Ivo Andrić, Paradoks o Šutnji

Kolo 2, 2008. Ivo Andrić Ivan Lovrenović Ivo Andrić, paradoks o šutnji Bio je nekako tuđ čovek. (Vera Stojić) Podudarilo se: isto je ono u što gledam s prozora stare naše varcarske kuće, i ono što čitam u prvoj rečenici Proklete avlije: »Zima je, sneg zameo sve do kućnih vrata i svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid.« Dvadeseta mi je, studiram, izborio sam se da na predmetu srpska književnost pišem tzv. seminarski rad o »franjevačkom ciklusu«1 priča Ive Andrića. Profesor — stari namćor Vice Zaninović, neka mu je duši prosto — sumnjičav je i nekako inzistentno odbojan: zašto baš to, ne može, toga nema na listi tema? Ne znam uvjerljivo objasniti, samo sam tvrdoglavo zapeo, pa on na kraju popušta, ali mi daje do znanja da će biti rigorozan... I evo me, utekao sam iz Zagreba u Varcar, gdje je te zime sneg zameo sve do kućnih vrata i svemu oduzeo stvarni oblik, a dao jednu boju i jedan vid, okupirao sam jednu od soba koje se zimi ne koriste, i sav se predao svome prvom ozbiljnom istraživačko–esejističkom radu. Rezultat je bio: tridesetak stranica teksta (iskucanoga kroz nekoliko indigo– kopija na tankom peliru a na tvrdoj biserici, koju mi je spremno posudio legendarni direktor mrkonjićke gimnazije Vojo Banjac). Bilo je u njemu svega i svačega, i Alberta Camusa, čijim sam se prelijepim »alžirskim« esejima i putopisima napajao te godine, i biblijskoga Propovjednika, u blizinu čijega sam se opasnog a ljekovitog skepticizma već bio primaknuo (pokazat će se — nepovratno). Izgorio je naivni taj tekst, zajedno s ostalim rukopisima i obiteljskim papirima u sarajevskoj katastrofi na Grbavici 1992. Ne žalim za njim, jer je od njega mnogo ljepši i trajniji osjećaj koji je pratio njegovo nastajanje, a njega mogu oživjeti i danas. Bio je sazdan, najprije, od intenzivnoga stapanja sa sintaksom i zvukom Andrićevih rečenica (bolje reći: rečenica Andrićevih likova), s idiomskim sklopovima, ritmovima i naglascima u kojima sam, uzbuđen, sluhom prepoznavao podudarnosti u jeziku kako je njime vladao moj djed, samo preobražene u čvrstu i domišljenu, otmjeno eliptičnu strukturu Andrićeva teksta. O tom jeziku–govoru najbolje svjedoči, a ionako mora biti spomenut na samomu početku, monolog fra Nikole Granića iz priče Čaša, u kojemu su se jezik i misao tako sjedinili, da predstavlja jedno od najsnažnijih Andrićevih artikulacijskih zgusnuća, istovremeno oživljujući pred našim očima jedan snažan ljudski lik. Evo kako ide ta scena iz Čaše. Kad je bio mlad bogoslov, priča fra Petar, s dvojicom drugova je naumio da »ostave Red i da bježe u svijet«, ali mu »dođe neki išaret« da se ispovjedi starome fra Nikoli Graniću. Onome što je »kao svi Granići vukao odnekud tursku žicu«, a zvali su ga »Mumin«, jer »onakvog turskog

tabijata nije bilo ni u turskom uhu, a kamoli među krštenim svijetom«. Nakon fra Nikoline besjede, mladić se »savio i spustio kao turski fenjer, i tvrdo i zauvijek odbacio od sebe pomisao o bježanju u svijet«. I još: »tada sam vidio kako korisno i dobro mogu da govore ljudi koji umiju da šute«. A ovako je govorio fra Nikola »Mumin«: Nije tebi mjesto u svijetu i u Njemačkoj, nego u manastiru i u Bosni. Šta ćeš? Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka, ni valija nije u njoj lako biti a kamoli raja i redovnik. U ovoj se zemlji jedna čaša vidi i bode oči kao najviša kula u nekoj drugoj. Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom. A ti misliš da ovakve kao što smo mi tamo u svijetu čekaju i neće da otpočnu teferič bez nas! E, moj Jusufe, nije to za nas fratre i Bošnjake. Jeste, ovdje te čeka kriva bosanska brazda i fratarska muka i sirotinjski bir i teška služba, a s druge strane, može biti, kolaj i svaka ljepota. Ali, šta ti vrijedi kad to nije tvoja strana! I da odeš tamo, ne bi ti ništa koristilo. Cijelog vijeka bi ostao ono što si. Ko te nikad ranije nije čuo ni vidio, samo kad te pogleda rekao bi odmah: Otkud ova fratrina ovdje? Gonite rđu tamo u Guču Goru, odakle je pobjego, i vežite ga za lanac sa kojeg se otkinuo! I da budeš bogat i silan i strašan, prvi među prvima, da ti niko ne smije riječ kazati, ti bi mu to u očima pročitao. Pa opet isto. Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje! Poslušaj mene, nećeš se prevariti ni pokajati. Vrijedi se prelomiti i pregoriti. Zar je mala stvar biti božji vojnik? Za odnos između franjevaca i Bosne u ovome kratkom monologu zbijeno je na sintetski način sve što o tome odnosu valja znati. Upleo se i u moju sudbinu, ne znam kako ni koliko, ali upleo se sigurno. Kada za godinu–dvije stignem u Pariz, slijedeći nejasne ali divlje porive za »svijetom«, otkrit ću ubrzo da sam zaražen muminovštinom, i da je neizlječiva. Povratak bio je samo tehničko pitanje, sve ostalo nakon njega — slijed izabrane sudbine. Pisac sve Bosne »Ivo Andrić [...] proizvod je sinkretičke kulture Bosne« — tom naoko jednostavnom tvrdnjom počinje američki historičar Wayne S. Vucinich svoj rad Ivo Andrić i njegovo doba (Sveske Zadužbine Ivo Andrić 13/1997). Ali otvorena na pravi način, ta rečenica otkriva jedan beskrajno složen, u koječemu kontradiktoran, a nadasve plodotvoran emocionalni, spoznajni, formativni i inspiracijski odnos i proces. Sinkretička kultura Bosne? U eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje2 pokušao sam shematski predstaviti tradicionalnu strukturu

bosanske kulturne situacije u osmanskome razdoblju. (Uz napomenu da je slika bosanske duhovne i kulturne situacije i u predosmanskome radzbolju obilježena snažnom crtom sinkretičnosti, samo na drugi način.) Parafraziram: slika bosanske kulture bitno je određena posebnom vrstom dualiteta: sfera visoke kulture obilježena je krajnjim stupnjem izolacije između triju religijskih i kulturnih entiteta (muslimansko–bošnjačkoga, pravoslavno–srpskog i katoličko–hrvatskog, uz četvrti, sefardsko–židovski), dok se u sferi pučke kulture ostvaruje međusobno dodirivanje i prožimanje. Na jednoj strani, dakle, u sferi visoke kulture, tri zasebne kulture (tri različite religije, od kojih je jedna — islam — državna, vladajuća, dok su druge u statusu podređenih, toleriranih, sa zasebnim, tuđim liturgijskim jezicima, sve tri s duhovnim i političkim središtima daleko od Bosne, s različitim, često suprotstavljenim političkim interesima i stremljenjima). Na drugoj strani, u sferi pučke kulture: zajednički fond kulturnih modela i stvaralačkih zakonitosti (zajednički jezik, poetičke strukture i prosedei pučke književnosti, narodnosno porijeklo, cjelokupan folklorni supstrat, stanoviti oblici i običaji transkonfesionalne socijalne solidarnosti...). U ovu sliku horizontalnih planova valja uvesti i vertikale, to jest organsku jedinstvenost koja se uspostavlja između svake od pojedinih triju kultura i njenoga dijela pučke kulturne sfere. Pri tome je, opet, važno ne izgubiti iz vida one oblike, ma koliko skromne, u kojima pučka kultura djeluje »prema gore«, pozajmljujući trima izoliranim kulturnim tokovima ponešto od svojega duha integrativnosti. Kad se ovoj shemi doda još i dinamička komponenta povijesnih mijena (jer razdoblje traje cijela četiri stoljeća!), bivaju ukratko naznačeni obrisi jednoga vrlo kompliciranog historijskog i kulturnog procesa. Iz ovih naznaka trebali bi biti čitljivi i historijsko–interesni korijeni međusobnih etnokonfesionalnih antagonizama koji se u sve jačem intenzitetu javljaju osobito u drugom razdoblju turske vlasti — onome od kraja 17. stoljeća, odnosno nakon sloma turske ofenzive prema centralnoj Evropi i povlačenja Turske iz prekosavskih, prekodunavskih i prekodinarskih zemalja, kada Bosna postaje, i za cijela naredna dva stoljeća ostaje serhat Otomanskoga Imperija u Evropi. Historijski objašnjiv, tu je sadržan i korijen muslimanske omraze spram kršćanskog/hrišćanskog elementa, i korijen recipročnoga antiturskog i antiislamskog raspoloženja; tu leže i korijeni nepovjerenja i sukobljenosti na relaciji između pravoslavnoga i katoličkog svijeta. Bosna je, pak — sve to, u dinamičkom totalitetu. A to sve u kulturalnom smislu je i šire od Bosne, ono se, u različitim modifikacijama i s prijelaznim zonama, prelijeva preko njezinih granica, i pretvara ju u neku vrstu kulturalne metafore koja »pokriva« sav ex–osmanski, balkanski štokavski areal. Austrougarska Bosna Andrićeve generacije, zadržavajući još dugo živom tu svoju tradicionalnu strukturu, postaje u procesu europeizacije i modernizacije još nešto, dramatično novo a koegzistirajuće sa starim, donoseći nastanak multikulturalizma u urbanim sredinama kao novi tip društvenosti, s osobito važnom novinom u vidu laicizacije kulture i književnosti. I to ulazi u sklop »sinkretičke kulture Bosne« kao Andrićevoga formativnog backgrounda.

Kad pred »unutarnjim okom« rastvorimo Andrićev opus onako kako se gleda slika ili atlas, s mogućnošću simultanoga uvida u cjelinu kompozicije ili krajolika, vidi se koliko je obuhvatna Vucinicheva konstatacija: kao duhovni baštinik sve Bosne, Andrić je i pisacsve Bosne. Kao nitko prije i poslije njega u cijeloj povijesti bosanskohercegovačke književne prakse, do danas. To se, u punoj konkretnosti, ovjerava u Andrićevome djelu na svim mogućim razinama — geografsko–regionalnoj, sociokulturnoj, etnoreligijskoj, jezičnoj... Tako, konvencionalno se kaže da su Travnik, Višegrad i Sarajevo mjesta Andrićeva odrastanja i mjesta njegove književnosti. To, naravno, jest točno, ali treba uočiti kako gotovo da nema ni jednoga bosanskoga ili hercegovačkog kraja, grada, karakterističnijega geografskog pojma, lokalnih klimatskih osobitosti, čak pejzažnih valeura, koji se u Andrićevu opusu ne spominju i o kojima se uvijek ne govori s pouzdanim, skoro stručnjačkim znanjem i poznavanjem. Na to se nadovezuje Andrićev omiljeni postupak — diferenciranje likova po regionalnim karakteristikama (govor, običaji, oblačenje, mentaliteti...). Zatim, fascinantna je socijalna »mapa« bosanskoga svijeta iscrtana u Andrićevu djelu; ona je naprosto sveobuhvatna i ništa ne ostavlja nedodirnuto, neopisano, nepredstavljeno: institucije, odnose, likove i tipove, domaće i »strance«, profesije, zanate, običaje, uzraste, spolove, selo–grad... Piščeva pažnja s osobitim uživljavanjem trajno je okrenuta prema svim etnokonfesionalnim elementima toga mikrokozmosa. Zanimljiva bi po toj osnovi bila, na primjer, usporedba između znamenitoga romana Meše Selimovića Derviš i smrt i proza Ive Andrića. Selimović je gotovo opsesivno fokusiran i ograničen na muslimanski svijet Bosne; Andrića zanimaju svi predstavnici toga civilizacijskoga panoptikuma — muslimani, pravoslavci, katolici, Židovi–sefardi, Osmanlije, Levantinci, austrougarski došljaci raznih zanimanja i sudbina... Strogo govoreći, zapravo je Andrić jedini autor u povijesti umjetničkoga, respective književnog bavljenja svijetom Bosne, koji je — u gesti programski osmišljenoga i životno predanoga stvaralačkog nadnošenja nad taj svijet — nadišao njegovu okamenjenu unutarnju fragmentiranost i međusobnu izoliranost njegovih dijelova, te ga svojom mišlju i svojom stvaralačkom imaginacijom obuhvatio u svoj njegovoj kaleidoskopskoj cjelovitosti. Nitko u našoj književnosti taj svijet nije osjećao tako svojim kao Andrić — savtaj svijet. Taj osjećaj jest — ljubav, ali ga ne treba pojeftinjavati sentimentalno; on je mnogo jači, on je ambivalentan, oscilira od zanesenosti do odbijanja, od voljenja do mržnje i natrag, no nikad ne gubi intenzitet, ne prelazi u ravnodušnost. Pa, ako Vuchiniceva formulacija (»sinkretička kultura Bosne«) ima povijesnoga i kulturološkog utemeljenja, onda neće biti pretjerano ustvrditi da je Ivo Andrić u književnosti do danas ostao jedinim autentičnim izdankom i predstavnikom te kulture i takve Bosne. Tursko i iracionalno

U pismu prijateljici Zdenki Marković 14. 4. 1921. godine iz Rima, gdje službuje kao diplomat–početnik, Ivo Andrić piše: »Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogradu ili Splitu i ako još ne znam i ne vidim kako. Dotle ću ispisati sve ovo tursko i iracionalno što imam i onda ću se opet dati na stari posao.« Komentirajući ovo mjesto u biografskoj knjizi neprolazne ljepote Rani Andrić (Beograd–Sarajevo, 1980), Miroslav Karaulac će zapisati: »Ne mogavši da ostavi te predele mraka jer je, kako se vidi, od njih i primao tu svoju svetlost, Andrić će, kao što znamo, potrošiti ceo svoj ljudski vek na tome svome turskom i iracionalnom, ne stigavši nikad ni da ga se oslobodi ni da se više ikad konačno vrati na taj svoj stari posao.« Vidimo kako Karaulac, i sam pisac, k tomu siguran poznavalac Bosne i njezine tragične »mrke ljepote«, s jedva naslutivom a dobrohotnom ironijom fiksira ključni paradoks Andrićeve književne biografije. Ono što je mladomu pjesniku i piscu, u sred silne književne, umjetničke i političke dinamike poslijeratne Evrope, sloma mrske Austro–Ugarske i stvaranja žuđene jugoslavenske države, dinamike kojoj i sam generacijski i duhovno pripada, moglo u vlastitim očima izgledati kao prolazna preokupacija, nekakav jednokratni »dug« koji valja što prije otplatiti i zaboraviti, pokazalo se kao poziv i fatum — kao trajno i neiscrpno polje njegova književnog istraživanja i izražavanja. Pa, ipak, upitajmo se metodično: je li to baš sasvim točno? Što je, zapravo, pisac mogao misliti pod izrazom stari posao, kojemu bi se, eto, rado vratio, kao da i sam smatra da je daleko važniji, i u književnome smislu nekako na višoj cijeni od turskoga i iracionalnog? Odgovor, barem okolišan, možemo naći u onome što je Andrić do datuma citiranog pisma objavio, i kako je kao pisac dominantno percipiran u očima suvremenika, a valjda i u vlastitim. Poznato je da je Andrić u književnost unišao s poezijom; prve pjesme objavio je kao sarajevski gimnazijalac u Bosanskoj vili 1911. Pjesme (u stihovima i u prozi) narednih godina objavljivao je i u drugim časopisima (Vihor, Savremenik, Hrvatski pokret,Hrvatska njiva, Književni jug, Jugoslovenska žena i dr.), a već 1914. uvršten je sa šest pjesama u reprezentativni zbornik Hrvatska mlada lirika (Lanjska pjesma, Strofe u noći,Tama, Potonulo, Jadni nemir, Noć crvenih zvijezda). Svoj naglašeni interes za poeziju Andrić u tim godinama pokazuje i prevođenjem, s osobitom sklonošću za slovensku modernu (O. Župančič, I. Cankar, A. Aškerc, A. Murn, D. Kette i dr.), te za Walta Whitmana, kojemu će se vraćati godinama, i s Borivojem Jeftićem biti valjda prvi prenositelj Whitmanovih stihova u naš jezik. Već od prvih pjesama u Bosanskoj vili može se vidjeti i to da Andrić počinje tražiti vlastitu formu i ritam, koju će pronaći u lirskoj prozi, i vrlo zrelo ostvariti u dvjema knjigama — Ex Ponto 1918. godine i Nemiri 1920. godine. Kroz cijelo to vrijeme, Andrić je preko kritičkih osvrta i članaka u periodici i preko javnih nastupa, te kao jedan od urednika Književnoga juga, živo prisutan u književnom životu. U društvenome i

biografskom smislu, piščev portret valja dopuniti snažnom crtom »revolucionarnosti« u idejnom kontekstu antihabsburške »naprednjačke srpskohrvatske omladine«, iskustvima tamnice i internacije za vrijeme Prvoga svjetskog rata, te trajne privrženosti ideologiji »narodnoga jedinstva«. Ako bismo, dakle, htjeli pogađati što bi u književnome značenju pojma mogao biti taj »stari posao« kojemu Andrić 1921. godine čezne da se vrati, mogli bismo ovako sažeti: posvećenost lirskome izrazu i intenzivna duhovna pripadnost moderni. A da je i među suvremenicima figurirao na takav način, najbolje ilustrira emfatični usklik kojim je Miloš Crnjanski, valjda najsnažniji lirik cijele generacije, 1919. godine pozdravio Andrića povodom Ex Ponta: »U ovim zapisima što su pesme, u ovim pesmama što su zapisi čini mi se da počinje nova istorija naše duše... Ova je knjiga pisana njoj, jedinoj čistoj, i neporočnoj, večnoj uzdanici: mladosti. Nalazim da je tragično verovati u knjige, uopće verovati. Andrić veruje. No jedno je neosporno sa ovom knjigom: Andrić est arrivé.« Starim poslom — lirikom meditativnom i ispovjednom, melankolijski osjenčenom, što u verslibrističkoj što u narativnoj formi, bavit će se Andrić cijeloga života, kao što je izašlo na vidjelo u posthumnim izdanjima njegovih sabranih djela, u rasponu od raznovrsnih zapisa što im je sam pisac dao naslov Znakovi pored puta, do tekstova u kojima se nađu čak i stihovi čiste ludičke inspiracije (Lili Lalauna, na primjer, napisana 1950. godine), ili solipsistički zapis u stihovima Ni bogova, ni molitava napisan 1973. kao možda posljednji Andrićev književni tekst uopće3. U taj dio njegova opusa, također, mogu se pribrojiti neki eseji (o Goyi, Franji Asiškome, Whitmanu, Heineu, Petrarci i dr.), te mnoge od proza koje i tematski i stilski svjedoče o tomu da je Andrić trajno imao potrebu da se ne utopi bez ostatka u svoju središnju tematiku (historija, Bosna, Balkan, Levant...), nego da se i odmakne od nje, makar povremeno, i nekako kao iz drugoga plana, a najuspjelije od tih proza (Jelena, žena koje nema, Letovanje na jugu, Žena na kamenu, na primjer) ravne su onome najboljemu što je napisao. No, u trenutku Crnjanskijevoga oduševljavanja Andrićevim dolaskom povodom Ex Ponta, već je crno po bijelu postojala, na stranicama Književnoga juga, najava posve drukčijega Andrića, pisca koji već suvereno, a tek na početku, vlada jednim sasvim specifičnim, samo svojim svijetom i postupkom. Bio je to pripovjedni fragment Đerzelez na putu (sv. 11– 12/1919), što će slijedeće godine izaći u knjizi kao cjelovit prozni triptihPut Alije Đerzeleza. A kada 1924. izađe prva Andrićeva pripovjedačka zbirka, Pripovetke(između ostaloga, s remek–pričama U musafirhani, U zindanu, Ćorkan i Švabica, Za logorovanja, Mustafa Madžar, Rzavski bregovi, Ljubav u kasabi), bit će je moguće promatrati i kao razveden, skoro potpun »tlocrt« budućega velikog bosansko–balkanskog opusa, s osnovnim točkama povijesne »topografije«, s glavnim likovima, motivima, situacijama, razdobljima. Kao i s već snažno i konzistentno oblikovanim odnosom spram povijesti u piščevoj svijesti, koji bi se mogao nazvati pesimističkim

vitalizmom, i koji će se u budućim Andrićevim djelima izraziti u cijeloj gami različitih konkretnih manifestacija u nepreglednoj povorci likova, sudbina i situacija. Taj Andrić nije više, ili nije samo ni dominantno, Andrić moderne i svojih mladalačkih književnih uzora i zanosa. U njemu kao da se dogodio, i već slegnuo, veliki potres koji je potpuno promijenio unutarnju psihološko–emocionalnu ali i refleksivno–filozofsku konfiguraciju, što ju »na površini«, u piščevom tekstu, vidimo kao napuštanje lirskoga duktusa i govora u prvom licu, i priklanjanje »objektivistički« impersonalnom pripovijedanju. Ja, lirski hipertrofirano i monološki artikulirano, sklanja se iz Andrićeva teksta, prividno do nepostojanja, a glas se daje drugima, tekst postaje prostorom izrazite višeglasnosti. (O ovoj važnoj — ili najvažnijoj? — crti Andrićeve poetike još će biti govora.) Izlažući Ljubi Jandriću4 spominjani i mistificirani susret s Kierkegaardom, Andrić u jednom vrlo tvrdom izrazu sam opisuje glavnu stazu kojom se je tada već bio definitivno zaputio. Jest, kaže on, Kierkegaardu »dugujem rasuđivanje o strepnji, strahu i premoći zla« (a mi, njegovi potonji čitatelji, znamo koliko je to precizna i pogođena autorefleksija). Ali je kategoričan u odbijanju tvrdnji »nekih kritičara« da se u mladosti formirao pod utjecajem danskoga filozofa. »Priznaću vam — kaže svojemu pratiocu — narodna svest i epika imali su daleko snažniji uticaj na me.« Kada se ispovijeda mladoj prijateljici kako je nestrpljiv da ispiše »tursko i iracionalno«, da bi se mogao dati na »stari posao«, Andrić zapravo opisuje vlastitu temeljnu dvojnost, gotovo bipolarnost, za koju, iz hladne retrospektive, vidimo da je potom magistralno obilježila cijeli njegov književni rad, čak i ljudski lik. Danas se, naime, može veoma dobro razaznati kako je Andrićev opus ispisao čovjek u kojemu su jednako snažno živjela, odbijala se i dodirivala — sve istovremeno — dva umnogome oprečna svijeta. Jedan — svijet modernističkoga individualizma i subjektivizma, intelektualističke i umjetničke samosvijesti, gotovo oholosti, svijet bez Boga, i snažni osjećaj pripadanja klimi južnoslavenskoga i evropskog književnog moderniteta... Omrznuta Austro–Ugarska u isti mah je veliko i kozmopolitsko, višejezično carstvo, s dobrim sistemom školovanja, u kojemu se uz malo povoljnih okolnosti i mnogo ličnoga dara, može s istim osobnim dokumentima krenuti iz višegradske zabiti »zemlji na ćenaru«, iz sarajevske gimnazije, a stizati po volji u Zagreb, u Beč, u Krakov, pa kada bi se »studiralo« samo u književnim kavanama i javnim bibliotekama tih gradova, bilo bi to itekako plodno formativno. U ovaj aspekt Andrićeve ličnosti i unutarnjega života spada i mladenačko revolucionarstvo na granici s anarhizmom, te žestoka mržnja na malograđanštinu koja tako odudara od kasnije konvencionalne slike o distingviranome piscu–gospodinu. Dokumenti takvih stanja mogu se naći u njegovim lirskim tekstovima, a još izravnije u sačuvanim pismima. Neka od njih objavio je Željko Poljak (Hrvatski književnik Ivo Andrić, Zagreb, 2002). Pišući prijatelju Vojku Durbešiću iz Višegrada u kolovozu 1913, Andrić se ovako iskaljuje: »Još da nema ovih knjiga bih izludio. Ovi gragjani me formalno —

duševno — natiču na ražanj. Danas sam nervozan jače i ne mogu da pišem sve o njima samo ti velim da ih mrzim do kriminala. Mnogo sam puta premišljao — sjedeći s njima — kako bi bilo divno otrovati im vodovod da jednog dana pocrkaju svi upravo u času kad popuste iza ručka kaiš i posrknu vode. Ili im jedne noći deflorirati sve kćeri i svastike, krivonoge i mutave djevojke. Da se ne moram družiti dresiram svoja dva psa.« U drugome pismu, pak, piše: »Raskinuo sam, sad svejedno čijom krivnjom, sa svim prijateljima, prijateljicama, partijama, krugovima i nacijama. Rogjen u Travniku, nadležan u Sarajevu, odrastao u Višegradu. Ne osjećam privrženosti, jer me ne vežu lijepi spomeni (da mogu spalio bih sve prošlo, kao neki dan korespondencu) a ne stičem ljubavi, jer nemam skupocenih vrlina, koje društvo voli. Na duši nosim vijenac ’od sedam glavnih grijeha’ i još od sedam drugih za koje mati Crkva nije nikad čula.« Iste godine dvadesetjednogodišnji Andrić, međutim, piše (također Durbešiću) i ovo: »Ja nisam Ja! I niko nije on sam! I u samoći nisam više sam, jer u meni su svi dužnici i svi verovnici, jer me u ogledalu stalno čeka slika moga oca i jer u meni živi jasan glas matere moje. O, živi i pokojni u meni, teret su velik i neminovan su zakon, ali će ih osenčiti moja bela duša i oni će biti nešto, što je bilo, jer je ona jača i od živih i od mrtvih.« Na mnogo različitih načina može se čitati ovaj snažni meditativni tekst, no jedno je sigurno: on nam daje naslutiti da u toj »beloj duši« živi i jedan drukčiji svijet — predmoderni svijet starinskih patrijarhalnih vrijednosti, svijet šutnje i sporoga vremena, zatomljenih sudbina i nijemih tragedija, svijet u kojemu je individualna sudbina uvijek podređena tvrdim zakonima i duhu komunitarizma. To je onaj konzervativni i konzervirani svijet Bosne u kojemu se »dram radosti dušom plaća«, čijemu je istraživanju — sada već u posve impersonaliziranom diskursu, s flaubertovskim pismom kao trajnim uzorom — Andrić posvetio svoje najbolje energije, i koji mu se, zauzvrat, otvorio kao nikome, u svoj svojoj tamnoj magičnosti i neiscrpnosti ljudskih historija — kroz prizore stradanja i propasti, ali i kroz rijetke trenutke neslućene ljepote i duševnih uznesenja. Iz pisama što ih 1919. Andrić piše Alaupoviću, jasno je vidljiva ozbiljnost te fascinacije, toga pripadanja, i posvećenosti. Iz Višegrada: »Ovdje u potpunom miru, pomalo radim neke nove stvari i promatram izbliza ovu našu Bosnu koja me uvijek iznenađuje novim čudima...« Iz Splita: »Žao mi je kad pomislim da izumire svakim danom naša stara čulna Bosna i nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života... A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna istorija...« Dogodilo se, dakle, ovako: umjesto da fragment Alija Đerzelez na putu označi nekakav kratkotrajni ekskurs ili epizodu, pokazat će se da je njime Andrić već 1919. zacrtao — magistralu! Ne napustivši »stari posao« nikada posve, ali ostavivši ga u dubokom zasjenku. (I inače, smatrao je lirski dio svoga stvaranja »manje uspelim«, o čemu ima i posve eksplicitnih iskaza u zapisima i u razgovorima s Jandrićem, a Ex Ponto i Nemire za života nije dopuštao uvrštavati u

izdanja izabranih djela.) Taj se prijelom podudario s još jednom, »vanjskom« promjenom: nakon ulaska u državnu službu, najprije kratko u Ministarstvo vera (1919. godine) a potom u diplomaciju (u kojoj mu je karijera od 1920. do 1941. išla blistavom stazom uspona), Andrić će uporno nastojati na što potpunijemu uklanjanju svoga privatnog života i osobe iz javnosti. Iz nekih njegovih eseja, iz zapisaZnakovi pored puta, iz rijetkih intervjua, moguće je jasno rekonstruirati i neku vrst njegova teorijskog creda — da je »sve u djelu«, da privatni i građanski život umjetnika valja strogo odvajati od njegovoga djela. Pomno iščitavajući ispovjedne, solilokvijske zapise u Znakovima pored puta, vidjet ćemo da se autor u neprekidnoj spirali stalno vraća na nezadovoljstvo sobom, na jaz između »tajnoga« i javnog života, na prokleti leitmotiv grižnje i kajanja zbog svega što nije uradio a trebao je, zbog svega onoga što je uradio pogrešno, zbog bola i nepravde koju je nanio, itd: Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene bio napor živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale. Živeti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne moći oka sklopiti i ne moći dušom danuti, i pri svemu tome raditi i smejati se i razgovarati, to znači za ljude kao ja živeti i uspevati među svetom. Ono što je nešto vredelo u meni i na meni bilo je redovno izvan moje volje i moga znanja i saznanja. Ono što sam bio, hoteći da to budem, takvo je da u većini slučajeva ne vredi mnogo, a ponekad čak ne služi na čast ni mom karakteru ni mojoj pameti, i bolje bi bilo da nije nikad ni bilo, ili da se bar može zaboraviti, kad se već ne može izbrisati. Ti su zapisi uvijek sublimni, ali ipak daju jasno nazreti da nisu tek poetsko–meditativna uopćavanja, nego da su čvrsto povezani s konkretnim okolnostima života. Ni taj se momenat, dakle, ne treba isključiti iz cjelokupne geneze Andrićeva stava o odnosu privatne osobe i književnoga djela, kojega se tvrdo i zakleto držao do smrti. A svoje istraživače kao da je zaklinjao: »Posle naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali; za našeg života samo ovo drugo.« (Znakovi pored puta). Premoć zla Još u tzv. međuratnom razdoblju, prije njegovih glavnih djela, Andrić je po knjigama pripovjedaka (1920, 1924, 1931, 1936) bio u književnoj kritici prepoznat i etabliran kao tvorac jednoga novog pripovjednog kanona, pri čemu se naglašavala plodna simbioza historičnosti tema i oslanjanja na tradiciju s jedne strane, te modernosti književnoga postupka s druge strane. Već tada je recepcija Andrićeve književnosti imala široki jugoslavenski karakter. Nakon Drugoga

svjetskog rata i izlaska znamenitih romana (Travnička hronika, Na Drini ćuprija, Gospođica, Prokleta avlija), kao i novih knjiga pripovjedaka, te osobito nakon Nobelove nagrade za književnost 1961, Ivo Andrić je u najširoj javnosti, ne samo književnoj, stekao svojevrsni posvećeni status Pisca, čovjeka sjedinjena s književnošću kao sa životnim pozivom i majstorskim umijećem, i postao pojam zajedničke, jugoslavenske kulturne vrijednosti. Samo su se još dva pisca mogla približiti takvom kulturnom i društvenom statusu: Miroslav Krleža i Branko Ćopić. Obojici je, međutim, nešto »nedostajalo«. Ćopić je po tiražama knjiga i po spontanoj popularnosti i neodoljivosti, zapravo, fenomen s kojim se nikada nitko ni prije ni poslije nije mogao mjeriti. No, svoj neiscrpni pripovjedalački i pjesnički dar, i rajsku toplinu svojega humora, osobine po kojima su se neki Ćopićevi tekstovi, osjenčeni suptilnom sjetom i slutnjom tragike, vinuli i do najviše estetske ostvarenosti (recimo, priče u Bašti sljezove boje), Ćopić je od početka do kraja ostvarivao u formatu pučkoga i dječijeg pisca, potpuno stran i dalek i u literaturi i u životu svemu što predstavlja društveni establishment i njegove rituale. To je ono što ga je razlikovalo jednako od Andrića i od Krleže. Krležu je, pak, u imaginarnom natjecanju za Državnog Pisca u odnosu spram Andrića hendikepirao njegov »elitizam«, što u dubinskoj projekciji zapravo može da se otčita kao paradigmatski način na koji je u vladajućoj ideološkoj percepciji bio prerađivan sukob između Andrićeva narodnjaštva i Krležinoga angažmanai intelektualizma. Za neku tanku ali ipak sasvim vidljivu dlaku, sistem (dakle, cijela piramidalna ideološka građevina — od vrha Partije i države, do školskoga sistema i sistema javnosti) davao je prednost Andriću; ipak je samo on u punome smislu riječi bioJugoslavenski Pisac. Taj vrlo zanimljivi paradoks — da jedna deklarirano revolucionarna, protugrađanska i antitradicionalistička ideologija prihvati kao svojega jednoga po svemu građanskoga pisca, pred drugim (književno jednako vrijednim, a mnogo produktivnijim) koji joj je ab origine ideološki istomišljenik i aktivni suradnik — to je tema za temeljitu kulturalno–politološku raspravu o elementima koji su ulazili u oblikovanje jugoslavenske kulturne politike i u stvaranje njezinih reprezentacijskih likova i ikona. Ovdje ću se zadržati samo na nekim momentima paralele Krleža — Andrić, kako bi se vidjelo i ono što ih razdvaja, ali i ono u čemu su — sasvim iznenađujuće za već okamenjeni stereotip »Andrić i Krleža kao antipodi« — slični, i to baš ideološki. Zamalo pravi vršnjaci, Andrić (1892) i Krleža (1893) rođeni su obojica u Austro–Ugarskoj Monarhiji i u istom, hrvatsko–katoličkom nacionalno– konfesionalnom obiteljskom miljeu, no s golemim razlikama u povijesnom i sociokulturnom backgroundu s jedne, i u socijalno–egzistencijalnim okolnostima s druge strane. Bosna Andrićeva dječaštva i mladosti — vidjeli smo — zemlja je još duboko prožeta osmanskim naslijeđem, u ruralnim sredinama srednjovjekovno konzervirana, a istovremeno — izložena dramatičnim promjenama u intenzivnom procesu modernizacije i europeizacije. Posljednji izdanak u svojoj lozi, zarana

ostao bez oca kojega nije ni upamtio, s majkom koja je prisiljena nadničiti po tuđim kućama da bi njima dvoma plaćala iznajmljenu prizemnu sobicu u sarajevskoj mahali i prehranjivala ih, Ivo Andrić će u najosjetljivijemu razvojnom dobu upoznati stravu neimaštine (nešto kasnije i bolesti koja je nasljedno harala u njegovoj obitelji) uz koju ne mogu da ne idu egzistencijalni strah i svakojake druge strepnje i uskraćenosti. Mnogo je njegovih meditativnih zapisa iz zrelih i starih godina koji svjedoče da je taj osjećaj nesigurnosti i strepnje bio popudbina koje se riješiti neće nikada, a mora biti da je sudjelovala i u donošenju životnih odluka kojima je Andrić nastojao izgraditi mirnu i sigurnu egszistenciju. Kad se o tim odlukama sudi s antipatijom, što se najčešće odnosi na njegovu diplomatsku karijeru u vladi kraljevske Jugoslavije i na ustupke i neslavne poslove što ih je morao raditi (primjerice, elaborat o albanskom pitanju koji je za potrebe Stojadinovićeve vlade sastavio 1939), to može biti razumljivo, ali dobija barem malo drukčijega svjetla kad se osvijetli podatkom o bijedi iz koje se valjalo otimati od malih nogu.5 Krleža u Zagrebu, Pečuhu i Budimpešti (u carskim vojnim školama) i Andrić u Sarajevu u gimnaziji, kao mladići, u isto vrijeme, napajaju se istim idejama. Vrijeme je poslije asutrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, a prije Balkanskih ratova: Turska je vjekovni okupator, Austro–Ugarska crni vrag i smrtni neprijatelj, južnoslavenska politička integracija je san, narodno jedinstvo program, a Srbija sa svojom vojskom — oslobodilački i ujediniteljski Pijemont! I, što rade dva naša buduća najveća pisca tih godina — 1911, 1912, 1913...? Andrić ujedinjuje »srpsku« i »hrvatsku« omladinu (tada to u Sarajevu nije isključivalo i: muslimansku), piše pjesme, maturira i odlazi u Zagreb na studije (kasnije će u Beč i Krakov). Za to vrijeme, mladi Krleža već prvi put bježi iz vojne škole (1912. godine), i ilegalno prelazi u Beograd da se pridruži srpskoj vojsci koja se sprema u rat protiv Turske, zajedno s Bugarskom, Grčkom i Crnom Gorom, za oslobođenje »okupiranih nacionalnih teritorija«. Taj prvi pokušaj završava neslavno, povratkom u školu, ali već iduće godine Krleža ponovo bježi, i preko Pariza, Marseillea i Soluna stiže u Skopje, riješen da ne izostane iz povijesnih događaja u borbi za ujedinjenje južnoslavenskih naroda. Tu ga očekuje šok i otrežnjenje od pijemontskih iluzija o Srbiji: »U dimu i požaru bregalničke bitke (juna 1913.) mi smo naučili da je cinički makijavelizam malih balkanskih dinastija stvarnost, a partitura Lisinskog, ilirske fantazmagorije, đakovačka idila ili nostalgija za Prizrenom — da su pusta retorika.« (O nekim problemima Enciklopedije, 1953.) Doživljuje i lično razočaranje i poniženje, čak prijetnju strijeljanjem, jer je oficirima srbijanske vojske sumnjiv kao »austrijski špijun«. Od tada ideja političkoga ujedinjenja kod Krleže dobija sasvim drukčije obrise, pijemontski san ustupa mjesto kritičkom priklanjanju konceptu federalizma, a sve to nešto kasnije biva silno osvijetljeno i prožeto velikom, planetarnom idejom klasne revolucije. Dok Krleža, dakle, žuri na jug u grotlo Balkana, Andrić, kao da se izbavlja od njega, sve krećući se na sjever, posjećuje katedre, kavane i biblioteke

srednjoevropskih prijestolnica. A kada se, u prekidima studijskih boravaka, nađe u Višegradu kod tetke i tetka, sastavlja i šalje prijatelju — vidjeli smo — bijesne espistole protiv malograđana. Bez Krležinih konkretnih iskustava klaonice malih a žestokih balkanskih imperijalizama u Drugom balkanskom ratu, omađijan mitrinovićevskom mistikom naroda, rase i eposa, njegoševsko– meštrovićevskom kosovskom mišlju, Andrić u svome shvaćanju narodnoga jedinstva i ujedinjenja pod vodstvom Srbije neće doživljavati sumnje ni krize.6 Do njih neće doći (ili ih on neće pokazati) ni nakon obavljenoga čina ujedinjenja, kada je stvarnost nove države već pokazala mnoga od svojih tvrdih i surovih lica velikodržavnoga unitarizma i primitivnoga šovinizma, pa ni u situacijama u kojima je sam nailazio na kajmakčalanski prijezir. (U svojim uspomenama Crnjanski je u Srpskom književnom glasniku 1929. godine, sjećajući se Andrićeva dolaska u Beograd 1920, zapisao: »Povlačeći se sve više u sebe, Andrić je sve više ćutao pri diskusijama Šdesilo mu se da mu je g. Miloje Milojević rekao: ’To možemo da kažemo samo mi koji smo bili na Kajmakčalanu...!’«š) Historijski prevratno i burno doba, koje je za obojicu pisaca intimni i dramatični dio njihove mladosti, doba u kojemu oni aktivno sudjeluju nošeni vrelim idealima i vlastitim temperamentima, ostavilo je snažan trag u njihovim kasnijim djelima što su težila za formama velikih sinteza. (U Krleže, na primjer, monumentalni roman Zastave, u Andrića završna poglavlja Na Drini ćuprije, u kojima 1913. godine višegradski studenti i gimnazijalci debatiraju o oslobođenju od tuđinaca i o stvaranju zajedničke države pod vodstvom Srbije.) Taj biografski simultanitet s jedne, i tematska podudarnost u književnim djelima s druge strane, omogućuje da se, u razvijenoj komparativnoj analizi, vide i sve važne književne i ideološke razlike među njima. U međuratnom razdoblju Krleža i Andrić, već profilirani i prepoznati kao vrhunski pisci, predstavljaju oprečnosti u svakom pogledu. Najprije na književno– poetičkom planu. Kod Krleže: načelo eksplozije, volja da se svijet pojmi, verbalizira i obuhvati u totalitetu. Riječ mati Čina! Tomu na vanjskom planu odgovara silna produktivnost i žanrovski diverzitet. Kod Andrića: princip implozije, paradoksalni »bijeg od riječi«; u riječ koja bi najrađe da govori — šutnjom. »U ćutanju je sigurnost« — ispisuje svoju devizu vezir Jusuf u Mostu na Žepi, pa onda i nju izbriše.7 Tematska orijentacija — uglavnom na mikrokozmos Bosne, najzastupljeniji žanr — pripovijetka. Krleža, osim što je u punom naponu stvaralačke snage, pišući i objavljujući jednu za drugom svoje najbolje knjige (drame, romane, poeziju, novele, eseje, putopise...), u ovome razdoblju je korifej intelektualne ljevice, dinamičan organizator i urednik znamenitih nezavisnih časopisa, jednom riječju — grandiozna figura književnoga života, i lijevoga pokreta. (Mnogo kasnije, u razgovorima s Jandrićem, sam će Ivo Andrić Krležinu pojavu lucidno ocijeniti pomogavši se Flaubertovom karakterizacijom Balzaca: »On je jak čovek koji je

žestoko razumeo svoje doba.«) Andrić, pak, kao što već znamo, u ovom razdoblju ide stazom karijernoga diplomata, kao pisac dobija najviša priznanja, a potpuno je odsutan iz kulturne i političke stvarnosti. Nema ga u svim onim burnim i tragičnim događajima koji su obilježili razdoblje: politički progoni i procesi, atentat u parlamentu u Beogradu na Stjepana Radića i suradnike, šestojanuarska diktatura i njezine krvave posljedice, sve veći međunacionalni konflikti izazvani politikom Dvora, priklanjanje službene politike silama Osovine... Nema ga ni u žestokim teorijsko–ideološkim diskusijama i razračunavanjima u i oko književnosti, u kojima će Krleža najprije biti superiornim i angažiranim tumačem povezanosti estetskoga s materijalnim i socijalnim svijetom, a kada iz vrha komunističke internacionale dođu rigidne direktive o socijalističkom realizmu i apologija »tendencije u književnosti«, te kada dođu glasovi o montiranim procesima i čistkama u SSSR–u u kojima nestaju i članovi KPJ (mnogi od njih i osobni Krležini prijatelji iz mladih dana), on i Partiji baca rukavicu u lice, pokreće časopis Pečat i štampa slavni Dijalektički antibarbarus, koji je imao biti obrana umjetnosti i književnosti od svih barbarizama, u ovom slučaju osobito lijevoga. Njegove suradnike i pristalice Partija osuđuje na najstrašniji bojkot (»trockisti«, »revizionisti« — to su etikete zbog kojih se i glavom plaćalo!), a njega stavlja na led. Sam Tito, koji je prema njemu uvijek imao respekt, u legendarnom noćnom razgovoru u Šestinama 1939. godine neumoljivo rezimira njihov odnos pred sudbonosne događaje: Partija bez tebe može, a što ćeš ti bez Partije, to je tvoja stvar... U predvečerje velikoga potresa — ulaska Drugog svjetskog rata u Jugoslaviju, raspada države, njemačke okupacije i stvaranja Endehazije, Krleža tako ostaje sam na opasnoj čistini: komunistima je postao ljuti neprijatelj, nadolazeći ustaše u njemu vide crnoga boljševičkog vraga... Andrić, pak, u tim prijetećim godinama dobija službu u samoj vučjoj jazbini — u Berlinu (1939– 1941). Na dužnost nastupa 12. travnja, nepunih pet mjeseci prije Hitlerova napada na Poljsku i početka Drugoga svjetskog rata. Čin mu je visok (»opunomoćeni ministar i izvanredni poslanik Kraljevskog poslanstva u Berlinu«), ali posao strahovito stresan a stvarni položaj praktično drugorazredan, jer kraljevska vlada ubrzo uspostavlja paralelne linije komunikacije s Berlinom, iz kojih on biva isključen. A dan nakon Hitlerova napada na Jugoslaviju, 7. travnja 1941. diplomatsko osoblje iz ambasade u Berlinu biva po međunarodnim konvencijama deportirano u neutralnu Švicarsku, s mogućnošću izbora: da idu u treće zemlje, ili da se vrate u Beograd. Andrić bira ovo drugo, i za cijelo vrijeme rata živi u Srbiji (Beograd, s povremenim boravcima u Sokobanji i Vrnjačkoj banji), skoro potpuno anonimno. Tako su se obojica naših junaka našli, zapravo, u sličnome, katakombnom položaju. I jednomu i drugomu kao posljednji modus obrane vlastitoga integriteta, ljudskoga i književničkog, ostala je — šutnja. I oni je obojica sustavno i dosljedno prakticiraju. Rezultati te šutnje bili su po književnost izvanredni. Krleža je pisao svoj fascinantni dnevnik, te skicirao i ispisivao masu esejističkih, dramskih i proznih tekstova, a Andrić dovršio tri romana (Travnička

hronika, Na Drini ćuprija i Gospođica). Postoje jake indicije da je baš u to doba napisao i poznatu kontroverznu prozu Pismo iz 1920. godine, koja je prvi put objavljena 1946. u sarajevskom Pregledu. Poraz Hitlerove Njemačke i pobjedu saveznika, te kraj svjetskoga rata, i Krleža i Andrić dočekali su s jednakim osjećajem oslobođenja od najgore more (o tome nedvosmisleno govore njihovi intimni dnevnički zapisi iz toga vremena). Što se tiče stvaranja nove jugoslavenske države, federalne i komunističke, o intimi Ive Andrića, dojučerašnjega visokog diplomata Kraljevine Jugoslavije pod krunom Karađorđevića, ne možemo znati ništa, jer o toj intimi nemamo nikakva sačuvanog dokumenta. Možemo znati samo to da su pisac i nova stvarnost glatko i bezbolno sklopili sporazum: Andrić ju je lojalno prihvatio, ona mu se ubrzo počela obilato oduživati. S Krležom su stvari u prvi mah stajale, kao i uvijek, ambivalentno. Politički i ideološki, nova država bila je ono za što se on ne samo zalagao, nego čemu je svojim predratnim djelovanjem i sam nemjerljivo pridonio: federalizam kao načelo kojim se pravedno rješava nacionalno pitanje i nalazi politički izraz povijesno–civilizacijske plurimorfnosti, socijalistička revolucija kao način ostvarivanja socijalne jednakosti i prevladavanja teškoga naslijeđa prošlosti. Dakle: ni manje ni više, nego ostvarenje vlastitih ideala! S druge strane, pobjednike (svoje dojučerašnje drugove!) Krleža očekuje sa strepnjom. On poznaje taj svijet žestokoga ideološkog fanatizma, sada još ratnim trijumfom opijen, i vrlo dobro znade da mu nije sigurna glava na ramenima... S najvišega mjesta (po svemu sudeći, osobnom Titovom direktivom), međutim, sve mu je oprošteno, zaštićen je od eventualne odmazde pri ulasku partizana u Zagreb 8. svibnja 1945, te on, kao i Andrić, brzo postaje jednom od ikona nove jugoslavenske kulture. (Po političkim kuloarima i po književnoj čaršiji, doduše, trajno se potezala zamjerka Krleži što se nije pridružio partizanima, kao Nazor i Goran Kovačić, na primjer; Andriću se to nikada nitko nije sjetio predbaciti. Ništa nelogično: njega tamo, za razliku od Krleže, nitko nije ni očekivao.) Na službenome kulturno–političkom ikonostasu, dakle, Krleža i Andrić otada figuriraju podjednako. Razlike, one dubinske i trajne, dolazile su na svoje u alternativnim manifestacijama i paradoksima njihovih poslijeratnih karijera. Evo elipse koja, govoreći u slikama, sažima tu situaciju: komunistički monarh je šahirao s Krležom, s Andrićem nije nikada; Nobelovu nagradu, pak, nije dobio Krleža, unatoč silnoj i inzistentnoj Titovoj želji, nego Andrić, protiv njegove želje. Polje u kojemu ovaj opis vrijedi, polje je društvene ikonografije i rituala, i polje književničkih biografija i njihovih privatnih odnosa, koje je trajno karakterizirala dijametralnost intelektualnih afiniteta, te uzajamna hladnoća, čak i odbojnost i neka vrst organske antipatije; Krleža ju je teško susprezao, Andrić je njome savršeno vladao. No, ako iza cijeloga tog slikovitog i katkad bizarnog kompleksa manifestativnih oblika zađemo u dublje slojeve značenja držanja dvojice velikih pisaca i amblematskih ličnosti jugoslavenske društvene scene, susrest ćemo se s otkrićem da njihovo pripadanje ideji, pa i ideologiji

jugoslavenske kulture nije toliko divergentno kao što izgleda. O antipodima tu, u svakom slučaju, teško može biti govora. Davna njihova polazišta jesu različita: mutni a magnetični mitrinovićevski kult naroda, vere i rase, koji je Andrić, vidjeli smo, pod starost samo preformulirao u narodnu svest i epiku (kao svoje uzore), i Krležina utopija »južnoslovjenske civilizacije« i »povijesne magistrale bogumili — Križanić — Kranjčević«, imaju različito porijeklo i karakter s obzirom na znanstveno–filozofske koncepcije i socijalno–povijesne interpretacije iz kojih proizlaze, ali cilj i »vjera« su im zajednički: konačno prevladavanje loše povijesti kroz takvu političku i kulturnu integraciju na »južnoslavenskome narodnom reljefu« (Krleža) u kojoj će prestati razlozi za međusobno sukobljavanje, a biti otvorena mogućnost za rascvat nove kulture utemeljene na najboljim »našim« tradicijama, i autohtonim stvaralačkim potencijalima. Za Krležu gigantska drama Titova sukoba sa Staljinom i razlaza Jugoslavije i SSSR–a predstavljala je političko–ideološku pozadinu kakvu je samo poželjeti mogao. Na toj pozadini on je krajem četrdesetih i početkom pedesetih godina stoljeća razvio svoje stare zamisli i formulirao ih u čitav »tertium datur« sistem; koncept nepodlijeganja ni Istoku ni Zapadu (koja će se, na makroplanu, tako dobro podudariti s Titovom političkom idejom nesvrstanosti). S jednakom energijom radio je na intelektualnom uobličavanju svojih vizija i na organizaciji konkretnih izvedbenih projekata. Tada nastaju njegovi programatski tekstovi neusporedive sugestivnosti (referati na kongresima književnika, eseji o hrvatskoj ranokršćanskoj sakralnoj arhitekturi, srpsko–makedonskoj fresci i bosanskome mramorju kao osnovi »autohtone naše« kulture i civilizacije, prolegomena za enciklopediju Jugoslavije, itd.), a istovremeno Krleža organizira znamenitu izložbu srednjovjekovne umjetnosti Jugoslavije u Parizu, i započinje pripreme za izradu ogromnoga projekta — Enciklopedije Jugoslavije. Andrić, pak, prihvaća se dužnosti poslanika Narodne skupštine Bosne i Hercegovine (iz travničkoga okruga), a zatim i poslanika u skupštini Jugoslavije, dvaput zaredom biva predsjednikom Saveza književnika Jugoslavije, a na nagovor intimnoga prijatelja, starog revolucionara Rodoljuba Čolakovića, pristaje postati i članom Komunističke partije. O svome jugoslavenstvu Andrić 1971. godine Ljubi Jandriću govori ovako: »Ja sam za slogu i bratstvo bio celog svog dugog veka. Ja sam bio za jugoslovenstvo još onda kad je Austro–Ugarsku trebalo oterati s našeg ognjišta. Mi, sarajevski gimnazijalci, bili smo protiv hegemonizma bilo koje vere i bilo kojeg naroda. (...) Ne bih voleo da liči na hvalu kad kažem da sam bio predsjednik naprednjačke srpskohrvatske omladine u Sarajevu. Mi nismo bili unitaristi, kako bi to nekom moglo da izgleda; pre bi se moglo reći da smo bili panslavisti i internacionalisti. (...) Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1941. godine, kad je Komunistička partija Jugoslavije u sve, pa i u to, unela marksističko shvatanje. Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1948, a i danas sam — i pre ću da umrem takav nego da pod starost menjam uverenja!« Ni Andrić ni Krleža nisu morali pod starost mijenjati uvjerenja — na vrijeme su umrli. U mladosti, na početku Dvadesetoga stoljeća, svjedoci i sudionici »tjeranja Austro–Ugarske s našeg ognjišta« i nastanka južnoslavenske političke

strukture koja će, uz kratku cezuru 1941–45, trajati do pred kraj toga čudesnoga i užasnog stoljeća, njima je ona uza sve krize koje je proizvodila i kroz koje je prolazila, izgledala kao konačna i trajna struktura. Napokon, ona je bila veliki, kulturno i jezično raznovrstan a ipak dovoljno integriran sociokulturni ambijent da bi njih dvojica u njemu figurirali kao apsolutne književne i kulturne veličine, kao svojevrsni amblemi te kulture, svaki u svojemu formatu, kako smo vidjeli. Veza je morala biti povratna: sigurno je da su i jedan i drugi taj ambijent držali i osjećali, makar i ne na posve identičan način, poželjnim razrešenjem i ostvarenjem historijskih južnoslavenskih političkih i kulturnih lutanja i traženja.8 Ni jedan od naših velikana nije, dakle, doživio ono što smo doživjeli mi: da vidi potpuni historijski slom svih koncepcija »narodnoga jedinstva« obnavljanih stoljeće i pol u različitim ideološkim projektima i političkim realizacijama. Slom taj nije bio izazvan izvana, kao u Andrićevom iskustvu 1941–45, što mu je moglo ostavljati iluziju o »svom narodu« kao o koherentnoj stvarnosti, nego iznutra, voljom voljenih naroda i krvavim radom narodne svesti, pri čemu se naslijeđe epike ponašalo kao praktični manual za činjenje najneljudskijih zločinstava. Da je mogao to doživjeti, Andriću bi se, kao i bilo komu od njegove generacije velikih pisaca, tek tada srušio sav svijet, upoznao bi jedan novi oblik »premoći zla«, jer bi bio doveden, pod potpuno »praznim nebom«, pred pitanje o smislu vlastitih uvjerenja, na koje ne bi imao nikakva odgovora. Najmanje onako uzvišenoga i heroičnog, kakav je imao 1941, pozivajući se na Hölderlina: »Pjesnik treba da ide s narodom.« Opisujući Jandriću tadašnji svoj izbor, Andrić kaže: »Sam sebi zadao sam tvrdu veru: poći ćeš i ti sa svojim narodom. Pre ćeš umreti nego uraditi drugačije! Pisac koji želi da piše o svom narodu mora biti zajedno sa njim. To je osnovni koren na koji se naslanjaju i njegova reč i njegovo delo.« U svjetlu našega iskustva iz 1991–95, kako to najedanput zvoni operetnom praznoćom i jeftinim patosom! Pitanje s kojim bi Andrić bio suočen tih, naših godina, bilo bi surovo jednostavno, a za njega nemoguće pitanje: s kojim ćeš narodom poći, kao sa svojim? Pogotovo: u Bosni! I moralo bi biti tako, da bi sa sleđujućim užasom otkrio kakvu je laž historija napravila od narodne svesti, i u što je pervertirala epika. U kakvu se povijesnu prašinu, konačno, sorilo njegovojugoslovenstvo — svi njegovi politički ideali i cijeli njegov politički život! Pisac i pripadanje Raspad jugoslavenskoga kulturnog prostora, te osobito etnonacionalna fragmentacija kulturnoga prostora Bosne i Hercegovine, na novi su način aktualizirali dva pitanja koja su se i u prošlosti postavljala — pitanje »pripadnosti« Andrića nacionalnim književnostima, te pitanje recepcije Andrićeva djela iz pojedinih nacionalnih perspektiva. Postojanje jugoslavenskoga kulturnog prostora kao umreženoga sustava razmjene i komunikacije nije značilo i potiranje posebnoga identiteta nacionalno

»jakih« disciplina, među njima na prvom mjestu — književnosti. Pogotovo nakon što je to, s porazom unitarističkoga modela u kulturi krajem šezdesetih godina, prestao biti ideološki program. Za slovensku i makedonsku književnost, pa potom i za književnosti nacionalnih manjina (»narodnosti«, kako se to tada zvalo) — albansku, madžarsku, talijansku i druge — kriterij razlikovanja bio je jasan: jezik. No, na prostoru »središnjega južnoslavenskog jezika« (hrvatskoga, srpskoga, hrvatskosrspkoga, srpskohrvatskoga, danas još i: bosanskoga i crnogorskoga), koji pripada četirima nacijama, uvijek se golema društvena energija trošila na utvrđivanje nacionalne pripadnosti važnih a nacionalno nedovoljno »jasnih« pisaca, i uvijek je u vezi s time postojala izrazito razvijena osjetljivost. Njezino porijeklo s jedne strane ide iz činjenice da je sami razvoj nacionalnih identiteta često bio presudno povezan s likovima i djelovanjem pojedinih književnika — nacionalnih ideologa i tribuna, koji su tako postajali zaštitnim znakom i esencijalnim dijelom nacije i njezine geneze, a s druge je strane ta osjetljivost povezana s načinom na koji se kod nas tretira nacionalna pripadnost pisca, kao vrijednost po sebi (viša i od književne, pa je mnogo važnije imati pisca nego čitati ga), i kao vrijednost koja je isključujuća, poput vlasničkoga prava, čiji osnovni smisao jest u tomu da nešto što je naše ne može biti ničije drugo, osobito ne onih što su nam najbliži... (Jasno je kako takav koncept dolazi u sukob s elementarnim načelom kulture, koje je načelo uključivanja, a ne isključivanja, načelo vrijednosno a ne vlasničko... No to je tema za neku drugu priliku.) U srpsko–hrvatsko–(bošnjačko–crnogorskom) prostoru, gdje je jezik, dakle, bio i ostao veoma nepouzdan kriterij razlikovanja, zato problem utvrđivanja pripadnosti pisca često zna biti teška glavobolja za nacionalne ustanove i skrbnike, izvor nesporazuma i sukoba između dviju ili više nacionalnih sredina, a da bi ga se riješilo, mora se pribjegavati brojnim pomoćnim sredstvima i kriterijima (mjesto življenja pisca, suživljenost s određenom kulturnom sredinom, etničko/konfesionalno porijeklo, narječje kojim se najviše služio, privatno izjašnjavanje i opredjeljivanje pisca, i niz drugih, manje ili više indiskretnih podataka iz njegova građanskoga života). Često su i sami pisci pridonosili konfuziji i nesporazumima, izjašnjavajući se u toku života na različite načine. U takvim okolnostima nije čudno da je književna čaršija uz Andrića zarana prilijepila etiketu nedosljednosti, sklonosti prerušavanju, ili bježanju od izjašnjavanja. U temelju takvoga shvaćanja leži uvriježeni »koncept« po kojemu o pitanju nečije nacionalne pripadnosti u nas u krajnjoj liniji ipak odlučuje njegovo etničko–vjersko porijeklo. Čak i u beogradsko–srpskoj kulturi, koja je od svih naših nacionalnih kutlura umjela biti najviše integrativna i asimilativna, i kojoj Andrić nesumnjivo pripada po mnogim elementima djela i života, te koja mu je najobilatije uzvraćala, uvijek je postojala nijansa stanovite nelagode i rezerve spram Andrića baš po tom starinskom etničko–konfesionalnom kriteriju. (»Katolički pop«, »jezuita«, »papin miljenik«, »fra Ivan–beg«, »don Ivo« — te i

slične etikete u beogradskoj književnoj čaršiji, moćnoj i utjecajnoj, koja ga je u isti mah i protežirala, pratile su ga cijela života.) Ako, međutim, stvar pogledamo iz perspektive samoga pisca, sve se mijenja; uviđamo, naime, da je on itekako dosljedan u žilavoj borbi za vlastiti identitet, kao i za pripadanje, samo što se njegovo poimanje identiteta i pripadanja nikako ne podudara s onim koje vlada u javnosti. Njegov osjećaj pripadanja svojemu svijetu i svojoj kulturi, kao i njegov osjećaj identiteta, strukturiran je mnogo složenije i bogatije, pa i ambivalentnije. Najprije, što se tiče identiteta, u Andrića je od kolektivnoga aspekta uvijek naglašeniji egzistencijalno– individualni. Njega je u blistavoj melankoličnoj eksplikaciji ispovjedio ustockholmskoj besjedi, govoreći o identitetu kao ključnom antropološkom pitanju. (»Biti čovek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet.«) Baveći se predano svijetom koji je preostao da traje kao ostatak jedne fascinantne imperijalne civilizacije, baveći se tim silnim preplitanjima, civilizacijskim poliperspektivizmom Bosne, Balkana, Levanta, Andrić kao da je došao do specifične, skoro apatridske »filozofije identiteta«: Bosna i Levant kod Andrića postaju prostor više duhovni nego geografski, bez jakoga identiteta, virtualan, bez granica, prostor fluidnih egzistencija. I Andrića samoga, kad se pitamo o njegovom identitetu, čini mi se, najprije valja tražiti u području istovremenoga preplitanja i gubljenja identiteta. Toj igri i toj drami Andrić je posvetio mnoge svoje stranice i likove, a jedan od najsnažnijih svakako je doktor Kolonja iz Travničke hronike, s onom zapanjujućom epizodom u kojoj — u bosanskoj verziji Isusova puta na Kalvariju — doživljuje trenutak kozmičkoga prosvjetljenja izazvan ljudskim divljaštvom i ljudskom patnjom, i u ekstazi čovječnosti preobražava se — u drugoga. »Ja sam... Turčin... jesam Turčin, bolji od tebe«, deklarira on to svoje preobraženje, pretvara se na čas u gospodara postupaka ostrvljene svjetine, i spašava anonimnoga mučenika. To je isti doktor Kolonja, koji izgovara one gorke a uznosite riječi o ljudima sa granice: »To su ljudi sa granice, duhovne i fizičke, sa crne i krvave linije koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvorenja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice. To je ona ivica između mora i kopna, osuđena na večiti pokret i nemir. To je treći svet u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta...« I, konačno, to je isti onaj lik, kojemu pisac daje da citira kao svoj najviši uzor nikoga drugoga do — Dželaludina Rumija, i to da ne bude nikakve greške ni zabune, baš ono veličanstveno mjesto o identitetu: »Jer samog sebe ne mogu da poznam. Niti sam hrišćanin, ni Jevrejin, ni Pars, ni musliman. Nit sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna ni sa mora.« »Bosanska mržnja« Iz perspektive srpske književnosti i pripadanja njoj, o Andriću je napisana ogromna literatura, njegovo se djelo u srpskoj kulturi permanentno izučava, istražuje i osvjetljuje, o njegovoj ostavštini brižljivo se skrbi; u toj kulturi i

književnosti on figurira kao jedan od njezinih najistaknutijih pisaca, ali i simbola. O toj bliskosti i pripadanju govore i Andrićeve esejističke reference i intelektualno–idejni orijentiri, među kojima posebno mjesto zauzimaju Vuk i Njegoš, te Bora Stanković, Petar Kočić, Simo Matavulj, Jovan Skerlić, Zmaj Jova Jovanović, Branko Radičević, Rastko Petrović itd. A da je riječ o živoj prisutnosti i uzajamnom dinamičkom odnosu, na svoj način svjedoči činjenica da se u srpskom kulturnom prostoru neprestalno pojavljuju nova izdanja Andrićevih djela u najrazličitijim oblicima. No, strukturalna prisutnost Ive Andrića u srpskoj kulturi ima i drugo lice. Onako kako je književnost neodvojiva od proizvodnje ideologijskih slika i obrazaca, onako kako je u nas ideologija neizbježno nacionalna, a nacionalna ideologija uvijek oslonjena na historiju kao na svoj legitimacijski izvor — što je karakteristično za sve nacionalne kulture u štokavskom četverokutu, ali osobito naglašeno za srpsku — tako je u jednome dijelu srpske književne recepcije reducirana ideološka interpretacija od Andrićeva djela odavno napravila sredstvo banalne nacionalno–ideološke i pseudohistorijske propagande. U tom metodološkom krivotvorenju fatalno se zamjenjuje i miješa književna fikcija s faktičkom povijesnošću, a govor likova neovlašteno se pretvara u »stav«, »izjavu«, »mišljenje« pisca, odnosno građanske osobe Ive Andrića, kojim se, onda, »potvrđuje« ispravnost određenih političkih zamisli i projekata... Do kakvih nakaznih izobličenja i posljedica to može dovesti, pokazalo se za vrijeme rata 1992–95. U eseju Glasovi sarajevske noći9 opisao sam kako je iz vojno–političke okolice Radovana Karadžića na stolove evropskih i američkih pregovarača o rješenju bosanske krize dolazio engleski prijevod Andrićeve pripovijetke Pismo iz 1920. godine, sa sugestijom da je to relevantna povijesno–politička elaboracija »urođene međuetničke mržnje« kao argumenta da je etničko–teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine najbolji način rješenja krize. (A nije nevažan podatak da u to vrijeme iza Karadžićeva štaba kao intelektualna pozadina i »logistika« stoji praktično cijeli mainstream srpske nacionalne kulture zajedno sa Srpskom pravoslavnom crkvom.) Priča je napisana u prvom licu, i u njoj se opisuje susret dvojice školskih prijatelja na nekom prolaznom kolodvoru, u vrijeme nakon Prvoga svjetskog rata. Sarajevski Židov Maks Levenfeld služio je u ratu kao liječnik na evropskim frontovima, iz rata je izašao ogorčen i promijenjen, i sad u nervoznom noćnom monologu, u iščekivanju vlaka, objašnjava prijatelju da je mržnja razlog zbog kojega hoće napustiti Bosnu zauvijek i otići nekamo daleko, možda sve do Južne Amerike. Nakon dvadesetak dana on mu iz Trsta šalje pismo, u kojemu se trudi još jedanput podrobno objasniti svoje razloge. Da, Bosna je zemlja mržnje i straha, ponavlja u pismu Levenfeld, i da bi to ilustrirao, razvija široku sliku:

Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (...) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodirnim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat–kula kod begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom. Za što može biti argument ova tužna priča? Najprije, moram naglasiti, ne apsolutizirajući autonomiju književnosti, da je to u prvom redu književni tekst, pripovijetka, a Maks Levenfeld književni lik, i da se značenja moraju iščitavati uza sav oprez koji ta činjenica nalaže, i pomoću metodologije koju nalaže. Melankolična slika sarajevskih tornjeva i satova impresivna je književna slika, oblikovana savršenim jezikom, preciznim i gipkim u isti mah. To je tako, bez prigovora i primjedbe, sve dok sliku čitam u njezinom mediju, u mediju književne fikcije. Tako čitana, ona ima snagu doživljaja, a ne sadrži mjerodavnost političkog argumenta. Ali, ne može se osporiti pravo da se ona čita i drukčije: kao kulturološki, povijesni, ili čak i politički tekst. No, tada se uspostavlja drukčiji sustav korelacija. Tada je, recimo, Levenfeldovom melankoličnom i pesimističnom doživljaju sasvim legitimno su–postaviti ili čak suprotstaviti opis iz povijesne čitanke ili, zašto ne, iz gradskoga bedekera. A tu isti prizor najedanput dobija sasvim oprečno tumačenje: tu se s mnogo dobrih i istinitih razloga govori kako je slika sarajevskih hramova, koji stoje na samo koju stotinu metara jedan od drugoga, svjedočanstvo tolerancije, uzajamnosti i priznavanja drugoga. I cijela priča o »bosanskoj mržnji« pokazala bi niz ovakvih promijenjenih i promjenljivih značenja, kada bi se sustavno podvrgnula eksperimentu čitanja iz različitih perspektiva. Nekakvu argumentativnu snagu za djelatna politička odlučivanja ovakvi iskazi mogli bi, dakle, imati tek kada bi se sva njihova relevantna čitanja, književna i neknjiževna, našla zajedno na stolu, i kada ni jedno ne bi isključivalo bilo koje drugo. Samo, naravno, tada bi došlo do paradoksa: toliko je u svemu tome ukrštenih perspektiva, relativizma i ambivalentnosti (kao u svakom dobrom književnom tekstu), da se nikakva jednoznačna politička odluka ne bi mogla donijeti! Sama priča, međutim, ide dalje. Prošlo je mnogo godina od našega susreta i pisma, kažepripovjedač10, kada sam slučajno saznao da je Maks Levenfeld bio

zasnovao liječničku praksu u predgrađu Pariza, a da je po izbijanju građanskog rata u Španjolskoj napustio sve i prijavio se kao dobrovoljac u republikansku vojsku. Tamo se »pročuo svojom revnošću i znanjem«. Početkom 1938. zatekao se u bolnici u nekom gradiću u Aragoniji. Usred dana na bolnicu je izvršen zračni napad, i on je poginuo sa skoro svim svojim ranjenicima. »Tako je završio život čovek koji je pobegao od mržnje« — rečenica je kojom pripovjedač završava svoju priču, kojom Andrić završava svoj tekst. Odjedanput sve dobija još jedno, novo i razmaknuto obasjanje. I likovi i sudbine i događaji smještaju se veoma određeno i posve prirodno u kontekst evropskoga Stoljeća rata, a opsesivna priča o unutarnjoj, »endemskoj« bosanskoj mržnji biva gotovo ironično relativizirana. Andrić i muslimani Odavno u bošnjačkomuslimanskom intelektualnom miljeu kruži prigovor da Andrić u svojim djelima »muslimane prikazuje u negativnom svjetlu«. Nemaju ti prigovori sporadičan karakter, i nisu, kako bi se moglo pomisliti, nekakva novotarija nastala tek s novom trostrukom etnonacionalnom kulturnom paradigmom stvorenom u Bosni i Hercegovini nakon raspada Jugoslavije. Osim uglavnom usmenoga i ne preglasnog načina kojim su ti rumori posredovani i komunicirani, bilo je i njihove sistematske artikulacije, kojoj u vrijeme vladanja službene jugoslavenske kulture, i Andrića kao njezine najposvećenije ikone, nije bilo dano pravo na glas. Riječ je, prije svega, o ovećoj studiji Šukrije Kurtovića »Na Drini ćuprija« i »Travnička hronika« u svjetlu bratstva i jedinstva (1961), koja nije mogla biti objavljena u Jugoslaviji pa ju je preuzeo Zulfikarpašićev emigrantski časopis Bosanski pogledi, a čitali smo je i u izblijedjelim i izlizanim strojopisnim kopijama, kriomice kao opasnu ideološku kontrabandu. Muhamed Filipović objavio je 1967. esej Bosanski duh u književnosti — šta je to?, u kojemu je Andrićevu književnost označio kao jednu od onih »nacionalno inspiriranih« (uz Kočićevu i Ćorovićevu), koje su »Bosnu više dijelile nego li mnoge vojske koje su preko nje marširale i u njoj krv prolijevale«. No, najsistematičniji katalog svih prigovora Andriću za »antimuslimanstvo« sačinio je Muhsin Rizvić, najprije u studiji Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata I–III (1980), zatim u posthumno objavljenoj knjizi Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu (1995). Kurtovićeva iskrena i dobronamjerna, ali po kritičkom postupku beznadno neknjiževna, na ždanovljevskoj socrealističkoj estetici zasnovana kritika Andrićevih romana zbog štetnosti po »bratstvo i jedinstvo«, Filipovićev filozofstvujušči ršum po staklarskom izlogu moderne bosanskohercegovačke literature, Rizvićeva pozitivistička marljivost u klasifikaciji Andrićevih »grijeha« prema muslimanima — kolikogod među sobom različiti, zajednički su utirali put do potpunoga odbacivanja književnoga za ljubav nacionalnoideološkog kriterija. Konačni trijumf toga kriterija možemo čitati u uvodnoj (anonimnoj) Riječi uredništva za zbornik članaka Andrić i Bošnjaci, koji je objavila Bošnjačka zajednica kulture Preporod iz Tuzle (2000). Tu između ostaloga stoji:

U složenoj balkanskoj zbilji prošlosti i savremenosti Bošnjaci su bili i još uvijek jesu na udaru neprijateljskih ideologija koje su smatrale da je riječ o narodu kojeg zbog njegove »historijske krivice« treba progoniti sa ovih prostora. U književnoj dionici te protivbošnjačke ideologije najsnažnije uporišne stope, koje do dana današnjeg pothranjuju protivbošnjačku praksu, jesu djela Njegoša, Mažuranića i Andrića. Upoznavanje i tumačenje tih djela na način koji se ne iscrpljuje u imanentnom pristupu književnom djelu za Bošnjake je važna dionica u borbi za opstanak, borbi koja je dramatično zaoštrena najnovijim zbivanjima (agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992–95). U ovih nekoliko redaka na najpregnantniji je način, koliko je meni poznato, izražen sukus svega onoga što se sa stanovišta bošnjačko–muslimanske nacionalne ideologije upućuje na Andrićevu adresu, sada već dramatično dovedeno u korelaciju s političko–ideološkim momentima i terminima: »udar neprijateljskih ideologija«, »progonjenje naroda«, »pothranjivanje protivbošnjačke prakse«, napokon — »borba za opstanak«, kao kriterij nad kriterijima, onaj poslije kojega svi drugi mogu da zašute. U istome zborniku objavljen je i tekst Esada Durakovića Andrićevo djelo u tokovima ideologije evrocentrizma, u kojemu autor na Andrićevu književnost rigidno primjenjuje Saidovu paradigmu orijentalizma, konkretizirajući je u Andrićevom slučaju kao literarnu otomanizaciju Bosne, uz ponavljanje i pojačavanje starih, predsaidovskih generalizacija o navodnom antimuslimanstvu u Andrićevu djelu. U Durakovićevoj verziji to počinje zvučati sablasno: »demonizacija orijentalno–islamskoga svijeta«, »portretiranje psihopatoloških likova«, »tendenciozno sataniziranje muslimansko–bošnjačke povijesti«, »sataniziranje bošnjačkog naroda«, »sataniziranje Bosne«, »nametanje kolektivne krivnje Bošnjacima«, »demitiziranje pozitivnih muslimanskih mitova«, »oduzimanje digniteta jednoga naroda«, »animozitet prema cijelom jednom kulturno–civilizacijskom krugu«, itd. Ni dodjeljivanje Nobelove nagrade Andriću nije samo književna »pogreška«, kakvih je normalno da bude; ne, to se nije dogodilo slučajno, jer: »Evrocentrizam je ideologija snažnija nego što mnogi mogu naslutiti i dovoljno je perfidna da se ne da uvijek u prvi mah identificirati.« Krajnje derivacije u ovome tekstu su zlokobne: »Ko prihvati Andrićev svijet kao autentičan — tvrdi Duraković — po prirodi stvari smatrat će korisnim istrebljivanje Bošnjaka kao opasnog elementa u samome tkivu tzv. evropske civilizacije — jednako kao što se smatra korisnim bespoštedno tijebljenje štetnoga korova.« Da bi se tomu doskočilo, autor preporučuje da se »nastavnički kadar valjano educira i da se Andrićevo djelo uzima kao školski negativan primjer ideologizacije literature i funkcionalnog nagrađivanja takvoga djela u najširim okvirima ideologije evrocentrizma.«

Više se ne radi o književnosti, radi se o opstanku naroda; Andrić je u tom pogledu ideološka opasnost najvišega stupnja; potrebna je trajna budnost i posebno educiran kadar za njezino prepoznavanje i demaskiranje! Ovakvo radikalno ikonoklastičko pretvaranje Andrićeve književnosti u neprijateljsku ideologiju, programatski oblikovanu i usmjerenu protiv cijeloga jednog naroda i zemlje, bez sumnje otišlo je daleko preko svake granice teorijski i interpretacijski održivoga. To je šteta, jer se na taj način upropaštava stvarna mogućnost i velika intelektualna potreba — da se Andrić doista počne čitati na način na koji se do sada nikad nije čitao, i koji još čekamo, a koji ne bi bježao od točnosti nekih od premisa na kojima počiva i ovo čitanje koje ga, ideološki iskrivljeno, pretvara u islamomrsca i bosnomrsca. A najironičniji paradoks novobošnjačkoga ideološkog čitanja Andrića sastoji se u tomu što ono, htijući se uspostaviti kao obavezujuća kolektivna, nacionalna norma, samo ponavlja srpski ideološko–kolektivistički model čitanja toga pisca. I u jednomu i u drugomu se na isti, samo zrcalno obrnut način, posve gubi piščevo djelo u svoj svojoj nesvodljivoj polifoničnosti. Neke početne natuknice o mogućnostima čitanja Andrića u novim metodološkim ključevima kod nas su u novije vrijeme iskazali profesori Zdenko Lešić, Enver Kazaz i Nedžad Ibrahimović. U inovativnom eseju o Andriću11 Ibrahimović ispisuje lapidarnu ali važnu, gotovo programsku indikaciju: »Kroz cijeli se razgovor o Andriću provlači dublja priča o potrazi za identitetom. Identitetom Bosne i Bošnjaka (u njoj), identitetom književnog djela i Andrića (u njemu).« Suprostavljajući se tezi da su Bošnjaci, kao nacionalna zajednica, dužni paranoično tumačiti Andrićeva djela u borbi za nacionalni opstanak, Kazaz ukazuje na sve zamke i zablude ovoga ideologijskog čitanja. Upozoravajući na činjenicu da postoji niz važnih bošnjačkomuslimanskih autora, koji ne dijele antiandrićevsko stajalište, on postavlja ključno pitanje: »Mogu li se uopće čitanja literature kolektivizirati i onda kroz institucionalnu moć nametnuti drugima.« Protiveći se ideološkoj vulgarizaciji književnokritičkih postupaka, Kazaz otvara drukčiji put u također kritičko, ali književno i kulturalno relevantno čitanje Andrićeva djela: Je li moguće čitati protubošnjačku ideologiju u povodu Andrića? Odgovor na ovo pitanje nažalost je potvrdan, budući da se jedan značajniji dio srpske recepcije Andrića upravo utemeljivao na toj ideologiji, falsificirajući pritom Andrića i tražeći u njemu argumente za vlastiti nacionalizam. Naravno, moguće je istraživati i negativne aspekte slike Bošnjaka u Andrićevom djelu, pogotovo slike Orijenta, jer ni Andrić, kao ni evropska moderna, nije umakao onome što je Said definirao orijentalizmom. No, da bi se to učinilo, nužno je ovladati metodologijom postkolonijalne kritike i imagologije.12

Sličnu novu kritičku perspektivu predložio je nešto ranije i Lešić, pišući o Saidu i orijentalizmu: Na ovom mjestu ne možemo a da se ne sjetimo Andrića i njegovih slika »Istoka« i »Istočnjaka«, koje nesumnjivo predstavljaju naš prilog zapadnoeuropskoj tradiciji »orijentalizma«, s karakterističnom mješavinom odbojnosti i privlačnosti. Ali ovdje moramo dodati da ni u Andrićevim slikama, kao većinom ni u onim tekstovima koje je Said analizirao, nema mjesta za mržnju, kako neki misle, jer se te slike realiziraju upravo kao lacanovski paradoks: u neodoljivoj privlačnosti onoga što se vidi kao drugo. Ne zaboravimo: slike drugih nas mame, jer vjerujemo da u drugosti možemo vidjeti obrnutu sliku nas samih.13 O nekima od Andrićevih ideoloških kontroverzi i sam sam pisao još davno, u zagrebačkom tjedniku Danas, povodom objavljivanja prijevoda Andrićeve doktorske dizertacije14 u prvome broju Svezaka Zadužbine Ivo Andrić (1982). Tada još nismo znali za Edwarda Saida; njegov kasnije slavni Orijentalizam jest bio već objavljen u Americi (1978), ali će proteći još mnogo vremena, i još više strašnih događaja, dok se na našim stranama ne počne citirati, nažalost, najčešće kao kakva politička mantra, a ne kao analitički postupak. Pitajući se tada o prirodi teksta i postupka u Andrićevoj dizertaciji, ustvrdio sam da on, naravno, nije umjetnički, ali da nije u strogom smislu riječi ni znanstveni, nego da najprije pripada području u kojemu se miješaju ideološki i znanstveno–deskriptivni diskurs. Pisao sam u tom članku o kristijanocentričkim i europocentričkim elementima u Andrićevoj koncepciji (bosanske) kulturne historije, te skicirao idejne izvore takvoga gledanja u protuimperijalnim nacionalno–oslobodilačkim koncepcijama i kulturno–političkim mitovima 19. stoljeća i prvih desetljeća 20. na slavenskom jugu. Presudni trenutak prijeloma u historijskom razvoju Bosne autor dizertacije vidi u osmanlijskom osvajanju u drugoj polovici 15. stoljeća, i to ovako formulira: Od odlučujućeg značaja je to da je Bosnu, u najkritičnijem trenutku njenog duhovnog razvoja, u doba kada je previranje duhovnih snaga dostiglo vrhunac, osvojio jedan azijatski ratnički narod čije su društvene institucije i običaji značili negaciju svake hrišćanske kulture i čija je vera — nastala pod drugim klimatskim i društvenim uslovima i nepodesna za svako prilagođavanje — prekinula duhovni život zemlje, izobličila ga i od tog života načinila nešto sasvom osobeno. (Str. 51.) U ovom odlučujućem trenutku taj važni proces naglo je prekinut. Umjesto toga počela je najezda jednog osvajačkog naroda, tuđeg po veri, duhu i rasi. (Str. 51–52.)

Po geografskom položaju Bosna bi zapravo trebalo da povezuje zemlje Podunavlja sa Jadranskim morem, a to znači dve periferije srpsko–hrvatskog elementa i ujedno dve različite oblasti evropske kulture. Potpavši pod islam, Bosna ne samo da je bila lišena mogućnosti da ispuni ovaj zadatak, koji joj je po prirodi pripadao, i da učestvuje u kulturnom razvoju hrišćanske Evrope (kojoj pripada po svojim etnografskim i geografskim obeležjima), nego je, šta više, zbog domaćeg islamiziranog elementa postala moćna prepreka hrišćanskom Zapadu. U tom neprirodnom položaju Bosna je ostala za sve vreme turske vladavine. (Str. 53.) Komentirajući prvi od citiranih stavova, sam Andrić (koji svoju dizertaciju nikada za života nije dao štampati niti ju je uvrštavao u izabrana djela) u bilješci napominje: »Ovo mesto, kao sva ostala mesta u ovoj raspravi u kojima se govori o uticaju turske vladavine, ne bi trebalo shvatiti kao kritiku islamske kulture kao takve, već jedino kao kritiku onih posledica do kojih je došlo usled njenog prenošenja na hrišćansku, slovensku zemlju.« Bilo mi je tada važno naglasiti višestruku ambivalentnost dizertacije: s jedne strane, ona je relevantna za otkrivanje geneze Andrićevih motiva i osnovnog (melankolično–pesimističnog) tona njegovih književnih bosanskih tema. A ako je u znanstvenome smislu u koječemu prevladana i nereprezentativna, opus kojemu prethodi predstavlja u svom, književnoumjetničkom mediju vrhunsku ostvarenost. Kako se to događa? Naravno, zbog temeljne razlike u načinima. Ideološko– politički govor bavi se apstrakcijama, stalno s jednom brigom — da se ne iznevjeri linija zacrtana u apriorno postavljenoj shemi. Umjetnički postupak bavi se konkretnim manifestacijama života, i u tom načinu nema posrednika između konkretnosti (života) i njegovog univerzalno relevantnog osmišljavanja. Ukratko, bila bi posve legitimna, dapače, vrlo poželjna analiza koja bi izabrala pristup sa stajališta objektivno postojećih eurocentričkih i orijentalističkih premisa (u smislu izvornoga Saida) u Andrićevu djelu i u njegovoj intelektualnoj formaciji. Takva analiza, oslobođena od ideoloških apstrakcija i preduvjerenja, konkretno oslonjena na tekst, kontekst i na stvarni svijet Andrićevih likova i situacija, uvažavajući osnovni zahtjev u interpretaciji književnoga teksta (osobito kad se radi o polifonijskoj romanesknoj strukturi) — da se likovima ne može mehanički pripisivati identitet i stajalište autora i obratno, donijela bi mnogo iznijansiraniju sliku, s uvidima koji potpuno relativiziraju pa i obaraju tezu o Andrićevoj islamofobiji, i, čak, bosnofobiji (!).15 Andrića je, kako smo vidjeli, umjetnički zanimala i izazivala sva Bosna, zanimao ga je kompleksni totalitet te zemlje kao »graničnoga prostora na kojem se sreću Istok i Zapad, zajedno sa hrišćanskom zajednicom, koja je vekovima bila potčinjena administraciji zasnovanoj na islamu«, kako piše Celia Hawkersworth. Ona nastavlja: »Njega su zanimali uspon i opadanje otomanske moći u Bosni, međusobni odnosi lokalnog stanovništva svih veroispovesti, većinske grupe muslimanskih zemljoposednika, koja je nastala prelaskom slovenskog življa u islam i otomanske centralne vlasti. U

tome je Andrić video suštinske modele ljudskog iskustva: snagu i slabost, napad i odbranu, i, iznad svega, beskrajan izvor nerazumevanja među ljudima svih vrsta i na različitim nivoima, uvek i svagda izazvanih kulturnim razlikama. Zahvaljujući ovome veći deo njegovog stvaralaštva može se učiniti mračnim. Ipak, ono je ublaženo njegovom sposobnošću da razume čoveka, dobroćudnom ironijom i njegovim centralnim simbolom, mostom, koji spaja razdvojene strane.«16 Ovdje dolazimo do problema koji leži u samome srcu ovoga spora oko Andrića, i u kojemu je Andrić, zapravo, neka vrst goleme prizme kroz koju se prelamaju i propituju velike, transhistorijske paradigme i ideologeme, neuralgična pitanja kolektivnih identiteta u nastajanju i fluktuaciji, traumatična iskustva periodičnih međuetničkih sukoba i pogroma... Jedan od sržnih aspekata u tom kompleksu svakako je — pitanje historijskoga i kulturnog vrednovanja osmanske epohe u povijesti Bosne. Od početka moderniteta u našim kulturama i s procesom nacionalnih emancipacija, to pitanje skoro cijela dva stoljeća zapravo ne silazi s dnevnoga reda, obnavljajući se s drukčijim odgovorima u svakoj od različitih državno–političkih formacija i ideoloških sustava kroz koje smo prolazili, i drukčije unutar svake etničke zajednice, a način na koji se ono postavlja u današnjoj Bosni i Hercegovini, kao ideološko–identitarnome »laboratoriju«, jedna je od njegovih novih faza, umnogomu odlučujuća po buduće odnose i fizionomiju društva i zemlje. U najgrubljim crtama, svi odgovori se grupiraju oko dva glavna pola — »negativnoga« i »pozitivnog«. Na prvome polu naglašava se osvajački, okupacijski dolazak Osmanlija i islama, represivni karakter osmanlijske vlasti, podjarmljenost, obespravljenost i socijalna bijeda nemuslimanskoga stanovništva, uzurpacijski odnos domaćih muslimanskih moćnika prema vlasništvu nad zemljom i prema raji, konzervativizam, opće civilizacijsko zaostajanje i kulturni vakuum epohe, slave se manifestacije otpora Turcima. Na drugom polu govori se o tolerantnosti islamsko– osmanskoga sistema spram neislamskih vjerskih zajednica u Bosni, o znatnim kulturnim dometima islamske književnosti, kulture i civilizacije, o osmanskoj Bosni kao paradigmi multietničnosti i tolerantnosti, koju su narušili zloćudni nacionalizmi u 19. stoljeću »uvezeni« iz Evrope, to jest, iz Srbije i Hrvatske. Prva se interpretacija može, uglavnom, karakterizirati kao hrišćansko/kršćansko, srpsko–hrvatsko, a druga kao bošnjačkomuslimansko gledište. Međutim, linije ove vjersko–nacionalne polarizacije znaju se lomiti, mijenjati, prefigurirati u ovisnosti o dominirajućim ideološkim akcentima i ciljevima konkretnih političkih režima i epoha. O tomu kako su se te linije iscrtavale i povijale kroz cijelo razdoblje od odlaska turske vlasti iz Bosne do novijih vremena, mogla bi se izraditi cijela studija. Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso: i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnoga centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i od klasnorevolucionarne dimenzije, a s izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u

tom novom amalgamu ipak prešutno produžavao antagonizam između krsta i lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike. Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici...), koje često izražavano u esktremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskome razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je povijesnu vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet. Po osjećaju neke elementarne pravednosti, ali isto tako i po žudnji k punijoj i uravnoteženijoj povijesnoj istini, mnoge nas je (krajem šezdesetih i u sedamdesetim– osamdesetim godinama stoljeća) ta ideologija neobuzdanoga čišćenjapovijesti Bosne i Hercegovine i minorizacije političkog statusa jednog naroda u njoj odbijala. Utoliko više što mnoge njezine konkretne manifestacije, osobito one prizemne, medijsko–političke, nisu bile ništa drugo do vulgarni nacionalizam, pa i šovinizam. Samo po sebi, to nas je vodilo potrebi za jednom drukčijom perspektivom i na prošlost i na suvremenost, perspektivom koja će biti lišena ideološke zadrtosti (pogotovo ovakve, u kojoj se više nije znala granica između socijalističko–samouopravne pravovjernosti i nacionalizma sa srpskom podlogom, a pod formom jugoslavenskoga patriotizma), te koja će poštovati temeljne naloge znanstveno–kritičkoga mišljenja i opisivanja. Shvaćajući i tada da je osmansko razdoblje i naslijeđe »ključ svega«, pisao sam u esejuIzolacionizam i njegovo prevladavanje o tome kako se cjelina osmanske epohe u Bosni ne bi smjela promatrati s isključivoga aspekta tuđinske vojno– političke okupacije, s kojega se ona ukazuje kao »duhovni i kulturni vakuum, kao fatalna i historijski neproduktivna epizoda«. Posljedica takvoga pristupa jest »gubljenje iz vida rezultata kulturnih procesa, koji doduše jesu ’dovedeni’ na valu velikih vojno–političkih potresa, ali tokom četiri stoljeća poprimaju smisao organskih kulturotvornih procesa i činjenica, koje zahtijevaju kulturnohistorijski i estetskomorofološki tretman neopterećen ideološkim i civilizacijskim idiosinkrazijama. Fenomeni kulture ne mogu se svoditi na svoj političko–historijski ’ekvivalent’, bez opasnosti od teškoga nasilja nad njima i nad historijom.«17 Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem — u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa. Kao pomoću kakvoga iluzionističkog trika, u tom tumačenju potpuno se gubi povijesno–politički momenat okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske države i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase18, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd. Obuhvaćajući — kako smo vidjeli — svojim imaginacijsko–istraživačkim pogledom cjelinu Bosne, trudeći se da pronikne u sve važne slojeve njezine historije, Andrić je, naravno, zaustavljao svoj pogled i svoju misao i na ovim

aspektima, pa ako su njegovi književniizvještaji u koječemu »mračni« i »nepovoljni« po one koji u tom periodu predstavljaju vladajući i povlašteni element, optuživati ga zbog toga predstavlja klasičnu zamjenu planova po načelu — ubiti donositelja loših vijesti. Dva opisana a suprotstavljena stajališta o osmanskoj epohi čine potpun par: turkofilija i turkofobija lice su i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijemu središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma. Osmanska epoha u historiji Bosne i Hercegovine trajala je četiri stoljeća, i to ona četiri stoljeća kroz koja je Evropa sukcesivno proživljavala dubinske i strukturalne peobražaje, čiji rezultat je, u jednu riječ — prevlast racionalnog nad onostranim u doživljaju svijeta, a demokracije nad teokracijom u političkom smislu. Osmanska provincija s posebno izraženom graničnom i ratno–krajinskom ulogom prema toj Evropi, k tomu izložena sve dubljem socijalnom i kulturnom propadanju, Bosna je od svega toga bila »sačuvana«, da bi se tek u polovici Devetnaestoga stoljeća, i samo kroz pionirske i autsajderske pokušaje pojedinaca, počela upoznavati s evropskim modernizacijskim procesima i idejama. Zato politički slogan, kojim se danas manje–više rado služe svi, a naročito naglašeno bošnjačkomuslimanski političari: da smo »mi dio Evrope oduvijek«, da smo »mi stari evropski narod«, može imati nekakvu faktičnost samo u geografskom smislu; mnogo je više razloga za obrnutu tvrdnju: da »mi« (svi »mi« u Bosni: Srbi, Hrvati a naročito Bošnjaci–muslimani) u povijesno–civilizacijskom smislu zapravo nismo evropski narodi, barem ne do austrougarskoga preuzimanja vlasti nad Bosnom i Hercegovinom. Naravno, ne pridajući toj kvalifikaciji nikakvo vrijednosno već samo tipološko značenje. U vezi s vrednovanjem osmanske epohe u povijesti Bosne i Hercegovine nikada kod nas nije dostignuto iole koherentno stajalište — ni u znanosti a kamoli u ideologijskim slikama i prosudbama. Od trenutka u kojemu u Bosni nastaju prvi institucionalni oblici njegovanja kritičke znanosti (austrougarsko razdoblje 1878– 1918), promijenilo se nekoliko državno–političkih okvira i ideoloških sustava, a ni u jednome od njih nije napravljena sintetska historija Bosne i Hercegovine. Nije to uspjelo ni u razvijenomu razdoblju posljednje Jugoslavije (1970–1990), kada je Bosna i Hercegovina već imala snažnu republičku, kvazidržavnu samosvijest, te razvijene znanstvenoistraživačke institucije i školovane stručnjake, a službeno je vladala ideologija koja je negirala nacionalne partikularizme, tvrdeći da ih je povijesno nadrasla i politički neutralizirala. Više decenija radilo se na takvom projektu historije Bosne i Hercegovine u okviru Akademije nauka i umjetnosti, ali se već tada u znanstvenim krugovima znalo da je tumačenje osmanskoga razdoblja predmet sporenja dvaju nepomirljivih pristupa, u osnovi nacionalnoideoloških, zbog čega je nemoguće da taj projekat bude završen. Slično je bilo i s projektom

kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Razdoblje do osmanske okupacije je obrađeno i objavljeno već 196619, da bi doživjelo još jedno, znanstveno ažurirano izdanje 1984. godine. Nastavak projekta, kulturna povijest osmanskoga razdoblja, koji je cijelo to vrijeme figurirao u planovima biblioteke Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, međutim, nikada nije napravljen. Promotren iz ove vizure trajnoga sporenja dviju oprečnih nacionalnih koncepcija oko tumačenja osmanske epohe, »slučaj Andrić« ukazuje se u stvari kao indikacija, ne govoreći ništa previše važno o Andrićevoj književnosti, a govoreći mnogo o ideološkoj poziciji antagonista. Obje nacionalne ideologije — turkofobna (srpska, i u implicitnoj, podrazumijevajućoj formi jugoslavenska, danas djelomično i hrvatska), i turkofilnabošnjačkomuslimanska, Andrićem se samo služe, potpuno ignorirajući književni karakter njegova teksta i metodološko– spoznajne zahtjeve koji iz toga proizlaze. Prva — tako što Andrićev tretman muslimana i Turaka svodi na »dokaz« za svoje teze, druga — tako što svojim »historijskim istinama« o tobožnjoj idiličnosti osmanskoga razdoblja osporava »točnost«’Andrićeva teksta, prokazujući njegovo djelo kao jednu od »najsnažnijih uporišnih stopa protivbošnjačke ideologije«. O ovoj vrsti vulgarizacija i zamjene teza piše Enver Kazaz: Bošnjačka rasprava o Andriću pokazuje žalosno stanje ovdašnje književne znanosti, potonule u površni pozitivizam i anahroni konzervativni impresionizam. Otud ona i ne može u povodu Andrića čitati pluralnu dimenziju vlastitog nacionalnog identiteta, njegovu dijalektičnost u genezi, otkrivati sistem njegovih razlikovnih obilježja u užem ili širem kontekstu, niti pak može čitati bez ideoloških predrasuda vlastitu tradiciju, koju, nesumnjivo, kroz dijalog s njenim vrijednostima, gradi i Andrićev opus. Odan Rizvićevoj projekciji kontinuiteta u razvoju nacionalne kulture, taj ideološki desno orijentiran pozitivizam negira dijalektičnost povijesnog razvoja vlastite nacionalne kulture i potpuno odbacuje onu njenu dimenziju što je kroz metaforu raskršća, kao znak povijesne i sociološke uvjetovanosti kulturnog razvoja bošnjačke nacije, ustanovljava Midhat Begić. Taj pozitivizam, nažalost, ne može čitati ni pluralnost Bosne u njenoj povijesnoj dimenziji, niti rubnost bosanskog kulturnog identiteta u odnosu na Orijent i Okcident, ambivalentan odnos bosanske kulturne pluralnosti i prema jednom i prema drugom. Na koncu, takva znanost, potpuno u duhu epskog kulturnog koda, konstruira nacionalnu povijest i nacionalni identitet, proglašavajući svoje ideološko stajalište njihovim Jedinim, Konačnim, Apsolutnim telosom. Otud je strategija falsifikata, prisutna u temelju te znanosti, direktno proporcionalna njenoj nemoći da se oslobodi ideološkog, uslovljenog epskim okularom kroz koji vrednuje i ideološki reducira (a ne čita) nacionalni identitet u njegovoj povijesnoj i kulturološkoj dimenziji.20 Osim notorne činjenice da je riječ o književnom (a ne znanstvenom, političkom ili kojem drugom) tekstu i djelu, kad se govori o Andriću i njegovome

bavljenju osmanskom Bosnom i muslimanima, još je nekoliko momenata koji se ne bi smjeli smetati s uma. Ne vjerujem da se može pretjerati u isticanju činjenice, koju sam opisao na početku ovoga teksta — da se u Andrićevom opusu Bosna pojavljuje kao cjelovit mikrokozmos; da njega jednako zanimaju svi elementi i fenomeni toga svijeta. »Muslimanska tema« — treba li to uopće spominjati — jedan je od tih elemenata, i to uslijed povijesnih okolnosti svakako najmarkantniji. Takvo mu je i mjesto u Andrićevu opusu. U kontekstu književnosti u Bosni i o Bosni ova pojava transgrediranja i obuhvaćanja svih partikula bosanskoga civilizacijskog i etničkog mikrokozmosa u gesti stvaralačkoga čina, kako rekoh, izuzetna je i jedinstvena. U književnosti prije Andrića, ako zanemarimo stidljive i sporadične proboje, bila je to potpuno nepoznata pojava a ni poslije Andrića nije ju nitko tako sustavno prakticirao. Po prvi put nakon Andrića nešto slično se može vidjeti kod bosansko–hrvatskoga pisca mlađe generacije Miljenka Jergovića. Književnost, potreba za književnim (pre)oblikovanjem nekog svijeta, nisu nešto što može biti izazvano ikakvim vanjskim nalogom. Pogotovo ako se to, kao u Andrića (sada već po svemu sudeći i kod Jergovića), izjednačuje s potpunom predanošću i posvećenošću, te ako se razrasta u cijeli opus. Takva posvećenost podrazumijeva, prije svega, postojanje primordijalne i trajne emocionalne fasciniranosti tim svojim svijetom, koja je na potpuno suprotnom polu od mržnje. Naravno, ta fasciniranost ne samo da može, nego po svemu sudeći i mora biti modelirana po onomu lacanovskom paradoksu »karakteristične mješavine odbojnosti i privlačnosti«, o kojemu povodom Andrića piše Zdenko Lešić, da bi uopće bila umjetnički produktivna. (Povjeravajući se prijateljici Zdenki Marković iz Rima 1921. godine, Andrić piše: »[...] nema ništa bez naše zemlje; a ja niti mogu da živim s njom niti bez nje«.) Još je nešto važno. Aksiomatski je jasno da književnost nije historiografija, niti je Andrićevo djelo udžbenik povijesti. No, s druge strane, književnost može imati itekako živ odnos s historijom, a Andrićevo djelo je na poseban način izrazito historično. Jedan od primjera: kada u sceni klasične književne snage Alihodža Mutevelić (Na Drini ćuprija) klone na uzbrdici putem do kuće, nakon strašnoga poniženja od okupatorske vojske nasvojoj ćupriji, nije za historičnost te parabole odlučujuće hoćemo li u izvorima naći potvrdu postojanja toga čovjeka i autentičnosti toga događaja. Važna je silna simbolotvorna energija koja zrači iz scene i otkriva dubinska značenja te historije, i važno je genijalno razrešenje romana–kronike, u kojemu se hladna apstraktnost vjekovne historije građevine i bolna konkretnost ljudske sudbine spajaju i razrešavaju jedno u drugome: Ali neka, mislio je on dalje, ako se ovde ruši, negde se gradi. Ima valjda još negde mirnih krajeva i razumnih ljudi koji znaju za božji hator. Ako je bog digao ruke od ove nesrećne kasabe na Drini, nije valjda od celog sveta i sve zemlje što je pod nebom? Neće ni ovi ovako doveka. Ali ko zna? (Oh, da mu je malo dublje i malo više vazduha udahnuti!) Ko zna? Može biti da će ova pogana vera što

sve uređuje, čisti, prepravlja i doteruje da bi odmah sve proždrla i porušila, raširiti po celoj zemlji; možda će od vascelog božjeg sveta napraviti pusto polje za svoje besmisleno građenje i krvničko rušenje, pašnjak za svoju nezajažljivu glad i neshvatljive prohteve? Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti. U tim mislima korača hodža sve teže i sporije. Sad se jasno čuje da u čaršiji pevaju. Kad bi samo mogao da udahne više vazduha, kad bi put bio manje strmen, i kad bi mogao stići do kuće da legne u svoj dušek i da vidi i čuje nekoga od svojih! To je jedino što još želi. Ali ne može. Ne može. Ne može više ni da održi pravi odnos između disanja i srca, srce je potpuno zaptilo dah, kao što se ponekad u snu dešava. Samo ovde nema spasonosnog buđenja. Otvori široko usta i oseti da mu oči izviru iz glave. Strmina koja je i dotle neprestano rasla primače se potpuno njegovom licu. Celo vidno polje ispuni mu tvrdi, ocediti drum, koji se pretvarao u mrak i obuhvatao ga svega. Na uzbrdici koja vodi na Mejdan ležao je Alihodža i izdisao u kratkim trzajima. Kada bi netko krenuo u pretraživanje Andrićeva opusa rizvićevskom metodom a u obrnutom smjeru — tražeći primjere koji pobijaju tezu o »negativnom prikazivanju muslimana«, našao bi materijala za cijelu kontratezu. No, takav posao je u oba slučaja književno deplasiran, jer na nedopustiv način ostavlja (književne) činjenice bez njihovoga konteksta koji je prvenstveno mjerodavan za njihovo tumačenje. Generalizirana fama o tobožnjem Andrićevom negativnom odnosu prema bosanskim Muslimanima i islamu stvorena je na osnovi pogrešno usmjerenoga čitanja Andrićeve nesumnjive sklonosti istraživanju i oblikovanju nesretnih, bizarnih, pa i mračnih i morbidnih ljudskih karaktera i sudbina, te anatomiji vlasti i njezinih protuljudskih mehanizama, a tematski smještene u Bosnu turskoga vremena. U današnje nesretno doba, kada je donedavno i sam ljudski život bio bezvrijedan (a kamoli da se tko još brine o književnim vrijednostima), taj se stav prešutno pretvorio u skoro opći, i teško ga je mijenjati, relativizirati. A posve suprotno od toga, moglo bi se s mnogo jakih književnih razloga dokazivati da je u cjelokupnoj bosanskoj (pa i bošnjačkomuslimanskoj) književnosti teško naći pisca koji je s takvim rafiniranim suživljavanjem i s takvim ponornim tragičkim ko–sentimentom razumijevao povijesnu i civilizacijsku sudbinu bosanskih Muslimana, kao Ivo Andrić. Razvidno je to u čitavu njegovu opusu. Ali, pisac koji je napisao samo, recimo, takva remek– djela kakvo jeMost na Žepi, ili Smrt u Sinanovoj tekiji, ili pak onaj koji je napisao slabo razglašenu a sjajnu priču Ruđanski begovi o dvojici braće što ginu u obrani

rođene zemlje antički pomireni u smrtnome času, ili — zašto ne! — pisac koji je tako maestralno književno replicirao čudesni višegradski most, a unutar toga djela stvorio veličanstveni tragički lik Alihodže Mutevelića — taj pisac je toliko bitno bosanskomuslimanski, da odbacivati ga, pretvarati ga u jednu od »uporišnih stopa protivbošnjačke ideologije«, znači odbacivati dio vlastite kulture, vlastitoga bića. Padaju mi na pamet još cijele pregršti takvih likova i situacija, među njima, recimo, Sulejman–paša Skopljak ili novski kapetan Cerić izTravničke hronike kao izvanredno plastično oblikovani bosanski antipodi likovima osmanlijskih administratora... A Andrićev empatijski doživljaj muslimanskoga svijeta u Bosni dobro ilustrira slijedeće mjesto iz knjige Ljube Jandrića, gdje Andrić kaže: »Ja sam o Muslimanima mnogo pisao, ali sam se čuvao da ne diram u njihov intimni život, odnose u porodici i slično. Ja jednostavno za to nisam bio sposoban, njihov život poznat mi je samo do avlije, dalje — jok. Zato sam često govorio Skenderu Kulenoviću, pokojnom Hamzi Humi, Zuki Džumhuru i još nekim: napišite štogod o muslimanskoj porodici, jer mi iz hrišćanskih kuća nismo sposobni da to uradimo. Šteta je što me nisu poslušali. Treba produžiti pripovetku na kojoj su radili Zija Dizdarević i Hasan Kikić.«21 Jedno dobro usmjereno specijalističko istraživanje sigurno bi moglo donijeti mnoštvo uvida u to kako je Andrić u poetičko–filozofskom, ali i u praktično–životnom smislu usvojio, kao dio vlastitoga pogleda na svijet, na temeljna pitanja condition humaine, neke od postulata i tekovina eminentno islamskih po civilizacijsko–duhovnom porijeklu: vrijednost dobročinstva, smisao strpljenja, graditeljsku i socijalnu veličinu institucije zadužbine–vakufa, etiku dugovanja zavičaju, itd... Umjesto upuštanja u takvo istraživanje, evocirat ću ovdje tek jedno mjesto iz Andrića, koje se u značenjskom smislu uzdiže gotovo kao duhovna i autopoetička šifra nad piščevim doživljajem svijeta. To je detalj iz meditativne minijature Staze, koji ima uzvišeni tonalitet životnoga i duhovnoga creda: U trenucima kad me zamarao i trovao svet u kom sam po zlu slučaju živeo i čudom se održavao u životu, kad se mračio vidik i kolebao pravac, ja sam tada pobožno prostirao preda se, kao vernik molitveni ćilim, tvrdu, ubogu, uzvišenu višegradsku stazu koja leči svaki bol i potire svako stradanje, jer ih sve sadrži u sebi i sve redom nadvisuje. Pisac, koji u svome najsublimnijemu ispovjednom tekstu za svoje vjerništvo, nije važno kakvo vjerništvo, ne uzima nijednu drugu sliku, nego baš središnju sliku iz islama (»kao vernik molitveni ćilim«) — islamomrzitelj? Hrvatska recepcija Nakon definitivnog prelaska u Beograd 1919. godine, Andrić se gotovo nikada nije eksplicitno izražavao o svojemu odnosu s hrvatskom književnošću.

(Uostalom, on to nije nikada činio ni u vezi sa srpskom književnošću. Postoji tek jedan njegov iskaz te vrste, kada za sebe kaže da je »srpski pripovedač«, ali ta formulacija pripada funkcionalno suženom značenju i kontekstu, u trenutku kada 1942. godine pod njemačkim okupacijskim režimom u Beogradu odbija zahtjev Svetislava Stefanovića da mu pripovijetka bude uvrštena u antologiju srpskih pripovjedača.) Poznat je slučaj kada Andrić 1933. godine odbija poziv Mihovila Kombola da bude uvršten u Antologiji novije hrvatske lirike, objašnjavajući to ovako: Primio sam Vaše pismo sa pozivom da svojim lirskim radovima uzmem učešća uAntologiji koju izdaje zavod Minerva povodom stogodišnjice Ilirstva. Zahvaljujući Vam na pozivu moram da Vam kažem da mi, sa moga gledišta, ne izgleda razumljivo ni opravdano da se danas izdaje jedna antologija, ograničena na jedno pleme. Ponajmanje povodom stogodišnjice Ilirstva. Izdavač i Vi kao urednik imate, izvesno, za to sve razloge. Živeći na strani i po strani, ja te razloge ne znam, a i da ih znam, ja bih ih mogao samo poštovati ali ne i deliti. Ne bih nikad mogao učestvovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju. Iz Vašeg pisma vidim da Vam je poznato da sam bio jedan od osnivača i urednika Književnog juga koji je zastupao najšire gledište jedinstva obuhvatajući ne samo srpsko–hrvatsku nego i slovenačku književnost. To je bilo 1917. godine; godine 1933. ja ne mogu zastupati drukče gledište. To su razlozi, čisto književne i načelne prirode, zbog kojih žalim što mi nije mogućno učestvovati u Vašoj Antologiji... Radovan Popović, najupućeniji istraživač i poznavalac činjenica iz Andrićeva života, objavio je u spominjanom Životopisu pismo što ga Andrić 1923. godine piše Vojislavu Jovanoviću Marambou, sastavljaču školske čitanke (i visokom činovniku Ministarstva spoljnih poslova), zahvaljujući na »laskavom sudu« i tražeći da se isprave neki njegovi biografski podaci. Pod točkom 1. Andrić piše: »Nema sumnje da sam ja Hrvat po rodu, koliko sam pak kao pisac ’hrvatski’, to je drugo pitanje o kom neću da govorim, niti sam ja zvan da ga rešavam.« Emigrantski historičar književnosti Ante Kadić, pak, piše: »Kad sam ga (Andrića) 1965. upitao kako je od hrvatskoga pisca postao srpskim piscem, mirno mi je odgovorio: kad bi postojala jugoslavenska književnost, da bi se on proglasio jugoslavenskim književnikom (u tom je duhu govorio u Stockholmu kad je primao Nobelovu nagradu); budući da živi isključivo u srpskoj sredini te piše srpskom varijantom, razumljivo je da ga Srbi smatraju svojim. Primijetio je da kao što Hrvati svojataju pravoslavne Srbe koji žive u Zagrebu (npr. Desnica, Simić, Kuzmanović i Prica), po istom pravu on pripada Srbima.«22 Kad se sintetiziraju ovi, vrlo rijetki, iskazi ličnoga izjašnjavanja o nacionalno–književnoj pripadnosti, dolazi se do pomalo neobičnoga zaključka, da Andrić nigdje izričito ne negira svoje pripadanje hrvatskoj književnosti, kao što ni pripadništvo srpskoj ne

naglašava kao izričit stav. Što se njega tiče, on bi rado da je jugoslavenski (vidjeli smo s kakvim dobrim i duboko ukorijenjenim razlozima); je li hrvatski — o tome neka govore drugi, on »nije zvan da ga rešava«. Srpski jest, tako što ga Srbi »svojataju« i »smatraju svojim«! Ovo naglašeno relativističko stajalište ne može biti bez značenja, a značenje bismo mogli otčitati kao Andrićevu sumnjičavost, znakovito ležernu i skoro ironičnu, u odnosu prema nekakvoj velikoj važnosti koja se pripisuje piščevome izjašnjavanju o stvarima (nacionalna i vjerska pripadnost, i sl.) koje, u krajnjoj liniji, mnogo više pripadaju području privatno–građanskoga života, eventualno političkoga opredjeljenja i djelovanja, nego književnih određenja. U hrvatskoj književnoj kulturi zanimanje za Andrića bilo je zamrlo u nekom neodređenom trenutku u prvoj polovici jugoslavenskoga razdoblja, kada je u poetičkom smislu već sasvim prevladao slobodni pluralizam modernističkih postupaka i ideja a u ideološkom bio praktično adaktiran unitaristički koncept nadnacionalne jugoslavenske kulture. Bilo je izuzetaka, poput briljantnih eseja Ive Frangeša o Prokletoj avliji iTravničkoj hronici, ali — bili su izuzeci. Tema Andrić pojavit će se u hrvatskoj književnoj javnosti ponovo u godinama nakon stjecanja državne nezavisnosti, kada je na djelu bilo stvaranje tuđmanovskoga panetničkog kulturnog modela. U zao čas po Andrića! Bile su to, naime, mihanović–horvatić–jelčićevske pseudoknjiževne i pseudobiografske varijacije, u kojima ne samo da se gubio pisac, njegov autorski lik i njegova književnost, nego se na sramotno piljarski i antiintelektualni nivo srozavala sama tema kontroverzija i proturječja Andrićeve književne, nacionalne i političke biografije. U osnovi toga surovo vanknjiževnoga pristupa leži ideološka borniranost: potreba za ritualnom diskvalificijom »nacionalnoga renegata«. »Nije se hrvatska književnost odrekla Andrića, nego se on odrekao nje« — tako će »ingeniozno« zaključiti jedan od ovih književnih egzekutora, dok će drugi kao važan »argument« sladostrasno raspredati prastari trač o navodnoj »nezakonitosti« Andrićeva rođenja. Iz ovoga turobnog i uskogrudnog pogleda na književnost i na Andrića (kao i na nacionalnu kulturu općenito) poniknula je davnašnja teza po kojoj bi se Andriću, eto, još nekako i moglo priznati književno hrvatstvo, ali u vrlo doziranoj mjeri. Bio bi to samo Andrić s Hrvatskom mladom lirikom, Ex Pontom i Nemirima te zaključno s Putom Alije Đerzeleza, dakle, do 1919. godine kada je otišao živjeti u Beograd i »posrbio se«. To se, kažu autori ove teze, podudara i s njegovom »promjenom jezika«: od tada je ostavio ijekavicu i prešao na ekavicu. Čak ni na suhoj činjeničnoj razini ovi »argumenti« naprosto nisu točni. Recimo, Andrić je ijekavicu i ekavicu naizmjence koristio od svojih gimnazijskih dana, ijekavske tekstove objavljivao je u vrijeme kada svi viđeniji hrvatski pisci pišu ekavski (Krleža, A. B. Šimić, Ujević, Krklec...), a neke od svojih vrhunskih pripovjedaka, napisane i objavljene davno nakon što je »prešao u Beograd«, napisao je ijekavski i nikada kasnije nije ekavizirao23. Apsurdnost takve

nacionalno–jezične purifikacije i administriranja unutar jednoga kompleksnog a cjelovitog autorskog opusa najbolje se ogleda u činjenici da se na taj način iz Andrića, koji bi bio »priznat« i kao hrvatski, te uvršten u hrvatsku književnost, izostavlja ono najbolje što je stvorio, a što umjetnički kulminira u Prokletoj avliji (cijeli »franjevački ciklus« pripovjedaka, Travnička hronika itd.). O pozadini toga bizarnog slučaja — da jedna književnost praktično prelazi preko postojanja pisca i djela koje je se suštinski i sudbinski tiče, pisao sam u više navrata. Ovdje ću to ukratko rekapitulirati. Tin Ujević, Ivo Andrić, Miroslav Krleža — poslušajte to suzvučje! Pokušajte imaginirati sve linije značenjâ, vibracija, smislova, koje se uspostavljaju, slute, otvaraju u trokutnome polju označenu s ta tri imena, s te tri poetike, s ta tri književna i biografska iskustva! Je li ikada hrvatska književnost, u poslu samopromatranja, samo izgovorila ta tri imena ovako tijesno zajedno, kao trijadu, a kamoli pokušala pronaći ono mjesto koje toj gigantskoj trijadi pripada u strukturi te književnosti? Nažalost, nije! Hrvatska se književnost više trudila da zaboravi takvu mogućnost. O kakvu modelu ponašanja unutar jedne kulture to govori? O tomu, da ona ima ozbiljan problem s prepoznavanjem vlastitih sadržaja i vrijednosti, problem sa samoprepoznavanjem. To, dalje, znači da ta kultura ima ozbiljnih problema s integracijom vlastitih različitosti; s vlastitim (pluralnim) identitetom u krajnjoj liniji. Ako se prihvati da je književno djelo, pogotovo kad je ono čitav opus i cijeli sustav, kao u naša tri primjera, osim što je neponovljivo individualan čin i znak, u isti mah izraz i baštinik cijeloga jednog kulturnog backgrounda, onda će biti prilično jasno da se o Ujeviću, Krleži i Andriću može govoriti i kao o kulturnim činjenicama koje na svoj, umjetnički način, reprezentiraju i reflektiraju tipološku diversificiranost hrvatske kulture u tri kulturno–civilizacijska podtipa: mediteransko–romanskom, panonsko–srednjoevropskom, balkansko–orijentalnom. U hrvatskoj znanstvenoj, intelektualnoj, književno–esejističkoj praksi ova se činjenica do danas uočavala samo stidljivo i marginalno. A riječ je, zapravo, o kapitalnoj činjenici povijesti i kulture, jer tek sa shvaćanjem i prihvaćanjem te trovrsne pojavnosti, hrvatska kultura zadobija vlastitu puninu. Nevoljni odnos, koji se iz zamišljenog središta hrvatske književnosti i književne politike uspostavio spram Ive Andrića davno, i po inerciji održao do danas, analogan je tradicionalnom odnosu toga središta spram cjelokupne hrvatske komponente bosanske književnosti i kulture. Taj se odnos zorno očituje u svim pregledima i povijestima hrvatske književnosti unatrag gotovo stotinu godina, od Branka Vodnika daleke 1914, preko Mihovila Kombola, suvremenih autora, pa sve do Frangešove sinteze (1987). Suština toga odnosa je specifično optičko izobličenje, po kojemu se, sve gledano iz središta, ukupna bosanskohrvatska problematika promatra uvijek i u svemu kao dodatak, i to nižega reda. K tomu, porazno je da krivulja toga zanimanja od Vodnika da Frangeša pada, i s ovim

posljednjim dolazi na stvarnu ništicu! A riječ je o polmilenijskom korpusu i kontinuitetu književno–jezične memorije jednoga svijeta i jedne zemlje što su uvijek bili vitalnom osnovom hrvatske kulturne povijesti. O čemu može govoriti takva ustrajnost, takva stalnost ove deformacije? O tomu da do sad jedino važeća metropolitanska paradigma, model centra i periferije, hrvatskoj kulturi zapravo nisu adekvatni. Ta kultura, pa i njezina književnost, drukčije su povijesno oblikovane: policentrično i plurimorfno, i tek ako vlastita, unutrašnja spoznaja to prepozna kao svoju stvarnu sliku, hrvatska će kultura znati za se naći pravi, a to u svakom slučaju znači policentrični model. Tada će ona tek uvidjeti i svoje stvarno bogatstvo. Veliki ispit u tom poslu hrvatska će kultura položiti onda kad uspije i znadne svoj kontekst proširiti i integrirati tako, da u njemu, figurativno govoreći, Ujević, Krleža i Andrić mognu biti dovedeni u odnos komplementarnosti. Dosadašnji odnos hrvatske književnosti spram Andrića (ali i Andrića spram nje) vrlo je duga i komplicirana priča, s jakim elementom ljubavi–mržnje, s dosta preokreta u početku, pa onda dugim razdobljem potpune zahlađenosti, da bi se tek u posljednje vrijeme počeli nazirati znaci »normalizacije« i prvi koraci u sistematskom integriranju Andrićeva djela u hrvatski književni horizont. Štokavski univerzum Već smo vidjeli iz kojih sve kutova Andrić ispovijeda svoju privrženost jugoslavenstvu. Doista, da bi se ovoga pisca bolje razumjelo u vezi s momentom pripadanja, subjektivnoga osjećanja vlastitoga mjesta u širemu, kolektivno– povijesnom identitetu, treba se uživjeti u sadržaj onoga što on naziva jugoslavenstvom. Ostavimo na trenutak način na koji mu je ono, naravno, bilo i državno–političko uvjerenje, karijerno sredstvo također. Pogledajmo ono što je mnogo važnije, iznad svega toga: kulturno–povijesno–jezična geneza i kulturnomentalitetni sadržaj pojma. Andrić je, naime, u cijeloj našoj modernoj književnosti jedini autentični baštinik, i predani tumač, one ogromne tradicije koja je kao svoj osjećala i nastojala artikulirati (jezično–literarno, prije svega) cijeli štokavski univerzum, i to u svim njegovim civilizacijskim i etnokonfesionalnim varijetetima, a koji se u klasičnim bartolkašićevskim terminima stoljećima zvao: ilirski, ili u starih pisalaca franjevačkih u Bosni: bosanski, ilirički aliti slavobosanski (Matija Divković, Stipan Margitić Jajčanin, Filip Lastrić i dr.). Takva je bila Andrićeva autopercepcija, koja je bila jedini mogući okvir vlastitog kulturno–jezičnoga identiteta24, kako ga je morao osjećati a da ne iznevjeri samoga sebe. Treba li uopće i naglašavati kako je u srcu takvoga osjećaja svojega svijeta — Bosna, i zašto je Bosna tako važna u Andrićevoj povijesno– antropološkoj imaginaciji i u njegovoj literaturi! »Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali! Bosanski ljudi su prema snazi svoga umeća stvorili svoje običaje, humor, igre, pesme, zagonetke i legende, svoj eglen — i to mnogo pre nekih drugih naroda koji se na sav glas hvale svojim dubokim duhovnim zaleđem«, reći će Andrić ispovjedno Ljubi Jandriću kao

već star čovjek, i na drugom mjestu potvrditi zapečačujućom izjavom: »Sve moje je iz Bosne.« Oblik Andrićeva osjećanja Bosne kao svoga duhovnoga korijena, i način na koji je sve njezino osjećao kao svoje, dubinski je korespondentan obliku u kojemu je to prisutno u bosanskoj franjevačkoj tradiciji, ili barem jednome njezinom dijelu, onome čiji je baštinik i izraziti predstavnik fra Josip Markušić (1880–1968), jedan od najumnijih franjevaca Dvadesetoga stoljeća, koji za ljude u Bosni izrijekom kaže: »Sve je to naš narod, bez obzira na razlike u vjeri.«25 Tu leže razlozi zbog kojih nije moguće definirati Andrićevu »pripadnost« po ekskluzivno nacionalnim mjerilima. Iz istih je razloga i etnonacionalne kulture u Bosni, strogo uzevši, nemoguće prikazati ekskluzivno. Način na koji se one prepoznaju kao zasebne, i kako se u isti mah preklapaju, ulaze jedna u drugu i »pozajmljuju« jedna od druge, opisao sam na drugome mjestu kao identitet duge: mi možemo raspoznati svaku boju u spektru, ali ne možemo odrediti točnu granicu između boja. Granica kao mjesto istovremenoga razdvajanja i sjedinjavanja, kao nad–identitet!? Da. Andrić je, u stvari, književno preradio tu začudnu i kompleksnu historijsku i kulturološku stvarnost; preradio ju je umjetnički jedinstveno i maestralno. Tako je Ivo Andrić, njegova književnost — uza sve drugo što jest i čemu »pripada« — danas zapravo jedino čvrsto i sigurno mjesto kompleksnoga bosanskohercegovačkoga identiteta, mjesto u koje je taj identitet pohranjen i iz kojega je razgovijetno čitljiv. I tu nastaje turobni paradoks: proces stvaranja i divergiranja triju zasebnih i odvojenih nacionalnih kultura u Bosni i Hercegovini — koji bi se lako mogao pokazati nepovratnim — proizvodi kulturnu situaciju u kojoj je takva vrsta identiteta, zapravo, nepoželjna. Rezultat: najbosanskiji pisac, k tomu pisac apsolutne, nulte estetske vrijednosti, u Bosni je danas kod jednih na niskoj, kod drugih na pogrešnoj cijeni.

http://www.matica.hr/kolo/310/Ivo%20Andri%C4%87%2C%20bilje %C5%A1ke%20za%20sarajevsko%20%C4%8Ditanje/

Kolo 2, 2008. Ivo Andrić , Naslovnica Vlaho Bogišić

Ivo Andrić, bilješke za sarajevsko čitanje U kasno proljeće 2007., dok sam radio na Krležinim marginalijama, kako bi se upravo u Matičinu Kolu stekao prvi donekle cjelovit uvid u to kako se nakon četvrt stoljeća od njegova odlaska razumijeva odmjeravanje velikoga pisca sa središtima svijeta kakvom je pripadao, iznenada je iz Sarajeva stigla pošiljka s popratnim pismom:

Poštovani gospodine Bogišiću!

Realizacija edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga započela je s prvih jedanaest knjiga tiskanih 2001., 2005. i 2006. godine. U ovoj se godini nastavlja pripremom i tiskom novih 13 knjiga. Među njima su i četiri knjige nobelovca Ive Andrića, u izboru Ivana Lovrenovića, već prelomljene i spremne za tisak. To su: Prokleta avlija, knjiga 18 (U ovoj je knjizi predgovor — Ivan Lovrenović: Ivo Andrić, paradoks o šutnji); Na Drini ćuprija, knjiga 19; Travnička hronika, knjiga 20; Pripovijetke, knjiga 21.

Pripovijetke sadrže: Staze; I — Put Alije Đerzeleza; Mustafa Madžar; Smrt u Sinanovoj tekiji; Most na Žepi; Priča o vezirovom slonu; Ruđanski begovi; II — Šala u Samsarinom hanu; U musafirhani; Ispovijed; Kod kazana; Trup; Proba; Čaša; III — Ljubav u kasabi; Ćorkan i Švabica; Mila i Prelac; Mara milosnica; O starim i mladim Pamukovićima; Čudo u Olovu; Anikina vremena; Žeđ; Zmija; Žena na kamenu; Jelena, žena koje nema; Letovanje na jugu; IV — Pismo iz 1920. godine.

Svaka knjiga sadrži: Rječnik turcizama, provincijalizama i nekih manje poznatih izraza; Kronologija života Ive Andrića; Bibliografiju važnijih izdanja djela Ive Andrića; Napomene; Kazalo.

Šaljem Vam predgovor ovoga izbora i molim Vas da ga recenzirate. (...)

Nadam se da ćete ovaj posao prihvatiti i da ćete ga brzo obaviti. Zato Vam se unaprijed zahvaljujem i srdačno Vas pozdravljam.

Glavni urednik edicije

Mirko Marjanović

utorak, 22. V. 2007.

Prijedlog za sarajevsko čitanje Andrićevih djela iznenadio me je. Prvo na stručnoj razini,Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga sigurno je na popisu stručnjaka za Andrića mogla naći pozvanije recenzente, sa znatno širom referentnom bibliografijom. Štoviše, moje se izravno bavljenje Andrićevim djelom tiče isključivo vrlo specifične leksikografske discipline u kojoj je, doduše, cjelinu toga opusa, premreženu kontekstima, delikatno i teško interpretirati, a rezultati i kada se do njih dođe, ostaju nezapaženi. S druge strane, kad je spomenuta edicija hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini koncipirana, bio sam kritičan spram njezinih kriterija, a to je uredništvo, napose gospodin Marjanović, dobro znalo. Istina, nisam svoje argumente iznosio javno već u tijelima Matičine središnje uprave u Zagrebu, kojima je i Marjanović povremeno bio član, te u razgovorima s članovima uredništva, ali kako su oni proizlazili iz kritičkoga bavljenja književnom tradicijom Bosne i Hercegovine, nisu ni javno nedostupni. Još od pregleda hrvatskoga pjesništva u Bosni i Hercegovini, priređivanih potkraj prošloga stoljeća, primjerice u redakciji Veselka Koromana ili Mile Stojića, zastupao sam gledište o hrvatskoj književnosti u toj zemlji, kao i hrvatskoj književnosti uopće, a koje proizlazi iz shvaćanja bilo koje književnosti koju neki narod naziva svojim imenom i kao takvu smatra svojom, da kriterij uključenja, izričito isključenja, nikako ne može biti narodnosni. Nečije podrijetlo, kad postane važan i prihvaćen pisac, obično jest, ali i ne mora biti, kao ni osobno očitovanje pripadnosti nekomu narodu, određujući kriterij u zbrajanju književnih i umjetničkih tradicija. Budući da je kolekcija sarajevske Matice, istina krajnje pomirljivo i bez donošenja konačnih zaključaka, ipak zasnovala svoj pregled u čak stotinu svezaka bez onih drugih koji su ondje pisali u hrvatskoj jezičnoj i kulturnoj sintagmi, bio sam i nadalje, posebno u Matičinu koncentracijskome okviru, vrlo suzdržan. No, prije nego je ubrzo stiglo drugo Marjanovićevo pismo, već sam bio pročitao Lovrenovićev paradoks o Andrićevoj šutnji, jedan od onih rijetkih tekstova koji, andrićevski rečeno, eto stignu, a s kojima nema izbora, iza kakvih se jednostavno odmah stane. Da je to mogao znati, Mirko Marjanović ne bi slao požurnicu, taj put e–mailom:

Poštovani gospodine Bogišiću!

Prije dvadesetak dana poslao sam Vam sadržaj izbora djela Ive Andrića u ediciji Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga i predgovor priređivača Ivana Lovrenovića s molbom da izbor i predgovor recenzirate. (...) Bez nje, na žalost, ne mogu u daljnju proceduru s knjigama koje su prelomljene i spremljene za tisak. Recenziju mi možete poslati i na ovaj mail, dakako, ako ste pristali na ovaj posao.

Drugi recenzent, dr. Enver Kazaz, ovaj je izbor ocijenio vrlo visokom ocjenom i knjige preporučio za tisak.

U nadi da ćete na ovu moju zamolbu odgovoriti pozitivno, prijateljski Vas pozdravljam.

Mirko Marjanović

četvrtak, 21. VI. 2007.

Ali kako su s požurnicom stigli i novi momenti, započeto čitanje počelo je dobivati ove bilješke. U naravi je leksikografskoga posla da pokušava držati na oku recepcijska polja tema koje obrađuje. Kako, ne samo stoga, nastojim ne odustati od praćenja doskora ne tako opsežne literature o starijoj hrvatskoj književnosti, prilozi sarajevskoga profesora Muhsvina Rizvića privukli su mi pozornost još za studentskih dana. Rizvićeva opsežna knjiga o Andriću, objavljena u doba kada sam se Andrićem počeo baviti za enciklopedije, početkom 1990–ih, ozbiljno me namučila, vraćao sam se više puta njezinim nejasnim predjelima, bezuspješno pritom koristeći poznate ključeve. Nakon dosta vremena, tada već 2005., slušao sam u obljetničkoj prigodi, trideset godina poslije, na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji, profesora Rizvićeva Fakulteta, novi naraštaj bosanske humanističke inteligencije, kako i što govori o Andriću. Govorio je u biranome društvu, najboljega pisca o Andriću, Miroslava Karaulca — nitko se nije toliko približio Andrićevoj teksturi — i nekoliko hrvatskih znalaca Andrića, također sebi naraštajno bliskih bosanskih intelektualaca. Zrelost i modernost Kazazova pristupa impresionirala je, ali da ga nisam osobno čuo, Marjanovićeva bi mi poruka kako o Lovrenovićevu izboru i Matičinoj ediciji dr. Kazaz misli sve najbolje izgledala logičnom na drugi način. Nije naime ništa neobično što Bošnjaci nisu protiv Matičina pristupa u prikupljanju plodova, a ni to da Kazaz, također izvrsno upućen stručnjak, poštuje Lovrenovićev rad. Sarajevska je Franjevačka teologija, međutim, možda i najsabraniji recentni punkt za tumačenje hrvatske kulturne povijesti, pa je govoreći ondje, s Karaulcem i Lovrenovićem, o Andriću kakvoga i sam portretiram, za sebe i druge, Kazaz nehotice, pojavljujući se kao Lovrenović u vlastitome tekstu iz prvoga pisma, budući sada recenzent toga istog značenjskog polja, postigao isto — recenzentski potpis već je bio stavljen i to je urednik Marjanović, iz telefonskih razgovora koje smo počeli voditi dobro zaključio, prije treće poruke:

Poštovani gospodine Bogišiću!

U našem prvom telefonskom razgovoru spomenuli ste mogućnost objavljivanja u Kolu svoga teksta pod naslovom »Zašto sam promijenio mišljenje« i mojega o ediciji te teksta predgovora Andrićevim djelima Ivana Lovrenovića.

Ovih dana ja sam završio svoj tekst o tome kada je i zašto pokrenuta edicija Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, i zašto u nju nisu uvršteni Bošnjaci koji su se nekada izjašnjavali Hrvatima. Preostaje mi još ponešto korigirati u njemu, a onda ga mogu ponuditi za tisak. Ima 14 stranica i 17 opširnijih fusnota.

Ako ostajete kod onoga što ste mi na početku ovoga ljeta predlagali, mogu Vam taj tekst poslati, a za uvrštavanje Lovrenovićeva predgovora treba zatražiti odobrenje od njega. Ja sam mu poodavno o toj Vašoj ideji govorio, moj je dojam da on protiv toga nema ništa. (...)

Jučer sam predao u tisak Andrićeve četiri knjige koje je Lovrenović priredio za ediciju Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga.

U impresumu je, na mjestu recenzenata, prema našem nedavnom telefonskom dogovoru, uz Envera Kazaza, i Vaše ime.

U iščekivanju Vašega odgovora, šaljem Vam Vaš tekst iz Vjesnika, skinut s Interneta, koji sam Vam u zadnjem razgovoru spominjao. Možda Vam za nešto zatreba.

Ovdje ćemo, nakon tiska, svečano predstaviti Andrićeve knjige. (...)

Mnogo Vas pozdravljam!

Mirko Marjanović

četvrtak, 13. IX. 2007.

U svome, prijateljskome pismu Mirko Marjanović, uz to što je točno zaključio da sam, uz Envera Kazaza postao recenzent Andrićevih djela u kolekciji sarajevske Matice hrvatske, čini dva hrabra koraka: zapisuje naslov moga uvodnoga teksta o kojemu smo doista razgovarali, kako ne bih zaboravio da sam promijenio mišljenje, o čemu smo također razgovarali, te mi, usput šalje, u privitku, moj vlastiti tekst, ako mi za nešto zatreba. Što piše u tome mome tekstu o izdanju Andrićevih djela u Zagrebu, uskoro ćemo vidjeti. Prije toga o promjeni mišljenja, koja se dakako nije dogodila, ali se jest, kao što smo već vidjeli, mišljenje prilagodilo novim spoznajama. Neke su indicirane, prije svega u Lovrenovićevu superiornome ocrtavanju Andrićeva graničnoga univerzuma. Granica jeključna riječ, ako tako pretenciozno smijem reći, moga književnoga svijeta, a Lovrenović je za mene pročitao tu dubinsku granicu u Andića, do Lovrenovićeva paradoksa za nju sam razumije se znao jer sam je čitao, ali ne po dubini. No, o ključnome stjecaju pomaka, odnosno, kako mi to Marjanović pomaže, o promjenama, nikomu nisam govorio jer su one tada još bile između mene i moga predmeta, nepročitanih Krležinihmarginalija. Glavni urednik Enciklopedije Miroslav Krleža, u dva se navrata, na početku svoga enciklopedičkoga pothvata, 1950– ih, prije točno pola stoljeća, vraća članku o književnosti u BiH, odnosno o suvremenoj bosanskoj književnosti, da bi zaključio:

I. Dogovoreno je da se članak Meše Selimovića »O književnosti u BiH poslije okupacije god. 1878«, ne će uvrstiti u Enciklopediju. To je glavni urednik dogovorio i sa sekretarom redakcije Kecmanovićem u Dubrovniku. Razlozi: svi elementi književnosti bosanske poslije okupacije 1878. bit će navedeni pod srpskom ili pod hrvatskom književnošću.

II. Iz razloga koje smo utvrdili kao pozitivne, briše se tekst Mehmeda Selimovića o suvremenoj bosanskoj književnosti kao jedinici. O tome valja obavijestiti redakciju s potrebnom motivacijom.

Nisam ostao zatečen piscem marginalije, ni njegovim promjenama mišljenja, ako ih je, u toj stvari ili inače, bilo. Članak kojega nema, a bilo ga je, napisao je Meša Selimović, u to doba docent, dakle profesor onoga Rizvićeva i Kazazova fakulteta, a poslije 1971. akademik Srpske akademije nauka i umetnosti, zavoda koji skrbi o Andrićevu djelu. Ako je bilo nekakve promjene mišljenja o kojoj bi trebalo odgovorno i kritički pisati, onda je ne samo za Selimovića, nego i samoga Andrića, to gledište iz davnih dana nezaobilazno. Dok pripremam ove bilješke za tisak, činim to doslovno za stolom Miroslava Krleže, pored njegova ormara i s njegovom pepeljarom nadohvat, iz uloge njegova nedostojnognasljednika i nije prvi put da se pitam u ovih nekoliko mjeseci što bih učinio kada bi on bio tu, uzeo napisano i bacio u koš. Kad je Krleža bacio Selimovićev tekst u koš, a pisacDerviša i smrti nije više bio mlad, imao je tek koju godinu manje od mene večeras, nešto se dalekosežno doista dogodilo. Dogodilo se na način koji se prelama kroz biografije njih trojice velikih, Andrića, Krleže i Selimovića, ali čemu se ni kada bismo to htjeli ne možemo oduprijeti Lovrenović, Kazaz i ja: kako god se to zvalo, ono što se dogodilo i labirinti kojima su se kretali ne čini trojicu pisaca manje jednim, ne isključuje ih iz osobnih biografija kojega od nas trojice, dok pred nas padaju krhotine za kolajne.

U Marjanovićevim pismima se o tome ne govori, ali mi je bilo važno znati kako sarajevskiAndrić stoji s autorskim pravima. O Andrićevim autorskim pravima skrbi Zadužbina Ive Andrića u Beogradu. Formalna je osnova na kojoj počiva pravo te zadužbine na Andrićeva prava dvojbena: piščeva testamentarna volja izvedena je iz usmenih iskaza svjedoka. Premda bi se moglo raspravljati je li takvo što, Andrićev memorijal, moglo biti osnovano u Travniku, s gledišta autorskoga teksta, a ne konteksta, najvažnije je da takva jedinica bude organizirana dobro i stručno, s jasnim i održivim radnim okvirom, a to je u Beogradu učinjeno. Iz lako razumljivih razloga može se pretpostaviti zašto bi takvo što u Travniku bilo mnogo teže organizirati. Prednosti beogradskoga pristupa s dokumentiranjem Andrićeve ostavštine dobro se vide pri usporedbi sa zagrebačkim pristupom Krležinoj građi. Ni Krležina oporuka nije pravno savršen dokument, ali ipak ne potiče ironične kombinacije. No, kakvi god bili, oba su ostavinska dokumenta, s pripadajućim odlukama javnih uprava, dovela do slične posljedice: stanovi dvojice pisaca su ambijentalno vrednovani i pretvoreni u spomen–jedinice gradskih muzeja, Andrićeva pisana ostavština se čuva i obrađuje u Zadužbini, a Krležina u Zbirci rukopisa Nacionalne i sveučilišne knjižnice, dok o autorskim pravima u oba slučaja odlučuju nacionalne Akademije, hrvatska za Krležu izravno, a srpska za Andrića posredno, preko odbora Zadužbine.

Na sjednicama uredničkoga odbora edicije Stoljeća hrvatske književnosti u više je navrata od 1993., kada je pokrenuta, raspravljano o Andrićevim svescima u tome nizu. Ediciju objavljuje Matica hrvatska u Zagrebu i do sada je priređeno i publicirano više od devedeset svezaka, od najranijih razdoblja pa do knjiga modernih pjesnika. U program edicije su, za razliku od sarajevskoga pristupa, uvršteni i pisci koji nisu hrvatskoga podrijetla, kao i pisci hrvatskoga podrijetla koje hrvatska književnost dijeli s drugim tradicijama, pa su neke takve knjige i objavljene. Za uredništvo nije uopće sporno Andrićevo uvrštenje, pa se u više navrata razgovaralo, o autorskim pravima. Takvi su razgovori prvo bili potaknuti izdanjima pojedinih Andrićevih djela u Hrvatskoj za koje je iz pristupa bilo očito kako su objavljena bez konzultiranja beogradske Zadužbine, a poslije mnogo sređenijim načinom na koji se u nas objavljuje i tumači Andrićevo djelo. Edicija još nije obuhvatila mnoge kriterijske opuse, uključujući Krležin, pa ipak je očito da bi za Maticu hrvatsku razgovor sa Zadužbinom oko autorskih prava bio delikatan. Matica bi se teško mogla odlučiti na objavljivanje Andrićevih djela bez kontaktiranja Zadužbine. Time bi se između ostaloga poslala loša poruka s obzirom na čitav niz takozvanih piratskih izdanja sa zaštićenim autorskim pravima u Hrvatskoj kakva su posljednjih godina objavljena u Srbiji, ponekad s vrlo ozbiljnim nakladničkim potpisom, poput Politike, koja je po sebi institucija srpskoga društva. Tako se, prema očekivanju, i sarajevska Matica obratila Zadužbini.

Saznavši od Mirka Marjanovića odgovor Zadužbine, ostao sam zatečen, bio mi jeneočekivan. Ne sadržajno već elaboracijski. Odgovor elaboraciju nije trebao ni sadržavati, ali je ona dana. U tome i jest poenta, a i problem. Kad se pitaju prava, vlasnik može odgovoriti jednom kratkom rečenicom — Ne., a može biti i učtiv te se pozvati na kakav jednostavan izgovor u nekoliko riječi. Zadužbina je, međutim, otklonila sarajevskoga Andrića s naslova konteksta edicije o kojoj je riječ, njezine atribucije uhrvatskoj književnosti. Pritom se govori da je Andrić zaprječivao svoja uvrštenja uhrvatsku književnu paradigmu, što se ni formalno niti na drugi način ne može dokazati, pa zasad nije pokušano ni usmenim svjedočenjima o takvu piščevu testamentu, na sudu ili u memoarima. Hipoteze su riskantan diskurzivni plan, ali da je Zadužbina odgovorila s onim hladnim Ne. i tako preuzela svoj dio odgovornosti, vjerojatno bih je, kao recenzent, a i tumač leksikografskih konteksta, razumio. Iz razloga koje sam spomenuo, zbog svega dobroga što čini za Andrićevo djelo. Rekao bih sebi i onima koji me o tome pitaju, pa dobro, pričekajmo još malo, prošlo je pola vremena autorskih prava, uskoro će Andrićeva djela moći bez pravnih komplikacija izlaziti u Zagrebu kao i u Japanu.

Razmatrajući sarajevski upit, Zadužbina je dakako dobro znala da to skromno izdanje neće nikomu donijeti nikakvu materijalnu dobit, kako će onaj tko u Sarajevu ili Mostaru bude potražio koji Andrićev roman teško posegnuti za tim izdanjem, ako ga uopće bude u većim knjižarama. Sumnjam također da je Zadužbini moglo promaknuti kako se u izdanju Andrićevih djela, da bi ono uopće bilo produkcijski moguće, Matici hrvatskoj u Sarajevu pridružio franjevački izdavački centar Svjetlo riječi. Braniti fratrima Bosne Srebrene da za sebe objavljuju Andrićeva djela poseban je i dalekosežan rizik. Kontekst dakle nije samo hrvatska književnost, a ni taj nikako nije sporan, već i u Bosni i Hercegovini te i u Bosni Srebrenoj. Odlučivši podučavati, Zadužbina je, eto i na žalost, napustila formalni teren na kojem je uz učtivost mogla zadržati stoičko strpljenje te omogućila, štoviše pozvala da joj se kaže koliko nije u pravu. Ipak objaviti Andrića u Bosni s obzirom na to je ipak dopušteno.

Ta se mučna priča o Andrićevu otklanjanju hrvatske antologije poteže još od njegova pisma iz 1932., o čemu u paradoksu iscrpno govori Lovrenović, zapravo iz tek jedne rečenice toga pisma, koja nikako ne znači to što se često iz nje čita. Uostalom, sama Zadužbina koristi opsežan citat iz toga pisma na korektan i točan način u prezentaciji Andrićeve biografije u javnosti. »Ne bih nikada mogao učestvovati u jednoj publikaciji«, kaže Andrić, »iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pesnici samo zato što su ili druge vere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje verovanje od juče nego od moje prve mladosti, a sad u zrelim godinama takva se osnovna vrednovanja ne menjaju.« Kao što ne bi mogao učestvovati u takvoj hrvatskoj publikaciji, po istoj logici ne bi sudjelovao ni u srpskoj. Kad bi se htjela dati ocjena je li se Andrić dosljedno držao onoga što je tada napisao u sljedećih četrdeset godina, čini se da jest, tako što je nastojao da ga se ne pita.

Da je Andrić doista htio zaoštriti pitanje hrvatske kontekstualizacije svoga djela, bio bi to učinio još u vrijeme dok je pisao pismo o plemenima. Bio bi to učinio upravo u Matici hrvatskoj u Zagrebu koja je njegove tekstove 1933. uvrstila u dvije svoje antologije:Kroatiche Dichtung Zlatka Gorjana te Antologie des conteurs Croates Jeana Dayrea. Dok je Andrić visoki diplomatski službenik pri Društvu naroda u frankofonoj Ženevi, Dayreova antologija izlazi u dva izdanja, u svibnju i prosincu. Nikako nije moguće da se Aleksandrova kraljevskoga poklisara u Ženevi ne dotikavaju zagrebačko–francuski preslici njegove melankolije, da bi oni, i kada bi ih on želio ne primijetiti, mogli promaknuti neurozi društvenih prilika u kojima je Matica hrvatska zauzela žestok oporbeni pristup spram kulturne i uopće politike Beograda u to doba.

Štoviše, Andrić je razmjerno brzo došao u priliku pokazati Matici hrvatskoj što misli o takvu načinu njezina rada. Kad je neposredno poslije Drugoga svjetskog rata obnovljeno njezino djelovanje, Matica hrvatska pozvala je Ivu Andrića da priredi izdanje svojih pripovjedaka za najvažniju kolekciju, knjige za članstvo. Andrić je zbirku ubrzo predao, ali je došlo do vrlo neugodnoga problema s publiciranjem. Nakladnik je, očito bez autorova znanja i suglasnosti, popravljao Andrićev jezik, nezadovoljan, čini se, razinom njegovebosanske stilematike!? Budući da je na toj razini uvrštenja Andriću bilo doista stalo, zatražio je povlačenje zbirke Pripovijetke. No, ni to nije bio dovoljan razlog da bi Andrić odustao od Matice hrvatske, naprotiv, dopustio je objavu iste knjige u 2. ispravljenom izdanju, koja se također zove Pripovijetke, što je vidljivo već prema katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Razine na kojima je Andrić, za života, skrbio za izdanja svojih djela, prilično su jasne. Za neke tekstove nije želio da ih se više objavljuje, a svoja najvažnija djela, svojevrsno kanonsko izdanje, s posljednjim autorskim varijantama, povjerio je svojevrsnom nakladničkom konzorciju, sastavljenom od izdavača iz svih šest republika druge Jugoslavije. Implicitno je u toj gesti sadržana odanost jugoslavenstvu iz mladenačkogaizbora, makar je već i sam Andrić, nakon promjene kulturne politike u Jugoslaviji 1960–ih, sigurno zaključio da na takvoj, jugoslavenskoj, platformi može na diskretan način osobno ustrajati, ali i da se ona povijesno uzevši nije održala, što za njegovo djelo ima dvojak učinak: u biti ne mijenja ništa, a u pristupu, recepciji i nakladi mijenja temeljno polazište.

O pravu na osobni izbor kad je o objavljivanju riječ, poput Krležine prepiske sa Selimovićem, govori i jedan Andrićev neobičan dopis Tinu Ujeviću iz istih godina, sročen u Beogradu 11. decembra 1950.:

Dragi druže,

Obaveštavamo vas da je na Plenumu uprave Saveza književnika Jugoslavije potvrđen vaš prijem za člana Saveza i udruženja vaše republike.

S drugarskim pozdravom,

Generalni sekretar

Risto Tošović

Pretsednik

Ivo Andrić

Kako to, mogao bi se zapitati primjerice stipendist Zadužbine Ive Andrića kojemu bi pod ruku pala kopija spomenutoga dopisa, da Ivo Andrić tek 1950. prima u književno društvoTina Ujevića s kojim je u doba one određujuće mladosti, kada su se međusobno prepoznavali bliski pesnici dijelio prve antologije, poput Hrvatske mlade lirike, ali iintegralno jugoslavenstvo. Još manje bi neupućen istraživač iz te ceduljice škrta izraza mogao zaključiti kolika je njezina nakladnička snaga. Njome se, naime, s Andrićevim potpisom Ujeviću de facto dopušta, nakon pet godina uskraćenih prava, opet objavljivati, pjesme i knjige. Budući da je Ivo Andrić, kao kraljevski ambasador pri Hitlerovu Reichu, u curiculumu podobnosti revolucionarne pravde 1945. prošao mnogo bolje od Tina Ujevića, trebalo bi ga staviti na povijesnu pozadinu s onim piscima i hrvatske i srpske književnosti koji su za prevrata bili oslobođeni od prava na život. Nema, dakle, pri spominjanju ovoga obrata u odnosu dvaju naraštajnih tipova Andrićeva i Ujevićeva, posebne gorčine, ni skepse. Ovdje se Andrićev imprimatur da Ujević smije objavljivati pjesme navodi strogo tek u kontekstu prava na objavljivanje Andrićevih djela.

U ono vrijeme otkad se i Selimović 1971. preselio u Beograd, Matica hrvatska nije više smjela djelovati, što je potrajalo sve do skončanja socijalističke uprave u Hrvatskoj. Pod njezinim imenom knjige je nastavio izdavati nakladni zavod koji je kao jednu od posljednjih knjiga u svojoj biblioteci Vijenac, sa sadašnjim Matičinim predsjednikom Igorom Zidićem kao članom njezina uredničkog odbora, objavio Andrićevu Gospođicu, u redakciji i s pogovorom Jasmine Lukić. Eto opet paradoksa, Andrić nakladnički izlazi izjugoslavenske Hrvatske ispod krova zabranjene Matice hrvatske. Precizno, intertekstualno priređivačko čitanje Jasmina Lukić ipak zaključuje simboličkim pretapanjem:

On za nju, kao i za brojne druge svoje likove neobičnih karakternih osobina, ima puno razumijevanja. Čak i izvjesnog uvažavanja, jer zadaća koju je ona sebi postavila toliko je zahtjevna, a njezina strasna upornost da je ostvari toliko jaka, da se to ne može olako prezreti. Sva ta silna snaga kojom se Gospođica bori protiv života potječe zapravo iz njezina osjećaja ugroženosti u svijetu kakav jest, i želje da se zaštiti od onoga što je uništilo njezina oca. I tu se zapravo vraćamo na razinu koju bi Nikola Milošević nazvao antropološkom dimenzijom Andrićeve proze. Jer ta je proza — kao i sama Gospođica —velikim dijelom obilježena uvjerenjem koje najjasnije izriče fra Marko Krneta u nekim od tzv. »fratarskih priča« (U musafirhani, Ispovijed ili Kod kazana), uvjerenjem da je svijet pun besmislenog zla od kojeg nema prave obrane. Do takve spoznaje doći će i Rajka Radaković u trenutku svoga najdubljeg ličnog poraza, poslije suočavanja s pravim Ratkovićevim likom:

»Tolike su prepreke u svetu, tata, i takve velike i nepredviđene promene i takva nesuđena iznenađenja, da čovek izgleda lud sa svojim naporima kako bi svemu doskočio i održao se. Sve znam i sve pamtim što si mi naredio i ostavio u amanet, ali šta to vredi kad je svet takav da su u njemu laž i obmana moćniji od svega drugog. (...) U ovom svetu nema odbrane ni sigurne zaštite. Gore je i teže, tata, nego što si ti slutio.«

Ova Rajkina najdublja životna spoznaja ukazuje nam i na značenje koje njezin lik na tom planu zadobija u širem kontekstu Andrićevih proza: njeno suprotstavljanje načelima života nije prava obrana od zla, već se zlo time samo podržava i podupire.

U tekstu na koji me podsjeća Mirko Marjanović pisao sam svojedobno o Andriću i kao hrvatskome piscu, upozoravajući na hrvatska izdanja njegovih djela, posebno Gospođicuiz Matičina Vijenca:

Neprilike s izdavanjem Andrića na hrvatskoj strani, pa ni obradom njegova djela u hrvatskim leksikonima ne traju od jučer. Andrić je, čini se, više volio izbjeći nego odbiti da ga se uvrsti u hrvatske antologije, zatražio je da se iz natuknice o njemu u Krležinoj enciklopediji izbaci formulacija hrvatskoga podrijetla, ali se najzanimljivija i za razumijevanje kompleksa indikativna situacija dogodila potkraj četrdesetih, kada je Matica objavila izbor njegovih pripovjedaka. Izdanje je uredio i što je napose važno redigirao Stanislav Šimić, poduzevši očito pritom u tekstu svojevrsne prijevodne zahvate. Prema katalogu zagrebačke sveučilišne knjižnice to je Šimićevo izdanje ipak postojalo, premda se ubrzo pojavilo drugo, novo, izmijenjeno, odnosno autentično, s definitivnim autorskim varijantama.

Poput rasprave o pripadnosti, posredno je bila dakle otvorena i ona o jezičnoj varijantnosti njegovih tekstova. To se pitanje posljednjih godina također povremeno aktualizira, pa se i u Vjesnikovim pismima javio publicist koji smatra da bi se Andrića moglo prevesti na hrvatski. Andrićeva se djela dakako ne mogu prevoditi na hrvatski jer su hrvatski napisana, ali postupak njihove prilagodbe suvremenome standardu, kada bi imao smisla ne bi bio nemoguć, samo težak i riskantniji nego inače. Kada se kaže inače, misli se na okolnost da su i drugi hrvatski pisci, uključivo s Ujevićem i Krležom, pisali u ekavskoj impostaciji (zbog tekstološke dosljednosti tako će za hrvatski jezik toliko važni pjesnik A. B. Šimić primjerice u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti morati izaći u toj formi) pa su im tekstovi naknadno varijantno ugođeni, ali se u Andrića u gotovo svim tekstovima pretapaju govorni oblici; njegovi veliki romani, na koje se obično misli doista su sročeni i hrvatski, pa bi svako čeprkanje neminovno značilo remećenje uporišne točke, s nepotrebnom posljedicom gubljenja privilegije izvornika.

U tome sam kratkome tekstu pokušao rastumačiti zašto je Andrić za života trajno za hrvatsku književnu publiku ostao domaći pisac s drukčijim značenjskim poljem pojmadomaći nego što ga je u tome istome, jugoslavenskome razdoblju ta publika doživljavala kad bi bilo riječ o djelima primjerice Meše Selimovića ili Miloša Crnjanskoga. Svaki od tih opusa kojima je osnovno kulturno i leksikografsko određenje srpska književnostreflektira se u hrvatskome recepcijskome modelu na različitoj distanci, a onaj se Andrićev i u segmentima i kao cjelina percipira i kao važnim dijelom vlastiti.

Baveći se iznova Andrićem za sarajevsko čitanje, nemam se utoliko potrebu odmaknuti od sažimanja u Leksikonu hrvatske književnosti:

Tematski se Andrićev pripovjedni prostor gotovo posve svodi na bosansku sredinu u civilizacijskome okruženju kakvim ga određuje turska uprava. Bosanska ambijentalnost te proze nije međutim dokumentarna, socijalni uvjeti i etički kodeksi različitih zajednica prepoznatljivi su i ostvaruju dramatsku napetost, ali A. nije toliko zaokupljen lomom koliko sintezom, čovjekom prožetim smislom, zapitanim i smirenim u isti mah.

Treba li, najposlije, odgovoriti na izravna pitanja Andrićeva sarajevskoga urednika Marjanovića. S gledišta ovih bilješki ti su odgovori sadržani u tjednu prije skupa na Teologiji Bosne Srebrene posvećenoga uspomeni Andrićeva odlaska, a također su objavljeni. Iste sam jeseni, 2005., samo tjedan prije bio na Korčuli, gdje se razgovaralo o Šegedinu:

Početkom pedesetih godina prošloga stoljeća u Parizu su se zatekli Ivo Andrić i Petar Šegedin. Šegedin je Andrića pratio na kolodvor, jer se tada putovalo vlakom i jer su vrijeme i običaji još podrazumijevali društvenu pokretljivost te vrste. Za petnaest godina starijega Andrića Šegedin je pisac iz vlastitoga jezika i kulture, svoje velike romane objavili su gotovo istodobno, odmah poslije rata, ali i diplomat, kulturni ataše u tamošnjem veleposlanstvu. Za dugih godina diplomatske službe u međuratnoj Europi Andrić je skupio toliko priča a i strpljenja koji bi bili dovoljni za put oko svijeta, pa ipak se u memoarski obzor toga susreta usjekla tek Šegedinova zapitanost kamo, u koju tradiciju Andrić spada i njegov uobičajeni odgovor kako o tome zna tek toliko da istodobno ne može putovati u dva vagona. Kada se tu anegdotu spomene u prigodama rasprave o nedjeljivosti identiteta o kojemu govori Andrićevo djelo ili njegove osobne nespremnosti da u toj, temeljnoj priči potraži izlaz, u pravilu se olako zanemaruje sigurnost u iskazu onoga koji pita. ...

Premda piščevu biografiju gotovo nije dopušteno koristiti kao ključ literarne biografike, Šegedinov ili Andićev nesporazum sa zajednicom i to njezinim osnovnim ćelijama pripadaju obrnutoj perspektivi: nije njihov tekst prožet tim nesporazumom, koliko je nesporazum proizašao iz teksta i prije nego je tekst kao njihov opet napisan. Ograničenja što su ih te zajednice uzele sebi za pravo postaviti svojim piscima nisu mogla naškoditi tekstu kao Andrićevu ili Šegedinu, ali mogu i jesu razumijevanju nasljedovanoga teksta u kojemu su se oni, za razliku od nas tako dobro snašli.*

Trideset Andrićevih pripovjednih naslova u Lovrenovićevu čitanju, tri romana i dvadeset i sedam pripovjednih fragmenata, sastavljeni su tako da govore kulturno i emocionalno, cjelinom i šutnjom, iz govornoga pomaka u kome je najbolji pripovjedač hrvatske književnosti iz Bosne bio nenadmašan, za sebe i druge. S pravom se govori o Andriću kao stilu, navodno u diplomaciji, a u književnosti sigurno, ali Andrić nije Matošev i Wiesnerov sljedbenik nego dobar majstor iz velike radionice, priče kojima je znao vaditi korijen ne postoje u radionicama, toga je sretno svjestan Andrićev sljedbenik Lovrenović kad pristupno literarizira da bi možda opreznoga suvremenog čitatelja uveo u svijet bosanske škole šutnje. O čemu se pritom radi, potvrdilo mi se opet jednom posve nedavno. Budući da su u Beogradu izašle Andrićeve Sabrane pripovetke, pročitao sam napokon, jer mi se prije eto nije dalo tražiti, priču Elektrobih. Nije dakako stvar u tome da bi svaki Andrićev pripovjedni tekst bio izbrušen, ima u njega, pa i u onomekanonskome izdanju, nacrta koji su promaknuli maestrovoj pozornosti, no nekako mi se uvijek činilo da je u legendi o Elektrobihu nešto sumnjivo, nikada nisam povjerovao u Andrićevu jednoznačnost u književnome, unutrašnjem svijetu. Razveselio sam se, pročitavši Elektrobih nekoliko puta, penjući se, kako je to lijepo za oca kazao Abdulah Sidran, piscem Andrićem kao planinom. Posve je jasno zašto je Ivan Lovrenović zatvorioizdanje pričom o tami — Pismo iz 1920; neka mi bude dopušteno imaginarno dodati još jednu priču o tami — Elektrobih.

http://www.matica.hr/kolo/310/Ivo%20Andri%C4%87%2C%20i%20kao %20pisac%20hrvatske%20knji%C5%BEevnosti%20Bosne%20i%20Hercegovine/

Kolo 2, 2008. Ivo Andrić Mirko Marjanović

Ivo Andrić, i kao pisac hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine Zašto je i kada je pokrenuta edicija Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga?

Izdavački projekt Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga Matice hrvatske u Sarajevu svoj je život započeo u tromjesečniku za umjetnost i znanost »Hrvatska misao«, broj 5 za 1997. godinu (str. 24–30). U najgrubljim naznakama, objavio sam njegov prijedlog s namjerom da skrenem pozornost na krucijalne vrijednosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, koje u ovoj zemlji, nažalost, u izdavačkom smislu, nisu niti istraživane, niti su objedinjene niti kritički valorizirane pod atributom nacionalne književnosti. Uz to, prvenstveni je cilj toga prijedloga bio i jest i danas da, nakon višegodišnjega sustavnog prešućivanja, pokaže Zagrebu koje vrijednosti ima u ovoj oblasti i izvan Zagreba, jer su one, u sličnim projektima u Hrvatskoj, i nakon pada komunizma bile sustavno zaobilažene i zanemarivane1.

U to vrijeme bio sam prvi predsjednik Matice hrvatske u Sarajevu (1996.–2000.). Slijedeći povijesno naslijeđe ove nacionalne institucije, nastojao sam je udaljiti od populizma i usmjeriti programima izdavačkog karaktera, i to dugoročnog tipa, pa sam, uz ovaj projekt, pokrenuo i navedeni časopis (za one koji to ne znaju, »Hrvatska misao«, čiji sam glavni urednik bio od prvoga broja 1996. do trobroja 35–36–37/2005., u stvari je obnovljena, jer je od studenoga 1943. do kolovoza 1944. izlazila kao mjesečna revija). Tri godine kasnije u ovome časopisu (broj 14/2000.) objavio sam prvu verziju »Leksikona hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas«, koji je imao temeljno značenje za buduće članove Uređivačkog vijeća2 izdavačkog projekta Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, jer su se u njemu nalazili svi značajniji hrvatski književnici, od najstarijeg Bartola Alvernskog (oko 1333.) do najmlađega Bernarda Marijanovića (1972.), koji su pretendirali na mjesto u ovome projektu, a 2001. godine, na prijedlog Uređivačkog vijeća, i kao prvu (pilot) knjigu edicije.

Dakako, i u prošlosti je bilo više nakladničkih projekata (historiografskih, leksikografskih, bibliografskih i književnopovijesnih pregleda) koji su istraživali kulturu i pisanu riječ Hrvata Bosne i Hercegovine. Najstariji je onaj fra Filipa Lastrića iz 1776. objavljen u Anconi — »Epitome vetustatum bosnensis provinciae« (»Pregled starina Bosanske provincije«), tiskan u prijevodu u »Veselinu Masleši« tek 1977.. U svesku I. i II. «Bosanskog prijatelja» iz 1850. i 1851. godine nailazimo i na uradak Ivana Franje Jukića. U XIX. stoljeću popise pisanih djela bosanskohercegovačkih franjevaca i drugih prave Jako Matković i Mihael Napotnik, djelomično i Šime Ljubić, a u

prvoj polovici XX. stoljeća to čine Hamdija Kreševljaković (»Kratak pregled hrvatske knjige u Herceg–Bosni«, Sarajevo, 1912.), Julijan Jelenić (»Bio–bibliografija franjevaca Bosne Srebreničke«, I, Zagreb, 1925.), Safvet–beg Bašagić (»Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci«, Zagreb, 1931.) i Muhamed Hadžijahić (»Hrvatska muslimanska književnost prije 1878.«, Sarajevo, 1938.). U drugoj polovici XX. stoljeća na sličnom zadatku su i Krešimir Georgijević (»Hrvatska književnost od 16. do 18. stoljeća u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni«, Zagreb, 1969.), Herta Kuna i skupina autora (»Bosansko–hercegovačka književna hrestomatija — Starija književnost«, knj. I, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1974), Herta Kuna (»Hrestomatija starije bosanske književnosti — Srednjovjekovna književnost i hrvatska književna tradicija«, Svjetlost, 1974), Veselko Koroman (»Bio–bibliografija starijih hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine«, Život, br.11–12, Sarajevo, 1979.), Ivan Alilović (»Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine do god. 1918«., Zagreb, 1986. i »Biobibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine između dvaju ratova«, Zagreb, 1989.).

U okviru književnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, s atributom bosanskohercegovačka književnost, a pred minuli rat, i u ratu, i s nacionalnom odrednicom, hrvatska književnost Bosne i Hercegovine do sada je obrađivana u edicijama »Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine« sarajevskih nakladnika »Veselin Masleša« i »Svjetlost«.

U prvoj knjizi već spomenute »Bosanskohercegovačke književne hrestomatije — Starija književnost« u svome proslovu Herta Kuna piše o ćiriličkim, latiničkim i glagoljskim tekstovima na narodnom i crkvenoslavenskom jeziku, a Petar Pejčinović o bosanskom latinitetu. U poglavlju Srednjovjekovna književnost obrađeni su srednjovjekovni kodeksi, epigrafika, administrativno–pravni spisi, kronike i rodoslovi, a u poglavlju pod naslovom Hrvatska književna tradicija — pisci na narodnom jeziku (Matija Divković, Pavao Papić, Stjepan Margitić, Ivan Bandulavić, Ivan Ančić, Lovro Sitović, Filip Lastrić, Jerolim Filipović). Među piscima na latinskom jeziku su: Juraj Dragišić (Dobretić), Filip Lastrić, Bono Benić, Marijan Bogdanović, Nikola Lašvanin, Jeronim Verdski, Ivan Frano Jukić, Ambroz Matić, Martin Nedić, Petar Bakula, Marijan Šunjić, Blaž Josić i Lovro Sitović. Ovo poglavlje ima i svoj pogovor.

U drugoj knjizi »Narodna književnost« iste hrestomatije dr. Hatidža Krnjević, Đenana Buturović i dr. Ljubomir Zuković pišu o lirskim pjesmama, romancama, baladama, epskim pjesmama, pripovijetkama, poslovicama, zagonetkama i pitalicama. I uvodna riječ i predgovor cjelokupnu narodnu književnost Bosne i Hercegovine razmatraju integralistički, ne raščlanjujući u njoj tradicije koje su je različitošću svoga duha oblikovale na tlu ove zemlje.

U trećoj knjizi Branka Milanovića »Novija književnost« iste hrestomatije nalazimo Ivana Franju Jukića, fra Grgu Martića, Ivu Andrića, Antuna Branka Šimića i Nikolu Šopa.

Ivan Lovrenović je objavio »Književnost bosanskih franjevaca — Izbor tekstova iz starije hrvatske književnosti« (Svjetlost, Sarajevo, 1982.), kao i Marko Karamatić: »Bosanski franjevci« (Erasmus naklada, Zagreb,1994.).

U velikom nakladničkom projektu »Svjetlosti« objavljenom 1984/85. »Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga« svoje izbore iz cjelokupnog djela dobili su ovi hrvatski pisci: Ivo Andrić, Novak Simić, Nikola Šop, Vladimir Čerkez, Ilija Jakovljević, Anđelko Vuletić, Ilija Ladin, Veselko Koroman, Vitomir Lukić, Vladimir Pavlović, Nikola Martić, Mirko Marjanović, Josip Osti, Ivan Kordić, Mile Pešorda, Ivan Lovrenović, Željko Ivanković, Stanislav Bašić, Mile Stojić i Miljenko Jergović. Izbori iz djela ovih pisaca popraćeni su proslovima, napomenama i bio–bibliografijama.

U 1984. godini tiskan je separat JLZ za BiH Bosna i Hercegovina, enciklopedija, (segment o književnosti naroda BiH), a u 1990. Veselko Koroman objavljuje antologiju (»Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas«, Forum, br.1–2, Zagreb.).

Anto Slavko Kovačić 1991. u »Svjetlosti« objavljuje »Biobibliografiju franjevaca Bosne Srebrene (prilog povijesti hrvatske književnosti i kulture)«, iste godine Mile Stojić antologiju »Hrvatsko pjesništvo XX. stoljeća«, a Josip Lešić dvotomnu »Istoriju dramske književnosti Bosne i Hercegovine«, Zdenko Lešić dvotomnu »Pripovjedačku Bosnu«, u čijim je dvjema knjigama oko 200 stranica teksta posvećeno hrvatskoj pripovjedačkoj tradiciji u Bosni i Hercegovini od početaka do 1918. godine, dok Ljubica Tomić Kovač objavljuje knjigu »Poezija Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske uprave«.

Nakon toga Veselko Koroman je autor antologija »Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovića do danas« (Mostar, Split, Međugorje, 1995.) i »Hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovića do danas« (Split, Mostar, Međugorje, 1996.).

Ranije, izvan Bosne i Hercegovine, u nakladničkom projektu »Pet stoljeća hrvatske književnosti« Matice hrvatske našlo je mjesta i nekoliko hrvatskih pisaca iz Bosne i Hercegovine, kao i u »Povijesti hrvatske književnosti« Ive Frangeša iz 1987. i Dubravka Jelčića iz 1997.

Sve nabrojane projekte, prije objavljivanja projekta Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, smatrao sam nekom vrstom znanstvene predradnje za taj projekt koji sam 1997. godine pokrenuo u »Hrvatskoj misli«.

Kakvoga smisla imaju ovakvi nacionalni projekti na početku dvadeset prvog stoljeća, i to u oblasti književnog stvaralaštva, u oblasti koja je najosjetljivija, u zemlji koja je višenacionalna?

Ovakvim projektima, po meni, samo učvršćujemo multinacionalnost i multikulturalnost Bosne i Hercegovine. Onaj tko Bosnu i Hercegovinu priznaje svojom matičnom državom, potvrdit će to upravo ovakvim projektom, jer se i s njime njeguju njezine različitosti s kojima se dosad održavala u vremenu, a tako će pokazati i vlastitu spremnost da razlike imenuje i istakne, a ne prešuti i zatre. Da upravo na njima gradi kvalitetu zajedničkog života, a ne na njihovoj ignoranciji, u kojoj se uvijek plodilo zlo, a ne dobro. U oblasti književnosti koja se od prvih pisanih spomenika do danas razvijala u Bosni i Hercegovini takva ignorancija nije potrebna, jer se njome iskazuje nerazumijevanje ukupnosti njezina bića, ali i bića same književnosti. Dvojbe o tome postoji li u Bosni i Hercegovini, zapravo, jedna književnost ili tri uistinu su prevladane. Pregazilo ih je vrijeme u kojemu se Bosna i Hercegovina, kao društveno–politička zajednica, na početku dvadeset prvog stoljeća, nanovo ustrojava i koje zahtijeva da se svemu što je u njoj izvorno dade pravo ime, kako bi se u trećem mileniju živjelo sa što manje polovičnih, neodrživih rješenja.

Ako je temeljna odrednica jedne književnosti jezik kojim je pisana, a jest, onda su sve dvojbe o postojanju hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini, kao zasebne u corpusu matične književnosti, unaprijed lažne. Tako je i sa srpskom i bošnjačkom književnošću, dakako. Hrvatskim su jezikom, kao i bosanskim i srpskim, ovdje napisana značajna djela, ali, nažalost, čak se i danas dvoji kojim to književnostima ona u ovoj zemlji sada pripadaju. Nacionalnim ili integralnoj? Te dvojbe egzistiraju

čak i u vremenu službene uporabe triju jezika u ovoj zemlji (bosanskog, hrvatskog i srpskog), čime je sve zadato, ali i definirano. Pravedno i po slovu povijesti i po slovu struke, može se reći i čista srca i bistra uma. Zašto te razlike ukidati ako su njezina posebnost, od temelja do krova, otkad se održava kao zajednica naroda, u kojoj, istina, i nije baš lako sve imenovati, ali u kojoj je jedino kristalno jasno baš to, kada se i u civiliziranijim društvima posve naravno ispred svakog stvaralačkog sadržaja bez ikakvog ustezanja dodaje nacionalni atribut?

Oko samoga imena književnosti u Bosni i Hercegovini, prisjetimo se i toga u ovoj prigodi, vodile su se žustre rasprave i u vrijeme totalitarnog sustava u ovoj zemlji, i svele su se, na koncu, samo na jedno od nekoliko mogućih — književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, kao najpravednije. Raščlanimo li ponovno sve supstance toga imena uvjerit ćemo se da je i u njegovoj jezgri nacionalno i da se nacionalno podrazumijeva i u njegovoj integralnosti, kao nešto sasvim naravno. Iako ga integralnost nastoji prešutjeti, ne može ga sasvim izbrisati niti iz jednog nazivlja skrojena više po mjeri političkih potreba te države, nego li po mjeri njezina neotuđivog duha od jezika kojim je pisana i naroda koji tim jezikom govori. Na kakvo god mi ime, dakle, integralnost primarno kompozitne književnosti sveli (bosanska, bosanskohercegovačka ili književnost naroda Bosne i Hercegovine, svejedno), bit ostaje ista: to je književnost jezika kojima je napisana i naroda koji njime govore.

U svim dosad načinjenim raznoraznim pregledima, antologijama, povijesnim sintezama, izdavačkim projektima, objavljenim u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, najlošije su prolazili autori hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini. Njezina ukupnost u ovoj zemlji nije poštovana, a na njezine autore primjenjivani su najrigorozniji kriteriji. Njezino nacionalno ime je izbjegavano i u sintezama koje su njezine vrijednosti sagledavale od vremena nacionalne samoidentifikacije (druga polovica XIX. stoljeća), sve do danas. Iz starijih razdoblja uziman je tek po koji pisac, i to je sve. Nije izučavan kontinuitet te književnosti, niti njezin jezik, niti samosvojnost njezina duha, vitalnost njezinih ideja, njezina žanrovska raznorodnost, tipološka razuđenost, stilistička raznovrsnost, estetska izgrađenost, njezina okrenutost prema novom i gotovo stalna veza s pokretima u europskoj književnosti. U tom smislu, nažalost, do danas nije uvezana ni s matičnom književnošću, čiji je integralni dio, jer je pisana istim jezikom i jer pripada jednome narodu. Nasuprot svemu tome, čemu ne znam odrediti pravo ime, ta književnost se razvijala od srednjovjekovlja do danas. Ona u Bosni Hercegovini ima svoje kodekse, zbornike, epigrafiku, povelje, darovnice, testamente, kronike, rodoslove, legende, životopise. Ima svoju narodnu književnost (lirske pjesme, romanse, balade, epske pjesme, pripovijetke, poslovice, zagonetke, pitalice). Njezin latinitet započinje u XIV. stoljeću s fra Bartolom Alvernskim (okolica Alverne, Italija, oko 1333. — Cetina kod Vrlike, 1444.), nastavlja ga fra Juraj Dragišić Dobretić, rođen u Srebrenici oko 1448. godine (Barleta, Italija, 1520.). Pisana riječ bosanskih franjevaca Bosne Srebrene na narodnom, hrvatskom jeziku, razvija se u XVII. stoljeću s fra Matijom Divkovićem, nastavljaju je autori katehetskih, nabožnih, teoloških, historiografskih, filozofskih tekstova poput fra Ivana Bandulavića, fra Lovre Šitovića, fra Filipa Lastrića i drugih, a završava u XIX. stoljeću s fra Ivanom Franjom Jukićem, fra Grgom Martićem, fra Petrom Bakulom, fra Antom Kneževićem, fra Martinom Nedićem... da dalje ne nabrajam.

Ta književnost, dakle, ima svoje pisce propovijedi, ljetopisa, zapamćenja, putopisa i na latinskom i na narodnom jeziku. Ima svoju stariju i noviju književnost (poeziju, prozu, esej, kritiku) i ima svoju književnost XX. stoljeća, u svim žanrovima, uvažene autore među kojima je i jedan nobelovac (Ivo Andrić). Sve su to odrednice u korist njezina nacionalnog identiteta, usprkos svemu! Edicija ih sagledava u svim povijesnim fazama, i na svim razinama stvaralačke ostvarenosti, kritički dakako, i to prema kronološkom principu.

U ediciji će se, dakle, naći sve vrijednosti hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine, od Humačke ploče, najstarijeg hrvatskog pisanog spomenika u BiH (X.–XI. st.), do danas, ostvarivane u kontinuitetu jednim jezikom i različitim pismima (glagoljicom, bosančicom, latinicom).

Apsolutni estetski kriterij nije mogao biti primijenjen niti u izboru autora niti u izboru djela za ovu ediciju koja prvi put javnosti predstavlja cjelinu nacionalne književnosti. Kombinacijom panoramskog, primijenjenog ponajprije na autore starijeg i novijeg razdoblja hrvatske književnosti u BiH, i antologijskog kriterija, primijenjenog na autore iz razdoblja devetnaestog i dvadesetog stoljeća, u kojemu je hrvatska književnost BiH autorski bila i najplodnija i umjetnički najuvjerljivija, Uređivačko vijeće je ovom edicijom nastojalo ostvariti cjelovitu sliku hrvatske književne riječi Bosne i Hercegovine nastalu u vremenu od sredine XIV. do konca XX. stoljeća. Od fra Bartola Alvernskog, kako već rekoh, do Miljenka Jergovića rođena (1966.).3

U ediciju su uvršteni hrvatski književnici rodom iz Bosne i Hercegovine, kao i oni koji su rođeni izvan nje a u njoj su živjeli i stvarali. U ediciju su uvršteni samo autori s književnim ostvarenjima (pjesnici, romanopisci, pripovjedači, esejisti, književni kritičari, putopisci, dramski pisci, pisci za djecu, ljetopisci, memoaristi, autori književnih crtica i bilješki, svjedočenja i sl.), i to ne samo oni koji su svoja djela tiskali u knjigama već i oni koji to za života nisu uspjeli učiniti, osim u periodici. U ediciju nisu uključeni pisci latinskih gramatika (počev od Stjepana Marijanovića do danas), niti jezikoslovci s isklljučivo znanstvenim opusom, niti isključivo teološki pisci, filozofi i povjesničari, niti pisci muslimanskog podrijetla, koji su se nekad izjašnjavali Hrvatima, čija su imena navedena u prvoj (pilot) knjizi ovoga projekta »Leksikon hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do danas«.4 Od početka svoga rada Uređivačko vijeće edicije zagovaralo je koncept bez njih i nije bilo za njihovo uvrštavanje u ovaj projekt5 čija je prvenstvena namjera bila valorizirati prešućivano književno stvaralaštvo Hrvata Bosne i Hercegovine, a o konkretnim razlozima za neuvrštavanje bit će više riječi na kraju ovoga teksta.

Nijedan sličan projekt realiziran do sada (»Pet stoljeća hrvatske književnosti«, na primjer,»Književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga«, »Stoljeća hrvatske književnosti«) nije bez grešaka, pa nije niti ovaj. Kao i u spomenutim, i iza njega stoji stručno tijelo, kao kolektivni autor, Uređivačko vijeće, koje će tijekom realizacije otkloniti sve greške u njemu, posebice one načinjene u radnome prospektu prema pojedinim suvremenim piscima čiji su opusi još otvoreni i nedovršeni.6

Nakon ove edicije bit će mnogo lakše pisati povijest hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine. Kada svi narodi ove zemlje realiziraju slične projekte, a prvi su ovaj posao započeli Bošnjaci, još u ratu, bit će mnogo lakše pisati i povijest bosanskohercegovačke književnosti. Kroz periodizaciju po pokretima (humanizam, renesansa, reformacija, protureformacija, barok, romantizam, predrealizam, realizam, prva moderna, ekspresionizam, moderni objektivizam i socijalna književnost, druga moderna i postmoderna, na primjer) bit će lakše napisati takve sinteze nacionalnih književnosti, a onda iz njih odabrati ono što je najreprezentativnije za zemlju Bosnu i Hercegovinu.

Nakladnik edicije, Matica hrvatska u Sarajevu, više je godina tražila materijalna sredstva za njezinu realizaciju. Projekt edicije Uređivačko vijeće je pripremalo od 1997. do 1999. godine, a početna sredstva za njegovu realizaciju nakladnik je dobio tek 2004. od Fondacije za nakladništvo FBiH, zatim i od Ministarstva kulture Republike Hrvatske (2005.).

Realizacija će edicije trajati više godina, ovisno od materijalne potpore i priređivača. Započeli smo od pisaca koji nisu sporni, a koncem 2007. redefinirani su i tomovi radnoga prospekta u kojima su autori novije i suvremene hrvatske književnosti Bosne i Hercegovine.

Dosadašnji priređivači tiskanih knjiga su uvaženi književni povjesničari, jezikoslovci, književni teoretičari i kritičari: prof. dr. Marko Dragić, prof. dr. Ivo Pranjković, prof. dr. Šimun Musa, prof. dr. Miloš Okuka, prof. dr. Rajko Glibo, Branimir Donat, prof. dr. Josip Baotić, prof. dr. Enver Kazaz, Mile Stojić, Ivan Lovrenović.

Sve naslovnice edicije ilustrirane su djelima hrvatskih slikara Bosne i Hercegovine koji su u ovoj zemlji djelovali u različitim razdobljima usporedno sa svojim suvremenicima književnicima. Edicija će na ovaj način, dakle, predstaviti i stotinu najpoznatijih hrvatskih slikara Bosne i Hercegovine.

Zašto u ediciju nisu uvršteni Muslimani (Bošnjaci) koji su se nekad izjašnjavali Hrvatima?

Otkad sam 1997. godine u »Hrvatskoj misli« objavio prvu, grubu verziju projektaHrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, Uređivačko vijeće edicije susrelo se samo jednom s upitom zašto u nju nisu uvršteni i Muslimani (Bošnjaci) koji su se nekada izjašnjavali Hrvatima,7 a niti jednom s upitom nekoga od živućih bošnjačkih književnika koji su se nekada izjašnjavali Hrvatima zašto u ovome projektu nema i njih? Projekt je u spomenutom broju »Hrvatske misli« i objavljen da bi Uređivačko vijeće došlo do informacija sličnoga karaktera i tako provjerilo svoje stajalište, ali takvih informacija nije bilo niti usmenog niti pisanog karaktera. Taj upit, mnogo kasnije, aktualizirali su neki članovi Upravnog odbora Središnjice Matice hrvatske na jednoj od sjednica, nakon čega je Uređivačko vijeće ponovno potvrdilo svoje stajalište.8 (Neki su hrvatski novinari, nakon predstavljanja prvih deset knjiga edicije u Zagrebu9, stidljivo propitivali i kriterije uvrštavanja pisaca u ovu ediciju koje sam prethodno definirao.10) Kao glavni urednik edicije, dakle, taj sam »problem« vraćao na sjednice Uređivačkog vijeća kad god se o njemu govorilo javno. Uvijek je stajalište Uređivačkog vijeća bilo nepromijenjeno: u ovoj ih ediciji neće biti, u nekoj drugoj, tko ima hrabrosti da je započne, na volju mu! Mi na ovaj način, dakako, ne negiramo sudjelovanje spomenutih bošnjačkih pisaca u književnom životu Hrvata, niti njihov doprinos hrvatskoj književnosti; mi ovom edicijom samo korigiramo dosadašnji odnos Hrvata prema hrvatskim književnicima iz Bosne i Hercegovine, jer iskazanu nepravdu vrijednostima svojih djela oni nisu zaslužili.11

Zato ovdje podvlačim: uistinu je neshvatljivo kako su neki hrvatski pisci (povjesničari književnosti, književni kritičari, leksikografi, antologičari) vrlo osjetljivi na neuvrštavanje Bošnjaka (Muslimana), koji su se nekad izjašnjavali Hrvatima, u slične projekte, a začuđujuće neosjetljivi na neuvrštavanje hrvatskih književnika Bosne i Hercegovine u slične projekte u Hrvatskoj. Oni upravo znaju da je bošnjačko izjašnjavanje Hrvatima, odnosno Srbima, bilo u vrijeme kada su na to bili primorani, pa je, recimo, bilo i ovakvih paradoksa: dva brata muslimanske vjeroispovijedi izjašnjavaju se različito: jedan Hrvatom, drugi Srbinom. (Primjer: Mehmedalija Mak Dizdar, za kojega neki hrvatski povjesničari književnosti, književni kritičari i antologičari i danas tvrde da se izjašnjavao Hrvatom, iako za svoju tvrdnju nemaju nikakav pisani dokument, imao je brata pjesnika Hamida Dizdara koji se izjašnjavao Srbinom.) Dešavali su se ti paradoksi u dvije propale države, propala su, dakle, i takva izjašnjavanja. Propali su, prisjetimo se, i oni koji su se izjašnjavali jugoslavenima, a među takvima je najtvrdokorniji bio i najveći — Ivo Andrić. Od propalih zajedničkih država (Kraljevina SHS, SFRJ) stvorene su nove države; u jednoj od njih, konačno i pravedno, dobila je svoje ime i još jedna nacija. Nadnacija jugovića otišla je u rupu, iz čijeg je mraka i došla. Nisu li tako, recimo, za današnje uvrštavanje predstavnika te nacije, koji su se nekada morali kriti pod tuđim imenima, u književnost drugoga naroda, stvoreni posve novi kriteriji u ovakvim poslovima, koji više ne trpe stereotipe bivših vremena? Jezikom prakse kazano, nije ovo više problem samo jednog stručnog tijela, već i odgovarajućih međudržavnih stručnih institucija. Sve dok te institucije ne definiraju i ne usklade svoja stajališta o ovome problemu, on se ne može rješavati proizvoljno. Naši uzgajivači »hrvatskog cvijeća«, dakle, morali bi konačno shvatiti da njihovog nekadašnjeg cvijeća više nema,12 da je ono, posve naravno, postalo samo svojim, i da se dobro rascvjetalo na svojoj zemlji, jer mu je u njoj korijenje uvijek i bilo. Trebali bi, dakle, više pričuvati upravo nas, Hrvate Bosne i Hercegovine, da ne postanemo »bošnjačko cvijeće«, jer su ga slični njima, naši politički uzgajivači, recimo, velikohrvatskih programa, u ovoj zemlji sveli na brojku koja se iz dana u dan topi...

I, da sada pređem na ono najbitnije: što uopće znači osobno izjašnjavanje za ovu ili onu naciju, ovu ili onu nacionalnu književnost. Po meni, ništa. Ono si što jesi rođenjem, sviđalo ti se to ili ne sviđalo. Dakako, od toga pravila ima i odstupanja: ako je netko kao musliman rođen u Hrvatskoj, sudjeluje ondje u književnom životu, piše i objavljuje svoja djela na hrvatskom jeziku, ako to njegovo djelo zaslužuje, njegovo je pravo da bude i u književnosti te zemlje, ali i zemlje svoga matičnoga naroda. Pravo je i matičnoga naroda, bez obzira na njegovo izjašnjavanje za ovu ili onu nacionalnu književnost, da takvoga pisca smatra i svojim. Dvojna, pa i trojna pripadnost nacionalnim književnostima je prihvatljiva i uobičajena. Međutim, biti u dvije nacionalne književnosti za neke je živuće pisce sjajan rejting; šićar živih, dakle, ne bi trebalo poštovati kao kriterij.

I još nešto: koliko ja znam, samo je Meša Selimović Srpskoj akademiji nauka i umetnosti u Beogradu ostavio pisanu izjavu da je srpski pisac. Nasuprot njemu, u pisanoj formi to nije učinio niti Ivo Andrić, kojemu uzgajivači »hrvatskog cvijeća«, kao velikanu, zamjeraju štošta dok se za ispodprosječne bošnjačke književne vrijednosti bore bezrezervno i danas. Ivo Andrić, dakle, nadam se da ne griješim, nikada nije u pisanoj formi izjavio da je srpski, niti da nije hrvatski pisac; trag svoga rođenja za života13 — katoličku krštenicu po roditeljima rimokatolicima, Hrvatima, ocu Antunu i majci Katarini nije niti mogao izbrisati. Slično je i s Makom Dizdarom: rođenjem je Bošnjak–musliman, jedino je što se ne može poreći. A i da je ostavio neki drugi trag o svome pripadništvu, tko bi za njega danas od bošnjačkih književnih povjesničara, antologičara i kritičara uopće mario? Ne mare ni za pisanu izjavu Meše Selimovića, na primjer, deponiranu u SANU?

Ni Mak Dizdar, s kojim sam u vrijeme njegova čelništva u časopisu »Život« zajedno radio (prvo kao korektor, onda i kao tehnički urednik i ilustrator), i koji je u tom glasilu objavio u nastavcima moj prvi roman »U ime oca i sina«, nakon »Četiri zlatne ptice« (»Derviš i smrt«) Meše Selimovića, nije ostavio pisani trag o svome pripadništvu hrvatskoj književnosti. Ali, i da jest, da je danas živ, kako bi ga sam tumačio i primjenjivao u praksi, veliko je pitanje.14 Veliko je pitanje i to kako danas ovaj problem dvojakoga pripadništva tumače i doživljavaju bošnjački stručnjaci (bošnjački sveučilišni profesori, književni povjesničari i teoretičari). Neki su od njih na Makovo uvrštavanje u neke hrvatske projekte u Zagrebu javno reagirali žestoko kao na svojatanje.15

Dolazim do praktičnih problema: u slučaju da je Uređivačko vijeće u ovaj projekt uvrstilo i bošnjačke književnike koji su se nekad izjašnjavali Hrvatima, u praksi bi imalo niz gotovo nerješivih tehničkih problema. Prvi je da bi bošnjački pisci svojom brojnošću potisnuli hrvatske. Edicija od 100 knjiga bila bi preuska da primi i jedne i druge zaslužne da u njoj budu. Drugi je još složeniji: prema Zakonu o autorskim pravima i pravima nasljednika nijedan autor u ovome projektu ne može biti tiskan bez autorskog ugovora, odnosno ugovora s nasljednikom umrloga. Uređivačko vijeće je uvjereno da bi bilo problema i s nasljednicima i sa živućim autorima, a to bi usporilo, možda i zaustavilo realizaciju ovoga projekta.

U nekim hrvatskim projektima (enciklopedijama i sl.) ustalili su se kriteriji za uvrštavanje autorskih imena nehrvatskog podrijetla, kao: studirao je u Zagrebu, odnosno, u nekom drugom hrvatskom sveučilišnom centru. Koliko je hrvatskih slikara, pa i književnika, prije drugog svjetskog rata, i danas, studiralo u Pragu, Beču, Parizu, Rimu. Je li ijedan od njih, ondje, na temelju istoga kriterija postao češki, austrijski, francuski ili talijanski umjetnik, odnosno pisac? Kriterij osobnog izjašnjavanja vrlo je klimav, gotovo neodrživ. Mogu se ja i pismeno izjašnjavati kineskim, francuskim, engleskim ili talijanskim piscem, ako nisam pisao na jeziku(jezicima) naroda tih zemalja svoja djela, sigurno je da neću biti njihov pisac.16 U nekima od njih neću to biti i ako sam pisao i objavljivao svoja djela na tamošnjim jezicima. A tek je poneki bošnjački pisac koji se izjašnjavao Hrvatom i pisao hrvatskim jezikom.

Drugi je upitan kriterij: objavljivao je svoja djela kod hrvatskih nakladnika,17 u hrvatskim listovima i periodici. Kako su gotovo svi hrvatski književnici iz Bosne i Hercegovine, ovdje, objavljivali svoja djela i u bošnjačkim i u srpskim glasilima, ali i u njihovim nakladničkim kućama, i na srpskom i na bosanskom jeziku, jer su nas do ovoga rata, a i danas, njihovi lektori, bez pitanja prevodili na svoje jezike, i ćiriličnim pismom, jesmo li svi mi, istovremeno, ne samo hrvatski, već i bošnjački i srpski pisci Bosne i Hercegovine?

Sve vrijeme ovaj sam projekt u Matici hrvatskoj u Sarajevu vodio samostalno (s Uređivačkim vijećem stručno sam ga profilirao, pronalazio financijska sredstva za njegovu realizaciju, vodio priređivanje i tisak knjiga). Moralnu potporu imao sam u Središnjici Matice hrvatske u Zagrebu, ali i u Hrvatskom kulturnom društvu Napredak, kao suizdavaču prvih jedanaest dosad objavljenih knjiga.18

O Ivi Andriću u ediciji, još!

Ivo Andrić je u ediciji dobio najveći broj knjiga: četiri. U dva velika projekta, i u dva različita razdoblja, bio sam urednikom Andrićevih djela. Prvi je već spomenutiKnjiževnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga (Svjetlost, Sarajevo, 1984/85. godine, u kojemu je Andrić imao tri knjige — Pripovijetke s Prokletom avlijom na čelu (?!), Travnička hronika i Na Drini ćuprija — priređivača dr. Radovana Vučkovića), u kojemu sam svoju uredničku ulogu dijelio s Alijom Isakovićem i Ristom Trifkovićem. Drugi je upravo obrazloženi Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, čiji sam danas glavnim urednikom. U ovome su projektu koncem 2007. godine objavljene četiri Andrićeve knjige — Prokleta avlija, Na Drini ćuprija, Travnička hronika iPripovijetke, a priredio ih je Ivan Lovrenović.

U vrijeme realizacije prvoga projekta, o tome čiji je Andrić pisac (hrvatski, srpski ili bosanski) nije se raspravljalo na način kako jest u minulom ratu i poraću, jer tada se o nacionalnim književnostima uglavnom šutjelo da bi se o njima tek devedesetih godina gromoglasno progovorilo. Jugoslavenstvo, kao nadnacionalnost, bilo je najprihvatljivije, atribut nacionalnoga nepoželjan. I danas se, međutim, o kriterijima pripadnosti pisca nacionalnoj književnosti i u znanstvenim krugovima raspravlja kako kome odgovara: ti kriteriji još uvijek nisu strogo određeni. Bila bi to dobra tema nekoga znanstvenoga skupa, ali tko da ga organizira i tko da ga financira?!19

Dok se odvijalo priređivanje Andrića za ediciju, prisjećao sam se svih svojih faza upoznavanja ovoga pisca u prošlosti: od onoga srednjoškolskoga preko lektire do osobnoga izbora njegovih djela u vrijeme studija, preko različitih izdanja, različitih nakladnika, monografija i studija o njemu, pa sve do faze uredničke uloge u sarajevskoj izdavačkoj kući »Svjetlost« s udruženim izdavačima bivše države i članstva u Upravnome odboru njegove Zadužbine u Beogradu,20 na koncu i u Matici hrvatskoj u Sarajevu. (Prije ovoga rata, recimo, kao urednik »Svjetlosti«, zajedno s Vukom Krnjevićem i Bogdanom A. Popovićem, potpisao sam s udruženim izdavačima iz Zagreba, Beograda, Ljubljane i Skopja, Andrićev smeđi komplet od 10 knjiga iz 1989. koji je pisac za života sam odobrio.)

Višegodišnje upoznavanje s Andrićevim životom i djelom ojačalo je moje uvjerenje da je on pisac univerzalnih vrijednosti, a univerzalne vrijednosti, znamo, pripadaju svima. Međutim, i univerzalne vrijednosti imaju svoj izvorni nacionalni imenitelj. Objavljivanje Andrića u ovoj ediciji, u tom smislu, znači povratak ovoga velikoga pisca u njegov prvi dom: tematski, jezični, kulturno–povijesni, zemljopisni, kako god hoćete. Nažalost, i dalje ostaje otvoreno pitanje koliko je Andrić hrvatski pisac, makar je to u etničkom smislu nesporno, ako se zna da je pisao i ekavski, dakle, i srpski. (O tome najkompetentnije govori Lovrenovićev predgovor tiskan u 18. knjizi Andrićeva četveroknjižja u ediciji.) I dalje se Andriću, s hrvatske strane, spočitava njegovo jugoslavenstvo, sa srpske je, pak, samo pojačana isključivost: Andrić je samo srpski. Otkada za Andrićevo jugoslavenstvo znam, tumačim ga na svoj način: jest Andrić bio jugoslaven, ali svojim jugoslavenstvom nikada nije poricao svoje hrvatsko podrijetlo. Sukladno svome izjašnjavanju za jugoslavenstvo, pisao je i govorio i ekavski, tj. i srpski. Sukladno svojoj odanosti državi jugoslavenskih naroda i narodnosti pisao je, zapravo, hrvatsko–srpskim ili srpsko–hrvatskim jezikom. Pisao je, dakle, službenim jezikom države u čije je postojanje čvrsto vjerovao. Je li zbog toga, uopće, mogao izgubiti svoj nacionalni identitet? Nije. Niti jedan Srbin koji živi u Hrvatskoj, na primjer, a govori i piše hrvatski bolje od mene, nije zbog toga prestao biti Srbin. I ekavica i ijekavica u Andrićevom djelu potvrđuju da je on pisao službenim jezikom države u koju je vjerovao: srpsko–hrvatskim, hrvatsko–srpskim. I jedan i drugi jezik, hrvatski i srpski, u njegovom su djelu podjednako zastupljeni. Toliko je Andrićevih pjesama i priča u ijekavici, ijekavica je u dijalozima svih njegovih bosanskih junaka.

Koliko je Andrić za života teško preživljavao kritike onih koji su ga zbog njegova jugoslavenstva proglašavali izdajnikom hrvatskog naroda govori ovaj ulomak iz knjige Ljube Jandrića Sa Ivom Andrićem 1968–1975. (Srpska književna zadruga, Beograd, 1977., str. 72–74) od 13. listopada 1971. koji glasi:

»Poslije večere prešli smo u njegovu radnu sobu. Pričao mi je zabrinuto o nacionalističkim ispadima pojedinih ljudi iz Matice hrvatske i o grubim napadima na njegovu ličnost.21.

— To je pljusak koji ne prestaje — kaže potišteno. — Voleo bih više nego ne znam šta na svetu da to živ nisam dočekao... To je okrutno i podgrejano goznim namerama kleroustaša! Šta bi oni hteli od mene? I čemu to vodi? Ja to nisam zaslužio.! Ja sam za slogu i bratstvo bio celog svog veka. Ja sam bio za jugoslovenstvo još onda kad je Austro–Ugarsku trebalo oterati s našeg ognjišta... Mi sarajevski gimnazijalci bili smo protiv hegemonizma bilo koje vere i bilo kojeg naroda. Naše društvo je nosilo ime naprednjačke srpskohrvatske mladeži, iako je — na drugoj strani — bilo i reakcionarnih tajnih organizacija koje su okupljale omladinu. Ne bih voleo da liči na hvalu kad kažem da sam bio predsednik naprednjačke srpskohrvatske omladine u Sarajevu. Mi nismo bili unitaristi, kako bi to nekom moglo da iizgleda; pre bi se moglo reći da smo bili panslavisti i internacionalisti, a svako ko zdravo rasuđuje zna da panslavizam nije isto što i unitarizam... Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1941. godine kad je Komunistička partija Jugoslavije u sve, pa i u to, unela marksitičko shvatanje... Ja sam za jugoslovenstvo bio i 1948, a i danas sam — i pre ću da umrem takav nego da pod starost menjam uverenja!

Ti pojedinci, jer ovde se odista radi o šačici pojedinaca koji neće ili ne mogu da shvate našu stvarnost — nastavi Andrić, sada već nešto smirenijim glasom — uvek su se, pa i ovoga puta, oslanjali na neku spoljnu silu, obično na sumnjivog i reakcionarnog saveznika; nažalost, nikad na svoj narod čije su ime tako grlato izvikivali. U tome ja vidim njihovu osnovnu grešku.

Obziri su zahtevali da se uzdržim od bilo kakve polemike s tim ljudima. Podsetio bih ih samo na poznate reči pesnika Petra Preradovića: »Moja nacionalnost je humanost.«

Mene su i neki srpski šovinisti pokušavali da uzmu na zub... Šovinizam je svugde isti i svagda mu je jednaka namera: suprotstavljanje pravoj umjetnosti i istinskom zajedništvu. Ja ovo navodim pre svega zato da bih ukazao da svaki nacionalšovinizam, pa i ovaj o kojem sada govorimo, nastupa uvek sa zadnjim namerama, i da je jedan od ne manje važnih zadataka nas pisaca da mu se odupremo na svakom koraku i kad god ustreba.

Smirivši se, stao je, lagano i u predasima, da govori o svom književnom putu, o umjetničkim principima kojih se tvrdoglavo držao cijeloga života.«

Zar u ovoj Andrićevoj reakciji nisu iskazane i bol i gorčina što uopće netko sumnja u njegovu nacionalnu pripadnost? Istina, on svoje jugoslavenstvo prenaglašava, ali svoju nacionalnu pripadnost uopće ne osporava. On govori o pojedincima i u hrvatskom i u srpskom narodu22 koji njegovu spremnost da služi isključivo umjetnosti (op. M.M.) doživljavaju kao izdaju naroda; za pojedince iz hrvatskoga naroda »koji neće da shvate našu stvarnost« kaže da se ne oslanjaju na narod, »čije su ime tako grlato uzivikivali«. On, dakle, isključuje svoj narod iz te halabuke, a halabuku pojedinaca doživljava uvredljivo i bolno.

Prije Matice hrvatske u Sarajevu, nakon ovoga rata, Andrićeva djela, kao nesporna hrvatskoga pisca,23 objavili su i nakladnici u Zagrebu: privatna nakladnmička kućaKonzor, čiji je glavni urednik Velimir Visković (Prokleta avlija,1998, Na Drini ćuprija, 1999. i Travnička hronika, 2001., te pjesme u prozi i stihu Ex Ponto, Nemiri, Lirika, 2003. i izabrane pripovijetke Priča iz Japana i druge odabrane, 2003., Priča o vezirovom slonu i druge odabrane, 2005.), i Mozaik knjiga (Nemir od vijeka naslov je novoga sveska biblioteke Biseri hrvatske književnosti koju je priredio Krešimir Nemec).

Zaključak

Edicija Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, u kojoj je Andrić dobio najviše prostora, dugoročan je i vrlo složen izdavački projekt. Za Hrvate Bosne i Hercegovine, koji ovu zemlju doživljavaju svojom domovinom, on je kapitalan i temeljan, jer njime potvrđuju svoj odnos prema njoj, i povijesni i kulturni. Onima koji ignoriraju povijest njihove pisane riječi u ovoj zemlji, iskazujući totalno neznanje o tome što je narod, što je njegovo ime i njegova kulturna i književna tradicija, dokazuju da su svoji na svome, spremni živjeti s drugima u zemlji različitosti kao njezinome specifikumu i u patnji, i to u smislu one Alberta Camusa iz jedne od njegovih bilježnica: »Patimo jer nam sve nije zajedničko, a nesretni smo jer nam je sve zajedničko«.

http://www.matica.hr/kolo/310/Ivo%20Andri%C4%87%2C %2020.%20novembra%201946./

Kolo 2, 2008. Ivo Andrić Branko Lazarević

Ivo Andrić, 20. novembra 1946. Završen je juče kongres jugoslovenskih književnika boljševičke orijentacije. Zborilo se i govorilo i napijalo u zdravlje i dugovečnost. Za predsednika je izabran Ivo Andrić.

Mene njegov slučaj odavno zanima. Poznajem ga, ukoliko on može da se upozna. Poznajem ga odavno, ali sam ga više saznao otkako je počeo ovaj naš »anšlus«.

Pre rata, on je bio diplomat, pomoćnik ministra inostranih poslova, poslanik na strani, u Berlinu, za vreme ulaska Jugoslavije u pakt sa Nemačkom, član poznate trojke Antić–Cicnar Marković– Andrić, vrlo intiman sa knezom Pavlom, pisac pripovedaka u »XX veku« STojadinovića i jednog članka u »Umetničkom pogledu« kneza Pavla, anonimni inicijator i pisac, sa Stojanom Gavrilovićem, pod potpisom Patrioc diplomatsko–političkih pogleda u »XX veku« i tome slično. Kod kneza Pavla je tako dobro stajao da su poslednje kneževe reči đeneralu Simoviću, pred odlazak u izgnanstvo, bile (beležim ih kako ih je Simović kazao) »Molim vas, đenerale, da mladome kralju uzmete za ministra Dvora Ivu Andrića«. Njegov odnos sa Jovanom Dučićem je bio takav da se mislilo da je bio najintimniji. Dučić ga je voleo. Međutim, meni se slučilo ovo: Kad je Ivo Andrić bio pomoćnik ministra inostranih poslova kod Milana Stojadinovića, našao sam se jednom prilikom kod njega u kabinetu. Što ga pozove ministar na neki referat, i ja se nađoh pred hrpom akata koja su mu bila na stolu. Uzeh prvi da vidim. To je bilo privatno lično pismo savetnika Poslanstva u Bukureštu Avakimovića, kome je šef bio Jovan Dučić, Ivi Andriću, u kome se, iza leđa šefa, prijatelja Andrića, javlja o situaciji u Rumuniji s primedbom po kojoj se vidi da taj Avakimović ima odobrenje da daje izveštaje protivne osnovnim mislima svoga šefa. Kad se vratio Andrić, rekao sam mu da sam to pročitao, a imao sam utisak da je i on to hteo, a on sleže ramenima i dade mi na znanje da je to, stvarno, izveštaj ne za njega nego za ministra Dvora Andrića, iako je njemu pisan. Ali, iz svega se videlo da je on sa tom trojkom, da s njom sarađuje i da sve to hoće i zna i knez. Jedna dalja stvar je ova. Andrić voli žene i imao je izvesne prisnije veze sa ženom Gustava Krkleca. Oni su došli dotle da je ta žena, misleći na brak sa Ivom, sve to ispričala mužu. Ovaj dođe Andriću i zahte da je uzme za ženu. Ivo će na to da ga pita da li mu treba novaca, i tako dalje i, najzad, prizna: »Znaš, to je ovako bilo. Rominjala je neka kišica... pa, tako, onda se i to desilo«, i na tome je sve svršeno. Krklec se razveo, a Ivo se nije oženio. Zbog toga je, posle, izbačen bio iz farmasonerije, u koju je, izgleda, ušao zbog karijere. Aleksandar Belić mi, pak, pre godinu dana, kad je bilo reči o njegovom članstvu u Akademiji nauka, reče: »Ivo je s vama dok ste mu potrebni; Kad mu više ne trebate, on se tiho izvuče«. Isidora Sekulić je sva bila zaljubljena u njega; sad je sva protiv njega, i to kao sa naprslom žuči. Rekav joj jednom da ne mogu da mu nađem kompleks i sve ovo što sad radi, i braneći ga da je, možda, strah zbog prošlosti koji ga goni i koga se plaši, uzviknula je: »Ne! Ne! Sve je to mržnja na Srbiju.« Slobodan Jovanović ga je redovno zvao »fra Ivo«, a posle mu je dodato »fra Ivan–beg«, a sada go zovu »drug fra Ivan–beg«.

Ja ga malo bolje poznajem i razaznajem se u njemu više tek od početka ove druge okupacije. Za vreme prve došao je iz Nemačke, i došao je jedini od svih drugih (jer su konzule zadržali u internaciji). Nemačko poslanstvo se redovno interesovalo za njega, sa simpatijama, ali se on držao rezervisano. Za penziju se nije javljao. Interesovao se za njega i Zagreb, ali se on i tu rezervisano držao. U početku se nešto interesovao za Ravnogorski pokret, i čak se tvrdi da je pisao i neka ohrabrujuća

pisma nekim četničkim vođama iz Hercegovine, ali to nije dokazano, i ja sumnjam da bi se on na to rešio. Što se tiče komunista, on je imao veza sa Markom Ristićem, ali im nisu išle. Za sve vreme te okupacije, nikad i ni za šta nije bio čak ni saslušavan. Proveo je u miru i pisao je. Našao je više nego porodično utočište kod Brane Milenkovića, advokata, čiju je majku nazivao »majkom svojom«. Kad nije u Sarajevu, gde je on narodni poslanik i član prezidijuma, kod Milenkovićevih je na stanu i na hrani.

Otkako je nastalo ovo drugo stanje, on se izmenio — otada ga ja bolje poznajem — i počeo je, prvo malo pa sve više, ne da ulazi u ovaj poredak, nego da ga uvlače. Na prvi sastanak književnika, na koji je on i ranije bio pozvan, dokle su se uređivali i domunđavali i spremali kako da se počne, na taj prvi sastanak, na koji sam i ja pozvan preko novina, i na koji je pet komunista došlo u uniformi i sa revolverima, došao je čitav sat docnije i seo je u ćošak. Za sve vreme razgovaranja i komunističkih monologa, iako je sve znao šta je traženo, ćutao je i, kad su pročitani statuti i izabrana već između njih uprava, i on je ćutao na pitanje Jovana Popovića: »Primate li, drugovi... kolege... statut i upravu?« Posle trećeg pitanja, i on je prošaputao nešto što je ličilo na šaputanje u sobi bolesnika i mrtvaca.

Posle te šaput–konferencije, pojavilo se Udruženje književnika Srbije sa Isidorom Sekulić na čelu, a koje su stvarno vodili i financirali bolješvici; na isti način su izabrana udruženja i po ostalim takozvanim federalnim jedinicama i, ovih dana, sva su ta komunistička udruženja dobila centralnu upravu, na čijem je čelu Ivo Andrić. Kao i najveći deo drugih književnika, a i on je samo prokomunista. (Uostalom, kao i svaku i u ovu aristokratiju ne može da se uđe ako se nije član njihove pratnje još od pre rata i ako se nije bilo u šumi).

Viđam ga s vremena na vreme. Uvek je pristojan i umeren. Kad mi je poginuo sin, kad mi je umrla žena, kad mi je umro stariji sin, uvek je pismeno našao reči utehe, i uvek prisno i, jednovremeno, diskretno. Za sve vreme sam ga pomsatrao sa najobjektivnijim interesom i sa jakom i strogom pažnjom, i želeo sam više nego išta drugo da prodrem u lični i moralni stav ovog našeg stvarno velikog pisca koji je sav zapadnjak. Pitao sam se: gde će on to na Istok, i da li je to iskreno? Krije li se to nešto, ili ništa? Iskreno li je to ili prerušeno? Slava? Nezadovoljstvo predratnom Jugoslavijom, neka osveta, neka mrlja na savesti? Strah? Ciromaštvo (ono umišljeno)? Šta je u njegovome kompleksu, interesovalo me je sve više, a nikako nisam hteo »naški« da presečem čvor: ulizica, izmeđar, »da mu uvek bude dobro«, da je uvek sa onima koji vladaju, i drugo. Misli se da postoji kod njega neka mržnja prema Srbiji (Isidora Sekulić), da je sav Hrvat i katolik i, čak, jezuita i tako dalje. On je od Srba uzet sa Srbina i Hrvati su smatrali da se prodao Srbima. On je od Srba imao svu slavu i svu čast do koje se može doći. On i danas najviše i govori i pominje Srbe, i kaže da je tu najviše kod kuće. Njegoš i Vuk su mu uvek na ustima i pod perom. Promrlja, doduše, ali retko, o predratnoj Jugoslaviji, s nešto jedva čujnog gunđanja. Inače, on ne voli da se opredeljuje, i zato se i čudim da se sada — na izvestan način — opredelio, i to jasno. Ovima je potreban. To je jasno. Oni nemaju nikoga ni od većih, a toli od velikih intelektualaca. Ali kako je on u to upao? Laskanjem, pažnjom, ili položajima, odlaskom u Rusiju, drvima, ugljem, publikovanjem knjiga... Ili je to neka odmazda za neku uvredu i, ako je, koja je to uvreda? Da ide za ambasadora negde, izgleda nije hteo i to mu je bilo zazorno. On je zatvoren i zakopčan, i ništa ne može iz njega da se izvuče. Kad se muči i kad ga nešto muči, ćuti kao njegovi junaci kad ih udara na muke. Da nije to neki urođen nagonski sadizam, jer on ponekad muči svoje ljude po pripovetkama na užasan način. U govorima javno, uvek je dosta rezervisan, čak i objektivan. Za sobom ga jako i jučanki vuče Rodoljub Čolaković, koji i sam ima dosta pripovedačkog dara i koji je jedan od vodećih ljudi današnjice. On je, ukoliko on to može, toliko uz i iza Čolakovića, da postoji i »vic« od dr S. Đokića da sad piše roman »Princ Pavle Čolaković«. Da li je s njim? Ume li on, uopšte, da bude s nekim i za nekoga? Brana Milenković, koji je s njim godinama već, kaže kako ćuti i, ponekad, kad mus e nešto kaže o užasima koje ovi vrše, uhvati se za kose i podigne ruke uvis. Ali, u posljednje vreme, sve manje.

On, kaže mi, boluje malo od crne džigerice, i pitam se da li odavde ne dolazi ponešto. Ili je ovo, sada, neko njegovo ko zna kakvo čišćenje, na ovakav način, od ko zna čega? Najedanput, neko slovensko i primitivno čišćenje i pokajanje.

Inače, uzdržavan je, odmeren, ume da ćuti. Možda voli da bude voljen. On to voli od žena i, izgleda, ne daje im ništa, sem seksa. Jedanput mi reče: Još da to nije i da toga nema!« i prosto se naljuti na sebe što mu i to izađe iz usta. Ili je to njegov I’art de vivre, i više nego umetnost, neka veština. Ili je, prosto naprosto, isuviše čitao i radio Stendala, i po njemu se izrađivao. Sa ushićenjem čita Stendala i sve o njemu. Reče mi da je Vinogradov napisao o njemu izvesnu veliku stvar pod naslovom Tri boje epohe i preporuči mi da to čitam, iako je prevod rđav. Vrlo voli Balzaka. Ima celog Getea na polici, ali ga sad ne pominje. Voli i Šekspira, iako ovaj ništa ne krije. Od naših dva Srbina: racionalnog Vuka i platonskog Njegoša. Sad čita Marksa i preporučuje mi Marsovo delo koje sam čitao pre četrdeset godina. Hoće i da navede Marksa i Engelsa, ali on ima pedeset i četiri godine i smešno mu stoji da ih čita i navodi. Voli i Monterlana, koji je proskribovan sada. Vrlo je voleo i Prusta. Čita i Makijavelija, i tražio mi Istoriju Firence, i sad se zainteresovao i za Gvičardinija. Jednom smo išli od njegove kuće do Biblioteke, i, vraćao je Tena. Voli i Špance i, donekle i Ruse. Inače mu je pupak u Carigradu i, uopšte, na Orijentu. On duboko žali odlazak »turskoga« sa Balkana, i, ukoliko ima filozofije kod njega, to je orijentalni fatalizam.

Ne vidi se, stvarno, ni da što voli, ni da što mrzi. Imam utisak da mu je glavno: »pustite me na miru!« Nije ni za koga i nije ni protiv koga, izgleda mi. Rekao bih da je jedino i mnogo za žene. Prema ostalom je ravnodušan i miran. Etički se drži samo onoliko koliko je potrebno i koliko je pristojno. Sa ljudima je u onoliko koliko je to najpotrebnije i u onoliko koliko su mu oni, i doke su, potrebni. Govori koliko je najpotrebnije. To, možda, i zbog toga što nema dara da govori. On počinje da se izražava tek kad sedne za sto i kad počne da piše. Tada počinje snažno i naročito snažno ako su u pitanju osnovni ljudski nagoni: glad, žeđ, seks. Teren mu je samo Bosna, i on ga poznaje kao da mu je u džepu, naročito muslimanski i katolički teren, i taj teren samo iz prošlosti. Tu je i dokumentiran. On se, uopšte, dokumentira. Sećam se da mi je jednom telegrafirao u Beč da mu se izradi da, za nekoliko dana, na putu po nekom službenom poslu, vidi iz bečkih arhiva stvari. To su te stvari koje je upotrebio u Travničkoj hronici, koju je sad objavio, a prikupljao je materijal po raznim arhivima više od desetak godina. Dokumentirao se, na način flobera, i u delu Na Drini ćuprija.

Ja znam da sam sa Andrićem danas uzeo na nišan jedan skoro nevidljivi cilj koji se, skoro ceo, nalazi u magli, za mene u opseni, i koji se svaki čas pokreće. ON je jedan vrlo pokretan i neodređen cilj: bar za mene koji nemam mnogo dara da ulazim u tuđe kuće i primetim u njima sve što ima. Kad bih uzeo pisca u cilj, našao bih se vrlo dobro, i »potrefio« ga. Jedno »pali–pali« i pogodio bih u centar. On je, bezmalo, veliki pisac. Ali sam ja ovde uzeo na nišan njega, njega čoveka, njega ličnost, njega etiku; naročito etiku, njega koji ništa o sebi ne govori, njega koji je sav skriven i prerušen, njega pod obrazinom i njega pod maskama. To je, izgleda mi, jedna maska, ali jedna beskrajno komplikovana. Ivo je bled čovek. To je boja, kažu, ambicioznih ljudi. Ali, eto, on mi ne izgleda slavoljubiv. Ili, s druge strane, on je hipokrit, ili tartif, licemer, i vešto i genijalno sebe krije. Pogled mu je iskosa. On gleda kroz naočari i nikad ne gleda pravo u oči. On se uvek namesti da ga gledate sa strane, iz profila, a i tada mu lice beži, i vidite mu samo sa jedne strane lice. U očima ima nešto što beži i što vam ne veruje, i ne znate da li on vama ne veruje ili misli da vi njemu ne verujete. On kao da vas se plaši da ga ne prozrete. Da li on jedno misli a drugo govori, ili on govori baš što misli: to je najteže reći. Da li se on ikad kome poveravao? To bi trebalo naći kakvu ženu da se preko nje vidi. Kažu da je on i tu nepoverljiv, da je tu samo seksualan i da ne može da voli i da samo iskorišćuje ženu. Ili je on, možda, od onih priroda koje se ne daju, i čak se ni sebi ne daju i ne poveravaju? Svi tvrde da je mnogo katolik i da je svršio jezuitsku gimnaziju i da je jezuita do nokata. Nazvali su ga fra–Ivo, i to ga je, izgleda, nazvao Slobodan Jovanović, ali da li je to samo to i da li je to tačno? Pedeset i pet mu je godina, i nije se nikada ženio. Trebalo je, sećam se, da uzme Gordanu Bajloni, bogatu i korumpiranu devojku, koja je htela karijeru diplomatsku, njegovu karijeru, a on, valjda, njen novac i nju kao inteligentnu, bogatu, lepu i egzotičnu ženu. Ali to nije bilo.

Ko ga zna mnogo? Izgleda, Isidora Sekulić. Ali, ona je sva bila za njega i sad je sva protiv njega. Kad god je nađem, iako mu i ne pomenem ime, ona se sva sruči na njega, i sruči žuč na njega. Čim hoću da ga branim, ona krikne: »Ne znate vi njega, ne znate vi njega! Ja ga znam«. A šta ga sad zna? Pre ga je znala u idolatriji, sad ga zna u nekoj demonskoj mržnji. »Otelo mu se, otelo mu se jedanput! On mrzi Srbiju! On ne voli nikoga! On samo voli ono što mu je lično korisno... On je u osnovi Gospođica njegova, cicija, suv, sav u sebi za svoje interese, i voli da muči, sadistički da muči! On svoje ličnosti muči i žive peče na ražnju... Meni je uvek čitao sve svoje stvari... iskorišćavao me... dane bih provodila da čitam njegove rukopise i da mu pravim primedbe... i on ih je primao.« Da mi je da privirim u njen dnevnik. Kažu da piše svoj dnevnik godinama, i mogu misliti šta sve tu nema. Tu bih našao i Andrića. Njihovo je prijateljstvo bilo pre rata veliko. Ona je o njemu pisala, želela da se o njemu piše, i želela i da se prevodi. Za vreme nacista, izašla je na nemačkom jedna knjiga pripovedaka, i to za vreme dok je bio opunomoćeni ministar u Berlinu, ali čijom je inicijativom izašao taj prevod, to ne znam. Sad mu je izašao, u komunističkoj L’Europe, na francuskom Put Alije Đerđeleza, ali kad sam mu to pomenuo i dodao da je valjda to inicijativa ambasadora Marka Ristića, odbio je energično da je to. Sad mu se, kažu, sprema i neko rusko izdanje. Čija je to inicijativa? Da li uvek sve to biva samo od sebe? Da sve to, i sve drugo, nije ono narodno »umiljato janje dve majke sisa«? Jer, on se ume dati voleti: kad mu to treba? A zašto mu to treba? Milenkovići ga paze kao svoga. On staru Milenkovićku zove »mama«, a ona njega smatra za sina kao i svoga Branu i voli ga kao i svoju kćer i Branu. Posle svih stvari koje je postepeno i sa merom činio od kako su »ovi« došli, oni su ga branili, ali sad ga više ne brane. Branina sestra govori da ih je stid kad dođe maršalov automobil po njega kod njene kuće. A i on se nešto promenio prema njima, izgleda. Kad sam ga poslednji put video, bestraga iz daleka mi reče kao da bi hteo da se negdje na drugome mestu skuči.

Za vreme okupacije nije hteo da uredi penziju i nije je primao. Sad mi reče da uređuje to pitanje. A često mi pominje da mora da radi, jer »treba živeti«. Para bi trebalo da negde ima. On je cicija, uvek je bio na velikim platama, i mora negde da ima novaca. Kakav li je tu i u tome? Isidora misli da je on njegova Gospođica i da je tako dobro dao zato što je i on kao ona.

Diable, que viens — je faire dans cette gal#re?, pitam se. Šta ću ja ovde, kad ne mogu nikako da se snađem sa nim? Niotkuda nema ulaska u taj dom. Tu treba uskočiti kroz prozor, ali kuća je više i viša od sprata. A ja nemam za taj posao nikakvih merdevina. Ovako, ja samo obilazim oko kuće, i čekam da se pojavi na prozoru, ali čim se on pojavi i vidi da ga neko gleda, on se sakrije iza zavese. Čikov je. Čim ga ščepate i za škrge uhvatite, on se izmigolji i odleti u svoju vodu i odmah je zamuti. Podseća me na neke ribice u Negotinskom ritu — zvali smo ih »fuce« — koje kad plovke progutaju, žive na drugu stranu izlete. Ne možete da ga progutate. A da sečem, kao Isidora pre i sad, čvor u Gordijumu, to mi se nikako neće. Ja bih hteo njega, a ne ono što ja neću. Lako bih ga se rešio dijalektički: teza–antiteza–sinteza, ali takva dijalektika je samo igra i igračka. To bi bila »nirnberška roba« ili kakvi olovni konjanici, a to ja neću.

Danas je Sveti arhanđel Mihailo i slave ga ovi dobri domaćini Đokićevi koji su me, bez porodice moje, primili kod sebe. Gledam u njegovu ikonu koja se sad — svanjuje već, a mene muči Ivo i pišem ovo još rano od jutros (21 sat je već) — koji se sad ocrtava sve više, drži mač u desnoj i terazije pravde u levoj ruci, i hteo bih svojim mačem da odsečem pravu pravicu o Ivi i pravo ga odmerim »kako carski valja i trebuje«. Ali mi to nikako ne polazi za rukom. Mene pak uhvatila muka »Fiat iustitia«... i hteo bih da ne »pereat mundus«. A kako ću to? Ovde nisu »svud su brodi gdje god dođem vodi«. Neću na silu da pređem na drugu stranu. A on je tamo. I ne odziva se. Na svaki svoj glas čujem svoj odjek i odziv, a on tamo, u magli, kao da nešto mrmolji. Šta? Đavo će ga znati. Nešto kao da šapuće, kao da baje.

— Ivo?

— Ivo.

— Andrić?

— Andrić.

Samo toliko odgovori sa one strane na moja pitanja. Daje mi samo ime i prezime, samo pocetnicu. Tako stoji i na njegovim vratima i samo je dodano dr: dr Ivo Andrić; ni opunomoćeni ministar, ni narodni poslanik, ni član Prezidijuma za BiH i sigurno neće biti ni predsednik udruženja književnika FNRJ. Što ga više ispitujem, sve mi je više samo kršteno ime i prezime. To dr, da li je iz Krakova, jer je tamo studirao jedno vreme, ili je iz Zagreba, i to ne znam!

Otac? Majka? Da li tu nije kakav kompleks, i to kakav težak! Kakav je to taj put od Travnika do Višegrada, do Sarajeva, do Bidovdanske etike, do mlade Bosne, do atentata, do njegovog tamničenja?... On je tada bio aktivan i, možda, oduševljen (22 godine su mu) i, posle ujedinjenja, u diplomacijiu, u premeštaje po Evropi, u pomoćnika ministra, u sve i kroz sve režime kao i mi drugi, politički neaktivan, sa svima i ni sa kim, u Berlin za vreme Cincar–Markovića i M. Antića (u to vreme, kaže dr Momčilo Selesković, govori jedanput u Nemačko–jugoslovenskom udruženju za takav odnos, što je i prirodno kad je tamo ministar, i privatno, što je također prirodno, protiv nacizma, kaže Ibrovac) i, sada, ponovo, aktivan, ali tiho i sa merom; i sa merom i tih kao političar, a kao književnik aktivnije nego ikada ranije.

To pitanje etike energično se postavlja kod njega. Ponekad mora da se zapita da li te reči, uopšte, ima u njegovom rečniku. Na čast kao da je osetljiv. Priča mi Brana Milenković, da, kad mu je Kumanudijeva kći nešto primetila zbog stava koji je uzeo, da je pozeleneo, ali je oćutao. On ume i, naročito, možda da ćuti; i može da proguta mnogo. Jedino što, izgleda ne može da proguta, to je da mu se dirne u katolicizam. Kad mu je jedan činovnik Ministarstva, kaže mi Boriša Lazić, činovnik Poslanstva i doktor medicine, pogrešno — a i nikad on nije isticao katoličanstvo nego, naprotiv, solidarisao se sa pravoslavljem, — pogrešno čestitao božićne praznike, osorno i jetko mu je odgovorio: »Ja sam katolik, ja nisam pravoslavni!« To je, možda, jedino, do čega drži. On je, ako je nešto, katolik. Lanjske godine, usred ovog meteža i napada na vere, na sve vere, sem muslimanstva, kupio je sve što treba, kaže mi Brana, i slavio je katolički Božić. Ako je to slučaj i, možda, jeste, to jest da mu je katolicizam jedina konstanta, onda mu je on, onako sazdan verski i onako makijavelistički, mada grandiozan i genijalno izveden, onda mu je taj katolicizam jedina etika. Taj bosanski katolicizam je svoje vrste; on je vrlo jak i vrlo strastven. Jer je to vera jedne manjine stanovnika, koja je izvanredno organizovana. Taj bosanski katolicizam se u ovom našem plemenskom i građanskom ratu, na tome terenu pokazao kao srednjovekovni verski rat. Iz takvog je katolicizma Ivo Andrić, i on nije mogao ne ostaviti traga na njemu. Ako je, kažem, nešto, onda je on, verovatno, katolik, i ta i takva elastična etika bi mogla biti jedina njegova etika. Njegov vaspitanik u tome smislu bio je njegov veliki zaštitnik, pokojni dr Tugomir Alaupović, a to je bio jedan uzoran čovek i dobar katolik.

On je, dakle, katolik, i to bosanski. On je Bošnjak. To pak ime nema dobro ime. Odande su dolazili janičari, dahije u Beogradu, austrijski »šuckori«, i takva je cela Bosna sem Bosanske Krajine. Vrlo su nepošteni kad su intelektualci i nesigurani (u atentatu sarajevskom su bili Krajišnici i Hercegovci), a ambiciozni su, pohotljivi, željni vlasti, para, jela...

Jedan od takvih je i onaj Čolaković, koji je bio na robiji zbog ubistva najboljeg srbijanskog političara Milorada Draškovića. On je danas jedna od najvećih ličnosti, i on je protektor Iva Andrića i on ga gura na sve strane. Iz tih je krugova Ivo Andrić, i to iz katoličke Bosne; iz Bosne najlukavije i najnepatriotskije i najviše austrijske.

Iz takve je Bosne fra Ivo. Ali, ako bi se htele da nađu njegove simpatije za Bosnu, našle bi se najviše za muslimane. Njegovo delo je skoro isključivo muslimansko– orijentalsko. On voli Istok. To mi je često naglašavao, i to je jedino za što se jasno izražavao. On je više beg nego fra. Njemu je skoro žao što je muhamedanstvo propalo u Evropi, naročito u Bosni, i što je to prošlost.

Koliko je i to iskreno, naravno, vrlo je teško reći. On, uopšte, nije iskren niti ceni iskrenost. On smatra da je to neka vrsta slabosti. Momenat kad je iskren, on zadrži za sebe i trudi se da ga prikrije. Isto tako, on prikriva i sve druge strasti, ali čisto kaluđerski. On bi hteo da bude imapssible na način Stendala i Flobera, koje pisce naročito voli, i u čiji je umetnički postupak u tretiranju materijala dosta ušao. Ta dvojica i Balzak su njegovi učitelji, a on ceo je potpuno »francuski đak« u pripoveci. Otuda, ovo njegovo okretanje Istoku, potpuno je laž i pritvorstvo. On ume da se pretvara, ume da ćuti, ume da se poda bez reči, ume da udesi da bude voljen, ali sve to samo ukoliko je to korisno za njega i po njegov mir. Jer on ne voli nikoga i ništa. Niko mi nije umeo da kaže da mu je pomogao kad je bio u krizi, ali treba reći da je umeo da se snađe izvanredno u svojoj diplomatskoj karijeri. Kao i ja i toliki drugi, on je bio u svim režimima u jednoj tako osetljivoj karijeri kao što je diplomatska. Našao se i snašao se i u ovoj od Rusa uvezenoj revoluciji kod nas. Poslanik u Berlinu, učenik u Trojnom paktu, član trojke Milan Antić, ministar Dvora, Avakumović, ambasador, i Cincar–Marković, od kojih su sada prvi i treći u zatvoru a drugi u emigraciji, zapadnjak i po veri i po svemu, ministar–pomoćnik pod Stojadinovićem, kandidat za predsednika PEN kluba kad je trebao ostati PEN klub za Stojadinovićev režim, rotarijanac i bivši framason: on je sada predsednik Udruženja jugoslovenskih pisaca po želji i naređenju komunista i, po njihovoj želji, narodni poslanik i član Prezidijuma za Bosnu i Hercegovinu, i njegove se stvari objavljuju i preštampavaju skoro svakodnevno. A da li je to iskreno sa njegove strane? Ne, nikako! Niti je iskreno sanjegove strane, niti je iskreno sa komunističke strane. Ovima je u svemu potreban »narodni front« i imena koja mogu da se »kupe«, a njemu je potrebno da ga ne diraju, da mu se »dive« i da mu se obezbedi stan, hrana, novac i, naročito, da se ne ispituje raniji stav. Ja, pak, mislim da se on ni ranije nije ispoljavao, kao što se ni sada, dokle ga ne priteraju, ne ispoljava i mnogo ne izražava. Kako je ispala ona stvar u »Politici«, za koju mu svi krvavo zameraju — kako je ispao taj »Dedin dnevnik«, to, valjda, ni on sam ne zna. To je toliko neiskreno da mora da začudi kako je on to mogao, inače vrlo pristojan čovek, da napiše. Takvu neukusnost nije napisao niko ni od komunista. (Ja sam naročito hteo ovu seansu za slikanje da upotrebim za »bele boje« i ružičaste, i eto, ne ide). Sa koje god strane mu priđem, uvek naiđem na neku mrlju, i priznajem da mi je žao jer ja fra Ivan–bega volim i kao čoveka. On ume da prisno stegne ruku i lepo da se osmehne. On ima jedan vrlo blag osmeh, i rekao bih — vrlo iskren. Njemu se misao više čita na licu i u očima — mada ih ume da krije — nego na rečima. Taj blag osmeh je osmeh koji se vidi kod udavljenika i onih koji su se smrću oprostili muka, i on je, mislim, apsolutno iskren. Ja taj njegov osmeh volim. Inače je sav uzdržljiv i sakriven. On se navikao, ili je tako rođen, da nikad ne pomoli svoje prave rokčiđe. Kod njega se sve unutra dešava i napolju ništa. Kad mu se nešto sluči što nije očekivao, on sav uklupča u sebe i, verovatno, jede se.

Pitam se samo da li je današnja njegova pozicija temeljena na nekom kompleksu teže vrste, na nekoj poniženosti i uvredi koju je nosio i na koju on sad odgovara sa odmazdom zajedno sa svima ovima, sa kojima je, koji imaju, donekle i neki, za što da se svete? Imao je sve u Jugoslaviji, i slobodno se može reći više nego iko drugi. Da li se za sve to ponižavap? Izgleda da nije, izuzev u gotovim rečima i osmesima. Da nije nešto još iz detinjstva? Da tu nema neke »mrlje«? Ko mu je otac a ko majka, i kakvo je detinjstvo imao? Da li mu se je nešto docnije desilo? Ili, uopšte, sve to nikakve veze sa njim nema nego je on takav biološki, fiziološki i psihološki sklon? Mislim da ga najbolje zna Isidora Sekulić, ali ga je ona pre znala kao najbolje a sada sve kao najgore i, zato, nije pouzdan sudija. Ona sada samo sikće na njega, a pre nije dala da se u njega dirne. Brana Milenković ga dobra zna i sve mu je branio do pre dva–tri meseca i za svaki mu je stav našao izvinjenje ili odobrenje. Sad se i on okrenuo. Razumem ga. Ivo je sad uradio što nikada ranije nije. On se obično čuvao da mnogo štrči. Ali tada je to mogao. Sada se to ne može.

On je pružio prst, ali ga ovi uvukli celoga i zaglibili do ušiju u njihove stvari koliko je njima potrebno od njega. Ko će sve znati šta tu sve ima i nema? Da se sve to ne svrši time da ga, jedanput, puste u inostranstvo i, onda, da se desi kao sa Bogdanom Radicom? On tamo sigurno ima para i prijatelja, i što bi ovde bedno služio. Jednom mi je jedan njegov test i na to lično. Gest je bio vrli simptomatičan. To je bilo pre pola godine. Kad sam ga pitao kuda će da ide, reče mi: »Idem prvo u Sarajevo i, onda« ... i diže jednu ruku iznad glave kao da hoće da kaže: i onda ko zna kuda.

Za sada stvar stoji ovako: oni, režim, njega više iskorišćavaju negoli on njih. Režimu je potrebna naveliko kortina, i on nije mogao da nađe nikoga više od crvene marke do njega, Veljka Petrovića i Aleksandra Belića; od drugih nijednoga. Koliko je to režimu potrebno, najbolje se vidi i iz toga što su i ova trojica rovašena (poslednja dvojica kao potpisnici antikomunističkog manifesta, a Ivo kao poslanik u Berlinu prošloga režima), to su im ipak primili ponude, i to više nego što su ovi mislili i nadali se. Sve to nudi sad građu za pamflet, za satiru, ironiju i humor, a ja bih hteo ovde da vidim šta se to u stvari kod Andrića dešava. Lako je o svakome pisati kao piscu, ali je o svakome beskrajno složeno pisati ko je i kakav je i u čemu je i gde je taj čovek koji drži pero. Sa mastionicom se lako izlazi na kraj, ali vrlo teško sa ljudskim srcem i sa njegovom ploti. Naročito to u slučaju ovog Bosanca. Kod Andrića ima Bosanac u Bosancu. Sem istorijskog, verskog i političkog spleta, i bogumilskog i mletačkog i turskog i austrougarskog i jugoslavenskog i tako od ilirskog, ovde ima i jedan lični, jedan individualni. Andrić je iz zemlje atentatora, Mlade Bosne i Bidovdanske etike, ali i iz zemlje janičara, dahija, šuckora, najboljih austrougarskih vojnika. Uz to Andrić nije Srbin i pravoslavac. On je iz privilegisane vere u Bosni. On je iz ove druge bande, ali se našao u kritičnim godinama, od 1914. do 1918, na strani onih prvih. Od 1920. do 1941. našao se sa rećimima; sada, takođe. Ovako antisrbijanski, revolucionaran i istočan režim nimalo ne bi trebalo da odgovara njegovim osećanjima, ali se on nekako tu našao, i više našao nego snašao. Mora se reći da on nikako ne preteruje. On »radi« koliko treba i koliko mu napredi situacija, ali se nikako ne vidi da se on, bar malo, brani od situacije. Ponekad čak i forsira. Ovih dana je, za vreme tog njihovog kongresa književnika boljševičko–jugoslovenskih i boljševičko–inostranih kao gostiju, M. M. Pešiću predlagao da izdaju Puškina (Ivo ne zna ruski, a M. M. Pešić je ruski đak i najbolji poznavalac ruske književnosti), koliko je kod nas prevođen, i još nešto što nije, i Pešić je osetio da on treba sve da uradi, a Ivo da nađe, što je glavno, državne izdavače. Puškin, dvorski kamerjunker, najveći ruski pesnik, čija je lepa žena bila ljubaznica careva, treba da se prevodi, i on je skoro sav bio i preveden kod nas, ali to nije u redu da baš Ivo to forsira; izuzev ako to nije zbog para. Interesantno je da je on forsirao situaciju za režim i pre rata u vreme PEN kluba. Stojadinović je video u toj književnoj organizaciji zapadnog karaktera snagu koja mu treba i Ivo je, priča mi M. M. Pešić, pošto je PEN klub bio iskorišćavan od opozicije, radio na tome da se tamo bira uprava, zgodna za režim. On je trebalo da bude predsednik, i malo je falilo da to i bude. Opozicija režimu bila je jaka, i on nije uspeo. Ovoga puta, režim nema opoziciju, jer je to zabranjeno i sanjati, i Andrić je na čelu ove režimske organizacije. Ovo je sada istočni PEN klub.

Njegova lična jednačina i njegova zagonetka imaju još jednu pojavu koja je od velikog i osvetljavajućeg značaja. To je njegovo poreklo. On je vanbračno čedo. On nosi prezime svoje majke. Ona je »bila« docnije neprestano sa jednim penzionisanim žandarmerijskim narednikom, docnije preduzimačem u Višegradu, ali se za njega nije udavala. Čije je dete Ivo s muške strane, ne znam: da li ovog narednika ili nekog drugog još u Travniku gde se on rodio? Ivo je imao veliki kult za svoju majku. Borivoje D. Jeftić, književnik, koji mi je ovo kazao, reče mi da je on sa njim od šestog razreda gimnazije (stigao ga je u šestom, jer je Ivo taj razred ponavljao) i da je u tom razredu dao slobodan zadatak »Molitvenik moje majke«. Majka mu je bila veliki katolik. Od nekoga sam čuo da je Ivo dete nekog fratra u nekakvom samostanu kod Travnika.

Bilo kako bilo sve to, to igra veliku ulogu u kompleksu svakoga čoveka. Naviklo se da se zna otac i da ga se ima. Kopile je u našoj sredini izloženo teškim uslovima i uvredama. Ono nosi neko teško breme, i da li je to to, teško je reći. Ti ljudi hoće odmazdu i smatraju da se sredina rđavo ponašala prema njima. Ja ne kažem da je to njegov slučaj, nego samo tražim šta je to što on nosi i što se, posle toliko časti i slave u Beogradu od Beograđana i Srbije, danas ovako ispoljava; ovako antisrbijanski.

On je ovde došao do svega do čega živ čovek možda da dođe, i Beograd je besan na njega što se on, u njegovom najkrvavijem delu istorije, prema njemu i Srbiji ovako ponaša. Kad danas stranci lome kičmu Srbiji i kad se svaki iole čestitiji Srbijanac povukao i trpi, on se, istina sramežljivo i prilično zavijeno, na neki način kao da sveti nekome. On se do sada držao isključivo Beograda: još od Mlade Bosne. Iako je stvarno katolik i Hrvat, socijalno, politički i kulturno se osećao Srbinom. Kad je Ljubo Vizner sastavljao Antologiju hrvatskih pripovedača, on je odbio učešće. Kad je Državna štamparija izdala zbirku, srpsku zbirku pripovedaka Iz velikih dana, on je dao, a kad je Krešimir Georgijević, u istome državnom izdanju, dao hrvatske pripovedače, on je odbio. Da je, pak, za jednu slovačku antologiju srpskih pisaca. I u svemu drugome držao se Beograda i Srba. Za vreme nemačke okupacije i Nezavisne države Hrvatske, poručivano mu je iz Zagreba i nuđeno vazdan stvari, pa i diplomatski položaj, ali je on to odbijao. Sada, međutim, ovo! Isidora Sekuluć čak nalazi da se njemu ponekad omakne ponešto što liči na mržnju. Preda mnom, kad god bih ja iznosio svoju poznatu tezu da je Srbija bila u renesansi 1903–1920. i u padu otada, i to groznom, ćutao bi, ali nikako ne bi ovo drugo odricao.

Ja sam pošao od one »fleke« iz detinjstva, i dodajem da je imao i teško i siromašno dečaštvo i mladićstvo, i to je nešto što tišti zauvek, ali da li je to to u njegovom slučaju? Posle je došla neviđena slava za njega i njegov talenata, uz njegovu veštinu naći će se i ljubaznost, došao je do onoga što nikome drugom, zbog pripovedaštva, nije dato. Poverljiva ličnost Milana Antića i Aleksandra Cincar–Markovića, ranije dobro viđen kod Milana Stojadinovića, poslanik u Berlinu u vreme kad se tamo ne šalje ko nije poverljiv i, posle svega, vodonoša komunistima! Ili je tu neki strah od ovih i od nekih dosjea koje ovi možda imaju? U takvom slučaju je oportunizam dopušten, ali se ovde na oportunizam nakalemila organska i krajnja neetičnost. Ne može se reći da se on istrčava. To ne. Ali se daje i podaje. Možda ga ova voda više nosi nego što bi on hteo, ali ga ona nosi i dok se drugi, koji su potrčali, pomalo vraćaju, njega događaji nose sve više i sve dalje, možda i bez njegove volje. Da li tu ima neki strah ili je to strah od nemaštine? Jer svakome kuka da, eto, »piše neprestano, jer treba živeti a teško se živi« (govorio B. Jeftiću). Izgleda da je on, i to je mišljenje i Isidore Sekulić, težak džimrija. Ako je to to, to bi bio još jedan njegov kompleks, i to vrlo težak. Ljudi koji od toga boluju, lako se kupuju za pare. To su teški bolesnici. On o tome često govori; on koji tako malo o sebi govori. Dobija se utisak sada da on sebe brani time da mu je teško živeti i da zato čini stvari koje čini. Ali zašto to? On je za ove dve godine morao zaraditi silne pare. Štampali su mu oko sedam knjiga (jednu dva izdanja). Neka je na njima dobio tri stotine hiljada dinara, to bi bilo dosta za skroman život koji vodi. Jer nije naročito ni gorumand, još manje gourm#, niti je čovek koji naročito pije ili voli da pije dobra pića.

Je li ili nije tvrdica, teško mi je reći, a da li je to kod njega patološka stvar, još teže.

Ima još jedna zagonetka kod njega. To su žene. Kao što sam pomenuo ranije, na moju reč o važnosti žena: »Još da to nije... sve bi bilo strašno!« On je ženskaroš. Isidora bi rekla: »On nikoga ne voli«. Ne znam, ali znam da Momčila Miloševića, književnika, da se i sad viđe, noću, po kiši, pod ruku, pod jednim amrelom, po ulicama, sa Milicom Babić–Jovanović, crtačicom kostima u Narodnom pozorištu, ženom od oko četrdeset godina, koja ima srnine noge i dosta je lepa. To je historija još od pre rata. Ona je bila dobila dvogodišnje odsustvo za Berlin a njen muž je bio neka vrsta atašea za štampu, i otada se vodi ova veza. Da li je ta veza koštala i da li i sada košta, ne zna se. Pomenuo sam ranije stvar sa Krklečevom ženom, čiji je i kum bio kad se venčala sa Krklecom. Bila je i neka Ruskinja sa kojom je došao iz Španije. S njom je bio u Sarajevu i odande se ona izgubila. Vera Stojić koja je mnogo prevodila za vreme nemačke okupacije i sada za vreme ruske, takođe je u nekim vezama sa njim, ili mu je prosto kucačica na mašini i sekretarica. Isidora mu je pregledala rukopise i reklamirala ga je jedno vreme kao što ga sada denigrira. Nešto je bilo i sa Gordanom Bajloni. Dakle, žena mu je sigurno u kompleksu, ali, koliko je to za duh a koliko za seks, ne znam. Isidora misli da je to samo za njegovo seksualno zadovoljstvo, i da je to samo za vreme dokle ono traje. A ovo šetanje noću po kiši ispod ruke? Ne bi se reklo da je samo to. Uostalom, i tu je sav zakopčan do grla i sav u sebi.

Pravde radi, moram ovde da stavim u parentezu da mi je Vladeta Popović, profesor Univerziteta, rekao, što se tiče PEN kluba, da on nije hteo da bude predsednik i da je to dbio; sada to nije uradio ili nije mogao.

Izgleda mi, i to je najveća zagonetka njegovog kompleksa, i zato je i neobjašnjiv, da je on sav u sebi i sav, kao jež, sklupčan i, kao neke zmije, i sam sebi rep jede, a od sebe ne daje avaza. On sve kuha u sebi. Vrlo retko ispadne, a kaže mi B. Jeftić da ume da plane i da se u njemu i iz njega pokaže bosanska divljina. Ja ga takvog nisam video. Obično se sav ustručava i u sebi dešava. To ga košta džigerice i živaca. Jer ništa tako ne troši kao licemerisanje, stavljanje obrazine i ćutanje u teškim momentima. A on ume da se povuče i da ćuti, ali se na njemu jasno vidi da zbog toga jako pati i da se na ražnju vrti. On nije bez ličnosti i častoljublja, ali i to može da sakrije kad je u pitanju i ličnost i samoljublje.

Svi ovi i ovakvi agensi u njegovoj ličnosti, ovako ispoljeni, upravo sakriveni, i čine da se ne može naći u njemu nijedna konstanta. U njegovoj jednačini su sva ta četiri člana dž, sva su četiri nepoznata. Možete mu bajati koliko hoćete »Pusti, pužu, rogove!«, oni se ne pojavljuju. Ako bi se i pojavljivali, to bi mogla znati samo neka od njegovih žena.

I sa Grolom sam razgovarao o njemu. On se drži onog starog: da je Ivo jezuita, da neće nikada da se istrčava, da hoće da je u pozadini i iz nje da, ponekad, govori i vodi. »Ali, ovoga puta, šta je to?«, pitam se, kaže. »On je sada i na tribini. Postao je narodni poslanik, a to me čudi. Tu sad ne mogu da budem pametan.« Jeste, šta je to sad ovo? Govorio mi je da hoće da bude samo književnik, i ništa drugo, i da iz književnosti neće da izlazi. Sada, međutim, narodni poslanik za Travnik i, čak, član Prezidijuma za skupštinu BiH. Ide i drži predavanja po Novom Sadu i po Subotici. Posle nekih vrlo uzdržljivih i rezervisanih izjava po nekom stvarima, sad izlazi i na govornicu. On, koji se nikada nije izjašnjavao, izjašnjava se, i to ne nejasno. Verovatno da on misli da ova boljševizacija kod nas i dalje po Evropi, ostaje, i to mi je jedanput nešto malo naglasno. On, možda, misli da je to put Evrope. Postoji li kakav strah kod njega? Ima li kakav dosije koga se plaši ili je sve to, prosto naprosto, iskrena njegova misao ili oportunizam? On je uvek davao jasan utisak zapadnjaka, i takav je i kao pisac i kao katolik i kao vaspitanje. U razgovorima bogobojažljivo pominje Marksa i materijalizam, a to pre nikad nije činio. Čak i čita poneku knjigu iz te orijentacije.

Svi kažu da na njega ima jak uticaj Rodoljub Čolaković i da je to on koji na njega utiče. To se ranije kod njega nije videlo. Videlo se samo da ceni i poštuje mnogo Slobodana Jovanovića i Bogdana Popovića. Sada od Srba naveliko govori i piše o Vuku i Njegošu. Ono su dva izrazita zapadnjaka, a ova dvojica individualisti, a Njegoš i to i pesimista, a sve je to na drugome polu od boljševizma. Šta će mu taj »Dedin dnevnik«, koji svi sad pominju i na njega se blatom bacaju. Njegovi veliki prijatelji kažu da je on to tako slabo napisao da bi pokazao kako se ovako ne može da piše i kako se u tome smislu samo rđavo može da piše. E, to bi bilo mnogo licemernosti!

Ili je to, prosto naprosto, udevanje u sve ovo stanje, pokvarenost besprincipijelnost, kako mnogi hoće olako da razdreše čvor. Možda je to obično plivanje niz vodu, jer često pominje reč »Mora se živeti!« On često pominje jasno da nema. Međutim je silno zaradio za sve ovo vreme, i još više pre ovog vremena, dok je bio u inostranstvu. Da nije to slučajno priprema za slučaj Bogdana Radice? Ili je to tobož uverenje?

Ne znam, ne znam ništa. Povika je velika na njega; čak i kod prokomunista. I oni ga oporočavaju, verovatno zbog toga što ih je pretekao i došao na metu kao prvi kod komunista. I ja ga ovde ocrnih. Hteo bih da ga branim etički, ali, eto, nikako ne uspevam.

I ne bih ovo nikako ni napisao. Ali mi se uvukao u svest i podsvest, i nikako ne mogu odavde da ga isteram i izvedem na čistinu. Iako sam ovo napisao, ne mogu da se smirim. Hteo bih da ga odbranim. A strašno bi mi bilo kad bih mu sve ovo pročitao, a on mi odgovorio: »Pa, čujte, ja ovako iskreno mislim!« Ja bih mu, možda, odgovorio: Ali vi nikada do sada niste imali iskren stav. Kako to sad, i zašto danas prvi put? I tako dalje.

Ima i drugih pisaca, i to dobrih i čak velikih, a i Andrić je jedan naš veliki pisac i, sa Borom Stankovićem i Milošem Crnjanskim jedan od najvećih virtuoza za ovo četrdeset godina; ima i drugih pisaca koji su bili etički grešnici (Bekon, Aretino, Drajden i drugi), koji su etički bili mali a umetnički veliki, i treba im dati veličinu gde su veliki; ali i bedu gde su bedni.

Hajd sad, do viđenja!

Dnevnik jednoga nikoga, Prvi deo (1942–1946), Beograd, 2007.

http://www.oslobodjenje.ba/index.php?id=9884 15.07.2009. | PIŠE: Redakcija

O eseju Ivana Lovrenovića ''Ivo Andrić, paradoks o šutnji'' Riječ paradoks u mome naslovu, pored stilske funkcije, ima zadatak da naslovnom pozicijom ukaže na to kako je metodološki i logički neodrživ Lovrenovićev esej koji, također, u svome naslovu nosi važnu riječ paradoks, a namjera mu je da predstavi paradoks u recepciji Andrićeva djela u čitalačkom auditoriju bivše Jugoslavije

0

inShare

Međutim, Lovrenovićev je tekst sam metodološki protivrječan u tolikoj mjeri da je esej, zapravo, paradoksalan u sebi samome te kao takav ne postiže osnovni cilj koji mu je namijenio autor.(1) Svakom (naučno)istraživačkom radu, ali i nešto fleksibilnijem žanru eseja najvažnije je da je metodološki koherentan i konsekventan, da je u tom pogledu „oklopljen", bez obzira na to da li je metoda valjana ili nije, i obrnuto - rad je neodrživ srazmjerno metodološkoj nekoherentnosti.

Razlozi za analizu

Za analizu Lovrenovićeva eseja postoji nekoliko važnih razloga. Prvo, riječ je o tekstu koji pretenciozno nastoji revalorizirati Andrićevo djelo, a još više, zapravo, recepciju toga djela u velikom vremenskom rasponu, prvenstveno na temelju nacionalno-ideoloških kriterija i klasifikacija.

Drugo, kao što napomenuh, osnovni cilj Lovrenovićeva eseja jest da vrednuje i na poseban način „sortira" ogromnu literaturu o Andrićevom djelu, što znači da nastoji, kao esej, valorizirati jedva preglednu književnohistorijsku građu o jednom iznimno važnom književnom opusu. Razumije se, tako pretenciozni ciljevi sasvim su iznad mogućnosti eseja kao žanra - i to je već prvi njegov „žanrovskometodološki" paradoks - pa se i „ocjene" u Lovrenovićevom eseju izriču kao impresije, često „utemeljene" na fragmentiranju tekstova s kojima komuniciraju; one su, kao takve, i neobrazložene, tako da esej karakterizira metodološka nedosljednost. Zahvaćanje opusa Ive Andrića, prezentiranje iz njegove biografije detalja koje Lovrenović smatra važnim za svoju interpretaciju te, posebno, revaloriziranje ogromne književnohistorijske građe o tome opusu moguće je u studiji, a ne u jednome eseju: esej se upravo u ovom slučaju pokazuje žanrovski neadekvatnim ciljevima njegova autora. Mnogi problemi Lovrenovićeva rada proizlaze iz toga što on koristi neke žanrovske karakteristike eseja, i „nastupa" kao esej, dok istovremeno ima pretenzije naučne, književnohistorijske studije koje ne uspijeva dosljedno realizirati. U takvim slučajevima neizbježne su metodološke nekonzistentnosti.

Treće, esej je nagrađen nedavno ustanovljenom nagradom „Midhat Begić" pa i zbog te činjenice zaslužuje pažnju.

Najzad, i četvrto, autor eseja dotiče se - u općoj metodološkoj nedosljednosti - i moga jednog rada posvećenog djelu Ive Andrića.(2)