izraelsko-arapski sukobi

1.UVOD Izraelsko-palestinski sukob centralni je sukob Bliskog istoka, te je po svojoj složenosti i trajanju jedan od najdužih i najteže rješivih sukoba današnjeg svijeta. Njegovo političko, vojno, gospodarsko, geopolitičko, religijsko, i svako drugo značenje, medutim, po svojim je učincima na globalnom planu nemjerljiv s većinom drugih kriznih žarišta današnjeg svijeta. Iako, za razliku od drugih sukoba Bliskog istoka, u izraelsko-palestinskom sporu jedan od elemenata nije ni nafta niti neki drugi strateški energent. Njegove implikacije daleko premašuju usko regionalno područje, te skromnu površinu teritorija na kojem se sukob vodi. U taj su sukob uključene sve susjedne države, ali posredno i sve arapske kao i sve ostale države s muslimanskom većinom, te sve svjetske sile i brojne međunarodne organizacije. Svojim je trajanjem i težinom posljedica uvelike oslabio i destabilizirao susjedne države, a sukobi i politička nestabilnost se, kao i tijekom XX. stoljeća, i u XXI. stoljeću lako prelijevaju preko granica Izraela i palestinskog teritorija. Odnos država koje su tijekom povijesti bile izravno uključene u izraelsko-palestinski sukob prema proglašenju palestinske države vrlo je složen, te se tijekom desetljeća dubinski mijenjao. Politički su se predstavnici palestinskog naroda, Izraela, susjednih arapskih država, te Sjedinjenih Američkih Država prema tom pitanju različito odnosili u pojedinim povijesnim periodima. Geopolitička se situacija na području Palestine sa svakim novim izraelskoarapskim ratom mijenjala i to pretežito na štetu Palestinaca, te se prvotni plan Ujedinjenih naroda o podjeli britanskog mandata Palestine nikad nije ostvario. Teritorij predviđen za državu arapskog naroda, kao jedna od osnovnih odrednica buduće države, postupno se smanjivao te vremenom izgubio i svoj teritorijalni kontinuitet. U samim počecima sukoba, arapske su države, kao najvažniji strateški cilj, imale uništenje izraelske države te njenu eliminaciju kao međunarodnog subjekta. Stalno jačanje izraelske države, političko i vojno, postavljalo je nove političke i vojne realnosti koje je vremenom i arapska strana morala prihvatiti. Danas je vrlo jednostavno prikloniti se jednoj ili drugoj strani; okriviti Židove za otimanje palestinske zemlje, ili s druge strane proglasiti Palestince ekstremistima i fundamentalistima s kojima nema drugog načina komunikacije nego oružjem. Ovakvi simplificirani stavovi su na prvi pogled vrlo logični, ali ne vode nikakvom rješenju.

1

Nažalost, relano je za očekivati kako će pitanje stvaranja palestinske države manje ovisiti o pravnim dokumentima, a više o konkretnom političkom i vojnom odnosu snaga „na terenu“. 2. PALESTINA I PALESTINCI Palestina je riječ romanskog podrijetla, a označava biblijsku zemlju Filistejaca, koja danas obuhvaća Izrael, Zapadnu obalu, Gazu, te djelove Jordana i južnog Libanona. Država Palestina s punim suverenitetom još ne postoji, ali Palestinska Narodna Samouprava1 je prihvaćena i priznata kao samostalna država samo od strane pojedinih arapskih zemalja kao država. Zapadne vlade i Ujedinjeni narodi prihvaćaju tu državnu tvorevinu samo u ograničenom obliku (provizorij). Proglašenje palestinske države je uslijedilo 1988. godine od strane Palestinskog nacionalnog vijeća u Alžiru. Deklaracija je označila prekretnicu u odnosu Palestinske oslobodilačke organizacije prema pitanju vlastite nacionalne države, te je donesena u uvjetima potpune izraelske okupacije palestinskih teritorija, te za trajanja prve Intifade. Neovisnoj su se palestinskoj državi desetljećima protivile i mnoge arapske države te Izrael, tvrdeći da Arapi imaju svoju državu u Jordanu. Palestinska područja sastoje se od više enklava međusobno razdvojenih područjima naseljenim Izraelcima, ili izraelskim vojnim poligonima, kako u Pojasu Gaze, tako i na Zapadnoj obali. Pojas Gaze, osim s Izraelom, graniči s Egiptom i Sredozemnim morem. Naziv Zapadna obala odnosi se na zapadnu obalu rijeke Jordan. Premda to područje graniči s jedne strane s Izraelom a s druge s Jordanom, kontrolu granice s Jordanom ima Izrael. Valja napomenuti kako državne strukture ili djelomično nedostaju ili nisu do kraja ustrojene. Od 1974. PLO ima status promatrača pri Ujedinjenim narodima. Od sredine 1998. palestinski predstavnik ima pravo sudjelovanja u raspravama u UN-u. Osim toga, Palestina je i članica Arapske lige. Premda nije priznata od strane Zapadnih zemalja, danas u svijetu ipak postoje brojna palestinska diplomatska predstavništva, ali s razlicitim diplomatskim statusom. Tako npr. u Jordanu palestinsko predstavništvo ima rang veleposlanstva, dok se u Helsinkiju palestinsko predstavništvo zove generalno izaslanstvo. 1

Pojas Gaze i Zapadna obala dijelovi su Palestinske Narodne Samouprave, Palestinskih autonomnih područja.

2

Tko su Palestinci? Pod britanskim mandatom Palestincima se smatralo stanovništvo istočno i zapadno od rijeke Jordan, arapski muslimani i kršćansko stanovništvo, te Židovi koji žive na području pod britanskim mandatom. Danas se taj naziv koristi za arapski narod koji s drugim Arapima dijeli arapski jezik, podrijetlo, povijest, kulturu i općenito arapske nacionalne težnje. Većinom su muslimani, ali mogu biti i druge vjeroispovijesti.

2.1. PALESTINSKA OSLOBODILAČKA ORGANIZACIJA (PLO) PLO je politička i paravojna organizacija, utemeljena 1964.g. u Egiptu. Ona je jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda. 1993. godine kao takva, priznata je i od samog Izraela. Najzanačajnije skupine unutar PLO-a su sljedeće: 

Fatah – Palestinski pokret za nacionalno oslobođenje; najveća skupina, lijevo orijentirani nacionalisti;



PFLP – Narodna fronta za oslobođenje Palestine; radikalni militanti i komunisti;



DFLP – Demokratska fronta za oslobođenje Palestine; marksistički orijentirana;



PPP – Palestinska narodna stranka; bivši komunisti, nemaju vojni karakter.

Kroz evoluciju, mijenjala se kako PLO, tako i njeni ciljevi. Od njenog nastanka 1964.g., pa do proglašenja Palestinske države 1988.g. mogu se jasno razlučiti četiri cilja: 

Oslobođenje Palestine (1964.-1967.)

1964.g. arapski vođe osnovali su PLO s ciljem „organiziranja palestinskog naroda i njegova osposobljavanja da odigra svoju ulogu u oslobađanju domovine i određivanju svoje sudbine“. Pokret je uvelike u početku bio pod kontrolom Nassera. 

Demokratska država Palestina (1967.-1974.)

Zbog neuspjeha u ratu i katastrofalnog poraza arapskih vojnika 1967.g.., vodstvo PLO-a odlučno je u tome da moraju biti gospodari vlastite sudbine. 1968.g. Jaser Arafat je izabran za predsjedatelja PLO-a. PLO tada navodi svoje ciljeve: razaranje cionističke države Izrael, i umjesto nje postavljanje Demokratske države Palestine koja bi pokrivala cijeli Izrael i Zapadnu obalu = demokratska sekularna država, u kojoj bi i Arapi i Židovi imali jednaka prava! 3



Narodna vlast nad dijelom oslobođenog palestinskog teritorija (1974.-1988.)

1974.g. dogodila se prekretnica: Arafat je počeo napuštati koncept oružane borbe i potpunog oslobođenja u korist diplomatskog dogovora. Te godine PLO je na sastanku na vrhu konferencije Arapske lige priznat kao jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda; a u studenom iste godine Opća skupština UN-a priznala je PLO kao predstavnika Palestinaca i dala mu status promatrača. 

Dvodržavno rješenje (1988.-)

Kao što sam već rekla, 1988.g.. proglašena je Palestinska država na Zapadnoj obali i pojasu Gaze. Nakon toga PLO je promjenio svoju poziciju: priznao je Izraelu zakonsko pravo na postojanje, odrekao se terorizma kao sredstva za svoje ciljeve, prihvatio Rezoluciju Vijeća sigurnosti 242 (koja priznaje pravo Palestinaca na samoodređenje i poziva na zamjenu teritorija za mir), te Rezoluciju 338. Mirovni je proces krajem prošlog stoljeca prekoracio rokove postavljene za pojedine faze te na kraju zapao u slijepu ulicu. Da bi se mirovni proces održao, predsjednik Clinton je 2000. godine sazvao Summit na vrhu u Camp Davidu. Summit je propao, a uslijedio je dolazak Ariela Sharona na vlast te provokacije na Brdu hrama što je sve zajedno označilo početak kraja mirovnog procesa. Brojne su sporne točke o kojima dvije strane tijekom pregovora u Camp Davidu nisu uspjele postici dogovor.2

2.2. JASER ARAFAT (1929.- 2004.) Jaser Arafat bio je palestinski politički i vojni vođa, čelnik Palestinske oslobodilačke organizacije. Odrastao u Kairu i Jeruzalemu, kao mladić se borio u prvom izraelsko-arapskom ratu 1948. godine. Diplomirao na Kairskom sveučilištu 1956. godine te je prošao i obuku za fedajina, palestinskog komandosa. U ratu 1956. godine služio je u egipatskoj vojsci na Suezu, 1958. godine osnovao je pokret Al Fatah. Radeći kao inženjer u Kuvajtu, organizirao je ubacivanje fedajina na izraelski teritorij. Predsjednik PLO-a postao je 1964. godine. Pod njegovim vodstvom on ideološki zakreće od panarabizma ka palestinskom nacionalizmu. Nakon što je Arapska liga priznala PLO kao jedinog predstavnika palestinskih Arapa, Arafat je radio na međunarodnom priznanju te je PLO dobio mjesto u Ujedinjenim narodima. 2

www.israelipalestinianprocon.org

4

Osamdesetih je ubrzano mijenjao image gerilca u ozbiljnog državnika. Tijekom Zaljevskog rata Arafat je podupirao Irak, što je uvelike narušilo njegov međunarodni kredibilitet. Nakon dugotrajnih pregovora potpisao je u Washingtonu 1993. godine mirovni sporazum s Izraelom kojim je ustanovljena palestinska samouprava na obali, a Arafat je postao predsjednik Palestinskog nacionalnog vijeća. Zastojem mirovnog procesa i početkom Druge Intifade 2000. godine Arafat se u nekoliko navrata obračunao s palestinskim radikalima, zbog čega je izgubio podršku dijela Palestinaca. Na drugoj strani ga je Izrael optuživao da vuče konce vala terorističkih napada. Izraelski pritisak na Arafata kulminirao je vojnim uništenjem palestinske samouprave, a u prosincu 2001. godine i opsadom Arafatove rezidencije u Ramallahu. Umro je u pariškoj bolnici u studenom 2004. godine.

3. IZVORI IZRAELSKO-ARAPSKIH SUKOBA Slabljenje Osmanskog Carstva krajem XIX. stoljeća dalo je određenu nadu arapskim liderima da će svršetkom osmanlijske vlasti biti stvorena jedinstvena arapska država. No, razvoj događaja tekao je drugim smjerom. Kako bi osigurala prevlast na Bliskom istoku, Velika Britanija je za Prvog svjetskog rata podržavala, te indirektno financirala naseljavanje velikog broja Židova u Palestini. Ubrzo nakon kraja rata pokazalo se da je Velika Britanija vodila tajnu politiku i ista obećanja davala Arapima i Židovima. Obećanja dana Židovima i Arapima tijekom Prvog svjetskog rata bila su nesuglsna i oprečna; u najboljem slučaju nerealna; u najgorem neiskrena! A sve zbog promicanja vlastitih sebičnih interesa na tom području! Kako su napetosti između ta dva naroda jačale, a sukobi bivali sve češći, Velika Britanija je shvatila da zbog jačanja nezadovoljstva Arapa u Palestini i susjednim državama više ne može voditi procionističku politiku, te se od nje ogradila. Kako bi smirila napetosti, podijelila je prvotni prostor mandata na arapski Transjordan i Palestinu. Taj potez izazvao je buru nezadovoljstva među Židovima kojima je bilo zabranjeno useljavanje na prostor Transjordana. Dolazi do jačanja disidentskih židovskih pokreta i započinje židovski otpor britanskoj kontroli u Palestini. Terorističke akcije obiju strana i sve žešći sukobi doveli su do toga da je 1947.g. Velika Britanija prepustila mandat novoosnovanom UN-u. Kao rješenje sukoba, UN je predložio plan podjele palestinskog teritorija na židovsku i arapsku državu. Židovi su taj plan prihvatili, no Arapi su ga kategorički odbili proglasivši ga nepravednim i 5

nezakonitim. U to vrijeme Arapi su u Palestini i dalje bili većinsko stanovništvo. 14. svibnja 1948. Židovi su proglasili nacionalnu državu Izrael na području koje im je dodijeljeno planom UN-a. Kao reakcija na to, susjedne arapske države izvršile su invaziju na Izrael samo dan nakon proglašenja Izraela.

4. IZRAELSKI RAT ZA NEOVISNOST I PALESTINSKA al-NAKBA 1948.g. Neposredni povod za rat bio je proglašenje države Izrael 14. svibnja 1948., a ratne operacije počele su već 15. svibnja, kad su Egipat, Irak, Libanon, Jordan, Sirija (te gotovo neznačajan kontingent iz Saudijske Arabije) poslali svoju vojsku u Palestinu. Rat se može podijeliti u tri faze: 

15.5. – 11.6.1948.g.

Izrael je prvenstveno vodio defenzivne akcije. Arapske države angažirale su oko 35 000 ljudi, uglavnom iz sastava tzv. elitnih jedinica, treniranih za vrijeme britanske kolonijalne vlasti. Izrael se mogao suprotstaviti sa oko 45 000 ljudi. Nakon tri tjedna borbi Izrael se nalazio u bezizglednoj situaciji, Jeruzalem je bio djelomično zauzet, a u cjelini odsječen od Tel Aviva i tamošnje borbene grupe, dok se treći dio vojske nalazio okružen i po dijelovima tučen u južnoj Palestini. No, Izraelcima pomoć neočekivano stiže u vidu UN, na čiju inicijativu zaraćene strane pristupaju pregovorima, što Izraelu daje potrebno vrijeme za dodatnu mobilizaciju. 

06.7.-19.7.1948.

U ovoj fazi Izrael je vodio prvenstveno ofanzivne akcije, vodeći se parolom „napad je najbolja obrana“. Početkom srpnja izraelske trupe pokreću kontraofenzivu na općem pravcu Tel Aviv – Jeruzalem, te odbacuju iračke i jordanske postrojbe na istok nanoseći im osjetne gubitke. Operacija je dovela do deblokade Jeruzalema. Sirijske i libanonske snage ostale su pasivne tako da je kao jedini ozbiljni protivnik preostao Egipat. 

29.10.-31.10.1948.

6

Završna faza rata počela je krajem listopada izraelskom ofanzivom na južnom bojištu. U njoj su nakon deset dana borbi Egipćani odbačeni u pojas Gaze. Krajem prosinca 1948. godine Izraelci su krenuli u novu ofenzivu na području pustinje Negev. Nakon što je izraelska vojska odsjekla egipatske snage u Gazi, egipatski kralj Faruk pristao je na primirje.

Prekid vatre potpisan je na otoku Rodosu 24. veljače 1949.g., čime je okončan prvi izraelsko-arapski rat: Egipat je sporazum o primirju potpisao 25.2.; Libanon 23.3.; Jordan 03.4.; Sirija 20.7. Irak i Saudijska Arabija nisu pristali na primirje. Pojas Gaze ostao je u egipatskim rukama, dok je Zapadna obala potpala pod jordansku kontrolu. No, unatoč potpisanom primirju, posljedice ovog rata bile su širokog razmjera, te se osjete još i danas! Poraz arapskih država u ratu 1948.g. doveo je do političkih previranja i krupnih promjena u arapskim zemljama. U Siriji je u ožujku 1949.g. izveden vojni udar generala Husnija al Zaima, koji je već nakon nekoliko mjeseci bio srušen, nakon toga je sljedećih godina uslijedila serija novih vojnih udara. Jordanskog kralja Abdulaha je u srpnju 1950.g. ubio palestinski tinejdžer, nezadovoljan potpisivanjem primirja s Izraelom. Poraz u ratu 1948. - 1949. bio je najvažniji razlog zbog kojega je 1952.g. svrgnut egipatski kralj Faruk i proglašena Republika Egipat. Za razliku od svojih arapskih susjeda, koji su nakon rata bili u stalnom političkom previranju, Izrael se učvrstio kao „stabilna“ parlamentarna demokracija. U zemlji su 1949. održani izbori, nakon kojih je Ben Gurion postao prvi premijer, a bivši cionistički lider Chaim Weizmann prvi izraelski predsjednik. Prvi izraelsko-arapski rat je u pogledu ljudskih gubitaka bio najskuplji rat koji je Izrael vodio - u ratu je poginulo oko šest tisuća Izraelaca. Na arapskoj je strani poginulo oko osam tisuća ljudi, od toga tisuću civila. Obje su strane počinile više zločina nad civilnim stanovništvom. Tijekom borbi i nakon rata oko 750 000 palestinskih Arapa prebjeglo je ili je protjerano na teritorij susjednih zemalja, više stotina arapskih naselja je nestalo. Iako je većina palestinskih Arapa pobjegla pred ratnim djelovanjima, određeni broj civila protjerale su židovske milicije silom. Naredbe su sadržavale detaljan opis metoda za prisilno istjerivanje stanovništva: zastrašivanje, opsade i bombardiranje sela i naseljenih središta; paljenje domova, imovine i dobara; izbacivanje stanara i uništavanje domova; i, konačno, postavljanje mina u ruševine kako se izbačeni stanari uništenih domova ne bi vratili. Svaka je jedinica dobila svoj popis sa selima i četvrtima koje su trebali obraditi. „Plan D“ ( Dalet na 7

hebrejskom) bilo je tajno ime ove četvrte i posljednje verzije prijašnjih planova koji su se ticali sudbine domaćeg stanovništva u Palestini. Prijašnja tri plana nejasno su ocrtavali što cionističko vodstvo namjerava učiniti s tolikim Palestincima na zemlji koju je židovski nacionalni pokret želio prisvojiti. Proces djelomičnog protjerivanja izraelskih Arapa protegao se do 1951. godine, kada je protjerano nekoliko tisuća Arapa sa sjevera Izraela tijekom projekta skretanja vodnih tokova. Arapski izbjeglički val bit će povod mnogih regionalnih sukoba koji će uslijediti u budućnosti i stalni izvor destabilizacije cijele regije. Za njih će biti stvorena i posebna agencija UN-a za izbjeglice – UNRWA (United Nations Relief and Works Agency).3

5. SUESKA KRIZA I RAT 1956.g. Početkom 1950ih Egipat postaje bitan faktor oko kojeg se grupiraju arapske države s ciljem oslobađanja od europske kolonijalne vlasti. Takva „panarapska“ uloga Egipta nije odgovarala Izraelu,Francuskoj i Velikoj Britaniji.Obje su kolonijalne sile svoju vojnopolitičku prisutnost u regiji smatrale tradicionalnom. Izrael je bio zabrinut zbog rasta arapskog nacionalizma, a činjenica je da je Egipat imao niz nabavki oružja iz istočnog bloka, zbog čega je bio na najboljem putu da se etablira kao regionalna velesila. Radi diskreditacije Egipta u očima Zapada, izraelska obavještajna skupina je početkom 1950ih u Egiptu izvela niz protuameričkih terorističkih akcija u obliku podmetanja bombi, s ciljem da ih se pripiše egipatskim nacionalnističkim skupinama. Nakon što je to otkriveno u javnosti nekoliko godina kasnije, cijela operacija je prozvana prema tadašnjem ministru obrane koji je naredio cijelu akciju „Afera Lavon“. No, veze između Egipta i Zapada nisu presjekli izraelski obavještajni agenti već sam egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser. Naime, SAD su pokušale posredovati u sukobu Egipta i Izraela obećavajući izdašnu gospodarsku pomoć objema zemljama. U Egiptu su tu pomoć namijenili gradnji Asuanske brane na rijeci Nil. No, dolaskom Gamala Abdela Nasera na čelo vojnog režima u Kairu u travnju 1954. godine Egipat se počeo približavati Sovjetskom Savezu. Zabrinut zbog egipatskog koketiranja sa Sovjetskim Savezom, američki predsjednik Eisenhower otkazao je Kairu zajam za financiranje Asuanske brane. Do kulminacije zaoštravanja odnosa Egipta sa zapadnim zemljama došlo je u srpnju 1956. godine egipatskom 3

Pappe, Ilan. (2006). The Ethnic Cleansing of Palestine, Oneworld Publications, Oxford.

8

nacionalizacijom Sueskog kanala, koja je opravdana potrebom pronalaženja izvora financiranja gradnje Asuanske brane. U listopadu 1956. godine na tajnom su se sastanku našli premijeri triju država, čiji su strateški interesi u najvećoj mjeri bili povrijeđeni Nasserovom politikom - premijer Francuske Mollet i Velike Britanije Eden te Izraela Ben-Gurion. Velika Britanija je odlučila zaštititi ugrožene interese svog kapitala u kompaniji koja je upravljala Sueskim kanalom te povratiti svoj izgubljeni utjecaj na Bliskom istoku. Francuska je, uz motive slične britanskim, računala na to da bi rušenjem Nasera izravno utjecala i na slabljenje egipatske podrške tadašnjim protufrancuskim ustancima u Alžiru, Maroku i Tunisu. Posve prirodno, za zbivanja u Egiptu bio je zainteresiran i Izrael koji je želio eliminirati najsnažniju protivničku vojsku i neutralizirati baze palestinskih fedajina u pojasu Gaze. Na sastanku je postignut dogovor o zajedničkoj vojnoj akciji na Egipat i o rušenju Nasera. Izraelski napad, kojim je zapovijedao proslavljeni general Moshe Dayan, počeo je u popodnevnim satima 29. listopada 1956.g. zračnim desantom na području strateški važnog klanca Mitle na Sinajskom poluotoku, koji je imao važnu ulogu i u svim sljedećim izraelskoarapskim ratovima. Usporedo s padobranskim desantom na područje Sinaja, ulaze i izraelske oklopne postrojbe. U skladu s prije dogovorenim, Velika Britanija i Francuska 30. listopada diplomatskim putem traže povlačenje egipatskih i izraelskih jedinica iz područja Kanala prijeteći vojnom intervencijom. Egipat je očekivano odbio ultimatum te sljedeći dan počinju britanski i francuski zračni napadi na ciljeve diljem Egipta. Zračni desanti britanskih trupa izvedeni su 5. studenog zapadno od Port Saida na zapadnoj obali Sueskog kanala te francuskih padobranaca na području Port Fuada na istočnoj obali Kanala, koje u potpunosti ovladavaju područjem Sueskog kanala. Anglo-francuski napad na Egipat izazvao je oštru diplomatsku reakciju Sovjetskog Saveza, a akcija je naišla na neodobravanje u Washingtonu, gdje je Eisenhowerova administracija bila bijesna zbog poduzimanja napada bez prethodnih konzultacija sa Sjedinjenim Državama. Bijela kuća je u tom trenutku bila zabavljena situacijom u Mađarskoj, gdje su sovjetski tenkovi skršili mađarski ustanak, a Eisenhoweru ta kriza nije odgovarala ni zbog predstojećih predsjedničkih izbora. Nakon američkog pritiska, Velika Britanija i Francuska bile su prisiljene poštovati odluku Ujedinjenih naroda o prekidu vatre. Britanske i francuske postrojbe povukle su se 22. prosinca 1956.g. sa Sueskog Kanala. 9

Egipatska vojska je tijekom kratkog Sueskog rata 1956.g. teško stradala, zrakoplovstvo je gotovo uništeno, a uvelike je oslabljena i ratna mornarica. Sueski kanal je bio zatvoren do 1957.g., a Egipat je 1962.g. nadoknadio vrijednost nacionalizirane imovine izvornim vlasnicima. Arapske zemlje su u znak protesta nakon Sueske krize smanjile isporuke nafte Zapadu, stvarajući mali naftni udar i blagi nagovještaj velike naftne krize koja će se dogoditi nakon rata 1973. godine.

6. ŠESTODNEVNI (LIPANJSKI) RAT 1967.g. Od 5. lipnja do 10. lipnja 1967. godine vodio se šestodnevni rat između Izraela s jedne strane, i Egipta, Sirije, Iraka i Jordana s druge strane. Povod za rat bilo je zatvaranje Akabskom zaljeva za plovidbu, odnosno Tiranskog tjesnaca, što je Izrael protumačio kao objavu rata. 5. lipnja 1967.g. u 8:45h počeli su iznenadni udari izraelskog ratnog zrakoplovstva na deset egipatskih aerodroma, te na sirijske i jordanske, pa čak i na jedan irački vojni aerodrom. Ishod je bio odlučen već drugog dana, usprkos bojazni izraelskog zapovjedništva o istodobnom ratu na tri bojišta. Posredovanjem UN-a 10. lipnja 1967.g.u 6 Osim što je Izrael okupirao Sinaj, pojas Gaze, Zapadnu obalu i Golansku visoravan, u Šestodnevnom ratu arapske su zemlje imale oko 30 tisuća poginulih ili nestalih vojnika. Izgubljeno je oko 70 posto naoružanja i opreme, a osobito teško stradala su zrakoplovstva arapskih zemalja. Novonastalom situacijom izraelska se vojska opasno približila trima arapskim prijestolnicama - Kairu na manje od 100 km te Damasku i Amanu na manje od 50 km. Izrael je ratnom pobjedom stekao nadzor nad cijelim biblijskim područjem Izraela ili četiri puta veći teritorij od onog iz 1949., nakon Prvog arapsko-izraelskog rata. Još je milijun palestinskih Arapa došlo pod izraelsku vlast, tako da je pod izraelskom vlašću bilo 1,5 milijuna Arapa.4

4

http://en.wikipedia.org/wiki/Arab_Israeli_Wars

10

7. RAT ISCRPLJIVANJA 1968.-1970.g. U razdoblju od 1968.g. do 1970.g. na sueskoj se fronti vodio rat iscrpljivanja. Radilo se o oružanim provokacijama na liniji razdvajanja iniciranim od strane Egipta. U lipnju 1968 počinju egipatski topnički napadi na izraelske položaje uzduž sjevernog područja Sueskog kanala. Za odmazdu je Izrael poduzeo nekoliko vojnih akcija na egipatskoj strani kanala, uključujući i uništenje egipatskog elektroenergentskog sustava u listopadu 1968.g., nakon čega su egipatski topnički napadi na nekoliko mjeseci oslabili. Izrael je, utvrđujući granicu duž Sueskog kanala, počeo gradnju opsežnog sustava obrane koji je dobio naziv po tadašnjem ministru obrane, Bar Levu. Bar Levova linija trebala je osigurati izraelsku južnu granicu, dok je na sjeveru prema Siriji sagrađen niz utvrda na Golanskoj visoravni prozvan Golanskim zidom. Početkom ožujka 1969 ponovno su eskalirali egipatski topnički napadi uzduž Sueskog kanala u kojima su Izraelci imali velike ljudske gubitke i koji su se nastavili i sljedećih nekoliko mjeseci. Nakon iznenadne smrti izraelskog premijera Eshkola i kratkog premijerskog mandata Yigal Allona, na čelo vlade u Tel Avivu u ožujku 1969. dolazi Golda Meir. Ona je izmijenila strategiju odgovora na egipatske napade prekidajući iscrpljujuće topničke dvoboje na granici i ubacujući u borbu izraelsko ratno zrakoplovstvo. Od srpnja 1969.g. Izrael iz zraka sustavno bombardira egipatske protuzračne postaje te topničke i tenkovske položaje duž Sueskog kanala. Izraelska zračna ofenziva nastavila se do prosinca, kada se zbog uništenja egipatskih postaja protuzračne obrane mogla protegnuti i na unutrašnjost egipatskog teritorija. Pokušaj Egipta da se nosi s moćnim izraelskim zračnim snagama pokazao se neuspješnim te se egipatska vojska potkraj 1969. nalazila na rubu novog uništenja. Nakon što su u siječnju 1970. izraelski zračni udari dotakli i predgrađe Kaira, Nasser je otputovao na tajni put u Moskvu gdje je bio prisiljen zatražiti pomoć od Sovjetskog Saveza. Moskva je nevoljko udovoljila egipatskom traženju. Sovjetski angažman u Egiptu stvorio je probleme izraelskoj vojsci koja više nije dominirala bojištem, a pojačano uplitanje Moskve u zbivanja na Bliskom istoku zabrinulo je i Sjedinjene Američke Države koje su pritiskale Izrael da prekine zračnu kampanju. Washington je još potkraj 1969.g. poslao državnog tajnika Rogersa5 sa zadaćom da postigne primirje. Pokušavajući privoljeti Izrael na prestanak zračnih akcija, 5

Tzv. „Rogersov plan“- plan za prekid vatre, kao uvod u posredne razgovore, s ciljem izraelskog povlačenja i egipatskog priznanja Izraela.

11

Sjedinjene Države su zaprijetile obustavom ranije dogovorene prodaje borbenih zrakoplova. Pritisak iz Washingtona, uz jasne dokaze o izravnom sovjetskom vojnom angažmanu, omekšao je izraelski stav te su naposljetku Izrael i Egipat u kolovozu 1970.g. potpisali primirje koje je prihvatio i Jordan.

8. JOMKIPURSKI (LISTOPADSKI) RAT 1973.g. Yom Kippur je židovski blagdan; dan pomirenja i pokajanja. Obilježava se 25-satnim postom i intenzivnom molitvom; a dolazi deset dana nakon židovske Nove godine. Upravo na taj dan 1973.g. započeo je treći veliki izraelsko-arapski sukob. Naime, period od 1967.g. do1973.g., arapske su zemlje, poglavito Egipat i Sirija, iskoristile za modernizaciju i uvećanje vojne sile. Izraelci su zasnovali svoju borbenu doktrinu na iskustvima iz prethodnih ratova. 06.10.1973.g. točno u 14:05h započeo je udruženi napad Egipta i Sirije na Izrael. Egipat i Sirija pokušali su prvo prisiliti Izrael na povlačenje s okupiranih teritorija diplomatskim sredstvima, no ona nisu dala rezultate. Potom su uslijedile prijetnje ratom, koje se Izraela nisu previše dojmile. Izraelsko rukovodstvo vjerovalo je da se radi samo o „blefu“, te da do napada neće doći. Uzbuna u vojsci dana je tek 6. listopada 1973. u 10:00 sati, samo četiri sata prije početka napada. Prva četiri dana borbe završila su potpunom kapitulacijom izraelskih postrojbi na liniji Bar Lev. Egipćani su pristupili konsolidaciji osvojenog terena, umjesto da hrabro nastave napad oklopnim klinovima kojima se u tom trenutku baš ništa nije moglo suprotstaviti. Poklonjeno vrijeme Izraelci su iskoristili za neutraliziranje sirijske prijetnje te su 12. listopada poslali na Sinaj još sedam oklopnih brigada sa oko 550 tenkova, koji su postali raspoloživi nakon slamanja sirijske ofenzive. Uz to, američka vojska poslala je Izraelu 33 210 tona najmodernije vojne pomoći i obavjestila ga o „rupama“ u egipatskoj obrani primjećenim na satelitskim snimkama. Nakon uspješnog odbijanja niza protivničkih juriša Izraelci su napali prema sjeveroistoku, te odsjekli 3. egipatsku armiju na Sinaju. Našavši se u takvoj situaciji Egipćani su zatražili primirje koje je prihvaćeno 22. listopada. Rat je službeno završen 26.10.1973.g. 12

Rat 1973. godine imao je velike unutrašnjopolitičke reperkusije u regiji. Nakon što je istražno povjerenstvo u Izraelu ustanovilo niz propusta u pripremanju i vođenju rata, premijerka Golda Meir i njezina vlada su u travnju 1974.g. bili prisiljeni podnijeti ostavku. Arapska je strana, naime rat doživjela kao moralnu pobjedu, te zbog velike američke pomoći Izraelu u ratu, arapske zemlje prekidaju izvoz nafte na Zapad, što je rezultiralo dotad neviđenim porastom cijena goriva za čak 70%!

9. SPORAZUM IZ CAMP DAVIDA 1978.g. Približavanje Izraela i Egipta rezultiralo je posjetom egipatskog predsjednika Sadata Izraelu u studenom 1977.g., teško zamislivim samo nekoliko godina prije. Riskirajući pogoršavanje odnosa s arapskim zemljama, egipatski predsjednik Sadat je u rujnu 1978.g. započeo razgovore s Izraelom. Razgovori su nakon trinaest dana okončani dogovorom, službeno potpisanim u Washingtonu u ožujku 1979. Godine, pod „pokroviteljstvom“ američkog predsjednika Jimmya Cartera. Campdavidski sporazum je iz korijena izmijenio strateške odnose na Bliskom istoku. Okončano je ratno stanje između dviju država, a Izrael je dobio diplomatsko priznanje Egipta i osigurao južnu granicu te nesmetanu plovidbu svojih brodova kroz Sueski kanal. Sinajski poluotok vraćen je pod egipatski suverenitet, te je Egipat dobio status bliskog američkog saveznika, što je impliciralo znatnu američku vojnu pomoć. Godine 1978. Sadat je zajedno s izraelskim premijerom Beginom dobio Nobelovu nagradu. Za Sadata ovo nije bio separatni ugovor. On je naime trebao omogućiti rješenje i za Palestince. Ugovor je naime i predviđao privremenu, ograničenu autonomiju za Palestince kao prelazno rješenje na putu ka vlastitoj državi. No, radi općeg odbijanja to se nije dogodilo. Tek četrnaest godina poslije, u Oslu, Palestinci su bili spremni za sličan dogovor sa Izraelom. Sadat je bio oštro osuđivan u arapskom svijetu zbog politike prema Izraelu. Egipat je nakon Campdavidskog sporazuma od vodeće arapske zemlje postao izopćenik u arapskom svijetu. Izbačen je iz Arapske lige, koja je preselila svoje sjedište iz Kaira u Tunis. Među islamskim radikalima u Egiptu je Sadatovo približavanje Izraelu bilo ocijenjeno kao čin nacionalne izdaje, te je poslužilo kao povod za atentat egipatskih vojnika na Sadata 6. listopada 1981.g., na osmu obljetnicu početka Jomkipurskog rata.

13

Ipak, Camp David ostaje događaj od povijesnog značenja, a mir između Izraela i Egipta traje do danas. Iz toga se možda nije rodila ljubav, ali jest jedan konkretan odnos između dvije zemlje.

10. ZAKLJUČAK ''Kad kažemo da su Arapi agresori, a da se mi branimo – to je tek pola istine. S obzirom na našu sigurnost i život, mi se branimo… Ali borba je samo jedan oblik sukoba, koji je u svojoj biti politički. A politički gledano, mi smo agresori, a oni se brane.'' David Ben Gurion (Chapman, 2002:24) Teritorij Izraela i Palestine i danas je poprište stalnih sukoba koji funkcioniraju po principu odmazde i tako čine zatvoren krug nasilja. Kako oba naroda polažu pravo na isti komad zemlje, pritom se pozivajući na vjerske argumente, te kako niti jedna strana ne pokazuje spremnost na kompromis, danas je malo onih koji u bliskoj budućnosti vide mogućnost mirnog rješenja. Eskalacija sukoba u zadnjih nekoliko godina pridonosi tom stajalištu. No, ograničavajući faktor u postizanju mirnog rješenja ne predstavlja samo „tvrdoglavost“ sukobljenih strana, nego i kontraproduktivni pristup rješavanju sukoba betonski zidovi, geta, vojne odmazde na civilnim područjima, ali s druge strane i ekstremizam, bombaški napadi sa brojnim civilnim žrtvama, dovode samo do zaoštravanja već ionako teške situacije. No, činjenica je da je stvaranje neovisne palestinske države danas postalo neizbježno, a pregovori o mirovnom rješenju, čiji će konačni ishod biti palestinska država, morat će se ubrzo nastaviti. Stvaranje takve države jedini je jamac trajnog, pravednog i održivog rješenja krize koja desetljećima generira nestabilnost u tom dijelu svijeta. Za rješenje će nužno biti potreban odlučan angažman „vanjskih čimbenika“6, jer će otpori na obje strane biti snažni, kao što su to i bili svaki put kada su. Jedino preostalo pitanje je koliko će vremena morati 6

Međunarodna zajednica, prije svega SAD i EU, ali i brojne arapske zemlje, podržale bi bilo kakav izraelskopalestinski dogovor koji bi doveo do uspostave dviju država, jedne pored druge. Nedavno je na donatorskoj konferenciji prikupljeno čak sedam milijardi dolara za izgradnju državnog aparata i poboljšanje infrastrukture na palestinskim područjima, što je više nego jasan znak da su glavni svjetski igrači spremni dobro platiti kako bi okončali višedesetljetni izraelsko-palestinski sukob.

14

proći dok se i formalno ne proglasi neovisna država Palestina, te stvore uvjeti za njeno normalno funkcioniranje kao neovisne države arapskog naroda u Palestini. Vrijeme, kao geostrateški čimbenik, u principu je uvijek bio na strani Izraelaca, te je njihova vojna i politička pozicija tijekom desetljeća jačala. Povratak izbjeglica jedno je od pitanja o kojem do sada nije bilo nikakvog rješenja, a koje to svakako zaslužuje. Palestinci traže da se izbjegle osobe, koje su sukcesivno od 1948. godine pa do danas napuštale svoje domove, mogu vratiti u svoja mjesta, pa čak i unutar države Izrael. Izrael 'pak prihvaća povratak palestinske dijaspore, ali samo unutar buduće palestinske države.7 Ali, uz sve to ne treba ni u kom trenutku zaboraviti širi aspekt cijele bliskoistočne krize. Izraelsko-palestinski sukob davno je izašao iz granica samog Izraela, pa čak i Bliskog istoka. Danas postoji zanimljiv savez između SAD-a i Izraela protiv trećeg sudionika – muslimana. Sva tri sudionika sami sebe doživljavaju kao žrtve i koriste tu poziciju kako bi opravdali svoju politiku. Tako se i pitanje stvaranja palestinske države uklapa u tu sliku, te oni koji vuku konce iz svojih strateških laboratorija rješenje prilagođavaju svojim globalnim interesima. Nažalost, svjetski poredak se ne kroji po pravdi, već onako kako „velikima“ odgovara.

11. POPIS CITIRANE I KORIŠTENE LITERATURE  Chapman, C. (2002). Čija je Obećana zemlja?. izraelsko-palestinski sukob. Zagreb: STEPress.  Chomsky, N. (2004). Kobno trojstvo. Sjedinjene Države, Izrael i Palestinci. Zagreb: Profil international. 7

Prema podacima UNRWA, registrirano je 4 600 000 palestinskih izbjeglica, od čega jedna trećina živi u izbjegličikm kampovima na području Jordana, Libanona, Sirije, Zapadne obale i Pojasa Gaze. Druge dvije trećine žive u gradovima ili okolici gradova navedenih država, te u blizini izbjegličkih kampova u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali.

15

 Gilbert, M. (2005). The Routledge atlas of the Arab-Israeli conflict. London; New York : Routledge.  Pappe, Ilan (2006). The Ethnic Cleansing of Palestine, Oneworld Publications, Oxford.  Smith, Ch. D. (2007). Palestine and the Arab-Israeli Conflict. Boston i New York: Bedford i St. Martin’s (6. izd.).  Surrat, R. (ur.) (2005). The Middle East. Washington: CQ Press, 13-78.

Internetske izvori (22.11.2009.g.) :  http://en.wikipedia.org/wiki/Arab_Israeli_Wars  http://www.israelipalestinianprocon.org  http://www.israel-palestina.info/arab-israeli_conflict.html  http://www.jewishvirtuallibrary.org  http://www.mideastweb.org/briefhistory.htm

16

17