izraelsko arapski sukobi

SVEUČILIŠTE U ZADRU Odjel za ekonomiju Preddiplomski studij menadžmenta

Izrael ili Palestina?

Politička geografija.

ZADAR, siječanj, 2015.

Sadržaj 1. 2. 3. 3.1. 3.2. 3. 4. 5. 8. 9. 10.

UVOD..........................................................................................................................1 BRITANSKA MANDATNA UPRAVA 1922 -1948....................................................2 NASTANAK DRŽAVE IZRAEL................................................................................5 Građanski rat................................................................................................................6 Rat za neovisnost 1948.................................................................................................8 SUESKA KRIZA.......................................................................................................10 ŠESTODNEVNI RAT................................................................................................11 PLO............................................................................................................................14 SPORAZUM U CAMP DAVIDU..............................................................................16 ZAKLJUČAK............................................................................................................18 LITERATURA...........................................................................................................20

1. UVOD

Pokušaj prikazivanja ovog sukoba izrazito je složen zadatak iz razloga što je Bliski istok bio i ostao najkonfliktnija regija u suvremenom svijetu. Ovu regiju definira mnoštvo sukoba koji se protežu od međudržavnih ratova preko vojnih intervencija do graničnih sukoba. Izraelsko – arapski sukobi započinju potkraj 19. i 20. st. kroz arapsko - židovske sukobe u osmanskoj i britanskoj mandatnoj Palestini da bih se nakon 1948. pretvorili u niz međudržavnih ratova. Nakon obrane države u izraelsko - arapskom sukobu 1948. prekretnica sukoba bio je Šestodnevni rat 1967., u kojemu su židovi zaposjeli Judeju, Samariju, Golan, Gazu i Stari grad u Jeruzalemu. U tom ratu vidljiva je vizija zaposjedanja i naseljavanja dijelova biblijske pradomovine, gdje je također vidljivo i sustavno naseljavanje ratom naseljenih područja. Šestodnevni rat imao je ozbiljne političke, ali i duhovne posljedice za islamski arapski svijet. Duboka religijska prožetost ovih sukoba očitovala se u vjerovanju u božansko pravo vlasništva nad zemljom. Nigdje na svijetu sukob oko zemlje nije prožet tolikim religijskim nabojem i popraćen mišljenjem da je militarizam ispravan način ostvarenja misije. Židovi i Arapi u svojim se zahtjevima pozivaju na religijske koncepte, dijelove svetih spisa i njihova tumačenja. Svrha je ovog istraživanja pojasniti razloge sukoba i njihov tijek.. U početnom dijelu rada prikazali smo prostor Palestine za vrijeme Britanske mandatne uprave, središnji dio rada su tri najvažnija Arapsko – Izraelska sukoba. Posljednji dio je zaključni dio. Kao prilog radu, na kraju je ispisana sva literatura i izvori korišteni tijekom istraživanja.

3

2. BRITANSKA MANDATNA UPRAVA 1922 -1948.

Krajem 19 st. i početkom 20 st. pod utjecajem progona židova u istočnoj Europi započinje naseljavanje Palestine. Naseljenički valovi u židovskoj povijesti poznati su kao alijati, a na prostoru Palestine osnivaju vlastite zajednice poznatije kao Jišuv, odnosno živjeli su u kibucima koji su označavali socijalno gospodarski sustav utemeljen na zajedničkom vlasništvu i proizvodnji.1 Postojalo je pet naseljeničkih valova u razdoblju od 1882 do 1948. U posljednjem valu, za samo tri godine židovsko stanovništvo u Palestini se udvostručilo. Kao rezultat useljavanja 1947. Židovi su činili trideset i jedan posto od ukupnog broja stanovništva i posjedovali su šest posto zemlje. 2 Peti val obilježio je masovna naseljavanja njemačkih Židova koji su potaknuli privrednu i političku modernizaciju Jišuva.3 Počeci židovskog naseljavanja Palestine možemo datirati i u vrijeme dok je bila dio Osmanskog Carstva. Rusija se nakon revolucije 1917. povlači sa Bliskog istoka, a Britanija i Francuska ugovorom u Sykes – Picotu 1916. dijele prostor Bliskog istoka. Irak i Palestina podjelom su pripali Velikoj Britaniji, a Libanon i Sirija Francuskoj. U studenome 1917. britanska je vlada objavila Balfourovu deklaraciju u kojoj se zalaže za židovski narod i njihovu samostalnost, a Društvo naroda i formalno 1922. povjerava mandat Velikoj Britaniji. Na čelu mandatne uprave bio je Visoki povjerenik koji je stolovao u Jeruzalemu kao predstavnik britanskog kralja.4 1 2007 Istituto Geografico De Agostini S.p.A. HRVATSKO IZDANJE: Europapress holding.

2 Kasapović M. (2010) Politički sustav i politika Izraela. Zagreb : Politička kultura nakladno istraživački zavod. Str 46-47. 3 M. (2010) Politički sustav i politika Izraela. Zagreb : Politička kultura nakladno istraživački zavod. Str 4647. 4 M. (2010) Politički sustav i politika Izraela. Zagreb : Politička kultura nakladno istraživački zavod. Str 6265.

4

Nakon Balfourove deklaracije koju su Arapi doživjeli kao neoprostivu izdaju, dolazi do velikih pobuna u Haifi i Jeruzalemu. Britanska vlada 1936. osniva Kraljevstvo povjerenstvo pod vodstvom lorda Roberta Peela koje je trebalo utvrditi uzroke pobuna. U njegovom izvješću prvi puta je predložena podjela Palestine na dvije države. 5 Peelova komisija 1937. predložila je trodijelnu podjelu na arapsku i židovsku državu, pri čemu bi Britanci zadržali mandat nad Jeruzalemom i Betlehemom.6 Arapske pobune dovele su do stvaranja i razvoja židovskih vojnih postrojbi, prvenstveno Haganaha. 17.5. 1939. dolazi do objavljivanja dokumenta poznatog i kao Mc Donaldova Bijela knjiga, prema ministru Malcolmu mc Donaldu, u kojem se iznosi zamisao o podijeli Palestine na arapsku i židovsku državu. To je proglašeno neizvedivim i vlada je izložila alternativu koja je prikazana u tri dijela Bijele knjige : Ustav, Useljavanje i Zemlja. Britanska vlada odlučila je ograničiti useljavanje Židova u razdoblju od pet godina u želji da njihov broj ne prijeđe jednu trećinu stanovništva, odnosno 15 000 godišnje ili 75 000 u pet godina.7 U odgovoru, cionisti organiziraju program ilegalne imigracije u Palestinu. Lehi, mala skupina ekstremista organizira oružane napade na britansku vlast u Palestini. Tijekom drugog svjetskog rata silno se pojačavaju napori židovskih organizacija da se međunarodna zajednica zauzme za osnutak židovske države u Palestini. Tada se cionisti sve više okreću Sjedinjenim Američkim Državama i protubritanskoj politici. Četrdesetih godina cionistički program prigrlila su dva najmoćnija Amerikanca F.D. Roosvelt i Harry S. Truman. Najsnažniji politički izraz tih nastojanja bila je Biltmorska 5 Kasapović M. (2010) Međunarodni kontekst nastanka Izraela : Peelovo izvješće 1937., Politički sustav i politika Izraela., Zagreb : Politička kultura nakladno istraživački zavod. Str 69-71. 6 Kasapović M. (2010) Međunarodni kontekst nastanka Izraela : Peelovo izvješće 1937., Politički sustav i politika Izraela., Zagreb : Politička kultura nakladno istraživački zavod. Str 69-71. 7 Kasapović M. (2010) Međunarodni kontekst nastanka Izraela :Bijela knjiga 1939., Politički sustav i politika Izraela., Zagreb : Politička kultura nakladno istraživački zavod. Str 72 -74.

5

rezolucija, dokument usvojen na zasjedanju najvažniji cionističkih grupacija., koje je održano 1942.g., u hotelu Biltmore u New Yorku. Postavljena su tri temeljna zahtjeva : otvaranje vrata Palestine za slobodno i neograničeno useljavanje Židova, davanje ovlaštenja Židovskoj agenciji da provodi useljavanje i konstituiranje Palestine kao židovskog Commonwealtha integrirana u strukturu novog demokratskog svijeta8. Nakon drugog svjetskog rata uz američki lobi dopuštena je kvota od 100 000 ulaznih dozvola i predlaže se ukidanje postojećih ograničenja na kupnju zemljišta od strane židova. Židovske postrojbe Lehi (Borci za slobodu Izraela) i Irguna, 1940. nakratko pokreću nasilne ustanke protiv britanske vlasti koji eskaliraju 1944. 9 6. studenog 1944, ubijen je Barone Moyne . Moyne je bio britanski državni ministar za Bliski istok i postoje tvrdnje da je atentat okrenuo britanskog premijera Winston Churchill protiv cionističkog pokreta. 1946. Irguna je raznijela hotel kralja Davida u Jeruzalemu, sjedište britanske uprave, ubivši 92 ljudi. Tada se židovski terorizam povećava i situacija zahtijeva prisutnost više od 100.000 britanskih vojnika u zemlji.

8 Kasapović M. (2010) Međunarodni kontekst nastanka Izraela : Biltimorska rezolucija 1942., Politički sustav i politika Izraela., Zagreb : Politička kultura nakladno istraživački zavod. Str 74 -75.

9 Karsh E. (2002) The Arab – Israeli conflict : The Palestine war 1948, Osprey publishing, London.str 25. 6

3. NASTANAK DRŽAVE IZRAEL

Pod utjecajem složenog stanja u Palestini obilježenog sukobima i pobunama, Velika Britanija je okončala svoj mandat i prenijela ga na vijeće UN-a, on potom osniva posebno povjerenstvo za Palestinu. Posebno povjerenstvo za Palestinu ili UNSCOP osnovano je sa zadaćom da ispita tamošnje prilike i osmisli prijedlog održiva dugoročna rješenja. UNSCOP je krajem kolovoza 1947. definirao prijedlog podjele zemlje na židovsku i arapsku, gdje bi Jeruzalem postao corpus separatum 10. Prijedlog su podržale sve članice osim Jugoslavije, Irana, Indije i iz tog razloga nazvan je Većinskim izvještajem. Glasovanjem Opće skupštine UN-a prijedlog je prihvaćen, a Rezolucijom 181 odlučeno je da se uspostavi nezavisna arapska i židovska država. 11 Židovska država obuhvaćala bi pedeset i pet posto zemlje, s 510 000 arapa i 499 000 židova, a arapska država obuhvaćala bi ostali dio sa 750 000 arapa i 10 000 židova 12. Židovi su taj prijedlog prihvatili, a Arapi su odbili bilo kakve razgovore. Arapi su smatrali da je Palestina arapska zemlja, te da ju UN nema pravo dijeliti i da će židovi dobiti najplodnija područja. Dana 14. svibnja 1948. godine ističe britanski mandat nad Palestinom i tada je odobren proglas kojim je proglašeno osnivanje jedne židovske države u Eretz Izraelu, poznate kao država Izrael.

10 Karsh E. (2002) The Arab – Israeli conflict : The Palestine war 1948, Osprey publishing, London.str 6. 11 Havel B.(2013) Islamski teritorij i židovska politička vlast.,Arapsko –Izraelski sukob., Naklada Ljevak, Zagreb. 12 Chapman C. (2002) Osnutak države Izrael., Čija je obećana zemlja., STEPress, Zagreb, str 34 -35.

7

Slika 1. UN-ov plan za podjelu Palestine 1947.

3.1.

Građanski rat

Početne arapsko izraelske sukobe možemo podijeliti u dvije faze. Prva faza je započela 30. studenog 1947, dan nakon usvajanja plana o podjeli Palestine i završava 14.svibnja.1948. za prestankom britanskog mandata.13 Tijekom građanskog rata, sukobljavaju se židovske i arapske zajednice u Palestini dok su Britanci, koji su bili dužni održavati red, organizirali svoje povlačenje i samo povremeno intervenirali.

13 Kasapović M. (2010) Međunarodni kontekst nastanka Izraela : Biltimorska rezolucija 1942., Politički sustav i politika Izraela., Zagreb : Politička kultura nakladno istraživački zavod. Str 80.

8

Većina borbi u prvim mjesecima rata događaju se prvenstveno na rubovima glavnih gradova i pokrenuti su od strane Arapa. Arapski snajperisti pucaju po židovskim kućama, pješacima i prometu, bacaju bombe i mine duž gradskih i seoskih puteva i cesta. Do 100.000 Arapa, u židovsko dominantnim područjima u Haifi, Jaffi i Jeruzalemu evakuirani su u inozemstvo ili arapske centre na istoku14. Ti ljudi su bili dio prvog vala palestinskih izbjeglica i većinom su bili srednje i više klase. Arapska oslobodilačka vojska je, u teoriji, financirana i opremljena od strane Arapske lige. Grad Jeruzalem je bio pod opsadom i židovska populacija bila je prisiljena da se pridržava racioniranja. Ben-Gurion je odlučio pokrenuti plan Dalet i otvoriti grad. 15 Između 5 i 20 travnja, 1500 ljudi iz Givati i Harel brigade preuzima kontrolu na putu do grada. Sve arapske sela koja su blokirali put bilo su zauzeta ili su uništena, a židovske snage su pobijedile u svim sukobima. Arapski stanovnici su pobjegli ili su masovno protjerani. U tih 6 gradova, samo 13.000 od ukupno 177.000 arapskih stanovnika ostalo je do kraja svibnja. Haganah namjerava zauzeti Stari grad tijekom posljednjih dana mandata. Njegovi napadi, između Istoka i Zapada Jeruzalema od 13-18 svibnja (poznate kao operacija Kilshon) su planirani kao početne faze ovog osvajanja. U okviru Plana Dalet, Yigael Yadin namjerava napraviti iskorak u zapadnom dijelu Galileje, u kojoj je smješteno nekoliko izoliranih židovskih naselja. Ova zona, koja obuhvaća zemljište od Acre pa sve do libanonske granice, dodijeljena je Arapima od strane UN-a. Snage arapske Oslobodilačke vojske bježe bez borbe, a prva faza operacije završila je s padom Acre. U drugoj fazi, od 19. do 21. svibnja postrojbe su došle 14 Karsh E. (2002) The Arab – Israeli conflict : The Palestine war 1948, Osprey publishing, London.str. 14 – 22.

15 Karsh E. (2002) The Arab – Israeli conflict : The Palestine war 1948, Osprey publishing, London.str 36. 9

do libanonske granice, sa osvajanjem i uništavanjem niza arapskih sela.

3.2.

Rat za neovisnost 1948.

Druga faza sukoba počinje 14-15.5.1948, nekoliko sati nakon proglašenja države Izrael kada vojske Egipta, Libanona, Sirije , Jordana i Iraka napadaju područja koja su nekada bila pod britanskim mandatom. To obilježava početak prvog arapsko-izraelskog rata koji je trajao do 7.1. 1949. Židovi ovaj rat nazivaju Ratom za neovisnost, a Arapi al – nakbom ( katastrofom ).16 Bolje organizirana židovska zajednica imala je prednost u vojnom sukobu i do svibnja njezine su postrojbe preuzele dijelove teritorija dodijeljenog palestinskoj upravi. Ratni cilj Arapske lige sastojao se od okončanja židovske okupacije i uništenje Izraela. Država Izrael zadržala je područje koje je Rezolucija Opće skupštine UN-a 181 predvidjela za židovsku državu, a također je preuzela kontrolu nad gotovo 60% područja predviđenog za arapsku državu, uključujući Jaffu, Ramleareu, Galileju, Zapadni Jeruzalem.17 Godine 1949. Izrael je potpisao odvojena primirja s Egiptom od 24. veljače, Libanonom 23. ožujka, Jordanom

3. travnja, i Sirijom 20. srpnja. Izrael je imao kontrolu nad 78%

teritorija, uključujući i cijelu Galileju, cijeli Negev na jugu, na zapadu Jeruzalem. Chaim Weizmnn, veteran cionizma postao je prvi predsjednik, a Ben – Gurion postao je prvi predsjednik vlade. Izrael je kontrolirao veći dio područja zapadno od rijeke Jordan, a ostatak se sastojao od područja Zapadne obale i Pojasa Gaze (kontrolira Egipat 18). Prije i za 16 17 Kasapović M. (2010) Međunarodni kontekst nastanka Izraela : Biltimorska rezolucija 1942., Politički sustav i politika Izraela., Zagreb : Politička kultura nakladno istraživački zavod. Str 75 – 80. 18 Kasapović M. (2010) Izraelsko arapski ratovi, Politički sustav i politika Izraela, politička kultura, Zagreb str 81.

10

vrijeme tog sukoba, 713.000 palestinskih Arapa napustilo je svoju zemlju, dijelom i zbog obećanja arapskih čelnika o njihovom povratku nakon pobjede u ratu. Prije usvajanja rezolucije 181. od strana Ujedinjenih naroda, koja se dogodila u studenom 1947. i od proglašenja države Izrael u svibnju 1948. nekoliko arapskih zemalja usvojilo je diskriminatorne mjere protiv lokalnog židovskog stanovništva. Preko 700.000 Židova emigriralo je u Izrael između 1948 i 1952; a oko 285.000 iz arapskih zemalja. Izrael je u ovom ratu zauzeo jednu petinu teritorija koji je trebao pripasti arapskoj državi. Do 1949. Izrael je okupirao sedamdeset i sedam posto teritorija. Od 1948. do 1950. dolazi do sistematskog uništavanja palestinske imovine. Međutim, iako je Izrael pobijedio nije osigurao dugotrajan mir i priznanje.

Slika 2. Granice Izraela nakon rata za neovisnost 1948. Arapske države nastavile su rat ekonomskim sredstvima, prvenstveno zatvaranjem Sueskog kanala za izraelske brodove. Zakon o povratku iz 1950. dao je svim židovima 11

pravo na dolazak u Izrael. Zakon o državljanstvu dao im je židovsko, a ne izraelsko državljanstvo.19

U početku, Izrael je ovisio o vanjskoj pomoći koju je dobivao od

američkih i drugih židova, ali i reparacijom od strane Njemačke. 1950. godine sastavljena je Tripartitna deklaracija kojom su se Sjedinjenje Države, VB, Francuska obvezale da će održavati ravnotežu u naoružanju između sukobljenih strana.

3. SUESKA KRIZA

1952. u Egiptu dolazi do zbacivanja egipatske monarhije od strane časnika koji su bili ogorčeni zbog nepripremljenosti. Vođa revolucije bio je pukovnik Gamel Abdel Naser, koji je postao predsjednik vlade, a nekoliko mjeseci kasnije i predsjednik. Naser je donio novi Ustav kojim je islam proglašen državnom religijom, a on je postao predsjednikom Republike.20 Uz to Naser je i glavni predstavnik panarabizma, pokreta koji doseže vrhunac upravo pod njegovim vodstvom. To je pokret koji teži političkom i kulturnom ujedinjenju arapskih zemalja u federativnu ili konfederativnu zajednicu. Nacionalizam diljem Bliskog istoka postaje vrlo važan čimbenik. U to vrijeme Izrael u njegovoj želji za naoružavanjem, pronalazi simpatizera u Francuskoj, mnogi su Francuzi smatrali da je Naser velika opasnost te da ga treba ukloniti. 1954. Francuska je počela isporučivati Izraelu velike količine oružja21. Nakon odbijanja već dogovorenog kreditiranja Asuanske brane od strane SAD i Velike Britanije, Dana 26. srpnja 1956. Egipat je nacionalizirao Sueski kanal i zatvorio ga

19 Kasapović M. (2010) Politički sustav i politika Izraela, Politička kultura, Zagreb, str 130. 20 Havel B.(2013) Islamski teritorij i židovska politička vlast.,Arapsko –Izraelski sukob., Naklada Ljevak, Zagreb str 546. 21 Laffin J. (1982) The Israeli army in the Middle East wars 1948 -1973.Osprey Publishing, London. Str 12.

12

za izraelske brodove22. Sueski kanal sporazumom o koncesiji dan je na upravljanje poduzeću sa raznolikim dioničarima. Izrael na zatvaranje kanala odgovara invazijom na Sinajski poluotok uz britansku i francusku potporu. Tada Izrael osvaja pojas Gaze i Sinajski poluotok, a uz pomoć Sjedinjenih Država i UN-a., pristaje na povlačenje s egipatskog teritorija. Egipat pristaje na slobodu plovidbe u regiji i demilitarizaciju na Sinaju. Dolazi do osnivajanja organizacije Ujedinjeni narodi Emergency Force (UNEF) i angažiranja oko nadzora demilitarizacije. Nakon krize Rusi se obvezuju financirati izgradnju Asuanske brane umjesto Amerikanaca i Britanaca.

4. ŠESTODNEVNI RAT

Treći izraelsko- arapski rat vođen je od 5. do 10. Lipnja 1967. i poznat je kao Šestodnevni rat.

23

Jordan potpisuje zajednički obrambeni pakt s Egiptom. Tada u Izraelu dolazi do

formiranja vlade nacionalnog jedinstva, a 4. lipnja donesena je odluka da se ide u rat. Rat je počeo napadom Izraela na Egipat, Siriju i Jordan.

Izrael je zauzeo pojas Gaze, Istočni Jeruzalem i Golansku visoravan. Sveukupno, izraelski teritorij se utrostručio, oko milijun Arapa stavljeno je pod izraelsku kontrolu. Politička važnost rata 1967. je ogromna; Izrael je pokazao da je u stanju i da je spreman za pokretanje strateških napada koji bi mogli promijeniti regionalnu ravnotežu. Samo su stanovnici Istočnog Jeruzalema i Golanske visoravni imali pravo na puno izraelsko

22 Laffin J. (1982) Arab armies of the Middle east wars 1948-1973. Osprey publisihing, London. Str 8-9. 23 Kasapović M. (2010) Politički sustav i politika Izraela, Politička kultura, Zagreb, str 82. 13

državljanstvo. Dana 19. lipnja 1967. vlade nacionalnog jedinstva glasovala je jednoglasno o vraćanju Sinaja Egiptu i Golanske visoravni Siriji, u zamjenu za mirovni sporazum, Poznato kao Zemlja za Mir.

Ovaj rat često se označuje kao prekretnica u povijesti Izraela. Izrael se počinje pretvarati u imperijalnu državu koja vojno osvaja i okupira, bespravno oduzima zemlju i progoni arapsko stanovništvo. Ujedinjeni narodi pozivali su Izrael da se povuče sa zapadne obale i pojasa Gaze. Izrael je odbijao provesti te rezolucije, tvrdeći kako je okupacija jedini način da se osigura država. U godinama prije 1967. Izrael je od SAD-a primao najveći iznos Slika 4. Osvojeni teritorij od pomoći po glavi stanovnika od bilo koje druge države24. strane Izraela nakon Šestodnevnog rata 1967. Još jedan aspekt rata dotiče se stanovništva sa zarobljenog područja: od oko milijun Palestinaca na Zapadnoj obali, 300.000 pobjeglo je u Jordan, a drugi dio oko 600.000 je ostao. Procjenjuje se da je od 1.4 milijuna predratnog stanovništva, otprilike 430 000 napustilo svoje domove između lipnja i prosinca 1967. Preko 90 % stanovništva izbjeglo je s područja Golanske visoravni25.

U Jordanu su se također efikasnije organizirale

palestinske gerilske snage tako da je Jordan postao primarni cilj izraelskih napada.

I Jordan i Egipat na kraju su povukli svoje zahtjeve sa Zapadne obale i Gaze (Sinaj je vraćen na temelju Camp Davida ). Nakon izraelskog osvajanja novostečena 'teritorija', 24 Chomsky N. ( 2004) Izrael i Palestina : povijesna pozadina, Kobno trojstvo, Profil, Zagreb. Str 33. 25 Chomsky N. ( 2004) Izrael i Palestina : povijesna pozadina, Kobno trojstvo, Profil, Zagreb. Str 110. 14

veliki napor je učinjen kako bi se osiguralo trajno uporište. Oko 300.000 Palestinaca napustilo je Zapadnu obalu i Gazu, od kojih je većina prebjegla u Jordan. Možda je čak sedamdeset tisuća ljudi emigriralo iz Pojasa Gaze u Egipat i u ostale arapske zemlje. Izraelska vlada je objavila da će dopustiti povratak onih izbjeglica koji to žele. Manjinski Židovi koji žive diljem arapskog svijeta odmah su suočeni progonom i protjerivanjem, nakon izraelske pobjede. Rulja je napadala židovske četvrti u Egiptu, Jemenu, Libanonu, Tunisu i Maroku, dolazi do spaljivanja sinagoga. Drevne zajednice u Damasku i Bagdadu smještene su u kućni pritvor. Ukupno je oko 7.000 Židova protjerano .Dana 22. studenoga 1967. Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je Rezoluciju 242, kojom poziva na izraelsko povlačenje iz okupiranog područja, prestanak svih potraživanja i ratnog stanja. Rezolucija 242 priznaje pravo "svake države da živi u miru unutar sigurnih i priznatih granica slobodnih od prijetnji." Izrael je vratio Sinaj Egiptu 1978. nakon Camp Davida, a isključen je iz pojasa Gaze u ljeto 2005. iako je njegova vojska često ponovno ulazila u Gazu za vojne operacije i dalje zadržava kontrolu nad graničnim prijelazima, lukama i zračnim lukama.

5. PLO PLO, organizacija koja je osnovana 1964. s ciljem stvaranja neovisne države Palestine. Ona je danas poznata kao "jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda" od strane više od 100 država s kojima ima diplomatske odnose. PLO je osnovan na summitu Arapske lige 2. lipnja 1964. (Kairo), i tada je izrečen njegov cilj koji je "oslobođenje Palestine" kroz oružanu borbu. Zbog utjecaja egipatskog predsjednika Nassera, PLO podržava 'Panarabizma', odnosno ideologiju da svi Arapi trebaju živjeti u jednoj državi.26 26 Laffin J. (1982) Arab armies of the Middle east wars 1948-1973. Osprey publisihing, London. Str 18 – 24. 15

Nakon neuspjeha u ratu 1967. u PLO-u se javlja palestinski orijentirano vodstvo odlučno u tome da Palestinci moraju biti gospodari vlastite sudbine. 1968. Jaser Arafat izabran je za predsjedatelja PLO –a. Njihovi glavni ciljevi bili su razaranje cionističke države Izrael i umjesto nje postavljanje Demokratske države Palestine koja bi obuhvaćala cijeli Izrael i Zapadnu obalu. 1974. PLO je na konferenciji Arapske lige u Rabatu, priznat kao jedini legitimni predstavnik palestinskog naroda. Kada je Jaser Arafat došao na vlast založio se za gerilski rat i uspješno tražio da PLO postane potpuno neovisna organizacija. Na palestinskom nacionalnom kongresu 1969. Fatah je stekao kontrolu nad izvršnim tijelima PLO. Danas postoji više pojedinih frakcija unutar PLO-a : Fatah - Najveća frakcija, sekularna, ljevičarska nacionalist. Narodni front za oslobođenje Palestine (PFLP) - drugi po veličini, radikalna lijeva militantna i komunistička Demokratski Front za oslobođenje Palestine (DFLP) - Treći po veličini, komunistička

Fatah, najveća je frakcija Palestinske oslobodilačke organizacije. Nakon Krajem 60 –ih dolazi do napetosti između PLO –a i Jordana. 1970. Kralj Hussein napada PLO koji je stvorio u Jordanu državu u državi. Ovaj događaj je poznat i kao crni rujan. Nakon toga Fatah osniva glavnu bazu u Libanonu, gdje je bio i jedan od uzročnika početka Građanskog rata. Hamas je označen kao teroristička organizacija od strane velikog broja država uključujući i Izraela. Hamas je osnovan 1987. godine od strane Muslimaskog bratstva. Osnovan je kako bi oslobodio Palestinu od strane Izraela te osnovao Islamsku državu na prostoru današnjeg Izraela.

16

8. SPORAZUM U CAMP DAVIDU Ovaj sporazum je rezultat višemjesečnih diplomatskih napora Egipta, Izraela I SAD-a, koji su započeli nakon što je Jimmy Carter postao američki predsjednik.27. Carter je inzistirao na ostvarivanju egipatsko - izraelskog sporazuma koji će dovesti do mogućeg rješenja Palestinskog pitanja, tako da su Sjedinjene države preuzele glavnu ulogu pregovarača Izraela I Egipta. Prije ovog susreta egipatski predsjednik Sadat u studenome 1977. postaje prvi arapski lider u posjeti Izraelu . Deset dana nakon njegova govora, pokrenut je prvi mirovni proces između Izraela i arapskih država. Washington je bio jako iznenađen, a Bijela kuća i State Department su bili posebno zabrinuti da je Sadatova želja vraćanje Sinaja, stavljajući na stranu palestinski problem. Prvi važniji mirovni pregovori rezultirali su sklapanjem dvaju sporazuma koji su trebali dovesti do trajnog mira između Izraela I Egipta, ali i na Bliskom istoku. Temeljili su se na Rezoluciji vijeća sigurnosti UN-a 242 iz 1967. Okvirni tekst sastojao se od 3 dijela28 . Prvi dio okvira bilo je utvrditi autonomnu samoupravljacku vlast na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze i da se u potpunosti provodi Rezoluciju 242 . Dogovoreno je da će povlačenje izraelskih snaga iz Zapadne obale i Pojasa Gaze doći nakon izbora koji će zamijeniti

27 Kasapović M. (2010) Izraelsko arapski ratovi, Politički sustav i politika Izraela, politička kultura, Zagreb. Str 89. 28 Kasapović M. (2010) Izraelsko arapski ratovi, Politički sustav i politika Izraela, politička kultura, Zagreb. Str 89.

17

izraelsku vojnu vladu. Sporazum nije spomenuo Golansku visoravan, Siriju, Libanon. Sudbina Jeruzalemu namjerno je isključena iz ovog sporazuma.

Drugi dio okvira bavi se egipatsko - izraelskim odnosima. Opća skupština UN-a odbacila je okvir za mir na Bliskom istoku, jer je ugovor bio sklopljen bez sudjelovanja UN-a i PLO- a i nije u skladu s palestinskim pravom na povratak , na samoodređenje i na državnu samostalnosti i suverenost. Sporazumom je također rezultirao milijardama dolara godišnjih subvencija Izraelu i Egiptu. Od 1979 (godina mirovnog sporazuma ) do 1997. Egipat je dobio vojnu pomoć od 1,3 milijardi američkih dolara godišnje, što je također pomoglo modernizirranju egipatske vojske. usporedno s tim, Izrael je dobio tri milijarde dolara godišnje od 1985. u subvencijama i paketima vojne pomoći. Najveći uspjeh sporazuma je međusobno priznanje dviju država te normalizacija odnosa. Dva okvirna sporazuma potpisani su u Bijeloj kući, Drugi od tih okvira (okvir za zaključak Ugovora za mir između Egipta i Izraela ) izravno su vodili Egipat i Izrael . Zbog sporazuma, Sadat i Begin dobili su zajedničku Nobelovu nagradu za mir 1978 . Prvi okvir (okvir za mir na Bliskom istoku ), koja se bavila palestinskim teritorijima, napisana je bez sudjelovanja Palestinaca i bio je osuđen od strane Ujedinjenih naroda. 26. Ožujka 1979. Potpisan je mirovni sporazum kojim je završeno ratno stanje među dvjema državama. Sporazum su potpisali Jimmy Carter, Anvar el Sadat I Menahem Begin. To je prvi mirovni sporazum Izraela s jednom arapskom državom, uz to Egipat je bio i prva arapska država koja je službeno priznala Izrael29.

29 Kasapović M. (2010) Izraelsko arapski ratovi, Politički sustav i politika Izraela, politička kultura, Zagreb. Str 89.

18

9. ZAKLJUČAK

Bliski istok je bio i ostao poprište mnogih previranja. Razlog tome je velika strateška ali i religijska važnost područja. Cionističko širenje, vrijeme kada se zemlja kupovala nužno je podrazumijevalo i sukobe. U sukobu između Arapa i Židova politika se blisko povezala s religijom i sveta pisma duboko utječu na političko pitanje. Danas je jedno od najvažnijih pitanja hoće li arapske države ikada moći sklopiti mir s Izraelom i živjeti u koeigzestenciji. U ovom sukobu jedna od najvažnijih uloga pripada i Sjedinjenim Američkim Državama, Francuskoj, Velikoj Britaniji. Zapad je stoljećima bio najvažniji igrač na Bliskom istoku. Njegovi interesi u regiji tijekom 19. i 20. Stoljeća bili su povezani s imperijalnim težnjama. Velika Britanija je preuzela odgovornost za Palestinu u razdoblju između 1920 i 1948., a nakon zaoštravanja sukoba mandate predala Ujedinjenim narodima. Tako da država Izrael duguje svoje postojanje Velikoj Britanjiji, Sjedinjenim Američkim Državama i Ujedinjenim narodima. Iako je Izrael tijekom brojnih sukoba bio pod sankcijama i predmet rezolucija Opće skupštine i Vijeća sigurnosti, većinu njih je ignorirao bez daljnjih sankcija.

Veliki problem ovih sukoba, kao i u svim ratovima je pitanje izbjeglica i civlinih žrtava. Procjenjuje se da je na prostoru Palestine od 1.4 milijuna predratnog stanovništva, otprilike 430 000 napustilo svoje domove između lipnja i prosinca 1967. Ovaj sukob oko Svete 19

zemlje, golema je priča o tragediji oba naroda, iako onog izraelskog u puno manjoj mjeri. U arapskom je svijetu sve do rata 1973. odnos prema Izraelu bio potpuno neprijateljski, a pregovori potpuno nemogući. Krajem 70 –ih to se napušta i želja za uništenjem Izraela prestaje biti glavni predmet rasprave. Sporazum u Camp Davidu je jedan od rezultata pomirljivijeg dijaloga. Sve do sporazuma u Camp Davidu 1978. Arapski su režimi ostali neumoljivi u odbijanju javnog pregovaranja s Izraelom i priznanja židovskoj državi prava na postojanje. Dolazak Hamasa i drugih religijskih nedržavnih aktera na pozornicu arapskog – izraelskog sukoba predstavlja nastavak vjerskog sukoba bez pregovaranja. Izrael je Hamas, za razliku od Fataha prepoznao kao terorističku organizaciju, te nažalost u tim sukobima dolazi do velikog broja civilnih žrtava, a kako i danas vidimo ne vidi se skorašnje rješenje problema i kraj sukoba.

20

10.

LITERATURA

Chapman Colin, Čija je obećana zemlja., STEPress, Zagreb, 2002. Chomsky Noam, Kobno trojstvo, Profil, Zagreb, 2004. Dunstan Simon, Six days of war 1967: Jordan and Syria, Osprey publishing, Oxford,2009. Gawrych W. George, The 1973 Arab -israeli war : The Albatross of decisive victory, Combat studies institute, Washington DC., Havel Boris, Arapsko –Izraelski sukob., Naklada Ljevak, Zagreb, 2013. Karsh Efraim, The Arab – Israeli conflict : The Palestine war 1948, Osprey publishing, London, 2002. Kasapović Mirjana, Politički sustav I politika Izraela, Zagreb, Politička kultura, 2010. Laffin John, The Israeli army in the Middle east wars 1948 – 1973.,London, Osprey publisihing, 1982. Laffin John, Arab armies of the Middle east wars 1948-1973. . Osprey publisihing, London, 1982. Oren B. Michael, The six days war 1967: Sinai, Oxford Universtiy press, New York sprey publisihing, London, 2002.

21