Iza Granice

Izdavač Liberata Copyright 2005. Ninoslav Šafarić Grafičko uređenje Liberata grafički studio

Računalne grafike u knjizi Beyond 3D, Ninoslav Šafarić, 2002. Tisak ITG, Zagreb 2005.

CIP – katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica – Zagreb UDK 821.163.42-31 ŠAFARIĆ, Ninoslav Iza granice / Ninoslav Šafarić. - Zagreb: Liberata, 2005.

ISBN 953-7158-02-0

ISBN 953-7158-02-0

Iza granice

Ninoslav Šafarić

Liberata

Napuštam iznošenu odjeću. Otkrivam nova prostranstva; put koji vodi iz svakodnevnog u zabranjeno, prokleto. Iza granice je sloboda.

1. Put u osamu… U tišini sobe koja dijeli unutarnju snagu od beskrajnog prostora izvan moje kontrole, postoje samo otkucaji sata i svjetlost grada u daljini. Izvan te granice, sjećanje priziva slike doline koja vodi u tjeskobni betonski svijet; sad je iz tog prostora ostao samo nemir koji treba nadići, koji mora nestati… Obrisi predmeta u sobi toliko su dobro poznati da ne vežu svijest i tišina je toliko duboka da vodi u unutarnji svijet… U prostoru iza kapaka brzo nestaju i zadnje impresije proteklog dana… ubrzani protok vremena… nizanje već dobro poznatih dojmova u umu koji ih je odavno istražio i posložio u ladice. Volja za nadilaženjem čulnog opažanja uvijek je blaga, nenaporna… odmor od napornog postojanja u mreži iluzije. Opuštanje preplavljuje tijelo, disanje se smiruje i postaje neprimjetno… Sad postoji samo uzlazni tijek energije kao jedina stvarnost; ponovno se javljaju opažanja okolnog prostora, ali su sada oblici fluidni i promjenjivi; vibriraju različitim ritmovima… Svaku od tih vibracija mogu osjetiti i mijenjati… kretati se kroz prostranstva prostora koji se usjekao u sjećanje… bez granica… bez vremenskog odmaka… prostor je izgubio svoju moć, stvoritelj se je vratio stvorenom. U toj promjenjivoj stvarnosti dojmovi izvanjskog svijeta gube svoju objektivnost, dojmovi unutarnjih psihičkih stanja poprimaju objektivan karakter. Dovoljna je želja, Želja je dovoljna da se uđe u svijet koji stvara životna iskustva i forme “izvanjskog” svijeta. Kao u snu… samosvijest počinje stvarati igru simbola koji vode još dublje, u same temelje osobnosti. U ovom trenutku vidim svoje tijelo odvojeno od sebe, ogromno je… svaka pora na koži izgleda kao beskrajan ponor__ulazim u nju__vrelina, vlaga, osjećaj gađenja__buka koju stvara krvotok postaje nesnošljiva__krećem se dalje, okolina mijenja gustoću i teksturu; tražim puteve koji stvaraju najmanji otpor__okolina postaje potpuno nepodnošljiva, osjećam strah i otpor__izlazim iz tijela. Želim prijeći granicu života. Što je iza granice ?

Raspadanje. Ostao je samo umor, svijest sužena na poznate detalje. Bol… nepodnošljiva bol… Odjednom, nestaje bol i nestaje svijet; ostaje samo svijetlost____ Misli postaju preteške…nestaju___

Ponovno počinjem osjećati tijelo. Oko tijela je titravo energetsko polje, mijenja se… neke vibracije me privlače, neke odbijaju… ulazim potpuno u blage titraje iznad glave__nestaje osjećaj identiteta… ostaju samo vizije budućnosti. Postoje samo neformirane slike mjesta i događaja, mijenjaju se lagano iz trena u tren, svaka misao, svaka akcija ih mijenja… rastaču se i nanovo formiraju, ne postoji ništa stalno u njihovim oblicima, mijenja se i moja reakcija na vizije, od oduševljenja do straha… Želim stvoriti budućnost. Vizije sadrže previše nepoznatoga, ne snalazim se u takvom stanju, moram zadržati u svijesti nešto poznato i čvrsto, što se mijenja sporo. Privlače me dvije vizije prepune snažne uzdižuće energije, vizije koje daju snagu.

Grad na vodi. Knjige… uspon do neba. Svijetlost obojena značenjem. Trebat će mi više snage da ostvarim vizije. Treba mi podrška; volja za promjenom. Uzimam energiju; ulijeva se u mene… vizije postaju jasnije, svjetlije__ statične__. Iza mog mentalnog polja široko je prostranstvo formi u stvaranju, stapanju i rastakanju... Dominantni oblici rastu, razvijaju se… onda stanu; skupe novu snagu; i ponovno rastu… ili se lagano raspadaju i stapaju u nove forme… Dovoljno je opaziti ih da se dogode promjene u mom mentalnom polju; vizija svijeta se mijenja? Postajem budućnost.

2. Zagrobna egzistencija stvara se sada i ovdje. Koliko god promjenjiva i nestalna, psihička i egzistencijalna stanja su praktično apsolutna; dok traju, ona su fokus svijesti i jedina realnost. Ne postoji objektivna realnost; ne postoji Raj, ne postoji Pakao, nema ni Nirvane ni Muktija… ne čeka vas nikakva postojeća transcendentalna razina nakon smrti. Razlike u svjetonazoru i širini opažanja, razlike su i nakon smrti. Postojanje nakon smrti kreirate sami u skladu sa sveobuhvatnom sviješću i širinom opažanja. Zar zaista naivno vjerujete da ispraznost vašeg života može uroditi nakom uzvišenom razinom postojanja nakon smrti? Da će se otvoriti prostranstva koje nikada praktično niste iskusili? Da se otvaraju svakome tko poslušno slijedi religijske rituale? Upravo suprotno, samo ono što je vaša praktična realnost nastavlja se nakon smrti; isprazan unutarnji svijet koji nikada nije iskusio opažanje vantjelesnih realnosti neće ni nakon smrti, ako je tjelesno postojanje vaša granica opažanja tako će i ostati, vaš integritet će se raspasti prestankom tjelesnih funkcija. Kroz povijest razne su kulture stvarale različite mitove o zagrobnoj egzistenciji, one sa više uvida u stvarnost provodile su vježbe stvaranja zagrobne realnosti. (Egipatska knjiga mrtvih, Tibetanska knjiga mrtvih itd.) nisu opisi objektivnih transcendentalnih razina nego vježbe stvaranja svjesnih i podsvjesnih obrazaca koji nastavljaju postojati nakon tjelesne smrti (naravno, u skladu sa opažajnim iskustvima, stvaranje zagrobne realnosti kulturološki je obojeno…). Povratak svijesti nakon kliničke smrti često donosi iskaze da um nastavlja postojati i nakon prestanka neuroloških funkcija, ali se ta iskustva redovito tumače kao put u novu “objektivnu” stvarnost. Ono što se zaista dešava je nastavak raspada mentalnih sadržaja i takozvanog energetskog (eterskog) tijela; tijelo nakon smrti izgubi 21 gram na težini, to nije “težina duše” nego težina eterskog tijela, ovojnice fizičkog tijela u kojoj se očituju kolanja elektromagnetskih tjelesnih zračenja za vrijeme života; nakon prestanka rada tjelesnih funkcija etersko tijelo se odvaja i nastavlja polako raspadati (period raspada duži je kod zdravih, vitalnih osoba naglo preminulih), viđenje “duhova” iznad grobova autentično je iskustvo viđenja eterskog tijela u raspadu. Misticizam poznaje postojanje eterskog tijela od davnih vremena, suvremena znanost još uvijek nije potvrdila postojanje takvog energetskog omotača, mada je u medicini, naročito ortopediji, poznat fenomen takozvane “fantomske boli”

osjećaj boli na mjestu amputiranog uda, dokle god tjelesne funkcije metabolizma postoje, energetski omotač zadržava oblik, obnavlja se u skladu sa kvalitetom kolanja energije kroz organizam. Dakle, kao što um stvara realnost života, tako stvara i realnost iza granice tjelesnog postojanja. Istinit je samo onaj uvid koji ima praktične posljedice na svim egzistencijalnim razinama. Vjera u nešto što ne možete iskusiti i upotrijebiti, potpuno je besmislena. Realnost nekog učenja može biti i vaša, samo ako postoji kao praktičan dio vašeg života; zagrobna egzistencija na ovaj ili onaj način postat će realnost samo ako sada i ovdje možete prevazići čulno (tjelesno) opažanje stvarnosti i djelatno postojati neograničeni tijelom. Ako je čulno opažanje granica, ništa od vas neće ostati nakon prestanka tjelesnih funkcija.

Neurofiziološki sustav čovjeka sposoban je za daleko veći raspon psihičkih iskustava i djelovanja od uobičajenih, ali je nažalost ta prirodna sposobnost potisnuta obrazovanjem i diktatima svakodnevnog života. Sa neurofiziološkog stajališta, limbički sustav (hipotalamus, hipokampus, amigdala i desni temporalni režanj) odgovorni su za doživljaj izmijenjenih stanja svijesti koja uključuju nadilaženje tjelesnog identiteta i “objektivizaciju” raznih vizija (bogovi, demoni, “viši svjetovi”), doživljaj napuštanja tijela, takozvana astralna projekcija, posljedica je stimulacije limbičkog sustava (također iskustva pod djelovanjem Meskalina, LSD-a, DMT-a i sličnih halucinogena). Iskustvo suprotno od objektivizacije vantjelesne egzistencije, iskustvo jedinstva sa Univerzumom i praznine iza pojavnosti objekata nastaju stimuliranjem parijetalnog režnja (također djelovanjem opijuma i njegovih derivata). Limbički sustav djeluje u skladu sa razinom neurotransmitera; povišena razina endorfina (kemijski sličnog opijumu) vodi doživljajima univerzalnog jedinstva i ekstaze, ako je u isto vrijeme razina serotonina niska, osoba gubi želju za životom i teži “nadilaženju” tjelesne egzistencije. Većina samorazvojnih tehnika porijeklom iz Indije kroz praksu i način života želi postići upravo takvu visoku endorfinsku i nisku serotoninsku razinu; mitovi o reinkarnaciji, oslobođenju od kruga ponovnog rađanja i promatranje života kao bola i patnje koju mogu prekinuti samo transcendentalna egzistencijalna stanja odraz su takve namjerno stvorene kemijske neravnoteže. Endorfin ublažava fizičku i psihičku bol, da bi se izazvalo njegovo lučenje, yogiji se dovode u egzistencijalna stanja gladovanja, života u oskudnim uvjetima i u

okruženju sa manje kisika; Himalaji su “sveti” planinski lanac samo zbog teških životnih uvjeta na njima i manjka kisika na tim visinama… Mnoge religije i duhovni pokreti manipuliraju serotoninskom razinom (serotonin je hormon sreće, njegova visoka razina uzrokuje sretno raspoloženje slično ljubavnom zanosu…) glazba, osjećaj potpore od zajednice, vjera u Boga koji nagrađuje itd. donose visoku razinu serotonina, sa osobom u takvom stanju lako je manipulirati i uvjeriti je u istinitost svakog svjetonazora koji donosi osjećaj sreće i podrške… Takozvani New Age pokret je tipičan produkt reakcije na sadašnji civilizacijski trenutak otuđenosti, besmisla i potrošačkog materijalizma. Da bi se izbjeglo iz gorke svakodnevice potrebno je stimulirati serotoninsku i endorfinsku razinu i tada nije važno da li je učenje zaista istinito i da li je osoba koja vas dovodi u stanje sreće kvalitetna, važno je izbjeći iz tjeskobe i primiti obećanje bolje budućnosti i vječnosti… New Age je prepun “ljubavi” (koja vas dere po džepu) i “dobrih vijesti” (koje se nekim čudom nikada ne ostvaruju); tipičan produkt je osobnost koju u svakodnevnom životu prati oskudica i depresija (nagli rast razine serotonina vodi kasnijem naglom padu, New Age svjetonazor stvara manično depresivne osobe nesposobne za kvalitetne životne promjene i stabilnu egzistenciju). Stvarna kvaliteta spoznaje ovisi od razine acetilholina i dopamina, neurotransmitera koji utječu na sposobnost učenja, memoriju i intuiciju. Stanje istinske spoznaje je uvijek obilježeno normalnom (nikako ne povišenom) razinom serotonina i endorfina i visokom razinom acetiholina i dopamina; spoznaja je uvijek produkt blage, neusiljene mentalne koncentracije, svaka povišena razina endorfina ili serotonina ima suprotan učinak… (razne droge zaista otvaraju “vrata percepcije”, ali premalo su inspiracije i spoznaje donijele, a previše grobova napunile…). Mozak jednim dijelom upravlja životnim funkcijama, ali u isto vrijeme je i receptor impresija koje nadilaze osobnost i osobno iskustvo. Snovi su tipičan primjer recepcije sadržaja koji nadilaze dnevna iskustva čulnog opažanja i potječu od recepcije kolektivnog mentalnog polja. Izvježbani um, razvijeniji limbički sustav, sposoban je djelovati na kolektivno mentalno polje i mentalno polje drugih pojedinaca kao kreator i sukreator njihovih sadržaja. Isto tako, razvijeniji limbički sustav može stvoriti i vantjelesnu egzistenciju za i nakon prestanka rada tjelesnih funkcija. Raj, pakao i reinkarnacije su naravno samo mitovi nastali da bi se ublažio strah od smrti i osobnosti dala vječna dimenzija. Ali, naša djelovanja zaista imaju vječnu dimenziju, međupovezanost u kolektivno mentalno polje osigurava svjesni i nesvjesni prijenos informacija i mentalnih sadržaja; svaka misao mijenja svijet… svako djelovanje ima dalekosežne posljedice… posljedice djelovanja kroz prošla vremena stvaraju sadašnji civilizacijski trenutak, stvaraju i

vaš osobni sadašnji egzistencijalni trenutak… koliko god dominantnom suvremenom svjetonazoru pod utjecajem znanstvenih spoznaja izgledalo nemoguće, međupovezanost preko kolektivnog mentalnog polja stvara vrlo snažnu vezu osobe sa određenim povijesnim periodima i davno preminulim osobama; reinkarnacija osobe je mit, ali “reinkarniranje” mentalnog sklopa i životnih iskustava je realnost. Da bi se zaista prekoračila granica života i osvijestilo onostrano, potrebno je trezveno ocijeniti koja je vaša praktična realnost sada i koji se osobni potencijali mogu razviti u budućnosti. Prirodna je sposobnost stvaranja svijeta, samo treba probuditi uspavane potencijale… Smisao ove knjige je stimulirati limbički sustav čitatelja i pokrenuti proces osvještavanja potisnutih potencijala. Da bi se stimulirala spoznaja koja vodi konstituiranju osobnosti na višoj razini egzistencijalne kvalitete i većoj psihičkoj stabilnosti, potrebno je raspršiti magle pogrešnih svjetonazora i nerealnih “endorfinskih”sanjarija. (“stacatto” stil pisanja ovog poglavlja sasvim sigurno neće pobuditi visoku razinu endorfina i serotonina… nadam se da će kod čitatelja pobuditi trezvenu spoznaju…) Uska je granica između naprednih neuroloških funkcija i psihičkih oboljenja nastalih prekomjernim stimuliranjem istih dijelova mozga. Shizofrenija, danas najrasprostranjenije psihičko oboljenje (60 milijuna ljudi diljem svijeta boluje od shizofrenije…), nastaje pretjeranom razinom dopamina u istim djelovima mozga gdje nastaju i kreativna stanja svijesti; moje je mišljenje da je širenje shizofrenije posljedica sustavnog kulturološkog potiskivanja tih neuroloških funkcija. Reakcija na isprazan život pod prisilom svakodnevice koja ne ostavlja mogućnost osobnosti da se razvija i napreduje prema ispunjenju vlastitih potencijala vodi reakciji bijega od stvarnosti. Čovjek je dio univerzalnih ciklusa; njihov izražaj djelomično možemo spoznati čulima, ali njihovu beskrajnu složenost možemo opažati samo vančulnom percepcijom. Nikada niste postojali kao objekt odvojen od okoline; odvojenost je samo iluzija; ne postoji nikakva vaša esenca koja nastavlja postojati nakon prestanka rada tjelesnih funkcija, kako tijelo stari, propada i nestaje, tako nakon smrti postepeno nestaje i mentalno polje izgrađeno tijekom života. Vječno u čovjeku je sam apsolut koji čovjek jest, umire jedino iluzija odvojenosti. Praktična svijest o tome stvara vječnost; iluzija odvojenosti završava nestankom… Čovjek je Apsolut; stvorio je svijet, stvara ga i dalje… (ovo je istina samo kada je praktičan dio života; ako nije... suluda je glupost…).

3. Knjiga nad knjigama bila bi zapis iskrenih ispovijedi nas koji smo proživjeli ovih četrnaest godina u “vlastitoj” državi. Od rata i razaranja, preko financijskih nada i padova, slomova i kriza, bolesti, tragedija i ludila, nijedan narod nije sakupio toliko dramatičnih iskustava u tako kratkom periodu. Stvoriti “vlastitu” državu… taj magloviti cilj nas je upropastio. U vremenu neumitnog raspada socijalističkih federacija suluda vizija postala je kolektivna stvarnost. Ostali narodi koji su odbacili komunističke zablude stvarali su slobodno tržište, gradili demokratske slobode i otkrivali pripadnost europskoj povijesti i kulturi. Tuđman je gradio državu… stvarao policiju, vojsku, biroktatski aparat, sustavno preko državnih medija širio netrpeljivost prema manjinama i opisivao hrvatsku povijest kao tisućljetnu državotvornu težnju. Umjesto jeftinog i učinkovitog državnog aparata kakav bi pristajao malom narodu na njegovu putu u Europsku zajednicu stvarala se je glomazna državna struktura. Naravno, država brani društvenu hijerarhiju; sebe je vidio na vrhu i gradio društvenu strukturu sa poslušnicima na povlaštenim položajima… Ubrzo je njegova vizija postala stvarnost; pomalo aljkava i neorganizirana, ali silno pompozna, stasavala je “država hrvatskog naroda” kroz ratne žrtve i razaranja. Usporedno sa stvaranjem gospodarske elite i medijskim manipulacijama koje su raspaljivale mržnju, jačao je osjećaj pripadnosti državi. Država je bila cilj i smisao; financijski održavati državni aparat bio je i ostao jedini stvarni cilj svake vlade; svi gospodarski i politički potezi usmjereni su prema njemu. Bilo je potrebno samo desetak godina da se takva praksa suludog etatizma pokaže katastrofalnom. Odvojena od bivšeg tržišta, pretrpana porezima i doprinosima, domaća proizvodnja nestaje, stvarajući dramatičan broj nezaposlenih; nestala je i poduzetnička euforija sa početka devedesetih, danas gotovo niti jedna gospodarska djelatnost ne može donositi dovoljnu zaradu, opterećena visokom cijenom rada i pod pritiskom visokih poreza na malom tržištu; urušio se je i bankovni sustav, nakon što je saniran novcem poreznih obveznika, rasprodan je stranim vlasnicima koji zarađuju na visokim kamatama; slabašna državna uprava ugušila se je u predmetima; državna birokracija i javne službe

nepodnošljivo su korumpirane… za nepunih deset godina nestala je moralna i materijalna osnova na kojoj bi državni aparat mogao postojati. I kamo dalje ? Sada kada je krug zatvoren, može se nastaviti jedino dalje u istom destruktivnom smjeru; devalvirati nerealno visok tečaj Kune (to je bio uvijet za dobijanje kredita i održavanje državnog aparata) značilo bi financijski uništiti prezadužene građane i prezaduženu državu, a sadašnji tečaj vodi istom rezultatu; bez jačanja izvoza nema dostatnih prihoda da bi se dugovi vratili… Prekinuti privatizaciju značilo bi ostaviti nacionalna dobra lošem gospodaru – državi, a nastavak privatizacije prodati sve strancima, koji će novac isisati iz našeg gospodarstva i još više se obogatiti na račun naših prirodnih dobara i desetljeća rada naših ljudi. Jednostavno, spirala uništenja je toliko uzela maha da iz nje nema nikakvog izlaza; vlade se mijenjaju, ali jedina moguća logika održanja ostaje ista: novo zaduživanje… Nepunih petnaest godina je bilo dovoljno da nas “vlastita” država opljačka, svede na puko životarenje bez nade u prosperitet i rasproda strancima. Najveći problem siromašnih naroda je nemogućnost da Raj pronađu negdje izvan granice; jer granice se oko njih zatvaraju; današnji svijet je strogo podijeljen na one koji su se obogatili iskorištavanjem drugih i one iskorištene pred kojima se nalaze ograde useljavanju i slobodnom zapošljavanju. Danas više nema dalekih obećanih zemalja koje nude prosperitet; uprkos “globalnom gospodarstvu” sve je manje emigranata. Granice bogatih su čvrsto zatvorene; nema više Amerike slobodne za useljavanje; ostao je samo George W. Bush i imperijalna politika kontrole globalnih prirodnih resursa. Sada, kada je nestala svaka nada u bolji život u “vlastitoj” državi, nastaje problem kako pretovaren kreditima, sa skromnom ušteđevinom, diplomom koju nitko u razvijenom svijetu ne priznaje i bez impresivnog radnog iskustva potražiti sreću iza granice? Što više vrijeme prolazi, okovi su sve veći… ostaje apatično preživljavanje… Jedno je sigurno, vrijeme donosi nove probleme… u okovima ograničenja svaki potencijal se brzo troši, ostaje život prepun ograničenja. Da bi država dokazala smisao svog postojanja i frustriranu masu držala u pokornosti, preko medija nudi potencijalno još lošiji scenarij; sudski procesi, policijske akcije, drakonske zakonske kazne…

Krajem devedesetih, kada se je istina o masovnoj nesolventnosti poduzeća i banaka počela otkrivati, država se je zaštitila od odgovornosti hajkom na

“tajkune”; umjesto da se riješe sustavni problemi, frustriranoj je masi ponudila žrtvene jarce koje je ritualno povlačila po sudovima. Isti ti žrtveni jarci dotada su bili igrači sustava kojima je korumpirano državno vodstvo dozvolilo kupovinu bivšeg društvenog vlasništva po smješnim cijenama i bez konkurencije. “Tajkuni” su naivno mislili da u suradnji sa strukturama kupuju “bakino srebro”, ali su se u stvari zadu•ili za “èisti šrot” zastarjele proizvodnje na premalom tržištu, uz obavezu zadržavanja viška radnika. Iz tog položaja jednostavno nije bilo moguće proizvoditi profit; gomilali su kreditna zaduživanja, dok se cijeli sustav nije raspao pod milijunskim dugovima… Tipičan simbol igara sa državnim vodstvom i žrtvenog jarca, Kutle, danas prolazi kroz suđenje na osnovama potpuno nerealne optužnice; za to što ga terete zaista nije kriv; cijeli sudski proces je farsa… Da li će biti osuđen u tom cirkusu? Nadam se da neće, nadam se da u ovakvom pravosuđu, kakvo nažalost trpimo, ipak postoji barem trunka zdravog razuma i profesionalnog poštenja; dosta je bilo farse, zavaravanja frustrirane mase i kreiranja lažne stvarnosti… Vrijeme prolazi… lagano se stežu okovi… ništa više nije ostalo niti u unutarnjem svijetu, osim tjeskobe… zatočenici čekaju subotnju šetnju i kavu na špici… Postoji samo jedan način da se pojedinac izdigne iznad destruktivnog društva; iskoristiti društvena zastranjenja za svoju materijalnu i moralnu korist. Kada ne postoje pozitivne smjernice, treba iskoristiti prilike koje nude destruktivne. Možete loviti u mutnom ili ukazivati na društveni mulj i tako graditi karijeru… i tako u Hrvatskoj privreda slabi i prelazi u ruke stranih investitora, a raste mreža nevladinih udruga, koje žele ispraviti društvene probleme… zadnji stadij propadanja svakog društva je potpuna tišina unutar društva, a na probleme se ukazuje izvana… od samog osnutka ove države stranci su vršili pritiske i oblikovali ga; još malo pa će stranci jedini biti privredno i društveno aktivni. Vrijeme prolazi… Jedino blaženi noćni sati kada se stroj za pravljenje dugova zaustavi, a izmučeno roblje utone u ništavilo dubokog sna, nastupa vrijeme kada je sav taj cirkus moguće gledati sa odmakom; kao da je davna, zaboravljena mora, koja nikada nije postala stvarnost. San ratnika…

U vrijeme promjena, kada su se rušile stare vrijednosti i branio nacionalni identitet, ovakav scenarij “vlastite” države bio je daleko od najmračnijih misli; sav mrak, ludilo i destrukcija pripisivao se je agoniji unitarističkog sustava koju treba što prije prekinuti; vratiti hrvatskom narodu identitet i mogućnost samostalnog razvoja. Sada postaje jasno da su nas prema samostalnosti vodili pogrešni ljudi i pogrešne ideje. Talog bivšeg sustava iskoristio je trenutak da stvori državu sebi u korist; nekadašnje žrtve represije postale su stvoritelji glomaznog državnog aparata u kojem je gomiletina vojnika bez suvremenog oružja, gomila korumpiranih birokrata i više policije po glavi stanovnika nego u strogom zatvoru. Sada smo pred zadnjim stadijem razotkrivanja jedne iluzije; pred suočenjem šta je opljačkalo i ponizilo jedan narod visokih potencijala i odvelo ga izvan europskih granica; suočenje će biti bolno… zahtijeva masovna otpuštanja iz državne službe, još veći broj nezaposlenih i prestanak vjerovanja u mitove o nedavnoj prošlosti; prepuhani državni aparat je opustošio sve do kraja… sada nema druge nego ga demontirati i krenuti naprijed na zdravim temeljima…

Iskustva koja smo prošli stvarajući državu nose pečat našeg prostora i vremena, ali su u biti obrazac svih problema na svim kontinentima. Biti podanik zatvorenog, siromašnog i represivnog društva položaj je koji uz sve potencijale i napore donosi gušenje osobnosti i životna ograničenja. Velika većina svjetskog stanovništva danas životari bez osnovnih mogućnosti samorazvoja i kvalitetnih životnih promjena. Realnost takozvanog “Trećeg svijeta” teško je zamisliva stanovnicima razvijenih zemalja; treba ih proputovati i osobno osvijestiti pakao u kojem živi velika većina stanovnika svijeta; jer istinu nećete spoznati preko medija. Sliku svijeta koju nudi hollywoodska produkcija, dokumentarni filmovi o prirodnim ljepotama i World Music kultura kao da je gorka ironija stvarnom stanju i istinskim problemima. Kao da je život većine potisnuta u podsvijest i čvrsto zabravljena. Globalizacija u smislu slobodne trgovine i slobode kretanja mit je bez ikakvih realnih osnova. Svjetske financijske institucije poput MMF-a nisu nikakav koordinator globalnog razvoja nego institucije koje provode globalnu pljačku prirodnih resursa u korist nekoliko najrazvijenijih država. Iza svega toga uvijek je isti demon – država i njezina uloga u povijesti. Sam pojam globalnog je antietatistički; stvarna sloboda trgovine, formiranja cijena, kolanja kapitala i radne snage ubrzo bi stvorila globalnu socijalnu jednakost i više od toga; stvorila bi migracijska kretanja i kretanja kapitala prema područjima svijeta

bogatim prirodnim resursima. Danas siromašni, bez kontrole i gušenja, ubrzo bi postali bogati; kapital bi se prirodno kretao prema mjestima najveće zarade i najmanjih poreza; ubrzo bi se dinamički sustav svjetskog tržišta razvijao prirodnim i poželjnim ritmom. Svijet bez granica i carina, danas utopija, jedini je preduvjet prirodnom razvoju svjetskog tržišta i globalnom prosperitetu. Ubrzo bi se raspale vojne i političke dominacije kao kule od karata… Nažalost, budućnost donosi drugi scenarij; energetsku i ekološku krizu; i još veću dominaciju vojnih i političkih sila…još veću bijedu ostatka svijeta. Nije Raj niti u državama koje pljačkaju ostatak svijeta; i njihov sustav je neodrživ i nudi samo privid slobode i prosperiteta. Srednja klasa u SAD-u doživotno otplaćuje dugove, a posjeduje vrlo malo osobne imovine i život sveden na dvanaest sati rada dnevno. U današnjem svijetu nitko nije slobodan ni sretan, svi robovski hrane jedan neodrživi i destruktivni sustav koji divljački uništava prirodni sklad, okoliš i ljudski potencijal. Šutnja i pokornost pred globalnim uništenjem… bez obzira da li trpite sranja koje vam je priredila “vlastita” država, ili vas lagano kuhaju u loncu globalnog uništenja, zaklopiti oči ne možete… ne možete niti prikriti bol… uvjerili su vas da je takav život normalan i jedini mogući… i to je glavni razlog propadanja,

4. Uspinjanje kroz tisućljetne šume Medvednice…

Iznad grada i besmisla; kroz promjene koje su me stvorile i održavaju stvoreno. Žarište opažanja je na tijelu; na kolanju energija kroz svaki korak i svaki pokret. U ovakvom bliskom odnosu sa navidljivim silama prirode lako je shvatiti da ograničeno opažanje stvarnosti na sadašnjem evolutivnom stadiju čovjeka stvara urbani pakao bolesti i ludila; nešto manjka svoj toj arhitekturi i tehnologiji; nešto što je osnova ovog prirodnog sklada. Ono što čula mogu zapaziti dobro je poznata slika života; rast, razvoj, regeneracija, starenje, smrt, raspadanje… vječna, nepobjediva entropija… kroz žive sustave kola materija i energija, ali svaki sustav je ograničen vijekom trajanja; entropija uvijek pobjeđuje… Ali, dublji pogled na ovo okruženje koje tako brzo obnavlja snagu i kojem hrle desetine tisuća zarobljenika civilizacije, otkriva sasvim drugačiju realnost; živa jedinka se rađa i umire, ali ekosustav opstaje i razvija se… cjelina se pretapa sa cjelinom i postaje još obuhvatniji sustav, koji se pretapa u još napredniji i razvijeniji… i tako kroz milijune godina… Svaki redukcionistički pogled na stvarnost uvijek će otkriti prolaznost, svaki holistički otkriva vječnost… Jednako je i s pojmom osobnosti, upravo je besmisleno poistovijetiti se s tijelom i ograničenim mogućnostima tjelesne egzistencije. Tako ograničena samosvijest ne opaža ništa osim borbe za preživljavanje koja na kraju uvijek završi porazom. Jedino u ovakvim trenutcima u kojima pogled dolje otkrije jedinstvo sa okruženjem, zavlada osjećaj vječnosti i neuništivosti. Da li je težnja prema vječnoj mladosti i vitalnosti samo neostvariv san? Da li je regenerativna sposobnost tijela ograničena? Nije… ograničen je samo koncept tjelesnog i poistovjećenje osobnosti sa nametnutim stanjem opažanja, koje uvijek i svugdje vidi samo ograničenja i gubitak energije. Tijelo je energetski sustav kojim upravlja samosvijest; ako je samosvijest praktično vezana uz koncepte ograničenja, nemoći i propadanja, propadat će i

tjelesni sustav; ali, ako se samosvijest izdigne do razine praktičnog poistovjećenja sa Univerzalnim, tjelesni sustav se stalno obnavlja… Danas smo kolektivno na pragu uzdizanja samosvijesti iznad lažne realnosti entropije; na marginama društvene samospoznaje razvijaju se teorije i prakse egzistencijalnih stanja koje prkose vremenu i prostoru. Tahioni, Orgon, Reiki…su “energije” koje ne podliježu entropiji (samim tim ne spadaju niti pod definiciju energije po zakonima termodinamike…). Otkriva se jedna posve nova realnost koja prkosi svim ustaljenim konceptima na kojima je sazdan kolektivan svjetonazor i civilizacija. Tijelo je dinamički sustav kroz koji stalno kola materija i energija, koji se stalno dinamički obnavlja; razlog zašto obnavljanje stanica postaje sve nesavršenije ne leži u nekom “bogomdanom” ograničenju vijeka trajanja, nego u samosvijesti koja nije u stanju postojati na nivou iznad uskog koncepta prolaznosti. Samosvijest upravlja tjelesnim funkcijama; ako su one pod nadzorom podsvjesnog, vijek trajanja obnavljanja je ograničen; ako su tjelesne funkcije pod nadzorom svijesti, koja se je uzdigla iznad prolaznosti, obnavljanje ne prestaje…

Vrijeme: Vrijeme je relativna podjela spoznajnog iskustva na sekvence, iluzija linearnog slijeda događaja. Protok vremena potpuno negira sadašnjost, sadašnjost promiče opažanju. Ako promjenimo opažanje, u svakom trenutku možemo spoznati istovjetnost prošlosti i budućnosti. Budućnost se stvara u sadašnjem trenutku na temeljima svrstavanja prošlih događaja. Stalno putujemo kroz vrijeme… linearni slijed događaja u životu je samo koncept; nije teško otkriti utjecaje prošlosti na sadašnji trenutak i nije teško shvatiti da akcije sadašnjosti mijenjaju smisao prošlih doživljaja. Na sadašnji trenutak postojanja djeluje i budućnost… sve naše akcije usmjerene su prema projekciji želja i stremljenja koja trebaju postati egzistencijalna realnost u budućnosti; tako uz pomoć prošlih iskustava stvaramo budućnost, sadašnji trenutak prividno ne postoji, ali nije teško uočiti da upravo sada mijenjamo i prošlost i budućnost, svi ti koncepti samo su pokušaji linearnog određivanja egzistencije. U toj isprepletenoj mreži životnih iskustava, budućnost stvaramo nažalost samo u okviru opažanja prošlih događaja koje želimo nadograditi, ono što nema korijena u prošlim iskustvima čini se neostvarivim. Kolektivno sjećanje snažnije djeluje na stvaranje budućnosti od našeg osobnog iskustva, većina budućih projekcija je pokušaj “precrtavanja” iskustva drugih ljudi, ono što

zbog toga je hod razvoja spor i odaje dojam nemoći da doživimo ono što nije usklađeno sa kolektivnim iskustvom i poimanjem stvarnosti. Zbog toga se razvoj odvija skokovito, nakon du•eg perioda prividne stagnacije događa se nagla promjena u kolektivnom opažanju i djelovanju; iza tog privida krije se stalno ispreplitanje različitih nivoa opažanja i iskustava koje zanemarujemo jer ih ne možemo svrstati pod čvrste iskustvene kategorije.

Vremenom… nagomilana iskustva i posljedice djelovanje kojih nismo u potpunosti bili svjesni stvaraju “neočekivanu” egzistencijalnu realnost, otvaraju se nova prostranstva mogućnosti djelovanja. Vrijeme stvara prostor…

Prostor: Prostorna ograničenja su iluzorna; bez obzira da li se osjećamo stješnjeni premalim prostorom, ili nedorasli nepreglednosti prostorne širine, radi se samo o iluziji nametnutoj od strane ograničenog/stečenog opažanja stvarnosti. U svakom milimetru, beskrajne su dimenzije koje se prožimaju, a ogromne razdaljine samo su odraz prividne nemoći našeg djelovanja. Ono na što možemo djelovati doima se ograničenim, ono što je izvan našeg djelukruga beskrajnim… Mogućnost djelovanja kroz sve veće prostorne udaljenosti se je povećavala tijekom povijesti; slijedom takvog tijeka kolektivnih iskustava nije teško predvidjeti još veću mogućnost savladavanja prostornih prepreka. Mogućnost savladavanja prostora skraćuje trajanje djelovanja i otvara nove dimenzije u vremenskim intervalima… Prostor djeluje na vrijeme… Podjela naših iskustava na vrijeme i prostor je odraz težnje za spoznajom, odraz težnje za kontrolom. U kavezu ograničenog opažanja takva podjela, mada stvorena da bi se ostvarila kontrola nad vlastitom egzistencijom, postaje prepreka i ograničenje. Zbog tog ograničenja opažanja, osvajanje prostora je dugotrajno i naporno, a tijek vremena koji uništava sve stvoreno postaje najveći neprijatelj našem postojanju. Kako se opažanje osobno ili kolektivno proširuje, tako se razvija i mogućnost djelovanja sa sve manje prostornih i vremenskih ograničenja… Znanost i tehnološki razvoj u skladu sa osnovama svog opažanja stvarnosti

(redukcionizam, dualizam) praktično savladavaju prostor i vrijeme; znanstvene teorije sa početka dvadesetog stoljeća postavile su i “krajnje” granice u skladu sa vladajućom strukturom znanstvenog opažanja; svijetlost – osnova čulnog opažanja – postala je nepremostiva granica. Razvoj znanosti i tehnologije, savladavajući prostor i vrijeme u skladu sa svojim konceptima, potisnuo je na marginu svjetonazore koje su moć djelovanja razvijali u skladu sa holizmom i svijesti jedinstva. Nekim drevnim kulturama, koje se danas svrstavaju u primitivne i zaostale, vrijeme i prostor su bili manja praktična zapreka nego današnjem tehnološki razvijenom društvu. Tradicije mentalnih projekcija izvan vremenskih i prostornih ograničenja sa praktičnim učinkom i ciljem egzistencijalnih promjena, danas izgledaju fantastičnim i nemogućim. Realnost animističkih kultura bio je spektar opažanja daleko širi od opažanja suvremenog čovjeka; njihov svijet bio je beskrajan ciklus prožimanja fizičkog i transcendentnog, svaki objekt opažanja imao je transcendentalni uzrok postojanja i bio djelatan dio prirodnog sklada. Danas je svijest sužena na ograničenja krhkog tjelesnog postojanja; takva egzistencija kratkotrajna je i besmislena a iskustvena mogućnost je sužena. Realnost opstanka u svijetu kojim vlada entropija je iscrpljivanje okoline, realnost postojanja iznad entropije je beskonačno prožimanje sa energijom koja se stalno obnavlja:

5

.

Mjesečarenje je kabalistički ritual izražen književnim stilom; koji koristi osobne i kolektivne arhetipove (jedini lijek protiv tušenja mrakačama hrvatske svakodnevice je iskoristiti ih u kreativne svrhe…). Nemir sam namjerno prenaglasio kao poticaj kretanja energije kroz čitatelja i autora koji je s njim u kontaktu. Nezadovoljstvo je uvijek pokretač u životu, također pokretač svake magijske operacije sa ciljem promjene; ono što je o magiji moguće analitički definirati izrekao sam jasnim jezikom a, važnije od toga, čitatelj Mjesečarenja nesvjesno prolazi kroz magijski ritual... čiji cilj je proširiti opažanje stvarnosti; svako ponovno čitanje je poticaj novim uvidima i izgradnji osobnosti na višoj razini. Zašto čitati noću?, tada je čitatelj sugestibilniji i snažnije sudjeluje u ritualu. Majstorija je u tome što svako čitanje potpuno nepoznatog čitatelja djeluje na svijest pisca; autor i čitatelj zajedno na podsvjesnoj razini sudjeluju u magijskom ritualu koji donosi obostranu korist... koliko će ritual biti koristan zavisi koliko su ustaljeni podsvjesni obrasci koji ne dopuštaju kvalitetne životne promjene čvrsti. Takav način stvaranja je oslobađajući i za onoga koji piše i za one koji čitaju, kada se energija usmjeri prema određenom cilju, taj cilj se postiže; ali krajnji ishod je nemoguće predvidjeti, on uvijek prevazilazi planirano. U mreži koju sačinjavaju različiti mentalni obrasci različitih ljudi stvara se složenost koja se razvija prividno kaotično. Prirodno prožimanje je uvijek takvo, nepredvidljivo... nakon određenog vremena kaotično kretanje energija pretvara se u novu statičnu strukturu na višoj razini složenosti. Riječi koristim samo kao žarište opažanja; dublja poruka se prenosi “između redaka”, koliko god analitički um čitatelja dominirao, podsvjesno upija daleko više informacija od zapisanih i događa se potpuno usklađivanje sa sviješću pisca. U toj knjizi sve je podređeno nadilaženju zarobljenog uma; od prenošenja izmijenjenih stanja svijesti, preko hipnotičkog ritma nizanja riječi u rečenicama, do “kaotičnog” prijeloma teksta na stranicama.

Za razliku od analitičkog pisanja i čitanja ovakav način stvaranja donosi daleko snažniji doživljaj; iz tog iskustva čitatelj izlazi obogaćen novom, višom strukturom svjesnosti. Za razliku od takvog načina stvaranja svakodnevni život pod kontrolom države djeluje upravo suprotno; ne daje mogućnost prirodnom rastu i razvoju svijesti, institucije nameću strukture razmišljnja, opažanja i ponašanja koje uzrokuju ograničenja u životu pojedinaca. Cilj svakog represivnog sustava je održati postojeće strukture što je duže moguće; država je uvijek zadovoljna najnižom upotrebljivom razinom vaših sposobnosti, jer je samo ono djelovanje koje održava postojeće strukture prihvatljivo. Svaki odmak od najniže egzistencijalne razine je veća ili manja prijetnja društvenim strukturama. Magija - voljno mijenjanje svijesti koje vodi ostvarenju životnih ciljeva; mistificirana i potiskivana, istina o međupovezanosti i psihičkoj kreativnosti, praktično poznata od početaka ljudske kulture, nezaustavljivo izranja iz kolektivne podsvijesti i postaje kolektivno osviještena… Psihička kreativnost je toliko potisnuta na margine kolektivna svijesti da ne postoji bolji termin za nju od “magije”… prakse davnih kultura i pojedinaca osvještavaju se zajedno sa terminima koje su koristili; nažalost, sa prizvucima takvih termina i njihovim pogrešnim shvaćanjem, prenosi se i odavno prevaziđen svijetonazor, uvidi i zablude… Danas, na vrhuncu otuđenosti, života suženog na potrošačke imperative, specijalizaciju i zatvorenost svijesti unutar granica svijetonazora kojeg nameću obrazovne institucije i diktati medija, stvara se novi svijet… svijet koji poštuje individualnost i kreativnost. Stari svijet kolektivnih normi i osobne nemoći umire u mukama… neodrživ je i besmislen; sazdan od zaglupljenih pojedinaca koji rade što i drugi, razmišljaju samo u kontekstu nametnutih informacija i stavova; iznad njih je kolektivna “istina” i norme ponašanja; istina i norme se mijenjaju, ali ostaje vječni imperativ slijediti ih… Stvaranje novog svijeta treba prirodno odabranu elitu, donositelje promjena… one koji nisu porobljeni… Zarobljeni um su stvorili statički društveni obrasci; za oslobođeni um promjena je jedina realnost, stvarati promjene jedini smisao. Svaka je odvojenost lažna, osobnost je sačinjena od mreže utjecaja koji nas formiraju svakog trena; ono što je zaista individualno, ono što se zaista može

smatrati osobnim izražajem, je trenutak stvaranja nove realnosti; trenutak sinteze svih utjecaja koji su formirali karakter i njihovo nadilaženje koje stvara odmak od svega postojećeg. Postojanje je samo bljesak. Bljesak, koji jedino iluzija linearnog protoka vremena bilježi kao realnost; oslobođeni um ne vidi granice između događaja, između osoba i vremenskih intervala. Prošlost i budućnost mijenjaju se istovremeno… svaki ciklus promjena je različit od prethodnog; sazdan je od istih energija koje se prožimaju na različite načine… svaki pokušaj potrage za nepromjenjivim i stalnim u tom kovitlacu promjena završava porazom. Nikada ništa nije postojalo izvan cjeline koja određuje postojanje, nikada ništa nije započelo niti završilo; odrediti početak i svršetak znači suziti opažanje i stvoriti lažnu viziju stvarnosti. Stalno stvaranje svijeta može opaziti i u stvaranju sudjelovati samo um koji je razvio sposobnost sinteze… analitički redukcionizam stvara nemoć, stalno propadanje, realnost entropije u kojoj svakodnevno nestaje Univerzum, nestaju životi… upornost linearnosti nastala je iz analitičkog redukcionizma; da bi se prolaznost barem donekle pobijedila, treba odvojenom postojanju dati neki smisao; mitovi o duši, ponovnim rađanjima, bogovima i demonima nastali su iz potrebe prevazilaženja besmislenosti življenja. Zarobljeni um ponavlja obrasce, propada i nestaje sa nadom da u njemu ipak postoji nešto stalno, vječno… oslobođeni um stvara svijet, iz trena u tren spoznaje novu realnost i mijenja je… prošlost i budućnost stavaraju se sada i ovdje. Idiotizam svijeta u kojem živimo zarobljeni u nemoć i propadanje temelji se na posljedicama sustavnog uništavanja individualnosti od strane institucija. U beskrajnim ciklusima smjenjuju se “zločinci” i “žrtve”…”vlast” i “podanici”…”rođenja” i “smrti”…i nikada nigdje nema i neće biti smisla i zadovoljstva životom dok ne nestane i zadnji zaponac koji čovjeka sprečava u prirodnom ispoljavanju osobnosti. Da li ste zaista destruktivno stvorenje koje nije sposobno živjeti u harmoniji sa prirodom i ljudskom zajednicom? Odgovor je uvjek Ne u subjektivnom smislu i uvijek Da u odnosu na nametnuta pravila ponašanja i svijest strukturiranu prema destruktivnim obrascima ponašanja. Iza rešetaka nema drugog izbora nego preživjeti svim sredstvima; nema moralne slobode, nema izbora… sustav koji drži društvo pod

kontrolom sam stvara očaj zločina… i tako u nedogled… smjenjuju se vlasti, mijenjaju se društvene norme, ali stvarne promjene nema. Iza represijom nametnute društvene stvarnosti prigušena plamti prirodna harmonija, neodvojiva veza čovjeka i Univerzalnih ritmova; svako novo rođenje, svaka akcija i svaka misao stvara novu realnost u mreži odnosa; mreža se tako oblikuje u sve veću složenost. Svaka destruktivnost unutar te mreže posljedica je nasilnog prekida kretanja energije; svako potiskivanje i svaka zabrana ispoljavanja je nasilje nad prirodnim ritmom razvoja i rasta. Sustav koji želi očuvati postojeći poredak, moralna pravila i nametnuti “red”, spriječava prirodni razvoj. Unutar takvog društva suženih mogućnosti prirodni instinkt je ojačati vlastitu moć svim sredstvima. Ako ne postoji drugačiji izbor onda na štetu drugih… prirodna potreba za rastom se ne može suzbiti… Može li književnost promijeniti svijet? Književnost mijenja svijet… svaka promjena u mentalnom stavu čitatelja, svaki znak pritisnut na tastaturi, svaka misao rođena u agoniji i ekstazi stvaranja mijenja strukturu unutar mreže odnosa. Istina, u svijetu u kojem dominira represija, a političari oblikuju društvo i osobne sudbine; promjena koju uzrokuje riječ, samo je prolazno stanje koje će biti suzbijeno diktatima dnevnih potreba. Ali… nezaustavljivi tijek evolucije stvara nove pisce i nove čitatelje; snažniju izražajnost koja ostavlja prazninu na mjestu ustaljenih mentalnih obrazaca i potiče stvaranje nove osobnosti. Danas, brz ritam življenja i pretrpanost informacijama zahtijeva kratku, jezgrovitu i transformativnu književnost; izričaj koji može ponuditi promjenu opažanja stvarnosti… Samo oslobođeni um može krenuti putem nadilaženja čulnog opažanja; ne slijedi pravila, ne postavlja dogme, on samo pokazuje smjernice novim pitanjima.

Epigraf Mjesto radnje: Ekspresni vlak Budapest – Rijeka

Vrijeme radnje: 14.1.2005., kasno poslijepodne Likovi: Nesretnica Nesretnica, izborana žena srednjih godina Statistica Statistica, mlada privlačna žena praznog pogleda Narcis pred ponorom, ponorom mračan tip neurednog izgleda Dečki Dečki, trojica klinaca od četrnaest do šesnaest godina starosti; najglasniji od njih Zrikavi Zrikavi, kržljavi je dečkić koji lijevim okom gleda u križ U kupeu tišina… Nesretnica čita knjigu. Statistica bulji u prazno. Narcis je zaklopio oči da savlada umor… bolest je prekinula sve njegove planove, nije više vidio smisla boriti se, svaki trenutak činio se kao besmisleno mučenje… Odjednom uz tresak, u kupe ulijeću dečki, život se je vratio… Nesretnica: Gdje ste bili? Dečki: Pušili smo u WC-u. Nesretnica: Kada dođete kod rođaka, pristojno se ponašajte da vas lijepo prime. Zrikavi: Ima li u Zagrebu kurvi? Statistica: Ja sam vas do sada pažljivo slušala, a sada slušajte vi malo mene… Zrikavi (okreće se Narcisu): Ti živiš ovdje? Ima li u Zagrebu kurvi? Narcis podsmješljivo: Ima naravno, ti bi kurvu? Nesretnica (Narcisu): Trebaju ići u popravni dom, pa sada bježe od kuće. Zrikavi: Ide li ona u neku školu da bi bila kurva? Narcis: Morate u popravni? Što ste napravili? Dečki: Ma, netko je ukrao dvadeset tisuća kuna iz blagajne.

Narcis: Drpili ste dvadeset tisuća kuna? Zrikavi: Ne. On je ukrao dizalicu vrijednu pet tisuća kuna, a ja sam vozio viličar i zapalio pogon. Narcis: Jebote!? Zrikavi: Tamo u DIK-u, možda si čuo?

Narcis: I sada je… gotovo? Stvarno morate u popravni? Zrikavi: Po njega dolaze danas popodne. Narcis: Tko vas šalje u popravni? Zrikavi: Pedagogica, pička joj materina!! Narcis: Znači brišete kod rođaka u Zagreb?, mislite da će vas oni sakriti? Muk… Nesretnica: Prave se jači nego što jesu, da ne pokažu koliko se boje… Narcis (Nesretnici): Pedagozi kao da imaju obveznu kvotu koliko klinaca strpati u popravni, drugima za primjer. Uvijek je nakakav kaos u obitelji razlog da postanu prerano samostalni, da prerano osjete život. Kada sam bio njihovih godina takvi dečki su mi bili uzor, bili su u svemu bolji od ostalih, brži, jači, iskusniji, hrabriji, želio sam biti poput njih. Sada kada ih strpaju u popravni, ništa više neće biti od njihovih života, gotovo je, nikada se neće izvući… Nesretnica: Da, možda malo pretjeruju, premladi su… ali tko će ih takve izdržati? Narcis (dečkima): Hoćete jebati prije popravnog? Muk… Narcis: Šta je prpa? Ja ću vam pokazati kako se to radi… Evo, nađem vam dobru kurvu, dam vam i svoj stan na korištenje… Dečki: Može !!!

Statistica teatralno napušta kupe… Nesretnica: Ma, molim Vas!…dečki, slušajte me… Narcis (pokazuje na knjigu u njezinom krilu): I On voli ovakve simpatične dečke, očito loše, dva puta su ga pokušali ubiti… Nesretnica: U takvim svetim ljudima vidimo sami sebe kao u ogledalu…

Narcis: E, ima se šta i vidjeti, danas ga na darshan guraju u invalidskim kolicima, do njega se dolazi kroz detektore za metal, jedino što vrijedi je kada tisuće njegovih poklonika zapjeva bhajan. Nesretnica: Znate šta, ja sam imala slučaj teške bolesti u obitelji, On mi je pomogao da izvučem mamu iz Vrapča; svaki dan mu se pomolim…, svaki dan… Narcis: Izvukli ste je sami, uskoro ćete shvatiti na koga ste projicirali svoju snagu. Vlak dolazi u Zagreb, dečki bučno izlaze do prozora u hodniku…

Nesretnica: Nije slučajno što sam danas putovala sa njima. Narcis: Nije slučajno što sam ja danas pored Vas. Zrikavi (okreće se Narcisu): Nisu vam loše ove u minicama! On ga pomiluje nježno po kosi; budi tih… Narcis je iskusio život; a i smrt mu je sada otvarala svoja vrata… Znao je, ako se sada rastanu, nastavit će se agonija njihovih života; ostat će samo sjećanje na taj čudan susret. Ali, ako ih povede, ponovno će se javiti strast…, volja…, nepredvidljivost… Svijetla grada polako se se palila. Možda mu to da snage za novi dan, još koji mjesec… još koju godinu…

Da li ih je poveo?

Ninoslav Šafarić, rođen u Bjelovaru 23. travnja 1967. u 19:15; direktor i urednik u nakladničkom poduzeću Liberata d.o.o.; računalni programer i web dizajner; autor je nekoliko knjiga sa područja književnosti i ezoterije, samorazvojne tehnike predaje osam godina.

www.liberatapublishers.com