Ivo Andric - 50 Godina Kasnije

SADRŽAJ Zdenko Lešić Uvodna riječ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

7

Celia Hawkesworth Andrić u eteru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

9

Ivan Lovrenović Andrić kao naše ogledalo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

13

Zoran Milutinović ‘Niti mogu da rastumačim, niti da zaboravim’: Andrić, zlo i moralistička kritika .

17

Robert Hodel Andrić i socijalno pitanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

27

Enver Kazaz Univerzalnost političkog romana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

39

Zdenko Lešić Pripovjedač Ivo Andrić . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

53

Alma Denić-Grabić Jelena, žena koje nema ili odsutni govor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

73

Zvonko Kovač Andrićevi dijaloški narativi o modernizaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

81

Saša Ilić Ivo Andrić i izgradnja (post)jugoslovenskih nacionalnih kanona – srpski primer .

95

Nenad Veličković Andrić u čitankama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

103

Željko Ivanković Andrićeva plurizavičajnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

111

Perina Meić Povjesničari hrvatske književnosti o Andriću . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

121

O autorima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

147

5

UVODNA RIJEČ Zdenko Lešić Naučnim skupom Nobelovac Ivo Andrić – 50 godina kasnije Odjeljenje humanističkih nauka Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine obilježilo je pedeset godina otkako je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Kao što znamo, ova nagrada je tom velikanu naše književnosti priskrbila međunarodni značaj, a time i samoj našoj književnosti dala vidnije mjesto u svjetskoj kulturnoj javnosti. Andrićevo djelo, koje je i do tada bilo predmet velikog interesovanja i čitateljske publike i književnokritičke misli u svim krajevima Jugoslavije, postalo je, zahvaljujući Nobelovoj nagradi i prijevodima koji su uslijedili, zanimljivo za čitatelje širom svijeta. Od tada to djelo ne prestaje privlačiti pažnju književne kritike i van zemalja bivše Jugoslavije. Njen sud davno je izrečen: Andrić je veliki pisac. Međutim, ako je ta ocjena ostajala sve vrijeme jednako neupitna, pristup njegovom djelu značajno se mijenjao u proteklim decenijama, zahvaljujući znatnim dijelom brojnim novim (modernim i postmodernim) razumijevanjima i tumačenjima same književnosti, ali i kulture uopće. Osim toga, mi više ni svijet oko sebe ne vidimo onako kako ga je vidjela Andrićeva generacija, pa su i značenja koja “izvlačimo” iz njegovog djela drukčija od onih koje je u njemu prepoznavala kritika njegovog vremena. Andrićevo djelo, kratko rečeno, nama danas ne govori isto ono što je govorilo njegovim čitateljima 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka. A upravo je ova pedestogodišnjica bila pravi trenutak da se književno kritička misao ponovno suoči s njegovim djelom, da mu pristupi u suglasnosti s novim iskustvima čitanja i da oslušne što nam ono danas govori, i na koji način. Bez svake sumnje danas, pedeset godina poslije dobijanja Nobelove nagrade, književno djelo Ive Andrića postalo je izazovni predmet novih čitanja, odnosno čitanja u dosluhu s novim vremenom. A želja je ANUBiH bila da tim povodom okupi stručnjake različitih profila i književnokritičkih usmjerenja, koji bi Andrićevo djelo iznova sagledali, kako u perspektivi nekih modernih učenja (naratoloških, strukturalističkih, postko7

lonijalnih, feminističkih) tako i u okviru promjenjenog društvenog i ideološkog konteksta u kojem se ono danas čita. Zbog te želje da se njegovo djelo u novim tumačenjima dovede u korespondenciju s duhom našeg vremena, ANUBiH je okupila desetak poznavalaca Andrićevog djela, s uvjerenjem da će oni – svaki iz svog ugla – svojim izlaganjem značajno doprinijeti suvremenom tumačenju tog djela. Sad smo u prilici da u ovom zborniku predstavimo široj javnosti sva izlaganja koja su podnesena (ili bila planirana da budu podnesena) na tom naučnom skupu, koji je održan u prostorijama ANUBiH u ponedjeljak 21. novembra 2011. godine. Zahvaljujemo na podršci Ministarstvu kulture i sporta Vlade Federacije BiH i Ministarstvu obrazovanja Vlade Federacije BiH

8

ANDRIĆ U ETERU Celia Hawkesworth Obično kad normalan čovek nešto potraži preko Googla, zna manjeviše jasno šta traži, i po pravilu tu informaciju nalazi neverovatnom brzinom. Za tu svrhu ne mora ni pomisliti na čudan svet iz kojeg je stigao podatak koji je tražio. Posve je drugi doživljaj kad neko pođe, kao što sam ja za ovu priliku, da sazna šta se sve može naučiti o nekom fenomenu na Internetu. Onda nemaš više utisak da ti je podatak uručen iz nekog tehnološkog medija kojim vlada logika – nego da si iznenada zalutao u pravu zemlju čuda. Na Googlu Ivo Andrić ima 60 stranica sa 630 najraznovrsnijih jedinica (zapravo ih ima više i mogu se potražiti izostavljene jedinice). Čovek bi možda pomislio da su najpouzdanije na prvim stranicama, i donekle je tako; međutim, pronašla sam sjajan esej mudrog profesora Milutinovića o Travničkoj hronici tek na dvadesetoj stranici. A na prvoj se nalazi odlomak iz povijesti zagrebačkog sveučilišta o pet hrvatskih nobelovaca, od kojih je Andrić prvi (spisak uključuje i Majku Terezu jer je učila ‘kod hrvatskih jezuita i tečno govorila hrvatski’). Uglavnom, ako čovek baci bar letimičan pogled na svaku od tih 630 jedinica, ima osećaj da ulazi sve dublje u jedan fluidan, autonoman svet sve bizarnijih povezivanja fenomena. Dolazi do sve većeg raskida sa svim što smo poznavali kao stvarnost i ulazi se u svet u kojem je sve moguće. Na primer, jedan sajt obećava da će vam pronaći Andrićevu ‘email adresu, broj telefona, sve!’ Na nekim sajtovima se dve reči ‘Ivo’ i‘Andrić’ nalaze sasvim haotično među pulsirajućim reklamama i sasvim nepovezanim slikama. Ima nekoliko jedinica koje mi se posebno sviđaju na nekim od daljih stranica. Na primer: ‘Kako pravilno izgovarati Andrićevo ime’ na sajtu koji obećava da ćeš na njemu saznati kako se sve reči na svijetu izgovaraju … Drugi – jedan od nekoliko sajtova sa citatima iz Znakova pored puta – piše da 9

‘čitaoci kojima se sviđaju ovi citati vole i Agathu Christie, Johna Grishama …’ i razna druga, ničim povezana imena. Andrić ima, naravno, svoju stranicu na Facebooku, na kojoj je odlomak iz članka iz Wikipedije, sa rastućim brojem ‘lajkova’. Ima mnogo video klipova – igrane priče, recitacije, prekrasne slike kipeće vode ispod mosta na Žepi. Glavni, sasvim očekivan zaključak iz ovakvog lutanja kroz eter je, naravno, da valja – slično orijentaciji u svakoj nepoznatoj zemlji – dovoljno znati o terenu da bi čovek prepoznao najvažnije znamenitosti i razlikovao pravu informaciju od ličnih ili lažnih stavova. Za one koji se znaju orijentirati – na prvih deset stranica, koje sam detaljnije izučavala, posetilac može doći do osnovnih bio-bibliografskih činjenica o Ivi Andriću; do manjeg broja uglavnom ponavljanih citata iz nečega što se na prvoj stranici zove ‘Signs by the travel-road’ – reč za koju ne verujem da postoji u engleskom jeziku. Tu su i naslovi 27 filmova snimljenih po Andrićevim delima; nekoliko solidnih kritičkih eseja i odlomaka iz dela; govor u Stockholmu; podaci o spomen-muzejima u Travniku i Beogradu. Jedan kratak članak Jusufa Ramadanovića iz Southeast Europe Times koristan je za opštu orijentaciju: ‘Ivo Andric’s Writer’s Block’. Članak opisuje glavne crte piščevog statusa kod Bosanaca, Hrvata i Srba, što upozorava čitaoca da te razlike mora imati u vidu pri daljem traženju. U tom pogledu, čini mi se da bi naslov već spomenutog eseja Zorana Milutinovića – ‘Misunderstanding is a rule, understanding is a miracle’ (Nerazumevanje je pravilo, razumevanje je čudo) – sam po sebi dobro poslužio kao ‘znak pored puta’ za sve koji polaze u tragnje za Andrićem preko Googla. Bilo bi dobro, dakle, da se nalazi ne na dvadesetoj stranici nego na prvoj, a za to bi trebalo da se što češće potraži. U međuvremenu, putnik po eteru može krenuti u mnogo mirnije, ako i manje zabavne vode, ako potraži ime Ive Andrića preko Google Scholar. Tu se mogu naći, pored osnovnih podataka o glavnim delima, podaci o tome gde, koliko često i u koje svrhe se koriste citati o Andriću u raznim esejima i radovima. Google Scholar beleži 35 stranica referenci, sa ukupno 926 jedinica, sa brojem stranice i rečenicom u kojoj se svaka pojavi. Neki od ovih podataka beznačajni su ili proizvoljni, što je naravno neizbežno kada se skupljaju elektronički. Daleko su pouzdaniji podaci do kojih se dođe ako se tražilac predstavlja kao sam pisac i traži citate o svojim delima. Broj citata (328 krajem 2011.) grafički je iznesen po godini, tako da se jasno vidi povećen broj između 2006. i 2011. godine: 134. Svaki citat se daje u kontekstu, u čitavoj rečenici, tako da je moguće videti tačno kako se koristi, a možete i pročitati celi tekst u kojem se pojavi. Tu su i podaci o prikazima pojedinih dela: na 10

primer, citirano je 90 samo o prevodu romana Na Drini ćuprija na engleski, od kojih je 34 dobilo 5 zvezdica od korisnika. Dakle, 50 godina posle Nobelove nagrade može se pouzdano reći da je Ivo Andrić i dalje prisutan u eteru. Za ovu priliku izučavala sam samo podatke koji se pojavljuju ako se potraga izvrši na engleskom. Bez sumnje bi se našao sličan broj jedinica kada bi se tražilo na bilo kojem od glavnih svetskih jezika.

11

ANDRIĆ KAO NAŠE OGLEDALO Ivan Lovrenović U našim prigovorima na današnji tretman Ive Andrića u javnom prostoru, u obrazovnom sistemu i od strane političkih instanci i institucija, uz eksplicitno ili češće samo implicirano uspoređivanje s Andrićevim tretmanom u kulturnoj politici prethodnoga, jugoslavenskog sistema, krije se mogućnost stvaranja jedne pogrešne predodžbe i izazivanja još jednoga nesporazuma, koji se oko Andrića ionako množe, gotovo proporcionalno broju godina od njegove smrti i od propasti jugoslavenskoga kulturnog i političkog sistema. Lako se, naime, iz tih prigovora može steći dojam da se taj nekadašnji odnos prema Andriću i mjesto koje je zauzimao na tadašnjem službenom kulturnopolitičkom “ikonostasu” može smatrati dobrim i poželjnim, za razliku od današnjega, koji je, eto, na različite načine samo vulgarna politička i nacionalna instrumentalizacija velikoga pisca. U simboličkom poretku i hijerarhiji vrijednosti koji je izgrađivan u jugoslavenskoj kulturnoj politici Andrić je još i prije Nobelove nagrade zauzimao visoko mjesto, a Nobel ga ja tu ne samo učvrstio nego, strože govoreći, kad je riječ o književnosti, ostavio samoga na vrhu te ljestvice. Uistinu, Andrić je u tom sistemu figurirao kao jedini u punome i pravom smislu riječi jugoslavenski pisac. U konkretnim praksama takav Andrićev položaj reflektirao se i realizirao na svim razinama i u svim republikama i pokrajinama Jugoslavije: u obrazovnom sistemu i u školskim lektirama, u izdavačkim programima (nijednome piscu osim Andrića nisu objavljivana sabrana djela u suizdanju svih najvažnijih izdavača od Ljubljane, Zagreba, Beograda, Sarajeva, Titograda do Skopja), u dodjeljivanju svih najviših državnih priznanja, nagrada, odlikovanja. Svaka, pak, Andrićeva posjeta Bosni i Hercegovini protokolarno je bila opsluživana poput posjete kakvoga državnika, neizostavno u društvu najviših republičkih funkcionera, a tako je bila i medijski praćena. A pri sastavljanju Upravnoga odbora Zadužbine Ivo Andrić, osnovane u Beogradu po njego13

voj smrti, dosljedno je poštivano načelo zastupljenosti kompetentnih osoba iz svih jugoslavenskih sredina i odgovarajućih ustanova. U kritičarskoj i znanstveno-interpretacijskoj produkciji literatura o Andriću bila je veoma obimna, s velikim rasponom različitih metodoloških pristupa i načina čitanja, što je, naravno, prvenstveno uzrokovano neiscrpnom inspirativnošću Andrićeve književnosti. No, potrebno je reći i to da su sva ta čitanja bila mahom u afirmativnom, nerijetko upravo apologetskom registru. U izdavačkim programima strogo se poštivala autorova volja, očito podržavana i od sistema, da se kao neslužbeni “kanon” uzima ono što je sam Andrić za života odobrio u formi izabranih djela u deset svezaka. Nije dolazilo u obzir čak ni objavljivanje ranih knjiga Ex Ponto i Nemiri, koja je autor smatrao “manje uspelim”, da se i ne govori o objavljivanju kontroverzne doktorske disertacije. Tek poslije piščeve smrti udruženi jugoslavenski izdavači sastavili su nova Andrićeva izabrana djela u šesnaest, pa zatim u sedamnaest svezaka, gdje su uvršteni Ex Ponto i Nemiri, te izvanredne, do tada nepoznate ili tek fragmentarno poznate proze iz ciklusa nazvanog Omer-paša Latas, O starim i mladim Pamukovićima, Kuća na osami i druge, ali doktorska disertacija ni u ta izdanja nije uvrštavana. (Objavljena je tek u prvom broju malotiražnih Svezaka Zadužbine Ivo Andrić 1982. bilingvalno, u prijevodu i uz znalački komentar Zorana Konstantinovića). S takvim nimbusom i s takvim posvećenim statusom, dubinskoga kritičkog i problemskog čitanja i analitičkoga rastvaranja Andrića, poput onoga kakvo, recimo, na Krležu još od 1970. primjenjuje i razvija Stanko Lasić, nije bilo, a ono što se jest pojavljivalo u veoma rijetkim i sporadičnim primjerima, bilo je uglavnom intelektualno minorno i više publicistički senzacionalističkō, nego znanstveno utemeljeno štivo. Na taj način Andrićevo je djelo, može se reći, u jednom posebnom smislu riječi oštećivano. Umrtvljivano je, tako što je sakralizirano i tabuizirano; oduzimana mu je mogućnost da djeluje jednim od svojih najvrednijih agensa: dubokom povijesno-antropološkom i političkom pronicljivošću kojom to djelo, opsesivno preokupirano našim svijetom i njegovom historijskom sudbinom, zasijeca u taj svijet baveći se njegovim najbolnijim i najmračnijim pitanjima, u nepotkupljivoj želji da ga rasvijetli i razumije, zajedno s nama, njegovim čitateljima, u empatijskoj potrebi za njegovim iskupljenjem i oslobođenjem od povijesnoga fatuma. Mnogo je primjera toga mrtvljenja, a svi se mogu svesti na selektivnost kojom je sistem iz Andrićeva djela izdvajao ono što će biti zaobilaženo, ostavljano čitateljima da sami po slučaju i vlastitom ukusu otkrivaju, a što na svakom koraku popularizirano (u školskoj lektiri prije svega, općenito u obrazovnom sistemu, ali i u interpretativnim čitanjima). Jedna od rječitih ilustracija te selektivnosti je, re14

cimo, slučaj pripovijetke Pismo iz 1920. godine. Ta čudesna proza – istovremeno pripovijetka o dvojici prijatelja, esej, antropološka studija – napisana je, ili barem prvi put objavljena, nakon Drugoga svjetskog rata, 1946. godine, dok njezin naslov mnoge površne tumače i danas umije zavesti u zgodnu zabunu da je, kako se jedan poznati sarajevski novinar nedavno autoritativno izrazi, riječ o nekakvim opasnim “pismima koje je Andrić pisao dvadesetih godina”. Priča je, dakle, objavljena 1946, uvrštena je i u izabrana djela, ali je u pedagoški preporučenim i najčešće interpretiranim Andrićevim tekstovima sistemski zaobilažena, i zbog svoje neobične subverzivnosti najplemenitijega kova i trpke istinitosti ostala nevidljiva i nepročitana sve do novijih vremena. U njima jest pobudila veliko zanimanje, ali sada najčešće u službi političke propagande kojom se dokazuju teze ratnih razaratelja Bosne i Hercegovine kao “zemlje mržnje”, u kojoj je harmonija nemoguća. S druge, one patriotski zagrijane strane, pak, subverzivnost priče pokušava se kojekakvim dirljivim interpretacijskim sofisterijama i zaobilaženjima relativizirati, ublažiti. U postjugoslavenskom političkom i kulturnom reljefu postoje čak četiri nezavisne a jednojezične štokavske države u kojima Andrića nije potrebno, a ni moguće prevoditi, niti se on u njima na običnoj čitalačkoj razini doživljava kao “strani”, kao pisac nekoga drugog podneblja i “tuđe” kulture. Međutim, u svima tim novim političkim sredinama i kulturnim ambijentima došlo je ili do ozbiljne reduktivne transformacije ili do potpune promjene odnosa prema Andriću. Promjena je naročito dramatična i višeznačna u Bosni i Hercegovini, gdje se nakon političkoga obrata 1990. godine, državnoga osamostaljenja 1992. godine, te rata od 1992. do 1995. odvija proces ukrućivanja triju etnonacionalnih kultura i njihovoga međusobnoga divergiranja. Uz važnu naznaku da je pitanje političkoga predstavljanja i nacionalnog identiteta potpuno prepokrilo sav prostor društvenoga života, što se naročito odnosi na poimanje kulture koja je potpuno reducirana na nacionalno-politički pojam i sadržaj. U takvome ambijentu Andrić – baš zato što je tako dubinski i sudbinski pisac cijeloga tog svijeta – na neki naopak način u stvari dijeli njegovu sudbinu: opet je, kao i prije, predmetom političko-ideološke instrumentalizacije, samo sada na drugi način i ne više jednoznačno nego “pluralno”. Ovdje nije prilika ni potreba, no bilo bi zanimljivo napraviti detaljnu “mapu” tih pristupa i konkretnih postupaka iz perspektive svake od triju institucionalno etabliranih nacionalnih kultura. Srpska je zadržala nešto od prethodnoga glorifikacijskoga diskursa, s time što ga je, književno i identitetski nedopustivo, značenjski svela i suzila isključivo na dimenziju Andrića kao pisca srpske historije i srpskoga naroda. (Indikativno je što se dogodilo sa spomenutom Zadužbinom poslije raspada Jugoslavije: njezina se uprava – 15

mora se reći: prešutno, i bez ikakvih “potraživanja” s bilo koje druge strane – transformirala iz jugoslavenske u srpsku, sa svim formalno-pravnim konzekvencijama što iz toga proizlaze.) Bošnjačka kultura prema Andriću, također iz nacionalno-političkih razloga, ima naglašeno rezerviran i kritički odnos, ali na pogrešnim premisama, zacrtanima još u onome poznatom iskazu o piscima, među kojima je i Andrić, čija je književnost “Bosnu više dijelila, negoli mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale”. Hrvatska kultura iz dugotrajnoga stava tupe ignorancije i pasivnoga odbijanja kao da u zadnje vrijeme prelazi u aktivniji odnos prihvaćanja Andrića, ali tek zbog toga što je otkriveno da bi na političkoj tržnici u nadbijanju s drugim nacionalnim establishmentima mogao biti upotrebljavan i kao hrvatski pisac (pa se, opet posve pogrešno, kao krunski argumenti potežu krsni list, činjenica rođenja u “katoličkoj obitelji”, đačka stipendija “Napretka” itd.). Ovdje valja uočiti jednu distinkciju: to se počelo događati u okviru hrvatskih obrazovnih i kulturnih ustanova u Bosni i Hercegovini, koje su sve do jučer u svemu, u kulturnoj politici naročito, slijepo slijedile politički diktat i modu iz Republike Hrvatske. S ovom promjenom odnosa prema Andriću, kolikogod karikaturalnom, kao da započinje neka neposlušnost, neko “osamostaljenje”; naime, u Republici Hrvatskoj službeno on je još uvijek neprimijećen i stran. O četvrtoj perspektivi u Bosni i Hercegovini, onoj, recimo to tako, državnoj, ne može se u pravom smislu riječi ni govoriti. O tome ilustrativno svjedoči činjenica da se u protokolu Predsjedništva Bosne i Hercegovine za 2011. godinu nije našlo mjesto za bilo kakav hommage Andriću s toga nivoa u povodu 50. godišnjice Nobelove nagrade. (Kao, uostalom, ni za godišnjicu prvotiska Divkovićeva Nauka krstjanskoga iz 1611, kojim je Bosna prije četiri stoljeća unišla u svijet gutenbergovske civilizacije.) Po svemu sudeći, Andrić će trebati pričekati neko “treće vrijeme”, neku epohu o kojoj danas ne možemo znati ništa, kada će njegovo djelo biti rekanonizirano, ili, zašto ne, dekanonizirano, te napokon otvoreno za čitanja izvan prizemne političke upotrebe. Kao što Jan Kott napisa za Hamleta – da taj Shakespeareov tekst ima osobinu spužve: ako ga se igra (čita) nestilizirano, on u sebe upija svu suvremenost. Generacijama koje to dožive Andrić će se ukazati u značenjima i slojevima koji nama izmiču.

16

‘NITI MOGU DA RASTUMAČIM, NITI DA ZABORAVIM’: ANDRIĆ, ZLO I MORALISTIČKA KRITIKA Zoran Milutinović Lako će se prihvatiti da je od najvišeg značaja znati da li se književnošću izneverava moral. Tom razmatranju se, međutim, mora pristupiti samo uz najveći oprez. Zlo izmiče potpunom shvatanju, ono ne može da bude integrisano u naše kategorije razumevanja i uma, pa je u tom smislu, kako je tvrdio Levinas, transcendentno;1 zlo je ono mesto na kojem se ’etika i metafizika, epistemologija i estetika susreću, sudaraju i dižu ruke’, kako kaže Susan Neiman.2 A tome uprkos, sve češće se pojavljuju knjige koje povezanost zla i književnosti predstavljaju kao samorazumljivo privilegovani odnos.3 Filozofi takođe svoje etičke teorije često razvijaju na pričama koje nudi fikcija.4 Hannah Arendt je za konstruisanje jednog od najpoznatijih modernih razumeEmmanuel Levinas: ‘Transcendence and Evil’, u The Phenomenology of Man and of the Human Condition, ur. A-T. Tymieniecka, Analecta Husserliana 14, Dordrecht: D.Reidel, str. 158. 2 Susan Neiman: Evil in Modern Thought. An Alternative History of Philosophy, Princeton i Oxford: Princeton University Press, 2002, str. 5. 3 Knjiga Georgesa Bataillea Književnost i zlo (Beograd: BIGZ,1977) već je klasična; od novijih su najzanimljivije Terry Eagleton: On Evil (New Haven and London: Yale University Press, 2010), Colin McGinn: Ethics, Evil and Fiction (Oxford: Clarendon Press, 2003) iFrançois Flahault: Malice (London: Verso, 2003). 4 Na primer, Bernard Williams tumači Tolstojevu Anu Karenjinu u uticajnoj knjizi Moral Luck. Philosophical Papers 1973-1980 (Cambridge: Cambridge University Press, 1981, str. 20-40); Richard Rorty u Essays on Heidegger and Others. Philosophical papers, volume 2 (Cambridge: Cambridge University Press, 1991) poredi Dickensa i Heideggera, odnosno ‘ljude koji pričaju priče i ljude koji konstruišu teorije’ (str.80) i daje prednost prvima; a Mary Midgley u Wickedness (London i New York: Routledge, 2001) kaže: ‘Glavna funkcija kultura je da nagomilaju uvide u tu stvar, da i izraze na najjasniji mogući način, i da tako održavaju bogatu riznicu misli i iskustava koja će nas poštedeti muke da stalno počinjemo od nule. U tome, kao što smo već napomenuli, ulogu od ogromnog značaja ima ono što zovemo umetnošću, a naročito (pošto reči nose više informacija od slika i muzike) velika dela književnosti. Od najranijih mitova do najnovijeg romana, sve što je napisano (uključujući i 1

17

vanja fenomena zla inspiraciju našla kod pisca Hermanna Brocha.5Da li bi se iz toga mogao izvući zaključak da tu gde etika, metafizika, epistemologija i estetika dižu ruke, na scenu stupa književnost, pripovedanje, kao diskurs mnogo pogodniji za razmatranje teme zla? I da, kad hoćemo da mislimo i govorimo o zlu, bolje je obratiti se piscu i njegovim pričama nego tražiti savet etičara ili metafizičara? Ideja je privlačna, ali, opet, oprez se savetuje: ako književnost zaista ima neki privilegovani odnos sa fenomenom zla, to ne znači nužno da ona može da uradi ono od čega su etika i metafizika digle ruke, i što je još važnije, da to može da uradi na njihov način. Iako je Andrić izbegavao autopoetičke iskaze, ipak se u njegovoj prozi ponekad mogu pronaći fragmenti koji, često sa nemalom dozom ironije, svedoče o njegovim pogledima na književnost. Ako je reč o naizgled privilegovanom odnosu književnosti i zla, jedan takav fragment može se naći u Travničkoj hronici gde se o Davilu, konzulu koji se u slobodno vreme bavi i pisanjem epske poezije, kaže sledeće: ’Pojava zla u svetu izazivala je u Davilu ogorčenje ili potištenost, a pojava dobra – oduševljenje i zadovoljstvo, jednu vrstu moralnog zanosa. Ali, od tih moralnih reakcija, koje su u njemu bile zaista žive i budne, iako ne stalne i uvek sigurne, on je stvarao stihove kojima je nedostajalo sve pa da budu poezija.’6 Moralne reakcije autora nisu same po sebi dovoljne za dobru književnost: osuda zla i oduševljenje dobrim nisu čak ni početak dobre književnosti. Ako taj privilegovani odnos postoji, za Andrića on svakako nije u etičkoj agilnosti pisca, nego u nečem drugom. Ako bi trebalo odabrati jedno Andrićevo delo koje tematizuje fenomen zla i ništa drugo, to bi morala biti pripovetka ’Mustafa Madžar’. Mustafa je lik radikalnog, a ne instrumentalnog zla: jednog dana ustane i počne da ubija, naizgled bez ikakvog razloga. Ubijanje drugih nije mu sredstvo za neki cilj, nije čak ni cilj sam po sebi, nego više izgleda kao ospoljavanje nečega što Mustafa u sebi nosi, ili nečega što on jeste. On zlostavlja i ubija kao što drugi dišu. Mustafa je na samom početku priče prikazan kao ratnik, kao čovek bez erosa u Frojdovom smislu reči, bez emocionalnih veza sa drugim ljudima, ali i kao ljubitelj knjiga sa sklonošću za muziku. Toliko se o njemu može saznati pre nego što krene u svoj ubilački pohod: on je neustrašivi ratnik, izbegava druge i živi sa knjigama i muzikom. Šta je od toga važno za razumevanje Mustafinog karaktera, ili, ako je uopšte ima, njegove predodređenosti za zlo? Agresivnost koju pokazuje u ratu – naime, tu gde je agresivnost društveno humorističku literaturu), a da nije jeftino i frivolno, ima za cilj da osvetli teškoće ljudskog stanja (…)’(str.200). 5 Herman Broh:‘Zlo u vrednosnom sistemu umetnosti’, u Pesništvo i saznanje, Niš: Gradina, 1979. 6 Ivo Andrić: Travnička hronika, Beograd: Prosveta, 1967, str. 82-83. 18

poželjna – ima sasvim drugačiji status od agresivnosti koju će Mustafa kasnije pokazati. Tu je agresivnost instrumentalna, služi nekoj svrsi, i ne zove se zlo, nego, barem sa stanovišta njegove zajednice, junaštvo. Tako ga njegova zajednica i shvata, pa ga zbog toga poštuje i slavi. Mustafu bi lako bilo zamisliti i bez sklonosti za knjige i muziku, pa se čini da je tim detaljem Andrić hteo da sugeriše nepouzdanost rasprostranjenog uverenja da ’kultura’suzbija zlo u čoveku, da ’oplemenjuje’ i vaspitava za dobro. Odsustvo emocionalnih veza moglo bi biti i ishod zla u Mustafi, ali i stanje koje pogoduje da se zlo u njemu nastani i začne. Na početku priče to se još uvek ne zna. Andrić je izbegavao psihologizaciju likova, i tamo gde je ostavljao tradicionalne konture psiholoških portreta gotovo bez izuzetka je uključivao ili previše ili premalo elemenata od kojih se može sagraditi psihološki portret.7U oba slučaja ishod je isti: ako ih je previše, postaju dvosmisleni a slika zamućena, ako ih je premalo, psihološko razumevanje nema od čega da počne. Ako pisac već ne želi da psihološki tumači svoje likove, kako možemo da znamo zašto neko nešto radi? Lik bi, na primer, to mogao sam da objasni, ali to je teško moguće ako lik nema čvrstih veza sa drugim ljudima kojima bi o sebi nešto mogao da kaže. Otud u ovoj priči Mustafini snovi, koji delimično otkrivaju njegove motive. Samo delimično, jer snove tek treba tumačiti, naročito kada su, kao Mustafini, daleko od direktnog objašnjenja. Čitava priča ’Mustafa Madžar’ je komponovana kao naizmenični prikaz Mustafinih snova i jave. Već u prvom snu – o dečacima na Krimu i Mustafinoj nemogućnosti da pobegne od ruskih vojnika, što bi se moglo tumačiti kao san o krivici – kao da je podržana ona najšira paradigma kojom naša monoteistička kultura već vekovima odgovara na pitanje unde malum: svet, pa i svako od nas pojedinačno, jeste pozornica na kojoj se bore dva principa, dobro i zlo. Čuvena rečenica ’Svijet je pun gada’, koja se pojavljuje već na samom početku priče – prvi put dok Mustafa posmatra svoje saborce kako oklevaju da se upuste u borbu, a drugi put kad posle bitke čuje lelek progonjene raje kojoj se Turci svete – navodi da se Mustafa shvati kao moralista s nečistom savešću. Baš njemu, kome se u snu vraća sećanje na gadost u kojoj je učestvovao, dato je da osudi moralno stanje u svetu – gadost sveta. Ali priča se nastavlja, i Mustafa, mučen snovima i nesanicom, polazi u svoj privatni pohod protiv nenaoružanih hrišćana, čineći baš ono što je prethodno nazvao gadošću, i tako i sam, uprkos snu o dečacima na Krimu i mogućnosti da se on protumači kao san o krivici i nečistoj savesti, postaje ’gad’. Ako već znamo da Mustafa nije bez sposobnosti da razlikuje Jovan Hristić: ‘Andrićeva pripovetka’, u Izabrani eseji, Beograd: Srpski PEN centar, 2005, str.114. 7

19

dobro i zlo, jednako u sećanju na vlastitu prošlost kao i u događajima kojima prisustvuje u sadašnjosti, šta ga to tera da čini baš ono za šta zna da je zlo? Na to pitanje odgovara epizoda sa dva kaluđera iz manastira Sutjeska. Kad im Mustafa kaže da slobodno bace sva tri fermana, i sultanov, i vezirov, i sarajevskog mule, kojima se potvrđuje njihovo pravo da slobodno ispovedaju svoju veru, postaje jasno da je motiv koji ga pokreće potreba za neograničenim samopotvrđivanjem. On više ne priznaje nikoga nad sobom i hoće da bude sve: to odbacivanje drugosti, drugih koji su prepreka njegovom samopotvrđivanju, unazad osvetljava i tumači Mustafinu samoću s početka priče. Dobrovoljna samoća je takođe odbacivanje drugih, kidanje veza sa svetom, kao odbijanje nužnosti ne samo da se od drugih zavisi, nego i da se sa drugima deli zajednički svet.8 Da bi se neko s takvom željom sasvim zadovoljio, i svet i svi u njemu moraju da nestanu. Mržnja, isto kao i ljubav, može da okupira um drugih; ako već nije voljen i sam ne voli, može mržnjom koju oseća i koju kod drugih pobuđuje da zauzme isto onakvo mesto u svesti drugih kakvo se zaslužuje ljubavlju. Zato Mustafa kaže kaluđerima da bace sva tri fermana, i ’ako te ko upita šta to radiš, reci: naredio mi Mustafa Madžar’. To znači: pronesi vest o novom meni, ne treba mi vaše divljenje i uvažavanje, hoću vaš strah. I to kao da ga umiri: on konačno može da zaspi i da se odmori. Olakšanje mu ne dolazi od života sa drugima, nego od agresije prema njima i od njihovog eliminisanja: ispoljavanje moći donosi mu mir i spokojstvo, svest o sebi kakvu koegzistencija sa drugima ne može da mu ponudi. Sad Mustafa spava bez mučnih snova, sve dok ga ne probude fratri molitvom u kojoj se pominje Bog i ‘dobro najveće’. Ne više sultan, vezir i sarajevski mula, s kojima se Mustafa već odmerio i obračunao, nego neko ko je i nad njima, i ko garantuje postojanje dobra u svetu. Kaluđeri, dakle, još nisu pobeđeni, evo prizivaju jednu još višu instancu kao svoju zaštitu od Mustafe. Zato on onda puca na njih i odlazi ‘kao da bježi on od njih’. On beži od neuspeha da mu kaluđeri potvrde to njegovo novo božansko biće, biće izvan koegzistencije sa drugima i iznad zajedničkog ljudskog sveta – jer oni evo i dalje mrmljaju o nekom bogu koji nije Mustafa. Mustafa opet legne, zaspi i odmah sanja: tuče se sa dvojicom hajduka, a iza njih vidi ženu koju je verovatno silovao, možda i unakazio. To na njega u snu zajedno navaljuju legitimni neprijatelj, hajduci, i ‘gad u njemu samom’, Komentarišući Hegelova Predavanja o filozofiji religije, Peter Dews kaže: ‘Zlo se javlja kad se subjekt okrene ka unutrašnjosti, kad se izoluje, zanese se svojom moći izbora, odbijajući da prizna prvenstvo zajedničkom ljudskom svetu u kojem je njegovo postojanje utemeljeno: “Apstraktno, biti zao znači izdvojiti samog sebe na način koji nas odseca od univerzalnog (od racionalnog, od zakona, od određenja duha).” Peter Dews: The Idea of Evil, London: Blackwell, 2008, str. 90. 8

20

tj. sećanje na zlo koje je sam počinio. Svet je pun gada koji nanosi zlo nemoćnima, kao Mustafa onim dečacima ili ovoj ženi, koji ga sada napadaju u snovima, a on se na javi od njih brani tako što postaje još veći gad. A najviše ga razbesni kad se tu pominju vezir, sultan, Bog i dobro najviše, jer može da se odbrani samo potpunim, radikalnim poništavanjem sveta u kojem ono što je uradio postoji kao ‘gadost’, a možda i poništavanjem svih koji to što on čini mogu da nazovu ‘gadošću’. Da to onemogući, Mustafa mora da uništi takav svet u kojem uopšte može da postoji nešto što se zove ‘gadost’: ako to već nije lako i brzo izvodivo, prevrednovanje svih vrednosti i stvaranje novog morala možda jesu. I odmah potom ga vidimo iznad vode u kojoj, kao u ogledalu, sebe vidi sa svetačkim oreolom oko glave, sačinjenim od roja mušica prožetog sunčevim zracima. Mustafa je za samog sebe postao svetac, oličenje dobra, tako što je stvorio izokrenuti svet, u kojem on više nije ‘gad’ i ne čini zlo. Potom jaše smiren i kao u snu; dolazi u han, legne i opet sanja: opet ga pohode dečaci sa Krima, a u snu čuje glas mu kaže: ‘trebali ste ih peći’.Trebalo je biti još radikalniji u zlu, ubiti ih na mukama, jer je potpuno poništavanje drugog, a naročito drugog koji bi se mogao sećati učinjenog zla, jedino što zadovoljava. Taj novi glas u ponovljenom snu ishod je onog stvaranja preokrenutog sveta, u kojem je zlo postalo dobro, a Mustafa svetac. U prethodnom snu Mustafu je mučila nepokretnost, nemogućnost da pobegne od dolaska ruskih vojnika – od osude vlastite savesti. U ponovljenom snu nema dolaska ruskih vojnika i osude savesti; na njihovo mesto je stupilo žaljenje što se u zlu nije otišlo još dalje, još radikalnije i gadnije. Muka nepokretnosti pred dolaskom Rusa ovde je zamenjena mukom da se dečaci uhvate: oni ’izmiču’ i ’lete kao oblaci’, pa se nalog Mustafinog ’svetačkog’ glasa da se u zlu ide do samog kraja ne može ostvariti. Nema sećanja na prošlost bez kajanja: ona se uvek vraća u snovima, bilo kao učinjena ’gadost’, bilo kao propuštena prilika da se radikalnošću u zlu svet blagovremeno preokrene. Mustafa ubija Abdulselambega zato što je beg ‘kukavica i lažov’ i odlazi u Sarajevo. Slušajući razgovor Sarajlija, Mustafa na repliku da se krštenog gada nakotilo odgovara: ‘I krštenog i nekrštenog: svijet je pun gada’. Svi ga u čudu gledaju, a on misli da ‘sva ta lica’ kreću na njega. On bi hteo mir i spokojstvo, ali sva ta druga lica, to mnoštvo drugih koje mu već i samim svojim prisustvom, postojanjem, oduzima njegovo sopstvo, uz koje sopstvo ne može da opstane neugroženo, ta lica ga proganjaju i on se od njih brani: hvata se za sablju, počinje hajka, a ljudi već navikli na takve gužve u njima učestvuju sa krvoločnom zluradošću, ‘pa ma na kojoj strani’. Mnogi ne znaju zašto ga gone, ali rulja raste sve dok Mustafa ne padne na zemlju: njegova poslednja misao je opet ‘svijet je pun gada’. Da li kraj priče treba shvatiti 21

kao trijumf dobra? Dobro je da su ga zaustavili, Mustafa svakako nije sejao dobro po svetu, i onaj svetački oreol iznad glave viđen u vodi mogao je biti samo proizvod uma koji se sasvim rastao od stvarnosti; ali kakvo je to dobro i kakav je to svet u kojem se zlo, Mustafa, suzbija zlim, hajkom krvoločnih progonitelja koji i ne znaju zašto ga gone, koji nisu ni čuli za dečake na Krimu, fratre iz Sutjeske i Abdulselambega, i na kraju pripovetke prema Mustafi stoje baš onako kako je on stajao prema drugima? Iako zao i gadan, Mustafa svojim krajem čak izaziva nešto sažaljenja kao čovek usamljen, nemoćan da se odbrani, kojeg krvoločna rulja progoni i na kraju ubija: zli moralista koji pada kao žrtva zle rulje. Izgleda da se ova priča ipak ne može asimilovati u interpretativni obrazac borbe dobra i zla. ‘Mustafa Madžar’ je najekstremnija Andrićeva priča o zlu. Za to postoji nekoliko razloga: prvi je pripovedanje fokalizovano u Mustafinu svest. Čitava pripovetka je pripovedana iz njegove perspektive. Da je ostavljena makar i minimalna mogućnost da se zlo sagleda spolja, iz neke druge perspektive, postojala bi neka tačka gledišta s koje svet ne bi nužno izgledao kao ona četiri čuvena modela koje Kant pominje u eseju ‘Kraj svih stvari’ (karavansaraj, robijašnica, ludnica i kloaka); moglo bi se verovati da u svetu postoji i nešto drugo osim onih koji nasilje čine i onih koji nasilje trpe, ili, još gore, da su ponekad oni koji nasilje trpe isti oni koji nasilje čine.9 Drugi je razlog to što je zlo koje je Andrić otelovio u Mustafi Madžaru i samo ekstremno ili radikalno: ono svaki put cilja na uništenje drugog kao takvog.10 Treći razlog je fabularno i smisaono razrešenje priče: jedan gad kaže da je svet pun gada, a na kraju izgleda da je on, u stvari, u pravu – Davil ovde ne bi imao čime da se oduševi. Ali uprkos tome ‘Mustafa Madžar’ ostaje priča koja zaokuplja čitaočevu imaginaciju i ne da se zaboraviti. Da bi se videlo zašto je to tako, treba zamisliti priču u kojoj je sve suprotno: priču o dobrom čoveku koji ide po svetu i dobro čini, a svi mu dobrim uzvraćaju. Toga nema ni u žitijima svetaca, jer i tu mora da se nađe nekakav đavo, neko zlo, da budućeg sveca stavi na iskušenje. Ili, priču o Mustafi koji sreće dobru ženu, i ona ga ili udobri, ili zavara tako da ga neki dobri čuvari reda uhapse i odvedu u zatvor ili ludnicu. Andrić je, u stvari, jednu takvu priču i napisao: to je ‘Aska i vuk’, njegova jedina priča za decu. Immanuel Kant: ‘Kraj svih stvari’, u Um i sloboda. Spisi iz filozofije istorije, prava i države, Beograd: Ideje, 1973, str. 123-134. 10 Iako se Hannah Arendt odrekla svog termina ‘radikalno zlo’ (Hannah Arendt: ‘A Daughter of Our People: A Response to Gershom Scholem’, u The Portable Hannah Arendt, ur. P. Baehr, London: Penguin, 2000, str. 396), Richard J. Bernstein na njenom tragu definiše radikalno zlo kao ‘sistematski napor da se ljudska bića učine suvišnim kao ljudska bića’ (Radical Evil. A Philosophical Interrogation, London: Polity, 2002, str. 225). 9

22

Za razliku od tragedije, koja pokazuje propast ‘čoveka po sredini’ koji mora da bira između dve vrednosti koje se međusobno isključuju, dva dobra koja sukobljavajući se ipak ne prestaju da budu vrednosti, ovde nema ni dobra ni vrednosti. Ima samo tenzije između dva zla, od kojih ni jedno ne može biti ‘u pravu’ i tako postati neko makar relativno dobro. Ni Davil ni njegov kritički ekvivalent, moralistička kritika književnosti, ne bi znali šta da rade s ovom pričom. Ono što se smatra etičkom kritikom verovatno bi u ovom slučaju htelo da ukazuje na etičke pouke književnosti (na primer, da je Mustafa zlo), ili da kritikuje ovu priču kao etički manjkavu (‘Andrić greši: u svetu ima i dobra’, ili ‘Andrić nije smeo ni na koji način da da za pravo jednom gadu, jer se time relativizuje osuda zla’), verujući da se na taj način može obrazovati neka regionalna etika, vezana za književnost. Ali samo filozofi insistiraju na tome da je zadatak književnosti da nam ponudi primere dobra i zla, na osnovu kojih će oni dalje razvijati svoje etičke teorije. Za razliku od konzula Davila, dobri pisci retko slede taj zahtev, i retko pišu poučne basne za odrasle u kojima su i dobra i zla jednako nedvosmislena. Etička kritika bi u ovakvim slučajevima trebalo da ponudi samo deskripciju ove tenzije koju priča stvara, da bude opis jednog modela sveta u kojem se dva zla sukobljavaju, jedno od njih pobeđuje, ali ta pobeda se ipak ne može nazvati dobrim. Za razliku od etičkih traktata, književnost može da da glas ovoj tenziji, da je održi bez nametanja rešenja i da ne ponudi nikakav izlaz.11 A što je još važnije, takva etička kritika bi mogla da bude opis onoga što se dešava posle čitanja: čitateljkine potrebe da izađe iz priče, da je zaboravi, jer je nepodnošljiva ideja koju ona nameće kao svoj smisao – da se ne može razumeti svet u kojem se bore različiti oblici zla, od kojih neki imaju i naglašenu potrebu da morališu, u kojem malo čega drugog uopšte ima, i čitateljkine nemogućnosti da jednom pročitanu priču zaboravi. Iz te perspektive jasno se vidi šta priču ‘Mustafa Madžar’ čini ekstremnom. Svet predstavljen u Andrićevoj priči ‘Trup’ nije ništa podnošljiviji, jer se i u njoj sukobljavaju dve okrutnosti. Čelebi Hafiz je Mustafa Madžar pod drugim imenom: i on je, kao i Mustafa, čovek knjige, škole i kulture. I za njega se kaže: ‘Smetalo mu je i dražilo ga sve što je živo i što stoji uspravno. Zato je sve palio i rušio. I samo se ljutio što i posljednju travku ne može da sabije u zemlju, što i kamen ne može da gori’. Kao i Mustafu, i Čelebi Hafiza jedino potpuno uništenje može da zadovolji, jer je svako drugo postojanje ‘Poezija može da zabeleži tu borbu a da je ne razreši’ kaže Susan Neiman,‘i već to joj može dati prednost nad filozofijom koja stremi konkluzivnim rešenjima. (…) Jer razrešenje bi zahtevalo redukciju mnoštva perspektiva iz kojih se stvar može posmatrati na samo jednu, konačnu i odlučujuću. Budući da je pesma baš o mnoštvenosti perspektiva, takva finalnost izneverila bi stvarnost ljudskog iskustva’. Susan Neiman: Evil in Modern Thought. An Alternative History of Philosophy, str. 34. 11

23

prepreka njegovom samopotvrđivanju. Čelebi Hafiz je, možda, još radikalniji u svom uništavajućem pohodu, jer Siriju ’umiruje’ godinama: dok je pred njim sve bežalo, on je ’gazio i ostavljao sve za sobom i jurio samo za životima kao za lovinom’. Sudeći po priči koju fra Petar sluša, Sirija je već bila ’umirena’, ali Čelebi Hafiz se nije zaustavljao. Tu onda Andrić uvodi najradikalniji aspekt zla, koji je i kod Mustafe Madžara bio posebno naglašen – nasilje nad onima koji su bespomoćni i nezaštićeni. Pred vojskom Čelebi Hafiza ljudi beže u pustinju i sakrivaju se u pećinama, ali ih glad i žeđ prisiljavaju da ipak izađu u potrazi za vodom i hranom; tada ih Čelebi Hafizovi ljudi sačekuju i ubijaju ’kao zverinje na pojilima’. Nije više reč o zverstvima počinjenim nad neprijateljem u ratu, nego o zlu u čistom stanju koje baš ničim ne može da bude objašnjeno, i zbog čega se zlo i ne može definisati drugačije nego tautologijom – neobjašnjivo, nerazumljivo, ono pred čim ’staje pamet’, pred čim etika, metafizika i epistemologija dižu ruke. Ali dok u priči ’Mustafa Madžar’ nikakva odbrana od zla nije bila predviđena, osim možda mogućnosti da ono bude poništeno drugim zlom, rob koji fra Petru pripoveda priču o Čelebi Hafizu ima ironičnu utehu da će svako zlo na kraju biti pobeđeno vlastitom greškom: naime, mogućnošću da za jedan čas prestane da bude zlo. Zlo biva poraženo i pobeđeno ne dobrim, kako to vidi optimizam nekih metafizičkih i religioznih koncepcija, nego time što ’za dlaku’, ’u jednoj sekundi’, prestaje da bude zlo. Čelebi Hafiz se sažalio ’nad jednom slabom i polumrtvom ženom’: ’Za jedan tren oka prestao je da mrzi i goni, i to je bilo dosta da se i za njega nađe sablja’. Pred sobom je video polunagu devojku koja je, tren pre no što će se na nju spustiti njegova sablja, izgovorila kratku i brzu molitvu. Da je u tome bilo važnije ono što je video od onoga što je čuo jasno je po njegovom sledećem postupku: da ga je njeno prizivanje božijeg milosrđa opomenulo na zlo koje čini, možda bi joj samo poštedeo život, ali Čelebi Hafiz je naredio da devojku odvedu u njegov harem, gde mu je postala ’najdraže od svih bića, jedino stvorenje nad kojim se sažalio, koje mu je bilo blisko i kome je u životu poverovao’. To je fabularni preokret koji je maločas pomenut kao mogućnosti koja bi, kad je o priči ’Mustafa Madžar’ reč, možda zadovoljio moralističku kritiku: zlo je zaustavila jedna vrednost, lepota, i Čelebi Hafiz je, ako ne preobražen, onda makar zaustavljen. Ali upravo ta vrednost, lepota, Čelebi Hafizu priredi mučenje koje se ne može uporediti ni sa čim u Andrićevoj prozi. Sirijanka ne samo što predvodi Čelebi Hafizovo mučenje, nego ne dozvoljava da se ono brzo završi, u čemu bi možda bila sadržana jedna trunka milosrđa. Ona zahteva da gleda kako se on muči, ali i da Čelebi Hafiz vidi da ona to gleda. Njena rafinirana osveta ne cilja na mučenje tela i smrt, nego hoće da pre smrti 24

Čelebi Hafiz bude ubijen u onome što je u ljudskom biću najosetljivije: da vidi kako u njegovoj patnji uživa jedino biće koje voli, koje mu je blisko i kojem je verovao. To je, nema sumnje, još radikalnije zlo od onog koje Mustafu Madžara navodi da nasumice ubija ljude na koje ga put nanese, ili od Čelebi Hafizovog pokolja u Siriji. Nije tu lepota pobedila zlo i spasila svet, nego su se opet dva zla sukobila, a tenzija je o ovog puta možda još i veća, jer lepota privremeno prikriva zlo, jer se ne može izbeći pitanje kakav je to svet u kojem zlo može da se pokaže kao lepota, ili gde prestaje lepota a zlo počinje, ili koliko možemo da budemo sigurni u bilo kakva određenja kao što su zlo i lepota. Pa ipak se ‘Trup’ doživljava kao manje ekstremna priča, jer je umesto neposredne fokalizacije u jednom liku posredovana lancem pripovedača, na čijem početku stoji Čelebi Hafizov sluga. Priča o Čelebi Hafizu je njegova, a fra Petar se u ‘Trupu’ pojavljuje samo kao prenosilac i komentator te priče. Za razliku od priče ’Mustafa Madžar’, u kojoj osim sveta viđenog očima zlog junaka i njegovih snova ničeg drugog i nema, u ’Trupu’ postoje dve okvirne pripovesti: jedna koju pripoveda bezlični pripovedač, koji se priseća pokojnog fra Petra, i druga koju pripoveda sam fra Petar i njome uokviruje pripovest o Čelebi Hafizu. Obe okvirne pripovesti ne samo što vremenski i geografski udaljuju priču o Čelebi Hafizu – to se desilo u Siriji, pre mnogo vremena – nego je svode na izveštaj dat u glavnim crtama, dozvoljavajući čitaocu da, umesto da s Mustafom Madžarom jaše kroz šumu dok ga proganja eho njegovih vlastitih uzvika, ostane bezbedno usidren u dva okvirna sveta, onom u kojem se bezlični pripovedač seća fra Petra, i u Akri, u kojoj fra Petar provodi dane svog progonstva. O ta dva sveta u ’Trupu’nije rečeno mnogo, ali i to je dovoljno za pretpostavku da to nisu svetovi radikalnog zla, kao svet Mustafe Madžara ili svet Sirije koju ’umiruje’ Čelebi Hafiz, nego da više podsećaju na svet koji čitateljka ima u vlastitom iskustvu. A još više od toga priču ’Trup’ normalizuje uloga samog fra Petra, prenosioca i komentatora priče o Čelebi Hafizu. On je priču čuo, sada je parafrazira, kao što je maločas ovde parafrazirana Andrićeva priča ‘Mustafa Madžar’, i na kraju istupa kao njen tumač i kritičar. Priča o zlu izaziva nevericu i kod onih koji su se, kako fra Petar na početku priče kaže, nagledali svakojakih čuda i videli i zla i dobra: ’I da li je baš sve to istina i onako kako mi je kazivao’, pita se fra Petar, ’ili je rob izmišljao i dodavao iz svoje glave?’ Istina sveta ili fikcija književnosti? Čak i da je samo fikcija, ako je Čelebi Hafizov sluga ne samo dodavao, nego i sve izmislio – a oni koji stvaraju fikciju to čine iz brojnih razloga – to je fikcija koja obuzima onog koji ju je čuo ili pročitao, postavlja se kao zagonetka koja traži tumačenje, ne predaje se lako zaboravu. A onda tumač i kritičar fra Petar kaže: ‘Niti mogu da rastumačim, niti da zaboravim’. Nema pouke za 25

odrasle u kojoj će, kao u moralističkim traktatima, zlo ili dobro biti nedvosmisleno, tako da svi Davili ovog sveta mogu da se ushite dobrim i osude zlo, i da pritom veruju kako su načinili veliki intelektualni i moralni podvig, nema nikakvog umirujućeg interpretativnog izlaza, ima samo priznanja tenzije koju je priča stvorila – tenzije koja je svojstvena jednom modelu sveta u kojem se dva zla sukobljavaju, jedno od njih pobeđuje, ali ta pobeda se ipak ne može nazvati dobrim.U ovom fra Petrovom priznanju nemogućnosti da se rastumači, objasni, racionalizuje, da se kompleksnost i dvosmislenost sveta svede na jednostavnost i nedvosmislenost racionalnih konstrukcija, uz istovremeno priznanje da zagonetka postavljena pričom odbija da nestane, da uprkos tome što se ne može asimilovati u diskurzivno znanje koje već imamo o svetu, kako i zašto priče ostaju da podsećaju na neobjašnjivo i neshvatljivo, pojavljuje se razlika između subjekta znanja i subjekta postojanja na kojoj insistira François Flahault.12Subjekt znanja na priču mora da odgovori priznanjem da ne može da objasni; ali to što je subjektu znanja neshvatljivo, što on možda ne može ni da izrazi ni da čuje, subjekt postojanja prepoznaje, čuje i izražava bez tumačenja. Valjda se zbog toga svi odgovori na pitanje unde malum i nalaze ili u pripovedačkoj tradiciji samoj, ili, ako izlaze iz njenih okvira, moraju da uzmu oblik priče koja se umešta u filozofski, religijski ili psihoanalitički kontekst: kao pripovesti od kojih etika polazi i kojima se, na kraju, uvek vraća, kao mitska priča koju religija nudi umesto eksplicitnog odgovora, ili kao san kojim subjekt postojanja samo delimično, oštećeno i nikad sasvim bez ostatka tumači sebe subjektu znanja.

12

François Flahault: Malice, London: Verso, 2003, str. 9.

26

ANDRIĆ I SOCIJALNO PITANJE Robert Hodel Kada Enciklopedija Jugo­slavije (Zagreb 1955, I, 106) u Andriću vidi “potomka” jedne “sitnoza­natlijske porodice malih kujundžija”, čije je “proletarizovanje” utjecalo na njegovo “osećajno razumevanje maloga čoveka i sirotinjskih nevolja”, neko bi možda doveo u pitanje ovu uzročnu vezu, ali ne i okolnost, da je Andrić imao duboko razumijevanje za malog i deklasiranog čovjeka. O tome svjedoči cijeli kabinet figura: Ćorkan (“Ćorkan i Švabica”, 1921, Na Drini ćuprija, 1945), Mara (“Mara Milosnica”, 1926), Mile Prelac (“Mila i Prelac”, 1936), Anica (“Zlostavljanje”, 1946), Vitomir Tasović (“San i java pod Grabićem”, 1946), Siman (“Priča o kmetu Simanu”, 1948), Ibro (“Snopići”, 1948) itd. Ali kada autor članka (Milan Bogdanović) iznese uvjerenje da je “socijalistička revolucija i u njemu, kao i u mnogim drugima, izvršila vidan preobražaj u idejama i u pogledima na život i svet”, javljaju se ozbiljne sumnje. Ne uzimajući u obzir angažman za malog čovjeka, čini se da Andrić posebnu vjeru u društveni napredak nikada nije imao u socijalizmu. I u skladu s time, on socijalne odnose i mogućnosti za njihovu promjenu vidi drugačije. U tom kontekstu Razgovor sa Gojom se čini kao credo. Pripovjedač uvodi svog fiktivnog sagovornika Goju usporedbom sa čeličnim tornjevima bežične telegrafije i “vitih i prestarelih katedrala” (IX, 81)1, jer oboje sliče jedno drugom, samo što racionalna baza katedrala (tj. njihova neposredna svrsishodnost), koja je prvobitno sigurno morala postojati, danas više nije razumljiva. Ova heretička misao priprema Gojin glavni zadatak: Da, gospodine, proste i uboge sredine su pozornice za čuda i velike stvari. Hramovi i palate u svoj svojoj veličini i lepoti u stvari su samo dogorevanje i docvetavanje onoga što je niklo ili planulo u prostoti i 1

Iz Sabrana dela Ive Andrića citiramo navodeći samo broj toma i broj stranice. 27

sirotinji. U prostoti je klica budućnosti, a u lepoti i sjaju neprevarljiv znak opadanja i smrti. Ali, ljudima su podjednako potrebni i sjaj i jednostavnost. To su dva lica života. Nemogućno je sagledati ih oba u isti mah, nego se uvek gledajući jedno mora izgubiti drugo iz vida. I kome je bilo dano da vidi oboje, teško mu je, gledajući jedno, zaboraviti drugo. (IX, 82) Iako Goja dodaje da je srcem uvijek stajao “na strani jednostavnosti”, on tu dihotomiju “prost/siromašan – sjajan/bogat” posmatra na način koji je malo podudaran sa staleškim pogledom društvenih odnosa. On oba pola – jednostavnost i sjaj – izmješta u svaku pojedinačnu ljudsku dušu. Ne postoje dva svijeta, od kojih se jedan posmatra kao stepenica koja vodi drugom. Postoji samo jedan jedini, nepromjenjivi svijet. Ovu misao Goja iznosi u jednoj raspravi sa svojim italijanskim kolegom slikarom Paolom. Paolo je uvjeren da “između umetnika i društva postoji, u malom, isti jaz koji postoji između Božanstva i sveta”. Ovoj mističnoj teoriji o dva svijeta Goja, koji u tome prepoznaje djelo “naših instinkta i nejednake reakcije naših čula”, suprotstavlja “jednu jedinu stvarnost” (IX, 85-86), čijoj je zakonitosti da uroni u mitsko svjetlo i on sam opet sklon: Postoji samo jedna stvarnost sa večitom plimom i osekom nama samo delimično poznatih a uvek nesumnjivo istih zakona. (IX, 86) Isti zaključak – iz religijske perspektive – izvodi i autoru blizak starac Salihaga Međuselac iz pripovijetke “Svadba” (1936, Letopis Matice srpske). Iako je sav njegov imetak u ratu gotovo potpuno spaljen i opljačkan, on na novopečeno bogatstvo ratnog profitera Huse iz komšiluka gleda mirno, jer živi u uvjerenju da tok svijeta slijedi jedno predanje. Po ovom predanju, božje proviđenje jedanput u stotinu godina zaklopi oči – “I tada sve na ovom svetu krene naopako. Zli zavladaju a dobri im se pokore [...]” (V, 151) – i to nevrijeme traje “nekoliko trenutaka koji za nas smrtne znače nekoliko godina”. Tako Salihaga smireno polazi od toga da će Huso uskoro da se vrati svome zanatu. Goju i Salihagu povezuje temeljna sumnja u mogućnost radikalnih promjena. Oni se u toj sumnji javljaju kao idejni predvodnici onog Fehima Bahtijarevića iz romana Na Drini ćuprija, čije je intuitivno poimanje svijeta isto tako blisko autoru kao ono popa Nikole ili Alihodže. Andrić u odlučujućem trenutku razgovora sa jugoslavenskim patriotom Tomom Galusom ne pušta da ćutljivi Bahtijarević sam govori, nego je pripovjedač onaj koji izgovara “nemi smisao”:

28

Temelji sveta i osnovi života i ljudskih odnosa u njemu utvrđeni su za vekove. To ne znači da se oni ne menjaju, ali mereni dužinom ljudskog života izgledaju večni. Odnos između njihovog trajanja i dužine ljudskog veka isti je kao odnos između nemirne, pokretne i brze površine reke i njenog stalnog i čvrstog dna čije su izmene spore i neprimetne. (I, 362) U sekundarnoj literaturi se, bez sumnje s pravom, ističe Andrićeva ideološka bliskost sa mladobosancem Tomom Galusom. I autobiografska osnova ove srodnosti je očita, ako se pomisli na npr. Andrićevo djelovanje u “hrvatsko-srpskoj ili srpsko-hrvatskoj ili jugoslovenskoj naprednoj omladini” (Karaulac 1980, 38). I uprkos tome, čini se da autor skeptičnom kadijinom sinu, čiji bi se pogled na svijet mogao označiti kao konzervativan, na kraju ukazuje više povjerenja. Ova misao će u nastavku biti razmatrana uz pomoć pet pripovijetki, u kojima socijalni konflikti igraju centralnu ulogu: “Priča o kmetu Simanu”, “San i java pod Grabovićem”, “Štrajk u tkaonici ćilima”, “Buna” i “Mila i Prelac”. “Priča o kmetu Simanu” (1948, Književnost) odvija se u vrijeme austrijske okupacije Bosne. Kmet po imenu Siman Vasković koristi ratna previranja kako bi se oslobodio od svoga age Ibrage Kološa. Ali kako su uskoro restituirani stari zakoni i Siman više ne može da daje “hak”, odlukom suda Siman biva raskućen. Očito je da autor osuđuje kmetstvo i da Simanovu pobunu shvata kao kukurijekanje pijevca, koji se doduše prerano oglasio, ali koji ipak najavljuje očekivani dan oslobođenja. Jer i kod jednog “duševnog age” kao što je Ibraga Kološ vlada “strašni princip kmetovsko-aginskog odnosa, po kom čovek jede drugog čoveka” (VIII, 125). Međutim, ova se kritika socijalnih odnosa u pripovijetki u više navrata prekida i iznosi na svjetlo onu skepsu koju dijeli i Bahtijarević. Prvo, Siman se ne zadovoljava samo time da se sada “hrišćanskom” okupacijom Bosne vidi kao gospodar svojih nekretnina, nego uživa u tome da u ime svojih predaka za 400 godina ugnjetavanja ponižava agu. On želi za narednih 400 godina okrenuti batinu. Ovim ponašanjem autor pojašnjava da društveno ugnjetavanje nije nestalo razvlašćivanjem vladajućeg sloja. Društveni odnosi su stabilniji od njihovih vremenskih službenika. Sliče Bahtijarevićevom koritu rijeke, koje se mijenja samo u velikim vremenskim razmacima iako se njihova voda stalno obnavlja. Drugo, pored socijalnog konflikta Andrić u tekst uvodi i tematsku porodičnu priču. Kada Siman svoje posljednje dane provodi sa pijanicom Salihbe29

gom Hašimbegovićem u mehani na Kozijoj ćupriji, njegova sudbina više liči onoj pajdaša s kojim pije nego jednom zastupniku obespravljenog kmetstva. “Oduvek je on važio kao plahovit i nesređen čovek; prkos je u njemu bio veći od snage koja nije bila mala” – kaže pripovjedač o Simanu (VIII, 135). I njegov otac predosjeća zlo, jer Siman se nije bacio ni na njega ni majku: “Nego, na ujake se bacio. Takvi su mi šuraci. Laki i povodljivi, nemirni i bundžijeljudi” (VIII, 135). S naglašavanjem ovih rodbinskih veza vidno se otupljuje socijalno-kritička dimenzija pripovijetke. Simanovo osiromašenje nema samo socijalne nego i porodične korijene. I još jedan, treći momenat utječe na pomjeranje fokusa sa socijalne dimenzije pripovijetke. Nova vlast koja se instalira 1878. godine manje vrši restituiranje socijalne hijerarhije, već načinje novu razinu sukobljavanja – i to sukobljavanja “turskog” vremena sa modernim, kompleksno organiziranim životom. Već u potpunosti istovjetno ponovno objavljivanje paragrafa 8. “seferske naredbe od 1859. godine” (VIII, 136) u svijet Simanove svijesti udario je kao meteor. I ne samo u Simanov. U tom paragrafu se također i na autorskoj razini doslovno naslućuje ona neumoljivost administrativne vlasti, koja se lako može povezati sa Kafkinom pričom U kažnjeničkoj koloni (In der Strafkolonie). Tako taj paragraf završava riječima: “[...] a ako nema izgleda da bi se kmet mogao popraviti, istoga udaljiti sa dotičnog kmetovskog selišta” (VIII, 137). Tema odljuđene administracije dalje se razvija u liku Vase Genge. Vaso je jedna od onih prezrenih andrićevskih kreatura, koje se u nemirnim vremenima dočepaju novih funkcija. Kada Vaso, sada kao čuvar reda nove sile, treba da uhapsi Simana, jer ovaj želi predati pritužbu nadvojvodi, on se bori sa svojim (starim) osjećajima. Jer zna da je Siman bezazleni pijanica, a i on sam je u očima svoje okoline još uvijek onaj prosti Vaso Gengo. Ali Vaso Policija, kako ga sada potcjenjivački naziva okolina, se sve bolje snalazi s “austrijskim službenim listom”. Na ovaj njegov preobražaj pripovjedač posebno skreće pozornost: Stvara se između njih nešto treće i novo, nešto što nije ni Siman ni Vaso Gengo, nego propis i zakon, kao neka krivica i kazna, i to u obliku u kom za turskog vremena nije postojalo. (VIII, 141). Formulacija podsjeća na opis poduzetnosti austrijske uprave u Na Drini ćuprija, koja ovdje stoji naspram “’slatke tišine’ turskih vremena” (I, 259): Ovi stranci ne miruju i ne daju nikome da ostane miran; izgleda da su rešeni da svojom nevidljivom ali sve više osetnom mrežom zakona, na30

redaba i propisa obuhvate život sam, sa ljudima, životinjama i mrtvim stvarima, i da izmene i pomere sve oko sebe: i spoljni izgled kasabe i navike i naravi živih ljudi od kolevke pa do groba. (I, 239). Kao i tema porodice, tako i suočavanje sa “neumoljivim mehanizmom” nove vlasti (VIII, 142) defokusira hijerarhiju društvenih odnosa. Mreža propisa, prometnih linija i trgovačkih odnosa koja se polako širi zahvata Bosnu u cjelini neovisno od socijalnog statusa ili religijske pripadnosti. Pripovijetka “San i java pod Grabićem” (1946, Jugoslavija – SSSR, isto i pod naslovom “Pod Grabićem”) počinje predstavljanjem bijede protagoniste Vitomira Tasovića. Prije svega opisivanje njegove teško oboljele žene i njegove tužne djece sugerira percepciju socijalne nepravde. U ovu perspektivu zapada i Vitomirovo trgovanje u kasabi. Umjesto 30 krajcara gazdi Salomonu, koji je svoj dućan proširio, za iste čavle mora platiti 32 krajcara, a za svoja drva dobije 27 umjesto 30 krajcara. Vitomir je i fizički na izmaku snaga: na strmom putu kući mora odmarati noge, koje mu “preko leta služe još nekako, ali zimi ga izdaju potpuno”, tako da nedjeljama leži “kao uzet” (VIII, 168). Nastavak pripovijetke daje naslutiti da “java pod Grabićem” za Vitomira ne sluti na dobro. Utoliko razumljiviji biva njegov san o potomcima koji pucaju od zdravlja i o ambaru koji se presipa (VIII, 168). Ali Vitomir u svom snu ne priželjkuje samo zdravlje: Neko dobro vreme nastalo u Dikavama, zadovoljstvo, širina, svaki blagoslov i obilje. I, što je naročito prijatno, nije za sve seljake, nego samo za njega i njegovu kuću. (VIII, 168). Vitomiru pričinjava posebno zadovoljstvo to što se Salomon iz gladne kasabe mora penjati “na Dikave”, “da traži žita da nahrani decu”. Od Salomona bez srama traži za ječam ne 12 krajcara, koliko je ječam ove godine, ni 14 a niti 15, nego 16 krajcara. Time se Vitomir u svom snu pretvara u čovjeka čija beskrupuloznost daleko nadmašuje onu u njegovoj okolini. Posljedica toga je ambivalentno tumačenje socijalnih razlika. Doduše, faktičko siromaštvo (java) još uvijek osorno stoji naspram sanjanog bogatstva (san), ali kritika socijalnog jaza se istovremeno potkopava posredovanom općom ljudskom slikom. Jer čini se kao da se korijen socijalne nepravde skriva u samoj ljudskoj prirodi. Mada bi autor dao mjesta misli da se ta priroda tumači kao produkt socijalnih odnosa, ali radi se o socijalnim strukturama koje su se gradile stoljećima i usađene su u svakom čovjeku, tako da je njihova promjena zamisliva samo u uspore31

divim vremenskim periodima. A to za neku aktualnu generaciju znači da su njihovi pokušaji radikalnih socijalnih preokreta osuđeni na poraz. I u pripovijetki “Štrajk u tkaonici ćilima” (1950, Žena danas) nema sumnje u to da zahtjeve tekstilnih radnica autor smatra opravdanim: “Osamdesetak radnica sa leve obale Miljacke [...] bile su tako slabo plaćene [...] da ih nije trebalo nagovarati da povišicu traže” (V, 155) – kaže se u pripovjedačkom tekstu. Ali ni ovdje socijalni konflikt nije u centru pažnje. O tome već govori ponašanje direktora ćilimare. On je kao i njegove radnice iznenađen kada policija uhapsi 15 njihovih kolegica. I kada su se sljedećeg jutra samo četiri radnice pojavile na poslu, on ih je vratio kući. Time se i središnja tema pripovijetke pomjera iz fabrike u policijsku stanicu: tematsko jezgro pripovijetke čini nešto što je protagonistu Kotasa rasrdilo i uzrujalo i što on može savladati samo kada to može nazvati “bosanski anarhizam”. Patnja policijskog direktora Kotasa počinje time što mu uhapšene radnice svojim pjesmama stalno zvone u ušima. Tako želi barem razumjeti šta žene pjevaju. Kada mu “mađaron” i “dendi” Baranjski sramežljivo prevede dvije pjesme, Kotasova birokratsko-legalistička slika svijeta ispada iz kolosijeka. Jer, žene ne pjevaju radničke ili borbene pjesme, nego prosto ono što poznaju: “Propjevala bulbul tica – misli zora je. / Ustaj, Fato, ustaj zlato, spremaj darove!” (V, 158). Da pjevaju političke pjesme, Kotas bi pjevanje mogao povezati sa štrajkom, međutim bezazlenu sevdalinku ne zna gdje da svrsta. On zna postupati sa ubistvom ili ubistvom iz nehata, ali ne zna sa tom lakomislenosti …sa kojom bosanski ljudi ponekad prelaze preko svih zakona, obzira i osnovnih principa društvenog reda, kao da ih nešto nosi pa ni sami ne znaju šta čine [...] Jer, šta da preduzme protiv ljudi koji se ne zaustavljaju ni pred čim, sami sebe ne štede i ne traže i ne očekuju od drugih poštede ni obzira? (V, 159) Kotas osjeća da je ovdje ona racionalna, predvidljiva osnova, na kojoj se po njegovom mišljenju rješavaju i radnički konflikti, dezavuirana. Ovaj jaz između racionalne administracije i anarhističke pobune u tekstu se tematizira sve do jezika: Tako se o prijevodu ljubavnih pjesama kaže, da su kroz “kancelarijski jezik austrijskih vlasti” potpuno iznakažene i da zvuče “jadno i smešno” (V, 158).2 Motiv jezika koji je nagrđen administracijom je isti kao i u pripovijetki Crven cvet (1949, Književnost). Andrić ovdje opisuje jednog nastavnika latinskog jezika, koji je iz Vojvodine došao u Sarajevo. Već se njegov otac pojavljuje kao žrtva službeničke hijerarhije: 2

32

Čak i da je birokrata Kotas imao žicu za poeziju, administrativni jezik bi mu onemogućio da razumije onaj prarazlog iz kojeg su se žene solidarizirale. Time Kotas ne stoji kao individualna pojava u konfliktu sa svojom okolinom, nego kao tipičan predstavnik nove vlasti. U prvom planu nije socijalni konflikt, nego konfrontacija dvije “kulture”. I u pripovijetki “Buna” (1952, NIN) suprotstavljena su dva tabora: na jednoj strani radnici, među kojima jedna grupa “ciglara” počinje bacati kamenje, a na drugoj strani “redovi žandarma”, koji “nadmoćno, neočekivano [i] nemilosrdno” pucaju na pobunjenike. Međutim i ovdje socijalni konflikt koji je stavljen u osnovu, a čiji sadržaj čitaocu ostaje nepoznat (barem u datom odlomku), predstavlja samo okvir pripovijetke. Umjesto toga u centru stoji jedan fenomen, koji asocira na “anarhizam” iz pripovijetke “Štrajk u tkaonici ćilima”. Već u prvim redovima autor ističe ono što je nagonsko i silovito u pobuni, koja je opisana iz perspektive jednog mladića: “Potuljen i pognut čovek, kao da na leđima nosi celu čudovišnu zgradu svih činovničkih klasa i rangova, od kojih je svaki viši od njegovog, on je vršio dužnost u granicama propisa, ali je, u tim granicama, svetio svemu i svakome zbog tog svog tereta i svog niskog položaja. Plašio je decu. Tukao je hapsenike koliko je smeo i mogao [...]” (XIV, 190). Ovaj službenički mentalitet obilježava i sina, koji se u Sarajevu “učaurio u svoj život profesora-birokrate” (XIV, 191). Kao i njegov sivi, formalizirani život za njega se i latinski jezik pretvara u skupinu pojedinačnih sastavnih dijelova: On je učio đake latinskom jeziku tako da im je moralo izgledati kao da u tom jeziku ništa nije povezano ni ritmom ni smislom. (XIV, 191) Andrićeva antipatija prema austrougarskoj službi, koja prožima cijelo njegovo djelo, u ovoj pripovjetki bez uvijanja dolazi do izražaja: Sve rimske i grčke klasike on je smatrao samo kao neku vrstu viših činovnika, profesora, viših jedino po rangu; svi su oni za njega u istoj državnoj službi u kojoj i on, i svi oni, zajedno sa njim i celim ostalim školskim sistemom, predstavljaju neku vrstu prepreke na putu koji đak treba da pretrči od detinjstva do činovničke karijere, tj. do hleba, položaja i društvenog ugleda. (XIV, 192). Najpoznatija žrtva nove birokratije među Andrićevim figurama je Rus Fedun koji službuje u štrajfkoru i koji je izvršio samoubistvo nakon što je jednog poznatog hajduka pustio da pređe most. Autor ovim tragičnim slučajem jasno kritizira internalizirani osjećaj dužnosti, koji u očima nove administracije ima da stoji čak i iznad zdravog ljudskog razuma. Nije slučajno da Andrić ovdje upotrebljava metaforu mehanizma: – No? – javi se ritmajster. Svi znaju to njegovo ’no’, jasno, glatko, moćno, kao zvuk nekog jakog, složenog i dobro podmazanog mehanizma. (I, 269) Naspram ritmajstera, koji zadovoljava “neke nepisane ali večite zahteve zakona i reda” (I, 274), u datom kontekstu stoji pop Nikola, koji bez oklijevanja ignorira “prepreke i u crkvenim propisima i u utvrđenim običajima” koje i njegov kolega pop Joso visoko cijeni (I, 275), i za Feduna obezbjeđuje grob na groblju. Neovisno o ovoj kritici modernog života i iz Na Drini ćuprija je očigledno da Andrić nije apologeta “starih dobrih vremena”. Više se čini da brani jedan tip čovjeka (personificiran u liku Alihodže i popa Nikole), za kojega prijetnju vidi u birokratskoj mašineriji. 33

Šireći nemirne nosnice, udisao je vazduh u kome se osećao dah bune. Tek sada vidi, to je ono za čim je ceo njegov organizam odavno žudeo i što mu je uvek bolno nedostajalo i tek ga sad ne može da se nadiše, nagleda i nadovolji. (XIV, 403) Kao kakva divlja životinja mladić toga proljetnog dana udiše razbješnjelu “masu”, koja je i u tekstu na leksičkoj ravni opisana više kao neki prirodni fenomen nego kao grupa ljudi sa određenim predodžbama i zahtjevima: “iz zatalasanog naroda [se] digne, kao iz vrtloga, jedan od onih opštih, jednomernih uzvika – ’Doljeee!’ ’Živio!’” (XIV, 403), “gusta masa naroda opseda Opštinsku zgradu i Upravu policije” (XIV, 404), “Oni su snažno gurali i kao jedno telo probijali se napred” (XIV, 404). Sigurno treba uzeti u obzir da se s perspektivom jednog mladića motivira isključenje sadržaja socijalnog konflikta, ali njegova mladost ni u kom slučaju ne isključuje i racionalan pristup. Osim toga, odlučujući se za ovu instinktivno agirajuću, reflektornu figuru osvjetljava se isključivo ona strana pobune koja stoji s onu stranu političke svijesti. Mladić žudi za nečim, čega ga “običan i svakidašnji [život]” (XIV, 405) lišava, a što ni majka, koja “pobeli od brige”, niti sestra ne mogu razumjeti: Ne, ništa im neće objašnjavati, jer nikad one, čini mu se, ne bi mogle shvatiti kakav je strašan i veličanstven taj put bune na koji je on tek stupio nogom. (XIV, 407) Time je imenovana i želja koja leži u centru pripovijetke: pobuna postaje fascinacija, koja doduše itekako karakterizira mladića, ali istovremeno predstavlja jednu karakternu crtu ljudske prirode same po sebi. U pripovijetki “Mila i Prelac” (1936, Srpski književni glasnik) Andrić opisuje jednu figuru, koja spada u posljednje među posljednjima. Kasaba traži nekoga ko će hvatati pse lutalice i diskretno ih ukloniti. Uprkos visokoj nagradi ispostavlja se da je potraga izuzetno teška. Na socijalnoj ljestvici mora se spuštati sve niže: “Cigani su odbijali redom.3 Dva-tri okorela pijanaca, propali ljudi bez kuće i hleba, izgovarali su se da im drhte ruke. Tada neko od opštinara pomenu Ćorkanovo ime.” (IX, 27) Ali i ovaj “nezakoniti sin Aše Ciganke i anadolskog podoficira koji je iščezao pre nego što se dete i rodilo” (IX, 28), ne dolazi više u obzir, jer je svojim nemirnim životom pijanice Kod Andrića “Cigani” često preuzimaju funkciju “krvavih zanatlija” i time dospijevaju pod sumnju ljudi bez savjesti: može se npr. usporediti figura Merdžana Ciganina (Na Drini ćuprija), koji na kolac nabija Radisava, ili Huso Kokošar, koji sa svojim “šuckorom” doslovno ide u lov na Srbe. Pitanje u kolikoj mjeri Andrić pri tome opisuje historijsku realnost i u kolikoj mjeri reproducira (historijski) kliše, bilo bi bez sumnje vrijedno istraživanja. 3

34

isuviše oslabljen. Posao je na kraju preuzeo jedan mladić došljak4 iz Like, koji je dospio u grad u poderanoj odjeći i s pogledom čovjeka koji je mnogo gladovao (IX, 24). Stranac nije čestito ni preuzeo krvavi posao, a prezir i srdžba kasablija počeše vrtoglavo da rastu: “Čovek koji živi od toga što hvata i ubija zdrave i nedužne pse bio je u očima cele kasabe poslednji stvor na svetu.” (IX, 35) Ovaj prezir je u konačnici bio i povod za njegovu smrt. Pošto Mili Prelcu nije dopušteno da ulazi u kafane, on svoju dnevnu rakiju popije “na bedemu”. Jedne večeri se oklizne i utopi se u rijeci. Andrić ovu priču pripovijeda iz perspektive mladića koji njeguje “nezdravu radoznalost za strance skitnice i uopšte za prosjake, bedne i sakate” (IX, 23). Bez obzira na ovaj interes, mladić međutim uveliko dijeli moralne predodžbe kasabe. Zbog toga čitalac tek nakon Miline smrti saznaje o njegovom društvenom preziru. Kasablije se pitaju, zapravo, zašto je Prelac pio na “bedemu” i nalaze razlog u zabrani ulaska u kafane. U svom opisivanju autor dakle konsekventno slijedi poimanje kasabe. Utoliko se ozbiljnijim čini Milin društveni prezir. Jer on se dešava u samopodrazumijevanju bez propitivanja, koje je izraz najveće normalnosti. Bez obzira na nemilosrdnost socijalne hijerarhije i u ovoj priči se socijalni pogled na Milu Prelca snažno infiltrira drugom temom. Već prilikom prvog susreta pripovjedača sa strancem najavljuje se jedna značenjska razina koja u daljem toku pripovijetke uzima sve više maha. Tako se opis Milinog lica uvodi sljedećim, zagonetnim riječima: […] samo lice mu je bilo začudo čisto, kao da se maločas umivao. Na tom preplanulom mladom licu padale su u oči dve oštre i duboke bore, ne one obične koje idu u luku, od korena nosa ka krajevima usana, nego urezane na sredini obraza okomito, od jabučica ka podbratku. Te su mu bore davale pust i divlji izgled. (IX, 24) Aura zagonetnog i tajnovitog se još pojačava kada mladić primijeti, da i u misli utonula tetka Mila gleda za strancem dok prolazi. Kada je mladi pripovjedač jednom prilikom posmatrao Prelca, koji je bio van sebe zbog ugriza psa, “strašne i teške psovke” (IX, 38) su ga bacile u očaj: Osećao se težak, mračan i uklet, čuvar neke užasne tajne ne samo o pravom biću Prelčevom nego i o svetu i ljudima uopšte […] (IX, 39). I figura “došljaka” kod Andrića tendira određenoj (po pravilu) negativnoj ulozi. Za razliku od “starosedioca” čini se da je za Andrića “došljak” predodređen za to da se stavi iznad ustaljenih normi, tako da se brzo aranžira sa novom vlašću koja se instalira. 4

35

Ovaj očaj postaje neizmjeran kada primijeti da tetka Mila teške suze roni zbog vijesti o Prelčevoj smrti: Nije znao šta je to s njime, ni zašto je tako, ali je osećao da je neko teško, nepomerljivo zlo leglo na njega, i da pomoći nema. Ne tetka Mila, ne sve žene ovoga sveta, nego ni svi horovi nebeskih anđela ne mogu ništa u tom zlu promeniti ni popraviti. (IX, 42) Da se ljubavna veza između privilegirane Mile i odbačenog Mile nije dala naslutiti, čovjek bi bio sklon ovo zlo shvatiti kao proizvod siromaštva i socijalne deklasiranosti, međutim kroz ljubav, kao i na Milinom čistom licu, izbija lična sudbina. Time se misao mladića o neizmjernom zlu uveliko poklapa sa autorovom sviješću. Jer i iz autorske perspektive radi se o zlu, koje se ne može objasniti konkretnim socijalnim odnosima niti prevazići reformama, nego karakterizira “svet i ljude uopšte”. Ovih pet pripovijetki, koje bi se mogle dopuniti i mnogobrojnim drugima, pokazuju da je jedna od centralnih tema kod Andrića ljudska bijeda. Pri tome je autor naklonjen tome da uzroke ove bijede ne traži toliko u određenim socijalnim odnosima koliko u samoj ljudskoj prirodi. Iz toga progovara jedan duboki društveni skepticizam. Ne može se izbjeći to, da se ova skepsa dovede u vezu sa pojmom mita5 koji je jako važan pojam za istraživanje Andrića, a koji je u literaturi nakon Prvog svjetskog rata uopće, i u literaturi 1930-ih i ranih 1940-ih godina bio naročito izražen. Kako je već poznato, mit u kontekstu modernizma ne slijedi linearni (progresivni) nego ciklički vremenski princip. Iz ovoga se objašnjava zašto ovakva literatura u većoj mjeri stavlja u fokus samog čovjeka a manje njegovu ovisnost o određenom društvenom miljeu. Historijsko-društveni kontekst je za ovu literaturu samo utoliko značajan, ukoliko služi kao primjer vječnih ljudskih zakona. Ova temeljna skepsa prema izvodivosti socijalnog napretka ne znači, međutim, da Andrić s Gojom ne stoji “na strani jednostavnosti” i ne znači da Andrić zastupa fatalistički pogled na svijet. Andrić si ni u kom slučaju ne zabranjuje humanitarnu poruku, samo što adresa primaoca ove poruke nije društvena klasa i nije politička grupacija, nego pojedinac. Kako bi se na jednom primjeru iz teksta ilustrirao ovaj apel koji je upućen pojedincu, poslužićemo se još jednom pripovijetkom u kojoj društveno deklasirani stoji u centru pažnje. Vidi npr. Petar Džadžić. Ivo Andrić: legenda, priča, mit, istorija. // Ivo Andrić. Sabrana dela. Knjiga prva. Beograd 1991, 7-102. 5

36

Pripovijetka “Snopići” (1948, Jugoslavija) govori o prodavaču drva Ibri Solaku, koji posjeduje tako malo da čak i kolica mora uzimati pod najam od udovice nekog hamala (VIII, 153). Njegova bijeda se pri tome ne iščitava iz njegove vanjštine, nego se duboko urezala i u njegovo lice: “Pocepan, neobrijan, zapušten, sasušena tela, a nezdravo crvena lica i zakrvavljenih očiju, on dodaje kupcima snopiće, ne gledajući nikog, ne govoreći ništa” (VIII, 153). Međutim, ako se pročita par stranica dalje, ubrzo se pokazuje da Ibro ni na koji način nije tipičan predstavnik lumpenproleterijata. On više spada među one andrićevske sinove jedince koji se kasno rode u bogatoj kući, kada se više niko ne nada, i zbog toga su razmaženi preko svake granice. Već u ranim godinama održava lagane ljubavne veze i otkriva užitak alkohola. Ovaj nemarni život intenzivira se sve više kroz Prvi svjetski rat, smrt njegovog oca i njegove žene kao i više djece, sve dok se nije doslovno našao pred kolicima. Međutim, i ovaj pad od privilegovanog potomka velike i imućne kuće do prezrenog alkoholičara predstavlja samo okvir priče. Tematsko jezgro pripovijetke čini Ibrina veza prema njegovoj jedinoj preživjeloj kćeri Šemsi i njenom mužu. Šemsa i nakon udaje redovno posjećuje svoga oca, iako stanuje na drugom kraju Sarajeva. I dalje se brine o njemu, čak i onda kada spozna da ga ne može odviknuti od alkohola. Tako će njena bezuvjetna pomoć za Ibru postati pravi smisao života: – Što ja imam kćer i zeta! Ljudi! To je... to je... ama, to se ne da kazati! – grcao je on među drugovima rakijašima. I onda kada je Ibro nakon kraja rata saznao da mu je kćerku ubio neki ustaša a da mu je zet poginuo na nekom bojištu, sjećanje na njegovu nesebičnu kćerku i njenog muža drži ga u životu. Sve drugo čini se kao da ga više ne dotiče. Ibru mnogo ne brine ni to – za razliku od nove vlade – što su to dvoje mladih ljudi stradali kao junaci otpora fašizmu. Za Ibru je jedino važna ljudska gesta s kojom su njemu pristupili njegova kćerka i zet. O novim političkim odnosima nakon Drugog svjetskog rata Ibro malo šta razumije. Ono što ima značaja – i u tome je autor Ibri očigledno blizak – je sjećanje na dvije duše, koje su njemu gubitniku i prezrenom čovjeku ostale vjerne. Time i opisani društveni odnosi gotovo u potpunosti ostaju izvan fokusa. Andrić ne tematizira konfrontaciju društvenih miljea, nego odnos pojedinca prema nekom društveno deklasiranom. Ako se aktualizira literarno-historijski kontekst kolektivističke književnosti koja se etablira nakon Drugog svjetskog rata, ovaj individualistički pogled na društvene odnose se utoliko čini signifikantnijim. Ovo ne znači da je Andrić pisao protiv socrealističkih tendencija. Kao što se već da prepoznati iz 37

prva dva ciklusa pripovijetki (1924, 1931), Andrić već u 1920-im ima izrazito skeptičan pogled na društvo. Ovu skepsu su bez sumnje produbili nacionalističke tendencije 1930-ih i Drugi svjetski rat. Time se može i naslutiti, da Andrić na FNRJ i njenu socijalnu revoluciju gleda očima onih svojih figura koje više primjećuju korito rijeke nego vodu koja protiče. Bibliografija: Andrić, Ivo. Sabrana dela. Knjiga I, V, VIII, IX. Beograd 1991. Andrić, Ivo. Sabrana dela. Knjiga XIV. Kuća na osami i druge pripovetke. Beograd 1981. Džadžić, Petar. Ivo Andrić: legenda, priča, mit, istorija. // Ivo Andrić. Sabrana dela. Knjiga prva. Beograd 1991. Karaulac, Miroslav. Rani Andrić. Beograd, Sarajevo 1980. S njemačkog prevela: Amela Sejmenović

38

UNIVERZALNOST POLITIČKOG ROMANA Enver Kazaz

Modernistički skepticizam i višestruko kodiranje narativnih figura u Andrićevoj Prokletoj avliji “Jer, carigradska policija se drži osveštanog načela da je lakše nevina čoveka pustiti iz Proklete avlije nego za krivcem tragati po carigradskim budžacima”.1 Na ovaj način fra Petar određuje logiku prema kojoj radi policijski sistem čiji su glavni predstavnici u Andrićevom romanu o stradanju Ćamil-efendije Karađoz i valija iz izmirskog vilajeta, “neki tvrd i revnostan činovnik, tupoglav i bolesno nepoverljiv čovek koji je i u snu strepeo da mu ne promakne neka politička nepravilnost, zavera, ili tako nešto.” Uz to i čovjek koji “sam sebi nije umeo da objasni zašto knjige, naročito strane knjige i u ovolikom broju, izazivaju u njemu takvu mržnju i ovoliki gnev”,2 kako ga za njega kaže Haim, od kojeg fra Petar i saznaje osnovu Ćamilove tragične sudbine. Policijski sistem koji slama Ćamila utemeljuje se na paranoidnim sumnjama vlasti da se protiv nje neprestano negdje kuje neka zavjera, da neki pojedinac ili više njih spremaju pobunu, a pitanje je samo trenutka i povoljnih okolnosti kad će se ona razbuktati. Vlastodržačku paranoju u Andrićevoj Prokletoj avliji Haim slika jezgrovito i precizno u svega nekoliko rečenica: “Prvo što je valija pomislio slušajući dostavu o Ćamilu, a što mladiću nije bilo ni na kraj pameti, to je činjenica da sadašnji sultan ima brata kog je proglasio maloumnim i kog drži u zatočenju... A kada je upravo tih dana, povodom nekih sumnja i nemira u evropskom delu Turske, upućeno iz Carigrada svim 1 2

Ivo Andrić, Prokleta avlija, Sarajevo, 2004, str. 9. Isto, str. 47. 39

valijama oštro cirkularno pismo kojim se vlasti u celoj zemlji opominju i pozivaju da pripaze bolje na mnogobrojne smutljivce i agitatore koji nepozvani pretresaju državne poslove i usuđuju se čak i da sultanovo ime blate, valija se, kao svaki rđav činovnik, osetio lično pogođenim. Izgledalo mu je jasno da ta opomena može samo na njegov vilajet da se odnosi, a kako u vilajetu nema nijednog “slučaja”, to onda samo na Ćamilov slučaj”.3 Ćamil, dakle, strada zbog paranoje koja prožima ukupan vlastodržački sistem od vrha do dna, od suverena do podanika, od centra do svakog perifernog kuta carstva, da bi se ona internalizirala i postala unutarnjom voljom svakog pojedinca u sistemu vlasti. Njen vrh, iako nevidljiv, odsutan, upravo je preko paranoje postao fukoovska sveprisutna moć koja upravlja akcijama svih podanika, te određuje način djelovanja svakog elementa u sistemu i kapilarno prožima njegovu ukupnu hijerarhijsku ljestvicu. Kako bi je prikrila, politička moć maskira vlastitu paranoju policijskim izmišljanjem lažnih dokaza, intrigama, spletkama i ucjenama, organizira sudske procese i policijske istrage, kojima je cilj stvoriti javnu predstavu o dobrom funkcioniranju sistema i dobrom suverenu, i oformiti ideološki privid pravde i pravičnosti, bez kojeg ni jedan vlastodržački sistem ne može opstati. Karađoz je u tom pogledu osnovni simbol romana, instrument provođenja vlastodržačkog privida pravde i pravičnosti, jer je stalno u igri između stvarnosti i sjenke, realne pojavnosti i njenih odbljesaka, neuhvatljiv u stalnom mimikriranju. Baš onako kako organizira svoje predstave u istragama i raspravlja o krivici tvrdeći da u njegovom zatvoru niko nije nevin i nije slučajno doveden tu, kriv je ako ni zbog čeg drugog onda zbog toga što mu je “majka kad ga je nosila pomislila nešto rđavo”. Onako kako je paranoja vrha vlasti nevidljiva a sveprisutna sila, isto tako je Karađoz kao njen instrument neodrediv: “Od beskrajnog i neuhvatljivog preplitanja tih suprotnosti sastojao se njegov odnos prema Avliji i celom onom ljudstvu koje je kao spora mutna reka prolazilo kroz nju. Ni najstariji i najlukaviji gosti Proklete avlije nisu mogli uhvatiti kraja ni konca toj Karađozovoj igri, koja je bila potpuno lična, puna neočekivanih obrta i smicalica, vrlo često u protivnosti sa svim pravilima policijskog rada i postupanja i sa opštim društvenim običajima i navikama.”4 Kada fra Petar kao noseći pripovjedač romana ocijeni da je Karađozov policijska igra vrlo često u protivnosti sa svim pravilima policijskog rada i postupanja i sa opštim društvenim običajima i navikama, onda je jasno da paranoja u sistemu ne proizvodi red nego haos. Poredak postaje neodrediv u 3 4

Isto, str. 47. Isto, str. 20.

40

načinu na koji se održava; lična volja vlastodršca a ne zakon i red na svakoj razini hijerarhijske ljestvice ključevi su sudbine svakog podanika. Vlast zbog toga nije samo oblik potčinjavanja, prisile i stege, nije isključivo ni sistem progona zbog različitih vidova izmišljene krivice kako bi se održao njen privid pravde i prava, već ona postaje i haotičnim zbirom proizvoljnih, paranoičnih akcija krupnih i sitnih vlastodržaca, a fra Petar, Haim, Zaim, Ćamil efendija i svi drugi zatvorenici Proklete avlije, bez obzira na stepen svoje krivice ili nevinosti, ne zavise više od proklamiranih vrijednosti pravde i prava nego od lične vlastodržačke volje, Karađozove ili čije druge. Suveren se na toj osnovi putem paranoje multiplicira u hijerarhijsku ljestvicu vlasti, a nakon što je kapilarno prožela ukupan sistem, paranoja postaje ključnim faktorom svih životnih praksi njegovih podanika. “Suveren, to smo mi!”, kao da uzvikuje svaki element u sistemu, svaki pojedinac u lancu vlasti; paranoja je uspjela ono što od nje želi vladajuća ideologija – postati sredstvom za internalizaciju suverena u svakog podanika. Pitanje je da li se uopće moguće suprotstaviti takvoj praksi vlasti i takvom modelu internalizacije. Ako su izmirski valija i Karađoz na jednoj strani takvog poretka, ko je na drugoj, na strani otpora – i da li otpora uopće ima, je li on moguć? Niko u Prokletoj avliji, ali doslovce niko, ne ustaje direktno protiv sistema i njegovog suverena. Niko ni izvan nje. Svevideća kontrola svakog pojedinca proizvela je opću fobiju pa, uplašeni od sistema, svi podanici bezuslovno prihvataju načela njegova svirepog funkcioniranja. Drugi karak paranoje vlasti je, dakle, fobija podanika da mogu učas, bez krivice postati žrtve sistema. Strah je ono što održava bezočni poredak, sveopći strah koji ne može proizvesti nikakvu pobunu. I tu se Andrićeva vizija društvenog sistema potpuno podudara sa Zapisima iz mrtvog doma Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, kao i sa tragičkim vizijama u centralnim svjetskim političkim romanima kakvi su Kafkini Proces i Zamak, Orwelova Životinjska farma, Bulgakovljev Majstor i Margarita itd. Ali, za razliku od Bulgakova – koji smatra da je svijet toliko zao da nas više iz njega ne može spasiti njegov simbolički kreator Bog nego njegov antipod Sotona, te da nastanjujemo svijet u kojem su njih dvojica zamijenili mjesta – ili Orwela, koji nudeći mogućnost pobune zaključuje da živimo svijetu u kojem će svinje na vlasti uvijek biti jednakije od drugih pred represivnim sistemom države – Andrić nudi katarktičku mogućnost priče i pričanja. Priča je ono što transcendira svaki poredak, svako vrijeme i svaku kulturu. Kao estetski utopist, on je fra Petrovom i Haimovom pričom o tragičnom slučaju Ćamil-efendije ponudio jednu jedinu mogućnost izbavljenja iz takvog poretka – pričanje priče o njemu. Priča je, dakle, protuteža paranoji vlastodržačkog 41

sistema i fobiji podanika; ona je detraumatizacijska gesta i spasiteljska snaga koja nudi mogućnost društvene katarze i šansu da se njome pobijedi čak i naša smrtnost. Jer iza fra Petra, iza njegove smrti i groba, smeđe mrlje u opštoj belini snega, ostala je priča, kako ova o Prokletoj avliji i Ćamil-efendiji u njoj, tako i mnoge druge što ih Andrić iznosi u svojim pripovijetkama. Tu priču prenosi nam nakon fra Petrove smrti bezimeni mladić, a svoje konačno uobličenje ona dobija s autorskim potpisom na koricama romana. Svi pričaoci, čak i onaj lakomisleni Zaim, uključeni su u prstenasti narativni sistem romana kako bi se proizvela društvena katarza u svakom poretku i svakom vremenu. Međutim, ako nam je preostala samo priča kao protuteža poretku, njegovoj paranoji i našem strahu od njega, onda to nije himnični nego skeptični pogled na nju. Može li priča mijenjati vlastodržački poredak; može li se njome moralizirati društvena scena, kako misli Lisjen Goldman5 u svojoj analizi sociološke dimenzije romana. Može li priča subvertirati represivni sistem vlasti, liberalizirati ga i humanizirati? U tim pitanjima zatičemo pradoks Andrićeve poetike modernističkog skepticizma. Naime, Andrić je estetski utopist kojemu, na primjer, simbol mosta iz romana Na Drini ćuprija i pripovijetke Most na Žepi, odnosno Askina igra sa krvnikom životom iz priče Aska i vuk služe kao figurativni znakovi snage umjetničkog djela, koju će on eksplicirati i u nekim svojim esejima kakav je glasoviti Razgovor s Gojom, ili u nizu zapisa iz knjiga Znakovi pored puta i Staze, lica, predeli. Na drugoj strani, Andrićeva vizija ljudskog društva, povijesti i čovjekove egzistencije u njoj obilježena je filozofijom patnje, kako kaže Tvrtko Kulenović.6 Patnja je temeljno iskustvo čovjekove društvene i povijesne egzistencije. Iz patnje se u Andrićevoj literaturi razvija vizija apsurda ljudskog postojanja, a njemu je moguće supostaviti, ali ne i suprotstaviti, viziju smisla čovjekovog stvaranja. To je slično kamijevskoj ideji stvaranja u Mitu o Sizifu, odnosno Selimovićevoj ideji transcendentalnog statusa pisma u Dervišu i smrti, nakon što svi transcendensi – Bog, Dogma, Ideologija – padnu u Nurudinovom iskušavanju života. I fra Petru i Haimu je, baš kao i Nurudinu, ostala samo priča kao posljednje preostalo sredstvo u odbrani od apsurda egzistencije. Međutim, za razliku od Nurudina, kojem je pisanje dnevnika vlastitog moralnog pustošenja način da spozna političku i ideološku realnost u koju je pao nakon raspada Dogme što mu je nudila iluziju smisla, fra Petar i Haim mogu pričom samo da se tješe, ne i da mijenjaju osnove svoje egzistencije. Ako je smisao romana od Don Kihota naovamo sadržan u njegovoj subverzivnoj 5 6

Isp. Lisjen Goldman, Za sociologiju romana, Beograd, 1967. Isp. Tvrtko Kulenović, Rezime, Sarajevo, 1995.

42

gesti prema različitim oblicima moći, političkoj, ideološkoj, kulturološkoj ili ma kojoj drugoj, onda se postavlja pitanje kako se u Andrićevoj Prokletoj avliji ostvaruje romaneskni subverzivni potencijal. Ovaj roman o paranoji vlasti i fobiji podanika Andrić je objavio 1954. godine, neposredno nakon Titovog razlaza sa Staljinom i golootočkog iskustva koje je zahvatilo tadašnji jugoslovenski društveni poredak. Na globalnom planu doba je obilježeno staljinističkim logorima i iskustvom klaonica dva svjetska rata. No, da li je Andrićeva priča o paranoji vlasti i fobiji podanika destabilizirala tadašnji društveni sistem, je li bacila tamno svjetlo na iskustvo vijeka; da li se mogla zbog strukture svoje paraboličke figure zadržati samo u tom asocijativnom okviru – kao parabola, dakle, koja tragičnom pričom iz prošlosti o Ćamil-efendiji iznosi na vidjelo tamnu i tragičnu sliku svoga vremena i svog socijalističkog, ali i ukupnog konteksta modernih političkih sistema koji rukuju različitim oblicima moći kako bi internalizirali svoje ideološke i druge narative? Poredak je, barem onaj Titov, brzo reagirao na Andrićev roman i odbranio se od njegove subverzivnosti time što ga je stavio centar svog književnog kanona. Na toj osnovi on je u stvari pervertirao roman, pa se priča, barem sudeći prema njenim esencijalističkim tumačenjima u tadašnjoj akademskoj kritici,7 nije mogla odnositi na aktuelni politički kontekst. U zvaničnoj, akademski normiranoj intrepretaciji to je postala priča o zatvoru Prokleta avlija, koja je negdje tamo, pohranjena u daleku osmansku prošlost, ili se javlja u društvenom sistemu koji je neprijateljski – u staljinizmu, npr. Titoizam je, dakle, uspio na akademskoj razini onemogućiti subverzivnost romana. Prokleta avlija je na taj način postala argument režima i njegove ideološki prokalimirane ideje slobode, te isticanja vlastite različitosti u odnosu na staljinizam i druge društvene sisteme koje je titoizam označavao atribucijom mračno. Titoizam se preko ovog Andrićevog romana predstavljao kao opozicija tom mraku, kao svjetlosni telos kojemu su upravljene najhumanističkije težnje lokalne kao i ukupne ljudske povijesti. Ali, Andrićeva upečatljiva slika vlastodržačke paranoje i podaničke fobije, stradanje Džem sultana, potom Ćamila koji se identificira s njim, pa fra Petra koji saosjeća sa Ćamilom, pa Haima, od kojeg se u romanu doznaje sve o Ćamilovom životu u Smirni – nije mogla da u svijesti ondašnjeg čitatelja ne probudi asocijaciju da se nešto slično događa i u njegovom društvu, pogotovo U tom pogledu, kao tadašnja najambicioznija esencijalistička interpretacija ilustrativna je analiza ovog romana koju je dao Petar Džadžić. On odlično analizira narativnu i kompozcionu strukturu djela, te egzistencijalističku poetičku podlogu djela, ali izvan njegove interpretacije ostaje političnost romana i njegova subverzivnost prema ideološkoj moći. Isp. Petar Džadić, predgovor, u Ivo Andrić, Prokleta avlija, Beograd, 1975. 7

43

što je sjećanje na procese Informbiroa, policijske spletke, ucjene, intrige i kazne, ili na Đilasovo zatvaranje – bilo ne samo svježe nego se policijski nadzor i zabrana slobode govora dešavaju upravo u njegovu prezentu. Prokleta avlija morala je sržno u slobodnim, individualnim, vaninstitucionalnim čitanjima potresti tadašnji trenutak i suočiti jugoslovenski društveni prezent s njegovom ideološkom paranojom i traumom, te sa fobijom podanika od njegovog policijskog sistema. I ne samo to; ona je suštinski učinila mnogo više od toga, jer je u bitnome odredila poetiku ukupne modernističke političke književnosti: njen modernistički skepticizam doveo je u pitanje društvenu praksu, ali isto tako i metanarativni aspekt ideološkog poretka. A potom, iz ovog andrićevskog modernističkog skepticizma razvio se politički roman kakav nakon Andrića ispisuju Selimović, Marinković, Slobodan Novak, Vitomil Zupan – da nabrojim samo neke od autora jugoslovenske političke literature. Avlija je istodobno otvorila put postmodernom distopizmu koji će se oformiti s Kiševom generacijom, pa se može reći da je bez ove knjige kao kanonskog romana modernističkog skepticizma u jugoslovenskoj političkoj književnosti nezamisliv i ovdašnji postmoderni distopizam. Tako se Andrićeva slika vlastodržačke paranoje i fobije podanika u društvenom sistemu neprestano ulančava u romanesknom nizu političke književnosti druge polovine dvadesetog vijeka u južnoslavenskoj interliterarnoj zajednici. Međutim, sve to Prokleta avlija ne bi uspjela da nije svoj modernistički skeptični pogled na ljudsko društvo i organizaciju države, pogotovo one s represivnim sistemom, bazirala na neprekidnoj univerzalizaciji svoje priče. Ćamil zato i postaje figura višestruke semantizacije. On je temeljna sociemska narativna figura romana (kako bi rekao Gajo Peleš u svojoj knjizi Tumačenje romana),8 koja iz osmanske prošlosti baca paraboličko asocijativno svjetlo na svoje vrijeme i društveni poredak u njemu, ali i na ukupno moderno iskustvo podanika u savremenim represivnim sistemima. Istodobno, on i je noseća figura romaneskne priče koja zacrtava ontički aspekt ljudskog postojanja slikajući način na koji čovjek postoji u povijesti i društvu, tj. kako njegovu egzistenciju uobličuju ideologija, politika, mit, društveni poredak, povijest, kultura i čitav niz drugih društvenih fenomena. Zato je Ćamil efendija sa svojom tragičnom sudbinom, zapravo, ona narativna figura koja hvata totalitet ljudske egzistencije u njenoj političkoj, ideološkoj, kulturološkoj, etičkoj, povijesnoj, mitskoj i nizu drugih dimenzija. Tu figuru Andrić pažljivo strukturira prvo u ravni lične, pa potom društvene, kulturološke, a onda povijesne i mitske dimenzije. U ličnoj ravni Ćamil efendija tipičan je Andrićev granični lik. On pripada sistemu Andrićevih liko8

Isp. Gajo Peleš, Tumačenje romana, Zagreb, 1999.

44

va koji dolaze sa identitarnih granica i zbog toga su neuklopivi u ma kakvu širu društvenu zajednicu. Takav je npr. doktor Kolonja iz Travničke hronike, ili Fata Avdagina i Ćorkan iz romana Na Drini ćuprija, odnosno svaki onaj Andrićev lik koji iz ovog ili onog razloga dolazi u sukob sa proklamiranim načelima društvene sredine. U sociemskoj ravni, Ćamilov lik kao narativna figura strukturiran je tako da u prvi plan u Smirni izbija njegova hibridnost, nemogućnost identitarnog pripadanja dvjema suprotstavljenim zajednicama, grčkoj i turskoj. Kao dijete oca Turčina i majke Grkinje, a poslije kao mladić odan knjigama i proučavanju povijesti, izložen je stalnom podozrenju, ogovaranju, pa potom i nadzoru sredine i policijskog aparata. Stoga se sudar dva nacionalna identiteta duboko zasijeca u Ćamilovu sudbinu. Klica njegova stradanja i jest položena u kolektivno-autoritarni koncept nacionalnog identiteta koji isključuje svaku razliku. Pri tom, takvim identitetom upravlja elita, pa je Ćamilova sudbina određena Smirnom koju Haim portretira na sljedeći način: “Ali, ako pravo uzmeš, to ti je stotinak porodica, pedesetak grčkih i toliko turskih, i ono malo vlasti oko valije i komandanta pristaništa, svega hiljadu-dve duša. I to je sve, jer to odlučuje o svemu i to nešto znači, a ono ostalo radi i tegli, održava život sebi i svojima. A onih stotinak porodica, ako se uvek i ne druže i ne viđaju između sebe, znaju jedni o drugima sve, posmatraju se, mere, prate iz naraštaja u naraštaj.”9 Pripadajući po socijalnom statusu oca i majke ovoj manjini, a po hibridnosti svog rođenja isključen iz nje, Ćamil će se zaljubiti u siromašnu lijepu Grkinju, da bi mu ljubav bila unaprijed zabranjena baš zbog toga što se moć kolektivno-autoritarnog koncepta nacionalnog identiteta internalizirala u svakog pojedinca. Odbivši Ćamilu dati ruku svoje kćeri, otac lijepe Grkinje u svojoj zajednici postaje nekom vrstom heroja; zato on narcistički uzvikuje: “Mali sam čovek i po ugledu i po imetku, ali nisam mali po veri svojoj i po strahu božijem. I volim život svoj izgubiti i kćer, koja mi je jedinica, u more poslati, nego je dati za nevernika.”10 Tako se religijski i nacionalni identiteti otkrivaju kao polja kontrole i usisavanja svakog pojedinca, kao i prostor internalizacije njihovih fantazmi u svakog svog pripadnika. Ako su politički poredak i sistem vlasti obilježeni paranojom koja proizvodi policijski teror i nasilje, sve identitarne konstrukcije, a pogotovu ova nacionalno-konfesionalna, obilježene su međusobnim sukobom i strogim nadzorom autoritarne zajednice nad svojim pripadnicima. Žrtva tog sukoba jest Ćamilova ljubav, ali i ljubav njegovih roditelja, koje su prešle preko zabranjene kolektivne linije. Priča o sudaru identiteta kao da iz 9

Isto, str. 45. Isto, str. 44.

10

45

davne prošlosti dobacuje i u današnje bosanskohercegovačko, postratno i posttraumatsko vrijeme i njegove getoizacijske fantazme, koje su među ovdašnjim etnokonfesionalnim identitetima povukle čvrste granice, čak neprelazne bedeme – i ne samo u bosanskohercegovačko nego i globalno, s njegovim naracijama o propasti multikulturnih projekata u neoliberalnim društvima. Saosjećajući sa Ćamilom, Haim riječi malog Grka ovako komentira: “I sve tako. Kao da su on i ta njegova vera glavna stvar, a ćerka sporedna”.11 Uistinu, kolektivno-autoritarni koncept identiteta otkriva se kao prokleta avlija u kojoj je za račun kolektivnog zbrisan individualni identitet, svaka individualna želja, volja i pravo, a prelazak preko kolektivne granice označen je najvećom mogućom izdajom. Ćamil se, tako, sudario u svojoj ljubavi s prvom ideološkom instancom – kolektivno-autoritarnim konstruktom nacionalnog i konfesionalnog identiteta koji njega kao hibrid dvostruko stigmatizira. Analizirana sa stajališta lumanovske ideje sociologije ljubavi, odnosno Peleševog koncepta sociemske narativne figure, Ćamilova zabranjena ljubav sa lijepom Grkinjom jeste žrtva socijalnih i svih drugih odnosa između onih stotinjak porodica, pedesetak turskih i isto toliko grčkih koje se neprestano posmatraju, mere, prate iz naraštaja u naraštaj i odlučuju o svemu. To je Andrićeva perfektna slika dehumaniziranih društvenih elita koje proizvode prokletu avliju kolektivnog identiteta kako bi očuvale svoj društveni položaj i moć. Zbog ljubavi žrtva sukoba između dvije nepomirljivo suprotstavljene zajednice, Ćamil kao sociemska figura žrtva je još jednog identitarnog sukoba. Odan knjigama, on je izložen stalnom podozrenju sredine, udarima njenog pragmatizma, površnosti, čitavog sistema malograđanštine, koja ga najprije određuje kao neobičnog, a potom čak i kao ludog: “A lanjske godine, stali su po Smirni da kruže čudni glasovi, neodređen i nejasan šapat da su Tahir pašinom sinu knjige udarile u glavu i da s njim nije dobro i nije sve u redu. Govorilo se da je, proučavajući istoriju turske carevine, preučio i, zamišljajući da je u njemu duh nekog nesrećnog princa, počeo da veruje da je i sam neki nesuđeni sultan”.12 Malograđanski sistem glasina postaje povod za Ćamilovo isključivanje iz sredine obilježene ideologijom prosječnosti, ali i razlog za njegovo hapšenje: “Tako se desilo da je nevina i skrovita Ćamilova strast kroz usta jednog ćalova u uho jednog dostavljača došla i do praga izmirskog valije, gdje je naišla na sasvim drugi prijem i dobila posve novo značenje.”13

Isto, str. 44. Isto, str. 45. 13 Isto, str. 46. 11

12

46

Malograđanština prelazi granice svakog identiteta, klasnog, rodnog, nacionalnog, konfesionalnog, kulturološkog – ona je sama kičma paranoidnog ideološkog sistema, ključ opstanka njegove vlasti, a povijest čovječanstva mogla bi se ispisivati upravo kroz promjene formi malograđanštine. Njena površnost nije utemeljena samo u konstantinovićevskom palanačkom duhu nego i u odnosima društvene moći. Otud se Ćamil i našao na udaru njene sile, identične onoj kolektivno-autoritarnog koncepta nacionalnog i konfesionalnog identiteta. Razorno djelovanje te sile proizvodi prokletu avliju malograđanštine, kojoj je cilj što duže održati postojeće društvene odnose i sisteme vrijednosti, te unaprijed spriječiti svaki oblik promjene. Drugim riječima, Ćamila i nije mogla zadesiti drugačija do sudbina žrtve u paranoidnom sistemu totalitarne vlasti, kako zbog njegovog porijekla i njegove ljubavi tako i zbog njegovog znanja, njegove strasti prema knjigama i istraživanja tragične sudbine Džem sultana. Sve mu je, po principu njegovih razlika u odnosu na sredinu, unaprijed pripremljeno, i sve se naprosto moralo – po unutarnjoj logici sistema vrijednosti na kojima se održavaju svi pomenuti identiteti – na tragičan način zbiti u njegovom kratkom životu. Ako Prokleta avlija kao zatvor funkcionira kao referencijalna podloga za prostorno-vremenska metaforu proklete avlije vlasti, ideologije i politike u romanu, Smirna je – kao društvena zajednica i zbir stotinjak porodica koje su međusobno nacionalno podijeljene i koje se međusobno stalno nadziru kako bi sačuvale svoju moć – metonimijska slika svih društvenih odnosa duž povijesne ose i stalne, neizbježne borbe za što veću količinu moći među različitim, nepomirljivo suprotstavljenim društvenim grupama. Onako kako u Ćamilovom tragičnom slučaju grčke i turske porodice iz Smirne povlače granicu između sebe i sve različito isključuju iz vlastitog identiteta, isto tako u tragičnoj sudbini Džem sultana djeluju svjetski politički moćnici. Ako se prostorno-vremenska metafora proklete avlije pruža od tačke sadašnjosti do mitske praprošlosti kroz aluziju na biblijsku priču o Abelu i Kainu, metonimija Smirne pruža se duž svake prostorno-vremenske granice kao slika sudara zaraćenih društvenih elita. Nadalje, ako je ukupna povijest obilježena kainovskim znakom kojem se ne može umaći – jer mit svojom sveobuhvatnošću i metafizičkim zasnovom stalno duž povijesti proizvodi njen bratoubilački karakter – onda je i sistem društvenih odnosa obilježen u ravnima sinhronije i dijahronije metonimijskom slikom Smirne kao toposa koji je određen sudarom njegovih elita. Andrić, dakle, iz sociemske ravni Ćamilove narativne figure prelazi u ontemsku postupkom modernističke univerzalizacije naslovne metafore romana i slikom Smirne kao metonimijskog nukleusa koji s razine lokalnih 47

odnosa među elitama prelazi na globalne. Andrić do takvog semantičkog strukturiranja romana dolazi pažljivom organizacijom priče. Svaki pričalac unutar prstenaste kompozicije romana kao da osvjetljava njegovu naslovnu metaforu. Bezimeni mladić s početka i kraja romana, tako, prenošenjem fra Petrovih kazivanja pokazuje koliko je prokleta avlija sistema vlasti odredila fra Petrovu priču i kako ona ostaje iza proklete avlije egzistencije i smrti, dok fra Petar u svojoj priči, prenoseći svoje iskustvo boravka u Karađozovom zatvoru, predočava i Haimovu priču o Ćamilu, o paranoji vlasti i fobiji njenih podanika, kako bi sklopio sliku proklete avlije ideologije, politike i vlasti, a Ćamil, pak, fra Petru prenosi priču o Džem sultanu, njegovoj tragičnoj sudbini i borbi političkih moćnika koji Džema koriste kao sredstvo za održavanje i uvećavanje vlastite moći kako bi ostvario sliku proklete avlije povijesti i ukupnog vremena, od tačke sadašnjosti do mitskog prapočetka. Ćamil tako postaje centralna narativna os romana, jer on u svom sistemu identifikacija razotkriva kainovsku strukturu svake moći, najprije preko identifikacije sa Džem sultanom, a onda preko aluzije na biblijsku priču i sa Abelom: To je u novom i svečanom obliku drevna priča o dva brata. Otkako je sveta i veka postoje, i neprestano se ponovno rađaju i obnavljaju u svetu – dva brata suparnika. Jedan od njih je stariji, mudriji, jači, bliži svetu i stvarnom životu i svemu onom što većinu ljudi vezuje i pokreće, čovek kom sve polazi za rukom, koji u svakom času zna šta treba a šta ne treba učiniti, šta se može a šta ne može tražiti od drugih i od sebe. Drugi je sušta suprotnost njegova. Čovek kratka veka, zle sreće i pogrešnog prvog koraka, čovek čije težnje stalno idu mimo onog što treba i iznad onog što se može. On u sukobu sa starijim bratom, a sukob je neminovan, gubi unapred bitku.14 Andrić ovim asocijativnim uvlačenjem biblijske priče u roman zasniva mitsku jezgru Ćamil-efendijinog slučaja, da bi na osnovu toga pronikao u transvremenu i transprostornu strukturu vlastodržačkih, ideoloških, političkih, ali i ukupnih društvenih odnosa. Od fra Petra i njegova prijateljstva sa Ćamil-efendijom, preko Haima i njegovog suosjećanja sa Ćamilovom tragičnom sudbinom, do samog Ćamila i njegove identifikacije sa Džemom, a onda i sa Abelom, pruža se stalno ista struktura odnosa moćnika i podanika iz kojih proističe tragična drevna priča o sukobu između dva brata. Mitska jezgra Proklete avlije aluzijom na Bibliju kao pratekst hvata sve vremenske i prostorne dimenzije svijeta. Jesu li, onda, paranoja i fobija transpovijesne energije koje upravljaju društvima u svakom vremenu i svakom prostoru? Je li 14

Isto, str. 59.

48

malograđanski sistem normi i njegovih zlih glasina i ogovaranja transpovijesno, transdruštveno, transkulturalno utemeljen tako da svaki Ćamil efendija u svakom prostoru i vremenu mora opetovati Abelovu sudbinu? Je li, na koncu, Andrićev sistem metaforičkih i metonimijskih jednadžbi pošao iz Smirne da bi u njoj otkrio strukturu sukoba među elitama identičnu onoj koja se razvija u Ćamilovoj priči o Džem sultanu na globalnoj razini, o sukobu između pape i njegovih moćnika sa sultanom Bajazitom i njegovom dvorskom elitom? Ako je odgovor na ova pitanja potvrdan, a drugačiji ne može biti, onda je Andrićeva vizija političke i povijesne čovjekove sudbine krajnje tragična. Ćamil je u tom smislu narativna figura koja poput kakvog zbirnog sočiva fokusira tragičnu dimenziju kulturološko-identitarne, ukupne društvene i političke moći, Džem sultan povijesne, a Abel kao njihov mitski praizvor one mitocentrične. Svaka od ovih moći jednako je ahumana u svojim konkretnim, praktičnim činovima i antihumanistički utemeljena u svojoj strukturi i metaoznačiteljskom sistemu, pa im nije moguće umaći ni na koji drugi način do krhkom iluzijom da će se pričanjem priče o njima steći kakva-takva utjeha, da će se umiriti krvožedni sistem, postići individualna katarza i održati makar tračak nade da je pričom moguće umanjiti tragične razmjere kainovske zasnovanosti ideologija, političkih sistema, te kulturološkog i nacionalnog, dakle ukupnog identiteta povijesti. Džem sultan u tom pogledu, a pogotovu što se Ćamil identificira s njim, postaje povijesna ontemska figura, u kojoj se ocrtava Andrićeve filozofija historije kao stalnog obnavljanja patnje ponesene iz njenog mitskog praizvora. Izgubivši bitku sa okrutnim i pragmatičnim Bajazitom, Džem će postati papin zatočenik, sredstvo manipulacije i instrument u papinskom sukobu s osmanskim prijestoljem. Njemu jedino ostaje još dostojanstvo žrtve u surovim odnosima između zaraćenih moćnika, bez nade da na bilo koji način može utjecati na vlastitu sudbinu. Tako su ničeanska volja za moć, neograničena sposobnost moći, njeno licemjerje, njena krvožednost, dobili u Andrićevoj Prokletoj avliji svoj kainovski izgled. Bratoubilačka, ona je potpuna negacija humanosti. Na horizontu iskustva modernog doba, a osobito dvadesetog vijeka i njegovih političkih logora, svjetskih klanica, praksi zločina, militarističkih i policijskih totalitarnih sistema obilježenih vlastodržačkim paranojama i fobijama podanika – Prokleta avlija utemeljuje skeptični pogled političke književnosti na svaki utopijski ideološki konstrukt ljudskog društva. A Džem sultan sa svojom tragičnom sudbinom funkcionira u romanu kao metonimija za ukupnu povijest i njen bratoubiliački karakter. Postajući igračka u papinim rukama, ondje gdje se očekuje milosrđe, ljubav i razumijevanje, Džem sultan otkriva najstrašniju vrstu manipulacije. Papa se u romanu ukazuje kao krea49

tor globalnih političkih struktura moći. Dok je Bajazit krvožedni vlastodržac, papa je predstavljen kao perfidni i pragmatični manipulativni moćnik. Andrić na toj osnovi daje sliku globalnih političkih odnosa, u kojima papa, kao simbol vjere i ljubavi, dolazi u formi osnovne instance političke moći. Sveto na toj osnovi postaje političko, a političko mimikrija svetog. Moć je duž povijesti postala trasnvremena, transdruštvena i transideološka energija koja proizvodi krvožednost političkih sistema i uobličuje ahumani karakter svakog povijesnog vremena. Ali, ako je krvožednost povijesnog vremena prenesena putem asocijacije na biblijsku priču i mitsko bezvrijeme, onda Andrićev roman postavlja najveću moguću skeptičku dilemu. Je li uopće moguće konstruirati ikakav društveni sistem ako je u temeljnom mitu koji se prihvaća kao bezuslovnost istine Božije data slika bratoubistva? Je li onda i mit, kao simbolička zamjena za svaki metarazinski sistem svakog društva, svake ljudske zajednice, osobena vrsta moći u kojoj je moguć Kainov bratoubilački čin? A ako je on u mitu moguć i zamisliv, onda iz toga proističe naredno pitanje: nije li taj u mitu oslikani čin, zapravo, temeljna istina povijesti? Priču o Džem-sultanu fra Petar doznaje nakon što se zbližio sa Ćamil-efendijom i nakon što njih dvojica pređu svaku granicu koju je sistem vrijednosti nacionalnog, konfesionalnog ili ma kojeg drugog identiteta podigao među ljudima: “Neobično prijateljstvo između gospodskog mladića, Turčina iz Smirne, i stranca hrišćanina iz Bosne kao da je za ovih nekoliko dana dok se nisu viđali stalno raslo, razvilo se i utvrdilo u ovoj čudnoj tamnici, brzo i neočekivano kako samo u ovakvim izuzetnim prilikama može da bude.”15 To prijateljstvo, koliko god rezultat fra Petrovog saosjećanja s Ćamilovom tragičnom sudbinom, isto toliko je i tipično andrićevska slika prelaska preko granica koje dijele ljude. Zato ovaj iskaz i jeste izrečen, ne iz perspektive nekog naratora u romanu koji je zatočen u Prokletoj avliji, nego strukturno može pripadati jedino bezimenom mladiću kao naratoru izvan zatvorskog iskustva, odnosno samom autoru koji se upliće u romanesknu naraciju da bi komentirao ovaj po svemu neobičan odnos između dvojice ljudi zatočenih u tamnici. Otud se i naglašava njihovo identitarno određenje: gospodski mladić, Turčin iz Smirne, i stranac, hrišćanin iz Bosne. Fra Petar i Ćamil svojim prijateljstvom prelaze preko svih identitarnih međa, a prijateljstvo postaje energija koja je direktno suprotstavljena svim identitarnim, ideološkim, političkim, policijskim i svim drugim moćima u Prokletoj avliji kao tamničkom toposu koji i u prezentu i u perfektu odražava tragičnu dimenziju čovjekove političke, društvene i povijesne sudbine. 15

Isto, str. 56-57.

50

Fra Petrovo saosjećanje sa Ćamilom odbljesak je onog što se može označiti Ćamilovom identifikacijom sa Džem-sultanom, a onda, asocijacijom na biblijsku priču, i sa Abelom kao simboličkim žrtvama moćnika. Ako fra Petar prelazi svojom prijateljskom ljubavlju neprelaznu granicu postavljenu između kolektivno-autoritarnih identiteta u sadašnjosti, Ćamil to čini identifikacijom sa Džem-sultanom duž povijesne ose. Prijateljstvo, dakle, stoji nasuprot moći proklete avlije kao metafore identitarnog zatvora, malograđanštine, političkog i vlastodržačkog sistema, ideologije, povijesti, mitocentrično utemeljene moći. U njemu se očituju istinske humanističke vrijednosti, a kao odraz potpuno bezinteresne ljubavi između slobodoumnih individua ono je zalog smisla koji stoji nasuprot apsurdu što dolazi iz historijske, političke, ukupne društvene i mitske uslovljenosti ljudske egzistencije. Slično Hasanu u Dervišu i smrti, koji je svojom prijateljskom ljubavlju antipod Nurudinovoj drami moralnog pustošenja, fra Petrovo i Ćamilovo prijateljstvo antipod je svakoj kainovskoj formi moći. Prijateljska ljubav prelaskom svake granice jest jedini način da se u neljudskim uvjetima proklete avlije kao metafore svake vrste čovjekovog zatočenja lakše podnese abelovska sudbina i čovjeka i čovječanstva. A to znači da se, postupkom modernističke univerzalizacije i parabolizacije, Andrić ovim kratkim romanom suočio ne samo sa svojim vremenom i političkim kontekstom traume vlastitog društvenog prezenta, nego i sa kainovskim izgledom modernih političkih sistema, a onda i sa kainovskim izgledom ukupne povijesti, da bi postavio etičku dilemu pred kainovskom slikom biblijske priče kao simboličke zamjene za svaku vrstu ideoloških transcendensa i utopijskih fantazmi na kojima su izgrađeni moderni politički sistemi. Njegova tragična vizija čovjekove političke i povijesne sudbine, međutim, nije potpuno bezutješna. Utjehu nudi slika prijateljstva kao metonimija Andrićeve filozofije saosjećanja direktno suprotstavljena kainovskoj moći i iskustvu patnje. Filozofija saosjećanja utemeljuje se u nizu Andrićevih djela, a počesto pripada instanci naratora, odnosno autora i u drugim Andrićevim romanima, pogotovu u instanci nadnacionalnog saosjećajnog naratora16 uobličenog u Travničkoj hronici i Na Drini ćupriji. U filozofiji saosjećanja Andrić, mada skeptički, vidi šansu za društvenu katarzu i definiranje ideje malog humanizma, humanizma odozdo, koji nastaje u životnim praksama i ne prihvata unaprijed bezuvjetnost transcendentalnih označitelja ma kojeg društvenog diskursa, kulture, religije, politike, ideologije itd. Krhku utjehu nudi i priča kao rezultat filozofije saosjećanja: iza fra Petra, nakon njegove smrti, nakon što ta smrt prokaže ljudsku egzistenciju kao prokletu avliju po16

Šire vidjeti u Andrew B. Wachtel, Stvaranje nacije, razaranje nacije, Beograd, 2000. 51

stojanja, ostaje priča, njena gorka utjeha i oskudna nada da je njome moguće doseći krhki smisao. Ma koliko krhak, to je ipak smisao, kad pred bezimenim mladićem, kog su za trenutak zanela sećanja na priču i osenila misao o smrti, ostane fra Petrov grob među nevidljivim fratarskim grobovima, izgubljen poput pahuljice u visokom snegu što se širi kao okean i sve pretvara u hladnu pustinju bez imena i znaka, kad ničeg nema, samo sneg i prosta činjenica da se umire i odlazi pod zemlju.

52

PRIPOVJEDAČ IVO ANDRIĆ Prvi dio: KO TO TAMO GOVORI? (PITANJE “GLASA” U ANDRIĆEVOJ PROZI) Zdenko Lešić

1. Zanimljivo je da veliko Andrićevo književno djelo u prošlim decenijama gotovo nikad nije bilo predmet sistematičnih naratoloških analiza, iako se već tokom 1970-ih godina upravo naratologija u svijetu bila afirmirala kao najdosljedniji oblik tada predominantnog, strukturalističkog mišljenja. Možda je to bilo zato što se klasična naratologija, u težnji da uspostavi gramatiku narativnog teksta, odlučno ogradila od hermeneutike, koja se, u principu, oduvijek usredsređivala na tumačenje značenja teksta. A upravo je hermeneutički prilaz tekstu bio najuobičajeniji kritički pristup Andrićevom djelu. S rijetkim izuzecima, kritičari su, radije nego Andrićevo narativno umijeće, tumačili njegov “svijet”, i to koliko povijesnu osnovu tog svijeta toliko i njegove metafizičke implikacije. Bez sumnje, takvo kritičko opredjeljenje provocirao je sam Andrićev autorski princip: ne uplitati se u priču, već pustiti da ona sama ponese svoja značenja. A to je onda od kritičara zahtijevalo upravo hermeneutički pristup tekstu, a ne naratološku analizu njegovog tkanja. U međuvremenu, za ovih 50 godina otkako je Andrić dobio Nobelovu nagradu, bitno se izmijenilo naše razumijevanje književnosti, pa između ostalog i odnos između naratologije i hermeneutike. Zasluge za to pripale su poststrukturalistima, koji su već 1980-ih godina XX st. doveli u pitanje strukturalističku težnju da se u individualnom iskazu traži sistem koji njime upravlja i koji se može predstaviti algebarskim formulama. Odbacujući scijentističku pretencioznost strukturalista, poststrukturalisti su i naratologiji dali nova usmjerenja. Više nego za pitanje “Što čini priču?” oni su se zainteresirali za odgovor na pitanje “Što priča čini?”, tj. na koji način ona konstru53

ira, promovira, protežira, širi i održava određenu sliku svijeta: eurocentričku, androcentričku (“mušku”), patrijarhalnu, kršćansku, građansku ili bilo koju drugu ideologiju. Postkolonijalni, feministički, psihoanalitički, marksistički kritički pristupi u tom su smislu temeljno izmijenili naratološka promišljanja, razotkrivajući moć priče kao ideološkog formanta naše svijesti o svijetu. Izgubivši striktno strukturalističku orijentaciju, naratologija se krajem XX st. uveliko približila hermeneutici, podjednako usmjerena na sve aspekte složenog fenomena priče i pričanja. U toj promijenjenoj atmosferi teorijskog mišljenja uspostavljaju se i nove interpretativne strategije u tumačenju književnog djela Ive Andrića. Naravno, danas se ne smijemo odreći ni onih saznanja o prirodi pripovjednih tekstova do kojih su došli Claude Lévi-Strauss, A. J. Gremais, Gérard Genette i drugi klasici naratologije. Jer, još uvijek bi se iz te perspektive imalo šta reći o Andrićevom umijeću pripovijedanja. Ali se, ipak, čini da danas ne bi imalo smisla o Andrićevom djelu govoriti striktno naratološki, ispitujući postupke naracije, bez pokušaja tumačenja njihove funkcije u strukturi značenja teksta. Uostalom, riječ je o pripovjedaču čiji pojedini narativni postupci konstruiraju jedan poseban narativni sistem (Andrićevo “umijeće pripovijedanja”), ali koji su isto tako proizvođači značenja, te tako, u isto vrijeme, konstruiraju i jedan poseban – tumačenju podložan – ideološki sistem (Andrićevu “viziju svijeta”). U ovom radu osvrnut ću se na nekoliko karakterističnih Andrićevih postupaka koji se mogu opisati kao čisto narativne kategorije, ali koji, po mom uvjerenju, doprinose konstruiranju Andrićeve “slike svijeta”, pa na određeni način konstruktivno učestvuju u izgradnji onog kulturološkog i ideološkog univerzuma koji nazivamo “Andrićevo književno djelo”.

2. Za razumijevanja ne samo Andrićeve umjetnosti već i ideologije koju ona podrazumijeva presudno je važna ona narativna pozicija koju je Gérard Genette označio pitanjem: Ko govori? To pitanje uvodi u naše razmišljanje naratološku kategoriju GLASA, koja se, po Genetteovom shvaćanju, tiče one “posljednje instance” koja upravlja cijelim narativom, zbog čega se svi drugi njegovi aspekti moraju tumačiti u odnosu na poziciju onog koji govori i koji određuje prirodu priče. (To se slaže sa stavom Benvenistea da je diskurs, tj. govorenje, primarniji od “priče”: “priča”, naime, nastaje kao proizvod pričanja, tj. govorenja). Međutim, ovdje će se taj naratološki pojam uzeti u nešto drukčijem smislu nego što je on definiran u klasičnoj naratologiji. Po Ge54

netteu, naime, voice (“glas”) označava način na koji je narativna situacija uvedena u narativ (ko to čini i na koji način), što podrazumijeva s jedne strane odnos između “priče” i “pričanja”, a s druge strane odnos između “pričanja” i “pričaoca”. Ovdje će, međutim, “glas” označavati sva ona oglašavanja koja u narativnom tekstu doprinose na jednoj strani razvoju narativa, a na drugoj strani konstruiranju njegovih ideoloških, moralnih i duhovnih sadržaja, bez obzira da li su ta “oglašavanja” dio naracije ili se javljaju unutar neke narativne situacije (kao monolog, dijalog, tok svijesti i sl.). Poznato je da u modernoj književnosti “onaj koji govori” ne ostaje isti i nepromijenjen tokom jednog istog narativnog teksta. Štoviše, mnogi veliki pisci, Dostojevski, Mann, Malraux, pa i Andrić među njima, dopuštaju da se u njihovim djelima oglašavaju različiti glasovi. Pri tome oni, po pravilu, odbijaju da bilo kojem od tih glasova pridaju ideološki monopol ili autoritet pouzdanog izvora priče, pa se čini kao da oni samo slušaju što ljudi govore. Ovo je prva teorijska tačka na kojoj bih zastao i osvrnuo se na Andrića i njegov način uvođenja tog narativnog postupka. U kontroverzi koja nastaje oko Andrićevog prikazivanja Bosne i Bošnjaka često se kao argumentacija navode rečenice iz romana Travnička hronika, koje – istrgnute iz konteksta – treba da dokažu njegovu “pogubnu averziju prema Bosancima islamske vjere”. A ništa u književnosti nije tako pogubno kao bukvalno čitanje jednog takvog strukturalno kompliciranog romana. U Travničkoj hronici se jedan za drugim oglašavaju mnogi glasovi, koji često govore o istoj stvari, ali svi o njoj ne govore isto. Oglašavaju se najčešće Davil i Defose, ali i sva tri vezira, i oba austrijska konzula, Fon Miterer i Fon Paulic, pa gospođa Davil i Ana Marija, fra Luka Dafinić, fra Julijan i drugi dolački fratri, pa Davna i Kolonja, Tahir-paša i drugi turski dostojanstvenici u Konaku, pa Hamdi-beg Teskeredžić i drugi travnički muslimani. Dolaze ti glasovi s raznih strana, ali se ne miješaju, već svaki bruji za sebe. Svaki je podjednako razgovijetan, ali se svaki javlja iz nekog svog svijeta ili iz neke svoje svijesti. Evo nekoliko primjera: Prvi primjer. Francuski konzul Davil od incidenta koji se dogodio na njegovom prvom ulasku u Travnik do očajanja mrzi sredinu u kojoj se našao. Dobro, on je tu došao iz Pariza, pa ga možemo razumjeti! Ali i mladi njegov pomoćnik Defose je došao iz Pariza. Međutim, kad mu Davil ogorčeno kaže da je “i ovaj Travnik i na sto milja oko njega sve sama blatna pustinja nastanjena bednicima od dve vrste: mučiteljima i mučenima”, Defose mu uzvraća da “ovaj kraj, iako umrtvljen i odvojen od sveta, nije pustinja nego naprotiv raznolik, u svakom pogledu zanimljiv i na svoj način rečit”, da bi onda odlučno dodao: “A to što je g. Davilu, g. fon Mitereru i g. Defoseu, kao strancima, 55

život u Bosni težak i neprijatan, to ne dokazuje ništa. Ne može se vrednost ni važnost jedne zemlje meriti po tome kako se u njoj oseća konzul neke strane zemlje.” U drugoj prilici, na Davilovu opasku da “ne postoji danas u Evropi tako besputna zemlja kao što je Bosna”, te da “ovaj narod, mimo sve ostale narode sveta, ima neku nerazumljivu mržnju prema putevima, koji u stvari znače napredak i blagostanje”, Defose mu pokušava objasniti zašto je to tako, da bi na kraju tog objašnjenja ironično primijetio: “Uostalom, gospodine Davile, mi Francuzi smo progutali polovinu Evrope i ne treba se čuditi što one zemlje koje još nismo zaposeli sa nepoverenjem gledaju puteve koje naša vojska podiže na njihovim granicama”. Ovdje se moramo sjetiti Bahtina, po kojem dijalog – bez obzira da li se odvija između pojedinaca ili kao dvojba u nečijem razmišljanju – nužno pokreće polemiku. “Mjesto kontakta” u dijalogu je bojno polje, na kojem se suprotstavljeni elementi takmiče za prevlast i hegemoniju. U navedenom primjeru otvoreno se suprotstavljaju dva glasa, koji o istom govore drukčije. Na nama čitateljima je da razumijemo njihove narativne pozicije, tj. njihovu “ulogu” u romanu, a ne da stavove jednog ili drugog, Davila ili Defosea, pripisujemo trećoj osobi, tj. onoj koja nam njihovo neslaganje posreduje. A Andriću se često pripisivalo ono što govore njegovi junaci, i još češće spočitavalo ono što oni čine, kao da su oni tek lutke na koncima njegove ideologije, a ne bića koje je pokrenula njegova mašta ili – tačnije – koje je proizvelo njegovo pričanje. Drugi primjer. Ni Osmanlije koje su došle u Travnik ne misle o sredini u kojoj su se našli ništa bolje nego mrzovoljni francuski konzul Davil. Kad u dokolici i čamotinji vezir pozove “starije i bliže činovnike da sa njima prekrati vrijeme u ćaskanju” (”da bi ućutkao svoje sećanje na Egipat i rasterao misli o budućnosti i želju za morem, koja ga muči još i u snu”), mi u tom njihovom ćaskanju čujemo iste nezadovoljne glasove: “Po deset puta u danu /vezir/ kaže svakome od svojih ljudi s ironijom: ‘Lepa zemlja, prijatelju! Blagorodna zemlja! Šta smo ja i ti Bogu zgrešili i sudbini dužni?’ A svaki mu opet odgovara sa nekoliko krupnih i neljubaznih reči o zemlji i podneblju: ‘Pasji zavičaj?’, kaže teftedar. ‘Ovo je da medvedi proplaču?’, žali se vezirov zemljak i silahdar Junuz-beg.” U takvom ćaskanju u Konaku ne učestvuje samo Sulejman-paša Skopljak, “tvrdi i jednostavni Bosanac”, koji mirno brani svoj zavičaj od ogovaranja stranaca: “Aaaa, ne, ne! Neka ovog božijeg davanja, neka!”, odgovara on kad se vezir tužio na jesenju kišu i vlagu. “A videćeš kad zapadne sneg i stegne ciča a obasja sunce, pa škripi pod nogama i svetlaci iskaču pred očima. Milina i lepota, kako je Bog ostavio i kako treba da bude.”

56

(I opet, ne može se autoru pripisati ono što govore njegovi junaci, ni vezir, ali ni Sulejman-paša Skopljak, “tvrdi i jednostavni Bosanac”). Na takav postupak ukrštanja različitih glasova nailazimo tokom cijelog romana. Naravno, ti glasovi nikako nisu u skladu, niti teže da budu. Opet se možemo pozvati na Bahtina i reći: to se oni bore za prevlast, kako u ideološkoj strukturi romana tako i u svijesti čitatelja. Međutim, meni se čini da ti glasovi, ma kako glasni, i ne čuju jedni druge, jer je svaki artikuliran u jednom prostoru koji je omeđen običajima, vjerovanjima, tradicijom, kulturom i jezikom, gdje se i ne čuje ništa drugo do vlastiti glas, koji u tom zatvorenom prostoru odzvanja kao da je jedini glas na svijetu i kao da upravo on obznanjuje onu konačnu, pravu, jedinu istinu. A presudno je važno istaći da u romanu nijedan od tih glasova nije opunomoćen kao autorov glasnogovornik, niti mu je pridat autoritet konačnog suda i konačne istine. Ako čitatelj to ne uoči i ne shvati da ga pisac – tim postupkom višeglasja – uvodi u jedan razdijeljeni svijet, ili tačnije u različite, paralelne svjetove, koji kohabitiraju jedan uz drugog, a s prezirom se jedan prema drugom odnose, onda takav čitatelj naprosto ne zna čitati jedan ovakav polifoni roman.

3. Upotrijebivši tu Bahtinovu sintagmu, nisam smetnuo s uma da za Bahtina “polifonija” ipak primarno nije u samom dijalogu, u kojem se, kao u navedenim primjerima, očituje konfliktnost suprotstavljenih stavova. Kod Bahtina, i u post-bahtinskoj teoriji, istinska polifonija je “polifonija potpuno validnih glasova u jednom istom glasu” i zapravo podrazumijeva pluralizaciju glasa unutar istog segmenta teksta. Kako s tim stoji kod Andrića? Treći primjer. U jednoj sceni s početka romana Travnička hronika, koja je ispričana stilom smirenog kroničara koji izvješćuje kako je to izgledalo kad je francuski konzul prvi put ušao sa svojom svečanom pratnjom u Travnik, mi čujemo, ako pažljivo slušamo, da se u isto vrijeme s tim narativnim izvjestiteljem javlja i jedan drugi glas, glas užasnutog i duboko povrijeđenog Davila, koji je “predstavnik velikog Napoleona”, a koji je prisiljen da podnosi uvrede lokalnog puka. A znakovito je da ga je više nego otvoreni neprijateljski ispadi žena i djece zabolio potpuni muk ljudi u čaršiji: Najedanput je nestalo divljih pogleda, pokreta koji pokazuju kako se glava seče, ili sujevernog ženskog pljuckanja. Umesto toga, sa obe strane ulice nepomična, kruta lica. Davil ih je nazirao kao kroz neprijatan veo koji mu je drhtao pred očima. Niko nije prekidao posao ili pušenje 57

ni podigao oči da pogledom udostoji tako neobičnu pojavu i svečanu pratnju. Poneki dućandžija je zakretao glavu, kao da traži neku robu po rafovima. Samo orijentalci mogu ovoliko mrzeti i prezirati i ovako pokazati mržnju i prezir. Ko izgovara tu posljednju rečenicu? Narator-izvjestitelj? Svakako ne! (Pogotovo ne sam autor!). Ta rečenica je ono što je Barthes nazvao “navod bez navodnika”. Stavimo li joj navodnike, mi ćemo je samim tim logično pripisati Davilu, koji u svojoj povrijeđenoj sujeti, kao “predstavnik velikog Napoleona”, ne može podnijeti odsustvo čak i samog interesa za “tako neobičnu pojavu” kao što je on (”u svečanoj uniformi… tamnoplava kabanica široko raskopčana na grudima, da se dobro vide pozlaćena dugmeta, srebrn vez i odličja”) i kao što je njegova “svečana pratnja” (a “komanda je bila dobra i poredak savršen”). I kad narator-izvjestitelj kaže da se Davil u jednom trenutku upitao “treba li ovo da podnosi ili da se smesta vrati kući i izazove skandal”, nama je jasno da je taj iskaz u stvari slobodni indirektni govor, čiji je izvor u zatomljenom glasu Davilovom, a ne u glasu naratora. A postupak “slobodnog indirektnog govora” je upravo onaj tip iskaza u kojem je inkorporiran odnos prema iskazu nekog drugog, što je Bahtin smatrao bitnim elementom romanesknog diskursa.

4. Andrićeva upotreba tog postupka nije istražena, a meni se čini da bi samo Prokleta avlija dala obilje primjera tog tipa iskaza. U njoj se – u bartovskim “citatima bez navodnika” – čuje govor čitavog niza ličnosti, pa se cijeli diskurs te pripovijesti može opisati kao kontinuirani slobodni indirektni govor s mnoštvom govornika, čiji se glasovi stalno miješaju. A u Prokletoj avliji Andrić je sistematski upotrebljavao i jedan srodan naratološki postupak, koji neki naratolozi nazivaju summary (“rezime”, sažetak): narator svojim riječima i ukratko “prenosi” – bez navodnika – ono što je neka od ličnosti u priči govorila. Tokom cijele Proklete avlije Andrić je uslojavao svoju priču o fra Petrovom boravku u stambolskom zatvoru mnogim takvim “unutarnjim pripovijestima”, koje su pripisane ili samom fra Petru ili nekoj od drugih ličnosti u priči, ali koje se ne izlažu onako kako su mogle biti ispričane, već su jezgrovito sumirane (“rezimirane”) i svedene na svoju suštinu. (Tu se i nalazi ona zamka koja nije rijetka u tumačenju Andrićevih narativa: misao izražena u tim “unutarnjim pripovijestima” shvata se kao iskaz samog naratora, ako već ne i kao stav samog autora). 58

Četvrti primjer. Na početku VI glave Proklete avlije čitamo ovu rečenicu: Postoje dva sveta, između kojih nema i ne može biti ni pravog dodira ni mogućnosti sporazuma, dva strašna sveta osuđena na večiti rat u hiljadu oblika. Čini se kao da je tom rečenicom Andrić sumirao ono životno iskustvo koje u literaturi još od vremena Homera proizvodi dramatičnu viziju svijeta kao “sostava paklene nesloge”. (Izraz je, naravno, Njegošev, koji je tu viziju svijeta izrazio u čuvenom monologu slijepog igumana Stefana). Je li uistinu ovaj naš svijet baš takav: podijeljen i do istrebljenja sukobljen? Je li o njemu Andrić mislio baš tako? O tome će riječ biti malo kasnije. Zasad vratimo tu rečenicu u njen kontekst. Kome je ona pripisana? Nju, doduše, izgovara narator, ali ne kao svoje uvjerenje, već kao okosnicu onoga što je jedno lice u pripovijesti (fra Petar) čulo od drugog lica (nesretnog, paranoičnog mladog Turčina Ćamila): “Mnogo duže i življe i drukčije, i sa drugim smislom govoreno, bilo je ono što je fra Petar čuo od svog novog prijatelja. I sve se svodilo na jedno: postoje dva sveta…” Itd. Ta rečenica, dakle, ne sažima autorovo životno iskustvo već iskustvo i uvjerenje jednog junaka u priči. I uistinu bismo se ogriješili o autora kad bismo pomislili da on stoji iza te tvrdnje. Jer, morali bismo znati da je on o svijetu mislio drukčije. I morali bismo se sjećati onih čuvenih riječi koje su u eseju Razgovoru s Gojom pripisane španskom slikaru: “Ja sam i tada osećao, kao što danas znam, da je sve što postoji jedna jedina stvarnost, a da nas samo naši instinkti i nejednake reakcije naših čula zavode da u mnogostranosti pojava kojima se ta jedina stvarnost objavljuje vidimo izdvojene i različite svetove, različne po osobinama i suštini.” Ona “dva strašna sveta osuđena na večiti rat” postoje u pomućenoj svijesti nesretnog Ćamila i u priči koju je on pričao fra Petru u stambolskoj tamnici. Navedena rečenica, ma kako sudbonosno zvučala, u stvari je glas drugog, kao što su to i mnogi drugi iskazi u Prokletoj avliji, koja je i komponirana kao polifonija različitih i često suprotstavljenih glasova.

5. Sad se postavlja pitanje što Andrić postiže pluralizacijom glasa u narativnom diskursu. Prije svega, on uspostavlja prividno odsustvo subjekta, onog narativnog subjekta koji bi sebi podređivao sve ono o čemu se pripovijeda. To veoma uočljivo svojstvo Andrića pripovjedača istakli su već prvi njegovi kritičari, pa ga je Barac, na primjer, upravo po tom svojstvu stavio nasuprot Krleži kao njegovog antipoda: “Krleža u svoj umjetnički rad ulazi sav, sa ci59

jelom svojom ličnošću, željama, ambicijama i pogledima, dok su Andrićeve stvari naoko neki objektivni dokumenti ljudske duše, gdje je autor sasvim u pozadini, te ga čovjek osjeća tek po nekom jedva zamjetljivom smiješku ili rezigniranom pogledu.”1 Takav sud o Andriću i danas se često čuje. A to bi po Genetteovim naratološkim paradigmama značilo da je kod Andrića pozicija naratora ekstradijegetska i homodijegetska, tj. da Andrić, poput Homera, kao narator prvog stupnja, kazuje priču, ali je iz nje kao narativni subjekt odsutan. Ali svako pažljivije čitanje Andrićevih pričanja pokazuje da to nije baš tako. Za razliku od tradicionalnog, tzv. epskog ili homerskog naratora, koji je izvan stvari o kojim priča, Andrićev pripovjedač ulazi u svijet o kojem govori i o njemu govori iznutra. Istina, mi ga, pri tome, često ne primjećujemo, ali to nije zato što je on “sasvim u pozadini”, kako je mislio Barac, nego zato što se on ne oglašava kao “samosvojno Ja”, već iščezava među stvarima i izbliza osluškuje njihove glasove. A i sam Andrić je to smatrao odlikom pravog (modernog) pisca: “Treba govoriti iz središta stvari koje se opisuju; ne sa površine, još manje sa gledišta pisca, nego iz srži onoga što ste izabrali za predmet i što čitalac treba da vidi, shvati i oseti.”2 U istoj “Belešci za pisca” Andrić je zapisao i ovo: “Pisac je, kad je na svome mestu, unutarnji glas stvari i tumač svih međusobnih odnosa njihovih.” To uspostavljanje “unutarnjeg glasa stvari” svakako je vodilo ka zatomnjavanju narativnog subjekta, onog krležijanskog ja koje sve podređuje sebi i svojoj ličnosti, ali ono nije izbrisalo onaj sasvim poseban glas koji upravlja pripovijedanjem (onaj jedinstven glas koji čujemo svaki put kad počnemo čitati Andrićeve rečenice!). Naprotiv, bez obzira na svu pluralizaciju glasa, u Andrićevom narativu se dosljedno čuje i jedan invarijantan glas, koji predstavlja onu Genetteovu “krajnju instancu” koja upravlja narativom, a koja je po svojim operacijama zapravo metanarativna. Ona usklađuje, homogenizira i strukturira narativ, ali i više od toga: ona konstruira svijet koji nam narativ posreduje. Drugačije rečeno, to je ona misao koja dijelove prikazanog svijeta drži na okupu, baš kako je govorio Goja: “I da nema misli, moje misli koja ostvaruje i podržava lik koji radim, sve bi se survalo u ništavilo iz kojeg je izišlo, bednije od sasušene, opale boje i platna koje ništa ne prikazuje”. (Razgovor s Gojom) Pišući o prvoj zbirci Andrićevih pripovjedaka u Jugoslavenskoj njivi 1925. godine, Barac je između ostalog rekao i ovo: “Krleža ulazi u oluje svojih lica s cijelom svojom nutrinom (…), dok je Andrić miran motrilac, koji nekom hladnokrvnošću staroga monaha za buduće pokoljenje riše strasti, patnje i stradanja ljudi krepčinom, kratkoćom i mirom, u kome se izbacuje svaka nepotrebna riječ i svako ganuće, koje bi moglo da podsjeti da je tu on, autor, Andrić.”. 2 Ivo Andrić, Beleška za pisca, Sabrana djela, knj. XII, Istorija i legenda, Sarajevo, 1981, str. 53. 1

60

Sad dolazimo do ključnog hermeneutičkog pitanja koje proizlazi iz dosadašnjeg izlaganja: Do kakvog nas saznanja o svijetu dovodi ta pluralizacija glasova koja karakterizira Andrićev narativ? Unaprijed moram reći da ovdje ne nudim nikakvo senzacionalno otkriće. Odgovor je već svima poznat. Ja sam želio samo ukazati na neke narativne postupke koji realiziraju tu dobro poznatu Andrićevu sliku svijeta. Naime, ti različiti glasovi kojima je davao riječ tokom naracije za njega su bili znakovi (a “znakovi” su ključni pojam u Andrićevom osjećanju i svijeta i jezika kojim o svijetu govorimo). Ti znakovi nagovješćuju ono što se kao cjelina ne može ni zamisliti, ni predstaviti: “smisao, oblik i veličinu beskonačnog mozaika života”. A svijet koji je shvaćen kao mozaik, svijet koji čine najrazličitiji, šaroliki i međusobno često neuskladivi komadići stvarnosti, u svojoj narativizaciji, tj. u pretvaranju u priče, prosto je zahtijevao pluralizaciju narativnog glasa, mnogoglasje, kao svoj prirodni izraz. Ti mnogi i različiti glasovi koji se oglašavaju tokom narativa navode nas na pomisao (prvu pomisao koju imamo dok čitamo Andrićeve priče) da je svijet razdijeljen i da među njegovim stranama nema i ne može biti ni općenja ni sporazumijevanja. Međutim, kad se u čitanju prepustimo magiji onog metanarativnog glasa koji upravlja cijelom naracijom kao “krajnja instanca” pripovijedanja, mi već drukčije doživljavamo ne samo tu poliglosiju naracije već i polifoniju svijeta koja nam je tom pluralizacijom glasa sugerirana. Zahvaljujući toj “krajnjoj instanci”, tom metanarativnom glasu koji homogenizira ne toliko sam narativ koliko tekst u koji je on položen, mi na kraju dolazimo do onog saznanja koje je sam Andrić, kao svoje najdublje osjećanje, izrazio u Razgovoru s Gojom (u ovdje djelimično već navedenom tekstu): Ja sam i tada osećao, kao što danas znam, da je sve što postoji jedna jedina stvarnost, a da nas samo naši instinkti i nejednake reakcije naših čula zavode da u mnogostranosti pojava kojima se ta jedina stvarnost objavljuje vidimo izdvojene i različite svetove, različne po osobinama i suštini. A ništa ne postoji od svega toga. Postoji samo jedna stvarnost sa večitom plimom i osekom nama samo delimično poznatih a uvek nesumnjivo istih zakona. Uvjeren sam da u ovim rečenicama čitamo autentičniju Andrićevu misao o svijetu nego što je bilo koja od onih koje nam se nameću dok se, čitajući, suočavamo sa svim tim “izdvojenim i različitim svetovima” koje je u pojedinačnim djelima gradila njegova mašta. Uistinu, sve ono i strašno, i odvratno, i jadno, i groteskno, i vedro, i veselo, i smiješno i uzvišeno što čini “mnogostranost pojava” koje su prikazane u Andrićevim djelima – “samo je 61

jedna stvarnost sa večitom plimom i osekom nama samo delimično poznatih a uvek nesumnjivo istih zakona”.

Drugi dio: KO GLEDA? (PITANJE FOKALIZACIJE U ANDRIĆEVOJ PROZI) 6. Prethodno sam razmatrao način na koji Andrić koristi narativnu kategoriju GLASA, koju je Gérard Genette označio pitanjem “KO GOVORI?”, a koja, po njemu, upravlja cijelim narativom, zbog čega se svi drugi njegovi aspekti moraju tumačiti u odnosu na poziciju onog koji govori. A sad bih postavio jedno drugo pitanje, koje se u naratologiji smatra podjednako važnim: “KO GLEDA?” To pitanje se tiče onoga što je Genette nazvao FOKALIZACIJA, a što podrazumijeva ne samo tačku iz koje se vidi ono o čemu se priča već i onog koji s te tačke gleda to o čemu se priča. Naime, kad god se u narativu predstavlja predmetna stvarnost, ona se uvijek predstavlja u nečijem viđenju. Taj “neko”, taj tzv. fokalizator, koji je smješten unutar narativnog teksta, svojim viđenjem posreduje “svijet” o kojem se pripovijeda. (Taj “neko” može biti sam narator, ali i neko lice u priči). Zato se “fokalizacija” s razlogom smatra temeljnim postupkom izgradnje onog unutarnjeg svijeta koji je u osnovi narativa. Osim toga, ona se s pravom smatra i jednim od najučinkovitijih sredstava manipulacije čitateljevim doživljajem: naime, čitatelj vidi svijet onakvim kakvim ga posreduje “fokalizator” unutar narativnog teksta. I ta činjenica je posebno dobila na značaju od kako su poststrukturalisti naratologiji dali novo usmjerenje. Kao što sam već ranije rekao, oni su se – umjesto za pitanje “Šta čini priču?” – zainteresirali za odgovor na pitanje “Šta priča čini?”, tj. na koji način ona konstruira, promovira, protežira, širi i održava određenu sliku svijeta. U tom pogledu upravo je naratološka kategorija fokalizacije došla u središte interesa, utoliko više što su mogućnosti pozicioniranja fokalizatora u strukturiranju narativa zapravo neiscrpne. Kako s fokalizacijom stoji u Andrićevim narativnim tekstovima?

7. Naracija u prvim Andrićevim pričama (onim iz knjige Pripovetke, 1924) uglavnom je potpuno u vlasti samog naratora. On je taj koji nam svojim glasom i svojim pogledom posreduje ono što čini sadržaj tih priča. A pošto 62

se on u njima ni na koji način ne legitimira kao neko drugi, mi s pravom zaključujemo da je narator u isto vrijeme i fokalizator, tj. da je onaj koji priča identičan s onim koji zamišlja i vidi to o čemu se priča. Nije tako s pričama koje je Andrić objavio kasnije, naročito s onim iz knjige Pripovetke II, 1936, u kojima se redovno pojavljuje taj “neko drugi”, čiji pogled, ili čija svijest, postaje fokus priče. Opet nekoliko primjera: U pripovijetki “Olujaci” glavna junakinja, bezimena lijepa Mostarka, istovremeno je ona osoba koja gleda i u čijoj se svijesti oblikuje saznanje o svijetu oko nje, svijetu koji je neshvatljiv, opasan, mračan i zao, svijetu drukčijom od onog koji je ona nosila u svom sjećanju na sunčani zavičaj. A takvo saznanje da oko nas, kao neki uporedni svijet, postoji svijet nerazumljivog zla ispunilo je i svijest mlade žene žandarmerijskog komandira u pripovijetki “Žeđ”, pa i onog starog profesora u pripovijetki “Šetnja”, a na poseban način i onog svetog čovjeka Alidede u pripovijetki “Smrt u Sinanovoj tekiji”. U svim tim pričama, objavljenim između 1931. i 1941. godine, u središtu naracije je onaj “neko drugi”, koji je i glavna ličnost priče, ali i njen fokalizator, tj. onaj u čijem se pogledu i u čijoj se svijesti konstruira unutarnja stvarnost priče. Ne ulazeći zasad u autorovu opsjednutost fenomenom zla, koji opsjeda ali i uništava njegove junake, ovdje samo skrećem pažnju da autor taj fenomen fokalizira kroz viđenje i svijest samih tih junaka. U tom pogledu vjerovatno je najinteresantnija i najsloženija pripovijetka “Mila i Prelac” (Pripovetke II, 1936), u kojoj je pitanje fokalizacije postalo njeno osnovno konstruktivno načelo. U toj pripovijetki kao fokalizator se pojavljuje lice koje gleda što se događa, ali čija svijest nije sposobna da potpuno razumije to što se događa. Naime, sve što se u priči događa vidi se očima malog dječaka, koji ne shvata odnose u svijetu odraslih, zbog čega to što on vidi u priči dobiva diskretnu tajnovitost i nedorečenost. Narator vodi priču u nizu prizora koji su, svi, izloženi pogledu tog dječaka: “... dečak je podigao oči i visoko iznad sebe video da neko silazi s brega”, “...dečak ga nije gubio iz vida”, “...podižući glavu, dečak je nastojao da uhvati strančev pogled...”, “...dečak se okrenuo i na avlijskim vratima ugledao Milu”, “...on bi gledao, napola budan, kratku prugu svetlosti...”, “vraćajući se posle podne iz škole, zastao je kad ga je ugledao nasred čaršije...” I tako sve do kraja: ...ugledao je..., mogao je dobro videti...., ...sačekao je da vidi..., ...dečak je još jednom video Prelca..., .... dečak je tada video na travi ispružen i polunag leš strvodera Prelca. A sva ta dječakova viđenja najčešće se odnose na glavnog junaka priče, mladića Mileta Prelca, koji je u varoš došao “odnekud iz Like” i prihvatio se, na užas djece, da hvata 63

i ubija ulične pse. Priču o tom tajanstvenom strancu narator vodi posredstvom dječakovog viđenja, i to od trenutka njegovog dolaska u varoš do njegove misteriozne smrti u rijeci. Pri tome ta dječakova viđenja ni u jednom trenutku ne gube naivnost djeteta koje emotivno reagira na događaje, ali ne razumije šta oni znače: “To je bio pogled koji gazdinsko dete nije razumevalo ni poznavalo...”, “Nije mogao znati šta znače pogledi odraslih ljudi, ali nije mogao da ih ne primeti”, “Ništa od tih reči dečak nije mogao razumeti, kao ni ljudske odnose uopšte”, “Ništa nije razumevao, ali je celim bićem osećao da su to neke teške i krupne stvari”, “Dečak tada još nije znao šta to znači...” I tako do kraja, do onog trenutka na kraju kad je shvatio da je i njegova mlada teta Mila na čudan način upletena u tu priču: “Osećao se težak, mračan i uklet, čuvar neke užasne tajne ne samo o pravom biću Prelčevom nego i o svetu i ljudima uopšte, mučen tom tajnom, ali u nemogućnosti da je ma kome kaže i poveri...” Upravo zbog takve vizure, zahvaljujući takvom fokalizatoru – malom dječaku koji postepeno postaje svjestan složenosti ljudskih odnosa u svijetu oko sebe – priča nam, vrlo diskretno, sugerira nedokučivost onoga što se događa u ljudskim dušama. I kasnije, poslije rata, Andrić je iz priče u priču mijenjao prirodu fokalizatora, ali je sam postupak fokalizacije, tj. pitanje KO GLEDA? ostalo jednako značajno ne samo za Andrićevo strukturiranje narativa već i za naše razumijevanje njegove umjetnosti.

8. Pitanje fokalizacije se na isti način nameće i u našem čitanju velikih Andrićevih narativa kao što su Prokleta avlija ili Travnička hronika. Evo jedan primjer: Pri kraju Proklete avlije nailazimo na prizor koji nema veza s fabularnim zaokruženjem priče o fra Petrovom tamnovanju u stambolskom zatvoru. Međutim, njegov značenjski naboj je takav da je on na poseban način osvijetlio prostor kroz koji nas je provela ta priča, pa je ona, zahvaljujući njemu, dobila dodatni smisao. Pri tome je važno istaći da se u tom prizoru kao fokalizator pojavljuje glavni junak priče, napaćeni bosanski kršćanin fra Petar. Po izlasku iz stambolskog zatvora, a prije odlaska u progonstvo, fra Petar zajedno s drugim osuđenicima čeka svoju dalju sudbinu. I dok drugi osuđenici sjede oborene glave, ravnodušni prema svemu oko sebe, fra Petar, zadivljen i omađijan, gleda “večernji Stambol”, koji u ramazanskoj noći “sija u svoj njegovoj sili i lepoti”. “Fra Petar je gledao to što je danju Stambol a što se sada moćno i izazovno propinje kao iskričav talas pun nevidljivog neba, u 64

beskrajnu noć”. Taj prizor morao je izazvati u fra Petru onaj ambivalentni doživljaj koji psihoanaliza opisuje kao privlačnost nečega prema čemu se inače osjeća odbojnost, jer on je bio nedužna žrtva sistema koji reprezentira Prokleta avlija, pa se ne može očekivati da on tako brzo bude “omađijan” prizorom Stambola u ramazanskoj noći. Ipak, “to što je danju Stambol”, tj. mjesto njegovog stradanja, ukazalo mu se, poslije svega, kao nešto što je drukčije, ljepše i svjetlije: “večernji Stambol” izgledao mu je kao “vatromet koji je zastao u poletu”: “Bio je ramazan i na munarama svih džamija goreli su kandilji trepćući kao pravilna sazvežđa iznad bezbrojnih gradskih svetlosti.” Pred tom čarolijom svjetlosti fra Petru se na moment učinilo da tu, u toj ljepoti, nema i ne može biti mjesta za Prokletu avliju, u kojoj se sve do malo prije suočavao sa zlom, nasiljem i svekolikim ljudskim jadom. Ali taj trenutak opčinjenosti trajao je kratko, jer mu se odmah (u istoj rečenici u tekstu) javila svijest o tome da je ta avlija “ipak tamo negde, na jednoj od onih malih tamnih površina, među gusto razasutim svetiljkama”. Tako su u rasvijetljeni vidik “večernjeg Stambola” ušle odjednom i te “male tamne površine”, “tamo negde”, gdje postoje i takva mjesta kao što je Prokleta avlija. U tom momentu fra Petar je shvatio da i jedno i drugo, i osvijetljeni grad i tamna mjesta u njemu, čine jednu istu stvarnost. Na ovom mjestu mogli bismo se sjetiti lakanovskog paradoksa: slike Drugog nas mame jer pomišljamo da u drugosti možemo vidjeti obrnutu sliku i naličje nas samih. Nešto od toga se, bez sumnje, može iščitati i iz ove slike s kraja Proklete avlije. Ali ta pripovijest nije alegorija tog lakanovskog paradoksa. Ono što fra Petar gleda pred odlazak u progonstvo paradigmatična je slika ambivalentne vizije svijeta koji se doživljava kao veliki mozaik, u kojem ima mjesta i za svjetlo i raskoš kao i za tamu i bijedu. U prizoru o kojem je riječ, i u fra Petrovom doživljaju tog prizora, i Stambol, “u svoj njegovoj sili i lepoti”, i Prokleta avlija, u svoj grotesknosti rugobe i zla, simbolička su mjesta koja postoje sinhrono, jedno s drugim, u istom pejzažu, kao dva aspekta istog velikog svijeta. Tako nas na kraju priče o fra Petrovom zatočeništvu Andrić dovodi do svijesti o svijetu kao jedinstvu različitosti, u onom smislu kako je to u Razgovoru s Gojom u njegovo ime obrazlagao veliki španski slikar: “Postoji samo jedna stvarnost sa večitom plimom i osekom nama samo delimično poznatih a uvek nesumnjivo istih zakona.”

9. Evo još jedan primjer: U drugoj glavi Proklete avlije ima jedno mjesto koje izvanredno dobro reprezentira ne samo Andrićevo korišćenje postupka fokalizacije već i prave 65

domete njegovog umijeća. Mislim na ono mjesto kad se fra Petar prvi put susreće s Ćamil-efendijom, koji je te noći doveden u njegovu ćeliju. “Probudivši se u svitanje, fra Petar je pri bledoj svetlosti zore (…) okrenuo pogled na desnu stranu, gde je sinoć zanoćio Turčin pridošlica. Prvo što je ugledao bila je nevelika, u žutu kožu povezana knjiga…” (O značenju tog detalja govorit ću kasnije. Ovdje ću zasad samo slijediti Andrićevu priču, Z. L.). “Tek tada je pošao dalje pogledom i video da je ta knjiga na krilu čoveka koji samo napola leži a napola sedi, naslonjen na svoj kovčežić. To je onaj sinoćnji.” (Ova posljednja rečenica je nesumnjivo glas samog fra Petra, onaj pominjani“navod bez navodnika”, tako čest u Andrićevom narativnom tekstu, Z. L.). “Pored njega putnička torba od svetle, rađene kože, pod njim mrko ćebe, sjajno i već na pogled toplo i meko kao tanko, skupoceno krzno…” (I o značenju tog detalja ću govoriti malo kasnije. Zasad ćemo pratiti samo fra Petrov pogled, Z. L.). “Pogled je išao dalje. Lice tog čoveka bilo je novo iznenađenje. Lice mladića, meko, malo podbulo, belo i bledo onim sobnim bledilom, drukčije od svega što se ovde moglo očekivati, obraslo u riđu, pahuljastu bradu od desetak dana i oborene, nešto svetlije brkove. Isticali su se veliki, bolesnički i poput uboja tamni koluti iz kojih su, sjajne od vlage i vatre, gledale modre oči…” I te “oči” su jedan od detalja na koji ću se kasnije vratiti. Za sada samo skrećem pažnju na osnovni narativni prizor, čiji je fokalizator fra Petar: on je taj koji gleda, on je taj koji vidi knjigu u krilu mladića, njegovo skupocjeno ćebe, njegovo blijedo lice i modre oči. A u trenutku kad se njegov pogled susreo s pogledom mladog Turčina, dolazi do izmjene fokalizatora. Perspektiva se mijenja, pa ako smo dotad fra Petrovim očima vidjeli Ćamila, sada Ćamilovim očima vidimo – prvi i jedini put u cijeloj pripovijesti – fra Petrovo lice: “Mladić je netremice, ispitivački ali mirno gledao u fratrovo otvoreno, široko lice sa gustim crnim brkovima i jako razmaknutim, krupnim, smeđim očima mirna pogleda.” Subjekt i objekt fokalizacije zamijenili su uloge. A do toga je moglo doći samo zato što je narativni nivo “spušten” u prostor u kojem se obojica nalaze. Narator ulazi, i nas vodi sa sobom, u središte stvari o kojim govori. Mi smo tako narativnim postupcima uvedeni u samo središte svijeta o kojem se priča. Omogućeno nam je da ga vidimo izbliza, štaviše da ga vidimo kako ga sami njegovi akteri vide i kako oni sami jedni druge vide. Postupak dinamičke fokalizacije u tom smislu se suštinski ne razlikuje od postupka pluralizacije glasa: i jedan i drugi uklanjaju onu distancu u kojem nam se svijet očituje u djelima tradicionalnih, “epskih” pripovjedača, kod kojih je svijet tu, u priči, ali smo mi zajedno s naratorom izvan njega. 66

10. Primjere dinamičke izmjene fokalizatora lako ćemo naći u gotovo svim Andrićevim pripovijetkama. Podsjećam samo na još jedan takav primjer. U drugoj epizodi Andrićeve pripovijesti “Put Alije Đerzeleza” lijepa Ciganka Zemka se u velikim zamasima ljulja na ljuljašci, a dolje, kraj vatre, “Đerzelez je lovi očima i jeza ga podilazi”. U tom prizoru fokalizator se izmjenjuje: čas iz perspektive Zemke, koja se uznijela na ljuljašci, vidimo “dolje zelene livade i rijeku”, čas iz perspektive Đerzeleza vidimo Zemkine “dimije od džambasme što se lepršaju kao barjak i miješaju s vrhovima borova i s vedrim nebom”. Taj primjer nesumnjivo spada među bisere Andrićeve pripovjedačke umjetnosti. Međutim, taj postupak u nekim slučajevima ima kod Andrića dalekosežniji smisao nego što je u ovakvim briljantnim igrama s promjenom “tačke gledišta”. Ovdje prvenstveno mislim na Travničku hroniku. Taj roman ima dvije osnovne tačke gledišta ili dvije vrste fokalizatora: na jednoj strani su stranci sa Zapada, sa njihovim drukčijim i neobičnim načinom života, sa njihovim drskim mešanjem u bosanske poslove i prilike, na drugoj strani je travnička kasaba sa svojim raspoloženjima, shvaćanjima i potrebama. Oni prvi, stranci, često su dati u perspektivi i viđenju kasabe. (To pokazuje i taj citirani “navod bez navodnika”, u kojem se u slobodnom indirektnom govoru očituje stav domaćih ljudi prema strancima). A kasaba je, pak, gotovo redovno viđena očima stranaca. U stvari, ona je mnogo češće objekt nego subjekt fokalizacije. Ona se javlja uglavnom onakva kakvu je vide Žan Davil, Defose, fon Miterer, fon Paulic, Davna i drugi stranci, čiji point of view zapravo i formira narativ, fokalizirajući ga tako da stvari i događaje vidimo njihovim očima i kroz njihovu svijest. Ovdje ne mogu da se ne sjetim Edwarda Saida, koji je u Orijentalizmu istakao da se Orijent u zapadnjačkom viđenju shvaća kao nešto homogeno, tako da se pojedinac, koji, inače, čini stožer europske književnosti, redovno gubi u anonimnosti mase, a njegovo ponašanje se objašnjava djelovanjem nagona karakterističnih za cijelu rasu (požuda, strah, bijes itd.), a ne nečim što bi bilo zasnovano na individualnom izboru ili odluci. Slika kasabe (a kasaba je Orijent!) u Travničkoj hronici dobro ilustrira tu zapadnoeuropsku tradiciju “orijentalizma”, tj. doživljavanja, shvaćanja i prikazivanja Orijenta, jer se i tu pojedinac ne javlja kao individua sa svojom sviješću, već nestaje u masi i izjednačava s njenim mentalitetom i životnom filozofijom. Andrićevi “zapadnjaci” koji su se našli u Travniku vide oko sebe Orijent i vide ga na način na koji ga Zapad još od XVIII st. vidi. S izuzetkom mladog Defosea svi su oni slijepi za onu Bosnu o kojoj je Andrić pisao Alaupoviću 1920. godine: “Žao 67

mi je kad pomislim da izumire svakim danom naša stara čulna Bosna a nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života.” Ta “mrka ljepota nekadašnjeg života” bila je nedostupna junacima Travničke hronike. Ali to nipošto ne znači da za to treba kriviti samog Andrića, koji je – instinktom umjetnika – posredovao ideje, osjećanja i vizije svojih likova.

11. Fokalizacija podrazumijeva ne samo onog koji gleda već i to na što se fokusira pogled onog koji gleda. U klasičnoj naratologiji interes je prvenstveno izazivala pozicija subjekta fokalizacije, tj. fokalizatora, dok se pitanje objekta, tj. onoga što se vidi, izostavljalo kao stvar koja pripada individualnom narativnom tekstu, pa samim tim zahtijeva hermeneutički pristup. Tek u postmodernoj narativnoj teoriji javilo se zanimanje za pitanje “gledanja” ili “pogleda” (engl. gaze), koje se tiče ideološke strukture narativnog teksta. Što je objekt fokalizacije kod Andrića? Sad je prilika da se vratim onim detaljima koji su se ukazali fra Petrovom pogledu u njegovom prvom susretu s Ćamilom. Prva stvar koju je tog jutra fra Petar ugledao tamo gdje je sjedio novi zatvorenik bila je “nevelika, u žutu kožu povezana knjiga”. Nesumnjivo znakovit detalj: knjiga u mračnoj ćeliji zloglasnog stambolskog zatvora. Da je u pitanju znak jasno nam je odmah, a odmah nam se i kaže čega je ona znak, ne samo za fra Petra već i za samog naratora: Jako i toplo osećanje radosti prostrujalo mu je celim telom; nešto od izgubljenog, ljudskog i pravog sveta koji je ostao daleko iza ovih zidova, lepo ali nesigurno kao snoviđenje. Trepnuo je očima, ali knjiga je stajala na mestu i bila zaista – knjiga. Fra Petrov pogled se zatim zadržao na novom detalju, koji također karakterizira lik pridošlice, ali koji je i u širem smislu znakovit: “pod njim mrko ćebe, sjajno i već na pogled toplo i meko kao tanko, skupoceno krzno”. Odmah zatim slijedi naratorovo objašnjenje, po kojem taj detalj postaje znamenje jednog boljeg i finijeg svijeta, kojeg fra Petar nije mogao upoznati tamo odakle je došao: Nikad nije video predmete obične, svakodnevne upotrebe tako vešto izrađene i od tako fine materije; i da je ostao u Bosni i da nije zlim slučajem zapao u ovu Avliju, on ne bi znao ni mogao verovati da zaista postoje. 68

Najzad se fra Petrov pogled zadržao na licu mladog Turčina, “s tamnim kolutima”, “iz kojih su, sjajne od vlage i vatre, gledale modre oči”. I opet se jedan detalj javlja kao znakovit: Fra Petru, koji je u svom veku video mnogo bolesnika svake vrste, dođe odjednom sve to poznato. Ne te, ali takve oči on je već gledao. Ima takvih ljudi koji se nečeg plaše ili stide, nešto žele da sakriju. I upravo zbog toga oni svojim pogledom stalno nastoje da privuku i zadrže tuđi pogled, u želji da ga vežu za svoje oči i da mu tako ne dopuste da ide dalje i da razgleda i ispituje crte njihova lica ili delove tela ili odeću na njima. Bez sumnje, Andrić je imao povjerenja u umjetničku rječitost detaljâ. Kao da je u njima vidio “sićušne dijelove beskonačnog mozaika” koji se zove “život i svijet”, kako je napisao još u Ex Pontu, priznavši već tada da ga taj “mozaik života” očarava, iako mu ne može “naslutiti smisao, oblik ni veličinu”. Shvaćajući život na takav način, kao jedan veliki mozaik, on je i narativnu strukturu svojih pripovjedaka i romana gradio tako, kao mozaik. Sigurno je imao na umu svoje najintimnije stvaralačko iskustvo kad je u onoj istoj Belešci za pisca napisao: Sudbina pisca je takva da mora stalno da se bavi pojedinostima, sitnim poslom sa najužim mogućim vidikom. Ma kako bilo obimno i bogato i raznoliko delo koje pisac radi, ma koliko da idu u visinu i širinu njegovi planovi, njegov rad ostaje prikovan za pojedinost, za jedan prizor, jednu ličnost, jednu reč. A čim pisac pokuša da radi ‘na široko’, imajući u vidu celinu, sa otvorenim, slobodnim vidikom pred očima, sve se zamuti i oplića, odjednom stanu da se kvare i gube i pojedinosti i celina. A čim se opet vrati pojedinom prizoru, pojedinoj reči i rečenici i počne njih da obrađuje i doteruje, on oseti kako se jedinstvo i celina njegovog dela nevidljivo ali osetno sklapaju i vedre, rastu i usavršavaju se sa svakim potezom pera.

12. Treba, međutim, reći da se Andrićeva vjera u pojedinost razlikuje i od epske sklonosti prema nizanju detalja, koja naraciji tradicionalnog pripovjedača daje karakterističnu “epsku opširnost”, ali i od naturalističke ljubavi prema detaljima kao pozitivno utvrdivim “činjenicama”, od kojih je, navodno, 69

sačinjena “cijela istina” o životu i svijetu. Za Andrića su vrijedne pažnje i pažljivog opisa samo one pojedinosti u kojima je prepoznavao treptaj ljudske duše, ili neki aspekt životnog iskustva, ili, pak, “šum onog velikog života i svijeta” koji se prostire preko granica subjektiviteta. Za njega su pojedinosti podrazumijevale neku višu cjelinu, pa su one na taj način dobijale karakter metonimija ili znakova onoga što se kao cjelina sluti, ali se ne može do kraja spoznati. Ako i nije bio metafizičar, Andrić je vjerovao u metafizički smisao pojedinosti. Ta vjera ga je i navodila da se pogledom zadržava na pojedinostima, ne bi li bar za trenutak “uhvatio” ono što transcendira pojedinačno, a što se kao cjelina ne može ni shvatiti ni prikazati. Zato nam njegove slike i prizori tako često sugeriraju postojanje one jedne iste, velike stvarnosti “sa večitom plimom i osekom nama samo delimično poznatih a uvek nesumnjivo istih zakona”. Međutim, gradeći narativnu strukturu svojih priča i romana kao mozaik znakovitih pojedinosti, Andrić je tim postupkom suspendirao svoju ulogu kao subjekta naracije. On nas dovede pred detalje, koji čine život, ili koji imaju značenje u životu, pa ako i ostaje tu pored nas, mi skoro i ne osjećamo njegovo prisustvo. A možda imamo pravo i upitati se zašto je to tako. Bilo bi, naravno, besmisleno pitati se zašto se Andrić tako često služio upravo onim narativnim postupcima koji slabe poziciju sveprisutnog auktorijalnog naratora kad ne bismo znali da je on u književnost ušao kao lirski pjesnik, te da se široj javnosti predstavio Ex Pontom, knjigom koja je s pravom ocijenjena kao “pjesnički razgovor sa svojom dušom” i kao “knjiga o sebi”. Zašto je on, samo dvije godine kasnije, u “Putu Alije Đerzeleza”, zatomio taj lirski nagon samoočitovanja? Je li se to dogodilo samo zato što je promijenio žanr? Mislim da su razlozi bili dublji. Već u Ex Pontu Andrić je na jednom mjestu – sasvim iznenadno i za lirskog pjesnika neočekivano – poželio da se, kao od nečeg što ga sputava, oslobodi svog “ja” i svega ličnog: Sve, sve što me sputava i što se zove: moje neka iščezne, da budem čist, jak i slobodan, a na dnu duše neka ostane samo ovo jedino i veliko osjećanje koje mi daruje razumijevanje i samilost za sav jad čovjekov. U kontekstu u kojem sasvim prirodno dominira pjesničko “ja” neobično je zazvučala ta Andrićeva želja da u sebi zatomi sve lično: Neka ovaj od Boga poslani bol sažeže sve moje u meni, neka spali ognjeno ja kao ranu i neka me iscijeli od posrtanja na putu želja i maštanja. Je li se ta – za lirskog pjesnika neobična – želja javila Andriću na kraju velikog rata sa sumnjom u snagu individualne volje i smisao individualnih 70

napora samog i usamljenog subjekta? (”O, Bože, čemu sva muka vječno žednog i vječno svjesnog: ja?”). Ili se, pak, ona javila u njemu sa slutnjom da je taj usamljeni subjekt sa svojim bolom, strahom i nemirima samo dio svekolike drame života i zato beznačajan sam po sebi? (”I moj rođeni bol i patnja dođoše mi kao mali dijelak velike tragedije čovječanstva koje se bori!”). Ili se, najzad, ta želja da prevlada vlastita osjećanja i iskustva (ono “ognjeno ja”) javila sa saznanjem da se pravi, istinski život zbiva s one strane subjekta, i svega subjektivnog, zbog čega je potrebno izdići se “iznad sebe i izvan sebe”, kako bi se taj “veliki život” doživio i razumio? (”Dok govorim sa sobom i svu noć stavljam sve glasnija pitanja Bogu, koji vječno šuti, ja čujem kako iz daleka, kroz tamu i kroz očajne misli, dopire šum slobodnog, velikog života i svijeta”). Bilo kako bilo, ta u Ex Pontu izražena Andrićeva želja za samozatajenjem, koja je bila neobična u kontekstu njegovih autentično lirskih “ispovijesti iz progonstva”, veoma brzo se pretvorila u jedan odlučan stvaralački stav, koji je suštinski odredio njegovo kasnije književno stvaranje. U većini svojih prvih pripovjedaka on je zaista do kraja zatomio samog sebe i sasvim zagasio ono “ognjeno ja” u čijoj vatri je nastajala njegova lirika. On je od tada pa do kraja (s rijetkim izuzecima) izostavljao vlastito “ja” iz svog pripovijedanja. A samo djelimično je to bilo zato što je on svijet svojih priča pomakao u prošlost i tako već na tematskoj ravni isključio sebe iz svog svijeta. Jer, kao što smo vidjeli, on je i samim narativnim postupcima isključivao sebe iz svojih priča, puštajući da se u njima oglašavaju njegove ličnosti i da se iz njihove perspektive vidi taj svijet o kojem je riječ. Naravno, i u narativnoj književnosti, kao i u umjetnosti uopće, svako takvo “uklanjanje sebe” može biti jedino prividno i zapravo je samo karakterističan stvaralački stav. Na ovom mjestu podsjećam na Genetteovo shvaćanje da svaki narativni iskaz nužno ima svoj subjekt: priča se nikad ne priča sama od sebe, pa i kad nam se tako čini. Čak i kad je uklonjen iz iskaza, taj subjekt je onaj koji upravlja iskazom, strukturira ga i homogenizira. To je ona “konačna narativna instanca” koja definitivno konstruira narativ kao koherentan govor. Genette to ne kaže, ali mi moramo tome dodati i ono najvažnije: to je ona krajnja instanca koja priči daje smisao, ili, tačnije, koja je konstruira tako da u njoj možemo naći smisao. I ma kako samozatajan bio, autor ne može suspendirati tu instancu koja je metanarativna, jer upravlja narativnim operacijama, ali i koja je i metajezička, jer upravlja i jezičkim operacijama koje strukturiraju narativ kao jezičko-umjetnički tekst. U maloprije citiranoj “Belešci o piscu” Andrić je napisao: “A čim se /pisac/ opet vrati … pojedinoj reči i rečenici i počne njih da obrađuje i doteruje, on oseti kako se jedinstvo i celina njegovog dela nevidljivo ali osetno sklapa71

ju i vedre, rastu i usavršavaju se sa svakim potezom pera.” Upravo taj “potez pera”, kojim se obrađuje i doteruje tekst, onaj je stvaralački čin koji u temelju mijenja prirodu svih narativnih strategija, pa i fokalizacije. To je onaj čin kojim narativ deklarira svoju književnu prirodu. Time se priča legitimira kao pismo, tj. kao čin pisanja. Narator tada postaje pisac, a njegovo pripovjedačko umijeće postaje umijeće pisanja. Andrić pripovjedač zapravo je veliki pisac.

72

JELENA, ŽENA KOJE NEMA ILI ODSUTNI GOVOR Alma Denić-Grabić Ako žene nema u tekstu, kako kaže i sam naslov pripovijetke i zbirke, onda se zadatak prečitavanja Andrićevih pripovijetki može unaprijed činiti završenim poslom, suviše laganim zadatkom. S druge strane, priznanje, izrečeno naslovom priče, poziva na razotkrivanje mehanizama koji uzrokuju žensku nevidljivost i odsutni govor u tekstu. Mnogobrojna čitanja Andrićevog djela nisu zaobišla i rodno, feminističko/a. I ovaj rad će se pozabaviti čitanjem Andrićevih pripovijetki iz rodne perspektive. Moj prvi istraživački rad koji se bavio Andrićevim romanima Travnička hronika i Gospođica desio se na trećoj godini fakulteta. U naivnom teorijskom neznanju, okružena pozitivističkom i impresionističkom kritikom (to sam mogla naći 1996. u biblioteci fakulteta), uživala sam u priči i pripovijedanju spomenutih. Pustolovina čitanja zamijenjena je naporom pisanja seminarskog rada. Sjećam se knjige Petra Džadžića Ivo Andrić Eseji, a posebno analize ženskih likova u poglavlju Žena, lepota, ljubav. Tada kao i sada (knjiga je još u biblioteci) nedostajalo je pet posljednjih stranica ovoga poglavlja koje su mi trebale za seminarski, pa sam pokušala nešto “izvući” iz govora o ženama u pripovijetkama. Isidora Sekulić pokušala je vidjeti u Andrićevim pripovijetkama Istok u ženama. Žena su prikazane u Andrićevim pripovijetkama kao fatalne, zle, nemoralne, robinje ili ih nema. One su eter izrasle iz legendi ili racio, novi oblik nadolazećeg građanskog društva, poput Gospođice Rajke, žene konzula iz Travničke hronike. Tako kaže Džadžić. Dakle, da li postoje žene u Andrićevim pričama ili preciznije, da li su oglasovljeni ženski likovi? Sljedeće pitanje je kako čitateljice koje ne čitaju kao čitatelji mogu pristati na tekst koji ih isključuje, kada on ne pristaje na njih, kako naći užitak u čitanju tekstova koje nastanjuju izrazito androcentrični svjetovi u kojima se jedino možete nadati da ženska sudbina neće “barem” okončati smrću? Da li su to tekstovi u kojima nema nade za drugačiji 73

vid reprezentacije izvan uhodanih scenarija ženskosti i muškosti? Čitateljica, ukoliko prihvati/poistovjeti se sa reprezentiranim svijetom, ulazi u proces maskulinizacije, postaje čitatelj “bez roda”. U tom procesu identifikacija i uživljavanje čitateljice se ne odvija kroz sliku ženskog viktimiziranog lika, nego “univerzalnog” iskustva muškog subjekta, koji nekako uvijek predstavlja opće ljudsko. Jer ko se želi poistovjetiti sa lijepom mrtvom ili nepostojećom djevojkom? Čitanje priče o Jeleni kao odsustvu žene i njenog govora potvrdilo bi činjenicu da čitateljica, pošto se ne može identificirati sa iskustvom nepostojeće žene, čita priču kao univerzalno iskustvo čovjeka=muškarca. I u jednom i u drugom slučaju ulazi u proces maskulinizacije: čitateljica postaje čitatelj bez roda ili pak, čitateljica kao drugost. Ako je čitatelj(ica) mjesto gdje se proizvodi značenje, postavlja se pitanje kako se drugačije može “dekodirati” tekst ako je čitateljica rodno senzibilizirana, usredsređujući se na njen doživljaj. Stoga ovaj rad započinje kao kritička analiza procese čitanja1 da bi se u interpretaciji Andrićevih priča Jelena, žena koje nema i Igra usredredila na ono što je iz teksta isključeno, preuzimajući kontrolu nad vlastitim čitalačkim doživljajem2. U analizi će biti uzete u obzir pripovijetke Jelena, žena koje nema i Igra, jer u ovim pripovijetkama ženski likovi su nijemi pa se postavlja pitanje šta nam govori njihova nijemost.

1. Jelena, žena koje nema Pripovijetka Jelena, žena koje nema sastavljena je od tri dijela koji svojim podnaslovima opisuju kratku povijest pripovjedačeve žudnje: Od samog početka, Na putovanju i Do dana današnjeg. Za razliku od većine Andrićevih pripovijetki u kojima autoritet pripovjedača prenosi “tuđu” priču, priču iz druge ruke, ova je ispričana u 1. licu jednine. Poglavlja istovremeno uokviruju vremenski period u kojem se pripovijeda ispovijest, sjećanje muškarca koji traga za idealnom ženom. Namjerno kažem pripovijeda ispovijest, jer odmah na početku pripovijetke suočavamo se sa dva ja – pripovjedač u 1. licu jednine koji nam retrospektivno priča o početku “javljanja” Jelene. Na takav način pripovjedni tekst postaje scena sjećanja, a lutajući, nomadski subjekt Odisej Švajkart, Petročinija. “Čitati nas same: prilog feminističkoj teoriji čitanja” u Profemina, Časopis za žensku književnost i kulturu, br. 25-26 proleće-leto, Beograd: Semizdat B 92, 2001, 167. 2 “Preuzeti kontrolu nad čitalačkim doživljajem znači čitati tekst kako nije bio namenjen da bude čitan, u stvari, čitati ga protiv njega samog.” Op. cit. str. 168. 1

74

je u potrazi za domom. Pripovjedačka perspektiva je tako u/odvojena, a kasnije ćemo doznati u tekstu i emancipirana od prvotnog iskustva ja o kojem se pripovijeda, što postaje ključni momenat za razumijevanje priče. Koliko je žena odsutna iz svijeta i teksta, postajući granična figura koja prelazi i mrsi jasno uspostavljene granice između svjetova, isto tako pratimo i dramu muškog subjekta koji također postaje granični lik u svijetu poremećenih odnosa: Ne postoje četiri strane sveta, nego samo jedna, a ta nema imena. Ne zna se i ne pita se više šta je dole a šta gore, šta iza a šta ispred. Živ sam, ali u svetu poremećenih odnosa i dimenzija, bez mere i videla. I Jelena je prisutna, ali samo utoliko što znam da negde pruža ruku kojom hoće nešto da mi doda. (...) Ovog puta se budim. Budim se u svet svog sadašnjeg života, znači: u svet bez Jelene.3 (Andrić, 275) Pripovjedno ja čije iskustvo viđenja žene pratimo kroz priču, doživljava dramatičnu transformaciju, pa je stoga na početku priče govor suverenog muškog subjekt koji ima znanje, koji je došao do spoznaje, čitateljicama još nedostupne: I moj napola otvoren prozor kucnu nekoliko puta o zid. Tak-tak-tak! Ne dižući oka sa posla, samo se nasmeših kao čovek koji zna dobro oko sebe i živi mirno u sreći koja je iznad iznenađenja. (Andrić, 252) Kada narator na početku pripovijetke kaže “Tako ona dolazi uvek, sa ljupkom šalom, sa muzikom ili mirisom”4, mi pretpostavljamo da je ovoj konstataciji prethodila čitava historija pojavljivanja Jelene o kojoj čitateljica još ništa ne zna. Svijet priče se tako proširuje i prevazilazi granice svijeta djela. Na početku pripovijetke pojavljivanje žene koje nema povezano je s periodom buđenja i rađanja prirode, a njeno javljanje je, kako nas pripovjedač upozorava uvijek “u vezi sa suncem i svjetlošću”. U svijesti doživljajnog ja konstrukcija ženskog subjekta (ako možemo uopće govoriti o subjektu) redukovana je na nivo objekta sa specifičnim konotacijama prirode. Tek kasnije neprisutna žena dobija ime, Jelena, koje će u pripovijetki ostati njen jedini identitet. Ona se javlja u raznim vidovima, onima koji je pretvaraju u nijemi objekt kulture i povijesti.

Svi citati iz zbirke pripovijetki Jelena, žena koje nema u tekstu će referirati na izdanje Andrić, Ivo. Jelena, žena koje nema, Zagreb: Mladost, Beograd: Prosveta, Sarajevo: Svjetlost, Ljubljana: Državna založba Slovenije, 1967. 4 Ibidem, 252. 3

75

Da, ona se javljala gotovo isključivo u vremenu od kraja aprila pa do početka novembra. Preko zime vrlo retko, a i tada opet u vezi sa suncem i svetlošću. (Andrić, 253) Razvijajući motiv ljubavne čežnje (slično petrarkističkoj ljubavnoj poeziji), prikazana fantazija i opsesija muškarca koji je u pripovijetki konstruiran kao aktivan posmatrač, dominira tekstom i mi zapravo ne doznajemo ništa o Jeleni, osim u jednom momentu kada mu se učini da leži na koferu i plače. Prateći žudnju muškarca, pripovijetka se pretvara u metaforu putovanja ka identitetu, pri čemu je glavna preokupacija muškarca, javljanje Jelene, učestala posebno na putovanju. Reprezentirani svijet djela uobličen modernom idejom susreta individualnog (muškog) i univerzalnog (transcendencije prikazane u idealnom ženskom bića koje ne postoji) prikazuje logocentričan svijet i društvene odnose u kojima pratimo odsustvo ženskog subjekta. No i dalje nam ostaje priznanje koje priča nudi svojim naslovom – da žene, Jelene, nema. Pa se postavlja pitanje kako uzeti u obzir ovu iskrenost koja kaže da subalterni glasovi kulture i povijesti ne mogu biti subjekti govora. U pripovijetki Jelena ništa ne govori, a njeno pojavljivanje okruženo je muškarčevom žudnjom, patnjom i usamljenošću. Ako izuzmemo univerzalnu (sic!) priču o otuđenom čovjeku/muškarcu/umjetniku koji svoju inspiraciju pronalazi u transcendentalnom, prikazanom u znaku bestjelesne savršene žene, onda postavljamo pitanje šta nam još nudi priča. Nijemost žene, Jelene, ipak nešto govori u tekstu. Pripovjedač će napokom kada se izmiri sa samim sobom (pripovjedno ja i ja o kojem se pripovijeda) i pomiri sa sudbinom koja ga je zadesila – da nikada neće vidjeti Jelenu, ipak samo ostati onaj koji se nada i zna tajnu nepostojanja Jelene. Na takav način pripovijetka organizirana kao scene sjećanja otvara pitanje individualne “pobune” u kulturi koja ženu čini nevidljivom i nijemom, datu u vidu priznanja, ali nam ne nudi pripovijest zatomljenog glasa, Jeleninog. Odrješenje pripovjednog čvora ponudit će uvođenje odsutnog pisma. Iščezlo pismo je mjesto otpora u tekstu koje omogućava čitateljici da priču čita ne kao odsustvo ženskog subjekta nego kao odsutni govor. Kada dođe dan u kojem će se Jelena objaviti, kada dođe Jelenino pismo, pismo koje će govoriti njenim jezikom i svijet koji će dozvoliti Jeleni da progovori, bit će to znak njenog prisustva. Iščezlo pismo, kako nas upozorava narator, znak je i razlog nepostojanja žene u svijetu i u tekstu. Jer pismo je znak prisustva. Onda se pitam da li bi ona uopšta mogla da piše ovim našim ljudskim pismom. Otvaram oči, opet budan, i u tami vidim prugastu svetlost koja 76

prodire kroz razmaknuta rebra na roletni moga prozora. I to izgleda kao pismo sa gustim, pravilnim redovima. Pismo, ali nečitljivo. (Andrić, 280) Naravno da je pitanje “ljudskog”, koje je univerzalizirano u muškom rodu problematično, ali se čini da na granicama svjetova, pripovjedač u svojim somnabulnim stanjima prepoznaje nadolazeću odsutnost ne samo izvan nego i u samome sebi. Jelena brka granice svjetova i poput nesvjesnog rastrojava diskurs narcisoidnog muškarčevog govora. Jer kako dalje pratimo ispovijest pripovijedanog subjekta, doznajemo da će se on odazvati tom pismu, govoru, diskursu žene, Jelene “kao da tom trenutku nisu prethodile godine sumnji, obmana i čekanja” (Andrić, 282). Pripovjedno ja se kroz vlastita sjećanja (mogli bismo reći, preispitivanja) emancipira od prikazanog svijeta u kojem se muškarac i žena prikazuju uprošćenom polarizacijom aktivnopasivno, kultura-priroda (apstrakcija). U dramatičnom iščekivanju Jeleninog pisma, priznanje da žene, Jelene, nema, jer nema njenog pisma, dolazi kao razobličavanje kulture i društva/teksta koji proizvodi žensku nevidljivost. Naposljetku, od teksta jedino ostaje nada u mogućnost pojave pisma/ književnog teksta u kojem će se objaviti prisustvo ženskog subjekta. Nada ostaje na granici svjetova kao napola otvoren prozor.

2. Igra Tamara Garb navodi kako “fraza “zadovoljstvo u gledanju” otvara nekoliko pitanja: “o čijem zadovoljstvu, i o čijem se gledanju radi? Kakav je odnos između moći i gledanja, i položaja gledanog? Ko ima pravo da gleda i kako se gledanje ozakonjuje i kulturološki kodira?”5 I u priči Igra ženski lik je u fokusu pripovijedanja, ali također prikazana kao ona koja je posmatrana i koja ne govori. Naime, jedna od tema pripovijetke Igra je upravo voajerski pogled muškarca Lazara, kroz čije gledanje mi također vidimo ženu. U pripovijetki se prikazuju, mogli bismo reći, ozakonjene forme gledanja – muškarca koji uživa u pogledu i ostaje neprimjećen i žene koja uopće nema svijest o tome da je gledana i postaje “prizor” u koji se gleda. Mi ne vidimo njeno lice niti njen izraz, samo noge koje izvode neobičnu igru, kako nam to pripovjedač sugerira. Ovaj stav konstruira muškarca kao aktivnog gledatelja i ženu kao njegov (nijemi) objekt koji je upao u klopku narcističke opsesije sobom.”6 Postavlja se pitanje da li način na koji se Garb, Tamar. Rod i predstava Garb, Tamar. “Rod i predstava, uvod”, www.zenskestudie.edu.yu/srpski/zenskestudije/zss7/ GARB.html 5 6

77

gledanje prikazuje u priči podržava ili podriva dominantne obrasce gledanja u kulturi? S jedne strane, muškarac u priči može “delovati kao predstavnik posmatrača/umetnika koji gleda ženu/sliku”7. U tom smislu, onaj kome je “dozvoljeno” da gleda i o čijim impresijama mi možemo doznati u tekstu prikazano je muškim likom koji simbolizira gledanje kao privilegiju muškarca8 u kulturi. S druge strane, pogled žene, koji je fokusiran na drugog muškarca sa kojim sjedi i razgovara je skriven, što dopušta voajeru da bude gledana. Između dva muška pogleda i govora sveznajući pripovjedač nam navodi da je “celo ženino telo bilo gotovo nepomično. Ona nije pomerala glavu ni skretala ramenima, nije mahala pri govoru rukama. Izgledalo je kao da i ne govori, ili malo i vrlo tiho” (Andrić, 235). Nasuprot njenom nepomičnom tijelu koje nije kazivalo ništa jer “pravo i mirno držanje devojke sa dobrim i strogim vaspitanjem” ne dozvoljava da ona artikulira svoju misao da čujemo njen govor, noge, preciznije, stopala skrivene ispod stolice, vodila su drugi život. U konstataciji pripovjedača da dobre djevojke ne kazuje mnogo, odnosno da im kultura ne dozvoljava da se iskažu, čitamo svakako patrijarhalni kod kulture i društva koji je uobličio takav model ženskosti: ...te dve male noge u igri koju igraju same sa sobom i samo za sebe, na svojoj zaklonjenoj i prikrivenoj pozornici kojoj je Lazar jedini, slučajni i neslućeni gledalac. (Andrić, 238) Ako je posmatrač aktivni konzument kulture, onda bi se mogao izvesti zaključak da je žena umjetnica koja stvara djela za sebe i zbog sebe (umjetnost radi umjetnosti). Međutim, kada igra nogu započne, uloge aktivno-pasivno se mijenjaju: Lazar je tada opčinjen igrom i pokušava dešifrirati njen smisao i značenje: Život celog nepomičnog tela te žene bio je, izgleda u nogama (...) I sa njima je žena tada izvodila čudnu pantomimu kojoj je Lazar uzalud nastojao da prozre ili pogodi smisao. (Andrić, 235-236) Pretvarajući se iz aktivnog posmatrača u konzumenta nemuštog govora žene/posmatrane, pripovijetka nam ukazuje kako posmatranje nikada nije jednosmjeran i nedvosmislen proces. Jer ne može se isključiti činjenica da učinci, koje igra proizvodi na Lazara (voajera), sugeriraju vrlo komplicirane odnose posmatrača/aktivnog i one koja je posmatrana/pasivnog. Jer ono što nikako neće biti zaboravljeno i kada se Lazarova priča/gledanje završilo jest igra: 7 8

Ibidem Ibidem

78

Prošavši pored mladog para nije se okretao ni video kako izgleda ta žena nemirnih nogu, koji neće nikada videti ni s leđa ni u licu. Ali igru nije zaboravio. (Andrić, 239) Stoga se pripovijetka ne može čitati samo kao simbol moći muškog pogleda, isto kao što je jasno da se spolne i rodne uloge, na prvi pogled jasno razdvojene prema stereotipnim učešćem u kulturi – aktivno-pasivno, muškožensko, ne mogu shvatiti kao čvrste, neproblematične i razgraničene.

Zaključak Ako je svako čitanje ponovno pisanje, onda je važno kakvo je iskustvo čitateljice, koje su njene želje i intencije, kakvo je njeno zadovoljstvo u tekstu. Primjena strategije ženskog čitanja Andrićevih priča znači čitati tekst onako kako nije namijenjen, uz uslov da u tekstu možemo pronaći mogućnost drugačijeg čitanja. Stoga sam u ovome radu krenula od onoga što je iz teksta isključeno, od tačaka otpora koje nude Andrićeve pripovijetke. Odustajući da priče Jelena, žena koje nema i Igra čitam kao tekstove u kojima mi jedino preostaje da ženski subjekt/lik prepoznam kao žrtvu patrijarhalnog sistema i društva, i da preuzmem ulogu čitateljice kao drugost, odbijam ponavljanja uhodanih predstava muškosti i ženskosti, ponavljanja koja, kako kaže J. Butlerova, sama po sebi oprirodnjuju zadate uloge. Literatura i izvori: 1. Andrić, Ivo. Jelena, žena koje nema. Andrić, Ivo. Jelena, žena koje nema, Zagreb: Mladost, Beograd: Prosveta, Sarajevo: Svjetlost, Ljubljana: Državna založba Slovenije, 1967. 2. Butler, Judith. Nevolje s rodom: feminizam i subverzija identiteta, Zagreb: Ženska infoteka, 2000. 3. Kliger, Rut. “Žene čitaju drugačije” u Profemina, Časopis za žensku književnost i kulturu, br. 25-26 proleće-leto, Beograd: Semizdat B 92, 2001. 4. Švajkart, Petročinija. “Čitati nas same: prilog feminističkoj teoriji čitanja” u Profemina, Časopis za žensku književnost i kulturu, br. 25-26 proleće-leto, Beograd: Semizdat B 92, 2001.

Jedinice s Interneta: 1. Garb, Tamara. “Rod i predstava, uvod”, www.zenskestudie.edu.yu/srpski/zenskestudije/ zss7/GARB.html 79

ANDRIĆEVI DIJALOŠKI NARATIVI O MODERNIZACIJI Zvonko Kovač Premda će se glavni dio analize odnositi samo na devetnaesto poglavlje romana Na Drini ćuprija, istraživanje dijaloških dijelova narativa o modernizaciji (Balkana, svijeta, Bosne itd.), pokušat će se dovesti u vezu s medijantnom, međukulturnom pozicijom pripovjedačeva glasa, pa i Andrićeva djela i djelovanja. Svojevrsnim narativno-dijaloškim interludijem u prikazivanju prošlosti, u stilu ponajbolje autobiografske proze, Andrićev pripovjedač svjedoči o zanosima i planovima svoje generacije, kao o gašenju i raspaljivanju civilizacije, kao o neizbježnom zauzimanju za opću modernizaciju, što će utihnuti u tužnom i nelagodnom sjećanju na djetinjstvo. Odnosno u kaosu i rasulu rata, u kome će neostvareni snovi o Americi ili smisao gradnje trajne građevine, poput višegradskoga mosta, ostati jedinim zalogom “božje ljubavi”.

Uvod U svom poznatom “nagovoru”, govoru Ive Andrića prigodom primanja Nobelove nagrade za književnost, što je mnogima promaklo u brojnim pozivanjima na nj, slavljeniku se provukla prilično jasna prosvjetiteljska poruka: često tek iz riječi pripovjedača, kazao je Andrić, saznajemo što smo učinili a što propustili, što bi trebalo činiti a što ne, odnosno možda je tek u njegovim pričanjima sadržana prava historija čovječanstva iz koje bismo mogli makar naslutiti smisao povijesti (isticanja moja). Ili još određenije: Kada je riječ o pripovijedanju koje ima za predmet prošlost, treba napomenuti da ima shvaćanja prema kojima bi pisati o prošlosti trebalo da znači prenebregnuti sadašnjicu i donekle okrenuti leđa životu. Mislim da se pisci historijskih pripovijedaka i romana ne bi složili s tim i da bi prije bili skloni da priznaju da sami stvarno i ne znaju kako ni kada se preba81

cuju iz onoga što se zove sadašnjost, u ono što smatramo prošlošću, da sa lakoćom kao u snu, prelaze pragove stoljeća. (Andrić 2005: 458). Dobivši Nobelovu nagradu početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, Ivo Andrić, kao ni mnogi kritičari, vjerojatno nisu mogli ni pretpostaviti da je nagrada stigla u godinama koje će povijest opisati kao posljednje godine moderne, nakon kojih će se na prosvjetiteljske ideje gledati s nepovjerenjem, a povijesne romane i pripovijetke modernizma shvaćati kao svojevrsne najave nove epohe, razdoblja postmoderne, koje je trebalo ne samo zanemariti, prenebregnuti sadašnjost i okrenuti leđa životu, nego i povijest i povijesno relativizirati do nepostojanja, odnosno do njihove zamjenjivosti. Granice sadašnjost i prošlost kao u ružnom snu počele su se dokidati, ne samo u književnosti, što će baš pokazati kako nam je smisao povijesti, a time i našega postojanja, sve teže i naslutiti a nekmoli razumjeti pravu povijest čovječanstva. Znakovi povijesti u sadašnjosti, kao ni možebitno razumijevanje sadašnjosti u prošlosti, ni izdaleka nam danas ne govore o smjeru našega kretanja. Suvremeni postmoderni pisci kao da su o povijesti bili skloniji pisati iz svoje osobne, najčešće egzistencijalno upitne “nepovijesnosti”, a manje respektirajući prošlost kao neki izvor spoznaje.

Adaptivno i simptomatično tumačenje Pa ipak, pitao sam se, prelistavajući po ne znam koji puta roman Na Drini ćuprija, je li nam autor osim uvjerljivih slika prošlosti Bosne iz turskoga i austrijskog doba koje je mogao stvoriti na osnovi povijesne literature ili predaja, ostavio i neko osobno svjedočanstvo, odnosno ima li u romanu tragova njegova osobnoga sjećanja, na doba nakon austrijske okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine? Prikazivanje dvadeset godina okupacije, obilježeno prijelazom u novo, “još srećnije” stoljeće te intenzivnom izgradnjom i modernizacijom, još je uvijek više oslonjeno na dnevnu kroniku i obiteljsku predaju, pri čemu dječacima tek mistična obnova mosta izmamljuje kakvu neuvjerljivu priču, dok je funkcioniranje željeznice popraćeno samo nekom “kolonijalnom” anegdotom “domorodaca”. Sedamnaesto i osamnaesto poglavlje romana Na Drini ćuprija, oba nekako kraća i prijelazna, prikazuju višegradske godine kada je Andrić već u Sarajevu, u gimnaziji, a odnose se na “aneksionu krizu” i balkanske ratove, pa će se pripovijedanje još uvijek osloniti više na povijesne dokumente, poput Proglasa na narod Bosne i Hercegovine ili na uvide “deduktivno-autktorijalnoga” pripovjedača, pri čemu i kada preuzima perspektive svojih figura, naročito dječju-dječačku i Aliho­ 82

džinu, njihove perspektive nisu nikada toliko razrađene da bi se mogle osamostaliti u odnosu na središnju instanciju (Hodel: 2009: 135). Međutim, dok veliki kameni most ostaje nijemim svjedokom starog turskog doba, a starci u nevjerici muklim i dubokim uzdisajima komentiraju nove granice na Balkanu, prisjećajući se turske vlasti u njihovu djetinjstvu koja se pružala od Like i Korduna pa do Carigrada, u malom Višegradu se, u ljetnim mjesecima, kao živi znakovi novoga doba javljaju sarajevski gimnazijalci i studenti raznih struka sa sveučilišta u Beču, Pragu, Grazu i Zagrebu. S njima kao da se mijenja i vanjski izgled kasabe, oni donose nove riječi i pošalice, nove pjesme te naročito nove knjige i brošure. Iznenađuje njihova količina i nadahnutost novim duhom, a nakon živopisna opisa njihova odijevanja, govori se kako “ti mladići dolaze zasenjeni osećanjem gorde smelosti kojim prvo i nepotpuno znanje ispunjava mladog čoveka, i poneseni idejama o pravu naroda na slobodu i čoveka pojedinca na uživanje i dostojanstvo” (Andrić 1999: 268). Nakon prave himne generaciji, pripovjedač, i sam suosjećajući s njom, na kraju poglavlja konstatira da svaki naraštaj ima svoju iluziju u odnosu prema civilizaciji; jedni vjeruju da učestvuju u njenom raspaljivanju, a drugi da su svjedoci njenog gašenja, dok ona uvijek i plamsa i tinja i gasne, već prema tome sa kog mjesta i pod kojim uglom je promatramo. Pitao sam se, kako je ta pluriperspektivnost prikazana i što nam ona danas govori? Prema mom mišljenju, odgovore nalazimo ponajviše u dijaloškim narativima o modernizaciji, u devetnaestom poglavlju. Osim što se, pri tumačenju fragmenta ili poglavlja romana, postavlja pitanje njegova odnosa prema cjelini teksta, važan je i problem možebitne promjene narativne strategije, jer od nje može zavisiti i naša razina interpretacije izdvojena narativa. Gotovo je već općeprihvaćeno, da se u kompozicijski tradicionalnijim narativnim tekstovima međuzavisnost pripovjednih sekvenci mora uzimati u obzir s većim obavezama naspram cjeline, dok u tumačenju fragmentarne proze izabrani dio za interpretaciju ili pojedino poglavlje kao da teži svom, strogo strukturalistički gledano, semantičkom osamostaljenju, čiji puni značenjski potencijal u cjelinu romana povezuju tek čitatelji, već prema svom sveukupnom životnom iskustvu, odnosno prema općim ili vlastitim usvojenim konvencijama žanra. Najčešća pogreška koja se može dogoditi je protezanje početne pozicije razumijevanja pojedinih kategorija teksta na njegovu cjelinu, odnosno na istu interpretativnu okosnicu, a najteža ako se na osnovi tumačenja fragmenta ili jednog poglavlja pokušaju objasniti svi najvažniji idejni, sižejni ili fabularni sadržaji teksta. Jer, kako je zapisao H. Porter Abbott, na čije se naratološke izvode o tri tipa interpretacija, intencionalne, simptomatične i adaptivne, ovdje kanim osloniti, za nas grješne i neminov83

no nesavršene čitatelje i interpretatore, cjelovitost je nešto što mi namećemo narativima, a ne nešto što u njima pronalazimo (Abbott 2009: 170-180, 169). Bez ambicije, dakle, da se domognemo cjeline razumijevanja romana Na Drini ćuprija, još manje Andrićeva opusa ili prave povijesti čovječanstva, nego baš obratno, ako devetnaestom poglavlju pristupimo kao noveli koja po mnogo čemu nema osobitosti cjeline romana, budući da se od njega izdvaja dijaloški komponiranim narativom, većim udjelom autobiografskoga od povijesno-dokumentarističkoga, kao i nekim drugim znakovitim narativnim i stilskim postupcima (od “podmetnuta” piščeva monologa liku do uvođenja bosanskoga jezika kao jezika likova i sl.), naša aktualizacija dijela Andrićeva svjetski poznatog romana može nam pomoći da u skromnije postavljenom zadatku vidimo svu složenost procesa modernizacije, koja je nedvojbeno bila i ostala za Bosnu i Hercegovinu, pa i za cijelu Jugoistočnu Europu, jedno od ključnih pitanja opstanka. Kada bismo se odlučili za adaptivno tumačenje, kao vidu interpretacije – obrade u drugom mediju, poglavlje bismo mogli prikazati kao scenu biografske drame: kao u nekom ozbiljnom provincijalnom vodvilju, nakon što su u prethodnom poglavlju već bili predstavljeni, pa i procijenjeni kao zanesenjaci, koji su mnogo i smjelo maštali i govorili o životu, uživanju i slobodi, a koji su istodobno manje imali od života te gore stradali i teže robovali i više ginuli od svih drugih, sada se junaci predstavljaju pojedinačno. Podsjetimo se, ukratko, na osnovnu podjelu uloga: Janko Stiković, sin krojača s Mejdana, koji studira prirodne znanosti u Grazu. Velimir Stevanović, zdrav i krupan mladić, posvojče, završava medicinu u Pragu. Jakov Herak, sin višegradskog pismonoše, pravnik i socijalist. Ranko Mihailović, studira pravo u Zagrebu. Nikola Glasinčanin, pisar kod njemačke firme, zbog slabog zdravlja napustio gimnaziju, unuk Milana Glasinčanina, onog istog koji je od zagonetnog stranca, na kartama, izgubio cijelo imanje, a umalo i život, u dvanaestom poglavlju. Vlado Marić, bravar među intelektualcima, koji je među njima zbog “lepog baritona” i njegove “prostosrdačnosti i dobrote”. (I nehotice se pitamo, nije li to onaj isti bravar iz te generacije kojega se danas neki prisjećaju s nostalgijom, dok mu drugi pripisuju najveće zločine). Toma Galus, maturant, koji se sprema na studij u Beč. Fehim Bahtijarević, sin kadije u Rogatici, a po majci kasablija; očekuje državnu stipendiju za studij orijentalnih jezika u Beču. 84

I ne na kraju, kao u kakvom ljubavnom vodvilju s pjevanjem i mišljenjem, tu su još Zorka i Zagorka, varoške učiteljice. Prilično pomno opisani, ovako predstavljeni kao dramski likovi, ne bi bili neki problem u izboru glumaca; osim toga, adaptivna interpretacija otvorena je za neko nadograđivanje, pa i konkretizaciju likova s obzirom na aktualne okolnosti, raspoloživ glumački ansambl ili dovođenje pojedinoga lika s konkretnom osobom. Moj izbor, uz već spomenutoga bravara, mogao bi se ograničiti stiliziranjem Stikovića kao Andrića, odnosno vezivanjem pojedinih likova uz njihove vjerske, nacionalne ili ideološke znakove. S druge strane, pripovjedačeve simpatije su na strani nedvojbeno muslimana Fehima (njemu posuđuje i svoj unutarnji monolog), a najveća kritična oštrica uperena je prema Stikoviću, manje nedvojbenom pravoslavcu, kojemu Nikola, čije nam je srpsko podrijetlo jasnije, u psihoanalitičkom tonu očitava bukvicu o sujeti, taštini. Kao što znamo, prizor započinje ljubavnom, neuspjelom erotičnom scenom Stikovića i Zorke. Za naivnu dramaturgiju poglavlja, koju bi spretni režiser morao nekako vješto prikriti, dvodijelni red dijaloga, onoga koji se odvija među članovima glavne grupe, u odnosu na onu koju dvojica protagonista, Galus i Bahtijarević, izgovaraju “iza leđa” dvojice iz prve grupe, Stikovića i Glasinčanina, koji ih, zajedno s pripovjedačem, hoćeš-nećeš prisluškuju, i kasnije komentiraju, znači već po formi svojevrsno dvostruko međusobno natjecanje u idejama i osporavanjima. Njihov razgovor i još više – njihove šutnje, prekida tek glazbeni (Schubertova sonatina za klavir i violinu) i pripovjedni interludij o ljubavničkom paru koji sonatinu izvodi. Zaključne dijaloge kao da preuzima onaj “deduktivno-auktorijalni” pripovjedač, implicitni autor, dakle ni stvarni autor ni narator, već određena predodžba koju je čitatelj izgradio o autoru, prevladavajuća pripovjedna instancija romana. U ovom poglavlju, uvođenjem dvorednoga dijaloškoga narativa, raspoređivanjem narativnog diskursa na više osoba, naglašeno se slika o implicitnom pripovjedaču mijenja, pa nam neće biti sasvim od koristi ni intencionalno tumačenje, jer imamo osjećaj da podrazumijevani pisac, iako još uvijek bira događaje i kreira njihovo predstavljanje, formira likove i određuje jezik i vrši selekciju kadrova, nego ćemo morati posegnuti za vrlo pozornim, dekonstrukcijskim, simptomatičnim tumačenjem, a osobno bih ga mogao nazvati i kontekstualnim čitanjem, prema kojemu tek određeni svjesno zadani okvir, u našem slučaju bit će to aktualizacija ideološke razine diskusije, pri čemu narativ istodobno otkiva i skriva svoja simptomatična značenja (Abbott 2009: 170-175), omogućava konkretizaciju teksta u našem vremenu. Ne ulazeći u podrobniju semiotičku diskusiju o simptomu, posebno odnosu znaka i simptoma, koja se kreće od razumijevanja simptoma unutar me85

dicinske semiotike, unutar koje se pod simptomom podrazumijeva “krajnje očit znak neke bolesti”, pa do razumijevanja da oni “mogu sloviti kao znakovljivi samo onda ako su tradirani kulturom”, što u krajnjoj liniji sve znakove svodi na simbole (Nöth 2004: 189, 130), uočit ćemo da intencionalna razina interpretacije, čiji bi cilj razumijevanja teksta trebao biti u smislu koji je implicitni autor želio nametnuti tekstu i njezina nasuprotna, simptomatična razina, koja tekst shvaća kao izraz autorove podsvijesti ili društvenih normi kojih nije bio svjestan (Abbott 2009: 357, 365) također mogu biti uvjetne, zavisne ne samo od kulture teksta, nego i od kulture čitatelja, interpretatora. Izdvojimo odmah dva primjera, dijaloge Heraka i Stikovića te one Stikovića i Glasinčanina: Kada bismo, slovom intencionalne interpretacije, išli u potragu za stajalištima implicitnoga autora koje on želi “nametnuti tekstu” bili bismo u velikom problemu smjestimo li njegova stajališta uz Stikovićeve poglede, a u još većem ako ih pokušamo očitati iz Herakovih stajališta ili iz kritičkih stavova Glasinčanina. Zbog toga se pomalo nesigurno, simptomatično razumijevanje nameće kao bolje rješenje. Izdvojimo Stikovićeva stajališta u jednom, pa u drugom slučaju. Prvo, dijalog se odvija pred varoškim učiteljicama, koje “ćute i spremaju nevidljiv venac pobedniku”; Stiković je u tom dijalogu hendikepiran, jer ga podsvjesno muče slike neuspjele ljubavne “scene” sa Zorkom, pa se u diskusiji o svom članku zauzeti obranaški stav. Herak viče: Ne može se sa balkanskim seljakom, koji je ogrezao u siromaštvu i svakoj bijedi, nigdje i ni u kom slučaju osnivati trajna i dobra državna formacija. Samo prethodno ekonomsko oslobođenje eksploatisanih klasa, seljaka i radnika, dakle ogromne većine naroda, može stvoriti realne uslove za formiranje samostalnih država. To je prirodan proces i put kojim treba ići, a nipošto obrnuto. /…/ A Stiković se brani: Sve je to tuđinska, knjiška mudrost, dragi moj – odgovarao je Stiković – koja iščezava pred živim zamahom probuđenih nacionalnih snaga, u prvom redu kod Srba, a zatim i kod Hrvata i Slovenaca, koje sve teže ka jedno cilju. Stvari se ne razvijaju prema predviđanjima njemačkih teoretičara, ali zato idu u potpunoj suglasnosti sa dubokim smislom naše istorije i našeg rasnog poznavanja. /…/ (Isto, 276)

86

S nužnim uvidom u cjelinu dijaloga, razabiremo prilično jasno zagovaranje dva teorijski ili strateški različita puta u razumijevanju modernističke preobrazbe društva: izvorno socijalno-marksistički i građansko-nacionalni, u ekstremnim pokušajima realizacije kao komunistički i nacionalistički, što glavnim akterima polemike, pa ni samom autoru još nisu mogli biti tako jasno suprotstavljeni kao nama danas. Najbolji dokaz za to je živa diskusija koja se pretvorila u mladenačku svađu više sudionika, na kraju i njihovo razilaženje, bez razvidna rješenja ili pobjednika. U ono doba, pred Prvi svjetski rat, pa i nama kasnije, pokušavalo se govoriti o povezanosti nacionalnoga oslobođenja sa socijalnim, a koliko bi se cijela diskusija mogla potkrijepiti stajalištima razvijene austrijske socijalne demokracije ili idejnom orijentacijom pripadnika Mlade Bosne, već je ponešto poznato, kao i zaboravljeno. Ali bi vrijedilo podsjetiti na dugi prosvjetiteljsku tradiciju Habsburške monarhije, koja je pitanja odnosa pojedinca i kolektiva, slobode pojedinca (pravo na “uživanje i dostojanstvo”), pa tako i pitanja modernizacije, vezivala uz snažnu državnu organizaciju. Nije slučajno da su se oba programa u diskusiji vezala uz ideju države i državotvornosti. Na kraju na sceni ostaju samo Stiković i Glasinčanin, stari gimnazijski drugari (koji se predobro poznaju da bi se mogli pravo ocijeniti i istinski voljeti). A između njih je i Zorka, u koju je Glasinčanin zaljubljen, a koja za ljetnih praznika, prilično pažnje posvećuje Stikoviću. Međutim, pripovjedač odgađa njihov razgovor, “koji može biti samo neprijatan”, prilično razvedenim dijalogom likova, naknadno pomno predstavljenima u galeriji višegradskoga, predratnoga ljeta, devetsto trinaeste, razgovorom maturanata koji se spremaju na studije – Galusa i Bahtijarevića, pri čemu Galus zanosno razlaže, dijelom i povezuje prethodna revolucionarna stajališta, dok Bahtijarević uglavnom upravo andrićevski pozorno sluša i šuti. Zanimljiv je i aktualan simptom za pitanja o modernizaciji muslimana Galusov komentar Bahtijarevićeve želje da studira orijentalistiku. Njihovu ljubav za orijentalno on će povezati s “voljom za moći”, s društvenim i pravnim poretkom koji je bio osnova njihova “vjekovnog gospodarstva”; biti orijentalac, ne znači biti pozvan da se postane orijentalist, jer ljudima iz “gospodujuće klase” više pristaju studiji prava ili ekonomije – apstraktne nauke treba prepustiti “onima koji ništa drugo nemaju i ne mogu”. A za ilustraciju razmišljanja o modernizaciji podsjetimo i na onaj dio njihova razgovora koji se odnosi na moćna središta, na “tuđinske centre” u koje su odlazili i odlaze na stotine naših ljudi, uostalom poput Mehmed-paše Sokolovića, kojega uz tursku upravu Fehim gordo brani, a Galus se nadovezuje idući “za svojom misli”. 87

– Ti imaš pravo – govorio je Galus – to je morao biti genijalan čovjek. Nije on prvi ni pošljednji čovjek naše krvi koji se istakao služeći tuđe carstvo. Mi smo dali na stotine takvih ljudi, državnika, vojskovođa i umjetnika, Carigradu, Rimu i Beču. Smisao našeg narodnog ujedinjenja u jednu veliku i moću, modernu nacionalnu državu i jeste u tome što će tada naše snage ostajati u zemlji i razvijati se tu i davati svoj doprinos opštoj kulturi pod našim imenom, a ne iz tuđinskih centara. – A ti misliš da su ti “centri” nastali slučajno i da se mogu stvarati novi, po želji, kad ko hoće i gdje ko hoće? (283) Odgovarajući na to pitanje, Galus će reći da nije važno kako su oni nastali, nego da oni danas nestaju i da trebaju ustupiti mjesto novim središtima, koje će izgraditi mladi, slobodni narodi, sasvim konkretno: /…/ Premostićemo veće rijeke i dublje ponore. Sagradićemo nove, veće i bolje mostove, i to ne da vezuju tuđe centre sa pokorenim pokrajinama, nego da spajaju naše krajeve među sobom i našu državu sa cijelim ostalim svijetom. Jer, o tome više nema sumnje, nama je suđeno da ostvarimo ono čemu su svi naraštaji prije nas težili: državu, rođenu u slobodi i zasnovanu na pravdi, kao jedan dio božje misli, ostvaren na zemlji. (285) Bahtijarević je šutio, dok se Galusov glas počeo spuštati i gubiti u tišini noći, kako se njegov govor “dizao svojim smislom, tako je njegov glas bivao sve niži i podmukliji, pretvarao se u jak i strastven šapat”. Bahtijarevićeva šutnja pak, samom je težinom svoga postojanja poricala “odlučno sve što je onaj drugi govorio”, ustupajući mjesto pripovjedačevu monologu, kojega čitamo kao da je i Fehimov. U tom ćemo kratkom autorskom komentaru pročitati kako su temelji svijeta i života te ljudski odnosi u njemu utvrđeni za vjekove, pa je primjerice i sama pomisao o promjeni tih “centara” nezdrava i neizvodljiva: To je isto kao kada bi neko zaželeo da menja i pomera izvore velikih reka i ležišta planina. Odbacujući želju za naglim promjenama, jer se ona uvijek obija o glavu onima koji je zagovaraju i misle provoditi, ukratko: Trajna dela na zemlji ostvaruju se božjom voljom, a čovek je samo njeno slepo i pokorno oruđe. Delo koje se rađa iz želje, čovjekove želje, ili ne doživi ostvarenje ili nije trajno; u svakom slučaju nije dobro. /…/ A zaista veliki ljudi, kao velike građevine, niču i nicaće tamo gde im je božjim promislom određeno mesto, nezavisno od praznih, prolaznih želja i ljudske sujete. (286) 88

A sujeta, odnosno taština, kao da je pala kao ključni semantem u zaključni dijalog, između Stikovića i Glasinčanina, koji se pretvorio u svojevrsni psihoanalitički monolog, oštru dijagnozu simptoma neodgovorne inteligencije i nedozrela pojedinca opsjednuta hipertrofijom ega, bolešću taštine: Može biti da se ja varam, a ne umijem ni da se izrazim dobro, izreći će oprezno svoju dijagnozu Glasinčanin, ali meni se često nameće misao da su tehnički napredak i relativni mir u svijetu stvorili jednu vrstu zatišja, jednu naročitu atmosferu, vještačku i nestvarnu, u kojoj jedna klasa ljudi, takozvanih inteligenata, može slobodno da se preda dokonoj i zanimljivoj igri sa idejama i “pogledima na život i svijet”. Jednu vrstu staklenih bašta duha, sa vještačkom klimom i egzotičnom florom, a bez ikakve veze sa zemljom, stvarnim a tvrdim tlom po kome se kreću mase živih ljudi. /…/ (290) Od tirada o našim taštinama, samo izvedenima kao oblik samoanalize i samokritike, teško je izdvojiti bolja od točnijih mjesta. Nakon što će reći, da se izrazim jezikom ove simptomatične analize, da sve naše teorije, sva naša mnogobrojna duhovna zanimanja i naše ljubavi i naša prijateljstva, proizlaze iz lažne i nezdrave ambicije, koja dolazi iz naše taštine i jedino iz naše taštine, Glasinčanin će nam u obraz očitati (navodim samo početne dijagnoze, ne i sva obrazloženja), sva lica taštine: – Jeste. I ta nacionalistička ideja koju sada tako vatreno propovijedaš, i to je samo jedan naročiti oblik tvoje sujete. Jer ti ne možeš da voliš ni svoju majku ni svoje sestre ni rođenog brata, a kamoli jednu ideju. I to bi jedino iz sujete mogao da budeš dobar, darežljiv, požrtvovan. /…/ (293) – Ni do čega tebi nije stalo, i ti stvarno niti voliš niti mrziš, jer i za jedno i za drugo treba bar za trenutak izići iz sebe, izložiti se, zaboraviti, prevazići sebe i svoju sujetu. A to ti ne možeš; niti ima stvari za koju bi ti to učinio, sve i kada bi mogao. Tebe tuđi jad ne može ni da dirne, a kamoli da zaboli; pa ni tvoj rođeni, samo ako laska tvojoj sujeti. /…/ (294) /…/ Jest, ti osvajaš sirote, zbunjene i neiskusne učiteljice, kao što pišeš članke i pjesme, držiš govore i predavanja. I još ih nisi potpuno ni osvojio, a već su ti teške, jer već tvoja sujeta zja i pohlepno gleda dalje. Ali to je i tvoje prokletstvo da se nigdje ne možeš zaustaviti i nikad nasititi i zadovoljiti. Ti sve potčinjavaš svojoj sujeti, ali ti si njen prvi rob i najveći mučenik. /…/ (295)

89

Samo jedno poglavlje, a toliko teških pitanja. Znamo kako je pripovjedač, zajedno sa Stikovićem, zaključio ovo poglavlje: nakon male ponesenosti svojom taštinom – sa sjećanjem na djetinjstvo koje je u njima izazvalo tugu i nelagodnost, ali i određeno otrežnjenje, prizemljenje. Stiković zadrhta od unutarnje jeze i svježine koja je dolazila sa reke te krenu sporim korakom svojoj sirotinjskoj kući, gore na Mejdan. (299) Osim ako i ta realnost nije fantazma koja nam dalje omogućuje sanjati, makar u ideološkim ili teorijskim raspravama. Modernizacija utemeljena na idealu (svoje) države, kao krajnjem društvenom idealu, unutar koje će svaka intelektualna taština naći svoje zasluženo mjesto, po mom mišljenju, ne može drugačije završiti nego u svojevrsnom vjerskom determinizmu i/ili strpljivom mirenju s postojećim stanjem. Ako nije i vjera, kao i svaka ideologija, samo “konstrukt fantazme”, koja zapravo ne služi da se “sklonimo od nesnosne realnosti”, nego služi kao oslonac samim našim konstrukcijama “realnosti”. (Žižek 2010: 32).

Umjesto zaključka Da bismo među višegradskim mladićima, u eksponiranju njihove taštine kao najveće zapreke u razvijanju svijeta prema određenim idejnim zamislima njihova doba, vidjeli i odjeke narcizma koji se bio u okviru teorije poriva tada objašnjavao libidinoznim porivima ega, nedostaje njihova veća međusobna suprotstavljenost, osobito oko žena koje su trebale tek s više ili manje zainteresiranosti pripremiti nevidljiv vijenac pobjedniku, njihova međusobna empatija, koja ostavlja mjesta da je svatko od njih mogao imati pravo. Možemo li tu dragocjenu mudrost pripisati pripovjedaču, odnosno Andriću, koji roman o početku Prvog svjetskog rata piše u doba Drugoga svjetskog rata i koji s viškom iskustva govori kroz usta Stikovićeva konkurenta Glasinčanina, da ono što su govorili Stikovići i Heraci neće stvoriti ovdje ni mira ni reda ni korisna rada, pa je jedini izlaz emigracija u Ameriku; da bi već naredno poglavlje izvještavalo o Glasinčaninovu bijegu s Vladom Marićem (doduše ne u šumu, ali u – Srbiju), jer ćemo imati ovdje svoju Ameriku, zemlju u kojoj se mnogo i pošteno radi a dobro i slobodno živi (330). Možemo nagađati i o tome koliko su diskusije o modernizaciji, s već značajnim iskustvom austrijske modernizacije Bosne, smještene u godinu pred Prvi svjetski rat, bile rezultat autorova prisjećanja svoje mladosti ili više njegova iskustva (pa i razračunavanja) s taštim pojedincima iz svoje generacije, pred novim dobom koje će donijeti završetak Drugog svjetskog rata. Uostalom, možemo li danas završna poglavlja Andrićeva romana Na Drini ćuprija čitati bez isku90

stva krvavoga raspleta naših “državotvornih drama” i ludih taština, koje su trebale stvoriti, u završnim etapama nacionalne integracije i modernizacije, u vidu obnove demokracije i parlamentarizma, također samo zemlje u kojima se mnogo i pošteno radi te dobro i slobodno živi? Prije svega, moramo se ovdje složiti s Andrićevom misli istaknutom u uvodu, naime da su pisci povijesnih proza skloni priznati da sami stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onoga što se zove sadašnjost, u ono što smatramo prošlošću, da sa lakoćom kao u snu, prelaze pragove stoljeća. Shvatimo li pojam modernizacije najšire moguće, kao određene promjene kojima se manje razvijena društva preobražavaju prema aktualnom stanju u razvijenijim društvima, možemo reći da roman Na Drini ćuprija, zapravo, velikim dijelom prati procese modernizacije karakteristične za europska društva posebno od druge polovice (točnije: posljednje četvrtine) 19. stoljeća, tri desetljeća relativnog blagostanja i prividnog, francjozefskog mira, kada se mnogima učinilo da je došlo doba za ostvarenje stoljetnog sna o punom i sretnom razvoju ličnosti u općoj slobodi i napretku, kada je devetnaesti vek prostirao pred očima miliona ljudi svoje mnogostruke i varljive blagodeti i stvarao svoju fatamorganu od komfora, sigurnosti i sreće, za sve i svakoga, po pristupačnim cenama i na otplatu (197). Premda su u zabačenu bosansku kasabu, slovom pripovjedača, dopirali od svega toga tek izlomljeni odjeci, a budući da je narod nalazio rada, zarade i sigurnosti, izgledalo je da je vanjski život krenuo “putem usavršavanja i napretka”, iskustvo dva svjetska rata moralo ga je nagnati na pesimizam, kojim će upozoravati na oprez; jer “sve ostalo” potiskivano je u mračnu pozadinu svesti gde žive i previru osnovna osećanja i neuništiva verovanja pojedinih rasa, vera i kasta, što će narode odvesti u katastrofe, bez kojih kao da ne mogu, a ova zemlja pogotovu (198). Međutim, za razliku od praćenja procesa modernizacije od četrnaestoga poglavlja, što će se urušiti u ratni kaos, analizirano devetnaesto poglavlje izdvaja se dijaloškom diskusijom oko “optimalnih projekcija” razvoja društva u 20. stoljeću, koja nije bez vjersko-kulturne osnove, posebno za bosansko, ali i za šire balkansko, pa i istočnoeuropsko društvo. Hoće se reći da akteri, odnosno ideolozi modernizacije, kojom se ona tek najavljuje sredinom stoljeća, usred nove ratne katastrofe, zapravo nisu suglasni oko osnovnih pitanja moguće preobrazbe društva, baš s obzirom na njihove nacionalne, kulturne razlike. Moje je uvjerenje, koje sam pokušao sugerirati analizom određenih stajališta (iz razumljivih razloga nedovoljno dokumentiranih dužim navodima iz romana), da Ivo Andrić spretno izbjegava zamku jednostrane ideologizacije problema modernizacije, zbog toga je upravo izabrana forma dijaloškoga narativa (dvostrukom dijaloškom opozicijom i autorskim monologom) sretan 91

oblik svojevrsne neutralizacije isključivih ideoloških supozicija. Medijatna, skoro pa moderirajuća, međuvjerska i međuideološka, interkulturna pozicija pripovjedača, diskusiji, kao i škrtim naznakama njezine ovjere u praksi, u završnim poglavljima romana Ivu Andrića i dimenziji ideološke diskusije afirmira kao istinskoga interkulturnog, međuvjerskog pisca; kojemu su, kao i nama, ne država i nadnaravna taština pojedinaca, nego demokracija i socijalna solidarnost, ekumenizam i dijalog konfesija, njihovo međusobno priznavanje i nepotiranje, zalog svake modernizacije, pa i ove naše današnje posthistorijske i postmoderne, u vidu globalizacije. Spojivši dva idejna i socijalna očekivanja autorove generacije, ona pred Prvi svjetski rat i ona na kraju Drugoga, pripovjedač kao da nas snagom ta dva iskustva, iznevjerenim ishodima prve modernizacije i njezinom novom projekcijom, uvjerljivo poziva na oprez, ali i otvara nadu, Alihodžinim predsmrtnim razmišljanjem: Ko zna? Može biti da će se ova pogana vera što sve uređuje, čisti, prepravlja i doteruje da bi odmah zatim sve proždrla i porušila, raširiti po celoj zemlji; možda će se od vascelog božjeg sveta napraviti pusto polje za svoje besmisleno građenje i krvničko rušenje, pejzaž za svoju nezajažljivu glad i neshvatljive prohteve? Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek u njoj živeo lakše i bolje. (370) Premda s blagoslovom božje ljubavi, pripovjedač će u liku ostarjeloga hodže odati priznanje graditeljima mosta, ali svom autoru, koji je iz Drugog svjetskog rata izašao s tri svoja romana iznimne ljepote, mudrosti i neiscrpne simbolike. Pri čemu je empirijski autor, kao i čitatelj-interpretator “koji zna kako nastaviti igru ispitivanja prirode igara”, jednako samo “tekstualna strategija koja je sposobna uspostaviti semantičke korelacije i koja traži da ju se oponaša” (Eco 2005: 46), a ne optužuje, ignorira ili besramno prisvaja, kao što to često čine pojedini povjesničari književnosti “iz regije”, kao da opus Ive Andrića bez njih ne bi mogao ni postojati. Sve dok se pred našim očima iz pepela prošloga rata uzdižu lijepa književna zdanja suvremene bosanske međukulturne pripovjedne i druge umjetnosti, zasnovana i na Andrićevu naslijeđu; smještavana već po nacionalnim kulturama i/ili raseljena u bijelom svijetu. Na kraju, prisjetimo se da su oba para diskutanata u romanu svoje koncepte modernizacije vezivala uz državu ili državne projekte, osim Bahtijarevića i onoga njemu “podmetnutoga” pripovjedačeva monologa, a koji će se u glavnim crtama poklopiti s Alihodžinim predsmrtnim promišljanjem, pa bi bilo argumenata da Andrićevo mišljenje najviše tražimo u šutnjama i raz92

mišljanju muslimana; jer, upravo će se na pitanja oko države i suvereniteta naroda danas odgovarati kako u sklopu procesa udruživanja u Europsku zajednicu, posebno u teorijama europske integracije, ali i povodom aktualnoga razvrgavanja starog društvenoga ugovora, prema kojemu je država bila garancija čovjekove slobode i prosperiteta. S jedne strane, ako se priklonimo onima koji prošlo stoljeće nazivaju kratkim, pa ga skraćuju na razdoblje upravo od godine početka Prvog svjetskog rada do pada Berlinskoga zida, Andrićeve simulirane diskusije o modernizmu vezanom uz ideju države koja donosi napredak i boljitak svim narodima i klasama možemo dovesti u vezu s neoliberalizmom, vjerom u slobodno tržište, slobodne izbore i parlamentarizam, koji će uz europsku integraciju dovesti do slabljenja, odnosno udvostručavanja uloge države; pri čemu teorije europske integracije, pomalo pretenciozno i neartikulirano, diskutiraju probleme utopijskoga i realnoga federalizma, europskoga supranacionalizma ili europeizacije nacionalnih politika, a između ideje o Evropi domovina i koncepta sjedinjenih državama Europe, ali ne nude baš neka razumna, razumljiva i prihvatljiva rješenja. (Bielich – Lerch: Theorien). S druge strane, priklonimo li se onima koji prošlo stoljeće nazivaju dugim stoljećem, a ono je započelo navodno Bismarckovom socijalnom državom, upravo od zadnje četvrtine 19. stoljeća, kao i od kada se prate problemi s modernizacijom u romanu Na Drini ćuprija, a traje do danas, kada osjećamo da se ne radi samo o tome da država ne može ispuniti očekivanja građana, dapače ona nas je dobrano zadužila stvarajući svoju fatamorganu od komfora, sigurnosti i sreće, pa se s pravom govori o potrebi novoga društvenoga ugovora, podjednako na jugoistoku, istoku ili zapadu Europe, kao i u arapskom svijetu i Americi. Možemo li s dvostrukim iskustvom Andrićeve generacije s modernizacijom iz proslavljena romana i s našim iskustvom njezine provedbe i dekompozicije vjerovati da će se on, neki novi svjetski poredak, uspostaviti bez velikih žrtava i društvenih potresa? Kao što znamo, nemoguće je predvidjeti budućnost “ekstrapolacijom trenda”, a naučili smo i da su povijesne smjene cikličke, a ne linearne. Ono što iščitavamo iz Andrićeva romana u završnim poglavljima nije utješno. Naime, nije dobro ni poduzetnici i dioničarki Lotiki, čiji sinovac postaje so-cija-li-sta te bježi u Argentinu, i koja doživljava živčani slom; a ni Zorka se, sa svoja dva momka, nije usrećila: Stiković joj se javlja razglednicom iz Alpa, gdje gleda “beskrajnost vidika”, okružen svijetom raznih jezika i narodnosti, dok Glasinčanin ne bježi s njom u Ameriku, nego, kao što znamo, bez nje u – Srbiju. Svima kao da se na kraju zameo trag, osim staroga hodže koji umire s nostalgičnom slikom dijelom razorena mosta i s vjerom u – nove graditelje. 93

Literatura Abot (Abbott), H. Porter, Uvod u teoriju proze, Službeni glasnik: Beograd, 2009. Andrić, Ivo: Priča o vezirovom slonu i druge odabrane, II. (1946-1975), Odabrao i preveo te predgovorom, rječnikom i dodacima popratio Kruno Pranjić, Konzor: Zagreb, 2005. Andrić, Ivo: Na Drini ćuprija, Konzor: Zagreb, 1999. Bielig, Hans-Jürgen/Lerch, Marika (Hrsg.): Theorien der europäischen Integration, UTB 2554. Eco, Umberto: Šest šetnji pripovjednim šumama, Algoritam: Zagreb, 2005. Hodel, Robert: Diskurs (srpske) moderne, Filološki fakultet/Institut za književnost i umetnost/ Čigoja štampa: Beograd, 2009. Nöth, Winfried, Priručnik semiotike, S njemačkog preveo Ante Stamać, Ceres: Zagreb, 2004. Žižek, Slavoj: Začeti od začetka: čitanka, Izbor in spremna beseda Peter Klepec, Cankarjeva založba: Ljubljana, 2010.

94

IVO ANDRIĆ I IZGRADNJA (POST)JUGOSLOVENSKIH NACIONALNIH KANONA Srpski primer Saša Ilić Prošlost se ne čuva kao takva već se neprestano reorganizuje u skladu sa promjenama spojnih okvira u sadašnjosti. Jan Assmann

Andrić i Kosovo: Figure sećanja Godina koja je na izmaku, u kulturnom i političkom smislu, protekla je u Srbiji u znaku jubileja Ive Andrića i otvorenog kosovskog pitanja, odnosno pokušaja da se taj problem nekako reši. Ma koliko izgledalo čudno, poteškoće do kojih se dolazi prilikom nastojanja da se ova pitanja iznova promisle dolaze iz sfere kulture. Preciznije rečeno, iz zvaničnog poimanja kanona u širem smislu. I Andrić i Kosovo predstavljaju jugoslovensku zaostavštinu, i Andrić i Kosovo su tokom vremena postali figure koje u srpskom kulturalnom pamćenju imaju mito-motoričku funkciju identitarnog procesa.1 Kosovo je to postalo u devetnaestom veku ali bi se moglo reći da je tek osamdesetih godina prošlog veka reaktivirano kao mnemotehnička platforma za (re)konstrukciju srpskog nacionalnog identiteta2, dok je Andrić intervenišući književno u rezervoar kolektivnog pamćenja postao bitna figura transfera dužničkog, odno-

O značaju mito-motorike u procesu izgrađivanja nacije videti: Alaida Asman, Duga senka prošlosti: Kultura sećanja i politika povesti, prev. Drinka Gojković, Biblioteka XX vek, Beograd, 2011, str. 45. 2 Olga Zirojević, “Kosovo u kolektivnom pamćenju”, u: Srpska strana rata: Trauma i katarza u istorijskom pamćenju, I tom, prir. Nebojša Popov, Samizdat B92, Beograd, 2002, str. 234–264. 1

95

sno kanonskog sećanja.3 Zbog toga će Jovan Deretić ovako pozicionirati Andrića unutar srpskog kanona: “Kao i drugi naši veliki pisci, od Domentijana i Teodosija, preko Njegoša i Laze Kostića, do Crnjanskog i Dedinca, Andrić je pesnik svetlosti, i u njegovom delu doživljaj svetlosti najviši je izraz duhovnog iskustva, vrhunac u kojem čovek kao da se oslobađa zakona zemaljskih i sam postaje svetlosno biće.”4 Moglo bi se reći da ova vrsta prepoznavanja kanonskog teksta, koji je Deretić video u Andrićevom delu, nadilazi granice književno-istorijske interpretacije i revalorizacije i prelazi u mističku ekstazu, ravnu biblijskim momentima prepoznavanja kanonskih knjiga. S razlogom, Jan Asman govori o religioznim aspektima figura sećanja, koje po njemu, imaju funkciju da “uprisutne fundirajuću prošlost”.5 Tome u prilog ide i fenomen svetlosti o kome govori Deretić, jer ukoliko bismo tragali za leksičkim materijalom kojim je ta svetlost posredovana u Andrićevim književnim tekstovima, ne bismo mogli da nađemo previše primera, osim ako se ne radi o jezičkoj reprezentaciji višegradskog mosta. Postavlja se pitanje odakle onda dolazi ova izvanknjiževna svetlost koja pojedinca “oslobađa zakona zemaljskih”. Svakako da se radi o mehanizmu koji nadilazi pitanja jednog dela i jednog autora i tiče se problema konstituisanja zajednice sećanja koja postavlja okvire za raspolaganje prošlošću. Izvan tih okvira ne postoji ni zajednica, ni literatura, izvan toga je prostor zaborava. Tako funkcioniše kanon.

Andrić: Enciklopedijska reprezentacija Odmah nakon Drugog svetskog rata, Andrić je nastavio sa književnim i političkim radom, uključivši se u nove društvene tokove. Leksikografske odrednice o njegovom životu i radu ispunjavale su sve enciklopedije i leksikone pisaca. U Enciklopediji Jugoslavije iz 1955. godine, Andrić dobija odrednicu od četiri stupca koju je za tu priliku napisao Milan Bogdanović, njegov predratni interpretator.6 Osnovni ton ovog encikopedijskog teksta, koji predstavlja Andrića kao pripovedača i romanopisca, obeležen je nastojanjem da se delo autora situira u bosanskoj pripovednoj tradiciji, gde se Andrić, po Bogdanovićevim rečima, u književnom smislu oseća “kao kod kuće”. Trideset godina kasnije, odrednicu o Andriću na četiri stupca u Enciklopediji Jan Assmann, Kulturno pamćenje: Pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama, prev. Vahidin Preljević, Vrijeme, Zenica, 2005, str. 112. 4 Jovan Deretić, Kratka istorija srpske književnosti, BIGZ, Beograd, 1986, str. 296. 5 Jan Assmann, nav. delo, str. 45. 6 Enciklopedija Jugoslavije, I tom, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1955, str 106–108. 3

96

Jugoslavije (ćirilično izdanje), napisao je Radovan Vučković.7 Tom prilikom je načinjen osvrt na počasti i nagrade, sa posebnom eksplikacijom romana Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Prokleta avlija. Vučković je naposletku uporedio Andrića sa Tomasom Manom, naglasivši da je “napisao djela koja se odlikuju jednostavnošću i harmonijom, ali i tajanstvenim značenjima koja je moguće otkriti tek dugotrajnim čitanjem”.8 U Maloj enciklopediji Prosvete iz 1986. Andrić će dobiti kratku odrednicu od pedeset i dva reda od kojih će poslednjih desetak zapremiti popis njegovih Sabranih dela iz 1983. Za Andrića je napisano “da spada u red naših pisaca koji se najviše čitaju i dela su mu doživela mnogobrojna izdanja”.9 U periodu između Osme sednice (1987) i oktobra 2000, koji se poklapa sa vladavinom Slobodana Miloševića, miruju leksikografski poslovi, ali Andrić stoga ne biva ostavljen na miru. Njegovo delo ulazi u talas trajne politizacije što će isplivati na svetlo dana kroz enciklopedijske projekte koji će uslediti u deceniji nakon 2000. godine. Prvi i veliki zahvat učinjen je u Srpskom biografskom rečniku iz 2004, za koji je odrednicu o Andriću na sedamnaest stubaca (preko 800 redova) napisao Jovan Delić.10 Pisac je u ovom tekstu predstavljen kao književnik i diplomata, i u skladu sa tim, detaljno je razrađen njegov put, od angažmana u “Mladoj Bosni”, preko brojnih poratnih aktivnosti pri Ministarstvu spoljnih poslova Kraljevine Jugoslavije, do kraja života. Interpretativni okvir je sa Bosne pomeren ka jugoslovenskom okviru, sa posebnim akcentom na Andrićevim književnim vezama sa Srpskim književnim glasnikom, Srpskom književnom zadrugom, SANU i što je još važnije, povučena je demarkaciona linija sa hrvatskom književnošću, koju je Delić istakao podsećanjem na jedno Andrićevo pismo Mihovilu Kombolu, kojim je odbio da uđe u Antologiju novije hrvatske lirike. Kuriozitet ovog izdanja je stranica na kojoj počinje tekst o Andriću, gde je odrednica o slavnom piscu postavljena pored daleko kraće, ali svakako kontekstualno bitne, odrednice o izvesnom Živoradu Andriću, “majoru, četniku” iz Topole, koji se tokom Drugog svetskog rata borio u Jugoslovenskoj vojci u otadžbini (Ravnogorski pokret) i koga je “Draža Mihailović u aprilu 1945. imenovao kao jednog od pregovarača sa Antom Pavelićem kako bi se obezbedila dozvola za prolaz četničkih jedinica preko teritorije NDH”.11 Delićeva odrednica iz Srpskog biografskog rečnika postala je uzorni model za reprezentaciju Andrićevog Enciklopedija Jugoslavije, I tom, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1983, str 143–145. 8 Isto, str. 145. 9 Mala enciklopedija Prosvete, I tom, A-J, Beograd, Prosveta, 1986, str. 85. 10 Srpski biografski rečnik, I tom, A-B, Matica srpska, Novi Sad, 2004. str. 177–186. 11 Isto, str, 177. 7

97

života i dela u novijoj srpskoj leksikografiji. U donekle prerađenom obliku, preštampana je u Srpskoj enciklopediji čiji prvi tom je izašao 2010. godine u izdanju Matice srpske, SANU i Zavoda za udžbenike.12 Ova Delićeva odrednica doživela je prethodno još jedno izdanje, u Enciklopediji srpskog naroda koja je objavljena 2008. a čiji je urednik bio istoričar nacionalističke provenijencije Radoš Ljušić.13 Delićeva odrednica je za ovo izdanje skraćena bar deset puta ali je zato osnovni podatak o piscu proširen za jedan član. Andrić je, dakle, ne samo književnik i diplomata, već i član SANU. “Svoju poetiku povezuje sa nar. poezijom, mitom, Njegošem i Vukom…”, potcrtao je Delić, lišavajući ga svih poetičkih uticaja književne kulture Istoka i Zapada bez kojih Andrić ne bi bio moguć kao pisac. Najnovija leksikografska odrednica o Andriću objavljena je u okviru projekta beogradskog dnevnog lista Press “Najvažniji Srbi 20. veka”, koji podrazumeva kontinuirano objavljivanje podlistaka sa enciklopedijskim jedinicama tokom narednog perioda. Odrednica o Andriću14 prema strukturi i reprezentaciji njegovog života i rada, predstavlja vrhunac operacije na prošlosti i njenog reorganizovanja u skladu sa konstrukcijom novog nacionalnog identiteta. Odrednica je složena i ima nekoliko segmenata različite fakture: biografska beleška koja se zasniva pre svega na pregledu Andrićevog diplomatskog rada, hronologija njegovog života, zanimljivosti o Ivi Andriću, odlomak iz romana Na Drini ćuprija (scena: danak u krvi) kao i deo “drugi o Andriću” gde se nalazi citat iz Deretićeve Kratke istorije srpske književnosti, kao i rečenica koju je izgovorio dr Anders Esterling prilikom uručenja Nobelove nagrade Andriću. Autor odrednice Stanko Stamenković, inače novinar Politike, karakteriše Andrića kao “velikog Srbina, pisca i diplomatu”, navodeći podatak da je 1939. godina u njegovom životu bila važna po tome što je kao diplomata upoznao Adolfa Hitlera ili da mu “u Zagrebu nije bilo sasvim udobno, zbog čega je diplomatsku karijeru počeo u Beogradu”. Od “zanimljivosti”, tu su podaci o Andrićevom masonstvu, vezi sa Krklecovom ženom kao i podatak o njegovom referatu “O arbanaškom pitanju” iz 1939. što bi trebalo da pomogne u dodatnom motivisanju aktuelnog rešavanja krize na severu Kosova. O Andrićevom književnom radu gotovo da nema ni traga, jer se Srpska enciklopedija, Tom 1, Knj. 1, A-Beobanka, Matica srpska, SANU, Zavod za udžbenike, Novi Sad, Beograd, 2010, str. 221–225. 13 Enciklopedija srpskog naroda, Zavod za udžbenike, Beograd, 2008, str. 26; O leksikografskoj metodi i reprezentaciji recentne prošlosti u ovoj enciklopediji, videti više: Saša Ilić, “Između crkve i Srebrenice”, podlistak Beton, u: Danas, utorak, 23. decembar 2008. 14 Press, subota 12. novembar 2011. Poseban dodatak o Ivi Andriću na četiri strane, manjeg formata od formata novina. Na naslovnoj strani je stilizovana fotografija Andrića sa mostom u pozadini. Naslov je: “Genijalni hroničar Balkana”. 12

98

odlomak iz romana u ovakvom kontekstu više ne tretira kao literatura već kao instrument fundirajućeg sećanja. Svakako je indikativna i slika korica ovog projekta, koju Press redovno objavljuje: Na njoj su stilizovane slike Andrića, Kusturice, Nikole Pašića, Živojina Mišića, Radomira Putnika, Patrijarha Pavla, Isidore Sekulić i Nikole Tesle. U skladu sa opštom tendencijom utvrđivanja Andrićevog (post)jugoslovenskog književnog identiteta, akademik Miro Vuksanović je u Matici srpskoj pokrenuo ediciju “Deset vekova srpske književnosti” čiji naziv već nagoveštava da se radi o ozbiljnoj intervenciji u kanonu. Zaista, kao prva knjiga u prvom kolu od deset, objavljen je roman Na Drini ćuprija Ive Andrića.15 Za njim slede Sveti Sava, Njegoš, narodna poezija ali i Poezija Dubrovnika i Boke Kotorske. Ovaj poduhvat je izuzetno zanimljiv jer predstavlja jedinstvenu eskternalizaciju rada na nacionalnom pamćenju. Radikalno zahvatanje u prošlost je simptom promene spojnih okvira u kojima zajednica sećanja ponovo traga za fundirajućom prošlošću.16 Ovaj skupi državni projekat Matice srpske, Andrića smešta u sam temelj kanona, uprkos anahroniji i činjenicama o složenosti njegovog književnog nasleđa. Nedavno je u Domu vojske u Beogradu promovisana summa andrićologika Jovana Delića pod naslovom Ivo Andrić – most i žrtva17. Bilo je krajnje vreme da, nakon enciklopedijskog iskustva, ovaj sveobuhvatni ekspert za Vuka, nadrealizam, Pavića, Kiša i Noga konačno dovrši svoju sintezu o Andriću. Na promociji su “besedili” Rajko Petrov Nogo, Matija Bećković i Dragan Hamović. Opšti je utisak liturgijske atmosfere, i po diskursu i po odnosu prema oboženom Andriću. Dok su pesnici ostali na razni glagoljanja o tome kako je od Ivana Ivo nastanuo, Dragan Hamović je svojom celomudrenom terminologijom objasnio kako je Delić ovom monografijom “priložio svoje zrno opštem gumnu”. Svakako je mislio na neke božje mlinove u kojima se melju književne veličine nacionalnog kanona. Delić se potom osvrnuo na geslo kojim se Andrić rukovodio, tj. na Njegošev kategorički imperativ “Neka bude što biti ne može” zbog čega se naš pisac “uzdigao iznad miliona, časno proživeo iskušenja istorije i preselio se u večnost, dok je sveta i veka”.18 Ovom je monografijom Delić krunisao svoj desetogodišnji leksikografski rad na Andriću ali je takođe i izveo novi čin kanonskog zatvaranja jednog autora

Ivo Andrić 1, prir. Slavko Gordić, Izdavački centar Matice srpske, Novi Sad, 2010. Jan Assmann, nav. delo, str. 93. 17 Jovan Delić, Ivo Andrić – most i žrtva, Pravoslavna reč, Muzej grada Beograda, Novi Sad, Beograd, 2011. 18 Zoran Radisavljević, “Andrić je čitav kontinent”, u: Politika, četvrtak 24. 11.2011. 15 16

99

i njegovog dela, o čemu piše Jan Asman kada razmatra obaveznosti ugovora koji kanonski tekst sklapa sa jednom zajednicom i njenom istinom.19

Andrić kao spomenik Prostor je pravi poligon rada na sećanju. Ivo Andrić kao temeljna činjenica srpskog kanona ima i svoje uprostorenje ne samo u specijalnim edicijama, leksikografskim odrednicama, već i u realnom prostoru. U Beogradu je nakon njegove smrti osnovana Zadužbina Ive Andrića koja se brine o piščevoj zaostavštini, kao i o autorskim pravima za njegove knjige, vodeći računa i o provođenju njegove “testamentarne volje”. S druge strane, u Beogradu na Andrićevom vencu postoji njegova skulptura gde se svake jeseni, memorijalno, u vreme Međunarodnih susreta pisaca, polažu venci. Na beogradskom Novom groblju, u Aleji zaslužnih građana nalazi se mali tipski nadgrobni spomenik, na kome je ispisano ime pisca kao i godine rođenja i smrti. U godini jubileja, međutim, opsežne intervencije u nacionalnom pamćenju zahvatile su i komemorijalne prostore Ive Andrića. Jedna je delo aktuelnog ministra kulture Predraga Markovića, a druga režisera i javnog delatnika Emira Kusturice, koji je svoju opsežnu akciju u Višegradu započeo pod patronatom Ministarstva kulture Republike Srbije i aktuelnih političkih predstavnika Republike Srpske. Ministrova intervencija na Andrićevom spomeniku u Beogradu zasniva se na upisivanju citata samog pisca koji je, budući napisan u perfektu, trebalo kao glas s onu stranu života i smrti da progovori o njemu samom i njegovom odnosu sa zajednicom sećanja kojoj je ostavio svoje reči: “Otišao sam. Iza mene je ostalo sve što su ljudi rekli, kao pramičak magle koji se gubi. A sve što su uradili, poneo sam na dlanu jedne ruke”.20 Reklo bi se da ova vrsta intervencije nije bez religioznih premisa koje je Asman imao u vidu kada je govorio o figurama sećanja.21 U svakom slučaju, ukinuta je polisemija koju je spomenik na Andrićevom vencu do sada imao i od 9. oktobra ove godine svaki će prolaznik u tom komemorativnom urbanističkom ambijentu moći da primi zaveštanje koje pisac šalje s onu stranu zamislivog. Ovako izabrana poruka ima najmanje dve intencije: jedna je stavljanje tačke na raspravu oko Andrićeve “testamentarne volje” na koji su mnogi pozivaju, a druga je posredovana svesti o veličini književnika i diplomate, čije se delo Jovanu Deretiću pre više decenija objavilo u nezemaljskoj svetlosti. Jan Assmann, nav. delo, str. 113. “Otkriven Andrićev citat na spomeniku nobelovcu”, u: Politika, nedelja 9.10.2011. 21 Jan Assmann, nav. delo, str. 44–55. 19 20

100

Druga intervencija, koja je zapravo čitav urbanistički projekat uprostorenja, predstavlja početak izgradnje Andrić-grada u Višegradu, a čiji je glavni ideolog i izvođač režiser Emir Kusturica. Radi se o planskom zaposedanju prostora (od 2,5ha) između zakonom zaštićenog kulturnog dobra – mosta Mehmed-paše Sokolovića i ušća Rzava u Drinu, sa namerom da se to poluostrvo proširi nauštrb reke i ispuni građevinama koje, prema Kusturičinim rečima, treba da: 1) reprezentuju duh Andrićevog dela, 2) predstavljaju “stariji i lepši” Višegrad, 3) pacifikuju Bosnu i Hercegovinu, 4) posluže kao scenografija za snimanje filma po romanu Na Drini ćuprija, 5) motivišu ljude da počnu da izučavaju istoriju i bave se kulturom i književnošću, 6) otvore nova radna mesta suprotstavljajući se recesiji, 7) postanu stecište “ljudi koji znaju istoriju i na pravi način su shvatili, ne samo prošlost nego sadašnjost u BiH”, 8) prognaju demokratiju i uspostave diktaturu kakva je već poznata u Drvengradu, te da najbolji mogući način 9) svojom strukturom manifestuju duh Republike Srpske.22 Emir Kusturica, koji je pored Aleksandra Jerkova bio u redakcijskom odboru novog izdanja Sabranih dela Ive Andrića,23 najavio je da će po završetku Kamengrada učiniti još jednu intervenciju, a to je prenošenje urne sa Andrićevim pepelom u novi-stari Višegrad.

*** Borba za Andrićevo nasleđe i monopol nad tumačenjem Andrićeve “testamentarne volje”, ali ne i dela, neprestano traje. Kao u drami Dušana Kovačevića Maratonci trče počasni krug, svaki čas neko od aktera na kulturnoj sceni izvlači neki novi Andrićev testament i objašnjava javnosti zbog čega je on zapravo srpski pisac. Otvorenost kulturnih rubrika u dnevnoj štampi za teme ovog tipa, inače poslovično nezainteresovane za pitanja književnosti, svedoče koliko je slučaj Andrić važan u procesu kreiranja novog nacionalnog identiteta u Srbiji, ali isto tako koliko je Andrić u javnom diskursu prestao da funkcioniše kao pisac, ustupivši mesto političkom simbolu.

Simonida Milojković: “Izgradnja Kamengrada počinje na Vidovdan”, u: Blic, utorak 21.6.2011; O aspektima Kusturičinog čitanja Andrića kroz projektovanje kompleksa Kamengrad, videti više u: Saša Ilić, “Kamena vojarna Ivo Andrić” (http://pescanik.net/2011/06/ kamena-vojarna-”ivo-andric”) 23 Ivo Andrić, Sabrana dela u XX tomova, Nova knjiga, Štampar Makarije, Podgorica, Beograd, 2011. 22

101

ANDRIĆ U ČITANKAMA Nenad Veličković Jedan dio opusa Ive Andrića nalazi svoje mjesto u čitankama za osnovne i srednje škole u Bosni i Hercegovini. Razloga za to ima nekoliko. Prvo, Andrić je rođen u toj zemlji, i podrazumijeva se da ga program, kao lokalnog pisca, ne može zaobići. Drugo njegove teme vrlo se često odnose na Bosnu i Hercegovinu, a u jednom manjem dijelu i na odrastanje, pa je izbor njegovih tekstova i u tom smislu podrazumljiv. Najzad, Andrić je dobitnik Nobelove nagrade, i to ga također čini obaveznim sadržajem. U čitankama se predstavlja kao srpski, hrvatski ili bosanskohercegovački književnik, zavisno od toga prema kojem nacionalnom (hrvatskom, srpskom ili federalnom /bošnjačkom) nastavnom planu i programu je udžbenik sačinjen, ili se ta kvalifikacija izostavlja. Samo u jednom primjeru sastavljač čitanke za četvrti razred gimnazije problematizuje Andrićev navodni politički angažman, pozivajući se na Rizvićeve nalaze iz knjige Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu.1 U interpretaciji se pod naslovom Zaklonjen iza historije i svojih likova citira Rizvić, tako što se učenicima daje naslutiti da postoji nekakva Andrićeva krivica za iskaze: Pošto se cijela atmosfera policijskog nasilja i političkih sumnjičenja i progona mogla shvatiti i kao alegorija ne samo na austrougarske nego kako monarhističke tako i komunističke Andrićeve savremenosti, pisac se i ovdje, kao i u romanima Na Drini ćuprija i Travnička hronika i u svim svojim djelima koja bi mogla izazvati političko-nacionalne reakcije, zaklonio iza historije kao hronike, predaje, mita i priče, memoara i putopisa, svjedočanstava koja su odgovarala njegovoj ideji i viziji, i duboko se povukao, iza svojih likova, isturajući ih ispred sebe kao moguće optuženike na koje može svaliti “krivicu” svojih pripovjedačkih iskaza. Vedad Spahić, Čitanka za četvrti razred gimnazije, Sarajevo 2004. uz odlomak iz Proklete avlije, str. 86 1

103

Ova duga rečenica nudi se učenicima kao način da nadgrade svoje dojmove o Prokletoj avliji. Međutim, kako oni to mogu učiniti? Šta nudi ta mogućnost nadgradnje: pretpostavku da su pisci romana kukavice koji svoje provokativne iskaze stavljaju u usta svojim likovima. Čitanka nije ponudila interpretaciju Proklete avlije, prihvatajući ničim obrazloženu mogućnost da je ovo Andrićevo djelo alegorija. (Alegorija na šta?) Od čega zavisi kako se djelo može shvatiti – od slobode da se autorovi iskazi izvlače iz konteksta, da se u tekst učitavaju proizvoljna značenja? Zašto bi autorov iskaz bio za ma i jednu riječ kraći od teksta cijelog djela? Budući da Andrić u svojim djelima jasno i angažovano progovara u ime pojedinca kao reprezenta čovječanstva ujedinjenog oko univerzalnih vrijednosti kakve su jednakost, sloboda i pravda, ali prije svih kvalitetan i dostojanstven život, prethodni primjer povod je da se ispita kako obrazovanje u Bosni i Hercegovini, kao ideološki državni aparat, podijeljen interesima tri vladajuća nacionalna (dakle, partikularna) politička koncepta (bošnjački, hrvatski, srpski) na tri nezavisna školska sektora, čita pisca čija mu je ideologija tuđa a kojeg ne može isključiti.

1. U nastavnom planu i programu za devetogodišnje osnovne škole na hrvatskome jeziku u Bosni i Hercegovini, iz srpnja 2008. djela Ive Andrića, neodređena, predviđena su za korištenje u 2, 3, 8 i 9. razredu. Federalni nastavni plan i program za devetogodišnju osnovnu školu propisuje sljedeće Andrićeve tekstove: Aska i vuk u 5. razredu, Knjiga u 8. razredu i esej A.G Matoš u devetom. U istom razredu se za lektiru se planiraju i Andrićeve pripovijetke. U nastavnom planu Republike Srpske Andrić se pominje četiri puta: u program 6. razreda uvršteni su Mostovi, u 7. razredu obrađuje se Aska i vuk, u 8. razredi Priča o kmetu Simanu i u 9. razredu pripovijetka Kosa. Prvo pitanje koje se obrazovnom aparatu u vezi s ovim popisom može postaviti jeste: na osnovu kojeg kriterija se iz opusa jednog pisca bira tekst A umjesto teksta B ili C. Konkretno, zašto se u čitanci za osmi razred u srpskom sektoru nalazi Priča o kmetu Simanu?2 Tema priče je istorijska – vezana je za uspostavljane austrijske vlasti u Bosni i Hercegovini nakon berlinskog kongresa i za izostanak (Srbima) očekivane agrarne reforme i ukidanja kmetstva. Luka Šekara, Svetozar Ličina, Stevan Stefanović, Vojislav Gaković, Čitanka za osmi razred osnovne škole, Istočno Sarajevo 2005. 2

104

U čitanci se ona daje u odlomku iz kog su izostavljeni portreti nekoliko sudionika tog vremena, čime je cijela složena situacija bitno pojednostavljena. Ovim pojednostavljenjem u prvi plan uvode se kolektivni identiteti, koje predstavljaju kmet i aga. U interpretaciji se, između ostalog, pita: “Simanove riječi: “I tvoje je bilo nekad naše”..., na šta smjeraju, u čije ime govore?” Ova kolektivizacija prava na zemlju je proizvoljna; njome se ističe istorijsko pravo nacije na teritoriju. Književni tekst koji je fikcija zamjenjuje istoriju zasnovanu na činjenicama. To nije bila Andrićeva namjera, i ideja priče ne tiče se toga; Andrić naime opisuje propast čovjeka epske svijesti nesposobnog za kompromis, dijalog i praštanje. Siman ne traži pravdu za sve nego pravdu za sebe (tj. kolektiv kojem pripada). On nije protiv toga da ljudi jedni druge jašu, nego protiv toga da jašu njega, a jedina alternativa tome jeste da on jaši drugog. Andrić u svom opusu, pa i u ovoj priči, rezigniran je zbog ljudske ograničenosti nesposobne da se angažuje za univerzalne humanističke vrijednosti. Međutim, Priča o kmetu Simanu uvrštena je u program i čitanku ne zbog svojih književnih, etičkih i estetskih vrijednosti, nego zbog sadržaja podesnog za ideološku manipulaciju, s ciljem da se učenici navedu na prihvatanje nacionalističkog (ovdje srpskog) stereotipa o vlastitoj moralnoj superiornosti u odnosu na tuđu (ovdje bošnjačku) naciju.

2. Drugo pitanje koje se obrazovnom aparatu u vezi s ovim može postaviti jeste: šta je kriterij da se iz jednog djela ili zbirke u program i čitanku uvrsti odlomak ili pjesma A a ne odlomak ili pjesma B ili C? Konkretno, zašto su autori Hrvatske čitanke 8 iz romana Na Drini ćuprija odabrali odlomak nazvan Danak u krvi.3 U odlomku se opisuje odvođenje djece u janičarsku službu, i očaj majki koje bezuspješno pokušavaju to spriječiti. Toga dana u studenome (kod Andrića: novembarskog dana) stigla je na lijevu (kod Andrića: levu) obalu rijeke dugačka povorka natovarenih konja i zaustavila se tu da konači. Janjičarski aga, s oružanom pratnjom, vraćao se za Carigrad, pošto je po selima istočne Bosne pokupio određen broj kršćanske (kod Andrića: hrišćanske) djece za adžami-oglan. Joža Skok, Ante Bežen, Željko Ivanković, Hrvatska čitanka 8, Mostar 2005. Danak u krvi, Ulomak iz romana Na Drini ćuprija Ive Andrića, str. 43. 3

105

Već je šesta godina prošla od posljednjeg (kod Andrića: poslednjeg) kupljenja ovog danka u krvi, zato je ovog puta izbor bio lak i bogat; bez teškoća je nađen potreban broj zdrave, bistre i naočite (izostavljeno: muške) djece (kod Andrića: dece) između desete i petnaeste godine, iako su mnogi roditelji skrivali djecu (kod Andrića: decu) u šumu, učili ih da se pretvaraju da su maloumni ili da hramlju, odijevali (kod Andrića: odevali) ih u dronjke i puštali u nečistoći, samo da umaknu aginu izboru. Neki su i stvarno sakatili rođenu djecu (kod Andrića: decu) sijekući (kod Andrića: sekući) im po jedan prst na ruci. Izabrani dječaci (kod Andrića: dečaci) otpremani su na malim bosanskim konjima, u dugoj povorci, dalje. Na konju su bila dva pletena sepeta, kao za voće, sa svake strane po jedan, i u svaki sepet stavljen je po jedan dječak (kod Andrića: dečak) i s njim mali zavežljaj i kolut pite, posljednje što nosi iz očinske kuće. Iz tih sepeta, koji su se jednomjerno (kod Andrića: jednomerno) klatili i škripali, virila su svježa (kod Andrića: sveža) i preplašena lica ugrabljenih dječaka. (...) Na izvjesnom (kod Andrića: izvjesnom) odstojanju od posljednjih (kod Andrića: poslednjih) konja u ovom neobičnom karavanu, išli su, raštrkani, mnogi roditelji ili rođaci ove djece, (kod Andrića: dece) koja se odvode zauvijek (kod Andrića: zauvek) da u tuđem svijetu (kod Andrića: svetu) budu potučena (kod Andrića: obrezana i poturčena) i da, zaboravivši svoju vjeru, (kod Andrića: veru) kraj i svoje podrijetlo (kod Andrića: poreklo), provedu svoj život u janjičarskim odama ili u nekoj drugoj, višoj službi Carstva. (...) Naročito su uporne i nezadržive bile majke. One su jurile, gazeći žustro i ne gledajući gdje (kod Andrića: gde) staju, razdrljenih grudi, raščupane, zaboravljajući sve oko sebe, pjevale (kod Andrića: zapevale) su i naricale kao za pokojnikom, druge su raspamećene jaukale (izostavljeno: urlale kao da im se u porođajnim bolovima cepa materica) i obnevidjele (obnevidele) od plača nalijetale (kod Andrića: naletale) pravo na suharijske bičeve i na svaki udarac biča odgovarale bezumnim pitanjem: “Kud ga vodite?” (Izostavljeno: “Kud mi ga vodite?”) Sastavljači su odlomak uvrstili u čitanku iako djelo nije u nastavnom planu i programu. Iz romana su odlučili odabrati upravo dio koji govori o teroru osmanske države. Osim što su tekst kroatizirali, oni su neke dijelove izostavili. Djeca su muška, i nije jasno zašto su taj pridjev izbacili. Valjda da ne spomenu ni obrezivanje. Poturčena nije isto što i potučena, itd. U romanu, međutim, postoji scena u kojoj austrijska vojska odvodi regrute u suprotnom smjeru, iz čega je jasno da Andrićeva misao ne ide ka 106

osudi turske sile i vlasti, nego svake sile i svake vlasti koja teroriše pojedinca, ne poštujući njegovo pravo na slobodan i svrsishodan život. To je etička vrijednost za koju se Andrić zalaže i čemu ova scena između ostalih doprinosi. Izdvojena, ona ima za cilj uobličiti stereotip o negativnom Drugom kao agresoru i o sebi (zato je važno bilo reći kršćani a ne hrišćani) kao žrtvi. Pitanja koja se učenicima postavljaju nakon Danka u krvi su ova: Koji su likovi u ovoj epizodi? Navedi kompozicijske jedinice (pjesničke slike) u ovom ulomku. Pribilježi ih. Koja ti je pjesnička slika najsugestivnija, najpotresnija? Andrićevo pripovijedanje i opisivanje vrlo su slikoviti. Potkrijepi tvrdnju primjerima i objasni ulogu pridjeva u odabranim rečenicama. Koja su obilježja povijesnog (objektivnog) načina prikazivanja prošlih događaja i ljudskih sudbina, a koja književno-umjetničkog oblikovanja? Kako je uopšte moguće na posljednje pitanje odgovoriti, kad je književno-umjetnički način prikazivanja – falsifikovan? Sastavljači uz Andrićev tekst ne daju odlomak nekog dokumenta koji govori o istom ili sličnom događaju, iz čije poredbe bi se onda izveo traženi odgovor. Tako čine jer im cilj nije razjasniti odnos književnog i istorijskog teksta, nego naprotiv, kao što sam već pokazao na prethodnom primjeru, da granicu između njih relativizuju. Iako odlomak otvara problem danka u krvi, o njemu ne raspravljaju nego se bave stilističkim nijansama i kompozicijskim jedinicama (pjesničkim slikama) u odlomku. To se jednako dobro moglo učiniti i izborom bilo kojeg drugog odlomka, ali tada bi ideološki aspekt izostao. Izbor odlomka, jednako kao i izbor djela, omogućava sastavljačima programa i čitanki da redukciju vrijednosti; umjesto univerzalnih, koje afirmiše Andrićev opus, oni oblikuju negativan stereotip o drugom.

3. Obrazovnom aparatu potrebno je postaviti i treće pitanje: šta je svrha i cilj školske interpretacije koju sastavljači čitanki poduzimaju? Andrićevu priču Deca u dvorištu sastavljači čitanke4 vide kao priču o mašti koja ima kreatorsku ulogu u dječijem svijetu: “Posmatrajući završni

Vojislav Gaković, Stevan Stefanović, Svetozar Ličina, Luka Šekara, Čitanka za šesti razred osnovne škole, Istočno Sarajevo, 2005. str. 129/ Ivo Andrić, Deca u dvorištu 4

107

odlomak, odgovori šta saznajemo o djeci? Kakva je uloga mašte u ostvarivanju dječijih želja i snova? Ko je, dakle, kreator dječijeg svijeta?” Završni odlomak glasi: Zbog toga režiser i počinje. Voz se rastura i svaki od njih postaje opet ono što jeste, dečak koji u svakom trenutku može da se pretvori u sve što mu njegova mašta prišapne ili što mu igra tuđe mašte nametne. Posljednja riječ u tekstu je glagol nametnuti, a to je ono protiv čega se jedan od dva junaka priče bori, ne pristajući da bude kontrolisan i manipulisan. Mašta ovdje nije samo kreator dječijeg svijeta, nego snaga (umjetnička, stvaralačka) koja može pojedincu biti sredstvo u borbi za osvajanje lične slobode. Čovjek ima mogućnost izbora, to je lajtmotiv u cijelom Andrićevom opusu, ali ga sastavljači previđaju. Sloboda izbora je univerzalna ljudska vrijednost, i ne nužno u saglasnosti sa interesima (etničke, klasne ili neke druge) grupe kojoj pojedinac pripada. Propuštanjem da se ona istakne ostavlja se više prostora konvencionalnim vrijednostima (kakva je i svijest o pripadanju kolektivu). Književnost se u nastavi predstavlja kao umjetnost koja je nekakvo apsolutno i neupitno nadideološko dobro zbog svojih estetskih (prije svega jezičko-stilskih) osobina i kvaliteta. Istovremeno, njen ideološki angažman se, u Andrićevom slučaju, preuređuje shodno potrebama nacionalizama koji je koriste u obrazovanju. Ili se ignoriše: u istraživačkim zadacima u vezi s Andrićevim govorom u Štokholmu od učenika se traži da objasne kako su “shvatili misao da pisac i njegovo djelo prije svega služe ljepoti umjetničkog izražavanja pa onda svemu drugom?”.5 Ovo nije Andrićeva misao! U njegovom tekstu doslovno stoji ovo: “Jer, pripovedač i njegovo delo ne služe ničemu ako na jedan ili drugi način ne služe čoveku i čovečnosti.”

Zaključak Iz ovih nekoliko karakterističnih primjera vidi se kako obrazovanje, kao ideološki državni aparat, podijeljen interesima tri vladajuća nacionalna (dakle, partikularna) politička koncepta (bošnjački, hrvatski, srpski) na tri nezavisna školska sektora, falsifikuje, ignoriše i zloupotrebljava Andrićeve univerzalne poruke redukujući njegov opus na djela i odlomke podesne za postizanje nacionalističkih interesa i ciljeva.

5

U Čitanci za prvi razred gimnazije, Istočno Sarajevo, 2005. Vuka Milatovića, Branka Savića.

108

Sastavljačima čitanki i nastavnih planova teorijski alibi za ovakvu praksu pruža rasprostranjeno uvjerenje da čitalac, odnosno tumač ne mogu dokučiti autorove namjere i da se djelo može, treba i smije tumačiti na više različitih načina. Smatram da je osporavanje ovog lažnog alibija stalna zadaća poštovaocima Andrićevog djela.

109

ANDRIĆEVA PLURIZAVIČAJNOST u svjetlu njegova djela i identitarne pluralnosti Željko Ivanković

Uvodno slovo Malo je rečenica koje su na mene, a vezano uz Andrića, ostavile tako jak dojam kao jedna posve marginalna i vjerujem mnogima zanemarivo nevažna, pa i meni samom od nekog davnog, ustvari prvog čitanja Karaulčeve knjige Rani Andrić sve do unatrag sedam-osam godina: “Ovih dana sam sa župnikom učio seoske momke i djevojke pjevati muku Isusovu”, piše Andrić iz Ovčareva, kamo je interniran 1915. godine... S njom i po njoj sam, naime toj rečenici, počeo otkrivati, čitajući dotada Andrića a ne baveći se njime istraživački, ono što ovdje uz njega razumijevam kao zavičaj, otkrivanje zavičaja, dakle Andrićev zavičaj ili u njegovu slučaju više zavičaja, Andrićevu plurizavičajnost, a ustvari sve ono što bi uz Andrićevu književnost, uz njegove književne tekstove imalo bili izvorište i poticajni topos, jednom riječju – kontekst! Jer, kad Andrić kaže “Sve moje je iz Bosne”, to jest šire kontekstualiziranje zavičajnosti, ali zavičajnost ima i mikrotopose na način na koji je to definirao Stanislav Šimić “Najstalnije na ‘rodnoj grudi’ živi biljka.” Dakako, svakom od ovih iskaza oduzimamo i najmanji mogući implicitni pathos, no ne možemo im niti želimo oduzeti implicitnu istinitost. I premda u svezi sa spomenutom Andrićevom rečenicom (onom iz Ovčareva!) naizgled nema ništa zajedničko, u mojoj je svijesti a s njom ipak uvelike korespondentna rečenica kojom Andrić odgovara Enveru Čolakoviću na njegovu primjedbu kako Andrić slabo poznaje islam i islamske običaje i život, da je on svojim pisanjem došao do avlije, avlijskih vrata i da od njega (Čolakovića) očekuje da uđe u kuću, iza tih vrata... Zašto? Zato što je Andrić, 111

kao i svaki pisac uostalom, najbolje pisao o onome gdje je ušao korak dalje od avlijskih vrata, u kuću, iza vrata... Tad me i tu me negdje Andrić počinje, prije nego rečenicom “Čovek je dužan svome zavičaju.” (“Smrt u Sinanovoj tekiji”) “vraćati” u svoje zavičajne prostore, tu i tad počinje i moje cjelovitije mišljenje Andrića i njegove zavičajnosti, ili još bolje – svake zavičajnosti, a koju, kao pojam, dodatno književno-povijesno i književno-teorijski uporno trivijaliziraju neki hrvatski kritičari što su, primjerice, jednako Koromanovo pjesništvo (Krešimir Bagić), kao i proze hrvatskih književnika porijeklom iz Bosne, osobito s obzirom na jezik i motive (Ivo Andrić, Novak Simić ili Jakša Kušan, da spomenem samo “slučajeve” koje nešto bolje poznajem!), proglašavali zavičajnim, regionalnim i slično (vis à vis tobožnjem ili stvarnom kulturalnom centru), dajući tome redovito marginalizirajući, tj. diskvalifikacijski ili “samo” pejorativan prizvuk. Naglašavam ovo jer to ima za posljedicu da se dugo zbog tih i takvih kvalifikativa pisci iz BiH (pa i Andrić kao najvažniji od njih!) jedva uopće tretiraju u korpusu hrvatske književnosti, jer je u pisaca hrvatske književnosti iz BiH zavičajnost i regionalnost (a ustvari: teme, motivi i jezik!) nužno suspektna, premda je samo i jedino, a što bi drugo bila, znak za inspirativno, tematsko-motivsko, pa i stilsko-jezično utemeljenje te književnosti. Ništa drukčije od primjerice Kozarčeve slavonske, Budakove ličke ili Raosove dalmatinskozagorske zavičajnosti. (Nastranu ovdje i sad svi estetski parametri, jer riječ je samo o fenomenu!) Premda i sama krajnje marginalna, ta je književnost u odnosu na centre europske civilizacije, imala (ima i dalje!) potrebu graditi trajnu marginu margine i daj Bože da je to samo zarad vlastite “književne nestrpljivosti”, da to iskažem jezikom Stanka Lasića. A tu je, na tom mjestu, dakle, u dobroj mjeri i počinjala diskvalifikacija ili, da budem mrvu blaži, diskriminacija i značajnih književnih tekstova i autora u odnosu na one iz Hrvatske (Dovoljno je, ilustracije radi, pročitati Krležinu diskvalifikaciju Andrića: “Da nije dobio Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac.” ili Šimića: “Bio je primitivac sa Širokog Brijega. Precijenjen.” ), kojima nikad nije odčitavana regionalnost ni u temama, ni u motivima, ni u jeziku. Dakle, nije im odčitavana zavičajnost kao “krimen”, kao mjesto koje (djelimično) suspendira njihov (vrijednosni?!) status unutar cjeline hrvatske književnosti. I sve ovo ne govorim zbog kontroverzi koje su se u svezi s tim posljednja dva desetljeća plele oko imena i djela Ive Andrića, ali me to jest potaknulo da se temeljitije pozabavim onim zavičajnim i regionalnim kod Andrića, onim što jest njegova zavičajnost i njezin refleks u životno i literarno. Dakle da u jednoj maloj mjeri i sam sebi posložim tekst i kontekst njegova djela, 112

pa i to tek u onom segmentu što ga znači krajnje pojednostavljeno shvaćena zavičajnost. Tako sam, eto, kao pasionirani čitatelj Andrića, koji je, kao i većina, tog pisca uvijek vezao za Travnik, otkrivao i Andrićeve druge zavičaje, zapravo njegovu plurizavičajnost. Jer, s Travnikom i travničkim krajem, osim rođenjem, Andrić jedva da je imao ozbiljnije, dublje ili trajnije kontakte prije godinâ internacije u doba Prvoga svjetskog rata, koliko god rezonanca Travnika, u svezi s Andrićem, u našim svijestima sve vrijeme bila snažna. S druge, pak, strane, značajan dio Andrićeva djela naglašeno je vezan uz istočnu Bosnu, a da bismo taj “podrinjski” dio Andrićeva djela uopće razumjeli bez njegova najranijeg djetinjstva u Višegradu. Tako je valjda bilo i s Andrićevim Sarajevom kao trećim toposom njegove fizičke i intelektualne zavičajnosti, ako zavičaj razumijemo kao primarno formativno mjesto: mjesto rođenja, školovanja, odrastanja i sazrijevanja, dakle sve ono iz elementarne čovjekove formativne faze. “Istina je simfonična” – reći će ugledni katolički teolog, Švicarac Hans Urs von Balthasar – “Ono što je različito zvuči prožimajući se.” Na fonu ovih riječi razumijevam negdje i Andrićevu plurizavičajnost kao istinu njegova djela, kušajući tako na bazičnoj razini identificirati i mentalna rodilišta pluralnosti Andrićeva identiteta i pluralnosti Andrićeva djela, često tako mentalno / mentalitetno udaljena, osobito s obzirom na Bosnu iz vremena Andrićeva djetinjstva i, pogotovo, onu još stariju – Bosnu iz Andrićeva djela... Jer, ta su tri bosanska mikrokozmosa u oba ta vremena galaktički udaljeni svjetovi: središnja Bosna, istočna Bosna i vazda bosanski ekstrateritorijalno Sarajevo. A negdje implicitno ta su mjesta i ono što je dovelo do njih (Andriću su ona imperativno nametana!) i rodilišta potonjih Andrićevih egzistencijalnih nemira, nesigurnosti, pa i strahova, dakle i Andrićeva iznimno kompleksnog pluralnog identiteta, pa, sljedstveno, i “uređenja” kaosa egzistencije, koji će se trajno i iznimno snažno, koliko god disciplinirano i prigušeno, referirati i u njegovim intimnim promišljanjima i svekolikom djelu, a što je sve tako gusto istkano.

I. Čovek je dužan svome zavičaju Zavičaj je i Andrića-pisca, kao uostalom i druge, zadužio najvažnijim spoznajama o svijetu i životu, pogotovu ako na to gledamo u svjetlu one Freudove da je djetinjstvo otac čovjekov. Dakle, zavičaj kao biološki i duhovni topos, formativno mjesto, u Andrićevu je slučaju i stvarno rodno mjesto, inspirativni i utemeljiteljski topos ponajznačajnijih njegovih knjiga. 113

U jednom je slučaju riječ o istočnoj Bosni, mjestu njegovih prvih dodira sa svijetom i životom i, kasnije, djelima njome potaknutim ili barem njome snažno obilježenim: Na Drini ćuprija; Most na Žepi; Veletovci; Olujaci; Rzvaski bregovi; Anikina vremena... U drugom je slučaju riječ o fizički rodnom mjestu i o djelima u kojima ga, kasnije, odčitavamo: Travnička hronika; Priča o vezirovom slonu; te dio priča iz tzv. fratarskog ciklusa (primjerice U zindanu ili Čaša) sugestivno određenih ovim prostorom i u zemljopisnom i u duhovnom smislu. Zvuči gotovo paradoksalno, ali će travnički zavičaj, premda se on nameće kao primarni (rođenjem primarni), pisac spoznavati kao posljednji od tri svoja zavičaja, nakon što je odnesen živjeti svoju zavičajnost na Drini, i nakon sarajevske zavičajnosti koju “stječe” i živi sa srednjoškolskim godinama. I premda, dakle, rođen u travničkom kraju, tek će s internacijom u zavičajne prostore, Andrić prvi put istinski upoznati svoj biološki zavičaj, a boravkom kod fra Alojzija Perčinlića, koji mu je u Ovčarevu i Zenici bio više nego dobrim domaćinom, otvorit će mu se oči i za jedan osobit duhovni krajolik Bosne, i unutar njega naročito za bosanske franjevce i načine njihove ukorijenjenosti u Bosni. Dotično – njihovo življenje bosanske zavičajnosti. Tu, u Ovčarevu, Gučoj Gori, Docu, travničkom kraju uopće, Andrić upoznaje franjevce in vivo i tu počinje ulaziti i u njihovu memorijsku matricu i relativno bogatu pisanu tradiciju u kojoj su potom i kreševska, ali i druge samostanske kronike, bili samo poticajna vrela, što će se domalo, u njegovoj doktorskoj disertaciji, pokazati posve bjelodanim, a u prozama i maestralno realiziranim. U svome čuvenom eseju “Tradicija i individualni talent” T. S. Eliot napisat će ove riječi: “Neko je rekao: ‘Mrtvi pisci su daleko od nas zato što znamo mnogo više nego što su oni znali.’ Tačno tako, ali su oni sami ono što mi znamo o njima.” Očito je da je ovu tvrdnju na poseban, samo svoj način shvatio i Danilo Kiš kad je pisao svoj izvanredni hommage Ivi Andriću u svojoj priči Dug. Naime, Kiš će u toj priči, među mnogim od Andrićevih “dugova” identificirati i iznimno značajno mjesto i važnu ulogu “zavičajnosti Ovčareva” (travničkog kraja!). Zavičajnosti, no zavičajnosti u nekom višem smislu! Ono mjesto zbog kojega Kišov Ivo ima potrebu izreći svoj dug: Župniku fra Alojziju Perčinliću, koji mi je otkrio strogi, sirotinjski i radom ispunjen život franjevaca; da ne postah “pjesnik”, postao bih svećenik; dvije krune, a na način na koji je to Kiš zabilježio i za jednog Midhata Šamića: koji je otkriće mojih izvora protumačio kao erudiciju, a ne kao stvaralačku nemoć; jednu krunu. Borhesovski, rekli bismo danas. Kišovski, nema šta! 114

To, dakako, ne znači da Andrić nema još “duhovnih zavičaja”, tj. mjestâ trajnijih boravaka koja nužno postaju (uz Sarajevo i Beograd) i mjesta trajnijih ukorjenjenja i duhovne profilacije, a na način na koji je to sâm Andrić izrekao u Znakovima pored puta: “Samo preboljene bolesti mogle su biti opisane i umetnički prikazane.” (Preboljene bolesti su, dakako, iskustva, a fizički je zavičaj samo jedno od tih iskustava!). No, nas ta druga mjesta njegovih boravaka (iskustava) u ovom trenu i u ovom kontekstu manje zanimaju, premda i ona potvrđuju našu tezu o plurizavičajnosti ili zavičajnoj disperziji, dakle, prosljedno, i identitarnoj multilateralnosti ovoga pisca, a što se dade raslojavati, etapno odčitavati, post factum identificirati i u njegovu djelu.

Rođenje (Travnik/Višegrad – dva zavičaja) U matici rođenih crkve Svetog Ivana Krstitelja u Travniku pod rednim brojem 70 župnik Juraj Pušek upisao je da je 9. listopada 1892. rođen Ivan, sin Antuna Andrića, podvornika i majke Katarine, rođene Pejić, rimokatolici. Otac mu Antun umire 1894. od tuberkuloze i majka, mlada udovica, vjerojatno siromašna, sina odnosi zaovi Ani i njezinu mužu Ivanu Matkovšiku, austrijskom žandarskom naredniku u Višegrad. Ove dvije Karaulčeve rečenice ne samo da kondenziraju svu silu obavijesti koje u sudbini jednog pisca, dakako – post factum, govore više nego svi prijepori potom, nego i u luku spajaju dva ključna toposa svekolikoga Andrićeva literarnog svijeta, koji ne prestaje uznemirivati maštu brojnih ili ipak – sve rjeđih Andrićevih čitatelja, a sve više i sve češće njegovih “interpretatora”. U okviru promišljanja Andrićeve plurizavičajnosti ove dvije rečenice ponajsnažnije nam govore iznimno kompleksnu socijalnu dramu Andrićeva djetinjstva (“posle dugog niza nesreća i beda koje su pratile njegovu lozu” – Karaulac!): smrt oca, mlada majka udovica, siromaštvo, egzistencijalna ugroženost i iz nje, kasnije, nužno proistekao egzistencijalna nesigurnost i strah, koji evidentnijim postaju osobito od njegove sarajevske zavičajne etape, preko mariborskog zatvora do epizode skraja 1918. o kojoj svjedoči Ivo Vojnović: “Bacio je danas krvi, moj veliki Ivo mali! – Mučenik!”

II. Školovanje Nakon osnovne škole u Višegradu, Sarajevo s Andrićevim gimnazijskim školovanjem, također postaje presudno važan dio Andrićeva zavičajno115

formativnog svijeta. A u njemu, pak, u Sarajevu, u Andrićev se život vraća (ili prvi put ozbiljno ulazi!?) njegova majka, unoseći u njega na dramatičan način i vlastiti nimalo zavidan socijalni status tkalje u bistričkoj ćilimari i zadah “nesreće i bede” (koliko god je iz Višegrada Andriću stizala stipendija). Istina, u njega, taj život, ulazi za mnoge godine patronatska pojava, osobnost i osobenost Tugomira Alaupovića. I ta su dva toposa, iz sarajevskog zavičajnog millieua, u bitnome obilježila njegov potonji život. Alaupović, idemo li Kišovim tragom, osim što je mladom Andriću profesor materinskog jezika, doista bdije nad [njegovom] dušom i tijelom, kao nad svojim rođenim. On ga šalje na školovanje po svijetu (Zagreb, Beč, Krakow), da bi ga najposlije, doveo u Beograd trajno mu određujući život, lišavajući ga egzistencijalne “nesreće i bede”, ali i obremenjujući ga svim onim što danas znamo kao – kontroverze iz toga proistekle. Posebno one svodive na tako jeftine etikete, koje ga trajno prate, a od kojih su u literaturi najčešće: Srbin-katolik, Hrvat-renegat, turkofob, islamofob... i iz njih sve proistekle konzekvence. (Nije naodmet, baš u zagradi, spomenuti kako ga Turci, primjerice, nisu, poput brojnih naših dušobrižnih čitatelja, doživjeli kao turkofoba, nego su ga, čim je dobio Nobelovu nagradu, zdušno i masovno prevodili, čak ga prepoznajući kao svoga pisca, na sličan način na koji će Mađari čitati i “prepoznavati” Krležu.) No, ne zaboravljamo tu, kao formativno mjesto, ni Zagreb, koji ga učini književnikom i otkri nam ga kao “najčudesnijeg Sarajliju: bez i najmanjeg turskog atavizma: nježnog, bijelog i bolnotanko mirisave duše... kratkog... nesretnog... osjetljivog” definirajući već u startu i njegov ponajvažniji, kako smo ranije rekli, determinirajući doživljaj svijeta – melankolija, tjeskoba, egzistencijalni strah (Hrvatska mlada lirika; Ex ponto; Nemiri), a koji će potom, čini se, sve voditi u samo jednom jedinom pravcu, s ogradom iz Znakova pored puta: “Čini mi se kad bi ljudi znali koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.” Jesu li najranije godine, koje ovdje označavam disperzivnim življenjem zavičaja, njegova plurizavičajnost i sve ono što ju je proizvelo (egzistencijalna nestabilnost!), dodatno generirale egzistencijalni strah kao snažan i trajan životni osjećaj kod Andrića, ne možemo znati, ali strah kao konstantu njegova djela ne možemo ne odčitavati iz njegova djela i trajno je kontekstualizirati s mijenama egzistencijalne sigurnosti koju je živio, pa makar i po cijenu kišovsko-literarnog čitanja Andrića i njegove ljudske i literarne sudbine. Andrić nerijetko piše o strahu, njegovim izvedenicama ili manifestacijama. Sjetimo se priče Ćilim: “Strah likuje i povija čoveka, gde god može, 116

kao travku”, a egzemplaran strah čitamo i u priči Zeko. Njezin je glavni junak Isidor Katanić čiji je anagram Isti kao Andrić, a što mi je prvi put otkrio Kolja Mićević (pritom ne znam je li razrješenje njegovo), premda ne mislim da ga Andrić i sam nije bio svjestan, ako se već sam nije vrlo pažljivo anagramirao. Strah čitamo i u Gospođici: “Ko strahuje a ne zna pravo od čega, dvostruko se boji”. Strah je snažno prisutan i u Ex pontu (“Zašto živiš nedostojno, strahujući i prezajući nad kukavnim dobrima koja ti život prezirno dobacuje?”) i Nemirima (“Ko je još vidio da se mala djeca tako opremaju u svijet, sa krstom siromaštva i teretom velikih zavjeta? A ipak, Ti si me tako poslao i sa licem oca, koji se rijetko smije, strogo označio moj put.” ), ništa manje nego pojam umjetnosti i slikarstva u Razgovoru s Gojom! I u Sveskama u zabilješci “za pripovetku” čitamo: “Od oca je nasledio prkos, na koji je bio veoma ponosan, ali ne i smelost u odlukama. Tako je njegov ponos bio samo povod za unutarnje nemire, za manje više stalno nezadovoljstvo sa samim sobom i sa ostalim svetom. Kad je, još kao mladić, udario na prvi otpor u svetu i uvideo da se zbog toga prkosa stradava, i to tako da je stradanje u obrnutom srazmeru sa veličinom prkosa i života koji prkosnima odgovara udarcima. Prkos je ostao, ali on je počeo da ga sve ređe i opreznije ispoljava. Tako je, s godinama, taj njegov prkos počeo da se izvitoperuje i pretvara u teško opterećenje. Pre nego što se uopšte pojavi na površini, taj prkos je počeo da se pretvara u poetičnu rezignaciju i gorke refleksije. Najposle, sad je već tako da prkos ne izlazi uopšte na površinu, ni u samom početku, ni za trenutak, nego se na svaki dodir sa okolnim svetom javlja odmah u obliku refleksije i rezignacije. Tako se nasledni prkos pretvorio u svoju protivnost, u nemi oprez i mračnu potuljenost. I sa tim, kao sa neizlečivom a skrivenom bolesti u sebi, hoda ovaj čovek po svetu, trudeći se uzalud da živi i radi kao svi drugi ljudi oko njega.” Slika tipična konformista: tih, smjeran i poslušan činovnik tipa Zeke. Priča je iz 1948., a citirana bilješka u Sveskama je nedatirana, ali stoji u okruženju bilježaka iz 1946. godine, dakle suvremenik im je. Imamo li pravo njegova junaka anagramski čitati: tj. Isidor Katanić – Isti kao Andrić!?

Gimnazija u Sarajevu, treći zavičaj Godine 1903. Andrić se upisuje u Veliku gimnaziju. Tad ima jedanaest godina i još uvijek je praktični dijete, pa je priča o sarajevskom zavičaju itekako relevantna. S majkom u ubogu siromaštvu stanuje na Bistriku po “iznajmljenim sobama”, u neposrednoj blizini franjevačkog samostana, gdje 117

se u to doba morala osjećati snažna nazočnost imena i djela fra Grge Martića. Premda u to doba već u Kreševu, fra Grgo je snažno obilježio svoje vrijeme, boravak u Sarajevu i bistrički kraj i sigurno je bio iznimno živ (ništa manje od Petra Kočića kojega Andrić viđa pred hotelom Evropa) u brojnim sjećanjima i anegdotama suvremenika. Otuda će, mnogo poslije, Martić postati Andrićev književni junak u pričama Proba i Mara milosnica. Dakle, još jedan refleks djetinjstva (zavičaja) u njegovu djelu. U tim je pričama Martićev duh izvanredno reljefno oslikan, kao uostalom i atmosfera tadašnjega Sarajeva. Sarajevske su priče i Ćilim; Štrajk u tkaonici ćilima ili Bife “Titanik” i Smrt u Sinanovoj tekiji... U svojoj sarajevsko-zavičajnoj fazi, rekli smo već, Andrić susreće i upoznaje Tugomira Alaupovića, profesora materinskog jezika i uglednog člana Napretka, preko kojeg će i uz čiju pomoć će poslije dobiti stipendiju. Sarajevsku će životnu fazu okončati 1912. kad polaže maturu. No, sarajevskoj Andrićevoj fazi pripada i mladalačka epizoda s Mladom Bosnom, kao i Andrićev ulazak u svijet pisanja i književnog prevođenja.

Zaključna riječ Godine daljnjeg školovanja (studij u Zagrebu, Beču i Krakowu) ne bi se više mogle vezati uz značenje i sadržaj pojma zavičajnost, ali mjesta tog školovanja su još uvijek značajni formativni toposi, kao što će potom biti i sve postaje njegove diplomatske karijere. No, vratimo se još samo na tren mjestima studentskog školovanja, mjestima koja Andrićevoj plurizavičajnosti, a u obliku identitarne multilateralnosti, daju snažniji akcent. U Zagrebu Andrić upoznaje Matoša, Wiesnera, Križanića... Cijeli jedan krug tadašnje zagrebačke književne i intelektualne elite. Napretkova stipendija i Alaupovićeva pomoć omogućit će mu odlazak u Zagreb, potom u Beč i najposlije prelazak u Krakow. U Krakowu će se Andrić družiti sa slikarima Jovanom Bijelićem, Romanom Petrovićem i Petrom Tiješićem. Ta će mjesta proširiti Andrićeve fizičke obzore, ali će i Andrićevu duhovnom profilu dati posve novu dimenziju. Nakon sarajevske Bosanske vile iz 1911. i 1912. s kojom ulazi u književnost, Zagreb će 1914. s Hrvatskom mladom lirikom postati stvarno rodno mjesto Andrića književnika. Tu književnost susreće Andrića kao “najčudesnijeg Sarajliju: bez i najmanjeg turskog atavizma: nježnog, bijelog i bolnotanko mirisave duše... kratkog... nesretnog... osjetljivog”. Riječ je, rekli bismo o kvalifikaciji koja slika prototipskog melankolika iz Ex ponta, gdje melankoliju, zajedno s Andrićem, identificiramo kao bolest hipertrofije duše, 118

kako tamo kaže (opozicija zdravom čovjeku je melankolik kome je centar mišljenja “smrt i njene tajne”, pa nije ni čudno što praktički nikad više nije poželio da mu se Ex ponto i Nemiri tiskaju, jer hipertrofija duše i stroga, uvijek odmjerena diplomacija nikako ne idu zajedno). Tu se, međutim, javlja i druga njegova bolest – tuberkuloza, pa asocijacija na oca i preranu mu smrt postaje više nego živa! Prijeteći živa! Živa do mjere u kojoj trijumfira strah! Vidjeli smo kako je to zabilježio Vojnović. Literatura Andrić, Ivo: Eseji i kritike, Svjetlost, Sarajevo, 1976. Andrić, Ivo: Ex ponto, Univerzitetska biblioteka “Svetozar Marković” i Književna zajednica “Petar Kočić”, Beograd 1975., reprint izdanja Književnog juga, Zagreb, 1918. Andrić, Ivo: Nemiri, Univerzitetska biblioteka “Svetozar Marković” i Književna zajednica “Petar Kočić”, Beograd 1975., reprint izdanja Naklada St. Kugli, Zagreb, 1920. Andrić, Ivo: Sveske, Svjetlost, Sarajevo, 1982. Andrić i Bošnjaci, Zbornik radova – Bibliografija, Preporod, Bošnjačka zajednica kulture, Općinsko društvo Tuzla, Tuzla, 2000. Eliot, T. S.: Izabrani tekstovi, Prosveta, Beograd, 1963. Horvat, Josip: Politička povijest Hrvatske I-II, August Cesarec, Zagreb, 1989. Hrvatska mlada lirika, pretisak izdanja iz 1914., Nakladni zavod Znanje i Društvo književnika Hrvatske, Zagreb,. 1980. Jandrić, Ljubo: Sa Ivom Andrićem, drugo prošireno i dopunjeno izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982. Karaulac, Miroslav: Rani Andrić, Prosveta – Svjetlost, Beograd – Sarajevo, 1980 Kiš, Danilo: Skladište, Sarajevo Publishing, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1998. Popović, Radovan: Ivo Andrić – život, Jugoslovenska revija – Zadužbina Ive Andrića, Beograd, 1988.

119

POVJESNIČARI HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI O ANDRIĆU Perina Meić Istraživanje prezentacije Andrićeva opusa u povijesti hrvatske književnosti može biti zanimljivo iz više razloga. Ponajprije jer se u okviru tog tipa analize mogu propitivati uvijek aktualna pitanja književnopovijesne metodologije koja se zorno očituju u razlikama pri predstavljanju pojedinih književnih činjenica u različitim povijestima književnosti. Naime, svaki povjesničar književnosti u svoj prikaz književne prošlosti “upisuje” vlastite metodološke (ali i druge) nazore zbog kojih i slika proučavanih (istih) pojava (književnih djela, opusa ili sustava) može biti više ili manje različita. S druge strane povijest književnosti, zbog osobite metodološke forme, gdjekad, potiče stvaranje pojednostavljenih stavova i zaključaka koji se često zlorabe u javnim raspravama o “problematičnim” književnim temama. Andrić i njegov opus, kao predmet književnopovijesnih opservacija, u tom slučaju nije iznimka. Čitajući povijesti hrvatske književnosti suočavamo se s činjenicom da je slika njegova “života i djela”, kod različitih povjesničara, predstavljena na različite načine. U pozadini tih različitih načina moguće je prepoznati ne samo šarolikost metodoloških pristupa nago i više ili manje očite ideološke poruke. S druge strane, suočavamo se i s uvriježenim, u široj javnosti, općeprihvaćenim, mišljenjem o tomu kako povijest hrvatske književnosti nije sklona Ivi Andriću, kako ga sustavno zaobilazi i na neki ga se način prešutno odriče. Je li tomu tako, i ako jeste, zašto? Naslućuju li se nove tendencije? To su samo neka od pitanja kojima kanimo otvoriti raspravu o pitanju prezentiranja Andrića i njegova opusa u povijestima hrvatske književnosti. Uz ova pitanja, rasprava će biti “upotpunjena” propitivanjem Andrićeva poimanja povijesti književnosti kao modela istraživanja. To može biti korisno jer raspravu o Andrićevu mjestu u povijesti hrvatske književnosti skreće s kolosijeka ideoloških i dnevnopolitičkih razmatranja na problem književnopovijesne metodologije koji držimo najvažnijom za ovaj tip analize. 121

Andrićeva stajališta o povijesti književnosti mogu se “rekonstruirati” iz njegova doktorata – Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine (Graz, 1924.). Kako je poznato Andrićev je doktorat bio razmjerno nepoznat, a kada se i čitao bilo je to uglavnom čitanje u ideološkom ključu – svejedno je li Andrićev doktorat osporavan ili ne. Ono što je, kako se čini, tim (uglavnom) ideološkim čitanjima promaknulo jeste činjenica da bi se Andrićev doktorat ponajprije trebao razumijevati u kontekstu vremena i okolnosti u kojima je nastao i kontekstu tada dominantne znanstvene metodologije – pozitivizma. Kad se to uzme u obzir dobiva se nova vizura u kojoj se Andrićev doktorat (na razini strukturalnog ustroja) može razumijevati kao osobit model pozitivističke povijesti književnosti. Naime, pišući doktorat, tj. prezentirajući književne korpuse u Bosni pod turskom okupacijom (osobito onaj franjevački kojemu posvećuje najviše prostora) Andrić je posredno pokazao kakva su mu metodološka stajališta glede najvažnijih pitanja književnopovijesne metodologije, onih pitanja koja povijest književnosti legitimiraju kao osobit oblik književnoznanstvenog istraživanja1. To su pitanja: izbora pisaca i djela, periodizacije, vrednovaOvakvo čitanje Andrićeva doktorata, među ostalima, je bilo potaknuto pismom i kartom Ive Andrića fra Augustinu Čičiću, koje sam u rujnu 2010., našla u kreševskom samostanu. To me je pismo i karta, odnosno njihov sadržaj navelo na propitivanje Andrićeva odnosa prema franjevcima i franjevačkoj književnosti u Bosni, a njoj je, kako je poznato, posvećen najveći dio Andrićeva doktorata. U navedenoj karti iz 1922. Andrić fra Augustinu piše: Dragi prijatelju, sve sam obavio kako si želio i kako sam mislio da je najbolje za Tebe. G. Lanović ti je naklonjen. Sad gledaj da preko dobrih i …(← nečitko) prijatelja stvar pospješiš. Želi ti uspjeh i pozdravlja Tvoj Ivo Andrić Sadržaj pisma iz 1922. glasi: Dragi fra Augustine, iznenadila me tvoja karta iz Kreševa: da nisi ništa primio od mene i da tvoja stvar nije rešena. Čim sam stigao u Bukurešt ja sam ti kratko javio o najboljim izgledima i obećanjima koja su mi dali u Beogradu. Odavde, izdaleka, ne mogu, nažalost, ništa učiniti, ali mislim da ne treba da stvar pustiš nego da i dalje preko prijatelja, kojih ti ne fali, radiš da ti se da to što nije mnogo i što je pravedno. Ja mislim da bi tvoje prisustvo u Beogr. koristilo i tebi i cjelini, i učinio bih za to što god mogu, u danoj prilici. Sa svoje strane, ja ti zavidim da si u Kreševu. Kreševo i Fojnica ostaće za mene neostvareni snovi i neiscrpljeni majdani, a moj fratarski roman neće nikako dalje od fragmentarnih skica. Ako ti dopadne u ruke ma kakav dokumenat (kronika, pismo, akt) u kom se crtaju opšte (← dodano naknadno, op. P. M.) prilike ili lična sudbina (podvukao I. Andrić) čija, prepiši mi i sačuvaj ili pošalji, bit ću ti mnogo blagodaran. 1

122

nja, recepcije i književnopovijesne interpretacije. Uspoređivanjem načina na koji su odabrani povjesničari hrvatske književnosti riješili navedena pitanja (u slučaju predstavljanja Andrića i njegova opusa) s načinom na koji im je, svojedobno, pristupao sam Andrić (kao istraživač književne prošlosti) uspostavlja se zanimljiva dijaloška situacija u kojoj se mogu preispitati aktualna pitanja književnopovijesne metodologije te artikulirati moguće smjernice za neka nova književnopovijesna čitanja djela Ive Andrića. Imajući na umu navedeno, u nastavku istraživanja analizirat ćemo najpoznatije povijesti hrvatske književnosti, tj. one njihove dijelove koje istražuju “život i djelo” Ive Andrića. Pri tom treba upozoriti da se pod oznakom najpoznatije misli na one povijesti hrvatske književnosti koje se općenito smatraju oficijelnom i općeprihvaćenom snimkom hrvatske književne baštine. To su povijesti hrvatske književnosti Slavka Ježića (1944./1993.), Ive Frangeša (1987.), Slobodana Prosperova Novaka (2003.), Dubravka Jelčića (2004.), Miroslava Šicela (2005., 2007., 2009.) te žanrovske povijesti književnosti: Panorama hrvatske književnosti 20. stoljeća (1965.), Povijest hrvatskoga romana (1998.) Krešimira Nemeca i književnopovijesna studija o pjesništvu hrvatskoga ekspresionizma Cvjetka Milanje (2000.).

Izbor autora i djela ili je li Andrić naš? Svaki povjesničar koji piše povijest književnosti suočava se s problemom kojeg pisca ili koja njegova djela uvrstiti u povijest književnosti. Metodološki gledano, kao odgovor na to pitanje obično se pojavljuju dva osnovna odgovora ili dvije metodološke koncepcije. Ili se ide na koncept sveobuhvatnosti a, sukladno njemu, u povijest književnosti ulaze svi, važni i manje važni pisci i djela. Drugi je koncept, koncept vrijednosne redukcije koji povijest književnosti pretvara u okupljalište (ili čak “spomenik”) privilegiranim, tj. Da Ti znaš kakova je to muka: živjeti daleko od zemlje a biti svakom žilicom vezan uz nju! Trebale bi mi n.pr. mnoge molitve (djelo vjere, ufanja i.t.d.) onako kako ih narod i stari ujaci mole, a ne ove što se nalaze u molitvenicima sadašnjim i. t. d. Svakako će me veseliti ako mi se javiš i ako čujem dobro za tebe. Tvoj Ivo Andrić U Bukureštu 13. X. 22. Detaljniju interpretaciju navedenih Andrićevih epistola objavila sam u tekstu Epistole Ive Andrića iz 1922. (Meić, Perina: Epistole Ive Andrića iz 1922. U zborniku: Die k.u.k Periode in Laben und Schaffen von Ivo Andrić (1892-1922) / Austrougarski period u životu i djelu Ive Andrića (1892-1922), Institut für Slawistik der Karl-Franzens-Universität Graz, (ur Branko Tošović), Graz-Beograd, 2011., str. 753-761) 123

onim piscima i djelima koje dotični povjesničar književnosti drži važnim i značajnim. Pitanje uvrštavanja Ive Andrića u povijest hrvatske književnosti, uz načelne metodološke probleme, komplicira i opterećuje i niz drugih, neknjiževnih pitanja s više ili manje istaknutom ideološkom pozadinom. Takva je pitanja (i u Andrićevu, ali i u slučajevima drugih pisaca) u povijesti književnosti nemoguće izbjeći. Kako su taj izazov u Andrićevu slučaju riješili odabrani povjesničari književnosti? Za Slavka Ježića, Dubravka Jelčića, Krešimira Nemeca i Slobodana Prosperova Novaka, po sve mu sudeći, nema dvojbe – Andrić je dio hrvatske književnosti. S tim da treba napomenuti da su Ježić, Nemec i Milanja Andrićev opus analizirali djelomično. Nemec je analizirao samo Andrićeve romane, Milanja Andrićevo pjesništvo. Ježić se u svome književnopovijesnom istraživanju zaustavio na 40tim godina 20. stoljeća, tj. upravo u periodu nakon kojeg je Andrić objavio neka od svojih najvažnijih djela. Imajući to na umu ostaje otvorenim pitanje kako bi tretirao njegov opus kao zaokruženu cjelinu. Ježić Andrića prvi put spominje u potpoglavlju Hrvatsko-srpska koalicija od godine 1906.: “srpsko-hrvatski” nacionalizam službene politike koje je dio poglavlja Artizam hrvatske moderne, nacionalizam predratne generacije i prvi svjetski rat (1895.-1918.). Ističe da je Andrić bosanski Hrvat te ga izdvaja kao najjaču književnu ličnost među Hrvatima onodobne nacionalističke omladine. Od Andrićevih djela spominje Ex Ponto, Nemire, Put Alije Gjerzeleza i Pripovijetke, a posebnu pozornost posvećuje komentiranju Andrićeva sudioništva u antologiji Hrvatska mlada lirika. Za Krešimira Nemeca i Slobodana Prosperova Novaka Andrić je neodvojivi dio (i) hrvatske književnosti, pri čemu i u zagradi sugerira Andrićevu višestruku pripadnost. Nemec svoj stav glede Andrićeve višestruke pripadnosti obrazlaže upozoravajući na činjenicu da je Andrićev romaneskni opus nastao u tre­nutku kada se pisac više nije smatrao dionikom hrvatske knji­ževnosti i kada, kako ističe, više nije pisao hrvatskim jezikom. Komentirajući činjenicu da je hrvatska književnopovijesna znanost Andrića isključivala iz matičnog (istaknula P. M.) konteksta, Nemec zaključuje da je Andrić “i po karakteru svoga djela, i po kulturi, i po neraskidivim tradicijskim vezama (…) pripadnik (i) hrvatske književnosti”.2 2 Nemec, Krešimir: Povijest hrvatskog romana: od 1900. do 1945. godine, Znanje, Zagreb, 1998., str. 193

124

Slobodan Prosperov Novak, vezano za pitanje Andrićeve pripadnosti, donosi načelna stajališta koja zbog pojednostavljivanja valja uzimati s rezervom. On će, primjerice, ustvrditi da su Bošnjaci polupali sve spomenike Andriću, te dodati da ga oni, svejedno, čitaju. Među Srbima je, kaže Novak, Andrić mnogo čitan i dalje, a u Hrvatskoj ga, u posljednjim godinama, kad ga više nema “da se brine o vlastitoj biografiji, smatraju piscem svojega duha pa i jezika”.3 Činjenica da njegov opus pripada više literatura, prema riječima S. P. Novaka, Andriću uvećava čitanost. “To što je Andrić hrvatski pisac ne umanjuje činjenicu da je on i srpski književnik. Is­to vrijedi i obratno”.4 Napominjući da je Andrićev cjelokupni opus, bez ostatka, organski dio hrvatske povijesti književnosti Novak se među odabranim povjesničarima hrvatske književnosti izdvaja i po tomu jer jedini spominje i Andrićev doktorat za koji će reći da je odredio njegov budući književni rad. Najmanje dvojbi oko Andrićeve pripadnosti hrvatskom književnom korpusu, među odabranim je povjesničarima književnosti, imao, kako se čini, Dubravko Jelčić. U Povijesti hrvatske književnosti Jelčić dosta pozornosti posvećuje razmatranju kontroverza i nejasnoća koje se pojavljuju oko piščeva života i djela. U tom duhu Jelčić postavlja pitanje je li Andrić ustrajavao na jugoslaven­stvu zbog vjernosti mladenačkim idealima, zbog karijere ili zbog nečega trećeg? Jelčiću je, nadalje, važno i pitanje je li Andrićevo jugoslavenstvo “bilo samo prijelaz prema srpstvu?”.5 Pita se Jelčić i o tomu je li Andrić svoj, kako ga naziva, “bijeg od hrvatstva u sebi” ikada prebolio, te je li se 1941. namjeravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do čega, kako navodi Jelčić, nije došlo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Promišljajući o ovim i drugim pitanjima Jelčić dolazi do neobičnog zaključaka. Po njemu, Andrić nikada nije “gledao na život i pojave u njemu srpskim očima, nego očima Zapadnjaka i Latina”.6 Dokaz za takvu svoju smjelu tvrdnju on nalazi u romanu Na Drini ćuprija, preciznije u onim dijelovima romana u kojima Andrić opisuje austrougasku vlast i BiH: “(…) kad govori o austrougarskoj okupaciji Bosne i Her­cegovine 1878., Andrić ne krije da je ona odmah pokazala pozi­tivne posljedice svih promjena što ih je uvela u svakodnevni život dotad zaostale bosanske sredine. To su red, čistoća, građevin­ski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna sigurnost, koja je proizlazila iz djelotvorne upravne i sudske vlasti, za razliku od istočnjačke Novak, Slobodan Prosperov: Povijest hrvatske književnosti: od Baščanske ploče do danas, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 340 4 Isto, str. 340 5 Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavličić, Zagreb, 2004.,str. 373 6 Isto, str. 374 3

125

‘pravde’ izražene uzrečicom ‘kadija tuži, kadija su­di’; a zna se, da je srpska prosudba austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini u svemu suprotna ovoj Andrićevoj”.7 Jelčić čitatelja upozorava i na to da Andrić odlaskom u Beograd postaje nazočan u srpskom književnom životu, te dodaje da unatoč prihvaćanju srpskog jezika “nikada nije ekavizirao i leksičko-sintaktički posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane radove – pjesme, novele, članke i kritike”.8 Dapače njegova djela do 1924. kao brojni članci i kritike pisani su, navodi Jelčić, “biranim hrvatskim jezikom”.9 Za razumijevanje Andrićeva života i djela Jelčić osobito važnim drži piščev odnos prema franjevcima, te uopćeno zaključuje da su u Andrićevim djelima fratri zagovornici piščevih “pogleda i razmišljanja”.10 Kao prilog tezi o hrvatskom ishodištu Andrićevih novela navodi i to da je Andrićev realistički stil blizak talijanskoj, ve­rističkoj varijanti a njega, istaknuo je Jelčić, u srpskoj književnosti “nije bilo ni prije ni poslije Andrića”.11 Na kraju Jelčić zaključuje da je Andrić “pjesnik Bosne” u kojoj se mije­ ša, a često i sukobljava, Orijent s Europom i Europa s Orijentom. Zalažući se za cjelovitost u pristupu Andrićevu opusu on je upozorio da je Andrićev opus kompaktna cjelina koju ne treba dijeliti na hrvatski i na srpski dio. Za razliku od Jelčića koji se opravdano zalaže za nedijeljenje Andrićeva opusa, povjesničari književnosti okupljeni na stranicama Panorame hrvatske književnosti 20. stoljeća imali su nešto drugačije mišljenje. Panorama hrvatske književnosti 20. stoljeća, kako je poznato, osobit je književnopovijesni projekt nastao “spajanjem” književnopovijesnih studija različitih autora o različitim aspektima (uglavnom žanrovskim) različitih perioda hrvatske književnosti 20. stoljeća. O književnosti hrvatske moderne, periodu kada Andrić započinje svoj književni put, u Panorami hrvatske književnosti 20. stoljeća pisao je Ivo Hergešić. Andrića predstavlja kao jednoga od pjesnika Hrvatske mlade lirike, pritom nemajući dvojbi o tomu je li Andrić dio hrvatske književnosti. Svoj pozitivan stav Hergešić izravno potvrđuje govoreći o Andriću kao o jednoj od “najmarkantnijih ličnosti našega (istaknula P. M.) književnog života”.12 Isto, str. 374 Isto, str. 373 9 Isto, str. 373 10 Isto, str. 375 11 Isto, str. 375 12 Hergešić, Ivo: Hrvatska moderna u Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, Zagreb, 1965., ur. V. Pavletić, str. 105 7 8

126

Za razliku od Hergešića, Miroslav Vaupotić, koji je u Panorami pisao o proznoj produkciji hrvatske književnosti između dvaju ratova, ima drugačiji stav. Na pitanje o Andrićevoj pripadnosti tom dijelu hrvatske književnosti odgovor je pokušao dati u Uvodu studije Književnost između dva rata. Andrićev “slučaj” Vaupotić je povezao s “problematičnim” statusom pisaca iz BiH. Ističući primjere dotadašnje prakse u kojoj je povijest hrvatske književnosti pisce iz BiH tretirala neprimjereno (na jednom mjestu kaže: maćehinski), Vaupotić je upozorio da je taj odnos, djelomično, proizišao zbog osobitosti bosanskohercegovačkog književnog prostora. “Osim poseb­nih slučajeva (Ivo Andrić, Novak Simić) pisci Srbi i Hrvati u prošlosti orijentirali su se više prema hrvatskoj i srpskoj litera­turi i iz konfesionalno-vjerskih razloga, dok su pisci muslimani to učinili ponekad i iz nacionalnih razloga opredjeljenja (A. Nametak, A. Muradbegović), a drugi put iz literarno-idejnih i estetskih koncepcija (H. Humo, H. Kikić)”.13 Vaupotiću su dodatni problem i izazov bili pisci koji se nisu željeli opredijeliti za bilo koju od navedenih književnosti. Svoje metodološke dvojbe glede takvih slučajeva on je riješio odlučivši se ne istraživati pisce koji su veći dio književnog rada objavili u Beogradu i tamo “značajnije djelovali kao književni i javni radnici”.14 Po Vaupotiću, to su pisci poput: I. Andrića, H. Hume, Z. Subića, S. Miličića, N. Bartulovića i dr. U drugoj studiji u Panorami, u studiji posvećenoj periodici, Časopisi 1914-1963, koju također potpisuje Vaupotić, ovaj je povjesničar književnosti bio još odlučniji. Komentirajući suradnju nekih pisaca u beogradskim časopisima on je istaknuo da su pisci Ivo Andrić, Niko Bartulović i Sibe Miličić “postali isključivo srpski književnici”.15 Unatoč tomu, Vaupotić nije propustio napomenuti i to da je Andrić “kasnije bio omiljen suradnik Republike”.16 Određeni oprez glede Andrića i njegova mjesta u povijesti hrvatske književnosti izražava, na neki način, i Miroslav Šicel koji je u Povijesti hrvatske književnosti objavljenoj u 5 knjiga o Andriću pisao u kontekstu hrvatskog ekspresionizma. U knjizi posvećenoj sintetičkom realizmu koji, po Šicelu, obuhvaća razdoblje od 1928. do 1941. Andrić nije spomenut. Andrićeva djelomična integracija u korpus hrvatske književnosti najbolje dolazi do izražaja u Šicelovu prezentiranju antologije Hrvatska mlada lirika u knjizi posvećenoj razdoblju hrvatske moderne. U tom dijelu studije 13 Vaupotić, Miroslav: Književnost između dva rata – Proza u Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, Zagreb, 1965., ur. V. Pavletić, str. 329 14 Isto, str. 329 15 Vaupotić, Časopisi 1914 – 1963 u Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, Zagreb, 1965., ur. V. Pavletić, str. 799 16 Isto Vaupotić, str. 833

127

Šicel samo navodi Andrićevo ime (uz ostale pisce antologije), pri čemu je osvrt na Andrićev prinos antologiji u potpunosti izostao. Izostanak (ikakvog) komentara Andrićevog prinosa Hrvatskoj mladoj lirici postaje još uočljiviji kad se usporedi način na koji je Šicel prezentirao ostale njezine sudionike. Dovoljno je navesti primjer, ne tako značajnog književnika, kakav je bio Zvonko Milković koji je, u Šicelovoj Povijesti, dobio veći prostor negoli Ivo Andrić. Ipak, kako se ne bi dobila kriva slika, treba istaknuti i to da je Andrić više prostora dobio “kasnije”, u Povijesti hrvatske književnosti posvećenoj hrvatskom ekspresionizmu. U tom dijelu Povijesti hrvatske književnosti Šicel konstatira da se Andrić, pišući poeziju, uključio “u kontekst onoga kruga hrvatskih pisaca koji su obilježili razdoblje našega ekspresionizma”.17 Cvjetko Milanja u svojoj studiji Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma analizira dio (pjesnički) Andrićeva opusa. Pri tomu upozorava na činjenicu da je za Andrićev “književni model i ideju književnosti bio (…) presudan hrvatski književni kontekst”.18 Zbog toga, smatra ovaj povjesničar književnosti, Andrića valja motriti kao pjesnika hrvatske književnosti. Kao svojevrsnu potvrdu navedenoga stava Milanja ističe i činjenicu da je glavnina Andrićeva pjesničkog opusa nastala do 1923. godine u zagrebačkom kulturnom i književnom krugu. Jedini, među odabranim povjesničarima književnosti, koji je Andrića izostavio iz svoje Povijesti hrvatske književnosti bio je Ivo Frangeš. On je Andrića, nepotrebno i neopravdano, gurnuo na književnopovijesnu marginu. Frangešov, može se slobodno reći, neprimjeren tretman Ive Andrića ne može opravdati ni činjenica da o njemu na stranicama Povijesti hrvatske književnosti donosi sporadične zabilješke.19 Ipak, čak su i ta usputna spominjanja na određeni način znakovita jer svjedoče o Frangešovu ambivalentnom odnosu spram Andrića. S jedne strane Andrića u Frangešovoj Povijesti hrvatske književnosti “službeno” (a to znači Šicel, Miroslav: Povijest hrvatske književnosti, knjiga IV., Ekspresionizam, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007., str. 56 18 Milanja, Cvjetko: Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, Matica hrvatska, Zagreb, 2000., str. 105 19 Na Okruglom stolu održanom 1987. povodom Frangešove Povijesti hrvatske književnosti raspravljalo se, među ostalim, i o neodgovarajućoj zastupljenosti Ive Andrića. Frangeša je na tom polju pokušao “obraniti” Mate Lončar koji je sudionike upozorio da je Frangeš Andrića uvrstio u hrvatsku književnu baštinu. “Ali obratite pažnju kako je I. Frangeš I. Andrića notirao na puno mjesta i nigdje ga nije izdvojio, ali on je stvarno uklopljen u razvojni proces hrvatske književnosti”. Lončar, Mate: Okrugli stol: Ivo Frangeš Povijest hrvatske književnosti, l, Republika, 9/10, 1987., str. 42. 17

128

na način kako su predstavljeni drugi pisci) nema, a s druge strane, u sporadičnim se naznakama daje se nagovijestiti da bi možda Andrić mogao biti dijelom hrvatske književne baštine.

*** O načinima rješavanja pitanja uvrštavanja pisaca i djela u povijest književnosti, na posredan se način, pišući svoj doktorat, odredio i sam Andrić. U tom smislu i njegov se “odgovor” na navedeno pitanje da iščitati upravo iz načina kako je odabirao i uvrštavao franjevačke pisce iz Bosne. U tom kontekstu on zauzima stajalište kako je za sliku duhovnog, a slijedom toga i književnog života važno predstaviti ne samo najvažnije i najbolje pisce i djela (pisati “povijest generala”), nego predstaviti i one slabijih umjetničkih dometa. Sukladno tomu Andrić je “prostorne” granice obrađivanog književnog korpusa u doktoratu postavio elastično. Primjerice, kada raspravlja o književnosti tzv. prvog perioda on pisce pokušava grupirati prema nekoj vrsti srodnosti u poetičkom smislu. Franjevačku literaturu prezentira grupirajući pisce prema tomu jesu li pisci pisali latinicom ili bosanicom. Tim dvjema, uvjetno rečeno, skupinama Andrić pridružuje i franjevačke pisce koji su stvarali izvan BiH. Činjenica da u korpus franjevačke literature u Bosni uvrštava i pisce koji su djelovali u inozemstvu govori o tomu da je Andrić granice nekog literarnog korpusa shvaćao elastično – granice književnih korpusa ne bi trebale biti limitirane administrativnim, političkim ili nekim drugim neknjiževnim razlozima. Gledana u metodološkom kontekstu Andrićeva implicitna očitovanja mogu biti poticajna nekim budućim povjesničarima hrvatske književnosti za redefiniranje dosadašnjih stajališta o Andrićevu mjestu u povijesti hrvatske književnosti.

Periodizacijski problemi ili kamo s Andrićem? Periodizacija je, pojednostavljeno rečeno, pokušaj uvođenja reda ali i interpretacije, u povijesti književnosti prezentirane građe. Naime, onoga trenutka kad neki povjesničar književnosti svrsta nekog pisca u određeno književno razdoblje on zapravo – makar i u općim skicama – sugerira o kakvom je književnom konceptu u njegovim djelima riječ. Periodizacija, odnosno periodizacijsko svrstavanje opusa pisaca kakav je Ivo Andrić donosi niz izazova, pokazujući pri tomu sve izazove i slabosti književnopovijesne periodizacije. Probleme oko periodizacijskog “smještanja” opusa Ive Andrića najjasnije je izložio Marin Franičević u uvodnom poglavlju Panorame – Problem 129

periodizacije naše suvremene književnosti. Označivši Andrića piscem izvan struje Franičević je zorno pokazao da je Andrićev književni opus teško svodiv na pojednostavljene periodizacijske sheme. Osim toga, problem periodiziranja Andrićeva opusa nije samo pitanje formalnih obilježja njegovih djela koje treba negdje svrstati, već je i pitanje najobičnije činjenice da je Andrićev stvaralački vijek trajao duže od jednog književnog razdoblja. Promjene u stilu i načinu literarne artikulacije Andrićeva djela na znakovitom je primjeru pokazao Ivo Hergešić. U Panorami hrvatske književnosti 20. stoljeća ovaj je povjesničar književnosti dobro primijetio da Andrić koji debitira u zborniku mladih hrvatskih pjesnika nije identičan s proslavljenim piscem Travničke hronike. Nešto slično primijetio je i Šicel, koji je u Povijesti hrvatske književnosti zabilježio da je Andrić “pravu svoju poetsku fizionomiju formirao tek poslije razdoblja moderne”.20 Uočavajući elemente ekspresionizma u prvoj fazi stvaralaštva Šicel je, u ranim Andrićevim (pjesničkim) djelima, uočio jak dojam impresionizma, posebno onog matoševskog. Nešto slično primijetio je i Cvjetko Milanja. Pišući o Andrićevom pjesništvu, formalno ga razmatrajući u okvirima ekspresionističke poetike, on je istaknuo da se jedan dio Andrićeve poetike mora “situirati i u novosimbolističku paradigmu.”21 Kod povjesničara poput Slavka Ježića (za razliku od Šicela, Milanje ili povjesničara okupljenih na stranicama Panorame hrvatske književnosti 20. stoljeća) detaljniji komentari Andrićeva periodizacijskog “statusa” izostaju. Kod Ježića je to donekle očekivano jer je njegov periodizacijski koncept nastao pod snažnim dojmom neknjiževnih, prije svega, povijesnih činjenica. Upravo zbog toga Ježić je teško mogao preciznije definirati Andrićevo mjesto u određenoj stilskoj formaciji. Dodatni problem mogla mu je biti i činjenica da Andrićev opus nije bio zaokružen (zapravo je bio na početku) u vrijeme kada je Ježić dovršavao Hrvatsku književnosti. Za razliku od Slavka Ježića, Dubravko Jelčić nije imao problem nezavršenog književnog opusa. U Povijesti hrvatske književnosti on je o Andrićevu životu i djelu pisao u poglavlju koje je nazvao Dominacija ekspresionizma. Imajući na umu osobitosti Andrićeve poetike, kao i dužinu piščeva “radnog” i književnoga vijeka Jelčić je upozorio i na promjene Andrićeve poetike. TaŠicel, Miroslav: Povijest hrvatske književnosti, knjiga III., Moderna, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005., str. 135 21 Milanja, Cvjetko: Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, Matica hrvatska, Zagreb, 2000., str. 154 20

130

kođer je upozorio na sporadična piščeva odstupanja od Andriću svojstvenog, “dominantnog” modela pisanja, istaknuvši činjenicu da je Andrić, u godinama poslije Drugoga svjetskoga rata, objavio nekoliko pripovijedaka u kojima je, kako navodi Jeličić, popustio primitivnim zahtjevima socijalističkog realizma. Ipak, navodi Jelčić, to je bila “samo kratkotrajna epizoda, koja u njegovu stvara­laštvu nije ostavila nikakva traga”.22 U Povijesti hrvatske književnosti Slobodana Prosperova Novaka Andrić je predstavljen, zajedno s nizom pisaca, u poglavlju nazvanom Suvremenici. Preciznije periodizacijsko određenje (kao i kod svih ostalih pisaca koje Novak obrađuje) izostaje. Tek na jednom mjestu Novak je konstatirao da je Andrić u međuraću (istaknula P. M.) objavljivao razmjerno malo – tek dvije knjige pripovijedaka. U Povijesti hrvatskog romana, točnije u njezinom drugom dijelu posvećenom hrvatskim romanima od 1900. do 1945., njezin je autor, Krešimir Nemec, Andrićev romaneskni opus “smjestio” u poglavlje Novi oblici realizma. Tom je opisnom periodizacijskom označnicom Nemec Andrića pokušao primjereno periodizacijski situirati i naznačiti, po njemu, najprepoznatljivije stilske signale karakteristične za njegov prozni rukopis. Potaknut studijom Radovana Vučkovića, Nemec je potpoglavlje u kojem je predstavio Andrića nazvao – Velika sinteza: romani Ive Andrića.

*** Andrićeva stajališta glede periodizacijske problematike, a koja se mogu iščitati u njegovu doktoratu, na tragu su razumijevanja periodizacije kao problematičnog, ali u svakom slučaju potrebnog književnopovijesnog zadatka. Taj je zadatak Andrić rješavao sa sviješću da su periodizacijske granice i podjele tek okvirna orijentacija koja dopušta veća ili manja odstupanja od “zadane” periodizacijske sheme. Književnu produkciju u Bosni pod turskom okupacijom Andrić je podijelio u dva, kako ih naziva, perioda (prvi period i drugi period). Ta su dva perioda zapravo slika onoga što se u današnjim povijestima (hrvatske, ali i drugi južnoslavenskih književnosti) uglavnom naziva starijom i novijom književnosti. Unatoč navedenoj jasno uspostavljenoj podjeli Andrić ipak ostavlja mogućnost propitivanja ovakve periodizacijske podjele. Najbolje to dolazi do izražaja kada pojedine pisce (npr. Grgu Martića i Augustina Miletića) svrstava i u prvi i u drugi period. Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavličić, Zagreb, 2004., str. 376 22

131

Takav njihov položaj, tj. pripadnost dvama periodima potvrđuje Andrićevu (implicitnu) opredijeljenost za ono što se, gledano s metodološkog aspekta, čini kao najprihvatljivijom opcijom: periodizacijske cjeline i njihove “granice” valja shvaćati elastično, kao pomoćno sredstvo koje može potpomoći u književnopovijesnoj interpretaciji.

Vrednovanje pisca i/li djela Kad je riječ o vrednovanju može se reći, da postoji načelan konsenzus o tomu da je Ivo Andrić neosporno vrijedan pisac, kvalitetnog književnog opusa, pisac čija djela zaslužuju najviše ocjene. Takav načelni stav provlači se kao općenita ocjena u većini odabranih povijesti hrvatske književnosti. Ipak unatoč razmjerno jedinstvenom stajalištu oko vrijednosti Andrićeva djela, ocjena svakog povjesničara književnosti donosi i neke metodološki znakovite podatke na koje valja skrenuti pozornost. U tom kontekstu može se izdvojiti ocjena Slavka Ježića. Ona se, na prvi pogled, ni po čemu bitnom ne razlikuje od ocjena većine drugih povjesničara. Ipak, kada Ježić Andrića označi “najjačom književnom ličnošću (istaknula P. M.) među Hrvatima ove nacionalističke omladine”23, ne može se ne primijetiti da je ovaj povjesničar književnosti, uz ocjenu Andrićeva djela, (ne)hotmice, i tipično pozitivistički, izrekao i ocjenu piščeva karaktera. U Panorami hrvatske književnosti može se pročitati ocjena o tomu da je Andrić “najindividualniji pripovjedač bosanskih ljudi između dva rata”.24 Za razliku od Ježićeve ocjene piščeva karaktera, ova je izjava, opet u duhu pozitivističke metodologije, kao svojevrsni dodatak, donijela “ocjenu” tema kojima se Andrić u djelima bavi. Pozitivne, ali dosta uopćene ocjene, nisu izostale ni kod Dubravka Jelčića i Slobodana Prosperova Novaka. Za Novaka, Andrić je “veliki majstor naracije”, “najpoznatiji književnik svojih domovina”, te je­dan od “najboljih pisaca povijesnih kronika u svjetskoj književnosti svojega doba”.25 Romane Na Drini ćuprija, Travnička kronika i Gospođica Novak je nazvao kapitalnim. Prokletu avliju je, na tragu ocjene Ive Frangeša, označio kao veliku pohvalu pripovijedanju. Ježić, Slavko: Hrvatska književnost od početka do danas: 1100-1941, GZH, Zagreb, 1993., str. 355 24 Vaupotić, Miroslav: Književnost između dva rata, u Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, Zagreb, 1965., ur. V. Pavletić, str. 394-395 25 Novak, Slobodan Prosperov: Povijest hrvatske književnosti: od Baščanske ploče do danas, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 342 23

132

Uz ovaj tip općenitih ocjena Andrićevih djela i Dubravko Jelčić i Slobodan Prosperov Novak u svojim su se prikazima upustiti u razmatranje piščevih diplomatskih ambicija i karakternog profila pridružujući se nizu pozitivistički orijentiranih povjesničara koji, predstavljajući Andrićevo djelo, ne uspijevaju izbjeći zamke proizišle iz komentara o osobnosti samoga autora. Uz više-manje općenite pohvale, nešto veću “nijansiranost” u prosudbi moguće je prepoznati kod Krešimira Nemeca i Miroslava Šicela. Nemec je, prezentirajući Andrićev romaneskni opus, pokušao uspostaviti svojevrsnu vrijednosnu ljestvicu na kojoj je poredao Andrićeve romane. Kao prvi po objavljivanju, ali i po vrijednosti Nemec je izdvojio Travničku hroniku, a onda i Prokletu avliju i Na Drini ćupriju. Gospođicu je Nemec označio kao “profinjenu psihološku studiju”.26 Za nedovršeni roman Omer pašu Latas ustvrdio je da, tek na momente, dostiže vrijednost drugih Andrićevih romana. Na određene je “slabosti” Andrićeve poezije u svom književnopovijesnom prikazu upozorio Miroslav Šicel. Za njega, Ex Ponto i Nemiri, iako nisu djela velikih dometa, nedvojbeno su nova, svježa i izazovna. Među nizom uglavnom afirmativnih ocjena na određeni se način, među odabranim povijestima književnosti, izdvaja, moglo bi se reći, stroga ocjena Cvjetka Milanje. Andrićeve je pjesme ekspresionističke i novosimbolističke poetike Milanja ocijenio riječima: “sasvim prosječne, a ništa bolje nije ni s Ex Pontom i Nemirima, pri čemu je Ex Ponto insuficijentniji od Nemira”.27 Iako Andrića “zaobilazi” i Ivo Frangeš je, u Povijesti hrvatske književnosti, u esejističkom duhu i metaforičkim izrazom izrekao svoju ocjenu o Andriću govoreći o piščevim “neprijepornim remek­–djelima” i njegovoj “superiornoj ‘mostogradnji’ pripovijedanja”.28

*** Andrićeve stavove o tomu kakva mjerila valja primjenjivati pri vrednovanju u povijesti književnosti moguće je, osim iz njegova doktorata, “rekonstruirati” i iz Pisma iz Rima. Kad je riječ o doktoratu, načelno se može reći: vrjedniji pisci (na razini cijeloga doktorata to su franjevci: Ivan Franjo Jukić, Matija Divković i Grgo Marić) u pravilu dobivaju veći prostor i jasnije ekspliciranje pohvale. Kad je riječ o Pismu iz Rima Andrić je još izravniji. Nemec, Krešimir: Povijest hrvatskog romana: od 1900. do 1945. godine, Znanje, Zagreb, 1998.,str. 199 27 Milanja, Cvjetko: Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, Matica hrvatska, Zagreb, 2000., str. 159 28 Frangeš, Ivo: Povijest hrvatske književnosti, Zagreb-Ljubljana1987., str. 412 26

133

Pismo iz Rima je tekst u kojemu se mladi Andrić kritički osvrće na netom tiskani Prohaskin Pregled savremene hrvatsko-srpske književnosti iz 1921. Prohaskina prilično negativna ocjena Antuna Gustava Matoša, izostavljanje pisaca poput Krleže, Crnjanskog i dr., te neprimjeren tretman Tina Ujevića bili su povodom za Andrićevo reagiranje u kojemu mladi pisac piše: “Zar Krleža, Crnjanski, Miličić, Vinaver i Manojlović zaista nisu mogli naći milosti u Pregledu Književnosti? Zar jedna markantna ličnost kao što je naš drug Augustin Ujević nije mogla naći ni onoliko mjesta koliko neki pop Ilija Ujević”.29 Vrednovanje djela a ne pisca (i to bez ideoloških primjesa), fokusiranje na umjetnički uspjele tekstove optimalan je metodološki izbor koji, kako se vidi iz odabranih povijesti hrvatske književnosti, nije uvijek lako postići.

Tragovi recepcije, ili što su o Andriću rekli drugi? Sliku Andrića u povijesti hrvatske književnosti na određeni način dopunjuju i povjesničareve bilješke o recepciji Andrićeva djela kroz povijest. Takva vrsta bilježaka može biti poticajna za razmatranje i upotpunjavanje slike koju su imali ne samo Andrićevi suvremenici, nego i čitatelji “novije” generacije. Analiza načina integriranja takvih “kritika” u povijestima hrvatske književnosti može baciti novo svijetlo na razumijevanje Andrićeve pozicije u povijesti hrvatske književnosti ne samo kod odabranih povijesti hrvatske književnosti, nego i na načelnoj razini. Kao i u drugim pitanjima književnopovijesne metodologije i pitanje recepcije ima svoje prednosti i nedostatke. Uvođenje recepcijskih “bilježaka” doprinosi boljem uvidu u proučavani opus, te doprinosi jasnijoj slici o eventualnim promjenama u recepcijskom životu analiziranih djela. Povjesničari književnosti “novijega” doba u tom su smislu u povlaštenijoj poziciji jer imaju na raspolaganju više recepcijskih tragova. S druge strane upravo im veliki broj raspoloživih kritika može biti otežavajuća okolnost. Gledano u povijesnom slijedu odabrani povjesničari književnosti različito su odgovarali na izazove recepcije. Slavko Ježć je, zbog malog vremenskog odmaka, na raspolaganju imao manje materijala negoli ga ima neki povjesničar književnosti danas. U tom kontekstu i njegove su bilješke o recepciji razmjerno oskudne. Svode se na Ježićevu konstataciju o tomu da je izdavač Ex Ponta Andrićevo djelo vrlo dobro nazvao “razgovori s dušom”. 29

Andrić, Ivo: Pismo iz Rima, Jugoslavenska njiva, 1921., br. 44

134

U Panorami hrvatske književnosti situacija je bila nešto povoljnija. U bilješkama Ive Hregešića navedeni su kratki izvodi iz Wiesnerova predgovora Hrvatskoj mladoj lirici. U dijelu Panorame posvećenom časopisima Vaupotić je upozorio, ali ne i komentirao, sadržaj kritika koje su o Andriću pisali pisci poput A. B. Šimića i Novak Simića. Ivo Frangeš je u svojim “usputnim bilješkama” o Andriću u svojoj Povijesti izdvojio “rušilač­ke” kritike Antuna Branka Šimića, a upozorio je i na poredbena čitanja koja su Andrića dovodila u svezu s nekim drugim piscima – npr. Simićem, Selimovićem ili Aralicom. Šicel se, kao i njegovi prethodnici, u svom književnopovijesnom prikazu također osvrnuo na Šimićevu kritiku u kojoj je Andrićev Ex Ponto ocijenjen diletantskom knjigom “koju je nemoguće doživeti”.30 Dubravko Jelčić je podsjetio na kritike o Hrvatskoj mladoj lirici u kojima se, među ostalima, komentirao i Andrićev prinos antologiji. Kritičarima Hrvatske mlade lirike, kaže Jelčić, neosporni su bili jedino Ljubo Wiesner i Ivo Andrić, “već tada osamljen i zamišljen, turoban i tajanstven, diskretan, senzibilan i boležljiv, precizni”.31 Slobodan Prosperov Novak je upozorio recepciju prve piščeve knjiga Ex Ponta, koja je, po Novakovu uopćenom komentaru, “fascini­rala osjećajnost čitateljstva”.32 Osim osvrta na čitanja Andrića kroz povijest Novak je skrenuo pozornost i na najnovija, nerijetko ideološka, čitanja Andrića. Pri tomu je upozorio na neuspjele pokušaje da se u Andrićevu djelu nađe ključ “najnovijega balkanskog sukoba”.33 Krešimir Nemec je, u svom književnopovijesnom prikazu Andrićevih romana, upozorio na pojedinačne kritike, ali i na “općenitu” recepciju akademske kritike. Od “pojedinačnih” prosudbi izdvojio je ocjenu Ive Frangeša koji je Andrićev kratki roman Prokletu avliju (1954) nazvao, “pohvalom pri­ povijedanju, narrationis laus”. Od “općenitih” prosudbi zabilježio je izostanak kritike romana Gospođica. Uz ovo istaknuo je i ocjenu književnopovijesne zna­nosti o tomu da je Andrić “sintetizirao i radikalizirao narativne metode klasičnog realističkog romana dovevši ih do umjetnič­kog savršenstva”.34 Šicel, Miroslav: Povijest hrvatske književnosti, knjiga IV., Ekspresionizam, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007., str. 21 31 Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavličić, Zagreb, 2004., str. 344 32 Novak, Slobodan Prosperov: Povijest hrvatske književnosti: od Baščanske ploče do danas, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 341 33 Isto, str. 520 34 Isto, str. 200 30

135

Dosta truda u iščitavanju kritičkih tekstova o Andriću uložio je i Cvjetko Milanja koji je u nizu pročitanih i komentiranih naslova, među kojima se najčešće spominju ona Vučkovićeva i Palavestrina, nastojao ponuditi svoje, novo čitanje Andrićeve poezije. Načini integriranja i odabir recepcijskih bilježaka kod analiziranih povjesničara književnosti pokazuje tendenciju da se kao “relevantni” recepcijski tragovi uzimaju prvenstveno stručna, kritička čitanja. Analiza prihvaćenosti Andrićeva djela u širim slojevima čitatelja uglavnom izostaje. Uz to, može se primijetiti i to da “ranije” recepcije nemaju veći značaj u konačnoj povjesničarevoj ocjeni Andrićeva djela.

*** Na sličan je način pitanju recepcije pristupao i sam Andrić. U doktoratu je navodio ocjene drugih (kritika i povijest književnosti), a u nekim je slučajevima (npr. Margitića, Babića) komentirao i iznimnu čitanost u širim slojevima čitateljstva. Ipak, sve to nije znatnije utjecalo na njegovu prosudbu analiziranih djela.

Književnopovijesna interpretacija opusa – što je važnije: autor ili djelo? Pitanje književnopovijesne interpretacije tj. načina kako odabrani povjesničari književnosti tumače Andrićev opus pokazuje svu šarolikost metodoloških pristupa. Načelno ih ograničavaju dvije temeljne metodološke koncepcije. Jedna metodološka koncepcija naglasak stavlja na autorov životopis i kontekst u kojemu je djelo nastalo kušajući na taj način razumjeti moguće njegove uzroke, dok se druga fokusira na sam tekst, odnosno na istraživanja njegove strukture i formalnih pretpostavki (npr. načina pripovijedanja, likova, stila i sl). Na temelju onoga što se može naći u (odabranim) povijestima hrvatske književnosti Andrićev se životopis pokazao kao izuzetno važna građa kojoj povjesničari književnosti posvećuju dosta prostora. Kako se vidi iz odabranih povijesti, većina njih je u općim naznakama rekonstruirala Andrićev životni i književni put: od podataka o rođenju i podrijetlu, preko školovanja, uhićenja, diplomatske karijere, suradnje i uredništva u časopisima, pa sve do dobivanja Nobelove nagrade. Uz pozitivne činjenice relevantne za tumačenje djela, neki su povjesničari rado isticali i podatke neuporabive za samu interpretaciju. 136

Tako je Branko Hećimović u Panorami hrvatske književnosti zabilježio jednu zgodu koja baca novo svjetlo na Andrićevu osobnost. Riječ je o anegdoti kada je Andrić zajedno s Krležom napustio kazalište prilikom prikazivanja komada Petra Petrovića Pecije. Usputno podsjećanje na tu zgodu Hećimović je zabilježio na sljedeći način: “Protiv tekstova takvog karaktera javno se izjasnio odmah dakako poslije prvog svjetskog rata Miroslav Krleža, koji se jednom protestno digao sa sjedišta u kazalištu i zajedno s Ivom Andrićem, koji mu se pridružio, napustio predstavu”.35 Uz Andrićev angažman u nacionalističkoj omladini i uređivanje časopisa Književni jug, neki su povjesničari književnosti Andrićevo djelo nastojali analizirati na pozadini društvenog i političkog konteksta u kojem je nastalo. Tako je Šicel konstatirao da je pesimističko stanje duha, karakteristično za rat snašlo i Andrića i “njegovu je poeziju približilo ekspresionističkoj poetici (…)”.36 Ovome je Šicel dodao i konstataciju da su Andrićeve zbirke Ex Ponto i Nemiri rezultat “‘šoka’ koji je pjesnik doživio u vrijeme uhićivanja tijekom rata, što ga je dovodilo i do ozbiljne krize koja je kulminirala s religioznim akcentima”.37 U pokušaju rekonstruiranja Andrićeva života Slobodan Prosperov Novak otišao je najdalje. Na jednom je mjestu ustvrdio da je Andrić “hapšen zbog sudjelovanja u terorističkim akcijama”.38 Ali se tu Novak, nažalost, nije zaustavio. U svom je osebujnom stilu, deklarativno se zalažući za to da se Andrićeva “građanska biografija” odvoji od njegova djela, prokomentirao i piščev karakterni profil, izričući mu svojevrsnu moralnu osudu: “U izboru beogradske činovničke karijere, a taj je izbor u ma­nje hrabrih značajeva značio i odricanje od vlastitog jezika i vlastite nacije, Ivo Andrić nije bio usamljen”.39 Elemente pozitivističkog pristupa u kojemu se na osobit način povezuje piščev životopis i djelo, moguće je prepoznati čak i kod Cvjetka Milanje i to u onom dijelu studije u kojemu je komentirao razloge zašto je Andrić izbjegavao objavljivanje svojih mladenačkih pjesama u Sabranim djelima. Svoje tumačenje Milanja je obrazložio riječima: “upravo zato što je identificirao osobno ja s lirskim subjektom, koje je on naprosto htio isključiti iz djela Hećimović, Branko: Književnost između dva rata – Drama, u Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, Zagreb, 1965., ur. V. Pavletić, str. 411 36 Šicel, Miroslav: Povijest hrvatske književnosti, knjiga IV., Ekspresionizam, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007., str. 57 37 Isto, str. 57 38 Novak, Slobodan Prosperov: Povijest hrvatske književnosti: od Baščanske ploče do danas, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 341 39 Isto, str. 343 35

137

kao neku vrstu ‘izdajničkog’ ja njegove privatne, vjerske, misaone i osjećajne sfere”.40 U svojim detaljnim književnopovijesnim opservacijama Milanja se nije ustručavao čitatelju iznijeti svoje “naknadne sugestije” o tomu što je Andrić trebao korigirati u analiziranoj pjesmi: “Nego, pojednostavljeno rečeno, to znači da je npr. u zadnjoj kitici pjesme Noć crvenih zvijezda Andrić jednostavno trebao ispustiti posljednji isuviše komentatorski stih (‘prokleto tijelo, nitko je (naime, noć) – C. M.) neće preživjeti!’)”.41 Analiza formalnih obilježja djela najprisutnija je u književnopovijesnoj interpretaciji Krešimira Nemeca. Po njemu, Andrićev se prozni rukopis temelji “na sintezi tradicionalnih pripovjednih tehnika i usavršavanju njihovih izražajnih mogućnosti”.42 Veliki utjecaj na Andrića, po Nemecu, je imalo i usmeno kazivanje te drevne legende i lokalne predaje i njihovo pre­pletanje s povijesnim i dokumentarnim materijalom. Andrićev odnos prema povijesti Nemec je prokomentirao riječima: “Andrića i zanima povijest tek kao poprište ljudskih sudbina u određenom vremenu. Ljudi nose sa sobom svoje priče, a pripovjedač ih potom samo uobličuje i tumači”.43 Na Andrićevu ukorijenjenost u hrvatsku književnu tradiciju Nemec upozoravao ističući na intertekstualne veze i “sličnosti poetika”. U tom je kontekstu Krešimir Nemec apostrofirao sličnosti između Andrića, Aralice, Ladana, Čuića, kao i pisaca franjevačkih kronika Nikole Lašvanina i Bone Benića. Interpretaciju Andrića koja se oslanja na analize intertekstualnih utjecaja i poticaja nalazimo i kod Ive Frangeša. Uspoređujući djela Novaka Simića i Ive Andrića Frangeš je, predajući se tijeku vlastitih asocijacija, među ostalima, napisao: “Andrić je pisac klasične intonacije i ‘klasičnih’ interesa; ‘tajne’ njegovih junaka raznovrsne su, i svatko od njih razrješava svoj sukob s društvom na vlastit, različit način. Simićevi su junaci obuzeti nekim postrealističkim nemirom (…) za razliku od Andrića, čija je rečenica savršeno mirna i kao distancirana od svoje ‘poruke’ Simićeva je sva ustreptala, trzava, pučki intonirana i, više svega, prožeta lirikom koja nije naturena nego je prirodan stav njegovih od života ranjenih samotara”.44 Na drugom mjestu u Povijesti hrvatske književnosti Frangeš je doveo u svezu Aralicu i Andrića. Opisujući tu relaciju kao odnos učenik – učitelj Milanja, Cvjetko: Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, Matica hrvatska, Zagreb, 2000., str. 162 41 Isto, str. 162 42 Nemec, Krešimir: Povijest hrvatskog romana: od 1900. do 1945. godine, Znanje, Zagreb, 1998., str. 193 43 Isto, str. 197 44 Frangeš, Ivo: Povijest hrvatske književnosti, Zagreb-Ljubljana1987., str. 369 40

138

Frangeš je nizom metaforičnih slika prezentirao svoje dojmove: “Od svoga najvećeg učitelja, Andrića, on još uvijek nije usvojio superiornu ‘mostogradnju’ pripovije­danja: Andrićevi mostovi vode pravo s jedne obale na drugu, Araličina se ‘putovanja bez sna’ račvaju na više strana (…) Aralica kao da ne voli konstrukciju ‘od-do’, njegovi završeci nisu ‘konačni’, kakvi su, recimo to opet, u Andrića”.45 Bilješke o formalnim pretpostavkama Andrićeva djela sažeto donosi čak i pozitivistički nastrojen Slavko Ježić koji je ustvrdio da se Andrićeve pripovijetke iz bosanskog života i tradicije “odlikuju zbijenom formom, istančanim psihologijskim osjećajem, bogatstvom boja i ljepotom jezika”.46 Slabosti pozitivističkog načina tumačenja Andrića vidljive su u Panorami hrvatske književnosti gdje čitatelj može pročitati metajezično neprecizan i dvojben komentar Andrićeve poezije: “Zabrinut je. Mori ga lična sudbina, ali i sud­bina svijeta, koji se našao na odlučnoj prekretnici. Dakle kriza, iz koje bi valjalo izaći, a svi su vidici zastrti tamom. Poletni Ujevićev poziv na novu plovidbu, veliku avanturu, nalazi ovdje svoj komplement: sumnja u sebe, opća dezorijentacija (osobno obojena, ali opća), umor i klonuće”.47 Kao dokaz valjanosti navedene interpretacije Hergešić navodi stihove Andrićeve pjesme Tama. Osobit način interpretacije nudi i Cvjetko Milanja. Komentirajući Andrićevu poeziju on je ustvrdio: “To su, dakle, pjesme inkantacijske tonom, ali budući slobodnim stihom ‘rasutije’ tonsko-silabična linija im je manje pjevna, ali im je nešto naglašenija slikovnost u ekspresionističkom, ali ne ‘kričavom’, duhu već krepuskularno smirenije, pa su te slike najčešće na granici simbolističke i ekspresionističke slikovnosti (‘Krvava slova jedne burne priče’ – Povratak)”.48 Dvojbenim i u najmanju ruku neobičnim mogu se ocijeniti i pokušaji književnopovijesne interpretacije Slobadana Prosperova Novaka. Za njega je Andrićev roman Na Drini ćuprija “moralistička knjiga, duboka i misaona, knjiga o prolaznosti i ljudskoj sudbini, knjiga o mostu koji je sudbina i o sudbini koja ne zna pobjeći s toga mosta”.49 Isto, str. 412 Ježić, Slavko: Hrvatska književnost od početka do danas: 1100-1941, GZH, Zagreb, 1993., str. 355 47 Hergešić, Ivo: Hrvatska moderna u Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, Zagreb, 1965., ur. V. Pavletić, str. 124 48 Milanja, Cvjetko: Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, Matica hrvatska, Zagreb, 2000., str. 161 49 Novak, Slobodan Prosperov: Povijest hrvatske književnosti: od Baščanske ploče do danas, Golden marketing, Zagreb, 2003., str. 342 45 46

139

Kako se iz navedenih primjera vidi načini na koji je Andrićev opus interpretiran pokazuju čitav spektar različitih metodoloških postupaka. Njihova praktična primjena pokazuje niz slabosti zbog kojih se, načelno, može reći da je u većini odabranih povijesti književnosti Andrićev opus nije primjereno protumačen.

*** Andrićeve književnopovijesne interpretacije kakve nalazimo u njegovu doktoratu na tragu su pozitivističke metodologije koja naglasak stavlja na pozitivne podatke i činjenice (od kojih neke nisu uporabive u analizi djela). Djela se predstavljaju ukratko, ponajprije tako što se u rečenici-dvije prepriča njihov kratak sadržaj. U nekim se slučajevima Andrić upušta u komentiranje formalnih pretpostavki djela, a to znači vrste stiha, rimu, vrste strofa i sl. Kombinacija pozitivnih činjenica i tumačenja formalne strukture samih djela jedan je od zasigurno prihvatljivih metodoloških rješenja. O tome s teorijskih stajališta nema puno dvojbi. Problem nastaje, kako se vidi iz odabranih primjera, onda kad se teorija pokuša primijeniti u praksi. Književnopovijesna praksa u slučaju odabranih povjesničara književnosti (a i samoga Andrića kao istraživača povijest književnosti) pokazuje niz problema i neuspjeha u pokušaju da se teorijske ideje primjene u konkretnom književnopovijesnom istraživanju.

*** Danas kada slavimo 50 godina od dodjele Nobelove nagrade ne možemo se oteti dojmu da Andrić u povijesti hrvatske književnosti još uvijek nije primjereno pozicioniran i interpretiran. Razlozi su brojni. Čitav splet književnopovijesnih, ali i metodoloških okolnosti imaju, bez sumnje, utjecaja na stvaranje slike “službene” povijesti hrvatske književnosti o Andriću i njegovu djelu. Ako se izuzmu razlozi neknjiževne (gdjekad i ideološke) naravi onda nema sumnje da se metodološka uvjerenja o tomu je li važniji autor ili djelo, te pitanje je li važnije analizirati o čemu djelo govori ili je važnije istražiti kako je djelo napisano, pokazuju kao slabe točke navedenih književnopovijesnih analiza. Postojanje takve vrsta propusta ipak ne oslobađa obveze razmatranja o mogućim zaključcima. Kad se analiziraju načini književnopovijesne prezentacije Andrića u (odabranim) povijestima hrvatske književnosti uočava se nekoliko znakovitih pojava i tendencija: 140

Sve je prisutnija tendencija da se Andrić nanovo “vrati” u okvire hrvatske književne baštine i to u cijelosti, bez podjele njegova opusa na hrvatski ili srpski dio. U pitanjima periodizacije još uvijek su prisutna brojna neriješena pitanja oko kronološkog, a onda i stilskoformacijskog smještanja Andrićeva opusa kao cjeline. Načini vrednovanja, uz načelan konsenzus o tomu da su Andrićeva djela visokih umjetničkih dometa, pokazuju još uvijek prisutnu tendenciju da se vrednovanje djela povezuje s “ocjenjivanjem” autora i njegovih karakternih osobina. Kad je riječ o recepciji povjesničari književnosti su (bili) pred velikim izazovom što izdvojiti kao relevantno a sve da bi se pokazao “stvarni” recepcijski život Andrićevih djela. Navedeni primjeri pokazuju kako je još uvijek ostala neistraženom i otvorenom i mogućnost čitanja Andrića koja bi uzela u obzir istraživanje recepcije Andrića među širim čitateljskim slojevima. Književnopovijesna se interpretacija u odabranim povijestima pokazala jednim od najslabijih mjesta. Uz rijetke iznimke evidentna je nazočnost niza dvojbenih, metajezično nepreciznih, čak neprihvatljivih književnopovijesnih opservacija koje ostavljaju prazan interpretativni prostor nekim budućim tumačima Ive Andrića.

*** Kao i svi veliki pisci i Ivo Andrić ima tu (ne)sreću da se mnogi osjećaju pozvanima pisati o njemu. U šumi nepreglednog broja bibliografskih jedinica bilo bi dobro napraviti generalno spremanje i dati znanstveno relevantne, interpretativne smjernice koje će usuglasiti sve književne a onda i neknjiževne činjenice vezane za Andrićev opus i djelovanje. Povjesničari književnosti najpozvaniji su napraviti taj dio posla. Pri tomu ne bi trebali zanemariti ni Andrićev doktorat. Jedno od zasigurno najnapadanijih i najkotroverznijih piščevih djela – koje se, s obzirom na svoj strukturalni ustroj i metodološki koncept, može smatrati modelom pozitivističke povijesti književnosti – Andrićev se doktorat pokazuje se kao mjesto iz kojega se još uvijek može štošta naučiti. U metodološkom smislu on, kao i odabrane povijesti književnosti, može biti i pozitivan i negativan primjer.

141

Literatura Andrić, Ivo. Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (prijevod Zorana Konstantinovića), U: Tošović, B. Der Nobelpreisträger Ivo Andrić in Graz/Nobelovac Ivo Andrić u Gracu, Institut für Slawistik der Karl-Franzens-Universität Graz, Beogradska knjiga, 2008. Prvi put objavljeno 1982. Pismo iz Rima, Andrić, Ivo: Pismo iz Rima, Jugoslovenska njiva, 1921. br. 44 Frangeš, Ivo: Povijest hrvatske književnosti, Zagreb-Ljubljana1987. Franičević, Marin: Problem periodizacije naše suvremene književnosti u Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, Zagreb, 1965., ur. V. Pavletić Hećimović, Branko: Književnost između dva rata – Drama u Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, Zagreb, 1965., ur. V. Pavletić Hergešić, Ivo: Hrvatska moderna u Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, Zagreb, 1965., ur. V. Pavletić Jelčić, Dubravko: Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne, Naklada Pavličić, Zagreb, 2004. Ježić, Slavko: Hrvatska književnost od početka do danas: 1100-1941, GZH, Zagreb, 1993. Lončar, Mate: Okrugli stol: Ivo Frangeš Povijest hrvatske književnosti, l, Republika, 9/10, Zagreb, 1987. Milanja, Cvjetko: Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, Matica hrvatska, Zagreb, 2000. Nemec, Krešimir: Povijest hrvatskog romana: od 1900. do 1945. godine, Znanje, Zagreb, 1998. Povijest hrvatskog romana: od 1945. do 2000., Školska knjiga, Zagreb, 2003. Novak, Slobodan Prosperov: Povijest hrvatske književnosti: od Baščanske ploče do danas, Golden marketing, Zagreb, 2003. Okrugli stol: Ivo Frangeš Povijest hrvatske književnosti, Republika, 9/10, 1987., Zagreb Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, Zagreb, 1965., ur. V. Pavletić Perkins, David: Is Literary History Possible?, The Jonhs Hopkins University Press, Baltimor and London, 1992. Prohaska, Dragutin: Pregled savremene hrvatsko-srpske književnosti, MH, Zagreb, 1921. Šicel, Miroslav: Povijest hrvatske književnosti, knjiga III., Moderna, Naklada Ljevak, Zagreb, 2005. Povijest hrvatske književnosti, knjiga IV., Ekspresionizam, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007. Povijest hrvatske književnosti, knjiga V., Razdoblje sintetičkog realizma (1928. – 1941.), Naklada Ljevak, Zagreb, 2009. Vaupotić, Miroslav: Književnost između dva rata – Proza u Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, Zagreb, 1965., ur. V. Pavletić Časopisi 1914-1963., u Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, Zagreb, 1965., ur. V. Pavletić Književnost između dva rata u: Panorama hrvatske književnosti XX. stoljeća, Stvarnost, Zagreb, 1965., ur. V. Pavletić

142

Pismo Ive Andrića fra Augustinu, 1922.

143

144

145

O autorima Dr Alma Denić-Grabić, docent Filozofskog fakulteta u Tuzli Celia Hawkesworth, profesor emeritus, School of East European and Slavonic Studies, University of London, prevoditeljica Prof. Robert Hodel, Institut za slavistiku Univerziteta u Hamburgu Saša Ilić, književnik i književni kritičar, Beograd Željko Ivanković, književnik i publicist, Sarajevo Prof. dr. Enver Kazaz, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu Prof. dr. Zvonko Kovač, redovni profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Akademik Zdenko Lešić, profesor emeritus, ANUBIH Ivan Lovrenović, književnik i publicist, Sarajevo Dr. Perina Meić, docent Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru Prof. dr. Zoran Milutinović, vanredni profesor književnosti i kulture Južnih Slavena, voditelj Odsjeka za istočnoevropske studije University Collegea u Londonu Dr. Nenad Veličković, docent Filozofskog fakulteta u Sarajevu

147

Posebna izdanja Odjeljenja humanističkih nauka ANUBiH Izdavač Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine Lektorica Ferida Duraković Tehnički urednik Ružica Riorović DTP Narcis Pozderac, TDP Sarajevo Tiraž 300 Štampa Dobra knjiga, Sarajevo Sarajevo 2012.

CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo CIP - Katalogizacija u publikaciji 821.163.4(497.6).09 Andrić I.(063)(082) 929 Andrić I.(063)(082) MEĐUNARODNI naučni skup Ivo Andrić – 50 godina kasnije (2011 ; Sarajevo) Međunarodni naučni skup Ivo Andrić - 50 godina kasnije : Sarajevo, 21. novembra 2011. : zbornik radova / uredili Zdenko Lešić, Ferida Duraković. Sarajevo : Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 2012. - 147 str. : ilustr. ; 25 cm. (Posebna izdanja / Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine ; knj. 142. Odjeljenje humanističkih nauka ; knj. 41) Na spor. nasl. str.: International conference Ivo Andrić - 50 years later. - O autorima: str. 147. Bibliografija uz svaki rad i uz tekst. ISBN 978-9958-501-71-5 1. Lešić, Zdenko 2. Duraković, Ferida. - I. International conference Ivo Andrić- 50 years later (2011 ; Sarajevo) vidi Međunarodni naučni skup Ivo Andrić - 50 godina kasnije (2011 ; Sarajevo) COBISS.BH-ID 19333382