Ivana Brlic Mazuranic - Regoc

 

Ivana Brlić Mažuranić - Regoč  Regoč je priča jedne od naših najpoznatijih književnica za djecu, Ivane Brlić-

Mažuranić. Priča se nalazi u njenoj najpoznatijoj zbirci bajki Priče iz davnine, prvi put objavljene 1916. godine. Priča Regoč, poput većine bajki iz ove zbirke, inspirirana je slavenskom mitologijom. Mitološko biće, div Regoč staro  je vjerovanje Hrvata još još iz pretkršćanskih vremena, te ssee u našoj kulturi dugo vremena kroz povijest prenosila usmenom predajom.

Regoč je div koji ima dobro srce i blagu narav, ali nije jako pametan. On živi

 jednostavnim životom, sve dok dok u njegov život ne uđe vila Kosj Kosjenka enka i nagovori ga da napusti svoj jednoličan život kako bi upoznao ljepote svijeta. Na svom putu, Regoč čini mnogo dobrih djela, u čemu mu uvelike pomaže njegova veličina. Ali na kraju se ipak zaželi svog doma, koji mu je, kakav god da je, ipak najdraži.  Kosjenka je lik posve suprotan Regoču, a jedina zajednička vrlina njima dvoje je dobrota i spremnost na

pomoć. Kosjenka je bistra i vrckava, voli zabavu i pustolovine, pa se ona i Regoč jako dobro nadopunjuju, tvoreći savršeni tim za pomoć drugima.   Kada su konjari koji su čuvali konje na livadi zaspali, s oblaka su se spustile vile kako bi se poigrale s konjima, jer to je bio njihov običaj. Svaka vila sjela je na jednog konja i tjerala ga naokolo. Među vilama  je bila i mala Kosjenka kojoj kojoj je ovo bilo prvi put da je s oblaka oblaka sišla na zemlju. Kosje Kosjenki nki se jako svidjelo  jahati konja. Uhvatila je baš baš najživljeg, koji je s nj njom om trčao brže od svih, ali Kosjenki ni to nije bilo dovoljno, pa ga je potjerala još jače, na što vranac zarže, propne se i odjaše s Kosjenkom daleko u svijet.  Trčali su preko polja, rijeka, brda i dolina. Kosjenka se čudila i divila prirodnim ljepotama pored kojih su prolazili, a vranac nije stao sve dok nisu došli do daleke ravnice, na kojoj je zemlja bila žuta i prazna, bez drveća ili grmlja. Što su više jurili tom ravnicom, to je bilo hladnije, a tek nakon sedam dana i noći, došli su do središta ravnice, gdje su se nalazile ruševne zidine grada Legena. Među hladnim zidinama ovog grada spavao je Regoč. Regoč je bio veliki čovjek, gotovo pa div, koji je vrijeme kratio brojeći kamenje po zidinama. Kosjenka se iznenadila kad je vidjela tako velikog čovjeka, pa mu je stala na uho, koje je j e bilo veličine Kosjenke, i pitala ga je li mu zima. Regoč je svojim dubokim i  jakim glasom da mu jest zima, aligradu, da će će doći i zagrijatidaga.ode Kosjenka mislilaRegoču da jjee Regoč lud što sam živi u rekao tako dalekom i hladnom pa gasunce je nagovorila s njom je u svijet. nikada nije palo na pamet živjeti igdje drugdje, jer nije ni znao da postoji nešto bolje ili drugačije od grada Legena. Kosjenka svidjela, pa je ipak krenuo s njom na put.

Kosjenka je sa sobom nosila vreću s biserima koju joj je dala majka. Svaki biser mogao se pretvoriti u što god da je Kosjenka željela. Zato je sad bacila jedan biser i stvorila košaru u kojoj ju je Regoč nosio, zakačivši je na uho kao naušnicu.  Nakon što su neko vrijeme vr ijeme hodali, Kosjenka je zamolila Regoča da odu pod zemlju, da vide čega tamo ima. Regoč je probio zemlju i sišao, pa su on i Kosjenka nastavili put pod zemljom. Kad je nastupio veliki mrak, Kosjenka je od jednog bisera napravila svjetiljku. Regoč je hodao sve dok nisu zašli duboko pod zemlju i došli u jednu veliku prostoriju ispunjenu svakakvim blagom. Bilo je tu starina, mačeva, nakita i kruna. Kosjenka se razveselila, pa ju jegredu. RegočKosjenka morao da sve može sama tako U do  jednog štapića naslonjenog naslonj enog na veliku Kosje nkaspustiti se zapitala čemu služi taj istražiti. štap štapić, ić, paDošla ga jejeuzela.

 

tom trenutku greda je izgubila potporanj, pa se urušila. S njom se srušio i strop, pa odvojio Regoča od Kosjenke, a Kosjenku zatrpao pod zemljom. Jadna Kosjenka ostala je zarobljena pod zemljom. Najprije je počela plakati jer je znala da će umrijeti. Od

Regoča joj nije bilo spasa jer on o n je bio luda glava koja ni sebi nije znala pomoći, a pogotovo ne drugome. Regoč doista nije ni trepnuo kad se zemlja urušavala. Vidjevši kamenje kako je popadalo pred njim, zaključio je da u tom smjeru više ne može ići, pa se okrenuo i počeo vraćati odakle je došao. Hodao je tako, hodao neko vrijeme, ali onda o nda je osjetio da mu nešto nije po volji. Nije to bio ni remen ni zaspala ruka, već košara koja mu se njihala na uhu. Regoč osjeti o sjeti kako je malo previše lagana, pa se sjeti Kosjenke i stane se vraćati da je spasi. Kad ju je otrpao iz zemlje, oboje su zaplakali od sreće.  Kosjenka više nije htjela biti pod zemljom, pa je Regoč probio put do šume iznad njih. Ta šuma našla se na granici između dva sela i dva kotara. U šumu nitko nije dolazio osim čobana i čobanica iz oba sela. Ta dva susjedna sela bila su u velikoj svađi. Svađali su se zbog pašnjaka, mlinova, sječe drva i ostalih nevažnih stvari. Stalno su se inatili jedni drugima i nikako nisu mogli uspostaviti mir. Jedini koji se nisu svađali bila su djeca. Oni bi se svaki dan sastajali na granici između dva sela, pa se zajedno igrala dok bi im ovce i krave pasle. Odrasli su se u selu često ljutili na djecu jer bi zakasnila na večeru zbog igre s djecom iz suparničkog sela. Ali u jednom selu živjeli su stari šukunbaba i šukundjed, koji su starijima st arijima uvijek govorili da puste djecu, jer će dječja igra izroditi boljim plodom od žita na poljima koje oni sade.  Kada su Regoč i Kosjenka izbili u šumu na međi između dva sela, djeca su popadala od straha. Svi su se

bojali osim malog Lilje, najpametnijeg djeteta u oba sela. On je pozvao svoje prijatelje da se ne boje, jer

Bog nije mogao stvoriti tolikog čovjeka, a da nije s dobrom namjerom. Da je div loš, već bi odavno poubijao pola svijeta. Liljo je došao do Regoča, pa tamo vidio i lijepu Kosjenku. Čim su vidjeli Kosjenku djeca su se prestala bojati. Počela su se igrati s vilom i diviti se njenim haljinama. Od sreće su svi zaigrali kolo, a Kosjenka je bila toliko sretna da je počela bacati svoje biserje kako bi stvorila lijepo perje, paune, njihalice i sve ostalo što bi djecu moglo veseliti. Nije brojala koliko biserja troši, niti marila hoće li joj kasnije biti potrebniji i od veće koristi.  Igrali su se tako svi, osim malog Lilje. On je još od jutra bio neveseo. Došao je do Regoča koji se divio

svom tom zelenilu i ljepoti, pa se i sam pitao zašto je tisuću godina boravio u onako hladnom Legenu, kad na svijetu ima tolike ljepote. Liljo je rekao R egoču da se sakrije malo da ga selo ne vidi, a onda mu je ispričao zašto je toliko nesretan. Liljo je znao da će se večeras dogoditi veliko zlo. Čuo je starješino svog sela izbušiti rupuselo u brani, bi moreali prodrlo potopilo selonije s kojim suvisoko bili u svađi. Mislili su dakako vodaplaniraju neće doći u njihovo jer jekako na uzvisini, Liljo jei znao da selo toliko da u njega voda ne može doći. Zato je bio silno nesretan, jer će do jutra oba sela biti pod morem.  I doista, Liljo nije ni dovršio priču, kad čuju strašnu halabuku iz sela – voda je počela rušiti branu i prodirati u selo. Kosjenka se odmah dosjetila da bi Regoč mogao zaustaviti vodu, pa su svi pohitali prema brani. Kada su došli do brane, Regoč je djecu i Kosjenku stavio na jedno brdašce, a on zagazio u vodu, pa legao da prsima zatvori rupu. Ali voda je bila tako silovita da je stalno st alno nanovo provaljivala i stala potapati

ravnicu. Voda se dizala i prema brdašcu na kojem je bila Ko Kosjenka sjenka s djecom. Onda je vila od svoje haljine napravila dugačku vrpcu kojom su se sva djeca svezala, ako nikoga voda ne odnese.  Kosjenka je vidjela da Regoč nikako ne uspijeva zaustaviti vodu, pa mu je rekla neka sjedne pred rupu u nasipu i leđima je zatvori. Regoč to i učinio, pa je tako doista uspio zaustaviti vodu. Rukama je grabio zemlju i njome zatrpavao rupu u nasipu.

 

Ali nevolja još nije bila završila. Čobani i čobanice stajali su na brdašcu, a voda oko njih poplavila je sve –   sve livade i oba sela. Seljani su se još mogli i spasiti, da su pohitali na krovove svojih kuća kad su vidjeli da voda dolazi, ali oni su se umjesto toga uhvatili svirale, pa pjevali, skakali i veselili što se ono drugo selo davi. Nisu ni vidjeli su se i sami počeli utapati dok nije bilo prekasno.  Djeca se nisu imala kamo vratit i, jer je voda bila visoka u oba sela. Ali Liljo se dosjetio da bi Regoč mogao

napraviti veliku rupu, pa bi se sva voda slila u zemlju. Kad je to učinjeno, djeca su se mogla vratiti u selo, ali nisu znala kako će preživjeti jer nisu znali ni sijati ni o orati. rati. Odjednom, djeca su vidjela da iz jedne kuće dolaze ljudi. Bili su to šukunbaba i šukundjed koji su jedini imali dovoljno pameti da se sklone od vode na tavan, umjesto da se vesele tuđoj nesreći. Oni su znali sve o sjetvi, pa su obećali djeci da će ih podučiti svemu što znaju.  Tako se sve dobro završilo. Regoču je počeo silno nedostajati njegov grad Legen, pa se vratio kući. Kosjenka je izgradila veliku kulu gdje je živjela i gdje su je djeca posjećivala i igrala se s njom nakon dnevnog posla. Svi su živjeli sretni i složni i više nije bilo zavade među selima.   ___________________  __________ ___________________ ____________________ ___________ _

Književnica koja je čvrsto vjerovala da se put prema dobru nalazi u ljudskoj duši, zauvijek  je osvojila srca generacija djece koja su odrastala uz njezine p ripovijesti. Pišući svoju autobiografiju, Ivana Brlić Mažuranićnaglasila je da su njezina djela sadržajem i opsegom skromna. Također je naglasila da je njezin izvanjski život protekao smireno i polako te da nikada nije izašao iz kruga obitelji Mažuranićevih, u kojoj se rodila, i Brlićevih, kojoj je pripala udajom. Zato je i svoj životopis preporučila više kao ispovijest jednog misaonog i osjetljivog bića nego kao životnu povijest istaknute književnice.   Iako se o njezinim djelima pisalo pi salo mnogo, bez ijednog negativnog suda, te iako se čitav život

kretala među uglednim književnim i kulturnim djelatnicima, doživjela svjetska priznanja, brojne prijevode, čak i dvije nominacije na Nobelovu nagradu, ona je rijetko javno nastupala pa se gotovo sama i nije držala pravom književnicom. Poziv majke i odgojiteljice, čuvarice doma i duha, za nju je čini se bio važniji od književničkog samoisticanja, a pisanje  je držala samozatajnim, samozatajnim, gotovo uzgrednim poslom, poslom, dopunom obiteljskog sklada. sklada.  

Brlić  Mažuranić  rodila se u Ogulinu 18. travnja 1874. kao kći pravnika i pisca Vladimira Mažuranića te unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića, autora najvećeg spjeva u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća.  Ivana

Nakon dva razreda javne škole daljnju je naobrazbu stjecala privatno te je već u najranijoj dobi naučila francuski, potom njemački, engleski i ruski. Iz Ogulina se 1878. s roditeljima preselila u Karlovac, a 1882. u Zagreb. U

osamnaestoj se godini udala za Vatroslava Brlića, odvjetnika i političara iz Slavonskog Broda. Bila je majk a petero djece, aktivno je pratila politička i duhovna zbivanja svojega doba, a bogata knjižnica u obitelji Brlić omogućila joj je samoobrazovanje samoobrazova nje te sadržajan unutarnji život.  Kao izdanak pjesničke loze Mažuranića,  Ivana Brlić  Mažuranić već se u djetinj stvu okušala u pjesništvu, istodobno na francuskom i hrvatskom jeziku. No nekoliko je osoba iz njezinog najbližeg okružja znatnije utjecalo na njezin duhovni razvitak. Djeda, Ivana Mažuranića, koji je umro kad joj je bilo šesnaest godina, doživjela je kao osobu idealno uravnotežena pjesničkoga dara s visokim etičkim načelima i pragmatična političara pronicljiva uma. Na nagovor rođaka Frana Mažuranića, autora lirskih crtica naslovljenih

 

Lišće, započela je pisati mladenački dnevnik pun djevojačkih sanjarija, domoljubno političkih ushita i osjećajnih razmišljanja.  Pjesnik i estetičar Franjo Marković nadahnuo ju je posebnim estetskim osjećajima, a biskup J. J. Strossmayer dojmio je se suptilnim poznavanjem književnosti, govorništvom i dubokom religioznošću.  Na tim je temeljima, težeći posebnom mažuranićevskom "miru u duši", Ivana Brlić Mažuranić izgradila svoju građansku svijest o dobru, čestitosti, milosrđu, pokazala težnju k estetskom skladu i etičnoj dužnosti, i sve to ugradila u svoja djela.   Unatoč ranim književnim počecima Ivana Brlić -Mažuranić ozbiljnije je zakoračila u književnost tek 1902. kad je u vlastitoj nevelikoj nakladi objavila knjigu pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani. U autobiografiji je navela motive zbog kojih je počela ozbiljnije pisati: - Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila običajna u to doba želja za čitanjem - učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati - koja radost za mene da i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim čitanjem - da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vida ne izgube. Kako da se takav posao ne slaže s mojim dužnostima?   No u doba sazrijevanja njezinih književnih odluka, u književnosti su središtima već bili zabilježeni značajni događaji: u Zagrebu je protestno bila spaljena mađ arska zastava (1895.); mladiinspiracija, su se hrvatski prisilno uputili prema odredištima svojih modernističkih u Beč  i intelektualci Prag, jer su bili protjerani sa zagrebačkog sveučilišta. Sa smjenom stoljeća počela je književna borba "starih" i "mlad ih", tradicionalista i modernih pisaca, tj. očeva naklonjenih realističkim konvencijama i prognanih sinova koji su težili novim temama i modernim stilskim postupcima. Iako Ivana Brlić - Mažuranić u tim borbama naoko ne sudjeluje, neki je odjeci nisu mimoišli. Sedam godina nakon druge knjige proza i pjesama za djecu Škola  i praznici, 1905. ona opet u vlastitoj nakladi i samo za obiteljski krug objavljuje knjigu pjesama znakovita naslova Slike.

Nacrt impresionističkog programa koji slijedi modernistička nastojanja onoga doba sažela je u predgovoru toj zbirci iz 1912..Predmeti ovih mojih pjesama prikazuju mi se kao prave

slike u boji i gibanju. Ne posjedujući umieća, koji bi ih jedini mogao živo predočiti, bilo mi je nastojanje na riečima i oblicima izvedem po mogućnosti učinke kista i boja, te da tako od nekih pjesama ipak učinim vrst slikarskih radnja.  U skladu s takvim programom njezini su stihovi slikovno organizirani, primjećuje se obilje vizualnih podataka i prostornih predstava, jake boje i kontrasti. Smisao za detalj, za

pojedinačno koje je zapravo zamjena za neke mitske i antropološke simbole također je u temelju poetike romana za djecu Čudnovate  zgodne šegrta  Hlapića (1913.), Kako je Potjeh tražio  istinu te u bajkovitoj prozi koja ju j u je proslavila - Pričama  iz davnine, Regoč, Šuma  Striborova, Jagor, Sunce djever i Neva Nevičica (1916.), Basne.