stvarno izbezumilo, ali odonda se nije ništa... oh, bok, Her miona!" Parvati se praktički pretvorila u osmijeh. Harryju je bilo očito da je peče savjest zbog toga što se na Preobrazbi smijala Hermioni. Okrenuo se i vidio da joj Hermiona uzvraća na isti način, ako ne još i srdačnije. Cure su ponekad stvarno užasno čudne. "Bok, Parvati!" reče Hermiona, potpuno ignorirajući Rona i Lavender. "Ideš na Slughornov domjenak?" "Nitko me nije pozvao", odvrati Parvati turobnim glasom. "Voljela bih ići, zvuči kao da će biti jako dobro... ti ideš, zar ne?" "Da, naći ću se s Cormacom u osam pa ćemo..." Začuo se isti zvuk kao kad se odčepljivač naglo odvoji od začep-ljenog slivnika i na površinu je isplivao Ron. Hermiona se držala kao da ništa nije vidjela ni čula. "... pa ćemo zajedno produžiti na domjenak." "Cormac?" upita Parvati. "Misliš na Cormaca McLaggena?" "Tako je", umilno potvrdi Hermiona. "To ti je onaj koji )t zamalo", jako je naglasila tu riječ, "postao gryffindorski vratar." "Znači, vi hodate?" upita Parvati, gledajući je razrogačenih očiju. "Oh... da... zar nisi znala?" odvrati Hermiona uz hihot koji nimalo nije nalikovao na nju.

Potter i Princ miješane krvi "Ne!" reče Parvati, izgledajući potpuno fascinirano tako sočnim tračem. "Čovječe, ti si stvarno slaba na igrače metloboja, zar ne? Prvo Krum, sad McLaggen..." "Ja sam ti slaba na stvarno dobre igrače metloboja", ispravi je Hermiona, ne prestajući se smiješiti. "Pa, vidimo se... moram otići da se uredim za domjenak..." Udaljila se. Lavender i Parvati smjesta su približile glave da rasprave vijest, što je uključivalo sve glasine koje su ikad čule o McLaggenu i sve što su ikad nagađale o Hermioni. Ron je djelovao netipično bezizražajno i nije rekao ništa. Harry je šutke razmišljao o tome na što su se sve spremne srozati cure kad se nekome žele osvetiti. Kad je te večeri u osam sati sišao u predvorje, ugledao je neobično mnogo djevojaka koje su iz prikrajka ljutito promatrale kako prilazi Luni. Ona je na sebi imala pelerinu posutu srebrnim zvjezdicama koja je izazvala nešto hihotanja među promatračicama, ali inače je izgledala dosta zgodno. Harryju je u svakom slučaju bilo drago što se suzdržala od naušnica u obliku rotkvica, ogrlice od čepova pivoslaca i duhočala. "Bok", reče on. "Da krenemo?" "Oh, da", odvrati ona veselo. "Gdje je domjenak?" "U Slughornovu kabinetu", reče Harry, vodeći je uz mramorno stubište, gdje više nisu morali podnositi zurenje i ogorčeno mrmljanje. "Jesi čula, navodno će doći i jedan vampir?" "Rufus Scrimgeour?" upita Luna. "Ja... molim?" smeteno reče Harry. "Misliš na Ministra magije?" "Da, on je vampir", reče Luna kao da se to podrazumijeva. "Tata je napisao jako dug tekst o tome kad je Scrimgeour tek preuzeo vlast od Corneliusa Fudgea, ali netko iz Ministarstva ga je prisilio da ne objavi članak. Očito nisu htjeli da se istina pročuje!" Harry je čisto sumnjao da je Rufus Scrimgeour vampir, ali već se navikao na to da Luna ponavlja bizarna stajališta svog oca kao da je riječ o provjerenim činjenicama, pa nije ništa komentirao. Bližili su se Slughornovu kabinetu i sa svakim korakom sve jasnije čuli zvukove smijeha, glazbe i glasnog razgovora. Zbog toga što je bio tako sagrađen ili zato što se Slughorn poslužio čarolijama, njegov kabinet bio je znatno prostraniji od uobičajene učiteljske radne sobe. Strop i zidovi bili su ukrašeni tapiserijama u

254

J. K. Rovvling

bojama smaragda, grimiza i zlata zbog kojih se činilo da se nalaze u golemom šatoru. Zagušljiva, krcata soba kupala se u crvenoj svjetlosti kićenog zlatnog lustera obješenog na sredini stropa. U lusteru su poput jarkih točkica svjetla lepršale prave, žive vile. Iz dalekog kuta dopiralo je glasno pjevanje, praćeno glazbom mandolina. Iznad nekoliko postarijih čarobnjaka udubljenih u razgovor lebdio je oblak dima iz lula, a brojni kućni vilenjaci piskutavo su se probijali kroz šumu koljena, zaklonjeni teškim srebrnim pladnjevima s hranom koje su nosili podignute iznad glave. Izgledali su kao mali lutajući stolovi. "Harry, mladiću moj!" zagrmio je Slughorn, gotovo u istom trenutku kad su se Harry i Luna protisnuli kroz vrata. "Dođite, dođite, ovdje ima toliko ljudi s kojima vas želim upoznati!" Slughorn je na glavi imao baršunasti šešir s resama koji se slagao s njegovim kratkim kućnim haljetkom. Ščepavši Harrvjevu nadlakticu kao da se sprema dezaparatirati se s njim, Slughorn ga je odlučno uveo na domjenak. Harry je stegnuo Luninu ruku i povukao je sa sobom. "Harry, dopustite da vas upoznam s Eldredom Worpleom, mojim bivšim učenikom i autorom knjige Braća po krvi: Moj život među vampirima - i, naravno, s njegovim prijateljem Sanguinijem." Worple, omaleni muškarac s naočalama, zgrabio je Harrvjevu ruku i oduševljeno se rukovao s njim. Visoki i ispijeni vampir Sanguini, s tamnim kolobarima oko očiju, samo je kimnuo glavom, djelujući kao da se dosađuje. Oko njega se motala radoznala i uzbuđena grupica djevojaka. "Harry Potter, pa ja sam očaran!" reče Worple, kratkovidno škiljeći u Harrvjevo lice. "Baš sam neki dan rekao profesoru Slughornu: Kad će se već jednom pojaviti ta biografija Hartjja Pottera koju svi željno iščekujemo!" "Ovaj," reče Harry, "ma nemojte?" "Horace vas je i opisao kao čistu skromnost!" reče Worple. "Ali ozbiljno..." držanje mu se promijenilo; najednom je zvučao vrlo poslovno, "bio bih presretan da je mogu osobno napisati - ljudi umiru od želje da vas bolje upoznaju, dragi mladiću, umiru! Kad biste pristali na nekoliko intervjua, recimo u sesijama od četiri ili pet sati, pa, mogli bismo završiti knjigu u roku od nekoliko mjeseci. Vi ne

biste morali ni prstom maknuti, vjerujte mi - evo, pitajte Sanguinija nije li to - Sanguini, ni makac!" dometne Worple, najednom strog. Vampir se, naime, polako primicao obližnjoj grupici djevojaka s prilično gladnim izrazom u očima. "Izvoli mesnu pitu", reče Worple, uzevši jednu s pladnja najbližeg vilenjaka i turnuvši je u Sanguinijevu ruku. Zatim se opet obratio Harryju. "Dragi moj mladiću, nemate pojma koliko biste zlata mogli zaraditi..." "Definitivno nisam zainteresiran," odlučno ga prekine Harry, "oprostite, baš sam primijetio prijateljicu." Povukao je Lunu u gužvu. Nije se prevario - između dva člana Čudnovatih sestara sijevnula je duga griva smeđe kose. "Hermiona! Hermiona!" "Harry! Došao si, hvala bogu! Bok, Luna!" "Što ti se dogodilo?" upita Harry, jer je Hermiona izgledala izrazito raščupano, kao da se upravo izvukla iz guštare pune đavoljih zamki. "Ma, baš sam pobjegla... mislim, baš sam se rastala s Cormacom", reče ona. "Ispod imele", objasnila je, jer ju je Harry i dalje upitno gledao. "Tako ti i treba kad si došla s njim", odvrati on zajedljivo. "Zaključila sam da bi on Ronu najviše digao tlak", odvrati ona hladnokrvno. "Neko sam vrijeme razmatrala i Zachariasa Smitha, ali mislila sam, da bi sve u svemu..." "Razmišljala si o tome dapozoveš Smitha?" upita zgranuti Harry. "Da, jesam, a sad mi je žao što se nisam odlučila za njega. U usporedbi s McLaggenom, i Grawp je džentlmen. 'Ajmo tamo, visok je pa ćemo ga tako lakše spaziti..." Zajedno su otišli na drugi kraj prostorije, usput uzimajući pehare s medovinom. Kad su shvatili da tamo stoji profesorica Trelawney, već je bilo prekasno za uzmak. "Dobra večer", Luna se uljudno obratila profesorici Trelawney. "Dobra večer, dušo", odvratila je profesorica Trelawney, kojoj je trebalo malo duže da locira Lunu. Harry je opet nanjušio seri za kuhanje. "U posljednje vrijeme vas ne viđam na predavanjima..." "Ne, ove godine slušam Firenca", objasni Luna.

256

/. K. Rowling

"Ah, naravno", reče profesorica Trelawney, uz ljutit i supijan hihot. "Ili, kako ga ja zovem, Zelenka. Čovjek bi očekivao da će se Dumbledore riješiti tog konja sad kad sam se ja vratila u školu. Ali ne... podijelio je razrede između nas dvoje... iskreno govoreći, to je pljuska, prava pljuska. Znate li vi..." Činilo se da je profesorica Trelawney toliko pripita da ne prepoznaje Harryja. Dok je ona bijesno kritizirala Firenca, Harry se primaknuo Hermioni i rekao: "Daj da nešto raščistimo. Planiraš li ti reći Ronu da si se uplela u kvalifikacije za vratara?" Hermiona podigne obrve. "Zar stvarno misliš da bih se tako nisko spustila?" Harry joj uputi prodoran pogled. "Hermiona, ako si u stanju pozvati McLaggena na sudar..." "To je nešto drugo", dostojanstveno odvrati Hermiona. "Nemam nikakvu namjeru Ronu išta reći o onome što se možda - možda - dogodilo na kvalifikacijama za vratara." "Dobro", gorljivo će Harry. "Jer bi se onda opet pretvorio u snop živaca pa bismo sljedeću utakmicu izgubili..." "Metloboj!" ljutito ga prekine Hermiona. "Zar je dečkima jedino to važno? Cormac me nije pitao ama baš ništa o meni, ne, nego sam morala slušati priču o sto velikih obrana Cormaca McLaggena, non-stop, sve od -joj, ne, eno ga!" Tako se munjevito pokrenula da se činilo da se dezaparatirala - u jednom je trenutku bila pokraj Harryja, a već u sljedećem se progurala između dviju vještica koje su se smijale na sav glas i nestala s vidika. "Jesi vidio Hermionu?" upitao je McLaggen minutu kasnije, probivši se do njega. "Žao mi je, nisam", reče Harry, brzo se okrećući prema Luni, jer je na trenutak zaboravio s kim ona razgovara. "Harry Potter!" oglasi se profesorica Trelawney dubokim, grlenim tonom, napokon ga primijetivši. "Oh, dobra večer", bezvoljno odvrati Harry. "Dragi moj mladiću!" reče ona vrlo glasnim šaptom. "Glasine! Priče! Izabrani! Naravno, ja već dugo znam... znakovi nikad nisu

257

slutili na dobro, Harry... ali zašto se niste vratili na Proricanje sudbine? Nije li to upravo za vas predmet od vrhunske važnosti?" "Ah, Sybill, svi mi mislimo da je naš predmet najvažniji!" začu se gromki glas. S druge strane profesorice Trelawney pojavio se vrlo rumeni Slughorn. Baršunasti šešir u međuvremenu se naherio. U jednoj ruci držao je čašu medovine, a u drugoj golemu krišku pite od suhog voća. "Ali mislim da nisam nikad naišao na takav urođeni talent za Čarobne napitke!" reče Slughorn, motreći Harryja raznježenim i ponešto zakrvavljenim okom. "Čisti instinkt, znate kao kod njegove majke! Mogu mirne duše reći da sam podučavao samo nekoliko učenika s takvim sposobnostima, Sybill - ma, čak ni Severus..." I, na Harrvjev užas, Slughorn je ispružio ruku i niotkuda k njima dovukao Snapea. "Prestani se šuljati uokolo i pridruži nam se, Severuse!" štucnuo je Slughorn raspoloženo. "Baš sam govorio o Harrvjevu iznimnom daru za pripravu čarobnih napitaka! Naravno, za to i ti imaš određenu zaslugu, ipak si mu predavao punih pet godina!" Stjeran u škripac, sa Slughornovom rukom oko ramena, Snape je spustio kukasti nos prema Harryju i suzio crne oči. "Čudno, nikad nisam imao dojam da sam Pottera uspio ičemu naučiti." "U tom slučaju, riječ je o urođenom talentu!" vikne Slughorn. "Trebao si vidjeti što mi je predao na prvom satu, napitak živuće smrti - nisam nikad vidio učenika koji je u prvom pokušaju pripravio tako savršen napitak, mislim da čak ni ti, Severuse..." "Stvarno?" tiho reče Snape, ne skidajući pogled s Harrvjevih očiju. Harry osjeti laganu zebnju. Samo bi mu trebalo da Snape počne istraživati razloge njegove novootkrivene genijalnosti na Čarobnim napitcima. "Harry, podsjetite me, koje još predmete slušate?" upita Slughorn. "Obranu od mračnih sila. Čarolije, Preobrazbu, Travarstvo..." "Ukratko, sve predmete koji su potrebni za aurora", reče Snape, uz jedva zamjetan podsmijeh. "Da, to bih htio raditi", prkosno odvrati Harry.

258

J. K. Rovvling

"I bit ćete sjajan auror!" zagrmi Slughorn. "Mislim da ne bi smio postati auror, Harry", neočekivano reče Luna. Svi su je pogledali. "Aurori su upleteni u urotu trulog zuba, mislila sam da to svi znaju. Oni potkopavaju Ministarstvo iznutra kombinacijom mračnih vještina i bolesti desni." Harry je od smijeha ušmrkao pola svoje medovine kroz nos. Stvarno, zbog ovoga je vrijedilo dovesti Lunu na domjenak. Kad je podigao glavu iz pehara, kašljao je, promočen do kože, ali nije se prestao smijati. Onda je ugledao nešto što ga je ispunilo još većom srećom: prema njima je hodao Argus Filch, vukući Drača Malfoya za uho. "Profesore Slughorn", sipljivo poče Filch. Mlohavi obrazi su mu se tresli, a ispupčene oči caklile su se od manijakalne sreće što je nekog uhvatio usred psine. "Otkrio sam ovog dečka dok se šuljao po katu iznad vašeg. Tvrdi da je pozvan na vaš domjenak, ali da nije mogao doći na vrijeme. Jeste li mu poslali pozivnicu?" Malfoy se istrgnuo Filchu, bijesan kao ris. "Dobro, nisam dobio pozivnicu!" reče ljutito. "Htio sam upasti bez nje, jeste li sad sretni?" "Ne, nisam!" odvrati Filch, iako je izraz likovanja na njegovu licu pričao posve drugačiju priču. "E, sad ste se fino uvalili! Nije li ravnatelj rekao da je zabranjeno noću hodati hodnicima, osim ako nemate dopuštenje?" "U redu je, Arguse, u redu je", reče Slughorn, odmahujući rukom. "Božić je - nije zločin htjeti doći na zabavu. Ovaj put ćemo zaboraviti na kaznu. Dračo, smijete ostati." Filchov izraz ogorčenog razočaranja bio je savršeno predvidiv. Ali zašto, pitao se Harry promatrajući ga, Malfoy izgleda podjednako nesretno? I zašto Snape gleda Malfoya kao da je ljut i... je li to moguće?... pomalo prestrašen? F£arry je jedva imao vremena registrirati sve te činjenice, a Filch se već okrenuo i udaljio teškim korakom, gunđajući ispod glasa. Malfoy je namjestio lice u osmijeh i zahvalio Slughornu na velikodušnosti. Snapeov izraz opet je bio nedokučiv. "Ma nije to ništa, ništa", reče Slughorn, odmahujući rukom na Malfovevo zahvaljivanje. "Na kraju krajeva, znao sam vam djeda..."

Harry Potter i Princ miješane krvi

259

"Uvijek je o vama govorio sve najbolje, gospodine", brzo doda Malfoy. "Rekao je da nitko nije pripravljao bolje napitke od vas..." Harry je netremice gledao u Malfoya. Nije ga zaintrigiralo ulizivanje - godinama je gledao kako se ulizuje Snapeu. Pozornost mu je privuklo to što je Malfoy doista izgledao kao da od nečega pobolijeva. Prvi put nakon dugo vremena imao je priliku Malfoya pogledati izbliza i sad je jasno vidio da ima tamne podočnjake i upadljivo sivkastu kožu. "Dračo, želim razgovarati s vama", iznenada reče Snape. "Ma, daj, Severuse," javi se Slughorn, opet štucajući, "Božić je, nemoj biti tako strog..." "Ja sam predstojnik njegova doma i sam odlučujem u kojoj ću mjeri biti strog", presiječe ga Snape. "Slijedite me, Dračo." Otišli su, Snape prvi, a ljutiti Malfoy za njim. Harry se na trenutak premišljao i na kraju rekao: "Luna, odmah se vraćam... ovaj... idem na zahod." "Dobro", reče ona veselo. Pohitao je u mnoštvo, ali uspio je čuti da Luna opet spominje urotu trulog zuba, ovaj put profesorici Trelawney, koja je zvučala istinski zainteresirano. Kad je izašao s domjenka, u pustom hodniku nije bilo teško izvući plašt nevidljivosti iz džepa i pokriti se njime. Više ga je mučilo kako će pronaći Snapea i Malfoya. Potrčao je hodnikom. Glazba i žamor iz Slughornova kabineta prikrivali su zvuk njegovih koraka. Možda je Snape odveo Malfoya u svoj kabinet u tamničkom dijelu dvorca... možda ga vraća u društvenu prostoriju Slytherina... Harry je ipak za svaki slučaj prislonio uho na svaka vrata pokraj kojih je prošao, dok naposljetku nije uzbuđeno čučnuo pokraj ključanice zadnjih vrata u hodniku, jer je u njoj začuo glasove. "... ne možete si priuštiti greške, Dračo, jer ako vas izbace iz škole..." "Ja nisam imao nikakve veze s tim, u redu?" "Nadam se da govorite istinu jer je to bilo i nespretno i glupo. Već vas sumnjiče da ste upleteni." "Tko me sumnjiči?" ljutito upita Malfoy. "Već sam vam rekao da to nisam bio ja, u redu? Bellica je sigurno imala nekog neprijatelja za kojeg nitko ne zna - ne gledajte me tako! Znam što radite, nisam glup, ali nećete uspjeti - mogu vas zaustaviti!"

260

Potter i Princ miješane krvi J. K. Rowling

Uslijedila je stanka. Snape tiho reče: "Ah... vidim da vas je teta Bellatrix učila oklumenciji. Što to pokušavate sakriti od svog gospodara, Dračo?" "Ne pokušavam ništa sakriti od njega, nego ne želim da se vi petljate!" Harry je uho primaknuo bliže ključanici... kako to da Malfov odjednom tako razgovara sa Snapeom, prema kojem je inače uvijek pokazivao poštovanje, pa čak i simpatiju? "Znači, zato ste me izbjegavali cijelo polugodište? Bojali ste se mog upletanja? Dračo, je li vama jasno da bi bilo koji drugi učenik koji je opetovano odbio doći u moj kabinet nakon mojih izričitih zahtjeva već..." "Onda me kaznite! Prijavite me Dumbledoreu!" posprdno reče Malfov. Uslijedila je nova stanka. Zatim Snape reče: "Vrlo dobro znate da ne želim učiniti ni jedno ni drugo." "Onda prestanite zahtijevati da dođem u vaš kabinet!" "Slušajte me", reče Snape, tako spustivši glas da je Harry morao posve priljubiti uho uz ključanicu da ga čuje. "Pokušavam vam pomoći. Zakleo sam se vašoj majci da ću vas štititi. Dao sam Neprekršivu zakletvu, Dračo..." "Onda ćete je morati prekršiti, jer ja ne trebam vašu zaštitu! To je moj zadatak, dao ga je meni i ja ću ga izvršiti. Imam plan koji će upaliti, samo mi za njega treba više vremena nego što sam očekivao!" "Kakav plan?" "Ne tiče vas se!" "Kad biste mi rekli što namjeravate učiniti, mogao bih vam pomoći..." "Već imam svu potrebnu pomoć, hvala lijepa, nisam sam!" "Večeras ste definitivno bili sami, što je bio krajnje glup potez, lutati hodnicima bez stražara ili potpore. To su elementarne po greške. .." "Sa mnom bi bili Crabbe i Goyle da im niste dali kaznu!" "Tiše!" sikne Snape jer se Malfovev glas povisio od uzbuđenja. "Ako vaši prijatelji Crabbe i Goyle ovaj put stvarno žele položiti ČAS

iz Obrane od mračnih sila, morat će se malo više potruditi nego što to tren..." "Zar je to uopće važno?" prekine ga Malfoy. "Obrana od mračnih sila... pa to je obična sprdačina, zar ne, obična gluma? Kao da je nama potrebna zaštita od mračnih vještina..." "Ta je gluma ključna za konačni uspjeh, Dračo!" reče Snape. "Što mislite, gdje bih proveo sve ove godine da nisam znao glumiti? Slušajte me! Neoprezni ste, lutate noću dvorcem, puštate da vas uhvate i oslanjate se na pomoćnike kao što su Crabbe i Goyle..." "Nisu oni jedini, imam ja na svojoj strani i druge, bolje ljude!" "Zašto mi se onda ne povjerite, da mogu..." "Znam ja što vi želite! Želite moje zasluge pripisati sebi!" Nakon još jedne stanke, Snape hladno reče: "Govorite kao dijete. Jasno mi je da vas je potreslo uhićenje i zatvaranje vašeg oca, ali..." Harry je imao samo sekundu da se skloni. Začuo je Malfoveve korake s druge strane vrata i bacio se s puta točno kad su se s treskom otvorila. Malfoy je već dugim korakom grabio niz hodnik. Prošao je mimo otvorenih vrata Slughornova kabineta, skrenuo iza najdaljeg ugla i nestao s vidika. Susprežući dah od straha, Harry je ostao u šćućurenom položaju i kad je Snape polako izašao iz učionice. Izraz lica bio mu je posve nečitljiv. Vratio se na domjenak, a Harry je ostao čučati na podu, skriven plaštem, dok mu je u glavi sve zujalo od novih ideja.

GLAVA ŠESNAESTA

Ledeni Božić

"Znači, Snape mu je nudio pomoć? Definitivno mu je nudio pomoć?" "Ako mi još jedanput postaviš to pitanje," odvrati Harry, "zabit ću ti ovu prokulicu..." "Samo provjeravam!" reče Ron. Stajali su sami za sudoperom u Jazbini, čisteći brdo prokulica za gospođu Weasley. S druge strane prozora padao je gusti snijeg. "Da, Snape mu je nudio pomoć!" reče Harry. "Rekao je da je obećao Malfovevoj mami da će ga štititi, da je dao Neprekršivu prisegu ili tako nešto..." "Neprekršivu zakletvu?" upita Ron zabezeknuto. "Neee, to je nemoguće... jesi li siguran?" "Da, siguran sam", reče Harry. "Zašto, što to znači?" "Pa, Neprekršivu zakletvu je nemoguće prekršiti..." "Ne bi vjerovao, ali to sam i ja shvatio. Što se dogodi ako je ipak prekršiš?" "Umreš", odvrati Ron jednostavno. "Kad mije bilo oko pet godina, Fred i George su me pokušali navesti da se zakunem Neprekršivom zakletvom. Skoro i jesam, već sam spojio ruku s Fredovom i sve, ali onda je naišao tata. Pomahnitao je", reče Ron, s nostalgičnim sjajem u očima. "To je bilo prvi i zadnji put da sam tatu vidio ljutog kao mamu. Fred kaže da mu lijevi guz odonda nije onaj stari." "Dobro, pustimo sad Fredov lijevi guz..." "Molim?" začu se Fredov glas. U kuhinju su ušli blizanci. i "Aaaah, George, vidi ovo. Koriste noževe i sve. Micice male."

264

/. K. Rowling

"Za dva i pol mjeseca ću navršiti sedamnaest godina," mrzovoljno odvrati Ron, "a onda ću ih moći čistiti magijom!" "Ali u međuvremenu", reče George, sjedajući za kuhinjski stol i podižući noge na njega, "možemo uživati u vašoj demonstraciji pravilnog... hopala." "Ti si kriv!" ljutito će Ron, cuclajući porezani prst. "Vidjet ćeš ti svoje kad navršim sedamnaest godina..." "Siguran sam ćeš nas oboriti s nogu svojim dosad neslućenim magijskim sposobnostima", zijevne Fred. "A kad već spominjemo dosad neslućene sposobnosti, Ronalde," reče George, "što nam to Ginny priča o tebi i mladoj dami zvanoj - ako smo dobili točnu informaciju - Lavender Brown?" Ron je malo porumenio i opet se okrenuo prokulicama, ali nije djelovao nezadovoljno. "Gledaj svoja posla." "Bome si nam dobro spustio", reče Fred. "Kako samo smišljaš sve te duhovite replike? Ne, nas zanima... kako je do toga došlo?" "Kako to misliš?" "Je li prije toga doživjela neku nesreću?" "Molim?" "Pa, gdje je tako teško ozlijedila mozak? No, no, pazi što radiš!" Gospođa Weasley je ušla u kuhinju baš kad je Ron bacio nož za prokulice na Freda, koji ga je lijenim trzajem štapića pretvorio u avion od papira. "Rone!" reče ona bijesno. "Da te više nikad nisam vidjela da bacaš noževe!" "Dobro," reče Ron, dodajući ispod glasa, "pazit ću da me ne vidiš." Opet se okrenuo brdu prokulica. "Fred, George, žao mi je, mili moji, ali večeras dolazi Remus, pa se Bili mora stisnuti s vama dvojicom!" "Nema frke", reče George. "Dobro, Charlie neće doći, što znači da Harry i Ron mogu ostati na tavanu, Fleur dijeli sobu s Ginny..." "... sretan ti Božić, Ginny..." promrmlja Fred.

Harry Potter i Princ miješane krvi

265

"... što znači da se svi mogu raskomotiti. Ili bar da svi imaju gdje spavati", reče gospođa Weasley, zvučeći za nijansu preopterećeno. "Znači, definitivno nećemo vidjeti Percvjevo ružno lice?" upita Fred. Gospođa Weasley odgovorila je tek nakon što im je okrenula leđa. "Ne, mislim da je zauzet u Ministarstvu." "Ili je najveći kreten na svijetu", pridoda Fred kad je gospođa Weasley otišla iz kuhinje. "Jedno od toga dvoga je točno. Dobro, George, 'ajmo." "Kamo ste vas dvojica krenuli?" upita Ron. "Zar nam ne možete pomoći oko prokulica? Dovoljno je da mahnete štapićima pa bismo i mi bili slobodni!" "Ne, ne, to ne bi bilo dobro", ozbiljno odvrati Fred. "Čišćenje prokulica bez magije jako je važno za jačanje karaktera, tako se uči da je bezjacima i hrkanima puno teže nego nama..." "... a osim toga, Rone, ako želiš nečiju pomoć," dometne George, bacajući papirnati avion na njega, "ne bi ga prije toga smio gađati nožem. Tek toliko da znaš. Idemo u selo, u papirniei radi jako zgodna cura koja misli da su moji trikovi s kartama nešto fantastično... gotovo kao prava magija..." "Mrcine", reče Ron smrknuto, prateći Fredov i Georgeov odlazak iz snijegom zametenog dvorišta. "Ne bi im trebalo više od deset sekunda, a onda bismo i nas dvojica mogli ići." "Ja ne bih", reče Harry. "Obećao sam Dumbledoreu da se neću micati dalje od dvorišta dok sam ovdje." "Joj da", reče Ron. Očistio je još nekoliko prokulica i rekao: "Hoćeš li ispričati Dumbledoreu o čemu su razgovarali Snape i Malfoy?" "Aha", reče Harry. "Reći ću svima koji mogu nešto poduzeti, a Dumbledore je prvi na listi. Možda opet porazgovaram i s tvojim tatom." "Šteta što nisi čuo što to Malfoy zapravo radi." "Pa kad nisam mogao čuti, zar ne? U tome i jest stvar, nije htio reći Snapeu."

266

/. K. Rowling

Neko su vrijeme šutjeli, a onda je Ron rekao: "Jasno ti je, naravno, što će svi oni reći? Tata i Dumbledore i svi ostali? Reći će da Snape ne želi stvarno pomoći Malfovu nego samo pokušava otkriti što on sprema." "Nisu ga čuli", odsječno odvrati Harry. "Nitko nije tako dobar glumac, čak ni Snape." "Da... samo ti kažem", reče Ron. Harry se okrene prema njemu. "Ali ti se slažeš sa mnom, zar ne?" "Da!" brzo odvrati Ron. "Ozbiljno, slažem se! Ali ostali su uvjereni da je Snape član Reda, zar ne?" Harry nije ništa rekao. Već mu je palo na pamet da će to biti glavni prigovor njegovim novim dokazima. Točno je mogao čuti Hermionu: "Harry, očito je da se pretvarao kako želi pomoći Malfoyu, tako da ga može navesti da mu kaže što sprema..." Doduše, taj se razgovor zbio samo u njegovoj mašti, jer još uvijek nije imao prilike Hermioni ispričati što je čuo. Kad se vratio na Slughornov domjenak, ona je već nestala - tako mu je bar rekao srditi McLaggen. Nije ju našao ni u društvenoj prostoriji, jer je dotad već otišla na spavanje. Sljedećeg jutra je zajedno s Ronom rano krenuo u Jazbinu, pa joj je jedva stigao zaželjeti sretan Božić i reći joj da ima važne vijesti koje će joj ispričati kad se vrate s praznika. Nije bio siguran da ga je uopće čula: istovremeno su se iza njega pozdravljali Ron i Lavender, služeći se sasvim neverbalnim sredstvima. No ipak je utvrdio nešto što nije mogla osporiti čak ni Hermiona. Malfoy definitivno nešto planira i Snape zna za to, pa je Harry smatrao da može s punim pravom reći "Jesam vam rekao", što je Ronu priuštio već nekoliko puta. Harry je priliku za razgovor s gospodinom Weasleyjem, koji je cijele dane provodio u Ministarstvu, dobio tek na Badnju večer. Weasleyjevi i njihovi gosti sjedili su u dnevnoj sobi, koju je Ginny tako raskošno uredila da se činilo da sjede na mjestu eksplozije papirnatih girlandi. Jedino su Fred, George, Harry i Ron znali da anđela na vrhu bora glumi vrtni gnom koji je ugrizao Freda za nogu dok je Fred ranije vadio mrkve za božični ručak. Za kaznu su ga omamili, obojili zlatnom bojom, obukli u minijaturnu baletnu

suknjicu i zalijepili mu krila na leđa. Najružniji anđeo kojeg je Harry ikad vidio, krupne ćelave glave nalik na krumpir i dlakavih nogu, sad ih je sve bijesno strijeljao pogledom. U teoriji su svi slušali prijenos božičnog koncerta omiljene pjevačice gospođe Weasley, Celestine Warbeck, čiji je treperavi glas dopirao iz velikog, drvenog radija. Fleur, kojoj je Celestina očito bila vrlo dosadna, glasno je čavrljala u jednom kutu sobe, pa je namrgođena gospođa Weasley neprestano štapićem pojačavala glasnoću. Celestinin glas orio se sobom, a kad je zapjevala živahni glazbeni broj zvan "Kotlić pun kipuće ljubavi", Fred i George započeli su partiju eksplozivnog puc-puca s Ginny. Ron je krišom pogledavao Billa i Fleur, valjda u nadi da će od njih pokupiti pokoji korisni trik. Remus Lupin, koji je izgledao mršavije i otrcanije nego ikad, sjedio je pred kaminom, zureći u njega kao da ne čuje Celestinin glas. Oh, dođi i promiješaj moj kotlić, Pokaži mi da imaš moć, Moja će ljubav odmah uskipjeti I grijati te cijelu noć.

"Na to smo plesali kad nam je bilo osamnaest godina!" reče gospođa Weasley, tarući suze pletivom. "Arthure, sjećaš li se?" "Hmmmh?" upita gospodin Weasley, čija se glava lagano klatila iznad mandarine koju je gulio. "Oh, da... krasna pjesma..." Prisilio se da sjedne uspravnije i obratio se Harryju, koji je sjedio pokraj njega. "Oprosti zbog ovoga", reče on, trzajući glavom prema radiju kad je Celestina zapjevala refren. "Još malo i gotovo." "Ne smeta", reče Harry, smješkajući se. "Imate li puno posla u Ministarstvu?" "I previše", reče gospodin Weasley. "Ne bih se bunio da smo postigli nešto korisno, ali sumnjam da je ijedan od triju uhićenika u posljednja dva mjeseca pravi smrtonoša - no nemoj to nikome reći, Harry", doda on brzo, odjednom razbuđen. "Nije valjda da još drže Stana Shunpikea?" upita Harry.

268

269

/. K. Rowling

"Nažalost, da", reče gospodin Weasley. "Znam daje Dumbledore pokušao intervenirati kod samog Scrimgeoura da ga puste... mislim, svi koji su ga preslušavali slažu se da ima otprilike jednako veze sa smrtonošama kao ova mandarina... ali glavešine žele ostaviti dojam da nešto rade, a 'tri uhićenja' zvuče bolje od 'tri pogrešna uhićenja i puštanja na slobodu'... ali opet ponavljam, sve je ovo strogo povjerljivo..." "Neću ništa reći", umiri ga Harry. Malo je oklijevao, pitajući se kako da prijeđe na temu o kojoj je on htio razgovarati. Dok je razmišljao, Celestina Warbeck zapjevala je baladu zvanu "Srce si mi začarao". "Gospodine Weasley, sjećate se što sam vam rekao na postaji kad smo kretali u školu?" "Provjerio sam, Harry", smjesta odgovori gospodin Weasley. "Otišao sam i pretresao kuću Malfovevih. Nije bilo ni jednog predmeta, neispravnog ili ispravnog, koji tamo nije trebao biti." "Da, znam, vidio sam u Proroku da ste provjerili... ali ovo je nešto drugo... pa, nešto više..." Ispričao je gospodinu Weasleyju sve o razgovoru između Malfoya i Snapea. Dok je govorio, vidio je da je Lupin malo okrenuo glavu prema njima i da sluša svaku riječ. Kad je završio, nastala je tišina, izuzme li se Celestinino srcedrapateljno pjevanje. Oh, jadno moje srce, gdje je nestalo? Rasplinulo se poput čarolije...

"Harry, je li ti palo na pamet", poče gospodin Weasley, "da se Snape jednostavno pretvarao..." "Da se pretvarao da mu želi pomoći kako bi saznao što Malfoy smjera?" brzo dovrši Harry. "Da, mislio sam da ćete to reći. Ali kako znamo je li to istina?" "Nije naš posao da to znamo", neočekivano se oglasi Lupin. Okrenuo je leđa kaminu i pogledao Harrvja preko gospodina Weasleyja. "To je Dumbledoreov posao. Dumbledore vjeruje Severusu, i to bi za sve nas trebalo biti dovoljno."

"Ali," reče Harry, "recimo... recimo da se Dumbledore vara u Snapeu..." "Mnogi su to i rekli, nebrojeno puta. Sve se svodi na to vjeruješ li Dumbledoreovoj procjeni ili ne. Ja vjerujem: stoga vjerujem i Severusu." "Ali i Dumbledore ponekad griješi", usprotivi se Harry. "To i sam priznaje. A ti..." Pogledao je Lupina ravno u oči. "... možeš li iskreno reći da ti je Snape simpatičan?" "Nije mi ni simpatičan ni antipatičan", odvrati Lupin. "Ne, Harry, govorim ti istinu", dometne kad je primijetio sumnjičav izraz na Harrvjevu licu. "Možda nikad nećemo biti bliski prijatelji, ne nakon svega što se dogodilo između Jamesa, Siriusa i Severusa, previše je tu ostalo gorčine. Ali ne mogu zaboraviti da mi je one godine kad sam bio učitelj u Hogwartsu, Severus svakog mjeseca pripravljao napitak protiv vučje demencije, i to tako savršeno da nisam morao patiti onako kako obično patim u vrijeme punog Mjeseca." "Samo mu je 'slučajno' izletjelo da si vukodlak, pa si morao otići!" ljutito reče Harry. Lupin slegne ramenima. "To bi se ionako pročulo. Obojica smo znali da želi moj posao, ali nanio bi mi znatno goru štetu da je na bilo koji način izmijenio napitak. Čuvao mi je zdravlje. Na tome mu moram biti zahvalan." "Možda se nije usudio ništa učiniti s napitkom zato što je znao da ga Dumbledore drži na oku!" "Ti ga jednostavno želiš mrziti, Harry", reče Lupin s jedva zamjetnim osmijehom. "Razumijem te: imao si Jamesa za oca i Siriusa za kuma, pa si naslijedio staru predrasudu. Svakako ispričaj Dumbledoreu sve što si rekao Arthuru i meni, ali ne očekuj da će on imati isto gledište kao ti, ili da će ga tvoje informacije iznenaditi. Severus je Drača možda ispitivao na Dumbledoreovu zapovijed." ... a sad kad si ga rastrgnuo nadvoje, izvoli mi vratiti srce moje!

270

/. K. Rowling

Celestina je pjesmu završila dugom, visokom notom. Iz radija je odjeknuo glasan pljesak, kojem se oduševljeno pridružila i gospođa Weasley. "Je li gotovo?" glasno upita Fleur. "Hvala bogu, kakva grozna..." "Da popijemo još jednu čašicu prije spavanja?" glasno je prekine gospodin Weasley, skačući na noge. "Tko je za punč od jaja?" "A što ti trenutno radiš?" upita Harry Lupina kad je gospodin Weasley otišao po punč. Ostali su se počeli protezati i razgovarati. "Oh, krećem se po podzemlju", reče Lupin. "Gotovo doslovno. Zato ti nisam mogao pisati, Harry. Da sam ti slao pisma, razotkrio bih se." "Kako to misliš?" "Živim među svojom subraćom, među istima kao što sam ja", reče Lupin. "Medu vukodlacima", objasni on, ugledavši Harrvjev zbunjeni izraz. "Gotovo svi su na Voldemortovoj strani. Dumbledore je htio špijuna i ja sam mu bio pri ruci... kao skrojen za ulogu." Možda je i sam shvatio da zvuči pomalo gorko, jer se sad nasmiješio toplije i nastavio: "Ne žalim se. To je nužan posao, a tko je za njega pogodniji od mene? No vrlo mi je teško pridobiti njihovo povjerenje. Nosim očite znakove da sam se pokušao uklopiti među čarobnjake, dok oni izbjegavaju normalno društvo i žive na margini, a prehranjuju se krađom - ponekad i ubijanjem." "Kako to da su za Voldemorta?" "Misle da će im život biti bolji pod njegovom vladavinom", reče Lupin. "Osim toga, rijetko se tko želi usprotiviti Greybacku..." "TkojeGreyback?" "Nisi čuo za njega?" Lupinove ruke zgrčile su se u šake u njegovu krilu. "Fenrir Greyback je možda najkrvoločniji živući vukodlak. On smatra da mu je životni poziv ugristi i zaraziti što je moguće više ljudi. Želi da vukodlaci brojem nadmaše čarobnjake. Voldemort mu je za njegove usluge obećao lak plijen. Greyback se specijalizirao za djecu... ugrizi ih dok su mladi, kaže on,podigni ih daleko od njihovih roditelja, odgoji ih da mrze normalne čarobnjake. Voldemort ga koristi kad treba zaprijetiti ljudima koji imaju sinove i kćeri. Ta prijetnja obično postiže željene rezultate." Lupin je zastao i zatim rekao: "I mene je ugrizao Greyback." "Što?" zaprepašteno će Harry. "Misliš, kad... kad si bio mali?"

"Da. Moj mu se otac zamjerio. Dugo nisam znao identitet vukodlaka koji me je napao; čak sam ga sažalijevao, uvjeren da se nije mogao obuzdati, jer sam tada već znao kako izgleda preobrazba u vukodlaka. Ali Greyback nije takav. On se smjesti negdje blizu željene žrtve u vrijeme punog Mjeseca, tako da je može napasti odmah poslije preobrazbe. Sve planira. I to je čovjek kojeg Voldemort koristi da bi vukodlake držao pod kontrolom. Ne mogu se pretvarati da moja racionalna uvjeravanja imaju osobitog učinka naspram Grevbackova inzistiranja da mi vukodlaci zaslužujemo svoju pintu krvi i da bismo se trebali osvetiti normalnim ljudima." "Ali i ti si normalan!" usprotivi se Harry. "Samo imaš... problem..." Lupin prasne u smijeh. "Ponekad me jako podsjećaš na Jamesa. On je to u društvu nazivao mojim 'krznenim problemčićem'. Mnogi su ljudi vjerovali da imam loše dresiranog kunića." Prihvatio je čašu s punčem od gospodina Weasleyja, zahvalivši mu. Činilo se da mu se raspoloženje malo popravilo. Harry je za to vrijeme osjetio nalet uzbuđenja. Spomen njegova oca podsjetio ga je da mora Lupina pitati nešto jako važno. "Jesi li ikad čuo za nekoga tko se zove Princ miješane krvi?" "Što miješane krvi?" "Princ", reče Harry, budno prateći hoće li mu se na licu pojaviti neki znak prepoznavanja. "Među čarobnjacima nema prinčeva", reče Lupin, smiješeći se. "Namjeravaš si dati titulu? Čovjek bi mislio da ti je 'Izabrani' sasvim dovoljno." "Nema to veze sa mnom!" indignirano reče Harry. "Princ miješane krvi je netko tko je išao u Hogwarts, imam njegov stari udžbenik iz Čarobnih napitaka. Ispisao ju je čarolijama koje je sam izmislio. Jedna od njih je Levicorpus..." "Oh, ta je bila jako popularna kad sam ja išao u Hogwarts", reče Lupin nostalgično. "Na petoj godini se nekoliko mjeseci nisi mogao pomaknuti a da te netko ne podigne u zrak za gležanj." "Koristio ju je i moj tata", reče Harry. "Vidio sam ga u situ sjećanja, upotrijebio ju je na Snapeu."

272

/. K. Rowling

Trudio se zvučati ležerno, kao da je to tek uzgredni komentar, ali nije bio siguran da je uspio ostaviti željeni dojam. U Lupinovu osmijehu bilo je čak i previše razumijevanja. "Da," potvrdi on, "ali nije bio jedini. Kao što rekoh, bila je vrlo popularna... znaš kako se na neke čarolije nailazi na svakom koraku..." "Ali to mi zvuči kao da je bila izmišljena dok ste vi bili u školi", nije odustajao Harry. "Ne nužno", reče Lupin. "Uroci ulaze u modu i izlaze iz mode kao i sve ostalo." Pogledao je Harrvjevo lice i tiho rekao: "James je bio čistokrvan, Harry, a jamčim ti da nikad nije tražio od nas da ga zovemo princem." Harry je prestao glumiti ravnodušnost i zapitao: "A nije ni Sirius? Ili ti?" "Ni slučajno." "Oh." Harry se zagledao u vatru. "Samo sam mislio... pa, Princ mi je jako pomogao na satovima Čarobnih napitaka." "Harry, koliko je stara ta knjiga?" "Ne znam, nisam gledao." "Pa, možda ti to pomogne utvrditi kad je taj Princ bio u Hogvvartsu", reče Lupin. Kad je Fleur nešto kasnije odlučila imitirati Celestininu izvedbu "Kotlića punog kipuće ljubavi", izraz koji se pojavio na licu gospođe Weasley svi su protumačili kao znak da je vrijeme za odlazak na spavanje. Harry i Ron popeli su se u Ronovu sobu u potkrovlju, gdje je za Harryja bio pripremljen pomoćni ležaj. Ron je zaspao gotovo odmah, ali Harry je prije lijeganja otvorio kovčeg i izvadio Pripravu čarobnih napitaka za napredne. Listao je knjigu dok na samom početku nije napokon ugledao datum objavljivanja. Bila je stara gotovo pedeset godina. Ni njegov otac, ni očevi prijatelji nisu Hogwarts pohađali prije pedeset godina. Razočarani Harry knjigu je hitnuo natrag u kovčeg, ugasio svjetiljku i okrenuo se na trbuh, razmišljajući o vukodlacima i Snapeu, Stanu Shunpikeu i Princu miješane krvi, dok napokon nije utonuo u nemiran san ispunjen prijetećim sjenkama i jecajima ugrizene djece... "Ma ona se šali..."

Harry Potter i Princ miješane krvi

273

Harry se prenuo iz sna i vidio da u dnu njegova kreveta visi pretrpana čarapa s poklonima. Stavio je naočale na nos i obazreo se po sobi. Majušni prozor bio je gotovo sasvim zameten snijegom. Ispod njega je u krevetu sjedio Ron i proučavao debeli zlatni lančić. "Što je to?" upita Harry. "Poklon od Lavender", odgovori Ron, zvučeći zgroženo. "Nije valjda ozbiljno mislila da ću ja to nositi..." Harry je pozornije pogledao lančić i prasnuo u smijeh. Na lančiću su visjela velika zlatna slova, tvoreći riječi "Moje zlato". "Krasno", reče on. "Stvarno elegantno. Svakako si to objesi oko vrata i prošeci pred Fredom i Georgeom." "Ako im kažeš," reče Ron, gurajući lančić ispod jastuka da ga više ne mora gledati, "ja... ja... ja ću..." "Kaznit ćeš me mucanjem?" upita Harry, smijuljeći se. "Ma daj, zar zbilja misliš da bih im rekao?" "Ali odakle joj ideja da bi mi se tako nešto moglo svidjeti?" upita Ron zrak pred sobom, djelujući kao da je u popriličnom šoku. "Pa, odvrti film", reče Harry. "Jesi li joj ikad napomenuo da bi volio hodati u javnosti s riječima 'Moje zlato' oko vrata?" "Gle... mi ti baš i ne razgovaramo", reče Ron. "Uglavnom se sve vrti oko..." "Šlatanja", dovrši Harry. "Pa, da", prizna Ron. Malo je oklijevao i zatim upitao: "Hermiona stvarno hoda s McLaggenom?" "Ne znam", reče Harry. "Na Slughornov domjenak došli su zajedno, ali mislim da se nisu baš našli." Nešto bolje volje nego prije, Ron se bacio na prekopavanje svoje čarape s poklonima. Harry je među svojim poklonima našao džemper s velikom zlatnom zvrčkom na prednjici koji je isplela gospođa Weasley, veliku kutiju proizvoda iz Weasleyjevih čarozeza od blizanaca te vlažni paket pljesnivog mirisa na kojem je pisalo: Gospodaru, od Kreachera. Harry se zagledao u paket. "Misliš da ga mogu otvoriti bez straha?" "Sigurno nije opasan, još uvijek nam svu poštu provjeravaju u Ministarstvu", reče Ron, iako je i on sumnjičavo odmjeravao paket. ...^

A

274

/. K. Rovvling

"Nisam se uopće sjetio da bih nešto trebao dati Kreacheru! Je li uobičajeno kućnim vilenjacima davati božićne poklone?" upita Harry, oprezno gurkajući paket. "Da, ako si Hermiona", odvrati Ron. "Ali daj da prvo provjerimo imaš li razloga za grižnju savjesti." Sekundu kasnije, Harry je glasno uzviknuo i skočio s pomoćnog ležaja. Paket je sadržavao gomilu crva. "Krasno", reče Ron, grohotom se smijući. "Stvarno je pažljiv." "Bolje oni nego tvoj lančić", odvratio mu je Harry, što je Rona smjesta otrijeznilo. Za božični ručak svi su odjenuli nove džempere, izuzmu li se Fleur (čini se da gospođa Weasley nije htjela tratiti svoje rukotvorine na nju) i sama gospođa Weasley, koja je nosila novi vještičji šešir ponoćnoplave boje posut sitnim svjetlucavim draguljima u obliku zvijezda te spektakularnu zlatnu ogrlicu. "Poklonili su mi ih Fred i George! Zar nisu prekrasni?" "Čuj, mama, otkad sami peremo svoje čarape, naše poštovanje prema tebi ne prestaje rasti", reče George, nehajno odmahujući rukom. "Remuse, jesi za pastrnjak?" "Harry, imaš crva u kosi", reče Ginny veselo. Nagnula se preko stola da ga makne. Harry je osjetio kako ga podilaze trnci koji nisu imali nikakve veze s crvima. "Joj, grozno", reče Fleur, afektirano zadrhtavši. "Da, užas", reče Ron. "Da ti dodam umak?" U žurbi da joj pomogne, prevrnuo je posudu s umakom. Bili je zamahnuo štapićem i umak se vinuo u zrak, krotko se vraćajući u posudu. "Isti si kao Tonks", reče Fleur Ronu, nakon što je izljubila Billa od zahvalnosti. "Ona stalno nešto prevrće..." "Pozvala sam dragu Tonks da nam se danas pridruži", prekine je gospođa Weasley, odlažući mrkve na stol mrvicu silovitije nego što je bilo potrebno. Ošinula je Fleur pogledom. "Ali nije htjela doći. Remuse, jesi li u posljednje vrijeme imao prilike razgovarati s njom?" "Ne, ali rijetko sam bio u mogućnosti da i sa kim kontaktiram", odvrati Lupin. "Ali, zar Tonks neće otići svojima?" "Hmmm", reče gospođa Weasley. "Možda. Noja sam stekla dojam da Božić planira provesti sama."

Harry Potter i Princ miješane krvi

275

Ljutito je pogledala Lupina, kao da je on kriv što će za snahu dobiti Fleur, a ne Tonks, iako je Harry, ugledavši kako Fleur hrani Billa komadićima puretine s vlastite vilice, zaključio da gospođa Weasley vodi odavno izgubljenu bitku. Sjetio se, doduše, da ima pitanje o Tonks, a tko bi mu mogao bolje odgovoriti od Lupina, čovjeka koji zna sve o patronusima? "Tonksin patronus je promijenio oblik", reče on. "Tako bar kaže Snape. Nisam znao da je to moguće. Što može dovesti do promjene patronusa?" Lupin mu nije odmah odgovorio nego je prvo pažljivo prožvakao zalogaj puretine i progutao ga. Tek je onda polako rekao: "Ponekad... veliki šok... emocionalni preokret..." "Izgledao je veliko i imao je četiri noge", nastavi Harry. Sinula mu je nova ideja pa je spustio glas: "Hej... a što ako je to...?" "Arthure!" odjednom progovori gospođa Weasley. Ustala je sa stolca i pritisnuvši ruku na srce, zagledala se kroz kuhinjski prozor. "Arthure... je li ono Percy?" "Molim?" Gospodin Weasley se okrenuo. Svi su smjesta pogledali kroz prozor; Ginny je čak ustala da može bolje vidjeti. Kroz snijegom pokriveno dvorište doista je hodao Percy Weasley. Njegove naočale s rožnatim okvirom presijavale su se na suncu. No nije došao sam. "Arthure, on je... on je s ministrom!" Sad su vidjeli da iza Percyja hoda čovjek kojeg je Harry poznavao iz Dnevnog proroka. Lagano je šepao, a njegova gusta prosijeda kosa i crni plašt bili su posuti snijegom. Nitko nije stigao ni progovoriti, gospodin i gospođa Weasley nisu imali vremena ni za što osim da razmijene zabezeknuti pogled, a vrata su se već otvorila i na njima je stajao Percy. Na trenutak je vladala napregnuta tišina. Onda je Percy prilično uštogljenim tonom rekao: "Sretan Božić, majko." "Oh, Percy!" uzviknula je gospođa Weasley i bacila mu se oko vrata. Rufus Scrimgeour zastao je u dovratku, naslanjajući se na štap za hodanje i smiješeći se dirljivoj sceni pred sobom. "Oprostite na smetnji", rekao je gospođi Weasley kad ga je pogledala. Sretno se smiješila i brisala suze. "Percy i ja smo bili u blizini

276

277

/. K. Rowling

- znate kako je, radili smo - i on nije mogao odoljeti da ne svrati k vama." Percy, međutim, nije ničim pokazivao da želi pozdraviti osta tak obitelji. Stajao je pred njima kao da je progutao metlu, odišući nelagodom i zureći u neku točku iznad njihovih glava. Gospodin Weasley, Fred i George ledeno su gledali u njega. "Ministre, molim vas, uđite i sjednite!" usplahireno reče gospođa Weasley, popravljajući šešir. "Uzmite malo surice ili nešto platko... mislim..." "Ne, ne, draga moja Molly", reče Scrimgeour. Harry se mogao kladiti da je njezino ime saznao od Percyja sekundu prije ulaska u kuću. "Ne želim smetati, ne bih ovamo ni došao da vas Percy nije tako silno htio vidjeti..." "Oh, Perce!" reče gospođa Weasley plačnim glasom, propinjući se na prste da ga može poljubiti. "... imamo samo pet minuta, pa ću ja prošetati dvorištem dok vi razgovarate s Percyjem. Ne, ne, uvjeravam vas da se ne želim nametati! Ali ako bi mi netko htio pokazati vaš ljupki vrt... ah, ovaj mladić je završio s jelom, kako bi bilo da on prošeće sa mnom?" Atmosfera za stolom osjetno se promijenila. Svi su pogledavali čas Scrimgeoura, čas Harryja. Nije se činilo da je itko povjerovao kako Scrimgeour ne zna Harrvjevo ime, ili da je on najizgledniji kandidat da s ministrom seta po vrtu, s obzirom na to da su Ginny, Fleur i George također već ispraznili svoje tanjure. "Pa dobro", prekine Harry tišinu. Uopće nije bio zavaran. Unatoč Scrimgeourovoj tvrdnji da su se slučajno našli u blizini i da je Percy samo želio vidjeti svoju obitelj, bilo je očito da su došli isključivo zato da Scrimgeour može nasamo razgovarati s Harryjem. "Sve je u redu", rekao je tiho kad je prošao pokraj Lupina, jer se on počeo dizati iz stolca. "U redu je", ponovio je kad je gospodin Weasley zaustio da nešto kaže. "Odlično!" reče Scrimgeour. Stao je u stranu da Harry može prvi izaći. "Samo ćemo na brzinu obići vrt, a zatim ćemo Percy i ja otići. Ne dajte se smetati!" Harry se zaputio prema prebujnom, snijegom zametenom vrtu Weasleyjevih. Uz njega je lagano šepao Scrimgeour. Harry je znao da

I

je donedavno bio šef Aurorskog ureda; izgledao je žilavo i prekaljeno, sasvim drugačije od punašnog Fudgea u polucilindru. "Dražesno", reče Scrimgeour, zaustavljajući se kod ograde vrta i gledajući snježni travnjak i neraspoznatljive biljke. "Dražesno." Harry je šutio. Znao je da ga Scrimgeour pozorno motri. "Već vas dugo želim upoznati", nastavi Scrimgeour nakon nekoliko trenutaka. "Jeste li to znali?" "Nisam", iskreno odvrati Harry. "Oh, da, već dugo. Ali Dumbledore ima vrlo zaštitnički odnos prema vama", reče Scrimgeour. "Naravno, to je prirodno, poslije svega što ste prošli... osobito onoga što se dogodilo u Ministarstvu..." Pričekao je da Harry nešto kaže, ali Harry mu nije izašao u susret, pa je nastavio: "Nadao sam se prilici za razgovor s vama još otkako sam stupio na dužnost, ali Dumbledore je osujetio sve pokušaje iako, kao što rekoh, potpuno razumijem njegove razloge." Harry je i dalje šutio i čekao. "Nevjerojatno je kakve sve glasine kruže!" reče Scrimgeour. "Naravno, obojica znamo da se sve priče s vremenom iskrive... sva ta šaputanja o proročanstvu... o tome da ste vi 'Izabrani'..." Harry je znao da se bliže pravom razlogu koji je Scrimgeoura doveo ovamo. "... pretpostavljam da je Dumbledore razgovarao s vama o tim pitanjima?" Harry se kolebao: lagati ili reći istinu. Zagledao se u sitne otiske gnomskih stopala oko cvjetnih gredica i djelić zemlje gdje su se vidjeli tragovi borbe. Tu je Fred uhvatio gnoma koji je trenutno krasio vrh božičnog drvca odjeven u baletnu suknjicu. Naposljetku se odlučio za istinu... točnije, za dio nje. "Da, razgovarali smo o tome." "Ma nemojte, ma nemojte..." reče Scrimgeour. Harry je krajičkom oka vidio da ga Scrimgeour motri suženih očiju, pa se počeo praviti da ga strašno zanima gnom koji je upravo pomolio glavu ispod smrznutog rododendrona. "I što vam je Dumbledore rekao, Harry?" "Žao mi je, to ostaje između nas dvojice", odvrati Harry. Potrudio se da to kaže najugodnijim mogućim tonom. Scrim-geourov ton bio je podjednako blag i prijazan kad je odgovorio: "Oh, naravno, ako je riječ o povjerljivim stvarima, ne bih želio da mi išta

278

/. K. Rowling

odate... ne, ne... uostalom, zar je uopće važno jeste li Izabrani ili niste?" Harry je odgovorio tek nakon nekoliko sekundi razmišljanja. "Nisam siguran da znam što hoćete reći, ministre." "Pa, naravno, za vas je to iznimno važno", odvrati Scrimgeour i nasmije se. "Ali za cjelokupnu čarobnjačku zajednicu... sve je to stvar percepcije, zar ne? Najvažnije je u što ljudi vjeruju." Harry nije ništa rekao. Činilo mu se da počinje naslućivati kamo ovo vodi, ali odlučio je da će Scrimgeour do cilja putovati bez njegove pomoći. Gnom ispod rododendrona počeo je raskopavati korijenje tražeći gliste. Harry ga je nastavio motriti. "Vidite, ljudi vjeruju da vi jeste Izabrani", reče Scrimgeour. "Misle da ste pravi heroj - što, naravno, i jeste, Harry, bili vi izabrani ili ne! Koliko ste se dosad puta suočili s Onim-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti? U svakom slučaju," nastavi on, ne čekajući odgovor, "poanta je u tome da ste vi za mnoge simbol nade, Harry. Ideja da negdje postoji netko tko bi mogao uništiti Onoga-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti, netko tko je možda čak predodređen za to -jasno je da to ljudima ulijeva snagu. I ne mogu se oteti osjećaju da biste, kad to jednom shvatite, mogli čak odlučiti da vam je - pa - dužnost stati uz Ministarstvo i sve nas ohrabriti." Gnom se uspio dokopati jedne gliste. Sad ju je žestoko potezao, nastojeći je iščupati iz smrznutog tla. Harrvjeva se šutnja toliko otegnula daje Scrimgeour prvi progovorio, pogledavajući naizmjence Harrvja i gnoma: "Baš su to smiješni stvorovi, zar ne? Ali, Harry, što vi kažete?" "Nije mi baš jasno što želite od mene", polako reče Harry. '"Stati uz Ministarstvo'... što to zapravo znači?" "Oh, ništa pretjerano naporno, vjerujte mi", odvrati Scrimgeour. "Na primjer, kad bi ljudi mogli vidjeti da s vremena na vrijeme navraćate u Ministarstvo, to bi ostavilo pravi dojam. Podrazumijeva se da biste tijekom takvih posjeta imali mnogo prilika za razgovor s Gawainom Robardsom, mojim nasljednikom na mjestu šefa Aurorskog ureda. Dolores Umbridge mi je rekla da želite postati auror. Pa, to se može lako srediti..." Harry je osjetio kako mu u dnu želuca kipti bijes. Dakle, Dolores Umbridge još radi u Ministarstvu?

"Drugim riječima," progovori on, tonom kao da samo želi raščistiti pokoju nejasnoću, "vi biste htjeli ostaviti dojam da ja radim za Ministarstvo?" "Sve bi osokolila pomisao da sudjelujete u našem radu, Harry", odvrati Scrimgeour, zvučeći kao da mu je laknulo što gaje Harry tako brzo shvatio. "'Izabrani', razumijete... sve se svodi na to da ljudima treba uliti nadu, dati im osjećaj da se događa nešto uzbudljivo..." "Ali budem li stalno navraćao u Ministarstvo," reče Harry, koji se još trudio održati prijateljski ton glasa, "zar to neće stvoriti dojam da ja odobravam ono što Ministarstvo radi?" "Pa," odvrati Scrimgeour, lagano se mršteći, "pa, da, to je djelomično razlog zbog kojeg i želimo..." "Ne, mislim da to neće ići", ljubazno ga prekine Harry. "Vidite, meni se ne sviđaju neke stvari koje Ministarstvo radi. Uzmimo, na primjer, zatvaranje Stana Shunpikea." Scrimgeour mu nije odmah odgovorio, ali lice mu je smjesta otvrdnulo. "Ne očekujem da ćete vi to razumjeti", reče on, iako nije prikrio ljutnju u glasu onako uspješno kao Harry. "Ovo su opasna vremena i moramo poduzeti određene mjere. Vama je šesnaest godina..." "Dumbledoreu je znatno više od šesnaest godina, ali ni on ne misli da je Stanu Shunpikeu mjesto u Azkabanu", reče Harry. "Napravili ste od Stana žrtvenog jarca, baš kao što od mene želite napraviti maskotu." Gledali su se u oči, dugo i nepokolebljivo. Scrimgeour je prvi progovorio, ovaj put bez lažne srdačnosti: "Tako dakle. Vi biste se - kao i vaš idol Dumbledore - radije ogradili od Ministarstva?" "Ne želim da me itko iskorištava", reče Harry. "Neki bi rekli da vam je dužnost dopustiti Ministarstvu da vas iskorištava!" "Aha, a drugi bi rekli da ste vi dužni provjeriti je li netko stvarno smrtonoša prije nego što ga strpate u zatvor", odvrati Harry, sve ljući. "Činite isto što je činio Barty Crouch. Vaša sorta nikad ništa ne radi kako treba, je li? Ili imamo Fudgea koji se pravi da je sve divno dok mu pod nosom ubijaju ljude, ili vas, koji zatvarate pogrešne ljude i pokušavate ostaviti dojam da Izabrani radi za vas!" "Znači li to da vi niste Izabrani?" upita Scrimgeour.

280

/. K. Rowling

"Niste li rekli da to ionako nije važno?" odvrati Harry, gorko se nasmijavši. "Bar ne vama." "Nisam to trebao reći", brzo reče Scrimgeour. "Bio sam netaktičan..." "Ne, bili ste iskreni", prekine ga Harry. "To je gotovo jedina iskrena stvar koju ste mi rekli. Nije vas briga hoću li živjeti ili umrijeti, ali stalo vam je do toga da vam pomognem uvjeriti ostale da dobivate rat protiv Voldemorta. Nisam zaboravio, ministre..." Podigao je desnu šaku. Na nadlanici njegove ozeble ruke bjelasale su se brazgotine koje ga je Dolores Umbridge prisilila urezati u vlastito meso: Ne smijem lagati. "Ne sjećam se da ste mi pritrčali u pomoć dok sam svima pokušavao reći da se Voldemort vratio. Prošle godine Ministarstvo nije gorjelo od želje da budemo najbolji prijatelji." Stajali su u tišini ledenoj poput tla pod njihovim nogama. Gnom je napokon uspio izvući glistu i sad ju je sretno cuclao, naslonivši se na najniže grane rododendrona. "Što Dumbledore planira?" osorno upita Scrimgeour. "Kamo odlazi kad ga nema u Hogvvartsu?" "Nemam blage veze", reče Harry. "A ne biste mi rekli ni da znate," ustvrdi Scrimgeour, "zar ne?" "Ne, ne bih", reče Harry. "Pa, u tom slučaju ćemo vidjeti mogu li to saznati drugačijim metodama." "Možete pokušati", ravnodušno mu odvrati Harry. "Ali djelujete mi inteligentnije od Fudgea, pa sam mislio da ste možda nešto naučili iz njegovih grešaka. On se pokušao uplesti u rad Hogvvartsa. Možda ste primijetili da više nije ministar, dok je Dumbledore i dalje ravnatelj. Da sam na vašem mjestu, ostavio bih Dumbledorea na miru." Uslijedila je duga stanka. "Pa, posve mi je jasno daje vas dobro obradio", reče Scrimgeour. Oči iza žicanih naočala bile su hladne i neumoljive. "Dumbledoreov čovjek do srži, je li, Potteru?" "Da, jesam", reče Harry. "Drago mi je da smo bar to raščistili." Okrenuvši leđa ministru magije, odlučnim je korakom krenuo prema kući.

GLAVA SEDAMNAESTA

Nesusretljivo sjećanje

Jednoga kasnog poslijepodneva nekoliko dana nakon Nove godine, Harry, Ron i Ginny poredali su se ispred kuhinjskog kamina, spremni za povratak u Hogwarts. Ministarstvo je organiziralo jednokratno uključenje u letimrežu kako bi se učenici mogli brzo i sigurno vratiti u školu. S njima se došla oprostiti samo gospoda Weasley jer su gospodin Weasley, Fred, George, Bili i Fleur već bili na poslu. Kad je došlo vrijeme za rastanak, gospoda Weasley briznula je u plač. Doduše, posljednjih dana nije ju bilo teško rasplakati. Otkako je Percy na Božić istrčao iz kuće s naočalama zamackanima pireom od pastrnjaka (za što su zaslugu pokušali preuzeti Fred, George i Ginny), često ju je hvatao plač. "Ne plači, mama", reče Ginny, tapšući je po leđima dok joj je gospođa Weasley ridala na ramenu. "Sve je u redu..." "Ma da, ne brini se zbog nas", pridoda Ron, dopuštajući majci da mu u obraz utisne vrlo mokar poljubac, "ili Percyja. Čemu žaliti za takvom budalom?" To ju je samo još više rasplakalo. Privukla je Harryja u zagrljaj. "Obećaj mi da ćeš se čuvati... i da ćeš izbjegavati nevolje..." "Kao i uvijek, gospodo Weasley", odvrati Harry. "Znate mene, volim miran život." Nasmijala se kroz suze i odmaknula se od njega. "Svi budite dobri..." Harry je zakoračio u smaragdnu vatru i viknuo: "Hogwarts!" Bacio je posljednji pogled na kuhinju Weasleyjevih i suzno lice gospođe Weasley, a onda su ga progutali plamenovi. Dok se vrtio velikom brzinom, pred očima su mu munjevito prolazili nejasni obrisi drugih čarobnjačkih soba, ali svi su s vidika nestali prije nego što ih

282

J. K. Rowling

je mogao pobliže promotriti. Potom je počeo usporavati, na kraju se zaustavivši u kaminu u kabinetu profesorice McGonagall. Jedva je podigla pogled sa svojih papira kad je prekoračio rešetku kamina. '"Večer, Potteru. Pazite da mi ne pospete previše pepela po te pihu." "U redu, profesorice." Dok je Harry popravljao naočale i izravnavao kosu, u kaminu se pojavio Ron, vrteći se kao zvrk. Kad je došla i Ginny, zajedno su izašli iz McGonagalličina kabineta i krenuli u Grvffindorsku kulu. Harry je u prolazu pogledavao kroz prozore hodnika. Sunce se već spuštalo iznad perivoja koji je bio zameten još gušćim snijegom od vrta Jazbine. U daljini je vidio da Hagrid hrani Kljunoslava pred kolibom. "Kuglice", samouvjereno je rekao Ron kad su stali pred Debelu damu. Ona je izgledala bljeđe nego inače i lecnula se od njegova povišenog glasa. "Ne", reče ona. "Kako to mislite, 'ne'?" "Imamo novu lozinku", reče ona. "I molila bih vas da ne vičete." "Ali nismo bili tu, odakle da...?" "Harry! Ginny!" Prema njima je žurno hodala Hermiona, rumenih obraza i odjevena u plašt, šešir i rukavice. "Došla sam prije dva sata, baš se vraćam iz posjeta Hagridu i Kljuno... hoću reći, Letimiru", reče ona zadihano. "Jeste li ugodno proveli Božić?" "Da," odmah odvrati Ron, "bilo je prilično živo, Rufus Scrimgeour..." "Nešto sam ti donijela, Harry", nastavi Hermiona, ne gledajući Rona i ničim ne odajući da gaje uopće čula. "Oh, čekaj... lozinka. Apstinencija." "Totalna", reče Debela dama nemoćnim glasom i otvori se, otkrivajući prolaz u zidu. "Što joj je?" upita Harry.

Harry Potter i Princ miješane krvi

283

"Izgleda daje malo pretjerala za Božić", reče Hermiona, kolutajući očima. Prva je krenula u društvenu prostoriju. "Ona i njezina prijateljica Violeta popile su sve vino na onoj slici s pijanim redovnicima u hodniku za Čarolije. Ali pustimo to..." Nakon kraćeg prekopavanja po džepu, izvukla je smotani pergament s Dumbledoreovim rukopisom. "Super", reče Harry, smjesta ga odmotavajući. Nove instrukcije kod Dumbledorea bit će sljedeću večer. "Moram mu ispričati hrpu stvari... a i tebi. Ajmo sjesti..." No u istom je trenutku netko glasno ciknuo: "Jon-Jon!" i odnekuda je dojurila Lavender Brown, bacajući se Ronu u zagrljaj. Nekoliko se promatrača zacerekalo. Hermiona se zvonko nasmijala i rekla: "Eno slobodnog stola... ideš, Ginny?" "Ne, hvala, imam dogovor s Deanom", reče Ginny. Harryju nije promaklo da ne djeluje pretjerano oduševljeno. Ostavivši Rona i Lavender u vertikalnoj simulaciji hrvačkog meča, Harry je odveo Hermionu do slobodnog stola. "Kako si se ti provela za Božić?" "Ma dobro", slegnula je ramenima. "Ništa posebno. Kako je bilo kod Jon-Jona?" "Odmah ću ti ispričati", reče Harry. "Gle, Hermiona, zar ne bi mogla...?" "Ne, ne bih", odsjekla je. "Nemoj ni pitati." "Mislio sam da si možda preko Božića..." "Harry, onu bačvu s petstogodišnjim vinom popila je Debela dama, a ne ja. Kakvu si mi važnu vijest htio reći?" Izgledala je preljutito za raspravu, pa je Harry napustio temu Rona i ispričao joj sve o razgovoru između Malfoya i Snapea. Kad je završio, Hermiona je neko vrijeme razmišljala i zatim ga upitala: "Zar ne misliš...?" "... da se pretvarao da želi pomoći Malfoyu kako bi saznao što Malfoy radi?" "Pa... da", reče Hermiona. "To misle i Ronov tata i Lupin", preko volje prizna Harry. "Ali ne možeš poreći da to definitivno dokazuje da Malfoy nešto planira." "Istina", reče ona polako.

284

285

/. K. Rowling

Harry Potter i Princ miješane krvi

"I to po Voldemortovoj zapovijedi, kao što sam i govorio!" "Hmm... je li ijedan od njih spomenuo Voldemortovo ime?" Harry se namrštio, pokušavajući se prisjetiti. "Nisam siguran... Snape je definitivno rekao 'tvoj gospodar' - na koga je mislio ako ne na njega?" "Ne znam", reče Hermiona, grizući usnicu. "Možda na njegova oca?" Zagledala se u neku točku na drugoj strani prostorije, očito zadubljena u misli, ne primjećujući čak ni da Lavender upravo škaklja Rona. "Kako je Lupin?" "Ne baš blistavo", reče Harry. Ispričao joj je sve o Lupinovu zadatku među vukodlacima i teškoćama s kojima se suočava. "Jesi li ti čula za tog Fenrira Grevbacka?" "Da, jesam!" odvrati Hermiona iznenađeno. "I ti si čuo za njega, Harry!" "Kad, na Povijesti magije? Dobro znaš da nikad u životu nisam slušao..." "Ne, ne, ne na Povijesti magije - Malfoy je Borginu zaprijetio njegovim imenom!" reče Hermiona. "Kad smo bili u Ulici Nokturno, zar se ne sjećaš? Rekao je Borginu da je Greyback stari obiteljski prijatelj i da će on provjeravati kako Borgin napreduje!" Harry je zabezeknuto pogleda. "Zaboravio sam na to! Ali to dokazuje da je Malfoy smrtonoša, kako bi inače mogao biti u vezi s Greybackom i govoriti mu što da radi?" "Da, to je dosta sumnjivo", šapne Hermiona. "Osim ako..." "Ma daj," prekine je iznervirani Harry, "nemaš valjda i za to protuargument!" "Pa... postoji i mogućnost da je to bila prazna prijetnja." "Stvarno si nemoguća", reče Harry, vrteći glavom. "Vidjet ćemo tko ima pravo... povući ćeš ti svoje riječi, Hermiona, baš kao i Ministarstvo. Joj da, osim toga sam se posvađao s Rufusom Scrimgeourom..." Ostatak večeri prošao je u prijateljskom ugođaju, jer su oboje sipali uvrede na ministrov račun. Hermiona je, kao i Ron, smatrala da Ministarstvo ima stvarno debeli obraz da išta zahtijeva od Harryja nakon svega što su mu priredili prošle godine.

Sljedećeg jutra počelo je novo polugodište, s ugodnim iznenađenjem za učenike šeste godine. Na oglasnim pločama društvenih prostorija preko noći je osvanula velika obavijest. LEKCIJE IZ APARACIJE Ako vam je sedamnaest godina ili ćete navršiti sedamnaest godina do 31. kolovoza, imate pravo pohađati tečaj aparacije u trajanju od dvanaest tjedana, koji će držati instruktor aparacije iz Ministarstva magije. Zainteresirane molimo da u nastavku obavijesti upišu svoje ime. Cijena: 12 galeona. Harry i Ron priključili su se gomili koja se naguravala oko obavijesti, potpisujući se na papir. Ron je imao spremno pero da se potpiše poslije Hermione kad mu se s leđa prišuljala Lavender i zacvrkutala: "Pogodi tko je, Jon-Jon?" Harry se okrenuo i vidio da Hermiona demonstrativno odlazi. Potrčao je za njom jer nije imao ni najmanju želju ostati s Ronom i Lavender, ali na njegovo iznenađenje, Ron ih je sustigao odmah nakon izlaska iz društvene prostorije. Uši su mu bile crvene, a lice je izgledalo iznervirano. Hermiona je ubrzala korak i pridružila se Nevilleu. "Dakle... aparacija", reče Ron, tonom jasno pokazujući Harryju da ne smije ni pisnuti o incidentu pred oglasnom pločom. "Moglo bi biti zabavno, zar ne?" "Ne znam", reče Harry. "Možda je ugodnija kad je izvodiš sam, ali ne mogu reći da sam uživao kad me Dumbledore vodio sa sobom." "Zaboravio sam da si je ti već izveo... nadam se da ću otprve položiti ispit", reče Ron, djelujući zabrinuto. "Fred i George jesu." "Charlie je pao, zar ne?" "Da, ali on je veći od mene," Ron je raširio ruke kao da opisuje gorilu, "pa su se Fred i George uglavnom suzdržavali od komentara... bar u njegovu društvu..." "Kad ćemo moći izaći na ispit?"

286

J. K. Rowling

"Čim navršimo sedamnaest godina. U mom slučaju, već u trećem mjesecu!" "Da, ali u dvorcu se ionako ne možeš aparatirati..." "Pa nije u tome stvar. Bitno je to što bi svi znali da se mogu aparatirati ako to poželim." Mogućnost skorog aparatiranja nije oduševila samo Rona. Rasprave o najavljenom tečaju potrajale su cijeli dan. Sposobnost nestajanja i pojavljivanja po želji očito je bila na visokoj cijeni. "Koja će to biti ludnica kad jednostavno budemo mogli..." Seamus je pucnuo prstima da naznači nestajanje. "Moj rođak Fergus se aparatira isključivo zato da mi digne tlak, čekaj samo da i ja naučim... neće više imati ni trenutka mira..." Obuzet vizijama buduće sreće, trznuo je štapićem s malo previše žara pa je umjesto fontane čiste vode koju su trebali dočarati na satu Čarolije stvorio jaki mlaz koji se odbio od stropa i pogodio profesora Flitwicka, oborivši ga na nos. "Harry se već aparatirao", priopćio je Ron blago posramljenom Seamusu, nakon što se profesor Flitvvick osušio štapićem i Seamusu dao da za kaznu ispisuje rečenicu Ja sam čarobnjak, a ne pavijan koji mlatara granom. "Dum... ovaj... netko ga je vodio na dvojnu aparaciju, znaš." "Čovječe!" šapnuo je Seamus. On, Dean i Neville približili su glave da čuju kako izgleda aparatiranje. Preostali dio dana Harrvja su opsjedali ostali učenici šeste godine, zahtijevajući da im opiše senzaciju aparatiranja. Svi su djelovali opčarano, a Harrvjeva uvjeravanja daje riječ o neugodnom iskustvu nisu ih nimalo obeshrabrila. U deset minuta do osam sati još je odgovarao na detaljna pitanja i na kraju je bio prisiljen lagati da mora vratiti knjigu u knjižnicu, jer bi inače zakasnio na instrukcije kod Dumbledorea. Svjetiljke u Dumbledoreovu kabinetu bile su upaljene, portreti prijašnjih ravnatelja tiho su hrkali u okvirima, a na stolu je opet čekalo sito sjećanja, položeno između Dumbledoreovih ruku. Desna ruka još je izgledala crno i izgoreno. Nije se činilo da je u međuvremenu imalo zacijeljela i Harry se vjerojatno već stoti put zapitao što je moglo prouzročiti tako specifičnu ozljedu. Nije pitao: Dumbledore mu je obećao da će mu prije ili poslije ispričati tu priču, a trenutno ga je

Harry Potter i Princ miješane krvi

287

ionako više zanimao razgovor o drugoj temi. No Harry nije stigao reći ništa o Snapeu i Malfoyu, jer je Dumbledore prvi progovorio. "Čujem da ste se na Božić sreli s ministrom magije?" "Da", reče Harry. "Nisam ga baš usrećio." "Ne", uzdahne Dumbledore. "Ni ja ga ne usrećujem. Ali ne smijemo dopustiti da nas ta bol shrva, Harry, nego moramo hrabro produžiti dalje." Harry se nasmije. "Htio je da kažem čarobnjačkoj zajednici da Ministarstvo odlično obavlja svoj posao." Dumbledore se osmjehne. "Znate, to je zapravo bila Fudgeova ideja. Posljednjih dana svog mandata, dok je još očajnički pokušavao ostati na vlasti, htio se susresti s vama, u nadi da ćete mu pružiti potporu..." "Nakon svega što je učinio prošle godine?" ljutito upita Harry. "Nakon Umbridgeove?" "Rekao sam Corneliusu da to ne dolazi u obzir, ali njegova ideja nije umrla kad je otišao s mjesta ministra. Samo nekoliko sati nakon što je Scrimgeour stupio na dužnost, susreo se sa mnom i zatražio da organiziram sastanak s vama..." "A zato ste se posvađali!" izleti Harryju. "Pisalo je u Dnevnom proroku." "Čak i Prorok ponekad objavi istinitu vijest," zamijeti Dumbledore, "iako nikad namjerno. Da, zato smo se posvađali. Pa, Rufus je očito našao načina da dođe do vas." "Optužio me da sam 'Dumbledoreov čovjek do srži'." "Stvarno je nepristojan." "Ja sam se složio s njim." Dumbledore je zaustio kao da će nešto reći i opet zatvorio usta. Iza Harryja, feniks Fawkes ispustio je dubok, mek, milozvučan kliktaj. Kad je shvatio da Dumbledoreove bistre plave oči odjednom djeluju nekako vodenasto, Harry se užasno posramio i brzo spustio pogled na svoja koljena. No Dumbledoreov je glas, kad je napokon progovorio, bio posve smiren. "Doista sam dirnut, Harry."

288

/. K. Rowling

"Scrimgeour je htio znati kamo idete kad niste u Hogwartsu", reče Harry, ne odvajajući pogled od svojih koljena. "Da, to ga jako zanima", reče Dumbledore. Sad je već zvučao veselo, pa je Harry zaključio da ga može opet pogledati. "Čak me pokušao pratiti. Stvarno smiješno. Poslao je Dawlisha da me slijedi. Već sam jednom bio prisiljen ureći Dawlisha; ovaj put sam to učinio s najdubljim žaljenjem." "Znači, i dalje ne znaju kamo idete?" upita Harry, u nadi da će izmamiti neku informaciju o pitanju koje je intrigiralo i njega. Dumbledore se samo nasmiješio i pogledao ga preko ruba polukružnih naočala. "Ne, ne znaju, niti je još sazrelo vrijeme da vi saznate. No dobro, predlažem da se bacimo na posao, osim ako mi niste htjeli reći još nešto...?" "Zapravo jesam, gospodine", reče Harry. "O Malfoyu i Snapeu." "Profesoru Snapeu, Harry." "Da, gospodine. Čuo sam njihov razgovor na domjenku profesora Slughorna... dobro, prisluškivao sam ih..." Dumbledore je Harrvjevu priču saslušao bezizražajna lica. Kad je Harry završio, nekoliko je trenutaka šutio i zatim rekao: "Hvala što ste mi rekli, Harry, ali predlažem vam da zaboravite na to. Ne mislim da je riječ o osobito važnom pitanju." "Nije osobito važno?" zaprepašteno upita Harry. "Profesore, jeste li razumjeli...?" "Da, Harry, budući da sam blagoslovljen golemim intelektom, razumio sam svaku vašu riječ", odvrati Dumbledore, sad nešto oštrije. "Ne bi bilo naodmet da uzmete u obzir da sam možda razumio i ono što vi niste. Ponavljam, drago mi je što ste mi se povjerili, ali uvjeravam vas da mi niste rekli ništa što bi me zabrinjavalo." Harry je sjedio u ogorčenoj tišini, bijesno zureći u Dumbledorea. Što se to događa? Je li Dumbledore doista zapovjedio Snapeu da otkrije što Malfoy radi, što znači da je sve što mu je Harry rekao već čuo izravno od Snapea? Ili se možda stvarno zabrinuo, ali to ne želi pokazati? "Znači li to, gospodine," reče Harry, nadajući se da zvuči uljudno i smireno, "da i dalje imate potpuno povjerenje u...?"

Harry Potter i Princ miješane krvi

289

"Već sam bio dovoljno tolerantan da vam odgovorim na to pitanje", odvrati Dumbledore, iako više nije zvučao osobito tolerantno. "Moj se odgovor nije promijenio." "Niti bi se trebao promijeniti", začu se pakostan glas. Phineas Nigellus očito se samo pretvarao da spava. Dumbledore ga je ignorirao. "Harry, sad doista moram inzistirati da nastavimo s radom. Večeras s vama moram razgovarati o važnijim temama od ove." Harry je protestno šutio. Što bi se dogodilo da odbije promijeniti temu, da ustraje u objašnjavanju svojih optužbi protiv Malfova? Dumbledore je odmahnuo glavom kao da mu je pročitao misli. "Ah, Harry, kako se ovo često događa, čak i među najboljim prijateljima! Svaki od nas vjeruje da su teme o kojima on želi govoriti važnije od bilo čega o čemu bi željela razgovarati druga osoba!" "Nisam rekao da je to o čemu vi želite razgovarati nevažno, gospodine", ukočeno odvrati Harry. "I sasvim ste u pravu, nije", žustro reče Dumbledore. "Večeras ću vam pokazati još dva sjećanja do kojih sam vrlo teško došao. Mislim da je drugo ujedno i najvažnije sjećanje koje sam uspio pribaviti." Harry mu nije odgovorio. Još je bio ogorčen zbog načina na koji je Dumbledore dočekao njegove informacije, ali nije vidio što bi dobio daljnjim prepiranjem. "Dakle," reče Dumbledore zvonkim glasom, "večeras smo se sastali da nastavimo pripovijest o Tomu Riddleu, od kojega smo se prošli put rastali uoči početka njegova školovanja u Hogwartsu. Prisjetit ćete se kako ga je oduševila vijest da je čarobnjak, kao i to da nije htio da ga pratim u Zakutnu ulicu te da sam ga ja zauzvrat upozorio da ne smije nastaviti s krađama kad dođe u školu. Došla je nova školska godina, a s njom i Tom Riddle, šutljivi dječak u rabljenoj pelerini, koji je zajedno s ostalim prvašima stao u red za svrstavanje. Razredbeni klobuk smjestio ga je u dom Slytherina gotovo čim mu je dotaknuo glavu", nastavi Dumbledore, mahnuvši pocrnjelom rukom prema polici iznad svoje glave, na kojoj je stajao drevni i nepomični Razredbeni klobuk. "Ne znam koliko je Riddleu trebalo vremena da otkrije kako je slavni osnivač njegova doma umio razgovarati sa zmijama - možda je to saznao već prve večeri. No

290

/. K. Rowling

nema sumnje da ga je ta spoznaja samo još više ushitila i pojačala njegov osjećaj vlastite važnosti. Međutim, ako je svojim poznavanjem parselskog jezika plašio kolege iz Sh/therina u njihovoj društvenoj prostoriji, ili se pak njime razmetao, učitelji o tome nikad nisu čuli ni jednu jedinu riječ. Nije odavao nikakav vanjski znak arogancije ili agresivnosti. Budući da je bio siroče, a k tome vrlo darovit i zgodan, ne čudi što je praktički od prvog trenutka u školi uživao pozornost i suosjećanje učitelja. Djelovao je kao uglađena i tiha osoba željna znanja. Ostavio je iznimno dobar dojam na gotovo cijeli nastavnički zbor." "Gospodine, zar im niste rekli kako se ponašao kad ste ga upoznali u sirotištu?" upita Harry. "Ne, nisam. Iako nije pokazao nikakav znak kajanja, ipak je postojala mogućnost daje požalio zbog svojih prijašnjih postupaka te da želi okrenuti novi list. Svjesno sam mu odlučio pružiti tu šansu." Dumbledore je zastao i upitno pogledao Harrvja, koji je opet otvorio usta da progovori. Eto, opet ta Dumbledoreova sklonost da vjeruje ljudima usprkos svim dokazima da to ne zaslužuju! No uto se nečega sjetio... "Ali zapravo mu niste vjerovali, zar ne, gospodine? On mi je rekao... onaj Riddle koji je izašao iz dnevnika mi je rekao: 'Dumbledore me nikad nije volio kao drugi učitelji'." "Pa, recimo da nisam uzimao zdravo za gotovo da zaslužuje povjerenje", reče Dumbledore. "Kao što sam vam jednom već spomenuo, odlučio sam da ću ga držati na oku, i to sam činio. Ne mogu se pretvarati da su mi moja zapažanja u početku bila osobito korisna. Sa mnom je uvijek bio vrlo oprezan; siguran sam da je vjerovao kako mi je previše toga odao u onom početnom oduševljenju zbog otkrivanja svoga pravog identiteta. Poslije je pazio da se više nikad tako ne razotkrije, ali nije mogao izbrisati ono što je sam ushićeno izlanuo, kao ni ono što mi je rekla gospođa Cole. Bio je, međutim, dovoljno pametan da me nikad ne pokuša šarmirati kao što je šarmirao mnoge moje kolege. Tijekom školovanja, okupio je oko sebe skupinu vjernih prijatelja - zovem ih tako jer nemam za njih bolju riječ - makar, kao što sam već rekao, Riddle nedvojbeno nije osjećao ništa prema njima. Ta je skupina u dvorcu odisala nekim mračnim čarom. Bila je dosta šaroli-

Harrv Potter i Princ miješane krvi

291

ka; u njoj su se miješali slabići, koji su trebali zaštitu, ambiciozni, koji su željeli prigrabiti dio tuđe slave, i nasilnici, koji su gravitirali vođi koji ih je mogao naučiti rafiniranijim oblicima okrutnosti. Drugim riječima, bili su preteče smrtonoša, a neki od njih su nakon odlaska iz Hogvvartsa doista i postali smrtonoše. Riddle ih je držao na lancu, pa ih nikad nismo uhvatili na djelu, ali njihovih sedam godina u Hogvvartsu obilježio je niz ružnih incidenata s kojima ih nažalost nikad nismo uspjeli nepobitno povezati. Naravno, najozbiljniji takav incident bio je otvaranje Odaje tajni, koje je dovelo do smrti jedne djevojke. Kao što znate, za taj su zločin nepravedno optužili Hagrida. Nisam uspio pronaći mnogo sjećanja na Riddlea u Hogvvartsu", nastavi Dumbledore, stavljajući sparušenu ruku na sito sjećanja. "Rijetko tko od njegovih tadašnjih poznanika želi govoriti o njemu; previše ga se boje. Sve što znam, saznao sam nakon što je već otišao iz Hogwartsa, nakon napornog i brižljivog istraživanja, kada sam uspio pronaći nekolicinu koje sam mogao nagovoriti da nešto kažu, nakon pretraživanja starih dosjea i ispitivanja bezjačkih i čarobnjačkih očevidaca. Ljudi koje sam uspio nagovoriti da razgovaraju sa mnom rekli su mi da je Riddle bio opsjednut svojim korijenima. To je sasvim razumljivo. Odrastao je u sirotištu i prirodno je da ga je zanimalo kako se tamo našao. Sve upućuje na to da je uzaludno tragao za nekim znakom Toma Riddlea starijeg na štitovima u sobi s trofejima, na popisima prefekata u starim školskim arhivama, čak i u knjigama o čarobnjačkoj povijesti. Naposljetku je bio prisiljen prihvatiti da njegov otac nije nikad kročio nogom u Hogvvarts. Vjerujem da je u tom trenutku zauvijek odbacio to ime, preuzeo identitet lorda Voldemorta i počeo istraživati obitelj svoje dotad prezrene majke žene, za koju, sjetit ćete se, nije vjerovao da je mogla biti vještica jer je podlegla sramotnoj ljudskoj slabosti umiranja. Nije imao ništa osim imena 'Marvolo', koje su mu u sirotištu spomenuli kao ime oca njegove majke. Naposljetku je, nakon detaljnog proučavanja starih knjiga o čarobnjačkim obiteljima, otkrio da Slvtherin ima živuće potomke. Onog ljeta kad mu je bilo šesnaest godina, otišao je iz sirotišta u koje se vraćao jedanput godišnje i krenuo u potragu za srodnicima iz obitelji Gaunt. Harry, sad bih vas zamolio da ustane te..."

292

/. K. Rowling

Ustao je i Dumbledore, a Harry je vidio da opet u ruci drži kristalnu bočicu ispunjenu uskovitlanim, bisernim sjećanjem. "Imao sam veliku sreću što sam došao do ovog sjećanja", reče on dok je izlijevao svjetlucavu masu u sito. "Kao što ćete shvatiti kad ga i mi doživimo. Spremni?" Harry je prišao kamenoj zdjeli i poslušno se sagnuo. Lice mu je utonulo u površinu sjećanja. Ponovo se strmoglavio u ništavilo i sletio na prljavi kameni pod u gotovo potpunom mraku. Trebalo mu je nekoliko sekunda da shvati gdje se nalaze, a do tada je do njega sletio i Dumbledore. Kuća Gauntovih sada je bila tako neopisivo prljava da Harry nije znao s čime bi je usporedio. Strop je prekrivala paučina, pod prljavština. Na stolu je među skorenim loncima ležala pljesniva i trula hrana. Jedino svjetlo dolazilo je od upaljene svijeće pokraj nogu muškarca tako zarasle kose i brade da mu Harry nije mogao razaznati ni oči ni usta. Muškarac je beživotno ležao u naslonjaču pokraj kamina. Harry je prvo pomislio daje mrtav. No uto se na vratima začulo glasno kucanje i on se prenuo iz sna. U desnoj je ruci podigao štapić, a u lijevoj kratki nož. Vrata su se škripavo otvorila. Na pragu je sa starinskom svjetiljkom u ruci stajao mladić kojeg je Harry odmah prepoznao: visok, blijed, tamnokos i zgodan - bio je to Voldemort u tinejdžerskoj dobi. Voldemort je pogledom polako prešao bijednu sobu i spazio muškarca u naslonjaču. Nekoliko su se sekundi promatrali, a onda je muškarac ustao, lagano se klateći. Brojne prazne boce koje su mu ležale oko nogu zazveketale su i zakotrljale se po podu. "TI!"zaurlaoje. "TI!" Pijano se zaletio prema Riddleu, podižući štapić i nož. "Stani." Riddle je progovorio na parselskom. Muškarac se poskliznuo i sudario sa stolom, rušeći pljesnive lonce na pod. Zurio je u Riddlea. Uslijedila je tišina u kojoj su se dugo proučavali. Muškarac ju je prvi prekinuo. "I ti ga govoriš?" "Da, i ja ga govorim", potvrdi Riddle. Ušao je u sobu, puštajući da se vrata zatvore iza njega. Harry nije mogao zatomiti osjećaj divljenja,

Harry Potter i Princ miješane krvi

293

ma kako nevoljkog, zbog potpunog izostanka straha kod Voldemorta. Na licu mu se vidjelo samo gađenje i, možda, razočaranje. "Gdje je Marvolo?" upita on. "Mrtav je", odvrati mu drugi čovjek. "Odavno je on umro." Riddle se namršti. "Tko si onda ti?" "Ja sam Morfin, nego ko?" "Marvolov sin?" "Naravno..." Morfin je odmaknuo kosu s prljavog lica da bolje pogleda Riddlea i Harry je primijetio da na desnoj ruci nosi Marvolov prsten s crnim kamenom. "Mislio sam da si onaj bezjak", šapne Morfin. "Bome jako sličiš onom bezjaku." "Kojem bezjaku?" oštro upita Riddle. "Onom bezjaku koji se svidio mojoj sestri, eno ga, živi u velikoj kući na drugoj strani", reče Morfin. Iznenada je pljunuo na pod između njih. "Izgledaš točno ko on. Riddle. Al on je sad stariji, zar ne? Stariji od tebe, kad bolje razmislim..." Morfin je djelovao pomalo ošamućeno. Zaljuljao se, još se služeći rubom stola kao osloncem. "On se vratio, razumiješ", dodao je tupavo. Voldemort je zurio u Morfina kao da procjenjuje svoje opcije. Prišao mu je bliže i upitao: "Riddle se vratio?" "Jest, ostavio ju je, a tako joj i treba kad se udala za to smeće!" reče Morfin i opet pljune na pod. "Al ipak nas je stigla pokrast prije nego je pobjegla! Gdje je medaljon, reci ti meni, gdje je Slytherinov medaljon?" Voldemort nije odgovorio. Morfina je opet hvatao bijes. Zamahnuo je nožem i zaurlao: "Osramotila nas je, drolja mala! I ko si ti, šta tu zapitkuješ? Gotovo je... sve je gotovo..." Skrenuo je pogled i malo zateturao. Voldemort je krenuo prema njemu. Pritom se na scenu spustila neprirodna tama, pokrivajući Voldemortovu svjetiljku i Morfinovu svijeću, pokrivajući sve...

294

J. K. Rowling

Dumbledoreovi prsti stegnuli su se oko Harrvjeve nadlaktice i opet su poletjeli u sadašnjost. Nakon one neprobojne tame, blago zlatasto svjetlo u Dumbledoreovu kabinetu u prvi je mah bilo prejako za Harrvjeve oči. "To je sve?" upita on smjesta. "Zašto se sve zacrnjelo, što se dogodilo?" "Zato što se Morfin od te točke više ničega nije sjećao", odgovori Dumbledore, pokazujući rukom Harrvju da opet sjedne. "Kad se sljedećeg jutra probudio, ležao je na podu, sasvim sam. Marvolov je prsten nestao. Za to je vrijeme glavnom ulicom Little Hangletona trčala jedna sobarica, na sav glas vrišteći da u dnevnoj sobi velike kuće leže tri trupla: Tom Riddle stariji te njegovi otac i majka. Bezjačka policija bila je posve zbunjena. Koliko mi je poznato, ni dandanas ne znaju kako su umrli Riddleovi, jer kletva Avada kedavra obično ne ostavlja nikakav trag... jedina iznimka sjedi preda mnom", dometne Dumbledore, pokazujući glavom na Harrvjev ožiljak. "Ministarstvo je, međutim, smjesta shvatilo daje to ubojstvo počinio čarobnjak. Također su znali da na drugoj strani doline živi čovjek koji mrzi bezjake i koji je već sjedio u zatvoru zbog napada na jednu od žrtava. I tako je Ministarstvo posjetilo Morfina. Nisu ga morali ispitivati, niti upotrijebiti veritaserum ili legilimenciju. Odmah je priznao ubojstvo i ispričao im pojedinosti koje je mogao znati samo ubojica. Rekao je da se ponosi što je ubio te bezjake, da je sve ove godine samo čekao pravu priliku. Predao im je štapić za koji se smjesta ustanovilo da je ubio Riddleove. Nije se opirao kad su ga odveli u Azkaban. Uznemirilo ga je jedino to što je nestao očev prsten. "Ubit će me što sam ga izgubio", bez prestanka je ponavljao onima koji su ga priveli. "Ubit će me što sam mu izgubio prsten." Više nikad nije rekao ništa drugo. Ostatak je života proveo u Azkabanu, tugujući zbog gubitka posljednje Marvolove dragocjenosti. Pokopali su ga pokraj zatvora, zajedno s ostalim nesretnim dušama koje su preminule unutar njegovih zidina." "Znači, Voldemort je ukrao Morfinov štapić i upotrijebio ga?" reče Harry, uspravljajući se u sjedalu.

Harrv Potter i Princ miješane krvi

295

"Tako je", reče Dumbledore. "Nemamo sjećanja u kojima bismo to mogli provjeriti, ali mislim da možemo biti prilično sigurni da se dogodilo upravo to. Voldemort je ošamutio svog ujaka, uzeo njegov štapić i otišao preko doline u 'veliku kuću na drugoj strani'. Tamo je ubio bezjaka koji je napustio njegovu majku vješticu i sve zaokružio ubojstvom bezjačke bake i djeda, brišući posljednji trag nedostojne obitelji Riddle i osvećujući se ocu koji ga nikad nije želio. Zatim se vratio u straćaru obitelji Gaunt, izveo kompliciranu čaroliju koja je u um njegova ujaka usadila lažno sjećanje, ostavio Morfinov štapić pokraj nesvjesnog vlasnika, ukrao drevni prsten koji je on nosio na ruci i otišao." "I Morfin nikad nije shvatio da nije kriv?" "Nikad", reče Dumbledore. "Sve je priznao, uz mnogo hvalisavih detalja." "Ali cijelo je vrijeme imao ovo pravo sjećanje!" "Da, ali ono se moglo izvući samo upotrebom vrhunske legilimen-cije," reče Dumbledore, "a zašto bi itko zalazio dublje u Morfinov um kad je već priznao zločin? Ipak, u posljednjim tjednima Mor-finova života uspio sam ishoditi dozvolu da ga posjetim, jer sam u to vrijeme već pokušavao dobiti što potpuniji uvid u Voldemortovu prošlost. Nije mi bilo lako izvući to sjećanje. Kad sam vidio što se u njemu nalazi, pokušao sam ga upotrijebiti da postignem Morfinovo puštanje iz Azkabana. No prije nego što je Ministarstvo donijelo odluku, Morfin je umro." "Ali kako to da Ministarstvo nije shvatilo što je sve Voldemort učinio Morfinu?" ljutito upita Harry. "Pa zar nije u to vrijeme bio maloljetan? Mislio sam da mogu otkriti kad maloljetnik koristi magiju!" "U pravu ste - mogu otkriti magiju, ali ne i počinitelja: zar se ne sjećate da vas je Ministarstvo okrivilo za čaroliju lebdenja koju je zapravo izveo..." "Dobby", procijedi Harrv. Još ga je pekla ta nepravda. "Znači, ako maloljetna osoba upotrijebi magiju u kući odrasle vještice ili čarobnjaka, Ministarstvo to neće primijetiti?" "U svakom slučaju neće moći odrediti tko se poslužio magijom", reče Dumbledore, smješkajući se zbog izraza dubokog ogorčenja na Harrvjevu licu. "Obično se oslanjaju na sposobnost vještica i

296

Harry Potter i Princ miješane krvi

J. K. Rowling

čarobnjaka da sami osiguraju poslušnost svoje djece dok su pod istim krovom s njima." "E pa, to je glupo", plane Harry. "Gledajte što se ovdje dogodilo, gledajte što se dogodilo Morfinu!" "Slažem se", reče Dumbledore. "Bez obzira na sve njegove mane, Morfin nije zaslužio da umre na takav način, okrivljen za ubojstva koja nije počinio. Ali vrijeme nam istječe, a želio bih da prije rastanka pogledate i ovo sjećanje..." Dumbledore je iz unutarnjeg džepa izvadio još jednu kristalnu bočicu. Harry je smjesta ušutio, prisjetivši se da je Dumbledore rekao kako je to najvažnije sjećanje do kojeg je došao. Primijetio je da Dumbledore ima problema s izlijevanjem sadržaja u sito sjećanja. Činilo se da je pomalo zgrušano. Zar se sjećanja mogu pokvariti? "Ovo neće dugo trajati", reče Dumbledore kad je napokon ispraznio bočicu. "Vratit ćemo se za tren oka. Dakle, krenimo još jedanput u sito sjećanja..." Harry je opet pao kroz srebrnu površinu, ovaj put sletjevši pred čovjeka kojeg je odmah prepoznao. Bio je to mnogo mlađi Horace Slughorn. Harry se tako navikao na njegovu ćelavu glavu da gaje pogled na Slughorna s gustom sjajnom kosom boje slame dosta zbunio. Činilo se da mu glavu pokriva slamnati krov, s tim što je na tjemenu već imao ćelavi krug velik poput galeona. Brkovi, manji od sadašnjih, bili su crvenkastožute boje. Nije bio okrugao kao Slughorn kojeg je Harry poznavao, iako su zlatna puceta njegova raskošno izvezenog prsluka već izgledala prezategnuto. Sjedio je zavaljen u udoban, visoki naslonjač, odmarajući mala stopala na baršunastom tabureu. U jednoj je ruci držao čašicu s vinom, dok je drugom kopao po kutiji s ušećerenim ananasom. Kad mu se pridružio Dumbledore, Harry se ogledao oko sebe i shvatio da stoje u Slughornovu kabinetu. Oko Slughorna je sjedilo šestero dječaka, svi na tvrđim ili nižim sjedalima od njegova i svi u tinejdžerskoj dobi. Harry je odmah uočio Riddlea. Imao je najzgodnije lice i djelovao opuštenije od ostalih. Desnu je ruku nehajno oslonio na naslon za ruke svoje fotelje. Harry se iznenađeno trgnuo vidjevši da nosi Marvolov zlatno-crni prsten. Već je ubio svog oca. "Gospodine, je li istina da profesorica Merrythought ide u mirovinu?" upita Riddle.

297

"Tome, Tome, ne bih vam ništa smio reći čak ni da mi je tako nešto poznato", reče Slughorn, priprijetivši mu prstom pokrivenim šećerom, iako je te riječi smjesta opovrgao namigivanjem. "Ali moram reći, mladiću, da bih volio znati kako dolazite do informacija. Mislim da ste bolje obaviješteni od polovine učitelja." Riddle se osmjehne. Ostali su se dečki nasmijali, dobacujući

i

mu zadivljene poglede. "S obzirom na vašu neobičnu sposobnost da saznate stvari koje ne biste smjeli znati, kao i vašu vještinu dodvoravanja važnim ljudima - usput, hvala vam na ananasu, pogodili ste, njega najviše volim..." Nekoliko dječaka još se smijuljilo kad se dogodilo nešto vrlo neobično. Prostorija se odjednom ispunila gustom bijelom maglom, tako da Harry nije vidio ništa osim Dumbledoreova lica pokraj sebe. Kroz izmaglicu je neprirodno glasno odjeknuo Slughornov glas: "... loše ćete završiti, mladiću, pazite što vam kažem." Magla je nestala jednako iznenadno kao što se pojavila, no nitko je nije komentirao, niti je itko izgledao kao da se upravo dogodilo nešto čudno. Zbunjeni Harry još se ogledavao oko sebe kad je mali zlatni sat na Slughornovu radnom stolu objavio da je jedanaest sati. "Bože dragi, zar je već tako kasno?" upita Slughorn. "Dečki, krenite ili ćemo svi imati problema. Lestrange, želim da mi do sutra predate esej ili vam slijedi kazna. Isto vrijedi i za vas, Avery." Slughorn se podigao iz naslonjača i odnio praznu čašu na stol dok su dječaci polako izlazili. Riddle je još bio u sobi. Harry je primijetio da namjerno odugovlači jer želi ostati nasamo sa Slughornom. "Požurite se, Tome", rekao je Slughorn kad se okrenuo i shvatio da je Riddle još tu. "Ne bi bilo dobro da vas uhvate izvan kreveta u ovo doba noći, ipak ste vi prefekt..." "Gospodine, nešto sam vas htio pitati." "Samo pitajte, mladiću, samo pitajte..." "Gospodine, zanimalo bi me što znate o... o horkruksima?" Ponovilo se isto što i maloprije. Prostoriju je ispunila gusta magla zbog koje Harry više nije vidio ni Slughorna ni Riddlea; vidljiv mu je bio jedino Dumbledore,

koji se blaženo smješkao pokraj njega. Opet je, kao ranije, zagrmio Slughornov glas.

298

/. K. Rowling

"Ne znam ništa o horkruksima, a ne bih vam ništa rekao i da znam! Smjesta napustite kabinet i da vas više nisam čuo da ih spominjete!" "Pa, to bi bilo sve", spokojno prozbori Dumbledore. "Vrijeme je da odemo." Harrvjeve su noge napustile pod i nekoliko sekundi kasnije dotakle tepih ispred Dumbledoreova radnog stola. "To je bilo sve?" zbunjeno upita Harry. Dumbledore je rekao daje to sjećanje najvažnije, ali njemu stvarno nije bilo jasno po čemu je tako bitno. Morao je priznati da je magla bila čudna, kao i činjenica da je nitko nije primijetio, ali inače se nije dogodilo ništa osim što je Riddle postavio pitanje na koje nije dobio odgovor. "Kao što ste možda primijetili," reče Dumbledore, sjedajući opet za radni stol, "to je sjećanje preinačeno." "Preinačeno?" ponovi Harry, također sjedajući. "Apsolutno", reče Dumbledore. "Profesor Slughorn prčkao je po vlastitim prisjećanjima. " "Ali zašto bi učinio tako nešto?" "Mislim zato što se srami onoga čega se sjeća", reče Dumbledore. "Pokušao je preraditi sjećanje da se prikaže u boljem svjetlu, brišući dijelove koje je htio sakriti od mojih očiju. Sigurno ste primijetili da je to učinio vrlo nespretno, što je dobro, jer tako znamo da se iza preinaka još uvijek krije pravo sjećanje. Stoga ćete danas prvi put dobiti domaću zadaću, Harry. Vaš je zadatak nagovoriti profesora Slughorna da vam otkrije pravo sjećanje, koje nesumnjivo sadrži za nas ključnu informaciju." Harry je zurio u njega. "Ali, gospodine," reče on, nastojeći zvučati što je moguće pristojnije, "za to vam sigurno nisam potreban ja - mogli biste se poslužiti legilimencijom - ili veritaserumom..." "Profesor Slughorn je izuzetno vješt čarobnjak koji je spreman na obje metode", reče Dumbledore. "On je mnogo vičniji oklumenciji od jadnog Morfina Gaunta, a iskreno bih se začudio da ne nosi sa sobom protuotrov za veritaserum od trenutka kad sam ga nagovorio da mi da ovu smijuriju od sjećanja.

Harry Potter i Princ miješane krvi

299

Ne, vjerujem da bi bilo glupo pokušati istinu iz profesora Slughorna izvući silom. To bi vjerojatno uzrokovalo više štete nego koristi; ne želim ga otjerati iz Hogvvartsa. Ali on, kao i svi mi ostali, ima slabe točke, a ja vjerujem da ste vi jedina osoba koja bi mogla probiti njegovu obranu. Harry, od presudne je važnosti da pribavimo točno sjećanje... koliko važno, znat ćemo tek kad ga odgledamo. I zato vam želim sreću... i laku noć." Malo zatečen naglim pozdravom, Harry je brzo ustao. "Laku noć, gospodine." Dok je zatvarao vrata za sobom, jasno je čuo kako Phineas Nigellus govori: "Nije mi jasno zašto misliš da će mali biti uspješniji od tebe, Dumbledore." "Od tebe ništa drugo ne bih ni očekivao, Phinease", odvratio mu je Dumbledore, a Fawkes je ispustio još jedan dubok i milozvučan kliktaj.

GLAVA OSAMNAESTA

Rođendanska iznenađenja

Sljedećeg dana Harry je uspio i s Ronom i s Hermionom podijeliti vijest o zadatku koji mu povjerio Dumbledore, no sa svakim je od njih porazgovarao odvojeno. Hermiona je, naime, u Ronovu društvu i dalje provodila samo onoliko vremena koliko je bilo potrebno da ga osine prezirnim pogledom. Ron je bio uvjeren da Harry neće imati nikakvih problema sa Slughornom. "Ma on te voli", rekao je za doručkom, bezbrižno mašući vilicom na kojoj je bilo nabodeno jaje na oko. "Tebi ništa ne odbija, zar ne? Ne svom malom Princu čarobnih napitaka. Jednostavno popodne poslije sata ostani u učionici i pitaj ga." Hermionino viđenje problema bilo je nešto mračnije. "Sigurno mu je jako bitno da sakrije što se stvarno dogodilo ako to ni Dumbledore nije mogao izvući iz njega", rekla je prigušenim glasom kad su otišli na odmor u pusto, snježno dvorište. "Horkruksi... horkruksi... nikad nisam čula za njih..." "Ozbiljno?" Harry je bio razočaran. Računao je da će ga Hermiona moći uputiti u pravom smjeru. "Sigurno je u pitanju neka vrlo komplicirana mračna magija, zašto bi se Voldemort inače zanimao za njih? Harry, mislim da ti neće biti lako izvući to sjećanje iz njega, morat ćeš mu oprezno prići, razraditi taktiku..." "Ron misli da bih jednostavno trebao ostati u učionici poslije današnjeg sata..."

302

J. K. Rowling

"Pa, ako Jon-Jon misli da je to najbolji pristup, samo naprijed", rekla je ona, razbjesnjevši se u hipu. "Na kraju krajeva, kad se Jon-Jon i u čemu prevario?" "Hermiona, zar ne bi mogla..." "Ne!" rekla je ljutito i odjurila, ostavivši Harrvja samog i do gležnjeva utonulog u snijeg. Satovi iz Čarobnih napitaka ionako su u posljednje vrijeme bili neugodni, s obzirom na to da su Harry, Ron i Hermiona morali raditi za istim stolom, a tog je dana Hermiona svoj kotlić odnijela na drugu stranu stola, da bude što bliže Ernieju. Ignorirala je i Harrvja i Rona. "A što si joj ti napravio?" promrmljao je Ron Harrvju, motreći Hermionin visoko podignuti nos. Harry mu nije stigao odgovoriti jer je Slughorn zatražio da se umire. "Smirite se, molim vas, smirite se! Brže, danas nas čeka puno posla! Golpalottov treći zakon... tko mi može reći...? Gospođica Granger, naravno!" Hermiona je munjevito odrecitirala: "Golpalottov-treći-zakon-kaže-da-protuotrov-za-kompleksni-otrov-mora-biti-jednak-ili-veći-od-zbroja-protuotrova-za-svaku-zasebnu-komponentu-tog-otrova." "Točno tako!" ozari se Slughorn. "Deset bodova za Grvffindor! Dakle, ako uzmemo daje Golpalottov treći zakon istinit..." Harry je zaključio da će morati Slughornu vjerovati na riječ jer on iz te recitacije nije razumio ni slovca. Bilo je očito da je Hermiona bila jedina osoba u razredu koja je shvatila i ono što je Slughorn rekao u nastavku. "... što, naravno, znači - pod pretpostavkom da smo prvo ispravno identificirali pojedinačne sastojke napitka s pomoću Scarpinove čarolije otkrivanja - da naš primarni cilj nije relativno jednostavan zadatak nalaženja protuotrova za svaki pojedinačni sastojak, nego da osim toga moramo pronaći i tu dodatnu komponentu, koja će gotovo alkemijskim procesom transformirati sve disparatne elemente..." Ron je sjedio pokraj Harrvja poluotvorenih usta, odsutno črčkajući po svojoj novoj Pripravi čarobnih napitaka za napredne. Ron je stalno

Harry Potter i Princ miješane krvi

303

zaboravljao da više ne može računati na Hermioninu pomoć kad ne shvati što se događa na satu. "... a sad," zaključi Slughorn, "molim vas da svi uzmete po jednu bočicu s mog stola. Do kraja sata morate pripraviti protuotrov za otrov koji se nalazi u vašoj bočici. Sretno i ne zaboravite zaštitne rukavice!" Ostatak razreda dokučio je da im je vrijeme za pokret tek kad je Hermiona već bila na pola puta do Slughornova radnog stola. Kad su se Harry, Ron i Ernie vratili za svoj stol, ona je već izlijevala sadržaj bočice u kotlić i palila vatru ispod njega. "Šteta što ti Princ u ovom zadatku neće biti od velike koristi, Harry", rekla je veselo kad se uspravila. "Ovaj put moraš razumjeti principe. Nema prečaca ili varanja!" Razdraženi Harry odčepio je bočicu koju je uzeo sa Slughornova stola, izlio drečavoružičasti otrov u kotlić i potpalio vatru. Nije imao blage veze što bi sad trebao učiniti. Krajičkom oka je pogledao Rona, koji je, oponašajući svaki Harrvjev potez, sad stajao do njega s prilično tupavim izrazom na licu. "Siguran si da Princ nema nikakvih savjeta?" promrsio je prema Harryju. Harry je izvukao dobru staru Pripravu čarobnih napitaka za napredne i otvorio poglavlje o protuotrovima. Našao je Golpalottov treći zakon, do u riječ identičan Hermioninoj recitaciji, ali nigdje nije bilo ni traga Prinčevu rukopisu. Princ je, kao i Hermiona, zakon očito shvatio otprve. "Ništa", turobno odvrati Harry. Hermiona je entuzijastički mahala štapićem iznad kotlića. Nažalost, Harry i Ron nisu mogli kopirati njezinu čaroliju jer se u međuvremenu tako izvještila u neverbalnim čarolijama da inkantacije nije morala izgovarati naglas. No zato su čuli kad je Ernie Macmillan promrmljao "Specialis revelio!" iznad svog kotlića, što je zvučalo impresivno, pa su brzo napravili isto što i on. Harrvju nije trebalo više od pet minuta da shvati da njegova reputacija najvećeg majstora za čarobne napitke u razredu odlazi u nepovrat. Slughorn je nestrpljivo zavirio u njegov kotlić kad je prvi put obišao tamnicu, spreman na uobičajeni uzvik oduševljenja, ali ovaj put je samo brzo podigao glavu, kašljući zbog smrada pokvarenih

304

J. K. Rowling

jaja koji ga je zapahnuo. Hermiona nije mogla izgledati samozadovoljnije; mrzila je što ju je Harry dosad uspio zasjeniti na svakom satu Čarobnih napitaka. Počela je izlijevati tajanstveno izolirane sastojke svog otrova u deset različitih kristalnih bočica. Ne želeći gledati taj iritantni prizor, Harry se sagnuo nad Prinčevu knjigu i s nepotrebnom žestinom okrenuo još nekoliko stranica. I ugledao spas u vidu žvrljotine rastegnute preko dugog popisa protuotrova. Samo im gurni bezoar u grlo. Harry je na trenutak zurio u te riječi. Nije li jednom davno već čuo za bezoare? Nije li ih Snape spomenuo na prvom satu Čarobnih napitaka koji su uopće ikad imali? "Kamenac izvađen iz želuca koze koji spašava od većine otrova." To nije bio pravi odgovor na Golpalottov problem, i da im je još predavao Snape, Harry se ne bi usudio povući takav potez, ali sad je već bio očajan. Odjurio je do kredenca sa zalihama i počeo prekopavati po njemu, gurajući u stranu rogove jednoroga i snopove sušenog bilja, dok napokon nije u dnu police našao malu kartonsku kutiju na kojoj je pisalo "Bezoari". Otvorio je kutiju u istom trenutku kad je Slughorn viknuo: "Dvije minute do kraja!" Unutra je bilo desetak smežuranih smeđih predmeta koji su više nalikovali na osušene bubrege nego na pravo kamenje. Harry je ščepao jedan od njih, vratio kutiju u ormar i odjurio natrag do svog kotlića. "I... GOTOVO!" raspoloženo vikne Slughorn. "Dobro, da vidimo što ste napravili! Blaise... što ste mi vi pripremili?" Slughorn je polako hodao učionicom, pregledavajući različite protuotrove. Nitko nije dovršio zadatak, iako je Hermiona pokušala utrpati još nekoliko sastojaka u bočicu prije nego što Slughorn stigne do nje. Ron je digao ruke od zadatka i sad je jednostavno pokušavao izbjeći udisanje smrdljivih para iz svog kotlića. Harry je stajao i čekao, stišćući bezoar ponešto oznojenom rukom. Slughorn je njihov stol ostavio za kraj. Pomirisao je Erniejev napitak, napravio grimasu i prešao na Ronov. Nije se zadržavao nad njegovim kotlićem, nego je brzo uzmaknuo, kašljucajući. "A vi, Harry", reče on. "Što mi vi imate pokazati?"

Harry Potter i Princ miješane krvi

305

Harry je ispružio ruku. Na dlanu mu je ležao bezoar. Slughorn je zurio u nj punih deset sekundi. Harry se u jednom trenutku pobojao da će početi vikati na njega. No Slughorn je zabacio glavu i gromko se nasmijao. "Stvarno imate petlje, mladiću!" uzvikne on, uzimajući bezoar i pokazujući ga razredu. "Oh, stvarno ste isti kao i majka... pa, ne mogu vam proturječiti... bezoar bi nedvojbeno suzbio djelovanje svih ovih otrova!" Hermiona, lica mokrog od znoja i čađavog nosa, bila je izvan sebe od bijesa. Njezin napola dovršeni protuotrov s pedeset dva sastojka, među kojima se nalazio i čuperak njezine kose, tromo je kipio iza Slughorna, ali on je vidio samo Harrvja. "A bezoara si se sam sjetio, je li, Harry?" procijedila je kroz zube. "To je taj individualni duh kojim se mora odlikovati svaki istinski majstor čarobnih napitaka!" sretno je izjavio Slughorn prije nego što joj je Harry stigao odgovoriti. "Takva mu je bila i majka, imala je isti intuitivni osjećaj za pripravu napitaka, nedvojbeno je svoj dar naslijedio od Lily... da, Harry, da, ako pri ruci imate bezoar, naravno da će on biti sasvim dovoljan... iako bezoari ne djeluju na sve otrove, i dosta su rijetki, pa ipak vrijedi znati kako se pripravlja pravi protuotrov..." Jedina osoba u razredu koja je izgledala bješnje od Hermione bio je Malfoy, koji je, zamijetio je Harry zadovoljno, po sebi prosuo nešto što je nalikovalo na mačju bljuvotinu. No prije nego što je ijedno od njih dvoje dospjelo izraziti ogorčenje zbog toga što je Harry pobijedio a da nije ni prstom maknuo, zazvonilo je zvono. "Vrijeme za odlazak!" reče Slughorn. "I još deset bodova Gryffindoru za čistu drskost!" Nasmijano se odgegao natrag do svoje katedre u prednjem dijelu razreda. Harry se nastavio motati oko stola, odugovlačeći s pakiranjem torbe. Ni Ron ni Hermiona nisu mu na odlasku zaželjeli sreću; oboje su izgledali prilično razdraženo. Napokon su u učionici ostali samo Harry i Slughorn. "Hajde, Harry, zakasnit ćete na sljedeći sat", ljubazno reče Slughorn, zatvarajući zlatne kopče na aktovci od zmajske kože.

306

/. K. Rowling

"Gospodine," poče Harrv, samog sebe neodoljivo podsjećajući na Voldemorta, "nešto sam vas htio pitati." "Samo pitajte, dragi moj mladiću, samo pitajte..." "Gospodine, zanimalo bi me što znate o... o horkruksima?" Slughorn se ukipio. Njegovo okruglo lice kao da se uvuklo u sebe. Liznuo je usnice i promuklo zapitao: "Što ste to rekli?" "Pitao sam znate li nešto o horkruksima, gospodine. Vidite..." "Na ovo vas je nagovorio Dumbledore", šapne Slughorn. Glas mu se potpuno promijenio. Nije više bio srdačan, nego šokiran, prestravljen. Petljao je po džepu na prsima i izvukao rupčić, brišući oznojeno čelo. "Dumbledore vam je pokazao ono... ono sjećanje", reče Slughorn. "No? Je li tako?" "Da", potvrdi Harrv, u posljednjem trenutku odlučivši daje bolje ne lagati. "Da, naravno", reče Slughorn tiho, još brišući blijedo lice. "Naravno. .. pa, ako ste vidjeli to sjećanje, Harrv, onda znate da ne znam ništa... ništa..." odlučno je ponovio "... o horkruksima." Zgrabio je aktovku od zmajske kože, gurnuo rupčić u džep i odmarširao do vrata tamnice. "Gospodine," reče Harrv očajno, "samo sam mislio da možda u tom sjećanju ima još nešto..." "Ma nemojte?" reče Slughorn. "Pa, prevarili ste se, zar ne? PREVARILI STE SE!" Posljednje je riječi viknuo i zalupio vratima učionice prije nego što je Harrv imao priliku da još nešto kaže. Ni Ron ni Hermiona nisu pokazali pretjerano suosjećanje kad im je Harrv prepričao katastrofalni razgovor. Hermiona je još bila ljuta što je Harrv pobijedio bez ikakvog truda. Ron je pak bio uvrijeđen što Harrv jedan bezoar nije dao i njemu. "Da smo to obojica učinili, samo bi izgledalo glupo!" razdraženo je rekao Harrv. "Gle, morao sam ga nekako pokušati omekšati da ga mogu pitati o Voldemortu, zar ne? Ma, daj se već jednom sredi!" dodao je iznervirano, vidjevši da se Ron lecnuo na izgovoreno ime. Ogorčen ne samo propašću prvog pokušaja, nego i Ronovom i Hermioninom reakcijom, Harrv je sljedećih nekoliko dana utučeno

Harrv Potter i Princ miješane krvi

307

razmišljao o svom sljedećem potezu. Odlučio je da će neko vrijeme Slughorna ostaviti na miru, da stvori dojam kako je posve zaboravio na horkrukse. Neka se Slughorn uljulja u lažni osjećaj sigurnosti - a onda će ga Harrv ponovo zaskočiti. Budući da ga Harrv nije opet pitao za horkrukse, učitelj Čarobnih napitaka nastavio ga je tretirati kao svog miljenika. Činilo se da je posve zaboravio na njihov neugodni razgovor. Harrv je u međuvremenu željno iščekivao poziv na sljedeći domjenak. Ovaj put ga nije namjeravao odbiti, čak i ako zbog toga bude morao promijeniti termin metlobojskog treninga. Nažalost, pozivnice nije bilo. Nisu ih dobile ni Hermiona ni Ginny, a ni ostali. Možda Slughorn ipak nije onako zaboravljiv kao što se činilo u prvi mah, razmišljao je Harrv, nego samo pazi da Harrvju ne pruži nove prilike za zapitkivanja. Za to je vrijeme Hermiona prvi put u životu doživjela da je iznevjeri knjižnica u Hogwartsu. To ju je toliko šokiralo da je posve smetnula s uma da bi se trebala ljutiti na Harrvja zbog njegova trika s bezoarom. "Nigdje nema definicije horkruksa!" rekla mu je. "Ni jedne jedine! Pretresla sam cijeli Odjel ograničenog pristupa, pregledala jezive knjige s receptima za stravične napitke - i ništa! Jedini spomen našla sam u uvodu u Zloj magiji - slušaj - 'ali o horkruksu, najopakijoj od svih magijskih tvorevina, nećemo govoriti niti navoditi upute'... Pa zašto ga onda uopće spominju?" rekla je nestrpljivo i s treskom zatvorila staru knjigu, koja je odmah sablasno vrisnula. "Ma daj začepi", odbrusila je i ugurala je natrag u torbu. S dolaskom veljače snijeg oko škole se rastopio, a zamijenila gaje hladna, turobna vlaga. Nad dvorac su se nadvili ljubičastosivi oblaci iz kojih je neprestano lila prohladna kiša, učinivši travnjake skliskima i blatnima. Zato se prvi sat aparacije za učenike šeste godine, određen za subotu ujutro kako nitko ne bi propustio redovitu nastavu, umjesto u perivoju održao u Velikoj dvorani. Kad su Harry i Hermiona stigli u dvoranu (Ron je sišao s Lavender), vidjeli su da u njoj više nema stolova. Visoke prozore šibala je kiša, a začarani strop mračno se kovitlao iznad učenika dok su se svrstavali pred predstojnicima svojih domova - profesoricom McGonagall, Snapeom, Flitvvickom i Sproutovom, uz koje je stajao i omanji čarobnjak. Harry je pretpostavljao daje to instruktor aparacije iz Ministarstva. Izgledao je neobično bezbojno: imao je prozirne

308

309

J. K. Rowling Harry Potter i Princ miješane krvi

trepavice, tanku kosu i općenito je ostavljao dojam krhkosti, kao da bi ga mogao otpuhati i najmanji povjetarac. Harry se pitao je li njegov nestvarni izgled posljedica neprestanih iščezavanja i pojavljivanja, ili je za potrebe trenutačnog nestanka idealna takva nejaka građa. "Dobro jutro", reče čarobnjak iz Ministarstva kad su se svi učenici okupili, a predstojnici domova zatražili tišinu. "Zovem se Wilkie Twycross i sljedećih dvanaest tjedana bit ću vaš službeni instruktor aparacije. Nadam se da ću vas tijekom tog vremena uspjeti pripremiti za vaš ispit iz aparacije..." "Malfov, šutite i slušajte!" vikne profesorica McGonagall. Svi su se okrenuli prema njemu. Malfova je oblilo crvenilo. Bijesno se odmaknuo od Crabbea, s kojim se dotad šaptom prepirao. Harry je brzo pogledao Snapea, koji je također izgledao ljutito, iako se Harryju činilo da ga nije toliko naljutila Malfoveva nepristojnost koliko to što je McGonagallova prekorila učenika iz njegova doma. "... što znači da bi mnogi od vas dotad trebali bez problema izaći na ispit", nastavio je Twycross kao da ga nitko nije prekinuo. "Kao što znate, obično se nije moguće aparatirati i dezaparatirati unutar Hogvvartsa. Ravnatelj je na sat vremena skinuo čaroliju s Velike dvorane, da možete vježbati. Moram istaknuti da se nećete moći aparatirati izvan zidova dvorane, te da bi vam bilo pametnije da to i ne pokušavate. Sad bih vas zamolio da se svi tako rasporedite da oko svakoga ostane metar i pol praznog prostora." Uslijedilo je glasno komešanje i naguravanje jer su se učenici počeli razdvajati, sudarajući se jedni s drugima i zahtijevajući da se ostali maknu iz njihova prostora. Predstojnici domova raspršili su se među učenicima, što zbog bržeg raspoređivanja, što zbog prekidanja svađa. "Harry, kamo ideš?" upita Hermiona. Harry joj nije odgovorio. Odjurio je u mnoštvo, uskoro prošavši pokraj profesora Flitvvicka dok je on piskutavo pokušavao rasporediti nekoliko Ravenclawa koji su svi navalili u prve redove, te profesorice Sprout, koja je pokušavala dovesti u red svoje Hufflepuffe. Zaobišavši Ernieja Macmillana, uspio je naći mjesto u zadnjem redu, točno iza Malfoya, koji je pak iskoristio opće rasulo da nastavi prepirku s

Crabbeom. Crabbe je već stajao metar i pol dalje, s vrlo buntovnim izrazom na licu. "Ne znam koliko će potrajati, u redu?" upravo mu je odbrusio Malfov, ne primjećujući da Harry stoji točno iza njega. "Trebat će mi više vremena nego što sam očekivao." Crabbe je otvorio usta, ali činilo se da Malfoy već zna što će ga pitati. "Gle, Crabbe, ne tiče te se što radim. Ti i Goyle jednostavno slušajte što vam kažem i čuvajte mi leđa!" "Kad ja želim da mi prijatelji čuvaju leda, obično im kažem i zašto", reče Harry, taman toliko glasno da ga može čuti Malfoy. Malfoy se okrenuo na peti. Ruka mu je poletjela prema štapiću, ali u istom trenutku je sve četvero predstojnika domova zaurlalo: "Tišina!" i opet je zavladao muk. Malfoy se polako okrenuo prema prednjem dijelu dvorane. "Hvala vam", reče Twycross. "A sad..." Zamahnuo je štapićem. Na podu ispred svakog učenika pojavio se staromodni drveni obruč. "Kod aparatiranja uvijek treba imati na umu tri 'O'!" nastavi Twycross. "Odredište, odlučnost, ozbiljnost nakane! Prvi korak: potpuno se usredotočite na željeno odredište", reče Twycross. "U ovom slučaju, na unutrašnjost svog obruča. Molim vas da se sad usredotočite na odredište." Svi su se pogledavali krajičkom oka, da vide gledaju li i ostali u svoje obruče. Tek su onda poslušali uputu. Harry je zurio u obručem ograđeni prašnjavi pod i pokušavao otjerati druge misli iz glave. To se pokazalo nemogućim, jer je umirao od želje da sazna zašto Malfoyu trebaju stražari. "Drugi korak," nastavi Twycross, "usmjerite svoju odlučnost na zauzimanje prostora koji ste vizualizirali! Pustite da vaša čežnja za ulaskom u taj prostor prožme svaku česticu vašeg tijela!" Harry se krišom ogledao oko sebe. Nešto dalje, lijevo od njega, Ernie Macmillan je tako napeto zurio u svoj obruč da mu je lice pocrvenjelo od napora. Izgledao je kao da pokušava snijeti jaje veličine baluna. Harry je suspregnuo smijeh i brzo vratio pogled na svoj obruč. __i

310

/. K. Rowling

"Treći korak," vikne Twycross, "i to tek nakon što vam dam znak... okrenite se na mjestu, napipajte svoj put u ništavilo, krenite s ozbiljnom nakanom! Dakle, na moj znak... jedan..." Harry se opet ogledao. Mnogi su učenici izgledali blago rečeno zaprepašteno što se od njih već zahtijeva aparatiranje. "... dva..." Harry se opet pokušao usredotočiti na obruč; već je zaboravio što znače ona tri "O". "... TRI!" Harry se okrenuo na mjestu, izgubio ravnotežu i zamalo pao. Nije bio jedini. Dvorana je odjednom bila puna posrćućih ljudi. Neville je ležao na leđima. Ernie Macmillan je, međutim, izveo piruetu i skočio u obruč. Isprva je izgledao oduševljeno, a onda je primijetio da mu se Dean Thomas grohotom smije. "Ništa strašno, ništa strašno", suho reče Twycross, izgledajući kao da ništa bolje nije ni očekivao. "Popravite obruče i vratite se u početni položaj..." Drugi pokušaj nije prošao ništa bolje od prvog. Treći je bio jednako loš. Tek se u četvrtom dogodilo nešto uzbudljivo. Dvoranom se prolomio grozan krik boli, na koji su se svi prestravljeno okrenuli. Vidjeli su da se Sušan Bones iz Hufflepuffa trese u svom obruču. Njezina lijeva noga još je stajala metar i pol dalje, na mjestu s kojeg je krenula. Predstojnici domova pojurili su prema njoj. Odjeknuo je glasan prasak, nakon kojeg se podigao oblak ljubičastog dima. Kad se dim raščistio, ugledali su uplakanu Sušan, opet u jednom komadu, ali s užasnutim izrazom na licu. "Do cijepanja ili odvajanja pojedinih dijelova tijela", hladnokrvno nastavi Wilkie Twycross, "dolazi kad umu nedostaje odlučnosti. Morate se neprestano koncentrirati na svoje odredište, i kretati se bez žurbe, ali s ozbiljnom nakanom... ovako." Twycross je zakoračio prema njima, graciozno se okrenuo raskriljenih ruku i nestao uz zamah pelerine, pojavljujući se u dnu dvorane. "Imajte na umu tri 'O'", reče on, "i pokušajte opet... jedan... dva... tri..."

Harry Potter i Princ miješane krvi Sat vremena kasnije, još uvijek se nije dogodilo ništa zanimljivije od cijepanja Sušan Bones. Twycross nije djelovao obeshrabreno. Zakopčavši plašt ispod brade, jednostavno je rekao: "Vidimo se opet sljedeće subote i ne zaboravite: odredište, odlučnost, ozbiljnost nakane." Rekavši to, zamahnuo je štapićem, uklonio obruče i napustio dvoranu u društvu profesorice McGonagall. Dvoranu je smjesta ispunio žamor učenika koji su se zaputili u predvorje. "Kako ti je išlo?" upita Ron, požurivši se do Harryja. "Meni se učinilo da sam u posljednjem pokušaju nešto osjetio - nekakvo probadanje u nogama." "To ti je sigurno od pretijesnih tenisica, Jon-Jone", začu se glas iza njih. Mimo njih je prošišala Hermiona, podrugljivo se smješkajući. "Ja nisam osjetio ništa", reče Harry, ne obazirući se na njezinu upadicu. "Ali to mi trenutno ionako nije bitno..." "Kako to misliš, nije ti bitno... zar ne želiš naučiti aparaciju?" zaprepašteno upita Ron. "Ma svejedno mi je, ozbiljno. Draže mi je letenje", reče Harry, osvrćući se da vidi gdje je Malfoy. Kad su izašli u predvorje, ubrzao je korak. "Čuj, požuri malo, htio bih nešto isprobati..." Zbunjeni Ron trkom je slijedio Harryja do Gryffindorske kule. Na putu im se nakratko ispriječio Peeves, koji je zaglavio vrata na četvrtom katu, zahtijevajući od svih koji su željeli proći da si prvo zapale hlače. Harry i Ron jednostavno su mu okrenuli leđa i otišli jednim od provjerenih prečaca. Pet minuta kasnije, uzverali su se u društvenu prostoriju. "Je 1' ti meni misliš reći što to radimo?" upita pomalo zadihani Ron. '"Ajmo gore", reče Harry. Prošao je kroz društvenu prostoriju i poveo Rona u mušku spavaonicu. Kao što se i nadao, spavaonica je bila prazna. Žurno je otvorio kovčeg i počeo kopati po njemu. Ron ga je nestrpljivo promatrao. "Harry..." "Malfoy koristi Crabbea i Goylea kao stražare. Maloprije se svađao s Crabbeom. Želim saznati... aha."

312

J. K. Rowling

Izvadio je presavijeni komadić prividno praznog pergamenta, izravnao ga i kucnuo štapićem. "Svečano prisežem da nemam dobre namjere... Malfov ih sigurno nema." Na površini pergamenta smjesta se pojavila mapa za haranje. Prikazivala je detaljan tlocrt svih katova u dvorcu i mnoštvo majušnih, označenih crnih točkica u pokretu, za svakog stanovnika dvorca po jednu. "Pomozi mi da nađem Malfova", brzo reče Harry. Položio je mapu na krevet, sagnuo se nad nju s Ronom i počeo tražiti. "Evo ga!" reče Ron otprilike minutu kasnije. "Vidi, nalazi se u društvenoj prostoriji Slytherina... s Parkinsonicom, Zabinijem, Crabbeom i Govleom..." Harry je razočarano pogledao mapu, ali smjesta se razvedrio. "Pa, odsad ću ga držati na oku", reče on odlučno. "I čim vidim da se negdje skriva dok Crabbe i Goyle drže stražu, navući ću dobri stari plašt nevidljivosti i skoknuti do njega..." Ušutio je kad je u spavaonicu ušao Neville, praćen smradom spaljene tkanine, i počeo kopati po svom kovčegu u potrazi za novim hlačama. Unatoč riješenosti da Malfoya uhvati na djelu, Harry sljedeća dva tjedna nije imao sreće. Iako je provjeravao mapu kad god je mogao, ponekad čak između satova nepotrebno odlazeći u zahod daje može proučavati u miru, nijednom nije vidio Malfoya na nekoj sumnjivoj lokaciji. Doduše, primijetio je da Crabbe i Goyle hodaju sami dvorcem češće nego obično te da ponekad stoje u napuštenim hodnicima, ali Malfoy ne samo da u takvim prilikama nije bio u blizini, nego ga je bilo nemoguće pronaći igdje na mapi. To je od svega bilo najzagonetnije. Harry se poigravao mišlju da Malfoy možda povremeno napušta školu, ali nije mogao shvatiti kako, s obzirom na stroge mjere sigurnosti u dvorcu. Nije mu preostalo drugo nego da zaključi kako ponekad jednostavno ne može primijetiti Malfoya među stotinama crnih točkica na mapi. A što se ticalo činjenice da se Malfoy, Crabbe i Goyle, koji su prije uvijek bili nerazdvojni, druže manje nego prije, to je ponekad jednostavno bila posljedica

odrastanja - Ron i Hermiona, žalosno je razmišljao Harry, bili su živi dokaz te teorije. Veljača se primicala ožujku bez promjene u vremenu, osim što sad nije bilo samo vlažno nego i vjetrovito. Na sveopće negodovanje, na oglasnim pločama svih društvenih prostorija iznikao je natpis da se sljedeći izlet u Hogsmeade otkazuje. Ron je bio bijesan. "Padao je točno na moj rođendan!" rekao je. "Stvarno sam se tome veselio!" "Ali ne može se reći da je to veliko iznenađenje, zar ne?" zamijetio je Harry. "Ne poslije onoga što se dogodilo Katie." Ona se još nije vratila iz Svetoga Munga. Osim toga, Dnevni prorok donosio je vijesti o novim nestancima, koji su uključivali i nekoliko članova obitelji učenika iz Hogwartsa. "Sad se za rođendan mogu veseliti samo glupom aparatiranju!" mrzovoljno je ustvrdio Ron. "I to mi je neko rođendansko slavlje..." Odslušali su još tri sata aparacije, ali i dalje im je zadavala velike muke. Jedini pomak bilo je to što se još nekoliko učenika uspjelo rascijepiti. Svi su učenici bili vrlo frustrirani i dosta neprijateljski raspoloženi prema Wilkieju Twycrossu i njegova tri 'O', koja su nadahnula brojne nadimke za instruktora. Najpristojniji među njima bili su Opaljeni i Otrovni. "Sretan rođendan, Rone", rekao je Harry kad ih je prvog ožujka probudio Seamusov i Deanov bučni odlazak na doručak. "Evo ti poklon." Bacio je paket na Ronov krevet, gdje se pridružio hrpici poklona koje su mu, pretpostavljao je Harry, donijeli kućni vilenjaci u toku noći. "Hvala", sneno odvrati Ron. Dok je on otvarao poklon, Harry je ustao iz kreveta, otvorio svoj kovčeg i potražio mapu za haranje, koju je skrivao nakon svake upotrebe. Našao ju je tek kad je napola ispraznio kovčeg, iza smotanog para čarapa u kojima je još čuvao bočicu Felixa Felicisa, napitka za sreću. "Da vidimo", promrmlja on, noseći mapu natrag u krevet. Tiho ju je kucnuo štapićem i promrmljao: "Svečano prisežem da nemam dobre namjere", pazeći da ga ne čuje Neville, koji je upravo prolazio pokraj njegova kreveta.

314

/. K. Rowling

"Super su, Harry!" oduševljeno reče Ron, mašući novim parom vratarskih rukavica koje je dobio od njega. "Nema frke", odsutno odvrati Harry, pomno proučavajući spavaonicu Slytherina da vidi gdje je Malfoy. "Hej... mislim da nije u krevetu..." Ron mu nije odgovorio. Zaokupilo ga je odmotavanje poklona, zbog kojih bi tu i tamo zadovoljno uzviknuo. "Stvarno dobar ulov ove godine!" objavio je, pokazujući teški zlatni ručni sat s čudnim simbolima oko ruba i malim pokretnim zvjezdicama umjesto kazaljki. "Vidi što su mi poslali mama i tata. Čovječe, sve mi se čini da ću punoljetnost slaviti i sljedeće godine..." "Super", promrmlja Harry, koji je na brzinu pogledao sat i opet se udubio u mapu. Gdje je Malfoy? Nije se činilo da doručkuje za sh/therinskim stolom u Velikoj dvorani... nije bio ni kod Snapea, koji je sjedio u svojoj radnoj sobi... niti u zahodima ili bolničkom krilu... "Hoćeš jedan?" upita Ron punih usta, nudeći mu bombonijeru s čokoladnim kotlićima. "Ne, hvala", odbije Harry i podigne pogled. "Malfoy je opet nestao!" "Nemoguće", reče Ron, gurajući u usta drugi kotlić. Ustao je iz kreveta da se odjene. "Kreni, ako se ne požuriš, morat ćeš se aparatirati na prazan želudac... iako, tko zna, možda bi to olakšalo stvar..." Ron se zamišljeno zagledao u čokoladne kotliće, slegnuo ramenima i uzeo još jedan. Harry je kucnuo mapu štapićem, promrmljao: "Huncutarija izvedena", iako to nije bilo točno, a zatim se odjenuo, napregnuto razmišljajući. Sigurno postoji objašnjenje za Malfoveve povremene nestanke, ali jednostavno mu ništa nije padalo na pamet. Do odgovora bi najlakše došao da ga neko vrijeme može pratiti, ali to je, unatoč tome što je imao plašt nevidljivosti, ipak bila nepraktična ideja. Morao je ići na nastavu, trenirati metloboj, pisati domaće zadaće i učiti aparatiranje. Nije mogao cijeli dan pratiti Malfoya po dvorcu a da nitko ne primijeti da ga nema. "Jesi gotov?" zapita on Rona.

Već je bio na pola puta do vrata kad je shvatio da se Ron ne miče nego i dalje stoji naslonjen na stup kreveta, zureći kroz kišni prozor s neobično smućenim izrazom na licu. "Rone? Doručak." "Nisam gladan." Harry ga začuđeno pogleda. "Zar nisi upravo rekao...?" "Dobro, dobro, idem s tobom," uzdahne Ron, "ali ne želim jesti." Harry ga je sumnjičavo promatrao. "Upravo si smazao pola bombonijere, zar ne?" "Nije u tome stvar", opet uzdahne Ron. "Ali... ne bi ti to shvatio." "Kako hoćeš", reče Harry, iako zbunjen. Okrenuo se prema vratima. "Harry!" iznenada reče Ron. "Što?" "Harry, ne mogu to podnijeti!" "Što ne možeš podnijeti?" upita Harry. Sad se stvarno zabrinuo. Ron je bio dosta blijed i izgledao je kao da će mu svaki čas pozliti. "Ne mogu prestati misliti na nju!" promuklo reče Ron. Harry se zablenuo u njega. Ne samo da nije očekivao takvu izjavu - nije bio siguran ni želi li čuti objašnjenje. Prijatelji ili ne, ako Ron počne zvati Lavender "Lav-Lav", Harry će morati lupiti šakom o stol. "Zašto zbog toga ne možeš doručkovati?" upita Harry, pokušavajući u situaciju unijeti dozu zdravog razuma. "Mislim da ona ne zna da postojim", reče Ron, zdvojno zamahnuvši rukom. "Kako ne bi znala", odvrati začuđeni Harry. "Pa ne skida ruke s tebe." Ron trepne. "O kome ti to govoriš?" "O kome ti govoriš?" upita Harry, sa sve jačim osjećajem da vode potpuno besmislen razgovor.

316

/. K. Rovvling

"O Romildi Vane", tiho reče Ron. Kad je to rekao, lice mu se ozarilo kao da ga je obasjala zraka najčišće sunčane svjetlosti. Gledali su se netremice gotovo čitavu minutu, a onda je Harrv rekao: "Ovo je neka zafrkancija, zar ne? To ti mene zezaš." "Mislim... Harrv, mislim daje volim", reče Ron glasom kao da se guši. "Dobro", reče Harrv, prilazeći Ronu da bolje pogleda njegove staklaste oči i blijedu kožu. "Dobro... sad mi sve to ponovi, ali ozbiljno." "Volim je", reče Ron bez daha. "Jesi li vidio njenu kosu, crnu, sjajnu, kao od svile... a tek njene oči? Njene krupne tamne oči? I njene..." "Jako duhovito, stvarno," nestrpljivo ga prekine Harrv, "ali sad je bilo dosta, u redu? Prekini." Okrenuo se da ode. Nije napravio ni dva koraka prema vratima kad je osjetio žestok udarac po desnom uhu. Posrnuo je i pogledao iza sebe. Ron je upravo zamahivao šakom, lica iskrivljena od bijesa, spremajući se na novi udarac. Harrv je reagirao bez razmišljanja. Izvukao je štapić iz džepa i bez svjesnog napora pomislio na inkantaciju Levicorpus. Ron je viknuo kad ga je nevidljiva sila opet za petu potegnula uvis. Bespomoćno je visio, okrenut naglavačke, pelerine izvrnute prema podu. "Zašto si me udario?" zaurla Harrv. "Uvrijedio si je, Harrv! Rekao si da je to zafrkancija!" vikne Ron. Lice mu je polako poprimalo ljubičastu boju od navale krvi u glavu. "Ovo je suludo!" reče Harrv. "Koji ti je...?" Uto je ugledao otvorenu bombonijeru na Ronovu krevetu i istina ga je pogodila kao trol u punom trku. "Odakle ti ovi čokoladni kotlići?" "Dobio sam ih za rođendan!" vikne Ron. Polako se vrtio u zraku, pokušavajući se izvući iz lebdećeg položaja. "Pa nudio sam ih i tebi!" "Podigao si ih s poda, zar ne?" "Pali su s kreveta, u redu? Spusti me!"

Harrv Pott er i Princ miješane krvi

317

"Nisu pali s kreveta, idiote jedan, zar ne razumiješ? To je moja bombonijera, bacio sam je iz kovčega dok sam tražio mapu. Romilda Vane mije prije Božića dala čokoladne kotliće. Punjeni su ljubavnim napitkom!" Ron je u cijeloj toj priči registrirao samo jednu riječ. "Romilda?" ponovi on. "Spomenuo si Romildu? Harrv - zar je ti poznaš? Možeš li nas upoznati?" Harrv je zurio u obješenog Rona, kojem se lice ozarilo od nade, jedva se suzdržavajući da ne prasne u smijeh. Jednim je dijelom - onim koji je bio najbliži ozlijeđenom desnom uhu - bio u napasti da jednostavno spusti Rona na pod i gleda ga kako gubi glavu dok ne popusti djelovanje napitka... ali, s druge strane, ipak su prijatelji, a Ron očito nije bio pri sebi kad ga je napao. Harrv je zaključio da bi još jednom zaslužio šaku u uho kad bi dopustio Ronu da objavi vječnu ljubav prema Romildi Vane. "Aha, upoznat ću vas", reče Harrv, improvizirajući. "Sad ću te spustiti, može?" Pustio je da Ron tresne na pod (uho ga je stvarno jako boljelo), ali Ron je samo nasmiješeno skočio na noge. "Sigurno je u Slughornovu kabinetu", samouvjereno reče Harrv, odlazeći prema vratima. "Kako to?" zabrinuto upita Ron, žureći se da ga sustigne. "Ma ima dodatne satove iz Čarobnih napitaka", izvali Harrv prvo što mu je palo na pamet. "Mogao bih zamoliti Slughorna da ih drži i meni", gorljivo će Ron. "Odlična ideja", pohvali ga Harrv. Pokraj otvora iza portreta zaskočila ih je nepredviđena komplikacija u vidu Lavender. "Kasniš, Jon-Jone!" reče ona uvrijeđeno. "Donijela sam ti ro đendanski. .." "Pusti me na miru", nestrpljivo odvrati Ron. "Harrv me ide upoznati s Romildom Vane." Više joj ne rekavši nijednu riječ, progurao se kroz otvor. Harrv je pokušao grimasom pokazati Lavender da mu je žao, ali nije bilo isključeno da je njoj djelovao kao da se dobro zabavlja, jer je prije

318

J. K. Rowling

zatvaranja Debele dame primijetio da sad izgleda još uvrijedenije nego prije. Harry se pribojavao da je Slughorn već otišao na doručak, ali otvorio im je vrata čim su pokucali. Bio je odjeven u zeleni kućni ogrtač od baršuna, a na glavi je imao noćnu kapicu od istog materijala. Djelovao je dosta bunovno. "Harry", promrmlja on. "Malo je prerano za posjete... subotom obično dulje spavam..." "Profesore, oprostite što vam smetam", reče Harry što je mogao tiše. Ron se propinjao na prste, pokušavajući zaviriti u prostoriju iza Slughorna. "Moj prijatelj Ron zabunom je popio ljubavni napitak. Možete li mu pripraviti protuotrov? Odveo bih ga k madame Pomfrev, ali ne smijemo kod sebe imati ništa iz Weasleyjevih čarozeza, znate kako je... neugodna pitanja..." "Od tako briljantnog majstora za napitke kao što ste vi očekivao bih da mu sam pripravi lijek, Harry", odvrati Slughorn. "Ovaj," reče Harry, malo rastreseno jer ga je Ron laktovima podbadao u rebra dok se pokušavao uvući u sobu, "pa, gospodine, nikad još nisam pripravljao protuotrov za ljubavni napitak, a u međuvremenu bi Ron mogao napraviti ozbiljnu..." Na svu sreću, Ron je odabrao upravo taj trenutak da zacvili: "Ne vidim je, Harry - nije ju valjda sakrio?" "Je li napitku istekao rok trajanja?" upita Slughorn, mjerkajući Rona s profesionalnim zanimanjem. "Znate, ponekad kad predugo stoje još više ojačaju." "To bi štošta objasnilo", reče Harry. Sad se morao praktički hrvati s Ronom jer bi on inače vjerojatno već oborio Slughorna na pod. "Profesore, danas mu je rođendan", reče on molećivo. "Ma dobro, uđite, uđite", popusti Slughorn. "U torbi imam sve potrebne sastojke, nije to kompliciran protuotrov..." Ron je uletio u Slughornovu pregrijanu, pretrpanu sobu. Spotaknuo se preko resastog taburea, spasivši se od pada tako što je uhvatio Harrvja oko vrata. Promrmljao je: "Nadam se da to nije primijetila." "Još nije došla", reče Harry. Gledao je kako Slughorn otvara komplet za pripravu napitaka i dodaje po prstohvat različitih sastojaka u kristalnu bočicu.

Harry Potter i Princ miješane krvi

319

•'Hvala bogu", vatreno će Ron. "Kako izgledam?" "Jako ste zgodni", glatko odvrati Slughorn. Dodao je Ronu čašu s prozirnom tekućinom. "Popijte ovo, to vam je sredstvo za smirenje, znate već, da ostanete hladnokrvni kad se ona pojavi." "Super", nestrpljivo odvrati Ron. Ispio je protuotrov u jednom dahu. Harry i Slughorn su ga motrili. Ron ih je na trenutak ozareno gledao. Zatim je njegov osmijeh vrlo polako nestao, a zamijenio ga je izraz potpunog užasa. "Jesi se vratio u normalu?" upita Harry, smijuljeći se. Nasmijao se i Slughorn. "Puno vam hvala, profesore." "Nije to ništa, mladiću, nije to ništa", reče Slughorn. Ron se srušio u najbliži naslonjač, izgledajući zgromljeno. "Treba mu nešto da ga malo trgne", nastavi Slughorn, hitajući prema stoliću s pićem. "Imam pivoslac, vino, i još samo jednu bocu ove medovine iz hrastove bačve... hmm... trebao sam je dati Dumbledoreu za Božić... ma neka..." slegne on ramenima, "... ne može mu nedostajati ono što nikad nije imao! Što kažete daje otvorimo i nazdravimo rođendanu gospodina Weasleyja? Ništa ne ublažava bol neuzvraćene ljubavi kao dobar alkohol..." Opet se nasmijao. Harry mu se pridružio. To je bilo prvi put da je bio gotovo nasamo sa Slughornom od onoga katastrofalnog prvog pokušaja da mu izmami pravo sjećanje. Ako uspije Slughorna održati u dobrom raspoloženju, možda... ili ako popiju dovoljno medovine iz hrastove bačve... "Izvolite", reče Slughorn, pružajući Harrvju i Ronu njihove čaše s medovinom. Zatim je podigao svoju. "Pa, Ralph, želim vam sretan rođendan..." "... Ron..." došapne Harry. No Ron, koji očito nije slušao zdravicu, već je nagnuo čašu i iskapio je. Harryju je trebala jedna sekunda, jedan otkucaj srca, da shvati da se dogodilo nešto strašno, iako Slughorn još nije ništa primijetio. "... i da ih doživite još mnogo..." "Ron!"

320

/. K. Rowling

Ronu je ispala čaša iz ruke. Napola je ustao iz naslonjača i zatim se srušio. Nekontrolirano je trzao rukama i nogama. Na usta mu je izbila pjena, a oči su mu iskočile iz duplji. "Profesore!" zaurla Harry. "Poduzmite nešto!" No činilo se da se Slughorn skamenio od šoka. Ron se grčio i gušio: koža mu je poplavjela. "Što... ali..." grcao je Slughorn. Harry je preskočio niski stolić i potrčao prema Slughornovu otvorenom kompletu za pripravu napitaka. Dok je soba odjekivala od groznih zvukova Ronova gušenja, vadio je staklenke i vrećice. Napokon ga je našao - smežurani kamen sličan bubregu koji mu je Slughorn uzeo na satu Čarobnih napitaka. Dojurio je do Rona, silom mu rastvorio čeljust i ugurao bezoar u usta. Ron je strahovito zadrhtao i zahripao, a zatim mu je tijelo omlitavjelo i umirilo se.

GLAVA DEVETNAESTA

Vilenjaci u akciji

"Dakle, kad se sve zbroji, imao je Ron i boljih rođendana", zaključio je Fred. Spustila se večer. U tihom bolničkom krilu, gdje je Ron bio jedini pacijent, prozori bijahu zastrti, a svjetiljke upaljene. Oko kreveta su sjedili Harry, Hermiona i Ginny. Dan su proveli pred dvostrukim vratima bolničkog krila, pokušavajući zaviriti u sobu svaki put kad je netko ušao u nju ili izašao. Madame Pomfrey pustila ih je da udu tek u osam navečer. Deset minuta kasnije stigli su Fred i George. "Nismo ovako zamišljali predavanje našeg poklona", mračno reče George, spuštajući veliki zamotani poklon na Ronov noćni ormarić i sjedajući pokraj Ginny. "Da, u našoj viziji bio je pri svijesti", dometne Fred. "Sjedimo mi tako u Hogsmeadeu, spremajući se da ga zaskočimo. .." "Bili ste u Hogsmeadeu?" upita Ginny, podižući pogled. "Razmišljali smo o kupnji Zonkova dućana", turobno odvrati Fred. "Da otvorimo ogranak u Hogsmeadeu, kužite, ali kakva nam je korist od toga ako vi više ne smijete izlaziti preko vikenda i kupovati naše stvari... ali pustimo sad to." Privukao je stolac do Harrvja i zagledao se u Ronovo blijedo lice. "Harry, kako se to točno dogodilo?" Harry je, činilo se, stoti put ponovio istu priču koju je već ispričao Dumbledoreu, McGonagallici, madame Pomfrey, Hermioni i Ginny.

322

/. K. Rowling

"... i onda sam mu ugurao bezoar u grlo pa mu se disanje malo popravilo, Slughorn je otrčao po pomoć, došle su McGonagallica i madame Pomfrev i donijele Rona ovamo. Misle da će se oporaviti. Madame Pomfrev kaže da će morati ležati u bolnici otprilike tjedan dana... mora piti esenciju rutvice..." "Čovječe, sva sreća da si se sjetio bezoara", reče George prigušenim glasom. "Sreća daje u sobi bilo bezoara", odvrati Harrv, kojem se ledila krv od pomisli na ono što bi se dogodilo da nije našao taj kamenčić. Hermiona je jedva čujno šmrcnula. Bila je neobično šutljiva cijeli dan. Dojurila je do Harrvja koji je već stajao pred bolničkim vratima blijeda kao duh i zatražila da joj ispriča što se dogodilo, ali nakon toga se gotovo uopće nije uključivala u Harrvjevu i Ginnvnu opsesivnu raspravu o Ronovu trovanju. Samo je stajala uz njih, stisnutih usana i prestrašena izraza, sve dok ih naposljetku nisu pustili da uđu. "Znaju li mama i tata?" upita Fred Ginny. "Već su ga vidjeli, došli su prije sat vremena... sad su kod Dumbledorea, ali uskoro će se vratiti..." Nastala je stanka jer su se svi zagledali u Rona, koji je nešto promrmljao u snu. "Znači, otrov je bio u piću?" tiho upita Fred. "Da", odmah reče Harrv. Nije bio u stanju razmišljati ni o čemu drugom, pa se spremno uključio u novu rundu razgovora na tu temu. "Slughorn nam je natočio..." "Je li imao prilike nešto podmetnuti u Ronovu čašu dok ti nisi gledao?" "Vjerojatno," reče Harrv, "ali zašto bi Slughorn htio otrovati Rona?" "Nemam pojma", odvrati Fred, mršteći se. "Je li možda slučajno zamijenio čaše? Možda je htio otrovati tebe?" "Zašto bi Slughorn htio otrovati Harrvja?" upita Ginny. "Ne znam," reče Fred, "ali siguran sam da postoji čitav niz ljudi koji bi rado otrovali Harrvja, zar ne? Zato što je 'Izabrani' i tome slično." "Znači, ti misliš daje Slughorn smrtonoša?" upita Ginny. "Sve je moguće", mrko odvrati Fred.

Harrv Potter i Princ miješane krvi

323

"Možda je bio pod Imperiusom", napomene George. "A možda je nedužan", reče Ginny. "Možda je otrov bio u boci, što znači da je vjerojatno bio namijenjen samom Slughornu." "Tko bi htio ubiti Slughorna?" "Dumbledore misli da je Voldemort htio da Slughorn prijeđe na njegovu stranu", reče Harry. "Prije dolaska u Hogwarts skrivao se punih godinu dana. I..." sjetio se sjećanja koje Dumbledore još nije uspio izvući iz Slughorna, "možda ga Voldemort želi maknuti s puta, možda misli da ga Dumbledore zbog nečega treba." "Ali rekao si da je Slughorn tu bocu planirao pokloniti Dumbledoreu za Božić", podsjeti ga Ginny. "Sto znači da je trovač isto tako mogao ciljati na Dumbledorea." "Onda trovač ne poznaje Slughorna", reče Hermiona, progovo-rivši prvi put nakon nekoliko sati šutnje. Zvučala je kao da pati od teške prehlade. "Svatko tko ga poznaje zna da bi on nešto tako fino najvjerojatnije zadržao za sebe." "Er-mi-o-na", iznenada se javi Ron. Svi su zašutjeli i zabrinuto ga pogledali, ali on je samo promrmljao nešto nerazgovijetno i zahrkao. Kad su se vrata sobe naglo otvorila, svi su poskočili. Ušao je Hagrid, pokisle kose, grabeći prema njima dugim korakom. Oko tijela mu je mlatarao kaput od medvjede kože. U ruci je nosio samostrijel, a na podu iza njega ostajali su blatni otisci nogu, veliki poput dupina. "Cijeli dan sam bio u šumi!" reče on zadihano. "Aragogu se stanje pogoršalo, čito sam mu priče - tek sam sad došo na večeru i profesorica Sprout mi je rekla za Rona! Kako je?" "Nije loše", reče Harry. "Kažu da će se oporaviti." "Nije dopušteno više od šest posjetitelja odjednom!" reče madame Pomfrey, dojurivši iz svog ureda. "S Hagridom nas je točno šestero", istakne George. "Oh... da..." reče madame Pomfrey. Valjda je Hagrida zbog njegova ogromnog stasa računala kao nekoliko osoba. Da prikrije zbunjenost, žurno je štapićem očistila njegove blatne tragove. "Ne mogu ovo vjerovat", reče Hagrid promuklim glasom, vrteći krupnom, kuštravom glavom dok je zurio u Rona. "Zbilja ne mogu vjerovat... vidi ga kako leži... ma tko bi njega htio ozljedit?"

324

/. K. Rowling

"Baš smo razgovarali o tome", odvrati Harry. "Ne znamo." "Možda je netko uzeo na zub grvffindorsku metlobojsku ekipu?" zabrinuto će Hagrid. "Prvo Katie, sad Ron..." "Malo mi je nevjerojatno da bi netko pokušao ukokati cijelu metlobojsku ekipu", reče George. "Wood bi potamanio Slytherine u tren oka, samo da se mogao izvući nekažnjen", pošteno prizna Fred. "Pa, ja ne vjerujem da je u pitanju metloboj, ali mislim da ipak postoji veza između dva napada", tiho reče Hermiona. "Kako si to zaključila?" upita Fred. "Pa, za početak, oboje su trebali umrijeti, ali nisu, iako je to bila čista sreća. I drugo, ni otrov ni ogrlica nisu doprli do osobe koja je bila prava meta. Naravno," doda ona mračno, "to počinitelja čini još opasnijim, jer njemu čini se nije stalo koliko će ljudi stradati prije nego što se dočepa svoje žrtve." Nisu imali vremena reagirati na tu zlokobnu izjavu, jer su se opet otvorila vrata i u sobu su žurno ušli gospodin i gospođa Weasley. Kad su došli prvi put, zanimalo ih je jedino hoće li se Ron potpu no oporaviti. Sad je gospođa Weasley zgrabila Harryja i čvrsto ga zagrlila. "Dumbledore nam je rekao da si ga spasio bezoarom", zajeca ona. "Oh, Harry, što da ti kažemo? Spasio si Ginny... spasio si Arthura... a sad i Rona..." "Nemojte... nisam..." promrmlja Harry nelagodno. "Kad malo bolje razmislim, pola naše obitelji duguje ti život", reče gospodin Weasley ganutim glasom. "Sve što mogu reći je da su Weasleyjevi imali veliku sreću kad je Ron odlučio sjesti u tvoj odjeljak u Hogvvarts-ekspresu, Harry." Harry nije znao što bi mu odgovorio, pa mu je gotovo laknulo kad ih je madame Pomfrey opet došla podsjetiti da oko Ronova kreveta ne smije biti više od šestero ljudi. On i Hermiona odmah su ustali, a pridružio im se i Hagrid. Ostavili su Rona u okrilju njegove obitelji. "Grozno je to", gunđao je Hagrid ispod glasa dok su hodali hodnikom koji je vodio prema mramornom stubištu. "Sve te nove

Harry Potter i Princ miješane krvi

325

mjere osiguranja, a djeca ipak stradavaju... Dumbledore je strašno zabrinut... ne govori puno, al vidi se..." "Zar on nema nikakvih ideja, Hagride?" upita Hermiona očajnim glasom. "Nagađam da ih u onom njegovom velkom mozgu ima bar stotinjak", odano reče Hagrid. "Al ne zna ko je poslao ogrlicu ni ko je stavio otrov u vino, ili bi ga inače već uhvatio, zar ne? Mene više brine", nastavi Hagrid, spuštajući glas i zvjerajući uokolo (Harry je za svaki slučaj provjerio da pod stropom ne lebdi Peeves), "kolko će još dugo Hogwarts bit otvoren ako se nastave napadi na djecu. To ti je isto ko ono s Odajom tajne, zar ne? Izbit će panika, još će roditelja odvest djecu iz škole i dok si reko keks, nadzorni odbor će..." Hagrid je ušutio kad je pokraj njih blaženo prolelujao duh dugokose žene, a onda je nastavio promuklim glasom, "... nadzorni odbor će počet pričat o ukidanju škole." "Ma ne valjda?" reče Hermiona zabrinuto. "Moraš to pogledat iz njihove perspektive", ozbiljno joj odvrati Hagrid. "Mislim, uvijek je bilo malo riskantno dijete poslat u Hog-warts, zar ne? Uvijek očekuješ poneku nezgodu, ko ne bi, kad imaš stotine maloljetnih čarobnjaka na istom mjestu, al pokušaj ubojstva, to je nešto drugo. Nije ni čudo što je Dumbledore ljut na Sn..." Hagrid se ukipio. Na jedinom vidljivom dijelu lica, iznad zamršene crne brade, pojavio se dobro poznati pokajnički izraz. "Molim?" brzo reče Harry. "Dumbledore je ljut na Snapea?" "Nisam to reko", reče Hagrid, iako je njegov uspaničeni pogled govorio suprotno. "Ma vidi ti kolko je sati, već se bliži ponoć, moram..." "Hagride, zašto je Dumbledore ljut na Snapea?" glasno upita Harry. "Psst!" reče Hagrid, u podjednakoj mjeri ljutit i nervozan. "Nemoj izvikivat takve stvari, Harry, oćeš da izgubim poso? Ma, ko da se tebi fućka za to, sad kad si odustao od Skrbi za mag..." "Nemoj mi pokušavati izazvati grižnju savjesti, neće upaliti!" odlučno će Harry. "Što je Snape učinio?" "Ne znam, Harry, nisam to uopće smio čut! Ja... no, neku večer sam izlazio iz šume i čuo sam kako razgovaraju - dobro, svađaju se.

326

/. K. Rowling

Nisam htio da me primijete pa sam se više nekako šuljao i pokušavao ne slušat, al vodili su... no, žestoku raspravu pa je nije bilo lako ignorirat." "I?" poticao ga je Harry dok se Hagrid nervozno premještao s jedne ogromne noge na drugu. "Pa... čuo sam samo kako Snape govori da Dumbledore previše toga uzima zdravo za gotovo i da on - Snape - možda više ne želi nastavit..." "Nastaviti s čim?" "Ne znam, Harry, meni je to zvučalo ko da se Snape osjeća preopterećeno, to je sve - u svakom slučaju, Dumbledore mu je otvoreno reko da je već pristao i da se tu nema više šta raspravljat. Bio je dosta strog. I još je spomenuo nešto o Snapeovoj istrazi u njegovu domu, u Slytherinu. Nema tu ništa čudno!" doda on užurbano kad su se Harry i Hermiona znakovito pogledali. "Svi su predstojnici domova dobili zadatak da istraže ono s ogrlicom..." "Da, ali Dumbledore se nije svađao s ostalima, zar ne?" reče Harry. "Gle", Hagrid je nelagodno zavrnuo samostrijelom u rukama. Začulo se glasno krckanje i samostrijel se prelomio na dva dijela. "Znam kakav si kad je u pitanju Snape, Harry, i ne bi htio da u ovom vidiš nešto čega tu nema." "Pazite", jezgrovito će Hermiona. Okrenuli su se u pravom trenutku da vide kako na zidu iza njih raste sjena Argusa Filcha. U sljedećem trenutku pojavio se i on, kao i obično pognut i uzdrhtalih mlohavih obraza. "Oho!" reče on sipljivo. "Gle kako je kasno, a vi niste u krevetu. Slijedi vam kazna!" "Ne, ne slijedi, Filch", odbrusi Hagrid. "Sa mnom su, zar ne?" "A kakve to ima veze?" drsko upita Filch. "Ja sam vražji učitelj, eto kakve veze ima, hrkane podmukli!" reče Hagrid, smjesta se raspalivši. Filch se naduo od bijesa, uz pratnju neugodnog zvuka siktanja. Nisu dotad primijetili da je stigla i Gospa Norris, koja se sad poput zmije uvijala oko Filchovih mršavih gležnjeva.

Harry Potter i Princ miješane krvi

327

"Brišite", reče Hagrid iz kuta usnice. Harryju nije trebalo dvaput reći; on i Hermiona žurno su se udaljili. Dok su trčali, iza njih su odjekivali povišeni glasovi Hagrida i Filcha. Prije zadnjeg skretanja za Gryffindorsku kulu mimoišli su se s Peevesom, koji je sretno jurio u smjeru vike, kreštavo se smijući i uzvikujući: Gdje se tuku, gdje uvrede lete, zovnite Peevsieja i bit će repete!

Debela dama nije bila nimalo sretna što su je probudili iz drijemeža. Mrzovoljno se otvorila da ih propusti u blaženo mirnu i pustu društvenu prostoriju. Činilo se da ostali još nisu čuli što se dogodilo Ronu, na olakšanje Harryja kojem je već bilo dosta zapitkivanja. Hermiona mu je zaželjela laku noć i zaputila se u žensku spavaonicu. Harry je, međutim, ostao u društvenoj prostoriji. Sjeo je pokraj kamina i zagledao se u umiruću žeravicu. Znači, Dumbledore se posvađao sa Snapeom. Usprkos svemu što je rekao Harryju, unatoč ustrajnim tvrdnjama da potpuno vjeruje Snapeu, ipak ga je zbog nečega napao... možda je smatrao da se Snape nedovoljno trudi oko istrage u slytherinskom domu... ili, bar, oko istrage jednog konkretnog Slytherina - Malfoya? Sto ako se Dumbledore samo pretvarao da su Harrvjeve sumnje neutemeljene jer nije htio da Harry napravi neku glupost, da uzme stvari u svoje ruke? To je bilo sasvim moguće. Osim toga, možda Dumbledore nije htio skrenuti Harrvjevu pozornost s nastave ili pribavljanja onog Slughornova sjećanja. A možda misli i da bi bilo neprimjereno da sumnje u svoje osoblje povjerava šesnaestogodišnjacima... "Atusi, Potteru!" Harry je šokirano skočio na noge, izvukavši štapić. Vjerovao je da je društvena prostorija prazna pa je bio posve nespreman za krupnu priliku koja je iznenada ustala iz udaljenog naslonjača. Kad se pomnije zagledao, shvatio je da je to Cormac McLaggen. "Čekao sam da se vratiš", reče McLaggen, ne obazirući se na Harrvjev izvučeni štapić. "Valjda sam zaspao. Čuj, vidio sam ranije

328

/. K. Rowling

da odnose Weasleyja u bolničko krilo. Nije mi izgledao kao da će do sljedećeg tjedna biti spreman za utakmicu." Harrvju je trebalo nekoliko sekundi da shvati o čemu McLaggen govori. "Aha... da... metloboj", reče on, zataknuvši štapić za pojas traperica. Umorno je prošao rukom kroz kosu. "Da... možda se ne oporavi na vrijeme." "Pa, u tom slučaju ja igram na mjestu vratara, zar ne?" upita McLaggen. "Da", odvrati Harry. "Da, valjda..." Nije se mogao sjetiti nijednog protuargumenta. Na kraju krajeva, nije se moglo poreći da je McLaggen na kvalifikacijama zauzeo drugo mjesto. "Odlično", zadovoljno će McLaggen. "Dobro, kad je trening?" "Molim? Oh... sutra navečer." "Dobro. Čuj, Potteru, prije toga bismo trebali porazgovarati, imam neke ideje o taktici koje bi ti mogle dobro doći." "Dobro", odvrati Harry bez prevelikog oduševljenja. "Pa, o tome ćemo sutra. Sad sam prilično umoran... vidimo se..." Sljedećeg dana vijest o Ronovu trovanju brzo se proširila školom, ali nije izazvala istu senzaciju kao napad na Katie. Činilo se da mnogi ljudi misle daje riječ o nesretnom slučaju i da Ron ionako nije pretrpio ozbiljnu štetu, s obzirom na to da je u trenutku trovanja bio u sobi učitelja Čarobnih napitaka i da je odmah dobio protuotrov. Gryffindore je zapravo više zanimala predstojeća utakmica s Hufflepuffima, jer su mnogi htjeli da Zacharias Smith, lovac u hufflepuffskoj ekipi, skupo plati za svoj komentar utakmice sa Slytherinima. Harryja, naprotiv, metloboj nikada nije manje zanimao; njegova nova opsesija bio je Dračo Malfoy. Nastavio je provjeravati mapu za haranje kad god bi mu se pružila prilika, povremeno čak ostavljajući svoje obaveze samo da ode na Malfovevu trenutnu lokaciju, ali još ga nije uspio uhvatiti da radi nešto neobično. I dalje su se, međutim, ponavljala neobjašnjiva razdoblja u kojima Malfoya jednostavno nije bilo nigdje na mapi... Harry je, nažalost, imao vrlo malo vremena za bavljenje tim problemom, što zbog metlobojskih treninga i domaćih zadaća, što zbog

Harry Potter i Princ miješane krvi Činjenice da su ga na svakom koraku proganjali Cormac McLaggen i Lavender Brown. Nije ni sam znao koje ga od njih dvoje više živcira. McLaggen je stalno nabacivao komentare iz kojih se dalo naslutiti da misli kako bi bio bolji stalni vratar od Rona, a bilo je očito da vjeruje da će do istog zaključka doći i Harry, sad kad ga napokon ima priliku redovito gledati u akciji. Osim toga je s velikim žarom kritizirao ostale igrače i Harryju bez prestanka donosio detaljne planove treninga, pa ga je Harry u više navrata bio prisiljen podsjetiti da nije on kapetan ekipe. Lavender je pak stalno pokušavala zapodjenuti razgovor o Ronu, što mu je možda bilo čak i zamornije od McLaggenovih predavanja o metloboju. Isprva je bila ogorčena što se nitko nije sjetio javiti joj da je Ron u bolnici - "Mislim, pa ipak sam mu ja cura!" - ali u međuvremenu je Harryju oprostila taj propust i bacila se na detaljne analize Ronovih osjećaja prema njoj. Harry bi dao sve na svijetu da nije morao proći to krajnje neugodno iskustvo. "Gle, zašto o tome ne razgovaraš s Ronom?" upitao ju je nakon jednog osobito dugog ispitivanja, koje je uključivalo sve od toga što je točno rekao Ron o njezinoj novoj pelerini do toga misli li Harry da Ron svoju vezu s Lavender smatra "ozbiljnom". "Pa voljela bih da mogu, ali svaki put kad mu dođem u posjet, on spava!" uzrujano je odgovorila Lavender. "Ozbiljno?" upitao je iznenađeni Harry. Kad mu je on dolazio u posjete, Ron je bio posve budan, željan informacija o svađi između Dumbledorea i Snapea te uvijek spreman za smišljanje uvreda na McLaggenov račun. "A Hermiona Granger ga i dalje posjećuje?" iznenada ga je zapitala Lavender. "Da, mislim da ga ide pogledati. Pa prijatelji su", nelagodno je odvratio Harry. "Prijatelji, nemoj me nasmijavati", prezirno je puhnula Lavender. "Kad smo prohodali, nije s njim razgovarala tjednima! Ali valjda se želi pomiriti s njim sad kad je postao zanimljiv..." "Tebi je trovanje zanimljivo?" priupitao je Harry. "U svakom slučaju... joj, oprosti, moram ići... eno McLaggena, dolazi da porazgovaramo o metloboju", užurbano je rekao Harry i odjurio u

330

Harry Potter i Princ miješane krvi

/. K. Rowling

stranu, kroz vrata koja su na prvi pogled izgledala kao zid. Otrčao je prečacem na Čarobne napitke, gdje ga, hvala bogu, nisu mogli pratiti ni Lavender ni McLaggen. Osvanulo je jutro metlobojske utakmice protiv Hufflepuffa. Harry je prije odlaska na teren navratio u bolničko krilo i tamo zatekao vrlo uzrujanog Rona; madame Pomfrev mu je odbila dati dopuštenje da gleda utakmicu, jer je smatrala da bi ga to previše uzbudilo. "Pa, kako igra McLaggen?" nervozno se obratio Harrvju, očito zaboravivši da mu je već dva puta postavio isto pitanje. "Rekao sam ti," strpljivo odvrati Harry, "mogao bi biti svjetska klasa, ali ja ga i dalje ne bih htio u ekipi. Neprestano ostalima govori što da rade i misli da svaku poziciju može igrati bolje od nas. Jedva čekam da si ga skinem s grbače. I kad smo već kod skidanja s grbače," doda Harry dok je ustajao i uzimao Vatrenu munju, "dokle se ti misliš pretvarati da spavaš za vrijeme Lavenderinih posjeta? I ona mi pili živce." "Oh", reče Ron, izgledajući pokunjeno. "Aha. Dobro." "Ako više ne želiš hodati s njom, jednostavno joj to reci", reče Harry. "Da... ma... nije to tako jednostavno", odvrati Ron. Zastao je. "Hoće li i Hermiona navratiti prije utakmice?" upita on nehajnim tonom. "Ne, već je otišla na igralište s Ginny." "Oh", reče Ron, izgledajući dosta utučeno. "Dobro. Pa, sretno. Nadam se da ćeš smlaviti McLag... mislim, Smitha." "Dat ću sve od sebe", reče Harry, podižući metlu na rame. "Vidimo se poslije utakmice." Hitao je pustim hodnicima. Cijela je škola bila vani: oni koji nisu već sjedili na tribinama upravo su išli u tom smjeru. U hodu je pogledavao kroz prozore, nastojeći procijeniti kakav ih vjetar očekuje. Odjednom je ispred sebe začuo zvuk koji ga je naveo da podigne pogled. Vidio je da prema njemu hoda Malfoy u društvu dviju djevojčica. Obje su izgledale mrzovoljno i ljutito. Kad je ugledao Harryja, Malfoy je stao kao ukopan. Zatim se nasmijao odsječnim, neveselim smijehom i nastavio hodati. "A kamo si ti krenuo?" zapita Harry.

I

331

"Aha, odmah ću ti reći, Potteru, jer te se to tako jako tiče", posprdno odvrati Malfoy. "Daj se malo požuri, sigurno svi već iščekuju svog Izabranog kapetana - Dječaka-koji-je-dobioutakmicu - ili kako god te već zovu u posljednje vrijeme." Jednoj se djevojčici oteo hihot. Kad ju je Harry pogledao, pocrve-njela je. Malfoy se progurao pokraj Harryja, a ona i njezina prijateljica potrčale su za njim. Skrenuli su iza ugla i nestali s vidika. Harry je stajao kao kip, gledajući za njima. Došlo mu je da poludi: zar je baš morao otkriti da se Malfoy šulja po školi dok su svi ostali vani, u trenutku kad više nije mogao odgađati odlazak na utakmicu? Ovo mu je bila dosad najbolja šansa da otkrije što to Malfoy izvodi. Sekunde su nečujno prolazile, a Harry je i dalje nepomično stajao, zureći u mjesto gdje mu je Malfoy nestao iz vidokruga. "Dobro, gdje si ti?" ljutito je upitala Ginny kad je Harry dotrčao u svlačionicu. Ostali igrači već su se presvukli i pripremili za utakmicu. Udarači Coote i Peakes nervozno su se palicama lupkali po nozi. "Sreo sam Malfoya", tiho joj reče Harry dok je navlačio grimiznu pelerinu. "Pa što?" "Pa, zanimalo me zašto se on skice po dvorcu u društvu dviju curica dok su svi ostali na stadionu..." "Je li to sad važno?" "Teško da ću saznati, zar ne?" reče Harry. Dohvatio je Vatrenu munju i popravio naočale. '"Ajmo!" Šutke je odmarširao na teren, gdje ih je dočekalo zaglušujuće klicanje pomiješano s uzvicima negodovanja. Puhao je slab vjetar. Kroz iskidane oblake tu i tamo su se probijale zasljepljujuće jake zrake sunčane svjetlosti. "Nezgodni uvjeti!" McLaggen se strogo obrati ekipi. "Coote, Peakes, trebali biste letjeti kontra sunca, da ne primijete kad im se približavate..." "McLaggen, prestani zapovijedati, ja sam kapetan", ljutito ga prekine Harry. "Idi pred vratnice!" Kad se McLaggen uvrijeđeno udaljio, Harry se obratio Cooteu i Peakesu. "Letite kontra sunca", rekao je preko volje.

332

/. K. Rowling

Rukovao se s kapetanom Hufflepuffa i na zvižduk madame Hooch odgurnuo se od zemlje i podigao u zrak, odmah se penjući na veću visinu od ostatka ekipe. Kružio je oko terena, tražeći zvrčku. Kad bi je uspio brzo uhvatiti, mogao bi se vratiti u dvorac, uzeti mapu za haranje i saznati što to Malfov radi... Terenom se razlegao sanjarski glas. "Balun ima Smith iz Hufflepuffa. Sjetit ćete se da je on komentirao prošlu utakmicu i da se Ginny Weasley zaletjela u njega, po svoj prilici namjerno - bar se meni tako činilo. Smith je bio vrlo neugodan prema Grvffindorima, zbog čega mu je sad kad igra protiv njih vjerojatno jako žao - oh, gle, izgubio je balun, Ginny ga je preotela, ona mi je simpatična, vrlo je draga..." Harry se zagledao u komentatorski podij. Pa zar bi itko normalan dopustio Luni Lovegood da komentira metlobojsku utakmicu? No čak se i s visine na kojoj je trenutno letio jasno vidjela duga, tamnoplava kosa, a i ogrlica od čepova pivoslaca... Pokraj Lune stajala je profesorica McGonagall, koja je djelovala pomalo nervozno, kao da se počinje pitati je li im taj izbor bio baš najmudriji potez. "... ali sad joj je balun oteo onaj krupni igrač iz Hufflepuffa, ne sjećam se kako se zove, nešto kao Bibble - ne, Buggins..." "Cadvvallader!" glasno reče profesorica McGonagall. Publika se nasmijala. Harry je pogledom tražio zvrčku; nije joj bilo ni traga. Nekoliko trenutaka kasnije, Cadwallader je postigao prvi zgoditak. McLaggen je baš glasno kritizirao Ginny zato što je dopustila da joj preotmu balun, pa nije primijetio da mu je pokraj desnog uha prozujala velika crvena lopta. "McLaggen, koncentriraj se na svoj posao i pusti ostale na miru!" zaurla Harry, okrenuvši se prema njihovu vrataru. "A ti baš pružaš krasan primjer!" vikne McLaggen, crven i bijesan. "Harry Potter se upravo prepire sa svojim vratarom", smireno reče Luna kroz povike i rugalice Hufflepuffa i Slytherina u publici. "Sumnjam da će tako pronaći zvrčku, ali možda je to lukavi plan za zavaravanje protivnika..."

Harry Potter i Princ miješane krvi

333

Bijesno opsovavši, Harry se okrenuo i nastavio obilaziti teren, zureći uvis u nadi da će spaziti neki znak majušne zlatne lopte s krilima. Ginny i Demelza postigle su svaka po jedan zgoditak, pa su i navijači u crveno-zlatnim bojama imali zašto klicati. Cadwallader je uskoro dao novi gol i izjednačio rezultat, što Luna uopće nije primijetila. Činilo se da nju nimalo ne zanimaju tričarije poput trenutnog rezultata, nego je radije skretala pozornost publike na zanimljivo oblikovane oblake i vjerojatnost da Zacharias Smith, koji još nije uspio zadržati balun dulje od minute, pati od poremećaja zvanog gubitnička guba. "Sedamdeset prema četrdeset za Hufftepuffe!" graknula je profesorica McGonagall u Lunin megafon. "Ma nemojte, već?" nezainteresirano odvrati Luna. "Gle! Gryffindorski vratar je oteo palicu svom udaraču." Harry se okrenuo u zraku. I stvarno, McLaggen je, iz razloga koji su bili razumljivi jedino njemu, Peakesu oduzeo palicu. Upravo mu je demonstrirao kako da uputi maljac prema nadolazećem Cadwalladeru. "Vrati mu palicu i nosi se natrag pred vratnice!" zaurlao je Harry, pojurivši prema McLaggenu točno u trenutku kad je McLaggen žestoko zamahnuo prema maljcu i uputio ga u pogrešnom smjeru. Harryja je preplavila zasljepljujuća, mučna bol... bljesnula je svjetlost... u daljini se čulo vrištanje... činilo mu se da pada kroz dugi tunel... Kad je došao k sebi, Harry je ležao u iznimno toplom i udobnom krevetu, gledajući uvis, u svjetiljku koja je bacala krug zlatne svjetlosti na sjenoviti strop. Nespretno je podigao glavu. Lijevo od njega ležala je dobro poznata osoba pjegava lica i crvene kose. "Lijepo od tebe što si opet navratio", reče mu Ron uz šeretski osmijeh. Harry je trepnuo i ogledao se oko sebe. Naravno: bio je u bolničkom krilu. Vani se vidjelo tamnoplavo nebo prošarano grimizom. Utakmica je sigurno odavno okončana... a s njom i nada da će uhvatiti Malfoya na djelu. Glava mu je bila neobično teška. Podigao je ruku i napipao tvrdi turban od zavoja. "Što se dogodilo?"

334

/. K. Rowling

"Fraktura lubanje", odvrati madame Pomfrev. Žustro mu je prišla i gurnula ga natrag na jastuke. "Nema razloga za brigu, odmah sam je izliječila, ali ipak ću vas zadržati preko noći. Sljedećih nekoliko sati ne smijete se naprezati." "Ne želim ovdje ostati preko noći," ljutito reče Harrv, sjedajući i zbacujući pokrivače, "želim naći McLaggena i ubiti ga." "Bojim se da pripada kategoriji 'naprezanja'", odvrati madame Pomfrev, odlučno ga gurajući natrag na krevet. Zaprijetila mu je podignutim štapićem. "Ostat ćete ovdje dok vas ja ne otpustim, Potteru, ili zovem ravnatelja." Žustro se vratila u svoj ured, a bijesni Harrv utonuo je u jastuke. "Znaš li s koliko smo izgubili?" upitao je Rona kroz zube. "Da, znam", reče Ron kao da mu se ispričava. "Konačni rezultat bio je tristo dvadeset prema šezdeset." "Divno", reče Harrv gnjevno. "Stvarno divno! Čekaj samo da mi McLaggen dopadne šaka..." "Ne želiš da ti taj dopadne šaka, velik je k'o trol", reče Ron razborito. "Osobno sam skloniji onom Prinčevu uroku za nokte na nogama. Osim toga, ostatak ekipe bi se mogao obračunati s njim i prije nego što ti izađeš, nisu baš sretni..." U Ronov glas potkrala se nota jedva prikrivenog likovanja; Harryju je bilo očito da je presretan što je McLaggen tako zabrljao stvar. Harrv je ležao i zurio u krug svjetla na stropu. Nije mogao reći da ga njegova netom izliječena lubanja boli, ali osjećao je kako mu je sve ispod zavoja još vrlo osjetljivo. "Komentar se čuo sve do sobe", nastavi Ron, kojem je glas sad podrhtavao od smijeha. "Nadam se da će Luna odsad komentirati sve utakmice... gubitnička guba..." Ljutiti Harrv nije u utakmici vidio ništa smiješno, pa je Ronovo smijuljenje nakon nekog vremena zamrlo. "Ginny je došla dok si bio još u nesvijesti", progovorio je opet nakon duge stanke. Harrvjeva mašta odmah je proradila punom parom: pred očima mu se pojavila vizija u kojoj Ginny rida nad njegovim beživotnim tijelom, priznajući da je Harry neodoljivo privlači, na što im Ron daje svoj blagoslov... "Rekla je da si zamalo zakasnio na utakmicu. Kako to? Odavde si krenuo na vrijeme."

Harrv Potter i Princ miješane krvi

335

"Oh..." reče Harry kad se njegova fantazija rasplinula. "Aha... pa, vidio sam da se Malfoy nekamo šulja s dvije curice koje nisu izgledale kao da žele biti s njim. To je već drugi put da nije otišao na stadion s ostalima. Preskočio je i prošlu utakmicu, sjećaš se?" Harry uzdahne. "Sad mi je žao što ga nisam pratio, utakmica je ionako bila čista katastrofa..." "Ne pričaj gluposti", oštro će Ron. "Nisi mogao propustiti utakmicu samo zato da pratiš Malfoya, pa ti si kapetan!" "Želim saznati što to planira", reče Harry. "I nemoj mi govoriti da sam si sve umislio, ne poslije onog razgovora između njega i Snapea..." "Nisam nikad ni tvrdio da si sve umislio," reče Ron, podižući se na lakat i namršteno gledajući Harryja, "ali tko kaže da je u dvorcu moguće kovati samo jednu zavjeru odjednom! Harry, to s Malfoyem ti je stvarno već preraslo u opsesiju. Mislim, ako si spreman propustiti utakmicu samo zato da možeš vidjeti kamo on ide..." "Želim ga uhvatiti na djelu!" frustrirano odvrati Harry. "Mislim, kamo ide kad nestane s mape?" "Ne znam... u Hogsmeade?" predloži Ron, zijevajući. "Nisam nikad primijetio da hoda nekim od tajnih prolaza na mapi. Uostalom, mislio sam da ih sad sve nadziru." "E, onda stvarno ne znam", reče Ron. Obojica su utihnula. Harry se opet zagledao u krug svjetlosti iznad kreveta, razmišljajući... Kad bi bar imao ovlasti kao Rufus Scrimgeour, mogao bi nekoga zadužiti da prati Malfoya. Nažalost, Harryju nije bio na raspolaganju ured pun aurora... neko vrijeme je razmatrao mogućnost da pokuša organizirati nešto s DA, ali i tu se ispriječio problem izostajanja s nastave; većina je članova DA još uvijek imala potpuno ispunjene rasporede... Iz Ronova kreveta začulo se tiho, muklo hrkanje. Nešto kasnije, madame Pomf rey izašla je iz ureda, ovaj put u debeloj kućnoj haljini. Najjednostavnije je bilo praviti se da spava. Harry se okrenuo na bok, slušajući kako se zastori sami navlače na zamah njezina štapića. Svjetiljke su se prigušile, a ona se vratila u ured. Začuo je škljocanje brave i znao da je otišla na spavanje.

336

K. Rowling

Ovo je već treći put, razmišljao je Harry u mraku, da je zbog metlobojske ozljede završio u bolnici. Prošli put se zbog dementora srušio s metle, a prije toga mu je neizlječivo nesposobni profesor Lockhart zabunom uklonio sve kosti iz ruke... ta je bila najbolnija... sjećao se da je ponovno izrastanje svih kostiju ruke u jednoj noći bilo čista agonija, koju mu je tek donekle ublažio dolazak neočekivanog gosta usred... Harry se podigao u sjedeći položaj, naherena turbana. Srce mu je uzbuđeno tuklo. Napokon se dosjetio rješenju:postoji način da prati Malfova... kako je to mogao zaboraviti, zašto se nije ranije sjetio? Sad ga je mučilo novo pitanje: kako da ga dozove? Što da učini? Tiho i nesigurno, Harry je progovorio u mraku. "Kreacher?" Odjeknuo je vrlo glasan prasak i tihu sobu ispunili su zvukovi borbe i piskutanja. Ron se s uzvikom trgnuo iz sna. "Što se doga...?" Harry je brzo uperio štapić u vrata ureda madame Pomfrey i promrmljao: "Bešumato!" da ne bi dotrčala u sobu. Zatim je na sve četiri otpuzao do ruba kreveta da vidi što se zbiva. Usred sobe, na podu su se valjala dva kućna vilenjaka. Jedan je bio odjeven u skupljeni džemper tamnosmeđe boje i nekoliko vunenih kapa, a drugi je svezao prljavu staru krpu oko bokova. Odjeknuo je novi glasni prasak i u zraku iznad dva sukobljena vilenjaka pojavio se kućni duh Peeves. "Šašavi, kvariš mi zabavu!" ogorčeno se obratio Harrvju, pokazujući bitku koja se vodila pred njima. Zatim se glasno nasmijao. "Vidi malecke kako se tuku, gric gric, paf paf..." "Kreacher neće vrijeđati Harryja Pottera pred Dobbyjem, a ne, ili će Dobby Kreacheru začepiti usta!" viknuo je Dobby prodornim glasom. "... tras, bum!" veselo je uzvikivao Peeves, bacajući komadiće krede na vilenjake da ih još više razjari. "Štip, boe!" "Kreacher će o svom gospodaru govoriti što bude htio, da, da, krasan je to gospodar, prljavi prijatelj mutnjaka, oh, što bi rekla gospodarica sirotog Kreachera...?"

Nisu imali prilike saznati što bi rekla Kreacherova gospodarica, jer je u tom trenutku Dobby kvrgavom šačicom odalamio Kreachera po ustima, izbijajući mu pola zubi. Harry i Ron skočili su iz kreveta i razdvojili vilenjake, iako su oni i dalje mlatarali rukama i nogama, a Peeves je i dalje dolijevao ulje na vatru, oblijećući svjetiljku i cikćući: "Prstiće mu zabij u nosić, izvuci mu jezik, potegni mu uši..." Harry je uperio štapić u Peevesa i rekao: "Jezoljep!" Peeves se uhvatio za grlo, teško gutajući, i odletio iz sobe uz prostačke geste, ali bez riječi, jer mu se jezik upravo zalijepio za nepce. "Dobar", reče Ron zadivljeno, podižući Dobbyja u zrak da ne bi mogao dohvatiti Kreachera ni rukama ni nogama. "I to je Prinčev urok, zar ne?" "Aha", reče Harry, izvijajući Kreacherovu kržljavu ruku. "Dobro - zabranjujem vam da se tucete! To jest, Kreacher, zabranjujem ti da se tučeš s Dobbyjem. Dobby, znam da ti ne smijem zapovijedati..." "Dobby je slobodni kućni vilenjak i može slušati koga god hoće i Dobby će učiniti sve što Harry Potter zatraži od njega!" reče Dobby. Niz njegovo smežurano lišće slijevale su se suze, kapljući na džemper. "Onda dobro", reče Harry. I on i Ron pustili su vilenjake, koji su pali na pod, ali nisu nastavili okršaj. "Gospodar me treba?" grakne Kreacher iz dubokog naklona, uputivši Harryju pogled koji je očito govorio da mu želi bolnu smrt. "Aha", reče Harry, pogledavajući prema uredu madame Pomfrey da provjeri djeluje li još čarolija Bešumato. Činilo se da nije čula ništa od komešanja u sobi. "Imam zadatak za tebe." - "Kreacher će učiniti sve što gospodar zatraži," reče Kreacher, klanjajući se tako duboko da je zamalo ustima dotaknuo kvrgave nožne prste, "zato što Kreacher nema izbora, ali Kreacher se srami što ima tak'vćg gospodara, da..." "Dobby će izvršiti vaš zadatak, Harry Potter!" cikne Dobby. Oči poput teniskih loptica još su se sjajile od suza. "Dobby bi bio počašćen da pomogne Harryju Potteru!" "Kad bolje razmislim, bilo bi dobro da se obojica uključite", reče Harry. "U redu... želim da pratite Drača Malfoya."

338

J. K. Rovvling

Ignorirajući Ronovo iznenađeno i iznervirano lice, Harry nastavi: "Želim znati kamo ide, s kim se sastaje i što radi. Želim da ga slijedite dvadeset četiri sata dnevno." "Da, Harry Potter!" smjesta odvrati Dobby. Krupne oči blistale su od uzbuđenja. "A ako Dobby negdje pogriješi, Dobby će se baciti s najviše kule, Harry Potter!" "To neće biti potrebno", brzo reče Harry. "Gospodar želi da slijedim najmlađeg Malfoya?" grakne Kreacher. "Gospodar želi da uhodim čistokrvnog pranećaka moje stare gospodarice?" "Baš njega", potvrdi Harry. Vidio je gdje se krije opasnost i odlučio je odmah preduhitriti. "I ne smiješ ga upozoriti, Kreacher, niti mu pokazati što radiš, razgovarati s njim, napisati mu poruku... ili na bilo kakav način stupiti u vezu s njim. Jasno?" Znao je da Kreacher pokušava pronaći rupu u upravo dobivenoj zapovijedi i čekao. Koji trenutak kasnije, Kreacher se, na Harrvjevo veliko zadovoljstvo, opet duboko naklonio i ogorčeno rekao: "Gospodar je na sve mislio i Kreacher ga mora poslušati iako bi Kreacher radije služio mladog Malfoya, oh da..." "Onda smo sve riješili", ustvrdi Harry. "Želim da me redovito izvještavate, ali pripazite da u blizini nema drugih ljudi kad dolazite. Ron i Hermiona su u redu. I nemojte nikome reći što radite. Samo se zalijepite za Malfoya kao flasteri za kurje oči."

CL

AVA DVADESETA

Zahtjev lorda Voldemorta

Zahvaljujući njezi madame Pomfrey, u ponedjeljak ujutro bolnicu su napustili i Harry i Ron, obojica zdravi kao dren. Fraktura lubanje i trovanje imali su i određene blagodati, od kojih je najveća bila to što su Hermiona i Ron opet bili prijatelji. Hermiona ih je čak otpratila na doručak, usput im spomenuvši da se Ginny posvađala s Deanom Thomasom. Uspavana neman u Harrvjevim prsima naglo je podigla glavu, s nadom njušeći zrak. "Zašto su se posvađali?" upitao je on što je mogao nehajnijim tonom. Upravo su skretali u hodnik na sedmom katu, u kojem nije bilo nikoga osim vrlo malene djevojčice zagledane u tapiseriju s trolovima u baletnim suknjicama. Dolazak učenika šeste godine tako ju je prestravio da joj je iz ruku ispala teška mjedena vaga. "Sve je u redu!" ljubazno joj reče Hermiona, hitajući da joj pomogne. "Evo..." Kucnula je razbijenu vagu štapićem i rekla: "Reparo." Djevojčica joj nije zahvalila nego je stajala kao prikovana dok su prolazili pokraj nje, nijemo ih prateći pogledom. Ron se osvrnuo da je pogleda. "Kunem se da su iz godine u godinu sve manji", reče on. "Pusti sad nju", nestrpljivo će Harry. "Hermiona, zašto su se Ginny i Dean posvađali?" "Ma, Deanu je bilo smiješno kako te McLaggen pogodio onim maljcem", objasni Hermiona. "Pa sigurno je bilo komično", mudro će Ron. "Nije bilo nimalo komično!" ražesti se Hermiona. "Izgledalo je užasno. Da Coote i Peakes nisu uhvatili Harryja, zadobio bi puno teže ozljede!"

340

J. K. Rowling

"Dobro, ali to nije razlog da Ginny i Dean prekinu", reče Harry, i dalje pokušavajući zvučati nehajno. "Ili su još skupa?" "Da, jesu - a zašto to tebe tako zanima?" upita Hermiona, gledajući ga prodornim pogledom. "Samo ne želim novu zbrku u ekipi!" odvrati on užurbano. Hermiona je i dalje izgledala sumnjičavo, pa mu je laknulo kad je začuo kako ga netko doziva, jer je tako imao opravdanje da joj okrene leđa. "Oh, bok, Luna." "Prvo sam te tražila u bolničkom krilu", reče Luna, kopajući po torbi. "Ali rekli su mi da si već otišao..." Gurnula je Ronu u ruke nešto nalik na mladi luk, veliku otrovnu gljivu točkastog klobuka i obilatu količinu nečega što je podsjećalo na pijesak za mačke, te napokon izvukla dosta zamusan svitak pergamenta koji je predala Harrvju. "... rekli su mi da ti ovo dam." Harry je mali savijeni pergament odmah prepoznao kao novi poziv na instrukcije kod Dumbledorea. "Večeras", rekao je Ronu i Hermioni čim ga je razmotao. "Odlično si komentirala prošlu utakmicu!" reče Ron Luni dok joj je vraćao mladi luk, otrovnu gljivu i mačji pijesak. Luna se smeteno nasmiješila. "Rugaš mi se, zar ne?" reče ona. "Svi kažu da sam bila grozna." "Ne, ozbiljno!" odvrati Ron gorljivim tonom. "Ne sjećam se kad sam više uživao u sportskom komentaru! Usput, stoje ovo?" dometne on, podižući onaj predmet sličan luku bliže očima. "Oh, to ti je gurdikorijen", reče ona, spremajući mačji pijesak i gljivu u torbu. "Zadrži ga ako ti se sviđa, imam ih nekoliko. Jako su dobri za tjeranje gutavih plimpija." Otišla je. Ron se ostao smijati s gurdikorijenom u ruci. "Znate, Luna mi je zapravo nekako prirasla srcu", rekao je kad su nastavili hodati prema Velikoj dvorani. "Znam da je luda, ali luda je na jedan dobar..." Naglo je ušutio. U dnu mramornog stubišta stajala je vidljivo smrknuta Lavender Brovra. "Bok", nervozno je pozdravi Ron.

Harry Potter i Princ miješane krvi

341

"Bježimo", promrmlja Harry Hermioni. Ubrzali su korak, ali ipak su čuli kad je Lavender rekla: "Zašto mi nisi rekao da danas izlaziš? I zašto je ona s tobom?" Kad je pola sata kasnije došao na doručak, Ron je izgledao mrzovoljno i razdraženo. Iako je sjeo pokraj Lavender, koliko je Harry uspio vidjeti, nisu tijekom obroka razmijenili ni jednu jedinu riječ. Hermiona se pravila da ništa ne primjećuje, iako je Harry u nekoliko navrata primijetio da se iz nekog neobjašnjivog razloga zadovoljno smijulji, a uvečer je u društvenoj prostoriji čak pristala pregledati (drugim riječima, dovršiti) Harrvjev esej iz Travarstva, što je posljednjih mjeseci inače odlučno odbijala jer je znala da Harry uvijek dopušta Ronu da sve prepiše od njega. "Puno ti hvala, Hermiona", reče Harry. Kad je pogledao na sat i shvatio da je već skoro osam, brzo ju je potapšao po leđima. "Čuj, ako se ne požurim, zakasnit ću kod Dumbledorea..." Umjesto odgovora, samo je dosta umornim potezom prekrižila nekoliko njegovih slabijih rečenica. Veselo se osmjehnuvši, Harry je žurno izašao kroz otvor iza portreta i otputio se u ravnateljev kabinet. Vodoriga je skočila u stranu čim je spomenuo punjene karamele. Harry se popeo zavojitim stubištem preskačući po dvije stube odjednom. Pokucao je na vrata točno kad je sat u kabinetu oglasio da je osam sati. "Naprijed", javio se Dumbledore, ali vrata su se naglo otvorila iznutra prije nego što je Harry dotaknuo kvaku. Pred njim se pojavila profesorica Trelawney. "Aha!" vikne ona. Dramatično je uperila prst u Harryja, trepćući kroz naočale s uvećavajućim staklima. "Znači, zato me izbacujete iz kabineta bez pardona, Dumbledore!" "Draga moja Sybill," reče Dumbledore pomalo razdražljivim tonom, "nije riječ o tome da vas izbacujem bez pardona, nego o tome da je ovo Harrvjev termin, a osim toga, stvarno mislim da smo si već sve rekli..." "Dobro", reče profesorica Trelawney duboko ranjenim glasom. "Ako ne želite otjerati onu ragu koja si je prisvojila moje mjesto, neka vam bude... možda nađem školu gdje će više cijeniti moje talente..."

342

/. K. Rowling

Progurala se pokraj Harrvja i otišla niz zavojite stube. Čulo se da je na pola puta posrnula. Harry je pretpostavljao da se saplela o jedan od svojih dugih šalova. "Harry, molim vas da zatvorite vrata i sjednete", reče Dumbledore. Zvučao je dosta umorno. Harry ga je poslušao. Dok je sjedao na uobičajeno mjesto ispred Dumbledoreova radnog stola, primijetio je da između njih opet leži sito sjećanja, kao i dvije nove kristalne bočice ispunjene uskovitlanim sjećanjima. "Profesorica Trelawney još se buni što i Firenco predaje isti predmet?" upita Harry. "Da", odvrati Dumbledore. "Proricanje sudbine pokazalo se puno problematičnijim nego što sam predviđao - valjda zato što osobno nikad nisam izučavao taj predmet. Ne mogu zahtijevati od Firenca da se vrati u šumu u kojoj je izopćenik, niti mogu Sybill Trelawney zamoliti da ode. Među nama rečeno, ona nema pojma u kakvoj bi se opasnosti našla izvan dvorca. Razumijete, ona ne zna - a mislim da ne bi bilo pametno da joj to kažem - da je izrekla proročanstvo o vama i Voldemortu." Dumbledore teško uzdahne i nastavi: "Ali pustimo moje probleme s učiteljima. Čeka nas razgovor o mnogo važnijim temama. Prvo - jeste li izvršili zadatak koji sam vam dao na kraju prethodnih instrukcija?" "Ah", zatečeno odvrati Harry. Između satova aparatiranja, metloboja, Ronova trovanja, frakture lubanje i svesrdnih napora da otkrije što planira Dračo Malfoy, Harry je praktički zaboravio na Dumbledoreovu molbu da iz profesora Slughorna izvuče ono sjećanje. "Pa, pitao sam profesora Slughorna o tome poslije jednog sata Čarobnih napitaka, gospodine, ali nije mi htio ništa reći." Nastupila je kratka tišina. "Tako dakle", naposljetku reče Dumbledore, zureći u Harryja preko polukružnih naočala. Harry je, kao i obično u takvim situa cijama, imao osjećaj da je na rendgenu. "I smatrate da ste time iscrpili sve svoje napore, je li? Da ste upotrijebili svu svoju nemalu domišljatost? Da u potrazi za tim sjećanjem niste zanemarili nijedno oružje u svom arsenalu smicalica?"

Potter i Princ miješane krvi

"Pa", odugovlačio je Harry, ne znajući što bi rekao. Njegov jedini pokušaj da dođe do sjećanja sad mu se činio sramotno jadnim. "Pa... onog dana kad je Ron zabunom progutao ljubavni napitak, odveo sam ga profesoru Slughornu. Mislio sam, možda ako odobrovoljim profesora Slughorna..." "I, je li vam uspjelo?" upita Dumbledore. "Pa, nije, gospodine, jer je Ron popio otrov..." "... zbog čega ste, naravno, potpuno zaboravili da morate pribaviti to sjećanje. Ne bih od vas ništa drugo ni očekivao dok vam je najbolji prijatelj bio u opasnosti. No čim je postalo jasno da će se gospodin Weasley potpuno oporaviti, više nije bilo razloga da se ne posvetite zadatku koji sam vam dao. Mislio sam da sam vam jasno stavio do znanja koliko je to sjećanje važno. Doista sam dao sve od sebe da vam objasnim da je to ključno sjećanje i da bez njega samo tratimo vrijeme." Harrvjevo je tijelo od tjemena do nožnih prstiju preplavio užareni, bodljikavi osjećaj srama. Bilo bi mu draže da je Dumbledore vikao na njega; ovo hladno razočaranje bilo je neusporedivo gore. "Gospodine," reče on, na rubu očaja, "nije stvar u tome da me nije bilo briga ili tako nešto, samo su me... samo su me zaokupile..." "Zaokupile su vas druge stvari", dovrši Dumbledore njegovu misao. "Shvaćam." Opet je zavladala tišina, najmučnija tišina koju je Harry ikad doživio u Dumbledoreovu društvu. Činilo mu se da se protegnula unedogled. Narušavalo ju je samo tiho hrkanje portreta Armanda Dippeta iznad Dumbledoreove glave. Harry se osjećao neobično maleno, kao da se od ulaska u sobu nekako skupio. Kad više nije mogao podnijeti šutnju, rekao je: "Profesore Dumbledore, stvarno mi je žao, trebao sam se više potruditi... trebao sam shvatiti da ne biste to tražili od mene da nije doista važno." "Hvala vam za te riječi, Harry", tiho odvrati Dumbledore. "Znači li to da se smijem nadati da ćete odsada tom pitanju pridavati veću važnost? Nakon današnje večeri, bez tog sjećanja naši sastanci više neće imati smisla." "Hoću, gospodine, doći ću do tog sjećanja", gorljivo odvrati Harry.

344

J. K. Rowling

"Onda zasad više nećemo govoriti o tome," reče Dumbledore ljubaznije, "nego ćemo nastaviti priču na mjestu gdje smo prošli put stali. Sjećate li se gdje?" "Da, gospodine", odmah odgovori Harry. "Voldemort je ubio svog oca, baku i djeda i sve namjestio da izgleda kao da je kriv njegov ujak Morfin. Zatim se vratio u Hogwarts i pitao... pitao je profesora Slughorna da mu objasni horkrukse", promumlja on posramljeno. "Jako dobro", reče Dumbledore. "U redu - nadam se da se sjećate da sam vam na samom početku ovih naših susreta rekao da ćemo s vremenom zaci u polje nagađanja i spekulacije?" "Da, gospodine." "U našem dosadašnjem radu - nadam se da se i vi slažete s tim - pokazao sam vam dosta čvrste izvore činjenica na temelju kojih sam izgradio sliku o prvih sedamnaest godina Voldemortova života?" Harry je kimnuo. "Ali sad ćemo, Harry," nastavi Dumbledore, "zaploviti u mutnije vode, a i čudnije. Bilo je teško naći provjerene podatke o dječaku Riddleu, a doći do ljudi koji su bili spremni razgovarati o odraslom Voldemortu pokazalo se gotovo nemogućim. U stvari, sumnjam da osim samog Voldemorta postoji živa duša koja bi nam mogla detaljno opisati njegov život nakon što je napustio Hogwarts. No ipak su mi ostala još dva sjećanja koja ću podijeliti s vama." Dumbledore je pokazao kristalne bočice koje su svjetlucale pokraj sita sjećanja. "Volio bih da mi zatim kažete koliko su vam uvjerljivi zaključci koje sam izvukao iz njih." Spoznaja da Dumbledore tako visoko cijeni njegovo mišljenje dodatno je pojačala Harrvjev sram što se nije potrudio doći do sjećanja o horkruksu. Dok se on posramljeno meškoljio u stolcu, Dumbledore je podigao prvu bočicu do svjetla i zagledao se u nju. "Nadam se da vam još nije dodijalo uranjanje u tuđa sjećanja, jer su ova dva vrlo neobična", reče on. "Prvo sam dobio od vrlo stare kućne vile zvane Hokey. No prije nego što odgledamo Hokeyno svjedočanstvo, moram vam u kratkim crtama ispričati kako je lord Voldemort otišao iz Hogwartsa. Sedmu godinu u našoj školi završio je, kao što ste mogli pretpostaviti, s najvišim ocjenama iz svih predmeta koje je polagao. Svi njegovi kolege donosili su odluke čime će se baviti kad napuste Hogvvarts. Gotovo da nije bilo čovjeka koji nije predviđao spektakularnu buduć-

Harry Pott er i Princ miješane krvi nost Tomu Riddleu, prefektu, glavnom prefektu i dobitniku Posebne nagrade za zasluge u školi. Znam da mu je nekoliko učitelja, među njima i profesor Slughorn, predlagalo da se zaposli u Ministarstvu magije, nudili su se da mu dogovore razgovore za posao i upoznaju ga s utjecajnim ljudima. Sve je to odbio. Kad smo opet čuli za njega, Voldemort je radio u Borginu i Burkesu." "U Borginu i Burkesu?" zaprepašteno ponovi Harry. "U Borginu i Burkesu", mirno potvrdi Dumbledore. "Mislim da ćete shvatiti zašto ga je to mjesto privuklo kad uđemo u Hokeyno sjećanje. No to nije bio Voldemortov prvi izbor. U ono vrijeme gotovo nitko nije znao za to - ja sam jedan od rijetkih kojima se tadašnji ravnatelj povjerio - ali Voldemort je prvo otišao profesoru Dippetu i zamolio ga da ostane u Hogwartsu kao učitelj." "Htio je ostati ovdje? Zašto?" upita Harry, sad još začuđeniji nego prije. "Vjerujem da je imao nekoliko razloga za to, iako profesoru Dippetu nije spomenuo nijedan", reče Dumbledore. "Prvo, a to je vrlo važno, vjerujem da je Voldemort ovoj školi bio privrženiji nego ijednoj osobi koju je ikad sreo. Nigdje nije bio sretniji nego u Hogwartsu. To je bilo prvo i jedino mjesto koje je smatrao domom." Harryja su te riječi ispunile blagom nelagodom, jer je i sam prema Hogvvartsu gajio jednake osjećaje. "Drugo, ovaj je dvorac uporište drevne magije. Nema sumnje da je Voldemort otkrio više njegovih tajni od većine učenika koji su se ovdje školovali, ali nije isključeno da je smatrao kako u njemu ima još zagonetki koje nije odgonetnuo, još izvora magije iz kojih bi mogao crpiti moć. I treće, kao učitelj bi imao veliku moć i utjecaj na mlade vještice i čarobnjake. Možda mu je tu ideju dao profesor Slughorn, učitelj s kojim se najbolje slagao i koji mu je svojim primjerom pokazao kakvu utjecajnu ulogu može odigrati jedan učitelj. Sasvim sam siguran da Voldemort nije planirao u Hogwartsu provesti cijeli život, ali mislim da ga je vidio kao koristan teren za pridobivanje novih pristaša te mjesto gdje bi mogao početi izgrađivati svoju vojsku." "Ali nije dobio posao, gospodine?" "Ne, nije. Profesor Dippet mu je rekao da je kao osamnaestogodišnjak premlad, ali predložio mu je da se opet prijavi za nekoliko godina, bude li ga još zanimao posao učitelja." ___i

346

J. K. Rowling

"A što ste vi mislili o tome, gospodine?" upita Harry polako. "Bio sam vrlo uznemiren", odvrati Dumbledore. "Savjetovao sam Armandu da mu ne da posao - nisam mu rekao iste razloge kao vama, jer je profesoru Dippetu Voldemort bio vrlo drag i on je bio uvjeren u njegovo poštenje - ali osobno nisam htio da se lord Voldemort vrati u školu, osobito ne na poziciju moći." "Koji je točno posao htio, gospodine? Koji je predmet želio predavati?" Harry je iz nekog razloga pogodio odgovor prije nego što je Dumbledore išta rekao. "Obranu od mračnih sila. U to ga je vrijeme predavala stara profesorica po imenu Galatea Merrythought, koja je u Hogwartsu provela gotovo pedeset godina. Tako je Voldemort otišao u Borgin i Burkes, a svi učitelji koji su mu se divili govorili su da je prava šteta što tako briljantan mladi čarobnjak radi u dućanu. No Voldemort nije bio obični prodavač. Budući da je bio uglađen, zgodan i pametan, uskoro je počeo dobivati vrlo specifične zadatke kakvi postoje samo u mjestima poput Borgina i Burkesa, koje se, kao što vam je poznato, Harry, specijaliziralo za predmete s neobičnim i moćnim svojstvima. Vlasnici su Voldemorta koristili kad je nekoga trebalo nagovoriti da im ustupi svoje dragocjenosti za prodaju i, prema svim svjedočanstvima, u tome je bio neobično vješt." "Nisam ni sumnjao", nije se mogao suzdržati Harry. "Pa, da", reče Dumbledore uz jedva primjetan osmijeh. "A sad je vrijeme da posjetimo kućnu vilu Hokey, koja je radila za vrlo staru, vrlo bogatu vješticu zvanu Hepziba Smith." Čep je izletio iz bočice čim ju je Dumbledore kucnuo štapićem. Izlio je uskovitlano sjećanje u sito i istovremeno rekao: "Poslije vas, Harry." Harry je ustao i sagnuo se nad namreškani srebrnasti sadržaj kamene zdjele, dodirujući ga licem. Sunovratio se u mračno ništavilo i sletio u dnevnu sobu, pred strašno debelu staru damu u kompliciranoj crvenkastoj vlasulji i prostranoj pelerini jarkoružičaste boje, zbog koje je izgledala kao napola rastopljena glazirana torta. Gledala je u malo zrcalo optočeno draguljima i velikim jastučićem za puder nanosila rumenilo na ionako već pregrimizne obraze. Najsitnija

347

i najstarija kućna vila koju je Harry ikad vidio utezala je njezina mesnata stopala u uske papučice od satena. "Brže, Hokey!" reče Hepziba bahatim tonom. "Rekao je da će doći u četiri, imamo samo još dvije minute, a dosad nijednom nije zakasnio!" Dok je ona spremala jastučić za puder, kućna vila se uspravila. Glava joj je jedva sezala do sjedala Hepzibina naslonjača, a njezina papirasta, ovješena koža bila je posve u tonu s uštirkanom lanenom tkaninom koju je ovila oko tijela poput toge. "Kako izgledam?" upita Hepziba, okrećući glavu amo-tamo da se može iz svih kutova diviti svom odrazu u zrcalu. "Prelijepo, madame", zapiskuta Hokey. Harry je bio prisiljen zaključiti da Hokeyn ugovor propisuje besramno laganje kad joj gazdarica postavi to pitanje. Po njegovu mišljenju, riječ "prelijepo" nije imala mjesta u opisu Hepzibe Smith. Kad se na vratima začuo cilik zvona, poskočile su i gospodarica i njezina vila. "Brzo, brzo, Hokey, došao je!" usklikne Hepziba. Vila je otrčala iz sobe, koja je bila tako pretrpana da je bilo gotovo neshvatljivo kako se itko može kretati kroz nju a da pritom ne sruši bar deset predmeta. Bilo je tu vitrina ispunjenih lakiranim kutijicama, polica s knjigama u čije su korice bila utisnuta pozlaćena slova, kao i onih s ukrasnim kuglama i nebeskim tijelima te mnogo bujnih kućnih biljaka u mjedenim posudama. Zapravo je izgledala kao spoj magijske antikvarnice i zimskog vrta. Kućna vila se vratila u roku od nekoliko minuta, praćena visokim mladićem u kojem je Harry bez problema prepoznao Voldemorta. Nosio je jednostavno crno odijelo, kosa mu je bila nešto dulja nego u školi, a obrazi ispijeniji, ali oboje mu je pristajalo: bio je zgodniji nego ikad. Prošao je kroz sobu kao netko tko je tu bio već mnogo puta i u dubokom naklonu okrznuo usnama Hepzibinu debelu malu ruku. "Donio sam vam cvijeće", reče on tiho, niotkuda izvlačeći buket ruža. "Zloćko jedan, niste trebali!" cikne stara Hepziba, iako je Harry primijetio da na najbližem stoliću već spremno čeka jedna prazna

348

J. K. Rowling

vaza. "Razmazili ste staricu, Tome... sjednite, sjednite... gdje je Hokey... ah..." Kućna vila dojurila je natrag u sobu s pladnjem kolačića koji je odložila uz lakat svoje gospodarice. "Poslužite se, Tome," reče Hepziba, "znam da volite moje kolačiće. Recite, kako ste? Nekako ste mi bljedunjavi. Previše vas iskorištavaju u tom dućanu, rekla sam vam to stotinu puta..." Voldemort se mehanički nasmiješio, a Hepziba se zasmijuljila. "No, s kakvom ste izlikom došli ovaj put?" upita ona, koketno trepćući. "Gospodin Burke vam poručuje da ima novu, povoljniju ponudu za onaj oklop goblinske izrade", odvrati Voldemort. "Pet stotina galeona, smatra da je to više nego pošteno..." "No, no, ne tako brzo, ili ću misliti da ste ovamo došli samo zbog mojih drangulija!" Hepziba je uvrijeđeno napućila usnice. "Zbog njih me ovamo i šalju", tiho odvrati Voldemort. "Ja sam samo siromašni prodavač, madame, koji mora činiti što mu zapovjede. Gospodin Burke htio je da vas pitam..." "Ma, gospodin Burke, pih!" odmahne Hepziba ručicom. "Pokazat ću vam nešto što gospodin Burke nikad nije vidio! Znate li čuvati tajnu, Tome? Hoćete li mi obećati da nećete gospodinu Burkeu odati što imam? Ne bi mi dao mira da zna što sam vam pokazala, a meni ne pada na pamet da ga prodam, ni Burkeu, ni bilo kome drugome! Ali vi, Tome, vi ćete ga cijeniti zbog njegove povijesti, a ne zbog zarade koju bi vam donio..." "Rado ću pogledati sve što mi gospođica Hepziba pokaže", tiho odvrati Voldemort. Hepziba se opet zahihotala poput djevojčice. "Već sam rekla Hokey da ga izvadi... Hokey, gdje si? Želim gospodinu Riddleu pokazati naše najveće blago... u stvari, kad već ideš tamo, donesi oboje..." "Stižem, madame", piskutavo reče kućna vila. Harry je ugledao dvije kožnate kutije, jednu na drugoj, koje su izgledale kao da se sobom kreću same od sebe, iako je znao da ih majušna vila nosi iznad glave, krivudajući između stolića, taburea i podnožaka. "Evo", sretno reče Hepziba, preuzimajući kutije od vile. Položila ih je u svoje krilo i počela otvarati gornju. "Mislim da će vam se ovo

Harry Potter i Princ miješane krvi

349

svidjeti, Tome... oh, da moja obitelj zna što vam pokazujem... jedva čekaju da im padne u šake!" podigla je poklopac. Harry se malo primaknuo da može bolje vidjeti i ugledao nešto nalik na mali zlatni pehar s dvije fino izrađene ručke. "Pitam se znate li što je to, Tome? Uzmite ga, dobro ga pogledajte!" šapne Hepziba. Voldemort je ispružio duge prste i, uhvativši pehar za ručku, podigao ga iz njegova udobnog svilenog gnijezda. Harrvju se učinilo da mu je u tamnim očima ugledao crvenkast sjaj. Hepziba je na licu imala istovjetan pohlepan izraz kao i on, samo što su njezine sitne oči piljile u Voldemortove lijepe crte lica. "Jazavac", promrmlja Voldemort, proučavajući rezbarije na peharu. "Znači, pripadao je...?" "Helgi Hufflepuff, kao što dobro znate, pametni mladiću!" reče Hepziba. Nagnula se prema Voldemortu uz glasno škripanje korzeta i uštipnula njegov upali obraz. "Nisam li vam već rekla da sam joj ja daleki potomak? Pehar je već generacijama u našoj obitelji. Prekrasan je, zar ne? A navodno i vrlo moćan, iako to nisam temeljito istraživala, meni je najvažnije da ostane na sigurnom..." Skinula je pehar s Voldemortova dugog kažiprsta i nježno ga vratila u kutiju. Zabavljena brižljivim pakiranjem, nije primijetila sjenku koja je prešla Voldemortovim licem kad je odnijela pehar. "Dobro," sretno će Hepziba, "gdje je Hokey? Ah, tu si - Hokey, možeš to odnijeti..." Vila je poslušno uzela zapakirani pehar, a Hepziba je spustila pogled na mnogo plosnatiju kutiju u krilu. "Mislim da će vam se ovo svidjeti još više, Tome", šapne ona. "Priđite bliže, dragi mladiću, da bolje vidite... naravno, za ovo Burke zna, kupila sam ga od njega i sigurna sam da bi ga se volio opet dokopati nakon moje smrti..." Pomaknula je finu filigransku kopču i podigla poklopac. Na glatkom, grimiznom baršunu ležao je medaljon. Ovaj put je Voldemort ispružio ruku bez poziva i medaljon podigao prema svjetlu, zureći u nj. "Slytherinov biljeg", reče on tiho, gledajući ples svjetla po kićenom, zmijolikom slovu "S".

350

/. K. Rowling

"Tako je!" potvrdi Hepziba, očito uživajući u Voldemortovoj očaranosti medaljonom. "Skupo me stajao, ali takva se dragocjenost ne propušta, morala sam ga imati u svojoj zbirci. Burke ga je kupio od neke žene u dronjcima koja ga je vjerojatno ukrala bez ideje o njegovoj pravoj vrijednosti..." Ovaj put nije bilo sumnje: kad je začuo njezine riječi, Voldemortove oči sijevnule su grimiznim sjajem, a Harry je primijetio i da su mu zglobovi ruke u kojoj je držao lanac medaljona pobijeljeli od napora. "... sigurna sam da joj je Burke dao nekakvu crkavicu, ali što se tu može... nije li prekrasan? I njemu pripisuju svakojake moći, ali ja ga samo čuvam na sigurnom..." Ispružila je ruku da uzme medaljon. Harry je u prvi mah bio uvjeren da ga Voldemort neće dati, ali ipak je pustio da mu klizne kroz prste i vrati se na svoj crveni jastučić od baršuna. "Eto, dragi Tome, nadam se da ste uživali!" Pogledala ga je ravno u lice. Harry je primijetio da se u njezin budalasti osmijeh prvi put uvukla nesigurnost. "Je li vam dobro, dušo?" "Oh, da", tiho odvrati Voldemort. "Da, i više nego dobro..." "Učinilo mi se - ali valjda je to bila igra svjetlosti..." reče Hepziba, djelujući uznemireno. Harry je nagađao daje i ona primijetila kratkotrajni crveni sjaj u Voldemortovim očima. "Evo, Hokey, odnesi ih i zaključaj... uobičajenim čarolijama..." "Vrijeme je za odlazak, Harry", tiho reče Dumbledore. Dok su se mala vila i kutije njišući udaljavale, Dumbledore je opet primio Harryja iznad lakta. Zajedno su poletjeli kroz zaborav i spustili se u Dumbledoreov kabinet. "Hepziba Smith umrla je dva dana nakon te male predstave", prozbori Dumbledore, smještajući se za radni stol. Pokazao je Harryju da i on može sjesti. "Ministarstvo je kućnu vilu Hokey osudilo za nehotično trovanje gospodarice kakaom za laku noć." "Nemoguće!" ljutito reče Harry. "Vidim da smo na istoj valnoj duljini", reče Dumbledore. "Nema sumnje da su ta smrt i smrti Riddleovih po mnogočemu slične.

Harry Potter i Princ miješane krvi

U oba slučaja, za njih je okrivljen netko drugi, netko tko se jasno sjećao vlastite krivnje..." "Hokey je priznala?" "Sjećala se da je u kakao svoje gospodarice stavila nešto za što se poslije ispostavilo da nije šećer, nego smrtonosan i opskuran otrov", reče Dumbledore. "Zaključili su da nije to učinila namjerno, nego zato što je bila stara i rastresena..." "Voldemort joj je preinačio pamćenje, baš kao Morunu!" "Da, i ja sam došao do istog zaključka", reče Dumbledore. "I baš kao u Morfinovu slučaju, Ministarstvo je odmah osumnjičilo Hokey..." "... zato što je kućna vila", dovrši Harry. Nikad nije više simpatizirao Hermionin Z.B.LJ.U.V. nego u tom trenutku. "Upravo tako", reče Dumbledore. "Bila je stara, priznala je daje nešto stavila u piće i nitko se u Ministarstvu nije potrudio pomnije pozabaviti njezinim slučajem. Kao i kod Morfina, dok sam joj ušao u trag i uspio izvući ovo sjećanje, život joj je bio pri kraju - a njezino sjećanje, naravno, ne dokazuje ništa osim da je Voldemort znao za postojanje pehara i medaljona. Hepzibina obitelj je tijekom razdoblja koje je vodilo do Hokeyne presude shvatila da su nestala dva njezina najveća blaga. Hepziba je imala brojna skrovišta i uvijek je ljubomorno čuvala svoju zbirku, pa im je trebalo dosta vremena da sve provjere. Ali prije nego što su nedvojbeno utvrdili da nema ni pehara ni medaljona, prodavač iz Borgina i Burkesa, onaj mladić koji je tako revno posjećivao Hepzibu i koji ju je tako vješto šarmirao, dao je ostavku i nestao. Njegovi šefovi nisu imali pojma kamo je otišao: njegov je nestanak iznenadio i njih. Prošlo je mnogo vremena prije nego što je itko ponovo vidio Toma Riddlea ili čuo nešto o njemu. Sad bih," nastavi Dumbledore, "ako nemate ništa protiv, Harry, volio opet zastati da vam skrenem pozornost na određene aspekte naše pripovijesti. Voldemort je opet počinio ubojstvo; ne znam je li mu to bilo prvo nakon Riddleovih - mislim da jest. Primijetit ćete da ovaj put nije ubio da se osveti, nego radi osobnog dobitka. Želio se domoći dvaju legendarnih trofeja koje mu je pokazala ona jadna, zaluđena žena. Kao što je nekoć krao od djece u sirotištu, kao što

352

/. K. Rowling

je ukrao prsten ujaka Morfina, tako je sad pobjegao s Hepzibinim peharom i medaljonom." "Ali," reče Harry, mršteći se, "nije li to suludo... sve je stavio na kocku, odbacio je karijeru, samo zbog tih..." "Možda je suludo vama, ali ne i Voldemortu", reče Dumbledore. "Nadam se da ćete uskoro shvatiti kakvo su značenje za njega imali ti predmeti, Harry, ali priznajte da nije teško zamisliti daje smatrao kako ima pravo na medaljon, ako već ne na ništa drugo." "Medaljon možda," dopusti Harry, "ali zastoje uzeo i pehar?" "Jer je pripadao jednoj od osnivačica Hogwartsa", reče Dumbledore. "Vjerujem da gaje škola i dalje snažno privlačila i da nije mogao odoljeti predmetu koji je tako isprepleten s poviješću Hogvvartsa. Mislim da je uz to imao i druge razloge... kao što ću vam, nadam se, uskoro moći pokazati. A sad krećemo u posljednje sjećanje koje sam vam pripremio, bar dok ne pribavite sjećanje profesora Slughorna. Od događaja u Hokevnu sjećanju prošlo je deset godina, a možemo samo nagađati što je lord Voldemort radio tijekom tog razdoblja..." Kad je Dumbledore istočio posljednje sjećanje u sito, Harry je opet ustao. "Čije je to sjećanje?" upita on. "Moje", odvrati Dumbledore. Harry je zaronio u nemirnu srebrnastu masu, slijedeći Dumbledorea. Sletio je u isti kabinet koji je upravo napustio. Vidio je da Favvkes blaženo drijema na svojoj prečki. Za radnim stolom sjedio je Dumbledore koji se po izgledu nije bitno razlikovao od Dumbledorea pokraj Harryja, osim što su mu obje ruke bile čitave i neoštećene, a na licu je imao nešto manje bora. Nekadašnji kabinet od današnjeg je odudarao samo po tome što je vani padao snijeg. Kroz mrak su lelujale plavičaste pahulje, zasipavajući vanjsku dasku prozora. Mlađi Dumbledore izgledao je kao da nešto očekuje, i doista, samo nekoliko trenutaka od njihova dolaska, na vratima se začulo kucanje, a on je rekao: "Naprijed." Harry je iznenađeno udahnuo. U kabinet je ušao Voldemort. Još nije izgledao kao ona zmijolika maska grimiznih očiju koju je Harry vidio da se pomalja iz velikog kamenog kotla prije dvije godine, ali nije više bio ni lijepi Tom Riddle. Nekoć oštro lice djelovalo je

Potter i Princ miješane krvi voštano i neobično izobličeno, kao da je stradalo u vatri. Nije još imao ni Harryju dobro poznate proreze umjesto zjenica, ali zato su mu bjeloočnice već izgledale trajno zakrvavljene. Koža mu je bila bijela poput snijega koji je svjetlucao na njegovu dugom crnom plastu. Dumbledore za radnim stolom nije djelovao ni najmanje iznenađeno. Očito su sastanak dogovorili unaprijed. "Dobra večer, Tome", opušteno prozbori Dumbledore. "Sjednite, molim vas." "Hvala", reče Voldemort. Sjeo je na stolac koji mu je pokazao Dumbledore - po svoj prilici, isti stolac na kojem je do maloprije sjedio Harry. "Cuo sam da ste postali ravnatelj", nastavi on. Glas mu je bio nešto viši i hladniji nego prije. "Zaslužena čast." "Drago mi je što odobravate", odvrati Dumbledore uz osmijeh. "Jeste li za piće?" "Dobro bi mi došlo", reče Voldemort. "Dolazim s dugog putovanja." Dumbledore je ustao i otišao do ormarića u kojem je danas čuvao sito sjećanja, ali koji je u ono vrijeme još bio pun boca. Jedan je pehar s vinom dao Voldemortu, drugi je natočio sebi i potom se vratio za radni stol. "Pa, Tome... čemu dugujem ovo zadovoljstvo?" Voldemort mu nije odmah odgovorio, nego je neko vrijeme pijuckao vino. "Više se ne služim imenom Tom", reče on. "Sad me zovu..." "Znam kako vas zovu", prekine ga Dumbledore, prijazno se smiješeći. "Ali bojim se da ćete za mene uvijek ostati Tom Riddle. To vam je, nažalost, nezgodna navika koju dijele svi stari učitelji - oni nikad ne zaboravljaju djetinje početke svojih učenika." Podigao je čašu kao da nazdravlja Voldemortu, čije je lice ostalo bezizražajno. Harry je ipak osjetio da se atmosfera u prostoriji suptilno promijenila. Odbivši poziv da se posluži Voldemortovim odabranim imenom, Dumbledore je odbio dopustiti Voldemortu da diktira uvjete njihova razgovora, što je, vidio je Harry, odmah shvatio i Voldemort. "Čudim se što ste još ovdje", reče Voldemort nakon kratke stanke. "Uvijek sam se pitao zašto čarobnjak vašeg ranga nikad nije napustio školu."

354

7. K. Rowling

"Pa," odvrati Dumbledore, i dalje se smješkajući, "čarobnjaku mog ranga ništa nije važnije od prenošenja drevnih vještina i usavršavanja mladih umova. Ako me sjećanje ne vara, i vi ste nekoć osjećali čar podučavanja." "Osjećam ga i danas", reče Voldemort. "Samo me zanimalo zašto vi - kojemu Ministarstvo tako često dolazi po savjete, i kojemu je, ako se ne varam, dosad dvaput bilo ponuđeno mjesto ministra..." "Triput, u posljednjem prebrojavanju", reče Dumbledore. "No mene nikad nije privlačila karijera u Ministarstvu. Vjerujem da smo i u vezi s tim pitanjem isti." Voldemort je bez osmijeha naklonio glavu i otpio još jedan gutljaj vina. Dumbledore nije prekinuo tišinu, koja se dobrano protegnula, nego je s izrazom dobroćudne znatiželje čekao da Voldemort prvi progovori. "Vratio sam se," rekao je on nakon nekog vremena, "možda ne onako brzo kao što je očekivao profesor Dippet... ali ipak sam se vratio, da opet zatražim ono što mi je posljednji put uskratio jer sam bio premlad. Došao sam vas zamoliti da mi dopustite povratak u dvorac, na radno mjesto nastavnika. Mogao bih vašim učenicima otkriti i prenijeti znanja koja ne mogu dobiti ni od jednog drugog čarobnjaka." Dumbledore je dugo proučavao Voldemorta preko ruba pehara prije nego što je opet progovorio. "Da, dobro mi je poznato da ste od završetka školovanja vidjeli i učinili mnogo toga", reče on tiho. "Glasine o vašim djelima došle su i do vaše stare škole, Tom. Ražalostile bi me i da ih je samo pola točno." Voldemortov izraz nije se promijenio kad je rekao: "Veličina izaziva zavist, zavist izaziva pakost, pakost proizvodi laži. Znate to i sami, Dumbledore." "A vi to što ste radili nazivate 'veličinom'?" tankoćutno upita Dumbledore. "Apsolutno", odvrati Voldemort. Oči su mu se zažarile. "Eksperimentirao sam; pomaknuo sam granice magije možda i dalje nego itko prije mene..." "Nekih vrsta magije", tiho ga ispravi Dumbledore. "Nekih. O drugima i dalje... oprostite mi... znate tragično malo."

Harrv Potter i Princ miješane krvi

355

Voldemort se prvi put nasmiješio. Ili točnije, rastegnuo je usta u zloćudnu grimasu koja je djelovala znatno opasnije od bijesnog mrštenja. "Isti stari argumenti", reče on blagim tonom. "Ali ništa što sam vidio u svijetu ne podupire vašu slavnu tvrdnju da je ljubav moćnija od moje vrste magije, Dumbledore." "Možda ste gledali na pogrešnim mjestima", napomene Dumbledore. "Pa, u tom slučaju, postoji li bolje mjesto da to naučim od Hogvvartsa?" upita Voldemort. "Hoćete li mi dopustiti da se vratim? Hoćete li mi dopustiti da svoje znanje podijelim s vašim učenicima? Stavljam vam na raspolaganje sebe i svoje talente. Stojim vam na zapovijed." Dumbledore podigne obrve. "A što ćemo s onima kojima vi zapovijedate? Sto će se dogoditi s onima koji se nazivaju - ako su glasine točne - smrtonošama?" Harrv je primijetio daje Voldemorta iznenadilo što Dumbledore zna za taj naziv. Vidio je da mu je u očima opet bljesnuo crveni sjaj i da mu uske nosnice podrhtavaju od bijesa. "Uvjeren sam da će moji prijatelji", reče on nakon kratke stanke, "moći s radom nastaviti i bez mene." "Drago mi je čuti da ih smatrate prijateljima", reče Dumbledore. "Ja sam imao dojam da više pripadaju kategoriji sluga." "Prevarili ste se", odvrati Voldemort. "Dakle, da večeras odem u Veprovu glavu, ne bih otkrio da tamo nekolicina njih - Nott, Rosier, Mulciber, Dolohov - iščekuje vaš povratak? Stvarno su odani prijatelji ako su ove snježne večeri prešli toliki put samo zato da vam zažele sreću na razgovoru za posao." Nije bilo nikakve sumnje da je Dumbledoreova upućenost u njegove suputnike Voldemorta još neugodnije iznenadila, ali brzo se pribrao. "Sveznajući ste kao i uvijek, Dumbledore." "Ma kakvi, samo sam dobar s lokalnim gostioničarima", bezbrižno odvrati Dumbledore. "Dobro, Tome..." Dumbledore je odložio praznu čašu i uspravio se u stolcu. Spojio je vrhove prstiju svojom prepoznatljivom gestom.

356

J. K. Rowling

"... budimo otvoreni. Zašto ste večeras došli ovamo u društvu vjernih sljedbenika, da zatražite posao koji, kao što obojica znamo, zapravo ne želite?" Voldemortovo lice nije odavalo ništa osim ledenog čuđenja. "Ne želim ga? Naprotiv, Dumbledore, jako ga želim." "Oh, želite se vratiti u Hogwarts, ali podučavanje vas ni sad ne zanima ništa više nego kad vam je bilo osamnaest godina. Što to tražite, Tome? Zašto za promjenu ne biste bili iskreni?" Voldemort se iskesi. "Ako mi ne želite dati posao..." "Naravno da ne želim", prekine ga Dumbledore. "Ni na sekundu ne vjerujem da ste očekivali potvrdan odgovor. Ali ipak ste ovamo došli, zamolili ste me za posao - sigurno ste imali razlog za to." Voldemort je ustao. Nikad nije manje sličio Tomu Riddleu. Lice mu je bilo iskrivljeno od bijesa. "To je vaša posljednja riječ?" "Da", reče Dumbledore, također ustajući. "Onda si više nemamo što reći." "Ne, nemamo", reče Dumbledore. Lice mu je preplavila velika tuga. "Odavno su prošli dani kad sam vas mogao zaplašiti zapaljenim ormarom i prisiliti vas da se iskupite za počinjeni zločin. Ali volio bih da to još mogu, Tome... volio bih da mogu..." Harry je zamalo viknuo besmisleno upozorenje: bio je siguran da se Voldemortova ruka trznula prema džepu sa štapićem. Trenutak je prošao, Voldemort se okrenuo, vrata su se već zatvarala i više ga nije bilo. Harry je opet osjetio Dumbledoreovu ruku na nadlaktici. Nekoliko trenutaka kasnije, stajali su zajedno na gotovo istom mjestu, osim što na prozorskoj dasci nije bilo sve debljeg sloja snijega, a Dumbledoreova ruka opet je bila crna i mrtva. "Zašto?" smjesta upita Harry, podižući pogled prema Dumbledoreovu licu. "Zašto se vratio? Jeste li ikad saznali?" "Ponešto naslućujem," reče Dumbledore, "ali to je sve." "Što naslućujete, gospodine?"

Harrv Potter i Princ miješane krvi

357

"To ću vam reći, Harrv, kad dobijete sjećanje profesora Slughorna" odvrati Dumbledore. "Kad dođete do tog zadnjeg djehca slagalice, nadam se da će se sve razjasniti... i vama i mem. Harry je još izgarao od znatiželje. Iako je Dumbledore otišao do vrata i otvorio ih da Harry može izaći, nije odmah krenuo. "Je li opet želio posao učitelja Obrane od mračnih sila, gospodine? Nije rekao..." v n "Oh definitivno je želio posao učitelja Obrane od mračnih sila , reče Dumbledore. "To je postalo očito nakon našeg malog sastanka. Vidite ioš otkako sam odbio lorda Voldemorta, nijednog učitelja Obrane od mračnih sila nismo uspjeli zadržati dulje od godinu dana."

GLAVA DVADESET PRVA

Nedokučiva soba

Harry je čitavog sljedećeg tjedna pokušavao smisliti kako nagovoriti Slughorna da mu ustupi pravo sjećanje, ali rješenje mu nikako nije padalo na pamet. Na kraju je opet pribjegao taktici koju je u posljednje vrijeme primjenjivao kad god bi se našao u dvojbi: gorljivo je proučavao udžbenik iz Čarobnih napitaka, nadajući se da je Princ, kao mnogo puta dosad, negdje naškrabao koristan savjet. "Tu nećeš ništa naći", odlučno je rekla Hermiona u nedjelju navečer. "Nemoj opet, Hermiona", odvratio je Harry. "Da nije bilo Princa, Ron sad ne bi sjedio s nama." "Sjedio bi i da si se na prvoj godini udostojio slušati što je Snape govorio na nastavi", puhnula je Hermiona. Harry ju je ignorirao. Upravo je na margini jedne stranice ugledao inkantaciju (Sectumsempra!) iznad koje je stajao intrigantan komentar "Za neprijatelje". Prsti su ga svrbjeli da odmah posegne za štapićem, ali znao je da bi mu bilo pametnije suzdržati se pred Hermionom. Zato je samo krišom označio stranicu. Sjedili su pokraj kamina u društvenoj prostoriji. Osim njih troje, budni su bili još samo njihovi kolege sa šeste godine, uzbuđeni zbog obavijesti o datumu ispita iz aparacije koja ih je dočekala na oglasnoj ploči kad su se vratili s večere. Svi učenici koji će navršiti sedamnaest godina do dvadeset prvog travnja, datuma prvog ispita, imali su pravo na dodatne vježbe, organizirane (pod strogim nadzorom) u Hogsmeadeu. Rona je uhvatila panika čim je pročitao obavijest. Budući da se dosad još nije uspio aparatirati, strahovao je da neće biti spreman za ispit. Hermiona, koja se u međuvremenu aparatirala dvaput,

360

/. K. Rowling

bila je nešto sigurnija u sebe, a Harry, kojeg su od sedamnaestog rođendana dijelila još četiri mjeseca, ne bi na ispit mogao izaći ni da je bio najspremniji na svijetu. "Ali ti se bar znaš aparatirati!" napeto je rekao Ron. "Nećeš u srpnju imati nikakvih problema." "Aparatirao sam se samo jedanput", podsjetio gaje Harry. Na prošlom je satu napokon uspio nestati i rematerijalizirati se u obruču. Ron, koji je veći dio večeri potratio na žalopojke zbog aparatiranja, još se mučio s pisanjem ubitačno teške zadaće za Snapea. Harry i Hermiona svoje su eseje već dovršili. Harry uopće nije dvojio da mu slijedi slaba ocjena jer se nije slagao sa Snapeom oko najbolje metode za borbu protiv dementora, ali to mu ionako nije bilo bitno. Trenutno ga nije zanimalo ništa osim Slughornova sjećanja. "Opet ti kažem, Harry, tvoj glupi Princ tu ne može pomoći!" ponovi Hermiona glasnije. "Jedini način da drugu osobu prisiliš da radi što hoćeš je kletva Imperius, koja je nezakonita..." "Da, da, to i ja znam, hvala", odvrati Harry, ne dižući pogled s knjige. "Zato i tražim drugačiju metodu. Dumbledore kaže da veritaserum neće upaliti, ali možda nađem nešto drugo, neki napitak ili čaroliju..." "To je pogrešan pristup", reče Hermiona. "Dumbledore kaže da si ti jedini koji može doći do tog sjećanja. Drugim riječima, ti Slughorna možeš uvjeriti onako kako drugi ne bi mogli. Nije stvar u tome da mu podmetneš čarobni napitak, to može svatko..." "Kako se piše 'grozomoran'?" prekine je Ron, žestoko tresući perom i zureći u svoj pergament. "Nije moguće da počinje s G-U-Z..." "I ne počinje", odvrati Hermiona, privlačeći Ronov esej k sebi. "A 'augurija' ne počinje slovima O-R-G. Kakvim to perom pišeš?" "Fred i George ga prodaju kao pravopisno pero... ali nešto mi govori da je čarolija popustila..." "Tu si u pravu", reče Hermiona, pokazujući naslov eseja, "jer je tema eseja borba protiv dementora, ne 'blementora', a ne znam ni kad si to promijenio ime u 'Roonil Wazlib'." "Oh, ne!" reče Ron, užasnuto zureći u pergament. "Nemoj mi reći da ću sve morati pisati ispočetka!"

"Bez brige, to se da popraviti", utješno će Hermiona. Privukla je pergament još bliže i izvukla štapić. "Hermiona, volim te", reče joj Ron. Klonuo je u fotelju i protrljao umorne oči. Hermiona je lagano porumenjela, ali nije rekla ništa osim: "Pazi da te ne čuje Lavender." "Pazit ću", obeća Ron kroz ruke. "Zapravo, možda i neću... neka menogira..." "Pa ako više ne želiš hodati s njom, nogiraj ti nju", predloži Harry. "Ti još nikad nisi nikome dao nogu, zar ne?" upita Ron. "Ti i Cho ste se samo..." "Nekako rasplinuli, da", potvrdi Harry. "Da se bar to dogodi Lavender i meni", turobno će Ron, gledajući kako Hermiona šutke kucka pogrešno napisane riječi vrhom štapića, a one se same ispravljaju. "Ali što ja više pokazujem da želim prekinuti, to ona više pojačava stisak. Osjećam se kao da hodam s orijaškom lignjom." "Evo", progovorila je Hermiona dvadesetak minuta kasnije, vraćajući Ronu esej. "Od srca ti hvala", reče Ron. "Posudiš mi svoje pero da ga mogu dovršiti?" Harry, koji nije uspio pronaći ništa korisno u Prinčevim bilješkama, ogledao se po sobi. U društvenoj prostoriji nije više bilo nikoga osim njih troje. Seamus je upravo otišao na spavanje psujući i Snapea i njegovu zadaću. Čulo se samo još pucketanje vatre i škripanje pera koje je Ron posudio od Hermione da napiše posljednji odlomak eseja o dementorima. Harry je zijevajući zatvorio Prinčevu knjigu, a u sljedećem trenutku... Pras.

Hermiona je tiho vrisnula, Ron je prolio tintu po svom eseju, a Harry je rekao: "Kreacher!" Kućni vilenjak duboko se naklonio i obratio svojim kvrgavim nožnim prstima. "Gospodar je rekao da želi dobivati redovite izvještaje o Malfoyevu kretanju pa je Kreacher došao da..." Pras.

362

K. Rowling

Pokraj Kreachera je osvanuo Dobby, koji si je na glavu nataknuo nakrivljeno pokrivalo za čajnik. "I Dobby je pomagao, Harry Potter!" zapiskuta on, ošinuvši Kreachera pogledom. "A Kreacher bi trebao reći Dobbyju kad se sprema otići Harryju Potteru, da možemo zajedno predati izvještaj!" "Što je ovo?" upita Hermiona, još šokirana njihovim iznenadnim dolaskom. "Harry, što se događa?" Harry je otezao s odgovorom. Još nije Hermioni rekao da je zapovjedio Kreacheru i Dobbyju da prate Malfoya, znajući koliko je osjetljiva na pitanje kućnih vilenjaka. "Pa... prate Malfoya u moje ime", reče on. "Noću i danju", grakne Kreacher. "Dobby nije tjedan dana sklopio oka, Harry Potter!" pohvali se Dobby, klateći se na mjestu. Hermiona je izgledala zgranuto. "Dobby, nisi uopće spavao? Harry, nisi mu valjda rekao da ne..." "Ma ne, naravno da nisam", odmah odvrati Harry. "Dobby, smiješ spavati, u redu? Ali, jeste li išta otkrili?" brzo je dodao, da preduhitri novu Hermioninu upadicu. "Graciozan hod gospodara Malfova odaje njegovo čistokrvno podrijetlo", smjesta grakne Kreacher. "Crte njegova lica odlikuju se istom profinjenošću koje je krasilo i moju gospodaricu, a po manirama je..." "Dračo Malfoy je zločesti dečko!" srdito cikne Dobby. "Zločesti dečko koji... koji..." Zadrhtao je cijelim tijelom, od resa pokrivala za čajnik na glavi do vrhova čarapa, potom se zaletjevši prema kaminu, kao da će se baciti u nj. Harry, kojeg takvo ponašanje nije osobito iznenadilo, čvrsto ga je uhvatio oko struka. Dobby se prvih nekoliko sekundi pokušavao oteti iz Harrvjeva stiska, ali na kraju je ipak klonuo. "Hvala vam, Harry Potter", reče on zadihano. "Dobbyju i dalje nije lako pogrdno se izražavati o starim gospodarima..." Harry ga je pustio, a Dobby je popravio svoje pokrivalo i prkosno se obratio Kreacheru: "Ali Kreacher bi trebao znati da Dračo Malfoy nije dobar gospodar kućnim vilenjacima!"

"Da, to što si ti zaljubljen u Malfoya stvarno nam je nebitno", reče Harry Kreacheru. "Preskoči taj dio i reci nam što on zapravo radi." Kreacher se opet naklonio, očito bijesan. Nastavio je: "Gospodar Malfoy jede u Velikoj dvorani, spava u spavaonici u tamničkom dijelu, ide na satove iz raznih..." "Dobby, reci mi ti", prekine Harry Kreachera. "Odlazi li on igdje gdje ne bi smio ići?" "Harry Potter, gospodine", piskutavo odvrati Dobby. Njegove velike, loptaste oči svjetlucale su od vatre u kaminu. "Koliko Dobby može vidjeti, mladi Malfoy ne krši nikakva pravila, ali jako se trudi da nikome ne upadne u oči. Redovito odlazi na sedmi kat s brojnim učenicima koji stražare dok je on u..." "Sobi potrebe!" uzvikne Harry i tresne se po glavi Pripravom čarobnih napitaka za napredne. Hermiona i Ron ga iznenađeno pogledaju. "Znači, tamo se krije! Tamo radi... to što već radi! Kladim se da zato i nestaje s mape - kad malo bolje razmislim, nikad na njoj nisam vidio Sobu potrebe!" "Možda nitko iz klape tvog tate nije znao da postoji", napomene Ron. "Vjerojatnije je da je to dio njene čarolije", reče Hermiona. "Ako poželiš da bude neunosiva u mapu, bit će neunosiva." "Dobby, jesi li uspio ući da vidiš što Malfoy radi?" nestrpljivo upita Harry. "Ne, Harry Potter, to je nemoguće", odvrati Dobby. "Ne, nije", hitro će Harry. "Malfoy je prošle godine uspio ući u naše sjedište, neće ni meni biti teško da se ušuljam k njemu." "Sumnjam, Harry", polako reče Hermiona. "Malfoy je u to vrijeme već znao svrhu naše sobe, zar ne, jer je ona koza Marietta sve izbrbljala. Znao je da mora od Sobe zatražiti da postane sjedište DA i ona ga je poslušala. Ali ti ne znaš u što se pretvara soba kad u nju ude Malfoy, što znači da ne znaš što od nje moraš zatražiti." "Već ću se nekako snaći", nehajno odvrati Harry. "Dobby, stvarno si se iskazao." "Kreacher je isto bio dobar", ljubazno doda Hermiona. Ne pokazujući ni trunčicu zahvalnosti, Kreacher je podigao krupne, zakrvavljene

=._,„. .____j

364

J. K. Rowling

oči prema stropu i graknuo: "Mutnjakuša se obraća Kreacheru, Kreacher će se pretvarati da je ne čuje..." "Gubi se", obrecne se Harry. Kreacher se još jedanput duboko naklonio i dezaparatirao. "Dobby, i ti možeš ići, dobro se naspavaj." "Hvala vam, Harry Potter, gospodine!" sretno zapiskuta Dobby i nestade. "Zar ovo nije genijalno?" okrene se Harry oduševljeno Ronu i Hermioni čim su vilenjaci nestali iz sobe. "Znamo kamo Malfoy odlazi! Sad je naš!" "Da, da, super", sumorno odvrati Ron, pokušavajući obrisati tintom promoceni papir koji je donedavno sadržavao njegov gotovo dovršeni esej. Hermiona je opet privukla pergament k sebi i počela usisavati tintu štapićem. "Ali što znači ono da gore odlazi s 'brojnim učenicima'?" upita ona. "Pa koliko je ljudi upleteno u to? Zar bi stvarno tolikima povjerio što radi..." "Da, to je čudno", reče Harry, mršteći se. "Čuo sam kad je govorio Crabbeu da ga se ne tiče što radi... što onda govori svim tim... svim tim..." Harrvjev je glas utihnuo. Netremice je zurio u vatru. "Bože, koja sam ja budala", reče on tiho. "Pa odgovor je očit, zar ne? U tamnici ga ima cijela bačva... mogao ga je za vrijeme onog sata zdipiti koliko je htio..." "Zdipiti što?" upita Ron. " Višesokovni napitak. Ukrao je malo onog višesokovnog napitka koji nam je Slughorn pokazao na prvom satu Čarobnih napitaka... ne čuvaju Malfovu leđa brojni učenici... nego Crabbe i Goyle, kao i obično... da, sve se slaže!" reče Harry, skočivši na noge i ushodavši se pred kaminom. "Oni su takvi idioti da će raditi što im on zapo vjedi čak i kad im ne želi reći razlog... ali Malfoy ne želi da ikome zapne za oko da njih dvojica stalno vise pred Sobom potrebe, pa ih je natjerao da piju višesokovni napitak i mijenjaju si izgled... one dvije curice s kojima sam ga vidio kad nije otišao na utakmicu... ha! Crabbe i Goyle!" "Hoćeš reći," prozbori Hermiona prigušenim glasom, "daje ona mala djevojčica kojoj sam popravila vagu...?"

"Da, naravno!" glasno odvrati Harry, gledajući je širom otvorenim očima. "Naravno! Malfoy je sigurno u to vrijeme bio u Sobi, pa je ona - ma, što ja to govorim? - on namjerno ispustio vagu, da upozori Malfoya da u hodniku ima još ljudi! A isto vrijedi za onu djevojčicu kojoj su ispala krastačina jaja! Nismo shvatili da cijelo vrijeme prolazimo pokraj njega!" "Natjerao je Crabbea i Goylea da se preobražavaju u curice?" grohotom se nasmije Ron. "Čovječe... nije ni čudo što u posljednje vrijeme izgledaju nabrušeno... čudim se što ga još nisu poslali k vragu..." "Pa ne bi se usudili, zar ne, ako im je pokazao svoj Tamni znamen", reče Harry. "Hmmm... Tamni znamen za koji ne znamo postoji li uopće", zamijeti Hermiona skeptično. Smotala je Ronov osušeni esej da opet ne nastrada i predala mu ga. "Vidjet ćemo", samouvjereno odvrati Harry. "Da, vidjet ćemo", složi se Hermiona. Ustala je i protegnula se. "Ali, Harry, nemoj se previše zanositi - i dalje ne vjerujem da ćeš uspjeti ući u Sobu potrebe ako prije toga ne saznaš što se u njoj nalazi. I mislim da ne bi smio zaboraviti", podigla je torbu na rame i ozbiljno ga pogledala, "da bi se trebao usredotočiti na dobivanje onog Slughornova sjećanja. Laku noć." Harry je gledao kako se udaljava, osjećajući se ponešto ozlojeđeno. Kad su se vrata ženske spavaonice zatvorila, okrenuo se Ronu. "Što ti misliš?" "Volio bih da se mogu dezaparatirati kao kućni vilenjak", odvrati Ron, zureći u mjesto na kojem je nestao Dobby. "Položio bih ispit iz aparacije kao od šale." Harry je te noći nemirno spavao. Dugo je, možda čak satima, ležao budan, pitajući se što Malfoy radi u Sobi potrebe i što će on sam ugledati kad sutra ude u nju. Unatoč Hermioninu upozorenju, Harry je bio uvjeren da će moći vidjeti Malfovevu sobu s istom lakoćom s kojom je Malfoy vidio sjedište DA... na koji je način Malfoy koristi? Kao mjesto za sastanke? Skrovište? Skladište? Radionicu? Harrvjev mozak radio je sto na sat, a kad je napokon uspio zaspati, isprekidane snove neprestano su remetile slike Malfoya koji se pretvarao u Slughorna, koji se zatim pretvarao u Snapea...

366

■/. K. Rowling

Sljedećeg jutra za doručkom Harry je praktički treperio od nestrpljivosti. Prije Obrane od mračnih sila imao je slobodan sat, koji je namjeravao utrošiti na pokušaje da uđe u Sobu potrebe. Prilično ga je izivciralo što Hermiona upadljivo ignorira njegovo šaptanje o planovima za upad u Sobu, jer je bio uvjeren da bi mu mogla puno pomoći, samo da hoće. "Gle", rekao je tiho, nagnuvši se naprijed. Stavio je ruku na Dnevni prorok koji je Hermiona upravo uzela od poštanske sove, jer joj nije htio dopustiti da se odmah sakrije iza novina. "Nisam zaboravio na Slughorna, ali nemam blage veze kako da dođem do tog sjećanja. Zašto ne bih pokušao otkriti što radi Malfov dok smišljam rješenje za Slughorna?" "Već sam ti rekla, Slughorna moraš nagovoriti", odvrati Hermiona. "Da je dovoljno samo izvesti neki trik ili čaroliju, Dumbledore bi to učinio u tren oka. Ne bi trebao visjeti pred Sobom potrebe", istrgnula je Prorok Harrvju i razmotala ga da pogleda naslovnicu, "nego otići k Slughornu i apelirati na njegovu dobrotu." "Je li itko koga poznajemo...?" upitao je Ron dok je Hermiona pregledavala naslove. "Da!" reče Hermiona. I Harrvju i Ronu je doručak zapeo u grlu. "Ali u redu je, nije mrtav - uhitili su Mundungusa i poslali ga u Azkaban! Piše daje oponašao inferiusa tijekom pokušaja provale... a neki Octavius Pepper je nestao... joj, ovo je grozno, uhitili su i devetogodišnjeg dječaka koji je pokušao ubiti baku i djeda, vjeruju da je bio pod Imperiusom..." Doručak su završili u tišini. Hermiona je odmah otišla na Stare rune, Ron se vratio u društvenu prostoriju da napiše zaključak eseja o dementorima za Snapeov sat, a Harry se zaputio u hodnik na sedmom katu, točnije, pred onaj zid preko puta tapiserije koja je prikazivala pokušaj Barnabe Blesavog da trolove nauči plesati balet. Harry se sakrio pod plašt nevidljivosti u prvom praznom prolazu na koji je naišao, ali nije se morao truditi. Došavši na odredište, vidio je daje sve pusto. Nije znao bi li lakše ušao u Sobu daje Malfoy u njoj, ali utješio se mišlju da ovako njegov prvi pokušaj bar neće ometati ni Crabbe ni Goyle u obličju jedanaestogodišnjih djevojčica. Kad se približio mjestu gdje su bila skrivena vrata Sobe potrebe, zatvorio je oči. Znao je što mora učiniti; prošle godine je tehniku

ulaska u Sobu doveo do savršenstva. Jako se usredotočio i pomislio: Moram vidjeti što Malfoy radi unutra... Moram vidjeti što Malfoy radi unutra... Moram vidjeti što Malfoy radi unutra... Tri je puta prošao ispred vrata, osjećajući kako mu srce uzbuđeno lupa, a zatim je otvorio oči i pogledao pred sebe. Ugledao je samo obični, prazni zid. Prišao je bliže i pokušao ga gurnuti, no kamena površina ostala je tvrda i neprobojna. "Dobro", reče Harry glasno. "Dobro... pogrešno sam formulirao misao..." Malo je razmislio i opet počeo hodati gore-dolje, zatvorenih očiju i posve usredotočen na novu formulaciju. Moram vidjeti mjesto na koje Malfoy potajno dolazi... Moram vidjeti mjesto na koje Malfoy potajno dolazi... Nakon trećeg prolaska pokraj zida, s nadom je otvorio oči. Vratima nije bilo ni traga. "Ma daj", Harry se razdraženo obrati zidu. "Bio sam više nego jasan... dobro..." Nekoliko je minuta napregnuto razmišljao i zatim se opet ushodao. Pretvori se u isto mjesto u koje se pretvaraš za Drača Malfoya... Ovaj put nije otvorio oči čim se zaustavio. Napeto je osluškivao, kao da može čuti kad će se pojaviti vrata. Nije, međutim, začuo ništa osim udaljenog cvrkuta ptica u perivoju. Otvorio je oči. Vratima i dalje nije bilo ni traga. Harry je opsovao. U istom se trenutku hodnikom prolomio vrisak. Okrenuo se i vidio da iza ugla trkom nestaje nekoliko prvašića, očito uvjerenih da su naletjeli na osobito vulgarnog duha. Harry je u sljedećih sat vremena isprobao svaku varijantu rečenice "Moram vidjeti što Dračo Malfoy radi u tebi" koje se mogao sjetiti, ali na kraju je bio prisiljen priznati da je Hermiona možda ipak bila u pravu: Soba se jednostavno nije htjela otvoriti. Frustriran i iznerviran, zaputio se na Obranu od mračnih sila, svlačeći plašt nevidljivosti u hodu i trpajući ga u torbu. "Opet kasnite, Potteru", hladno je rekao Snape kad je Harry žurno ušao u učionicu osvijetljenu svijećama. "Deset bodova manje za Gryffindor."

368

/. K. Rowling

Harry je namrgođeno pogledao Snapea i bacio se na stolac pokraj Rona. Pola razreda još je bilo na nogama, vadeći knjige i slažući pribor na klupe. Bilo je očito da su i oni tek ušli. "Prije nego što počnemo, želim vaše eseje o dementorima", reče Snape i nemarno zamahne štapićem. Dvadeset pet svitaka perga menta vinulo se u zrak i uredno spustilo na njegov stol. "Nadam se, za vaše dobro, da su bolji od budalaština koje sam morao podnositi u esejima o odupiranju Imperiusu. Dobro, otvorite knjige na stranici - što je, gospodine Finnigan?" "Gospodine," poče Seamus, "zanimalo me po čemu se inferiusi razlikuju od duhova? U Proroku je pisalo nešto o jednom inferiusu..." "Ne, nije", odvrati Snape dokonim tonom. "Ali, gospodine, čuo sam da se priča..." "Da ste pročitali članak o kojem govorite, gospodine Finnigan, znali biste da je taj takozvani inferius zapravo bio smrdljivi lopov zvan Mundungus Fletcher." "Mislio sam da su Snape i Mundungus na istoj strani?" promrmlja Harry Ronu i Hermioni. "Zar ne bi trebao biti uzrujan što su uhvatili Mundung...?" "Ali čini se da Potter ima štošta reći o toj temi", reče Snape, naglo uperivši prst u stražnji dio razreda. Crnim se očima zapiljio u Harrvja. "Zamolimo Pottera da nam objasni po čemu se inferius razlikuje od duha." Cijeli se razred okrenuo prema Harrvju, koji se užurbano pokušao prisjetiti što mu je Dumbledore rekao one noći kad su išli u posjet Slughornu. "Ovaj... dobro... duhovi su prozirni..." poče on. "Oh, jako dobro", prekine ga Snape, izvinute usnice. "Da, odmah se vidi da vam je gotovo šest godina učenja o magiji bilo od velike koristi, Potteru. Duhovi su prozirni." Pansy Parkinson je zakriještala od smijeha. Još se nekoliko učenika zasmijuljilo. Harry je duboko udahnuo i nastavio smirenim glasom, iako je u njemu sve kipjelo od bijesa. "Da, duhovi su prozirni, ali inferiusi su mrtva tijela, zar ne? Znači, oni su materijalni..."

Harrv Potter i Princ miješane krvi

369

"To nam je moglo reći i petogodišnje dijete", posprdno ga prekine Snape. "Inferius je truplo reanimirano čarolijama crnog maga. Nije živ, nego jednostavno poput marionete ispunjava čarobnjakove zapovijedi. Duhovi su, što ste dosad, nadam se, svi shvatili, tragovi koje su preminule duše ostavile u ovom svijetu... a uz to su, kao što je genijalno zamijetio Potter, i prozirni." "Pa Harrvjevo objašnjenje svakako je najkorisnije ako pokušavamo utvrditi s čim imamo posla!" reče Ron. "Ako naletimo na njega u nekoj mračnoj ulici, prvo ćemo ga dobro promotriti da vidimo je li materijalan, nećemo ga pitati: 'Pardon, da niste vi slučajno trag preminule duše?'" •Smijuljenje u razredu zamrlo je čim ih je Snape ošinuo pogledom. "Oduzimam Gryffindoru još deset bodova", reče Snape. "Ronalde Weasley, od vas ništa suptilnije ne bih ni očekivao. Vi ste tako materijalni da se ne možete aparatirati ni na udaljenost od jednog centimetra." "Ne!" šapne Hermiona, zgrabivši Harrvja za ruku kad je ljutito otvorio usta. "Nema smisla, samo ćeš zaraditi novu kaznu, šuti!" "Otvorite knjige na dvjesto trinaestoj stranici", nastavi Snape, podrugljivo se smješkajući, "i pročitajte prva dva odlomka o kletvi Cruciatus..." Ron je ostatak sata bio vrlo mučaljiv. Kad je zvono označilo kraj predavanja, Lavender je sustigla Rona i Harrvja (Hermiona je tajanstveno iščeznula čim se Lavender približila) i sasula drvlje i kamenje na Snapea zbog njegova izrugivanja Ronovu aparatiranju. Činilo se da je to Rona samo još više razdražilo. Riješio je se tako što je s Harrvjem skrenuo u prvi muški zahod. "Ali Snape je u pravu, zar ne?" reče Ron nakon par minuta zurenja u napuklo zrcalo. "Ne znam ima li smisla da uopće izlazim na ispit. Aparatiranje mi jednostavno ne ide." "Prijavi se na dodatne satove u Hogsmeadeu i vidi hoće li ti oni pomoći", razborito će Harry. "U svakom slučaju bi trebali biti zanimljiviji od beskrajnih pokušaja da uđemo u onaj blesavi obruč. A ako i dalje ne budeš bio - znaš - onako dobar kao što bi htio biti, možeš odgoditi ispit i izaći sa mnom u ljet... Myrtla, ovo je muški zahod!"

370

/. K. Rowling

Iz kabine iza njih podigao se duh djevojke i ostao lebdjeti u zraku, zureći u njih kroz debele, bijele, okrugle naočale. "Oh", reče ona turobno. "To ste vi." "A koga si očekivala?" upita Ron, gledajući je u zrcalu. "Nikoga", odvrati Mvrtla, mrzovoljno češući bubuljicu na bradi. "Rekao je da će mi opet doći, ali i ti si obećao da ćeš me posjećivati..." prijekorno je pogledala Harrvja "... a nisam te vidjela mjesecima. Iz iskustva znam da od dječaka ne mogu puno očekivati." "Mislio sam da živiš u onom ženskom zahodu?" priupita Harry, koji je spomenutu lokaciju već godinama zaobilazio u širokom luku. "Pa, da," prizna ona i mrzovoljno slegne ramenima, "ali to ne znači da ne mogu posjećivati druga mjesta. Sjećaš se da sam ti jednom došla dok si se kupao?" "Živo", reče Harry. "Ali mislila sam da mu se stvarno sviđam", nastavi ona žalostivo. "Možda dođe ako vas dvojica odete... stvarno smo jako slični... sigurna sam da je i on to osjetio..." S nadom je pogledala prema vratima. "Kad kažeš da ste jako slični," reče Ron, koji je sad zvučao kao da se zabavlja, "znači li to da i on živi u odvodnoj cijevi?" "Ne", odvrati Myrtla prkosno. Stari, popločeni zahod zaorio se od njezina glasa. "To znači daje i on osjetljiv, i da ga ljudi maltretiraju, i da se osjeća osamljeno, i da nema s kim razgovarati, i da se ne boji pokazati svoje osjećaje i zaplakati!" "Neki dečko ovamo dolazi plakati?" radoznalo upita Harry. "Mali dečko?" "Ne tiče te se!" odbrusi Myrtla. Okrenula je sitne, suzne oči prema Ronu, koji se definitivno smijuljio. "Obećala sam da nikome neću reći i da ću njegovu tajnu odnijeti u..." "... ne valjda u grob?" frkne Ron. "U kanalizaciju, to da..." Myrtla je bijesno zaronila natrag u zahodsku školjku, tako uzburkavši vodu da se prelila preko ruba i zapljusnula pod. No činilo se da je podbadanje Myrtle bitno popravilo Ronovo raspoloženje.

Harrv Potter i Princ miješane krvi "Imaš pravo," reče on, prebacujući školsku torbu preko ramena, "otići ću na trening u Hogsmeade i tek onda odlučiti što ću učiniti s ispitom." Tako se Ron sljedećeg vikenda pridružio Hermioni i ostalim učenicima šeste godine koji će u trenutku ispita za dva tjedna imati sedamnaest godina. Harry je zavidno promatrao kako se pripremaju na odlazak u selo; nedostajali su mu odlasci u Hogsmeade, osobito na tako lijep proljetni dan, jedan od prvih vedrih dana nakon dugo vremena. No ipak je zaključio da će slobodno vrijeme iskoristiti za novi napad na Sobu potrebe. "Bilo bi ti pametnije", rekla je Hermiona kad je njoj i Ronu u predvorju povjerio svoj plan, "da odeš ravno u Slughornov kabinet i pokušaš mu izmamiti ono sjećanje." "Pa pokušavam!" ljutito je odvratio Harry. Nije lagao. Čitav se tjedan zadržavao u učionici nakon satova Čarobnih napitaka u nadi da će napokon Slughorna stjerati u kut, ali učitelj Čarobnih napitaka bio je prebrz za Harryja. Dvaput je otišao do Slughornova kabineta i pokucao na vrata, ali nije dobio odgovor, iako je u drugoj prigodi začuo zvukove brzo utišanog starog gramofona. "Hermiona, on ne želi razgovarati sa mnom! Jasno mu je da ga opet pokušavam uhvatiti nasamo i ne želi se dovesti u takvu situaciju!" "Onda se moraš truditi i dalje, zar ne?" Kratki red učenika koji su čekali da prođu pokraj Filcha, koji je, kao i obično, sve mrcvario detektorom tajni, pomaknuo se za nekoliko koraka pa joj Harry nije odgovorio, da ga ne čuje pazikuća. Poželio im je sreću i opet krenuo uz mramorne stube. Mogla je Hermiona pričati što hoće, ali on je namjeravao sat ili dva posvetiti Sobi potrebe. Kad je izašao iz vidokruga predvorja, Harry je iz torbe izvadio mapu za haranje i plašt nevidljivosti. Sakrivši se plaštem, kucnuo je po mapi i promrmljao: "Svečano prisežem da nemam dobre namjere", i pažljivo je pregledao. Budući da je bila nedjelja ujutro, gotovo svi učenici bili su u svojim društvenim prostorijama, Gryffindori i Ravenclavvi u kulama, Slytherini u tamničkom dijelu i Hufflepuffi u podrumu blizu kuhinje. Tu i tamo poneka se osoba motala oko knjižnice ili po hodnicima... nekoliko je ljudi bilo u perivoju... a u hodniku na sedmom katu stajao

372

/. K. Rowling

je Gregory Goyle. Soba potrebe bila je nevidljiva, ali to Harryja nije zabrinjavalo; ako vani stražari Goyle, Soba je otvorena, znala to mapa ili ne. Trkom se popeo uza stube i usporio tek kad je došao do zadnjeg ugla prije skretanja u hodnik. Počeo se vrlo polako prikradati istoj onoj maloj djevojčici s teškom mjedenom vagom u rukama kojoj je Hermiona ljubazno pomogla dva tjedna ranije. Pričekao je da dođe tik do nje, a onda se sagnuo i šapnuo: "Zdravo, ljepotice." Goyle je užasnuto zavrištao, bacio vagu u zrak i pobjegao glavom bez obzira. Nestao je s vidika prije nego što je hodnik prestao odjekivati od treska vage o pod. Nasmijani Harry okrenuo se da pogleda prazni zid. Bio je siguran da Dračo Malfoy skamenjeno stoji na drugoj strani zida i da se neće usuditi izaći iz Sobe sad kad zna da ga vani čeka neželjeni gost. Uživajući u osjećaju moći koji mu je donijela ta spoznaja, Harry se pokušao prisjetiti neke formulacije za ulazak u Sobu koju još nije isprobao. Njegovo optimistično raspoloženje nije dugo potrajalo. Nakon pola sata i brojnih varijacija zahtjeva da vidi što radi Malfoy, zid je i dalje bio lišen bilo kakve naznake vrata. Harryju se činilo da će od muke iskočiti iz kože. Malfoy je možda stajao samo tridesetak centimetara dalje, ali Harry još uvijek nije imao ni najmanji dokaz da je unutra. Potpuno izgubivši živce, zaletio se prema zidu i udario ga nogom. "JOJ!"

Harrvju se činilo da je možda slomio nožni palac. Stisnuo ga je rukom, skakućući na jednoj nozi, pri čemu mu je plašt nevidljivosti skliznuo na pod. "Harry?" Okrenuo se u smjeru glasa, još stojeći na jednoj nozi, a onda je završio na podu. Prema njemu je, na njegovo potpuno zaprepaštenje, hodala Tonks, držeći se kao da joj je ovaj hodnik omiljeno mjesto za šetnju. "Otkud ti ovdje?" upita on, žurno se podižući na noge. Zašto ga Tonks uvijek mora naći na podu? "Došla sam vidjeti Dumbledorea", odvrati Tonks. Stvarno izgleda grozno, pomislio je Harry; bila je mršavija nego prije, a smećkasta kosa beživotno joj je padala oko lica.

"Njegov kabinet nije ovdje," reče Harry, "nego na drugoj strani dvorca, iza vodorige..." "Znam", reče Tonks. "Nema ga. Izgleda da je opet nekamo otisao. "Ozbiljno?" upita Harry, oprezno spuštajući ozlijeđeno stopalo na pod. "Hej... znaš li možda kamo on to odlazi?" "Ne", reče Tonks. "Zašto si ga htjela vidjeti?" "Ma nije važno", odvrati Tonks, očito nesvjesno cupkajući rukav svoje pelerine. "Mislila sam da možda zna što se događa... priča se... da je bilo ozlijeđenih..." "Da, znam, pisalo je u novinama", reče Harry. "Onaj dečkić je pokušao ubiti svoje..." "Prorok često kasni za događajima", reče Tonks. Činilo se da uopće ne sluša Harrvja. "Je li ti se u posljednje vrijeme javio itko iz Reda?" "Nitko iz Reda mi više ne šalje pisma," odgovori Harry, "ne otkako je Sirius..." Primijetio je da su joj se u očima pojavile suze. "Žao mi je", promrmlja on u neprilici. "Mislim... i meni nedostaje..." "Molim?" tupo upita Tonks, kao da ga uopće nije čula. "Dobro... vidimo se, Harry..." Naglo se okrenula i otišla niz hodnik, praćena Harrvjevim zbunjenim pogledom. Otprilike minutu kasnije, opet je navukao plašt nevidljivosti i nastavio s pokušajima da uđe u Sobu potrebe, ali bez prijašnjeg žara. Naposljetku su ga osjećaj praznine u želucu i spoznaja da će se Ron i Hermiona uskoro vratiti na ručak natjerali da odustane od daljnjih pokušaja i hodnik prepusti Malfoyu. Ako ništa drugo, ponadao se Harry, možda ga je bar tako isprepadao da se još satima neće usuditi izaći iz Sobe. Kad je sišao u Veliku dvoranu, vidio je da Ron i Hermiona već naveliko ručaju. "Uspio sam - dobro, donekle sam uspio!" pohvalio se Ron čim je ugledao Harryja. "Trebao sam se aparatirati u čajanu madame

374

J. K. Rowling

Puddifoot, ali malo sam se preračunao pa sam završio blizu Scrivenshaftove trgovine, ali bar sam se pomaknuo s mjesta!" "Bravo", reče Harry. "A kako je tebi išlo, Hermiona?" "Ma, ona je, naravno, bila savršena", odgovorio je Ron prije nego što je Hermiona stigla zinuti. "Savršena ozbiljnost nakane, osmoza i očaj, ili kako već ide ono vražje pravilo... poslije smo svi na brzinu otišli na piće Kod tri metle i trebao si čuti kad se Twycross raspričao o njoj - jako bi me začudilo da je uskoro ne zaprosi..." "A ti?" upita Hermiona, ignorirajući Rona. "Jesi li cijelo vrijeme bio pred Sobom potrebe?" "Aha", potvrdi Harry. "I pogodite na koga sam naletio? Na Tonks!" "Tonks?" rekoše Ron i Hermiona u isti glas, djelujući iznenađeno. "Aha, rekla je daje došla vidjeti Dumbledorea..." "Ako mene pitate," reče Ron kad im je Harry prepričao razgovor s Tonks, "ona je malo prolupala. Nakon onoga u Ministarstvu nema više petlje." "Malo mi je to čudno", zamijeti Hermiona, koja je iz nekog razloga izgledala vrlo zabrinuto. "Zadužena je za čuvanje škole, zašto je najednom napustila položaj da dođe k Dumbledoreu, koji, osim toga, uopće nije u dvorcu?" "Imam ideju", poče Harry nesigurno. Osjećao je nelagodu što to uopće spominje - Hermiona je u tom pogledu bila svakako veći stručnjak od njega. "Sto mislite, je li moguće da je možda... znate... bila zaljubljena u Siriusa?" Hermiona ga zaprepašteno pogleda. "Ma otkud ti to?" "Ne znam," reče Harry, sliježući ramenima, "ali skoro se rasplakala kad sam spomenuo njegovo ime... sad joj je patronus nekakav veliki, četveronožni stvor... mislio sam da se možda pretvorio u... kužite... njega." "Nije isključeno", polako reče Hermiona. "Ali i dalje mi nije jasno zašto je dojurila u dvorac da vidi Dumbledorea, ako je uopće došla zbog toga..."

Harry Potter i Princ miješane krvi

375

"I tu se opet vraćamo na ono što sam već rekao, zar ne?" javi se Ron, trpajući u usta pire od krumpira. "Malo je pukla. Nema više petlje. Žene", mudro se obratio Harryju. "Njih ti je lako izbaciti iz takta." "A opet," reče Hermiona, prenuvši se iz misli, "nisam sigurna da igdje na svijetu postoji žena koja se u stanju duriti pola sata jer se madame Rosmerta nije nasmijala njenom vicu o vještici, vidaru i Mimbulus mimbletoniji." Ron se namrgodio.

GLAVA DVADESET DRUGA

Nakon pokopa

Iznad kula školskoga dvorca sve se češće moglo nazreti vedro plavo nebo, ali čak ni prvi nagovještaji ljeta nisu popravljali Harrvjevo raspoloženje. Svi njegovi pokušaji da otkrije što radi Malfov ili pokrene razgovor u kojem bi mu Slughorn nekako pristao prepustiti svoje sjećanje, vjerojatno desetljećima potiskivano, neslavno su propadali. "Posljednji put ti kažem, zaboravi već jednom na Malfova", odlučno mu je rekla Hermiona. Sjedili su s Ronom u osunčanom kutku dvorišta, odmarajući se poslije ručka. Hermiona i Ron u rukama su držali letke Ministarstva magije naslovljene Ceste pogreške pri aparatiranju i kako ih izbjeći, pripremajući se za popodnevni ispit. Nije se, doduše, moglo reći da su letci imali osobito umirujući učinak. Kad se iza ugla pojavio obris neke djevojke koja je krenula prema njima, Ron se lecnuo i pokušao sakriti iza Hermione. "Nije Lavender", reče mu Hermiona umornim tonom. "Hvala bogu", odvrati Ron, odmah se opuštajući. "Harry Potter?" upita djevojka. "Rekli su mi da ti ovo predam." "Hvala..." Harry je sa zebnjom prihvatio mali svitak pergamenta. Cim se djevojka dovoljno udaljila, šapnuo je: "Dumbledore je rekao da nećemo imati nove instrukcije dok ne nabavim ono sjećanje!" "Možda želi čuti kako napreduješ", napomenula je Hermiona dok je Harry odmotavao pergament. Nije ugledao Dumbledoreov izduženi, uski, nakošeni rukopis, nego neuredna i rastegnuta slova koja je bilo vrlo teško čitati, jer je pergament bio pun mrlja od razlivene tinte.

378

J. K. Rovvling Dragi Harry, Ron i Hermiona, Aragog je sinoć umro. Hartj i Ron, vi ste ga upoznali pa znate koliko je bio poseban. Hermiona, znam da bi se i tebi svidio. Puno bi mi značilo kad bi večeras svratili na pokop. Planiram da bude negdje oko sumraka, to mu je bilo omiljeno doba dana. Znam da ne bi smjeli izlazit tako kasno, ali mogli bi upotrijebit plašt. Inače ne bi tražio od vas tako nešto, ali ne mogu ovo podnijet sam. Hagrid

"Pogledajte", reče Harry, pružajući pismo Hermioni. "Oh, za boga miloga", reče ona. Brzo ga je preletjela pogledom i dodala Ronu, koji ga je pročitao s izrazom rastuće nevjerice. "Stvarno je lud!" bijesno će on. "Pa ta je beštija rekla svojim pajdašima da slobodno mogu pojesti Harrvja i mene! Praktički im je zaželio dobar tek! A sad bi Hagrid htio da naričemo nad njegovom groznom, dlakavom strvinom!" "Nije problem samo u tome", reče Hermiona. "Hagrid traži da izađemo iz dvorca poslije mraka, a zna da je osiguranje pojačano milijun puta i da bismo gadno nastradali da nas uhvate." "Ne bi bilo prvi put da mu u posjet odemo noću", istakne Harry. "Da, ali za ovako nešto?" upita Hermiona. "Već smo se puno puta doveli u riskantne situacije da pomognemo Hagridu, ali na kraju krajeva - Aragog je mrtav. Da ga još možemo nekako spasiti..." "... tek onda ne bih htio ići", odlučno je prekine Ron. "Hermiona, nisi poznavala Aragoga. Vjeruj mi, njega je smrt mogla samo poboljšati." Harry je opet uzeo poruku i zagledao se u mrlje od tinte. Pergament su očito prekrile guste i krupne suze... "Harry, ne misliš valjda otići k njemu" reče Hermiona. "Čemu dobiti kaznu zbog takve besmislice?" Harry uzdahne. "Da, znam", reče on. "Bojim se da će Hagrid morati pokopati Aragoga bez nas."

"Točno, hoće", reče Hermiona, kao da joj je laknulo. "Gle, danas će na Čarobnim napitcima biti jako malo ljudi, gotovo svi idu na ispit... iskoristi priliku da malo omekšaš Slughorna!" "Pedeset treća sreća, je li?" gorko reče Harry. "Sreća", odjednom progovori Ron. "Harry, to je to - treba ti sreća!" "Kako to misliš?" "Upotrijebi svoj sretni napitak!" "Rone, to je... to je to!" zaprepašteno će Hermiona. "Naravno! Kako se toga nisam sjetila?" Harry se zagledao u njih. "Felix Felicis?" reče on. "Ne znam... zapravo sam ga čuvao..." "Za što?" upita Ron u nevjerici. "Pa što je na svijetu važnije od tog sjećanja, Harry?" pridruži se i Hermiona. Harry joj nije odgovorio. Zlatasta bočica s napitkom sreće već mu je neko vrijeme golicala maštu; u zabačenom zakutku njegova uma polako su dozrijevali neodređeni, nerazrađeni planovi usmjereni na rastavljanje Ginny i Deana te dobivanje Ronova blagoslova za Ginnynu vezu s novim dečkom, iako je Harry postojanje tih planova priznavao samo u snu ili u onom sumračnom razdoblju između usnulog stanja i buđenja... "Harry? Slušaš li nas ti uopće?" upita ga Hermiona. "Št...? Da, naravno", odvrati on, pribravši se. "Dobro... u redu. Ako popodne ne uspijem zapodjenuti razgovor sa Slughornom, popit ću malo Felixa i opet pokušati uvečer." "Dobro, to smo riješili", žustro zaključi Hermiona. Ustala je i graciozno se zavrtjela. "Odredište... odlučnost... ozbiljnost nakane..." mrmljala je. "Daj prestani," preklinjao je Ron, "ionako mi je već zlo... brzo, sakrij me!" "Nije Lavender!" nestrpljivo je odvratila Hermiona kad su se u dvorištu pojavile još dvije djevojke, a Ron se bacio iza njezinih leđa. "Super", reče Ron. Provirio je preko Hermionina ramena da provjeri situaciju. "Čovječe, stvarno izgledaju nesretno."

380

/. K. Rowling

"To su sestre Montgomerv i naravno da izgledaju nesretno, zar nisi čuo što se dogodilo njihovu mlađem bratu?" zapita Hermiona. "Da budem iskren, više nisam u stanju pratiti što se događa čijim rođacima", prizna Ron. "Pa, napao ga je vukodlak. Kažu da je njihova mama odbila surađivati sa smrtonošama. U svakom slučaju, dečkiću je bilo samo pet godina i umro je u Svetom Mungu. Nisu ga mogli spasiti." "Umro je?" ponovi Harrv, šokiran. "Nisam znao da vukodlaci ubijaju, mislio sam da samo pretvaraju svoje žrtve u vukodlake?" "Ponekad ubijaju", odgovori Ron s netipično ozbiljnim izrazom lica. "Zna se dogoditi da se neki vukodlak malo previše zanese." "Kako se zove vukodlak koji ga je napao?" brzo upita Harrv. "Pa, priča se da je to bio onaj Fenrir Grevback", odgovori Hermiona. "Znao sam - to je onaj manijak koji voli napadati djecu, Lupin mi je pričao o njemu!" srdito će Harrv. Hermiona ga potišteno pogleda. "Harrv, moraš doći do tog sjećanja", reče ona. "Ništa nije važnije od zaustavljanja Voldemorta, zar ne? Zbog njega se sve te grozote i događaju..." U dvorcu je zazvonilo zvono. Hermiona i Ron skočili su na noge, izgledajući prestravljeno. "Sve će biti u redu", rekao im je Harrv na putu u predvorje, gdje su se trebali naći s ostalim kandidatima za polaganje aparacije. "Sretno." "I tebi!" odvrati Hermiona uz znakovit pogled. Harrv je produžio u tamnički dio dvorca. Na popodnevni sat Čarobnih napitaka došla su samo tri učenika: Harrv, Ernie i Dračo Malfov. "Premladi ste za aparatiranje?" dobroćudno ih upita Slughorn. "Još niste navršili sedamnaest godina?" Svi su odmahnuli glavama. "No dobro," veselo nastavi Slughorn, "budući da nas je tek nekoliko, malo ćemo se zabavljati. Želim da mi svi pripravite nešto duhovito!"

Harr

i Princ miješane krvi

381

"To zvuči baš dobro, gospodine", udvorno reče Ernie, trljajući rukama. Za razliku od njega, Malfov je ostao smrtno ozbiljan. "Što vam znači 'duhovito'?" upita on razdražljivim tonom. "Oh, iznenadite me", bezbrižno odvrati Slughorn. Malfov je mrzovoljno otvorio svoju Pripravu čarobnih napitaka za napredne. Bilo je više nego očito da čitav sat smatra gubitkom vremena. Harrv, koji ga je motrio preko ruba vlastite knjige, uopće nije sumnjao da je Malfov ljut što to vrijeme ne može provesti u Sobi potrebe. Nije bio siguran da li mu se samo pričinjava, ali imao je dojam da je Malfov, kao i Tonks, mršaviji nego prije. Svakako je bio bljeđi; koža mu je i dalje imala sivkast ton, valjda zato što je u posljednje vrijeme rijetko izlazio na danje svjetlo. No u njegovu držanju nije bilo ni traga samodopadnosti, ushićenja ili superiornosti, a ni razmetljivosti koju je pokazao u Hogwarts-ekspresu dok se hvalisao kako mu je Voldemort povjerio zadatak... Harrv je vjerovao da za to postoji samo jedno objašnjenje - zadatak se nije razvijao u željenom smjeru. Oraspoložen tom mišlju, Harrv je prelistao svoju Pripravu čarobnih napitaka za napredne i našao Prinčevu bitno poboljšanu verziju eliksira za izazivanje euforije, koji ne samo da je odgovarao Slughornovu kriteriju, nego bi možda mogao (Harrvju je srce brže zakucalo) dovoljno odobrovoljiti Slughorna da mu pristane dati pravo sjećanje. Samo ga nekako mora nagovoriti da otpije koji gutljaj... "Dakle, ovo izgleda fantastično", rekao je Slughorn sat i pol vremena kasnije, aplaudirajući sunčanožutom sadržaju Harrvjeva kotlića. "Euforija, zar ne? A kakav je to miris? Mmmm... dodali ste stručak metvice, zar ne? Neortodoksan, ali vrlo nadahnut potez, Harrv. Jasno, metvica bi suzbila nuspojave poput pretjeranog pjevanja i štipanja nosova... stvarno ne znam kako dolazite do svih tih ideja, mladiću moj... osim ako..." Harrv je nogom gurnuo Prinčevu knjigu dublje u torbu. "... opet nisu na djelu geni vaše majke!" "Oh... da, možda", reče Harrv s olakšanjem. Ernie je izgledao prilično zlovoljno. U želji da bar jedanput zasjeni Harrvja, nepromišljeno je odlučio izmisliti vlastiti napitak, koji se zgrušao u ljubičastu okruglicu na dnu kotlića. Malfov je već spremao

382

J. K. Rowling

svoje stvari s kiselim izrazom na licu. Slughorn je za njegovu otopinu za štucanje rekao samo da "može proći". Zazvonilo je zvono. Ernie i Malfov odmah su otišli. "Gospodine", počeo je Harry, ali Slughorn je isti tren pogledao preko ramena. Čim je shvatio da u učionici nema nikoga osim njega i Harrvja, pobjegao je glavom bez obzira. "Profesore... profesore, zar ne želite kušati moj nap...?" Harry je očajno viknuo za njim. Ali Slughorn je već otperjao. Razočarani Harry ispraznio je kotlić, spremio svoje stvari i otišao iz tamnice, polako hodajući prema društvenoj prostoriji. Ron i Hermiona vratili su se kasno poslije podne. "Harry!" uzviknula je Hermiona čim se pojavila u otvoru iza portreta. "Harry, položila sam!" "Bravo!" reče on. "A Ron?" "On... malo mu je falilo", šapne Hermiona. U prostoriju je bezvoljno ušao Ron, s vrlo utučenim izrazom lica. "Stvarno nije imao sreće, samo jedna sitnica, ispitivač je primijetio da mu je pola obrve ostalo na polazištu... stoje bilo sa Slughornom?" "Ništa", reče Harry. Prišao im je Ron. "Imao si peh, prijatelju, ali sljedeći put ćeš proći - ići ćemo zajedno." "Ma da, valjda", mrzovoljno odvrati Ron. "Ali pola obrve! Vrlo važno!" "Znam," reče Hermiona umirujućim tonom, "zbilja su prestrogi..." Za večerom su uglavnom smišljali uvrede na račun ispitivača aparatiranja pa je Ron u trenutku kad su krenuli u društvenu prostoriju već izgledao za nijansu vedrije. U međuvremenu su prešli na raspravu o neriješenom problemu Slughorna i njegova sjećanja. "Dobro, Harry - hoćeš li upotrijebiti Felix Felicis ili ne?" upita Ron. "Mislim da mi nema druge", reče Harry. "Vjerojatno ne moram popiti sve, to je doza za dvanaest sati, neće mi valjda trebati cijela noć... popit ću samo gutljaj. Dva ili tri sata trebala bi biti sasvim dovoljna." "Kad ga popiješ, osjećaj je genijalan", nostalgično će Ron. "Čini ti se kao da ni u čemu ne možeš pogriješiti."

"O čemu ti to govoriš?" upita Hermiona, smijući se. "Nisi ga nikad ni kušao!" "Da, ali mislio sam da jesam, zar ne?" odvrati Ron, kao da to sve objašnjava. "Dođe na isto..." Budući da su na odlasku iz Velike dvorane primijetili da Slughorn tek ulazi u nju, a znajući da on voli jesti polako, još su se neko vrijeme zadržali u društvenoj prostoriji. Dogovorili su se da će Harry otići u Slughornov kabinet tek kad budu sigurni da se već vratio s večere. Kad je zalazeće sunce dotaknulo krošnje u Zabranjenoj šumi, zaključili su da je kucnuo čas. Pažljivo su provjerili jesu li Neville, Dean i Seamus u društvenoj prostoriji i odšuljali se u mušku spavaonicu. Harry je izvadio smotani par čarapa skriven na dnu kovčega i iz njih izvukao majušnu, svjetlucavu bočicu. "Priprema, pozor", reče Harry i prinese bočicu ustima, pažljivo otpijajući jedan gutljaj. "Kako se osjećaš?" šapne Hermiona. Harry joj nije odmah odgovorio. Zatim je osjetio da ga polako, ali sigurno, obuzima predivan osjećaj da je sve moguće; činilo mu se da može učiniti sve što poželi, sve što mu padne na pamet... više nije sumnjao da će dobiti Slughornovo sjećanje, i to bez ikakvih poteškoća... Nasmiješeno je ustao, pršteći od samopouzdanja. "Odlično", reče on. "Stvarno odlično. Dobro... odoh ja do Hagrida." "Molim?" rekoše Ron i Hermiona u isti glas, užasnuti. "Ne, Harry - moraš otići Slughornu, sjećaš se?" reče Hermiona. "Ne", samouvjereno odvrati Harry. "Idem Hagridu. Nešto mi govori da trebam otići Hagridu." "Nešto ti govori da bi trebao pokopati divovskog pauka?" zaprepašteno upita Ron. "Aha", potvrdi Harry, izvlačeći plašt nevidljivosti iz torbe. "Osjećam da večeras svi putovi vode tamo, kužite što hoću reći?" "Ne", rekoše Ron i Hermiona zajedno. Sad su oboje izgledali krajnje zabrinuto.

384

J. K. Rowling

"Je li to sigurno Felix Felicis?" zabrinuto upita Hermiona, podižući bočicu prema svjetlu. "Siguran si da nisi na istom mjestu čuvao i bočicu punu... ne znam..." "Esencije ludila?" napomene Ron dok se Harry ogrtao plaštem. Harry se nasmijao, što je Rona i Hermionu samo još više uzbunilo. "Vjerujte mi", reče on. "Znam što radim... to jest..." samouvjereno je prišao vratima, "Felix zna." Navukao je plašt nevidljivosti na glavu i spustio se niza stube. Ron i Hermiona brzo su pošli za njim. U dnu stuba Harry se provukao kroz otvorena vrata. "Što si gore radio s njom?" vrisnula je Lavender Brown, zureći kroz Harryja ravno u Rona i Hermionu, koji su zajedno izašli iz muške spavaonice. Dok je hitao kroz sobu, Harry je čuo kako Ron nešto uspaničeno prtlja. Izlazak kroz otvor iza portreta bio je jednostavan; u trenutku kad mu je prišao, u prostoriju su baš ulazili Ginny i Dean pa se Harry uspio provući između njih. Pritom se očešao o Ginny. "Dean, molim te, ne guraj me", rekla je ona, zvučeći razdraženo. "Stalno to radiš, savršeno sam sposobna sama ući..." Portret se zatvorio iza Harryja, ali ipak je uspio čuti Deanov ljutiti odgovor... osjećajući još veću ushićenost nego prije, zaputio se u dvorac. Nije se morao šuljati jer nigdje nije bilo nikoga, što ga uopće nije iznenadilo. Večeras u Hogvvartsu nije bilo većeg srećkovića od njega. Nije imao pojma zašto je znao da mora otići Hagridu. Činilo se kao da napitak osvjetljava sljedećih nekoliko koraka na putu: nije vidio krajnje odredište, niti kako se u sve to uklapa Slughorn, ali znao je da je izabrao pravi put da dođe do sjećanja. Kad je sišao u predvorje, primijetio je da je Filch zaboravio zaključati glavni ulaz. Ozareni Harry širom je otvorio vrata, duboko udahnuo miris čistog zraka i trave i niza stube se spustio u sumrak. Na posljednjoj stubi sinulo mu je da bi bilo baš zgodno da na putu do Hagrida prođe pokraj povrtnjaka. Nije se moglo reći da mu je povrtnjak usput, ali Harry je znao da mora udovoljiti svom hiru pa se smjesta uputio u tom smjeru. Na svoje veliko zadovoljstvo i bez prevelikog iznenađenja tamo je zatekao profesora Slughorna u

razgovoru s profesoricom Sprout. Harry se sakrio iza niskog kamenog zida i počeo prisluškivati, osjećajući potpunu usklađenost sa svijetom oko sebe. "... puno ti hvala na trudu, Pomona", uglađeno je govorio Slughorn. "Svi se najistaknutiji autori slažu da su najdjelotvorniji ako se uberu u sumrak." "Oh, posve se slažem s njima", srdačno odvrati profesorica Sprout. "Hoće li ti ovo biti dovoljno?" "I previše", reče Slughorn, koji je, primijetio je Harry, u rukama imao veliki svežanj lisnatih biljaka. "Moći ću dati po nekoliko listova svakom učeniku treće godine, a imat ću i rezervu ako ih netko prekuha... pa, želim ti ugodnu večer, i još jednom, najljepša hvala!" Profesorica Sprout se kroz sve gušću tamu otputila u smjeru svojih staklenika, a Slughorn je krenuo prema mjestu gdje je stajao nevidljivi Harry. Harryja je smjesta uhvatila želja da mu se razotkrije, pa je teatralno skinuo plašt. "Dobra večer, profesore." "Merlinove mu brade, Harry, stvarno ste me iznenadili", reče Slughorn, zaustavivši se sa sumnjičavim izrazom lica. "Kako ste izašli iz dvorca?" "Mislim da je Filch zaboravio zaključati vrata", veselo odvrati Harry. Oduševljeno je primijetio da se Slughorn mršti. "Prijavit ću tog čovjeka, ako mene pitate, njega više brinu otpaci nego sigurnosne mjere... ali, Harry, zašto ste vi izašli?" "Pa, gospodine, krenuo sam k Hagridu", reče Harry, znajući da sad mora reći istinu. "Užasno je uzrujan... ali, profesore, nećete nikome reći? Ne bih ga želio dovesti u nepriliku..." Očito je probudio Slughornovu znatiželju. "Pa, to vam ne mogu obećati", reče on strogo. "Ali znam da Dumbledore ima potpuno povjerenje u Hagrida, pa sam siguran da nije napravio ništa jako loše..." "Vidite, problem je u divovskom pauku kojeg je imao dugi niz godina... živio je u šumi... znao je govoriti i sve..."

386

J. K. Rowling

"Čuo sam govorkanja da u šumi žive akromantule", tiho reče Slughorn, pogledavajući prema masi crnih stabala. "Znači, to je istina?" "Da", potvrdi Harry. "Ali Aragog je, to vam je prva akromantula koju je Hagrid nabavio, sinoć umro. Hagrid je izvan sebe od žalosti. Htio je da mu netko pravi društvo dok ga bude pokapao, pa sam mu obećao da ću doći." "Dirljivo, dirljivo", odsutno odvrati Slughorn. Zurio je u udaljena svjetla Hagridove kolibe krupnim, sjetnim očima. "Ali otrov akromantule vrlo je dragocjen... ako je zvjerka tek umrla, možda se još nije isušio... naravno, ne bih htio ispasti neosjetljiv na Hagridovu bol... ali ako bi postojao neki način da dođem do određene količine... mislim, izvlačenje otrova iz žive akromantule gotovo je nemoguće..." Činilo se da Slughorn više razgovara sa sobom nego s Harryjem. "... stvarno bi bila grehota da ga nitko ne uzme... stotinu galeona za pola litre... iskreno govoreći, nemam bogzna kako dobru plaću..." Harrvju je bilo kristalno jasno što mora učiniti. "Pa," reče on, savršeno glumeći oklijevanje, "pa, ako biste htjeli doći, profesore, Hagridu bi vjerojatno bilo jako drago... bolji ispraćaj za Aragoga, razumijete..." "Da, naravno", prihvati Slughorn. Oči su mu svjetlucale od oduševljenja. "Znate što, Harry, samo vi produžite, a ja ću doći za vama s par boca... da održimo zdravicu... dobro, zdravica je možda pogrešna riječ - ali bar ćemo se dostojno oprostiti od sirote zvijeri. Usput ću promijeniti kravatu, ova je malo preživa za takvu prigodu..." Pohitao je u dvorac, a Harry je odjurio k Hagridu, zadivljen vlastitom genijalnošću. "Došo si", rekao je Hagrid promuklim glasom kad je otvorio vrata i vidio da se ispod plašta nevidljivosti pojavljuje Harry. "Da - ali Ron i Hermiona nisu mogli doći", odvrati Harry. "Poručili su ti da im je jako žao." "Nema... nema veze... on bi bio dirnut što si došo, Harry..."

Hagrid je glasno zajecao. Oko ruke je imao crni povez koji je iako nalikovao na krpu umočenu u crno laštilo za cipele. Oči su mu bile podbuhle, crvene i natečene. Harry ga je utješno potapšao po laktu, što je bila najviša točka na Hagridu koju je mogao dosegnuti rukom. "Gdje ćemo ga pokopati?" upita on. "U šumi?" "Ma kakvi", reče Hagrid, brišući uplakane oči rubom košulje. "Ostali paukovi me ne puštaju ni blizu mrežama sad kad je Aragog otišo. Ispalo je da me dosad nisu pojeli samo zato što im je on to zabranio! Je 1' ti to možeš vjerovat, Harry?" Da je htio biti iskren, Harry bi mu odgovorio potvrdno. Još se vrlo živo prisjećao što se dogodilo kad su se on i Ron našli među akromantulama, koje su im jasno pokazale da je Aragog jedini razlog zašto je Hagrid još živ. "Ovo mi je prvi put u životu da nisam smio uć u neki dio šume!" reče Hagrid, tresući glavom. "Mogu ti reć da mi nije bilo lako iznijet Aragoga odanle - razumiješ, oni svoje mrtve obično pojedu... al ja sam mu htio priredit dostojan pokop... pravi ispraćaj..." Opet je briznuo u plač, a Harry mu je nastavio tapšati lakat, usput rekavši (jer ga je tako uputio napitak): "Hagride, na putu ovamo sreo sam profesora Slughorna." "Nisi valjda u gabuli?" reče Hagrid, uznemireno podigavši glavu. "Ne bi navečer trebo izlazit iz dvorca, znam, ja sam kriv..." "Ne, ne, kad je čuo zašto sam vani, rekao je da bi se i on htio oprostiti od Aragoga", umiri ga Harry. "Mislim da se otišao presvući u primjereniju odjeću... i rekao je da će donijeti piće da možemo nazdraviti sjećanju na Aragoga..." "Ma nemoj?" reče Hagrid, izgledajući i začuđeno i ganuto. "Pa to je... to je baš lijepo od njega, a i to što te nije prijavio. Nisam imo previše kontakta s Horaceom Slughornom... al kažeš da će doć ispratit starog Aragoga? Pa, to bi se Aragogu baš svidjelo..." Harry je u sebi pomislio da bi se Aragogu u prvom redu svidjela obilna količina jestivog mesa na Slughornovim kostima, ali nije ništa rekao nego je prišao prozoru u dnu Hagridove kolibe i vani s priličnim gađenjem spazio golemog mrtvog pauka, koji je ležao na leđima dok su mu svijene i isprepletene noge stršile u zrak. "Hagride, zar ćemo ga pokopati tu, u tvom vrtu?"

388

J. K. Rowling

"Da, odma iza gredice s bundevama", reče Hagrid, zvučeći kao da je na rubu suza. "Već sam iskopao i... znaš već... grob. Al mislio sam da bi mogli reć i koju lijepu riječ o njemu... razumiješ, prisjetit se sretnijih vremena..." Glas mu je zadrhtao i pukao. Na vratima se začulo kucanje i on se okrenuo da ih otvori, usput ispuhujući nos u veliki, točkasti rupčić. Slughorn je hitro prešao prag s nekoliko boca u rukama. Oko vrata je svezao široku crnu kravatu svečana izgleda. "Hagride", progovori on dubokim, ozbiljnim glasom. "Moja iskrena sućut." "Stvarno ste ljubazni", odvrati Hagrid. "Hvala vam najljepša. I hvala vam što niste kaznili Harrvja..." "Nisam na to ni pomišljao", reče Slughorn. "Tužna je ovo noć, tužna... a gdje je to ispaćeno stvorenje?" "Eno ga vani", drhtavo odvrati Hagrid. "Da... da počnemo?" Izašli su u vrt iza kuće. Između krošanja nazirao se blijedi mjesec, a njegove zrake, pomiješane sa svjetlošću s Hagridova prozora, obasjavale su Aragogovo tijelo na rubu ogromne rake, baš kao i tri metra visoku hrpu netom iskopane zemlje odmah do njega. "Veličanstveno", reče Slughorn, prišavši paukovoj glavi. Osam mliječnobijelih očiju tupo je zurilo u nebo, a par masivnih, svijenih, ukočenih kliješta presijavao se na mjesečini. Harrvju se učinilo daje čuo zveckanje stakla kad se Slughorn sagnuo nad kliješta da prouči golemu, dlakavu glavu. "Ne znaju svi cijenit njihovu ljepotu", obrati se Hagrid Slughornovim leđima. Iz kutova njegovih stisnutih očiju lile su gorke suze. "Nisam znao da vas zanimaju stvorovi poput Aragoga, Horace." "Zanimaju? Dragi moj Hagride, ja ih obožavam", odvrati Slughorn, odmičući se od lešine. Harry je vidio svjetlueanje bočice prije nego što ju je spremio u džep, ali Hagrid, koji je opet brisao oči, nije ništa primijetio. "Da nastavimo s pokopom?" Hagrid je kimnuo i prišao bliže. Podigao je gigantskog pauka na ruke i, zastenjavši od napora, otkotrljao ga u raku. Pauk je sletio u dno rake uz prilično neugodan i nekako hrskav udar. Hagrid se opet rasplakao. "Naravno, nikome nije teže nego vama, vi ste ga najbolje poznavali", reče Slughorn. Potapšao je Hagrida po laktu, jer ni on, kao ni

Harry, nije mogao dosegnuti više od toga. "Kako bi bilo da kažem par riječi?" Sigurno se dokopao prilične količine kvalitetnog otrova, pomisli Harry, gledajući kako Slughorn prilazi rubu groba sa zadovoljnim smiješkom na licu. Progovorio je sporim i impresivnim glasom: "Zbogom, Aragože, kralju arahnida3, čije dugotrajno i odano prijateljstvo nitko tko te je poznavao nikad neće zaboraviti! Tvoje tijelo će nestati, ali duh će ti i dalje živjeti u tihim, paučinom obavijenim predjelima tvoga šumskog doma. Tvojim mnogookim potomcima želim dug i uspješan život, a tvojim ljudskim prijateljima utjehu za pretrpljeni gubitak." "To... to je bilo... prekrasno!" zajeca Hagrid i sruši se na kompostište, plačući kao ljuta godina. "No, no", reče Slughorn, zamahnuvši štapićem. Visoka hrpa iskopane zemlje podigla se u zrak i s potmulim se treskom srušila na mrtvog pauka, tvoreći uredan humak. "Vratimo se u kuću da nešto popijemo. Harry, stanite mu s druge strane... tako je... ustanite, Hagride... bravo..." Smjestili su Hagrida u stolac pokraj stola. Očnjak, koji je pokop proveo u zaklonu svoje košare, sad im je tiho prišao i, kao obično, položio tešku glavu u Harrvjevo krilo. Slughorn je odčepio prvu bocu vina koju je donio. "Sve sam ih testirao na otrov", obećao je Harryju, točeći veći dio sadržaja prve boce u Hagridovu kriglu veliku poput vjedra. Dodao ju je Hagridu. "Naredio sam kućnom vilenjaku da kuša sve boce nakon onoga što se dogodilo vašem nesretnom prijatelju Rupertu." Harry je odmah zamislio izraz koji bi se pojavio na Hermioninu licu da čuje za takvu zloupotrebu kućnih vilenjaka i zaključio da će biti najbolje da joj to nikad ne spomene. "Jedna za Harryja..." nastavi Slughorn, dijeleći sadržaj druge boce između dviju krigli,"... i jedna za mene. Pa," zaključi on, visoko podižući kriglu, "za Aragoga." "Za Aragoga", prihvatiše Harry i Hagrid. 3

U zoološkoj nomenklaturi, red paučnjaka, kojem pripadaju i pauci (od latinskog Arachnida).

390

/. K. Rowling

I Slughorn i Hagrid dobro su potegnuli. No Harry, kojem je put osvjetljavao Felix Felicis, znao je da ne smije piti pa je jednostavno odglumio da je otpio gutljaj i kriglu odložio na stol. "Znate, dobio sam ga dok je još bio u jajetu", reče Hagrid žalosno. "Kad se izlego, bio je ko mrvica. Ništa veći od pekinezera." "Dražesno", zamijeti Slughorn. "Čuvo sam ga u ormaru u školi dok... pa..." Hagridovo se lice smrknulo, a Harry je znao i zašto: Tom Riddle uspio je postići da Hagrida izbace iz škole pod optužbom da je otvorio Odaju tajni. Nije se, međutim, činilo da ga Slughorn sluša. Gledao je u strop, gdje je između brojnih lonaca od mjedi visio dugi, svilenasti svežanj snježnobijele dlake. "Hagride, nemojte mi reći daje to dlakajednoroga?" "Aha", ravnodušno potvrdi Hagrid. "Ispada im iz repova kad zapnu za grane i slično u šumi, znate već..." "Ali, kolega dragi, znate li vi koliko ona vrijedi?" "Ja je koristim za zavoje i tome slično kad mi se neko stvorenje ozljedi", slegne Hagrid ramenima. "Strašno je korisna... razumijete, zbog čvrstine." Slughorn je otpio još jedan dugi gutljaj, pomno proučavajući unutrašnjost kolibe. Harry je znao da traga za drugim dragocjenostima koje bi mogao pretvoriti u bogatu zalihu medovine iz hrastovih bačvi, ušećerenog ananasa i kućnih haljetaka od baršuna. Nadolio je još vina u svoju i Hagridovu kriglu, zapitkujući ga o drugim stvorenjima koja žive u šumi i o tome kako se Hagrid stigne brinuti za sve njih. Hagrid se uskoro raspričao, što zbog pića, što zbog polaskanosti Slughornovim zanimanjem za njega. Prestao je brisati oči i razdragano se upustio u detaljan opis pravilnog uzgoja prutaka. U toj je točki Harry osjetio lagano bockanje Felixa Felicisa i primijetio da piće koje je donio Slughorn ubrzano nestaje. Nikad prije nije uspio izvesti čaroliju nadolijevanja bez izgovaranja inkantacije, ali bilo je smiješno i pomisliti da mu to večeras ne bi pošlo za rukom. I doista, kad je, nezamijećen od Hagrida i Slughorna (koji su upravo razmjenjivali anegdote o ilegalnoj trgovini zmajskim jajima), ispod stola uperio štapić u gotovo ispražnjene boce, sa zadovoljnim je smiješkom primijetio da su se smjesta počele puniti.

Otprilike sat vremena kasnije, Hagrid i Slughorn počeli su nazdravljati svemu i svačemu: Hogwartsu, Dumbledoreu, vilinskom vinu i... "Živio Harry Potter!" zaurlao je Hagrid i iskapio četrnaestu kriglu vina, usput zalijevajući bradu. "Da, tako je," uzvikne Slughorn, pomalo pletući jezikom, "Parry Otter, Izabrani dječak koji... no... i tako dalje", promrmljao je, iskapivši svoju kriglu. Nedugo nakon toga, Hagrida je opet uhvatio plač. Ugurao je Slughornu u ruke cijeli rep jednoroga, koji je ovaj spremio u džep, kličući: "Živjelo prijateljstvo! Živjela velikodušnost! Živjelo deset galeonapo dlaci!" Hagrid i Slughorn ubrzo su sjedili zagrljeni, pjevajući tužnu baladu o umirućem čarobnjaku zvanom Odo. "Aaaaah, dobri umiru mladi", mrmljao je Hagrid, napola klonuvši na stol. Oči su mu gledale pomalo ukriž. Slughorn je i dalje jodlao refren balade. "Moj tata je bio premlad za smrt... tvoji mama i tata isto, Harry..." Iz naboranih kutova Hagridovih očiju opet su potekle krupne suze. Zgrabio je Harrvjevu nadlakticu i protresao je. "... najbolja carica i vještičnjak svoje generacije, boljih nisam poznavo... strašno je to, strašno..." Slughorn je tugaljivo pjevao: A junaka Odu kući odnesoše u njegov voljeni dječački dom, izvrnutog šešira u grob ga položiše, a štapić mu pogodi grom.

"... strašno", progunđao je Hagrid. Krupna, kuštrava glava klonula je na podlaktice i Hagrid je uz glasno hrkanje utonuo u san. "Ispričavam se", štucne Slughorn. "Ne bi od mene bilo pjevača ni da mi život ovisi o tome." "Hagrid nije komentirao vaše pjevanje", tiho odvrati Harry. "Pričao je o smrti moje mame i tate." "Oh", reče Slughorn, zatomljujući glasno podrigivanje. "Oh, bože. Da, to je bilo... to je doista bilo strašno. Strašno... strašno..."

392

/. K. Rowling

Izgledao je kao da ne zna što da kaže, pa im je umjesto toga opet napunio krigle. "Pretpostavljam... pretpostavljam da se vi ničega ne sjećate, Harry?" upita on kao da mu je neugodno. "Ne... mislim, kad su umrli, bilo mi je samo godinu dana", reče Harry, zagledan u plamen svijeće koji je podrhtavao od Hagridova glasnog hrkanja. "Ali u međuvremenu sam uspio saznati manje-više sve o tome što se dogodilo. Moj tata je umro prvi. Jeste li to znali?" "Ne... nisam", odvrati Slughorn prigušenim glasom. "Da... Voldemort ga je ubio, prekoračio njegovo mrtvo tijelo i krenuo na moju mamu", reče Harry. Slughorn je zadrhtao, ali nije bio u stanju otrgnuti užasnuti pogled od Harrvjeva lica. "Rekao joj je da se makne s puta", nastavio je Harry nemilosrdno. "Poslije mi je rekao da nije morala umrijeti. On je htio samo mene. Ona je mogla pobjeći." "Oh, bože", šapne Slughorn. "Mogla je... nije morala... ovo je užasno..." "Da, nije li?" reče Harry, tek malo glasnije od šapta. "Ali ona nije uzmaknula. Tata je već bio mrtav, ali nije htjela da i ja poginem. Pokušala je zamoliti Voldemorta da me poštedi... ali on se samo nasmijao..." "Dosta!" naglo reče Slughorn, podižući drhtavu ruku. "Stvarno, dragi mladiću, dosta... ja sam već star čovjek... ne moram to slušati... ne želim to slušati..." "Zaboravio sam", slaže Harry, vođen Felix Felicisom. "Bila vam je draga, zar ne?" "Draga?" ponovi Slughorn. U očima su mu se opet pojavile suze. "Ne mogu zamisliti čovjeka kojem ne bi bila draga... tako hrabra... tako duhovita... kakva grozota..." "Ali ne želite pomoći njenom sinu", reče Harry. "Ona je za mene dala svoj život, a vi mi ne želite dati jedno jedino sjećanje." Koliba je odjekivala od Hagridova bučnog hrkanja. Harry je mirno gledao u Slughornove suzne oči. Činilo se da učitelj Čarobnih napitaka nije u stanju skrenuti pogled.

"Nemojte tako govoriti", šapne on. "Nije u tome stvar... kad bi vam moglo pomoći, naravno... ali beskorisno je..." "Nije", reče Harry jasno i glasno. "Dumbledore treba tu informaciju. Ja trebam tu informaciju." Znao je da nije u opasnosti: Felix mu je govorio da se Slughorn ujutro ničega neće sjećati. Gledajući ga ravno u oči, Harry se malo nagnuo prema njemu. "Ja sam Izabrani. Moram ga ubiti. Treba mi to sjećanje." Slughorn je još više problijedio. Čelo mu se presijavalo od znoja. "Vi ste doista Izabrani?" "Naravno da jesam", smireno potvrdi Harry. "Ali onda... dragi mladiću... mnogo tražite od mene... točnije, tražite od mene da vam pomognem uništiti..." "Zar se ne želite riješiti čarobnjaka koji je ubio Lily Evans?" "Harry, Harry, naravno da želim, ali..." "Bojite se da će saznati da ste mi pomogli?" Slughorn nije ništa rekao. Izgledao je prestravljeno. "Budite hrabri kao moja majka, profesore..." Slughorn je podigao debeljuškastu ruku do usana i pritisnuo ih drhtavim prstima. Na trenutak je podsjećao na neprirodno veliku bebu. "Ne ponosim se..." šapne on kroz prste. "Sramim se zbog onoga... što to sjećanje prikazuje... mislim da sam tog dana prouzročio veliku štetu..." "Sve biste to ispravili kad biste mi dali sjećanje", reče Harry. "To bi bilo doista hrabro i plemenito od vas." Usnuli Hagrid se trznuo i nastavio hrkati. Slughorn i Harry zurili su jedan u drugoga preko treperavog plamena svijeće. Tišina se razvukla, ali Felix Felicis Harryju je rekao da je ne prekida, nego da čeka. Slughorn je vrlo polako zavukao ruku u džep i izvukao svoj štapić. Drugom je rukom posegnuo pod plašt i izvadio malu, praznu bočicu. Ne odvajajući pogled od Harrvjevih očiju, Slughorn je dotaknuo sljepoočnicu vrškom štapića i odmah ga odmaknuo. Pritom je iz glave izvukao dugu, srebrnastu nit sjećanja, koja je prionula za vršak

394

J. K. Rowling

štapića. Blistavo, srebrnasto sjećanje zategnulo se i puklo, viseći na štapiću. Slughorn ga je spustio u bočicu gdje se prvo sklupčalo, a zatim raširilo, kovitlajući se poput plina. Drhtavom je rukom začepio bočicu i pružio je Harrvju preko stola. "Najljepša vam hvala, profesore." "Dobar ste vi dečko", reče profesor Slughorn. Niz debele obraze tekle su mu suze, spuštajući se u krupne brkove. "I imate njene oči... nemojte mi previše zamjeriti kad vidite to sjećanje..." Potom je i on naslonio glavu na ruke, duboko uzdahnuo i zaspao.

GLAVA DVADESET TREĆA

Horkruksi

Šuljajući se natrag u dvorac, Harry je osjećao kako djelovanje Felix Felicisa sve brže i brže popušta. Glavna vrata su ga dočekala nezaključana, ali na trećem je katu zamalo naletio na Peevesa, izbjegavši ga u posljednji čas tako što se bacio u najbliži prolaz. Kad je napokon stigao do Debele dame i skinuo plašt nevidljivosti, uopće se nije začudio što je je zatekao u njezinu najmrzovoljnijem izdanju. "Zar se sad dolazi?" "Stvarno mi je žao... morao sam izaći zbog važne stvari..." "Pa, u ponoć su promijenili lozinku - nema vam druge nego da spavate na hodniku." "Ma šalite se!" reče Harry. "Zašto se morala promijeniti baš u ponoć?" "Zato", odbrusi Debela dama. "Ako vas to tako vrijeđa, a vi idite ravnatelju i njega pozovite na red, on je pojačao mjere sigurnosti." "Genijalno", ogorčeno reče Harry, gledajući tvrdi pod oko sebe. "Stvarno super. Nemojte misliti da ne bih otišao Dumbledoreu, samo da je u dvorcu. Pa zbog njega sam i..." "U dvorcu je", začu se glas iza Harrvja. "Profesor Dumbledore se vratio u školu prije sat vremena." Prema Harrvju je klizio Skoro Bezglavi Nick. Glava mu je, kao i obično, izgledala kao da će svaki tren ispasti iz ovratnika. "Rekao mi je Krvavi Barun, on je vidio kad je Dumbledore stigao", objasni Nick. "Barun je stekao dojam da je dobre volje, premda pomalo umoran." "A gdje je sad?" upita Harry, odmah se poveselivši.

396

/. K. Rowling "Eno ga na Astronomskoj kuli, ječi i zvekeće lancima, to mu je omiljena razonoda..." "Ne Krvavi Barun, nego Dumbledore!" "Aha... u svom kabinetu", odgovori Nick. "Ako je vjerovati Barunu, mora prije odlaska na počinak obaviti još nešto..." "U pravu je", reče Harry, goreći od nestrpljenja da Dumbledoreu kaže daje uspio doći do sjećanja. Okrenuo se na peti i opet potrčao, ne obazirući se na Debelu damu, koja ga je dozivala: "Vratite se! Priznajem, lagala sam! Bila sam ljuta što ste me probudili! Još uvijek je lozinka 'trakavica'!" Ali Harrv je već bio na drugom kraju hodnika, a samo koju minutu kasnije stajao je pred Dumbledoreovom vodorigom i izgovarao lozinku - "punjene karamele". Vodoriga je skočila u stranu i propustila Harrvja na zavojito stubište. "Naprijed", javio se Dumbledore kad je Harrv pokucao. Zvučao je iscrpljeno. Harrv je otvorio vrata. Dumbledoreov kabinet izgledao je jednako kao uvijek, osim što se ovaj put s prozora pružao pogled na tamno, zvjezdano nebo. "Zaboga, Harrv", iznenađeno će Dumbledore. "Otkud vi u ovako sitne sate?" "Gospodine - imam ga. Dobio sam sjećanje od Slughorna." Harrv je izvukao majušnu staklenu bočicu i pokazao je Dumbledoreu. Ravnatelj je u prvi mah djelovao zaprepašteno, ali onda mu se na licu pojavio širok osmijeh. "Harrv, pa to je sjajna vijest! Bravo! Znao sam da ćete uspjeti!" Očito se više ne zabrinjavajući zbog sitnih sati, brzo je obišao stol, neozlijeđenom rukom uzeo bočicu sa Slughornovim sjećanjem i prišao ormaru u kojem je čuvao sito sjećanja. "A sad," reče Dumbledore, stavljajući kamenu zdjelu na radni stol i izlijevajući sadržaj bočice u nju, "sad ćemo napokon saznati istinu. Harrv, brzo..." Harrv se poslušno sagnuo nad sito sjećanja i osjetio da mu noge napuštaju pod u kabinetu... ponovo se sunovratio u tamu i sletio u nekadašnji kabinet Horacea Slughorna.

H arrv PotterJ P rinc mij e š ane krvi

397

Pred njim je opet stajao mnogo mlađi Horace Slughorn, guste, sjajne kose boje slame i crvenkastožutih brkova, zavaljen u udobni, visoki naslonjač u svom kabinetu, nogu podignutih na baršunasti tabure, s čašicom vina u jednoj ruci dok je drugom kopao po kutiji s ušećerenim ananasom. Oko Slughorna se smjestilo šestero tinejdžera, među kojima je središnje mjesto zauzeo Tom Riddle. Na prstu mu je svjetlucao Marvolov crno-zlatni prsten. Dumbledore je sletio pokraj Harrvja baš kad je Riddle zapitao: "Gospodine, je li istina da profesorica Merrvthought ide u mirovinu?" "Tome, Tome, ne bih vam ništa smio reći čak ni da mi je tako nešto poznato", reče Slughorn, priprijetivši mu prstom pokrivenim šećerom, iako mu je istovremeno namignuo. "Ali moram reći, mladiću, da bih volio znati kako dolazite do informacija. Mislim da ste bolje obaviješteni od polovine učitelja." Riddle se osmjehne. Ostali su se dečki nasmijali, dobacujući mu zadivljene poglede. "S obzirom na vašu neobičnu sposobnost da saznate stvari koje ne biste smjeli znati, kao i vašu vještinu dodvoravanja važnim ljudima - usput, hvala vam na ananasu, pogodili ste, njega najviše volim..." Nekoliko se dječaka opet zasmijuljilo. "... uvjeren sam da ćete se u roku od dvadeset godina uspeti do mjesta ministra magije. Petnaest, nastavite li mi slati ananas. Imam prvorazredne veze u Ministarstvu." Ostali su se ponovo nasmijali, ali Tom Riddle se samo lagano osmjehnuo. Harrv je primijetio da nije ni približno najstariji član grupe, ali bilo je očito da ga ostali smatraju vođom. "Nisam siguran da sam stvoren za politiku, gospodine", odvrati on kad je smijeh zamro. "Za početak, nemam odgovarajuće podrijetlo." Dva dječaka u njegovoj blizini razmijenili su podrugljiv osmijeh. Harrv je bio siguran da se smješkaju privatnoj šali: nesumnjivo vezanoj za ono što su znali, ili nagađali, o slavnom pretku svoga vođe. "Gluposti," žustro reče Slughorn, "vaše sposobnosti nedvojbeno dokazuju da ste odvjetak zdrave čarobnjačke loze. Ne, Tome, vi ćete daleko dogurati, još se nikad nisam prevario u procjeni učenika."

398

J. K. Rowling

Mali zlatni sat na radnom stolu iza njega objavio je da je jedanaest sati i Slughorn se okrenuo da ga pogleda. "Bože dragi, zar je već tako kasno? Dečki, krenite ili ćemo svi imati problema. Lestrange, želim da mi do sutra predate esej ili vam slijedi kazna. Isto vrijedi i za vas, Avery." Dječaci su jedan po jedan izašli iz sobe. Slughorn se podigao iz naslonjača i odnio praznu čašu na stol. Kad je začuo šum iza sebe, okrenuo se. Riddle je još bio u sobi. "Požurite se, Tome, ne bi bilo dobro da vas uhvate izvan kreveta u ovo doba noći, ipak ste vi prefekt..." "Gospodine, nešto sam vas htio pitati." "Samo pitajte, mladiću, samo pitajte..." "Gospodine, zanimalo bi me što znate o... o horkruksima?" Slughorn ga je netremice gledao. Debelim je prstima odsutno gladio držak svoje vinske čaše. "Je li to projekt za Obranu od mračnih sila?" Harrvju je bilo sasvim očito da Slughorn jako dobro zna da Riddleovo pitanje nema nikakve veze sa školskim gradivom. "Ne baš, gospodine", odvrati Riddle. "Naišao sam na taj termin u nekoj knjizi, ali nisam ga potpuno shvatio." "Ne... pa... u Hogwartsu biste teško mogli pronaći knjigu koja detaljno opisuje horkrukse. To su mračne stvari, vrlo mračne", reče Slughorn. "Ali vi sigurno znate sve o njima, gospodine? Mislim, čarobnjak vašeg ranga... naravno, ako mi ne smijete reći, ispričavam se... ali znao sam da mi nitko ne bi mogao odgovoriti bolje od vas... pa sam mislio, neće naškoditi da pitam..." Bila je to vrlo uvjerljiva predstava, pomisli Harry: okolišanje, ležeran ton, spretno ubačeni komplimenti. Nijedan element nije bio preglumljen. Harry, koji je i sam imao bogato iskustvo s pokušajima da izmami informacije iz ljudi koji ih nisu željeli dati, odmah je shvatio da gleda u majstora svog zanata. Bilo je očito da Riddle gori od želje da čuje odgovor. Vjerojatno je tjednima polagao temelje za ovaj razgovor. "Pa," poče Slughorn, iako pritom nije gledao u Riddlea, nego se igrao vrpcom na poklopcu kutije s ušećerenim ananasom, "pa,

Harry Potter i Princ miješane krvi

399

nema ništa loše u tome da vam dam neki opći pregled, naravno. Tek toliko da shvatite značenje tog termina. Horkruks je riječ kojom se označava predmet u kojem je neka osoba sakrila dio svoje duše." "Ali nije mi baš najjasnije kako se to postiže, gospodine", reče Riddle. Pazio je da mu glas ostane smiren, ali Harry je ipak naslutio njegovo uzbuđenje. "Pa, morate rascijepiti svoju dušu, razumijete," objasni Slughorn, "i sakriti odcijepljeni dio u predmet izvan svojega tijela. U tom slučaju ne možete umrijeti čak ni ako vam tijelo bude napadnuto ili uništeno, jer dio vaše duše ostaje neoštećen i vezan uz ovaj svijet. Ali egzistirati u takvom obliku..." Slughornovo lice kao da se uvuklo u sebe, a Harry se prisjetio riječi koje je prvi put čuo prije gotovo dvije godine. "Bijah istrgnut iz svog tijela, manji od duha, niži od najniže sablasti... ipak, bio sam živ." "... malo tko bi to htio, Tome, malo tko. Smrt bi bila bolja." No Riddleova glad sad je bila očita; lice mu je djelovalo pohlepno i više nije mogao sakriti svoju žudnju. "A kako se rascjepljuje duša?" "Pa," odvrati Slughorn s osjetnom nelagodom, "morate imati na umu da bi duša trebala ostati netaknuta i cjelovita. Rascjepljenje je protuprirodan, nasilan čin." "Ali kako se to postiže?" "Zlodjelom - najgorim zlodjelom. Ubojstvom. Ubijanje razdire dušu. Čarobnjak koji želi stvoriti horkruks nastalu štetu može iskoristiti da istrgnuti dio duše spremi u neki predmet..." "Spremi? Ali kako...?" "Postoji čarolija za to, ne pitajte me za detalje, ne znam!" reče Slughorn, tresući glavom kao slon kojeg opsjeda jato komaraca. "Izgledam li vam ja kao da sam to pokušao - izgledam li vam ja kao ubojica?" "Ne, gospodine, naravno da ne", žurno odvrati Riddle. "Oprostite. .. nisam vas htio uvrijediti..." "Ništa, ništa, nisam uvrijeđen", odvrati Slughorn mrzovoljno. "Prirodno je osjećati stanovitu radoznalost prema takvim stvari-

400

/. K. Rowling

ma... čarobnjake određenog kalibra oduvijek je privlačio taj aspekt magije..." "Da, gospodine", reče Riddle. "Ali ono što ne razumijem - pitam samo zbog radoznalosti - mislim, bi li jedan horkruks bio dovoljan? Zar se duša može rascijepiti samo jedanput? Ne bi li bilo bolje, ne biste li bili jači, da dušu rascijepite naviše od dva dijela? Evo, primjera radi, nije li sedam najmoćniji magični broj, zar ne bi sedam...?" "Merlinove mu brade, Tome!" vikne Slughorn. "Sedam! Ubojstvo jedne jedine osobe nije dovoljno grozno? Osim toga... već je i razdioba duše na dva dijela izopačena... a kamoli trganje na sedam dijelova..." Slughorn je izgledao krajnje uznemireno. Zurio je u Riddlea kao da ga prvi put vidi u pravom svjetlu, a Harrvju je bilo očito da sad žali što se dao uvući u takav razgovor. "Ali naravno," promrmlja on, "mi ovdje razgovaramo hipotetski, zar ne? Čisto akademski..." "Da, gospodine, naravno", smjesta prihvati Riddle. "Ipak, Tome... volio bih da to što sam vam rek... to jest, to o čemu smo raspravljali zadržite za sebe. Ostalima ne bi bilo drago da čuju kako smo čavrljali o horkruksima. Razumijete, to je u Hogwartsu zabranjena tema... Dumbledore je u tom pogledu osobito oštar..." "Ni riječi, gospodine", obeća Riddle i ode, ali Harry je ipak stigao na njegovu licu uočiti istu onu mahnitu sreću koju je pokazao kad je čuo da je čarobnjak i koja nije njegove naočite crte lica učinila još privlačnijima, nego im je, naprotiv, oduzela ljudskost... "Hvala vam, Harry", reče Dumbledore tiho. "Pođimo..." Kad su Harrvjeve noge dotakle pod kabineta, Dumbledore je već sjedio za radnim stolom. Harry je također sjeo i pričekao da Dumbledore prvi progovori. "Za tom sam informacijom dugo tragao", napokon reče Dumbledore. "Ona potvrđuje moju teoriju i dokazuje da sam bio u pravu, te da nas čeka još mnogo posla..." Harrvju je upalo u oči da su svi ravnatelji i ravnateljice u izloženim portretima budni i da slušaju njihov razgovor. Korpulentni čarobnjak crvenog nosa čak je izvadio svoju slušnu trubu.

"Dakle, Harry," reče Dumbledore, "siguran sam da shvaćate važnost razgovora kojem smo upravo svjedočili. U istoj dobi kao vi sada, koji mjesec manje ili više, Tom Riddle činio je sve što je bilo u njegovoj moći da postane besmrtan." "Mislite li da je uspio, gospodine?" upita Harry. "Napravio je horkruks? Zato nije umro kad me napao? Negdje je sakrio jedan horkruks? Dio njegove duše bio je na sigurnom?" "Jedan dio... ili više njih", odvrati Dumbledore. "Čuli ste Voldemorta: od svega ga je najviše zanimalo Horaceovo mišljenje o tome što bi se dogodilo čarobnjaku koji bi napravio više od jednog horkruksa, što bi se dogodilo čarobnjaku koji tako silno želi izbjeći smrt da je zbog toga spreman počiniti višestruko ubojstvo, opetovano rascijepiti svoju dušu i spremiti je u brojne horkrukse skrivene na različitim lokacijama. Taj podatak nije mogao naći ni u jednoj knjizi. Koliko je meni poznato - a uvjeren sam da je iste informacije imao i Voldemort - nijedan čarobnjak u prošlosti nije svoju dušu rascijepio na više od dva dijela." Dumbledore je nakratko zastao, sređujući misli, i potom rekao: "Prije četiri godine dobio sam, po mom mišljenju, pouzdan dokaz da je Voldemort rascijepio svoju dušu." "Gdje?" upita Harry. "Kako?" "Vi ste mi ga dali, Harry", odgovori Dumbledore. "Dnevnik, Riddleov dnevnik, u kojem su bile navedene upute za otvaranje Odaje tajni." "Ne razumijem, gospodine", reče Harry. "Pa, iako nisam osobno vidio Riddlea koji je izašao iz dnevnika, ono što ste mi vi opisali predstavljalo je fenomen s kojim se nikad prije nisam susreo. Zar je puko sjećanje moglo samostalno misliti i djelovati? Puko sjećanje je moglo isisavati život iz djevojčice kojoj je došlo u ruke? Ne, u toj je knjizi živjelo nešto mnogo mračnije... jedan fragment duše, u to sam bio gotovo posve siguran. Taj je dnevnik bio horkruks. No svaki je odgovor koji mi je dala ta spoznaja za sobom povlačio novo pitanje. Najviše me zaintrigiralo i uzbunilo to što je dnevnik bio tako osmišljen da u jednakoj mjeri bude oružje i sredstvo zaštite." "I dalje vas ne razumijem", reče Harry.

402

/. K. Rowling

"Recimo da je funkcionirao u skladu s onim što se očekuje od horkruksa - drugim riječima, pružao je zaštitu fragmentu duše koji je bio skriven u njemu i nedvojbeno je pomogao spriječiti smrt svog vlasnika. Ali isto tako nije bilo sumnje da je Riddle želio da netko pročita taj dnevnik te da se djelić njegove duše useli u tu osobu, opsjedne je i navede da pusti s lanca ono Slvtherinovo čudovište." "Valjda nije htio da mu propadne toliki trud", reče Harry. "Htio je da svi saznaju da je Slvtherinov nasljednik, jer on u to vrijeme nije bio u stanju osobno proširiti tu vijest." "Točno", kimne Dumbledore. "Ali, Harry, zar ne shvaćate: ako je doista bio spreman prepustiti ili podmetnuti taj dnevnik nekom budućem učeniku u Hogwartsu, to podrazumijeva nevjerojatnu ravnodušnost prema sudbini dragocjenog fragmenta duše koji je u njemu sakrio. Cijela poanta horkruksa je u tome, kako je objasnio i profesor Slughorn, da čovjek sakrije i osigura dio svoje osobnosti, a ne da ga baci nekome pred noge i izloži ga opasnosti od uništenja - što se uostalom i dogodilo. Zahvaljujući vama, taj fragment duše više ne postoji. Meni je u cijeloj toj priči najzlokobniji bio upravo Voldemortov nemar prema tom horkruksu. Nameće se zaključak da je Voldemort napravio - ili planira napraviti - i druge horkrukse, što bi gubitak prvoga svakako učinilo manje pogubnim. Nisam želio vjerovati u to, ali druga objašnjenja jednostavno nemaju smisla. Dvije godine kasnije ispričali ste mi daje one noći kad se vratio u svoje tijelo, Voldemort svojim smrtonošama kazao nešto što mnogo toga objašnjava, ali jednako tako i zabrinjava. 'Ja, koji sam na putu prema besmrtnosti dospio dalje od bilo koga drugoga.' To ste mi vi citirali. 'Dalje od bilo koga drugoga.' I činilo mi se da znam što je time htio reći, za razliku od njegovih smrtonoša. Mislio je na svoje horkrukse - horkrukse u množini, Harry. Vjerujem da se nijedan čarobnjak prije njega nije odlučio na takav korak. Nažalost, sve se uklapa: lord Voldemort je iz godine u godinu sve manje nalikovao na ljudsko biće, a jedino objašnjenje koje ja imam za takvu preobrazbu jest da mu je duša osakaćena onkraj granice onoga što bismo mogli nazvati običnim zlom..." "Znači, postao je neuništiv uništavanjem drugih ljudi?" upita Harry. "Zašto nije naprosto izradio kamen mudraca, ili ga ukrao, ako ga je toliko zanimala besmrtnost?"

Harry Potter i Princ miješane krvi

403

"Pa, znamo da je prije pet godina upravo to i pokušao", reče Dumbledore. "Ali mislim da postoji nekoliko razloga zbog kojih je kamen mudraca lordu Voldemortu manje privlačan od horkruksa. Točno je da eliksir života produljuje život, ali ako korisnik želi zadržati besmrtnost, mora ga piti redovito i zauvijek. Voldemort bi, dakle, bio potpuno ovisan o eliksiru, a u slučaju ponestanka, kontaminacije ili krađe kamena, umro bi kao bilo koji drugi čovjek. Sjetite se da Voldemort voli raditi sam. Uvjeren sam da bi mu bila nepodnošljiva već i sama pomisao da o nečemu mora ovisiti, pa makar i o eliksiru života. Naravno, bio je spreman platiti tu cijenu da se spasi od onog jezivog poluživota na koji je bio osuđen poslije napada na vas, ali samo dok se ne vrati u svoje tijelo. Siguran sam da se poslije toga namjeravao opet osloniti na svoje horkrukse. Ništa mu drugo i nije bilo potrebno, pod uvjetom da prije toga može opet poprimiti ljudski oblik. Vidite, besmrtnost je već imao... u najmanju ruku joj je bio bliži od bilo koje druge osobe. Ali, Harry, sad kad smo se oboružali ovim podatkom, ovim ključnim sjećanjem do kojeg smo došli zahvaljujući vama, bliži smo tajni za pobjedu nad lordom Voldemortom nego itko prije nas. I sami ste ga čuli, Harry. 'Ne bi li bilo bolje, ne biste li bili jači, da dušu rascijepite na više od dva dijela? Evo, primjera radi, nije li sedam najmoćniji magični broj, zar ne bi sedam...?' Nije li sedam najmoćniji magični broj. Da, mislim da bi lordu Voldemortu ideja o duši podijeljenoj na sedam dijelova bila beskrajno privlačna." "Napravio je sedam horkruksa?" užasnuto upita Harry. Nekoliko je portreta na zidovima zvučalo podjednako šokirano i zgranuto. "Ali mogli bi biti bilo gdje na svijetu... skriveni... zakopani ili nevidljivi. .." "Drago mi je što uviđate težinu problema", smireno reče Dumbledore. "Ali prvo, ne, Harry, ne sedam horkruksa: šest. Sedmi dio njegove duše, osakaćene kakva već jest, obitava u njegovu regeneriranom tijelu. To je onaj fragment koji je tijekom dugih godina njegova izgnanstva vodio sablasnu egzistenciju; bez njega ne bi više bio Voldemort. Taj sedmi dio bit će posljednja prepreka za osobu koja želi ubiti Voldemorta - on još živi u njegovu tijelu." "Ali ipak, šest horkruksa," reče Harry, s nemalim očajem, "kako bismo ih trebali pronaći?" "Zaboravljate... jedan ste već uništili. A ja sam uništio drugi."

404

/. K. Rowling

"Ozbiljno?" radoznalo će Harry. "Da, ozbiljno", odvrati Dumbledore, podižući crnu, izgorenu ruku. "Prsten, Harry. Marvolov prsten. Bio je zaštićen strašnom kletvom. Da nije bilo moje - oprostite mi što ne pokazujem doličnu skromnost - velike vještine i pravovremene intervencije profesora Snapea nakon što sam se teško ranjen vratio u Hogwarts, ne bih danas stajao pred vama. Ipak, ne bih rekao da je jedna sparušena ruka previsoka cijena za sedminu Voldemortove duše. Taj prsten više nije horkruks." "Ali kako ste ga našli?" "Pa, kao što znate, već dugi niz godina nastojim otkriti što je moguće više detalja o Voldemortovoj prošlosti. Naputovao sam se, posjećujući mjesta kojima je i on prošao. Prsten sam našao u ruševinama kuće Gauntovih. Pretpostavljam da ga Voldemort nije htio nositi nakon što je u njemu uspješno zapečatio jedan djelić svoje duše. Sakrio ga je, zaštitivši ga mnogim moćnim čarolijama, u straćari gdje su nekoć živjeli njegovi preci (Morfina su već bili otpremili u Azkaban), ali nije mu palo na pamet da bih se ja jednog dana mogao potruditi da svratim do tih ruševina, pazeći pritom da mi ne promaknu tragovi čarolija za prikrivanje. No ne smijemo si dopustiti preveliko samozadovoljstvo. Vi ste uništili dnevnik, a ja prsten, no ako je naša teorija o sedmodijelnoj duši točna, još nam preostaju četiri horkruksa." "A oni bi mogli biti bilo što, zar ne?" upita Harry. "Stare limenke, ili, ne znam, prazne bočice za napitke...?" "Govorite o putoključevima, Harry, koji moraju biti svakodnevni predmeti koje je lako previdjeti. No mislite li da bi lord Voldemort za čuvanje svoje dragocjene duše upotrijebio limenke ili stare bočice? Zaboravljate što sam vam sve pokazao. Lord Voldemort volio je skupljati trofeje, a najdraži su mu bili predmeti prožeti moćnom magijom i prošlošću. Njegov ponos, uvjerenost u vlastitu superiornost, odlučnost da si osigura nezaboravno mjesto u povijesti magije; sve to daje naslutiti daje Voldemort pomno odabrao svoje horkrukse, dajući prednost predmetima koji su sami po sebi dostojni tolike časti." "Onaj dnevnik nije bio ništa posebno."

Harry Potte r i Princ miješane krvi

405

"Taj je dnevnik, kao što ste i sami rekli, bio dokaz da je Slytherinov nasljednik. Ne sumnjam da ga je Voldemort smatrao izvanredno važnim." "U redu, ali stoje s ostalim horkruksima?" zapita Harry. "Znate li koji oni oblik imaju, gospodine?" "Samo nagađam", odgovori Dumbledore. "Iz razloga koje sam već naveo, vjerujem da bi lord Voldemort odabrao predmete koji sami po sebi posjeduju određenu veličinu. Zato sam i putovao kroz Voldemortovu prošlost - da vidim postoje li dokazi da su u njegovoj blizini nestali takvi artefakti." "Medaljon!" uzvikne Harry. "Pehar Helge Hufflepuff!" "Da", reče Dumbledore, smješkajući se. "Kladio bih se, ako ne u svoju drugu ruku, a ono bar u par prstiju, da su oni postali treći i četvrti horkruks. Preostala dva, pod pretpostavkom da ih je izradio ukupno šest, nešto su problematičniji, ali usudio bih se nagađati da je nakon nalaženja predmeta koji su pripadali Hufflepuffovoj i Slytherinu, krenuo u potragu za predmetima koje su nekoć posjedovali Gryffindor ili Rovena Ravenclavv. Četiri predmeta iz baštine četiriju osnivača Hogwartsa imali bi, siguran sam u to, veliku draž za Voldemorta. Ne znam odgovor na pitanje je li uspio pronaći išta što je pripadalo Ravenclawovoj, ali pouzdano znam da je jedina poznata Gryffmdorova ostavština na sigurnom." Dumbledore je pocrnjelim prstima pokazao zid iza sebe, gdje je u staklenoj vitrini ležao mač optočen rubinima. "Gospodine, mislite li da je to bio pravi razlog zbog kojeg se htio vratiti u Hogwarts?" upita Harry. "Da pokuša pronaći nešto što je pripadalo jednom od preostalih dvoje osnivača?" "Točno tako", potvrdi Dumbledore. "Nažalost, ta nam spoznaja nije osobito korisna, jer smo ga udaljili, bar tako vjerujem, prije nego što je imao priliku pretražiti školu. Zato sam prisiljen zaključiti da nikad nije ostvario svoju ambiciju da prikupi predmete svih četvero osnivača. Definitivno je uspio doći do dva - možda čak tri - više od toga trenutno ne znamo." "Cak i ako je nabavio nešto od Ravenclawice ili Gryffindora, to ostavlja šesti horkruks", reče Harry, brojeći na prste. "Osim ako nije nabavio i jedno i drugo?"

406

K. Rowling

i Princ miješane

407

krvi "Ne vjerujem", reče Dumbledore. "Mislim da znam što je šesti horkruks. Pitam se što ćete reći ako vam priznam da me već dugo zanima ponašanje zmije zvane Nagini?" "Zmije?" začudi se Harry. "Životinje mogu postati horkruksi?" "Pa, to nije preporučljivo", reče Dumbledore, "zato što je iz očitih razloga vrlo riskantno dio svoje duše povjeriti biću koje se može samostalno kretati ili razmišljati. No ako je moja procjena točna, Voldemortu je u trenutku kad je ušao u kuću vaših roditelja s namjerom da vas ubije, do njegova konačnog cilja - šest horkruksa - nedostajao bar još jedan. Imam dojam da je proces izrade horkruksa čuvao za osobito važne smrti. Vi ste svakako pripadali toj kategoriji. Vjerovao je da će otkloniti opasnost od ishoda proročanstva ako vas ubije. Vjerovao je da će ga to učiniti nepobjedivim. Siguran sam da je za izradu posljednjeg horkruksa htio upotrijebiti vašu smrt. Kao što znamo, plan mu se izjalovio. Nekoliko godina kasnije, međutim, upotrijebio je Nagini da ubije jednog starog bezjaka i možda mu je pritom palo na pamet da bi je mogao pretvoriti u svoj posljednji horkruks. Ona još više naglašava njegovu povezanost sa Slvtherinom i pojačava mističnost lorda Voldemorta. Mislim da mu je ona možda draža od bilo kojeg živog bića. U svakom slučaju, nikad se ne odvaja od nje i čini se da je kontrolira u mjeri koja je netipična čak i za parsel-usta." "Dakle," reče Harry, "dnevnik je uništen, prstenje uništen. Pehar, medaljon i zmija još su netaknuti, a mislite da postoji i jedan horkruks koji je nekoć pripadao Ravenclawovoj ili Grvffindoru?" "To je zadivljujuće jezgrovit i točan sažetak, da", reče Dumbledore i nakloni glavu. "Onda... znači li to da i dalje tragate za njima, gospodine? Zato vas ponekad nema u školi?" "Tako je", potvrdi Dumbledore. "Tragam već jako dugo. Mislim. .. možda... da sam nadomak još jednom. Neki mi znakovi daju nadu." "Ako ga nađete," brzo će Harry, "smijem li ići s vama da vam pomognem uništiti taj horkruks?" Dumbledore je neko vrijeme pozorno motrio Harrvja i potom rekao: "Da, mislim da smijete."

"Smijem?" reče Harry, potpuno zatečen. "Oh, da", potvrdi Dumbledore uz blagi osmijeh. "Mislim da ste to zavrijedili." Harry osjeti ushit. Bilo je divno što za promjenu ne mora slušati priče o važnosti opreza i izbjegavanja opasnosti. Ravnatelji i ravnateljice na zidovima nisu dijelili njegovo oduševljenje Dumbledoreovom odlukom. Harry je primijetio da ih je nekoliko zavrtjelo glavama, a Phineas Nigellus je čak prezirno puhnuo. "Zna li Voldemort kad je neki horkruks uništen, gospodine? Može li to osjetiti?" upita Harry, ignorirajući portrete. "To je vrlo zanimljivo pitanje, Harry. Vjerujem da ne može. Vjerujem da je Voldemort sad tako ogrezao u zlo i da su ključni dijelovi njegove ličnosti već tako dugo odvojeni od njega, da on ne osjeća stvari na isti način kao mi. Možda u trenutku smrti shvati što je izgubio... ali, evo jednog primjera, nije shvatio da je njegov dnevnik uništen dok nije silom izvukao istinu iz Luciusa Malfoya. Kažu mi da je prizor Voldemortova bijesa nakon što je saznao da mu je dnevnik osakaćen i lišen moći bio jeziv." "Ali mislio sam daje htio da Lucius Malfoy prokrijumčari dnevnik u Hogwarts?" "Da, davno prije, kad je bio siguran da će moći napraviti nove horkrukse, ali Lucius je ipak trebao pričekati Voldemortovo dopuštenje, koje nikad nije dobio jer je Voldemort nestao nedugo nakon što je Malfoyu dao dnevnik. Nedvojbeno je mislio kako se Lucius neće usuditi s horkruksom učiniti ništa osim što će ga pažljivo čuvati, ali previše se oslonio na Luciusov strah od gospodara kojeg godinama nije bilo i kojeg je Lucius smatrao mrtvim. Naravno, Lucius nije znao pravu prirodu dnevnika. Koliko sam uspio shvatiti, Voldemort mu je rekao da je dnevnik prožet vješto osmišljenim čarolijama koje će dovesti do ponovnog otvaranja Odaje tajni. Ne dvojim da bi Lucius pokazao više strahopoštovanja prema dnevniku da je znao kako u rukama drži djelić gospodarove duše - ali ne znajući istinu, poslužio se starim planom radi vlastitih interesa. Nadao se da će podmetanjem dnevnika kćeri Arthura Weasleyja jednim potezom diskreditirati Arthura, mene izbaciti iz Hogwartsa i riješiti se vrlo inkriminirajućeg predmeta. Ah, jadni naš Lucius... uzme li se u obzir Voldemortov bijes što je Lucius uništio njegov horkruks zbog vlastita dobitka i

408

J. K. Rowling

onaj prošlogodišnji fijasko u Ministarstvu, ne bih se začudio da je u dnu duše sretan što trenutno živi u sigurnosti Azkabana." Harry je neko vrijeme sjedio zadubljen u misli i potom upitao: "Znači, ako se unište svi njegovi horkruksi, Voldemorta bi se moglo ubiti?" "Da, mislim da bi", reče Dumbledore. "Bez svojih horkruksa, Voldemort će postati smrtnik osakaćene i oslabljene duše. No nemojte ni slučajno zaboraviti da su njegove magične moći i um netaknuti, unatoč nepopravljivo oštećenoj duši. Za ubijanje čarobnjaka poput Voldemorta potrebna je izvanredna vještina i moć, čak i bez njegovih horkruksa." "Ali ja nemam izvanrednu vještinu i moć", izleti Harrvju prije nego što se uspio zaustaviti. "Da, imate", odlučno odvrati Dumbledore. "Imate moć koju Voldemort nikad nije imao. Možete..." "Znam!" nestrpljivo ga prekine Harry. "Mogu voljeti!" Jedva se uspio suzdržati da ne kaže: Jaka stvar! "Da, Harry, možete voljeti", reče Dumbledore, izgledajući kao da savršeno dobro zna što je Harry zamalo prevalio preko jezika. "A to je, s obzirom na sve što vam se dogodilo, veliko i iznimno dostignuće. Još ste premladi da shvatite koliko ste neobični, Harry." "Znači, kad proročanstvo kaže da ću posjedovati 'moć koju Gospodar tame ne poznaje' to ne znači ništa više od - ljubavi?" upita Harry, pomalo razočarano. "Da - ništa više od ljubavi", potvrdi Dumbledore. "Ali, Harry, nikad nemojte zaboraviti daje to proročanstvo važno samo zato što ga je Voldemort učinio važnim. Rekao sam vam to na kraju prošle školske godine. Voldemort vas je izdvojio kao najveću prijetnju - i tako vas učinio osobom koja mu predstavlja najveću prijetnju!" "Opet se to svodi na istu..." "Ne, varate se!" reče Dumbledore, sad zvučeći nestrpljivo. Uperio je crnu, osušenu ruku u Harryja i rekao: "Pridajete preveliku važnost tom proročanstvu!" "Ali," pobuni se Harry, "vi ste rekli da proročanstvo znači..." "Da Voldemort nikad nije čuo za to proročanstvo, bi li se ono ostvarilo? Bi li imalo ikakvo značenje? Naravno da ne bi! Zar vi mislite da se svako proročanstvo u Dvorani proročanstava obistinilo?"

Harry Potter i Princ miješane krvi

409

"Ali," zbunjeno će Harry, "prošle ste godine rekli da će jedan od nas dvojice morati ubiti drugoga..." "Harry, Harry, samo zato što je Voldemort teško pogriješio i reagirao na riječi profesorice Trelawney! Da Voldemort nije ubio vašeg oca, bi li probudio u vama tako silnu želju za osvetom? Naravno da ne bi! Da nije natjerao vašu majku da se žrtvuje za vas, bi li vam dao magičnu zaštitu koju nije mogao probiti? Naravno da ne bi, Harry! Zar ne shvaćate? Voldemort je, kao i svi tirani na svijetu, sam stvorio svoga najgoreg neprijatelja! Imate li vi ikakvu ideju koliko tirani strahuju od ljudi koje tlače? Svi oni znaju da će se jednoga dana među njihovim brojnim žrtvama sigurno pojaviti jedna koja će ustati protiv njih i uzvratiti udarac! Ni Voldemort nije drugačiji! Uvijek je iščekivao osobu koja će mu baciti rukavicu u lice. Čuo je za proročanstvo i odmah stupio u akciju, čime nije samo osobno izabrao čovjeka koji ima najveću šansu da ga dokrajči, nego mu je dao i rijetko smrtonosno oružje!" "Ali..." "Morate to shvatiti!" reče Dumbledore. Ustao je i ushodao se sobom, uz šuštanje svjetlucave pelerine. Harry ga nikad prije nije vidio tako uzrujanog. "Pokušavši vas ubiti, Voldemort je sam za protivnika odabrao iznimnu osobu koja upravo sjedi preda mnom i obdario je svim potrebnim oruđima za izvršenje zadatka! Voldemort si je sam kriv što ste mogli zaviriti u njegove misli i ambicije, kao što je zaslužan i za vaše razumijevanje zmijskog jezika kojim izdaje zapovijedi, a ipak, Harry, unatoč vašem povlaštenom uvidu u Voldemortov svijet (što je, usput, dar za koji bi svaki smrtonoša bio spreman ubiti), nikad vas nisu zavele mračne vještine, nikad ni na sekundu niste osjetili želju da se priklonite Voldemortu!" "Naravno da nisam!" ogorčeno odvrati Harry. "Ubio mi je mamu i tatu!" "Ukratko, štiti vas vaša sposobnost da volite!" uzvikne Dumbledore. "To je jedina moguća zaštita od tako primamljive moći kao što je Voldemortova! Usprkos svim iskušenjima s kojima ste se morali nositi, usprkos svim patnjama, srce vam je ostalo čisto, jednako čisto kao kad ste s jedanaest godina pogledali u zrcalo koje pokazuje vašu najveću želju i u njemu vidjeli, ne besmrtnost ili bogatstvo, nego samo način da zaustavite lorda Voldemorta. Harry, je li vama jasno kako su rijetki čarobnjaci koji bi u tom zrcalu mogli vidjeti isto što i vi?

410

/. K. Rowling

Voldemort je već onda trebao shvatiti u kakvoj se opasnosti nalazi, ali nije shvatio ništa! Ali zato sad shvaća. Vi ste u um lorda Voldemorta upadali ne trpeći pritom nikakvu štetu, dok on vas ne može opsjesti bez nezamislive boli, kao što je otkrio u Ministarstvu. Sumnjam da razumije razlog za to, Harry. On je jedva čekao da osakati vlastitu dušu i nikad se nije potrudio shvatiti nemjerljivu moć neokaljane i cjelovite duše." "Ali, gospodine," reče Harry, koji je stvarno davao sve od sebe da izbjegne svadljivi ton, "na kraju je zaključak isti, zar ne? Moram ga pokušati ubiti ili..." "Morate?" prekine Dumbledore. "Naravno da morate! Ali ne zbog proročanstva! Nego zato što se nećete smiriti dok to ne pokušate! Obojica to znamo! Zamislite, molim vas, samo na trenutak, da nikad niste čuli to proročanstvo! Što biste sad osjećali prema Voldemortu? Razmislite!" Harry je gledao kako Dumbledore hoda gore-dolje pred njim i razmišljao. Pomislio je na svoju majku, oca i Siriusa. Pomislio je na Cedrica Diggorvja. Pomislio je na sva zlodjela lorda Voldemorta za koja je znao. U prsima mu se razgorjela vatra, pržeći mu grlo. "Htio bih da mu netko stane na kraj", tiho odvrati Harry. "Htio bih da mu;"« stanem na kraj." "Naravno!" uzvikne Dumbledore. "Shvatite: proročanstvo vas ni na što ne obavezuje! Ali proročanstvo je navelo lorda Voldemorta da vas označi kao sebi ravnoga... drugim riječima, imate slobodu da sami odaberete svoj put, uključujući slobodu da proročanstvu okrenete leđa! Ali Voldemort mu i dalje pridaje važnost. On će vas nastaviti progoniti, što zapravo jamči da..." "Da će jedan od nas dvojice na kraju ubiti drugoga", dovrši Harry. "Da." No napokon je razumio što mu je Dumbledore pokušavao reći. Velika je razlika, pomislio je, između toga da te netko silom dovuče u arenu u kojoj se moraš boriti na život i smrt, nasuprot mogućnosti da sam uđeš u nju visoko uzdignute glave. Neki bi možda rekli da je u oba slučaja krajnji ishod isti, ali Dumbledore je znao - a i ja to znam, pomisli Harry, obuzet žestokim ponosom, kao što su i moji roditelji znali - da u tu razliku stane cijeli svijet.

GLAVA DVADESET ČETVRTA

Sectumsempra

Iscrpljen, ali i oduševljen sinoćnjim uspjehom, Harry je idućeg jutra na satu čarolija podijelio novosti s Ronom i Hermionom, prethodno upotrijebivši Bešumato za zvučnu izolaciju. Na njegovo veliko zadovoljstvo, oboje su bili impresionirani načinom na koji je izmamio sjećanje od Slughorna, a Harrvjevu priču o Voldemortovim horkruksima i Dumbledoreovu obećanju da će sljedeći put kad nade horkruks sa sobom povesti i Harryja, saslušali su s najdubljim strahopoštovanjem. "Čovječe", rekao je Ron nakon što im je Harry sve ispričao. Razmahao se štapićem u smjeru stropa, ne gledajući što radi. "Čovječe. Ići ćeš s Dumbledoreom... i pokušat ćeš uništiti... čovječe." "Rone, dočarao si snijeg", reče mu Hermiona strpljivim tonom. Uhvativši Ronovo zapešće, okrenula je štapić od stropa, iz kojeg su doista padale krupne, bijele pahulje. Harry je primijetio da Hermionu iz obližnje klupe upadljivo crvenim očima bijesno motri Lavender Brown. Hermiona je smjesta pustila Ronovu ruku. "Aha", reče Ron, gledajući svoja ramena pomalo smetenim i iznenađenim pogledom. "Oprostite... sad svi izgledamo k'o da patimo od prhuti..." Otresao je nešto lažnog snijega s Hermionina ramena. Lavender je briznula u plač. Ron joj je okrenuo leđa, djelujući kao da ga užasno peče savjest. "Prekinuli smo", reče Harryju ispod glasa. "Sinoć. Nakon što je vidjela da izlazim iz spavaonice s Hermionom. Ti si bio nevidljiv, pa je zaključila da smo nas dvoje gore bili sami." "Aha", reče Harry. "Pa... nije ti žao što je gotovo, zar ne?"

412

K. Rowling

"Ne", prizna Ron. "Bilo je dosta gadno dok je vikala, ali bar nisam ja morao sve skupa prekinuti." "Kukavico", reče Hermiona, iako je izgledala kao daje sve to zabavlja. "Sinoćnja večer općenito se pokazala pogubnom za romanse. Harry, prekinuli su i Ginny i Dean." Harrvju se učinilo da ga je u trenutku kad mu je to rekla pogledala prilično znakovitim pogledom, ali sumnjao je da zna daje sve u njemu zaplesalo od sreće. Pazeći da mu lice ostane što bezizražajnije, a glas što ravnodušniji, upitao je: "Kako to?" "Ma zbog nekakve gluposti... žalila se da joj uvijek pokušava pomoći da se popne u otvor iza portreta, kao da ne može sama... ali zapravo im se veza klimala već dosta dugo." Harry je krajičkom oka pogledao Deana na drugoj strani razreda. Nije bilo sumnje da izgleda nesretno. "Naravno, sad se ti nalaziš pred dilemom, zar ne?" nastavi Hermiona. "Kako to misliš?" brzo će Harry. "Zbog metlobojske ekipe", objasni Hermiona. "Ako Ginny i Dean ne razgovaraju..." "Aha... aha, da", reče Harry. "Flitvvick", upozori ih Ron. K njima je, ljuljajući se u hodu, pristizao majušni učitelj Čarolija, a jedino je Hermiona uspjela ocat pretvoriti u vino. Njezina staklena čuturica bila je ispunjena tekućinom tamnogrimizne boje, dok je sadržaj čuturica na kojima su radili Harry i Ron još bio prljavosmeđ. "No, no, dečki", prijekorno je zapiskutao profesor Flitvvick. "Malo manje priče, malo više akcije... da vas vidim..." Harry i Ron zajedno su podigli štapiće, usredotočili se i uperili ih u čuturice. Harrvjev ocat se zaledio. Ronova je čuturica eksplodirala. "Mda... a za zadaću..." reče profesor Flitvvick, izvlačeći se ispod stola i vadeći staklene krhotine iz šešira, "izvolite vježbati." Nakon Čarolija imali su jedan od rijetkih zajedničkih slobodnih satova, pa su se sve troje otputili u društvenu prostoriju. Rona je prekid veze s Lavender očito jako oraspoložio, a i Hermiona je

djelovala prilično veselo, iako je na pitanje zašto se smješka rekla samo: "Danas je baš lijep dan." Nijedno nije primijetilo da se u Harrvju za to vrijeme vodi ogorčena bitka: Ona je Ronova sestra. Ali dala je nogu Deanu! Nije zato manje Ronova sestra. Ja sam mu najbolji prijatelj! To samo pogoršava stvari. A da prvo porazgovaram s njim... Udario bi te. Možda se meni fućka za to? On ti je najbolji prijatelj! Harry gotovo nije ni primijetio da se već penju u osunčanu društvenu prostoriju, niti daje tamo okupljena grupica učenika sedme godine, dok Hermiona nije uzviknula: "Katie! Vratila si se! Kako si?" Harry je podigao pogled: među svojim razdraganim prijateljima doista je stajala Katie, izgledajući kao da puca od zdravlja. "Odlično sam!" odvrati ona veselo. "Otpustili su me iz Svetog Munga još u ponedjeljak, ali prva dva dana sam ostala kod kuće s mamom i tatom. Jutros sam stigla. Harry, Leanne mi je upravo ispričala što je McLaggen izveo na prošloj utakmici..." "Aha," reče Harry, "ali sad kad si se ti vratila, a i Ron je spreman, mogli bismo rasturiti Ravenclavve, što znači da smo još u igri za pokal. Čuj, Katie..." Nije mogao čekati; bio je tako znatiželjan da je na trenutak zaboravio čak i Ginny. Spustio je glas da ga ne čuju Katieni prijatelji, koji su upravo počeli spremati stvari u torbe jer su već kasnili na Preobrazbu. "... ona ogrlica... sjećaš li se sad tko ti ju je dao?" "Ne", odvrati Katie, sa žaljenjem odmahujući glavom. "Svi me to pitaju, ali stvarno nemam pojma. Posljednje čega se sjećam je da sam ušla u ženski zahod Kod tri metle." "Znači, definitivno si ušla u zahod?" upita Hermiona.

414

/. K. Rowling Harrv Potter i Princ miješane krvi

"Pa, znam da sam otvorila vrata," reče Katie, "pa pretpostavljam daje osoba koja me uklela Imperiusom čekala iza njih. Nakon toga se ne sjećam više ničega osim posljednja dva tjedna u Svetom Mungu. Gle, moram krenuti, ne bi me nimalo začudilo da me McGonagallica kazni zbog kašnjenja unatoč tome što sam se tek vratila u školu..." Podigla je torbu i knjige te pohitala za prijateljima. Harry, Ron i Hermiona sjeli su za stol pokraj prozora da pretresu sve što im je rekla. "Znači, ogrlicu joj je dala neka djevojčica ili žena", zamijeti Hermiona, "čim ju je čekala u ženskom zahodu." "Ili netko tko je u tom trenutku izgledao kao djevojčica ili žena", napomene Harry. "Ne zaboravi da se u Hogvvartsu nalazi kotao pun višesokovnog napitka. Znamo da je dio ukraden..." Pred očima mu je proparadirao čitav niz Crabbea i Govlea preobraženih u djevojčice. "Mislim da ću gucnuti još malo Felixa", zaključi Harry, "i opet pokušati ući u Sobu potrebe." "To je čisto rasipanje napitka", odsječno će Hermiona, odlažući na stol primjerak Slovkanova silabarija koji je upravo izvadila iz torbe. "Nije dovoljna samo sreća, Harry. Situacija sa Slughornom bila je drugačija; uvijek si ga mogao nagovoriti, samo si trebao malo izmanipulirati okolnosti u svoju korist. Ali za razbijanje moćne čarolije potrebno ti je mnogo više od sreće. Ne razbacuj se napitkom bez veze! Ako te Dumbledore povede sa sobom, trebat će ti sva sreća do koje možeš doći..." Spustila je glas do šapta. "Zar ga ne bismo mogli sami pripraviti?" upita Ron Harryja, ne obazirući se na Hermionu. "Bilo bi super imati zalihu... pogledaj u knjigu..." Harry je izvukao Pripravu čarobnih napitaka za napredne iz torbe i potražio Felix Felicis. "Čovječe, užasno je kompliciran", reče on, čitajući sastojke. "A za pripravu je potrebno šest mjeseci... mora se kuhati na laganoj vatri..." "Tipično", reče Ron. Harry je htio spremiti knjigu natrag u torbu kad mu je za oko zapeo savijeni kut jedne stranice. Otvorio ju je i ugledao čaroliju

415

Sectumsempra, s komentarom "Za neprijatelje", koju je označio nekoliko tjedana prije. Još uvijek nije znao kakvo ima djelovanje, uglavnom zato što ju nije želio isprobati u Hermioninoj blizini. Poigravao se, doduše, mišlju da je baci na McLaggena kad se sljedeći put nade iza njega. Jedina osoba koju Katien povratak u školu nije osobito razveselio bio je Dean Thomas, jer je ostao bez mjesta u ekipi. Kad ga je Harry obavijestio o tome, udarac je primio dosta stoički. Samo je zagunđao i slegnuo ramenima, ali Harry je, dok se udaljavao od njega, imao izrazit osjećaj da Dean i Seamus nešto buntovno mrmljaju. Sljedeća dva tjedna obilježili su najbolji metlobojski treninzi u Harrvjevoj kapetanskoj karijeri. Ekipa je bila tako sretna što se riješila McLaggena i što se Katie napokon vratila, da su svi letjeli bez greške. Ginny nije izgledala kao da ju je prekid s Deanom naročito potresao; naprotiv, bez prestanka je uveseljavala cijelu ekipu. Osobito su uživali kad je oponašala Ronovo nervozno poskakivanje pred vratnicama dok prema njemu juri balun ili Harryjevo vikanje na McLaggena prije udarca od kojeg je pao u nesvijest. Harry se smijao s jednakim žarom kao i ostali, sretan što ima nedužan razlog da gleda u Ginny. U međuvremenu je zadobio još nekoliko ozljeda od maljca jer nije baš uvijek pratio zlatnu zvrčku. Bitka u njegovoj glavi još je bila u punom jeku: Ginny ili Ron? Ponekad mu se činilo da Ronu koji je izašao iz faze Lavender ne bi tako strašno smetalo da Harry pozove Ginny na spoj, ali čim bi se prisjetio Ronova lica kad je vidio da se Ginny ljubi s Deanom, opet je bio siguran da bi Ron čak i držanje za ruke protumačio kao podmuklu izdaju... Ali Harry nije mogao prestati razgovarati s Ginny, smijati se s njom ili odlaziti s treninga u njezinu društvu. Unatoč grižnji savjesti, neprestano je razmišljao o načinima da se nađe nasamo s njom. Bilo bi idealno da Slughorn opet priredi domjenak, jer onda u blizini ne bi bilo Rona - ali nažalost, činilo se da je Slughorn digao ruke od domjenaka. U nekoliko je navrata zamalo zatražio Hermioninu pomoć, ali znao je da ne bi mogao podnijeti samozadovoljni izraz na njezinu licu. Imao je osjećaj da Hermioni nije promaklo da stalno gleda Ginny, niti da se smije svakoj njezinoj dosjetki. Da sve bude

416

J. K. Rowling

gore, sve ga je više mučio strah da će je neki drugi dečko pozvati na spoj ako to uskoro ne učini on. Bar se u jednom potpuno slagao s Ronom - Ginny je stvarno uživala preveliku popularnost. Sve u svemu, napast da otpije još koji gutljaj Felix Felicisa iz dana u dan sve je više jačala. Na kraju krajeva, zar ne bi i u tom slučaju samo malo izmanipulirao okolnosti u svoju korist, kao što je rekla Hermiona? Topli svibanjski dani polako su prolazili, a Harry još nije uspio uhvatiti Ginny nasamo, jer ga je Ron svuda pratio kao sjena. Čeznuo je za nekim čudesnim preokretom koji bi Rona naveo da shvati kako ga ništa ne bi tako usrećilo kao ljubav između njegove sestre i najboljeg prijatelja. Možda bi ih onda pustio na miru dulje od nekoliko sekundi. Nažalost, šanse da će se ijedno od toga ostvariti bile su neznatne. Bližila se finalna metlobojska utakmica sezone i Rona nije zanimalo ništa osim beskrajnih razgovora o taktici. Nije bio jedini; u školi je vladao golem interes za utakmicu između Gryffindora i Ravenclawa, koja je trebala odlučiti ishod Međudomskog prvenstva. Uspiju li Gryffindori pobijediti Ravenclawe razlikom većom od tristo bodova (što neće biti nimalo lako, iako je Harry smatrao da njegova ekipa nikad nije bolje letjela), osvojit će i naslov prvaka. Pobijede li s manje od tristo bodova razlike, osvojit će drugo mjesto. Poraz s razlikom od sto bodova doveo bi ih na treće mjesto, iza Hufflepuffa, dok bi u slučaju poraza s razlikom većom od sto bodova pali na četvrto mjesto, a Harry je bio siguran da mu u tom slučaju nitko nikad ne bi dopustio zaboraviti da su Gryffindori upravo pod njegovim vodstvom prvi put u posljednja dva stoljeća završili sezonu na dnu tablice. Razdoblje uoči presudne utakmice protjecalo je u uobičajenom tonu: učenici suprotstavljenih domova davali su sve od sebe da zaplaše protivničku ekipu i bilo je dovoljno da neki igrač prođe hodnikom pa da začuje kako ova ili ona grupica glasno uvježbava uvredljivi napjev baš o njemu. Što se tiče samih igrača, dok su se jedni šepirili po dvorcu, uživajući u pozornosti, drugi su odmore između satova provodili povraćajući u zahodu. U Harrvjevoj glavi utakmica je iz nekog razloga postala neraskidivo povezana s uspjehom ili propašću njegovih planova s Ginny. Nešto mu je govorilo da bi u slučaju pobjede s više od tristo bodova razlike slavljenička euforija i živahan,

bučan tulum poslije utakmice mogli imati isti učinak kao i veliki gutljaj Felix Felicisa. Unatoč svim tim brigama, Harry nije zaboravio svoju drugu ambiciju: saznati što Malfoy radi u Sobi potrebe. I dalje je redovito provjeravao mapu za haranje. Budući da se Malfoy na njoj pojavljivao tek povremeno, Harry je zaključio da očito još provodi mnogo vremena u Sobi. Iako je polako gubio nadu da će uspjeti ući u Sobu, ipak je, kad god bi se našao u blizini, iskušavao nove formulacije svog zahtjeva. Vrata se, međutim, uporno nisu pojavljivala. Nekoliko dana prije utakmice s Ravenclavvima, Harry je iz društvene prostorije na večeru krenuo sam. Ron je nešto ranije odjurio u najbliži zahod jer mu je opet pozlilo, a Hermiona je otrčala profesorici Vector jer se pobojala da je pogriješila u posljednjem eseju iz Aritmancije. Harry je iz navike skrenuo u hodnik na sedmom katu, usput provjeravajući mapu za haranje. Nije odmah pronašao Malfoya, pa je zaključio da je opet u Sobi potrebe, ali uto je u muškom zahodu kat niže spazio majušnu točkicu s Malfovevim imenom. Društvo mu nisu pravili Crabbe i Goyle, nego Plačljiva Myrtla. Harry je prestao zuriti u bizarni par na mapi tek kad se sudario s viteškim oklopom. Glasan tresak vratio ga je u stvarnost i on je žurno napustio mjesto zločina, da ne padne u Filchove šake. Brzo se spustivši niz mramorne stube, skrenuo je u hodnik na šestom katu. Ispred zahoda se zaustavio i priljubio uho na vrata. Nije ništa čuo. Tiho je odškrinuo vrata. Dračo Malfoy stajao je leđima okrenut vratima. Stežući rukama obje strane umivaonika, pognuo je bjelokosu glavu. "Nemoj", zapjevuši Plačljiva Myrtla iz svoje kabine. "Nemoj... reci mi što te muči... pomoći ću ti..." "Nitko mi ne može pomoći", odvrati Malfoy. Drhtao je cijelim tijelom. "Ne mogu to učiniti... ne mogu... neće upaliti... a ako uskoro nešto ne poduzmem... kaže da će me ubiti..." I tu je Harry shvatio, skamenivši se od šoka, da Malfoy plače - stvarno plače - niz blijede obraze teku mu suze, kapajući u prljavi umivaonik ispred njega. Malfoy je uzdahnuo, duboko udahnuo i stresao se. Podigao je glavu prema napuknutom zrcalu i tamo, iznad svog ramena, ugledao Harrvjevo lice.

418

J. K. Rowling Harry Potter i Princ miješane krvi

Malfoy se munjevito okrenuo, izvlačeći štapić. Harry je instinktivno posegnuo za svojim štapićem. Malfovev urok promašio je Harrvja za nekoliko centimetara, razbijajući svjetiljku na zidu iza njega. Harry se bacio u stranu, pomislio: Levicorpus! i trznuo štapićem, ali Malfoy ga je blokirao i podigao štapić za novi... "Ne! Ne! Prestanite!" zacvili Plačljiva Myrtla. Pločicama obloženi zahod odjeknuo je od njezina glasa. "Prestanite! PRESTANITE!" Začuo se glasan prasak i kanta za smeće iza Harryja je eksplodirala. Harry je bacio kletvu za sapinjanje nogu, ali odbila se od zida iza Malfoveva uha i razbila školjku ispod Plačljive Myrtle, koja je glasno zavrištala. Voda se izlila na sve strane, a Harry se poskliznuo i pao. Malfoy je iskrivljena lica viknuo: "Cruci..." "SECTUMSEMPRA!" zaurlao je Harry s poda, grozničavo mašući štapićem. Iz Malfoveva lica i prsa šiknula je krv kao daje zasječen nevidljivim mačem. Zateturao je unatrag i s glasnim pljuskom se srušio na poplavljeni pod. Štapić mu je kliznuo iz omlitavjele desne ruke. "Ne..."dahneHarry. Posklizujući se i posrćući, Harry se osovio na noge i bacio prema Malfoyu, čije se lice presijavalo od grimizne krvi, dok je bijelim rukama grčevito grabio krvlju natopljena prsa. "Ne... nisam htio..." Harry nije znao što govori; pao je na koljena pokraj Malfoya, koji se nekontrolirano trzao u lokvi vlastite krvi. Plačljiva Myrtla ispustila je zaglušujući vrisak. "UBOJSTVO! UBOJSTVO U ZAHODU! UBOJSTVO!" Vrata iza Harryja otvorila su se s treskom i on je prestravljeno podigao pogled. U prostoriju je upao Snape, bijesan kao ris. Grubo gurnuvši Harryja u stranu, kleknuo je nad Malfoya. Izvukao je štapić i povukao ga preko dubokih rana zadanih Harrvjevom kletvom, mrmljajući inkantaciju koja je zvučala gotovo kao pjesma. Krvarenje je oslabjelo. Snape je obrisao preostalu krv s Malfoveva lica i ponovio čaroliju. Sad se činilo da se rane zatvaraju. Harry je zurio u njih, užasnut time što je učinio, gotovo i ne primjećujući da je promočen vodom i krvlju. Plačljiva Myrtla još je

I

419

uvijek jecala i naricala iznad njih. Snape je ponovio protukletvu i treći put i potom podigao Malfoya na noge. "Morate u bolničko krilo. Nije isključeno da će vam ostati ožiljci, ali ako smjesta uzmete jelenju travu, možda izbjegnemo čak i to... dođite..." Poveo je Malfoya kroz prostoriju, podupirući ga. Na vratima se okrenuo i progovorio glasom punim ledenog bijesa: "A što se vas tiče, Potteru... čekajte me ovdje." Harrvju nije bilo ni nakraj pameti da ga ne posluša. Polako je ustao, tresući se, i pogledao u mokri pod. Na vodi su poput grimiznih cvjetova plutale krvave mrlje. Nije čak imao snage reći Plačljivoj Myrtli da ušuti. Ona je pak naricala i jecala s neskrivenim žarom. Snape se vratio nakon deset minuta. Ušao je u zahod, zatvarajući vrata za sobom. "Idite", reče on Myrtli. Smjesta se zavukla u svoju školjku, ostavljajući za sobom zaglušujuću tišinu. "Nisam to namjerno učinio", odmah reče Harry. Hladni, mokri prostor zaječao je od njegova glasa. "Nisam znao čemu ta čarolija služi." Snape je ignorirao njegove riječi. "Očito sam vas podcijenio, Potteru", tiho će on. "Tko bi rekao da poznajete tako mračnu magiju. Tko vas je naučio tu čaroliju?" "Ja... negdje sam čitao o njoj." "Gdje?" "U... knjizi iz knjižnice", izvali Harry u panici. "Ne sjećam se naslova..." "Lažete", reče Snape. Harrvju je srce sišlo u pete. Znao je što se Snape sprema učiniti, a dosad ga još nikad nije uspio spriječiti u tome... Zahod mu je zatreperio pred očima. Svim se silama trudio isključiti sve misli, ali u glavi mu je ipak zalelujala slika Priprave čarobnih napitaka za napredne Princa miješane krvi... Opet je pred sobom ugledao Snapea usred razorenog i poplavljenog zahoda. Pogledao je u Snapeove crne oči, očajnički se nadajući da Snape nije primijetio ono od čega je Harry strahovao, ali...

__i

420

/. K. Rowling

"Donesite mi svoju školsku torbu", tiho zapovjedi Snape, "i sve svoje udžbenike. Sve. Donesite ih ovamo. Odmah!" Vidjevši da je daljnja rasprava besmislena, Harry se okrenuo i pljuskajući kroz vodu pošao prema vratima. Čim je izašao na hodnik, potrčao je u Grvffindorsku kulu. Većina učenika hodala je u suprotnom smjeru; zabezeknuto su gledali njegovu pojavu natopljenu vodom i krvlju, ali Harry nije odgovarao na njihova pitanja nego je samo nastavio trčati. Osjećao se preneraženo, kao da je upravo vidio kako se njegov voljeni kućni ljubimac odjednom pretvara u divlju životinju. Odakle Princu ideja da u knjizi napiše takvu čaroliju? I što će se dogoditi kad je vidi Snape? Hoće li otkriti Slughornu - Harrvju se želudac zgrčio od užasa - pravi razlog zbog kojeg je Harry cijelu godinu briljirao na Čarobnim napitcima? Sto ako mu oduzme ili uništi knjigu iz koje je Harry toliko naučio... knjigu koja mu je na neki način postala i vodič i prijatelj? Harry to nije mogao dopustiti... nije... "Gdje si...? Zašto si tako mokar...? Je li to krv?" Ron je stajao na vrhu stuba, zbunjeno gledajući Harryja. "Trebam tvoju knjigu", zadihano će Harry. "Tvoju knjigu iz Čarobnih napitaka. Brzo... daj mi je..." "Ali stoje s Princem...?" "Objasnit ću ti kasnije!" Ron je izvadio svoju Pripravu čarobnih napitaka za napredne iz torbe i dao je Harryju, koji je protrčao pokraj njega i ušao u društvenu prostoriju. Tamo je zgrabio svoju torbu, ignorirajući zabezeknute poglede nekoliko učenika koji su se već vratili s večere, skočio kroz otvor iza portreta i odjurio niz hodnik na sedmom katu. Zaustavio se pred tapiserijom s rasplesanim trolovima, zatvorio oči i počeo hodati gore-dolje. Treba mi skrovište za knjigu... treba mi skrovište za knjigu... treba mi skrovište za knjigu... Triput je prošao ispred praznog zida. Kad je otvorio oči, napokon je opet ugledao vrata koja su vodila u Sobu potrebe. Harry ih je žestoko povukao prema sebi, uletio unutra i s treskom ih zatvorio. Zaprepašteno je udahnuo. Njegovu žurbu, paniku i stravu pred onim što ga očekuje u zahodu, na trenutak je nadvladalo strahopo-

štovanje pred prizorom koji je ugledao. Stajao je u prostoriji koja je veličinom podsjećala na katedralu. Njezini visoki prozori bacali su zrake svjetla na pravi grad visokih zidova, sagrađenih, znao je Harry, od predmeta koje su tu sakrile nebrojene generacije stanovnika Hogwartsa. Posvuda su vijugale uličice i ceste obrubljene visokim, klimavim hrpama razbijenog i oštećenog namještaja koji je vjerojatno nastradao od pogrešno upućenih čarolija ili je bio uklonjen zato što kućni vilenjaci nisu htjeli da nagrđuje njihov dvorac. Na sve strane su ležale tisuće knjiga, među kojima je većina nesumnjivo bila zabranjena, pošarana ili ukradena. Spazio je i krilate katapulte te zubate frizbije. U nekima je ostalo taman toliko života da mogu malodušno lebdjeti iznad planina raznoraznih zabranjenih predmeta; Harry je ugledao okrhnute bočice zgrušanog sadržaja, šešire, dragulje, plašteve, ljuske zmajskih jaja, začepljene boce u kojima se još naziralo zlokobno svjetlucanje, nekoliko zahrđalih mačeva te jednu tešku, zakrvavljenu sjekiru. Harry je pohitao u jednu od mnogih uličica koje su se protezale kroz sve to skriveno blago. Pokraj golemog prepariranog trola skrenuo je desno, potrčao, skrenuo lijevo kod pokvarenog ormara za nestajanje, u kojem se prošle godine izgubio Montague, i napokon se zaustavio pred velikim kredencom čija je površina bila pokrivena mjehurićima, kao da ju je zalila kiselina. Otvorio je jedna škripava vrata kredenca. Vidio je da ga je netko već upotrijebio kao skrovište; unutra se nalazila krletka s davno umrlim stanarom. Kostur je imao pet nogu. Zgurao je knjigu Princa miješane krvi iza krletke i zalupio vratima kredenca. Na trenutak je nepomično stajao, osjećajući da mu srce udara luđačkom brzinom, razgledavajući kaos oko sebe... hoće li uspjeti opet pronaći ovo mjesto među tolikim hrpama smeća? Zgrabio je oštećeno poprsje ružnog starog čarobnjaka s obližnjeg sanduka, stavio ga na kredenc u kojem je sakrio knjigu, namjestio na glavu kipa potamnjenu dijademu i prašnjavu staru vlasulju te opet potrčao kroz uličice među skrivenim smećem koliko su ga noge nosile. Dospio je do izlaza, stupio na hodnik i zalupio vratima, koja su se ponovno stopila s kamenim zidom. Harry je pojurio u zahod na šestom katu, u trku gurajući Ronovu Pripravu čarobnih napitaka za napredne u torbu. Minutu kasnije opet je stajao pred Snapeom, koji je bez riječi ispružio ruku. Harry mu je

422

/. K. Rowling

predao svoju torbu. Zadihan, osjećajući kako ga probada u prsima, čekao je što će biti dalje. Snape je izvadio Harryjeve knjige, jednu po jednu, i provjerio ih. Naposljetku je u torbi ostao samo još udžbenik iz Čarobnih napitaka. Snape je ponovo progovorio tek nakon što ga je brižljivo pregledao. "Je li ovo vaša Priprava čarobnih napitaka za napredne, Potteru?" "Da", reče Harry, i dalje hvatajući dah. "Jeste li sasvim sigurni u to, Potteru?" "Da", odvrati Harry, sad nešto prkosnije. "Ovo je Priprava čarobnih napitaka za napredne koju ste kupili u Krasopisu i bugačici?" "Da", odlučno potvrdi Harry. "A zašto je onda", upita Snape, "na unutarnjoj strani korica napisano ime 'Roonil Wazlib'?" Harryju je srce stalo. "To mi je nadimak", reče on. "Nadimak", ponovi Snape. "Aha... tako me zovu prijatelji", reče Harry. "Znam što znači riječ 'nadimak'", reče Snape. Hladne, crne oči opet su se prodorno zagledale u Harrvjeve. Harry se trudio ne uzvratiti pogled. Zatvori um... zatvori um... nevolja je u tome što to zapravo nikad nije naučio... "Znate što ja mislim, Potteru?" upita Snape jedva čujnim glasom. "Mislim da ste lažljivac i varalica, kao i da zaslužujete kaznu koju ćete odrađivati u mom kabinetu svake subote do kraja školske godine. A što vi mislite, Potteru?" "Ja... ja se ne slažem s vama, gospodine", odvrati Harry, i dalje izbjegavajući Snapeov pogled. "Pa, vidjet ćemo hoćete li promijeniti pjesmu nakon kazni", reče Snape. "Subota, deset ujutro, Potteru. U mom kabinetu." "Ali, gospodine..." reče Harry, podižući glavu u očaju. "Metloboj... posljednja utakmica..."

Harry Potte r i Princ miješane krvi

423

"Deset sati", šapne Snape, uz osmijeh koji je otkrio njegove žute zube. "Jadni Gryffindori... bojim se da će vas ove godine zapasti četvrto mjesto..." Otišao je iz zahoda bez daljnjih komentara, a Harry je ostao zuriti u napuklo zrcalo. Bio je siguran da čak ni Ron nikad nije osjetio takvu mučninu. "Neću reći 'lijepo sam ti govorila'", izjavila je Hermiona u društvenoj prostoriji sat vremena kasnije. "Hermiona, prekini", ljutito joj je rekao Ron. Harry nije otišao na večeru. Potpuno je izgubio apetit. Ispričao je Ronu, Hermioni i Ginny što se dogodilo, iako si je zapravo mogao uštedjeti trud. Vijest se proširila munjevitom brzinom: Plačljiva Myrtla rastrubila ju je u svakom zahodu u dvorcu, a Pansy Parkin-son, koja je već posjetila Malfoya u bolnici, davala je sve od sebe da nadaleko i naširoko ocrni Harrvja. Snape je ostalim učiteljima detaljno opisao što se dogodilo. Harry je nešto ranije morao otići iz društvene prostorije da se javi profesorici McGonagall. Tijekom krajnje neugodnih petnaest minuta koje je morao provesti u njezinu društvu, čuo je i da ima sreće što ga nisu izbacili iz škole te da ona potpuno podržava Snapeovu odluku da svaku subotu do kraja polugodišta mora provesti u kazni. "Rekla sam ti da s tim Princem nešto nije u redu", progovorila je Hermiona, koja se očito nije bila u stanju suzdržati. "I bila sam u pravu, zar ne?" "Ne, mislim da nisi", tvrdoglavo odvrati Harry. Bilo mu je dovoljno teško i bez Hermioninih prodika. Najgora kazna bila su lica igrača gryffindorske ekipe kad im je rekao da u subotu neće moći igrati. I sad je na sebi osjećao Ginnyn pogled, koji je uporno izbjegavao. Nije u njezinim očima htio vidjeti razočaranje ili ljutnju. Samo joj je rekao da će u subotu igrati na mjestu tragača i da će se Dean vratiti u ekipu kao treći lovac. Tko zna, ako pobijede, Ginny i Dean se u euforiji nakon utakmice možda čak i pomire... Čim je to pomislio, Harry je osjetio kao da ga je probo ledeni nož... "Harry," ustrajala je Hermiona, "kako možeš braniti tu knjigu kad ta čarolija..."

424

/. K. Rowling

"Daj već jednom prestani dipliti o knjizi!" raspaljeno će Harry. "Princ je tu čaroliju jednostavno odnekud prepisao! Pa nije nikoga nagovarao da se njome posluži! Otkud znaš daju nije zabilježio zato što ju je netko upotrijebio protiv njega!" "Ovo je nevjerojatno", reče Hermiona. "Pa ti opravdavaš..." "Ne opravdavam svoj postupak!" brzo je prekine Harry. "Volio bih da to nisam učinio i to ne samo zato što sam tako jednim potezom zaradio desetak kazni. Znaš i sama da ne bih namjerno upotrije bio takvu čaroliju, čak ni protiv Malfova, ali ne možeš okrivljavati Princa, pa nije napisao 'Probaj ovu, stvarno je genijalna' - čovjek je jednostavno radio bilješke za privatnu upotrebu, ne za druge..." "Hoćeš reći", upita Hermiona, "da se namjeravaš vratiti...?" "Po knjigu? Da, namjeravam", ljutito odvrati Harry. "Slušaj, da nije bilo Princa nikad ne bih osvojio Felix Felicis. Ne bih znao kako spasiti Rona od trovanja. Nikad ne bih..." "... stekao reputaciju genija za čarobne napitke koju uopće ne zaslužuješ", otrovno dovrši Hermiona. "Hermiona, prestani već jednom!" reče Ginny. Harry je bio tako zapanjen i zahvalan da je podigao pogled. "Koliko sam ja uspjela shvatiti, Malfoy je pokušao upotrijebiti neoprostivu kletvu, budi sretna što je Harry mogao izvući as iz rukava!" "Pa naravno da sam sretna što Harrvja nije pogodila kletva!" odvrati Hermiona, koju su Ginnyne riječi očito zapekle. "Ali, Ginny, nemoj mi govoriti da je ta Sectumsempra dobra, vidi gdje ga je to dovelo! A s obzirom na to kako će se sve to odraziti na vaše izglede na utakmici, mislila sam..." "Joj, ne pretvaraj se da razumiješ metloboj," odbrusi joj Ginny, "samo ćeš se osramotiti." Harry i Ron su zinuli od čuda. Hermiona i Ginny, koje su se inače uvijek dobro slagale, sad su sjedile prekriženih ruku, gledajući u suprotnim smjerovima. Ronje nervozno pogledao Harryja, dograbio prvu knjigu koja mu se našla pod rukom i sakrio se iza nje. Ali Harryja je obuzelo nevjerojatno veselje, iako je znao da to uopće ne zaslužuje. Ostatak večeri proveli su u tišini. Njegovo dobro raspoloženje nije dugo potrajalo. Sljedećeg dana svuda je morao trpjeti provokacije Slytherina, a i ogorčenje kolega

iz Grvffindora, koji nisu bili nimalo sretni što njihov kapetan ne smije igrati u posljednjoj utakmici sezone. Kad je osvanulo subotnje jutro, Harry bi, unatoč svemu što je rekao Hermioni, rado dao sav Felix Felicis na svijetu samo da može izaći na metlobojsko igralište s Ronom, Ginny i ostalima. Jedva se odvojio od mnoštva učenika koji su izlazili na sunce, oboružani rozetama, šeširima, šalovima i zastavama. Spustio se kamenim stubama u tamnički dio dvorca i nastavio niz hodnik, slušajući kako zvukovi mnoštva sve više zamiru. Znao je da neće moći čuti nijednu riječ komentara, nijedan slavodobitan uzvik ili otegnuti jecaj publike. "Ah, Potter", reče Snape kad je Harry pokucao na vrata i ušao u neugodno poznat kabinet, koji Snape nije napustio usprkos tome što je sad držao satove u učionici smještenoj nekoliko katova više. Kabinet je, kao i uvijek, bio osvijetljen prigušenom svjetlošću, a zidove su i dalje prekrivali sluzavi, mrtvi stvorovi u raznobojnim otopinama. Na stolu koji je očito bio predviđen za njega, Harry je ugledao zlokoban prizor brojnih kutija obavijenih paučinom; imale su auru dosadnog, teškog i besmislenog rada. "Gospodin Filch je tragao za nekim tko bi mogao unijeti reda u stare dokumente", nastavi Snape blagim tonom. "To su dosjei ostalih delinkvenata iz Hogvvartsa te njihovih kazni. Kad naiđete na kartice na kojima je tinta izblijedjela ili su ih oštetili miševi, morate ispočetka prepisati zločine i kazne koje navode i vratiti ih u njihove kutije, pazeći da ih poslažete po abecedi. Ne smijete se koristiti magijom." "U redu, profesore", odvrati Harry, izgovarajući posljednja četiri sloga s najdubljim prezirom. "Mislio sam da biste mogli početi", zlobno se nasmiješi Snape, "s kutijama od broja tisuću dvanaest do tisuću pedeset šest. U njima ćete naići na neka poznata imena, što će vam zadatak sigurno učiniti zanimljivijim. Evo, pogledajte..." Teatralno je izvukao karticu iz jedne od kutija na vrhu hrpe i pročitao: "'James Potter i Sirius Black. Uhvaćeni dok su bacali zabranjeni urok na Bertrama Aubreyja. Aubreyjeva glava dvostruko veća od normale. Kazna za obojicu."' Snape se podrugljivo nasmiješi. "Sigurno vam je velika utjeha što znate da, iako ih više nema, iza njih ostaje zapis o njihovim velikim dostignućima..."

426

/. K. Rowling Harry je osjetio dobro poznato kuhanje u dnu želuca. Pregrizao je jezik da ne odbrusi Snapeu, sjeo pred kutije i jednu privukao k sebi. Kao što je Harry i očekivao, bio je to beskoristan i dosadan posao, ispresijecan (sasvim u skladu sa Snapeovim planom) grčevima u želucu svaki put kad bi pročitao očevo ili Siriusovo ime. Najčešće su se spominjali u istim prekršajima, uz povremeno pojavljivanje Remusa Lupina i Petera Pettigrewa. Dok je prepisivao njihove različite prijestupe i kazne, pitao se što se događa vani, gdje je upravo počinjala utakmica... Ginny na mjestu tragačice protiv Cho... Harry je neprestance pogledavao na veliki sat koji je otkucavao na zidu. Činilo mu se da se kazaljke kreću upola sporije nego što je normalno; da ga Snape možda nije začarao? Nije moguće da je ovdje tek pola sata... jedan sat... sat i pol... Kad je sat pokazao da je pola jedan, Harryju je počeo kruliti želudac. Snape, koji nije progovorio otkako je Harryju rekao što mora raditi, napokon je podigao pogled u jedan i deset. "Mislim da je za danas dosta", reče hladno. "Označite mjesto na kojem ste stali. Nastavit ćete u deset sati sljedeće subote." "Da, gospodine." Harry je ugurao savijenu karticu u prvu kutiju koja mu je bila pri ruci i izletio van, ne dajući Snapeu priliku da se predomisli. Pojurio je uz kamene stube, naćulivši uši da uhvati neki zvuk s terena, ali sve je bilo tiho... znači, gotovo je... Malo je oklijevao ispred krcate Velike dvorane i potom potrčao mramornim stubištem. Gryffindori su i pobjede i poraze obično obilježavali u svojoj društvenoj prostoriji. "Quid agis?" bojažljivo je rekao Debeloj dami, pitajući se što će zateći unutra. Odgovorila mu je s nedokučivim izrazom na licu: "Vidjet ćete." Otvorila se. Iz otvora iza nje dopirali su zvukovi slavlja. Harry je zinuo od čuda vidjevši da ga ljudi pozdravljaju klicanjem. Nekoliko gaje ruku povuklo u prostoriju. "Pobijedili smo!" zaurlao je Ron, skočivši pred njega i mašući srebrnim pokalom. "Pobijedili smo! Četiristo pedeset prema sto pedeset! Pobijedili smo!"

Potter i Princ miješane krvi

427

Harry se ogledao oko sebe. Ususret mu je trčala Ginny i zagrlila ga sa žestokim, plamtećim izrazom na licu. Bez razmišljanja i plana, ne hajući što ih gleda pedesetero ljudi, Harry ju je poljubio. Nakon nekoliko dugih trenutaka - možda čak pola sata - ili možda nekoliko sunčanih dana - razdvojili su se. U prostoriji je vladao muk. Onda je nekoliko ljudi zazviždalo i začulo se nervozno hihotanje. Harry je pogledao preko Ginnyne glave i vidio da Dean Thomas u ruci drži raspuknutu čašu te da Romilda Vane izgleda kao da bi najradije nešto bacila na njih. Hermiona se smiješila od uha do uha, ali Harrvjeve oči tražile su Rona. Napokon ga je našao. Još je u ruci držao pokal, izgledajući kao da ga je netko upravo odalamio po glavi. Nakon djelića sekunde u kojem su se samo gledali, Ron je malo trznuo glavom, što je Harry protumačio kao: Pa dobro - ako baš moraš. Stvorenje u njegovim prsima pobjedonosno je zaurlalo, a Harry se sretno nasmiješio Ginny i bez riječi je pozvao da izađu kroz otvor iza portreta. Činilo se da bi im dobro došla duga šetnja perivojem. Možda čak stignu porazgovarati o tome kako je prošla utakmica.

GLAVA DVADESET PETA

Prisluškivana vidovnjakinja

Vijest da Harry Potter hoda s Ginny Weasley izazvala je veliko zanimanje u dvorcu, osobito među djevojkama, ali Harry je u sljedećih nekoliko tjedana postao blaženo imun na govorkanja. Bar su ga za promjenu ogovarali zbog nečega što mu je donijelo sreću kakvu nije dugo osjetio, a ne zbog upletenosti u užasne incidente povezane s mračnom magijom. "Da nema važnijih tema o kojima bi mogli klepetati, ne bi mi bilo krivo", prokomentirala je Ginny, koja je sjedila na podu društvene prostorije naslonjena na Harrvjeve noge, čitajući Dnevni prorok. "Tri napada dementora u jednom tjednu, a Romildu Vane zanima jedino je li istina da na prsima imaš istetoviranog hipogrifa." Ron i Hermiona prasnuli su u smijeh. Harry se pravio da ih ne čuje. "I što si joj odgovorila?" "Rekla sam joj da nemaš hipogrifa nego mađarsku bodljorepu", odvrati Ginny, dokono okrećući novu stranicu u novinama. "Da ispadneš veća muškarčina." "Hvala", nasmije se Harry. "A što si joj rekla da ima Ron?" "Patuljastu pufnicu, ali nisam precizirala gdje." Ron se namrgodio, ali zato se Hermiona previjala od smijeha. "Pripazite se", priprijeti on prstom Harryju i Ginny. "To što sam vam dao dopuštenje ne znači da ga ne mogu povući..." "'Dopuštenje'", puhne Ginny. "Kad je meni i za šta trebalo tvoje dopuštenje? Osim toga, i sam si rekao da ti je draže da hodam s Harryjem nego s Michaelom ili Deanom." "Da, istina", prizna Ron preko volje. "I sve dok se u javnosti pristojno ponašate..."

430

/. K. Rowling

"Koji si ti licemjer! Nisi se bunio kad ste se ti i Lavender koprcali uokolo kao dvije jegulje", odbrusi Ginny. No s dolaskom lipnja prilike za iskušavanje Ronove tolerancije bitno su se prorijedile, jer su Harry i Ginny imali sve manje vremena jedno za drugo. Bližili su se ispiti za ČAS-ove, pa je Ginny svake večeri dokasno ponavljala gradivo. Jedne takve večeri Ginny je otišla u knjižnicu, a Harry je ostao sjediti pokraj prozora u društvenoj prostoriji, naoko dovršavajući domaću zadaću iz Travarstva, ali zapravo opet u glavi proživljavajući sretan sat koji je u predahu za ručak proveo s Ginny na obali jezera. Sanjarenju je došao kraj kad se na stolac između njega i Rona smjestila Hermiona sa zabrinjavajuće odlučnim izrazom na licu. "Harry, želim razgovarati s tobom." "O čemu?" sumnjičavo upita Harry. Jučer je od nje dobio jezikovu juhu jer je smatrala da kvari Ginnynu koncentraciju u vrijeme kad bi se trebala potpuno posvetiti učenju za ispite. "O takozvanom Princu miješane krvi." "Joj, ne opet", zastenje on. "Molim te, okani ga se već jednom." Još se nije odvažio vratiti u Sobu potrebe po knjigu, što se odmah odrazilo na njegovim rezultatima na Čarobnim napitcima (iako je Slughorn, koji je imao visoko mišljenje o Ginny, to u šali protumačio kao dokaz daje Harryju ljubav pomutila pamet). Harry je, međutim, bio siguran da Snape još nije izgubio nadu da će se dočepati Prinčeve knjige, pa ju nije namjeravao vaditi iz njezina skrovišta sve dok Snapeu ne popusti pozornost. "Neću", odlučno odvrati Hermiona, "dok me ne saslušaš. Malo sam istraživala, da utvrdim tko bi se bavio smišljanjem mračnih čarolija kao hobijem..." "On nije bio takav..." "On, on... tko kaže daje u pitanju on?" "O tome smo već raspravljali", srdito odvrati Harry. "Princ, Hermiona, Princ!" "Pa dobro!" reče Hermiona. Na obrazima su joj izbile crvene mrlje. Iz džepa je izvukla vrlo stari izrezak iz novina i tresnula ga na stol pred Harryjem. "Pogledaj ovo! Pogledaj sliku!"

Harry je podigao trošni papir i pogledao pokretnu fotografiju, požutjelu od starosti. K njemu se nagnuo i Ron. Slika je prikazivala mršavu djevojku od otprilike petnaest godina. Njezino nelijepo, blijedo lice duguljasta oblika na kojem su se isticale guste obrve izgledalo je istovremeno ljutito i mrzovoljno. Ispod fotografije pisalo je: Eileen Prince, kapetanica hračkometne ekipe Hogwartsa. "Pa?" reče Harry, čitajući kratku vijest objavljenu uz fotografiju. Prilično nezanimljiv tekst govorio je o nekom međuškolskom natjecanju. "Zvala se Eileen Prince. Princ, Harry." Pogledali su se i Harry je napokon shvatio što mu to Hermiona pokušava reći. Prasnuo je u smijeh. "Ni slučajno." "Molim?" "Misliš da je ona bila Princ...? Ma daj, molim te." "Pa, zašto ne? Harry, u čarobnjačkom svijetu nema pravih prinčeva! To je ili nadimak ili pseudonim koje si je ta osoba sama nadjenula, a možda je čak riječ o njenom pravom imenu, zar ne? Ne, slušaj me! Recimo da joj je tata bio čarobnjak koji se preživao Prince, a mama joj je bila bezjakinja: dovoljna je mala igra riječima i ona postaje 'Princ miješane krvi'!" "Da, da, Hermiona, jako domišljato..." "Ozbiljno! Možda se ponosila svojom 'prinčevskom' polovinom!" "Gle, Hermiona, meni je sasvim očito da to nije cura. Jednostavno mi je to očito." "Ne, pravi je razlog to što misliš da cura ne može biti tako pametna", predbaci mu Hermiona ljutito. "Misliš da bih se mogao družiti s tobom pet godina i ne misliti da su cure pametne?" uvrijeđeno odvrati Harry. "Vidi se po načinu na koji piše. Jednostavno znam da je Princ bio dečko, siguran sam u to. Ova cura s tim nema nikakve veze. I, uostalom, odakle ti taj izrezak?"

432

/. K. Rowling

"Iz knjižnice", predvidljivo odvrati Hermiona. "Imaju čitavu zbirku starih Proroka. Pa, ja ću ipak pokušati prikupiti još podataka o Eileen Prince." "Uživaj", razdražljivo će Harry. "Hoću", reče Hermiona. "A prvo što ću pogledati", dobacila mu je kad je već bila kod izlaza iza portreta, "bit će popis učenika koji su osvajali nagrade iz Čarobnih napitaka!" Harry je još jedanput sijevnuo pogledom u njezinu smjeru, a potom se opet zagledao u sve mračnije nebo. "Naprosto nikad nije preboljela što si je nadmašio na Čarobnim napitcima", reče Ron, vraćajući se čitanju Tisuću magičnih trava i gljiva.

"Ali ti ne misliš da sam lud što želim zadržati knjigu?" "Naravno da ne", srčano će Ron. "Princ je bio pravi genijalac. Osim toga... da nije bilo njegova savjeta o bezoaru..." znakovito je povukao prstom preko vrata, "ne bih sad ovdje razgovarao s tobom, zar ne? Mislim, ne kažem da je ona čarolija koju si bacio na Malfova za pohvalu..." "Ni ja", brzo se složi Harry. "Ali dobro se oporavio, zar ne? Podigao se na noge u rekordnom roku." "Aha", reče Harry. Sve je to bilo potpuno točno, ali ipak ga je opet zapekla savjest. "Zahvaljujući Snapeu..." "Imaš li i ove subote kaznu kod njega?" upita Ron. "Da, i još dvije subote nakon toga", uzdahne Harry. "Sad čak daje naslutiti da će mi produljiti kaznu na sljedeću godinu ako ne završim sve kutije u zadanom roku." Harryju je kod kazni najviše smetalo to što mu dodatno skraćuju ionako ograničeno vrijeme koje je mogao provoditi s Ginny. U posljednje vrijeme se sve češće pitao nije li i Snape saznao da Harry i Ginny hodaju, jer ga je svaki put zadržavao sve dulje i dulje, uz zajedljive primjedbe o tome kako je vani baš krasno vrijeme pa je šteta što Harry ne može iskoristiti sve mogućnosti koje ono pruža. Harrvjeva gorka razmišljanja prekinuo je Jimmy Peakes, pružajući mu svitak pergamenta.

"Hvala, Jimmy... hej, ovo je od Dumbledorea!" uzbuđeno reče Harry. Odmotao je pergament i preletio ga pogledom. "Želi da dođem u njegov kabinet što je moguće prije!" Zurili su jedan u drugoga. "Čovječe", šapne Ron. "Ne misliš valjda... da nije pronašao...?" "Najbolje da odem provjeriti, zar ne?" reče Harry, skačući na noge. Žurno je napustio društvenu prostoriju i dao se u trk kroz hodnike sedmog kata. Na putu je sreo samo Peevesa, koji je letio u suprotnom smjeru, iako je usput, više iz navike, zasuo Harryja komadićima krede. Nakon što se uspješno izmaknuo Harrvjevu obrambenom uroku, zakriještao je od smijeha i nestao s vidika. Hodnicima je zavladala tišina. Od zabrane izlaska dijelilo ih je samo još petnaest minuta, pa se većina učenika već vratila u svoje društvene prostorije. Uto je Harry začuo vrisak i lom stakla. Stao je kao ukopan, osluškujući. "Kako se... usuđujete... aaaaaargh!" Buka je dopirala iz obližnjeg hodnika. Harry je s izvučenim štapićem potrčao u tom smjeru. Kad je skrenuo za ugao, vidio je da na podu leži profesorica Trelawney, glave pokrivene jednim od svojih bezbrojnih šalova. Do nje je ležalo i nekoliko boca serija. Jedna je bila razbijena. "Profesorice..." Harry je pojurio prema njoj i pomogao joj da ustane. U naočale joj se zaplelo nekoliko svjetlucavih ogrlica. Glasno je štucnula, popravila kosu i uspravila se, koristeći Harrvjevu ruku kao oslonac. "Što se dogodilo, profesorice?" "Drago mi je da me pitate!" odgovorila je prodornim glasom. "Setala sam, udubljena o razmišljanja o određenim zlokobnim znakovima koje sam uočila..." Harry je baš i nije slušao. Upravo je, naime, shvatio gdje se nalaze. Desno od njih visjela je tapiserija s rasplesanim trolovima, a lijevo onaj glatki, neprobojni kameni zid koji je skrivao... "Profesorice, jeste li pokušavali ući u Sobu potrebe?" "... pretkazanja za koja pouzdano znam... molim?" Na licu joj se pojavio prepreden izraz.

434

J. K. Rowling

"Sobu potrebe", ponovi Harry. "Jeste li pokušavali ući u nju?" "Ja... dakle... nisam znala da učenici znaju za..." "Ne znaju svi", odvrati Harry. "Ali što se dogodilo? Vrisnuli ste... zvučali ste kao da ste ozlijeđeni..." "Ja... pa", reče profesorica Trelawney, umotavajući se u šalove kao da treba zaštitu i zureći u Harrvja svojim neprirodno uvećanim očima. "Željela sam... ah... pohraniti neke... ovaj... osobne predmete u Sobu..." Promrmljala je još i nešto o "drskim optužbama". "Aha", reče Harry, svrnuvši pogled na boce serija. "Ali niste mogli ući dalh sakrijete?" To ga je jako začudilo. Na kraju krajeva, kad je on poželio sakriti knjigu Princa miješane krvi, Soba mu se odmah otvorila. "Oh, ušla sam bez problema", reče profesorica Trelawney, strijeljajući zid bijesnim pogledom. "Ali unutra je netko već bio." "Unutra je netko...? Tko?" upita Harry. "Tko je bio unutra?" "Nemam pojma", reče profesorica Trelawney, dosta iznenađena Harrvjevim ozbiljnim tonom. "Ušla sam u sobu i začula nečiji glas, što mi se nikad prije nije dogodilo, iako već godinama skrivam... to jest, upotrebljavam Sobu." "Glas? A što je rekao?" "Nisam sigurna daje išta rekao", odvrati profesorica Trelawney. "Prije bi se moglo reći da je... klicao." "Klicao?" "Kao da likuje", potvrdi ona, kimajući glavom. Harry je zurio u nju. "Je li bio muški ili ženski?" "Rekla bih da je bio muški", reče profesorica Trelawney. "I zvučao je sretno?" "Jako sretno", šmrcne profesorica Trelawney. "Kao da nešto slavi?" "Apsolutno." "A onda...?" "Onda sam ja viknula 'Tko je to?'"

■'Pa zar to niste mogli provjeriti u tišini?" upita je Harry, pomalo frustriranim tonom. "Unutarnje oko", dostojanstveno odvrati profesorica Trelawney, popravljajući šalove i brojne niske svjetlucavih perli, "bilo je upravljeno na pitanja koja po važnosti nadilaze profane domene kojima odjekuje nečije klicanje." "Dobro", brzo reče Harry. Već se u životu naslušao i previše priča o unutarnjem oku profesorice Trelawney. "I je li vam glas odgovorio?" "Ne, nije", odvrati ona. "Odjednom se sve smračilo i prije nego što sam se uspjela snaći, netko me naglavačke izbacio iz Sobe!" "Kako to da to niste predvidjeli?" upita Harry, koji se jednostavno nije mogao suzdržati. "Pa, kao što sam već rekla, bilo je mračno kao u..." Zastala je i sumnjičavo ga pogledala. "Mislim da biste to trebali ispričati profesoru Dumbledoreu", reče Harry. "Trebao bi znati da Malfoy nešto slavi - mislim, da vas je netko izbacio iz Sobe." Na njegovo čuđenje, profesorica Trelawney uspravila se s uznositim izrazom na licu. "Ravnatelj mi je stavio do znanja da bih mogla prorijediti svoje posjete", odvrati ona hladno. "Ja nisam osoba koja bi nametala svoje društvo onima koji ga ne cijene. Ako Dumbledore želi ignorirati upozorenja u kartama..." Odjednom je stegnula Harrvjevo zapešće koščatom rukom. "A neprestano se pojavljuju, kako god posložim karte..." Dramatičnim je pokretom izvukla jednu kartu iz šalova. "... gromom pogođena kula", šapne ona. "Nesreća. Katastrofa. Sve je bliža..." "Aha", opet reče Harry. "Pa... ipak mislim da biste trebali Dumbledoreu ispričati da ste čuli taj glas i da se sve zamračilo i da su vas izbacili iz Sobe..." "Mislite?" Činilo se da se profesorica Trelawney premišlja, ali Harryju je bilo očito da ne bi imala ništa protiv nove prilike da opiše svoju malu avanturu.

436

/. K. Rowling

"Baš sam krenuo k njemu", reče Harry. "Imam dogovoren sastanak. Možemo otići zajedno." "Pa, u tom slučaju..." reče ona nasmiješeno. Sagnula se, podigla boce serija i mrtva hladna ih ubacila u veliku plavo-bijelu vazu u obližnjoj niši. "Nedostajete mi na satovima, Harry", reče ona osjećajno kad su produžili niz hodnik. "Kao vidovnjak se nikad niste osobito isticali... ali kao Objekt bili ste divni..." Harry joj nije odgovorio. On je ulogu Objekta beskrajnih zloslutnih predviđanja profesorice Trelawney mrzio iz dna duše. "Nažalost," nastavi ona, "ona raga... oprostite, kentaur - o gatanju iz karata nema pojma. Pitala sam ga - kao kolegu vidovnjaka - osjeća li možda i on udaljeno podrhtavanje nadolazeće katastrofe? A on se ponašao gotovo kao da sam mu komična. Da, komična!" U njezin povišeni glas uvukla se nota histerije, a Harryja je zapahnuo jak miris serija, iako su boce ostale iza njih. "Možda je ta kljusina čula govorkanja da nisam naslijedila dar moje praprabake. Zavidljivci već godinama šire takve glasine. A znate li vi, Harry, kako ja odgovaram tim ljudima? Zar bi Dumbledore dopustio da predajem u ovoj veličanstvenoj školi, zar bi mi svih ovih godina poklanjao svoje povjerenje, da mu se nisam dokazala?" Harry je neodređeno zamrmljao. "Još se dobro sjećam prvog razgovora s Dumbledoreom", izjavi profesorica Trelawney grlenim tonom. "Ne moram vam ni reći daje bio impresioniran, krajnje impresioniran... odsjela sam u Veprovoj glavi, koju vam, usput budi rečeno, ne preporučujem - stjenice, dragi moj mladiću - ali bila sam u to vrijeme dosta plitkih džepova. Dumbledore me vrlo ljubazno posjetio u mojoj sobi u gostionici. Ispitivao me je... moram priznati da mi se isprva činilo da nije naklonjen Proricanju sudbine... i sjećam se da me obuzeo neki neobičan osjećaj, tog sam dana vrlo malo jela... ali onda..." Harry je prvi put pozorno slušao što govori, jer je znao što se dogodilo nakon toga. Profesorica Trelawney je izrekla proročanstvo koje je potpuno izmijenilo tijek njegova života: proročanstvo o njemu i Voldemortu. "... ali onda nas je grubo prekinuo Severus Snape!" "Molim?"

Harry Potter i Princ miješane krvi

437

"Da, ispred vrata se začulo komešanje, a kad su se otvorila, na njima su stajali onaj neotesani pipničar i Snape, koji je lupetao da se popeo pogrešnim stubama, iako nažalost moram reći da sam ja stekla dojam da je prisluškivao moj razgovor s Dumbledoreom. Vidite, on je također došao na razgovor za posao i nedvojbeno se nadao da će se moći okoristiti onime što čuje od mene! Pa, nakon toga je Dumbledore pokazao osjetno veću sklonost da me zaposli, a ja sam, Harry, sigurna da je to zato što mu nije promakla upadljiva razlika između moje skromne manire i samozatajnog talenta i tog nametljivog, agresivnog mladića koji je bio spreman slušati kroz ključanicu... Harry, dušo?" Pogledala je preko ramena, tek sad shvativši da Harry više ne hoda uz nju. Ostao je stajati tri metra dalje. Valjda mu je lice pobijeljelo pa je Trelawneyjeva zato odjednom izgledala zabrinuto i prestrašeno. Harry je skamenjeno stajao, osjećajući kako ga zapljuskuju valovi šoka, jedan za drugim, brišući pred sobom sve osim podatka koji su tako dugo skrivali od njega... Snape je čuo proročanstvo. Snape je vijest o proročanstvu dojavio Voldemortu. Snape i Peter Pettigrevv zajedno su poslali Voldemorta u lov na Lily, Jamesa i njihova sina... Harryju u tom trenutku nije bilo važno ništa drugo. "Harry?" ponovi profesorica Trelawney. "Harry... mislila sam da ćemo zajedno otići ravnatelju?" "Vi ostanite ovdje", protisne Harry kroz obamrle usnice. "Ali, dušo... htjela sam mu ispričati kako su me napali u Sobi..." "Ostanite ovdje!" gnjevno ponovi Harry. Protrčao je pokraj nje, primijetivši da izgleda uplašeno. Skrenuo je za ugao i utrčao u Dumbledoreov hodnik, gdje je osamljena vodoriga držala stražu. Doviknuo joj je lozinku i počeo se penjati zavojitim stubištem, preskačući po tri stube odjednom. Nije pokucao na Dumbledoreova vrata, nego ih je izudarao. Smireni glas rekao je: "Naprijed" u istom trenutku kad je Harry upao u sobu. Feniks Fawkes okrenuo se prema njemu. U njegovim bistrim crnim očima vidio se zlatni odsjaj zalazećeg sunca. Dumbledore je stajao na prozoru, zagledan u perivoj, s dugim, crnim plaštem prebačenim preko ruke.

z438

J. K. Rowling

"Pa, Harry, obećao sam vam da ćete sljedeći put i vi poći sa mnom." Harry nije odmah shvatio o čemu Dumbledore govori. Razgovor s Trelawneyjevom istjerao mu je iz glave druge misli, a njegov mozak na sve je reagirao s velikim zakašnjenjem. "Poći... svama...?" "Samo ako to želite, naravno." "Ako..." Tek se tu Harry dosjetio zašto se ranije tako veselio dolasku u Dumbledoreov kabinet. "Našli ste ga? Našli ste horkruks?" "Vjerujem da jesam." Bijes i ogorčenje u Harryju borili su se sa šokom i uzbuđenjem. Nekoliko trenutaka nije bio u stanju progovoriti. "Prirodno je što se bojite", reče Dumbledore. "Ne bojim se!" smjesta odvrati Harry. Nije lagao: strah je bio jedina emocija koju trenutno uopće nije osjećao. "Koji horkruks? Gdje se nalazi?" "Nisam siguran koji... mislim da zmiju možemo isključiti... ali vjerujem da je skriven u jednoj spilji na obali, dosta daleko odavde. Dugo sam je pokušavao pronaći: riječ je o istoj spilji u kojoj je Tom Riddle terorizirao dvoje djece iz svog sirotišta kad su tamo bili na odmoru. Sjećate li se toga?" "Da", reče Harry. "A čime je zaštićena?" "Ne znam; ponešto nagađam, ali možda se ispostavi da sam se posve prevario." Nakon kraćeg oklijevanja, Dumbledore je nastavio: "Harry, obećao sam vam da ćete smjeti poći sa mnom i održat ću svoje obećanje, ali bilo bi vrlo nepošteno od mene da vas ne upozorim da ćemo se izložiti velikoj opasnosti." "Idem s vama", odvrati Harry, progovorivši i prije nego što je Dumbledore završio. Harrvjev kipući bijes prema Snapeu u posljednjih je nekoliko minuta deseterostruko pojačao njegovu potrebu da povuče neki očajnički i riskantni potez. To se očito vidjelo i na Harrvjevu licu, jer se Dumbledore sad odvojio od prozora i pomnije se zagledao u Harrvja. U razmak između srebrnastobijelih obrva usjekla se bora od mrštenja.

Harry Potter i Princ miješane krvi

439

"Što vam se dogodilo?" "Ništa", smjesta slaže Harry. "Što vas je uzrujalo?" "Nisam uzrujan." "Harry, nikad niste bili dobar oklument..." Ta je riječ bila iskra koja je Harrvjev bijes pretvorila u buktinju. "Snape!" reče on, vrlo glasno. Iza njega je tiho graknuo Favvkes. "Snape se dogodio! On je javio Voldemortu da postoji proročanstvo, to je bio on, on je prisluškivao na vratima, rekla mi je Trelawneyjeva!" Dumbledoreov izraz nije se promijenio, ali Harryju se učinilo da mu je lice, obasjano krvavocrvenim svjetlom zalazećeg sunca, ipak problijedjelo. Dumbledore je dugo šutio. "Kad ste to saznali?" upitao je naposljetku. "Maloprije!" reče Harry, koji se teškom mukom obuzdavao da ne počne vikati. Ali već u sljedećem trenutku nije se mogao zaustaviti. "A VI STE MU DOPUSTILI DA PREDAJE U ŠKOLI IAKO JE VOLDEMORTU REKAO DA NAPADNE MOJU MAMU I TATU!" Zadihan kao usred boksačkog meča, Harry je okrenuo leđa Dumbledoreu, koji se još nije pomaknuo. Ushodao se radnom sobom, trljajući zglobove na prstima i ulažući krajnji napor da ne počne rušiti stvari oko sebe. Želio je na Dumbledorea istresti sav svoj bijes, ali istovremeno je htio poći s njim da zajedno unište horkruks. Želio mu je reći da bi Snapeu mogao vjerovati samo ishlapjeli starac, ali užasno se bojao da ga Dumbledore neće povesti sa sobom ako ne obuzda svoj bijes... "Harry", tiho reče Dumbledore. "Molim vas, saslušajte me." Kao što je Harryju ranije bilo teško suzdržati se od vikanja, tako mu je sad bilo teško prekinuti opsesivno koračanje sobom. Zastao je, grizući usnicu i pogledao Dumbledoreovo naborano lice. "Profesor Snape napravio je strašnu..." "Samo mi nemojte reći da je to bila greška, gospodine. Prisluškivao je na vratima!" "Molim vas da mi dopustite završiti." Dumbledore je pričekao da Harry odsječno kimne glavom i tek onda nastavio. "Profesor Snape napravio je strašnu grešku. One noći kad je čuo prvi dio proročanstva

440

J. K. Rowling

profesorice Trelawney još je radio za Voldemorta. Naravno, smjesta je odjurio svom gospodaru da mu kaže što je čuo, shvativši da se proročanstvo odnosi na njega. Ali nije znao - nije nikako mogao znati - kojeg će dječaka Voldemort progoniti od tog trenutka nadalje ili da će roditelji koje će Voldemort uništiti u svom ubojitom pohodu biti ljudi koje je profesor Snape osobno poznavao, te da je riječ o vašoj majci i ocu..." Harrv se nasmije, glasno i neveselo. "Mrzio je mog tatu koliko i Siriusa! Zar niste primijetili, profesore, da ljudi koje Snape mrzi obično završe mrtvi?" "Ne možete zamisliti kajanje profesora Snapea kad je shvatio kako je lord Voldemort protumačio proročanstvo, Harrv. Vjerujem da ni zbog čega u životu ne žali kao zbog toga i da je to razlog zbog kojeg se vratio..." "Ali on je, za razliku od mene, stvarno dobar oklument, zar ne, gospodine?" prekine ga Harrv, kojem je glas podrhtavao od napora da zadrži smirenost. "A nije li Voldemort i dalje uvjeren da je Snape na njegovoj strani? Profesore... kako vi možete biti sigurni da je Snape na našoj strani?" Dumbledore mu nije odmah odgovorio. Činilo se da pokušava donijeti neku odluku. Napokon je progovorio: "Siguran sam. Bezrezervno vjerujem Severusu Snapeu." Harrv je nekoliko trenutaka duboko disao, pokušavajući se smiriti. Nije mu uspjelo. "E pa, ja mu ne vjerujem!" reče on, glasno kao prije. "Dok mi tu razgovaramo, on nešto sprema s Dračom Malfovem, pred vašim nosom, a vi i dalje..." "Već smo o tome razgovarali, Harrv", odvrati Dumbledore, zvučeći jednako strogo kao i onda. "Rekao sam vam svoje gledište." "Večeras nećete biti u školi, a kladim se da niste čak ni pomislili da bi Snape i Malfov mogli..." "Da bi mogli što?" prekine ga Dumbledore, podignutih obrva. "Sto vi to točno mislite da njih dvojica rade?" "Ja... nešto spremaju!" reče Harrv, stišćući ruke u šake. "Profesorica Trelawney je maloprije bila u Sobi potrebe da sakrije boce serija i čula je da Malfoy kliče od veselja, da slavi! Pokušavao je popraviti

neki opasni predmet i, ako mene pitate, konačno je uspio u tome, a vi se baš sad spremate išetati iz škole bez..." "Dosta", reče Dumbledore. Zvučao je posve smireno, ali Harry je ipak smjesta ušutio: znao je da je napokon prešao neku nevidljivu granicu. "Zar doista mislite da sam ijednom tijekom svojih ovogodišnjih izostanaka školu ostavio nezaštićenu? Nisam. I večeras ću je prije odlaska dodatno zaštititi. Molim vas, nemojte ni pomišljati da ne shvaćam ozbiljno sigurnost svojih učenika, Harrv." "Nisam..." promrmljao je Harry pomalo posramljeno, ali Dumbledore ga je samo presjekao. "Više ne želim raspravljati o tome." Harry je progutao odgovor, strahujući da je pretjerao i upropastio šansu za odlazak s Dumbledoreom, no Dumbledore je nastavio: "Želite li večeras poći sa mnom?" "Da", smjesta potvrdi Harrv. "Dobro onda: slušajte me." Dumbledore se uspravio do pune visine. "Povest ću vas pod jednim uvjetom: morate odmah poslušati svaku moju zapovijed, bez prigovora." "Naravno." "Harrv, morate biti načisto što to znači. Očekujem od vas da poslušate čak i takve zapovijedi kao što su 'bježite', 'sakrijte se' ili 'vratite se u Hogvvarts'. Dajete li mi svoju riječ?" "Ja... da, naravno." "Ako vam kažem da se sakrijete, hoćete li to učiniti?" "Da." "Ako vam kažem da bježite, poslušat ćete me?" "Da." "Ako vam kažem da me ostavite i spasite se, izvršit ćete moju zapovijed?" "Ja..." "Harry?" Neko vrijeme su se gledali. "Da, gospodine."

442

K. Rowling

"Odlično. Molim vas da odete po svoj plašt i nađete se sa mnom u predvorju za pet minuta." Dumbledore mu je okrenuo leđa i zagledao se kroz plameni prozor. Sunce se još naziralo samo kao rubinskocrveni sjaj duž horizonta. Harry je žurno izašao iz kabineta i spustio se niz zavojite stube. Um mu se odjednom posve razbistrio. Znao je što mora učiniti. Kad se vratio u društvenu prostoriju, vidio je da Ron i Hermiona sjede zajedno. "Stoje Dumbledore htio?" odmah je upitala Hermiona. "Harry, jesi li dobro?" dodala je zabrinuto. "U redu sam", kratko je odvratio Harry, projurivši pokraj njih. Brzo se popeo stubama i ušao u spavaonicu, gdje je otvorio kovčeg i izvukao mapu za haranje i par čarapa. Sjurio se niza stube u društvenu prostoriju, zaustavivši se pred Ronom i Hermionom, koji su ga zabezeknuto gledali. "Nemam puno vremena," reče Harry zadihano, "Dumbledore misli da sam otišao samo po plašt nevidljivosti. Slušajte..." Na brzinu im je ispričao kamo ide i zašto. Nije zastao ni zbog Hermioninih užasnutih uzdaha, a ni zbog Ronovih užurbanih pitanja; pojedinosti plana mogli su kasnije razraditi i sami. "... razumijete, dakle, što to znači?" žurno je završio Harry. "Dumbledore večeras neće biti tu, što znači da Malfoy može u miru pokušati izvršiti svoj zadatak, što god to bilo. Ne, slušajte me!" sikne on ljutito kad su i Ron i Hermiona počeli pokazivati znakove da ga žele prekinuti. "Znam da je onaj slavljenički glas u Sobi potrebe pripadao njemu. Evo..." Ugurao je mapu za haranje Hermioni u ruke. "Morate pratiti i njega i Snapea. Angažirajte sve članove DA do kojih možete doći. Hermiona, oni tvoji galeoni za kontakt još djeluju, zar ne? Dumbledore kaže da je dodatno zaštitio školu, ali ako je Snape umiješan, znat će kakvu je zaštitu Dumbledore upotrijebio i kako da je izbjegne... ali neće očekivati da i vi stražarite, zar ne?" "Harry..." poče Hermiona, očiju zaokrugljenih od straha. "Nemam vremena za rasprave", odsječno će Harry. "Uzmite i ovo..." Turnuo je Ronu čarape u ruke. "Hvala", reče Ron. "Ovaj... što će mi čarape?" "Treba ti ono što je u njih zamotano - Felix Felicis. Podijelite ga s Ginny. Poručite joj da je pozdravljam. Moram ići, Dumbledore već čeka..."

Harry Pot ter i Princ miješane krvi

443

"Ne!" reče Hermiona kad je Ron sa strahopoštovanjem odmotao inajušnu bočicu sa zlatastim napitkom. "Ne želimo ga, ti ga uzmi, tko zna što te čeka?" "Meni će biti dobro, s Dumbledoreom sam", reče Harry. "Želim znati da ste vi u redu... ne gledaj me tako, Hermiona, vidimo se kasnije..." Dao se u trk, provlačeći se kroz otvor iza portreta i nastavljajući prema predvorju. Dumbledore ga je čekao kod vrata od hrastovine. Kad se Harry kližući zaustavio pred prvom kamenom stubom, osjećajući probadanje u slabinama, Dumbledore se okrenuo prema njemu. "Zamolio bih vas da navučete plašt", reče on. Pričekao je da se Harry pokrije plaštem i rekao: "Odlično. Da krenemo?" Dumbledore se smjesta spustio niz kamene stube. Ljetni zrak bio je tako miran da Dumbledoreov plašt gotovo nije zalepršao. Harry je, skriven plaštem nevidljivosti, ubrzao kako bi održao korak s njim. Još je pokušavao doći do daha i prilično se znojio. "Ali što će ljudi pomisliti kad vide da odlazite, profesore?" upita Harry, misleći na Malfoya i Snapea. "Da idem u Hogsmeade na piće", bezbrižno reče Dumbledore. "Ponekad odlazim kod Rosmerte ili u Veprovu glavu... bar se tako čini na prvi pogled. To je dosta zgodan način da se prikrije pravo odredište." Hodali su niz kolni prilaz, dok se oko njih spuštao sumrak. Zrak je bio ispunjen mirisima tople trave, jezerske vode i dima gorućeg drva koji se podizao iz Hagridove kolibe. Bilo je teško povjerovati da kreću na opasan ili zastrašujući pothvat. "Profesore," tiho reče Harry, kad je u dnu prilaza ugledao ulazna vrata perivoja, "hoćemo li se aparatirati?" "Da", odvrati Dumbledore. "Ako se ne varam, sad se znate aparatirati?" "Da," reče Harry, "ali još nemam dozvolu." Činilo mu se da je bolje da bude iskren; što bi bilo da sve pokvari aparatirajući se sto šezdeset kilometara dalje od željenog odredišta? "Nije važno", reče Dumbledore. "Ja ću vam opet pomoći."

444

K. Rowling

Izašli su na sumračnu, pustu cestu koja je vodila u Hogsmeade, hodajući kroz sve gušću tamu. Kad su napokon izbili na glavnu ulicu u selu, već je bila noć. U prozorima iznad trgovina treperila su svjetla, a došavši nadomak Tri metle, začuli su razuzdanu viku. "... i ne vraćajte se!" vikala je madame Rosmerta, izbacujući čarobnjaka odrpana izgleda. "Oh, Albuse, zdravo... dosta je kasno za izlazak..." "Dobra večer, Rosmerta, dobra večer... nemojte se ljutiti, krenuo sam u Veprova glavu... bez uvrede, ali večeras sam raspoložen za mirniji ugođaj..." Minutu kasnije skrenuli su u pokrajnju uličicu u kojoj se čulo lagano škripanje natpisa Veprova glava unatoč tome što u zraku nije bilo ni daška vjetra. Za razliku od Tri metle, ova je gostionica djelovala posve pusto. "Nema potrebe da ulazimo", promrmlja Dumbledore, ogledavajući se oko sebe. "Glavno da nitko ne primijeti da odlazimo... stavite ruku na moju nadlakticu, Harry. Ne morate je previše stegnuti, sad vas samo usmjeravam. Kad nabrojim do tri -jedan... dva... tri..." Harry se okrenuo. Smjesta ga je obuzeo onaj grozni osjećaj da ga netko gura kroz debelu gumenu cijev. Nije mogao disati i činilo mu se da mu svaki djelić tijela gnječi gotovo neizdrživa sila. Upravo kad je pomislio da neće moći izbjeći smrt gušenjem, nevidljive spone naglo su popustile, a on se našao u prohladnoj tami, punim plućima udišući svježi, slani zrak.

GLAVA DVADESET ŠESTA

Spilja

Harry je osjetio miris soli u zraku i začuo šum valova. Dok je gledao mjesečinom obasjano more i zvjezdano nebo, kosu mu je mrsio prohladni povjetarac. Stajao je na vrhu tamne stijene ispod koje se naziralo pjenušavo, uzburkano more. Pogledao je preko ramena. Iza njega se uzdizala visoka i strma litica, crna i bezlična. Oko nje je ležalo nekoliko velikih stijena, sličnih ovoj na kojoj su upravo stajali Harry i Dumbledore, koje su izgledale kao da su se u prošlosti odronile od litice. Bijaše to turoban i surov krajolik; samo more i kamen, bez ijednog stabla, travnatog proplanka ili pješčanog žala koji bi ublažili dojam divljine. "Što kažete?" obrati mu se Dumbledore, kao da ga zanima jesu li odabrali pogodno mjesto za piknik. "Ovamo su dovodili djecu iz sirotišta?" upita Harry, koji nije mogao zamisliti manje privlačno mjesto za izlet. "Ne baš ovamo", odvrati Dumbledore. "Na onim liticama iza nas nalazi se svojevrsno seoce. Vjerujem da su siročad vodili onamo, da udahnu malo morskog zraka i gledaju valove. Ne, mislim da su ovo mjesto posjetili samo Tom Riddle i njegove male žrtve. Što se tiče bezjaka, do ove točke bi mogli stići samo izvrsni alpinisti, a brodovi se uopće ne mogu približiti liticama. More oko njih je preopasno. Vjerujem da se Riddle spustio niz liticu; magija bi mu poslužila bolje od užadi. Sa sobom je doveo i dvoje male djece koje je nakanio zlostavljati. Mislim da bi već i samo putovanje do ovog mjesta bilo dovoljno mučenje, zar ne?" Harry je pogledao liticu, osjećajući da mu se koža ježi. "Ali njegovo konačno odredište - a i naše - nalazi se nešto dalje. Pođimo."

446 J. K. Rowling Dumbledore je rukom pozvao Harrvja da priđe samom rubu stijene, gdje je niz nazubljenih udubina tvorio uporišta za noge, vodeći do okruglog kamenja napola potopljenog u more preko kojeg se moglo prići bliže litici. Bila je to opasna strmina pa se Dumbledore, kojem je sparušena ruka donekle otežavala spuštanje, kretao vrlo polako. Niže stijene bile su skliske od morske vode. Harrv je osjećao kako mu hladne morske kapi prskaju lice. "Lumos", reče Dumbledore kad je došao na kamen najbliži litici. Na mračnoj morskoj površini, otprilike metar ispod mjesta gdje je čučao, zatreperilo je mnoštvo točkica zlatne svjetlosti, a svjetlo je palo i na crni kameni zid pokraj Dumbledorea. "Vidite?" tiho upita Dumbledore, podižući štapić malo više. Harrv je na litici ugledao pukotinu u kojoj se vrtložila tamna voda. "Hoće li vam smetati ako se malo smočite?" "Ne", reče Harrv. "U tom slučaju, skinite plašt nevidljivosti - sad vam nije potreban - i skočimo." Odjednom pokazujući okretnost mnogo mlađeg čovjeka, Dumbledore se spustio niz kamen, uronio u more i zaplivao, besprijekornim prsnim stilom, prema mračnom rascjepu u stijeni. Upaljeni štapić držao je zubima. Harrv je skinuo plašt, gurnuo ga u džep i slijedio njegov primjer. Voda je bila ledena. Harrvjeva promočena odjeća nadimala se oko njega, vukući ga prema dnu. Duboko je disao, puštajući da mu miris soli i algi ispuni nosnice, i zaplivao prema treperavom, nestajućem svjetlu koje je upravo zašlo dublje u liticu. Pukotina se uskoro proširila u mračni tunel. Harrv je posvuda vidio tragove koji su ukazivali na to da je tunel tijekom plime posve potopljen. Razmak između skliskih zidova, koji su se u svjetlosti Dumbledoreova štapića ljeskali poput mokre smole, nije bio veći od metra. Nešto dalje, prolaz je skretao ulijevo, a Harrv je shvatio da se proteže duboko u unutrašnjost litice. Ustrajno je plivao za Dumbledoreom, dodirujući hrapavi, mokri kamen vršcima otupjelih prstiju. Primijetio je da Dumbledore ustaje iz vode. Njegova mokra srebrnastobijela kosa i tamna pelerina presijavale su se na svjetlu. Kad je Harrv dospio do iste točke, ugledao je stube koje su vodile u

Harrv Potter i Princ miješane krvi

447

veliku spilju. Uspeo se stubama na sve četiri, osjećajući kako se iz njegove promočene odjeće cijedi voda. Na samom se vrhu uspravio, nekontrolirano drhteći na mirnom, ali ledeno hladnom zraku. Dumbledore je stajao na sredini spilje s visoko podignutim štapićem i polako se okretao na mjestu, proučavajući zidove i strop. "Da, ovo je pravo mjesto", reče Dumbledore. "Kako znate?" upita Harrv šaptom. "Iskusilo je magiju", jednostavno odvrati Dumbledore. Harrv nije mogao procijeniti trese li se zato što je promrzao do kostiju ili zato što i sam osjeća blizinu magije. Gledao je kako se Dumbledore okreće na mjestu, očito usredotočen na stvari koje su Harrvju bile nevidljive. "Ovo je samo pretkomora, predvorje", reče Dumbledore nekoliko trenutaka kasnije. "Moramo prodrijeti u središte... odsad nam na putu neće stajati prirodne prepreke, nego one koje je postavio lord Voldemort..." Dumbledore je prišao zidu spilje i prešao ga pocrnjelim prstima, mrmljajući riječi na neobičnom jeziku koji Harrv nije razumio. Dvaput je obišao spilju, dotaknuvši svaki dio hrapave stijene koji je mogao dosegnuti. Povremeno je zastajkivao, prelazeći prstima preko određenih točaka i na kraju se zaustavio i pritisnuo dlanom zid. "Ovuda", reče on. "Moramo proći ovuda. Ulaz je skriven." Harrv ga nije pitao kako to zna. Nikad prije nije vidio da čarobnjak rješava problem služeći se samo vidom i opipom, ali odavno je naučio da su eksplozije i oblaci dima češće znak nesposobnosti nego vještine. Dumbledore se malo odmaknuo od zida spilje i uperio štapić u stijenu. Pred njima se na trenutak pojavio obris nadsvođenog otvora, bljesnuvši kao da je s druge strane obasjan jakom svjetlošću. "U-uspjeli ste!" reče Harrv, cvokoćući zubima. Ali riječi mu još nisu sišle s jezika, a obris je već nestao, ostavljajući za sobom golu i neprobojnu stijenu. Dumbledore se okrene prema njemu. "Harrv, oprostite mi, zaboravio sam", reče on. Uperio je štapić u Harrvja, kojem je odjeća odjednom postala suha i topla, kao da se do maloprije sušila pred živahnom vatrom.

448

/. K. Rowling "Hvala vam", reče Harry sretno, ali Dumbledore je opet zurio u tvrdi zid spilje. Nije pokušao novu čaroliju, nego je jednostavno stajao i napeto motrio zid, kao da čita fascinantno štivo. Harry se nije micao. Nije želio ometati Dumbledoreovu koncentraciju. Nakon što su prošle dobre dvije minute, Dumbledore je tiho rekao: "Ma ne valjda. Kako primitivno." "Što to, profesore?" "Sve mi se čini", reče Dumbledore, posežući neozlijeđenom rukom u pelerinu i izvlačeći kratki srebrni nož koji je podsjećao na nož kojim je Harry rezao sastojke za čarobne napitke, "da prolaz moramo platiti." "Platiti?" ponovi Harry. "Morate vratima nešto dati?" "Da", reče Dumbledore. "Krv, ako se ne varam." "Krv?" "Pa, rekao sam daje primitivno", reče Dumbledore, koji je zvučao prezirno, čak razočarano, kao da Voldemort nije zadovoljio standarde koje je Dumbledore očekivao od njega. "Poanta je u tome, a siguran sam da ste to i sami već shvatili, da se vaš neprijatelj ili neprijateljica mora dobrovoljno oslabiti želi li ući. Lord Voldemort, kao i obično, ne shvaća da na svijetu postoje gore strahote od tjelesnih ozljeda." "Da, ali ipak, ako ih možemo izbjeći..." reče Harry. Njemu su dosadašnja iskustva s tjelesnom boli bila sasvim dovoljna - nije žudio za novima. "Ponekad su, međutim, neizbježne", odvrati Dumbledore. Zatresao je rukav pelerine, ogolivši podlakticu oštećene ruke. "Profesore!" pobuni se Harry, pohitavši prema njemu kad je vidio da Dumbledore podiže nož. "Pustite mene, ja sam..." Nije znao što je namjeravao reći - mlađi, jači? Dumbledore se samo nasmiješio. Srebro je sijevnulo, šiknula je grimizna krv. Stijenu su poprskale tamne, svjetlucave kaplje. "Vrlo ste ljubazni, Harry", reče Dumbledore, prelazeći vrškom štapića preko duboke posjekotine koju je načinio na vlastitoj ruci. Smjesta je zarasla, kao Malfoveve rane koje je izliječio Snape. "Ali vaša je krv dragocjenija od moje. Ah, čini se da smo postigli cilj, zar ne?"

Harry Potter i Princ_miiešane krvi

449

Na zidu se opet pojavio blistavi srebrnasti obris nadsvodenog ulaza, ali ovaj put nije iščeznuo. Krvlju poprskana stijena jednostavno ie nestala, a na njezinu mjestu sad je stajao prolaz koji je vodio u, činilo se, potpunu tamu. "Mislim da će biti bolje da ja uđem prvi", reče Dumbledore. Zaputio se u prolaz. Prateći ga u stopu, Harry je užurbano upalio svoj štapić. Dočekao ih je sablastan prizor: stajali su na rubu velikog crnog jezera, tako nepreglednog da Harry najdalju obalu nije mogao ni nazreti, u visokoj spilji kojoj se nije vidio strop. U daljini, na sredini jezera, sjalo je mutno, zelenkasto svjetlo, odražavajući se u poput ulja mirnoj vodi. Zelenkasti sjaj i svjetlost njihovih štapića jedini su narušavali baršunastu tminu kojom su bili okruženi, a Harry je primijetio da zrake iz štapića ne sežu onako daleko kao što bi trebale. Ova je tama iz nekog razloga bila gušća od normalne tame. "Pođimo dalje", tiho će Dumbledore. "Ni slučajno nemojte zagaziti u vodu. Ne odvajajte se od mene." Počeo je hodati uz rub jezera, s Harryjem za petama. Zvuk njihovih koraka glasno je odjekivao kamenitim pojasom koji se protezao uz rub jezera. Hodali su bez zastajkivanja, ali prizor oko njih nije se promijenio. Na jednoj strani vidio se hrapavi zid spilje, na drugoj se unedogled protezalo glatko, staklasto crnilo, u čijoj se sredini nazirao onaj zagonetni zelenkasti sjaj. Spilja i tišina u njoj u Harryju su probudili tjeskobu i nemir. "Profesore?" progovori on naposljetku. "Mislite li da je horkruks ovdje?" "Oh, da", odgovori Dumbledore. "Da, siguran sam u to. Pitanje je samo, kako da dođemo do njega?" "Zar ne bismo... zar ne bismo mogli pokušati s čarolijom za prizivanje?" upita Harry. Znao je da je ideja glupa, ali, iako to nikad ne bi priznao, jedva je čekao da odu iz spilje. "Naravno da bismo mogli", reče Dumbledore, zaustavivši se tako iznenadno da se Harry zamalo sudario s njim. "Izvolite." "Ja? Oh... dobro..." Zatečeni Harry se nakašljao i, podigavši štapić, glasno rekao: "Accio horkruks!"

450

Potter i Princ miješane krvi

J. K. Rowling

eova zdrava ruka čvrsto ga je uhvatila za nadlakticu i povukla na sigurno. "Oprostite, Harry, trebao sam vas upozoriti. Molim vas da stanete do zida. Mislim da sam pronašao pravo mjesto." Harry nije imao pojma o čemu Dumbledore govori. Koliko je on vidio, ovaj predio mračne obale bio je potpuno isti kao i ostali, ali Dumbledore je u njemu očito našao nešto posebno. Ovaj put nije rukom prelazio stjenoviti zid, nego zrak, kao da traga za nekim nevidljivim predmetom. "Oho", sretno reče Dumbledore nekoliko sekundi kasnije. Zaklopio je ruku, iako Harry nije vidio oko čega. Dumbledore je prišao bliže vodi; Harry je zabrinuto gledao kako Dumbledoreove cipele s ukrasnim kopčama dolaze do samog ruba kamenitog pojasa. I dalje držeći zaklopljenu ruku u zraku, Dumbledore je podigao štapić drugom rukom i njegovim vrškom lupnuo stisnutu šaku. U zraku se smjesta pojavio debeli bakrenasto-zeleni lanac, protežući se iz dubine jezera do Dumbledoreove sklopljene šake. Kad je Dumbledore štapićem kucnuo lanac, počeo mu je kliziti kroz šaku poput zmije, vijugavo se spuštajući na tlo uz zveket koji se glasno odbio od kamenitih zidova i pritom izvlačeći nešto iz crne vode. Harry zapanjeno udahne. Površinu jezera probio je pramac majušnog čamca koji je svjetlucao istim zelenkastim sjajem kao i lanac. Zaplovio je prema mjestu na obali gdje su stajali Harry i Dumbledore, neznatno mreškajući vodu. "Kako ste znali da je tamo?" upita Harry u čudu. "Magija uvijek ostavlja trag," odvrati Dumbledore kad je čamac tiho udario o obalu, "ponekad vrlo prepoznatljiv trag. Predavao sam Tomu Riddleu. Poznajem njegov stil." "Je li... je li taj čamac siguran za plovidbu?" "Oh da, mislim da jest. Voldemort je morao napraviti sredstvo za prelazak jezera koje neće izazvati gnjev stvorova skrivenih u vodi, za slučaj da ikad poželi osobno posjetiti ili ukloniti svoj horkruks." r

Začuo se zvuk sličan eksploziji, a na udaljenosti od otprilike šest metara od njih iz mračne je vode iskočilo nešto vrlo krupno i blijedo. Harry nije uspio razaznati o čemu je riječ, jer je smjesta nestalo, praćeno glasnim pljuskom koji je jako namreškao zrcalnu površinu jezera. Šokirani Harry skočio je unatrag i sudario se sa zidom. Kad se obratio Dumbledoreu, srce mu je još tuklo kao ludo. "Što je to bilo?" "Mislim da je to nešto što ima zadaću reagirati pokušamo li odnijeti horkruks." Harry je ponovo pogledao u vodu. Površina jezera opet je izgledala kao sjajno, crno staklo. Valovi su nestali neprirodno brzo, ali zato se Harrvjevo srce još nije smirilo. "Gospodine, jeste li očekivali da će se to dogoditi?" "Očekivao sam da će se nešto dogoditi ako pokušamo otvoreno doći do horkruksa. Odlična ideja, Harry; ovo je bio najjednostavniji mogući način da saznamo što nas čeka." "Ali ne znamo kakva je to stvar", požali se Harry, zureći u zlo kobno mirnu vodu. "Mislite, kakve su to stvari", reče Dumbledore. "Stvarno sumnjam da se u jezeru nalazi samo jedna. Da nastavimo s obilaskom?" "Profesore?" "Da, Harry?" "Mislite li da ćemo morati ući u jezero?" "U jezero? Samo ako budemo imali veliki peh." "Ne mislite da se horkruks nalazi na dnu?" "A, ne... mislim da se horkruks nalazi na sredini." Dumbledore je uperio prst u magličasto zeleno svjetlo u središtu jezera. "Znači, morat ćemo prijeći jezero da dođemo do njega?" "Da, mislim da je tako." Harry nije ništa rekao. Previše su ga zaokupile misli o vodenim nemanima, divovskim zmijama, demonima, kelpijima i vodendusima... "Aha", reče Dumbledore i opet stane. Ovaj put se Harry stvarno sudario s njim; zateturao je prema rubu tamne vode, ali Dumbledo-

"Znači, te stvari u vodi neće nam ništa učiniti budemo li jezero prešli u Voldemortovu čamcu?" "Mislim da se moramo pomiriti s činjenicom da će u nekom trenutku shvatiti da nijedan od nas nije lord Voldemort. No zasad nam dobro ide. Dopustili su nam da izvučemo čamac."

452

/. K. Rowling

"Ali zašto su nam to dopustili?" upita Harry. Nikako se nije mogao otresti vizije u kojoj se iz tamne vode podižu krakovi čim se čamac udalji od obale. "Voldemort je vjerojatno računao na to da nitko osim iznimno vještog čarobnjaka neće uspjeti pronaći čamac", objasni Dumbledore. "Mislim da je bio spreman prihvatiti tu opasnost, iako sam siguran da ju nije smatrao odveć vjerojatnom, jer je znao da je u nastavku postavio prepreke koje može svladati samo on. Vidjet ćemo je li bio u pravu." Harry se zagledao u čamac. Stvarno je bio jako malen. "Ne izgleda kao da je napravljen za dvoje ljudi. Hoće li nas moći obojicu ponijeti? Što ako zajedno budemo preteški?" Dumbledore se nasmije. "Ne bi Voldemorta brinula tjelesna težina, nego količina magične moći koja prelazi jezero. Mislim daje začarao čamac tako da u njemu može ploviti samo jedan čarobnjak." "Ali onda...?" "Mislim da se vi ne računate, Harry. Maloljetni ste pa još nemate odgovarajuće kvalifikacije. Voldemortu ne bi palo na pamet da bi ovamo mogao doći neki šesnaestogodišnjak: sumnjam da će vaše moći biti primjetne pokraj mojih." Nije se moglo reći da je ta izjava Harrvju podigla moral. Možda je to shvatio i Dumbledore, jer je dodao: "Voldemortova pogreška, Harry, Voldemortova pogreška... starost svoju budalastu i zaboravljivu prirodu najjasnije otkriva podcjenjivanjem mladosti... ovaj put vi krenite prvi. Pazite da ne dotaknete vodu." Dumbledore se pomaknuo u stranu, a Harry je oprezno ušao u čamac. Za njim je ušao i Dumbledore, spuštajući lanac na dno čamca. Morali su se jako stisnuti; Harry nije mogao normalno sjesti, nego je čučnuo tako da su mu koljena stršila preko ruba čamca, koji je odmah zaplovio. Nije se čulo ništa osim sviienastog šuma pramca dok je sjekao površinu vode. Plovio je bez njihove pomoći, kao da ga nevidljivo uže vuče prema svjetlosti na sredini jezera. Zidovi spilje uskoro su nestali s vidika. Jedino po čemu se vidjelo da nisu na morskoj pučini bio je potpun izostanak valova.

Pognuvši glavu, Harry je gledao kako svjetlo iz njegova štapića treperi i svjetluca na crnoj vodi kojom su plovili. Čamac je usijecao duboke brazde u staklastu površinu jezera, kao žljebove u zrcalo... I tada ju je ugledao, bijelu poput mramora, samo nekoliko centimetara ispod površine. "Profesore!" reče on. Njegov iznenađeni glas odjeknuo je iznad tihe vode. "Harry?" "Čini mi se da sam u vodi ugledao ruku - ljudsku ruku!" "Da, siguran sam da jeste", smireno reče Dumbledore. Harry je zurio u vodu, tražeći nestalu ruku. Osjetio je da mu se diže želudac. "Znači, ona stvar koja je iskočila iz vode...?" Ali Harry je odgovor dobio i prije nego što je Dumbledore išta rekao. Svjetlost iz štapića osvijetlila je novi pojas vode i otkrila mu mrtvog muškarca čije je lice plutalo samo nekoliko centimetara ispod površine. Otvorene oči bile su zamagljene kao da ih prekriva paučina, a muškarčeva kosa i pelerina lelujale su se oko njega poput dima. "Unutra ima trupala!" reče Harry. Glas mu je bio prodorniji nego inače i zvučao je kao da pripada neznancu. "Da," spokojno odvrati Dumbledore, "ali zasad nas to ne treba zabrinjavati." "Zasad?" ponovi Harry, otrgnuvši oči od vode da pogleda Dumbledorea. "Ne dok samo mirno plutaju ispod nas", pojasni Dumbledore. "Ne treba se bojati mrtvih tijela, Harry, kao što se ne treba bojati ni mraka. Lord Voldemort koji, naravno, potajno strahuje i od jednoga i od drugoga, ne slaže se sa mnom. Ali time samo ponovo otkriva u kojoj mu mjeri nedostaje mudrosti. Strah koji osjećamo pri pogledu na smrt i tamu zapravo je strah od nepoznatog, ništa više od toga." Harry mu nije odgovorio. Nije mu bilo do prepiranja, ali njemu je ideja da ispod i oko njih plutaju mrtva tijela bila jeziva, a osim toga, uopće nije vjerovao da su bezopasna.

454

/. K. Rowling

"Ali jedno od njih je iskočilo", reče on, nastojeći da mu glas ostane smiren i postojan poput Dumbledoreova. "Kad sam pokušao prizvati horkruks, iz jezera je iskočilo truplo." "Da", složi se Dumbledore. "Siguran sam da neće biti tako miroljubivi nakon što uzmemo horkruks. No kao i mnoga druga stvorenja koja obitavaju u hladnoći i mraku, oni se boje svjetla i topline, koji će nam stoga biti glavni saveznici ukaže li se potreba za obranom. Vatra, Harry", pojasni Dumbledore s osmijehom, primijetivši Harryjev zbunjeni izraz. "Aha... dobro..." brzo reče Harry. Okrenuo je glavu da pogleda zelenkasti sjaj prema kojem je nezaustavljivo plovio njihov čamac. Više se nije mogao pretvarati da nije prestrašen. Veliko crno jezero koje vrvi od mrtvaca... činilo mu se da su već prošli sati i sati otkako je susreo profesoricu Trelawney, dao Felix Felicis Ronu i Hermioni... odjednom je zažalio što se nije s njima propisno oprostio... a Ginny uopće nije vidio... "Još malo", vedro prozbori Dumbledore. Zelenkasto svjetlo doista se povećavalo i nekoliko minuta kasnije, čamac se zaustavio, lagano udarivši u nešto što Harry u prvi mah nije uspio razaznati. Kad je podigao upaljeni štapić, shvatio je da su pristali uz otočić od glatkog kamena u samom središtu jezera. "Pazite da ne stanete u vodu", ponovio je Dumbledore dok je Harry izlazio iz čamca. Otočić nije bio veći od Dumbledoreova kabineta: na potezu plosnatog, tamnog kamena nije bilo ničega osim izvora onog zelenkastog svjetla, koje je, sad kad su ga gledali izbliza, bilo mnogo jače nego prije. Harry je zaškiljio prema njemu; prvo je pomislio da je riječ o svjetiljci, ali ubrzo je shvatio da svjetlo zapravo dopire iz kamene zdjele na postolju, slične situ sjećanja. Dumbledore je prišao zdjeli pa je isto učinio i Harry. Stojeći jedan uz drugoga, pogledali su u nju. Zdjela je bila ispunjena smaragdnozelenom tekućinom koja je isijavala onaj fosforescentni sjaj. "Što je to?" tiho upita Harry. "Nisam siguran", reče Dumbledore. "Ali zabrinjava me više od . krvi i mrtvih tijela." Dumbledore je povukao rukav pelerine s pocrnjele ruke i ispružio vrške spaljenih prstiju prema površini tekućine.

Harry Potter i Princ miješane krvi

455

"Gospodine, ne, ne dirajte...!" "Ne mogu je dotaknuti", prekine ga Dumbledore s laganim smiješkom. "Vidite? Ne mogu joj prići bliže od ovoga. Pokušajte." Napeto je motreći, Harry je stavio ruku u zdjelu i pokušao dodirnuti tekućinu. Osjetio je nevidljivu barijeru zbog koje joj se nije mogao približiti na više od dva centimetra. Gurao je svom snagom, ali njegovi prsti nisu,doticali ništa osim čvrstog i nesavitljivog zraka. "Harry, molim vas da se odmaknete", reče Dumbledore. Podigao je štapić i uz nečujno mumljanje izveo kompliciran pokret iznad površine tekućine. Nije se dogodilo ništa osim što se sjaj tekućine malo pojačao. Harry je šutke gledao dok je Dumbledore radio, ali nakon nekog vremena Dumbledore je povukao štapić, pa je Harry zaključio da opet može progovoriti. "Gospodine, mislite li da je horkruks unutra?" "Oh, da." Dumbledore se pomnije zagledao u zdjelu. Harry je na glatkoj površini zelene tekućine ugledao izvrnuti odraz njegova lica. "Ali kako da do njega dođemo? Ovu je tekućinu nemoguće dotaknuti rukom, ukloniti čarolijom, razdvojiti, izvaditi kutlačom ili isisati, niti ju je moguće preobraziti, začarati ili joj na neki drugi način promijeniti prirodu." Dumbledore je ponovo podigao štapić, gotovo rastresenom kretnjom, jedanput zavrtio vrškom kroz zrak i uhvatio kristalni pehar koji se niotkuda pojavio pred njima. "Nameće mi se zaključak da ovu tekućinu treba popiti." "Molim?" reče Harry. "Ne!" "Da, mislim da je to rješenje: samo ispijanjem tekućine mogu isprazniti zdjelu i vidjeti što leži u njoj." "Ali što... što ako vas ubije?" "Oh, sumnjam da joj je to glavno djelovanje", bezbrižno odvrati Dumbledore. "Lord Voldemort ne bi htio ubiti osobu koja je uspjela doći do otočića." Harry nije mogao vjerovati svojim ušima. Je li ovo bila još jedna manifestacija Dumbledoreove sulude potrebe da u svima vidi nešto dobro? "Gospodine," reče Harry, što je mogao razumnijim tonom, "gospodine, govorimo o Voldemortu..."

456

/. K. Rovvling

"Oprostite, Harry: trebao sam reći, on ne bi htio da osoba koja je uspjela doći do ovog otočića umre na licu mjesta", ispravi se Dumbledore. "Htio bi da ostane živa dovoljno dugo da mu kaže kako je uspjela onesposobiti toliko njegovih zaštitnih mjera i, što je još važnije, zašto tako silno želi isprazniti zdjelu. Nemojte zaboraviti da lord Voldemort vjeruje da za horkrukse ne zna nitko osim njega." Harry je opet otvorio usta, ali Dumbledore je ovaj put samo podigao ruku da ga utiša. Lagano se mrštio i gledao u smaragdnozelenu tekućinu, očito napregnuto razmišljajući. "Nema sumnje", reče on naposljetku, "da ovaj napitak mora djelovati na neki način koji će me onemogućiti da uzmem horkruks. Možda će me paralizirati, izbrisati sjećanje na razlog mog dolaska, izazvati toliku bol da neću biti u stanju razmišljati ili me onesposobiti na neki drugi način. Imajući to u vidu, Harry, vi se morate pobrinuti da napitak ispijem do zadnje kapi, makar mi ga morali ulijevati u usta protiv moje volje. Jesmo li se razumjeli?" Pogledi su im se sreli iznad posude; njihova blijeda lica bila su obasjana neobičnim, zelenim svjetlom. Harry nije odgovorio. Zar gaje Dumbledore zato pozvao - da ga Harry nalijeva napitkom koji bi mu mogao zadati nepodnošljivu bol? "Sjećate li se", upita Dumbledore, "pod kojim sam vas uvjetom poveo sa sobom?" Harry je otezao, gledajući u plave oči koje su pozelenjele zbog odsjeva svjetla iz zdjele. "Ali što ako...?" "Niste li se zakleli da ćete poslušati svaku zapovijed koju vam dam?" "Da, ali..." "Nisam li vas upozorio da nas možda očekuje opasnost?" "Da," reče Harry, "ali..." "Pa, u tom slučaju", reče Dumbledore, opet otresajući rukave i podižući prazni pehar, "znate što vam je činiti." "Zašto ja ne bih popio napitak umjesto vas?" očajno upita Harry. "Zato što sam ja mnogo stariji, mnogo pametniji i mnogo nevažniji od vas", odvrati Dumbledore. "Posljednji put vas pitam, Harry, dajete

li mi svoju riječ da ćete učiniti sve što je u vašoj moći da me natjerate da ispijem sav napitak?" "Zar ne bismo...?" "Onda?" "Ali..." "Vašu riječ, Harry."

"Ja... dobro, ali..." Harry nije stigao prosvjed izreći do kraja, jer je Dumbledore već spustio kristalni pehar u napitak. U tom djeliću sekunde, Harry se još nadao da neće uspjeti dotaknuti napitak, ali kristal je prošao kroz površinu kao ništa dotad. Kad se čaša napunila do samog ruba, Dumbledore ju je prinio usnama. "Živjeli, Harry." Iskapio je pehar. Harry ga je prestravljeno motrio, stežući rub zdjele takvom silinom da je izgubio osjet u vršcima prstiju. "Profesore?" zabrinuto je rekao kad je Dumbledore spustio praznu čašu. "Kako se osjećate?" Dumbledore je odmahnuo glavom, zatvorenih očiju. Harry se pitao osjeća li bol. Dumbledore je naslijepo uronio pehar u zdjelu, napunio ga i opet ispio napitak u jednom dahu. Dumbledore je šutke ispio tri do vrha ispunjena pehara. Na pola četvrtog pehara zateturao je prema zdjeli. Oči su mu i dalje bile zatvorene, a disanje teško. "Profesore Dumbledore?" progovorio je Harry napeto. "Čujete li me?" Dumbledore mu nije odgovorio. Lice mu se trzalo kao da je u dubokom snu u kojem proživljava noćnu moru. Njegov stisak na peharu počeo je popuštati; napitak se zamalo izlio. Harry je ispružio ruku i uhvatio kristalni pehar, izravnavši ga. "Profesore, čujete li me?" glasno je ponovio. Spilja je zaječala od njegova glasa. Dumbledore je zasoptao i progovorio glasom koji je Harrvju bio neprepoznatljiv. Nikad prije nije čuo tako prestrašenog Dumbledorea. "Neću... nemojte me siliti..."

458

/. K. Rovvling

Harry je zurio u problijedjelo lice koje je tako dobro poznavao, u kukasti nos i polukružne naočale, ne znajući što da učini. "... ne sviđa mi se... želim prestati..." zajeca Dumbledore. "Ne... ne smijete prestati, profesore", reče Harry. "Morate nastaviti piti, sjećate se? Rekli ste mi da morate nastaviti piti. Evo..." Mrzeći se, zgađen svojim postupkom, Harry je silom pritisnuo pehar na Dumbledoreova usta i nagnuo ga da Dumbledore popije preostali napitak. "Ne..." zastenjao je on kad je Harry spustio pehar u zdjelu i opet ga napunio. "Ne želim... ne želim... pustite me..." "Sve je u redu, profesore", reče Harry, iako mu se ruka tresla. "U redu je, ja sam tu..." "Neka prestane, neka prestane", zajeca Dumbledore. "Da... da, popijte ovo i prestat će", lagao je Harry. Izlio je sadržaj pehara u Dumbledoreova otvorena usta. Dumbledore je zavrištao. Vrisak se prolomio nepreglednom odajom, odjekujući iznad beživotne crne vode. "Ne, ne, ne... ne... ne mogu... ne mogu, nemojte me siliti, neću..." "Sve je u redu, profesore, sve je u redu!" glasno reče Harry. Ruka mu se tako tresla da je jedva uspio zagrabiti šesti pehar napitka. Zdjela je bila napola ispražnjena. "Ništa vam se ne događa, na sigurnom ste, to nije stvarno, kunem vam se da nije stvarno - popijte ovo, evo, popijte..." I Dumbledore je krotko popio napitak, kao da mu Harry daje protuotrov, ali kad je iskapio pehar, spustio se na koljena, nekontrolirano drhteći. "Ja sam kriv za sve, ja sam kriv za sve," ridao je, "molim vas, neka prestane, znam da sam pogriješio, ali molim vas, neka prestane i više nikad, nikad neću..." "Od ovoga će prestati, profesore", reče Harry napuklim glasom, izlijevajući sedmu čašu napitka u Dumbledoreova usta. Dumbledore se šćućurio kao da je okružen nevidljivim mučiteljima. Zamlatarao je rukom i zamalo izbio napunjeni pehar iz Harrvjevih ruku, jecajući: "Nemojte ih ozlijediti, nemojte ih ozlijediti, molim vas, molim vas, ja sam kriv, ozlijedite mene..."

Harry Potter i Princ miješane krvi

459

"Evo, popijte ovo, popijte ovo, bit će vam bolje", očajno reče Harry, a Dumbledore ga je ponovo poslušao, otvorivši usta iako su mu oči i dalje bile čvrsto zatvorene, iako se tresao cijelim tijelom. Pao je, opet vrišteći i udarajući šakama po tlu dok je Harry i deveti put punio pehar. "Molim vas, molim vas, molim vas, ne... samo to ne, samo to ne, učinit ću što god hoćete..." "Samo pijte, profesore, samo pijte..." Dumbledore je ispio napitak poput djeteta koje umire od žeđi, ali kad je završio, opet je kriknuo kao da mu utroba gori. "Ne više, molim vas, ne više..." Harry je i deseti put zagrabio napitak i osjetio da je kristal zagrebao dno zdjele. "Još samo malo, profesore, popijte ovo, popijte..." Podupro je Dumbledoreova ramena i Dumbledore je ponovo sve popio. Harry je opet bio na nogama, puneći pehar, a Dumbledore je oočeo vrištati, očito u još gorim mukama nego prije: "Želim umrijeti! Želim umrijeti! Prestanite, prestanite, želim umrijeti!" "Popijte ovo, profesore, popijte..." Dumbledore je ispio napitak, a čim je završio, zaurlao je: "UBIJTE ME!" "Ovo... ovo i hoće!" dahne Harry. "Popijte još samo to... i bit će gotovo... sve će biti gotovo!" Dumbledore je halapljivo gutao sadržaj pehara, ispivši ga do zadnje kapi. Potom je ispustio strašan, drhtav hropac i prevrnuo se na lice. "Ne!" viknuo je Harry, koji je u međuvremenu ustao da opet napuni pehar. Ispustio je pehar u zdjelu, bacio se na tlo pokraj Dumbledorea i okrenuo ga na leda. Dumbledoreove naočale bile su naherene, usta širom otvorena, oči zatvorene. "Ne," reče Harry, tresući Dumbledorea, "ne, niste mrtvi, rekli ste da to nije otrov, probudite se, probudite se - Rennervate!" uzviknuo je, uperivši štapić u Dumbledoreova prsa. Bljesnulo je crveno svjetlo, ali to je bilo sve. "Rennervate... gospodine... molim vas..." Dumbledoreove vjeđe su zatreperile. Harryju je srce zamalo iskočilo iz prsa.

461 460

J. K. Rowling

"Gospodine, jeste li...?" "Vode", zahriplje Dumbledore. "Vode", protisne Harrv, "... da..." Skočio je na noge i dohvatio pehar koji je ranije ispustio u kamenu zdjelu. Jedva je primijetio da ispod njega leži savijeni zlatni medaljon. "Aguamenti!" vikne Harrv, bodući unutrašnjost pehara štapićem. Pehar se ispunio bistrom vodom. Harrv je kleknuo pokraj Dumbledorea, podigao mu glavu i približio čašu njegovim usnama - i shvatio da je prazna. Dumbledore je zastenjao i počeo soptati. "Ali imao sam... čekajte -Aguamenti!" ponovi Harry, uperivši štapić u pehar. U njemu je opet zatreperila bistra voda, ali čim ga je približio Dumbledoreovim ustima, voda je nestala. "Gospodine, trudim se, trudim se!" očajno reče Harrv, iako nije vjerovao da ga Dumbledore čuje. Dumbledore se prevrnuo na bok, ispuštajući teške i drhtave uzdahe koji su zvučali mučno. "Aguamenti - Aguamenti - AGUAMENTI!" Pehar se opet napunio i ispraznio. Dumbledoreovo disanje sve se više usporavalo. U Harrvjevoj glavi vladalo je rasulo, ali odjednom je instinktivno shvatio što mora učiniti, znajući da je Voldemort točno to i planirao... Nagnuo se preko kamenog ruba i peharom zagrabio u jezero. Kad ga je podigao, bio je do ruba ispunjen ledenom vodom koja nije nestala. "Gospodine... evo!" vikne Harrv i poleti naprijed, nespretno prolijevajući vodu po Dumbledoreovu licu. Bolje od toga nije mogao učiniti, jer je na drugoj ruci osjetio studen koja nije imala veze s hladnom vodom iz jezera. Zapešće mu je čvrsto uhvatila sluzava, bijela ruka, a stvor kojem je pripadala polako ga je vukao natrag preko kamenog ruba. Površina jezera nije više bila glatka poput zrcala, nego uzburkana, a dokle god je sezao Harrvjev pogled, iz tamne vode izranjale su bijele glave i ruke. Prema kamenom otočiću krenuli su muškarci, žene i djeca upalih, nevidećih očiju. Iz crne vode ustala je vojska mrtvaca. "Petrificus totalus!" vikne Harrv, boreći se da ostane na glatkoj, mokroj površini otočića. Uperio je štapić u inferiusa koji ga je uhvatio

Harrv Pntter i Princ miješane krvi za ruku, a inferius je popustio stisak i natraške pljusnuo u vodu. Harrv je smjesta ustao, ali na otočić se već penjalo mnoštvo drugih inferiusa. jCoščate ruke greble su po skliskom kamenu, tupe, zamagljene oči zurile su u Harrvja iz iscerenih i upalih lica, a promočeni dronjci vukli su se po tlu iza njih. "Petrificus totalus!" zaurlao je Harrv još jedanput, uzmičući pred njima, ali zamahujući štapićem. Šest ili sedam inferiusa se srušilo, ali iza njih su već dolazili novi. "Impedimenta! Incarcerus!" Nekoliko inferiusa je zateturalo, oko dvojice se ovila užad, ali oni koji su se uspeli na kamen iza njih jednostavno su pregazili pala trupla. Harrv je i dalje sjekao zrak štapićem, vičući: "Sectumsempra! SECTUMSEMPRA!"

Na mokrim dronjcima i ledenoj koži pojavile su se posjekotine, ali beskrvni inferiusi nisu imali što proliti. Nastavili su hodati, neosjetljivi na bol, pružajući smežurane ruke prema Harrvju. Opet je uzmaknuo i osjetio kako ga straga obavijaju tanke, isušene ruke, hladne poput smrti. Noge su mu napustile tlo. Inferiusi su ga podigli i polako, ali sigurno, počeli nositi prema vodi. Harrv je znao da mu nema spasa, da će se uskoro utopiti i postati još jedan mrtvi čuvar djelića Voldemortove razorene duše... Odjednom je u tami buknuo plamen: kameni otočić okružio je prsten grimizno-zlatne vatre, a inferiusi koji su dotad držali Harrvja u čvrstom stisku posrnuli su i poklekli. Nisu se usudili proći kroz vatru koja ih je dijelila od vode. Pustili su Harrvja. Tresnuo je o tlo, poskliznuo se na stijeni i pao, ogrebavši ruke. Odmah je ustao i podigao štapić, gledajući oko sebe. Dumbledore je opet bio na nogama. Bio je jednako blijed kao inferiusi oko njega, ali sve ih je nadvisio. U očima mu je treperio odsjev plamena. Njegov podignuti štapić gorio je poput baklje; iz vrška su mu se poput golemog lasa protegnuli plamenovi koji su ovili sve inferiuse svojom toplinom. Inferiusi su se sudarali u slijepoj panici, pokušavajući pobjeći iz kruga vatre u kojem su bili zarobljeni... Dumbledore je zgrabio medaljon s dna kamene zdjele i spremio ga u pelerinu. Bez riječi je dao znak Harrvju da mu priđe. Pometeni vatrom, inferiusi kao da nisu primijetili da im plijen izmiče. Dumbledore je poveo Harrvja natrag u čamac, a usporedno s njima kretao

462

/. K. Rowling se i krug vatre, okružujući ih i dovodeći zbunjene inferiuse do ruba vode, gdje su zahvalno zaronili u tamne dubine jezera. Harry, koji je drhtao od glave do pete, u prvi je mah pomislio da se Dumbledore neće uspjeti popeti u čamac. Kad je pokušao prvi put, lagano je zateturao. Činilo se da je svu svoju energiju uložio u održavanje vatrenog prstena koji ih je štitio. Harry ga je uhvatio i pomogao mu da sjedne u čamac. Čim su se obojica ugurali u nj, čamac je zaplovio crnom vodom, udaljavajući se od kamenog otočića koji je još bio okružen prstenom vatre. U vodi ispod njih rojili su se inferiusi, ali činilo se da se ne usuđuju izroniti na površinu. "Gospodine," reče Harry bez daha, "gospodine, zaboravio sam... na vatru... uspaničio sam se kad su krenuli na mene..." "Iz razumljivih razloga", promrmlja Dumbledore. Harryja je prestravila nemoć u njegovu glasu. Lagano su udarili o obalu i Harry je iskočio van, brzo se okrećući da pomogne Dumbledoreu. Čim je Dumbledore stupio na obalu, spustio je ruku sa štapićem. Vatreni prsten je iščezao, ali inferiusi se nisu ponovo pojavili. Mali čamac utonuo je natrag u vodu. U jezero je uz štropot i zveketanje odgmizao i njegov lanac. Dumbledore je teško uzdahnuo i naslonio se na zid spilje. "Nije mi dobro..." reče on. "Ne brinite se, gospodine", smjesta odvrati Harry, zabrinuto uočavajući Dumbledoreovo užasno bljedilo i iscrpljenost. "Ne brinite se, ja ću nas odvesti natrag... naslonite se na mene, gospodine..." Prebacio je Dumbledoreovu zdravu ruku preko svojih ramena i poveo svog ravnatelja natrag oko jezera, noseći veći dio njegove težine. "Ipak je... dobro osmislio... zaštitu", slabašno reče Dumbledore. "Jednoj osobi ne bi pošlo za rukom... stvarno ste se iskazali, Harry, bili ste jako dobri..." "Nemojte govoriti," reče Harry, prestrašeno slušajući kako Dumbledore plete jezikom i primjećujući da teško hoda, "štedite snagu, gospodine... još malo i vani smo..." "Prolaz će opet biti zapečaćen... moj nož..." "Nema potrebe, porezao sam se na kamenu," odlučno reče Harry, "samo mi recite gdje..."

Harry Potter i Princ miješane krvi

463

"Ovdje..." Harry je protrljao izgrebenu podlakticu o kamen: prolaz se otvorio čim je dobio svoj danak u krvi. Vratili su se u prvu spilju i Harry je pomogao Dumbledoreu da uđe u ledenu morsku vodu kojom je bila ispunjena pukotina u litici. "Sve će biti u redu, gospodine", neprestano je ponavljao Harry, kojeg je Dumbledoreova šutnja zabrinula još više od njegova nemoćnog glasa. "Još malo i tamo smo... aparatirat ću nas obojicu... ništa se ne brinite..." "Ne brinem se, Harry", reče Dumbledore, jačim glasom nego prije usprkos mrzloj vodi u kojoj su plivali. "S vama sam."

GLAVA DVADESET SEDMA

Gromom pogođena kula

Čim su opet izašli pod zvjezdano nebo, Harry je podigao Dumbledorea na najbliži kamen pa zatim na noge. I dalje ga podupirući, promočeni i uzdrhtali Harry svom se snagom usredotočio na željeno odredište: Hogsmeade. Zatvorio je oči, stegnuo Dumbledoreovu nadlakticu što je jače mogao i zakoračio u poznati osjećaj strahovitog pritiska koji je pratio svaku aparaciju. Znao je da je uspio i prije nego što je otvorio oči: u zraku više nije bilo mirisa soli, a ni morskog povjetarca. On i Dumbledore stajali su usred mračne glavne ulice u Hogsmeadeu, u mokroj odjeći iz koje se cijedila voda. Obojica su se tresla. U jednom jezivom trenutku Harrvju se učinilo da mu se iza uglova dućana prikradaju novi inferiusi, ali kad je trepnuo, vidio je da nema nigdje nikoga. Sve je bilo mirno, a tama potpuna, izuzme li se nekoliko upaljenih uličnih svjetiljki i osvijetljenih prozora u gornjim katovima kuća. "Uspjeli smo, profesore!" jedva je protisnuo Harry, tek sad osjetivši bolno stezanje u prsima. "Uspjeli smo! Imamo horkruks!" Dumbledore je posrnuo prema njemu. Harry je prvo pomislio da je Dumbledore izgubio ravnotežu zbog Harrvjeve nestručne aparacije, ali onda mu je, u svjetlu udaljene ulične svjetiljke, ugledao lice. Izgledalo je još bljeđe i znojnije nego prije. "Gospodine, je li vam dobro?" "Znalo mi je biti i bolje", odvrati Dumbledore nemoćno, iako su mu se krajevi usana malo izvili uvis. "Onaj napitak... nije bio osobito ljekovit..." I, na Harrvjev užas, Dumbledore je klonuo na tlo. "Gospodine... u redu je, gospodine, bit će vam dobro, ne brinite se..."

466 J. K. Rowling Očajno se osvrtao oko sebe u nadi da će negdje ugledati pomoć, ali sve je bilo pusto. Znao je samo to da mora Dumbledorea što prije odvesti u bolničko krilo. "Moramo vas odvesti u školu, gospodine... k madame Pomfrey..." "Ne", reče Dumbledore. "Osoba koju ... trebam... je profesor Snape... ali mislim... da još nisam sposoban za duže hodanje..." "Dobro... gospodine, slušajte... pokucat ću na neka vrata da vam nađem smještaj... a onda ću otrčati po madame..." "Severus", reče Dumbledore jasnim glasom. "Trebam Severusa..." "Dobro onda, po Snapea... ali moram vas nakratko ostaviti da..." No prije nego što se stigao pokrenuti, Harry je začuo da im se netko trkom približava. Srce mu je brže zakucalo: netko ih je primijetio, netko zna da im treba pomoć - osvrnuo se i vidio da prema njima trči madame Rosmerta, u papučama visokih potpetica ukrašenima paperjem i zaogrnuta svilenom kućnom haljinom s uzorkom izvezenih zmajeva. "Vidjela sam da ste se aparatirali dok sam navlačila zavjese u spavaćoj sobi! Hvala bogu, hvala bogu, nisam znala što da... ali što je Albusu?" Naglo se zaustavila, teško dišući te iskolačivši oči u Dumbledorea. "Ozlijeđen je", reče Harry. "Madame Rosmerta, smije li profesor Dumbledore ostati u Tri metle dok ja iz škole ne dovedem pomoć za njega?" "Pa ne možete tamo sami otići! Zar ne shvaćate... zar niste vidjeli...?" "Ako ga vi poduprete s jedne, a ja s druge strane," nastavi Harry, koji je nije slušao, "mislim da ćemo ga moći unijeti..." "Sto se dogodilo?" upita Dumbledore. "Rosmerta, u čemu je problem?" "T... Tamni znamen, Albuse." Uperila je prst u nebo, u smjeru Hogwartsa. Kad je začuo njezine riječi, Harrvja je obuzela jeza... okrenuo se u istom smjeru.

H a r rv P o t t e r i * "™ mi j e š a n e k rv i

467

U zraku iznad škole lebdjela je plamteća zelena lubanja zmijskog jezika, znamen kojim su smrtonoše objavljivali svoju prisutnost... kao i znak da su počinili ubojstvo... "Kad se pojavio?" upita Dumbledore. Bolno stežući Harryjevo rame, s mukom se osovio na noge. "Nije moglo proći više od nekoliko minuta, dok sam puštala mačku van nije ga bilo, ali kad sam se popela na kat..." "Moramo se smjesta vratiti u dvorac", reče Dumbledore. "Rosmerta," iako je opet zateturao, izgledao je kao da ima potpunu kontrolu nad situacijom, "treba nam prijevoz... metle..." "Imam dvije iza šanka", odvrati ona, djelujući krajnje prestrašeno. "Da otrčim po...?" "Ne, to će Harry srediti." Harry je smjesta podigao štapić. "Accio Rosmertine metle." Sekundu kasnije vrata gostionice glasnim su se treskom otvorila. Na ulicu su izletjele dvije metle i jurnule prema Harryju kao da se utrkuju. Zaustavile su se pred njim u visini struka, lagano podrhtavajući. "Rosmerta, molim vas da pošaljete poruku Ministarstvu", reče Dumbledore dok se penjao na bližu metlu. "Nije isključeno da nitko u Hogwartsu još nije shvatio da nešto nije u redu... Harry, navucite plašt nevidljivosti." Harry je izvukao plašt iz džepa i pokrio se njime prije nego što se popeo na metlu. Madame Rosmerta već je krenula prema gostionici, posrćući na visokim petama, a Harry i Dumbledore otisnuli su se od tla i vinuli se u zrak. Dok su jurili prema dvorcu, Harry je stalno pogledavao Dumbledorea, da ga stigne uhvatiti ako počne padati. No činilo se da je prizor Tamnog znamena na Dumbledorea djelovao kao stimulans: letio je gotovo priljubljen uz metlu, ne odvajajući pogled od Znamena. Duga srebrnastobijela kosa i brada vijorile su na noćnom zraku. I Harry je zurio u lubanju, osjećajući da mu se strah širi tijelom poput otrovnog mjehura, gnječeći mu pluća, brišući sve ostale brige i bolove... Koliko su se dugo zadržali u spilji? Je li Rona, Hermionu i Ginny već napustila sreća? Što ako se Tamni znamen pojavio nad školom zato što je stradao netko od njih troje, Neville, Luna, ili netko od

468

/. K. Rowling

ostalih članova DA? I ako je tako... Harry im je rekao da moraju patrolirati hodnicima, on je zatražio da napuste sigurnost svojih kreveta... hoće li opet biti odgovoran za smrt prijatelja? Dok su letjeli iznad mračne, zavojite ceste koju su propješačili ranije iste večeri, Harry je kroz zviždanje noćnog zraka u ušima začuo da Dumbledore opet mrmlja na nekom čudnom jeziku. Shvatio je zašto kad je osjetio podrhtavanje metle dok su prelijetali zidanu ogradu perivoja: Dumbledore je skidao čarolije koje je osobno postavio oko dvorca, da mogu uletjeti u perivoj bez usporavanja. Tamni je znamen svjetlucao točno iznad Astronomske kule, najviše u čitavome dvorcu. Znači li to da je ubojstvo počinjeno tamo? Dumbledore, koji je već preletio nazupčano krunište kule, upravo je silazio s metle. Nekoliko sekundi kasnije, do njega je sletio i Harry, ogledavajući se oko sebe. Sve je bilo pusto. Vrata zavojitog stubišta koje je vodilo u glavni dio dvorca bila su zatvorena. Nigdje nije bilo znakova da se tu vodila borba na život i smrt, a kamoli da je netko poginuo. "Što to znači?" upita Harry Dumbledorea, podižući pogled prema zelenoj lubanji s jezikom zmije koja je zloćudno treperila iznad njih. "Je li to pravi Znamen? Je li netko definitivno ušao... profesore?" Harry je u mutnom zelenom svjetlu Znamena primijetio da se Dumbledore uhvatio za prsa pocrnjelom rukom. "Probudite Severusa", reče on slabim, ali razgovijetnim glasom. "Ispričajte mu što se dogodilo i dovedite ga ovamo. Ne činite ništa drugo, ne razgovarajte ni sa kim drugim i ne skidajte plašt. Ja ću vas čekati ovdje." "Ali..." "Zakleli ste se da ćete me slušati, Harry... idite!" Harry je žurno prišao vratima zavojitog stubišta, ali tek što je stegnuo prste oko željeznog prstena na njima, začuo je kako im s druge strane dolazi netko trčećim koracima. Okrenuo se Dumbledoreu, koji mu je dao znak da se povuče od vrata. Harry je uzmaknuo, izvlačeći štapić u hodu. Vrata su se naglo otvorila, a kroz njih je proletio netko tko je viknuo: "Expelliarmus!" Harrvjevo tijelo odmah se skamenilo. Pao je na zid kule i ostao oslonjen na njega kao rasklimani kip, bez mogućnosti da se pomakne

T T l r r 7 P ~ t + « " ; Princ miješane krvi

469

ili progovori. Nije mu bilo jasno što se dogodilo - Expelliarmus nije čarolija zamrzavanja... Uto je u svjetlu znamena vidio da Dumbledoreov štapić u visokom luku leti preko ruba kruništa i shvatio... Dumbledore je bez riječi paralizirao Harrvja, ali u sekundi koja mu je bila potrebna da izvede tu čaroliju izgubio je šansu da se obrani od napada. Dumbledore je stajao pred kruništem, vrlo blijeda lica, ali ničim ne odajući paniku ili uznemirenost. Samo je pogledao osobu koja ga je razoružala i rekao: "Dobra večer, Dračo." Malfoy je zakoračio prema njemu, brzo se ogledavši da provjeri jesu li sami. Pogled mu se zadržao na drugoj metli. "Tko je još ovdje?" "To bih ja vas trebao pitati. Ili ste sve napravili sami?" Harry je u zelenkastom svjetlu Znamena primijetio da se Malfove-ve svijetle oči vraćaju na Dumbledorea. "Ne", reče on. "Imam pomagače. Vašom školom večeras hodaju smrtonoše." "Ma nemojte reći", odvrati Dumbledore, tonom kao da mu Malfoy pokazuje ambiciozan projekt koji je pripremio za sat. "Jako dobro. Znači, uspjeli ste smisliti način da ih pustite u školu?" "Da", potvrdi Malfoy, koji je još pokušavao doći do daha. "I to pred vašim nosom, a vi ništa niste shvatili!" "Domišljato", reče Dumbledore. "Ipak... oprostite što pitam... gdje su sada? Djelujete mi nekako osamljeno." "Naletjeli su na nekoliko vaših stražara. Još se bore s njima. Neće se dugo zadržati... ja sam produžio na kulu. Imam... zadatak koji moram izvršiti." "Pa, u tom slučaju, samo naprijed, dragi mladiću", tiho će Dumbledore. Nastupila je tišina. Harry je zurio u njih, zarobljen u svom nevidljivom i paraliziranom tijelu, upinjući se da čuje zvukove udaljene borbe sa smrtonošama. Ispred Harrvja je stajao Dračo Malfoy, još uvijek ne poduzimajući ništa. Samo je gledao u Albusa Dumbledorea, koji mu se, primijetio je Harry s nevjericom, nasmiješio. "Dračo, Dračo, vi niste ubojica." "Kako znate da nisam?" smjesta upita Malfov.

470 J. K. Rowling Činilo se da je odmah shvatio da zvuči djetinjasto; čak se i u zelenkastom svjetlu Znamena vidjelo da je pocrvenio. "Ne znate vi za što sam sve ja sposoban," nastavi Malfov odlučnije, "ne znate što sam već učinio!" "Kako ne bih znao", blago mu odvrati Dumbledore. "Zamalo ste ubili Katie Bell i Rona Weasleyja, iako ste zapravo cijelu godinu pokušavali ubiti mene, pritom povlačeći sve očajnije poteze. Oprostite mi, Dračo, ali pokušaji su vam bili dosta mlaki... iskreno govoreći, tako mlaki da sam se pitao jeste li stvarno svim srcem..." "Jesam!" bijesno ga prekine Malfov. "Cijelu sam godinu radio na tome, a večeras..." Iz unutrašnjosti dvorca do njih je dopro prigušen uzvik. Malfov se ukočio i osvrnuo prema vratima. "Izgleda da se netko žestoko odupire", ležerno zamijeti Dumbledore. "Ali što ste ono rekli... da, uspjeli ste uvesti smrtonoše u moju školu, što sam, priznajem, smatrao nemogućim... kako vam je to pošlo za rukom?" Ali Malfov mu nije odgovorio. Još je osluškivao što se događa ispod njih i činilo se da je paraliziran gotovo u jednakoj mjeri kao Harry. "Možda biste sa zadatkom trebali nastaviti sami", predloži Dumbledore. "Što ako je moja straža zaustavila vaše pomagače? Možda ste već shvatili da su ovdje večeras i članovi Reda feniksa. Na kraju krajeva, pomoć vam trenutno nije ni potrebna... ostao sam bez štapića... ne mogu se braniti." Malfoy je samo zurio u njega. "Razumijem", nastavi Dumbledore dobrostivo, vidjevši da se Malfoy ne miče, niti progovara. "Bojite se napasti dok vam se ne priključe ostali." "Ne bojim se!" procijedi Malfoy, iako i dalje nije poduzimao ništa da ozlijedi Dumbledorea. "Vi biste se trebali bojati!" "Ali zašto? Ne vjerujem da ćete me ubiti, Dračo. Ubijanje nije ni približno onako lako kako to misle nedužni... recite mi radije, dok čekamo vaše prijatelje... kako ste ih prokrijumčarili u školu? Imam dojam da vam je trebalo dosta vremena da dođete do rješenja."

Harry Potter i Princ miješane krvi

471

Malfoy je izgledao kao da pokušava suspregnuti nagon za vikanjem, ili povraćanjem. Teško je progutao i nekoliko puta udahnuo i izdahnuo, ljutito gledajući Dumbledorea. Štapić mu je bio uperen ravno u Dumbledoreovo srce. Na kraju se ipak nije mogao suzdržati: "Morao sam popraviti onaj ormar za nestajanje koji godinama nitko nije koristio. Onaj u kojem se prošle godine izgubio Montague." "Aaaah." Dumbledoreov uzdah zvučao je donekle i kao stenjanje. Nakratko je zatvorio oči. "Pametan potez... ako se ne varam, taj ormar negdje ima svoj pandan?" "Drugi se nalazi u Borginu i Burkesu," odvrati Malfoy, "a zajedno tvore svojevrstan prolaz. Kad mi je opisivao kako mu je bilo kad se zaglavio u ormaru u Hogvvartsu, Montague je rekao da je bio zarobljen u prostoru između dimenzija, ali ponekad je mogao čuti što se događa u školi, a ponekad što se događa u dućanu, jer se činilo da ormar putuje između ta dva mjesta. Ali nikako nije uspijevao nikoga dozvati... na kraju se aparatirao iz njega, iako nije položio ispit. Zamalo je poginuo. Svi su mislili da je to genijalna priča, ali jedino sam ja shvatio zašto je važna - to nije znao čak ni Borgin -jedino sam ja shvatio da bih popravkom pokvarenog ormara mogao otvoriti put u Hogwarts." "Jako dobro", promrmlja Dumbledore. "Tako su smrtonoše uspjeli iz Borgina i Burkesa doći u školu da vam pomognu... pametan plan, vrlo pametan plan... i, kao što ste rekli, pred mojim nosom..." "Da", reče Malfov. Činilo se da mu je Dumbledoreova pohvala na neki bizaran način ulila novu hrabrost i smirenost. "Da, tako je!" "Ali bilo je trenutaka," nastavi Dumbledore, "zar ne, kad niste bili sigurni da ćete uspjeti popraviti ormar? Pa ste onda povlačili primitivne i nesmotrene poteze, poput, na primjer, onog pokušaja da mi pošaljete ukletu ogrlicu za koju je bilo praktički zajamčeno da će pasti u pogrešne ruke... a otrovali ste i medovinu, iako je vjerojatnost da ću je ja popiti bila vrlo mala..." "Da, dobro, ali ipak niste znali tko stoji iza toga, zar ne?" podsmjehne se Malfoy. Dumbledore je malo kliznuo niz krunište. Bilo je očito da ga noge počinju izdavati. Harry se uzaludno i nijemo pokušavao oteti čaroliji koja ga je sputavala.

472 J. K. Rowling "Naprotiv, znao sam", odvrati Dumbledore. "Bio sam siguran da ste to vi." "Zašto me onda niste zaustavili?" upita Malfov. "Pokušao sam, Dračo. Profesor Snape vas je držao na oku na moju zapovijed..." "Nije on to radio na vašu zapovijed, nego je obećao mojoj mami..." "Naravno daje vama naveo taj razlog, Dračo, ali..." "On je dvostruki agent, stara budalo, ne radi za vas, vi samo mislite da radi!" "Tu se razilazimo u mišljenju, Dračo. Ja vjerujem profesoru Snapeu..." "Onda ste stvarno izgubili kompas!" podrugljivo će Malfov. "Nudio je on meni pomoć mnogo puta - htio je svu slavu prigrabiti za sebe - htio je da ga uključim u plan - 'Sto radite? Jeste li vi poslali ogrlicu, to je bilo glupo, mogli ste sve pokvariti...' Ali nisam mu rekao ništa o Sobi potrebe. Kad se sutra probudi, otkrit će da je sve već gotovo i više neće biti miljenik Gospodara tame, u usporedbi sa mnom bit će nitko i ništa!" "Impresivno", blago će Dumbledore. "Naravno, svi mi volimo kad drugi cijene naš trud... ali ipak, morali ste imati suradnika... nekoga u Hogsmeadeu, nekoga tko je mogao podmetnuti ogrlicu Katie... aaaah..." Dumbledore je opet zatvorio oči i zaklimao glavom, kao da će svaki čas pasti u san. "... naravno... Rosmerta. Koliko je već dugo pod Imperiusom?" "Konačno vam se upalila svjećica, je li?" podsmješljivo odvrati Malfov. Iz dvorca se prolomio još jedan uzvik, glasniji od prethodnog. Malfov je nervozno pogledao preko ramena i zatim se opet okrenuo Dumbledoreu, koji je nastavio: "Znači, jadna Rosmerta bila je prisiljena čekati u zahodu da preda ogrlicu prvoj učenici iz Hogwartsa koja uđe bez pratnje? A otrovana medovina... jasno, Rosmerta je imala priliku ubaciti otrov prije nego što je bocu poslala Slughornu, vjerujući da je to božični poklon za mene... da, vrlo spretno... vrlo spretno... a naravno, jadnom gospodinu Filchu ne bi palo na pamet da

Harry Potter i Princ miješane krvi

473

ide provjeravati Rosmertine boce... recite mi, kako ste komunicirali s Rosmertom? Mislio sam da nadziremo sve metode komunikacije u školi?" "Začaranim novčićima", odgovori Malfov, koji kao da se nije rnogao oduprijeti potrebi da nastavi s razgovorom, iako mu se ruka sa štapićem sad već jako tresla. "Jedan je bio kod mene, a drugi kod nje, pa sam joj tako slao poruke..." "Nije li to tajna metoda komunikacije kojom se prošle godine koristila grupa zvana Dumbledoreova armija?" upita Dumbledore. Zvučao je bezbrižno i opušteno, ali Harry je primijetio da je pritom još malo kliznuo niza zid kruništa. "Da, oni su mi dali ideju", reče Malfov s iskrivljenim smiješkom. "Ideju da otrujem medovinu dala mi je mutnjakuša Granger, čuo sam kad je u knjižnici pričala da Filch ne raspoznaje otrove..." "Molim vas da preda mnom ne koristite tako pogrdnu riječ", prekine ga Dumbledore. Malfov se oporo nasmije. "Znate da ću vas uskoro ubiti, ali više vam smeta što sam rekao 'mutnjakuša'?" "Da, smeta mi", potvrdi Dumbledore. Harry vidje da su mu stopala malo zastrugala po podu dok se borio da ostane na nogama. "A što se tiče vaše izjave da ćete me uskoro ubiti, već je prošlo nekoliko vrlo dugih minuta. Sasvim smo sami. Vjerojatno niste ni sanjali da biste me mogli zateći u ovako bespomoćnom stanju, ali još uvijek niste ništa poduzeli..." Malfoyeva usta nehotice se zgrče, kao da je okusio nešto vrlo gorko. "Dobro, prijeđimo na ovu večer", nastavi Dumbledore. "Evo što me pomalo zbunjuje... znali ste da sam otišao iz škole? Ali, naravno," odmah je odgovorio na svoje pitanje, "Rosmerta je vidjela da odlazim i sigurno vam to dojavila preko onog ingenioznog novčića..." "Tako je", reče Malfoy. "Ali ona je rekla da ste samo otišli nešto popiti i da ćete se vratiti..." "Pa, definitivno sam nešto popio... i vratio sam se... moglo bi se to i tako reći", promrmlja Dumbledore. "Znači, odlučili ste mi postaviti klopku?"

474

; Princ miješane krvi

J. K. Rovvling "Odlučili smo ispaliti Tamni znamen iznad kule da dojurite vidjeti tko je ubijen", pojasni Malfov. "I upalilo je!" "Pa... i da i ne..." reče Dumbledore. "Ali, mogu li to shvatiti kao potvrdu da još nitko nije ubijen?" "Netko je mrtav", odgovori Malfov, za oktavu višim glasom nego inače. "Netko od vaših... ne znam tko, bilo je premračno... ali prekoračio sam njegovo tijelo na putu ovamo... trebao sam doći na kulu prije vas, ali vaši iz Feniksa su me presreli..." "Da, oni su vam skloni takvim stvarima", reče Dumbledore. Začuo se prasak za kojim su uslijedili uzvici još glasniji nego prije. Činilo se da se borba preselila na zavojito stubište koje je vodilo do mjesta gdje su stajali Dumbledore, Malfov i Harry. Srce u Harrvjevim nevidljivim prsima udaralo je gromoglasnom jačinom, ali ipak ga nitko nije čuo... netko je poginuo... Malfov je prekoračio truplo... ali tko je to bio? "Što god kanite učiniti, nije nam ostalo mnogo vremena", reče Dumbledore. "Dajte da porazgovaramo o tome koje su vam opcije na raspolaganju, Dračo." "Koje su opcije meni na raspolaganju!" glasno odvrati Malfov. "Stojim pred vama sa štapićem... samo što vas nisam ubio..." "Dragi moj mladiću, nemojmo se više pretvarati. Da ste me doista htjeli ubiti, to biste učinili čim ste me razoružali. Ne biste čavrljali sa mnom o tome na koji ste način došli do ove točke." "Ali nemam izbora!" reče Malfov, odjednom jednako blijed kao Dumbledore. "Moram to učiniti! Ubit će me! Ubit će mi cijelu obitelj!" "Shvaćam težinu vaše situacije", odvrati Dumbledore. "Što mislite, zašto se nisam s vama suočio ranije? Samo zato što sam znao da bi vas lord Voldemort ubio čim bi shvatio da sumnjam na vas." Malfov se lecnuo na izgovoreno ime. "Nisam se usuđivao razgovarati s vama o zadatku za koji sam znao da vam je povjeren, jer sam se pribojavao da bi Voldemort mogao upotrijebiti legilimenciju protiv vas", nastavi Dumbledore. "Ali sad napokon možemo razgovarati otvoreno... još nije počinjena nikakva šteta, niste nikoga ozlijedili, imali ste veliku sreću, jer su vaše slučajne žrtve preživjele... Dračo, mogu vam pomoći."

475

"Ne, ne možete", reče Malfov. Ruka kojom je držao štapić nekontrolirano je drhtala. "Nitko mi ne može pomoći. Rekao mi je da će me ubiti ako ne izvršim zadatak. Nemam izbora." "Prijeđite na pravu stranu, Dračo, i sakrit ćemo vas efikasnije nego što možete zamisliti. Štoviše, još večeras ću poslati članove Reda po vašu majku, da sakrijemo i nju. Vaš otac trenutno je na sigurnom, u Azkabanu... kad za to dođe vrijeme, možemo zaštititi i njega... prijeđite na pravu stranu, Dračo... vi niste ubojica..." Malfov je zurio u Dumbledorea. "Ali pogledajte kako sam daleko dogurao", reče on polako. "Svi su mislili da ću poginuti već u prvom pokušaju, ali još sam tu... a vi ste u mojoj vlasti... ja držim štapić... prepušteni ste mi na milost i nemilost..." "Ne, Dračo", tiho ga ispravi Dumbledore. "Moja milost sad je puno važnija od vaše." Malfov nije ništa rekao. Usta su mu bila otvorena, ruka sa štapićem još je drhtala. Harrvju se ipak učinilo da ga je malo spustio... No uto je sa stubišta doprlo toptanje i sekundu kasnije Malfov je bio odgurnut u stranu jer je na terasu kule kroz vrata upalo četvero ljudi u crnim pelerinama. Paralizirani Harry užasnuto je zurio u četvero neznanaca očima koje nisu mogle trepnuti. Činilo se da su bitku u dvorcu dobili smrtonoše. Zdepasti muškarac neobično iskrivljenih usana sipljivo je zahihotao. "Dumbledore u škripcu!" reče on i okrene se niskoj, zdepastoj ženi koja mu je sličila kao da su brat i sestra, i koja se oduševljeno cerila. "Dumbledore bez štapića, Dumbledore bez ikoga! Svaka čast, Dračo, svaka čast!" "Dobra večer, Amicuse!" smireno ga pozdravi Dumbledore, kao da mu želi dobrodošlicu na čajanku. "A vidim da ste doveli i Alektu... očaran sam..." Žena ljutito zahihoće. "Misliš da će te pošalice spasiti od smrti, je li?" reče ona po drugljivo. "Pošalice? Ne, ne, to se zove pristojno ponašanje", odvrati Dumbledore.

476

K. Rowling "Ubij ga", oglasi se neznanac koji je stajao najbliže Harrvju. Bio je to krupan muškarac dugih udova te zamršene sijede kose i zalizaka, u crnoj pelerini koja je djelovala neugodno zategnuto. Harry u životu nije čuo glas koji je više sličio promuklom lavežu. Oko muškarca se širio snažan smrad prljavštine, znoja i, nedvojbeno, krvi, a prsti njegovih prljavih ruku završavali su dugim, žutim noktima. "Fenrire, zar ste to vi?" upita Dumbledore. "Tako je", potvrdi taj promuklim glasom. "Je 1' ti drago što me vidiš, Dumbledore?" "Ne, ne mogu reći da jest..." Fenrir Grevback se isceri, otkrivajući šiljaste zube. Niz bradu mu je kliznula kaplja krvi, a on je polako i opsceno liznuo usnice. "Ali, Dumbledore, ti znaš kako ja volim dječicu." "Znači li to da sad napadate i kad nije pun Mjesec? Stvarno neobično... razvili ste apetit za ljudsko meso do tog stupnja da ga ne možete zadovoljiti jedanput mjesečno?" "Tako je", potvrdi Grevback. "Je 1' te to šokira, Dumbledore? Ili plaši?" "Pa, moram priznati da mi se pomalo gadi", odvrati Dumbledore. "I da, pomalo sam šokiran što je Dračo baš vas pozvao u školu u kojoj žive njegovi prijatelji..." "Nisam", dahne Malfov. Nije gledao Grevbacka. Činilo se da ga ne želi pogledati čak ni krajičkom oka. "Nisam znao da će doći i on..." "Nisam mogao propustiti izlet u Hogvvarts, Dumbledore", promuklo reče Grevback. "Kako bih mogao, pokraj tolikih grkljana za čupanje... nema veće delikatese..." Podigao je žuti nokat do usta i počeo čačkati prednje zube, ce rekajući se Dumbledoreu. "Dobro bi mi došao desert, Dumbledore..." "Ne", oštro se umiješa četvrti smrtonoša, grubog i brutalnog lica. "Znamo što nam je zapovjeđeno. To mora učiniti Dračo. Sad, Dračo, i požuri." Malfoy nikad nije izgledao neodlučnije. Prestravljeno je zurio u Dumbledoreovo lice, koje je bilo i bljeđe i niže postavljeno nego prije, jer je u međuvremenu opet kliznuo niz zid kruništa.

i Princ miješane krvi

477

"Ako mene pitate, taj je ionako već na samrti!" reče muškarac iskrivljenih usta, uz sipljivo hihotanje svoje sestre. "Pogledajte ga samo - što ti se to dogodilo, Dumby?" "Ah, Amicuse - slabiji imunitet, sporiji refleksi", odvrati Dumbledore. "Ukratko, starost... možda ćete je i vi doživjeti... budete U imali sreće..." "Ma što ti to znači, što ti to znači?" vikne smrtonoša, najednom ratoboran. "Ti se nikad ne mijenjaš, je li, Dumby, samo pričaš i ništa ne radiš, ništa, ništa, ništa, nije mi jasno zašto se Gospodar tame uopće trudi da te ubije! Hajde, Dračo, dokrajči ga!" No u tom su ih trenutku prekinuli zvukovi obnovljene bitke ispod njih, a jedan je glas viknuo: "Blokirali su stubište - Reducto! REDUCTO!" Harry je osjetio novu nadu: dakle, četvorka nije eliminirala sve svoje protivnike, samo su se probili do stubišta da se popnu u kulu, i, sudeći po ovom što je čuo, iza sebe podigli barijeru... "Sad, Dračo, požuri!" ljutito ponovi muškarac brutalna lica. Ali Malfoveva se ruka tako tresla da nije mogao naciljati. "Ja ću", zareži Greyback. Krenuo je prema Dumbledoreu, ispruženih ruku i iskešenih zubi. "Rekao sam ne!" vikne muškarac brutalnog lica. Bljesnulo je svjetlo i vukodlak je odletio u stranu. Udario je o zid kruništa i posrnuo, izgledajući razjareno. Harrvjevo srce udaralo je tako jako da nije mogao shvatiti kako nitko drugi ne čuje da stoji pred njima, sputan Dumbledoreovom čarolijom - kad bi se bar mogao pomaknuti, kad bi mogao ispaliti kletvu ispod plašta... "Dračo, ili ga ubij ili se makni s puta da netko od nas..." zakriješti žena, no u istom tom trenutku opet su se otvorila vrata kule. Na njima je stajao Snape s izvučenim štapićem. Crne oči obuhvatile su cijeli prizor, od Dumbledorea koji je nemoćno klonuo na zid, preko četvero smrtonoša, uključujući razjarenog vukodlaka, do Malfoya. "Snape, imamo problem," reče zdepasti Amicus, ne skidajući ni pogled ni štapić s Dumbledorea, "izgleda da mali nije u stanju..." No Snapeovo je ime, sasvim tiho, izgovorio još netko. "Severuse..."

478

/. K. Rowling

Ništa što je doživio te večeri Harrvja nije tako prestravilo. Dumbledore je prvi put zvučao kao da moli. Snape nije ništa rekao, ali krenuo je prema njemu, grubo gurnuvši Malfova u stranu. Troje smrtonoša povuklo se bez riječi. Čak je i vukodlak izgledao zastrašeno. Snape je na trenutak zurio u Dumbledorea. Oštre crte njegova lica bile su prožete gađenjem i mržnjom. "Severuse... molim te..." Snape je podigao štapić i uperio ga u Dumbledorea. "Avada kedavra!" Iz vrška Snapeova štapića suknuo je mlaz zelene svjetlosti i pogodio Dumbledorea ravno u prsa. Harrvjev vrisak užasa ostao je zarobljen u njegovu grlu. Onako nijem i nepokretan bio je prisiljen gledati kako čarolija podiže Dumbledorea u zrak. Djelić sekunde lebdio je pod svjetlećom lubanjom, a onda je polako, izvijenih leđa i nalik na veliku krpenu lutku, pao preko grudobrana i nestao s vidika.

GLAVA DVADESET OSMA

Prinčev bijeg

Harry je imao osjećaj da se i sam strmoglavljuje prema tlu; ovo se nije dogodilo... nije se moglo dogoditi... "Idemo odavde, brzo", reče Snape. Zgrabio je Malfoya za ovratnik i odvukao ga kroz vrata prije ostalih. Za njima su otišli Greyback te zdepasti par, brat i sestra, praćen zvukom uzbuđenog disanja. Harry je tek tijekom njihova odlaska shvatio da je opet pokretan. Jedini razlog zbog kojeg je još paralizirano stajao uza zid nije bila magija, nego užas i šok. Zbacio je plašt nevidljivosti u trenutku kad je posljednji smrtonoša, onaj brutalnog lica, zakoračio kroz vrata. "Petrificus totalus!" Smrtonoša se presamitio kao da gaje u leđa pogodio tvrdi predmet i potom srušio na pod, ukočen poput voštane figure. Harry se odmah uzverao preko njega i potrčao niz mračno stubište. Srce mu je razdirala strava... morao je doći do Dumbledorea i morao je uhvatiti Snapea... te su dvije stvari iz nekog razloga bile povezane... kad bi ih obojicu doveo na isto mjesto, mogao bi nekako poništiti to što se upravo dogodilo... jer nije mogao vjerovati da je Dumbledore umro... Posljednjih deset stuba preskočio je jednim skokom. Na trenutak je zastao, podignutog štapića. Slabo osvijetljeni hodnik bio je pun prašine; činilo se da se pola stropa urušilo. Bitka je još bila u punom jeku, ali prije nego što je uspio razaznati tko se s kim bori, začuo je kako omrznuti glas viče: "Gotovo je, pokret!" i vidio da Snape nestaje iza ugla na drugom kraju hodnika. On i Malfoy probili su se kroz bitku bez ogrebotine. Kad je Harry poletio za njima, jedan od boraca napustio je bitku i jurnuo na njega: bio je to vukodlak

480

J. K. Rovvling

Greyback. Bacio se na Harryja prije nego što je Harry stigao podići štapić i oborio ga na leđa. Harry je osjetio prljavu, zamršenu kosu na licu, nos i usta ispunili su mu se smradom znoja i krvi, a vukodlakov pohlepni dah pržio mu je vrat... "Petrificus totalus!" Harry osjeti da se Greyback ukočio na njemu. Upinjući se iz sve snage, gurnuo je vukodlaka na pod, a istovremeno je prema njemu poletio mlaz zelene svjetlosti. Izmaknuo se i sagnute glave potrčao u borbu. Osjetio je pod nogama nešto mokro i sklisko, i zateturao. Na podu su ležali ljudi, licem u lokvama krvi, ali nije imao vremena provjeravati njihov identitet. Primijetio je da pred njim poput plamenih jezika plešu pramenovi crvene kose. Ginny se borila sa zdepastim smrtonošom Amicusom, izmičući urocima koje je on bez prestanka bacao na nju. Amicus je hihotao, očito uživajući: "Crucio... Crucio... ne možeš plesati dovijeka, ljepotice..." "Impedimenta!" zaurla Harry. Urok je Amicusa pogodio u prsa. Zaskvičao je od boli kao prase, odletio u zrak i zabio se u suprotni zid. Tamo je kliznuo prema podu i nestao iza Rona, profesorice McGonagall i Lupina, koji su svi vodili dvoboje sa smrtonošama. Još nešto dalje od njih Harry je ugledao Tonks u okršaju s golemim plavokosim čarobnjakom. On je na sve strane ispaljivao kletve koje su se odbijale od zidova, otkrhnjujući kamen i razbijajući obližnji prozor... "Harry, odakle si se ti pojavio?" uzviknula je Ginny, ali nije joj imao vremena odgovoriti. Sagnuo je glavu i potrčao dalje, za dlaku izbjegavši mlaz svjetlosti koji je eksplodirao iznad njegove glave, zasipajući sve u hodniku krhotinama zida. Snape ne smije pobjeći, mora sustići Snapea... "Eto ti ovo!" uzviknula je profesorica McGonagall i Harry je vidio da smrtonoša Alekta bježi niz hodnik štiteći glavu rukama. Njezin brat bio joj je za petama. Harry je jurnuo za njima, ali zapeo je za nešto i u sljedećem trenutku pao na nečije noge. Okrenuo se i ugledao Nevilleovo blijedo, okruglo lice, priljubljeno uz pod. "Nevillejesili...?" "Dobro sam", promumlja Neville, držeći se za trbuh. "Harry... Snape i Malfoy... protrčali su ovuda..."

TTin

rntt— Prinr miješane krvi

481

"Znam, pratim ih!" reče Harry, uputivši s poda urok prema golemom plavokosom smrtonoši koji je izazivao najviše rasula. Muškarac ie zaurlao od boli kad ga je čarolija pogodila u lice. Okrenuo se i zateturao te potom teškim korakom otrčao u istom smjeru kao brat i sestra. Harry je brzo ustao i potrčao hodnikom, ignorirajući eksplozije iza sebe, povike ostalih da se vrati i nijemo dozivanje prilika na podu, čiju sudbinu još nije znao... Skrenuo je za ugao, skližući se zbog krvavih tenisica. Snape je već bio u ogromnoj prednosti - što ako je već ušao u ormar u Sobi potrebe? Ili je Red poduzeo nešto da im presiječe tu odstupnicu? Dok je trčao kroz sljedeći, pusti hodnik, nije čuo ništa osim bubnjanja svojih nogu i srca. Odjednom je spazio krvavi otisak stopala iz kojeg je bilo jasno da je bar jedan od odbjeglih smrtonoša otišao prema glavnom ulazu dvorca... možda je Soba potrebe stvarno blokirana... Otklizao je za novi ugao i osjetio da pokraj njega prolijeće kletva. Bacio se iza viteškog oklopa, koji je eksplodirao. Vidio je da niz mramorno stubište ispred njega trče brat i sestra smrtonoše i ispalio nove uroke u njihovu smjeru, ali pogodio je samo nekoliko vlasuljama ukrašenih vještica u portretima na odmorištu, koje su vrišteći pobjegle u susjedne slike. Preskačući razoreni oklop, Harry je začuo nove uzvike i krikove. Činilo se da su se počeli buditi i ostali stanovnici dvorca... Pojurio je prema najbližem prečacu, nadajući se da će prestići brata i sestru te smanjiti razmak u odnosu na Snapea i Malfoya, koji su sigurno već bili u perivoju. Ne zaboravljajući da mora preskočiti nestajuću stubu na sredini skrivenog stubišta, projurio je kroz tapiseriju u dnu stubišta i izbio na hodnik pun zbunjenih Hufflepuffa u pidžamama... "Harry! Čuli smo buku, a netko je spomenuo i Tamni znamen..." poče Ernie Macmillan. "Mičite mi se s puta!" zaurla Harry, gurnuvši dva dječaka u stranu. Otrčao je prema odmorištu i spustio se niz preostale mramorne stube. Hrastova vrata bila su probijena čarolijom, a kameni pod zamrljan krvlju. Nekoliko prestravljenih učenika stisnulo se uza zidove, a dvoje se šćućurilo s rukama preko lica. Iz divovskog pješčanog sata Gryffindora, pogođenog kletvom, na pod su uz glasan zveket curili rubini...

482

J. K. Rowling

Harry je projurio kroz predvorje i izašao u mračni perivoj. Uspio je na travnjaku nazreti tri prilike koje su trčale prema vratnicama iza kojih će se moći dezaparatirati - koliko je mogao vidjeti, bio je to onaj ogromni plavokosi smrtonoša, a malo ispred njega Snape i Malfov... Harry je potrčao za njima, osjećajući da mu hladni noćni zrak kida pluća. U daljini je ugledao bljesak koji je na trenutak osvijetlio njegov plijen. Nije znao što je izazvalo bljesak, ali nastavio je trčati. Još je bio predaleko za precizno ciljanje... Uslijedio je novi bljesak, na koji je netko odgovorio uzvicima i mlazovima svjetlosti, a Harry je napokon shvatio što se zbiva. Hagrid je izašao iz svoje kolibe i pokušavao spriječiti bijeg smrtonoša. Iako mu je svaki udisaj razdirao pluća, a prsa mu probadala plamteća bol, Harry je potrčao još brže. Nezvani glas u njegovoj glavi ponavljao je: ne Hagrida... ne i Hagrida...

Odjednom je osjetio žestok udarac u križa i licem tresnuo o tlo. Iz obje nosnice šiknula mu je krv. I prije nego što se okrenuo s izvučenim štapićem u ruci, znao je da mu se primiču brat i sestra koje je maloprije prestigao otrčavši prečacem... "Impedimenta!" zaurlao je i opet se okrenuo na trbuh, priljubivši se uz tlo. Za divno čudo, urok je pogodio jedno od njih, oborivši ga na tlo, pa se drugo spotaknulo o njega. Harry je skočio na noge i opet potrčao za Snapeom... Sad je jasno vidio golemi Hagridov obris, osvijetljen polumjesecom koji se iznenada pojavio iza oblaka. Plavokosi smrtonoša ispaljivao je na lovočuvara kletvu za kletvom, ali Hagridova nevjerojatna snaga i tvrda koža koju je naslijedio od svoje divovske majke pružale su mu potrebnu zaštitu. Snape i Malfoy, međutim, nisu usporili; još malo i bit će s druge strane vratnica, odakle će se moći dezaparatirati... Harry je protrčao mimo Hagrida i njegova protivnika, naciljao Snapeova leđa i zaurlao: "Omami!" Promašio je. Mlaz crvene svjetlosti proletio je pokraj Snapeove glave. Snape je zaurlao: "Bježite, Dračo!" i okrenuo se prema Harryju, od kojeg ga je dijelilo dvadesetak metara. On i Harry se pogledaše i istovremeno podigoše štapiće. "Cruc..."

AH Snape je spremno odbio kletvu i oborio Harrvja na leda prije nego što ju je uspio izgovoriti do kraja. Harry se okrenuo na trbuh i brzo podigao na noge, a golemi smrtonoša iza njega viknuo je: "Jncendio!" Harry je začuo eksploziju. Sve ih je obasjalo treperavo narančasto svjetlo. Hagridova je kuća gorjela. "Očnjak je unutra, gade jedan...!" zaurla Hagrid. "Cruc..." zaurla Harry i drugi put, ciljajući priliku osvijetljenu treperavom svjetlošću požara, ali Snape je blokirao i tu čaroliju. Harry je na njegovu licu ugledao podsmijeh. "Ostavite se neoprostivih kletvi, Potteru!" dovikne mu on kroz hučanje plamena, Hagridove povike i mahniti lavež zarobljenog Očnjaka. "Nemate ni hrabrosti ni sposobnosti..." "Incarc..." zagrmi Harry. Snape je čaroliju otklonio gotovo lijenim trzajem ruke. "Borite se!" vikne Harry na njega. "Borite se, kukavico jedna..." "Zovete me kukavicom, Potteru?" dovikne Snape. "Vaš me otac napadao samo kad je na svojoj strani imao još trojicu, pitam se kojom biste riječju počastili njega?"

"Omam..." "Neću vas prestati blokirati sve dok ne naučite držati jezik za zubima i zatvarati um, Potteru!" podsmješljivo mu dobaci Snape, opet otklanjajući kletvu. "Idemo!" dovikne on golemom smrtonoši iza Harrvja. "Moramo otići prije nego što se pojavi Ministarstvo..." "Impedi..." Ali prije nego što je uspio izgovoriti inkantaciju, Harry je osjetio strahovitu bol. Srušio se na travu, ušiju ispunjenih nečijim vrištanjem, uvjeren da će ga agonija ubiti, da će ga Snape mučiti dok ne umre ili ne izgubi razum... "Ne!" zagrmio je Snapeov glas i bol je nestala jednako naglo kao što se pojavila. Harry je ležao sklupčan na tamnoj travi, stežući štapić i pokušavajući doći do daha. Negdje iznad njega Snape je vikao: "Zar ste zaboravili zapovijedi? Potter pripada Gospodaru tame... moramo ga ostaviti! Krenite! Krenite!" Harry je osjetio da se tlo pod njegovim licem zatreslo kad su brat, sestra i golemi smrtonoša potrčali prema vratnicama, poslušavši Snapea. Harry je ispustio neartikulirani krik bijesa: u tom mu je trenutku

484

T T l l l

J. K. Rowling

bilo sasvim svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Rukama se odgurnuo od zemlje i podigao na noge. Slijepo je zateturao prema Snapeu, čovjeku kojeg je sad mrzio jednako koliko i Voldemorta... "Sectum..." Snape je trznuo štapićem i opet odbio kletvu. Harrvje sad od njega bio udaljen tek koji metar i napokon je jasno vidio Snapeovo lice: više nije pokazivalo podsmijeh ili porugu. Jarki plamenovi otkrivali su lice puno bijesa. Harry je svu svoju koncentraciju usmjerio na jednu misao: Levi... "Ne, Potteru!" krikne Snape. Odjeknuo je glasan prasak i Harry je odletio u zrak. Opet je tresnuo na zemlju, ali ovaj put mu je štapić izletio iz ruke. Zrakom se prolamalo Hagridovo vikanje i Očnjakovo zavijanje. Snape je prišao ispruženom Harrvju, jednako razoružanom i bespomoćnom kao što je ranije bio Dumbledore, i zagledao se u njega. Blijedo lice, obasjano razbuktalom kolibom, bilo je prožeto istom mržnjom kao kad je prokleo Dumbledorea. "Zar imate obraza na mene bacati moje vlastite čarolije, Potteru? Ja sam ih izmislio... ja, Princ miješane krvi! A vi biste moje izume okrenuli protiv mene, baš kao vaš podmukli otac, je li? To neće ići... ne!" Harry se bacio prema svom štapiću. Snape je ispalio urok u istom smjeru, a štapić je odletio metar dalje, u tamu i izvan Harrvjeva vidokruga. "Onda me ubijte", procijedi Harry, ne osjećajući strah, nego samo bijes i prezir. "Ubijte me kao što ste ubili i njega, kukavico..." "NE ZOVITE ME..." zavrišti Snape, kojem se lice odjednom iskrivilo u sumanuti, neljudski izraz, kao da ga razdire ista bol koja je u tom trenutku prožimala prestravljenog, izbezumljenog psa zarobljenog u gorućoj kući iza njih, "... KUKAVICOM!" Ošinuo je zrak štapićem: Harry je osjetio da mu lice pogađa nešto poput usijanog biča i obara ga natrag na tlo. Pred očima su mu frcnule svjetleće iskre i na trenutak nije bio u stanju disati. Uto je iznad sebe začuo lepet krila, a zvijezde je zaklonila ogromna sjena. Kljunoslav je krenuo u napad na Snapea, koji je posrćući uzmaknuo kad su prema njemu sijevnule kandže oštre poput britve. Kad se Harry podigao u sjedeći položaj, još osjećajući vrtoglavicu od posljednjeg udara o

- r n n - ; p " n c miješane krvi

485

tlo, vidio je da Snape trči koliko ga noge nose dok iza njega lepeće golema zvijer i krešti kao što nikad prije nije kreštala... Harry se teškom mukom podigao na noge i ošamućeno se osvrnuo oko sebe, tražeći štapić. Želio je nastaviti s potjerom, ali dok je prstima prelazio travu, bacajući u stranu grančice, već je znao da je prekasno. Kad je napokon pronašao štapić i okrenuo se prema vratnicama, ugledao je samo hipogrifa koji je kružio iznad njih. Snape se uspio dezaparatirati čim je prešao granicu škole. "Hagrid", promrmljao je omamljeni Harry, ogledavajući se po perivoju. "HAGRID!" Zateturao je prema gorućoj kući i vidio da iz nje izlazi gorostasna prilika, noseći Očnjaka na leđima. Harry se uz zahvalan uzvik spustio na koljena. Ruke i noge su mu se tresle, nije bilo ni jednog dijela tijela u kojem nije osjećao bol, a svaki udisaj probadao mu je prsa kao nož. "Jesi dobro, Harry? Jesi dobro? Reci mi nešto, Harry..." Pred Harrvjevim očima zalelujalo je Hagridovo veliko, bradato lice, zaklanjajući zvijezde. Harry je udahnuo miris izgorenog drva i pseće dlake; ispružio je ruku i osjetio da pokraj njega treperi Očnjakovo umirujuće toplo i živo tijelo. "Dobro sam", isprekidano odvrati Harry. "A ti?" "Jasno da sam dobro... ne može se mene tako lako dokrajčit." Hagrid je stavio ruke pod Harrvjeva pazuha i podigao ga takvom silinom da je Harry prije spuštanja u uspravan položaj na trenutak lebdio. Primijetio je da Hagridu ubrzano otječe oko i da ispod njega ima duboku posjekotinu iz koje mu niz obraz curi krv. "Moramo ugasiti požar," reče Harry, "inkantacija \e Aguamenti..." "Znao sam da ide tako nekako..." promrsi Hagrid i podigne tinjajući, ružičasti kišobran cvjetastog uzorka: "Aguamenti!" Iz vrha kišobrana izletio je mlaz vode. Harry je podigao svoj štapić, rukom teškom kao olovo, i također promrmljao: "Aguamenti!" \ Zajedno su zalijevali kuću dok se nije ugasio i posljednji plamičak. "Ajde, nije tako strašno", optimistično zamijeti Hagrid nekoliko minuta kasnije, gledajući ruševinu koja se još dimila. "Popravit će to Dumbledore dok si reko keks..."

I

486

/. K. Rowling

Čim mu je začuo ime, Harry je osjetio vruću bol u želucu. U tišini i potpunoj zamrlosti, preplavio ga je užas. "Hagride..." "Baš sam podvezivo noge paru prutaka kad sam čuo da dolaze", žalosno nastavi Hagrid, ne skidajući pogled s uništene kolibe. "Sigurno su izgorili do zadnje grančice, jadne moje zvjerčice..." "Hagride..." "Al šta se dogodilo, Harry? Vidio sam da iz dvorca istrčavaju smrtonoše, al kojeg je vraga s njima radio Snape? Gdje je otišo - je 1' ih nastavio ganjat?" "On je..." Harry se nakašljao; grlo mu je bilo suho od panike i dima. "Hagride, on je ubio..." "Ubio?" glasno ponovi Hagrid, zureći u Harryja. "Snape je nekog ubio? Šta ti to pričaš, Harry?" "Dumbledorea", dovrši Harry. "Snape je ubio Dumbledorea." Hagrid ga je samo nastavio gledati. Ono malo lica što je bilo vidljivo iznad brade izgledalo je posve smeteno, kao da ne može pojmiti to što je upravo čuo. "Ma šta si rekao za Dumbledorea, Harry?" "Mrtav je. Snape ga je ubio..." "Nemoj govorit takve stvari", grubo ga prekine Hagrid. "Snape daje ubio Dumbledorea - ne budali, Harry. Otkud ti to?" "Vidio sam svojim očima." "Nemoguće." "Vidio sam, Hagride." Hagrid odmahne glavom. Lice mu je pokazivalo nevjericu, ali i suosjećanje. Harry je znao da Hagrid misli da to govori jer je dobio udarac u glavu, zato što je zbunjen ili možda pati od posljedica uroka... "Dumbledore je sigurno reko Snapeu da mora otić s onim smrtonošama", ustvrdi Hagrid. "Ne smije se odat. Gle, ajmo se mi vratit u dvorac. Dođi, Harry..." Harry se nije ni pokušao upustiti u raspravu ili objašnjenje. Još je nekontrolirano drhtao. Hagrid će ionako brzo saznati istinu, prebrzo. .. Kad su se zaputili prema dvorcu, Harry je primijetio da su sad

mnogi prozori osvijetljeni. Točno je mogao zamisliti kako stanovnici idu od sobe do sobe i prepričavaju da su u školu upali smrtonoše, da iznad Hogwartsa svijetli Tamni znamen, da su sigurno nekoga ubili... Hrastova vrata bila su širom otvorena, a svjetlost iz predvorja izlijevala se na kolni prilaz i travnjak. Ljudi u kućnim haljecima polako su i bojažljivo silazili niza stube, nervozno se ogledavajući ne bi li negdje spazili smrtonoše koji su pobjegli u noć. Ali Harry je gledao tlo u podnožju najviše kule. Učinilo mu se da je nazreo crni, sklupčani obris na travi, iako je zapravo bio predaleko za to. Ipak, dok je još nijemo zurio u mjesto gdje je moralo ležati Dumbledoreovo truplo, vidio je da se ljudi polako kreću baš u tom smjeru. "Šta to gledaju?" upita Hagrid, kad su se on i Harry približili ulazu u dvorac. Očnjak se nije odvajao od njihovih nogu. "Šta ono leži na travi?" doda Hagrid oštro. Skrenuo je prema podnožju Astronomske kule, gdje se već okupilo omanje mnoštvo. "Je 1' vidiš, Harry? Točno u podnožju kule? Ispod Znamena... ajme... nisu valjda nekog bacili...?" Hagrid je zašutio, kao da mu je ta pomisao prestrašna da je izgovori naglas. Harry je hodao pokraj njega, osjećajući bol i probadanje u licu i nogama gdje su ga u posljednjih pola sata pogodili raznorazni uroci, iako je prema toj boli osjećao neku čudnu distancu, kao da je ne trpi on, nego netko tko hoda pokraj njega. Stvaran i neizbježan bio je samo osjećaj užasnog pritiska u njegovim prsima... On i Hagrid su kao u snu prošli kroz mrmljajuću gomilu i izbili u prve redove, gdje su zapanjeni učenici i učitelji ostavili razmak. Harry je začuo Hagridov jecaj boli i šoka, ali nije se zaustavio. Polako je prišao mjestu gdje je ležao Dumbledore i čučnuo do njega. Znao je da nema nade čim je prestalo djelovanje kletve za sputavanje tijela kojom ga je vezao Dumbledore. Znao je da se to moglo dogoditi samo ako je osoba koja je bacila kletvu umrla. Ali to ga ipak nije pripremilo na prizor koji je upravo gledao: pred njim je raširenih ruku i nogu, slomljen, ležao najveći čarobnjak kojeg je Harry ikad sreo ili će ikada sresti. Dumbledoreove oči bile su zatvorene. Da mu ruke i noge nisu bile savijene pod neprirodnim kutom, izgledao bi kao da spava. Harry je ispružio ruku, popravio polumjesečaste naočale na kukastom nosu

488

/. K. Rowling

i vlastitim rukavom obrisao krv s Dumbledoreovih usana. Zagledao se u njegovo mudro, staro lice i pokušao se pomiriti sa strašnom i neshvatljivom istinom: Dumbledore više nikad neće razgovarati s njim, nikad mu više neće moći pružiti pomoć... Gomila iza Harrvja je mrmljala. Mnogo kasnije, bar mu se tako činilo, postao je svjestan da kleči na nekom tvrdom predmetu. Spustio je pogled. Iz Dumbledoreova džepa ispao je medaljon koji su teškom mukom ukrali prije nekoliko beskrajno dugih sati. Bio je otvoren, valjda zbog siline kojom je udario o tlo. A unatoč tome što ništa nije moglo nadmašiti šok, užas i tugu koju je osjećao u tom trenutku, Harry je, čim je podigao medaljon, znao da nešto nije u redu... Prevrtao je medaljon u rukama. Nije bio onako velik kao medaljon koji je vidio u situ sjećanja i nije imao nikakvih oznaka, osobito ne ono kićeno "S" koje je predstavljalo Slvtherinov biljeg. U medaljonu, osim toga, nije bilo ničega osim komadića presavijenog pergamenta, čvrsto utisnutog tamo gdje bi se inače morao nalaziti portret. Harry je automatski, bez razmišljanja o tome što radi, izvadio pergament, razmotao ga i pročitao pod svjetlošću brojnih štapića koji su se upalili iza njega: Gospodaru tame, znam da me, kad vi ovo budete čitali, odavno više neće biti, ali želim vam reći da ja znam vašu tajnu. Pravi horkruks je kod mene i namjeravam ga uništiti čim mi se pruži prilika. Iščekujem smrt u nadi da ćete, kad se susretnete sa sebi ravnim, opet biti običan smrtnik. R.A.B.

Harry nije razumio značenje poruke, niti mu je to bilo važno. Bilo mu je važno samo jedno: to nije bio horkruks. Dumbledore se bespotrebno oslabio ispijanjem onog užasnog napitka. Kad je Očnjak počeo zavijati iza njega, Harry je zgužvao pergament u ruci i osjetio da mu suze zastiru vid.

GLAVA DVADESET DEVETA

Feniksova tužaljka

"Dođi, Harry..." "Ne." "Ne možeš tu ostat... ajde, dođi..." "Ne." Nije želio ostaviti Dumbledorea, niti se uopće želio pomaknuti. Hagridova ruka na njegovu ramenu je drhtala. Potom je novi glas rekao: "Harry, dođi." Harrvjevu ruku obuhvatila je jedna mnogo manja i toplija, povukavši ga uvis. Pokorio se njezinu stisku gotovo automatski. Tek kad je već slijepo hodao kroz mnoštvo shvatio je, po dašku cvjetnog mirisa u zraku, da ga Ginny vodi natrag u dvorac. Sa svih su ga strana šibali nerazgovijetni glasovi, noćnim zrakom prolamali su se jecaji, povici i naricanje, ali Harry i Ginny nisu zastajkivali. Uspeli su se stubama u predvorje. Na rubovima Harrvjeva vidokruga zalelujala su lica i znatiželjni pogledi ljudi koji su se došaptavali, pitajući se što se dogodilo. Pod na putu prema mramornom stubištu bio je posut gryffindorskim rubinima, ljeskajući se kao da je poprskan krvlju. "Idemo u bolničko krilo", reče Ginny. "Nisam ozlijeđen", odvrati Harry. "Tako je naredila McGonagallica", reče Ginny. "Svi su gore, Ron i Hermiona i Lupin i svi..." Harrvju se srce stegnulo od straha: zaboravio je nepomična tijela koja je ostavio u dvorcu. "Ginny, tko je još poginuo?" "Ne brini se, nitko od naših."

490

/. K. Rowling

"Ali Tamni znamen - Malfov je rekao da je prekoračio preko nekog mrtvog tijela..." "Prekoračio je Billa, ali u redu je, živ je." Harrv je u njezinu glasu ipak začuo nešto što nije slutilo na dobro. "Jesi li sigurna?" "Naravno da sam sigurna... malo je... nastradao, to je sve. Napao ga je Grevback. Madame Pomfrev kaže da neće... neće izgledati kao prije..." Ginnvn je glas lagano zadrhtao. "Još ne znamo kakve će napad imati posljedice... mislim, Grevback je vukodlak, ali u vrijeme napada nije bio preobražen." "Ali ostali... na podu je ležalo još ljudi..." "Neville je isto u bolničkom krilu, ali madame Pomfrev misli da će se potpuno oporaviti, a profesora Flitwicka je pogodila čarolija omamljivanja, ali dobro je, osim što je još malo potresen. Nije htio ostati u bolnici nego se otišao pobrinuti za Ravenclavve. Poginuo je jedan smrtonoša - pogodila ga je jedna od ubojitih kletvi koje je onaj ogromni plavokosi tip ispaljivao na sve strane - Harrv, da nismo popili tvoj napitak za sreću, mislim da bi nas sve pobili, ali ovako nas je sve promašilo..." Dospjeli su pred bolničko krilo. Otvorivši vrata, Harrv je u najbližem krevetu ugledao usnulog Nevillea. Ron, Hermiona, Luna, Tonks i Lupin stajali su oko kreveta na drugom kraju sobe. Kad su začuli zvuk otvaranja vrata, svi su pogledali prema njima. Hermiona je potrčala u susret Harrvju i zagrlila ga. Prema njemu je krenuo i Lupin, izgledajući zabrinuto. "Harrv, kako si?" "Dobro sam... kako je Bili?" Nitko mu nije odgovorio. Harrv je pogledao preko Hermionina ramena i na Billovu jastuku ugledao neprepoznatljivo lice, tako izrezano i izmrcvareno da je izgledao groteskno. Madame Pomfrev mazala je rane zelenom mašću neugodna mirisa. Harrv se sjetio lakoće s kojom je Snape štapićem izliječio Malfoveve rane od Sectumsempre. "Zar ih ne možete liječiti nekom čarolijom?" upita on sestru.

"Čarolije tu ništa ne mogu", odvrati madame Pomfrev. "Pokušala sam sve što znam, ali nema lijeka za vukodlakov ugriz." "Ali nije ga ugrizao u vrijeme punog Mjeseca", reče Ron, zureći u bratovo lice kao da može pogledom natjerati rane da zacijele. "Grevback se nije preobrazio, to valjda znači da Bili neće postati... pravi...! Nesigurno je pogledao Lupina. "Ne, mislim da Bili neće postati pravi vukodlak," složi se Lupin, "ali to ne znači da je potpuno izbjegao infekciju. To su uklete rane. Malo je vjerojatno da će ikad u potpunosti zarasti, a... a Bili će u budućnosti vjerojatno poprimiti neke vučje osobine." "Možda će Dumbledore imati neko rješenje", dosjeti se Ron. "Gdje je on? Bili se s onim manijacima borio po Dumbledoreovoj zapovijedi, Dumbledore mu duguje, ne može ga ostaviti u ovakvom stanju..." "Rone... Dumbledore je mrtav", reče Ginny. "Ne!" Lupinov je pogled grozničavo odletio od Ginny do Harrvja, valjda zbog nade da će Harry osporiti njezine riječi. Kad Harry ništa nije rekao, Lupin je klonuo u stolac pokraj Billova kreveta i rukama pokrio lice. Harry nikad prije nije vidio da Lupin gubi kontrolu. Osjećao se kao da je zašao u Lupinovu intimu, kao da gleda nešto nedolično. Okrenuo je glavu i susreo Ronov pogled, šutke potvrdivši Ginnyne riječi. "Kako je umro?" šapne Tonks. "Što se dogodilo?" "Snape ga je ubio", odvrati Harrv. "Bio sam tamo, sve sam vidio. Došli smo na Astronomsku kulu jer je Znamen lebdio iznad nje... Dumbledoreu je bilo loše, bio je vrlo slab, ali mislim da je shvatio da smo upali u klopku kad je začuo da netko trči stubama. Paralizirao me, nisam se mogao ni pomaknuti, bio sam skriven plaštem nevidljivosti - a onda se na vratima pojavio Malfoy i razoružao ga..." Hermiona je rukama pokrila usta, a Ron je zastenjao. Lunine su usne zadrhtale. "... došlo je još smrtonoša... i nakon njih Snape... Snape je bacio kletvu. Avadu kedavru." Harry nije mogao nastaviti. Madame Pomfrey briznula je u plač. Nije reagirao nitko osim Ginny, koja je rekla: "Psst! Slušajte!"

492

J. K. Rowling

Gutajući suze, madame Pomfrev raširila je oči i prstima pritisnula usne. Negdje u tami, feniks je pjevao pjesmu kakvu Harrv nikad prije nije čuo: bila je to bolna tužaljka strašne ljepote. Harrv je, kao i prvi put kad je čuo feniksov pjev, opet osjetio da glazba svira u njemu, a ne vani. Činilo mu se da se njegova vlastita bol magično pretvorila u melodiju koja je odjekivala perivojem i kroz prozore ulazila u dvorac. Nije znao koliko su dugo stajali i slušali, a ni zašto je imao osjećaj da im je zvuk njihova tugovanja pretočen u pjesmu ublažio bol, ali činilo mu se da su se vrata bolničkog krila ponovo otvorila tek mnogo kasnije. U sobu je ušla profesorica McGonagall. Na njoj su se, kao i na drugima, još uvijek vidjeli tragovi borbe; lice joj je bilo izgrebeno, a pelerina poderana. "Molly i Arthur su na putu ovamo", reče ona, razbijajući čaroliju glazbe. Svi su se prenuli iz transa, opet se okrećući Billu, trljajući oči ili odmahujući glavom. "Harrv, što se dogodilo? Hagrid kaže da ste vi bili s profesorom Dumbledoreom kad je... kad se to zbilo. Kaže da je profesor Snape sudjelovao u nekakvom..." "Snape je ubio Dumbledorea", prekine je Harrv. Na trenutak je zurila u njega i potom se zaljuljala kao da će pasti. Madame Pomfrev, koja se u međuvremenu pribrala, potrčala je prema njoj, usput dočaravajući stolac koji je zatim gurnula pod McGonagallovu. "Snape", nemoćno ponovi McGonagallova, klonuvši na stolac. "Svi smo se pitali... ali on mu je vjerovao... uvijek... Snape... ne mogu vjerovati..." "Snape je bio iznimno vješt oklument", reče Lupin, netipično grubim glasom. "To smo oduvijek znali." "Ali Dumbledore se zaklinjao da je on na našoj strani!" šapne Tonks. "Uvijek sam mislila da Dumbledore sigurno zna nešto o Snapeu što mi ne znamo..." "Uvijek je davao naslutiti da za svoje povjerenje u Snapea ima neoboriv razlog", promrmlja profesorica McGonagall, brišući kutove suznih očiju rupčićem kariranog obruba. "Mislim... s obzirom na Snapeovu prošlost... nije ni čudo što su se ljudi pitali... ali Dumbledore mi je izričito rekao da je Snapeovo pokajanje apsolutno iskreno... nije htio čuti ni riječ protiv njega!" "Voljela bih znati čime ga je to Snape uvjerio", reče Tonks.

Harrv Potter i Princ miješane krvi

493

"Ja znam", reče Harrv. Svi su se okrenuli prema njemu. "Snape je Voldemortu dojavio podatak zbog kojeg je Voldemort krenuo u lov na moju mamu i tatu. Poslije je Snape rekao Dumbledoreu da nije znao što čini, da mu je stvarno žao što je to učinio, da mu je žao što su mrtvi." "I Dumbledore mu je povjerovao?" zaprepašteno upita Lupin. "Dumbledore je povjerovao da je Snapeu žao što je James mrtav? Snape je mrzlo Jamesa..." "A ni o mojoj mami nije imao bolje mišljenje", reče Harrv, "jer su joj roditelji bili bezjaci... jednom ju je nazvao mutnjakušom..." Nitko nije pitao kako Harrv zna za to. Činilo se da su svi u stanju užasnutog šoka i da se još bore s prihvaćanjem čudovišne istine o tome što se dogodilo. "Ja sam kriva za sve", iznenada progovori profesorica McGonagall. Vrtjela je rupčić u rukama, djelujući rastrojeno. "Ja sam kriva. Poslala sam Filcha da ode po Snapea, poručila sam mu da nam dođe pomoći! Da nisam javila Snapeu što se događa, možda se nikad ne bi udružio sa smrtonošama. Mislim da nije znao da su u dvorcu dok mu Filius nije rekao, mislim da nije znao da dolaze." "Nisi ti kriva, Minerva", odlučno joj reče Lupin. "Svima nam je trebala pomoć, bili smo sretni što Snape dolazi..." "Kad je stigao na mjesto borbe, je li se pridružio smrtonošama?" upita Harrv, gladan detalja o Snapeovu dvoličnom i sramotnom ponašanju, grozničavo prikupljajući nove razloge za svoju mržnju, za osvetu na koju se u sebi već zakleo. "Ne znam što se točno dogodilo", reče profesorica McGonagall odsutnim tonom. "Vladala je takva zbrka... Dumbledore je rekao da ga nekoliko sati neće biti u školi i da za to vrijeme moramo patrolirati hodnicima, za svaki slučaj... priključili su nam se Remus, Bili i Nvmphadora... krenuli smo u ophodnju. Sve je djelovalo mirno. Svi tajni izlazi iz škole bili su pokriveni. Znali smo da ne mogu doći ni zračnim putem. Svi ulazi u dvorac bili su zaštićeni moćnim čarolijama. Još uvijek mi nije jasno kako su smrtonoše ušli..." "Ja znam", reče Harrv. Ukratko im je objasnio što se dogodilo s parom ormara za nestajanje i magičnim prolazom između njih. "I tako su uspjeli proći kroz Sobu potrebe." Gotovo protiv volje, pogledao je prvo Rona, a zatim Hermionu. Oboje su djelovali zgromljeno.

494

/. K. Rowling

"Ja sam zeznuo stvar, Harrv", reče Ron nesretno. "Postupili smo kako si nam rekao: pogledali smo mapu za haranje, ali nismo nigdje vidjeli Malfova, pa smo zaključili daje u Sobi potrebe. Ginny, Neville i ja otišli smo stražariti pred nju... ali Malfov se ipak uspio izvući." "Izašao je iz Sobe otprilike sat vremena nakon što smo počeli držati stražu", preuzme Ginny. "Bio je sam i nosio je onu groznu smežuranu ruku..." "Ruku s onoga svijeta", pojasni Ron. "Sjećaš se, ona osvjetljava put samo svom vlasniku." "U svakom slučaju," nastavi Ginny, "sigurno je izašao provjeriti može li pustiti smrtonoše iz Sobe, jer je bacio nešto u zrak čim nas je vidio i odjednom je sve bilo mračno kao u rogu..." "... Peruanski prašak za instant-mrak", gorko dometne Ron. "Iz Fredova i Georgeova dućana. Morat ću s njima porazgovarati o tome kome prodaju svoje proizvode." "Sve smo pokušali - Lumos, Incendio", reče Ginny. "Tama je bila neprobojna. Nije nam preostalo drugo nego da iz hodnika izađemo opipavajući zidove, a u međuvremenu smo slušali kako pokraj nas protrcavaju drugi ljudi. Naravno, Malfoy je vidio kud ide, jer je imao onu rucetinu, on ih je i vodio, ali mi se nismo usudili upotrijebiti kletve ili nešto slično jer smo se bojali da ćemo pogoditi jedni druge. Kad smo konačno došli do osvijetljenog hodnika, oni su već nestali." "Na svu sreću," promuklo reče Lupin, "Ron, Ginny i Neville gotovo su odmah naletjeli na nas i rekli nam što se dogodilo. Našli smo smrtonoše nekoliko minuta kasnije. Išli su u smjeru Astronomske kule. Malfoy očito nije očekivao da će u dvorcu biti još stražara. U svakom slučaju, činilo se da je potrošio svoju zalihu praška za mrak. Izbila je borba, oni su se rasuli na sve strane, a mi smo pojurili za njima. Jedan od njih, Gibbon, odvojio se i otrčao u kulu..." "Da ispali Znamen?" upita Harry. "Sigurno zbog toga, da, vjerojatno su se tako dogovorili prije izlaska iz Sobe potrebe", odvrati Lupin. "Ali rekao bih da Gibbon nije bio raspoložen da sam čeka Dumbledorea, jer se ubrzo trkom vratio u bitku, gdje ga je pogodila ubojita kletva koja je mene promašila za dlaku." "Ako je Ron stražario pred Sobom potrebe s Ginny i Nevilleom," obrati se Harry Hermioni, "znači li to da si ti bila...?"

H arrv P otterJ J Tinc mij eš ane krvi

495

"Pred Snapeovim kabinetom, da", šapne Hermiona. U očima su joj svjetlucale suze. "S Lunom. Provele smo tamo cijelu vječnost, ali ništa se nije događalo... nismo znale što se zbiva gore, Ron je odnio mapu za haranje... već je bila skoro ponoć kad je u tamnički dio dotrčao profesor Flitwick. Vikao je da su u dvorcu smrtonoše, mislim da uopće nije registrirao Lunu i mene, odmah je uletio u Snapeov kabinet. Čule smo kako govori Snapeu da trebaju njegovu pomoć, a onda smo začule glasan tresak. Snape je istrčao iz sobe i ugledao nas dvije i... i..." "Što?" poticao ju je Harry. "Bila sam tako glupa, Harry!" reče Hermiona prodornim šaptom. "Rekao je da se profesor Flitwick onesvijestio i da se mi pobrinemo za njega... jer on mora otići gore da pomogne u borbi protiv smrtonoša..." Pokrila je lice od srama i nastavila govoriti kroz prste, pa joj je glas zvučao prigušeno. "Ušle smo u Snapeov kabinet da vidimo kako možemo pomoći profesoru Flitwicku i našle ga onesviještenog na podu... i, oh, sad je to tako očito, Snape je sigurno omamio Flitwicka, ali nismo to shvatile, Harry, nismo shvatile, samo smo ga pustile da ode!" "Niste vi krive", odlučno reče Lupin. "Hermiona, da niste poslušale Snapea i maknule mu se s puta, vjerojatno bi ubio i tebe i Lunu." "Zatim je došao gore", reče Harry, koji je u glavi vidio kako Snape trči uz mramorno stubište, izvlačeći štapić iz crne pelerine koja se, kao i uvijek, nadizala oko njega, "i našao je mjesto vaše bitke..." "Bilo je stvarno gusto, gubili smo", reče Tonks prigušenim glasom. "Gibbon je pao, ali ostali smrtonoše izgledali su kao da su spremni boriti se do smrti. Neville je bio ozlijeđen, Grevback je izmasakrirao Billa... sve je bilo u mraku... kletve su frcale na sve strane... mali Malfoy je nestao, sigurno se provukao i popeo u kulu... onda je za njim potrčalo još nekoliko smrtonoša i jedan od njih je sigurno blokirao stubište kletvom... kad je Neville jurnuo za njima, odbacila ga je u zrak..." "Nitko nije mogao probiti barijeru," reče Ron, "a onaj ogromni smrtonoša je i dalje ispaljivao kletve gdje je stigao, odbijale su se od zidova i prelijetale pokraj nas..." "A onda se pojavio Snape", doda Tonks, "i odmah nestao..."

496

/. K. Rovvling

"Vidjela sam da trči prema nama, ali uto je k meni doletio urok onog velikog smrtonoše pa sam se izmaknula i izgubila pregled nad situacijom", objasni Ginny. "Ja sam vidio kad je protrčao kroz ukletu barijeru kao daje nema", reče Lupin. "Odmah sam potrčao za njim, ali mene je odbacila isto kao Nevillea..." "Sigurno je znao neku nama nepoznatu čaroliju", šapne McGonagallova. "Na kraju krajeva... ipak je on predavao Obranu od mračnih sila... jednostavno sam pretpostavila da želi sustići smrtonoše koji su pobjegli u kulu..." "Pa da," jarosno će Harry, "ali da im pomogne, ne da ih zaustavi... a kladim se da su kroz barijeru mogli proći samo ljudi s Tamnim znamenom. Što se dogodilo kad se vratio iz kule?" "Pa, krupni smrtonoša baš je bio ispalio urok od kojeg se urušilo pola stropa, a usput je njime skinuo i kletvu sa stubišta", odgovori Lupin. "Svi smo pojurili u tom smjeru... točnije, svi koji smo još bili na nogama... i onda su iz prašine iznikli Snape i dečko... naravno, nismo ih napali..." "Samo smo ih pustili da prođu," reče Tonks muklim glasom, "mislili smo da su im smrtonoše za petama... u sljedećem trenutku, došli su i ostali smrtonoše, kao i Grevback, pa smo se opet počeli boriti... učinilo mi se da čujem kako Snape nešto viče, ali ne znam što..." "Viknuo je: 'Gotovo je'", reče Harry. "Ostvario je svoju namjeru." Svi su zašutjeli. Mračnim perivojem još je odjekivala Favvkesova tužaljka. Dok se zrak orio od glazbe, Harryju su se u um potkrale nezvane, neželjene misli... jesu li već odnijeli Dumbledoreovo truplo iz podnožja kule? Što će sad biti s njim? Gdje će počivati? Čvrsto je stisnuo šake u džepovima, osjetivši pod zglobovima desne ruke lažni horkruks savijen u hladno malo klupko. Svi su poskočili kad su se vrata sobe naglo otvorila. Prema njima su hodali gospodin i gospođa Weasley, a iza njih i Fleur. Na njezinu lijepom licu vidjela se strava. "Molly... Arthure..." reče profesorica McGonagall, skačući na noge i hitajući im u susret. "Tako mi je žao..." "Bili", šapne gospođa Weasley, projurivši mimo profesorice McGonagall kad je spazila Billovo unakaženo lice. "Oh, Bili!"

Lupin i Tonks brzo su ustali i povukli se, da naprave mjesta za gospodina i gospođu Weasley. Gospođa Weasley nagnula se nad sina i utisnula poljubac u njegovo krvavo čelo. "Kažete da ga je napao Grevback?" obrati se gospodin Weasley profesorici McGonagall smetenim tonom. "Ali da u to vrijeme nije bio preobražen u vukodlaka? Sto to znači? Što će se dogoditi s Billom?" "Još ne znamo", odvrati profesorica McGonagall, bespomoćno pogledavajući Lupina. "Mislim da možemo očekivati neki stupanj infekcije, Arthure", reče Lupin. "Ovo je čudan slučaj, možda jedinstven... ne znamo kako će se ponašati kad se probudi..." Gospođa Weasley uzela je smrdljivu mast iz ruku madame Pomfrey i počela mazati Billove rane. "A Dumbledore...?" upita gospodin Weasley. "Minerva, je li istina... je li stvarno...?" Profesorica McGonagall je kimnula, a Harry je osjetio da je Ginny, koja je stajala do njega, napravila nagli pokret. Pogledao ju je. Ona je ponešto suženim očima motrila Fleur, koja je pak zurila u Billa skamenjena izraza lica. "Nema više Dumbledorea", šapne gospodin Weasley, ali gospođa Weasley imala je oči samo za najstarijeg sina. Počela je jecati. Suze su joj kapale na Billovo unakaženo lice. "Naravno, nije važno kako izgleda... nije to ono što je n-najvažnije... ali bio je tako zgodan d-dečkić... uvijek je bio tako zgodan... i t-trebao se vjenčati!" "Ma što vam to znači?" iznenada progovori Fleur, povišenim tonom. "Što vam znači to 'trebao se vjenčati'?" Gospođa Weasley, zatečena, podigne uplakano lice prema njoj. "Pa... samo to da..." "Mislite da Bili više neće htjeti da se vjenčamo?" ljutito je upita Fleur. "Mislite da me zbog tih ugriza više neće voljeti?" "Ne, nisam to..." "Jer hoće!" prekine je Fleur. Uspravila se, visoko uzdignute glave, i zabacila slap srebrnaste kose. "Trebalo bi se dogoditi nešto puno gore od vukodlaka da me Bili prestane voljeti!"

498

/. K. Rowling

"Pa, dobro, ne sumnjam," reče gospođa Weasley, "ali mislila sam da možda... s obzirom na to... kako on sad..." "Mislili ste da seja neću htjeti udati za njega? Ili bi možda bilo točnije reći da ste se tome nadali?" odvrati Fleur, dok su joj nosnice podrhtavale od bijesa. "Kao daje mene briga kako on izgleda! Mislim da sam ja dovoljno zgodna za oboje! Ovi ožiljci samo dokazuju daje moj muž hrabar! A to je moj posao!" dometne ona srdito, gurnuvši gospođu Weasley u stranu i otevši joj mast iz ruku. Gospođa Weasley stala je uz muža i promatrala kako Fleur čisti Billove rane vrlo neobična izraza lica. Svi su šutjeli. Harry se nije usudio ni pomaknuti. Kao i ostali, iščekivao je eksploziju. "Naša prateta Muriel", progovori gospođa Weasley nakon duge stanke, "ima prekrasnu dijademu - goblinske izrade - i sigurna sam da bih je mogla nagovoriti da ti je posudi za vjenčanje. Znaš, ona jako voli Billa, a ta dijadema bi se savršeno slagala s tvojom kosom." "Hvala vam," ukočeno odvrati Fleur, "sigurna sam da bi to bilo krasno." U sljedećem trenutku - Harryju nije bilo baš najjasnije kako se to dogodilo - obje su žene plakale i grlile se. Totalno zbunjen, pitajući se je li cijeli svijet poludio, okrenuo se da pogleda iza sebe: Ron je izgledao točno onoliko zapanjeno koliko se Harry osjećao, a Ginny i Hermiona zaprepašteno su gledale jedna u drugu. "Vidiš!" začu se nervozan glas. Tonks je sijevala pogledom na Lupina. "I dalje se želi udati za njega, iako ga je ugrizao vukodlak! Uopće ju nije briga za to!" "Njihova je situacija drugačija", odvrati Lupin. Jedva je micao usnama i odjednom postao vrlo napet. "Bili neće postati pravi vukodlak. Naši su slučajevi posve..." "Ali ni mene nije briga, nije me briga!" reče Tonks. Zgrabila je Lupina za prednji dio pelerine i protresla ga. "Rekla sam ti milijun puta..." A Harry je najednom shvatio sve: i značenje Tonksina patronusa i neveselu smećkastu boju njezine kose i razlog zbog kojeg je odjurila k Dumbledoreu kad je čula glasine da je Greyback nekoga napao. Nije se Tonks zaljubila u Siriusa...

"A ja sam tebi milijun puta rekao", odvrati Lupin, zureći u pod da je ne mora pogledati u oči, "da sam prestar za tebe, presiromašan... preopasan..." "Ja cijelo vrijeme govorim da se ponašaš besmisleno", javi se gospoda Weasley preko Fleurina ramena, nastavljajući je tapšati po leđima. "Ne ponašam se besmisleno", odvrati Lupin mirno. "Tonks zaslužuje nekoga tko je mlad i zdrav." "Ali želi tebe", reče gospodin Weasley s blagim smiješkom. "Osim toga, Remuse, mladi i zdravi muškarci ne ostaju uvijek takvima." Žalosno je pokazao prema svom sinu, koji je ležao među njima. "Ovo... nije trenutak za takve rasprave", reče Lupin, izbjegavajući poglede ostalih i smeteno se ogledavajući po sobi. "Dumbledore je mrtav..." "Nitko ne bi bio sretniji od Dumbledorea da zna kako na svijetu ima malo više ljubavi", presiječe ga profesorica McGonagall u istom trenutku kad su se opet otvorila bolnička vrata. U sobu je ušao Hagrid. Ono malo lica koje nije pokrivala kosa ili brada bilo je mokro i otečeno; tijelo su mu potresali jecaji, a u ruci je stezao golemi točkasti rupčić. "O... obavljeno, profesorice", jedva je istisnuo. "O... odnio sam ga. Profesorica Sprout je djecu poslala na spavanje. Profesor Flitvvick malo je prilegao, ali rekao je da će se brzo oporavit, a profesor Slughorn kaže da je Ministarstvo dobilo poruku." "Hvala vam, Hagride", reče profesorica McGonagall. Odmah je ustala i obratila se okupljenima oko Billova kreveta. "Morat ću primiti ljude iz Ministarstva čim stignu. Hagride, molim vas da javite predstojnicima domova - neka Slughorn predstavlja Slytherin - da ih odmah želim vidjeti u uredu. Molim vas da i vi dođete." Hagrid je kimnuo, okrenuo se i polako, vukući noge, napustio sobu, a ona je pogledala Harrvja. "Prije nego što se sastanem s njima, htjela bih na brzinu porazgovarati s vama. Molim vas, pođite sa mnom..." Harry je ustao, promrmljao: "Vidimo se uskoro", Ronu, Hermioni i Ginny te krenuo za profesoricom McGonagall, napuštajući bolničko krilo. Hodnici su bili pusti. Čuo se samo udaljeni feniksov

500

/. K. Rovvling pjev. Harrvju je trebalo nekoliko minuta da shvati kako ne idu u ured profesorice McGonagall, nego u Dumbledoreov kabinet, a onda još nekoliko sekundi da se sjeti da je ona, naravno, zamjenica ravnatelja... točnije, da je sad ravnateljica... što znači da će prostorija iza vodorige odsad pripadati njoj... Šutke su se uspeli zavojitim stubištem i ušli u okrugli ured. Nije znao što je očekivao: možda da će soba biti zastrta u crninu ili čak da će tu naći Dumbledoreovo mrtvo tijelo. Ali kabinet je izgledao gotovo jednako kao prije samo nekoliko sati, kad su Dumbledore i Harrv zajedno otišli iz njega. Na stolićima vretenastih nogu i dalje su stajali srebrnasti instrumenti, zujeći i ispuštajući dim. Grvffindorov mač u vitrini presijavao se na mjesečini. Na polici iza radnog stola još je stajao Razredbeni klobuk. Samo je Fawkesova prečka bila prazna; on je još pjevao svoju tužaljku u perivoju. A nizu mrtvih ravnatelja i ravnateljica Hogwartsa pridružio se novi portret... Dumbledore je kunjao u zlatnom okviru iznad radnog stola. Na kukastom nosu sjedile su polukružne naočale, a lice mu je imalo spokojan i miran izraz. Profesorica McGonagall samo je jednom brzo pogledala portret i napravila neobičnu kretnju, kao da se ohrabruje. Stala je iza radnog stola i okrenula se prema Harrvju. Njezino izborano lice odavalo je napetost. "Harrv," reče ona, "želim da mi kažete što ste vi i profesor Dumbledore večeras radili nakon odlaska iz škole." "Ne mogu vam to reći, profesorice", odvrati Harrv. Imao je spreman odgovor jer je takvo pitanje i očekivao. Dumbledore mu je baš ovdje, u ovoj prostoriji, rekao da sadržaj instrukcija smije povjeriti samo Ronu i Hermioni. "Harrv, to bi moglo biti važno", reče profesorica McGonagall. "I jest važno," odvrati Harrv, "i to jako, ali on nije želio da o tome ikome govorim." Profesorica McGonagall je sijevnula pogledom. "Potteru," (Harrvju nije promaklo da ga opet oslovljava prezimenom), "s obzirom na pogibiju profesora Dumbledorea, sigurno uviđate da se situacija ponešto promijenila..." "Ne slažem se s vama", reče Harrv, sliježući ramenima. "Profesor Dumbledore mi nikad nije rekao da poslije njegove smrti više ne moram slušati njegove zapovijedi."

Harrv Potter i Princ miješane krvi

501

"Ali.-" "Ali..." "Ali postoji nešto što biste trebali saznati prije nego što dođu ljudi iz Ministarstva. Madame Rosmerta je ukleta Imperiusom, pomagala je Malfovu i smrtonošama, tako su ogrlica i otrovana medovina..." "Rosmerta?" zaprepašteno će profesorica McGonagall. Nije mogla nastaviti jer se na vratima iza njih začulo kucanje. U sobu su umorno ušli profesorica Sprout, Flitvvick i Slughorn, a iza njih i Hagrid, koji je još uvijek gorko plakao. Njegovo gorostasno tijelo treslo se od tuge. "Snape!" izletjelo je blijedom i oznojenom Slughornu, koji je izgledao najpotresenije. "Snape! Predavao sam mu! Mislio sam da ga poznajem!" Ali prije nego što mu je itko dospio odgovoriti, sa zida visoko iznad njih dopro je oštar glas. U dotad prazno platno vratio se čarobnjak žućkastog tena i kratkih crnih šiški. "Minerva, ministar stiže za nekoliko sekundi, upravo se dezaparatirao iz Ministarstva." "Hvala vam, Everarde", reče profesorica McGonagall. Odmah se obratila učiteljima. "Htjela sam da prodiskutiramo što ćemo s Hogvvartsom prije nego što on dođe", hitro će ona. "Što se mene tiče, nisam uvjerena da bismo u sljedećoj školskoj godini trebali nastaviti s radom. Činjenica da je ravnatelja škole ubio naš kolega baca ljagu na povijest Hogwartsa. To je jednostavno strašno." "Sigurna sam da bi Dumbledore želio da škola ostane otvorena", reče profesorica Sprout. "Ako se samo jedan učenik poželi vratiti, vjerujem da škola mora ostati otvorena za tog učenika." "No hoće li nam nakon ovoga ostati ijedan učenik?" upita Slughorn. Obrisao je znojno čelo svilenim rupčićem. "Roditelji će htjeti da im djeca ostanu kod kuće i ne mogu reći da bih ih za to krivio. Osobno ne mislim da smo u Hogwartsu u većoj opasnosti nego drugdje, ali ne možete od majki očekivati da razmišljaju na isti način. One će, sasvim prirodno, htjeti da im obitelji budu na okupu." "Slažem se", reče profesorica McGonagall. "I, u svakom slučaju, ne može se reći da je Dumbledoreu ideja o zatvaranju Hogwartsa bila nezamisliva. Nakon ponovnog otvaranja Odaje tajni, razmišljao je o tome da zatvori školu - a moram reći da je meni ubojstvo profesora

502

/. K. Rowling

Dumbledorea strasnije od pomisli da se u dubinama dvorca krije Slvtherinovo čudovište..." "Moramo se konzultirati s članovima nadzornog odbora", piskutavo se oglasi profesor Flitwick. Osim velike modrice na čelu, činilo se da mu pad u Snapeovu kabinetu nije naškodio. "Moramo postupati u skladu sa službenom procedurom. Ne bismo trebali prenagliti s odlukom." "Hagride, vi još niste ništa rekli", nastavi profesorica McGonagall. "Što vi mislite, bi li Hogwarts trebao ostati otvoren?" Hagrid, koji tijekom cijele diskusije nije prestao tiho roniti suze u veliki točkasti rupčić, pogledao ju je crvenim, otečenim očima i promuklo odgovorio: "Ne znam, profesorice... tu bi odluku trebali donijet predstojnici domova i ravnateljica..." "Profesor Dumbledore uvijek je cijenio vaše mišljenje," blago mu odvrati profesorica McGonagall, "a isto vrijedi i za mene." "Pa, ja ću ostat", reče Hagrid. Iz kutova očiju još su tekle krupne suze i slijevale se u zamršenu bradu. "Meni je ovo dom od moje trinaeste godine. I dok ima djece koja hoće da ih podučavam, to ću i činit. Ali... ne znam... Hogwarts bez Dumbledorea..." Teško je progutao i opet se sakrio iza rupčića. Svi su zašutjeli. "Dobro," reče profesorica McGonagall, pogledavajući kroz prozor u perivoj, da ne propusti ministrov dolazak, "u tom slučaju, moram se složiti s Filiusom da je najbolje konzultirati se s nadzornim odborom i konačnu odluku prepustiti njima." "Idemo dalje - kako učenike poslati kućama... vjerojatno bi bilo dobro da to učinimo što prije. Mogli bismo organizirati da Hogvvarts--ekspres dođe već sutra, ako se to pokaže potrebnim..." "A Dumbledoreov pogreb?" napokon je progovorio Harry. "Pa..." poče profesorica McGonagall. Glas joj je zadrhtao pa više nije zvučala onako žustro. "Ja... znam da je Dumbledore želio počivati ovdje, u Hogwartsu..." "Onda će tako i biti, zar ne?" žestoko odvrati Harry. "Samo ako nam Ministarstvo dopusti", reče profesorica McGonagall. "Nijedan dosadašnji ravnatelj ili ravnateljica nije..." "Nijedan dosadašnji ravnatelj ili ravnateljica nije toliko dao ovoj školi", zareži Hagrid.

'Hogvvarts bi trebao biti Dumbledoreovo posljednje počivalište", reče profesor Flitwick. "Apsolutno", doda profesorica Sprout. "A u tom slučaju," reče Harry, "ne biste smjeli poslati učenike kući prije pogreba. Svi će mu željeti reći..." Posljednje riječi su mu zapele u grlu, ali profesorica Sprout dovršila je rečenicu umjesto njega. "Zbogom." "Mudro zborite", zapiskuta profesor Flitwick. "Doista mudro zborite! Naši bi mu učenici trebali odati počast, kako se i priliči. Možemo organizirati da kući odu nakon pogreba." "Slažem se", grakne profesorica Sprout. "Valjda... da..." reče Slughorn prilično uzrujanim glasom. Hagrid je svoje slaganje izrazio prigušenim jecajem. "Eno ga", odjednom reče profesorica McGonagall, piljeći u perivoj. "Ministar... a koliko vidim, doveo je i delegaciju..." "Smijem li otići, profesorice?" smjesta upita Harry. Nije imao nikakvu želju da se večeras susretne s Rufusom Scrim-geourom i podnosi njegova pitanja. "Smijete," reče profesorica McGonagall, "i to smjesta." Prišla je vratima i otvorila ih. Harry se žurno spustio niz zavojito stubište. Plašt nevidljivosti ostao je na Astronomskoj kuli, ali to ionako nije bilo važno. U hodnicima nije bilo nikoga tko bi vidio njegov prolazak, čak ni Filcha, Gospe Norris ili Peevesa. Nije sreo ama baš nikoga dok nije skrenuo u hodnik koji je vodio u gryffindorsku društvenu prostoriju. "Je li istina?" šapnula je Debela dama kad joj je prišao. "Je li stvarno istina? Dumbledore - mrtav?" "Da", reče Harry. Glasno je zajecala i pustila ga da ude a da nije zatražila lozinku. Harryja nije nimalo iznenadilo što je društvena prostorija krcata. Kad se provukao kroz otvor iza portreta, zavladao je muk. Vidio je da u obližnjoj grupici sjede Dean i Seamus. Dakle, spavaonica je sigurno bila prazna, ili gotovo prazna. Ne obraćajući se nikome, ne gledajući ni u koga, Harry je prošao kroz prostoriju i vrata muške spavaonice.

504

/. K. Rowling

Kao što se i nadao, u spavaonici ga je čekao Ron, sjedeći na krevetu u dnevnoj odjeći. Harry je sjeo na svoj krevet. Na trenutak su se samo gledali. "Pričaju o zatvaranju škole", reče Harry. "Lupin je rekao da bi se to moglo dogoditi", odvrati Ron. Nastala je stanka. "Pa?" upita Ron jedva čujnim glasom, kao da se pribojava da će ih namještaj prisluškivati. "Jeste li ga našli? Jeste li ga uzeli? Horkruks?" Harry odmahne glavom. Događaji na crnom jezeru sad su mu se činili kao dio neke stare noćne more. Zar se sve to zbilo prije samo nekoliko sati? "Niste ga pokupili?" pokunjeno će Ron. "Nije ga bilo?" "Ne", odvrati Harry. "Već ga je odnio netko drugi i na njegovo mjesto stavio krivotvorinu." "Već ga je odnio..." Harry je bez riječi iz džepa izvukao lažni medaljon i dao ga Ronu. Cijela priča može pričekati... večeras to nije bilo važno... nije bilo važno ništa osim završetka - završetka te besmislene avanture i završetka Dumbledoreova života... "R.A.B.," šapne Ron, "ali tko je to?" "Ne znam", reče Harry. Legao je na krevet bez presvlačenja i tupo se zagledao u strop. Uopće ga nije zanimalo tko je R.A.B.; sumnjao je da će ikad više osjetiti radoznalost. Dok je ležao, shvatio je da u perivoju opet vlada tišina. Fawkes je otpjevao svoju pjesmu. I Harry je u tom trenutku znao, ne shvaćajući kako, da je feniks otišao, da je zauvijek napustio Hogvvarts, baš kao što je Dumbledore napustio školu, ovaj svijet... i Harryja.

GLAVA TRIDESETA

Bijela grobnica

Sva su predavanja bila otkazana, svi ispiti odgođeni. U sljedeća dva dana neke su učenike po kratkom postupku iz Hogwartsa odveli njihovi roditelji - blizanke Patil nestale su već sljedećeg jutra, i to prije doručka, a Zachariasa Smitha iz dvorca je otpratio njegov oholi otac. S druge strane, Seamus Finnigan glatko je odbio otići kući sa svojom majkom, što je dovelo do glasne svađe u predvorju dvorca koja je završila tek kad je Seamusova majka pristala pričekati da završi pogreb. Nije joj bilo lako pronaći smještaj u Hogsmeadeu jer su u selo nagrnule brojne vještice i čarobnjaci koji su se željeli oprostiti od Dumbledorea. Među mlađim učenicima izbilo je veliko uzbuđenje kad su na nebu ugledali pepeljastoplavu kočiju veliku poput kuće koju je vuklo dvanaest krilatih paradnih konja divovskih dimenzija, jer nikad prije nisu vidjeli ništa slično. Kočija se pojavila u kasno poslijepodne dan prije pogreba, sletjevši na rub Zabranjene šume. Harry je s prozora dvorca gledao kako iz kočije izlazi gorostasna, naočita žena maslinaste puti i crne kose, bacivši se u zagrljaj Hagridu. Delegacija iz Ministarstva, uključujući i samog ministra magije, smjestila se u dvorcu, a Harry je gorljivo izbjegavao sve kontakte s njima. Nije nimalo sumnjao da će prije ili poslije zatražiti od njega da im objasni što je Dumbledore radio nakon svog posljednjeg odlaska iz Hogvvartsa. Harry, Ron, Hermiona i Ginny nisu se razdvajali. Prekrasno vrijeme kao da im se rugalo; Harry je mogao zamisliti kako bi im bilo da Dumbledore nije umro, da su mogli uživati u kraju školske godine, nakon Ginnynih ispita i bez pritiska domaćih zadaća... i zato je iz sata u sat odgađao ono što je znao da mora reći i ono što je znao da mora učiniti, jednostavno zato što mu je bilo preteško odreći se svoje najveće utjehe.

506

/. K. Rowling

U bolničko krilo odlazili su dvaput dnevno: Nevillea su već otpustili, ali Bili je još bio pod njegom madame Pomfrev. Rane su mu izgledale jednako grozno kao i prvog dana; točnije, sad je jako podsjećao na Divljookog Moodvja, osim što je Bili, srećom, još imao oba oka i obje noge. Sto se tiče njegova karaktera, činilo se da je ostao isti kao prije. Jedina primjetna promjena bila je njegova novootkrivena ljubav za vrlo krvave odreske. "... sva sreća što će se vjenčati sa mnom," sretno je prokomentirala Fleur, popravljajući Billove jastuke, "stalno govorim da Britanci uvijek prekuhaju meso." "Vidim da ću se morati pomiriti s tim da je vjenčanje neizbježno", uzdahnula je Ginny te večeri, sjedeći s Harrvjem, Ronom i Hermionom pokraj otvorenog prozora u gryffindorskoj društvenoj prostoriji. Svi su promatrali sumračni perivoj. "Ma nije ona tako loša", reče Harry. "Ali stvarno je ružna", brzo je dodao kad je Ginny podigla obrve. Ipak se nasmijala, iako pomalo nevoljko. "Pa, ako to može podnijeti mama, mogu i ja." "Je li poginuo još netko koga poznajemo?" upitao je Ron Hermionu, koja je upravo listala Večernji prorok. Hermiona se lecnula zbog afektirane tvrdoće njegova tona. "Ne", odvratila je prijekorno i presavila novine. "Još tragaju za Snapeom, ali nisu ništa otkrili..." "Naravno da nisu", ražesti se Harry, kao i svaki put dosad kad bi netko načeo tu temu. "Neće naći Snapea dok ne nadu Voldemorta, a znamo kako su se dosad iskazali u tome..." "Idem u krevet", zijevne Ginny. "Nisam se dobro naspavala od... pa... dobro bi mi došlo malo sna." Poljubila je Harrvja (Ron je teatralno okrenuo glavu na drugu stranu), mahnula ostalima i otišla u žensku spavaonicu. Čim su se vrata zatvorila za njom, Hermiona se nagnula prema Harryju s izrazito hermionastim izrazom lica. "Harry, jutros sam u knjižnici naišla na nešto..." "R.A.B.?" upita Harry, uspravivši se na stolcu. Nije osjećao ono uzbuđenje i znatiželju kao u mnogim ranijim prilikama, niti je gorio od želje da odgonetne tajnu. Jednostavno

je znao da mora dovršiti zadatak i otkriti istinu o pravom horkruk-su jer će jedino tako moći napraviti sljedeći korak na mračnom i krivudavom putu koji se protezao pred njim i na koji je stupio s Dumbledoreom, a kojim će, sad je to znao, morati nastaviti sam. Negdje na svijetu skrivali su se i ostali horkruksi, možda čak sva četiri. Harry će ih morati pronaći i uništiti, jer u protivnom, Voldemortova smrt uopće neće biti ostvariva. Neprestano je u glavi ponavljao njihove nazive, kao da će ih nabrajanjem dovući nadohvat ruci: "Medaljon... pehar... zmija... nešto što je pripadalo Grvffindoru ili Ravenclawici... medaljon... pehar... zmija... nešto stoje pripadalo Gryffindoru ili Ravenclavvici..." Ta je mantra strujala kroz Harrvjeve misli svake noći dok je tonuo u san, a snovi su mu bili ispunjeni peharima, medaljonima i tajanstvenim predmetima koje nikako nije uspijevao dohvatiti, iako bi mu Dumbledore svaki put ljubazno dodao ljestve od užeta, koje su se pretvarale u zmije čim bi se Harry počeo penjati po njima... Jutro nakon Dumbledoreove pogibije pokazao je Hermioni poruku iz medaljona. Nije u inicijalima iz poruke smjesta prepoznala ime nekog opskurnog čarobnjaka iz pročitanih knjiga, ali otada je posjećivala knjižnicu nešto češće nego što je bilo nužno za osobu koja više nije morala pisati domaće zadaće. "Ne," tužno će ona, "pokušavam, Harry, ali još nisam ništa našla... postoje dosta poznati vještica i čarobnjak s tim inicijalima - Rosalinda Antigona Bungs... Rupert "Axebanger" Brookstanton... ali oni se nikako ne uklapaju. Sudeći po toj poruci, osoba koja je ukrala horkruks poznavala je Voldemorta, a ja još nisam našla ni najmanji dokaz da su Bungsica ili Axebanger imali ikakve veze s njim... ne, zapravo, ovo se tiče... pa, Snapea." Činilo se da je nervozna već i zato što mu opet izgovara ime. "Što o njemu?" upita Harry mračno, zavalivši se natrag u stolac. "Pa, stvar je u tome da sam donekle bila u pravu što se tiče cijele te priče s Princem miješane krvi", odvrati ona bojažljivo. "Hermiona, zar mi baš moraš stavljati sol na ranu? Što misliš, kako mi je sad zbog toga?" "Ne... ne... Harry, nisam tako mislila!" reče ona brzo, ogledavajući se da bude sigurna kako ih nitko ne prisluškuje. "Bila sam

508

Harrv Potter i Princ miješane krvi

/. K. Rowling u pravu kad sam rekla da je knjiga nekoć pripadala Eileen Prince. Vidiš... ona je bila Snapeova majka!" "I mislio sam da nije neka ljepotica", zamijeti Ron. Hermiona se pravila da ga ne čuje. "Provjerila sam ostale stare Proroke i naišla na malu obavijest da se Eileen Prince udala za muškarca zvanog Tobias Snape, a poslije toga na obavijest da je rodila..." "... ubojicu", sikne Harrv. "Pa... da", reče Hermiona. "Dakle... bila sam donekle u pravu. Snape je sigurno bio ponosan stoje po majci Prince, 'napola princ', kužiš? Po onome što je pisalo u Proroku, Tobias Snape je bio bezjak." "Da, to se uklapa", reče Harrv. "Sigurno je naglašavao svoju čistokrvnu stranu da se može sprijateljiti s Luciusom Malfovem i njima sličnima... stvarno je isti kao Voldemort. Čistokrvna majka, otac bezjak... sramio se svog podrijetla, pokušavao zaplašiti druge korištenjem mračnih vještina, nadjenuo si je impresivno novo ime - lord Voldemort - Princ miješane krvi - kako Dumbledore to nije vidio...?" Zašutio je i zagledao se kroz prozor. Neprestano se u mislima vraćao na Dumbledoreovu neoprostivu vjeru u Snapea... ali Hermiona ga je upravo nehotice podsjetila da je i sam bio jednako zavaran... unatoč tome što je svaka nova čarolija naškrabana u Prinčevoj knjizi bila opasnija od prethodne, Harrv je odbijao svaku pomisao da bi taj pametni dječak koji mu je toliko pomogao mogao biti loš... Pomogao... ta mu je misao sad bila gotovo nepodnošljiva... "Još uvijek ne razumijem zašto te nije prijavio zbog korištenja knjige", reče Ron. "Sigurno je shvatio odakle si vukao inspiraciju." "Shvatio je", gorko potvrdi Harrv. "Shvatio je kad sam upotrijebio Sectumsempru. Nije mu za to trebala legilimencija... možda je shvatio i ranije, kad mu je Slughorn rekao da briljiram na Čarobnim napitcima... pa, tko ga je tjerao da svoju staru knjigu ostavi u dnu onog kredenca?" "Ali zašto te nije prijavio?" "Mislim da nije htio da ga povezu s knjigom", reče Hermiona. "Sumnjam da bi Dumbledore bio oduševljen njenim sadržajem. Čak i da se Snape pravio da nije njegova, Slughorn bi odmah prepoznao njegov rukopis. U svakom slučaju, knjiga je ostala u staroj Snape-

509

voj učionici, a kladim se da je Dumbledore znao da mu se majka preživala Prince." , "Trebao sam knjigu pokazati Dumbledoreu", reče Harrv. "On mi je stalno pokazivao prizore iz kojih se vidjelo da je Voldemort bio zao još kao školarac, a ja sam imao dokaz da je Snape bio isti..." "'Zao' je teška riječ", tiho će Hermiona. "Pa ti si mi stalno govorila da je ta knjiga opasna!" "Harrv, samo ti pokušavam reći da se previše okrivljuješ. Mislila sam da Princ ima opaki smisao za humor, ali nisam ni pomišljala da ono što sam vidjela u knjizi ukazuje na potencijalnog ubojicu..." "Nitko od nas nije pomišljao da će Snape... znate već", reče Ron. Utihnuli su. Svi su se udubili u svoje misli, ali Harrv je bio siguran da i oni razmišljaju o sljedećem jutru i ispraćaju Dumbledorea na posljednji počinak. Harrv nikad prije nije bio na pogrebu. Kad je umro Sirius, nije bilo trupla da ga pokopaju. Nije znao što da očekuje i dosta se brinuo oko toga što će vidjeti, a i osjećati. Pitao se hoće li mu nakon pogreba Dumbledoreova smrt biti stvarnija nego sad. Iako mu se u nekim trenucima činilo da će ga ta užasna spoznaja zgromiti, u drugima ga je obuzimala čudna tupost i tada mu je bilo teško povjerovati da Dumbledorea doista više nema, iako je to bila jedina tema svih razgovora u dvorcu. Nije, doduše, očajnički tragao za nekim trikom, za nekim načinom da vrati Dumbledorea, kao nakon Siriusove smrti... zavukao je ruku u džep, tražeći hladni lančić lažnog horkruksa, koji je sad stalno nosio sa sobom, ne kao talisman, nego da ne zaboravi visoku cijenu koju su platili za njega, a ni sve što je još morao učiniti. Harrv je sljedećeg jutra ustao rano, da se stigne spakirati. Hogwarts-ekspres kretao je sat nakon pogreba. Kad je sišao u prizemlje, vidio je da u Velikoj dvorani vlada suzdržano raspoloženje. Svi su odjenuli svečane pelerine i nitko nije pokazivao osobitu želju za jelom. Profesorica McGonagall je stolac nalik na prijestolje na sredini učiteljskog stola ostavila praznim. Prazan je bio i Hagridov stolac: Harrv je pretpostavio da mu je pomisao na doručak u ovom trenutku bila nepodnošljiva. No zato je Rufus Scrimgeour bez pardona sjeo na Snapeovo mjesto. Harrv je pazio da ne privuče pogled žućkastih očiju, koji je letio svuda po dvorani. Imao je neugodan osjećaj da o

510

J. K. Rowling

Scrimgeour traga baš za njim. Harrv je u Scrimgeourovoj pratnji spazio crvenu kosu i naočale u rožnatom okviru koje su pripadale Percvju Weasleyju. Ron ničim nije pokazao da je svjestan Percvjeve prisutnosti, izuzme li se to što je počeo agresivnije nabadati komadiće haringe na vilicu. Za slvtherinskim stolom došaptavali su se Crabbe i Goyle. Unatoč glomaznoj građi, djelovali su neobično osamljeno sad kad između njih nije sjedio visoki, blijedi Malfov, govoreći im što da rade. Doduše, Harrv se nije previše zamarao razmišljanjem o Malfovu. Čuvao je svu svoju mržnju za Snapea, ali ipak nije zaboravio strah u Malfovevu glasu dok je stajao na kuli, a ni to da je prije dolaska ostalih smrtonoša počeo spuštati štapić. Harrv nije vjerovao da bi Malfov ubio Dumbledorea. Još je prezirao Malfova zbog njegove zanesenosti mračnim vještinama, ali sad se s tom antipatijom pomiješala i zerica sažaljenja. Gdje je Malfov sad, pitao se Harrv, i na što ga prisiljava Voldemort, pod prijetnjom da će ubiti i njega i njegove roditelje? Kad je pod rebrima osjetio Ginnvn lakat, Harrv se prenuo iz misli. Profesorica McGonagall ustala je i žalobni mrmor u dvorani smjesta je zamro. "Uskoro počinjemo", rekla je. "Molim vas da pođete u perivoj za predstojnicima svojih domova. Grvffindori, slijedite me." Ustali su od stolova i poredali se u kolone u gotovo potpunoj tišini. Harrv je primijetio da slvtherinsku kolonu predvodi Slughorn, odjeven u veličanstvenu dugu pelerinu smaragdnozelene boje, prošivenu srebrnom niti. A profesoricu Sprout, predstojnicu Hufflepuffa, nikad prije nije vidio u tako urednom izdanju, bez ijedne zakrpe na šeširu. Kad su izašli u predvorje, vidjeli su da tamo zajedno stoje madame Pince i Filch. Ona je na glavi imala gustu crnu koprenu koja joj je padala do koljena, a on je bio u prastarom crnom odijelu i kravati iz kojih se širio jak miris naftalina. Kad je zakoračio na kamene stube ispred ulaznih vrata, Harrv je vidio da idu u smjeru jezera. Toplo sunce milovalo mu je lice dok su u tišini hodali iza profesorice McGonagall, na kraju došavši do mjesta gdje su bile poredane stotine stolaca. Kroz središnji dio improviziranog gledališta protezao se prolaz koji je vodio do velikog mramornog stola. Svi stolci bili su okrenuti prema njemu. Nije se mogao zamisliti ljepši ljetni dan.

Harrv Pott er i Princ miješane krvi

511

Polovina gledališta već se popunila nevjerojatno raznolikim ljudima: došli su i otrcani i elegantni, i stari i mladi. Harrvju je većina bila" nepoznata, ali neka je lica ipak poznavao, uključujući članove Reda feniksa. Ugledao je Kingslevja Shacklebolta, Divljookog Moodvja, Tonks, čija je kosa opet čudesno poprimila drečavoružičastu boju, Remusa Lupina, kojega je Tonks držala za ruku, Billa, koji se naslanjao na Fleur, te Freda i Georgea u jaknama od crne zmajske kože. Spazio je i madame Maxime, koja je zauzela dvije i pol stolice, Toma, vlasnika Šupljeg kotlića, Arabellu Figg, Harrvjevu susjedu hrkanicu, dugokosog basista čarobnjačke grupe Čudnovate sestre, Ernieja Pranga, vozača Moćnog autobusa, madame Malkin iz trgovine pelerinama u Zakutnoj ulici i neke ljude koje je poznavao samo iz viđenja, poput pipničara iz Veprove glave te vještice koja je gurala kolica sa slasticama u Hogwarts-ekspresu. Iz dvorca su se spustili i njegovi duhovi, gotovo nevidljivi na jakoj sunčanoj svjetlosti. Bili su razaznatljivi samo kad bi se pomaknuli, jer su onda blago svjetlucali u treperavom zraku. Harrv, Ron, Hermiona i Ginny smjestili su se na sjedala na kraju reda najbližeg jezeru. Došaptavanje okupljenih ljudi zvučalo je poput šuštanja povjetarca kroz travu, ali ipak ga je nadglasao pjev ptica. Mnoštvo je i dalje raslo. Harry je s naletom ljubavi za oboje primijetio da Luna pomaže Nevilleu da sjedne. Oni su bili jedini članovi DA koji su se odazvali Hermioninu pozivu one noći kad je poginuo Dumbledore. Harry je znao zašto: njima je DA najviše nedostajala... vjerojatno su redovito provjeravali svoje novčiće, nadajući se novom sastanku... Pokraj njih je na putu u prve redove prošao Cornelius Fudge s nesretnim izrazom lica, kao i obično vrteći u rukama zeleni polucilindar. Nakon njega, Harry je uočio i Ritu Skeeter, razbjesnjevši se kad je shvatio da u ruci koju su krasili crveni nokti nalik na kandže drži bilježnicu. Još se više razbjesnio kad je ugledao Dolores Umbridge, koja je svoje žaboliko lice namjestila u neuvjerljiv izraz tuge. Na njezinim kovrčama željezne boje kočila se crna mašna od baršuna. Kad je spazila kentaura Firenca, koji je stajao na rubu jezera u stavu stražara, prestrašeno je poskočila i odjurila na najudaljenije sjedalo koje je mogla naći. Napokon su se smjestili i svi učitelji. Harry je primijetio da u prvom redu pokraj profesorice McGonagall sjedi Scrimgeour, držeći

512

/. K. Rowling se ozbiljno i dostojanstveno. Zapitao se je li Scrimgeouru ili ijednom od tih moćnika imalo žao što je Dumbledore mrtav. No uto je začuo glazbu, neobičnu, onostranu glazbu i okrenuo se da vidi odakle dopire, zaboravljajući na svoje gađenje prema Ministarstvu. Nije bio jedini: okrenule su se i mnoge druge glave, ponešto uznemireno tražeći izvor tog zvuka. "Pogledaj tamo", došapne Ginny u Harrvjevo uho. Ugledao ih je u bistroj, zelenoj vodi prošaranoj suncem, nekoliko centimetara ispod površine, što ga je jezovito podsjetilo na inferiuse. Zbor vodenljudi svoju je pjesmu pjevao na neobičnom jeziku koji Harry nije razumio. Njihova blijeda lica titrala su u vodi, okružena pramenovima lelujave, ljubičaste kose. Premda se Harrvju od njihove pjesme ježila koža, glazba mu nije bila odbojna. Vrlo je živo i uvjerljivo dočaravala osjećaje gubitka i očaja. Gledajući u divlja lica pjevača, osjećao je da oni bar iskreno žale zbog Dumbledoreove smrti. Kad ga je Ginny opet podbola laktom, okrenuo je glavu u suprotnom smjeru. Prolazom između sjedala polako je hodao Hagrid, plačući bez glasa. Lice mu je blistalo od suza. Harry je znao da na rukama, u ljubičastom baršunu posutom zlatnim zvjezdicama, nosi Dumbledoreovo mrtvo tijelo. Osjetio je bolno stezanje u grlu. Neobična glazba i spoznaja da je Dumbledoreovo truplo tako blizu, na trenutak su izbrisale svu toplinu ljetnog dana. Ron je izgledao blijedo i šokirano. I Ginny i Hermioni u krilo su kapale guste, krupne suze. Nisu mogli vidjeti sve što se događa u prostoru ispred stolaca. Činilo se da je Hagrid pažljivo položio tijelo na stol. Sad se vraćao niz prolaz, ispuhujući nos glasno poput trube, što je privuklo mnoge sablažnjene poglede, uključujući, primijetio je Harry, i pozornost Dolores Umbridge... ali Harry je znao da Dumbledoreu takve stvari uopće nisu bile važne. Pokušao je prijateljski mahnuti Hagridu kad je prošao pokraj njih, ali Hagridove su oči bile tako otečene da je bilo pravo čudo što uopće vidi kuda ide. Harry je pogledao prema zadnjem redu, kamo se Hagrid zaputio, odjednom shvativši po čemu se ravna. Tamo je, odjeven u jaknu i hlače koje su se po veličini mogle mjeriti s omanjim cirkuskim šatorom, sjedio div Grawp. Pognuo je svoju veliku, ružnu glavu nalik na kamen, izgledajući krotko, gotovo ljudski. Hagrid je sjeo do svog polubrata, a Grawp ga je žestoko potapšao po glavi pa su noge Hagridova stolca malo utonule u zemlju.

Harry Potter i Princ miješane krvi

513

Harry je osjetio kratkotrajan, ali divan nagon za smijehom. No zatim je glazba stala, a on je opet pogledao pred sebe. S jednog stolca podigao se čovječuljak čuperaste kose u jednostavnoj crnoj pelerini i stao pred Dumbledoreovo tijelo. Harry nije mogao pratiti sve što govori. Do njih je preko stotinu glava tek tu i tamo dolelujala pokoja riječ. "Plemenitost duha"... "intelektualni doprinos"... "veličina srca"... fraze bez pravog značenja koje nisu imale pretjerane veze s Dumbledoreom kojeg je poznavao Harry. Prisjetio se kako je Dumbledore zamišljao dobar govor: "Bluna", "salo", "svašta", "uštip". Opet je morao suspregnuti smijeh... ma, što mu je? Lijevo od njega začulo se tiho pljuskanje. Vidio je da su vodenljudi izronili na površinu da i oni čuju govor. Sjetio se prigode od prije dvije godine kad je Dumbledore kleknuo na rub jezera, nedaleko od mjesta gdje je upravo sjedio Harry, da na vodenjeziku porazgovara s poglavaricom vodenljudi. Harry se pitao gdje je Dumbledore naučio vodenjezik. Toliko ga toga nije stigao pitati, toliko mu je toga još trebao reći... I tu ga je, bez ikakvog upozorenja, preplavila užasna istina, potpunije i nepobitnije nego ikad. Dumbledore je mrtav, otišao je... stegnuo je hladni medaljon čvrsto do boli, ali nije mogao zaustaviti vruće suze koje su mu potekle iz očiju. Okrenuo se od Ginny i ostalih i zagledao se preko jezera, u šumu, a čovječuljak u crnom i dalje je monotono mljeo fraze... odjednom je medu drvećem ugledao kretanje. I kentauri su došli na posljednji ispraćaj. Nisu izašli na otvoreno, ali Harry je vidio da stoje sasvim nepomično, napola skriveni u sjenama, motreći čarobnjake. Lukove su spustili uz bok. Harry se prisjetio svoga prvog, košmarnog odlaska u šumu, gdje se prvi put susreo sa stvorom koji se nazivao Voldemortom i suočio se s njim, a nedugo nakon toga razgovarao je s Dumbledoreom o tome vrijedi li voditi bitku koja je unaprijed osuđena na poraz. Važno je, tom je prilikom rekao Dumbledore, uvijek se iznova boriti, važno je nikad ne prestati s borbom, jer je to jedini način da se suzbije zlo, čak i ako se nikad ne može potpuno iskorijeniti... Sjedeći pod vrućim suncem, Harry je odjednom vrlo jasno vidio da su se ljudi koji su ga voljeli - njegova majka, otac, kum i, na kraju, Dumbledore - jedan za drugim postavljali ispred njega da ga zaštite od zla; ali sad je tome došao kraj. Nije više mogao dopustiti

514

/. K. Rowling

da itko stane između njega i Voldemorta. Morao se zauvijek oprostiti s iluzijom koju je trebao izgubiti kad je bio jednogodišnje dijete: iluzijom da zaklon roditeljskih ruku znači da ga uistinu ništa ne može povrijediti. Iz ove se noćne more nije mogao probuditi, u ovoj tami nije se mogao nadati umirujućem šaptu da je sve što je vidio samo plod njegove mašte. Harrvjev posljednji i najveći zaštitnik bio je mrtav. Osjećao se osamljenije nego ikada. Čovječuljak u crnom napokon je završio govor i vratio se na svoje sjedalo. Harrv je čekao da ustane sljedeći govornik. Pretpostavljao je da će ministar održati govor, ali nitko se nije ni pomaknuo. Onda je nekoliko ljudi vrisnulo. Oko Dumbledoreova tijela na stolu na kojem je ležao buknuli su jarki, bijeli plamenovi: podizali su se sve više, zaklanjajući tijelo. U zrak se zavojito dizao bijeli dim, mijenjajući se iz jednog neobičnog oblika u drugi. Harrv je u jednom trenutku šokirano pomislio da je ugledao kako u plavetnilo radosno odlijeće feniks, no već u sljedećoj sekundi, vatra je iščeznula. Na njezinu mjestu stajala je bijela grobnica od mramora, posve zazidavši Dumbledoreovo tijelo i stol na kojem je ono počivalo. Zrakom je proletjela kiša strijela, praćena novim šokiranim uzvicima, ali strijele su pale na tlo daleko od mnoštva. Harrv je znao da su kentauri odali svoju počast. Vidio je da se okreću i nestaju među hladovitim stablima. I vodenljudi su polako utonuli u zelenu vodu i nestali s vidika. Harrv je pogledao Ginny, Rona i Hermionu. Ronovo lice nabralo se kao da je zaslijepljen suncem. Hermionino se sjajilo od suza, ali Ginny više nije plakala. Susrela je Harrvjev pogled s istim žestokim, plamtećim izrazom koji je imala kad gaje prvi put zagrlila, nakon što su bez kapetana ekipe osvojili metlobojsko prvenstvo. Znao je da se u tom trenutku savršeno razumiju i da mu, kad joj kaže što kani učiniti, neće reći: "Budi oprezan" ili "Nemoj to učiniti", nego će njegovu odluku prihvatiti jer ništa manje od njega ne bi ni očekivala. "Ginny, slušaj..." rekao je vrlo tiho kad se oko njih pojačao žagor, a ljudi su počeli ustajati. "Ne mogu više biti s tobom. Moramo prekinuti. Ne možemo biti zajedno." Ona je odvratila, uz čudan, pomalo iskrivljen osmijeh: "To si odlučio iz nekog glupog, plemenitog razloga, zar ne?"

krvi Har

rv Potter i

"Ovih posljednjih nekoliko tjedana s tobom bili su kao... kao nešto što sam posudio iz tuđeg života", reče Harrv. "Ali ne mogu... » ne možemo... sad moram neke stvari učiniti sam." Nije to dočekala sa suzama nego ga je samo nastavila gledati. "Voldemort koristi ljude s kojima su njegovi neprijatelji bliski. Već te jednom iskoristio kao mamac i to samo zato što si sestra mog najboljeg prijatelja. Pomisli u kakvoj ćeš se opasnosti naći ako nastavimo hodati. On će za to saznati, sigurno. Pokušat će mi nauditi preko tebe." "A što ako meni to nije važno?" upita Ginny silovito. "Meni je važno", odvrati Harry. "Što misliš, kako bih se osjećao da je ovo tvoj pogreb... i da sam ja kriv za to..." Okrenula je glavu od njega, pogledavši prema jezeru. "Nisam nikad zbilja odustala od tebe", reče ona. "Ne zaozbiljno. Uvijek sam se nadala... Hermiona mi je rekla da nastavim sa svojim životom, da počnem izlaziti s drugim dečkima, da se malo opustim u tvojoj blizini. Sjećaš se, prije nisam bila u stanju govoriti ako sam bila u istoj sobi s tobom. Smatrala je da ćeš me prije primijetiti ako se budem ponašala kao - ja." "Ta je Hermiona stvarno pametna cura", reče Harry, pokušavajući se nasmiješiti. "Samo mi je žao što te nisam prije pozvao na spoj. Mogli smo imati puno više vremena... mjesece... možda godine..." "Što se može, bio si zauzet spašavanjem čarobnjačkog svijeta", odvrati Ginny, smijući se preko volje. "Pa... ne mogu reći da sam iznenađena. Očekivala sam nešto slično. Znala sam da nećeš biti sretan ako ne kreneš za Voldemortom. Možda mi se zato toliko i sviđaš." Harryju je svaka njezina nova riječ sve teže padala, a osim toga, bojao se da će njegova odlučnost oslabjeti nastavi li sjediti pokraj nje. Vidio je da Ron grli Hermionu i miluje joj kosu dok ona jeca na njegovu ramenu. Suze su kapale i s vrška njegova dugog nosa. Nesretno odmahnuvši rukom, Harry je ustao, okrenuo leđa Ginny i Dumbledoreovoj grobnici i krenuo putem uz jezero. Kretanje je bilo podnošljivije od sjedenja na mjestu: a što skoriji polazak u potragu za horkruksima i ubijanje Voldemorta bit će bolji od iščekivanja... "Harry!"

516

/. K. Rowling Okrenuo se. Obalom je ubrzano šepao Rufus Scrimgeour, podupirući se štapom. "Nadao sam se da ću dobiti priliku za razgovor s vama... smijem li vam se nakratko pridružiti? "Ne", ravnodušno odvrati Harry i nastavi hodati. "Harry, ovo je strašna tragedija," tiho nastavi Scrimgeour, "ne mogu vam riječima opisati koliko sam bio zgrožen kad sam čuo što se dogodilo. Dumbledore je bio doista velik čarobnjak. I sami znate da se nismo uvijek slagali, ali nitko ne zna bolje od mene..." "Sto želite?" odsječno ga upita Harry. Scrimgeour je izgledao razdraženo, ali opet je žurno namjestio lice u izraz tužnog razumijevanja. "Dakako, vi ste shrvani", reče on. "Znam da ste bili bliski s Dumbledoreom. Mislim da ste mu možda bili najdraži učenik kojeg je ikad imao. Ta spona između vas dvojice..." "Što želite?" ponovi Harry, zaustavivši se. Stao je i Scrimgeour, naslonio se na štap i zagledao se u Harryja. Sad je na licu imao proračunat izraz. "Priča se da ste otišli iz škole s njim one večeri kad je poginuo." "Tko to priča?" upita Harry. "Netko je nakon Dumbledoreove pogibije omamio jednog smrtonošu na kuli. Osim toga, tamo su pronađene dvije metle. Ministarstvo zna zbrojiti dva i dva, Harry." "To mi je drago čuti", odvrati Harry. "Pa, to kamo sam išao s Dumbledoreom i što smo tamo radili, moja je stvar. On nije želio da itko zna za to." "Vaša je odanost, naravno, hvalevrijedna," reče Scrimgeour, očito s mukom obuzdavajući razdraženost, "ali Dumbledorea više nema, Harry. Nema ga." "On će ovu školu uistinu napustiti tek kad mu nitko ovdje više ne bude odan", uzvrati mu Harry, smješkajući se unatoč mračnom raspoloženju. "Dragi moj mladiću... čak se ni Dumbledore ne može vratiti iz..." "Nisam to ni rekao. Ne biste vi to shvatili. Doista vam nemam što reći."

Potter i Prin cjmje sa ne krvi.

517

Scrimgeour je oklijevao i zatim nastavio, tonom koji je očito smatrao tankoćutnim: "Znate, Harry, Ministarstvo vam može ponuditi » sve moguće oblike zaštite. Bilo bi mi veliko zadovoljstvo da vam na raspolaganje stavim dva svoja aurora..." Harry se nasmije. "Voldemort me želi ubiti vlastitim rukama i nikakvi ga aurori neće spriječiti u tome. Zato hvala na ponudi, ali, ne hvala." "Znači," reče Scrimgeour, čiji je glas sad bio hladan, "ona molba koju sam vam uputio za Božić..." "Koja molba? Aha, da... ona da bih ljudima trebao govoriti da vi odlično obavljate svoj posao u zamjenu za..." "... podizanje morala svih pripadnika naše zajednice!" plane Scrimgeour. Harry ga je neko vrijeme proučavao. "Jeste li pustili Stana Shunpikea iz zatvora?" Scrimgeourovo lice poprimilo je neugodnu ljubičastu boju koja je upadljivo podsjećala na tetka Vernona. "Vidim da ste..." "Dumbledoreov čovjek do srži", dovrši Harry. "Tako je." Scrimgeour je još koji trenutak bijesno zurio u njega, a potom se okrenuo i odšepao bez riječi. Harry je primijetio da ga nešto dalje čekaju Percy i ostali članovi delegacije iz Ministarstva, pritom nervozno pogledavajući uplakanog Hagrida i Grawpa, koji još nisu ustali. Ron i Hermiona pohitali su prema Harryju, mimoilazeći se sa Scrimgeourom. Harry se okrenuo i nastavio hodati, ali sporije, da ga mogu sustići, što su naposljetku uspjeli u hladovini bukve pod kojom su često sjedili u sretnijim danima. "Što je Scrimgeour htio?" šapne Hermiona. "Isto što i za Božić", slegne Harry ramenima. "Da mu odam povjerljive podatke o Dumbledoreu i postanem hodajuća reklama za Ministarstvo." Ron je izgledao kao da se bori sam sa sobom, a onda je glasno rekao Hermioni: "Gle, daj da se vratim i odvalim Percvju šamarčinu!" "Ne", odvratila je odlučno i zgrabila ga za ruku. "Ali odmah bih se bolje osjećao!"

518

/. K. Rovvling

Harry se nasmije. Ronova je izjava izmamila osmijeh i Hermioni, iako je nestao čim je pogledala dvorac. "Ne mogu podnijeti pomisao da se možda više nikad nećemo vratiti", tiho će ona. "Kako mogu zatvoriti Hogwarts?" "Možda ga neće zatvoriti", reče Ron. "Ovdje nismo u ništa većoj opasnosti nego kod kuće, zar ne? Sada je svugdje isto. Čak bih rekao da je Hogwarts sigurniji, u njemu ima više čarobnjaka koji ga mogu braniti. Što ti misliš, Harry?" "Ja se neću vratiti čak ni ako ga ponovo otvore", odvrati Harry. Ron ga je gledao u čudu, ali Hermiona je tužno rekla: "Znala sam da ćeš to reći. Ali što namjeravaš učiniti?" "Još ću se jednom vratiti Durslevjevima, jer je Dumbledore tako htio", reče Harry. "Ali bit će to kratak posjet, a onda odlazim zauvijek." "Ali kamo ćeš otići ako se ne misliš vratiti u školu?" "Mislim da ću otići u Godricov dol", promrmlja Harry. Ta ga je ideja progonila od noći Dumbledoreove pogibije. "Tamo je sve počelo. Jednostavno imam osjećaj da moram tamo otići. I moći ću posjetiti grobove svojih roditelja, to bi mi u svakom slučaju bilo drago." "A onda?" "Onda moram pronaći ostale horkrukse, zar ne?" reče Harry, gledajući Dumbledoreovu bijelu grobnicu, odraženu u vodi na drugoj strani jezera. "To je bila njegova želja, zato mije i ispričao sve o njima. Ako je Dumbledore bio u pravu - a siguran sam da jest - negdje se kriju još četiri horkruksa. Moram ih pronaći i uništiti, i potom napasti sedmi dio Voldemortove duše, onaj koji se još nalazi u njegovu tijelu. Ja sam taj koji će ga ubiti. A ako usput negdje naletim na Severusa Snapea," dometne on, "to bolje za mene, to gore za njega." Nastala je duga tišina. Mnoštvo se sad gotovo sasvim razišlo, a preostali ljudi su u širokom luku zaobilazili monumentalnog Grawpa koji je tetošio Hagrida, čiji su krici bola još odzvanjali nad vodom. "I mi ćemo biti tamo, Harry", reče Ron. "Molim?" "U kući tvojih tete i tetka", pojasni Ron. "A onda idemo s tobom, bez obzira na to kamo ideš."

H.rrv P otter i P rincj nij eS ane krvi

519

"Ne..." brzo će Harry. Na to nije računao, mislio je da će njih dvoje shvatiti da Harry na to krajnje opasno putovanje kreće sam. • "Jednom si nam prilikom rekao", tiho prozbori Hermiona, "da se još imamo vremena povući budemo li to htjeli. Imali smo dosta vremena, zar ne?" "Mi smo uz tebe što god da se dogodi", reče Ron. "Ali, prijatelju, prije Godricova dola morat ćeš svratiti do moje mame i tate." "Zašto?" "Zbog vjenčanja Billa i Fleur, sjećaš se?" Harry ga iznenađeno pogleda. Pomisao da na svijetu još postoji nešto tako normalno kao vjenčanje činila mu se nevjerojatnom, ali istovremeno i divnom. "Da, to ne bismo smjeli propustiti", reče on naposljetku. Ruka mu se automatski stegnula oko lažnog horkruksa, ali usprkos svemu, usprkos mračnom i zavojitom putu koji se protezao pred njim, usprkos konačnom susretu s Voldemortom koji je, znao je Harry, bio neizbježan, bez obzira na to hoće li se zbiti za mjesec dana, jednu godinu ili deset godina, lakše je disao znajući da ga očekuje bar još jedan zlatni dan mira koji će moći podijeliti s Ronom i Hermionom.

POJMOVA

Alastor Moody Albus Dumbledore Amelia Bones Argus Filch Armando Dippet Avery Barnabas Cuffe Bartemius Crouch Bellatrix Lestrange Bertram Aubrey Blaise Zabini Brockdale Budleigh Babberton Cedric Diggory Cho Chang Colin Creevey Cormac McLaggen Cornelius Fudge Dawlish Dean Thomas Dolores Umbridge Dračo Malfoy

/a'laesto: /'aelbas ' /3'mi:lJ3 baunz/ /'argas filtj/ /cr/mandai) 'dipit/ /'eivn/ /ba:'ti:mi3S krautj/ /'bebtriks b'stro:n /'b3:tram 'o:bn/ A)lez Z9'bi:ni/ /'brrjk.dejl/ /'bA.dli: 'baeb3:t9n/ /'sednk 'digan/ /tjau tjaerj/ /'kDlm 'kri;vi/ /'ko:ma3k /ko:'ni:li9s ' /dhn ' /'dreiksu

Alastor Mudi Albus Dambldor Amilija Bounz Argus Filč Armando Dipit Ejvri Barnabas Kaf Bartimius Krauč Belatriks Lestronž Bertram Obri Blez Zabini Brokdejl Badli Baberton Sedrik Digori Čou Čeng Kolin Kriivi Kormak Meklagen Kornilius Fadž Doliš Diin Tomas Dolores Ambridž Drejko Malfoi

522

/. K. Rowling

Dudley Dursley

/'dAdh 'dasli/

Eileen Prince

/ai'li:n prms/

Harry Potter i Princ miješane Dadli Darsli Ajlin Prins

Elephant and Castle

/'ehfant send 'kcusl/

Emmeline Vance

/'emalin vcuns/

Ernie Macmillan

/'3:m mak'milan/

Erni Mekmilan

/'fennp 'grejbsek/

Fenrir Grejbek

Fenrir Greyback Fleur Delacour Florean Fortescue Galatea

/floeR delakur/ /'fbinan 'fb:teskju:/

Merrythought Ginny

/.gaeta'tia 'men^oit/

Weasley Grawp

/'d3ini 'wi:zh/

Great Hangleton

/gro:p/

Gregory Goyle

/grejt 'hasrjgltsn/

Gryffindor Hermiona

/'gregan goil/

Granger Hogsmeade

/'grifm,do:/

Michael Corner

Emelin Vans

/'paenzi 'pa:kmsn/ /pi:vz/

Florian Forteskju

/'p3:si 'wi:zh/ /'pi:t9

Galatia Merifot

'petigru:/ /'fmiss

Džini Uizli

nai'd3el95 /'filigs

Sloper Jimmy Peakes

'fhtwik/ /'hons

Grejt Henglton

'slAg,ho:n/

Gregori Goji Hermiona Greindžer

Prof. Minerva McGonagall /mi'n3¥.v9 ma'gDr Prof. Pomona Sprout

Hogzmid

Katie Bell

Haflpaf

Kingsley Shacklebolt pi:ks/

Seamus Finnigan

/'oliva 'wud/

Fler Delakor

Grifindor

Rufus Scrimgeour

/'nevl 'lorj^Dtam/

Grop

Hufflepuff Jack

Kreacher Lavender

Elifant and Kasi

Madame Puddifoot

/p9'm3yn9 'spraut/ /'sevaras snejp/ Slytherin

Montague

Stan Shunpike

Džek Slouper

Mundungus Fletcher

Tobias Snape

Džimi Piks

Neville Longbottom

Vaisey

Oliver Wood Pansy

Vincent Crabbe

Parkinson Peeves

Wilkie Twycross

Brown Lee Jordan

/'kejti bel/ /'kirjzli

Little Hangleton Luna

'jaekl,b3ult/ /'kri:t[3/

Lovegood Madame

/'lsevanda 'braun/

Kričer

Hooch Madame Pince

/'li: 'd3D:d3n/ /'liti

Lavender Braun

Madame Pomfrey

'hasrjgltan/ /'luins

Lii Džordan

Kejti Bel Kingzli Šeklboult

Percy Weasley Peter Pettigrevv Phineas Nigellus Prof. Filius

'lAv,gud/ /hu:t£/

Liti Henglton

Flitwick Prof. Horace

/pms/ /'pomfri:/

Luna Lavgud

Slughorn

Madam Huč

Prof. Severus Snape

Madam Pins

Prof. Sybill Trelawney

Madam Pomfri

Ravenclaw Rita Skeeter Ritchie Coote Romilda Vane

/'pudi,fut/ /'maikl 'koma/ /'monta.gju :/ /'sibil trib:'ni/ /'rejva nkb:/ /'ri:t9 'ski:t9/ ku:t/ vejn/ /'ruifas 'sknmd33/ /'jeimas 'fmigan/ /'sliSann/ /staen 'jAnpajk/ /ta'baias snejp/ /'veizi/ /'vmsnt 'krasb/ /'wilki 'tvvaikrDs/

Madam Pudifut « Majki Korner Montagju Mandangus Flečer Nevil Longbotom Oliver Vud Penzi Parkinson Piivs Persi Uizli Piter Petigru Finias Najdželus Filius Flitvik Horis Slaghorn Minerva Magonagal Pomona Spraut Severus Snejp Sibil Triloni Rejvnklo Rita Skiter Riči Kut Romilda Vein Rufus Skrimdžo Šeimus Finigan Sliterin Sten Šanpajk Tobajas Snejp Vejzi Vinsent Krab Vilki Tvajkros

Nakladnik ALGORITAM d.o.o. Zagreb, Harambašićeva 19 Za nakladnika Branko Šoštarić Grafički urednik Davor Horvat Korektura Rosanda Kokanović Obrada i prijelom Algoritam DTP Tisak Grafički zavod Hrvatske Naklada 25000 primjeraka

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 821.111-91-31=163.42 ROVVLING, Joanne Kathleen Harry Potter i Princ miješane krvi /Joanne K. Rovvling; [prevela Dubravka Petrović]. - Zagreb : Algoritam, 2005. - (Biblioteka Arboretum : najljepši izdanci svjetske književnosti za mlade) Prijevod djela: Harry Potter and the Half-Blood Prince. ISBN 953-220-315-X

450927087 ISBN 953-220-315-X