IVAN RAOS Prosjaci i Sinovi

1

2

IVAN RAOS / PROSJACI & SINOVI

3

4

MATICA HRVATSKA

GLAVNI UREDNIK

VLATKO PAVLETIĆ

SUVREMENI HRVATSKI PISCI

UREDNIK

BRANIMIR DONAT

TISAK GRAFIČKI ZAVOD HRVATSKE, ZAGREB

5

6

IVAN RAOS

PROSJACI & SINOVI

7

8

I. DIO

9

10

S RAMENA SVOJEGA KRUH ĆEŠ SVOJ JESTI Svake prve tople proljetne nedjelje kad bi primijetio ono nesvjesno vrpoljenje pastve, nalik komešanju pčela pri otvaranju prvih cvjetova, don Pavao bi namjerice i proračunano — bez obzira koji se ulomak iz Evanđelja po misnom redu čitao — uvlačio u propovijed priču o Gavanu i Lazaru. I to se ponavljalo svakoga proljeća otkad je došao u ovu župu, a došao je poodavno, čim se zaredio; tomu će o Maloj Gospi ove 1878. godine biti ravno pedeset i pet godina. Premda mu je tijelo bilo sasušeno i slabašno, ipak se držao uspravno kao i svi ljudi niska rasta. U glasu i očima sačuvao je svježi i zvonki sjaj, onaj čudesni sjaj što ga napržice i brđani znaju tako često donijeti do starosti, do sama ruba života. Taj sjaj očiju kao da je obasjavao cijelu unutrašnjost male i mračne župne crkve, koja je imala sežanj debele zidove, a umjesto prozora puškarnice, taj zvonki glas kao da je izvirao iz svih kutova, iz svakog pedlja memljivih zidova, odbijao se od kamena poda i lagano, poput sitne, sitne kiše rominjao sa stropa ukrašena dvama polugolim anđelima — »rosite, nebesa, Pravednoga!«. 11

»Življaše, braćo i sestre, življaše nekoć, daklem, čovjek bogat, naprasan i tako silovit, da je i tustu ovnovinu lojem začinjao. A do njega, daklem, do stopala njegovih življaše i jedan drugi čovjek, prosjak jedan, po imenu Lazar. A taj Lazar, daklem, bijaše gladan kô loza u kupini i sedam krava misirskih. Da kukavelj, daklem, bude još i gora, bijaše jadnik skovrljen i vitičast, te si ga već tako smotana mogao na prst nataknuti; usto osut krastama, bubuljicama, čirevima, svakovrsnom gadalinom i rastokom, koju, daklem, ni psi nisu lizati mogli. I ležaše, daklem, tako Lazar pred dverima bogataša Gavana i moljaše da mu se dobace bar mrvice koje padahu s preobilna stola. Ali ni to mu ne dadoše, đava' im u pretile guzice pregršt papra sabio!« — I varićak, akobogda!... Pa nek trče... — zagrija se nekoliko najvatrenijih. — Miiir, marvo jedna, propovijed je svêta! — zareža Kikaš, ostariji čovjek, oštar čovjek, okosjek. »I sabit će im — nastavi don Pavao — kako će se domalo i vidjeti. Jerbo, daklem, kad umrije Gavan, a zapravo i ne umrije kao čovjek: ispovjeđen, pričešćen, s Bogom naređen, uljem svetim pomazan, svetom popudbinom proviđen, već crče kô živina i propade, daklem, u zemlju koja se pod njim prosjela i u bezdano se jezero prometnula. I tako Bog s mješinom u vodu, a s dušom u vatru. Zacvrčaše na gradelama grijanim paklinom, zacvrčaše, zacvrljiše, daklem, i zapucketaše pretile guzice Gavanove, a kako i ne bi kod tolika loja prožderana!« — Neka cvrlje, pas im mater! — dobaci neki mladac s lijeve strane oltara. Don Pavao ga ošinu pogledom, nakašlja se pa nastavi: »I tek sada, u mukama paklenim, sjeti se Gavan Boga i uzdiže pogled svoj nebesima koja, daklem, u tu svrhu bijahu 12

otvorena. Kad tamo, ima što vidjeti! Abrahama! Daklem, Abraham sjedi na oblaku od same svjetlosti i u naručju drži... Koga, daklem, drži?« — Lazara! Da koga će!... — uzviknuše mnogi. »Jest, daklem, Lazara, Lazarčića, u naručju kô dijete prisisno, dojno. A Lazaru godi, pa sve poskakiva, čupka bradu ocu Abrahamu... vidi se, daklem, uživa rajsko uživanje sviju svetih. I smješka se milo, kô budalasta kći na ludu mater. Koža mu, daklem, mlada, glatka bijela i sjajna, bez i najmanje bubuljice i čibuljice. I zavapi Gavan što od ognja što od zavisti paklene, zavapi kô što prokleta duša zavapiti može: »Oče Abrahame, o oče Abrahame... Daklem, oče Abrahame, čuj me i smiluj se, pogiboh! Reci der Lazaru, Lazarčiću, reci der mu da umoči prst svoj, prstić malahni u búku vode i da mi na papar od jezika samo jednu kap škrone i kapljucne!« A Abraham reče: »Jok!« I »Jok!« mu ostade sve do dana današnjega i vijeka vječnoga.« — I pravo je... Ja bih još žešće... — promrmljaše mnogi. — I bilo bi »dostojno i pravedno jest!« — potvrdi i Andrija crkovnjak ne da ih nadopuni, već da pokaže kako je on u »svetom znanjstvu« iznad njih. — Miiir, marvo jedna! — prosikta Kikaš dignuvši se iznad crkovnjaka. Don Pavao se pričini kao da ništa nije čuo, malo se nakašlja, pa nastavi povišenim glasom: »Predragi lazari moji, vidite, daklem, kako je Bog u velikoj premudrosti svojoj odavna na vas mislio i ovu priču za vas ishitrio i iskitio. Za vas, velju, jer ako bi netko, daklem, bio tako tvrda srca da vam ne udijeli šaku vune i kašiku ulja ni poradi sirotinje vaše, ni poradi Boga, nebesa mi, udijelit će poradi sebe sama... Antuka, jezik ti se skovrljio, slušaš li ti mene?! 13

— Ovo je prosjačka propovijed. Naša će nadničarska biti treće nedjelje! — odgovori Antuka i samodopadno isturi bradu. Don Pavao iskrenu oči k nebu i zavapi: »Oprosti im, jer ne znaju što čine — pa nastavi — Nikomu se, daklem, ne da cijelu vječnost peći stražnjicu za čuperak vune i kap ulja. Stoga će vam dati. Dat će vam kad ih podsjetite cvrljenja na gradelama ne samo biblijskog Gavana, već i ovog našeg, kojega Bog — ni dva pedlja od nas — sa svim dvorima njegovim surva u Crljeno jezero. A naš imotski Lazar, iako ne sjedi u krilu Abrahamovu, već u krilu Jakovljevu, svejedno prst ne umače za svog imotskog Gavana, a, bogme, nećete ni vi za njih! I još ću vam nešto reći. Kad ono otac Abraham, gonjen glađu, stiže u zemlju misirsku i nagovori ženu svoju Saru, koja bijaše lijepa u licu, da postane ljubeznica Faraonova, znate li, daklem, što joj reče? Reče joj: »Bit će tebi dobro, a i meni uza te!« To ću, daklem, reći i ja vama: »Idite, daklem, idite, gladni lazari moji, idite na put Božji po svoj zemlji kršćanskoj i turskoj, ponesite prazne torbe i vratite se s punima! Vratite se, daklem, s torbama kruha, s vrećama vune i mješčićima ulja, pa će biti dobro vama, a i meni uz vas. Amen, daklem!« Ni u jednoj propovijedi nisu toliko sudjelovali, ni za jedne toliko uzdisali i suzili i s toliko se prijateljske sućuti pogledavali. Čovjek sa strane čudom bi se čudio zašto — tako dobro obučene i snažne ljude da ne mogu biti Lazari, a opet ne tako dobro obučene i ugojene da bi mogli biti Gavani — zašto te ljude lazarima naziva i zašto i njih same tako duboko potresa priča o bogatstvu i uboštvu, i zašto im taj sasušeni čudnovati starac pop kao neku prosjačku poruku predaje kad se odmah razaznaje da prosjaci nisu niti mogu biti. 14

A još bi se više začudio, da je te večeri svrnuo u kuću Ike Špalatrina, rečenog Kikaša, i vidio Kikaševu nevjestu Maruku kako nove novcate hlače od modre čohe opšiva svakovrsnim prljavim, izlizanim i poderanim zakrpama. Tome se začudio i mali Mate, rečeni Potrka — četrnaestogodišnji Kikašev unuk i Marukin sin — koji je baš u taj čas dognao ovce iz Orljače, uletio u veliku kuću i bacio pogled na majčino šílo. Odmah se dosjetio o čijim se hlačama radi i pomamno nasrnuo na majku. — Što to činiš, jad te ne ubio, što učini! — i istrgnu joj hlače iz ruku. Maruka pogleda sina, i nježno i podrugljivo, znajući unaprijed što će se dogoditi, te mu onako, kao usput, dobaci: — Djed Kikaš reče: »Iskrpi mu to gaćetina!« Mališa se namah ohladi, pogleda majku s nevjericom, a onda đisne do tavana i dobaci joj hlače: — To je onda druga stvar... sasvim druga stvar. Prišivaj, prišivaj i tri zakrpe sve jednu po drugoj! Maruki ipak nije bila po volji Kikaševa odluka, pa stane iz daleka, bojažljivo, kao da se opravdava, a ustvari da mališu odvrne od nevolje u koju ga djed prerano uvlači: — Ja sam mu govorila, da si još nejačak, da voliš ovce... da toliki put nije za tvoje tabane, ni torba za ramena... i da ćeš se majci ni živ ni mrtav vratiti, i da bi bolje bilo malkac pričekati... — Muč', maja, djed zna što radi. Zna on da moji tabani mogu bez natučka pola svijeta obigrati. Ne zovu me uzalud Potrka. Uh, što će svi popucati od nenavidnosti, svi, svi, sva djeca iz sva dvadeset i četiri sela, sva, sva... — i sretan,

15

presretan potrči prema vratima da cijelom komšiluku objavi svoju odraslost, svoj odlazak u prosjake, u ljude. Ali prije nego istrča oko mu zape za brdo uprtnjača i jasenovih štapova, svih oblika i svih debljina, nemarno naslaganih ispod srga. Srg. Taj srg — ta debela i dugačka jasenova motka vodoravno položena u visini dohvata ruke, krajevima oslonjena na dva teljiga zakovana u tavansku gredu — taj srg bio je izvor nepresušnih radosti. Biljci i sukanci, vreće i mutapi, torbe i zobnice, hlače i kamparani, zobuni i mődrine, kabanice i ječerme protkane crvenom pređom, i toliko toga... i sve to visi na srgu i svojim blistavim sjajem i još blistavijim mirisom slanine i dunja ispunja cijelu sobu, sav taj golemi prostor dugačak sedamnaest, a širok pet aršina. Bila je to najveća i najbogatija kuća u svim južnim i zapadnim selima Krajine, bila je to tako bogata kuća da je i u kasno proljeće imala čime puru začiniti: hoćeš salom, hoćeš maslom, hoćeš uljem, hoćeš slaninom. Kuća je bila bogata zato što se — kako kaza djed — od pamtivijeka pripila uza sveti broj devet. Od pamtivijeka je u njoj bilo devet čavlenih batina, devet noževa i devet pušaka hajdučkih. A kad hajduke što posijekoše, što postrijeljaše, što pobacaše s litice u Modro jezero, devet pušaka zamijeni devet jasenovih štapova, devet šarenih torba, devet prugastih vreća za žito i vunu, te devet kozjih mješčića za ulje. A devet prosjačkih »šćapa« može hraniti kao i devet hajdučkih pušaka. Ali i onda i ovda u kući uvijek bijaše po devet umnih ljudi koji su znali bilo puškom, bilo štapom namaknuti i s namaknutim upraviti. Eto, sada i on, mali četrnaestak Potrka, spada među tu veliku devetoricu. Od dvadeset i šestoro čeljadi, od toga osamnaest sasvim odraslih, djed je izabrao baš njega da bude onaj deveti, onaj mudri koji umije namaknuti i s 16

namaknutim upraviti. Bože, koliko sreće, koliko puste sreće... Onda u toj gomili torba primijeti jednu omanju, čisto novu, i odmah spozna da je to njegova blagoslovljena torba koja mu otvara put u veliki svijet, u veliki život. I srce mu se stegnu. Žestoko, bolno, slatkobolno, zadivljujuće. Pomisli da će umrijeti od tolike nenadane počasti. I grlo mu se stisnu, a neki okus i slan i gorak i slatkast ispuni mu usta i utrobu, a onda same od sebe provališe suze i jecaji, tako silovito da ih nitko ne bi mogao zaustaviti. Umjesto da ustrči i svoj djeci iz komšiluka objavi čudesnu vijest, Potrka raširi ruke i prsimice se baci na gomilu štapova i torba, stade ih grliti, grepsti i gristi... sve dok ga san ne obvlada. Završivši krpanje Maruka ne prenese usnulog Potrku na slamaricu, već ga pomilova okom i smiješkom, trpkim smiješkom kakav već imaju majke na ovom tvrdom kamenju, i pokri ga sukancem. Zatim siđe dolje, u kuhinju, koja se tresimice prislonila uz veliku kuću. Već svi bijahu povečerali dobra divljaka i koromača, i kruha dobra, pa se sad razdivanili oko ognjišta i bukare. Maruka uđe upravo kad je njen muž Jokaš predlagao ocu da odgode put za dva tri dana dok ne okopaju ono malo krumpira i kukuruza. Na sve Jokaševe razumne razloge, Kikaš — kojemu usprkos sedamdeset i dvije godine nije ispao nijedan zub iz desni, nijedna vlas iz bujne kike na tjemenu — samo odreza: — U prve! — što hoće reći: »kreće se kad zapjevaju prvi pijevci, i tome nema prigovora«. A kad se Jokaš — bodren mrmljanjem, razumije se, onih koji su ostajali kod kuće i prema tome morali sami okopati krumpir i kukuruz — kad se, velju, Jokaš stade ponovo 17

suprotstavljati, Kikaš samo podiže glavu i pogledom oštrijim od britve presiječe Jokašev piskutljivi glas i sve to buntovno gunđanje u grlo mu sabi. A onda upita: — Gdje je moj mali Potrka, gdje suza djedova? — Spava, ćako — ispod glasa će Maruka, kao da dječak spava među njima pa se boji da ga probudi. — Probudi ga! — Ma, ćako... — Velju, probudi ga! — činilo se da to ne izriče Kikaš, već strašne ubojito skupljene obrve. I pred tim skupljenim, ubojitim obrvama nastade grobna šutnja koja potraja sve dotle dok Maruka ne dovede bunovna Potrku, koji još i na nogama spavaše. — Priđi der djedu — obrve se razmakoše, razvedri se staro čelo, a usukani vršci brkova zaigraše — Priđi der djedu, junače! Ovo »junače« namah razdrami dječaka. Samo trznu glavom unatrag, i svjež kao da je čitavu noć spavao isprsi se i priđe Kikašu. — Vidim — reče Kikaš — da si se rasanio. Ma opet hoću da budem siguran. — Budi siguran, kô zec sam ti. — Onda dobro otvori sve uši koje imaš i reci djedu Kikašu, tko je osim nas dobrostojeć i na glasu daleko? — Čini mi se, Škiljo iz Zagvozda. — Dobro ti se čini, junače! Tvom se ćaći ne čini — ne može a da ne ubode Jokaša. — Ja ništa ne rekoh — stade se braniti Jokaš. — To ti je isto. Ima ljudi kojima — govorili ili ne govorili — pamet ne smeta. — Onda se opet obrati unuku. 18

— A što bi ti, junače, uradio da si jutros na misi sreo Škilju, kô što sam ga ja sreo, pa da ti kaza, kô što meni kaza, da će svoje »šćape« tek u četvrtak na Ljubuški nahuckati? — Ja bih, djede, krenuo večeras — odreza Potrka i vidjevši kako smiješak zaigra oko djedova brka, usrknu zraka više nego mu u grudi mogaše stati. — A zašto bi krenuo večeras? — Zato što će Škiljo zasigurno krenuti sutra, pa neka on paljikuje za nama, a ne mi za njim. Kikaš jednim pogledom obuhvati sve ukućane pa zareža: — Budale i arcibudale, jedino je dijete mudri među vama! — Onda mu glas omekša kao vosak — A što ti misliš, suzo djedova, hoće li Škiljo na Ljubuški udariti? — Svi te danas varakaju, diko moja. Škiljo veli da će na Ljubuški zato kako bi ti pomislio da će na Mostar. A on će zasigurno na Ljubuški. Ma ako on misli da se ti ovoj smicalici domišljaš, može biti da ne ode na Ljubuški, već uprav na Mostar. A to će zasigurno i učiniti, jer Škiljo dobro zna da te žedna ne može preko vode. — Pa kud bi ti, junače? — Na Mostar. I još večeraske. U zoru smo već u Gorici. Pa obrsti Goricu. Devetoro nas je, jabuko moja, pa kad se onako raštrkamo, svaki od nas do podne može ispred devet kuća po devet krunica samljeti. A devet puta devet, ne ostade ništa. Pa dok Škiljo u Goricu, mi u Soviće. Pa obrsti Soviće. Dok Škiljo u Soviće, mi u Grude i Broćanac. Pa obrsti Grude i Broćanac. Pa fratre u Širokom Brijegu. Pa brsti sve do Čitluka i Mustaj-age čitluškoga. A Škiljo za nama. I kud god dođe, sve obršćeno: ne može se isti dan dva prosjaka nahraniti, a kamoli nadarivati. Iz Čitluka preko

19

Čapljine, pa zavij uz Neretvu prema Ljubuškome i Vitini, i eto ti nas opet kod kuće, vesela nam majka. — Otkud znaš — čudi se Kikaš — sva ta pusta sela i gradove i Mustaj-agu čitluškoga? — Slušao sam, djede, što divane ljudi. — Mudar si, mali. — Od mudra djeda i unučad mudra. A Kikašu zaigraše i brkovi i uši, zadovoljno se protegne, pa podiže bukaru s komina i namigne unuku: — U zdravlje djedova i unuka, a drugo nek se... Otpi dva tri gutljaja, pa bukaru pruži Potrki: — Čmrkni, junače! Znam da, tobože, nisi vješt piti iz bukare, pa ako u njoj njušku i malo duže zadržiš, ne smeta. Potrka ne bi baš veliki ljubitelj vina. Istina, ponekad bi s čobanima još toplo, tek izmuzeno mlijeko pomiješao s vinom i slatko popio. Ali to je bilo nešto sasvim drugo, to je bila bïkla, sveta i kreposna, pomalo pijano kiselkasta. — Neka je po starini — povika Potrka kao što i odrasli viču, i kako dolikuje pruži bukaru drugome djedu, Kikaševu bratu Divcu, koji će kao dijevac i umrijeti. Potrki je Divac bio osobito drag, zapravo ne sam on, nego ono sve oko njega, ona mlađarija, napose oženjena, koja bi Divca na dugim zimskim sijelima zadirkivala pričama o ženama i o onome što se sve s njima radi, a što on ne može da radi. I pjevušili bi svakovrsno slađane pjesmice:

Divac, Divac, Divac, utučeni pivac, svakom žensku krivac: nema čepa za slavinu, ni za gumno brv, stožinu, ni ojicu za ralicu,

20

niti konac za iglicu, niti čunak za krosnicu, ni držalo za metlicu, ni teljig za jaram, ni ražanj za bajram! Tko to nema klin? Divac Špalatrin!

To bi potcikivali, a kad bi se zamorili od potcikivanja, zapjevali bi gange:

ili:

Dobar momak, valja suha zlata, samo nema noćnoga alata!

Mila mati, nemoj meni dati s našim Divcem ni u svili spati!

Divac bi se samo nedužno smješkao i zapjevušio svojim tankim djetinjim glasićem: »A što će ti pogrdno žensko u postelji kad i samu sebi smrdiš!« O, znao je i djed Divac odgovoriti kako valja. Uze od Potrke bukaru, pa nazdravi Jokašu. Nije se moglo reći da Potrka ne voli ćaću kako Bog zapovijeda, ali se moglo reći da ga ne voli mnogo više nego Bog zapovijeda. Jokaš je bio dugačak i nekako tromo mlatarast. Ručetine i nožurine vazda su mu nekud istrčavale i mlatarale kako ni u koga ne mlataraju. Osim toga imao je uvučenu bradu i sjekutiće isturene tako, da ih nikako nije mogao sastaviti niti njima što tanko ili žilavo pregristi. Kako đavao taštine ograničenima nikad ne da mira, nije ga dao ni Jokašu, koji se svaki čas, gdje treba i gdje ne treba, kačio s Kikašem. Gdje će on, kukavac i mrtva oplošina, na djedovu pamet! Kukavelj jedna, samo bi djeda ozlojedio, a kod ukućana prezir izazvao. 21

Tako i sada dok su svi ukućani dodavali bukaru nazdravljeniku uz ljudski »Na zdravlje!«, Jokaš moraše zabrljati. Dodajući bukaru mlađem bratu Anti, rečenom Copcu zbog toga što imađaše ukočenu nogu u koljenu, iskrevelji se: »Zdrav da si mi, brate, koji si po srcu i onom ocu gore i ovom ovdje!« Ukućani protrnuše i stadoše sa strahom očekivati što će Kikaš. A Kikaš se pričini kao da nije ništa čuo i u misli promrmlja s gađenjem: »Kakav iscjedak od kakve ljudine!« Copac primi bukaru mirno, on je sve primao mirno podvrgavajući se volji Božjoj, bez koje ne pada nijedna vlas i ne budalače nijedan jezik. O, Copac bijaše šutljiv i bogobojazan vele, toliko bogobojazan, da bi pobožno i misleći što govori izgovarao i one puste meckave prosjačke molitve, koje nitko i nije smatrao molitvama, nego više nekim oruđem, motikom i mašklinom, da se izbije kora kruha svagdašnjega. No uza svu svoju pobožnost i poštivanje Božjih zakona, prema Stipici Goriću bijaše jednako nepravedan kao i svi ostali, u kući, u selu, u Krajini. I Copac ne nazdravi Stipici Goricu, kao najstarijoj muškoj glavi, već sestri svojoj, Stipičinoj ženi Livoguzoj, prozvanoj tako zato što joj lijeva guzica od desne bijaše podosta veća i pristalija. Makar je Livoguza imala četrdeset i četiri godine, a tetak Stipica četrdeset — razmišljaše Potrka — ipak je bio red da se muškoj glavi najprije nazdravi, jer je muško uvijek nad ženskim, a i Bog ga prvog stvori. Ali, eto, ni pobožni Copac nije mogao otrpjeti Stipicu zato što se priženio i ženi pod rep zavukao, pa ga nitko — osim tetke Livoguze — nije zvao po imenu. Zvahu ga Podlivoguz, i on se na to bez ljutnje odzivaše. Zašto bi se i ljutio! Sam je odabrao i znao što odabire. Osim toga podrepi su po prirodi svojoj mahom dobričine, nesnalažljivi i nesposobni da se u koštac uhvate i 22

s kruhom, kamoli s čovjekom; to je soj bespomoćne djece, vječnih hranjenika. I baš ta njihova od prirode hladna krv pomaže im da se održe, da sačuvaju tjelesnu i duševnu ravnotežu, da sve ono što je upereno protiv njih gledaju a ne vide, slušaju a ne čuju, da od poruge njima namijenjene uzmu samo zvuk, i to kao šum, obični, svakidašnji, a riječi prepuste vjetru. I što onda znači Podlivoguz? Nadimak kao i svaki drugi, kao Kikaš, kao Copac, kao Potrka. Ako mu se ne opireš, ubrzo mu izbrišeš značenje, pa se povlači kao i svaki drugi nadimak, kao i svako drugo ime. Ostaje smiješno samo djeci, još točnije svakom novom valu djece, i to samo na velikoj predstavi. Pusti ih, neka se ispredstavljaju, izbjesne, izmore! Izmore se brzo i prepuštaju mjesto mlađima. A mlađi kao i prethodnici: ne izmišljaju ništa novo. Zbiju se na vrhu brijega ponad Kikaševe kuće, udaraju u razbijene kotle i lonce, oponašaju prdeže kroz volunjske rogove i kroz one od spiralno savijene jasenove kore, napol pjevaju, napol potcikuju uvijek istu pjesmicu koju mu seoski lakrdijaš Šunjaga za pir ishitri:

To je čovik pravi što se lipo savi ispod prkna žene, da nam ne uvene. Rep, rep, rep! Živijo podrep!

Podrep bijo, podrep osta, ispod repa podguz posta. Guz, guz,guz! 23

Živijo Podguz! Dobru momku da ne bude posta, i jedna je guza sasvim dosta. Livoguza jednu ima kano druge tri. Stipica se pod njom klima. Sad kliknimo svi: Triput: guz! Guz, guz, guz! Nek nam živi Podlivoguz!

Potrki se ta pjesmica osobito sviđala, i on bi se najradije prikučio djeci i s njima potcikivao kad ne bi bilo sramotno vlastitoga tetka javno sramotiti. Stoga bi, čim bi djeca počela potcikivati, odletio u pojatu, bacio se u slamu i u slami potcikivao ove čudesne stihove. Podlivoguz, uvijek skroman i umjeren, otpi samo dva gutljaja iz bukare, pa nazdravi Potrkinoj sestri Mariji Poprdi, usidjelici koja već bijaše zašla u dvadeset i šestu godinu. Poprda nazdravi sedamnaestogodišnjoj Zlatki Vrtirepki, Copčevoj kćeri, koja, bogme, otpi dobrih četiri, pet gutljaja, jer joj ništa što uveseljavaše tijelo ne bijaše tuđe. Vrtirepka predade bukaru Kikašu, što hoće reći da se sveti broj devet zatvorio, da su svi poslenici primili kao neku otajstvenu okrepu za sutrašnje poslovanje. Sada Kikaš nazdravi Jokaševoj ženi Maruki, da se zagrije i ona i svi ostali, manjevrijedni, koji ostaju kod kuće. Dok je bukara ponovo kružila, malo pomalo razvezaše se jezici i kuhinju ispuni onaj bezbrižni, veseli, svakidašnji 24

žamor, u kojem se ništa ne odvija osim starenja. Začahureni u taj mrtvi žamor djed i unuk stajahu jedan naprama drugom i gledajući se netremice u oči, jedan drugome bezobrazno otvorenim, gotovo raskalašenim pogledima iskazivahu naklonost i udivljenje. Kikaš ispruži svoje čvrste, košćate ruke, i željezne prste stade ukapati u ramena, pleća i mišice unuka, pa opet u ramena koja pritiskaše svom snagom. Dječak stajaše poput kamena ćulka, i nijednim pokretom ne odade da ga boli, a boljelo ga je. Na kraju djed ga prestade gnjesti, lupi ga nježno pljeskom po plećima, pa zadovoljan njim i sobom zavali se u repaš i reče: — Junačina si. Ramena su ti kô u bika. To je ono što nama treba. Ramena! I neka ti se nikada ne skovrlje i ne ponate. Ramena su naša hrana. — Kako hrana? — Hrana — reče Kikaš, lica ozbiljna i smrknuta, a on je počesto nosio onu smrknutu ozbiljnost, koju drugi ljudi spontano ili namjerno navlače kad odlučuju o životu i smrti. — Ne razumijem te, djede — ušeprtlji se Potrka ne toliko od želje da sazna što djed misli, koliko zbog toga što nije znao kako bi svoje lice djedovu prilagodio. — Razumjet ćeš — reče Kikaš nakon dulje stanke, a onda širokim pogledom odjednom obuhvati sve ukućane — Poslušajte i vi, neće vam naškoditi. Žamor utihnu kao odsječen, a Kikaš otpoče onom posebnom visinom i bojom glasa, kojom propovijedaju visoki crkveni dostojanstvenici kad dođu na selo, da se i tim uzvise nad siromašne seoske župnike:

25

— Slušajte me pomnjivo, jerbo ću vam velike stvari otkriti. Kad ono Gospodin Bog — milostiva ga budi hvala i slava — kad ono Gospodin Bog stvaraše ovaj vražji svijet i ovo govno od insana, ne stvori samo jednoga čovjeka, kako popovi naučavaju, već stvori petoricu, jerbo je pet prstiju na ruci, pet ćutila u tijelu, pet rana Isukrstovih i pet zapovijedi Svete matere crkve. A kad ih stvori, skupi ih oko sebe, osine ih pogledom kô koprivom i reče: »Nisam vas sačinio da plandujete i ašikujete, već da teglite, marvo jedna, ako ćete živjeti. A teglit ćete svaki na svoj način!« Tada dozva prvoga i reče mu: »Ti ćeš žuljevima dlanova svojih namicati kruh svagdašnji.« Drugome kaza: »Ti ćeš se hraniti natučcima tabana svojih.« Trećemu položi ruku na glavu: »A ti tjemenom glave svoje lude!« Četvrtome opet reče: »A tebi ću dati jezik okretan i nezaustavljiv, kojim ćeš kruh zarađivati i mljeti, i ništa ti drugo neće biti potrebno da nabiješ đomparu!« Onda se obrati svima, blagoslovi ih i reče: »Eto tako, a sad kud koji, mili moji!« Tada istupi onaj peti, stade pred Boga i reče: »Lijepo, bogami, svima dade ponešto, a meni rog, kao da sam nekakvo kopile!« Vidjevši petoga, Bog se i sâm — milostiva ga budi hvala i slava — Bog se, velju, i sâm zbuni i začudi, te promrmlja više za se: »Što ću ovome dati kad sam već sve drugima razdao!« I Bog stade razmišljati, i razmišljaše dugo, nu ništa pametna ne mogaše smisliti. Tada uskoči onaj peti i reče: »Ne budi ti pod uvredu, ja sam nešto smislio.« »A što?« upita Bog. Peti odgovori i reče: »Ostala su još ramena. Daj ih meni.« Bog se začudi i u čudu podvikne: »Što će ti ramena, svih ti Isukrsta?!« Peti opet odgovori i reče: »Samo mi daj, ja ću već s njima upraviti.« Bog mu dade, a potom svu petoricu otpusti, i oni se rasuše po svoj zemlji; i oni, i sinovi njihovi, i sinovi sinova njihovih kruh svoj zarađivahu kako im zapovijedi Gospodin. I kako bijaše onda, tako je i sada, i 26

vazda, i u sve vijeke vjekova, Amen. I vidjeste orače i kopače, kovače i opančare, radnike svakovrsne i svakojake kako žuljevima dlanova svojih mijese kruh svoj žuljeviti. I vidjeste Cigane i Žudije, pandure, rondare, vojnike i čobane kako natučcima tabana svojih pribavljaju svoj kruh natučeni. I vidjeste ženske oko Splita i u primorju i po drugim krajevima kud ste prohodili kako na tjemenu nose košare i krtole, maštela i vučije, i stvari svakovrsne i svakojake, za življene potrebite. I vidjeste popove i fratre, suce i odvjetnike, učitelje i zastupnike narodne kako jezikom vrte brže od vrtićoke i ne znaš je li to kruh zarađuju ili ga već žvaču. Kikaš jedan časak zastane i pomisli da bi i on mogao biti sasvim pristao pop ili odvjetnik, jer se i njemu jezik tako slatko i glatko prevrće i obrće, a riječi teku kao lojem obložene. No brzo se prisjeti da se Božje ne mijenja, pa ponizno nastavi: — Od petoga smo mi, mi koje ramena hrane. Od iskona. Jerbo gdje je naš kruh? U torbi. U prosjačkoj torbi. A gdje je torba? O ramenu. Visi. I vučije vode, i bremena drva vise o ramenu naših žena. I sveto drvo badnjaka nosimo na ramenu. I šilježe kad slomi nogu. Igramo se i nadmećemo: kamena s ramena. I kad mrtvaca nosimo, na ramenima ga nosimo. I kad djecu pravimo, noge na ramena dižemo. I kad kolo igramo, ruke su nam na ramenima. I Gospodin naš Isukrst nije naš — Bog nek mi oprosti — velju, nije naš dok šećka i propovijeda, već dok nosi križ svoj preteški na ramenu svojem slabašnom. — Bolan ćaća — opet se istrči Jokaš s onom svojom podvijenom bradicom i sjekutićima koji se nikada neće sastaviti — bolan ćaća, ti baš kô da su naši oduvijek prosjaci bili. 27

— Kikaš ga ošinu pogledom i promrmlja: — Kakav iscjedak od kakve ljudine — a onda podviknu — A tko ti kaza, macimudane, da su naši oduvijek prosjaci bili?! Ja samo velju da nas je od iskona rame hranilo, a to je tako, jer Bog tako odredi. Ili ćeš ti, smrdečino, protiv Boga kô što si protiv oca?! Prije nego šukundjedi naši postaše prosjaci, ne bjehu li hajduci? Bijahu, i te kakve hajdučine bijahu! Ili može biti hoćeš reći, da hajducima puška o nekoj stvari visi? — A prije hajduka? — Jokaš se ne da ni uvrijediti, ni smesti. — Tko zna što je prije bilo! A ti se, jado, u Božje ne pleti. Zatim ustade i reče: »U prve!«, i svi ustaše za njim i polijegaše na slamarice svoje ili u slamu na lisi, već prema tome gdje je tko spavao. Potrka se svu noć prevrtao i okretao mučen nekim čudnovatim snovima koji mu nikada prije u san nisu dolazili. Bivao je čas malen, kakav i jest, čas odrastao i obrkovio; čas se vrtio oko kuće, čas pretrčavao čitavu Hercegovinu, čas bi se našao u nekim čudesnim selima i gradovima u kojima ništa nije bilo osim cesta i kućerina, ni lista kostele, ni vlati trave, ni mirisna cvijeta, makar onog od metvice i škrabutine. I govor neki stran, kao turski, kao popovski, kao carskih vojnika koji su nedavno ovuda prolazili, a opet nije bio ni turski, ni popovski, ni carskih vojnika. Bit će da je američki. I onda bi u snu sanjao da i on odlazi u Ameriku za Ikom Škerušinim, Antićem Marjančićevim, Lukom Matanovim, za Škuljom i Kukljašem... Potrka je jurio za njima, za selima i gradovima, trčao i trčao, valjda zato što je Potrka, i u trku se preoblačio u neka kićena odijela, i uvijek na ramenima 28

neki drugi teret nosio. Zapravo to i nije bio teret, nego kao okićenost neka, same samohrane boje... boje bez težine. Bilo je i nekih vrpca, šarenih, i marama zelenih i crvenih, i cica, i beza, i dimita, i peča platna koje se neprestance odmataju i nikada se do kraja odmotati ne mogu. I sve je to bilo i crveno, i bijelo, i plavo, zeleno i ružičasto, šareno. Pa onda neki kovčezi koji vise o ramenu, puni prepuni svega blaga božjega, a sve se to prelijeva i blješti kao tepsija nasuta mrđelicama... Ali svugdje i uvijek: rame i štap, debeli, kvrgavi, prosjački štap s napol savijenom ručicom. Probudiše ga prvi pijevci. Trebalo je krenuti u susret Vlašićima... devet umnih ljudi u susret zvijezdama koje blijede, devet umnih ljudi s istim ciljem, ali svaki sa svojim snom i svojom malom nasladom u pritajenoj krvi.

29

I PADOŠE KAO SKAKAVCI Idući hrptom brda jedan za drugim — oprezna hajdučka krv još je tekla u njima — devet se umnih ljudi ocrtavalo na jutarnjem sivilu neba kao dio na kratko izasijecane glistine. Najednom poput glistine stadoše uvirati u zemlju i začas nestaše s obzorja. Ustvari, siđoše u dočić što se nalazio oko trista aršina pod najvišim vrhom, Vilinjakom, koji i ne bijaše pravi vrh — šiljak ili ćulak, glavica kupusara ili lukovica — već prostrana, i koliko je mogla biti travnata, zaravan na kojoj se vile sastaju, kolo igraju, bijesne konje vijaju i svakojaka i svakovrsna čudesa izvode. Bijaše to mjesto začarano i neprilično po čovjeka, pustopašina nekakva, obrubljena prstenkom crnograbovih i jasenovih grmičaka. Potrka se s noge na nogu primače djedu Kikašu, povuče ga udvorno za košćate prste i upita: — Nije li ovo Prpin dočić? — Jašta, mudrosti moja i suzo djedova, jašta nego Prpin, jašta nego moga sedmodjeda a tvog devendjeda Prpe, junaka, ih, i poštenjaka, uh! — A kako se ono zbi, djede Kikašu? 30

— Čuo si, lupežino jedna, čuo si to bar devet puta. Potrka se počeša za uhom i stade mijesiti skupljenim usnama: — Jesam, dobro moje, djede moj, jesam i devedeset i devet, ma i stoti mi je drago čuti. Kikaš stade usukivati brk da sakrije smiješak dragosti, volio je on berekina i od krvi i onako. — Daklem, rekao bi naš pop, daklem, kad ono vile Prpu umakoše i na Vilinjak odvedoše... — Mora da je bio čudo lijep i moćan, jer vile bubuljičave ne odvode — uzdahne Potrka i otužno vršcima prstiju pomiluje svoje bubuljičavo lice. — Najljepši u Krajini, najljepši što se zamisliti može, a moćan... jer ga drukčije vile ne bi onako nemilo grabile i raznosile kod toliko čilih momaka. A, borami, i jesu ga grabile, raznosile i rastezale čim na Vilinjak pade u noći mladoga mjeseca kad se vile ponajvećma uzblane i kad im se sva mahnita krv u podanak sabije. Sve skočiše na nj. Što starije to žešće skaču, uspaljenice nijedne. Te vuci jedna, vuci druga, i moj ti se Prpa u toj pomami izgubi i onemoća kô što čovjek uvijek onemoća dočim se žensko na nj pomami. Gdje nećeš kad ih je stotina! Vidi Prpa, vrag odnese šalu, i ako ovako potraje do zore, iscijedit će ga tako da će ostati samo prazna mješina, u kojoj će koja košćica ovamo-onamo. »E nećete, majku mu — zareče se Prpa u sebi — e nećete! Vi jeste vile, ma i ja sam Prpa, a u Prpe i za mladog mjeseca veća glava manjom gospodari!« Sve misli što će i kako će, sve promatra neku malu, majušnu vilu, nedoraslu Koviljanu, koja se negdje postrance skutrila i sve na nj iz tihana i sramežljivo gvirka; netom je pogleda, ona oči k zemlji. »Pripit ću se uza nju, pa štomudrago« reče Prpa u sebi i začas majstoriju smisli, te podviknu vilama: 31

»Nemojte me natren grabiti i raznositi, već da malo sâm za se poskočim ne bih li se stare snage domogao, pa će svakoj biti na lakte i na aršine!« Prevariše se vile i guja ih ujede. Netom ruke od njega, a on ti, hop-cup, Koviljanu oko pasa, pa se zaleti i skoči ravnih trista aršina i dva palca k tomu, što i izmjeriti možeš. Od tog silnog skoka prosjede se kamenje pod njima, zemlja se sruni u sredinu i poravna, a okolni se grabići, jasenčići i hrastići sviše i od vilinskih pogleda sakriše cijeli dočić. I tako Prpa, pitajboga, koliko dana uza svoju Koviljanu proboravi, i, pitajvraga, koliko joj novih vilica ugradi, jer vile se ne kano žene, već kano mačke blizne. — A kako li se ono izvuče? — Potrki draga priča, draža od pogače. — Nijedno ti voće, sine, ne može tako oslačati da se njim prije ili poslije ne zajaziš. Tako ti je i sa ženama i s vilama. Samo kad te se žene zasite, šalju te k vragu ili pak šutke s tobom deveraju, jer kud će i što će, dok ti vile pošteno zahvale i s tobom pobratimstvo skuju. Ti popiješ malo njihove krvi, one malo tvoje, pa te još i mlijekom zadoje da se velike snage domogneš. K tomu te svim i svačim bogato nadare, i dok god živiš u svakoj ti prigodi i nevolji u pomoć priskaču. Ili možda misliš da bi Prpa od svoje poklao i poubijao tisuću trista i sedam stotina što velike što male Turadi, i ono nešto poganih kršćana, da mu nije pomagala Koviljana i male vile što ih s njom izrodi! Hajde, borati, sjedni! — Jesu li one, može bit, umjesto njega i Turke sjekle? — upita Potrka. — Ni Bog ni vile ne maste krvlju ruke. Oni samo pamet smute, a drugo je naš posao. Ili u piće kanu kapi od sna, kapi od zaborava, kapi od glavinjanja, ili se dušmaninu na 32

dva tri skoka ukažu, pa se pred njim do gola svlače i gole kolo vode. A Turci kô Turci: gole se ljepote nagledati ne mogu. I tako: oni gledaj i u prazno sabljom mlataraj, a ti sijeci dok se ne umoriš. »Da je i meni tako!« pomisli Potrka i triput se oblizne. I dok je obilazio dočić, tu ljubavnu postelju devendjeda Prpe — veliku kao oveće gumno opasano rođenim komadima kamena, baš tako kao da ga je netko obzidavao — deset mu se puta ukazala Koviljana pokrivena samo trepavicama. Potrka ju je gledao i gutao očima, nu čim bi ona podigla trepavice, on bi svoje namah spustio. Oboje bijahu mladi i sramežljivi, pa im se mora oprostiti. Ipak joj Potrka, makar u misli, govoraše: »Pričekaj, mala, dok porastem, dok mi budu trepavice same od sebe uzgorice stajale, bit će na tisuće udaraca i na stotine tisuća Turaka...« Tada ga nešto kljucnu po mozgu i kao da reče: »Stani, bolan, kud si navalio! Ako posiječeš Turke, od koga ćeš prositi?!« I Potrka spozna da su zauvijek nestale vile i konji umršene grive, puške male i puške velike, kremenjače i kapsulače, junački megdani i bojna slava... ostade samo prosjačka torba o ramenu, obijanje pragova turskih i kršćanskih, zazivanje Boga i Allaha za šaku vune, za bukaricu žita, za kašiku masla i krišku kruha, jednako slasna bio turski ili kršćanski. Tako prva zora prvog prosjačkog dana pade na Potrkinu dušu, teška i duga kao smrznuti prosinački put. I tko zna koliko bi utonuo u to žalosno i bezizlazno da ga u stvarnost ne privede oštar djedov glas, kojemu se ništa nije moglo suprotstaviti: — Ovamote svi! I u okol mi se poredajte.

33

Svi posjedaše po zidiću uz rub ledine, a sâm Kikaš — kako i dolikuje — sjede na najveći kamen nalik stolcu repašu. — Izlazi, Jokašu! — zagrmi. Jokaš, za čudo, bez riječi ustade s kamena sučelice, otrombolji se i pođe preko dočića, nekako čudno, isprebijano, šantavo, uznjihano, dok su mu se obješene ruke beživotno klatile. Kad dođe pred Kikaša, izdrelji oči, dva tri puta zakoluta njima, a onda ih šibne u nebo. Zatim isturi i razvrati sjekutiće, koji se ionako sastaviti ne mogahu, te zavapi glasom strašnim, samrtničkim: »Gospodaruuu... pola mi djece pomri od gladi gospodaruuu... a i druga će polovica ako ne spasiš! A Bog gleda i mene i tebe, gospodaruuu... gleda i zlo smišlja više po te nego po me. Dok ti budeš razmišljao što ćeš i koliko ćeš mi dati, ja ću, evo, dotle pokušati da ga umilostivim. Izmoliti ću dio ružaaarja... žalosni, jer radosni, gospodaruuu... ne mogu moliti. Ujmoca i Sina i Duha svetoga. Amen. U prvom otajstvu žalosnom razmišljat ćemo...« i više sjede nego kleče. Kikaš zadovoljno kimnu glavom: — Dobro je. Dobro si obučen, dobro se izvijaš i dobro žalostivo ričeš. Samo kad dođeš na ono: »... jer, gospodaru, radosni ne mogu moliti«, malo spusti glas, nekako ga slomi, i nek ti se koja suza oćuti u grlu kad je već nije na obrazu. A kad kažeš »Ujmoca...« opet zaviči, potom sve ostalo utišaj i smelji kroz zube, jer ćeš se drukčije brzo zamoriti i glas će ti promuknuti, a s promuklim glasom ne možeš ni krave goniti... Livoguza! Jokaš se povuče na svoje mjesto, a Livoguza pođe prema Kikašu, teško vukući za sobom onu svoju strašnu stražnjicu, i sruši se ocu pred noge poput vrećetine: »Kono 34

moja, susjedice, ne gledaj me očinjeg ti vida! Ne gledaj me jadnu i nevoljnu, ne gledaj me tužnu i žalosnu! Ne gledaj što muž-razbojnik od mene učini, kono moja, kruno moja... Kuk mi satr, a divlje se meso prihvati, pa sad vidi kud izraste!« — te još više isprči onu golemu, pregolemu guzičetinu, a suze joj potokom niz obraze — »Nu nije mi do mene, kono moja, kruno moja... već, kako je lupež koje dijete gradio, tako se svako rađalo s ovakvom guzičetinom i divljim mesom. Neka i to, da je kruha! A imali smo ga! Kakve loze, kakvo polje, kakvi voli... rogovi dva sežnja dugački, običan im teljig na vrat ne može, a jaram kô vjenčanica... I sve to razbojnik zapi! I ono bi kućice zapio, da Bogu ne dojadi, pa ga gromom iz vedra neba, kono moja, kruno moja...« »Iz vedra neba?!« začudi se, tobože, Kikaš igrajući ulogu Hercegovke. »Iz vedra, kono moja, kruno moja, iz sunca sama! Taman diže šaku da ošine malu Mariju, a dan vedar kô njezino oko, kad guja iz sunca sinu, nebo propara i u moždane mu uleti. I kako pade...« — Dobro je — presiječe je Kikaš — samo mi se nemoj tolikim suzama oblijevati, jerbo ćeš cijeli dan vodu lokati i pišati, pa kako ćeš onda na njivi Gospodnjoj poslovati... Brate Divče! Divac doskakuće poput vrapčića i stade ženskasto cijukati: »Bog neka ti muda čuva, svijetli beže, gospodaru... meni ih ljudi otkinuše. Hajduci me utukoše, uškopiše, mila majko, grdna rano... Onaj prokleti Sukrvica, za grob mu se ne znalo, kô što se i ne zna! A i vama, pogan pogana, nazada se mnogih jada. Zatekoh ga taman kad jedno tursko momče, a i sam sam momče bio, htjede tuc-tuc, pa utući. 35

Meni srce u grlo... gdje će momka, gdje jabuku, gdje bičića tuc-tuc, pa skočih i povikah: »Ne tuc-tuc, protiv Boga je, pustahijo!« A on, pogan nijedna, u brk mi se nasmija: »Nek onda i tebi Bog pomogne!« I pas jedan obojicu nas tuc-tuc, utuče svijetli beže, gospodaru...« Kikaš ga obdari dugim bratskim i povlađujućim smiješkom: — Znam da znaš i nije bilo potrebe da te ispitujem, već mi te drago slušati... Copac! O ne! Ostani gdje jesi, prepobožni sine moj, ti ćeš i umrijeti a da osim molitve nećeš nijedne riječi izustiti... I zaista je bilo tako. Copac bi samo vukao svoje ukočeno koljeno, pao pred kuću kršćansku ili tursku, pa bilo u njoj muško ili žensko, dijete ili mačka, kleknuo bi pred vrata, prekrstio se: »Evo izmolit ću dio ružarja...« i dok ga ne bi izmolio, ne bi ustao — bilo koga u kući ili ne bilo. A kad bi molitvu dovršio progovorio bi samo pet svjetovnih riječi: »Bog će vam stostruko vratiti!« — dali mu ili ne dali. — Stipica! — podviknu već unaprijed narogušen Kikaš. A Stipica, Podlivoguz, poleti stružući nogama kao da ga tresu sve groznice i padavice, zabaci donju kosiricu na lijevu stranu, a desnu ruku iskrivi, kao da ju je triput slomio, i prste ukljakavi: »O ljudi, o braćo svjetovna i oci duhovni...« Kikaš gnjevno potrese glavom i prodera se na zeta: — Ost na se! Budalo i arcibudalo! Kćeri Livoguza, kad ćeš ovu podrtinu čovjekom učiniti! Godinama skupljani jad poradi bezočna prezira i ponižavanja, razbukti se u podrepu poput suhe slame i provali paklenom silinom, od koje se svi naježiše:

36

— A kad će tebe, mučitelju naš i đavle pakleni, kad će tebe i živinom... i živinom milostivom! Jesi li ti ovdje bog ili cesar, ili kukavelj kô što sam i sâm?! Ti, stara okrpino i opuzdrino, komu bi ovu guzaru utrapio da ne bi mene! Umjesto da mene i sve ostale kô kap vode na dlanu nosiš, ti nam u usta galebinu bacaš! — I svi s čuđenjem i divljenjem promatrahu kako ponekad i podrep umije u čovjeka izrasti. Kikaš začudo ne uzvrati vikom, već naprotiv snizi glas do šapta, a usput izvuče zakrivljenu britvu za brijanje ovčje i kozje kože: — Taj kravlji rep od jezičine uvuci u to prokleto podrepsko prkno ili ću ti ga sam uvući! Koja ti je dosad ruka bila kljakava? — Lijeva kô i sada! — obrecnu se Podlivoguz i pogleda ruku. A kad vidje da je desnu umjesto lijeve iskrivio, namah se pogruši i poput prebijena psa vrati se i sjede na zidić. Kao što bijaše naglo izrastao u čovjeka, tako se sada još naglije u crva skovrlji, a to skovrljenje bijaše tako mučno, da se nitko i ne osmijehnu, već svi oboriše oči stideći se za njega. Potom Kikaš pozove unuku Mariju Poprdu, dvadesetšestogodišnju djevicu i mučenicu, koja na brzinu sažvaka svoju priču o jadnoj djevojci što joj silu učiniše psi turski ili kršćanski — već prema tome pred čijim se vratima nalazila. A kad bi joj rekli: »Poštena djevojka poslije toga u jezero skače!«, odgovarala bi: »Bih ja jadna i u najdublje, da nije duše izgubiti. Jurve mi tijelo u pakao srondaše, još zar i dušu da srondam... Smilujte se!« I ljudi bi se smilovali: žene što su i same bile nevoljne i davale na put Božji da se i njihovim kćerima slično ne dogodi, a muškarci što su se u potaji nadali da bi i oni mogli, negdje pod međom i bez sile. 37

— Vrtirepko! — pozva Kikaš i posljednju od družine. Vrtirepka stade prilaziti polagano, uvijajući se, vrteći stražnjicama i treskajući sisama: — Dobre žene, sirota sam udavača... — ... kurvetina! — zagrmi Kikaš — Stani, sotono prokleta, vraže jedan! Ti zar misliš da tako izgledaju sirote udavače? Kô splitske kurvetine iz kažina! I kakvu si to módru obukla? Sirote ne nose nove módre, već one iskrpljene, ali čiste i uredne. Ded! — Kikaš uzvi obrve, a Ivka Livoguza i Marija Poprda, dok bi okom, stvoriše se kod Vrtirepke, proparaše joj suknju na nekoliko mjesta, potom je stadoše užurbano krpati. Dok su šivale, Kikašev sin, Copac Pobožni, ispod oka promatraše kćerkicu svoju Zlatku Vrtirepku i usrdno se Bogu moljaše da mu dijete ne skrene na put na koji je one proklete uzvrćene guzičice zanose. Na kraju Kikaš ustade i reče: — Upamtite jednom zauvijek da nismo ni Škeruša, ni Antinica, ni pitajboga kakva kukavelj i komudrago, što se povlači po našem selu i naše jadne ogrizine griska! Mi nismo prosjaci od nevolje, nego prosjaci od zanata! Za nevolju i ja znam opanke načiniti. Ali kakvi bi to bili opanci? Dobri. Dobri za onoga koji dobra nikad nije vidio! Ma kad bi Stipanica takve opanke načinio, nitko mu više ne bi došao da mu druge načini. Može li u vaše šuplje glave stati bar to, da je ovaj naš posao zanat, kao što hajdučija bijaše zanat naših djedova?! I kao što su hajduci imali harambašu, i vi ga morate imati. Vi ste vojska. Istinabog, vojska u dronjcima, ali ne i dronjci! A sad, ala... brže zemljom i ugljenom po obrazu i po rukama, jer čistoća je ures sitih. A tko će situ koru kruha dobaciti! Samo ti, Vrtirepko, kao udavača, moraš biti čista. Na te i neće 38

gledati kao na prosjakinju već kao na siroticu, kao na sebi ravnu. Ala! Skokni do kamenice i dobro se umij, i vrat i uši, jer ako ti koja za uho zaviri... Sedamnaestogodišnja Vrtirepka bijaše i po sebi lijepa, a kad se umi još više zasja među ovim zamrčenim jadom, prekrivenim prljavim dronjcima kroz koje je počesto izvirivala gola, hrapava i kruta koža. Vrtirepka se uputi djedu s očitim naporom zadržavajući mlado, životinjsko tijelo da, prežednjelo, ne zavrišti. I počne skromno, oborenih očiju: »Sirotica sam uboga, bez oca i majke...« — To ne valja! — presiječe je otac Copac, premda s jedne strane bijaše obradovan njenom čednošću, što hoće reći da je Bog primio njegovu molitvu i na neki joj način vrckave guzičice umirio. — A što to ne valja, sine? — istiha će Kikaš, ali s onim prokletim »iz tiha« s kojim se surov kapetan poručničkom pameću zabavlja. Copac to ne primijeti, već poče razborito razlagati: — Sirotica...« to je dobro, jer svi smo Božji sirotani. Ali ono »bez oca i majke« pokraj mene živa i moje Mile! Jer s Gospodinom se nije igrati. Milostiva ga bila hvala i slava, može on to i zaozbiljno uzeti. — A tako! Bojiš se, sine, za svoje prkno, a? — Samo velju: nije se dobro nosati s Bogom. — Ma nije ni sa mnom, sine — odreže Kikaš — I dok sam ja živ, u ovoj je družini dobro samo ono za što ja kažem da je dobro. Hajde, mala, gubi se i moli... Stani! Ipak izostavi poganog ćaću i mater, nek ih vrag nosi. A sad, uz pomoć Božju, udarimo! — Na me si zaboravio — žalosno će Potrka prihvativši čvrsto djedovu ruku. 39

— Nisam, junače moj. — A što ću ja raditi? — Vodat ćeš slijepoga djeda! Evo ti čista krpica, pa svako malo očisti djedu krmelje, bilo ih ili ne bilo; neka ljudi vide tvoje dobrostivo srce, pa će se i njihovo lakše umilostiviti. — A mogu li, djede — stade se Potrka meškoljiti — mogu li, može biti, udariti onu o Gavanu i Lazaru kad nitko ne udari? Znao bih je, daklem, kô i don Pavao! — Don Pavao je — blagostivo će Kikaš — dobar misnik i dobro se razumije u svoj posao, ma u naš baš nikako. Lijepo bi mi bilo kad bi svi prosjaci na svakim vratima bulaznili o Gavanu i Lazaru! — Pa što onda don Pavlu govorite, da tu priču posvud raznosite? — Gdje ćeš uvrijediti dobra čovjeka, gdje ga ožalostiti! Sokole moj, po nekakvoj priči i milosrdnu srcu ljudskom, možeš odmah ovdje leći i krepati. — Što nam je onda činiti? — Počešati moždane i sve džepove napuniti smicalicama, i uvijek novim i novim... Kali se, sinko, i zanat mi kuj! Kad se ispeše ponad dočića, nebo bijaše već rumeno. Pod njima se prostrlo Imotsko polje, tu i tamo dobrano poplavljeno, a iza njega — u slabu vidjelu — podrhtavahu sivi bregovi hercegovački. Kikaš zadovoljno pogledom obuhvati sve do obzorja i s neprikrivenom nasladom reče: — Eto Turske carevine, eto naše zemlje misirske! A evo i nas skakavaca njezinih. Padajte po njoj, skakavčići moji, 40

brstite je i obrstite, do kosti je oglođite... ako se bude dala oglodati! A kad padoše pod Goricu, Kikaš ih ponovo zaustavi: — Ti ćeš, Copče, sine prepobožni, ti ćeš s krunicom u ruci udariti odmah na prve kuće. — Hoću, mom Bogu hvala, hoću ja s mojom krunicom... — Ti sine Jokašu, onako otromboljeno proševeljaj kroz cijelo selo, nu ne udaraj do posljednjih kuća. — Ako ovako ludo proševeljam — pobuniše se nesastavljivi sjekutići — ljudi će pomisliti da sam poludio. — A ti kô i ne znaš kud bi s pustom pameću! Gusta ti je kô u mačka brkovi, e da je i to... Livoguza i Divac opkolit će južni, a Poprda i Podlivoguz sjeverni komšiluk. A ti, Zlatko-Vrtirepko... Vidiš li one kuće pri brdu? E, one! Tamo su ti većinom ženske, a žensko je udavači meka srca... U kuću mi Kordića ne krećite. Meni je s njom megdan dijeliti. A sad: poletite, skakavci moji, poletite i pustošite... I poletješe kao skakavci i stadoše po nedavno popaljenoj Gorici brstiti kuće turske i kršćanske, po ratnom planu već unaprijed svakom podijeljene. Gladne i neizbirljive prosjačke torbe gutale su sve što je u njih padalo. Pa ipak se u njima dijelilo i razdjeljivalo, lučilo i razlučivalo, jer u torbi bijaše još nekoliko zobnica i platnenih vrećica, da se sitniš ne pomiješa, te se u jednu sipalo bar i proso, u drugu kukuruz, u treću pšenicu i ozimicu, pa ječam i napolicu, maslo u kotlu, a sve krupnije — od kruha i krumpira do vune, suha mesa i stara ruha — tutnulo bi se bilo gdje. Pred mrak bi se svi okupili i sve istovrsno u jednu vreću pretresali.

41

Dok je sedmoro Špalatrina molitveni harač po Gorici skupljalo, dotle je, na samom ulazu u selo, pod velikim krošnjatim hrastom sjedio Kikaš i zabavljao se čavrljajući s unukom. — Eto, to ti je Hercegovina, zemlja turska, a opet zemlja naška; turski begluci i spahiluci, a opet naš pašaluk. Razumiješ li, sokole, što djed trabunja? — Razumijem, diko moja, kako ne bih razumio! Ti hoćeš reći, da begovi samo na svojim čitlucima žanju i klasje pabirče... a mi i od njih i od raje, od svih begova i sve raje harač ubiremo... — Premudar si, sokole, pa se bojim i strah me je ljuto da mi zlo ne završiš. Potrki zaigra srce od dragosti, ali ne oda se, već razgovor svrnu: — Nego, diko moja, htjedoh te upitati, bi li ti, može biti, znao koliko će otprilike biti prosjaka u Krajini? — Vojska, sokole, vojska! Ovako od oka računam da ih nema manje od sedam stotina. — Pa zašto se onda, kod toliko prosjaka, pribojavaš samo Škilje iz Zagvozda? — Tko ti kaza da se pribojavam? — i obrve mu za dva prsta poskočiše. — Tko o čemu ti o njemu — reče Potrka. — Ne pribojavam ga se, već od njega živim — uzdahnu Kikaš. — Ti od njega...? Ja od njega i on od mene. Pamet brusimo i njom se uzajamno prožimljemo. Jedini on iskri, jedini on ima najveću družinu, jedini on i na surutku trči da se prvi mlijeka maši... i na kraju jedini je on u svemu dorastao da 42

se sa mnom nosa. Jer što će mi ona kukavelj s Biorina, iz Ciste, s Lovreća, Opanaka, Mrnjavaca i Studenaca, koja mi čak ni putove ne križa, već mlatara po Duvnu, Livnu i Glamoču kud mi samo ponekad, a i to više od znatiželje nego od potrebe. A ne mrse mi konce ni ovi iz Lokvičića, Dobrinača, Grabovca, Zagvozda, Rašćana i Krstatica, jerbo im je svima Jokaševa mudrost u glavi, te nikad ne kreću dok ono jadna kukuruza ne okopaju, pa kad krenu: meni i Škilji maslo, a njima mlaćenica. I dok oni u Hercegovinu, mi smo već primorje i školje opeljušili. E, Škiljo, Škiljo iz Zagvozda... — A tako... — tobože se iščuđava Potrka — Još mi zerkicu reci: zašto ove teške jasenove štapine moramo nosati i mi kojima su, ako ćemo pravo, više na muku nego na pomoć? — Biskupima su još na veću muku, nu što će kad je Bog tako odredio! Protiv Božje ni Potrka ne može, te onako, oprt leđima o kamen, stade s užitkom promatrati pusto polje, koje se protezalo sve do njegovih brda, prekriveno mladim zelenilom, po kojem su tamo na zapadu i ovdje, nedaleko od njih, polegla oveća plitka jezera, blata, nastala od naplavima otopljena snijega i gustih proljetnih kiša, od nabujalih voda što su kao po dogovoru sa svih strana hitale dubokoj sutjesci bujičarske Suvaje i valjale se uz huku i grmljavinu sve do samih vrata bujičnjaka, sabijajući stravu i u samo kamenje. No spoznavši da uspavano polje ne mogu ni probuditi, a kamoli ustrašiti, mirno bi se po njemu razlile. Ej, koliko je na tom mirnom polju vranih konja igralo, koliko li sablji vitlalo, kolika se krv prolijevala... — Je li i ovdje devendjed Prpa dosta jada posijao? 43

— A gdje nije!? Kud okom svaku je stopu zemlje turskom krvlju natopio. Samo se ovdje, u Gorici, najljućega jada dokopao. Bijaše tu kula Kasim-age Čelebića... — Je 1' to ona što se onako pogano crni kao da je ognjem izgorjela? — Muč' mali — obrecnu se Kikaš — ne uvrći vraga gdje ne treba. Sve gledaj, i kô da ništa nisi vidio. I kad stotine pušaka zapraši, kô da nijedne nisi čuo. — Zašto, djede, kad vidim i čujem! — Tiše, sinko, i kamen uši ima — ušapta se Kikaš — djed će ti sve po istini kazati, a ti zaboravi i prije nego ti kažem. Vidiš li ovaj garež pred nama? To su turske kule što ih prije dvije godine sprži Mićan harambaša i don Ivan Musić, hajdučina. Tad pobiše toliko Turadije da na Ikišino gumno ne bi stalo. — Neka, valaj! — Muč', sinko, muč'! Mićana na Vinjanima zaskočiše rondari, a don Ivan umače, pa sa svojim hajducima još i dandanas žeženim olovom balijama pod rebrima srce traži. I jad ti je po svoj Hercegovini, po svoj turskoj zemlji. Nu mi prosjaci, sine, nit što vidimo, nit što znamo, nit što čujemo. Nit komu što govorimo niti nas tko o čemu pita; a da te i upita, muči! Ako ćemo ljudski, nije ni pošteno gledati jad onoga od koga koru kruha išteš. Naše je da torbe napunimo, sve je drugo u Božjoj ruci. Jesi li me razumio? A sad zaboravi sve što ti rekoh. — Zar mi nešto reče, djede?! — Potrka se sasvim iskreno začudi, a Kikašu brk zaigra. — Gdje ono stadoh, suzo djedova? — Bijaše tu kula Kasim-age Čelebića...«

44

— Aha! O devendjedu Prpi. Vidiš, o njemu se može govoriti. To su junaci iz davnih zemana, pa ni balijama ne smetaju, pogotovu ako i o kakvom njihovom deliji zapjevaš... A u kuli Razija djevojka, kći agina, prčali-kobila. Oči pasi, napast ih ne možeš. — Ih, radosti moja! — klikne Potrka. — Muč', pogrdo — kroz smijeh se obrecnu Kikaš, pa nastavi. — Kô ljepotica, kano kučka jedna, bedevija! Dva oka kô dva crna ognja, povelika kô jaja u junca. A Prpa bi za žensko iz vode u vatru. Netom doču za Raziju, zakle se da neće okusiti ni kruha ni vode dok se s njom u pletenicu ne splete. I kakve je već pläve krvi bio, baci se na đogina i začas pade pod Kasim-aginu kulu. Pa zavitla crnim buzdovanom, a kapija na sve četri strane. Dok se pope kuli u odaje — što sabljom što topuzinom a što puškom malom — požnje dvadeset i sedmero turčadije. I tko zna kakva bi još čuda i pokore učinio, da iz odaje ne izleti Razija i povika: »Stander, junačino! Čemu na krv kad znam da na me dođe... pa kad dođe i udari! Odavno me za srce ujede!« Da je malo mućnuo glavom odmah bi razabrao gdje mu stupicu sprema; ni kurve se, brate, tako bezočno ne nude. Nu kad mala glava zavurseti nad velikom, i Bog ruke diže. Moj ti Prpa u odaju i odmah se hitnu na Raziju kô pas na mrsnu kost. Ona, kučka jedna, uvi se i reče: »Nećemo valjda sevdisati s pripašajem!« Nu čim Prpa pripašaj skide i odloži, ona triput ćukne, a Kasim-aga sa šest sinova, sa šest jablana i vukova u odaju uleti, te Prpu, dok se još ni razaznanio nije, povali, sputa i okova. — Zar se ne mogaše sablje dokopati? — žalosno će Potrka. — Mogaše. Nu jadna ti korist od nje. Ne bijaše moć u sablji već u pripašaju. 45

— Što će ti pripašaj ako u njemu nema noža i handžara, puške male i drugih stvari boju potrebitih! — U mom i tvom, sine! Ali Prpin pripašaj bijaše jedan od onih što se svakih stotinu godina pripasuju. I stoga se na cijelom svijetu svakih stotinu godina samo jedna junačina rađa. Bijaše to, sine, vilinski pripašaj, koji je u ono vrijeme od svih vila samo Koviljana imala i dala ga Prpi utkavši u njoj polovicu svoje kose. A dok te i u običnom pripašaju, kamoli u ovomu, vilinska kosa opasuje, nikakva te zla kob skobiti ne može. — To Prpa nije znao? — Kako ne bi znao! Ali rekoh ti: kad donje zagospodari gornjim, i Bog ruke diže. — Pa što pripašaj, na brzinu, opet ne pripasa? — Zaludu. Čim ga jednom otpašeš, gotovo je. Vila odmah izvuče svoje vlasi, a krpa postane što je i bila... Tako Prpu svezaše i kolac mu namakoše. — Nisu ga valjda i nabili? — izazovno će Potrka, jer već bijaše sto puta čuo kako je devendjed Prpa duboko ostario, kako je jedne noći s devenbabom Anđelijom na gumno legao, kako se devenbaba Anđelija iščinjala da spava, a samo je žmirkala i sve gledala, gledala kako ga vile umivaju i čarobnom pomašću mažu, kako se pred njenim očima iz smežurana starca u pahuljičasta mlađarca promeće, gledala je i to kako je s vilama na vilinskog konja uzjahao i prema Vilinjaku odjezdio. Poslije ga nitko nikada više nije ni čuo ni vidio. To je bila jedina sveta i živa istina, a sve je drugo: luk ti vadim kapulu ti sadim. — Nisu — odgovori Kikaš — Koviljana im ga iz ruku otela, pa s njim u oblake, iz oblaka na Glavicu povrh kuće. I svakog vilenjaka, koji vilinski pripašaj izgubi, vila tri puta od smrtne pogibelji izbavlja, a četvrti bogu ili vragu! 46

— To hoće reći da poslije toga devendjed Prpa nije onako plahovit junak bio? — Nije nikakav, sine. Bijaše stara, slinava kukavelj. Samo to ne smijemo nikom drugom reći. — Onda ti meni — reče Potrka žalosno i gotovo uvrijeđeno — onda ti meni drugi put pripovijedaj o njegovim junaštvima, a ne o sramoti. — Neka, sine, neka, ma dobro je i ovo drugo znati. A sada pruži ruku slijepom djedu i odvedi ga do one velike kuće, Kordićeve, od kršćana najbogatije stoga što nisu raja već trgovci, s Turcima dobri, a imaju i zemlje, malo u Turskoj, malo i u naškoj. — Hoću, djede, a ti zatvori oči, pa ćeš bolje ševeljati. — Ne uči ćaću kako se prave djeca — obrecne se, tobože, srdito Kikaš i pruži mu ruku. Potrka je ne prihvati, već mučen nečim što mu iznenada na um pade, opet sjede na kamen i povuče Kikaša. — Ne ljuti se, diko moja, nu meni ne ide u glavu kako to da ti znaš tolike kuće, starješine kuća, pa i ukućane, a oni tebe nit znaju nit prepoznaju? Kikaš se, koliko je mogao, udobno zavali na kamen, otkine oštru vlat trave i stade je grickati. — Sve to, sine, zanatu pripada. Mi smo prosjaci, oko moje, a ne paše i banovi da bi nas se pamtilo! Svi vojnici znaju u glavu svoga generala, a general može biti zapamti dva tri dižiglavca. — A kako mi onda znamo i Škerušu, i Antinicu, i Kusturaču šantavu, i slijepog Kilešu, Marketinu i Šamiju što naše pragove obijaju? — Valja ti još mnogo učiti dok za valjana prosjaka ne izučiš. Svi, koje si spomenuo, prosjaci su od nevolje, 47

kukavelj koja ni na poklade pod cerenjem nema obješenu ni puzdru, kamoli visme ili peču slanine. Taj jad što od naših štapa životari, jedva se iz svog sela u susjedno miče; pa kako ih ne bi znao i prepoznao kad ti svakog mjeseca dvaput prag ostružu. A gdje su, sine, naši pragovi! Država! Pola Bosne i Hercegovine, primorje i otoci, na stotine sela, na tisuće pragova... sve da hoćeš u godinu se dvaput na istom ne možeš šćućuriti. Pa tko bi te upamtio! — Zašto si se onda onako grdno okomio na Podlivoguza, što je desnu umjesto lijeve iskljakavio? — Da ti pravo kažem, nije to poradi posla, već ga ne mogu ni na nos, ni na oko... A sad ne skrećimo. Kad smo već tu dobro bi bilo da i još nešto naučiš. Svakog kršćanina od kojeg prosimo moraš nazivati »gospodarom«, a Turčina »svijetlim begom«, makar ni aga ne bio. I kad si im takav oltarić podigao, gdje će oni okom zemlji, dronjak pamtiti i s dronjkom divan voditi! Gdjekad se i to dogodi, ma mogao bi na prste... Nemaju oni vele riječi za nas. Gdjekad će te upitati: »Odakle si?« Ti im reci: »Od Imacke, gospodaru, svijetli beže!« To će biti sav tvoj razgovor s njima. I to je dobro. Jer nije sluzi s gospodarom divan voditi. Bijaše budala koji su se i u takav posao upuštali. Eno ti Luke Kurtovića iz Zagvozda, eno ti Matuke Birčića iz Mutlaka, mogao bih ti i još kojeg pribrojiti. Udarili oni po primorju i Hercegovini u razgovore, pa u drugovanja i prijateljstva, sjedali s domaćinom za sinije i stolove s njim iz iste zdjele jedi, iz iste bukare pij... A kad kući: drob pun, torba prazna — jer gdje ćeš prijatelju u prosjačku torbu dar metnuti! I pogledaj ti danas kuće tih dižiglavaca i naduvanaca. Krovom pokrite, a na uzglavlje im kaplje. I još nešto složi u svoju bistru glavicu: ne dopuštaj nikomu da u tebi prepozna prosjaka od zanata. Jer ovi su ovdje svašta čuli o nama, kako imamo kuće i stoku, odjeću i obuću kakve ni oni sami 48

nemaju, pa jedva čekaju da nas nogom u guzicu. Kad te jedan dune, dunut će te svaki od Glamoča do Mostara, jer da vučje noge imaš, opet zao glas o sebi ne možeš ni dostići, kamoli prestići! Stoga se uvijek iščinjaj prosjakom od nevolje; nikad nikog od svoje družine ne prepoznavaj, i rođenog oca kao da prvi put vidiš. A sad, na put Božji! Kikaš se začas promijeni u licu, u hodu, u držanju, u svemu. Obrazi mu se odužiše, a ugasle oči počeše suziti, pa čak i krmelje izbacivati, hod mu se mačji usitni, a opanci stadoše strugati po kamenju, zapinjati, kriviti se kliziti i posrtati. Došavši pred Kordića kuću, podiže glavu visoko, kao što slijepci i čine, te visokim glasom upita unuka: — Kaži djedu, sine, čiji li su ovo dvori? Jali turski, jal' kršćanski? — Ne znam ti ja — otrese se Potrka — Kućerina kô kućerina. — Kršćanska kuća, starino, kršćanska — iziđe na vrata dubok muški glas, a odmah za njim okrupna sredovječna ljudina, sudeći po svemu, baš starješina Marko Kordić. — Vidi se odmah — povika Kikaš naglašavajući svaku riječ — časna kuća, častan gospodar, časna čeljad ukućanska... Bogu i slijepoj sirotinji sklona. — Slijep si ti kao i ja — nasmije se ljudina. A Kikaš, zagledan negdje u nebo i kroz nebo, dobaci: — Dabogda i ti ne vidio kao što ja vidim! U to Potrka primijeti neku oveću rupu u dvorištu, pa prije nego što je ljudina mogla odgonetnuti djedovu i suviše jasnu dvosmislicu, povede Kikaša i navede ga na jamu. Iznenađeni Kikaš, uz psovku, upade u glib do koljena, a Potrka prasne u obijesni i zluradi smijeh, te stade dražiti djeda poskakujući i plješćući rukama: 49

— Eto ti, neka ti, stari jarče repati! U lokvi ćeš krepati! Nećeš mene tući, ni za uši vući! Drli-lili, tulu-lulu, drli-lili, tulu-lulu... Potrki je draže krasti, neg pred tuđa vrata pasti. Stari jarce, psuj i laj, žderi tuđi zalogaj! Potrka će jesti svoj, tulu-lulu, djede moj... — i veselo poskakujući otrča niz selo. — Proklet bio, proklet bio, prokleti berekine! Proklet! Proklet! Proklet! — Kikaš uzdiže obje ruke iznad glave, ali da prokletstvo baš zasigurno ne padne, ne raširi palce. Opako Potrkino srce uzbudi i zgranu sve Kordića ukućane, te svi na dvor istrčaše i strčaše se oko slijepa starca s punim pregrštima kršćanskoga milosrđa, s punim ustima pogrda na Potrku i s punim srcem divljenja vlastitoj dobroti. Začas Kikaša izvukoše, pregledaše nije li nogu uganuo, opraše ga i osušiše uz vatru. On im se od srca prepusti, bespomoćan kao dijete, neprestano kukajući: »Ne grdite ga, dobri ljudi, ne psujte ga. Neka je zao i opak, ma opet mi je od srca otpao. Samo da Bog, milostiva ga budi hvala i slava, moju ludu kletvu k srcu ne uzme, inčije ću se proklinjati i na ovom i na onom svijetu!« Na to svi na nj skočiše, kako ne valja biti meka srca, nego guji glavu u zametku, muhi krila, bijesnu ždrijepcu kopita do krvi i stotine drugih kazna pravednih. A starac neprestano ponavljaše: »Od srca mi je otpao!« To još više gane i potrese razmekoćena srca žena, a potom i ljudi, te stadoše jedni drugima kroz suze govoriti: »Dobar li je! Divan li je! Svetac li je! Sveti Franjo s kukuljicom! Sveti Martin s kabanicom...« Dok bi dlanom o dlan Kikaševa se torba napuni i prepuni žitom i vunom, maslom i sirom, i svim blagom božjim, a o nju se prisloniše i dvije plećke suhe bravetine te dobar pedalj vismena. — Kako ćeš to nositi, tugo moja? — upita jedno ostarjelo i milosrdno žensko čeljade. 50

— Bog koji sve ovo providi, domislit će se i kako ću nositi — pobožno će Kikaš. — Pokrast će te. Danas vjere ni u rođena brata — opet će ono milosrdno čeljade. — Nu stoga je u Boga ima — ustraja Kikaš — i on će se dosjetiti kako će sačuvati slijepa. Tada se uplete starješina Marko Kordić i reče: — Znaš li što, stari? Ovako na brzinu sračunah, da u tom što ti dadosmo ima dobrih sedam kruna. Da te i ne okradu, kako ćeš to nositi kad jedva sebe nosaš! Stoga to ostavi ovdje, a tebi evo pare, pa ih lijepo zašij u kamparan, i nikom ništa. — Vidiš li, dobri čovječe, kako se Bog brzo domislio! — klikne Kikaš i već htjede nadovezati da ono što mu dadoše vrijedi i devet kruna, ali se u posljednji čas postidi. Negdje oko podne, kao slučajno, naiđe Livoguza — koju je Potrka već obavijestio u kojem grmu leži zec — te se ponudi da će jadnog slijepca odvesti kući, makar će s njim dangubiti i svoj posao zanemariti, već nek i njoj koju mrvicu otvorena srca... Podveče padoše u Soviće, i svih devetoro zanoćiše u istoj pojati, a to ne bijaše ni sumnjivo ni zazorno, jer su prosjaci oduvijek — ma otkud dolazili i međusobno sasvim nepoznati bili — radije u društvu zanoćivali nego sami još i u snu čamili... jer i prosjaci su razgovorljiva Božja stvorenja. Kao dobar i poslovan gospodar Kikaš bi svake večeri savjesno pregledavao što je koji toga dana isprosio, te ovog pohvali, tog pokudi, onog svjetuj. Večeras se okomi na Vrtirepku, koja bijaše isprosila jedva šaku vune i bukaricu žita, jer — veli — više joj ne dadoše... 51

— Ne dadoše, a?! — grmnu Kikaš — U mene i u Boga nema: ne dadoše! Moraju dati! Nego... ti ćeš meni, Vrtirepko, silo nečista, kô i Ruta: od jutra do sutra pabirčiti po njivi Božjeg milosrđa ili će te stotinu lijepih vragova odnijeti! Gledao sam te, pogrdo, da bi pogrdo uspaljena, kako s momcima uz oko i niz oko, i kako tim prokletim guzičicama vrckaš, da bi i svetom Anti čelo oznojila! Ako si se uspalila, silo nečista, izdrpaj se i progonjaj kod kuće, a ovdje mi se u lokvi hladi i pabirči po njivi Gospodnjoj! — Pregrizao jezik, dabogda! — prosikta Vrtirepka bijesno, ali tako tiho da ni samu sebe nije mogla čuti. Pošto je zapovjedio da se sve isprošeno sredi i pretrese u dvije vreće — obje se napuniše do vrha — Kikaš sjede do radosti starosti svoje, do Potrke, obgrli ga oko ramena i uzdahnu: — Evo sedamdeset i dvije godine uhvatih, ali onakvu prokletu smišljotinu ne smislih! — Meni se, djede, u onaj čas učinilo da će ljudi više dati pred zlim činom, nego pred nevoljom i molitvom. — Dobro ti se učinilo, sine. A nisi li se malkac pobojao da će te djed krivo razumjeti? — Gdje bi me krivo razumio, diko moja, kad se i ovo malo pameti što je u meni iz tebe stočilo! — Znao je laskati lupež mali, prepredeni. — Samo sam se malčice pobojao kad si me, tobože, proklinjao da ti se, kao slučajno, palci ne rašire, i tako se kletva ne primi. Ali ja se i opet pouzdah u tvoju pamet. — Aj, aj, obojicu vas pamet poplavila kô maslokaša... aj, aj... pa se uzmjaukali kô mačke veljači... mijau, mijau... — podrugnu se Jokaš, pakost mu zasja na sjekutićima, koji bi tako od srca zaškripjeli i zaškrgutali kad bi se mogli sastaviti. Nu Bog zna što čini, pa šűki rogove ne daje. 52

Nitko se i ne osvrnu na Jokašev izazov, jer su znali: ako im samo znatiželjan pogled izmami, da njegovu siktanju neće biti konca ni kraja. Jokaša to jednodušno prešutno ponižavanje još više razdraži, te se stade iskaljivati u svakoj riječi rastežući je od jednog do tri aršina: — Obrstit će... mijau, mijau... Premudri ćako moj i moj sin premudri. Obrstit će kravlju! — potom zače oponašati njihov nekovečernji razgovor: »Mijau... pa kud bi ti, junače?« »Mijau... prema Mostaru. Pa obrsti Goricu. Dok Škiljo u Goricu, mi u Soviće. Pa obrsti Soviće. Dok Škiljo u Soviće, mi u Grude i Broćanac. Pa obrsti Grude i Broćanac...« Mijau... Obrstit će kravlju! Dok je Jokaš s đavolskom nasladom kroz razmaknute sjekutiće prskao pogrde i kišicu pljuvačke, dotle se Kikaš nadigao na lakte, skupio obrve, ukrižao trepavice, te ga žmireći netremice promatrao. A kad se Jokaš zamori, Kikaš prousti hladno s malom primjesom vječno nazočnog čuđenja: — Prvi, pa iscjedak! E, Jokašu, šantalašu, ćaće svoga budalašu! Kokoši ti ono malo kokošje pameti ispiše. Jado jadni, ti bi bio najsretniji kad na ovom Božjem putu ne bismo skupili ni toliko da se prehranimo. — Tako će i biti — slatko se naceri Jokaš, i tu slatkost svi vidješe, jer mu u polumraku, gdje su se naslućivala usta, ugledaše bjelkasti kolobar sline. — Tako bi moglo i biti — ispravi ga Kikaš — da si držao jezik za zubima. Jer nitko od nas nikoga od Škiljine družine nije vidio. Tako bismo za Škiljom danima paljikovali, misleći da ispred nas vršlja kakav prosjačić. Što se izdade, puzdro magareća!? Sad lezi i razmišljaj o svojoj kokošjoj pameti i o tom kako tvoj zmijski jezik osim tvojih 53

nijedna druga usta ne može oblizati, ni tvoj dah nikoga zapahnuti, mijau... i mrnjauuu... Potom Kikaš prijeđe okom redomice po svima dok se ne zaustavi na kćeri Livoguzoj i Potrkinoj najstarijoj sestri dvadesetšestogodišnjoj usidjelici Mariji Poprdi: — A ti, Poprdo i Livoguza, ujutro ćete se uprtiti i odnijeti kući ovo što naprosismo. Danas petnaest dana srondat ćete se s troje magaradi u Vitinu, i to preko Krstatica i Slivna, put je kraći. Ne bojte se, Škilji ćemo zamrsiti konce. Potrka, sine, što bi ti učinio? Koliko je god Potrki bila draga djedova laska, toliko ga i diralo ponižavanje oca, kojega, istina, nije volio, ali ćaća je ćaća — drag i mio ma kakve pameti bio — i ne smije se nada nj baš bezrazložno istrčavati. Stoga stade razmišljati kako bi se izvukao: — Kaži ti, djede, diko moja... ti si harambaša! — Neka, neka... ma draže mi je od tebe čuti — ohrabri ga Kikaš. — E, onda ćemo po vojnički! Ustaj, vojsko prosjačka! Torbu na rame, štap u ruke i put poda se! — Jesi li poludio!... Bez sna i bez počinka... Baš mahnito... — pobuniše se i ostali. — Miiir, marvo jedna! — zagrmi Kikaš. — Vojska je vojska — nastavi Potrka — i nema tu: jesi li poludio! — Zašto odmah?! — iskesi se Podlivoguz. — Zato što sada Škiljina uhodina spava i o nama brigu ne vodi, jer misli da i mi spavamo. Kad se ujutro probudi, bit će mu kasno. — Tako je, pametno djedovo. A kud misliš da udarimo? — upita Kikaš od dragosti čupkajući brk. 54

— Soviće ćemo preskočiti, jer ih je Škiljo već obrstio i u Grudama zanoćio. Preskočit ćemo i Grude, jer će ih Škiljo već na uranku obrstiti. Broćanac ćemo mu dati dobre ruke, pa i fratre na Širokom Brijegu, jer su fratri i od nas nemiliji prosjaci... pa ćemo, dušo si ga moja mila i draga, ravno na Čitluk udariti! — Ako se Škiljo i tomu domisli što ćeš onda? — sad za promjenu upita Livoguza. — Ne može se domisliti dok mu uhodina ne javi. A kad mu uhodina javi, bit će kasno, jerbo ni tada neće znati: gdje li smo, što li smo, kud li smo... Pa će mu cijeli dan proći u iščuđavanju. Je li tako, djede Kikašu? Kikaš mu ne odgovori, već ustane i pomalo se ukoči: — Torbe na rame, štapove u ruke i put pod noge! Naprijed, marvo prosjačka! Naprijed! — Što? Zar zbilja nećemo ni oka sklopiti?! — bljesnuše Jokaševi sjekutići. — Naprijed! — Ne možete ovako kô marva i s prebijenom nogom — potuži se i Livoguza gledajući umorna brata, Copca pobožnoga. — Naprijed! — grmnu Kikaš. Jokaš već ponovo htjede nešto ružna zaustiti kad li ga Copac povuče za ruku i prošapta: — Muči, brate, ne ljuti ga! Pametno radi. A ti moli Boga, kô što ga i ja molim, pa će ti noć u tren proći. I nema ništa ljepše već noću pomalo putovati i moliti očenaše pod nebom punim zvijezda i tihog, tihanog pjevušenja anđela koje možeš čuti samo dok se u noći moliš. Ne smijevši na Kikaša, Podlivoguz se obrecnu na Copca: 55

— Lijepi te đava' mahnita odnio, da je Bogu toliko do molitve, onda bi učinio da ništa drugo i ne radimo! I tako pođoše svi — osim Poprde i Livoguze, koje će pošto se dobro ispavaju ono sirotinje kući odnijeti — pođoše, kao i uvijek, jedno za drugim, oprezni kao hajduci, ne govoreći ništa i nemajući potrebe da bilo što kažu, jer im se čitav dan jezik okretaše čas na molitvu, čas na prošnju i zaklinjanje, čas na kletvu i prijetnju Bogom i Allahom. Ne bijahu učinili ni stotinjak koraka kad Kikaš osloni desnicu Potrki na rame i šaptom upita: — Što li to uza te šuška, sine? Potrka nemajući kud ni kamo prizna: — Pet pačica, duhana, djede. — Otkud li ti duhan?! — Pronađoh ga u pojati gdje smo zanoćili. Vidim ja, lijep duhan, šteta ga je, a puno ga je. I mislim ja na don Pavla, ti znaš da on voli lijep duhan, a upelio mi... — ... da ukradeš? — još će uvijek mačkasto Kikaš. — Nije baš da ukradem, već onako da donesem. — A tako! — šaptom povlađuje Kikaš i šaptom nastavlja — A nije li te sramota krasti čovjeku koji nas je svih dobrostivo ukonačio? — Neće on ni opaziti, toliko ga ostade! — I neće, jer ćeš sine, iz ovih stopa ukradeno vratiti i metnuti tamo gdje si našao! Ja ću te pričekati, a ujutro ću ti dati dvije krune, pa don Pavlu kupi ljepšeg duhana. Svaki koji kupiš, bit će ljepši od najljepšeg ukradenog. I da mi to nikad više nisi učinio! Postiđen Potrka potrča prema pojati, na svakom se koraku za kose hvataše i čupaše ih što od poniženja, što od 56

bijesa na sebe, kako li je mogao takvu nesmotrenost učiniti i djedu se zamjeriti! Nemir ga ne napuštaše ni pošto je ukradeno vratio, te je — pogrušen i ljutit na sebe — čitavu noć koračao uz djeda neprestano stišćući zube. Ni stotinu priča o neprispodobivim djelima devendjeda Prpe — što ih ovaj počinjaše u svakoj proložini, u svakom šumarku i na svakoj goleti kojom su prolazili, tako da ne bijaše ni kamenčića na kojemu se turska krv nije zgrušala — ne vrati radost Potrki, koji tako grdno, premda iz dobra srca, sagriješi.

57

U NAMA SJAJU SVI DJEDOVI NAŠI Nadomak kule Mustaj-age čitluškoga Potrki sine spasonosna misao koja će ih jednom zauvijek osloboditi najljuće nevolje što im neprestance pred stope ili u stope uskače. — Dobro bi bilo, djede, da aga dočuka kako je Škiljo u prosjaka preobučena uhodina popa Musića, pa da o njem više brigu ne vodimo? Kikaš ustuknu kao od iznenadna udarca i zagleda se u unuče, u čudovište: — Ti bi zar kô Garci Šimića, koljeno da mi se zamete kô što će se i njima zamesti?! — Ih! Šimić je, bolan, uistinu bio hajdučina, a Škiljo je kukavelj a ne hajdučka uhodina! I tu ti nema izdaje, već samo, hoćemo reći, nekakva malešna potvora. — Poradi koje ode glava! — Kô da mu puno i valja! Na to ga Kikaš zgrabi za ramena, okrenu ga k sebi i probode očima britkijim od noža, a košćati starački prsti stadoše nemilice drobiti nejake Potrkine kosti: — Ovim ću ti rukama glavu u guzicu... 58

Uza svu bol Potrka se uspi nasmiješiti, nevinašce: — Djede moj, zlato moje, kô da za šalu ne znaš! Kikaš odahnu, stisak popusti, a Potrka s olakšanjem pomisli: »Da ne bi moje prijetvorne pameti, ode glava!« — Lopužino — nasmiješi se Kikaš — ni šala nije dobra ako je neljudska. A sad, uz pomoć Božju, na agu! Stigavši pred kulu Mustaj-age čitluškoga, odlučiše i opet primijeniti Potrkino iznašašće, koje im u Gorici toliko dobra donese, te Kikaš podiže glavu visoko, kao što slijepci čine, i visokim glasom upita: — Kaži slijepom djedu, sine, čiji li je ovo čardak! Jal' turski, jal' kaurski? — Ne znam ti ga ja! Čardak kô čardak, zidina kô zidina — reče nehajno Potrka pomnjivo se ogledavajući za kakvom rupom u dvorištu na koju bi naveo slijepa djeda da posrne. Ali svud okolo kaldrma dobra, ravna kano gumno novo, utoptano — u kojeg ćeš ga vraga uvaliti! Avlija pusta, groblje u ponoć, tek pred kulom turski momčuljak, sredan i uredan, na zid se naslonio, fesić nakrivio, pa će nekako svisoka, otržito — gospodar je: — Nije to, kaurine, zidina kô zidina, već kula kakve nećeš naći da svu kaursku zemlju uzduž i poprijeko. — Allah, ilallah — zavapi Kikaš — to je kula Mustajbega silnog! — Age, starče, Mustaj-age, babe moga! — Bega, sinko, bega, što po srcu i junaštvu ne begluk već pašaluk i vezirluk zasluži! Uto u avliju i sâm Mustaj-aga s još dva Turčina; a i dvije bule — što na demirli-pendžer virnuše — siđoše u avliju, jer pred prosjakom kao i pred ajvanom ne bijaše potrebe da se žensko skriva. Začas se sjatiše svi ukućani: 59

site Turke dosada ubija, pa naišao prosjak ili kuso pašče — promjena je. Slijepi prosjak vidje da je turadiji milo što reče — kako im i ne bi bilo milo! — te se uputi prema njima. No čim zakorači, Potrka mu podape nogu i još ga gurnu u leđa da posigurnije padne. — Eto ti, neka ti, stari jarče repati, u lokvi ćeš krepati... — upravo se moglo vidjeti kako mu zubi u nasladu zagrizaju. Još dva tri puta veselo poskoči plješćući rukama, pa magla. Ali dogodi se što ni djed ni unuk ne predvidješe: ono mlado tursko momče porumeni od gnjeva pravedne mladosti i sigurnosti gospodara, zabaci fes i otisnu se za Potrkom. — Proklet bio! Proklet bio! — stenjaše Kikaš dok mu Turci pomažu da ustane i sjedne na prag. — Što ti dođe ono pašče? — upita ga Mustaj-aga. — Sinov mi je sin, nevolja moja, svijetli beže gospodaru! Koliko mi se duša žalosti poradi zla srca njegova, toliko se i raduje što čuje, ako se ne varam, dični glas unuka svijetloga bega Salih-bega Bašagića? — Ne vara te, starino — reče Mustaj-aga, vidljivo razdragan. — Neka ti Allah mirisnim ljubicama i jasminom pute pospe, a slijepi ti prosjak ne traži ništa već da mu gusle dodaš, pa da srce iskali pjevajući o uzoritom gospodaru Salih-begu, junaku srca milostiva, što me toliko puta vezirski nadari. Eh, rahmetli Salih-beg! Mogao je muhi u letu odbiti jal' lijevo, jal' desno krilo, po želji i po volji. To se svidje Turcima, te začas Kikašu gusle a sebi dušeke. Kad Turci dušeke po kaldrmi i na podvinute noge 60

posjedaše, a Kikaš htjede zagusliti, u avliju upade ono mlado uznosito Ture vukući Potrku za izvinutu ruku, i bacivši ga pred Mustaj-agu ponosito podviknu: — Ja ga dovedoh, a ti sudi, babo! — Nemoj, svijetli beže gospodaru, nemoj nevoljnika, krv je moje krvi — povika Kikaš, te odmah zagusli i zapjeva, ne bi li tako agu ohladio i nevoljnog unuka od jada izbavio:

Viknu vila s Motokit planine: »Na noge se, serdaru Ivane, pa pokupi svoje Vrgorčane. Eto na te bega čitluškoga, baš delije bega Bašagića, a s njime je dvanaest momaka, sve momaka poizbor junaka. Ti pokupi triest Vrgorčana ako misliš sili odoliti, jerbo s manje ne ima megdana!« Na to Ivan vili odgovara: »Ne budali, posestrimo stara! Nji' je dvanest, nek je i nas dvanest, pa što komu Bog i srića dade!« Ma je Ivo lukavstvo smislijo: iz busije vatru otvorijo, svi' dvanaest delija pobijo. Osta samac beže Salih-beže. Pa podviknu samac Salih-beže: »O Ivane, sinja kukavice, što se kriješ kô miš po kamenju? Iziđi mi na megdan junački sa svom svojom jadnom mišadijom!« Privari se Ivane serdare,

61

privari se, ujide ga guja, s družinom se baci u sedlašce, po Ljubuškom razigra se polju. A da vidiš jada nevoljnoga: trinaest ih pade na jednoga. A da vidiš bega Salih-bega, on potegnu dvi kubure male, obe male bez kremena pale, pa od trinest jedanest načini. Sve u trku kubure nabija, sve u trku druge ispaljiva: svako zrno nalazi čelenku. A kada ga živa sustigoše, konjica je na nji' okrenijo, pa je britku ćordu povadijo: siče, koli mlade Vrgorčane kano noćca kratke zimske dane. Osta samo serdare Ivane. Pa povika serdare Ivane: »Aman, aman, beže gospodare, budi jednom srca milostiva, pa me živa pusti dvoru momu!« Odgovara beže Salih-beže: »Deliji je da koli delije, ne da gnječi uši, čimavice, biži, jado, sinja kukavice!« Pa odjaši biloj kuli svojoj do Čitluka mista ubavoga. Biše beže srca milostiva.

Mustaj-agi suze na oči od junaštva, od uznositosti i dobrostiva srca djedovskoga. A kako junaku suza ne priliči, Mustaj-aga stisnu zube i proguta je, pa podviknu: 62

— Dvanaest drenovača po goloj guzici... nek je na djedovu uspomenu! — O puno je, beže gospodaru — zacvili Kikaš — Budi i ti srca milostiva. — Milost je milost, a pravda je pravda — reče aga i kao da za glavu izraste — i nije dobro kad njom srce ovlada. — Da bar jauk ne čujem, svijetli beže gospodaru, još ću ti dvanaest pjesama ispjevati. Potrka zahvalno pogleda djeda, pa premda spasenja nema, ipak je nekako pri duši lakše kad znaš da bi ti ga netko pružio kad bi mogao. Pogledi im se u letu pomilovaše, a Kikaš bespomoćno kimnu glavom i reče: — Otrpi, sinko, kališ se. U našem je zanatu svakog jada. Mladi agin sin već bijaše pripremio žitku drenovaču i počeo vući nesretnog Potrku kad se aga uplete: — Sine Meho, ostaj kraj babe. To što bi ti učinio, u srdžbi bi učinio, a pravda srdžbe ne poznaje. — Potom se obrati momku što je mirno do njega sjedio — Alija, odvedi ga u šljivik za kućom, i kako rekoh, ma ne prežestoko. Vrtirepka, koja je pred kapijom stajala i sve to gledala i slušala, brže-bolje otrči za kulu, da ih u vrtu zaskoči. Došavši u bašču za kulom, Alija zafijuka drenovačom kroza zrak, kao da je iskušava, a potom će sasvim poslovno: — Momče, skidaj čakšire! — Udari preko njih, dina ti — stade moljakati Potrka. — Beg reče: po goloj! A za me begova kô sultanova! — Je za te, ma meni je sramota... Ne nastoj, majci živio! — Beg reče: »Ne žestoko!« Ma ako ti ih ja skinem, bit će i žešće!

63

— Sramota je, sunce sjajno, da golu prosjačku gleda svijetli beg i gospodar... — Još mi se i rugaš, štene kaursko! — razljuti se Alija. U taj čas preko oniska zidića skoči u bašču Vrtirepka, smješkajući se zavodnički i vrckajući malim, uigranim stražnjicama: — Ne ruga ti se, već ne zna. Sudeći po obličju i ljepoti, i jelenju stasu, nitko ne bi pomislio da si agin sluga, već pravi beg i gospodar! — Ma što to ti mljackaš? I tko si? — upita pomalo mrk Alija. Vrtirepka se uzmiješa i dojkama i kukovima i svim čim je mogla miješati i mijesiti: — Vila Ravijojla! Imaš oči: gledaj, pa se nagledaj! — Bojim se da mi ne iskape od hurijina ognja! — uzvrati Alija strižući ušima i sjekući očima. — A ti zažmiri, kô u sunce, i ne vitlaj obrvama! — Vrtirepko moja... — zavapi Potrka, ali u zao čas, jer to osvijesti Aliju koji podviknu: — Još nisi skinuo! — i zafijuknu drenovačom. — Kad je Bog tako odredio... kô i biskupu štap... — Što to meljuckaš? — Ništa... ja onako... svom se Allahu molim...— prošapta Potrka i stade polagano spuštati hlače. Tada se umiješa Vrtirepka, priđe dva tri koraka Aliji, izazovno mu namigne i triput vrškom jezika obliza nabubrjele usne: — Hajde, lijepo momče, da se pogodimo. — Za što da se pogodimo?! — začudi se Alija. — Za šibe. 64

— Kako za šibe?! — Evo ovako: koliko ih njemu manje dadeš, toliko puta možeš pomilovati... — i ne dorekavši zagali se, a male isprčene gole i bijele guzičice zasjaše na suncu, te Aliji što njihov sjaj a što njegova pogana krv mrak na oči baciše. — Kriči, mali, što te grlo nosi — prosikta Alija, i već mu ruka uz bijelo i golo puziti zače. Potrki nije trebalo dvaput reći, te se stade neprisebno derati, ali i sasvim prisebno brojiti koliko će puta Alijina ruka uz i niz Vrtirepkinu — bojao se da se Ture prerano ne zasladi. No bojazni ne bijaše mjesta, jer ljepotu milovati a pamet ne izgubiti ne može ni kršćanin, pa gdje bi Turčin. Samo što Turčinu milovanje nije dosta, te nasrnu kako valja. Vrtirepka mu se izmače, a onda se izvrnu i utonu u gusto busenje rabarbare, pa i sama u vatri kroz vatru reče: — Miluj kud hoćeš... i ja ću tebe... pa će ti biti isto... samo ga ne meći, jer grehota je siroti kopile ugraditi. Ako ćeš silu... ti Potrka stoj na straži, pa čim ciknem, trk po agu... Potrka stajaše kao ukopan, onakav kakav se zateče — spuštenih hlača, sagnut, rukama oprt o koljena — i gledaše to čudno milovanje po mjestima po kojima se on nikada pomilovao ne bi. A ono dvoje, kao pomahnitalo, sve se brže miluje, sve zadahtanije hropcu, sve bjelije očima prevrću. Najednom se Vrtirepka sva strese, a Turčin zgrči, pa se smiriše jedno kraj drugoga. Potrka zna da nisu radili što ćaća i mater rade, već međusobno što čobani sami sa sobom, tek što se čobani ne grče i ne tresu, niti ovako miruju kao živi mrtvaci, već odmah ljudski razgovaraju kao da ništa nije ni bilo. »Možda su i zamantali« pomisli Potrka, te drenovačom Turčina badnu, na što ovaj skoči i prosikta: »Nek te šejtan nosi!« To i Vrtirepku dozove k sebi, te i ona 65

noge kao opruge, otrese i poravna módru, pograbi Potrku za rukav, skoči s njim preko plota i još mu u skoku kršćanski zaprijeti: »Ako ikom zucneš, varićak ću ti žeravice u prkno sasuti!« — Vratite se — podviknu Alija —... bar ti djevojko. Sama si me zvala... Prokleti kauri, neće ni kad hoće! Kad uveče na noćištu djed upita je li žarilo, Potrka pogleda Vrtirepku pa djeda i reče: »Žarilo, žarilo... taman tako kano da netko Vrtirepku po guzici miluje«. Na to svi osim Vrtirepke udariše u smijeh, a djed Kikaš zastriže obrvama, ponosan na junačku krv koja ni pred čim ne preda, a potom ispripovjedi kako ga aga dukatom obdari za pjesme koje mu je tu pred nosom izmislio. — Hoćeš li, može biti reći, da si te pjesme sam sklonio i iskitio? — podrugnu se Jokaš. — Nisam, već sam došao k tebi da mi ih skloniš i iskitiš! Potrka se prikuči djedu i snažno mu stisnu ruku: — Djed može sve što hoće! Je li tako, djede, sunce moje? — Koliko je u ljudskoj moći — skromno će Kikaš, koji nikad a osobito pod stare dane na lasku ne bijaše neranjiv. — A je li taj Salih-aga baš takav junak bio? — upita s hinjenom nevjericom Potrka. — Stari Salih?! Kukavelj, sinko, da je treba tražiti. Ruku bih dao u vatru da ni na jedan megdan izišao nije, kao ni unuk mu Mustaj-aga. Jokaševi sjekutići, koji se ne mogahu sastaviti, obliše se slinom i nenadano se za oca zabrinuše: — Ako to znaš ti, zna i Mustaj-aga. Nije li mogao pomisliti da mu se podruguješ, pa te i za glavu skratiti? 66

Netom bi Jokaš progovorio, ma što govorio, Kikaševo bi se lice u grumen gađenja skrutnulo. — Prvi pa iscjedak — naviralo je samo od sebe čim bi na prvijenca i pomislio, te se odmah stade surovo beljiti i kreveljiti — mogao bi i pomisliti... pa za glavu, pa za glavu... prvi pa iscjedak... Zatim se uozbilji i obrati Potrki: — Kaži djedu, suzo djedova, kad bi ti netko rekao da je tvoj budalasti ćako najumniji od svih ljudi pod kapom nebeskom, bi li tog ovna božjeg za glavu skratio? — Ne bih, djede, zlato moje, kako bih! Još bi mi to bilo draže nego prascu mekinje — podviknu Potrka s potajnom nadom da će to još netko nekada i reći. — Eto vidite — Kikaš se malo uspravi što je uvijek bio znak da će riječ odužiti — svima bi nam bilo drago da i o ovoj kukviži netko nešto dobra kaže. A sad kukviže i jejine, pogledajte jedan na drugoga kano bena na ćurlin-pticu, pogledajte sebe i oko sebe, pogledajte tugu do nevolje. Ne kažem samo nas, u ovim krpetinama i dronjcima, na tuđim vratima, nas koje osim nas samih i onih gorih od nas nitko ljudima i ne smatra, premda smo počesto mudriji od najmudrijih... nego pogledajte Mustaj-agu silnog, i don Pavla, i poglavara u Imotskom. Pa što vidite, osmrdine? Sve sam jad i kukavelj. Bilo da vuče prosjačku torbu ili se iz nje hrani, bilo da carske fiorine za pršute arči ili dukatima prosjaka dariva. Ma kakva divota niz grlo prošla, u smrad se promeće. Smeće smo svi zajedno, i u ovo naše doba osim smeća i krštene duše jedva što i ima. Eto, i danas smo čuli puškaranje popa Musića i njegovih hajduka. Gdje su to hajduci! Gdje junaci! Gdje zmajevi! Zapuškaraj iz busije, pa noktom u ledinu! Opuzdrine nijedne! Ove sadašnje zmije i nisu zmije, ni vukovi vukovi, ni snjegovi snjegovi! Ništa 67

sadašnje nije ono jučerašnje! U ovo se naše smrdljivo doba ne događa ni ono što se događa, i svi bismo pocrkali od sramote da se ne ogledavamo u ogledalu slavnih djedova naših. I ako što vrijedi u ovoj vreći govana pod ovom smrdljivom kožom, to je razvodnjena njihova krv, krv predaka i junaka što su na junačke megdane izlazili, s vilama se bratimili i zmajevima glave odsijecali. Je li, sroljani moji, je li kadikad noću oćutite kako vam se sva koža usvrbila? Ni od buha ni od ušiju, već onako sama od sebe? To djedovska krv vapi da učini nešto što je nekoć danomice činila, nešto što bi se upamtilo i u pjesmu složilo, krv junačka pod gubom i smetljikom! — A može biti — šišnu Jokaš — da su i ti naši pokojni bili kukavelj kô i Salih-aga, da su čuvali svoje guzice kô i mi naše. Pusto ti je naći šantalaša da i o njima pjesmu iskiti za pol bukare vina! Kikaš se, začudo, ne ražesti, već gledajuć nekud ustranu u pol glasa reče: — Može biti. Ali mi ih samo sa gusala znamo, i oni su ono što rep konjski o njima govori... A sad na spavanje, sutra nam je Ljubuški perušati! Potrki bijaše na vrh jezika nekakva zaskočica kojom htjede djeda zaskočiti, no kako mu se i samu učini da nije osobito ni pronicljiva ni zaskočljiva, pomisli da je pametnije u glupoj šutnji usnuti nego se glupošću pametnjakom iskazati. Počeša se za uhom i u polumraku potraži mekaniju hrpicu slame, jer u mekotu i san bolje upada. I dok je tako u nedoumici birao, nečija ga ruka stegnu oko zglavka i povuče nadolje. — Lezi uza me, bit će ti toplije.

68

Još se nije pravo ni snašao, a već se nađe u slami, pripijen u Vrtirepkino tijelo, koje se nadimalo i dahtalo kao žedan pas. — Ma kud Bog i nama prosjacima povrh svih vragova još i ovog ostavi! — Kojeg? Da mi nisi oboljela, sunce moje? — zabrinu se Portka. — Grdno, brajo mili, grđe nego i zamisliti možeš. Uhvati me prokleta proljetnica. — Što ti je to, seko moja? Vrtirepka stade zadahtano i isprekidano šaputati: — Kô što u vama, kako kaza djed Kikaš, vrište svi vaši šukundjedi, tako i u nama sve naše šukunbabe vrište i jauču. Čuo si, sunce moje, kakva je bila deven-baba Anđelija, kako ju je svakog pramaljeća proljetnica hvatala i uspaljenu krv pod mahnitu kožu sabijala, izgori. I jao si ga svakoj ako tu krv brže-bolje ne prekali! — A kako se to krv kali? Nikad nisam čuo... — sad i Potrka stade šaputati. — Kô s Alijom, sunce moje. Milovanjem. Ono još više uzvari krv, a kad ona dobro provre, onda nešto pukne, kao čir, kao micina, i tako se prekali. — Kakvo je to smiješno kaljenje bez vatre i vode! Budalasto. — Nikad ne ču da krv nije voda?! — zaskoči ga Vrtirepka. Kako Potrka na ovo ne umjede odgovoriti, ušuti. A ušuti i Vrtirepka, nape uši i stade pažljivo osluškivati. Kad se uvjerila da su svi umorni prosjaci pozaspali, šane Potrki: — Zavuci ruku i miluj me... umrijet ću ti. 69

— Neću, sramota je. I rodica si mi, i... — i Potrka prebaci ruku za leđa, kao da se boji da mu je Vrtirepka ne zgrabi i ne odvuče tamo kamo ni za živu glavu doći ne smije. — Sramota bi bila kad bi ti svoju rodicu badnuo — uvjerljivo će Vrtirepka — ali tebi tek poče četrnaesta, i tvoj se crvuljak ne može ni opružiti a kamoli zlo učiniti. Nego ovako, vidjet ćeš... ništa se neće dogoditi ni tebi ni meni.. a ako me ne prekališ, mogla bi me proljetnica i prekinuti... nećeš valjda... ako ti nezgodno bude, samo reci... ako ne bude, muči i zavuci ruku gdje i meni treba... Dok Potrka razmišljaše bi li to bio grijeh smrtni ili djelo milosrđa, oćuti kako ga i sama neka čudno uznemirena i znatiželjna krv u taj sramotno-milosrdni ponor gura, kako ga topli Vrtirepkin dah škakljuca po vratu i za uhom i neku čudnu vatru raspiriva, kako se njeni sićušni prsti u hlače vješto zavlače i još vještije prebiru tamo dolje izazivajući neke nepoznate i vraški ugodne mravce i trnce nalik.. nitko živ ne zna nalik čemu. — Je li ti milo, milo moje, sunce moje ogrijano... crvčiću moj rascrvčani... crvuljče moj crvuljavi... — šapće Vrtirepka, i mnoge druge besmislice šapće. On samo šuti i obuzet željom, što sama od sebe odnekud nadolazi, lupeški zavlači ruku među njena topla stegna, koja se sama od sebe rastvaraju kao žedna zemlja, kao cvijet suncokret, kakoli-štoli. A onda nešto puče, baš kao što Vrtirepka i kaza, samo ne puče kao čir i micina, već nekako drukčije, kao saće, kao mješćić meda, kakoli-štoli. I Potrka spozna da to nije djelo milosrđa, već djelo sramote, grijeha smrtnoga i srdžbe Božje, te se u samrtnom strahu i kajanju odvalja u slamu, daleko od nevoljnice i nevaljanice, nadajući se da će tako i od grijeha pobjeći. Ali pobjeći se ne 70

može, jer je pakao i ruka Božja, i prsti dugački već ga udariše... ono tuge nabreklo i boli, umrijet će. Nikada više ni taknuti ni pogledati to pogano stvorenje, tu silu nečistu, što uz vražju pomoć uvodi u napast i Turke i kršćane, i nevoljnog stričevića svojega. O, sve je ovo čudno i ludo, vražje; i Vrtirepka, i sav taj »na put Božji« po otajstvenoj zemlji hercegovačkoj, po toj golemoj njivi Gospodnjoj, koju nisu ni orali ni kopali, a sad po njoj obilno pabirče, a ponegdje i žanju. Ali jadne ti žetve kad se na svakom koraku moraš iščinjati da ne vidiš što gledaš, da ne čuješ što slušaš, i svakoga baliju — kojemu bi najradije vratom zakrenuo — svijetlim begom nazivati. Putovati, putovati, putovati.. i nikad kraja tom Božjem putu po toj opčinjenoj zemlji. Stoga je i sve to naišlo, i krv, i grijeh, i prokletstvo... jer ništa ovdje nije kao kod kuće, gdje ti je sve na dohvatu ruke: krave i ovce, Bog i ljudi, gdje svakom u brk možeš skresati što hoćeš i sasvim pouzdano znati gdje te kakva nevolja ili radost čeka: gdje vuk, gdje golub, gdje strašilo, gdje milosnica vila. Ovdje ništa ne znaš ni o živini ni o ljudima, ni o Bogu; tko će zasigurno utvrditi gdje to prestaje Bog i počinje Allah, da se o pustim iznakaženim strašilima turskim i kršćanskim i ne govori. I tko će pouzdano potvrditi da ova pojata nije stjecište vragova i šejtana, da ova slama nije prepuna onih kao prst malih strašila, što osim vodene glave i dviju oštrih nerastovih kljova jedva što i imaju? Otkud kljovari kad mu o njima nitko nikada ni riječ nije proustio? Ali što treba da netko i prousti kad on sasvim pouzdano zna da u ovoj kljovastoj zemlji moraju baš takva strašila postojati, baš takvi kljovasti kljovari s dva zuba veća od sveg tijela, i samo čekaju da ga san obrve, pa da se tim strašnim kljovama ukopaju u njegovo mlado grešno meso. Na sve to djed bi samo promrmljao: »Ništa, kališ se, sinko!« I Vrtirepka se kali, i sve se kali. K vragu i 71

kaljenje! U njegovu se kamenju ne bi dogodilo ništa od svega što se dogodilo, pa ni ovo s Vrtirepkom, ovo sramotno, protubožje, grešno. Kali se, sinko! Nema tu kaljenja! To su samo neke proklete čari i čini u toj prokletoj, začaranoj i opčinjenoj zemlji. Baciše ih i na nj i na Vrtirepku. On ju je pažljivo promatrao a da ne bi vidio kako to nije djevojka, već opčinjena ptica: glavom ovamo i onamo, a oči — makar na sve strane skakutale — žarke, zamagljene i sotonski lude, opet se istom mjestu vraćaju i ne vide ništa do krvave magle u koju je zle sile baciše. »Spasi me, Bože!« prošapta Potrka i prvi put u svom mladom životu osjeti se nepovratno krivim i nepovratno izgubljenim. I zna da je uzaludan svaki pokušaj bijega, svako otimanje, svaka lukavost, baš kao u stravičnom snu kad se progonitelji uz lavež u velikim skokovima primiču, a on ni plaziti ne može, pa ipak napinje sve mišiće iako zna da ih, malaksale i oduzete, nikad napeti neće. A to znaju i ove pogane nakaze kljovarske, te već žigave kljove — od proždrljive i nasmijane sline — iz slame izvlače. Vidi ih on, vidi kako jedne za drugima izviruju, kako se bjelasaju na žutim zrakama mjesečine što kroz pukotine krova tu i tamo probija. I najednom sa svih strana stade slama pucketati i šuštjeti: to čete prokletih kljovara u bestidnoj sigurnosti izranjaju, izranjaju na tim kljovama, baš kao kad bob niče i za sobom vuče svoju isisanu trulu sjemenku. »Spasi me, Bože!« jer samo Bog može spasiti. A možda i djed Kikaš, koji je jedini otvrdnuo u tom ludom turskom svijetu. Skupivši posljednju snagu zavalja se po slami i sudari se s djedom tako žestoko, da se ovaj kao zec prenuo i nalaktio: »Što ti je?« »Ništa — jedva istisnu Potrka — kljovari, i tako...« Kikaš prebaci preko unuka tvrdu i tešku ruku, gotovo ga prilijepi o svoja svela košćata prsa i promrmlja: »Ništa, kališ se, sinko. A sad spavaj, suzo djedova.« 72

Ali uza svu sigurnost, koju mu je pružala djedova tvrda ruka i još tvrđa i pomalo hladna prsa, Potrka ne mogaše sve do jutra usnuti. — Bolestan si — reče ujutro Kikaš čim ga pogleda — Sjedni negdje u prančiok i grij se dok boljetica ne umine. Nije o glavu raditi, u Boga je više dana nego u biljcu dlaka. — Ni meni nije dobro — prostenja Divac, udahne duboko i zamijesi ramenima, a stari zglobovi zaškripješe kao čegrtaljke na Veliki petak. Kikaš ošinu brata onim svojim mladenačkim i svepronicljivim okom, iz kojega se odmah moglo sve pročitati, a onda nakon oduže šutnje klimnu glavom i reče: — Ionako ima harača za pet šest dana. Pričuvaj maloga. I tako, dok je okljaštrena prosjačka četa po Ljubuškom harač Božji skupljala, dotle su se Potrka i Divac — zavijeni u grube suknene kamparane, s praznom torbom pod stražnjicom i starom ruševnom zidinom za leđima — grijali svojom malom toplinom i mladim proljetnim suncem. Čim se malkac ugrijao Potrki se snaga vrati kao malaksalu listu kad porosi. Noćašnji strahovi utonuše s mrakom u nedragu uspomenu. Opet je bio svoj, premda malo oprljen: prokleti su se kljovari javljali netom bi oko sklopio. Na mladu se rane brzo suše, a kraste još brže opadaju. Ali i mlad se češe gdje ga svrbi: — Reci mi, diko moja, kako bi se čovjek otresao tog vražjeg straha? Divac ga u čudu pogleda pa prošapta onim svojim šuštavim ženskim glasićem: — A kakav bi to bez straha život bio, vrag ti u prkno vreću vruća luga nasuo! Sve što živi, živi u strahu, uuuu... od Boga i vraga, od vuka i hajduka, od uroka i vukodlaka... 73

— I od kljovara? — upita Potrka u nadi da će ga Divac razumjeti. Ali starac ga preču i nastavi: — ... i cvokoće zubima. A to nam je, brajo, kruh svagdašnji, te ti njega a on tebe griz-griz dok se ne sagrizete. Samo budale ne poznaju straha, već dum-bum glavom o zid kô mušica o plamen. Nego, djed ti htjede drugu reći. Oko me zaboli gledajući kako te onaj šantalaš stranputicom voda. — Ne govori tako o djedu Kikašu — naroguši se Potrka. Divac otkinu grančicu tek zazelenjene tilovine i stade je griskati s ona dva tri preostala zuba: — Slušaj, mali, vrag te od sise odbio, slušaj i muči kad stariji i prdi! Kad nešto kažem, onda kažem, a ti, krk, i dušu u se! I kad ti kažem da onaj šantalaš baljezga, onda baljezga! Kad govori i ja mu priznajem da govori, a kad baljezga onda baljezga. Kaže, da ti je devendjed Prpa bio junačina kakva Krajina nije rodila. Bio je. Što jest, jest. I da je sjekao Turke na buljuke, kvrc-krc, fiu-fij! Sjekao je. Što jest, jest. S vilama se bratio, i one mu sveđer na ruku išle i pri ruci bile. Jesu. Što jest, jest. Ma, sroljo jedan nije vilu ni za sisu uhvatio, a kamoli s njom štrc-Marica, i toliko joj vilica ugradio! Što nije nije, pa bog i maslokaša! — A otkud ti znaš da nije kad si tim vražjim rođenim očima Prpin dočić vidio u koji je s Koviljanom uskočio! — Brus, miško! Skočio je na kravu a ne na Koviljanu! Ne skače se od šale na vilu! Hop-cup i štrc-Marica! A kad se jednom skoči, onda je zanavijek gotovo, moj brcko, mrcko, štrcko! — Što gotovo? — Sve gotovo! Kvrc! Kô da si ga britvom odrezao. Bolan ne bio, i sam znaš da vile nemaju muškoga poroda i 74

da s vilenjacima nove vile grade. Vilenjaci su naši momci, viloviti, siloviti, prčeviti. A vile još prčevitije, pa šćap' momče i s njim na sušanj, u travu ili u postelju, pa kič-vole, kič-krava, kič-vole, kič-krava... udari, nabij i muzi, muzi dok mu i posljednju ne izmuzu. A onda s njim zzzzz... u jad i nevolju iz koje je i došao. Ma opet nije ništa izgubio, jer više valja noć s vilom nego život s babom Anđukom ili s tetkom Livoguzom. Jer, sokole moj, sokoliću, vila ti je vila: gdje pipneš — tvrdo, gdje pomiluješ — glatko, gdje zagrizeš — sočno, gdje okom — žari, gdje jezikom — sladi, eto ti je, vraže! Vilenjaci se tog slada toliko nauživaju, da čitav život ne mogu sebi doći, i nema te vražje ženske ni tog poganog vrckanja stražnjica koje bi ih ma i načas opčinilo. A tvoj devendjed Prpa nakon kace meda, hop-cup, pa od prve na babu Anđeliju, na vreću govana! — A tko ti kaza da se vilenjaci ne smiju ženiti ni od srca poroda imati? Divac ispljunu sažvakanu grančicu tilovine i strignu ušima: — Jedno momče komu mogu vjerovati kano samu sebi. A sad počuj. Bilo, velju, jedno momče. Momče li je, ždrijebe li je, što li li je? Plahovito, silovito, burovito, vjetrovito, pa kud okom tuda skokom, što ti trkom, on će srkom. Nema zida niti jame da ih neće preskočiti, niti momka da ga neće ramenjakom nadbaciti. Momče li je, ždrijebe li je, što li li je... I jednoga dana, hu-hu, 'rano moja, strah za se, pričke poda se, put preda se, pa vrc u planinu; ne u ova naša jadna brda, u kojima vila kô na grabu oraha, već u pravu vilinsku jazbinu, u Zavelim-planinu. I tako s noge na nogu, gaz-gaz, gaz-gaz, dok ne nagazi na jedno dijete, ciju-miju, što se zaigralo nad jamom, nad jametinom. Vidi momče: nevolja je, i sve misli kako će djetetu lib-lib, 75

da ga ne ustraši, da od zla gore ne načini. A dijete sve neki korjenčić iz jametine čup-čup i sve se više nada nju nadvlači. I baš kad momče htjede: šćap za nožicu, korijen se istrže, dijete za korjenom, a momče za oboma. Ispočetka dobro: s kamena na kamen, s klina na klin, a onda naleti glatko i vlažno, a moje ti momče fiuuu... dok mu se ne smrači pred očima. Kad dođe k sebi, nad njim hrastova krošnja kô nebo, na svakoj grančici fić-fić, fuć-fuć, po jedna ptičica šarenica i zlatorepka vražju pjesmu izvodi — milinje božje — a ono mu djetešce čup-čup malje po prsima, škakljucavo. Kad podiže oči, nad njim ljepota djevojka, auuu... kakvu oko nije vidjelo ni nos onjušio, u anteriji od same svile i kadife, protkane zlatom žeženim. Vidi momče: vila je. Vidi: podmetnula čedo da ga iskuša. Sve vidi, ma odati se ne smije. Pa sve misli: što bi, kako bi, dok mu se ne učini da je najpriličnije po starovičku, te upita: »Tko si? što si? I kako si?« Ona okom kô zvrkom, pa odgovori: »A, eto, dobro sam. Ako hoćeš, sestrica sam od ove za kojom u jamu skoči. Zovi me Zlatkom i dođi sa mnom da te se nadarivam«. Uze ga za ruku, pa cap-cap u neku pećinu. Naoko pećina kô pećina, zjalo kô zjalo, obraslo grabovinom i kupinom, i sve nekom opasnom tminom zja. A kad u tminu, jadna ti majka, zasja kô sto slijepih sunaca, zažubori kô sto umilnih izvorčića. To sa svoda nizovi bisera i dragog kamenja zvec-zvec, kô puno polje srebrnih praporaca na konjima razigranim, ubojitim. Pusta svila pada odasvuda, na stolu đakonija da ih u tri mjeseca prebrojio ne bi, niti bi ih svi prosjaci u Krajini mljacnuli od nedjelje do nedjelje. Postelja poširoka kô kuća, a strunjača nabijena perjem sa samih podvoljaka vrabaca poletaraca, nad uzglavljem alemkamen kô tikva misirača. Gleda momče curu pa postelju, pa opet curu, obliznu se i reče: »Ja bih tebi štogod djetešca ugradio!« A ona prihvati: »Najedi se, pa ćemo onda.« 76

Momče opet pogleda postelju, draža postelja od tri stola đakonija; a djevojci opet milo što je tako, pa će: »Kad baš nemaš hitnijeg posla...« I da ti ne dužim: gdje pipneš — tvrdo, gdje pomiluješ — glatko, gdje zagrizeš — sočno, gdje okom — žari, gdje jezikom — sladi, eto ti je vraže! Momku se učini kao noć i dan, a bijaše tek propupalo kad je od kuće odlazio i posljednje lišće opalo kad se vrati. I tri puta bijaše propupalo, i triput lišće opalo dok prvu riječ preko zubi prebaci. Samo tumara i glavinja, i bum-bup o drvlje i kamenje; bijaše lud sebi i drugima, ali nije se moglo drukčije. Budan ili u snu, vila sveudilj bijaše pred njim, na dohvatu ruke, i ma koliko za njom trč' i zaskoči, uvijek bi mu za dohvat ruke izmicala. A on je znao da ono što mu izmiče i nije vila, već njena prilika utisnuta u njegovo oko i njegovu ožalošćenu dušu. Trideset je puta hit-hit u Zavelimplaninu, i uuu... kô ranjen vuk zavijao, tražio onu jametinu bez dna, onaj hrast kô nebo, i ne mogaše ih naći. A kad na izmaku treće godine ponovo zađe u Zavelim-planinu, usnu na ledini na proplanku i čio se probudi, nad njim hrast kô nebo, na svakoj grančici fić-fić, fuć-fuć, po jedna rajska ptičica šarenica i zlatorepka vražju pjesmu izvodi — milinje božje — a neko mu drugo djetešce prstićima malje na prsima čup-čup i puć-puć malim ustašcima: »Probudio se ćaćica!« Tada se u onoj istoj anteriji, zlatom protkanoj, spusti do njega na ledinu njegova vila Zlatka, a stade dragati i milovati i šap-šap: »Vrijeme je da se pobratimo i da te životnom snagom zadahnem.« Potom izvadi sisu — kakvu sisu! — a momče se prihvati kô dojenče, pa sis-sis do kapi, i namah oćuti kako se po svem životu neka čudesna snaga razlijeva. Tada vila reče: »Iščupaj der onaj hrastić!« Momče priđe hrastu kô nebo, prodrma ga, al' ga ne iščupa. Tada vila reče: »Posisaj i drugu!« On opet sis-sis, pa i drugu do kapi. I onda ti, sroljo moj, izvali hrast kô klimav 77

zub, a taj se hrast još i dan danas može vidjeti. Tada će Zlatka: »Ostaj zbogom i ne razmeći se bez velike nevolje, jer kad zlo naiđe dobro je svu snagu imati.« I nestade. A momče otada kô uškopljen parip trus-trus po tom čemernom vražjem svijetu nosajući u mrtvo oko i u mrtvu dušu utisnutu priliku svoje vile ljubeznice i posestrime... pa tko će onda na ta ženska govna i pomisliti! S Divčevom pričom konačno nestade noćašnjeg grijeha i straha i opet oživi onaj stari, veseli i zajedljivi Potrka: — Sve ti je to, moj djede, luk i voda, šuć-muć pa prolij dok mi to momče ne imentuješ i bod-bod prstom u srce! Na to Divac, netremice gledajući Potrku modrim i usprkos starosti ubojitim okom, zabode kažiprst u visini srca. Potrki se sledi smijeh na usnama i najednom mu se sve objasni: — Budale mene! Kako se prije nisam domislio zašto te uistinu Divcem nazivaju! Nije se htio ženiti! He, a zašto se nije htio oženiti?! No njegova urođena nepovjerljivost ubrzo ohladi prvo zanosno oduševljenje: — Ako si zaista onaj za kojega se izdaješ, iščupaj tamo onaj hrastić što ni stoti dio neba ne pokriva! Ali Divac sasvim spokojno reče: — Ne dade mi vila snagu da se pred usranim junčićem razmećem. I Potrka se postidi, vele postidi.

78

GDJEKAD JE PAMETI I U BULE I U ĆAĆE Dok su jedna drugoj nešto šaputale bestidno hihoćući, Potrka se gol golcat sklupčao na sofi i dozlaboga ustrašen cvokotao zubima, pa ne znajući kud će ni što će, usrdno se utjecaše Bogu, jedinom prijatelju u nevolji: »Izbavi me, Isuse moj, sve uzdanje moje!« A usput je proklinjao sebe i nezajaznu gramzljivost prosjačku. Triput su se vraćali i triput iz Ljubuškoga pune vreće u Vitinu donosili, i ono troje magaradi — što će ih sutra dognati Poprda i Livoguza — neće moći isprošeno odjednom kući ni odnijeti. A djed Kikaš upeo, pa upeo: još, još i još, jer se na njivi Gospodnjoj ne smije besposličiti, već kao Ruta Moapka od zore do večeri... Onda djed Kikaš, kao da mu je sam vrag došapnuo, reče Potrki: »Vrijeme je da i ti iz gnijezda prhneš i vlastitim kljunom kakvu mušicu ćopneš. Idi, puti su ti Božji otvoreni. Kali se, sinko!« I posla ga u ovu začaranu kuću u kojoj ne bijaše nikoga osim dviju ni mladih ni starih bula, a — koliko je iz njihova razgovora mogao razabrati — do podneva neće nikoga ni biti... pa sad se kali, nevoljo moja! 79

Ih, kad su mu ono tursko odijelce davali, što ga ne šćapi, pa petama vjetra! Ali gdje će pusta pamet već u hvalu i razmetanje, kako on nije nikakav sroljo-goljo, i kako su zakrpe samo varakanje i lug u oči ludim Turcima, a pod zakrpama se novo novcato ruho skriva. Onda bule zär digoše, jedna drugoj namignuše, zaključaše vrata od avlije, zgrabiše ga za ruke, pa s njim u u ovu memljivu odaju, i do gola! Sada paraju zakrpe s njegova novog ruha, cerekaju se i došaptavaju, i tko će znati kakvu psinu smišljaju. A on ne smije ni vrisnuti, ni ciknuti, ni zinuti, jer koga će dozvati osim Turaka! A kad ga Turci ovakva gola s bulama zateknu: ili kolac, ili uže ili glavu na kretinu! Prokleta da si lakoma lakomosti Kikaševa i kaljenje prekaljeno! Osim tiha proklinjanja i prokletog cvokotanja zubi u njemu nema ništa. Sve je odrvenjelo, tek ga uši žare i rastu, rastu sve do stropa i hvataju svaki šum koji izvana dolazi, i na svaki novi šum predaju, a noževi kroz cijelo skvrčeno tijelo. One dvije prokletnice samo oparavaju zakrpe, nikad kraja tom paranju. Onda opet ne paraju, već jedna drugoj nešto šuć-šuć, pa obje u isti čas na nj bace brz i zelen zmijski pogled, saviju se u križima i hihoću, Bože, i sve se rukama grabe za trbuh, da im od smijeha ne popuca. Kad su napokon s paranjem bile gotove i on se ponadao da će se domoći svoga ruha i u skoku preko Vitine, one opet jedna drugoj namignuše onim prokletim zelenim zmijskim okom, zgrabiše ga za ruke i odvukoše u nekakvu drugu odaju, te s njim u korito puno mlake vode. Stadoše ga veselo sapunati i prati, natezati za ono skovrljena jada i hihotati kô svi vrazi zajedno. Najednom se pred njim u svoj golotinji ukaza strašna i jedinomoguća istina: on nije ušao u tursku kuću, već pravo 80

u vještičji osinjak, i sada ga vještice-radilice peru da ga mogu čista skuhati i njegovim tužnim mesom nahraniti svu tu vještičju gamad što se skriva negdje po rupama i tavanima proklete kuće. Krajnji je čas da se otme, da u pomoć zazove, makar i Turčina. Ali više ne bi ni kapi snage u njegovom tijelu, ni daška zraka u grlu, i posljednje što je spoznao bijaše da je omamljen i otrovan tim slatkastotrpkim parama. Svijet se zaljulja i pretvori u same samohrane boje, koje se u širokim rijekama veselo prelijevahu, kao da se ovdje živ čovjek i ne kuha. — Dolazi k sebi — odnekud promukle riječi koje kao da su otupjele i izobličile se u mučnom probijanju kroz gustu i oštru pješčanu maglu, a malo zatim kroz tu sveuništavajuću maglu razabra neka rasplinuta i zabrinuta lica kako se nada nj nadvijaju. — Kažem ti, od gladi je. Čim malo popije doći će k sebi — reče jedna i prinese Potrkinim usnama kotlić pun varenike. »Ako me hrane — pomisli Potrka — ne misle me odmah ubiti, a dotle ću nekako...« i pohlepno ispi mlijeko do kapi. Bule olakšano odahnuše. — Što ti bi? — upita jedna gledajući ga ne više zmijskim nego nekako prijateljski veselim očima. Potrka se nadiže i vidjevši da je obučen u svoje novo ruho, i sam olakšano odahne, i kao da se izgubljeno veselje vratilo s izgubljenom odjećom, gotovo veselo upita: — Zašto mi to učiniste, bule moje? — Zato! — reče ona brižnija i postavi preda nj ogledalo — Ogledaj se, i nećeš se prepoznati. Baš kao kakav begov sin. 81

Potrki se napokon sva nebesa razgališe: nije nevolja, već ludo žensko, te reče što je mogao umilnije: — A tko će, dobre moje bule, tko će begovu sinu koru kruha turnuti?! — To je naša briga — rekoše obje u jedan glas, obje nekoj izrezbarenoj škrinjici potekoše, u rukama obiju nešto zazvecka — zlato li je, srebro li je, bakar li je — i presu se u njegove džepove. — Sad ćemo do Razije. I tako do podne s njim pola Vitine obigraše, a njemu je svugdje ponešto u džep zvecnulo. Na kraju ga te čudne bule od milja za kose povukoše i rekoše: — Nikad ne išći od ljudi. Žene su djeci milostivije. I svaka u tebi gleda svoga sina, a nijedna ga ne voli vidjeti u zakrpama. Potrka sav radostan stade tražiti svoje i predočavati kako će se svi zgranuti kad ga vide ovakva: umivena, okupana, počešljana, u ruhu novom, svetačnom, i kako će se djed Kikaš na nj izderati, a on će se samo smješkati, dugo i mudro, da na kraju slavodobitno zazvecka punim džepovima: »Kalim se, djede!« A djed će, lukavac stari, odmah u igru uskočiti i činiti se baš kao da ga je on na to uputio. No Potrka mu neće dati ni da zausti, već odmah laktom pod rebra: »I svetačno je ruho gdjekad od koristi!« Ali lukavi će djed i to prihvatiti, pa će onako, kako već zna, smireno i mudro: »Pametno zboriš, pametno moje. čovjeku nije zakoraknuti ni u crkvu a da od koristi ne bude.« Međutim, kad je na nekom napuštenom gumnu, gotovo izvan mjesta, našao svoje, nitko ga i ne primijeti, jer svi bijahu zaokupljeni nečim očito nevaljalim. Vrtirepka se 82

šćućurila do istrule stožine, i sva se u se uvukla, dok se nada nju nadvio djed kao orao grabežljivac, kao gladan jastreb, i samo kroz izobane zube cijedi: — Misliš li zar da kruh ramenima zarađuješ ako noge na ramena dižeš?! — Kažem ti, silu mi učini... hajduk popa Musića... pod trnovačom... i zvao se Ivan... silu mi učini... — zamuckiva ustrašena Vrtirepka i sve ruke pred licem izvrće da se od udarca zaštiti. — Silu ti, veliš, učini? A ti si samo pod njim vrckala tim vrckavim guzičicama, đavle uspaljeni! I što ćeš sada, silo nečista?! Mule i kopile u časnu kuću Kikaševu?! Nevoljni otac Vrtirepkin, Copac Pobožni, skrutio se uz rub gumna, odmah do Potrkinih nogu, svom se snagom šakama u prsa busa, iskreće oči k nebu i vapi šaptom očajnika: »Strašno si me i pravedno kaznio, moj prepravedni Bože. Jerbo se pobojah za svoje pogano prkno, ožeže me bičem ljućim od otrovnice...« Svi ostali stajahu kao uzeti ne skidajući oči s Vrtirepke i Kikaša, koji glas već bijaše do neba podigao: — Ali u časnoj kući Kikaševoj nit je bilo niti će biti stoca za mule i kopile! Vrištica je izvor-voda, i na dva ti je koraka! Osjetivši da je došao njegov čas, Jokaš skoči i nadmeno se postavi između oca i sklupčane Vrtirepke: — E, nije, boge mi i boga! E nije ni na sto godina hoda, pašo i vezire... — Prvi pa iscjedak — procijedi gadljivo Kikaš, kao što bi uvijek cijedio netom bi njegov prvenac proustio. Jokaš se na to i ne osvrnu, već kad je ćaći počeo sasipati, tri će mu arara nasuti: 83

— Skači ti, pašo i vezire, jer to nije hajdučko već tvoje zlodjelo! Ne hajdučina, već Kikašina ovom djetetu ugradi mule i kopile! Ti ga ugradi... šta mi sijevaš tim vrapčjim strašilima! Ti ga ugradi, pašo i vezire! Na ovu se potvoru stadoše svi odreda ustrašeno krstiti, zazivajući Boga, Gospu i sve svece, imenite i bezimene. No Jokaš to i ne primijeti, već nastavi prskajući otrovnu slinu, kao iz štrcaljke: — Da tko već ti, pašo i vezire, i care Sulejmane, aman Sulejman! Pusta mi te pamet zaosjenila, pa s dva krnjatka pravo na Boga! Kikaš samo škrgutnu zubima koji svi bijahu na broju i svi kao od čelika: — Umukni, svinjo pijana i... mahnita! — Neću umuknuti!... Poprdo! Poprdo, kćeri grebena, diži se, đava' ti lijenu guzicu o stanac kamen prilijepio! — Što hoćeš od mene?! — smrknu se Marija Poprda i nevoljko priđe ocu. — Hajde, kaži ovdje ćaći i svima, kako ono prosiš po Hercegovini! Što me gledaš?! Prosi, blentuljo! Poprda odmah uljeze u svoju ulogu, nakrivi glavu, opusti lice i ruke prekriži na istrčenu trbuhu: — Kono moja, susjedice, psi mi silu učiniše, pa sad ja i plod tuđe sile tuđe prage obijamo, tuđe grijehe bolujemo... Jokaš iskrivi usta i glas oponašajući Kikaševo oponašanje Hercegovke: — Poštena bi cura poslije sile u jezero skočila! — I ja bih, kono moja, kruno moja... i ja bih u tri crna i studena, da nije duše izgubiti i sirotno čedo... — A tko te nauči da tako prosiš? — upita Jokaš. 84

— Djed Kikaš, tko bi drugi! — Hahaha... — stade se Jokaš usiljeno smijati, a onda se isto tako usiljeno prekinu i ušilji oči na oca Kikaša — Čuješ li, pašo i vezire, čuješ li, stara opuzdrino, tko Vrtirepki silu učini?! — To je drugo! — i samim tim Kikaš se gotovo otužno povuče u obranu. — Što drugo?! — pobjednički će Jokaš — Boga si izazivao, pa ga i izazva! Vraga si mrčio, pa ga i domrči! Silu silio, pa je i dosilio! A sad skači, pašo i vezire, care Sulejmane, aman, Sulejman... Potrki se učini da i samo kamenje sa svih strana viče: »A sad skači, pašo i vezire!«, te mu dvostrukom radošću srce zaigra: zbog Vrtirepkina spasenja, a i zbog junačkoga iskoka njegova oca, s kojim su se svi poradi nepameti izrugivali, a sad, eto, ta ista nepamet pameću tri koplja nad djedovu iskoči, te bi i slijepac mogao napipati Jokaša kao dub, a Kikaša kao grabov panjčić. »Kališ se, sinko!« šapće Potrka djedove riječi, pa im zajedljivo odšaptava: »A ti mi se, djede, diko moja, još ne prekali, a već ti obje noge u grobu!« Kao da se dio očeve snage i u nj pretočio, odlučno priđe Vrtirepki i pokroviteljski joj položi ruku na ramena, koja se trgoše, pa opet skupiše kao krilašca pokisla vrapčića. Odjednom svi osjetiše da je najbolje tako: pustiti djecu djeci, te se povukoše šutke, kao sa sprovoda. A kad i posljednji nestade, Potrka nježno zagrli sestričnu: — Tko li te izdade? Djevojka s mukom ustade, objesi se rukama o trulu jabuku stožine i prošapta kao da samoj sebi šapće: 85

— Stric Podlivoguz... svi mu Turci guzičetinu očerupali! Bit će vidio kad sam prekjučer u Ljubuškom šaputala s jednim preobučenim hajdukom popa Musića. Zvao se Ivan, kukavica moja. Tada sam s tim Ivanom — zgodan momak, zgodni ga vrazi majci iz srca iščupali — tada sam se s njim, na svoju nevolju, dogovorila, da ću na putu prema Vitini malčice zaostati, znaš, kod one osamljene kruške trnovače. Tako je i bilo. Ja kroz tilovinu, a on već tamo. Mislim ja: bit će onako kô s Alijom, ili onako — da mi oprostiš — kô s tobom... sve u dogovoru i poštenju ljudskom. Hajduk je hajduk, gori od Turčina, navikao na nož i badanje... i sad drži tvrdo! — A onda? — upita Potrka. — Što: onda?! Kažem ti: tko će sili odoljeti! E da je bila sila! Mogla bih vikati i noktom oko iskopati. Ali kad se čovjek zaigra, pa sve u poštenju boducka okolo, pa u tom igravu boduckanju i ne znaš da te je bodnuo dok te ne ubode. Onda se opankom opro o kamen i pritisnu... jadna ti majka... hajdučina. — Je li te puno boljelo, milinje moje? — ražali se Potrka. — Lako za bol. Ovaj uspaljeni vrag, što ga Bog i u nas sirote usadi, i ne ćuti bol dok igru igra.. a poslije skači u Vrišticu. — Nećeš ti meni ni u kakvu Vrišticu! Ako bude potrebe i gužva vratu dođe, u Tursku ćemo uskočiti; reći ćeš da sam ti muž... i tu sramote nema. Vrtirepka mu privuče glavu na grudi i poljubi ga u kose: — Potrka moj, dušo moja i sve uzdanje moje... I dok sam još bila onakva, ranjena i svakakva, naleti Podlivoguz. Bit će da je već odavna nešto sumnjao i na oku me držao, ili bog će ga znati. A, eto, najednom iskrsnu iz tilovine, 86

iskrsnu i stade. Hajduk odmah spozna da je to jedan od mojih, pa noktom u ledinu i šuma ti mati! Ja na noge da utečem, a krmak Podlivoguz stade brk usukivati, slina mu na usta i niz usta, baš kô Radi Drobonji kad ga padavica obori. »Lezi — veli — kučko, na meni je red!« A ja, sve u onoj muci, trk... svi me psi ni za oputu uhvatili ne bi! Ja pred njim, on za mnom. Trči ja, trči, on, trči ja, trči on... Ma ja u svom jadu brža. Kad vidje da mu umakoh, povika za mnom: »Kurvetino i arcikurvetino, sve ću ti Kikašu reći!« I reče. — Pa što i ti djedu o krmku ne kaza?! — ražesti se Potrka. — Tko će uzvjerovati da bi rođeni tetak... I što bi koristilo, da i uzvjeruju! Neće me on uzeti. Ali kunem ti se: naći ću onog hajduka, pa: ili pred oltar ili... nož među rebra! — E, ta ti valja! — klikne Potrka i olakšano pomisli da neće biti ni Vrištice, ni uža, ni sramote, ni bijega u Tursku... — E ta ti valja! A sad glavu gore! Malo ćemo šalabazati po brdima, jer brda su ti kô i cerot, svaki jad izvlače. Tek se pred mrak vratiše i prikučiše svojima, koji su šutke sjedili ispred neke kršćanske pojate i preko volje žvakali kukuružnjak s češnjakom i gnjidicom slanine. Nitko ih i ne pogleda osim Podlivoguza, u kojega oči kô u kurve: gledaju i ne trepću. »O, da ga je pljunuti!« Potrka nikada ništa nije tako željno poželio, i tko zna bi li i pljunuo, da ga iz tog slatkog sna o junaštvu ne prenu glas djeda Kikaša, koji se bijaše osamio na zidiću ispod mlada oraščića: — Potrko, suzo djedova, dođi der ovamo! — kako je slatkast i sladunjav taj prijetvorni glas. Potrka stisnu zube, priđe oborene glave i smrknuta čela vičući svim bićem da dobrovoljno ne prilazi. — Evo sam ti došao! 87

— Digni der glavu! — Evo sam ti je digao! — i s mukom ispravi vrat. — Pogledaj me u oči! — Evo te gledam! — ali pogled mu prodiraše kroz Kikaša i zamućen se gubljaše u zamućenu kamenjaru. — Ti se na me kô ljutiš? — Na djeda se ne smije ljutiti. — I misliš da je od zla srca u vodu nagonim? — Zar nisi?! — I u onom iscjetku od ćaće sad gledaš Tomić Mijovila, a ne vidiš busiju iz koje se junaci! E... suzo djedova, ja bih na njegovu mjestu Kikašu oči iskopao! — i Kikaševe oči ubilački sijevnuše. — Pa iskopaj! — ledeno će Potrka, i u srcu osjeti da bi se uvelike nasladio. — Ne mogu — odvrati smireno Kikaš — ne mogu, zato što nisam ni na njegovu, ni na tvom mjestu, već na svom. Ja sam starješina, a u starješini ne kuca srce, već zakon. Gdje je zakon milosti nema. A zakon kaže: svaka se uspaljenica mora u vodi ohladiti. Ako neće, gurni je, jer ti si glava, a u glavi srcu mjesto nije... — Nije ni pameti! — dometnu zajedljivo Potrka. — Može biti, nu... to svijet drži. Kali se, sinko, da te vrijeme nespremna ne zaskoči. — Ja se neću tako kaliti! — Kalit ćeš se... — Neću! — Kalit ćeš se, ili te neće biti... A sad moli Boga, da joj trbuh ne nabubri, jer ako joj nabubri skočit će... mule ne smije okaljati časnu i čestitu Kikaševu kuću... zakon je 88

zakon, i ma kako nerazuman i okrutan bio, od njega ništa bolje nema... Stoga će skočit, makar mi triput srce puklo! U slabašnom svjetlu kasnoga sumraka Potrka razabra kako se tamno djedovo oko orosi. Što mu bi da naglo zgrabi tvrdu, košćatu, pocrnjelu i smežuranu djedovu ruku i sa suzom je poljubi!

89

AKO NAM ODUZMEŠ MAŠTU ČIM ĆEŠ NAS ZAODJENUTI Netom bi na popovu oboru procvao divlji kesten, kojemu po obličju i ljepoti na tom božjem svijetu ne bijaše ravna, don Pavao bi održao i drugu propovijed, koju je također od pamtivijeka ponavljao: »Daklem, braćo, dođe vrijeme da u selu ostanu samo djeca i ženskadija, puškar Zele Matkov i još dvojica trojica kojima nije od nevolje, i vaš stari pop na koncu. Jedni već odoše na put Božji, a sad odlazite i vi, da na tuđim njivama svojim znojem i žuljevima kruh svagdašnji zaslužite. Stoga se i opet prisjetimo priče iz svetoga Evanđelja. Iziđe, daklem, vinogradar prije zore rane, najmi težake da mu okopaju vinograd i pogodi se s njima dinar po nadnici. Oko treće ure uputi se, daklem, na trg i vidjevši besposličare reče: »Prehladit će vam se guzice na kamenu. Hajdete u moj vinograd pa ih ogrijte, a ja ću vam dati što je, daklem, pravo.« I tako opet iziđe oko šeste, devete i jedanaeste ure i reče: »Što se smucate tuda i uši trijebite gdje ih ima i nema! Iziđite u moj vinograd.« A uveče, kad povečeraše i u eglendu udariše, vinogradar poče dijeliti plaću od posljednjih, daklem, prema prvima. I onima što dođoše oko 90

jedanaeste ure dade dinar. Oni pak koji dođoše prvi obradovaše se u lakomu srcu svojemu i pomisliše da će bar trostruko dobiti. Nu, kad samo dinar primiše, stadoše mrmljati na gospodara. A on se nakostriješi, uhvati prvog bundžiju za uho i dobro ga, daklem, nategne: »Nisi li se sa mnom po dinar pogodio, marvo jedna ušljiva?! Uzmi ga i putuj! Ili zar misliš da ja sa svojim ne mogu činiti što me volja, daklem, i gloginje mlatiti?!« Don Pavao se malo usiljeno nakašlja pa nastavi: »Daklem, braćo, to je sveti vinogradar iz svetoga Evanđelja. Ali vi ne idete k njemu, već prokletim primorcima i školjarima koji su od svetosti, daklem, kô i Brstilačina guda od carske krune. Oni bi i prvima pola dinara turnuli kad se sjekire ne bi sjetili. Stoga, braćo, ne spominjite grdnim gospodarima svojim priču iz Evanđelja. Ja je samo tako natuknuh da vidite kako bijahu dobri i čestiti biblijski gospodari, a kako su sadašnji, daklem, lupeži, gulikože i svakakva pogan. Za tu pogan imam bolju priču, priču Martina Zakrpe, a ta bi vam mogla i valjati. Rečeni, daklem, Martin Zakrpa okopavaše vinograd nekoga barba Mike, gavana velikog, iz Supetra, daklem, vražjeg Petra. Tog Martina poslaše u vinograd tutnuvši mu u torbu podlanicu pogače i tikvicu bevande — jada i za dojenče. Došavši, daklem, u vinograd Martin ponajprije smulja pogaču, potom okopa pet šest loza i sjede pod među da kô čovjek marendu pričeka, čekaj on, čekaj, ono podne a marende kô vraga na misi. Nu, kad je već sjeo da čeka, bar će ručak dočekati. Čekaj on, čekaj, a ono more u zatiljak sunce poljubilo, daklem, ni ručka ni marende. Kad pred zdravomariju eto ti rečenog barba Mike. Gleda on uskop, pa Martina, pa opet uskop, pa se uzvika talijanski, sve mu pjena na usta. A Martin talijanski, daklem, kô i ovca naški, ma po vici razumije da se škrtac ljuti što mu ništa ne uradi. Onda Martina Bog prosvijetli, te i on ožeži talijanski: 91

»Poko vin, poko pan, poko Martin uskopan!« Kad sutradan, daklem, i ribe i vina, i mesa i manistre, a Martin ošini — pola vinograda. Podveče eto ti barba Mike, pa sve kima glavom i talijanski se iščuđava. Martin odmah vidi da ga hvali, pa mu rastumači: »Tropo vin, tropo pan, tropo Martin uskopan!« Tako i vi, ovčice moje, ne dajte vukovima da vam naživo kožu deru. I još ću vam, daklem, nešto reći. Kad ova druga vaša braća dođu u primorje ili na školje da za ulje ili za banovce tržnu ono malo vune i suhe bravetine što je na putu Božjem po Hercegovini skupiše, hvalite im robu. A kad poslije toga stanu obilaziti pragove, štapovima i molitvom kucati na škrta vrata tih vražjih školjara, ne recite gospodarima da su prosjaci od zanata, već sirotinja koja, daklem, u nebo vapi, i da im svake godine po troje dječice glad u rajne anđele promeće. A da to bude još kršćanskije, mašite se i vi u džep, pa im obilatu jaspru suknite, da one proklete gavane na bogougodno djelo ponukate, jer kad sluge daju, gospodari ne mogu stisnuti oči i za njima, daklem, zaostati. Ne bojte se za svoje talire, prosjaci će vam ih ili u mraku ili kod kuće pošteno vratiti kao što su vam i dosad vraćali. Ako pak vidite da vas gospodari zakidaju i tako počinjaju grijeh koji, daklem, vapi osvetu pred licem Božjim — uzdržanje plaće težačke i najamničke — spasite duše njihove bilo kao Martin Zakrpa, bilo da im potajice štogod mrknete i tako trude svoje namirite. Vaš grijeh, daklem, na moju dušu. Amen.« Nikada nitko nije s toliko svete nestrpljivosti iščekivao konac mise kao mladi kapelan, koji je prije desetak dana stigao tamo negdje iz Omiša, da ostarjelu don Pavlu pri ruci bude. Čim ostadoše sami iza oltara, kô razuzdana hajdučina navali na starca, da nauk vražji a ne Božji propovijeda, da pastvu svoju na neposlušnosti, laži, lupeštine, utaje, 92

otimačine, opačine, svakovrsna i svakojaka bezakonja i razbojstva nagoni... Don Pavao se najprije iznenadi, pa iskreno začudi. A kad dođe k sebi reče blago ali odrješito: — Mladi moj don Petre, istoga nam je dana imendan, ma tebi je dopodne, a meni popodne. Daklem, upamti to i po tom se ravnaj — i ne obzirući se na mladu revnost izleti iz crkve na onim sitnim nožicama koje su tolike godine odbijane kamenjem kao oprugom i same oprugom postale, očvrsnule i ozrnatile, te poigravahu baš kao zrnca prosa kad na uzvrćen žrvanj padnu pa poskoče. Bijaše upravo smiješno gledati kako mladi okrupni kapelan dašće i potrčkiva da sa starcem korak održi, a još smješnije što je pri svemu tome mlatarao rukama i brzao jezikom kao zaobadana krava klepkom. A kad don Pavlu sve to dojadi, naglo zastade i prodera se ispod glasa: — Pusti me s mirom! Zar ne vidiš, daklem, da me čeka putnik pred župnim dvorima! — Župni dvori! Kakvi dvori! Otužna kućerinica, četiri aršina široka, devet dugačka i šest visoka, sklepana od grubo obijena kamena, povezana šakom kreča na varićak crvenice. Dolje: niska konoba s dvije rupe za golube i s hrastovim vratima na kojima bi i najljuća sjekira ubrzo ozubatila. Gore: u brdo produžena soba, u koju se s nasuta obora ulazilo. I na njoj bijahu vrata od tesane hrastovine s tri kao palac debela željezna zasuna iznutra. Uz to je imala i dva prozorčića-puškarnice i jedan poširoki, kroz koji bi se don Pavao provukao za nevolju, a kapelan ni za živu glavu. Prozor bijaše mudro probijen na somiću, pet aršina iznad zemlje, da pustahijama baš naporuči ne bude. U sobi dvije rasklimane postelje, dugački crvotočni stol — na kom su s jedne strane bile naslagane matične i obredne knjige, a s 93

druge se blagovalo — dvije klupe i polica s kojekakvim drangulijama upotpunjavahu unutrašnju raskoš župnih dvora. A pred tim pustim župnim dvorima šetka dobro obučen Turčin, gospodski. Kad dođe don Pavao Turčin mu se do zemlje pokloni i Boga mu nazva. — Ako me staračko oko ne vara — don Pavao uzvrati naklon — preda mnom je najmlađi brat čestitoga Rizvanbega glamočkoga. Kakva je, daklem, nevolja? — Pomaži, oče, begov Rasim požutio kô voštanica. Sve smo hodže obišli, sve papaze i fratre do Visokog, i svih pet daira iskušali. On žúti i žúti, neven u pramaljeće. Beg te bratski pozdravlja i do crne ti se zemlje klanja, ter te moli i zaklinje da mu štogod zapisa dadneš, kô što ga i Fati na sreću dade. Vidjevši da se na riječ »zapis« mladom kapelanu kose učavliše, don Pavao se uzboja nevaljalih upadica, zgrabi Turčina za ruku, pa s njim u dvor i s tri zasuna vrata zasuni. Što su divanili i što don Pavao u zapis zapisa nikad se neće saznati. Na kraju mu Turčin turnu u šaku dva dukata i pozdravi se. A kad već bijahu na vratima don Pavao se počeša po čelu, kao da je, tobože, nešto zaboravio: — E! I upeli begu, da momče zapis sa srca ne skida i da mu, daklem, godinu dana ne dadu ni omirisati jaje ili štogod mrsna mesa, već nek mu u kljunčić ubacuju kolikomudrago zeleni na zejtinu i drugog laka jića... A ti se, daklem, prikuči, k nama, ima dobre bravetine i raštike. — Hvala ti kô da i jesam — reče Turčin — ma obećah se Zeli Matkovu, znaš i sam da smo u prijateljstvu i da odvavijek za bega puške iskiva i okiva. Čim Turčin s obora a s njim i znatiželjni ljudi, skoči kapelan: 94

— Ne samo da pastvu svoju na opačine navodiš, već i zapise suprotiva Božje sastavljaš! Znaš li... — Znam — odreza don Pavao — znam da je vrijeme objedu i da bih htio s mirom blagovati, a poslije i oko malčice ubiti. Ako mi, daklem, to ushtjedneš uskratiti, ja ću se lijepo zakračunati, a ti kako znaš. Tek u duboko poslijepodne kad se don Pavao dobro ispavao i čmrknuo suzu kave, što je od Turaka poprimio, uze don Petra pod ruku da malo prošetaju po oboru, po tom jedinom jezercu božje trave u ovom vražjem kamenju. — Sad ćemo, moj don Petre, hladne krvi. Daklem, ovako: sve što je, od Boga je, pa tako i zapisi. Kad tomu ne bi bilo tako, onda Bog nijedan moj zapis uslišao ne bi. Međutim, On se na mnoge umilostivio, o čem će ti posvjedočiti i kršćani i Turci, daklem, odavde do Fojnice. Eno sam ti Ivana Džajušina od kukurijekavca iscijelio. Eno sam ti iz Ane Katićušine crnu sotonu izgnao. Eno sam ti Martina Bilića od môre izbavio. Eno sam ti Mustafu Ćelića iz Gornjeg Vakufa od nagaza oslobodio. Eno sam ti, čuo si i sam, s Rizvan-begove kćeri Fate čine i uroke skinuo, a bilo ih je, daklem, da bi ovaj obor mogao posalidžati. A k tomu sam mu i drečavce oko kuće umirio. Eno sam ti... do sutra bih mogao nabrajati. — Da nisi i kakva vukodlaka glogovim štapom bocnuo? — podrugnu se don Petar s očitom namjerom da žigne starca. — Tri, a ne jednoga! I o tom ti može posvjedočiti dvadesetak čestitih osoba koje su sve to rođenim očima gledale, daklem, i vidjele. Prva ti je mješina bila pokojnog šimuna Prodana iz Zagvozda, druga ti je pokojnog Štipana Gudelja iz Poljica, a treća, ponajžešća, one puste pijanice, daklem, Antiše Milasa iz Zmijevaca. E, ta nam dosta jada 95

zadade. Valjala se, daklem, gdje je trebalo i gdje nije trebalo: niz brda i planine, niz kuće i pojate, niz rovanje i brloge, niz balege i brabonjke, baš kao da je i na onom svijetu naslijedila ovozemne navike svog pogrdnog gospodara. I don Pavao nasitno razveza kako su on i dva fratra puste zore zorili dok tu pijanu mješinu na koncu ne zaskočiše i glogovim kolcem, uz Božju pomoć, o zemlju ne prikovaše. — Ne spominji Boga, ti koji si zagazio u praznovjerje dublje no što je i samoj bogosloviji poznato. Ne samo da štuješ Stvoritelja kako ne valja — modo non debito — načinom krivim i ispraznim — cultus falsus et cultus superfluus — već povrh toga... — Stani, daklem, sinko! Nisam vičan latinskim doskočicama. Ja sam ti se prije šezdesetak godina šilježetom zametnuo, pa pred biskupa. On me posla da naučim glagoljati i svete knjige štiti, pa kaza: »Idi, sinko, i lučju Evanđelja osvjetljuj narodu put Gospodnji!« — Gospodnji, don Pavle, Gospodnji, a ti vražji osvjetljuješ! Umjesto Bogom ti si ovu dolinu suza napučio zapisima i vukodlacima... — Nisam ja, brate. Bog je napuči da čovjeka iskuša, da ga zastraši, a i da mu pomogne kô što je i meni pomogao u slici i prilici neke dobre vile... Slušaj, daklem, i ne prekidaj me. Ne bajam ti, već svetu i živu istinu kazujem. Vidiš li onaj prozorčić tamo na somiću? Na tu bi rupicu zasigurno ušla moja smrt da ne bi Boga i vile. Bijah mlad župnik, a tada, daklem, bijaše pustahija i hajduka kô na kravljoj krpelja. I jedne noći san me obrva, ma baš žestoko. Kad u neka: »Don Pavle! Don Pavle! Probudi se, jerbo se inčije nikad probuditi nećeš!« Ja kô zec. A preda mnom, daklem, 96

u onoj pustoj mjesečini što kroz prozor naviraše, djevojka, ljepota, s licem od mlijeka, s kosom od svile. »Ustaj — veli — i kubure se prihvati!« Ne kaza više ništa, već kroz prozorčić. I ja, daklem, na prozorčić. I što viđu? Tri turske pustahije, eno tamo na groblju, baš za ona dva prva križa konje privezali, pa se stadoše dvorima libiti. Ja korak na se i čekaj. Nisam, daklem, ni Očenaš kad začuh: ljestve uz prozor prislanjaju. Čim Ture na prozor, ja krst na se, oganj na kuburu, a moje ti se Ture prekobicnu i tras o ledinu. Ni danas ne znam jesam li ga na mrtvo ili nisam, jerbo ga ona dvojica pokupiše i odoše otkud su i došli. A da ne bi vile... — A tko ti kaza da to uistinu bijaše vila, a ne anđeo Gospodnji? — ponada se kapelan. — E, moj don Petre, koji bi vrag anđelu dao takve kose i takve sise! A i s vješticama sam se petljao, ali, daklem, manje. Čim se počelo govoriti o vilama i vješticama u mladom se kapelanu bogoslovski žar malo splasnu; bijaše, naime, očito da se starac pričicama zabavlja, a usput i njega na tanak led navlači, ne bi li ga izazvao i podžegao, jer nema toga bogoslova koji bi te luckaste bajke za gotovo uzeo. Stoga mu se učini da je pametnije prihvatiti nametnutu igru: — Znači vrazi su te i s vješticama nosali? Jesu li bar brkate? — Ti se podruguješ, a ja zaozbilj. Učili su te, da su vještice izmišljotina, a? E, da nam je onoliko varićaka žita koliko ih je Crkva ognjem sažgala! Ne, ovo mladi bogoslov ni u šali nije mogao za šalu uzeti, te se opet oblije svetom nesnošljivošću: — Nedolično je tako govoriti kad dobro znaš da to bijaše ljudska zabluda u božanskom tijelu Crkve! 97

Sad i don Pavao ispruži vratić kô kokotić: — A tko ti, daklem, kaza da ovo sadašnje nije ljudska zabluda, a ono jučerašnje božanska istina?! Nu, i to će, daklem, na red doći. A sad najprije počuj što se meni dogodilo, a to se i tebi može dogoditi ako grijeh veliki počiniš, kô što sam ga i ja počinio. Daklem, jednoga jutra dođe k meni Antinica Bilina — još je živa pa je upitaj! — i reče: Pomaži, pope, vještica mi kravu muze preko komoštara!« »Kako to?« velju ja. »Dođi i vidi!« veli ona. Ja k njoj, ona dižvicu mlijeka u kotlu, pa je navjesi. Nu, čim se mlijeko poče grijati, poče se u tanku mlaziću uz komoštre uspinjati, pa preko kotlanica i cerenja i tko zna kuda u vještičinu kotlu. Ja rekoh Antinici: »Pouzdaj se u me, i Bog će ti pomoći!« I tada, daklem, počinih grijeh veliki: prve nedjelje za podizanja, umjesto da gledam kako Bog silazi u presvetu česticu, ja se okrenuh i vidjeh kako sve žene dižu ruke nad glavu, samo jedna ni do uha. To je, daklem, ta! Još je živa i neću ti je imentovati — grijeh otkrij, grešnika pokrij — nu ja sam ti i Antinica Bilina dovoljni svjedoci. Sutradan dođoh, daklem, rečenoj Antinici i velju: »Hajde uzmi dižvicu i pođi u staju. Kad krava počne pišati uhvati još pišaku u dižvicu, a potom iz svake sise izmuzi po pet mužnjeva mlijeka u čast pet rana Isukrstovih. Potom izmoli dio ružarja, pa svu onu gadalinu, daklem, prespi u kotlu i navjesi nad vatru.« Mislim, dok ona to obavi i ja ću do vještičine kuće. Kad ja tamo, vještica se uzvrckala oko ognjišta, a nad ognjem prazna kotla visi i čeka. U neke vidim: komoštre se ovlažile, a niza nje mlazić ravno u kotlu. A kako je, daklem, kotla bila ugrijana, prve se kapi odmah u paru pretvoriše i strašan smrad cijelu kuću usmradi. Vještica stade skakati, vriskati, zavijati i povraćati. Onda prekri lice rukama, pa naglavce iz kuće. Ja joj podapeh nogu i rekoh: »Kud si nasrnula, daklem, kô fratar u 98

pojatu!« »Onoj kuji, Antinici Bilinoj, pogiboh od gadaline!« Na to ja rekoh: »Ne odlazi, jerbo će cijelo selo saznati tko si i kakva si. Prepusti to meni, ali mi i obećaj da više iskrnjemu zla činiti nećeš.« A ona reče: »Kako mogu zlo ne činiti kad sam za to stvorena!« Ja rekoh: »Turaka je i odviše, okreni se, daklem, k njima!« Ona se pljesnu po guzici i obradovana reče: »Toga se nisam ni sjetila!« I otada nikakva zla po selu ne činjaše. Kako se, daklem, nosila s Turcima, to oni znaju, a ja nit sam je pitao, nit me je za srce ujedalo. — I ti vjeruješ u takve budalaštine?! — U ime Oca i Sina... — stade se križati don Pavao a u što ću, daklem, vjerovati ako ne u ono što rođenim očima vidim! Na to vjerni kapelan uznese oči i kažiprst k nebu i odslovka: — Ako te oko tvoje sablazni, iskopaj ga! — Lako je tuđe kopati — otrese se don Pavao — A ti dobro upamti što ću ti sada reći. Ako opstaneš ovdje, daklem, među ovim ljudima, kao Krist razapetim, kao sveti Sebastijan strelicama izbodenim, kao sveti Lovre na gradelama pečenim s jedne strane, jer nema samaritanske ruke da ih na drugu obrne, ako, velju, daklem, opstaneš među ovom čeljadi, kojoj od svih zemaljskih naslada i za ovozemnog života samo nebeske preostadoše, ubrzo ćeš i sam spoznati da mjesečina nije tako nedužna i da se kamenje samo od sebe ne nadimlje, ubrzo ćeš se i ti saživjeti s onim boljim, ljepšim i čistijim otajstvenim svijetom, jer od ovoga, daklem, ništa nećeš imati. — Ali... — Ne prekidaj me, daklem! I razmatraj: što si dalji od svjetla, bliži si sljepoći; što si dalji od studenca, bliži si žeđi 99

i što si dalji od počela, bliži si, daklem, đavlu paklenomu. I tako od koljena na koljeno čovjek se sve to više udaljuje od Boga, od izvora, od onog divnog, cjelovitog, jedinstvenog, skrovitog i otajstvenog Božjega svijeta, u kojemu življaše otac Abraham, Mojsije, daklem, i Ezekijel. Upita li se, daklem, s kim to danas Bog razgovara i komu se očituje? Gdje li je Sinaj i vrutak u pećini, gdje li ljestve Jakovljeve, gdje proroci silni, koji su sa silama nebeskim kao ja s tobom? Gdje li vidovnjaci što gledahu događaje stotinama godina unaprijed, a mi ne vidimo, daklem, ni ove pred živim očima? Nema ih. Ni u Rimu, ni u tvom Omišu! — Nema ih nigdje, jer... — Ima! Ima ih, daklem, ovdje gdje ih još jedino i može biti. Na ovom gladnom i sveudilj krvavom kamenju. Ovdje gdje smo svi oslobođeni zemaljskih naslada i gdje se stoljećima nitko živ do grla najeo nije, ni čovjek ni živina. Znaš li ti čemu priliči ovaj Božji puk? Valu, velikom valu nevoljnog ljudskog mesa, golemom valu koji stotinama godina čas turski vjetri o mletačke grebene, čas mletački o turske planine razbijaju. On ustrašen bježi, pobjeći ne može, daklem, pada i pasti ne može. I tako vjekovima između zla i gorega, između Nabukodonozora i Faraona... proganjani i hajkani, mlaćeni i mrcvareni, na kolac nabijani, na galije okivani i na križ pribijani, žeženi svim ognjevima, bodeni svim noževima, strašeni, daklem, svim strahovima... i opet nađoše rupicu kroz koju umakoše i održaše se. Jedini! Popni se na planinu i pogledaj. Jedini! Nigdje ni Turčića ni Mlečića, ni Nabukodonozora, ni Faraona. Siti se raspukoše kao usmrđena mješina. Kako to da se baš Gladni održaše? — Božja volja! — Tako je! Umjeli su sačuvati Božju volju, daklem, ono čudesno jedinstvo svega vidljivog i nevidljivog Božjeg 100

svijeta, pa i sebe sačuvaše. A siti i, tobože, pametni pregrizoše pupkovinu koja ih je povezivala s tim otajstvenim svijetom i pogiboše kao što pogiba luda biljka, koja vidjevši kako se na proljetnom suncu razlistava, cijuknu i kliknu: »Dosta je da me sunce grije i rosa osiplje!«, pa iščupa korijenje i uputi se u široki, veseli svijet. Ali ova moja čeljad zna da se korijenjem ne može koračati, već se ukopati što dublje u zemlju od koje nam, daklem, svi sokovi. Lišće sahne i na suncu i na rosi, a iz starog panja mladica izbija. Ja i moja čeljad, daklem, i suviše dobro znamo da nismo ono što vidiš, šaka dronjava jada, nego sve ovo ispod nas, iznad nas i oko nas: kosti pradjedova i smijeh nerođenih unuka, zemlja i kamen sa svim cvijećem i dračem, nebo sa svim suncima i zvijezdama i beskrajni prostori nebeski napučeni milijardama otkrivenih i skrovitih duhova; mi smo, daklem, čitavi u tom otajstvenom Božjem svijetu, i taj svijet čitav u nama. Odakle nam inače ona čudesna snaga koja nas održa protiv svih zlih sila zemaljskih i nebeskih?! Jest, mladi moj poluimenjače, mi još uvijek živimo životom Mojsija i proroka, pa premda više i nismo njemuštom govoru vični, vični smo drhtanju konjske kože i boli u oku steone krave. I tako se još uvijek onim otajnim, daklem, možda malo i otvrdlim čulima sporazumijevamo sa svim stvarima, bićima i duhovima u tom otajstvenom i jedinstvenom Božjem svijetu. Pogledaj ovo kamenje. Čim padne mjesečina, vidjet ćeš kako se tihano nadimlje i diše. U svakom kamenu po jedan duh, u svakoj jeli vila, na svakom groblju strašilo, na svakom putu nagaz, u svakoj jami jauk, na svakom izvoru čarolija. I tamo sve do zvijezda i sazviježđa, do neba i nebesa, daklem, beskrajni svijet duhova ogrnut golemim plaštem Božje ljubavi. Ako nam to oduzmeš, čim ćeš nas zaodjeti? 101

— Bogom! — slavodobitno uskliknu mladi kapelan. — Budi razuman, don Petre, ta još smo jedino mi s njim srasli i urasli u taj njegov, daklem, divni, jedinstveni i cjeloviti vidljivi i nevidljivi svijet. Strpljenje mladog kapelana bijaše iscrpljeno: — Don Pavle, dosta je besmislica koje se lako u bogohulu mogu prometnuti. To što govoriš nije praznovjerje već krivovjerje. I ako još jednom počneš tako razglabati, ako još jednom kakav zapis načiniš ili pastvu svoju na put sotone pokušaš odvesti, biskupu ću takav izvještaj iskititi, da će te istoga časa izopćiti! Don Pavao duboko i bolno uzdahnu: — O nevoljo moja, daklem, ja se ponadao da si bar nešto razumio! Prijetiš mi biskupom, a ja se s Bogom sjedinjujem! Budi strpljiv i još me malo počuj. Pogledaj, daklem, ovaj divlji kesten, ovo rascvjetalo drvo nebesko. A sad pogledaj kostelu, pa hrast, pa klen, pa jasen i tako sve naniže, naniže, do stručka mahovine što ga oko jedva i primijetiti može. Pogledaj, daklem, dobro i reci što zaključi? — Sve je to divotno djelo Promisli Božje. — Daklem, jest i to. Nu ja sam mislio na onaj divotni red što ga složi Gospodin: od stručka mahovine do kestena nanizat ćeš tisuće vrsta biljaka od kojih, daklem, jedna drugu jedva za dlaku nadvisuje. Tako ti je i sa svim ostalim: od zrnca prašine do pole, od izvorčića do rijeke, od humka do planine, od buhe, daklem, do slona... stotine vrsta i oblika, i jedno drugo samo za dlaku nadvisuje. A sad mi reci: zašto bi Bog ovaj prolazni, ništavni i vražji svijet tako pomnjivo satkao i tolikim ga neizbrojivim darovima načičkao, a onaj, daklem, pravi, istinski i vječni onako tužnim i pustošnim ostavio?! Nekoliko vojska anđela, 102

nekoliko četa đavola, i gotovo! A, moj don Petre, kad je u ovoj dolini suza toliko prekrasnih čudesa, toliko mnoštvo svakovrsnih vrsta, koliko ih, daklem, u onom beskrajnom i vječnom mora biti! — Kad bi ih bilo, On bi nam to i objavio! — A tko si ti, nevoljo moja i uši zemaljska, tko si ti, daklem, da ti objavi! A i ovo što ti objavljuje ne prihvaćaš, niti očima gledaš, niti ušima slušaš. Progledaj i pročuj, pa će ti se, daklem, mnoga skrovita otkriti, kao što se i meni otkriše. A otkrilo mi se, osim onih što od pamtivijeka s narodom žive, još sedam vrsta duhovnih bića. Prvo, ne veće od zrna prosa, stoga ga i prozvah Proskom, otkrilo mi se, ne bez razloga, licem na svetoga Ferdinanda priznavaoca... U taj čas uz strminu — konj li je, avet li je, vjetar li je — dograbi na popov obor i pred samim se ustrašenim popovima na mjestu ukopa stražnjim nogama dok je prednje digao kao na prosjačku molitvu. To Vijor, to konj prosjački, konj vilinski. To ga svakog dana Potrka češagijom, a svake mu noći vile vještim bijelim prstićima grivu raspliću i spliću. Naoko za svakog — osim za Potrku — bijaše to otužno, olinjalo, prljavo, osamareno seosko kljuse. Čudan li je ovaj vražji svijet! — Hvaljen Isus, sveti ljudi — podviknu, s uznojenih sapi skliznu i ne čekajući otpozdrava pruži don Pavlu torbu — Kako obećah. Don Pavao uze torbu, te iz nje stade vaditi pačicu po pačicu duhana i slagati ga po kamenoj ogradi čatrnje gledajući s posebnim užitkom velike žute listove prošarane nabreklim i kao ljudskim žilama. A kad se nagleda reče: — U mojih sedamdeset i osam godina nitko me ovako ne obdari. — Dobra godina — kao iz puške odbi Potrka hvalu. 103

— Dobro srce, moj momčiću, sklono Bogu i njegovu sirotnom sluzi. Pogledaj, don Petre, i mrtav bi uskrsnuo. — Ne pušim — reče ravnodušno mladi kapelan, uže ramenima i nevoljko baci pogled na nanizane pačice duhana, koji je poput zlata treperio u kristalnom brdskom zraku i rumenilu predvečernjeg sunca. — Nego, don Pavle — reče Potrka meškoljeći se — htio bih te nešto zaozbiljno upitati. — Na tebi je da pitaš, na meni da kažem ako znam. — Pod ispovjednu — reče Potrka — jer obrekoh djedu Divcu da ću radije jezik pregristi. U Potrke pamćenje mlado, pa od riječi do riječi ispripovjedi sve što mu je Divac pripovijedao pod zidićem u prančioku na mladom suncu hercegovačkom. — To je, daklem, sinko, strašno praznovjerje — reče smrknuto don Pavao, a mladi se kapelan obradova i stade u srcu zahvaljivati Bogu što je staračku pamet naoposum okrenuo. Ali radost mladog svećenika, kao i svaka ljudska radost, bijaše kratka vijeka, jer don Pavao nastavi — Praznovjerje, daklem, grdno i nečuveno, a toliko u ove vražje i tvrde tikve brđanske uvrćeno. Upamti dobro: niti je Prpa, niti Divac, niti ijedan živ čovjek s vilom prespavao niti prespavati mogao, budući da su vile duhovna bića, kao i anđeli i svi ostali čisti duhovi, a ne kojekakve smuculje i kurvetine. I kao što nijedno duhovno biće ne pozna, daklem, ni bluda ni rađanja, tako ga ni vile ne poznaju: koliko ih je Gospodin stvorio u počelu, toliko ih je i sada, i vazda, i u sve vijeke vjekova. Amen. — Ma Divac se kune nebom i zemljom da je on vilu Zlatku ne jednom, nego šest mjeseci uzastopce prevrtao i da stoga više nijednu ženu ne može pogledati. 104

— Laže! Prva i prva mu je laž da se vila zove Zlatka. Počeši malo moždane i sjeti se komu nadijevamo ime Zlatka? — Eto — uzdahnu Potrka — i čemernoj Zlatki Vrtirepki. — Pustimo sad Vrtirepku! — obrecnu se srdito don Pavao — Komu inčije? — Pa kravi... — odgovori poraženo Portka. — I vila će uzeti kravlje ime! A drugo i drugo, Divca je Bog još u materinoj utrobi uškopio. Ako mi, daklem, ne vjeruješ, ti se sakrij kad on gdjekad gaće odriješi, pa ćeš vidjeti kakva mu nevolja u njima visi. — Don Pavle! — iskreno zaprepašten gotovo zajauka kapelan. — Smiri se, moj dopodnevni imenjače. Ako ovdje poživiš, čut ćeš i gorih. Bojeći se da voda ne svrne s njegova mlina i tako ne ostane i bez vrapca u ruci, Potrka iskoristi časak predaha i uskoči: — Onda, don Pavle, ako je Divac uškopljenik, devendjed Prpa zasigurno nije. Zašto onda on ne bi i s vilom, a naočit je bio! Osim toga njegova se zvala Koviljana, a to nipošto nije kravlje ime! Napokon i starac izgubi tako brižno čuvani mir, te plane i gnjevno se izdera na Potrku: — Glavo od kupusa sotonskoga! Zar ti, daklem, glasno ne rekoh da se vile ni s kim ne smucaju, već junacima i pobožnoj čeljadi u jadu i muci u pomoć priskaču?! A taj mi se vaš Prpa na sjedine popeo! Upamti: njemu se nijedna vila niti ijedno duhovno biće nikada ni prikazalo nije, kamoli da bi s njim leglo! Po istini, nije ni on sam za duhovima hitao, 105

već, obnevidio od krvi, kao zaobadan junac u krv nanovo srtao. A to ćete, daklem, još danas obojica čuti. A ti, Potrka, poruči djedu Kikašu da na Boga zube ne kesi propovijedajući vražju doskočicu kako Bog nije stvorio Adama i Evu, nego pet protuha, a usput nije znao kako bi onog petog prehranio. Bog nije Kikaš da ne zna što čini. A to kako je došlo do kruha s ramena sad ćete čuti, vi bogohulnici! Hajdete sa mnom! — Kamo? — upita mladi kapelan. Don Pavao ga omjeri preko oka i podrugljiv mu smiješak zaigra oko pomlađenih usana: — Nije daleko. Čuvam ja nježne noge omiških gospodičića — i žurno pođe prema župnom dvoru. Kad sva trojica uđoše u onu jedinu i jadnu sobu u župnim dvorima, don Pavao zakračuna teška hrastova vrata, jer nikad se ne zna. Potom stade prebirati prašnjave matične knjige dok ne nađe što je tražio: dvije požutjele bilježnice, od kojih jedna bijaše mnogo žuća i od miševa pomalo načeta. Premda još sunce ne bijaše ni dodirnulo obzorje, don Pavao upali dvije voštanice, jer se u ovoj mračnoj i memljivoj tamnici, u kojoj je sve zaudaralo po mišjem izmetu i gnijezdima, ni u sunčano podne slovo nije moglo razaznati. Netom posjedaše za stol, don Pavao otvori onu žuću, od miševa nagrizenu bilježnicu, i stade polagano i razgovjetno čitati:

106

SVJEDOČANSTVO ĐAČETA-NEDOUČETA O ČUDNOVATOJ HISTORIJI ODBJEGLA GALIJOTA JURASA GARIĆA, REČENOG PRPA, KOJI POLOVICU ŽIVOTA PROŽIVI U VLASTITIM A DRUGU U TUĐIM MUKAMA Caput I U KOJEMU SE BESJEDI O KOMADIĆU ZEMLJE HRVATSKE NALIK KURVI IZ MAASTRICHTA

Ovo napisah da posvjedočim — a moje je svjedočanstvo istinito — o sudbinskoj povezanosti ljudi i komadića zemlje Hrvatske, koji do jučer bijaše u vlasnosti carevine Turske a od jučer u vlasnosti Prevedre republike, komadića zemlje puste, besputne i bezvodne, bogu i vragu za leđima, komadića zemlje nalik kurvi iz Maastrichta. A ta kurva iz Maastrichta — i sam nagazih na nju u svom prokletom lutalaštvu — a ta kurva iz Maastrichta bijaše također pusta, besputna i bezvodna, bijaše svačija i nikada svoja, te nikome u spomenu ne bi ostala, da se jedne pijane večeri dva pripita plemića poradi nje ne zakavžiše. 107

Premda bi u druge dane obojica od nje pogled okrenuli, te je pijane večeri obojica svojom damom nazvaše. Prečesto taština izaziva srdžbu, a srdžba mačeve. Kako mačevi u obojice bijahu podjednako britki i tjelesa podjednako ubodljiva, to obojica u isti čas parnuše, u isti ih dan i na istom groblju pokopaše. Umjesto da zla kob urazumi ljude, ona ih uzbjesni i obezumi. Svi momci, naduvanci, paprenjaci, napržice i naježice, naprasnici i prkošljivci, ljutice i sijevalice, lakomašači i brzobodci, vratolomci svakojaki i svakovrsni, nagrnuše ne samo iz grada, već iz čitave Flandrije, Francije i njemačkih zemalja, nagrnuše da se bodu o kurvu, pustu, besputnu i bezvodnu, kao o kakvu kraljevnu iz priča. Tu pogibe pedeset i sedam što plemića što građana, i tko zna koliko bi ih još poginulo, da se sasvim slučajno ne nađe neka razumna osoba pa potajice, u noći svečanosti vjetrova, kurvi nož u leđa zabi. Ali zabij ti nož u leđa ovom kurvanjskom kamenju, stvorenu samo za siktanje zmija i zavijanje vukova! Pametar ljudski ne upamti ni ime ni kob one prve dvojice, u čijoj se ludoj oholosti ovaj čemer odrazi kao zemlja obećana, ali upamti čitavo čislo naroda koji su pristizali sa svih strana svijeta, da se — obnevidjeli od silovitosti i taštine — isprazno ubijaju za ovu otužnu kurvu iz Maastrichta. I svi bijahu jednaki u sljepilu strasti: Rimljani i Bizantinci, Avari i Mongoli, Turci i Mlečani, i stotine drugih imenih i bezimenih. I svatko, ma otkud dolazio, ne napušta ovu prokletinju dok ga ne prikolješ, a i kad ga prikolješ ne napušta je, već zdrobljene kosti pomiješa s kamenjem, te se ponovo s njim srađa i postaje jedno, tako čvrsto jedno, da živ stvor ne može razlučiti njega od kamena ni kamen od njega.

108

I mnogi se tako srodiše s kamenjem, izginuše i nestaše. Samo se jedno tvrdoglavo pleme — koje Mlečani Schiavima, a ono samo sebe Hrvatima naziva — više od tisuću godina tvrdoglavo održa. Ukopalo se u kamen, i ma koliko ga sjekao, ono iz kamena nanovo niče. U muci, u jadu, u čemeru i jauku... niče i napučiva ovu prokletu Krajinu imotsku. Caput II U KOJEMU SE BESJEDI O DVJEMA VRSTAMA SJEMENA I DRUGIM NEVOLJAMA

Ne kanim besjediti o onom dijelu Imotske Krajine oko poljca, na kojemu prije Maloga rata bijahu begluci begova turskih, a po ratu imanja gospode mletačke, već o ovoj golemoj kamenoj pustoši na jugu i zapadu tog nevoljnog poljca, o ovom nedosezljivom džepu svijeta što je samo po imenu pripadao turskoj carevini — jer u njemu Turci ne prebivahu, već povremeno slahu obijesnike i haračlije da pokupe danak blaga i danak krvi, da se izobijeste u žarenju i palenju, silovanju i nabijanju na kolac. Kanim besjediti o kraju nad kojim se nikada ne razgali nebo, već stravični vjetrovi tmaste oblake tuge i nevolje neprestano sabijaju u teški olovni grumen što čitavu Krajinu pritisnu, te uza stravu postade jedina stvarnost. Strah... Ovdje ni prisisno dijete nije moglo usnuti bez straha u očima, u krvi, u čitavom mlađahnom mesu. Strah od Turaka, strah od Mlečana, strah od pustahija i hajduka, od kuge, glada i rata, od munje, gräda i groma, od Boga, Čovjeka i Vuka. Začinjahu se u strahu, rađahu se u strahu, življahu u strahu... a umirahu bez straha, jer smrt često stizaše kao izbavljenje za ovo prvo sjeme ljudsko, koje je u ludosti i priprostosti duše svoje vjerovalo da se može preživjeti od 109

žuljeva ruku. Ali ono malo pšenice, ječma, prosa i bara, raštike i divljega zelja, krta mesa i škrta mlijeka ni njih same ne mogaše održati, a kamoli gospodare njihove i ono drugo sjeme neljudsko koje ću niže navesti, sve kad bi bilo mira i Božjega blagoslova. Ali mira ne bijaše. Ovdje ne bijaše kao na sjeveru, gdje se granica između Turaka i kršćana stotinama milja pomicala, a iza granice uvijek se našao kakav takav jezik s gospodarima i nastavilo se živjeti u miru, makar i u nekom okrutnom miru. Ovdje se granica nije pomicala, već je obilatih dvjesta godina drhtala od neprestano prolijevane krvi, od suza i jauka, od gladi, kuge, srdobolje, od prokletstva mržnje i srdžbe Božje. Dvije stotine godina svakovrsna užasa na granici-drhtulji, kobnoj po Turčina i dvakrat kobnijoj po kršćanina. Jer Turcima je prijetila pogibelj samo od kršćana, dok kršćanskoj raji kršćani bijahu često pogubniji od Turaka. Ti pogubni kršćani bijahu iz onog drugog sjemena, koje je jasno vidjelo da je lakše živjeti od krvi nego od žuljeva, a za svoju nečasnu rabotu iznalazilo je stotine junačkih smicalica:

Orah, kopah, tanke gusle moje, orah, kopah, ne dadoše Turci; ovce čuvah, poklaše ih vuci, bukvu sijekoh, zabolješe ruke: jamih pušku, odoh u hajduke.

I tako se to drugo sjeme odmetnu u hajduke da siječe Turke. I sjekli su ih po krčmama i putovima, iščikali u zasjedama, palili im kule i čardake i plijenili karavane što se spuštahu na skelu splitsku i makarsku. Ali i Turci ubrzo njihovu vještinu uvještiše, te ih i same stadoše sasijecati po 110

mehanama i drumovima i dočikati u busijama, dok bi svoje i svoju imovinu zatvarali u čvrste kule okopoljske. I tako iz dana u dan bijaše sve teže doći do Turčina, koji je nosio četiri oka otvorena i četiri kokota napeta na kuburama. Kako se nije ni lasno ni lako moglo živjeti od Turčina, počelo se živjeti od kršćanina. Dok se radilo samo o imutku, ni po muke: živa glava dugovanje plaća. Ali kad se počelo, kuku i pomagaj... Naime, za rata Kandijskoga i Velikog, Prevedroj bijaše golema potreba od galijota. A galijota nigdje. Stoga se poveza s hajducima, te za svaku živu glavu plaćaše i po dvadeset dukata. Kako se Turčin šale uhvatiti ne da, to se hajduci baciše na goloruke podanike turske i mlade čobane raštrkane po slobodnim brdima. U pola stoljeća četovanja pohvataše preko petnaest stotina ljudi, najvećim dijelom kršćana. I tako svaki peti iole odrastao muškarac bi prodan u roblje Mlečanima. Uzalud su fratri i popovi jadikovali, molili, kumili, zaklinjali, i hajduke, i providure, i samoga svijetloga dužda da prestanu s tom bogumrskom trgovinom, uzalud... Prevedroj bijaše velika potreba od galijota, a kršćani su se još bolje nego Turci umjeli na vesla nažimati. I da ne bi toga, nikad Juras Garić, nazvan Prpa, ne bi učinio što učini, niti bih ja zapisao što zapisah. Caput III U KOJEMU SE BESJEDI O POHARI KUĆE JURASOVE, NJEGOVOJ TRPNJI I IZBAVLJENJU

A s Jurasom Garićem, rečenim Prpom, zbi se ovako. Djedovi Jurasovi pripadahu onom sjemenu što je vjerovalo u žuljeve ruku svojih, sijalo žito po pasikama i barovištima, čuvalo ovce i koze po vrletima, i živjelo tako skromno i 111

skrovito, neprimijećeno. I tko zna dokle bi se živjelo tako, da jedne Male Gospe ne nahrupi Marko Knez — kojemu tada ne bi ni trideset i dvije godine, a već hajdučki harambaša bijaše — velju, naleti taj Marko Knez sa svojom družinom i u letu sve ote, poubija i popali. Babu Jurasovu Anušu Čelanušu, djeda mu Kuzmana i majku Mandaru s dvoje djece blizne i prisisne žive u oganj pobaca, a Jurasova oca Mijovila Ćoravca, sama Jurasa, brata mu Treskala i strica Glavinjala u užad sape i prodade Mlečanima za šezdeset i dva dukata. Jurasu tada bijaše šesnaest godina. Dvadeset i dvije godine robovaše po galijama, lukama, kamenolomima i arsenalima Prevedre kršćanske republike slažući danomice bičeve na poniženja. Stric Glavinjalo, naviknut na beskrajna tumaranja, netom bi zatvoren na galiju, klonu kao ptica u krletci — ni puna tri mjeseca pošto ga okovaše. Galiju s bratom Treskalom potopiše turski gusari druge godine zatočenja i tako ga, mlada, muka oslobodiše. Otac Mijovijo Ćoravac izdrža punih dvanaest godina, a onda i on pade preko vesla — očaj njegov bijaše tako velik, da su mu u samrtnome grču ruke za okove prionule, te su mu prste morali odrezati i mrtva ga sakaćenjem oskvrnuti. Samo je Juras izdržao. Srce mu bijaše mlado i neprestano zadajano najmoćnijim i najsvetijim napitkom: osvetom. Poslije dvadeset i dvije godine, jedne lude noći, pune sjevatanje i grmljavine, ubi stražara i pobježe preko Istrije i Hrvatske čak u tursku Bosnu. A to učini zato da ponovo ne pane u šake Mlečanima ili dodvoricama njihovim. Tu u Bosni, u Prologu, namjeri se na dobra čovjeka i još boljeg kršćanina, koji ga odjenu u bosansko ruho i svjetova mu da se izdaje za turskoga odbjeglicu, da se imenuje Prpom od Glamoča, jer će tako, nepoznat, svoj sveti zavjet sigurnije ispuniti, dok bi mu poznatu brzo 112

doskočili jal Mlečići jal Knezovi hajduci. I još mu dobar čovjek iz Prologa svjetova da u plemenu Knezovu pokolje sve iz čega teče krv, da se ne smiri dok se i posljednja kaplja zla sjemena ne iscijedi, i da ništa živo ne ostavlja, ni kučku ni mačku. I još mu dobar čovjek iz Prologa svjetova da prije svakog svetog čina opere ruke u turskoj krvi, i to u krvi dvojice nevjernika, a tek onda da zakolje jednoga od Knezovih. Tako će ovaj zavjet i Bogu omiliti, i Bog će njegovu osvetu blagosloviti i podržati. Neka ubija naporedo dva Turčina pa jednog od zla sjemena Knezova. Ako tako uspije pobiti sve do mačeta i kučeta, spoznat će da je Bog zasigurno na njegovoj strani, da mu je čin posvećen, te da će čist i svijetao biti po rukama anđela uznesen u kraljevstvo nebesko. Prpi se ovaj savjet učini dobrim, i on se zavjetova da će učiniti tako. I još mu reče dobar čovjek iz Prologa, da ne srće odmah u Krajinu, nego da je zaobiđe, jerbo je rat već planuo, a fratri pobjegli s narodom pod okrilje dužda mletačkoga. Osim toga fratri će mu najbolje reći kud se sada kreće koja hajdučka družina, jer u svakom ratu protiv Turčina i sami fratri hajdukuju. Budući da su se fratri sklonili u Dobrč, najbolje bi bilo da se uputi tamo. I on se uputi. Ali kako se čovjek često i odviše uzda u Boga i precjenjuje vlastite snage, to se često nađe u nebranu grožđu. Umjesto da se najede i odmori u kakvom selu uz Cetinu, Prpa odluči da se, onako gladan i umoran od duga i brza hoda, prebaci preko rijeke i preko brda i da se u predvečerje Svijećnice nađe za fratarskim stolom. A te nesretne godine 1715. bijaše Svijećnica neupamćeno studena i bura bijesna kao da je sami vrazi naganjaju. Taman kad se prebacio preko povora brda i, tako reći, 113

osjetio topli miris fratarske vatre uz more, klonu kao da mu je netko podsjekao koljena. Jedva doplazi do nekakva procjepa i prevrnu se na leđa. Usnu tako, svladan umorom i glađu, i ne čujući fijukanje bure koja je počinjala polagano po njemu prostirati mrtvački pokrivač satkan od nježnih bijelih pahuljica. Caput IV U KOJEMU SE BESJEDI O DVA JADA A NE ZNA SE KOJI JE GORI

Na samu Novu godinu iliti na dan Obrezanja Gospodinova nesretne 1715. po zamrznutu Blatu stiže na fratarski otočić iz Imotskoga uhoda i priopći fratrima da se Turci spremaju udariti na otok, samostan sažgati i sve živo poubijati. Ne časeći časa fratri pokupiše što im bijaše najnužnije: svete knjige, ruho i posuđe, desetak pušaka, dvije bačvice baruta i nešto olova, natovariše dvanaest konja i pripasaše sablje, pa uz pomoć Božju i zubato oružje krenuše prema zemljama Prevedre republike, a za njima sva stoka i sav narod, sve što je moglo hodati, pusti ili plaziti. Krajina ostade gotovo prazna. Tako bijaše na početku svakoga rata. Jer Turci krajišnici, koji u miru bijahu donekle snošljivi, na početku svakoga rata postajahu krvoločni, računajući da će okrutnošću stjerati strah u kosti svojim kršćanskim podanicima i tako im izbiti svaku misao na pobunu. Međutim, ovo naoko proračunano i razumno nasilje gospodara ubrzo bi se nerazumnim pokazalo, a sudeći trijezno nije bilo niti je moglo biti ijednoga razumna načina kojim bi — bar u početcima ratovanja — raju mogli obuzdati. Dvjesta godina robovanja, dvjesta godina kolca i konopca, četverenja na konjskim repovima... a samo ih nekoliko sati hoda dijeli od velikog i svetog kršćanskog 114

svijeta, koji ni o što glavu ne tare, već neprestano misli o njihovu jadu i o tom kako ih mora po cijenu vlastite krvi iz pakla izbaviti. I na početku svakoga rata bijahu sigurni da ističe rok kušnje, kojom ih Gospodin i odviše dugo iskušava, i da nastaje čas posvudašnjeg kraljevstva Božjega na zemlji. I kao svi prije njih, i kao svi poslije njih stanovito su vjerovali da ratuju posljednji rat. Nošeni tom nepokolebljivom snagom vjere, podsticani do bezumlja smionim junaštvom svojih popova i fratara — koji su jednako vješto prebirali krunicu i sabljom turske glave odsijecali — ustajali bi, mahnitali, ubijali i bivali ubijani, da — potisnuti nadmoći — zajedno s popovima i fratrima pobjegnu preko sivog Biokova u primorje, pod okrilje tog velikog i svetog kršćanskog svijeta. No ubrzo bi uvidjeli da taj veliki i sveti kršćanski svijet nije onaj iz njihova sna. Taj veliki i sveti kršćanski svijet gledao je u njima krdo divljih prebjega koje treba upregnuti u korisnu spregu, te ih bacaše na galije, u kamenolome, u šume i arsenale, ili ih — loše oboružane — slaše na Turke, da po njima otet plijen i turska imanja među se podijeli. Ono malo hrane, što bi im dobacivali, dobacivali bi šutke kao psima, i gore nego psima, jer i psu se zatepa: »Nâ, ćuko, nâ!« Tada bi se ovi tužni prebjezi sjetili braće svoje, koju taj isti kršćanski svijet za dukate kupovaše i za galije zakivaše. A njih zakova i bez banovca, pa sada i oni i očevi njihovi i braća njihova zovu smrt, a smrt ih neće. S druge strane i Turci krajišnici ubrzo bi spoznali sve zle posljedice svoje naglosti: polja ukorovljena, stoka poklana, zalihe potrošene, sve se moralo uvoziti iz unutrašnjosti carevine. Tada se događalo da bi Turci još u toku rata, stali moliti prebjege da se vrate. A oni bi se

115

vraćali, jer su radije jeli svoju prosenu kašu u nevjernika, nego tuđu pogaču kao psu dobačenu. Ta opća narodna nevolja bijaše samo zbir pojedinačnih nevolja, koje ni najvještiji zbrajač ne bi mogao zbrojiti. Spomenut ću samo jade djevojke Anđelije Pezo, a zašto ih spominjem, vidjet će se unaprijed. Iste večeri kad fratri napustiše zaleđeni otočić, turske pustahije — na dva sata hoda — pokušaše rečenoj Anđeliji silu učiniti. No otac njen i braća njena skočiše na Turke i borahu se s njima dok ne izginuše. Kad fratri stigoše na razbojište nađoše četiri Peze i šest Turaka rumene u rumenu snijegu. Preostala četiri zulumćara fratri začas na sabljama razniješe. I kad sve bi gotovo, iz tora, između ovaca izniče rečena djevojka Anđelija, s golim sisetinama do pupka zagaljena, s mahnitim pogledom i pomamnim pjesmama na nateklim usnama, te se onakva, užgana i zblanjena, baci na mladog fra Šimuna i stade ga grliti, ljubiti i ujedati. Jedva je otrgoše. Neki rekoše da je poludjela, a činilo se tako. Međutim, stari fra Mijo Kutlar — koji je još kao momčić u Kandijskom ratu četovao uz bok fra Petra Kumbata, zatornika Turaka, a u Velikom sedam Turskih glava odsjekao i četiri posred čela prosvrdlao — reče da ona nije po Bogu, već po vragu sumanuta i da je vrag sasvim obuzeo dušu njezinu. A kako fra Mijo nadaleko bijaše poznat kao vrstan protjerivač — dosad je uz pomoć Božju trideset i sedam što velikih što malih vragova iz tijela čovječanskoga izagnao — to se svi njegovu mnijenju podvrgoše i povjeriše mu djevojku da i iz nje vraga izagna. Ali ovo bijaše neki tvrdokorni vrag, koji kao da se svim čamprima i čaporcima o samu džigericu zakvačio. Da izagna vraga fra Mijo se nikada nije mučio više od pet dana, a ovoga on i petnaestorica hrabre braće već mjesec dana protjeruju i protjerati ne mogu. 116

Caput V U KOJEMU SE BESJEDI KAKO BI MLADOM FRA BONI BOLJE BILO DA JE GOVNO IZJEO NEGO JURASA OD SMRZNUĆA SPASIO

I dogodi se da je mladom fratru — što se vraćao iz dalekih kršćanskih zemalja — konjić posrnuo i samim tim razbio razulareni ples bure koja je već slavila slavlje nad ukočenim Jurasovim tijelom. I dogodi se da u tom posrtaju mladi fratar ispade sa samara i pade licem na noge, koje će kasnije satrti sve u čemu teče krv njegova roditelja. No kako mladi fratar nije znao kakva se guja skriva pod snijegom, priteče smrznutome i stade ga odmrzavati onako kako je vidio da se čini po zemljama »dušmanluka, aliti erežije Ivana Kalvina i Martina Lutorana«, po Helveciji i Germaniji. No čim se dotakao smrznutoga, ovaj šibne poput opruge, a dvije se goleme šake poput kliješta ovise oko fratrovih zapešća. — Ko s' t'? — izbaci kao jednu riječ, glasom hrapavim i napuklim, a valjda drukčiji glas i nije mogao izići iz ovih badnjastih grudiju, iz čekinjama obrasle glavurde iz koje su sjala dva golema oka kao dva straha i dvije prijetnje. — Ja sam siromašni mali brat kojemu Bog ukaza milost da te spasi od nenadane smrti. Po tome što si na sam dodir moje ruke skočio spoznajem: na ovoj krvavoj turskoj granici sve što diše, hajkano je. Ali... Spašenome se očito nije svidjela fratrova pjesnička brbljavost, te ga presiječe saževši čitavu rečenicu u jednu riječ, nemilosrdno brsteći sve samoglasnike koji su se dali pobrstiti: — Ka' t' ime?

117

— Fra Bone Knez. Još kao dječak otišao sam u Italiju gdje sam izučio svetu bogosloviju, mudroslovlje i mnoge druge nauke. Obišao sam mnoge zemlje i gradove... — Št' s' doš' amo? Ko t' zva'? — upita spašeni smrknuto. — Domovina! Porobljena domovina da je spasim. Bog je htio da i tebe spasim. — Bolj' d' s' govn' izjo!... št' m' gledaš?! Velju, bolj' d' s' govn' izjo, jer t' s' mal' Martin Potpalin! — Kad me znaš onda si i ti iz Vrdola. Tko si, dakle? — Ja s' Prpa 'z Glamoč'. — Ne bi ti znao moje ime da si iz Glamoča. Reci, dakle, tko si? Prpa iz Glamoča zaškrguće zubima, ošine fratra pogledom, a onda se naglo baci na koljena: — Ispov'd m', pa 'š čut'! Ja s' Juras Garić. Fra Boni nije trebala Jurasova ispovijed da se prisjeti zločina oca svojega Marka Kneza, nazvana Potpalom, da se prisjeti otimanja, paleža i ubijanja, da se prisjeti krvarine koju utrošiše da njega učine svećenikom pravednoga Boga! Sada još užasnije nego ikada iskrsnu pred fra Bonom pitanje koje ga je čitavu mladost mučilo: »Može li biti svećenik Pravednoga čovjek ljudskom krvlju othranjen? I može li takav čovjek učiniti ijedno dobro da se u zlo ne prometne?« I ovo dobro koje je upravo učinio, u strašno će se zlo prometnuti: čovjek, kojega je oteo smrti, zavjetovao se da će pobiti sve njegovo, do kučeta i mačeta. A fra Bone to ne može spriječiti, jer mu je jezik okovan ispovijednom tajnom. Ne može ga ni izdati ni prokazati, ne može ga ni ubiti, a da ne oskvrne tu svetu tajnu. Ne može se čak ni Bogu moliti da ga Turci sasijeku, jer i to bi bilo oskvrnuće. On mora strpljivo i bez suza gledati kako jedan za drugim 118

nestaju svi od plemena Knezova. »Bože moj, neka ubije oca mojega i braću moju, jer su im ruke krvlju omašćene! Ali zar ćeš dopustiti da i nedužnu dječicu pokolje? Dopustit ćeš, kao što si i Herodu dopustio da pokolje djecu betlehemsku, dopustit ćeš jer se pravednost tvoja drugim mjerilima mjeri...« — Ja s' ispov'd, a ti dri' ak' 'oš! — Sinko moj — tiho će fra Bone s usiljenom blagošću — ja te mogu odriješiti od počinjenih grijeha, ali od zlih djela na koja se tek spremaš... — Ti driš' od čeg' mo'š! I muč'! — Ne boj se, sinko moj, ni samome sebi ne smijem povjeriti ispovjednu tajnu. Ja znam što mi je činiti, a dobro bi bilo da i ti razmisliš... No Prpa ga oštro presiječe: — Sva'k' čin' št' mora! I pratar, i čov'k, i ž'vina! Caput VI U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA VRAGA U SLAMI IZGONI

Upravo na zornicu, licem na svetoga Blaža Grličara, fra Bone i Prpa padoše na Dobrč. Brat ih laik odmah odvede u kapelicu, u kojoj se petnaest hrabrih fratara, na čelu s fra Mijom Kutlarom, po pedeset i drugi put suočavalo s đavlom. Sa zubljama, križevima, lojanicama i voštanicama, sa škropilima i kadionicima bijahu opkolili djevojku, koja među njima stajaše s razdrljenim haljinama na prsima, s varnicama u očima i svom krvlju u licu, stajaše i pjevaše neki čudni napjev i neke čudne riječi, koje kao da su same od sebe i same za sebe nastajale:

»Svake noći o ponoći moj će dragi k meni doći;

119

grlit će me, grčit će me, svu će snagu slit u mene. Od svih vas je jači on: sotona je jahač moj!«

A onda se njen tugaljiv napjev prometnu u bijesno potcikivanje:

»Na ovoj, na onoj, na toj noći dugačkoj, na toj zimi studenoj prčit će me dragi moj! Od svih vas je jači on: sotona je jahač moj!«

I žalosni fratri još jednom žalosno digoše ruke, ponovno zatvoriše Anđeliju u štalu i spremiše dobar ručak da dolično počaste novoga brata. Ali mladi fratar bijaše odavno zaboravio tugu suhe ovčetine, te je jedva gutaše začinjajući je dozivanjem dalekih mirisa rumenih pilića i pačića rasijanih po mnogobrojnim pečenjarnicama velikog i svetog kršćanskog svijeta, dok fratri domorodci ovaj bravlji i kupusni jad još i gozbom nazivaju! — A sada — reče debeli fra Lovre — kad smo se sastali za gozbenim stolom, možda bi nam naš učeni brat mogao reći najprikladniji način da iz ove nevoljnice sotonu izagnamo. Fra Bone se uvošti očito se trudeći da razborom ohladi uspaljenu revnost koja ga bijaše svega prožela: — Braćo moja, ako sve molitve i zaklinjanja, riječi velike i strašne, zazivanje svih Božjih imena, koja jesu: Sabaot, Šadaj, Efereheje, Homousion, Emanuel, Paraklitus, Tetragramaton, El, Elohim, Heloa, Hagios, Atanatos, Iskirios i sva ostala njegova imena ne izgnaše satana iz nevoljnice i nevaljanice, onda je potrebito učiniti ono što se 120

po prosvijećenim kršćanskim zemljama čini: neka se ognjem spali! Fratri se trgoše, a starom fra Miji obrve navrh čela skočiše i ostadoše tamo: — Što reče, učeni naš brate! Neka se spali! Na području Prevedre niti je tko spalio niti smije spaliti ni heretika, ni vješticu, ni opsjednutu. A kad bi i bilo dopušteno, ja bih se u ime Boga prvi suprotstavio. Jerbo koliko je meni neuku, više čobaninu i hajduku nego bogoslovu, poznato ponekad se i zmija zavuče u čovjeka, pa hoćemo li spaliti čovjeka da bismo i zmiju spalili?! Ako je sotona ušla u djevojku, hoćemo li razrušiti hram Božji, ne da bismo ubili sotonu, već je oslobodili i pripomogli da i drugi hram Božji opogani? Ne upita li se, učeni brate, otkud tolika množija opsjednutih u tim vašim prosvijećenim zemljama? Ja ću ti reći: čim spalite jednu nevoljnicu, oslobađate đavla, koji odmah u drugu uskače i još poziva nove čete đavaoske, i tako samo đavaosku žetvu ustostručavate. Eto, što vi činite u zemljama vašeg kršćanskoga poganluka! Ali Potpalin sin bijaše za ovu vjeru i gluh i slijep, te stade zanosno rasipati svoje bogato bogoslovsko znanje, koje se u posprdnim zjenama ovih fratara-hajduka odražavalo kao nijemo pitanje: »Nije li to sin Potpalin?« A kad je u svojoj govorljivosti otišao tako daleko da je fra Miju, gledajući ga pravo u oči, nazvao krivovjercem i otpadnikom, četrnaest gnjevnih fratara skočiše kao jedan. Videći da je vrag odnio šalu Prpa, koji se fratrima od početka svidio i gutanjem samoglasnika do suza ih nasmijavao, ustade i zabrza: — Mor' bit', svet'oci, mor' bit' d' u d'vojci nij' đav' već šejtan! 121

Na to fratri prsnuše u smijeh, a debeli fra Lovre udari Prpu šačetinom po ramenu: — Šejtan i vrag to ti je isto, moj Prpa, samo Turci vraga šejtanom imenuju. — A jok! Pust' men' pa 'š vi't! I ne čekajući odobrenje od fratra zgrabi sa stola drvenu zdjelu u kojoj bijaše još podosta suhe bravetine, otrča u pojatu k Anđeliji, koja se bijaše skutrila u jaslama, tutne joj zdjelu među koljena i reče što mogaše mekše sileći se da ne guta samoglasnike: — Jid', dušo! Iz prazne guz'ce ne biži ni govn' a di b' šejtan! Anđelija se osmijehne i bez riječi se pomamno baci na bravetinu. Dok su njeni bijeli i oštri zubi vučji kidali komade mesa, Prpa je promatraše sa životinjskom radošću. Gledajući čvrsta bedra i bokove, što bi ponekad zaigrali ispod haljine od gruba sukna, i omašne grudi, što bi ponekad tresnule i izvirile iz raskopčane prsnice i naočigled bubrile, jedna jedina misao u obliku ružičasta kolobara pojavila bi se pred Prpinim očima: »Dobre li bedevije! Izagnam li vraga iz nje, plahovitu će mi ždrebad ždrijebiti!« I poput marvinskog trgovca stade joj znalački opipavati gležnjeve, listove i butine. I dok to činjaše osjećaše kako negdje iz najmračnijih dubina gogolja krv i pod same mu se nokte sabija. Njena se koljena načas rastvoriše, pa sklopiše da poput kliješta stisnu njegovu ruku što bijaše među njih kliznula. Prpa slobodnom rukom strgne djevojci zdjelu i zavitla je među stoku, a onda surovim trzajem prebaci djevojčinu nogu preko jasala, razdera joj haljine i pruži se po njoj dašćući i sopćući, dršćući i šapćući joj u vrat, u uho, u usta: 122

— Ne boj s'! Moram t' jednog vraga zab't da drugog izb'jem! Fratri podžigani znatiželjom primakoše se štali da vide kako to bosanski prebjeg šejtana izgoni, ali ne mogaše vidjeti ništa, jer vrata bijahu zabravljena, a kroz ono malo šupljih vržina opet se ne mogaše ništa vidjeti, jer unutra bijaše tama duboka, iz koje je dopiralo samo sumanuto vrištanje djevojke: »Tako, tako, vraže moj... Grči, prči, nadiri, razdiri, navuci, razvući, slupi, zalupi, kamen o kamen otupi...« i Prpino muklo groktanje: »Muč', mala, muč', još je s' nis' okusjo!«. A onda nastade tišina, i to najviše zbuni fratre koji bijahu navikli da vrag uz strašan smrad, vatru i urlike napušta opsjednutoga, i tako gori i urliče sve dok ne tresne o planinu. Još se više začudiše časni oci kad se vrata otvoriše, a na njima se ukaza Anđelija tiha, oborenih očiju i lica bijela kao u svetice. I takva, tiha, smirena i sveta, priđe fra Miji, kleče, poljubi mu ruku, pasac i križ na krunici i reče zvonkim anđeoskim glasom: — Ja bih se ispovjedila, oče. A fratri zinuše svim čim se zinuti moglo i stadoše se diviti Gospodinu za kojega se nikada ne zna kad će uzeti mudra i sveta čovjeka a kad nekog tepavca i dotepenca iz Bosne, s kraja svijeta, da Njegovu Svevišnju volju izvrši. I hvaljaše Gospodina čitav dan onaj, i mnogo dana uzastopce. A i sam fra Bone ne gledaše u Prpi više zlokobnog ljudskog osvetnika, već oruđe koje Bog izabra da kazni oca njegova što okrvavi ruke pred Gospodinom. I bi mu lakše čuvati svetu ispovjednu tajnu.

123

Caput VII U KOJEMU SE BESJEDI KAKO SVATKO, UZ POMOĆ BOŽJU, ČINI ONO ŠTO MORA

Kako vrijeme otupljuje sve što je ljudsko, i radost i bol, tako u ova dva mjeseca otupi i ono strahopoštovanje što bijaše obuzelo fratre pred Prpom kao protjerivačem đavola. To se strahopoštovanje gotovo izgubi poslije Prpine ženidbe s Anđelijom opsjednutom, koja i nakon udaje ostade pomalo zvrkasta i luckasta. Prpa opet postade neuki prebjeg, dobar sluga što ih i svojim graktanjem uveseljava. I fra Bone u njemu više ne gledaše oruđe u ruci Bogaosvetnika, te ga opet spopadoše muke poradi čuvanja ispovjedne tajne. I te muke postajahu sve ljuće i žešće, a kad je osjetio da ih više neće moći izdržati, okolišno upita fra Miju što bi on učinio kad bi mu neki razbojnik pod ispovjednu povjerio, da će poklati toliko i toliko ljudi i nevine djece. Pošto mu hajdučina u fratru bez razmišljanja odgovori: »Ispovjednu bih tajnu sačuvao, a pustahiji u pupak kuburu sprašio«, fra Bone skoči: »Zar tako ne bi Boga oskvrnuo?!« Potom stade vikati: »Heretici! Heretici! Sve bi vas trebalo na lomači sažgati! Vaš bog nije moj Bog!« — i pobježe među kamenje, gdje ostade u molitvi čitav dan i čitavu noć, sve do zore. A u zoru mu se učini da čuje slatki glas Božji, koji izviraše iz kamenja, iz žbunja, iz njega sama: »Dao si mi ljubav, i ja ću ti je uzvratiti: evo gle, od sada ćeš spokojno gledati kako pada glava oca tvojega i braće tvoje, jer ćeš znati da tako hoću. A sada pođi kamo si nasmjerio i služi puku mojemu.« Fra Bone više dolebdi nego siđe na Dobrč, osamari konja i reče fratrima da ide za tursku granicu. 124

Uzalud su ga fratri odgovarali i govorili mu da u tom času prijeći tursku granicu ne znači nositi glavu u torbi, već je na panj položiti, da... On je na sve spokojno odgovarao jednim te istim: — Moram. Moram vratiti Boga i sakramente kršćanima koji tamo ostaše, moram donijeti Boga nevjernicima koji ga izgubiše ili ne spoznaše. Moram! Ali fratri opet navaljivahu, a kad to navaljivanje prevrši mjeru uplete se i Prpa: — Pust' čov'ka k'd mora! Jerbo svak', uz pom'ć Božju čin' št' mora! I pratar, i čov'k, i ž'vina! I opet se u Prpinoj mašti pojavi toliko puta dočarani prizor koji bi ga uvijek ispunjao nekom slatkom, gotovo čulnom slašću: tamo na Glavici, ponad njegove kuće, sjedi on — Marko Knez, rečeni Potpala — sjedi i čeka njega, Prpu. Preko pleća svečana kabanica, pod njom ječerma srmom prožežena i posuta srebrnim tokama, za pripašajem noži i kubure, ispod njih modre hlače od najbolje čohe, a sasvim na dnu opanci, novi, od suha. Kapu na kamen odložio, a čelo uzdignuo prčevito, kao da kaže: »Usred njega!« Junačan. Prpa se nikako nije mogao odvojiti od ovoga sna, nikako zamisliti da bi i drukčije mogao ubiti zatornika svoje kuće. Tu, na Glavici, u svečanoj odori. Sjedi. I čeka. U čelo! Usred čela! Onda se trgne kao iza sna i kao iza sna dobaci žurno fratrima: — Moram i ja! Čeka m' čov'k... moj čov'k... na Glav'ci... Na brzinu skupi ženu i njenu imovinu, koju fratri bijahu pohranili, pojaše bedeviju koju mu fratri bijahu poklonili i pođe s fra Bonom preko burovna Biokova.

125

Za njima koracaše Anđelija vrckajući stražnjicom i pjevušeći neke čudne pjesmice, koje su joj same od sebe na usta navirale i, jednom ispjevane, zauvijek nestajale. A bijahu to zvrkaste i luckaste pjesmice, kao i ona sama, pjesmice u kojima se pjevalo o smrdljivim pupavcima i dražesnim grlicama, o zlatnim gundevaljima i govnovaljima, a svaka je završavala beskrajnim djetinjim udivljenjem Stvoritelju:

Sve, to čudno složi, Bože, usrid ove ljute kože: svakom dade svoju rupu, da s' na dubu i na stupu, na jasenu, na kamenu, na oboru i u toru, na smetištu i ognjištu, i u sinu i u slami, na mutapu i dolami, i po suncu i po tami preko ove ljute kože dozlaboga prčit može.

— Ušutkaj je da ne sablažnjuje — reče fra Bone jedva svladavajući gnjev pravedni. Ali Prpa, usmjeren jednom cilju, vjerovaše da je sve nečemu sudbinski usmjereno, te reče ledeno, kako je samo on znao: — Pust' je! Svak' čin' št' mora. I pratar, i čov'k, i ž'vina. I lud' ž'nsko.

126

Caput VIII U KOJEMU SE BESJEDI KAKO JE PRPA, UZ POMOĆ BOŽJU, UBIO TURSKO MOMČE

I tako jašući — Anđelija sveudilj repeljaše za njima i u njedra šaptaše svoje luckaste i zvrkaste pjesmice — prijeđoše planinski prijevoj, kamenu dolinu prosječenu suhom dubokom sutjeskom, te se preko oniska brdašca prebaciše u proložinu, koju bez valjana razloga ne prozvaše Ljut. Na čitavom tom putu, osim graničarske straže na prevlaci, ne sretoše ni Turčina ni kršćanina, kao da se sve živo klonilo tog prokletog okrajka podvučena pod sjevernu stranu prijeteće planine. Kad bijahu negdje posred Ljuti, Prpa naglo zaustavi konja, skrene s uske kamenite staze — obrubljene trnjem i oštrom grabovinom — i skloni se za polu. Na njegov mig fratar učini isto, a malo zatim pridruži im se i Anđelija, koja onim svojim suludasto blagim očicama neprestano zvjerkaše po kamenju nečujno pjevušeći svoje slađane besmislice. Još uvijek daleki, ali sve jasniji zvukovi neke druge tugaljive pjesmice dopirahu do njih:

Ima l' jada kô kad akšam pada, kad mahale fenjere popale, a def bije u sitne jacije i tanani šapću šedrvani...

To tursko momče, rumeno, punokrvno... na punokrvnu alatu... to tursko momče s toliko žarke krvi da bi čitavu dolinu ozariti moglo... to tursko momče, to vrisak djedova u njemu, to život kipti, to čežnja do neba, to mlado, golobrado, nadojeno... — Misusovo! (U ime Isusovo) — zazove Prpa, bogobojazno se prekrsti i prebaci kuburu preko pole. 127

Puška puče, pjesma zamuče, a mlado Ture kako pade tako i ostade: na leđima, bezbrižno zabačenih ruku, kao da se odmara u busenju vrijesa i dupčaca. Bijaše momče lijepo, i još se živim činjaše s rumenim cvijetom na čelu i dragim smiješkom na ružičastim usnama. Hladno ožujsko sunce veselo se odbijaše od rumena cvijeta i blistava oružja. Samo je alat žalovito njištao za utihnulom pjesmom gospodaraprijatelja. — Što učini! — zavapi mladi fratar, a užasnute mu oči prekriše čitavo lice. — Št' Bog zapov'di. Ja š njim zav't učini' — odgovori smireno Prpa, te fratru nastavi razlagati, da Bog ovo nije htio, mogao mu je barut ovlažiti, pušku zanijeti, učiniti da kremen ne zaiskri i stotinu drugih vragolija. Ali Bog nije mačji kašalj, te se drži zavjeta koji s njim učini. On će mu podastrijeti i drugoga Turčina kako bi mogao smaknuti prvoga od roda Knezova, pa će mu podastrijeti i trećega Turčina i još mnogo, mnogo Turaka, nebrojeno... Premda ga fra Bone nije slušao i premda su njegove misli tekle sasvim drugim koritom, ipak se sliše u isto tiho jezero potpune predanosti u Božje ruke: »Neka se vrši Tvoja sveta volja!« Prpa priđe momku kao što se jabuci prilazi, i kao što se obiru jabuke, tako i on pobra noževe i kubure, pola kese zlatnika i srebrnjaka promrsivši »Nek se u kući nađe!«, a svilenu maramu dobaci Anđeliji. Ona je prihvati, a potom kleče do momka i umjesto njegove nježno mu ovi svoju maramu oko vrata i još nježnije prošapta: »Neka mu bude. Lijep je.« — Misusovo! — uzdahne Prpa, podvuče ruke pod momka, naže se, odiže ga i odnese do prve dublje škrape. I 128

dok procjep zatrpavaše kamenjem, mrmljaše molitve za upokoj duše nevjerničke, ako za nju pokoja ima. — Mol' i t', pratre! Ali fratar ne mogaše ni moliti. Anđelija s tihom tugom promatraše kako kamenje sve više i više prekriva mladića, a onda se u njoj rodi opet neka nova luckasta i zvrkasta pjesmica, i ona je stade pjevušiti:

Prođe momče ispod Blokova, na njemu je maramica nova. Momče piva kano bulbul-'tica. Kad zamuče, osta maramica, da ga grije pod 'ladnim kamenjem, crne smrti bijelim znamenjem...

— Muč' — okosi se Prpa — Pojaš' konja, d' od njeg bar nešt' imaš! I tako sve troje neko vrijeme jahahu u šutnji, a onda im se putovi razdvojiše: fratar ode prema istoku, u župu vrdolsku, a oni prema sjeveru u siva, pustošna brda, svaki noseći svoju zlu kob. Caput IX U KOJEMU SE BESJEDI KAKO SE PRPA SRETE S MARKOM KNEZOM I NJEGOVOM DRUŽINOM

Prvo što je Prpa htio vidjeti bijaše roditeljsko zgarište, na koje, tobože, slučajno u glavinjanju bijaše naišao. Kad tamo osim navaljenih stjenetina ne nađe ništa, čak i pepeo duge kiše raznesoše. Samo siva kamena Glavica bijaše ista kao i nekada, siva i kamena. Prpa se skanjivaše da uzdigne pogled bojeći se da ga tamo već ne čeka uzročnik svega zla, Marko Knez, rečeni Potpala. Tamo na Glavici, na ćulku, u svečanoj odori, sjedi i čeka visoko uzdignuta čela: usred 129

njega! Usred njega! A on ne može: usred njega, jer još Božji računi nisu uređeni — ta ubio je samo jedno tursko momče, što zapravo i nije više od pola Turčina. Na sreću, na Glavici ne bi Potpale, ne bi nikoga. Prpa sjede na ćulak i dugo promatraše opustjelu dolinu, u kojoj se ni jedan dimnjak nije dimio — sve bijaše iselilo, a oni koji ne iseliše povukoše se u brdske komšiluke ili se nastaniše u stajama pod samim hrptom brda. Gotovo čitav dan prosjedi na Glavici, te se tek u kasno popodne vrati Pezinim kućama, koje bijahu udaljene dobra dva sata hoda. Bijaše tek zakoračio u komšiluk kad netko povika »Hajduci!«. U taj čas iza susjednog brežuljka pojavi se tridesetak do zubi naoružanih konjanika, koji uletješe u komšiluk vičući i alačući kao pravi kršćanski Turci. Začas poskakaše s konja, povadiše kubure i stadoše pucati u razgaljeno modro nebo, te rumeni od rumene dolame, od rumene krvi i rumena vina zapjevaše svoju rumenu pjesmu:

Žari, jari, turske kule pali, ruši dvore, pustoši obore, a od blaga što se vuć' ne more, neka gori od mraka do zore, da pečemo ovna devetaka: malo za se, malo za jataka. Vadi kame, vadi puške male, šare štono usrid čela pale. Krvlju turskom omasti dolame, strvinama napuni sve jame, deri bule dok se ne ogule, staro sici a mlado zatuci. Da nam žive Knezovi 'ajduci!

Viču i potcikuju, skaču i alaču, iz bisaga vade komadine pečene ovnovine pa je u zrak bacaju, a gladni je ljudi 130

hvataju i proždiru prije nego je uhvate. Toči se rakija iz mješina, kao da je Božić i svatovi, a onda pomamni hajduci grabe djevojke i pomamno kolo vode. Kako i ne bi pomamni bili kad su prošle noći pali na Livanjsko polje, sažgali kulu Husein-bega Dizdarevića, poubijali sve što se krstom prekrstiti nije znalo i odnijeli sve što se odnijeti dalo. Dok hajduci u kolu ijujuču i gonjaju djevojke, koje se odavno ne bijahu progonjale, harambaša Marko Knez, rečeni Potpala, zavalio se u kamen izlokan poput stolice, zavalio se svečan u svečanoj odori — baš onakav kakva ga Prpa zamišlja — i s užitkom, koji ne pokazuje, sluša guslara Matuku što upravo o njem novu pjesmu sklanja:

Besidi mu Dizdarević-beže: »Kučko, kurvo, Marko arambaša, gub' se, jado, sa demir-kapije, danas mi se ne da mastit ruke!« Odgovara Marko arambaša: »Pobratime, Dizdarević-beže, reče pravo, odnijo te đavo, da ti ruke omastiti nećeš: ja sam za to svoje pripravijo. Uvik sam ti, dronjo, besidijo: ne meći me na niže od sebe, nek ti šejtan mrtvu majku grebe. Poštenje sam uvik ti nosijo i častin te kô što sam častijo: ti si junak, ja sam arcijunak, ti si kurva, a ja arcikurva!...

— I jes' — promrsi Prpa koji, naslonjen na suprotni zidić, netremice smrknuto promatraše svečanog Potpalu i

131

njegov zadovoljni smiješak od koga mu brk podrhtavaše — I jes'! Al' ne'š z'dugo! Caput X U KOJEMU SE BESJEDI KAKO FRA BONE BI OSUĐEN NA KOLAC

Misao koja se bijaše bila začela u tuđini i nagnala fra Bonu da se vrati u domovinu, sada bi dozrela da se oživotvori. Naoružan milošću Božjom i plamenim jezicima Duha svetoga, šesti dan po dolasku u župu vrdolsku, fra Bone stade pred Ali-agu, dizdara vrdolskog, siguran da će žarom svoje vjere i Ali-agu i sve Turke u Krajini privesti istinskome Bogu. Duh Božji bijaše se nastanio u njemu, i dok propovijedaše i ispovijedaše Gospoda, činjaše se da lebdi — žarke ga riječi uznesoše i zapališe, i on goraše u sebi za Gospodina. A Turci videći zanos njegov divljahu mu se i s udivljenjem jedan drugom došaptavaše: »Gle, mahnita li insana!« Ni sam Ali-aga ne skidaše očiju s fratra, već ponesen njegovim žarom sjećaše se svoga, one puste pomamne mladosti što je bijesno bijesne konje duž granica nagonila, po Krajini i Cetini i Mletačkoj do Ravnih Kotara glave odsijecala, bacala se kamena s ramena, lov lovila i zoru zorila s bulama i kaurkama, i na svakom od tih pustih brda bar jednoga tusta ovna... i duša mu se ražali, i u sijedu bradu stade pjevušiti:

Janjci masni, a jarići slasni, somun sladak od čeg ga ispekô: od 'šenice, jal od ozimice, od ječima, jal od napolice, jal od bara, jal od prosa rana. A sad šerbet od pelina gorči, urmašice pritišću žličice:

132

skovrlji se aga Ali-aga!

I još dugo slušaše fratra, a kad se umori, presiječe ga i reče: — Lijepo divaniš, plahovito momče, i lijepo te je slušati. Ali utaman besjediš, jer ni sablje ni dina promijeniti ne mogu. Nego, reci mi po istini: zašto ti dođe kad svi tvoji fratri kô miševi pobjegoše? — Da zapalim luč evanđelja i da vas privedem jedinom istinskom Bogu. — Od tog đenjkovanja hasne nije. Nego đerzuj, momče, dok si za djerzovanje i kloni se kijameta dok se ukloniti možeš. Ne rekoše li ti papazi tvoji da se u ćorav posao upuštaš? Ti ćeš protiv državnoga dina? Ne vidiš li, bolan ne bio, da se krst već trista godina na buljuke suneti, a tko je jednom osunećen, ne može natrag, jer odrezano ne izrasta. Učini da izraste, i ja ću se prvi krstom prekrstiti. To tvoji papazi znaju, pa nikada nisu ni pokušavali da nam svoj dženet za naš podmetnu, već su nastojali da Pejgambera, koga ludo Bogom proglasiše, zadrže među rajom i fukarom, a mi smo im to više manje milostivo dopuštali dok su sultanovim fermanima fazilet nosili. Stoga velju: ako ti se utaman divani, a ti divani, nećeš nikom dokundisati. Ali ako si se u Mlečiće pouzdao i došao da mi hajdukuješ, u busije uskačeš i raju na oružje dižeš, reci, pa ću te kô čestita insana sabljom dokusuriti; ako utajiš, cijelu ćeš heftu na kolcu skapavati. A ne bih htio da ti hatar učinim, jer si mi drag insan i u volji nekako. Budi halis, pa će i tebi biti dobro i raji tvojoj, a ne kao tvoji fratri i papazi što svojim hašarilukom neuku raju iz jednog u drugi hašer bacaju. Nauči svoje da se svoga dina drže, i nikome vlas s glave pasti neće. A vaš din uči da je svaka vlast od Boga. Ako je od Boga, onda je poštujte, jer ćete samo tako Bogu ugoditi. 133

A Bog u ovoj zemlji nama vlast dade i ne dade je brzopleto, jer je već dvije stotine godina ne diže od nas. Ali vi fratri i papazi častite Boga dok vam perom uz đomparu, ili još bolje: kad nemate ni kud ni kamo. Onda poštujete i Boga, i sultana, i pašu i bega, orete našu zemlju, čuvate našu stoku; ako hoćete u askere, slobodno vam je. A mi opet čuvamo carevinu, vaš i svoj mir. I tako živimo skladno i dobro, i sudimo kako je pravo. Koliko puta imotski kadija u hasnu raje i fukare presudi! Ako netko od vaših pravu vjeru prigrli, može od čobana za pašu da izađe... — Onaj koji se svoga Boga odreče... — plane svetim žarom fra Bone. — E pa slušaj, momče! Ako se svoga Boga odreče, znači da mu taj Bog manje valja i od agaluka, a kamoli od pašaluka, jer ja ti velju: kad bi svaki poturica agaluk dobivao, ni jednoga krsta više bilo ne bi! A ako vam je vaš Bog draži, eto vam ga, i ne jadikujte. A ja ti mogu reći da su ti tvoji kršćani jad i kukavica: sretni su kad ih Turčin smiješkom obdari, s njima se u kolo uhvati ili im kćerku prevali. U Imotskom i Prološcu, pa i u Vrdolu svaki je deseti naša uhodina, a trgovci govore turski kô i hrvatski i gore pljuju po raji i fukari od nas samih... Na nama je da vladamo, na vama da slušate. I dok je tako eto mira i vama i nama... U taj čas uleti u odaju neko sapeto, zgrčeno, skvrčeno i skovrljeno stvorenjce, više nalik ježu nego čeljadetu, baci se pred agu i stade mu ljubiti skute i rukave, vriskati, piskati i jaukati dok su se oko sasušena vrata treskala tri đerdana od zubi štenadi, jarića, vučića i lisičića, od miša puha i miša poljskoga, od lasice, vjeverice, nerasta petaka, sveg ostalog zvjerinja i nekrštene djece.

134

— Ubij ga, ago, ubij! Na kolac, dobri ago, na kolac... — kriještalo je stvorenjce, koje ne bijaše nitko drugi nego Marača-Obarača, prozvana tako što obaraše svaku bolest i svakog dušmanina na koga bi uroke bacila. Ta vidarica, vještica i gatara bijaše podjednako čašćena od Turčina i od kaurina. — S kim na kolac? — upita aga kad se bijes mahnite žene bijaše malo utišao. — S njim! Sa šejtanovim čovjekom! — i ona upre svoje crne čaporke u fra Bonu. Ovdje treba pripomenuti da se već prvoga dana dolaska fra Bone bijaše svim gnjevom bacio na Maraču-Obaraču, da ju je proglasio službenicom i suložnicom đavaoskom, prokleo i izopćio iz crkve i zaprijetio prokletstvom svakome koji bude od nje vračbinske i urokljive čine tražio ili je samo pod svoj krov primio. Ali ni Marača-Obarača fratru nije dužna ostala, već mu se istodobno pred čitavim selom zaklela da će ga na kolac ispeti; on će je s kolca moliti i zaklinjati da prebaci preko njega koprenu crne smrti, a ona je neće baciti, već će ga svaki dan tri puta zasipati prašinom života da što duže crkava. — Da ga na vit kolac nabijem — smireno će razboriti Ali-aga — veliki je gadar morao učiniti. Što učini, kaži! Marača-Obarača stade u desetercu naricati: — Gdje li ti je Omer, momče mlado? Upitaj ga za Omera svoga! Tko mu prikla pjesmu u grocu, u grocu i u bijelu vratu? Tko ga hitnu... Fra Bone užasnut ustuknu korak unatrag, jer se odmah bješe domislio o kojem se Omeru radi i tko će njegovu smrt svojom platiti. Ali taj užas trajaše samo trenutak, a onda mu se lice ozari: »Bog učini kako je najbolje umio. Sačuvat ću ispovjednu tajnu i osloboditi se paklenih muka koje bih 135

podnosio gledajući kako teče krv nevina od ruku Jurasa Garića, rečenoga Prpe iz Glamoča. Neka si blagoslovljen, Gospodine, u mudrosti svojoj, neka si hvaljen u jutra i večeri...« Caput XI U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA FRA BONU IZBAVI I DVA TURČINA POGUBI

U tri dana — dok rahmetli Omera ne prekopaše — Aliaga trideset godina ostari. Nit što jede nit što pije, već kroz demir-pendžer unaprijed fratrove muke u avliji gleda da čemer mrvičak zasladi. Oduvijek bijaše tako: tuđi jad melem našemu. Sjedi tako aga kao kamen u kamen zagledan i tek ponekad za se prošapuće: »Je 1' već stigo Fehim-ustabaša?« A taj Fehim, dželat mostarski, bijaše zaista majstor svoga esnafa, i dobar glas ga bio da mu ljudi po pet dana na kocu umiru a umrijeti ne mogu. Ali-aga bijaše odmah poslao po nj i po imotskoga kadiju, premda je i sam mogao fratru kolac darovati. Ali kako se pod stare dane pravdi priklonio, učini mu se prikladnijim da kadija istu pravdu podari. Glas o fratrovoj nevolji ubrzo se prostro po svim brdima, a to nije slutilo na dobro. Jer ako Fehim-ustabaša uskoro ne dođe i posao ne obavi, moglo bi se dogoditi da se raja podigne, da uskoče hajduci, da Mlečići kakav žešći odred pošalju, i eto, vraže, kijameta! Stoga je i Ali-aga, u prividnoj uzetosti, burovan bio i s toliko burovna nestrpljenja Fehima iščekivao, te je od srca odahnuo kad se ovaj u predvečerje trećega dana pojavio.

136

I dok su još u divanu bili, u odaju uđe agin seiz i dojavi mu da neki sumanut đaur — napol smrknut, napol nasmijan — hoće agi na silu, jer, veli, radi se o životu ili smrti. — Uvedi ga — reče aga sluteći da đaur po dobru ne dolazi. A kad ga uvedoše, aga ga odmjeri od glave do pete i upita tko je i po što dolazi. — Dođ' po pratra — odreza došljak — i ti 'š mi g' dat! Ja s' t' ubjo Om'ra. Rekavši to izvadi iz pripašaja Omerovu kesu i maramu, a kubure su mu, reče, askeri pred kulom uzeli: Nek' t' ji donesu, pa 'š poznat! I još nadoveza, neka ide do đavola grebena turska pravda, koja na riječ Marače-Obarače prava zdrava na kolac nabija. Ali-aga, koji — kako rekoh — pod stare dane bijaše pravdu obljubio, progovori smireno: — Ponekad je ljudska pravednost ćorava, no stoga Allahova ima četvere oči. I tebe, neznani delijo, Allah posla da ovu ljudsku krivdu ispravi i fratra izbavi iz nevolje. Ali Allah i kolac pripravi. I budi siguran da ga ne pripravi utaman. — Ov' put utaman, Al'-ago! — obrecnu se Prpa, a potom stade agi razlagati kako je mahnito i pomisliti da bi njega, Prpu, na kolac nabio kad on ima svoj zavjet sa svojim Bogom, a dok se taj zavjet ispuni, mogu i godine proći. Stoga nek se lude misli okani i Bogu vrijeme ne oduzima, već nek mu fratra preda, pa mirna Bosna. Ako agi ovaj zavjet s Bogom nije dovoljan razlog, ima Prpa i drugi: jutros mu je oteo i posljednjeg sina, petnaestogodišnjega

137

Mehu, i odveo u planinu. Ne vrati li se s fratrom do zore, ima tamo već netko tko će Mehu pod grocem poškakljati. — Svak' čin' št' mora, a ti kak' 'oš — dovrši Prpa. A što je skršen aga i mogao htjeti! Da ne bude prevare, dogovoriše se: Prpa će dovesti Mehu a Turci fratra do dolca u Ljuti, gotovo do same granice. Čim u dolac puste fratra, i on će Mehu pustiti. Pogine li fratar, i Meho će poginuti. A kad obojica pregaze dolac i zađu u kamenje, neka svatko radi što hoće i što može: ima Turaka, ali i kršćana ima! A kad fra Bone — u kojemu je ponovo život živnuo — prijeđe dolac i s onu stranu ne nađe nikoga osim Prpe i Anđelije opsjednute, zadivi se Prpi što bijaše u toliku pogibelj srnuo, te upita: — Zašto poradi mene bezumno izloži glavu svoju i glavu žene svoje? — Zašt' ti — uzvrati Prpa — svoj' izlož' i ne kaz' Al'-agi kô m' ub' Om'ra! Nij' b'la ispov'dna! Kako svatko čini što mora — uporno ponavljaše Prpa — tako i oni uzajamno učiniše i dugove poravnaše. Zatim reče kako se nada da je fra Bone svoju budalaštinu o obraćenju Turaka uvidio i ćorava se posla kloniti odredio. U tu mu je svrhu i konja nabavio, pa na put Božji u Dobrč, u sigurnost, jer ova zemlja nije za onoga čiji se zubi u stanac kamen ukopati ne mogu. A Prpine su i desni u kamenu, pa se opet ne usuđuje naseliti u selu ili kakvoj brdskoj staji, već je pokupio ono sirotinje, pušaka i džebane, pa bjež pod sam povor planine. Tu je sitno blago sklonio u skrovitu vrtaču, a sam se sa ženom zavukao u dobro prikrivenu špilju s dva izlaza, gdje ih ni sam đavo ne može zaskočiti. Tako se to radi, jer ovaj život nije: ovo hoću, ovo neću, nego... A kako ne umjede dovršiti, otrese se na ženu neka pohita u planinu, 138

a sam se baci na konja i nestade u kamenju u kojemu i Turci nestadoše. Ostavši sama s fra Bonom, Anđelija ga dugo i trepetavo zagledaše i na kraju upita: — Je li istina, oče, da vi fratri umirete a da ne okusite žensko? Fra Bone niti ustuknu, nit se zgrozi — u njenu glasu i oku bijaše toliko djetinje nevinosti i čistoće — već smireno odgovori: — Istina je. — A kad bi koji od vas — nastavi Anđelija sveudilj trepćući očima — okusio žensko pa se ispovjedio, bi li mu Bog oprostio? — Bi — odgovori fra Bone i obori pogled. — Dobrč nije daleko, lako ćeš se ispovjediti, oče — umiljato će Anđelija liježući između dva kamena kao sita mačka i mačji zače jelek raskapčati. Tek sada fra Bone shvati igru koja ne bijaše djetinjasta. Obliven stidom i gnjevom stade se sumanuto krstiti i vikati: »Odstupi, sotono! Odstupite, paklene napasti...«, baci se na konja i odgrabi prema moru. — A ja sam mu samo htjela pomoći — iskreno se ražalosti Anđelija, ustade, otrese haljine i zakopča prsluk. Negdje u daljini, prema istoku, planuše dvije puške. Anđelija prepozna njihov glas: »Obje male ljutim ognjem pale...« I sigurna da se Prpi ne može zlo dogoditi, uzjaha na gola konja i potjera ga prema planini. A onda je neka silna i neslućena toplina čitavu proze: »To ludo... ta topla konjska koža... to ludo, to ludo, o, Bože...«

139

Caput XII U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA RAZLOŽNO UBI PRVOGA OD RODA KNEZOVA

Pošto je darežljivo smaknuo tri umjesto dva Turčina, kako Bogu bijaše obrekao, krenu da utamani i jednoga od roda Potpalina. Krenu tako od sela do sela, od komšiluka do komšiluka raspitujući se za glavinjanje hajdučkih družina, jer preupadno bijaše samo za Knezovu pitati. Da je netko drugi Prpinim tabanima gazio ili da Prpa nije u duši nosio što nosaše, srce bi mi pucalo od radosti. Jerbo pod koji god je slamnati krov zašao, uz koji god komin sjeo, s gusala se dizala pjesma njemu u slavu:

Kur-beg sjaši, Al'-aga uzjaši, glave skida, rujnu krv ispija, čemer-roblje na kolac nabija, dicu kida u stotine krpa dok ne dođe od Glamoča Prpa...

I tako stih za stihom, stotine stihova, stotine pjesama, od kojih bi za svaku vrijedilo triput poginuti. A junaci su i poradi jednog stiha ginuli, jer život koji na guslama neće titrati, i ne vrijedi živjeti. Ali Prpa bijaše tvrd i na ljubav, i na mržnju, i na pjesmu, tvrd na sve što ne bijaše na plitici njegova zavjeta s Bogom. Opsjednut potragom za prvim od roda Potpalina, on je te pjesme slušao, ali ni jedne nije čuo. Samo tragaše i tragaše dok ga trag ne nanese na Studence, na hajdučko veselje u slavu još jednog uspjela okršaja pod Zavelim-planinom, gdje poklaše tursku karavanu i oplijeniše trideset i dva ćemera blaga.

140

S toga pijanog veselja Prpa bijaše neopazice odvukao starijega Potpalina sina Stipanicu, kojega nazivahu Zele, pod izlikom da ga ima nešto životno upitati. Odvukavši ga u kamenje podalje od kuća — a bijaše budalasta mjesečina — zapita ga što bi on uradio da mu netko kuću zapali, sve njegove mile i drage poubija, što bi uradio tom čovjeku i rodu njegovu? — I to ti je to »životno« što me htjede upitati! — prasne u smijeh Zele, i kad se prestao smijati još uvijek su se smijale njegove zelene oči i zelena mjesečina u njima. — Jes' — potvrdi Prpa gnjevno, gnjevan poradi tog budalastog smijeha i budalaste mjesečine u njemu. — Ne zamjeri — uozbilji se Zele, jer nije gnjevna gnjeviti — Ali sve mi se čini da ti nisi ni iz Bosne, već pitaj boga iz kojeg jada svijeta... jer i u Bosni svako dijete zna što mu je činiti. — Št'? — otržito će Prpa. A Zele stade slagati riječ po riječ kao da teške kamene pragove slaže: — Pobiti sve do kučeta i mačeta. — I ti b' tako? — skupi Prpa obrve. — Jakako! Inčije bi mi se kosti u grobu prevrtale. Tada se Prpa uspravi i zabaci ramena: — Ja s' Juras Garić — na mjesečini se činjaše da uspravan neprestano raste. Više od iznenađenja nego od strave Zeli oči prekriše lice, a pun se mjesec ogleda u njima. I kad bi sasvim kasno Zelina ruka pade na dršku noža i ostade ondje. A Prpa drugu kuburu opali u kamenje, koje sablasno drhtaše na sablasnoj mjesečini. Potom stade vikati i zapomagati: 141

— Turci... Turci... Ubiše Turci... Caput XIII U KOJEMU SE BESJEDI KAKO MUSTAJ-PAŠA ČELIC POROBI CETINU

Odmah u početku Maloga rata poturčić Mustaj-paša Ćelić, Mostarac, sa šezdeset tisuća vojnika udari na Cetinu. Silna vojska pritisnu duždevu državu, koja, kao ptica pred zmijom, obamre spuštenih krila. Ni lelek se ne ču kô ni lelek kamena kamenom pritisnuta. Začas nesta četovanja i dobrosusjedskih megdana, u kojima se i Turci i kršćani imenom dozivahu — bijaše velika utjeha: znati od čije ćeš ruke poginuti. A to se vjekovima znalo, svatko je poznavao svakoga: svi kršćanski junaci sve turske delije i sve turske delije sve kršćanske junake, »ljute guje s obadvije strane«: i Vejiće, i Lekiće, i Lelasa i Sovićanina, Radića, Tomića, Kneza, Markotića, Hercega, Ćorića, Bekavca, Petkovića, Ćurkovića, Bitunjca i Bilića, popa Ivana Grčića, fra Petra Kumbata, fra Matu Juranovića, fra Štipana Ugričića, fra Nikolu Brčića, fra Pavla Vučkovića, kao i one druge: Muju Tokmanovića, Zuku Mesiovića, Mehmeda Zidonju, Muju Overušića, Asu Dizdarevića, Ibru Agićevića, Mehmed-agu i Tursulovića, Ahmeda Čolaka, Musu Zekijića pa sve do Šaraj Bašić Ale. I baš poradi tog poznavanja, dozivanja i izazova — uza svu krv prolivenu — bijaše nešto lijepo i drago, junačko i delijsko, ljudsko... i kad se ginulo, nikom ne bijaše poginuti žao. Ali kad pritisnu vojska od šezdeset tisuća vojnika, od kojih ni jednoga ne poznaješ, a Mustaj-pašu samo po čuvenju — kad nemaš koga, imenita, na megdan pozvati, kome, imenitu, majku opsovati... što ćeš? Kud ćeš? II u 142

tvrđu, il u brdo, il se prući po ledini i puštaj da te bezimena bezimeni konjskim kopitima sataru. Tako otprilike mišljaše i Prpa dok okolnim brdima oblijetaše i s vrhova gledaše kako tursko more Sinjsko polje prekriva i sam Sinj zapljuskuje. I gledaše kako neki, bezumno hrabri, u to more uranjaju da više nikad ne izrone, kako se Turci preko Otoka preliše i čitav zbijeg pod nož okrenuše — puna tri dana Cetina bijaše svijetlorumena i rakovi siti od same dječje krvi. I gledaše kako jedna vojska na Vrliku udari i na lažna je obećanja zadobi, a potom žene i djecu u roblje, a sve ostalo: što na nož, što na sablju. Ali Prpa ne gledaše ni da se zgrozi, ni da zagazi — njegovo srce bijaše na sve tvrdo — već vrebaše neće li se tko od toga mora odvojiti i u brdo zaći. Nu Turci bijahu srašteni, kao spletena kupina i škrabutina, i spokojno pokrivahu čitavo polje. A kad bi se odvajali, odvajali bi se u vojskama, koje poharaše svu Cetinu do Klisa i Drniša. Sve izgori u jauku i plamenu. I tako nevoljni Prpa kod tolikog obilja Turaka ne mogaše do Turčina. I baš kad bijaše odlučio da se okani ćorava oblijetanja i krene za granicu, Bog mu posla ususret dva mlada Tureta. Jahali su bezbrižno, a na sapima iza svakoga od njih jahala je po jedna mlada kaurknja, privezana o jahača trostrukim pašom. — Misusovo! — zazove pobožno Prpa, izviri iz zaklona, a prvi momak, pogođen usred čela, prevrnu se s vriskom djevojke. — Misusovo! — zazove ponovo Prpa, kremen kresnu, ali barut ne prihvati. Drugi Turčin obode konja, koji odmah uskoči u galop. Videći da će mu umaknuti, Prpa se u skoku nađe na 143

kamenu, a u drugom na konjiku. Ni zmija ne bi brže palucnula jezikom nego on handžarom. I dok je tim istim handžarom sjekao kajase i oslobađao djevojke, u odbljesku krvi sretan gledaše Potpalinu družinu, gledaše ih kao prave i žive i premišljaše koga će: Potpalina sina Antišu, ili unuke Ivišu ili Petra, rečenoga Mlatimudana, ili brata Šivala ili kakvu kćer ili nevjestu, ili kojeg prisisnog vučića prokletog... »U Božje ruke« predade Prpa odluku Providnosti i uputi se prema Čačvini, oko koje se sada vrtjela Potpalina družina. I tu u nekoj pojati, neviđen ni od koga, namjeri se na Potpalina brata Šivala, koji se upravo klupčao s lijepom Husrefbegovicom, što je prošlog utorka iz poharane kule Husref-bega Uzunovića odvedoše. Kao i Zeli, tako i Sivalu oči prekriše lice — i on umrije tako, prekriven očima. Caput XIV U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA POGUBI TREĆEGA OD RODA KNEZOVA

Tko će istraživati pute Gospodnje i pronicati njegovu svetu volju koja šalje anđela da te ponajprije od smrti izbavi, a potom u nju sunovrati? A to se dogodi Antiši, osim fra Bone, još jedinom preostalom Potpalinu sinu. Taj Antiša imađaše na Tijarici ljubeznicu, Anušu Poleđušu, udovicu krčmara, uspaljenicu i raspusnicu koju zajazivahu i Turci i kršćani i zajaziti je ne mogahu. I kao što čovjeku svako zlo, ponajčešće izdaja, dolazi od žene, tako dođe i Antiši. Poleđuša ga izdade za deset dukata, i Turci ga zaskočiše na logu dok je još po prokletinji mirisao. 144

I baš kad su ga uz ciku i viku zaskakali, naiđe Prpa, te iz sigurna zaklona kuršumom obori dva Turčina, a trećega — koji mu se nekako pri ruci našao — prikla. Antiša iskoristi metež i zabunu, iskoči kroz prozor, pa u noć. Kako Turaka bijaše podosta i odviše, to i Prpa zaključi da je najbolje noktom u ledinu, i za bjeguncem. Dozva ga i sustiže, pa nastaviše zajedno bježati. A kad se bjehu brda dobrano uhvatili, zaustaviše se da odahnu. Tada mu Antiša zahvali i reče svoje ime, a Prpa pomisli: »Bolje da si govno izio!« I još pomisli Prpa: čemu ga je maločas spašavao da ga sada kao uš prignječi. I dođe mu nažao, te se stade skanjivati i pomišljati na to da mu osudu odgodi i prione uz nekog drugog od roda Potpalina. A onda zače razmišljati ovako: »da Bog nije htio njegovu smrt od moje ruke, prepustio bi ga Turcima, kad već njihov bijaše. Ali Bog ga preko mene ote Turcima, i ja znam zašto ga ote...« Pa ipak ga nešto u duši zazebe, prvi put zazebe, i prvi put u to skamenjeno srce odnekud kane kaplja milosrđa: ubi ga krišom, ne rekavši mu zašto ga ubija i ne gledajući ga u oči. Caput XV U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA MOLJAŠE GOSPU A GOSPA ISUSA DA POTAMANI TURKE

Klečeći pred vratima Gospine kapelice na vrhu brda, Prpa se svu noć usrdno moljaše: »Molim ti se, Gospe moja, smiluj se svom Prpi, pogibe. Smiluj se jadnom Prpi koji nikada nije imao ni počinka, a počinuti bi htio. Daj mu da što prije ispuni zavjet svoj sveti i krv pravednu iskupi krvlju poganom, pa da se koji dan uspokoji i spokojan bude. Evo ima već pun mjesec dana da 145

do nevjernika doći ne mogu. Pošalji mi Turčina, pošalji mi Turke, ali ne u buljucima, već onako po dvojicu, po trojicu... Samo ih ti pošalji, a drugo je moja briga; samo ih ti odvoji od buljuka, a ja ću znati gdje ću ih iščekati. Samo ih ti malo rasturi, očinjeg ti vida, jer ne mogu sam na vojsku kidisati. Onako po dvojicu, po trojicu... očinjeg ti vida'...« i rasplaka se junak, i plakaše sve do zore. Kako s Prpom plakaše i jaukaše čitav puk kršćanski, a Gospino srce od srca milostivo, to se i ona rasplaka i krvavim se znojem oznoji. Potom se baci na koljena i stade mlijekom materinim zaklinjati sina jedinorođenoga, da se smiluje nevoljnom puku svome. A Isus će otržito: »Neću! Dodija mi zlo njihovo i opačina svakovrsna i svakojaka. Nek ih Turci što sasijeku, što u sužnje odvedu, jerbo su gori od Turčina!« A Gospa, milostiva i dobrostiva, ne može slušati gdje narod jauče, pa se opet krvavim znojem oznoji i stade sina još umilnije moliti: »Nemoj tako, mili sine, duše ne griješi. Oni su poradi tebe dvjesta godina krvcu prolijevali...« A Isus reče: »Ali grijesi su njihovi tu krv dvjesta puta posušili!« Tada se Gospa i po treći put krvavim znojem oznoji, razdrije haljine svoje i zavapi: »Smiluj se! Ako nećeš poradi njih, smiluj se poradi mene, jer ja sam poradi tebe toliko jada i čemera podnijela, muka tvoja bijaše i moja muka, krv tvoja bijaše i moja krv. Ili i ja zar tu krv grijesima osuših?!« A Isus videći da više nema kud ni kamo, umilostivi se i reče: »Dobro. Nek ih đavo nosi!« I odnese ih, kako dvojica fratara zapisaše:

Na Turčina pade srdobolja, zla godina i svaka nevolja. Po trista ih na dan umiraše, po toliko iz vojske bižaše...

146

Kad na Turke udariše zla nebeska, da vidiš zemaljskih! Sve se podiže kô na bezuba vuka. Sva vojska mletačka izleti iz tvrđava; svi alfieri i koloneli, svi serdari i rondari, svi hajduci i sva raja što je oružje nositi mogla; popovi i fratri umjesto očenaša tanad prebiru, umjesto križem i škropilom sabljom blagosivlju. A ponajljući među svima bijaše miroljubivi i učeni fra Bone. Sam se među Turke baca i jednim mahom po dvije glave odsijeca. Je li to u njemu bila zapištala krv roditeljska, hajdučka, ili su mu tajne muke dodijale, pa se bacaše u najljuće kreševo u nakani da pogine, nikada nećemo doznati. Ali ako bijaše ono drugo, Bogu se je vele zamjerio, jer kad Turci uoči Gospojine polje napustiše, on iziđe živ i zdrav, bez i najmanje rane i ogrebotine. Dok Cetinom haraše Bog i čovjek, dotle Prpa smireno i razborito svoj posao obavljaše. Kako ne bijaše Bogu obrekao da će ubijati samo delije, ubijaše srdoboljaše, jerbo mu do njih bijaše lakše doći i tako u neku ruku posao unaprijediti. Šećkao bi se rubom polja, skrivao se po žbunju i šumarcima, vrebao i vrebao dok Gospa ne bi poslala kakva askera da spusti čakšire... a kad bi ih jednom spustio, nikad ih više ne bi uspio podići. Kako sada Turaka bijaše u izobilju, bilo bi nerazumno gubiti vrijeme tragajući za Potpalinim unucima, koji s djedom tko zna gdje četovahu. Bijaše mnogo zgodnije i nekako prikladnije zaletjeti se u Kreševo i Katune, gdje se bijahu sklonili svi ostali Potpalini, oružju nedorasli ili mu nenavikli. Za ove pohare Turaka Prpa ubi dvije Potpaline nevjeste, Maruku i Šimicu, kćer mu Anticu kuljavu, Sivalovu ženu Lucu i sina joj Kljaju, prozvana tako što u hajdučiji bijaše okljakavio. Poubija ih uredno kako bijaše Bogu obrekao: 147

između svakoga položi najmanje po dva Turčina. Zatim ubi kćer pokojne Potpaline sestre Spiše, Matiju eravu i brata joj Matišu, nazvana Tamjan zato što fratarski sluga bijaše i kadionikom mlataraše. Na tog je Tamjana slučajno nabasao dok se u crkvi Gospi molio i na milostima joj zahvaljivao... pa joj usput i na toj zahvali. Caput XVI U KOJEMU SE BESJEDI KAKO SE PRPI RODI SIN MIJOVIJO

Pošto Turci opustošiše Cetinu a Gospa Turke, umorna granica odahnu da previje rane, a umoran Prpa pomisli da je i njemu odahnuti, te se uputi u planinu u kojoj je sve ove puste mjesece Anđelija, prepuštena samoj sebi, deverala kako je najbolje znala i umjela. Kao što pas oćuti gospodara, jegulja vodu, tako i Anđelija oćuti muškoga svoga. I kad se ovaj pojavio, ona već bijaše raskopčana, na leđima, u sijenu ispred špilje, s titravim smiješkom u njedrima i na usnama, žednim, prežednim, jer joj Bog dosudi — što ne dosudi nijednoj u čitavoj Krajini osim spomenute Anuše Poleđuše — da joj žedna krv uvijek bude žedna, pa i u sedmom mjesecu trudnoće. A kad se navrši deveti mjesec, nemajući kud ni kamo, Prpa je sam obabi, pregrize i podveza pupkovinu i primi na ruke djetića, muškića, zdrava, od četiri oke. Cijelo ga jutro nosaše na rukama i mrmljaše: »Rek' ja, dobre 1' bedev'je, pla'ov'tu ć' mi ždribad ždribit!« — Trebalo bi ga krstiti — reče Anđelija — trebalo bi ga krstiti da nam u tminu ne ode. A kako nema fratra, krsti ga ti, Bogu je svejedno. A Prpa reče: 148

— Moj' s' ruk' krvave! Krst' ga ti! — Hajde, neka i žensko Boga slavi — pomiri se Anđelija — Samo reci kako ćemo ga imenovati? — Mijov'jo — reče Prpa, ali ne usudi se spomenuti da je to u djedovo ime, u ime onog bezimenog djeda iz Glamoča, jer bi se Anđelija mogla domisliti da on i nije iz Glamoča, već sin nevoljnog Mijovila Ćoravca. Potom Prpa siđe u primorje i s novcima pobijenih Turaka nakupuje ulja i brašna, u planini zakla nekoliko brava, nasuši bravetine i nasiječe bukava, te tako u toplu i sitosti u planini zimu prezimiše. Caput XVII U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA POBI DVA POTPALINA UNUKA

Silan pomor što pade na Potpalinu kuću, Potpala pripisivaše Turcima a Krajina Bogu. Samo su dvojica znala otkud munje paraju: Prpa koji u duši neprestance zahvaljivaše dobrom čovjeku iz Prologa što ga bješe svjetovao da svoje ime tuđim pokrije, te fra Bone pred kojim Bog savi turske sablje i ne dade mu da pogine, nego da pati. A i napatio se jadnik, ne samo unutrašnjih muka, već i vanjskih kojima sama sebe kažnjavaše u ludoj nadi da će umilostiviti Boga. To posti, to se bičuje, to kostrijet ne skida sa sebe, to na studenu salidžu svoj san provodi. Ali niti Boga umilostivi, nit ga Bog uze, nit na nj posla kakvu bolešćinu od koje bi okopnio. S prvim lastavicama i Prpa siđe u Krajinu. Ali i opet nastade nestašica Turaka: iz Mletačke se bijahu povukli, a u Imotskoj se u tvrde kule zatvarahu. Prpi ne osta drugo već da krišom u Bosnu uplazi i po busijama iščika. Nije lako samu junaku hajdukovati: valja piti i blagovati, počinuti 149

valja — na logu je šale priklati junaka. Pa kad ti i posreći da osamljen Turčin na pušku naiđe, nikad ne znaš hoće li ih iz tog đavlijeg kamenja još deset iskočiti. A dvojicu treba ubiti prije nego se otisneš za Potpalinom družinom koja pitajboga kuda kruži. Pa kad je nađeš, iščupaj iz nje zub koji treba iščupati, a da to nikom u oči ne padne. Kako već davno bijaše obrekao da će ponajprije upokojiti dva Potpalina unuka — oružju dorasla i s djedom ga u družini nosila — to već i kasna jesen pade kad posao dovrši. Tako ubi Ivišu i Petra, rečenoga Mlatimudana, koji pogiboše a da pravo i ne shvatiše zašto pogibaju. I tako u Potpalinoj družini od njegove krvi ne bijaše nikoga do njega sama. Siguran da mu Turci po krvi harače, Potpala umjesto da klone, razjari se vele i obreče Bogu da će poklati sve Turke odavde do Stambula. I stade harati kao mahnit i mahnitim junaštvom zadivljavati narod i gospodu mletačku sve do zauzeća Imotskoga. Prpa, po Božjoj volji, opet uzađe na planinu da prezimi sa ženom svojom Anđelijom opsjednutom, da se u miru nazahvaljuje Bogu na svim milostima kojima ga do tada bijaše obdario, moleći ga da ga i novim do kraja obdari. Anđelija sveudilj pjevuckaše svoje luckaste i zvrkaste pjesmice, i ljuljaše jedno čedo u bešici a drugo u plodnoj utrobi gledajući s tugom na kopnjenje snijega s kojim će i njen Prpa okopniti. Caput XVIII U KOJEMU SE BESJEDI KAKO FRATRI UVIDJEŠE DA KRŠĆANI ZAMIJENIŠE TURKE

Dodijala Prevedroj dokolica — kad je rat nema plandovanja — te providur Mocenigo naloži generalu Emu i serzent-majoru Rizzu da otpočnu bitku za Imotski. Da bi 150

spriječio pomoć imotskim Turcima, zapovjedi Vrgorčanima da zagrade pute Ljubušacima, Semitecolu posla prema Neretvi, a Nonkovića prema Trebinju i Stonu. Tada podiže svu vojsku i seoske ronde, a raju redomice upregnu da — više na sebi nego na konjima i mazgama — hranu, streljivo, pa i same topove prenosi stazama i bogazama neprovoznim i neprohodnim. Na samu milostivu i veleglasovitu Gospu od Anđela udariše na imotsku tvrđavu i u krvi je zauzeše, a Turke što pobiše što zarobiše i pokrstiše. Na krunište tvrđave — koja bijaše podignuta nad samim jezerom uvrćenim u okomito stijenje duboko na stotine aršina — zabodoše zastavu sv. Marka, sigurni da je — dok je svijeta i vijeka — nitko skinuti neće. Begluke i agaluke turske porazdijeliše gospodi mletačkoj, ponekom serdaru i harambaši, preostali dio polja napučiše crnogorskim izbjeglicama, a raji... — A raji suha smokva! — prosikta hajdučina u starom fra Miji Kutlaru, i on se, oronuo, u gnjevu pomladi. — Časni brate — blago se suprostavi fra Bone — zar nije dosta što kršćansko oružje pobjedu izvojeva? Moramo biti zahvalni Bogu... — Mi smo mu zahvalni i kad nas s deset egipatskih zala udara, ali onda znamo da nas udara Bog, a ne Mlečići. I ne udaraju nas, jer evo nam i novac dadoše da usred grada samostan podignemo; raju udaraju, raju koja je sve ovo svojom krvlju zadobila i njom svaki kamen omastila. I što joj ostaviše? Mržnju. Mržnju kojom je do jučer mrzila Turčina, a od danas kršćanina. — Ali razum nas upućuje... — počne propovijedati fra Bone. — Raji nije potreban razum, ni tvoja joj učenost nije potrebita. Potrebito joj je samo ono što ima: čisto, junačko 151

srce i malo kruha. Prokleti Mlečani umjesto da između sebe i raje kruh postave, postaviše nedogledno jezero mržnje. Fra Bone pomisli na se i na Prpu, te prošapta više kao molitvu: — Gospodin govori: ljubi i neprijatelja svojega! — Dok je daleko — uskoči debeli fra Lovre — a ovaj je vraški blizu. Bit će tu jada, učeni naš brate, golema jada. Još za raju kako tako, tavorit će kako je i dosad tavorila: iz zemlje će iščeprkati zrno žita i janje s lista jasenovine. Ali kud ćeš s hajducima? Do jučer su im plaćali dvadeset dukata po glavi »jal po turskoj jali po kaurskoj«, a danas im ne daju ni u Turskoj turskog trgovca oplijeniti. Od čega će živjeti, živoga ti Boga? Ni zrna prosa iz dlana zemlje, ni gusjenice s jasenova lista! — Ne čini li ti se, časni brate — smireno će fra Bone — da se, zalažući se za hajduke, i za zlodjelo zalažeš? — Ne zalažem se ja ni za što, već te pitam kô čovjek čovjeka: reci mi od čega će živjeti? Živoga ti Boga, od čega će živjeti onaj koga je do jučer puška hranila? — Svi odgovori bijahu dah u vjetru: onaj koji od puške življaše, od puške će živjeti sve dok mu je ne otmu. A hajducima je stadoše otimati i Turci i Mlečani. I ne samo pušku, već i glavu, i ne zna se koji okrutnije. Pa ipak se čini da okrutnost mletačka neljudskija bijaše. Jer Turci što činjahu, činjahu iz mržnje, a Mlečići iz obijesti i đavaoske naslade. Jer kad bi uhvatili hajduka, ispeli bi ga na krunište tvrđave — koja, kako rekoh, bijaše na okomitoj litici nad jezerom — pokazali bi mu ispupčenja na stijeni i rekli: »Skoči, i život ćemo ti pokloniti!« A kad bi koji nevoljnik skočio, u ludoj nadi da će se spasiti, gospoda časnici mletački nečasno bi grohotali, i taj grohot ne bi prestajao ni onda kad bi se tijelo ljudsko — slika i prilika 152

Božja i hram Duha svetoga — raspršio i krvlju, komadićima živoga mesa i kostiju omastilo kamenje. Od te bi se grozote i sama zemlja potresala dok bi opako srce ljudsko svejednako grohotalo. I baš poradi toga grohota i te đavaoske naslade fra Bone ubrzo spozna da kršćanska pobjeda — uza sve slavlje, mužare, kola i gusle — ne bijaše izbavljenje već novi jad i nevolja, te zavapi Bogu: »Dvjesta godina narod ovaj poradi tebe krv prolijevaše, zašto ga u srdžbi svojoj još uvijek udaraš?!« A Bog mu u dušu progovori i reče: »Zar i otac tvoj poradi mene krv prolijevaše? A narod je ovaj prenapučen očima tvojim.« Pade mrak i nastade tmina, i nijedna se zraka ne probi, a neka ljepiva gorčina poteče žilama, i od tog pustog Božjeg naroda fra Boni osta samo čemerna tuga njegova i Bog, koji se u milosti svojoj ni jednom ne dade umilostiviti. Caput XIX U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA OBUČE POTPALU U SVEČANU ODORU

U to vrijeme rodi se Prpi i drugi sin, kojemu u ženinu počast — a to bijaše i jedina počast koja se ikada vlastitoj ženi u ovom kraju iskazala — nadjenu ime Anđelko, nadajući se potajno da će mu s majčinim imenom ubrizgati i ponešto od majčine krvi nesagorive. Po zauzeću Imotskoga Prpa pokupi ženu i djecu, ono konja i sitnoga blaga što se namnožilo u planini, te siđe u naselja u koja se već bijahu vratili svi oni što ne pogiboše a vratiti se naumiše. Kako ne htjede na ženinstvo — gdje bi čovjeku da podrep i podguz bude! — stade se raspitivati za kakvu napuštenu kuću ili gradinu. A raspitivaše se obazrivo i okolišno, premda je sasvim pouzdano znao što će i gdje 153

će. Napućivahu ga na mnoga zgarišta koja opustješe, dok ga ne naputiše na gradinu Mijovila Garića. E, to mu se, tobože, svidjelo poradi osame, lijepa pogleda i drugih drangulija, te ostade ondje. Čim kuću popravi i hranu pripravi, opet noktom u ledinu i kao dim s vjetrom. Negdje na rubu Buškoga blata namjera ga namjeri na dvojicu turskih trgovaca, koji se namah prostriješe po putu i nikad ne saznadoše da se prostriješe. Kod njih nađe dva čemera blaga, a to bijaše dovoljno da, uz pomoć Božju, djecu do oružja pridigne. Potom se vrnu u Krajinu da prebere još jedno zrno trećeg otajstva žalosnog. Premda se u početku bijaše zarekao da će Potpalu satrti na kraju, sada se poče kolebati iz bojazni da bi Potpala — gledajući kako pedepsa Božja pada na krv njegovu — mogao od jada poludjeti — a gdje ćeš luđaka! — ili bi ga Bog mogao uzeti i vragu predati, pa što ćeš onda! Da preduhitri i jedno i drugo, najbolje je odmah. Stoga se uputi u Imotski, gdje Potpala, poradi junaštva, plemstvo i službu kod Mlečića zadobi. Prpa ravno k njemu, pa laži i maži kako se po svim selima s gusala, izuzev Knezova, ničije ime i ne čuje, kako svaka duša želi da ga vidi, da mu se svidi i pokloni. A kako čovjeka i bez laske nije teško na rođenu ledinu dovabiti, Potpala odluči da odmah ujutro krene na put. — Ne'š valjd' taki — prekori ga Prpa. — Kakav? — začudi se Potpala. — Go! — odreza Prpa i stade mu obrazlagati kako je čovjek, što obukao da obukao, pred narodom i gol i tuđ sve dotle dok se ne ogrne hajdučkom kabanicom. Narod pozna samo onoga s gusala, a svaki je drugi nekakav buljubaša i juzbaša — svejedno jal turski jal mletački — jabandžija. 154

Bijaše sunčano podne kad ih put nanese na Glavicu ponad Garića zgarišta. Čitavo vrijeme Prpa premišljaše pod kakvom će ga izlikom tu zaustaviti i na ćulak posjesti kad sam Potpala predloži da sjednu, da predahnu. Na to Prpa zastade, tobože, da odriješi gaće. Skriven iza kamenja promatraše kako se Potpala polagano uspinje i kako raste dok se uspinje. A onda ga gledaše kako se uspe, kako raširi noge, zabaci ramena i ogleda se po dolini. Bijaše velik i svečan, baš onakav kakvim ga je neprestance u mašti predočavao. Kad se Potpala okom napasao doline, sjede na ćulak, i sjeđaše baš onako: preko pleća svečana kabanica, pod njom ječerma srmom prožežena i posuta srebrnim tokama, za pripašajem noži i kubure, ispod njih modre hlače od najbolje čohe, a sasvim na dnu opanci, novi, od suha. Kapu na kamen odložio, a čelo uzdigao prčevito kao da kaže: »Usred njega!« Junačan. Baš onakav. I Prpa oćuti kako neka silna naslada odasvud u nj navire, neka čudesna naslada nalik onoj kad se pruži uz Anđeliju, samo mnogo jača, mnogo luđa, blistava da bi mogao oslijepiti. I pijan od nje jedva se dokopa vrha i sjedne malo niže od Potpale, zapravo u visini njegovih stopala, da mu ova svečanost — gledana odozdo — još svečanija bude. — Vidim — reče Potpala — da se Garića kuća dimi. Da mi je znati tko li se u tom šišmišjem gnijezdu ugnijezdio? — Ja! — A koliko dade za tu gradinetinu? — upita Potpala. — Ništ'. Dad'še m' je. — E, moj Bošnjo, veliš dadoše ti je, a i ne znaš tko ti je zapravo dade. Ja ti je dadoh. — Znam — reče tvrdo Prpa i osjeti kako se odjednom sva ona pijana naslada rasplinu i kako ponovo postaje ono 155

što je od početka bio: hladno oružje Božje osvete. — Ja s' Juras Garić! — Ti... — ustukne Potpala — ti si, dakle, a ne Bog ni Turci, ti si moju krv... O, kako bi ga Prpa sada mučio pripovijedajući mu natenane kako je svakog pojedinog ubio i ubijao i kako će svakoga ubiti i ubijati dok ne zatre prokleto sjeme Marka Kneza, Potpale, dok ga ne zatre do kučeta i mačeta. Ali poboja se da bi Potpala mogao skočiti, pomahnitati, početi psovati i proklinjati ili se oružja mašiti, i tako nerazumno uništiti ovaj trenutak čarobne svečanosti za kojim je toliko žudio i s toliko ga strpljivosti pripremao. I kad je taj trenutak naišao, treba ga pošto poto sačuvati: sjedi i čeka zabačene glave i uzdignuta čela: usred njega! I kad ga pogodi, Potpala nit pade nit se zaljulja, već ostade onakav... svečan, na ćulku, na Glavici, kao da i dalje sjedi i čeka. Caput XX U KOJEMU SE BESJEDI KAKO BOG ČUVA NEVINU DJECU

Od Knezova roda bijahu ostale još tri žene i jedanaestero djece, što oružju nedorasle, što posmrtne i prisisne. Pomisao na tu djecu sve češće Prpino srce obvijaše zebnjom koja bi ga iz najtvrđeg sna probuditi znala. Ali zavjet je zavjet, a zavjet učinjen s Bogom više nije njegova nego Božja stvar; pa ako je Božje srce otvrdlo zar njegovo da omekša?! I Prpa se vesela srca uputi prema Ljubuškome, u lov na Turke. Negdje blizu Vitine posreći mu, zateče na plandovanju dva turska momka i na plandovanju ih ostavi.

156

Vrativši se kući nađe dva sina blizanca, koja se upravo bijahu rodila. Kako su u taj čas zvonila i slavila zvona u čast Velike Gospe — izbaviteljice naše — blizancima nadjenu imena Zvoniša i Slaviša. Tek kasnije, u razgovoru s Anđelijom, u tim nenošenim imenima prepozna neko veliko znamenje i u prdekterima već vidje junake kakve ne rodi Krajina. Zatim pođe poslovati na Božjoj njivi premišljajući koji će prvi klas otrgnuti. I misao mu pade na Markicu, Potpalina unuka, Antišina sina. Taj Markica imađaše zlu krv i grdno uživaše u strašenju i zlostavljanju golubova u jami Dvovrati, prozvanoj tako što imađaše dva zjala, jedno iznad drugoga. Bijaše to jama bezdanka, poširoka, obzidana izlokanim kamenjem, u čijim je lokvama uvijek bilo vode. I baš poradi tog obilja vode u jamu se sklanjalo na tisuće golubova. Markica bi s još ponekim krvožednim dječacima čekao da golubovi polegnu, a onda prišao jami i stao u nju bacati kamenice ili glavnje goruće i uživao u na smrt prestrašenoj ciki golubova, koji bi bezumno udarali o stijenje jametine, ranjavali se i krvarili ili bi izlijetali u noć i parali se na trnju i oštroj grabovini, ili pak, obezglavljeni, sjekli mrak sa smrću za vratom i nisu se usuđivali okrenuti. Prpa je znao za ovu Markičinu zlu krv, te se svakog predvečerja prikradao, zavlačio se u procjep obrastao kupinom strpljivo očekujući trenutak u kojem će se Markica sam samcat Dvovrati dolibiti. Taj trenutak naiđe tek sedme večeri, čobani se bijahu dolje na dolcu raspjevali i razigrali, a to im se više dopadalo od mučenja golubova. Samo Markica, jer imađaše zla žednu krv... I tu ga Prpa zaskoči, prebi mu vrat i sunovrati ga u bezdanku.

157

Čim se prebacio preko hrpta brda i pod njim pukla njegova kotlina, dopre mu do ušiju daleki čemerni lelek, koji kao da je izvirao iz svih ovih brda, kao da cijela kotlina tiho i čemerno jauče. Što se više kući primicao, to lelek postajaše sve jači, sve teži, dok se na kraju i riječi ne počeše razabirati:

Još mi niste pravo ni zenuli, a već ste se s majkom rastanuli. Pucaju mi dojke na prsima: 'ko će piti mliko materino...

To Anđelija, to njegova luckasta i zvrkasta Anđelija naricanjem srce para. Eno je pred kućom. I nije na koljenima, niti prostrta po zemlji. Već onako poskakiva i rukama pridržava grudi i utrobu. Dva djetića, dva blizanca sa znamenjem u znamenitim imenima, dva jastreba, dva sokola, ležahu na vreći obasjani mjesecem koji je upravo iza Glavice izlazio... dva znamenja, dva imena znamenita... — Ne plač' — otrese se Prpa — Bog dad', Bog uz'! A sutradan stiže glas da su hajduci u Vitini dva turska momka na plandovanju zaskočili: jednoga ubiše, a drugoga teško raniše, ali mu je dobar vidar rane već izviđao. Prpa se skameni. Čitav su mu dan u ušima brujile riječi dobrog čovjeka iz Prologa: »Ako uspiješ tako naporedo ubijajući dva Turčina pa jednoga od zla sjemena Knezova, spoznat ćeš da je Bog zasigurno na tvojoj strani i da je svet tvoj zavjet s njim učinjen.« A on je taj zavjet prekršio, jer ubi samo jednoga Turčina. Stoga se Bog tako požurio da ga ošine uzevši mu dva sina, dva imenita. Ili se možda i Božje srce ražalilo nad ono desetero djece nejake i prisisne, te Prpi dade znak da je zavjet ispunjen i osveta dovršena? Bit će zasigurno tako. Ni Markicu nije smio pogubiti, jer ono 158

ganuće nad dječicom koje bijaše u srcu oćutio, ne bijaše njegovo ganuće već otajni šapat Gospodnji, samo ga on ne umjede razumjeti, već zločin počini. Caput XXI U KOJEMU SE BESJEDI KAKO PRPA PROVEDE OSTATAK ŽIVOTA SVOJEGA

U ovih pet godina dok je trajao zavjet s Bogom, Prpa se nijednom ne ispovjedi, jer ne imađaše što ispovijedati. A, eto, sada kad se njegova duša, navikla na čistoću pred Bogom, grijehom okaljala, on je mora još prije sna oprati, te se — i ne pokopavši sinove blizance — uputi u Imotski, u treće pijevce probudi fra Bonu i kleče preda nj: — Ispov'd' m', oče! I ispovjedi grijeh svoj teški i strašni, što ubi djetića Markicu, i grijeh još teži i strasniji, što ga u jametinu baci i sveti mu kršćanski sprovod uskrati. Drugih grijeha nema, jer sve ono što učini, učini po Božjoj volji. Da je prije toga zlo pred Gospodinom činio, Gospodin bi našao stotine puta i načina da mu znamenje pošalje: kao što je spasio ono vitinsko Ture, mogao je tolike spasiti; kao što mu uze sinove blizance, mogao je uzeti Mijovila i Anđelka i ženu Anđeliju opsjednutu. No Gospodin htjede kazniti one koji zlo učiniše, i kazni ih; htjede sačuvati nevinu dječicu, i sačuva je. A za Markicu neka mu fra Bone pokoru i ne daje, on će je sam sebi odrediti. Jer, evo gle, na golo će tijelo kostrijet navući, i neće je za života skinuti, i neka ga u njoj i u studen grob polože. Fra Bone pomisli kako su čudesni putovi Gospodnji, jer i on one čudne noći smrznuća bijaše Bogu obrekao da će ispod habita kostrijet nositi sve dok Gospodin ne digne srdžbu svoju od doma oca njegova. 159

I dogodi se da on kostrijet svuče, a Prpa obuče, i nosaše je kako je rekao, dvadeset i osam godina, sve do smrti svoje. Gospodin ga bijaše obdario sa pet kćeri i šest sinova, koji čim do oružja dorastoše, u hajduke se odmetnuše, da hajdučijom prehrane sebe, žene svoje i djecu svoju ubijajući, na slavu Božju, Turke do Trebinja i Nevesinja, do Mostara i Konjica, do Glamoča i Kupresa, i za Prpina života nijedan život ne izgubi. A kad osjeti da mu konac dolazi, Prpa posla u Imotski po fra Bonu da ga s Bogom naredi. I umrije tako na fra Boninim rukama. Potom fra Bone uzjaha konja, odgrabi u Imotski i stade nagovarati fratre da ujutro svi pojašu pod Glavicu i sprovode Prpu. — Nije biskup — nasmije se neki mladi fratar — da mu tolika svita treba. Ima svoga popa, i to mu je dosta, kao što je i svima dosta. — Svatko čini ono što mora — tiho će fra Bone — i ono što mu Gospodin šapće. Ne znam što je Gospodin fratrima šapnuo, ali na sprovodu ih bijaše dvanaest i pop trinaesti. To svjedočim ja, a moje je svjedočanstvo istinito, kao što je istinita i ova žalosna historija, koju mi osam dana prije smrti sam Prpa na svoja usta kaza. Ja je odmah zabilježih, jer ne znam kamo će me nemir moj odnijeti i što će zaborav moj prekriti. Sutra ću otputovati. Sutra ću otputovati. Svakim danom govorim sebi: sutra ću otputovati. I svakim danom moje noge postaju sve teže i olovnije, i sve više prijanjaju za ovo prokleto kamenje. I opet mislim na kurvu iz Maastrichta i žarko se molim Bogu da odlijepi tabane moje od ovog kurvanjskog kamenja, ali oni kao da za nj sve više prijanjaju. 160

Preslaba je molitva moja, i nemir moj premlak. Sve mi se čini da se neću moći otrgnuti ni tom kurvanjskom kamenju, ni Prpinoj šesnaestogodišnjoj Anici, luckastoj i zvrkastoj, kakva joj je i majka bila. I bit ću podrep. Pa što? Nisam iz ovoga kraja, niti sam obdaren njihovom besmislenom osjetljivošću, te njihove rugalice mogu draškati samo moju znatiželju. Osim toga ovdje me poneko dijete i voli, jer znam veliku tajnu koju nitko od njihovih stotina predaka znao nije, znam tajnu slova. Možda tu tajnu povjerim jednom ili najviše dvojici od njih — jer ako bih je povjerio svima, više ne bi bila tajna ni ja njen ključar. A i što će im slova, što učenost — mogu samo srce otrovati! * Dočitavši do kraja don Pavao sklopi i odloži bilježnicu, ukriža prste i reče: — To su, daklem, zapisi malo zakašnjela očevidca koji vidje razbojište ali boj ne vidje, mrtvozorca koji stiže na smrt ali ne i na umiranje, svjedoka što o tuđem svjedočanstvu posvjedoči. — Posvjedoči o svinjarijama — upade mladi kapelan — ali ni u tim se svinjarijama ne nađe nijedno mjesto koje bi, makar i lažno posvjedočilo o vilama i vješticama, vukodlacima i zapisima i svim onim praznovjericama koje ti ispovijedaš i propovijedaš. Don Pavao uzdiže na nj živahne i sigurne staračke oči: — U tomu i jest manjkavost zapisa. Jer što čovjeku prudi sva učenost o ovom oku dostupnom Božjem svijetu ako, daklem, nosi samo otupjela čula lutoranska?! Da vas ne umaram, pročitat ću vam svjedočanstvo složeno od pabiraka popabirčenih iz mnogobrojnih knjiga i zapisa starovičkih i potkrijepljeno iskustvom sjedina. Možda ti onda, moj don 161

Petre, Bog pamet prosvijetli i uputi te, daklem, na put prave i jedine istine. I ne pružajući mladom kapelanu mogućnost da odgovori, otvori drugu bilježnicu:

162

SVJEDOČANSTVO POPA PAVLA ČIKEŠA O PRETCIMA I POTOMCIMA JURASA GARIĆA, REČENOG PRPA, E DA BI SE ISPRAVILO I DOPUNILO SVJEDOČANSTVO ÐAČETANEDOUČETA Glava I U KOJOJ SE BESJEDI O PROŽIMANJU PUKA NAŠEGA I OTAJSTVENOG BOŽJEG SVIJETA

Da bi se, daklem, spoznalo, ispravilo i nadopunilo što Ðače-Nedouče brzopleto zapisa, moradoh se i sâm — ma da peru nisam vičan — pera latiti. Već u samu počelu Ðače-Nedouče zabilježi nešto preko čega će površan čitalac letom preletjeti, a pažljiviji se zaustaviti i začuditi ali objašnjenja neće naći: »I svi bijahu jednaki u sljepilu strasti: Rimljani i Bizantinci, Avari i Mongoli, Turci i Mlečani, i stotine drugih imenih i bezimenih. I svatko, ma otkud dolazio, ne napušta ovu prokletinju dok ga ne prikolješ, a i kad ga prikolješ ne napušta je, već zdrobljene kosti pomiješa s kamenjem, te se 163

ponovo s njim srađa i postaje jedno, tako čvrsto jedno da živ stvor ne može razlučiti njega od kamena ni kamen od njega.« Iz toga, daklem, proizlazi da bi u samu kamenju bila neka — kako se to kaže — magnetska sila koja bi svaki potplat o se prikivala. A to, daklem, istina nije niti može biti. Jer potplati su dolazili i odlazili, rimski i bizantski, avarski i tatarski, turski i mletački, pa i potplati tog lutoranskog dotepenca dođoše i odoše. Odoše. Odoše, jer ih ništa nije vezalo o ovo kamenje, ništa do zemaljskih probitaka, ništa do pljačke i otimačine, bašenja i pašenja, pečenih ovnova i prevrnutih nevoljnica ili nevaljanica. Ostajali bi dotle dok bi zemaljski probitci probitačni bili; nu, čim bi ih stali plaćati i s odviše glava, nestajali bi kao i razbojnici koji dođoše po žare, a naiđoše na mužare. I nikad nikomu — ako igdje drugdje mogaše glavu skrasiti — ne pade na um da se u ovaj osinjak vrati ili da ga se bar s tugom sjeti. Samo je puk hrvatski u toj prokletinji stoljećima ginuo i svaki kamen krvlju omastio, bio stoljećima pljačkan i mrcvaren, ubijan i zatiran, od osvajača bacan ovamo i onamo, treskan o mletačke hridine i turske planine, na kolac nabijan, na galije prikivan, na trgovima prodavan... Nu, kamo ga god kovitlali i zakovitlali, ma na kakve muke udarali, korijenili i iskorjenjivali, ne mogahu ga iskorijeniti, jerbo je uvijek i svuda sa sobom nosio svoju golemu suzu i kamen života u toj suzi utopljen. I ma gdje umirao, činilo mu se da nigdje ne umire, već se samo pretapa u tu svoju suzu, u kamen u njoj utopljen, a s tim kamenom u golemo more kamenja koje i ne bijaše kamenje, već ono sveživo što je u njem i pod njim, a to je sav otajstveni Božji svijet, vidljivi i nevidljivi, živi i mrtvi, rođeni i nerođeni: sve sjene preminulih djedova, sav plač nerođenih unuka, svi znani i neznani dobri i opaki duhovi, svi drečavci i vukodlaci, sve 164

vještice i vile pomoćnice, sav taj beskrajni čudesni svijet što se ukazuje u svakom žbunu i svakoj stijeni kad se razlije ludo omamljivo i opojno svjetlo udžbe sa sredine zimskog smrznuta neba ili sa sanjiva obzorja tople ljetne noći, dok čobanske vatre tajnovito svjetlucaju po povoru brda i njedrima planine, a gluho doba kroz buru svrdla jezovito zavijanje gladna vuka ili zagrobno i u ujednačenim razmacima ponavljano zlokobno ćukanje ćuka, od kojeg se diže kosa na glavi i zamire duša u prsima. Ovdje se, daklem, održao i jedino mogao održati ovaj obilježeni narod koji nikada nije presjekao pupkovinu sa svim razgoljenim i skrovitim Božjim svijetom, sa svim njegovim nasladama i strahovima, stapajući se sa svim živim i neživim u jedno, jedinstveno, nedjeljivo i vječno. Netko će brzoplet reći: mogao se odseliti i na plodniju zemlju i pri tom sačuvati — ako mu je baš do toga — to ludovito i maštovito otajstvo jedinstva svijeta. Nije mogao. Jerbo u počelu svi narodi bijahu upravo tako povezani sa svim razgoljenim i skrovitim, ali malo ih je sačuvalo što im Bog u iskonu tako milostivo i obilato podari, već darove Božje upravo rasipnički razbacaše, te ostadoše sramotno goli i nepovratno podrezani, jerbo kad tijelo jednom osali, uljulja se u sitost i sigurnost, onda mu otupi i ovih pet jadnih vidljivih ćutila, pa gdje neće ona skrovita i istančana, kojima lastavica iz Afrike nepogrešivo pronalazi lanjsko gnijezdo pod strehom mojih dvora, mačka ljekovitu travu u mom vrtu, a kvočka na mom oboru naslućuje jastreba dok još iza brda kruži. Podreži korijenje nevenu, i on će uvenuti. Ali nije samo korijenje i skrovita čula što ovaj narod veže s ovom naoko otužnom krpicom kamenja. Ima nešto drugo, neumitnije i sudbinskije, nešto nepromjenjivo i neotuđivo, a to je prokletstvo Božje, koje ćemo iz istih stopa spoznati. 165

Glava II U KOJOJ SE BESJEDI KAKO GOSPODIN BOG SABAOT SVAKIH TISUĆU GODINA PO JEDAN NAROD PROKLINJE

Kad već naumih ispraviti neke krivine o pretcima Jurasa Garića, rečenog Prpa, krivine koje Đače-Nedouče bilo iz neznanja, bilo iz nemarnosti učini, neće biti zgorega da zapišem i nešto po čemu bi se vidjelo, spoznalo i izračunalo vrijeme i čas dana sudnjega, dana strašnoga, dana velikoga, kad se budu potresala nebesa i zemlja, kad se bude dolazilo suditi svijet ognjem. A doći će se, daklem, suditi i presuditi, razložiti i rasturiti tisuću godina poslije onoga dana u koji će Gospodin Bog Sabaot, u prevelikoj srdžbi svojoj, prokleti i posljednji narod što gamiže ovom dolinom suza, gamiže a da ni sam ne zna zašto gamiže, jer zaboravi na Gospodina. Daklem, prvi narod kojeg prokle bijaše onaj što ga do toga dana u dnu srca svoga nosijaše, sve njegove nepodopštine kroz prste gledaše, opatrnu i oparnu svakoga koji narodu ovomu uz nos hotijaše. Nu narod osili, i sila mu nad Sion obrve uzdiže. A kad se potrese Golgota, što hoće reći Kosturnica, Gospodin pozva oca Abrahama, Jakova Israela, Davida kralja i sina mu Salomona, i sabravši ih reče: »Vidjeste i sami što učini narod moj i narod vaš! Popljuva, pogrdi, izbičeva, trnovom krunom okruni i na križ pribi Jedinorođenoga sina mojega koji je po mojoj volji. Stoga ću prokleti narod svoj i narod vaš od sada do vijeka. Kako ga ne mogu zbrisati s lica zemlje, jerbo učinih zavjet s tobom, Abrahame: »Umnožit ću sjeme tvoje da se neće moći prebrojiti od množine«, to ću ga prokleti baš u razmnažanju njegovu. Evo, rasut ću ga po svem svijetu: bit će svugdje i neće biti nigdje; bit će okružen korovima ljudi i nijednim prijateljem; bit će u svim zemljama i ni u jednoj 166

neće biti, jer svoje imati neće. Neće imati ni proroka svojih, ni kraljeva ni pomazanika svojih. Tuđi kraljevi bit će mu gospodari i krvnici. Živjet će do vijeka i do vijeka će zlostavljan biti. I hram ću tvoj razoriti, Salomone, ali ću mu zidine sačuvati da ih narod može suzama oblijevati sjećajući se zemlje koja mu bijaše darovana, i u sljepilu svomu nikada neće ni spoznati zašto mu se oduže. I neka bude tako!« I bi tako. Trideset i sedme godine po raspeću našega Gospodina Isukrsta, Tito poubija jedanaest tisuća žudija, a ono što preosta odvede u ropstvo i rasturi po vascijelom svijetu. I tako do dana današnjega i vijeka vječnoga žudije su osuđeni da žive, trpe i umiru tlačeni, proganjani, zlostavljani i usmrćivani mačem i toljagom po svim tuđim zemljama i krajevima vapijući za grudom otaca, za grudom koju nikada neće uzmoći dovapiti, dozivajući milosrđe Božje, koje neće uzmoći dozvati i tek će na Sudnjem danu saznati zašto ne uzmogoše. Tisuću godina poslije ovoga prokletstva stiže i drugo i sruči se na narod ovaj naš hrvatski. A zbi se, daklem, ovako. Gospodin naš Isukrst prenu oda sna kralja Zvonimira i govoreći mu reče: »Zvonimire kralju, sine moj! Ustani, pripaši mač, podigni junački narod svoj i otmi grob moj iz ruku nevjerničkih.« Kad kralj to priopći narodu, narod ustade i reče: »Hoćeš li zar da svi izginemo za grob iz kojega je Gospodin naš odavna izišao i na nebo uzašao?! Da su bar kosti u njemu, pa da svete moći tu i tamo za žito ili za bojnu opremu tržnemo... Hoćeš li zar da napustimo zemlju koju smo s toliko krvi stekli i namakli, pa da drugi s noge na nogu i hoću-neću uljezu u nju, u ognjište naše, u ložište naše, uza žene naše dok nas ne bude? Ti si kralj. Jesi. I ako misliš da nam glave ne stoje dobro, skidaj ih ovdje, na ovoj zemlji, neka zagnoje nju na kojoj su izrasle!« 167

A kako kralj ustraja na zapovijedi Božjoj, narod reče: »Kad si baš upeo da se gine, neka se gine! Buduć je narodu zgodnije i Bogu ugodnije da izgine jedan nego svi, pogini!« I pogibe ondje od ruku naroda koji kralja i Boga prisvaja samo dotle dok su mu od koristi. Tada se stisnu nebo i zemlja, udari sjevatanja i grmljavina, a glas strašni sve to prekri i govoreći reče: »Evo od sada će umjesto rose prokletstvo padati na glave vaše, na glave sinova i unuka vaših. Pretpostaviste mi zemlju, neka vam je! Živjet ćete u njoj, množiti se na njoj, ali gospodari njeni nikada više nećete biti. I nikada je tuđin neće osvojiti, a ipak će vladati njom i vama, i djecom vašom, i stokom vašom, i ložnicu dijeliti sa ženama vašim. Kako će to vladati a zemlje neće zadobiti? Sami ćete ga dovoditi, sami obilaziti sve četiri strane svijeta i sa prosjačkim suzama gospodare namicati. Bit će dana kad ćete odjednom i po nekoliko gospodara dovlačiti i glavama braće svoje njihov put utirati. Bit će dana kad će dva grada — na dobačaj kamena udaljeni — svaki svoga tuđeg kralja priznavati. I ti tuđinci bit će krunjene glave vaše, krvnici vaši, suložnici žena vaših i očevi djece vaše. A vi ćete im veselo mahati repom za svaku mrvicu dobačenu s preobilna stola, koji ste im žuljevima svojim prepunili. Evo gle, i srca će vaša sveudilj vapiti za slobodom, ali vrat će vaš sam od sebe u jaram ropski hitati. I sveudilj ćete sa sebe zbacati gospodare koji su po volji vašoj na vaš vrat uzjašili, da novima vrat umjesto sedla podmetnete. I dok će me svi narodi svojim jezikom zazivati i na svom jeziku moju molitvu moliti, dotle ćete vi vapiti: Pater noster, Padre nostro, Vaterunser, Mi Atyank, a ponekad i Oče naš. Htjeli ste zemlju? Eto vam je! Prokletstvo vaše bit će u njoj, u brdima njezinim, u dolinama njezinim, u morima njezinim, u rijekama i jezerima njezinim! I neka bude tako!« 168

I bi tako. Žudije se raštrkaše po svem svijetu, i tako u tuđim zemljama robuju tuđim gospodarima, a svoju zemlju nikad ne zadobiše. Hrvati opet nikad svoju zemlju ne izgubiše, ali u nju neprestance tuđe gospodare dovađahu i služahu im. Kraljevi njihovi bijahu i tlačitelji njihovi, te im počesto nijekahu ne samo zemlju, već i ime i jezik i narodnost samu. Nu, oni svejedno za te svoje krvnike umirahu s nerazumnim poklikom »Živjela Hrvatska!« — gdje je to, a gdje milozvučno »Arriba Espana!« kad Španjolac umire! I bi tako u počelu, sada i vazda i u sve vijeke vjekova. Amen. Ali nije na meni da povjesnicu svog prokletog naroda pišem, već da ukažem na to kako ljudski razum tu nerazumnu prošlost ne može shvatiti ni prihvatiti, dokučiti ni protumačiti ako mu nije poznato strahotno prokletstvo, koje je mogla izmisliti samo nedokučiva mudrost svesrditelja Boga, mudrost i volja, postojana u zlu i dobru, u prokletstvu i blagoslovu. Glava III U KOJOJ SE BESJEDI O KRALJEVU TOBOLČARU I PRETCIMA JURASA GARIĆA, REČENOG PRPA

Stoga, daklem, moram upozoriti lakovjerne na lakoumnost đačeta-Nedoučeta, koji brzopleto posvjedoči da Juras Garić proističe iz plemena težačkoga i čobanskoga, pa se u hajduke odvrgnu. To se, daklem, s voljom Božjom složiti ne može, jerbo bi određeno — kako će se unaprijedak vidjeti — da se svi pretci i potomci Prpini od sveg puka i naroda razlikovati moraju po tomu što će s ramena svojega kruh svoj jesti. I tako listajući knjige i zapise starovičke ustanovih stanovito, da Garići ne bijahu ni 169

čobani ni težaci, već — kao i sva prosjačka plemena u Krajini — od davnina kruh svoj jeđahu s ramena svojega, jerbo — kao i sva prosjačka plemena u Krajini — pročediše od čovjeka, imenom Godislava ili Godežava, koji u dan prokletstva kraljev tobolčar bijaše. Kad ono, daklem, Gospodin prokletstvo izli na narod i kad ga srdžba minu — a bijaše noć bliža danu nego sebi — svrnu pogled na zemlju i vidje rečenog Godislava ili Godežava, kako kleči na grobu kralja Zvonimira, sa srcem punim Boga i suza. I ražali se Svedobrostivi što cijeli narod prokle, ali prokletstvo više dići ne mogaše. Stoga uspava Godislava, u san mu siđe, u snu mu se ukaza i reče: »Godislave, Godežave, govori ti Gospodin! Prokleh narod tvoj i prokletstvo ne mogu dignuti. Dijelit ćeš sudbinu njegovu, i nikada nećeš ni ti, ni potomci tvoji biti gospodari zemlje svoje. Ali, evo, činim zavjet s tobom: premda nikada ni ti ni potomci tvoji nećete biti gospodari, nećete ni sluge biti, niti ćete služiti tuđim gospodarima, niti im davati išta od onoga što steknete i namaknete. Naprotiv, i ti i potomci tvoji uzimat ćete od gospodara i kraljeva ma gdje se s njima sreli i susreli. Hodat ćete svojom zemljom i mnogim tuđim zemljama, i uvijek i svugdje bit će kako obrekoh. A da se ovo ispuni, i ti, i potomci tvoji razlikovat ćete se od sviju puka i naroda po tome što ćete kruh svoj ramenom svojim zarađivati, kao što si ga i sam u vjernoj službi kraljevoj zarađivao.« I još reče Gospodin: »Uzmi tobolac svoj i kreni prema istoku i naseli se u zemlji pustoj, besplodnoj i bezvodnoj, u kojoj nećeš omekotiti i doći u napast da ne iskupiš zavjet svoj sa mnom učinjen. I, evo, izoštrit ću oko tvoje da vidi konjanika iza brda i uho tvoje da čuje psikanje zmije dok još spava, i nepce tvoje da razlučuje travu ljekovitu od trave otrovne, i jezik ću tvoj utančati da mu se i pčele pokoravaju. Evo, i tvoje ću kamenje — kao nijedno 170

drugo — napučiti množinom svakovrsnih otajnih sila nebeskih, zlih i dobrih, da te iz dobra u bolje potisnu ili da te opaka većom opačinom pritisnu.« I duh Gospodnji nestade, a rečeni Godislav, daklem, krenu i nastani se u zemlji pustoj, besplodnoj i bezvodnoj, nastani se u kamenju koje — kao nijedno drugo — bijaše napučeno množinom svakovrsnih otajnih sila nebeskih, zlih i dobrih, nastani se u Krajini. I Gospodin ga obdari s dvanaest sinova i dvanaest kćeri. Od sinova pročediše svi oni u puku što s ramena svojega kruh svoj jedu, od kćeri što kojoj Bog dade, jer je žensko samo zemlja a čovjek sjeme. Tada, daklem, Krajina bijaše velešumna i veleopasna, ali rečeni Godislav i sinovi njegovi razumijevahu sva otajstva oko sebe i prijateljevahu sa stotina dobrih duhova posijanih po šumama i kamenju. I sjekoše hrastiće, bukviće, klenčiće i grabiće i ina svakovrsna i svakojaka stabla, te ih na ramenima nosahu popovima i samostanima, knezovima i gospodi primorskoj, a vreće uglja — jer i ugljenari bijahu — davahu kovačima za klepanje sjekira i inog ratila ili pak za gotovu paru prodavahu. Ono pak što dobiše, u cijelosti za sebe zadržaše, kako obreče Gospodin. Tako i unuci i praunuci rečenog Godislava vreće uglja i trupce drvlja nosahu na ramenima sve do Jakira koji zbaci mutvić sa sebe i zamijeni ga puškom, te se godine 1495. — druge po dolasku Turaka — u hajduke odvrže. Po njemu se još i dan današnji jedna pustolina Jakirušom naziva. Jakir i potomci njegovi također ne plaćahu nikome nikakve dažbine, već i od samih vladalaca za turske a i za poneke kršćanske glave dukate dobivahu. Jakir, daklem, po prvenstvu bijaše najizravniji potomak rečenog Godislava, tobolčara kraljeva. Od Jakira pročedi Ilijaš, kojega poradi mrkomasti puti njegove prozvaše Gare. Od tog, daklem, Gare nastadoše 171

Garići, koji hajdukovahu sve do Martina Srbi-guzice što za rata Kandijskoga Turcima mnogo jada zadade. Na koncu kraja stadoše Turci preozbiljne stupice postavljati dok ti se mog Srbiguzice ne dokopaše, pa s njim na kolac. Kažu, da je šest dana na kolcu umirao, a umrijeti nije mogao — neki vele da nije htio — već se onakav nabijen i rasušen Turcima u brk smijao i iz rasušenih usta na njih suhom slinom pljuvao. Sin mu Kuzman bijaše sam po sebi kukavica, a tom kukavičluku i strašna očeva smrt dometnu svoju. On odbaci i pušku i handžar i nadžak, pa s očevim dukatima — upljačkanim od Turaka a i od pokojeg kršćanina — nakupuje zemlje i ovaca, prometnu se u težaka i čobanina, te plaćaše Turcima harač i danak. Tako prekrši volju Božju i zavjet koji Bog učini s rečenim Godislavom i potomstvom njegovim. To Boga vele rasrdi, ipak kroz prste progleda. A kad se ni Kuzmanova djeca — Glavinjalo i Mijovijo Ćoravac, otac Jurasa Garića, rečenog Prpa — ne vratiše, daklem, zavjetu učinjenu s Bogom, Gospodin više ne mogaše suzdržati srdžbe svoje, već posla Marka Kneza, rečenog Potpalu, da zatre pogano sjeme koje zavjet Božji pogazi. I tako nije istinito svjedočanstvo Đačeta-Nedoučeta, da Marko Knez na pravdi Boga pobi, porobi i zarobi Mijovila Ćoravca i njegove, već je istinito ovo što rekoh: Marko Knez bijaše bič u Božjoj ruci, bič koji osinu bezakonike što sveti zavjet pogaziše i pušku motikom zamijeniše. Nu, čim se Juras Garić — kako vidjesmo — na pravi put bijaše vratio i počeo tamaniti Turke i hajduke, makar ovi bijahu samo oruđe Božje osvete, milost se Božja preli preko njega i potomstva njegova, koje otada sve do dana današnjega jede kruh svoj s ramenja svojih, i nikome ništa ne daje od onoga što pri bavi, ni kralju ni glavaru, već 172

ponešto kakvom prosjaku od nevolje i meni, siromašnom pastiru duša njihovih, a i to, daklem, po Svevišnjoj volji. Glava IV U KOJOJ SE BESJEDI KAKO SE PROKLETSTVO ILI BLAGOSLOV BOŽJI POSTOJANO NASTAVLJA

O Jurasu Gariću, Prpi, više nećemo govoriti, jerbo sve ostalo što Đače-Nedouče zapisa prilično je pouzdano i s istinom složivo. I kako znamo, pošto Prpa obuče kostrijet i u pokoru udari, Gospodin ga obdari s ukupno šest sinova i pet kćeri, i za njegova života ne smače mu nijedno. Ali muke i nevolje nadođoše netom Prpa oči zaklopi. Nu, za života Prpina svih šest sinova njegovih držahu se Boga, pa kako do puške dorastahu, tako je i o rame vješahu. I vojevahu s mirom, premda sada život hajdučki bijaše mnogo pogibeljniji od pređašnjeg, budući ga zaskakahu i Turci i Mlečići. Zašto Mlečići kad bijahu kršćani i kad do tada hajduke na hajdučiju naganjahu i po dvadeset im dukata plaćahu za glavu tursku ili podaničku? Zašto Mlečići kad se zna da bez raje i hajduka posigurno nikada Krajinu od Turčina iskamčili ne bi? To će, daklem, upitati onaj koji prokletstvo Božje na umu nema. A onaj koji ga ima, znat će da je u Boga sve postojano i da drukčije ne može biti: netom narod jednog tuđinca snimi s vrata, drugoga mora na nj posaditi; a čim ovaj zajaši, već gledaju kako će s njim pod kopita i s trećim očijukaju. Samo oni koji bi uzjašili, mišljahu da nikada neće sjahati, pa se uljuljani u tu sigurnost na živinu nisu ni osvrtali, niti pomišljali da bi se, trvena, ipak mogla jednom zblaniti i kopitnuti, te su je šibali kad je trebalo i kad nije trebalo i u jasle za mišja gnijezda bacali. Nu, kako sami nisu u zlu bili ni zla mirisali nije bilo ni potrebe da se sa 173

živinom drukčije postupa. Jerbo dok konjanik s drugim konjikom u miru divani i rzanje mu na zub ide, pa konja po njušci obrzdava. Ali kad se sablje isuču, konjski vrat naglo postaje baš kao stvoren za tapšanje, a uho za tisuće riječi medenih, te: »O konjiću, dobro moje, iznesi me, izbavi me, i u čelo kopitni ga...« A poslije Maloga rata nevolje ne bijaše: Turci i Mlečići skladno marvu podijeliše, u iste diple zapuhaše i u prijateljski divan udariše. Bijahu gospodari. A gospodari radije među se na gladno čavrljaju, nego i s najvjernijim slugom tusta ovna čerupaju. Gospodari su gospodari, pijani od samih slatkih riječi gospodarskih — njemušti jezik slugu počinju razumijevati tek kad padaju ili misle da će pasti. Stoga, velju, Mlečići i Turci ubrzo zajedničku latinicu i arapčicu naučiše, glagoljicu zaboraviše i u tren oka spoznaše da ih zemaljski probitci više priključuju nego nebeski razlučuju. I dogodi se da su Mlečići žešće nego Turci stali tamaniti hajduke, pa i one koji su po Turskoj četovali, a u Mletačku prebijegali u ludoj nadi da će u kršćanskoj zemlji utočište naći. Hajduci, daklem, postadoše ravni sinu čovječanskomu: ne imađahu ni kamena na koji bi glavu mogli nasloniti. Hajkani od Turaka, hajkani od Mlečana i pripuza njihovih, hajkani od gladi i bolešćina svakovrsnih, hajkani od svega živa i neživa ipak volju Božju ne pogaziše, već i dalje kruh svoj jeđahu s ramena svojega zarađujući ga puškom i bodežom. Netko će reći: a što im je drugo i preostalo kad Mlečići turske agaluke svojim podguzima razdijeliše, na puk namet udariše, zabraniše saditi lozu i uzgajati duhan; i da ne bi Francuza krumpir ni do dana današnjega procvjetao ne bi! Mogli su stoku uzgajati, mogli su u Hrvatsku prebjeći, mogli su... A opet nisu ništa mogli, jer oni su — kako reče Đače-Nedouče — u ovaj kamen do koljena ukopani, prokleti ropstvom i blagoslovljeni slobodom. 174

Putovi su Gospodnji nedokučivi i neistraživi, ma ni ljudski nisu mnogo manje zamršeni. Dugo sam živio, dugo gledao, dugo slušao, okružen više gadalinom nego sjajem ljudske duše, jer preda mnom se svaka i najognojenija unutrašnja gadež bez stida otvara. Mnogo sam puka ispovjedio, i hajduka mnogo, jer hajduci još ni danas nisu baš sasvim uveli — još uvijek poneko šalabaza s puškom na ramenu i glavom u torbi. Ovo, daklem, hoću reći: nikad neću zaboraviti dan kad sam prvog hajduka ispovjedio, dan u koji se moja zanosna mladenačka duša ponajprije ganula, a potom zgrozila. Taj hajduk bijaše nekakva golema oplošina, te me je i klečeći nadvisivao. Na prsa si mu mogao žrvanj položiti i ne bi ih prekrio, na njima žrvanj izrazbijati i ne bi ih okrznuo. I taj se kremen od čovjeka skovrljio preda mnom poput slabunjava i osjetljiva djeteta. Rasplakao se i razjecao, i sve se šakama o prsa busa da čitava crkva odjekuje, roni suze kô iz kamenice samo zato što je neku udovicu nabusito s puta gurnuo i što nekom slijepcu milostinju nije udijelio. Meni se duša razblaži i rastopi, te ga htjedoh upitati: jesi li ti arhanđeo Božji koji me iskušava ili mi put svetosti pokazuje? Ali ne upitah ga, već mi se iz običaja omače: »Jesi li koga ubio?« A on, nekako stidljivo prikloni glavu k ramenu i na moj užas odgovori: »Stid me je, oče, priznati, da ne bi pomislio kako se hvalim i razmećem, a na svetoj smo ispovijedi... eto, jesam ponešto... Tako, tridesetak što Turaka, što rondara i kojekakve smrdljive živine.« A kad mu rekoh da su to grijesi, teški grijesi, samo što me ne usrka svojim golemim iskreno začuđenim očurdama: »Što ti je, oče? I o kakvim to grijesima divaniš? Turci su nam, bolan, din-dušmani, a rondari krvni! Hoću li, može biti, dušmanina perjem po guzici?!« Ja rekoh: »Mirni turski trgovci nisu zulumćari, a rondari su vlast, a svaka je vlast od Boga!« »Meni je, oče, 175

od đavla. A đavao je neprijatelj Boga i čovjeka, pa glavu mu kô zmiji!« Na to ću ja: »Gospodin reče: Ljubi neprijatelja svojega kao samoga sebe!« On upita: »Ima li Bog neprijatelja?« »Ima. Lucifera i svitu njegovu!« A on uskoči: »Pa što učini s njim?« »Strovali ih u pakao!« Na to se on isprsi i nadme: »Tako ću i ja, oče! U pakao! U pakao sa svim Turčićima i Mlečićima, sa svim rondarima i serdarima...« Ne umjedoh mu se suprotstaviti, ali svejedno mu odriješenje ne dadoh. A on će: »Ništa zato, oče, odoh ja k fratrima; oni su duže s nama i bolje znaju što je ovdje grijeh a što nije.« Poslije sam mnogo hajduka ispovjedio i odriješio, jer, eto, — nek mi se Bog smiluje — ubrzo naučih što je ovdje grijeh a što zavjet učinjen s Bogom. Vratimo se, daklem, gdje smo stali. Iako su se Mlečići slizali s Turcima i za volju dobre trgovine tamanili hajduke — čak i one koji su po Turskoj četovali a u Mletačku prebijegali da na časak odahnu — potamaniti ih ne mogahu. I čuđahu se vele, jer ne znadijahu za njihov zavjet s Bogom. Po svoj Krajini bijaše hajduka znanih i neznanih, glasovitih i bezimenih, razvikanih i pritajenih, samohranih i u povelike družine združenih. Bijaše tu Ivan Bušić što poradi crvene kose bi prozvan Roša, pa Marko Caljkušić, rečeni Mutvica, jerbo mutvicom tri Turčina prikla, pa Antiša škorić, rečeni Beg, pa Vekić, Ninčević, Velić... — do sutra bih mogao nabrajati — i sve momci s dobrom družinom, mladom, neženjenom, od kojih nijednom ne bijaše stalo poginuti. Nu, neka drugi o njima govore. Ja sam htio samo zabilježiti riječ dvije o potomcima Jurasa Garića, rečenog Prpa. Ženskinje neću ni spominjati osim Anice, koja se — kako je rečeno — bijaše udala za Đače-Nedouče. Življaše s njim u skladu i ljubavi pune dvije godine, a onda umrije pri porodu zajedno s djetetom svojim nerođenim. Netom je pokopaše, Đače-Nedouče put pod noge: njegovo korijenje 176

ne bijaše u kamen uraslo, već se cestom povlačilo kao prokleti gamižavi pružavac neki. Baba Anđelija življaše još dvadeset i jednu godinu, da se ispuni triput sedam dvadeset i jedan. Bijaše svu mušku djecu pokopala i sva popucala kô hrastova kora, ali sve do smrti pjevušila je svoje pjesmice, koje više ne bijahu putene već nekako nabožno-krivovjerne, ali sveđer luckaste i zvrkaste:

Cin, cin, cili-cin, u raju je ružmarin, u njem sidi Gospodin, naše Gospe slatki sin. U ruci mu bilac krin, a u krinu žutac klin. Što tu radi žutac klin ne zna ni sam Gospodin, nego jedan bumbar fin i još mali Cilicin.

A sada, daklem, skoknimo na muške erede, e da bi se vidjelo kako Gospodin u Svevišnjoj mudrosti svojoj — za svakoga čovjeka — sukobljive, suprotstavijive i proturječive stvari složi i sluči na udivljenje. Jerbo koji bi čovjek mogao iznaći način da uvijek ima gospodara i da tomu gospodaru nikada ne služi, niti mu išta daje, već još od njega i oduzima?! Koji bi stvor mogao istodobno biti proklet i blagoslovljen, sužanj i slobodan, da se u blagoslovu hrani puškom a u prokletstvu od nje pogiba? A Gospodin sve to tako uredi i složi. Još za života Prpina svih šest sinova njegovih složno i sretno hajdukovahu. Najstariji bje harambaša Mijovijo, kojemu na dan očeve smrti bijaše bilo ravno trideset godina, a najmlađi Šimun, koji taman bijaše navršio šesnaestu. Braća bi se često i duboko zalijetala u tursku zemlju, robila 177

i palila, a da im se nikad ništa nije dogodilo, pa ni onda kad je bila sva prilika da im se zlo dogodi. Nu, milost Božja i zaštitnice vile neprestance bdijahu nad dobrom njihovim. Spomenut ću samo jednu zgodu. Bijaše to, daklem, na 1752. Te se godine bijahu toliko osilili i obezobrazili, da su turske karavane iščikali odmah do Aržana — gdje bijaše mletačka carinarnica — ma s onu stranu međe, na turskoj zemlji. Turci se zaozbiljno razgnjeviše i stadoše optuživati Mlečiće da to nije bez njihove. E da bi se oprali i ponovo umilili Turcima Mlečići uhvate prava zdrava čovjeka, nekog Andriju Sekeleza, objesiše ga ondje pred samom osamicom u Aržanu. A da se još više umile Turcima, njihovim askerima pridružiše nekoliko svojih rondara i dadoše se u potjeru za Garića hajducima, koji Turcima ponajljuće za zub zapeše. Što sreća a što izdaja nekog čobanina pomogoše im da nađu hajdučko zaklonište u Vir-planini. Bijaše to neka vrtačica sneruke i od svih očiju zaklonjena, tako da se mogla zapaziti tek kad se došlo na sam rub kamena kruništa. Noć mračna i oblačna, vjetar pao, na kišu se spremalo kad se Turci i Mlečići preko kruništa nagnuše. Pogledaše dolje i imaše što vidjeti: oko žeravice, koja se već stala pokrivati pepelom, poleglo šestoro braće, poleglo i pospalo kao zaklano. Kako je neusporedivo veća naslada pljuvati po živu neprijatelju nego ga u snu priklati — pa eto mu tut — a da i ne zna tko ga prikla, to se askeri i rondari dolibiše do pospalih, pokupiše im oružje, pa po četvorica sjedoše uz jednoga s isukanim noževima — za svaku slučajnost. Potom probudiše usnule, koji vidjevši u što su upali, ostadoše kô janjci. Što poradi hladnoće, što poradi većeg uživanja u gledanju jada zaskočenih, Turci i rondari razgorješe vatru. Hajduci samo skupljaju obrve, stišću zube i premišljaju: je li bolje trgnuti se pa da te na mjestu prikolju, ili čekati da te 178

osude, pa si na istom. Nu nitko se bez harambaše na svoju ne usudi. Mijovijo pak šuti i šuti, sve nekud u daljinu gleda i pogrde sluša baš kao da mu pjesmu pjevaju. Onda otvori usta — bijahu voštana — baš kao da mu ih netko drugi otvara i reče: »Udruži se krst s nekrstom, i to bez srdžbe Božje neće proći. Sad razumijem znamenje što mi noćas triput uzastopce u san dođe.« Na to se jedan od rondara iskrevelji i reče: »Nije li to znamenje malo sličilo omašćenu konopcu?« Mijovijo i ne trepnu, već će opet na ona voštana usta koja se nisu micala, već samo onako zjala: »Bio je sveti križ. U početku malen, jedva ga razabireš, a potom sve sjajniji i veći dok ne prekri mjesec i polumjesec, dok ne zastre čitavo nebo.« Potom uzdiže glavu i zagleda se prema istoku: »Eno ga opet!« Tada svi kršćani i svi Turci podigoše glave i stadoše tražiti znamenje. Mijovijo skoči, prebaci mutap preko vatre i dovikne: »Noktom u ledinu!« U mraku, koji si mogao rezati, ču se samo kako pet opruga odskoči, kako zapucketaše grabove grančice i stade se runiti kamenje. Kad vatra probi kroz mutap, vidje samo izbezumljena i sama na se pomamna lica askera i rondara. Kad se, daklem, braća dokopaše sigurnosti i stadoše Mijovilu na lukavstvu čestitati, on se zablenu: »Što vam je? Kakvo lukavstvo?! Ja se ovaj čas rasanih, a što je prije toga bilo niti znam niti mogu znati.« Kad mu oni sve po redu ispripovijedaše, on samo promrmlja: »Bit će posestrima vila«. Tada se i braća prisjetiše, da Mijovijo i ne bijaše Mijovijo, da mu se usta nisu ni micala već samo zjala, a glas koji iz njih izviraše nipošto ne bijaše njegov, opor i hrapav, već nekako utanjen, više ženski. Od tada su vile braći često na pomoći bile, ma ni vile nisu svemoguće.

179

Glava V U KOJOJ SE BESJEDI KAKO UDARIŠE NEVOLJE OD BOGA I ČOVJEKA

Nedostojno je i nepravedno istraživati putove Božje, pa bili to putovi milosti ili putovi srdžbe. Treba ih samo primati, kao kišu, kao sušu. Rekosmo, kršćani oslobodiše Krajinu i na nju sručiše više nevolja nego nekad Turci. Kao da se i Bog priklonio kršćanskim tlačiteljima, te i on ožeži i ošini gore nego po Misiru. Jerbo Misir ponajprije obdari sa sedam debelih krava — sedam rodnih godina — a potom sa sedam mršavih. Ovdje svaka deseta bijaše božepomozi. Glad pritisnu puk, koji stade mljeti ljulj i čupati ljaljke i od njih mantati, od sirka i dubove kore kruh mijesiti, opancima i oputom gorko zelje i svakovrsnu travu začinjati. Jugo s Levanta donese bolešćine trule i svakojake, a kuga iz Bosne dojezdi na buri. Puk zajauka, ali jauci se odbiše od kamenja, i nitko ih ne ču osim onoga komu se vratiše. Kosa smrti stade redomice krst i nekrst, hodžu i fratra. I tko se nije pod vrh brda sklonio ili duboko u Tursku i Hrvatsku prebjegao, silazio bi na groblje, ploču dizao i lijegao — utješen da će bar tako biti kršćanski pokopan. Samo se poneko prisisno dijete održalo. Majke, kojima dojke bijahu sasušene kao prazan mješčić nad ognjištem, u jutra bi na dječjim ustašcima zatjecale kapljice mlijeka i u praznovjerju mislile da to vile od svoga daju. Nisu znale da vile svoga nemaju niti mogu imati, da su ustvari krišom po Bosni ovce muzle i dojenčadi krišom ovčje, a ne svoje mlijeko donosile. Bijaše godina Vukojarca. Sinovi su, daklem, Prpini i u tim tužnim vremenima sveudilj pušku nosali, kružili i šestarili oko Duvna, Livna i Glamoča, otimali hranu Turcima i nosili je ženama i djeci, 180

kao i udovicama i siročadi u svom selu. I dugo su tako švrljali umičući i gladi i kugi i pušci. A onda se odjednom zgrmi. Negdje na rubu Buškoga blata užga se nešto u utrobici uzmlađega Nikolice i svega ga sprlji. Braća ga umjesto u grob u dubok škrijep gurnuše željeznom kukom — kako su vidjeli da rade serežani u Imotskom — i tako se sami ne okužiše. Još ne bijahu pravo na brata ni kamenje navalili kad naleti buljuk askera i otvori vatru, koja na mjestu sprži Juricu, dok ostala četvorica kud koji. Trojica malo kasnije naiđoše na Rošinu družinu, pa se od progonjenih u progonitelje prometnuše i još u dan isti čestito brata osvetiše. Međutim, harambašu Mijovila, koji se još na početku bijaše odvojio, zla kob skobi: upade u stupicu što je Mlečići harambaši Stanku Sočivici podmetnuše. Tako tjerajući lisicu vuka istjeraše, i u splitski ga pržun odvukoše. Vuk se u pržunu u lisicu prometnu i nevinašcem se iščinjaše, dušimaglom i stišajburom, kukavički drhtaše od svakog pogleda stražara, tako da su tamničari stotine podrugljivih šala i smijurina upućivali ne njemu, već onima koji su ih do jučer njim strašili. A on iza toga janjećeg mačji vrebaše i pažljivo mjerkaše svakoga dok mu oko ne zape za nekog Trtelju, koji mu se najprostodušnijim učini. I kad ovaj jedne večeri bijaše na straži, Mijovijo se stade previjati od zubobolje i reče rečenom Trtelji: »Pogiboh do zore. Već za ljubav Božju, donesi mi malo rakije ne bi li bol uminula. Imam ušivena dva dukata, jedan je tvoj.« A rečeni Trtelja reče: »A kad Trtelja donese rakiju, onda će Mijovijo napojiti Trtelju. A kad se Trtelja naljoska, onda će Mijovijo Trtelju po ćiverici, i šuma ti mati. A kad profuz nađe Trtelju pijana, onda se zna što će biti s Trteljom.« Mijovijo ne kaza ništa već pomisli: »Činilo se da ni mater za sisu ne zna uhvatiti!« Uto rečeni Trtelja nastavi i reče: »Prpi bi se kosti 181

u grobu prevrnule kad bi vidio što bi Mijovijo od Trtelje učinio. Jerbo Prpa je bio čovjek i na oko i na dušu, bio je... ima li nešto što je veliko, najveće... eto, to je bio Prpa. Jednom je Trtelji, dok je Trtelja drenčić bio, pet dukata podario. Zašto? Za babino brašno! I to mu Trtelja, da ima pet života, zaboraviti ne može. A savjet mu je valjao pet puta po pet dukata. Velju, reče on: »Trt'lja moj, dr'nčiću moj, uv'k čin' št' moraš, j'rbo sv'k čin' št' mora: i pratar, i čov'k i ž'vina!« I tako Trtelja čini što mora; čuva Mijovila.« Mijovijo nemoćno opusti ruke: »Kao da ti nisam ništa ni rekao!« Na to Trtelja reče: »Ne može to tako. Mijovijo čini što mora. I Trtelja čini što mora. A Trtelja se mora odužiti Prpi. Kako Prpe nema, mora se odužiti Mijovilu. Nu Trtelja mora i čuvati Mijovila. Stoga će se Trtelja okrenuti, a Mijovijo će Trtelju oblicom po ćiverici; s Trtelje svući, na se obući, i široko mu polje. A kad profuz dođe, neće naći Trtelju pijana, već na dužnosti ranjena. Udari, što čekaš!« I tako Mijovijo umače iz splitske tamnice. Poradi toga prozvaše ga Špalatrinom, i svi današnji Špalatrini od njega pročediše. Stoga nije točno da se Prpići po Prpi prezivaju, jerbo od Prpe ne postade nijedan Prpić, već neki ostadoše Garići, drugi Špalatrini, treći Tunjkići, prozvani tako po trećem sinu Prpinu Tomi, koga nazivahu Tunjko, jerbo više kroz nos riječi izgovaraše — a četvrti Šitumi, po najmlađem Šimunu, kojega bogzna zašto Šitumom prozvaše; može biti da je bio ljutit, napržica i opak, što po zvuku same riječi razabirem.

182

Glava VI U KOJOJ SE BESJEDI KAKO NA VJERI B0ŽJOJ POGIBE ANTINA, REČENI ČAKIJA

Zbi se, daklem, ovako. Gonjeni od Turčina i Mlečića hajduci stalna loga ne imađahu, već čas ovdje čas ondje, a kod kuće ponajmanje. Dogodi se da se baš kod kuće uzstariji brat Antina, rečeni Čakija, žestoko razboli. Neka pogana ognjica na nj pade, pa ga stade tresti i bacakati, kô kad vrag svetom vodom škropljen s krštenom dušom kolo zaigra. Kasnije se govorkalo da ga je neka Matija Daleruša opčinila što se ne htjede oženiti njenom kćeri Katušom cotavom. Nu, kako to opčinjenje nije stanovito potvrđeno, to kao da za nj nismo ni čuli. Razboli se, a i to je mnogo i odviše. Kako zbog seoskih ronda ne mogaše u kući bolovati, to ga braća odnesoše u brdo i skloniše u pećinu, pa za svojim poslom. A žena njegova Marača donašaše mu kruha, mlijeka i štomudrago. I sve bijaše dobro: nit je tko za nj znao, nit se propitkivao. Kad jedne zdravomarije, kano bez duše, uleti u Carića kuću, punu samih ženskinja, neki Jakiša Brnjac iz Potpoletnice i zavapi: »Za ime Božje, škapulajte me, ljudi! Rondari mi u pete uskaču.« A Mijovilova žena Anuka reče: »Ovo je hajdučka kuća, i ovdje će te najprije tražiti.« A rečeni Jakiša Brnjac opet zavapi: »Kud ću, jadan i nevoljan, ako ne na ruke pobratimu svomu Mijovilu!« Uto se niz Glavicu začu orljava kao od stotinu zaobadanih goveda. A u Marače duša kô skorup, pa reče: »To su rondari. Bjež' za mnom!« Noć bijaše mrkla, oputine uske, a kamenje i grabovina još ih više suziše i od zla pogleda zakloniše. I odvede ga bez pogibelji u brdo, u pećinu u kojoj se njen muž skrivaše. Čim pri svjetlu voštanice Jakiša razabra Čakiju, koji se malo u ognjici prenuo, namah se maši ovčje britve i prikla 183

ga ondje. Ali prije nego priklan bi, Čakija uspi razabrati Maraču i prokrkljati: »Zašto me izdade?!« A Marači to leden mosur u srce i — Bog nek joj se duši smiluje — učini jedino što mogaše učiniti: utopi se u rovanju. Tri preostala brata, prije nego na sud Božji iziđoše, pošteno dugove izravnaše: zaklaše Jakišu Brnjca i četvoricu braće njegove i tako upokojiše nemirnu dušu brata svojega Čakije i milu dušicu, u dobroti lakovjerne nevjestice svoje. A puk okrenu glavu od kuće Jakišine i od kuća sviju Brnjaca: nit se tko ženio kćerima njihovim, nit se koja udavala za sinove njihove, te se tako ubrzo zatro rod zmijski, izdajnički. Nu prije no što se do kraja zatre još će jednom zlim progovoriti, kako će se unaprijedak vidjeti. Glava VII U KOJOJ SE BESJEDI KAKVA VESELA KOB SKOBI NAJMLAĐEGA I NAJSTARIJEGA PRPINA SINA

Videći, daklem, harambaša Mijovijo Špalatrin da Mlečići i Turci poradi ovozemnih probitaka u isti kutlić pušu i u istu sviralu sviraju, poravna ih na mušici puške. Tomu pridonese i okrutnost Mlečića koji bi svakog hajduka — makar na mletačkoj zemlji od svetoga Franje svetiji bio — na muke udarali, a pridonese i to što Mijovilovu glavu velikom cijenom ucijeniše, premda na mletačkoj zemlji još ne ubi ni jednog ni Mlečića ni Turčića. »Pa kad je tako i kad se mora mrijeti — pomisli — neka se veselo mre. A veselo se može umrijeti samo ako kaparu unaprijed primiš i svoju glavu s deset drugih zadužiš. Pa kad dođeš pred ključara Petra i on te upita: »Mijovile, kakav je tvoj život bio?«, možeš mu mirne duše odgovoriti: »Od koristi, sveti Petre... od koristi, kao drugih trideset.« 184

I tako s preostala dva brata stade u busije uskakati, iščikati Turke i Mlečiće, trgovce i serežane. U malo zemana opljačkaše i pobiše trinaest turskih trgovaca, hadži Osmana Dizdarevića, Safet-agu Čelebića, pet rondara, šest serežana, serzenta Alfijerija i tenenta Bassana. I Mijovijo i braća njegova govarahu svakom živu u Krajini: »Poručite kolonelu Kambiju i providuru Corneru da sad možemo veselo umrijeti.« I umriješe tako. Zaskočiše ih, daklem, rondari — ližiprkna mletačka — zaskočiše ih na logu u kući Jurčevića na Studencima. Toma, rečeni Tunjko, ne bi pri žestoku piću, pa na vrijeme ču glas vile posestrime te uspije pobjeći zaklonjen naćvama od debele bukovine. Najstarijeg Mijovila i najmlađeg Šimuna, još bunovne i nerasanjene, užadi sputaše, u imotsku tvrđavu odvedoše i začas na smrt osudiše. Vezanu vuku i nedonoščad iz repa dlake čupa. Sva ta kukavelj vojnička — kojoj su se do jučer gaće punile na sam spomen Mijovilova imena — stade ga danas, svezana i isprebijana, prebijati, dlake mu iz brka čupati, smijati se, podrugivati i pljuvati po njemu. Na dan izvršenja osude dođe i kolonel Kambij i providur Rocco Corner, da se naslade jaucima omrznutih hajduka. I baš providur Corner dade mig da osuđene privedu kruništu tvrđave. Osamdesetak aršina ispod okomite litice i tvrđavnih zidova na litici bjelasaše se isturena stijena, kao neka odskočnica za jezero koje se modrilo na dvjesta aršina ispod nje. Providur se dugo naslađivaše gledajući stijenu, pa sve od naslade usne oblizava, usukiva brk i smiješak ispod njega. Onda pogleda Mijovila i Šimuna, te, tobože, prijateljski reče: »Laka ste skoka, junačine. Skočiderte na onu stjenčicu, pa kud znate!« I Corner, i kolonel, i svi serežani odreda ponadaše se u opakom srcu da će braća uistinu 185

skočiti i pružiti im živinsku nasladu, koju su tako dugo i, kako bih rekao, ustreptalo priželjkivali. Jerbo već više godina nijedan hajduk skočio nije, nijedno se čovječansko tijelo nije razmrskalo, niti se rumena krv prolila po kamenu, koji je od krvi — pošto bi je kiše isprale — postajao sve bjeliji i sjajniji. Sigurnost providurova zahvati i ostale, te su svi za gotovo držali da će ovi dižiglavci hajdučki, ludo se pouzdavajući u noge lagane, zaista skočiti i veliku im nasladu pružiti. Nu, Mijovijo reče: »Kad bi ti, smrdo, na mom mjestu bio, zaista bi skočio. I ništa ti se, moj providurčiću, dogodilo ne bi, jerbo se lešinarima ništa dogoditi ne može ma odakle se spustili i ma kakvu mrlinu progucali.« I udari u smijeh i on i brat Šimun za njim, a providur škrgući zubima i prevrći očima. Tada mali Šimun povika: »Gledajte, ljudi, kako vam providurčić pozeleni. To je od žabe krastače koju živu proguta, a strvinaru je živo otrov kô i vuku lešina!« Providur se ne umjede svladati, već udri pesnicama čas jednog čas drugog, a njima gospodska pesnica milovanje. I Mijovijo reče: »Ne udaraj, jado, dlan ćeš nažuljati, a opet nećeš zaboraviti kako si ono u Crljenom klancu gaće napunio misleći od čobana da smo mi, a dvanaest ti je serežana diliđencu pratilo!« I Mijovijo s dva prsta začepi nos. A što je najgore, Corner je dobro znao da to bijaše istina, pa mu se i samu pričini da čuje smrad od nekad punih gaća, te i on dva prsta nosu prinese. Onda se trgnu i prosikta: »Strijeljajte ih!« Mijovijo pogleda brata i dobaci mu: »Samo veselo, brajo, samo veselo! I neka te ne smeta što smrdo i sad smrdi. Začepi nos i smij se!« I obojica nos začepiše, u smijeh udariše, i smijahu se, smijahu zaista od srca veselo, i njihov smijeh bijaše tako čist i zvonak, da se pucnjava nije ni čula. I kad im se tjelesa prostriješe po kamenju, taj je zvonki smijeh još uvijek zvonio odbijajući se od golema grotla okomitih litica što 186

opasuju jezero. Kažu, da svake prestupne godine licem na svetoga Filipa i Jakova — u dan njihove smrti — poput srebra čist smijeh dugo i jednoliko kruži ljevkom jezera, kao da uspavane stijene na junačka djela budi. Glava VIII U KOJOJ SE BESJEDI KAKO POGIBE TOMA, REČENI TUNJKO POSLJEDNJI OD SINOVA PRPINIH

Ostavši, daklem, sam, Toma — rečeni Tunjko — požali i cijelog života žaljaše što posluša posestrimu vilu i zaštićen naćvama umače rondarima. Morao je ostati s braćom s kojom je vojevao, morao je veselo poginuti. Sada ostade, eto tako, kao osušena grana, a biti eto tako, isto je što i ne biti. Prikučiti se Rošinoj, Sočivičinoj, Stipanovoj ili bilo kojoj družini, isto je kô da se pače pilićima prikuči. S braćom se tako lijepo vojevalo, smijalo i pjevalo, krv je krv, a sve drugo — luk i voda. Gdje su oni naleti i zaleti, oni okršaji i skršaji, kreševa i plandovanja, puste pjesme uz pečene janjce i tuste ovnove, puste... I što više uranjaše u divote prošlosti, sadašnjost se sve više smrkavaše smračujući i samu želju za životom. Potucaše se tako tamo i ovamo, od nemila do nedraga, a ponekad i kući svraćaše ne skrivajući se, te je pravo čudo što ga odmah ne zaskočiše. Njegovo hajdukovanje više ne bješe ono. Sve nekako mlitavo i opušteno, bezvoljno, i kad ubijaše i sam se čuđaše kako mu to za rukom polazi, a često zapravo i nije znao da ubija, već onako, kô zamišljen mesar i ne misleći kolje li janje ili kozle. Ubijene ne bi čak ni opljačkao. Svijet mu je pred očima blijedio i vidljivo se smanjivao, a i sam se smanjivao s tim izvinutim svijetom. Kopnio je. Kopnio od tuge i samoće što ga sve jače i mučnije pritiskivahu.

187

Čovjek bi i tako mogao protumačiti: ubi ga čemer za braćom. Nu, to bi bilo djetinjasto tumačenje, lišeno one čudesne osnove kroz koju se provlači sva potka svijeta. Ima li išta mahnitije od čovjeka koji tumara kao obezglavljen pijetao, tumara a da ne zna kud tumara, ubija a da ne zna koga ubija, i to u kraju gdje je krvna osveta vrhovni zakon? Ovdje bi ga tek smrt braće morala zadojiti mlijekom života i uliti mu snagu koju ne bi mogao potrošiti sve dok ne bi došao glave kolonelu i Corneru, rondarima i serežanima, ili pak svoju izgubio. Bijaše, daklem, nešto drugo. A to drugo bijaše jedino istinito, jerbo je nevaljanica u smrtnom času pred mnogim ušima posvjedočila. Naime, Marija Bendinica — žena spomenutoga Jakiše Brnjca, onog što bolesna Čakiju prikla — da bi osvetila muža i braću njegovu, koje poslije osveta stiže, stade po stazama i bogazama kud su prolazili Prpini sinovi bacati čine od ludila u nadi da će netko od njih na njih nagaziti. Bile su to crvene krpice i uzice, komadi uža od kukuruzovine, krnjave drvene kašike, sušeni praseći mjehuri, puzdre i raznovrsne koještarije. Svi nagazi bijahu na ludilo nakanjeni. Ali nitko ne nagazi. Možda ni Toma ne bi nagazio, da se u onoj trci nije pod naćvama opotio i mašio se za čistom crvenom krpicom što mu se na putu nađe, da njom znoj obriše. I kako pot obrisa, onako ga jad za srce ujede, a svijet se polagano stade prevrtati dok se sasvim ne prevrnu. I tumarao je, kako rekosmo, ne znajući kud tumara, ubijao ne znajući koga ubija, i kopnio, kopnio, kopnio... A onda jedne zdravomarije dođe kući, večera žlicu zelja, izljubi svoju djecu i djecu braće svoje — što muškarci nikad ne činjahu — i reče da ide malo pošvrljati po Bosni. Ali, kako će se vidjeti, u Bosnu ne ode. 188

Budući da je bila rana jesen — slama, kapucina i jasenov grm spremljeni, a marva se još po brdu napasala — ne bijaše potrebe da se na tavan pojate ulazi. I da nisu djeca igrajući se ušla, tko zna koliko bi još potrajalo dok bi ga otkrili. Ležao je na slami s pripašajem pod glavom. Od gladi bijaše sasvim okopnio, bijaše lakši od ručka koji je nekada mogao pojesti, bijaše tako lagan, lagacan da ga je ostarjela majka Anđelija uzela u krilo kao nekad i kao nekad pjevušila mu luckastu uspavanku:

Spavaj, spavaj, malo moje, ispod sise majke svoje: sisa će te od'raniti, majka će te obraniti, s dva će pera zlatne koke odgnat čari i uroke, a s veprove dvije kuke odagnat će svake muke. Anđeli će s našeg praga otirati crnog vraga, glogov kolac sa dva kraka probušit će vukodlaka, a vile će na panjčiću plesti grivu tvom vrančiću. Vik ćeš imat sablju britku, vik ćeš piti vodu pitku, vik ćeš imat barut suv, vik ćeš jisti u kvas kruv, vik ćeš sići dušmanina, vik ćeš biti junačina. Spavaj, spavaj, malo moje, bit će dugo žiće tvoje... Jadna li sam i kukavna!

189

Glava IX U KOJOJ SE BESJEDI KAKO UNUCI PRPINI MUDROŠĆU BABE ANĐELIJE NOVIM BOŽJIM PUTEM KRENUŠE

Za izginulim Prpinim sinovima ostade, daklem, tušta i tma i sijaset ružičastih kljunčića i šapica bez čaporaka: što muškinja što ženskinja dvadeset i osam ukupno na broju — od toga tek troje sedamnaestu uhvatilo. Tko će bezdana ždrijelca napuniti kad muške ruke nije i kad puške nema! Ono malo blaga što barut donese, može barut i odnijeti. A da i ne odnese, dukati jaja ne nesu niti se iz njih legu; a sve što se ne leže i ne klija brzo kraju dođe. Velju, dječica bijahu još nejačka da bi se očevom puškom zametnula, a usto pospana i nevješta hoda da na djedovskim putovima posrnula ne bi. Stoga, e da bi sačuvao zavjet učinjen s kraljevim tobolčarem, Bogu ne osta ino već da sam nešto izmisli i progovori kroz luckastu pamet babe Anđelije. Daklem, baba Anđelija za prvog proljetnog mlađaka sazva pred kuću na stopicu sve svoje nevjeste, upre prstom u mjesečev srpić i reče: »Gledajte, neve, nevjestice, kako je tanahan kô vlas i kako će ubrzo kô sir nabubriti. Djeca vaša a unučad moja ista su kao on današnji, i neka budu kao on sutrašnji: neka bubre, neka nabubre, a ne da potamnu prije nego i prvu četvrt dosegnu, kao što očevi njihovi potamnješe. Puške im ne dajte, puške im ne dajte, jer ni on puške nema!« Tada Anuka, udova Mijovilova, upita: »Što ćemo im dati kad osim pušaka ništa i nemamo?!« Jetrva njena, Kata, udova Šimunova, odgovori umjesto babe Anđelije: »Imamo žaru dukata. Nabavimo im ovce i koze, pa neka ih čuvaju.« Na to baba Anđelija zapjevuši: »Pola za vukove, pola za ubojice otaca svojih.« Janja, udova Tomina, izmisli nešto 190

novo, pa reče: »Nabavimo im mašklin i motiku, neka krče kamenje, neka siju bar i proso, pšenicu i ozimicu, lozu i krumpir i bilje svakovrsno.« Anđelija i opet zapjevuši kroz uvele krezube usne: »Pola za ptice, pola za ubojice otaca svojih.« Tada se nevjeste narogušiše i prosiktaše: »što nas mučiš! Kaži ti, o najmudrija!« A baba Anđelija umjesto da što kaže, zapjevuši svojim istanjenim i oturpijanim glasićem:

0 neviste, nevistice, podignite k nebu lice. Ko to nebom kruži, nikad se ne tuži, niti ore niti kopa a deblja se kô tri popa? On na svaka kuca vrata, od svakoga nešto mata: ovde mlika iz kablića, onde masla iz štapića, ovde kȁše iz kotlića, onde sira iz miščića, ovde komad kruva suva, onde krpu stara ruva, divenice, kobasice i zalogaj pečenice, kášu ulja, šáku vune i za gusle konjske strune, oputine kozje tanke, oglavine za opanke I poneku višnu dinju za prežednu sirotinju...

Anuka, udova Mijovilova, redomice pogleda jetrve i reče: »Pravo govori!« I povika najstarijega sina Jurasa, kasnije nazvana Potucalo, te mu reče: »Pođi u brdo i 191

nasijeci devet štapa jasenovih!« Potom se obrati jetrvi Anici, udovi djevera svojega Nikolice, što od kuge pokošen bi: »Ti si tkanju najvičnija. Devet torba uprtnjača otkaj!« I tako nastadoše prvi prosjaci od zanata, za razliku od onih koje nevolja potjera i kojih od iskona svud po svijetu ima. Glava X U KOJOJ SE BESJEDI KAKO SE PROKLETSTVO BOŽJE POSTOJANO NASTAVLJA MA KAKVO DOBA NAILAZILO

Premda ne mogu pouzdano ustanoviti bijaše li ikoji Hrvat nazočan tajnom dogovoru u Ljubnu — mjeseca travnja 1797. — da dovede nove gospodare u Dalmaciju, mogu sasvim stanovito potvrditi da Hrvati punih pet mjeseci bijahu najjadovitiji narod pod nebom, jerbo im punih pet mjeseci nitko na vrat ne uzjaha. I stadoše se svijati i zavijati, cesaru Franji molbe jaukati, da im vojsku šalje, jer ovako ne znaju ni što će ni kud će s nevoljnim sobom. A kad cesar vojsku u Krajinu posla i zajaši, odmah se stadoše kopitati, te mnogi — među inim i moj stric — u turskoj Bosni utočište potražiše. Bijaše mi ravno šest godina kad na 1806. Austrijanci sjašiše a Francuzi uzjašiše. Istini za volju, potonji su u puku malo privrženika imali, ali imali su ih. I da nisu fratre progonili, crkve i samostane u štale pretvarali, svete stvari poganili i svakovrsne svetogrdnosti činili, imali bi ih još i više. Ovako narod gore nego Turčina zamrzi bezbožnog Francuza uza sve to što mu ovaj stade zemlju gospodara dijeliti, škole otvarati, ceste probijati, krumpirovo sjeme i druga ovozemna darivati dobra. Nu, što čovjeku prudi da čitav svijet zadobije a duši svojoj nahudi! Narod se podiže na Francuza, te nastadoše ustanci i bune, bitke i bojevi, 192

krvoprolića vele velika po svoj Dalmaciji, a ponaosob po poljičkoj, neretljanskoj i imotskoj krajini. Bijaše na stotine i tisuće junaka bez premca, od fratra Dorotića do Zubana i imotskog hajduka Martina Pavlovića Žažapca, kojega naimenovaše gospodarom sve zemlje od Cetine do Neretve. I narod opet — po prokletstvu Božjem — udaraše na jedne da odmah potom druge gospodare dovede. I tako krv prolijevaše za Austriju i ne znajući da se ova u Schönbrunu ničice prostrla pred kljakava koljena malog korzičkog hajduka. I tako ono što u boju glavu ne izgubi, izgubi je na strelištu ili u tamnici, ili se pak po Turskoj i Hrvatskoj razbježa prekriveno očima od straha i pupka o kičmu prilijepljena od gladi. Bijaše mi trinaest godina kad Francuze protjeraše i dovedoše Austrijance da ponovo uzjaše — pa kako tada zajašiše tako do dana današnjega jaše. I ništa se ne promijeni. Kao i Mlečići stadoše šurovati s Turcima i štap lomiti na nevoljnom puku hrvatskome. Ono malo hajduka u Krajini i ono malo što iz Turske preskače tražeći okrilje i utočište, Austrijanci što pred pušku, što pod ključ, pa dobro njima i Turcima dobro. I da Gospodin u svemudrosti svojoj ovo kamenje raji ne udijeli, na svakom bi drugom mjestu pocrkali kô od crkavice. Nu, Gospodin udijeli kamenje i izoštri oko da vidi konjanika iza brda i uho da čuje psikanje zmije dok još spava, i nepce da razluči travu ljekovitu od trave otrovne, a kamenje — kao nijedno drugo — napuči množinom sila nebeskih, dobrih i zlih. Pa što koristi da im kruh oduzmeš kad su im željud i dubova kora jednako slasni! A tebi je i piletina teža od gline, jastuk tvrđi od kamena, jer ništa nemaš što se prstom opipati ne da, a što pipneš, žeže. A oni imaju sav Božji svijet s kojim se u jedno stopiše. I kako su dio tog sveobuhvatnog i sveživog, ne možeš ih ni sasjeći ni 193

dotući ako čitav Božji svijet ne dotučeš. I tako žive od cvijeta metvice i mirisa zemlje poslije kiše, od iznenadna susreta sa zlatokosom vilom i grdnim Zubanom, od vječne strave i vječne nade, te se gladni podrigivaju, žalosni smiju, betežni kolo igraju, zlostavljani pjevaju; i nitko im ništa ne može dok su začahureni u svom čudesnom svijetu, neosvojivom i neoskvrnjivom. Glava XI U KOJOJ SE BESTEDI KAKO SE LIJEPO ŽIVJELO I UMIRALO U STIDU LJUDSKOM I STRAHU B0ŽJEM

Dok je kamenje vrvjelo Turcima i hajducima, dolina suza bijaše kraljevstvo posvemašnje strave, smrt vrebaše iza svakog busa; s njom se izuvalo i obuvalo, lijegalo i ustajalo, smrt bijaše u svakom zalogaju i u svakom disaju smrt, te usprkos molitava svetom Anti da nas izbavi oa nenadane smrti, smrt svejednako iznenada zaskakaše. Ljudima se činilo da život i nije drugo već vječna igra sa smrću i da izvan te divne i strašne igre na tom božjem svijetu nikakve druge radosti i nema. Po svim putovima i oputinama, ogradama i barovištima, dragama i pasikama, svuda same samohrane smrtonosne zamke: teške plovke jedva prislonjene na preosjetljiv splet praljaka, zubata gvožđa napeta tankom daščicom, bezdanke prekrivene nedužnim sušnjem, a nagazi, uroci, čini, svakovrsna otajna zla i preobijesna strašila bijahu posijani gušće od prosa. U zoru bi se i psu i djetetu oči širile u lopare strave, da u sumrak srce zadršće čudesno slatkom nasladom što se i ovaj dan preturilo i svim smrtonosnim stupicama umaklo, i ne slučajno već istančanom umiješnošću, protučinima i protučarima, pouzdanjem u Boga, anđela stražanina i pomoćnicu vilu. I tako, dok se živjelo, živjelo se u 194

neprestanom divnom uznesenju, u čudesno zanosnom snu na javi, u slatkostrašnoj napregnutosti i raspinjanju između sila nebeskih i sila zemaljskih, između sinova svjetla i sinova tmine, između dobra i zla, i svaki dan života bijaše jedan život više. A kad nestadoše Turci i prorijediše se hajduci, brzoplet bi mislio da će i taj potresni doživljaj života, satkana od vječno ustreptalih uzbuđenja, nestati. Nu, ne bje tako. I Turci i hajduci živjeli su i nadalje, u dugim zimskim noćima, živjeli na guslama, u komešanju sjena oko trepetave vatre u zadimljenim potleušicama, živjeli po žbunju i kamenju u sablasno gustoj mjesečini, strasniji i junačniji nego za života. Uza sjene davnašnjih junaka skupljala bi se i sva otajstvena besmrtna bića, skupljala se i provjeravala jesu li gusle pravo upamtile baš sve ono što se nekoć tako slavno i uz njihovo učešće u ljutim kreševima događalo. A od same pomisli da su ta skrovita bića u tako silnom broju u komšiluku okupljena ljudima bi se dizala kosa na glavi, ledeni mravci i trnci puzli uz kičmu, i bijahu sasvim rijetki oni koji bi se sami usudili kroz pomrčinu iz kuće u kuću pretrčati. I tako su i hajduci i prosjaci podjednako uzbudljivo živjeli, nu prvi su nenadano umirali u pijanoj vatri kreševa i ne znajući da umiru, a drugi i nisu umirali već se tiho i smireno iz smrtna života u besmrtan preseljavali. Spomenut ću samo kako umiraše starješinsko koljeno koje pročedi od Jurasa Garića, Prpe, i najstarijeg mu sina, Mijovila Špalatrina, onoga što veselo pogibe. Mijovijo Špalatrin, daklem, rodi Jurasa kojega nazvaše Potucalo poradi toga što ne življaše kao svi ostali prosjaci, čak i ne zimovaše kod kuće, već se neprestance po Turskoj potucaše, te ga u tuđoj zemlji i čas smrtni zateče. Nađoše ga, daklem, 195

smrznuta u jednoj pojati na Kupreškom polju, gdje su zime ljute, najljuće, te živ čovjek jedva opstati može. I ne bi, daklem, začudno što ga nađoše smrznuta, već bi začudno što ga nađoše sa smrznutim smiješkom. Kažu, ljudi su se od Šujice i od Bugojna danima na Kupres uspinjali da vide taj živozamrznuti smiješak, koji očito govoraše da je smrt samo sastavni dio života. I taj smiješak ne bijaše toliko začudan po poruci ni po samu sebi, koliko po tome što bijaše tako mlad na tako staru čovjeku. Potucalov pak sin Markiša umrije u pramaljeće. Eto tu, pod međom, u Matkovim vinogradima. Ja taman odmisio kad dotrča mala Bendina i reče: »Pope, jedan bi te čovjek htio vidjeti. Eno ga dolje pod međom.« Najprije pomislih: »Stupica je!« jer tada bijaše još podosta pustahija koji se ne skanjivahu ni na misnika ruku dići, a onda opet pomislih: »Što ako si čovjeku uistinu potreban!« I pođoh. Bijaše mlado jutro, rosa pala, tilovina procvjetala, trava zamirisala, puževi išetali. Kad pod među, ono Markiša. U bus sjeo, na zid se naslonio; navrtak gleda, a navrtak soči. Čim me, daklem, po koraku oćuti i prepozna, podiže oči na me i reče: »Zvao sam te, pope, jer mi je otići, pa se htjedoh s Bogom narediti i ove svoje grješetine istresti. Nu, kad se osvrnem na svu ovu divotu božju, nemam srca da je svojim smrdljivim grijesima opoganim. Pogledaj, kako je sve umiveno i okupano, kako diše i miriše, kako soči... i navrtak, i metvica, i mlječika, i ljubica pod kamenom, i žuta tilovina po svem brdu. Iz toga smo soka i mi prosočili. Pa ako ove svoje smrdljive grijehe na nj ne istresem i ne okaljam ga, nego tijano parnem, čini mi se da ću se moći krišom ponovo u nj zavući, krišom se u njem rastopiti i razliti se dubinama zemaljskim iz kojih sam i ponikao, a Bog će razumjeti i bez ispovijedi oprostiti.« Još je malo 196

gledao krupnu i gustu kaplju na navrtku, a onda sklopi oteščale kapke, baš kao da ga san obrva. Markišina sina Šimuna naredio sam prije trideset godina. Bijaše, daklem, ljeto. Šimun plȁv na poslu, pa u skoku od kuće do kuće, promumljaj Očenaš, ono bilošto što mu dadu i ne pogledaj, već suk u torbu, pa na druga vrata. Tako ti on do ručenih doba Broćanac obigraj, pa na Posušje udari. Nu, ni pas preko svoje ne može; nadomak Posušju koljena zadrhtaše i noge ga izdadoše, te se pruži ispod klena ukraj puta. Njegovi ga svjetovali da se u sunce premjesti, ali tko će umor riječju podignuti. I tako on na travi, a trava mokra. Kad ustati, ni makac. I mog ti Šimuna kući donesoše i na slamaricu uz vatru polegoše. Sedam je dana ognjem gorio i svašta buncao, a osmi dođe k sebi, jer Bog htjede da se pri svijesti s njim naredi. Poslaše po me. Ja ga ispovjedih, pričestih i svetom popudbinom pomazah. Kad sve bi gotovo on se nadiže i reče: »Pope, čas je smrtni. S Bogom sam se ljudski i kršćanski naredio, nu ima još netko. Evo ti ovdje kesica srebrenjaka: pola za mise, a pola za med od kadulje. Svakih desetak dana kupi tarčić meda od kadulje i odnesi ga u onu pećinu pod kukom.« Meni to začudno, pa upitah: »Zašto?« On uzdahnu pa reče: »Imam posestrimu vilu koja mi stotine dobrih učini. A kaže da joj med od kadulje životu godi i glas pročišćava. Za snage sam joj ga počesto donosio. A sad kad nesta snage i kad mi je seliti, red je da učinim što mogu i koliko mogu. Ne bih htio, sad kad se za koji tren s njom na onom svijetu nađem, da me onako ispotiha žicne: »E, pobratime, pobratime, samo na kašiki!« I preminu. A ja sam, dok je novac trajao, svakog petka med u pećinu nosio i svakog drugog prazan kutlić nalazio. A kad ponesta Šimunova novca, kupih od svoga. Ja u petak po tarčić, ono pun kakav sam i donio. I drugi put 197

pun, i treći tako. Pomislih da ju je stid od mene uzimati kad me ničim nije zadužila, te joj prestadoh nositi. Tako se, eto, živjelo i umiralo u stidu ljudskom i strahu Božjem, i smrt bijaše samo jedno divotno i svijetlo preseljenje u onaj čudesni svijet koji su za ovozemnog života tek mjestimično dodirivali, ali s njim uvijek, svijesno ili nesvijesno, duboko životno povezani. Spomenuti Šimun rodi Iku, rečenog Kikaša; Kikaš rodi Jokaša, a Jokaš rodi Matu djetića, rečenog Potrku. Svi su ovi još živi i zdravi, a kako će umrijeti neka drugi zapisuju. Glava XII U KOJOJ SE BESJEDI KAKO BOG, E DA BI ZAVJET ISPUNIO, UMIJE SMESTI I TURČINA I KRŠĆANINA

Sva je zgoda da će Gospodin uskoro i konačno Turke grdno kazniti, jer im i ono malo pameti oduze. U posljednje doba po svoj Bosni i Hercegovini stadoše takav zulum činiti kakav ni u najljućoj silenosti činili nisu. A kadije, koji su nekoć mrvicu makar i turske pravde i raji dobaciti znali, danas tuže i sude samo da osude. Raji i opet ne preosta ništa do Boga, britka noža i puške šarke, te se toga i prihvati, pa tursku pravdu stade hajdučkim aršinom mjeriti i poravnavati. Kamen se ponovo zarumeni i nitko živ ne može razlikovati krv kaursku od krvi turske. Među inim hajducima bijaše najimenitiji Andrija Šimić, koji s Jovom Kadijevićem, Ivanom Lončarom, Antom i Marijanom Jovićem iz Vinjana, Ivanom Meštrovićem sa Studenaca i ostalom kićenom družinom Turcima silne jade zadavaše, iščikaše ih i ubijaše, a srebro i zlato: pola raji, a pola družini. Šimić ubi bega Lakišića i Derviš-bega Kopčića, a aga, trgovaca i ostale Turadije ni broja se ne zna. I tko 198

raspisa ucjenu na njegovu glavu? Turska carevina i paša mostarski? Daklem, Austrija! Pade li u boju il ga u stupici zaskočiše? Daklem, na logu. I ne izdade ga Turkinja djevojka niti kakva raspusna krčmarica, već Ante Garac, dobar čovjek, Hrvat i katolik, koji mu tvrdu vjeru zadade da ga izdati neće. A to se zbi licem na sv. Arkadija, na 12. siječnja 1871. I dok ga kao sputanu živinu austrijski jad iz kuće izdajničke vodaše, Šimić dobaci Garcima: »Moje noge nad vašim glavama bile!« I bit će akobogda, jer Šimić je u srcu svačijem i mnoga će se kletva njegovoj priključiti. Četiri godine poslije toga svijetli cesar Franjo Josip I. prošeta Krajinom, tu i tamo komu štogod lanu a štogod ćuknu, a to ludu raju s onu stranu granice ojunači, te listom prionu za oružje nadajući se svijetloj pomoći cesarovoj. I tako sijevnu luda munja u Gabeli, u Nikšiću i Nevesinju, gromovi protutnjiše zemljom Hercegovom. Popovi i fratri, vojevode i glavari, puk što se cijelom rukom ili s tri prsta krsti... sve se diže da turski zulum hajdučkim uzvrati. Kad se gine, nek se u opancima gine; kad te kolju, za života se osveti da potomstvu dug ne ostavljaš kad mu ništa bolje ostaviti ne možeš. Još i danas bukti zemlja Hercegova, još i danas luda raja za cesara krumpir iz žeravice vadi i u cesara se ufa, a cesar se s Turcima pašanči. Jerbo, daklem, kad se činilo da će polumjesec zaći, a sveto drvo križa nebo prekriti — na sam dan sv. Ivana od Boga, na 8. ožujka 1876. vođe ustaničke, pop don Ivan Musić i vojevoda Mićo Ljubibratić, tursku zemlju hametom poharaše, padoše na Goricu i u njoj sve turske kule popališe — ne Turci, već apostolski cesar zaustavi Boga u zemlji Hercegovoj. A dogodi se ovako. Poslije spaljivanja Gorice don Ivan udari na Drinovce, a Ljubibratić na Posušje. I bilo bi velikoga vraga, da austrijski a ne turski vojnici ne uhvatiše vojevodu Mićuna sa šest 199

drugova i ženskinjom nekom dobre duše, Johanom Markus, koja je iz daleke Nizozemske pohitala da nevoljnom puku melem na rane previje. A s njom bijaše i talijanski knez Faella i Cesari, dobri ljudi, srca pravdoljubiva. Nu, svijetli cesar sa svima njima, sa svim hajducima i ustanicima u lance i tamnice, a goloruke prebjege što u Krajini za rusu glavu utočište potražuju, još i danas odmah goloruke Turčinu na milost i nemilost izručuje, dok se Turci Hercegovci po samome gradu Imotskome, do zubi oružani, šetkaju i baše i kupuju ovohoću-ovo-neću, baš kao u svojoj kući. Videći da im se apostolski cesar milostivo smješka, Turci još više osiliše, te stadoše sirotinju raju na svakovrsne muke udarati, dok se napokon joguni i sileni — licem na dan sv. Celestina pape, na 19. svibnja 1876. — i na cesarsku zemlju ne prebaciše paleći, žareći i harajući žešće nego kod kuće. A svijetli cesar prede kô sit mačak, baš kao da sibirski vuci kineske ovce deru. Ustanici i dan današnji kruže i šestare zemljom Hercegovom, vođeni od don Ivana Musića i Alekse Jakšića, koji će — Bog im zdravlja podario — sva je zgoda, Turčinu i do glave doći. E pa kad je tako, kad Turčin nemilice kršćanske glave kupi — reći će netko — zašto onda šuknuti ili razbojnički pop Pavao Čikeš pastvu svoju u vučje ralje šalje?! A ja ću reći: »Ne šalje!« U tomu i jest domišljatost svemudrosti Božje. Mora se priznati da se Bog — milostiva ga budi slava — nikad u tako gadnom škripcu nije našao. On svoje ne može poreći dok smrtnik svoju ne poreče. A smrtnik se zametnuo torbom, pa pravo u krešovo među Turke i među hajduke. I Bogu ne preosta drugo već da u svojoj svedomišljatosti 200

pamet smuti i Turcima i prosjacima. I tako moji lazari u Turčinu ne vide zatornika već izvor ovozemnog života, a Turčin opet u njima ne vidi din-dušmanina već bogodanu sirotinju, kojoj se sila učiniti ne može, jerbo Allah svaku njihovu kletvu za gotov groš uzima, i protiv te kletve ne pomažu ni zapisi hodže zvorničkoga koji je na veliku glasu. Stoga nikad ni jednom od mojih lazara, makar i u pravo kreševo zapao, ne pade ni vlas s glave ni čvokac na glavu. Star sam i nije mi zamjeriti ako li gdje zabrazdih ili štogod nedolična rekoh, ili pak brzopleto zaključih. Ima još mnoštvo živih i razumnih ljudi koji zapisuju ono što vide ili što u starinskim zapisima iznalaze, pa neka svatko prihvati istinu koja mu se zgodnijom pričini, kako je već običaj među ljudima kad razmišljaju o prošlosti, koju ionako svaki svojim aršinom mjeri i po svom stasu kroji.

Pisano licem na sv. Josipa, na 19. ožujka 1878. Pop Pavao Čikeš, župnik

201

VINO JE NEDUŽNO, A KRV OVACA U NEBO VAPI Dok je don Pavao čitao a Potrka se svojski upinjao da od svega bar nešto shvati i popamti, komadić staračke mudrosti u život ponese, dotle je mladi kapelan sve brže slinu gutao i sve nestrpljivije čekao kad će se taj bezbožni zapis dočitati, pa da ga smrvi rojem blistavih strijela Božjih, koje su mu odnekud s nebesa u mozak dolijetale i tamo se kao u tobolac slagale da ponovo polete, izrešetaju, u prah i pepeo samelju tu vražju mješavinu svega i svačega, to bezbožno naučavanje kakvo još nijedan krivovjernik naučavao nije, taj nauk đavaoski zakukuljen u lažno ljudsko milosrđe izdignuto nad Božje zakone. I već htjede zaustiti kad se stari župnik trgnu i riječ mu raširenim prstima na vrh jezika začara. — Pst! — prošišta šaptom don Pavao i suspregnuta daha stade pažljivo osluškivati. Kroz puškarnice i prozorčić na somiću dopiraše neumorno jednoliko glasanje popaca i zrikavaca, kao i onaj jedinstveni skladno prigušeni, otajni i milozvučni šumor tople proljetne noći, sazdan od milijuna malih šumova, koji kao da izviru odasvud, iz čitava kamenjara, a nijedan 202

izvorčić ne možeš odrediti. Don Pavlovo uvježbano i preosjetljivo uho odmah primijeti da je nešto poremetilo to, tako dobro poznato, tihano i jednoliko. Sada i Potrka i mladi kapelan jasno razabraše ljudske korake na travnatom dvorištu. — Netko dolazi — reče mladi kapelan i revno skoči da otkračuna vrata. Don Pavao ga hitro uhvati za ruku i ponovo prikova za klupu: — Dolaze mnogi. — Ja čujem samo jedne korake. — A ja sedmore, kao goleme šapetine što se šuljaju tako, da ni vlati trave ne daju da zašušti — prošapta don Pavao i zagleda se u izobanu gredu pod popločanim krovom, gdje živi njegov duh-prijatelj, sićušan kao zrno prosa — Nije li, daklem, tako, Prosko? Bješe li crv u crvotočnoj gredi ili uznemirena promjenom vremena neka daska zaškripi, no jasno se ču tanahni glasić koji negdje ispod krova zacijuka nešto slično ljudskome: »Je«. Mladog kapelana i Potrku srsi prođoše, dok se don Pavao sasvim ozbiljno i s neskrivenim poštovanjem nakloni gredi i, trudeći se da bude što ponizniji, ljupko reče: — Hvala ti, Prosko. U tom se času začu snažno kucanje na hrastovim vratima i odmah zatim glas piskutljiv i nekako na žensko izvrnut, glas zagvoškog poštara, koji se od ovih zatucanih seljaka nastojao razlikovati po svemu pa i po tome što je govorio talijanski, ali ta njegova talijanština bijaše zaista njegova, osobita i otmjena, pjevušava:

203

— Šinjor parokijere, ovde poštijere. Knjiga, letera donosijere. La rakija točijere u pikolo bikijere za povero poštijere. Apri, otvori, pod petom mi gori. Don Pavlu očice mladenački zaigraše, namigne don Petru i Potrki veselo se keseći, mačji se došulja do vrata, zabaci ruke na stražnjicu i prinese usta ovećoj rupi na ključanici: — Oh, bona sera, signor postiere, ho per lei un bel bicchiere. Voltate »kante«, signor brigante: olovo, piombo, do' će im dobro, un bel bullo per tuo culo e una bella balla...»1 Glas se pred vratima naglo promijeni i kao iz badnja zaurla: — Bogu mu popovskoga, prepozna me! Razvaljujte konobu, pa ćemo odozdo! — He, heee, brutti farabutti, nel sotto bit će vam otto, sopra o su, drž'te ga tu! — smijao se don Pavao, kojega je sve ovo očito zabavljalo. Snažan udarac sjekire fijuknu kroz noć i mrvičak se zabi u čvrsta hrastova vrata konobe. Od tog udarca potrese se cijeli pod i cijeli stari rasklimani župni dvor. — Ta to su zaista razbojnici — procvokota mladi kapelan, te se stade sumanuto krstiti i Bogu moliti usrdnije nego se ikada molio, a roj blistavih Božjih strijela, pripravnih da od don Pavla naprave rešeto, zastre tamna oblačina strave. — Ta zaista, ta zaista, razbojnici... dođoše ti zapjevati podoknicu, moj mladi brate... nek, daklem, znaš u što si 1 O, dobro veče, gospodine listonošo, imam za vas lijepu čašu. Okrenite stražnjice, gospodine lupežu: olovo će im dobro doći, jedna lijepa marka na tvoje prkno i lijepo tane...

204

zagavljao, zaista, ta zaista... — dobaci mu kroz smijeh don Pavao, pa još uvijek veselo se keseći priđe postelji, bez žurbe odmače jastuk, uze dvije kubure ispod njega, usu praha u žljebicu, napne kokote kremenjake i primače se prozoru na somiću. — Šteta — uzdahnu iskreno — što nad vratima konobe nema otvora, da ih malo po stražnjici žignem. Kad već ne može u stražnjicu, može u zrak, te obje cijevi isturi kroz prozor i opali. Udarci sjekire načas prestadoše, a onda se opet začu siguran, zapovjednički glas iz badnja, u kojem Potrka prepozna glas razbojnika Matana Caljkušića: — Što ste se u gaće, dronjavci, kad do vas ni dim ne može! Dok seljani stignu triput ćemo posao obaviti. 1 O, dobro veče' gospodine listonošo, imam za vas lijepu čašu. Okrenite stražnjice, gospodine lupežu: olovo će im dobro doći, jedna lijepa marka na tvoje prkno i lijepo tane... Sjekira ponovo poče udarati dok vrata ne popustiše. I baš kad popustiše iz dvaju susjednih komšiluka puške zapucaše, kao odgovor da su popa razumjeli i kao poruka da se još samo malčice održi dok pomoć ne stigne. Sedmorica razbojnika, uz psovke i bogohulne kletve, u konobu nahrupiše. Odijeljen od njih samo nesigurnim podom, mladi kapelan već vidje u njemu rupetinu i kako iz te rupetine iskaču kosmate glave razbojnika s razjapljenim ustima, iskešenim prorijeđenim zubima, kako strižu ušima, sijevaju očima i uzdižu sjekiru, te se više i ne moljaše za spasenje tijela, već samo za laku i kršćansku smrt. U trenutku se sjeti svih grijeha i greščića, a kako mu ruke bijahu odrvenjene, stade se u mislima raskajnički šakama u prsa busati nastojeći da se savršeno pokaje, jer bez 205

savršenog pokajanja spasenja nema. No nikako ne mogaše dokučiti kakvo je to njegovo pokajanje, nikako razlučiti onu — koliko ju je puta razumom jasno predočio — onu predivnu i prečistu tugu ljubavi, tugu samo zbog toga što je grijehom uvrijedio svedobrog ljubljenog Boga od kajanja iz straha da svoju jadnu dušu izbavi od onog strašnog mjesta, gdje ništa nema osim plača i škrguta zubi, te pomisli na ispovijed, na jedino pouzdano spasenje, i don Pavao mu se — kakav je takav je — ponovo ukaza kao zamjenik Božji, i što on odriješi na zemlji, bit će odriješeno i na nebesima. — Don Pavle! Don Pavle — glas mu bijaše bliži jauku nego zovu — s Bogom me naredi i svetim uljem pomaži grešne udove moje, da čist uziđem pred lice Svevišnjega. — Kud si navalio kô fratar u pojatu! — uzvrati don Pavao nabijajući kremenjače — Strpi se, bolan, malo dok ovo ne prođe. »Ne bih te ni zvao kad bih znao da će ovo proći« pomisli mladi kapelan i u don Pavlovu odbijanju, u tom uskraćivanju najnužnijeg svetog sakramenta, koji nikada jedan svećenik uskratiti ne smije, vidje đavaosku osvetu. Ledena ga zebnja podiđe, užas i očaj ispuniše ga do dna: uz tijelo će i dušu izgubiti. Ali ne! Ne da on duše, ne da! Bog vidi njegovu želju i čistu nakanu, a to što mu se sakrament pokore uskraćuje, ne uskraćuje ga svećenik nego vrag u svećeniku nastanjen. O, Bog će njegovo pokajanje, makar i ne bilo savršeno, savršenim primiti. »Bože, koji sve vidiš i sve znaš, znaš i to da sam se ispovjediti htio, a to je isto kao da sam se i ispovjedio...« Ali i opet ne bijaše siguran da je baš isto. — Majku mu pokvarenu lupešku, ovdje nema ništa osim bačava — ču se razgovijetan glas jednog od razbojnika. 206

— Gdje li je jaspre sakrio! — ispljunu drugi kao psovku. — Gdje je da je, do njih ćemo, majku mu popovsku preko kupine — ču se već poznati harambašin glas.— Razbijte strop! Ali nije šala debelu hrastovinu nad glavom sjeći, te jedan spočitnu harambaši da bi bilo bolje i sigurnije gornja vrata razvaliti. — Pa da ti kô zecu u prsa, budalašu — obrecnu se harambaša. — Ovako će u glavu, pametašu — zacereka se ovaj. Harambaša ne odgovori, jer je kao i don Pavao veoma dobro znao da rupa na stropu jednu pušku odozgo čini pogibeljnijom od sedam pušaka odozdo. U škripu čepa na bačvi umiješa se neki novi glas: — Braćo! Prije boja napojmo se, braćo! — Otčepite sve bačve — zacijuka opet neki novi glasić, pomalo uškopljenički — odvrnite sve slavine! Kad se arči, nek se arči... Kad začu da iz sve tri bačve mlaz šiklja i o tvrdu zemlju kao kolac udara, don Pavlu se smrznu smijeh na usnama i povika: — Bitange! Protuhe i bitange, što vam je nevino vino skrivilo, nevino vino... Odgovori mu glasan, odvratan smijeh iz široko razjapljenih ždrijela obrubljenih izobanim zubima. Sva ta usmrđena krezuba ždrijela stopiše se u jedno, golemo i đavaosko, i don Pavao vidje kako debeli rumeni mlazevi u taj smrdljivi ponor šikljaju i nestaju zauvijek. Ruke mu se opustiše, napol nabijena kremenjača skliznu niz koljena i muklo udari o pod od debele tesane hrastovine, 207

o pod koji se — čvrsto pričavlan — još uvijek opirao slabašnim udarcima sjekire, slabašnim jer ne bijaše mjesta zamahu. I kad seljani uz pucnjavu stigoše i razbojnike rasturiše, nađoše ga opuštena kako na izmaku snage jedvačujno u mrmoru plače: »Nedužno vino, nedužna krv Isukrstova...« Dok su se oboružani seljani, predvođeni puškarom Zelom Matkovim, u neredu gurkali po stiješnjenoj sobi i u jedan glas pitali tko je bio i što se dogodilo, don Pavao se bez riječi kroz svu tu gungulu probi do vrata. Njegova sićušna prilika iščeznu u noći, za njom ostade samo mrtvi sjaj nekad tako živahnih očiju. — Toliko nedužna vina, toliko nedužna vina... — već i nesvjesno ponavljaše silazeći prema razvaljenim vratima, koja mu se pričinjahu kao višnja opustošena jugom i grdna rana. Kako konoba bijaše mala, pod dobar pedalj ispod praga i čvrsto nabijen nepropusnom glinom, onako se proliveno vino zadržalo kao u bunaru, a već smirena površina ljeskala se u slabašnom svjetlu što je prodiralo iz sobe kroz uske pukotine na sastavcima dasaka. Don Pavao zagazi u to mirno mirisno jezero, i čim zagazi, ozari se, tugu usrka zemlja i stara se radost vrati. O, dobro je, dobro je jednom i tako: gavljati po vinu kao po rovanju, gavljati, gavljati... Zanesen tim novim i dotad nepoznatim čuvstvom raskošne rasipnosti i ne ču kad seljani napustiše sobu, ne ču ni sve glasnije i uzastopnije dozivanje don Petra koji se od straha već bijaše povratio i na ispovijed zaboravio. On je samo šetkao i gackao po tom čudnom božjem jezeru, koje se u ovoj tmini beskrajnim činilo, bucao nogama mirisnu tekućinu, prskao i rasipao, tako obilno, tako ludo, tako bećarski, dok mu se na kraju ne 208

pričini da je on sâm i samo za svoj ćef sve te bačve otvorio i svu tu rumeniku isprolijevao. Tek kad mladi kapelan i sam siđe u konobu, zagazi u jezero vina i svojom snažnom rukom prodrma slabašna staračka ramena, don Pavao dođe k sebi i sjeti se zašto je zapravo došao. — Odmah ću ja — reče ozbiljno, kao da se ni trenutak od strogo određene nakane odvojio nije, te se onako sićušan zavuče između dvije bačve, sagne se i stade rukom pipati pod vinom, a onda našavši što je tražio veselo kliknu — Ipak im je Bog pamet smutio! Zatim iziđe na dvor, do koljena natopljen vinom, i uputi se u sobu veselo mašući teškim, između dviju bačava skrivenim, dvolitrom, punim puncatim fiorina, kruna, patakuna i banovaca, koje je već desetu godinu skupljao kao milodare za gradnju zaručnika zvonika uz malu mladenku crkvu. Tamo negdje na brdskoj kosi, premda noć bijaše bez mjesečine, Potrkine su mačje oči u hladnom sjaju zvijezda, kao u pol dana, razabirale svaki kamen, a lake noge svaku škrapu preskakale. — Polako, mali, mogao bi ravno na pušku — opominjaše ga s podnožja brda brižni glas puškara Zele Markova, koji bi sve što je radio, radio polagano, oprezno i sa svih strana osigurano. Ali tko će mladu krv urazumjeti i repicu što se — tko sam, ja sam — prčevito uzdigla, natrag pod guzicu skovrljiti! Da ne bi njega, Potrke, ti bi premudri seljani još i sad trčkarali po popovoj sobi kô pijana kuja za vlastitim repom. Nu netom je zaprašilo i hajduci vjetru pete okrenuli, Potrka nije vlastiti rep grickao, kao njegovi premudri seljani, niti zubima cvokotao kao onaj prehrabri pop iz 209

Omiša, već je otkračunao vrata i u svjetlosti, što je iz njih kao iz puške izletjela i na zelen kamparan pala, prepoznao Matana Čaljkušića i po stasu, i po širokoj četvrtastoj glavetini crvenim peškirom omotanoj, i tako se posigurno uvjerio da mu se u glasu nije prevario. I dok su se svi muvali po popovoj sobi, on je otrčao do divljega kestena, napeo oči i uši i jasno čuo brze, gotovo trčeće korake kroz grabovinu u Grabarju, a malo zatim po kamenju na Gradini. Tada je doviknuo: »Ljudi, veselo za mnom!« i odmah se htio staviti potjeri na čelo, kao pravi vođa, odrastao i neustrašiv. Ali oni su se mudro dogovarali i natenane raspravljali, baš kao da vrijeme nema drugog posla već da njihovo nadmudrivanje sluša. I kad su napokon krenuli, krenuše kao da im se ne ide. I što se sad smucaju kad je kô na dlanu jasno da Caljkušići bježe podvinuta repa i uvučena vrata, da bježe brže od vjetra i da neće stati dok ih puškama ne zaustave! O, da mu je bar štogod stare šare pirlitane, sâm bi na kraj s tom prokletom nadrihajdučkom mišadijom! Gore s Grede, s Matkova ljetnog tora začu se nekako ustrašeno, očajničko i krkljavo blejanje ovce, blejanje Potrki tako dobro poznato iz doba velikog predbožićnog klanja. Sluteći da bi grdna zla moglo biti, stade usrdno zazivati sve vile i dobre duhove, pa i onog majušnog don Pavlova Proska, da razbojnicima pamet smute i krv s očiju maknu. Ali čini se, da su noćas vile negdje drugdje bile ili tvrdo pozaspale, jer kad se Potrka do tora došuljao — sluteći zlo junačka se krv sama od sebe u se i u opreznost uvukla — u slabašnom svjetlu noći ukaza se prizor jezovit, stravičan, i Potrku ledena zebnja o studen kamen prikova. U jasenovim plotom ograđenu toru, prislonjene jedna na drugu kao u šaputavu milovanju, ležalo je nepomično pedesetak ovaca prerezana grkljana. Krv se još uvijek tihano i bešumno cijedila i kapala, pušila se i mirisala, a nad tim mirisom 210

krvi, ukopan papcima u umršena i slijepljena runa stajaše — kao kakav sablasni ćulak — crn, nedoklan ovan predvodnik i jaukaše posmrtnu naricaljku nad zaklanim stadom i nad zaklanim sobom. Njegova se visoko uzdignuta glava ocrtavala u Kumovoj slami, baš tamo gdje bljedokrvna maglica bijaše najgušća, tako da je Potrka mogao jasno vidjeti razjapljena usta i vrat razjapljen. I činjaše se da ni na nebu ni na zemlji nema ništa do tih dvojnih usta, koja su krkljala prokletstvo i vapila pravdu, onu jedinovaljanu pravdu potpunog poravnanja. — Brže, brže, vrag vam materi lug u prkno sasuo — obezumljeno dovikivaše Potrka tim prokletim balavim puževima koji su milili za hajducima kao za mrtvačkim nosilima. Da su odmah potrčali kad ih je on po zvao, zlo se ne bi dogodilo. Ali oni su se, predvođeni premudrim puškarom, čitavu vječnost savjetovali, dogovarali, raspredali, i stoput Potrku priupitali nije li se možda prevario, nisu li hajduci ipak kroz Proložinu udarili kad im je to bilo i zgodnije i priručnije. I kad su napokon pošli za njim, pođoše s noge na nogu, kao na derneku. — Tabani vam o prkno prirasli, a prkno o stopicu! — više jaukaše nego proklinjaše. Kad napokon stigoše, nađoše Potrku kako kleči i u nemoćnom jadu šakama o kamen udara: — Prokleti bili! Prokleti bili... Pošto bijes ne mogoste iskaliti na don Pavlu, iskaliste ga na vinu i jadnim, jadnim ovcama. Prokleti bili... i svi vam vrazi po duše dolazili... — Gdje mi je brat Antuka? — povika puškar, te poput strijele proleti pokraj tora i iščeznu u okrugloj bunji, sazdanoj i zasvođenoj u suhozidu. Za njim ostade tamni oblak jeze, koja se svima odjednom zavuče pod kožu. 211

— Zaklan, zaklan uz vatru kao ovca... zaklan s krunicom Božjom u ruci, s krunicom Božjom u ruci... — i svi vidješe kako puškar naočigled raste i kako se njegove zgrčene pesti do neba uzdižu. — ... s krunicom Božjom u ruci... To da je stari Antuka zaklan dok se Bogu molio tako silno razjari dotad mlitave ljude, da na poklik nekoga »Sigurno su se u svoju pojatu zabili« svi jurnuše kao da se zemlja za njima prosijeda. I Potrka, koji je dotad poput razigrana ždrebeta trčkarao pred njima, sad već u prvom letu zaostade i sve više zaostajaše. Sustiže ih — sklonjene za kamenje i u okrug poredane oko Matanove pojate — tek kad je pucnjava jenjala i slamnati se krov rasplamtio poput ivanjskog krijesa. I baš kad netko podviknu: »Svi su pobijeni!« iz plamena iskoči najmlađi Matanov brat — dječačić od petnaestak godina, ni dvije od Potrke stariji — i ostade uspravan na ledini pred pojatom s rukama visoko uzdignutim. Golobradi obraščići, koji su posigurno žuti i zeleni bili — što se iz bezumno raširenih očiju lako razabrati moglo — u rumenom odsjaju vatre činjahu se dozrelim jabukama. — Izlazi, ako još koga ima! — podviknu Stipe Brstilačin. Ali više nitko ne iziđe: što kuršumi ne probiše, oganj sprži. Tada Potrka na užas vidje kako puškar, koji je i banovac u letu bez ciljanja pogađao, polagano, pažljivo i proračunano kuburu oku prinosi. — Ne! — kriknu Potrka, ali glas mu ni do jezika ne dopre, već se u grlu smrznu.

212

Na čelu, što se tek nebu otvorilo, rumen se cvijet zarumeni. — I tako je, uz pomoć Božju, i to gotovo — odahnu puškar zatičući kuburu za pripašaj, kao umoran vršač vìle u slamu poslije vršaja. Potrka pokri oči rukama i stade trčati natrag kući, nasumce, prepuštajući tabanima da nađu oputinu povratka kao što je i konjska kopita nalaze. Ali ma koliko oči stiskao i dlanovima ih pritiskao do dna boli, one su svejednako gledale od straha izbezumljeno golobrado momče, od straha uspravljeno i sleđeno u žarkom odsjaju vatre, s rukama u nadu uzdignutim i s rumenim cvijetom nasred čela. Stoji tako uspravan, kao mladi jasen, kao nedoklan ovan s glavom u zvijezdama, stoji uspravan i nikako da padne, nikako da padne... o, Bože, nikako da padne! A dva krupna oka, ko dva crna jezera, ne gledaju puškara Zelu, već njega optužuju, njega, pogrdnog lovačkog psa, koji im ni za stopu s traga ne siđe. I kad tako slijep od mučnine i od one proklete hladnokrvnosti ubojice iz zaklona, ubojice zaštićena stijenom i zakonom, i kad tako slijep na crnograb naleti, umjesto da nova bol staru potisne, još je više pojača, te kao sumanut stade iz svega glasa jaukati i mahnito udarati glavom o metalnosivu crnograbovu koru što je upravo živnula u prvom praskozorju pobjednika dana. Dugo, dugo udaraše čelom o tvrdo stablo, udaraše i udaraše dok ga krv svega ne obli i koljena ne izdadoše, a onda se složi na kvrgave crnograbove žile i glavom uroni u bus zvonike, koja je tu tko zna kako izrasla, jer je nigdje u blizini ne bijaše. Negdje oko podne, a da ni sam nije znao kako, dobaulja do kuće i ni od koga opažen uđe u kuhinju i skutri se ispod 213

žrvnja. Kao iz magle polagano izroni ognjište i dvije šćućurene prilike uza nj. Podlivoguz niz dugački drenov ražanj gura tri četiri preostala nedopečena i usčvrčala puža, primiče ih žeravi dok opankom cijelu hrpu ispražnjenih puževih kućica u vatru smeće. I sve to radi s nekom mirnom, gotovo svečanom sporošću, puštajući site oči da mrtvo puzu ognjištem ostavljajući im na volju da gledaju ili da ne gledaju nedužne živinice, žive na ražanj nabijane, žive na laganoj vatri pečene i gotovo žive proždirane. Užasni li smo, Bože! Tetka Livoguza sjedi na stočiću sučelice, i sve se na onoj pogolemoj lijevoj guzičetini vrti, kao na kakvu neviđenu klupku vune, sve se brže i dublje za vlažne usne ugriza, sve prekomjernije šiba muža onim svojim otrovnozelenim i vječno gnjevnim očima, dok na kraju ne izgubi strpljenje, zajapuri se i uzvrti na stolcu, te ga zovnu kratko i oštro: — Stipica! On na nju uzdiže spokojan pogled sita čovjeka i odazove se naglašavajući svaki slog: — Što je, Ivka? — Ma šta: što je? — E, što je? — Bolan, sam pojede pun ražanj spuža! — Poje-doh, pa što on-da?! — A meni đava' jednoga! — Po-jeo ja, po-jela ti, ista stvar! Muž smo i že-na, pred Bogom je-dno! Umjesto da to razvedri Potrku još ga više dotuče, te mu se u jednom času pričini da mu je teški žrvanj na prsa skliznuo i o zemlju ga prikovao. »O Bože, kako se sve to 214

zove, sve to što se sruči na tvog malog Potrku otkad ga među ljude gurnuše? Kako se to zove, kako se to zove... Je li to Život?« Htjede još nešto Boga upitati, ali glad, bol, krv izgubljena i noć zaklana sklopiše mu oči, pod kojima se ukaza golobrado momče s rumenim cvijetom usred čela. Onda se to momče prometnu u crna ovna predvodnika, koji s prerezanim grlom i s visoko uzdignutom glavom očajnički krkljaše nad nedoglednim poljem zaklanih ovaca. I opet momče s krvavim cvijetom na čelu, i opet ovan s dvojnim ustima krvavim, i živi puževi na ražanj naticani, i živi puževi u živoj vatri pečeni... »O Bože, je li to Život? Na krošnama krvavim tkan, krvavim zubima zdan, na krvavom jastuku krvavi sanja san... o, Bože...«

215

I S TIM SE VRAŽJIM PRIMORCIMA NAKRAJ IZIĐE U onoj pomutnji i metežu koji nastade po pokolju nedužnih ovaca, Kikaševi dobrih osam dana zakasniše da siđu u primorje, u Bašku Vodu, te da uprošeno po Hercegovini primorcima za zdravu paru ili za dobro ulje prvi tržnu, a zatim — na put Božji — štogod i izmataju. Nije da se roba baš nikako nije mogla prodati, ali kako su se prosjaci iz zapadnih i podbiokovskih sela odjednom srondali i jedni drugima cijenu obarali, tako su se pogani primorci dobar mjesec potrebnim opskrbili, a višak nastojali u bescijenje dobiti. I ništa nije moglo pomoći da pošten čovjek do svoga dođe. Ni proklinjanje da bi tko srcu uzeo, jer sad nisi prosjak već trgovac — trgovina je trgovina — a za trgovčevu kletvu i zakletvu ni noktom o zub. Uzaludne su bile i sve Kikaševe doskočice i smicalice: »E, ovo je vuna od ovaca paše mostarskoga, koji ovce iz Misira nabavi... e, ovo je kaštradina od ovna svevidara, što samo bajnu gajtan-travu pase i elverum-vodu pije, pa mu meso od cukra slađe, od kadulje zdravije, i svaku drobobolju kô rukom... e, ovo je vosak iz ulišta travničkih fratara, posvećen vosak od kojeg se valjaju voštanice grličarke, da 216

nas Bog, po zagovoru svetoga Blaža grličara, oslobodi svake bolesti grla... e, ovo je kozle ispod sise i pšenica sa vrh lise, ozimica sa novine, s krčevine, a krumpir za pir sa Zavelim-planine, vilinske jazbine... e, ovo je...« Primorke bi samo slušale, u šaku se smješkale i nudile cijenu bescijenja. Jedna se toliko obezobrazila da se Kikašu i u brk nasmijala: — Ja sam, bolan, zakjučer sedam oka vune za krunu kupila. Kikaš se najprije trgnu kao na bogohulu, a onda polagano uzdiže glavu i zabrinuto upita: — Veliš, za krunu? Brat to bratu ni za pet ne bi dao. — Brat bratu ne bi, ma on meni dade — smijucnu se žena. — A što mu ti uz krunu pridometnu za uzdarje? — namignu joj Kikaš. — A što bi mu pridometnula! — Što žena ima, a nama je od potrebe — nakesi se Kikaš. — Pii, pogrdo stara! — ljutnu se žena, ma ne suviše žestoko. — Ne ljuti se, ženska glavo i silo nečista! Tko ne zna za šalu, ne zna ni za molitvu. Nego... onda si ti to zasigurno kupila od čovjeka što jednim okom gleda u Brač a drugim u Biokovo? — Otkud znaš!? Kikaš žalostivo obori glavu i promrmlja, tobože, za se, ali opet tako da ga i ona može čuti: — Nevoljnica!

217

A to podžeže žensku znatiželju, te ga stade moliti i zaklinjati da joj kaže što je time htio reći. — Sve kad bih imao srce od meda, ovdje ne mogu — odgovori sumorno Kikaš — jer bi i mene veliko zlo sustiglo. — Kaži, dobri djede, kaži svojoj Milki, gdje to možeš? — stade se umiljavati dok joj se očice žagre, pa žagre. — Valja pola dana izgubiti, ženska glavo, a ja sam čovjek star i siromašan, vremenom oskudan, i nije mi dangubiti. — Platit će tebi tvoja Milka, platit će ti pošteno što zaišteš... — upela, pa upela. — Kad je baš tako i kad druge nije... Potrka, sine, dođi sa mnom. — A onda objasni ženi zašto i unuka vodi: — Nedužna su usta i Bogu slađa. Pođimo u crkvu, nadam se da je otvorena. Kad u crkvu i svetom se vodom prekrstiše, Kikaš ženi i unuku pobožno šapnu: — Kleknite ondje i u sebi izmolite tri puta po tri dijela svetog ružarja, sva otajstva radosna, žalosna i slavna. A ja ću što znam. Potom se uzšeta po crkvi i u trzajima uzlamata rukama: — Iš, đavle, iš! Ako te je igdje u hramu Božjem, iš u pakao: Iš, iš! Uj ora', iš... Kad izmoliše, Kikaš uze ženu za ruku — runjava joj se koža već u gargaše prometnula — i kao da po jajima gazi privede je velikom oltaru: — Sad se ovdje pred licem predobrostivoga svesrditelja Boga i pred licem, tobože, nedostojnog sluge njegova Ike Špalatrina, rečenoga Kikaša, zakuni i zakletvom potvrdi, utvrdi, utisni, upečati i obećaj da nikomu nećeš reći ni riječi 218

i da ćeš mi na sve upite svesrdno, sredno, bogoljubno i po duši odgovoriti, jerbo su ti ovo pitanja velika i veledostojna. A kad se žena zakle, Kikaš tajanstveno prinese usta njenom uhu i šaptom je upita ne zaboravivši da je rezne okom sa strane: — U koju si svrhovitost i računljivu potrebu rečenu vunu kupila i namijeniti hotjela? — Udajem kćer, pa za štramac, hoćemo reći za strunjaču — bojažljivo odšapta žena. — Jesi li već rečenu vunu iz vreće činiti izvaditi dostojiš se? — Nisam još. — To dolično bijaše činjeno i jest. A jesi li, možebitno, stražnjicu svoju na rečenu vunu spustila ili spustiti hotjela, ti ili tko drugi, u namjeravanoj nakani da na nju sjedneš i posjedneš? — Nitko nije sjeo. Odmah sam je odnijela na tavan i uza zid uspravila. — I to dobro, dostojno i dolično bijaše činjeno i jest. A je li tko tabanom svojim, pa bio u opancima, postolima ili bos, je li, daklem, činjaše se dostojati rečenu vreću dodirom dodirnuo u namjeravanoj nakani da na nju stane i popostane? — Nije imao kada — uzvrati žena kratko uznemirena njegovim dugim i sve od nekih otajnih riječi složenim pitanjima. — I to najbolje i najdoličnije učinjeno bijaše i jest, jerbo duh Gospodnji lebdi nad vodama i nad ognjem vjere tvoje ognjevite. — Vjerujem ja u svog Boga, tvrdo i stanovito, kô stanac kamen. 219

— Stoga je sva zgoda i potporna prilika da veće nevolje neće biti. A sad ti mogu po istini reći, jadnice moja okolišna, ženska glavo i silo nečista: vunu si kupila od onog nevoljnika, u kom su se dva grdna vraga udomila, to si i sama mogla razabrati po tome, što jedan gleda u Brač a drugi u Biokovo. To ti je Škiljo iz Zagvozda, vražji jatak i domodavac. Nikad više nemoj od njeg ništa uzimati, pa ti i badava davao! Jer sve što taj opsjednuti u ruku primi, opsjednuto je i jest! I da je netko, kakvom slučajnošću, na tu vunu legao ili nogom stao, upao bi u veliku nevolju i izdahnuo u najstrašnijim mukama, a mogao bi i pamet izgubiti. A tko će od lude matere kćer uzeti! — Što mi je činiti, jadnoj kukavici... — zajauka žena kojoj se od svetoga i strašnoga čina čitava koža naježurila kao goloruku u najljućoj zimi. Kikaš joj priđe, palcem joj ureza znak križa na čelu, na ustima i na prsima, zatim poklekne pred oltarom i reče utješljivo: — U Božjoj si ruci, ne boj se. Idi kući, uzmi tu vrećetinu vune i ognjem je sažeži. I dok je budeš sažigala izmoli sva tri dijela ružarja — radosno, žalosno i slavno — i ne misli ni na što drugo izim na ono što moliš. Ako, ma i dok bi okom trepnuo, na što drugo pomisliš, neće ispasti dobro. Isto tako moraš sažeći svu vunu, do posljednje dlačice. Jer ako samo jedna jedina dlačica ne izgori i netko slučajno na nju stane i popostane, isto ti je kao da je na punu vreću legao. Žena ga bojažljivo upita je li on ikad takav jad spaljivao. Kad Kikaš odgovori da mu je to nuž posao kod imotskih fratara i da su ga baš ti časni oci odredili da Škilju uhodi i narod od nevolje izbavlja, žena ga stade moliti i kumiti da taj sveti poslić umjesto nje obavi, a ona je dobra stanja i 220

imanja, pa će ga bogato nadariti. Kikaš se dugo skanjivaše dok na kraju ne popusti. Pa dobro, on će tu opčinjenu vreću odnijeti i spaliti u jami Kukljači, gdje ni ćuha vjetra nije, tako da nijedna pogana dlaka ne može ni odmiliti ni odrepeljati i o kršćanski se taban zalijepiti. No on misli da Bogu ne bi bilo pravo kad bi za tu svetu kršćansku dužnost išta uzeo, već ako ona baš po duši sudi da mu štogod za trud duguje, neka, eto, od njega kupi vunu za kćerinu opremu, ako joj je baš od volje može kupiti i još koju drugu stvarčicu kući potrebnu, a on se neće ni cjenkati ni pogađati, već će sve prepustiti njoj i duši njezinoj, pa nek plati što misli da je pravedno. Ganuta tolikom kršćanskom dobrotom i povjerenjem u njeno poštenje, žena skupi svu svoju rodbinu, pokupova svu Kikaševu robu i plati je više nego što se i sam nadao. Potom Kikaš pođe u njenu kuću, zametnu se opčinjenom Škiljinom vrećom vune, stjera na obalu svoj prosjački čopor i veselo doviknu: — Čim brod dođe, ukrcajte se... imam još neki poslić obaviti. I već htjede krenuti kad mu oko zape za nekakvu šarenu bluzu, koja je među crnom ili tamnomodrom prosjačkom nošnjom upadala u oči kao krvavi kukurijek u zelenoj pšenici, te se prodera: — Vrtirepko silo nečista, crna voda na te zja, a ti kurvanjsku bluzu oblačiš?! — Što sam mogla kad mi je dade jedna dobra gospođa! — Dade ti, a? A vidiš li koliko ti more Bog dade! Skači u nj, kurvetino! — razgnjevi se Kikaš. — Skači ti, pašo i vezire, i care Sulejmane, aman Sulejman! — propištaše Jokaševi sjekutići. Kikaš se na »iscjedak« i ne osvrnu, već će Vrtirepki, ali nekako smireno i zamišljeno: 221

— Možda je i bolje tako, priličnije i doličnije... utopiti se u kurvanjskoj bluzi s kurvanjskim cvjetićima... kurva mora i umrijeti kao kurva! — naglo se okrenu i pođe prema crkvi. I uđe u crkvu, skrušen kao carinik, kleče sa strane glavnog žrtvenika i stade se raskajnički busati u prsa crnim i tvrdim šačetinama: — Oprosti ti meni, svedobrostivi milosrdni Bože moj, oprosti nevoljnom Kikašu, što sveti hram tvoj opogani! Ne učinih od zle duše i opaka srca, već od ljute nevolje, u koju me sunovrati prokleti Škiljo iz Zagvozda, sluga đavaoski i sljedbenik svih sila nečistih. Nisam mogao ono isprosjačena jada u bescijenje dati. A morao bih da ne postupih kako postupih. Razumiješ li ti mene, Bože moj? Dašto, već razumiješ! Ti ćeš me još bolje razumjeti, Isuse moj raspeti, jerbo si i sam bio čovjek, te znaš kakav je to jad biti čovjek. Pa kad razumiješ, lijepo oprosti svom Kikašu, a on će ti zapaliti svijeću... — zapalivši svijeću ponovo kleče — Istina, ovu ti nisam kupio, ma ti ćeš razumjeti, da ovo i nije naša crkva, već onih prokletih primorskih gavana što i gradele uljem začinjaju, te ne bi bilo ni dostojno ni pravedno jest, da im imotski lazari još i svijeće kupuju. Kupit će tebi tvoj Kikaš svijeću deblju od noge; nu nek ti u našoj crkvi gori! Znam, znam da si posvudašnji i svugdje jedan te isti; ma ovdje si opet malo više njihov, a gore malo više naš! Sredivši tako račune s Bogom, vrati se u luku i u posljednji čas skoči na brod, na kojem već bijahu svi njegovi prosjaci. Potrka onu prokletu vreću vune bijaše prislonio na brodsku ogradu, pa je sad malo izdaleka promatraše s dostojnim strahopoštivanjem.

222

— Kad ćemo, diko moja, ovu prokletinju spaliti? — Potrka šaptom upita Kikaša — I gdje li ti je ta jama Kukljača? Ni opepeliti!... Ja se pouzdah da ti znaš... što ćemo sad? — smješka se Kikaš; drago mu što Potrka baš sve ne zna, a malo mu i krivo što očitu budalaštinu nije prokljuvio, pa ga pokroviteljski ogrli: — Sokole moj i suzo djedova, već je vrijeme da zaboraviš Vrtirepku i hajduke i prihvatiš se života, jer bi ti se pamet mogla zauzlati, pa je ni vrag više ne razuzla! Ali kako ćeš se života prihvatiti u tuđem svijetu, koji moraš varakati da preživiš, u svijetu koji ne možeš razumjeti niti se s njim sporazumjeti, jer ne govori ni naški ni turski, ni božji, ni vražji. Riječi kao da i jesu naške, ali sve nekako na »o« i na »u« vuku i na kraju zacijuknu kao bosa noga po pepelu. I kad ih ti nesretni školjari izgovaraju ustima skupljenim u kokošju... — Bože oprosti — glas u nebo izvijaju kao za pjevane mise. A opet i nije tako, jer i za pjevane mise — ako uši ušiljiš — riječ ćeš od riječi razabrati i razaznati, dok se ovdje sve u jednu slijeva, dugačku kô ivanjdan u zla gospodara. Kopači kažu da se i te vražje Bračane može razumjeti ako uho dobro nategneš... on svoje obim rukama do suza navlači, za vraga! Najpoštenije ga upućivaše Nikoletina Kusić: »Ma što oni meni divanili, gragorili, pućpurićkali i kvocali, ma što pitali, ja njima, onako po bosansku razvučem: »Jȁ, brajo, jȁ!... Jȁ, sele, jȁ!« K tomu i »Zaboravi Vrtirepku!«! Kako se može zaboraviti, dok još nad njom visi neodređeno i neodredivo... Jer ako ne bude imala svoga vremena... zakon je zakon, i šutljive crne vode... I opet će pasti noć pokolja i mučnine, strave i gađenja, noć ovna s u nebo razjapljenim vratom, 223

noć momčića u rumenom sjaju vatre s rumenim cvijetom posred čela... O, Bože, sve je potonulo u izgubljenost i ludost... i Vrtirepka se gizda bluzom, a možda će već sutra morati u vodu... Ne, on nema snage da išta učini, da podigne kapak otežao od trepavica... U Povljima ne bi mogao ni s broda, da se o djeda ne objesi: — Ne mogu ti više, diko moja, ne mogu... Zimica me podilazi, a zemljica noge vuče. Ne mogu ti pragove obijati, već onako: s tobom, pa u rupu... — Nije potrebe, suzo djedova. Ovdje ti nisam slijep, već drukčiji. — Kako drukčiji? — upita Potrka bacivši kamenčić u more. Oduvijek je volio bacati piljke u vodu i promatrati s čuđenjem i divljenjem kako pusti kolobari jedan iz drugoga niču, sve veći i sve mesnatiji, kako preko cijelog bunara zanjihani odlaze, od zida se odbijaju i ponovo vraćaju... Bože, od jednog malog, majušnog, ovolicnog piljčića! Trebalo bi neprestance bacati piljčiće, da se na sve zaboravi... I Kikaš se zagleda u te čudne krugove koji su se ravnomjerno, kao disanje čiste savjesti, širili ustajalom površinom. — Vidiš li, sinko, ovdje se i valovi više šire i duže putuju nego u našim lokvama i rovanjima. Pa kad su valovi drukčiji, gdje ljudi neće biti! A nama je sve u ljudima. Stoga najprije moraš saznati kakvi su i koliki su. Naćuli uši i što čuješ? Čuješ kako ovdje i muškarci svaki čas jauču: »O, boj meni!«, što hoće reći »Ajme!« A gdje ćeš koga našinca ili Turčina čuti da ajmeče! U brdima su, sokole, orlovi ili im je bar drago čuti da to jesu. A ovi prokleti školjari, otkad je Boga i svijeta, nikad šakom za nož, nikad 224

palcem na kokot, nikad prsima o prsa, već bezdane guzičetine nabijaju i nabijaju dok ne postanu teže od njih samih. — I nisu baš tako debeli — primijeti Potrka. — Jesu u duši. Pa gdje ćeš onda tu nabigušku kukavelj junačkom pjesmom kititi i okititi! Bilo bi isto kô da se Turčinu tužiš kako te nevjesta svakog jutra jasenovačom budi! On bi te, sinko, nogom dunuo, jer kakav si ti to ajvan kad te žensko, odvojeno od junaka žarom kô goveče plotom, išibati može! — Baš tako — uzdiže ramenca Potrka — gdje će žensko na čovjeka! Ovdje hoće, sokole! Kad vidi same dronjavce oko sebe, u njoj se vrag probudi, pa kučka zavurseti i radi što je volja. Pogotovu nevjeste. U svakoj je stotinu đavola, pa bjesne od zore do mraka. A na komu će bijes iskaliti ako ne na svekrima, na onim jadnim »barbama«, »šjorima« i »paronima«. I kad je tako, što je razboritu prosjaku činiti? — On će, djede, po tim nevjestama kuku i motiku — užesti se Potrka i odmah se ugrize za usnu, jer je na djedovu licu razabrao da je i opet promašio, te se do nemoćna plača stade u sebi izjedati i očajavati, siguran da ga je hitra pamet ostavila i da se više nikada vratiti neće. Kao da čita unukovu misao, Kikaš će utješno: — Ne gnjevi se na se, već uči, sine, nitko se znan nije rodio. A ono što naučiš ne meći na veliko zvono, jer čim drugi sazna, tebi više nije od koristi. I što izmisliš, drži tvrdo, tako i djed radi. I eto, znajući kakvi su i kakve su, ja već dvadeset godina na dobru korist istu priču predem, kako me nevjestice vole i poštuju, kako se među se nadmeću koja će mi bolje ugoditi. Pa velju ovako: »E, dobri ljudi i žene moje, jedna mi triput na dan tura kore kruha, kakvih nigdje 225

ni na oko ni na zub, kore slasnije i sasušnije od pršuta trogodišnjaka, pa umiljato kakoće: »Ćako, dušo, zubi nemaš; ovo će ti desni nazubiti«. Druga opet gače: »Ćako moj, milinje moje, buhe te izjedoše; ovo će ih malo rastjerati«, pa jasenovačom kud stigne. Treća opet pućpuriče: »Ćako, radosti moja, noge te izdadoše; treba da te tuđe nose. Unajmila sam četu vragova, pa nek mi te od kuće što dalje odnesu!« — Mudar li si, diko moja — oduševljeno će Potrka, a onda oduševljenje splasnu — Ne izazivaš li tako te bijesne školjarke koje će pomisliti da im namjerice njihov grijeh pod tuđi spominješ? — Izazivao bih, lane moje, da nije priče o trunu i brvnu. Ni đavlu tuđi grijeh nije tako mio kô grešniku, a nad tuđim zločinom više će se zgranuti opako čeljade nego nebo svetaca. Pošto saslušaju moje jade, ove se školjarske svetice — što bi svim nevjestama arci-učiteljice mogle biti — na tuđu opačinu žešće okome nego Isus na trgovce u hramu, pa umjesto mene s đavaoskom nasladom moje nevjeste proklinju. Potom, kô mesar janje, preda mnom srce rastvaraju, neka vidim kako im je meko i toplo, dobrostivo i milostivo, pa svaki čas svekre zapitkivaju čime bi im najbolje mogle ugoditi i sve oko njih kô anđelčići. A u sebi pogrde misle: pogani nas svekri po selu gadno razniješe, pa će sada ovaj ćaknuti prosjak sve to urediti i po duši kazati što je čuo i vidio, i nitko više neće vjerovati starim pakosnicima, zavidnim na tuđoj mladosti i tuđoj postelji. Da me posigurno uvjere kako bez tih prokletih staraca ne mogu ni koru kruha udijeliti, po triput ih pitaju čim će me nadariti. A otužni svekri, bar preda mnom čašćeni, naduju se kao pravi »paroni« pa vele: »O, boj meni... Dojte bidnemu Kikošu... dojte mu to i to, to i to... podojte mu ča višje možete.« 226

— A zna li Škiljo za tu lukavost? — upita Potrka kojemu se Škiljo od početka u dušu uvrtio kao jedina istinska opasnost. — Ne zna ti ni ćaća. Ne rekoh li ti, sine, da dobar majstor alata nikom ne daje! Hajdemo, suzo djedova! Samo ne znam je li bolje da sa mnom uđeš ili da me ispred kuće pričekaš. Došavši pred barba Stipinu palaču u Kikaševoj vječno nemirnoj pameti sinu nešto drugo, i on to drugo htjede iskušati: — Ipak uđi. Nu, odmah sad izvadi očenaše i uhvati ih negdje po sredini. Netom u dvor, trk u prvi kutić, klekni na oba koljena i samo zrnca prebiri: od volje ti moliti ili ne moliti, ali zrnca prebiri. I ma što te upitali, jezik pregrizi, ali ne odgovaraj. Peci zanat, sokole, i kali se... Kad u dvor, nije to njihov obor — samo s niže strane podzidan — ni turska avlija, već pogolemo dvorište sa svih strana ograđeno s tri aršina visokim zidom kao tvrđava i popločano kao crkva. Neka starija žena cvijeće zalijeva, a malo mlađa bob čisti. Starac jedan, stariji od svijeta, sjedi za kamenim stolom, vrti crni štap sa srebrenom jabukom i ovčje mlijeko pijucka. Netom uđoše, starčić uzdiže obrve, sitne mu očice zaigraše i smijeh se rasu oko vlažnih usana, nekako veseo i podrugljiv: — O, boj meni... evo non Kikoš ki nigdar ne gre svojin nogami, nego ga tuje noge nose. Kako to? Pitoj mu neviste gdi je, pa će ti reć: »Eno ga vrozi odnose! Eno ga vrozi donose!« Hehe, he! — Još i gore, moj dobri barba Stipe, još i gore... — triput uzdahne Kikaš sjedajući na kamenu klupu, malo podalje od »parona«. 227

— A ča je sad, moj Kikoš!? — Pogledajte ono čemerna dječačića, da vam se duša rasplače. Tri godine mora po svijetu nijem hodati, tri godine očenaše prebirati i dok hoda i dok jede. To mu je toliko u krv ušlo, da mu i dok spava zrnca sama od sebe između umornih prstića promiču. Potom uz uzdahe i iskretanje očiju u nebo Kikaš nasitno razveze zlu kob što skobi ovo nedužno dijete, ovog jaganjca Božjeg koji svojih grijeha nema, već tuđe iskupljuje. Kad je zimus u selo naišao neki putujući fratar, koji nije htio reći ni kako se zove, ni odakle dolazi ni kamo odlazi — a po tom je lako prepoznati da se kakav svetac ili sam Isukrst u sirotna »ujaka« prometnuo — kad je, dakle, taj sveti čovjek naišao i vidio opačine Kikaševih triju nevjesta, reče da im duše od muka paklenih može izbaviti samo pokora nedužnog djetešca Božjeg. Da spasi dušu svoje opake matere i još gorih strina — drlja-vrlja, jedna glava sto jezika, toliko će im i đavola po dušu doći — to suzno dijete na svoja nejačka pleća tako strašan teret uze. Kikaš popostane, još jednom duboko uzdahnu i dovrši: — Tako on, siromah, po uputama svetoga fratra, pokoru čini, a ja ga pratim — pri tom ispod oka pogleda žene i znajući što se u njima događa smiješak u sebi zadrža — I još vam nešto po duši moram reći. Ni mali ni ja ne smijemo ni jedan Očenaš izmoliti ni za vas, ni za ovce vaše, ni za vinograde vaše. Sve što izmolimo narečeno je za spas duša opakih nevjestica mojih. Stoga, dobri moj barba Stipe i čestite žene, ako ćete nam udijeliti koru kruha, udijelite; ako nećete, čist vam obraz; Bog vam u zlo ne upisa, jer za vas ništa ne učinismo. A stari se barba Stipe s pakosnom nasladom prisjeti svih grijeha nevjestica svojih na njemu počinjenih, te kad mu 228

načas vratiše ulogu »parona«, on će je paronski i odigrati. Malo se nakašlja, pa tucnu po ploči štapićem od ebanovine sa srebrenom jabukom umjesto ručice: — Luce! Doj molemu patakún... i mon Kikošu... patakún! — Ti si paron! — Luce se pokloni kao pred pravim paronom i ode u kuću po patakune. — I jesón! — veselo će starac i živahnim očicama namignu na Kikaša — To su neviste, moj Kikošu... neviste... — Jesu, moj paron Stipe, jesu! Komu Bog konja, tom i sedlo! A meni nevjeste skrojiše samar, ma baš po mjeri... po magarećoj, moj barba Stipe... — A bi li von tribalo čakod stare robe? — upita Kikaša druga nevjesta. — Nu, šta pitaš, moja dobra parona! Žena se slatkasto nasmiješi na barba Stipu: — Da' ću bidnemu Kikošu i oni tvoj paletún. — Doj, bidnemu Kikošu, doj... — a onda se naglo trgnu spoznavši nevjestinu podvalu, uzmaha se štapićem i uzvika — Moj paletún, moj paletún... dola bi mu ga, vrozi te za marendu izili... dola bi mu moj... Doj mu, doj mu svoga Mikota! Ni to ne razvedri Potrku, već ga još više pritisnu, još mu crnije misli u uzdahe umetnu: Bože, kako je djed velik, kako najveći prosjak koji je ikada torbu nosio, kako — dok bi dlanom o dlan — svako čudo smisli, sa svakom se nevoljom i sa svakom pameću ponese... da je njemu tako! A dobro je počeo, veselo i uzgorito, sve je bilo blizu kao poslije kiše, sve njegovo, a pamet zubata i zaskočljiva dok mu iznenada mrke oblačine podne u ponoć ne prometnuše. 229

Sve je počelo s bulbul-pticom. S bulbul-pticom čarobnicom! Bože, kakva je bila ta čudesna bulbul-ptica! Nije bilo boje da joj se po perju nije prelijevala, ni slađana zvuka da joj iz ružičasta kljunčića nije izvirao, a mirisala je, mirisala mirisima sviju trava, lahorima sviju proljeća, svim zapasima ustajala ljeta i opuzima opuzlih jeseni. Bulbulptica... I kad bi bio žalostan da žalosniji nije mogao biti, samo bi prošaptao čarobnu riječ »bulbul-ptica«, i već bi se pod sklopljenim kapcima rasplesale sve boje, izbršljanili svi napjevi i popijevke, a nosnice bi se širile i nadajale kao na smrt gladnu uz pečeno kozle što se za druge na ražnju okreće. Bulbul-ptica... I kad mu poslije godina slatka sanjarenja rekoše da je ta čarobna bulbul-ptica običan slavuj, kao da mu pola života oduzeše. I sve pođe nizbrdo. Od vitinskih bula do ovna razjapljena vrata, dječaka s rumenim cvijetom posred čela, dječaka koji nikako da padne, do ubojičkog mira one živine od tetka Podlivoguza koji s puževima isto kô i s jadnom Vrtirepkom. Nevolja je rogata, i olujetina se zmija nad Kikaševu kuću zlokobno nadvila. A toliko je šćirka, nerodnica, što iz noći u noć pa ništa, toliko žena rodilja što svake pete godine začinju. Vrtirepka jednom, pa uhvati. Ovaj mu se čas povjerila: već peti dan prolazi, a njeno vrijeme ne dolazi, neće ni doći. I možda bi bilo bolje da je u Vrišticu, jer što će ti život gubavca koji rađa novi gubavi život iz koljena u koljeno, i nema oproštenja, nema zaborava. O, sve je nestalo s varljivom bulbul-pticom, a i ti se popisani slavuji pomalo u vrapce promeću. Ali ne! Čovjek se ne smije prepustiti vodi da ga nosi, ni crvima da ga živa glođu, već zasukati rukave i pamet uz rukave, spasiti sebe i Vrtirepku, postati ono što je već prve prosjačke večeri bio: uzdanica i pamet djedova. Cijele noći neće oka sklopiti, već smišljati i smišljati dok ne smisli nešto čim će djedovo pouzdanje ponovo zadobiti. 230

Prolazeći uz povljanske vinograde zaustavi se kod kopača iz svog sela i uspje nagovoriti Matuku Kikina da mu uvečer pred gospodarom udijeli fiorin, a on će mu ga pošteno vratiti. Cijelu se večer smucao ispred kuće Matukina gospodara, slušao razgovore, pošalice i smijeh iza zida, oznojene prste izlomio i stotinu puta pragu prišao, ali na nj nije zakoračio — stidio se što don Pavlovu pamet sebi pripisa i njom se kao svojom htjede okititi. Prolazili su dani i pragovi sela bračkih, devet se prosjačkih štapa tupilo na kamenim putovima, izlizavalo na tvrdim vratnicama, tamnjelo od sunca i nečistih ruku, demejane se punile kašikama ulja, torbe ulomcima kruha, slanim srdelama, sirom i suhim smokvama, džepovi banicama a Potrka nemirom. Istina, to njegovo nijemo prebiranje krunice i Kikaševa priča o jaganjcu Božjem koji tuđe grijehe uzima požnješe triput više dobra nego svih preostalih sedam štapa prosjačkih. Ali što će ti sve blago svijeta kad je to tuđa duša, tuđa smicalica! I dok je nijem hodao i zrnca na krunici prebirao uzalud je pamet tro i cijedio, nokte u tjeme ukapao ne bi li štogod iščeprkao, uzalud se svake večeri nadao da će mu u san kakva zgodna smicalica doći. Ali smicalice su kô i pečene ptice: s neba ne padaju. Tek kad su cijeli Brač obigrali i skotrljali se u Milnu, da se odande brodom na Hvar prebace, jednog podneva i sasvim slučajno... — A co ti je to, o boj meni, moj lipi covik, da zub sa zubom ne mozes sastáviti? — kroz odškrinuta dvorišna vrata ču Potrka glas neke žene, te virnu u dvorište. Videći rubom oka da ga je žena primijetila, on kao opčinjena ptica gledaše oca nastojeći da lice što zaprepaštenijim učini. Onda, tobože, ustuknu htjede se 231

vratiti, ali tobože, guran u križa nekom đavolskom silinom, sav uzdrhtao priđe Jokašu, izvuče iz džepa šaku banovaca i strusi ih u očevu kapu. Kako je leđima bio okrenut ženi, namigne ocu da ode, a sam ostade skamenjen. — Mòli, hodi sim — ču iza sebe ženin glas, uznemiren i sumnjičav, ali ne pođe nit se okrenu. Ženi to bješe začudno, te ona priđe k njemu i stade ga ispitivati tko je i što je i kako to da on, i sam prosjak, šakom dijeli jednom medvjedu koji bi za trojicu mogao kopati i s volom orati i tako kruh na pošten način zaraditi? — Dobra ženo, jesi li mu zube vidjela? — upita šaptom Potrka i zacvokota zubima. — Jesón — odgovori žena i sama nekako uznemirena — jesón ga, bome, i pitala co mu je to. — Nisi dobro uradila. Jesi li još igdje ikoga vidjela da prednje zube ne može sastaviti? — Bome, nisón. — I nećeš! Jer se svakih šezdeset i devet godina rađa po jedan takav, komu vrazi daju veliku moć nad ljudima. I ako mu tko što odbije, bacit će na nj uroke od bolesti ili od nerodnosti, od zle udaje ili od nerasta. A ja sam još mali, pa ako na me baci uroke od nerasta, ovolišni ću sveđer ostati i koja će me cura pogledati! — O, boj meni... — teško žensku vraga namrčiti, te se stade s Potrkom savjetovati što da učini i kako da svoju nesmotrenost ispravi, jer tom urokljivcu ništa ne dade, ali ne iz zla srca, nego, eto, on odleti. Potrka joj reče, kad mu je on — i sam sirotni prosjak bez oca i bez majke — u sitnišu više od krune dao, ona ga svakako mora prepišati, a kako i koliko neka odredi prema svojim mogućnostima. Potrka će joj, za ljubav Božju, 232

uslugu učiniti, odnijeti jaspre urokljivcu i uvjeriti ga kako je to njemu već unaprijed namijenila, ali, eto, on pobježe. Kad ga žena upita hoće li pet kruna biti dosta, Potrka se počeša za uhom: — Mora biti! Nu, nije zgorega koji banovac poviše, jer se onda vrag nađe u procjepu između onoga što predviđa da si odredila i onoga što si dala, pa ni sâm ne zna kud bi ni što bi. — Pameton si, mòli — pohvali ga školjarka, pa i njemu vrati krunu, što je onom urokljivcu pomalo i poradi nje dade. O Bože... Opet je pamet potekla, opet je život živnuo kao promrzao vrapčić u njedrima djevojke. A kad pamet poteče, ne teče jednom vododerinom! Bulbul-ptica... Žedan hvale kô magare lijepe riječi, ustrča se po selu da pronađe djeda i veselu mu vijest donese. Ali djeda nigdje, kao da je u zemlju. — Čini mi se da ga vrazi odnesoše tamo niz uvalu — napokon ga obavijesti tetka Livoguza, ali u to baš ne bijaše sigurna. Potrka ipak pođe, te već izdaleka ugleda i prepozna Kikaša i Vrtirepku, kako sjede na ovišoj siki uza samu obalu, pripijeni jedno o drugo kao dub i bršljan, momak i djevojka. »Bit će vraga i pol — pomisli Potrka — prepredenjak stari ne miluje žensko bez zadnje primisli... Ej, Kikašu, lišče i lukavče, što li smjeraš, u što se zadijevaš?!« Bosonogu i pokrivenu šumorom mora i maistrala, ne bi mu se teško neprimjetno došuljati iza njihovih leđa i šćućuriti se u pukotini među slanim stijenjem.

233

— Milo moje, slatko moje, najslađe, drago najdraže — mljackaše Kikaš slatkasto, najslatkije — ... nikad nikoga nisam tako žarko ljubio, nek ti duša kaže, i ako želiš krvi ispod vrata, evo, pa i ovo vražje srce iščupaj, u dnu ćeš njega sebe naći, naći ćeš moju Zlatku Vrtirepku, djedovu mezimicu. — Znam, djede moj, i ja tebe volim, može biti više nego i Potrka... — Pa kad se tako volimo, nemoj onda, slađana, djedu lug u oči i nož u leđa, i bezočno lagati da si imala svoje vrijeme kad djed zna da ga nisi imala, jer djed broji dane i sate... — Dobro! Nisam imala, djede... — napokon se slomi Vrtirepka. — Eto vidiš. Nu osim mene i tebe nitko ne zna da ti ne dođe vrijeme, ni zašto ne dođe... ma kad za dva tri mjeseca to nevolje uskisne i nabubri, svi će znati... i što ćeš onda?! — Ništa! Skočit ću... kad sam tako nevoljna da me se od prve prihvati! Bit će kasno, slađana moja, medena, bit će kasno kad sramota pukne na sve četiri strane i zauvijek se oblati časna kuća Kikaševa! A tebi je isto: danas ili sutra... Stoga poslušaj djeda, pa ovdje, baš je zgoda i prigoda... A ja ću svima: »I Bogu su milije djevice nego kurvetine, pa je uze sebi da ga razveseli...« I prenijet ću te kući, položiti na pragove u grob novi, što ga djed podiže svijetu na diku, a sebi i potomstvu svojemu na vjekovječnu slavu... I ruže ću ti posaditi, toliko pustih ruža, da ćeš svakog anđela bar jednom zakititi... Sad lijepo poljubi djeda, zapitaj u Boga oproštenje, to za svaku slučajnost, jer smo ti i on i ja već davno oprostili, pa lijepo skoči! 234

— Strah me je, djede... — i Potrka vidje kako joj se pleća uzdrmaše. — Onda nemoj, milo moje, onda nemoj skakati, već samo onako malkac poklizni, kô kamenčić, kô ptice iz gnijezda, kô ribica, ribičice moja... samo sklizni, a djed će ti izljubiti i lice i kose, i čelo i oči, ako ti je s voljom i ruku će ti poljubiti, kô pravoj djevici i mučenici, svetici Božjoj, kreposnici, sjaju nebeskom i sestrici anđeoskoj... Jer ako ćemo pravo i pošteno, što ovakva ljepota i traži u ovoj dolini suza i opakom svijetu kad te tamo čekaju putovi posuti ružama, zrak zagušen mirisima i zaglušen pjesmom milijuna rajskih bulbul-ptica... Pa kad preobražena uziđeš na oblaku svjetlosti, obučena u haljine svjetlosti, ovjenčana kolobarom svjetlosti, sjatit će se oko tebe svi vražji sveci i svi korovi anđeoski... — govoraše Kikaš glasom tako tečnim i slađanim kakav ne mogaše smoći ni najpretvornija žena. I baš kad je pomislio da ju je skršio i u čarobnoj kolijevci riječi uljuljao u slatki san o vječnom... »Sad će skliznuti... kao ptice iz gnijezda... kao ribica... kao bijeli oblutak...«, ona uzdahnu: — E kad bi me to čekalo... Ma za me je pakao otvoren, samoubojstvo povoljno vapije osvetu pred licem Božjim. — Nije to samoubojstvo povoljno, milo moje, medeno, nije to! Ti si još mlada i nerazumna, kô neki pipun Božji, pa gdje će Bog sa svojim nedozrelim pipunom u pakao! Gdje ti je pamet, i gdje njegova milostivost... Osim toga zar nije i sam govorio: »Bolje ti je mlinski kamen oko vrata, nego sablazniti...« A ti bi sablaznila cijelu Krajinu, cijelu državu, vascijeli božji svijet... i sve nas osramotila... Ovako ćeš biti djevica i mučenica, koja je mučeništvo odabrala da vjerne ne sablazni i roditelje ne sramoti... 235

To napokon slomi Vrtirepku, te prošapta: — Dobro, djede, skočit ću... Potrka se već htjede uplesti i spriječiti tu užasnu ludoriju, kad Vrtirepka nastavi: — ... samo neću ovdje... u tuđem svijetu... da nam se ovi prokleti školjari ne naslađuju. Skočit ću u naš bunar; gdje sam zenula nek i uvenem! — To je i pravo — umilostivi se Kikaš videći da druge nije — Ma, za riječ te držim! Netom dođemo kući, obuci najljepše haljine, da mi i u smrti budeš najljepša, pa pravo u bunar; nu ne u ovaj iz kog ljudi piju, da ga ne zagadiš, već u onaj na brdu, u onaj marvinski... — Hoću, ne brini... kako ti kažeš... I sjeti me se gdjekad! — Svaki dan, slatko moje, najslađe, svaki dan... i svaki ću ti dan za milu dušu svijeću zapaliti... »E nećeš, jarče stari, dok je mene živa! — promrsi Potrka šćućuren u zaklonu; i tek kad se dobrano udaljiše polagano pođe za njima. — E nećeš! I u mene je mrvicu tvoje pameti, pa ćemo se malčice ponijeti!«

236

TI KOJI SI DAVAO ŽIVOT MRTVIMA, DOPUSTI DA GA ŽIVIMA DADEM Pred ulazom u plitku pećinu, zapravo poluspilju, obraslu čičcima, kupinama, mirisnim vijencima škrabutine i grabovim grmljem, šćućurila se Vrtirepka kao šaka u praskozorje ostavljena jada. — Potrka moj — cvili iz tiha kršeći oznojene prste ne bi li iz njih kakvu prikladniju riječ iščupala — Potrka moj, sve ufanje moje, čuvaj se, bolji si, vojske prolaze. — Ne boj se, radosti moja, prosjak je svima pravedan kô i živina — utješi je Potrka i u skoku se baci na poslušna Vijora — Do mraka smo ovdje. Dotle se prekrij sudarom i brnjicom da te zlo oko ne očeše. Ja ću Vijoru uzde popustiti, a ti ih cvokotu pritegni. — Gdje je nevolja smrtna straha nije, sunce moje ogrijano — odgovori Vrtirepka što je spokojnije mogla i opusti ruke niz brnjicu koja joj je i opanke prekrivala. »Bože, kako je požutjela i uvela, i kako će živnuti ako sve po dobru pođe« uzdahnu u sebi Potrka, ošinu Vijora i začas nestane u grmlju i kamenjaru. 237

Put dug, vrijeme nadoveza, samo ih pjesma može skratiti. I dok je premišljao koje bi se latio: o junacim' — gdje li su junaci! — o ženidbam' — gdje su vjenčanice! — o šalama — gdje li pošalice! — sami od sebe navriješe odnekud stihovi, nadojeni mirisom okađena groba:

Dan od gnjeva, vajnemilom, Svit će sudit ognjasilom, Veli David sasibilom.

Ti strašni i u nerazumljivosti (jer što mu je to »vajnemilom«, »ognjasilom«, »sasibilom«?!) još strašniji stihovi odraziše se u njemu kao izgubljena »Bulbul-ptica«, samo ne s onim čudesnim bojama i slađanim zvucima, već sa svim užasima zgusnute strave smrknutih Božjih obrva i nesmiljene osvete njegove, neumoljive trešnje neba i zemlje, ognjem opustošena svijeta, kukljave pakline i sumpora što sa dna pakla do zvijezda suklja i nikad sukljati ne prestaje, strave škrguta zubi i uzaludna vapaja prokletnika na vječne muke osuđenih. Ledena zebnja, što se negdje na tabanima i vršcima palaca rađa, u hladnim se zapusima uz cijelu kožu uspinje, stišće i suzuje ionako stisnuto i suženo ustreptalo tjelešce, a udružene vojske mravaca, trnaca i žmaraca ježure i najskrovitiji dijelak kože, uspravljaju i najskvrčeniju dlačicu, da ponovo u gogolju progogolje i grgolju progrgolje tamo negdje na tabanima, na samim vršcima palaca, i u tom se neprestanom i nepogrešivom kružnom uspinjanju promeću u neku jezovito slatku nasladu, u onu nasladu koja je — kako kaže don Pavao — oblijevala Neronove »žive baklje« dok su gorjele za Gospodina. Ne, Potrki strah nije nepoznanica. Poznaje ga otkad i sama sebe: noći napučene velikim i malim strašilima, kotrljanjem vukodlačkih mješina, plačem nerođene djece i nepokopanih vojnika, zapasima šarulja i poskoka iz gospine kose, kupine, paprati i zimolezine, ptičje 238

paše, strah od zaobadanih goveda, zavijanja gladnih vukova, suludasta pogleda i zgusnute pjene na labrnjama pobješnjelih pasa, strah od tisuća nepokorenih malih strahova što razuzdano skakuću i protrkuju Krajinom. Ali svi ti strahovi bijahu strahovi od poznatoga, ili bar po čuvenju poznatoga. Mogao si se obraniti, zazvati ime Isusovo, poškropiti se svetom vodom, mogao si umaći skokom pod majčinu modrinu ili pod djedov kamparan, pod bilo čiji kamparan. Ovome se ne može umaći, jer ne dolazi ni od koga, već od sama sebe, sveizvirućeg, sveobuhvatnog i vječnog, od užasne spoznaje smrti. Stoga mu se treba prepustiti, sroditi se s njim i zavarati ga pretvarajući se da dragovoljno nestaješ u njemu, u njegovoj jezovitoj strasti, u jaukanju njegove užasne pjesme užasu:

Dan od gnjeva, vajnemilom, Svit će sudit ognjasilom, Veli David sasibilom...

I tek pošto je ujahao u župnikovo dvorište prestade jaukati, a s jaucima odjednom nestade i te svudizviruće i sveobuhvatne strave smrti, koja nas — čini se — zaskače samo kad smo sami i u tuđem, pustošnom i nepoznatom. Među svojima smo opet svoji. I Potrka opet Potrka. Vješto skliznu s konja, uputi se prema štali i muški doviknu don Pavlu: — Osedlat ću ti putalja, nevolja je. Don Pavao, koji je s don Petrom na bucalu čatrnje živahno raspredao o upadu austrijske vojske u Bosnu i Hercegovinu, i ne ču Potrku, već nastavi gnjevno dokazivati kako je general Stjepan Jovanović jad i kukavelj, a ne podmaršal i vojskovođa.

239

— Junak, daklem, traži najtvrđu kost da zub iskuša, a ovaj ušljivi barun dušmaninu u oči lug baca, da se kô miš pokraj slijepe mačke kroz loj probije. — Bože moj — uzdiše mladi kapelan na rubu strpljenja — nije svrha rata ubijati već zemlju zadobiti. — Hajde, bolan, sjedni i ne budalači, već rasuđuj! Daklem, ovako. Kô što svetu misu valja slušati cjelovito i bogoljubno, tako treba i junački megdan dijeliti: cjelovito i pošteno! Hoćeš li ti zar nebo zadobiti varakajući Boga: klečati pred oltarom i mljackati ustima, a misliti na piliće ispod crijepnje i pečenicu ispod čerenja? E, nećeš! A nećeš se, daklem, ni perjanicom zakititi ako Turčinu kažeš da ćeš uz Neretvu, i on te tamo na junačkom megdanu čeka, a ti preko Vrgorca u Ljubuški koji već pedeset godina ni jednog delije ne ispisa, već kô što kurva noge, on, daklem, ruke podiže pred prvim koji naiđe, jad privlastički! — Oprosti mi, don Pavle — ozari se mladi kapelan — zar nisu i naši stari, kad su Imotski osvajali, svu noć oko vatara i topova od rašeljke kružili i tako prevarili Turke da velika vojska nailazi? — To su, daklem, druge stvari, sokole moj! I ne škljocaj mi makazama naprazno, već šišaj! Gdje će jedan na stotinu! I na tvrđavu k tomu! Morali su, daklem, Turcima nekako do znanja dati da ih je podjednako. — I pokoji više — naceri se kapelan. — A što se Jovanovića tiče, to je jedan suvremen vojskovođa, i njegovo će ime povijest u zlato uklesati. Tobožnjim utvrđivanjem ušća Neretve sve je turske snage oko rijeke sabio, tako da je zapadna Hercegovina bez obrane ostala, a u istočnoj ustanici popa Musića dobrano odterećeni. I sad će austrijske vojske sa zapada preko Čitluka, a s istoka preko Stolca i 240

Nevesinja na Mostar udariti i zadobiti ga bez velika prolijevanja krvi. — Kakav mi je to rat — otrese se ljutito don Pavao — u kom se krv ne prolijeva! Ali kad je, daklem, već tako, onda, moj Jovanoviću, ne pripasuj sablju već za pojas zatakni kudjelju i vreteno! A ti, žutokljunče, dobro u pamet utuvi: nema junaštva bez gusala! A Jovanović može stotinu Hercegovina zadobiti, stotinu konja promijeniti, na strune im nikad zajašiti neće! U taj čas Potrka izvede na dvorište osedlana don Pavlova putalja. Stari župnik tek sad primijeti dječaka i začuđeno uzdiže glavu: — Ej, ti nogoglavče! Kud si s mojim konjem nasmjerio? — U Čerin ćemo — odgovori bezbrižno Potrka, baš kao da kaže »na pojilo«. — Što ćemo u Čerinu, lijepi ti ga đavao odnio!? — Rekoh ti: nevolja je. I što prije uzjašiš, prije ćeš sjašiti. Don Pavao se s tugom sjeti pustih davnih jahanja i žalosno odmahne glavom: — To je dan jahanja, sinko, i biskupija druga. Ako je za spasenje duše, može, daklem, i tamošnji fratar. — Ne može — gotovo zareža Potrka sijekući ga ispod oka — Dođi ovamo, šapnut ću ti. A kad don Pavao priđe, dječak mu se unese u uho: — Kod Čitluka krvi do koljena... — Zar?! — živnu don Pavao i oči mu se mladenački zakrijesiše. — I u toj muljagi krvi nađosmo onog Vrtirepkina pustahiju. Sad uzjaši, vjenčat ćeš ih. 241

— Sinko moj, najprije se, daklem, moraju zapisati i napovjediti... — Ne mogu — odreza Potrka — smrtno je ranjen! — Kad je slučaj, daklem, takav, izuzetan, onda se obrati tamošnjem fratru, ili... ili povedi don Petra, pa će ih on vjenčati. — Neće — gotovo povika Potrka, a onda urotnički prošapta — Neće. Kad dođeš i sam ćeš vidjeti. I don Pavao je vidio netom se u pećinu zavukao: — Djeco moja, pa ovaj je čovjek već odavna mrtav, daklem, i zaudara. Jadna se Vrtirepka htjede zakleti nebom i zemljom da je još ovaj čas s njom razgovarao i ženidbu joj obećavao, kad Potrka dobaci don Pavlu: — Sad i sam vidiš da neće ni ovdašnji fratar, ni ona uzgorica omiška! — Neću ni ja, djeco moja. Ne da neću, nego ne mogu! Kako, daklem, mrtva sa živim vjenčati?! — A kako pustiti živa da svijetom mrtav hoda! — i Potrka prezrivo objesi usne. Vrtirepki se odjednom srce stisnu i u grlo poskoči, a pod širokim željeznim obručem stade rska rebara. Sve bijaše uzalud! S koliko se lude nade objesila o savjet Potrkin, s njim zajedno krišom pojahala Vijora i u zoru 30. srpnja krenula za 18. pješačkom divizijom sigurna da će naći onog prokletog hajduka što je pod trnovačom osramoti, pa: Il'me uzmi, ili umri! No ta sigurnost bijaše pokolebana već u samom Ljubuškome, gdje je dočula da su hajduci popa Musića daleko, predaleko, tamo negdje na istok od Neretve, oko Stoca i Nevesinja, do kojih ne dopiru ni najsmioniji prosjaci — tuđa zemlja razgovora nema. Potrka na to samo 242

uže ramenima: »Gdje je ljudi, tu je i razgovora. Ni Stolac nije na kraju svijeta.« I opet krenuše za vojskom. Sutradan padoše pod Čitluk, u kojem se proljetos zlo i rodilo, ono s Alijom, pod šljivom, u travi. »Ovdje je počelo — reče Potrka — ovdje će i završiti ako i Čitluk ne bude kurva!« A Čitluk ne bje kurva, ne podiže ni noge ni ruke, već kao što je prosjake opsipao žitom i sočivom, tako i austrijsku vojsku stade olovnim zrnjem opsipati. No tko će sili odoljeti, tko zadržati sunce da ne padne! A sa suncem i Čitluk pade. Tada Potrka reče: »Na kraju smo puta. Pođi sa mnom!« I povede nju i konja jasenovu grmu s kojeg oka ne skidaše otkad poodavno neka prilika do njeg ne zatetura i ne pade. »To je naš čovo — reče Potrka — pomozi mi natovariti!« I natovariše tog mrtvaca, kradom zaobiđoše mjesto, koje vojska već bijaše prekrila, i skloniše se u ovoj poluspilji kod Čerina. Tada će Potrka: »Sve je po Božjoj volji, samo časak dok skoknem po don Pavla.« »Što će ti don Pavao pokraj mrtva čovjeka! A da je i živ, nije to moj Ivan, tuga moja...« »Sad kakav je, takav je, tvoj je! Glavno je da se udaš, da te don Pavao u knjige unese, pa ćeš pred ljudima biti čista, a pred Bogom se peri kako znaš! I kad dovedem don Pavla ne reci da ti je ovaj čovjek nepoznat, nego da je baš on tvoj Ivan, Ivan Kurtović iz sela Koviljana, od oca Mate i majke Ruže Grmolez... popamti to. A kad te vjenča, ti ćeš s njim kući, ja u Mostar i poslije neke donijet ću glas da je umro. Glavu gore i ne dršći!« Jadno ti glavu gore... Eto ti sad! Luda dječja pameti! Ne, ne... mrtav živa ne uzima... mrtav među živima čak i ne hoda... njegovo je pod pločom... s crvima, glistama i krticama... tamo je sve njegovo... puti i staze, prtine i oputine, stolci i postelje, prela i komušanja, djeveruše i nevjestice... Trebalo je umrijeti, odmah je trebalo umrijeti... tamo na Vrištici, na izvor-vodi, na studenoj... 243

Iz daljine, iz daleke, kao mukli odjek nekog davnog života dopire namrgođen Potrkin glas: — Ja mislio da ti svaku našu nevolju razumiješ i suzu utireš. A ti... Pogledaj je! U njoj je krvi koliko i u tvojim voštanicama na oltaru. Pogledaj tu šaku jada... pogledaj ako imaš srca! — Ne udaraj mi, daklem, na srce, vraže jedan napasni i pakleni! — otrese se don Pavao. — A na što ću drugo! — kliknu Potrka uživajući što ga u živac pogodi. — Ne udaraj mi na srce kad znaš da je meko, ne udaraj bar dok ne promislim i sa svojim se Bogom ne dogovorim. — Dogovori se, ma brzo i pošteno — promrsi više za se Potrka. Don Pavao se povuče u grabovo grmlje, onda se naglo okrene i priprijeti im prstom: — Ne slijedite me! I ne virkajte, ne zirkajte, već krunicu molite! Netom se don Pavao udalji, Potrka sretno potresen stisnu grčevito Vrtirepkinu ruku: — Jesam li ti rekao... — Misliš li da će mi se jadnoj smilovati? — upita Vrtirepka dok joj se suze nade kotrljaju niz obraze. — Muči, grličice, prepelice... Potrka zna gdje treba udariti: u srce, zoro moga dana, usred prokletog srca! — O srce moje... Našavši krpicu ledine okružene stijenjem, grmljem i dračom, stari se župnik spusti na oba koljena, zatvori oči, izmoli tri Očenaša, tri Zdravomarije i kratku usrdnu molitvicu, pa tek onda prijeđe na glavnu stvar: 244

»Svemogući, Svedobri i Svesrdni Bože, došao sam, daklem... što kaza? Ti, daklem, znaš zašto sam došao? E pa dobro! Pošten ti, pošten ja, pa ti, eto, priznajem da i sam znam da znaš. Pa kad obojica znamo, učini, daklem, što je učiniti potrebito. Ti ćeš meni na to: »Ne mogu sve da hoću. Ne mogu suprotiva zakona svojega, a zakon je da se sakramenat ženidbe mrtvome udijeliti ne može!« Ja ću tebi na to i upitat ću te: »Nije li zakon da čovjek rođen od žene mora umrijeti i tek na Sudnjem danu uskrsnuti?« Ti ćeš meni na to: »Zaista, zaista, i to je zakon!« Ja ću tebi na to i upitat ću te: »Nisi li taj zakon i sâm prekršio i kršio uskrsnuvši Lazara, sina udovice iz Naima i kćer Jairovu?« Ti ćeš meni na to: »Jesam. Učinio sam tako, jerbo mi bijaše žao Marte i Marije, udovice iz Naima i Jaira koji djetinji vjerovaše u mene.« Ja ću tebi na to i upitat ću te: »A nije li ti žao ovdje nazočne Vrtirepke čemerne? Ne sliči li tek ojanjenom janjetu, još vlažnu od utrobe matere svoje, a ostavljenu psiki zmija i raljama vučjim?« Ti ćeš meni na to: »Kako je sijala, neka tako i žanje! Potčinila me je nasladi, neka se u njoj i uduši, neka bude vječno izložena srdžbi mojoj i preziru ljudskom, neka stišću nos kad bude mimo njih prolazila, jerbo je okužena!« Ja ću tebi na to i upitat ću te: »Jurve je ona tebi zgriješila i zlo pred tobom učinila, nu zašto ono čedo u njoj, zašto da ono, još vlažno od utrobe matere svoje, okuženo bude i zašto da i pred njim nos stišću?« Ti ćeš meni na to: »Oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima utrnuše zubi!« Ja ću tebi na to: »Utrnuše i očima. Eno ti ga tamo u pećini, usmrđena i s turskom kuglom u srcu. Nije li, daklem, on svoj grijeh ipak nekom cijenom platio? Zašto onda da mu i sin kamate plaća kad je glavnica vraćena?!« Ti ćeš meni na to: »Nije glavnica vraćena, niti može biti vraćena, jerbo je mijenica pod trnovačom grijeha veća od Biokova. I tek kad se kao dvije planine potomaka 245

naslaže, bit će vraćena.« Ja ću tebi na to: »Ufao sam se da tvoj kamatnjak nije lihvarski, dapače u prostodušnoj duši svojoj vjerovah da tvoje srce samo dobro stostrukim dobrom vraća.« Ti ćeš meni na to: »Don Pavle, don Pavle, ne igraj se sa mnom tako i ne lovi me za srce, đavle repati!« Ja ću tebi na to: »Na što ću te loviti ako ne na srce kad si ti sama Ljubav?! A ljubav je iznad svih zakona osim iznad zakona Ljubavi!« Ti ćeš meni na to: »Zašto mi, moj don Pavle, moj zlomisliću, ne očituješ i tu poganu misao koja ovaj čas u tebi govori: »Pogledaj jadnicu ovu, i Lucifer bi se na nju smilio, pa kad bi trebalo i u crkvu bi je tvoju doveo?« Ja ću tebi na to: »A što ću ti baljezgati kad i sâm čitaš sve ono što se u mom smrdljivom srcu događa! Pa kad sve znaš, i kad si zakon kršio da mrtvima život dadeš, dopusti i meni da ga prekršim dajući život živima! Evo ovako ćemo, da ostaneš čist ti, čist ja, i zakon čist. Ova je smrdljiva protuha, što Vrtirepki silu učini i kopile joj pod trnovačom ugradi, ova je, daklem, protuha sad dušom i pameću pred licem tvojim a ne pred mojim. Stoga ga ti umjesto mene upitaj: hoće li, daklem, ovdje nazočnu Vrtirepku čemernu uzeti za vijernu družicu i supružnicu svoju po zapovijedi Svete Matere Crkve? Ako hoće, dobro; ako neće, ti s njim u pakao — tri je zaslužio — a ovoj se jadnici i opet smiluj, jerbo jad toliki nije zavrijedila, vjeruj mi, ja je znam — u duši je duša. Ti odluči, a ja ću vrat prignuti. Evo, daklem, zatvorit ću oči svoje, a kad ih otvorim, ako moji obrazi budu istoku okrenuti, značit će da si se u srcu sa mnom složio.« I gle čuda! Zalazeće sunce udaraše ga u potiljak.

246

MOJ IVANE, GOLUBANE... Vijest o Vrtirepkinoj udaji pronese se selom i okolišem, kô uskršnja zvonjava. Muškarci su se naklono smješkali i kimali glavom: »Gadna hajdučica kad je i hajduka u planini motala!«, dok su se žene oko nje jatile, milovale, slizavale i o svemu pomalo izdaleka raspitkivale: što je i kakav je, ima li na zub štogod i zapinje li među zubima. Vrtirepka bi istiha i oborenih očiju, kako mladoj i dolikuje, promuckivala o dvoru i stajama, o četrdeset goveda, trista koza i pet stotina ovaca, o mješinama sira i hambarima žita, o potočiću na livadi i izvor-vodi ponad kuće. Presretna majka Mila za njom bi samo ponavljala: »Dvori, dušo materina... petsto ovaca, sunce materino...« Selo se nije čudilo ni kozama ni ovcama, ni hambarima žita, ni pečama slanine što grede svijaju — ima toga po Bosni i Hercegovini! — već izvor-vodi ponad kuće. To je kao Vrljika i Cetina, kao Misir i Obećana zemlja! Jer iz ovog prokletog kamenjarskog rešeta ni kap vode da probije, osim suza iz oka. Bunari, rovanji i brlozi — te dublje ili pliće jame, uvrćene u oskudne šačice gline — te vražje rupe u koje zajedno s kišnicom splivaju brabonjci i galebine, pišalina i smeće svakovrsno, bijahu jedini izvor vode i za 247

stoku i za ljude. Čatrnju — nadsvođeni bunar u koji je s kuće splivalo — imađaše samo poneki pop i fratar. A kad bi za velike suše ove zvijezdama i izmetu otvorene rupe presušile, spečenim se ustima zjalo na suho nebo ili na ispucalim tabanima puzlo do Vrljike i Cetine s vučijama, mješinama i zapaljenom utrobom. Izvor-voda! I dok je Vrtirepka bajala o žarama dukata i srgovima prepunim svile i kadife — a Mila neprestance ponavljala: »... svile i kadife, srce materino...« — majke su se u sebi zavjetovale Gospi sinjskoj ili onoj od Veprica ili samom svetom Ivanu Krstitelju kod Jajca, da će što na tabanima, što na golim koljenima k njima doći i veliku svijeću zapaliti ako nekako urede da se i njihova kći udomi u kući na izvor-vodi. Žene pak nesklone Kikaševoj kući i Vrtirepki međusobno bi namigivale, tuckale se laktima, smijuckale i došaptavale: »Hajde, bona, sjedi, bolja si! Kod tolikih Turaka baš bi hajduka izvor-voda dopala! I baš bi takav ćaći doveo kučku, koja od prve nasred puta i bez Hvaljen Isus...« — već bijahu nanjušile, da su se i prije posvećene postelje noge dizale. Ali kako se međusobnim došaptavanjem srce iskaliti ne može, stadoše to i mnoge druge pogrde Vrtirepki u oči dobacivati. Na to bi se Vrtirepka — sa sigurnošću predobro udate žene — do pasa zagalila, istrčila im pod nos svoje male, oble i izazovne stražnjice, zavrijela njima kako samo ona umije: »Kad vaše spišulje ovakve budu imale, imat će i izvor-vodu!« Ali nevolja je to sa stražnjicama: kad se jednom uzvrte ni bog ih više smiriti ne može. Vrtirepka je sve češće samu sebe zatjecala kako vrcka i mijesi tim prokletim vražjim obrazima i gledala kako se sa zapretane žerave lug počinje osipati. I kad se jednom, naslonjena na krosne, obazrjela i vidjela ih ustreptale i razigrane, otrese se na njih kao na raskvocanu kokoš: »Iš, lijepi vas vrag odnio, dosta ste mi 248

jada nazadale!« Hitro izleti iz kuće, zgrabi sić vode i strusi ga na glavu. — Hladi se, kćerce — obodri je majka Mila škorinica, koja je sjedila pod solarom i Copcu bječve plela — i ja sam se uz onog nevoljnog nabožnjaka počešće morala hladiti. Kikaš, koji bi joj nekad zbog ovakve besramne riječi držalo od motike o križa prebio, sad sjedeći pod orahom, smrknut i mučaljiv, samo zerkice uzdiže trepavice i uzdahnu: — Na mom se suncu već i mraz uhvatio! — Stoput sam ti rekla, djede — gotovo se izdera Vrtirepka — da je pošao za mojim Ivanom. — Pošao i ne došao, put savio i zaglavio... Ovo je sedamnaesti dan, dan sedamnaesti... Jokaš dolazeći na obor ču dio razgovora, i kakav je već brzoplet bio, uskoči kao breculja u oko: — A što tu cmoljiš i ronzaš! Ja sam mu ćaća a ne ti! I kad ja guzicu ne češem, što tebe svrbi! Ako je išta moglo Kikaša iz vode u vatru bijahu to sjekutići koji se ne mogahu sastaviti. I kao što bolesno pašče na gospodarev zov jedva uhom strigne, a na izdrečene i bezobrazne mačje oči i mrtvo skače, tako i on skoči: — Ti si pas a ne ćaća! Prvog sam te iscijedio, prvom ću ti i vratom zakrenuti — đisne kao kakav mladac, a prsti mu se u pandže prometnuše. — Što ti je, bolan, sad si pri zdravoj bio — podrugnu se Jokaš i podboči se što je izazovnije mogao. — Ja sam te ucijedio, ja ću te i iscijediti! — Ne primiči mi se, šantalašu stari, zaboravit ću tko si i što si! 249

— Zaboravit ćeš i da si! — činilo se da ne izgovara čovjek već Sudbina. S jedne strane godinama gomilano gađenje, a s druge godinama gomilano ponižavanje sjediniše se — bez osobita povoda — u golemi krijes mržnje, koju samo krv utažiti može. Kikaš zgrabi prvi kolac koji mu se naporuči nađe, a Jokaš odskoči i maši se sjekire, što se slučajno uz vrata konobe prislonila. I da u tom času ne skoči Vrtirepka i majka joj Mila škorinica, te da se ukućani ne strkaše i bez razmišljanja ne baciše među razjarene kokote, krv bi zasigurno pala. Pošto prva oluja minu — a već se bijaše slegao cijeli komšiluk — Kikaš se spusti na stolac repaš, zagleda se u kljunove opanaka i s mukom svladavajući zadahtalost, drhtanje ruku i mahnito udaranje srca, reče svečano povišenim glasom: — Neka skupi svoje krpe i zakrpe, dronjke i obojke, kučku svoju i štenad svoju i nek izdire iz časnog doma, u kojem se na oca nikada ni trepavica uzdigla nije! — I baš sad kad postade muško! — dobaci Ikiša, koji se u općoj strci i sâm doštapao do Kikaševa obora. Kikaš naglo uzdiže glavu i zagleda se u starca, što devedesetu već odavno bijaše preturio: — Je 1' to ti meni, kume Ikiša? — Ja tebi, kume Kikašu! Tebi, ime moje i kumče moje uzgorito! Dugo sam gledao, dugo slušao i dugo mučao, pa dođe vrijeme i da progovorim. Bio sam vrsnik s pokojnim ti ćaćom Šimunom, bio mu brat. Obojica smo pokojnog ti djeda Markišu kô boga poštovali, jerbo je i on nas poštovao i molio nas da uzmemo od njega komadić znanja što mu ga godine ostaviše, da shvatimo i prihvatimo bar to da kroz vascijeli svijet isti Božji sokovi teku: kroz mlječiku i 250

navrtak loze, kroz dvornjak i muhar, kroz carevak i drvo smrdeljevo, kroz žile rovke i lasice, vuka i hajduka. Onda su mi se ti sokovi budalastim činili, jer sam još pomalo i u nevrijeme hajdukovao i pokoji turski sočić prolio, toliko da po njem preživiš i vučiće pridigneš. A ti i svoj vlastiti sok odbacuješ i baš onda kad je postao najviše tvoj! — Eno ti ga i popij ga u zdravlju — nasmija se Kikaš, ma ne od srca. — Velju, tada sam još pomalo hajdukovao, dok su tvoji već odavna unosniji put utirali. — I spavali u krovinjari — dometnu zajedljivo Kikaš — kao što još i dandanas i ti i cijelo selo spava... s ovcama, kozama i govedima. — Doći ćemo i na to. Velju, tada se još ni prosjački zanat ne bijaše izučio kako valja, već ono od nevolje, pa dosta. Nije se do grla punilo, ma ni od gladi umiralo. Tavorilo se, kao što i danas tavorimo svi osim tebe. Jest, što veliš, spavalo se, i još se spava u krovinjarama, zbijeni s marvom oko ognjišta; ma oganj grije marvu a marva nas, pa je svima dobro, u toplu i suhu. A ti podiže ove puste dvore, ne bilo ih! Podiže, uzgoritosti moja, pa što?! A što su oni prema kȁpi nebeskoj koja nas sve pokriva i koja je pravi dom naš? Ili možda misliš da su ti prostraniji nego golubovima jama Dvovrata? Možda su ti hambari puniji od ovih u mravinjaku? Ili kace meda od ulišta u dubu? Možda si toplije obučen od ovna u toru ili šarenije nakinđuren od paun-ptice na oboru Marka Ivandića? Čim se to razmećeš, nevoljo moja, čim osim silenošću?! — Odreni me se, kume, i pođi kući, bolji si — pokuša Kikaš s visine dobrostojećeg gospodara, kojemu ni u misli uz nos — Jer pametnije ti je svašta jesti nego svašta govoriti. 251

— Možeš li ti bez silenosti? Ne možeš! Ali nikakvom me silom ni silenošću otjerati nećeš, sve da tvojim zubima kruh jedem. Eto, kume moj, digni štap na me i o se ćeš ga slomiti; začepi mi usta šakom i prsti će ti se u jezik prometnuti. Stoga stisni zube, nisam dugačak. Otkad pokojni Šimun parnu i ti starješinstvo preuze, dvori ti počeše bubriti, a čeljad u se ulaziti: trbusi su vam pokladni, a duše od »kljenove nedjelje«; stražnjice vam postadoše preglasne, a usta onijemiše. Nikad se ne upita: vole li, nego: boje li se? Boje se, kumče moje i ime moje, boje te se! Pogledaj brata Divca! Pogledaj sina Copca! Pogledaj zeta Podlivoguza, i sve redom pogledaj! Kud ti okom, oni skokom. Ukrotio si ih i uvježbao kao mladu štenad. I koji ti bolje zna papke oblizati, taj ti se dublje u srce usvrdlao, kô onaj laskavi posranac Potrka. Jedini što bi ponekad na silnika zube iskesio bijaše ti prvorođenac Jokaš. Ali Jokaš bijaše jad jadoviti, jerbo ne mogaše pamet kô ni zube sastaviti; a kako ćeš ujesti ako zube ne sastaviš! I tek se danas domislio: valja ruku uzdići da te ugrize! Umjesto da ti srce zaigra što se našlo muško i u tvom porodu, ti ga odbaci i prokle... Eto, rekoh ti što mi bijaše na duši, a sad odoh u svoj kućerak. I odštapa ne osvrćući se. Ded mu sad odgovori kad ti je stražnjicu okrenuo; isto je kao da stražnjici govoriš! Stoga mu Kikaš ništa i ne doviknu, već svojim, kao iglica oštrim očicama, opšeta ukućane i upita: — Mislite li i vi tako? A kad mu svi redomice i sa zgražanjem zanijekaše, Kikaš opusti ruke i promumlja u razdrljenu košulju: — Imao si pravo, kume. Sve je to ukroćena i uvježbana paščad: mašu ti repom i onda kad bi htio da iskese zube — kraljevski ustade sa stolca repaša, pa se preko solara pope 252

na boj i zaključa u sobici, koju je još u početku za se i za ženu od zajedničke sobetine odvojio i prigradio. Opruži se na slamaricu da u miru i natenane o svemu porazmisli. I što je duže razmišljao sve mu se više činilo da je stari ishlapjeli kum, uza svu slatkorječivost, barila vjetra na očenaše nizao. Jest da mu je pokojni djed Markiša vascijeli Božji svijet volio i sa svakom travkom umio riječ izmijeniti, a otac mu, pokojni šimun, nekog vraga s vilama petljao, ali kakva ti korist od toga kad ti kućerak prokapljava a hambar zjapi, pa gladnoj djeci umjesto kruha u kljun slatke riječi bacaj! Kao da i sad čuje pokojnog oca koji je kao pošalicu strašnu priču stotinama puta pripovijedao: »Dođe i kljenova nedilja, a u kući ni zrna sirka ni željud željuda, ni u kući, ni u Krajini. Kad u neke vitar nanese glas i ču se da u Abdulage jajačkoga prosa ima. Ja i pokojni ćaća pokupismo ono dukata, šta ji' godinama za ljutu nevolju i opasnost smrtnu šćedismo, pa s tri tovarna konja ravno u Jajce. Kad mi agi: »Ima li prosa, svitli Abdul-ago?« »Ima, jabandžije.« »Moreš nan dat'?« »Kako ne mogu!« »Po što?« »Dva dukata tovar.« Kad mi k prosu, užgano. Pokojni će ćaća: »Snizi malo, svitli ago, čuje se!« »Čuje se, čuje, i dobro se čuje! Da se nije čulo, ne bi vi od Imocke po nj doodili!« Ljudi su se smijali, dok je Kikaša podilazila jeza sjećajući se tih »kljenovih nedilja« — svake su godine dolazile, a još i danas velikoj većini dolaze — tog užasnog umiranja od gladi, i svaki se put zaricao: čim prihvati uzde, zbogom »kljenove nedilje«, u naćvama će — i bez čuda sv. Ilije — uvijek biti brašna i u kamenici ulja. I bi tako. Njegova je čeljad vazda u toplu i suhu, obuvena i obučena, i dok »kljenove nedilje« kruže i šestare po svim komšilucima i selima, u njega tusti pokladi piruju. A svega toga ne bi bilo da nije umio ular zaulariti i trn iz malena naoštriti, da ih kô štenad — neka i kô štenad, samo da su siti — da ih kô 253

štenad nije naučio svakoj prepredenosti i lukavštini, pa sad kano hrčci hambare nabijaju, veselo zimu zimuju i ne love puže da pramaljeće preplivaju. Silnik, a? Silnik koji ih kljuka kô što gospoda božićnu gusku kljukaju! Boje ga se, a? I Boga se bojimo, pa zar ga ne volimo?! Čovječanski je da se život proživi u strahu Božjem i stidu ljudskom! Samo sotona ne pozna straha. Isukrsta mi, pozna ga i sotona, jer kad ga krštenom vodom poškropiš ni mišlju ga sustigao ne bi! Strah... Strah je sve ovo podigao, a kad nestane straha i Kikaša, sve će lijepi vrag odnijeti. Komu ćeš uzde dati?! Divcu? Jokašu? Podlivoguzu? Copcu? Sve će ovo lijepi vrag odnijeti... U tim razmišljanjima prođe noć i dan, pa opet noć i osvanu dan drugi. Ispred zasunjenih vrata čulo se samo mačje šuljanje i žensko šaputanje, ali nitko se ne usudi ni da zvekne a kamoli da vrata izvali. Možda bi se prije i usudili, ali poslije Ikišine propovijedi konačno spoznaše tko su i što su. Osim toga i neka se paklena želja rađala: »Kad baš hoće da umre, neka umre!« Zatim bi se nad tom željom zgrozili, ali samo zato što Bog hoće da se zgroze — u srcu zgražanja nije bilo. Kikaš što od gladi, što od žeđi, što od mučna razmišljanja bivaše sve slabiji i prozirniji. Ležaše tako na leđima — dok su mu misli plutale kao mrlje i štapići boja pod kapcima kad na trenutak pogledamo sunce — i netremice promatraše gustu paukovu mrežu u kutu pod okrečenim stropom i pauka koji je satima šćućuren i pritajen vrebao. I tko zna dokle bi ostao tako — kao bezubi vuk u gvožđima i ubogi đavao u procjepu između tamjana i krštene vode — da u osvit trećega dana ne dođe Potrka i ne

254

izvali vrata. Vidjevši ga onakva, upalih obraza i ugaslih očiju, Potrka zacvili: — Što to s tobom učiniše, djede moj, diko moja... Tko mi te tako ljuto za srce ujede? Nikad brže rosa sparenu vrijež vodenjače ne osvježi, nikad se opruga brže ne opruži. Kad siđoše na obor, na koji se uz ukućane i pola komšiluka sleglo, dočeka ih tišina i brade na prsa naslonjene, kao da dolaze oružnici i robači, ili sâm poglavar iz Imotskoga. Ne primjećujući nikoga Kikaš sjede na svoj stolac repaš, na svoj kraljevski tron, obrvama pokaza Potrki stolac do podnožja i promrmlja: — Sjedni i pripovijedaj kud su te vjetri vijali. A Potrka razveza na dugo i široko, kako ne mogaše odoljeti ni srcu ni zetu Ivanu, da za carskom vojskom ne krene. Tako udari na Mostar i vidje kako Mostar pade, a turska sila glavu među koljena. Onda general Jovanović posla Ivana vojevodi don Ivanu Musiću, da mu sa svojim hajducima pri ruci i napomoć bude. Tako se on i zet mu Ivan licem na Veliku Gospu zatekoše na Popovu polju, u okolu Musićevu. Kad ču da dolaze don Ivan đipnu na vranca — ne znaš tko je ljepši i naočitiji: vranac ili vojevoda; planina jedan, planina drugi, a oba srebrom i zlatom posuta! Sedlo srmom prožežemo, srebrom okovano, na sedlu jabuka od zlata; vrancu oko vrata pozlaćeni praporci, na čeocu paunova perjanica, stremen od zlata, a uzde što od srebra što od turske kože. Vojevodina odora sva žeženom srmom prožgana i tokama od pola oke posuta, o boku sablja demeškinja, na balčaku tri pregršti dragoga kamenja. Kad okom sijevne i obrvama strigne kalpak šest puta poskače. Čim ugleda Ivana, samo se sagnu i podignu ga kao perce sebi u sedlašce, poljubi ga u oba obraza i upita: »Nerođeni kô rođeni sine, od Neretve kakav aber 255

nosiš? Jal' je sokol, jali su gavrani, jal' je dobro, jal' mu se nadati?« Kad selo začu da vojevoda u junačkoj pjesmi Vrtirepkina muža sinom naziva, i u posljednjoj se nenavidnoj duši sklonost rodi, svima se oči orosiše, pa i samoj Vrtirepki, jer napast bijaše toliko privlačna da je ni istina nije mogla potisnuti. Vidjevši da ga slušaju otvorenih usta Potrka se raspjeva o svim čudesima u vojvodinu okolu, načička ga pustim drangulijama — i turskim i kršćanskim — svim što mu iz pjesama na pamet pade. Cijelu noć od Velike Gospe na sv. Roka jelo se i pilo; jedan je delija, primjerice, ovna devetaka za večeru slistio, a jarića za povečerak. Kad... na svetog Roka stiže glas da su Turci carsku vojsku u Stolac sprtili i da će od nje Kurban-bajram učiniti ako joj se u pomoć ne priskoči. Tada se vojevoda uspravi i reče: »Ivane moj, sve ufanje moje, ako se Stolca ne dokopaš propade narod naš hrvatski, katolički. Na tursku se obuci, straže izvarakaj kako znaš i umiješ i poruči našima da se drže dok ne stignu moji sokolovi. Sutra sam ti kod Donjih Poplata i Bačnika, a prekosutra ću vražji obruč golim zubima kô turpijom.« Skoči Ivan, a ja uz Ivana. Kad vojevoda vidje što sam naumio, poljubi me u oba obraza, pa veli: »Potrka dijete, žalost je velika što se osnova ovog rata kraju primiče, dobra bi joj potka bio. A tko zna hoće li ikad više novi rat nadoći, da se junačinom iskažeš, junačinom boljom i od mene! Zdrav da si mi!« A meni srce u grlo, nu, gdje neće! I tako on s Ivanom, obučen na tursku, od straže do straže sve do pod Stolac. »Kad pod Stolac, turska straža iz busa siknu: »Susin silamet ilamet« — vrag će ga znati što li — a Ivan od vraga 256

smrsi: »Kijamet«. Turčin za pušku, ja zeta za ruku: »Bježi, jado, pogibosmo!« Brzi mi kô misao, ma olovo i od misli brže. Sustiže, brate, i pogodi Ivana u zlo mjesto, među lopatice. »Potrka moj, ja k Bogu, a ti kud znaš!« »Nećemo tako!« velju ja, pa uprti i nosaj. Nosaj, nosaj... Više noć nego brze noge učini da pogibelji umakosmo i sklonismo se u neku pećinu punu sušnja. Ja s njim u sušanj i muči. Kad odahnusmo, on me uze za ruku i glasom zdravim kô u djeteta reče: »Potrka moj, šura moj pramaljetni, pramaljetno sunce moje, poruči vojevodi da nože naljuti i na turskim kostima križ za svog pobratima izdube. A nevjesticu moju, čemernu Vrtirepku moju, poljubi u oba obraza i u rosno čelo, neka zna da mi je bila draga kao konju trava, kano lug slavuju i insanu duša...« Svi se okrenuše Vrtirepki, u kojoj kapi krvi ne bijaše, kao da se zaista dogodilo ono što Potrka tako uvjerljivo i tako bezočno niže. »Ivane zete, kô rođeni brate — rekoh ja — ne budalači i ne mrči vraga gdje ne treba. Stisni zube i pregori, ovdje te ni Zeličin pas neće otkriti, a ja ću skoknuti djedu Divcu, koji se s vilama kô sa sestrama nosa, pa će ti on od njih dobar melem nabaviti i ljute rane izvidati.« Na to se on meni nagne i šane: »Potrka moj, kasno je da sad vila pred pećinu sjaši! Nebo se otva...« reče i ne doreče, dahnu pa izdahnu, a pećina zasja kô sunce, i kroz sjaj iz usta mu se izvi golubica bijelija od svjetlosti...« Strašan krik prekine Potrku, ustrepta kosti i naježuri kožu sviju koji ga čuše. I dok se skamenjene oči okrenuše prema tome kriku, Vrtirepka već bijaše razdrla odjeću, bacila se na zemlju, te golim dojkama i čelom udaraše o tvrdo dvorište posuto kamenjem i sasušenom travom.

257

Nikada nitko ne ču da iz većih dubina vapaj izvire; činilo se da se čupa iz samih bubrega i utrobe i da samu utrobu čupa:

Moj Ivane, golubane, moje janje, moje lane, prav' me nisi zagrlijo, nit mi lice izljubijo, nit mi kose umrsijo, nit mi plećke pogladijo, nit mi puca otpucao, nit mi nidra raskopčao, nit mi bedra zagalijo, a već si me ostavijo, siroticu, kukavicu, nevisticu-udovicu. Di ste vode — davite me, di ste vatre — žežite me, di ste zmije — grizite me, di ste Turci — sicite me, di ste vuci — derite me kad mi nema vojna moga, mog Ivana, moga boga...

I dok je naricaljka sama od sebe iz nje tekla, zvonila i brečala, ona sama — od boli sumanuta — sve jače udaraše glavom o zemlju rasijecajući čelo i lice. I tko zna što sve ne bi od sebe učinila, da tetka Livoguza, majka joj Mila Škorinica i neke žene — videći je svu oblivenu krvlju — ne priskočiše i ne otrgoše je od očajničke namjere njezine. I najednom, poput bujice, njen čemer zahvati sva ženska srca, te da ne zaostanu za Vrtirepkom sve odreda stadoše naricati za svojim davnašnjim mrtvacima, i sve bijahu kô od sedam žalosti: »O vi koji prolazite, pogledajte i recite ima li veće boli od boli moje!« 258

Muškarci, tvrdi na ženske suze kao i na milovanja, ravnodušno se raziđoše, a Kikaš zgrabi unuka za ruku i odvede ga u zaklonicu ispod odrine pod međom. — A sad kaži djedu po istini kud te je lijepi đavao nosao! Ih, don Pavao ti se očitovao! Pa dobro... Kad ono, diko moja, Vrtirepku s mrtvacem vjenčasmo pade mi na pamet da sprdeljam, eto, što se danaske sprdeljalo, pa velju: ostat ću dva tri dana da ne bude sumnjivo, a potom žalosni muštuluk donijeti. I tako ja za vojskom kô pašče za gospodarom. Glada nije. Onaj ti dobaci zalogaj »ciboka«, onaj kašiku graha; rukom iješ, rukom piješ dok se štogod »ešale« i »vlevlaše« ne dokopaš. Jesu od mrtvaca, pa što!? Kao da tvojom kašikom nije i pokojni ti pradjed jeo! O, djede moj, čudo moje... puste vojske, pustih topova i pušaka, sabalja i konja vranih, razigranih! Naš narod viče i alače, vrat isukuje i zastavama maše, kolo igra, strune struže, baca se kamena s ramena, junačke skokove doskakuje i preskakuje, a Turci nosine objesili, usta ispupčili, skovrljili se pred džamijama i čardacima, pa sve nekud u nešto bulje, u Allaha, u Sudbinu, u što li... baš kao da ih se sve to uopće ne tiče, kao da se baš ništa izmijenilo nije. — Izmijenilo se, sinko, izmijenilo. Samo djed ne zna je li nas to Bog miluje ili ožiže. — Mene pomilova, milo moje — ponosno će Potrka i prosu na bus trave šaku bakrenjaka i srebrenjaka, a potom iz džepova i torbe stade vaditi i do djedovih nogu nizati mutvice i brtvuline, nože od navrtanja i štilete, lule i kamiše, ogledalca i privjeske, puca i sponje, iglice, pletače i igle od kačkanja, marame i podvezice, ukosnice i pribadače... svega blaga Božjega. 259

— Otkud ti to?! — smrknuto će Kikaš, siguran da mu je unuk kakav turski ćepenak razvalio i tuđu muku prigrabio. — Iz Mostara, djede, odakle bi bilo! — Ne pitam to, već kako? — Pošteno. Evo kako je bilo. Kad sam već na putu, mislim ja, ne valja dana gubiti, već štogod isprositi. Isprositi? Je, ovo... Ne možeš, djede, ni opepelit ni od Turčina ni od kaurina. Vele: »Rat je« ili ništa ne vele. Što ćeš? Kud ćeš? Onda mi Bog pamet prosvijetli, pa rekoh: »Gledaj, Potrka, na što vojska pare arči!« A kad gledaš nije teško vidjeti. Imao pri sebi nešto jaspri, a usput se namjerio na nekog Turčina, Aliju Mutlagića, razborita čovjeka koji je mislio kakono i ja: bolje prodati mnogo pa i jeftinije, nego malo pa i skuplje. Tako ti i ja: u njega kupuj, pa vojsci preprodavaj... — A tako! — plane Kikaš — Zar su ti vrane mozak ispile, pa Bogu guzicu okrenu i ode u Žudije?! Je li to s ramena kruh jesti? — Je, djede... Ja sam sve to u torbu kupovao, iz torbe prodavao, novac u torbu kljukao, a torba je sveudilj visjela o ramenu, sveudilj, djede, sveđer. — O, pametno moje... Nijedna udovica nije toliko haljina razdrla, toliko kosa počupala, toliko žalopojka iznabrajala koliko Vrtirepka u osmini junačke smrti svoga vojna. Oduvijek je bilo udovica, čiji su muževi tko zna koju zemlju zagnojili, ali one su sasvim umjereno naricale i to nad grobnom pločom svoga roda. Vrtirepka je, međutim, naricala na nedirnutoj zemlji groblja, u ledini i kamenju krvavim prstima vojnu grob opšetavala. A to bijaše tako potresno, da se svaka žena u duši zavjetovala: ako joj muž u tuđini pogine da će i ona na 260

ledini krvavim noktima grob opšetati i bosiljak zasaditi. Gotovo sve žene iz komšiluka, a mnoge i iz sela, od jutra do mraka bijahu na groblju nastojeći Vrtirepku u boli utješiti. Nu kako se ona nije dala utješiti, već na utješnu riječ sve čemernijim vriskom uzvraćala, dogodi se da njen čemer na žene prijeđe i iz njih čemerno progovori. I sad su sve naricale i zavijale, kao nad otvorenim grobom, a njihov se lelek odbijao od brda i unosio opaki nemir i u ljude i u živinu. Uzalud su ih muževi svjetovali i tukli, uzalud je i sam don Pavao, i lijepom i ružnom, pokušavao rastjerati to jato očemerenih čavki. Uzalud. Tek kad osmi dan Vrtirepki jad opade, a deseti uminu, smiriše se i one. A kad Potrka u četiri oka Vrtirepki predbaci zbog tolikog besmislena prenemaganja i lakrdijanja, ona se kao oda sna prenu, u čudu ga pogleda i reče: — Sve suze ovog svijeta samo su kap za onakva junaka... Potrka moj, tako mi ga živo uslika, te mi se čini da sam se za nj i udala a ne za onog jadnog mrtvaca u pećini. Po Maloj Gospi doču se da je u Hercegovini puškaranje utihnulo, te prosjaci iz cijele Krajine brže-bolje štap u ruku, torbu o rame, pa u jesensku ispašu. A »školjari«, koji su otočanima u nadnice hodili, nabrusiše noževe pa u trgačinu. Sela u treptaju opustješe. Samo u Kikaševoj kući svi bijahu na broju. I premda je svaki o tom svoje mislio, nitko se ne usudi proustiti. Jedini koji to mogaše bijaše Jokaš, ali poslije onog kreševa s ocem, on se u staju zavukao i zarekao se da njegov jezik nikad više neće tog bijesnika dodirnuti, već će se Bogu za što bržu i bolniju očevu smrt moliti. No nije se moglo vječno stajati prekriženih ruku i jedan drugog laktom i okom uzaludno gurkati, te se jedne večeri Podlivoguz sedam, osam puta zakašlja da se ojunači, pa zače: 261

— Eto, svi odoše... Kikaš uzdiže obrve i pogleda ga nekako vodnjikavo, kao da se pita: »Što to prdi ova podguzina?« — Odoše — ponavlja Podlivoguz — odoše, valaj, svi, svi do jednoga... — I vratit će se — reče Kikaš i ponovo zaklopi oči, spokojno kao sit mačak, kojega su na čas iz drijemeža trgnuli. — Ma štogod će i donijeti. I ne otvarajući oči Kikaš će pomalo usiljeno i preko volje: — Kikaš nikad nije išao po štogod dok je u kući imao nešto. A sad su puni i hambari i kamenice, i bačve i demejane. Nek bude i sedam mršavih krava, preživjet će se! O, pametni moji... Kad vrijes ne medi, pčele iz ulišta ne izlaze. A ne medi. Ne mede Turci: žile im podrezaše. Ne mede kršćani: rosom ih ne poškropiše. Turčin misli: izgubit ću i ovo što mi ostade. A kršćanin: umnožit ću ono što mi se zateče. Ne pregršt napolice ili sumjesnice, već ni klip kukuruza, ni klas ječma, ni kitu sirka neće donijeti. Za nas je izgubljena zemlja Hercegova. Istina, Bog se domislio i Mlečaninu i Turčinu, pa će se i Austrijancu domisliti. Nu, nama se neprestance domišlja...

262

ČUJE SE DA ZA VOJSKOM HARAČ KUPIŠ Do Rozarice vratiše se i najuporniji, vratiše se bez klipa kukuruza, bez klasa ječma, bez kite sirkove. Kikaš sabra ukućane i reče: »I dođe prva od sedam mršavih krava. Stoga vi zatvorite srce, a ja ću hambare i konobe, jer bi i faraonove žitnice preplitke bile.« Potom pođe od sela do sela, od zaseoka do zaseoka raspitivajući se nije li možda tko gdje susreo Škilju iz Zagvozda. A kad mu Matiša Strinić kaza da ga u Čitluku vidje, Kikaševe se usne najprije skupiše, pa razvukoše u smiješak koji usukivanjem brka uznastoja sakriti. Pozdravi se s Matišom i svrati u Petričevu krčmu na bukaru vina, na još jednu, pa još na jednu. I tako se, baš lijepo nacvrckan, uputi kući pjevajući, što od mladosti nije uradio. Upade u dvor, gasan i glasan, ne reče ni »Hvaljen Isus«, već trgnu Potrku za ruku i povuče ga za sobom, kao da se radi o nečem životnom, neodložnom i neodgodivom, kad vremena ni za riječ nije. I tek pošto dobrano odmakoše od kuće, reče: — Valja nam, sine, u Zagvozd... prijatelju Škilji.

263

Bijaše malo zadruga na čija vrata ne zakuca oskudica i »klenova nedjelja«. Prosjaci od zanata ne uzdigoše se vele iznad onih od nevolje. Nije se radilo samo o broju prosjačkih štapa i torba, već o cijelom nizu smicalica i dosjetaka, koje su ovaj tankoćutni zanat veoma osjetljivim umijećem činile. Iza obilja štapa moralo je biti i obilje hitre, domišljate pameti, snalažljive u svakoj zgodi i prigodi, a toga najviše bijaše u kući Špalatrinovoj i Prodanovoj, i to od onda otkad Kikaš i Škiljo starješinstvo preuzeše. Eto, prođe punih četrdeset godina da pokojni Šimun predade Kikašu ključeve od hambara i od konobe — osim starješine nitko nije ni smio ni mogao odrezati krišku kruha ili zalogaj mesa — i tih četrdeset godina proteče u neprestanom, gotovo bolesnom suparništvu sa Škiljom. A suparništvo nije bilo samo u tome tko će vještije dobre duše rasplakati i više zobi u jasle nanijeti, već i u tom tko će bolje drugoga onemogućiti da nanese. I tako prođe punih četrdeset godina neprestanog malog ratovanja s promjenjivom srećom. Cijela je Krajina pratila, pamtila i raznosila na stotine njihovih podmetica, stoput ih prepričavala i stoput se iznova smijala. Jednom, dok je još bio mlad, vidjevši da će Škiljini — koji bijahu daleko ispred njega — Grude opeljušiti, potrča okolnim putem i podmiti neko čobanče da poleti ususret Škilji vičući: »Reži, bježi, kuga mori...« I moj ti Škiljo naguz, pa preko polja prema Tihaljini. Drugi put su Kikašu, pred Vitinom, dva usplahirena kršćanska momčića put presjekla i cvokućući zubima priopćila, da su balije pomahnitale, pa odreda svako kršteno muško kô ovna škope i sunite. Sad ti i moj Kikaš naguz, pa preko polja prema Gorici. Jednom zgodom Kikaš ostavi kraj puta kotlu prosa i sakri se iza stijene. Škiljo primijeti kotlu, pažljivo se ogleda 264

na sve strane, pa ne vidjevši nikog u blizini uzdahnu: »Bog se uvijek dobru sirotinje domišlja«, zgrabi kotlu i zavuče ruku da zrnje kroz prste propusti, kad se prsti o ljudski izmet zalijepiše. »U slast, kume!« doviknu Kikaš iz zaklonice, pa petama vatru. Škiljo mu ubrzo lijepim na lijepo uzvrati nagovorivši neko obijesno Ture da mu istu stvar u ćup podmetne i prelije medom. Razlika je bila u tom, što su Kikaševi sve do neke taj med i lizali. Kikaš je obilato iskorištavao Škiljinu razrokost i posvud glas raznosio, kako su se u njemu dva vraga udomila, pa svaki na svoju stranu gleda. Škiljo je opet razlajavao kako se Kikaš — koji i jastreba na vrh planine vidi — iščinja slijepim samo zato da u miru može razgledati gdje što stoji, kako bi umio do tog doći kad noć padne i pomrčina se uhvati. — Hehe... o moj Škiljo, Škiljo iz Zagvozda... — smješka se Kikaš sjećajući se svih međusobnih podvala, podvala od kojih se živjelo i smijalo, zatim se uozbilji, pa će Potrki — Jesam li ti pripovijedao kako mi se Škiljo htjede dvaput uzastopce osvetiti za ono u Baškoj vodi? — Nisi, diko moja. — Nu, vidi!... Kad ti ono s Vrtirepkom kradom u Hercegovinu, ja od muke digoh vojsku prosjačku, da na Buško blato udarimo. I pođosmo. Hajde mi tako, hajde, oni prvi, ja i Šarov za njima. Noć duboka kô šuma zelȅna. Kad odjedared, svi vrisnuše i svi na koljena. Mislim ja: il je vrag ili zmaj, trećega nema. — Vrag! — odluči se brzopleto Potrka. — Može biti — dopusti Kikaš — a može i ne biti, i ako mi Škiljo ne oda, nikad neću pouzdano doznati što u krmaču nakljuka. 265

— U krmaču?! — U krmaču i devet praščića, što ih preko ceste prevađaše. Izvana krmača, izvana praščići, ali... što unutra Škiljo nakljuka?! Je li đavle, je 1' vještice? Je l' kilaše? Kud ćeš, što ćeš... sve od straha premrlo, ničice poleglo. Trnci i uza me, gdje neće! što ću, glava sam kuće, moram. Kajiš stegni, strah pritegni, zube stisni, pa zakorači. Kad krmači, kosa se diže, ma i ruka se krsti. Zazvah Boga, udarih zakletvu: »Ako ste đavli pakleni, u ljudsku hranu useljeni, nek vas potare ý Otac ý Sin ý i Duh Sveti! Ako ste drečavci ili duše od pragatorja, očitujte govorenjem ljudskim koliko vam je za upokoj misa potrebito! Nu, ako ste mi prave svinje i krmci pogani, papkom o krš i da vas moje oko ne vidi, inčije ćeš na ražanj dok trepneš!« Još i ne dorekoh, a one s ceste u tminu i noć tamnu. — To hoće reći da su bile prave svinje — zaključi Potrka. — Nikad se ne zna. Vrag je lukava živina, ne sluša ti on moje zapovijedi, već izvrne pa se provodi kako je njemu zgodnije. — Hehe... — nasmije se Potrka — ne vjeruješ zar da škiljo može krmače đavlima kljukati?! — Nikad se ne zna što sve može onaj koji đavlu dušu zapisa i na koje će mjesto vrag skočiti kad ga s jednog izagnaš! A sad čuj i drugo. U zoru se zatekosmo u nekom klancu. Mi u klanac, a puščetina preko klanca. »Stoj!« zagrmi delija iza poletine. Što ćeš, stadosmo, a ja rekoh: »Ako si hajduk, od nas ti ni mrsa ni posta! Zar ne vidiš da smo prosjaci?!« »Vidim — reče on — pa stoga i velju: Stoj i imentuj se!« A kad se imentovah, zamahnu onom puščetinom i reče, nek se vratimo otkud i dođosmo, jer da kugu raznosimo, da smo već deset sela potrovali i 266

štotigaznam. Vidim ja, Škiljino maslo, te stadoh razborito razlagati: da smo okuženi, vrag bi nas odavna odnio, već nek on selo čuva od čovjeka, što jednim okom gleda u Buško blato, a drugim u Zavelim-planinu, jerbo nas upravo taj čovjek kugom potvori da sam može nesmetano svrab raznositi, a od svraba se ne umire već pati. Nu, gdje ćeš na pušku pameću! Ukopa se kô magare, i tu ti razložnost ne pomaže. Na kraju mi dojadi, pa zaprijetih: »Ako smo kužni, a jesmo, umrijeti nam je tako i tako. Tom puščetinom možeš samo jednoga skinuti, a ostali će se srondati u selo i svu vam vodu okužiti. Već, brajo, da se pogodimo: mi ćemo ostati ovdje, a ti skok u selo i poruči seljanima da nam donesu tri vreće ječma, dvije kukuruza u zrnu, tri bukare masla i uprtnjaču kaštradine — toliko smo u ovom selu redovito skupljali — pa ćemo svojim putom ili u kakvo dušmansko selo, po vašoj želji i volji!« A on poskoči: »E, ta ti valja! Dat ćemo vam dvostruko, samo skoknite u Prisoje, otkud nas jad bije!« — I dadoše?! — Potrki se zaiskriše oči. — Dvostruko, sine, samo da Prisojce uništimo... E, Škiljo, Škiljo iz Zagvozda, gdje će se tvoja pamet s Kikaševom nosati! Pameti moja dronjava... pa u ratni zeman s onim seoskim budalašinama na sedam mršavih misirskih krava udari!... Lako što meni podvaljuješ, ma kud sebi podvali, šašava nevoljo moja... hehe... kud sebi... I tako su cijeli život, kud god prolazili, jedan drugome klipove podmetali. Ali drugo je kad jedan drugome iz busije ili na junačkom megdanu, a drugo je kad sam sebi buzdovanom čelenku odbiješ! A Škiljo je odbi! I cijelim putem do Zagvozda, oblijevan nekušanom slatkoćom, Kikaš je — poput stare Mlade Grgine, Matije Puzdrine, Čelanuše ili Kusturače — sam sa sobom glasno slađani razgovor 267

vodio: »E, pa dobro ti jutro, kume Škiljo!« »Bog da dobro, kume Kikašu!« »Nešto mi se Biokovo obistrilo, kume Škiljo?« »Kô da je na dlanu, kume Kikašu!« »A Trtla nad Čitlukom, kume Škiljo? Kakva je ona?« »Kô kap rose, kume Kikašu — po oku je zakotrljaj!« »Kad je bistrine, kume Škiljo, srce omekša, a ljudi šakom i kapom, bukarom i varićakom!« »I ararom, kume Kikašu!« »čuje se, kume škiljo, da si dužinu magaraca unajmio, da ti sam kukuruz prenesu?« »Dužina te crnih vragova od Livna do Kupresa vitlala!«... A onda nezadovoljan tim, otresao bi se rukom na riječi kao na uspaljene muhe, te započinao iznova. Stotinu je razgovora promijenio dok mu se napokon jedan ne učini pravim: »E, pa dobro ti jutro došlo, kume Škiljo!« »I tebe našlo, kume Kikašu!« »Nadam se da ti neću biti vele na smetnju.« »U prijatelja vazda ključ od vrata. Kakvo dobro?« »Ono pusta masla, što ga iz Čitluka dovuče, čuje se sve do kuće.« »Pa ti ne da oka sklopiti?« »Nije to, već u meni želja a u kući ni grudice, pa rekoh: kad ga je u kuma Škilje toliko, hajdemo, mali, bit će i za nas kašika maslokaše!« »Bit će i za stotinu gladnih vragova u tebi!« »A ja, budala, mislio: ostaj kod kuće, jer kud vojska prolazi trava ne niče, kad tamo, ti za vojskom tolik harač skupi!« — E, ta ti valja, djede: »ti za vojskom tolik harač skupi!« — poskoči Potrka koji je sve dotle šutio i djedov glasni razgovor kao misao poštovao. — To ću mu i reći — osmijehnu se Kikaš i obliznu rasušena usta — to ću mu i reći, sine, da pukne kô precvrčan cvrčak. Kad u Zagvozd — crna ti zora ne bila — već na pol ure hoda, kano dim iz mokre slame, lelek iz Prodanove kuće. Čobani rekoše da je za Škiljom. Kikaš se ugrize za donju usnu i stade bijesno psovati: 268

— Kučko jedna i arcikučko! Opet si me nadigrao, pa trkimice u smrt, samo da se ne osladim... Potrka sine, u ovih četrdeset godina svakog smo vraga jedan drugom podmetali, ali ovako bezočno nikada! E pa kad se domišljao što ću mu reći, mogao mi je po nekom poručiti, i ja bih se ustrpio. Ali ne ovako! Ne ovako... Opruži se, pa... Zbogom! Baš ga briga s kim ću se odsele nosati, baš ga briga... A znao je, kučak jedan, da ne mogu ni s kim kad mi je jedino on dorastao. Hoću li se zar nosati s kljakonjom Šitumom? Ili s onim blebetalom Basićem? Ili s naprdom Kriva Krivica? Ili možda s ćoravim Puzdrom Čelanom, u koga besjede kô u sotone molitve? Ili možda s hitrom pameću Ćuse Grgina, koji se pred bulom u Vitini slijepim iščinjao, i kad ona — dobre duše — zavapi: »Pričekaj dok mi se Mujaga vrati, pa će ti se, jadnice, smilovati i glavu odsjeći da ti muke skrati«, on kao mahnit stade skakati: »Nemoj, bulo moja, vidim ti ja... eto ti i pod vratom, među stotinama crljenih mrđelica jednu žutu vidim!« S kim ću se nosati?! E, škiljo, Škiljo, nije ti ovo prijateljska, već dušmanska smicalica! Ti ćeš meni pred nosom ovako! Parnuti, i gotovo! I što ću ja bez tebe! Pogrdo stara, pogrdno si se ponio, ma svejedno ću te odnijeti. I nosio ga je od kuće do groblja, nosio na prvom kraju nosila, posrtao pod teretom, ali nikome nije dopuštao da ga zamijeni... jer tko je pozvaniji od njega da njemu jedinog dorasla na posljednjem putu nosi! I da je bilo mrvicu snage više, i u grob bi sišao da prijateljevo ukočeno, na hajdučki obučeno i posljednjim perčinom ukrašeno tijelo na ruke primi i položi na smrvljene kosti otaca i djedova. Vraćajući se kući, kasno u noći, Kikaš prebaci tvrdu i otežalu ruku preko Potrkina ramena:

269

— Umoran sam ti, sinko. Kad zlo počne ne zna se zaustaviti... a kad sve prekrije, onda ti se ono manje zlo dobrim čini, baš kao što se i ova oputina — makar bila sva posuta piljcima i šakarcima — uspoređena s kamenjarom kao pladanj ravnom pričinja. Ma ja se više na to ne mogu priviknuti! — Kali se. djede! — Što to kaza?! — Velju, što i ti meni neprestano govoriš: kali se! Kikaš se sumorno nasmiješi dječjoj djetinjastoj pameti: — Moje se davno iskalilo, sokole! — Pa što onda još jučer odnese u viganj svoga djeda sjekiru? Što je još sveđer klepaš i kališ? Kikaš ne reče ništa, ali smiješak mu odleprša s usana, ruka sama od sebe čvršće stegnu mlada još ne okošćena ramena.

270

JESEN STIŽE, DUNJO MOJA, JESEN KASNA... Jesen stiže, jesen kasna, a s jeseni iz svih krajeva, iz svih zemalja pristižu kući svi prosjaci i svi »školjari«. Posla nema, noći duge, a nad ognjištem o komoštrama na kotlanicama vriju lonci nabijeni raštikom i krumpirom, a bogme i s piljom suha mesa — klenova je nedjelja daleko. Kud ćeš, što ćeš sit i odmoran? Uz vatru, uz najstariju ljudsku grijateljicu i prijateljicu. A kako je Kikaševa kužina najprostranija i ognjište najrazgorenije — priklod nikad bez bilja ili naramka oblica — s obje strane lužnika kamena stopica, duga kao zid od šimatorja, a stolaca i za Tomića hajduke, to poslije večere i dijela rozarja, pola komšiluka u Kikaševoj kužini sijeli. Uz domaće svratio bi ponetko i iz drugih zaselaka i sela, napose guslari i šaljivčine, s kojima se Kikaševa bukara nikad posvadila nije. Onda gusle vrcnu s klina, a sa struna iskaču junaci, veći i življi nego za života bijahu, pa bijesne konje igraju i junačke megdane dijele; iz usta govordžija rijetkozubaša iskaču vile i vještice, divovi i vukodlaci, i strašila svakojaka, dok šaljivčine istresaju džepove pustih pošalica i nikad ih istresti. Večeras se ne skidaju gusle s klina, niti vile iskaču kroz razmaknute zube, večeras se s Brača vratio Pava Stipanov, 271

po svem svijetu čuven: dok jedan džep izvrne treći pijevci zapjevaju. — Kopao ja u Povljima vrt popu, don Šimunu. Peče »zvizdan« kô zažaren svrdao, pa ti sâm od sebe kroz tjeme upada, paljevinu čuješ. A don Šimun imao pijevca, pijevčinu zapravo, ma rogušnu i vele bezobraznu. Dok ja kopam i teg znojem škropim, dotle on malo pa malo i hop na kokoš. Čim je pokopuni s nje skače, krilom struže, vrat isukuje, glavu prči, pa me onako, kô s Biokova, uzgorito nadgledava. Bezobrazno, kô bezobrazno! I svaki put tako. Dojadilo meni, gdje neće, uvrede su teške. E nećeš, majčin sine, mislim ja, ali ne govorim ništa. Sutradan nabavim saketić ljute paprike, zaskočim ga u potaji, kljun mu razvratim, pa sve mu do grla saspem. O, braćo moja! O, mili moji! Čuda i pokore! Ustrčao se, uzskakao, uzletao, uzševrljao, glavom o kamen, o panj i ledinu, glas ispušta, a s glasom vatra izbija... Uzhodao se don Šimun, uscopala se i sestra mu Marta Copica: »O boj meni, Pave moj, ča je ovo, po Isukarsta?!« Velim ja: »Pipita nije, nu mogla bi biti kokošja grozdara — nije meni bolešćinu teško izmisliti — ma pod nož se može dok se ne razmaše.« Copica zakla pijevca, i neka mu! Zakla i ispeče kako valja. Goluz ja, don Šimun još goluzniji: u obojice oči kô lopari, dijeliti se ne da. Onda će don Šimun: »Pavle moj, vidim kako stvari stoje, najbolje će biti da pođemo nagladno spavati, pa tko ljepši san usnije s blagoslovom mu i pijevac!« Kad ujutro, pop nutka mene a ja popa, dok on prvi ne zače: »Prisnilo mi se, dušo moja, da sam se s Bogom naredio i lijepo, kršćanski preminuo, pa na odru počivam: šesno obučen u misno ruho, sa zlatnim plaštem preko ramena i s biskupskom mitrom na glavi. Kad u neke začuh rajsku milopojku, pa uzdigoh oči. Imam što i vidjeti: blažena Djevica sa svim golubicama nebeskim, sa svim korovima i 272

svitom anđeoskom k meni silazi. I reče: »Eto, moj don Šimune, jedva te dočekah, pusto mi je gore bez tebe!« Potom me uze na ruke, kao djetešce, pa me sa svim golubicama i korovima anđeoskim u raj uznese. Eto, tako ja, a sad ti svoje ispripovjedi!« A ja velju: »Don Šimune moj, čudo se veliko dogodilo. Ja sam ti vlas na vlas isti san sanjao. Pa kad sam vidio kako te u nebo odnesoše i rajska se vrata za tobom zatvoriše, rekoh: »šteta da pijevac propadne!« Probudih se i pojedoh ga. — O, đava' ti sreću odnio... — i ljudi udri u smijeh, a kad se ismijaše u nukanje: — Još koju, Pavle... Deder, bolji si... Ded onu kako si meso dijelio, a Šunjagu uvijek kost dopala... Daj onu kako si se bolesnim iščinjao, pa gospodara zajašio i za vrat mu se popišao... Daj onu o cekinima... onu o prošeku i kvasini... — znali su ih o njemu više nego on o sebi. — A nisam vam pripovijedao kako je moj paron Miko iz Pučišća u Povljima kozu kupovao? — Nisi, nisi... Ded, bolji si... — Naravno da nisam kad se to dogodilo u ovo otkad se nismo vidjeli. Dočulo se, velju, da su Baškovođani u Povija krcat brod koza na prodaju dognali. Šjora Mandina spopala parona Miku da joj kupi kozu. Kako mu se nije dalo u Povija, stade se braniti, da on ne zna što je muško a što žensko. »Vrag te izija, onda poj spat sa šjor Danom a ne sa mnon!« Potom mu parona Mandina rastumači da žensko ima dvije sise a muško jednu, a i ta jedna nije sisa. Ja se zametnuo motikom, kao da ću u polje kopati, pa podbrusi pete i u Povija. Znao sam da šjor Toni ima jarca, pa s njim šuć-muć potajice, a znao sam da će i paron Miko u šjor Martinovu krčmu svratiti. Tako je i bilo. I dok je on u krčmi kvartić vina srkao, ja pred krčmom odveži kozu i 273

privezuj jarca. Iziđe on iz krčme, kozu i ne pogleda, već odveži uzicu pa kući. »Boj meni, boj meni.. san ti rekla dvi sise!« Moj ti paron Miko za uzicu pa natrag i sve misli, al' se ne domisli što ga snađe. Ja uredio da ga opet u krčmu zazovu. Kad on u krčmu, ja odveži jarca a priveži kozu. Opet on ne gleda, već za uzicu pa na rivu da jarca proda a kozu kupi. Nije učinio ni tri koraka kad će jedna žena: »Krasne li koze! Prodajete li je, šjor, ili ste je kupili?« A on bijesan na se i na cijeli svijet prodera se: »Bogu ti ćaćina i materina...« Tako prokune i drugoj i trećoj — misli jadan da mu se cijela Povija rugaju — a kad mu i četvrta nešto o kozi nabaci, okrenu se i razgorači oči. Onda iskrenu pogled u nebo i prst podiže: »Ako si sotona paklena, zaklinjem te Bogom živim i svetom krvlju njegovom i u sveto ti ime njegovo kazujem: siđi u oganj pakleni, gdje ti je i mjesto! Ako si pak koza, onda s mirom Božjim pođi mojoj Mandini!« — »...onda s mirom Božjim pođi mojoj Mandini!« ponavljaju oduševljeno, pa opet nukaju: — Daj, bolji si... Ded još koju... Deder... — Trst vam vaš, bi do zore! Ma nek i Antali koja ura ostane, gusle mu se od želje oznojiše. Antali nije dvaput reći... već mu se glasurina o Biokovo razbija:

Klikće vila s Čvrsnice planine, pa Mijata u Vranu doziva: »Kučko, kurvo, Mijat pobratime, zašto 'rčeš kad ti vrime nije? Eto na te sile i ordije...«

I tako svake noći do ponoći pošalice i doskočice, junačke pjesme i strašne priče, smijeh i jeza uz leđa od ognjišta okrenuta. Potrki ništa milije od tih jesenskih i 274

zimskih večeri, u kojima se sve znanje, iskustvo i mašta djedova od usta na usta prenose, u kojima se život tkaje na stotinu razboja, a u čađavu se kužinu jate prave i žive posestrime vile, vještice nesmiljenice, drečavci i vukodlaci, junaci oklopnici, turske paše i hrvatski banovi, bosanske kadune i bračke parone... pa se čovjek čudom čudi da sve to može stati a da jedno drugo ne tare i ne satare. A kad se gusala i usta nasitiš, gledaš momke što se u snazi nadmeću i čudne oklade sklapaju. Nekidan se Drobiša Mustapić okladio da će dva čanjka pure i dva kablića mlaćenice smlaviti dok dio rozarja izmole. I smlavi, lupež, pa još i Kikašu namigne: »Sad bih malo i mrsa, makar dva prsta slanine!« Djed odreza i tri prsta, a k tomu pridometnu i pedalj rdloga od pečenice. Kô u jamu! Stipe Škerušin opet popi dižvu vina i ne preduši, a Markan Sekelez, pošto se bio nakrkao boba i ložnjaka, okladi se s momcima o pršut, da će — dok Antala odgusli pjesmu o Malom Marijanu i Alibegu kupreškome — sto puta opaliti, a opalio je sto i sedamnaest. Svakog čuda i pokore... E, kad bi uvijek bile jeseni i zime: puni lonci, pune bukare, pune uši riječi i grla smijeha. O ponoći, tko na slamaricu, tko na vreću ili na mutap uz vatru — kako tko ima i može — pa veselo spavaj i puste snove snivaj. A momci i djevojke na stopicu ispred kuće, na zidić ili pod među, pa se gonjaj i drpaj, i šapći do zore! O večeri naše! E da te taj prokleti drijem ne hvata, da ti se oči same od sebe ne sklapaju, Potrka bi cijelu bogovetnu noć skakao po kamenju oko kuće, po kamenju što tihano živi i pritajeno diše, što se vraški cakli dok ga sa smrznuta neba kupa smrznuta mjesečina, gušća od mlijeka i žuća od rascvjetala nevena. 275

— Iš, lijepi vas vrag odnio! Potrka zastade na stepeništu sunčanika i pogleda prema onoj strani otkud dolazi prigušen šapat. Tamo kraj pojate kô na danjem svjetlu bjelasaju se Vrtirepkine gole uzvrckane guzičice. »Uspalile se, pa ih hladi. Neka!« pomisli Potrka, još jednom pogleda Vrtirepku — koja je sveđer stajala iskrenute glave preko ramena, ljutito promatrala i još se ljuće obrecivala na svog đavla paklenog: »Iš, lijepi vas vrag odnio!« — pa snom obrvan pođe na počinak.

276

DŽO AMERIKANAC TRAŽI I NALAZI SVOJU »UAJF« Dva dana prije Svih Svetih puče glas da se vratio Jozina Bekavac, koji se otisnuo preko debela mora, među prvima iz Krajine, prije dvadesetak godina, u vrijeme kad su svi muškarci, osim najtvrdoglavijih, perčine već poodsijecali. Kažu, da se više ne zove Jozina, već Džo, da je svaki prst okovao podebelim prstenom a prstenjak s tri, da ima sve zube od suhoga zlata, a lanac — s resicama od pravih zlatnih grumenčića — tucka ga od pazuha pa sve do ispod pupka. Vratio se, ma ne zauvijek, već na neko vrijeme, dok štogod cure ne zamjeri. Kažu, da će na Sve Svete pasti na Aržano: dernek je, nova crkva tek učinjena — bit će djevojaka kô ramenjaka i šakaraca. — Ih! — uskliknu Potrka — kao da mu za to treba na Aržano! Gdje je njega, tu je i derneka! — Tako je, bogme, pametno djedovo — potvrdi Kikaš — Jerbo, evo, ja pamtim kad su dolazili Turci i Francuzi, hajduci i pustahije svakojake, kuga i kolera, ali ovolike pomutnje ne upamtih u narodu. Sve kô muhe bez glave, udaraj gdje udariš! 277

— Smak svijeta — uzdahnu Copac prepobožni — Bog nam budi milostiv, samo što nasred puta ne legnu! — Kô tvoja Vrtirepka! — ujede ga Livoguza, koja se jedina nije ustručavala u muški razgovor uplesti. — Ne vadim je — zaključi Copac, sudac pravedni. Livoguza, da malo ugriz ublaži, stade presti: — Nije dušu griješiti i djevojke potvarati. Ne bi one, da nije majki i tetaka. Sve su škrinje isprevrtale, sve srgove ispreturale ne bi li našle kakvu krpicu, kakvu prsnicu sitno vezenu, kakav prstenčić ili lančić, makar i od bakra. Ali vrag ne dade mira Mili Škorinici, pa je podžeže: — I ti bi, zaovice, da ti je Dunji bar petnaest! — O Dunji ne tari glavu, već mu svoju Vrtirepku pod djevicu podmetni... ima, fala Bogu, prasećih ušiju, pa joj umetni gdje treba! — lako li je zlo zlim vratiti. — Kako te nije strah od Boga: jezik brusiti na sirotici udovici! — Umirite se, đavli ženski i sile nečiste! — otrese se Kikaš. Osim među nevjestama u Kikaševoj kući ne bi ni nemira ni pomutnje, ne bi stoga što ne bijaše udavača. Livoguzina djeca nedorasla, Jokaševa Marija Poprda dvadeset i šestu uhvatila, pa se usidjela, Slava se Pelintrava po ljepoti uvrgla na oca, Copčeva Tomica jedva trinaestu uhvatila — umjesto sisa dvije bobice kaline — a s Vrtirepkom znamo što je i kako je. Međutim, u kućama udavača tresli su se i zidovi. Puna dva dana samo se svlačilo i oblačilo, nadošivalo i nadovezivalo, kupovalo i pozajmljivalo. Na Sve Svete majke su budile kćeri već u prve pijevce — nije Aržano: iskoraci, pa sjedni — kinđurile ih kao za svadbu, pletenice 278

im splitale i uljile, da nijedna vlas ne strši, a sestre, tetke i strine po buzavcima, bječvama, po cijeloj odjeći i u posljednji su čas tu i tamo prišivale kakav ureščić, kakvu mrđelicu, kakvu krpicu veličine dukata, uvezle kakvu zvjezdicu od crvene i zelene vune — oku najljepše. Kako je Potrka među onim mostarskim drangulijama, donio Vrtirepki i dva mirisna sapunčića, to sve djevojke iz sela — još za noći — Vrtirepki nagrnuše: »Smiluj se, seko, pomogla te Mala i Velika, i dajder mi zerkicu sapunčića, da i ja na misi malkac zamirišem!« A Vrtirepka je davala, kad za nju nije — gdje će udovica na ogled! Djevojke bi sapunčić u vodu zamočile, povukle ga lagano po vratu i licu, a malo i po njedrima, ali ne bi ga spirale — nek se bolje čuje! Od pustih djevojaka što tanjiše sapunčić, Vrtirepki se najviše dopadoše dvije male zagvoške zvrke, koje su joj prišle oborenih glava i trepavica, držale se za ruke i podbadale se laktima neprestance nukajući šaptom jedna drugu: »Hajde ti, hajde ti... Hajde ti, hajde ti...« da na koncu jednoglasno zapjevuše: »Mi smo došle...« »...po sapunčić!« dovrši Vrtirepka. A one, osokoljene razgovorom, udariše iznova: »Hajde ti, hajde ti... Hajde ti, hajde ti...« i opet završiše jednoglasno: »Mi smo došle po mirlušni sapunčić, ako nam ga dadeš.« Vrtirepki se u trenutku smiliše i omiliše, te pomisli kako bi ona — da je na mjestu tog vražjeg Džoa Amerikanca — obje povela sa sobom, jednu kao ženu, drugu kao inoču — kažu, da to u Americi nije sramota, jer malo tko mari za tuđe poslove. I u tom času najnesebičnije nježnosti, one se proklete guzičice željno uzigraše, ma baš željno.

279

— Iš, lijepi vas vrag odnio! — obrecnu se Vrtirepka, a djevojčice, misleći da se to na njih odnosi, naglavce kroz vrata. Uzalud ih Vrtirepka dozivaše i vikaše da to ne govori njima, već ovom crnom vragu što se i u njoj zbabnoj joguni. Djevojčice već otrčaše kao zrnca prosa; sad ih traži i hvataj po kamenjaru! Vrtirepku spopade bijes na samu sebe, ludi bijes nesporazuma, te ga stade iskaljivati na prokletim uzigranim stražnjicama, i iskaljivaše ga dok je dlanovi do suza ne zabolješe. Nema goreg jada od nehotično nanesene uvrede, i Vrtirepka je znala da će joj se cijelog života u pamet vraćati ove dvije male, stidljive zagvoške zvrke. * Ni Gospa sinjska ne okupi toliko kićenih cura, koliko ih ovih Svih Svetih dovuče na Aržano Džo Amerikanac. Punu crkvu i groblje oko crkve. Nitko ne sluša ni misu ni propovijed, već se svi — posebice majke i tetke — na prste ispinju, da se zlatnog ženika nagledaju. Ali kako ćeš ga vidjeti u mračnoj crkvi, poklopljena ljudima, a k tomu bijaše i niska rasta. Ipak su ga vidjele kad je ulazio u crkvu, te mu kćeri pred noge gurkale, na njima nešto popravljale, uzdisale, šaptale, dobacivale i izmišljale stotine besmislica, ne bi li mu bar na časak pažnju privukle, ne bi li mu se oko bar usputno o djevojku očešalo — dobro su znale, da gdjekad samo jedan pogled zauvijek probode to vražje muško srce. Međutim, Džo je prolazio gordo i uzgorito, kao kakav američki kralj, koji osim sebe i Boga nit kog vidi, nit što čuje, niti želi čuti. I to svima stavlja do znanja. I tako ovaj jad — koji načas iz brloga okom proviri — u još dublji brlog gurnu, te im se sva ta svetačna odjeća, sva ta nauljenost, napirlitanost začas prometnu u prosjačke i 280

nadničarske dronjke, a san o gavanskom stolu zamijeni čanak rijetke kukuruzne kaše. Nu i nada je đavao, jednak Vrtirepkinu đavlu, ma koliko ga u glib uranjao, on ponovo izroni i ponovo svoje lude snove prede. Tako se dogodi, da se poslije mise nitko ne raziđe, već se svi sabiše ispred crkve ostavljajući prolaz Džou, kao biskupu u vrijeme krizme. Ne treba posebno isticati, da su se djevojke sabile odmah s obje strane puteljka, kao krizmanici, majke i tetke iza njih, dok su se muškarci obzirno povukli u pozadinu. Kad će izići, kad će već izići... ? Ali Džo je strpljivo čekao da svi iziđu, da i sam pop iziđe, pa tek onda iziđe i on, okružen braćom i stričevićima — baš po mjeri skićenom kitom čankoliza. No čim iziđe na crkvena vrata, popostane, pogleda gomilu ponuđena mesa, kao što nekoć sitni ovčar gleda svoje sad već pogolemo stado. Časak ostade tako, krut i zamišljen, a onda razvuče usta do ušiju, da mu zlatni zubi zabliješte na podnevnom suncu koje se tu upravo zbog njega i našlo, te s blagonaklonošću zemlje-gospodara domahnu cijelom djevojačkom puku: — »Haudijudu, maj gerls?!«... Pa, kako ste mi? Dobro! »Gud! O' rajt!« — pita i odgovara, kako to već priliči njegovu sjaju i položaju. No kako je bio niska rasta, mogaše vidjeti samo one u prvim redovima. Tko zna dokle bi se mučio, istezao i propinjao na prste, da ne bi pronicljive i udvorne braće i rođaka, koji su već unaprijed doskočili i ovoj nevolji. — Diži nogu, brajo mili... — šapnu mu brat Ivan, a kad ga Džo pogleda s nerazumijevanjem, sam mu podiže nogu na podmetnut stolac i rukavom kamparana obrisa prašinu s lakiranih postola, koje zasjaše poput ogledala. To se Džou 281

neobično dopade, potapša brata kô psa kad donese lovinu i pope se na stolac. Tek sad zapravo vidje koliko je to mnoštvo ponuđenih djevojaka, sve ljepših od ljepših, sve kršnijih od kršnijih... pa budi pametan koju ćeš! — »Helou, gerls, helou... Haudijudu?... Gud!«... Dobro! — neprestano se smiješio i domahivao visoko uzdignutim rukama, da svi vide pusto prstenje, koje se na ovom blagoslovljenom suncu ljeska i oko zasljepljuje. Divotno li je visok svisoka gledati pusti narod, što se sklupčao pod tobom i poradi tebe! No koja ti korist kad ne možeš ni naprijed ni natrag, kad ne možeš šetkati, već prikovan o stolac kao kakav oživjeli spomenik, samo mahati i smješkati se. Nije druge, već mahnuti rukom: »Gud baj, maj gerls!«, skočiti sa stolca i žurno proći kroz dvored, kao pravi »biznismen« poslije dobro obavljena »biznisa«. I baš kad htjede skočiti dopre mu do uha sladunjavi glasić brata Ivana: — Samo ti zakorači, brajo mili, samo zakorači... Džo svrnu pogled poda se i vidje kako se negdje dolje, oko njegovih nogu, komešaju braća i rođaci, kako ispred njega redaju stolčiće, kao neki čarobni pokretni most. Džo zakorači, pa još jednom, i već onaj stolac iza njega vješte ruke naprijed prenesoše. Opet se vrati staro pouzdanje, te se preporođeni Džo uzšetka, i naprijed i natrag, siguran da će nabiguzi postolje na vrijeme podmetnuti, smješka se, maše, tek što s vršaka prstiju poljupce ne dobacuje: »Helou, maj gerls... helou maj bojs... end maj old bojs...« — Sretnu te majka rodila... kako te samo gleda, kćeri! — Nije me ni štrecnuo, majo... — Ma kako nije! Vidiš li da ti je i zobunčić prisvedio od vatre iz očiju mu!... Srče te kô žedan mačak vareniku... 282

— To moju Maricu srče! — Tvoju Maricu?! Prekrsti se, bona! Ma što će srkat', nevoljo moja, kad ni sise ni guzice... Gotovo isti razgovor vodio se na svakom koraku, u šaptu popraćenu prigušenim škrgutom zubi i ledenim, prezirnim smiješkom. Džo se paunio i paunio, šetkao i domahivao, dok mu — malo podalje — ne zape za oko nego zgodno djevojče, koje htjede izbliza pogledati, pa zabrza. Ma kako su hitro i vješto braća i rođaci podmetali stolce, ipak tom brzanju ne mogoše odoljeti, te se naš Džo prostre po zemlji, baš do Jokaševih nogu. No čim pade, odskoči poput opruge, te se — kao pravi Amerikan i svjetski čovjek, koji i nezgodu prima kao vrijedan dio života — stade veselo smijati i još veselije lupkati Jokaša po mišicama: — O, jes' to ti, »maj dir Džek, maj old frend?!« Hohoho... Jes' vidio, a?! Hohoho... Tko visoko leti, nisko pada. — Ne možeš ti, kume, pasti da tisuću puta padneš! — polaska mu Jokaš. — Hohoho... e, ova ti valja, kume Džek, ova ti valja... Gdje li je kum Kikaš? Ne vidim ga na derneku. — Uhvati ga kostobolja, pa... — »O nou, nou...« — Nije novu uhvatio, već staru za rep vuče. — »O, maj Džek...« Ne kažem »novu«, već »nou«! Tako mi Amerikani govorimo kad nam je puno žao — domahnu rukom sviti — Hajdmo u »salun, old bojs«, hajdmo na pečeno... Kad Džo ode, ljudima ne preosta ino, već da se raziđu po derneku, a majkama tiha nada da mu je oko zapelo baš o njihovu kćer. I dok je narod pio iz bukare, pečenu janjetinu 283

trgao golom rukom i golim zubom, dotle se za Džoa i njegovu svitu pečenje u krčmi po stolu redalo a vino iz bocuna točilo... ma opet su svi rukama čerupali, osim Džoa za kojeg se nađe i nož i vilica. No to se ne svidje Džoovu bratu Ivanu, koji se uz velika brata i sam, preko noći, u velika prometnuo: — Ovdje za ljude nema baš ništa, ni stolnjaka, ni... E, jadnog li jada, a u naške u Americi... — »Stâp! Stâp, broder Džon, stâp...« Tko je ovdje Amerikan: ja ili ti? — Ti ili ja, ista stvar! Braća smo! — E, vidiš, u Americi nema braće, nema »broders«, osim »kompani«! Moja »hous«, tvoja »hous«... ali »naša kompani«! A za »kompani« trebaju dolari, »broder Džon«, brat Ivan! — Tko će meni dati dolare?! — pobuni se Ivan. — Onda se ne pleti u »kompani«! — potom se zagleda negdje u daljinu — E, ljudi moji, gdje ste vi, a gdje mi Amerikani... Gdje je naše znanjstvo, naša »teknik... teknik, old bojs«, a ne mačji kašalj... — Pustimo Ameriku, kume Džo — uskoči Jokaš — već mi kaži, zamjeri li štogod cure? — O Džek, maj Džek... ti kao na marvinskom pazaru... — Da što, kume, već na pazaru! Šetkaj i birkaj! A bilo je cura, lijepih i bijelih kô Blažena Djevica! — Mi Amerikani ne gledamo samo na »bjuti«, na krasotnost. Valja »gerlu« i u kući pogledati, pri zdjeli i pri »lejbi«, hoćemo reći, pri poslu — svisoka će Džo, a cijelo mu društvance potvrdi izdašnim mrmorom kroz prepunjena usta. 284

Amerika, Amerika, »maj frends«, Amerika... »Teknik!«... Uzmimo, na priliku evo ovu krčmu. Krčma?!... Ružne li riječi, đavo ti je odnio! Ma baš ružna riječ, baš ružna stvar! U nas ti, brajo, te gadljivosti nema! U nas ti je »salun! Salun, old bojs, salun!« I što da vam kažem... raj na zemlji! Dođem ti tako u »salun« i sjednem za »tejblu«... nije to sinija ili ovo crvotočine od stolića, već »tejbla, old bojs, tejbla«! A ispred mene »vindou«. Nije to ovo jada — prezrivo isprči donju usnu prema prozorčiću — već »vindou« od sama stakla, kô odavde do crkve i natrag! — O... božjeg li čuda... — otpjevaše čankolizi. — I što da vam kažem... Sjedim tako i gledam kroz »vindou«. I što vidim, brate jadni?! Ispred »saluna« trideset tisuća »hena«, kokoši. — Trideset tisuća... ma nemoj... ljudi, trideset tisuća... — čude se redomice. — Trideset tisuća i barem tri više! Ćopnem ti ja prstom i velju: »Helou, boj!« A »boj« k meni, pa do zemlje: »Helou, mister Džo?« A ja prstom kroz »vindou«: »Hoću onu pipitastu... onu tamo i onako!« I što da vam kažem... ne prođe koliko bi popušio lulu, kad preda me »hena«: pol kuhana, pol pečena, nerasječena! — Ne ra-sje-če-na... — odslovkaše u zboru. — Eto ti ih, vraže! — klikne Jokaš. — Nije to »eto ti ih, vraže«, već »teknik, teknik, maj frend Džek!« — Kad si već spomenuo kokoš — prisjeti se Jokaš — mogao bi, kume Džo, sutra naveče svratiti u nas na kokoš, pa onako po naški, ispod crijepnje... a valjalo bi malo i kuma Kikaša obići.

285

— Valjalo bi — povrdi Džo, ali ne dođe ni sutra ni preksutra. Obavijestiše ga da u Kikaševoj kući nema tražiti ono po što je došao, pa je s četom svojih pripuza i nabiguza obilazio sela i komšiluke, mjerkao udavače pri zdjeli i »lejbi«, ali nijednu ne zamjeri... Istini za volju, oko tog birkanja nije se vele ni trudio, već ponesen sobom, svojim sjajem, svojom riječju, potpuno se predao sebi, uživanju u sebi, uživanju zbog uživanja drugih u njemu, onoj čarobnoj nasladi, koja prožima svaku kost i svaku žilicu kad postaneš netko i nešto oko čega se sve vrti ili ti se čini da se vrti. Rastapao se u sebi kao šećer u vodi i neprestance brbljao i brbljao o »goulden Kaliforniji«, o zemlji čudesnoj i preobećanoj, posutoj samim zlatnim grumečićima — pa šetaj i kupi! — o žutim rijekama što huče zlatom — pa peri i ispiri! — o bitkama kopača s razbojnicima, o pljačkašima i otimačima, o ratu Sjevera i Juga u kojemu je i on sudjelovao, čas na jednoj čas na drugoj strani — već prema tome gdje se u priči većim junaštvom moglo zakititi — o Indijancima crvene kože kô oderan pas, o svim čudesima nebeskim, koja bi se na koncu konca ipak na jedno svela, na krv i zlato, »blad end gould«... a nad svim tim, poput nekog starovjekog boga, kraljevala je »teknik«. I tako tek poslije petnaestak dana navrati jedne večeri u Kikaševu kuću — sramota je ne pohoditi kuma, makar u njeg i nema udavače. Dok su kokoši — nadojene maslom i stisnute slasnim brdskim »kraljskim« krumpirom — veselo cvrčale u tepsiji pod crijepnjom, dotle se Džo razgragorio o »goulden Kaliforniji«, zemlji preobećanoj, o rijekama kojima teče samo »blad end gould«... i tko zna dokle bi gragorio da ga ne prekinu baba Anđuka: — Ti se, moj Jozo... 286

— On je Džo, babo Anđuko, Džo! — skoči uvrijeđeno i gotovo gnjevno brat mu Ivan. — Ti kako hoćeš, ma za me je bio i ostao Jozo! — otrese se Anđuka. — »O, jes, jes!« Za te sam vazda Jozo, »maj dir Endžel«, i samo za te — učini Džo milost kumi Anđuki. — Velju, moj Jozo — nastavi baba Anđuka — ti se raspripovijeda sve o nekim prdosijama, a ne upita što je s nama i našom sirotinjom. — Umukni, silo nečista, dok ljudi divane — obrecnu se Kikaš na ženu. — »Skjuz mi, Endžel, skjuz mi«... riječ me odvuče... E, pa kako ste mi? »Haudijudu?« — iskesi se zlatno zubalo, baš kao da će svakom u oko skočiti. — Kako Bog hoće — odgovori umjesto žene Kikaš, rubom oka opatrne ženu, pa će izazovno: — Silo nečista, imaš li ovoj što nadodati? »Kako ste?« »Kako Bog hoće«! I tu više razgovora nema! A sad ti, kume Jozo, raspali o zemlji i državi, drago mi te čuti! Pa ipak Džo ne raspali. Upadica ga smete i ošamuti, te mu se učini neskladnim i neprikladnim da iz ove otužne stvarnosti na kalifornijske oblačiće poskoči, te se ukopa gdje se nađe, iako preko volje. — »Spikni« der mi, kume Kikašu, kako ide tvoj »biznis«? Koliko sada imaš »šćapa«? — Devet, kume Jozo, kao i vazda. — Devet?! »O maj frend... Nain«, devet »šćapa«! To ti je... to ti je prava »kompani«! Kad mi Amerikrni imamo takvu »kompani«, odmah povrh vrata pribijamo ploču: »Kikaš end kompani«, pa činimo veliki »pablisiti«, jer gdje 287

je »kompani« tu je i »biznis«, a nema »biznisa« bez »pablisiti«! Treba malo »tajma«, pa ću te u sve uputiti. No »tajm« i upute oduže mirisava kokošina u tepsiji, koju Vrtirepka vješto položi na siniju: — ... i u slast vam! — »O, tenkju, ledi, tenkju veri mač...« Posluži se. Vrtirepka se nasmiješi i povuče se na lužnik, jer ne dao Bog, da žensko prizalogaji s ljudima! — Navali, kume Jozo — ponudi ga Kikaš i strpljivo čekaše da se Džo prvi maši; gost je, a gostu je sve prvo osim bukare. Samo je Kikaš smio prvi iz bukare piti i nazdraviti komu je htio. Sada ustade, zagleda se u Džoa, podiže bukaru u visinu ramena i izgovori svečanu zdravicu: — Zdrav mi opet, ne bio proklet! Rukom ručio, srcem kučio, bačvu do novog mučio! S mladim spavao, sa starim večeravao, s ćoravim blago raskrštavao! Vazda pio, nikad se opio! Suh ti barut u rogu bio, tane ti oko pratilo, tuđe po brdu mlatilo! Što meni želio, to ti se vratilo! Džoove debele obraze preli lako rumenilo, jer ne umjede na doličnu doličnom uzvratiti. No ubrzo se snađe i primi zdravicu kao biskup dobrodošlicu: — »Gud, gud... end skjuz mi« što i sam ne znam tako. Mi Amerikani nemamo »tajma«, pa samo »katnemo: Ez meni dolars, ez drops!« To hoće reći: koliko kapi, toliko dolara. — Ima i ta stolac, i repaš, bogme — oduševljeno će Tomiša Lasušin pljesnuvši po glavi kuso i sprljeno pašče, koje je vazda za sobom vodao, a koje je upravo svetačkom strpljivošću svako zlostavljanje podnosilo. A to zlostavljenje dade povoda Džou da održi cijelo predavanje o zaštiti životinja, kako Amerikan ne tuče 288

»doga«, jer mu je »dog« najbolji »frend«. To stade potkrepljivati nebrojenim primjerima, u kojima su psi ljude iz smrtne opasnosti izbavljali ili im opet vratne žile, kao pređu iz bječve, kidali i čupali ponekad samo zato što bi ih poprijeko pogledali. Selo je mislilo: »Luda li svijeta!« ali glasno ni bijele ni crne, kakav je već običaj u narodu oduvijek strašenom od zlih gospodara. Dok je Džo jeo, pio i pripovijedao, oko mu je samo od sebe i ne gledajući gledalo i ne tražeći nalazilo žensku priliku, u crno zavijenu, kojoj je tuga davala svetačku toplinu, a crna marama i rumeni odsjaj vatre vilinsku ljepotu. Kako je dvorila uglavnom sagnuta, a k tomu obučena u široku odjeću od gruba sukna, trbuh joj se nije ni zamjećivao, no stoga su pleća i sitne guzičice neprestano poigravale i treperile, kao mlada trava i žedna želja. Pošto se dobro ponajeo i ponapio, Džo bijelom svilenom maramicom obrisa uhranjena usta i obrati se Kikašu: — »Maj frend« i kume, ti znaš zašto sam toliki put učinio i debelo more preplovio. Nisam se uželio naše lijepe pure, lijepi ti je đav' odnio. Već dođe vrijeme da i ja svoj »nest« savijem pa stoga i dođoh u »old kontri«. »Veri gud i Ol rajt!« Bio sam, dakle, na derneku u Aržanu, bio, dakle, po kućama od Sviba do Zagvozda, ali nigdje ne oćutih da moj »hart« ustreperi i ustrepta. A vidiš »hir, jes«! »O jes, maj frend« i kume, »o jes«! I to je »ol rajt«! Pa ako si ti kail i »gerla« kaila ja bih tvoju »grendotarku« uzeo za »maj uajf« — i, na zgranuće sviju, uzdiže obrve na Vrtirepku. — Dragi moj kume i prijatelju — uzvrati Kikaš — nuđen kô i čašćen, i meni je čast velika i nesvakidašnja. Nu, od toga brašna nema pogače. Prvo i prvo, u mojoj kući nije dotarice... 289

Džo očajnički uzdiže ruke k nebu i stade njima lamatati: — »O, nou, nou, maj frend«! Ne dotaricu! »Dotarka« po američku znači kći, a »grandotarka« unuka! — I meni začudno, kod tolikog lanca miraz tražiti. Nu, što znaš, u svijetu ima svakakvih čuda — povuče se Kikaš. — Nego... — »Goulden Amerika« za to čudo ne zna! — ponosno će Džo. — Bogu budi hvala da je tako. Nego, kume i prijatelju — nastavi Kikaš — ima nešto gore i grdnije. Ona ti je udovica sirotica, a k tomu pod srcem i posmrče nosi. Džo ustuknu, gotovo uvrijeđen, a onda se sjeti da nije u »goulden Kaliforniji«, gdje ženu kô kap rose na dlanu nose, nego u zaostalom kraju, gdje pred muškarcem bule lice a kršćanke jezik skrivaju, muževima noge peru i opanke vežu. — Ako je ona »uidou«, i ja sam rosa u podne — pa kad tako udovištvo godinama poravna, nastavi — što se pak, kako se kaže, posmrčeta tiče... mi smo Amerikani »tolarant«, a... uzdam se, da ću i sâm pokoje ugraditi, pa neka »čajlda« djeci! I tako licem na svetu Katu, na kotaču rastegnutu, Vrtirepka još jednom promijeni prezime, a na Mladence rodi posmrče koje i proziva Mladenom. Da se netko drugi oženio Vrtirepkom, bilo bi udaranja u siće i važe, kotle i bronzine, bilo bi bukanja i prđenja kroz volunjske rogove i one od jasenove kore, bilo bi pjesmica podruguša i pogrda svakojakih. Ali Džo nije od nevolje spao na udovicu, mogao je birati koju hoće — stoga svi dušu u se: nije mudro uz obraz onome koji dukatima zvecka kao piljcima, jer ako od njeg i nemaš koristi, nemaš ni štete.

290

Mladenci ostadoše u starom kraju sve do sredine veljače. No kako nije došao samo po svoju sreću, već kao Amerikanac — široka duša — i po sreću svojih prijatelja i zemljaka, Džo se vele ne grijaše uza ženu, već neprestance oblijetaše kuće i mjerkaše djevojke. Jednoga dana iznajmi dvoja kola i konje — jedna u Samca, jedna u Grgurine — nakrca u njih dvadesetak djevojaka pa ravno u Split »na slikanje«. Uz to pusti glas po selima, da roditelji i sami odvedu kćeri »na slikanje« i njemu slike šalju, a on će ih razdavati našim »old bojsima«, kojih je podosta ne samo od Imotskog, Sinja i Drniša, već i s otoka i koji bi se »po slici« oženili iz »old kantrija« po onoj: ženu i vola iz svoga dola! Usput nagovaraše momke, da se što prije izbave iz ove »poverti« i otisnu u »goulden Ameriku«. Nije ih morao dugo nagovarati, ni zlatnim lancem zveckati, kad je svaki životinjskom nepogrešivošću znao, da ga ne može zadeseti sudbina gora od ove pred kojom bježi. Ni dva momka ne bi u Krajini ostala, da im je tko imao preko debeloga mora put platiti. Ali... kamo, sirotinjo?! Da se do gola rasprodaš ni dobar tovar soli ne možeš nabaviti! A gdje je sol, a gdje karta! Tek dvadesetak najimućnijih, pošto su sve žare preokrenuli, sve slamarice istresli, sve džepove isprevrtali, dobar dio marve ostavili na imotskom i zadvarskom pazaru, pa i od prijatelja štogod uzajmili, izljubiše se s braćom i rođacima i obećaše im, zaklinjući se na mladost i neprolazno prijateljstvo, da će ih — čim se kojeg »dolora« dočepaju — izbaviti iz ove »poverti« i prevesti u »goulden Ameriku«. I Kikaševoj se žari dno ugleda, jer sa zetom Džoom pođoše i dva Kikaševa unuka, koji upravo cesarsku vojsku doslužiše: Copčev Luka i Jokašev Ante, rečeni Krile. Ali ni oni ne bi otišli da ne bi Potrke, jer Kikaš u početku nije htio ni čuti o njihovu odlasku videći u tom rasulo ne samo s 291

mukom stečenih fiorina, nego i prokletstvo dične kuće Špalatrinove hodanjem uz nos Bogu. Tada se Potrka nečem domisli i snažno prihvati djedovu ruku: — Poslušaj me na čas, diko moja, bolji si... To što kažeš može i ne mora Bogu uz nos ići. — Kako ne mora! — obrecnu se Kikaš, koji je poslije sukoba sa sinom Jokašem i Škiljine smrti izgubio polovicu žestine i tri četvrtine volje za životom. Tome je svoju dometnula i ova Amerikančeva pitoma nadmenost i razmetljivost na koju se ne možeš razgnjeviti bez velike štete po se i koristi po nj... a drukčije mu ne umiješ doskočiti. — Ne mora, djede moj, diko moja! Evo kako. Čuo si, kô i ja, kako se zlato pronalazi i ispire. E! A sad: ako objesiš torbu o rame i u nju nabacaš grumenčiće, ne jedeš li i opet kruh svoj s ramena svojega?! — O, pametno djedovo... Pri odlasku sva brda i sve doline lelek ispuni, baš kao da pokapaju poslije kuge i Turaka. A i jest pokop neki, obilni: što imaš od njih da su živi kad ih nikad okom nećeš vidjeti, ni uhom čuti, ni prstima opipati! Vrtirepka se bacila na Potrku kao snop žalosti i tako ga grčevito obgrlila da je nisu mogli odvojiti, a suze... kô izvor-voda. — Potrka moj, jedini moj... nikad te neću zaboraviti — i samo je on razumio da kaže »nikad ti neću zaboraviti«, i bilo mu je radosno i jadovito, jer, eto, kad se čovjek nečem izuzetnom domisli a nema s kim o tome gdjekad porazgovoriti, isto je kao da se i nije domislio.

292

— Zbogom, Vrtirepko moja, ružice moja šarenice, božji pijevčiću moj, jarebice, prepelice, piličice, pulastrice... i sve što najljepše ima!

293

U SMRTI SU BISTRE OČI Snijeg okopnio, jasen propupao, voćke procvjetale, ptičice zapjevale. Granulo proljeće. S popova obora stade uka Ane Antunove, uka da se bolje čuje: — Uuuu... Maruka! Uuuu... Maruka! Kaže pop da mu Potrku pošalješ. Potrka kô zrno, začas, i don Pavla na logu zateče. Postelju dogurao do prozorčića na somiću u njoj se nadigao, leđima se na jastuk naslonio i gleda nekud, jal' u brdo jal' kroz brdo, jal' u planinu jal' kroz planinu, dok mu mlado ožujsko sunce uvele obraze miluje. Na drugoj postelji mladi kapelan, očiju oborenih, prste gnječi. Kad Potrka uđe nijedan se ne pomače nit ga pogleda, tek don Pavao šapnu: — Sjedni podno nogu i budi miran. Zvao sam te, daklem, da ti nešto kažem, ali još don Petru nisam dovršio. Potom nadigne glavu i zagleda se u vrt pod kućom: — Nije li ono ispod klena bus procvjetalih ljubica? Kad Potrka pogleda i potvrdi, uveli se starac blago osmijehnu: 294

— Vazda sam volio ljubice... Uzdignu tako onu svoju umiljatu glavičicu, pa ti ortački namiguju: »Muči, bolji si, zimu smo nekako preturili.« E... Gdje smo ono, daklem, stali, moj don Petre? — Na vremenu i nama u njemu — reče mladi kapelan premećući časoslov iz ruke u ruku. Daklem, na vremenu i na tomu kako je najveća blagodat po čovjeka što mu je bistro jedino njegovo vrijeme i sâm on u njemu, dok sve drugo gleda kroz opnu mjehura vodenjaka i ništa ne može jasno predočiti. Tako, daklem, sve dobro nalazi u svjetlu sadašnjosti, dok je u svim drugim vremenima noć i tmina, glupost i opačina. Djedovi su nam živjeli i umirali u policama oskudice, prljavštine, neznanja, nepameti i praznovjerja; unuci pak, vjetrogonje i rasipnici, zelene pameti, našem se iskustvu i našim iznašašćima podruguju, te završavaju na plićaku lakrdije i otužne tjelesne radosti. I tako svako pokoljenje misli, da onaj veliki, istinski i blistavi duh samo ono nosi. Pri tomu zaboravlja da iz istih bunara i rovanja i ono vodu pije. Ne, ne! Ne osuđujem tu nastranu sebeljubivost čovječansku, koja je ljudski rod i održala, već ti samo na nju ukazujem, eda bi — kad ti je već poznata — malo bolje kroz mjehur vodenjak pogledao iza sebe i ispred sebe, da se bar za zrno gorušičino obogatiš. — Mogu ti samo zahvaliti — promrsi don Petar, toliko da nešto promrsi. — Nema, daklem, na čemu. I tako, moj don Petre, ti u meni gledaš ishlapljela starca, a ja u tebi nedozrela mladca koji nikad neće proniknuti u moj čudesni svijet. Ipak u srcu potajice želim da ga duhovnim ticalima bar mrvicu dotakneš. A to će se i dogoditi, ako ne prije ono barem kad i ti jednom ovako pod ovaj prozorčić staneš. To je zakon... 295

kao što je zakon da nam život prolazi, kao što prolazi i vuku u potrazi za hranom, tek što hrana ljudska nije samo kruh, već i riječ. Nu, tko zna, možda je i vuk riječi potrebit! I ne govorim to, daklem, napamet. Nekoć davno imao sam psa. Lisko se zvao. Bio je to, daklem, osobit pas. Čim bi nekog spazio, odmah bi se uzlajao, misliš, razderat će. A neće! I na mene bi se svaki put uzlajao čim bih na obor stupio. Zašto? Odmah ćeš, daklem, čuti. Jedne Gospe Rozarice skupilo se ovdje desetak popova i fratara, kakav je već običaj kad je u selu dernek. Kako bi koji pristizao, tako bi se i Lisko na nj propinjao i lajao. Nu, poznavajući mu ćud, svaki bi mu prišao, pomilovao ga po glavi i koju mu, daklem, umiljatu došapnuo. Lisko bi se odmah umirio, sjeo na stražnje noge, malo stidljivo, malo igravo glavu u vrat uvlačio, i — Bog neka mi oprosti — smješkao se kô zadovoljno čeljade. A bio, daklem, jedan fratar, neki fra Ambrozije, koji živa psa ni mačke vidjeti ne mogaše. I kad su se svi fratri izredali i Liska pomilovali, on se ponovo propne i stade na fra Ambrozija lajati. Uzalud sam ga smirivao i milovao, on je, daklem, neprestance bjesnio i cvilio ne skidajući oči s fra Ambrozija. A tu se našao i jedan veoma učen fratar, pokojni fra Bernardin Podrug, izvanredan zaklinjač štetočina i protjerivač vragova, o kom se govorilo da nema tog Božjeg stvorenja čiji jezik ne bi razumio. Priđe, daklem, don Ambroziju, uze ga za rukav i za pasac, pa reče: »Pristupi mu i pomiluj ga!« A fra Ambrozije skoči: »Eno ti kretina, eno ti sjekira, i evo ti ruka, pa ga odsječenom miluj do mile volje, ali živom ga neću ni dotaknuti!« Na to će fra Bernardin: »Kad bi znao što ti govori predomislio bi se. A govori ti: »Čovječe, fratre, vraže, tko si da si na mom si oboru. Ja ti otvaram i kuću i srce, red je da mi ruku pružiš!« »Evo i ja njemu i kuću i srce — prodera se fra Ambrozije — a ruku mi ostavi na 296

miru!« Lisko je cvilio i zavijao cijelo popodne i dobar dio noći. Kako, daklem, nitko ne mogaše oka sklopiti, ja ustadoh da ga smirim ili negdje u komšiluk sklonem, kad ispred mene neka prilika šmugnu i Lisku priđe. Ja u zaklon i promatram koliko mi noć dopušta. Vidim, habit je. Vidim, okrupna prilika... — Bit će bio fra Ambrozije — prekinu ga Potrka. — Jest. I čim se sagnu, nešto mu šapnu i pomilova ga, lavež, daklem, kô rukom odnesen. — O da je meni takav pas — čeznutljivo uzdahne Potrka. Don Pavao ga preču pa nastavi: — Eto, moj don Petre, to sam ti, daklem, hotio reći: sve što živi potrebito je ljubavi. I nisu, daklem, važne milijarde vrsta duhova, o kojima sam ti netom govorio a ti to praznovjericom smatraš, nije, daklem, važan ni moj Prosko, dražesni i umiljati dušić što me i sad iza grede motri i sa mnom se očima sporazumijeva, važna je, daklem, samo ljubav, kojom kao poslenik Božji moraš zaodjeti svako Božje stvorenje, a ponajprije ono na sliku i priliku Njegovu stvoreno i ono tebi najbliže, daklem, pastvu svoju i narod svoj prokleti. Prokletstvo njegovo ne možeš uljem izbrisati, ali rane tog prokletstva melemom ljubavi, daklem, ublažiti možeš. Potom ispod jastuka izvuče previjen list papira: — Ovo mi je pismo onomad poslao fra Rajmund Rudež. Pročitat ću ti ga da vidiš kolika je, daklem, vrijednost njegova, pa da ga sačuvaš sebi, nasljednicima svojim i pastvi svojoj bar za utjehu: »Predragi moj don Pavle! Premili brate moj! Čini se da našem hrvatskom narodu sviću nešto bolji dani otkad Narodna stranka pobjedu izvojšti i otkad don 297

Miho za zastupnika bi izabran. Nu pri tomu se moramo sjetiti kakvim su se sredstvima služili i kakvim će se ubuduće služiti naši protivnici, da narod zaslijepe i zavedu. A najpogubnije je to što se iščinjaju i što će se iščinjati prijateljima narodnim govoreći kako će nas Beč ponijemčiti a Pešta pomađariti ako se pridružimo ostaloj hrvatskoj braći koja danas stenje u mađarskom ropstvu. Pritom smeću s uma da bi mađaroni ostali u manjini kad bi se Dalmacija Hrvatskoj priključila i da bismo lakše mađarsku silu mogli nadvladati. Pogledajmo, dakle, tko se to toliko brine da se hrvatski narod ne ponijemči i ne pomađari. Evo tih narodočuvara naših: činovnici, stari talijanski autonomaši, srpski doseljenici i neke prodane hrvatske duše, a svi na čelu s cesarskim namjesnikom Jovanovićem! Dakle, bečke sluge, koji hrvatski ni natucati ne umiju, guzice oderaše da Hrvatima materinski jezik sačuvaju! Stoput im hvala na toj kršćanskoj i čovječanskoj brizi! Svi mi predobro znamo od djedova naših, što su Talijani u Imotskoj i drugim hrvatskim krajinama i gradovima radili. I sol, i ribu, i vino, i drvo, i sve što si žuljevima iz zemlje i mora iščupao morao si prodavati samo njima i uz cijenu koju su oni određivali. Hajducima bi i po dvadeset dukata plaćali za glavu svakog mlađeg roba što bi ga iz Hrvatske, kao junčića dognali. Ako bi se u svatovima hrvatski barjak razvio: mladoženji vješala, a svatovima galija! A kad krvlju svojom ovu stopu zemlje od Turaka izbavismo, oni begovske čitluke podijeliše očevima današnjih autonomaša, povlasticama i kojekakvim doseljenicima, kojima i dan današnji kmetuju naši nevoljni težaci. Ali... ... dadoše nam kulturu! Kakvu kulturu, jadan brate?! Ni jedne škole ne podigoše! A crkve i samostane narod je sam zidao otkidajući od usta i iz grla čupajući. Sve što su sagradili bijahu zidine i kule, da sačuvaju naše meso od Turaka, kako 298

bi ga sami i u miru mogli do posljednje kapi isisati. A palili su i razarali Nin i Zadar, Biograd i Šibenik i tolike hrvatske gradove s crkvama i samostanima. To ti je njihova kultura! Jedan mali, ali slobodni hrvatski Dubrovnik podigao je velebnih zgrada, naslikao slika i napisao knjiga više nego vascijela pregolema Mletačka Dalmacija! Nećeš mi reći, da su se umni Hrvati samo u Dubrovniku rađali! Rađali su se svugdje. Samo što su naši talenti po svem svijetu rasijavali i drugima kulturu gradili, ili su pak galije vozili i s galijama na morskom dnu trunuli, i osim nas, više neukih nego učenih fratara i popova, narod nikakve druge luči ne imađaše, niti mu dopuštahu da je ima. Eto tako su nam kulturu gradili! Gradili su Mletke! Kao čipku su ih izvezli. Našim kruhom i našom rukom! A taj naš kruh i te naše ruke sazdale su i uresile sve hrvatske prijestolnice: i Mletke, i Beč, i Budimpeštu, i Carigrad! I Rim! I Rim smo uresivali našom krvlju i Petrovim novčićem, a on nam je slao samo Božji blagoslov — u svetu vjeru ne krećem — ali ne i ljudsku potporu! I tako su naši slavni gospodari našim lojem salo sabijali i našom krvlju vascijelu kožu premazivali — vremena su imali na pretek, pa sve da su htjeli nisu mogli ni Ahilovu petu nepodmazanom ostaviti. Premili brate moj! Stoljećima smo krvarili za tursko i za kršćanska carstva: s jedne strane bijahu očevi, s druge njihova zarana u roblje odvedena i poturčena djeca. Ima li naroda koji se tako stoljećima klao za dobrobit svojih zlih gospodara?! A današnji naši gospodari i sugospodarice žele da sada i vazda i u sve vijeke vjekova stvaraju od sinova naših talijanske, austrijske, mađarske i vrag bi ga znao čije janjičare.

299

Stoga ti se molim, predragi moj brate, kako se samo Boga može moliti, otvaraj oči ovom našem nevoljnom puku, eda bi već jednom prestao za druge krv prolijevati i drugima prijestolnice graditi!« Don Petar prihvati pruženo pismo, pažljivo ga savi i u časoslov zadjenu, a don Pavao uzdahnu spustivši mrtvo ruke s obiju strana malog i sasušena tijela, koje se ispod sukanca jedva naziralo: — Eto, moj don Petre, to je sve što ti htjedoh reći. Da, i još nešto. Narod je ovaj proklet, i zakoni su gospodara njegovih oduvijek suprotiva njemu upravljeni Ti mu, daklem, ukazuj kako će ih, bez po se velike štete, kršiti — bogougodno ćeš djelo učiniti. Međutim, zakon Božji nek je iznad svega! Nu opet, ma kako strog i nepromjenjiv taj zakon bio, ako u srcu svojemu, daklem, oćutiš sućut za čovjeka, odstupi malo od zakona, jer je ponekad i Bog, u svom prevelikom milosrđu, odstupiti znao. Ja sam ti ispripovjedio svoj razgovor s Bogom, a sad si se i sam uvjerio kako je Providnost Vrtirepkin korak na dobro uputila. Mladi mu kapelan tiho, ali čvrsta pogrda uzvrati: — Nastojat ću... Nastojat ću pronaći most između tebe i Boga, pa ako ga nađem, poslušat ću te. Don Pavao sklopi vjeđe, s razumijevanjem kimne mu glavom, pa se obrati Potrki: — Potrka, momčiću moj... — Evo me! — Zvao sam te, daklem, em što si mi drag, em što si bistar, em što nas neka zajednička dobra djela povezuju i na koncu što dočuh da ti je srce pregorko za braćom koja odoše. I moje je srce žalosno, prežalosno što odoše i za nas 300

umriješe. Uvijek je tako. Naša nas smrt ne boli, s njom se kao i s Bogom brzo mirimo, nu stoga nas smrt dragih do groba žalosti. Pisano je: »Što prudi čovjeku da cijeli svijet zadobije, a duši svojoj nahudi!« A ja ti kažem: »Što čovjeku prudi da sve zlato pokupi ako svoju zemlju i svoje drage napusti!« Vidio si, daklem, zeta Džoa Amerikanca? Misliš li da je sretan? Njegov je smijeh lažan, njegovo je veselje usiljeno, razmeće se zlatom samo zato da prikrije pečal za domovinom. Proklet narod, daklem, prokleta zemlja, ali svaka tuđa dvaput je prokletija. Nu uza sve to naši momci odlaze i odlazit će sve više i više, jedan će drugog vabiti, jedan drugom »šip-kartu« slati, i tako će, daklem, naš nevoljni narod rasturati po svem svijetu, te ga poradi sitnog zemaljskog probitka još nevoljnijim učiniti. I što je najgore, sinovi će naši drugim narodima djecu rađati. Pa premda to bježanje neće puk iskorijeniti — prokletstvo je, daklem, Božje ujedno i čvrsto obećanje, da zemlje nikada nećemo izgubiti — nu okljaštrit će nas i smanjiti, a gospodare ojačati i umnožiti. Potrka moj, ti si već u šesnaestu krenuo, daklem, više nisi dijete, već momak i odrastao. Zvao sam te da mi se zakuneš: ma kud, daklem, odlazio, da ćeš se vraćati čađavom djedovskom ognjištu, djecu u kamen usađivati i komšije odvraćati, da preko debeloga mora ne plove. — Kunem ti se! — šapnu Potrka i odmah uvidje da suze neće moći zadržati, a uvidje i to da je baš on djedu svjetovao, da unučad u živu smrt gurne poslavši ih s Džoom preko debele crne vode. — Bog te obdari, — nastavi don Pavao — obdari te s deset talenata, a vidim, daklem, da ni jednog ne zakopa. — Gdje su ti moje ruke za motiku! — pokuša se našaliti Potrka. 301

— Ja sam te usto naučio čitati i pisati... — ... i računati! — istaknu Potrka i ne bez razloga. — Daklem, i računati, što ti neće biti na odmet ako pametno upotrijebiš. — U mene je i djedove pameti! — Kikaševa je pamet, daklem, tvrda i kruta, a tvoja mora biti rastezljiva, u svaku zgodu i prigodu — kako bi se reklo — uskočljiva. — O, i Kikaš zna uskočiti i zaskočiti! — Ne prekidaj ga, ti zvrndalo! — ukori ga don Petar. — Ako bude potrebe znat ću ga i sam obuzdati — uzvrati don Pavao kapelanu, a zatim će Potrki — Sinko moj, dolazi, daklem, sedam mršavih krava misirskih, a sasušena vimena i ljudska srca sasušiše. Oko mu opet otpluta kroz prozor i spusti se na onaj busen ljubica: — Don Petre, brate, toliko sam volio ljubice, ako ti nije teško... — Kad bi bile i na vrh Biokova... — skoči mladi kapelan i žustro iziđe iz mračnih župnih dvora. Kad ostadoše sami don Pavao s dva prsta mrvičak nategnu donju usnu, pa će Potrki: — Što ti ono htjedoh reći? A ha! Zet ti Džo, daklem, odvuče jedne, ovi će druge, a drugi treće... a zrnje će neprestano klasati sve dok ne opusti selo, Krajina i cijela zemlja. I tako će narod — kojeg ne uspješe uništiti ni Saraceni ni Tatari, ni Turci, ni Mlečani, ni Nijemci, ni Mađari, niti ijedan vrag pakleni — tako će taj narod uništiti sam sebe. Jerbo, daklem, dok se krv prolijevala, on se u krvi obnavljao, u krvi preporađao, iz krvi rastao, te žile i korijenje sve dublje pod kamen podvlačio. A sad, u miru, 302

svojevoljno žile i korijenje iz kamena čupa, jer omekoti. Ako ih, daklem, iščupa umrijet će! Stoga mu ne daj da žile čupa, ne daj mu da umre, da neslavno u miru pogine... — Kako mu ne dati? — upita izgubljeno Potrka. — Bog te obdari s deset talenata, smisli, daklem! Od prosjačkog se štapa ne može više živjeti, od puške hajdučke još manje... ako nešto ne smisliš, morat će preko debele crne vode, morat će umrijeti. Smisli, daklem, nešto od čega će živjeti a da kamen ne napusti ili da mu se bar, kô lastavica gnijezdu vraća. Uto se vrati mladi kapelan i pruži starom župniku stručak procvjetalih ljubica. Don Pavao ih položi na blijedi smežurani dlan i zagleda se u njih, kao da su cijeli svijet u se upile, a i bijahu ga upile... i svu svoju neiživjelu nježnost pokloni njima. — Baš ti hvala, moj don Petre, ma baš ti hvala! Ne možeš ni zamisliti koliko me obradova — šapnu mladom kapelanu ne dižući oka s dlana, s malih nasmiješenih ljubičastih očica — ... s njima si mi donio cijeli Božji svijet i sve njegove sokove. Svejednako gledajući stručak ljubica, poslije kratka predaha, nastavi zvonkim glasom: — Tako, daklem... Mislim da sam sve sredio i da u miru mogu biti otpušten. Dugo sam živio u zdravlju i veselju, premda — osim ljetos kad ono prvi put vjenčah Vrtirepku s mrtvacem — nisam, daklem, nikad prekoračio međaša svoje biskupije. I nije mi žao, kao što mi nije žao ni mnogih stvari koje sam u životu propustio. Tako, primjerice, nikad nisam pojeo ni goluba ni jarebicu, a kamoli šljuku, za koju, daklem, kažu da je slasnija od ambrozije. Nije mi žao. Nikad se nisam opio, nikad u kolo uhvatio, nikad zaigrao ni na buće ni na karte. I nije mi, daklem, žao. Nikad nisam, ne 303

poznao, već ni pomilovao ženu. Ni to mi, daklem, nije žao. Samo jedno prežaliti ne mogu. Djeco moja, malo sam se smijao, malo šalio, a tko zna hoće li na onom preozbiljnom svijetu šale i biti! Stoga se smijte, djeco moja! Smijte se, daklem, i smijite, smijite se... — i stade se veselo smijati, zaista veselo i od srca. Don Petar i Potrka pridružiše se tomu smijehu, ispočetka usiljeno i mučno, a onda — zaraženi don Pavlovom iskrenošću — i sami se počeše smijati sve iskrenije i spontanije, gotovo razuzdano... I smijahu se tako dugo, dugo, sve dok Potrka ne baci pogled na don Pavlov dlan, na stručak ljubica, koje su — baš kao živo čeljade — svojim majušnim, od suza zamućenim očicama, nijemo promatrale, daklem, zauvijek smirene tanke i fine usne zauvijek usnula starog župnika.

304

NI PROKLETSTVA NISU VIŠE... Da se komu, sokolova vida, prvog proljetnog ponedjeljka bilo uspeti na planinu, imao bi što vidjeti. Vidio bi kako preko Orljače i Sidača, Vilinjaka i Kamenjaka, Drežnja i Brižina, Orlovače i Kruškovnika, Petrinovače i Stražbenice, preko svih pustih brda — što se s ovog visa vide kao truli trud i splasnute mješine razbacane po kamenoj visoravni, koja od mnoštva vrtača, pliće ili dublje uvrćenih, imađaše kozičave obraze — po konjskom putu i oputinama uza svako brdo nešto kao urepak neki migolji i gamiže. Kad bi malo bolje oko izoštrio, razabrao bi da su ti urepci sklepani od nekoliko ljudskih prilika, koje jedna za drugom gaze i plaze, u muku, koraka prigušena, stonoškoga. I videći ih tako rasute po svem kraju, čovjek bi s planine pomislio na urotnike koji su se namjerno usitnili i rasturili, da se u točno određeno vrijeme i na točno određenom cilju ponovo nađu. Ali ovi nikad neće na istu kulu udariti, već će svaki svoj glistinski put do svoga cilja produžiti, baš kao što repovi gusjenica svaki svom trsu kupusa putuju, na nj udaraju i napuštaju ga tek kad preostanu samo niti paučine, baš kao što putuju povorke mravi sveproždera, crnih sobom i crnih za sobom. 305

Gamižu tako, zakukuljeni i zamumuljeni, kao mačkare o pokladima, jednako namrčeni i prljavi, tek što im kravlje klepke na kolcu ne klepeću. Gamižu ponaćeni, s kvrgavim jasenovim štapom u rukama, s potpričanim opancima i šupljim obojcima na nogama, s krpetinama i iskajišenim dronjcima na tijelu, koje se između tih repova sad ovdje, sad ondje zasivi i zabjelasa; samo im je sramota dobro pokrivena i trostrukim zakrpama utvrđena, a torbe i zobnice nove novcate, kao da su ovaj čas na samim krosnama sastavljene i porubljene. Jedan takav oduži urepak upravo se uzverao na povor Vilinjaka i stao da odahne. Osmoro se umornih ljudi malo rasturilo i posjedalo po vazda uslužnu kamenju. Samo jedan mladac ostade na nogama, nametljivo uzdiže ruke k nebu, a onda ih spusti i tržnu od sebe: — »Stoga idite, lazari moji, idite, daklem, na put Božji po svoj zemlji kršćanskoj i turskoj, ponesite prazne torbe i vratite se s punima...« — Vrag te rogom u prkno... — stade se Livoguza u pregršt smijati — isti si kô i on, pljunut! I glas ti je njegov. I očima zasukuješ, i rukama obade razgoniš, i noge tareš kô da ti se piša... — A svi mislili — reče Divac — da onaj zatvorenjak omiški nikad neće za nas av-av, a kad tamo on od jezika do zuba don Pavlovu proljetnu propovijed... — U dlaku isto! Čovjek Božji, naš čovjek — nadoveza Copac pobožni. Kikaš sumorno zavrti glavom: — Isto a nije isto. Ruke Ezavove, a glas Jakovljev. Riječi kremen, a srce pržinjavac. Krv je, rane nije. Ode ufanje naše kud i Ćorića guda. Valjani svijet s valjanim 306

starim ljudima preminu, i do Sudnjeg dana neće uskrsnuti. Ala! Na noge se, gnijezdiprkna nijedna! Kikaš ljutito dune, skoči na noge i uputi se prema sjeveru. — Djede, — zazove ga Potrka — zaboravio si na Prpin dočić, da nam prnje i znanje malo protreskaš. — Nisam zaboravio, sine, već od znanja više vajde nije. Jedino je Škiljo znao što valja učiniti: pod ploču, i nema sramote. Opet vam velju, može biti da cesar za sebe Bosnu zadobi, nu za nas je posigurno izgubi. Otkad se narod s Turcima prestade grliti očajničkim zagrljajem, prestade i živjeti. Rekoh vam, Turčin misli: izgubit ću što mi ostade, a kršćanin: umnožit ću što mi se zateče. Nitko više ne pozna ni Boga ni prosjaka. Ovdje nama zadugo mrsa nema. Na to Copac pobožni uskoči sa svim žarom: — Bog se i nama domislio! I neka je! Dostojno i pravedno jest, samo da žešće ne ošine. Kad mi u pamet dođe koliko smo izmuzli od same puke sirotinje, od koje smo deset puta bogatiji... — Muči, nevoljo moja bogolizna, đava' ti jezik u menđele sabio — rebnu ga laktom oštroiglim žena mu Mila Škorinica, koja je na put Božji umjesto prokletog Jokaša uskočila — da nismo od sirotinje uzimali, danas bismo i od najveće ne deset, nego deset puta deset stotina puta jadniji bili! — I ta ima mjesta! — nakesiše se zlobno svi Kikaševi prosjaci, a sam se Kikaš na to i ne osvrnu, već nastavi: — Stoga nemojte moliti, od molitve više pričešćenja nema, već odmah u kletvu! Prokletstvo je vazda rodnije od blagoslova, a strah pouzdaniji jatak od milosrđa.

307

— Zemljo, otvori se! — zavapi Copac i prekri lice rukama. Kikaš prezrivo omjeri sina: — I baš će se na tvoje kreveljenje otvoriti, šantalašu! Potom se obrati ostalima: — Kunite i proklinjite sve do devetog koljena. Proklinjite svim što vam na jezik padne, proklinjite u ojkanju i slovkanju, u vici i šapatu, u govoru i pjevuckanju, proklinjite kletvom tupom kô malj i onom u pjesmicu složenom, pjesmice su najopasnije. Naprijed, proklinjači moji! Naprijed! Cijeli su sutrašnji dan kleli i proklinjali oko Buškog blata sve do Karlova Hana: »Kako ti meni, tako Bog tebi... Što meni uskratio, doktoru stostrukim vratio... Kosti ti jedna drugu turale, za mjesto se gurale, mjesta ne nalazile... Kô Gavan vapio, kô rosa hlapio, golim po trnju gloginje mlatio... Popa dozivao, ćuk ti se odzivao; molitva ti kugi čobanica bila... Pšenicom ti nicalo, ljuljem ti klasalo; tele ti kravu iskalo, na vuka nabasalo; čedo ti kô suha oskoruša stasalo... Vino ustima prinosio, rasol pio; od svakog osim od ježa obraz krio... S kratkom žlicom iz plitke zdjele kusao, buseve razbusao, ivanjdane u zla gospodara krčio, smrdeljušu prčio, s njom se srađao i s njom kô crkveni miš bogatu djecu rađao... Žito sijao, kukolj žeo; krumpir sadio, ljaljak vadio; sirkovom se mekinjom kô brašenicom sladio... Ušima gledao, očima slušao, jezikom za pogaču galebinu kušao; prstima govorio, koljenima hodio, slijepac te preko jame vodio... S mišem mačku lovio, ovcom vuka tovio, gdje zdrav bio tu i obolio... Solju žeđ gasio, krastama se krasio, s đavlom dušu spasio! i hoćeš akobogda!« " Uzaman! Utaman! Ili se ljudi osiliše pa odrvenješe, ili pak pronikoše da kletve nisu od nevolje, već od poslovnosti 308

— čega se bojati! Nitko ne iskamči ni crna pod noktom, tek Copac i Livoguza skupiše nešto tuge i nevolje. Copac zato što ga nijedna sila ne mogaše na proklinjanje nagnati, pa bi — po običaju — ukočeno koljeno do dovratnika dovlačio i ne bi se micao dok ne bi izmolio dio rozarja, pa dali ili ne dali — nek je na slavu Božju! Livoguza se pak u majke neke udavače do grla nakrkala pure s čvrljcima, a k tomu izmatala dvije bukare prosa i grudu loja, sve zahvaljujući kletvi što joj odnekud, pitajboga kakav vrag na jezik nanese: »E, kćeri ti tri žute dlake na njoj proklasale!« Kako takvu kletvu nikada nitko ne ču, majka se udavače vele uzboja — nepoznato je strašno i kad ti je sklono — te bi spremna Livoguzoj dati i mnogo više no što je iskala samo da joj kćeri pred udaju te tri proklete žute dlake na njoj ne proklasaju. Navikli da već prvoga dana torbe napune i prepune, uveče se potišteni i mrzovoljni zabiše u plast sijena — noćište im više ni u pojati ne dadoše. Mrzilo ih da jedni drugima i »dobru noć« požele, već se svaki zakukulji u svoju opću nevolju i pokuša oko ubiti. Potrka se i opet pripi uz djeda Kikaša i došapnu mu: — Kako bi bilo, diko moja, da ti opet, kao ono u Gorici, nogu podapnem? — Nikako! Već... kad sutra padnemo u Duvno, promuvaj se malo okolo i propitaj koja je kršćanska kuća najbogatija i kakva je nevolja bije. — A ako ne bude nevolje? — Muči, mali, bit će je! Gdje je kuće tu je i nevolje. Junače moj, kad god bih na neku novu stranu krenuo, rekao bih samom sebi: »Naćuli uši, Kikašu, i počuj o čemu narod zbori, što ga mori, za čim li mu duša plače i jauče...« I 309

nikad se nisam prevario. Skorup veselja s kotle jada i najplićom žlicom možeš pokupiti. Kad ujutro dođoše nadomak Duvnu, Kikaš priđe šesnaestogodišnjoj Copčevoj kćeri Tomici, skide joj s vrata ogrlicu nanizanu od morskih pužića i gurne Potrku među lopatice: — Hajde, i kad doznaš naći ćeš me pod onim dubom. Moram ovoj marvi pokazati: kad Kikaš hoće da i može! Nu, komu ćeš pokazati kad nema škilje... E, Škiljo, škiljo iz Zagvozda, kud mi onako bezobrazno pod ploču, a mene ostavi da se sam grebem po ovom grebenom svijetu... Oko podne Potrka se vrati i povede Kikaša kući nekoga Šimuna Kavčića, marvinskog trgovca, koji je prije carskoj a sad cesarskoj vojsci stoku namicao, te ni sam nije znao koliko pusta blaga ima. Čim uđoše u avliju Kikaš bez riječi priđe nekom kvrgavu panju, stade ga okretati i prevrtati sve dotle dok mu se najružnijim i najnezgodnijim ne učini. Potom se nad njim uzlamata rukama izvodeći neke čudne šare, znakove tajne i otajne, vračbinske. Na kraju s pola stražnjice sjede na jednu zaobljenu kvrgu, izvadi Tomičinu nisku i zače između palca i kažiprsta lagano pužića po pužića propuštati, baš kao da zrnca krunice prebire, a uz to glasno, razgovijetno i pomalo pjevuckavo neku čudnu pjesmicu slovkati:

Ai ći dan kian,1 ai ći šan bian, ći kuri tan lian, šemije curi lan. Cicijan, bibijan, lilijan, šukrijan, roge van! Arbanaške poslovice: 1 Tko dijeli, plače.

310

Têja ben drû,1 džini ga, vodo, tu! Vere me lule, dimni me trule,2 sesijat krule, drmnime sbule. Cicijan, bibijan, lilijan, šukrijan, roge van! Teja ben drû, džani ga, vatro, tu! Si as ditta, citet pita,3 kenzul kita,. maš makita, ćilibu šita, sulamita. Cicijan, bibijan, lilijan, šukrijan, roge van! Têja ben drû džuni ga, šejtan, tu!

Čim je Kikaš počeo pjevuckati na kućna vrata izleti golema ljudina s praljkom među zubima, očito poslije dobra mesnata obroka, i ljutito se otrese na bezobraznu prosjačinu: — Gubi se, gubo stara! Ovdje za te ni vode u rešetu! Kikaš ga i ne ču, već pogleda u vrata na koja iziđe žena s troje još nedorasle djece. U vratima ostade momčić od kakvih sedamnaestak godina, oslonjen na štake, jer mu desna noga bijaše u koljenu prebijena i skvrčena tako, da mu peta stražnjicu dodirivaše. Ljudina se primače Kikašu na dva tri koraka, pa videći da pužiće a ne krunicu prebire, znatiželjno upita: Crvotočina izjede drvo. Proljeće s cvijećem a zima s krpama. 3 Kakav dan, takva pita. Sve ostalo su smislene ili besmislene Kikaševe nadovezice 1 2

311

— Kakve to vražje očenaše meckaš? Umjesto odgovora Kikaš sastavi obrve s kosom, zakovrlji očima i kroz stisnute zube glas povisi: — Cicijan, bibijan, lilijan, šukrijan, roge van! Videći da od starca budalaša odgovora neće dobiti, pogleda Potrku, zazove ga prstom, pa će umiljato, prijateljski: — Kaži, dijete, stricu što to stari čandrlja-mandrlja? — Nisi li ti Šimun Kavčić? — upita Potrka umjesto odgovora. — Jesam, sokoliću. — Ej, Šimune, Šimune, ne upita li ga maločas: »Kakve to vražje očenaše meckaš?« On baš te vražje očenaše mecka! — Vražje očenaše?! — pukne Šimun obrazima i stade se svijati od namjerno pridušena smijeha. Šimunovoj ženi ne bi do smijeha, te im se približi ne skidajući s Potrke pomalo ispitljiv a pomalo zabrinut pogled. — Ej, Šimune, Šimune — tugaljivo će Potrka — pucaš od smijeha, šišnuti Šimune, a morao bi se u suzama topiti. — Hahaha... Reci ti njemu, hahaha... Reci ti njemu, da mu u mene ni od Božjih ni od vražjih očenaša ćara nema. — Pa on i ne traži ćara ni šićara — ravnodušno će Potrka. — Što onda uškopljene gude škopi! — Vidjet ćeš, Šimune, šišnuti Šimune, kad se oriti stane. Kikaš potrese glavom, kao u čelo udaren ovan, sijevnu očima na Šimuna, a preko njega tresimice opatrnu i djecu, koja su se već bila malo oslobodila i na dvodište iskoračila. No oprljeni zlim pogledom, kao jedan natraške potekoše, 312

skriše ruke za stražnjicu i dlanovima se o zid prilijepiše — Moj spas! Šimunova žena priđe Potrki i blago mu položi ruke na rame: — Čuj me, dijete... kažider strini svojoj kakvo to zlo počinismo, te na nas takve čine i čari baciti hoće? Umjesto Potrke odzove se Kikaš glasom strašnim i sveprijetećim: — Što počiniste pitaš, o luda ženo! Nije li šukundjed tvoga muža Turcima odavao loge i ložišta Tomićevih hajduka, i u Vran-planini i na Blidinjem jezeru? Nije li se brat pradjeda tvoga muža poturčio da prokletu guzicu nabije i prasvekru ti pomogne da se domogne zemlje i stoke Jure Bilušine, na kolac nabijenog? Nisu li djed i otac tvoga muža, i sâm muž tvoj, s Turcima trgovali, busije im odavali, raju ogaljali i za njenu sirotinju, kô vojnici za Kristovu odjeću, kocke bacali? Nije li... Ej, luda ženo, godinu bih dana mogao nabrajati! Pa umjesto da se za grijehe pokajete, da se u prsa busate dok ih ne razbusate, vi i nas — Bogu najmilije, poradi kojih i sunce nebesko grije — vi i nas s kućnog praga bez kore kruha, bez suze vode na trnovite staze i bogaze bacate. — I opet ću te baciti, nebesa mi i gornjih i donjih, pa i onih srednjih! — razjari se gazda Šimun i grabov kolac dohvati. — Ne, Šimune — zakuka žena — ne, Šimune, ne, jedini... Ni nekrst na prosjaka ruku nikad ne podiže. — A ja ću je podići i spustiti, ni Bog me neće zaustaviti! Ali zaustavi ga Kikaš glasom hladnijim od mosura: — Zamahni i o se ćeš ga prebiti! Nu prije nego zamahneš pogledaj sina svoga Stipicu. Nije li 'no on u 313

vratima? — i Kikaš se zapilji u bogalja koji se ljuljao na svojim otužnim štakama, pogleda još otužnijeg. — Je, tuga moja — umjesto Šimuna odgovori žena i vješto se postavi između Kikaša i muža. — E, vidiš li — polagano će Kikaš — prije osam godina molitvom sam zakucao na ova vrata, nu i tada me je tvoj muž kolcem ispratio, a sinčić me tvoj Stipica, ugledom na oca, zasuo kamenicama i jednom me škriljkom za uho shvatio. Od tada na to uho ne čujem, ali od tada i tvoj Stipica ne hoda, već skvrčenu nogu nosa. — Ne baljezgaj — otrese se Šimun — njemu je stijena, a ne tvoja kletva, nogu zgnječila. — Tvoja žena ne misli tako. Srce materino zna da kamen nije sam od sebe poletio, već da ga je netko zavaljao. A taj netko zove se Dainon, moj prvi prijatelj među vragovima. O tom ćeš se začas osvjedočiti kad navale vatra i voda! — Kikaš uznese ruke k nebu, izdrelji oči i glas podiže dokle ga najviše mogaše podići — Džini ga, vodo! Džani ga, vatro! Džuni ga... — Ne! Za jedinoga Boga, milostivoga... — zavapi sva ustreptala žena, a ustrašena djeca briznuše u glasan plač i još se više dlanovima o kućni zid prilijepiše. Taj njihov užas donekle prijeđe i na Šimuna, koji odbaci kolac, pa se pomirljivo obrati Kikašu: — Vrag odnio i krv! Da si me kô čovjek upitao, nije ni moje od kamena, turnuo bih ti štogod. — Je 1' ono što i prošli put? Ili ono što maločas reče: ni vode u rešetu?! Šimun ne uspi ni zaustiti, a već se njegova — očajem izbezumljena žena — baci na koljena do nogu nemilosrdna starca, razmrsi kose, razdera jelek i uvele sise isturi: 314

— Pogledaj ih, pa se sjeti onih koje si sam sisao! Njima te zaklinjem, ne da poštediš mene ni muža mojega, već one koji ih iscijediše, nevini su! Poštedi ih, zaklinjem te... — i stade ga zaklinjati i preklinjati svim što joj na pamet pade. Slušao ju je nepomičan i okamenjen, ne zato što bi ga ženskim očajem ganula, nego zato da tom ledenom bešćutnošću sve ostale uvjeri u svoju moć kojom sigurno ravna sudbinom. A kad se ženi negdje u grlu i posljednja riječ zaglavi, i Kikaš, tobože, omekša: — Dobra ženo, ni moje srce nije od mazije da bi ognju čemera tvoga odoljelo, nu, poslije podne nije vakat na misu. Sve da hoću, zlo se više zaustaviti ne da... Jerbo da se samo operem pred vragom, što sam ga utaman zvao, moram mu do zore prikazati troja muda janjeća, dvoja jareća i jedna teleća, i to zdravo na zdravo, živo na živo u Vražjoj pećini na Vran-planini. — Hajde u tor, dobri čovječe, hajde u tor što čekaš... — radosno će žena. — Jesi li poludjela — skoči Šimun — neće on samo muda, već uz muda i meso i bekinu! — Podaj mu, sve mu podaj, moj Šimune! Vidjela sam mnogo urokljivih očiju, ali sve zajedno njegove ne sastaviše. Daj mu, Šimune, daj mu sve što zaište... — Daj mu, bábo, daj mu... — zacviliše i djeca kad vidješe majku u suzama. Da pomutnja bude veća, hromom Stipici pokliznu štaka, i on prsimice pade u prašinu i ostade ležati. To napokon slomi i gnjevnog Šimuna, koji pozivno mahnu glavom Kikašu: — Hajdemo u tor! Kikaš samo odmahnu, kao na dječju glupariju: 315

— Ne ide to šale, prijatelju. Izagnaj marvu, pa gotovo! To je samo kusur da potkusurim đavla. A i meni valja nadnicu upisati. Za ono što mi nikad ne dade ni kore kruha, za ono što ću zaustaviti bijes vragova, koji u ovom slučaju Bogu služe, za trud što ovako star i nemoćan moram do zore u Vran-planinu žrtvenu marvu dognati, velju, za sve to, da brat bratu daje nisu dvori dukat po mudima. — Dukat po mudima? Šest dukata, šest ti bogova nakrivljenih — skoči Šimun i ponovo se kolca lati. Tada se žena, koja ne bijaše ni ustala, na zemlji okrene i obgrli muževljeve noge rukama kao kliještima: — U miraz sam ti dvadeset i četiri donijela... Kikaš tek sada opruži nogu, koja odavna bijaše utrnula, te će smireno kao trgovci na pazaru čas prije nego pijunu u šake i dlanom o dlan udare: — Vidim da ćemo se naći, pa dok vi marvu izvedete i ostalo uredite, ja ću vražje očenaše naopačke izvrstiti i malo vragu put zamagliti ako se već k nama uputio i zaputio — izvadi iz džepa nisku pužića i stade je natraške prebirati:

Kenzuli, menzuli, štene deri, bez rasteri, gurambeli, cincinmeli na imeli, krst na jeli, vraže seli! Babiutra cincinputa starikurta, a jasutra rog unutra! Eto miš, vraže, iš!

Podveče, dok se prvo žrtveno janje dopicalo među kamenjem uza sam ponor bistre Šuice i dok su gladne prosjačke oči rsku kožicu već devet puta kroz vlažne zube protkivali, Potrka je po deveti put od riječi do riječi djedovu majstoriju prenosio, nek se bolje upamti. A kad deveti put dovrši upita Kikaša: 316

— Sad nam kaži pravo, diko naša, kojim si ono vražjim jezikom vražje očenaše brstio? — To ti je, sine, po arbanašku — odgovori Kikaš, a zadovoljan mu smiješak zaigra u brku — ma i ja sam koju svoju dometnuo, da uhu slađe bude. — Aha — živnu stari Divac — Bit ćeš vrtio one čandrljajke što nas, drtesine, učio onaj Arbanas. — Koji Arbanas? — upita ih dvoje troje u isti mah. — Koji Arbanas?! — ljutito se izbelji Divac — A i znate mi Arbanasâ, kô nijem riječi! — Tako se to, bolan striče, pita — ugnu se Livoguza. — Tako se ne pita, nego kvoca, kvoc-kvoc, prkno moje debelo pa naduveno!... Kako li se ono zvaše? Kol? Kol Guraku, kako li... — i s uzdanjem pogleda brata Kikaša. — I ja zaboravio — razočara ga ovaj. — Sad svejedno — nastavi Divac — Pir-pir, vjetar zapirio pa ga dopirio; onda opet, pir-pir, pa ga otpirio. Tako je to sa svakim kad se od svoje kruške odlomi, krc-krc, pa kvrc! A jadni se Arbanas odlomio zato što nije mogao ubiti nekog iz desetog plemena, koje mu je pitajboga kojeg bezimenog iz roda negdje za polom bum-bum, pras-tras! Nije mogao, eto, nije mogao krv, pa se onakav, sitan i žgoljav — u lulu si ga mogao nabiti — od sramote u svijet djenuo i tko zna čiju njivu zagnojio. — I neka mu — presudi nemilosrdno Potrka — kad nije umio krv krvlju sprati, kô moj dični sedmodjed Prpa: sve do kučeta i mačeta! Kano preklani Ilijaš Mlatila dok se vismenom kljukao... — Kô puškar Zele sedmoricu Caljkušića — pomože mu strina Škorinica i ne sluteći da mu je tim krastu očupala i staru ranu otvorila. Pred njim opet iskrsnu ono golobrado 317

momče s rukama u nebo uzdignutim, s rumenim cvijetom posred čela, i onaj ovan Božji, pravedni... Namah ga spopade mučnina, zabaci glavu među stijene i samu ljutinu povrati. — Nije to isto — usprotivi se Divac — Caljkušići su bili i od vlasti ucijenjeni »živi ili mrtvi«, i svatko je mogao bum-bum, pa je puškar samo usput brata osvetio. I neka mu je na čast! Prpa je opet potamanio samo one koji su mu najbliže pobili. A da koga će! To je i ljudski i nebeski! — Tko se mača laća od mača će i poginuti, veli Gospodin. Krv proljevena, kakva bila da bila, vapi osvetu pred licem Njegovim — odslovka Copac pobožni, koji ni preko ovoga ne smjede šutke prijeći. — Hajde s milim vragom, božji buzdovane — prezirno će Divac, pa nastavi — A tamo moraš ubijati i one iz sedamdeset i sedmoga sela, koji su ti prije sedamdeset i sedam godina nekog iz sedamdeset i sedmog koljena za busom kvrcnuli. Eto, recimo, sretneš se s nekim na putu. Čovjek mio i priupen, baš po tvom aršinu. Svidi ti se naoko i onako, pa s njim sjedneš, jedeš i piješ, udaraš u šalu i maškaru kô s bratom rođenim. Dobro vino otvara i srce i dušu, pa tako jedući i pijući vi se i uščavrljate. Čavrlj-čavrlj, ću-ću-ću, ću-ću-ću... i odjedared saznaš da je rodom iz onog sedamdeset i sedmog sela. Pušku u pupak, i bum! Nož pod rebra, i krc! Eto, to ti ga je tamo, ni ljudski, ni nebeski. Uto Podlivoguz skinu ražanj sa žerave i uzmaha se pečenim janjetom kao barjakom: — Evo vruće, nadujte guće! Driješite kajase, pečeno preda se! Opeke meni, butove mi ženi! Navali, narode, gladni, prosjački... — položi janje na ovelik plosnat kamen, vješto izvuče ražanj i odbaci ga u žbunje pod polom. 318

Glava glavi, pleće harambaši, a fukara može i rebara — odnekud iz mraka zacvrkuta mala Tomica, a onda spusti glas i, pomirena sa sudbinom, veselo promrmlja: — Meni su i rebra dobra. Podlivoguz prstima skorenim, natučenim i na ugljevlje neosjetnim, u jednom trzaju iščupa bijele bubrege: — Ponajprije, svakom ono što nema! Divcu muda, je l' pošteno? — i prasnu u smijeh da tuđi smijeh što prije izazove. Ali i njemu se samu smijeh na usnama sledi, a svima se koža naježi od glasurine što odnekud iz mraka zagrmi kô stotinu proljetnih grmljavina: — Ukraj s mudima! I da mi nitko nit lane nit uzda'ne! A ti se, jarče stari, okreni i pogledaj pa ćeš vidjeti da si mi na mušici! Rumeni odsjaj žara zatrepta i pokliznu niz puščanu cijev, što se pomolila kroz uski procjep između dvije pole i svoje slijepe oči s Kikaševim sastavila. — Je li — nastavi podrugljivo glas iz tmine — je li to taj olinjali đavao, što mu zubi poispadoše, pa desnama ništa tvrđe od mojih muda? Hehe, prisjedoše ti, a?! Da je bilo pameti, možda i ne bi. Nu gdje će pamet kad je guzica od glave šira! Da udariste preko polja prema Vran-planini, mogli ste se i osladiti. Ne bi mi ni palo na pamet da vam u stope uskačem. A vi niz polje, u dolje, na Šuicu, na rječicu, na ponorčić, na teferić... Hahaha... na teferić, na prosjački... Hajde! Na sunce s dukatima i skupi ono živine što mi još ostade! A to pečenje bacite u ponor! Nije za me, ma ni za vas nije! Brže! — Odmah, brate! I hvala ti što nam život oprosti, stoput hvala — odahnu Kikaš, potom se obrati Livoguzoj strignuvši očima na ražanj u žbunju pod samom polom, te 319

ga Šimun nije mogao vidjeti — Skupider mu, kćerce, kad je tako! Livoguza u tren zgrabi ražanj i svom snagom udari po pušci, koja odskoči kao poluga na gredi ili preopterećen kantar. — Za kamenja! — podviknu Kikaš, lati se prvog šakarca i zavitla ga preko pole. — Prokleti bili — ali to više ne bijaše ni sjevatanja ni grmljavina, već nemoćan jauk pod brzim nogama, zakriljenim mrklom noći. Kad se odjek koraka izgubi, Kikaš će svojima: — Dok on do prvog sela i ljude skupi, neće proći ni tri sata. Stoga plećke i butove u torbe, a ostalo na brzinu raščerupajte, putem ćemo jesti. Ako je njima noć prijatelj, nije ni nama dušmanin. A u zoru... — Gdje smo mi do zore! — klikne Potrka. — Pod Zavelim-planinom, Gospe mi Male i Velike, pod Zavelim-planinom, pod zelenom... i soli nam na rep! — nakesi se Podlivoguz gutajući dvaput veći komad mesa nego mu u usta mogaše stati. — Bit ćemo na Vilinjaku — reče Kikaš — Kad sunce grane ja moram biti tamo!

320

OSTADOŠE SAMO DUBOVI SAMCI I NE ZADUGO Kô kap rose, kô djetinja suza, kô Mara Kasumuša dok je djevojkom bila... — od srca se nasladi Kikaš, sjede između dvije podlokane žile, položi ruke na njih kao na ručke prijestolja, leđima se osloni na tri sežnja debeo dub, što od pametara stoji ovdje na vrhu Vilinjaka — I sve kô na dlanu... sagni se pa žedan srči! Jutro zaista bijaše ono rijetko proljetno jutro kad jugo uzmiče pred burom, a bura ga još ne stiže, kad se kobaltnomodro nebo ispinje visoko iznad zvijezda, a na njemu se ocrtava samo crna sjena jata čvoraka ili pluta kakva osamljena grabljivica, kao pomični ukras neki. Na zemlji ni daška pare, ni koviljka magle sve do bosanskih planina što se na siva brda naslanjaju kao uzvod loza na mrtvi kameni podzid. Dolje prema istoku poleglo Imotsko polje, pola ogledalom vode preliveno, pola zelenim njivama blagoslovljeno, bisernom ogrlicom rijeke zakićeno, a sa svih strana obrubljeno mrkim klisurama, što se ponegdje u zaravan slamaju, a ponegdje zubato u nebo strše i bezdane ponore zatvaraju. Nad poljem se sablasni ljevak Crvenog jezera kô cvijet luda kukurijeka rumeni, dok se sâm grad 321

bijeli, i što ga duže gledaš sve ti se bliže primiče: svaku kuću vidiš, svaki zeleni prozor razaznaješ, a prepoznao bi i gvardijana, fra Rajmunda Rudeža, da u samostanski vrt išeta. Kikaševo se gladno oko pomiče polako, polagano, da svaku mrvicu pokupi i da zna da ju je pokupilo, a ne u jednom srku, u lakomu zalogaju. Kad se dobro napaslo, naglo se okrenu i obuhvati cijelu zapadnu stranu, svu ovu golemu sivu stepeničastu visoravan omeđenu modrim Mosorom i još modrijim Biokovom, a potom poče polagano meraklijski skakutati sa zupca na zubac planinske pile, da u blagim lukovima siđe do podnožja, a onda hitro opšestari rodnu dolinu, hitro iz ljute bojazni da mu je tko brži ne otme. — Gledaj, suzo djedova, gledaj i nagledaj se — ponuka Kikaš Potrku kojeg jedinog uza se zadrža dok su svi ostali, stotinjak koraka niže, pod kruškom trnovačom drugo Šimunovo janje već na uranku pekli. — Nigdje toga kud okom i krokom — uvijek spreman Potrka uskoči u djedovo oduševljenje. — I ja tako mislim. Bog je svemoguć, ma opet ne toliko da bi i od ovog nešto ljepše stvorio. Pogledaj pusta brda, u kaftanu od zelene jasenovine, izvezenu cvjetnim grozdovima žute tilovine! Milinje božje... Pa pogledaj dubove u Orljači, što nad bunarima kano kvočka nad pilićima... Ej, koliko sam puta pod njih marvu dognao i iz bunara s marvom vodu pio! — I ja, diko moja — Potrki se oči zaiskriše, kao i uvijek kad mu se misao ili djelo s djedovim poklopi. — Pa kamenica u Grabarju! U dno jame usvrdlana! Voda usred ljeta kô usred zime: zube trni a srce prožima... 322

— A ona na Biloj vlaci! A ona u Graovoj pasici, a ona... — zanese se Potrka i učini mu se: nȁ, sad će se prsimice na ploču prućiti i glavu u studenu vodu zagnjuriti. — Ded sad svrni pogled na selo i na kuće. Kakvo selo, kakve kuće! Sve sami jadni kućerci, krovinjare nakrivljene i ponaćene, somići kuljavi, krovovi ulegnuti... I crkvica, sirotica, kao da se trepavicama čempresa pokriva. Čega li se stidi sirotinja moja? — Ne znam, radosti — odgovori Potrka premda je dobro znao na što djed cilja, jer ma odakle polazio, uvijek će istom doći. — Pogledaj malo bolje i odmah ćeš se domisliti koje se to kuće stidi! — A to — kliknu Potrka kojem se, tobože, tek sad razbistrilo kud djed smjera, pa zacvrkuta — Tvoje, diko moja, tvoje se kuće stidi. Triput bi se u njoj mogla okrenuti. — I četiri, moj sokole, i četiri — ponosno će Kikaš ne skidajući oka s Kikaševih dvora. — To i nije kuća već palača! — Palačetina, dobro moje, palačetina! Pola doline prekriva. — Neće bit baš pola, ma lijep komadić. Sve su to ove natučene ruke slijepile i sklepale, ovi kvrgavi prsti, sve to... A zerkice je pomoglo i ovo ovdje! — Kikaš se kucne kažiprstom po čelu i zadovoljno se nasmiješi. — Dašto, nego ovo ovdje, diko moja, dašto — naceri se suučesnički Potrka, a u sebi pomisli: »Lijepo li je voditi stare razgovore i iščinjati se da ih prvi put smišljaš!« Kikaš dugo ne mogaše rastaviti oka od kuće, od palače, koja kao da je svu golemu ljepotu bistroga jutra potisnula ili kao da je sva ta ljepota njoj za ures stvorena. Napokon mu 323

se oko otrže, pa se pope iznad kuće, na Glavicu, kao lijena noga na stepenicu: — Osamio sam se s tobom da ti veliku misu otpjevam, a sad ne znam ni kako bih u crkvu. Vidiš li Glavicu svog devendjeda Prpe? — Sedmodjeda, sedmodjeda! To mi dokaza pokojni don Pavao. — Slušaj ti što ti djed kaže, a u don Pavlove kosti ne kreći! Devendjeda! što ono htjedoh reći?... Kad čovjek sedamdeset i tri godine dane i iskustva kano pačice duhana slaže, ne može se sve to u jednoj luli ispušiti, ni u dvije besjede sabiti, i još da od pomoći budu. Ma opet će tkalja reći neukoj kćeri: »Osnovu kroz zupce brda provuci, potku na čunak namotaj, pa je provuci između raščepljene pređe, potom nogom pritisni i brdom zbij!« i kovač neuku sinu: »Mijehom ugljen raspiri, turni kosor nek se zažari, pa s njim između čekića i nakovnja i klepaj!« A što ću ja tebi, neuku u tkanju i klepanju života? Na kakvim ćeš ga krosnama tkati, u kojoj ga kamenici kaliti? Što ću ja tebi reći? — Pa i to što reče nije malo — po običaju polaska Potrka. — Nije čas da se lažemo. Čovjeku gode laske i kad zna da su laske. I kad su bezočne, gode mu. Nu kad dođe čas, onda su mu na muku. I sve ono u što si vjerovao da je pametno, u budalasto se promeće. Nešto te neviđeno zaskoči. Baš kano ovo jutro. Koliko je ovakvih jutara bilo i prošlo, a da nam se nijedno nije ni o trepavicu očešalo! Koliko li pametnih pametni ljudi uz ognjište prodivaniše, a nama ni do uha! Prođoše mimo. I sve prolazi mimo... Mi se tu i tamo nekakve otužne mrvice uhvatimo, kô čičak bječve i sotona duše, dok sve drugo teče mimo... I smućeni tako 324

jedemo kupus pun dlaka, a dlaku opažamo tek kad nam za zub zapne... Eto, ima dobre dvije godine kako se nas dvojica kô čičci prilijepismo, pa osim sebe nit koga vidimo nit čujemo, nit želimo čuti nit da nas čuju. Eno ti ih dolje: i djeca i unuci, i zet, i brat, i nevjesta! Dok moje janje peku i preuranjeno slinu gutaju, tko zna o čemu baljezgaju! Ni slučajno im se oko k nama ne uzvi. I onda se čovjek pita: tko su mu i što će mu? Sve što se među nama događa, događa se letimično, slučajno ili po nuždi, kô kad zadahtan pas časak predahne u kravljoj sjeni. Ne pripadaju nam, niti mi njima pripadamo. Ustvari, nitko nikome ne pripada. Svi smo mi dubovi samci, u se i u kamen ukopani... Možda sam ti to htio reći. Uobruči okom svu našu dolinu i brda oko nje, pa mi izbroj sve stare dubove. — Tko će to, diko moja... — zapjeva tužno Potrka kao da nariče. — Kamo li sreće da je tako! Nu... ima ih svega sedamdeset i šest. Znam svakoga i u glavu i u oko. Kad sam bio tvojih godina bilo ih je preko dvjesta, a vukovi su silazili u torove i na obore, i ne samo za mećave. Medvjedi izumriješe za pokojnog mi pradjeda; sad pomalo izumiru i vukovi i ovi stari osamljeni dubovi, a meni se čini da s njima i mi izumiremo, uza sve to što nas je iz dana u dan sve više. Ili baš zato! Množimo se, udvostručavamo i utrostručavamo, nu djedovsku dušu i pamet kao i oranice dijelimo i usitnjavamo. Jerbo ako Gospodin ne povećava zemlju što je dade praroditeljima našim, nego je ostavi jednakom za njih i za potomstvo njihovo, zašto bi onda pamet uvećavao?! Idite i množite se! A zemlje i pameti jednako! Pa tako: jedno množi, dvoje dijeli dok sve troje ne ode k vragu!

325

— Bilo bi najbolje — domisli se Potrka — da svatko po jedno dijete ima, pa ne bi morao ni međaše u oranice ni klinove u pamet! Tada bi i mene zapala sva tvoja mudrost, a ne samo devetnaesti dio. — Dade tebi djed i od tuđega dijela... Nu, nije to ono što bih ti morao reći. A što je to što bih morao reći? Možda to, da svaka živina oko svoga brloga kruži i šestari, pa makar i nakraj slasti svijeta odševeljala, uvijek se rodnoj jazbini bar željom vraća? Ne! Ni to nije ono životno! Kikaševe se obrve skupiše i oblačić na njegovu čelu zamuti bistrinu ovog čudesno sjajnog proljetnog jutra. — Dugo sam se pripremao na ovaj čas i ne misleći što ću ti reći, jerbo sam bio siguran da će Ono samo od sebe progogoljati, a sad ni da se smlači. Zašto živimo? — Da Boga spoznamo, da ga ljubimo, da mu služimo i tako da se spasimo — zbrza Potrka. — Jest to, po katekizmu. Jest to, po Božju. Nu, zašto po ljudsku živimo? — Puno me pitaš, diko moja — pogruši se Potrka iskreno ožalošćen što djedu u muci ne može pomoći. — Nitko to ne zna. Ja mislio da to svatko jednom spozna, da se to svakom u ovom času otkrije. A nije! E pa kad je tako, sine moj, kad ti ništa ne mogu ostaviti, ostavi bar ti meni. Eto, na moju uspomenu usadi jedan orah, ma onaj od Bajine vrste... kô jabuke su. Često sam pomišljao da ga i sam posadim, ali čovjeka uvijek nešto smete. — Hoću, diko moja! I bajam ću ti usaditi, i slatkaš i gorkaš! — Nemoj bajam! Gizdavo mi cvjeta. Orah! On je naš, i resi se samo siromašnim resama, baš kao i naše prosjačke torbe. A sad dozovi one sveždere. Vrijeme je. 326

Čim se okupiše Kikaš ih opšeta očima pa reče: — Posjedajte, nabiguzi moji, jednu ću vam pričicu ispričati. Kad sam bio dječarac, kao Potrka danas, vrag mi ne dade mira, te pod jesen uhvatih mladu lastavicu, pa s njom u gajbu. Hranio sam je mušicama, crvima i pitaj vraga čim. Bila se pripitomila, sjedala mi na ruku i na rame, letala po kući i po oboru, pa se opet u gajbu vraćala. Veselo. I sve do proljeća veselo. Kad okopnilo i otoplilo rekoh: »Evo ti vascijeli božji svijet!« i otvorim krletku. Nu ona ni makac, već se čamprima prečke uhvatila, pa sva uzdrhtala i ustreptala stade očice na sve strane bacakati, cičati i cijukati, kô da stotine smrti gleda. A i gledala je jadnica. Sutradan se lastavice vratiše. Ne raziđoše se po komšiluku, niti sjedoše u gnijezda pod strehom, već u jatu uletješe u konobu i u gajbi je raščerupaše. — Smrdjela im po čovjeku — ubaci Podlivoguz — Ptica će iz gnijezda izbaciti svako jaje koje ljudska ruka dotakne. Smrdi joj po čovjeku. Kad sam ja... Kikaš ga ošinu pogledom kô bičem, a kad ovaj pregrize riječ, smireno nastavi: — Dok sam jednom obilazio loze na Graovoj pasici dopre do mene puškaranje iz Proložine. Bit će puškar Zele i drugi lovci, pomislim. Tako je i bilo. Malo potom uz huku, uz strašnu huku doleti nad Bili dolac jato droplji — tada su još i droplje dolazile. Gledam, bijesne su i krvi im po krilima. Nije dobro. Onda jedna droplja sleti nasred doca, ne sleti već se opruži poput zamantale koludrice, opusti raširena krila, a vrat prikloni zemlji kô osuđenik panju. Uza strašnu kriku i viku cijelo se jato, kao jedna, na nju sruči. A kad se jato podiže ostade samo krvavo perje, razbacano oko krpice krvave strvine, krpice ne veće od zečje kožice. 327

— Bit će to bila droplja-stražar, pa na straži zaspala, a lovci... — opet uskoči sveznani Podlivoguz. — Tko griješi pravedno je i da ispašta. Svi smo grešni pred Gospodinom — i Copac pobožni zabijeli očima na visoko nebo. — I oni koji nisu grešni — nastavi Kikaš — znaju kad im čas dolazi. Koliko puta vidjesmo kokoš kako mahnita od strave dok kokošar kruži još iza devetog brda! I gudina dok je koljač još iza letve zadjenut! Hoću reći, svako Božje stvorenje zna kad mu dolazi čas samrtni. I meni dođe, pa odlučih da upravo ovdje umrem. Nitko se tomu ne začudi, — baš kao da reče: »Odlučih, da ovdje ručam« — jer svi još u porodu bijahu srođeni sa smrću. I što bi život više odmicao, to bi se s njom više srađali, da je na koncu dočekaju kao odahnuće i oslobođenje od prazne zdjele, duga hoda i smrznute noći, da je dočekaju kao dobru vilu, izbaviteljicu, koja će ih kroz vrata svjetla uvesti na zelene poljane života vječnoga, gdje sa svih strana žubori izvor-voda... Stoga Kikaševu odluku primiše bez uzbuđenja, jednostavno kako bijaše i bila izrečena. Tek Copac pobožni protrlja ukočeno koljeno: — Bilo bi doličnije da si odlučio u kući umrijeti, jer se pop ne bi morao pentrati uz brdo da te s Bogom naredi — potom strigne okom na kćer Tomicu — Skoknider po don Petra! — Buzdovane — ledeno će Kikaš — nikada ti nije palo na pamet da moje račune s ljudima sređuješ, pa ih ne sređuj ni s Bogom! A ti, mala, uzmi žbanjicu i skokni dolje na Markotinu kamenicu. Studene bih se vode napio. Tomica poslušno uze žbanj, izli ustajalu vodu i odskakuće niz golu kamenu kosu. Copac se naroguši, dva tri puta otvori uprazno usta, a onda ipak pomisli da je Bog i 328

nad ćaćom, i već htjede zaustiti kad li ga sestra Livoguza munu laktom pod rebra i šapne mu ljutito: — Pusti ga, nevoljo, da s mirom umre! Kako se svi bijahu uzvrpoljili, Kikaš se polagano zagleda u jednog po jednog, dok ih svih pogledom ne smiri, kao zmija pticu i ljutit pas usplahirene ovce. Potom segnu rukom u džep i izvadi ključić od škrinje — u kojoj su se čuvale tri ženske nošnje srmom prožežene, dvije hajdučke odore krupnim tokama posute, tri kubure srebrom okovane, štilet s ručicom od srneće noge i još kojekakve stvari, rijetke i dragocjene, i nešto novca što ostade za Copčevim Lukom i Jokaševim Krilom pošto se otisnuše preko debela mora — pa što mogaše bolje glas usvečani: — Ovaj ključić starješinstva i gospodarstva našega iz nedostojnih ruku svojih na ruke najdostojnijega među vama položiti udostojim se i hoću. Potrka, sokole naš, rastvori dlanove svoje i ključ ovaj primiti udostojiš se, za dobrobit plemena našega, da sve što je pod njim uzmnožiti uzmogneš. I neka te mojom obnemoglom rukom blagoslovi svemogući Bog ý Otac ý Sin ý i Duh Sveti. Amen. — Ali, djede... — zagrcnu se Potrka i ne umjede ništa više reći. Kikaš mu položi ključić na dlanove, na kojima suze otopiše prljavštinu, pa nastavi: — Od danas si ovom smeću starješina i gospodar! U babe su ti Anđuke ključevi od ambara i konobe, i neka vazda budu u nje dok svijetom obijaš. A kad si kod kuće, oduzmi joj, ti si glava! I kad budeš dijelio meso, kruh i vino, dijeli pravedno, po radu i glađu, po moći i pomoći, a najviše po nemoći, tebi što ostane. A sad, nabiguzi i svežderi, srondajte se janjetu i žderite, svi vas vrazi žderali! 329

Ovom nečuvenom odlukom — ta, starješinstvo je od iskona od najstarijega najstarijemu prelazilo — svi bijahu tako zaprepašteni, da ne mogaše ni pljuvačku progutati, kamoli riječ izustiti. I više nego željom i glađu gurani Kikaševim glasom, kao zidom zgusnuta vjetra, odševeljaše nizbrdo i stadoše žvakati janjetinu, žvakati bez volje, bez želje, bez slasti, kô što čovjek u ognjici neslano kuhano kokošje bijelo meso žvače i razvlači. Kikaš dohvati žbanj, što ga u međuvremenu Tomica bijaše donijela, od srca se napi pa mljacnu vlažnim usnama: — Baš studena! Velika je stvar studene se vode napiti. Stani! Možda je to ono... Potrka sine. možda je to ono životno: studene se vode napiti. Svakom se čovjeku u ovom času istina ukazuje, pa zašto se i meni ukazala ne bi! Studene se vode napiti... Priđider mi, sine! Kad ovaj priđe, poljubi ga u čelo i u oba obraza: — Na času smrtnom nije sramota poljubiti onoga koga voliš. Umalo ne zaboravih. Držder ovih šest dukata, trebat će ti. A sad mi ostaj s Bogom, pametno djedovo... i razmišljaj. Možda se domisliš... studene se vode napiti... Razmišljaj... — Hoću, diko moja, razmišljat ću. I orah ću ti posaditi, i kostelu... i ona je resata... Sve ću ja, diko moja, sva radosti moja... — i opet suze ćurkom procuriše i stadoše se miješati s vodom iz prevrnuta žbanja. Kikaš se najednom nadigne i sav ustreptao povika: — Stani! Stani! Ja budala mislio, da ti iz svoje lude pameti ono životno moram iscijediti. A životno mi leži tu, tu na prsima! Potom skinu s vrata dvojne škapulare: na jednoj krpici bijaše ucrtana Gospa Rozarica, a na drugoj pred Bogom 330

najmoćniji a ljudima najskloniji svetac, koji je govorio ribama. — Popipaj, sinko! Nešto mi je debelo i šuškavo ispod svetih krpica. Što bi to moglo biti? — Ne znam, radosti moja, ako nisu moći od pomoći, onda je zapis kakav starovički. — Baš to, pametno djedovo, baš to! Zapis! To ti je ono životno! Ispod svetog ti je Ante zapis na lasičjoj kožici ispisan, a ispisa ga pokojni fra Gabrijel Grbac iz Visokog. On ti nosi sve vrste blagoslova, množi krave, množi ovce, množi žito, množi vino, svako djelo rukom učinjeno, a ponaosob čuva od smrti naprasne i nenadane. Iza Rozarice ti je zapis, što ga na kožici miša puha ispisa Hadži-Abdul Dizdarević, hodža glamočki. Posvećen je Allahu, Isi i Merjemi, a čuva od svih čari i uroka, od nagaza i namaza, osjenuća, opsjednuća, sumanuća, od hladna i vruća, od šestara i škvadara, kriva puta, smrtna hlada, a razgoni i vijori sve vragove i bjesove, sve vještice, čarobnice, sve drečavce, vukodlake, zle godine i sve ptice od mrline. Govoreći to prebaci Potrki škapulare preko glave i utisnu mu ih duboko pod košulju: — Nikad se od njih ne odvajaj i uvijek ih tako nosi: sv. Antu straga, jer blagoslovu je uvijek i mjesta i vremena, a Gospu sprijeda, da je u tren oka možeš palcem i kažiprstom ćopnuti i znamen križa učiniti ako te kakve urokljive oči ili kakvo drukčije zlo iznenada zaskoči. Eto, s tobom sam gotov, milo moje, a sad mi valja malo i s Bogom. Namignu Potrki i pogledom i smiješkom, potom se ukruti i hajdučki ozbiljno uznese oči k nebu: — Evo i mene, Gospodine Bože moj, evo i mene k tebi. A ti milostivo primi dušu moju, koja se cijeloga života ufala u tebe, gazila kud ni krst ni nekrst gaziti ne može, pa joj 331

stoga ne budi hud sudac, već otac dobrostivi. Anđele moj stražanine, dodajder mi majušnu ručicu svoju, izvedi mene starca iz ove doline suza i uvedi u pravi dom moj, u komu nitko ne traži kruha vrh pogače. I tada klonu između dvije podlokane žile. I sam se činjaše žilom, i sam bijaše žila; a žile, on i deblo bijahu dub, bijahu čovjek, samac-dub i samac-čovjek, bijahu kamen, od kamena, iz kamena, na kamenu vrhu kamena brda.

332

I POLOŽIŠE GA NA PRAGOVE U GROB NOVI Dok su muški ukućani u dvorištu pred konobom za preminulim starješinom rakijom tugu izazivali, da je rakijom mogu ubiti, i rakijom zahvaljivali sućutnim susjedima što ih tužne u tužnoj tuzi dođoše tješiti: »Sve je crna zemlja«, »Svi ćemo pod ledinu«, »Bog ga sebi uze, jer se i sâm štogod čestita uželio«, »Dobri putuju a zli hajdukuju« i drugim mudrim i umjesnim prigodnim izrekama, dotle je gore u velikoj sobi, na stolu od tesane hrastovine — ženski svijet bez suza i uzbuđenja pokojnika umivao i u ukopno oblačio, oblačio polagano i pažljivo, da pred lice Božje stupi sredan i uredan, jer i Bogu je milije vidjeti crva zemaljskoga u čistoj košulji, novu kamparanu i hlačama na sponje sa šavovima obrubljenim usukanom vrpcom od crvene pređe, nego u prosjačkim dronjcima što smrde po vlastitoj gubi i tuđim stajama. Kad ga obukoše i brk mu malo opljuniše pa usukaše, Livoguza se okrenu majci, babi Anđuki, koja se bijaše šćućurila u kutu i od muke pokatkad suzu rakije čmrknula, pogleda uprta negdje u nešto ili nigdje ni u što, dok joj se 333

krupne, osamljene suze u dugim razmacima s oka odronjavahu. — Majko, priđi i ruke mu prekriži. Muž ti je. Baba se Anđuka i ne pomače, tek joj suze ubrzaše hod niz uvele obraze, da natope sasušene i ispucale ruke koje više ni rosa nebeska ne mogaše natopiti. — Dobro, onda ću ja — promrsi Livoguza, pa kao da se pred sobom i pred Bogom opravdava, nadoveza — Kći sam mu. Čim Livoguza očeve ruke na prsima prekriži, svih osam žena i djevojaka kao jedna udariše u plač i kuknjavu, i svaka zače svoju čemernu nabrajaljku bugariti. Takav je adet od davnina: kad ruke dovrše svoje, tek onda srce na red dolazi. Ali ne bi im suđeno da mnogo suza proliju i žalostivih osmeraca kroz krnjatke protisnu, jer im Potrkin gospodarski glas jedno i drugo u strah sabi: — Svlačite ga! A kad ga ženske zabezeknuto pogledaše, ne znajući što to govori ni zašto govori, odreza još jednom: — Svlačite ga! Maruka već htjede lanuti: »Zašto to, sine?« kad se u posljednji čas prisjeti da joj više nije sin već gospodar, pa poganu riječ ugrizom na samoj usnici zaustavi i nemoćnim slijeganjem ramena dade znak drugim ženama da ga poslušaju. Kad žene svukoše Kikaša, opet se pojavi Potrka, koji bijaše skoknuo u prigrađenu djedovu sobicu, pojavi se čvrsta koraka i tvrda lica, skupljenih obrva i mrka pogleda, a riječi oštre. Od jučer se sasvim preobrazio i stao u svemu oponašati djeda. Sudeći po strahu koji žene nisu mogle skriti, čini se kao da mu je i to od ruke polazilo, kao što mu 334

je pošlo, da golobrado lice šesnaestogodišnjeg derana muževnošću obilježi. — Neće mi te kô prosjaka pred Boga otperjašiti, neće dok je mene živa! Na, držite, žderigovna ženska! — i dobaci im onu ljepšu od dvije svečane hajdučke odore, što se čuvahu u škrinji, kao obiteljsko blago. E, to! To je odora za čovjeka, za pravoga, za Kikaša! Od turske čohe sašivena, žeženom srmom prožežena i srebrenim tokama, velikim kô Bajini orasi, posuta! »Toliko blago pa da u zemlji sagnjije!« uzdahnuše žene očima, no ipak se šutke posla prihvatiše. Sâm Potrka crveni peškir od pet aršina oko djedove glave savi, sâm mu pripašaj pripasa i u nj umetnu kuburu, iskićenu i napirlitanu, nož s drškom od srneće noge, izvezenu duhankesu, lulu s isavijanim i paljevinom prošaranim kamišem, grudu truda, kremen i ognjilo, te na koncu pedalj pogače i podlanicu slanine, jer se razborit čovjek ni za očenaš od kuće ne udaljuje a da sve te stvari — ne budi nevolje — u pripašaju ne nosi. Babi Anđuki tek sada do svijesti dopre da se nešto neobično događa, s mukom se nadiže i polagano priđe k stolu. Vidjevši muža u svoj toj raskoši, u tom živu sjaju, i sam joj se učini živ i velik, veći i življi nego ikad za života bijaše. Tu je odoru nosio samo na njihovu vjenčanju, dvaput u Sinj, na Veliku Gospu, i pet šest puta kad bi biskup dolazio djeci pljuske dijeliti. Neka, neka ga u njoj pokopaju, neka u njoj gizdav i kićen pred ključara Petra stupi. — Kano paša! — prošapta do posljednje žilice prožeta ponosom. — I bio je paša... — tvrdo će Potrka i od ženskih okrenu glavu da suzu zadrži —... i paša, i vezir, i care Sulejmane, aman Sulejman! 335

Baš kad se žene spremiše da napokon u miru udare u dolično naricanje, s dvora se začu bijesan glas Potrkina oca Jokaša, koji se upravo vratio s pazara na Zadvarju i tek sada dočuo da mu je otac umro i ključ starješinstva preko njega prebacio. — Za mnom, ljudi — riknu na koncu kô ranjen medvjed — za mnom, da vidimo: kom opanci kom obojci, komu ključi a komu kračuni! Kamene stepenice i solar muklo jeknuše od mnoštva ustrčalih koraka, vrata se velike sobe s treskom otvoriše, a u svečanom polumraku bljesnuše pedalj isturena dva modra oka, uzvrćena kao dva usporedna zvrka. — U kraj, spišulje! — prodera se na žene razmičući ih ručetinama kao lopatama, a onda domahnu hrpi ponapite muškadije, koja opet ne bijaše toliko pijana da ne bi pred smrću dva koraka ustuknula, jer nikad se ne zna kad će se i poradi čega koji bijesnik povukodlačiti i stotinu im nevolja o vrat objesiti, a Kikaš je imao oči, Bože prosti... vukodlačje. — Svi ovamo, pa ćete vidjeti da stari lisac nije umro, već se samo mrtvim iščinja da vidi kako ga to žalimo. — Odstupi od djeda! — bijaše to smiješna i žalosna zapovijed mladog poručnika starom naredniku, prekaljenu u stotinama kreševa i krčama. — Je l' ti to meni, smeće usrano! — otpljunu Jokaš i ručetinom pljoštimice iznenada zviznu sina tako, da se triput oko sebe okrenuo i tko zna dokle bi se okretao da mu uslužni zid glavu ne pridrža. Ne obzirući se više na sina priđe mrtvom ocu, opšeta okom svu tu hajdučku gizdavost, pa će s bijesnom umiljatošću: 336

— Lijepo smo te obukli, a? Baš lijepo. Na hajdučku, na harambašku. Neka smo! I jesi bio hajdučina! Sad si sasvim siguran da u pakao nećeš: ovakvu odoru ni Bog šale vragu ne prepušta... Nego, ćaća... Nego, ćako, bogareti, kakva ti je ono vražja smicalica? A? Prvorođenca svoga, zjenicu oka, razbaštiniti? Ne igraj se ovako, jerbo ova marva pogana misli da ti to zaozbilj! A da sad slučajno otegneš, može biti da bi tako i bilo. Stoga stoci reci, da to nije tako... Ne iščinjaj se više. Bolan, svi vidimo da ti se brk smije, i svi znamo da nisi umro: s takvom se ludošću na onaj svijet ne odlazi. Nadigni se malo i kaži ljudima da meni ključ ostavi. Ako ti nije do govora, ti samo kimni glavom, ljudi će već razumjeti. Ti samo kimni, oko moje, samo kimni, mrvu, mrvicu, zeru, zerkicu... I ne obzirući se hoće li ga tko vidjeti podvuče ruku pod očevu glavu i njom nekoliko puta potvrdno kimne. — Eto, ljudi, gledajte i vidite! Kima! Triput je kimnuo, koliko sam ja nabrojio, A evo i četvrti, da ne bude zabune... Evo i peti, u počast pet rana Isusovih. Tako je i pošteno, ćaća! Komu ćeš već sinu prvorođencu, zjenici oka, prstu šake... — kese se sjekutići koji se nikad ne sastaviše — Eto, sad vidjeste! A opet... da zamjerke ne bude, da i najnevjerniji Toma prst metne, ded, ćaća, dajder još jedan znak, još jedno znamenje! Evo ovako ćemo: ako meni ključ ostavi, ne moraš ništa učiniti, pokopat ćemo te u tom u čemu si; ako ga ostavi mom macimudanu, ti se lijepo svuci, pa ćemo te... Baba Anđuka, kojoj gršćenje nad sinom sasvim potisnu tugu za mužem, ispravi se kao što se odavna ispravila nije: — Prokle te, sine, i na času smrtnom s tebe prokletstvo ne skide. Odlazi, da te i ja ne prokunem... i pusti nas da ga u miru pokopamo. 337

— Pokopaj ga, stara, ma živa ćeš ga pokopati. Ljudi su sve vidjeli, sve! — i iziđe kao iz sudnice nakon dobivene parnice. — Prvi pa iscjedak — prošapta Potrka i protrnu, jer to ne bijaše njegov već djedov glas na njegovim usnama. Čim je zvono zabrecalo, Kikaša — po običaju — položiše na ljestve i ponesoše prema tri kilometra udaljenoj crkvi. Bijaše divan sunčan dan i sve bijaše okupano i blistavo, a Kikaš najblistaviji. Sav u srebru i zlatu ne činjaše se kao mrtvac na mrtvačkim ljestvama, već kao neki svetacbiskup na pozlaćenoj nosiljci. Gledajući ga svi se složiše s onim što Jokaš u budalaštini izbaci: ovu ljepotu ni Bog šale vragu ne prepušta. Sprovod sve više nalikovaše procesiji, a u dušama muškaraca sve češće odzvanjaše čudna jeka: »Za ovako nešto mogao bih stotinu puta umrijeti!« Kako je povorka kroz koji komšiluk prolazila, tako se i povećavala, jer je sve živo — što ne ode u prošnju ili na školje u nadnicu — hitalo da postane sudionikom ovog neviđenog sjaja, koji će položiti u drugi sjaj, u grob novi, neviđeni. Taj grob novi, neviđeni, Potrki je od početka bio nešto najčudesnije i najvelebnije što ljudske ruke mogoše sazdati. Jer što će ti kuća, palačetina, jednaka kao i sve kuće, samo malo šira i duža. Ali grob! To bijaše izum, najveće djedove pameti. Što su prema ovom grobu svi grobovi otkad je svijeta i vijeka! što su oni gradski, da se o seoskom jadu i ne govori, o ovim jazavčevim jazbinama, rasutim po svim brdima i dolinama. Eno ti gomiletina na Gracu, na Granica gradini, na Glavan-gomili, eno ti ih posvuda! Mislilo se u početku da se u tim gomilama skriva zlato. Brus! Kad su krčeći crkovni vinograd tri pretresli, umjesto žara otkopaše grobove, zapravo grobiće, lakat široke, aršin dugačke i pedalj duboke. Tada su mislili da su to grobići pasji ili 338

dječji dok im don Pavao ne reče da su to zaista grobovi ljudi koji su živjeli mnogo zemana prije porođenja Gospodina našega. A to se i po košćurinama vidi. Kako su tada ljudi imali ratilo samo od kamena, nisu ni mogli dublje kopati, pa bi mrtvaca eto tako isprelamali, koljena mu pod bradu sabili, na bok ga položili i zasuli kamenjem. Prije dolaska Turaka kopali su grobove jednako plitke, ma na ljudsku dugačke. Onda bi na njih navalili one goleme stećke, da zvijer mrlinu ne raznese. Naši su stari još i prije sedmodjeda Prpe izmislili ove sadašnje grobove i nisu ih rastrškavali po svem selu, po svem brdu, već lijepo ljudski i kršćanski sve sabili u šimatorje oko crkve. Ti su grobovi odugački i poširoki, a duboki za čovječju visinu. I nisu za jednoga, kao oni pod gomilama i stećcima, već siplji kosti na kosti, koliko hoćeš, siplji mila do draga da se ni u smrti ne rastavljaju, već da se zajedno griju, divan vode i tako krate čas do trube anđeoske. — Eno i popa! — doviknu Markiša, što je ispred sprovoda crni križ nosio. — E, Kikašu, Kikašu — zajedljivo će Matan Bilin, koji je najčešće mrtvace u grob polagao, a i djeda će položiti — komu Bog u životu, tomu i u smrti! Nikada pop ni pred koga ne iziđe dalje od Ostržice, a preda te, bogaremi, do Ćukina ćulka, svi te đavli ćulili i ćukali, i kikom ti kotlove prali... »Ćukaj ti, goljo, ćukaj!« osmijehnu se u sebi Potrka pa nastavi razmišljati. A djedu Kikašu bijaše na muku da mu taj i takav goljo od Matana Bilina ugavljanim opancima kosti gavlja, pa smisli grob novi, neviđeni: stani pa gledaj! Iskopa jametinu dvostruko dublju od pređašnjih, svu je u mokro obzida i šćemeri, a po sredini visine ugradi četiri praga, kao gradele neke. I sad će ga lijepo položiti na te 339

pragove, pa kad se meso raspadne, kosti će same od sebe u donji dio propasti, a pragovi opet čisti kô novi. I otvor ne prekri iscijepanim pločetinama iz brda, već pločom isklesanom od debela kamena, i na njoj ljepotu ispisa: »Spomeni se, Bože, sluge svoga Ike špalatrina, rečenoga Kikaša, koji ovo podiže na vični spomen sebi i umrlin svojin. I lipo mi ga upokoji — puno mi je noge lomijo«. Iz tog slatkog snatrenja o grobovima Potrka spuzne u još slađe oživljavanje uspomena, koje je s djedom nizao i tkao po širokom božjem svijetu — s kim će ih odsad nizati i tkati — da se na koncu zaustavi na nemiloj slici oca-lupeža, ocahajduka, oca-oskvrnitelja, na onim sjekutićima što se ne daju sastaviti, na sjekutićima pečena zeca kad se spržena kožica povuče a oni strše iz tamnomodrih desni, strše... Bože, je li to otac, sotona, što li... I ti istureni zečji zubi izranjaju iz svega što okom dotakne: iz crnoga postolja, iz svijećnjaka, iz plamičaka voštanica, iz kadionika i oblaka tamjana, iz škropionice i škropila, iz crnog don Petrova plašta, iz djedove dolame, iz okađena i poškropljena groba novog, iz svega, odasvud... A kad djeda uz brecnjavu zvona tresimice spustiše na ruke Matana Bilina, u grob novi, ti prokleti sjekutići, što se nikad ne mogahu sastaviti, sada tako resko do Potrkina uha škljocnuše: »Dobro ga vrag odnio, i je bio pas!« Istodobno se oštri i kruti prsti ukopaše u njegovu mišicu, a podmuklo se rezanje uobliči: »Daj ključeve, marvo pogana!« Poput zaskočene životinje Potrka se otrgnu, odskoči i u trku se probi kroz gomilu, koja je mrmljala molitve namjenjujući ih više za upokoj svojih mrtvih nego za Kikašev, te nikako nije mogla dokučiti što se to događa i kakva je to mahnitost gdje joj mjesta nije. Mrko i osudljivo okrenuše se za Potrkom. 340

A on je trčao i trčao kroz zelene ograde i opustjele komšiluke, trčao i trčao dok mu ne ponesta daha, dok ga koljena ne izdadoše, a onda klonu na visokoj međi ponad kuće Jakiše Spišina. — Bogu ti lupeškoga i arcilupeškoga! Znao sam ja, ako odem na sprovod Kikašu, da ćeš ti doći na sprovod momu salu. Nu, prisjest će ti, živino jedna, prisjest će ti, svetog mi Prisjedala! To gnjevan glas međe ori. To četiri noge ševeljaju i dvoji opanci obor kopaju. Tu se dva kamparana stružu i dvoja ždrijela dašću, to šake, to bubotci, koža puca i rebra rskaju... Tko li je drugi, da mu je vidjeti! I Potrka oprezno izviri preko međe baš u času kad je Jakiša kao junac glavu podvio i iz zaleta je tako zabio u prsa Tomici Ćutinu — koji je još uvijek besmisleno i suludasto mlatarao ukradenim salom kao buzdovanom — da se nevoljnik skljokao nauznak i ostao opružen na leđima, posječene duše. Poput jastreba Jakiša se baci na nj, spentra mu ruke pod križa, pa mu — onakav otežak i okrupan — zajaši na prsa kô na samar, i u tom se pobjedničkom jahanju u treptaju preobrazi: mogao si sasvim lijepo pratiti kako se gnjev otapa s njega kao snijeg s bora, a glas mu postade kô kuhana tikva sladunjav: — Tako, tako, rodijače, na leđa se pada, junačino, na leđa, na leđica, na leđašca, na pleća, na plećica, na plećašca... Nije tako? Nije dobro? A na što mi se to moje praseće okašce tuži? Žulja?! Nije vrag, da takva junačinu ledina žulja! O... neće dugo, neće kad ti tvoj Jakiša kaže. Začas će on to, začas, dok pljuneš, rode moj, dok okom trepneš... — sve se mačji obliziva, polagano izvlači iza pasa britvu od bekine i na palcu joj oštrinu oštrice kuša.

341

— Ne! Za jedinoga Boga! Ne, Jakiša, sunce ogrijano... — vapi izbezumljeni Tomica i zabjeljuje očima, baš kao ovan dok ga utucaju. — Ne viči, oko moje krmeljavo, ne deri se... neće tebe tvoj Jakiša, neće on tebe tupom — i kao da bezbrižno sjedi na kamenu, zasuka se u pasu i doviknu prema kući — Jure mali, donesider ćaki brus! Dok nevoljni Tomica, ukočen od strave i užasa, nemoćnim šaptom moli i preklinje, dotle Jakiša sasvim mirno britvu brusi i tepa mu kô majka kad djetetu iz duboka trn vadi: — Nece tebe tvoj Jakisa, nece on tebe tupom, da te boji... on ce tebe ostjom, da mi se vesejis. Gjedaj samo, bjitvu bjusi, bjitvu bjusi, bjus, bjus, bjus... Bit ce ti, zjatane moj, kô voda, vodica, kô kopjiva, kopjivica, nece tebe tvoj Jakisa, Jakisica... A kad bi zadovoljan oštrinom britve, lijevom ručetinom pritisnu Tomičin nos i obraze, a desnom mu u nekoliko vještih poteza, baš kô kostrijet s bekine, kiku s tjemena skide. — Vidiš, djago moje, da ništa ne boji, ništa, ništa... Ne boji moju bebu, bebicu, moju pupu, pupicu, moju jutku, jutkicu... Sad ce tebi tvoj Jakisa i pjesmicu zapjevati, maju pjesmu uspavanku... Svejednako držeći ljevicom pritisnute obraze desnom stade lagano sjeckati kožu na obrijanoj lubanji — kao da pačicu duhana križa — i tom veselom sjeckanju u ritmu konjskoga kasa, prilagodi i treskanje guzova na Tomičinim prsima praćeno pjevuckanjem u istom ritmu:

Tuckan, sickan glavetinu kô što bi ti saletinu. Kô što bi ti salo moje

342

sad ja sickan time tvoje, nek se pozna lupežina: šarena mu glavetina. Tuckaj, sickaj, jedan, dva, nek se vidi, nek se zna, lupeška je glava ta: obrijana, ostrugana, isickana, iskrižana, pasjon krvlju popišana. Tuckaj, sickaj, jedan, dva...

»O djede, moj djede, što ovo nastade odmah poslije tebe!« — zavapi u sebi užasnut Potrka i u bijesnom očaju zgrabi prvi šakarac s međe i zavitla ga na Jakišu, već pijana od krvava plesa. Vidje kako se kamen sljubi sa sljepoočicom, kako se zbijena tjelesina zaljulja, pa ispade iz tog čudnog sedla i prući se bez života do drugog beživotna tijela. »Ubio sam čovjeka, ubio sam čovjeka...« — svaku mu žilicu ovi ledena zebnja, ali ne zbog toga što ubi čovjeka, što divljoj mački glavu satr, već što zbog toga svoju mladost upropasti. Počelo je, i povratka više nema. Valja se što prije dočepati kubure, suha praha i teška olova, pa trk u brda sedmodjeda Prpe i Simić Andrijice, u brda vuka i hajduka... grizi, ujedaj i ubijaj dok te i sama u brlog ne sabiju ili ti puškar Zele, kô ovnu predvodniku, kô malom čaljkušiću, usred čela rumen cvijet ne usadi... Nu kud ćeš bez družine i s kuburom samom! Da se bar puškarove ostraguše dokopati... Nu, najprije se odavde, s ovog prokletog mjesta valja izvući. I stade četveronoške preko međe pusti, i puzao je tako sve do Špirina zidića, a onda se uspravi i nastavi hodati, sileći se da bude što bezbrižniji... i u toj usiljenoj 343

bezbrižnosti polagano ispari zločin koji je netom počinio i javi se istinska sigurnost. Čemu u hajdučiju i tamo na pravdi Boga zaglaviti? Čemu? Zašto? Ubio si čovjeka! Kakva čovjeka?! To je bila divlja mačka! I ako ima pravde Bog je učinio da ga nitko ne vidje; ili, ako ga tko i vidje, pamet će mu smutiti, pa će zaboraviti da ga je vidio. Ne, ne! Nikud on neće bježati! Sjest će tamo na stolac repaš, gdje mu je i djed sjedio, na prijestolje starješinsko, i pokazati svima, pa i tom smeću od ćaće, kako se kućnog starješinu poštuje i časti!

344

KAD NAPUKNE UGAO I SLJEME PUCA Ubio je čovjeka, a već dobra pola sata sjedi u dvorištu, na stolcu repašu, mirno i spokojno kao da se s pričesti vratio! Možda taj mir dolazi iz stolca repaša — iz koga mu sva snaga kô Samsonu iz kose — i dok na njemu sjedi ništa mu se ne može dogoditi sve kad bi ubio čovjeka, a ne Jakišu, ludu divlju mačku. Stoga i sjedi tako, nekako opušten i omamljen, kô umorno goveče za sparna dana kad zapravo i ne zna živi li ili preživa; sjedi i sluša vjetar što u dugim njihajima donosi i odnosi graju sa Spišina obora. Aha, našli su Jakišu. Dobro ga našli! Neka! Našli su mrlinu divlje mačke! Tek kad pomisli da su i kamen našli, a sad traže ruku koja ga je bacila, sva mu se koža odjednom naježi, sva mu se dlaka odjednom uspravi. Nije to ništa! U srcu nema straha! Pa ipak bi bilo dobro da netko naiđe, da ga obavijesti jesu li već poslali po oružnike, po te smrdljive pse tragače. Vrag će naići! Muški se zabaviše oko poginulih, a žene će još dobru uru nabrajati na djedovu grobu. Međutim, mnogo ranije nego što je očekivao začu na putu iza kuće tupo udaranje štapa i razabra mukli odjek Divčevih nesigurnih koraka. 345

— Kakva je ono strka u Spišinu komšiluku? — izbaci Potrka u jednoj riječi i rukom pritisnu srce da ga njegovo mahnito udaranje ne oda. Ugledavši ga na repašu, na prijestolju, Divac sjede na stolčić sučelice, pa ga stade mjerkati od glave do pete i smijuckati se; na koncu se usiljeno nakašlja i pijunu preda se: — Zasjede ti na carski, a? Sjed-sjed, pa sjedi. — Pitao sam kakva je ono gungula u Spišinu komšiluku! — obrecnu se Potrka kao što bi se i pokojni obrecnuo. — Oprosti, gogogospodaru... — stade se Divac bezobrazno treskati i zamuckivati — ono... ono... gogogospodaru... ono puškar Zele Jakišu zvec-zvec u sindžire, pa kuc-kuc po belenčucima... Jakišu? Bože, kakva olakšanja! 0, Bože... Kakva je to naslada ne ubiti čovjeka. Bože, ni divlju mačku ne ubiti, kakva sreća, kakva sreća... Prepušten toj nenadanoj sreći i ne sluša opsežno Divčevo pripovijedanje, kako je Tomica Ćutin, sav u krvi i kô telac oderane glave, pred ljude istrčao i svu im grozotu ispripovjedio, a onda im na ruke pao, bez svijesti i u ognjici. Puškar Zele, koji se o vlast prilijepio kao krpelj o kravlju te i sam samozvano u neku ruku vlast prigrabio — prokleti privlastica! — odmah zapovjedi da se povadi oružje, pa ljude po vojničku rasporedi, tako da Jakišinu kuću sa svih strana opkoliše. Nu od toga ne bi potrebe, jer je Jakiša sasvim mirno ispred kuće sjedio i maloj Marici od praljka bebu djelao — kô i svaki pravednik što svoje brani — te se više iznenadi nego ustraši kad ljudi na nj skočiše i užem ga sapeše. I kô što Isus reče: »Ako li zlo učinih...«, tako će i on puškaru: »Jesi li pri sebi, Zele, da umjesto 346

lupeža mene u negve i lisičine!?« Na to će puškar: »Da si ti njega, Jakiša, iz puške pa na mrtvo, ili ga u zaletu čakijom progovnio, ili mu grkljan odjednom prekiljao — sjekirom po vodi! Nu, ti si, moj Jakiša, malog Juru zvao da ti brus donese, pa si, moj Jakiša, ponajprije britvu nabrusio, pa ga britvom kô bekinu sastrugao, a potom si mu, moj Jakiša — cupkajući guzicom na prsima — britvom po lubanji kô štapinom po saču, i uz to si mu, vraže uspjevani, pjesmicu nasladljivku pjevuckao — a to ti je, moj Jakiša, pred zakonom okolnost otežavajuća; ni Bog te ne spasi od sedam godinica Istrije!« Tada Jakiša uzdiže oči k nebu kô jaganjac pravedni i zavapi: »O ljudi, ljudi, vidite li što od milosrdnog Samaritanca učiniste! Zar oštra od tupe manje ne boli!? Ao, pravdo, već te nije kad cesarski sud taki je!« — Većina ljudi, a i ja među njima — nastavi Divac — s njim u sebi zavapismo: »Ao, pravdo, već te nije...« Nu kakva korist! Hu-hu... Puškar je vlast i kad je vlast pokraj njega — koliko oružnicima jaja tuc-tuc i bukara kuc-kuc — a kamoli kad nije! Jadnog ti Jakišu predade dvojici sinova, da ga okovana i pod oružjem gon-gon u Imotski, gospodi oružnicima na vlastite ruke, e da gospoda, poradi lude seljačke pameti, ne bi trla guzice do ove naše vukojebine. Prvi put Potrka stade na stranu puškara Zele i gotovo radosno promrmlja: — Bit će tu vraga i pol! — A ovdje i tri čim ti ćaća cap-cap, pa skoč! — Ma nemoj! Ti najbolje znaš što i kako djed odredi. — Znam, znam — zahihoće Divac piskutljivo, uškopljenički — odredi da se ti penj-penj, pa nada me! — A tako! — Potrka se zaista iskreno iznenadi; zar je i ovaj uškopljenik božji starješinstvo mislio preuzeti! 347

— Nego, poslušaj ti djeda Divca, noktom u ledinu, pa: šuma ti mati, brda se lati dok se oganj ne opepeli i krv ne vrati! — Razgovarat ćemo. — Nećeš ni beknuti, janje moje. Šesnaestogodišnji Potrka nadiže ramena i vrat isuka; da se mogao u ogledalu pogledati, vidio bi junačinu koji je tri turska rata ratovao: — Kad starješina kaže: razgovarat ćemo, onda ćemo i razgovarati! Veličanstveno, kao što ni djed nije umio, siđe s repaša, pope se na solar i nestade u kući. Kad se malo zatim pojavi, nađe Divca kako se blaženo proteže u stocu starješinskom. — Siđi, djede, i ne mrči vraga — bijaše to više prijateljski savjet nego zapovijed. — Da me ne bi kvrc-mrc s onoga što mi Bog i moje godine dadoše! — propišti Divac kroz pocrnjele i izobane zube. — Kad krv padne na oči kasno je i starcu pamet skupljati — reče Potrka, spokojno podigne kuburu, koju dotad za stražnjicom skrivaše, i uperi je u Divca. — A tako ti misliš divaniti, cum-tum, pa bum... e, to je onda sasvim druga stvar — polagano se nadiže, siđe s repaša i uputi se preko obora. — Ne budi lukav! Nećeš ti od mene! Lijepo sjedi gdje si i dosad sjedio. Ili nek ti pomogne posestrima vila, s kojom si se kucao i junačkim mlijekom zadajao, pa mi ovaj hrastić iz ruke iščupaj — i podrugljivo mahnu kuburom. — Ne petljaj vile u ljudske ludosti, nerazumno dijete — uozbilji se Divac. Siguran da će ga poslušati, Potrka se zavali u repaš, prebaci kuburu preko krila i spokojno sklopi oči, ne zato što 348

bi mu to godilo, već da djed iz rajskih visina s užitkom gleda kako mu unuk muževno vlada i da se na onom svijetu ne kaje što mu vlast predade. Kako se muškarci i odviše zadržaše u Spišinu komšiluku, dogodi se da dođoše kući istodobno sa ženama. Ugledavši Potrku u repašu, Jokašu krv podli oči, te se bijesan zaleti na sina i ne primjećujući ustrašena Divčeva namigivanja. — Ovim ću ti rukama grlo iščupati... — i prsti mu se u kuke prometnuše. — Prvi pa iscjedak — promrsi podrugljivo Potrka i lijeno cijev kubure s očevim prsima sastavi, pa podviknu — zar si svoj stolac zaboravio?! No nikakva vika ni odrješitost ne bi pomogla, da ne bi Divca i Podlivoguza: ili bi kubura planula ili bi Potrka iz repaša, a možda i iz ove doline suza vrcnuo. Ovako se, kao po dogovoru, Divac baci među noge Jokašu, a Podlivoguz mu iskrenu ruku. — Posjednite ga ondje — zapovjedi Potrka koji ne bijaše svjestan da je za dlaku kosi smrti izbjegao — a svi ostali, muškinje i ženskinje od Kikaševa roda i poroda, posjedajte uokolo, tko na stolac, tko na stopicu. — Sine moj, sine... — zaječi Maruka i poteče Potrki, a ne mogaše se razabrati je li da ga zaštiti ili da ga prekori. — Sjedni na stopicu, ženo! Čuvši da ne kaza ni »majko« ni »majo«, već »ženo«, baš kô Isus u danom času, kô car i gospodar, Maruka opusti ruke i mirno sjede na stopicu, a sve žene za njom. Kad svi posjedaše Potrka ih opšeta pogledom pa progovori: 349

— Od kada je ove kuće od onda je u njoj i gospodara! Kad u njoj gospodara ne bude, ni nje više neće biti! To svi znamo. Sada se pita, znamo li svi tko je gospodar? — Ja! — riknu Jokaš — Ja! Ljudi su vidjeli, i Bog, i zakon starovički! — Umukni dok govori onaj koji na ovom mjestu sjedi! Pitam vas komu djed Kikaš na času smrtnom ključ ostavi? Odgovori, djede Divče, bijaše tamo! — Tebi. Nu ako ćemo... — počeša se Divac iza uha. — Odgovorio si i šuti... Ti si, striče Ante, po starosti drugi. Komu djed ključ ostavi? — Ne mogu protiv Boga — uzdahne Copac, baš kao da mu je krivo što ne može — tebi, sinovče! — Tetko Livoguza... A kad svih sedmero, do najmlađe Tomice Copčeve, odgovoriše: »Tebi!«, Potrka još jednom sastavi oko sa svakim okom pa reče: — Čuli ste što djed odredi! — Čut ćeš ti sve djedove i bogove, ako ne prije ono netom te sanak obvlada! — Nu do sna ćeš govoriti samo onda kad ti kažem da govoriš! — Pašče lajavo, ti ćeš ćaći uz nos i uz dlaku! — Urazumi se, čovječe! Zar poglavaru u Imotskom ćaća zapovijeda ili možda biskup ćaćin prsten ljubi?! Ako to ne razumiješ, ovo posigurno vidiš — i gotovo neopazice pokrenu kuburu. Nemir prođe svim ukućanima, koji se počeše međusobno došaptavati, iskoristivši krivljavinu dvogodišnje Livoguzine Oskoruše, niz čije se nogavice cijedilo. 350

— Nosi tu malu — obrecnu se Potrka na Livoguzu, pa ih opet sve opšeta pogledom, i žagor začas zemlja upi — čuli ste, velju, što djed odredi. Tko se podvrgava njegovoj zapovijedi, neka priđe k meni i neka me prizna! Dugo se nitko ne pomače, a onda ustade Potrkina sestra Slava - Pelintrava: — Evo mene, brajo, tebi... — Na guzicu, spišuljo! — grmnu Jokaš, a jadna se Pelintrava spusti gdje je i bila. I Maruka pokuša ustati, no videći krv u muževljevim očima, žrtvova sina. Tada ustade baba Anđuka — strvena od žalosti i duga puta do groblja — s naporom skupi snagu da što sigurnije zakorači, pa uzdignute glave priđe unuku: — Ti si moj starješina i gospodar, kako pokojni odredi — uze Potrkinu ruku i poljubi je, premda ne bijaše običaj da se ikomu, osim popu, ruka ljubi. Ali baba Anđuka htjede ovim potresti nerazumno potomstvo svoje i nagnati ga da poštuje volju pokojnika, koji je sve ovo stvorio i održao, koji je znao vladati i upravljati na dobro sviju i na dobro sviju odabrati dostojna nasljednika. Ali ni od toga ne bi koristi, jer osim nje više nitko Potrki ne pristupi. — Urazumite se, djeco moja, urazumite se! Kad sam ovamo došla, nisam došla u kuću već u štalu! A sad dignite glave i dobro pogledajte što je njegova pamet stvorila! — A mi smo svoju u guzicu sabili! — planu Jokaš. — I guzice na marčanom grijali! — prosikta sva zloća iz Livoguze, koju svi odreda podržaše: »Sve on! Svetoga ti Roka, sve on... A mi govno!... Bi ovo bez nas!... Bi kravlju... Mi po kiši i po krupi nosaj i trogljaj kô marva... I 351

jesmo marva... Da nije nas, brabonjke bi skupljao... I od galebine kuću slagao... I šuknuti bi Šukilo s devet štapa dvore sagradio... Bi i dvoje... Ja bih i sa sedam!... Ja i s tri...« I tako u jednom trenutku kratka pamet i pogana usta rasturiše sve ono što je čovjek vascijeli život pomnjivo slagao. »A ja budala — prekori se u misli Potrka — a ja budala, htjedoh se za tu marvu kô i djed razapeti! Oni su! Sve su to oni! Stoka jedna, samo žderu i u govna promeću što čovjek stvori! Oni su dvore podigli! Oni su izmislili i grob novi, neviđeni! A svi će tamo leći kô u svoje, da im se guzice na čistim i suhim pragovima raspadnu!« Najednom se bijes pretvori u slast, slađu i opojniju od starješinstva, od svega: gledati kako propadaju, kako svi propadaju, kako đavao sve nosi, i kako se u tom propadanju svaki u prsa busa i s dna kaljuže djedu i njemu oči uzdiže, oproštenje išće, a oproštenja niotkud, gledati i uživati... uživajući rasti, rasti ludo, vrtoglavo, neće se usuditi ni poda se pogledati da ga ne smanta visina, i stvorit će više nego je i djed stvorio, jer neće morati hraniti dvadeset i devetoro nabiguza, neće im ni mrvice dobaciti! Neka crknu! Neka im jezik pobijeli od gladi i žeđi! Ne, neće im dati! I ne od tvrda srca, kao Gavan, nego... nego od... od... od kazne Božje! I kao da je već ostvario taj divni san, nasmiješi se svisoka i mahne im rukom, kao oteščalom od sama zlatna prstenja: — Zbogom vam, dobri moji! Sami odlučiste sa sobom, sa životom svojim i sa životom djece svoje! Mislite da se na brdo uspinjete, a vi na dno jame silazite; mislite da na sunce letite, a vi samo kô muhe o prozorsko okno ludom glavom bubate dok je ne razbubate. Upamtite: Josip će se popeti do prijestolja Faraonova, ali, svetoga mi Josipa, ovaj neće biti 352

lud kao onaj, da prepozna braću svoju! što je ovdje moga sve vam ostavljam, osim djedove kubure i starješinskog stolca na koji me posjede! — Ostavit ćeš ti i kuburu, i stolac, i ludu glavu, štene lajavo — i prije nego se itko snađe Jokaš skoči pod solar i zgrabi sjekiru. Krv bi i opet zasigurno pala, da kao iz zemlje ne izniče baba Anđuka i baci se na sina uzdignutih ruku, tako da mu se njeni prsti gotovo u oči ukopaše. Jokaš se načas smete, a to iskoristi Podlivoguz, koji mu bez borbe izvuče sjekiru iz zbunjene ruke. Drhtava i ustreptala, zarumenjena i zajapurena, gnjevna i užasnuta na očigled sviju stade se mladiti i rasti i ne kao biće od krvi i mesa, već kao neka strašna nezemaljska sila osvetnička: — Proklet bio sine prvorođeni, proklet od sada do vijeka! Proklet poradi oskvrnuća oca svojega! Proklet poradi namjeravanog ubojstva sina svojega! Proklet poradi lude gramzljivosti svoje! Proklet poradi bezumne častohlepnosti svoje! Proklet poradi nepametne pameti svoje! Proklet poradi zmijskog srca svojega! Prokleto ti bilo mlijeko materino... Jokaš je najprije pogleda zbunjeno, kao starog olinjala psa koji se odjednom mladenački uzlajao, a onda prezrivo objesi usne: — Ne prdi, stara, već preživaj u zapećku! — i podiže ruku na udarac. — Udari je, i usred ću te srca sotonskoga! — zaurlika Potrka kroz suze bijesa, te se poslije i sam čudio kako mu kažiprst sam od sebe ne povuče obarač.

353

Jokašu ne bijaše teško razabrati da će mu sin učiniti što nekim čudom nije već učinio, pljune ustranu i povuče se, ali kao gizdav kokot, koji i pored rasječene kreste pred kokošima pobjedničkim krilom straže. — ... kud hodio trava ne nicala! Gdje legao, trnje izrastalo! Kad se umivao pregrštima paklinu zahitao! Kad disao sumpor udisao! Kad pišao crna krv ti tekla! Na koju se stranu okrenuo, pakleno te zjalo zasjenilo! Iz svakog te busa pijan đavo zapahnjivao! Iz svakog ti oka ljuti poskok dušu ispijao!... Tko zna dokle bi proklinjala izbezumljena starica, koja prepuštena bujici gorčine tu gorčinu u slast pretvaraše, da je Potrka blago ne uhvati za mišicu: — Ne trudi se, jadnice moja, i ne čeprkaj kletve iz pameti. Da sve urokljivke odavde do Travnika na nj čari bacaju, manje će mu zla učiniti od njega sama! Ti se samo smiri... — Kad ne mogu, dobro moje, kad ne mogu srce zaustaviti... — no to bijahu posljednje krupne kapi za olujom, nad kojom se razgaljivalo okupano i nasmijano modro nebo. — Pođimo, babo moja! što prije to bolje... — Odmah ćemo, sinko, u Crkavice, na babinstvo. Ima baba dobru braću i svoj ženski dio na koji nije križ metnula. Osloni se na Potrkinu ruku i pođoše... kao dva prosjaka iz prosjačke kuće, zaboravljena prije nego s oka. Potrka se okrenu u potajnoj nadi da će ipak koga srce zaboljeti. Nu svi bijahu zaokupljeni sobom i onim što će se dogoditi, te im čula otupješe za ono što se događa. Samo ga majka Maruka isprati žalostivim pogledom, a on joj s oba oka namigne da je razumije i da na nju kivno srce ne nosi, a zatim se brzo okrene da sakrije suzu: »Ona, jadnica, misli 354

da je to samo danas za danas i da ću se sutra vratiti. Nikada, majko, nikada, već da me odnekud mrtva donesete!« Sišavši s obora na seoski put baba se Anđuka zaustavi: — Stani malo, milo moje, da preko zidića još zerkicu zirnem na puste dvore Kikaševe... Pusti dvori, bijeli dvori... još prije mraka bit ćete crniji od crne noći... Kad se svađe zapodjenu ubrzo se cijeli komšiluk sjati, i staro i mlado, bez »Hvaljen Isus!«, bez »Dobar dan!«, bez ikakva pozdrava. Mučki uljezu na obor, kô ćukovi posjedaju po ćulcima i zidićima, mučke se oblizuju i strpljivo gledaju kako vrazi kolo igraju. — Svi u kuću, i nek se svaki svoga posla prihvati! — prodera se Jokaš s odbačena žrvnja i mahnu rukom kô na ustrašene ničije pse. Osim Maruke i djece nitko se i ne pomače, a i oni sjedoše kad Divac zažmiri lijevim okom: — Kako to misliš, sinovče? — Onako kako si čuo! — otrese se Jokaš. — Ti to kô pravi starješina?! — sad opet zatrepće s oba oka, kao da ga Jokaševo sunce zaslijepi. — Što ti je, bolan striče?! Ti najbolje znaš da je starješinstvo vazda od najstarijega najstarijemu prelazilo! — pomirljivo će Jokaš. — Hoćeš reći da je tvojih četrdeset i devet godina starije od mojih šezdeset i šest? — Hoho... — razveseli se Jokaš — Nije vrag da bi se i ti starješinstva prihvatio?! — A zašto ne bih kad mi i po Božju i po ljudsku pripada? Zašto ne bih?

355

— Striče moj, nevoljo moja, baš me za jezik vučeš! Zato, striče, što starješina mora imati... muda! — E, sinovče, sinovče, sto ti se šišmiša u pamet piš-piš, a trista ih u prosjake hod-vod, što me onda strinom ne zoveš! Ti kao da smetnu s uma da smo ja i Kikaš braća, i da je sve ovo što vidiš: pola moje, a pola vas sviju! — Štooo?!... Ma nemoj!... Boge ti i boga... — skočiše svi u jedan mah. — Pustite ga — umiri ih Jokaš — nek se gonja po sudu u Imotskom. A dotle od volje ti, striče: ili se kupi za mojom prokletom ispišinom ili me priznaj starješinom kao i svi ostali. — A tko te to prizna? — isceri se Podlivoguz. — Ti, podrepino, muči dok te kruhom hranim! Podlivoguz najprije pogleda svoje šačetine, pa Jokaševe, i kad ustanovi — što je već dvadeset godina znao — da su mu dvaput krupnije, samo ih stisnu da još malo bolje nabreknu i riječ s nešto smijeha začini: — Čini mi se, šurjače, ljepoto moja, dođe zgoda da ti malo te mišje zube poravnam, odavna sam se zakleo da ću ih jednom poravnati. Evo, izmolit ću Očenaš, pa ako dotle ne potvrdiš da je ovdje moga koliko i tvoga i da bih ja od tebe bolji starješina bio, znaš što će se dogoditi. — A ti, brate Antiša, misliš li i ti tako? — upita Jokaš svog pobožnog brata. — Bog moj vidi — uzdahnu Copac — Bog moj vidi i Bog moj zna da ne mogu priznati gospodarom onoga kojega roditelji prokleše, jerbo toga i Gospodin prokle, buduć da se ogriješi o svetu zapovijed njegovu, hoćemo je reći: »Poštuj oca i mater ako hoćeš biti sretan i dugovječan u ovoj dolini suza«. 356

— Ti, gubo cotava... — zareža Jokaš, ali kao bezub pas, koji zna da se samo lažnim režanjem može obraniti. Vidjevši kud se kola zavaljaše Maruka pokuša podmetnuti kamen: — Kad muškarci pamet izgubiše, skupimo je bar mi, sestre moje! Ali baš to bijaše ključić da se i ženski jezik otključa. Prva se ustoboči Copčeva žena, Mila Škorinica: »On će moga Antu gubom nazivati, guba jedna od gube!« Za njom uzdrhta Livoguza: »On će mom Stipici govoriti da se njegovim kruhom zalaže! Žderigovno usrano!« »Je 1' ti to, tetko, mom ćaći tako?!« skoči usidjelica Marija Poprda Jokaševa. »Da komu će, seko, kad ga je i djed iscjetkom nazivao!« uzvrati joj uz nedužan smiješak mala Tomica Copčeva. Ubrzo se govor prometnu u graju... svi vikahu, psovahu, proklinjahu, a ne bi nikoga koji bi drugoga čuo ili htio čuti. Dotle se i posljednji komšije — uglavnom žene, starci i mlađarija, jer oni jači odoše u neslavnu prošnju ili u kopačinu po primorju — okupiše i sjatiše pred kućom Kikaševom, ali malo podalje, da sve mogu vidjeti. Sjede tako okolo, po ćulcima i zidićima, ne upliću se, ne miješaju, već s tihim uživanjem promatraju veliku obiteljsku zabavu. Dok se oganj sam razbuktava, stoj s mirom; jenja li, imaš podosta suharaka pa ga podžeži. No nestrpljiva mlađarija ne voli polagano plaminjanje, već ivanjske kresove od kupine i suhe lozine, što u trenutku uz huku milijuna varnica u nebo liznu. Kako nemaju obraza da prvi ulje na vatru, sve šaptom i pogledom podstiču Matana Bilina, kojemu ni po godinama ni po bezobraznosti zamjerke nema. A Matanu ne treba vele ni podstreka ni nagovora, te potciknu utanjenim glasom: »Ovako ti njima, Livoguza!« pri tom savi šake u trubu i 357

zaprdi. Livoguza to shvati kao bodrenje, kao: Bog i pravda na mojoj strani, te i ono malo krvi što se još negdje u utrobi zadržalo, potjera u glavu, iz koje poletješe riječi u roju vrcavih varnica. A onda prebaci modru preko leđa, isturi golu golemu stražnjičetinu i stade se po njoj pljeskati: »Evo ti starješinstvo, evo ti ga, brate! Gledaj koliko ti je! Ovo ćeš dobiti ovo... I svi ćete dobiti ovo, litavci politani! Htjeli biste tuđih truda, tuđe muke... E nećete, boge mi i boga, svi će moji trudi i trudi moga muža kroz ovu proći, kroz ovu...« i ne prestaje se pljeskati po goloj stražnjici. A kad se u jednoj krv uspali, neće se ni drugoj na bunaru hladiti; i kad se jedna zagali, onda — po starom i svetom običaju — sve prebace suknje preko glave i svaka se po svojoj plješće. A kako gaće bijahu nepoznanica, to mlađariji oči kô lopari: »Gledaj, gledaj... Kakva runja!... Kakva čađa!... Livoguzina je najbusatija... Muči, bolan, Poprdina je kô muhar klasata... Škoriničina je više kô dvornjak...« — Hajdemo, dobro moje, ne mogu od pogrde... Još i prije mraka utrnu se slavna kuća Kikaševa — uzdahnu baba Anđuka, kao da o kraljevskoj kući govori. A i bijaše kraljevska. Pođoše i ne osvrnuše se sve do Crkavičinih kuća. Kad čuše što im se dogodilo, braća babu Anđuku primiše ne toliko od srca koliko zato što je primiti moradoše, tȁ ona se svoga dijela nije nikada odrekla ni, kô druge, braći križa učinila. No kad čuše da ništa ne traži osim stare napuštene kužine — ionako su je šišmišima prepustili — laknu pri duši i njima i ženama njihovim. Stoga žene i stadoše iskaljivati svoje dobrostivo srce, te im dadoše dva poderana sukanca i dva biljca, a dvije stare slamarice, sastavljene od vreća soli, napuniše svježom kapucinom i odmah u kužinu odnesoše, da se ne bi 358

predomislili pa im u kuću zasjeli. Večeras će s njima i večerati, a za sutra dat će im zemljanu kotlu i bronzin od lijevanog željeza; drva, komin i komoštre imaju — za nešto se i sami moraju pobrinuti, a to nešto bijaše sve. Dok je baba Anđuka s braćom i nevjestama tugu dijelila, dotle je Potrka pažljivo razgledavao napuštenu kužinu. Zidovi bijahu u suhozidu, ma od velika kamenja i još dobri. Tu i tamo je trebalo zabiti koju škalju, i to Potrka odmah obavi. Trebalo je izmijeniti pet šest merteka — to će preksutra u muši usjeći; trebat će i stotinjak ručica ozimice da krov prekrije — to će od Marka Katića pozajmiti. Kad je sve razvidio Potrka zvecnu s onih šest dukata, što mu ih djed pred smrt u šaku turnu, pa pođe niz komšiluk raspitujući se u koga ima kakva dobra koza, mljekara. I nađe je u Šimuna Crkavice. »Ne mogu ispod pet kruna« reče Šimun. A kad mu Potrka pruži dukat od dvadeset kruna i on ne imađaše uzvratiti, Potrka odmahnu rukom: »Lako ćemo! Dat ćeš mi još tri oke slanine, dva ovčja šljuka, ovaj stari ambarčić da imam u što sasuti ove dvije vreće brašna, a dat ćeš mi i ove naćve da baba ima u čemu kruh mijesiti, žbanj da s bunara može vodu nositi — za vučiju mi je lomna — a uz to ćeš mi pomoći dva tri dana dok merteke ne donesem i kuću ne prekrijem«. Šimun će na to: »Ti bi za dukat čovjeka do gola!« »E pa onda, Zbogom, i kao da nismo ni progovorili!« »Ih, bolan, ti odmah tako, a još se nismo ni počeli pogađati!« »Moj Šimune, nemam ja vremena za pogađanje, stoga ti i rekoh posljednju!« »E, kad je tako — razumjede ga Šimun — znam da si u ljutoj nevolji, jest džabe, nu, eto, na put je Božji!« Potrka ga probode ispod oka: »Baš ti hvala na srcu dobrostivu! Stoga sutra ne izvodi konja na pašu; trebat će mi da skoknem do Šestanovca i u Bepa Katunarića za babu štogod potrebica pokupujem.« 359

Ne prođe ni tjedan dana, a stara Crkavičina kužina postade kao nova, tako da i braća pomisliše: »E, bogamu, dobar nam dio očevine odvali!« U kući sve sredno kô u najboljoj: stolčići uz komin, malo dalje dvije slamarice, za njima ambar, na zidu polica s posuđem i sinija o klin obješena, a pozadi dio kužine novim jasenovim plotom ograđen za kozu: kad već smrdi, da bar ljudima u nos paru ne ispušta. Osmi dan reče Potrka: — Eto, babo moja, nabavih ti svega do Božića... — Nije trebalo, sunce babino, ima baba braću. — Ma bolje je štogod i svoga imati — reče Potrka, koji je već prve večeri vidio tko su i što su braća, zatim se maši rukom u džep — Pričuvaj mi ova dva dukata što od djedovih preostaše; nije prosjaku da blago od kuće već u kuću. A to ga podsjeti na neku vražju pjesmicu što je odnekud s vražjeg školja vražji Pava Stipanov donese:

»Šic, mic, Micika, bi li 'tila doktura?« »Joj mamo, mamice, doktura pak ne! Doktur ima bile gvante, umum cure kroz mudante, joj mamo, mamice, doktura pak ne!« »Šic, mic, Micika, bi li 'tila ribara?« »Joj mamo, mamice, ribara pak ne! Ribar ima mokre gaće, u gaćama umum skače, joj mamo, mamice, ribara pak ne!«

»Šic, mic, Micika, bi li 'tila prosjaka?« 360

»Joj mamo, mamice, prosjaka pak da! Prosjak 'odi, prosjak prosi, prosjak kući sve donosi, joj mamo, mamice, prosjaka pak da!«

— E baš je budalasta ta tvoja Micika — nasmija se se baba Anđuka, koja je pjesmicu ipak i čula i razumjela. — To hoće reći da bi se i ti radije udala za doktora nego za pokojnoga djeda? — badnu je Potrka. — Ne umijem ti reći, dušo moja, kad me osim pokojnoga nitko i nije zaprosio. Nego... usput navrni u Imotski, pa upitaj suca ili odvjetnika kako bismo do svoga došli? — Do čega?! — iznenadi se Potrka. — Do dijela! Do kuće, do vrta i oranice! Namakao je pokojni. Imam ja na to pravo uživanja, a i ti imaš štogod. — Jok! — odlučno će Potrka — Jok i stotinu puta jok! Ni koliko je crna pod noktom! Kad sutra vide Potrkine dvore, onda će po cijeloj Krajini lajati: »Lako je iz tuđih jaja piliće leći! On i ona stara kučka, svi ih đavli na ražnju vrtjeli, kožu nam do mesa oderaše; pa stoga i propadosmo...« Hoću da propadnu sa svim blagom Kikaševim, s mojim i tvojim dijelom, sa svim... a ja ću poletjeti mašući samo golim rukama i golom pameću! — I s jednim štapom?! — sumnjičavo će baba Anđuka. — Ne namiču štapi, već pamet! — Znam, dušo babina, ma gdje je štapa tu je i pameti. Nu, opet, kako ti kažeš. Starješina si i gospodar. Lijepo je to čuti! I lijepo je biti gospodar i starješina, pa makar samo babi Anđuki. Lijepo je biti.

361

OD DANAS JE SMIJEŠAK MOJA SMICALICA — To je tvoje, pope — veselo će Potrka stavljajući na stol punu šaku srebrena novca — ravno na ravno pedeset i sedam kruna! — Kako moje?! — ustuknu don Petar. — Kad kažem tvoje, onda je tvoje! Uzmi, muči, ne ispituj! — Uzmi, muči, ne ispituj... E, moj gospodaru bez slugu, starješino bez ukućana, harambašo bez družine! Ali o tom potom. A sada, roge van! Otkuda ti toliki novac koji ja ne mogu dobiti ni u pola godine?! — A ja u dva mjeseca — ponosno će Potrka — Otkud i kako neka ostane između mene i Sveznajućega! — E, neće valaj! Za to si morao pušku ponijeti... — i don Petar stade polagano zasukivati rukav. Vidjevši da je vrag odnio šalu i da će ga ovaj osobenjak omiški na mrtvo premlatiti, Potrka se predade: — Nemoj, bolan! Ja onako, od vraga i željan ljuta razgovora, pomalo odugovlačim, a ti bi odmah... Nije da se bojim tvojih šačetina, jer tko zna udariti zna i otrpjeti, nego, eto, kad si baš upeo... A bilo je ovako. Kazivao sam ti kako 362

me preklani, u Vitini, bule uhvatile, okupale i s nova odijela zakrpe oparale, pa sa mnom udarile u gospodsku prošnju, koja mi bijaše od velike koristi. Mislim ja: bit će i sada kad na put Božji poleže ova nemila oskudica. Nu bule više nisu kadune, a ni ja dječarac, pa kad u avliju, one u ciku i viku... umalo me Turci ne umlatiše. Bjež u brdo, u kamenje. Otpuši, oduši, pa čim k sebi hajd' od kuće do kuće. O jade! O nevoljo! Nitko i ne sluša što govoriš, već svi motre novu odjeću, pa te mjere mrko napoprijeko, i svaki se ljutnu: »Dođe li ti — vele — u prosidbu ili u prošnju!« Nigdje kore kruha a kamoli štogod mrsna. Usta se spekla, prkno sraslo, i da se četvrti dan ne namjerih na Jurešine prosjake, umjesto Potrke našli bi sasušenu oskorušu. Muka je to iz Jurešine torbe jesti, makar ga i zableušio da sam kô slučajno nabasao, pa eto tako, poradi društva premda sam Kikašev unuk, ali zableuši ti Kikaša koji iz rajskih visina gleda tvoju sramotu i nad njom gorke suze roni. Zemljo, otvori se! Kad se dobro naždrokah — sve, tobože, hoću-neću — rekoh u sebi: »Potrko, zlo moje, Potrko, dronjo moj, lezi tamo pod brijest, pa sit i odmoran tu dronjavu pamet prikupi i nešto smisli, za jedinoga Boga!« Situ i odmornu misao lako nadolazi, te ja u prvu kršćansku kuću: »Hvaljen Isus!« »Vazda budi!« »Pa kako ste svi odreda?« »Kako Bog hoće. A kakvo tebe, momče, dobro nosi?« »Nije dobro.« »Kakva te onda nevolja gonja?« »Gadna, ma moja je, i moja nije.« »Kako to?« »Evo ovako. Naš pop — duša s medom; a moj ćaća — vrag sa zmijskim otrovom. Okomi se na svećenika Božjeg, i da vam ne dužim — o strahote! — bupnu ga šakom o prsa, a prsa posvećena!« Hercegovci pobožniji od Matije Šamijine, samo se skočenuše, a ja produžih: »Mi na ćaću, da oproštenje pita, da se u biskupa ispovjedi i tako. Ali tko će vraga stjerati da u svetu vodu prst zamoči! On veli da su popova prsa govno kô i svaka druga, i da tu 363

grijeha nema. Onda moja nevoljnica majka ravno gvardijanu, fra Rajmundu Rudežu — o kom se na sve strane samo sveto čuje — pa kazuj po istini što je i kako je. Kad gvardijan doznade da smo od zanata prosjačkoga, upita što naš sveti pop od zemaljskih stvari najviše voli. Ona jadnica reče dobar duhan, a tako i jest.« — Ti znaš da ja uopće ne pušim — spontano izleti don Petru. — Kô da si i duša s medom i kô da te je moj ćaknuti ćako šakom! Tako to ja, bolan, njima poradi strahote i lijepe riječi... Onda će gvardijan, fra Rajmund Rudež: »Draga moja Maruka, nema druge već uzmi svoje najmlađe i nevino, obuci ga kô za misu, ne daj mu ni banovca, već ga i bez brašenice pošalji na put Božji, pa nek se za se prehranjuje a za popa duhan prosi. Pa kad isprosi toliko koliko pop u godinu ispuši, mužu će ti se grijeh oprostiti.« Tako ja s tim od kuće do kuće. Svugdje me lijepo primaju, i ne kao prosjaka već kao Božjeg poslenika, daju mi najbolje zalogaje, najmekaniju postelju i najžuće pačice duhana. Ja duhan prodaj, krune u džep... i tako, uz pomoć Božju, skupih pedeset i sedam kruna. »Baš lijepo — rekoh sebi u sebi — ni djed Kikaš ne bi skupio toliko. Baš lijepo, Potrka moj, živote moj predragi!« A onda me neki crv za utrobu ujede, i što bliže kući sve to žešće grize. »Nije to tvoje — veli — nije! Za popa si iskamčio, popu i nosi!« I, eto ti ga tu! Jesi li sada zadovoljan? Don Petar ga pogleda ispod oka, i ne bi teško razabrati da to ne bi pogled milovanja. — Jesam li zadovoljan? Osobito! Za me isprosio, meni i donio! I u svojoj usijanoj glavici zamišljaš kako ću te još i pohvaliti, kao što bi te i pokojni don Pavao pohvalio. Vidiš, a on bi ti rekao isto što i ja i onako kô što puškar Zele reče 364

Jakiši Spišinu: »Da si ti, moj Potrka, na moje ime prosio, da si ljudima, primjerice, govorio kako bolujem od neke gadne boljke koju liječi samo dobar duhan — čini se da vi bez laži i smicalica ni na smrt gladni ne bi koru kruha zaiskali, i kad ste slijepi prosite na gluhoću — da si bilo što izmislio, rekao bih ti: sjekirom po vodi! Ali ti si se, moj Potrka, poigrao Bogom i njegovom svetom voljom, upetljao u bogohulne poslove i sama gvardijana, oca fra Rajmunda Rudeža, i na kraju, ti si, moj Potrka, svetu vjeru oskvrnuo, obeščastio i ukaljao učeći neuki puk hercegovački strašnom krivovjerju, da smrtnik može iskupiti grijeh drugog smrtnika, a to ti je okolnost otežavajuća.« — Nisam imao zle nakane — zamuca iznenađen i pomalo ošamućen Potrka. — Dobrim je nakanama pakao popločan — odgovori prigodnicom mladi svećenik, a onda se sav zažari — Kakvu vi to s Bogom vražju igru igrate?! Kako to naopačke Boga u srcu nosite! Gledam vas, ispovijedam i pričešćujem, i dok ste u crkvi ili u selu u dubini vaše duše neprestano nalazim djetinji odanu i, tako reći, hajdučki raspjevanu vjeru, neko kao smola zgusnuto strahopoštovanje i strah pred Bogom u svu koštanu moždinu usvrdlan, kakav nigdje ne vidjeh. No netom se zametnete tim prokletim torbama, u dva gogolja prometnete Boga u ortaka, u suučesnika u svim vašim smicalicama, podvalama, prevarama, lupeštinama i svakovrsnim opačinama. Bog postaje — oprosti mi, Svedobri — ciganski medvjed koji neprestano pleše da ta vaša prokleta nezasitna zjala začepi. — Grešni smo i neuki, pope — skrušeno će Potrka, ali tako kao da tim sve na obostrano zadovoljstvo sređuje: to je tako i ne da se mijenjati.

365

— Ludi! — zagrmi don Petar — Ludi! A tvoj djed najluđi među svima. On će se s milošću Božjom na piljke igrati i klipa natezati! On će Boga u svoje prljave podvale uplitati i s njim ruku pod ruku kô sa seoskim glavarom! On će se iščinjati prijateljem i gospodarom vragova, a tko s vragom tikve sadi... i činima i čarima maslo i loj mátati od prostodušnih! I na koncu, on će bez svete popudbine na posljednji put krenuti, i to na brdu, na kamenju kao kakav pataren prokleti! Cijeli su život njim đavli vitlali, a sad ih i tebi u baštinu ostavi! A ti, kukavče, za njim kô slijepo mače za paščetom! Kad se jednom zakon prekrši bezakonje se ne da zaustaviti. I da ne bi anđela čuvara, koji ti prst na samom obaraču kubure ukoči, sa šesnaest bi godina ocoubojicom postao. Zašto? Zato što je jedan stari luđak prekršio zakon nasljedstva, zakon Božji, i nerazumnoj drtesini vlast ostavio. I ti ćeš u svojoj ludoj pameti, da te otac — kakav je takav je, četvrta je zapovijed poradi njega napisana — i ti ćeš, govno usrano, da te otac gospodarom prizna i da ti se braća i sestre, stričevi i strine, tetci i tetke, ujaci i ujne do crne zemljice klanjaju! — Kad je mogla baba mogu i oni. A i Josipu su se klanjali! — odbi Potrka uz nadmen smiješak mladosti koja mora do konca ustrajati. — Tako?! Ponadah se da ti digoh mrenu s očiju, a tebi kao da je i nažao što roditeljsku krv ne proli. — Je li ti to na me kamenom evanđeoskim? — Samo ti krmelje iz oka vadim. Potrka osjeti da mu ruke dršću. Ako se prepusti tom drhtanju, neće moći bijesa svladati. Stoga ukopa prste u kapu i stiskaše ih dok ga ljuto ne zabolješe. To ga umiri, pa se stade popu umiljavati najslatkastijim riječima, skrušen i pogrušen moljakati oproštenje kô komadić kruha životna, 366

moljakati lažno i prijetvorno kako već u prošnji bijaše navikao. A kad se sve smirilo i zaboravilo na žestinu, počeša se za uhom, pa će onako, izdaleka: — Nego, pope... htjedoh te upitati... ne znam zapravo... Eto, je li istina što govore ljudi, da se za biskupa ne uči, već da papa od popa, tako reći, biskupa čini? Kad mu don Petar potvrdi, nastavi pitanjem: — Kako papa zna koga će izabrati kad ne može svakoga u glavu znati? — Kažu mu drugi biskupi i svećenici, koji je među njima najbolji, najpobožniji, najučeniji, najdostojniji, naj... — A ne koji je najstariji? — A tamo ti smjeraš! E, moj sinko... — E, moj pope! Njemu kažu, a djed te u glavu znade! E, moj pope... kad papa čini po onom što mu kažu, onda je to zakon Božji; a kad Kikaš po onom što sâm vidi, onda je to bezakonje, onda vrag cijelog života vitla i Kikašem i Potrkom! A komu bi ti ključ ostavio? Bezmudom Divcu? Iscjetku mi od ćaće? Copcu, božjem buzdovanu? Ili pak usmrđenom Podlivoguzu?! Komu?... Eno im ga sada svima! I ključ, i vlast, dvori i obori, njive i oranice, marva i ograde, i svi štapovi Kikaševi! Eno im, pope! Pa nek sa svim tim na dno jame Dvovrate! I hoće! Hoće, svetoga mi Potrke... ovaj, Mate, imenjaka moga, evangelista! Nek se valjaju, nek se koturaju... — Čini mi se da si se i ti dobrano zakoturao, i to niz strminu naslade tuđem zlu, niz opasnu strminu koja vodi ravno u pakao. — Neka, pope! Slatka je, slađana, slađa od meda. Naslađujem se, dašto, i cijelo se selo naslađuje, i sva Krajina. Ma iz kojeg sam god zaselka, po Hercegovini, 367

prosjake sretao, svi su znali za propast Kikaševe kuće i svi su se naslađivali kô nespretan đavao kad jednom na kakvu pijanu dušu zajaši. I kô o pršut su se otimali tko će bolje ispripovjediti kako su Kikaševi potomci sjekirama kotle dijelili, pa ulomke i olupine na kantaru pošteno razmjerivali, svakom podjednako dužica iz bukara iščerupali, svaku bačvu na tri podjednaka dijela tresimice pilili, a i kuću bi prepilili, da su imali tako golemu pilu, pa je pregradiše... i sve tako kô pred Salomonom ona žena čije dijete nije bilo. Bezmudog Divca iz kuće protjeraše, a on parnicu zametnu, pa dok parnica parne i on će parnuti, a ako i ne parne, zapast će ga govno, jer će dotle sve Kikaševo blago kroz guzice proletjeti! — Kako ti to preda mnom! — ustremi se mladi svećenik, komu su svi iskazivali dolično poštovanje, svi osim bezobrazne i usijane glave, kojoj slijepa Kikaševa ljubav i nerazumna don Pavlova popustljivost navrnuše rogove, i to s parošcima. Ali on će mu te rogove potkresati, makar ih sjekirom odbio! Kako Potrka ne umjede pročitati njegove misli još više obezobrazi: — Eto tako! Nisi gluh! A sad zbogom, pope! Ove ti pare smetaju. Meni ne! — i posegnu rukama za srebrenjacima. — E, nećeš! — kao kliješta čvrste don Petrove ruke ovise se oko Potrkinih zglavaka, i on od boli opruži prste — E, nećeš! Jednom i ti moraš spoznati da postoje i runjavije nozdrve. A sad me dobro i čuj i počuj: na svijetu ima mnogo više zidova nego ih ovom ludom glavom možeš probiti! Potrka se otrgne, ubojički ga pogleda, stisne zube da pregrize kletvu i bez pozdrava izleti iz župnoga dvora. 368

— Svi su protiv mene — zajeca nemoćnim jadom — svi, pa i taj prokleti dopuz omiški! I ne sjetivši se ničeg boljeg čim bi mu vratio milo za drago, zapjeva što ga grlo nosi:

Omiš-grade, na krajini smrade, a Makarska luka trgovačka!

Ali i to pjevanje ispresijecaše jecaji nemoćna jada, koji je rastao brže i busatije od metvice i razlijevao se gušći od maslinova ulja. Uz jad se gomilala gorčina i slagala se dolje negdje u žličici, gorka i goruća, svu mu utrobu izrova i sprži. Sve se urotilo protiv njega, sve nenavisti i mržnje, svi hukovi i bjesovi, sve bure i pušanije, krupe i povodnji, ljute žege i zimice studene, sve zle sile zemaljske i nebeske, svi đavli kršteni i nekršteni, koji se odjednom probudiše u tom posuvraćenom svijetu. Ogorčen na sve i ustrašen od svega, nemajući pri sebi valjanijeg oružja, na obje ruke ispruži rogove i stade njima badati na sve četiri strane: — Evo vam! Evo vam svima! Svima! I ćaći i materi! I stricu i strini! Tetku i tetki! Komšiluku i selu! I primorju i Hercegovini, i caru u Stambulu i cesaru u Beču... I tebi, don Pavle, što mi dade savjeta kô pljeve, a ne šapnu kakav je gad taj vražji novi pop, taj prokleti lupež omiški! Krvav pod okom, krvav pod kožom, krvav u duši i nošen krvlju kô vihorom sleti na don Pavlov grob i udari u luđačku viku: — Odgovori! Odgovori kakvo sam to bogohulje raznosio po Hercegovini! Kakvo?... Po mom sam samo malo vatre zapalio da otopim vražja srca koja se za sirotinju iznenada smrznuše. Ako ih netko ne otopi, svi izgibosmo! Je li tako? Reci da nije, ti koji si Vrti repku čemernu s mrtvacem vjenčao da pogane jezičine zauzlaš, reci da nije, pa ću ti na grob pljunuti!... A tako!... U pravu sam? Da što 369

sam nego u pravu! Nu, to znaš ti, znam ja, i Bog to zna, ali ne zna onaj gad omiški! Morao si ga naučiti ili me bar upozoriti da njegova šuplja tikva ne može zadržati ni kap mudrosti. Morao si! A nisi. Već si me s ovim vragom što odmah do tebe leži... i tebi roge, Kikašu!... već ste mi obojica pržinu u oči, tako da sam već na prvom iskoraku nogu slomio. Lukavci nijedni... »S nama nestaje stari dobri svijet...« Ganutljivo! Kô mlada kad odlazi od matere. A baš ste mi za taj stari vražji svijet, koji s vama umire, davali savjete, baš kao da ih dajete sami sebi u mojim godinama, baš kao da ću vaš život još jednom proživjeti, odnosno da ćete ga vi proživjeti u meni, u vaše doba i s vašim ljudima, što mi dadoste za moj život, za moje ljude, za moje doba? Govno! Govno, eto što! Iz rođene me kuće s ključem starješinstva kô ničije pašče! Rođena majka nit pita za me, nit me obilazi! Kud god prođem svud seoski momci zveckaju čavlima, šipkama, otpiračima, ožezima, priklodima i svakim vragom: »Nȁ, Potrka, nȁ! Nȁ ključe, nȁ ključiće! Nȁ, mali, nȁ!« Ovaj me omiški dopuz okrsti sotonom, a krune uze! Eto, to mi dadoste! To mi ostaviste. Baš lijepu smicalicu, baš lijepu... Kad posljednju riječ ispljuva a novu ne mogaše naći, izduši kô probušen mjehur. I najednom se osjeti iscrljen i sâm — gađenje što na mrtvacima jad iskali nadoći će kasnije — neizrecivo iscrpljen i nepovratno sâm, kao samac dub što na vrhu brda uzalud propinje svoje stare, debele, dobrano obršćene i pomalo sagnjijale grane, te sablasne batrljke bogalja, lažne svijeće bez plamena što se naherene glave uzdižu Bogu a škilje na ljudsko milosrđe, škilje mačji bezobrazno. Bogalji, Bože moj, bogalji... Otkud sad bogalji, te iskreveljene sotone paklene, što kao sluz i sluzava gadalina neprestano plaze od sajma do derneka, od proštenja do zavjetišta i znaju sve crkvene 370

godove bolje od ijednog popa i biskupa, pa i od samog pape, ti nepogrešivi jarci oderani! Pođi na sv. Jakova u Cistu, na Duhove na Lovreč, na sv. Luku u Podbablje, na sv. Mihovila u Proložac i Rašćane, na sv. Iliju na Studence, a na sv. Anu u Poljica, pa pođi na sv. Ivana Svitnjaka u Župu i Dobranje, na Sve Svete u Aržano, na Gospu od Karmela u Runović, na Gospu od Anđela u Omiš, a na Veliku u Sinjsko i Imotsko polje, pa onda pođi na sv. Petra kršćanskoga u Livno, a na onog hrišćanskoga u Duvno, pa hodaj — ako ti se dade — sve tamo do svetog Ivana Krstitelja kod Jajca... svugdje ćeš vidjeti jedne te iste majke, koje kao da neprestano rađaju djecu s batrljcima, djecu s rasječenim zečjim usnama, djecu s trbuhom većim od njih samih, djecu s polomljenim kosiricama, uvelim i spletenim udovima... svugdje ćeš vidjeti jedne te iste glave bez očiju i ušiju, bez nosova i usana, pa glave ko tikve vodenjače, i one ko tikve misirače, i one što iza šije gledaju, i one s kano kutlača velikom i ustreptalom rupom na tjemenu, pa te za ruku hvataju i silom ti ruku u tu rupu guraju... pa ćeš svugdje i posvuda vidjeti jedne te iste usahle i odebljale trupove, bez imalo noge, bez imalo ruke, jednostavno trupove, bačene na crkvene stepenice, pod brijest, pod hrast, pod žalosnu vrbu, žalosna im majka, ili jednostavno ostavljene na putu, u prašini, ili na kakvoj uveloj i prisveđenoj dasci s kotačima ispiljenim od hrastove oblice — tko li nosa i prenosa te trupove, tko li s njima na stranu ili na počinak, tko li ih češlja i umiva, tko li ih brije i brk im usukuje, jer svi imaju pomnjivo usukane brkove kao gizdelini kakvi, a ti su brkovi, na izbrijanu licu, strašniji od svega... I svi ti kljasti metilji ništa drugo ne rade već nepogrešivo plaze od derneka do sajma, od vreve do veselja, uvijek jedni te isti, sa svojim nakaznim tjelesima, sa svojim otvorenim ranama koje bezočno izlažu i još 371

bezočnije opijevaju uvijek jednom te istom pjesmicom, istim ljigavim jaukom i mole istom bezobraznom nametljivošću istu prijeteću molitvu. Od sajma do derneka... I tako cijeli život provedu na derneku, u vječnom veselju, dreci, buci i vrevi, u mirisu vina, rakije i pečenih janjaca, i što je najgore, ne smetaju nikome; naprotiv, kad njih ne bi bilo, to bi pijano pučko veselje više nalikovalo sprovodu nego običnoj nedjeljnoj misi. Jer oni su postali bitni dio svakoga derneka, istovrijedni kao i gomile sita i rešeta, stapova i mèćâvâ, kao svaštarske tezge, janjci na ražnju ili mješine vina, upravo mješine vina, njima su najsličniji. Makni te mješine, ode k vragu cijeli dernek! A oni to znaju, gadovi jedni! Oni to veoma dobro znaju, te više isprose... Što?! Zar su i oni... Gospode, nikad mu ne pade na pamet da s njima u istom kolu igra, da i oni njegovu svetom prosjačkom redu pripadaju. Ne, Bože, ne! Nisu oni prosjaci od zanata! Njih nevolja gonja! Hehe, nevolja... a šetkaju kô urica i pečenje mažu... Vječno i nepogrešivo, točniji od stoljetnoga kalendara, a svoje kletvene molitve vuku od pamtivijeka i prenose ih od koljena na koljeno, potajno kao članke progonjene vjere, kao riječi čarobnjačke... Ipak ih nevolja gonja! A koga ne gonja nevolja?! I doktora u Imotskom, da na svaka govnasta prsa uho prisloni. Onda su oni... Bože, onda su oni i od nevolje i od zanata; neka dvostruka kljuka, dvokuka, što se jednom kljukom prikvačila za one od nevolje a drugom za nas od zanata, i tako premostila jaz koji je dosad nepremostivo zjapio između njega i Bendinice Agine, između Kikaševe kuće i onog jada seoskog što na njihova vrata Bogom kuca. U isto su krdo skrđeni, nigdje ni kukice ni karikice, kojom bi se o drugi soj prikvačio... kao tri umršena busa kračine nasred pusta rovanja, ko tri kupine na kamenoj lazi, a nigdje 372

grmička jasenova da mu se bar jednom vriježi noću i potajice prišuljaš... »Bože, neću s njima! Neću s njima, don Pavle, neću s njima, djede Kikašu! što mi prije ne ukazaste da smo s njima prstenovani, da su nam o vratu teljizi istoga jarma! Ili ni sami niste znali, tko vam se za pojas prihvatio? Što mi onda koriste svi vaši savjeti kad zapravo niste vidjeli ni svoj svijet, a kamoli ovaj koji ne tamani samo dubove i vukove i u komu više ne pale vaše olinjale smicalice! Neću u prosjake! Neću s bogaljima! Neću... što kažete? U kopače? Neću ni u kopače! Ne bojte se, neću prekršiti sveti plemenski zavjet, već ću i dalje s ramena svojega kruh svoj jesti, ali ne ovaj, ne prosjački, ne s bogaljima! A kakav?... Snaći ću se... Sâm?... Možda baš zato što sam sâm, sâm kao medvjed, sâm kao dub samac, o kojem si mi, diko moja, toliko kazivao. A ti mi, don Pavle, još mudrije kaza. Sjećaš li se? »Djeco moja, malo sam se smijao, malo šalio, a tko zna hoće li na onom preozbiljnom svijetu šale i biti!« Eto to! To je ono životno, djede Kikašu, to je ono što će mi pomoći da se spasim, to je ono životno i na ovom neozbiljnom, a možda i preozbiljnom svijetu. Od danas je smiješak moja smicalica!« I kao u nekom preobražaju, cijelo mu se mlado tijelo potrese i ledeni ga znoj probi. I odmah se pokuša predati tom životnom smiješku, širokom, prostodušnom, sveshvaćajućem i sveopraštajućem. Ali to ne bijaše smiješak već iznuđeni odsjaj smiješka u komadić voska utisnut. »Već ćeš ti meni omekšati!« zaprijeti mu Potrka i toj se prijetnji od srca nasmije, baš onako kako je zamišljao: široko, prostodušno, dobroćudno...

373

Kako ga nije izmislio za zabavu, odmah ga htjede na korist primijeniti, te se uputi u Spišin komšiluk, onim đavlima paklenim što ga najljuće zadirkuju. Još i ne uđe u komšiluk, a ono ga sa svih strana obavi vlažna naslada: — Nȁ, Potrka, nȁ! Nȁ ključe, nȁ ključiće! Nȁ, mali, nȁ! Navikli da im na to štogod žučljivo opsuje i ubrza korak, nemalo se zbuniše, kad on zastade, nalakti se na Jakišin zidić i dobrodušno se nasmiješi: — Aj, aj, momci... Ne valja to, ne valja! »Nȁ, mali, nȁ!« Vazda isto kô i kukavica: kuku! Aj, aj, jade moj, treba nešto bolje smisliti. Poslušajte ovo, na priliku:

Potrka, zlotrka, čanjak pure iz trka, pa ga capi protrka. Al on ima ključa dva, gaće ključa s obadva, ma prekasno, to se zna!

Drugi put ovako:

Nije ljudi, mala stvar, Potrka je gospodar, on imade ključa par: ni za dvore ni obore, ni ambare ni konobe, već za ono jadne robe što mu guzu grije da je bura ne probije!

Ili opet malo treskavice:

Oj Potrko, kres, kres, kres, s ključevima tres, tres, tres il u bunar il u jamu, 374

ili u gnjoj il u slamu, il o drvo U o kamen! Rekosmo ti. Amen.

— Tako, tako, momci moji! Uvijek nešto novo, da se čovjek obveseli — reče i odšeta kao kakav mudar starčić ostavivši ih zbunjene i posramljene. Potom svrati u Galinoviće da isto ponovi. Nažalost, tamo ga nitko i ne pogleda, jer se cijeli komšiluk sjatio da vidi kako se glad sitošću razmeće, jad s nevoljom uže nateže, dok se lokva i rovanj bistrom vodom hvale. Otkad prosjacima po zlu pođe, ogrlatiše nadničarske žene, koje samim tim što ostadoše na istom nad prosjake iskočiše, pa se baše i paune stoput gore nego su se dosad prosjačke paunile. Nađu kakvo suho rebarce ili krišku slanine s ulomčićem ječmena i kukuruzna kruha, pa cijelo bogovetno jutro šetkaju po komšiluku i taj zalogajčić natenane grickaju, mrvičak po mrvičak, sve preko volje, dotužilo im: prežderale se, tobože, a grehota baciti. Ili nabiju između zubi mrvicu pršuta, pa cijeli dan čačkaju i nikako da iščačkaju. Zaredale tako od komšinice do komšinice i svakoj svoju muku kazivaju: »Vranj mi se — žene nikad ne govore vrag, grijeh je — vranj mi se dušom zametnuo ako valja jesti odveć mesa! Pola ga dana glođeš, a drugu polovicu zube čačkaš. Uz to, meso oteško, pa ti na štumak padne...« Druga se opet drukčije jada: »Ne bi ti moj Ante — to sinčić — ne bi ti on pure, man da mu je varjačom u grlo zbijaš! Lupežini oslačala jaja, pa svaki čas: »Maja, ispeci dva tri!« I neće na maslu već na salu! Vranj mali, tko li će tolika jaja naslagati!« Treća opet, tobože, bjesni: »Moj Pere — to muž — grlo mu s guzicom sraslo, svaki čas: »Mare, okrenider malo pečenice na gradelama!« Ma otkud tolike pečenice, ne bi da je od sto gudina! Ja na nj nek se 375

lati pršuta. Težak mu je, kaže...« I tako svugdje, po svim selima i komšilucima: jednom Bog pogleda i nadničarke! U Galinovu se komšiluku Anuka Stipanova uhvatila onih jadnih pet šest kokoši, u kojima zajedno ni oka mesa, pa im, kažu, cijelo jutro mrvi šačicu pure — Bog nek nas rasipnosti sačuva, ma na sreću puru je od usta otkinula — i dobaciva svakog očenaša po mrvicu: »pi, pi, male, pi, pi... njava vam pipitu na jezik nabacio, žderite i nažderite se; niste prosjačke!« »Hajde, bona — dobaci joj prosjakinja Ruža Poparina, koja upravo pristiže s bremenom drva na leđima — otkad ja u brdo mrviš im taj zalogajčić pure, ni za dječju micinu ugrijati!« »A to si ti, Ruže moja — Anuka se, tobože, iznenadi, pa će s bezobraznom ljubeznošću — Dođi, nevoljo moja crna, ćopni i ti zericu s njima, znam ja što je glad.« »Znam da znaš, dragosti moja — ni Ruža dužna ne ostaje — znam da znaš što je glad, ma sitost ni za spasenje!« »Tako je, dušo mirisna, oli sam ti se ikad založila tuđim ogrizima da bih znala!« Onda Ruži priskoči Cukraš Galinov — gori vrag od Matana Bilina — i nešto joj sušnu. Ruža se začas rasprti, prebaci preko glave ječermu i módru, pa golu stražnjicu istrči: »Anuka moja, razvedrino moja, zagali se i ti, pa nek ljudi sude u koje su gladnije! Ili su ti možda uvele, sirotice moja tišikava?!« »Nisam ja kravetina da ljudima smrad pod nos turam!« »Turnula bi ti i ofrancanu kad bi ti od moje bila deblja...« i do noći tako. U Čaljkušićima ono muškadije, što ne ode ni u prošnju ni u nadnicu, zavidno govori o tome kako je Andrija Markov prodao puškaru njivu da sina Slavka otpremi u Amerike, pa o nekom Bekavcu koji je Antiću Ćutinu poslao šip-kartu... — Ne, ljudi! Ne, braćo! Ne preko debelih crnih voda, ne preko debela mora! — gotovo zajauka Potrka, zaboravivši 376

na smiješak i na samac dub, a sjetivši se zakletve kojom se zakle don Pavlu na njegovu samrtnom času. — Već crknite u Crkavicama! — dobaci netko i skri se drugu iza leđa. — Ne, ljudi! Ne, braćo... Strpite se još malo, Potrka će već nešto bolje smisliti, za sve, za sve... — Kô što si i za se smislio! U Crkavice, crkavico! — opet se netko sakri iza leđa. — E, mali Šimaga, glavu kriješ, ma glasa ne možeš skriti — opet se vrati dobrodušni smiješak — Kad smislim, dođi, bit će i tebi od koristi... ma i meni od tebe! — U Crkavice, crkavice! — Ja ti rekoh, a ti kako hoćeš. Eto... Zbogom vam, ljudi — i uputi se u Crkavice. Ma kud u Crkavice prazne torbe, izvrnutih džepova, da mu se još i nadničarske žene podruguju! Natrag u Hercegovinu! Ima pravo onaj dopuz omiški. Ne valja se s Bogom igrati i njegovu srdžbu izazivati uzimljući isprazno sveto ime njegovo. A kako ne znaš kad je isprazno a kad nije, najbolje ga i ne uzimati. I neće! Pročeši malo pamet, i iskra će sinuti! »Hvaljen Isus!« »Vazda budi« »Pa kako ste svi odreda?« »Kako Bog hoće. A kakvo tebe dobro nosi?« »Ne znam je li dobro, ma smiješno je.« »Kako smiješno, pobogu?« »Evo ovako. Kaže meni naš pop: »Potrko, sinko — tako mene zovu, Potrka — ti za se u prošnju ideš, ma ne bi bilo zgorega da i za svog pastira noge protegneš. Ne za me, već za presvijetloga biskupa. Spopala ga otraga neka gadna boljetica, u koju se ti ne razumiješ, kô neki čirevi a nisu čirevi, više nabrekline, pa ne može ni sjesti ni leći, ni 377

zaspati ni zadrijemati, a crkveni je poglavar. Rekoše mu učeni ljudi da je jedini lijek: iza svakog očenaša priviti novi list duhana, ma onog hercegovačkog, najboljeg na svijetu, i to od donje sredine. I biskup me zamoli da mu nabavim, a on će platiti. Ja rekoh: »Presvijetli, kakav bi to pogan narod bio koji svom poglavaru ni pačicu duhana!«... Eto, ljudi, pa sudite sami je li smiješna stvar, da se duhan privija na biskupovo prkno i još k tomu da prosjak, obučen kô gospodičić, za biskupa prosa. Ljudi, smiješna stvar...« A ljudima ne bijaše smiješno, te ga smrknuti prekorješe: »O tom ćeš nam bolje reći kad za svoje budeš iskao!«... i birahu najljepše pačice. Pačica do pačice oka, oka do oke sto četrdeset i tri krune do jesenskog oranja, a toliko ne prikupi ni osam prosjačkih družina, jer se otvrdlim srcima pridruži i sušna godina. Dobro. U, dobro! U, dašto nego dobro, bogareti! Srebrenjaci zveckaju po džepovima. Divna smicalica! Baš u tomu i jest vrag što je odviše divna i odviše upamtljiva, pa s njom više nigdje gdje si bio, a posvud si bio; a ne možeš ni s drugom jer si uz upamtijivu i sâm upamtljiv! Nije to više po prosjačku, pa si kô zrak i tuđa živina, nit te tko gleda nit te tko pamti. Sad si poslenik Božji, i svatko će te od prve prepoznati! Nije dobro. A opet i jest. Zima duga, pamet hitra, već će nešto smuljati i ishitriti!

378

BOG I CESAR SVOJIH NE ZAPUŠTA Do Svih Svetih i posljednji se vratiše kućama. Nadničari sa svojom mršavom zaradom, ipak zaradom, već će nekako kraj s krajem, dok je prosjacima bilo poodavno jasno da će im ispred vrata i prije Poklada prozelenjeti »kljenova nedilja«, ako ne padne i godina devedeset i deveta. No svi su — kao po dogovoru — sa zebnjom i ledenom strepnjom očekivali — prijašnjih vremena toliko obećavajuću — zimu, u kojoj se jedino živjelo, ona pusta sijela i prela, gonjanja u komušanju kukuruza, zamućene oči pri pečenju rakije, topli zapah rasporenih utroba svinja i ovaca u doba velikoga klanja, draškavi miris kaštradine i raštike dok oko rasplamsala ognjišta kruži smrekova bukara praćena nazdravicama i doskočicama, pričicama-strašicama, svirkom dipala i svirala, gajda i pištaca, a s gusala sva čuda božja: vile i junaci, konji vilenjaci, tusti, razigrani, krvi do koljena, skokova do neba i stotinu čarolija što te po moždanima češkaju i tuđom smionošću tvoj kukavičluk uljuljavaju u slatki i opojni san na javi. Ove se zime neće živjeti, neće sanjati... To su svi slutili, dapače i znali — osim prosjaka od nevolje, koji su živjeli kô ptice nebeske i ljiljani u polju stavljajući sve u Božje ruke — i jedni s drugima potajice 379

izmjenjivali tjeskobne i zloslutne poglede. Samo da ne bude devedeset i deveta, i da prerano ne ugrize. Ali ono, kô u prkos, već o svetoj Kati (sveta Kata — bili' gnjata) ne napade do gnjata, već do pasa i do ramena, pa kako pade tako i ostade. A onda zlo udari. Premda bijaše sveta nedjelja, još k tomu i očići, Kati Špirinoj vrag ne dade mira, te svrati u Prisoje da u zavjetrini oko snijega iščeprka štogod suharaka za potpaljivanje vatre. I taman da će rukom za panjčić pod polom kad — jadna ti majka — sva se pola strese od paklene smijurine. Kata se skočenu, gdje ne bi, ruke joj padoše, klonu cijeli život, a ono malo duše što ostade protrnu kao u plašljiva čovjeka kad iznenada u pomrčini mrtvačke kosti planu. Godina je devedeset i deveta. Pošto prvi zapuh užasa prođe, prikupi ono jadne snage što se sakrila negdje po zakutcima, uzdiže pogled na Kuk, na ta sablasna vražja počivala, viša od zvonika, i na samu šiljku ugleda njega, Vukojarca. Ispeo se ondje baš onakav kakav i jest: vučja glava s kozjom bradicom, s volovskim očima i rogovima, jareće tijelo s medvjeđim runom, a noge kako i dolikuje: jedna jarčja, jedna vučja, jedna medvjeđa, a na stražnjoj desnoj konjsko kopito što razbija prije nego takne. U svakoj dlaci po jedan đavao stoji i gleda kako narod mre. Vukojarac visoko uzdigao glavu, smješka se onim razjapljenim vučjim žvalama i pitomim se iščinja, baš kao da ga ništa ne zanima do ove snježne bjeline i sjaja smrznuta neba. Igrao bi se. I tako, na sreću, u Katu i ne pogleda, te ona što je noge nose, više mrtva nego živa u komšiluk. U glavi nijedne crne. Svi odmah razabraše da je nadošla godina devedeset i deveta, godina u kojoj svakog stoljeća Lucifer slobodno žanje na prostranoj njivi Gospodnjoj, godina o kojoj se nikad ne zna kad će u stoljeću pasti. No ipak bijaše potajne nade da se Kati 380

prividjelo — žene često vide što ni Bog ne vidi, pogotovu ako su, hoćemo reći, bezmuže, a Kata je bila — i tu su nadu uporno podržavali, premda se nitko ni od najstarijih nije sjećao da je ovog stoljeća već bila godina devedeset i deveta, i premda je do materica još pet žena iz različitih zaselaka i na različitim mjestima Vukojarca vidjelo; ali kad ga na tusti dan vidje i Antić Škomrlj, a na sam badnjak i nadasve pobožni Copac Kikašev, i najustrajnije napusti nada. Kad na Božić mačkule i trombuni ne zapucaše, već mlako odušiše i zakašljaše kô sipljiv pas, ne bi druge već sve predati u Božje ruke — pa što bude da bude — nek on brigu brine kad svijet vragu predade! Nu uza sve to predanje tjeskoba je razbijala srce o rebra, a koža se neprestance ježurila od neotopivih mosura što su visjeli negdje u grudima, zveckali kao praporci i srebreni uskršnji zvončići. Odmah po Novoj godini snova udari pušanija, po prostranoj se goletnoj visoravni vražja bura ushukala, kao da se ono preostalih vragova — što se ne mogaše smjestiti u Vukojarcu — u njoj udomiše, da s vješticama zaigraju bludno kolo i ugrade im na tucete nakaznih patuljaka, jednookih repaša, mrȁkova, svinoga, rogozuba i ostalih vještičjih kopilana. Bura kakve nitko ne pamti, govorljiva i odrediva. Sad pljuska pljusne, sad bič klakne, sad medvjed zamumlja, sad Vukojarčev smijeh brdo potrese; s divovskih mutapa čas stresne studenu maglicu, čas stog snijega, a ljuto se inje pod kožu zabija, ne možeš ni nosom promoliti. Na ravnu opuhuje, u zaklonici gradi, smetovi kao kuće visoki. Kučka jedna bijesna i bjesomučna — uspaljenica studena! Smije se i plače, hihoće i jauče, zviždi i cekeće, cijuče kô iz gnijezda izbačen golać, kriješti kô nezasitnica među pijanim kirijašima, a onda se uzšapće kô nespokojni mrtvaci u Kumovoj slami, da odjednom zatutnji kô sva zvona, svi 381

topovi i svi slapovi... u njoj su svi zvuci koje je ljudsko uho čulo, zvuči nezaustavljivi, neotklonjivi, neotuđivi, neuništivi i neprigušivi, svi prokleti zvuci svijeta sabijeni u jedan zvuk ubojiti. I sve je izgubljeno na izgubljenoj cesti, puti zatrpani, oputine zasute, škrape i jame nedužno bijele: svud stupice za nevješte noge, a sve noge nevješte. I zečje i ptičje. Gdje su oni kunini skokoviti skokovi — šapica se o šapicu tare; gdje gizdavi otisci drozda — kraljevski se čaporci u batrljke skvrčili... ... godina je devedeset i deveta. Ljudi se zbili u kuće, u jednodijelne potleušice, vatru na ognjištu i noću podržavaju — prsa izgori, leđa led ledeni — gnjate prekrile modre šare, buganci prste obakovili, a proklete se uši uzjogunile — i one u kosi i one u dlaci — sišu i grizu, svi ih đavli grizli i sisali — krpetine palac debele, tko će se kroz njih počešati! O jada! O nevolje! Da je bar gruda pure a ne ove rijetke kukuruzne kaše! Da je i klin-čorba, pa je začiniti šakom loja, a ni čvrljka nemaš! Kad bi guda u bronzin raštike bar mrvicu nogu zamočila, a ova se kriškica kruha, kô uho prozirna, u hljeb prometnula! Da je i suza vruće varenike, pa se iznutra malčice zgrijati!... Ma ovcama se i kravama vimena omosurila i opuzdrila; doba mužnje prođe, a da i ne prođe što bi iz jadnica izmuzao kad im daješ samo sasušeno jasenovo lišće, i to na broj! Da prezimiš morat ćeš ih klati: ako zakolješ čim ćeš preljetiti?! Prokleta bila godina devedeset i deveta, i Vukojarac, i onaj tko ga dočeka, a najprokletija gavanska Bosna i Hercegovina, i cesar što ih izopači i vlast ovakvu skroji! Kad je zemljarina, daj! Kad je travarina, daj! Kad je kuluk, daj! Kad je u vojsku, evo! A kad glad pritisne, snađite se sami, umirite sami i pokopajte se sami! Kô za Turčina, kô za Mlečanina. Svi iz usta, u usta nitko! I nikad ne znaš tko ti je veći dušmanin — onaj što vlada ili onaj 382

koji ovog ubija da tobom zavlada — ali posigurno znaš da su ti obojica dušmani. I svaka vlast, ma otkud dolazila, dušmanska je. I tavori tako, tavori za brdima, za planinom, za božjim leđima, bez igdje ikoga, bez igdje ičega osim lažne nade i istinskog jada... tavori od prosjačkoga štapa i žuljeva poklonjenih školjarskim vinogradima, tavori da pretavoriš, ali nećeš ni to! Kad bi bar imao svoga proroka, svoga Josipa Pravednoga, koji bi prije godine devedeset i devete usnuo bar jednu debelu kravu... a bilo ih je. Moglo se otcijepiti od pogana ždrijela, moglo se sačuvati poneki varićak žita, pokoji ovčji šljuk, uzgojiti još koju ovcu, pa bi bilo i mrvicu loja, makar užgana, ono loja. Ali tko će pravednima Pravednoga dati! Ako su ranije i imali nekakvu predodžbu o veličini svijeta — pružao se mnogo dalje od dohvata njihovih štapa, od Splita i Jajca, pa čak i od cesarskog Beča i završavao tamo negdje u magli i tmini iza debelih crnih voda — sada je potpuno izgubiše, kao da je Vukojarac i taj naslućivani svijet prožderao i na životu ostavio samo Krajinu, za posljednji slatki zalogaj. Jedva jedvice da iziđu iz kuće i svrate u susjedovu potleušicu, ne poradi razgovora i zabave — gladnoj duši razgovora nema — već u ludoj nadi da će im odnekud miris suhe bravetine poškakljati nozdrve, pa... eto, tako nekako, kao da si se i sam omrsio, jer i mirisi ponekad znaju biti mrsni i zasitni. Poklade su. Prošlih je godina i u prosjaka od nevolje mirisalo, a danas možda u popa, u puškara Zele, u Kikaševih — ukoliko nisu već sve sabili u guzicu — u Matana Puzdrina, u Čelanušinih... i u koga još?!... Da bar vrag odnese ovaj snijeg — napade viši nego ikad, pa nit se topi niti kopni — sišli bi u primorje — odmah se proširi skučena slika svijeta — sišli bi svi do jednoga, polijegali ispred vrata tih prokletih gavana, pa ako ih ne bi htjeli nahraniti, morali bi ih barem pokopati. 383

Dok je selo tonulo u beznađe, koje već bijaše poprimilo obilatu primjesu slatkoće, one užasne slatkoće što plavi mučenike kad naslute tihe korake izbaviteljice smrti, dotle su u smrznutoj crkvi pomodrjele usne mladog župnika pokušavale žarkom molitvom otopiti zmrznuto Božje milosrđe: »... nikoga osim tebe i mene. I ako ih tvoja dobrostiva ruka ne takne, pomrijet će. Svi će pomrijeti, premilostivi Bože moj, i ostat će samo gadna usta bure da ti sveto ime slave. Prekjučer i Brstilaču nađoše smrznutu; a nije umrla od studeni. Bila je laganija od perca, pa su se ipak ukopnicima koljena svijala, jer i sami postadoše laganiji od dima. A prije Brstilače umri stari Markota, stari Ilija, stara Marača, stari Jureša, dva stara brata Piplice, stari Jure Skenderov, stara Roška, stari Ikiša, stara Čolinica, Babuša i Bendinica, Nosuša, Čagljuša, Kujundžuša, Zagoška i Grabovka... i nevoljni stari Divac svoju tužbu na tvoj sud prenese... Devetnaest iz moje župe. A koliko iz drugih župa, iz drugih sela, samo ti znaš. I sve starci. Zar nije čudno da umiru samo starci? Ovi nevoljni praznovjerci vjeruju da ih proždire Vukojarac. Ti znaš bolje i od mene da Vukojarca nema, da sinovi glađu umoriše očeve eda bi se sami održali. Jedna usta manje! Ovdje je zakon: jedna manje! Sutra će biti još jedna, i još jedna... od sutra će ubijati djecu! Razumiješ li, djecu?! Djecu koju si stvorio na sliku i priliku svoju! Ali to više nije slika i prilika tvoja, to više nisu djeca, to su samo oči, nijeme oči rasplinute od užasa, goleme oči gladi što prekrivaju cijela majušna, nakazna, zeleno-žuta, smežurana staračka lica, koja kao da se nikad u životu nisu osmijehnula. Možeš li gledati ta staračka lica — te još neotvorene a već požutjele pupove?! Možeš li gledati kako bez grižnje savjesti, bez zračka pokajanja poklasmo one što nam život dadoše i kako ćemo od sutra klati one 384

kojima ga sami dadosmo?! Ne možeš. Znam da ne možeš i da ćeš im pomoći. Ne tražim mȁnu s neba, ali zaustavi ovu buru i digni ovo prokletstvo snijega, da se može krenuti, i ja ću krenuti...« I kao nekim čudom o podne utihnu bura a podvečer duhnu jugo, zavaljaše se tmaste oblačine i nastade povodanj kakav se ni o Markovu ne pamti. Još prije zore mladi se svećenik baci na konja i kroz kišu, koja je sada polagano rominjala, odjaši da ostvari što bijaše naumio. No već se na prvom koraku spotače. — Ne budali, pope — nasmija mu se u lice puškar Zele i stade podrobno razlagati kako nije cijeli život slagao banovce u krune, krune u fiorine a fiorine u dukate, da ih sad odjednom u jamu saspe. — Nećeš ih sasuti, već spasiti dušu. Svi će pomrijeti, Zele! Puškar se osmijehnu s visoka, kako i priliči prvom čovjeku u selu, prijatelju vlasti, u neku ruku i vlasti samoj, pa prema tomu Bogu i znanju najbližem: — A što ti tim tareš glavu i tuđi žrvanj vrtiš! Jesi misnik, ma opet i nisi misnik... Ili ćeš ti mene učiti kako se puška kuje... gdje, na priliku, dođe tetik a gdje kokot... a u Božje se uplićeš. On je tu marvu stvorio i on najbolje zna što će i kako će s njom... A ti ga kao učiš?! On ožeži gromom, a ti mu podmjesti gromobran! On osini bičem, a ti... — Ne propovijedaj, Zele, jer to je napokon moj posao, već kad ne daš novac, daj bar kola i malog Ivana. — Dat ću kad me saslušaš. Velju, jesi misnik, ma opet i nisi. Ispovijedaš Boga, a zakon mu pod noge! Ne reče li on: »U znoju lica svojega jesti ćeš kruh svoj«? A što ti činiš? 385

Ono što ti znojni dadoše ti razdade prosjačkim nabiguzima, vragu se ijedan ikad oznojio... Nije li to protiv Boga? Protiv Boga je!... Stani, kad sam počeo i dovršit ću. Onda, dragoviću moj, jesi misnik, ma i nisi... jednima redovinu uzimaš, a drugima je križaš. Je li to pravedno?! — A je li pravedno da mi ti daješ istu redovinu kao i posljednji prosjak, i to onaj od nevolje? — I meni jednako za pušku daje imotski poglavar i Toma Kikin. I misliš da bi me Toma Kikin više poštovao kad bih mu u pola dao? Ovo! Rekao bi da sam budala, kô što i za te kaže. Znaš li ti tko je pravi misnik i koga najviše časte? Don Luku iz Zagvozda i fra Filipa s Lovreća! Oni, bogme ni za sevap ni napovjediti, ni vjenčati, ni mrtve pokopati dok se ne namiri sve što im pripada! To i jesu pravi misnici: s marvom kako valja, a ne mile-lale, na junačke zalogaje... A sad uzmi konje i kola, i malog Ivana, to ću ja već naplatiti — završi gospodarski Zele, pa se paunski ogleda po vignju, po ono nekoliko jadnih ljudi što mu se osmijehnuše škrtim udvornim osmijehom. Među njima bijaše i Potrka, koji se od prekjučer zatekao kod ujaka, kod njega i spavao, pa jutros na uranku svrnuo u puškarov viganj, da mu puškar neke kukice iskuje. — Jesu li ti ove dobre? — upita ga Zele. Potrka mu preko ramena potvrdno kimnu, zaštitnički uze pod ruku razočarana popa, izvede ga iz vignja i šaptom upita koliko novaca ima. — Svojih osamdeset i tvojih pedeset i sedam. Ne ljuti se, vratit ću ti. Potrka se najprije snebi — taj novac bijaše odavna prekrižio, a po duši njegov nije bio kad ga je za popa isprosio — a onda se pribere, primi stvar kakva jest i još je u misli na široko razradi. 386

— E pa dobro — reče — a sad uzmi još četrdeset i tri krune, neka je mojih sto na ravno. To toliko ganu mladog svećenika da stade glasno moliti Potrku da mu, za ljubav Božju, oprosti one puste uvrede u naglosti izrečene, a potom mu stade dobrotu kovati u zvijezde. — Ne trči pod rudo — šapnu mu Potrka — samo je Bog dobar, a Potrka zna što čini. Moj ćeš kukuruz podijeliti onima koje ti ja nabrojim i šapnut ćeš im, onako izdaleka, da sam im ga ja poklonio. — I pravo je da se kaže. A sad uprežimo kola. Još je prokišnjavalo kad troje zaprege i pet šest slobodnih konja veselo krenuše prema Šestanovcu, do trgovca Bepa Katunarića. Kad u Bepa ni sjemena za lastvicu. Razjagmiše Katuni i Žeževica, ljuta Ljut i Potpoletnica, razjagmiše, raznesoše što za novce što za zlato, što na obveznice, što na vjeresiju. — Daj onda ječma. Ali ni ječma ni pšenice, ni napolice ni sumjesnice, ni prosa ni bara, ni igdje ičega. I tko zna kad će biti. Zima bijaše duga i zubata, glad pritisnu i onog koji novca ima, pa da ovaj čas stotinu kola iz Splita krene, u kasu bi ih istovarili. — A ima li ga u Splitu, šjor Bepo? — upita don Petar. Tko zna gdje ga ima! Godina je devedeset i deveta posvuda, puti zatrpani a more nesklono brodovima. Ako su štogod i dovezli, dovezli su iz Rijeke ili iz Italije; iz Bosne nisu, planine su, i turskih kola od Svih Svetih nije bilo. Nego, ako im se nije teško zamučiti do Kupresa — snijeg je valjda i ondje popustio, pa su za ciglih osam dana i tamo i amo — naći će posigurno i ječma i krumpira. 387

Za ciglih osam dana! A koliko će ih za tih ciglih osam dana pocrkati od gladi! — Čuje se da je u Makarsku došlo kukuruza i ozimice — reče neki seljak sa strane. — Potrko, momče moje, ded na konja — uzdrhtalo će don Petar — kola će polako za tobom. Ako bude, kupi i čekaj; ako ne bude, grabom natrag, pa uzdajmo se u Boga i ječam kupreški. Na sreću u Makarskoj bi kukuruza, ma trgovci nabili cijenu — pasmina praseća i tvorovi smrdljivi — naš sprovod, njihov pir! Kad se podnoć Potrka s punim kolima vratio na šestanovac i upitao za don Petra, rekoše mu da je odjašio u Split. Vele, zašuška mu šušak u glavi, pa ravno biskupu i namjesniku; a ako bude od potrebe, i banu u Zagreb i cesaru u Beč, pa nek daju ili neka kolju! Kad u biskupa, ono tamo već nekoliko okolnih župnika, koji don Petra obavijestiše da su s njima došli kotarski poglavar i općinski načelnik s oba prisjednika, pa sad vlastima izlažu smrtno stanje naroda. I crkvene i svjetovne vlasti širom srca otvoriše, iz duše uzdahnuše i rekoše: »Bog i cesar svojih ne zapušta!« Tako im rekoše, tako im svaki reče, i svaki srce i dušu otvori, ali kesu nijedan. Bog će i cesar! »Ovo! — odmjeri Potrka od šake do lakta i progunđa u sebi i za se — Ako ovom ludom »vodenjačom« ne mućnem, sve će lijepi vrag odnijeti! Mućni, Potrko, suzo djedova i diko moja, mućni... Bog će i cesar! Lijepi ti ih đavao... ah, Bože, oprosti!«

388

II.DIO

389

IZ PRIBILJEŽAKA DON PETRA FRANČESKA OMIŠANINA (Donosim samo nekoliko izvadaka iz preopširnih don Petrovih pribilježaka, tek toliko da očima očevidca mrvičak osvijetlimo ono vrijeme, usput i da se osvjedočimo kako su poneki seoski župnici perom ubijali dokolicu. Gdjekad su to bile pjesničke crtice, gdjekad vjerska i ćudoredna razmatranja, a ponekad suha riječ i gola činjenica krasopisom ispisana. Od te se dokoličarske rabote malo što sačuvalo: ili bi rukopis pod stare dane uništili sami tvorci — prošlo vrijeme, prošlo breme — ili njihovi nasljednici — đuturumi njaču i budalaču — ili bi ga jednostavno izglodali miševi i vlaga rastočila. Nestrpljivi čitalac može ovo poglavlje preskočiti bez velike štete po samu pripovijest, a strpljivi će možda i u njemu otkriti poneku radost i pokoju suzu.)

»Donapokon okopnilo. Sunce zasjalo, izbrazdani se krš prekrio golemim mutapima žutog tilova cvijeta i zelenog lišća jasenova, doletjele čiope i lastavice, uzvrvjeli mravinjaci, uzujali se stršeni i bumbari, iz ulišta izmiljele pčelice — pa radišno od ljubice do nezaboravka, od jaglaca do majčine dušice, od trešnje do višnje — sasušene labrnje 390

goveda i sitne stoke ovlažile se rosnim muharom, troskotom, dvornjakom, slavkom i kozlacem, živi puži cvrče na ražnjićima i nedopečeni nestaju u istanjenim želutcima, dok iz mog lonca miriši gorko zelje: žutinica i grzdulja, tinjasti bljušt, tusti tušt i kiselkasti štir što svoje teške mesnate pločice ne može od zemlje — proljeće je. I sve je kao svakog proljeća, a opet nije. Doimlje se kao posuvraćen kamparan i hlače na promaju a bez sponja. što više obilazim zaseoke, to me taj nelagodni osjećaj posuvraćenosti svijeta sve više prozirnije i čini mi se sve poznatijim, mnogokrat doživljenim i proživvljenim dok me na kraju ne podsjeti na sjemenište, na ono sjemenište u prvim danima poslije praznika, poslije povratka iz mog bučnog Omiša. I tamo i amo: ljudi okljaštreni, probršćeni. U sjemeništu bi se svijet naglo sveo na mnoštvo dječaka i šačicu odraslih: nigdje momka ni djevojke, nigdje žene ni djeteta — svijet podrezan, nedorečen. I ovdje je takav, podrezan i nedorečen. Nigdje starca! U cijeloj župi nijednoga starca! Pomoriše ih glađu iz straha pred glađu, u godini Vukojarca. I sad se ti preostali pedesetogodišnjaci usplahireno osvrću a da i ne znaju za čim se osvrću. Ili možda znaju? Znaju! I te kako znaju! Osvrću se da vide stoji li netko između njih i smrti. Ne stoji. Prije je stajalo cijelo čislo pomorenih staraca, sve do Šimuna Skendera, koji preminu u sto i trećoj godini i koji punih deset godina zazivaše Boga da ga uzme, a Bog ne htjede. Istina! Starci postaju sve umorniji od života i sve se življe srađaju sa smrću. Ali srodi se ti u kojemu život kipti! A u svima koji ostadoše život kipti, pa se stoga i užasnuti osvrću ne bi li našli koga, koji bi bar po određenju bio pred njima... Nigdje nikoga. Oni su prvi do smrti, i u mojoj župi, i u cijeloj Krajini, jerbo u cijeloj Krajini pomoriše starce, i tako sami sebe osudiše da gledaju ono što nikada ne bi vidjeli, da se 391

danonoćno suočavaju s onim što su dotad za pameću nosili... — — — — — —— — — — — — — — — — — — Prilikom crkvenog goda u nekom selu, svi se okolišni župnici tamo skupe, da onamošnjem župniku budu na pomoći i na ručku. Tako se ovog ljeta — na svetu Anu — okupismo u Poljicima. Bijaše nas jedanaest, što popova što fratara, i imotski župnik fra Rajmund Rudež, koji nam priopći, da je Njegovo cesarsko i apostolsko veličanstvo iz osobne blagajne poslalo trista fiorina za gladne u Krajini. Na to svi kliknuše premilostivom vladaru i po starom hrvatskom običaju ispiše zdravicu. Kako je mene sve upornije i sve opipljivi je prožimao duh pokojnoga don Pavla i buduć mi neki crni kamen pritisnuo žličicu, čaše ne digoh, već povikah: — Nek i te sramote! Nek svećenici Božji bogohulniku nazdravljaju! Njima čaše u usta kô pršuti o kljuke, oči im se po licu razliše, a mene baš to njihovo zaprepaštenje osokoli i uzjoguni: — Dašto već bogohulniku! Jer tko osim Gospodina našega Isukrsta može s trideset dukata prehraniti i trideset ljudi, kamoli dvadeset i sedam tisuća, koliko je gladnih u Krajini!? Na to se fra Rajmund uozbilji i podignu obrve: — Pravo reče, brate, baš pravo! A mi... baš budalasto... Eto, i nama prosvjetiteljima narodnim možeš gnjilom jabukom oči zamazati! — A sad vam ih don Petar opra, pa premilostivoj vlasti jezik plazite umjesto da s njom i s gospodom u slozi proživite — podrugnu se debeli don Luka, jedini pop u 392

Krajini koji je s onom šačicom talijanskog i talijanaškog činovništva u isti rog puhao. Kako sam ga i poradi drugih nepodopština na zubu nosio, to uskočih u već otvorena fra Rajmundova usta: — Tako je, moj don Luka! Tko te kruhom hrani, toga ocem zovi. I sve ćemo na koljena pred talijanskom gospodom, i pred tobom, buduć si s njima ko opanak i obojak, rep i stražnjica, buduć da si i sam Talijan, moj don Luka Karapandža, jer Karapandže očito, već po samu imenu, od Romula i Rema lozu vuku! — Po suzdržanom ali pakosnom smijehu razabrah da se i u srcima svih ostalih svećenika grešna naslaga otopi, to više što to rekoh ja, baš ja koji se zovem don Piero Franceschi. Don Luka planu i zarudi, ali ne odgovori, već — kao i svaki privlastica kad se nađe opkoljen prkošljivcima — dušu u se, sramotu poda se. Čini mi se da ga fra Rajmundu ipak bješe žao, pa će nekako blago, očinski: — Ne uzmi svaku k srcu, moj don Luka. Nu ova je stvar i suviše ozbiljina, da bi se oko nje šale poskakivalo. Stoga me zanima kako ti to zamišljaš da se koljeno prigne i u slozi poživi? I tko da koljeno prigne? Dvadeset i sedam tisuća domorodaca ispred dvadeset i sedam dotepenih talijanskih činovnika i stotinjak domaćih izroda, koji ni riječi talijanski ne umiju a Talijanima se nazivaju?! A ti izrodi — među njih te ne miješam, Bog nek mi sudi — ti isti izrodi, te tužne privlastice do jučer bijahu Turci, danas su Talijani, a sutra će Nijemci, Mađari, i Kinezi ako ustreba... jer pogana krv privlastička teče iz koljena u koljeno do smaka svijeta. Pitam se, moj don Luka: otkud to da dotepenci Depolo, Colombani, Mirošević, doktor Mazzi i još neki gotovo cijelo polje što zadobiše, što pokupovaše, 393

tako da i okopoljce na prosjački štap stjeraše? Liječnik bi morao biti što i fratar, gol i bos, i s narodom plačan. A doktor Mazzi umjesto da za koricu kruha liječi, s bolesnika kožu guli i ne ispušta je iz ruku dok i posljednju krpicu ne odere. Onda stani i pani, lezi i crkni! I još te pitam, brate Luka: ima li besmislenijeg užasa, ovaj, užasnijeg besmisla od talijanskog jezika u upravi Dalmacije? Preko pola milijuna Hrvata, a Talijana i njihovih pripuza ni petnaest tisuća! Ne vapije li to osvetu pred licem Božjim, to, da šačica vjetropira ovim narodom vlada i ovom narodu sudi, a da njegovu obranu i ne razumije, da mu sudi kô njemaku u njegovoj rođenoj zemlji, na njegovoj vjekovima čuvanoj i sačuvanoj šukundjedovini kano u Turske zemane, pa još i gore? A ti, da u slozi poživimo! »Livada je moja djedovina...« Dok je govorio neprimjetno je iz orukvice habita izvukao ispresavijan i od prevelike upotrebe dobrano izhaban list papira: — Evo što nam o toj slozi nedavno u varošu govoraše naš narodni zastupnik, naš don Miho Pavlinović, starina i uzdanica naša: »Hrvatsko ime mrsko je i krvavo onome,

koji neće hrvatskog jezika ni hrvatskog prava. Na Hrvatsku mrze oni, kojima se hoće gospodstva na hrvatskoj zemlji, nad hrvatskim narodom. Da, sloge imati nećemo pod hrvatskim imenom s onima, koji bi htjeli da zaboravimo hrvatsku prošlost; da se odrečemo hrvatske budućnosti. Da, sloge neće biti s onima, što od hrvatske države otkinuše udo po udo, te za se prirediše pokrajine, županije, kotare, gradove, slobode za svakoga, izim za samoga Hrvata. Što bi nam dala sloga s takvima? Da ostanemo na vijeke u nevolji do koje nas dotjeraše: bez cjelokupnosti, bez samostalnosti, bez države, bez narodnosti, bez jezika, bez hrvatskih sloboda; jedni u Latine, drugi u Nijemce, jedni u Mađare,

394

jedni u Turke... Vidiš u kojoj smo nevolji ljutoj; nemamo hljeba, nemamo puta, nemamo trga, nemamo prometa, nemamo učionica, ni sudova da razumimo... Naša su polja vodom potopljena; naši su krši potocima oderani. Nemamo šume za ogrjev, nemamo prediva za odijelo; turske gore siječemo, tuđe obojke kupujemo. Našim morem tuđi brodovi plove; naše mišice tuđim gospodarima izmet čiste; Turke i cincare dvorimo, da koru hljeba zaslužimo. Na stotine odlazimo glavom po svijetu, da u prekomorskoj raboti, kao Faraonovi argatari, staru i nejaku zimnicu u ove grozovite krše dovučemo, ako prije na tuđem ognjištu ne zaglavimo, ako starcu babi i sirotoj djeci pust glas ne dođe... U toj višegodišnjoj smetnji tko to da razmrsi? Svijestan puk. Ko da puk usvijesti? Živo hrvatstvo. Da, živo hrvatstvo. Zatočnici narodnosti i slobode, branitelji narodnih prava... I puk će razumjeti da on nije rođen prosjak, da on nije nahod; jer je Hrvat, od hrvatske slavne i samostalne države... Za hrvatskom zastavom ustat će jednodušnije puk... Ti ćeš, zastavo, uvijati grdne narodne rane; ti sama sljubiti razdore; ti ujediniti, što zlotvori iscijepaše; ti zacijeliti, što vjekovi rastočiše, ti usvijestiti, što tuđinac obesvjesti, što raskolnici obeščastiše...« — I što će potom biti? — upitah, ma nekako tužno, žalostivo. — Zasjat će sunce narodu momu. I bit će svak na svomu, Hrvat na hrvatskomu! I Hrvat više neće tuđe stražnjice osaljivati ni drugima prijestolnice graditi, već će ono što stekne i namakne na se trošiti, sebi podizati crkve i škole, ceste i željeznice, tvornice i brodove, a svojoj će nadarenoj djeci omogućiti da bezimeni ne sklanjaju pjesmice po sijelima i svatovima, već da imeniti sjaju s vrha Siona Božje i sveopće čovječanske uljudbe i da svoje talente ugrađuju u sveti hram hrvatske, a ne talijanske,

395

njemačke i pitajvraga čije kulture, da budu pjesnici i kipari, učitelji i učenjaci, odvjetnici i liječnici narodni, da budu... Dok je sav nezemaljski zažaren, govorio i govorio, i govoreći već u duhu gledao ostvareno to živo i divotno hrvatstvo, meni u ušima odzvanjaše jasnije nego ikad prokletstvo Božje iz don Pavlovih zapisa: »Pretpostavite mi zemlju, neka vam je! Živjet ćete u njoj, množiti se u njoj, ali gospodari njeni nikada više nećete biti... I tuđinci će biti krunjene glave vaše, krvnici vaši, suložnici žena vaših i očevi djece vaše... Evo gle, i srca će vaša sveudilj vapiti za slobodom, ali vrat će vaš sam od sebe u jaram ropski hitati. I sveudilj ćete sa sebe zbacati gospodare koji su po volji vašoj na vaš vrat uzjašili, da novima vrat umjesto sedla podmetnete. Htjeli ste zemlju? Eto vam je! Prokletstvo vaše bit će u njoj, u brdima njezinim, u dolinama njezinim, u morima njezinim, u rijekama i jezerima njezinim! I neka bude tako!« Htjedoh im reći to i štošta drugo, ali videći ih obasjane žarom nade kao gladnu djecu priviđenjem hljepčića kruha, ne mogoh... jer tko može biti tako zao da samrtniku što sanja o svijetloj dúgi budućnosti, dovikne: »Sutra ćeš umrijeti«?! —————————————————— Ima tamo negdje uz Jadran-more planina visoka, grozovita, i nitko ne zna što je za planinom, za visokom, za grozovitom, tek čuje da gogoljaju jauci, jauci za Jaukplaninom. Ali nitko nikada ne poželi vidjeti tko to groban jauče za Jauk-planinom, za visokom, za grozovitom, jer svi koji slušahu bijahu slijepi, slijepi sobom i slijepi od sebe... —————————————————— Svijet se sužava i sužava, kao u krvavu snu, u snomorici. Gdje li se djenuše one puste zemlje i gradovi, 396

posuti draguljima katedrala, čudesnim palačama i mirisnim vrtovima što u mladog kapelana svoje bujne sokove pretakahu kao jedra njedra majke hraniteljice? Kud se djenuše puste raspjevane uljudbe i kulture, što me iz stotina knjiga zapljuskivahu, i življahu u meni kao dio mene i primahu me kao dio sebe?! Kud li se djenuše?! Utonuše u maglu i s maglom ispariše. Ostade samo gorko zelje i tuga za nekom neodređenom i neodredivom Hrvatskom, u kojoj se nikad neće razdaniti. Do mene dopiru još samo biskupske poslanice, gorke i besmislene svađe Hrvata-pravaša, Hrvata-narodnjaka i Hrvata-talijanaša iz varoša Imotskog, svađe žučljive i podmetljive, kao svađe žena-uspaljenica koje bi jedna drugu u kapi vode... Razabirem još samo sebe i ovu svoju žalostivu pastvu na rastočenu i ispranu kršu, ove svoje čobane i težake, nadničare i prosjake, koji se opet počeše vraćati s punim torbama žita i mješčićima ulja. Je li se to duh don Pavlov u meni nastavio, te ne želim ni prekoračiti međaš svoje biskupije, baš kao što ni on nije želio niti ga je prekoračio izim ono kad Vrtirepku s mrtvacem vjenča? Ostati ovdje za planinom, za visokom, za grozovitom, za Jauk-planinom, gogoljati u gogolju jauka i jecaja, ukopati se u kamen, u gomilu, u stećak djedovski, obijeliti kosti ponižene, da više nitko ne uzmogne razabrati što je kost a što kamen. Nije li sve to ipak prerano naletjelo, nije li to umiranje na početku života... —————————————————— Nedostaje mi onaj sebeglavac pogrdni, što ga Gospodin obdari sa svih deset talenata— kud li će ih rasuti! Eto prođe puna godina, a ni dopisnice. Kao da ga još uvijek gledam: 397

sad na ćulku, sad na kuku. Stoji i pilji. Nit se komu javlja, nit odzdravlja. Stoji i pilji. Suludasto. Samo su mu uši ušiljene. Još sušanj ni do njega, a on već na drugom kuku. Prhne ko kamenjarka. Pa opet stoji i pilji. Ma baš suludasto. I tako cijelo bogovetno ljeto, cijelu bogovetnu jesen po godini Vukojarca. A onda negdje s proljeća dođe k meni. Sve se smješka. Gledam ja: nije to suludast smiješak, ma nije ni pravi, već kao odnekud izrezan pa prikrpljen, baš neznalački prikrpljen. Veli on meni: »Smislio sam, pope!« Ja upitah: »A što?« On preču, pa okrenu: »Prišapnu li ti Antalagi i Jokalagi, Galeši Šantinu i Keku, Tutkalu i Srbiguzici, a posebice Šimagi Malom, da ih moje krune od smrti izbaviše?« A kad potvrdih, on nastavi: »Prišapni im još koji put, bolji si!« »A kud si to naumio?« ne izdržah da ga ne priupitam. On reče: »čut će se!« Zatim se ponudi da će vojnom referentu odnijeti popis dogodišnjih novaka — župnici su, naime, dužni svakog proljeća povaditi iz matičnih knjiga za levu dozrele momčiće. Ja mu zahvalih, a on se kô obrecnu na me: »Moje ime izostavi, kano da ga nikad i ne bi!« Kad se tomu usprotivih i rekoh da se Boga i cesara mora služiti, on se iskrevelji: »Jel' onog cesara što cijeloj Krajini udijeli maltene kô ti i ja našem selu?! Križaj me iz njegove čete!« »Ne mogu, ne mogu...« oprijeh se i to žestoko. On samo prezrivo objesi donju usnu: »Don Pavao bi mogao!« Ovoj je marvi don Pavao ostao kao oličenje čovjeka pripravna da učini svaku nepodopštinu za dobro njihova prokletog prkna. A opet mislim: momče pravo govori, što mu ne bih učinio! I učinih. A onda još jednom priupitah: »A kud si to nasmjerio?« On opet reče: »Čut će se!« Ali ne ču se sve do dana današnjega. Zaglavi li negdje? Baba mu Anđuka o Ilijnoj preminu, otac mu Jokaš i stric 398

Copac potežući amerikanske dolare zaboraviše da se u znoju lica svojega i s ramena svoga kruh svoj jede... —————————————————— Kao da netko šapnu: »Stan' der, bolan!« Ja stadoh i pogledah prema merteku, jer mi se učini da otud glas dođe. U tom času ču se silna škripa, i jedna od poprečnih greda — o koju bijah objesio tri četiri plećke i peču slanine — tras... ni dva koraka ispred mene. Da ne stadoh, pogiboh. Gledam gredu: izobana nije, pukla nije, već pravo kao da ju je netko iz zida iščupao. Nisam sklon da naravno vrhunaravnim tumačim i očito skrovitim objašnjavam, ma ovdje se moj inače bistri razum dobrano zamuti. Ne zbog onog šapta — u ovoj se bučnoj tišini samoće vazda nešto privida i pričuka, prirodno je — već zbog grede, koja očito priviđenje nije. Gledam je, pipam je: otcijepila se nije, pukla nije, sama se iz zida nije mogla iščupati, već da su je miševi nategli. Miševi nisu, ni stotina ih ne bi čabrunčić pomaklo, a kamoli gredurinu. Što je, dakle? Jedino sila nečista, đavaoska. A šapat? Bit će od usta mog anđela stražanina. Ma čovjeku je anđeo stražanin uvijek uz rame, uz uho, pa zašto bi se pod mertek zavlačio? A šapat dođe baš otuda gdje se — po don Pavlovu govorenju — nalazi lôg onog sićušnog dušića Proska. I ne imadoh drugog razumna tumačenja, osim da su gredu iščupali oni obijesni duhovi — o kojima je don Pavao također govorio — a Prosko im u posljednji čas zlu namjeru osujetio. Istina, to ovako brzopleto zaključujem, no stanovito odlučih da se tim malo ozbiljnije pozabavim. —————————————————— I ove godine udari na Krajinu suša i nerodica: što sunce ne sažga, otuče krupa. Iz moje župe još trojica momaka, 399

kršnih kano gora, dobiše »šip-kartu« i odoše preko debele vode. Iz drugih župa ode ih još i više. Opustjet će ova zemlja, ma opet i neće, jerbo je Gospodin u prokletstvu svomu kao i u blagoslovu jednako postojan. To dade povoda fra Rajmundu da se i opet javno na vlast okomi, da je optuži kako narod hotimice s djedovskog ognjišta u roblje šalje, umjesto da mu javne radove otvori, ceste i škole gradi, jerbo narod bez svoje inteligencije trup je bez glave, košnica bez matice, crkva bez svećenika i nebo bez Boga. Ali njima je zgodnije da nepismenu raju odgone u galijote i janjičare ili ovako, preko debela mora... a ono malo i slučajno obrazovanih naših ljudi odvlače u Italiju i njemačke zemlje, da svojim blistavim umom njihovu kulturu grade... od Klovića i Medulića do Kunića i Boškovića... Bože moj, uvijek li se na isto navraća, kao sveti Ivan na »Ljubite se među sobom!« i slijepi Katon »Ceterum censeo Carthaginem esse delendam«. Ali od ovoga ni poljuljati, kamoli razoriti. —————————————————— Kad obave dnevne dužnosti — izmole časoslov, podijele sakramente kakvu živu ili umirućem — gotovo svi župnici cio bogovetni ostatak dana provode u posjetima i čavrljanju s okolišnim župnicima, ili pak konja razigraju, pa uzbrdo i nizbrdo, ili se sa seoskim momcima nadmeću škriljke i kamena s ramena, ili se jednostavno po komšilucima šetkaju i u seoske se razmirice spliću. Ovo ne iznosim ni da ogovaram ni da kudim, već da se vidi koliko besposlen pop dragocjenog vremena ututanj poharči zujeći zadovoljno kô muha na smetištu i u tom mu nerazumnom zujanju sva duhovna ticala otupe, baš kano kad se prsti prekriju 400

žuljevima, a žuljevi se u kopita prometnu pa osjeti svilu među njima! Jagodice prstiju treba uzdržati i njegovati. Ali uzalud ti i njegovanje ako s njima vječno nešto ne dodiruješ, ne pipaš i ne istražuješ. I kao što slijepac vršcima prstiju može i ćuh vjetra napipati, tako i čovjek, dugo godina izoštravanim ticalima duhovnim, može i ona najfinija eterična bića oćutiti i putujući njihovim obrisom i sam im lik i oblik odrediti. Poslije onog slučaja s gredom bijah se zavjetovao, da sve svoje slobodno vrijeme posvetim izoštravanju tih duhovnih ticala. Zatvorio bih se među četiri memljiva zida župnog dvora, sjeo na hrastovu klupu, metnuo ruke u krilo i zatvorio oči, te bih tako — nepomičan i ukipljen — ostajao satima. Ispočetka se nije ništa događalo, osim što bi uobičajene mrlje boja plutale ispod spuštenih vjeđa, šumorili već poznati šumovi tišine i spopadala me vrtoglavica. Malo pomalo među tim mnoštvom bezobličnih plutajućih mrlja, ponekad bi se javila jedna određena oblika i određene boje. Nu kad bih je pokušao zadržati, hitro bi se oku izmakla i sunovratila preko ruba ponora tmine. Gdjekad bi se oglasio i poneki zvuk izdvojen iz onog općeg nerazlučivog snoplja šumora, ali čim bih ušiljio uho, u tren bi se izgubio, a s njime bi nestao i onaj cijeli šumor, tako da bi načas zavladao stravični gluhi mir kojega u prirodi i nema, ona sablasna tišina što podsjeća na zjalo paklenog jezera i na čas smrtni. Zatim bi opet veselo zaplovile boje i razigrali ze zvukovi. Iz dana u dan ona bi se izdvojena mrlja sve više uobličavala, sve duže zadržavala, a zvuk postajao sve jasniji, tako da bih ponekad razabrao i pokoji oblikovan glas, a među prvima »m« i »n«, dok — negdje pod konac 401

treće godine napornog razmatranja — ona mrlja ne poprimi ljudsko obličje, ma sitno, sićušno, a opet u svakoj crti tako oštro — čudo jedno! I onda se to sićušno djetinje lice razvuče u veseo i neuvredljiv smijeh: »Hihi... pope!« Premda sam znao da jednom do slična mora doći, ipak me srsi prođoše, te se iz te obamrle ukočenosti trgoh baš kao sneno pašče kad mu na rep staneš. I kao što bunovno pašče opet nepogrešivo zna kud će pogledati, tako i ja pogledah baš onu gredu, koja — po don Pavlovim riječima — bijaše Proskovo utočište. Pogledah i imah što vidjeti! Iza grede proviruje ono isto sićušno i vragoljasto nasmijano lice: »Hihi... pope!« I tako poslije pune tri godine mučnog i strpljivog trapljenja uspostavih prvi dodir s malim, jogunastim don Pavlovim dušićem.... —————————————————— Godine pete poslije Potrkina nestanka s proljeća stiže pismo, a u pismu piše: »Dragi pope, hvala budi Bogu, ja sam zdravo i napokon dobro, što i tebi želim od Boga i od srca svoga. Ded, molim te, pošalji mi Antalagu i Jokalagu, Galešu Šantina i Keka, Tutkala i Srbiguzicu, Dodijala i Kekeza, a najpače Šimagu Maloga. Mogu ti reći, da će se uskoro čuti kako nađoh njive i vinograde Gospodnje po kojima ćemo pabirčiti i paljikovati kao da žanjemo i trgamo. Zasad ti šaljem sto i četrdeset kruna: podaj svakome od imentovandh po deset kruna za popudbinu do Sarajeva, gdje ću ih pričekati a preostalih pedeset tebi da rečeš mise za mile dušice djeda Kikaša i babe Anđuke. Čudiš se što znam da je umrla. Ne čudi se, jerbo svjetski čovjek sve na tanjuru ima i ne čeprka po čanjku kô vi dolje, pa vam rose ni kosu ni otkosu« — ovo poslednje ne

402

razumijem niti ću do Sudnjeg dana umjeti razumjeti. Ali, poslah mu što je tražio. —————————————————— Danas, licem na Duhove, netom poslije velike mise iziđoh iz crkve, probi mi uši neki piskutljivi glasić, koji zviždaše baš kao da na pištaljku zviždi: »Protiv svake boljkice i bolje, protiv svake tuge i nevolje, zubobolje, trbobolje, srdobolje, kostobolje, protiv kuge i kolere, posličine i tišike, protiv vrana i gavrana, skakavaca, gundevalja protiv svega što ne valja...« Gledam ja: stotine se ženskih ruku kao jedna njemu pruža. Vidim ja: krune mu daju, a on njima neke sićušne zamotuljčiće, plosnate, u modru papiriću, kao cerotiće neke. Pitam ja: tko je to i što prodaje, a meni će stara Šimunduša zlobno, ma baš zlobno: »Dobar čovjek pomaže sirotinju, a ne ko ti!« i zlonamjerno mi stražnjicu okrenu. Na to mi priskoči crkovinar Marjančić i objasni, da to neki nabožnjak s Tijarice prodaje moći od pomoći, komadiće habita svetoga Ante. A ja šiknuh, i skočih kô munja i kô munja udarih nabožnjaka, izdevetah ga onako na prepad, ma baš šakama izdevetah. I Bog zna što bi se zbilo, da se lupež nekako ne iskobelja i ne umače u brdo podvita repa, baš kao pašče koje nitko drukčije ne pomilova nego ja njega. Žene se najprije usplahiriše, a onda užestiše i zagrajaše, te na me drvljem i kamenjem, da im milost Božju i pomoć ljudsku kratim, da ih u jamu turam i nikom ne dam da ih vadi; umjesto da im kao don Pavao pomažem, ja još po pomoćniku Božjem kô po đavlu paklenomu... Kad rekoh da ono nije pomoćnik Božji već vražji i lopuža, i da ove krpetine što im po krunu prodaje nisu od habita sveca iz Padove, već od turskog đotluka, Matija-Opaklija ciknu kô guja ljutica: »Lažeš, pope, lažeš, jerbo propast našu išteš! Išteš, jer da je ne išteš zapis bi mi ispisao, i moje rajno ne bi umrlo!« i kô ranjena lavica unese 403

mi se noktima u oči. A za njom se sve unesoše, pa udri i udaraj: e pomorih im djecu, e pokrepah im živinu, e krupom im otukoh polja i vinograde, e bolestima ih sapeh i rastočili... Bukti u njima kô u suhoj kupini. I u tom užasu poludjele vriske Matija-Opaklija, luda u očima, proštenja samo ono ludo »um!« i kano što se poskok hitro na nogu baca, tako i ona svoje crne čampre na moj obraz baci i povuče. Kô da me stotinu munja zapara. A krv svećenička umjesto da obuzda ludost, još je više oslobodi. I da me Marjančić s još nekolicinom razboritih stvarno na rukama ne iznese, lude bi me žene rastrgale. »Ne uzmi im za zlo, pope — smiruju me crkovinari — nije ni njima lako. Otkad pokojni don Pavao preminu, umnožiše se smrti i bolesti, čemeri svakojaki.« »Zar sam ja za to kriv?!« »Nisi kriv, ma ljudi misle da bi ih sve to minulo kad bi zapis u njedra turnuli«. »Nek turnu škapulare!« Oni me pogledaše sažalno: »Škapulari nemaju tolike moći. Piši nam zapise, pope!« Što mi je činiti, milostivi Bože moj, što mi je činiti među ovim kršćanskim poganima? Eto, molim, misim, odjeću bolesničku blagosivam, gamad svakovrsnu po poljima zaklinjem, procesije vodim, ne mrsim i postim, svakako se trapim i svakovrsnu pokoru činim... Ali oni zapise hoće! Hoće praznovjerje! E pa kad hoće, dat ću im! Ali u njima neće biti riječi čarobnjačkih i smumljačkih. Bit će samo riječ tvoja, molitva i psalam tvoj... —————————————————— I ove godine — šeste po svom odlasku — Potrka posla stotinu i četrdeset kruna, a ja mu poslah novu devetoricu: Miju Mrkušića rečenog Izdušak, jer se pogrda nakljuka kruha i češnjaka pa poda se duši, potom Marka Skočimiša, Ivana Silazića, Peru Ikišina zvana Šćambo, te rečene: 404

Mlatila, Čekaju, Kozmuza, Šimatala i Puljala, nazvana tako što bi svagda i svugdje gdje trebalo i ne trebalo uši i gnjide puljao. Ona prva devetorica bijahu o Božiću svrnuli kući, a kažu da ne bi ni svraćali, da ih Potrka ne nagna, budući se — kako veli — zarekao don Pavlu, da će ljude, ma kud ih vodio, svake godine djedovskom ognjištu vraćati. Iz njihova pripovijedanja razabrah, da hodaju ravnicama Srijema i Slavonije i po selima svakovrsnu robu raznose: cic i bez, dimit i cajg, somot i pipitu, žuticu, telamadonu i štotigaznam. Potrka im robu nabavlja u Sarajevu kod nekog Žudije Šaloma, a oni tu robu — velju — preprodaju po selima raznoseći je u ruksacima, eda bi se ispunilo: kruh ćeš svoj jesti s ramena svojega. A prst se Božji vidi još i u ovome: premda, velju, robu u ruksacima nosaju, tamošnji ih paori ne zovu »ruksarima«, već »torbarima«, eda prosjačka torba naprtnjača ne ostane zaboravljena. A ljudi iz okolišnih sela na zapadu Krajine, čuvši i vidjevši da je ovima dobro, i sami se i na svoju ruku otisnuše za njima. —————————————————— Danas mi reče moj dušić Prosko: »Hihi... što ste glupi vi ljudi! Ne znate se zabavljati, baš se ne znate zabavljati... « (Otad pa sve do godine 1892. u dnevniku nema ni riječi o župi i župljanima, o Krajini i krajišnicima ili o bilo čemu iz ovog našeg opipljivog smrdljivog svijeta. Preko dvjesta stranica — dobrim dijelom nagrizenih od miševa — posvećeno je Prosku i njegovim sićušnim duhovima, njihovim vragolijama i huncutarijama. Vrijedno je spomenuti samo to, da je don Petar u potpunosti preuzeo don Pavlovu sliku duhovnoga svijeta, sazdana od 405

neizmjernoga mnoštva duhova, od kojih vrsta vrstu samo za dlaku nadvisuje.) —————————————————— Gdjekad bih se svojim malim prijateljima potužio na zlu kob svoga naroda. Nu oni kao da nisu imali smisla za ljudsku patnju. Samo bi se obijesno cerekali: »Hihi... vi ljudi nemate baš nikakva smisla za zabavu!« U posljednje doba stadoše se pronositi glasovi, da će koncem ovog stoljeća, hoćemo reći godine tisuću i devetstote, nastupiti smak svijeta. Ljude ubrzo zahvati strava, koja s vremenom nije jenjavala, već rasla. Meni ta strava bijaše i neprilična i nerazumna. Smak svijeta, pa što?! Veselimo se, braćo, radujmo se! S nama će vrag odnijeti sve puke i sve narode, sve banove i kraljeve, care i cesare, sve one koji nas gnjetoše i satiraše — a tih u ovih tisuću godina ne bje malen broj. I moje je svećeničko srce s neiskazanom, upravo đavaoskom nasladom po paklenim krugovima smještalo i razmještalo sve ugnjetače svoga naroda, sa svim njihovim silnicima svjetovnim i duhovnim, i sa svim svecima njihovim, jest i sa svecima, jer su ti njihovi sveci čuli ili morali čuti jauke iza Jauk-planine i dići svoj glas za milost, za pravdu, za Boga. A ne digoše ga. U pakao i sa svecima njihovim!... Oh, oprosti mi, Bože, oprosti, ali ne mogu drukčije sa srcem do dna ispunjenim gorčinom. Satari svijet ovaj, da moj narod muka oslobodiš! Oprosti! I sam znam da ga nećeš strti, već polagano svakih tisuću godina još po jedan novi narod proklinjati i tek kad posljednji prokuneš... Koliko li će to tisuća godina umirati narod moj i tvoj narod, koji za te i za svetu vjeru tvoju položi stotine tisuća života, stotine tisuća mučenika, pa mu opet ne dadoše ni jednoga sveca, ni jednoga blaženika! Ili si ti možda odredio 406

da sveci, kao i pape, niču samo među onima koji nasilja čine, a ne među onima nad kojim ih čine? Oprosti, oh oprosti smućenoj duši mojoj i pameti krvlju zamućenoj! —————————————————— Dvanaeste godine poslije Vukojarca svijet opet postade donekle cjelovit i dorečen: pojaviše se starci. Istina, još mladi starci, šezdesetpetogodišnjaci, a ipak starci. Bijahu to starci samo u tijelu, u dušama više ne bi staračkog spokoja otaca i djedova njihovih. Zločin koji nad ocima učiniše ponovo oživi u njima, i ne u kajanju, već u užasu da i njih ne umore sinovi kô što oni umoriše očeve svoje u grozovitoj godini Vukojarca. Ustreptali od strave i trepeta priliče ranjenoj životinji koja uvijek pronađe skriven kutak da se smota, ali ne i način da ranu zaboravi. —————————————————— O sile! O uzgoritosti! O opute pokošćene! O mješine podsaljene! O nepopravljive ludosti ljudske! U usporedbi i s posljednjim od njih Kikaš bijaše oličenje skromnosti. Odebljalo, zarudjelo, nadulo se, nalickalo, namirisalo. Pljunulo na peškir i kamparan, pljunulo na sponjarice i opanke, pa kapu sa zaslonom na uho naherilo, somotnu jaketu kožom potkrpilo, obuklo pumperice, nazulo gojzerice, a kukavelj od Keka i čizmice da se u njima možeš ogledati. Sukance i biljce nazivaju »jorganima«, čanjak »šerpom«, kutlaču »šeflom« a prevrtu »lepinjom«, pa udariše u »lepo« i »belo« da sve počađavi. A kad im to ne bez gnjeva spočitnem, ne vrijeđajući se, već me pokroviteljski smiruju: »Razumi, pope... sad smo ti svecki ljudi. U Sremu se tako govori!« Potom me suučesnički bockaju laktom i namiguju: »Pusti raju u brlogu... bar ti kô 407

svecki čovjek razumiš štamugajeto telegencija i mnoge druge stvari!« I za ovo božično vrijeme dok su kod kuće, vucaraju se po okolnim selima, uglavnom po krčmetinama, te junački zagrljeni pjevaju neke pogrdne pjesmice odozgo dovučene i još pogrdnije dvostihe »gange«, koje sami izmišljaju... ne jedu već žderu, ne piju već loču, treskaju čaše i bocune, lome čepove i tapune, nek cure vide: tko harči, taj i tabači, ovaj, ima! —————————————————— Taman počeh završno misne evanđelje: »U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga...« kad se prolomi huka i tutnjava, tako silna da je plitica na kaležu poskočila. Pravo se ustraših. Nu remeta me smiri rekavši da to poljički zidari minama uravnavaju Prpinu Glavicu. Kad upitah zašto, odgovori mi: »Zato što se s Potrkom pogodiše, da će mu za trinaest tisuća fiorina dvore podignuti.« Na to se osupnuh gore nego od tutnjave: »Trinaest tisuća! Pa to je palac da se i po Splitu namučiš tražeći ga!« Na to se remeta sažalno osmijehne — kako to ja tobože ne razumijem — i objasni: »Nije to zbog koristi i potrebe, već zbog ćaće Jokaša.« Bože moj, ima li te budalaštine pred kojom će prkos ustuknuti?! ——————————————————

(Odavde don Petar ponovo uranja u jalova razmatranja i traženje odgonetke dviju kvadratura kruga: shvaćanje ustrojstva carstva duhova i jadikovanje nad rješenjem kao Bog vječnog hrvatskog pitanja.)

408

SVAKE NEDJELJE CVJETNICA A RADNI DANI KÔ JESENSKO LIŠĆE — Sad je na meni rednost, kume Matane! Molit ću fijeno: balu cica, balu dimita, balu telamadone... Niskorasti ljudi na mnogo načina izražavaju svoju veličinu. Keko ju je naglašavao posebno »fijenim«, riječima, probranim. Primjerice nikad ne bi rekao: »Mara je rodila« ili »Mara se obabila«, već: »Kuma se Mara sretno isprtila«. Naglašavao ju je još »fijenijim« naglaskom, i »najfijenijom« odjećom: karirano gizdelinsko odijelo, zapravo dječje odjelce, čizmice s visokom petom, čizmice u kojima si se mogao i u ponoć ogledati. »Potomstva nemam, nije mi kô kerovu kost glodati odjedared, već kô čestitu gospodaru ljudski život proživjeti, čist i opran!« Dok je taj i takav i mnogo opširniji Keko nabrajao sve što mu treba, Potrka je sa svojim vječno slatkastim smiješkom, gledao preko njega u čovjeka što se upravo pojavio u vratima. — Gotovo, braćo, gotovo — zapljeska rukama — za jutroske gotovo! Tko se još ne podmiri, podmirit će se popodne kad i oni iz Inđije. 409

— Kako ti to odjerared? I zašto ti to odjedared, kako da kažem... — uoštri se Keko, ma opet uljudnim glasom svjetskoga čovjeka — I zašto ti, uzmimo, baš na meni i nekako olako, bez crne i bijele, odjedared?! — Ne ljuti se, kume Keko — slatkasto će Potrka — ja vas, eto kô kvočka piliće, i vezirsku vam gozbu za trideseti rođendan... Valja i mene razumjeti. Viđu, eto odjedared, Malog Šimagu u vratima, a znaš po kakvu ga posliću kući poslah, pa mi srce odjedared ustreperi, da ne kažem još i gore odjedared... — ali to podrugljivo i bezobrazno »odjedared« tako fino u fini smješćić zavi, da ga nitko, a ponajmanje Keko bezobraznim ne oćuti. I s tim istim širokim smiješkom izgura čovječuljka i sve ostale iz sobice, nabijene svakovrsnom končanom i pamučnom robom, prijateljski prebaci ruku preko Šimagina ramena i uvede ga u bogato opremljenu spavaću sobu. — A gdje ti je Totica, vatra-udovica? — upita Šimaga znatiželjno se osvrćući po praznoj kući. Potrki milo što mu za suložnicu pita, milo i ono »vatraudovica«, te se kao sit mačak zadovoljno oblizuje, a usput se, tobože, od Šimagina mišljenja ograđuje: — Muči, Šimaga Mali, dušo vodnjikava! Kakva vatra! Ni pepeo! Eno ti je na pjevanoj misi, a bila je s nama i na ranoj. Kad bi mogla u očenaš bi se prometnula. — A obnoć? — namigne mu suučesnički Šimaga Mali. — I obnoć ti je takva, duša moja priležnička! Hehe... Šimaga Mali, dok sva tri dijela ružarja ne prebere, ta ti ni bogu noge ne rastavlja! — A poslije? — ustraja s bezobraznim smiješkom Šimaga Mali.

410

— A poslije joj vrazi ne bi noge sastavili... — nakesi se Potrka, leđimice se hitnu na postelju, podmetnu pod glavu tri jastuka od samih pahuljica, pokaza Šimagi stolicu do prozora — Sad mi sjedni, radosti moja jedva dočekana, pa onako polagano, natenane... Ne umijem ti ja ko Keko, šaraj i pirlitaj. U mene ti je što je: odreži, pa gotovo! Stvar ti je kod kuće naopaka. Ćaća ti još uvijek vadi dukate iz Fatine jame, mater ti se skovrljila ko drača koviljača i da joj nije udatih kćeri odavna bi crkla od glada. Brat ti Andrijica cara služi, Marija Poprda neprestance nagovara najmlađu ti sestru Ljubicu da na svoju ruku u prošnju krenu, nu osim nagovora i razgovora ni kašike prge. Eto, unaprijed ti rekoh, u mene ti pirlitanja nema. — Nema, brajo, nema — smješka se Potrka gledajući u strop — ma opet svaka tvoja meni bombon u usta. Nego, milo moje odrežipagotovo, udari der onu o Fatinoj jami! — Stoput sam ti udario! — brani se Šimaga. — I sto prvi milo mi je čuti. Ded udari! Ma ne odmah o Fatinoj jami, već zahvati malo izdaljega. — O svim Kikaševima? — Ded o svima, a Jokaša mi prikrajči, kô što bi rekli Švabe u Inđiji: »Cukar kom cu lec«! Natoči žmul šljivovice, za jezik ti nema boljeg maziva. Šimaga Mali natoči i zagrcnu se: — Ljuta li je, svi joj đavli na krštenju bili! Ma moram ti s ćaćom početi i završiti, jerbo se drukčije ne može. — A ti kako može — promeškolji se Potrka u postelji, da se što udobnije mjesti. — Godina Vukojarca dođe, i da ne bi tebe, moj Matane... — Potrku su već dugo nazivali krsnim imenom, 411

jer ne možeš svakakav nadimak krpiti odraslu i k toma bogatu čovjeku, pogotovo ako ti se na nj osloniti. — Preskočimo tu prokletu godinu — sumorno se brani Matan-Potrka — i davdašnju mi dobrotu zavij u dušu ko križaniju u list duhana. — Onda ćemo ovako... — okretan je Šimaga — Kad ti ono od kuće ispari... — E, e, od onda, od onda... — razblaži se Potrka i stade se zadovoljno milovati po bradi i podbratku. — Kad ti ono ode, ljudi »šćap!« za štape, sunce slijepo i garavo, bolje išta nego ništa. Zgrabiše svi, pa i Jokaš zgrabi Mariju Poprdu, Slavu Pelintravu i nejačka Andrijicu. U tu stopu poštijer: »Stan, Jokašu, grom te ne ubio! Muštuluk mi vadi, donosim ti sto »dolera« amerikanskih!« A Jokaš ti prije nego i uze »dolere« zavitla u kupinu sve štape i sve torbe. Onda đisnu i podvrisnu: »Juhu... I Jokašu dade Bog vime bez krave!« — I da ti ne dužim, kupi u Bepa Katunarića soli, žita i loja za godinu, a s onim što ostade u krčmu: »Dok sam da sam, nek sam Hasan!« I druge godine dođe sto »dolera« amerikanskih, a treće stotinu i pedeset, samo ovi ne dođoše od brata ti Krile, već od »minerske kompani«, u čijoj »mini« Krile zaglavi. Ne prosuzi Jokaš već veli: »Nema Krile milog, ima grebene »kompani«! Plaćat će ona meni za mog nejačka!« Don Petar mu iskiti pismo, a »kompani«, brate, odmah otpisa i veli, da je ono bila jednokratna ispomoć, i bog te veselio! Sad se Jokaš rasplaka za sinom, rascvili se kô ljuta godina, kose čupa, iz krčme ne izlazi: vinom čemer gasi. Kad poharči ono »dolera«, stade smicati što Kikaš namače, dok šeste godine i posljednij dočić ne ode »na inkanat«. Suza za oko, bukara za zub, iz krčme ne 412

izlazi, a u krčmara veresije nema. Kud će, što će, o jade, o stomorice! — Hehe... — prekinu ga Matan — Ostavi der to za poslije, dušnje ti! Sad malo na strica Copca uzjaši. Šimagi Malom nije teško gusle promijeniti, pa nastavi kao da je o Copcu cijelo vrijeme i govorio: — Copcu dvostruk poštijer dolazi, sunce slijepo, i dvostruke »dolere« donosi: ja od Vrtirepke, ja od Luke. Kakva prošnja, brate! Osilio, opernatio, svetačku odoru radnim danom nosa, dvaput se u tjednu brije, a u crkvi se isteže i propinje na onim kljakavim nogama, ne bi li preko sviju pogledao, ne bi li ga svi vidjeli. More mu do koljena, planina do pupka! I što dalje, sve to gore. Baš one godine kad Krile zaglavi — a pust glas još ne dođe — licem na Brašenčevo, dok smo svi ispred presvetog sakramenta koljena žuljali i povor lomili, moj ti Copac ustade, ispe se na one kljakave noge i povika iz svega glasa: »Isukrste moj u zlatu i svetoj brašenici, iskoči na čas iz presjajnog obruča i reci puku svomu: »Ovo je Copac moj ljubljeni, kom ste se svi rugali zbog pobožnosti prevelike, i stoga ga nadarih dolerima amerikanskim!« Razgnjevi li se Bog poradi toga ili poradi čega drugoga ne umijem ti reći, ma od tada više ne dođe nijedan »doler« amerikanski. S one bogohule zamrzi ga i selo i don Petar. Ma opet don Petar srca oprostiva, ražali se nad kljastom budalom i nejakom mu dječicom, te Vrtirepki iskiti knjigu žalovitu, ma baš žalovitu, da bi se i vuk pola ovce odrekao. Knjigu kiti, odgovora nema. I tek druge godine o Maloj Gospi otpisa Vrtirepka: »Darling pope, dušo moja! Tvoja mila »letar« srcu primila i u srcu se rasplakala. Ma u nas Amerikana »hart« je »hart«, a »rizn« je »rizn«, to će reći: što pameti priliči. 413

Pitaš me za Luku i što ćaći ne šalje »dolere«? Sunce moje, Luka ti je radijo s pokojnim Krilon Jokaševin u istoj »majni«, sve dok se Krili ne dogodi oni »eksident«. Unda Luka reče: »Darling, dušo, sele moja, ne dođo' ti ja u »goulden« Ameriku da u »majni« kosti ostavim, već da »gouldon« deset mazga natovarin, i dok to ne obavin ne traži me, dim san ti i para!« Vidim ja, spopala ga »gouldfivar«, groznica od zlata, i kud ću ti ga, jadna, tražit; nije ti Amerika Jercegovina — do Sudnjega dana trči, nećeš je optrčati! Stoga, darling pope, dušo mirisna, poruči ćaći da mu od Luke zadugo »gejna« nije. A nije ni od mene, jerbo već peto dite — mi kažemo »čajld« — pod srcon nosan, zapravo šesto ako računamo ono šta san ga Džou u dotu donila. Pope darling, dušo pravedna, i sam znaš da Džo više nije mladikovina, pa ako se i njemu kakav »eksident« dogodi, ko će pogledati na »uidou« sa šestero »orfana«, siročadi! Stoga ti sve šta imamo na »benk« mećemo, da u nevolji nevolju za rep povučemo. A ti, pope darling, dušo ugodna i milostiva, poruči ćaći nek uzdrži stanje Kdkaševo i nek malo po Jercegovini pulja, ka' šta smo s didon Kikašon puljali i na ton puljanju pusto Kikaševo stanje stekli i namakli...« — Ispuljalo se, moja Vrtirepko, ispuljalo... — s lažnom će sućuti Potrka, baš kao da Vrtirepku gleda i njoj govori. Potom se slatkasto obliznu i namignu Šimagi — Uh, srce mi raskrabi... A što bi s tetkom Podlivoguzom, trn ga... — Što bi bilo! Od krvi ti je Kikaševe, pa će ga prokletstvo oprljiti! A na uvredu osjetljiv ko govnovalj na galebinu! Hehe... Moj Matane, kog mlada u badnju prezira pokrivaš mutapom poruga, a on smireno pod ženinim prknom prede, nećeš ga ni stara uspaliti i na budalaštinu nagnati! Lani u vršaju Antuka Bendin načeo pršut, a ono crvi šakom i lopatom. Svima nam utroba u grlo, a 414

Podlivoguz samo zažagri okom: »Valja i crve razumjet. I njima je pršut sladak. Ljudi, braćo, što u slatku niče gorko nije!« Pa razjapi one puste žvaletine i na pršut i na crve. Ogadi der život takvu čovjeku, svi mu vrazi dlake iz prkna čupali, a balegari mu u njih breculje zavijali! Da mu kô vama Kikaševim ne bi pala krv na oči! Taj ti ženinstvo nit smiče nit zapušta, već ujarmi Livoguzu, pa ori i žanji, sadi i vadi. Pod jesen torbu na rame, štap u ruku, pa sam u Hercegovinu i primorje: malo moli, malo obrlati, i s punom vrećom kući. Zimi pod sukancem potpaoči Livoguzu, pa kreši i kreši dok ih četvero ne iskresa: Dunju i Višnju, Trnovaču i Oskorušu. I samo se u tom porodu prst Božji vidi: ne daje podrepu sina, već gole spišulje, da na podrepstvo nove podrepe nasadi. Eto, nije mu loše, nije... — Neka, neka! Ne nosim ja zlu krv na njega. A sad, gucni malo, pa razvezi o Jokašu, ma onako, po turski, natenane... Šimagu Malog nije dvaput moliti, odlomi još jednu šljivovicu i pljesnu se po koljenu da jezik bolje razveže: — E tu smo, pa neka smo! Kad se pašče na šećer naomeči možeš s njim što mu milo i nemilo. Dubit će ti i na repu, i na uhu, i na trepavici. Ne kažem da ti je ćaća pašče, ma vino je šećer. Ispariše »doleri«, ispariše dočići, ma krčma ispariti ne može, Selo se malčice isporavilo, nije više: lezi pa umri. Nekima djeca u Americi, neke ti povuče, a i prosjački se puti pročistili. Ima ih podosta kojima mimo soli, žita i loja ostane koji banovac i za čašu vina. A kad ti banovac zašuška u džepu, vrat se sam od sebe suče da komšiju bar za dlaku nadvisi. I tako ti svi rasti, rasti kô trava u snu... a gdje ćeš više izrasti već pred sinom prvog gose u Krajini. A, eto Kikašev ti se sinak kô pašče oko

415

koljena mota, milo okom prevrće i repom o salidž tucka. O radosti! I tko mu ne bi platio bukaru vina! Bi bačvu! — Dašto, gospeti! Ako im uzmanjka, Matan će poslati samo da mi ga u glibu suzdrže! Hehe... Jokašu, Jokašu, budalasti Jokašu... Ded, Šimaga Mali, ded srce medeno, dušu mi zašećeri! A Šimaga Mali stade sladiti i šećeriti: — Muko slavna, što sve od njega ne radiše! Nema ti u nas plesa ni cirkusa, ni kurava s kojima bi se čovjek proveo, a svakom provoda treba. Muko slavna, žalosna, što sve od njega ne činiše! Nasred krčme baci nabijenu vreću sušnja: »Nȕ kokice uspaljenice, nȕ! Skoči der i pokopuni!« A Jokaš bi skakao i kopunio. »A sad zastruži krilom i kukuriječi!« »Sad se propni na stol, kô na magaricu i žalovito njači!« »Kopitni se kô bedevija u vršaju i zarži!« »A sad se burljaj kô krmak u rovanju i rokći!«... On bi kukurijekao, njakao, rzao, roktao, a nijedno nije znao, i baš zato što nije znao, svi bi pucali od smijeha, samo bi Bog krišom zaplakao... — Ima Bog nad čim i pametnijim plakati— otrese se Potrka — a ti Boga ne uplići dok o pogrdi govoriš! — Ćaća ti je — predbaci mu Šimaga, no videći nož u Matanovu oku, u čas uvi — Nije bilo te vražje domisli kojoj se ne bi domislili. A najgori među njima onaj smutljivac, imenjak ti Matan Bilin. Sjećaš li se kad se ono zet ti, Džo Amerikanac, raspripovijedao o pjevačicama po »salunima«? Toga se i Bilin sjetio, pa će jedne nedjelje iz čista mira: »Nije druge Jokašu, od danas ćeš nam biti pjevačica!« A Jokaš razvali pijane zube: »Dašto ću! A vi ćete me štipat za guzicu!« i odmah se stade vrtjeti i poskakivati u onim hlačetinama na promaju, što umjesto džepova imaju samo proreze, da čovjek kroz njih može slobodno ruku zavući i među nogama pročešati ono malo nesreće, što je uvijek neki 416

vrag napada, jal znoj, jal svrab, jal uš, jal buha, jal krpelj, jal gamad svaka. »Ne može to ovako — vrti glavom Matan Bilin, a znaš kako on zna snuždeno vrtjeti — ne može u tim čakširetinama! Već nogavice lijepo podreži, a đotluk pomalo izrezuj, dok suknjicu ne načiniš, suknjicu repaticu kakvu prava pjevačica nosa! Za svaku ćeš nogavicu dobiti po bukaru vina, a za svaku podlanicu proparanoga čašu. Je li pošteno? Ti samo skakući, rezuckaj i pjevuckaj, ja ću ti pjesmice sklanjati!« Ćaća ti skakući, pjevuckaj i rezuckaj dok ne bi cijeli đotluk iskajišio, dok hlače ne bi u repatu suknjicu pretvorio. A ti bi repi vijorili i mlatarili oko gole guzice i gole sramote, muko slavna, žalosna... Jadna ti mater Maruka repe po noći sastavljaj, a Jokaš ih po danu opet paraj, pa skakući i pjevuckaj Biline pjesmice. A pjesmice... bože-sačuvaj! Prošlo je bogme i tri mjeseca dok pop zato ne doču; prije i ne mogaše dočuti, jer godinama iz kuće ne izlazi, već se u onaj memljivi budžak zakukuljio, zamumuljio, vele, pokoru čini. Nu kad doču, odmah skoči, pa ko munja ožeži po Matanu Bilinu, po Jokašu, po cijelom selu. Veli: »Sodoma i Gomora!« Veli: »Ognjem i sumporom!« Veli: »Mlinski kamen!« Onda se smiri, pa će ljudski: »Nije meni što Jokaš budalače, već što mi skaradnim pjesmicama sablažnjava malene!« A maleni đavli znaju više od nas starih. I što se pop više ljuti, Jokaš budalastije pleše, a Matan Bilin pogrdnije pjesmice sklanja. Kad jedne nedjelje Jokaš završi novu pjesmicu, na čuđenje sviju, don Petar reče: »Kad drukčije ne može, onda bar to pjevaj. Nedužno je!« A znaš li kakva je to nedužna pjesmica bila? Evo kakva, radosti moja pogrdna:

Imao sam četri konja, četri ždripca iz kamena, četri sedla šimširova i kobilu bedeviju.

417

Ustreme se četri konja, četri ždripca iz kremena na kobilu bedeviju. Ja potciknu' četri konja: »Biž', nevoljo, od tog vonja!« Pa se maši' za kandžiju i za sablju nakrivliju, i sasiko' četri konja, četri ždripca iz kremena, četri sedla šimširova, pa mlad skoč' na bedeviju! Pijmo, braćo, iju, iju...

— Hehehe... — stade se Matan svijati i za trbuh hvatati — ... zacenit ću se, đavle jedan pakleni... pupak će mi se od smijeha odriješiti... Taj razuzdani, nezaustavljivi smijeh prekinu mali Keko, koji uleti nekako sav usplahiren: — Kume Matane, ljudi kažu da im pića može odjedared uzmanjkati. A nije dobro da baš na tvoj časni i častohlepni rođendan, i to trideseti, molit ću »fijeno«, odjedared pića zemaljskoga uzmanjka. Matan na nj izdrelji nasmijane oči, kao da pita: »Otkud sad ovo čovječuljče?!«, a onda se uozbilji: — Gospeti, skočite do krčme i donesite koliko vam treba. Neka čika Mikleuš upiše na moj račun. I, molit ću »fijeno«, pustite me dok s čovjekom divanim odjedared! Kad Keko ode, Šimaga Mali zatrepta očicama na Matana, baš ko što miš gubicom trepeće na slaninu: — Da ti odrežem onu o Fatinoj jami?

418

— Ne reži, brate, ne reži — molećivo će Matan — već razvezi i raspredi, jerbo mi ni kruška batvača od toga nije sočnija. Šimaga trgnu još jednu šljivovicu, obrisa usta rukavom, ma onako s uživanjem, na široko, i strignu obrvama kao da njima početnu riječ hvata. — Brat ti Andrijica taman navršio petnaestu. Osvrnu se momče, siroče, osvrnu se i pogleda, svud jad na se, a tri u se! Kud će? Što će? Iz kamena neće zrno, man puščano. Od prošnje nejačku samcu vajde nije. Zametnu se motičicom, pa s nadničarima u školjarske vinograde. Pod jesen se vrnu kući s ono siromašne zaradice; kakva je takva je, dijete na nju ponosno, postade čovjek. I baš tog istog dana naletješe Cigani kotlorkrpe i kalaisari. Među njima gatara Fata, vrag joj zmijski život oko repa namata'! Kako dođe, tako se sruči na pijana Jokaša, šaku mu na silu razmota, pa udri čitaj iz dlana, udri učitaj dok sve ne iščita, od devendjeda Prpe naovamo. Na koncu ožeži po Kikašu i po tebi. Sve zna, jade moj, kučka pasja! — Teško li joj znati! — osmjehne se Matan. Šimaga mu namignu pa nastavi: — Veli kučka, a da joj se ni trepavica o trepavicu ne očeše, veli: »O, o! U, u,... Brȅ, brȅ, mȍre... stari ti beše ukvaren, mnogo ukvaren, da ga u grob poganiš... Brȅ, brȅ, lele što to beše? Pre neg parnu, uuu... mnogo ukvaren, sve svoje i tvoje unuku zavesti... I sin ti Potrka ukvaren, još više od dede, uuu... mnogo ukvaren, da gu u majku seckaš... 'tede sve tvoje da uzme i tebe da pod komandu, da gu u majku seckaš... Mnogo ukvaren, i mnogo paru vole! I sve će za paru da da, a poslednju na kurvu da spiska, mȍre, gadan bekrija...« 419

— Aha! — osladi se Potrka — E, Fato, Fato, mnogo si ukvarena... Hehe... Matan će i posljednju paru od kurvu da izvuče... Sveti moj Ante, koliko li robe prodadoh kurvama, i to skuplje nego ikomu! Šimaga mu od srca u smijehu pomože, pa nastavi: — Izdreljio oči Jokaš, izdreljilo cijelo selo, gdje neće kad ti zmija onim vražjim crnim okom sa sedmerostruke tajne katance obija. Još nitko ne zna da je to Matana Bilina maslo. Onda na kraju Fata zaguguta: »Triput sedam dvadeset i jedan! Da pamtiš, lepi gospodin, da mi gu lepo pamtiš! Triput sedam dvadeset i jedan ćup dukati od caru Trojanu!« Ona će mu odati gdje se ti ćupovi nalaze, ako je čestito nadari. I da ti ne dužim, to »čestito« iznese svu Andrijičinu zaradu, koju mu Jokaš na oči ote. Zadovoljna Fata, ma ne da znati da je zadovoljna, već reče: »Kad nije više i to je lepo, lepi gospodin... Sad će Fata da ti gu kaže, a ti ćeš da gu dobro pamtiš... Kandilo ćeš da pališ, lepi gospodin, i sve liturgije da poješ kad nađeš što gu tražiš, i ćeš posle da Fatu ljubiš gdje gu samo majka ljubi... Ti imaš kuću i iza kuću jamu, velika jama, mnogo velika... Triput sedam dvadeset i jedan sežanj od tvoju kuću ćeš kamen da vadiš, da gu vadiš sedam aršini! Na sedam aršini ćeš da nađeš zmijska košulja. Na druge sedam aršini ćeš da nađeš kost ot zmiju. I kost i košulja ot zmiju ćeš u raku da deneš, ćeš da ukopaš i da gu na grob kosi krst prebiješ, jer to kost i košulja ot svetu zmiju... Zatim, lepi gospodin, ćeš da kamen vadiš još sedam aršini i ćeš da nađeš tri živu zmiju riđovku. Ne da gu ubijaš, lepi gospodin, neg da u ćemane udaraš. Zmije voledu ćemane, mnogo voledu ćemane, ko ti rakija, lepi gospodin. U ćemane da udaraš i svirkom da ih pijaš i opijaš, i kad budu do dasku... ćeš opet da udaraš u ćemane, a tvoj će ovaj dobri sin... lepo dete, lepi gospodin, mnogo 420

lepo da gu cuneš i pojedeš... ispod pijanu zmiju će da krade triput sedam dvadeset i jedan ćup dukati ot caru Trojanu!« — »U ćemane da udaraš!« A udari li kako? — smijucka se Potrka. — O, udari! Dan i noć, noć i dan! Nema ti više ni krčme ni pjevačice. Puljkaj kamen po kamen, koji ne možeš ispuljkati, maljem izrabijaj. I da ti ne dužim, u ove tri godine ispuljka dobrih petnaest aršina. — A nađe li zmijske kosti i košuljicu? — Ih! Ko da je Matan Bilin poginuo da ne bi našao! — I nitko mu ne oda, da je Matan u Fatu Duha svetog ulio? — Ma kako ne oda! Cijelo mu selo stoput reče! I baš ga to osokoli, jer bi inčije možebiti i pameti došao. 0vako veli: »Zavidljivci! Sad svašta izmišljaju ne bi li me zaludili!« Pop opet kaže: »Ostavite ga u ludosti njegovoj. Bolje je da jamu i zubom kopa, nego da mi sablažnjava malene!«... A sad, milo moje, o dvorima... — Ne još, brajo, ne još, dušo brzokazna! — zavapi Matan kao da svi prosjaci iz njeg zavapiše — ded još koju odozdo, znaš da mi je jezik ovdje a uho dolje. Šimaga Mali nekako se nevoljko promeškolji, dosta mu pripovijedanja, a opet obveze su prema Potrki prevelike. — Što ću ti kazati — ipak poče — kad i sam znaš kako je kad se ljudi razmile po svijetu, a nas je, Bogu budi hvala, i ovdje, i u Americi, u prosjačiji i nadničariji, mladost u vojsci... kod kuće starost i ženskadija, a ženskadiji se ono nevolje užeglo... vonja dalje od užgana sala... nije to ono malo dok se čovjek iz prošnje vrati, pa te ohladi u slami. Mjeseci su to, pa i godina... Uspali se, brate, uspali se da je

421

sveta... Odušit se mora: jal u bijesu, jal u lijesu. Znaš kako je kad se i Gavranuša osmjelila kljunom na puškara. — Na Zelu? Ma nemoj! — poskoči Matan i osjeti kako mu srce od radosti rebra razbija — E neka, neka... Ima pravde, ima Boga! — Vraga pravde, moj Matane! Dobro jede i pije, ništa ne radi, slijepim se iščinja. Nekidan se nevjesta Gavranuša, jedna glava sto jezika, prodera na nj da džabe kruh jede, da bi mogao bar kravu na pašu. Zele samo zabaci glavu, pa će kô iz badnja: »Ne vidim ti je, nevjesto, da je kô planina!« A Matan Bilin, sotona paklena, samo pucnu prstima: »Nȕ!« I hitnu banovac u zrak. Još ga pravo i ne hitnu, ono puška kuče, a banovac k vragu. Zasikta Gavranuša kô šarulja o jematvi: »A u banovac vidiš balin udjeti!« »Ne vidim ti ja, nevoljo ženska, ne vidim, već onako od oka!« — Hehehe... — nasmija se Matan, a onda stisnu zube... vrag ti ga krvava odnio! — i opet se javi ona luda noć priklana ovna i rumen cvijet na čelu nedozrela momčića. — Nekidan starog Antišu Kuljaševa... — nastavi Šimaga Mali — Znaš Antišu, lijepi ti ga đava' odnio... lud li je, što li li je... Jedini se u Krajini s popovima i fratrima bode i svoju vjeru vjeruje. Nekidan ga, velju, silimice u crkvu spratiše i uz oltar privezaše. Pop prebaci štolu preko ramena pa ga upita: »Antiša, čedo Božje, vjeruješ li u Boga Oca Svemogućega?« On reče: »Vjerujem!« »A u Isusa Sina Njegova Jedinorođenoga?« A on reče: »Jȍk vaalaj dok je stari živ!« — Jȍk valaj dok je stari živ! — ponovi Matan s odobravanjem i prijetnjom, i kao bludnica u perje i on začas uroni u slatki san o Kikaševu vremenu u kojemu se ništa ne događaše ni slučajno, ni postrance. Jedan je gospodar na nebu i jedan na zemlji. E Jokašu, Jokašu, do smrti ćeš 422

proklinjati čas u kojemu tvoja luda pamet pametnu htjede doskočiti! Dvanaest godina, punih dvanaest godina potucanja od nemila do nedraga... Vraga se potuca! To samo ukleto tijelo kruži, dok mu je duh vazda dolje, u kamen ukopan, duh pun mržnje i paklene naslade, đavaoski duh, što se unaprijed raduje neminovnoj propasti Kikaševe kuće koja ga sramotno odbaci. Stoga i ne prekrši zakletvu kojom se don Pavlu zakle: ma kud hodio svake će se godine kući vraćati — ta on je uvijek kod kuće, ukopan u Prpinu Glavicu zauvijek i zavazda! — Šimaga Mali, dušo izgubljena, razumiješ li, Šimaga Mali, kako to ovud glavinjam a dolje sam ukopan, ovdje spavam a tamo snivam, ovdje dišem za onim uzdišem? Jedeš meso, jede ono tebe; vino piješ, ono te ispija; prevrćeš Toticu, ono prstom u spužvu! Ovdje ti nema ni dana ni noći, već vazda ono gluho doba između psa i vuka. Tuđi u tuđemu! Cigani, brate, Cigani što umjesto kalaisarskoga saka torbarski ruksak nosamo. I uzalud ti uzdržanje, uzalud ti fiorini i dukati! Evo, s ove postelje mogu ti danaske kupiti kojeg hoćeš grebenog paora od Golubinaca do Hrtkovaca, pa opet i onaj posljednji goljo gleda na me s najviše planine! A i pravo je tako. Jerbo on je goso na svojoj njivi, a mi mlatarala i putobijci, prosjaci kô što smo i bili... pumperice ne prekriše dronjke! Da se i u samo zlato okujemo, opet ispod njega: koža prosjačka! Da mu je Potrka i sto puta učinio koliko je učinio, Šimaga se Mali s ovom bogohulom ne može složiti: — Muči, Matane, muči arhanđela ti Mijovila i svega oko njega, muči, izbavitelju naš, vraga ne mrči, duše ne griješi! Jest da je: gavljaj blato do koljena, koljenima paorske pragove obijaj i po kiši i po krupi, i po snijegu i po ledu, spavaj po sjenicima i plastovima... Jest, da je koža 423

prosjačka, ma opet je potkožena: kruha, luka i slanine koliko ti duša hoće; gdjekad se u paora i kašikom mašiš, a nedjeljom se, bogme, i odojčić na ražnju zarumeni! A dolje i kad je najbolje: prst kaštradine u kotlu raštike, oka bakalara, u Šćurlinu bunaru krumpira, naprstak čvrljaka u čanjku pure... a inčije, jade rođeni, zub o čerenj, jad o čemer i suzu na oko! Muči, izbavitelju naš, ti kô da zaboravi iz kakve nas osoke izvuče! Vjeruj mi duši, svu bismo godinu ovuda galebinu lizali i brabonjcima se zalagali, samo za ono oko Božića kod kuće... brajo rođeni, obučeš se kô »doktur« i samo se šetkaš od Ciste do Lovreća, od Aržana do Studenaca, pa po varošu Imotskomu! A narod ukipljen stoji i gleda, cure se u šaku smijuckaju, stidljivo, brate, stidljivo i žedno, svima oči kô želje a želje kô lopari... Sve jedno na drugo žmirka i laktom se gurka: »Otkud ovolika gospoda dokturi!?« Muči, bolan, nama srce u grlo, gizda kiku diže kô da je brenuje. A ti sve odozgo kô s planine, kô s devetog neba gledaš negdje dolje u paklenoj dubini ono skovrljene sirotinje i tek poslije duga, duga propitkivanja udostojiš se brata prepoznati! — A je li se i on skovrljio? — prekinu ga Potrka. — Tko to? — Jokaš, da tko drugi! — Ti jedno te isto kô i kukavica: ku-ku! Nije, vrag ti ga odnio. Uspravniji je nego ikad. I što bliži dukatima, sve se više isporavlja. — Hehe... Toj ću Fati tri spomenika podignuti... Veliš, oni dolje gledaju u vas kô žaba u konja? A gledaju li u mene, ovako na daljinu? A? A u dvore?... Stani, neba ti! Je li ljepše reći: Matanovi dvori ih dvori Matanovi? — Ne snalazim ti se ja u tomu. Priupitaj guslare, oni ti već o dvorima i pjesmice sklanjaju. O, moj Matane, jesu 424

dvori, kućerina neviđena. Na dva boja, majko moja, dugački ko šimatorje. Šepure li se, šepure, paune li se, paune... kô živ insan. Cigla se crveni, prva u Krajini, a kapci kô trava zelena... A gledaju odozgo, s Prpine Glavice, gledaju, velju, kô jogunjasto june i gizdavo djevojče. — A gleda li on u njih? — Tko? — Ma ćaća mi Jokaš, da tko! — ljutnu se Potrka. — Gleda, gleda, ma bolje bi bilo da ne gleda. Samo pijucka u stranu i ronza: »Ih, što mi se ona moja prčevita grebičina tim govnom prči! Kad se žarâ dočepam, ovakve ću za kokošinjac sagraditi!« Nije da govori, već i misli tako; moj Matane. — Ubrzo će promijeniti mišljenje — i opet veseo smješak zaigra na časak zamućenim obrazima — Šimaga Mali, da je bezdanka, ne bi je nasuli ni oni koji su je nasipali. A kad su je do vrha nasuli, duboka nije. Još aršin dva, pa će i mašklin o stanac! A ispod stanca, Šimaga Mali, ispod živca kamena nema žarâ ni za ludu Jokaševu pamet! — Nu, bogareti... — iskreno se začudi Šimaga. — E, bogareti! Treba malo mućnuti glavom, Šimaga Mali, »Des mozges...« E, Jokašu, Jokašu, kad kljun o živac, i ti ćeš mi izdušiti, smrdljiva vukodlačka mješino! Šimaga Mali — kao uostalom i nitko iz sela ni iz okoliša — nije mogao ni razumjeti a kamoli odobriti zlu krv koju Potrka tolike godine na oca nosi. Dobro, kad mrena na oči. I majku se zakolje. Ili kad je strava, kao u godini Vukojarca. Ali ovako! — »Poštuj oca i majku ako hoćeš biti čestit i dugovječan na zemlji!« — bojažljivo prošapta Šimaga. 425

— Kad ti to tako dobro znaš Zapovijedi — podrugnu se Potrka — onda posigurno znadeš i to, da je u nebu veća radost poradi jedne nađene ovce, nego poradi devedeset i devet u toru! E pa kad to znaš, Šimaga Mali, poganine veliki, onda bi morao znati da te ne mogu naći ako se ne izgubiš, da se ne možeš pokajati ako ne sagriješiš! A od grijeha i pokajanja slađeg slada nema! Razumi, Šimaga Mali, da se i Bog grešniku veseli! Razumi, da je greben život pravednika! — zadovoljan sam sa sobom zatvori oči i razvuče usne u nekakav mekan i trepetav smiješak. Šimaga ne reče ništa, već privučen bukom iz bašte odmače malo zavjesu na prozoru i stade promatrati vrpoljenje već dobrano ponapitih torbara. Povuče ga želja da se umiješa među njih. Vidjevši da Matan spava, uputi se vratima na vršcima prstiju. I taman kad prihvati kvaku, ošinu ga Potrkin glas: — Ne trči od šljivovice dudari, nevoljo moja... jer šljiva je šljiva, uvijek i svugdje jednako imenita: šljiva u Pazovi, šljiva u Imotskomu, što valja ime ne mijenja. A dudari i murvari možeš i tisuću imena nadjeti, ono svudje ista pišalina! Isto ti je, Šimaga Mali, dušo zauzlana, isto ti je rekao ti: »Prid kućom ti bila murva, u kući ti žena kurva!« ili »Pred kućom ti beo dud, u kući ti ćale lud«, ako potonje nije i gore od prvoga. A moj je luđi i od najluđega, Šimaga Mali, dušo posuvraćena, i ne griješim ti ja suprotiva njega, već on sagriješi suprotiva oca svojega Kikaša, jerbo me starješinom po Božjoj i Kikaševoj ne ushtjede priznati! E pa sad kad ga Bog kažnjava, moje je da na Božju stranu stanem i s mojim se Bogom Jokaševu zlu naslađujem. Razumiješ li ti to, razumiješ li Božju, Šimaga Mali, dušo zmijana sljepića? Vraga razumiješ!

426

Valjda zbog »zmijana sljepića«, zbog čega li, Šimaga prsnu u smijeh. No videći da oblačić prekri Potrkino čelo, podreza smijeh i nekako ga plašljivo i nevješto zabašuri čašicom šljivovice. Potrka se promeškolji na postelji, pa upita kao kroza san: — Sjećaš li se, Šimaga Mali, kad si me ono prije trinaestak godina bockao: »U Crkavice, crkavice!«? — Ih! To mi ni na drugom svijetu nećeš zaboraviti! — Nije da neću, već mi se drago prisjetiti. I što ti onda rekoh? — Ko da ne znaš! — nevoljko će Šimaga. — Znam, znam, ma opet mi je drago iz tvojih usta čuti. — Eto, reče da ćeš nekog vraga smisliti, pa će i meni biti od koristi. — Pa bi li? — Ti baš kô neki: »Kako ti šesno stoji moja košulja!« A reče, da će i tebi od nas. Pa bi li? — ljutnu se Šimaga. — Dašto nego bi! Hehe... Ne sačinih puste dvore samo od svoga! Šimaga Mali, koliko 'no vas je pod mojim krilom? — Ovdje devet, u Inđiji devet... kô da i sam ne znaš! — Znam, znam, ma drago mi je i iz tuđih usta čuti... A koliko ono štapa bijaše u pokojnoga djeda Kikaša? — A kad vidje da mu Šimaga neće odgovoriti, odgovori sam — Devet! E, e, samo devet! I to ukućanskih! A u mene je osamnaest, i to starješinskih! E, djede Kikašu, djede Kikašu, ustani pa vidi... Pola je sela poda mnom — a onda se naglo rastuži — A što mi to valja, diko moja, kad nigdje Škilje iz Zagvozda! 427

— Otkud ti Škiljo pade na pamet? — upita Šimaga. — Nikad mi s nje i ne silazi! šimaga Mali, nerazume veliki, što će biku pleća i rogovi vilaši kad su oko njega samo šukaste krave!... Pustimo to, dušo moja, jad me crni istoči... i što ga žešće iz kuta u kut pameti bacam, to se brže nasred moždana vraća, pa kljuc-kljuc, kljuc-kljuc... Sam ga od sebe skrivam, a znam da ga neću skriti dok se nekom ne ispovjedim. I evo ga tebi, a ti ni crnoj zemlji! — Nu! — odmahnu Šimaga kao da se to samo po sebi razumije. — Sjećaš li se kad sam ono dobre pola godine mlatarao od ćulka do kuka? što je onda selo govorilo? — Ma pusti to! Selo kô selo... — odbija šimaga. — Ne nosim ja zlu krv, Šimaga Mali. Govorilo je da sam s pameti skrenuo, a? — Je, ma kad si nas u svijet povukao, ljudi su se dosjetili da si onda smišljao dok nisi svima na dobro smislio! — Vraga sam smišljao i smislio! Eto, to je ono što turam iz kuta u kut pameti! Ništa nisam ni smišljao ni smislio, već glavinjao kao prava budaletina. A kad, kivan na se, uvidjeh da do Sudnjega dana neću ništa smisliti, turnuh u džep preostalih šezdeset i pet kruna, zametnuh se torbom, pa u Mostar: k vojsci, k Aliji ili Mustafi, kako li se zvaše. — I onda te oni uputiše... — Vraga me uputiše! Mislio ja da ću ogledalca i mirisne sapunčiće vojsci prodavati, kao i onda kad Austrija Bosnu zauze. Bjež', brate žalosni! Mustafa više ne bi onaj Mustafa, ni vojska ona vojska! A ja, budala, najprije nakupovah u Mustafe pune torbe svakovrsnih drangulija, i to po puno višoj cijeni od nekadašnje, pa tek onda pođoh k vojsci. Kad 428

tamo, vojska se srepila s Mustafom, i sa svim Mustafićima, te u njih uz popust kupuje... Znaj, svoju ti sramotu pod ispovjednu kazujem... — Samo kazuj, rode, samo oduši, trista mi je katanaca na ustima! — ... jer šaka čađe i badanj mlijeka zamuti. Sve što stvorih, propade ako se sazna da se Potrki samo jednom paučina oko prkna splela. A sad poslušaj. Tuđina ti je samcu ko mosur brku: ne možeš ga otrgnuti ako i dlake ne iščupaš. Ja ni čovjek ni dijete. Pamet se nekud izgubila, isparilo ono dječje samopouzdanje po kojemu si se sa svakim živim kô sa sebi ravnim nosio. Tko ti je umio reći, da odrastao među odraslima nije drugo nego dijete među djecom! Svakom ravan, pred svakim slobodan! Bjež', jadan brate! A tad ljudi oko mene kô aždaje, kô strahovi. Dušu u se, glad na glad niži, drob o rebra lijepi, ali ne načinji glavnicu za guzicu! One prdosije ne možeš prodati, već pod isto ili da na njima izgubiš. Gubiti nisam naučan! Ponos ti opet ne da da zakucaš na vrata: iako je nevolja, nisi prosjak od nevolje već od zanata, a više ni prosjak nisi. Stoga pij vodu iz Neretve, jedi vodu iz Neretve, spavaj pod mostom od Neretve. Onda pomislih: ako neće vojska, hoće narod, te stadoh izvikivati robu po čaršiji. A narod pomisli: »Roba ukradena, bit će ćara!« Nu kad vidje da su u mene cijene iste kô i pod ćepencima, moj ti narod namah okrenu leđa, kao što ih okreće svakom od kog mu nije koristi... Ne znaš ti kako je to kad čovjek izgubi sebe, a izgubiš se čim ogladniš a znaš da se nemaš od čega najesti. — Ih, kô da mi i samu stoput ne bi tako! — E ne bi, Šimaga Mali, ne bi! Ako si i ogladnio, kod kuće si ogladnio i uvijek znao: nema u mene, ima u čovjeka! Pa da i u čovjeka nema, ono bar znaš gdje ćeš 429

parnuti i u koji će te grob turnuti. A tko zna gdje bi mene, da me kô lupeža ne zatvoriše! što ti je ljudska sudbina: tamnica ti glavu spašava! Mučim ja i čekam dok mi ne dadoše ono malo nevoljne hrane uzničke, pa tek onda rekoh da te prdosije nisam ukrao, već pošteno kupio. Oni trkom k Mustafi. I da im on pravo i po duši ne reče, u kazamatu ti kosti ostavih. Kad me pustiše, ja opet uz Mostar, niz Mostar, viči i nudi... U pet dana ogledalce i dva mirisna sapunčića! Ne bih ni to, da se djevojci udavači ne zaprijetih kletvom usidjelaštva. I tako na kletvi zaradih glavu kruha! A gdje ćeš pet dana od glave kruha! U glavnicu ni za živu glavu! Što ti je prkos: crkni od gladi kod punih džepova novca! I najedared svijet mi se zavrti kô na vrtuljku, koljena se podsijekoše, a na oči tmina. Onda oćutih neku slatkastu mlakoću u ustima, i sve sanjam da mater za sisu povlačim. — Bit će ti se netko smilovao, pa te varenikom napojio — domisli se Šimaga. — Mesaruša. Dobra žena, dobra kršćanka, a sva vižlasta i suha, kost i koža, ko da je kosturova a ne mesarova žena. Dođe i mesar, ljudina s tri podvoljka usvrbljena od znoja i tustoće, tako da ih je morao neprestance češkati. Navali on na me: kazuj! I ja mu sve po istini kazah. Veli on meni: »Reći ću ti kako ćeš se obogatiti ako ti pamet nije uvredljiva!« Nije da nije uvredljiva, mislim ja, ma kad se o blagu radi ničija pamet nije uvredljiva. On reče: »Daj mi dva banovca!« A kad mu ih dadoh, nastavi: »Mogao sam ti i darovati, ali neću, jer nije dobro s darom otpočeti stjecanje! Evo ovako: za ova dva banovca dat ću ti janjeći drob. Isperi ga na Radobolji, pa mi ga vrati. Za taj ću ti čisti drob dati dva nečista... ti opet na Radobolju, pa ćeš za dva dobiti četiri, za četiri osam, za osam šesnaest, za šesnaest trideset i dva... i evo ti blaga dok okom trepneš!« Meni se 430

sedmo nebo otvori, ma odmah se smrači: Kako ćeš to drobove prati a kruh s ramena jesti?! — Ih, muke li! Dok pereš drob, crijeva na rame; dok pereš crijeva drob na rame! — ponosno će Šimaga. — Tako sam i činio. Bi dobro s jednim, i s dva bi dobro. Ma s četiri nevolja. Poskliznu mi noga na pralu, ja na guzicu, drob na potkresanu šljivinu granu, pa kako se natače onako i puče, a mene sva ona pusta gadalina poprska i obli... Muči, ne smij se, umrijet ću od sramote! — Ne vidim ti ja tu sramote — prestade se smijati Šimaga — ljude su i ljući jadi gonjali. Matan ga ošinu rubom oka, kao da se pita, je li to prostodušnost ili lickanje, a onda će poučno: — Šimaga Mali, ne reče li maločas kako svi misle da sam nešto umno smislio? E, pa reci im sada, da je to umno drobovi što se po meni cijede... mogao bih i carske dvore imati, uvijek bi me vidjeli govnom oblivena! — Možda i ne bi — suprotstavi se ne baš uvjereno Šimaga. — Bi, rode, bi, jer slađa ti je čaša tuđeg pelina nego dvije svoga meda! Ma kad se počeh otvarati, otvorit ću ti bubrege i utrobu. I tako ti ja na Radobolji umjesto drobova peri sebe, a drobove bacih, nek ih kokoši kljuckaju i voda nosi. A kad se oprah, porazmislih... kud će suza već na oko, kud će gladan već bosonogu. Čim fratrima dušu razgalih, odmah kupiše nekoliko sapunčića za brijanje, a i što bi drugo, i lijepo me svjetovaše, da u varošu kupujem a na selu prodajem, da pri kupnji tražim što veći varoš a pri prodaji što veću zabit. Najbolje bi bilo uz Neretvu pa do Sarajeva, jer Sarajevo je grad trgovački. Kad, jadna ti majka... nije ovo Duvno ni Bekija, gdje kršćani i Turci jedni na druge navikoše i primaju prosjake kao božje poslenike. 431

Ovdje Turci gledaju na te kô na kaursko kopile, kao da si im baš ti glavom carevinu oborio. Ne bi kupili ni melema svevidara da im i iz stotinu smrtonosnih rana krv šiklja! — A kršćani? — Kršćani! Što ćeš s njima! Srce milostivo, a u kesi ni duhanske prašine da buhu otjeraš. Pa opet bi se tu i tamo štogod tržnulo, štogod u kljun metnulo. Onda nagariše kiše i mrazevi, a uvijek te zaskoče ili na putu ili u turskom selu; gdje ćeš glavu skloniti man pod bukvu, pod propust na cesti ili pod mokre dlanove. Muči, jade, ne govori! Nova se odjeća iskajišila, kroz mišicu možeš svijeću vidjeti, preostali se sapunčići otopili i slijepili, ogledalca umrljavila, mutvice, makazice i ukosnice rđa načela i prošarala... o rđo rđava, o jado dronjavi, o živote pasji, naopaki, o pameti ludih djevica, kud s glavom u gvožđa kod obiju nogu! — Kô da nam je i kod kuće bilo bolje — tješi ga Šimaga — Sjeti se samo kad ono naleti Vukojarac! Opet ti ništa ne razumiješ. Ali nije mi ni važno, glavno je da dušu iskalim. Božić me stiže u Bradini, crn Božić pod bijelim snijegom. Ruke se rascvjetale od ozeblina, tabani se u trijeske cijepaju, crijeva se vlasaju, a odnekud zasjaše Kikaševi badnjaci, soparnik zamirisa... Anđeo me stražanin vuče k tim toplim badnjacima i draškavim miriščićima, ali kakva korist kad sotona naprijed gura! Naprijed! Nek tutnje svi gromovi, nek šibaju sve kiše i gradovi, nek opliću snjegovi i ledovi, svi vjetri i pušanije, svi vuci i svi Turci... naprijed! Naprijed, ili lezi i crkni odmah tu pod točilom, pod Ivan-planinom! — A je, opasan je Ivan, i gadan, lijepi ti ga đava' odnio! — taj Šimaga baš ništa ne razumije.

432

Potrku ljuti što ništa ne razumije i već htjede prestati s pričom, a onda mu se učini da je tako još i bolje: on će svejedno dušu odušiti. — U Bradini svrnuh u prvu kuću koja mi o kljun opanka zape. U kući neka starica, zvaše se Drndaruša, i Bog nek mi oprosti, imađaše nos kao jedro, kao da ga je tri godine u mengelama pljoštila, te bijaše tako tanak da se od sama disanja svijao sad na jednu sad na drugu stranu. Ugrija me uz vatru, pothrani me ječmenom kašom, a onda baci grah i iz graha pročita, da će mi neko drago žensko čeljade za sedam mjeseci Bogu na istinu. — Nu vidi vraga! — poskoči šimuga — Pa i jest tako! Baba ti Anđuka umri druge godine o Ilijnoj. — I još mi iz graha pročita da će mi netko od roda noktima oskvrnuti utrobu majčice zemlje... a sama mene dugi i trnoviti puti čekaju. Ali ako ustrajem još trideset mjeseci, nebo će se razgaliti, puti proprtiti i prometnuti se u bijele ceste, koje će me vodati kroz mnoge zemlje i gradove, obuvena i odjevena, uhranjena i rumena, te da ću se na kraju čestito oženiti; ma neću imati velika poroda, jedno ili najviše dvoje. No sve se to može kô dim razići, kô snjegović otopiti, kô pljeva razvijati, kô vrapčići razletjeti i kô u pijana hodže molitva rasuti ako joj za dobar glas krunu ne ostavim. I ostavih. — A što ćeš od vražje babe! — dobrostivo će Šimuga Mali. — I da ne bi te gatare — nastavi Matan — odnese me vjetar otkud i donese, pa k vragu sve! A ovako, kad god bi mi se od muke žličica skovrljila i slezena potpaočila dozvao bih u pamet onaj spljošteni nos koji se od sama disanja klatio ja tamo ja amo, pa iako ne bi hincanja, ne bi ni jecanja, što sve nisam prodeverao u tih trideset mjeseci! U 433

Sarajevu mi neki blagi vjetrić propuha pamet i kao da mi reče: »Klon' se, nevoljo, krša i kamena; drž' se, rode, trave i vode!« To mi se učini pametnim, te s robom, koju sam kupovao kod sarajevskih trgovčića, udarih dolinom Bosne sve do Doboja, pa uz Spreču sve do Tuzle, uz Lašvu sve do Travnika; svuda voda i livada, ne možeš u jamu da hoćeš. Ne možeš propasti, ma ne možeš se ni uspeti, svud je livada. U Ostružnici me dobro ostrugoše samo zato što nekoj curi, bez ikakve zle primisli, ogrlicu o vrat objesih, bit će da sam joj pri tom mrvičak sisu očenuo; u Busovači me pripiti momci do ulja svetoga izdevetaše i u bus hitnuše; u Gromiljaku zamalo me ne zgromiše što upadoh u tursku avliju i bez svoje krivnje zatekoh dvije bule bez zȁra; u Nemili, uh, u Nemili... Bogo mili i brate rođeni, gdje me nije bilo, gdje me nije mlatilo i udaralo, velju, sve to petog sakramenta! — Nu, a da koga će već pošteno čeljade! »Bože moj, budalasta li čovjeka!« — pomisli Matan i ne izdrža da mu to ne reče: — I tako se, budalasti rode moj, napatih svega i svačega: kruhom se hranih, vodom se pojih, ponošeno nosih, zime se nazimih i sunca naznojih. Nu, k vragu i muke kad ih za leđa hitneš! — Dašto, gospe ti! Čim se pršuta dokopa, prkno se ne sjeća da je kroza nj i prga prolazila — poučno će Šimaga i strusi još jednu šljivovicu. — Kad prođe trideset začaranih mjeseci — nastavi Matan — proljeće na me, ja na Sarajevo. I dok bi dlanom o dlan, dan se u noć pretvori, nebo sa zemljom sastavi. Proli li se, proli. Dok sa sokaka u prvi dućančić, mokar do kože. A to bijaše Mošin dućančić. — Da čiji će već Žudijin! 434

— Daždi li daždi, a po ovakvu daždu ni Židov se kupcu ne nada. I tako počesmo razgovor da čas prikratimo. Riječ po riječ i lukavi Žudija sve ispipa. A kad ispipa, nekako i prijekorno i zabrinuto zavrti ćelavom glavom: »Ne pila mutra, momak-efendija, ne pila mutra, trgovina ne znala, a pistra glava momak-efendija... Noš, topro svi noš trepala; ogledalce topro — trepala muško za kika i za pritva, trepala žensko za lišce i pletenice; mirisni safunčić topro — przo se trošila; đerdan... đerdan ne piti topro. Ne nosila svaka đerdan, a i kat ga nosila ot kujundžija kupila... Ti ne protavati što svaka nosila? Svaka nosila marama! Moša imala puno, puno marama. Ti pistra glava, momak-efendija, ti kot Moša kupovala, i samo kot Moša, ne kot Aron i Jošua, kot Mehmet i Aptul, kot Ivan i Jovan. Ti dosat kupovala gde stigla, to ne biti topro. Kot puno trgovci na malo kupiti ne piti topro, ne piti popust... Ti pistra glava, momak-efendija, ti sve kupovala kot Moša, a Moša ti dati velika popust...« — Ma gdje ti je pamet, već u Zudije! — začini Šimaga i obliznu se kao da je i sam Žudija. — E ljudi, e Turci, nikad toga čuda! — Kakva čuda! Taki ti je svaki Žudija! — Ne uči ćaću kako se prave djeca — obrecnu se Matan — Ne čudim se ja Žudijama, Šimaga Mali, Gospe ti Velike! Već... onaj njegov dućančić, nemaš se gdje ni okrenuti, a nabijen stotinama stvari i stvarčica, da bi mogao pola Sarajeva okititi. A sve te stvarčice kao da žive, kao da te ljudskim okom gledaju; sve te novčarke i torbice, gajtani i marame, ogledalca i naramenice, lončići i bočice, sve to kao da nadiže glavicu, uši ćuli i s povladljivim smiješkom sluša i osluškuje Mošino kvocanje i pućpurikanje, čudo jedno, samo što mu ne zaplješću! Vidim ja, sve se te stvarčice 435

urotile da me namame i obrlate. Onaj šuškavi šumor riječi krezuba trgovčića raste ko zid vode na Crvenom moru kao da u se zazidava cijelu moju desnu polovicu. A onda se s druge strane ispe novi zid šumora, šumora dažda koji kao da je tvrdo odlučio šumoriti do smaka svijeta. I tako šumori Moša, šumori dažd, rominja Moša, rominja dažd, pljušti Moša, pljušti dažd, smješkaju se vražje stvari, a ja padam kô što se u snu pada kad znaš da u snu padaš i da ti se ništa zla neće dogoditi, pa uživaš u tom padu, ugodno do boga! — Ne volim ti ja ni u snu padati! — odbi tu radost Šimaga — Kad pomislim: i sa solara na zemlju, pune su mi gaće. — Ničim se ti u životu nećeš oslačati, šimaga Mali! I uzalud premudrost Božja do ruže sadi drvo smrdeljevo, smrdelj se svejednako ne sladi njenim već svojim mirisom. — Ne ljuti se, bolan Matane, ne žesti se. Ti onako, ja ovako; svaki po svomu, i mir ljudima dobre volje. Ja ti znam samo jedno: jeftino kupi, skupo prodaj, da dječici što više u kljun kljukneš. I ne treba mi više kad ti za nas pamet tareš. Ma opet, ni odviše trti nije dobro. Prevrne se kô čamac kad ga suviše zaljuljaš. — To kano meni se prevrnula?! — ljutito će Potrka. — Ne kažem da ti se prevrnula, da si lud, već, eto, nekako drukčiji. I svaki je od nas nekako drukčiji. Eto ti maloga Keka! Samo se licka, flicka i picani. Galeša bi Šantin u luli duhana ćaću popušio, Srbiguzica bi oglođao i bijele gnjate svete Kate, ona dvojica blizanaca Antalaga i Jokalaga... Šimagino naklapanje ubrzo prekri šumor davnašnjeg sarajevskog dažda, šumor šuškava Mošina glasa: »... pistra glava, momak-efendija, pistra glava ne pila šuplja tikva što ni samu sebe u vodi ne zna napojiti... Ti pistra glava, 436

momak-efendija, i radila za žensko, samo za žensko, jer tko za žensko radila nikad ne propala... Ti pjevala ženska ljepota, ti gizdala ženska gizda, ti hvalila, ti laskala, ti namigivala, ti nasmijavala, ti šalila žensko, ti šalila i smijala, da pukla ot smijeh...« »Da pukla ot smijeh, da pukla ot smijeh...« neprestano odzvanjaše u Potrkinim ušima u onom malom začaranom dućančiću ispunjenu šumorom dažda i nasmijanim urotničkim stvarčicama, dok na kraju i dažd i sve te urotničke stvarčice ne stadoše oponašati Mošdn glas, te je u dvopjevu i svepjevu sa svih strana rominjalo, šuškalo, zveckalo, brečalo i ječalo: »Da pukla ot smijeh, da pukla ot smijeh...« I kroz taj pakao zvukova, nekud iz daljine, iz daleke, s don Pavlova i Kikaševa groba probi se sićušni glas onog nedozrela a tako samopouzdana sebe: »Od danas je smiješak moja smicalica!« Ali otkad se otcijepi od kamenja, nijednom se ne osmijehnu, i možda baš odatle i sve njegove nevolje. Sam Bog posla ovog Židovčića da ga zavjeta sjeti: »O Bože, hvala ti, Bože... da pukla ot smijeh... O Moša, Moša, sipala marama, sipala sva marama kô kukuruz u žrvanj, sipala, Moša sipala...« Zalepršaše marame, zavijoriše kô zastave, kô barjaci i prekriše cijelu Bosnu; ma kud okom šibnuo, o maramu ćeš ga očešati, ma kud uho okrenuo zatitrat će od vesela Potrkina smijeha... O zavjete, o Mošo, o misli i domisli... Izvaljen tako na mekoj postelji Totice udovice strignu obrvama i zaiskri zjenicama, te glasno zapjevucka tisuću puta otpjevuckanu vlastitu popijevku:

»Stade šuška bakrenjaka, stade šišta srebrenjaka, stade zvecka zlatinjaka...«

437

— ... da pukla ot smijeh, Šimaga Mali, da pukla ot smijeh... — Što ti je, bolan?! — iskreno se zabrinu Šimaga. — E, što mi je, što mi je! To mi je! I da ne bi toga, Šimaga Mali, ti bi još uvijek prosjačku torbu nosio i njom se ponosio, i ti i ovih mojih osamnaest pilića i stotine sadašnjih i budućih s Lovreća, Ciste, Studenaca, Aržana, iz cijele Krajine... Da pukla ot smijeh... Hajdemo na gozbu, valja dostojno proslaviti trideseti rođendan proroka, koji iz ove čemerne pustinje svoj narod izvede — i uz pusti smijeh pograbi Šimagu za ramena, te više iskočiše nego iziđoše u prostranu bašču Totice udovice. Kad u bašču, ono — jadna ti majka — puši se lončina, zapravo kotao do podvrh pun graha, svinjskih nožica i glavica, dok se dva obilna odojka vrte na ražnju i cvrlje nad ugljevljem. Već im rskava kožica porumenila, zglobići popucali, bijele košćice zasjale kô sunce rosno. Pristigli momci i ljudi iz Inđije — svih osamnaest Matanovih ruksaka — pa uz smijeh i galamu neki prazne boce dudare, drugi zasukali rukave pa hitro preda se prste bacaju: »šije, šete, kvatro, kvatro je!...« da se cijela Pazova trese, treći uz pusta bogetanja i gospetanja po ledini buće valjaju. Kakav dernek, kirvaj, baći! Mali Keko sjedi na pažljivo razastrtu pak-papiru, podvio noge po tursku i čistom krpicom neprestano čiste čizmice svjetla i u njima se ogleda. Galeša Šantin siše lulu nabijenu najljućim vrškom duhana, a siše je tako da se u kamišu čuje šištanje rastopljena zivka, baš kao da pljuvačku na slamčicu sišeš. No to Juri Munitiću, ne bez razloga zvanom Srbiguzica, ni najmanje ne smeta da rže nozdrvama draškanim mirisima kuhanja i pečenja, da proždrljivim okom bestidno skakuće s kotla na ražanj i s ražnja na kotao, 438

da Adamovom jabučicom gore-dolje kao žedan vol na kamenici. — Kume Jure, ti se od sama gledanja nasiti — dobaci mu Matan onako slađano, kako samo on umije, i to slađano ovi smiješkom kano zašećerene jabuke lisnatim tijestom. Pusti krmka — obrecnu se Keko koji se više gadio proždrljivih usta, nego... bolje ne usporediti. — A što ti znaš, jado mirlušni — prezirno će Srbiguzica — što ti znaš o radosti blagoslova Božjega! Je li, nevoljo gizdava? Je li Gospodin naš Isukrst uoči svoje gorke i pregorke muke čizmice lickao ili je s apostolima kô čovjek u slast večerao? — Tako je! Tako je! — ču se s više strana— samo ti njemu... — Kraljevstvo je Božje vječna gozba — dobaci preko lule Galeša Šantin Srbiguzičinu omiljenu tvrdnju i namignu ostalima. Vječna i vjekovječna — obliznu se Srbiguzica — a raj ledina beskrajna puna stolića, astalčića. I svaki blaženik ima svoj stolić, astalčić, dugačak tako kô odavle do Amerike. A na stoliću, astaliću, slastica do đakonijice, vonjčić do miriščića. I svaki blaženik, glade rođeni, svaki blaženik samo šetka uz stolić, niz stolić i oko stolića, pa: ovo hoću, ovo neću »va vse viki vikov«... i tako vazda šetkaš, vazda jedeš a da se nikad ne najedeš. O muko moja od nezaboravka! — Kad misliš na te đakonije nebeske — reče mladi Dodijalo podstičući vatru pod kotlom — onda ti ovo naše jiće dođe ko galebina. — Muči mali, vrag ti zube polomio, sve je od Boga, i ono njegovo i ovo naše — a onda baci pogled na braću 439

blizance koji su odojke vrtjeli, te prošišta — Antalago i Jokalago, sotone paklene, đavli vam dušu na ražnju, odgrnite žeru s donjeg kraja, zar ne vidite da će prisvediti! A ti Dodijalo, podstakni pod kotlićem nek se nožice dobro svare, da se ono žilasto u ustima samo odsebice rastegne i rastopi, da sitne nožice rsnu čim pod zub... — Vidi vraga — tobože se ljutnu Dodijalo — ti bi nožice usebice a fukara nek se s glavom nateže! — Muči, sinko, svih ti Božjih isposnika, o glavi mi ne govori, duše mi ne truj! Kad samo pomislim na uhašce i ono oko njega: rdlo je a meso nije, mrsno je a slanina nije... — To bi ti i glavu?! — zareža Tutkalo. — Samo uhašce, Tutkalo moj, jade moj rođeni! A što će ti i uhašce ako ga malo sočića ne oblije i u nj ne uskoči koje zrnce graha, baš kao »oj« u pjesmicu! — Vidim, braćo, muke su to nesvakidašnje — reče Potrka žalostivo i namignu ostalima, premda i nije trebalo namigivati — Stoga kažem, budimo ljudi i kršćani, pa njemu uši i nožice a nama ono s ražnja. Srbiguzica se trgnu, zajauknu, pa zacvili: — Peto: ne ubij! Kume Matane, brate rođeni, ne ubij! Kakav ražanj, sirotinje ti nebeske, a meni pod okom i pod jezikom već pucketa ona zlaćana kožica... pa rskava rebarca oko povora, pa vratić, pod prstima mi se raspada, pa mrvicu mozgića s dva zrna krupne soli, pa repica skovrljena, dušo rajna, nebeska, skovrljena, pa napukla... — Ne vidim druge, kume Jure, već sve preda te a nama što ostane! Donesite, gotovo je! — E usta ti se posvetila, rodijače, kršćanine, dušice zlatna ko žubor vode! — kliknu razdragano Srbiguzica dok su ostali, tobože, nezadovoljno mrmljali, a u sebi unaprijed 440

uživali i šaptom se među se kladili: odakle će otrgnuti prvi zalogajčić, koliko će smljaviti i na čemu će prestati. Srbiguzica se pobožno prekriži i smrsi prigodnu molitvu: »Blagoslovi, Gospodine, nas i ove tvoje dare koje ćemo blagovati...« — Krme jedno — s gnušanjem će Keko — moli za onoga koji će žderati, a ne za nas! — Pošteno zboriš, kume Keko, ma opet: kad sam za vas molio, za vas ću i pojesti! Odjednom svi prekinuše igre i zabave, posliće i razgovore te u muku posjedaše oko Srbiguzice, koji neko vrijeme stajaše drven kao pred nekim otajstvenim činom kojemu se ishod nikad ne zna, potom stade jesti zjenicama i nozdrvama, cijelom kožom i cijelom utrobom, da na koncu i zubom zagrize u repicu, skovrljenu i napuklu, dušo rajna, mirisna... — U repicu je zagrizao! — podviknu Dodijalo koji se bijaše kladio da će najprije u repicu zagristi. Kad se jednom zakotura sve se brže kreće, sve brže počeše nestajati i nožice i uhašca, i vratići i lopatice... — Ma gdje mu staje! — žagre se oči mladom Kozmuzu. Tutkalo ga opatrnu pogledom, pa naškubi usne u kokošju: O! Oplošina je to, momče-jadikovče, oplošina! — Je oplošina, ma i pupak mu se o bubreg prilijepio! — Sad se odlijepio! Pa siplji, brate, kô u kacu i bigunac! Kladimo se da neće ni pet zalogaja poslije onoga što mu dobacim — šapne Galeša Šantin, štrcnu pljuvačku pokraj kamiša, pa će glasno — Lako ti se Matanu odricati odojka i prasećih glava kad mu Totica tri patkice cvriji. A patkice mlade, kô pri sisi, nadjevene pršutićem i vismenčićem, 441

prekrivene pršutićem i vismenčićem, pa cvrlji patkica, cvrlji pršutić, cvrlji vismence, cvrlje, cvrljulje, milopojko rajna, zoro rujanska, a Totica udovica, prokletnica, uspaljenica, nanizala salatica svakovrsnih: loćike i vodopije, štrpke i endivije, matovilca, krstovnika i glavatice; za slast slastice, za krv cikle i rotkvice, za svirku graha i sočivice, a za mušku snagu hrena i celera... Srbiguzici — koji Galešu u početku bijaše samo okom opatrnuo i nastavio jesti kao da ga se ništa ne tiče — malo pomalo sve se sporije otvarahu vilice, sve se slabije stiskahu zubi; usta se stadoše puniti slinom, ali ne više od onoga što je jeo, već od onoga što mu je prokleti Galeša dočaravao. A kad stade nabrajati salatice koje je Srbiguzica iznad svega volio, ne izdrža već zavapi: — Ubij me, nu ne muči me više, svih ti rana Isukrstovih i krune trnove! — A onda ti mu je pripravila: pitu od jabuka, sočnicu, pa pitu od sira, slasnicu, a u njima klinčića i orašaka, suvica i grožđica... — Jesi pas i kučak i kučkin sin! — Srbiguzica podiže lopaticu od odojka u namjeri da je Galeši o nos prelomi. Potrka, koji mu cijelo vrijeme bijaše za leđima da se neviđen može slađe smješkati, uhvati ga za ruku, pa će blago: — Samo ti blaguj i uživaj, rode moj! Zar ne vidiš da ti žele slast zagorčiti. Ne peku ti se za mene ni patke ni pite, već pet-šest žgoljavih šljukica... — Šljukica?! — zagrcnu se Srbiguzica — šljukica, benica, priviđenje rajsko... — A što ti je šljukica! Ni za zub!

442

— O, o! — otegnu Tutkalo kroz naškubljena usta — Ni za zub! O, o! Pa to i nije za zub, već za ono! Hehe! Zna Totica od čega kukuruz raste, a njoj klip malen da je odavde do Rume! — Hehe... — naceriše se svi, a Mijo Mrkušić, nazvan Izdušak podmuklo nadoveza — Samo ne znam, kad se nakiđuri s onih trinaestak suknjica, a u svakoj po trinaestak aršina dobre mjere, pa ti se čini ko zvono nabijeno pamukom... velju, samo ne znam kako to Matan razgrne, da tučkom o zvono, hehehe... — Hehehe... — oponaša ga Matan — hehehe, dušo moja usmena, uzmem ti kakav izdušak, pa ga u ono robetine do izduška, i kad čujem hehehe... da je izdušilo... Dok su se svi smijali i zabavljali draškavim sličicama o Matanu i Totici i domišljali se kako to oni ono, dotle je jedini Kozmuz gotovo s pijanim udivljenjem promatrao kako se razina graha u kotlu ustrajno snizuje, kako odojci prema bubrezima nestaju a Srbiguzičin spljošteni trbuh sve više bubri, kad li će puknuti... Najednom Srbiguzica skoči i držeći objema rukama golemu trbušinu pretrči preko bašče i presamiti se preko opružene šljivine grane. Svi se kô jedan trgoše i pogledaše za njim, ali ne vidješe ništa, tek to da mu se stražnjica stisla i jednostavno se uvukla u ono dugo i usko tijelo, kičma mu se savila i na sredini ispupčila, baš kao mački kad nešto otrovno ždrokne. — Što mu bi?! — skočiše svi kao jedan. — Krme krme istresa — gadljivo će mali Keko — Ždero se prežderao! — Nije se prežderao — sa sigurnošću će mladi Kozmuz — nije se prežderao, već od zdlake. 443

— Od zdlake? — upita netko. — Od zdlake — potvrdi Kozmuz. — Ne kaže se od »zdlake«, već od »dlake« — pouči ga Galeša Šantin. — Dlaka i zdlaka jedan vranj kad čovjek od nje riga. Baš sam vidio kad mu se zdlaka, ovaj, dlaka smotala oko fažola kô vitica loze oko brka taklje. I baš mu htjedoh reći, kad on s njom u usta... bit će da mu se o zub splela, a nema ništa gadljivije nego kad ti se zdlaka o zub splete, pa ni tamo, ni amo... I tako se svake nedjelje okupe ovdje ili u Indđji, nažderu se i naloču, naigraju, izasmiju, izujedaju, riječ ujedno, nazabave. Podvečer se svaki odljulja u svoj »kvartir«, a u ponedjeljak ruksak na rame, pa kroz glib i prašinu nedogledne srijemske i slavonske ravnice:

»Evo cica, evo beza za divojke sitna veza, i žutice za tuhice, za sve redom maramice, za strunjače inlet pravi, za čakšire dimit plavi! U Mate je robe svake: za divere i za snahe, za mladenke i za babe! Svakoj mladoj stojim džabe!

444

E, ŠKILJO, ŠKILJO IZ ZAGVOZDA... Kad se negdje potkraj ljeta rasu brižno čuvano osamnaestoruksačno Potrkino carstvo, reče Šćambo, uz Srbiguzicu jedan od nekadašnjih na zdjeli najvrednijih podanika: »Samo budala misli da mu je carovati u selu kad nije ni u kući!« Potrka opet reče: »Nikad ništa iz gliba ne vadi osim vlastitih nogu!« A on je sve ove vražje glibote iz gliba vadio i izvadio umjesto da im na tjeme stane i još ih dublje gurne — više bi ga častili. Ma kud ga nemirne noge i znatiželjna duša u Srijem odvukoše! Nije to Bosna, brate rođeni, već zemlja crnica do pakla duboka, zemlja misirska. Nije to kukavni Bosanac što s tovarom ječma ili karom sijena i japije preko stotinu planina do sinjega mora po tovar soli i bačvicu rakije! Ovdje paoru noge u klompe urasle, ruke o plug prionule — crne ruke a bijela pogača. Ljudi, bolan, radišni, inokosni. Velike novce imaju, a s novcima i potrebice velike, gospodske — nije to maramica, šarenica, već plahte i navlake, stolnjaci i jastučnice; nisu to aršini već bale platna i robe svakovrsne! Varoš daleko, a u selu osim crkve i krčme nikakve trgovine! Pusti sjekiru da u med padne i ne 445

vadi je vanka do Sudnjega danka. Zbogom, maramice šarenice! Zbogom, moja Moša, odoh Šalomu! Nije čovječe, u Šaloma dućančić, već kuća trgovačka! Golema, pregolema, u njoj svega blaga božjega, svega što paoru treba: i za krstitke, i za pir, i za sprovod! Kruha za svu Krajinu! Iskupi zavjet kojim se don Pavlu zavjetova! Zovi ljude, zovi skakavčiće svoje, da brste i obrste zemlju misirsku! Lijepi skakavčići, baš lijepi, lijepi ti ih vrag odnio! Sito Vlašče gore nego pašče — misli Potrka gledajući sva ta zajapurena lica, sva ta bijesom i srdžbom sasušena usta, koja baš ludo na nj svaku pogrdu siplju: e on im je godinama preprodavao robu po dvostrukoj cijeni, e on je s njihovih natučaka skorup brao — baš ludo — e on je njihovom crnom krvlju bijele dvore sagradio, e on je... A ne sjete se da im je put plaćao, na veresiju davao, u posao ih upućivao, oprao ih i obukao, od marve jedne ljude učinio. Ubij Vlaja, pusti vuka — misli Potrka, i još misli — Koza pašče odoji da joj kosti grize! Gamad jedna usrana! Kao danas mu je pred očima: čim uđe u onu Šalomovu kućerinu, prodavači se srojiše oko njega kô muhe oko govna. Uslužno doboga, tek što mu ruke ne ljube. Ali on ne uđe da ga sluge dvore. "Gazdu hoću!« Kad oni opet: "A što će ti gazda?« on odreza: »To ću njemu reći!« I reče mu: »Tamo po srijemskim selima dućana nema, a ja ljudi...« Židov mudar, sto mu ih ne treba, odmah uskače u usta: »Jezik dukata ne lêći! Tovari roba! Cijena veletrgovačka!« Uman čovjek: s malo riječi veliku paru kuje. Matan nakupova robetine za punih osamstotina kruna. Trideset mu fali. Nije da fali, ima on, već žudiju kuša: »Žao mi robu vraćati kad je o srce prionula. Trideset kruna do preksutra?« Šalom samo odmahnu rukom. A Matan ih 446

preksutra donese. I sve ove puste godine vazda je veresiju uzimao, vazda je mrvicu povisivao i vazda pet minuta prije podne dug vraćao — nikad se ne zna kad će ti poštenje ustrebati. »I sve sam to za ovu marvu činio! Vidi sada duša neharnih... Vidi onog grebenog Keka! Čovuljak li je, gusjenica li je... Zmija prokleta! Sve se »fijeno« svija i uvija, a do dna srca grize odjedared!« — Ne govorite svašta — cvrkuće Keko — čovjeku dođe da i ćaću zakolje odjedared. Pa što onda nije ljudski dvore graditi, a mater pustiti da premine od glada... »Nu, vidi kučka — bjesni u sebi Potrka — i kučkina sina. Ma tko je o tom govorio, tko mater spomenuo! I ono p r e m i n u umjesto c r k n e! Baš »fijeno« fijeni te đava' odnio... Tako ti je kad guju u njedrima... odjedared!« — Kako to — nastavi Keko — kako to odjedared na poštenje udariste! A svi znamo da je pošten odjedared i da vazda na poštenje radi odjedared! — Ako pošteno radi, što nam ne oda gdje robu nabavlja! — uspali se Galeša Šantin — Mi znamo samo za njegov dućan u Totice raspusnice! Nu, gdje je onaj pravi, gdje se u pol njegove cijene može dobiti? Neka nam dade adresu! — Tako je! — povikaše u jedan glas — Adresu! Adresu! Matan ne reče ništa, već iz nabijene lisnice izvadi Šalomovu posjetnicu i baci je među njih gadljivo, kao da hijenama baca strvinu, a i oni se na nju kao hijene baciše. — Hehehe... sad je pročitajte! — nakesi se Šimaga Mali, ma baš zajedljivo. — Bolje ti je jezikom po kravljoj, nego svašta odjedared — ošinu ga Keko očima. — Molit ću »fijeno«, ima na tom 447

čudnom svijetu i pismenih ljudi, koji će nam tu blagodarnu ljubav zablagodariti. Punih devet dana Matan se nit nasmija nit osmijehnu. Po selima robu ne raznosi, iz kuće ne izlazi, silom jede, preko volje pije... a prokleta se Totica uspaljenica samo na njeg baca, ono nezasitno tijelo neprestance poda nj podmeće, kô veselo štene zubima se po svem njemu igra i zubima ugriza sad za mišicu, sad za vrat, sad za rame — uspaljenica prokleta! Dvovrata jama bezdana! »Pusti me, ženska glavo, ne grizi, ne nasrći! Ojica se ne zabija u ralicu dok ti vuci vole deru!« A ona — službenica paklena, svi joj vrazi radost raznosili — gole mu sise preko obraza prebacuje: »Ni promrzle se golubice ne pušta da se smrznu!« Vrag ženski svoj grebeni posao znade, i dahom i gugutom, i prsima i prstima, i prednjicom i stražnjicom, i svom vražjom kožom. Krv je krv — jad je može umlačiti, ma ne može zamrznuti. I tako: kučka vrela, on mlačan — opet nekako svatko na svoje dođe. Deseti dan, a bijaše nedjelja, baš usred te njihove vrelomlačne igre prolomi se u bašči silna graja i smijurina, a na vrata deset ruku udari. — Tko je?! — prenu se Potrka. — Svoji smo! — odgovori namah deset glasova. Potrka na brzinu navuče hlače i iziđe na dvor. Bijaše ih svih osamnaest prokletih neharnih skakavaca. Malom se Keku lašti lice kô i čizmice, iskorači ispred sviju i pruži Matanu snop računa: — Molit ću »fijeno«, pogledaj po što nam Žudija a po što ti daješ odjedared! Potrka uze račune kao da ih od sluge uzima, pa preleti okom ostalu gospodu neharnike: — Svi ste bili u Sarajevu? 448

— Mi nismo! — skoči šimaga Mali, uze za ruku vršnjaka Marka Skočimiša i mlađahnog Kozmuza, privede ih Potrki a oni stadoše uza nj, ispršeni i uzdignute glave, kao što vjerni mornari staju uz kapetana nasuprot pobunjene posade. On im samo kimnu glavom, a onda se svojim umiljato isklesanim smiješkom obrati Keku: — Pa izračuna li, kumiću Keko, koliko na toj robici bi zaradice? — namjerno upotrijebi umanjenice, jer je dobro znao, da ništa ljuće od njih ne može pogoditi ovu umanjenicu od čovjeka. Ali Keko i to otrpi, što više razvuče usta do uha i podrugljivo se pokloni: — Molit ću "fijeno", kume Mate, cakum-pakum, pedeset i sedam kruna! — A koliko te put dođe? — upita Potrka na čuđenje sviju, ni smeten ni zatečen Kekovom zaradicom. — Ništa, brate, ništa! Svakog po osamnaest kruna. — Računamo samo tebe, s drugima je lako pomnožiti. A koliko dade za jiće, piće i konačišće? — Ništa, brate, svega dvanaest kruna. Nećeš ti mene odjedared žedna preko vode! Molit ću fijeno, i moja je glavica računu vješta: ostade mi cakum-pakum dvadeset i sedam kruna prečiste dobiti. — Nije dobro tvoja glavica izračunala, odjedared, kumiću Keko! — Kako nije, molit ću »fijeno«! Zbroji dvanaest i osamnaest, pa odbij od pedeset i sedam, odjedared, gospodičiću moj i kume Mate, Matane! — A ti, seljančiću moj i kume Keko, Kekane, izračuna li ti devet dana dangubice do Sarajeva i curik? Pribroji li 449

trošku propuštenu zaradicu? Uzmimo najmanje pet kruna na dančić. A koliko je to pet puta devet? To ti je isto koliko i devet puta pet: četrdeset i pet! A sad ono što propusti pribroj onom što potroši, pa mi izračunaj kolika ti je onda zaradica, kume Keko, Kekane?! — O, gospeti, izgubi cakum-pakum osamnaest kruna odjedared — uskliknu Šimaga Mali i stade se bezobrazno smijati upirući prstom u petnaestoricu buntovnika — Gledaj, gledaj ih, majko mila, kô... kô... kô pilići popišani... A tako su i izgledali sve dok se Galeša Šantin ne počeša po proćelavu tjemenu: — I smijeh kraju dođe! Stanite, ljudi, pobogu! Svi se rađamo budalasti, ma umire i pokoji pametan. Tako je svaki od nas izgubio po osamnaest kruna! A zašto? Zato što je išao svaki za se, umjesto jedan za sve! — Hehehe... — Šimaga se i dalje bezobrazno i bezočno smije — a što je drugo Matan činio?! — Jesi li budaletina, Šimaga Mali, ma baš budaletina — prezirno će Galeša — Vrati se prosjačkoj torbi, jer se bez računa ruksak ne nosa! Ako jedan ode, troškovi su za sve sedamdeset i pet kruna. Ma neka su s utovarom i pretovarom — ne možeš sam toliku robu nosati — neka su dvjesta! A zarada je osamnaest puta pedeset i sedam kruna. Tisuću dvadeset i šest kruna napamet! Odbij dvjesta, pa eto toliko našeg svaka dva mjeseca Matanu ostade! — Sad će nama ostajati! — zagraja ih više. — Pa ćemo i mi dvore sagraditi! — zacijuka Puljalo. — Bog vam dao i troje! Ma sve mi se čini da ćete natanje srati — reče gotovo očinski Potrka, ogrli trojicu vjernih i ugura ih u kuću.

450

Oni koji ostadoše na dvoru, usprkos zatvorenih vrata, još su dugo vidjeli Potrkina malo povinuta leđa i čuli očinski prijekoran glas. Ušavši u kuću uzdiže prst u nebo, pa će propovjednički: — Jao si ga onima koji na pomazanika Gospodnjega ili pak na dobrotvora svojega srce uzdignu! Vjerujte mi, harni moji: neharnička je sudbina otpisana i zapečaćena, a sjaj Kekovih čizmica od ovog je časa počeo tamnjeti. Vjerujte mi... I da ih u toj vjeri podrži, natoči im pune vinske čaše šljivovice prepečenice, pa podvikne prema kuhinji: — Juliška, silo nečista totska, tri nam masne guske ispeci... što košta košta sve će ti Matan u postelji platiti! — I veselo namignu svojima — Udri brigu na veselje! Ako ćete i vi u neharnike, slobodno vam bilo! Kleti vas neću, jer vas dobre volje otpuštam. — Ma što govoriš — skočiše sva trojica kao jedan ali vrijedan — Ako treba, i krvi ispod vrata... Potrka samo kimnu glavom i nasmiješi se: — Nismo mi za krv, već za paru određeni! Ti, Skočimišu i Kozmuzu... vaše je stanje još na djeda upisano? Odlično! Sutra ćemo zorom u Sarajevo da stvar po svom kroju skrojim... Odjedared, odjedared, kume Keko, Kekane, mrav li si, crv li si, što li si... odjedared! Učinivši se ljutit mnogo više nego što je kanio, bez najave i kucanja uleti u Šalomovu sobu, te iz svih pušaka otvori vatru na iznenađena Židova, vatru što ga na pravdi Boga izdade i onim odmetničkim gadovima robu proda. Šalom se u početku bijaše ne samo iznenadio, već i ustrašio: nikad se ne zna kad će i odakle će ti divljaci nož isukati. No što je Potrka duže bjesnio, njemu se sve više 451

krvi u obraze vraćalo i sve više lukava smiješka po tankim usnama nizalo: »Tko misli ubosti, bode odmah ili nikada«, pa odluči da ga ne prekida dok sam ne posusta. Ali Šalom ne vidje kako ga preko gnjevnih riječi miluju Potrkine nasmijane oči: »E, moja Šaloma, mutra pila, ma premutra ne pila... Ti mislila Matan oganj na usta, a ne znala da taj oganj nije ot srca, već ot pamet...« I kad mu se učini da bi tim jalovim bijesom mogao pretjerati, naglo ga presiječe, spusti se na stolicu sučelice Šalomu, pa će nakon točno odmjerene stanke, smireno — poslovan poslovnu: — A sad, gospodaru Šalome, bi li to od tebe inat ili što drugo? Šalom ne odgovori već u veliku čašu natoči rakije i lagano je dogura preda nj unoseći mu se u oči onim svojim vječno živahnim i pronicljivim očima. Ali i Potrka zna da o toj bitci očiju sve ovisi, te mu ubod uzvrati. I gledaju se tako, i bodu se tako preko netaknute rakije, pogledom se jedan drugom do bubrega zavlači. Šalom zna da je njemu prvom oči oboriti, pa ih i obori, zavali se u naslonjač, te stade dugim i tankim, brižno njegovanim prstima onaj lukavi smiješak po bradi tanjiti. — Ne za inat — odmahnu odlučno glavom — ne za inat, Matan-efendija! Ne za inat već za trgovina...— i stade mu na dugo i široko obrazlagati kako se ono što je učinio nije moglo drukčije ni učiniti. Da ih je odbio ili im cijenu podigao, okrenuli bi se i sve što im treba nabavili »kot Aron i Jošua, kot Mehmet i Aptul, kot Ivan i Jovan«, kako mu onog daždevnog dana govoraše i Moša »ot maramica«. — Ot mene utekla, tebi se ne vratila, Matan-efendija — završi Šalom — Kat propasti, bolje propasti jedan nego dva, Matan-efendija! 452

Potrka se, tobože, urazumi i odobrovolji, razli smiješak po cijeloj sobi, pa nazdravi Šalomu pomirnicu. Baš u tom času otvoriše se nebesa, i on u njima ugleda ono za čim je sve ove puste godine čeznuo i venuo, te obradovan kliknu u sebi: »Šalome, Šalome, moja Šaloma, dosad si bio samo krčmar i pekar: ti meni kruh i vino, ja tebi jaspru, i zaboravimo se... od danas ti si sve moje, moj žuđeni Škiljo iz Zagvozda!«, a onda će glasno: — Oprosti ti meni, gospodaru Šalome, što me mlada krv zanese i zaslijepi, pa ne vidjeh ono što je mudru od prve kô na dlanu. Jest tako je, bolje da vrag nosi mene nego obojicu! Ma opet mislim, nije pošteno da neharnici bez kazne prođu... Vidim... u skladištu ima dosta odležana platna, memljiva... — A ne, ne! — skoči Šalom — U Šaloma poštena trgovina! To Šalom trapiti onaj koji jednom došla i otišla, a ne stalna mušterija. Tvoji stalna mušterija, svaka dva, tri mjesec! Pošteno Šalom, pošteno! »Đava' ti se u poštenje popišao — pomisli Potrka — Ma svejedno će ta grebena roba stići ondje kud sam odredio, pa i s trista dukata morao skladištara podmazati!«, a onda će glasno: — Svaka čast, gospodaru Šalome! Dobro te razumijem, jer me i sama poštenje za srce ujeda. Nego... — poče, pa nekako odviše primjetljivo zamuče. Šalom to odmah primijeti pa ga stade nukati: — Nego...?! Žuljalo, a? Hehe... Šalom vidi, žuljalo Matan-efendija! Hajde, na stol s tim! — Bolje i ne govoriti — suviše bolno uzdahnu Potrka i zakoluta očima — Zavij se u svoj čemer i kô pas rane liži kad melema nemaš. 453

— Budala! Budala! Budala!— zakriješti odjednom papagaj, koji je dotle dremuckao u gajbi za Šalomovim leđima. Matan na nj uzvi pogled kriva djeteta: — Imaš pravo, brate! Budala sam. Ako ti je po volji izvikuj do sutra. Tada šalom navali, da mu kaže što ga muči i kakav mu melem treba. Matan ga pušta da navaljuje i navaljuje, a kad oćuti da će sustati, namah mu ranjenu dušu razgali: — Kad me ovi neharnici napustiše, u nerazboritu gnjevu veliku ludost učinih. Pisah kući po dvadeset novih i za put im paru poslah. Sad ljudi došli, kud ću s njima?! — Hahaha... — nasmija se veselo Šalom — Kud ćeš s njima?! Lukav lija, Matan-efendija, lukav lija... — Ja ozbiljno, gospodaru Šalome! Meni treba mnogo robe, a para... — Zbog toga glava ne češala! Šalom dati veresija, kô i vazda! — Bog s tobom, gospodaru Šalome! Lako je na veresiju pet šest stotina kruna, ma meni danaske treba pet šest tisuća! Sad se i Šalom počeša po glavi: — Velika jaspra, velika jaspra... Ma ti vazda pošteno vratila, ura na ura... pošteno vratila... pet, šest tisuća... velika jaspra. Dok se Šalom glasno raspinje između tolika novca i vjere u Potrkino poštenje, dotle se ovaj u sebi neprestance tuče po čelu: »E, luda pameti, gdje si sve ove godine bila, ludo srce za kim si uzdisalo a u oči te bolo! E Škiljo, Škiljo iz Zagvozda, lijepo li si se zavalio u Šalomovu stolicu... Znoji se, znoji moja Šaloma, moja Škilja iz Zagvozda, pilji u stol kô robijaš u rešetku: ni njemu gole žene, ni tebi 454

anđela savjetnika. Misli i smišljaj, ma svaku ti čitam, a misliš ovako: »Ako nasrne nema ništa ot poštenje, Matan prevaru smislila... Ako ne nasrne, more bit ot poštenje, a more i ot lukavost...« E, moj Škiljo iz Zagvozda, Matan neće ni jedno ni drugo, već ovako...« — polagano ustane, nevoljko se nasmiješi i mlitavo pruži ruku Šalomu: — Kô da nismo ni progovorili, gospodaru Šalome. U mene si čašćen odsad kô i dosad. — Stani, stani ti, Matan-efendija, i razumjeti svoja Šalom! Pet tisuća velika para, ma i poštenje ot Matanefendija velika poštenje. — I rizičnost je velika, gospodaru Šalome! Uzmimo, na priliku, pokradu, opljačkaju, ubiju, pa ode Matan i poštenje. I ja ovoj sirotinji moram na veresiju. Uzmimo, da ne znaju trgovati, da se propiju, proženskare, da vjerom krenu... Ne vjerujem ti ja ni u arhanđelovo poštenje! Lukav smiješak zatitra oko Šalomovih usana: — Bravo, Matan-efendija, uzmi i za šest tisuća... ma ne na poštenje, Matan-efendija, ne na poštenje već na palača. — Na palača?! — zinu Potrka. — Hehehe... Ti mislila Šalom budala, davala na bombon u ustima, na ruža u oko... ot svaka svoja mušterija Šalom se raspitala i za kuća i za zemlja i za livada... a Matan-efendija imala palača ot trinaest tisuća... — Hehe... — sad se i Potrka stade smijati — e jesi vražji, gospodaru Šalome, vas si vražji... — Budala! Budala! — opet zakriješti papiga iza Šalomovih leđa. Potrka uzvi oko na papigu i okom je pohvali: »Sve li znaš, vražja ptico!« a onda se upilji u Šaloma: »Dvore, a?!« 455

Kad uze robu, potpisa mijenicu — Kozmuz je i Skočimiš supotpisaše — Šalomu junački stegnu ruku, ali ne odoli srcu da još jednom ne dobaci: — E pa zbogom, gospodaru Šalome, u veliku se rizičnost upusti — i gegajući se napusti sobu. — Budala! Budala! — zakriješti za njim papiga, i dugo poslije toga kriještanje je visjelo na stropu duž cijeloga hodnika, kao vješalice krupna grožđa i nezaboravljena prijetnja. »Budala! Budala! — smijucka se u sebi Potrka — Vidjet će se tko je budala, pametna moja ptico govorušo!... E, Škiljo, Škiljo iz Zagvozda...«

456

OŽENI SE MATAN-EFENDIJA Gledajući toliku robu nabijenu u sobi Totice udovice, robu koju Potrka dobi na veresiju, Šimaga Mali uzdahnu kao pred pasikom koju valja iskrčiti: »Nećeš je rasturiti ni za dvije godine!« — Ne tari glavu, radosti srca moga — nasmije se Potrka — sve ću bez soli pojesti što ne ode do svete Kate, zaštitnice udavača. Bolan, rodna je ova godina, prerodna. Eno ti ih šesnaest u Golubincima, devet u Putincima, jedanaest u Pećincima, četrnaest u Hrtkovcima... — i nabroji sva sela od Zemuna do Šida i Iloka — Urodiše udavače bolje od kupina. Kad napomenuše da udavače opremu nabavljaju i u varoških trgovaca, a ni ona petnaestorica odmetnika neće sjesti i zjati i barila vjetra nizati, Matan ih umiri: — Što se tiče moje neharne paščadi i kučkinih sinova... na brzinu obletite sva sela i došapnite ljudima da njihovu robu ne kupuju dok je ne povonjaju. I to će biti dosta. Što se pak varoških trgovaca tiče, raznesite po selima glas da ove godine s deset od sto Matan časti sve udavače, da mu to dođe kao porez na njegovo neženstvo. 457

I zaredaše po selima, a roba iz ruku kao u žedna konja voda iz korita. U međuvremenu, licem na Martinovo, petnaest gnjevnih ljudi, predvođeni sićušnim Kekom, bjesomučno udariše na vrata Totice udovice. A kad im ona otvori i spočitnu da se tako ne lupa ni na vratima krčme, Keko se u ime sviju savi do koljena: — Neka nam oprosti gospođa od meka kucanja, ali uzrujani jesmo odjedared, tražeći uzročnika zla našega, onog tvog grebenog švalera, krmka, da ne kažemo svinju debelu odjedared! — Prvo i prvo — poučno će Juliška — nikad se jednoj gospođi ne kaže da ima švalera, pa ih i sto imala; drugo i drugo: svakoj je gospođi njen švaler najljepši, pa ga ne smiješ nazvati svinjom debelom; treće i treće, moj vam mačor u krčmi čika Mikleuša pomaže svetom Martinu krstiti vino. Nahrupiše u krčmu kao jedan, jedan vepar a sto kljova, svaka kljova Potrki u vrat, Kekove najdublje: — Što ti nama odjedared, mačore i krmče debeli! Što nam robu skudi kô curu ofrancanu! što svojoj cijenu obori kô željudu kad krmadi nema! Ovo ti ga više nije na riječ, već na nož! — A ti ga potegni — nasmiješi se Potrka s očitim potcjenjivanjem, a onda će dobrodušno — Sjedni kume Keko, meso moje srdito, sjedni i napij se s kumom, Martinje je. što se posla tiče, čist ko sunce. Nije te kum učio da surutku pod mlijeko i otresine pod pšenicu! Samo se jednom ili nijednom može podmetnuti. Čista roba, čista para, i ruke čiste! Ti me razumiješ? Morao sam ime spasiti. A kako ga spasiti, ako ne razglasim da me odbjegoste, da na svoju ruku, što se kaže, »buđavu« robu podvaljujete? Što se 458

pak moga tiče, mogu častiti koga hoću i kad hoću, mogu i u vatru i u vodu... E, moj kume, kumiću, s memljivim se poštenjem nije kumiti. Ne može se smrdljivo pod mirisno, rog pod svijeću, pogotovo kad si ga pod rog nabavio! — Ma što pod rog! — skoči Galeša Šantin — Pod novo! Pod novo smo platili! — Pa si mene našao... — nasmija se Matan — vama će netko pljesnivo pod mirisavo! — Nije nama — ogradi se Galeša — već onom prokletom Izdušku i Tutkalu, vrag im nos odnio! Ne možemo svi u Sarajevo, troškovi su... — Ma što mi ne kažete! Troškovi... — podrugnu se Potrka. — Roba je bila tako zamotana — brani se Izdušak — da je ni pas ne bi pronjušio. Tek kad je rastvorismo i povonjasmo... Onda Keko trk u Sarajevo i buni se. Za đavla! Onaj krmak magazar mrko reži a u sebi od smijeha puca... Kakono, Keko? Keko skupi obrve kostobolno se iskrivi u pasu i iskrevelji usta: — »Mogla biti tako, mogla i onako. Mogla se usmrdjeti ovamo, a mogla i onamo. Mogla kupiti ot Šalom, a mogla i ot Gaon! Vino piti iza bećara, cura pipati prije oltara, roba vonjati prije pazara!« — Gospemi, tako je! A odoste li Šalomu? — upita Potrka. — Vrag ga odjedared odnese u Beč po novu robu. A da je i bio... — Ista stvar! — živahno uskoči Potrka, a u sebi pomisli: »Dobro da nije bio, jer kakav je gad sigurno bi im robu natrag primio.« 459

— Matane, bolji si, trkni ti, više si mu poznat — prosjački će Dodijalo. — Od srca, ljudi. Ne nosim na vas zlu krv, Bog moj vidi i Martin sveti, čiji dan ishodniji danas slavimo... Ali što ja tu mogu! U mene jedna pamet, u vas petnaest... pa kad petnaest pameti ošine po Šalomu... — E, jesi pogan pogana — predbaci mu zajedljivo Galeša — malo ti je što se našoj muci naslađuješ, već bi nas još i u veći trošak! — Ma tko o trošku — uvrijedi se Potrka, a onda pucne prstima — čika Mikleuš! Čika Mikleuš, toči vino vrag ti ga odnio, sve bačve istoči, Matan plaća... Vrag ti trošak i onog koji zlu krv na vas nosi... — »Osim mene!« dodade brzo u misli za svaki slučaj. — Pijte, pijte, braćo, zapio bih za vas i gaće i košulju! — pa zapjeva: »Vino pije Dojčin Petar, varadinski ban...« A petnaestero neharne braće stade piti, i što više piju, pamet im se više bistri, dok se sasvim ne razbistri, dok svaki na kraju ne uvidi kako zbog Kekove naprčitosti pravu čovjeku nepravdu učiniše, čestitu i korisnu stražnjicu okrenuše, pogrdno, ma baš pogrdno. Pa što ako je na njima mrvicu i zaradio — tko ne bi! — kad su i oni uza nj janjce četvorili... bogami, bez njega ni pure... i sva je zgoda da će se ruksak sam od sebe opet u prosjačku torbu prometnuti. Rasplakani od vina i kajanja stadoše Matana moliti i kumiti da ih opet pod svoje uzme i pod krilom ogrije. Matan samo polako i tužno odmahnu glavom: — Ne mogu, braćo, ne mogu, ljudi. Ne zato što me za srce ujedoste, pa stoga i za sutra strepim. Ne vjerujem ti ja u onu: »Kog su zmije klale i gušterice se boji!« Izmisliše je oni koje nijedna ne ujede. To su mi i učeni ljudi kazivali. 460

Vele, od prvog ugriza i sam postaješ otrovan, i što te više zmija ugrize sve otrovniji. Ništa ti ne mogu, jer si i sam zmija. Velju, nije zbog toga ni od toga. Već mi se nešto drugo po glavetini mota. Dodija mi ovo, i glib, i Totica... Ja bih s proljeća nove prtine prtio, rizične. A duša mi ne da da i vas u rizičnost povučem kô lud ovan... — i dok im je tako sa suzom besjedio, dotle je blaženo slušao unutrašnji umilni glasić od kojeg su mu sve žilice treperile: »Slađano li vas je na koljenima gledati i pred torom ostaviti, izgubljene ovčice moje. Nije ovo nebo, već Matan, a Matanu je radost veća: jedna pred torom, nego milijun u toru«. Sveta Kata bijaše daleko kad i posljednji lakat robe rasprodaše. Dok je u slavu toga Totica svatovski objed u kuhinji spremala, dotle je Potrka s vjernom trojkom u sobi rakijicu polagano i s užitkom šutke ispijao. Onda kao da se nečeg važna sjetio, naglo se nagnu prema Šimagi: — Šimaga Mali, srca ti prekaljenog, ti posljednji bi kod kuće i ne reče svom Matanu ima li dolje štogod zgodne cure udavače? — Ako te Totica čuje! — strignu ušima Kozmuz. — Ne tražim ja curu poradi sebe, već poradi Šaloma! — Lijepi ti ga vrag odnio — zagrgolja iz dna grla Marko Skočimiš — nisi valjda Žudiji podvodadžija?! — Ne tražim, bolan, curu za Žudiju već za se — umorno će Matan. — Pa što onda reče za Šaloma?! — Ne rekoh za Šaloma, već poradi Šaloma! A poradi ti je sasvim druga stvar, moj Skočimišu! Poradi mene i moje željice sve bi se te šupljače dvocijevne mogle do Sudnjega dana usidjeti!

461

— Zašto onda curu tražiš? — iskesi se Kozmuz. — Da joj pod rep gledaš! — Gospemi — gadljivo će Potrka — gušća u ćose brada nego u tebe pamet... Šimaga Mali, još mi ne odgovori? — A što ću ti odgovarati — nevoljko će Šimaga — kad i sam znaš da nas Bog u svemu pokrati, samo u šupljačama izduži. A kako se od srca ne ženiš, uzmi prvu koja naiđe. Potrka malo ustuknu, kao na uvredu, a onda se razvedri i veselo se pljesnu po koljenu: — Tako ću i učiniti, Šimaga Mali, svega mi, tako ću i učiniti kad ti je svakako iz vreće zmija jegulju vaditi! Desetak dana iza toga, bijaše druga subota studenoga, vratiše se iz svijeta i zagaziše u tvrdi kamenjar. Bijaše južno jutro, južno i toplo, kakvo je u to doba počesto znalo biti u djetinjstvu, koje se sada — poslije dvanaest godina tuđine — vraćalo u svem svom sjaju i izviralo iza svakog kamena, iza svakog sasušena busa. Sve zamirisa po uvelu lišću, po toploj, vlažnoj zemlji, zamirisa opojno i nekako tužno zavodljivo. Najranije bi se šćućurio u kakvoj škrapi, utonuo u slatki umorni polusan i kroz ukrštene trepavice gledao malo podalje djeda Kikaša i njegovu prosjačku vojsku, okupljenu oko priče i vatre... Dvanaest godina... Bože moj, dugo li je dvanaest godina... a opet čim je oćutio kamen pod tabanom, učini mu se kao da nikad i nikud nije ni odlazio... »Ej, sokovi, sokovi... sokovi šukundjeda Markiše... isti Božji sokovi i u travi i u tebi i u svakom stvoru...« promrmlja u razdrljena prsa. A kad ga Šimaga Mali upita o čemu to ronza, Potrka ga samo šibnu okom, pa će potiho: — Šimaga Mali, da te u rosi i suzi okupam, tvoja bi čađava dušica ostala što je i bila: čađavica! — Pusti ti njegovu čađavicu, već se ogledaj za svojom golubicom! — upade Skočimiš. 462

Potrka ne reče ništa, već žustro iskorači. No ne učini ni dvadeset koraka kad se opet naglo zaustavi i podigne glavu: — Mir! Čini mi se da mi slavić bigliše... »usrid zime kad mu nije vrime.« — Vrag joj srce odnio, koja li se to prva podmjestila! — reče Skočimiš i sa zlobnom nasladom pomisli na suludastu Ćorkanovu usidjelicu, pa se iskesi — Ako bude Manduka...? — E, kad bi ti umjesto Boga dijelio! — nasmija se Potrka, ma ipak se u sebi mrvicu strese. Sada se iza kuka jasno razabra mlađahan djevojački glasić:

»U mog dragog oči jastrebove, na nogama gamašne mu nove.«

Potrka baci pogled na nove sive gamaše, strignu obrvama, pa potrča prema kuku otpijevajući:

»Ljubim njemu skutove i mašne i gamaše di mu noge staše.«

Kao jarčić skoči sa stijene na krpicu ledine na kojoj je neko malo crnomanjasto djevojče, od kakvih šesnaestak godina, taman počinjalo presti novu kudjelju vune. Uplašena njegovim skokom djevojčica ustuknu, vreteno joj ispade iz ruke i nasadi se u ledinu. — Zabi se — protisnu začuđeno kao plašljivo dijete koje se uvijek za nešto osjeća krivim i uvijek se iza naivnog čuđenja skriva. — Zabi se, dušo moja, nek se zabi... a kad se vreteno zabija, zna se i bez Ciganke, da će se i nešto drugo zabiti... e čija li si, curo, ljubice mirisna? — Markote Grgina — zatrepće mala očicama pa ih obori. 463

— Pa to je Nuša — uskliknu Skočimiš koji pristiže s ostalom dvojicom — E, Matane, Matane, vrag ti sreću odnio: od prve, pa rumen-jabuku! Potrka se i ne osvrnu na Skočimiša, već otkrši grančicu vrijeska i stade je polagano grickati ne skidajući oka s djevojčice: — Poznaš li ti mene, vraže mali? Djevojče uzdiže ramence, pa na nj mazno prisloni glavicu ne skidajući oka s tog veselog starijeg čovjeka: — Bit će da si ti Potrka Jokašev. — Ispotrkalo se, curče, djevojče, ispotrkalo se... — nasmiješi se Potrka, a onda se uoštri — Kako možeš zvati potrkom ovakvu momčinu?! — A, eto, mogu — osmjeli se djevojče, koje strah od nepoznatog bijaše minuo čim se poznata trojka pojavila. — Ako možeš, neka možeš, ma ne možeš triput za redom reći: Hoću! — Mogu valaj i to! Hoću! Hoću! Hoću! Potrka se okrene svojoj trojci: — Čuli ste! Više ti, curo, povratka nema! Sad si mi se triput zaklela za tri napovijedi! Hajdemo k don Petru! — i zgrabi je za ruku. Djevojče se namujsi, pa se naglim trzajem ote: — Nisam ti ja znala za tu zagonetku — a onda stidljivo zatrepta očima — U naške valja najprije u ćaće pitati. — To će djeveri! — mahnu Matan glavom prema svojoj trojki, uze djevojku za ruku i s njom gotovo otrča do župnoga dvora. Don Petar se uvelike i iskreno obradova Potrkinu povratku i obasu ga stotinama pitanja.

464

— Pope moj, ima u Boga dana kô i u Jokaševoj pameti dukata, lako ćemo. Ded nas upiši i odmah sutra napovjedi, jer treće ti je nedjelje sveta Kata, a po njoj Došašće Gospodinovo kad se ne ženi nit piruje, a meni pripelo jedno i drugo. I ostavivši popa u riječi, zgrabi Nušu pod ruku, pa trkomice na Prpinu Glavicu. Bože, umri od ljepote! Cigla crvena, kapci zeleni, zidovi od kamena klesanca, oko dobro nažmi da do kraja zidine sagledaš! — Baš lijepa kuća — uzdahne Nuša, kao i svaki put kad bi ispod nje ovce progonila. — Kakva kuća, silo nečista! Dvori, đavle pakleni, dvori Matanovi! — a kad vidje da je ožalosti potapša je po ramenu — Ne uzmi k srcu. Nisi ti kriva što žensku na pameti nema zamjerke. Sad pritegni oputu, u Imotski nam je. — Ujmisusovo! — prekriži se Nuša — Kud u Imotski, a još ni ćaću nismo vidjeli. — Od danas sam ti, ženska glavo i silo nečista, od danas ti je Matan ćaća i mater, car i sultan! Muči, šuti, jezik ne prevrći, usta ne otvaraj, već gazi kamen... a ljut li je, sladak li je... I više ni riječi sve do Imotskoga, do pisarne odvjetnika Jerkovića. A u pisarni ni »Hvaljen Isus!«, ni »Dobar dan!«, već obilnu kesu pred iznenađena odvjetnika. — Takva i takva stvar. To je za trud i mazivo, da mi se danas sve uredi, i na sudu i na zemljišnom, i da mi po mom ugovor načiniš. Odvjetnik očale niz nos, a oči preko očala: — Ništa te, brate, ne razumijem. Matan upre prstom u kesu na stolu: 465

— Ovo bi i budalastijem pamet provjetrilo. Samo ti uzmi pero i drljaj: Ovdje nazočni i rečeni Matan ovdje nazočnoj i rečenoj Nuši prodaje Matanove dvore... Stani, bogareti! Je li doličnije reći »Matanove dvore« ili »dvore Matanove«? — Meni je ljepše ovo drugo — upade Nuša stidljivo lomeći prste među prstima — kô u pjesmi: »Bijele se dvori Ivanovi, bijele se kano balutovi...« — Kad se bijele, nek se bijele, pa upiši tako: bijele dvore Matanove... rečenoj Nuši za deset kruna... — Za deset kruna? Nije li to malo oskupo! — podrugnu se odvjetnik, istrese kesu i jednim pogledom obuhvati srebrenjake. — Ne srči ih, brate, trideset ti je kruna na ravno. Dobra plaća za dobru radnju. Stoga ne trati vrijeme, već kako smo rekli: rečeni Matan rečenoj Nuši prodaje rečene dvore Matanove za deset kruna austrijskih. Amen. Odvjetnik se naglo zabaci na stolicu i zagleda se u nj znatiželjno: — Sve mi se čini da si ti onaj rečeni Potrka o kom se po svim rečenim selima rečeno i rječito govori? — Dobro ti se čini — nasmija se Potrka. — I još mi se čini da ćeš ovom smicalicom nekom gadno na žulj stati? — To ti se još i bolje čini... pistra glava, pistra glava, momak-efendija! A sad ne časi časa, već sređuj i uređuj. Kad središe i urediše i kad mu Nuša pred svjedocima dade deset kruna, koje joj već prije bijaše krišom u pregaču tutnuo, Potrka turi u džep oba ugovora, a izvadak iz zemljišnih knjiga dade novom vlasniku: 466

— Metni bijele dvore u bijela njedra, i čuvaj ih kô oči u glavi. A sad put pod noge, pa kući, silo nečista i đavle pakleni! Što čekaš?! Kad ostadoše sami, Nuša stade smeteno prebirati resice na zobnici, pa čim pribra snage i bojažljivost malo potisnu, progovori: — Čovjek mi nisi, ma kô da i jesi, i ne pitam te što radiš... Ma reci mi zašto me pred tolikim svijetom nazivaš silom nečistom i đavlom paklenim? — Zato, silo nečista, što to i jesi po rođenju svome, po ustrojstvu svome, po tijelu i duši ženskoj, paklenoj! I ne muči me više, već krst na se, put poda se, pa preko brda kući! Ja ću s poštanskom diliđencom do Kamenjaka... Ili bi se možda i ti vozikala?! — Bog s tobom! Nisam ti ja sudac iz Imotskog da se u kočiji vozikam pokraj zdravih nogu! što ti je to meni!... Ni tri ure i već sam ti kod kuće! — Mogla si i s manje riječi — mrzovoljno će Potrka, pa se bez pozdrava okrenu i pođe prema poštanskoj kočiji. Upregnuti konji već nemirno topću kopitima. Ne pođe kočijom samo zato da pokaže vjerenici tko je gazda u kući, već i da se prije nje vrati i bez onog »trla baba lan« stvar oko prosidbe s Markotom sredi. Vraga! Nuša već na solaru, rumena i zajapurena, okružena raznježenim drugaricama i zavidnim ženama, laskavicama i savjetnicima. Čim opaziše vjerenika, sve kao jedna uletješe u kuću i zatvoriše vrata. »Ništa od toga!« pomisli Potrka, te odgurnu vrata bez kucanja kao da i nije prosidba već dan svakidašnji: — Markota moj, nemam ti ja vremena za naklapalice i prepoznanice, svjetskom čovjeku nije dangubiti. Moju 467

»ovcu« znamo obojica, pa mi je ovih petnaestak dana pričuvaj. Ja ću dotle u Split da joj jasle i prigratke nabavim. Markoti krivo što se stari običaj zameće, ma pred svjetskim čovjekom valja u ponečem glavu prignuti, te će kao da i nije očekivao tu šašavu seljačku prosidbu: — Ma kud u Split, Bog ti tabane urazumio! Colić će ti časomice postelju istesati, a drugo će »ovca« sa »škrinjama«... — »Škrinje« nit donosi, nit spominji! Ne udaješ kćer za seljačinu, već za čovjeka! Nisu dvori Matanovi za tesane postelje i šuškave slamarice, za stolce i sinije, čanjke i bukare, već za koćete i oćete, šušte i štramce, veltrine i koltrine, tavuline i bićerine, tavaje i tavajole, teće i terine, pjate i pošade... bjež, bogareti! I sve što nabroji s vjernom trojkom i trojim kolima iz Splita doveze. Kad stvari po dvorima porazmjestiše i ispiše bocu benediktinca — »Nije liker samo za pokojnog Bajamonta!« —, Potrka svoje vjerne velikodušno otpusti: »Pođite i odmorite se, a ja ću malo pogledati kako to jedno spram drugoga stoji.« Ali ne bijaše mu duga razgledanja, jer tek što se baci na postelju da vidi »ljulja li se kako«, u vratima se ukaza neka prilika, prikaza zapravo. — Što hoćeš, ženo skovrljena? A žena jedvačujno zacvili: — Više ni rođenu mater ne poznaš! U onom polumraku i u tom sasušenu tijelu Potrka Maruku zaista ne bijaše prepoznao, ali to joj ne oda, već glas povisi i uzvisi: — Tko starješinu ne pozna, ni starješina njega neće prepoznati! 468

— Kako sam te mogla prepoznati kad mi je, tužnoj i nevoljnoj, Bog uz muža mjesto namjestio, zauvijek i zavazda! — Onda i ostani tamo, zauvijek i zavazda! — nesmiljeno odreza Potrka. — I ostat ću, ne boj se, dušo materina — pomireno će Maraka — ma ne po svojoj već po Božjoj volji. I ne svrnuh poradi sebe, moje je davno odbrojeno, već poradi njega, nevoljnika, nema ga jadnijeg na svijetu ni u Krajini... Ne može više suze suzdržati, prinese licu poderanu pregaču i u nju suze lije, glasa ne ispušta, samo suze lije. A te suze... I Potrkino srce puno suza, do grla dopiru, ali on ih opet natrag u srce potiskuje. Kakve su to vražje suze, je li čovjek ili kezme prokleto! — Slušaj, majko, nit lijevaj suze, nit srce posuvraćaj preda mnom, već pred njim! Sve što vidiš, sve blago i bogatstvo Matanovo, bit će njegovo, samo neka dođe k meni, nek mi se pred ljudima pokloni i starješinom me prizna! — I sam znaš da to neće. — Neće, a?! A hoće po krčmetinama za čašu vina kukurijekati i njakati, roktati i rzati, i gol poskakivati kô najgora pijana kurva. — Drago je to, sine! Drugo je pred dragima... drugo su oni a drugo ti. Budi milostiv s nama, sva milosti materina... U Potrki prokuklja i bijes i prezir, ali on ih potisnu kao i suze maloprije, pa glas nekako usiljeno na nujno preokrenu: — Ne mogu, majko, ne mogu biti bolji od Boga. Driješi li on bez pokajanja? — Ne driješi, sinko! — Kako ću onda ja! 469

— Razumijem te — reče dotučeno skršena Maruka, te se povuče tiho, tihano kao sjena, a i bijaše sjena. Netom ode, Potrka — kao da ništa nije ni bilo, a bilo je i još je usred njega — dograbi dalekozor i uperi ga dolje, na rasjedene Kikaševe dvore: »E, djede Kikašu, ustani i pogledaj s moga na svoje i sa svoga na moje... Ili nemoj! Muči i lezi gdje jesi da jesi, bolji si. Eto ti i sina... prvi pa iscjedak... Kučko, kurvo, Kikašev Jokašu, jesi ćaća ma jesi i pas i kučak grebeni... Što to činiš, skovrljeni kovrljko, što to činiš, što li to učini... zja ti pamet ko Fatina jama, a gomila zasu dvore Kikaševe... Nećeš na koljena pred sinom, nećeš Kikaševu samrtnu ispuniti, nećeš, a... A hoćeš da ti gladne kopilane hranim dok ti pred onom marvom kô gologuza stara kurva... i vučeš kamen veći od sebe. Vuci, greba ga ti i on tebe... Hehe... a kad ne budeš imao što izvlačiti, kad ti mašklin o stanac udari, kad i tvoju ludu pamet sunce ogrije, pa spoznaš da nema ni zmija ni ćupova blaga cara Trojana, hoćeš li onda kleknuti? E, kleknut ćeš, to ti kažem ja!...« I tako bi pola dana oca gledao i na njem dušu iskaljivao, a drugu polovicu tratio po selu — red je da se i svijetu javi, jer se nikad ne zna kad će ti tko ustrebati. U krčmu zalazi da ljude počasti, a ne da se kao ostali torbari razmeće razbijanjem boca i bocuna, odvrćanjem čepa i tapuna, pa nek vino po konobi šiklja... Njegovo se iz bez toga vidi! Sa svačijeg obora, sa svačijih vrata... bijele se dvori Matanovi! Ponekad ne bi mogao srcu odoljeti, pa bi se otisnuo za davnašnjim vatrama čobanskim: od ćulka do kuka, od drage do pasike, i prebiri uspomene... Ovdje smo pekli ukradene klipove, ovdje ovce muzli, sir sirili i biklu pili, ovdje pole iz prpe vadili... odavde sam s Vrtirepkom na Vijoru, gdje li si Vrtirepko moja, ljubice mirisna mladosti moje... ovuda sam s djedom Kikašem po stazama i bogazama... Sve je isto a 470

opet drukčije, otvrdlo i opustjelo, kao da su presahli oni pusti božji sokovi... i Vilinjak, i Prpin dočić... samac dub i dubovi samci, dubovi, dubovi, sve sasušeniji i sve ih je manje i manje željuda na njima... tužno, žalosno, doboga žalosno... Ustani, djede Kikašu, i ti, djede Divče, stari, dragi, dobri, razboriti, ustanite, da još jednom srcem kroz radost, okom kroz suzu, da još jednom... o Bože, vrag sve odnese... samo opalo lišće jednako trulo vonja... Dok on tako srcem po kamenju, dotle mu — do dna duše ranjen — tast Markota bijesnim koracima potleušicu mjeri: — Neće škrinja, dižiglavac grebeni! Misli lupež ako je s ljudi kožu zgulio i dvore... — Ne viči, zet ti je! — presiječe ga žena, ustravljena da tko ne čuje, da sramota ne pukne. — Neka je i božji! Neće škrinja! Hoće, Danice mi jutarnjice i večernjice i udžbe mjesečeve, hoće! Nije mi dijete ni kuče ni mače, već iz dobre kuće prosjačke, iz dobre kuće sa šest štapa, pa da mi golo ode! Ne jedne! Troje! Troje škrinje zakićene na tri konja okićena! Nek se kite koče, neka rese treskaju, nek praporci zveckaju! Nek se znade kad Markota kćer udaje! Na prvom konju škrinje od tesane hrastovine, izrezuckane i paljenom šarom išarane, a u njima sve što mladoj treba: bluze i košulje, zobuni i prsnice, sudari i lanete, módre i ječerme na Tihaljini stupane, i pled kupovni. Na drugom konju sivi biljci i bijeli sukanci, a na trećem mutapi i vreće, torbe i zobnice, puste bječve za kumove i djevere, za starog svata i brza čauša. Kad pođoše Markota predade pratiocima tri buraće rakije: »Pojte mi i staro i mlado, nek mi selo dobro škrinje vidi!« A selo pije, gleda i vidi: »Ni Petričeva dotarica ne pronese takve!« 471

»U vatru s tim krpetinama! U oganj gorući!« škrguće u sebi ljutit Potrka, ljutit na se, na dižiglavca Markotu, ljutit na prokleto selo koje baš hotimice, njemu za inat, škrinje gleda i razgleda i ne može od riječi medenih, a njegove dvore i ono blistavo pokućstvo, gospodsko, kao da vrazi pronesoše. Kad unesoše škrinje skupi svu razlivenu žuč i sli je u naškubljene usne: — Zbacajte to smrdečine u konobu, ionako će je vrazi razvijati! Zatim zgrabi gusle pa strugnu gudalom kao kolcem, a onda se malo smiri, nasmiješi se, ruku umekša i gusle zatreperiše, pa zapjeva, štono riječ, tanko glasovito, da ga svo to marvinsko selo može čuti:

Što se bili Prpina Glavica: jal su snizi, jal su labudovi, jal divojke nidra otkrivaju, bila nidra, pod bilon prsnicon? Nit su snizi, nit su labudovi, nit divojke nidra otkrivaju, bila nidra pod bilon prsnicon, već pribili dvori Matanovi...

Kako naglo poče onako i završi: »Svi vam Turci mater grebavili dok je đavli kô svetu Katu na kotaču rastezali, nećete samo te grebene škrinje upamtiti!« I ponavljaše to u stotinu inačica sve dok ne strča do Šimagine kuće: — Šimaga Mali, opruži te lisičje nožice, pa od kuće do kuće, da mi kupiš kitu i svatove! Sto ih hoću na broju i konju! Šimaga odbaci kosor — baš je kupinu čistio — pa malo naheri glavu: 472

— Lako za broj i za svate, ma gdje ćeš konje! — Široka je Krajina! — skrati Potrka, i već krenu Skočimiševu komšiluku: — Skočimišu, sve te mačke ispreskakale, troje obojke u opanke! Za svate mi zairu nanosi: sto kokoši, sto pilića, šezdeset pršuta, trideset janjčića, trideset kozlića i deset telaca, ma gojnih i ugojenih; ako nema u selu, ima u varošu imotskom. Trebam deset kuharica i sedamdeset brašenica. Ne zjaj na me okom, mȍra ti ga ispila, već slušaj i pamti! — Pa s tim možeš tri sela nahraniti! — I četiri! Svu mi djecu skupi, do jednoga! Neka vatru lože, neka janjce vrte i piliće peku! U Matanovim svatovima neće udarati o kotle i važe, neće klapati što im pečenja ne daje! Drži pare i nemoj da ti se koja o prste priljepi, oči sam ti u dlanovima ostavio! Kozmuza zateče pod grobišnim zidom, vatricu naložio, uz vatru se grije i krunicu prebire. — Bolje ti je štogod cure drpati, Kozmuzu prečisti. Ala! Na noge se, do jutra mi stvori deset konja i dvadeset mješina, pa ćemo u Lokvu; na Matanovu piru pit će se rogozničko vino, Kapinovo! Usput mi u puškara Zele kola unajmi, ja ću u Split po cvijeće i torte. Do subote ujutro trojica vjernih sve urediše, pola marve i pola pića u mladinoj kući ostaviše. — Dižiglavac se bunio, a? — upita Potrka s pomalo prezirnim smiješkom. — O, bunio! Znaš Markotu! — iskesi se Skočimiš — Šest štapa u kući, a sa zetovim svatove dočika... — A što selo? — Zija. 473

— E, neka zija!... A sad ovako: dovedite sve vaše ženske da mi kuću drže i mladu dočekaju. Vas trojica bit ćete mi djeverovi. Skočimiš pognu glavu i stade nelagodno kapu u ruci vrtjeti. — Nije mi stalo... ma stari je običaj da se na piru s rodom miri. — To bih i ja, dobro moje, ma ne mogu biti bolji od Boga... što zjaš u me? Tvoje je da vjeruješ Bogu i Matanu, pa ćeš biti sretan i dugovječan na zemlji. A sada ovako: za barjaktara sam odredio Stipu Maračina, momak zgodan naoko i onako, vitak kô jela a binedžija! Za starog svata puškara Zelu... — Anta je stariji i vražji na jeziku — upade Kozmuz. — Ma na puškara imam merak. Kao da već pustu djecu slušam: »Stante, svati, nevjesta će srati starom svatu u veliku kapu!« Dobro mi ih nahuckajte, nahranite i vinom napojite da tu pogrdnicu neprestance izvikuju... Za kumove sam odredio Jakišu Spišina i Tomicu Ćutina. — Bog s tobom! — zgranu se Šimaga Mali — Ti zaboravi da je Jakiša Tomici tjeme isjeckao i sedam godinica u Istriji odležao! — Ništa ja ne zaboravih — trpko se nasmija, pa nastavi raspoređivati tko će što biti u svatovima, tko djever, tko čauš, tko jengija, tko cvjećarica, tko pjevačica... Pod večer se svati okupiše, jedu, piju, dužnosti primaju. A ujutro, jadna majko, majko jadna, Prpina se Glavica od konja ne vidi: vojska li je turska jal kršćanska! Konji bijeli i crveni, i kulaši i čilaši, i dorati i putalji, vrani konji zakićeni! Na čelu im kita od vune crvene i šarene a po ormi rese i kuglice u sto boja, oko vrata praporci zveckaju, koža 474

im se lašti kô Kekove čizmice, a nemirna kopita poigravaju, rekao bi, sad će se u junačku bitku zaletjeti. Cijelo jutro bojni konji ječam zoblju dok bojovnici pršut sijeku i rakijom ga zalijevaju. — U sedla! — poviknu stari svat kao kakav vojskovođa. I da se svatovi baciše kako on zapovjedi, o divote! Ali... ono mlađarije kako tako, ostali, učuvaj Bože! To se s konjima nateži i krvi, uzjahuj i sjahuj, penji se i padaj. Dok se posljednji još ne bijahu ni uputili, prvi s barjaktarom na čelu već odavno niz Glavicu i na usku puteljku konje razigraše. Vijori se barjak, — kuću bi mogao prekriti — a na vrh barjaka nogama o samo koplje privezan živ pjevac nemoćno leprša i jadikuje: »Što li me ovo snađe...« I ne sluti, tuga moja, da će njegova krv još večeras pasti kao i izazov krvi djevice. Bože, čuda, čuda golemoga! Posljednji svatovi još u podnožju Prpine Glavice a stari svat već žestoko udara na mladina vrata: »Otvarajte, duše kršćanske, ovcu izgubismo, a čuli jesmo i kažu nam ljudi, da se u vaš tor zaprdecala!« Kroz zatvorena vrata odgovara Markota: »U nas su samo naše i na broju. Ma kad čestit čovjek drukčije divani... A kakva je vaša ovca?« »Runo kô noć, obrazi kô zora, oči kô ugljen, vime kô buraća...« »Bit će to ova!« podviknu Markota, mrvičak otškrinu vrata i proturi ćoravu i grbavu babu Bendinicu. »Vidim, srce ti je dobro, ma oko ti ne valja« reče Zele i stade ponovo opisivati sve draži svoje izgubljene ovce. I tako se izreda desetak što baba što djevojaka, dok se na kraju, ne pojavi Nuša u kićenim haljinama, s bijelim tilom i vijencem od bijelih voštanih bobica na glavi. »E, to je ona prava!« usklikne zadovoljno stari svat, pa se obrati kumovima: »Držite je do pod ovna!« 475

Kumovi priskočiše, svaki je čvrsto uze ruku pod ruku, pa je ponovo uvedoše u kuću. Tijesna kuća za tolike svatove, pa uđoše samo imeniti, a ostali se rasuše po dvorištu, tko na stolčić, tko na kamen, tko na zidić. Prije nego imeniti uđoše u kuću stari svat podviknu: — Slušaj ovamo, svatovski narode! Sad će cvjećarica svakom svatu prišiti cvijet kupovni! »Moralno« je da svaki plati jednu krunu, jerbo toliko cvijet zapada. Za doručka i užine pjevat će nam pjevačice. Pjevačicama nije »moralno« plaćati, već dobre ruke, tko banovac, tko dva... Ni kuharicama nije »moralno« plaćati, ma vrag vas izjeo, kad ste već drobinu nabili, neće vam ruka usahnuti ako mrvičak i dublje u džep posegne... Osim pet šest iznemoglih i bolesnih i ono prisisčadi u povojima, ne bi u selu ni jednoga koji ne dođe k crkvi da vidi svatove kakve ne skupi ni Sibinjanin Janko, a kamoli Senjanine Ive. Potrka sjaši s konja, te na oči sviju skide iza sedla ruksak prepun robe, uprti ga na leđa, pa gluh na šapat, gurkanja, zgražanja i savjetovanja, probi se kroz gomilu sve do oltara. Kad ga don Petar ugleda, jednostavno mu se noge podrezaše, a ledeni znoj sam od sebe obli mu čelo. — Dođe li ti na pazar, marvo jedna, ili na sveti sakrament ženidbe? — upita gnjevno. — Dođoh skrušen na vjenčanje! — skrušeno će Potrka i skrušeno kleče do vjerenice. — I ti misliš da ću te takva vjenčati?! — Neka Bog uz blagoslov tjelesa naših i kruh naš blagoslovi, jer što će ti ženidba i postelja ako vrag ruksak 476

odnese! Osim toga, gdje to u tvojim knjigama piše da me s ruksakom ne možeš vjenčati? — Ne uči ti mene gdje što piše! — ljutnu se don Petar. — Što bih te učio! Ako ćeš vjenčati, vjenčaj; ako nećeš, muke ti je meni u lutorane ili u hrišćane! — Prokleto sjeme Evino, sve što hoćete dobivate na to: u lutorane ili u hrišćane! — Don Pavao bi razumio... — I na don Pavla... — uzdahnu don Petar i predade se — Hajde sklopi ruke i obori oči pogrdo nijedna! I tako se Potrka oženio s ruksakom na leđima, da svom Bogu zahvali na milostivim darovima prošlim, sadašnjim i budućim. U mlade se do tri sata popodne jelo, pilo i puškaralo; jeli su i pili i svi oni koji sa strane dođoše, a dođe cijelo selo i još tkogod izokola. U tri sata, oni koji se uz mladence u trci htjedoše nadmetati — a bilo ih je dvadesetak, sve momaka mladih neženjenih — konje osedlaše pa na cestu izjahaše. Vidi Potrka dadoše Nuši konja najboljega, putast u tri noge, kraljevski što don Luka veli: »Puto in tre, cavallo di re!« Matan postrance šibne okom Nušu, zaškrguće zubima i prošapta u sebi: »Gdje će šupljača nad junaka! Živ ne bio ako ti na »re« ne stao!« I stade joj na »re« i na rep! Ne usuđujem se reći kako to troputastu na rep stade, jer bi čitalac — osjetljiv na trun u tuđem oku gdje neće na čavao u kopitu — mogao i odveć ružno o Potrki misliti i zauvijek ga otpisati. Bilo kako bilo, trka se završi Potrkinom pobjedom, a završi se i bez velikih nezgoda, ako izuzmemo Puljkala koji 477

prebi ramenjaču i malog Ivana Šamijina kojem naciknu ključnjača i rebra se malčice ugruvaše. Nušina braća, svatovski prvenci, bijahu već odavno zetovim dvorima pristigli i od ukućana — koji, eto, ne bijahu zetovi — bogate darove dobili: po troje bječve i buzavce i po tri pršuta u zobnicama, dok su svatovi tek uzjahivali pred Markotinom kućom, a Nuša od ćaće i matere oproštenje pitala i minulo djevojaštvo ljutim suzama zaljevala, kao da za mrtvacem nariče. I tko zna dokle bi naricala da je kumovi silom ne otrgoše i silom na konja ne baciše. Prvi krenu barjaktar s još živim mučenikom na koplju, za njim stari svat s tri tovarna konja pečenih jagnjaca i kozlića, pa tek onda ostali svatovi. Ni grabom, ni kasom, već laganim hodom, od komšiluka do komšiluka, od kuće do kuće. A pred svakom kućom ljudi iznose bukliju: bukarom vina mladencima i svatovima nazdravljaju, a za uzvrat od staroga svata zalogaj pečenja dobivaju. Ali Zele ne dijeli zalogaje, kao u drugim grebenim svatovima, već im cijele čereke dobacuje. Potrka jaše za njim, sve to gleda i srcem uživa, a još više uživa u djeci, koja — sita i napita — neprestance oko puškara trčkaraju i izvikuju već spomenutu pogrdnicu. — Sad se nažmi, mladenko! — potciknu kum Jakiša kad stigoše pred mladoženjine dvore i pruži joj jabuku sa svih strana nabijenu banovcima. Nuša i ne sjaha, već zavitla jabuku i na divljenje sviju kô od šale prebaci dva boja visoke dvore Matanove. Bit će radosti! Ali nisu ovo svatovi od jedne jabuke! Dvadeset ih je nabijeno banovcima — dvadeset svadba i dvadeset Božića za djecu iza kuće. Prve poletješe preko krova kano ptice lastavice, ali i vješta Nušina ruka na kraju se istrza, te 478

pet šest jabuka o krov udari i s krova se pred dvore skotrlja. Bit će i žalosti! Nije to Markotina potleušica, već bijeli dvori Matanovi — svi svatovi pod krov, svi sjede, a da se jedan o drugoga i ne očeše. Udri brigu na veselje, udri šalu na pošalicu, a pjesmu na gusle i onako. Jedi i pij, puškaraj iz svih pušaka i mužara, nek se brda ore sve do noći o ponoći. O ponoći i pijevac na red dođe. Puškar Zele izvadi kuburu srebrom okovanu, pustom šarom prošaranu, najčudesniju pušku koju je ikad načinio, i pruži je Potrki: — Ako od prve, tvoja je! — Nisam ti ja od puške, već od ruksaka — uzdahnu Potrka. — Mjesečina je! — sokoli ga puškar, a u sebi strepi: budala bi mogla i pogoditi. Nije druge, prihvati pušku i izađe nadvor, a svi svatovi za njim. Pusta se mjesečina razlila, u iglicu konac vidiš udjeti, pusto kamenje istiha sjaje i istiha diše. Noć bez ćuha vjetra, bez lepeta šišmiševih krila. Zastava se tužno objesila, a izmučen pijevac od sebe znake ne daje. Kad barjaktar barjak potrese, pijevac samo malo i žalosno zaleprša, pa se opet smiri. Matan podiže kuburu i niz cijev se zagleda u to mučeničkog jada, a onda se pijevac pretvori u glavu onog priklanog ovna predvodnika, pa u malog Čaljkušića s rumenim cvijetom posred čela, i na kraju u od bezobrazna smijeha razjapljena puškarova usta. I ta razjapljena usta kao da sama od sebe zrno usrkaše. Ču se lepet krila i kapanje prvih kapi po opuštenoj zastavi, a onda sve prekri urnebes pijana veselja.

479

— Tvoja je! — viknu puškar, ma ne od srca — A sad kad proli jednu krv mojom puškom, drugu prolij svojom! Uz opći hihot i škakljucavo bodrenje kumovi i djeverovi strpaše mladence u sobu i baciše ih na postelju, na to novo krvavo borilište. Kad ostadoše sami, Nuša stidljivo zatrepta očicama, priđe petrolejki i stijenj povrati. — Što to činiš, silo nečista?! — obrecnu se Potrka. Nuša brzo podigne stijenj i s osjećajem krivnje skupi ruke u krilo, a onda stidljivo promuca: — Tko će se pri svijeći svlačiti! — Tko ti kaže da se svlačiš! — A kako ćemo onda? — upita hitro i još hitrije obori oči. Potrka ne odgovori već lijeno ustade, priđe prozoru, zadjenu palce pod prsluk i zagleda se u pustu mjesečinu, u Kikaševe dvore što se dolje lelujaju kao u magli i ljeskaju kao na vodi. Zatvorena sva vrata i svi kapci na prozorima, nigdje tračka svjetla, nigdje odsjaja vatre... »Prvi pa iscjedak... O Jokašu, šantalašu! Što više prozore zatvaraš i oči sklapaš, to bolje vidiš; što više uši začipaš, to bolje čuješ; što više usta vlažiš brže ti se suše i brže izgaraju od želje, od nenavisti... O Jokašu, šantalašu, svetog Roka budalašu, što se čiliš kô puž u vatri! Dođi i pokloni mi se, sve će tvoje biti... Dođi i pokloni mi se, vraže budalasti!... O djede Kikašu, kakvo tele načini, sprava ti se sasušila, kô što i je... Bar ti ustani i pogledaj svatove svog Potrke, a ne Džoa Amerikanca, lijepi ti ga vrag odnio s njegovom »goulden« Amerikom... Amerika je svugdje za pametna čovjeka...«

480

Iz tog zadovoljnog samorazgovora trgnu ga tihano Nušino dozivanje: — Matane... Matane... — Što je, đavle pakleni?! — obrecnu se na nju i ne okrećući se. — Stidim se, Matane... — Pa stidi se, bogareti, ali ti Matan smeta! — Ne okreći se, bolji si! Ako se okreneš, umrijet ću ti. — Što?! Samo mi to učini, sveca ti ludoga, zadavit ću te! Ako crkneš, silo nečista, na bubanj će dvori što mi ih u miraz donese! — Nisam, bolan, dvore, već škrinje... — Škrinje mi ne pominji, zubima ću ih samljeti! Dvore... Upamti, silo nečista, da si mi dvore u miraz donijela, i čuvaj mi ono karte u njedrima, čuvaj je bolje od njedara! — Hoću kad ti kažeš — bojažljivo će Nuša — Samo se časak nemoj okrećati, bolji si. — Ih, da ne bih štogod vidio što nisam vidio — podrugnu se Potrka, pa izvuče jednu od desetak olovaka, koje su vječno stajale u gornjem džepiću jakete i u njega i u svih nepismenih torbara, kao ukras neki, opljunu vršak olovke pa stade u bilježnicu bilježiti: — Sto pilića, četrdeset kruna, sto kokoši sedamdeset kruna... Neprestano strepeći da joj se muž slučajno ne okrene, Nuša u tren oka izu bječve, svuče suknju, hitro se zavuče u postelju i navuče pokrivače do brade — svisnula bi od sramote da je muž vidi u samoj prsnici i podsuknji iako se ispod njih nije mogao nazrijeti ni komadić gole kože. — Matane... ej, Matane... — a kad se on okrenu zatrepta očicama — Sad možeš... 481

— Ma što mogu, silo nečista? — Možeš se svući... Ja ću zatvoriti oči... Možeš, ovaj... — Ma što mogu ovaj... — Ovaj... možeš... ovaj... eto, možeš doći po svoje... cijelo ti je. — Slušaj ovamo, silo nečista! Matan će doći po svoje kad njemu bude od volje! A ti, ako si se uspalila, uspaljenice nijedna, siđi na bunar pa izlij dva tri sića vode na to pogrde! — Tako ti meni... prvi dan — i ču se kako krupne suze stadoše šumno o jastuk udarati. — Bolje prvi nego posljednji — mudro će Potrka — a sad me pusti da račune sredim — i nastavi računati — trideset janjčića, jaganjčića, sto i trideset kruna, trideset kozlića... dođi i pokloni mi se, budalašu prokleti... što no bi? A, ha! Trideset kozlića... I tako uz treperenje petrolejke i buku svatova koja za tri dana neće prestati, malo s Jokašem, malo sa svatovima račune sređuje. Na kraju povuče crtu: — Dvadeset i šest stotina i devetnaest kruna. Troškova. E, sad stani, pa odbij što u kuću dođe... Dakle, ovako: sto cvjetova uvoštenih sto i dvadeset kruna. Piši stotinu i dvadeset! Jedan kum petnaest, drugi jedanaest kruna... Piši dvadeset i šest!... Svi svatovi mladoj na pladanj osamdeset i sedam kruna, osamdeset ih i sedam škrtih đavala na osamdeset i sedam ražanja nabijalo... Po tele dadoše Zele, Antina i Šušnje, čast im svaka! Piši... — a kad sve ispisa, zbroji i odbi, već treći pijevci zakukurijekaše — Potroših ravno devetnaest stotina devedeset i devet kruna... pare su to, djede Kikašu, pare su to, moj Škiljo iz Zagvozda! Kakva »goulden« Amerika! Ostade obilatih pet tisuća... 482

I tako s jedne strane zadovoljan, s druge mrzovoljan, zadjenu olovku u džepić, ustade i protegnu se, a onda baci pogled na Nušu koja je usnula na jastuku mokru od suza, na samim suzama, pa se stuži: — Plači, plači, jabuko moja, a što bi drugo i radila u ovoj dolini suza! Ja se odoh napiti! — I siđe dolje među već iznemogle svatove — Baš čestita prva bračna noć.

483

A NA POKLADE ZBIŠE SE VELIKE STVARI Ljudi su ti kô i krave: zamoči noge u salamuru, pa će ti vazdan tabane lizati — razdragano će Potrka dovršavajući božićnji objed — Slušaš li ti mene, Nušo, silo nečista? — Slušam — prenu se Nuša koja nad obilnim stolom bijaše mrvicu zadrijemala. — E kad slušaš, onda i odslušaj! Sve što se zbiva, zbiva se po redu i starom običaju. I Bog nam po redu i običaju i ove godine Božić snijegom obijeli — a onda supito zapjeva — »Oškropit ćeš mene ižopom, i očistit ću se; oprati ćeš mene, i vrhu snijega obijelit ću se«. — O silen li si! O bijesan li si! — promrmlja Nuša u njedra. — Što to ržeš, vita bedevijo? — ali kao da mu i ne bi važno što to rže, nastavi — Kad je u Boga tako, ne može ni u škopigude drukčije! Da si bila na ponoćki, vidjela bi kako se više tiskaju oko Matana na koru nego oko popa na oltaru! Što ti je zrno soli na dlanu! Što ti je zalogajčić, a sa svakim zalogajčićem sila naniže, pa naniže... Vidjela si jutroske, a? Dođe li ti u čestitare dječurlija, kao drugima, jal vascijelo selo kô Frani Josipu! I glavari i rondari, i poljari i 484

putari... znaju nabiguzi da nije u Matana samo suha smokva i napršnjak dropulje, već pršuti trogotci i sirevi kupovni, kolačići splitski, prošek rogoznički, Kapinov, i sveti liker benediktinski, benediktinski, boge mi i božića današnjega! — Ne beštimaj! — Ma tko beštima, gospe ti budalaste! Ja samo svoga Boga hvalim i na milosti mu zahvaljujem... Jesi li vidjela jesenaske, a? Svi oči i glave poda se kô da uroci s kugama prolaze, a međusobno se bockaju laktima: »Lako ti je tuđim po gloginjama i tuđu muku sa sinije...« E operušio, e ošišao, e obrijao, e sastrugao, e tri kože sa svakog oderao i zgulio... Ma kad se oni moji neharnici onomad vratiše ni s polovicom para s kojima su se vraćali prošlih godina dok ih je Matan »pljačkao«, svi u druge diple zadipliše. Sad Matana u zvijezde kuj, pod noge mu mjesečinu razastiri da tabane ne nažulja... A Matan skroman... »Vrag ti skromnost odnio!« pomisli Nuša ali ne reče ništa. — ... skroman, velju, repicu ne diže, zlu krv ne nosa, već ovom varićak žita, onom krtol krumpira, ovom oku mesa, onom buraću vina, ovog nažderi u kući, onog napoj u krčmi... sad mi svi iz dlana proso ćoplju. I onih petnaest neharnika! Ćoplju! Vidjela si ih jutroske, pokunjene i smetene, samo što mi s krtolčićem ne dođoše:

Došli smo vam kalendati, ako ćete štogod dati: joli smokvu, joli grozdić. Na dobro vam doša' Božić!

A onda se prodera: — Slušaš li ti mene?!

485

Ali žena čim se uda i mrvicu u braku popostane, brzo dođe k sebi i oslobodi se straha od kojeg je u početku na svaku oštriju predala; usput ubrzo nauči i razlikovati kad se njen paša srdi od bijesa, kad od obijesti. Ovo očito bijes ne bi. Stoga mirno ustade i stade s užurbanošću prezaposlene domaćice pobirati suđe: — Dok ovo suđa operem, ti lijepo slušaj za me i za se! — Kad je tako, silo nečista, a ti... — ne umjede nastaviti pa svrnu — Gdje mi bi pamet i »des mozges« da s kokoši učene razgovore vodim! Svjetski čovjek, pa s čobanicom! »Des mozges«, ma baš »des mozges«, gospemi... Ogrnu kaput s krznenim ovratnikom, preko ušiju nabi šubaru — jedinu u Krajini, dar Totice udovice — pa onako rakijat i vinat odglavinja k don Petru. Don Petar iskoristi dan djetića pomiritelja, da i Potrku s njegovima izmiri. Na popovu propovijed, koju dovrši s: »Mir ljudima dobre volje«, Potrka odgovori jednom jedinom rečenicom, popraćenom širokim, dobrodušnim smiješkom: »Neka dođe s dobrom voljom i nek mi se pokloni!« Uvidjevši da od tog brašna neće biti pogače, don Petar ga stade nagovarati, da ponovo prigrli petnaestoricu neharnika, da povede u svijet i drugu sirotinju, da je pod krilo metne. On se i opet široko nasmiješi: »Ne mogu, pope, biti svačija kvočka i cijeli vijek za svačiju ludost pamet kršiti i obraz izlagati! Čuo si kako me s ono pljesnive robe osramotiše!« Kako bi svako daljnje nastojanje urodilo još gorčim plodom, don Petar svrnu razgovor na vjeru i hrvatstvo, te mu stade toplo preporučivati da nikad ne smetne s uma tko je i što je, i neka se tamo u tuđem kraju samo sa svojim 486

Hrvatima druži i u njima podržava vjeru u slobodu, koju im, istina, Bog nikad neće dati, ali... — Kad im ne da Bog, kako će Matan! Ma baš budalasto! — Ne treba da im dadeš, već da ih u nadi podržiš! — Znaš li što, pope? — upita Matan preko gutljaja rakije — Podrži ti narod u parama, i eto ti mu slobode, gospodstva, zemlje i Hrvatske do mile volje! — Ne živi čovjek samo od kruha... — Nego i od mesa, gospemi! Don Petar se smrači i stade ga dugo i sumnjičavo gledati, pa će spuštenim glasom: — Ne prepoznajem te više, ne prepoznajem svog vedrog i poštenog Potrku. Je si li ti uopće Hrvat i katolik? — Da što sam, kad nisam drugo! Neka te za to glava ne boli. Jer, evo, izmiješaj u brdu ovce kako hoćeš, a kad ih dognaš s paše ja ću samo prulučnuti: »Pru-luč, ovca! Pruluč, ovca...« i svaka će u svoj tor! — naglo posegnu rukom u džep, pa punu šaku kovanih novčića rasu po stolu — Ja tebi razlučih ovce, sad ti meni novce, i reci mi koji dođoše od Hrvata, koji od Nijemca, koji od Turčina! Ovo! Ti veliš: drž' se tamo sa svojima! A ja ti velju: od tuđina paru grabi! Ili ti je možda draže da zgulim Hrvata a pustim Mađara?! — Vidim, to je! — predade se don Petar. — E, to je! Dašto, nego to je! »Des mozges« i svjetski čovjek... Stoga podijelimo posao: ti moli, a ja ću paru zgrtati. Oboje je potrebno: jedno je za spasenje duše, a drugo za spasenje ovog, da prostiš, grebenog tijela. U zdravlje! Don Petar ne prihvati, već kao da utonu tijelom u pleten naslonjač a okom kroz bezbrojne ljuske carstva duhova, 487

koje sve brže potiskivaše ovozemaljsko. Potrka to drukčije shvati, pa će zajedljivo preko obješene donje usne: — E baš ti hvala na tom što misliš! — Ništa zla ne mislim — opravdava se umoran don Petar. — Misliš, moj pope, misliš: »Vidi ove razmetljive budaline i gube uzgorite! Ovamo »svjetski čovjek« i »des mozges«, a onamo glib do koljena, kiša do bubrega, konak u plastu, kapula za marendu, čorbali grah za užinu i mermerli češnjak za večeru!« Misliš, pope, tako, a tako i jest! Kiše su najgore, devet koža probijaju, ni na desetoj ne staju! Pa kad te na onoj vučjoj ravnici šijun oplete, a selo od tebe kô spasenje od proklete duše, daj glavu skloni: jal pod klas žita, jal pod klip kukuruza!... Kakav »des mozges« i »svjetski čovjek«! Kukavelj pokućarska što kisne i kad zvjezdan peče!« To samo tebi i Bogu, pod ispovjednu... Muči, pope, ne znaš ti što su kiše... Ali Matan više neće kiša, ni ravnica, ni usranih šorova i sokaka paorskih, već ulice čiste, popločene, izlizane i okupane, da s njih čorbu srčeš... Kad to postigneš, onda si »des mozges«! Za »des mozges« nisu taljige već željeznica, bolan pope, i, kažu, kola što sama sebe gone, i, kažu, svijeća što sama od sebe sunči, sunce ti jarko, a ne žmirkava luč, lijepi je vrazi zalučili! Sobe, bolan, naložene i obojene, košulje svilene, odijelo somotno jal štofano, a ne ovo od cajga jal grebena sukna seljačkog, što te grebe čim na oko... i gospođe, bolan, rasute kose, okupane i namirisane, u špic-postolima, u taban bi ih poljubio, a ti meni klompastu Toticu u klompama, klompasti je... — Grijehom se u nebo ne uzdiže, već u dno pakla pada — zabrinuto će dušobrižnik. 488

— Što to veliš? Hoćeš reći da sve ovo nije za me stvoreno? A ja ti velju: na svijetu ništa nije tako dobro da ne bi bilo za čovjeka; a što je za čovjeka, to je i za Matana, dana mi današnjega, Božjega! Cijele zime sve do Poklada, taj s don Petrom načeti razgovor, sam je sa sobom nastavljao, raspredao i razlagao stotinama se krivih stvari domišljao, dok mu je prava izmicala kao daljina oka. Tako sve do Poklada. A na Poklade zbiše se velike stvari. Od obilna mrsa i još obilnijeg vina prethodnu noć provede nemirno i u postelji i u snu, poglavito u snu, u suludastu bacakanju. Sve neke lisnate zmije, sve neke pernate žene, grdna zjala zjaju, grdne se žvale na sir razvaljuju, a to i ne bi sir, već pun mjesec mjesečinu prolijeva li, prolijeva... golemi puževi kolo igraju, bezobrazno mu se u zube kese, po golom mu tijelu plaze i svega ga obljepljuju prst debelom ljepivom sivkastobijelom slinom, nanu im slinavu... kô neki ponori ne u zemlju već u nebo iskrenuti, a on u vrh njih uzlijeće, zapravo ne uzlijeće već opušten pada, pada... do na vrh zvonika i tamo se ćuli, živi ćulak-gromobran. Nije šala biti gromobran, strah je i u većem junaku, ali gdje si tu si, pomoći nema. Bljeskaju munje, tutnji grmljavina, šišaju gromovi u obliku mliječnih kukuruznih klipova, udaraju u dlanove, klize niz ruke, niz tijelo, niza zvonik i slažu se dolje u hrpe i stogove, uskoro će cijeli toranj zatrpati kao Jokaševo kamenje dvore Kikaševe... Eno ti ga opet kako pliva u zraku — ne lebdi i ne leti, već upravo pliva — pliva niz ulice, niz trgove, niz drvorede, kroz varoši i gradove, oko njeg se sve nešto ljeska, sve nešto vijori u samim bojama, u samim šarama, u okićenosti nekoj, ludoj nekoj okićenosti...

489

Tad se naglo prenu, skoči, sjede na rub postelje i osluhnu: odnekud još uvijek dolazi njegovo bolno jecanje iz sna... pred zatvorenim očima još uvijek vijore boje i šare, okićenost neka odnekud poznata, negdje već viđena... Nije li to ona ista okićenost iz prvog sna u noći kad mu djed Kikaš bijaše turnuo u ruku prosjački štap i odveo ga među ljude?! Nije li to neko znamenje dvostruko? Ali kakvo? Cijelo se jutro domišljao i odgonetao, uz kavu i rakiju, a odgonetaše i cijelim putem do krčme. Kad pred krčmu, ono krčmarov Marjančić staju čisti i gnoj na đubrište u tačkama prevozi. Najednom s tački otpadoše ručke, kotač i platice, gnoj nekud iščeznu, a tačke se oblanjaše, sastrugaše, zasjaše kao ormar kupovni. Tada u prazne tačke uskoči stotinu pregrada i svaka se ispuni svojom sitnarijom: češljevima i ukosnicama, krupnom dugmadi i ovolicnim pucetima, sponjama i kopčama, iglicama i kalemovima konca, ogledalcima i mirisnim sapunčićima... okolo vijore obješeni muški i ženski pojasi, naramenice i maramice, ogrlice i krunice... Treba samo prikucati širok remen, provući kroza nj glavu, i evo ti kruha s ramena... Nije li tako i počeo onda nekad i tamo negdje u Mostaru? Vrag ti Mostar i rastopljene, slijepljene sapunčiće u prljavoj prosjačkoj torbi! Ovo je sredan i uredan vascijeli Mošin dućančić! I ne u kući, već na trbuhu, momak-efendija! I ne čeka kupce da dođu k njemu, već on za njima, uz ulicu niz ulicu, pošteno i otvoreno, do svake sitnice svakom oku vidljivo i svakoj ruci pristupačno, momak-efendija, korpa galanterska! — Ej, krčmaru, pršut sijeci, pečenice peci, vino toči da se grlo smoči! Danas Matan časti sve od reda... — i ne osvrćući se na upadice i dometnice dvojice trojice besposličara, zađe iza krčme i krenu uz brdo, da potanko i u miru o snu i snoviđenju porazmisli. 490

Glas o čašćenju brzo se raznese po selu, a još se brže sjatiše junaci na junačke zalogaje. Ono malo kruha i pečenica što je krčmar od svoga imao — jer tko ti u krčmi jede, osim po netko zalogajčić pečenoga — ubrzo se potroši, pa krčmar razasla djecu po selu da nekoliko hljebova kruha uzajme i pokupuju pečenica ako ih još tko ima i ako ih je voljan prodati. Oko deset sati pristiže i onaj lakrdijaš Matan Bilin. Lulu ulijevo zabacio, kamiš smiješkom obgrlio, pa sve nekud ustranu gleda — vrag pakleni opet neku podvalu sprema. Svi dobro znaju: ako ne nasrću, prije će gaće istresti, pa mukom muče. I on muči. Lulu čmrlji i cmrče da zivak protjera, i muči. Kad mu se učini da se dosta namučao i znatiželju raspirio, zavrti glavom: — E, ljudi, ljudi... viđu, baš se zgodno častite. — Jedi i pij, Matan plaća! — veselo će krčmar. — Ma nemoj! A ja mislio Jokaš! Njima spomenuti Jokaševo blago isto je kao i od smijeha bolesnu prst pokazati. — Ozbiljno, ljudi! Muka je dovršena, znoj isplaćen, Fatina jama do stanca kamena ispuljkana... Na svoje sam oči vidio. I što da vam kažem... Nu, evo našeg novopečenog Gavana, pa nek on besjedi, zlato i mutavom jezik driješi... Svi se kao jedan okrenuše i pogledaše niz cestu. — Kostur li je, sablast li je... — zavrti glavom Šćambo i bezobrazno se upilji u pridolazećeg Jokaša. Jokaš nit se komu javi, nit kog pozdravi, već se probi kroz gomilu, pa će krčmaru šuškavim, zagrobnim glasom: — Daj mi se napiti! — i svi koji slušahu čuše kako zvecnuše sjekutići koji se nikad ne mogahu sastaviti. Krčmar dohvati s gradela dva tri komadića propečene 491

pečenice i okrajak kruha, sve to baci na drven tanjur i gurnu pred Jokaša: — Zamezi malo, slađe će klizati — pa mu prikuči i bukaru vina. Jokaš prihvati bukaru i ne pusti je sa zuba dok u njoj bijaše i kapi, a onda je preko stola doturi krčmaru: — Natoči! — i svi koji gledahu vidješe kako komad pečenice skliznu niz grlo a da ga zubi i ne dotakoše. I on koji nekoć kao od šale mogaše ispiti cijelu dižvu, sada iscrpljen dugom trijeznošću i Fatinom jamom, od bukare se zaljulja i više pade nego sjede na stolac što mu ga netko obazriv podmetnuo. Ali, on kao da ne bijaše svjestan svoje slabosti, uznese oči na krčmara i prostenja: — Natoči! Ne boj se, platit ću! — Ih — nakesi se Matan Bilin — Kô da ne znaš da je džabe, da ti sin cijelo selo časti! U tren oka Jokašev se zamućeni pogled pročisti, zjene mu zasjaše i dobar pedalj ispred lica iskočiše: — Ta je i u šali za nož! — Nek je i za dva! Ako mi ne vjeruješ, upitaj ljude. Opći muk bijaše Jokašu govorljiviji od svake riječi. Lagano se podignu sa stolca, zatim se odmah sruši na oba koljena i grčevito obgrli noge Matana Bilina: — Plati... plati mi ovo, pa ću ti sedam godina služiti! — Plati čovjeku kad te tako milokrvno odjedared — zacvrkuta Keko koji uđe u krčmu i odmah se prihvati laštenja čizmica. — Kao da sam rekao: neću — brani se Bilin. — Znam ja tvoje i neću i hoću — Zaleti se žestoko Srbiguzica i, tobože, ga srdito odgurnu — Kakav si gad i 492

guba, ti bi od čovjeka da ti sedam godina služi!... Ne boj se, Jokašino moja! Znam kako ti je! Prije tri smrti nego zalogaj od one svoje gube, ma ni ova ti tuđa nije bolja... Ja ću platiti, a ti svom Srbiguzici nećeš sedam godina služiti već malkac otplesati, pa gotovo! Je li pošteno? — Kako ne bi bilo, svanuće moje... — obradova se Jokaš. — Onda raspali onu: »Imao sam četri konja, četri ždripca neškopljena...« — »... iz kremena, iz kremena« — ispravi ga Jokaš — Znam ja, znam. Hehe... — He! — odreza netko. — Razmaknite se, ljudi, da to svjetski bude odjedared i milopojno... — raskvoca se Keko, pa onakav sićušan stade gurati ljudine dok se nasred zadimljene i prepune krčme ne stvori komadić slobodna prostora. — I da mi noge visoko dižeš! — strignu obrvama Tutkalo. Jokaš učini dva tri mlitava poskoka i počne nekako hrapavo i žalosno pjevušiti. Tutkalo ga zgrabi za košulju i nemilosrdno se obrecnu: — Jesi li gluh, što li! Rekoh ti, da mi noge visoko dižeš! Da ti se iz podanka vide! Nismo ti mi purajlije okopoljske, pa smuljaj i sburljaj! Meni su na dlanu plesačice noge dizale i pjevačice u uhu cvrkutale... — Stani — ustremi se na Tutkala Srbiguzica — Plaćaš li ti ili ja — a onda nježno potapša Jokaša — Pleši ti, dušo iskrnja, kako znaš i možeš. Jokaš ga zahvalno pogleda, skupi sve snage da svoju zahvalnost i činom potvrdi, da što bolje otpleše, da što ljepše otpjeva... Ali noge bijahu oteščale pa se jedva 493

podizahu, a glas promukao, šuškav, zagroban... Više ne bi ni traga od nekadašnjeg Jokaša, od one razmetljive i prčevite budaletine; bijaše samo staro, isluženo strašilo za ptice. I svi oćutješe da čine nešto ružno, pogano, ma baš pogano. Pa ipak svaki čekaše da netko drugi tu neljudsku igru prekine. I dok su tako jedan na drugoga čekali, Jokaševa su koljena sve više drhtala, pjesma sve više krkljala, kao da ne izlazi iz usta, već iz rasječena grla. Neprimijećen ni od koga uđe Potrka i stisnu se do vrata. Napokon će i on to čudo vidjeti. Ali... dok je tamo u Srijemu uživao i naslađivao se u pripovijedanju o očevu poniženju, sada suočen sa sagom satkanim od samih užasa — sagom dostojnim predvorja pakla — najprije se skameni, a onda u njemu sva krv uzavri, gornja usna zatreperi, šake se stisnuše i ruke same od sebe poletješe da surovoj i tuđim jadom nezajažljivoj gomili kičmu prebiju. I prebile bi, da ga najednom ne ozari spoznaja, da to iživljavanje u ponižavanju čovjeka ne živi u ovim ljudima samo kao njihovo živinsko nagnuće, već dobrim dijelom i kao želja da ugode njemu, Potrki, i njegovoj petnaestogodišnjoj mržnji na oca. Jedino što je u ovom času mogao učiniti bijaše: prići, ocu, uzeti ga pod ruku, odvesti ga kući i svu besmislenu prošlost zaboraviti. Ali počesto sotona u čovjeku sve dobre nakane razbija i na njegova usta izgovara sasvim druge riječi od onih koje je htio izgovoriti. Tako se i sada dogodi, na najveće zaprepaštenje Potrkino, da umjesto namjeravanog: »Vratimo se kući« sotona izbljuva: »Vrati se, oče razmetni!« Da zlo bude još i gore, Potrka se upravo toj đavaoskoj riječi od srca nasladi i tu paklenu nasladu još više razgradi: — Pokloni mi se pred ljudima, pa ću te pašom učiniti!

494

Tada od pijanstva zamućene Jokaševe oči bljesnuše nevidljivim sjajem, sjajem najpročišćenije mržnje, koja se taložila i bistrila punih petnaest godina. Suhe mu se usne u pljucanj skupiše: — Pȕ na te, sotono paklena! — pljucne mu ravno među oči, a slabost i pijanstvo, koje na čas mržnja potisnu, ponovo ga obrvaše; zatetura, zaševelja i sruši se na hrpu odbačenih starih vrećetina, nagomilanih do prve bačve. Potrka lagano obrisa pljuvačku i ljudima se nasmiješi izvještačenim smiješkom; ali taj ga, godinama uvježbavani smiješak, ovaj put iznevjeri. — Pokrijte ga čimgod, studeno je — smeteno se okrenu i pođe k vratima. U tom času poče se zbivati i ona treća velika stvar: ispred krčme se zaustavi kočija — čudo neviđeno, jer ovom cestom, Bogu i vragu za leđima, nikad nijedna kočija ne prođe, već samo lagana domaća i teška bosanska kola natovarena sijenom i japijom. Iz kočije iziđe Šalom s još jednim visokim, svježe izbrijanim i namirisanim gospodinom — odvjetnikom, kako će se kasnije doznati. Obojica bijahu u skupocjene bunde uvijena, dok im se na glavama gizdala šubara od samurovine. Misao na Šaloma, na svog Škilju iz Zagvozda, misao na slavni megdan koji mu je sada dijeliti, najednom potisnu svu malopređašnju mučninu, i on se ponovo osjeti onim što jest, Potrkom, nadasve Potrkom. Izgubljeni se smiješak opet vrati, a s njim sigurnost i neprispodobiva vjera u se. Gledajući iz prikrajka Šaloma, sjeti se onih pet šest pisama koja su ove zime uporno iz Sarajeva stizala, a on ih još upornije neotvorena u vatru bacao... »U vatru bacao, djede Kikašu, u oganj gorući! Znaš li ti što je to u vatru 495

neotvorena... Znaš li ti što je to sarajevska kočija usred ove muljavine... Nije to: trč, mali, trč, nije to tvoj Škiljo iz Zagvozda! Nu, bogareti, pa ja se počeh i s tobom nosati, s tobom pokojnim nadmetati... « Naglo se okrenu i opšeta očima sve u krčmi, prstom prizva Šimagu Malog i šapnu mu povjerljivo: — Skokni po Nušu, nek mi njedra donese i topuzinu u njedrima. — Kakvu topuzinu?! — blenu Šimaga. — Topuzinu, Šimaga Mali, topuzinu da junački megdan podijelimo! Trč', pogani nijedna, trči, trči... Kad Šimaga otrča, on nastavi u sebi slagati po zvučnosti srodne riječi i odmah ih na svoj način pjevušiti: »Trči, trči... trčak trči, cvrčak cvrči, zvrčak zvrči, Žudija se grči, a Matan ga... ej rode, rode, radost me izbode...« a onda veseo i na svoj način nasmijan pođe ususret Šalomu koji se upravo pojavio na vratima krčme: — O gospodaru Šalome, kakva čast i počast, slast i poslast... — i raskrili ruke da ga zagrli. Šalom smrknuto ustukne, podiže štap od ebanovine sa šiljkom od srebra i jabukom od jantara, pa srebren šiljak upre u Matanova prsa: — Ti moja pisma ne odgovorila! — Ih! Ti baš kô da sam ti djevojka! Tko će, gospodaru, po ovoj čičavici pisma pisati i na njih odgovarati! Prsti se smrzli i okočenuli, ne možeš ih ni u kokicu skupiti, kamoli olovku držati... Maknite se, ljudi! Mjesta gospodaru! Što buljite kao buljine i jejine, vrag vas... čovjek putnik, gladan i žedan, i gospodar k tome... krčmaru, peci pečenice, svi te vrazi pekli... Uh, nemoj! Vrag ti i moju pamet, gospodaru Šalome! Eto, zaboravih da si ti Žudija i da je prase svinja... 496

krčmaru, ne peci mu pečenice... — melje li, melje, a sve slatkasto, sve lickasto. Uzalud ga Šalom u nekoliko navrata pokuša prekinuti, Potrka bi se samo srdačno nasmiješio, srdačno ga potapšao po ramenu i brzo mu koju šapnuo: »Lako ćemo... vrag ti pisma... kasnije o poslićima...« i nastavljao glasno razmišljati čim bi se moglo počastiti ovako ugledna gosta i pravog prijatelja, koji se dao na tako dalek i zimovan put samo zato da se prijatelju obraduje... I kad je iznabrajao sva jela koja je znao i o svakom ustanovio: ili da ga nema u ovom grebenom zavičaju — baš tako kaza grebenom zavičaju — ili da je po zakonu Mojsijevu prokleto, napokon mu, tobože, sine: — Skreši pršut od jalovice: pred Mojsijem čisto, pred Šalomom dobro! — a onda sav razdragan gotovo na silu odvede Šaloma do jelova stola i silom ga posjede na jelovu klupu — Gospodaru Šalome, zovni der kočijaša i onog slugu, i oni su ljudi! — To nije sluga, to moja advokat! — Sluga, gospodaru Šalome, sluga — ustraja Potrka — sve što je oko tebe služi tebi, a da komu će!... Nu, vidi mi te, zvijezdo moja Danice, jutarnjice i večernjice... o gospodaru Šalome, srce mi dolaskom slomi... »I meni se čini!« nasmija se u sebi Šalom, koji u početku bijaše tvrdo odlučio da za stol ne sjedne. Ali s jedne strane Potrkina nasrtljiva ljubeznost, a s druge stoput prokušano iskustvo, da se sa sitim i gasnim lakše na kraj izlazi, učiniše svoje. I dok su tako listili pršut od jalovice i to sami, jer se ljudi pred krčmu povukoše da gospodi ne smetaju — Šalom u nekoliko navrata i opet uzalud pokuša zapodjeti pravi razgovor. Potrka bi uvijek našao smicalicu da vodu u pijesak svrne. 497

— E sad kad smo ovo pogrde podmirili — reče dražesno tuckajući Šaloma po ispupčenu trbuščiću — kaži ti svom pobri što te žulja? — Mijenica — protisnu Šalom. — A ha, to sam i mislio! — veselo će Potrka, a onda se smrknu, zabrinu, pa snuždi i na kraju nemoćno odmahnu glavom — gadan žulj, gospodaru Šalome, ma baš gadan... Sve mi se čini da za nj nema melema. Šalom skupi ramenca, spusti ručice u krilo, zatrepta trepavicama, pa razvuče tihano: — Nema melem... — i glas, i lice, i sve mu bijaše kao u razočaranog djeteta, tek što su mu očice podrugljivo skakutale. — Nema melem... — ponavlja Potrka sumorno vrteći glavom. — Nema melem, pa nema melem... — Nema, pa nema... — Nema jaspra? — Nema jaspra... — Nema, pa nema... — Nema, pa nema... — »O djede Kikašu, lijepe li igre, skladna li nosanja... Gdje je ovo, a gdje tvoj Škiljo iz Zagvozda...« kliknu u sebi Potrka, koji će cijelo vrijeme voditi dvostruki razgovor, jedan sa šalomom, drugi s pokojnim djedom, i oba podjednako slađana. Zatim segnu rukom u džep, izvadi šaku sitna novca i rasu ga po stolu. Šalom, koji je ovu dječju igru nametnuo očito sebi za zabavu, poskoči i pljesnu ručicama: — Ima jaspra! — te bridom dlana veselo omete onih desetak kruna i smete ih pred odvjetnika. 498

— Ima jaspra... — i Potrka razvuče usta od uha do uha. »O djede Kikašu, vrag mu se budalastom dušom zametnuo! Igra li se, igra, da ga iz igre ošine...« Šalom, baš kao da sluša ovaj unutrašnji zagrobni razgovor, poskoči na noge i stade pljeskati: — Ima melem! Ima jaspra! Ima dvori... Potrka se odmah povede za njim: — Ima melem! Ima jaspra... — a onda se snuždi, sneveseli — Nema dvori... — Nema dvori?! — i Šalom se načas uozbilji. — Nema melem, nema jaspra, nema dvori... pošteno ti rekoh, da se u veliku rizičnost upusti. Šalom ga trenutak gleda zabrinuto, a onda se ponovo razvedri kao dijete koje je proniklo u varku odraslih: — Ima dvori! Potrka se više ne može igrati, smijeh ga guši, obuhvati rukama koljeno, zabaci leđa unazad i stade se od srca smijati: — Kad ima, gospodaru Šalome, a ti ih uprti i nosi! Šalom i to shvati kao nastavak igre, pa se i sam stade od srca smijati i tobože ozbiljno objašnjavati kako njemu nije sile dvore ni prtiti ni nositi, jer on ima neki mali, čarobni bubnjić, na koji može stati i stotinu takvih dvora. Na ovu gospodarovu dosjetku prasnuše u grohot i kočijaš i odvjetnik. — Vjerujem da imaš čarobni bubnjić, ma i ti vjeruj da i mi ovdje imamo čarobni vjetrić, koji sve ono što na bubanj dođe s bubnja otpuhne i nasadi tamo gdje je i kvocalo — naceri se Potrka, pa stade dozivati i one ispred krčme; kad svi uđoše upita ih koji će se to od njih isprsiti za trinaest tisuća. 499

— Za šest! Za šest! — revno ga ispravi Šalom. Tada Keko stade odjedared svjetski i slikovito objašnjavati: kad bi cijelo selo za gnjate odjedared uhvatio, naglavce ga okrenuo i do smaka svijeta odjedared tresao ne bi šest stotina istresao odjedared. No ni to ne smete Šaloma, koji već glasno stade nizati mogućnost do mogućnosti: ima ljudi u drugim selima, ima ih u varošu, a mogla bi i država uz pol cijene kupiti kućerinu za školu ili crkva za župne dvore... — Sve bi se to moglo, gospodaru Šalome, i sam bih u pol cijene kupio kad bi dvora bilo! — uzdahnu Potrka i namignu Nuši koja upravo pristiže sa Šimagom Malim. — Bila dvori, bila, Šalom vidjela! Hehe... Šalom sve pitala i raspitala: »Gdje bila dvori ot Matan?« A ljudi kazala: »Tamo bila dvori ot Matan!« — Gospodaru, gospodaru... svakom li vjeruješ osim starom prijatelju — prijekorno će Potrka, pa se duboko pokloni Nuši — Nušo, gospođo, budi draga kako si šesna, pa pokaži sarajevskoj gospodi što to pod bluzom skrivaš! — A ne, ne! — skoči Šalom — Ne padala Šalom na ženska prsa! — Ne padala ti ni na kozje vime đava' te tako lijepa odnio! — promrmlja Matan Bilin. Nuša segnu rukom u njedra, izvuče papire i predade ih mužu, a ovaj ih doturi odvjetniku, koji na njih baci samo letimičan pogled, pa pucnu debelim usnicama: — Sporna je kuća neosporno uknjižena na Anu Veić Markotinu. Šalom otvori usta ali glasa ne ispusti, tek mu ruka sama od sebe k srcu poteče. Kad prvi udarac prođe jedvačujno protisnu: 500

— Gonila jamac... — Bože moj, luda li čovjeka — uzdahnu Potrka više za se, pa će glasno — možeš s tim jamcima mazgi pod rep, da ti malo mirisa saberu — onda pogleda odvjetnika kao mudar mudra, pa će kao mudar mudru: — dosta je ime, da im imutak prosudiš! Jedan ti se zove Skočimiš, a drugi Kozmuz! — Ništa vam oni ne posjeduju odjedared — posvjedoči Keko, ozbiljan kao na sudu. — Ni komadić neba da im gdjekad od svoga ne pozajmim — nadoveza Matan Bilin i prasnu u bezočan smijeh, a s njim i cijelo selo, oduvijek nasladijivo nevolji bogatih. Šalom polagano dođe k sebi, mrkim okom opšeta sve te smiješno ugizdane torbare, pokrpljene nadničare i dronjave prosjake, sva ta prostačka, prljava i nakešena lica, ta ražvaljena usta, gadna i gadljiva, s izobanim zubima, do kojih nikad ni jedan zubar doprijeti neće. I sad da ga ti zubi bez zubara, ti gnjili, crni, izhrdani, črbavi zubi iz mira izbace... E nećeš! Nijedan se bijes s jednim »nećeš« ne potisnu, te gnjevan na njih a još više na se — što se kao kakav žutokljunac dao navući na tanak led i upasti u tako jadnu i prozirnu seljačku klopku — stade prijetiti zatvorom, oduzimanjem pokućarske dozvole, bojkotom sviju trgovaca, da na kraju žalosno splasne podviknuvši na svog dostojanstveno šutljivog odvjetnika: — Ukesala ot bábo ot Matan! Uh, pameću draču začudio, kud se prije tome ne domisli! Dašto, nego ot moja bábo, ot kospodar ot blago ot car Trojan... — nakesi se Potrka — Samo ruho babe moga valja više nego deset tvojih usranih mijenica. 501

— Tako je odjedared, snishodljivi gospodaru Šalome, sam se udostoji pogledati i provjerodostojiti udostojiš se... — Keko uvijek ima pravu riječ za pravu zgodu, pa s Jokaša pažljivo odiže one poderane vrećctine. Matan Bilin zabi prst u uho i zapjeva, zapravo zavija: već

»Nisu dronjci, dronjci jadikovci«, »Sinu Janko kano sunce žarko«!

— Pošteno sam ti govorio, gospodaru Šalome: »U veliku se rizičnost upuštaš«! — reče Potrka nemarno čačkajući meso između zubi. Na to Šalom ustade ušilji lice i podrugljivo ga prope sve do Potrkinih očiju: — Znala ti ona priča: Išla lonac na voda dok se ne razbila? — A znala ti ona druga: Komu suđeno biti greben, gaće mu sama padala?! — Padala, moja Matan, padala! — Šalom ustuknu dva tri koraka, a onda doviknu torbarima — Matan nagovorila moja magazar i moja haznadar za ona smrdljiva roba! — Što!... Matane... Ljudi, istina je... Gubo od gube... Grebičino grebena lupeška... — skočiše svi kao jedan, a Šalom protrlja dlanove i povuče se iza stola s jetkim i pakosnim smiješkom. Kao što nitko ne mogaše tako brzo iz suze u smijeh, tako se nitko ne mogaše tako brzo i tako uvjerljivo začuditi kao Potrka: — Ujmoca i Sina... — stade se križati — O ljudi, o Turci, još živ stvor ne vidje da Žudija može jednom mraznom riječju kršćanina s kršćaninom omraziti! Ma Bog 502

vam pamet prosvijetlio, upitajte se: od koga robu nabaviste, komu novce ostaviste, tko vam reče kakono, kume Keko... — »Mogla biti tako, mogla i onako...« — otpoče cvrkutavo Keko, no Potrka ga prekinu lica žalovita, do boga žalovita: — A poradi vas ja i jučer odvjetniku Jerkoviću. I Jerković mi reče: »Pošalji mi te svoje budaletine, pa ćemo tužiti tog i tog Šaloma zbog prljave trgovine i prikrate ispod polovice!« — Ma što ti kučak lajala! — prasnu Šalom ali njegov ga odvjetnik smiri, jer je osjetio da neki nevaljao vjetrić počinje piriti. Potrka se ne osvrnu ni na jednog ni na drugog, već nastavi svojima: — A vi umjesto Žudiju hoćete raspeti svoga Matana, otkupitelja svoga! E, zahvalnosti pasja... — i pođe prema vratima oka i lica na smrt uvrijeđena i do smrti žalosna; onda se na vratima naglo okrenu — Je li?! Matan vam pljesnivu robu prodade, da bi Šalomu kesu napunio! A tko mu je isprazni, budale jedne! — Opet prekorači prag i opet se vrati — Zbogom, moja Šaloma, i ne ljutila se na svoja Matan, ni ti nisi drukčije svoje dvore sagradila... I mnogo mi pozdravi svoja mutra papagaj... Čim zamače s oka i uputi se stazicom prema Prpinoj Glavici nastavi onaj drugi, još slađi razgovor: »O djede Kikašu... tvoj Škiljo... moj Škiljo... srce će mi rebra izrazbijati...« I tek kad se počeo uspinjati uz Prpinu Glavicu primijeti da to od početka sam sa sobom glasan razgovor vodi. Ako ga tko sluša?! Od stida protrnu i na mjestu se ukoči. Potom se pažljivo i bojažljivo ogleda oko sebe i olakšano odahne. Nigdje žive duše. Tek negdje daleko iza sebe opazi Nušu, 503

kako se kroz drače probija i hod namjerno usporava da ne vidi muževo jogunjasto i djetinjasto hincanje. — Duševna žena, pažljiva i obazriva... — raznježi se Potrka, a onda se obrecnu na se — Ne mekšaj srce, jer će ti ga vrag ženski kô grudicu voska među prstima... O djede Kikašu, vazda stoj kraj mene, pa uživaj što sve tvoj Potrka radi i kako radi...

504

PRTI NOVE PRTI I TABAJ OPUTINE NOVE — Nušo, uspaljenice, dvanaest mi voštanica uspali, dvanaest svjetlosti apostolskih da se nagledam, da se nauživam! — od dragosti će Potrka dovršavajući kićenje posljednje korpe galantarske. — Bolan Matane, ni na oltaru se ne pali... — ali joj njegov britki pogled svaku daljnju izbi s vrška zuba, te stade užurbano paliti voštanice oko četiriju na komu poredanih korpa. Ako joj riječ i izbi, misao se nastavi: »... dvanaest nego šest svijeća, a on, poganin — pomiluj ga po velikom milosrđu svomu — od tih vražjih korpetina oltar čini.« Potrka privuče naslonjač kupovni na mjesto odakle se pružao najljepši pogled na svu to okićenost, pa udari šakom po naslonu: — Čujem, Nušo, silo nečista, kako ti uz ono što pregrize, vrag i štogod drugo šapće. Na priliku, da za ovo moje prijestolje guzicu zalijepiš kad mene ne bude. A ja ti velju: ako je zalijepiš, nikad je nećeš odlijepiti! Ovo ti je, Evo, jabuka iz raja Matanova! — Neću, moj Matane! 505

— Ma što nećeš! I kako ću znati da nećeš osim da ti lažljivoj vjerujem?! Stoga ću s prijestoljem na tavan i preko njega nit paučine, gdje i kako ja znadem. Pa kad dođem o Božiću, ne nađem li tu nit i cijelu lijepo isprepletenu paukovu mrežu, nema u nas oskudice u paucima: ne čekaj me u bijelu dvoru, veće na dnu duboka studenca. A sad me pusti da se svoje radnje nauživam. I zagleda se u četiri korpe, u četiri skošena kovčežića i njihovih stotinjak pretinaca. U najnižem redu puceta ženska i muška — svake fele i svake vrste, od limenih do rožnatih i bisernastih, od onih boje suze do onih boje potočnice i maćuhice — pa spojnice sjajne kao srebro i žute poput zlata, pa kopče i kopčice, prstenčići, napršnjaci i ukosnice... U drugom nizu igle i iglice svakodužne, kalemovi konca crna i bijela, svakidašnjeg, pa špuljice konca svilenoga, što se sjaji sobom i stotinama boja, da djevojke mogu sitan vezak vesti. U trećem češljevi svakojaki: krupnozubi za pletenice, srednjezubi za uvojčiće i sitnozubi za puljkanje ušiju i gnjida, pa oni ovalnosvijeni da kiku pridrže, a izrađeni od roga, od željeza, od drva za svaku želju i imovno stanje. U četvrtom nizu — i dalje uzgor — svakog čuda i božjeg i vražjeg: mutvica, temperina brtvulina, čakija, štileta, nožića za nokte i onih za navrtanje, britava brijačkih i onih marvinskih, sapuna i kistova, bruseva za noževe i belegija za ustre, šila i ognjila, škarica i turpijica, pera i olovaka, narukvica i privjesaka — od križića i medaljica do zvjezdica i četverolisne djeteline — za svaku sreću nebesku i zemaljsku... i mrđelica, džanun dušo moja, mrđelica... Pa naočala za vid i za sunce, ogledala ravnih i onih uleknutih u kojima svaka dlaka kolac, pa ogledalca dvostrukih i onih otraga oslikanih svetim slikama ili polugolim pogrdama... kako tko voli, kako tko želi, svakog blaga za kršćanina i poganina, muslimana i lutorana. A 506

sprijeda i sa strana ovih čudesnih dućana vijore marame i lanete, rupci i sudari — vuneni, prteni i svileni — šalovi i kravate, opasači sa sjajnim prejicama, kajiši za navlačenje britava, trake i vrpce u sto boja, pa bludne ženske podvezice, a do njih svete krunice od zrnaca staklenih i sedefnih, od rogačevih i bagremovih košćica i bobica... slasti za svako oko, mamca za svaku želju! — Nije to smuljaj i zbuljaj, šuć-muć pa prolij! I ne žalim što to drangulija u Splitu kupih i po malo oštrijoj cijeni i što dvadesetak dana na slaganje izgubih kad ispade: otmi se ako možeš! Skoči iz naslonjača, prebaci širok kožni remen preko lijevoga ramena: »Ne boj se, djede Kikašu, i ovako ću s ramena svoga kruh svoj jesti!«, a korpa sjede na trbuh kao da je s njim rođena. Potrka raširi noge, poda dno korpe podmetnu debeli jasenov štap, pa se ljupko nasmiješi Nuši: — Stojder, gospođo draga! Nećeš zar slijepa kraj ovog blaga? Nožica nek ti mrvicu stane i oko na radost pane! A Matan ti se kune i veli, naći ćeš svega što ti srce želi: pomadice za lijepo lice, za ruse kose ukosnice, za ručice narukvice, za nožice podvezice, za uhašca naušnice, za vrat bijeli đerdan cijeli... Čuješ li ti mene, silo nečista?! — Pusti me, očinjeg ti vida, zar ne vidiš da te u svijet spremam! — A tako! E kad je tako — uzlobi se Matan — svetoga mi Trojstva i Jedinstva, odmah ćeš vidjeti da si i ti u svijetu! Trči silo nečista, i tri krune donosi ili: otmi se ako možeš! A kad ustrašena Nuša otrči, Potrka se zadovoljno nasmiješi i zavrti glavom: — Hehe, od prve ti upali moj sveti Otmiseakomožeš! 507

Pošto je od vlastite žene iznudio taj prvi sveti »otmiseakomožeš« i za tri joj krune podmetnuo nekakve češljeve, sapunčiće i ukosnice, stade je očinski karati poradi rasipnosti: lako je tuđe budnašto, ma uznoji te tri krune, pa ih onda raspi ovako na bezube češljeve... Ovo! Kupit ćeš vreću žita i u strahu Božjem cijeli mjesec poživjeti... Budući da si taka i takva, s muževim rasipna i razmetna, to ti on — u ime Božje milostive pravde — niti može niti smije ostaviti više od pedeset kruna. Ako je pameti s tim se dade sito i obučeno sve do Božića; ako je ludosti, bacaj odmah u dim i vjetar, pa pod među, lezi i crkni. Kad bi joj ove Šalomove stotine i tisuće ostavio, brzo bi se u rasipnoj ruci i na zlu putu istopile: malo ćaći i materi, malo braći i sestrama, posigurno, štogod krišom i Jokašu, čim bi svoju ludu glavu na kretinu pod sjekiru, a muža pod ključ dvadeset i koju godinicu. Stoga će dio Šalomovih para uzeti sa sobom, a s ostalim u kotlu, zaspi zemljom i u zemlju zakopaj kô hrčak, i to na mjestu samo tebi poznatu. — Ako ti se štogod dogodi? — lanu Nuša i odmah se ugrize za jezik. — A to bi ti! Još se nisi uza me ni zagrijala, a već bi me ohladila! E nećeš, silo nečista! Zatim je prisili da mu pomogne iznijeti pred kuću škrinje i sve što mu u miraz donese: »Razdaj, razbacaj, zapali samo mi ovo više u dvore ne unosi! U Matanovoj je kući sve Matanovo!« Nuša reče da će crći od sramote ako to selo ispred kuće vidi. Potrka opet reče, ako je do crkavanja, bolje je da crkne hranjenik nego hranitelj... zapravo nitko i ne mora crknuti: noć je duga, pa ako se baš neće prtiti i ćaći Markoti dronjke vraćati, neka ih zbaca u Fatinu jamu na čudo selu, Jokašu i caru Trojanu.

508

Potom svoju robu odvoji od njezine i zaključa je u ormar kupovni, eda duša razmetna ne bi što od njegova komu dala, jal prodala. Već i prvi pijevci zapjevali, a on je još uvijek ponešto premetao, sređivao, ženi u ludu glavu pamet utuvljivao, gdjekad blagim smiješkom, gdjekad porugom, a gdjekad oštrom riječi i svagdašnjom nasušnom psovkom. Kad se već iscrpio u paunjenju muškoglavošću i starješinstvom primaknu se Nuši nekako nježno-ratnički, nježno-ratnički je zagrli i obori u naslonjač kupovni. Nuša ciknu kao da je na zmiju sjela i odskoči s naslonjača tako silovito da umalo i Potrku na pod ne zbaci. — Ne ciči, ne boj se! Ne sjede od svoje već od moje — umiri je Potrka smiješkom i milovanjem. Samo ti legi, legilegi kvočko raskvocana, legi-legi u prijestolje ko u gnjezdašce... i na leđa mi se izvrni, kučko, vučice, dušo uspaljena! Hoću da u prijestolju prijestolonasljednika ugradim! Ujmisusovo ti! — zaprepasti se Nuša, ali videći neugasiv sjaj u muževim očima, obori trepavice, a glas joj zatreperi — Bog moj vidi da nije po mojoj.., a ti, Matane dušo, svijeće pogasi, umrijet ću ti od stida... — Nije nijedna, pa nećeš ni ti! Neka gore sva svjetla kad se Božja vrši... svih dvanaest svijeća, dvanaest svetih apostola. Diži noge, ženo pobožna! Netom obavi sveti posao, otrese se ko pijevac s kokoši i zadovoljno protrlja dlanove: — Ih, što će se mali veseliti kad mu ćako kaže da ga je u prijestolju ugradio! — Nećeš valjda... — zgrozi se Nuša, pa zanijemi.

509

— Ženo moja, muko moja i nerazumnice neuka, što ti znaš što mu ga je bijeli svijet i kako svjetski čovjek sina podiže! U treće pijevce pristiže vjerna trojka: Šimaga Mali, Skočimiš i Kozmuz. Odmah svaki zgrabi svoju okićenu korpu, objesi je o rame, pa svi sletješe do ceste gdje su ih čekala kola da ih odvezu u Makarsku, odakle će parobrodom na Rijeku a dalje vlakom do Zagreba, do te nove i još neiskušane njive Gospodnje. Smjestivši korpe u skrovit kutić broda, trojica vjernih stadoše polagano šetkati palubom i meraklijski uživati u čudesnom parobrodu i svim čudesima na njemu. — Dugačak je makar pedeset aršina — zadivljeno će Kozmuz. — Pedeset? Nije li, može biti, i pedeset i tri — važno će i znalački mladi Kozmuz koji se osobito ponosio mjerenjem dužina i težina odoka. — Ma tko ga zamisli... ma tko ga načini... I stadoše se nadmetati u divljenju: tko mu dimnjak savi, tko mu skova kormilo, tko sidro, tko usuka konope kano šaka debele, tko tu vražju mašinu skroji, tko vijak isturpija, a tko ogradu — po visini taku i jednaku — onako šesno zakrivi i zaobli i svu je zakovicama zakova... Potrki dade u boga to budalasto divljenje, pa im priđe s gorkastoslađanim smiješkom: — Novci! Sve to, rode, novci učiniše, zakriviše i poravnaše! Moji i vaši novci sve te puste zakovice zakovaše, a sad vi iz zakovica ponovo novce iskrešite! Kako?! Nu gledaj, rode, ovako! Da se do Amerike vozimo, Matan bi se džabe vozio.

510

— Ih, ko da nisi ko i ti kartu platio! — podrugnu se Skočimiš. — Tako se, moj Skočimišu, nit razmišlja nit domišlja! Već ovako: kartu nisi platio, već predujmio onom koji će je platiti. I ne gleda se u dimnjak, već u kapetanovu lulu. — Vrag ti lulu! što na njoj imaš vidjeti! — nasmija se mladi Koznuz. — Ono što vidim: mal te nije progorjela — namignu mu Potrka, okrene se i pođe na drugi kraj palube. — Baš ludo odgovori, ma baš ludo — zavrti glavom Kozmuz. Malo zatim ugledaše ga na kapetanskom mostu kako s korpom na trbuhu živahno i prijateljski razgovara s kapetanom: hoćeš-nećeš-moraš sa mnom da se lolaš i prebireš po korpi! Poslije duga prebiranja kapetan izvuče nekoliko lula, pa ih ogledava i međusobno uspoređuje dok na kraju ne zataknu jednu u vanjski džep, a iz unutrašnjeg izvadi lisnicu. — Bogaremi, i ne bi tako lud odgovor — bočnu Skočimiš Kozmuza. — Pa što onda! Nije sva radost u grebenom banovcu! Šimaga Mali, gledajmo mi čudesa... Dok su Kozmuz i Šimaga Mali gledali čudesa i štenećom znatiželjom istraživali svaki predmet na parobrodu nemilo se prepirući koji bi to mogli biti otoci mimo koje prolaze i koji gradovi u koje pristaju: jal Zadar, jal Šibenik, jali gnijezdo Senjanin Ivana, a Skočimiš im svaki put sve ljuće odgovarao: »Split, budaletine! Svaki ti je grad Split, svaki otok Brač svaka rijeka Cetina!«, dotle je Potrka s korpom na trbuhu šetkao palubom, s ljupkim smiješkom i smiješnim doskočicama mamio starovozioce i 511

pridošlice, pa ovom češljić, tom nožić, onom ogledalce s razgolićenom pogrdom. — Bogaremi, on će do Rijeke i tri vozarine zaraditi — reče Skočimiš pomalo udivljeno a i zavidno pomalo. — Zaradi i ti, Zaradiću! — otrese se mrko Šimaga Mali, koji od vjernih bijaše najvjerniji. U Rijeku stigoše sutradan o podne. Šimaga Mali i Kozmuz prikovali oči za palače i brodove, uši za onu ludu lučku buku, pa ni makac. Tko zna kolike bi dane ostali tako prikovani i ukipljeni, da ih Potrka ne povuče za rukav i ne odvuče u za njihov džep prikladnu krčmu. Kad pokušaše tri tanjura »pašta-fažol« i počmrknuše po kvarat vina, s okićenim korpama na trbuhu u četveroredu krenuše prema kolodvoru da se raspitaju o kretanju vlaka. — Gledaju li nas, moj Matane, gledaju... — namignu mu Skočimiš i trepavicom i obrvom. Potrka mu odmignu još i uhom i usnom: — Gdje ne bi! Ljudsko ti je oko znatiželjno i na prase u krmači, pa gdje neće na ovo čudo neviđeno... — a onda , kao da se nečeg važna prisjetio, stade — Aptak, rode, pozor!... Ne meću se novaci u najljuće kreševo! Ovo vam je, sokolići, egzercir-plac. Egzercirajte, novaci moji! Može biti da štogod i naučite! Grad je velik, lučki, pun ljudi putnika, mornara, žena svakojakih, i onakvih. Valja samo stati uza zid i prstom ih vabnuti. Primaknut će se. A kad se primaknu, otmiseakomožeš! Stoga, rode, po planu komande: dvojica u luku, dvojica na kolodvor! Umjesto da iste večeri produže, ostadoše u gradu punih četrdeset dana. — Koliko i Gospodin u pustinji — pobožno ustanovi Potrka — Neka je i naše pročišćenje njemu u slavu! A i 512

jesmo se pročistili, egzercir završili, novom se poslu svikli i obikli, dobro na sitno prodavali, a na krupno kupovali jeftinije nego u Splitu. Pred gospodom ste se oslobodili kako vam rekoh: čovjek s čovjekom neusiljeno ko i dijete s djetetom... Velju, kad je sve tako i ovako, ne bi bilo zgorega da jedan ili dvojica ostanu ovdje i grad, štono riječ, zaposjednu. — Mislili smo i na to — umjesto sviju odgovori Skočimiš — Istina, mjesto je rodno i plodno, mornarsko i kurvanjsko da tako kažem, ma Zagreb je Zagreb, grad glavni, banski... — Ako bude poslovno jalov, nije pakao da se iz njeg ne može u bolje vratiti — dopuni ga Šimaga Mali. Dok je parna lokomotiva stenjala kroz brda kao grešna duša kad tri vraga uz Vilinjak nosi, dotle mladi Kozmuz ne mogaše rastaviti oka od puste šume, kojoj kao da nema kraja. — O radosti! O divote! Hoćeš bukvu, hoćeš jelu, hoćeš omoriku... jal za gredu, jal za vjenčanicu, jal za mertek, jal sa sljemenjaču, hoćeš jaram, hoćeš teljig, jal držalo od motike... Ljudi, čuda li, što li je ovo?! — To ti je, dušo građevna, Gorski Kotar za razliku od Ravnih kotara — prevrće očima Potrka — Ovi su ti ko žena runjavica, a oni ko operušana bula, pa opet po onim obrijanim junak do junaka, hajduk do hajduka, a ove ti libar Kačić i ne spominje. Iz toga ti velika pouka: ne traži vazda vuka u šumi, ni uš u runji, ima ih i na livadi i na bezdlaku insanu. I zametnu se razgovor, ni o vuku, ni o gori, već o bezdlakim bulama i kako to one: briju li ili čupaju; a to golo mora da je gadljivo i uvelo, pa ga opet Turci vole, što je još 513

jedan dokaz da su protiv Boga i njegove svete volje, koja baš runju odredi čovjeku za last i slast, pa zaojkaše:

Neću bule, dupe joj se gule, nego čiste šiške katoliške!

Tko zna dokle bi potrajao ovaj bogohulni razgovor, da ga ne razbi mladi Kozmuz, koji ni po cijenu života ne mogaše prihvatiti da oženjeni ljudi-kršćani takve pogane i besramne razgovore vode: — Pȕ, pogrde... Kad već ne mislite na Boga i na Mali katekizam, spomenite se bar muka paklenih, gdje vam se ne treba misliti ni o manjaži ni o kvartiru: skupio se, jal protegnuo i tamo će ti, kao i ovdje, ostati samo dvije krune... — Ma što to ti muljaš? — ustremi se na nj više od šale nego od zbilje Skočimiš. A, eto, muljam... a vi se prebrojite... pa ćete vidjeti koliko vam ostade od puste riječke zarade! Baš vas brige, je li?! Umjesto da mućnete kako ćemo u Zagrebu jeftinije, vi o bulinoj priklapači. Eee... velik je Bog i ne plaća svake subote, a kad vam plati... — Ma slušaj ti, bače prisisni... — skoči Potrka — Ako ga tebi Bog skovrlji, meni ga uspravi, i neću ga tebi za volju o komoštre privezati! To bi htio, a?!... Što se tiče manjaže i kvartira, čast ti svaka. Valja proći što jeftinije. Prođite. Meni zajedničkoga kvartira ne treba. Nisam ga imao ni u Srijemu, već u svoje Juliške uspaljenice i sile nečiste... Ej, Juliškice, hitra miješalice! Muči, Kozmuzu, vrag ti zle i urokljive misli u Fatinu jamu! Slušaj, jare uškopljeno, meni vazda štogod priručna ženska treba! — Kao da nama ne treba! — uvrijedi se Skočimiš.

514

— Čuješ li, Kozmuze, jare uškopljeno i Josipe Pravedni, čuješ li da ljudima i priklapača treba! A što treba ljudima od Boga je. Gdje nije grijeha, nije ni kajanja, ni Božje suze za izgubljenom ovcom i sinom razmetnim. Za razmetnim!... A ne za tobom, Abele i Josipe Pravedni, pih, iz one naše vukojebine! — Onda se obrati ostaloj dvojici — A vi, braćo? Recite mi pošteno, je li vam potreba od kurve ili od žene? Ako je od žene, svaki sebi; ako je od kurve, možete sva trojica u isti kvartir, pa neka Kozmuz prečisti za sve moli dok vas dvojica po redu i na preskokce. Meni, na priliku, nije potreba od kurve, već od čestite žene, bedevije... — O, Juliška je bila bedevija, žalosti moja... — zanosno će Šimaga Mali. — Naći će Matan i drugu Julišku, makar pola godine izgubio. I vama bi bilo bolje da zgrampate štogod udovice... — Da je na pasju, zečevi bi po oboru šetuckali — žalosno će Skočimiš. — Ne kažem, rođo, da šetuckaju, ma nađe se. Ako baš bude oskudica udovica a vi se prihvatite kakve udate. I to željezničarke. Jer ako je muž radnik u gradu, nikad se ne zna kad će iznenada kući banuti. Ako je željezničar, ne može, na priliku, s Rijeke ko ptica, pa dok on buši karte, ti mu... — umjesto Potrke obijesni smijeh dovrši rečenicu. Pa ipak trojica vjernih ne poslušaše Potrku. Lako ti je njemu kad je tvrda srca! Ne samo što svojoj Juliški uspaljenici nije nikad ništa darovao, ni iglicu, ni maramicu, već joj je svu torbarsku robu prodavao bar za banovac skuplje nego drugima. A njima bi i iz usta izmatao vrag ženski... Ne, brate rođeni! S kurvom je račun čišći i jeftiniji! Plati po što pogodiš, pošten ti, poštena ona! 515

Osim toga: jedna je soba jeftinija nego tri. I tako se sva trojica smjestiše u oveću, pomalo memljivu sobu gospe Rezike, dobrano i kano tusto rastresite pedesetogodišnjakinje, o kojoj je baš tada nastala ona skladna i nekad toliko pjevana slavopojka:

Tam vu Vlaškoj vulici — Ježuš na! Bila baba brkata — Ježuš na! Imala je dugi nos — Ježuš na! Da je mogla mešat sos — Ježuš na!

Potrka, međutim, odsjede u maloj prizemnoj gostionici u Petrinjskoj ulici, u gostionici koja je obilovala mirisom pregorena luka i zaprška, oštrim vonjem mokraće proizvedene od piva i kisela vina, dok su po žutim plahtama plazile tamnocrvene i smeđe stjenice, te duše mirisne, đavaoske. Valja se što prije osloboditi sveg tog nekrsta i smiriti se u kakvoj toploj sobi, uz kakvu toplu Julišku udovicu. A toga se uvijek nađe preko Save. Narod napredan, žene milosrdne i milostive, na ljute želje sladak melem, što im narod kroz prste, a ne ko u nas: skači u bunar, Vrtirepko, sunašce djedovo... Nu, što će ti sva rajska slast ženska ako najprije posao temeljito ne utemeljiš! Stoga već prve večeri s trojicom vjernih prokrižaj cijeli grad i ispipaj sve točke prometne; a kad je sve točke ispipao i sve im prednosti i slabosti uočio, okupi svoje i očinski podijeli grad: — Kolodvor tebi, Skočimišu, jerbo je u tebi seljačkoga ponajviše pa ćeš se sa seljacima najbolje znati bosti i bockati. Kozmuzu, čedo prisisno i maleno, tebi Mali plac, 516

pa majke piljarice ganjavaj do srca i do guzice. Desnico moja, Šimaga Mali, ti ćeš po Jelačić-placu šetkati, a ja ću uz Ilicu, niz Ilicu s gospodom gospodski... I da ne zaboravim, ovdje vam je govor drukčiji. »Kaj« vam znači »što«, a drugom se sami domislite. I još im reče: — Što se kupovine tiče, da mi se ne dogodi kano s Kekom, odjedared, svaki će za se veletrgovce tražiti i naveliko kupovati — a u sebi pomisli: »Samo kupujte, kupujte dok vam ja jeftinije ne ponudim; a ponudit ću, djede Kikašu, čim naletim na svoga Škilju iz Zagvozda, na svoju zagrebačku Šalomu!« Sutradan, u sjaju sunca koje se bijaše upravo probilo kroz iscijeđene i napukle metalno-modre južne oblake, na zagrebačkim ulicama zasjaše četiri korpe galantarske. Ako zanemarimo kratki riječki egzercir, toga jutra Zagreb ugrabi prvenstvo svim evropskim gradovima, koji će tek kasnije biti počašćeni ovom jedinstvenom vrstom kitnjaste trgovine. No kako se sve velike stvari, rekao bih, dokradaju i niču neprimjetno kao trava, tako i ovaj događaj ne bi ni jednim retkom označen u ondašnjem ne baš veleokretnom novinstvu. Zanimljivo je da ovaj nemar novinstva Potrka i njegovi vjerni i ne primijetiše, valjda zbog toga što cijeli dan bijahu naprosto opsjedani od znatiželjna građanstva. Nažalost, bijaše mnogo više znatiželjnih nego kupaca; takva je ljudska narav, oprezna i skanjivačka, prema novom i naprednom vazda uskogrudna i sumnjičava. Pa opet, iako nije curilo, ono je kapljucalo. Prvo vrijeme Potrka nije ni prodavao, već bio pola dana obilazio trgovce i veletrgovce ogledavajući robu, cijenu i valjanost, a drugu polovicu trčkarao od kuće do kuće u potrazi za sobom i njoj pripadajućom Juliškom udovicom. 517

Bijaše na desetke udovica, ali ili bijahu ružne i stare, pa se njemu nisu sviđale, ili pak iodviše zgodne i mlađahne pa bi onaj nepogrešivi nagon — kojim bi na dan hoda kupca osjetio — odmah zazvonio na uzbunu i objavio da to tijesto nije za njegove naćve. Tek sedamnaestoga dana nađe tikva čepinu. Netom se na vratima ukazala znao je da je to ona prava, kraljica njegovih želja: peča od žene, nabijena i rumena, okata i bokata, sisata i guzata, vita bedevija nasmijane jamice na desnom obrazu, sa sedamdeset i sedam ludih želja na dnu mačje zjenice. Bit će da mu je vršnjakinja, možda mrvicu i starija — na zdravlje joj kad se tako veselo nosi. Jednom rukom uspuzla uz dovratnik, drugom se podbočila, a bokovi se sami od sebe uvijaju, muko žalosna, mijese li mijese, vape li svim grijesima, vape. Žute joj kose sjaju ko napast žuta, a sitne se zlaćane dlačice razigrale nad izazovnim smiješkom. On strignu obrvama, strignu i ona, pahnu on, pahnu i ona, a oči im se kukama zakvačiše ko vagoni željeznički. »Tu će biti velika loma!« kliknu radosno u sebi Potrka i prođe pokraj nje namjerno se očešavši bokom o bok, pa promrsi: — Šibnu li me munja, šibnu — i pogleda je bezobrazno, ma baš bezobrazno, što se njoj očito dopade, jer mu uzvrati iako podrugljivim, ono i obećavajućim pogledom, ili mu se bar tako pričini. — Onda, gdje je ta soba, gospo Juliško? — Kak mi znate ime? — upita ona ali ne baš začuđeno. — Muči, gospo, silo nečista, viču mi ga srsi od pete do tjemena — govori joj drsko kao seljančici i sve se u sebi hrabri: »Drž' se, rode! Sve bez straha i da si mi svugdje kod kuće! A i jesi... ljudski ti je jad posvud isti...« 518

— Je, gospon, da se razmemo: trebate vi sobu ili flundru? Vidi Potrka: uvrijeđena, ma ne preduboko, te se stade opravdavati svojim divljaštvom i otvorenim vučjim srcem, koje ne može odoljeti da ne potapše bedeviju po sapima, da se bar okom o vatru ne očeše. Vidi Potrka: kučki godi ovakav razgovor, smiješak joj se provlači kao oblačić kroz ove zlaćane dlačice, a zjenice mile iz očiju. Sad se i ona provuče preda nj, sad se i ona kao nehotice bokom o njegov bok očeša, pa ga s dva prstića za mali prst uhvati i povuče za sobom u mračni hodnik njišući na sitnim koračićima one bogodano raskošne guzove. Pri dnu hodnika otvori neka stara izobana vrata koja nemilo zaškripješe, pa se opet jednom uzdignutom rukom osloni na dovratnik a drugom se podboči, izazovno, vraški izazovno. — Prosim, gospon... — Matan, gospođo, Matan! — Prosim, gospon Matek, krevet vam je poleg vrata. — Kako?! — zablenu se Potrka u malu sobicu koja bijaše sasvim ispunjena s tri jelove svijetlosmeđe postelje i s tri uska, preuska ormarića. Gospa mu Juliška lijepo protumači, da je njegova postelja do vrata samo zato što u ove dvije do prozora spavaju dvojica željezničara, prijatelja njenog pokojnog muža, koji je i sam bio častan i čestit željezničar sve dok ga »šiberica« nije zamijenila za tračnice. — Što može nevoljan čovjek — ne bez računa uzdahnu s njom i Potrka — kad preko njega pređe svaki vrag koji naiđe... Da vidimo drugo — i pritisnu kvaku na suprotnim vratima. — Joj, gospon Matek, to je kuhinja... 519

— A gdje je druga soba? Ne, ona nema druge sobe. Ovu jedinu mora izdavati dok sama spi u kuhinji. Kaj more sirota vdovica! Mirovina kak za ftičeka. Svaka joj postelja nosi po četiri krune, pa si tak nekak spomogne da se nekak spreživi... Ne, ona gosponima željezničarima ne kuha... Je, njemu bi pak mogla, če joj se zdopal... Cijena?... Pa tak, cela košta bu koštala petnaest kruna, se je denes skupo... On će joj dati dvadeset i pet ako otkaže onoj gospodi željezničarima. Je, i to bi se pak moglo. Odmah? Če je volen gosponima željezničarima vratiti osam krun za ovaj neiznucani mesec, ona ih bu smestila kod susede gospe Rozike, koja ima tak lepu sobicu... Sutradan bijaše sve uređeno. I tako se Potrka smjesti u samom srcu grada, do parne uspinjače, koju prije osam godina podiže promućurni gospon Klein — tko će ako ne Žudija — da bi gornjogradskoj gospodi penjanje prištedio. Dugo u noć, u žutom svjetlu petrolejke gospa Juliška s djetinjom radošću razgledava galantarsku korpu i svako malo pa malo pljeska ručicama i oduševljeno kliče: »Kak Kristbaum!«, što Potrka, istina, ne razumije, ali razumije ono drugo, ono tvrdo, zbijeno, ružičasto što neprestano drhturi i treperi ispod duge i lagane kućne haljine i ledenim mu žmarcima cijelo tijelo plâče. »Dobre li bedevije, devendjede Prpa, o dobre li bedevije...« A kad krišom primaknu ruku da je pomiluje po sapima, ona se trgnu, pa se lagano uspravi i poprijeti mu prstićem: — Joj gospon Matek... Kaj pak sad bute šteli? — Juliško, gospođo i gospo, ja samo tako, od vraga. Ma kad me po duši pitate, po duši ću vam i odgovoriti, htio bih da vi želite od mene što i ja od vas: lȕk ti vadim, kapulu ti sadim. 520

Fuj, prostak — otrese se Juliška, ma više sa smiješkom nego s ljutnjom. A to još više osokoli Potrku, te joj dugo u noć stade razlagati i obrazlagati kako se grešno i uzaludno suprotstavljati istini poznatoj, a istina je poznata: svakom ralu ojica, svakoj motiki držalo, svakoj tikvi čepina, svakoj bravi ključ. Kako je ona žena svjetska i razumna, neće svoju bravu ostaviti bez ključa kad joj ključ pri ruci... Juliška se više smijala i cerekala njegovu ozbiljnu načinu govora, nego onome što govori, pa i sama zaigra njegovu igru i sasvim ga ozbiljno upita: kaj če kluč ne bu pasal? On opet reče, nikad se ne može znati paše li ili ne paše dok ga ne utakneš i malčice ne okreneš... i neka ga više ne muči kad bistro i »plemenito« čuje da u njemu tri srca udaraju i tri crpke u ono nevolje krv sabijaju... neka mi se ne skriva iza cerekanja, jer je oči izdaju — iz svakog joj po sedamdeset i sedam putenih vragova rumen jezik plazi... što se ima zbiti i zabiti nek se zbije i zabije odmah, da te sutra ne kara zbog danas, čas je životni kratak i osjetljiv: žud za nekoć propuštenom čašom danas ti cijelu bačvu zagorči... Ona je slušala to, i mnogo drugo što se zabilježiti ne smije, čas se smijuljila, čas cerekala, a onda bi joj skrovita misao navukla ozbiljnost na lice, ukočila oči, razigrala potmulu vratnu kucavicu, dok bi joj se zmijsko tijelo u tišini i nesvjesno svijalo i uvijalo, uživalo baš kao da se događa ono što se mora dogoditi a neće da se dogodi. Lud bio što je razgovor začinao i misliti joj dao, umjesto kao pijevac: skoči i pokopuni, pa nek se onda misli! Nekoliko je puta pokuša uhvatiti i zagrliti, no ona bi mu uvijek, uz umilan smijeh, iskliznula iz ruku kao jegulja i prelazila dlanovima preko zažarena lica, da tobože kosu popravi. Napokon ga izmuči ova nikud ne vodeća igra, diže ruke od svega i prepusti se posnoj sudbini. Podstanarski službeno zaželi gospi Juliški laku noć i stade svlačiti jaketu 521

iščinjajući se više srdit i uvrijeđen nego je bio. Priđe svojoj postelji, stade polagano otkapčati košulju i skidati naramenice. Ona mu se s leđa tihano prišulja njišući se u bokovima — koje on, istina, nije vidio, ali ona je prokleto sigurno znala da to njihanje čuje — ovi mu prste oko vrata, uštinu ga za obraz, a onda se naglo zavrti i naškubljenim usnama cmokne gdje bijaše uštinula: — Kaj se još srdiš, Matek? Obradovan njenom nježnošću naglo se okrenu i posegnu rukama za njom. Ali ona bijaše već ne odskočila već odlebdjela do vrata: — Laku noč, Matek... Malo zatim ču kako škljocnu ključ na kuhinjskim vratima. »Zabravi se kučka, ko pred hajdukom! To ti je kad istog časa ne skočiš već joj daješ misliti! E, nećeš!« Vraga nećeš! Iz noći u noć, petnaest noći uzastopce. Svake bi večeri ulazila u njegovu sobu i vazda s valjanom izlikom — treba postelju raspremiti, prozor pritvoriti, bokal vode unijeti, ručnik promijeniti — i svake večeri s njim škakljivi razgovor započinjala dok ga ne bi dovela do svlačenja jakete i skidanja naramenica, a onda ga za obraz uštinula, uštinuto cmoknula, pa uz »Laku noč, Matek« ne odskočila već odlebdjela. Nekoliko mu puta i mrak pade na oči, pa bi je svojim golemim šačetinama obuhvatio oko struka i obalio na postelju Ali tada bi se njeni nokti, kao medvjeđi čaporci zarili u njegov vrat ili obraz, a ono bi zmijsko tijelo — u trenutku iznenađenja — samo iskliznulo ispod njega kao da ga pod njim nikada nije ni bilo. Tada bi se zaricao da je više nikada neće ni taknuti, ni riječ prozboriti, te bi šutke i smrknut pokusao što bi preda nj iznijela, ne počastivši je ni 522

riječju ni pogledom; no kad bi krišom rubom oka na tren uhvatio njeno lice, vidio bi na njemu prokleto bezočnu bludnu želju, kučka jedna uspaljena! Tako i ove, šesnaeste večeri, uđe za njim noseći upaljenu petrolejku, koju je poslije jutrošnjeg čišćenja, tobože zaboravila unijeti: — Zakaj se srdite, gospon Matek? Rajše mi nekaj lepoga pripovedajte. — Kud ćeš ljepše priče, gospođo i gospo, od one, da te, kakono vi kažete, spreluknam? — naceri se Potrka i pođe prema vražjem zmijskom tijelu, koje je ispod duge, lagane i mrvicu prozirne kućne haljine izazovno drhtalo i upravo vapilo da ga povališ, jal kakono vi kažete »spreluknaš«! I opet lude riječi, ludi nagovori, ludi srsi kroz cijeli život, ludo uvrijeđeno svlačenje jakete i naramenica i ludi nokti po svoj koži, najluđe »Laku noč, Matek!« Ali ovaj put gospa Juliška ne pođe k vratima već k petrolejci na malom klimavom stoliću i povrati stijenj do granice gašenja. Sićušni plamenčić stidljivo zadrhta, pa se ugasi. Potrka ču kako svilenkasta haljina spuznu niz golo tijelo. Naglo se okrenu i u mraku mu se prividi da nekakve iskrice sinuše i zapucketaše. Malo zatim zašuštješe pokrivači i zaškripi ona postelja do vrata. — Je li to s vragom ili bez vraga? — upita se glasno. Gospa Juliška, misleći da nju pita, odgovori pomalo ljutito, pomalo uvrijeđeno, da tu nema nikakva vraga, već da sama uzima ono što bi joj on — da je kavaler i da ceni damu kak se šika — morao odavna ponuditi. Dok se on valjuška na tri postelje, zar da ona, gospa i udovica željezničarska, spava u vlažnoj i smrdljivoj kuhinji?! I ako je došla spati u sobu nije u postelju, i nek si 523

nikaj ne zamišla — ona mu je već kazala i pokazala, da se — bumo rekli — zna braniti kak treba kad ustreba. Potrka ništa ne odgovori, već nekoliko puta prijeđe palcem i kažiprstom preko usnica, bešumno se svuče, na vršcima prstiju priđe Juliškinoj postelji, naglo sjede do njena uzglavlja, stisnu joj obraze dlanovima kao lopatama, pa joj se upi u usta. Njene se usne najprije podatno uznemiriše, dok joj zubi ne napipaše njegovu gornju usnu. »Ciknu Mijat ko u gori vuče«. Ugriz naglo popusti, on još naglije ustade i htjede krenuti svojoj postelji kad ga zaustavi ženkino ubrzano i kiselkasto dahtanje i ono prokleto tijelo što se pod plahtama s tako laganim i zamamnim šumorom protezalo i krvlju raspinjalo. Opet sjede do uzglavlja, zarekavši se da se neće primaknuti zubu vučice, polagano zavuče ruku pod pokrivač i stade istiha milovati golo, vruće i glatko bezdlako tijelo, koje se pod njegovim šaputavim prstima podatno ježurilo. Najednom ga njene ruke obgrliše i snažno privukoše; a kad se on upi u kucavi i mirisavi vrat — što dalje od zuba vučice — i svoje žudno tijelo privi i opruži po njenom još žudnijem — ili mu se bar tako pričinjaše — osjeti kako mu se prokleti nokti, proklete medvjedičine pandže u lopatice ukopaše i nemilosrdno po cijelim plećima povukoše duboke ognjene brazde. To ga toliko iznenadi i razbjesni, da i on još nemilosrdnije zgrabi te njene živinske ruke i svinu joj ih pod leđa. — Kučko, vučice, večeras ću te zadaviti jal silu učiniti! — Joj, včini, Matek! To si tak želim! — propišti Juliška, baš propišti kroz stisnute zube, kroz žednu slinu od žudnje ukiseljenu. »O lude li žene, krmače li uspaljene, divote li neviđene! Mijesi li, mijesi; vozi li, vozi... o méte ko najbolja metilja, 524

pa više insan ne zna što je stap a što mećava... podmeće ti se ko sto mačjih kurava, a čeprlja ko sto vučjih djevica, svu ti moždinu isisa, pijavica prokleta! I Juliška Totica, udovica i uspaljenica bijaše bedevija, nȕ bedevija... ali gdje ti je ono od ovoga! A da se tebe, Nušo dušo, sirotice moja, i ne spomenem. Da sto godina učiš, ne bi ni do »Slava va Višnjem«. Pa i nije ovo za te, za seljančicu kamenjarku... Muči, Matane, dušnje ti, ne sjećaj se vode studene, već, Potrko, potrbuške potrči, potrbuške prtine prti i nove mi krčevine krči u šumi tamnoj i dubokoj. Krči, dušo željna, nećeš nikad ni dublje ni slađe! Zaori, dušo težačka, zaori brazde duboke jesensko je oranje, do tvrda mekoti — ralo je klenovo, ojica bradvom baš po mjeri otesana, šćige joj ne treba!«

525

I RAZMILITE SE PO SVIM DRŽAVAMA Sveta Kate bijeli gnjate, oputu pritegni, kući potegni. »I ne da se uz ognjište ogriješ i na svoju siroticu uspenješ — vrag ti komin i onog koji se na njem ogrija i na vlastitoj sili nečistoj osladi kad ti u svijetu peć svedi u svakom sobičku, a mirisna kučka miriše u svakoj postelji...« prebire misli Potrka uz dosadno klaparanje vlaka, a onda će glasno kao da mu i vjerna trojka misao prati: — I svakoj, bolan, drukčiji bombon iz usta sladi i drugi sapunčić s ono pogrde vonja. A u nas, boge mu, sve po staji, po osočini. Kad ustima u usta ko u čanjak pure... pura je, ma začina nema, pa i ono zrnce soli obljutavi. — O čemu ti to? — ne snalazi se Šimaga Mali. Razočaran što mu životnu misao ne slijede, Potrka zabaci glavu na pregradu odjeljka i promrsi: — Velju, ma kud hodio kući ti je doći i na svojoj se vatri ogrijati — pa se pričini da ga drijem obrva. Dok je tako usiljeno dremuckao na tom dugom putu, vjerna je trojka šest puta novac prebrojila i po šesti put zadovoljno ustanovila, da im galantarska korpa donese dvostruko više od kukavna ruksaka. Pa kad dođu kući, prvo 526

će im biti: lisnicom po stolu seoske krčme: »Sad se prebroji, kukavelji torbarska!« I lupnuše tako. Torbari bi jamačno junački izazov i prihvatili — neki već rukom posegoše u unutrašnji džep prsluka — da ne bi sićušnoga Keka, koji je unaprijed zamku predvidio, vrag mu odnio sićušne ulaštene čizmice gizdelinske: — Javite mi se dogodine kad i ja na banci zajam podignem! — Kakav zajam? — skoči Skočimiš — Na što nam ga banka dade? Na ošišanu strininu! Zaludu, čovjek će povjerovati u svaku besmislicu koja drugog za stepenicu snizuje. I tako, umjesto slavlja pobjednika stiže ih sramota varalice. Usto mali Keko podmiti djecu šakom banica, pa već sutradan sva smrznuta brda stadoše odzvanjati novom rugalicom, kojom se mnogo više osladiše nenavidna srca torbarskih žena nego sami torbari:

Četri momka korpe nose i od banke novce prose. Varali bi svakog stog da ji' ne označi Bog. Pogledajte desno, livo, svako im je rame krivo: jedno doli, drugo gor, jedno jela, drugo bor! U gaćama, pile moje, iskrivljeni mućci stoje: jedan gori, drugi dol, jedan kopun, drugi vol!

Trojica vjernih upadoše u dvore Matanove, kao tri razbuktjele buktinje, tri goruća gnjeva: 527

— Zar ne čuješ ovo svih ti rana Isukrstovih! Jur nas potvoriše, sad nas još i iskriviše... — Kad krivi i jesmo — mirno će Potrka preko zalogaja, a onda proguta pa dreknu — Što je! Što me očima natreso i na prijesno?! Pogledajte se u ogledalu, pa ćete i sami vidjeti kud vam se diže desno a kud spusti ono o kom korpa visi! — Ma tko o ramenu— škrinu zubima Skočimiš — kad od prvog dana znamo na čemu smo! — Nego o čemu? — iščinja se Potrka. — O jajima, o mućcima, svi mu Turci mater grebavali! »Jedan kopun, drugi vol!« Ja troje djece ugradio, a on ni mački mačića... — Pa što se ljutiš kad ti služe? — i pritom s gorčinom pomisli na svoja, jer evo prođe godina a Nušin pupak još uvijek za bubrege prilijepljen. — Nu, kad mi služe?! U kamen bih jametinu uvrtio! Ma da nas ona uškopljena pogrda na jezik iznosi... — Iznesimo i mi njega! Vi dječurliji pregršt banica, a ja ću pjesmicu trkomice:

Pedalj muža, lakat brade. Svak će reći: »Mali Rade!« A ja vama reko': »Nije, nego Keko!« Po ljestvama dok se penje na ženicu, teško stenje. Žena ječi: »Aj, joj, joj... kad ćeš više, Keko moj?!« Ubode je pužjim rogom. Žena njisnu, ljestve Zbogom! Ljudi viču izdaleka: »Valja skinut' Keka!«

528

Ljudi viču izdaleka: »Valja skinut' Keka!«

Vjerna se trojka oduševi, a onda ga stade moljakati da još jednu kiticu ishitri, jer nigdje ne spomenu proklete torbare, a baš su im oni na zubu. — Vrane vam u kapi vode moždane ispirale, tko će torbarsku potcikivati kad su djeca u većini torbarska! Potrkina njiskalica ubrzo potisnu Kekovu klickalicu na nemoćan bijes gizdava patuljka a na slast selu, posebice opaku žensku užagrena oka. Premda nijedna nikakvu primjedbu ne stavlja, ono svakoj iz mačji svedene zjenice i smijeha skrivana u šaku, sve čitaš i dođe ti nažao gledajući što sve u poganoj mašti ne rade od nevoljnog Keka: to ga u pelene umataju, povojem povijaju, pa o ženine sise-buraće vješaju, to ga razgoljuju i po ljestvama na ženin trbuh uspinju, to ga štiplju i škaklju, ono mu puževa roščića, ono nevoljna crvuljka vlače i navlače... Kad don Petar doču za ovaj poganluk okomi se s oltara na selo, zaprijeti se paklom, a djeci još i tim da će im nepovratno oduzeti anđela stražanina. »Dobro je ponekad biti i okrutan!« laskaše sebi dobri župnik gledajući taj divlji naraštaj kako nakon njegove prijetnje pokunjen i oborena oka prolazi ispod župnog dvora s mrkim i otržitim »Hvaljen Isus!« Da su ti isti raskajanci prst u uho netom bi se brda dograbili, prostodušni župnik nikad ne doznade, kao što nikad ne doznade da se njegova pastva po svoj Krajini razmeće njegovom svetošću, svojatajući i za se dio te svetosti: s kim si onakav si, nema sveta među prokletima. Otkako se u svijet otisnuše i don Petrovo se imovno stanje vidno popravi. Koja korist kad ovozemne želje i potrebice presahnuše — ta odavna se bijaše srodio sa svojim velikim duhovnim carstvom u kojemu je radost 529

žvakanja nepoznanica. Košulje, hlače, jakete i druge stvarčice koje bi mu danas poklonili, počesto bi već sutradan vidjeli na gologuzoj sirotinji. Pa ipak ga ne prestadoše darivati, valja se gdjekad i duše sjetiti. On bi iz zahvalnosti poslije svake nedjeljne mise ostajao s njima u odužem razgovoru, živahno se propitkivao o dalekim krajevima, tobože, kao da ga to iznad svega zanima, kao da im malčice i zavidi na golemim prostorima samo njima podastrtim. Oni se opet ne bi mogli nahvaliti bogatstva i veličine svijeta, usput dajući svima na znanje da su i sami sudionici tog bogatstva i veličine, te bi bajali i bajali... cijeli bi se svijet svodio na čarobni grad zatočen u staklenoj kugli, a po tom gradu neprestance prši bijeli topli snijeg. — A naš Zagreb? — Ne spominji, pope — smrknu se Skočimiš — u zoru kreni, pod mrak mu ni do pupka! A kućâ, a palačâ, a crkava... — A drveća, moj pope... — uzdahnu Kozmuz prečisti — I ne rasuta i rastepena, već poredana kano vojnik do vojnika, kô uvojak do uvojka... i nije to grab i klen, već p l a n t a n a, drvo službeno! — A Khuen-Héderváry, ban hrvatski, što se bezočno »srpskim banom« naziva? — ne može a da staru ranu ne pozlijedi — Je li težak koliko se čuje? — A tko narodu nije težak! — uzvrati Potrka — I ban i Bog, Bože, oprosti! Samo što ban »tare«, a Bog »iskušava«... Je gad, je opak, ma opet moj čovjek: što smisli, i učini! Dvore gradi i podiže grad blistav i sjajan, da ga je i suncu milo obasjati... kô i bijele dvore Matanove. — Jedne ga nedjelje pozva don Petar u kuću, pa mu stade omekšavati srce mekom riječju i četvrtom zapovijeđu. 530

— Protiv četvrte ne zgriješih ja, već, Jokaš! Nije on otac meni, nego ja njemu, jer ja sam djedov odabranik i pomazanik. A tko digne ruku na pomazanika, puljkat će Fatinu jamu, lizat će tȁk i tapun na praznoj bačvi, smrdjet će u svom smradu, smrzavati se smrznut do smrznuta komina, s psom se o kost otimati, jed će na porod štrcati, a porod mu pljucnjem uzvraćati. A tako je i bilo, to s porodom. Netom kćeri poudade, Jokaš namah prekinu i s njima i sa zetovima — gdje će njegove spišulje i tuđi spišanci njega svjetovati i odvrćati od blaga cara Trojana! A kad mu sin Andrijica ne htjede i ponovo dati krvavo stečenu nadničarsku zaradicu, i njega istjera iz kuće. I tako s njim osta doše samo dvije strpljive mučenice: kći mu Marija Poprda, usidjelica, i žena Maruka kojoj Bog dodijeli vječno mjesto uz pogrdu... pa sad u troje jad jaduju i glad gladuju. Sevap je bar materi štogod krišom iz džepa u pregaču... — Ni pijan, pope! Bila je na raskršću, obje ceste vidjela i onom drugom krenula. Sad je svakim korakom sve veća razdaljina, i nema prečaca između naših cesta, a ni povratka raskršću. A kad bi ga i bilo... okreni stražnjicu Bogu, pa će mi te on potražiti! Slomi se, jablane! Ogrni se kostrijeti i pospi se pepelom! Klekni pred Gospodina Boga svojega! Ako te njene suze muče, evo ti rupčić pa ih utri! — Nosio sam i kruha i ruha, ali neće od mene. — Veliš, neće od tebe? A ja neću da se to i meni dogodi — izlanu se Potrka, a onda ponovo otvrdnu — Neka crknu! Nisam ja odbacio njih, već oni mene! Pa da mi još i u lice pljunu kano što mi pljunu i brat Andrijica kad mu ono velike pare ponudih? Ne reče li: »Ne trebaju meni Judini srebrnjaci«? Kakav sam to Juda, pope, kakav sam to Juda, svih ti cjelova Judinih?! 531

— Ne nosi Andrijica zlu krv na te, već htjede sam sobom upraviti. I, bogme, upravi. Pokućari po Slavoniji i među prvima zarađuje. I nikad se ne uduži osim na početku u Šimage. — U Šimage?! A, moj pope, jesi pop, ma... Tko Šimagi tutnu trista kruna, trista ti tajna ispovjednih?!... Pustimo to. Ja tebi po drugom poslu. Ono moje sile nečiste, šćirka i jalovica... — Tek ste drugu godinu u blagoslovu, a Sara je u dubokoj starosti milošću Božjom razveselila Abrahama. — Sara je Sara, ma gdje će se Bog spetljati s mojom silom nečistom! A što hasni da se i upetlja pod starost! Već ti menikarce štogod zapisa, štogod svetih moći od pomoći. Kad don Petar — uza sve jadne i tužne — zapis ispisa, Potrka ga priveza na zlatni lančić i objesi ga Nuši oko vrata: — Nosaj to, silo nečista, moli se od zore do mraka i zavjete čini... — Već sam se jadna, zavjetovala — zatrepta očicama Nuša osjećajući se krivom zbog neplodnosti, ona se vazda i zbog svega krivom osjećala — da ću pola puta bosa a pola na golim koljenima Gospi sinjskoj... — Gospi?! Ma što Gospa s tim ima, luda ženska glavo! Eno ti svetog Ante na Zadvarju, eno ti svetog Vincenca u Podgori, eno ti svetog Ivana Krstitelja u Jajcu, eno ti... s njima se gonjaj, silo nečista, to su njihovi a ne Gospini poslovi... Licem na Kandaloru, hoćemo reći na Svijećnicu, opusti selo. Već u prve pijevce, bez pozdrava i bez puškaranja, ispari dobra polovica torbara. Na Potrkino »Kud li se prosjedoše?« druga polovica odgovori sa zagonetnim smiješkom: »Vidjet će se!« Sluti Potrka da se sprema neka 532

podvala, samo ne zna kakva. Pa kad u misao domami sjećanje, najednom se stadoše otkrivati mnoge sumnjive stvari. Kad bi se god tijekom posljednjeg mjeseca kojoj kući uputio, uvijek bi se netko silom nakašljao, bez potrebe zviždnuo ili zapjevao, a kad bi u kuću uljezao vazda bi zaticao domaćina kako nešto mutapom pokriva. I kad bi iznenada upao među grupicu torbara, razgovor bi presahnuo kao odrezan. Neharnici bi počesto otrčkivali u susjedna sela, a i oni bi iz okolnih sela sve više na sijela dolazili. No nit bi cure drpali, nit uz komin gusle slušali, već s domaćinom u kut, pod somić ili bilo gdje, pa ću-ću, ću-ću... ćućukaj do ponoći, ko najgore seoske protresuše. Nema sumnje, svu su zimu potajice kovali nekog vraga. Ali kojeg? To mu se objasni netom početkom ožujka s vjernom trojkom iz vlaka siđe i zakorači na Glavni kolodvor zagrebački. O jada, o gada, o pogrde, o kurvanjskih očiju i cereka kurvanjskog! Ne jedan, već trojica s korpama pred njih išetaše i još im bezočno robu ponudiše. Kad u grad, još i gore, čitav prekriven lupeškim torbarima koji se potajice prerušiše u galantare. Potrki krv na oči, žuč na usta: — Gubi mi se, gubo i marvo kurvanjska, gubi mi se s moje stečevine dok ti povor ne prebijem! Kolodvor je Skočimišev, Mali plac Kozmuzov, Jelačićev šimagin, a Ilica moja krvarina! — Može biti da si se na nju i uknjižio?! — žicnu ga Keko, kojemu su jedva i očice ponad korpe izvirivale. — Što će sada, moj Matane, što će sada, rano ljuta, što će s nama biti?! — cijuknu Skočimiš kano štakor mišolovkom pritisnut. Potrka mu ne odgovori već smućen ode »Kod črlenog lajbeka« da jed u rakiji utopi. Tamo zateče starog znanca i prijatelja Jureka Cveka, bivšeg činovnika, koji se »srpskom 533

banu« — kako on veli zbog hrvatstva, ili kako drugi kažu zbog mita, vrag će ga znati — bijaše teško zamjerio, pa ga ovaj izgnao iz službe, te sada vodi knjige gosponu Steineru, u koga je Potrka svu galantarsku sitnariju kupovao i već u opakoj duši smjerao da ga smota oko prsta kao i svoju Šalomu. Rakijicu po rakijicu, riječ po riječ, dok na kraju pred prijateljem Cvekom srce do kraja ne otvori, dušu ne razgali i svu preostalu žuč ne razli po mokru stolu. A prijatelj Cvek, umjesto da proplače s njim i nad njim, udri u smijeh koji je đavolski neugodno pištio između izbijenih zubi. — Se bu dobro, Matek, se bu dobro... — prošišti kroz smalaksali smijeh iz izdušene mješine, te stade Potrki objašnjavati kako će ovi bedaki si do jednega pocrkati od gladi, jer ih ima više nego kupaca... — Što koristi — uzdahnu Potrka — kad ću i ja s njima crknuti! E, pa u tomu i je stvar što neće! Nije li polag njega, Cveka, i polag gospice Juliškice nekaj i švapski navčil? I s tim kaj je navčil, kaj ne mre vusred Beča, kaj ne mre i z Francekom Jožekom... U carskom se Beču pedeset Zagreba može okrenuti, da jedan drugog ne takne ni skutom ni rukavom. Vusred Bečeka firmica »Kohn & Söhne« u kojoj se opet pedeset Steinerovih može okrenuti i od koje i gospon Steiner najvećim dijelom kramu nabavla. Cvek bu Potrki na »memorandumčeku« — taj »memorandumček« triput ponovi — lepu preporukicu iscifral. Prijateljski, kaj ne... i samo za dvadeset pušljivih kruna, kaj ne... — »Varum nain niks!« — prozbori Potrka njemačkim ko rođenim. Kad se kasno uveče nađe sa svojima, onako vinat i rakijat, zapjeva da se cijela kuća potrese: 534

— »U Beču se bijele gradovi...« Srce ti kalaisano u Beču se bijele gradovi, što ne može care Sulejmane, to će moći Potrka Matane... Na Beč, braćo! Na koljenima ga hoću vidjeti! I Beč, i cara, i Kohna! Ej, Kohne, Kohne, rudlavi Kohne, »u te sam se zaljubio, kano pašče u košćicu...« Kohne, Kohne, sva moja radosti, moja prava Šaloma, pravi moj Škiljo iz Zagvozda... Cvekova se preporuka na Steinerovu memorandumčeku pokaza više nego djelotvornom. Već i niži namještenici bijahu voljni spustiti cijenu mnogo niže nego mu je u Zagrebu Steiner spuštao. Ali njemu se nije sa žgadijom, već s glavom! Te ravno Kohnu, nakupuj se puste robe... i barem krunu veresije, pišljivu krunu, koja će u Šalamove tisuće prerasti. I dogodi se po prvi put, da se od prve ne pomami za kakvom udovicom, da ne pođe za kučkinim mirisom, već pogrdi na njušku nagubac i brnjicu, a sâm lezi gdje bilo, poslu prioni i gradu se uvješti, sve će ostalo samo od sebe i na tanjuru. Straha nije: svi su ljudi isti, a ti svugdje i sveđer ko u svojoj kući. Bez stanka i odaha! Po šesnaest sati korpu nosaj! Rame trne, koljena klecaju, oči se sklapaju, ali... on još uvijek stoji. Posao svrće, novac se obrće i dvaput brže nego u Zagrebu, grad je to, bolan, velik i svjetski — na samom Prateru mogu dvadesetorica unosno poslovati. Jedne večeri okupi svoje u zajedničkoj sobi i podviknu: — Pare na stol! — A kad ovi povadiše, odvoji svakom po sto kruna — Sve ostalo poštom kući. — Zašto to? — skoči Skočimiš. — Za uspomenu na naše stare koji Turcima preoteše Imotski. 535

— Ujmisusovo ti... — A preoteše ga topom od rašeljke i vatrom oko koje je njih pedesetak cijelu noć kružilo i šestarilo, da Turci vide kakva silna vojska nadolazi — urotnički se okrenu Skočimišu — Ovdje sam ti bratu Jozini knjigu iskitio: netom naši novce prime on će ih od njih tajom pokupiti i krišom iz Splita natrag poslati. — Pušku vidim, ma cilja ne vidim — slegnu ramenima Skočimiš. — Vidjet ćeš kad se streljivo pet šest puta okrene! Ni četiri se ne obrnu kad stiže pismo iz Zagreba, a napisa ga Cvek po Tutkalovu kazivanju. A u pismu pisa: »Rodijače naš, izbavitelju, majko a ne strino naša! Zgriješismo Bogu i tebi, i veliko ti zlo učinismo. Ma, rodijače, nevolja je taka: ruješ i riješ ni ljaljka izrovati, zujiš i zijaš kadulja ne medi, a u kljun ti ni ovlažena košćica od višnje. Otvori uho svoje, čuj naš vapaj i molitvu našu usliši. Jesi, brate, od kremena, ma srce ti je od pamuka. Ne odbij pokornika što se u prsa busa i pred tobom ničice: mi tebi sluge, ti nama gospodar. I neka svi lijepi đavli Kekovu ljuljavu pamet raznose i ono kržljavo tjelešce čereče, jer ovo je već drugi put što nam dušu smuti i u jamu strmoglavi. Pravo nam budi kad ovna predvodnika napustismo i krenusmo za šugavim šilježetom, kad dub s panjčićem i orla s crnom vranom zamijenismo... Zableji, ovne! Klikni, orle! I evo ti dvadeset pokislih orlića, sokolića, tvrda kljuna i još tvrđe vjere...« — Vrag vam je odnio — promrsi Potrka, pa će Skočimišu — Vidiš li sada, mišu, Skočimišu, kako Turci skaču pred topom od rašeljke i čobanima oko vatre!

536

— Oćutili prženu slaninu... — i Skočimišu postade jasno, a onda se smrknu — Nećeš valjda tim izdajicama i opet kruh u ruke?! — Ako im ga ne daš u ruke, kako ćeš im ga iz usta?! Pipi, pi-pi, pilići moji, a ne orlići, sokolići, nabrusite kljuniće, u carskom se Beču samo dukatiće ćoplje... Zadovoljno se smijuckajući izvuče iz džepića jednu od desetak olovaka, opljune joj vršak, pa stade polagano pisati vitičajući svako slovo, uvjeren da ga tako ukrašava i svjetskim čini: »Da sam negdje drugdje, neharni sine Tutkalo, mogao bi i u jerihonske trube trubiti moje te uho ne bi čulo. Sreća tvoja i vaša što sam u carskom Beču, pa mi je i srce carski milostivo. Evo bo otvaram dveri cesarske milosti svoje! Prvo, dođite! Nu morat ćete se na tri križa zakleti da ćete punih pet godina samo od mene robu kupovati, a ja ću se opet zakleti da ću vam je davati po cijeni po kojoj vam je danas u Zagrebu daje gospon Steiner. I ne smišljajte kako ćete se pred Bogom na jedan a preda mnom na drugi način zakleti, jer ćete zakletvu potvrditi i jednim papirićem što se svjetski zove »mjenica bjanko«! Drugo, Keka mi ne dovodite, jerbo ću mu šaku mravi prčiguza u kilave mošnje sasuti. Treće, oni koji nisu carsku vojsku služili i njemačkom uho svikli, neka potraže prijatelja mi i gospodina Cveka, on će ih za male pare naučiti. Ne dolazite mi bez trista riječi svakidašnjih i svih, velju, svih brojeva koje milostivi Bog za nas trgovce izmisli. Ja molitvu odmolih. Na vama je: Amen.« Početkom srpnja, na udivljenje Bečana, iskrca se na Južnom kolodvoru dvadeset i sedam galantara. Potrka ih lijepo dočeka i ukonači. Sutradan im napuni korpe robom — što za gotovu paru, što na veresiju — a preksutra 537

prostupa s njima pod korpama kao pod bojnom opremom kroz cijeli Beč i izvede ih na Kahlenberg: — Skupio sam vas ovdje, kano što je nas djed Kikaš skupljao u Prpinu dočiću, da nam umijenje na kantar objesi... — i namah mu misli djedu odletješe: »O djede Kikašu, dušo pokojna, nije ti ovo Prpin dočić, niti ono dolje zemlja Hercegovina... već Beč carski sa stotinu gradova... A u njemu Frane Josip i tvoj Potrka do njega. I što da ti kažem... dobar Frane meni, dobar ja Frani; kako i ne bismo kad je mjesta za obojicu... S ovog ti je brda, djede Kikašu, s ovog ti je vilinskoga brda dični junak Sobjecki Ivane udario na turske katane... Odavde će i tvoj Potrka udariti...« i odmah nastavi galantarima —... pa ću i ja vaše objesiti! Pridošli galantari stajahu u vojničkom jednoredu. Uslijed težine korpe lijevo im se rame objesilo, križa uvila a trbuh ispupčio. Na trbuhu korpa okićena — milina pogledati — a teška je jasenova štapina odozdo pridržava. Potrka priđe k čelu, jedno oko zatvori a drugo niz jednored pusti, pa kad vidje da vijuga, zareža: — Bogu vam kljakavog, je li to četa bojovnika ili urepci bogaljski?! Je li to korpe nosite ili, nahereni, tralje vučete? Ko da strinu Livoguzu gledam. Ispravite to jada! U razulju s korpama! U ravnjaču! Jesu li to časni trgovci, marvo jedna, čisti i oprani, kano strugom-hodavcem povučeni, što čekaju kano da će svaki čas pred Franu Josipa izići!? Izlazi, Tutkalo, da te vidimo! Budi što jesi, a ja ti stojim kupac prolaznik... I švapski mi tandrči! Tutkalo istupi iz reda, štapom podboči korpu, prenese težinu na desnu nogu i kao da se na nevidljiv zid nasloni, pa zakriješti: — Jeftine robe, jeftine robe... navali, narode... 538

— Nisam ja narod — prodera se Potrka — već jedan, bogu ti ćaćina i materina! — Jeftine robe, gospodaru, uzmite, gospodaru... Ogledala, noževa, britava, sapuna... — onda zape pa se izgubi — Srce mu vrazi pekli, kakono se njemački kaže narukvica? — Bravo! — podrugnu se Potrka. — Ma bravo! Kad pred Švabom zapneš švapski, udari mu hrvatski: »Švabo, rode, zjakni mi kakono se vaški kaže...« — a onda se prodera — Kad ne znaš, budaletino, ne zastajkuj i ne zjakaj, već zgrabi stvar pa mu je pod nos: »Nur draj Krunen!« — Nu, Isukrsta ti, ko da je sve po tri krune! — Nebesa! — zavapi Potrka, pa odmahnu rukom — Gubi se k vragu! — i prstom zazva Púzdru. — Jeftine robe, jeftine robe... — uzvika se Púzdro, a da mu vika što boljom ispadne, potegnu usta na jednu stranu, te umalo uho ne zahvati — Evo lula svake vrste, evo... Potrka se zaustavi, znatiželjno pogleda korpu, pogleda Púzdru, pa mu priđe polako i otmjeno: — Po što lula, prijatelju? — Ova krunu, ova dvije, ova sedam... — Zakuni se! — Ma što: zakuni se?! — izdrelji se Puzdro. — Zakuni se da si je više platio! — ustraja Potrka. — Bog s tobom — ustrašeno će Puzdro — kako ću se krivo zakleti i dušu svoju tumbe u muke vječne i vjekovječne! — A kako si se ono pred sucem iz Imotskoga zakleo da je oranica Lukičina a ne Bekavčeva?

539

— Nisam se zakleo da je oranica Lukičina, već da na Lukičinoj zemlji stojim. A Bog moj vidi da sam i stajao, jer sam opanke pravom Lukičinom zemljom nabio i opanke na bose noge nazuo. To ti je bila prava i sveta zakletva! — Tako se i sad pravo i sveto zakuni! — Tako ti meni kaži — obradova se Púzdro i podiže lulu visoko iznad glave — Sad ti se, rode, mogu kleti do sudnjeg dana da »više mene stoji!« — Ima ti pravih zakletva ko na nebu zvijezda — uplete se Dodijalo — Recimo, u jednoj ruci držiš lulu, a drugom se tuckaš po koljenu, pa se kuni koliko hoćeš: »Dabogda, ovdje oslijepio, ovdje...« Na koljenu, gospeti! Ili ovako: »Dabogda mi ovim vratom zavrnuli...« a ono s dva prsta puce zavrćeš... Glavno je da se pred Bogom pravo kuneš, a tko je kriv budaletini što ne vidi kud ti ruke šetkaju! — Ljudi, kad ćemo štogod u kljun?! — zajauknu odnekud Srbiguzica. — Muči, nevoljo, oglodao bi i gnjate svete Kate — obrecnu se Potrka, pa nastavi smotru nasred Kahlenberga, nasred starog razbojišta. Kasno popodne ispe se na oveći kamen pred zavjetnom crkvom: — Sad se zbijte oko mene, pilići moji! Zbijte se i pogledom mi ruku pratite! Ja pod njom vidim Beč i na jugu zemlju austrijsku. Na istoku vam je zemlja Ugarska, na sjeveru Češka a na zapadu njemačka carevina. Nije za nas jedna, već mnoge zemlje obećane, misirske i palestinske... Skačite skakavci moji, letite i razmilite se po svim zemljama i carstvima, brstite ih i nikad ih nećete obrstiti; zemlje su to bogate, medom nadojene, a ne grebena Bosna i Hercegovina... Milite, skakavci moji... 540

— Milite i razmilite se — plačljivo će Srbiguzica — a ja odoh domu svomu. — Što je sad?! — nakostriješi se Potrka strahujući da bura žito ne razvije prije nego ga i na hrpu skupiš. — Ništa, moj Matane! Ništa tebi, dušo iskrnja! — kuka Srbiguzica — Ništa ti meni ne govori, sve mi po srcu kaza Šimaga Mali. Svaki dan kruha i slanine, kruha i luka, kruha i krumpira, vrag im one slijepe oči pokopao i crve u njih udomio! Nije to hrana za sliku i priliku Božju, a kažeš: medi... — Medi, brate, i ima što ti srce želi. — A što to ima, Matane moj, dušo iskrnjega moga? Imentuj mi štogod da mi slina glad utre! Imentuj mi kozlića i jaganjčića na ražnju, ili štogod rskava odojčića! Šimaga Mali kaže, da u tri carstva ražnja nema, a grebem ti ja cara i carevinu u kojoj se na ražanj ne nabija! — Vrag ti ražanj kod toliko slasnih stvari! Bečki odrezak, na priliku... — I što još? Ne znaš? Znam da ne znaš. I da sazoveš cijelu Njemačku, ne bi mi imentovala onako nešto, velju, da zagrcnem, svetoga ti Grce! Imentuj mi barem cicvaru! Džanum, dušo moja... kad se kukuruz mladim maslom nadoji, a sirom i jajima prelije, pa skorup vrh svega toga... — Đava ti cicvaru — gadljivo će Galeša Šantin — Ako mi nije draža popara, jal prga... Ali Srbiguzica čuje samo svoju jadikovku: — I u našoj sirotinji pršutića ko djetinje duše, pa pečenice iz salamure što samo malkac dim oćuti, pa ti na gradelama cvrlji i cvili ko svi mirisni đavli, džanum, dušo mirisna... pa kaštradine u raštici, pa ovnovine tuste, raskuhane... Kad u Grabovac, makaroni maslom nadojeni, 541

mladim sirom pokriveni, grudastim, grudice srebrena... Kad u Slavoniju sarmica do sarmice, a visme triput mesom prožeženo, pa papričica punjena, samo joj se rebarce iz masti i skorupa izdiže ko sveto znamenje, a svinjske se nožice razvlače u kiselu kupusu ko med kaduljin, ko benina utrobica, pa sekeli-gulaš, muko slavna, a iz njega rdlo i mrsno podjednako vražjim okom namiguje... — Kad u Bosnu — žica ga Galeša — alve i baklave, urmašica i kadaifa, ćevapa i ćevapčića, đulbastije i bureka... a ono kud nogu pružiš u kalju i bosanski lonac ugaziš. — O, usta ti se posvetila, džanum, dušo vidovita.,. — kliče Srbiguzica — Pa kad do sedmog neba vidiš, zirni der mi i u deveto, na tešanjsku dagaricu! Dagarice, dagarice, vražja zajaznice... U dagare, u torbice čobanske, u zdjelice zemljane, nasjeckaj, džanum, dušo moja, nasjeckaj mi luka i češnjaka, pa ko članke od palca dobra mesa bravljeg i telećeg, pa rajčice tvrde tek dozrele, pa papra i papričice, slatke i ljute, pa mirodija i mirisčića, krumpirića na lik prsta rezanih, pa onog vraga i ovog šejtana... Sa zdjelicom na tronožac, na vatricu, na laganu. A ti uz tronožac sjedi i kavendiši, a između srka kave i dima duhana podstakni vatričicu ovdje jednim ondje drugim praljčićem, pa nek to vricka i pirjucka, gogoljčići i pućka, o pućka! I ne čini ti to: puć-puć-puć... već lagašno iz tihana: puć... puć... puć... ko da mu se hoće, ko da mu se neće: puć... ovdje, puć... tamo. I tako ti cijelo bogovetno jutro gogolja, vricka i vrijucka, pucka i pucketa... Što koristi uši začipati kad i okom ono »puć...« čuješ! Sklopi oko, o nozdrvu će ko brzojav udariti... — u jednom se skoku nađe na nogama — Vi kud znate, ja u Bosnu! Matane moj, očituj mi pute kud si maramice raznosio!

542

— Očitovat ću ti, džanum, dušo moja, i nabaviti maramice za cijelu godinu po dvostruko nižoj cijeni »nego kot moja Moša u Sarajevo«. — Kruna ti se na nebesima vila, ma ja ti puno kruna nemam. — U Boga i Matana vazda veresije — širokogrudno će Potrka, pa okom obreda galantare — Nije vrag da mu svaki neće na put Božji bar desetak kruna! Ako ne za dušu, onda bar za ono: puć... ovdje, puć... tamo! Kad Potrka svu svoju pastvu sredi i rasporedi — neke u Graz, neke u Linz, neke i u Salzburg — tek se tada ogleda za svojim potrebicama, za vrućim prenoćištem. I nađe ga u Blattgasse, nedaleko Burga a blizu Pratera — iz postelje gledaše Svetog Stjepana i čudesno kolo, a u postelji Julišku uspaljenicu... Nije Juliška, već Berta, udovica topničkoga »veljbabe« — vrag ga pijana odnese za egzercira na mokroj travanjskoj travi. Vražja nabijenica svog »veljbabu« ni u postelji ne može zaboraviti, i ne zbog njegove topničke vještine, već zbog male mirovine. Potrka joj sve režeći odobrava, ali dalje ne razumije. On ne razumije, a ona — pobožna i ćudoredna — ne može s iskrenom željom istrčati, ne može mu otvoreno za uslužnost tijela plaću tražiti, a ne može mu ni to mlado i povozito tijelo za podstanarinu pride dodati. Jedne večeri stisnu zube i pokri se stidom: — Popodne dolazio neki gospodin i nudio dvostruko... Potrka ne reče ništa, već se povuče u svoju sobicu, iz koje malo zatim iziđe s korpom na trbuhu i kovčežićem u ruci. — Kamo ćeš?! — skoči iznedađena i prestravljena Berta, zaboravljajući da se i postidi što ju je jednim pogledom prozreo. 543

— Moja stvar. Evo ti sobica, pa je iznajmi i stostruko... tom popodnevnom gospodinu! — O, moj Bože... — objesi mu se veselo i razbludno oko vrata — Samo sam se šalila, srce moje... — Sa mnom ti šale nema! Jednom zauvijek! I miči te ruke, da ovo vraga sa sebe skinem! Odloži korpu i kovčežić, obavi je oko struka i prikova o se, pa je stade nemilice draškati dahom po uhu i vratu, a prstima po boku i pozadi. Kad joj se disanje ubrza, slina ukiseli, koža naježuri i zjenice raširiše, smota je poda se kao gladan jastreb iznenadni plijen: — Pružaj ruku, udovice topnička, pružaj tu vražju razbludnu ruku i imotske se kubure dohvati, pa slobodno reci je li joj ijedan njemački top ravan! A ona i prije nego opipa prostenja: — Nije, srce moje! — Upamti, »veljbabice«, da bi tako prostenjala i svaka topnička generalica! — Šuti, srce moje... Šuti i pucaj, cilj ti je već istaknut! — »Veljbabice« moja, uspaljenice, od prve ću ga oboriti. — Gdjekad se naboj i u cijevi zaglavi — smijucka se kučka i sve od slasti mali prst sisa. — U cijevi gdjekad, u tunelu nikad — ne da on kučki posljednju, i vatrenu kožu baci na ognjenu. Netom tijelo oduši, duša popušta, tako popusti i Potrkina a da ga Berta ničim i ne ponuka. — Znaš li što, »veljbabice« moja? Šteta je ono sobice kad ja i onako spavam u tvojoj sobi i u tvojoj postelji.

544

Iznajmi je, vraže nabijeni. Ali upamti: neću jarca u kući, ne podnosim miris prčevine! — Dobro, srce moje... Uzet ću kakvu djevojku — složi se Berta, a onda joj se uči ušiljiše — Ali ako mi i na nju uperiš imotsku kuburu, zaklat ću te! — Ne peri se kubura na žabu, već na srnu i košutu, lane moje — polaska joj Potrka. Ona se prikupi poda se kao zvjerčica i gledaše ga očima zvjerčice, a i on nju gledaše tako, te živ stvor ne mogaše dokučiti tko je plijen a tko grabežljivac, i to ovako dok bijahu siti, kamoli će kad uskoro ogladne i nanovo se pograbe!

545

KAO HAJDUKA, NOSITE ME KAO HAJDUKA Za vazda znatiželjan i neobičnosti žedan svijet galantari bijahu i sladak i upamtljiv napitak. Tko jednom vidi to čudo iskrivljenih ramena, uleknutih križa kako šetka s onim čudesno okićenim dućanom na trbuhu — na laktu prostora stotine stvarčica i stotine boja — upamti ga jednom zauvijek, kao carski vatromet i cirkuskog dugonju na hoduljama s patuljastim klaunom u naručju. Za vesele Bečane — kao i za začuđene pokrajince — Beč ne bijaše ni Sveti Stjepan, ni Burg, već Prater, a galantari sastavni dio tog veselog Pratera. Tko ne bi poželio bar jedan izložak s te stalne izložbe najvećeg svjetskog pučkog zabavišta! Poželi i gradonačelnik Mariazella, te povede Galešu u svoj gradić i o svom trošku, i još se obveza da će mu nadoknaditi svu dangubu ako je bude. Međutim, u ovom proštenišnom gradiću Galeša nađe dobru računicu te se zadrža sve do zime. Takvih gradića pa carskim zemljama bijaše nebrojno. I da su Krajišnici hrpimice nove putove prihvatili, bilo bi za svu Krajinu u izobilju bijela kruha, tusta mesa i koja bukara dobra vina. Ali, kao što vuci pokoljenjima kruže istim vijencem planina s njuškom u djedovskim šapama, tako su i 546

Krajišnici kružili za mirisom opanaka hajdučkih i prosjačkih, te bijaše neprispodobiva smionost i to što mnogi odskočiše s vjekovnog kamenja i zagaziše u glib savski i dunavski; pa kud ćeš još i dalje, još dalje od mornara i vojnika, s tuđim se svijetom njemuštim jezikom sporazumijevati i tuđem se Bogu kô iz pakla prognan đavao usrdno moliti! A u Ameriku?! Drugo je Amerika: pregoriš se i skočiš jednom zauvijek, pa je l' jama sunovratna ili dvori zmijskog kralja, sazdani od zlata i optočeni dragim kamenjem! Ovo je drugo, i tko zna bi li dovde dospio i sam Potrka, da mu žgoljavi Keko onako mučki ne preote Zagreb. A opet da ga ne preote — oteto prokleto — nikad ni ove dvadeset i sedmorice u carskom Beču, već bi još i sad i do smaka svijeta gavljali po blatnim šorovima slavonskim svijajući se pod balama Šalomove robe. Ali kad se jednom korpa o pupak prilijepi, nema povratka naprtnjači: sva bi se brda tresla od smijeha kao od potresa. »Kozlići moji, sad ste mi jaganjčići — naslađuju mu se oči dok ih šutke na njihovoj zbunjenosti napasa — O planino, o Golijo, gdje li ti se sa mnom ruhom nadmetati! Da vas je triput toliko i da se svi prometnete u trn, bio bi mi tup i za oko, kamoli za taban! Kohne, Kohne, jedina boljko moja, vele ti se lijevi dlan usvrbio, vele li ga grdno češkaš! Stan' počekaj dok te odjedared i desni ne zasvrbi, pa pripazi, dušo pohlepna, da ne slomiš zlatno zubalo kad budeš smijeh pregrizao...« A pregrize ga petog ljeta — možda bi i ranije da Potrki toliko ne omili prokleto Bertino tijelo, što je, po njegovoj gruboj procjeni govorilo sedamdeset i sedam jezika, što anđeoskih, što đavaoskih — pregrize ga baš kao i Šalom. I

547

sve bijaše kao u Šaloma, sve osim kreštave papige, koju si, ako si baš htio, i bez velika truda mogao zamisliti. — Zlo je, gospodaru Kohne... Pozvah trideset novih momaka i novac im za put poslah. Ljudi došli, kud ću s njima! Vjetar nitko ne kupuje. Trgovcu robe treba, a bez petsto kruna po glavi... — Velika para, velika para... petnaest tisuća, velika para... ma i Matanovo poštenje veliko... I tako mu na poštenju odnese petnaest tisuća... Ustani, djede Kikašu, ustani pa gledaj i nagledaj se, nadivi se suzi svojoj... Ni na kraj mu uma, da to Kikaš možda i ne bi odobrio. Zašto ne bi? Nije to, brate, ni krađa ni prevara, već poštena junačka igra: ponesi se, zapjeni se, pa tko s kim prvi o ledinu, alka, rode, pa tko bolje »u sridu«! Što će ti sve blago svijeta kad potajice otrovnica sikće i svaki čas za srce gizne: — »Veljbabice« moja, što sve ne činim i kud sve sjeme ne prosipljem samo da u teg ne padne! A što opet ne činim s ono svoje sile nečiste, i na kap čuvam ko ulje mirisno, pa ni struk kupusa. — Što će ti djeca! Samo su ti na brigu, srce moje... — tješi ga »veljbabica«, podmećući mu bludno tijelo kao pehar zaboravka. A to mu još veću muku pod žličicu: — Lako ti se žensku pomiriti kad osim ono vražje rupe ništa i nema. A komu ću ja pusto blago ostaviti? Da tuđa krv dupe nabija! Dub bez grana, otac bez sinova! Bože moj, grdno li me prokle! Sve mi dade, pa i ovu kučku »veljbabicu«... Netom reče »kučku«, ona se hitnu na drugu stranu, pa u suze. Sad se u spužvu promeći, pa utiri! Muke ti je bludnu 548

žensku suzu utrti! Ali utr svoju! I da čovjek stanovito ne vjeruje u svemudrost Božju, mislio bi da je neki šašavac ovaj svijet stvarao. Jer komu pametnu može pasti na um, da u to pusto i besplodno kamenje usadi najplodnije žene! Plodile su kao kupine, još se ne istanji, već nabubri. Bijaše djece kao puža za kišna proljeća i zlatnih gundevalja na crnoj murvi. I živjela su kao gundevalji, i ne oni zlatni, već crni, govnovalji, i goluždrava se s njima otimala o murvu i kupinu i s njima prerano nestajala u glađu, golotinji, bosotinji i bolešćini svakojakoj. Tako mnogi od ovih kričavaca uvenuše netom zenuše. Ali za tom uvelom prisiščadi ne bi tuge već radosti: sad i njihovi grešni roditelji imaju svog zagovornika, svog nedužnog anđelčića, što će pred prijestoljem Božjim štititi i zagovarati i njih i njihovu živinu. I to svoje prisišče — koje Bog uzimaše kao neku vrstu danka u krvi, kao neke nebeske janjičare — nikad ne bi spominjali po imenu već po njegovom novom nebeskom položaju: Rajni, Rajna, Rajno... bijaše u tom nešto i milo i tužno, posvećujuće i nadajuće. U starovičko doba djeca su se rađala u svako doba godine, čobani su imali prilike da ih sade svakog dana, hajduci čim bi se s vesele pljačke kući zaletjeli, a prosjaci netom bi torbe nabili, ili bi pak žene sa sobom u prošnju poveli, pa pričepi u busu i kupusu, ponekad i u begovoj pojati, gdje bi se dvostruko naželi i oželi — kič, ošini, — da štogod i begovske sreće na ugradbu pane. Jedino su nadničarske žene rađale u jesen ili pod zimu, jer su im muževi cijelo sunčano vrijeme težačili po primorskim i školjarskim vinogradima. Istina, ponekad bi se poneki mlađarac i usred ljeta zaletio — što ti je dan hoda ovamo, dan onamo da čovjek smiri ono mokra đavla u mokrim gaćama! 549

Nu otkad Potrka probi nove prtine, uravna nove ceste, povuče za sobom prosjake i mnoge nadničare, te ih prometnu u torbare i galantare, djeca se stadoše buljukimice rađati u jesen kad i svi plodovi dozrijevaju. A kako i ne bi kad su im očevi u najboljem slučaju samo između očića i poklada majke badali. I on je svoju silu nečistu badao, odozgo i odozdo, iz skoka i s boka — za vraga! Neplodnica, jalovica, šćirka prokleta — u nju ili u posoljenu zemlju. Što sve nisu činili, čemu se sve nisu utjecali! Don Petrove zapise nosili, pili znamenite trave od poroda, Bogu se molili, činili zavjete svim imenitim svecima po svoj Bosni i Dalmaciji i gdje se god za njih čulo. »Može biti da je nevolja baš u svecima — spomenu jednom don Petru — Ono se moje sile nečiste htjede uteći Gospi sinjskoj, a ja je odvrnuh misleći muško će bolje. Ma kad sve te svece ovako u pamet sazovem i prorešetam, svaki mi je mučenik ili ispovjednik, naučitelj ili propovjednik, sve sam zgoljni uškopljenik do uškopljenika, dijevac do dijevca... kako će tebi djecu ugraditi kad je ni sebi ne ugradi! Već mi, pope, ukazuj na čestita sveca, što se mnogostrukim očinstvom posvetio!« Ali ni don Petar se ne mogaše sjetiti nijednoga, osim otaca starozavjetnih, a ti i ne bijahu sveci već Žudije. Kad Potrka spomenu da bi se može biti u Turaka našao takav svetac, jer njima Bog po četiri žene dosudi, don Petar — u kom se don Pavlov duh bijaše žestoko užilio — ne reče ni da, ni ne, pa Potrka trkomice prozorskom hodži o kome se govorilo da je moćan u svakoj zgodi i prigodi. Hodža mu ispisa dva zapisa i još mu dade prosušenu puzdru od vepra trogodca, u tom poslu najmoćnijega; kad se ženi primakne neka puzdru priveže ispod pripašaja, ne bi li se štogod i veprove snage u sušno žensko slilo. »Kad sam već tu — pomisli Potrka — nije zgorega da skočim i do 550

Bradine, do babe Drndaruše, jednom mi je žestoko pri ruci bila.« Zateče babu živu i zdravu i sve joj po duši kaza. Skuha baba kavu, on srknu pa iskrenu fildžančić. Čita baba iz taloga, čita iz graha, pa mu i u dlan zaviri: »Koliko ti god godina bude kravica neplodna, toliko će ti kasnije teladi oteliti!« »Josipa mi Pravednoga — užesti se Potrka — ovo je sedma godina i bit će mi ih sedmoro dosta!« Na to Drndaruša ponovo u fildžančić zagleda, a tri joj se božanske dlake pod spljoštenim nosom nakostriješiše: »Ne ide to samo od sebe. Grdnih si se zima nazimio, smrznutu ti suzu vidim. Otopi je, druge ti nema! Imam ti ovdje dvije opečice iz Đavolje peći u Ivan-planini, opečice prepečenice, vatru dugo drže. Dobro ih ugrij, pa na njih sjedi da ti se to smrznute nevolje otkrabi!« »Nije u mene mraza, babo Drndarušo, stotinu će ti kučaka posvjedočiti!« Ona uvrijeđeno savi usne oko desni: »Drndaruša reče svoju, a tebi na volju!« Nevoljnu izbora nema. Dade babi dvije krune za gatanje i pet za one dvije đavolske opeke i uputi se kući. Cijele bi dane sjedio na tim vrućim opekama kao kvočka na jajima i cijele noći s privezanom veprovom puzdrom skakao po ženi. Utaman! Za koga to on noge lomi, pamet tanji i usukuje! Za koga puste novce grabi i vatru loži kad će se tuđa krv na njoj grijati! — Okreni se, »veljbabice« moja, da bar u tebi jad utopim! Još bijaše mokar od nje, od vlažna joj trbuha i porošenih grudi — vazda bi je bijesnu rosa probijala — kad zazvoni na vratima, a njega nešto žicnu i kao da otajno šapnu: evo ti muštuluka i blagovijesti! On na vrata, ono pismo preporučeno, ispisano don Petrovom rukom, ma od don Petra nije:

551

»Srećo moja preko sedam gora i planina, nisam ti se prije pouzdala javiti ni po knjizi ni po bijeloj ptici: obveseliš se a ono se urekne, ugrijaš se a ono po zlu pođe, ozepst će mi i punte se dokopati: ja udovica, ono mrtvo a ne posmrče. Bogu hvala, sad kad sve pođe po dobru i utrobica se otvori kako valja, blagu ti vijest navješćujem: evo ti rodih i porodih djetića veselica — iz kamena mu cvala ruža, bosiljak i mažurana — muškića zdrava, ni da kihne, pustahiju što Džumbusov kantar izravna ravno na pet oka, ni vlas gore, ni dlaku dolje...« Potrka pismo i ne dočita, već se uskaka, uznjisa, uzleprša: — Orle, širi krila! I raširi ih ponad Beča bijeloga, te brže od orla i jastreba doleti u gnijezdo na Prpinoj Glavici, gdje ga u gajbi pred kućom dočekaše dvije grlice dobrojutarke »Dobr' — utro! Dobr' — utro«, a iz zipke vrisak kô od glasurine dvogodišnjeg djeteta. Očevici pripovijedaju da od sreće bijaše sasvim pobenavio, u prilog čega govori i činjenica da je Nušu pred cijelim zaseokom poljubio ravno u usta, što u ovom kraju ne upamti nitko živ, da se o mrtvima i ne govori. Da tih dana nije bio pri sebi, svjedoče i još dvije činjenice, što pređoše i posljednju granicu bezumlja. Umjesto da prvorođencu, kako i dolikuje, nadjene djedovo ime — pogotovu što po smrti brata Krile u Americi on postade izravna loza, najmlađi brat Andrijica, također u nemile s ćaćom, dade prvencu ime Ikan u čast pradjeda Kikaša: a poslije ga Bog unesreći s četiri spišulje zaredom — zapovjedi don Petru s nekim suludastim smiješkom: »Neka se zove Matan Drugi!« Kad mu don Petar reče da ovo Drugi ne može upisati, jer to nije ime već broj koji se 552

»samo na vladare odnosi«, Potrka se naroguši: »Kralj je svaki onaj koji osim Boga iznad sebe nikoga ne vidi! A ja ne vidim, pope, niti vidim, niti priznajem ikoga iznad sebe, pa ni Franju Josipa! Zar mu vojsku služim? Zar mu danak plaćam? Ja sam ti, pope, kralj! Kralj galantarski! Ti upiši kako hoćeš, ali moj će prvenac za mene i za sve oko mene biti ono što rekoh: Matan Drugi!« Da bezumlje potvrdi, odmah iza krstitaka odleti u očevu zadimljenu kužinu i našavši oca Jokaša, kako se mučen kostoboljom previja na slamarici grijući se uz ognjište, priđe mu i zagrli ga kao oca, a ne kao čovjeka od kojega ga dijeli dvadeset i tri godine mržnje. — Ćaća, ćaća, evo ti se vraća... sin razmetni! Veseli se, jado moj, skoč' poskoči da se u zagrljaj stegnemo... — i u svojoj ludosti mišljaše da samo o njemu ovisi stezanje i onih drugih ruku. I zaboravi srećom opijena budala da dvadeset i tri godine mržnje u dobru i mržnje u zlu nije isto. Nije isto letjeti penjući se u vis, i letjeti a neprestance sve dublje padati u bezdanku. Jokaš je padao, i sve dublje što mu se sin više uspinjao. Ali kao da je u tom sunovratnom padu sve više nalazio sebe, siguran da će se jednog dana nekim čudom na trenutak odbiti od dna svoje jame i u tom skoku dohvatiti letećeg sina za nogavicu i s njim se ponovo sunovratiti. Tolika bijaše gorčina u njemu. Gorak na Potrku već se upočetku ogorči i na svu djecu, te ni onda kad skapavaše od gladi ne htjede ni od koga koliko je crna pod noktom, ni od udatih kćeri, ni od sina Andrijice, ni od njegove žene Gare, a pogotovo ne od Potrkine Nuše. Otkad mu prije nekoliko godina preminu žena Maruka, srvana čemerom i upalom pluća, živio je s najstarijom kćeri, usidjelicom Marijom Poprdom, u trošnoj pradjedovskoj kužini — ne pločari, već 553

krovinjari — koja mu bijaše jedina preostala. Istini za volju moram reći, da u Mariji Poprdi nije tekla luda i uznosita ćaćina krv, te bi u danima glada znala krišom otići nevjestama — Nuši i Gari — po zalogaj kruha, po kutlaču pure ili krumpirić krumpira. I sve to noću, sve to krišom od ćaće i od sela, jer nedajbože, da tko Jokašu douši... zemljo, otvori se! I sada se taj njegov prokleti iscjedak, uzročnik svih njegovih zala i poniženja, koji ga i čas prije pred Bogom i pred cijelim selom najbezočnije ponizi nazvavši prvorođenca svojim a ne djedovim imenom... sada se taj prokleti razmetljivac, što se po svem svijetu prevarom stečenim novcem razmeće, vraća da ga još jednom bezočno ponizi, vuk u janjećem runu, sin razmetni u Luciferovoj kabanici! E nećeš! Jednom ću te za nogavicu... O da mu je snage i sjekire, ubrzo bi mu podrezao taj samosvojni smijeh i spljoštio trbušinu što mu one proklete grudi nadimlje i do brade nadiže! Ovako ga samo mrtvo gleda i s vremena na vrijeme lagašno odiže usnu sa sjekutića koji se nikad ne sastaviše — a u tom odizanju bijaše mnogo od one mučke prijetnje strpljiva psa kojemu već dojadi stalno gackanje po repu. — Odlazi i pusti me da s mirom umrem! — Nećeš ti umrijeti, starino moja, već živjeti i uživati, pašo i vezire, kad ti se koljeno okoljeni i loza olozi... — i opet budalasto završi nožem u netom zadanoj rani. — Odlazi! — zareža Jokaš. — Odjet ću te ko kneza i viteza, najboljeg ti konja nabaviti, sedlo od šimšira, praporce od zlata, a uzde i stremene od čista srebra — uskokoda se bezuman Potrka, pa još bezumnije nadmeno izvadi iz prsluka omašnu lisnicu i izvuče iz nje prst debeo smotak novčanica, koje podiže 554

visoko iznad očeva ležaja, a onda ih obijesno ispusti. Novčanice zalepršaše i rasuše se po biljcu i slamarici. Jokaš se s mukom pridigne na lakat, pa ispod smrknutih obrva presiječe sina okom kao sabljom: — Pokupi to i gubi se! Ili uže za kotlanice pa oko vrata! Potrka problijedi kao da ga netko gredom u želudac, a onda se prikupi i usiljeno se osmijehnu, siguran da se Jokaš šali, jer ima li živa stvora po svem svijetu i svoj carevini, koji bi budalastu ponosu toliku gomilu novaca potčinio! — Pokupi to smeće ili ću ga spaliti! — Spali! Koliko ti, toliko ću i ja! — razmetljivo će Potrka i ponovo otvori lisnicu. Jokašu se oči zaiskriše. Za nogavicu, o za nogavicu... S divljim veseljem dohvati prvu novčanicu i baci je u vatru. Istodobno Matan izvuče drugu iz lisnice i pripali je na vatri prve. Videći da je vrag odnio šalu, neki od seljaka priskočiše i sputaše ruke Jokašu koji se već bijaše za drugom mašio. — Pustite mi ćaću! Ne pali vaše! — Potrki po tri oštra noža iz svakog oka bljesnuše. — Čovjek pravo govori — zakriješta Keko koga u taj čas tko zna otkud vrag donese — Dok crkva gori, vrazi bijesno kolo vode! — E, ti mi ga nećeš voditi — zareža Matan, pograbi ga s dva prsta za ovratnik jakete, iznese ga iz krovinjare i obdari nogom — za popudbinu! Potom uđe i mahnu glavom na Jokaša: — Pali, ćaća! Otac i sin, jedan s bolesničke slamarice, drugi s tronoga stolčića, stadoše u oganj bacati jednu po jednu od pustih novčanica rasutih po izobanu biljcu i zbijenih u novčarku... 555

Kad Jokaševi zgrčeni i od kostobolje okvrgavljeni prsti zgrabiše nekoliko novčanica i zamahnuše da ih bace u vatru, Matan naglo zgrabi očevu ruku: — Polako stari, pošteno ćemo. Rekosmo: koliko ti, toliko ja! Stoga mi ne bacaj šakomice, već jednu po jednu, ostat će ti vremena i za uboštvo... — Pošteno — potvrdi Jokaš i stade ponovo bacati u oganj jednu po jednu novčanicu. S plamenom svake nove novčanice javljaše se novi đavaoski sjaj u njegovu krmeljivu oku. I sa svakom spaljenom novčanicom, kao da je kostobolja popuštala, vraćala se izgubljena snaga i negdašnje slavno prosjačko bogatstvo Kikaševo, ona luda zlatna groznica, što ga neprestano tresla dok je tražio blago na dnu Fatine jame, san u kojem je upravo na ovakav način rasipao otkopano blago cara Trojana... O ta luda groznica, o taj ludi san o blagu cara Trojana, o te lude slike što u slapu padahu sa svakim izvađenim kamenom iz Fatine jame: on u kneževskom ruhu i pozlaćenoj kočiji, a Ikiša i Gadžo, Piplica i Ćutum i cijelo selo samo ustranu skače: kad on u krčmu, oni ustranu, kad on u crkvu oni ustranu, na koljena i obri glavu, a don Petar ga sama i posebice pričešćuje... Onda nesta sna i nade u povratak bogatstva, vlasti, pameti i dostojanstva, ostade samo budalasti Jokaš »prvi pa iscjedak« i utonu u dva desetljeća bijede, glada, pijanstva i svakovrsna poniženja od onih suludastih plesova do čišćenja tuđih svinjaca, prošenja po prosjačkim kućama i nadničarenja — čast svaka primorju i školjima i kućama paronskim — u ovih grebenih guzoliza i guzobraza torbarskih i galantarskih koje njegov prokleti sin izvede iz pustinje kao Mojsije Žudije, a on im čisti pojate i gnoj raznosi po oranicama i vinogradima... za hljeb kukuruzna 556

kruha, za torbu smežurana i proklijala krumpira... Ima Boga, ima pravde vječne i vjekovječne! Eto, za sav taj jad, za svu tu rastočenost od siromaštva, kostobolje i svakovrsna ponižavanja, napokon dobi zadovoljštinu nad zadovoljštinama: na svom kominu baca u vatru i oganj toliko đavaoskog blaga, da bi mogao kupiti i najveće seosko stanje... u oganj, u vatru pred očima zablenuta sela! A njegov budalasti sin htijaše tim grebenim novcem kupiti njega... kupiti ono nešto, što bi drugi prodao za lulu duhana, a on ni za sva blaga svijeta... Eh, ono nešto po kom je jedinom čeljade čovjek! Njegov je budalasti sin napokon uhvaćen za nogavicu... Kad posljednju novčanicu proguta oganj, Jokaš podiže krmeljive oči i pogledom polagano obreda svakog suseljanina — a podosta ih se bijaše natiskalo — pa kad na svakom nijemom licu razabra da je onaj cijeloživotni prezir zauvijek istisnulo poštovanje, zadovoljno zaklopi oči i još se zadovoljnije nasmiješi. I u tom mraku, u toj tišini koja se pružala u nedohvat, osjeti kako raste i kraljuje nad svom tom grebenom kotlinom poniženja, u koju više ni poplatom. I ne otvarajući oči jasno razabire kako se tamo negdje polagano udaljuju sinovljeva pogrbljena i osramoćena leđa, kako sileni Potrkin korak — prepoznatljiv među tisućama koraka — odzvanja u tmini i gubi se do njena beskraja, uvijek jasno odzvonjivog beskraja. Poštovanje koje tog dana steče, nikad više ne izgubi. Iako uslijed sveopće slabosti, iscrpljenosti i kostobolje, bijaše slab radnik, žene i očevi torbara i galantara često bi ga pozivali u nadnicu, davali mu lakše poslove — sijanje rasada i žita, sadnju kupusa i krumpira, navrtanje i obrezivanje loza, gonjenje konja u vršidbu, a nikad vilanje i grabljanje, krčevinu i tešku kopačinu — dok bi mu nadnicu 557

plaćali kao najboljem radniku, baš po Gospodinovoj priči o vinogradaru. Punu godinu pozivi Jokaš u situ i toplu. Marija Poprda više nije morala krišom odlaziti nevjestama. Druge godine s proljeća zametnu se motikom i dođe don Petru: — Ove ću ti godine ja vrt uskopati, krumpir i kupus posaditi i uzvod urediti. Ne odbij me, pope! — Meni je svejedno komu ću nadnicu platiti — odgovori don Petar, koji nipošto nije htio da mu seljaci ono malo vrta obrađuju besplatno. Šest je dana Jokaš vrt obrađivao — dobar bi ga radnik u dan obradio, nu don Petar mu odbroji novac za šest nadnica. Jokaš pogleda novac pa don Petra: — Je li ovo dosta za sprovod i za dušnu misu, za pjevanu? — A kad don Petar reče da je i za tri, Jokaš odgurnu novac prema njemu — Onda drž' tamo! Moj ti je sprovod unaprijed plaćen. — Nitko unaprijed sprovod ne plaća... — usprotivi se don Petar. — Ja svoj plaćam! — odreza Jokaš — Ako se čovjek sâm brine za smradno tijelo, to se još više mora sâm za svoju grešnu dušu pobrinuti! I o tom ti zbora nema! Potom je dva dana kopao u Šimuna Galešina: — Za ove ćeš me dvije nadnice u grob položiti! A kad se Šimun stade braniti, da nitko ne uzima plaću za silazak u grob, već da je ljudska dužnost i djelo milosrđa, rečeno »pokopati mrtve«, Jokaš se obrecnu: — Ja svoj ukop plaćam. I o tom ti zbora nema! Potom odradi tri nadnice Maćunu Eravomu: 558

— To ti je za zvonarinu, Maćune! — I jedna je dosta — odgovori remeta. — Znam. Dosta je za brecanje. Ali ja neću brecanje, neću: mrnjau-mrc, mrnjau-mrc... Već hoću da mi neprestance u oba kraja udariš: činga-drn, činga-drn, da sva brda odzvanjaju, kao u pokladnom slavlju... — Ne mogu ti zvoniti već brecati, takav je red i običaj starovički: mrtvaca se žalovito ispraća. — Za mnom nema tko žaliti, pa ne treba ni brecanja! Neću brecanja, neću o jedan kraj, neću mrnjau-mrc, mrnjaumrc... već veselo s ovog raskalašena svijeta, pa neka mi i zvona veselo skakuću: činga-drn, činga-drn... Potom deset nadnica odradi Mrkaševima, koji još ne bijahu ni pradjedovinu podijelili, već svi stanovahu pod istim krovom i ključem starješinskim pa od četrdesetak Mrkaša pet šest muškaraca vazda u kući, što je Jokašu i odgovaralo. — Ovih deset nadnica neka vam je za nošenje kapsila! — Bolan Jokašu, mrtvaca se uvijek džabe nosi — poučno će stari Ilija Mrkašev, koji se jedva vukao, ali ključeve od mesa i ključeve od vina još nikom ne htjede predati. — Mene se neće džabe nositi. I o tom ti zbora nema! A nećete me nositi ni onako kako se mrtvaca nosi: polagano i na počivala. Jaki ste momci a ja nisam težak, pa me nosite žurno i poskakujući, kao da vam svi Turci u stope uskaču! Nosite me kao hajduka... bez predaha i odaha, bez sustajališta i počivala... Nosite me kao harambašu, kao devendjeda Prpu, jer na ovom grebenom svijetu ništa i ne valja osim pustahija... I ne nosite me hu-hu, hu-hu, već trkomice i piskavo: kiju-kiju, kiju-kiju, kiju-kiju... kao da 559

zviždi stotinu kijača ubojitih. Ako treba još i deset nadnica, samo kažite, ali nosite me kano hajduka! Uoči Ivanj dana, dok su čobanski kresovi sukali u nebo po svim brdima i komšilucima, dok je mlađarija u trku kroz plamen proskakivala da ih sveti Ivan dobro oženi i uda, a usput da ih sačuva i od natučaka na tabanima, dotle je Jokaš sjedio na onoj gomili kamenja iza kuće i netremice piljio u mračno zjalo proklete Fatine jame iz koje je sve to pusto kamenje nekoć izvadio. U neke malkac nakrivi glavu i podviknu prema kuhinji: — Marijo, Marijo... Dođi ćaći! A kad Marija Poprda pristiže, Jokaš se izravna koliko mogaše, pa će glasom koji smatraše svečanim: — Klekni pred ćaću, podigni ruku ponad glave i tri prsta raširi! — Evo digla sam i raširila. — Sad mi se zakuni, da ćeš sve ono kamenje ponovo svaliti u Fatinu jamu. — Zašto, ćaća? — Zato, kćerce, što ja ne mogu, smrtni mi se čas približava, a neću da leziguzi mojom mukom dođu do blaga cara Trojana. — Sam si vidio da dolje nema nikakva blaga, već stanac kamen. — Tako sam vidio dok su mi oči bile slijepe. Ali kad se jutroske stade dijeliti noć od dana, progledah i vidjeh tajnu dvostruku pukotinu. U početku mišljah da je ispunja živackamen, ali sada znam da nije, već umetnuti klin-kamen, kojim jamu s blagom začepiše. Najprije pomislih da dozovem dva jaka momka s polugama da klin-kamen izvale, pa da ti ostavim sve blago cara Trojana. Ali u času 560

smrtnom oko ljudsko drukčije gleda i vidi da bi sa zemaljskim blagom samo duši svojoj nahudila. Siromaštvo te posvetilo i ja te svetu neću prljati. Stoga ne čezni za tim blagom, već mi se zakuni, da ćeš ga zatrpati. Ako nećeš, neću ti s mirom umrijeti. Na krač ću ti pasti i mjesecima na slamarici ležati, a ti ćeš me uležana dvoriti i čistiti. A kad lipsam u vukodlaka ću se prometnuti i svake noći ovu prokletu gomilu oriti. Kad se Marija Poprda zakle, opet će Jokaš: — Dočim Fatinu jamu zatrpaš, posljednji kamenčić u nju baciš i vršak joj poravnaš objavi cijelom selu ono što ti rekoh o klin-kamenu, neka znaju da je Jokaš znao tajnu, ali nije htio duše uprljati. Pa ako se nađe netko lakom, neka znojem do blaga dođe, a kad dođe nek mi se mrtvu ne smije već mi na samrtnoj postelji pozavidi kako sam umio čist izaći pred Gospodina. Zatim povečera raštike i krumpira začinjenih poprženom i pomalo užganom slaninom, pa spokojno leže na slamaricu do ognjišta. — Baš mi godi ova vriska i buka mladosti oko ivanjskih kresova. Godi mi i tvoja blizina, kćerce... Zovu te Poprda, a ti si najbolja od sviju u ovoj prokletoj kući i u ovoj prokletoj Krajini. Nije običaj da roditelj dijete hvali i da mu zahvaljuje, a eto, ja ti zahvaljujem na svemu što si za ćaću učinila... Sad otiđi u selo, da se i ti ivanjske noći nauživaš... Ostavi mi vrata otvorena, da malo gledam vatre u planini i mjesečinu na pragu, samo malo, a onda ću časkomice i s mirom umrijeti. — Kako god ti želiš, ćako moj — reče Marija Poprda i suzu, što joj zatreperi u grlu, okrajkom pregače s oka obrisa. 561

— Hajde, milo ćakino, hajde... — htjede joj još mnogu reći, ali preko suhih usana prelazilo je samo jedno, i sve tiše, sve tihanije — hajde... hajde... Ujutro ga nađoše hladna i ukočena. Cijeli je bogovetni dan veliko zvono veselo udaralo o oba kraja: činga-drn, činga-drn... kao da i ne zvoni mrtvacu, već krupu rastjerava, a sutradan ranim jutrom Mrkaševi momci hitro podigoše Jokašu na mrtvačka nosila i žurno ih ponesoše, bez predaha i odaha, bez stajališta i počivala, poskakujući u zasukanim bječvama i laganim opancima od suha, baš kao da progonjeni hajduci u trku mrtva hajduka nose: kiju-kiju, kiju-kiju... »Ljudi zapaziše a i sam provjerih — zapisa don Petar — da se mrtvu Jokašu sastaviše sjekutići koji se nikad ne mogahu sastaviti, što bijaše očit znak da ga Bog odabra za primjer i opomenu. I baš dok ga spuštahu u grob, začu se drndnjava mnogih kola — da pravo kažem, bijaše ih osam na broju — pretovarenih silnom i svakovrsnom robom. Netom se s grobljem izravnaše, stadoše da odadu počast mrtvomu. A Matan, rečeni Potrka, udari dlanom o grobišnu ogradu, pa se preko nje cijelim tijelom prebaci a da je ničim osim dlanom i ne dotaknu. Ljudi se razmakoše, a on priđe još otvorenu grobu i zajauka: »Ćaća ćaća, kud oči zaklopi a ovo čudo ne vidje!« I svi koji stajahu uokolo vidješe suze sina pokajnika, samo ja — nek mi se Bog smiluje — vidjeh suze nemoćna bijesa, zauvijek izgubljenu priliku slavlja đavaoske oholosti. Možda to i ne bijaše moja misao, već misao mojih sićušnih dušića — odkad se nastaniše u meni i sa mnom se srodiše više ne mogu lučiti svoje od njihova — koji mi na svoj jezik Matanov jauk prevedoše: »Ćaća, ćaća što ne pričeka dva tri dana da vidiš dućan silniji nego u Bepa 562

Katunarića, bar bi lijepo od jada crkao, u mržnji skapao i dušu đavlu predao, a moju obveselio!« Ne kažem, možda su se i moji dušići upakostili, jer je velik i potresan grob otvoren, a opet, je li toliko velik, da ga bahata i nerazumna uzgoritost ljudska baš nikada ne može i ne umije nadvisiti?

563

»I PTIČJEGA MLIJEKA...« Baš tako bijaše napisano na jelovoj ploči, koju donese iz Splita i »prišestari« ponad vrata dvora Matanovih, baš tako: »I PTIČJEGA MLIJEKA... trgovina mješovite robe. VI. Nuša, žena Matanova«. Bijaše naumio nadodati »sila nečista«, ali ga pismoslikar odgovori rekavši mu da je to ozbiljna i službena stvar, a po službenim stvarima nije koješta brljati, ponajmanje istinu. Puna je tri dana robu u police slagao, a četvrtog se iznutra zasunuo i cijelog dana nit je izlazio, nit jeo, nit pio, nit se komu odazivao. Samo je po dućanu šetkao, zastajkivao, posjedao, zagledao se u robu i police i neprestance se u nove i nove likove uživljavao. Sad je bio kupac, sad trgovac, sad ćaća Jokaš, sad djed Kikaš: »O Potrko, suzo djedova, što to učini, čim li sve to blago stvori!?« »Pameću, djede Kikašu, da čim! Od pametna djeda i unuku pameti!« »Golemo je to blago, suzo djedova, uprositi se nije moglo!« »A tko veli da se uprosilo, vrag ti prosjake! Nove sam ti pute proprtio!« »A nađe li se na tim prtinama i kakav Škiljo iz Zagvozda?« »Bog s tobom, djede! Da nije Škilje kao da bi svega ovoga bilo! Samo ti se ja ne nosam s jednim, malo mi je! Dvore ti podiže moja 564

Šalom, pute podmiri moja Steiner, a Kohn dućan otvori... od njega ti potegoh petnaest tisuća kruna!« »A, ha, lupež... — najednom se Kikaš prometnu u Kohna — petnaest tisuća, moja petnaest tisuća... u tamnica će lopov, ja dućan zaplijenila i moja para vratila...« »Pisala na led, draga moja Kohn, pisala na led... Ništa ti Matan ne vratila, Matan ti bila prosjak i ništa ne bila ot Matan... sve bila ot Nuša, ot sila nečista... ot Matan pila samo usrana gaća i ti ih odnijela ako htjela...« Valjalo bi tri knjige napisati da se vjerno prenesu samo ti slađani samorazgovori. Sutradan, taman se dan s noću sporazumno dijelio, zgrabi Nušu za ruku i uvuče je u trgovinu: — Evo ti carstvo, silo nečista, veće carstvo nego u Bepa Katunarića na šestanovcu, pa vladaj i upravljaj! — Kako ću ti nepismena trgovinu voditi! — zakuka Nuša. — A koliko ih je pismenih među torbarima i galantarima, sve ti se strijele nebeske u pisalo zabile! — Muško je drugo — brani se Nuša. — A kad je zlo popamtiti ni sam se vrag ne može s vama nositi! U tri ću te dana pismenosti naučiti, jerbo ti osim brojeva nikakva druga pismenost i ne treba. Zgrabi olovku, pa na komadu papira ispisa velike brojke od jedan do devet: — Ovo ti je jedan, ovo su ti dva... gledaj, silo nečista, ovo ti je tri, ovo ti je... Gledaj, sve sam ti ih sredno i po redu složio i posložio. Na tebi je samo da mjesta brojiš. Broji! Vidiš na šestom ti je mjestu šest, na sedmom sedam... Iza devet zar ne dolazi deset? A kako se gradi deset? Napišeš jedan, pa mu prišestariš ništicu, a to ti dođe kano ja 565

jedan, a ti ništa, kako i dolikuje. Ako ti prišestarim još i »veljbabicu«, Bertu, onda su ti to dvije ništice, što opet čini brojku sto! Jesi li me razumjela, silo nečista?! — Stani, bolan, dušnje ti, polagano. Ako iza jedan ispišem ništa, onda... — ... onda ti je to deset. Ako iza dva napišeš ništa, onda ti je to dvadeset. Ako iza dva napišeš jedan, onda ti je to... — Tri! — presretno kliknu Nuša kojoj napokon puče pred očima. — Dva i jedan... — strpljivo će i učiteljski Potrka, no Nuša ga veselo preduhitri: — Tri! Matane moj, dva i jedan su tri! — Drugo je dva i jedan, a drugo dva pred jedan, drugo ti je ako sam ja kraj tebe, a drugo ako sam na tebi. — Onda obeshrabreno zavrti glavom — Nije vajde, moram ti ispisati sve brojke od jedan do sto, pa broji! Na kojem će ti mjestu biti trideset i pet? — Na trideset i petom — gotovo uvrijeđeno odgovori Nuša. — Bogu hvala, da ti je nečastivi pamet prosvijetlio! Sad ću ti do svake vrste robe na polici cijenu prišestariti. Na tebi je samo da pogledaš broj na polici i da ga potražiš na ovom velikom papiru. — A što će mi to, moj Matane?! — Kako ćeš prodavati, silo nečista, kad cijene ne znaš?! — Pitaj me! Potrka izdrelji oči na nju, baš kao da pred njim iskrsnu prilika pokojnoga djeda: — Ma što, pitaj me?! — Pitaj, koliko što košta! 566

— Koliko zapada ovaj sapun? — Šest banica. — Petrolejka? — Krunu i tri banice. I na njegovo golemo čuđenje ne bi ni najmanje sitnice kojoj u dlaku cijenu nije znala. — Pa što zamuca, što zaeca, silo nečista, kako ćeš nepismena trgovinu voditi! — Nisam, jadna, mislila na cijenu već na ono drugo. A to drugo naiđe netom Potrka ode, i ne više u Beč. — Tko će Kohnu na oči! — već u Prag i to zaobilazno, preko Budimpešte. Na rastanku reče: »Sva je prilika da o Božiću neću kući navraćati. Ljeto je već na izmaku, ne isplati se. A i čemu dolaziti kad sam ti po volji Božjoj i babe Drndaruše i drugo čedo ugradio, a dok je ono u tebi ni po vražjoj mu ne mogu još jedno prigraditi. Rodi u blagoslovu, pa ćemo onda. Goji mi Matana Drugoga, čuvaj kuću i vodi trgovinu, a vodit ćeš je kod tolike upamtljivosti. Kad dio robe rasprodaš, uzmi Ilijaševa kola pa u Splitu namakni novu. — Na kraju joj upeli — Jedno mi duboko urezi u srce, u možđane i u guzicu: čast svakomu, veresije nikomu, ni rođenoj majci!« Muko moja, baš u tomu i jest nevolja! Lako ti je poslovicu u pamet, ma ded je u srce! Kad ti dođe majka rođena i probere malo masti, malo ulja, malo sapuna i petrulja i štogod drugih prdosija, pa se u njedra maši, izvadi rupčić i na njem uzlić odveže da koji krvavi banovčić iz njega povadi, ded stisni srce pa gukni: »Istresi to sirotinje, majko!« Je, u boga!

567

A, eto, baš majka i baš onako — više na krpici nego na rupčiću — uzao razvezuje, one sićušne banovce triput kroz prste provlači kao da se s porodom rastaje: — Uzmi, kćerkice, nismo mi sirotinja već dobrostojeći prosjaci od zanata. Usto je u nas, Bogu hvala, i nešto malo stanja, trideset ovaca, sedam koza, vol i kravica... čak i jednog psa za sevap držimo! — Majko, Majke ti žalosne, srce mi ne čupaj i, svetoga ti Lovre na gradelama, kožu mi ne prlji. Da cijeli dućan uzmeš pod ruku, ne bi se naplatila ni za mlijeko iz jedne sise! Potom dođu Potrkine sestre, Ljuba i Matija i SlavaPelintrava: — Nevjestice naša... — i one krpice driješe, pa iz čvora kao iz lokvice banice puljkaju. — Zaovice moje, ne izazivajte Boga, ni, što je još gore od Njega, pogane seoske jezike... Kako ću uzeti od vas, od tekućice krvi Matana svoga... — kuka Nuša, pa se rukom iza sebe maša — Nego, zaovice moje, ponesite dječici šačicu bombona, nek im je od ujne.. Nije to: zaveži u krpicu kockicu šećera, pa kroz krpicu siši, već pravi bomboni šareni, nek se dječica jednom u životu oslade... moj je Matan na sve mislio. Onda naiđe Kata djevera Andrijice, pa veli: — Jetrvice moja, čast ti svaka na dobru i milostivu srcu, ma meni moj Andrijica upelio, pripelio i na dušu metnuo, da od djevera Potrke ni zrna soli na dar ne uzimam. — Jetrvice moja — uzvraća Nuša — ako su braća budalasta, nek je u nas pameti. Valja razumjeti i muhu na izmetu, pa razumi i mene i Andrijicu. Ti mu, seko, reci da

568

si mi novce dala, a meni ih nemoj ni nuditi, jetrvice moja, sunce moje razumljivo... Onda naiđe Marača Škorina, sirotinja u nebo vapijuća. Ne traži ni meda ni ptičjega mlijeka, već dva zrna soli i kap ulja. Gdje će je pustiti da se zalaže soparnom prgom i neslanom purom! Nebo, otvori se, zemljo, prosjedni se! Pa ti dođu Bekuša, Skenderuša, Gaćuša, Ždrokuša i druge žene nadničarske: — Nušo moja, dušice milosrdna, ne mogu djeci, i sama jedno imaš, u blagoslovu ti bilo, a drugo ti pod srcem kuca, ne mogu djeci ono nezačinjena jada... Sve će ti moj podmiriti, do banovca i krajcara, dočim se iz primorja vrati... — Ne mogu, žene moje, Matan mi je upelio i na dušu metnuo... — Hajde, bona, kao da on mora sve znati i doznati, čovjek je a ne babetina! Ded jednoj učini a drugu odbij! Ženama nadničarskim pridružiše se i one čobanske: »... dok ne prodam šilježe na Zadvarju... dok mi se tele ne ugoji... dok ne smaknem vola...« Neke su pošteno vraćale dugove, a druge ih odgađale do nove nadnice, do novog šilježeta i jalovice. I sirotinji ulja treba, a novca ni za sol. Istini za volju, bijaše i onih koje su gotovinom plaćale vjerujući onoj: dugovi — zli drugovi. Međutim, jedine koje su vazda plaćale bijahu žene torbarske i galantarske, i ne zato što su strepile pred dugovima, već što oholost bijaše jača od pohlepe. O, sve bi selo avkalo i od avkava lajanja tutnjilo kad bi saznalo da se koja udužila. Ode sila na dugove! Plaćale su. Kad ne bi imale novaca, ne bi u dućan ni zavirile. 569

Radije su gladovale i soparnu raštiku mlavile, nego se dugovima sramotile... Ubrzo se javi i još jedna vrsta potrošača-neplataca. Prva dobaulja baba Smuljuka, o kojoj se šuškalo da se potajice i pod bačvu zavlači. — Takvo ti je sjeme Evino, kćerce moja, baš takvo.... u nevolji se i hromu đavlu za štaku hvata, a u bijesu i anđelu nogom u guzicu. Kad je trebalo ne bî bolje od babe Smuljuke! »Do Sudnjeg ti dana neću zaboraviti samo mi utrobicu otvori, sunce moje, babo Smuljuko!« A baba Smuljuka u brdo i planinu, na tabanima i koljenima, pa skupljaj kozlac i mlječiku, dupčac i ivicu, smilje i kovilje, glogove bobice, vilinske kosice i stotine otajnih trava pomoćnica, kuhaj sočiće ko sve vještice, i moli molitvice ko svi đavli pakleni... A kad se utrobica otvori, pa dođe jedan dječačić, a i drugi, eto, na putu: »Bog providio, Matan ugradio, a ti, babo Smuljuko, smuljni mi se s očiju i s pameti!« — Nisam, pomoćnice moja, nisam ni smetnula ni smuljnula, već... ti ne pitaš, a ja, jadna, i ne znam što ti treba... — Ne znaš? E, ne znaš! Može biti da i ne znaš. Ded pogledaj pa ćeš znati: módra zakrpljena, pregača ko da su po njoj bijesni ždrepci kobile naganjali, a u šudaru na glavi sve baje od svijeta gnijezda savile... I tako dolažahu jedna po jedna dok ih se ne napuni sveti broj devet. I svaka joj je utrobicu otvorila: jedna molitvom, druga postom, treća zavjetom, četvrta travama i korijenjem, peta u uštipku podmetnutim vrapčjim mudima i svim drugim čarima i čarolijama... Bože, oslobodi! Kamo krenuo i kako god okrenuo, muktaša i veresijaša kao pljeve na gumnu... A s takvim kupcima ni svi Žudije, 570

svi Grci, svi Potrke ovoga svijeta ne mogu trgovinu voditi. Što su dani obilnije kišili, to se sjajni dućan »I ptičjega mlijeka...« sve više sušio i police bivale sve krezubije. Kad se podzimu naredne godine Potrka vrati iz Češke, samo se uhvati za kose i riknu kao ranjen medvjed: — Kohne, moja Kohne... dođi i vidi što sila nečista učini od tvojih petnaest tisuća! — Matane moj, srce iz njedara, nisam li ti, jadna, besjedila, da ovo nije za me niti ja za ovo! — Muči, da ne promelju mlinovi Božji, dosta će ti biti i Matanovih! Kad se arči nek se arči! Ti dućan, ja ću dvore! I bijesan tako, više odleti nego otrča popovoj kući i zviznu šakom po stolu da je don Petar s cijelim slabačkim tijelom odskočio: — Hvataj, pope, divit i hartiju i bijelo pero od labuda, pa mi šaraj knjigu šarovitu baš na ruke caru prisvitlomu... — Smiri se, bolan, Matane, i ponajprije kaži što te muči. — Ništa mene ne muči, već piši knjigu Franji Josipu ili komu ti drago, a iskiti je ovako: »Ja Nuša, sila nečista... i sve tako, što joj po umnosti pripada i pristaje... osim jedne sobe i kuhinje sve ostale cijele, vascijele i sveukupne dvore Matanove poklanjam zemlji i državi s tim da mi ih u školu prometnu... a ti, svijetli care, ili kojimugagod svijetli gade, šalji učitelja da nam djeci pamet otvori i u nju ubaci ako ne slova ono barem svete brojeve trgovačke. Amen.« Pop iskiti, car pročita i posla učitelja, a Potrka odnese drvenu ploču u Split, pa je sutradan ponovo donese i na staro mjesto pribi. A na ploči je pisalo: »I ptičjega mlijeka... Pučka škola Matanova«. — Da mi djecu ptičjim mlijekom pojiš — poprijeti u šali učitelju, pa zareža na u se skupljenu Nušu — A ti, silo 571

nečista, kose čupaj dok ti se ne vratim. Ode Matan u zemlju češku, prosvijećenu, brate, i punu mirisa kučkanskoga... Ali kad se zametnu korpom i prekorači preko praga, najednom mu koljena cimnuše i nažao mu dođe, pogotovu kad za sobom začu jecaj prigušen i u suzu zavijen. Okrenu se, zagrli Nušu, u kose joj suzu obrisa, pa je junački cjelunu u oba obraza: — Utr suze, silo nečista, samo ti se šalim. Evo ti me opet o Božiću, slamaricu dobro protresi, zbit ćemo je do kamena... On se osmjehnu, ona obrisa suzu.

572

UZORITA KONSTANCIJA BESSEROVA Hradčany se povisoko ispeli, galantari još poviše, te sa zvonika svetoga Vita pasu oči po kulama i tornjevima praškim, a Šimaga Mali svaki čas dahne pa uzdahne: — Lijepe li šume od ćulaka! Bože moj, da ju je u Krajinu presaditi, svu bi je prekrilo. — Vrane ti mozak ispile — kori ga Kozmuz — kud bi onda puži plazili, gdje slavići pjesme učili! — Vrag ti puže i slaviće i cvrčke uzcvrčane! Ma nȕ gledaj Vltavu, gledaj kučku jednu, kako grad grli i opasuje, kako mu se umiljava, kako ga miluje, kučka razvratna! Gledaj Matane... — Ma što ću gledati, Gospe ti blažene — srdnu se Potrka — Nije naše za gledanje već za prevrtanje, pa prevrći jal krune, jal babe! Uh, drž' der onu širokulju na trgu, jež li je, okruglica li je... — dlanovi mu se sami od sebe okrenuše k zemlji, baš kao da je okruglica pod njima —... zavaljuškaj, pa ubodi! — Vazda li su ti pogrde i u oku i na jeziku! — Jesu i na čem drugom, Šimaga Mali, jade veliki! Ti o žensku ni koliko hodža o misi! Bukaru niz grlo a da ti 573

jabučica i ne zaigra. Bolan, stručni ljudi kap vina na jezik, pa ga po svem nepcu razmazuj, pola dana ustima mljackaj i uživaj! A tebi kad pripne, velju, bukaru niz grlo, odsponji hlače pa u kakvu kurvetinu... đava' slasti! — Ti baš kao da se poštene nismo ni okusili — uvridi se Skočimiš — a mi i kurvu u neku ruku opoštenjujemo. Baš kad o Šimagi... eno ti prekjučer, na moje oči, kod Karlova mosta zaustavi jednu smuculju, pa se triput obliznu i upita: »Po što si, ženska glavo?« A kad ona spomenu tri krune, obliznu se još jednom, jabučica mu baš meraklijski zaigra: »Dat ću ti svih pet... samo mi se malo brani, dušo nebranjena!« I branila se, je li, Šimaga Mali? — Branila se, ne branila, kurva ostaje kurva, a poštena poštena — nemilosrdno zaključi Potrka. — Ti opet svoju ko i kukavica »ku-ku«! — nemoćno iskrenu oči Šimaga Mali — Kao da nikad nismo ni jednu poštenu... samo su ti poštene dvaput skuplje, a kad umočiš razlika ti je taman tolika kao između vruće pure s hladnom varenikom ili hladne pure s vrućom varenikom: u svakoj ti kašika jednako stoji. Ovo ti je naše pogrde kalup svakom opanku. — Tako je govorila — uskoči Skočimiš — i ona okopoljka kad se udade u Ršćevane: »Bože moj... eto, ja iz Zmijavaca, on iz Ršćevana, i opet jedno u drugo ko da nam je kuća do kuće, pa od rođenja mjeru uzimali, paše li, paše...« Kad smijeh utihnu, Šimaga Mali svoju nastavi: — Kažem vam, ljudi, plati pa si miran: ti čist, ona poštena, nitko te neće vući za skute ni svoju košulju na tebi pipati. Tri krune, tri krune. A čestite kučke prijetvorne, misle ako su se uza te opružile, da su ti nebesa poklonile, pa jaz-nezajaz zja od jutra do sutra: te krčmice i kavanice, 574

gaćice i čarapice, bluzice i haljinice, narukvice i prstenčići... Muči, jade, od čestite skuplje kurve nema! — Gospe mi, tako je — od srca će Skočimiš — kad se sjetim one svoje Frau Anne iz Beča... Muko slavna, volio bih cijeli život dijevcem ostati nego još jednom sve to proći. Nikad dosta nezajaznici. Bacio te njoj u postelju ili turanj za masline, ista stvar. Pa kad te isturnja do kraja, da te bar pusti s mirom! Ovo! Tek se tada kučka razigra, vija se i svija, škaklje te po uhu i trbuhu, a bali gdje stigne, cmače i mljašće: »Volim te — Voli me!«... muke žive, Isusove. — Ja sam opet imao jednu — prihvati Šimaga Mali — koja bi u Boga đavla izmatala. Danas rođendan, sutra imendan, preksutra majčin dan, zaksutra ocu dan mrtvi, ishodnji... — Tko vam je kriv da kučkama dajete više od onoga što vam Bog dade da im dadete — nasmija se svisoka Potrka. — A ti ne daješ?! — zaškilji zlobno Šimaga Mali. — Ne kažem da ne bih dao, ali kadgod kakav darčić ponesem, Bog preda me, pa mi pamet smete. Evo, danas je, napriliku, Konstanciji Besserovoj, uspaljenici mojoj, sveti i časni rođendan. Baš zamjerih zlatnu narukvicu od pedeset kruna. Pan Prohaska dat će mi je za trideset i pet, kad u njega ionako svu robu uz velik popust kupujemo... Pođite sa mnom i vidite kud će je đavli razvijati! Pošto kupi narukvicu, obgrli pogledom trojicu vjernih: — Dan je rabotni, nije ga Bogu krasti. Do podne ćemo poslovati dolikarce oko Tynske crkve, pa ćete se osvjedočiti da čovjek snuje a Bog određuje — objesi korpu o rame, a zlatnu narukvicu stade premetati iz ruke u ruku, da se sjaja nagleda i zveka nasluša.

575

Nisu ni uru švrljali, ni pregršt sitnica rasprodali, kad evo ti neke gojazne žene. Kako zlato vidje, tako začarana zastade. Čim do daha, muža za rukav, a muž — bogat Moravac, sad je li vojni ili civilni, teško je prosuditi, ma marvinski je trgovac — Potrki narukvicu iz ruke. — Je li od zlata? — pita žena i već je na ruku meće. — Od suhog zlata, baš kao i vi, lijepa gospođo — udvorno će Potrka, a u sebi pomisli: »Zagrize li, Evo, jabuku, zagrize!« — Ni bakar pozlaćen — stručno će marvinski trgovac, od nabrekla novčanika i pamet mu nabrekla. — Čudim se, gospodine — ponizno će Potrka — da tako bogat i uman čovjek, sirotinju pred svijetom kudi i narukvicu od čista zlata... — Bakar! — intači se Moravac, pa intači. — Kad ste baš upeli, gospodine, da mi obraz ocrnite, moram ga oprati ili vaš ocrniti. Ovo bez oklade neće proći. Vi deset kruna a ja dvadeset, pa ćemo k zlataru kojega sami izaberete. Je li pošteno, narode? Narodu je sve pošteno samo da se nešto događa. Moravcu uzmaka nema, te pođoše zlataru, pa još k jednomu. Kad i treći potvrdi, Moravac teška srca rukom u džep, pa gnjevno leđa okrenu. Kud ćeš, majčin sine? Zar ne vidiš da ti je zlato ženi za dlan prionulo?! Ne otimlji se, lojonjo, ni vrag se ne ote ženinu cupkanju! Što prije rukom u džep, to će prije mir u srce. — Sad vidjeste ljudi — kasnije će Potrka svojima — kako me Bog čuva od uspaljenica, čim im štogod ponesem, odmah ti pošalje kakva Moravca da mi iz ruke ujagmi. Jadna moja Kosta i opet će svoj sveti i časni rođendan bez dara prokuburiti. 576

Kosta, zapravo Konstancija Besserová, trostruki doktor znanosti, bijaše onakva kakvom je kasnije opisaše njen najvatreniji poklonik, besmrtni Jiři Fiedler, i njena najbolja prijateljica i suborkinja za ravnopravnost češke žene Irena Wenigová u zajedničkoj raspravi: »... tijelo joj bijaše svetilište Prijapovo i Triphalosovo, pogled mač Aleksandrov, krv vrući koktel žudnja Messaline, Agripine i Elizabete Báthory što se kupaše u krvi trista zaklanih djevica. Pore na njenoj pohlepnoj puti nalikovahu lišću mesožderke, jao si ga kukcu do kojega dopre i najsićušnija čestica putenog njena zova, opojna i kiselkasta. Kao što pravi pilac ne pije već jede vino, tako je i ona jela ljubav, jela svom ludom kožom i sluzokožom, plućima i želutcem, šarenicom i bjeloočnicom. Među njenim neizbrojivim i svim ljubavnim vještinama uvještenim ljubeznicima bijaše i tamo neki divlji Hrvat satirskog tjemena i međubočja i sasvim primitivne seksualne kulture. Svi smo se čudili da Kosta baš tog divljeg Hrvata uzdiže iznad svih majstoraljubavnika, pa i ponad onih francuskog i talijanskog tipa. Zašto? Sama nam dade odgovor u jednom od svojih najsjajnijih proglasa: »Uz mekoputna razvratnika žena postaje samo roba, sredstvo razvrata i muškarčeve samovolje. Oslobođena se žena mora uzdići iznad omekopućena mužjaka i zagospodariti nad iskonskom divljinom nasrtljiva jelena...« A Potrka vazda nasrtaše baš kao jelen, nerast i pastuh u jednom biću, pa tako nasrnu i na njen časni rođendan netom mu nasmijana otvori vrata, nasrnu ne štedeći snage, ne stideći se krika ni urlika, koji su iskonskom divljinom prodirali iz njegova tamna grla, kao da prodiru tamo negdje iz prapočela putenosti začete tko zna u kakvu praživu. A ova učena žena, izvanredna uma i profinjena duha, ova uzorita borkinja za ženska prava i za netom zapisanu seksualnu prevlast nad mužjakom, prepusti 577

se kao plaha košuta i kokoš oborenih krila, presretna što može nositi težinu mužjaka i povesti se za njegovim ludim zanosom stvaratelja. Razotkri bedra, otputa noge i skide nagupce stotinama zvijeri, neka bjesne i urliču ispod gipke i nezajažljive kože. Pjesnik bi rekao: brod bez kormila nek je crvenom vihoru krvi — pa hoće li se nasukati na pješčani sprud ili smrskati o oštru hrid, sasvim je svejedno, dok traje prepusti ga ludom užitku njegovu. Tek kad brižni susjedi, — misleći da se nadomak njihova uha krvavi zločin zbiva — ustravljeno zalupaše na vrata, utihnuše vriskovi ljubavnika, istini za volju, utihnuli bi i bez brižnih susjeda, jer već i posljednja kapljica slasti bijaše na slamčicu posrkana, i posljednje krilašce snage nemoćno klonu na jastuk. Ležeći tako nauznak, ruku pod glavom, činjahu se kao dvije ispijene pa napuštene želje. Samo bi Potrkine oči ponekad lagašno preskočile s noćnog ormarića na stolić, sa stolića na veliki trokrilni ormar i kroz njegova zatvorena vrata skakutale s police na policu. Različiti skupocjeni predmeti na časak bi se pojavili kao prikaze i kao prikaze nestajali. — U što si se zagledao? — pita Konstancija nekim neprirodno dubokim, rekao bi zagrobnim glasom. — Uspaljenice moja, radosnice, eto, gledam puste kristalne zdjele i vaze, brušena ogledala, svilene haljine i rublje svileno — baci pogled na njen vrat i ruke — ogrlice i narukvice i prstenje briljantno kojim sam te toliko puta naresio. — Ti si moj najljepši briljant — uzdahnu Besserová, pa učeno nadoda — Kohinur! — Ali... uspaljenice moja, radosnice, netom mi pred očima iskrsne kakva kupovna radost, onako odmah i 578

iščezne, baš kao kad se grešna duša grešnu čeljadetu ukazuje. Bože moj, kolikih ti se darova nakupovah, a ti nijednoga ne vidje! A kako bi i vidjela, dušo razbludna, kad sam ti proklet! Dočim ti nešto kupim, već đavao šalje svog perjanika da mi uz dvostruku cijenu iz ruke ujagmi. Kakvu sam ti danaske narukvicu nabavio, za tvoj sveti i časni rođendan, a onda vrag nanese onog Moravca s babuskarom, svi je Turci guzatu grebavali... Nema pod nebom stvari koja mi na dlan padne, da odmah s njega i ne otpirne, da se odmah u grebeni novac ne prometne. Tako ti od mene slaba korist u darovima. — Od tvog mi vršnjaka ljepšeg dara nema — zaguguta Konstancija, uvuče glavu u vrat, zaigra, zatrepta onim vječno okupanim i vječno žednim modrim očima. — Kad je tako — predade se Potrka — 'ajmo još jednom uz pomoć bož... vražju, vražju, jer ovo je đavaoski posao! Bijaše slatka valjuškanja u širokoj postelji uzorite Konstancije Besserove, bijaše izletića i plandovanja po Petfinu, Višehradu, Prošeku i Biloj Hori, bućkanja po potočićima, bućanja po djevičanskim livadama Letne i sladostrasna nosanja s panom Prohaskom, koji se, uza sav sužen pogled vazda nepovjerljiva miša, ipak koračić po koračić približavaše mirisu pečene slanine u mišolovci. O moj Škiljo iz Zagvozda... Velim, bijaše javne radosti, ma i skrovita jada. Pod težinom korpe ramena im se sve više krivila, od duga hodanja i stajanja noge sve više natjecale, tabani se slijegali i sijevalo u križima. Bijaše mnogo više posnih nego mrsnih dana, posnih i u poslu i u tanjuru, i sve više pisama od kuće, pisama u kojima se molilo samo otajstva žalosna... dok se u njihovim pismima kući molilo samo radosna i 579

slavna. Potrka ih je tome još u početku naučio: »Na svakom je putu i ruža i trnja, palmina granja pod poplatima i teška križa na ramenu. Trnje i križ, to su, brate, samo tvoje stvari, pa ih skrivaj i od sama sebe, a ružama i palminim granjem i u snu maši, nek svijet vidi, nek ti marva pozavidi!« Zveckaj krajcarima kao patakunima, nek zja i zija od čuda kukavelj prosjačka, čobanska i nadničarska gledajući kako svjetski čovjek svjetski na prstima hoda! Gledaj, majčin sine, cigansko kopile! Žvali žuti jed zavisti! Tebi je čudo jedno i ovo što brčkamo kad kući dođemo, kad u Miškovoj krčmi ili po okolišnim dernecima streskamo koju čašicu ili bačvicu vina, kad od dvije oke pečenoga gricnemo zalogajčić, a ostalo psima i vašoj gladnoj dječurliji! Jadna ti troška u ovim stajama i pojatama! Da vidiš u svijetu, brate rođeni... nisu to krčmetine, već hoteli i barovi, lokali noćni u mramoru i ogledalu, stropovi zlatni, stolci carevi dušeci, a svjetlo kako ti godi: jal žuto, jal crveno, jal modro, jal kako ti duši milo... Ti za stolom, a pred stolom deset svirača milozvučnih — vrag ti gusle o guzicu prebio! — oko tebe deset gologuzih pjevačica i plesačica — jedne ti pjevaju, druge ti se uvijaju, a onda skok poskoči: dvije na koljena, dvije na ramena, jedna jal na kiku, jal na golo tjeme... a ti, rođo, štip1ji i za sisu i za guzicu, o radosti đavaoska... I tu se, brate, može svjetski sharčiti, je li vol — vol! Je li stanje — stanje! Vama je čudo što Matan Nušu i ne ukori zbog dućana. Vraga će je ukoriti, kad je po tri takva za jednu noć... Dobro su znali da je mnogo uvjerljivije hvaliti drugoga nego sebe, te bi vazda o trećem govorili: »Sjećaš li se Đimaga, svetoga ti Šimage, kad ono Galeša Šantin slumpa šezdeset i devet kruna, tri vola petaka, neba mi nebeskog, zbog one kučke Kunigunde...«, a Galeša opet: »Sjećaš li se, Skočimišu, kad ono Matan... uze dvadeset i četiri svirača i 580

trideset i šest plesačica... dvije tisuće kruna, očinjeg ti vida...« I tko će onda saznati da nijedan od njih nije u bar ni zavirio — osim Potrke, kojega triput odvuče učena bećaruša Konstancija Besserova, pa: »Bećar pije, bećaruša plaća. Bećarušo, ostat ćeš bez gaća!« — da su se hranili knedličkama u stanodavke, a samo bi se nedjeljom i blagdanom pokusurali i odojka zavrtjeli negdje na rubu grada, i to za lijepa vremena, a za kiša i vijavica naručili bi obilan objed »U kaliha« (»Kod kaleža«) u krčmi koju će kasnije Švejk ovjekovječiti. U ljetu treće godine, taman kad Potrka bijaše zadobio potpuno vjerovničko povjerenje pana Prohaske i kad se u Češku bijaše prebacilo još tridesetak galantara, sav usopljen uleti »U kaliha« prečisti Kozmuz noseći u ruci pismo kojim je valjda od Prašne brane mahao: — Matane moj, čitaj, čitaj svih ti velikih sakramenata, veliko se zlo sprema! Cišćani i Lovrećani udariše na njemačku državu! Prepišat će nas! Potrka mu istrže pismo iz ruku, preleti ga okom, pa se stade od srca smijati: — Gnjide ciske i lovrećke! Na kakvu njemačku državu, Kozmuze prečisti?! Vidiš li da odoše u Bavarsku? Nuder, u Bavarsku! To ti je u Bosnu, prečisti! U München, a? Nuder u München! U Kupres, prečisti! Nuder u Kupres! Kud udara, Kozmuze prečisti, kud udara care Sulejmane: na Beč bijeli jal na Kupres crni?... Hajde, Gospe ti blažene, ako ćeš na carstvo, onda u srce, brate, u srce kopljem ubojitim! Puške imate, a streljivo će Matan u pana Prohaske... Na Berlin! Na Berlin, braćo! — Na Berlin! — potresoše se zidovi krčme »U kaliha« mnogo prije Švejkova »Na Beograd!« Sigurni u sebe kao Napoleonova laka konjica, već vidješe prijestolnicu i 581

carstvo pod nogama, a pobjednička ganga zaori u krčmi, pa odskakuta od kupole do kupole, od tornja do tornja, dok ne obiđe sve zlatne krovove zlatnoga grada:

Moj Vilime, odoše ti novci dočim stignu iz Krajine momci!

Pošto dvostih odojkaše desetak puta, pomalo im se i ogadi, pa zamukoše. Prečisti Kozmuz prvi probi tišinu: — Tko li bi što drugo mogao iskititi? — Ne bi li bila dobra ova? — poskoči Skočimiš sav zažaren iznenadnim nadahnućem, pa zaganga:

Biž', Vilime, iz Brlina grada, iđe na te Matanova garda!

— Đava' ti grlo odnio, brže li propjeva... — zadiviše se mnogi. Rastanak s uzoritom Konstancijom Besserovom bijaše više nego ganutljiv. Nakon cijele noći krčenja i duboka oranja, iznuren je Potrka poljubi u čelo, pa se pobožno prekrsti: — Neka nam Bog grijehe oprosti, uspaljenice moja, radosnice, — jedino je nju nazivao radosnicom — a ja se, za pokoru, punih četnaest dana neću nečistu žensku ni primaknuti taman da se gole poredaju odavde do Berlina. A Konstancija Besserova, taj neprispodobivi borac za ženska prava, obrisa suzu, pa će glasom velikim Ivane Orleanske: — A ja ti se kunem, da ću još danas, kao uspomenu na te, bar trojicu praških gospodičića tako iscijediti da pet dana neće ruke od križâ odvojiti. Bijaše to ljubav neponovljiva. 582

KOD KUĆE SE DRUGE GUSLE ČUJU Dok šimaga Mali, više ponosan nego istinski ustravljen, jaučući kliče: »Velika li grada! Široka li carstva! Tko li će ga pregaziti! Tko li će se u koštac s neznanim delijom...«, a Potrka ga razumno hrabri: »Nema ti ni delija, ni neznanih! Sve ti je to jad svakidašnji, potrkušci i golaći, brate... pa ti velju, sve mi ljude gledaj kô dijete djecu na općinskoj livadi, majku im nabijem i sestru pričepim kô i svoju širokoguzu Gretu... o Greto, rajska slasti, što mi ruke nisu dvaput duže da te mogu opasati i u sežanj sabiti, pa nabiti, drhtuljo moja od najbolje švapske hladetine... muko slavna, Šimaga Mali, zar se nikad ne upita: u kakva li sve čudovišna mesa dobri Bog ono šuplje pogrde ne uvija?«, dotle dolje u Krajini pristupaju Nuši one iste nadničarke — što sa slatkastim smiješkom i sirotinjskom suzom slavni dućan raznesoše, kao ljuti mravi prčiguzi, do zrna prosa — pristupaju s himbenom sućuti i Judinim poljupcem, da joj stavljajući melem na rane, tek zametnutu krastu surovo odvale: — Ne uzmi k srcu, seko, to što Matan trgovce pljačka. Nisu ni oni s Božjom već s vražjom molitvom blago stekli, pa je pravo da i njih tkogod operuša. I nije samo Matan, 583

seko, ima tu i drugih čerupavaca, i Cišćana, i Lovrećana, i Studenčana... uzmi na veresiju, pa im soli na rep kad je sve stanje i imanje jal na ženi, jal na ćaći, jal na braći, kano i Matanovo na tebi. Pa kad dođu suci i robači, mogu im s kravlje vunu obrijati! Samo ti, seko, u miru i blagoslovu oteto žvači i Gospi sinjskoj zavjet učini, da ti se Matanu što zla ne dogodi, jer se čuka, seko, da će ga prokleti Žudije, kad se već ne mogu naplatiti, strpati u tamnicu, u Istriju na pet godina, rano ljuta. Ma i to će se prodeverati kad su bječve nabijene i nasigurno sklonjene... Jedna otiđi, druga dođi: — Ne uzimlji k srcu, seko, ne grizi se iznutra. Jednako ti muško i pašče: svakoj kučki nosom pod rep! Kô da i moj ne bi kad bi se primorkinje kucale! Ma one tvrde kô i naše: neće tuđu ojicu u svoju ralicu. Ako ti uđe, u bunar, seko! Pa da se koja i smiluje, što bi ono moje nevolje?! Lako tvomu kad cijeli dan s ono korpe kô paun šetucka, pa o čemu će misliti već o tom, da u kakvoj rupi ohladi ono uspaljene pogrde! A što će mom kukavcu, što cijeli bogovetni dan po tuđem vinogradu motikom mlati, što će mu pasti na misao osim sna!... Vjeruj mi duši, gdjekad poželim da i on kakvu pogrdu badne. Ne kažem, da me ne bi strignulo, ma njemu je sevap... i ja bih ti učas preboljela baš kao kad te obad bocne ili breculja pred kišu. S kučkom pio s kučkom se i popišao: kad ga stresne, opet će ga tebi donijeti, a da kud će s njim! Zlo ti je kad ti se s kučkom spetlja kô s rođenom, pa joj i mule ugradi: po mužu tvoje, po majci kučkino... pa kud ćeš? — Ma što, kud ću?! — smrknu se Nuša. — O lude li mene — druga ruke krši — ja mislila, tugo moja, kako ti je sve znano i poznano kad svi cvrčci odavde do Biorina cvrče da Matan ima u Češkoj kćerkicu, u 584

Njemačkoj sinčića. Ne uzmi, seko, k srcu, Matanovi kô i tvoji, nek je djece k djeci, grehota je i štene na putu ostaviti... ma opet: po ocu tvoji, po majci kučkini! I tako iz dana u dan: jedna sjaši, druga uzjaši, pa veselo kući šapćući u razgaljena njedra: »O rekla sam joj! O, neka sam joj! A i je se bila uzgorila, nos do neba, guzovi do ramena... Uh, što nije i zericu više, što ne podreza pletenice i ne nabi kapelin, pa sad kad joj ga vjetar odnese da mogu gledati kako šiša-glava kroz lanetu probija! Gdje si, pusta silo, pusti dvori i dućani... pusti ostadoše!«, baš kao da te dvore Potrka ne pokloni njima, da bi se njihova djeca opismenila, baš kao da Nuša ne sabi dućan u njihove nezajazne i lupeške guzice! No one svog lopovluka ne vide, već zataškavaju crva savjesti uvjeravajući se da im još šumi u ušima glas nebeski, koji je onda, tobože, nesuprotstavljivo grmio: »Grabi, Ruže! Grabi, Mare! Grabi, Stane! Sve grabite iz tog prokletog dućana, grabite na dug i nikad ne vraćajte, jer evo ću satrti Matana i Nušu što se drznuše iznad sviju vas uzdići i uzvisiti! A kad ih već tarem, bilo bi ludo da uludo propadne ovo odjeće i obuće, žita i brašna, ulja i petrulja... Okoristi se mrvičak i ti, sirotinjice moja, bez koje ni sunce crno ne bi grijalo...« A Nuša bi, u njihovoj mašti, kao da i sama tu nesmiljenu zapovijed sluša, odgovarala: »Još uvijek imam sama kô vi sve zajedno, kukavelji prosjačka!« One bi baš na to čekale, da joj mogu s pjenastom nasladom uzvratiti: »Svrati večeras, gladnice naša, svrati na kašiku ječmene kaše, prosjakinjo Markotina!« i činilo im se da će ona zaista svratiti. I tako joj iz dana u dan medenim smiješkom usađuj crva pod kožu dok joj ne usadiše dva tusa i opaka, što joj danju i noću srce izjedaju. Gdje ćeš tuđu mulad pod svoju?! Ma opet muževa su, a mušku se drugim aršinom poštenje mjeri: sadač je vazda čist ma gdje ga zabio, samo su rupe 585

kurvanjske! Neka! Neka i muladi! Možda joj one kurve majke neće djecu ni poslati, ali... ali ona druga rana ljuta: ako joj Matana bace u tamnicu, u menlu od kamena, u vodu do koljena, pa na noge čelik-bukagije, a na ruke teške lisičine... crni dani, paklom premazani! Kad o Božiću evo ti Potrke živa, zdrava i slobodna! O, srce, rebra isprebijaj! Tri mu je dana na ramenu proplakala, a tek četvrtog dušu otvorila. — Utr suze, silo nečista, i ne strepi, tu ti strepnje nema! — Ma svejedno strepim, oko moje! Kad mi te iskopaju, tko će me, sljepicu, vodati! — Ne dršći mi, pahuljice svilena — Potrka je i prema njoj ponekad umio biti svjetski nježan — ne muči se, jade rasplakani, nitko s tvojim Matanom neće u tamnicu. Nit sam orobio, nit okrao, već od svog Škilje na dug uzeo, kao i od tebe one tvoje lupežice što ti dućan razvijaše, i pljevu i žito. Pa hoćeš li s njima u tamnicu?! Možeš im u prkno puhati! — Onda si i ti od tih Žudija, kô na veresiju? — Nu, da kako, srebro moje! — Onda ta stvar i nije od tamnice — umiri se Nuša. Ali jednog đavla sputaj, drugi se već uskoprca: — Nije mi pod smrtnu ranu, ma selo govori da si s onim pogrdama... — Nisu to pogrde, silo nečista — obrecnu se ljutito Potrka — već velike gospođe s koje ih god strane opališ! — Muško si i ne kažem, i kad već jesi može biti da mi je i draže da si s gospođom nego sa smrdljivom seljankom... nego kud ćemo s tolikom djecom kad se i meni utrobica otvori, a srce mi govori da sam ti i opet zbabna... i lako ti je meni s mojom seljačkom djecom, a kako ću jadna s 586

gospodskom, kako ću ih oblačiti i hraniti, kako s njima govoriti i Bogu se moliti... — Ma s kim to, silo nečista? — Vidim, jadna, ti me i ne slušaš! Pa s tvojom djecom, što ih tamo po gospođama ugradi. — E lude li ženske glave, što li sve ne smurlja i ne zburlja! Kad bi gospođe djecu rađale, ne bi bile gospođe, silo nečista! — A tko onda te gospođe ugradi? — Gospodin, a ne smrdljivi seljak! A kad izrode jedno ili najviše dvoje djece, lijepo pokopaju muža, izvade sve iz sebe i kúcaj se, kučko! Dok djecu rađa i pelene pere nijedna se vražja uspaljenica ne uspali! Ako se koja i priplodi, ona ti to brzo iščeprka kô što opaka kokoš vlastito jaje probije, pa iznova i na suho! — To hoće reći da ti tamo... i nemaš poroda? — I kad bih htio, kučka neće. Nek sad laju seoske lajavice, njoj je srce spokojno. Vraga spokojno! Netom Potrka ode, evo ti snova jada i nevolja. Otkad ono dućan rastepe, Potrka bi joj na zrno soli godišnju potrošnju izračunao i na banovac novac odbrojio. Ostali torbari i galantari bijahu mekanijeg srca, a htjeli su izvojštiti i neku prednost pred Potrkom, te bi ženama viška ostavljali, pa i preko godine još poneku krunu poslali. Kako torbaruše i galantaruše prema ostalima još uvijek bijahu u velikoj manjini, to su im se uzdignute repice nadaleko razabirale, a one, svjesne toga, neprestance bi njima mahale, u kući krišom puru žderale, a rižom i tjesteninom u polici draškale vodene oči sirotinje. Radnim bi danom, kao i sve druge, nosale módre od domaćeg sukna a na glavi rupce pletene od 587

grube domaće vune, no stoga bi se nedjeljom u novom i kupovnom u crkvi i oko crkve gizdale, i — kao što utvrdi don Petar — sasvim na Boga i molitvu zaboravljale. Sve to gizdanje i ne bi poradi sela — muke ti se pred sirotinjom kočiti i prčiti — već poradi Nuše, kojoj da padne i na najubožniji prosjački štap, ne bi mogle oprostiti što je jednom bila nešto što one ni u snu neće biti: vlasnica dućana, gospođa. I kad su iscrple sve zalihe bockanja, nenadano se novi rudnik otvori! Sasvim slučajno Maruka Prgina pođe nešto poslom u Imotski, pa usput kupi i neke sitnice za učitelja. Nuši vrag ne dade mira, te joj u torbu zaviri. Maruka najprije htjede planuti: »Što ti, smrdušo, u svako govno nos turaš!« a onda joj sotona šapnu nešto drugo, pa se sva rastopi od ljubeznosti: — Eto, i za se sam kupila nešto sirotinjice, po sirotinjsku: šaku soli, kap ulja, mrvicu sapuna, glavu cukra, pa malo riže i manistre, djeca mi se purom zajazila, pa nek se malo i oslade. Nije u mene svaki dan mesa i manistre ko u tebe. — Ne rugaj se, bona — potiho će Nuša — kad i sama znaš da mi jedva i za puru ostavi. — To ovako pred svijetom, a onako... Zna seka da bi s onim iz bječve mogla dva dućana kupiti, a ja eto, sirotinjski... malo robice za dječicu, pa i koji bonbončić da im mrvicu oslačaju gorka usta... drugo ti je ćućati kockicu šećera kroz krpicu, a drugo gol bombon u gola usta! Kad uveče, uz pune šake smijeha, ispripovijedi pajdašicama kako je gospođu trgovkinju slatkasto izbockala, diže se šćirka Zȅla, a u šćirki stotinu vragova: — Žene moje, ovako ćemo...

588

Otada gotovo ne bi dana da bar jedna ne prođe kraj dvora na Prpinoj Glavici — makar je put tuda i ne vodio — i da pred Nušom ne rasprti torbu obilja: — A, eto, nešto sirotinjice... — pa niže i niže da na koncu nedužno upita — A kad ćeš ti u varoš? Lako tebi, dušnje ti, nećeš sa sirotinjskom torbicom, već bar s dva konja, i još im štogod u antrešenj! Kakve konje, majko žalosna, kad joj je i zrno soli u oku vagati! — Nu pogledaj, bolja si, i vidi der jesam li dobru robu izabrala? Jesam je skupo platila? Ti se u to razumiješ, nisi zaludu dućan imala. Jadna bi Nuša gledala i razgledala, o jednom i o drugom sud davala, a najradije bi zaplakala i nogom zviznula o tu torbetinu, neka se sve razaspe! Ali, eto, bila je takva, plaha i strpljiva, trpjela je i šutjela, u ozeblu se srcu nadala, da će novci brzo ispariti i da joj se te proklete i sve punije i prepunije torbetine neće vrzmati pred očima. U djetinjoj prostodušnosti nije ni primjećivala, da je taj cic, bez, dimit i mušulinu već negdje vidjela, da je boca ulja istom kureljinom začepljena, da su vrećice sa šećerom, tjesteninom, rižom, bombonima i drugim bogataškim radostima već dobrano zgužvane, uprljane i izvlasane... riječ ujedno nikada joj ne pade na pamet, da ove pakosnice svaki dan jedno te isto i zajednički kupljeno samo iz torbe u torbu premeću i tek poneki predmetić novim zamijene, da ne odlaze ni u Imotski ni na Šestanovac, već zorom u brdo, a o podnevu kroz proložinu i grabovinu na njena vrata: »Pogledaj, seko, ti si dućan imala i trgovinu vodila!« Kad bi otišle s nasladom u zmijskom srcu, Nuša bi dugo gledala za njima i u sebi prekarala i njih i sebe: »Jesam dućan imala i trgovinu vodila... Ali, nisam ni krajcare rasula ni u prkno 589

sabila, već razdala vama i vašoj gladnoj djeci, gladna, lakoma sirotinjo! Moje ste okrali i opljačkali, pa mislite da ćete se ispovijeđu spasiti. Nema spasenja dok tuđe ne vratite, u bolesti ga pojele! Ali, neka! Duševna sam ja, i nek vam je s blagoslovom, samo me ostavite u miru! Da ne bi mog Matana, ne biste ni sirkova kruha imale. Pa opet moj Matan ima više nego svi vaši zajedno. A što meni ne daje, ima i pravo, jer kakva sam i opet bi vam sve razdala. Neka vas! Iskalite vražje srce... samo da mi se, jadnoj, komu potužiti! Nikom do Boga, ni rođenoj majci! A znala je džabe i zobnice i torbe, pa i vreće, sad me gleda ko ludu kćer. Neka! Jednom će sunce i na moja vrata! Glavno da su mi djeca živa i zdrava... I neka mog Matana! Ja sam zadovoljna onim što mi daje, nismo ni gladni ni žedni ni goli ni bosi, sve koliko je potrebno, a što je preko potrebe grijeh je i pred Bogom i pred svijetom. Zna moj Matan upraviti... i neka ima one svoje pogrde, isto on voli svoju Nušu...« Potrka ju je i volio, istina, na onaj divlji, iskonski način djeda Kikaša, mužjaka-gospodara. Ona opet bijaše zadovoljna tom naopakom voljbom, sigurna da joj se u njegovoj sjeni ne može nikakvo zlo dogoditi. Kad je bio kod kuće svijao se oko nje snažno poput bršljana, a kad ga nije bilo ili je njegovu djecu povijala ili je pod srcem nosila; on je znao da ih povija i nosi, pa kako je ne bi volio! Tihano je trajala u sjeni velikog muža, kako i priliči poštenoj ženi, starinskoga kova. Onda bi opet došla zima, u kojoj se jedinoj istinski živjelo. S jesenjim oranjem, osim krčenja, zamrzli bi svi poljski radovi. Trebalo je samo nahraniti stoku i ukućane. Za stoku je bilo slame i jasenova grma, za ljude kako u koga, u nekog gole pure, repe, rotkve, raštike i krumpira, a u nekog, napose u galantara, suha mesa i kisela kupusa, 590

zgrijana vina u drvenoj bukari do rasplamsala ognjišta, da ugrijano bolje grije ljude što uz vatru slušaju nadmetanje guslara i junaka s gusala dok mlađarija izvodi stotine vragolija i smijurija na prhkom snijegu i smrznutoj mjesečini. Nedjeljom su opet svi torbari i galantari u Miškovoj krčmi, te se po vazdan budalasto utrkuju: tko će više uzalud potrošiti. U tim zimskim danima sve je tako živo i ludo pijano od vina, pijano od sebe. Neka gleda sirotinja prosjačka i nadničarska, kako žive odabranici, bolan, ljudi svjetski obučeni »ko dokturi«, s po desetak olovaka u gornjem džepiću od jakete. I što smeta da im desno rame visi! Nije to više primorje ni Hercegovina, maslo, vuna, ulje i kakav banovac zauzlan u prljavoj krpici, već parusine složene u kožnoj lisnici, nije to zgoljni prosjak, već samostalan čovjek, nezavisan trgovac, a pred njim cijeli svijet do svog krajnjeg kraja, golemi svijet stvoren samo zato da iz njega u Krajinu teku fiorini i patakuni galantarski, dolari amerikanski, iseljenički, franci francuski i belgijanski iz »mina« triput dubljih od najdublje jame. O podiglo se, podiglo, pa opet je mnogo više čobana, nadničara, prosjaka od zanata i od nevolje, nego ovih što zdrav novac potežu. Netko će sumnjičav upitati: »Kad Potrka tako sjajne putove otvori, što svi za njim ne poletješe?« Za svaki posao treba početni krajcar, a u kući ni prosena kruha! Založi djedovinu! Oči mi iskopaj, ali ne kreći u djedovinu! Raspi stečevinu! Stečevine ni za podlanicu! U to doba don Petar zapisa: »Svijet se sve više posuvraća, sve se više odvrće od Boga, sve više, u nerazumnosti svojoj, lijepotu djela Njegova uništava. Gledam, na priliku, cvijet. Bog ga stvori da cvjeta, da se množi i da se svijetu smiješi. Kako se sam ne može množiti unajmljuje pčelu da mu raznosi pelud i 591

polen, kakoli se već kaže, te joj pošteno trud nadoknađuje i medom nadnicu plaća. I tako sve u strahu Božjem on se pčelom množi, a pčela od njeg živi. I dobro je dok je razuma, dok je pčela i kukaca. Nu, nadođe koza. I što čini? Obrsti i cvijet i list, i tako potamani sve buduće cvjetove koji bi iz ovoga ponikli. Što ćeš, valja i kozu razumjeti, da ne uništava cvijet, uništila bi sebe, i to mu dođe kao krv u samoobrani. Napokon eno ti čovjeka! I što čini? Otrgne cvijet, pogleda ga, pomiriši, neko ga vrijeme brlja po ruci, pa ga na put baci. I tako ubija cvijet i sve cvjetove koji bi iz njega mogli proisteći, a da sam nikakve koristi nema. Kažu, osladi se bojom i mirisom, što je pakleno izvrnuće i oskvrnuće, jer je živa i sveta bilinoslovna istina: od trenutka kad otrgneš cvijet, mirisa je sve manje a boje su sve bljeđe... Nisam jednom gledao kako dijete zadivljeno promatra ružu i šapće djetetu do sebe: »Vidi kako me gleda!« I nije to izmišljaj ni slika, nego nepobitna činjenica: dijete zna da je cvijet vedra duša i mirisno oko svijeta... i da to oko gleda, gleda sa stotinama iskričavih zjenica i čudesno obojenih šarenica. Poznato je da biljke, po ustrojstvu svome očinjeg vida nemaju. Pa čije li su ono — u tučcima, prašnicima i laticama — čije li su ono zjenice i šarenice? Razuman je odgovor samo jedan: to su oči mojih sićušnih dušića, koji prebivaju u svakom cvijetu, po stotine ih u svakom cvijetu! Dočim cvijet otrgneš i presiječeš otajne sokove iskona, moji dušići stanu bježati, a sa svakim dušićem odlaze po jedne šarenice, po jedan miriščić duhovni, pa stoga boje blijede i mirisi nestaju, a ono što od cvijeta ostaje postaje glib kao i sve što je zemaljsko i đavaosko. Glib je djelo đavaosko, iz kojega Bog umijesi tijelo čovječje i u nj udahnu svoju božansku dušu, svoj oganj životni. Bog je oganj (grm gorući Boga oca, zasljepljujuća svjetlost uskrsnuća Boga sina i plameni jezici 592

Boga Duha svetoga!) i oganj se može samo Bogu prepisati. Stoga je krivovjerno i bogumrsko govorenje da je Pakao sazdan od ognja! Pakao je glib smrdljivi; gehena je smrad skupljen od svih usmrdljenih rana svijeta, skupljen, pa zbijen i ustupan. To dobro znaju moji sićušni dušići, koji se nadniješe nad vrata paklena i zagledaše se u mračnu dubinu usmrđena gliba. Oh, kolike li mi čudesne tajne otkriše moji mali duhovni vragoljani s kojima proživjeh duge godine u slađanim zagrobnim otajstvima! Umjesto da sve više uranja u svoje prapočelo i priklanja duhovno uho otajstvenim zvucima što sve snažnije breče iz njegove vječne domovine, čovjek to uho sve više prislanja o zemlju iz koje ništa do brboljenja i burbotanja uzavrela a studena gliba, u koji polagano ali postojano sve dublje tone i propada. Premda su čobani, prosjaci i nadničari u golemoj većini, ipak su i među njima malobrojni oni koji pristupaju misi na starinski bogoljubni i bogobojazni način raskajana carinika. Sablazan je velika i žalostan primjer nije bez učinka. A primjer torbara i galantara više je nego žalostan. Ne kažem da se odvrnuše od Boga — uz njihovu obilnu pomoć popravih crkvu, u mokro ogradih groblje, podigoh nove župne dvore, a i za svoje umrle po desetak misa plaćaju — i da na svetačnu misu ne dolaze, nu bolje bi bilo da ne dolaze, jer ih na to ne nagoni vruća želja duše, već strah od pakla, običaj i oholost prčevita. Nije dovoljno slušati misu cjelovito, već i bogoljubno. Tko ih u dušu ne zna, mislio bi da i oni tako rade, jer čak i šutljivije od drugih propovijed slušaju, glasnije misne pjesme pjevaju, vidljivije koljena sagibaju, skrušenije poniču očima i žešće se šakama u prsa bubaju. Nu kakva korist kad je sve bez soka, te od svega ništa ne ostaje između njih i Boga. Oni samo upriličuju veliku glumu, e da bi ovi moji pobožni siromasi vidjeli 593

kako to oni s Bogom izbližega razgovaraju, prisno kao sa starim prijateljem — svjetski ljudi sa svjetskim bogom. Dok, na priliku, moji ubogari u iskrpljenim, poderanim i od luga posivjelim hlačama na promaju, kleknu bilo gdje i na oba koljena, dotle oni najprije laktima poture i od sebe odbiju te ubogare da im ganjc-nova odijela ne uprljaju, potom otmjenom kretnjom po dva i po tri svilena rupčića pažljivo razastru po podu, zabace nogavice ustranu, a onda jednim, samo jednim koljenom kleknu na te mekane i čiste rupčiće. To urodi time, da i ovi moji sirotani — koji se kao i galantari prstima useknjuju i rukavom nos brišu — pod iskrpljene i zamazane hlače rupčiće podmeću; istina, to i nisu rupčići već neporubljene krpetine istrižene od iskajišene košulje ili odbačene ženine módre. I sve jedan pogledava drugoga: koji će zdraviju krpu pod koljeno domjestiti, koji će šesnije kleknuti, šesnije ruke sklopiti i oči iskrenuti, koji razgovjetnije molitvu izmoliti, te misleći na način zaboravljaju na bit i posvetilište molitveno. I tako se — o luda li besmisla! — upravo molitvom od Boga odalečuju. Kud nas to vodi i kamo će nas dovesti? Moji mi dušići neprestano šapću: »Evo bo se zemlja zapari, uzdiže se maglica srdžbe Njegove i zbi se u tmast i crn oblak, koji će se rastvoriti i pustiti strašan povodanj što neće prestati dok svaku grudicu zemlje, svaki komadić kamena ne raskvasi do žitka blata. A poludjeli čovjek, umjesto da se ispne na vrhunce ponad voda, silazit će na polja i u blatu kopati rovove spasenja, i krtičjim rovovima bit će prošarane sve ravnice i doline, i ti će rovovi biti razbojište njegovo, a ujedno i njegovo svezemaljsko grobište. I podavit će se tušta i tma naroda, jer će Gospodin poslati kiše olovne uz grmljavinu i tutnjavu zaglušnu. A oni koji se ne budu zatekli ni u blatu ni u rovovima blatnim, već se nađu šćućureni na kakvu oguljenu drvetu bit će drugim pošastima 594

udareni, i živi će zavidjeti mrtvima. A taj dan nije daleko...« I ne bi daleko.

595

I POLOŽIŠE GA MEĐU ČETIRI ČEMPRESA DO PREDŠASTNIKA NJEGOVIH — I baš licem na lice na moj pedeseti rođendan — tobože će ljutito Potrka, a u sebi se ipak osjeti polaskanim, i već ču glasove koji će i dvadesetak godina kasnije po krčmama i dernecima mnogu priču otpočeti: »Baš smo slavili Matanov pedeseti dođendan kad grunu... Sedamnaest supitih galantara okupljenih u berlinskoj krčmi »Kod paroščića« oko mrsna odojka i kiselkasta vina, pijano nazdraviše Matanu rođendan, a cesaru početak velikog pobjedonosnog rata. — Na Tursku! Na Tursku! — razgalami se ratoborno sasvim pijani Šantalo. Skočimiš mu začepi dlanom usta, očima brzo obleti krčmu, nema li kakva zbira, pa će poluglasno: — Vrag ti jezik pregrizao, na kakvu Tursku, na prijateljicu carsku! Na Srbiju! — Na Srbiju! — kliknu Šantalo, a onda se pijano uozbilji — Zašto na Srbiju? — Zato što jarčine ubiše Ferdinanda — odgovori Skočimiš, a Šimaga Mali žalovito zapjeva: 596

»Kad ubiše njega i Sofiju, krune im se na nebesim viju...«

Na to Potrka ustade i žestoko lupi šakom o stol: — Ljudi, braćo, budalaši rođeni i stvoreni! Nije vrijeme ni pjesmi, ni klicanju, ni ovdje ostajanju! Već neka svaki, po potrebi i mogućnosti, nakupuje što više brašna i soli, ulja i sapuna, pa ako sâm i pogine, da mu bar dječica ostanu... — Još puškaranje i ne zače a tebi pune gaće — prekinu ga s cerekom neki Ante Garan s Mrnjavaca, ljudina, oplošina, okrupna i nabusita — Nisi ti, brate, kako nam se hvališeš roda hajdučkoga, već kukavičkog i prosjačkoga! Ljudi, braćo, narode ognjeni, nije junaku pod ženinu brnjicu... — ... već da ćordu paše, bojna konja jaše — nadopuni ga prečisti Kozmuz. — U guzicu i s ćordom i s konjem i s korpom galantarskom — otrese se Garan — Živio rat! Budali tat, pametnu brat! Dođe vrijeme prave trgovine:

Žito u džak, masnoće u kante, žare zlata u Garana Ante!

Međutim, osim Garana bijahu još samo trojica pametnih, dok se ostalima pričini da je mudrije golaćima, unaprijed štogod za kljun osigurati, pa se prikloniše Potrki... Slično pomisliše i svi ostali, u Beču, Požunu, Pragu, Stuttgartu, Hamburgu i drugim gradovima dviju carevina, na broj stotinu osamdeset i sedam torbara i galantara koliko ih tada ukupno iz Krajine bijaše. Tako se dogodi da od pamtivijeka ne bi u zapadnim selima Krajine toliko ruha i kruha koliko početkom ovog — kao i svakog — žalosnog rata. — Neka i tri godine potraje, neće se od gladi pocrkati! 597

Neće u kućama galantarskim! Ali što će biti s onim čobanskim i težačkim, s prosjačkim i nadničarskim kad car pozove čobane i težake, prosjake i nadničare, svu mladu snagu da pred pušku stane i od puške pane? A pozva ih ubrzo, i pokupi sve konje i sva velika zvona u Krajini. Nije za ljude — carski su; nije za konje — ljudski su. Ma kud Bogu Božja zvona otimlje? Ote i njihovo veliko zvono, koje je don Pavao, još kao mlad misnik, u Mlecima salio od novaca hajdučkih i prosjačkih, od suza sirotinjskih Bogu prikazanih. Bijaše to tako veliko zvono, da bi se i najdeblja žena mogla pod njim raširiti, a zvonilo je nekako promuklo, duboko, hajdučki, da bi ga i anđeli s uživanjem slušali. Bijaše na njemu lik svetog Roka s paščetom koji u slatkoj labrnjici drži sveti hljepčić kruha, a s druge strane Gospa Rozarica, majka i zaštitnica sirotinjska. I sada glas Božji i svete slike u topove lijevaj i dobru se nadaj! Jadan ti dobra! Ni Turci ne bi tako, ni Turci! Tako se rat ne dobiva! — Tako se Božji rat ne dobiva — ponavljaše i don Petar, koji bijaše već dobrano proćelavio i sasvim osijedio, sasušio se i naborao premda je tek šezdeset i neku uhvatio. Dobro je da je i takav, da je i živ koliko je svoje jadno tijelo mučio i trapio, i ne da Bogu patnjom ugodi, već, eto tako, od nebrige i nehaja za sve zemaljske radosti, pa čak i za potrebe. Otkako bijaše uspostavio prve dodire s don Pavlovim dušićem Proskom i s ostalim silama duhovnim, bijaše kao i onaj pobožni redovnik što je rajsku ptičicu slušao trista godina, a činilo mu se da je sluša između ručka i večere. Opipljivi svijet bijaše grdna uvreda njegovu duhu. Znao bi i po tri dana proboraviti zaključan u župnom dvoru, — bez kruha i vode — suzdržana daha i ukočena oka sve dok se iza greda, ispod dasaka ili pak na pragu prozorapuškarnica ne bi ukazali željkovani nebeski dušići, s kojima 598

bi poveo i vodio beskonačne slađane razgovore o ustrojstvu zagrobnog života. Ali ti sićušni dušići — nijedan ne bijaše veći od zrna kukuruza cinkvantina — znali su govoriti samo o sebi i vrstama sličnim svojoj, dok su oni mrvu veći — da se o divovskim duhovima i ne govori — i njima samima bili nepoznanice, te su tek umom dokučivali i duhovnim okom raspoznavali njihov blijedi obris, kao da ga gledaju kroz maglu ili razlivena po nemirnoj površini vode. Ako ovi don Petrovi dodiri s duhovnim silama i bićima nekoga posebice zanimaju, neka pročita njegove spomenute rukopisne »Pribilješke« koje se pomno čuvaju u novom župnom dvoru. Ovdje to spominjem samo kao uzrok njegove prerane tjelesne iscrpljenosti. A spominjem još i zato da se vidi kako plahovita mladost baš uvijek ne oblikuje i ne određuje budući ljudski značaj: jer, evo, ovdje se bjelodano vidi kako se mladi i vatreni bogoslov malo pomalo odalečio od Pisma i Zakona bogoslovskih i sve dublje uranjao u svijet bogoslovskom nauku suprotan. Tko bi i pomislio, da će onaj mladi i borbeni kapelan ma i korak nasljedovati don Pavla — koji neprestano prilagođivaše zakone Božje potrebama ljudskim — a kamoli da će ga u mnogočemu i nadrasti. Sjetimo se samo njegova prvotnog gnjeva na praznovjerice i sastavljanje zapisa, da te iste zapise malo kasnije — pritisnut voljom i jadima naroda — i sam počne sastavljati. Istina, u tim prvim zapisima bijaše: »samo riječ tvoja, molitva tvoja i psalam tvoj!« Ali malo pomalo stade u njih unositi riječi sve teže i strasnije, riječi prokletstva iz obrednika starih zaklinjača i protjerivača vragova, da se malo pomalo sroza do bilježenja nesuvislih slogova svojih dušića savjetnika. I shvati, smrtniče, putove Gospodnje: ovi posljednji zapisi bijahu jednako djelotvorni kao i prvi, pa čak i djelotvorniji! 599

Kad otpoče ovaj nesretni rat, kad sila ljudska zvono Božje skinu i stade odvlačiti sina od majke i vojna od ljube, don Petar ne mogaše stići ispisati toliko zapisa, koliko je od njih potrebe bilo... jer dolažahu mu ne samo iz Krajine, nego iz Bosne, Hercegovine, iz primorja i s otoka da ih sačuva od olova i čelika. Ti zapisi mogu poslužiti povjesnicima kao porazan dokaz o srozavanju tadašnjeg čovjeka koji je sve činio da izbjegne slavnoj i junačkoj smrti. — Daj nam, pope, moći od pomoći! A don Petar je davao i davao neumorno pišući dan i noć. Na njegovu sreću, budući su mrtvaci zapise zašivali u svete škapulare s kojima su ih pokopali. No da je kakav revni kapral bio mrvicu znatiželjan, pa koji škapular otvorio, jadnom don Petru više ne bi mogla pomoći sva kabalistika njegovih sićušnih dušića, što se lako može razabrati iz jednog, nasumce izvučena zapisa: »Ja, Petar Franceschi, misnik i grišnik veliki, po kriposnoj milosti Svemogućega Boga svestvoritelja, svedržitelja, svespasitelja i svesrditelja, sačinih zapis ovi za očuvanje duše i tila Šimuna Brstila pokojnoga Mate, koji po ludosti ljudskoj i carskoj na poginuće pozvan bi. U ime Presvetoga Trojstva — sačinjena od Bogastvoritelja, Boga-otkupitelja i Boga-prosvjetitelja — u ime blažene Marije, vazda Divice, svetih apostola Petra i Pavla, svih svetih svetaca, anđela, arkanđela i ostalih sila duhovnih, posebno pak u ime svojih malih prijatelja, poimence: Proska, Roska i Grzduljka, Ćurka, Burka i Mišurka, Grozdana, Osmana, Škrabana i svih ostalih

proklinjem, osuđujem, bičujem, prosipljem, rasipljem i u ništar obraćam

600

onoga pustopašnika koji u godini Vukojarca dade trideset dukata gladnima u Krajini, a sada iz Krajine uzima trideset stotina momaka da za nj život polože. Na kraju molim i preklinjem Trojedinoga Boga, blaženu Mariju vazda Divicu, svete apostola Petra i Pavla, sve svece i ugodnike Božje, sva anđele, arkanđele i svoje duhovne prijatelje Proska, Roska, i Grzduljka, Ćurka, Burka i Mišurka, Grozdana, Osmana, Škrabana i sve ostale

da se udostoje skloniti, sačuvati i uzdržati

nosioca ovoga zapisa Šimuna Brstila pokojnog Mate, eda nitko ne prolije njegovu krv, niti on krv ikoga drugog! Satari, Bože, rat ovi i onog pustopašnika koji ga otpoče!« Ali zapisi, što ranije imađahu tako silnu moć nad bolestima, zlim očima, čarima, činima i nagazima, sada ozbiljno zakazaše... i svaki dan snova pust glas dolazi: ovaj kosti ostavi ondje, onaj ovdje, a car — pustopašnik sveđer novo i novo meso traži i oružnicima ga lova po kamenju i zelen-gori. Ne pomažu zapisi. Mora da su se sve paklene sile sjatile i sabile u oblak između neba i zemlje, u tmast oblak koji ni milost Božja odozgo, ni vapaj ljudski odozdo ne mogu ni do polovice prosvrdlati, da se bar u đavaoskoj tmini žalosno sastanu. Poginuše tako blizanci Antalaga i Jokalaga, jedan na Piavi, drugi u Galiciji; pogibe tako Pero Ikišin rečeni Šćambo, pa Mlatilo i Čekaja, Puljalo, Šimatalo, Glavinjalo i prečisti Kozmuz ne okusivši žene do četrdeset i druge godine u kojoj u glib utonu i glib ga prekri. I tako od svih torbara i galantara, što ih Potrka izvede iz sužanjstva misirskog, malo tko preostade: jedne potopi glib, druge pijesak pustinjski, treći padoše u sužanjstvo talijansko, francusko i rusko... 601

Opusti zaklano selo i zaklana Krajina, žene se zaviše u crni čemer, a siročad u glad, golotinju i bosotinju. Pomoći niotkud: ruke hraniteljice trnu pod sagnjijalim lišćem dalekih mračnih šuma, a od ono malo neredovita provijanta nit živi nit umri. Kopati nema tko komu, prositi nemaš što od koga — već na uranku novog stoljeća naiđe godina devedeseta, godina Vukojarca. I ambari galantarski, u početku rata prepunjeni, polagano presahnuše: nešto se pojede, a nešto se — prve godine dok se mislilo da nikad neće presahnuti — rodbini i sirotinji razdade. Sad i galantarske kuće peku kruh od sirka ili od mekinja pomiješanih s dubovom korom, i kao ozebao sunca svi čekaju da snijeg okopni i da se proljetne travke probiju: tušt i štir, žutinica i grzdulja, rana repa i rotkva, opojni gomolji ljaljka i sveti puževi ne samo u proljeće već u svako doba godine, pa nek smrde prčevitim jajašcima! U cijelom selu bijaše samo nekoliko vrata na koja još ljuta glad zvekirom ne udari. Među njima Potrkina i brata mu Andrijice, kojemu torbarenje dodija, pa za ušteđevinu nabavi velika kola i konje, te se dade u trgovinu s Bosnom: vozi u prokletinju smokve i rakiju, a iz nje sijeno, krumpir i japiju. Kad rat poče povjeriše mu da za selo iz Makarske dovozi provijant. Kako na tom grešnom svijetu nema svetog ulja da se naulje ruke, ne naulji ih ni Andrijica, pa se uvijek ponešto smočna o suho zalijepilo. Jedino ga mučila strepnja za sinom Ikanom, koji glavinjaše po carskim bojištima ne znajući gdje će glavu iz torbe izgubiti. Ali i ta briga prođe kad mu se četvrte ratne godine javi iz talijanskoga ropstva. U Potrke ne bi ni te strepnje, jer kad rat poče najstariji mu sin Matan Drugi jedva trinaestu navršio, i Potrki tek sada ne bi žao što ga nije onda u naslonjaču ugradio — dosad bi ga đavao odnio, a za koga!? Ostala djeca jedno drugom do uha, sve do djetešca Jelice što se zače kad prve 602

lumbarde na Srbiju grunuše. I tako ne bi ni brige, ni bolesti, ni oskudice da ga muči. Ali kako nema živa stvora bez žive muke, to Potrku, u sveopćem čemeru stade mučiti glupa dosada: nema čovjeka s kojim bi se porazgovorio, izasmijao, na buće zaigrao i pokavžio. Svud nemoćni starci i nedorasli momčići a zelenokadrovci zalijeću se iz planine samo noću ko jejine i buljine, noćne uhodine. Sa ženama se ionako ne radi ništa do onoga, a ove bi naše žene radije u bunar... pa ako i ne bi, zar ćeš u postelju sa šakom skovrljena jada kad i svoju — situ i napitu, rumenu i nabitu — žvačeš kao nedokuhanu goveđu potrbušnicu. Ponekad bi, kao svjetski čovjek odšetao drugom svjetskom čovjeku, don Petru, ali ovaj više i ne bijaše od ovog svijeta. Istina, misio je i propovijedao, sakramente dijelio i časoslov molio, sve pošteno i kako valja, ali čim bi počeo s njim razgovarati, najednom bi zastao, ukočio se i ukočenim se okom upiljio u te, nekako prožegljivo kao usijanim žaračem i — Bože, oprosti — suludasto. Potom bi prasnuo u đavaoski smijeh: »Car ratuje... Ljudi, naš car ratuje...« ponavljao bi vriskavo i sve te ljuće prožigao, baš kao da si ti taj sileni car što na nj goloruka udari. Neki od Potrkinih vršnjaka, koje zbog godina rat poštedi, odlučiše da vrijeme ne provode kod kuće u dangubici, pa korpu na drob i u bijeli svijet. No ubrzo se vratiše, ne zato što ne bi kupca, već što ne bi robe — golemo ždrijelo rata gutalo je ne samo ljudsku odjeću i hranu već sve što mu na usrk dođe. Neki se i ne vratiše, već se pridružiše Garanu s Mrnjavaca, pa sada s njim po slavonskim selima stoku kupuju i meso u Zagreb krijumčare. Kažu, pare ne slažu u novčanike već u torbe. — Nije to kruh svoj s ramena svojega — osudljivo će, ma mrvičak i zavidno Potrka. 603

— Ako, ćakane, meso preko ramena, a torbu o rame, kô i ti one janjeće drobove u Mostaru... — iskre se sjajne oči Potrkina šesnaestogodišnjeg prvorođenca, Matana Drugoga. A starom trčkaralu drage te sjajne oči, nove oči Potrkine, oči i krv njegova i Kikaševa, Prpina i kraljeva tobolčara. Radostan tako zbog podrijetla, radostan zbog potomstva okupljao bi oko sebe s brižnom nježnošću kvočke sve svoje piliće: Matana i Antišu, Anicu i Mariju, a prisisnu bi Jelicu uzeo u krilo i cupkao je, cupkao... Cijela bi jutra gubio u slađanom pripovjedanju svojih stvarnih i izmišljenih dogodovština, a djeca bi ga slušala s udivljenjem i obožavanjem, otvorena i oka i uha. Nuša je u početku naganjala djecu na redovite poslove oko stoke, oko vrta i ograda, ali nikad ne uspi da ih i nagna, jer bi se Matan smrknuto otresao: »Ako ti je do posla, posluj, a djecu pusti da se u miru oca naužiju, silo paklena i triput nečista!« I što bi Nuša upornije djecu naganjala, to ih je on odlučnije i sve češće oko sebe okupljao. A kad ih ona prestade naganjati, prestade ih i on okupljati, te se opet dade u tumaranja bez veselja, u susrete bez slasti. Kad preminu premilostivi car, mislilo se da će s njim i rat preminuti. Ali ne bi tako. Rat se još više razmaha, mrtvi se vojnici umnožiše, glad pritisnu svu carevinu, i samu carsku vojsku, o čemu svjedoči dopisnica Ivana Puzina, koji je lukavo, ma baš lukavo sastavio, da mi znamo, a da se žbiri ne domisle: »Zupa ritka, ešalica plitka; mesá malo u oko bi stalo.« Takvo ti je stanje u vojsci, kuhaju se na čorbi opasači i cokule. A novi car i dalje ratuje, lijepi mu vrag ružnu pamet odnio! Ma gdje ćeš ratovati kad te i šantalaš Bajin kroz sve selo pita:

Care Karlo i carice Zita, što ratuješ kada nemaš žita?

604

Ali lucprdasti car ne odgovara ni šantalašu Bajinu, ni selu, ni Krajini. A onda pust glas dođe: vojska se razvojšti, rat razrati, car rascari i carstvo rascarstvi, pa svatko sebi i po svomu. Netko pronese glas da se mora vascijeli dan slaviti. A kad se zvonar Jure Marjanov pope na zvonik i stade jezičkom i tučkom po jednom preostalom zvonu udarati, don Petar se trže, poput mladića otrči k crkvi, po rasklimanim se ljestvama uzvere do Jure, odgurnu ga od zvona, pa sav zadahtan prihvati lanac i stade jarosno brecati. Pošto oćuti da ga snage ostavljaju, turnu Juri lanac u ruke i povika da nadglasa brecnjavu: — Ne slavi već brecaj! Brecaj za upokoj cara i carevine, i naroda hrvatskog! Brecaj jutarnjicu i večernjicu, i podne brecaj! Brecaj... i u nedjelju ćeš brecati prvi, drugi i treći zvon... Brecaj dok se zvono Božje ne raspukne... Remeta brecaše podneva i zdravomarije, i pozive na nedjeljnu misu. Pošto na nedjeljnoj misi otpjeva evanđelje i poljubi evanđelistar, don Petar mimo običaja svečano uzdiže ruku i blagoslovi pastvu: »Braćo i sestre, Ja vas blagoslivam, nu slaba vam vajda od toga, jerbo sve da imam vlast nad polovicom Božje milosti i da svu tu polovicu među vas razlijem, opet mi na suhu ostadoste. Evo bo dolaze dani crni i strašni u obliku glistine i zmijskoga češlja, plameni se mačevi križaju, vučja ždrijela ognjem zjaju, zemlja tutnji, nebo grmi, i na što god otvorite uho, otvorit ćete ga na tutnjavu i grmljavinu. Drugi po redu prokleti narod opet promijeni gospodara, od zla gorega. I promijeni ga dragovoljno žudan ne palme već ostana mučeničkog, jer je ostan mučenički najveća slast ovom 605

prokletom narodu. I kad bi mu Bog u svojoj milosti to mučeništvo uskratio, uvenuo bi u noći i na proljetnoj rosi, pa gdje neće u sušno srpanjsko podne! Braćo i sestre, u sebi je žalostan prokleti narod ovaj, i moje je srce na smrt žalosno jer evo bo postadoh svjedokom još jedne smrti živog hrvatstva, u koje sam se cijeli život uzdao. Uzdanje se prometnu u uzde, nadanje u nedanje, već otimanje slobode, imutka i duše vaše: otimat će vam jezik matera vaših i Boga otaca vaših... jerbo nema okrutnije vlasti od vlasti onih nad kojima se dugo i okrutno vladalo; drugo nisu mogli ni naučiti, kao što ni učenik ne može naučiti grčki od učitelja, koji ne poznaje slatku Homerovu riječ. Ostan, danak u blagu i danak u krvi! Netko će reći: »Kao da i dosad ne bje tako! Kao da stoljećima ne davasmo dukate i ovnove, sinove Turčinu za janjičare, Nijemcu za konjike i oklopnike! Imenuj mi pedalj te proklete Evrope, koji ne omasti hrvatska krv za tuđina proljevena! Evo i u ovom ratu: od Moskovije do Francije i Italije...« »Jest — odgovorit ću ja — ali bar smo imeniti pod imenitim imenom ginuli, a sad ćemo bezimeni ginuti za tuđinskog kralja čobanina. Zar ne čujete što njegovi perjanici govore o muslimanima? »Ili će se posrbiti ili će ih noć progutati!« To će sutra govoriti o Hrvatima. I bit će — kako mi objaviše moji dušići, navlastito Prosko, Rosko i Grzduljko — veliki pomor u narodu. Najprije će udariti nametima i porezima: zemljarine, kućarine, stočarine, vrtlarine, žitarine, vinarine i travarine, grmovine, sušnjarine, putardne, mostarine, vratarine, oknarine i na sam će zrak porez udariti. Na svakoga koji se suprotstavi nahuckat će pandure svoje, žandare, koji će vas kao zečeve lovati. Potom će vam nametati sve veće namete i dažbine, korake vaše uhoditi, nagubac sve više stezati, grbove narodne i svete zastave paliti, a vi se nećete usuditi da ime svoga naroda izgovorite 606

ni u vlastitom srcu. Odricat ćete se svega, imena i naroda, vjere i jezika, dične povjesnice i još divnije sveukupne baštine, koju djedovi vaši umom i duhom stekoše i vama namriješe. Ako se ne odreknete svega, ako sasvim ne zatajite sebe, pustit će na vas svoje pandure, kao bijesne pse s lanca, a oni će vas lovati po kućama i pojatama, po brdima i šumama, po sajmovima i dernecima. Ubijat će vas i u hramu Božjemu, i u procesiji, samo ako koraknete za crkvenom zastavom s narodnom trobojnicom. I prolit će se krv velika, u dan za godinu, u godinu za stoljeće, jer će bezumno vladati oni nad kojima se dugo i bezumno vladalo. Mnoga će krv pasti dok i sam bezumni kralj ne padne. Vi je gledajte i neka vam se Bog smiluje. Ja odoh.« I ode. Odblagova posljednji obrok: janjeću juhu, dva kuhana rebarca i tri pržena krumpirića, ispi čašu vina i čmrknu naprstak kave. Zamoli staru služavku Martu da pod divlji kesten postavi stolicu od savijena drva sa sjedalom spletenim od rižine slame — bijaše je donio iz Omiša kao neku vrstu otmjena miraza. Sam pak iziđe iz župnog dvora ne bacivši pogleda ni na jednu gredu za kojima obitavahu njegovi sićušni duhovni prijatelji, prošeta nekoliko puta po travnatu oboru, a onda spokojno sjede na svoju otmjenu stolicu ispod najkrošnjatijeg divljeg kestena koji ikad poraste u Krajini. Premda bijaše kasna jesen, vrijeme bje meko, južno i nekako nježno sunčano, ono čudno vrijeme u kojem zmije, gušterice i ostali hladnokrvni gmazovi blagonaklono dopuštaju suncu da ih pomiluje. A don Petar ne sjede na sunce već pod zlatnu krošnju kestena, koja se zlatila od sebe i od nagnuta sunca. Nasloni se zatiljkom na deblo i zagleda se u četiri vita čempresa izrasla na četiri ugla misničkoga groba, u kojemu bijaše pokopan don Pavao i dvojica njegovih predšastnika. »Četiri čempresa za četiri misnika. Tko će razaznati koji je čiji, tko će razlučiti moje 607

kosti od kostiju one trojice, prah na prah, zemlja u zemlju« pomisli sasvim spokojno ne skidajući oka s čempresa, a ne skinu ga ni onda kad nestade i posljednje iskre iz njega.

608

KORPU O RAME A SVE DRUGO ZA RAME Vraćajući se s don Petrova sprovoda osamnaestogodišnji Matan Drugi upita Potrku, hoćemo reći oca svojega Matana Prvoga: — Je li istinito, ćaća, ono što don Petar kaza? Hoće li nas po sajmovima i dernecima kao zečeve? — Sinko moj, u svašta se uzdati. Ako je Bog tako odredio, možeš moliti ko svi đavli jal proklinjati ko David Kusić, ista ti stvar. Stoga korpu o rame, a sve drugo za rame. Sveta se propovijed drži svake nedjelje; na nama je da je pamtimo do druge, a onda i s njom preko ramena. Naredne nedjelje ostarjeli i još uvijek pretili don Luka Karapandža, koga Bog umijesi od privlastičkog gliba da posvjedoči za svaku vlast, održa Tebeboga-propovijed: »Otvorite oči svoje na suze radosnice i usta svoja na pjesmu slavljenicu, jer vam, evo, blagu vijest navješćujem: tmina minu, sunce sinu, magla presta, ropstvo nesta, a slavuji zabiglisaše. I potopi Farauna u more Crljeno, a posla nam kralja koji je po njegovoj volji a od naše krvi...« — Je od tvoje i od moje kuje Štrulje! — zareža oronuli Matan Bilin, kojemu jezik kao da ne mogaše oronuli. 609

»... posla nam Davida malenoga da praćkom u čeoce cakne Golijata, posla nam poštenjaka i koljenovića od koljena prejasnoga vožda Karađorđa, posla nam bojovnika, što bi i samom đavlu na megdan izišao... — Iz busije! Iz busije! Gle junaka busijaša! I dva kralja iz busije! — opet će Matan Bilin misleći na Aleksandra Obrenovića, kojega Petar Prvi atentatom smače i ote mu prijestolje, te na nadvojvodu Ferdinanda koga ucmeka uz nedužnu Miljacku. Potrka se sjeti djeda Kikaša, pa Matana Bilina prože laktom: — Muči, marvo, propovijed je svêta. — Onako ti je lijepi vrag odnio! — uzvrati Bilin. No ni to ne zbuni don Luku Karapandžu; kad provrije pjesnički žar, nek udaraju sve kiše i povodnji, sve krupe i snjegovi, on će vreti i gogoljati. »... posla nam zemaljskoga kormilara da nam narodnu lađu provede kroz sve bure i oluje, kuge i kolere, talase i valove zapjenjena i vrebajućeg mora i da je vodi do Sudnjega dana, posla nam strpljiva ranarnika da zavada naše grdne rane...« — Ponese li i štogod cerota za moju kostobolju? — propentra Ćuteša Kusturačin, da Matana Bilina baš svaka ne dopadne. »... posla nam anđela stražanina da nas brani, anđela hranitelja da nas hrani, anđela tješitelja na nam sirotinjsku suzu utre... Braćo i sestre, evo mi od silne radosti srce puca i rebra razbija, pamet mi se muti...« — Đava' ti je odnio, ko da ti je ikad bistra bila! — sad već pljucnu preda se Matan Bilin.

610

»... a jezik zapliće. Ne mogu vam više govoriti, suze me dave, sape ponestaje, još jedino mogu kliknuti Gospodu što nam posla svijetlu krunu srpsku i pravoslavnu na izmirenje i slogu svega puka kršćanskoga. I evo ja, katolički svećenik, punim srcem pjevam psalam pravoslavnom kralju i Bogu što nam ga posla. Braćo i sestre, i vi punim srcem zapjevajte za mnom »Tebe Boga hvalimo...« Ali umjesto »Tebe Boga...« suludasti grbavac Ikić sa Studenaca, koji po prošteništima i sajmovima prodavaše zemljane lule, krunice i svete sličice, zaojka ispred crkve visokim uškopljeničkim glasom:

Oj, Ikiću, nesta trgovine otkad vlada nevoljni Srbine...

Ikić u pjesmu, crkva u smijeh, a don Luka bijesno škrinu zubima, pa još bjesnije umjesto suznog »Te Deum...« zapjeva »Veruju va jedinago Boga...« Poslije mise Potrka metnu ruku na rame prvorođencu Matanu Drugomu: — Ovu svetu propovijed odmah zaboravi, a Ikićevu pamti. Nema, sokole, od sirotinje cara ni kad ti služi a kamoli kad zapovijeda. Uzdaj se u Boga i u ćaću, pa s korpom u češku i Njemačku. — Kako ću kad mi je mladu vojsku služiti! — Ćaća ti ni bolju nije služio. — Lako je ćaći kad ga don Petar od prve prekriži, a don Luka bi i rođenog brata... — Koji magarac o don Luki, tolomaškoj posrbici — presiječe ga Potrka — Pusti sluge nek se valjkaju sa slugama, a ti gospodarove vrlje odvrlji. Ravno u Imotski srpskom vojnom referentu! Srpski ti je, bolan, vlast od

611

Turčina divan izučila, ovaj jezik najbolje razumije — pritom mu turnu u ruku odeblji smotak stotinjarki. Još se noć od dana i ne zače dijeliti kad Matan Drugi noge u opanke pa preko brda. Kako mu se jučer novci o prste zalijepiše onako mu s dlana ne silaze; s njima spava, s njima hoda i sve jedno misli: »Za ovo bi i vrag vojsku služio, kamoli te ne bi iz nje izbavio!« — Takva i takva stvar, gospodine vojni referente, što otjera momke iz Dervente... Ne tjeraj me, slabačak sam ti i nezdrava uma, sramota je da kralja ovakvi služe«... Referent ispod oka omjeri ovu peču od momka, pa prasnu u smijeh udarajući leđima o naslon stolice: — Hehehe... Slabačak, je 1'?! Bre, bre, na lepo mestašce ću da te smestim! U kraljevu gardu. Takvu planinu još ne videh! — Ni ja — složi se Matan, pa zaškilji — A što je s ovim drugim? — Kojim, bre, drugim?! — Pa s tim... Lud sam ti, brajo, pa me luda kući šišni! — Ne može, ne može! Ubeležen si u vojni spisak, a što je, brȅ, ubeleženo... — ... da se i izbrisati — dovrši Matan i izvuče iz džepa nekoliko novčanica i promelja ih između dlanova. — Ne može, brȅ, tintom si ubeležen! — Svaka tinta ima i brisalo — poslovično će Matan, pa izvuče iz džepa još nekoliko novčanica, raširi ih u lepezu i stade se njima hladiti. Referentovo orlovo oko prebroji novčanice brže nego bi ih obično i vidjelo, a jezik mu sam od sebe obliznu suhu usnu. 612

— Ne može, bratac, ne može da se briše državna tinta! Matan proširi lepezu dvjema stotinjarkama i izazovno pogleda referenta! — Za državnu tintu državno i brisalo! Referent još jednom obliza suhe usne, pa otužno odmahnu glavom: — Ime ti se, bratac, oteglo ko pantljičara, ne možem da ga zbrišem ni polovinu. Matan polagano izvuče još jendu stotinjarku. — Ako koje slovo a ostane, neće iz azbuke. — Ali ne sme u vojsku da ostane. U vojsku ima svako slovo da se briše, a tebi dvanaest ostalo... tu ti je, brȅ, i očino ime... gleđ, dvanaest! — Što koristi — snuždi se Matan — kad je brisala još samo za tri. — Nemaš više? — Ni za slučaj smrtni! — Kad je, brȅ, tako, daj šta imaš, a ja ću do daljnjega od svoga da nadomestim. Vrativši se kući Matan Drugi baci na siniju snop stotinjarski: — Ni polovicu mu ne dadoh! — podviknu ponosito. Potrka ponosniji na sina od sina sama, usuka brk i smijeh, gurnu prema njemu rasute novčanice: — Dvaput si ih zaradio! Ako sam ja đavao, ti ćeš stođavlom postati! O djede Kikašu... Hvataj korpu pa s ćakom u Njemačku! Još proljeće i ne reče: »Tu sam«!, a oni već po Njemačkoj kô po svojoj kući, po Stettinu i Rostocku, Hamburgu i Bremenu, po Dortmundu, Essenu, Düsseldorfu, 613

Kölnu, Frankfurtu, Stuttgartu i Münchenu, po svim lučkim i tvorničkim gradovima za zdravu mornarsku i radničku paru trži sitnu robu, koju su — poradi urešenosti tolikim manama — od tvorničara ili veletrgovaca dobivali budzašto. No netom bi ta oštećena roba došla u njihove ruke, kao da bi se preporodila i ozdravila, bar sudeći po mnoštvu hvala kojima bi je obasipali i još većom mnoštvu zakletva kojima su se na njenu valjanost zaklinjali. Ali ne bijahu, krivokletnici: odviše se bojahu Boga, a još i više muka paklenih. I u toj nesavršenoj ljubavi prema Bogu bijahu savršeni. Njihova je zakletva pred Vječnim sucem vazda bila istinita, a što lakomi čovjek tu zakletvu krivo tumači, grijeh ne pada na njihovu glavu. Od Potrkina učenja »ako više mene ne stoji« (predmet nad glavom) i »dabogda ovdje oslijepio« (tuckanja po koljenu), pa do »otac mi jutro ne dočekao« (a već odavna istrunu) i »jedinica mi se Milava krumpirom zadavila« (tko ti je kriv što misliš da je Milava kći a ne krava koju lani prodade Ilijašu Tunjkinu a namaknu dvije jalovice: Zekulju i Bjesnulju) bijaše više dvoglavih zakletva nego sitnica u njihovoj korpi. U tri godine obijanja i učenja različitim smicalicama, Matan Drugi obiđe cijelu Njemačku, duh mu se izoštri a tijelo izobliči, kao i stotinama galantara koji su krstarili po svim srednjoevropskim lučkim i tvorničkim gradovima vukući po deset i petnaest sati tešku korpu na trbuhu: lijevo se rame opustilo, desno izdignulo, trbuh istrčio, a križa uleknula. Jednom ukalupljeno u novi položaj, tijelo bi taj položaj zadržalo i kad bi korpa sišla s trbuha, tako da galantari bijahu prepoznatljivi po držanju kao i mornari po raskrebeljenu hodu... još dugo godina po napuštanju broda. I kao što mornar svoj raskrečeni korak ne smatra nedostatkom već odlikom, tako je i galantar, a posebice mladi Matan Drugi, u svom izopačenu tijelu gledao poseban 614

odsjaj ljepote, živu sliku gizdave uzoritosti, te bi počesto stajao pred ogledalom još se više uvijajući u križima, još više zabacujući unazad i trup i glavu: »Baš si mi šestan, kume!« A kad bi se do sita naužio vlastite ljepote, blaženo bi se opružio po postelji, zaklopio oči i dočaravao u mašti golemu vojsku galantarsku poredanu na dugačkom Imotskom polju. Baš na Imotskom polju! O, ostvarit će on ono u čemu Potrka nije uspio: dići će na noge sve preostale prosjake, čobane i nadničare, oboružat će ih oružjem trgovačkim i od tih kršnih momaka stvoriti odabranu vojsku hajdučku, zapravo trgovačku. Poredat će ih na tom Imotskom polju, sve po »trajini« kao prave vojnike, poredati u red bojni, ubojiti, pa će stati nakraj reda i odjednom vidjeti kako se po »trajini« niže stotine uvijenih križa, isprčenih trbuha, iskrivljenih i zabačenih ramena... Pa kad se doboga naužije sve te ljepote, popet će se na ćulak i izdati zapovijed oštru, zapravo vojnu: »Vojsko galantarska... na Evropu: mrš-mrš!« O divote jedne! O kruna, o maraka, o forinti, o franaka... I na Čistu srijedu Božić! A vojska se galantarska množila, tako da se već treće godine ne samo namiri broj u ratu poginulih, već se prema predratnom i utrostruči. Kako i ne bi kad u novoj državi za Hrvata manje kruha nego u staroj. Kud ćeš, što ćeš? Ili crkni za pragom, ili kreni preko praga! Kreni, znadeš kud ćeš kad ti stari galantari prti proprtiše! Kreni? Čim ćeš gologuz krenuti, čim li korpu napuniti?! Uzajmi, uduži, založi komad zemlje... Zar djedovinu?! Tko te pita... vremena su nova, moderna, stare sramote nit poznaju, nit priznaju! Šišaj u svijet, tri ćeš djedovine steći!

615

I oni šišnuše. Po svijetu nasitno trži i varakaj (zrno do zrna pogača — venig do veniga palača), a o Božiću u zavičaju nakrupno laži i maži (Po Njemačkoj, to su brige naše — a kod kuće svilene gamaše!). Kad se četvrte jeseni Potrka i Matan Drugi Vratiše kući, da po običaju prezime, u kuću ih ne pustiše. Kako bi ih i pustili kad od pustih dvora Matanovih — ustupljenih, kako je rečeno, školi i učitelju — ostade samo pogolema sobetina-kuhinja s prvim štednjakom u selu — neka se pamti! — a u toj sobetini baba Jela Kikina! A gdje je baba Jela Kikina, mušku pristupa nema. Da trudni i umorni ne bi silazili u komšiluk ili na buri cvokotali, učitelj ih pozva u toplo i na rakiju. Dobar neki učitelj, i baš od srca uživa dok mu oni na tanano vezu kako su digli ovog Švabu i onog Čeha, kako su mu podvalili češalj od bakelita pod češalj od bivoljeg roga: »I nije to za dvije marke, popišam ti se u njih, već za uživanciju, pogotovu, brajo, ako mi se stručan pravi!« Dok oni tako u toplu pijuckaju i ćaskaju, oko dvora uzbješnjelu i zahuktanu buru sve više probija vrisak djece iz susjednih zaseoka — tko im prije kaza da dođoše! Prozebli i modri poskakuju po oboru na vjetrometni dok im vjetrušina glasove u grlo sabija, snježna pršavica prekriva suhe ispucale usne. Svaki se čas nagruvavaju pod zastrtim prozorom ili pred zabravljenim vratima istežući vrat i uši: tko će prvi uloviti cijuk u Nušinim jaucima. Zaokupljeni očekivanjem tog prvog cijuka i ne opaziše da se desetogodišnji ćićavi stovrag, unuk Marka Skočimiša, kriomice uzverao uza stepenište sunčanika i skutrio u zavjetrini vrata učiteljeva stana. Kad drhtavci začuše toliko očekivani cijuk novorođenčeta i hrpimice potrčaše prema solaru, mali Skočimišev ćićavac već tresnu vratima 616

učiteljeve kuhinje i uzvika se čineći se zadahtanim iako to nije bio: — Muštuluk, muštuluk... — Što je bilo? — upita sav usplahiren Potrka. — Rodilo se, rodilo... — zamuckiva mališan da dobije na vremenu. — Znam da se rodilo, ali što se rodilo, smuljko muljavi?! — Rodilo se i.. — Sin! Sin! — povika nekoliko derana s praga i sa sunčanika. — A što bi drugo — bezobrazno će mali lukavac — Za žensko se muštuluk ne donosi! — Lisac si, momče, i za rep duži od djeda... — nasmija se Potrka prozrijevši balavca, ma ipak mu za dobru vijest tutnu šaku sitniša, a potom svu djecu podjednako obdari — A vas bi, blesave ovčice božje, valjalo išibati. I ovo vam nije za to što ste se budalasto dali prevariti, već nadnica za cvokotanje na zimi i buri. Kad se djeca raziđoše, učitelj nekoliko puta odmahnu glavom. Vidi se, čovjek se skanjiva između: bi li — ne bi li. Sve pogledava Potrku, sve mu riječ na vršku jezika igra, ali kad je pokuša pronijeti između zubi, oni kao da su baš na nju u zasjedi čekali: škljocnu i pregrizu. Oštru Potrkinu oku ni prvi put to ne promaknu, pa stade hrabriti učitelja: — Ispljuni što ti je u poganu srcu! Otprilike znam što ćeš ispljunuti. — Eto, baš kad me vučeš... Nisam pop već slobodouman i napredan učitelj, pa ti opet moram popovati. 617

— Popuj, dušo umna i svjetska! — Šezdeset ti je manje dvije, vucaraš se s kojekakvim kodkogasamtogasam, možda si se i kakve bolešćine dokopao, a ovamo djecu gradiš... i kakva će to biti djeca pod starost iscijeđena! Tvoji su spermatozoidi, hoću reći, sjeme ti je prozeblo i upljesnivilo se, ako nije i kakvom bolešćinom otrovano! Znaš što učitelju? Drž' se svoga i djecu uči, a popovsko popu prepusti. Neću duše griješiti, nu može biti da su i oca Abrahama đavli kojekud nosali, pa u kojim godinama dobi Izaka, momče bistro i vidovito! E pa nek se širi vjera Isusova, nek plodi Krajina bar onim čim jedino može ploditi! — potom se obrati sinu Matanu Drugom, stisnu mu i junački potrese ruku — Čestitam ti, sine, dobio si brata! I nek mu je ime Iviša! Ivanima je vazda sklona i sreća i pamet, pa ako jedna izda, druga neće. Dok učitelj mrmljaše »Stari prč, stari prč... i na smrtnoj ćeš postelji rukom za nečiju, makar za ženinu«, dotle Matana Drugog stadoše druge misli moriti: »Neka prči, bogamu, al nek meni djecu ne gradi i mir ne odnosi! Em se pokasno oženi, em se pokasno materi utroba otvori, em jadnica iz dobrote i neumijenja trgovinu rasu, ma kud iz prkosa dade za školu dvore u kojima se moglo i spavati i pirovati! Sad se tuđa djeca po njima baše, neženja se učo preko triju soba razastro, dok njih osmoro u jednoj, pa prdi i smrdi kao u pradjedovsko doba, još je i pregradi plotom i nabij stokom, pa svi uđuture, i krst i nekrst, kao u prosjaka od nevolje i grebenih nadničara! Gdje su pusti dvori Kikaševi? Gdje dvostruki dvori Matanovi? Jedna sobetina u tuđoj kući, i manja od mnogih jednodjelnica, krovinjara i pločara! Svi galantari kuće sagradiše, crijepom ih pokriše, a stare prometnuše u pojate, samo on, prvi među njima, i njih 618

osmoro više jedno na drugome nego jedno uz drugo... I na kraju taj prokleti usranac Iviša, iscjedak grebeni! Vidjet ćeš jada i pokore, nećeš oka sklopiti: taj će prokleti usranac cijele bogovetne noći cviliti i kmeziti iz bukove zipke, koja ih je svih odzibala. I nitko neće smjeti ni trepavicom trepnuti, jer budalasti roditelji zaboravljaju na svu djecu netom se pojavi iscjedak i cijelom se dušom posvećuju tom bespomoćnom i bezobraznom gadu, koji njihovu slabost već u utrobi sluti, pa kad dođe na svijet radi stotine svinjarija, siguran da će se materino srce postaviti između njega i najnedužnijeg režanja. I ode san, ode mdr, propade čovjek...« Kad ostade nasamu s ćaćom Potrkom, junački se podboči, riječi mu kao i oči sijevnuše: — Ne može, ćaća, ovako, ne može, svih mi naopačkih bogova! — A što to ne može? — Ne može se s usrancem živjeti! Poginuti ili sagraditi nove dvore! — Pa sagradi, sine, ionako ne znaš kud bi s pustim parusinama — podrugnu se lupež stari, koji je dobro znao da se onim što mu sin ima ne može ni čestit temelj usaditi. Matan Drugi ne odgovori, već sutradan zorom trknu u Poljica i dovede meštra Stipu Gudelja: — Izmjeri der ćaćine dvore, pa pod njima zapaši moje, i nek su mi suprot bure! Tri aršina duži, aršin širi, lakat viši, nek narod vidi, da se i sin može nad oca uspeti. Evo ti deset tisuća kapare, a ostalo po trošku i radu kako se pogodimo. — Lako ćemo — odmahnu Stipe — ima ti u ćaće i za troje dvore. Matan Drugi ošuti, ne otkrivaj čovjeku svoje jade, da se ne popišmani. Kad mu se uveče ćaća podrugnu diveći se 619

prozirno, kolike je to »veličajne dvore zapasao«, Matan Drugi samo škrinu zubima: — Misliš, ćaća, da nema pameti izvan Potrkine. A ja ti kažem, ima je, ćaća! Ti probi prtine i otucka pute, a ja ću ih u ceste proširiti i pržinom poravnati. Zbogom, ćaća, u prve mi je pijevce krenuti. — Kud sad, nevoljo moja, još snijeg i ne poče pršiti! Kud ćeš kad zapadne, kad smetovi kô kuće, kad udare pušanije? Smrznut ćeš se, mače moje — tobože se zabrinu stari, a u duši mu milo, podsjeti ga na vlastitu prkošljivu mladost, na sve kiše i snjegove, bure i pušanije, hercegovačke i bosanske, na košave i smetove srijemske i slavonske, a bijaše mnogo mlađi od njega. — Ne boj se, ćako, zovnut ću te da me smrznuta odmrzneš! — uzvrati Matan milo za drago. — Ponesi mutap, da me ne moraš zvati — podrugnu se Potrka, jer od mutapa nema goreg ogrnjača. Je li to onaj satkan od tvojih kruna austrijskih?! — uzvrati Matan, i podrugljivo i bijesno, saževši u jednu rečenicu sva ona godinama suzdržavana predbacivanja zbog očeva nerazumna poslovanja od propasti dućana, otuđenja dvorova do budalasta zašivanja zdrava novca u bolesne bječve. A bječve zaista bijahu bolesne, te se s rasulom Austrije i same rasuše: rasu ih nova grebena država besramnim mijenjanjem kruna u dinare, i tako jednim pljačkaškim potezom opljačka i ogoli ne samo Potrku, nego i cijeli hrvatski narod i sve ostale carske podanike. Jedino dobro što učini Potrka bijaše davnašnja kupnja katnice u Zagrebu. A onda opet: paru u čarapu i strpljivo čekaj da te nova država kakvom novom smicalicom nanovo do kože ogoli. 620

»E mene nećeš, kurvo nezasitna — zareža Matan Drugi i uzdiže glavu, kao da će jednim pogledom cijelu državu obuhvatiti — Nit sam te zvao, niti odabrao, ja tvoj a ti moj prvi neprijatelj! Svih mi Isukrsta i svetoga Petra naopačke razapeta, od danas ti se sa mnom grdno nosati! I pošten ću ti, kurvo, biti, i pošteno reći kud ću udariti! Po monopolu, po bubrezima, nevoljo moja...« — i to »po monopolu, po bubrezima« ponavljaše sve do Münchena, kao uspavanku u uspavljivo kloparanje kotača brzoga vlaka... kroz drijemež, kroz san i susanicu... Iz Münchena se vrati vlakom, ma zaobilazno, preko Leobena i Graza, da ga u pograničnom Ehrenhausenu napusti. Siđe s vlaka, zametnu se ruksakom punim upaljača i kremenčića, veselo pogleda snježnu pustoš za sobom i još više prijeteću pred sobom, razigrane i šumovite bregove Slovenskih Gorica prekrivene bijelim pokrivačem smrti, pa podviknu sebi kao da cijeloj četi podvikuje: — Tamo nam je! Naprijed mrš! Onda se nasmiješi onim ljupkim i pomalo lukavim smiješkom oca Potrke, u mašti preobrazi državu u pretilu pijanu bludnicu, što se na tustim nogama ljulja pred vratima javne kuće, pa procekeće kroz vlažne zube: »Tu li si mi, đavle pakleni? Pa neka si mi! Dosta ti ih leže na pupak, leći ću i ja, da ti se osvetim. Jesi gadura, jesi mješina pljesniva i vreća govana... tko li te takvom stvori, jadi ga ne ubili! Bog nije, već vrag pakleni... i kako te god krojio i prekrajao, vazda si kurva kurvanjska meni i mom narodu. Samo, Matan vidi da si kurva ma otkud dolazila, pa kakva ti njemu takav on tebi, s kurvom se kurvanjski nosati... Nu vidi, kako si mi se raskrečila s tom gnjilom utrobicom, takljom ti je vadim! Umjesto kurvanjskim pascem opasa se puščetinama, pa misliš da ti nitko ni u 621

pupak ni u šupak. E, kučko, kurvo, vuci i hajduci između pušaka kano šišmiš između grana. A ja sam ti i vuk i hajduk, i šišmiš i jegulja! Je l', droljo? Je l' ti što znaš o jegulji? Ne znaš? E, onda je metni na suho između dvije razdaleke vode, pa ćeš znati! A o šišmišima? Je l'? Što znaš o šišmišima?...« I tako cijelu noć razgovaraše s državom, koja mu se u obrisima snježnih planina neprestance ukazivala u liku pretile olinjale drolje opasane pascem puščetina.« O droljo droljava i dronjo dronjava, premlak si ti zalogaj za mene...« U tim slatkim junačkim samorazgovorima prebrodi noć i granicu. Još samo zaobići Maribor, pa su ti za leđima sve puške i bajunete, svi carinici, žandari, financi, žbiri i svakovrsna državna žgadija. Potom sjedni u vlak, odahni kao čovjek i prodremuckaj do Zagreba! Nu, nije dobro sjesti odmah u Teznom — može koji vrag nabasati pa te i odnijeti — noge su mlađahne, nek još mrvičak nose, do Hoča. Hoče su sigurnije, dašto nego sigurnije, umiješaš se među šačicu radnika i seljaka, pa ako kakav gad i zabasa, zar će te prepoznati? I tako pođe prema Hočama. Na putu ga sustiže neki seljak sa saonicama i ponudi mu da ga poveze dio puta. Matan odbi i zahvali, pa tu hvalu u sebi obrazloži: »Možda čovjek misli pošteno, a možda i lupeški. Mislio kako mislio, jedno je posigurno: ako se ovako umoran zavalim u tople saonice, san će me obrvati. A kad te san obrve, i najpošteniji će u ruksak zaviriti. Bude li čovjek pošten, eto ti ga na križu između poštenja i lupeštine, a zašto bi baš ti sveca raspinjao?! Bude li lupež, s ruksakom će pod gunj a s usnulim tobom pod put, pa zamrznut čekaj dok okopni, da te nađu i sahrane u tuđem zavičaju. Za svoje i njegovo dobro ne smiješ u saonice, već hodaj makar sa šibicom 622

među kapcima. Ne smiješ stati, ne smiješ sjesti ni zadrijemati. Sklope li ti se oči, i sam si se zavazda sklopio. Trusaj pomalo, trusaj i odagnaj ovu bijelu kurvetinu koja te mami svim kurvanjskim mamcima. Osluhni je, gotov si. Trusaj, momče, dok ti treska ruksak na leđima svoj si... Još malo, do Hoča, do vlaka, do sigurnosti... Ej, da je zapjevati! Vragu i pjesma! Čuje te zbir, čuje te finanac pa sve prijateljski: »što to, kume, u ruksaku nosiš?« Ne smiješ zapjevati, ne smiješ trepavice ukrižati... Teške li si pute izabrao! Jesu teški, o ćaća Potrka, teški jesu ali će ih Matan u široku i ravnu cestu prometnuti. Ej, da je zapjevati...«

623

ŠTO TI JE ČOVJEK BEZ SVOJE DEKTIVE Nove putove bijaše lako naći, a s malo vučje snalažljivosti bez velike pogibelji i robu preko granice prenijeti. Ali hajde sâm tolike kremenčiće nasitno raskrčmi! Istina, zaradica je velika, šesterostruka, ali sporost još i veća. Usto pogibelj na svakom koraku. Granica je jasna. Crta! Na crti karaule kô piljčići. A ti: između piljčića, probit ćeš se da su igline ušice. A ovdje karaula u svakoj krčmi, u svakoj ulici, u svakog kupca jatagan i šešana. Baš jedan takav žgoljavi kupac — više krmeljiv nego ćelav, a bez ijedne vlasi na tjemenu — zaskoči ga s detektivom u prizemlju očeve zagrebačke katnice, gdje Marko Miš bijaše otvorio nekakvu dalmatinsku krčmetinu u kojoj se krčmilo sve osim dobra vina i dobre hrane. — To je on! — podviknu žgoljavko i slavodobitno upre u Matana slomljen kažiprst kao slomljeno koplje — Od njega sam, gospodine detektive, kupio i upaljač i kremenčiće. — U ime zakona... — poče detektiv, ostalo promrsi kroza zube baš kao Iko Škerušin »Zdravo Marijo... smrti naše. Amen«, zgrabi Matana za ruku i odvuče ga u mali odjeljak pozadi krčme. 624

— Da mi nisi što jesi — škrgutnu Matan zubima — prebio bih ti povor ko divljoj mački. Detektiv, koji bijaše glavu niži od njega, uzdiže nos i šibnu ga okom: — Pretiš to, đukelo, zvaničnom licu?! — Kakva prijetnja, jado jadni, kao da i sâm ne vidiš da te mogu od duška i u zubima odavde do Berlina! Ali kud bih, rođo, bez tebe kad si mi krušac nasušni, moj Škiljo iz Zagvozda, moja Šaloma. Premeći, bratac, koliko te volja, ispipaj me ko djevojku, pa ako ti je povoljito i prstom u guzicu! Što se premetačina više bližila kraju, detektiv je sve uzrujanije prevrtao svaku od stotina stvarčica nanizanih u korpi galantarskoj i sve gnjevnije pogledavao onoga žgoljavca, koji je naočigled blijedio kao prljava krpetina u lukšiji. — Ništa, a?! — žica ga Matan — Ništa, moj uzdahu. Tako je i moj djed Jokaš prevrnuo na tisuće tovara kamenja da dođe do blaga cara Trojana. On je ionako bio budala, a budali nije teško i za Cigankom. Ma kud se ti, tako uman čovo, povede za žgoljavkom! Pogledaj ga — tugu od nevolje — pogledaj me — peču od čovjeka — pa odoka rasudi komu ćeš se, rodijače, prikloniti carstvu,... A ti se prikloni krmeljivcu ćelavom, i prav ti budi, kak se ovde veli, moja uzorita Dektiva — i to Dektiva izgovori velikim slovom ne sluteći da je izgovorio vlastito ime, što će ga nositi stotine i stotine budućih žbira i njuškala, bez kojih, čini se, nijedan narod ne može opstati. Grubo, ma baš grubo — valja na nekom neupjeh iskaliti — umjesto Matana odvede Dektiva onog žgoljavca, koji će — zbog zavođenja zvaničnog lica u bludnju — već u prvoj veži svoga boga vidjeti, a Matana samo reznu okom: 625

— A ti, džukelo, još ćeš od majke sisu da tražiš! — Usta ti se posvetila, moja Dektiva, moj Škiljo iz Zagvozda, moja Šaloma uzorita... — Što? Što to, bre reckaš? — Ništa, rođeni! Tako mi katolici molimo Boga uoči junačkog megdana. Hajde uzdravlju, i vrati mi se. — I vratit ću se, mȍre, a ti ćeš lep bostan da obereš. — Mi katolici kažemo da je i bostan u Božjoj ruci. Gledajući za poraženim detektivom Matan Drugi sjetno šaptaše sebi u mislima: »Tako ti je to, rodijače, kad ti ostaviše u baštinu poganu krv, koja se s koljena na koljeno mora s nekim nosati, i sve žešće, jade otrovani. Zasuči, pobro, rukave dobro, nije ti ovo Škiljo iz Zagvozda ni Šaloma iz Sarajeva, već moja Dektiva sa svom policijom ovog policijskog svijeta; nije to klipa i kljuke, i kamena s ramena, već ti je s vojskom bitku biti i rat voditi. Rat voditi a puške nemaš! Des mozges ti i puška i sablja. Izoštri ga, rode, kad već šišaš cestu kroz klance jadikovce. Danas više sreće neg pameti, jer da te zaskoči uru ranije, k vragu tava i jaja. Sreća ti je zrno boba u bronzinu čorbe. Stoga pamet u glavu, a kremenčiće u šaku, da ih možeš u bus, u kanal, ili, brajo, u dno korpe, ugradi štogod otajna pretinca. Pa kad ugradiš što si razumio? Skrio si od Dektive? Jesi! Ma što si drugo razumio? Proturit ćeš dnevno dva tri upaljača i stotinjak kremenčića, zaradica lijepa, šesterostruka! Jest, brajo, šesterostruka, ma tri ti mjeseca treba da to ruksačića rakrčmiš. Sve ti je to: vodu grij, vodu hladi. Posao ti je, brajo, ruksačić u dan rastržiti, pa nek je zaradica i dvostruka! Ne baćkaj se nasitno, vidiš kakva si ljudina, već kutlačom iz kotla kad ti Bog dade da možeš i s gogolja kusati. Ustroji, brajo, tako, da velikom lijevaš a male nek 626

raznose. Nešto novca imaš, skokni za granicu povuci tri, četiri ruksačića, pa kad pristignu galantari začas će raznijeti od cvijeta do cvijeta kô marne pčelice. Državu u državi krojiš, a sabora nemaš. Sazovi, brajo, sabor galantarski!« Ali na prvom galantarskom saboru, koji bi održan potkraj veljače u krčmi Marka Miša i na kojem bi okupljeno pedesetak galantara, zametnu se tiha kavga i dođe do tihog raskola. Matan Drugi održa vatreni govor i ne baš bez političke primjese, te među ostalim izreče i ovo: — Otkad propade Austrija, u nas, tužni zbore, ko za mrcem nariču: »Nesta Vrane, nesta' rane! Nesta Zita, nesta žita! Nesta Karla, nesta para...« Netko će reći: »S njima i bez njih sirotinji vrag isti!« A ja vam velju, nije, braćo, već stoput gori! A kako i ne bi kad siti gospodari sjašiše a gladni uzjašiše! Baci, brajo, na me pregršt nasisanih čimavica iliti stjenica, a ja ću na te samo jednu sasušenu! Pravi kralj svilenim plaštom i konja prekriva, a kraljučobaninu i tvoj mutap dobar. Gdje su vam bogati i slavni prosjaci-krajišnici? Imenujte mi jednoga uz Kitu Brajina! U koga ćeš prositi, kad kud okom sve na prosjačkom štapu. Gdje ćeš ovce čuvati kad je travarina skuplja od janjeta! U koga ćeš težački kad primorce i školjare natjeraše da i sami zemlju napuste i preko debela mora koru kruha poišću?! Odlaze li samo primorci i školjari? Ti se, ćaća, zakle don Pavlu, da ćeš naše zaustaviti? Pa zaustavi li? Đavla zaustavi! Odlaze ti ne samo nadničari i čobani, već i sinovi hajdučki — pokućarci, torbari i galantari što se novom poslu ne svikoše — sve sami sramenjaci, odlaze da iz belgijskih i francuskih rudnika, poput krtica, iz utrobe zemlje izvuku koru kruha, koju na svojoj rođenoj njivi ne smiju ni popabirčiti. Prosjačka im država klasje zgrablja, 627

oganj poškropi, a njih i ognjište rasturi na sve četiri strane, i od sunca i od vjetra. Ne vapi li to osvetu pred licem Božjim? Ja ti kažem, vapi! Vapi, ćaća, i ubij svakoga koji hoće da ti svetu djedovsku vatru pogasi! Ubij i kurvanjsku državu dok te ne ubije! A ja znam kako ćemo je ubiti. Ne puškom i topom, već udri kučku po trbuhu, mater joj kurvanjsku i arcikurvanjsku! Udri po bubrezima i monopolu! Ima nas krivoramenjaka na stotine, a bit će i na tisuće. Ne glavinjajmo po Češkoj i Njemačkoj, rasturimo se ovdje — kao mravi, vuci i hajduci po svim banovinama, po svim gradovima... Znam izvor žive vode, koji nikad ne presušuje ni kremenčićima, ni upaljačima, ni cigaretpapirićima... Udri kučku po monopolu, po trbuhu, i začas će natanje srati, a vama zarada četverostruka! — potom im podrobno objasni svoj veliki krijumčarski podvig, svoju i njihovu ulogu u njemu, upozori ih na zamke cariničke i finanačke i kako će im doskočiti, kako će u nedužne svaštarske korpe ugraditi tajne pretince, kako će... Galantari ga pozdraviše burnim pljeskom i vinatom vikom. I da na tom saboru ne bi oca Potrke, sveukupno bi galantarstvo krenulo novim revolucionarnim putem i, tko zna, možda bi karađorđevsko carstvo đavao odnio još i prije sramotnog ubojstva hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini. Ali Potrka, koji se sve do tog strašnog dana osjećaše izbaviteljem i Mojsijem, ne mogaše otrpjeti da se njegovo djelo i njegovo poslanje samo tako obezvrijedi i uništi, da ga još živa prekrije živi zaborav i da uzrok tom zaboravu bude baš njegova vlastita krv, njegov prvorođenac, kojeg je s toliko želje duge godine iščekivao. I ne sjeti se da i sam ocu Jokašu bijaše istu poparu skuhao, već mišljaše na hram koji je godinama strpljivo podizao, a sad mu ga vlastiti sin 628

ruši. Mogao se sa sinom i zakrviti, ali ne, on će ga svojom, još uvijek svježom, šezdesetogodišnjom pameću nadigrati. — Čudim vam se, ljudi — poče onim svojim slatkastim i malčice nasmiješenim glasom — Onamo čestiti i razboriti, a ovamo kano slijepe ovce za slijepim ovnom odbijena roga. Svi znamo da je država kučka i što o tom očenaše moliti! Ma svi ne znamo da je ta kučka bijesna i opaka, i da je Bog udijeli svakom narodu za okajanje grijeha njegova. Što je narod grešniji, to mu daje bjesniju, a naš je narod proklet, pa što hoćete? Dade nam državu kakvu zaslužismo. Ne može se, sine, suprotiva Božje ni s vodom ni s vatrom, ni s burom ni s južinom. A neba mi, ne možeš ni protiv države! Ti ćeš joj, tele još neoblizano, ti ćeš joj nahuditi kremenčićima, upaljačima, kartama i kartinama! Ti ćeš... Pa da i hoćeš? Pa da i jesi! A kad ti ona i kruh monopolom proglasi, čim ćeš je onda?! Ti ćeš mi se s Bogom i kurvanjskom državom nosati! Hajde, bolan, sjedni!... Mi smo, braćo, dosad mirno poslovali, svijeta se naobigrali i nagledali, bez ikakve se pogibelji po državama, bolan, svjetskim i evropskim lijepe robe naprodavali, lijepe svotice domogli, tužne se sirotinje nasitili, a židovskih gavana nakrupno navarakali... Dobro jeli, dobro pili, dobre kučke prejašili, toplo se oblačili, u suhu spavali, u mokro kuće zidali, djecu podigli i njom upravili. Eto Šimagin izučio za pisara, Kekezov za popa, Srbiguzičin unuk učiteljsku plaću poteže... I sve u miru i Božjem blagoslovu. Putnice i dozvole kô sunce žarko za sve pismene i nepismene. Žandaru ih pod nos, a on ti salutira kô ministru! Kud ćeš kruha vrh pogače! A ovo moje pile žutokljuno i zelembać poslije proljetne rosulje, hoće rat, i ne Mali, Morejski, već — svih mi Isukrsta — Veliki, Bečki! Pa kad vam uzmu putnice i dozvole, kamen sij, kamen žanji, a o Pokladama zube na klin kô i vas ostali jad u Krajini. 629

— Neba mi, tako je! — podrža ga Šimaga, a za njim svi postariji nu još uvijek snažni ljudi, koji s Potrkom bijahu svu Evropu izobijali i po svim se javnim kućama i krčmetinama izubijali. — Pozor! — vojnički zagrmi zadovoljan Potrka — korpe o lijevo rame! Mrš, mrš! Na Prag! Na Berlin! Na München! Na moj kurvanjski Hamburg, koji me s toliko veselih iglica ubode da me i sad bockaju pod svom kožom! — oštrim vojničkim korakom prvi napusti krčmu, a za njim poslušno krenuše svi njegovi isluženi vojnici. Od pedesetorice s galantarskog sabora trideset i šestorica krenuše za njim. Kakva korist da su i svi krenuli kad ostade uzdanica njegova, prvorođenac njegov, Matan Drugi, zvučna imena, a njemu se prikloni i sedamnaestogodišnji brat mu Antiša! Divne li pobjede! On na jednu, a sinovi na drugu stranu! A zašto na drugu? Zašto? Zato što se nije htio odreći svoga i prihvatiti njihovo? O ne! Zato što nije htio segnuti rukom u bječvu i krvavu stečevinu sasuti u gomilu kamenja, u sinovljeve nove dvore! Što će mu beskorisni dvori u onoj vukojebini! I on ih je sagradio, pa? Zar nisu i prije nego ih ustupi za školu, svikolici spavali u jednoj sobi, pa što im je bilo? Zar i ostali galantari ne podigoše kućerine, pa opet u jednu ili u dvije sobe, dok se u svem ostalom legu miševi? Nije obijao drvlje i kamenje i krv pišao da saspe paru u Fatinu jamu. A opet, sin mu je u pravu: u bječvi kano i u jami. E, nećeš ni u bječvi ni u jami! On će svima pokazati kako se para razborito ulaže. Prije nego pođe u Njemačku kupi četverokatnicu usred Zagreba i odmah pošalje Antinu Šutina da dojavi Matanu Drugomu, zvučna imena i šuškave pameti, koliko će ćako mjesečno stanarine ubirati, a on nek ćaki odgovori: je li to 630

manje ili više od one koju će donositi novi dvori pod Prpinom Glavicom. I dok je, tako utješen, s vjernom vojskom u toplu vlaku spokojno prelazio granicu, dotle je Matan Drugi u podrumu Miševe krčme najveću bačvu po svom prekrajao i svojoj maloj četi dijelio upaljače, kremenčiće i savjete: — Ovo vražje robe držite daleko od sebe i od svog kvartira. Bolje je i deset puta na vruć krumpir puhnuti, nego se jednom oprljati. Ono malo što možete u dan proturiti nosite u šaci, u džepu ili gdje drugdje naporuči, a kad prodajete nek ste mi uvijek blizu grmlja, zahoda ili kakva kanalskog otvora, raspite i saspite pa nek ih kupe po grmlju i vade iz izmeta, vaši nisu! Usto sam našao pouzdana meštra koji će vam u korpe tajne pretince ugraditi. No ni u njih se ne pouzdavajte odviše, vrag ne spava, već napnite sve uši, i one od uha, i one od nosa... — Nu, gospeti, od svih pet ćutila, pa smo odmah gotovi — odreza Šunje. — Nije ovo šala, ljudi, ljuti nam je bojak biti sa svom policijom, sa svom mojom Dektivom! Gdje je boja tu je i padanja. Prvi pade Mali Jurica Garanov, Antišin vršnjak, jedva sedamnaestu navršio. Nasreću, kod njega našlo svega nekoliko kremenčića pa mu udarilo novčanu kaznu, i ne veliku, a mogao je i bez nje da je gučak otvorio i odgovorio otkud mu kremenčići. Gdje ćeš izdati, svih ti Juda Iškariota, gdje ćeš izdati pa da ti se sjeme umete i zamete kao što se već u drugom koljenu zamelo Garcima što izdadoše hajduka Šimića. — Što ne gledaš, pasje štene, komu robu nudiš! — obrecnu se Matan.

631

— Gledam ja, gledam — opravdava se Jurica — ma nikom na čelu ne piše da je dektiva, a da i piše isto mi je »Slava ocu...« kad sam ti nepismen! — I zec je nepismen — ljutnu se Matan — pa sa svakog pasjeg čela čita ko iz Svetog pisma. Ako ne naučiš jednim pogledom odšacovati čovjeka, skupi prnje, priruči ih oputom i evo ti prosjačke torbe. Uvij mi moju Dektivu u tamjan i molitvu, meni će zaudarati po sumporu. — Lako tebi kad imaš pasji nos — brani se Jurica. — Nemam ja nos ni pasji, ni lisičji, već živim kako je pisano. A pisano je: »Tko ima oči neka vidi, tko ima uši neka čuje« Preobuci mi fratra u pašu, pa ću ti ga i zatvorenih očiju prepoznati: negdje će mu riječ po zvoncu. I uši mi začepi: negdje će mu para po tamjanu i voštenici... Preruši mi časnika u fratra, pa će mu Franjin pasac zveckati kano sablja po kaldrmi. Drvo po godu, marvu po rogu, a čovjeka po svemu i svačemu, po zboru i tvoru, po obući i odjeći, po hodu i stoju, po znoju i po pari i po đavlijemu oku. A tebi treba sve ljude izučiti i popamtiti. Izuči samo jednoga, samo moju Dektivu. Moja ti je Dektiva na svemu svijetu taka i jednaka, a prepoznatljiva ko rođena duša. Isti ušiljen nos duhovni, iste klempaste pseće uši, iste zvjerkave oči, a hod, brate, i mačji i pseći, uhodarski i gospodarski. Koljena malo svijena, na skok spremna, stopalo mu i taban i šapa, ručetine za motiku stvorene a žulja nijednoga. Prepoznat ću ti svakog i po malom prstu. Dosta sam ih se nagledao po Češkoj i Njemačkoj i mogu vam reći: svi iz istog kalupa ispali, kano da ih je ista majka sve odjedared obliznula, i mlade i stare i one u mirovini, svi tâki i jednaki i ucijelo i na čereke. Pa gdje nećeš prepoznati svoju Dektivu, svog vidljivog anđela stražanina. Onog nevidljivog

632

možeš i ne prepoznati, ali ovoga prepoznaj, rodijače, ili te đava' odnese! — Sve je to tako, ali kako ću ga razaznati? — opet će Jurica. — Nesrećo nesretna, o čemu ti cijelo vrijeme i dokle ću vjetar burom škopiti? A možeš li raspoznati seoskog đilkana, razbijača i niškoristi? — Lako ti je to — uzvrati Jurica — On se tako rči i prči da ga selo mora vidjeti usred sela i onda kad je nasred polja. — Nu, vidiš! Ova grebena država baš od takvih seoskih prča ustroji moju Dektivu, pa do smrti, navrći lozu na kupinu, ili kako sâm reče: on nasred polja a ti ga do sebe vidiš! — A jesi đava! Svi te đavli u čorbi posrkali — zadivi se Stipina Bakrić. Matan preču hvalu, pa nastavi Jurici Garanovu: — I ne vičem na te što se u srcu ljutim. Odavna Matan znade da je i najtvrđe kuhano jaje jednom bilo mekano. Stoga se, potrkušče, kuhaj i kali ako misliš za mnom trčati. I ne govorim ti poradi sebe i svoje pasje sigurnosti, već poradi tebe. Ako te ponovo ulovi, slobodno reci da si od mene robu donio, učinit ćeš mi uslugu, zato što se moja prokleta krv mora vazda s jačim nosati, a kud ćeš jače od sve policije! Pradjede Kikašu, nije ovo Škiljo iz Zagvozda! Učinit ćeš mi uslugu, potrkušče! Ne prođe ni mjesec dana kad li mu je i učini. Tri brza kucnja o pod gostionice upozoriše Matana, koji upravo bijaše s bratom Antišom i prijateljem Šunjom preko granice novu robu prenio i u podrumsko je skrovište sklanjao. A skrovište bijaše majstorski ugrađeno u gornji dio bačve. 633

Pipkaj i kuckaj, šipku razvlači i burljaj vino na sve strane, od volje ti, ma skrovište nećeš otkriti dok dȕge ne raspeš. A kad tebi ustreba, uzmi dvije u starež nemarno bačene kukice i sa stražnjeg dna tajni pretinac izvuci, pa ga opet utisni, dno kao što je i bilo: ni najpažljivije oko neće otkriti ništa osim starih natrulih dasaka i starim kitom zakitanih pukotina i šavova. Kad se podrumska vrata otvoriše, pretinac već bijaše zatvoren, a Matan, Antiša i Šunje u skoku sjedoše na unaprijed pripremljene stoličice, opljunuše prste i stadoše bacati karte na uspravijenu drvenu kasetu od sapuna. — U ime zakona, ruke u vis! — oni u podrumu ne mogaše se zakleti što više škripi: stare sasušene drvene stepenice ili Dektivin glas. Umjesto da podigne ruke, Matan podiže bukaru, koja mu je vazda naporuči bila, pa nazdravi svojoj Dektivi: — Zdrav mi opet, ne bio proklet, kunu zlaticu gonio, lasicu izgonio, na kuku smokve sadio, pod čempresom se hladio, kô Tobija vidio, kô Josip Putifarkom i ti se svakom osladio. — Ćut, mȍre — prodera se Dektiva netom se dokopa tvrda pod nogama — majku ti nabijem. Da mi tako stojiš. Ni prstom da mrdneš ni suzom da trepneš! Na trepavici ćeš da mi dubiš, kučkin sine! — Da mi je znati na koju si jutros ustao, moja Dektiva? — zabrinu se Matan. Dektiva mu priđe s naduvenim smiješkom i cijevlju od samokresa opisa mu oko nosa dva, tri kruga, pa se obrecnu na trojicu podređenih: — Do kože da mi ih pretresete i kožu da im izvrnete! — a sâm se kô žedan na bunar baci na rasute Piatnikove karte. 634

— Mȍre, ništa da ne nađem izim ovega, majku ti nabijem, ima mesec dana da mi prične žuljaš! Matan ga omjeri nekako prijateljski sažalno: — Bože moj, um tako svijetao, a riječ tako zarđala. Kakve prične, brzopleto moje?! Pogledaj der asa dinara, asa ili keca, na volju ti, ter mi reci, ter mi samo kaži što ga ono u oko poljubi: jali štemplo, jali timbar ljuti, jali pečat, jali muhur turski? Među novim novcatim kartama ne bi teško pronaći kukavnog asa dinara, kojeg kao da je sedam mršavih krava po sedam godina žvakalo. Treba imati golemu sreću da se na tom svijetu nađe štogod prljavijeg jada. Ali na jadu pečat državni! — Nije to, mȍre, kec od ovih karata, nije pravi! — pokuša ga zbuniti Dektiva. — Meni i državi dobar i ovaj — uzvrati Matan, lagano mu oduze karte i dobaci ih Šunji — Miješaj, na tebi je red! Nadam se da marijašem nećemo omesti gospodu u državnom poslu. I nastaviše kartati dok je Dektiva uzrujano i sve uzrujanije pretraživao stopu po stopu podruma, kuckao čekićem o pod i o zidove, zavlačio se pod bačve, čeprkao po nabacanoj starudiji, tȁke pomicao, kroz tapune drveno mjerilo zavlačio i kroz vino po podanku bačava strugao... — Ne struži toliko, svi ti đavli želudac strugali, vino ćeš mi uzburljati, ukvasit će se! — srdi se Marko Miš, koji bijaše sišao za njima, ta njegovu kuću premeću. — Ne brini, burazeru, država će sve da plati. — Platit će vraga, koji će je... — ali u skoku riječ pregrize.

635

Dektiva se smrknu u obrvama, pa se ustremi kao ljuta doga: — Je li ti to, bre, na državu?! Je li ti to, džukelo krčmarska, kralja u materinu? — Jesam ja i u tri materine! — podviknu Matan. Dektiva se poput čigre okrenu i nemajući pištolja u ruci upre u nj kažiprstom: — Hapsim te, u ime zakona! Matan visoko podiže jednu od igraćih karata i mangupski se naceri: — Ovoga kralja, moja Dektiva, ovog grebenog kralja od kupa zbog kojega izgubih partiju! A ti mislio na Njegovo Veličanstvo... Nu, bogati, što si pokvaren... Ti bi htio da ljudi psuju Veličanstvo, pa ih na to i nagoniš... i nagoniš! Jest, nagoniš. To ćemo svi i na pravom mjestu posvjedočiti! — Džukele! — prosikta Dektiva, mahnu svojima i ode. — E ljudi, e Turci — razblaži se Matan — što vam je pogrdno žensko, što oka pečenja i bukara vina, što sve slasti ovoga svijeta prema pjesmici slomljenih koraka moje Dektive! Slušajte je, nu slušajte je, vrag vam karte odnio! Ej, živote, sladak li si kad u tebi bȍja ima, ljuta bȍja, oj Dektiva moja!

636

EJ, KAD ZAMEDI KADULJA PA VRIJESAK — Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak... — ne zna se već po koji put uzdahnu Potrka ne skidajući oka s izazovnih Gretinih oblina, koje su kroz od znoja vlažnu haljinu mirisale primamljivije od sve ovozemne kadulje i vrijeska, ivice i dupčaca, i svih trava ljekovitih, medenih. — To ti, pobro, više ne priliči. Godinama i sjedinama pristoji se čast, a ti se za svakom ko i pas... — spočitnu mu Šimaga Mali nemarno vrteći po prljavu stolu gotovo prazan vrč piva u jednoj od mnoštva zloglasnih i zadimljenih hamburgških lučkih krčmica — I ne uzmi, to, velju, pod uvredu, nije dušmanski... — Što to mljackaš, Šimaga Mali, sunce veliko! Sve ove grebene godine, jal medilo jal pelinčilo ja tebi nož, ti meni krnje, ti meni kremen, ja tebi trud i ognjilo. Gdje bih ti uzeo pod uvredu kad te prvog za sobom povukoh i nikad se ne naljutih kad me Potrkom zazva? Svakom bi drugom zube u dupe. Baš ludo, kao da Potrka i Matan nije pljunuto jedno. Dok bijah momčić bijaše mi drago, kad osilih — danas bi mi opet bilo milo da me Potrkom zovu. Eto, to ti je čovjek, njegova prčevitost, njegovo ništa... luda leptirica oko ivanjske vatre. 637

— Ja drumom, ti šumom — Šimaga Mali starački nemoćno podiže ruke, kao da se više ni od neba pomoći ne nada. Uto punašna konobarica — što bijaše tu da gostima u svemu udovolji — tko zna po koji put metnu pred njih dva zemljana vrča pjenušava piva i začini ih izazovnim smiješkom svog dvostrukog zanimanja. Potrkine oči uskočiše među razgoljene dojke, a kad konobarica ode mijeseći istrčenim stražnjicama, priljepiše se o njih kao puž o gladak kamen. — Uh! — huknu Potrka, obrisa suho čelo kao da leden znoj briše, pa uzdahnu — Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak... Ne švrljam ti šumom, Šimaga Mali, već ti ne razumiješ mnoge stvari, kako bih ti rekao, na razmeđi, pa kako ćeš razumjeti kad zamedi kadulja pa vrijesak... — Nauči me, neba ti — uzvrati Šimaga, ne znaš poslušno li ili podrugljivo. — Kažeš, godine? Kažeš, sjedine... kao da godine ne ćutim u kostima, kao da me sjedine u oči ne bodu! Sve ja to znam i stoga ne govori meni, već ovom mom ćaknutom vršnjaku, dižiglavcu prokletom! — Ti si mu gospodar! — učiteljski će Šimaga. — Gospodar?! To ti misliš, šimaga Mali, osebice velika, jer po sebi sav svijet krojiš. Lako ti je tvomu gospodarom biti kad zapravo i ne znaš imaš li ga u gaćama. Nu ušutkaj ovo moga pasjeg jada, što neprestance gače ko žedan gavran sa vrh drače: »Daj, đavle pakleni, daj...« Laje prije nego i onjuši, prije nego i ugleda dvocjevku zvizne te po bedru kô tučak od zvona. — Ne kažem... — izvlači se Šimaga — ne kažem da nema razlike, ma opet... nisam ni ja uškopljeni anđeo, niti 638

mi je javna kuća nepoznata, pogotovo dok bijasmo mlađi. Mladu nije zamjeriti, a ti si nam zamjerao i neprestano nas žicao i podbadao: »Radije bih ga odsjekao nego se kurvom omrsio!« A sad po stare dane... — Od obijesti vrag materi u dupe lug siplje, a od nevolje i muhe ždere. — Ne sramoti sebe i sjedine, već ako baš drukčije ne možeš, nađi opet štogod udovice-uspaljenice... — Kakve udovice-uspaljenice — gorko će Potrka — Kakve, Šimaga Mali, srca ti žalosnoga?! Tko je cijeli život ždrebice jahao, ne može ni okom na ragu! Ovo se moje pogrde, lijepi ti ga đava' izbirljiva odnio, na mlado naomečilo i među mladim probire, pa gdje će na ragu! Na dan ti je hoda njuši, i prije nego se prekrižiš uvuče se u puževu kućicu iz koje ga svi vrazi ne bi izvukli. »Fuj — kaže — po kenji mi zaudara!« — Ti o njemu, Bože prosti, kô o krštenom čeljadetu! — zgrozi se Šimaga Mali. Potrka ga preču, pa nastavi: — A kad opazi, napriliku, ovu našu Gretu, do Stuttgarta bi bez štaka i odaha. Pa da se ta vražja Greta i godinu dana ne opere, njemu miriši, miriši ko kaćun i ruža zajedno. Voli ti on, brate, palac mlade kurve nego stotinu aršina najpoštenije babe. Kažu, da svi djedovi žive u nama, a u meni, eto, samo pogana krv deven-babe Anđelije... Vatra i oganj! A oganj ne liže uz mokru slamu. Mokra ti je slama moja Nuša. I da nije poradi djece, Bog mi je svjedok, da je nikad ne bih ni badnuo — jal u nju, jal u crnu zemlju, ista slast i njoj i tebi. — Sve su ti naše takve — utješno će Šimaga Mali — A kako i ne bi bile kad ih bije svaka kukavica: glad i trud, marva i djeca, polje i kuća... 639

— Sve to i mnogo gore bilo je i devenbabu Anđeliju... — Imala je takvu krv — zaključi umno Šimaga Mali. — Božja milosti, pa o tom ti cijelo vrijeme i govorim! Krv, rode, krv... a kroz moju grabi stotinu bijesnih ždrebaca i riče osamdest jelena... Zauzdaj ih kad te povuku za onim vrckavim guzicama... pa je li stanje, je 1' imanje... — ustade i pođe kao da ga zaista vuče stotinu ždrebaca i riče osamdeset jelena. — Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak... Šimaga pogleda za njim na usko drveno stepenište s kojeg ona pogrda Greta nepretance preko Potrke i njemu namiguje, sasvim lagano otkapčajući od znoja mokru bluzu, da, tobože, vrijeme u sobi ne gubi; u stvari, guba jedna kurvanjska, pokušava da i njega svojim buraćama raspali i razjari. — E kad zamedi kadulja pa vrijesak... — sad uzdahnu i Šimaga, a ono malo kasnih i pomalo pospanih gostiju mogli bi se zakleti da su čuli kako četiri ždrepca iz njeg zarzaše. Poslije dobre ure Potrka siđe niza stepenice, siđe polagano zakopčavajući puce na jaketi, uvjeren da će svi na pravo puce pomisliti. Stari jarac, umjesto da se prekrije kolobarima i sramotom, evo ti ga uspravna, osvježena, pomlađena: preporođen krmak stari i ponosan na svoj grijeh, kô kurva na poštenje. — Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak... — Opet kod tješiteljice? — pecnu ga Šunje, koji bijaše u međuvremenu pristigao — I u grobu ćeš s njima đavla mijesiti. — Baš đavla, prijatelju Šunje, baš đavla! A ovo ti je đava' nad svim vragovima. Jer kad zamedi kadulja pa vrijesak, lakome se pčele brže roje, gorče piju i kraće žive. 640

A meni vazda medi kadulja i vrijesak, bagrem i tilovina, pa opet svaka čaša slađa, svaka kurva medenija, a život sve duži. Iz čista mira bijesno zviznu šakom o stol, povuče preko njega rukom kao metlom; zemljani se vrčevi razletješe po svoj krčmi. — Bog budi s tobom — osupnu se Šimaga Mali — Što ti je odjednom? Ono mi je što u poganom srcu nosiš, a u poganim ustima kriješ! Raširi ta vražja usta i cerekaj se, razveži jezičinu i ispljuni: »Umišljao si da si prorok, da si Mojsije, da nas izvede iz zemlje misirske kroz more crveno i pustinju sinajsku, da si arkanđeo Mijovijo, a samo si razvratnik stari što na kurve sasu i posljednju paru! Gdje su dvori? Gdje dućani? Gdje li pusti novci? I djeca ti leđa okrenuše, pa što se tu busaš i prčiš pred nama?!« Tako mi recite, gube od gube! A ja ću vama reći: »Dućan se rasu po dobroti moje svete Nuše, da ne pocrkate od gladi. Dvori se rasuše po mojoj svetoj dobroti, da vam sinovi ne budu volovi kao i vi, već ljudi svjetski, pismeni. Sagradiste dolje kućerine, pa opet traljate u jednoj ili dvije neožbukane sobetine dok sve ostalo zjapi prazno. A ja imam dvije kuće usred Zagreba, mogu kneževski živjeti od same stanarine. A što se kurava tiče, vi ste i s dvadeset godina k njima odlazili dok sam ja boga svoga uživao s gospođama bečkim, praškim i njemačkim, s veljbabicama i kaplarušama. Sad zbrojite i prebrojite što od mladosti kurvama dadoste, pa će ovo što pod starost dajem biti napojnica prema onom što vi razdadoste. I što sad?! Ja živio i uživao svjetski i gospodski, a vi: badni da se istreseš, da te to đavla u gaćama ne muči. Više se osladih u jednoj noći...

641

— Ma tko ti što govori! — prekinu ga oneraspoložen Šimaga Mali. — Čujem ja i ono što mislite. Da nisam čuo ne bih čio sumrak doživio, već bi me vrag odnio još na uranku. Čujem ti ja zuku muhe u mlinici. Kažete, sin mi ceste uravnava? Lako ti je uravnati kad je Potrka kroz kupinu i grabovinu pute protrsio! A da ne bi tih putova, danas ni oputine ne bi bilo, niti ikoga da je probije. I unuci bi vam s prosjačkim torbama šljapali po Hercegovini i primorju, ili bi vapili pregršt zraka po rudnicima belgijskim, ili bi zauvijek nestali preko debele vode... Izbijte iz pogana srca, sotone paklene, izbijte da su moja djeca suprotiva mene! Možda bi i bila, kao i ja protiv ćaće Jokaša, da u njima teče samo moja prkošljiva hajdučka hrv. Ali teče i materina, sveta krv milosrđa što utire suze sirotinjske. I neka moj sin, moj Matan Drugi, dvore gradi, i neka su veći od mojih, ali veći su i od ijednih vaših! Vole mene moja djeca, vole, kako me ne bi voljela... — jedva suzdržavajući suze sjede za stol i obori glavu na prekrižene ruke. Šimaga Mali pogleda ga sućutno i promrmlja sebi u sebi: »Vazda je tako, poslije svake Grete spopadne ga bijes i suza! Ej, kad zamedi kadulja pa vrijesak...«

642

ŠTO VOLEM POKORAN NAROD, ŠTO UMEM NJIM LEPO DA VLADAM Potrka se nije varao. Djeca su ga zaista voljela i bila mu odana premda udariše drugim putem, opasnijim ali i unosnijim. Netom Stipe Gudelj druge godine pod jesen dovrši nove dvore, Matan ga isplati, do posljednjeg dinara, i to zdravom jasprom krijumčarskom. Potom ponizno stade pred oca: — Ti znaš, ćaća, da iz rođene kuće ne mogu ni s prokletstvom ni s blagoslovom. Pred Bogom je grehota, pred ljudima sramota a pred selom smijurina, da ovakva kućerina prazna zjapi. Kad si već svoje dvore za školu poklonio, pokloni i ono sobetine-kuhinje, pa svi u novo, okrečeno i namješteno, i novo je tvoje a ne moje! Kako to reče pred mnoštvom ljudi i žena, kojima mila riječ suzu na oko, ono malo kivnje i prkosna ponosa, što se bijaše ugnijezdilo u Potrkinu srcu, otopi se kao žličica šećera u čaši vode. Pred svima zagrli sina i poljubi ga naočigled sviju. Matan Drugi bijaše dvore uredio i rasporedio baš šesno i ukusno, kako se već radi po kućama zagrebačkim i 643

njemačkim: kuhinja jedno, konoba drugo, blagovalište treće, a svakom čeljadetu njegova soba i njegova postelja. Istina, zahoda ne bi a i što će ti: široka je dolina, visoka je planina, pa kud sve živo, tud i čovjek. Glavno je da su dvori od šećera, naoko i onako. Ali »što zna gedžo što je čokolada — kartu žvače čokoladu baca!« Prva je baci Anica, najstarija sestra, koja netom šesnaestu navrši: — Ne mogu ti sama spavati. Omrknem li, neću osvanuti; crknut ću ti od straha. Kad će ona crći od straha, gdje neće mnogo mlađe Marija i Ružica! Ne samo da neće svaka u svoju sobu, već ni u postelju. Sve tri u jednu kao i dosad, toplije je i sigurnije: njihova se tri anđela stražanina mogu sasvim lijepo za ruke uhvatiti i sve tri opšestariti, a preko kruga anđeoskog nikakva nečista sila ne može ni nosom ni dahom. Majka Nuša podrža kćeri u svetom strahu, pa stvar zahvati i s praktične strane: — Ne mogu curice same u sobici. Ako mi se suzice moje po noći otkriju, tko će im sukanac navući! Prozepst će, puntat će ih, pa umjesto tri postelje eto ti tri groba anđeoska. Mali Iviša i tako mora do mene, pa nek smo svi na okupu. Ova soba do kuhinje ionako ničemu ne služi. U nju ćemo. Pa kad štipne zima, natiskaj štednjak, svi u toplu i u suhu, ušteda je u sukancima, a suharaka i panjčića koliko ti srce želi. I tako dovukoše u blagovaonicu dvije postelje »od peršone i pol«, jednu za tri sestre, drugu za Potrku, Nušu i spišuljka Ivišu. Kako ni Antiša ne htjede sam spavati, to Matan Drugi morade s njim podijeliti sobu, a jedva uspi da ne podijeli i postelju. Sve ostalo od pustih dvora pustim ostade. 644

— Jesam li ih za miševe gradio! — škripe zubi, igraju kosirice — Nikad »kolture« u 'vu vukojebinu! — Ne čupaj, sine, zdrava zuba — tješi ga Potrka — u nas ti je tako. Sviklo za Turaka i hajduka, svi u jednu rupu da se lakše braniš, sviklo pa obiklo, i tu pomoći nije. I drugi podigoše kućerine, pa opet svi u jednu sobetinu, u jednu posteljetinu, kao goveče uz goveče, da se bolje ogrije, da strah zataška, da noć mine, da jedno drugo počeše kad se buhe i uši uzgojune. U galantarskoj crijepnici i u nadničarskoj pločnici, prostor ti je jednak, tek što i stoku ne zbijaju do sebe. To je tako. Ako se mrtav možeš na dva sežnja opružiti ni živu ti više ne treba. Vidio si, bolan, po svijetu puste mramorne grobnice, pa i čitave kapelice nad njima. Kao da je to mrtvacu od koristi. Nije, brate. To ti je samo spomen silenosti živih. Mi još ne osilismo toliko da podižemo nadgrobne spomenike, pa dižemo ove nadživne. Koliki spomenik, toliki i čovjek. Zar i sam ne ćutiš ove dvore kao dio sebe: zar ti se ne čini da se i sam nadimlješ i širiš dok ih sobom sve ne ispuniš? Đavao stari baš ga u srce pogodi. — Takav ti je čovjek — nastavi Potrka — za malo silenosti, za malo lažne hvale i slave stoput će đavlu dušu prodati. Osim pokojnog Srbiguzice, ne nađoh živa čeljadeta koje bi pristalo da ga carskim đakonijama kljukaš, a selu objaviš, da se jadan jedva domogne i soparne pure. Svi će drugi cijeli život o njoj živjeti, samo rastrubi da pečenjem i pse hrane, čovjek će sve učiniti da ga smatraju boljim i skupljim nego što je. Vidio si ove naše galantare: koliko se po svijetu muke namuče, zime nazimuju, svaku paricu čuvaju kao oko u glavi, nikad poštena obroka, već melju kruh i slaninu, a kod kuće... čekaju da im sudac iz Imotskoga zaveže cipelu. 645

A tako je bilo. Svaki dan nedjelja u Miškovoj i ostalim krčmama što se umnožiše po svoj Krajini. Janjci se vrte, vino se lijeva i prolijeva, svatko naručuje dvostruko više nego mu treba, pa nagrizene ostatke dobacuje jal djeci, jal psima, tko prvi zgrabi i ugrabi. Uz galantere i očevi sileni, po komadiće pečenja, tobože, krišom gurkaju iz mrsnih ruku u posne ruke tihih i uvelih staraca, koji se, tobože, nećkaju skakućući ugaslim okom s pupka na koljeno, sramežljivi kao djevojke, i šapću poda se kako nisu gladni, kako su sad kod kuće mesa i manistre dovle... i tek kad se otac galantara, stari prijatelj, srdne i šaptom ljutito podvikne: »Đava' ga odnio, nećeš se udaviti! Uzmi zalogaj slana, da se možemo ljudski napiti!«, daju se razlogu, uzimaju i sve nekako preko volje žvaču oponašajući sita. Žvaču i žvaču, a onda usred zalogaja, usred gutljaja stanu pa uzdahnu: »E, i moj je Šimun mogao tako a ne drugom u nadnicu za pet kila kukuruza!« »Što ćeš, moj Luka, svatko za svojom pameću!« tješe ih očevi galantara, a jedni i drugi vide da ih ne tješe već pljuskaju. Pa opet su jedni drugima potrebni kao noć danu i nokat mesu. Ni jednima ni drugima nije ni do vina ni do ražnja, mogu oni i neslana krumpira, ali neka narod vidi kako se bogat časti i prijatelja časti, s druge strane neka vidi kako te bogat bogato časti, a uz bogata i sâm si bogat, a ne kao ostala fukara što iz prikrajka zirka da ukrade bar miris pečenja. Ej, gdje smo mi a gdje vi! »U istom niklo, u istom raslo, pa jedno zakržljalo a drugo se razgranalo; kako ćeš vidjeti da si se razgranao, ako ti sprljen grmičak pod krošnjom ne raste!« mišljahu samozadovoljno očevi galantara gledajući u uvelim starcima grmičke pod sobom, a onda bi se počeli skromno hvalisati 646

kako su samo s malo pameti od Boga dane, upravili i sobom i porodom svojim. Eto, da on ne izmisli korpu... »Zar je ne izventa Potrka?« bojažljivo će neki od uvelih starčića koji ne umjedoše upraviti sinovima, već ih ostaviše na škrtoj zemlji i tuđoj nadnici, ili ih uputiše u rudnike francuske i belgijske, ili pak preko debele vode očekujući franke i dolare, ali franci teški, dolari još teži pa ih pošta ne može prenositi. »Potrka?! Ne spominji mi protuhu i vucibatinu, prdonju i macimudana, što umije samo Žudije varati i pljačkati i sve na kurve rasipati! Kažu, ne može se s njim od sramote ni u krčmu ni na ulicu: pogrda rže, ma pravo rže kô uspaljen ždrijebac. I on će mi korpu izmisliti!« »Ma kakvi Potrka — prezrivo će otac drugog galantara, nekoć i sam galantar — Nije mi do toga, ali svi znaju da sam je ja izmislio!« »Ti?! — upliće se treći — sjećaš li se kad usijekoh onaj kljenčić pod Njivetinom, a ti me upita, što će mi? Ne rekoh li ti da ću korpu učiniti?« »Ti?!« »Ja!« Ti? Ja! Ti, ja tija tija... — bijaše ih više nego prsta, ali nijedan se ne usudi da to i pred Potrkom ponovi. Svaki zimski dan bijaše nedjelja, ali otkad Matan Drugi očeve pute u ceste proširi, dani se prometnuše u Božiće. Sudariše se dvije sile, galantarska i krijumčarska, pa udri u nadmetanje: tko će više proliti i razbacati, tko će više spiskati i streskati. I gle čuda! Ma koliko trošili, lisnica vazda podjednako debela: ako kopne novčanice ne kopni novinski papir! I svaki je mislio da se samo on toj umnoj podvali domislio, pa bi svaki čas, — trebalo i ne trebalo — vadio debelu lisnicu, ovlaš je u ruci zadržavao ili njom u žučnu razgovoru kao rukom mahao — tobože, zanio se pa zaboravio da je u prsluk tutne. Na početku zime — dok zaista bijahu pune — lisnice se, tako reći, nisu ni vidjele, no što se više bližilo proljeće i dan odlaska, galantari se, tako reći, nisu vidjeli od razigranih lisnica. 647

To nadmetanje nije baš uvijek bilo nevino, već bi ponekad i do teških dolazilo — i ne zbog krupne riječi i smrtne uvrede — već onako, budzašto, zbog slučajna gurkanja, zbog kapljice proljevena vina, pogotovu ako su djevojke iz prikrajka bitku promatrale. Bilo je bogetanja i šaketanja, škriljakama i šakaracima razbijenih glava, a ponekad se nož iz bječve znao i sam od sebe isukati. Tako lani Jokina Mijin badnu Ivana Buljubašušina, koji tri dana odleža u splitskoj bolnici, ove godine onaj napržasti Zelica, okrznu dvojicu po rebrima, a njemu šurina propara ruku od lakta do ramena. Dok su se galantari i krijumčari tako nosali i bili režeći jedni na druge poput nahuckanih pasa, dotle su njihovi utemeljitelji stajali postrance, jedan drugom krišom namigivali i svaki čas pogledavali dvojne dvore na Prpinoj Glavici, kao da kažu: »Nama nije do sile i prčenja, naše se vidi!« Zbog učestalih tučnjava zagvoški žandari nađoše valjanu izliku da i ne izlaze iz Miškove krčme. Reda mora da bude, a bez njih ga nema niti može biti. Lijenu volu ostan, a pijanoj ljudskoj marvi kundak. Za čuvanje reda i gledanje kroz prste na Miškove zavijutke i utaje trošarina, zar — pokraj tolikog rasipništva galanterskog — ne zaslužuju kučkin zalogaj i pseći log na slamarici kraj komina? E, bogme, zaslužuju! Istina, žandar Spasoje ne može bez dva kila tusta bubrežnjaka; nek mu je s blagoslovom kad bi ga bilo. Ali blagoslova nema. U nj ili u jamu. Da vola izjede, štrkaljica opet štrkaljica, dijete bi ga među zubima odnijelo. Podnarednik Steva opet blagoslovljen. Prima ga se ko šugavca guba. Mrsno na oko, želudac na usta, pa opet ljudina da bi od njega šale iskrojio dvojicu osrednjih. Pregrize ti komadić rdla i plošna od lopatice ili od vratića, kriškicu kruha ispod crijepnje, dva tri lučića i šaku soli, to 648

toliko da se može ljudski napiti. Kakvi ljudski, brate! Ko spužva, rekli bismo mi, ko sunđer, burazeru, rekli bi oni. Kad se naljoska, oči mu se zakrvave, golemo se tijelo uzljulja pa se uzvalja uza solar podštapajući se puškom. I tu sa solara u junačkom raspoloženju svakog dana isti junački govor drži: »Slušaj amo! Podnarednik Steva ima nešto da vam kaže. — vazda je govorio o sebi u trećem licu ističući i čin i ime — Podnarednik Steva ima da vam kaže, da vas vole, da vole s vama da jede i pije i brigu na gajde da udrara. A zašto vas vole? Zato što ste vi narodski ljudi, on narodski čovek, pa će i poslednje čokanjče krvi da da za narod, za kralja i otadžbinu, majku mu nabijem! I zašto vas još vole? Ajde, ajde, burazeru, zašto vas još vole? Zato šta vole narod pokoran i svaku će da mu razume, ama svaku... Hoćeš, mȍre, da jedeš? Jedi! Hoćeš, brȅ, da piješ? Pij! Hoćeš da zapevaš? Pevaj, mȍre, do zore, pevaj, majku mu nabijem, pevaj kralju i otadžbini... I nemoj da mi se zadevaš u politiku! Odma' si narod nepokoran, a podnarednik Steva ništa tako ne vole ko nepokoran narod. I šta da pevaš Radiću? Pored sultana ćeš agi u ćemane da udaraš?! E, nećeš more, majku ti nabijem. Ćeš u aps da kreneš i da ostaneš dok ne zabiglišeš kralju i otadžbini... Ju, brȅ, šta volem pokoran narod! A šta vole podnarednik Steva, to vole kralj i otadžbina! Jedan kralj, jedna otadžbina, pa ima da bude jedan narod i jedna država — jasno ko dečje dupe! A ko će da upravlja državom? Ko ume, majku mu nabijem! A Srbi umeju. Eto zašto su, Jozina, žandarmi i financi Srbi. Zato šta umeju da vladaju, zato šta imaju državu od cara Lazara, pre vas i pre ikoga i što su uvek verni kralju i otadžbini. U državi ko i u porodici, braća imaju poso da dele, da opšte i dejstvuju spram sopstvenoj sposobnosti. Vi ćete da radite i kulturu da gradite, mi ćemo da vladamo, a 649

svi da čuvamo državno jedinstvo Njegove vladavine, pa da vidiš, majku mu nabijem, kako se lepo živi! I vi ćete da razumete žandarma, i žandarm će da razumede vas. I s vama će da jede i pije, u ćemane da udara, a ne da puca. Jeste... pucalo se. Na rudare u Bosni, na komite u Srbiji, na žene u litiji... Gde nećeš da pucaš, kuću da čuvaš! Mȍre, ima da pucaš i na besna kerova, gde nećeš na besna čoveka! Ko puca na državu, puca i na podnarednika Stevu. A podnarednik Steva ima da ga ukoka u samoodbrani, ima da provodi Zakon o zaštiti sebe i države... lep zakon, majku mu, zdravo lep i lepo kaže: ako štampaš ili ako huckaš svet na državu i s belosvetskim se protuvama družiš, rasturaš protudržavnu štampu, ako prikupljaš oružje da ga digneš na državnu vlast — a zašto za drugo da ga i prikupljaš? Skakavce da kokaš?! — ako sve gore navedeno lepo izdejstvuješ ima smrću ili dvadesetogodišnjom robijom da te se kazni. Pa kad te jednom podnarednik Steva na jednom od ovih dela na delu uvati i u ime zakona kaže: stoj, a ti nećeš da staneš, ima da puca u tebe ko u besnu kuju, u samoodbrani... Sem toga, kad čujete: žandarmi ubili ovega i onega na derneku, na proštenju i tako... ima unapred da znate zašto su ga ubili i da verujete žandarmu, pa vam žandarm majka. Budite verni i pokorni kralju i otadžbini, i podnaredniku Stevi, pa će Steva s vama da jede i pije, i sve da razume. Ju, brȅ, šta volem pokoran narod i šta umem njim lepo da vladam, majku mu nabijem... — Bravo, pop-Steva! — zapljeska Matan Drugi — baš nam zdravo lepu liturgiju očita! Kakav pop-Steva? — zablenu se podnarednik u Matana i stade u pijanoj pameti premišljati: ne odnosi li se to na Zakon o zaštiti države, na izdaju kralja i otadžbine. U svakom slučaju ima da dejstvuje: stoj! Neće da stane, ima da puca ko u besnu kuju, u samo odbrani. Na kraju mu sinu 650

da bi taj posao mogao obaviti i običan žandar, pa upre bukarom u Spasoja: — Ima da ga apsiš uvrede Njegova Veličanstva radi! — Pa nije on vređao... — zamuca Spasoje, ali ga Steva presiječe: — Jesam li ja podnarednik Steva? — Jesi! — E pa lepo! Je 1' me nazva pop-Stevom? — Jeste! — A s kakvom namerom? S namerom da me namerno uvredi! A ko namerno vređa kraljeva podnarednika, vređa i kralja, majku mu nabijem! — Komu majku da nabiješ? — uskoči Matan — Zar kralju?! Ponesen vatrom govorničkog žara podnarednik ga Steva i ne ču, već završi svojim blistavim završetkom: — Jasno? Jasno ko dečje dupe! — Dakle, ipak kralju! — zabrinu se Matan. — Kakvom kralju? — nakostriješi se podnarednik Steva, kojemu tek sada nešto sumnjiva zazvoni u uhu. — Kad si Stevo, ne pravi se Tošo — namreška se Matan — Svi smo, bolan, zdravo lepo čuli kad reče da kralju majku nabiješ. Je li tako, ljudi? — A kad ljudi svi dojednog potvrdiše, Matan odmahnu rukom — Ali nećemo te za to prijaviti, možda ti je to i uzrečica, već za drugo. Što, bolan, vrijeđaš popu, i to svog rkačkog? A tko vrijeđa popu, vrijeđa otadžbinu i kralja... — Kako, kako?! Otadžbinu i kralja? — ošamuti se Stevo — Valjda: kralja i otadžbinu?

651

— Velim, otadžbinu i kralja koji i ne može postati kraljem dok ga ne okruni popa, svešteno lice. Takav je Zakon! Netom Matan spomenu Zakon, kao rukom odnesen nestade tmurni oblak sa Stevina čela, lice mu se ozari, oko sinu, noge same od sebe poletješe, ruke se same od sebe raširiše i stegoše Matana u junački zagrljaj. Pijani ga podnarednik svega prekri poljupcima: — To sam, burazeru, to sam teo da čujem! To! Zakon! Zakon, majku mu nabijem! Ću te još jedared u oba obraza da cunem... Zakon! Ti meni Zakon, ja tebi majka i pomajka. Ja tebi majka i pomajka, ti meni sinče i pastorče, majku nam obojici nabijem! Ćeš u žandarme, ću smesta da pišem kapetanu Miloradu S. Jefimoviću, pa ćeš i ti da vladaš! E vidite, ljudi, kad je čovek na svom mestu, kad vole kralja i otadžbinu i kad ume da vlada... ne pita se je li Srbin, Hrvat i Slovenac, jedan pletu venac! Ju, brȅ, šta volem Zakon, šta volem pokoran narod i šta umem njim lepo da vladam! A i ti ćeš da umeš, burazeru... Dozvoli, da te podnarednik Steva još jedared cune... — Ljubi, brate, ako ćeš i u prkno — nasmiješi se prijateljski Matan, ali za svaki slučaj ipak mu podmetnu obraz.

652

IZUM — PATENT — Izum je jedno, a patent drugo — objašnjava Matan Drugi Šunji i bratu Antiši u polupraznoj krčmi Marka Miša usred bijelog Zagreb-grada — Uzmimo češagiju. čovjek, na priliku, izumi češagiju... — Što je treba izumiti kad je izumljena prije boga i svijeta! — uskoči Šunje! Matan ga samo šibne okom i ugadljivi lice: — Vidim, Šunje moj, da ti pamet ne smeta! — a onda mirno nastavi — Velju, čovjek izumi češagiju, koja uz to može biti i grebene i gargaše, pa i još koje radilo. Recimo da si baš ti, Šunje, taj izumitelj. Ti izumiš, ja vidim, pa sklepam štogod tvorničice — meni jaspra tebi šipak. Eto, to vam je izum: izumi, pa ga grebi! Ma kad ti tu češagiju odneseš u patentni ured, i on ti udari štemplo — puši ti u guzicu! Mogu podići stotinu tvornica, a ti samo došetkaš pa veliš: »Ruši to smeće, ili mi plaćaj dinar po češagiji!« I, brajo si ga moj, sve ćeš srušiti ako ti ne dam dinar za pamet!

653

— Bogami, pošteno — muški će Šunje i već vidje dva nabujala potoka: jednim teku češagije a drugim dinari koji se slijevaju u varićake s njegovim imenom. — Vidiš — nastavi Matan — ćaća Potrka izumi i ruksak i korpu, Srijem i Slavoniju, Češku i Njemačku, pa tko mu što dade za izum, za pamet? šipak! Nije patent, brajo! Istina, on se naplatio na drugi način, ma to je njegova stvar. Ima izuma koje možeš bez straha patentirati, i onih koje ne možeš a da sam sebi grob ne iskopaš. Gdje bih ja, na priliku, bio da moja Dektiva zna za šuplje dno od bačve i tajne pretince u korpama? — Nu, gospeti! — u isti će glas i Šunje i Antiša. — Ćaća je Potrka mogao svoj izum patentirati, a ja nisam. Pa ipak smo obojica na svoj način naplatili porez na pamet. Poznavali smo, bolan, ljude i kratkovjeku ljudsku zahvalnost. Netom se poslu sviknu i dobra dočepaju, namah ti zaborave tko ih poslu nauči i od koga im dobro. Okrenu ti leđa kô gizdava kučka poslije parenja. Stoga kuj dok je vruće i pij dok je mlako. Odvrgoše se ćaćini od ćaće, a sad i moji od mene. — Misle da će im ruže cvasti — gorko će Šunje i već im vidje ruke iščeprljane od drače i trnja. — Nek im cvatu! Nit sam jalan niti kivan. Ja sam svoje pošteno naplatio. Eto, kod kuće podigoh dvore da ih se ni Beč ne bi stidio, a lisnica nabijena kao da u nju nisam ni krenuo. Što oni podigoše? Nešto praznih kućeraka, a ti, moj Šunje, ni to! — Nu, gospeti! Ti uzdržavaš samo sebe, a ja ćaću i mater, ženu i troje djece, i četvrto na putu! — Velika mi uzdržavanja! Jedno krme i deset tovara kukuruza na godinu! Ni ja ne bih imao više od tebe da nisam naplaćivao porez na pamet, na izum koji nisam 654

mogao patentirati! Vidiš, nas smo trojica preko granice podjednako glavu u torbi nosili i robu u ruksaku prenosili, ma u Njemačkoj sam sam robu nabavljao! Po mraku! Vama kaži dvije, a onim našim buzdovanima naveliko prodaj po tri! A što smo dijelili, moj Šunje? Samo onu treću krunu na nas trojicu... — Pa ti si i rođenog brata... — zgranu se Šunje. — An, an! Nikog ja nisam prevario, već onu drugu krunu pošteno uzimao kao porez na izum, na pamet! A da ne bi moje pameti i moga izuma, pitam te, nevoljo zgoljna, gdje bi danas bio? Gdje bi bio i ti, i brat mi, i desetci onih gologuza što se sada siti i izučeni odmetnuše?! Više im Matan ne treba. Sami će oni! Izučili za kalfu, pa izučili! Sami će kupovati i prodavati, sami granice prelaziti, nije šala, poširoke zemljopisne karte nabavili... vuku i Matanu nikakve karte ne treba, i soli nam na rep! — Bogemi, nikad nas ne uloviše — ponosno će Antiša. — Gdje će miš orla uloviti! — uzveseli se Šunje. — A Luketina — nastavi Matan — karte zemljopisne, vojničke! On će po njima! — Pa šest mjeseci! — nasladi se Antiša. — A mi šest godina —.srknu Matan pjenu iz krigle — šest godina preko granice kao preko kućnog praga. Prošetkaj! Šest su godina bili sa mnom i nikom ni vlas s glave osim što bi ponekad moja Dektiva zaskočila kakva zelenka s dva tri upaljačića i desetak kremenčića; plati kaznu, i vesela ti majka. A u ovih šest mjeseci, otkako se odvrgoše, eno ti ih sedmoricu na granici! I što su zaradili? Tri do šest mjeseci, pa pamet o memlu češi! Jesi mi prijatelj, Šunje, jesi mi brat, Antiša, ali ako ćete i unapredak sa mnom, onda vam je ona druga marka i unapredak porez na izum. Neću da se hvalim, niti da vas obećanjima 655

zableušujem, ali mogu mirne duše reći, da će u mene biti tajnih izuma ne samo za svu grebenu Krajinu, već i za svu Evropu. Ovo što rekoh vama, reći ću i onoj dvanaestorici apostola koji mi vjerni ostadoše, ne od ljubavi već od straha da ih, plašljive, na granici ne zaskoče. Šunje se najednom nagnu nada stol — mogao si pratiti kako mu se kičma izdužuje kao zmija i kako plazi prema Matanu, a Matan prema njemu dok mu se uho ne sljubi sa Šunjinim ustima: — Onaj ježinac svaku sluša — šapnu Šunje — Jesi li ga opazio? — Od prve — odšapnu Matan i da to dokaže stade ga opisivati ne osvrćući se — Igličast nos, pjegavo lice, koža rošava i zeleno-žuta kao nesazreo duhan, izobani zubi puni jeda od kojeg dopodne cijeli svijet, a popodne i zmije ugibaju. Ali, Šunje moj, on ti se nas ne tiče. To ti je politički. A meni se, rođo, nije nosati s političkim već samo s mojom Dektivom, kriminalnom. Kao da je osjetio da se o njemu šapće, Igličasti nos sakri lice novinama. I baš kad se Matan Drugi htjede okladiti sa Šunjom o dvoguz vina da te novine imaju rupicu, nahrupi mu u krčmu otac sa svojim vjernim pajdašima Šimagom Malim i Markom Skočimišem. Sva trojica bijahu zajapurena, s korpama na trbuhu, i s užasom na licu užasnu vijest donesoše: usred Beograda, usred Narodne skupštine ubiše Stipicu Radića, meštra i naučitelja... i još dvojicu zastupnika narodnih slavna imena, prokleti bili... Kasnije se ispostavilo da su Radića samo ranili. — Ubili pa ubili! Ne bi da nisu zaradili! Ako ćeš državu po prstima, država će tebe po glavi, i kvit posli — bezočno će Matan Drugi i krišom namignu pridošlicama. 656

— Ma što govoriš, rđa te ne ubila! — zareža ispod glasa Šimaga Mali, ma zareža, što bi se reklo »reda radi«. — To je, braćo, stvar politička, i nas se poštenih trgovaca baš nimalo ne tiče. Njihov izum, njihov patent. Igličasti nos spusti novine na stol, kimne suučesnički Matanu Drugom, uzme kriglu piva pokretom koji se njemu tako dražesnim činjaše, ispi do kraja pa pogledom gospodara opšeta pridošlice: — Čovek vam lepo kaže: državu po prstu, ona tebe po glavi. A vaši poslanici obezobrazili, mnogo obezobrazili. Hoće da vladaju, a ne umeju da vladaju. Misle da im je ovo kojekakov bečki i peštanski parlamenat, pa baljezgaj šta ti pade na pamet i ostale koještarije. Jok, mȍre! Beogradski je parlamenat pobednički parlamenat, fini parlamenat francuskoga tipa, i nema tu, brȅ, da čačkaš mečku, besna će da grizne, kuku-lele, pregrize tele! — zadovoljan objašnjenjem a i tim što među njima ostavlja Matana Drugog, kojeg smatraše jednim od svojih, hitro ode onamo gdje će danas vjerojatno biti potrebniji. Ne prođe ni pola sata a Miševa se krčma — to poslovno i razonodno sastajalište svih zagrebačkih krijumčara i galantara — dupkom ispuni uzbuđenim, ojađenim i gnjevnim ljudima. Neki udariše u kuknjavu: »Kad kolju vođe, i narod će zaklati!«, drugi povikaše: »Branimo se, ljudi!« i stadoše iz korpe vaditi peroreze, navrtnjake, štilete, britve od ljudi i one od bekina, mahati njima ponad glava i vikati: »Zakoljimo koljače dok nas ne pokolju!« »Zakoljimo Punišu Račića!« »Neće mu ni vlas s glave, nije bez kraljeve...« »Zakoljimo kralja!« Treći opet predlagahu da se pobuni i digne cijeli narod, da se dozovu galantari iz Njemačke, radnici iz Belgije, Francuske, iz svih rudnika i topionica, da se pozovu u pomoć Rusi, papa, Talijani i 657

Nijemci, poglavito Nijemci, koji ih u glavu poznaju i s kojima tako lijepo posluju... »I Kineze — podviknu netko — i Kineze zovimo! »... Bijaše tu prijedloga svakojakih i svakovrsnih, ma nahom budalastih i djetinjastih, kakvi se već rađaju u glavama miroljubiva čovjeka i naroda poniženjima i zlostavljanjima stjerana u očaj, pa kad dođe stani-pani, život gubi svaku vrijednost osim jedne: u svoju ću smrt i tebe povući. Jedino krčmar Marko ne mišljaše na smrt, već na krčmu, te bi svaki čas istrčavao na vrata zvjerkajući plahim očicama uz ulicu, niz ulicu, i svaki put olakšano odahnuo kad na njoj ne bi zasjala uniforma. — Daj ljudima piti! — Potrkin glas nadjača buku, koja na spomen pića sama od sebe nekako jenja. — Matane moj — krši ruke očajni krčmar — zaklinjem te Bogom živim i njegovom pregorkom mukom: izvedi ih, upropastit će me! — a onda zajauknu iz Muke Isusove — »Kad toliku čine štetu u zelenu još drvetu, što će istom tad činiti kada bude suho biti...« — Daj ljudima piti! — ponovi zapovjednički Potrka, pa nadoveza tiše —... karmine su hrvatske. A i vama ću, braćo, riječ, dvije — namah se graja stiša — Krv u se i strah na se! Ne može se čakijom na topove, ni topom na Boga i prokletstvo njegovo! »Evo gle, i srca će vaša sveudilj vapiti za slobodom, ali vrat će vaš sâm od sebe u jaram ropski hitati« govori Gospodin. I svi vidimo da hita. Evo ne prođe ni deset godina otkad Beč zamijeniste s Beogradom, a već hoćete da Beograd razorite i da se pod okrilje bilo kojem vragu uteknete. Netko spomenu i Kineze, lijepi ti ih đavo razroke odnio! Stoga vam kažem, ljudi, dok se ne razabere što će ovdje biti i što će se zbiti, držmo se svog posla: krst 658

na se, korpe preda se, pa po Češkoj i Njemačkoj, izdaljeg se bolje vidi! — Tako je! — podržaše ga najprije njegovi pobočnici Šimaga Mali i Marko Skočimiš, a onda i svi njegovi ostali redom. Galantari-krijumčari pogledaše najprije svoga vođu, pa kad vidješe da i Matan Drugi zapljeska, ni njima drugo ne preostade. Ovog puta svesvadljivo vino činjaše se svepomirljivim. Matan Drugi ne zapljeska ćaći zbog umna i jedinospasavajućeg prijedloga, već zato što mu se starac bijaše sažalio, teško sažalio. Smanjio se i stanjio, u se ušao, nepostrižene mu sjedine pale po zatiljku, odvojile se u rijetke kovrljice i slijepljene u repiće, brk mu se skorio i sasušio poput slame, crne mu čibuljice osule nos, podočnjake i navoranu kožu na sljepoočicama, debele nabubrjele modre žile ispreplele žute ruke, mrtvačke. »Bože moj — pomisli — evo što ti je život i sličnost ljudska! Na što dođe ljudina kojim si mogao planinu razbijati, na što dođe car galantarski i do jučer stari jarac prčeviti! Zar ću i sam tako? I tako brzo, dušo žalosna, tako brzo rađanje sa smrću spojiti kao glavnjom krug vatreni?!« I gle čuda! Netom starcu zapljeskaše, one mu sitne i već pomalo vodnjikave oči mladim bijesom zaigraše, koža mu se nape i zarumeni, pa se čak i oni znojem slijepljeni repići razvlasaše: u tili čas starina se prometnu u ljudinu, u onog negdašnjeg Potrku, kojemu more do koljena, planina do pupka. Zaplješći mu, rode, da još koji trenutak pozivi u mladosti i radosti. Ma što odsad učinio, i najluđe, podržat će ga... jer tko zna kad ponovo klone, hoće li se ikad više pridići!

659

A Potrka kao da je pročitao sinovljevu misao, još više ponaraste i ukruti se za ponovo zadobivenim kormilom i oćuti kako kroz sve žile ponovo struji ona slatka, opojna i ničim nezamjenjiva naslada starješinstva, struji kao što je nekoć strujila u dječaku Potrki i nezaboravnom djedu Kikašu. — Sine Matane i Antiša sine, nek se Božja vrši! Smrt život izaziva. Jedni Hrvati padaju, druge valja graditi, ženite se i množite se, kako reče Gospodin. Prvi se podmjesti Antiša: — I tako sam mislio Marušu Tugorovu uzeti o svetoj Kati, ali kad ti kažeš, nek je i u ponoć! — A ti, suzo moja, prvenče moj? što ti veliš? Svi ispitijivo zirnuše na Matana: što li će reći taj koji nikad ni na jednu oko ne baci niti — koliko im je poznato — ikad prekorači praga javne kuće, kao kakav dijevac Božji? U brk će mu se nasmijati? Ali na zgranuće sviju Matan savi šiju i obori oči kao đakon pred biskupom: — Tvoja želja, meni zapovijed! Svi vidješe kako se Potrka uhvati za srce, ni on to nije očekivao. — U svemu sam te nasljedovao — nastavi Matan Drugi — pa ću i u tomu: koja prva ispod Kažiputa, moja je. Osupnuti galantari gledaju čas oca, čas sina, pa rođenim očima ne mogu vjerovati. Tolike godine mislili: pas i mačka. Mislili: suparnici. Mislili: nož i krv, a ovamo: nokat i meso. Da su njihova djeca bar upola takva! — Ovako ćemo — nastavi Matan Drugi uživajući u zabuni svojih i ćaćinih podanika, kao i onih neharnih odmetnika, dižiglavaca i dižireponja što se ovdje zbog hrvatske smrti brzo sabraše i još brže na nju zaboraviše 660

zbog nekakve šašave ženidbe tamo nekog grebenog galantara. — Ti ćeš, ćaća, sjesti uz vozača, a ja, Antiša i Šunje otpozadi! — Uz kakva vozača? — u čudu će Potrka. — Bože moj, uz taksi-vozača, da uz koga! — S taksijem iz Zagreba u Imotski? — graknuše desetorica odjednom. — I to je za ljude — ravnodušno će Matan — A što je za ljude, to je i za Matana. — Čovjek se jednom ženi — podrža ga Šimaga Mali. — Bogemi, ovo će se jednom i malo oduže pamtiti — dometnu Šunje, onako ispod daske. »Pamtit će se — smješka se Matan u sebi promatrajući začuđena, izdužena i nijema galantarska lica — dašto nego pamtiti... Sve što Matan čini, čini da se pamti, a i pamti se, budalasti junčići moji! Kad biste skupili sve pare što ih rasuste po krčmama i dernecima na proljeveno vino i streskane čaše mogli biste imati taksi i za se, i za korpu, i za štap, i za kapu, za svako posebice. Ne pamte se razbijanja, budalasti junčići moji, mnogo ih je. Valja znati što se pamti... des mozges, rekao bi Švabo, des mozges!« Poslije podne trknu na poštu, pa poštaru Jakovu Gabri iskiti brzojav: »Jakove moj, sve uzdanje moje, iz ovog brzojava trkom maloj Nuši krčmarovoj. Neka preksutra popodne čuva ovce odmah podno Kažiputa. Nek ih čuva sve dok ne dođem, makar do ponoći. Neka sobom nijednu drugu ne vodi, a ako koja čobanica naiđe nek joj ni za živu glavu ne da stati između sebe i Kažiputa. Ti za svaku sigurnost poštu zatvori i uz Nušu mi budi, da izvrši kako rekoh. Od mene ti jedna mjesečna ne gine.« 661

Prekosutra oko podne, još taksi pravo i ne skrenu s glavne ceste na odvojak — što ga preklanjske godine napraviše seljani o svom trudu i galantari o svom trošku — kad li Matan otvori vrata i skiknu: — Stander mi ovdje! Išeta paunski kočoperan, raskopčane jakete i bećarski podbočen, pa sve stricka očima na Nušu koja se bijaše uplašila auta, pa s ceste odlepršala u kamenjar ko preplašena grlica, jarebičica. Eno ti je sad na kamenu, ukipljena stoji i čeka. »Kučka jedna i sila nečista — smješka se veselo Matan — gdje li pade, gdje li stade ni dva pedlja od Kažiputa! Sluti prase s kojeg će mu duba šaka željuda škronuti. Eto ti željuda, prasence moje, grlice, jarebice«. I svejednako se pauneći sasvim joj se primače. A ona ukipljena, pokrivena trepavicama do opanka i s prekriženim dlanovima nad ono pogrde čeka ga čedno, ma baš čedno. Lagano joj se primaknu, prihvati je za bradu pa joj palcem i kažiprstom podiže glavu. — Što tu stojiš ko klin-čorba! Ili može bit mene čekaš? A zašto me čekaš? — Ne znam — odšapnu djevojče zirnuvši trenutak na nj očicama boje nezaboravka, pa ih opet sklopi čupkajući napamet latice s cvjetka ivančice. — Znaš, silo nečista i vraže pakleni, znaš ti dobro da sam već odavna na te oko bacio, i da te ovdje varićak željuda čeka, a od dobra željuda dobro i vime i pršuti — pa je pljesnu po stražnjici; zna Matan udvarati i skladno i sočno. U taj se čas ugasi motor i nastade ona čudna krška tišina u kojoj se u pol dana čuje kao drugdje u gluho doba. Matan se poboja nježnih riječi, pa doviknu ćaći, bratu i Šunji: 662

— Evo hljepčić sirkova kruha kog mi gorka sudba podmetnu pod sirnicu. — Cura li je, vila li je, u Krajini ljepše nije. Gdje si bila, gdje uvojke svila, rosnom ružom gdje si lice mila... — kad se i o nevjesti radi u Potrki potajni đavao ne miruje. — U Schönbrunu, gospeti, da gdje! — presiječe Matan ćaćin zanos — Hajde! Vas trojica u auto, pa Mišku na muštuluk, i nek nekog po ovce pošalje. Ja ću s mojom silom nečistom preko brda popu da nas upiše i napovijedi. — Nije hiće, sine — prigovori Potrka — držimo se običaja starovičkih. — Sve po tvom izumu, ćako! Koju prvu sretneš, drži je. Ti sreo svoju, ja svoju! Ti sa svojom odmah popu, i ja sa svojom. Tvoja Nuša, moja Nuša. Ti sa svojom odmah na sud u Imotski, ja... E, nećeš! E nećeš, đavle pakleni! Neću u Imotski, ćako, neću na silu nečistu dvore prepisati. Ne dršćem ja pred svojom Dektivom kano ti pred Šalomom. Što je moje to je moje, ni na Boga ne prepisujem. To ti je moj izum-patent. A ti, Nušo, silo nečista, da mi škrinje u dvore ne donosiš i da mi te očurde oborenim nosaš sve dok ih zavazda ne zaklopiš! — Nosat ću, moj Matane! — Za vjenčani dar poklanjam ti taj svoj izum-patent. — Što mi poklanjaš? — upita Nuša. — To, da vazda nosiš oči oborene. A to ti je i dar životni! — Baš ti hvala, moj Matane — potiho će Nuša prekriživši ruke ispod pupka. — Nema na čemu — odbi hvalu Matan — stari je i sveti običaj da ženik mladoj štogod čestita pokloni. 663

SVETE TAJNE MATANOVE S jedne strane da se, štono riječ, čvrsto najede i napije, s druge da blagovremeno spriječi sva moguća protivudržavna dejstva, podnarednik, sada već narednik Steva: pušku o rame, šinjel preko ramena, novopečenog kaplara Spasoja do ramena, te već zorom uoči dvostrukog vjenčanja pade pred nove dvore na Prpinoj Glavici. Sve lijepo i prijateljski ispozdravlja — liska zna tvrdo da vlada i meko da se vlada — pa povuče Matana nastranu: — Burazeru, ovde ujdurme i koješta da mi ne praviš, narednika Stevu na zlo da ne teraš! A vi to umete, majku vam nabijem. Jes' video na šta nas malopre nateraše! — Na što, bolan Stevo? — iščuđava se Matan Drugi. — Na to, burazeru, da vas ko besne džukele po skupštini seckamo! Sramota, brȅ, sramota... Hrvata radi velika će sramota na vaš narod da padne, da padne pred velim svetom i Francuskom. — Zbog Hrvata?! — Jeste! Hrvata radi burazeru, radi onih vaših džukela šta usred skupštine miran poslanički svet mnogo izazivaju, mnogo vređaju. Video si, mȍre, kako će i ovde zabiti seljak 664

na uvredu kamu da potegne, pa gde neće narodni poslanik kad mu ceo narod u obraz gleda! Pa gde će obraz da mu padne! Gde će da dozvoli besan ker da besni posred skupštine, za brk da ga vuče, u oči da pljuje? Da urniše na javnom mestu vlasti ispred oči celoga sveta i Francuske? Ko vređa narodnog poslanika, vređa narod i ruši državu. A narodni poslanik ima da brani državu, majku mu nabijem, ima da puca u džukelu na licu javnoga mesta, da puca u samoodbrani! Jasno ko dečje dupe! — Znaš li ti, jadan Stevo što reče? — zabrinuto će Matan — Znaš li ti da je kralj dolazio u Zagreb i da je ranjenoga Radića ljubio u lice kano brata? A ti kraljeva brata nazivaš džukelom! Moram te prijaviti, crni Stevo! A kad te prijavim, bit će kuku-lele, da će te čuti »ceo svet i Francuska.« — Gde ćeš prijatelja da prijaviš! — poboja se narednik Steva, poboja se pa omekša. — Neću ako začepiš uši dok se na piru bude pucalo. — E, to ne može! Ne može! Zakon o bezbednosti države, burazeru... A narednik je Steva stub Zakona i Države. Ne možeš stub da rušiš! — Onda ću brzojavčić komu znam, a ti se tamo pred njim prpaj kako znaš. Natezaše se dobra pola sata dok narednik Steva ne nađe salomonsko rješenje: — Dobro, burazeru, neka se puca. Samo, bre, da se puca tijano ko zuj zunzare, da ne čuje ona džukela poručnik u Imotskom. Još ne doreče, a mladost se raštrka po stajama i brdu, pa iz slame, iz škrapa i pećina izvlači kremenjače i kapsulače, nabijače i ostruguše: 665

Pucaj, pali, moj livorvel mali, dok te nisu odnili đendari!

Sutradan po Matanovu i Antišinu bijelom vjenčanju stiže crna vijest da je i Stipica Radić, meštar i naučitelj, podlegao ljutoj rani. O toj će crnoj vijesti već nekoliko trenutaka kasnije guslar Mijo pjesmu iskititi:

Svi junaci nikom ponikoše i junačku suzu zadržaše, zadržaše ali srce plače. Ma junaku nije do plakanja, već osvete sveta vojevanja. Kad se trnci uz pleća popeše i kroz kose nebu izgubile, junaci se mahom povratile. Prvi usta Potrka viteže, pa junakom stade besiditi: »Sici, Aco, glave po Rvackoj dok i tvojoj glavi reda dođe, a doći će ko što zora rana rumenilom tminu razagnava. Ne tugujmo, braćo i junaci: čovik gine a narod ostaje, mrtav junak nove snage daje ko uvelo lišće rodnoj žili. »Mrtvim slava, a život živima!« mučenici to nam poručuju. Stoga, braćo, pijmo i pirujmo sve u tuzi, kako dolikuje...

A to »kako dolikuje« sastojalo se u tomu da se bukara naizmjence dizala sad u slavu hrvatskih mučenika, sad za dug život hrvatskih mladenaca. Jednolično ponavljanje 666

ubrzo prerasta u dosadu, te kao iz spužve cijedi iz čovjeka i radost i tugu. Nit se komu jede niti pije. Redomice zapadoše u ono bezvoljno mrtvilo što se javlja trenutak prije rasuća prezasićena društvanca. Da podstakne opepeljenu vatru, čini mi se baš Šunje podiže bukaru i nazdravi trećemu, nazdravi Hrvatskoj. Kad se led probije, krene i on i rijeka. Ubrzo se vrati svatovsko raspoloženje i zaredaše zdravice svim živim i mrtvim, od devendjeda Prpe do djeda Kikaša, od don Pavla i don Petra do Kikaševa Škilje iz Zagvozda, Potrkina Šalome i Matanova Dektive. Druge večeri pirovanja upade među svatove starac Šantalo, koji duhom pobožnosti bijaše natkrilio i sama pokojnog Copca pobožnog, upade s krunicom napravljenom od golema bobova zrnja, na koje bijaše osobito ponosan. — Pirujete, bezumnici, a tri mrtvaca u kući! — povika glasom gnjevna Božjeg ovrhovoditelja. — Kakva tri mrtvaca?! — protrnu Potrka, protrnuše i ostali svatovi, nikad se ne zna otkud će te jad zaskočiti, pucnjava je velika oko kuće, a ljudi vinati, pa može i nehotice i hotice. Nu ubrzo se ispostavi da su tri mrtvaca braća Radići i doktor Đuro Basariček, pa ljudi nekako olakšano odahnuše, jer svaki u mašti bijaše već vidio nekog svoga s olovom u čelu. — Bolan Šantalo, ne straši ovako ljude, znaš da će svaki na svog pomisliti... — Zar Radići nisu tvoji?! — ustoboči se Šantalo — Njihova zar mrtva tjelesa nisu među vama?! — Jesu, bolan Šantalo, jesu u srcu, ma nisu u kući. — Ako su u srcu, onda su i u kući — neumoljivo će Šantalo — onda im je i lijes, evo, ovdje, na ovom stolu. 667

Stoga ćemo za upokoj njihovih svetih, djevičanskih i mučeničkih dušica, osam dana krunicu moliti, kako je molimo za svakog svog dragog pokojnika — i ne čekajući pristanka, spusti se na staru škrinju, glasno se prekrsti i prihvati se krunice: — U prvom otajstvu slavnom razmišljat ćemo.. I svi, koliko ih bijaše, ostaviše jelo i piće, te se pobožno pridružiše molitvi. A kad starac Šantalo dovrši krunicu, koju »po Gospinoj zapovijedi sroči sveti otac patrijarh, sveti Dominik« stade, po običaju, nizati Očenaš do Očenaša: u čast svetog Nikole Putnika, da nam sve naše putnike po svijetu prati i zdrave kući vrati... u čast svetog Roka kugomorca, da nas od bolesti kužne izbavi... u čast svetog Blaža grličara da nas očuva od svake bolesti grla... u čast svetog Ante Padovanskog da nas izbavi od smrti naprasne i nenadne... u čast svetog Jure zmajobodca, da hajducima našim pripomogne turskog zmaja probosti (što bijaše ostalo od turskih vremena)... Potom zaredaše Očenaši za sve naše drage umrle — ukupno, po skupinama i pojedinačno — da se završi Očenašem, kojim se u ovom gladnom kamenjaru oduvijek svaka duža molitva završavala: »Evo, izmoli' ćemo Očinaš, Zdravamariju i Slavocu u čast naše Gospe Rozarice, e da bi se usrdnim zagovorom svojim kod milog sinka svoga udostojala isprositi i iz'oditi zdravlja nami i stoci našoj.« Tri se dana pirovalo i osam za upokoj svetih dušica molilo. A kad prođe pir i osmina, korpe na se, put poda se. — Ćaća moj, brate moj i prijatelju Šunje — zabrinu se Matan Drugi —nešto mi se nebo namujsilo, sva je zgoda, bit će grada teška. Ni kalpak te ne bi spasio, pa gdje će mutap! Stoga, braćo, noktom u ledinu, pa iz ove grebene države što te noge nose! 668

— A kud ćeš, rođo?! — počeška se Šunje po zatiljku — Baš kad lijepo počesmo, da vrag odnese i izum i patent! Nećeš valjda i Njemačku kremenčićem i »vajercagom«! — Nema te grebene države koju se ne može nečim po nečem! Nama i nije države rušiti, već od njenih podanika koju paricu dignuti. A to možeš od sviju osim od Grka i Talijana, lijepi ti ih đavao lisičave odnio! Naoči će ti i oko ukrasti, a ti ćeš tek sutradan saznati da su ti ga ukrali, što tebi može Grk i Talijan, to ti možeš Nijemcu. Nijemac ti je čovjek od reda i poštenja neće te prevariti, pa budaletina i ne pomišlja da bi ti mogao njega. Naći će Matan i za nj izum-patent i ne jedan! Poslije duga razmišljanja i stari Potrka odobri sinov prijedlog: — Kad nasmjeriste, hajdete. I u poštenju koliko se može! I ja bih s vama da mi starost ne siđe u noge a kostobolja u šljuke i gnjate. Ja ću malo po staračku, sa Šimagom i Skočimišem, švrljuckati s korpom po Zagrebu. Tko će što starcima, a bit će i gnjidu ćara: nas malo, kupaca podjednako. — I ta ti je dobra — odobri mu Matan — I tamo imaš stan u svojoj kući. Povedi sa sobom i ono moje sile nečiste, nek te pazi, nek te dvori, i živi ko bubreg u loju. — Ima mene tko dvoriti — samouvjereno će Potrka i s dragošću se sjeti svog prvog koraka u Zagrebu, svoje lude Juliške uspaljenice. — Izdvaralo se! — dobaci s pakosnom nasladom Potrkina Nuša, kao da tom jednom jedinom osvetljivom riječju dobiva zadovoljštinu za sve njegove prevare, za sve proklete ženturače s kojima se izležavao po tom pokvarenom svijetu, u kojem ništa i nema osim ženskih 669

pogrdusina, uspaljenica nezasitnih... svi ih državni bikovi ne bi zajazili. — Muči, silo nečista — zareža Potrka — velike si mi škole izučila, pa što ti je skubicirati šaku vatre u starom panju! I dućan si mi baš šesno skubicirala! — zna on dobro da je na sam spomen dućana hvata mala snaga. Tri dana potom Matan se Drugi nađe u Zagrebu. Odmah okupi sve svoje galantare-krijumčare u krčmi Marka Miša, isprazni skrovište u bačvi do posljednjeg kremenčića i robu porazdijeli ljudima: — Platit ćete kad rasturite. A rasturite što brže, pa i uz manje. U Njemačku nam je. — Što ćeš u Njemačkoj švercati kad iz nje švercanu robu donosiš?! — podrugnu se mali Jurica Garanov. — E, moj Jurica — uzdahnu Matan — teško meni s tobom, a i tebi s pameću! Znaš li onu o anđelu što je žličicom puljkao more i pretakao ga u rupicu? »što činiš?« upita ga neki ter neki meštar i naučitelj crkovni. Anđeo mu odgovori i reče: »Puljkam more i kažem ti: prije ću ga svega u ovu rupicu ispuljkati, nego ćeš ti proniknuti u tajnu Presvetog Trojstva o kojoj glavu tareš!« Tako i ja tebi, moj Jurica! Uzmi kašičicu pa puljkaj i pretači; veća ti korist nego da te usrane moždane češeš o svete tajne Matanove!

670

PSIKIČKI TO, MILI MOJI, PSIKIČKI Pošto rastrži sve zalihe, vlastima skrovite, robe i izvadi osam voznih karata do Münchena — sedmorica se popišmaniše pod izlikom da se nešto novca zbrdilo, pa što će pod konac ljeta u tuđi svijet kad im je pod zimu nazad, a ta tri mjeseca bila i ne bila — i kad zaklapara željezo o željezo, tek tada Matan Drugi stade ozbiljno razmišljati o njemačkim poslovima. Gdje li će? Što li će? U njega izuma ko na mački dlaka! A sad... da mu bar jedan na usranu pamet padne. Samo upaljači i kremenčići! Što ćeš s njima? Kad ih prorešetaš na njemačko rešeto, nigdje zrna žita — sve sama otresina. Do granice lako — i buka vlaka ima uši, pa dušu u se i jezik za zube — ali netom pređoše granicu nasrnuše kao ose na kap vode za velike suše, pa ujedaj ljuće od muha pred kišu: »Kazuj što ćemo!« Kazuj... A što će im kazati? Što i Gluvonima Galinova žandarima kad je upitaš za puške: avvrc-av! — Kazuj, Allaha ti, ne muči nas! — navali Kopun. Na spomen Allaha Matanu se raspukoše moždani, i evo ti gnjezdašce, a u gnjezdašcu zlaćano pijevčevo jaje. Priskoči kovčegu, u kojemu se uz ono nešto rublja nalazilo i 671

tuce fesova što ih ćaća Potrka posla nekoj svojoj Dokogasamtogasam, a on ga i ne upita zašto ih zapravo šalje. Nije izum »čačkaj mečku«, već sijevni pa zagrmi! Dohvati fesove i dobaci svakom po jedan. — Štomigaje to? — izdrelji oči Kopun. — Fes! — Viđu da je fes, al ne viđu Turčina. — Allaha mi, vidjet ćeš ga i od njeg se poplašiti u ogledalu — smješka se samopouzdano Matan: iz zlatnog se pijetlova jajeta već izlegla pričica — Nije ti Švabo naš dronjo koji ronza i dok mater sisa: »Što ga razvodni, majko!« Daj našem vuku vola u pola cijene, opet će te potvoriti da si ga zakinuo. Švaba ga zacijeni trostruko, pa će misliti da je vol od neke osobite vrste ili da su ti nepoznate tržne cijene, a nikad da si ga htio opeljušiti. Istina, vola ti neće kupiti, ali o tebi će pošteno misliti. — Koja ti korist od poštenja! — pobuni se mali Jurica Garanov. — Velika, ako nabasaš na pravoga, koji volu po parošcima godove broji. Samo, rođo, ni s takvim ne možeš onako seljački: tufbuf, i šišni me, dragi, da čujem šiš, već fino zamotano i zlaćanom vrpčicom zavezano... »psikički«, brajo! — Što ti je to »psikički«? — »Psikički«, mali moj, »psikički«... to ti je ovako. Dok sam ti prošlih godina s ćaćom po Njemačkoj korpu nosao nisam ti se jednom zaletio u Belgiju da vidim ono naše tuge i nevolje po »minama« i visokim pećima u Liègeu i Seraingu: nadnicom se opanci kupuju a trgovinom dvori grade. To zna i Kata Marjančića Bekavca, što za mužem 672

ode u Belgiju. Znate Katu, stjenica i čimavica, suh krpelj, ne pušta dok se ne nadoji dok ne nabubri. Preklani se uhvati i mene, pa drži', drž' dok mi ne utrapi neki turski ćilim. Vraga turski, jad tvornički! Veli da su takvi ćilimi uštipak za Njemačku, med i alva, brajo, jednopolac ko tropalac. Mislim ja: ne čupaj krpelja, glava će mu ostati pa što si razumio! K vragu i dvjesta maraka, možeš s njima i u vatru, nije prvi put da ti u kući gore. Ma opet čovjeku žao, i koricu kruha podigni sa zemlje, opuši, poljubi i pojedi. Te ja ćilim na rame pa preko granice do prve krčme u Aachenu: dat ću ga za dobar ručak, pa nek vrag nosi. Kako sam tada po Njemačkoj nosao fes, što od vraga, što od potajne nade da ću kojoj Švabici lakše zapeti za oko, nije šala: crven fesić, mamo, crven fesić, joj mamice... U to u krčmu neki žgoljo, ni prst viši od pokojnog Keka; do njega žena, ni leptirića šarenija, ma pozamašna leptirića, prstenje joj teže od ruku. Šacam ja, onako »psikički«: seoski gavani, gradska im pamet nepoznata. Sjedoše za stol do mene, a u meni se sam od sebe »psikički« vrag probudi. Začas mi se ruka stade treskati, začas suze niz obraze. Prstima suzu pokrivam, a između prstiju zirkam. Vidim, žena se uzmuvala, zove konobara pa ga šalje k meni: »Mogu li vam pomoći, gospodine?« Ja kroz suze, ma glasno da i prstenlifrau čuje: »Od Allaha čast i hvala, efendi-gospodaru, meni više pomoći nema. Imam sinčića, zjenicu oka, sudbo kleta, samo mu bečki doktor može na končiću život održati. Tri tisuće maraka. Tko će sirotinji tri tisuće! Sklopi mu očice, s njim u gasulhanu, zovi gasala da gasul obredi, pa u turbe što ti ga nekoć bogati i slavni djedovi podigoše. Onda će mi jedan naš profesor, učen čovjek: »Imaš tri molitvena ćilima što ti ostadoše od šukundjeda Rašid-paše prizrenskoga!« Ja rekoh: »što su ti ćilimi, hadžiluka ti!« On reče, da veliku vrijednost imaju, te me uputi na nekog grofa von Brauna u 673

Kölnu, koji kupuje stare slavne stvari. Kupi mi dva i za svaki dade po tisuću i sto maraka. Kupio bi i treći, da ne skoči žena; nijedna vam žena za tuđu suzu rupčića nema — znam, lupež, da će to ovu moju prstenli-frau »psikički« u srce, pa nastavih — I sad me taj grof šalje u Pariz nekom svom prijatelju. Otišao bih, čemeran, i nakraj svijeta, da jutros ne stiže pismo od žene: ako nam sinčić za deset dana ne bude u Beču, ni Allah mu ne pomože. Dok ja u Pariz, efendi-gospodaru, pa kući u Macedoniju, pa u Beč...« Prstenli-frau koja je svaku riječ suzno guckala, debele su žene suzi mnogo sklonije, podiže oči s mene na ćilim do mene, pa s mužem: ću-ću-, ću-ću... I što da vam dužim: danas vam prstenli-frau klanja na molitvenom ćilimu Rašidpaše prizrenskoga! Sa Švabom se drukčije ne može već »psikički«, »psikički«, mili moji... Vidi Matan i po šutnji i po očima, da ih se izmišljena priča dojmila, da je baš onako »psikički« i kod njih upalila. I što sada? Nije druge, valja za prvu zgodu negdje nabaviti te proklete sagove. I nabavi ih čim se s bratom Antišom i prijateljem Šunjom smjesti u ovećoj sobi udovice Helge Strauss, koja mu je nekoć s ćaćom Potrkom, valjda da uštedi ogrjev, postelju dijelila. Dajući svakom po sag ceketaše veselo: »Da vas vidim, lisičići moji, da vas vidim kako ćete vi to »psikički«... da vas vidim, da vam pozavidim...« A imade što vidjeti i na čemu pozavidjeti kad trećega dana nađe svu sedmoricu »Kod zelenog vrča«. Svi se sabili oko jednog stola, fesić nakrivili, pa udaraj po vinu i pivu kao pravi pravovjerni sveci Prorokovi. — Što radite, svih vam Allaha i Muhameda predvodnika?! 674

— Čekamo! — odgovori Kopun u ime sviju. — Ma što čekate?! — Da uniđe prstenli-frau, pa da udarimo jednu »psikički«. — Korpu o rame, ćilime preko ramena i za mnom mrš! — škrgutnu Matan zubima i vojničkim korakom pođe prema svomu stanu. Otključavši vrata ugura Kopuna unutra: — Ulazi Kopune! Kad si kopun ionako, »ćeš damu da mi izigravaš, ili ima da te nema!« rekao bi narednik Steva. A vi ostali, poredajte mi se po stubištu i četvore oči otvorite, da vidite kako se to »psikički« radi. Zatvori vrata i dohvati sag koji mu prvi dođe pod ruku, pa zazvoni. Kad Kopun otvori vrata, Matan se slomi u škvadru: — Ljubim rukice, milostiva gospođo. Ja sam od macedonske firme »Matan & jaranen«, o r i j e n t a l n e, milostiva gospođa! — pa se prodera na Kopuna, kojemu se obrazi napuhnuše od suzdržavana smijeha — Podrepino Isusova magareta, ne guckaj mi smijeh, već zini: »Hvala! Ne treba mi ništa.« Kad Kopun kako-tako zinu, Matan nastavi: — Ja ništa i ne nudim, milostiva gospođo, tek tražim sitnu prijateljsku uslugu. Naša ugledna macedonska firma »Matan & jaranen« obaviještena je o vašoj ukusnosti i... — tra-la-la, da na koncu završi — pa vas najljubeznije molimo da naš sag nekoliko dana ostane prostrt u vašem previsokom stanu, kako bi ga mogle zapaziti vaše presvijetle gošće koje... — tra-la-la. Zatim se povuče u stan poput jegulje i u svojoj sobi razastre sag. Potom se obrati svojima: 675

— Tako se to radi, mili moji! Prostri joj stotinu ljubeznih riječi, pa ćeš i sag prostrijeti. A kad svrneš za desetak dana, ono se milostiva gospođa na sag navikla ko Matiša na lulu, pa je ni za zalogaja ne čupa iz usta. To vam se zove »psikički«, mili moji... A oni su to »psikički« izvodili tako, da su milostive gospođe redovito zvale u pomoć susjede, a jednom i policiju da napasnike izbaci. — Nije za vas »psikički« — jadno će Matan — Prihvatite se korpa kao i očevi vam, dok ne smislim nešto budalasto kad se na vama pametni navrtci i pod vlažnom kučinom suše. Preostale sagove, u sve jadne i tužne, sâm rasproda, pa se zaleti do Hamburga, jer bijaše načuo da je tamo galanterijska roba raznovrsnija a lošija, pa zbog toga i mnogo jeftinija — baš skrojena po srcu galantarskom. Lutajući tako po Hamburgu namjera ga namjeri na blistave izloge gospodina Schwarza. Pusto prstenje, narukvice, ogrlice, kutijice za puder i cigarete, sve od suha zlata amerikanskog! A cijena... kao da je i nema. Izvanredna roba galantarska, možeš je svakoj budali pod zlatnu proturiti. Možeš jedanput ili dvaput, do tri puta Bog pomaže, a četvrti ni đavao! A zašto bi je pod zlatnu i šišao kad se i na takvoj može pošteno zaraditi! Nakupova je pun ruksak. Taman htjede napustiti trgovinu kad li mu pristupi sam glavom gospodin Schwarz — dobar se kupac šale ne ispušta: »Ako vas zanima i pravo zlato... učinit ćemo cijenu.« Grebi trgovca kojeg svaka roba ne zanima! O, dobra roba! Istina, tvornička, ali samo stručno oko prepoznaje da nije rukom rađena. Cijena triput niža od zlatarske! 676

— Ljudi moji — veselo će Matan svojima — donesoh vam nešto galantarskih đinđuva, ali i robe zlatne, da se ni biskupskog prstena ne stidi! — Odakle ti zlato? — upita Jurica Garanov. — Muči, ne govori! Vruća roba, vruća od ugljena. Donosi je s Istoka kapetan pravog engleskog broda. Krišom, braćo, samo krišom, ispod ruke i ispod žita, jer će istočnjački vezovi i šare u oko svakom tukcu, pa gdje neće mojoj Dektivi — kad je već krijumčarsku cestu sagradio, ne može se na ćaćine prtine vraćati, te laži i maži i njima i sebi da dušu bar obmanom zadovolji. Pucketanje varnica u očima suboraca uvjeri ga, da je i njihovoj izmučenoj duši laknulo — nisu to grebeni sagovi, već pravo krijumčarenje — te će prijateljski: — Mili moji, ni ovo vam neće bez mraka i bez »psikičkoga«! Pola dana korpu nosajte i prodajite one prdosije, a drugu polovicu korpu odložite, orijentalno zlato u džepove tajne, upicanite mi se u novo i čisto baš kao da ćete na bojnom polju poginuti, pa zvrc na vrata. Kako mi niste slatkorječivi, ni njemačkom dosta vični, udarite samo dvije, tri riječi: »Milostiva gospođo, naša uvažena orijentalna firma »Matan & jaranen« ljupko vas moli, da ovu narukvicu nosite desetak dana, eda bi je vaše presvijetle prijateljice vidjele!« Tutni joj narukvicu i vrati se za deset dana... — A ona će: »Kakvu narukvicu!« Nikakve potvrde, pa kud ćeš onda? — naškeri se Kopun. — Nisu to naše okokradice i dvostrukokletci, već poštene žene njemačke. Velju, vrati se za desetak dana, a njoj zlato za kosti priraslo. Ubrzo se pokaza da je Matan u pravu. Istina, bijaše slučajeva da zlato ne priraste ni za kost ni za kožu — tomu 677

uglavnom bijaše kriva oskudica u novcu — ali ne bi nijednog jedinog slučaja da bi neka povjereno utajila. Sve u svemu »psikički« je posao tekao dobro i donosio primjernu zaradicu u sasvim stvarnom novcu, gotovo dvostruko veću od galantarske korpe, koju su nosali više zbog navike i pokrića nego iz nasušne potrebe. Samo je Matan znao da tu nije potrebno nikakvo pokriće, te mu stoga duša bijaše smućena i do raspeća žalosna. Jedne noći oživi i ta žalosna duša kad oćuti kako posvemašnju i pomalo svetu tišinu sitnih sati razbi nemilosrdna zvonjava u stanu čestite udovice Helge Strauss. Još prije nego tri mrke sjene — s desnicom u džepu i s baterijom u ljevici — nahrupiše u njihovu sobu, Matan Drugi skoči iz postelje i zaklikta kao što bi odvažan čovjek kliknuo dragu mrtvacu, koji usred žalopojke sasvim mirno ustaje s odra i pomalo začuđeno, pomalo prijekorno pita »Što vam je, ljudi? Gdjeno prestadosmo piti?« — O sunce moje... moja Dektiva... evo mi te napokon! Matanovo iskreno oduševljenje ne ostavi baš nikakva dojma na Dektivu, koji šturo zatraži putnice, odobrenje boravka i trgovačke dozvole. Kad sve papire nađe u najboljem zdravlju, izvadi iz džepa i svoj papirić: — Imamo nalog za premetačinu! — Premeći, sunce moje ogrijano, premeći moja Dektiva, crkoh čekajući na to... Poslovičnom njemačkom cjepidlačarskom savjesnošću stadoše sustavno premetati stvarčicu po stvarčicu stavljajući ponovno svaku na svoje mjesto. Prevrnuše tako korpe i kovčege, ormare i noćne ormariće, kao liječnici iskucaše čekičićem sve zidove. Ništa. Nu kad odigoše strunjaču na Matanovoj postelji, Dektiva samo bljesnu očicama pa ih pobjednički upitno zaustavi na Matanu. Matan se smeteno 678

osmijehnu, kao dijete ulovljeno u krađi bombona: »Ja mislio da su to moje špekule!« Smeteno zatrepta očima na Antišu i Šunju, kao da će mu od njih doći pomoć i spasenje: — To mi je od pokojne majke, Turkinje! Je li tako, braćo? — upita hrvatski, pa priđe svojoj Dektivi, povjerljivo ga odvuče u kut i pruži mu nekakav papirić popraćen pokorničkim šaptom. Dektiva čas gleda papir, čas pogledava zlatne narukvice, pod strunjačom, na kraju vrati papir Matanu promrmljavši nešto kao: »Oprostite, zabunili smo se...«, dade glavom znak ostaloj dvojici, pa ode. — Đava' ti radost odnio, čim li si ga opet zableušio?! — sa zavidnim će udivljenjem Šunje. — Muči, Šunje, sveca ti Muhameda i Alije, pot me krvav obli! Da vi ne kimnuste, ni ovo me ne bi spasilo — pritom izvuče list papira sav išaran nekom čudnom šarom — To vam je zapis hodže zvorničkoga što ga sroči pradjedu Kikašu za ozdravljenje kobile Cvitke, a ja svojoj Dektivi rekoh: »Ovo ti je sveta potvrda da je zlato miraz majke mi Turkinje, a ne nekakva krijumčarena roba.« — I on ti uzvjerava? — sumnjičavo će Šunje. — Vraga ne bi! Jesi li vidio kako pažljivo čita, kao da mu je turski rođeni. »Psikički« to, mili moji. Prije će vam moja Dektiva crknuti nego priznati da nešto ne zna — objasni mu Matan. I kao da više nemaju jedan drugome što reći, ponovo se spremiše na počinak. Matan ugasi svijeću, tmina kvrcnu Šunju po mozgu i ovaj poskoči na postelji: — Majku mu nabijem, da mi je znati tko te izdade, tko ti ovo zlo za vrat... Ovako bi mu, ko piletu... Um!

679

Matan ponovo upali svijeću, primače se Šunji i podmetnu mu vlastiti vrat: — Zavrni, moj Šunje, taj sam! Umjesto da mu zavrne vratom i Šunje i Antiša stadoše se preneraženo krstiti: — Ujmoca i Sina... — Krstili se, ne krstili, ista vam se kaša puši... Kažem vam, ljudi, ne mogu bez svoje Dektive, pa propni i raspni! Ne znate vi što su muke žive, niti znate niti možete znati kad nikad ne bijaste pas lisičar. — Ti kao bi?! — podsmijehnu mu se brat Antiša. Matan preskoči preko žalca pa nastavi: — Zamislite, braćo, psa lisičara, ma zamislite ga onako mlada, sjajne dlake, ružičasta jezička, hitra i skokovita, sad će preko Biokova... a ono o kratak lanac privezan, i još ga čopor lisica opšetava, kevće i podrugljivo zube kesi... — Nisi ti, bolan, pas nego lisica — uskoči Šunje — A, svetoga mi Šunje, još ne viđu lisice koja bi poželjela da se pas s lanca otrgne! — E, moj Šunje — sućutno će Matan — možeš stotinu godina poživjeti, ma nijedne Božje nećeš razumjeti! Đava' te, mahnita odnio, zar je čovjek smrdljiva lisica a ne slika i prilika Stvoriteljeva?! Pa ćeš ti Bogu i živini istim aršinom rep mjeriti? Nije li i naš Gospodin Isuskrst pustio s lanca bijesne pse i vukove, sve zvijeri i svu gamad pustio i dopustio im da ga lovaju i ulove, izbičuju, trnovom krunom okrune i na križ razapnu? Zar za njim nije šištala i šišala sva policija svijeta i njegova Dektiva, kao i za mnom moja?! Zar je nije mogao smesti i zaustaviti? Mogao je. A on ju je s lanca pustio. Zašto? Zato što je Bog i čovjek jedno, a smrdljiva živina drugo: ona ti se sklanja i od lovca 680

i od grabežljivca, a mi i usnulu medvjedu dlačice ispod nosa čupkamo! Zašto? Pitaj vraga, ali tako je! Kao što je tako da mi Imoćani ne obijamo ovu grebenu kuglu zemaljsku zbog kruha i trbuha... ima tu, braćo, i dubljega pakla... I kao što Bog izaziva đavla da mu može potom glavu pritisnuti, tako i ja, slika i prilika Božja moram draškati svoju Dektivu... e da bih kasnije mogao u sva zvona slaviti. Pa opet... nasuprot tom javnom slavlju, negdje duboko u njemu napuhivali su se i izdušivali sve veći mjehuri sve gušće kaše stida i sramote. Puf-pljaf! Na sreću, nitko ne ču to: puf-pljaf, kao što nitko osim njega sama ni ne nasluti, da ovdje ne bi ni lisica ni lisičara, ni lovca ni lovine, da svojoj Dektivi nije pokazao nikakav neumjestan hodžin zapis, već sasvim umjestan račun gospodina Schwarza, da je sav taj, tobože, krijumčarski posao pred zakonom čist kao suza, ili — kako bi rekao narednik Steva — jasan kô dečje dupe! — Ne može se ovako, ne može se ovako lažno i naopako... — šaptao je budan i stenjao u snu. I tko zna dokle bi se izjedao, da već ujutro ne stiže pismo od oca Potrke: »Dragi sine, Bogu hvala, mi smo... od Boga i od srca svoga... Eto, glavinjam s korpom po Zagrebu više da na starost zaboravim, nego... Počuj, milo moje, što ti htjedoh reći: nije starost toliko tvrdoglava koliko je po tom razvikana, niti se mlađima opire iz prkosa i jala na mladost i mladu pamet, već, eto, zakukuljila se i zamumuljila u se i u svoje, pa — kako se ovdje veli — »Gradi kotec kak ti otec!« Nisam ja, sine, ni protiv tebe, ni protiv tvoje pameti, protiv napretka kojim kročiš i života čovječanskoga... Napredan si, sine, a napredak... Može biti da upočelu nisam baš svaku razumio, ma kad sad u miru sve zbrojim i odbijem, ne mogu da ti 681

račun ne potpišem. I nije zbog para, vrag ti pare, ma opet: koliko ih imaš toliko u očima drugih valjaš... već zbog Škilje iz Zagvozda. Ja mislio da sam sa svojom šalomom i inim buzdovanima triput djeda prepišao, i da me nitko neće prepišati, a ti nas obojicu ne triput već sedamdeset i sedam puta... Čast ti svaka! Mi se bodi s ono kukavelji, prosjačke i žudijske, a ti sa svojom Dektivom, sa svom policijom svijeta! E, to je nosanje, sine, to je napredak! Nego, kad smo već tu i o tom, pade mi na um da se i sâm — prije nego se preselim iz ove čemerne doline suza — da se, velju, i sâm malčice s policijom pobodem... Stoga, sine, kad nasmjeriš kući, ponesider i ćaki dva tri ruksačića od onih stvari, ćako će ti pošteno platiti...« Matan dočita pismo, triput ga poljubi, triput poskoči pa se zapraćaka kao riba vraćena u vodu. I Antiša se ganu nad očevim pismom, te odluči da i sâm obraduje ćaću ruksakom upaljača i kremenčića, i to na dar a ne na prodaju. Dogodi se, da se vojnik — ili ga drob zabolio, ili dosada izjedala, ili mu se naprosto šetkalo — udalji od kauraule i nađe na njihovoj stazi. Šunje ga prvi spazi, pa dade petama vjetra, ni zrno ga uhvatilo ne bi. Iznenađen Antiša postupi spontano kao iskusan kapetan kojemu brod raniše: odbaci teret i nagna u mrak s preplašenom noćnom zvjerkom. Matan dohvati bratov odbačeni ruksak i po borovim iglicama tihano se skotrlja u nekakav procjep kojega priroda sazda bez ikakva smisla osim da njemu bude pri ruci. Buka koraka i skršena granja koju proizvodiše dvojica bjegunaca sasvim priguši ionako lagašan šum kotrljanja, tako da stražar bijaše uvjeren da trećega nije ni bilo. Dvaput zapuca u tamnu i neodredivu šumu, odnekud se javiše i drugi stražari, pa i oni pripucaše. Ali koje to zrno zrak probi a da se rupa za njim odmah ne zatvori! 682

Kad sutradan Matan s oba ruksaka u Zagreb, Antiša se uvelike obradova i odmah ispruži ruku za svojom imovinom. — Šic! — šicnu Matan i lagašno ga opukne po prstima. — Pa to je moj ruksak, brate rođeni... — Ne sjećam se da si ikakav ruksak ovdje donio. A ovaj sam ja, braco, na granici zaplijenio! — pa sva tri prodade ocu Potrki po već uobičajenoj cijeni: marku na dobit, marku na pamet. Izum-patent-rizik! I »psikički«, mili moji, »psikički«... Zadovoljan što je brata namagarčio a ljutit što i Šunje u tom bespravno uživa, cijelim je putem do Splita tro moždane kako da i Šunji napakosti. — Šunje prijatelju, ko brate rođeni, hajd' u tri pršuta i barilo vina, da će me moja splitska Dektiva do kuće besplatno dovesti, i to u autiću luksuznomu! Kad se okladiše, povuče ustranu brata Antišu pa će poslije šuškanja glasno: — Vi pomalo autobusom i čekajte me... možda dođem večeras, a možda i sutra... Netom se autobus zaprdelja, Matan se, zamišljeno i pomalo preplašeno uzvrzma po obali zirkajući pažljivo u svako lice dok na kraju ne prepozna svoju nepoznatu Dektivu. Kako je ne bi prepoznao kad je pljunuta svakoj! Sad se još više uzvrpolji i stade još napadnije zvjerkati oko sebe. Napokon se odluči, zaustavi jednog pa drugog prolaznika s kojim šapćući izmjeni nekolike tajnovitih riječi. Pošto tako obreda nekolicinu, priđe i svojoj Dektivi, koji ga je izdaleka pratio okom i suzdržanim korakom. — Kremenja, momče? — upita ga Matan šaptom.

683

— Po što komad? — odmah će Dektiva oponašajući poslovna čovjeka. — Nema ti u mene, brajo, na komade — razočarano će Matan i već mu leđa okrenu. Dektiva ga čvrsto zgrabi za rame — mačka je mačka i kad se s mačićima igra. A onda bojeći se da ne postane Matanu sumnjiv, prometnu stisak u prijateljsko tapšanje: — Ne bježim ja ni od većeg posla. A koliko toga imaš? — Koliko hoćeš? Hoćeš oku, hoćeš torbu, hoćeš mažu kremenja... Dektiva bi ga najradije zagrlio i poljubio kad se tim ne bi odao. Ovako se samo češka iza uha: — Pa... ako cijena ne bude preoštra... — Ne brini, brajo, bit će za te ko za brata rođenoga! — A gdje ti je roba? — Na sigurnom, brajo, mozak ne češi. — Mogu li je vidjeti? — Zar izgledam tako kao da prodajem mačka u vreći?! — uvrijedi se Matan — Je li ja tebe pitam za pare?! — Hajde, hajde, burazeru, nećemo oko toga — pomirljivo će Dektiva — Već ako ćeš me odvesti do robe, vodi... — Sutra! — prekinu ga Matan. — Zašto sutra? — Zato što do sutra nema autobusa za Imotski. — A tamo je to? Hehe... Tko će dati promućurne Imoćane... — već htjede udariti u bubnje i talambase, a onda se kao nečeg sjeti — Znaš što? Ako nema autobusa ima taksi! 684

— Znam, brajo, da ima, samo ti ne znaš da ja nemam para. — Imam ja, pa k vragu tava i jaja! Nego, znaš kako je, kod pogađanja ćeš i ti malo spustiti... Hajdemo! Samo da skoknem kući po pare... Nađoše taksi, pa kroz kamenjar, zagrljeni ko dva ratna druga. Usput obredaše sve krčme naćuljene uza cestu. Matan veselo jede i pije, a Dektiva plaća i u sebi škrguće zubima dok se izvana smijucka i Matana nuka — ne smije u njemu ni trunka sumnjičavosti probuditi: lovina je i odviše velika da bi mu kroz nesmotrene prste promakla. Negdje o zdravomariji obasjaše reflektori nove dvore Matanove. Matan izmijeni s bratom značajan pogled, pa će glasno: — Iznesi der, brajo, onu mažetinu, kupac mi izgori od nestrpljenja! Netom Antiša iznese mažu — sumrak već bijaše dan zamutio kao para hladno okno — Dektiva ustuknu korak natrag i maši se revolvera: — U ime zakona, ruke u vis i čelom o zid! Ne može se šakom na olovo. A kako je u taj čas i Šunje izvirio iz kuće, i on im se pridruži. Stoje tako dlanovima i čelom priljubljeni o zid, slušaju iza sebe švrljanje mačjih koraka, potom udarac noge o vreću, pregrižen jauk koji se stopi sa zveketom rasuta kamenja. A onda šiknu bijes i sve materine od ovoga svijeta, a poneka i s drugoga. Nešto triput fijuknu kroza zrak, a Matan, Antiša i Šunje osjetiše kako ih redomice žignu munja iza uha pa udari o rame; nije trebalo biti osobito uman da prepoznaš dršku revolvera. — Sve ću vas pobiti, majku vam spišanu i usranu.. 685

— Bit će ti premalo naboja da sve svjedoke pobiješ — zna Matan ako se i ne osvrće, da je auto primamilo cijelo selo. — Majku ti banditsku... — Matan po sjeni osjeti kako se Dektivina ruka još jednom podiže s teškim revolverom i već se htjede malo uzeti da izbjegne izravnu udarcu kad se preko svega preli glasurina: — Stan, počekaj, od Doboja Mujo, i mi konja za trku imamo. — To dršće Bilurica Škvocin, ljudeskara i od srca kavgadžija, što ima skrivena oružja da bi četu mogao naoružati. »Samo da mu krv na oči ne padne...« moli se u sebi Matan. Ali, jao... pade! Rezak se prasak odbi od glatka zida, a Matan ču zvonak zveket Dektivina revolvera o popločano dvorište. Naglo se okrenu i odahnu: blijed poput krpe, ali ne ranjen, stajaše njegova Dektiva uzdignutih ruku. — Ubijmo ga! Zatucimo ga... — ali to ne viče Bilurica, nego onaj žgoljavi Bakalarčić, kojemu se ubrzo pridruži još desetak krvožednih glasova, gomila se pokrenu i stade se mačji približavati sužavajući krug. — Samo časak — veselo će Matan — Nije meni što ćemo zbog ovog govna, koje nije ni političko, u tamu i tamnicu, već sam se sa Šunjom okladio o tri pršuta i barilo vina, pa tko će to slistiti ako nas sliste! Bijaše to snažan razlog, i gomila se zaustavi. Matan iskoristi trenutak, brzo se sagne, dohvati odbačeni revolver i turnu ga svojoj Dektivi u džep šapnuvši: — Ako ti je mila glava, ne vadi ga, već dušu u se i nokat u ledinu! Kao da se s povratkom oružja vratila i sigurnost, Dektiva se ispravi i nadme, pa istiha podmuklo zareža: — Platit ćeš mi za ove kremenčiće! 686

— Moja Dektiva — osmijehnu se Matan suučesnički naklono — ja drumom, ti šumom! Tko i spomenu kremenčiće? Ja o kremenju moja Dektiva, o kremenju! I evo ti ga puna maža! Tovari i nosi džabe! Ako nabaviš štogod dobro kaljena ognjila i suha truda, da ne kažem gube, možeš tri života vatru iskresivati. — Onda u onoj nenaravnoj tišini kao da unaprijed ču svu strahotnu buku začas odgođene oluje, hitro ugura u auto vozača i svoju ojađenu Dektivu — Magla, dok ne pukne nebo! — a kad auto poskoči i probi se kroz zaskočenu gomilu, Matan odahnu i žalostivo promrsi u runjava prsa — ... jer ako pukne, puče i ti, moja luckasta Dektiva! A kud bih ja bez tebe i »psikički« i onako?! Svoji smo, zar ne? Poslovni ljudi a ne marva politička!

687

VALJA SVAKOG RAZUMJETI Poslije Dektivina sramotna odlaska nit dođoše žandari niti sudski pozivi — bojalo se prevareno pašče da novom sramotom staru ne obliže — no stoga dođe tetka Vrtirepka, dođe bez pisma i bez javke. Stade taksi do Kikaševih dvora u kojima stanovahu samo Vrtirepkina braća, Markica, i Tomiša, s potomstvom — ocu Copcu pobožnom i majci Mili Škorinici već se odavna kosti pomiješaše i slijepiše s kostima Kikaševim, a Podlivoguz, vičan selenju, kad mu žena preminu obilažaše zetove — muških potomaka nije imao — i ostavi kosti kod najmlađeg zeta, na Dobranjama. Vrtirepka iziđe iz auta drhtavih koljena i trepavica. Ćuteći da se ono teško prikupljenih snaga ponovo rastura, osloni se o hladnjak auta, pa stade promatrati dvore što joj tolikim dragim mladost začiniše i što je, eto, nagnaše da zauvijek napusti »goulden Kaliforniju« te da s njima, dotrajalim, i sama dotraje. Djeca su je odgovarala, odgovarala je i već poženjena unučad, kojima »stari kraj« ne bi drugo do tamo neka turska Indija — nit ih želja vuče, nit im srce plače. A njoj prepuče. I što je pusta kuća u Kaliforniji, okružena cvjetnim vrtom, načičkana svim 688

mogućim spravama i pomagalima prema ovim golim dvorima Kikaševim, razjedenim od kisela mirisa ovaca, od reska vonja brabonjaka i galebine, što plantaže naranača prema ovoj drači i kupini! O djeco, moja, ovdje se živi a tamo se tek nada u život! Gdje ti je korijenje tu si i ti, i nikad nećeš prosočiti ako se ponovo na svoj korijen ne navrneš. Ona se, eto, navrnula, i sad joj se čini da svih tih pustih američkih godina zapravo i ne bi, da je nakon kratka i mučna sna nastavila živjeti ondje i onakva kad bijaše usnula — ta sva joj se krv pod kožom uzsvrbjela kao i u negdašnje Vrtirepke. U sjećanju joj oživješe braća i sestre onakvim kakvim ih je i ostavila: sitna dječurlija, musava i spišana, u prljavim kosama od žutice. Hoće li ih poznati? Hoće li je prepoznati? Iz Kikaševih dvora iziđe staro i mlado, nova a opet ista ona spišana i musava dječurlija u kóšama od žutice. Poredali se pred kućnim vratima i zirkaju više na auto i vozača nego na nju, zirkaju, znatiželjno i ispitljivo, ali nit govore niti zbore, čekaju da stranac prvi Boga nazove i počeše se gdje ga svrbi. Vrtirepka pažljivo i napregnuto promatra starca po starca. Nijednoga ne može prepoznati. »Bože mili, koji li je od njih moj Potrka?!« Dolazak auta začas okupi cijeli komšiluk. Ljudi pitaju Copčeve i okom i šaptom: »Koji su ovi?« »Vrag će znati?« »Upitaj! Ako ti se jezik zapliće, ja ću!« Netko i upita, ali Vrtrepka sveudilj stajaše nijema, čekaše da je prepoznaju. Onda gore s brijega, s Prpine glavice, od nekakvih tamo palača — koje se ne bi stidjele ni da su u »goulden Kaliforniji« — siđe ljudina sijeda i proćelava tjemena, a ona oćuti kako joj srce o rebra bolno udari. — Potrka moj! — Vrtirepko moja! 689

Izgovoriše u jedan glas, izgrliše se i izljubiše, i sa suzama ustanoviše da se prepoznaše samo po očima koje jedine zadržaše onaj pusti i nekoć nepresušni sjaj mladosti. Ljubeći je u smežurane obraze i stežući joj koštunjave ruke Potrkin pogled skliznu niz spljoštene, uvele grudi i okrznu obješene beživotne stražnjice: »Bogo mili... što učini od moje Vrtirepke!« Čuvši da je to Vrtirepka i vidjevši goleme kožne kovčege mjedom okovane, Copčevo se potomstvo brzo dosjeti da je to njihova a ne Potrkina sestra i tetka, te je iz Potrkina naručja iščupaše jednostavno kao mliječni zub, stadoše je sliniti i baliti uz šušur stotina mljackavih riječi koje joj se razlijevahu uhom isto onako ljigavo i sluzavo kao zabaljeni blagoslovi prosjaka od nevolje. Pa ipak joj bijaše milo — od svojih je. Još se ne bijaše sa svima pravo ni ispozdravljala — oni koji naiđoše prvi prilijepiše se o svilene haljine amerikanske kao o svete moći, pa ih žive glave ne puštaju — kad se nad svom tom koristoljubivom zaslinjenom nježnošću razli poput grmljavine duboki Potrkin glas: — Koliko dolara donese? Vrtirepka se sledi, bezumnom rukom prođe kroz sijedu kosu, osmijehnu se i smeteno i ustrašeno, a onda se sjeti onih divotnih dana uzajamna povjerenja, te bi sigurna da je ni sada neće izdati. — Deset tisuća. — O,ooo... — otegnu Potrka — Triput više no što je dovoljno da se pasja štenad o te na smrt pokolje. O da vidiš jada i nevolje kad svi u jedan glas osuše na Potrku drvlje i kamenje, kad se braća stadoše kleti svim živim i mrtvim da bi je ko suzu na dlanu nosili da se i gola 690

vratila, kad nevjeste udariše prsa razgaljati i mlijekom proklinjati Potrku do u deveto koljeno... — On se samo šali, on se samo šali... — smiruje ih smetena Vrtirepka. — Ne šalim se, zoro moga dana, ne šalim se. Već... dajder mi sav novac na ruke! A kad mu ona — i opet puna pouzdanja — mjesečarski poslušno doda lakiranu torbicu, desetci se ruku Copčeva potomstva uzdigoše poput sjekira, a neki se i prave sjekire mašiše. — Ti ono, Markica, imade sedmoro djece — Potrkin je mir jači i od sjekire — Kći ti Anica ima tri sina i četiri kćeri, Pilip dva sina i... — Ne znam što hoćeš, rodijače — prekinu ga Markica — ali ako mi odvjetke brojiš, onda imam sedmoro djece i dvadeset i devetoro unučadi, da znaš s kim ti se nosati. Brat mi Tomiša... Poslije višestruka zbrajanja i prebrojavanja napokon stanovito ustanoviše da živih Copčevih potomaka ima ukupno, na broj i zbroj ravno stotinu i dvadeset. Potrka skupi obrve, pusti da galantarski mozak učini svoje, pa objavi: — Na svakoga mu dođe po osamdeset i devet dolara amerikanskih. Prilazite jedan po jedan! A oni kojih nema, neka mi glavom dođu na Prpinu Glavicu! — Daj dječje kućnim starješinama — pobuni se Markica, kojemu se pridružiše sva braća i sestre. — Ja sam ovdje djelitelj, i hoću da mi svaki svojom glavom dođe po krvarinu — neumoljivo će Potrka, baci oko na Vrtirepku koja nijemo promatraše kako se tope dolari kao da i nisu njezini, i sluša Potrkin zajedljivi glas koji kao 691

da dopire iz daljine, iz daleke, iz dubine, iz grobne. — Hajde da vas vidim! Tko li će je sada golu pod krov uzeti! Kad od sto glasa glasa čuti ne bi, priđe Vrtirepki i nježno joj ovi ruku oko skupljenih i uvelih ramena: — Hajdemo, Vrtirepko, hajdemo, zoro moga dana. Ima Potrka još sobu i kuhinju u starim dvorima. Tamo ćeš mi stanovati sama kô gospođa, a jesti ćeš s nama. — E neće! — skoči Matan Drugi, a od toga glasa ledeni žmarci ne samo uz Vrtirepkina i Potrkina, već uz leđa cijeloga sela. — Ma što neće, krvi ti Isusove! — sav zelen protisnu Potrka gledajući s užasom kako između njega i sina tako iznenada puče jaz sve do pakla, jaz za koji je bio siguran da nikada neće puknuti. U općoj tišini, u kojoj bi se i zuj muhe čuo — nije, ovo, ljudi, mala stvar — Matan uzvrati ocu potiho, gotovo nemarno: — Neće u stare dvore Potrkine! — Ma što neće... — zelena pjena obigra Potrkine zube, a on sam bojovno iskorači pred sina. Ne budalači, bolan ćaća — umorno će Matan, pa prihvati Vrtirepku za uvelu mišicu — Stari bi blento s tobom ko s koludricom u smrdljivu ćeliju! Ti ćeš, tetko, u nove dvore Matanove, kano kneginjica. Cijeli ti je kat na volju... a za te ću sklepati i zahod amerikanski. Poslije sve te lude strke i zbrke, nalik ružnu snu, Vrtirepki prvi put zaigra nepatvoren smiješak oko usana, a Potrkinu žuč potisnu nešto kao suza. Dok su se na razočaranje sela, koje se potajice i krvi nadalo, zagrljeni uspinjali uz Prpinu glavicu, razdragan 692

Matan jedva da i dahom prekidaše slađano i besmisleno brbljanje: — Tako ti je to, ćaćko, ćaćkane... valja svakoga razumjeti. I krpelja! Da se ne pripije o kravlju, reci po duši, što bi ono bilo od njega! I obada na šljuku! 1 muhu na skorupu! Nije nevolja gonjala samo Kikaša po primorju i Hercegovini, niti gonja sve nas po božjem svijetu. Napuni Biokovo ovcama i kozama, vuk će ti opet sutra na Čvrsnicu, preksutra na Vran-planinu. Valja i vuka razumjeti, i ono što ga ganja. A što ga to ganja? Nešto! A što je to nešto, ćaćko?! Glad nije a možda je i jače od gladi... Eto, i ti imaš kuću u Zagrebu i džepove pune novaca, imaš i sinove da te mogu kano bana uzdržati, pa opet... korpu o rame, vucaraj se po svijetu, varakaj nasitno, bodi se sa Šalomom i Gaonom, a sad se kaniš i s mojom Dektivom pobosti! I tebe valja razumjeti. Valja razumjeti i staroga Potprašila s Aržana, po godinama je u centimetar s tobom, a diže svaku buću na dvadeset koraka. Jednom je u Zagrebu diže i na trideset, k tomu pri izbijanju još i posrnu. Ne mogoh odoljeti da mu ne zaplješćem. A on ti odbi hvalu ko pijanac vodu: »Eto pade tute na buću, morala je negdje pasti!« U toj skromnosti bi više gizdavosti nego da i sâm sebi zapljeska. Kažem, ima svakakvih stvorenja... Eno ti Tome Mate Grgina! On ti se, tetko, još momčićem zaljubio u kamen žešće nego pašče u košćicu. Čupa ti polugom kamen iz kamena ko zdrav zub iz kosirice, pa kleši komade velike kano stolove. Kleši čekićem i zubačom, nek se sjaju, sjajniji od mramora. I što učini od tog pustog kamenja? Svinjâk! Svinjac? Jest svinjac ili svinjak, kako hoćeš. Eno ti mu ga i sad ponad kuće a da u njem nikad krmeći papak ne zastruga — gdje će prosjak krmka isprosjačiti! Drag momak zabavan, ne možeš ga pustiti da istrune. Skupismo nešto novaca i ljetos ga povedosmo u Njemačku. Jedne nedjelje 693

svratismo u Ulm. Kad ugleda ulmsku katedralu, kad je ugleda, muko crna i slavna, ravno na nju i ne dâ se od nje ko ni muha od stakla, već zuji li, zuji: »O, svih ti čavala Isukrstovih, o je je načinilo, o je je složilo i sastavilo... Hajdemo gore!« Kad mi gore, meni pune gaće, ni sa sred zvonika ne mogu ti kroz otvor pogledati. A moj ti Toma ruke na guzicu, pa kroz otvor kao preko kućnog praga, i eto ga na istaci, na vijencu, drmusa se na njem da mu čvrstoću provjeri, saginje se, podviruje i sve vrišti od udivljenja: »O, svih ti čavala Isukrstovih, o je isklesalo o je učinilo, o je sastavilo i sljubilo... Hajdemo gore!« I stade se poput vjeverice uzvirati uz toranj s vanjske strane. Dolje nastade strka i uzbuna, doletješe vatrogasci s ljestvama, ali gdje ćeš uz grahovu vrijež na nebo! Ode Toma... valjat će mu bar tri mise za dušu platiti. Ne znam koliko sam stajao tako skamenjen, kô od zmije začarana ptica, stajao i ostao očekujući s užasom krik i sunovrat, kad evo ti Tome, ušeta, brate, ušeta kô na sijelo, pa sve dlan o dlan otresa: »... a je ga ugladilo, a je ga sastavilo, a je ga izrezalo i zarezalo, a je sljubilo, ni vlas među sastave...« »Jesi li mogao poginuti!« prekorih ga. On samo škljocnu zubima i zacvokota vilicama: »Muči, svih ti čavala Isukrstovih! Gdje će kamen na me, gdje na brata! Metni mi ga gdje ti ptica, on vazda moj a njegov!« »Kad je tako — rekoh — ne možeš niti njega izdati!« I eno vam ostade u Ulmu, kleše nadgrobne spomenike. Stoga i kažem, valja svako stvorenje razumjeti, pa gdje nećeš tetku iz Amerike, gdje joj nećeš pola dvora dati! Cijele, tetko... i još ću ti sklepati zahod amerikanski!

694

PO UZVIŠENOJ KRALJEVOJ VOLJI DOK VRAG NE ODNESE I TEBE I NJEGA Početkom veljače narednik Steva okupi narod pred Miškovu krčmu i obznani mu uzvišenu volju kralja ujedinitelja: — ... i zdravo lepo kaza kralj: »Naredniče Stevo, majku mu nabijem, mrdanja nema! Ko mrdne, majku mu nabijem, ima rep u zube da mu sabiješ! Ko zucne da je Hrvat, ima smesta da ga apsiš, naredniče Stevo! Ko ti bilo gde u nos dune i pod nosom hrvatskom zastavicom mane, bilo gde, narednice Stevo, na svadbi, na derneku, u litiji, ili trobojku na kapu da prišije ili njom čakšire da podveže, ima da ga apsiš, u apsanu sprovedeš, u apsani bubrege da mu odbiješ, i crne i bele, naredniče Stevo! I popu da mi apsiš ako je na svetiteljskom barjaku ime hrvatsko ubeleženo. Sem toga... ako se pevaju svetiteljske pesme protivudržavne: »Rajska devo, kraljice Hrvata...« i slične zadevice, ima da mi popu u apsu zadeviš, muda da mu recneš, i popi, i pojcu, i pevaljki. Ko se apšenju opre, ima kô džukelu da ga streljaš na mestu lica, i o tom sreskom izveštaj da sastaviš i podneseš u roku od tri dana. Sem toga... na sumnjičavu derneku smesta da narediš: »U rasaps!« Ako se narod smesta ne raspe i ne 695

rasturi, ima u nj da pucaš kô u besnu kučkinu kopilad!« Tako kralj kaza naredniku Stevi, a narednik Steva će vama da kaže: »Paorski kerovi, ima da volete kralja i otadžbinu! Ćeš da voleš ili će narednik Steva da puca! Sem toga, takvo je naređenje. Sem toga, narednik je Steva mogao da ti naređenje i ne saopšti, da ga prenebregne i da naslepo puca. Ali kako, brȅ, da pucaš a čoveku da ne kažeš?! E, stoga ti, burazeru, narednik Steva lepo kaže šta će da čini, a ti ga, mȍre, ne teraj i da učini! Nije da vas nipodaštavam, ali paor je paor, a žandarm žandarm. Vi ćete da radite, mi ćemo da vladamo, a svi ćemo lepo da jedemo i pijemo, i da zapevamo kralju i otadžbini. Jedan kralj, jedna država, i što ima, majku mu nabijem, da ne bidne i jedan narod, srpski, jugoslovenski, kako kô vole, hrvatski ne more da bidne! A i šta će vam, brȅ, ime, glavno je da dupe nabiješ... Te se večeri u novim dvorima Matanovim skupilo pustih ljudi kao u svatovima. Svatovi jesu, ma svatovstva nema, ni gange, ni gusala, ni smijeh se dječji ne čuje. Kud ćeš, što ćeš, sedam ti žalosti Gospe žalosne, sve će nas pobiti kô zečeve na polju bez jazbine. Kažu, imotski je zatvor prepun, a splitski ko šipak. »Bolja memla od olova — netko se gorko tješi — Bar je glava na ramenu!« »Grebi glavu kad joj bubrege odbiješ!« pljucnu ustranu Skočimiš. Treći reče ovo, četvrti ono, svatko ponešto, crno i žalosno, dok se Potrka i don Petrove ne sjeti: »Nema okrutnije vlasti od vlasti onih nad kojima se dugo i surovo vladalo!« Zaredaše priče o sili ovdje, o krvi ondje. Svatko čuo, nitko vidio. Kad svaki odjada svoju jadikovku i odbugari bugariju, a žene već udarile u prigušene naricaljke, Matan Drugi skoči sa stolca pa se gotovo prodera: — Što ste se uzšmrcali, svi vam vrazi na guzicu suze ronili! Cmoljite ko Cigani i zavlačite prst pod omču za koju još nisu ni posijali konoplju. Naprstak pameti u glavu! A ja 696

vam kažem, svaka sila za vremena, pa i ova! Dušu u se, korpu na se, put poda se, pa u Češku i Njemačku dok se ne razgali! — Ja ću u Belgiju! — javi se iz prikrajka Mišura Vlastelušin, koji netom dođe iz vojske, a njemu se pridruži još nekoliko vršnjaka. — Kud koji, mili moji — mahnu Matan kao da već lete — ovdje za nas više ni kruha ni opstanka. — Zar ćemo zbilja na sve strane kano divlje zvijeri, nebeske i zemaljske?! — uzdahnu stari Puzalo. — Kažu — upadne Antina — da će svima koji budu hodili po selima i vikali: »Živio kralj!« davati po dvije vreće kukuruza... može biti da bi se i tako moglo preživjeti! — Pas ti mater pasju, živi ti tako, kopilane i pašče kurvanjsko — zajapuri se unuk Matana Bilina. — Ne kažem ja, nego eto... Ne prođe ni deset dana, a zapadni se dio Krajine isprazni kao raskrčen mravinjak. Nekoliko još uvijek upornih prosjačkih obitelji, sastavljenih uglavnom od vremešnije čeljadi, zametnuše se torbama pa na put Božji — prosjaci su sveti i Turčinu i žandaru. Torbari uprtiše ruksake cica i beza, dimita i telamadone, pa krenuše na put pokućarski po srijemskim i slavonskim selima i salašima. Potrkini i Matanovi galantari preskočiše granicu i začas se razmiliše po svoj Srednjoj Evropi. Neki ostadoše u zemlji, pa se rasuše po gradovima i varošima: nas oškrto, kupaca obilato, bit će ćara, samo se u politiku ne petljaj i zataji sebe ko Petar Isukrsta. Ponajveći dio mladih ljudi — onih koji ne imađahu dovoljno novaca ili strahovahu da s tom vražjom korpom ne bi umjeli kako valja — pouzdaše se u svoje snažne mišice, pa se otputiše u rudnike i topionice njemačke, belgijske i francuske. 697

Matan Drugi, brat mu Antiša i prijatelj Šunje i opet se smjestiše u prostranoj podstanarskoj sobi udovice Helge Strauss u Münchenu. Ali to više ne bijaše ona svijetla i vesela soba, već kao da se u nju krišom uselio mrak i pala teška, zagušljiva vlaga, vlaga raspadanja, plijesni i ustajalosti. I taj mrak i ustajali zapah grobnice kao da se i o njih prilijepio. Niti posao od ruke, niti zalogaj sa slinom, već suho žvači i na hladno puši. Omrznuše na sve i jedan na drugoga. Ode čak dotle da se Matan grstio i od same pomisli na svoju Dektivu. »Zlo se piše, dobra biti neće — zapjevuši Antiša — Kuća kleta, valja trkom iz nje. Bježi sablji kad te puška neće, kupuj konja kad te mazga zbaci...« Složiše novčić do novčića, preseliše u Stuttgart i kupiše suh dvosobni stančić. Ma ni tu pravog veselja ne bi. A onda, licem na Veliki petak, nestade Antiša, nestade kao da u zemlju propade. Valjalo bi javiti policiji. Ne trči pod rudo bez nevolje, ne mrči vraga gdje ne treba. Možda se srepio s kakvom kučkom, možda hoće kakav poslić na vlastitu ruku, možda... Kad na uskršnji utorak, eto ti ga. — Ubij me — prostenja kao dječačić ulovljen na tuđoj višnji — ubij me jer sam zakletvu prekršio. Nisam mogao više izdržati. Na samu pomisao da ne smijem kući dok sila ne mine, a dotle mogu proći i godine... bješe mi kao da se crknuta mačka u meni raspada. Ubij me, brate, ali ne mogoh bez nje! — Bez crknute mačke? — pogleda ga Matan kao što se suludasto gleda. — Eno ti je pred vratima, a ti što hoćeš! Pred vratima nađoše Antišinu ženu Marušu, uplašenu i skutrenu kao grumen odbačena stida. 698

— Ulazi unutra, silo nečista, i kuću redi — nimalo će ljubezno Matan, pa se na isti način obrati bratu — A ti, mekoputniče, kaputa ne svlači, jer iz iste stope šibamo za Nizozemsku! Tamo ti je bolje i jeftinije robe nego u Hamburgu, a ima i drugih razloga. — Pusti me časak, da nevoljnici štogod u kljun donesem. Njemački ni beknuti, poginut će mi od glada! — Ma kud od glada, tele zaljubljeno — podrugnu se Matan, izvuče šaku maraka i metnu je na stol ispred ustravljene Maruše — Ovo ti govori kô i apostoli... svim jezicima, silo nečista! Potom na brzinu iskiti svojoj Dektivi pisamce, u kojemu javlja da će Matan & Kameraden, sve bez putnice, iz Rotterdama prenijeti »neodređenu« količinu dragulja i zlatnine. Prijeći će granicu trinaestoga u mjesecu i to između Brachta i Kaldenkirchena. Zašto baš kod Hladne crkve? »Zato, moja Dektiva, da ti od nje i od mene uz kičmu žmarci i mrzlaci«... i još se potpisao: Anonimus. Kad se najavljene noći kroz poplavno područje Maasa ili Meuse (po našku Muze) s kupovinom sretno probiše, Matan uputi Antišu i Šunju s robom prema Krefeldu i Düsseldorfu, a sam se uzšeta uz granicu u potrazi za svojom Dektivom. Kad ga napokon pronađe, osmijehnu se zadovoljno: — I Gospodin reče: »Ja sam onaj kojega tražite!« Uspostavivši tako veze sa svojom Dektivom, opet se u nj vrati onaj veliki i veseli život progonjene zvjerke, ali ne plašljiva zeca, već bezobrazne lisice što se naomečila baš na lovčeve kokoši, pa će gladna pokraj stotinu zečjih logova, da lovcu kroz sačmu kokoš provuče. Opet je svoj na svomu, na ratištu policijskomu. Nije njemu na istom stolcu sjediti ni isti zrak udisati, već kao da otpade od Ciganke: od grada do grada, od zemlje do zemlje, preko svih granica pazeći da svojoj 699

Dektivi ostavi jasan trag i svjež miris svog opanka. O radosti! Bilo bi je još i više da ga malo pomalo i počesto ne zače probadati sve gorča misao na kuću: kad će lijepi vrag odnijeti kralja i otadžbinu, da se zavjeta oslobodi i domu vrati, da se s mirom opruži uza svoju Nušu dok joj vrazi meso ne omeckaju. Netom bi dočuo da je koji krajišnik granicu preskočio, ne bi mu se teško za njim zamučiti makar do Belgije, do Francuske, da čuje što mu pismo donijeti ne može. Čut ćeš jad i kukavicu, sve gore od gorega, u Krajini najčemernije: što se po svijetu ne razmili, sve ti je »tužno cvili sužanj Vladimire u tamnici cara bugarskoga — jadikuje stari Popivalo sa Sviba, pa nadovezuje — ako je Austrija bila tamnica, ovo je klanica; čudo Božje da narod ne poludi, da ne zakolje i sebe i mučitelja« A i ono što se razmili, zakopa se u belgijske i francuske rudnike, u jame dublje od najdublje tamnice: sunca ne vidi, zraka ne srče, žuč o zub tare i pamet posuvraća: onō će u ustaše, onō će u komuniste, onō će u svakog vraga da sotonu s vrata skine! — U razum, ljudi! Nisu to dva zrna krupe, već tuča kô orasi! Uzalud zvonjava dok ne dođe vjetar od sunca da nebo razgali! Nije to slinava moja Dektiva, pa se malo poigraj mačke i miša, već vojna sila i ordija, arkanđela ti Mijovila bojovnika! Ne pletite se, glave ćete pogubiti. Ali, gluhu čitaj i slijepu zubljom put osvjetljavaj! E pa kad ne čuju i ne vide, svatko sebi — kom opanci, kom obojci. Prođe godina, prođe druga, i treća se među kutnjake zavuče, ali oluja ne prolazi, ni ćuha vjetra od sunca, već se sve modriji oblaci nadvijaju, posebice nad Liku i Krajinu. I nisu samo jauci iz tamnice i batine batinaške već i žandarske puške praskaju po dernecima i procesijama i na 700

samom euharistijskom kongresu u Omišu. Baš ko što zaprijeti narednik Steva: »ima da pucaš u gomilu ko u besnu kučkinu kopilad.« Gomila velika, ne možeš promašiti. Pa opet, što je gomila veća, veća je i mogućnost da živu glavu izneseš. Bježi u grad! »Ded ti, ćaća — napisa Potrki, koji bi se, otkad Vrtirepka dođe, samo na mjesec dva godišnje zalijetao u Split ili u Zagreb, da malo pronosa korpu »iz unutrašnje potrebe« — ded ti, ćako, pod ruku svoju i moju silu nečistu, tetku Vrtirepku i bracu Ivišu, sestre se ionako poudaše, pa mi se sklonite u Zagreb, u zavjetrinu, da te kostobolna vražja krška bura ne propuše i ne otpuše...« »Knjigu sam ti šarovitu primio i svaku razumio — otpisa Potrka — i odavna bih ti u prančioku koljena grijao da ne bi Vrtirepke. »Ni čut! — veli ona — Dođoh u stari kraj jednom zavazda i zavazda otpisah Ameriku!« »Nije Zagreb Amerika — velim ja — već kuća pokraj kuće!« Ona će na to: »Ali nije moja kuća! Moja je samo ova, samo ovo kamenje, samo ovaj gaj, ovaj lug i ova dubrava, samo ovi jutarnji slavuji, podnevni cvrčci i noćni popci, samo ovaj vrijesak i mjesečina. Potrka moj, razumi me: sve je Amerika što nije ovo; svugdje ti se manta a ovdje bistri, svugdje pijano teturaš a ovdje živiš... a ja sam počela živjeti gdje sam nekoć stala. Za tebe su odavna istrunule kosti don Pavlove i Kikaševe, puškara Zele i djeda Divca... a ja im još glas čujem, još ih za tople ruke hvatam... Jest mi tijelo staro, jesu žile modre, jesu dojke svele, ali... u sebi sam još uvijek Vrtirepka, ona ista Vrtirepka iz šljivika i ispod trnovače...« I ponašala se tako, kao da nije ono što jest već ono što je željela da bude. Družbovala je uglavnom s mlađarijom. S njima sijelila i kukuruz komušala, smijala se i pjevala — oči joj bijahu žarče i glas zvonkiji nego i u jedne mladice. Srkala je život ko i Stipina Šunjagin vino: iz 701

dižve, iz bigunca. Onda, prošlog petka... pade joj napamet da obere onaj vječni bus kovilja, što po Božjoj ili vražjoj raste navrh Jastrebova kuka. Znaš i sâm kakav je taj vražji kuk, zvonik li je, kula li je. »E nećeš! — obrecnuh se na nju — jedva sam se i dječakom na nj uzvirao!« Ona me kao posluša. Ja na to i zaboravih zabavljen oko savijanja murvovih dûga. Najednom me onako iznebuha zla misao šćap! za srce. Ajme meni, majko moja i anđele moj stražanine! Trči na kuk! Sape nemaš, zla ti slutnja još i više koljena podrezuje. Kad pod kuk, ono ona, suza moja i zora moga dana... u busu vrijeska, kano grlica slomljena vrata. Leži tako na leđima, u mirisu rascvjetala vrijeska — oko nje zuje pčele — sa stručkom onog prokletog kovilja u stisnutoj šačici, očiju modrih i sjajnih, začuđenih očiju iznenađene djevojčice... Pokopasmo je u novi grob Kikašev. Danas sam se dogovorio s Ivanom Šimage Maloga, da mi ono ljetine pobere, a prekosutra ćemo, akobogda, kud smo naumili, kud nas i ti pismeno svjetova. Bogu hvala i tamo kuću imamo, nećemo u tuđoj zepsti... Matan bi Drugi radije vidio Zagreb nego Boga. Ali zavjet je zavjet, i povratka nema dok se ne ispuni, dok lijepi đavao ne odnese kralja i otadžbinu, tuđeg kralja i tuđu otadžbinu! Jedne večeri po večeri, poče brat Antiša onako izdaleka, sve kole naokolo, dok ne svede na pravo: — Kako bi bilo, kad već kući ne možemo, da ovo maraka ovdje u štogod pametno uložimo? Pare možeš poharčiti i izgubiti, može i lupež, a kuću ako ti i sruši, temelji će ostati. Je zemlja njemačka, ma kuća je našinska. Matan zaškilji na nj podrugljivo, pa tko zna već po koji put napuni čašu žarkim rajnskim vinom: 702

— Uzdravlje! A ja se cijelu bogovetnu večer pitam: otkud odjednom takva carska večera, da ni Srbiguzici povečerka ne bi trebalo? A ono štogod kućice, a? I nije po tvojoj, već po ženinoj pameti? Maruša se pokri trepavicama i obori glavu, postiđen Antiša vrat zasuka i stade trljati neusvrbljen nos, kao da će mu od svrbeža izgorjeti: — Valja koji put i budalasto žensko poslušati — promuca na kraju. — A ti slušaj i kupuj, mene druge mȍre more. Ako ti što novca uzmanjka, stojim ti, i ti ćeš meni stati u Zagrebu. Matan samo u svojoj zemlji kuću gradi... osim ovo stančića od nevolje. Od duge li tuđine, od tjeskobna li očekivanja, od jauka li za zemljom i zavičajem, od čega li... od tih pustih godina Matan Drugi posivi do neprepoznatljivosti. Kao da se onaj nekadašnji žarki žar pepelom osu, pa sad tinja i tinja, sve sivlji, sve turobniji. Pod pepelom, eto, sivi i životari. Posivio posao i zarade, posivjelo »psikički« i bježanje pred Dektivom. Zapravo to i ne bi bježanje, već plaženje motikom nasječene glistine. Sve je manje granica, sve je manje robe, i sve se više njegovih galantara od njega odvrće kao nekoć od ćaće, i na svoju ruku potrebno nabavlja, kao nekoć Keko u Šaloma... I to potraja mjesecima. To tmurno, dotučeno, bezvoljno. Kad, jedne večeri, sav usplahiren i izbezumljen doleti Šunje, pa iz neba u rebra: — Ajme meni, majko moja, ajme meni, ajme nama... Hitler preuze vlast i dade žandarima da nas sa svih sedam sakramenata sakramentaju! Kud ću, jade, na koju li stranu?! — U materinu! — zareža Matan više gadljivo nego srdito. 703

— Bog nam pamet kuša — predano će Antiša — Moja ga neće razočarati. I tko je pametan za mnom! U Belgiju, U Francusku, u Amerike... U Belgiju, u Francusku, u Amerike... — izbelji se Matan, što bijaše očit znak da se trgnuo iz višemjesečne bolesne bezvoljnosti — U materinu! Antikrist, kažeš? A ja vam kažem: Slavite ga, đavoli nijedni, slavite ga jer napokon dođe vrijeme da se i učmala u guzicu badne! Heil Hitler! Trideset ću mu misa za zdravlje platiti što će i moju oglistinjavljenu Dektivu u guzicu badnuti. A kad je badne, da vidiš kako toj ljigavoj glistini, naočigled, stotinu vučjih nogu izrasta! I podbrusi pete, Matane, bit će trke oko Krke, a, boge mi, i oko Rajne! — Onda se smrknu pa nadoveza turobno — Samo da mi je kući skoknuti. Ali ne možeš, zakletva je zakletva, dok vrag ne odnese onog prokletog »ofrancanog« krvnika! A odnese ga naredne jeseni »u francuskom gradu Marseillessu«. Dok su svi pretresali sve one krupne i sitne pojedinosti spletene oko ubojstva kralja ubojice, čiji i otac kraljevstvo ubojstvom zadobi, dotle je Matan samo šetkao i pjevušio »U francuskom gradu Marseillessu...« izgovarajući »Marseille« kako piše i dajući posebno turoban i pomalo nosni prizvuk onom dvostrukom el i nadodanom dvostrukom es. »U francuskom gradu Marse-il-le-ssu...« doimalo se i tužno i čeznutljivo, kao početni i jedini sačuvani stih neke davnašnje i sasvim zaboravljene balade, koja pjeva tko zna o čemu tajnovitu i nečuvenu... Što se više primicao granici, to je balada bivala sve manje turobna i sve se više prometala u veselu romancu. A kako i ne bi kad pune četiri godine — vezan zakletvom — nije smio oćutjeti krv zemlje pod kamenom ni toplinu vlastite žene u postelji! Ej, Nušo, silo nečista, mora da ti je 704

silna paučina po njoj pala. Diži mi je, dušo vjenčana i đavle pakleni, đavolskog će rata biti! I gdje će ti, skvrčenice moja, gdje će ti stati sve ovo što se četiri godine u juncu skupljalo i nakupilo... — O veselja! O radosti! — kliktaše s druge strane Šunje — o slobode hrvatske! Vidjet ćete kad udare izbori i volja narodna... Luk i voda! Što će ti devedeset i dva posto glasova u Krajini naspram osam posto bajuneta! Što će ti zastavicekrpice kad puška i novac ostadoše u istoj šaci! Što će ti volja narodna kad se volja ucmekana kralja povukodlačila pa divlja neodgovornije nego što je za života divljala! Povampireni žandari osvećuju krv kralja-ubojice, osvećuju je na cijelom hrvatskom narodu. Praćen crnim vješticama na leđima crnih gavrana crni vjetar zaurla nad svom Krajinom. Dani onijemiše, a gluho doba progovori svim jaucima. Strah, strah i strah... I ne zna se u komu je veći: u onima pokraj kojih i ne pogledavši ih prođoše, ili u onima kojima batinama i kundacima sve kosti prebrojiše ili im vrećicama pijeska odbiše utrobu i bubrege... »Mi umemo da vladamo!« Jeste, baš lepo umete... U Krstaticama ustrijeliše dvije žene u procesiji, samo zato što su molile lizući iza »svetiteljskog« barjaka s utkanom narodnom trobojnicom. U Glavini iz zasjede u mrkloj noći ustrijeliše omladince Brečića i Adžiju, a kad im se pet tisuća krajišnika sliježe na sprovod, pedeset žandara postavi strojnice po ulicama Imotskoga, na Vinjanima... — Ajmo Hitleru! Ajmo Staljinu! Ajmo crnom vragu, kad već nosi nas da i njih odnese! — usplaminja Bilušina Jurkin i bijele mu se oči zakrvaviše. — Tamo ćemo gdje smo i bili — mirno će Matan, pokupi svoje i sjede na vlak. Netremice zagledan u korpu na 705

drvenoj polici trećeg razreda i opet je sve do granice pjevušio neku novu u nedopjevanosti dopjevanu baladu:

Ova zemlja, Mate, ova zemlja, moj Matane, ova zemlja razgovora nema.. .

706

MOJ FÜHRER I MOJA DEKTIVA Netom vlak probi austrijsko-njemačku granicu, Matan lijeno ustade, na silu zijevnu, na silu se protegnu i usiljeno stade skidati korpu s prtljažnika. — Silazimo, momci! — Jel' to dubiš na glavi?! — podrugnu se Antiša — Do Stuttgarta bi se mogla kuja triput pokucati i triput ošteniti. — Kažem li ja da ne bi! — mirno će Matan — Nu vrag je u tomu što ne silazimo u Stuttgartu već u Rosenheimu. Da nisi kupio ono kućerine, mogli bismo ovaj sirotinjski poslić obaviti i tamo. Ovako nam je ovdje. A može biti da je i bolje: seosko se zvono najdalje čuje — veselo namignu, pa oštro strignu okom na bratovu ženu Marušu, koju je Antiša kao jalovicu uvijek za sobom vukao — Ti ćeš, nevjesto, do Stuttgarta. Evo ti vozna karta. Čuvaj nam stan i očekuj nas potkraj mjeseca. — Ma što ćemo u ovom grebenom varošu u koji nikad ne zakorači poštena galantarska noga! — prosvjedova Kopun. — Vidjet će se, čut će se... do Berlina će se čuti naše malo anđeosko zvono iz Rosenheima! — zagonetno će 707

Matan, pa stade polagano mjerkati Antišu i Šunju, Kopuna, Stipinu Bakrića i Juricu Garanova — Baš ste mi kako valja, i naoko i onako. I što je potrebno imate svi osim malog Jurice Garanova. Drž' natakni ovo! — izvuče iz džepa zlatni vjenčani prsten i dobaci ga zableušenom Jurici. — Što će mi vitica, neba ti! Nećeš me valjda silom oženiti?! — Drži i muči! Siđoše u Rosenheimu i pet šest dana lunjaju po varošicu s kitnjastom korpom na trbuhu, s ličkom kapom na glavi. Sedme večeri zavapi Stipina Bakrić: — Izvedi nas odavde, o Mojsije, potopismo se u Moru crljenom! Ni češljić kupilo, a papire stoput prevrnulo! Danas više dektive u komšiluku nego prije u Münchenu. Više se ne možeš ni popišati bez Hitlerove dektive! — Nije to, rodijače — ljutito se obrecnu Matan — nije to Hitlerova već moja Dektiva! Nek mi se množi, nek mi cvjeta i što obilnije plod donosi! — Ne možeš ga ni podići koliki je — bezobrazno će Stipina. Umjesto da se razbijesni, Matan savi ruke oko koljena pa prasnu u neobuzdan smijeh. — Nije ovo za smijanje, već za plakanje — dobaci Kopun. — Kako se ne bih smijao, plača ti Judina, kako se ne bih smijao kad vas gledam ovako, kô pokislu pilad, a znam ja, a znate i vi da se bez moje pameti nikad ne biste osušili i nikad, o ćorave kokoši, ne biste ćapnuli ni zrno žita kad, evo, po cijeloj hrpi gazite, a zrna ne vidite! — Ma gdje ti je hrpa, vražjoj materi dlake iz guzice čupkao! — razljuti se Stipina. 708

— Sutra će je i slijepac vidjeti — smijucka se Matan — sutra kad münchenske glavešine dođu zbor zborovati. Dočim dođu i pogledaju šarovitu gomilu, što će im prvo zapeti za oko? Šareno perje slijepih kokošiju! A što će učiniti slijepe kokoši? Ništa! Sve će to umjesto njih njihov pijevac koji se, bolan, razumije u »psikičko« i razne druge stvari... Slegli se kukasti barjaci, uzlepršali se kukasti orlovi, kukasti narod kukasti trg prekrio, pa iz kukastih srca kukasti »Heil...« izvikuje. Tri kukaste münchenske glavešine drže kukaste govore, sve kole naokolo pa na mala vrata: kukastom je Vođi ljuta sila od njihova zlata. — Naprijed mrš! — šapnu Matan svojima, podiže ispruženu desnicu a glasurina mu cijeli trg potrese — Heil Hitler! — Heil! — prolomi se iz tisuća grla. Šest galantara s okićenim korpama na trbuhu, kao šest bubnjara iz davnašnjih ratova, oštrim vojničkim korakom zastupaše preko slobodna prostora prema svečanoj govornici, zastupaše na zbunjenost naroda, na uznemirenost glavešina i »dektive« koja ih je okruživala i zaskočena zbunjenim se očima pitala: »Što da se radi?« I u tom »što da se radi?« galantari priđoše glavešinama i vojnički caknuše petama. Matan iskorači do same govornice i uzmahne rukom: — Heil Hitler! — Heil Hitler! — uzvrati mlako glava glavešina, pa ga sumnjičavo mjernu — Što hoćeš, strance? — Jesmo stranci — ponosno će Matan — a vi domaći, ma opet nisam siguran tko je zahvalniji i privrženiji Führeru. Vama dade rad, red i sigurnost. I pravo je, njegovi 709

ste! Ali nas, koji u svojoj zemlji ni sirkova kruha nemamo, nas mesom nahrani! Glavešine, zbunjeni ovakvim načinom mišljenja, ne umjedoše odgovoriti, te mu mudrom šutnjom odobriše i neodobriše, a on nastavi: — Dobar otac on nama, harna djeca mi njemu. On nama dar, mi njemu uzdarje. Nisu u nas okovani kovčežići, pa odvoji kakvu sitnicu, kakvu ogrlicu ili narukvicu, neće se ni vidjeti... Ako nemamo zlata, imamo srca, pa to svoje srce sa svim svojim blagom poklanjamo zvom Führeru — skidajući viticu Matan se žestoko uštinu za prst da lakše istisne suzu. — Je li ono lupež proplaka? Je, svih mi Isukrsta — šapnu Šunje — Proplačimo i mi! Prolomi se pusti pljesak, pusta vika, pusti »Heil...«, puste suze obliše narod njemački. Zaškljocaše fotoaparati, zazujaše filmske kamere, uzvrckaše se časna pera novinarska, a glavešine ispružiše svoje fine, odnjegovane ruke i galantare vlastoručno izvedoše na svečano zakićenu govornicu pokazujući ih cijelom puku njemačkom kao najsvjetliji primjer i uzor. Gradonačelnik ih pozva na večeru, na koju se — po Matanovoj uputi — baciše poput gladnih vukova, nek se još bolje vidi da nisu od obilja već od zuba otrgnuli. Matan bi ponekad preko punih usta svojoj Dektivi — koju je ubrzo otkrio među onom političkom što je kusala za drugim ili trećim stolom — uputio podrugljiv pogled, kao da kaže: »Što ćeš, takav je život, moja Dektiva! Ja uz glavešine, a ti postrance... nije to tuf-buf, već des mozges, moja Dektiva, des mozges...« Sutradan u münchenskim i mnogim drugim novinama osvanuše njihove slike popraćene najslavnijim riječima, koje je moglo ispisati suzdržano tronuto njemačko srce. 710

— Nakupujte što više novina i napunite džepove izrescima, pa ih doturite našima. Neka malo sliku zamažu i umaste, pa svaki može reći kako je on na slici. Kad Švabo vidi korpu, neće te za obraz ni upitati. Tako će se još tkogod okoristiti, grehota je da se pamet uludo raspe. Uskoro se pokaza da ta vjenčanoprstenska darovnica donese mnogo više ploda nego se očekivalo. Na stranu što je vlast postala manje sumnjičava, manje im smetnje pravila i rjeđe korpe i papire pretresala. Narod ih je prihvatio, kao što prihvaća sve što se razbubnja, te stade hrpimice kupovati što mu je trebalo i što mu nije trebalo. Samo je Matanova Dektiva — po određenosti svojoj — sumnjičavim okom gledala na to nenadano oduševljenje stranaca, te ih s užitkom i za najmanji prekršaj lovila. Nu teško psu koji lovcu živa zeca hvata, a lovac ga svaki put u slobodu vraća! Uvijek bi se našao kakav mudrijaš koji bi umno zaključio da ti smrdljivi stranci donose više političke koristi nego novčane štete. Matan uživaše u nijemom bijesu svoje Dektive i toliko obezobrazi, da je objeručke prihvatio u početku odbačenu misao o prodaji lažnog pod pravo zlato. Naprijed mrš! I neće ga skupovati u Hamburgu već u Amsterdamu, i ne toliko zbog razlike u cijeni — lijepi ti je vrag odnio — koliko zbog one slađane groznice treskavice koja ga ispunja neopisivom nasladom cijelo vrijeme dok se preko granice vere između uznemirene trske i svoje negdje pritajene Dektive. A kad se provereš, udri, brajo, »psikički«: »Milostiva gospođo... od orijentalne firme Matan & Jaranen...« A kad milostiva gospođa otkrije da je rog za svijeću... Vidi se, brajo, da muljaš kroz život kao mačak kroz vreću i da ti je »psikičko« ko nepismenu slovo, pa mu ga 711

ucrtao većim od Biokova! Od svih tih čestitih njemačkih žena polovica će umrijeti, da i ne posumnja u prevaru. A dok druga polovica otkrije mogu proći mjeseci i godine. Od te polovice polovica neće ni mužu sramotu priznati. Polovica od te polovice neće te ni Bogu prijaviti. Strah je velik u narodu i nikad se ne zna: kad uđeš u policiju, hoćeš li iz nje i izaći. I tako će ti, milinje moje, tek šukunpolovičina polovica podnijeti prijavu, a dotle... muko slavna, gdje si ti dotle! I baš na tom »dotle« ujede ga guja. Prije osam dana sve se odvi sa slađanim smiješkom: »... od orijentalne firme Matan & Jaranen... vaš profinjeni ukus... dične prijateljice... takva nježna ručica kao da je rođena s našom narukvicom...« Trljaj ruke, kupi pare, narukvica je već i s košću srasla, zlato se okostilo a kost ozlatila. Još dvije slatke riječi, još dva slađana smiješka i rukoljub slađanoj gospođi, da te preporuči drugoj ljepotici najprofinjenijega ukusa i najnježnije ručice... Ali ne otvori mu vrata dražesna gospođa već njegova Dektiva užagrenih očiju lisičara: — I ovo si smeće htio podmetnuti pod zlato, i to nikom ni više ni manje nego milostivoj gospođi SS-pukovnika von Sturma! — smješka se zveckajući prokletom narukvicom. — To je on! — virnu iza Dektive sada više ne dražesna gospođa, već krmača debela, a sitne joj krmeće oči, ne iz glave već iz vrata, — jer se glava s bradom i podvoljcima u vrat slila — sjeckaju Matana tako, kao da bi za nj sabirni logor bio milost posvećujuća a mesarski nož ono pravo. Kud ćeš? što ćeš? Ne možeš reći: nemam veze! Kako nemaš sveze!? Nisi valjda zazvonio na vratima SSpukovnice da je upitaš vodi li kroz njezin stan put za 712

Frankfurt! Ma što rekao, kučki će vjerovati. Pomozi, Bože i sveti moj Mate, rodijače po imenu i po prevelikoj pameti! I dok ga tako leden znoj oblijeva, dotle njegova Dektiva, oslonjena na dovratnik, stoji na jednoj nozi, a prstima druge udara takt pogrebnog marša po hrastovu parketu, zvecka narukvicom i s vremena na vrijeme bezočno ponavlja: »Nooo?« Krvničko se pseto šćućurilo u hladu i ponekad preko volje avkne na lisicu u gvožđima. — Nooo...? Kolike se slike izredaše u Matanovoj duši dok napokon ne obori bradu na prsa i ne ispruži ruke za lisičine, koje mu Dektiva polagano i s naglašenim užitkom namaknu. Kad zamakoše zlom oku SS-pukovnikovice i siđoše u polumračnu vežu, Matan i opet ispruži ruke: — Skinider mi to, brajo! Žulja me. — Ma nemoj! — Da mi nisi što jesi, pustio bih te da me odvedeš na komesarijat, pa da vidiš bruke. Ali ne smijem Führerovu stvar upropastiti, a ti kako hoćeš, moja Dektiva. — Kakvu Führerovu stvar? — skupi obrve njegova Dektiva, nikad se ne zna otkud zlo može zaskočiti. Nije druge, moram ti reći. Kad ono u Rosenheimu poklonih svom Führeru sve svoje zlato, odvedoše me u München, i tamo mi jedna visoka ličnost reče: »Sad je zgoda i prilika, moj Matane, da nešto i više učiniš za svog Führera. Dok za spas Njemačke rodoljubi poklanjaju i uspomene od šukunbabe, dotle neke ter neke ženturače visokih časnika i činovnika krijumčareno zlato kupuju. Na tebi je...« Tako reče visoka ličnost, a ja dosad raskrinkah pedesetak krmača debelih. Razmisli, moja Dektiva! Ako stvar pukne, onemogućit ćeš i mene i Führera, a tebi što 713

Bog i sreća... Eto, vidiš, pošten ja tebi, pošten ti meni. I lovajmo se po našem dvorištu: po granici preko koje ti tovare robe prenosim... — Odrenimo se, brajo, politike — govorio je u Düsselforfu drugoj a opet istoj svojoj Dektivi — Priliči nam ko krvniku redovnička kukuljica. Politika ti je kučka prevrtljiva: danas loviš ti mene, sutra ja tebe... dok ti je u našem poslu stalnost nebeska: ja vazda pred tobom, ti vazda za mnom kao Vlašić za Vlašićima, kano kola za rudom Velikoga Medvjeda... va vse viki vikov. Za nas ni drugog izlaza, ni druge radosti... — ... ni u jelu, ni u piću, ni u postelji — nastavljaše u srcu Berlina svojoj trećoj a opet istoj Dektivi — Možeš li žderati ko Srbiguzica? Možeš li lokati ko Matan Bilin? Možeš li s kučke na kučku ko ćaća mi Potrka? E, ne možeš! Mi jedemo i pijemo da se održimo, a ono što gdjekad badnemo vlastitu ili koju drugu pogrdu, to ti je, brajo, kô da tuđim sadačem tuđu zemlju badaš i tuđemu kupus sadiš! Naše je drugo, moja Dektiva, i mi smo tim drugim tako uzajamno prožeti, da bismo se rasuli u prah i pepeo kad bi ga nestalo, kao što bi se i moj nevoljni narod rasuo, ispario i u drugi narod pretvorio da ga budalasti gospodari ne šibaju svim munjama i tako ga održavaju i jačaju sjedinjena zajedničkom mukom i jaukom... — Nije pošteno — govori uz čašicu svojoj pograničnoj a vazda istoj Dektivi — nije ni pošteno, ni dostojno, ni pravedno da ti imaš sve sprave i otprave, i aute i brzojave, a ja samo trnje i tabane! Stoga ti i opet u četiri oka, čestit stojim: i neću ti više kroz trsku i močvaru, kostobolja me žestoko načela, već zračnice pod guzicu, pa se, pobro, treskaj i uživaj! I neću ti više prenositi one puste prdosije i drangulije, već štogod malo a valjano... 714

Kako reče, tako i učini. Namaknu autić pa s bratom Antišom svaki čas u Nizozemsku, iz Nizozemske... a na granici svaki put: do gola i njih i auto! — Bogo mili, da mi je znati — iščuđava se Matan — da mi je znati, moja Dektiva, što toliko po mojoj goloj tjelesini prčkaš i kakve li sve jade istražuješ? — Nešto malo a valjano o čemu si mi govorio u krčmi »Kod kozoroga«. — A ti vjeruješ pijanoj budali! — Dvadeset i osam puta u pola godine ne ide se u Amsterdam da se goudom osladi! — Išao bi i ti kad bi tamo vijorila njemačka zastava, a ovdje te strijeljalo ako bi je razvio! E, moja Dektiva... i Hrvat za Hrvatsku nosi njemačko srce! Ali komu nije smiješna tuđa ljubav i tuđe rodoljublje, i tko neće posprdno dobaciti: »U što si se zagledao, nevoljo moja slijepa?!« I što ikom znači neka tamo čobanica Nuša i tamo neka čobanska Hrvatska kad na svijetu nema ništa ljepše od Grete i slađe od moćnoga Reicha! Po dvadeset i osmi put uguraše ih u niski pogranični ured, koji je zaudarao po vlazi, jetkoj masti, ukiseljenu pivu, lošem duhanu i carini. Oni priđoše već poznatom stolu, izvježbanim pokretima hitro isprazniše džepove i sve sitnice uredno poslagaše ispred dremljiva carinika, koji od sebe dade znak, ugadljivši lice, tek onda kad mu Matan gurnu ravno pod nos rupčić sav slijepljen slinom i nadojen rastopljenom duhanskom prašinom. Potom ih uguraše u malu dobro poznatu sobicu, u kojoj se između njega i njegove Dektive i sad odvi toliko puta ponovljeni razgovor: »Svlačite se!« »Do gola?« »Do gola!« »Ni rođena mi se žena toliko ne nagleda golih guzova! Ma 715

što li slatka nađe na njima?!« A kad bi ih vodili u drugu zamračenu sobicu u kojoj se nalazio Röntgen, Matan bi bacao nježan pogled na svoju Dektivu: »Hvala ti ko đavlu na tamjanu! Ni majka se rođena ne bi toliko brinula o mom zdravlju. I sve džabe, dok ti u imotskog doktora nema »rengela« ispod težačke nadnice.« Kako u počelu tako i sada: zdravi na »rengelu«, zdravi u autu, koji mehaničari bijahu rastavili do posljednjeg vijčića. Pokupiše svoje po stolu rasute stvari, Matan uputi svima gromki: »Heil Hitler!« a svojoj Dektivi sućutan pogled i tihi šapat: »Mogao bih ti reći, da po Führerovoj volji tuđu zemlju obilazim. Ma to, brajo, ne bi bila poštena igra!« Ušavši u auto s jagodica skupljenih prstiju odpuhnu posljednji poljubac svojoj Dektivi, pa će zadovoljno Antiši koji već bijaše za upravljačem: — Polagano, braco, rastanci su teški. Pusti me da se svoje ljubavi još zericu nagledam. Izvadi iz džepa ogledalce i stade u njemu raznježeno promatrati svoju razočaranu Dektivu, koja stajaše na cesti kao Lotova žena poslije znatiželje. Najednom kip od soli oživi, a ruka se od soli lupi po slanu čelu, kroz koje se zrnce soli napokon probi do mozga. — Halt! Halt! Halt... — uzvika se njegova Dektiva grlom i rukama i čitavim sobom. — Šišni, braco, iz prve u četvrtu! — dobaci Matan Antiši, izvadi iz džepa onaj slinom slijepljen rupčić i zagrize. — U slast! — dobaci Antiša i jedva jedvice potisnu želudac koji mu se bijaše do grla podigao. — E moj braco, valja i govno pregristi, kamoli ne slinav končić — mirno će Matan, iščupa noktom komadić končića 716

koji mu bijaše zašao među zube, pogleda u ogledalce, pa kad ugleda svoju Dektivu kako na motorkotaču bjesomučno juri za njima, munu Antišu pod rebra: — Gas do daske dok se ne dočepamo onog tršćaka, one močvarice... Iz slinava rupčića ispade mu na dlan briljantić veličine osrednje maraske. Matan ga žalostivo pogleda: — Gdje ćeš s bratom u močvaru, gdje ćeš s rođenim... A moram te, dušo presjajna, duši mi prirasla — prinese opružen dlan do otvorena prozora, a onda ga čvoknu tako, da se ču zvižduk kao sastavljen od zvižduka puščana zrna i vrtuljasta kamena. Malo zatim na bučnom Indianu prošiša mimo njih njegova Dektiva, pa počne usporavati. — Uspori i ti, braco — dobaci Matan Antiši — pa kad on stane, a ti do njega. Kad stadoše Matan srdačnim smiješkom počasti svoju Dektivu: — Gdje to gori? — Ne gori nigdje — draga máčku igra — već me hunjavica osvojila, a rupčića nemam. — Vrag ti rupčić — istovremeno i Matan i Antiša povadiše čiste maramice. — Takav i sâm imam — odahnu Dektiva i stade kažiprstom vabiti — Onaj slinavi... bolje mi odgovara. — Kakva podudarnost! I meni! — kliknu Matan i jedva se obuzda da ne prasne u divlji i bezobrazni smijeh. A Dektiva... nikad mačka brže ne ispruži šapu, ali i nikad glumcu brže smiješak ne napusti usne.

717

— Što ćeš, moja Dektiva, život je pun sitnih razočaranja i bijelih miševa. Naredne nedjelje pogodi i Matana sitno razočaranje dok je s ostalom galantarskom braćom vrtio odojka i valjuckao buće po ovećem dvorištu prigradske krčme. Kao bez duše uleti Šunje i povuče ga za rukav baš kad se zasukao da izbije bulin i tako dobije četiri punta. — Pusti me da igram! — otrese se ljutito, te umalo samim pogledom ne smoždi Šunju. — »Pusti me da igram!« Majn Got, majn njemački Got... — zajauknu Šunje, a onda mu šapnu — Noktom u ledinu i pete k vjetru, da te sve vile uhvatile ne bi... — Što je? — upitaše bore s Matanova čela, odbaci buće, pa se sa Šunjom povuče ustranu. — Majn Got, majn njemački Got, ma šta: što je! Zlo je! Ulovilo draguljara Zimmermanna, a on im poslije trodnevnog »prijateljskog uvjeravanja« skrušeno priznade da je od tebe robu nabavljao. — Otkud znaš? — Od svoje Dektive! — Od svoje Dektive!? — Da od koga, brajo! Oprosti, što ti o tom nikad ne zucnuh: ne bi nevolje a stida na pretek... Nikad ti ja nisam bio junačina, pa vitlaj kijačom i čavlinom batinom... a ni moja Dektiva. Ona ti je više od ovih sitnih ljudskih potrebica: ja njoj dvadeset maraka ovdje, trideset ondje, ona meni šu-šu tu, šu-šu tamo, sve ljudski po ljudski. Tako mi reče i o tebi, pa mi, evo, i tjeralicu donese. Kakva lijepa tjeralica, moj Matane, kako sastavljena, goro moja, ni rođena te majka ne bi bolje opisala. — Ne klepeći, već govori što je s tobom i s Antišom! 718

— Što bi bilo, milo moje? Oli smo ti ikad vidjeli Zimmermanna! Mene si ostavio da se bakćem s narukvicom i gospođama, a draguljaru si sam briljantiće odnosio... — Ma znaju da je i Antiša sa mnom granicu prelazio! — Kako ne bi znali! Nu Antiša se brani da te je morao voziti kad sam ne znaš i da te je vozio po državnom poslu, jer da si mu govorio kunući se mlijekom materinim: »Vozi, brajo, u zemlju nisku i zelenu! Führer me šalje ko Ivana Krstitelja da pripravim putove njegove!« Kad mu rekoše kakve si putove pripravljao, kaže moja Dektiva, da je Antiša bjesnio ko sve tri ožujske bure i svi vrazi zajedno, da ga petorica nisu mogla svladati: »Dajte ga meni, dajte mi ga, mlijeko ću mu materino na nos istjerati...« škljocao je stisnutim zubima i usukivao šakama kano da ti vrat zaista lomi i mlijeko ti materino na nos cijedi. — A oni mu povjeravaše? — I ti bi mu povjerovao da si ga vidio. Osim toga kriminalnoj je bolje vjerovati nego u političke priupitati, jerbo ni Nijemac ne zna koji će mu zubac prste odsjeći. Zamršena ti je, brajo, mašina Hitlerova. — Vele si me zadužio — tronuto će Matan pružajući mu ruku — pa ću ti se odmah dobrim savjetom odužiti: sve svoje pare vazda sobom nosi, jer nikad ti nije znano ni kad ti je ni kud ti je podbrusiti pete — pri tom se zadovoljno potapša po nabubrjelu prsluku. — A kud ćeš sada? — upita Šunje. — Zecu je vazda uzbrdo. Jesi li čuo, rode, za Schaffhausen? Tamo ti se kuju satovi bolji i od šešana puškara Zele. Vajda mi, rode, onoj našoj divljini donijeti štogod moderne spravice, da i po oblačnu mogu odrediti je li doba ručku jal užini. 719

EVO ME OPET K TEBI Pjesnik bi rekao: »Evo me opet k tebi, ma jedina, premilena domovina!«, a Matan reče: »Evo me opet k tebi, moja premila domaća Dektiva!« i s punom uprtnjačom tazesvježih švicarskih satova prijeđe vučjom stazom kamenu granicu. Stigavši u Zagreb ne pođe ni ocu ni majci ni ženicimiljenici — koji se prije tri godine preseliše ovamo, i u svoju, istina, ne rođenu, a ono pošteno kupljenu kućicu — već siđe u podrum Miševe krčme i odloži dragocjenosti u svoj davnašnji tajni pretinac u bačvi. Potom se pope u krčmu, zaokupi se domaćim krvavicama s kiselim kupusom i obilno ih zalijevaše dobrom domaćom kapljicom, te i ne primijeti svoju Dektivu dok ga ovaj ne nagovori: — Prijašina i ne nudiš! — O moja Dektiva! Moja domaća Dektiva! — skoči Matan, zašumješe zagrljaji, zapucketaše poljupci — Sjedni, jedi i pij koliko ti duša želi, jer sam te se uželio... Aaaa bjež' bogareti! Jesi, brate, jesi... svugdje, gledaj te, majku mu, isti si mi tâk i jednak, kô slika, kô pljunut i u Njemačkoj i u Austriji i u Nizozemskoj i u Švicarskoj, ma opet, braco, ovdje si mi drukčiji... miris ti je to slanine i češnjaka, miris 720

domaći... kao da sam uskrsnuo. Vrag ti Švabe, ogade se čovjeku, nema ti s njima junačkih megdana, već ih oko prsta kô ludog Martina Šišmudina, pa sanjkaj i tociljaj! O da vidiš čuda i pokore... — i zaredaše priče više izmišljene nego istinite, priče o stotinama podmetalica, kojima je vražje Švabe oko prsta kao ludog Martina Šišmudina. I tako pričicu za pričicom, čašicu za čašicom, opiše se od jednog i od drugog, pa negdje oko ponoći, zagrljeni kao stari, teturavi plastovi, zaševeljaše prema izlazu. Na samim vratima njegova ga Dektiva još jednom snažno zagrli, zviznu mu poljubac o čelo, pa mu vještim rukama pođe nježno niz prsa: — Dopusti, mili, da te pretresem! — Tako je i Juda poljubio Isukrsta! — spočitnu mu Matan. — Kakva podudarnost, mili! — naceri se Dektiva. — Danas je toliko tih nemilih podudarnosti da im se nije ni čuditi — uzdahnu Matan i stade skidati jaketu — Hoćeš li do gaća ili i ono ispod njih? — Neću ništa, mili... samo da ti džepove opipam. No Matan nikako ne mogaše prežaliti što ga ne svuče do gola, da mu pokaže što mu nasmjeri pokazati... a bilo bi vraški zgodno: sagni se, pa po nosu. I žalio je sve do kućnog praga, na komu se poslije duge ponoćne zvonjave pojavi dremljiva Nuša u gusto nabranoj podsuknji i čipkom obrubljenoj prsnici, koja je mnogo više nalikovala tvrdoj težačkoj košulji nego grudnjaku. — Ti li si mi, Moj Matane, golubane... ti li si mi... — A tko bi drugi mogao biti, silo nečista! — zareža gotovo uvrijeđeno, kao da dolazi svake noći a ne svake četvrte godine. 721

— Muči, golube, probudit ćeš ćaću i mater, muči, jadna li sam... Podražen ženinim razgoljenim vratom i ramenima, kiselkastim znojem ispod uspavanih pazuha, a još uvijek pod dojmom one proklete misli o golotinji pred policijom, unese ženu u sobu, baci je na postelju, pa kao opsjednut stade njeno seljačko rublje od čvrste žutice trgati lagašno kao da svilu trga: — Okrenut ću te golu, kučko, vučice, golu... — Nemoj, dušo časna, umrijet ću ti od stida! — Umri poslije, a sad mi vrckaj kô u plastu kopriva! U susjednoj sobi stara Nuša prodrma Potrku: — Ne čini li ti se, uho moje, da se naš Matan vratio? — i ne čekajući odgovor ustade s postelje da pohita sinu. Ali ne dadoše čvrste Potrkine ruke: — Lezi ovamo, silo nečista, zar ćeš im svijeću držati?! — Pogrdo stara, tko o čemu, ti... — ali ne doreče, već se tihano zavuče u postelju i pritaji se kao da odmah zaspa. Potrka se izvali nauznak, savi ruke pod glavu, zaklopi oči da i sam što prije usne. Vraga će usnuti! Umjesto blagog naručja sna podvuče se poda nj škripa sinovljeve postelje, podvuče se poput kakva nestašna vala, pa ga odbaci na hrbat nekog drugog vala, neke druge škripe, ovaj put škripe Juliškine postelje. A kad se jednom nađeš na hrptu svoga vala, zna se, da ćeš s hrpta na hrbat do nakraj oceana, skraj naukraj ovog grebenog bludnog svijeta! »Gdje si, Juliško, puško ostragušo! Kô suh si barut pucala, a kô vlažan vonjala... Pa ti, druga Juliško, Juliško od mačjeg čeprljanja, gdje su nokti da me do kosti prožegu... Anđelijo, guzajlijo, vita bedevijo, ko vučica si zavijala, ko kobila njištila, ko kučka mirisala... O Ilonko, moje zvono 722

zvonko, Mađarice moja bezdlaka, pa opet: kudgod dlanom, na užaren se trn ubodi... Ruško, kruško, runjava ko muško, moj Ezave, moje janje, da mi se još jednom na tvom runu ogrijati!... Konstancijo Besserová, službenice đavolova, moja Kosto, moja lasto... O da mi je mojoj Kosti, pa se bosti sve do kosti, Bog da prosti... Gdje ste Helge? Gdje ste Grete? Gdje li Anne, gdje proklete... što ti učinih, Bože, da mi ovako napakosti? što mi po starosti bar pregršt mladosti ne dade?!« I usnu tako, ali ga uspomene ni u snu ne ostaviše. Zanesen hvalisanjem Matan Drugi tek oko podne primijeti, da se uzalud hvališe, da ga otac Potrka sluša baš kao more baru koja se razmeće vodom, tek oko podne sazvučiše se sve očeve tu i tamo ubacivane rečenice koje su do tada mimo njega prolazile a da mu ni uho ne očešaše: »Jesi li vidio tu i onu... i kako se drži?« Matan bi mu odgovarao slijeganjem ramena ili uzdizanjem obrva, to toliko da mu pitanje ne ponavlja, pa vatreno nastavljao priču o uglavnom izmišljenim megdanima. Tek oko podne uvidi kako je bacao riječi u vjetar, kako su kroz cijelo vrijeme tog junačkog blebetanja piljile u nj očeve vodnjikave oči i gledale ga i podrugljivo i prezrivo: »što mi tu muljaš i baljezgaš, kao da sam se jučer rodio! Pa i da si istinit kano Evanđelje, što onda? Samo pare mlatiš, hrčak prokleti, samo pare, a nijednom ne spomenu da kupi i najsitniju radost! Više ti valja, razmetni sine, više ti valja zagristi sisu i štipnut za guzicu nego sve pare u ovoj dolini suza!« »Prisjest će ti, jarčino zabaljena!« nasladi se u sebi Matan. Pa kad mu malo zatim pohotnik stari istiha podmetnu: »Je li još živa vlasnica krčme »Kod dobrog rogonje« podno Taunusa? Hilda se zvaše«, Matan poskoči:

723

— Hilda?! Vrag ti je razvratnu odnio! Još i danas zavodi momčiće i samo momčiće, i odbija ti sve što po mlijeku ne miriši. — Ma nemoj! — živnu Potrka — Bit će joj sada pedeset i šesta ili i sedma, a veliš još uvijek vatra živa! — Ne bi joj dao ni trideset i pet! Tamo su ti žene kô i zmije: vrag će im starost odrediti. Eto, ti se, ćaća, na priliku, skovrlji i oronu, a tvoje vršnjakinje još uvijek iz noći u noć stružu parket po berlinskim i hamburškim barovima. Mislio je da će ga tim do kosti ubosti, stoga se grdno razočara kad Potrka još više uzdiže rep i raširi krila: — Znao je ćako kruške probirati... Nego, kad već spomenu Hamburg, reci mi, dušnje ti, zađe li ikad »Kod vesele Emme?« Kad je već ugrizao uprazno Matanu se učini i neviteškim i ponižavajućim da ponovo grize — otac mu je, a i njega starost čeka — pa zasvira u drugu sviralu: — Emma? Draga gospođa Emma. Kakva je morala biti u mladosti kad je još i danas krasotica! Satima mi je znala pripovijedati o tebi, o vama... mora da je to bila velika ljubav? — Poznavali smo se — odbi Potrka sa smiješkom koji mu ne ode dalje od usana — Jesi li, može biti, zalazio i »Kod probušena jedra«? Kako da nije! Tu se spominjalo nekog Dalmatinca koji je pred više godina vodio veliku ljubav s nekom plesačicom... — S pjevačicom! — zaleti se Potrka, no brzo se snađe i povuče — Nije to bila baš ljubav, nego više kao veliko prijateljstvo. A je li te put nanese u Nordhausen? 724

I sve tako do ponoći, i sutra, i prekosutra. Bi i do Božića da Matanu ne dojadi trlababalan. — Donio sam, ćako, nešto maraka, pa ne bih htio da mi miševi izoblju i marke i bječve — ne nadoda »kao što tvoje izobaše« — Vremena su mi mutna i mekana, valja jaspru u štogod tvrda uložiti. — Najbolje ti je u štogod kućice. Može se za nevolju i od stanarine krušac griskati. — I ja tako mislim — složi se Matan, i odmah se dadoše na posao. Prođe dobar mjesec u traženju i prebiranju dok na kraju ne kupiše i na Matana ne uknjižiše po jednu trokatnicu i četverokatnicu. I tek kad sve bi sređeno i uređeno — još koja parica i preteče — Potrka se junački predade: — Ja mislio štogod kućice, a ti palačetine! Prepiša me, sine! Ma nokat je i moje zasluge, ne nadjenuh ti uzalud ime Matan Drugi! Jednog neobično vedrog prosinačkog jutra, poslije obilna doručka, Matan Drugi veselo ustane od stola i još veselije pljesnu ženu po stražnjici: — Nušo, dušo i silo nečista, spremi se da ti sokol pokaže Zagreb! — Ujmoca i Sina... — stade se krstiti Nuša — Ovo je četvrta godina da iz njega i ne izlazim! Znam ti svaku kuću, ko rođenu. — A ja ti kažem: ne znaš! Ne znaš, niti smiješ znati dok ti muž ne pokaže! — Kako ti kažeš, moj Matane, golubane — pokori se Nuša. Pauneći se uze je pod ruku, ali nit još što pokaza, niti riječ prozbori sve dok se ne popeše na toranj katedrale. 725

— A sad gledaj Zagreb, silo nečista! Vidiš li onaj brežuljčić pod starim dubovima? Vidiš. E pa kad ga vidiš, razabireš li i onaj crveni krović između dva najveća duba? Razabireš. E pa kad razabireš, onda mi reci čiji li je ono krović? — Od naše trokatnice — promuca Nuša. — Od naše?! — zagrcnu se Matan, a oči mu iskočiše dva pedlja ispred obraza. — Od tvoje, ma od tvoje, moj Matane — ispravi se hitro Nuša, pa zakuka — Jadna li sam, meni to izleti ko Grebenalu psovka u očenašu! — Tako te volim čuti, lakomice i silo nečista — primiri se Matan — A sad pogledaj onu zelenu kupolu, pa onu manju iza nje, ter mi reci ter mi samo kaži što li vidiš između nje i kruške od zvonika? — Tvoju četverokatnicu, moj Matane! Matan se slađano osmijehnu i zadovoljno prijeđe dlanovima po najednom udvostručenim grudima: — Moja, ženo, moja! — potom nesta i smiješka i milovanja, pa će strogo poslovno — Eto, ženo... sad kad sam ti se Zagreba nakazivao i napokazivao, trči na tržnicu po štogod odojčića, a ja ću za svojim poslom. Sredivši tako sve svoje poslove — novac čvrsto uložio, za švicarske urice dobra kupca pronašao, ženi se Zagreba napokazivao — stade se ogledavati i za općim. Na Jelačić-placu umalo se ne sudari s Baukom Puhom, starim mačekovcem, kojemu žandari jedan bubreg odbiše i tri rebra načeše i koji nije nikad izlazio iz zemlje, već uglavnom po Zagrebu korpu nosao i svaku desetercem izricao. Stoga mu i Matan priđe s desetercem:

726

— Moj Bauče, iz gorice, vuče, svi mi vrazi oči zamagliše pa ne viđu kud sam ni gdje li sam: je li ovo zemlja Nizozemska, jal Luksemburg, jadna li mu majka? — Zašto, brajo, zemlja niskozemska, jal luksum-bus, kako li već kaza? — Nizozemski viju se barjaci! — Nije ovo barjak niskozemski, već hrvatski barjak brdoviti: crveni, plavi, u sredini bijeli, Hrvatska se od Srbije dijeli — pa zapjeva što ga grlo nosi:

Pade srpska sila i ordeja, strašna vlada na magarcu perja, usraše se sileni žandari: Vlatko Maček poparu im svari, kralju Petru ljuti pozdrav daje: Vraćaj, more, sve hrvatske kraje, da sastavim svoju djedovinu, Hrvatsku mi šećer-banovinu: od Zagorja i od Međimurja, od Prigorja i od Moslavine, Posavine i sve Podravine, Slavonije, zemlje uzorite, Srijema ravna do bogata Šida, tvrd Korduna i ljute Banije, od Kotora Gorskog i Ravnoga, medu njima Like i Krbave, plemenite hrvatske države, Dalmacije do sinjega mora, polovice zemlje Hercegove, ponos-Bosne do Travnika grada...

Onda se naglo prekinu, pa prijekim okom šibnu Matana: — Nu, rodijače, to ti mene zajebavaš! 727

— Bog s tobom... četiri me godine nije bilo, pa kako ću znati kakva se sve čuda dogodiše! — A tako — umiri se Bauk, pa veselo nadoveza — Onda, brajo, više me ne pitaj, kup' novine, iz novina čitaj. U njima ćeš naći, pobratime, sva hrvatska i ljeta i zime, o čemu ti Bauk besjedio dok si spišom u kolijevci bio... U novinam... — A, moj Bauče, ne jauče narod po novinama već po krčmama — lijeno zijevnu Matan i bez pozdrava okrenu leđa zabezeknutu Bauku. A po krčmama svega i svačega, ponajviše vatre Baukove: okićeni grbićima i trobojčicama, okićeni vinom i rakijom, iz dna duše čupaju ilirske davorije, pa udri moli i kumi Jelačića bana da ustane iz groba — u očima im čitaš: nȁ, sad će ustati da sve to sredi i uredi — dižu glas i čaše do neba kličući »Živio!« svim živim i mrtvim junacima, od Zrinskih i Frankopana do Radića i Mačeka, a ponajviše nazdravljaju, kao kakvoj gizdavoj izbiračici, Banovini hrvatskoj. »Jadna vam vaša banovina u tuđoj kraljevini!« žučljivo će neki povratnik s Lipara, a njemu se pridruži i lijep broj onih koji su dotle toj istoj banovini klicali. »Bez socijalne pravde nema ni nacionalne. Živjela slobodna sovjetska Hrvatska!« kliknu Ante Jurišin o kom se govorkalo da mami dobrovoljce za Španjolsku. I njemu se mnogi pridružiše, tek što mu Bilušina zajedljivo dobaci: »Drž' je tvrdo! Rusi će ti je svakako donijeti, samo su u nedoumici, gospodine druže: hoćeš li je u zemljanoj, jal u drvenoj zdjeli!« »Bojim se da ćete svi sve to na nos i na usta kad domalo zajauknete: »Avaj naše, za malo bijaše...« nasladi se neki bijesni ljotićevac. Hrvat po rođenju, da tko će...

728

I tako od krčme do krčme: u ovoj kolo, u toj vika, u onoj bitka, a posvud pjesma, grbovi i trobojke. »Sve pobudalilo — smije se gorko ćaća Potrka u Miševoj krčmi — svima nebo pamet oduzelo... Kad je tako, veselite se, budalaši, veselite se krpicama i pločicama, kolima i pjesmicama.. sve vam gospodar daje i sve će vam dati osim puške i pare!« Da ne bude od zla gore, Matan izvuče pijana i gnjevna Potrku, i povede ga kući više ga noseći nego pridržavajući. — Nisam ti pijan, sine, nisam ti pijan, niti govorim ja, već mi pokojni don Petar na usta progovara: »Propast je tvoja u tebi, o Jeruzolime... Vidi što radi taj prokleti narod, gledaj kud se razdrobi i rasturi... tri Hrvata, pet stranaka! Barjačići i krpice... a puška i para... Nu daj im pušku i paru, pa ćeš vidjeti kud će ih lijepi đavao odnijeti! To ne može biti, jer je prokletstvo Božje postojano: nikad neće zemlju izgubiti, ali nikad joj ni gospodarom! U slobodi narod na to zaboravlja, zaboravlja tko je i što je, pa se osiplje i pretapa... stoga će već sutra crni oblak nad Hrvatsku, pa udri svim munjama i gromovima... udri, da narod zna tko je i što je, da se na svojoj zemlji u jauku zbije, jer se samo u jauku i može održati.« — Znam, ćaćko, sve što je don Petar govorio. — Nije dosta znati, već »va vse viki« pred okom imati! Tako ti je to, sine... Uzmimo da naiđe kakav milokrvan gospodar, i da ovom narodu dade pola slobode, on bi se poluslobodan rasuo kao žito iz bačve kad obruči popucaju, i začas se odrekao i imena i jezika, zemlje i sebe, pretopio bi se u narod gospodara i tako osujetio prokletstvo Božje... Ali gdje će smrtnik i jedno Slovo vječno dlanom prekriti! Stoga reče Gospodin gospodarima našim: »Budući da znam kakve ptičice imam, udarajte ih! Udarajte ih vatrom i vodom, 729

žitkom pruću i čavlinom-batinom, oplićite ih bičem i kijačom, zlostavljajte ih svim načinima dostojnim svedomišljate sotonine pameti, jerbo jedino u općoj i zajedničkoj muci mogu ovaj narod složiti i za nove muke sačuvati!« I tako ti je, sine, tako ti je kô bog: na stratištu smo svi jedno, a na piru jedan drugom noktom u oko! — Kô sveto evanđelje — povlađuje Matan bojeći se da ga pijana još više ne razdraži, pa će se nȁdati u viku, a onda k vragu mir i san — Bit će što bude, glavno da si mi ti u zdravlju, ti i mater. — Ne spominji mater, ne ujedaj me za srce — zaboravi Potrka na narod, don Petra i prokletstva, pa zagrize u novo kao da s njega nije nikad zuba skinuo — Ne zovi mi pred oči sve opačine, crne i opake... a jesam krvnik, a jesam razbojnik, a jesam... A ona, sirotica, kô kruh koji se jede, kô vino kojim se pričešćuješ, kô duša što dušom miriše... I što, nevolja moja, imade od života? Jad i kukavicu, i zlo moje! — Nisi ti, bolan, ni zao koliko se činiš. Ono malo vražjih udovica... — Ma tko o kučkama, tko o uspaljenicama! Kajem se što ih nisam još toliko. Kao da su nju kučke mučile! Zna ona, sirotica, da je bik bik, a krava krava, jedan pijevac na sto kokoši... Nije to nju mučilo, već moja opaka osvetljiva ćud. Kad se samo sjetim dućana... Kolike sam joj godine krv na slamčicu sisao i u slami, i pred ljudima, koliko je puta kučkom rasipnom nazvao... a ona, duša anđeoska, mirisna, sirotinji krvi ispod vrata, utješiteljica sirotinjska! Uh! Ne sjećaj me, vraže jedan, ne sjećaj me grijeha neoprostiva! Znaš li ti da je cijelog života i ne nazvah drukčije, već Silom nečistom, kao da joj je to kršteno ime! E nećeš više, đavle pakleni! E, nećeš više pasji sine!... A ti, prvenče moj, uzdanice moja, a ti se zakuni ćaći, da ćeš mi 730

jezik odsjeći netom prvi put preko njega pređe: »Silo nečista!« Evo ti čakija i sijeci ga, majku mu!... Eh, sijeci ga?! Dobro, sijeci ga! Ali daj ti smisli zamjenicu za »silo nečista«!... »Janje moje«? Ma kako ćeš, gospeti, bezuboj ovci reći: janje moje!... »Dušo moja«? Kakva ti je ono moja duša kad ta duša-skovrljenica nikad iz one vukojebine, izim ovo u Zagreb, nosa ne proturi, a ja obiđoh sve zemlje i gradove, nadisah se svih zrakova evropskih i barskih, nasvlačih se toliko duša uspaljenih i razbludnih... kakva moja duša za njeno usko nebo! — A ti je zovi: »Starice moja!« — nabaci Matan kojega ćaćine pijane suze počeše već dobrano uzrujavati. Potrka zastane, a onda — kao da mu se deveto nebo otvori — nesigurno tijelo gotovo zabi u sinovljevo, obgrli ga za svoje godine i odviše snažnim rukama, i ne obzirući se na podrugljive poglede kasne noćne braće, obasu ga pregrštima vlažnih pijanih cjelova: — Sunce moje, i tu me prepiša... E neka!... »Starice moja!«... Baš milo, kô iz srca, kô iz duše... Starice moja, dašto, nego starice moja... I znaš li što, sine, znadeš li što? Grebem ti Zagreb i Evropu! Vrtirepko, zoro moga dana, odoh ja za tobom i k tebi... i ja i moja starica, da ponovo navrnemo žile na rođene, na Kikaševe i Prpine... A tebi, prvenče moj, Matane Drugi, tebi ostavljam svog Ivišu, svog učenjaka iz petoga gimnazije. Pripazider na nj i velika mi iz njeg čovjeka isteši: jal popa, jal suca, jal bilo što, samo da veliko bude... — Ne boj se, ćako, samo se ti kalemi na staro, meni je na novo. Iviša je moja briga: njemu je suđeno uza me baš kao i meni uz svoju vjekovječnu Dektivu.

731

KAD ONO HITLER ZAMETNU BOJ Istoga dana kad ono Hitler zametnu boj s Poljskom, Potrka i njegova starica napustiše Zagreb i ponovo uljezoše u nove dvore Matanove, u dvore koji ih zapahnuše zapahom duge vlažne ustajalosti. — Napokon kod kuće, starice moja! Napokon poče pravi život... — Gdje tko nikne, tu i obikne. — Nije ti baš mudra, starice moja, ali neka ti je! — Žensku mudrost i ne priliči — pomireno će Nuša — Ma opet mi je teško... Jesmo u svomu, a sami kano ćuk i sovuljaga! Matan i Iviša u Zagrebu, Antiša u Njemačkoj, sam Bog zna hoćemo li ga ikad više vidjeti. — Muči, starice moja, ma gdje bili s nama su. Mušku je da svijet obija, no stoga nam se kćeri na blizu poudale, obilazit će nas. — Što će ti spišulje, sunce moje: da si ovca i o Božiću bi s tebe runo strgli! Ne znaš ti što je žensko, sila nečista i gramzljiva. Jedne zime spavala ja s Marijom u postelji, a ona i u snu cijeli sukanac grabi sebi, i baš je brige za mater. Vidiš, sunce moje, a ti si me i u snu pokrivao... 732

— Ma pusti to — neugodno Potrki. — E, pusti!? Pamtim ja i zlo i dobro. Stoga i kažem, pusti spišulje, i kad sinova nema, bar o njima misli. Iviša moj, mlađak materin, da mi bar za popa izuči, sjetio bi nas se kojom svetom misom... — E, baš budalasto govoriš! Sjetio bi te se kojom misom, a ne pitaš tko bi mu tu misu platio? Nitko! Komu bi je mogao prodati? Nikomu! Ne mise se dvije mise na dan. Neka tebi jednu pokloni, ode ututanj sveta nadnica. Od čega će onda živjeti? Zaludu bi štolu nosio preko ramena kad ga rame ne bi moglo hraniti... jer bi mu tvoja duša sve unaprijed izjela! Bogu hvala u Potrke je novca kô u vršaju pljeve. Ostavit ćemo našem popu za tisuću misa, veći grešnici nismo — a onda mu se učini da možda i jesu, pa potiho nadoveza — mislim tisuću po svakoj glavi... može biti za me koju i više zbog onih uspaljenih pogrda... — netom bi o uspaljenicama počeo besjediti, znalo se da će zaveslati i dugo veslati po slatkim vodama davnašnjih uspomena. Kad ono Hitler zametnu boj s Poljskom, najplašijivijim se galantarima stadoše tresti gaće, te pohitaše kući iz Češke i Njemačke, a kad ga zametnu s Francuskom, vratiše se i oni najhrabriji, te gotovo nitko i ne ostade u zaraćenim zemljama. — Sve se đavli pakleni u kolo uhvatili. Valja glavu u rupu, ulje u kamenicu, krumpir u trap, žito u ambar — govorahu oni od mudrih djevica. — Za dobre pare vazda je dobre hrane, a što se glave tiče nijedan je parajlija ne izgubi... osim budale — govorahu opet oni od ludih djevica i nastaviše bančiti po krčmetinama, baš kao da ne pucaju topovi, već da državna kovnica za njih sitniš kuje. 733

O ratnom ishodu bijaše mišljenja takvih i onakvih. Oni iz Njemačke ni trenutka ne posumnjaše u Hitlerovu pobjedu, a oni iz drugih država u njegov posvemašnji poraz. — Engleska, ljudi moji, ne znate vi kakva je vraška sila Engleska... — znalački bi vrtio glavom škroko Krnjagin, koji je Englesku s belgijske obale tri ako ne i četiri puta vidio — Kad se Englez ušanči, svi ga đavli ne bi išančili! — Hajde, gospeti, ne pijuckaj mi zube u opanke — uzbjesni se Šimaga Mali — Englez? Englez?! Glade gladni, imentuj mi jednog našinca koga Englez nahrani, i evo ti, rođo, cijela Evropa! A da nije Njemačke, usro usrani, crče pola Krajine! A Englez... samo grabi, grabi, pola svijeta opljačka, pa i samom Crncu-ljudožderu zalogaj iz usta čupa! I onda ćeš mi Englesku?! E nećeš, svetoga mi Roka i njegova paščeta bogoljubnog! Ušanči se, a? Bravo! Vidjesmo i to nedavno. Netom Švabo nagari s tenkovima, oni kô štakori pljus u more i plivaj do Engleske! »Teknika« je to, sroljo moj, »teknika«... u Švabe više tenkova nego u Slavoniji dubova, »mitraljeza« više nego grana, a džebane nego lišća... »teknika« vojna, brajo! — Pljuc ti ja na tu »tekniku« — ne da se Škroko — Znaš li ti, pimple pimplavi, da je Englez isukao čeličnu nit tanju od vlasi?! — Jel' to onu — pljucnu podaleko preko kamiša Šimaga Mali — što je posla Švabi, a Švabo mu je od dna do vrha prosvrdla?!... Hehe... Hajde sjedni, gospeti! Još ako Staljin doleti u pomoć, a hoće, jerbo su Hitler i Staljin ljudi napredni, od socijalizma i drugih naprednih stvari... samom će pišakom potopiti Englesku. I Ameriku, što ti je navrh jezika, i Ameriku... što ti znaš, cmoljo, štomugaje to sila i ordija, usto Blitzkrieg, Brüderlein! 734

I tako, dok se svijet lomio u krvi i plamenu, dotle su oni uz buće, bukare vina i pečene janjce sve po miloj volji krojili, kao što nogometni navijači kroje ishod utakmice i ne pomišljajući da bi i sami mogli zaigrati. Samo se Bili Zekotin, koji se netom vratio iz Italije, i toga sjeti: — Đava' će odnijeti Evropu, i Englesku, i Ameriku... ma i Jugoslaviju. Novi red dolazi. Pa kad naši s Lipara... — Koji naši? Vražji a ne naši! — ustremi se Maračić koji je potajno navijao za crvene i umalo što iz Belgije ne zagazi u izgubljeni španjolski rat. Ti, Maračiću, muči — žicnu ga Podbadalo — za te se ništa nije promijenilo. Otkad se Hrvati i Srbi sporazumješe, maknuše nam narednika Stevu a dovedoše Štipana, pa sad obojica preko mušice gledaju dok te ne ugledaju. Kad treba istrijebiti crvene nitko složniji od Hrvata i Srba! — Ne baljezgaj — otrese se na nj Bili Zekotin, pa će prijateljski Maračiću — Ne boj se, rodijače, u isti rog pušemo! Složio se Hitler i Staljin, složit ćemo se i mi, ustaše i komunisti, pa da vidiš kud će lijepi vrag odnijeti Jugoslaviju... Osnovat ćemo svoju naprednu državu, i socijalnu pravdu, bolan, svoju slobodnu Hrvatsku! — A tko će onda, sinko — sumorno će Potrka — tko će onda tom Hrvatskom gospodariti? — Ma što, tko će gospodariti?! Srca ti Isusova, ma tko će gospodariti osim Hrvata! — Um, um... Nikad Hrvat! — Nego Srbin?! — Ne znam, sinko, ali ako ne nađete boljega, naći ćete još gorega! Tako je Bog odredio. 735

— E, Potrko, Potrko — nasmiješi se Bili prijetećim smiješkom — Prvi ćeš mi visjeti kad dođe naše! — Bog će se smilovati pa neće doći. Nu Bog se ne smilova. S prvim lastama dođoše i ustaše, i te godine, tog mjeseca travnja — ni najstariji ne pamte — pade suhi snijeg na ljubice i šafrane. Netom Potrka sazna od poštara što je i kako je, smjesta sinovima odasla brzojave: »Dođe mi vrijeme. Priđite da vas blagoslovim«. Kad se za nekoliko dana oko njegova prijestolja, oko stolca repaša pokojnoga djeda Kikaša — taj repaš poslije Jokaševe smrti prenese iz stare kužine u nove dvore — skupiše svi sinovi i kćeri, Potrka s naporom ustade mrmljajući u razdrljena njedra: »Valja djeda nasljedovati u svemu, pa i u tomu!« i uputi se prastarom dubu samcu, što kraljevaše nad ispravnim kamenjem negdje po sredini Prpine Glavice. Popostade na rubu dvorišta, pogleda dub, odmjeri razdaljinu, pa se usili da što čvršće i sigurnije zakorači. Ta čvrstina ne popusti sve dok se ne dotaknu duba, dok poda nj ne sjede i leđima se o deblo ne osloni. Umoran pogled učini još umornijim — čas je samrtni i valja mu dostojno pristupiti — okom obreda sve sinove i kćeri, koji ga u polukrugu okružiše: — Svi ste tu, a opet niste svi. Gdje su moji nerođeni unuci, gdje djedove suze željnice? Neka vam to bude nausvijest što znači kasno se ženiti, kasno djecu rađati. Da sam se mlađahan oženio, ne bih u rođenoj djeci unuke gledao... a unuka ni za lijek: prvenac mi neplodan, Antišino jedno u povojčiću, drugo u kóši, a kćeri mi ionako drugom imenu moju krv daju... Nigdje suze djeda Kikaša, nigdje Potrke. E da mi je jedan Kikašev Potrka!... Nu kad ga nema, 736

ded ti, sine Iviša, učenjače moj, ded ti budi meni što ja nekoć bijah Kikašu, pa sokolovim okom preleti ovu našu dolinicu i prebroji stare dubove u njoj. — Ne treba ti ih brojiti, ćako! Ostade ih samo devet, a na desetog se oslanjaš. — Deset, veliš — s nevjericom će Potrka — deset... Kad djed Kikaš Bogu dušu bijaše ih sedamdeset i šest; kad bijaše tvojih godina preko dvjesta ih je nabrojio. Izumiru dubovi, izumiru dobri stari ljudi, a s njima i narod izumire, što se više množimo, sve nas je manje i manje... Zar nema svoje riječi, već i čas smrtni mora djedovom mudrošću začiniti? Zbuni se i postidi pred samim sobom, i tako zbunjen stade tjerati s lica muhu koje tamo nije ni bilo. Nek bude i mahnita, reci svoju! I on će je reći: — Okupih vas, djeco moja, više zbog starinskog običaja nego iz potrebe da vam životnu mudrost otkrijem. I što bi vam mudrost životna?! Dok se sjetiš da se njom okoristiš, nestade i nje i tebe. Život je varka. Misliš da ga nikad nećeš potrošiti, kad tamo: udahni, dahni i izdahni! Dok se u njem snađeš, već ga nema. Evo, sad mi se čini da sam i Kikaš i Potrka, pa da sâm sebe za ruku vodam. A kad sam bio Potrka mislio sam: uh, kad li ću ponarasti, kad li ću biti kô djed Kikaš, tomu putu kraja nema... A kad sve te puste putove zbrojiš — kud me vrazi nisu nosali — opet ti se čini da to ne bi ni put, ni cesta, već kratka stazica od krstionice do groba, ni da odahneš između anđeoskog i mrtvačkog zvona. Pa ipak, osvrneš li se, vidjet ćeš kako se i na toj kratkoj stazi i u tom kratkom odahu umorne noge dugo, dugo vuku i grešno tijelo neprestance na grijeh navode. Mnogo sam griješio, djeco moja, mnogo, premnogo, ma opet ne dušom. Duša mi vazda ostade čista dok je ovo praseće tijelo gavljalo po glibu, brljalo se i brložilo gdje je 737

stiglo. Kažem, ne bijahu grijesi duše, jer niti Boga hotice opsovah, niti iskrnjemu velika zla nanesoh... ono što sam se s uspaljendcama posvudarce tuckao, grijeh je od tijela, po momu ni to, jer nikomu zla ne učinismo, već sebi kap meda u čašu pelina, kap smijeha u dolinu suza. Nije to grijeh ma bio i dulji nego odavde do Hamburga. Nikom zla od toga. Drugo je kad je čovjek pijan, pa i dječji zalogaj propije. Ili žderonja, pa oglođe i kosti Isusova magareta na putu u Egipat. Ili ubojica, ili lakomica, ili gizdavac kakav, pa s djeteta svući i na se obuci... Recite, djeco moja, slobodno recite je li vas ćako u ičemu prikratio? Je li s vas svukao na se obukao? Je li vam iz ruke oteo bombon da ga metne uspaljenici u usta? Nije ćako... već je još i od uspaljenice za vas uzimao. Nisam zgriješio vama, nego tebi, starice moja, smrtno i teško... — Nisi, sunce moje, nisi... — ganu se Nuša i pod suze podmetnu pregaču, čas je nježnosti i smrti. — Jesam, starice moja, jesam. I ne opravdavaj me, već psuj, bit će mi lakše. Kad se samo sjetim Juliške i Grete, pa Koste Besserove... — Nemoj, sunce moje, nemoj mi u času smrtnom pogrde u pamet dovoditi! — zakuka Nuša. — Koji bi ih vrag dovodio da same ne dolaze! I ne kajem se, starice moja, što sam se s kučkama koprcao, već zato što sam u svijetu s vragom a u kući s Bogom... što i tebi, starice moja, u ovoj dolini suza ne zasladih čašu pelina medom koji mi kučke otkriše. — Muči, sramoto moja, ne sramoti me ispred djece. — Nijedna ispovijed nije sramotna, kamoli samrtna! Pusti da se do kraja za grijehe pokajem. Ničemu te ne naučih, i tako ćeš mi umrijeti a da ne okusi radost koju sam bacao na lopate i arare. Ma opet, starice moja, kod kuće 738

sam bio tvoj i Božji, i ni na jednu drugu nisam ni oko bacio... — Bacio bi ti, nevoljo moja, kad bi bilo od koristi. Ma u nas oštećene skaču u bunar kô Mlada Biljkanova s Lovreća, kô Stana Graorova sa Studenaca, kô... — Ti baš upela da s mirom ne umrem, silo nečista — izleti Potrki, ali odmah se pokaja i žestoko se bubnu šakom o prsa — Oprosti ti meni, sveta starice moja... — Oprosti ti meni, što te umirućeg na grijeh navedoh. Razabravši na licima djece da mu takvo umiranje neće poslužiti na čast ni na svijetlu uspomenu, prevrnu na drugo: — To samo onako u šali, da vas uvjerim kako mi nije žao umrijeti. A sad ću koju i ozbiljnu. Djeco moja, protiv Boga ne možeš ni s vragom. A ustaše s njim počeše i s njim će ih lijepi vrag odnijeti. Ma gdje ćeš, crve zemaljski i tmino paklena, ma gdje ćeš suprotiva Boga, suprotiva vjekovječnog prokletstva njegova: »Pretpostaviste mi zemlju, neka vam je! Živjet ćete u njoj, množiti se na njoj, ali gospodari njeni nikada nećete biti. I nikad je tuđin neće osvojiti, a ipak će vladati njom i vama... Sami ćete ga dovoditi... I tuđinci će biti krunjene glave vaše...« I baš se na toj krunjenoj glavi slomiše i svetogrđe strašno pred Bogom učiniše. Tobože izabraše Talijana za kralja, pa će Boga oko prsta: »Evo, Bože, hrvatske krune na tuđoj glavi i budi nam zadovoljan!« a u sebi misle: »Grebi krunu kad je u nas puška i para, vlast svakolika!« kano da je Bog Puzdro Šantalov, pa mu krumpirovo lišće pod duhan! A ja vam kažem, poradi ustaških grijeha past će srdžba Božja na sav narod hrvatski, i potonje će biti gore od prvoga. I uzalud ćete golim koljenima listi po trnju i kamenju, uzalud vapiti: »Od kuge, glada i rata, od munje, grȁda i groma... od srdžbe Tvoje...« kad će se to i mnogo gore stuštiti na sprženo tjeme 739

vaše. Pomorit će, raščiniti i u prah rasuti mnoge i mnoštva, posijat će vas po svim grobljima i svim zemljama, brat će ubijati brata, otac sina, sin oca, kraljevat će krv i izdaja... živi će zavidjeti mrtvima. Od svih naroda svijeta najviše će vaše krvi poteći, najviše vaših glava pasti, a jedini ćete vi biti proglašeni narodom krvavim i krvničkim... Ja rekoh, a vi čuste! Sad mi zaklopite oči i položite me do djeda Kikaša i Vrtirepke. Oni stajahu pobožno, u šutnji, oborenih glava, kako i dolikuje stajati pred licem smrti. Stajahu tako i kroz ukrižene trepavice zirkahu na očevo lice, možda im posreći da vide kako iz grešnog tijela na poluotvorena usta izlijeće grešna i umorna dušica u liku bijele golubice. I stajahu tako, stajahu... A kad se ni do zalaza sunca ne pojavi bijela golubica, prvi se pokrenu Matan Drugi: — Bit će najbolje da te u kuću prenesemo, ovdje će te samo mravi napastovati. — Neka, neka... Mogu i sâm, djeco moja. Vidim da mi nije suđeno — odgovori Potrka trseći se da govori mirno kao o nekom nevažnom promašaju, a u sebi osjeti kako ga zapljusnuše slapovi stida zbog iznevjerene a tako pomno pripremljene biblijske smrti. I što sada? Od života se oprosti a smrt ga ne prihvati. Prokleta smrt! Osramoti se gore nego da mu mlada ispred oltara pobježe. I gdje je on to sada? S onu stranu međe života i s ovu stranu međe smrti. I dokle će tako na ničijoj zemlji, u ničijem vremenu? A tijelo mu se kao jača, mišići kao čvrsnu, svi se đavoli koprcaju u nogama, čini mu se da bi mogao trkomice do Berlina i još se preko Grete... odstupite, nečiste napasti, od duše očišćene, od tijela prebačena s onu stranu životnog međaša! Ili možda ne? 740

Možda čovjek mora biti na ničijoj zemlji dok mu se posljednja želja ne ispuni, dok se na neki način ne pozdravi s onim što je u toj dolini suza najviše volio. Usto mu pade na pamet i učiteljev prijekor, koji je možda bio i proročanstvo. — Šimice mala...— zazva dvadesetogodišnju curicusiroticu što je lani uzeše da im ostarjelima bude pri ruci, a da i sama uz njih malkac čestitije preživi. — Što ti treba, djede Matane? — upita Šimica ulazeći u sobu. — Šimice mala, milosrđe veliko, samo mi ti možeš grešnoj duši pomoći po proročanstvu učiteljevu. — Ako je za dušu, djede... samo reci kako! — Veliko je prokletstvo na meni, milosrđe moje... Ne mogu ti se s dušom rastaviti dok mi se dlan na mladoj ne ovlaži. Ded širni noge, dušo samaritanska, da je na dlanu vagnem i mrvicu na njem podržim. Na to će ona prostodušno: — Vagni, djede, i podrži, samo mi je nemoj oštetiti, grehota je. Može Bog dati da mi u životu bude valjala. Nu kad ni to ne pomože, Potrka izgubi i posljednju nadu da će nešto drugo pomoći, te poharan leže nauznak, odbi jiće i piće, i riječ svaku. Zaleža se. Nu kad ni treći dan ništa ne okusi, Nuša — kao da je prozrela njegove tajne samoubilačke nakane — sjede do uzglavlja i stade mu milovati ono nešto vlasi po golu tjemenu: — Samoubojstvo povoljno... to ti je, sunce moje, grijeh veliki i suprotiva Duha Svetoga. I nije što ćeš duši svojoj nahuditi i u škrgut je zubi srondati, već ćeš i nas osramotiti: nit zvona, nit molitve, nit sprovoda, nit groblja... već kô 741

pašče u jamu, pod gomilu! Ne pitaš se što će na to djed Kikaš? Potrka ne odgovori niti progovori punih deset dana, ali otada uzimaše i jelo i piće: nisu šala muke paklene, a bogme ni gomila u grabovini bez križa i znamenja. Nuša bi noću ležala uza nj, milovala ga i tetošila, šaptala mu riječi pokajničke i one tepave, i svako bi jutro ustajala još više umorna, razočarana i uvrijeđena njegovom upornom šutnjom. Jedanaestog dana već se bijaše uvelike razdanilo i sunce poskočilo dobra tri sežnja od obzorja, a Nuša još uvijek leži do njega, leži i ne ustaje. Ručeno doba, Nuša ne ustaje, čobani ovce dotjerali, Nuša ne ustaje. Zazvoni i podne. Što li joj je? Sluškinjica donese zdjelu juhe, Nuša odbi cimnuvši s dva koštunjava pomodrjela prsta. Eh, da mu je upitati! Kako upitati kad je govor stvar životna, a on međaš života prekoračio uza sve što mu jezik nepce sastruga od ljute želje. U sumrak želja jezik svlada: — Da i ti nisi oboljela, starice moja? — Nisam, sunce moje, već kano i ti: legla pa zalegla. — Moje je drugo. A ti ustani i brljaj štogod. — Ništa mi se više ne brlja dok te takva gledam, sunce moje. Bogu dušu, Bog je neće. Pa, kukavna, u sebi mislim: ako i sama zalegnem, i u smrti ima zerka ljudske lakomosti, lakše će se zamučiti po dvoje nego po jedno. Potrka joj tek treći dan odgovori: — Neće! — Što neće? — upita Nuša koja se ne mogaše snaći. — Neće se smrt ni na dvoje polakomiti! Bit će da sam negdje pogriješio. Ali gdje i u čemu? Života se zasitio, 742

klonulost u tijelu oćutio, s djecom se valjano pozdravio, pa i maloj Šimici... — Što, maloj Šimici...? — Ništa, silo... starice moja. Kažem, sve sredio i uredio, pa opet tavori i taveljaj na tom šašavom putu između života i smrti... Najednom se Nuša kao nečeg sjeti, ugrize se desnama za donju usnu: — A jesi li baš sve sredio i uredio? S ljudima jesi. Ma jesi li s Bogom? Sunce moje, kako ćeš i umrijeti bez svete popudbine, bez ispovijedi i pričesti, bez ulja svetog i otajstva umirućih? Kako ćeš umrijeti dok se s Bogom ne narediš! Suzo moja, zovimo popa. — Ni Kikaš ga nije zvao, već se po svoju s Bogom naredio! — Tko zna kakvu je on tajnu znao. Ti je ne znaš, grešno moje. — Bogemi, ako je ne znam ja, ne zna je ni onaj tvoj mladi prdekter! — Što smeta da je mlad, svete su knjige stare! — U lošoj ruci i najbolja puška puhaljka! E da je don Petar, ili don Pavao... — Meni je svaki misnik dobar — tihano će Nuša, pa milo uzdiže na muža još uvijek živahne oči — Ja ću se narediti, a ti... veliku ćeš mi ljubav učiniti. — Veliku ćeš mi ljubav učiniti — ponavlja u misli Potrka — veliku ljubav... Ej, starice moja... Ti zaleža iz obijesti, iz obijesti popa zoveš, iz obijesti na sud bez utoka! Ej, starice moja... da kroza te ne vidim! I razgovaraše tako sam sa sobom sve dok se ne oglasiše srebrni zvončići, dok ne uđe mladi prdekter noseći 743

svetotajstvo u pozlaćenu ciboriju i sveto ulje u okruglastoj srebrenoj posudici nalik na starinsku putnu tintarnicu. Kad svećenik priđe Nuši, Potrka se hitro nadiže na lakte i gnjevno se prodera: — Zar ti, prdekteru, ne znaš tko je glava u kući! — Ne viči na misnika Božjeg, sunce moje! Sa sunca je došao pa ne vidi tko je s ove strane postelje. To udobrovolji Potrku. Prvi se ispovjedi i pričesti. A kad mu pop uljem svetim pomaza srce, pamet i udove, dobrostivo mu kimnu: — Ne uzmi k srcu... i lijepo mi naredi moju silu... staricu moju. Pošto ostadoše sami, nježno kao nikad ničiju prihvati uvelu Nušinu ruku: — Nadam se da će ovo pomoći. A ti, starice moja, ti ustani da me lijepo pokopaš. I nemoj mi na grobu naricati ni nabrajati, već se onako u sumrak gdjekad krišom dolibi i koju mi šapni... može biti da i mrtvaci čuju. — Sunce moje — osmijehnu se Nuša sjetno i sretno — što bih ja na tom svijetu bez tebe, sunce moje... Ujutro ih nađoše okrenute jedno prema drugom. Njegova ukočena ruka počivaše na njenom boku, a njena na njegovu vratu.

744

POGOVOR — ILITI USAŽETO DALJNJA SUDBINA MATANA DRUGOG Kao što se čovjek prebijene noge i na crna vraga oslanja da bi mogao hodati, tako se i Matan Drugi, kad naleti Drugi rat, osloni na Nušu Drugu da bi mogao preživjeti. — Nušo, dušo, travo moja porošena i livado pokošena, svjetuj i pomaži! Hrvati na Boga udariše, državu osnovaše pa rominja li, rominja, plaminja li plaminja, dušo žarka, prečista i prebistra! Gdje si, ćaća Potrko! Gdje si da si, dobro si mi govorio: »Protiv Boga ne možeš ni s vragom!« A i jesu s vragom s najcrnijim. Jer po božju nitko ne može zjati što ustaše zjaju: »Tko nije s nama protiv nas je!« A znaš li, ćako, dušo pokojna, znaš li tko je s njima? — Antina, Jozara, Smriškica, Matuka... — stade nabrajati Nuša. — Ne poimence — presiječe je Matan — već onako uđuture, općenito? Mrtvaci! Eto tko je s njima! Mrtvaci! Jerbo oni mrtvacima kažu: »S nama su!« Ako su mrtvaci s nama, onda su ili mrtvaci vukodlaci ili mi mrtvaci, trećega ti nema. I sad mene mali Jakica — unuk, ćako, tvog pajdaša Galeše Šantina — i sad, velju, mene mali Jakica, ustaška 745

dektiva zazva u ustaše. Kako ću odbiti? Umjesto pokojnog ćake odgovori ti, Nušo, i zakloni me utočište moje, gnjezdašce moje zaklonito! — Reci ti Jakici... — uzvrpolji se i jednom u životu polaskana Nuša — reci mu, eto to, da nisi ni mrtvac ni vukodlak — a onda vidjevši na Matanovu gadljivo skupljenu licu da nije bogzna kako pogodila, zatrepta očicama i uvuče glavu u se. — Silo nečista i pameti kokošja — razvagani se Matan — ja mislio da ti je ratno stanje um mrvicu prosvijetlilo! A ono... Da Jakici rekoh što mi sad savjetova, već bih bio mrtvac i vukodlak! Ma ja se svojom pameću s njim ponesoh, pa velju: »Jakica moj, sunce moje ogrijano, na krilima u ustaše, na krilima, rode, da ih imam! Ali, jao, izvanka rumen-jabuka, iznutra metiljav krumpir i gnjila tikva, za vojsku otpisan... raspadam ti se, rode!« I što sad? Povrijeđena Nuša, da bi u muževim očima porasla i pamet osvjetlala, hitro zabrza: — Bogu budi hvala, imamo dva pedlja hiljadarka, tri žare dukata, četiri trokatnice ovdje u Zagrebu, lako ćemo preživjeti rat, da se iz postelje i ne dignemo! A tako! — skoči Matan — Ti bi mene u postelju, u sanduk mrtvački! Dok svi žanju, ne bi mi dala ni pabirčiti! Da bar po starinsku kažeš: »Rat — nekom tat, nekom brat! Prihvati se, mužu, štogod šverca, štogod soli, masti i slanine, kao što se i svi naši vrazi prihvatiše...« Ni to! Već u postelju! U sanduk mrtvački, a ja mećem pijavice, da mi pusta krv oduši! Uh... Ne vidiš ni ono što i mali Jakica vidi. Veli on: »Kad nećeš u ustaše, onda ćeš sa mnom u spregu!« Ja poskočih: »Dašto, Jakice, dašto, rode, nego s tobom!« A on mi vragoljasto poprijeti prstom: »Samo nećeš dugo, jer sam i sâm s tobom hodio i sve vaše krijumčarske smicalice 746

izučio!« »Jesi, rode — velju ja — ma kad se lija u kučku prometne, više lija nije. A ti si se prometnuo. Eto, koliko te god gledam, vazda si mi isti kô i svaka moja Dektiva. I češka i njemačka, nizozemska i belgijska. Iste oči, ista usta, isti frntast nosić bez mirisa, pljunut, brate. Dok je Boga i svijeta, moja ti je Dektiva vazda tâka i jednaka: po stasu i uzrastu, po licu i obličju, po pameti i po pasjoj ćudi. Nemaš ti, brate, više nijedne lisičje dlake. Svu si je na pasju prekrojio. Na tebi je da loviš, na meni da bježim. Niti možeš ti bez mene, niti ja bez tebe, bez svog Škilje iz Zagvozda, bez Šaloma... Nego, brajo, da se nagodimo! Vremena su ratna, i čovjek čovjeku više nego ikad potrebit. Ti znaš da ovdje u Zagrebu, imam četiri trokatnice i još četiri u zlatu i zlatnicima, pa: po pola ćemo, i pusti me u miru!« On poskoči kô opruga, zašišti kô guja i metnu ruku na me: »Lišavam te slobode zbog pokušaja mita!« Ja se nasmijah, ma onako posigurno: »Sjedni, brate, ni lud ti neće vjerovati! Ma srcu mi je drago što tako poskoči, što zapsika! Sada znam da više nijedne lisičje nemaš, sad znam da si moja prava Dektiva, da me gonjaš iz uživancije. Vrag ti pare! Ne možeš više od dvostruka obroka pojesti, niti se više od preko dvostruke postelje opružiti. Za sve zlato svijeta nećeš kupiti ovu vražju uživanciju! Ti lovi, ja bježi! Ja bježi, ti lovi! O radosti! I nije ovo ko sa škiljom iz Zagvozda — tko će više u prosjačku torbu — već ti je ovo igra životna. Ratno stanje i sud ratni, pa ako me uloviš, nije: puče nokat, već ode glava... što ulog veći, uživancija slađa. Stoga mi je ludo veselo s tobom zaigrati, ma baš ludo veselo... — Ti si... pa ti si, Bože, oprosti... — ne dovrši izbezumljena Nuša, već ga nijemim ustrašenim očima svega prekri. 747

— Nikakve koristi od tebe — razočarano će Matan — Ne znaš ti za uživanciju, silo nečista, pa ni za onu za koju bi morala znati! I gdje ti je ta: na pogrdi se uspuši, na pogrdi izduši, a gdje ova: dršći, brajo, u tijelu i duši, uživancija životna! Poginuti, pa poginuti! Kad toliki silom u rat nagnani ginu za tuđi ćef, možeš ti, brajo, za svoj! Ovo! Ovo ću poginuti! Smrt je dostupna svakoj budali, a ti, pametni, preživi! Igraj se s vatrom i ne opeci se, pregazi preko vode i ne smoči se, priveži svoju Dektivu za uzicu kao gospodsko pašče, njušku mu u stope turaj, a mirisa mu ne odaj! Kako mu ga možeš ne odati kad je uvijek uza te? Ma tko govori o tebi? Odaj mu svoj, odaj mu miris svoje smrdljive tjelesine, ma od duše ga odvrni. Od poslića! Poslići su duša čovjekova. I što je čovjek sitniji i prljaviji, to mu je i duša sitnija i prljavija! Kloni se grebene soli i užgane masti, velika se i čista posla prihvati. A taj veliki i čisti posao naiđe u liku njemačkog intendantskog pukovnika, sklona teškom piću i lakim ženama, naiđe u krčmi krčmarice Juliške, najveselije zagrebačke radodajke. Tu nađe pijana i iscijeđena pukovnika i zaskoči ga u trenutku besparice. Riječ po riječ saznade da na Zapadnom kolodvoru već dugo leži vagon prikovica za cokule. »Otpiši ga, brate — šapnu Matan, koji se u međuvremenu s pukovnikom bijaše pobratio na zavist i čuđenje svoje Dektive — Ja sam kupac. Wehrmachtu trista, a tebi dvjesta tisuća! I pusti vagon neka oran leži!« Domalo pukovnik opet oboli od besparice. »Lako ćemo, Brüderlein — tješi ga Matan — imam viška vagon prikovica. Meni ne služi, a Wehrmachtu kruh nasušni. Meni milijun, tvojih je dvjesta tisuća. I pusti vagon neka oran leži!« Kad domalo: »Brüderlein, otpiši onaj vagončić... Wehrmachtu trista, tebi dvjesta...« I tako je taj vagončić prikovica mjesecima prelazio iz ruke u ruku orno ležeći na Zapadnom kolodvoru. 748

Čist posao! I s Talijanima bijaše čist posao. Samo što se nije radilo o prikovicama, već o kavi, i što taj vagon nije oran ležao na Zapadnom kolodvoru, već se u tren oka rasuo i milijune šalica oblijepio smeđim talogom, prošaranim čudesnim šarama iz kojih su vješte oči čitale sudbinu ratnika, udavača i svih ostalih bogalja, čitale jasnije nego pop Evanđelje. Premda je njegova Dektiva neumorno za njim capkala, ni u snu nije mogla pomisliti da on s »obrstima« i »kalunelima« sklapa posliće, već je bila sve uvjerenija da je Matan neki visoki osovinski žbir... nije šala »tikati se« s višim vojnim časnicima! No po predodređenosti svojoj i dalje je njušila za Matanom, ali bezvoljno kao prepeličar, kojemu lisičji trag podmetnuše. Jednog dana i beskorisna Matanova Dektiva dobi koristan zadatak. Pretpostavljeni joj povjeriše da zemljake, krajišnike, te migoljave jegulje, upregne u državni posao. Kažu: »Želi Košak — to ministar od novca i čudo od djeteta, komu je uspjelo što nikom na bijelom svijetu: voditi državno novčarstvo bez ikakva prihoda i bezvrijednu kunu održati uz bok vrijedne marke — Košak želi, da sastavi pukovniju krijumčara koji će kune pretakati u marke, a marke u njemačko i mađarsko zlato i ine plemenite kovine.« — Dvadeset od sto tebi! — završi Dektiva, siguran da će Matan objeručke prihvatiti. Ali na njegovo čuđenje Matan otužno odmahnu glavom: — Razočara me, moja Dektiva, grdno me i pasji razočara... Ja mislio: ti iz uživancije... A ti, rode, umjesto da me lovaš, ti bi mi još i pri ruci bio! — Lovat će te Nijemci i Mađari!

749

— Malo je to, brate, malo i premalo za Matanov kalibar. — Vidjevši da se Dektiva smrknu i da ga zače gledati kao državnog neprijatelja, povuče se malčice — Ja se, eto, šalim a ti zaozbilj... Na krilima bih, rode, u državne švercere, na krilima da ih imam! Ali, jao izvanka rumen-jabuka, iznutra metiljav krumpir i gnjila tikva, za vojsku otpisan... raspadam ti se, rode!« Dektiva ode umiren, a Matan dreknu na Nušu: — Silo nečista i vraže pakleni, trkom po brata mi Antišu i pobru Šunju, a oni će po ostale! Kad se okupiše Matan im stvar razloži, ministrovu zamisao pohvali i predbaci sebi, što i sâm na to nije nadošao. — I taj ti je ministar neka stvar — gadljivo će brat Antiša — kad misli da bi za dvadeset od sto... — Kilenc, baći! — uzvika ih se nekolicina. — A tko bi dvadeset kad može svih sto od sto! — ubaci Matan — Stoga vas i sazvah. Onda netko podviknu: — Na Mađarsku! Na Mađarsku, majku joj! Šunje poskoči i stade medvjeđi poskakivati uvjeravajući nazočne da čardaš pleše. »Piroš, čizma, višel o boban...« — Nušo, silo nečista, čizmice mi ulašti, da sjaju kano sunce garavo! Dosta je hrvatskog zlata rijekom u Mađarsku teklo, nek se bar mrvica potočićem vrati. * Poslije rata nahrupi opasna »crvena opasnost« i sve otplavi kao mahnita proljetna bujica: tvorničare i trgovce, kućevlasnike i kulake, krčmare i trafikante. Otplavi Matanove trokatnice i gradilišta, otplavi sve vidljivo mukotrpno stjecano cijelog poštenog krijumčarskog života. 750

I Dektivu mu otplavi, ali drugog mu za vrat okači. I ne ma koga već Slavka Ivandu, susjeda i mještana, na krijumčare preko mjere narogušena — »crvena opasnost« zna svoj posao. Ma zna ga i Matan, i sve se u sebi smijucka dok se sa Slavkom kuca u krčmi »Kod Obnove«, iščinja se da ga pažljivo sluša, a u sebi se smijucka: »Jade moj, tako mi slatkasto govoruckaš, a tako gorkasto krušac grizuckaš!« — Nije ti ovo — govori Dektiva — nije ti ovo, druže Matane, buržujsko: staro i trulo, već narodno: zdravo i novo! Lako ti je budalu žedna preko vode, ma od danas ti se sa mnom nosati! — »Svako naše danas sazdano je od svih naših jučer«, govorio je pokojni učitelj Mirko — reče Matan — a ja ti kažem: svaka moja Dektiva sagrađena je od svih mojih Dektiva, od češke i njemačke, nizozemske i belgijske. Eto, rode, sve te gledam, a ono... iste oči, ista usta, isti frntast nosić bez mirisa, pljunut si, brate, po stasu i uzrastu, po licu i obličju, po pameti i ćudi, neću reći, pasjoj. I sve mi dođe da te upitam: »Zar ti, moja Dektiva, ne bi dosta trčanja za mnom po svoj Evropi, po svem starom i trulom, te sad i opet trčiš po novom i zdravom, po socijalističkom?« Kad si upeo trči! A ja ti kažem, i opet zaludu trčiš. Jezik ćeš isplaziti i zemlju lizati, ma ulovit me nećeš! I ne zato što ne bi umio, već zato što mi šverc iz ruku izbiste i silu na me udariste... — A, ha! — strignu Slavko obrvama. — Nije to »A, ha!« — usprotivi se Matan — nije to »A, ha!« politički, već onako, više ljudski, gospodarski. Udri silu na čovjeka prisili ga da ne radi, da mu se raditi ne isplati. Nije para za čarapu, već s njom na sunce, da je narod vidi. Evo, cijeli život polomih da podignem ono malo 751

kućeraka, a vi: gramp, to je narodno! Ne podiže to, brate, narod već Matan, a narod razjagmi. — A, ha! Još uvijek plačeš što ti nacionaliziralo one puste trokatnice! — Ma kakvi nacionaliziralo! Otelo, moja Dektiva, otelo, pa me još i prisililo da za se i za Nušu štogod kućerka podignem. Za se i za Nušu, jer dječice nemamo... U početku me zbog ženine jalovosti tuga opasivala, ma kad vidjeh kolikima Bog porod podari, a potom ga nemilosrdno oduze, utješih se i rekoh sebi u sebi: »Meni ga ne dade, pa mi ga ne možeš ni oduzeti! Kvit smo, Bože!« I dobro je što smo kvit, jer kad vi dođoste i razjagmiste mi ono sirotinje rekoh sebi u sebi: »Ne tuguj, bolan Matane, svoga nemaš da mu ostaviš. Vrag bi to i ionako odnio, pa nek ti je svejedno koji, crni ili crveni! Već se pobrini za se i za Nušu golubicu!« I tako me prisililo da podignem nešto kućerka sa sedam osam sobičaka. — Sa sedam, osam... — zgrcnu se Dektiva — ... i to danas kad dvosobni stan po tri obitelji dijele! — Što ćeš, moja Dektiva, svatko po svom, po svojoj željici i potrebici. I nije to da će ti dati gradilište na Jelačić placu, već te baciše u Tuškanac, u šumetinu na brijegu, pa crkni dok se uzvereš! A ja ovako otežak, okrupan, četrdeset i treću preturio, sape nema, noge ne slušaju... I tako me prisililo da i štogod autića nabavim. — Bogami, lijepa prisila! A sad ti meni kaži: čim to kućerka sagradi? Čim to autića nabavi? — Jaspram, bolan, da čim! — začudi se Matan. — Zlatom skrivenim od naroda! — zviznu Dektiva, kao da šakom o stol udari.

752

— Ih! Kad bi i zlatom, zaradio ga Matan, a ne narod! Ma ja sam vam pod silu sve zlato predao, svih sedam dukata! Zar se ne sjećaš? Ne otimljem ja narodu, već narod meni. Ali ima i drugih naroda osim moga rođenoga. Ti najbolje znaš, da sam prošarao Evropu uzduž i poprijeko, mnoge prijatelje stekao i mnogima u nevolji priskočio. Sad se ljudi i mene spomenu, pa vraćaju dugove, i one od tijela, i one od duše... O, kako ga je zabavljala ta nova igra, to hvalisavo uzdisanje o prisili i neimaštini, to bezočno nijekanje sebe i svog umijeća, to jaukanje zbog povlačenja u prosjačku mirovinu, taj otužni život pokrivan tobožnjim milodarima davnašnjih prijatelja... sve te laži u koje Slavko nije vjerovao, niti je Matan želio da povjeruje. Pa kad neko vrijeme ne bi vidio svoju Dektivu na svom tragu, sâm bi se poigrao nepoznatog doušnika i napisao pisamce sastavljeno od slova izrezanih iz novina: tu i tu u taj i u taj sat ona će debela svinja preuzeti takvu i takvu robu. I uvijek bi palilo. Netom bi Matan preuzeo zavežanj od Šunje ili koga drugoga, iskakao bi iz zasjede Slavko s rukom kao šapom: »Imam te!« Matan bi ustrašeno ispustio zavežanj, digao ruke u vis i stao mucati: »Nisam kriv, moja Dektiva, nisam znao da je i to šverc crveni... Ona prokleta Nuša, veli: »Za bosiljak su mi najbolji ovčji brabonjci...« Drugi put bi u smotuljčiću bile hrastove šiške, treći borovi češeri, četvrti vrag bi znao što. No jednog dana — dok kućerak sa sedam, osam sobičaka još ne bijaše dovršen, a Matan stanovaše na četvrtom katu u središtu grada — netko drugi napisa pisamce policiji. Večer proljetna, tiha i bezopasna. U duboku naslonjaču kod otvorena prozora Matan srče svjež zrak i prezaslađenu kavu bezbrižno očekujući pošiljku zlatnika, što mu je po Šunji šalje iz Njemačke brat Antiša. 753

Znajući iz dojave da će Šunje doći oko desete ure, Slavko odluči da ga pretekne i na djelu zaskoči, te s četvoricom momaka pola sata ranije pritisnu na zvonce Matanova stana. Netom Nuša otvori vrata, sva petorica nahrupiše unutra. U trenutku se Matanove moždane vijuge nabiše kao električne navojnice, a silina ga te moždane struje odbaci ravno na prozor. Njegov se, ovaj put neprirodno dubok glas prolomi nad trgom i začas prekri uličnu buku: »Upomoć! Upomoć, ljudi, upomoć! Razbojnici u stanu! Zovite miliciju!« I tek kad ga Slavko zgrabi za ruku, Matan dođe k sebi: »O to si ti, moja Dektiva. što ne kaza, ja mislio...« Dolje se gomila zbila, u prozor gleda, miliciju zove... i naravno, Šunje ne dođe. Ali dođe deset mjeseci kasnije. I ne bez svoje volje. Naime, Šunje bijaše prihvatio novo ili barem dio toga novoga: svaki radnik ima pravo na godišnji odmor. Kako se smatrao radnikom, on bi taj odmor svake ili svake druge godine dobrano iskoristio. Ako se za to ne bi pobrinuli drugi, pobrinuo bi se sam. Ovaj put se drugi pobrinuše: zaskočiše ga na granici bez putnice i izvedoše na sud. A Šunji ništa draže od sudske rasprave, od pustih nadmetanja i govorancija. I sad se držao kao čovjek zatvoren u krletku, te glavom ja tamo ja amo, gledajući u čudu kako ga nadlijeću pitanja kao pobenavljene ptice. — Slavni sude, vrat ću slomiti letajući glavom ja tamo, ja amo... Svega me smetoste i dušu mi zaglaviste. Ništa vas ne razumijem, kao da budalast budalastu govori. Pitaš me, slavni sude, pitaš me, na priliku, gdje mi je putnica? A ja tebe pitam: što će putnica poštenu čovjeku? Za me je, slavni sude, obraz najsvetija putnica i propusnica. — A koliko si puta s tom najsvetijom putnicom i propusnicom prešao granicu? — upita sudac. 754

— E, to ti ne bih umio reći, ma bit će jedno dvjesta trista puta, koliko je bilo potrebito siromašnu čovjeku. Jest, jest, prelazio je u Austriju i Italiju, a odatle u Njemačku, pa u Nizozemsku i Francusku... i sve bez putnice, i sve preko Drine. — Kako preko Drine — zablenu se sudac — kad tamo nema nikakve Drine!? — Ne znam ja, slavni sude, ima li je ili nema, ma preko nje sam prelazio. Znam po tomu, što ja i Bukarica, kad prvi put nasmjerismo u Francusku, dođosmo do neke vode, te ja Bukaricu za rukav: »Suzo moja, obadva ti svijeta, koja je ovo voda?« On će onako otresito, obrecito, znate već kakav je Bukarica: »Drina gospeti! Ne pitaj već gazi!« Slavni sude, ako tebi to ime nije povoljito, a ti ga uzmi za nadimak. U nas su ti nadimci bolji od imena. Meni je na priliku krsno Stipan, a svi me zovu Šunje. Ima Stipana kô... sramota mi reći, a Šunje je jedan! — Kad su vas uhvatili graničari bili ste dvojica. Jedan je pobjegao. — Koga se gonja taj i bježi, i zamjerke mu nema. Kad bi i tebe gonjalo, i ti noktom u ledinu, slavni sude! — zaključi Šunje. — Kako se zvao onaj drugi? — To njega pitaj! Svatko će ti svoje ime najbolje reći! Nit sam mu ga dao, niti mu ga znam, niti želim znati! On miran, ja mirniji. — Kako to, da ne znate ime čovjeka s kojim ste krijumčarili?! — Slavni sude, ne krijumčarim ti ja imena, već štogod robice da dječicu prehranim.

755

Kad sudac spomenu zlatnike, i da ih je od Antiše iz Njemačke Matanu prenosio, Šunje podiže tri prsta i zabrza: — Na sva tri oslijepio ako sam tog čovjeka ikad vidio! Matan iskrivi vrat, namrgodi se i zavrti glavom stavljajući Šunji do znanja da je pretjerao. Sudac ga opomenu, da ne daje znakove. Na to se Matan dobrodušno nasmiješi: — Nisu to znakovi, već me steže nova košulja. Ona moja sila nečista kupila dva broja užu. A Šunje ne kaže da me nikad nije vidio, u istom smo selu rođeni, iz iste zdjele puru kusali, već veli da me nije nikad vidio pri švercerskom poslu. Je li tako, Šunje! — Iz duše mi čitaš, rodijače! — obradova se Šunje. — U istrazi ste teško teretili Matana... — nastavi sudac. — U istrazi, e, u istrazi! I rođenu mater! — veselo će Šunje — Slavni sude, skokni i ti na policiju, pa ćeš pritisnuti palac da si ubio Abela i razapeo Gospodina Isukrsta! I stadoše se vrtjeti u krugu. A Matanu dosadi ta vrteška, pa se uplete: — Druže suče, oprosti što se miješam u tuđe poslove, ma više se čudim vama nego njemu. Takav uman čovjek pa se tutek cijelo jutro nateže s tugom zemaljskom, sa stvorenjcem zaprežne kulture! — To »zaprežna kultura« bijaše pokupio u kavani, a kako u ono doba sam bijaše jedan od rijetkih koji je imao auto, to mu se taj diobeni kastinski izraz osobito svidio, te bi ga upotrebljavao gdje je trebalo i gdje nije — Raspali toj zaprežnoj kulturi tri mjeseca, po običaju, pa mirna Bosna! I to bijaše Šunjin godišnji odmor. Radost za nj i za sve uznike u njegovoj ćeliji. Kako i ne bi kad bi mu Matan 756

svakog dana slao cijelo pečeno janje ili odojka. Šunje bi odgrizao samo uhašce, zalogaj od vratića ili plećke, a ostalo gladnim očima uzničkim. Neka jednom i Šunje caruje! I baš je to u Dektive izazvalo nezadovoljstvo i mrzovolju: zatočiti onoga koji želi da bude zatočen! Ali zatoči Matana! Stoga ga sačeka na ulici i škrgutnu kroz stisnute zube: — I opet si izmigoljio! Ali... kad tad doći ćeš mi pod zub. A onda šija: kvrc! — Ma što ti toliko upe na me? — namrgodi se tobože Matan — Što se živ izjede da me upropastiš, a ja te učinih čovjekom! — Ti mene?! — zgranu se Slavko i porumeni od bijesa. — Da tko, moja Dektiva, da tko? Sjećaš li se kad te ono još prije rata mater dovede pred moje dvore i zaiska desetak tisuća, da ti robu nabavim, da te u posao uputim i po Njemačkoj provodam? A ja njoj... — A ti njoj: »Mare, ne dam ni pare, da na golim koljenima ližeš odavde do Gospe sinjske!« Tako si joj rekao, lopužo! — E baš tako! — nakesi se veselo Matan — E baš tako! Pa tko te onda učini čovjekom?! Da sam te tada poveo sa sobom, nit bi otišo u tvornicu na Dugi Rat, nit kasnije u partizane, nit bi ikad postao Dektiva, već bi i tebe druga Dektiva lovila, a kakve si vatrene pameti, od prve bi te i ulovila! — O bogareti! — E, sad bogareti! O Šute Mali, doktore... — veselo domahne tridesetogodišnjaku koji je upravo mimo njih prolazio a da ih nije ni opazio. — Baš dobro dođe, Šute

757

Mali, doktore? Reci ovom paščetu tko tebe doktorom napravi? — Valjda ti! — podrugnu se Šute Mali. — O neharnosti ljudska! — zavapi Matan — Sjeti se kad ono po ratu dođe k meni kô ubogo pašče: »Matane, rode, dušo dobrostiva, dođoh za doktora učiti a novaca nemam. Već dajder i meni štogod robice, da je preko ručice prevrnem!« Pa dadoh li ti? — Nikad neću zaboraviti tvoj nadmeni siti smiješak: »Okani se vraga, sinko! Da štogod valjaš ne bi te slalo u škole!« — Eto vidiš — blaženo se nasmiješi Matan — eto vidiš tko te učini čovjekom i doktorom! Da sam te u švercerske posliće uveo i pamet ti novcem smutio, nikad od tebe doktora! E, e, neharnost, brate, neharnost! Ali harnosti ja i ne tražim ni od tebe ni od moje Dektive, već nek se zna. A sad hajdemo nešto popiti! — ne čekajući pristanka, zgrabi ih golemim ručetinama, ugura ih u krčmu koju kao da im netko pod korak podmetnu, pa s vrata doviknu — Konobar! Nareži pola kila pršuta i otčepi dvije boce dingača, homić ti stražnjicu začepio... da neharne prijatelje počastim! — Častiš li ti to milodarima ili žutim kanarincima brata Antiše? — lukavo će, tobože, Dektiva. Matan navuče obrazinu na plač vazda spremna razmažena djeteta: — Nema ti u mene, moja Dektiva, ni žutih kanarinaca, ni zelena kupusova lišća. Gledaj brate, sve ti zdravim i tužnim dinarom podmirujem — Izvadi novčanik nabijen hiljadarkama — Gledaj, dušo sumnjičava, pa čitaj kô iz knjige: domaća para čista kô i Matanova duša. Zašto me goniš, zašto li progoniš? Ma kad upe, goni! Goni i dašći, jezik ćeš do zemlje isplaziti... Hajde, u zdravlje! Znam da ti 758

je drago sa mnom piti. Misliš: supit će se Matan lako izlanuti. A ne znaš, da ti je Matanovo srce cijelo vrijeme otvoreno kô otvorena briškula. E, jesi lovno pašče i duša sumnjičava... Tako bi počesto pio i drobio bilo sa svojom Dektivom, bilo s prijateljima ili sa znancima, a onda se supit kući vraćao, krpeljio se o ženu ili o mlađeg brata Ivišu, vječnog studenta i »pijesnika« dok naposljetku ne bi zahrkao na kauču, u naslonjaču, bilo gdje. Tako i sad dođe, baš oran da se nekom u kožu upije. A kako u »kućerku« ne bi nikog, prikrpelji se o sama sebe, o svoju uvećanu fotografiju iz onog doba dok je još nosao korpu na trbuhu: »Jes' to ti, rođo, svih ti Isukrsta! O Matane, Matane, nakinđureni Matane... Čim se to šepiriš i pauniš, vrag ti budalasto srce za marendu na gradelama! Dičiš se korpom ćaće Potrke? Imaš i čim, kukavice moja! Pa što po njoj steče i nameče osim reume? I da ti je ne iscijepah, gdje bi bio? Skovrljio bi se kano puž i bogec bistrički zaprežne kulture. Vrag ti korpu! Des mozges i gajbe, gajbe za žute, žute kanarince! Osvrni se oko sebe, jado, i gledaj što moj Des mozges stvori i učini! Nije to kućerak, već vila sa sedam, osam, zapravo s deset sobetina. A u njoj svakog blaga božjega! E kauča, e naslonjača, e radija, e televizora, e mašina, za rublje i za suđe... A što ćeš da ti nabrajam, kad i sam vidiš! Oko vile vrt pun ruža, a u vrtu nije štala već garaža, u garaži nije zaprežna kultura, već ergela moderna od sto i deset konja, Mercedes ganjc-novi, ispod čekića! Sve je to Matanovo, rođače, sve što ti oko...« ne doreče već se zagrcnu, jer se i on i slika bijahu zagledali u stroj za šivanje, a učini mu se da se slika nasmija posprdno i bezobrazno, bezočno.

759

I baš tad uđe Nuša vukući cijelu tržnicu u rukama — usput rečeno, nikad joj namirnice ne doveze autom, nit joj ikad, pa ni bolesnoj sluškinju priušti: u neradnu se ženu po sedamdeset i sedam bijesnih đavola useljuje. Netom je ugleda, zaigra kosiricama i strignu obrvama: — Gdje je mojih pedeset tisuća? — Kakvih pedeset tisuća?! — zableknu se Nuša i u čudu se prekrsti. — Ne krsti se, đavle pakleni, već zijaj gdje su! Kad sinoć dođoh malkac veseo, od tuge veseo, da od čega... što me gledaš!... imao sam pedeset tisuća. Kud sam s njima? Prava žena mora znati kud supit muž novac baca. — U smeće! — otrese se ljutito Nuša, u kojoj bi se ropska krv ponekad samoj sebi iznevjerila. Stoga se nemalo začudi kad umjesto očekivana gnjeva ugleda blažen smiješak na Matanovom licu. — Tako je, pametno moje!? I što bih ja bez tebe! Vazda prave pameti u prave žene! U kante za smeće? Naravno! Kao da sada gledam... — Ajme meni, majko moja — skrši ruke Nuša — baš su jutros smeće odvezli! — Od-vez-li? — odslovka Matan i prostrijeli je očima — Odvezli, a ja rekoh prava žena! Rasipnica si ti, eto-što! Dolazi ovamo! — Matane moj, ubij me... — Đavla ću te ubiti! Dolazi ovamo i odgovaraj! Čija li je ovo vila, park oko vile i bazenčić u parku? — Tvoja, moj Matane! — A čije li je ovo pokućstvo od ebanovine i mahagonija i od drva trešnjeva? — Tvoje, moj Matane! 760

— A čije li je... — nemilice stade nabrajati predmet po predmet, dok nevoljna Nuša samo kima glavom i sumorno kao »Moli za nas« u litanijama neprestano ponavlja: »Tvoje, moj Matane!« — A čija li je ovo šivaća mašina? — Moja, ne bilo je. To je jedino što sam ti u dotu donijela. — E kad je jedino, nek nije ni toga! Uprti je, silo nečista, i nosi u staretinarnicu, da mi nadoknadiš onih pedeset tisuća, što zjakaš na me?! Nosi! A kad poslušna Nuša iznese mašinu, Matan se zadovoljno nasmiješi i namignu svojoj slici na zidu: — Sad se podrugni, rodijače! Ima li sad išta što okom vidiš a da nije Matanovo! Zatim se naklopi na telefon i naruči da mu hitno dostave ganjc-novi stroj za šivanje — nek njegovom iglom krpe prošiva. Potom pođe u sobu brata Iviše, uze sa stola snop papira i stade čitati: »USTAJALE PUPKOVINE. Roman Iviše Špalatrina. Poglavlje prvo. Patnjava patnja patnji kroz zubak zatka zapaha ognjenih zmija-zelembaća sklupčanih oko biserna pupka opustošenih djevojaka i beskrvnih tjelesa sažganih u ognjenoj plazmi krematorija zločina stoljeća, u zamrznutu ljudskom leleku, do sleđenih nogu kapetana sleđa i sadista, koji i mrtav kroz zlatnožute proteze urliče: »Na nože! Na kopita! Na vav-vav! Na viv-viv!« lajući kano pas, vivkajući kano vivak, rumen kano kukurijek kurvanjski...« — Hehe... kukurijek kurvanjski! Napokon jedna razumna riječ, a i ta je nedolična! E, moj brajo, moj »pijesniče«, u što vrijeme bucaš i razbucaš umjesto da za odvjetnika izučiš i da braji na pomoći budeš ako mu pomoć ustreba!— Onda mu misao za granicu odluta — — E, brate 761

Antiša, daleko si i blago ti se što si daleko, da svakim danom ne gledaš na što pare harčimo! Uh, gospeti male i velike, moram ti hitno javiti da gajbe s kanarincima ne šalješ dok je Šunje u gajbi... Šunje moj, jadni moj Šunje... Ma opet, dobro tebi... car caruje nad svojim, a ti nad svojim uznicima... Samo zalogajčić od uhašca, od rskava... Ne boj se, odojčić se peče u pekara, danas kô i svaki dan... Caruj, Šunje, kad ti Bog dade da možeš carevati... I tako bi u mislima razgovarao sa svim i svakim i u tom uživao više nego da sa živim razgovara. Ti bi samorazgovori bili najživlji u danima besposlice, dok bi Šunje čamio na godišnjem odmoru. Ne samo što se sam nije ni u kakav poslić upuštao, već bi cijelu mrežu umrtvio, opsjednut praznovjericom da je bolje poslove obavljati i u petak trinaestoga u mjesecu nego dok ti desna ruka čami »u tamnici cara bugarskoga«. Iz kuće bi rijetko izlazio, u kući se s njim nije moglo živjeti, neprestano bi se krpeljio ili o Nušu ili o brata Ivišu: — Šute Mali doktor i arcidoktor, gospemi! A ti deset godina kravama travu otimlješ, pa da i kap mlijeka za uhar! što će tebi mlijeko! Što će tebi znanjstvo! »Pijesmice« su za te nauk pravi, pravni i kršćanski! »Pijesnik pijesmice pijeva...« a ti ga, ludi Matane, kljukaj i šopaj ko božičnu gusku! E, neećeš! Neka te »pijesmice« kljukaju i šopaju, moj »pijesniče-gotovane!« »Pijesnik« bi neko vrijeme strpljivo slušao, a onda bi prezrivim pogledom omjerio starijeg brata, tu naduvenu zgrćiparu, paunski išetao iz kuće i ne bi se do u prve pijevce vraćao. Dugo po njegovu odlasku, Matan bi mu i dalje držao propovijed, tužio se svim nenazočnim prijateljima i znancima i na kraju klonuo. Neko bi se vrijeme mrijestio po 762

kaučima i naslonjačima, a kad bi se oni oplodili iglicama i stali ga bockati u debelo meso, nervozno bi ustajao, šetao se i vrpoljio po pustim rastvorenim sobetinama. Onda bi ga silan glad obuzeo, te bi svaki čas odlazio u smočnicu i grickao sad pršutić, sad šunkicu, sad sir, sad kakav suhi kolačić. Kad bi mu i to dodijalo — hrana obljutavila a piće omrznulo — spopala bi ga neka tjelesno bolna dosada, te se nije mogao ni prstom ubosti da ga do kosti ne zaboli. Zastao bi nasred sobe, počešao se po tjemenu, kao da lijeni mozak pročešava, potom bi se ozario, dohvatio novine i škare, sjeo za stol i stao svojoj Dektivi od novinskih slova ljubavno pisamce lijepiti. Tako učini i danas: »Slavna milicijo, Čast mi je osvetiti se onoj svinji debeloj, vama dobro poznatoj i prepoznatoj u liku i naliku Matanovu. Stoga vam rodoljubno javljujem i dojavljujem, da još nije uspio žute, žute kanarince (hoćemo reći dukate inozemne) promijeniti za kupusno lišće (hoćemo reći za dolare amerikanske), koje opet vajnim i tajnim putovima, po vedru i po kiši šalje Antiši, jerbo su tamo kanarinci puno finiji i jeftiniji a kupus puno skuplji. Stoga vam rodoljubno javljujem i dojavljujem da ih ima još baramko petnaestak kila u njegovoj grebenoj vili. Ne znam gdje su po logu i pologu, ma uzdam se da ćete ih naći i pronaći. Otrovni dušmanin svinje debele.« Kad bi otposlao pismo, blaženo bi se zavalio u naslonjač, pa ustreptala srca stao iščikati svoju Dektivu, koja bi svaki put neminovno dolazila i uzalud cijelu kuću tumbe okrećala. E, to je bila uživancija! »Kakva uživancija — reći će netko — kad znaš da u kući dukata nema!« 763

U tomu i jest đavo, što ih ima, što su se svakom od tih vajnih premetača bar po deset puta o oči očešali, a ponekad im se i o ruku prilijepili. Petnaest kila dukata smireno je počivalo u litrenki tinte na Ivišinu stolu. Uživancija je to, brate, uživancija, napose za to što bi Dektiva na račun tinte vazda poneku zajedljivu dobacio. Uživancija, brate, uživancija. Čim se podjesen Šunje vrati s »godišnjeg odmora«, poslovi krenuše, štono riječ »s nesmanjenom žestinom«. Antiši se odmah knjiga piše, a Antiša drugu otpisuje: »Bogu budi hvala, zdrav sam, mili brate, pa evo našoj siromašnoj krajiškoj općini i peti autić poklanjam. Ovaj sam namijenio Domu zdravlja, jerbo su kola bolnička, a bolesnika, Bogu hvala, dosta. Pisao sam doktoru i općinarima da dođu po auto u Zagreb, zapravo u Pezinu garažu, pa ako je štogod u kvaru neka Pezo popravi. Šaljem ti poštom — sve u poštenju — trista maraka njemačkih, pa štogod zavrti na ražnju za naše dične općinare...« I svi bi bili zadovoljni i općinari, i bolesnici, i vojska Matanova, da onaj prokleti općinski liječnik, onaj silom šaljivdžija, ne srete Dektivu i ne pozva ga na svečano preuzimanje auta. A kad Dektiva odbi, da mu nije do Matanova pečenja, liječnik podviknu: — Vrag ti pečenje! Dođi i vidi kako naš čovjek na zavičaj misli! Ni Zagreb nema tako krasne gajbice! Čim spomenu »gajbicu« kao da je đavla poškropio krštenom vodom: ni puščano zrno ne dostiže Dektivu. — Što mu bi?! — upita se liječnik, pa slegnu ramenima. Malo zatim zvrcnu telefon u Matanovu stanu: — Hallo! Hallo! Ovdje Krivić. Provalilo u garažu i sve pohvatalo... Ja umakoh i ovo ti se... 764

Matan bijesno tresne slušalicom i strignu obrvama na Šunju, koji bijaše navratio da s njim pođe na svečanost: — Noktom u ledinu i ne osvrći se do Münchena! — A ti? — upita Šunje kojemu nije trebalo ništa objašnjavati. — Meni se boriti! — Onda, zbogom svima! — doviknu Šunje i za svaku slučajnost iskoči kroz prozor. U međuvremenu, ne gledan ni od koga, Iviša baci kroz prozor staklenku tinte, koja nestade u grmu ruža. Potom udari dlanom o dlan i izazovno se nakesi: — Kako me se ova stvar ne tiče, odoh, brate, malčice u kavanu! — Svi te đavli u njoj silovali — zareža Matan, a onda podviknu — Nušo, silo nečista, slušalicu zgrabi i viči: »Hallo! Hitna pomoć!« — Što će ti hitna pomoć?! — zabrinu se Nuša. — Ne pitaj što će, već viči: »Hallo! Muž mi umire!« I naš im naslov daj, pa Rebro nazovi, Šutu Maloga, da i on dođe i ako mu je s ruke, da još kojeg liječnika povede. Bolje da ih je više. Kad liječnici dođoše, nađoše Matana opružena u naslonjaču, ruku prekriženih na prsima i pogleda o strop prikovana, dok mu se preko usana neka čudna molitva valja: — Patnjava patnja patnji kroz zubak zatka zapaha ognjenih zmija-zelembaća... Na nože! Na kopita! Na vavvav! Na viv-viv, Na živ-živ!... Magla maglovita, i strašni strah svijeta. A onda se najednom razbistri, razgali, i sasvim točno znaš gdje spada čovjek, gdje zvijer, pisano je: broj je jednak, i sasvim točno znaš da čvrsto stojiš na čvrstoj 765

podlozi, jer znaš da ti je na čvrstu stajati... Na viv-viv! Na vav-vav! — Očit slučaj! — reče prvi liječnik, a svi za njim kimnuše. I taman kad bolničari bolesnika položiše na nosila, nahrupi Slavko s otvorenim lisicama, koje u trenutku škljocnuše na Matanovim nepomično prekriženim rukama: — Rekao sam ti, da ću te jednom zaručiti a, kad te zaručim... Matan, se ne udostoji ni da ga pogleda, već zaneseno nastavi meljati svoju pjesničku molitvu. No stoga Nuša vrisnu, vrisnuše i liječnici, nastade silna gužva i gungula, ljuta bitka oko dva ugleda: samovoljne policijske vlasti i samodopadne zdravstvene službe. I dok su se tako čupali, jedni o zločinca, drugi o bolesnika u istoj osobi, dotle je ta ista osoba tupo buljila u strop i spokojno mljela: »Na vivviv! Na živ-živ! I tako fićkajući fić-fić i fućkajući fuć-fuć savi se jedan besmisleni kvarcni kvarc u kvarc-lampi slomi se ošit i prijevoj trbušni, dupe jedno, a da ti ne otkri ljigavu mudrost pupkovine svijeta savijene oko čestitosti uzajamna prožimanja kozoderaca, psećih živodera... Na vav-vav! Na viv-viv! Na živ-živ...« Tko zna dokle bi Matan žvakao i dokle bi trajao taj nemili rat vlasti i ponosa, da Šute Mali prijateljski ne potapša Slavka po ramenu: — Pusti, bolan, ne pleti se. Tvoj je prije ili poslije. Ako psihijatri... — Ne spominji mi prokletnike! Čim nekoga šćapim, oni se poput vampira bacaju na nj i krvavim kljovama urliču: »On je naš! On je naš!« Dokle ću ja loviti kriminalce za te šašave psihijatre! 766

Na to ga Šute Mali odvuče ustranu: — Ovdje ti je i odviše liječnika, osobno uvrijeđenih i ozlojeđenih tvojim postupkom. Ako se dokaže da je Matan zaista poludio, svi će se zakleti da su ga mogli spasiti, da im ga ti nisi oteo! Utopit će te! I nitko te neće izvaditi! Slavko gnjevno stisnu vilice, skinu Matanu lisice i ljutito mahnu bolničarima da ga nose. Kad ga bolničari ponesoše, Matan podiže glas: — ... i cvrčci oslobođeni zaprežne kulture, opleteni bodljikavom žicom zora i praskozorja bremenito kliknuše: »Budale pune tamnice, a mudraci ludnice...« — Stoj! — grmnu Slavko — Sad ste čuli! Liječnik Hitne pomoći počasti ga prezirnim smiješkom: — Prijatelju, ne miješaj se u ono što ne razumiješ. Ovo je samo potvrda o gotovo beznadnom stanju bolesnika. I razmišljate o tom, kako su naši zatucani djedovi nosili svoje križeve, a mi današnji, umjesto križeva nosamo svoje utvare, a utvare su ovog bolesnika strašnije od svih naših utvara i teže od svih djedovskih križeva. Kompleksi su to, druže policajče! Slavko ne reče ništa, već se ugrize za gornju usnicu, okrenu se i hitrim koracima uđe u Ivišinu sobu. — Nušo, gdje je ona litrenka tinte što je na stolu bila? Nuša baci pogled na stol i ustrašeno ciknu: — Moji dukati... — no odmah se ugrize za jezik i nedužno pogleda Slavka... — dukati mog Iviše, mog pjesnika, njemu tinta valja više od dukata... Vjeruješ li mi, Slavko moj? Slavko ne reče ništa, samo je ošinu bijesnim pogledom, okrenu se i mahnu svojima. Začas cijelu kuću okrenuše naglavce, ali ne nađoše ništa osim bijesa poraza. 767

Iviša se vrati tek podveče i zateče Nušu svu u suzama: — Iviša moj, Iviša, tko će nas sad hraniti i od zla braniti kad nam hranitelja i branitelja odvedoše? Najednom kao da se tom nježnom, kovrčavom pjesniku ramena proširiše i prsa naduše, kao da izraste i prometnu se u svog velikog brata: — Muči, silo nečista — i glas mu je bratov i način bratov — Brod plovi dalje samo pod boljim kapetanom! — O kapetane moj! — klikne Nuša — čim si me nazvao silom nečistom odmah sam znala da si dukatiće na mjesto sklonio i da ćeš nove namaći. Punu godinu ostade Matan u ludnici, a da mu stanje ne krenu nabolje. Elektrošokovi, tuševi, pilule, injekcije, muke tjelesne i duhovne u mnogočemu ga još i oštetiše. I kad umni savjet umnih stručnjaka ustanovi: »Izgubljen slučaj!«, dogodi se čudo. Matan uđe u upraviteljev ured i prvi put progovori riječ koju Iviša ne bijaše napisao: — Doktore moj, htio bih vam od srca zahvaliti... Evo sam ti preporođen, zdrav kô jastreb, bistar kô izvor-voda... Puna dva dana oblijetaše ga sa svih strana i na kraju zaključiše, da je bolesnik potpuno izliječen, ali koji mu način pomože, koji lijek, ostat će vječna tajna. — Bože moj, smiješnih li ljudi — reče Matan Nuši i Iviši sjedajući u Mercedes, koji Iviša bijaše dovezao — Dok žive čudit će se što to Matana izliječi. — Ludu suda nema — uzdahnu Nuša. — Ali upeo tužilac, upela tvoja Dektiva, pa tek prekjučer digoše ruke... — reče Iviša. — A gdje je moja Dektiva, sunce moje?! — osovi se Matan. 768

— Eno ti ga tamo u »Fići« — Iviša mahnu glavom prema grmlju. — Hehe... To, kao u zasjedi! Ded, Iviša, rođeni, ded udari s Merdžom prema Sloveniji! Hehe... oznojit ću je, majku joj, oznojit ću svoju Dektivu... Prati li nas? Dašto, već prati... Sad do daske, mili, pa iza okuči skreni na puteljčić. Propusti ga... Sad opet za njim... Preteci ga, rode...Vidi li nas? Vidi... Sad na prvom raskršću skreni desno, pa šišaj uz brdsku cestu prema granici... — Kud ćeš, Matane moj... — zajauka Nuša. — Muči, silo nečista! Vozi, Iviša, vozi prema granici. Više mu ni bog ne izbi iz glave, da zlo smjeramo... Eno ti ga dolje na trećoj okuči... Jadni Fićo, siplje li, siplje... Vozi do hotela, pa skreni na lijevo do šumareve kuće... Tako... Sad zaustavi i otvori prtljažnik... Tako. Sad ćemo mi u kućicu, a ti, Nušo, netom ugledaš Fiću, svirni! Netom Nuša svirnu, Matan i Iviša izletješe iz šumareve kuće noseći između sebe neku vrećicu, ali tako sagnuti i napeti kao da ne znam kakav teret nose. Baciše vrećicu u prtljažnik i uskočiše u Mercedes, koji poskoči i gotovo preskoči Fiću, što se zaustavio uz cestu pred hotelom. Ne osvrćući se na Dektivin poziv da stanu, ni na revolver za kojim bijaše posegao, stadoše se vrtoglavo spuštati niz zmijoliku cestu. — A, ha!... Evo ga za nama. Nu, bogareti... Vidi ti Fiće... Lako ti mu je nizbrdo i niz okuči... Nizbrdo se svako govno valja... — onda se od srca nasmija — Bože moj, sad je pun zrak mog imena i mog Merdže. Sve mi kraj uha bežični psi promiču: »Vav-vav! Dršte ga, drž'...« O uživancije!... Vidjet ćete koliko će nas policijskih autića sačekati na glavnoj cesti! 769

I zaista, netom siđoše na glavnu cestu, dvoja policijska kola sprijeda a dvoja straga pute zakrčila. Matan lagano zaustavi Mercedes, proturi glavu kroz prozorčić i ljubezno se nasmiješi: — Što je, drugovi? Kakva nesreća? — Svi ruke u vis i izlazite! — Zašto, pobogu?! — ustrašeno će Matan, a Nuša pade u nesvijest. Uto pristiže i Dektiva i odmah se baci na prtljažnik, na vrećicu, na plijen krvavi. — Sad te imam, Matane, i ludnica ti više neće pomoći! — Meni je pomogla kad je trebalo — nasmiješi se Matan — ma ne znam hoće li tebi. Dektiva brzo odriješi uzicu s vrećice i htjede pobjedonosno kliknuti no u posljednji čas riječ mu zape, zahliknu se, zagrca, promuca: — Što je... što je ooovo? — Pitomi kesteni, moja Dektiva, a što bi bilo... uželio se, brajo. U ludnici ne daju pire od kestena, već od krumpira... a ovdje su ti kesteni kô lovranski maruni... Ili je, može biti, izišao zakon... — Goni! — zareži Dektiva. Kud se djenu ona pusta silenost policijska! Spustiše noseve kao da će se za njih ugristi, i cestu otvoriše. Matan krenu prema Zagrebu i zaustavi Mercedes kod prvog motela. Kad i peta patrolna kola nestadoše s vidika, Matan zadovoljno srknu posljednji gutljaj kave i strignu nasmijanim okom na brata Ivišu: — Iviša, dušo, puti su proprćeni, možemo u miru poslovati. Obrni Merdžu prema granici! Hehe... moja 770

Dektiva, moja policija... Jesu, brate, ulickani i ugizdani, za upravljačem sjede, benzin mirišu, ma opet po zaprežnoj kulturi smrde — ponjuši zrak oko sebe, pa se obrecnu na Nušu — ko i ti, silo nečista! Matan se stade upuštati u sve opasnije poslove, u sve smjelije izazove, kao pokeraš kojemu sreća nikako da okrene leđa. — Nemoj, Matane, nastradat ćeš! Nemoj, Matane golubane... — svjetuje Iviša, plače Nuša, a njega to još više mami, u još ga veću pogibelj gura. — Lako ti se bilo nosati sa Škiljom i šalomom, ali nosaj se ti sa svom policijom svijeta! Uživancija je to, glave vrijedi! U tihe dane kad bi posao zamro, a u grad mu se nije silazilo, ubijao bi dosadu uvijek na isti način: mrijestio bi se po naslonjačima i ležajima, šetkao po kući, grickao, pijuckao i krpeljio se na Nušu: — Čiji li je, silo nečista, ovo kućerak sa sedam, osam, zapravo s deset sobičaka? — Tvoj, moj Matane! — A čije li je sve ovo što okom vidiš? — Tvoje, moj Matane! — Čiji li kruh jedeš? — Tvoj, moj Matane! — Na čijoj li postelji spavaš? — Na tvojoj, moj Matane! — A dok spavaš, čiji li san snivaš? — Tvoj, moj Matane! — A kad se probudiš na čijoj li mašini šivaš? — Na tvojoj, moj Matane! 771

— Ima li išta tvoje, srebro moje? — Nema ništa, moj Matane! U beskraj. Na kraju bi završavao ćudoredno-odgojnim govorom: — Tako čestita žena razgovara s mužem, razgovara o svetim kućnim i svakidašnjim stvarima, a ne o frizerima, đava' ti ih odnio, ili još gore, može biti, o pjevačima ili raketama na mjesec... Prava žena i u snu zna da je svoja na tuđem, svoja na muževu, jerbo muž je sol zemlji i sok ženi... Što na »sok« odmah zirkaš očima, puteni te đava' putenu odnio... Ma nisi nikad ni bila, nevoljo moja... Ti znaš što je putenost kad ne znam ni ja u kojemu kao da i ne teče uspaljena krv Potrkina — mljeo bi po cijele dane. Ili bi se uhvatio Iviše: — Moj »pijesniče« ovo što ti »pijevaš« ne kažem da nije korisno. Korisno je pametnu da se budalastim učini, da završi u ludnici umjesto u tamnici, korisno je za nevolju. Ali, brajo, tebi nije nevolja, tuđim guzicu nabijaš, a tamnice ni u snu. O nevolji treba pisati, onako općenito. A nevolje u nama i oko nas na vreće i arare. I u meni, i u Šunji, i u mojoj Dektivi. Uzmimo, na priliku, prometne nesreće... — te stade nabrajati sve prometne nesreće o kojima je čuo i o kojima je čitao, pa ubojstva i samoubojstva, pljačke i bolesti — O tom piši, nevoljo moja! Ili ne. Piši... piši o lakrdijama, da, o tom piši. Vidiš, brajo, ja o tom često razmišljam, o tom kako se čovjek sve više promeće u lakrdijaša. Tako ti je, brajo, mi lakrdijamo od obijesti, a naši pokojnici od nevolje, od nevolje su se nosali i sa Škiljom i sa Šalomom. A koji mene đavo tjera da se s Dektivom nosam, da trunem u čađi i magli, u smogu, kako se stručno veli, dok je u Krajini sunca i zraka, da se samim njima nasitiš... 772

Tada bi ga spopala neodoljiva čežnja za zavičajem, pa bi u bilo koje doba dana ili noći — ne govoreći nikom ni riječi — sjeo u Mercedes i ko sumanut odjurio u Krajinu. Popeo bi se na Prpinu Glavicu i sjetno promatrao sveto mjesto gdje Prpa ubi Marka Kneza, gdje ćako Potrka iliti Matan Prvi sazda dvore i darova ih za školu, gdje i on malo niže podiže svoje dvore, pa mu ih oteše i u zadrugu prometnuše. Potom bi okom obgrlio cijelu dolinu nekoć kamenu, a sada — otkad cement zamijeni kreč i elektrika ognjišta, pa nit se pale klačine nit se lože komini — svu obraslu neprohodnom jasenovinom, hrastovinom, grabovinom i tilovinom, pustom mladikovinom nad kojom huče debele aluminijske žice dalekovoda ili one tanje seoskih vodova... i sjeta bi se prometala u tugu... Kuće nove, kamene, okupane, s crvenim crijepom prekrivene, sazdane od samih njemačkih maraka... nigdje krovinjare, nigdje potleušice, nigdje ognjišta. Gospode, nigdje ništa od sveg onog svetog starinskog siromaštva! Nigdje mjesečine, hladne i sablasne, pod kojom je svaki kamen oživljavao, disao, i nadimao se. Suludaste žarulje gore u svakom komšiluku! Nigdje luči, nigdje muška. I prije ne bi muška, prije dok se odlazilo u hajdučiju, u prošnju, u nadničarenje; u galantariju i krijumčarenje, i prije su se stari vraćali samo zimi, kao što se i sad vraćaju iz Njemačke ovi novi, ovi »Gastarbeiteri« — galantari uvenuše, a nas švercere možeš na prste izbrojiti. Ali prije su se žene među se nadmetale grudom pure, čvrljkom i prstom slanine, a sada njihovoj silenosti i Krajina pretijesna. Gladno se prejelo i uzbjesnilo što od pogane krvi koju samo zimi muževi gase, što od onog nezasitna vraga, koji u situ triput gladniji nego u gladnu. Svaka hoće biti prva, i ne u selu i Krajini, već u Splitu i Zagrebu, u državi, s državnim se činovnicima nadmeće. Hoće postelju mekanu, kredence ostakljene, električne 773

štednjake, hladnjake, mašine svakovrsne, haljine gospodske, petice visoke i autiće polovne... Sirotinjo, gdje si? Gdje si, dobra moja sirotinjo, što si za glad znala i gladna s gladnim gladan zalogaj dijelila! A sada nikog, da te bar pozdravom ponudi! Sve se zavuklo u se, u svoju situ srećicu, u svoj sićušni siti imutak! Ne vidi ništa osim sebe, osim svoga otužnog blaga koje jadni muževi skupljaju znojem i krvlju gradeći beskrajne autoceste njemačke. »Jesi li vidjela moj novi televizor?!« Gospe ti blažene, u ovom svetom hajdučkom kamenjaru »moj novi televizor«, kao da je deset starih pobacala! I tuga prerasta u gorčinu, bogat jauče za siromaštvom, sit za glađu. »Vrati mi ono vilinsko doba pradjeda Kikaša i ćaće Potrke, vrati mi godinu Vukojarca!« vapi Matan, vapi za povratkom jada u Krajinu. Ali negdje rubom svijesti iz sveg tog jada izuzima sebe, svoj kućerak sa sedam, osam, zapravo s deset sobičaka, svoj Mercedes, svoju udobnost... Jer on je drugo. On živi u Zagrebu, u veliku gradu. Grad je grad, benzinska a ne zaprežna kultura. Zaprežnoj je mjesto ovdje, da se čovjek provjetri od benzina, ma i da se osladi vonjem galebine i zavijanjem bure kroz šuplje zidove oko ognjišta, ledenim mosurima s krova krovinjare, čanjkom soparne pure, svim hladnim i gladnim čarolijama gola i smrznuta djetinjstva. I to naoko protuslovno i neljudsko, bijaše ipak duboko ljudsko i životno. S jedne strane neodricanje udobnosti, a s druge želja za nastavkom jada u Krajini ne bijaše ni bezočna sebičnost, ni naslada tuđoj nevolji, nego bedasti vapaj starosti za djetinjstvom, budalasta misao, da će se s povratkom davnašnjeg siromaštva vratiti i davnašnja mladost sa svim divotnim čudesima, koja djetinja svijest upija kao raspucala zemlja blagoslovljenu ljetnu kišu. 774

Vraćao bi se u Zagreb pokunjen, prevaren i opljačkan, a onda bi se iznova sa starom strašću hvatao u koštac sa svojom Dektivom, sa svojim jedinim istinskim životnim napitkom, opojnim. I nije žalio ni truda ni vremena da svojoj Dektivi namjesti igru. Kad bi mu netko spočitnuo što vrijeme ni u što trati, a usput se i opasnosti izlaže, samo bi se dobrodušno nasmiješio i labavo odmahnuo tustom pešću: — Čovjek je dijete dok ne umre; a dijete je igra. Eto, bolan, i ti igraš tresete i briškulu, drugi bridž i preferans, treći poker i makao, četvrti marijaš, remi, kanastu, koteć, tarok, belot i vrag zna kakvih sve kartaških igara ima... ovaj šah, onaj buće, sedmi se kladi bud-zašto i budnašto! A ja, eto, malo žmurke sa svojom Dektivom. Ja bez njega nitko i ništa, on bez mene još i gore. Pa kad nas je sudbina spregla i upregla, udari žmurke! On za jelu, ja za dub. On meni plovku napni, ja njemu gvožđa razapni. Ja oko plovke, on u gvožđa... O, kakva mu sada spremam! A i spremi mu. Zamoli brata Antišu da mu po kakvom njemačkom turistu pošalje novčanik ganjc-novi i ganjc od glanjc kože — i u njemu tisuću maraka. Kad mu turist donese, Matan ga zamoli, da mu novčanik gurne u vanjski džep od jakete. Potom zasjede u krčmu, pa grickaj pršutić, pijuckaj dingač i čekaj svoju Dektivu. A kad Dektiva napokon dođe i sjede do njega, Matan uroni u žalosnu šutnju, koju tek nakon pustih nagovora jedva probi: — Teško mi je, moja Dektiva, teško... spopadne me golema tuga kad pomislim što starješine o tebi misle: eto, godinama loviš, lovine ni za lijek, a pas što stariji nos mu začepljeniji. Napredovanje ti otpisaše. Meni leden obruč oko srca, a pred očima vazda slika onog vražjeg financa iz Zmijavaca. 775

— Koji je to? — znatiželjno će Dektiva. — Ne znaš ga, brate. To ti je bilo davno, još za Frane Josipa, kad naši nisu u financima i đendarima bili bijele vrane. I to ti momče iz Zmijavaca još pravo odoru i ne zagrija, već navali na ćaću: »Izvodi konja, stari, i tovari tovar duhana, pa preko Ivanbegovine!« U Ivan-begovini, on iz busije pred ćaću, lijepo ti ga sveza, pa s njim i s duhanom u Imotski. Ne treba ni spominjati kakav napredak u službi postiže! Eto, ta me slika proganja, i ne mogu više... Vrijeme je da i ti uznapreduješ. Veži me! — i opruzi ruke. — A zašto, Isukrsta ti!? — Segni rukom u džep, pa ćeš vidjeti! Kad Slavko segnu u džep i izvuče novčanik s tisuću maraka, oči mu se zacakliše, kao crnoj mački na mjesečini: — Hehe... Napokon si, lijo dolijala! — pakosno se naceri i s užitkom škljocnu lisicama. — A jesi pas i pogan, pasja i pogana — razočara se Matan — Umjesto hrane ljudske riječi, ti kao da me po svojoj ulovi... — Sad ti pjevaj do suda i po sudu... — smije se Dektiva pakosno. — Neću ti ja na sud ni doći. I ne dođe. Netom mu privedoše suca istražitelja, Matan raširi ruke kao na velikoj misi: — Gdje si više, sunce moje ogrijano, izbavitelju i spasitelju Matanov! Dektiva me na pravdi Boga u lance okova i u tamnicu baci. I vezanu mi podmetnu novčanik i prokletu valutu njemačku... Ne migoljim budalasto, izbavitelju moj, već ti istinu govorim. Ne vjeruj meni, već zubom u činjenicu! Moj novčanik kao da su ga goveda sažvakala a onaj što mi ga podmetnu: ganjc novi, i ganjc od 776

glanjc kože! Pozovi, rode, »vakmajstora« od prsta, pa ako na koži, ili na parama ili bilo gdje nađe sliku moga prsta, e onda... ne tri mjeseca, ne godinu, već glavu, izbavitelju, glavu rođenu! O bijaše to velika igra, velika smijurija... od koje se mjesecima živjelo. Ali na kraju: svaka igra umori, svaki se smijeh zalijepi za usta kao odljev dosade, godine sve nezamjetljivije prolaze, sve teže život nose, beskrajna ponavljanja, da su i najslađa, ogorče... a onaj praiskonski zov — što slonove nagoni na groblje slonova i čini da se mačke vraćaju iz Španjolske i Rusije, a starci iz Amerike i Australije da utonu u mrak ondje gdje prvo svjetlo ugledaše — onaj neodoljivi, zamamni, rominjavi i napasni zov djetinjstva zazva i ostarjela Matana. — Nušo, dušo i silo nečista, grebem ti grad, njegovu čađu i maglu i njegovu benzinsku kulturu! Idemo kući! Nove sam ti dvore sagradio, pod Prpinom Glavicom, u dolini, u zavjetrini. Nisi ni znala da ih gradim? Ko da moraš znati, silo nečista! Stare oteše, nove gradi i namještaj. A jesam ih i namjestio, kô da si ih ispred grada izvadio: što talijanskim pločicama popločani, što hrastovim parketom popođeni, što drvom a što mramorom iznutra obloženi. Ponad dvora pogolema čatrnja, da kišnicom napaja kuhinju i kupaonicu, tuš i bazenčić na oboru. Oko kuće brijest, hrast, klen i kostela... hladovina za pola sela. Vidi pa umri, silo nečista! Mili moji, još jedan poslić, pa u mirovinu! I Šunje će dolje... e da se pod stare dane mogu s nekim o životu narazgovarati. A ti nam, Iviša, ovo kućerka pričuvaj, ponekad ga i provjetri. Čim udari zima, evo ti i nas gore, da se malčice u gradu zgrijemo. Savjeta ti mojih ne treba. 777

Postade jači i umniji od mene. A tko bi ti rekao... »Pijesnik«... I da znaš u sebi sam te neprestance nazivao kao i pradjed Kikaš djeda Jokaša: »Iscjedak!« Samo je tebi »iscjedak« bolje pristajao, jer te ćaća zaista posljednjeg iscijedi. Nu, vidi sada! Nu, bogati... Pravo završi, s čestitom se oženi, četvero djece ugradi, lijep kućerak podiže i odvjetničku pisarnu otvori, svi poslići od ruke, i oni pravni i oni »krivni«. Para ko škalje, na lopate, brajo, na vreće... ma opet... brata Antišu ne ispuštaj, već se još i s novim ljudima poveži, ne može čovjek bez čovjeka. A ja ću, brajo, dolje, da se bar pod starost čista zraka, rumen-zore i ptičjeg cvrkuta nauživam. Šezdeset i treća je za vratom. Umori se čovjek. Još samo ovaj poslić, pa dlanom o dlan... Jes' vidio, što ga onaj umjetnik načini, što ga načini... Pljunut brate! Koštalo me, koštalo, ma da je dvostruko ne žalim!... Hajde, Iviša, dušo moja, spremaj se, lijes je odavna na putu. — Kakav lijes? — trgnu se prestravljena Nuša i na brzinu se prekriži. — Lijes Šunjina sina, što pogibe na radu u Njemačkoj! — objasni joj Iviša. — Ma kad poginu? Ne viđu Šunji suzu u oku! — Umukni, silo nečista! Nije Šunje baba da će suzu na svaku sitnicu. Šut'! Eno zazvoni na vratima! Hajdemo, brate Iviša, sigurno je Šunje. Ja i on u Merdžu a ti u kombi. U ponoć nam je biti, što partizani kažu, na koti. Znaš da je Švabo ko urica. Točno po sekundnoj kazaljci stigoše Nijemci s otmjenim mrtvačkim kolima ukopnog poduzeća, pomogaše im prebaciti lijes u kombi, pozdraviše na vojničku, kako im je već u krvi, i odoše svojim putem.

778

— Sad, brže s ovim mrtvacem u Merdžu, a s našim u lijes — užurba se Matan, pa milo pogleda Šunju — E, pobro, pobro, baš si zlatna sina načinio! — Posreći čovjeku — odbi skromno Šunje. Začas lijes otvoriše i lešinu od osamdeset kila — već se domišljate — zlatnika u Mercedes prebaciše. — Iviša moj, sunce moje, sad ćeš ti u Merdžu, pa polako... Budi pažljiv s mrtvacem, ne čini cestovne prekršaje... vazda sporije nego ploče pišu... da mi mrtvaca zdrava i živa kući dovezeš. A kad ga nasigurno skloniš, zvrcni telefonom mojoj Dektivi. Ja ćemo i Šunje popostati dva, tri sata, po lagacno... u propast! Zora već bijaše zarudila kad još sanjivu ranu cestu proparaše pomahnitala modra svjetla. — Šunje moj, u pravi čas! — nasmija se zadovoljno Matan i skrenu na odmorište prije nego mu svemoćna prometna i znak dade. — Samo da se u zlo ne izrodi! — uzdahnu Šunje. Matan mu veselo namignu, otvori vrata, te zajedno i jednako lijeno iziđoše iz kombija. Matan malo podiže hlače na trbuhu i protrese ih, protegnu se s dosadom i zijevnu jače nego ikad u životu, pa protare sanene oči i zapilji se u desetak milicionara, koji mu se stadoše žurno primicati. — Što vam je ljudi, pobogu! Kakva turska sila na uranku? Ako mene tražite, u mene vam prekršaja nema. Milicionari, predvođeni Dektivom, bez riječi navališe na vrata kombija, navališe pa ih odvališe. — Otvarajte lijes! — grmnu Dektiva i slavodobitno uzvi oči na Matana. — Ajme meni, majko moja — zajauknu odnekud Šunje — zar ćete i mrtvaca skrnaviti! 779

— Ne čini to, moja Dektiva, ne čini! — svjetova ga Matan — Stoput ćeš se pokajati, stoput poželjeti: »Bolje bi bilo da sam neku stvar pregrizao!« I požali. Jer kako Dektiva poklopac otvori, onako se skameni: iz lijesa je, mrtvački izdreljenim očima, dreljila, u nj njegova vlastita lešina. Dva mjeseca po tom, početkom ljeta skupi Matan sve svoje štedne knjižice, svoje dinare, svoje zelene listove kupusa i žute, žute kanarince, uze Nušu pod ruku i preseli se u Najnovije dvore Matanove, podignute na kamenju do kostiju djeda Prpe, Kikaša i Jokaša, do kostiju ćaće Matana Prvog, rečenoga Potrka, do baba Anđe, Anđuke i Maruke i matere Nuše Prve. Kad su u dvorima sve uredili, sredili i rasporedili, i po ručku trunčice oko ubili, Matan će nekako sanjivo i nježno, tronuto kao nikad u životu: — Nušo, dušo, mjesečino moja i gnjezdašce zaklonito... Dugo li sam te u životu gnjeo i gnječio... ma opet da nisam, tko zna u što bi se izrodila, jer u žensku je sedamdeset i sedam vragova, vazda budnih i na svaku opačinu spremnih. Ma opet... odviše se tvojom dobrotom zadužih, vrijeme je da ti se i odužim, da s vječno vrijednim i neprolaznim prolazno začinim. Hajdemo na groblje, hrizantemo moja, mrtvačko moje cvijeće, da vidiš što su neispisane i trule ploče šukundjedova, što nekoć čudesni Kikašev grob novi, a što naš vječni počinak! — Nisi valjda i grobnicu?... — Nuši dah zastade. — Jesam, cvijeće moje mrtvačko, jesam baš kako reče: ne grob, već grobnicu! — O, Bože, o tom sam vazda sanjala...

780

— Čita Matan tvoje snove i čitat će ih dok ti se kosti ne raspadnu, čita Matan. Još prije nego uđoše na groblje Nuša opazi kako se visoko iznad ograde diže zasvođeno zdanje, složeno od najbjelijeg bijelog kamena... kao kapelica neka... Bože prosti, kao svetohranište. — Matane moj, sva suzo moja... — objesi mu se o ruku i zajeca. — Ne plači, silo nečista, ne plači dok je izbliza ne vidiš, a onda do mile volje... dobro je da i za života koja suza na nju kane... jer poslije, tko zna, djece nemamo, a drugi svoju suzu za svoga čuva... Na to Nuši suze još jače i još krupnije, kao krupne kapi pred oluju. Na bijeli kamen padaju i kao da se u kamen zavazda upijaju. Kad ponestade suza i ostade samo tuga, sva ona buduća tuga, u koju se sliše sve buduće tuge nerođenih potomaka, bespomoćno i nježno nasloni glavu na Matanovo rame i prošapta: — Pročitaj mi, golube moj, što na grobnici ispisa. — Što najbolje znadoh i umjedoh: »Ovi vični greb i vikovični spomen sebi i svom virnom mužu podiže ucviljena Nuša. Počivali u miru Božjemu!« — Baš lijepo, ma baš lijepo... Nego zašto reče da podižem ja kad ti podiže! Sve je tvoje, moj Matane, pa i to! — A, bogami, nije! A ne, ne... Ne rekoh li ti, da sam dosta prema tebi griješio i zla ti učinio, pa i kajanju dođe vrijeme! Pusti me da grijeh svoj okajem i zlo svoje ispaštam! A jesam griješio, a jesam zlo činio, šepirio se i paunio: »Sve što okom vidiš, sve je moje! Pa sam te, kod svih tvojih jada, još i nevoljnu nagnao da šivaću mašinu prodaš, samo da svoga ništa nemaš. Pas, Nušo, dušo i 781

cvijeće moje mrtvačko, pas sam ti a ne čovjek! I onda toga psa za gučak! A gdje ćeš ga za gučak tim slabašnim ručicama! Ne možeš ti, mogu ja, muž sam ti. Skočim i čaporcima u grlo: »Stani, dušo garava, gramzljiva i nezajazna, sebesvojni prahu zemaljski! Prije nego ti se sudi, sam si presudi! Što dade onoj kukavici osim jića i pića, kô što bi i kenji dao? Što joj dade da je njezino, da se žena ima čim podičiti?!« — A što će meni, moj Matane! Tvoje i moje ista stvar! — E nije, silo nečista! Slušaj duh pravedni iz mene! A duh veli: »Radila je, trudila se i mučila kao i ti...« Ja skočih: »I gore od mene! Ali što sada? Zagradi bujicu kad je voda protekla! Podijeli radost kad je život ohromio, pa se vuče ko prebijena mačka! Evo već smo četrdesetu u braku! Koliko nam još preostaje?! Da joj sve dadem, dao sam joj ništa!« Onda mi duh moj pravedni pamet prosvijetli pa reče: »Kad je tako, a ti, sinko, zadrži to jada zemaljskog što si i dosad držao, i dolare i dukate, i dvore i obore, a njoj vječni i vjekovječni dom sagradi! I podijelite se tako: tebi sve ovo zemaljsko, tužno i prolazno, a golubici kuća vječna, vjekovječna i neprolazna!« I eto ti, golubice, eto ti tvoje, vječno i vjekovječno! Pa kad dođe vrijeme i čas kucne, ti ćeš prva, golubice.. nije red da prije tebe uđe u tvoje netko drugi, pa i muž ti bio... Ti lijepo prva i dočekaj me gospodski, ko svoja na svomu! A Nuša reče: — Hoću, moj Matane! — Sad lijepo s noge na nogu pa kući. I štogod pileta pod crijepnju! Nek bude na maslu! Masla sam se uželio. Ja ću još malčice popostati na groblju, proglavinjati po selu i ogradama, dugo ti se nisam trave namirisao! 782

Kad Nuša zamače, Matan stade bacati oči čas na svoju grobnicu, čas na Kikašev grob novi, čas na pradjedovske grobove prekrivene ispucanim pločama i obrasle više korovom nego travom, čas opet na popovski grob usađen između četiri čempresa, koji već i zvonik nadrastoše. A kad se očiju nabacao, kašljucne i progovori: »Evo me do vas, mili moji, do vas i uz vas. Gdje si bio? Što si radio? Nigdje! Ništa! Više ležao nego stajao i hodao, više jeo i pio nego si mogao pojesti i popiti, vozikao se u Merdži a ne u zaprežnoj kulturi, i vascijeli se život nosao sa svojom Dektivom kao s draganom. »Bogami, lijepo!« kažete vi. A ja vam kažem: An, an, rođeni moji! Meda na badnje i bigunce, a jezik umrtvljen. Ližeš, zajazivaš se, meljaš med po nepcu i oko zubi, puna ti ga usta, ali... slasti nema, gorčina ti dere iz utrobe. Da vam je ustati i pogledati oko sebe: ljudi u toplu i suhu, dobro obučeni i obuveni, siti i napiti, gojni i pretili, skaču, lakrdijaju, smiju se, njemačke marke razbacuju, ali... veselja nema. Vidim, nećete me razumijeti. Vi ste, rođeni, čeljad zaprežne kulture, i vama je u Travnik ili u Jajce, kao na kraj svijeta. Popišam ti i Travnik i Jajce, danaske čovjek u kući ruča, u Americi večera. To još manje razumijete. Nisu ljudi ptice. Jesu, gospe mi, i gore. Ma tim ću vam samo pamet smutiti. Stoga ćemo polako. Najprije ću s tobom na mušicu, s tobom, don Pavle, što mi ćaćinu a i moju dušu smuti onim grebenim prokletstvima. Je li ono Bog prokle narod židovski i hrvatski? Je li se ono zareče, da Židovima nikad neće dati zemlju, već ih rasuti po svemu svijetu, a Hrvatima je nikad oteti, ali i nikad ih učiniti gospodarima njezinim? Što kažeš sada kad Židovi imaju svoju zemlju, a Hrvati se bore da

783

državnost izbore i sva je zgoda da će je izboriti? Kažeš: »Ne igrajte se s Bogom, već pustite sve po njegovoj!« A zar se i sâm nisi poigrao kad mi na samrtnoj postelji zakle oca Potrku da ne da ljudima preko debele vode? Ako si stanovito vjerovao da je Bog Hrvatima za vjekovječni Vazda zemlju ostavio, zašto si strahovao da je ne napuste? A napuštaju je, dušo sveta, napuštaju buljukimice. Danaske izvan tora i obora živi više od trećine Hrvata koji se još Hrvatima osjećaju. Kad tomu zbrojiš i pribrojiš ono pusto potomstvo iseljeničko — što se već u prvom koljenu utapa i nestaje u tuđem stadu kao što se utapa i nestaje kaplja maslinova u kamenici sojina ulja — onda ti nas, dušo sveta, dvije trećine u tuđem toru živi, s tuđim kostima kosti miješa, a drugi će ih pomiješati s našim kamenjem, s kojim se, tobože, srodismo, u koje, tobože, duboko korijenje pustismo! Ustani, don Pavle, ustanite, mili moji, i pogledajte oko sebe, pogledajte Krajinu! Pa: vidi čuda i nagledaj ga se! Nigdje krovinjare ni pločare, nigdje ognjišta ni čerenja; sve kuće nove, kamene, na gradsku učinjene, crijepom pokrivene i nadojene vražjom strujom o kojoj vi i ne sanjaste. Ali... što će vam sve kuće i palače kad u njima čovjeka nema! A čovjeka nema. Ostadoše samo uzjogunjene žene i razmažena kopilad... Gdje su ljudi! Gdje sinovi i unuci vaši, uzdanice vaše? Kao da im je vrag pod prkno šaku konjskih mušica, pa se ustrkaše i protrkaše preko plitkih i debelih voda. Sve što doraste pušci i motici raštrka se kao đavli od krštene vode. I eno ti ih sada po svoj grebenoj kugli zemaljskoj. Tuđi kruh jedu, tuđemu djecu rađaju i s tuđim kostima kosti miješaju, jer u svome ni kruha ni groba!

784

Što kažete? Ne odlazi valjda i pleme čobansko? Odlazi, moj don Pavle, i s njim ti je najgore. Vražje pleme ne može bez ukopišta, kao ni biljka; a netom je ukopaš opruži žile i grebem ti zemlju iz koje me iskopaše! Nadničari? Ma, dašto! Osiplju se. Nije to više: zaleti se pa preskoči na školje, uskopaj tuđi vinograd, a pod zimu kući. Danas ti se kopa i plijevi po Njemačkoj, Americi, Australiji — a to nisu školjići već kontinenti lijepi ti ih đavo odnio. Ne znate vi što su to kontinenti, i benzinska kultura. Dok okom trepneš eno te tijelom tamo, gdje vi ne mogoste ni okom, ni dušom. Takav im je odskok. Ali kad se o priskoku radi, onda vam sva ta benzinska skakala i preskakala zaboravljaju na benzinsku kulturu i sjećaju se samo zaprežne. A ded ti s taljigama prekoturaj ocean! Povratka nema. A mi, pitaš, pradjede Kikašu? Još se držimo. Još se drži pleme hajdučko, prosjačko i galantarsko. Sad ti se u krijumčarske poslenike prometnusmo. Pa iako više ne jedemo kruh svoj s ramena svojega, ono u srcu mislimo da jedemo, a čovjek je ondje gdje je i srce njegovo. Je li tako, don Pavle? A zapravo ga i jedemo s ramena, jer: glava je na ramenu i des mozges u glavi, a bez toga ni vrag se ne bi mogao nosati, štono riječ, s modernim policijskim aparatom. Mi smo ti jedini »postojani kano klisurine«. To ti je zbog toga, što se uvijek vrtimo oko granice i preskakujemo ti je, preskakujemo, a kad se umorimo od pusta preskakivanja, dovuci se k vama, šćućuri se pod ploču i tari kosti o kosti iz kojih pročedi. Odlaze li okopoljci? Odlaze, rođeni, odlaze svi oni otužni gavani od kojih ste vi prosili i od uprošenog dobro živjeli. A zašto? Pun varićak razloga. Prvi vam je polje, s kojim uvijek isto. Još za vašeg života turski se begluci i 785

agaluci prometnuše u harambašluke i dotepenluke. Danas vam je nova vlast, državna, pa veli: meni sve a vama što ostane. I tako uze begluke i čitluke. Istina, i seljaku ostavi štogod zemljice, i to dobre zemljice, ma reče: »Napredni moj seljače, ti lozu sadi i navrći, okapaj i razgrći, polijevaj i sumporaj, pa kad grožđe utrgaš, ti meni pedesetak kila, a ja tebi košulju!« A onda vam, rođeni, ta vina prodaje Matanu za četiri košulje. S duhanom još i gore. Za pare koje dobije po kilu duhana od seljaka dvadeset novih kila kupuje. Nije to više: desetina gospodaru, već dvadesetina tebi! Kud će onda čovjek već u Njemačku kad na svojoj zemlji i od svog truda vajde nije! Narod bježi i izumire. Ni djecu ne rađa kao što je nekoć rađao. Djeca više nisu milost, već prokletstvo Božje. I tako će vam se, mili moji, ostvariti ono drugo proročanstvo, pjesnikovo. Ovaj će narod sam sebe ubiti, a drugi će zasjesti na njegova brda i polja, uz rijeke i mora. Pa kad jednom neki tuđi sinčić moje i vaše kosti iskopa i upita ćakana: »Čiji li su ovo šljuci?«, ćako će mu odgovoriti: »To su, sine kosti, nekog davnašnjeg magareta koje nije htjelo živjeti!« Nije meni do naroda, već do sebe, do muka onih budućih jadnika dok se u drugoga ne pretope. Kažu, svejedno je »Gut Morgen« ili »Dobro jutro«. A ja vam kažem, nije, jer onaj koji veli: »Gut Morgen« misli na Siegfrieda. Ne mogu ja s »Dobro jutro« misliti na Siegfrieda, već na Prpu i Zrinskoga, na ovo naše junačke i slavne sirotinje! Što kažete? Glad udari i godina Vukojarca? Nije, rođeni, nije. Lažem. Lažem da se ne bi moglo na svojoj zemlji živjeti i djecu rađati. Moglo bi se kad bismo mi današnji htjeli živjeti kao vi jučerašnji, što kažete? Vi ste dobro živjeli, pogotovo ti, pradjede Kikašu? Vazda je bilo kruha i pure na siniji i slanine na čerenju? Vrag ti puru i slaninu! Već se dvadeset godina ni u jednoj kući pura ne svari, a od 786

slanine sapun prave. Vi ste jednom ili nijednom na godinu skuhali mesa i manistre, i to vam je bila svečanost koja se pamti. A znate li što mi jučer reče Ruža Šantalina, znate kakva je roda i poroda, pročedila od prosjaka od nevolje? Veli ona meni: »Matane moj, ne znam više šta ću i kako ću. Skuvala jučer dici manistre i baš lipa mesa teletine, a oni na me: »Ko će te splačine u usta! Kupi ti nami ćikolade, mrmelade, safalade, narančade...« Ne shvaćate vi to? Vraga ćete shvatiti. Vi ste imali dva svijeta: dolinu suza i slavlje nebesko, pa ste svaku suzu vječnom radošću začinjali. I sve što ste radili, radili ste iz srca, potresene duše. Vi ste se u molitvi sjedinjivali s Bogom i s anđelima, sa svecima i svim svojim mrtvacima. A mi molimo što iz straha, što iz običaja. Mlako. I sve što činimo činimo mlako. Niti se s kim nosamo, niti se želimo nosati osim s ludošću našom. Prejeli smo se, rođeni, pa od bijesa ne znamo što hoćemo. I što si sitiji, sve si gladniji, mješina ti sve veća i sve više proždire, ne samo jića i pića već svega čega se dohvati. I u posljednjeg golje svaki čas nova potrebica, nova željica, baš kano u čovjeka koji vragu dušu prodade, pa ga neprestance muči sad ovim, sad onim, muči ubogog đavla dok ga ne nagna da mu sve ostavi i za privagu dušu vrati. Ne znate vi što je to Teknika, što je to Napredak, što je to Letrika i svi đavli što se oko nje spletoše! Vama je zaprega bila san nedohvatni. Da vam je ustati o Božiću, kad naši dođu iz Njemačke, ustati pa pogledati: po petnaestak kola bez konja. Što su to kola bez konja? To vam je vražja čarolija, koja sama od sebe šiša cestom, da je okom ne možeš pratiti. A to je najmanje čudo današnje. Kad bi netko bilo kojemu od ovih vaših unuka dripaca ponudio carske dvore iz vašeg doba u zamjenu za njegove čarolije, za ta vražja kola bez konja, za gramofone, telefone, magnetofone, radija, tranzistore, televizore — 787

zijate od pustih čudnih riječi, i ja koji put zinem — taj bi ga dripac odbio, da ne bi ni okom trepnuo. Velite: »To je onda raj na zemlji!« Vrag na zemlji! Vrag koji dušu zaosjeni i raširi se po svem tijelu. Rak, rođeni, što sve proždire: I što ga više kljukaš, sve je gladniji. Vama i pričke dobre, nas i kroz čizme zebe. Vi bijaste gospodari štapâ i torbâ, ralâ i motikâ, konjâ i kolâ, a mi smo — i ja, rođeni moji, i ja — jadne sluge što kukavno služimo ovoj našoj razmaženoj i grebenoj tjelesini! Grebem ti ja: »Dobro nam je!« Grebem ti Napredak i Tekniku i Letriku, sve ti grebem za list kadulje! Grebem ti sve što ti dušu ne može potresti! Ali... duša grebe, a razmaženo tijelo vapi. Pa nikud iz te zavrzlame. Zaboravismo se smijati... Kažu: »Što čovjeku prudi da cijeli svijet zadobije a duši svojoj nahudi!« A mi nahudismo, premda mislimo da se uzdigosmo. I što se naoko više dižemo, ustvari dublje padamo. Eto, popesmo se i na Mjesec. Bajke! Nisu bajke, nisu, dušom se zaklinjem. Uistinu se popesmo na Mjesec, na to noćno vidjelo Božje. Popesmo? Ne, rođeni već propadosmo. Nije Mjesec nad nama, već pod nama. Pod nama, rođeni, jer svi oni koji se na nj, tobože, popeše, zakleše se da su Zemlju ponad glava gledali. A kako ćeš se s nečega uspinjati, a poslije to nešto iznad sebe vidjeti ako si se zaista uspinjao a ne padao?! Što više u nebo, to dublje u jamu. I od tog pustog gledanja u nebesku jamu, ne vidimo ni ovo svakidašnjeg jada oko sebe, kamoli da se u se zagledamo. Istina, ja ponekad pogledam i oko sebe i u sebe, a ponekad malčice i unatrag pamet zabacim. I što vidim? Vidim vas, šutljivi mrtvaci moji, vas što mi iz sjećanja, priča i pjesama lagašno izranjate. Drugi ste vi bili, drugi i kako rekoh, sve što ste radili, radili ste potresena srca i potresene duše. Bijaste vukovi, gladni ma ponositi. I vučji 788

ozbiljni... ozbiljni kad ste jeli i pili, ozbiljni kad ste ratovali i umirali, ozbiljni i kad ste se smijali... Bogu vam vašega, bijaste ljudi. Vi ste blagovali a mi žderemo, vi ste se smijali, a mi regećemo! Lakrdijamo kô rođene budale! A tako i umiremo, jer nema velike smrti bez velika života. Sjetite se kako ste vi umirali! Na priliku, ti Marko Kneže, hajduče, palikućo i lovče na ljudske glave! Kako si ti umro? Junački, brate, viteški, kapu dolje! U crvenoj kabanici, u smrmali ječermi, kapu odložio, prčevito uzdigao čelo kao da veliš: »Usred njega!« I bilo ti je, brate: usred srijede! A veličajno umri i onaj koji te »usredsredi«: dvanaest mu fratara na sprovodu i pop trinaesti. A ti, pradjede Kikašu, pod hrastom, pod otvorenim nebom, kao kakav prorok i pomazanik Gospodnji. Pa ipak to ne bijaše ni Potpalina ni Prpina smrt, bijaše kao malkac načeta i oštećena. Sin ti Jokaš umri sâm i skovrljen, kô ničije pašče za plotom. A unuk ti Potrka, koji se u svemu za tobom povodio, htjede se i u smrti povesti... Ne ljuti se, ćaća, ali tako je. Preko brda se moglo vidjeti da oponašaš djeda Kikaša... usiljeno, ćaćko, ćaćkane, i da ne bi svete majke Nuše, baš bi sramotno umro, lakrdijaški. Pa i ti, don Petre, što nasljedova don Pavla, kako umri? U tijelu skovrljen, u duši zatvoren, razočaran i šutnjom okovan. Nije to don Pavlova smrt! Ne ljutite se, kosti moje rasute, ne ljutite se, ali svaka nova smrt bijaše mrvičak okrnjenija, da ne kažem siromašnija od stare. Pa ipak, svi bijaste momci i junaci, da vam se — štono riječ — pokloni do crne zemlje i još dublje. Nama se neće imati tko klanjati, jer mi smo, ništa, rođeni, a naši unuci arciništa! Vjetropiri i lakrdijaši, punoglavci, šupljoglavci i bezglavci. Duše nemamo, a srce se skameni. Ne treperimo, rođeni, ne dršćemo, ne uzdišemo, ne plačemo, nit se uzbuđujemo... osim televizije i gange nikakve radosti 789

nemamo. Gdje su kola i derneci, gdje svatovi i poklade, gdje stotine običaja naših? Gdje su diple i svirale, gdje sijela i prela, gdje su gusle i grla tanka, glasovita, gdje junaci i pjesme sa gusala? Nigdje ništa. Ojkavica i televizija. Koji je vrag to televizija? Teško vam je to i zamisliti. To vam je kao neki nevješt guslar koga kao na nekom rupčiću stotinu Krajina odjednom gleda, a on za sve jednu te istu šašavu pjesmu gusli. A u vas je u komšiluku, u svakoj trećoj kući drugi pravi i živi guslar drugu pjesmu guslio, a ti: ovu hoću, ovu neću... Ma što? Vi opet kô djeca: »Zar se više ne gusli? Kako ne gusli?! Kako može kuća bez gusala?! Kako može dogođaj bez pjesme?!« Može, rođeni, može! Kad čovjek dušu đavlu preda, sve se može. Vi ste o svakom događajčiću nizali pjesmu odavle do Duvna i Livna. Koliko ih ispjevaste samo o devendjedu Prpi, da se o drugim hajducima, junacima i ne govori! Momak badne momka na derneku, a sutradan Mijo guslar cijelu večer uz gusle jauče. Nije to više kako u školi učismo:

već

»Ta sva povijest moga roda s guslinih se lica čuje«

»Svu tu povijest u dva slova nama ganga poručuje!«

Danas jedva i dva slova gange! I sve u ta dva grebena slova! Cijeli rat... Ne znate vi što je ovaj rat današnji. Kad ste čuli... sto tisuća vojnika, pomisliste: vrag odnese svijet! Danas vam to nije ni čestita hajdučka družina. I kad bi se u vražjem ratu sasjeklo dvadesetak tisuća ljudi, smak svijeta! U današnjem se ratu sasiječe tri tisuće Krajina, do kučeta i mačeta. Pa što se o tom krvoproliću ispjeva? Dva budalasta stiha: 790

Ako, dragi, pogineš u ratu, dio mi je kô i tvomu bratu!

To vam je sva pjesma o ratu, o smaknuću tri tisuće Krajina i o ljubljenom vojnu svomu. To vam je današnja životna družica, sila nečista! Nek ti gavran oko pije, ne boj se, ono tvoje sirotinje neće propasti, kučka će ti je s bratom podijeliti. Uzmimo poslije rata. Kao u godini Vukojarca: narod od glada ne može ni zinuti, ni ljaljka ni grzdulje, ni kruha od sirka i dubove kore. I da ne bi američke pomoći... Pa što o toj pomoći ovaj budalasti svijet?

Draža mi je moje male... (Sramota me pred vama!) Nego cila pomoć američka.

Onda dođe novi poredak, nova vlast, pa veli: »Sve prosjačke torbe u Krajini iskreni na jedno gumno, a ja ću dijeliti! Svu zemlju — veli — uđuture, a tebi samo vrtlić oko kuće — kažu — okućnica!« Krivo ljudima, gdje neće, očevinu i djedovinu na pedalj svesti, a sili nečistoj i to smiješno, raskrečila noge na pragu i ojka:

Rišilo mi imovinsko stanje: s praga pišam na tuđe imanje!

Zatim vam odnese Batama tvornice, Šalomima trgovine, iz vještih u budčije ruke: u čobanske, muko moja. A sila nečista prst u uho:

Svakog dana gumam mrmelade što je dragi iz zadruge krade.

Onda vam nova vlast — vrag zna zašto — udri u parole, u uskrsna zvona socijalizma: »Smrt švercerima i kozama!« Poklaše koze, poklaše dojilje sirotinjske, Kačić bi o tomu libar ispjevao, a mi dva stiha treskavice:

Sve za neku opću stvar

791

ode koza i ular!

Onda vam dođe kontrahaža. Turski harač, između zubi ogrizine vadi. Veli: »Druže, imaš toliko i toliko oranice, toliko ovaca i krava. E, nama ćeš dati toliko i toliko žita, vune i mesa po toj i po toj cijeni!« Zlo, rođeni moji, tvoje pod svoje sebi prodaje. Dvadeset kila mesa po kravi. A u tebe jedna. Možeš li joj na živo od prkna otkiljati? E, ne možeš! Cijelu zakolji, zakolji hraniteljicu! Pa kakve bugarije o tom vražjem poslu izbugariše?

Hajde, druže, u tvrda zasviraj pa mi ovo bruca kontrahiraj!

Onda nam dođe obnova. Pola zemlje srušeno i popaljeno, da ti srce od same suze pukne. Diži kuće na zgarištima, gradi razorene ceste i mostove, Kako, rođeni, kako? Pjesma će vas neupućene uputiti:

Lezi, mala, na postelju novu, radit ćemo dvostruku obnovu!

Onda vam dođe elektrifikacija. Ne znate vi što je to. To vam je luč đavaoska. Upri u puce, i nekakve ti kruškaste staklenke zasvijetle, zasjaju kano sva sunca žarka!

Mala moja, daj mi malo... (Sramota me pred vama!) svitlit će nam sve nebeske zvizde.

Onda vam dođe Informbiro. Što mu ga je to? Evo ovako: mi u dobre s Rusima, a Rusi age. Ma kad rekoše: »Veži konja gdje ti aga kaže!« nama to uz nos, znate kakvi smo, pa otpjevamo: »Ne može se, moj Filipe, ni u duduk, ni u diple!« Stani, kučkin sine! Nu, u naške vazda onih kojima je i zrak na vratu pretežak, a aga im baš po mjeri lagan... Kud ćeš s njima? Bogami, na Goli otok, u tamnicu cara bugarskoga, pa nek misle! A znate li o čemu taj jad sužanjski misli? 792

Kad se vratim sa Golog otoka, golim ću te i sprijeda i s boka!

Onda dođe rat u Koreji, to vam je tamo daleko, još, još, još dalje od Turske. Rigaju topovi, tutnje lagumi, zemlja nebo potresa, a ove se naše budale grle i kese, ojkaju i gangaju:

Ko Mokartur zemlju u Kureji! protrest ću te, mala, u posteji!

Oda se nova vlast u još noviju prometnu: ljudi isti, pamet druga, pa vele: »Nema više zajedničkog čanjka, već koliko tko radi, tolika mu zdjela i kašika! Pravo ćemo i pošteno, po učinku, druže!« A naši to uz puškaranje pozdraviše:

Skidaj, mala, gaćice i šminku, od danas se radi po učinku!

Malo kasnije još i nadovezaše:

Od kada se po učinku radi, sama meće i sama ga vadi.

Ma opet sve ne pođe kako valja. Svaki novi dan pamet nanovo bistri. Baci što ne valja, nadožuntaj što valja. Prekrpi, premijesi, preokreni, preoblikuj, obnovi i sve to nazovi privrednom reformom, novo opet kô i staro:

Lezi, mala, u slamu di bilo, da ti lola reformira tilo!

Mrtve moje kosti, najglavnije zaboravih. Zaboravih reći da poratna vlast ni ptici iz zemlje. Ali tko će ptici i šverceru nebo zatvoriti!

Širi, mili, krilo ko u 'tice Na mom tilu nema ti granice.

Ljudi su vam kano ovce u zabranu: digni branik, i eto ih vragu! Pa kad granicu otvoriše, svekoliko što pušci i motici 793

doraste, razbježa se po svijetu i Njemačkoj. Potkoži se kapulom i slaninom, pa drugom ceste gradi, drugom kanale kopaj i bjesnicama pare šalji... a sile nečiste sve ramenima štrecaju, sve guzovima vrckaju, nos u nebo, grlo u planinu:

Mila majko, ne bojim se gladi, otkad mile u Štucgardu radi.

Muko moja, jada li je kad se glad najede! Onda mu se tek jednjak proširi. Daj kuće i palače, daj svilu i visoke petice, potpričane opanke neka đavli deru... daj leda usred ljeta i sprave što taj led prave, daj radija i televizora, daj Isukrstati, daj sve što na svijetu ima! A sve što na svijetu ima može se kupiti zdravom valutom, hoćemo reći zdravom jasprom. A za jaspru:

Može, dragi, ako ćeš na putu, samo vadi nimačku valutu!

Eto, tako vam je otkad odoste, to vam je štono reče pjesnik, »ta sva povijest roda moga«! A moj rod ganga i ojkovica, bura u badnju — zahuči, pa oduši! što hoćete?... Zar se u svoje vrijeme niste i vi tako tužili i u djedovima boga gledali?! Pa vam je i ova moja tužaljka u redu! E, kad vam je u redu, drž' te je tvrdo i ostanite gdje jeste, a ja odoh...« Ljutito se okrenu i pođe prema izlazu s groblja. I taman na izlazu oko mu se očeša o neku priliku, što je sjedila u hladu čempresa i utucala vrijeme čupkajući cvjetiće maslačka i slažući ih u vijenčiće. — Svih mi Isukrsta, ako to nije moja Dektiva! — kliknu Matan s još uvijek gorkim ustima od malopređašnjega govora mrtvacima — Možda se i ne varaš ako misliš da je moja nova grobnica gajba za kanarince. Otvori je, dušo rajna, pa... možda kanarince, a, gospemi, možda i opet sebe u njoj ugledaš! 794

— Po meni možeš cijelo groblje dukatima nasuti — sumorno će Dektiva, lijeno ustane, priđe Matanu i rukova se. — Je 1' to orah sa kestena, jali sunce sa zapada?! — Nije, brate, već me otpisaše. U mirovinu... — U mirovinu?! Pa je li kolika, rode? — red je da se uznatiželjiš. — Da se preživjeti. Sto i pedeset tisuća starih dinara. — Sto dolara amerikanskih, četiri stotine maraka njemačkih iliti pet žutih kanarinaca — računa Matan da se bolje snađe, a onda pucnu ustima — Slabo, brate, slabo! Crna neharnost državna! Samo za onu pustu trku oko mene, dvostruko si zaslužio. A gdje su druge trke tvoje, druge muke, muko sveta... — Što ćeš! U državnoj ti je službi tako — pomireno će Dektiva. — Ma što: tako! — razjari se Matan jarom pravednim — Braniš psa koji te grize, braniš državu vjekovječnog dušmanina svoga! U što si se uzdao, jado jadni, kad si mi govorio da država izumire, a ono će ti i praunučad nadživjeti, lijepi ti je đav' odnio! Da ti dade bar trećinu moje mirovine, pa... — Ma tko tebi dade mirovinu?! — nakostriješi se Dektiva. — Ma što: tko mi dade?! Bolan, gazda za kog sam i radio! — Lijepi te đavo odnio, za koga si radio osim za sebe!? — Eee... vidi, vidi kako ti se pamet bistri! Istina, moj posao bijaše malo pogibeljniji od tvoga, ma opet... tamo sto i pedeset tisuća, a ovdje milijun. — Milijun?! — zagrcnu se Dektiva. 795

— Milijunčić, brate. Ni više ni manje, već kako dostojno i pravedno jest. Ma to ti, brajo, nije državna, već ljudska pravda. Onako, usput, grebem ti svaku pravdu koju čovjek ne kroji sam sebi! Razumiješ li ti mene? Nu, kako te ne bih razumio! Bog je najprije sebi bradu... i svatko je sebi najbliži — potiho će Slavko, koji se, otkad ga umiroviše, bijaše nekako izgubio, uskromnio i utihnuo, jer... kad vlasti vlast iz ruku, kao da hromu štake ispod pazuha. — Nije to baš tako, moja Dektiva — i Matan osjeti kako raste i u svojim i u Slavkovim očima — ne govorim ti o sebičnosti već o pravdi, o ljudskoj i državnoj pravdi i pravednosti. Uzmimo, da si me ulovio, kao što nisi, i da si mi ono sirotinje pokupio, kao što nisi... bi li moja, recimo, glavnica ušla u tvoj ili u čiji drugo džep? — Bog s tobom — ljutnu se Dektiva — To bi bila zapljena državna! — Tako je, moja Dektiva! Zapljena državna. A bi li za tu zapljenu tebi država veću mirovinu, štono riječ, obrezala? — Ma kako bi kad... — Pusti, bratac, to kad... E, sada sasvim lijepo vidiš. Državna pravda, vražja pravda! Sad, gledaj ovo! Gledaj moju pravdu! Da si me ulovio i ono sirotinje prijagmio, zar bih i onda obrezao sebi milijunčić mjesečno? Ne bih! Ne bih ni deset tisuća, moja Dektiva! Eto, to ti je ona čovječanska pravda neumitna, ono što ti maločas iskazah: čovjek može biti pravedan jedino prema samomu sebi! Pogrdo, dao si se uloviti, e, sad ispaštaj, pogrdo! Nisi se dao uloviti, eee... sad lijepo sjedi i troši milijunčiće. Vitlaj ih, brajo, i razvitlavaj, razvitlati ih ne možeš. To ti je čovječanska pravda, Matanova pravda. 796

— Ovdje će nam svima biti jednaka... — uzdahnu Slavko i prenese tugaljiv pogled preko mnoštva malih u zemlju ukopanih kamenih škrinjica. — A to je, moja Dektiva, to je... Gledam ovu svoju grobnicu pa joj onako uznosito u sebi dovikujem: »Rođena, jesi crkva, jesi katedrala prema ćaćinu koritu!« Kad tamo, kosti će nam jednako istrunuti. I kad se u to zamislim, sav ti se naježim, a onda se uzškakljem, pa mi dođe i da se smijem i da plačem... Gdje nećeš, srca ti Isusova! Gledam ovo svoje grebeno tijelo, ovu mekoputnu kožu, ovo proždrljivo meso, ovu uspaljenu krv u žilama, pa mislim... — ... sve je crna zemlja — dovrši Slavko. — Ma ne: crna zemlja sutra, već crna zemlja i danas i jučer! Velju, evo, i sad kad se zagledam u svoje ruke, jal u noge, u ovo tobožnje meso, mesa ne vidim. Sam prah i pepeo. I jeza me podiđe. Ukipim se, odrvenim i jedva se usuđujem i najtiše disati. Bojim se, brajo: dahnem li, vlastiti će me dah otpuhnuti. Prah i pepeo. Od rođenja. Od začeća. I onda te pitam: zašto smo se ganjali i proganjali, zašto je to vražje meso tolike godine glavinjalo, pute obijalo, o drvo i o kamen mlataralo, grčilo se i prčilo, glavu do neba dizalo kad od početka bijaše prah i pepeo, koji će vjetar razvijati, pa opet novim i tuđim prahom prekriti? I u što život šćerdasmo? Ja bježi, ti goni, ja bježi, ti goni... I u tom bježanju i gonjenju ni stanka ni odaha, da bar štogod djetića napravimo. I sad samo pod ploču, na kojoj ni vražja ruža neće procvasti. Ako nema Boga... — Boga nema! — uskoči Slavko mladenačkom tvrdokornošću bezbožnika. — E, onda grebi i čovjeka, moj Slavko! — odsiječe Matan, naglo zaustavi korak i u čudu se zagleda u sudruga — Moj Slavko! Ne rekoh li: moj Slavko? Eh, prvi te put 797

zazvah po imenu, i nije to bez vražje. Sve mi se čini, da nas više i nema: ni Matana ni njegove Dektive. — Mirovina, moj Matane, mirovina... Dođe vrijeme da u miru poživimo. — Hehe... da u miru poživimo! Čovjek ti je zvjerka svakojaka, što stariji, to luđi; što bliži grobu sve se glasnije zaklinje: od sutra počinjem živjeti! Hehe... pa živimo, moj Slavko, živimo! Ionako smo najmlađi u selu. Pa dok mlađarija truli po njemačkim cestama i kanalima, mi ćemo u njene ludorije udariti. Ja, ti i Šunje! Para kao pljeve i škalje, pa vij i razbacuj... jal na vino, jal na pečenje, jal... a na što treće »jal«, reci mi na što treće, svih ti Isukrsta, na što treće izim na prvo i drugo, na ovo smrdljivih crijeva u nama! — Koji ćemo put sjesti i u Merdžu, đavo ti ga odnio pa šišni do Brela, šibni do Splita, zaori do Dubrovnika... — I što onda, moj Slavko, što onda?! Gdje je moja Dektiva, gdje moj Škiljo iz Zagvozda i moja Šaloma iz Sarajeva?!... Više nismo što smo bili. Ostarjesmo, propadosmo, nestadosmo... — nježno kao preko žalosna djeteta prebaci ruku preko Slavkova ramena, a Slavko opet preko njegova. I zagrljeni tako, kao dva prozebla bršljana i dva uboga druga, usiljeno živahnim, pa ipak dobrano staračkim hodom napustiše groblje i zaputiše se prema zadružnoj krčmi u starim Matanovim dvorima. A kad malo odmakoše od vječnog počivališta, zaojkaše, zagangaše, zagrcaše:

Oj, starosti, ti si svemu kriva: nesta Matan, nesta i Dektiva. Zagreb, 1968-1971.

798

BILJEŠKA O PISCU IVAN RAOS rodio se 1. siječnja 1921. god. u Medovu Dolcu kod Imotskoga. Pučku školu završio u Grabovcu (udaljenu 6 km), šest razreda klasične gimnazije u Biskupskom sjemeništu u Splitu, maturirao na Klasičnoj gimnaziji u Splitu. God. 1940. upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu, ali napušta studij. Od tada stalno živi u Zagrebu. Još kao đak bijaše primoran da jede kruh vlastitim zubima. Stoga se tada, a i kasnije bavi svim i svačim: od poučavatelja, nosača, sudopera, pipničara, konobara, honorarnog učitelja i statističkog činovnika do novinara i slobodnog književnika. Bio je grafičko-likovni urednik mnogih hrvatskih časopisa (Arhitektura, Čovjek i prostor, Teatar, Kulturni radnik, revija Kerempuh itd.), kao i posebnih izdanja Urbanističkog instituta Hrvatske, Turističkog saveza i dr. Neko je vrijeme vodio i komercijalni odjel Nakladnog zavoda Matice hrvatske. Već godinama živi kao slobodni književnik. Još u gimnaziji počeo je pisati pjesme i igrokaze za đake. Od god. 1940. počinje objavljivati u časopisima. Od tada se javlja gotovo u svim hrvatskim književnim i drugim časopisima, povremenim izdanjima, na radiju i dnevnom 799

tisku. Piše pripovijetke, romane, drame, komedije, groteske, pjesme, pjesme u prozi, humoreske, članke, polemike, kozerije, radio i TV-drame i komedije. Pojedine su mu drame izvođene su u nekim inozemnim kazalištima, te na radiju (Čehoslovačka, Mađarska, Rumunjska). Po ovom romanu (PROSJACI & SINOVI) upravo se snima dosad najzamašnija dramska serija (13 nastavaka) televizije Zagreb. Osim književnih djela objavio je: dva kriminalistička romana, petnaestak monografija i turističkih vodiča o Hrvatskoj, napose o Zagrebu i hrvatskoj obali; u suradnji s F. Hadžićem uredio je književni priručnik: »Suvremeni pisci Hrvatske«. Pojedina djela prevođena su mu na više evropskih jezika.

POSEBNO OBJAVLJENA KNJIŽEVNA DJELA:

UTJEHA NOĆI (pjesme u zajednici s + P. Meštrovićem, V. N., Zagreb 1942)

GROLD TAQUART (pjesan u prozi, V. N., Zagreb 1943) PJESAN NIKODEMOVA (pjesan u prozi, V. N., Zagreb 1943)

DVIJE KRISTALNE ČAŠE (drama, V. N., Zagreb 1953) BANALNA TEMA (drama, V. N., Zagreb 1954) BANGO — BANGO (lakrdija, V. N., Zagreb 1954) I PLOVI BIJELI OBLAK (drama, V. N., Zagreb 1954) TRI RATNE PRIČE (drame u jednom činu: »Treba sačuvati zelene krijesnice«, »Kolica ne mogu hramati«, »Bol bi se dala podnijeti«, V. N., Zagreb 1955)

800

TRI EGZOTIČNE PRIČE (drame u jednom činu:

»Uznemire se mornari«, »Tojo — ljubičasti obruč«, »Dvije tisuće prvi«, V. N., Zagreb 1956) TRI LJUBAVI (drame u jednom činu: »Ruže hodaju«, »Dolje nema zvijezda«, »M. At. Regul«, V. N., Zagreb 1956) KAKO JE NEW YORK DOČEKAO KRISTA (žalosna igra, V. N., Zagreb 1956) VOLIO SAM KIŠE I KONJANIKE (dvije pripovijesti, DKH, Zagreb 1956) GAUDAMADA (neobične priče, IBI, Zagreb 1956) KNJIGA O TAQUARTIMA (pjesni o trojici razapetih, LYKOS, Zagreb 1956) AUTODAFE MOGA OCA (herojska tragedija, V. N., Zagreb 1957. — prerađeno izdanje Biblioteke HNK, Zagreb 1967) VJETAR JE ZASTAO (drama, V. N., Zagreb 1957) VJEČNO NASMIJANO NEBO (kronika moga djetinjstva, roman, ZORA, Zagreb 1957) ŽENE I MUŽEVI (deset scenskih monologa, RUKOVET, Subotica 1958) TRI GROTESKE (groteske u jednom činu: »Pod Guillotinom«, »Pua-Pua«, »Ima i većih hulja, g. Fares«, V. N., Zagreb 1959) POD SLIJEPOM PJEGOM (drama, KULTURNI RADNIK, Zagreb 1959) ŽALOSNI GOSPIN VRT (kronika moga dječaštva, roman, ZORA, Zagreb 1962) IZABRAT ĆEŠ GORE (pripovijetke, NAPRIJED, Zagreb 1964) 801

PARTIJA PREFERANSA (neobične priče, NZ MATICE

HRVATSKE, Zagreb 1965) BIJELI BRIJEG (prikazanje, SCENA, Zagreb 1965) VELIKA IGRA (ili »Večeras Cyrano de Bergerac«, drama u tri čina — TELEGRAM, Zagreb 1965) VJEČNO ŽALOSNI SMIJEH (trilogija: »Vječno nasmijano nebo«, »Žalosni Gospin vrt«, »Smijeh izgubljenih djevojaka«, NZ MATICE HRVATSKE, Zagreb 1965) NA POČETKU KRAJ (tri mala romana, ZNANJE, Zagreb 1969) NAVIK ON ŽIVI KI ZGINE POŠTENO (ljetopis tjeskobe u pet slika; po narudžbi Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu — objavljeno: časopis KOLO, br. 4 — Zagreb 1971) PROSJACI & SINOVI (roman NZ Matice hrvatske, Zagreb 1971)

802

KAZALO I. DIO S RAMENA SVOJEGA KRUH ĆEŠ SVOJ JESTI ........... 11 I PADOŠE KAO SKAKAVCI ........................................... 30 U NAMA SJAJU SVI DJEDOVI NAŠI ............................ 58 GDJEKAD JE PAMETI I U BULE I U ĆAĆE ................. 79 AKO NAM ODUZMEŠ MAŠTU ČIM ĆEŠ NAS ZAODJENUTI .................................................................... 90 SVJEDOČANSTVO ĐAČETA-NEDOUČETA O ČUDNO-VATOJ HISTORIJI ODBJEGLA GALIJOTA JURASA GARIĆA, REČENOG PRPA, KOJI POLOVICU ŽIVOTA PROŽIVI U VLASTITIM A DRUGU U TUĐIM MUKAMA ....................................... 107 SVJEDOČANSTVO POPA PAVLA ČIKEŠA O PRETCIMA I POTOMCIMA JURASA GARIĆA, REČENOG PRPA, E DA BI SE ISPRAVILO I DOPUNILO SVJEDOČANSTVO ÐAČETANEDOUČETA .................................................................. 163 VINO JE NEDUŽNO, A KRV OVACA U NEBO VAPI ................................................................................. 202 I S TIM SE VRAŽJIM PRIMORCIMA NAKRAJ IZIĐE ................................................................................ 216 TI KOJI SI DAVAO ŽIVOT MRTVIMA, DOPUSTI DA GA ŽIVIMA DADEM ............................................... 237 MOJ IVANE, GOLUBANE... .......................................... 247 ČUJE SE DA ZA VOJSKOM HARAČ KUPIŠ .............. 263 JESEN STIŽE, DUNJO MOJA, JESEN KASNA... ......... 271 803

DŽO AMERIKANAC TRAŽI I NALAZI SVOJU »UAJF« ............................................................................. 277 U SMRTI SU BISTRE OČI .............................................. 294 NI PROKLETSTVA NISU VIŠE... .................................. 305 OSTADOŠE SAMO DUBOVI SAMCI I NE ZADUGO .......................................................................... 321 I POLOŽIŠE GA NA PRAGOVE U GROB NOVI ......... 333 KAD NAPUKNE UGAO I SLJEME PUCA.................... 345 OD DANAS JE SMIJEŠAK MOJA SMICALICA .......... 362 BOG I CESAR SVOJIH NE ZAPUŠTA .......................... 379 II. DIO IZ PRIBILJEŽAKA DON PETRA FRANČESKA OMIŠANINA .................................................................... 390 SVAKE NEDJELJE CVJETNICA A RADNI DANI KÔ JESENSKO LIŠĆE .................................................... 409 E, ŠKILJO, ŠKILJO IZ ZAGVOZDA.............................. 445 OŽENI SE MATAN-EFENDIJA...................................... 457 A NA POKLADE ZBIŠE SE VELIKE STVARI ............ 484 PRTI NOVE PRTI I TABAJ OPUTINE NOVE .............. 505 I RAZMILITE SE PO SVIM DRŽAVAMA .................... 526 KAO HAJDUKA, NOSITE ME KAO HAJDUKA ......... 546 »I PTIČJEGA MLIJEKA...« ............................................. 564 UZORITA KONSTANCIJA BESSEROVA ..................... 573 KOD KUĆE SE DRUGE GUSLE ČUJU......................... 583 I POLOŽIŠE GA MEĐU ČETIRI ČEMPRESA DO PREDŠASTNIKA NJEGOVIH ........................................ 596 KORPU O RAME A SVE DRUGO ZA RAME .............. 609 804

ŠTO TI JE ČOVJEK BEZ SVOJE DEKTIVE ................. 624 EJ, KAD ZAMEDI KADULJA PA VRIJESAK .............. 637 ŠTO VOLEM POKORAN NAROD, ŠTO UMEM NJIM LEPO DA VLADAM ............................................. 643 IZUM — PATENT ........................................................... 653 SVETE TAJNE MATANOVE ......................................... 664 PSIKIČKI TO, MILI MOJI, PSIKIČKI ........................... 671 VALJA SVAKOG RAZUMJETI ..................................... 688 PO UZVIŠENOJ KRALJEVOJ VOLJI DOK VRAG NE ODNESE I TEBE I NJEGA ....................................... 695 MOJ FÜHRER I MOJA DEKTIVA................................. 707 EVO ME OPET K TEBI .................................................. 720 KAD ONO HITLER ZAMETNU BOJ ............................ 732 POGOVOR — ILITI USAŽETO DALJNJA SUDBINA MATANA DRUGOG ............................................ 745 BILJEŠKA O PISCU ........................................................ 799

805

Ivan Raos

PROSJACI & SINOVI

Izdavač Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, Matičina 2

Za izdavača Pero Budak

Oprema Alfred Pal

Korektura Marija Katušić

Tisak Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1971.

With love, Scan & e-booking by

Pagellus62 Beograd 2013. 806

807