Ivan Illič - Izbor tekstova i odlomaka ( 1973-1990 )

IVAN ILIČ Izbor tekstova i odlomaka „Kao teolog znam da je mržnja smrtonosna, nezavisno od pakla. Govoriću stoga o paklenoj mržnji koja leži u osnovi industrijskog sistema...“ — Ivan Ilič, Rad u senci, 1980. RAD U SENCI (1980) Iz NARCTA ZA ISTORIJU POTREBA (1978) PRAVO NA KORISNU NEZAPOSLENOST (1978) TANTALOVE POTREBE (1975) POTREBE (1990) PAX OECONOMICA (1980) ALATI DRUŽELJUBIVOSTI (1973) ENERGETSKA KRIZA (1973) Podaci o izvorima i prevodiocima navedeni su uz tekstove. Ovaj izbor se pojavljuje samo u elektronskom obliku i sastoji od postojećih prevoda i jednog novog: „Energetska kriza“ (ili „Energija i pravičnost“, 1973), koji su 2009. priredili Kaja i Eugen iz Zagreba. O tekstovima iz ovog izbora bilo je reči u dva žurnala sa liste blok 45: od 6. februara 2009 (http://goo.gl/OdirJ) i od 9. februara 2009 (http://goo.gl/ch5JM). Scan & OCR za postojeće prevode: AG [email protected] http://anarhija-blok45.net1zen.com/ Poslednja dopuna fajla: mart 2012.

2

RAD U SENCI Ivan Ilič, 1980. Prevod: Gligorije Ernjaković

Kao profetsko pitanje u fašizmu se oblikuje ono što je egzistencijalna osnova svakog industrijskog sistema: onaj nužni društveni rascep koji se u Južnoj Africi zove, apartheid. „Arbeit macht frei“ (Rad čini čoveka slobodnim), stajalo je već iznad ulaza u Aušvic. Industrijski sistem ne može bez ljudi niže rase ili niže vrednosti (Untermenschen): bez njegovih Jevreja, žena ili crnaca. Ukoliko razmetljivije neka industrijska zemlja proklamuje laž da je državna politika u službi njenih sopstvenih ljudi niže vrednosti, utoliko će ta država biti samopouzdanija i stabilnija. Pozvali ste me da žigošem aparthejd u Južnoj Africi: od mene očekujete da, zaštićen imunitetom, zagrmim protiv Soveta, jer tako i treba. Bez pakla kao što su gulag ili Aušvic i bez njihovog ritualnog pominjanja ne bismo mogli praktikovati onaj zlatom opervaženi aparthejd od kojeg živimo kao ljudi industrijskog društva. Kao teolog znam da je mržnja smrtonosna, nezavisno od pakla. Govoriću stoga o paklenoj mržnji koja leži u osnovi industrijskog sistema. Iskoristiću priliku koju mi pružate ovim pozivom u Južnu Afriku — a koja će vaša policija svakako pokušati da osujeti (Ilič na kraju nije dobio vizu; prim. prev.) — da prekršim jedan tabu: govoriću ne o paklu u fašizmu, već o paklenoj osnovi industrijskog sistema. Kad sam počeo da skiciram ovo predavanje, na pisaćem stolu ležao je preda mnom roman Nadinc Gordimer (Nadine Gordimers) Burger's Daughter. S retkom disciplinom ova spisateljica prikazuje liberalnu aroganciju našega vremena u besramnom, sjajnom ogledalu njene otadžbine, u policijskoj državi Južne Afrike. Njena junakinja pati od jedne „bolesti“, izgubila je osnovne preduslove zdravog, običnog života, naime, sposobnost da previđa patnje drugih ljudi. Ta sposobnost na koju se ovde misli kvalitativno je nova — uprkos kugi, pljačkanjima i zlostavljanju, ona je ranijim generacijama bila nepoznata. Nagoveštaj te novovekovne sposobnosti koja ide uz takozvano „zdravlje“ industrijskog čoveka, našao sam i kod En Daglas (Ann Douglas). Ona govori o toj istoj bolesti kao gubitku sentimentalnosti, čije nastajanje ona naziva „feminizacijom Amerike“. Ta sentimentalnost je ono što industrijskom čoveku omogućava da sazna da su upravo one vrednosti koje svako industnijsko društvo nemilosrdno razara, ujedno one vrednosti zbog kojih napredak, rast i proizvodnja oružja moraju da idu dalje. Prema En Daglas, u industrijskom društvu nema nikakve kompenzacije za ovo nepoštenje. O tom nepošten ju ne može se u industrijskom društvu otvoreno ni govoriti, jer prekršiti taj tabu značilo bi razgolititi zajedničku osnovu svih ideala industrijskog vremena. Međutim, ko je izgubio svoju sentimentalnost, taj zna za opštesvetsku prinudu na aparthejd: onaj aparthejd koji leži u osnovi svakog privrednog sparivanja. Šta to znači, o tome ćemo ovde govoriti. Govoriću vam o tome zašto industrijski sistem ne može egzistirati bez aparthejda; zašto politička ekonomija ne može bez dijagnostičke degradacije većine — bez obzira na to da li se ta degradacija izražava u rodoslovu, školskom svedočanstvu, u istoriji bolesti ili u polu imena. A da bih dopro do ko rena ove tipično novovekovne diskriminacije, govoriću vam o „ljudskom“ radu. Jer tek otkako se pojavio idologem o

3 polno neutralnoj, znači istinski ljudskoj radnoj snazi, postala je mogućna i nužna sociobiološka podela rada, koja dolazi do izražaja u seksizmu ili rasizmu. Da bih govorio o ovoj tabuisanoj podeli rada, izabrao sam kao svoju temu senku ekonomije, posebno deo rada pod senkom. Pod radom u senci ne podrazumevam ni slabo plaćeni rad, niti nezaposlenost; pod radom u senci podrazumevam novovekovnu neplaćenu dopunu najamnog rada. Toga ranije, prosto, nije bilo. Razume se, većina delatnosti bila je neplaćena — najamni rad je bio izuzetak. Međutim, odsustvo odgovarajuće naknade još tu nevolju nije činilo radom u senci. Muškarci i žene su u domaćinstvu zajedno stvarali ono na čemu se domaćinstvo držalo. Iz domaćinstva je ono što je tamo nastalo stiskano i ceđeno, i tako pretvarano u produkt. Ovo dovijanje i dirindženje za održanje života nije predmet moga istraživanja. Moje interesovanje je usmereno onome što se danas u domaćinstvu i drugde dešava, mora da se dešava — a ne plaća se. Moja tema je onaj rad koji je nužan — često za život neophodan — da bi se gotova roba uopšte učinila upotrebljivom u domaćinstvu. Te vrste rada nije moglo ni biti pre nego što je domaćinstvo, mesto gde se život održava, postalo dom kao mesto potrošnje; pre nego što je, dakle, život učinjen zavisniim od potrošnje robe. Ovaj novovekovni, neplaćeni i ekonomski nužan doprinos robnoj privredi, hoću jasno da razlučim od rada za golo održanje života, kao i od najamnog rada. Jer, ako dobro vidim, životni aparthejd u doba robe zasniva se na ovoj dvojakoj prirodi rada koji stvara i revalorizuje robu. Ova dopuna rada, koju nazivam rad u senci, obuhvata većinu kućnog rada koji žene obavljaju u svojim domovima i stanovima, aktivnosti koje su povezane s kupovinom, ispraćanje dece do školskih vrata, čekanje s njima u ambulanti i na igralištu, bubanje s decom pred ispit, pa i službeno trčkaranje oca. Uz to idu stres prinudne potrošnje, rezignirano samopredavanje pedagozima i terapeutima, natezanje s birokratima — ne manje nego dreždanje pred semaforima — ukratko, većina svega što se uopšteno i olako etiketira kao porodični i privatni život. U tradicionalnim kulturama rad u senci je isto tako marginalna pojava kao i najamni rad, i često ga je uopšte teško identifikovati. U industrijskom društvu on je već toliko rutina da ostaje bez imena. Eufemizmi ga bagatelizuju kao „zanimanje u slobodnom vremenu“, „delatnost oko potrošnje“, „volonterstvo“ ili „shopping“. Strogi tabui zabranjuju da se ovo neplaćeno, iznuđeno delanje u uskoj vezi s privređivanjem tretira kao celovita svakodnevna stvarnost. Ono što tu mora da se učini, ideologije objašnjavaju kao nužan deo reprodukcije radne snage i produkcionih odnosa. A ono što se u industrijskom društvu — bilo to na Istoku ili Zapadu — iznuđuje i ne plaća, ne sme se, izgleda, bez dodatnog atributa nazivati „radom“. Da bismo razjasnili suštinu ovog rada u senci, moramo izbeći dva zamenjivanja. Rad u senci nije supsistencijalna delatnost — njegov neplaćeni učinak je pretpostavka za to da se najamnine mogu platiti. Rad u senci ne obezbeđuje izdržavanje domaćinstva, već valorizuje, neplaćeno, gotovu robu u upotrebno dobro. Prinuda da se on obavi jeste uslov pod kojim u društvu sa intenzivnom robnom proizvodnjom najamnine, za takozvanu „proizvodnju“ robe kojoj nedostaje vrednost, mogu uopšte da budu plaćene. Dok se čovek za najamni rad mora boriti, na rad u senci ga guraju okolnosti nezavisne od njega. Za najamni rad on se kvalifikuje, za rad u senci ga određuje dijagnoza. Vreme i muka, i s tim povezan gubitak dostojanstva, prihvataju se u službi nužne valorizacije robe bez ikakve novčane naknade. Danas, kad najamni rad ubrzano postaje izlišan, mikroprocesori mogu stvoriti sve manje vrednu robu za nezaposlene, koji su pod vidom moderne samopomoći sve više prinuđeni na rad u senci. Neplaćeno

4 samodisciplino van je radom u senci postaje tako za budući ekonomski rast važnije od najamnog rada. U razvijenim industrijskim ekonomijama ovi neplaćeni doprinosi privrednom rastu postali su socijalno mesto najraširenije, naj nesporni je i veoma ponižavajuće vrste diskriminacije. Rad u senci, ranije niti tako nazivan niti tražen, predstavlja onu sferu u kojoj danas većina stanovništva u svakom industrijskom društvu, a najviše žene, trpi najmučniju diskriminaciju. Ovaj strukturni aparthejd u „radu“, na kojem se temelji svaka industrijska egzistencija, ne srne se više ignorisati. Relativni teret rada u senci koji se danas tovari na leđa određenoj grupi stanovništva, mnogo je tačnija mera njene diskriminisanosti nego slabija plaćenost, relativna nezaposlenost ili prepreke za napredovanje kojima je izložena. Prema tome, za rad u senci je karakteristična nevolja sa suviše niskim prihodom, nevolja da se preživi u „porodici“, kao i da se omogući život koji odgovara njenim predstavama. Da bih prikazao prirodu rada u senci, izložiću njegovu istoriju, jer ga samo tako mogu opisati istovremeno „kao naličje i kao izvor najamnog rada. Rad i zaposlenje (Arbeit und Job) danas su ključne reci. Još pre sto godina ni jedna niti druga nisu imale svoje sadašnje značenje. I jedna i druga su još i danas gotovo neprevodive na većinu evropskih jezika. Istina, ovi imaju reči za delatnosti koje iziskuju plaćanje; imaju izraze za učinke i usluge kojima odgovaraju podmićivanje, bakšiš, milostinja, porez ili plaćanje kamate. Ali jedva da ijedna od ovih reči pokriva ono što danas nazivamo ,,radom“. Već trideset godina indonežansko ministarstvo rada nastoji da u malajskom jeziku pribavi reči bekerdja monopol u označavanju proizvodnog rada. Sukarnu je izgledalo da je ovaj monopol jednog pojma neizostavan korak pri stvaranju domaće radničke klase. Među mnogim novinarima i sindikalnim vođama — o pripadnicima partijskog aparata da i ne govorimo — planeri jezika su našli revnosne saveznike. Međutim, narod se nije dao navesti na odricanje od svog diferenciranog rečnika. U njemu i dalje postoji prava reč za prijatnu ili ponižavajuću, tegobnu ili službenu delatnost — bila ona plaćena ili ne. I u Latinskoj Americi postoji dubok semantički jaz između onoga što činovnici, biskupi i partijski šefovi hoće da počastvuju rečju trabajo i onog što neki Hoze misli kad upotrebi tu reč. U Meksiku se pod desempleado još uvek podrazumeva badavadžija i besposličar na dobro plaćenom radnom mestu, a ne „nezaposleni“, kako ga označava ekonomista. Da „proizvodni“ rad treba da ima dostojanstvo i da pričinjava radost, bilo je nekad isto tako nerazumljivo kao i pravo na rad i na sticanje obrazovanja koje kvalifikuje za rad. Za Grke i Rimljane rad je bio ono što se činilo rukama po naređenju ili što je bilo povezano s trgovinom i bilo prepušteno robovima ili pripadnicima najnajnižih društvenih sjojeva. U Sredozemlju su samo Jevreji razvili besklasni radni etos koji je živeo sve do ranog hrišćanstva: „Ko ne radi, ne treba ni da jede“. Ova bodrilačka poruka egalitarnog pozivanja na rad nije nadživela pokrštavanje elite pod Konstantinom: svešteničko i aristokratsko preziranje rada postalo je pravilo u hrišćanstvu. Samo su zapadni kaluđeri, naročito iz reda benediktinaca, pokušali da labor shvate kao slobodni poziv hrišćana na savršenstvo. Ali i u samostanima Zapada kaluđeri su — s izuzetkom kratkotrajnih talasa reforme — zapovest svoga osnivača, ord et labora, tumačili kao poziv da se laička braća i seljaci nadziru pri radu, a božje delo obavlja u molitvi. U svakom slučaju, ni Grci ni Rimljani, kao ni srednji vek, nisu imali reč koja makar približno odgovara našim rečima rad ili zaposlenje. Ono što se danas naziva „radom“, naime najamni rad, bilo je tokom celog srednjeg veka obeležje bede. Stajalo je u direktnoj suprotnosti s najmanje tri druga oblika svakodnevnog dirindženja: s radom u kući, zanatskim radom i prosjačenjem. U principu, društvo XII veka je svakome određivalo njegovo mesto: njegov strukturni

5 model isključivao je nezaposlenost, kao i totalnu zavisnost od najamnog rada. Ako je neko morao da živi od najamnog rada — ne povremeno ili delimično, kao mnogi kalfa koji živi s drugim članovima domaćinstva, već od najamnog rada kao isključivog izvora izdržavanja — tada on nije bio samo siromašan, već je živeo u krajnjoj bedi. Slično kao napuštena udovica ili siroče, bio je izvan zajednice i zavisan od javne potpore. U septembru 1330. umro je u Firenci jedan bogat trgovac suknom koji je svoje imanje ostavio nevoljnima. O tom zaveštanju trebalo je da se stara esnaf tkača. Firenca je u to vreme bila mnogo ispred ostale Evrope: bila je ne samo trgovinski centar već i jedno od prvih mesta rane industrijske proizvodnje tkanina. Nađeno je sedamnaest hiljada ljudi dovoljno bednih da su mogli polagati pravo na novčanu pomoć. Oko ponoći oni su bili zatvoreni u crkve, pa onda jedan po jedan puštani da bi primili svoj deo. Kako su ovi bednici izabrani? To znamo jer su nam bili dostupni akti o dobrotvornoj delatnosti esnafa. Poznate su nam kategorije prema kojima je beda merena: siročad, udovice i glave porodice koji su morali živeti isključivo od najamnog rada i koji su plaćali kiriju za krov nad glavom. Primoranost da se sve životne potrebe pokrivaju sredstvima dobijenim za najamni rad, bila je znak krajnje bede do kraja jednog razdoblja, u kojem je siromaštvo u prvom redu značilo vrednosno držanje, a ne ekonomski status. U razvijenom srednjem veku stajao je pauper, bednik, nasuprot potensu, moćniku, a ne divesu, bogatašu. Do poznog XII veka reč „siromaštvo“ je označavala neposredno unutrašnji stav prema prolaznim stvarima, a ne oskudevanje u onome što je nužno za opstanak. Prinuđenost da se sopstveni život održava najamnim radom bila je beleg poraženih i izgubljenih, kao ionih koji nisu bili toliko bedni da bi bili uračunati u ogromnu masu bogalja, hodočasnika, maoumnika, prosjaka, beskućnika, prognanika i skitnica, koji su — nasuprot moćnicima i njihovim malobrojnim slugama — sačinjavali svet siromašnih. Zavisnost od najamnog rada bila je priznanje đa „radnik“ nije imao ni dom za čije bi izdržavanje svojim životom doprinosio, niti neko drugo mesto u tkivu društva koje bi mu davalo pravo da priđe tuđoj trpezi, da računa na nečije gostoprimstvo ili na milostinju. Da bih objasnio pravo na prosjačenje, neka mi bude dopušteno da navedem jedan govor Ratgera iz Verone1, održan skoro pola milenijuma pre firentinskog primera. Govor je održan 834. godine i predstavlja opomenu na prava i dužnosti prosjaka. „Žalite se na svoju slabost. Radije zahvalite bogu, ne žalite se i molite se za one koji vas drže u životu. A vi koji ste povrh toga još i zdravi, žalite se na teret vaše velike svojte. Pa uzdržite se od svoje žene, ali ne bez njenog pristanka, i mahnite malo rukama da biste mogli sebe i druge izdržavati. Kažete da ne možete to. A vi onda cmizdrite nad svojom sopstvenom slabošću koja vam je teret. Prosite bez navaljivanja za ono što je nužno, uzdržite se od svega onog što je suvišno… Posećujte bolesne, nađite se kraj umirućih i kupajte umrle.“ Ratger ovde govori o pravu na prošnju, koje hiljadu godina nikad nije napadano. Zaziranja od najamnog rada ima još i danas, samo što robnom jeziku novog veka nedostaju reči da tom raspoloženju daju pravi izraz. U jednom pismu koje sam primio od Migela, dvadeset trogodišnjeg Meksikanca, dolazi do izražaja čuđenje ljudima koji su potpuno predati najamnom radu. Migel je sin udovice koja je podigla već četvoro 1

Radherius iz Verone (887—974), teolog nemirna duha, propovedao hrišćanstvo, veoma često blisko jeresi. Prim. prev.

6 dece. Stalno je živela od prodaje sopstvenog povrća na tržnici. Pored svoje dece uvek je hranila još ponekog ko bi kod nje našao utočište. Migel mi je pisao iz Nemačke, gde je godinu dana bio gost jednog učitelja, koji je svoju staru kuću proširio jednom gostinskom sobom. Migela je pozvao da bi mu omogućio obrazovanje za tehničkog fotografa: Migel bi želeo da jednom dokumentira tradicionalnu tehniku tkanja. Neometan školskom nastavom jezika, Migel je brzo naučio nemački. Ali teško mu je bilo, kako je pisao, da ljude i razume. Istina, njegov domaćin, koga je mogao da razume, ponašao se kao todo un serior („kao pravi gospodin“). Međutim, većina Nemaca s veoma mnogo novca, kako je rekao, ponašaju se kao ljudi koji trpe oskudicu. „Niko ne pomaže. Niko nema mesta za druge u svom domaćinstvu. U najboljem slučaju, pomoć ovde znači osnivanje neke službe koja treba da se brine o nevoljnima.“ Migelov komentar je nesumnjivo tipičan odjek iz prošlih milenijuma. Ljudi koji žive od nadnice nemoćni su u odnosu prema drugima; za održanje svog sopstvenog života oni mogu da učine isto tako malo kao i za život drugih. Za većinu ljudi u Evropi socijalni rang najamnog rada se preokrenuo u svoju suprotnost već između XVII i XVIII veka. Tek postepeno najamnina se menjala iz znaka oskudice u pravo. Još sporije se kretala od nužne dopune za obezbeđenje opstanka ka sredstvu za podmirenje svih životnih potreba. Ideja da bi totalna zavdsnost od najamnog rada mogla ukinuti bedu, čak i obogatiti radnika, bila je pre francuske revolucije gotovo nezamišljiva. Godine 1777. Akademija u Šalonu na Marni raspisala je nagradni konkurs u vezi s pitanjem kako bi se prosjačenjem, koje je sve više uzimalo maha, moglo ovladati tako da bude na korist kruni, a ipak i u interesu siromašnih. Nagrada je dodeljena jednom eseju čije su uvodne rečenice sadržale ovu tezu: „Vekovima se tragalo za kamenom mudrosti. Mi smo ga pronašli. To je rad. Najamni rad je izvor bogaćenja za siromašne.“ Ljudi koji su to tada pisali nisu, naravno, sami nikada živeli od rada svojih ruku — bili su to sveštenici ili humanisti, dakle, pripadnici vrlo visokog prosjačkog sloja. Svom sopstvenom duhovnom radu oni nikada ne bi pripisali tako čudesnu preobražajnu moć: oni su bili duhovnici ili naučnici, imali su, dakle, pravo da dođu do visokih prihoda ili da ih iznude. Oni još nisu bili moderni akademici koji bi se smatrali „duhovnim radnicima“ nagrađenim zato što su duhovno produktivni. Ali i za gospodu iz šalonske Akademije, kao i za one koji danas pišu o najamnom radu važe reči: ko piše o radu, o njegovoj vrednosti, njegovom dostojanstvu, o radu „kao izvoru radosti — piše uvek o radu koji obavlja neko drugi. U stavu da rad poseduje snagu da bezvredno pretvori u vrednost, svakako se ogleda uticaj hermetičkih i alhemističkih ideja na predrevolucjonarne socijalne teorije. Rad nam se preporučuje kao kamen mudrosti, kao lek za sve, magični eliksir; čega se on dotakne, to se pretvara u zlato. Radom se priroda pretvara u plativu robu. Ova tajanstvena moć rada da prirodu pretvara u vrednosti preuzima se, u principu neizmenjena, u političku ekonomiju, jedino se prenaučna veza s alhemijom zamenjuje marksističkim koketiranjem sa naučnim rečnikom hemije. Nagrađeni sastav iz 1777. godine značajan je i po tome što dokazuje da se politika prinuđivanja siromašnih na rad, još i tako pozno, u Francuskoj shvatala kao nešto novo. Do sredine XVIII veka osnovni princip organizacije francuskih domova za

7 sirotinju bio je srednjovekovno-hrišćansko shvatanje da je obavezni rad kazna za greh ili zločin. U protestantskoj Evropi i u nekim gradovima severne Italije, koji su rano bili industrijalizovani, ovo shvatanje je već sto godina ranije bilo napušteno. To jasno pokazuju pionirske metode holandskih sirotinjskih domova. Oni su bili lečilišta za isterivanje lenjosti, kao i za formiranje disciplinovane volje za rad. Njihova namena je bila da od prosjaka, siročadi i bludnica načine upotrebljive i produktivne radnike. Radni domovi ove vrste bili su direktna suprotnost srednjovekovnih manastirskih konačišta: to nisu više azili već mesta za prevaspitavanje onih koje je policija tamo uputila. Decenija ma je glavni zadatak one novouspostavljene naoružane birokratije, koja je kasnije nazvana policijom, bilo hvatanje prosjaka i njihovo smeštanje u ovakve ustanove. Nekoliko dana gladovanja i brižljivo odmerena dnevna porcija batina bili su prethodna priprema za obradu novopridošlih. Zatim je sledilo navikavanje na okretanje dolapa ili na turpijanje, na vezenje, kukičanje ili predenje za žene, u principu sve dotle dok od prosjaka ne postane radnik. U amsterdamskom sirotinjskom domu bio je predviđen čak i intenzivni tretman. Da bi se izlečili i najokoreliji neradnici, oni su bacani u jamu u kojoj je nivo vode stalno rastao, pa su se davljenja mogli spasiti samo ispumpavanjem vode od jutra do mraka. Po postavljenom cilju i kućnom redu, mada ne i po sadržaju rada, ovi radni domovi su začeci obaveznih škola. Alhemistički projekt da se muškarci i žene pretvore u produktivne radnike nije nalazio odjeka odozdo sve do duboko u XIX vek. Rat protiv narodne kulture i supsistencije razorio je, u ime nove nacionalne države, fino ispletenu mrežu privređivanja za održanje života, zajednički pašnjaci i drugi oblici zajedničkog korišćenja dobara brutalno su uništeni — ali do obrazovanja proletarijata nije došlo sve do XIX veka. Istoričari sve više govore o jednoj plebejskoj javnosti koja je karakteristična za prelaz od narodne kulture na anonimno masovno društvo. I ovi plebejci su pravili rusvaj. Dizali su bune da bi odbranili svoje pravo učestvovanja u utvrđivanju cena žita i kvaliteta hleba, pravi ustanak su digli protiv dužničkog ropstva. Nemiri u XVII i naročito u XVIII veku od Engleske do Pruske, bili su uglavnom vid otpora protiv prinudnog rada. Po tome su se ti meteži razlikovali od seljačkih ustanaka, kao i od kasnijih štrajkova. Protoindustrijska plebejska rulja brani ono što je E. P. Tompson (E. P. Thompson) nazvao njenom „moralnom ekonomijom“. Ona ustaje protiv napada na društvene osnove te ekonomije: protiv gubitka zemljišnih zajednica saterivanjem ovaca u torove, kao i protiv prinude na rad saterivanjem prosjaka u posebne domove. Kako je iz ovog buntovnog puka nastao proletarijat koji štrajkuje? Kako je najzad ostvareno ono na čemu su se slomili zakoni o sirotinji i radni domovi? Šta je, etnološki i antropološki, bio onaj događaj preko kojeg je najamni rad, iz nerazumljivog zahteva nove države, postao pravo građanina? U suštini, bila je to nova podela rada prema polu do koje je došlo u XIX veku, podela na produktivnu i neproduktivnu delatnost — i s tim povezano iseljavanje rada iz doma i zatvaranje žene u kuću, u domen rada u senci. Jedno besprimerno ekonomsko odvajanje polova, besprimerno ekonomiziranje porodice, kao sprege najamnog rada i rada u senci, kao i besprimerna protivrečnost između domaće i javne sfere, učinili su da aparthejd najamnog rada i rada u senci postane osnov opstanka. Zatvaranjem domaćice u neprivređivački domen rada u senci, postiglo se ono što se nije moglo postići zatvaranjem ovaca ili prosjaka. Politička ekonomija je otkrila bespolnu radnu snagu svojstvenu uglavnom muškarcima, a ginekologija otkriva „ženskost“ žene koja je po njenom glavnom pozivu opredeljuje da bude materica društva. Muškarac je izvučen iz

8 domaćinstva, jer „rad“ tamo nije bio dovoljno produktivan, a ženu je zatvorio tamo kao u kavez, jer je raniji način održavanja života razbijen. Radna teorija vrednosti prikazuje radnu snagu muškarca kao katalizatora novca i degradira dom u ekonomski zavisnu i, kao nikad ranije, neproduktivnu domaćicu. Ona je sad postala lepa svojina i verna potpora muškarcu, koja je za svoj rad iz ljubavi bila upućivana na zaštitu doma. Rat protiv supsistencije, mogao je računati na masovnu podršku samo onda ako se plebejski ološ pretvori u radničku klasu koja je sklona urednom životu i koja se sastoji od ekonomski odvojenih muškaraca i žena. Kao član ove klase muškarac se ponovo našao u zaveri sa svojim poslodavcem — obojica su bili jednako zainteresovani za ekonomsku ekspanziju i za potiskivanje supsistencije. Ipak je ova principijelna saglasnost između kapitala i rada, nasuprot supsistenoiji, mistifikovana ritualom klasne borbe. Istovremeno je muškarac kao glava porodice postajao sve zavisniji od najamnine; on je bio prinuđen da sebe vidi kao opterećena nosioca svega legitimnog rada u društvu, pod stalnim pritiskom neproduktivne žene. Sad su u porodici i posredstvom nje sastavljena dva komplementarna oblika industrijskog rada: najamni rad i rad u senci. Muškarac i žena, oboje efektivno otuđeni od neposrednog rada za izdržavanje, postali su jedno drugom motiv za profitersko iskorišćavanje od preduzimača i za investiranje u kapitalna dobra. Zatim se u XX veku višak vrednosti sve više ulagao ne samo u takozvana sredstva za proizvodnju. Sam rad u senci okretao se sve više krupnijem ulaganju. U investiranju u kuću, garažu i kuhinju ogleda se iščezavanje onog oblika domaćinstva koji je usmeren na neposredno izdržavanje; to je i znak sve većeg monopola rada u senci. Međutim, taj rad u senci stalno se mistifikovao. Četiri takve mistifikacije su još i danas na delu. Prva se maskira pozivanjem na biologiju. Ona predstavlja ograničenost žene na ulogu majke-domaćice, kao univerzalnih i nužan uslov koji muškarcu dozvoljava da na radnom mestu bere plodove. Četiri moderne nauke kao da potvrđuju ovu pretpostavku. Etnolozi opisuju ženke majmuna kao domaćice koje čuvaju gnezdo, dok mužjaci na drveću idu u lov. Iz projekcije čovekove porodične uloge na majmune oni izvlače zaključak da je čuvanje gnezda polno specifična uloga ženke, dok je pravi rad, to jest osvajanje oskudnih resursa, zadatak mužjaka. Mit o snažnom lovcu definiše se zatim kao transkulturna konstanta, kao fundament ponašanja humanoida, izveden iz bilo kojeg biološkog supstrata viših sisara. Antropološki istraživači porodice ne mogu da odole iskušenju da kod divljaka ponovo otkrivaju svojstva sopstvenih roditelja i da obeležja stanova, u kojima su sami odrasli, nalaze u šatorima, kolibama i pećinama. Iz desetina i desetina kultura prikupljaju dokaze za to da su žene oduvek bile hendikepirane u društvu, da su podesnije za okopavanje vrta nego za lov, da su stalno bile čuvarice kuće. Sociolozi, kao Talkot Parsons (Talcott Parsons), polaze od funkcija porodice, kako je oni proučavaju i u svetlosti polnih uloga u porodici posmatraju sve ostale strukture društva. Najzad, sociolozi, na desnici kao i na levici, dodaju starom mitu prosvećenosti nov premaz i ponašanje žene kao prilagođavanje muškarcu. Zajedničko svim ovim teorijama je principijelno nerazlikovanje polno specifične podele zadataka, koja je karakteristična za svaku kulturu, od jednokratnog, modernog ekonomskog razdora u ideologiji rada XIX veka koja postulira ranije nepoznat aparthejd među teorijski ravnopravnim „ljudima“: on, uglavnom proizvođač; ona, uglavnom ograničena na privatnu i domaću sferu. Ovo ekonomsko razlikovanje polnih uloga bilo je nemogućno pod uslovima supsistencije. Ono iskorišćava jednu mistifi-kovanu tradiciju da bi, definišući ono što žene čine kao ne-rad, opravdalo sve veću razliku između potrošnje i proizvodnje.

9 Druga maska rada u senci zamenjuje ovaj rad „socijalnom reprodukcijom“. Ova sintagma predstavlja jedan nesrećan pojam kojim se, počevši od Marksa, označava mešavina aktivnosti koje ne spadaju u radnu ideologiju, ali koje, ipak, neko mora da obavlja — na primer vođenje kuće za najamnog radnika. Ona se bez razmišljanja primenjivala na sve ono što radi većina ljudi, u većini društava najveći deo vremena — to jest na supsistenci jalne delatnosti. Zatim je označavala i aktivnosti koje su u poznom XIX veku, na primer kod Marksa, još važile kao neproduktivan najamni rad, kao što je rad učitelja ili socijalnog radnika. Socijalna reprodukcija obuhvata dalje većinu onoga što danas svi ljudi rade u svom stanu i oko njega. Etiketa „reprodukcija“ osujećuje svaki pokušaj da se shvati razlika između fundamentalnog, životno važnog doprinosa žene supsistencijalnoj ekonomiji i njenog neplaćenog angažovanja za reprodukciju industrijskog rada — neproduktivne žene se, bez daljega, upisuju u rubriku ,,reprodukcija“. Treći trik, kojim se rad u senci maskira, jeste pramena ekonomskih kriterij uma za određivanje načina ponašanja po strani od monetarnog tržišta. Sve neplaćene delatnosti se stapaju u takozvani „neformalni sektor“. Dok su stari ekonomisti svoju teoriju zasnivali na banalnoj istini da svaka potrošnja robe implicira zadovoljenje neke potrebe, novi ekonomisti idu korak dalje: za njih je svaka ljudska odluka dokaz jednog zadovoljavajućeg izbora. Tako ovi „čikaški momci“ izrađuju ekonomske modele za zločin, dokolicu, učenje, plodnost, diskriminaciju i izborno ponašanje. Ni brak ne ostaje pošteđen od toga. Geri S. Beker (Gary S. Becker), na primer, polazi od pretpostavke jednog tržišta polova koje se nalazi u ravnoteži i iz toga izvodi obrasce koji opisuju „podelu outputa između partnera“. Drugi izračunavaju vrednost koju domaćica dodaje jednoj večeri uz televizijski program svojim nebrojenim delatnostima izbora, podgrevanja i serviranja. Ova treća maska dopušta da se rad u senci prikaže kao onaj oblik ekonomske produkcije koji nije dovoljno racionalno i produktivno uobličen da bi mogao polagati pravo na novčanu naknadu. Ono što većina žena radi nije vredno naknade — čak ni kada to čini muškarac. Četvrtu masku radu u senci navlače feministkinje. Znaju one da je to težak rad. One negoduju i praskaju što je on neplaćen. Drukčije od većine ekonomista one procenjuju da je ukupan iznos izgubljenih najamnina veoma visok, a ne beznačajan. Uz to, neke od njih veruju da je rad žena „neproduktivan“, a ipak glavni izvor „tajne prvobitne akumulacije“ — protivrečnost koja je zapanjivala i Marksa. Na svoje marksističke naočare one dodaju feminističke naočnjake. One su udale kućnog cvrčka za patrijarha koji zarađuje najamninu i koji, po njihovom mišljenju, iskorišćava svoju ženu isto onako kao njegov poslodavac njega. Tako se zavera klasnih neprijatelja nastala u. XIX veku u službi rasta, pojačava ratom polova u svakoj porodici. Čini se, međutim, da one nisu primetile da nova definicija ženske prirode, posle francuske revolucije, ide ruku pod ruku sa odgovarajućom novom definicijom muške prirode. U ovoj borbi sada više nije reč o jednakosti apstraktnih polova, niti o realnim hlačama. Mada njihova ženski orijentisana perspektiva pruža novi uvid u dosad skrivene realitete, njihov specifični angažman je podesan za zamagljivanje ključnog pitanja: naime, on zamagljuje činjenicu da se moderne žene osakaćuju time što su prinuđene na rintanje koje ne samo što je u ekonomskom pogledu nenagrađeno već je i u pogledu supsistencije besplodno. Svođenje rada u senci na „ženski rad“ i „rad u kući“ je četvrta maska kojom se on iskrivljuje i prikriva, upravo na štetu žena. Trebalo bi, ipak, da je jasno sledeće: u

10 sadašnjem stadijumu industrijskog sistema, prinuđivanje na rad u senci raste već i stoga što volumen najamnog rada opada. Rad u senci, koji je već sredinom XX veka izgubio svoj polno specifičan karakter, sada postaje polno neutralan, kao i najamni rad. I kao što je polno specifična diskriminacija u najamnom radu postajala utoliko više ponižavajuća ukoliko su, u načelu, svaki najamni rad, svako radno mesto postajali jednako dostupni muškarcima i ženama, tako i istinska diskriminacija u radu u senci od sredstva za izdvajanje žena postaje novo mesto potčinjavanja. Međutim, nedavno su neke istoričarke ženskog roda iskoračile iz okvira konvencionalnih kategorija i metoda. One odbijaju da svoju temu vide odozgo kroz profesionalne naočare, već je radije posmatraju odozdo, „ispod linije pojasa“. One proučavaju pitanja kao što su rađanje, dojenje, čišćenje kuće, prostitucija, silovanje, prljavo rublje i jezik, menopauza, materinska ljubav, detinjstvo, abortus. One otkrivaju kako ginekolozi, arhitekte, farmaceuti i njihove kolege na istorijskim katedrama izvlače korist iz ovog nereda fabrikujući simptome i iznoseći na tržište nove terapije. Neke od njih istražuju kućni život žena trećeg sveta i upoređuju ga sa životom u campo ili kampung. Druge istražuju hobi koji je za žene pronađen u gradskim četvrtima, klinikama i političkim partijama: volonterstvo. Ove novotarke koje krče nove puteve i koje se usuđuju da industrijsko društvo posmatraju s njegove tamne i prljave donje strane, osvetljavaju i seciraju oblike ugnjetavanja koji su dosad bili prikriveni. Ono što one saopštavaju nije u skladu s pomodnim „izmima“ i „ologijama“. Pošto one posledice industrijalizacije ne posmatraju odozgo, njihovi nalazi su nešto sasvim drukčiji od vrhunaca napretka o kojima pesme pevaju menadžeri, nešto drukčije i od nizina koje određuju proletersku perspektivu i nešto drukčije nego što je socijalna istorija ideologa. Ovo nekonvencionalno žensko istraživanje razbija dvostruki, naučno-politički tabu — senku koja prikriva sijamsko-blizanačku prirodu industrijskog rada, kao i zabranu traganja za novim pojmovima da bi se taj rad opisao. Drukčije od sifražetkinja socijalnih nauka, koje su opsednute napretkom, za koji je njima „na nepravedan način“ put zatvoren, istoričarke ženske intimne sfere otkrivaju da je kućni rad sui generis. One nalaze širenje jedne nove egzistencije u senci između 1780. i 1860. godine — u raznim zemljama i u raznim ritmovima. One izveštavaju o novom životu čije frustracije nisu manje bolne zato što se ponekad pokrivaju veštačkom pozlatom. One opisuju kako je ovaj rad sui generis izvožen van granica Evrope zajedno s najamnim radom. Tako dolaze do zaključka da se svuda gde su žene na tržištu rada bile rangirane ispod muškaraca, njihov rad, ukoliko je bio neplaćen, iz osnova izmenio. Uporedo s najamnim radom druge klase, koji je za žene bio organizovan najpre za šivaćom, pa onda za pisaćom mašinom i najzad kraj telefona, pojavljivalo se i zatvaranje u neplaćenu radnu kuću. Ovaj potpuni preobražaj kućnog rada postaje jasan naročito u Sjedinjenim Američkim Državama, jer je tamo izvršen tako neposredno. Oko 1810. godine, uobičajena proizvodna jedinica u Novoj Engleskoj, još uvek je bilo seosko domaćinstvo. Proizvodnja i konzerviranje životnih namirnica, livenje sveća, kuvanje sapuna, predenje, tkanje, izrada obuće, šivenje pokrivača, izrada tepiha, gajenje živine i povrća — sve se to radilo u sopstvenoj kući. Čak i kad je domaćinstvo prodajom poljoprivrednih proizvoda i dodatnom zaradom, koje su njegovi članovi, s vremena na vreme, zarađivali najamnim radom, možda i postizalo izvestan novčani prihod, tipično domaćinstvo u SAD je bilo pretežno samostalno. Kupovina i prodaja su, čak i ako bi tada novac prelazio iz ruke u ruku, obavljane na bazi proste razmene. Žene su isto kao

11 i muškarci aktivno učestvovale u obezbeđivanju kućne samostalnosti. Kada se išlo na ,,rad“, žene su često unosile u kuću isto koliko i muškarci. To ne znači da su najamnine žena bile izjednačene s najamninama muškaraca: žene su samo izuzetno, čak i u najamnom radu, obavljale iste poslove kao i muškarci. To samo znači da se naša današnja diskriminacija žena u najamnom radu i u radu u senci tada još nije mogla ni zamisliti. U celom svetu se razlika između najamnina za muškarce i žene u periodu od 1800–1880. uvećala, da bi zatim za ceo jedan vek, sve do danas, u suštini ostala nepromenjena. U ekonomskom pogledu, i u poređenju s narednim vekom, žene su u SAD, neposredno posle rata za nezavisnost, još uvek bile izjednačene s muškarcima. Oko 1810. godine, u SAD su 24 od svakih 25 metara vunene tkanine još uvek dolazila iz kućne proizvodnje. Ova slika se izmenila oko 1830, kad je komercijalno farmerstvo počelo da potiskuje farmu supsistencije, homestead. Život od najamnine odjednom je postao norma, a rad od prilike do prilike postao je znak siromaštva. Žena se, tokom samo jedne generacije, pretvorila iz voditeljice jednog pogona u čuvarku stana, gde se deca podižu dok ne odrastu toliko da mogu prihvatiti zaposlenje, gde se muž odmara i gde se njegov zarađeni novac troši: ako ne baš i realnost, to je bio uzor. En Daglas govori o političkom razvlašćenju (disestablishment) američke žene koje je teklo uporedo s razvlašćenjem kolonijalnog klera. Čak je i pravo glasa ženama oduzeto tek tada. One su iščezle iz tradicionalnih zanimanja; kao babice zamenjene su muškim ginekolozima, a isključene su i iz novih zanimanja tipičnih za srednje slojeve. U ovom istiskivanju žene iz političke ekonomije ogleda se aparthejd na kojem se zasniva novi rad — rad industrijske ere. Kao što je novi čovek i građanin postao ekonomski neutrum oba pola, tako je i rad, u teorijskom pogledu, postao polno neutralni hermafrodit. Za otkriće hermafroditske prirode modernog ekonomskog rada zahvalnost dugujemo istoričarkama ženskog roda. One nam daju izveštaj iz prve ruke iz tabora onih koji su u ratu protiv supsistencije pobeđeni: izveštaj o onom besprimernom „radu“ koji se obavlja u senci moderne nacionalne privrede. Međutim, ova senka pokriva ne samo rad u kući nego mnogo više, ona od pogleda ne zaklanja samo ekonomsku egzistenciju žene. Ova senka je u toku ekonomskog razvoja nezadrživo postajala sve duža i šira, i uz to pokrivala i sve veći deo života muškaraca. Rad u kući je samo ona zona na koju je ova senka najpre pala. U industrijskom društvu u kojem je sa svakim danom nezaposlenih sve više ova senka će pokrivati sve veći deo egzistencije. Verovatno je da će domaćica ostati ikona ove egzistencije u senci, slično kao što će muškarac u radnom kombinezonu i u eri mikroprocesora još dugo biti ikona „industrijskog radnika“. Međutim, ako se ova senovita polovina industrijske egzistencije proglasi, kratkoće radi, kao rad žena, bila bi to peta i poslednja mistifikacija aparthejda industrijske ere. Ona bi ličnu realnost žene zauvek obeležila polnim karakterom koji je pronađen samo radi ekonomske kontrole. Zato uporno insistiram na upotrebi pojma ,,rad u senci“ za društvenu realnost čiji je prototip moderni rad u kući. Prinuda na ovaj rad u senci je sudbina „nezaposlenih“ u poznoindustrijskoj epohi, bez obzira na to koji je biološki pol u pitanju. A diskriminacija unutar rada u senci (a ne više „prirodna“ određenost za njega) predstavlja budući oblik izdvajanja žena i drugih građana koji su naučno dijagnosticirani kao ljudi niže vrste. Rad u senci i najamni rad nastali su zajedno. Oni jednako otuđuju, mada na sasvim različite načine ograničavaju delatnosti za neposredno izdržavanje. Gubitak običnih upotrebnih vrednosti prisiljava izdržavaoca porodice na najamni rad, a njegove najbliže na neplaćeni rad u kući radi dopune i poboljšanja sredstava za život dobijenih preko najamnine. Mogućnost ovog cepanja ljudske delatnosti na proizvodnju i potrošnju stvorena je prvobitno ekonomskim

12 odvajanjem polova i učvršćena heteroseksualnim privrednim obrazovanjem male (uže) porodice. Porodica radnika — u „realnom socijalizmu“ čak više nego drugde — sastoji se od muža i žene, na čijoj saradnji zaptavo počiva celo društvo. Ovim privrednim sparivanjem, po jedna femina domestica spaja se s jednim vir laborans u nemoći koja se dopunjuje porobljavanjem. Posmatran tako, homo oeconomicus je hermafrodit koji je većinom bojom kože, polom ili psihičkom nižom vrednošću određen za rad u senci. Industrijska ekonomija postaje iz decenije u deceniju sve zavisnija od sposobnosti svoje ideologije da sve veći broj ljudi usmerava na rad u senci. U evropskim društvima jednostavno nema dovoljno žena i crnaca za rast kakav se želi. Ko će biti određen za rad u senci, to danas određuju uglavnom one društvene snage koje su ovlašćene za dijagnozu. Dijagnoza doslovno znači „razaznati jedno od drugog“, diskriminirati. Danas ta reč služi većinom za označavanje onog čina kojim jedna korporacija eksperata stvara klijente za one usluge nad kojima ima monopol. A ono što takvoj korporaciji daje mogućnost da stvara zavisnost od njenih usluga takođe je pogodno i da klijentu nametne odgovarajući rad u senci. Lekari i pedagozi su tipični primeri takvih paternalističkih, ekspertskih korporacija. Oni svojim klijentima nameću rad u senci u obliku potrošnje usluga i zato su plaćeni iz prihoda klijenata, bilo direktno, bilo posredno — preko poreza. Na taj način moderni terapeuti pomeraju za korak dalje model moderne porodice koja svoje pripadnike prisiljava na rad: stvaranje profesionalno kontrolisanog rada u senci, u oblasti učenja i lečenja, kao i samopomoći, sada je glavni posao preostalog najamnog rada. Oni koji su plaćeni da stvaraju rad u senci čine danas radničku elitu. Kao što je rad u kući samo najvidljiviji istureni deo rada u senci, tako je uključivanje domaćice u ginekološki plan samo najbesramniji izgovor za jednu modernu dijagnostiku koja obuhvata celo društvo. Šesnaest stupnjeva relativnog ponižavanja, na primer, koji definišu kategorije onih koji ispadaju iz sistema vaspitanja svaljuju na pleća nižih i viših kohorti društva nesrazmeran teret rada u senci i čine to uspešnije nego što je ikad mogla da učini diskriminacija prema polu ili prema rasi. Otkriće rada u senci moglo bi se pokazati za istoričara isto toliko značajnim kao i jednu generaciju ranije učinjeno otkriće seljaka, plebsa i narodnih kultura kao subjekata istoriografije. Tada su slavni francuski prosvetitelji u svojim godišnjacima obrazložili potrebu proučavanja životnih oblika, osećanja, shvatanja i materijalnih kultura siromašnih, dece i nepismenih. Oni su na način izdržavanja, svetkovine i proteste „plebejaca“ usmerili reflektore istorijske nauke, čiji su svetlosni snopovi ranije bili okrenuti samo moćnima, slavnima, njihovim podvizima i građevinama. Ali kao i ustaljena istorija dinastija, bitaka, trgovinskih puteva i zakona, tako je i nova istorija mentaliteta ipak ostala bespolna: ona je ostala istorija ljudi koju pišu istoričari, nekritički pretpostavljajući da je rad uvek bio ljudski rad. Međutim, novija „ženska“ istorija neće više ćutke prelaziti preko toga. Većinom samo bojažljivo, često plačljivo, pa onda opet sa suzdržanom agresivnošću, čuju se glasovi koji govore o socijalnoj stvarnosti koja se ne uklapa u sliku sveta dosadašnje istoriografije. Te nove tvrdnje mogu se shvatiti kao mostobrani ka istorijskoj ničijoj zemlji. Ovde se polnost otkriva kao najfundamentalnija istorijska kategorija uopšte. Ova ženska istorijaj, koja bi htela da bude nešto više od istorije čovečanstva s feminističkim predznakom, otkriva da se „uloga“ žene ostvaruje tek ekonomskom podelom polova — i da je rad u senci domaćice postao moguć tek kada je „žena“ utvrđena kao moguća uloga za čoveka. Ova vrsta ženske istorije otvara mogućnost da se piše istorija ekonomske polnosti — a ona se podudara sa istorijom novovekovne

13 biološke diskriminacije, sociobiološkog seksizma i rasizma. U ovoj perspektivi istorija domaćice postaje istorija sociološkog aparthejda. Pokušaj da se ekonomsko izdvajanje žena ili crnaca shvati kao produžetak tradicionalnih oblika socijalne kontrole uzaludan je isto tako kao i pokušaj da se ono što mi danas nazivamo radom pronađe u društvima supsistencije. Oba ova pokušaja služe istoj mistifikaciji. Ko hoće da ono što se danas čini ženama, preko ekonomije u kojoj se one treniraju kao manje vredne, tumači kao produženje patrijarhata i potiskivanja žena, taj prikriva i ulepšava nepravdu kao i vlada Južnoafričke Republike, koja veruje da o svom južnoafričkom zavičaju može govoriti po analogiji s naseljavanjem iz ranijih epoha. Kategorija izdvajanja koja pogađa kako žene tako i crnce, istorijski je nova. Pojam proizvodne snage logički iziskuje jednu neproduktivnu ili reproduktivnu dopunu. Biologija u industrijskom sistemu služi za to da jednoj ili drugoj dopuni pridoda individue. Svako ko na zeka iz nekog gulaga gleda prvenstveno kao na roba, slep je za moto koji je samo jedan Hitler mogao ispisati nad ulazom u Aušvic: „Arbeit macht frei“. On nikad neće razumeti društvo u kojem je neplaćeni rad Jevrejina u logoru bio ceđen iz njega kao obavezan doprinos njegovom sopstvenom uništenju. Moderna ograda aparthejda, nikad nije samo nečovečna ili ponižavajuća; ona uvek ima i jednu demonsku dimenziju. Ona se samo do izvesnog stepena može izraziti prozom. Da bismo je shvatili, moramo poslušati pesnika, kao što je Pol Selan (Paul Celan): ,,...i oni kopaju grob u nebeskim visinama, oni kopaju i kopaju, tamo neće biti tesno“. Suptilniji oblici aparthejda mogu zamutiti naš pogled za mysterium inequitatis. To se manifestuje u nemačkom fašizmu iz prošlosti, kao i u ovom današnjem, južnoafričkom. Industrijsko društvo se ne može odreći svojih žrtava. Žene XIX veka su zatvorene, razvlašćene, oštećene. Neizbežno, imale su poguban (corrupting, kaže En Daglas) uticaj na društvo u celini. One su ovom društvu pružale predmet sentimentalnog sažaljenja. Ugnjetavanje uvek prisiljava svoje žrtve na to da postanu kooperativni objekti ugnjetavanja stradanjem. Njihov uslov za običnu sreću je sentimentalno interesovanje za druge kojima treba pomoći, koji treba da budu spašeni ili oslobođeni. To je priča koju mi je ispričala Nadina Gordimer, ne o ženama, već o crncima. Pričala mi je o „varljivoj ležernosti kojom se pred neupućenima odlikuju ljudi naviknuti na uznemiravanje od strane policije“, o držanju kojim je opremila svoju glavnu junakinju, Burgerovu kćer. Za nju nema obične sreće, jer ona je bolesna. Bolest koju ona opisuje jeste gubitak upravo one sentimentalnosti na kojoj se danas zasniva obična sreća. Za Ameriku je tu sentimentalnost dobro prikazala En Daglas. To je kompleksan fenomen koji u industrijskim društvima čini supstrat ideologija i religija. To potvrđuje činjenica da su vrednosti koje se danas pripisuju supsistenciji — supsistenciji koju ekonomski rast neminovno razara — upravo iste one zbog kojih rast mora ići dalje. Ona transformiše supsistenciju u senku ekonomije. Sentimentalnost izlazi na kraj s aparthejdom, koji se zasniva na suprotnosti između proizvodnje i potrošnje, tako što manipuliše čežnjom za životom supsistencije. Sentimentalno veličanje žrtava aparthejda — žena, pacijenata, crnaca, analfabeta, nerazvijenih, narkomana, autsajdera i proletera — pruža čoveku mogućnost da svečano protestuje protiv sile pred kojom se već kapituliralo. Takva sentimentalnost je nepoštenje kojeg se društvo, koje je izvršilo nasilje nad sredinom koja mu pruža supsistenciju, ne može odreći.

14 Takvo društvo je upućeno na uvek novo dijagnosticiranje onih koje mora zbrinjavati. A ovo pokroviteljsko nepoštenje osposobljava predstavnike potlačenih da teže ka moći za novo i dalje tlačenje. Ivan Ilič, Pravo na zajedništvo (Vom Recht auf Gemeinheit, 1982; Shadow Work, 1981), Rad, edicija Pečat, Beograd, 1985. Prevod: Gligorije Ernjaković (prevod je delimično korigovan; nap. AG).

15

Iz NACRTA ZA ISTORIJU POTEBA Ivan Ilič, 1978. Prevod: AG

Modernizovano siromaštvo javlja se kada intezitet ovisnosti o tržištu dosegne određeni prag. Subjektivno, ono se doživljava kao iskustvo frustrirajućeg obilja, kod osoba izobličenih preteranim oslanjanjem na bogatsvo industrijske proizvodnje. To iskustvo lišava ih slobode i moći da deluju autonomno, da žive kreativno; ono ih osuđuje na puko preživljavnaje tako što ih drži stalno uključenim u tržišne odnose. I upravo zato što se ova nova vrsta impotencije tako snažno oseća, ona se teško izražava. Svedoci smo jedva vidljive transformacije običnog jezika u kojem glagole koji su nekada označavali zadovoljavajuće akcije zamenjuju imenice koje označavaju pakovanja dizajnirana za pasivnu potrošnju: na primer, „učiti“ je postalo „sticanje ugleda“. Reč je o dubokoj promeni individualne i društvene samosvesti. Laik nije jedini koji oseća teškoću kada želi da verno opiše neko svoje iksustvo. Profesionalni ekonomisti takođe nisu u stanju da prepoznaju siromaštvo, koje njihovi konvencionalni instrumenti ne mogu da detektuju. U isto vreme, novo, mutirano siromaštvo nastavlja da se širi. Specifično moderna nesposobnost da se lični potencijali, zajednički život i ekološki uslovi koriste na autonoman način, obeležava svaki aspekt života u kojem je profesionalno oblikovana roba uspela da zameni kulturno oblikovanu upotrebnu vrednost. Tako je uništena skoro svaka mogućnost da se neko lično ili društveno zadovoljstvo oseti van tržišta. Na primer, sebe smatram siromašnim, jer je upotrebna vrednost mojih stopala izgubljena time što živim u Los Anđelesu, na 34. spratu. Ovu proizvodnja impotencije i novog oblika siromaštva ne treba mešati sa sve većim jazom u potrošnji između bogatih i siromašnih, u svetu čije osnovne potrebe sve više oblikuju industrijski proizvedene robe. Taj jaz je oblik tradicionalnog siromaštva, koga savim dobro objašnjavaju konvencionalni termini klasne borbe. Pored toga, modernizovano siromaštvo razlikujem od previsoke cene eksternalija koju je povećani nivo produkcije svalio na okruženje. Jasno je da zagađenje, stres i oporezivanje nisu ravnomerno nametnuti. To znači da ni sredstva za odbranu od tog pustošenja nisu ravnomerno raspodeljena. Ali, te nove razlike u raspolaganju i nepravde u raspodeli društvene cene spadaju u aspekte industrijalozovanog siromaštva za koje se mogu pronaći ekonomski indikatori i odgovarajući dokazi. To, međutim, nije slučaj sa ovom industrijalizovanom bedom koja pogađa i bogate i siromašne. Tamo gde vlada ta vrsta bede, život bez ovisničkog pristupa robama smatra se nemogućim ili kriminalnim. Živeti bez potrošnje postaje nemoguće, ne samo za prosečnog potrošača nego i za siromašnog. Sva socijalna pomoć, od afrimativnih akcija (razna „prava“) do zaštite prirodnog okruženja, tu nije od bilo kakve pomoći. Sloboda da sami osmislite i podignete svoj krov nad glavom ukinuta je u korist birokratskih odredbi o standardizovanom stanovanju, ako u SAD, Kubi ili Švedskoj. Celokupna organizacija zaposlenja, umeća, građevinskih resursa i kredita favorizuje sklonište kao robu, a ne kao aktivnost. Bez obzira da li taj proizvod obezbeđuje

16 privatni preduzimač ili apartčik, krajnji ishod je isti: impotencija građanina, naše izrazito moderno iskustvo bede. Gde god se nad nama nadvija senka ekonomskog rasta, postajemo beskorisni osim ako nismo zaposleni ili uključeni u potrošnju. Pokušaj da se izgradi kuća ili namesti iščašen zglob, mimo kontrole ovlašćenog stručnjaka, tretira se kao anarhistička zavera. Izgubili smo predstavu o svojim resursima, kontrolu nad ekološkim uslovima koji te resurse čine primenljivim, samopouzdanje koje je potrebno da bismo izašli na kraj sa izazovima koji dolaze spolja i sa strepnjom koja dolazi iznutra. Pogledajmo samo kako stoji stvar sa rađanjem danas u Meksiku: porođaj bez pomoći profesionalnog osoblja je postao nezamisliv za žene čiji muževi imaju stalan posao, pa tako i pravo na zdravstvene usluge, ma koliko marginalne i oskudne. Vidimo ih kako zabrinute kruže oko mesta za proizvodnju beba, koja verno slede industrijski obrazac. U isto vreme, njihove sestre iz siromašnih pregrađa i izolovanih sela još uvek se osećaju sasvim kompetentnim da same donesu na svet svoju decu, ne znajući da se tako izlažu osudi modernog društva zbog nebrige prema potomstvu. Ali, profesionalno osmišljeni modeli rađanja dospevaju i do ovih nezavisnih žena; uporedo s napredovanjem tih modela, težnje, kompetencija i uslovi koji podstiču autonomno ponašanje bivaju uništeni. U naprednom, industrijskom društvu modernizacija siromaštva znači da ljudi postaju nemoćni da se sami uvere u bilo šta ukoliko to nije zvanično potvrđeno od strane ovlašćenog profesionalca, bio on televizijski meteorolog ili edukator; organska nelagodnost postaje nepodnošljiva pretnja ako se ne medikalizuje, to jest ako se ne pretvori u zavisnost od terapeuta; stare komšije i prijatelji se gube, ako nema vozila koja će premostiti udaljenost (koja je i nastala sa pojavom vozila i saobraćaja). Ukratko, najveći deo vremena provodimo bez dodira sa svojim svetom, bez ikakve predstave o onima za koje radimo, u potpunom neskladu sa onim što osećamo. Ivan Illich, Toward a History of Needs, Introduction, str. vii–ix, Pantheon Books, 1978.

17

PRAVO NA KORISNU NEZAPOSLENOST Ivan Ilič, 1978. Prevod: AG

Kao što je legendarni inkvizitor odbio da pogleda kroz Galilejev teleskop, tako i moderni ekonomisti odbijaju da razmotre analizu koja bi mogla izmestiti konvencionalni centar njihovog ekonomskog sistema. Novi analitički sistem bi ih primorao da priznaju očigledno: da generacija netržišnih upotrebnih vrednosti nužno mora zauzeti središte svake kulture koja obezbeđuje program za zadovoljavajući život većine svojih članova. Kulture su programi za aktivnosti, a ne za firme. Industrijsko društvo uništava taj centar tako što ga zagađuje merljivim outputom korporacija, državnih ili privatnih, degradirajući ono što ljudi rade ili prave samostalno. Posledica toga je da društvo postaje monolitni sistem isporuke, velika igra u kojoj se svaki dobitak za jednog izokreće u gubitak ili teret za nekog drugog, dok istinsko zadovoljstvo izmiče svima. Ivan Illich, „The Right to Useful Unemployment” (ovaj esej je objavljen i kao posebno izdanje), Toward a History of Needs, Pantheon Books, 1978.

18

TANTALOVE POTREBE Ivan Ilič, 1975; kasnija verzija poslednjeg poglavlja Medicinske Nemezis (1974) Prevod: AG

Prometej nije bio Obični Čovek, već devijant. Gonjen pleoneksijom ili radikalnom pohlepom, narušio je granice ljudskog stanja. U svom hubrisu – neizmernoj oholosti – doneo je vatru s nebesa i tako na sebe prizvao Nemezis. Bio je prikovan za stenu na Kavkazu. Orao mu je kidao jetru, ali surovi bogovi isceljenja su ga održavali u životu tako što su mu svake noći obnavljali utrobu. Susret sa Nemezis napravio je od tog klasičnog junaka stalni podsetnik na neumoljivu kosmičku odmazdu. Postao je tema epske tragedije, ali sigurno ne i uzor za svakodnevne težnje. Ali, Nemezis je danas postala endemska; ona je zaveštanje progresa. Paradoksalno, ona se širi uporedo s građanskim pravima, obrazovnim sistemom, mehaničkim ubrzanjem i medicinskom zaštitom. Obični čovek je postao žrtva ljubomornih bogova. Ako naša vrsta još ima šanse da preživi, u tome će uspeti samo ako pronađe način da živi s tom granicom… Neutoljiva pohlepa i slepa istrajnost prestali su da budu nešto herojsko; postali su svakodnevna društvena obaveza industrijalizovanog Običnog Čoveka… Klasična nemezis je bila kazna zbog grubog narušavanja božanskih privilegija (prirodnih granica). Industrijska nemezis je odmazda zbog poslušne participacije u društvu. Ivan Illich, „Tantalizing Needs“ (1975), Toward a History of Needs, Pantheon Books, 1978.

19

POTREBE Ivan Ilič, 1990. Prevela: Ljubica Stanković

Bez obzira gde putujete prizor je isti. Svet je pretrpan vodotornjevima i mestima za parkiranje, agrobiznisom i ogromnim gradovima. Ali sada, pošto je razvoj završen, ispostavilo se da je Zemlja bila pogrešno mesto za takvu građevinu — projekat rasta se ubrzano pretvara u ruševine, starudiju, sa kojom moramo naučiti da živimo. Još pre dvadeset godina je uočeno da su posledice obožavanja rasta „protivne namerama“. Magazin Time ih danas objavljuje u apokaliptičnim pričama za naslovnu stranu. Niko ne zna kako živeti sa ovim novim, zastrašujućim jahačima apokalipse, kojih ima znatno više nego četiri — promenljiva klima, genetska iscrpljenost, zagađenje, slom različitih imuniteta, podizanje nivoa mora i milioni izbeglih. Čak i kada se pokrenu ta pitanja, nađemo se u nemogućoj nedoumici da li da pribegnemo panici ili cinizmu. Ali mnogo gori od opstajanja s tim promenama životne sredine jeste užas življenja sa potrebama na koje smo navikli, koje je ustanovilo razdoblje četvorodecenijskog razvoja. Potrebe koje je ples na kiši razvoja potpalio nisu samo opravdanje za pustošenje i trovanje zemlje; one su delovale i na dubljem nivou. One su preobrazile ljudsku prirodu. Preoblikovale su um i razum homo sapiensa u um i razum homo miserabilisa. „Osnovne potrebe“ su možda najpodmuklije zaveštanje razvoja. Preobražaj je trajao nekoliko vekova. Izvorište pouzdanosti tokom tog vremena bila je promena, neki je nazivaju progres, neki razvoj, a neki rast. Tokom ovog sekularnog procesa, ljudi su tvrdili da su otkrili „resurse“ u kulturi i prirodi— što je bilo njihovo zajedničko dobro — i pretvorili ih u ekonomske vrednosti. Istoričar oskudice pripoveda priču. Kao penušavi krem koji se iznenada pretvara u puter, homo miserabilis se iznenada pojavio, gotovo preko noći, iz mutacije homo economicusa, glavnog junaka oskudice. Posleratna generacija bila je svedok ove promene u ljudskoj prirodi od običnog čoveka do čoveka potreba. Polovina svih pojedinaca rođenih na zemlji kao homo pripadaju toj vrsti. Arheološka procena je da ukupan broj odraslih pojedinaca homo sapiensa koji su ikada živeli, ne prelazi pet milijardi. Oni su živeli od vremena scena lova iz mlađeg kamenog doba u pećini Lasko do godine kada je Pikaso šokirao svet užasom Gernike. To su desetine hiljada generacija koje su živele hiljadama različitih životnih stilova i govorili nebrojeno mnogo različitih jezika. To su bili snežni ljudi i stočari, Romani i Mongoli, mornari i nomadi. Svaki način života određivao je uslov da se bude čovečan na različit način: pored motike, vretena, drveta, bronze ili gvozdenih oruđa. Ali u svakom slučaju, biti čovek značilo je zajedničko pokoravanje vladavini nužnosti na određenom mestu, u određenom vremenu. Svaka kultura je ovu vladavinu nužnosti prevela u drugačiji idiom. A svako shvatanje nužnosti izraženo je na drugačiji način — bilo da se odnosilo na sahranjivanje mrtvih ili isterivanje strahova. Ova ogromna raznolikost kultura svedočanstvo je plastičnosti želje i čežnje koja je imala drugačiji ukus u svakom pojedincu i svakom društvu. Mašta je navela Tongance da u kanuima pređu hiljade milja okeana. Ona je navela Tolteke iz Meksika da sagrade hramove u Viskonsinu, muslimane iz Spoljne Mongolije da posete Ćabu i Škote da posete Svetu

20 zemlju. Ali, uprkos svim oblicima bola i strahopoštovanja, strahovlade i oduševljenja, zbog nepoznatog što dolazi posle smrti ništa ne ukazuje na to daje praotačka polovina čovečanstva iskusila bilo šta što liči na ono što mi uzimamo zdravo za gotovo usled određenosti potreba. Drugi i veći deo čovečanstva rođenje u epohi koje se i ja sećam, posle Gernike, 1936. Danas je većina zrelih ljudi zavisna od električne energije, sintetičke odeće, nezdrave hrane i putovanja. Oni zaista duže žive; ali ukoliko verujemo osteopalentolozima koji čeprkaju po grobljima da bi proučavali kosti, kod drugog dela čovečanstva proporcionalno veći deo ljudi su pothranjeni i imaju smanjene fizičke mogućnosti. A većina od sada živih pet milijardi bez dvoumljenja prihvata svoje ljudsko stanje kao stanje zavisnosti od roba i usluga, zavisnosti koju nazivaju potreba. U samo jednoj generaciji, čovek potreba — homo miserabilis — postao je pravilo. Istorijski pokret Zapada, pod zastavom evolucije/progresa/rasta/razvoja, otkrio je, a zatim i propisao potrebe. U ovom procesu, možemo posmatrati prelaz od čoveka, neveštog trudbenika, ka čoveku, zavisniku o potrebama. Podelio sam ovaj esej u dva dela. U prvom sam sakupio neka zapažanja o fenomenologiji potreba, a u drugom ulazim u trag istoriji homo miserabilisa u svetlosti termina „potrebe“ u kontekstu zvaničnog diskursa razvoja koji počinje od predsednika Harija Trumana. NI NUŽNOSTI, NITI ŽELJE Teško je uverljivo govoriti o istoričnosti potreba. Postojanje odredivih i izmerivih ljudskih potreba postalo je toliko prirodno da smo spremni da određenim bakterijama pripisujemo potrebu za kiseonikom, dok istovremeno za Alberta Velikog, koji je govorio o želji velikog kamena da pada dok ne dostigne centar zemljine kugle, čuvamo snishodljiv osmeh. Ljudsko stanje je počelo da se definiše prema zajedničkim potrebama članova zajednice. Za novu generaciju, potrebe koje su zajedničke muškarcima i ženama, žutim i belim — pre nego zajedničko dostojanstvo ili zajedničko iskupljenje u Hristu ili nekom drugom Bogu — znak su i ispoljavanje zajedničke čovečnosti. Potrebe se sa bezobzirnom blagonaklonošću pripisuju drugima. Novi moral, zasnovan na pripisivanju osnovnih potreba daleko je uspešnije pridobijao opšte poverenje nego njegov istorijski prethodnik, pripisivanje univerzalne potrebe za večnim spasenjem. Zahvaljujući tome potrebe su postale svetska osnova opštih društvenih izvesnosti, koje potiskuju nasleđene kulturne i religijske pretpostavke o ljudskom ograničenju u oblast takozvanih ličnih vrednosti koje, u najboljem slučaju, zaslužuju određeno poštovanje. Širenje potreba koji je moderan razvoj stvorio neće biti okončano sa krajem diskursa razvoja. Lakše je otarasiti se nedovoljno klimatizovanih višespratnica San Huana u Portoriku nego ugasiti žudnju za veštačkom klimom. Od kada je ta žudnja postala potreba, postizanje konfora na ostrvu izloženom trgovačkim vetrovima postalo je veoma otežano. Pravo na punu zaposlenost dugo će se posmatrati kao neostvariva težnja, pre nego što će potreba žena za zaposlenjem sa punim radnim vremenom biti dekonstruisana. Dvadeset godina posle javnog priznanja da su medicinske usluge od marginalnog značaja za zdravlje nacije, troškovi nezdrave profesionalne medicine nastavljaju da premašuju troškove zdravog načina života. Mnogo je lakše postići konsenzus u UN da je epoha razvoja okončana, da je vreme da se težnje za mirom i pravdom veže za organizovano zadovoljavanje potreba, nego što će se naići na opšte

21 prihvatanje ideje da su potrebe društvena navika nastala u 20. veku i navika koju je potrebno napustiti u sledećem. Za ljude oblikovane moralnom klimom koja je vladala prethodnih pedeset godina, pitanja o pojmovnom statusu potreba zvuče uvredljivo za gladne, razorno za naš zajednički temelj morala, a isto tako i besmisleno. Te je ljude potrebno podsetiti da je društvena rekonstrukcija homo sapiensa (mudrog ili čoveka od ukusa) u čoveka potreba preinačila status nužnosti. Nekada deo ljudskog stanja, nužnost se pretvorila u neprijatelja ili zlo. Decenije razvoja mogu se shvatiti kao epoha tokom koje se, uz ogromne troškove, širom sveta odvijala svečanost obeležavanja kraja nužnosti. Škole, bolnice, aerodromi, kaznene ustanove i instituti za mentalno zdravlje, kao i mediji, mogu se posmatrati kao mreža hramova posvećenih dekonstrukciji nužnosti i obnavljanju želja za potrebama. Tokom industrijskog doba, za većinu ljudi koji su živeli u tadašnjim kulturama, život je još uvek bio zasnovan na priznavanju granica koje se jednostavno ne mogu prekoračiti. Život je bio ograničen unutar stvarnosti nepromenljivih nužnosti. Tlo je rađalo samo poznate useve; za putovanje do tržišta bilo je potrebno tri dana; sin je mogao po ocu zaključiti kakva ga sudbina očekuje. Zbog „potrebe“ koja je značila nužnost „potreba kakve moraju biti“. Takve potrebe, koje znače nužnost, morale su se trpeti. Svaka kultura je bila društveni geštalt koji pretpostavlja prihvatanje potreba na jednom mestu, u jednoj određenoj generaciji. Svaka je bila istorijski izraz jedinstvenog slavljenja života u okviru veštine patnje koja je učinila mogućim da se slave nužnosti. Ono što je posredovalo između želje i patnje razlikovalo se od kulture do kulture. To su mogle biti dobre ili loše zvezde — ili lična karma; veštičarenje i zli duhovi — ili proviđenje. U moralnoj ekonomiji opstanka, postojanje želja uzimalo se zdravo za gotovo, baš kao i uverenje da se one ne mogu umiriti. Međutim, kada su se u modernom dikursu razvoja pojavile potrebe, one nisu bile ni nužnosti niti želje. Razvoj je reč koja znači obećanje — zajamčenu mogućnost da se prekrši pravilo nužnosti uz pomoć novih moći nauke, tehnologije i politike. Pod uticajem ovog obećanja, došlo je takođe i do promene statusa želja. Nada za dostizanjem dobra, zamenjena je očekivanjima da će potrebe biti određene i zadovoljene. Naglašavamo da očekivanja upućuju na ,još nije“ drugačije od nadanja. Nada izvire iz nužnosti koja hrani želju. Nada je usmerena prema nepredvidljivom, neočekivanom, iznenađujućem. Očekivanja izviru iz potreba koje pothranjuje obećanje razvoja. Ona su usmerena prema pretenzijama, pravima i zahtevima. Nada se obraća posredovanju neke druge ličnosti, bilo ljudske ili božanske. Očekivanja su zasnovana na funkcionisanju bezličnih sistema koji će obezbediti hranu, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, sigurnost i drugo. Nada se suočava sa nepredvidljivim, očekuje verovatno. Nade su se pretvorile u očekivanja. Kada su nužnosti počele da blede pod svetlošću razvoja želje su se preobrazile u zahteve. Kada se to dogodilo, nada i želja se pojavljuju kao iracionalni ostatak mračnog doba. Ljudski fenomen je prestao da se definiše veštinom trpljenja nužnosti; sada se on shvata kao mera pripisanih nedostataka koji se pretvaraju u potrebe. Ovaj preobražaj se, za većinu ljudi na svetu, dogodio tokom poslednjih trideset godina. Potrebe su tek nedavno postale univerzalno iskustvo, a ljudi su tek sada počeli da govore o svojim potrebama za skloništem, obrazovanjem, ljubavlju i ličnom

22 intimom. Danas je postalo gotovo nemoguće poricati postojanje potreba. Pod prećutnim pretpostavkama razvoja, srčani baj-pas više se ne posmatra kao okrutna želja ili pomodni zahtev bogatih. U okviru konteksta tvrdoglave pobune protiv nužnosti, stranac je postao katalizator koji integriše želju i greh u opipljivu stvarnost potrebe. Paradoksalno, ta stvarnost svoj puni legitimitet postiže samo kada se potrebe koje osećam pripisuju strancima, čak i onda kada je očigledno da većina te potrebe jednostavno ne može da zadovolji. Potreba, tada, simbolizuje normalno stanje homo miserabilisa. Ona simbolizuje nešto što je definitivno izvan domašaja većine. Da bi se razumelo kako se zapalo u ovu šlepu ulicu, poučno je pratiti etape kroz koje je, tokom proteklih nekoliko decenija, predstava o potrebama bila povezivana sa ekonomskim i društvenim razvojem. „POTREBE“ U DISKURSU RAZVOJA Politička težnja za razvojem uvela je potrebe u politički diskurs Zapada. U svom pristupnom govoru, američki predsednik Hari Truman zvučao je potpuno verodostojno kada je zastupao potrebu za američkom intervencijom radi postizanja „industrijskog progresa“ drugih nacija u cilju „podizanja životnog standarda“ u „nerazvijenim područjima“ sveta. On nije pomenuo revoluciju. Njegov cilj je bio da „olakša teret siromašnih“, a to se može postići proizvodnjom „više hrane, više odeće, više građevinskog materijala i više mašina“. On i njegovi savetnici su posmatrali „veću proizvodnju kao ključ prosperiteta i mira“.1 Govorio je o legitimnim težnjama, a ne o potrebama. Truman je zaista bio veoma daleko od toga da pripisuje ljudima univerzalni skup određenih potreba koje iziskuju da budu zadovoljene pomoću razvoja. U doba Trumanovog govora, siromaštvo — u smislu tržišne ekonomije — još uvek je bilo sudbina, zajednička velikoj većini u svetu. Iznenađujuće je što je nekoliko nacija izbeglo ovoj sudbini, pothranjujući zbog toga istovetnu želju kod drugih. Trumanov zdrav razum navodio ga je da veruje daje univerzalno pravo progresa primenjivo, ne samo na izolovane pojedince ili grupe, već preko nacionalnih ekonomija i na većinu čovečanstva. Stoga je koristio termin „nerazvijeni“ za kolektivne društvene entitete, i govorio o potrebi da se stvori „ekonomska osnova“ sposobna da zadovolji „očekivanja koja je moderni svet pokretao“ kod ljudi širom planete.2 Dvanaest godina kasnije, Amerikanci su čuli da „Ljudi u kolibama i selima polovine zemljine kugle bore se da raskinu okove masovne bede... Mi smo se zavetovali da im pomognemo kako bi oni pomogli sami sebi... Na to smo se zavetovali ne zbog toga što su nam potrebni njihovi glasovi, već zato što je tako ispravno“.3 Tako je govorio Džon F. Kenedi 1961. u svom pristupnom govoru. Tamo gde je Truman uočio buđenje očekivanja, Kenedi je opazio sekularnu borbu ljudi protiv zle stvarnosti. Osim zadovoljavanja novih očekivanja, razvoj je samim tim morao uništiti nasleđene okove. Njegov govor simboliše sve veću saglasnost u Sjedinjenim Državama u tome da su ljudi većinom ljudi potreba, da im potrebe daju prava, da se ta prava prevode u polaganje prava na brigu, a samim tim se postavljaju dužnosti pred bogate i moćne. Prema Kenediju, te potrebe nisu po svojoj prirodi samo ekonomske. „Siromašne“ nacije „su prepoznale potrebu za intenzivnim programom pomoći“, potrebu „za društvenim progresom koji je neizbežan uslov za rast, a ne zamena za ekonomski razvoj... Bez društvenog razvoja velika većina ljudi ostaje u siromaštvu, dok privilegovana manjina koristi pogodnosti rastućeg obilja“.4

23 Godinu dana po Kastrovom dolasku na vlast, Kenedi je obećao više od puke ekonomske ili tehničke pomoći; svečano se obavezao na političku intervenciju — „pomoć mirnoj revoluciji nade“. Potom je u potpunosti usvojio preovlađujuću konvencionalnu retoriku političke ekonomije. Morao se složiti sa Hruščovom koji mu je u Beču rekao „Kontinuirani revolucionarni proces u različitim zemljama je status kvo, a svako ko pokušava da zaustavi taj proces ne samo da prekraja status kvo, već je i agresor“.5 Tada je Kenedi naglasio „šokantna i hitna stanja“ i potrebu za „savezom za društveni progres“. Za Trumana, moderni svet je bio taj koji je „pokrenuo nove težnje“, i on se usredsređivao na potrebu „da se olakša breme njihovog siromaštva“. Kenedi je verovao da polovina sveta „živi u okovima bede“ sa osećajem nepravde „koja proizvodi politički i društveni nemir“. Iz ugla Bele kuće šezdesetih godina, siromaštvo je prestalo da bude sudbina; postalo je operacionalni koncept — rezultat nepravednih društvenih i ekonomskih uslova, nedostatak modernog obrazovanja, preovlađivanje neodgovarajuće i zaostale tehnologije. Siromaštvo se tada posmatralo kao kuga, donekle podložna terapiji, problem koji se može rešiti. Ujedinjene nacije su 1962. godine počele da operacionalizuju siromaštvo. Generalni sekretar je upućivao na „ljude koji žive ispod prihvatljive donje granice standarda“. Verovao je u dve predstave: čovečanstvo se može sada razdvojiti na one iznad i one ispod merljivog standarda; a nova birokratija je bila pozvana da uspostavi kriterijum za određivanje toga šta je prihvatljivo, a šta nije. Prvi instrument stvoren da ustanovi ovaj standard nazvan je NBP (nacionalni bruto proizvod). Ovo pomagalo, prvi put javno upotrebljeno kasnih četrdesetih godina 20. veka, predstavlja iznenađujući mentalni mikser koji mesa sve robe i sve usluge proizvedene od strane svih ljudi i definiše rezultirajući omlet kao bruto vrednost nacije. Ova čudna nacionalna bruto mešavina cedi iz stvarnosti samo one karakteristike koje ekonomisti mogu da svare. Već kasnih sedamdesetih godina postalo je jasno da kako pod okriljem razvoja NBP raste, većina ljudi postaje siromašnija. Predsednik Svetske banke je 1973. godine objavio da ,je progres meren jednim jedinim mernim etalonom, NBP, značajno doprineo pogoršanju nejednakosti u raspodeli prihoda“. Iz tog razloga, Meknamara je objavio da centralni cilj politika razvoja treba da bude „napad na apsolutno siromaštvo“ koje je posledica ekonomskog rasta i koje pogađa „40% od skoro dve milijarde pojedinaca koji pripadaju nacijama u razvoju“. Prema njemu, ova nuspojava razvoja je „tako ekstremna da degradira živote pojedinaca ispod donje granice ljudskog dostojanstva“.6 On je u okviru Svetske banke ustanovio grupu stručnjaka koja je započela da prevodi te „norme ljudskog dostojanstva“ u tehničke mere izdvojenih, specifičnih potreba koje se mogu izraziti monetarnim terminima. Upućivanje na „potrebe“ postaje metod pomoću kojeg, odsada, naučnici društvenih nauka i birokrate mogu razlikovati puki rast od istinskog razvoja. Sve dok je siromaštvo bilo sinonim za ljudsko stanje, bilo je posmatrano kao prožimajuća osobina u društvenom krajoliku svake kulture. Iznad svega, ono je upućivalo na nesigurne uslove u kojima je većina ljudi, većim delom vremena opstajala. Siromaštvo je bilo opšti koncept za specifično kulturno tumačenje neophodnosti življenja u veoma skučenim granicama, različitim na različitim mestima i u različitim razdobljima. To je bio naziv za jedinstven i ekološki održiv način borbe sa istorijskim datostima, a ne tehnički konstruisana nužnost, „potreba“ da se suočimo sa neizbežnim, ne nedostatak. Siromaštvo se, barem u hrišćanskoj Evropi, posmatralo kao neizbežna sudbina nemoćnih. Ono označava ontološku situaciju svih onih koji

24 „moraju umreti... ali ne još“. Zaista, niti moć, niti bogatstvo, a niti siromaštvo nije povezivano sa produktivnošću skupina ili pojedinačnih ljudi. Ta neminovnost da se prihvati sudbina, kismet, proviđenje, Božja volja bila je podrivena širenjem prosvetiteljstva. Tokom ranog 20. veka, ono je izgubilo veliki deo svoga legitimiteta kada je progres počeo da označava tehnološku i političku pobunu protiv svih ideologija koje priznaju pravilo nužnosti. Već u doba parne mašine, inženjer je postao simbol oslobodioca, mesije koji će povesti čovečanstvo u osvajanje prirode. Početkom 20. veka i samo društvo je postalo subjekt manipulativnog inženjerstva. Društveno prevođenje progresa u profesionalno vođeni razvoj učinilo je pobunu protiv nužnosti programiranom zarazom. To najbolje pokazuje poistovećivanje milosrđa sa tehničkim pokroviteljstvom u doba progresa, izraženo u socijalnim enciklikama pape Pavla VI. Taj papa je bio duboko posvećen svetom Franji Asiškom — koji se venčao sa Gospom siromaštva. Pa ipak, on je svoje vernike poučavao o dužnosti povećanja produktivnosti i pomaganju drugih u razvoju. Pojedinačne nacije moraju povećati nivo kvantiteta i kvaliteta proizvodnje da bi život svih svojih građana učinile istinski ljudski dostojanstvenim, i pomogli sveukupnom razvoju ljudske rase.7 Potpun razvoj pojedinca mora biti praćen razvojem ljudske vrste i mora biti postignut zajedničkim naporom.8 U rečenicama ove vrste, crkvene vođe svih veroispovesti, nijansi i političkih opredeljenja blagoslove pobunu protiv ljudskog stanja. Papa Pavle VI je značajan jer je on namamio ostale. U ovoj enciklici papa, međutim, još uvek govori jezikom pedesetih godina. Kao i za Trumana, siromaštvo je za njega još uvek predstavljalo neku vrstu zajedničkog dna: stanje od kojeg započinje progres. Sedamdesetih godina siromaštvo je u javnom govoru steklo novu konotaciju — ekonomskog praga. To je kod modernih ljudi promenilo njegovu prirodu. Siromaštvo je postalo mera za nedostatak koji neka osoba ima u smislu „potrebne“ robe, a još više „potrebnih usluga“. Definisanjem siromašnih kao onih kojima nedostaje ono što bi mogli kupiti novcem kako bi postali „uistinu ljudi“, siromaštvo, u Njujorku baš kao i u Etiopiji, postaje apstraktna univerzalna mera smanjene potrošnje.9 Oni koji opstanu i pored indeksa smanjene potrošnje time se smeštaju u novu, podljudsku kategoriju i posmatraju se kao žrtve dvostruke nevolje. Njihovo defacto postojanje postaje gotovo neobjašnjivo ekonomskom terminologijom, dok se njihovo stvarno delovanje radi postojanja označava kao podljudsko, ukoliko ih već iskreno ne posmatamo kao neljudske i nedolične. Političari su uključili siromaštvo u svoje platforme, a ekonomisti su počeli da izučavaju teorijski značaj ovog neelastičnog praga. U ekonomskoj teoriji se ne može govoriti o (ekonomskim) zahtevima ispod nivoa prihoda na kome potrebe postaju supstancijalno nemerljive. Ljudima koji su izgubili svoje postojanje izvan ekonomije gotovog novca i koji pod tim uslovima imaju samo povremeni i minimalni pristup gotovom novcu, nedostaje moć ponašanja prema ekonomskoj racionalnosti; oni ne mogu, na primer, sebi priuštiti da trguju hranom u zamenu za sklonište ili za odeću ili oruđe. Niti su deo ekonomije, niti su sposobni da žive, osećaju ili se ponašaju kao što su to činili pre gubitka podrške moralne ekonomije opstanka. Nova kategorija ekonomskih bogalja, tako određenih, može, u stvari, opstati, ali oni ne učestvuju u potpunosti u karakteristikama homo economicusa. Oni postoje — svuda na svetu — ali su marginalci, ne samo u odnosu na nacionalnu ekonomiju, već i na samo moderno

25 čovečanstvo, od kada je potonje, od vremena Mandevila, definisano kao sposobnost pravljenja izbora u okolnostima oskudice. Za razliku od svojih predaka, oni imaju hitne ekonomske potrebe, a za razliku od legitimnih učesnika u modernoj ekonomiji — bez obzira koliko siromašnih — bilo kakav izbor između alternativnih zadovoljenja, koji je sadržan u konceptu ekonomske potrebe, za njih ne važi. Nije čudno što su „populacione karakteristike“ počele da se obračunavaju u razvojnoj računici. Populacije prestaju da budu egzogeni objekat prema kome treba planirati razvoj. Umesto toga obračunavaju se kao rastuće promenljive poput kapitala i prirodnih resursa. Dok je početkom pedesetih godina problem zemalja u razvoju posmatran kao u suštini problem proizvedenog bogatstva, krajem iste decenije široko je prihvaćeno da ključni faktor nije proizvodnja, već pre sposobnost da se proizvodi ono što je svojstveno ljudima.10 Ljudi tako postaju legitimni sastojak ekonomskog rasta, od kada razvoj — različit od rasta NBP — mora automatski uključivati i jedno i drugo. Neodgovarajuće kvalifikovani ili iskorišćeni ljudi sve više su se spominjali kao breme ili kočnica razvoja. Ovaj treći evolutivni korak, koji u računicu ekonomskog rasta uključuje ljudski faktor, imao je istoriju koja osvetljava semantiku reci potrebe. Sredinom pedesetih godina ekonomisti su pod uticajem V. Artura Luisa počeli da tvrde da određene komponente medicinskih i obrazovnih usluga ne treba da se posmatraju kao lična potrošnja, jer su nužan preduslov ekonomskog razvoja.11 Velike razlike u rezultatima sličnih razvojnih politika u zemljama istih nivoa monetarnog prihoda ne mogu se objasniti bez obraćanja pažnje na investicije u ljude. Kvalitet i raspodela obuke, fizičko blagostanje, društvena disciplina i participacija počeli su da se nazivaju „rezidualni faktor“. Nezavisno od količine kapitala i raspoložive radne snage, izgledalo je da ekonomski razvoj zavisi od ovih društvenih kvalifikacija ljudi u smislu njihove relevantnosti za ekonomiju. Ekonomski progres sredinom šezdesetih godina bio je uslovljen sposobnošću da se u veliku populaciju ljudi usadi potreba za „kvalifikovanom radnom snagom“. Obrazovanje, zdravstvena služba, javno informisanje i menadžment ljudskih resursa bili su uveliko razmatrani u mnogim područjima „planiranja radne snage“. Vođe popularnih pokreta koji su promovisali „prosvećivanje“ od Trivandruma do Brazila su, u stvari, podržavali istu ideju — sve dok ljudi ne promene i ne prepoznaju svoje potrebe, ne mogu doprinositi rastu produktivnih sila. Ta euforija nije dugo trajala. Tokom sedamdesetih godina dva empirijska zapažanja uslovila su koncept ljudskog kapitala12 razvijen šezdesetih godina. S jedne strane, pretpostavka da se vrednost obrazovanja ili medicinskih usluga neposredno odražava na obučenost radne snage izgubila je dosta na svom kredibilitetu. Ne može se dokazati da su investicije u škole ili klinike bile uzročno povezane sa pojavom produktivnijih ljudi. S druge strane, radna teorija vrednosti je izgubila svoje značenje, čak i u najširem smislu pomoću koga je i ušla u glavni tok ekonomske misli. Postalo je očigledno da, pošto nije pridavao značaj raspoloživoj obučenosti radne snage, modernizovani sektor ne može obezbediti dovoljan intenzitet rada da bi omogućio dovoljno radnih mesta u cilju opravdavanja ekonomski neophodne preraspodele prihoda koju sadrži trošak za socijalne usluge. A ni jedna zamisliva razvojna strategija usmerena na zapošljavanje ne može stvoriti plaćena radna mesta na kojima bi se zaposlila trećina stanovništva sa najviše mana u bilo kojoj naciji, a posebno ne u onima u razvoju. Posledica toga je da su planeri tokom osamdesetih godina melodiju razvoja prebacili u D mol. Pod različitim oznakama, preduzeli su ekonomsku kolonizaciju neformalnog sektora. Dozvolili su ljudima koji su postali svesni svojih potreba da se brane zadovoljavajući ih.

26 Novi naglasak je stavljen na podsticanje delatnosti koje će zapošljavati ljude na crnom tržištu, u razmenskoj ekonomiji, ili u samodovoljnom „tradicionalnom sektoru“. Iznad svega, učenje uz rad je postalo kvantitativno značajnije ne samo u praksi, već i u politici. Pod učenjem uz rad podrazumevam obavljanje neplaćene delatnosti koja je, u tržišno intenzivnom društvu, neophodna da bi se kupljena dobra preobrazila u potrošnu robu. Konačno, delatnosti pomoći u cilju samostalnog razvoja, koje su se šezdesetih godina smatrale drugorazrednim postale su za planere i organizatore tokom osamdesetih godina omiljeni sektor rasta. To je kontekst u kojem se oživljavanje diskursa potreba mora tumačiti. POD MASKOM SAUČEŠĆA Razvoj se može predstaviti kao proces lišavanja ljudi njihovih tradicionalnih kulturnih nasleđa. Tokom tog prelaznog razdoblja, kulturne spone se kidaju, mada na površan način kultura može i dalje da nijansira razvoj — potrebno je samo posmatrati ljude sa sela nedavno presađene u ogromne gradove Trećeg sveta. Razvoj može biti zamišljen kao udar vetra koji nosi ljude sa mesta na kojem se nalaze, iz njima bliskog okruženja, i smešta ih na veštačku podlogu, u novu životnu strukturu. Kako bi opstali na ovim izloženim i uzdignutim temeljima, ljudi su prisiljeni da dostignu novi minimalni nivo potrošnje, na primer, u formalnom obrazovanju, merama zdravstvene zaštite, učestalosti upotrebe transporta i iznajmljivanju stambenog prostora. Ukupan proces je obično sadržan u inženjerskom jeziku — stvaranje infrastruktura, izgradnja i koordinacija sistema, različiti stadijumi rasta, društvene stepenice napredovanja. Čak se i o ruralnom razvoju govori ovim urbanim jezikom. Pod velikom težinom novih struktura, kulturni kamen temeljac siromaštva ne može ostati netaknut; lomi se. Ljudi su prisiljeni da žive na krhkoj pokorici, ispod koje vreba nešto potpuno novo i nehumano. U tradicionalnom siromaštvu, ljudi se mogu oslanjati na pronalaženje kulturnih utočišta. A uvek je postojao donji nivo zavisnosti, kao što su to bespravni naseljenik ili prosjak. Sa ove strane groba niko nije mogao potonuti. Pakao je bio stvarna jama patnje posle smrti, ali samo za one koji nisu delili sa siromašnima u ovom životu. Tako nešto više ne važi. Modernizovani otpadnici niti su prosjaci ni skitnice. Oni su žrtve potreba koje im je pripisao neki „podvodač siromaštva“.13 Pali su ispod linije siromaštva, a svaka godina koja prolazi umanjuje njihove šanse da se ikada ponovo uzdignu iznad te linije i zadovolje potrebe koje sada sami sebi pripisuju. Blagostanje nije kulturno utočište. Ono je novi tip posredovanja oskudnim resursima od strane posrednika koji ne samo što određuju šta je to potreba i ozvaničavaju njeno postojanje, već takođe pažljivo nadziru njeno lečenje — sa ili bez odobrenja onoga čija je ta potreba. Socijalno osiguranje nije oslanjanje na podršku zajednice u slučaju nesreće. Ono je pre jedan od krajnjih oblika političke kontrole u društvu u kome je zaštita od budućih rizika više na ceni od omogućavanja sadašnjeg zadovoljenja ili sreće. Jasno je da potrebe, tumačene kao kriterij za razvojne strategije, nemaju ništa zajedničko sa tradicionalnim nužnostima ili željama, kao što sam već napomenuo. Pa ipak, tokom druge i treće „razvojne dekade“, milioni ljudi su naučili da svoje siromaštvo doživljavaju kao nezadovoljene operacionalizovane potrebe. Paradoksalno, „potrebe“ su postale najmoćniji simbol uprkos činjenici što je, za glavni tok ekonomske misli, „potreba“ reč bez značenja. Ekonomska teorija ne priznaje postojanje nečega što bi ličilo na potrebu. Ekonomija može reći dosta toga

27 korisnog o htenjima, prioritetima i zahtevima. Ali „potreba" je moralni, filozofski ili fizički imperativ koji ne trpi kompromis ili prilagođavanje — ili (ekonomsku) analizu. Većina ekonomista, sve do danas, deklariše se kao nekompetentna za uključivanje potreba u analize, i skloniji su da filozofima ili političarima prepuste raspravu o potrebama. S druge strane, sve veći broj ekonomista, kritičara konvencionalne razvojne teorije i prakse, „osnovne potrebe" polaže u temelje onoga što se naziva „novi ekonomski poredak".14 U potrebama pronalaze termin za nesavladive, međusobno nemerljive zahteve ljudske prirode. Snažno ukorenjuju ekonomsku teoriju u ontološki status ljudskog bića. Tvrde da, sve dok osnovne potrebe nisu zadovoljene pomoću ekonomije, ekonomski prioriteti, izbori i htenja na mogu biti efikasno formulisani. Njihov novi svetski poredak je sagrađen na temeljima čovečanstva čije su osnovne potrebe zadovoljene, zahvaljujući novoj vrsti ekonomije koja priznaje njihovo postojanje. Ali pre nego što bi se koncept potreba mogao uključiti u ekonomsku raspravu, on bi mora biti definisan i klasifikovan. Za ovaj poduhvat, teorija hijerarhije potreba Abrahama Maslo va je pomalo kasno postala veoma uticajna. Zaista, potrebe za fizičkom sigurnošću, naklonošću, poštovanjem i, konačno, za samoostvarenjem karakterišu tekuću raspravu kao ključne kategorije. Za razliku od htenja koja su, od vremena Hobsa, smatrana za međusobno istovetna — „pošto su ona jednostavno ono što ljudi hoće" — potrebe se kontinuirano izučavaju kao nešto što pripada hijerarhiji koja ima svoj cilj i normativni status. O njima se obično govori kao o realitetima koje stručnjaci za potrebe moraju bezinteresno proučavati. Neki od novih ekonomista idu toliko daleko da od ove hijerarhije potreba prave kamen temeljac nove etike. Na primer, Erih From je verovao da „duševno zdravo društvo" znači uređenje koje odgovara potrebama čoveka, ne obavezno onome što on oseća kao svoje potrebe (zato što se čak i najbolesniji ciljevi subjektivno mogu doživljavati kao nešto što se najviše želi), već onome što su zaista njegove potrebe, koliko se proučavanjem čoveka one mogu dokučiti.15 Sve do danas, najpoptuniju kritičku studiju diskursa potreba i njegovih implikacija sačinila je Marijan Gronmejer.16 Tvrdila je da su potrebe, u sadašnjem smislu, nov način formulisanja pretpostavke opšte oskudice. Na osnovu njenih tvrdnji, postaje verovatno da javni kredibilitet ekonomskih pretpostavki, koji je već poljuljan, može opstati jedino ako se nova ekonomija obnovi na pretpostavci odredivih „osnovnih potreba“. Gronemajerova dalje pokazuje da potrebe, određene u smislu tobožnjeg naučnog kriterijuma, zahtevaju ponovno određenje ljudske prirode prema konvencijama i interesima profesionalaca koji rukovode i služe tim potrebama. Ekonomija zasnovana na htenjima — bilo za lečenjem, obrazovanjem ili prevozom — sada neizbežno vodi do društveno nepodnošljivih nivoa polarizacije. Suprotno tome, ekonomija zasnovana na potrebama — uključujući njihovu identifikaciju od strane eksperata i dobro upravljanje u cilju njihovog zadovoljenja — može pružiti potpuno novu legitimaciju korišćenju ove nauke u službi društvene kontrole čoveka „potreba“. Potrebe, kao izraz i kao ideja, zauzimaju mesto u okviru sadašnje mentalne topologije koje nije postojalo u konstelaciji mišljenja prethodnih epoha. Tokom druge razvojne dekade, predstava o potrebama je počela da sjaji kao zvezda koja se tek pojavila na semantičkom nebu. Kao što je Gronemajerova tvrdila, sadašnje insistiranje na osnovnim potrebama određuje sam ljudski fenomen kao deljiv — diskurs potreba podrazumeva da možete postati manje ili više čovek. To je isto toliko normativno i

28 dvoseklo kao i neka snažna droga. Definišući naše zajedničko čovečanstvo zajedničkim potrebama, pojedinca svodimo na puki profil njegovih potreba. OD POTREBA DO ZAHTEVA Upravo kao što je prosvetiteljska ideja progresa pripremila tlo za nešto što bi se gotovo sigurno ionako dogodilo, tako je i upravljanje društvenim promenama u ime razvoja pripremilo političko okruženje za redefinisanje ljudskog stanja u kibernetičkom smislu — kao otvoren sistem koji optimizira održavanje privremene otpornosti pojedinaca svedenih na podsisteme. I pošto su potrebe postale važan simbol koji dozvoljava menadžerima da obezbede filantropsku logičku osnovu za uništavanje kultura, sada su potrebe zamenjene novim simbolom „osnovnih zahteva“ pod kojim se može opravdati novi cilj, „opstanak planete“. Tokom sedamdesetih godina eksperti su se prikazivali kao sluge koje su pomogle siromašnima da postanu svesni svojih istinskih potreba, kao velika braća koja im pomažu da formulišu svoje težnje. Taj san o duši koja krvari i o plavookim dobročiniteljima danas se može lako raspršiti kao besmislica prošlosti. „Potrebe“, u daleko više međusobno zavisnom, složenom, zagađenom i prenapučenom svetu, ne mogu se više ustanoviti i izmeriti, izuzev mukotrpnim timskim radom i ispitivanjem sistemskih specijalista. U takvom novom svetu, diskurs potreba postaje nadmoćno oruđe za svođenje ljudi na zasebne jedinice sa zahtevima za ulaganje. Kada se to dogodilo, naglo se uočilo da je homo economicus zastareo mit — planeta više ne može sebi da dozvoli takav rasipnički luksuz — i zamenio gaje homo sistematicus. Potrebe potonjeg dovele su do metamorfoze ekonomskih htenja u sistemske zahteve, koji su determinisani ekskluzivističkom profesionalnom hegemonijom koja uopšte ne trpi odstupanja. Činjenica da danas mnogi ljudi već prepoznaju svoje sistemske zahteve uglavnom ide u prilog snazi profesionalnog prestiža i pedagogije i konačnom gubitku lične autonomije. Proces je započeo gubitkom zajedništva, a sada kada su ljudi gurnuti u apstraktne elemente matematičkog mirovanja pojavljuje se u punoj snazi. Poslednja konceptualizacija tih apstraktnih elemenata postignuta je nedavno ponovnim tumačenjem običnog čoveka, koji se sada posmatra kao ranjivi i provizorni imuni sistem uvek na ivici sloma. Literatura o ovom razvoju precizno odražava ezoterični karakter vlastite konceptualizacije. Stanje postmodernog čoveka i njegovog univerzuma postalo je, prema ovom shvatanju, tako složeno da danas samo usko specijalizovani eksperti mogu delovati kao sveštenstvo sposobno da razume i definiše „potrebe“. Ljudski fenomen tako više nije određen onim šta smo mi, sa čime se suočavamo, šta možemo podneti, o čemu sanjamo; pa čak ni modernim mitom po kojem se možemo osloboditi oskudice, već merom onoga što nam nedostaje i što stoga predstavlja našu potrebu. A ta mera, određena sistemskom teorijom mišljenja, podrazumeva radikalno novu koncepciju prirode i zakona, i nalaže politiku čija je veća briga priprema profesionalno definisanih zahteva (potreba) za opstanak, nego lične pretenzije na slobodu koje bi iznedrile autonoman način borbe. Na pragu smo još uvek neopaženog prelaska od političke svesti zasnovane na progresu, rastu i razvoju — ukorenjene u snovima prosvetiteljstva — ka novoj, još uvek neimenovanoj svesti definisanoj kontrolnim mehanizmima koji obezbeđuju „održivi sistem“ zadovoljenja potreba. Razvoj je zaista mrtav. Ali dobronamerni eksperti koji se zalažu za potrebe sada su zauzeti ponovnom konceptualizacijom

29 vlastitog otkrića i još jednom su pokrenuli proces redefinisanja čovečanstva. Građanin se sada definiše kao kiborg. Prethodna individua, koja je kao član „stanovništva“ postala „slučaj“, sada se podešava prema slici imunog sistema koji se provizorno može održati u stanju funkcionisanja ako se održava u ravnoteži pomoću odgovarajućeg upravljanja. Trideset godina unazad „potrebe“ su bile jedan od desetine koncepata iz kojih se razvio globalni pogled na svet. Termini, kao što su „stanovništvo“, „razvoj“, „siromaštvo“ ili „planiranje“ pripadaju jednoj kategoriji reci koje smatram skrivenim neologizmima — stare reci čije je sadašnje preovlađujuće značenje novo, mada oni koji ih koriste još uvek imaju utisak da govore ono što se oduvek govorilo. U okviru diskursa razvoja, reč i koncept „potreba“ postajali su sve privlačniji. Ona je postala najpogodniji termin za imenovanje moralnih odnosa među strancima u snu o svetu sačinjenom od država blagostanja. Takav svet je izgubio kredibilitet u matrici novog sveta sada zamišljenog kao sistem. Kada se termin potrebe koristi sada, u novom kontekstu, on „funkcioniše“ kao eufemizam za upravljanje građanima koji su ponovo konceptualizovani kao podsistemi stanovništva. NAPOMENE 1

H. S. Truman, Inaugural Address, January 20, 1949.

2

H. S. Truman, Message to Congress on Point Four, June 24, 1949.

3

J. F. Kennedy, Inaugural Address, Januarv 20, 1961.

4

J. F. Kennedy, Special Message to Congress Requesting Appropriations for the Inter-American Fund for Social Progress and for Reconstruction in Chile, March 14, 1961. 5

Citirano u R. Nixon, 1999: Vwtory Without War, London: Sidgwick, 1988, str. 48.

6

R. S. McNamara, Address to the Board of Governors, World Bank, Nairobi, September24, 1973.

7 Pope Paul VI, „On Promoting the Development of Peoples“, Encvclical Letter, Rome, March 26, 1967, str. 20. 8

Ibid., str. 18-19.

9

Prema New Oxford English Dictionary, koncept „linije siromaštva“ je iskovan 1901. od strane proizvođača čokolade, Kvekerskog filantropa i prijatelja Lojda Džordža, B. S. Rovvntree. Sinonim „nivo siromaštva“ usvojen je znatno kasnije,1976. 10

The United Nations Development Decade: Proposals for Action, New York: UN Department of Economic and Social Affairs, 1962.

11

Vidi R. Findlav, „On W. Arthur Levvis“ Contribution to Economics“, u Journal of Economics, 1 (1982), str. 62-76.

12 Koncept je definisan u svojoj potpunoj brutalnosti od strane S. Rosen, „Human Capital: A Survev of Empirical Research“, u R. Ehrenburg, Handbook ofLabor Economics, Tom 1, Greenwich: Jai Press, 1972. 13

Izraz „podvodač siromaštva“ i „osiromašitelj“ skovan je tokom Kampanje Edvarda Koha za gradonačelnika Njujorka tokom 1988. 14

Na primer, M. Lutz i K. Lux, Humanistic Economics: The New Challenge, New York: The Bootstrap Press, 1988.

15

E. Fromm, „The Psychology of Normalcy“, u Dissent, 1 (1954), str. 43.

16

M. Gronemeyer, Die Macht der Bediirfnisse, Reinbeck: Rovvohlt, 1988.

30 BIBLIOGRAFIJA Marijev (Murry) originalni Oxford English Dictionary iz 1892. deli odrednicu o imenici „potreba“ samo na dva dela: (a) nužnost da se nešto uradi, i (b) zahtev vlasti da se nešto učini. Tokom vekova, „imati potrebu“ značilo je biti u neizbežnoj nužnosti da se nešto uradi ili postigne. OED iz 1929. pruža prvi dokaz trećeg značenja (c) stanje fiziološke ili psihološke želje koje motiviše ponašanje ka njenom zadovoljenju. Tada se „potreba“ prvi put odnosi na želju ili pretenziju ka nečemu. Sličan zaokret u Nemačkoj, doduše mnogo ranije, zabeležio je J. B. Muller, „Bedurfhis“, u delu O. Brunner, W. Conze i R. Koselleck (eds.), Geschichtliche Grundbegriffe, Stutgart: Klett, 1972, Tom 1, str. 440-89. Knjiga P. Springborga, The Problem of Human Needs andthe Critigue of Civilization, London: Allen and Unwin, 1981, izgleda daje jedini monografski pokušaj praćenja razvoja shvatanja analognim „potrebi“ u Zapadnoj misli od starih Grka do današnjih dana. Rasprave o istinskim ili lažnim potrebama, osnovnim ili društvenim potrebama za razliku od individualnih potreba obično se ne bavi snažnom obojenošću društva robama. One su stoga irelevantne za gore navedene tvrdnje. W. Leiss, The Limits to Satisfaction: An Essay on the Problem of Needs and Commodities, Toronto: Toronto Universitv Press, 1976, izučava genezu potreba u transformaciji želje u zahtev za robama. Ubedljivu izjavu o silasku čoveka iz kraljevstva preferencija u ropstvo potreba napisao je D. Bavbrooke, „Let Needs Deminish That Preferences May Prosper“, u N. Resher (ed.), Studies in Moral Philosophy, Oxford: Blackwell, 1968. U sličnom maniru, objavio sam određeni broj eseja, posebno Towards a Historj of Needs, New York: Pantheon, 1978. Iznenadno oživljavanje rasprave o potrebama tokom šezdesetih godina 20. veka bilo je odgovor na vrednosno neutralan pristup ortodoksne društvene nauke. Prvi su je pokrenuli C. W. Mills i G. Mvrdal u političkoj ekonomiji, a nastavili su je A. Maslovv i E. Fromm sa stanovišta psihološke antropologije. Sva četiri autora centralni značaj pridaju stavu mladog Marksa, nasleđu koje je podrobno analizirano u A. Heller, The Theory of Needs in Mane, London: Allison and Busby, 1976. Zahvaljujući toj tradiciji, omogućeno je da termin „osnovne potrebe“, kada se koristi u diskursu razvoja, zvuči humano. P. Streeten, Development Perspectives, London: Macmillan, 1981., i J. Galtung, „The Basic Needs Approach“, u K. Lederer et al. (eds.), Human Needs: A Contribution to the Current Debate, Konigstein: Athenaeum, 1980., str. 55-128, bili su glasovi od autoriteta, a B. Wisner, Power andNeed in Africa, London: Earthscan, 1988. pokazuje duboku podvojenost „strategija“ koje su se pod tim sloganom provodile. U svakom slučaju, čini se nemogućim govoriti o „osnovnim potrebama“ bez uključivanja robne orijentacije ljudske prirode. To je snažno zastupala M. Gronemever, Die Macht der Bedurfnisse, Reinbek: Rowohlt, 1988. M. Ignatieff, The Needs ofStrangers, London: Chatto, 1984. briljantno je ukazao kako je potreba termin za označavanje moralnih odnosa između ljudi koji su stranci. Da bi se razumelo kako se potrebe danas drugačije oblikuju kao zahtevi kako bi odgovarale mentalnoj konstrukciji sistemskog mišljenja, mogu se uzeti u obzir uvidi iz J. D. Bolter, Turing's Man: IVestern Culture in the Computer Age, Chapel Hill: Universitv of North Carolina Press, 1984., i M. Berman, Corning To Our Senses: Body and Spirit in the Hidden History of the West, New York: Simon&Schuster, 1989. Isto tako u radovima W. R. Arney & B. Bergen, Medicine and the Management of Living, Chicago: University of Chicago Press, 1984. i D. Haraway, „The Biopolitics of Post-modern Bodies: Determinations of Self in Immune System Discourse“, u Differences, 1 (1989), str. 3-43, daje sredstva koja mogu poslužiti za analizu medikalizacije planete. Suptilne i asimetrične odnose moći koji se podrazumevaju u konceptu potreba jasno je opazila S. de Beauvoir u The Second Sex, New York: Bentam Books, 1952. ,,U odnosu gospodara i roba gospodar ne pridaje značaj potrebi koju ima prema drugima; on ima u svom posedu moć zadovoljavanja svojih potreba sopstvenim delovanjem. Dok je rob u svom zavisnom položaju, svojim nadama i strahovima, potpuno svestan potrebe koju ima prema gospodaru. Čak i ako je potreba bila, u svojoj osnovi, jednako važna za obojicu, ona uvek deluje u prilog ugnjetača, a protiv ugnjetenog“. Izvor: Rečnik razvoja, priredio Volfgang Zaks (Wolfgang Sachs), Svetovi, Novi Sad, 2001, str. 145– 161. Prevela: Ljubica Stanković. Originalno izdanje: The Development Dictionary: A Guide to Knowledge as Power, ed. Wolfgang Sachs, Zed Books, New York, 1999.

31

PAX OECONOMICA Ivan Ilič, 1980. Prevod: Gligorije Ernjaković

Premisa o oskudici, o ograničenosti resursa je temelj celokupne političke ekonomije. Politička ekonomija je istraživanje vrednosti pod pretpostavkom oskudice. Ali, oskudica, a s njom i ono što bi uz pomoć formalne ekonomije trebalo proučavati, u životu većine ljudi u svim vremenima bila je od sasvim marginalnog značaja. To što se oskudica proširila na sve aspekte života, takođe ima svoju istoriju; istorija oskudice je istorija evropske civilizacije od srednjeg veka naovamo. Pod tom proširenom premisom oskudice mir je dobio svoje novo značenje — značenje za koje izvan Evrope nema primera: mir danas znači pax oeconomica, ravnoteža među formalno „ekonomskim“ silama. Istorija ovog novog realiteta, tog pax oeconomica, zaslužuje našu pažnju. Od naročitog značaja je trend da pax oeconomica potpuno monopoliše mir. Pax oeconomica je prvo značenje mira koje je postiglo svetsko važenje. Zbog ovog monopola trebalo bi da budemo duboko uznemireni. Stoga bih pax oeconomica rado uporedio s njegovim antipodom, mirom naroda, opštim mirom. Od osnivanja UN, mir se sve tešnje vezivao s „razvojem“. Ta veza je pre toga bila nezamisliva. Koliko je ona nova, to ljudi ispod četrdesete ne mogu razumeti. Drukčije je s onima koji su 10. januara 1949. već bili odrasli; bio je to dan kada je predsednik Truman objavio svoj program u četiri tačke. Toga dana je većina nas prvi put čula reč „razvoj“ u njenom današnjem značenju. Do tada smo govorili o razvoju kada smo na umu imali životinjske vrste ili nekretnine ili poteze na šahovskoj tabli. Tek od tada razvoj se može odnositi na ljude, nacije i ekonomsku strategiju. Ali nije minula ni jedna generacija, a nas su poplavile međusobno protivrečne teorije razvoja. Većina teorija je za to vreme postala kuriozitet za kolekcionare. Lako ćete se, s izvesnom nelagodnošću, setiti kako se olako pokušavalo da se ljudi pridobiju na podnošenje žrtava za raznorazne programe koji su išli na to da se poveća „dohodak po glavi stanovnika“, da se stignu „razvijene zemlje“, da se „oslobodi zavisnosti“ itd. Danas se čudimo kako su tako mnoge stvari smatrane vrednim izvoza: „orijentacija na učinak“, „atomska energija za mir“, „radna mesta“ ili danas, „alternativni oblici života“ i „samopomoć“ pod nadzorom eksperata. Svaki od ovih talasa dolazio je u etapama. Jedna je donela na scenu samozvane pragmatičare koji su na svoje zastave ispisali „slobodno preduzetništvo“, druga je dovela ,,treba“-političare koji su se trudili da „ideologiju učine svesnom“ ili da „probude savest“. Ali oba tabora su stalno bila saglasna o nužnosti ekonomskog rasta. I jedan i drugi su se zalagali za sve veću proizvodnju i pojačanu zavisnost od potrošnje. Svaki tabor, svaka sekta eksperata, svaka grupa spasilaca vezivali su sopstveni razvojni plan za mir — idući svako za svojim ciljem. Težnja ka miru uz pomoć razvoja postala je sveobuhvatni neprovereni aksiom. Svako ko se suprotstavljao privrednom rastu — ne ovom ili onom kralju rasta, već privrednom rastu kao takvom — mogao je sad biti proglašen za neprijatelja mira. Čak je i Gandiju lepljena etiketa budale, romantičara, psihopate. Još gore, njegove maksime su izvrtane

32 u takozvanu „strategiju razvoja“. Za rast su vezivani i njegov mir i njegov kolovrat. Khadi je postao homespun, prekartiran u robu, a nenasilje je pretvoreno u ekonomsko oružje. Premisa ekonomista da vrednosti nisu vredne zaštite dok god nema oskudice u njima, učinila je da pax oeconomica postane pretnja miru. Povezivanje mira s razvojem otežava da se razvoj dovede u pitanje. A to je danas uslov za istraživanje mira. Naravno, svako pod „razvojem“ podrazumeva nešto drugo. Za vodeće nameštenike jedne multinacionalne kompanije on znači jedno, za ministre zemalja Varšavskog pakta drugo, a za arhitekte novog međunarodnog ekonomskog poretka nešto treće. Ali u pogledu nužnosti razvoja svi se oni slažu, i to „razvoju“ obezbeđuje novu mesnu vrednost. On time postaje nužna pretpostavka jednakosti i demokratije, ideala XIX veka — opet, naravno, ograničen premisom oskudice. U sporovima o pitanjima ,,ko šta treba da dobije“, neizbežni troškovi ekonomskog rasta ostali su nepomenuti. Tokom 1970-ih jedan deo ovih troškova više se nije mogao prevideti. Ono što je ranije bilo po sebi razumljivo, najednom je postalo sporno. Pod etiketom naučne „ekologije“ granice resursa i još snošljivog opterećenja otrovima i stresovima dignute su na nivo političkih pitanja. Nasuprot tome, nasilnička agresija na ekonomsku vrednost sredine dosad nije dovoljno istaknuta. Otkriti nasilje prema životnim uslovima supsistencije, budući da je ono neizbežno povezano sa daljim rastom i stalno zaklonjeno onim što smo nazvali pax oeconomica, to je zadatak radikalnog istraživanja mira. U teoriji i praksi razvoj uvek znači promenu supsistencijalno orijentisanih kultura i njihovu integraciju u neki ekonomski sistem. Šta je razvoj, ako ne samo ekspanzija ekonomskog na račun supsistencijalnog života? Šta znači razvoj, ako ne pomeranje iz ležišta tržišne sfere u kojoj se razmena vrši pod pretpostavkom da niko ne dobija? A ova ekspanzija se vrši na račun svih ostalih tradicionalnih oblika razmene. Stoga razvoj implicira sve veću oskudnost: zavisnost od životno važnih dobara i usluga za koje se smatra da ih nema dovoljno na raspolaganju. Međutim, svaka nova nedovoljnost onoga što je za život nužno implicira novo neprijateljstvo, novu borbu. Rast robnog intenziteta, koji mi nazivamo razvojem, uvek znači novo nasilje. Prema tome, razvoj znači neizbežno nametanje pax oeconomica na račun svih oblika narodnog mira. Radi ilustracije suprotnosti između običnog mira naroda i pax oeconomica okrećem se sada evropskom srednjem veku. Pri tom mi nije stalo do povratka u prošlost. Ova mi služi samo za to da dinamičku suprotnost između oblika mira koji se uzajamno dopunjuju učinim što očiglednijom. Za razliku od planova i ideala prošlost nije nešto što će tek doći. Za razliku od teorija, prošlost nije nešto što bi trebalo da bude. Prošlost je bila. Ona mi omogućava da sadašnjost posmatram u ogledalu onog što je bilo. Pax u XII veku nije značio odsustvo rata između knezova. Pax koji su crkva ili car hteli da garantuju nije bilo odsustvo oružanih sukoba među vitezovima. Pax ili mir značili su zaštitu siromašnih i njihovih sredstava supsistencije od sile rata. Mir je hteo da zaštiti seljaka i kaluđera od posledica neprijateljstava. To je bilo značenje tregua di Dio, mira u zemlji. On je štitio specifična vremena i mesta. Ma koliko rat između knezova bio krvav, mir je ipak štitio vola i zrno u klasu. Štitio je ambar, usev i žetvu. Uopšte rečeno, mir u zemlji štitio je korisnu vrednost zemljišta od nasilničkih ekscesa. On je štitio prilaz vodi i pašnjaku, šumi i njivi, prilaz onima koji su svoj opstanak obezbeđivali neposredno iz tih zajednica. Mir u zemlji značio je, dakle, nešto drugo

33 nego primirje među zaraćenim stranama. Ovo značenje mira orijentisano na supsistenciju izgubilo se s dolaskom renesanse. Uspon nacionalne države donosio je jedan sasvim nov svet. Doneo je novu vrstu mira i novu vrstu sile. Umesto čuvanja mira zajedničke zemlje radi korišćenja počelo je ograđivanje te zemlje i njeno stavljanje u službu proizvodnje. Dok je mir ranije značio zaštitu one minimalne supsistencije od koje su se morali hraniti i ratovi među knezovima, od sada je i sama supsistencija padala kao žrtva agresije, navodno ,,u korist mira“. Zemljišna zajednica postala je žrtva tržišta koja su se širila. Novi mir je bio orijentisan na utopiju. Obični mir je štitio konkretne zajednice kojima je stalno pretila propast. Novi mir je težio jednom apstraktnom idealu. On je skrojen po meri homo oeconomicusa, univerzalnog čoveka koji je od prirode stvoren za to da svoj život održava potrošnjom robe koju je proizveo neko drugi, na nekom drugom mestu. Kao što je pax populi štitio zajednicu, pax oeconomica štiti proizvodnju. Pax oeconomica znači rat protiv običaja, protiv zajednice i „kućne zadruge“. Prvo, pax oeconomica štiti premisu da su ljudi nemoćni i maloletni. Time on ovlašćuje jednu novu elitu da opstanak građana učini zavisnim od pristupa vaspitanju, lečenju, od zaštite policije, stana i supermarketa. Pax oeconomica etiketira supsistencijalni život kao „neproduktivan“, a autonomnog čoveka kao „nerazvijenog“. On okreće svoju silu protiv svih lokalnih običaja koji se opiru uvlačenju u „igru ništica“ kojom upravljaju eksperti. Drugo, pax oeconomica favorizuje silu okrenutu protiv sredine, i iskorišćavanje. Novi mir garantu je proizvođaču robe pristup prirodnoj i ljudskoj sredini koju on može da iskorišćava kao resurs u službi proizvodnje i da zaposedne kao prostor za plasman robe. On vodi rat protiv zemljišne zajednice. Narodni mir štiti zajedničku prirodnu i ljudsku sredinu. On obezbeđuje pristup siromašnog pašnjacima i šumama, garantuje zajendici slobodu reke, udovici ostavlja pravo pabirčenja, hodočasnicima pravo skloništa, prosjacima pravo na milostinju. On stavlja okolni svet u službu slabih. Pax oeconomica prepušta okolni svet proizvođaču, državi, akcionarskom društvu. On gura okolni svet u oskudicu, pa je onda podmiruje. To je ono što je „razvoj“ uvek značio: od zagrađivanja ovaca u tor od strane gospodara, preko betoniranja prostora za automobile, do „zagrađivanja“ željenog rada. Tako novi mir favorizuje i rat između polova. Ko pantalone nosi i ko kesu drži, to je u Evropi već vrlo star spor. U njemu jedno naspram drugog stoje muškarac i žena — oboje, ako ne i drukčije, upleteni u vođenje istog domaćinstva. Novi rat je posledica aparthejda (razdvajanja) koji osigurava novi mir. On je posledica monopola rada vezanog za robu nad svim drugim delatnostima. Monopol proizvodnje znači agresiju. Svim neindustrijskim društvima, ma koliko bila različita, zajednička je još jedna centralna karakteristika: svi zadaci koji se odnose na supsistenciju dodeljuju se prema polu. Prema običaju dodeljuju se muškarcima ili ženama i svako od tih društava čini to prema sopstvenom jedinstvenom modelu. Nema ni dve kulture u kojima bi podela zadataka bila jednaka. Tako „odrasti“ u svakoj od ovih kultura znači uključiti se u delatnosti koje su tamo, i samo tamo, karakteristične za muškarce ili žene. U nekom preindustrijskom društvu biti muškarac nije nekakvo sekundarno obeležje koje se inače pridaje ljudima bez obzira na pol: to je fundamentalno obeležje svake pojedinačne delatnosti. Odrasti ne znači biti „odgajen“, „podignut“, već uključiti se u život koji se shvata sa stanovišta uloge žene ili muškarca. Dinamički mir između muškaraca i žena sastoji se upravo u ovoj podeli

34 konkretnih zadataka. Ova podela ne znači jednakost, ali postavlja granice uzajamnom ugnjetavanju. Tako narodni mir čak i u ovoj intimnoj sferi ograničava razmere neprijateljstva i vladavine. Najamni rad razara ovu strukturu. Industrijski rad, produktivni rad, važi kao neutralan i tako se i doživljava. On je definisan kao polno neutralan. To važi, bez obzira na to da li je plaćen ili nije plaćen, da li je njegov ritam određen proizvodnjom ili potrošnjom. I kad se rad shvata kao polno neutralan, pristup ovoj „bespolnoj“ delatnosti nalazi se pod jakim uticajem predrasude. Muškarci imaju pristup uglavnom onim plaćenim zadacima koji su društveno cenjeni, a žene onima ostalim. Žene su uglavnom prisiljene na neplaćeni rad u senci, koji se — sada s rastućom „nezaposlenošću“ — sve više dodeljuje i muškarcima. Kao posledica ove neutralizacije rada, razvoj neizbežno podstiče jednu novu vrstu aparthejda među polovima, konkurenciju među teorijski jednakim, od kojih je polovina hendikepirana svojim polom. To je konkurencija oko najamnog rada koga više nema dovoljno — i borba sa ciljem da se izbegne rad u senci, koji niti je plaćen, niti podesan da doprinosi supsistenciji. Pax oeconomica štiti „igru ništica“. On osigurava njeno nesmetano produžavanje. On prisiljava sve učesnike da se upravljaju prema pravilima homo oeconomicusa. Oni koji odbijaju da se prilagode tom modelu bivaju ili isključeni iz igre ili tolerisani dok ne smetaju. Prema pravilima „igre ništica“, i okolni svet i ljudski rad su ulozi u igru — što jedan dobije, drugi gubi. Mir je tako iluzija da bi, makar u ekonomiji, jednog dana dva i dva moglo da bude pet, ili oružano primirje takmičara, neka vrsta patpozicije. Razvoj je naziv za ekspanziju ove igre: za uvlačenje sve većeg broja učesnika i njihovih resursa. Pax oeconomica nije mir ljudi, već mir roba. Stoga monopol tog pax oeconomica mira bti poguban. 1980. Odlomak iz teksta Obični mir, iz zbirke Pravo na zajedništvo; Rad, edicija Pečat, preveo Gligorije Ernjaković, Beograd, 1985. Tekst se može naći i na engleskom, u obliku govora, pod naslovom The De-Linking of Peace and Development: Opening address on the occasion of the first meeting of the Asian Peace Research Association, Yokohama, 1st. December 1980. Ta verzija je nešto drugačija od one objavljene u knjizi Pravo na zajedništvo. (AG)

35

Alati druželjubivosti Ivan Ilič, 1973. Odlomci iz knjige Tools for Conviviality, u kojima se Ilič osvrće na izveštaj ekspertskog foruma Rimski klub (Club of Rome), koji je 1972. objavio svoju čuvenu studiju Granice rasta (The Limits to Growth). Prevod: AG.

Jednodimenzionalna debata među zagovornicima različitih lekova za poremećaj ekološke ravnoteže može samo podstaći pogrešna očekivanja da bi se ljudsko delovanje moglo nekako uklopiti u zahteve sveta zamišljenog kao tehnološki totalitet. Birokratski garantovano preživljavanje, u takvim uslovima, podrazumevalo bi ekspanziju industrijske ekonomije do tačke u kojoj se centralizovano planiranje sistema proizvodnje i reprodukcije poistovećuje sa dirigovanom evolucijom planete Zemlje. Ako bi to industrijski zamišljeno rešenje bilo široko prihvaćeno, kao jedini način za održavanje životnih uslova, očuvanje fizičkog miljea moglo bi postati izgovor za stvaranje birokratskog Levijatana, čije bi poluge upravljale stepenom reprodukcije ljudi, njihovim očekivanjima, proizvodnjom i potrošnjom. Takav tehnološki odgovor na porast populacije, zagađenja i izobilja može počivati samo na daljem razvoju preovlađujuće institucionalizacije vrednosti. [… ] Obnavljanje ekološke ravnoteže zavisi od sposobnosti društva da se suprotstavi progresivnoj materijalizaciji vrednosti. U suprotnom, čovek se može naći potpuno zatvoren unutar svoje veštačke kreacije, bez izlaza. Okružen fizičkim, društvenim i psihološkim miljeom koji je sam stvorio, čovek će postati zatočenik u školjci tehnologije, nesposoban da ponovo pronađe drevni milje kojem je bio prilagođen stotinama hiljada godina. Ekološka ravnoteža se ne može obnoviti, ako ne se podsetimo da samo osobe mogu imati ciljeve i da samo osobe mogu raditi na njihovom ostvarenju. Mašine samo neumoljivo svode ljude na ulogu nemoćnih pomagača njihovog destruktivnog progresa. […] Mogu samo da nagađam kako će slom industrijskog društva vremenom postati kritično pitanje. Ali mogu izneti prilično čvrst stav o kvalifikacijama koje bi trebalo da pruže smernice u nastupajućoj krizi. Verujem da će se rast neminovno zaustaviti. Totalni kolaps industrijskog monopola nad proizvodnjom biće posledica sinergije neuspeha mnoštva sistema koji su podržavali njegovu ekspanziju. Ta ekspanzija se održava na osnovu iluzije da pažljivo sistemsko programiranje može stabilizovati i harmonizovati sadašnji rast, iako ono samo gura sve institucije ka njihovoj drugoj prelomnoj tački. Praktično preko noći, ljudi će izgubiti poverenje ne samo u glavne institucije već i u čudesne recepte nesuđenih menadžera krize. Sposobnost postojećih institucija da definišu vrednosti kao što su obrazovanje, zdravlje, blagostanje, transport ili informisanje, iznenada će ispariti, zato što će biti prepoznata kao iluzorna. [… ] Jedino rešenje za ekološku krizu jeste uvid da bismo mogli biti srećniji ako se pokažemo sposobnim da radimo zajedno i da se sami staramo jedni o drugima. [… ]

36

ENERGETSKA KRIZA Ivan Illich, 1973. Preveli: Kaja i Eugen (Zagreb, 2009)













ENERGETSKA KRIZA INDUSTRIJALIZACIJA PROMETA MAŠTA OPČINJENA BRZINOM CIJENA VREMENA NEUČINKOVITOST AKCELERACIJE RADIKALNI MONOPOL INDUSTRIJE GRANICA KOJA IZMIČE STUPNJEVI SAMOPOGONJENE MOBILNOSTI DOMINANTNA NASUPROT DOPUNSKIM MOTORNIM VOZILIMA NEDOVOLJNA OPREMLJENOST, PRERAZVIJENOST I ZRELA TEHNOLOGIJA

„Socijalizam može doći samo na biciklu.“ — José Antonio Viera-Gallo, pomoćnik ministra pravde u vladi Salvadora Aljendea

ENERGETSKA KRIZA U posljednje je vrijeme postalo pomodno govoriti o prijetećoj energetskoj krizi. Ovaj eufemistički termin prikriva kontradikciju i blagoslivlja iluziju. Prikriva kontradikciju svojstvenu težnji za istovremenim postizanjem jednakosti i industrijskog rasta. On održava iluziju da snaga stroja može beskonačno zamjenjivati ljudsku radnu snagu. Kako bi razriješili ovu kontradikciju i raspršili iluziju moramo hitno razjasniti realnost koju jezik krize pokušava prikriti: velike količine energije degradiraju društvene odnose jednako neizbježno kao što uništavaju fizički okoliš. Zagovornici koncepta energetske krize vjeruju i nastavljaju promicati čudno viđenje čovjeka. Prema tom poimanju, čovjek se rađa ovisan o robovima kojima na bolan način mora naučiti upravljati. Ako se ne služi ljudskim robovima, tada su mu potrebni strojevi koji će poslove obavljati za njega. Prema ovoj doktrini, dobrobit društva se može mjeriti brojem godina koje njegovi pripadnici provode u školi i brojem takvih "energetskih robova" kojima su pritom naučili vladati. Ovo je vjerovanje zajedničko objema trenutačno prevladavajućim, sukobljenim ekonomskim ideologijama. Izazov tom vjerovanju predstavljaju očita nejednakost, preopterećenost i nemoć koje se javljaju kad god nezasitne horde energetskih robova nadmaše broj ljudi za određeni faktor. Retorika energetske krize usredotočena je na nedostatak hrane za te robove. Ja se, međutim, pitam da li ih slobodni ljudi uopće trebaju? Energetske politike koje se usvoje u ovom desetljeću odredit će karakter društvenih odnosa koji će prevladavati godine 2000. Niskoenergetska politika dozvoljava širok izbor životnih stilova i kultura. Ukoliko se društvo odluči za visoku potrošnju

37 energije, društvene odnose će morati diktirati tehnokracija i djelovat će degradirajuće, bez obzira nazivali ih mi kapitalističkima ili socijalističkima. U ovom je trenutku većina društava, posebice onih siromašnih, slobodna svoju energetsku politiku odrediti prema bilo kojojoj od slijedeće tri smjernice. Društvena dobrobit se može poistovjetiti s visokom per capita potrošnjom energije, visokom učinkovitošću transformacije energije ili sa što manjom uporabom mehaničke energije od strane najmoćnijih članova društva. Kod prvog pristupa naglasak se stavlja na pažljivo upravljanje oskudnim i štetnim gorivima od strane industrije, a kod drugog na preoblikovanje industrije u skladu s potrebama termodinamičke štedljivosti. Ova prva dva pristupa nužno podrazumijevaju velika javna izdavanja i povećanu socijalnu kontrolu. Oba opravdavaju potrebu za uvođenjem kompjuteriziranog Levijatana i o oba se naširoko raspravlja. Mogućnost trećeg pristupa jedva da se spominje. Iako su ljudi počeli prihvaćati da je ekološkim razlozima motivirano ograničenje maksimalne per capita potrošnje energije uvijet njihovog fizičkog opstanka, još nisu počeli razmišljati o najmanjem mogućem utrošku energije kao temelju mogućih društvenih poredaka koji bi bili koliko suvremeni toliko i poželjni. No, jedino ograničenje potrošnje energije može voditi k društvenim odnosima koje obilježava visok stupanj jednakosti. Ova trenutačno zanemarena opcija jedina je dostupna svim nacijama. To je ujedno i jedina strategija kojom se može politički ograničiti moć čak i onih birokrata najzainteresiranijih za daljnju motorizaciju. Participativna demokracija podrazumijeva nisko-energetsku tehnologiju. I samo participativna demokracija pruža uvjete za racionalnu tehnologiju. Rijetko se zapaža da jednakost i potrošnja energije mogu zajedno rasti samo do neke granice. Ispod određene granice strojne snage2 per capita, motorizacija stvara povoljne uvijete za društveni napredak. Iznad ove granice, potrošnja energije se povećava na račun jednakosti. Energetsko obilje koje prelazi tu granicu znači smanjenu mogućnost kontrole nad tom energijom za većinu ljudi. Široko rasprostranjeno vjerovanje da bi obilje čiste energije značilo lijek za sve društvene bolesti posljedica je političke zablude prema kojoj jednakost i potrošnja energije mogu beskonačno rasti zajedno, barem u određenim idealnim političkim uvjetima. Rukovodeći se tom iluzijom skloni smo obezvrijediti bilo kakvu mogućnost društvenog postavljanja granice potrošnje energije. Ali ako su ekolozi u pravu kada tvrde da ne-metabolička energija zagađuje, jednako je tako neizbježno da, iznad određene granice, upotreba strojne snage korumpira. Granica potrošnje energije koja dovodi do društvene dezintegracije ne podudara se nužno s granicom iznad koje energetska pretvorba proizvodi fizičko uništenje. Izrazimo li ih u konjskim snagama, prva granica je nesumnjivo niža. To je činjenica koju se mora priznati prije nego li se određivanje prihvatljive per capita strojne snage počne politički tematizirati. Čak kada bi energija koja ne zagađuje bila moguća, i kad bi bila obilato dostupna, velika potrošnja energije i dalje bi djelovala na društvo kao droga koja je fizički bezopasna, ali izaziva snažnu psihičku ovisnost. Zajednica može birati između metadona i naglog skidanja s igle - između toga da održava svoju ovisnost o vanjskoj energiji ili da je se otarasi u bolnim grčevima - no ni u jednoj zajednici ne mogu 2 Illich ovdje rabi izraz "wattage" što se moglo prevesti i kao "vataža". Kako, međutim, ovaj kolokvijalni "strojarski" izraz preveden na hrvatski u zvuči prilično nespretno, u daljnjem smo tekstu konzekventno koristili izraz strojna snaga. Watt je, podsjetimo, SI jedinica za snagu. Kada god u ovom tekstu koristi izraz "wattage" Illich misli na snagu strojeva. (op. prev.)

38 njezini članovi biti zakačeni na sve veći broj energetskih robova i istodobno biti autonomno aktivni. U prethodnoj raspravi sam pokazao da nakon što se premaši određeni BDP per capita cijena socijalne kontrole raste brže od cjelokupnog proizvoda i postaje glavna institucionalna aktivnost određene ekonomije. Terapija koju pružaju obrazovni radnici, psihijatri, i socijalni radnici mora se preklapati s planovima različitih planera, menadžera i prodavača te nadopunjavati usluge sigurnosnih agencija, vojske i policije. Sada bih želio ukazati na razlog zašto više materijalnog obilja zahtjeva više kontrole nad ljudima. Tvrdim da se iznad određenog nivoa energije per capita politički sustav i kulturni kontekst bilo kojeg društva počinju raspadati. Jednom kada je premašena određena količina energije per capita, obrazovanje za apstraktne ciljeve birokracije mora istisnuti pravne garancije osobne i konkretne inicijative. Ta količina je granica društvenog reda. Obrazložit ću tvrdnju kako tehnokracija mora prevladati čim odnos između metaboličke snage i snage strojeva prekorači krajnju, odredljivu granicu. Iako ta granična vrijednost nije pretjerano ovisna o stupnju tehnološkog razvoja, ona ipak nije dio društvene imaginacije kako bogatih tako ni srednje bogatih zemalja. I Sjedinjene Države i Meksiko prešle su ovu kritičnu granicu. Iako Meksiko ima per capita dohodak od 500$, a SAD 5000$, postojeći interesi za izgradnjom industrijske infrastrukture potiču obje zemlje na još veću potrošnju energije. Posljedica je toga da i meksički i američki ideolozi na svoje frustracije stavljaju etiketu energetske krize. Uz to, ni u jednoj od spomenutih zemalja se ne shvaća da prijetnja društvenog sloma ne proizlazi ni iz nestašice goriva niti iz rastrošne, neracionalne ili zagađujuće upotrebe raspoložive strojne snage, nego iz nastojanja industrija da društvu nametnu količine energije koje neizbježno ponižavaju, depriviraju i frustriraju većinu ljudi. Pretjerana upotreba strojne snage može biti podjednako opasna kao i pretjerana potrošnja kalorija iz hrane, međutim, društvu je mnogo teže priznati ovisnost o strojnoj snazi nego o nezdravoj prehrani. Granica društveno prihvatljive per capita strojne snage daleko je veća od one kojom raspolaže čak 4/5 svjetskog stanovništva, ali istovremeno i daleko manja od one kojom se koristi svaki vozač Volkswagena. Ona izmiče kako onima koji troše previše tako i onima koji troše premalo. U nerazvijenim zemljama, ukidanje ropstva i teškog rada ovisi o uvođenju odgovarajućih modernih tehnologija. Razvijeni pak, kako bi izbjegli još goru degradaciju, moraju pronaći granicu potrošnje energije iznad koje tehnički procesi počinju diktirati društvene odnose. Kalorije doprinose kako biološkom, tako i društvenom zdravlju jedino kada ne prelaze tanku liniju koja razdvaja ono što je dovoljno od onog što je previše. Takozvana energetska kriza je, dakle, politički upitan koncept. Definiranje javnog interesa vezanog uz količinu snage i raspodjelu kontrole nad korištenjem energije može voditi u dva suprotna smjera. S jedne strane, mogu se postaviti pitanja koja će otvoriti put političkoj obnovi kroz potragu za post-industrijskom, radno-intenzivnom, nisko-energetskom ekonomijom obilježenom visokim stupnjem društvene jednakosti. S druge strane, naša histerična briga da osiguramo hranu mašinama može nas bespovratno odvesti u hiperindustrijski armagedon. Politička obnova pretpostavlja priznavanje činjenice da postoji kritična količina potrošnje energije po glavi stanovnika iznad koje energiju više nije moguće kontrolirati političkim procesima. Univerzalna društvena ograničenja bit će neizbježna posljedica ekoloških granica

39 potrošnje energije koju sada diktiraju industrijski planeri odlučni da proizvodnju održe na nekom hipotetskom maksimumu. Bogate zemlje poput Sjedinjenih Država, Japana ili Francuske možda nikada neće doseći točku u kojoj bi se ugušile u svom vlastitom otpadu, ali samo zato što će njihova društva još prije toga zapasti u sociokulturnu energetsku komu. Zemlje poput Indije, Burme i, barem još neko kratko vrijeme, Kine nalaze se u obrnutom položaju jer su još uvijek u dovoljnoj mjeri pokretane mišićima da mogu izbjeći energetski udar. Ove zemlje još uvijek mogu odlučiti da ostanu u granicama na koje će se bogate zemlje morati vratiti tek nakon potpunog gubitka svojih sloboda. Izbor ekonomije zasnovane na minimalnoj potrošnji energije primorava siromašne da napuste svoja fantastična očekivanja, a bogate da prepoznaju svoje uvriježene interese kao pogubno opterećenje. I jedni i drugi moraju odbaciti fatalnu sliku čovjekarobovlasnika koju trenutačno promiče ideološki stimulirana glad za energijom. U društvima koja su postala bogata zahvaljujući industrijskoj revoluciji, energetska kriza služi kao izlika za nove poreze koji bi trebali omogućiti uvođenje još novijih, "racionalnijih" i društveno ubojitijih industrijskih procesa namjesto onih koji su, zahvaljujući neučinkovitom pretjeranom širenju, postali zastarjeli. Vođe zemalja kojima industrijalizacija još nije u potpunosti ovladala koriste energetsku krizu kao izliku za centralizaciju proizvodnje, zagađenja i vlastite kontrole u očajničkom pokušaju da uhvate korak s onima koji raspolažu većom strojnom snagom. Izvozeći svoju krizu i propovijedajući novo evanđelje puritanskog obožavanja energije bogati su siromašnima nanijeli više štete, nego prodajom proizvoda iz danas zastarjelih tvornica. Čim neka siromašna zemlja prihvati doktrinu po kojoj će dobro upravljanje sa što većim količinama energije uvijek uroditi s više dobara za veći broj ljudi, ona upada u klopku robovanja maksimalizaciji industrijske proizvodnje. Kada odluče modernizirati svoje siromaštvo povećanjem svoje ovisnosti o energiji, siromašni neizbježno gube mogućnost korištenja racionalne tehnologije. Jednako se neizbježno lišavaju mogućnosti primjene osloboditeljskih tehnologija i participativne politike kada, zajedno s najvećom mogućom potrošnjom energije, prihvate i najveću moguću društvenu kontrolu. Energetska kriza ne može se prevladati povećanim unosom energije. Može je se, međutim, rastočiti zajedno s iluzijom da blagostanje ovisi o broju energetskih robova kojima čovjek upravlja. U tu svrhu, nužno je utvrditi granicu nakon koje energija kvari ljude i sustav, i učiniti to kroz politički proces koji udružuje zajednicu u potrazi za tom granicom. Kako ovakvo istraživanje ide u smjeru suprotnom od onih koja stručnjaci danas provode za potrebe institucija, ja ću ga ovdje nazivati protuistraživanjem3. Ono se sastoji od tri koraka. Prvo, potreba za ograničenjem potrošnje energije per capita mora biti prepoznata i prihvaćena kao društveni imperativ. Zatim, potrebno je utvrditi raspon unutar kojeg bi se mogla nalaziti kritična vrijednost potrošnje. Naposlijetku, svaka bi zajednica trebala utvrditi razinu nejednakosti, destrukcije i prihvatljivih lišavanja sloboda koju su njeni članovi voljni dozvoliti u zamjenu za zadovoljstvo koje im pruža obožavanje snažnih naprava i sudjelovanje u ritualima režiranim od strane profesionalaca koji kontroliraju njihovo funkcioniranje. Potreba za političkim istraživanjem optimalne količine energije u društvu može se kratko i jasno ilustrirati na primjeru modernog prometa. U Sjedinjenim Državama troši se na vozila između 25% i 40% ukupne energije (ovisno o tome kako računamo): 3

Prevedeno prema francuskom "contre-recherche". U engleskom izdanju stoji "counterfoil research". (op.prev.)

40 kako bi ih se proizvelo i pokretalo, kako bi se raščistio put pred njima kada voze, lete i parkiraju. Većina ove energije troši se na pomicanje ljudi čvrsto vezanih za svoja sjedala. Samo za transport ljudi, 250 milijuna Amerikanaca troši više goriva nego 1,3 milijardi Kineza i Indijaca za sve svrhe. Najveći dio tog goriva troši se na ubrzanje u koje se naivno vjeruje i koje oduzima mnogo vremena. Siromašne zemlje troše manje energije po osobi, ali postotak ukupne energije utrošen na promet u Mexicu ili Peruu vjerojatno je još veći nego u SAD-u i na korist je još manjem postotku stanovništva. Zbog same dimenzije ove djelatnosti jednostavno je koliko i važno na primjeru osobne mobilnosti pokazati da postoji društveno-kritična količina energije. U prometu, energija utrošena tokom određenog vremenskog perioda – snaga – pretvara se u brzinu. U ovom slučaju kritična količina energije može se izraziti kao ograničenje brzine. Svugdje gdje je ta granica prekoračena možemo uočiti temeljni obrazac društvene degradacije izazvane prevelikom količinom energije. Kada se vozila počnu kretati brzinom većom od 25 kilometar na sat jednakost se počinje gubiti, a oskudica, kako vremena tako i prostora, povećavati. Motorizirani transport monopolizira promet i onemogućava promet pogonjen ljudskom snagom (samopogonjeni promet). U svim zapadnim zemljama, kilometraža koju prelazi prosječni putnik povećala se za faktor 100 u razdoblju od 50 godina nakon izgradnje prve željeznice. Kada omjer snage koja pogoni ljude i snage koja pogoni vozila prijeđe određenu vrijednost, mehanički transformatori mineralnih goriva onemogućavaju ljudima da koriste svoju metaboličku energiju i prisiljavaju ih da postanu ovisni o upotrebi – potrošnji – prijevoza. Na te posljedice koje brzina ima po autonomiju ljudi tek neznatno utječu tehničke karakteristike motornih vozila ili to koja je osoba, odnosno tijelo vlasnik aviokompanija, autobusa, željeznica i automobila. Velika brzina je kritični faktor koji prijevoz čini društveno destruktivnim. Istinski izbor političkih mjera i poželjnih društvenih odnosa moguć je jedino ondje gdje je brzina ograničena. Participativna demokracija zahtjeva nisko-energetske tehnologije, a slobodni ljudi mogu putovati stazom k produktivnim društvenim odnosima jedino brzinom bicikla. INDUSTRIJALIZACIJA PROMETA Rasprava o tome kako se energija koristi za pomicanje ljudi zahtjeva uvođenje formalne distinkcije između transporta i tranzita kao dvije komponente prometa. Pod prometom mislim na bilo koji oblik pomicanja ljudi s jednog mjesta na drugo kada se nalaze izvan svojih domova. Pod tranzitom mislim na onoj oblik kretanja koji koristi ljudsku metaboličku enenergiju, a pod transportom (prijevozom) na kretanje koje se oslanja na druge izvore energije. Ovu drugu kategoriju uglavnom čine motorna vozila, pošto u prenapućenom svijetu životinje predstavljaju konkurenciju čovjeku u pogledu potrošnje hrane (ukoliko se, poput magaraca i deva, ne hrane biljkama, koje čovjek, odnosno druge životinje koje uzgaja za prehranu, ne mogu iskoristiti). Čim ljudi postanu podanici prometa - ne samo kada su na višednevnim putovanjima, nego i na njihovim svakodnevnim putevima - kontradikcije između društvene pravde i motorne snage, između efikasnog kretanja i veće brzine, između osobnih sloboda i inžinjerski usmjeravanog kretanja, postaju bolno jasne. Nametnuta ovisnost o samohodnim (auto-mobile) mašinama poriče upravo one vrijednosti kojima bi poboljšani transport trebao doprinositi.

41 Ljudima dobro ide kretanje na njihovim vlastitim nogama. Analiziramo li pobliže ovo primitivno sredstvo kretanja, ustanovit ćemo da je prilično efikasno u usporedbi s pokretanjem velikog broja ljudi u modernim gradovima ili na industrijskim farmama. Ono će se činiti posebice privlačno znamo li da suvremeni Amerikanci prehodaju otprilike jednak broj kilometara kao i njihovi preci, samo što se danas uglavnom kreću kroz hodnike, tunele, dućane i parkirališta. Pješaci su uglavnom jednaki. Oslanjajući se isključivo na svoje vlastite noge, ljudi se kreću slijedeći svoje trenutačne pobude, brzinom od 4 do 6 kilometara na sat, u bilo kojem smjeru i svugdje gdje pristup nije ograničen kakvom zakonskom ili fizičkom preprekom. Poboljšanja ovog urođenog stupnja mobilnosti trebala bi sačuvati ove vrijednosti te im pridodati neke nove, poput većeg raspona kretanja, boljeg gospodarenja vremenom, udobnosti i većih mogućnosti za osobe s invaliditetom. Ovo se dosad nije dogodilo. Umjesto toga, rast industrije transporta svugdje je imao upravo suprotne efekte. Od trenutka kad su strojevi za kretanje koji putniku stoje na raspolaganju premašili određenu snagu, ova je industrija smanjila jednakost među ljudima, ograničila mobilnost na sustav industrijski određenih pravaca i izazvala još nezabilježenu nestašicu vremena. Kada brzina njihovih vozila pređe izvjesnu granicu, građani postaju potrošači transporta, krećući se svaki dan u istom krugu koji ih vraća natrag njihovim kućama - riječ je o onome što američko Ministarstvo trgovine naziva putem (trip) za razliku od putovanja (travel) na koje Amerikanci odlaze opremljeni svojom četkicom za zube. Više energije utrošene u sustavu transporta znači da svakog dana sve veći broj ljudi sve brže prevaljuje sve veće udaljenosti. Svačiji se svakodnevni radijus kretanja povećava na račun mogućnosti da se s vremena na vrijeme posjeti prijatelje ili prošeta parkom na putu od kuće na posao. Ekstremne privilegije ostvarene su na račun opće porobljenosti. Elita krajnje udobno prelazi neviđene razdaljine na svojim putovanjima, dok većina sve veći dio života provodi na neželjenim putovima. Nekolicina na svojim letećim tepisima odlazi na daleka mjesta koja zahvaljujući njihovim kratkotrajnim boravcima postaju sve rijeđa i sve zavodljivija, dok je većina prinuđena kretati se dalje i brže nego prije te trošiti sve više vremena na odmor i pripreme za svoje svakodnevne pute. U Sjedinjenim Državama 4/5 vremena koje ljudi provedu na putu otpada na svakodnevne odlaske na posao ili u kupovinu; istovremeno 4/5 kilometraže prijeđene zrakoplovima u svrhu putovanja na konferencije i turističke destinacije otpada na 1,5% populacije, najčešće na dobrostojeće i visoko obrazovane. Što su vozila brža to su veće subvencije koje dobivaju iz sustava regresivnog oporezivanja. Tek si 0,2% populacije Sjedinjenih Država može priuštiti putovanje avionom o svom vlastitom trošku više od jedanput na godinu; i samo još nekoliko zemalja može se "pohvaliti" takvom brojkom. I oni koji robuju svakodnevnim odlascima na posao i oni koji bezbrižno putuju jednako su ovisni o transportu. Onog koji se prepušta putovanjima povremeni izleti na Accapulco ili na partijski kongres zavode na pomisao da živi u smanjenom svijetu čiji su svi stanovnici, baš poput njega, ubrzani snažnim strojevima. Zbog mogućnosti da provede nekoliko sati u sjedalu moćnog transportnog stroja on postaje sudionikom u iskrivljavanju ljudskog prostora i pristaje na takav dizajn geografije svoje zemlje koji će biti po mjeri vozila, a ne po mjeri ljudi. Čovjek se razvio, fizički i kulturno, u harmoniji sa svojom kozmičkom nišom. Ono što je za životinje tek okoliš, čovjek je naučio pretvoriti u svoj dom. Njegova samosvijest zahtjeva kao svoj dodatak životno

42 vrijeme i životni prostor povezane tempom njegova kretanja. Ukoliko je taj odnos određen brzinom vozila, a ne kretanjem ljudi, čovjek-graditelj sveden je na putnika koji se svaki dan kreće od kuće do posla. Tipični američki muškarac posveti više od 1600 sati godišnje svome automobilu. On sjedi u njemu kada se vozi i kada stoji na mjestu. On ga parkira i kasnije traži. Radi kako bi zaradio novac kojim će ga otplatiti. Radi kako bi mogao platiti benzin, cestarine, osiguranje, poreze. Od 16 budnih sati on 4 provodi u autu ili radeći za auto, a ova brojka ne uzima u obzir vrijeme utrošeno na druge aktivnosti koje diktira transport: vrijeme provedeno u bolnicama, sudovima, i garažama; vrijeme provedeno u gledanju reklama za automobile ili pohađanju sastanaka na kojima se potrošače educira kako što bolje odbrati svoje iduće vozilo. Tipični Amerikanac potroši 1.600 sati kako bi prešao 10.000 kilometara, on, dakle, potroši sat svog životnog vremena kako bi prešao 6 kilometara. U zemljama bez transportne industrije ljudi uspjevaju postići to isto, krečući se pješice kamo god žele, a u prometu troše samo 3 do 8 posto društvenog vremenskog budžeta, za razliku od 28% koliko troši ranije spomenuti tipični Amerikanac. Ono što razlikuje promet u bogatim od prometa u siromašnim zemljama nije kilometraža prevaljena po satu životnog vremena, nego to što stanovnici bogatih zemalja više vremena provode u prisilnoj konzumaciji velikih količina energije koju na tržište stavlja i nejednako raspodjeljuje transportna industrija. MAŠTA OPČINJENA BRZINOM Nakon što potrošnja energije prijeđe određenu granicu, transportna industrija počinje diktirati konfiguraciju društvenog prostora: autoceste se množe i postaju prepreka komunikaciji među susjedima, polja se smještaju na udaljenost koju farmer više ne može prehodati, ambulantna kola odmiču bolnice van kruga od nekoliko kilometara unutar kojeg je bolesno dijete moguće prenijeti na rukama. Doktor više ne dolazi u kuću jer su, zahvaljujući vozilima, bolnice postale pravo mjesto za oboljele. Jednom kada teški kamioni dođu do sela visoko u Andama, dio lokalnog tržišta nestaje. Kasnije, kada se srednja škola, zajedno s asfaltiranom cestom, pojavi na gradskom trgu najbližeg grada, sve više mladih ljudi seli u grad, sve dok ne ostane niti jedna obitelj koja ne žudi za susretom s nekim tko se nalazi stotinama kilometara dalje, dolje na obali. Brzina podjednako iskrivljuje percepciju prostora, vremena i osobne snage u bogatim i siromašnim zemljama, iako se razlike površno gledano mogu činiti velikima. Posvuda transportna industrija oblikuje novu vrstu čovjeka koji koji će se uklapati u novu geografiju i novi ritam života koji zahtjeva njena izgradnja. Glavna razlika između Kanzasa i Guatemale je u tome što u središnjoj Americi neke regije još uvijek nemaju doticaja s motornim vozilima i stoga još nisu iskusile degradaciju koju ovisnost o njima izaziva. Proizvod transportne industrije je kronični putnik4. On je izbačen iz svijeta u kojem se ljudi još pokreću sami i izgubio je osjećaj da stoji u središtu svog svijeta. Svijestan je izluđujuće nestašice vremena uzrokovane svakodnevnom vožnjom u autima, tramvajima, autobusima, podzemnim željeznicama i lifotvima koji ga prisiljavaju da prevali u prosjeku 30 kilometara dnevno, krečući se često uzduž i poprijeko unutar radijusa manjeg od 10 kilometara. Bez obzira kreće li se podzemnom željeznicom ili 4

U originalu: "habbitual passenger" (op. prev.)

43 mlažnjakom, osjeća se sporijim i siromašnijim od drugih i zavidan je na prečicama kojima se privilegirani mogu služiti kako bi izbjegli frustracije prometa. Kada je ograničen voznim redom vlaka kojim svakog dana putuje na posao, sanja o autu. Kada je u autu, iscrpljen prometnom gužvom, zavidi "kapitalistima brzine" koji se mogu kretati mimo prometa. Kada sam pokriva troškove svog auta, vrlo dobro zna da upraviteljima korporativnih voznih parkova račune za gorivo plaćaju njihove kompanije. Kronični putnik je žrtva rastuće nejednakosti, nestašice vremena i osobne nemoći, ali ne vidi drugog izlaza iz ovog škripca osim da zahtjeva još više onog što već ima: još više transporta. On čeka na tehničke promijene u dizajnu vozila, cesta i redova vožnje ili pak revoluciju koja bi omogućila masovni brzi transport pod javnom kontrolom. Niti u jednom slučaju ne uzima u obzir cijenu koju će morati platiti da bi bio prevezen u bolju budućnost. Zaboravlja da je on taj koji plaća račun, bilo kroz poreze bilo kroz namete na korištenje prometne infrastrukture. On previđa skrivene troškove zamjene privatnih automobila jednako brzim javnim prijevozom. Kronični putnik ne može shvatiti suludost prometa zasnovanog prvenstveno na transportu. Percepcija prostora i vremena koju je naslijedio deformirala je industrija. Izgubio je sposobnost da sebe zamisli izvan uloge putnika. Naviknut na to da ga se prevozi, izgubio je kontrolu nad fizičkom, društvenom i psihičkom snagom koja počiva u ljudskim nogama. Putnik je teritorij poistovjetio s nedodirljivim krajolikom kojeg promatra kroz staklo jurećeg vozila. Izgubio je moć da uspostavi svoj teritorij, označi ga svojim otiskom i potvrdi svoju suverenost nad njim. Izgubio je povjerenje u svoju sposobnost da druge pripusti sebi i s njima svijesno djeli prostor. On se više ne može sam suočiti s udaljenošću. Prepušten samome sebi, on se osjeća nepokretnim. Kronični putnik mora prihvatiti novi skup vjerovanja i očekivanja želi li se osjećati sigurnim u čudnom svijetu u kom su i zajedništvo i osamljenost proizvod transporta. Okupiti se za njega znači biti transportiran na mjesto okupljanja. On vjeruje da politička moć proizlazi iz kapaciteta transportnog sustava, a, kada su transportna sredstva nedostupna, od mogućnosti pristupa televizijskom ekranu. Za njega je zahtjev za slobodom kretanja jednak zahtjevu za osiguranjem sredstava prijevoza. On vjeruje da stupanj demokracije ovisi o snazi transportnog i komunikacijskog sustava. On je izgubio vjeru u političku moć svojih nogu i svog jezika. Posljedica je toga da on više ne želi više sloboda kao građanin, nego bolju uslugu kao klijent. On ne inzistira na slobodi da se kreće i razgovara s ljudima, nego na zahtjevu da ga se prevozi i da ga se informira putem medija. On želi bolje proizvode rađe nego slobodu od robovanja proizvodima. Za kroničnog putnika od životne važnosti je da shvati da je ubrzanje koje zahtjeva samoporažavajuće i da nužno rezultira smanjenjem jednakosti, slobodnog vremena i autonomije. CIJENA VREMENA Neograničavana brzina je skupa i sve je manji broj onih koji si ju mogu priuštiti. Svaki porast brzine vozila povećava troškove njegova pokretanja kao i izgradnje infrastrukture po kojoj se kreće. Najdramatičnija posljedica povećanja brzine je, međutim, povećanje površine potrebne za kretanje vozila. Kada energija potrebna za pokretanje najbržih putnika prijeđe određenu granicu, nastaje svjetska klasa kapitalista brzine. U tom trenutku počinje dominirati razmjenska vrijednost vremena, što se odražava i u jeziku: vrijeme se troši, ulaže, baca i koristi. Kako društva počinju lijepiti cijene na vrijeme, stupanj društvene jednakosti postaje obrnuto proporcionalan brzini vozila.

44 Velika brzina enormno povećava vremenski kapital nekolicine, no, paradoksalno, čini to stvarajući veliki vremenski trošak svim ostalima. U Bombayu aute posjeduje tek nekolicina. Oni do provincijskog središta mogu stići u jednom danu i mogu si takav put priuštiti otprilike jednom tjedno. Dvije generacije ranije takav bi put trajao tjedan dana i bilo bi ga moguće poduzeti tek jednom godišnje. Vlasnici automobila sada putuju više i troše više vremena na putovanja, ali i ometaju promet tisuća bicikala i rikši koji središtem Bombaya teče efektivnom brzinom još uvijek većom od one u središtu Pariza, Londona ili New Yorka. Ukupni utrošak društvenog vremena povezan s transportom raste brže od vremenskih ušteda koje nekolicina ostvaruje na svojim brzim putovanjima. S dostupnošću brzih sredstava prijevoza promet neograničeno raste. Iznad određene granice, proizvodi transportne industrije troše društvu više vremena nego što ga uspiju uštedjeti. Korist koju povećanje brzine donosi malom broju ljudi rezultira rastućom štetom za većinu5. Nakon određene kritične brzine, nitko ne može uštedjeti vrijeme bez da prisili druge da ga izgube. Onaj tko smatra da polaže pravo na brže vozilo zapravo ustraje na tome da njegovo vrijeme vrijedi više od vremena onog koji se koristi sporijim. Iznad određene brzine putnici postaju konzumenti tuđeg vremena, a vozila postaju sredstvo za ostvarivanje neto transfera životnog vremena. Stupanj tog prijenosa mjeri se jedinicama brzine. Ova grabež za vremenom rezultira pljačkanjem onih koji su ostali pozadi, a kako oni predstavljaju većinu, otvara se etičko pitanje daleko općenitije naravi nego što je slučaj s lutrijama kojima se određuje tko ima pravo na dijalizu ili transplantaciju organa. Iznad određene brzine motorna vozila stvaraju udaljenost koju jedino ona sama mogu svladati. Ona stvaraju udaljenost za sve, a njeno svladavanje omogućuju samo nekima. Novi makadam kroz prašumu čini grad dostupnim pogledu, ali ne i stvarno dostupnim za većinu brazilskih farmera koji preživljavaju od svoje vlastite poljoprivredne proizvodnje. Nova autocesta proširuje Chicago, ali one opremljene brzim vozilima odvlači iz centra koji se pretvara u geto. Suprotno onome što se obično tvrdi, čovjekova brzina je od doba perzijskih careva pa do stoljeća pare ostala gotovo nepromijenjena. Bez obzira na to kako su se prenosile, vijesti nikada nisu putovale brzinom većom od 150 kilometara na dan. Ni trkači iz doba Inka, ni perzijski konjanici, ni poštanske kočije na svojim stalnim linijama u vrijeme Luja XIV nisu premašile tu brzinsku barijeru. Vojnici, istraživači, trgovci i hodočasnici kretali su se brzinom od 30 kilometara na dan. Kao što je Valéry rekao: Napolon se morao kretati jednako sporo kao i cezar. Car je znao da se društveno blagostanje mjeri prihodima koje osiguravaju kočije, ali kočije nije mogao bitno ubrzati. Put od Pariza to Toulousea je u rimska vremena trajao 200 sati, dok je 1740. prije otvaranja novih kraljevskih cesta - putovanje putničkom kočijom još uvijek trajalo 158 sati. Do 1830., vrijeme puta smanjilo se na 110 sati, ali po novu cijenu iste godine se u Francuskoj prevrnulo 4150 putničkih kočija, a u tim je nesrećama stradalo više od 1000 ljudi. Željeznica je dovela do iznenadne promjene. Tako je Napoleon III 1855. tvrdio da je u vlaku negdje na putu između Pariza i Mareseillesa postigao brzinu od 96 kilometara na sat. Unutar samo jedne generacije, prosječna udaljenost koju bi Francuz tokom godine proputovao povećala se 130 puta, a britanska željeznička mreža je zabilježila svoju najveću ekspanziju. Putnički vlakovi 5 U ovoj se rečenici Illich poigravao ekonomističkim terminom marginalne koristi (marginal utility). Tako govori o marginalnoj koristi (marginal utility) koju brzina donosi manjini i "marginalnoj šteti" (marginal dis-utility) koju donosi većini (op. prev.)

45 su dosegli svoju optimalnu cijenu u smislu vremena utrošenog na njihovo održavanje i upotrebu. S daljnjim ubrzanjem, transport je počeo dominirati prometom, a brzina je dovela do stvaranja hijerarhijski poredanih destinacija. Pojedine grupe destinacije danas odgovaraju određenom nivou brzine i određenoj klasi putnika. Svako povećanje udaljenosti krajnje točke putovanja degradira one prikovane za nižu brzinu. Na one koji su prisiljeni pokretati se svojom vlastitiom snagom sada se gleda kao na nedovoljno razvijene outsidere. Reci mi koliko se brzo krećeš i reći su ti tko si. Ukoliko si jedan od onih kojem su novci poreznih obveznika omogućili da putuje Concordeom zasigurno si na vrhu. U posljednje dvije generacije vozilo je postalo znak postignuća u karijeri, baš kao što je školska sprema postala znak startne prednosti. Na svakoj novoj razini, koncentracija moći mora ponuditi novo opravdanje. Tako se, na primjer, kao opravdanje za javna ulaganja koja bi čovjeku trebala omogućiti kretanje većom brzinom navode još veća ulaganja kojima je cilj bio zadržati ga više godina u školi. Pretpostavljena vrijednost koju neki pojedinac ima kao kapitalno-intenzivno sredstvo za proizvodnju određuje brzinu kojom ga se prevozi. Uz "dobro obrazovanje" postoje i druge ideološke etikete koje jednako uspješno otvaraju uzak put k luksuzima koje plaćaju drugi. Ukoliko se sada misao predsjednika Maoa može uspješno širiti Kinom jedino uz pomoć aviona, to može značiti samo to da su za daljnje provođenje njegove revolucije postale potrebne dvije klase - jedna koja se kreće geografijom masa i druga koja se kreće geografijom kadrova. Zatiranje umjerenih brzina u Narodnoj Republici sigurno je učinilo koncentraciju moći efikasnijom i racionalnijom, ali je također naznačilo novonastalu razliku između vrijednosti vremena onoga tko se vozi na volovskoj zaprezi i onoga tko putuje avionom. Akceleracija neizbježno koncentrira konjske snage pod sjedalima nekolicine te nedostatku vremena od kog pati većina svakodnevnih putnika pridodaje dodatni osjećaj zaostajanja. Potrebu za nejednakom raspodjelom privilegija u industrijskom društvu obično se brani argumentom koji ima dvije strane. Licemjerje tog argumenta jasno se razotkriva na fenomenu akceleracije. Privilegija se uzima kao nužan preduvjet za poboljšanje sudbine rastuće ukupne populacije ili se reklamira kao instrument za podizanje standarda deprivirane manjine. Dugoročno, ubrzanje transporta ne postiže ni jedno ni drugo. Ono samo stvara univerzalnu potrebu za motoriziranim transportom i dovodi do ranije nezamislivih razlika između različitih razina privilegija. Nakon određene točke, više energije znači manje jednakosti. NEUČINKOVITOST AKCELERACIJE Ne smije se previdjeti da cijena najviših brzina za nekolicinu nije ista kao i cijena visoke brzine za sve. Društvena klasifikacija zasnovana na brzini pogoduje neto transferu snage: siromašni rade kako bi zaostajali. No čak i ako srednje klase društva zasnovanog na brzini odluče zanemariti diskriminaciju, ne bi smjele zanemariti rastuće štete transporta i gubitak svog vlastitog slobodnog vremena. Omogući li se svima da se kreću velikim brzinama, svako će imati sve manje vremena za sebe jer će se sve veći udio društvenog vremena trošiti na pomicanje ljudi. Vozila koja se kreću brže od kritične brzine ne samo da izazivaju nejednakost, nego neizbježno stvaraju i industriju koja samo njima služi i koja neefikasni sistem kretanja prikriva upadljivom tehnološkom sofisticiranošću. Pokazat ću ovdje da ograničenje brzine nije nužno

46 samo radi očuvanja jednakosti, nego i zato da bi se povećala ukupna udaljenost koju proputuju pripadnici nekog društva u odnosu na ukupnu količina životnog vremena utrošenog na transport. Malo je istraživanja koja se bave utjecajem vozila na dvadesetčetverosatni vremenski budžet pojedinaca i društava. Prometne studije nam pružaju statistike o cijeni vremena po kilometru, o vrijednosti vremena mjerenog u dolarima ili duljini putovanja. No, sve nam te statistike ništa ne govore o skrivenim troškovima transporta: o tome kako promet nagriza životno vrijeme, o povećanju broja putovanja koja su postala nužna zbog samog postojanja vozila te o vremenu utrošenom na pripremu za putovanja. Nadalje, ne postoje mjerila za još dublje skrivene troškove transporta, poput rasta cijena stanova u prometno lako dostupnim područjima ili troškova obrane tih područja od buke, zagađenja i opasnosti po život i tjelesni integritet koje vozila donose. To što se dosad nije vodilo računa o ovom tipu izdataka iz društvenog vremenskog budžeta ne bi nas smjelo navesti na pomisao da je takvo računovodstvo nemoguće, niti bi nas trebalo spriječiti u tome da donosimo zaključke iz ono malo podataka kojima sada raspolažemo. Iz ograničenih informacija kojima raspolažemo dalo bi se zaključiti da nestašica vremena svugdje u svijetu počinje rasti kada neko vozilo premaši brzinu od 25 kilometara na sat. Kada industrija dosegne tu granicu proizvodnje per capita, transport od čovjeka čini novu vrstu siročeta – bića konstantno odsutnog sa svog odredišta kojeg ne može doseći sam, ali do kog mora stići u toku dana. Danas ljudi dobar dio dana rade samo da bi zaradili novac potreban da uopće stignu na posao. Vrijeme koje društvo troši na prijevoz raste proporcionalno brzini najbržeg javnog prijevoza. Japan danas prednjači pred SAD-om u oba područja. Čim vozila probiju brzinsku barijeru koja ljude čuva od dislokacije, a prostor od destrukcije, njihovo životno vrijeme postaje pretrpano aktivnostima koje generira promet. Nestašica vremena i pretjerana programiranost koja raste sa svakim povećanjem brzine ima malo veze s tim da li je vozilo koje juri javnom autocestom u vlasništvu države ili pojedinca. Autobusi koriste jednu trećinu goriva koje je automobilu potrebno da prenese čovjeka preko određene udaljenosti. (Pri)gradski vlakovi su desetak puta efikasniji od automobila. I jedni i drugi bi mogli biti još efikasniji i zagađivati manje. Kada bi bili u javnom vlasništvu i kad bi se njima racionalno upravljalo njihove bi rute i redovi vožnje mogli biti posloženi tako da bi privilegije koje nude sada, pod privatnim vlasništvom i nekompetentnom upravom, mogle biti značajno smanjene. Ali dokle god se nameće bilo koji sustav vozila s brzinama koje nisu politički kontrolirane, javnost može birati samo između toga da potroši više vremena kako bi platila da veći broj ljudi bude prevožen od stanice do stanice i toga da smanji poreze i na taj način samo nekolicini omogući da u još kraćem roku putuje još dalje. Red veličine najviše brzine dopuštene unutar nekog prometnog sustava određuje koliki udio svog vremenskog budžeta cijelo društvo troši na promet. RADIKALNI MONOPOL INDUSTRIJE O poželjnom ograničenju brzine kretanja ne može se na koristan način razgovarati bez da se prije toga vratimo na distinkciju između samopogonjenog tranzita i motoriziranog transporta te usporedimo doprinos svake od tih komponenti sveukupnom kretanju ljudi koje sam nazvao promet.

47 Transport predstavlja kapitalno-intenzivni oblik prometa, a tranzit radno-intenzivni. Transport je proizvod industrije čiji klijenti su ljudi. To je industrijska roba i zbog toga je po definiciji oskudna. Poboljšanje transporta uvijek se dešava u uvjetima oskudice koja raste s povećanjem brzine, a posljedično i cijene usluge. Sukob oko nedostatnog transporta poprima oblik igre nulte sume u kojoj jedan može pobijediti samo ako drugi izgubi. U najboljem slučaju, takav sukob dopušta optimalnu situaciju iz zatvorenikove dileme: ako surađuju sa svojim tamničarem oba će zatvorenika provesti manje vremena u ćeliji. Tranzit nije proizvod industrije nego neovisni pothvat onih koji se kreću. On po definiciji ima upotrebnu, ali ne nužno i razmjensku vrijednost. Sposobnost da sudjeluje u tranzitu je urođena čovjeku i više je ili manje jednako raspodjeljena među zdravim pojedincima iste životne dobi. Prakticiranje ove sposobnosti može biti ograničeno tako da se nekoj grupi ljudi onemogući neometano kretanje u željenom pravcu ili se to može desiti zato što određenoj populaciji nedostaju cipele ili asfaltirane ceste. Sukob oko nezadovoljavajućih uvjeta za tranzit zato ima oblik igre u kojoj svi mogu biti pobjednici. Sveukupni promet je rezultat dvaju suštinski različitih načina proizvodnje. Oni se mogu harmonično podupirati samo dok industrijski proizvodi ne zadiru u rezultate autonomnih napora. Šteta koju čini suvremeni promet proizlazi iz monopola transporta. Privlačnost brzine zavela je putnika da prihvati obećanja industrije koja proizvodi kapitalno-intenzivni promet. On je uvjeren da su mu brza vozila omogućila da napreduje van okvira ograničene autonomije koju je uživao kada se pokretao svojom vlastitom snagom. Dozvolio je odozgo planiranom transportu da prevlada nad radno intenzivnim tranzitom. Destrukcija fizičkog okoliša je najmanje opasna posljedica ovog ustupka. Mnogo štetnije posljedice jesu umnažanje psihičkih frustracija, rastuće štete nastavljanja takve proizvodnje i podvrgavanje nepravednom transferu moći, što je sve manifestacija iskrivljenog odnosa između životnog vremena i životnog prostora. Putnik koji pristaje na život u svijetu kojeg monopolizira transport postaje izmućen i preopterećen konzument udaljenosti čiji oblik i dužinu više nije sposoban kontrolirati. Svako društvo koje nameće brzinu podređuje tranzit profitu transporta. Gdje god su ne samo privilegije, nego i zadovoljenje elementarnih potreba uskraćeni onima koji se ne koriste brzim prijevoznim sredstvima, nužno se nameće i ubrzanje osobnog ritma. Čim svakodnevnica počne ovisiti o motoriziranom transportu, prometom počinje dominirati industrija. Ova dubinska kontrola transportne industrije nad prirodnom mobilnošću predstavlja monopol mnogo sveobuhvatniji nego što bi to mogao postići trgovački monopol korporacije Ford na automobilskom tržištu ili politički monopol pomoću kojeg bi proizvođači automobila mogli kočiti razvoj tramvaja i autobusa. Zbog njegove prikrivene, čvrsto ukopane i strukturirane naravi nazivam ovakav monopol radikalnim monopolom. Svaka industrija vrši ovakav dubinski monopol kada postane prevladavajuće sredstvo zadovoljavanja potreba koje su ranije zahtjevale osobni angažman. Obavezna potrošnja visoko energetske robe (motoriziranog transporta) ograničava uvijete za uživanje obilno dostupne upotrebne vrijednosti (urođene sposobnosti za tranzit). Promet ovdje služi kao primjer univerzalnog ekonomskog zakona: svaki industrijski proizvod koji dolazi u per capita količinama koje prelaze određenu vrijednost vrši radikalni monopol nad zadovoljenjem potrebe. Nakon

48 određene točke, obavezno školovanje onemogućava učenje, zdravstveni sustav isušuje ne-terapeutske izvore zdravlja, a transport guši promet. Radikalni monopol uspostavlja se preuređenjem društva na korist onih kojima su dostupne velike količine proizvoda, a zatim se učvršćuje prisiljavanjem svih drugih da konzumiraju minimalne količine tih proizvoda. Obavezna potrošnja će poprimiti drugačiji oblik u industrijskim granama kod kojih dominiraju informacije, poput obrazovanja i medicine, a drugačiji kod onih u kojima se količine mjere jedinicama za energiju kao što su stanogradnja, tekstilna industrija ili transport. Moment u kome će primat preuzeti industrijska proizvodnja (vrijednosti) različit je za svaki konkretni proizvod, no za svaku ga je klasu proizvoda moguće teoretski odrediti. Činjenica da je moguće teoretski odrediti raspon brzine pri kojoj transport počinje radikalno monopolizirati promet ne znači da je moguće teoretski odrediti i koliko će takvog monopola neko konkretno društvo tolerirati. Činjenica da je moguće odrediti granicu prinudnog podučavanja nakon koje opada sposobnost učenja temeljenog na promatranju i vlastitim pokušajima ne omogućava teoretičaru da odredi specifične pedagoške granice podjeli rada koju će kultura tolerirati. Jedino pribjegavanje pravnim i, prije svega, političkim sredstvima može voditi specifičnim, makar privremenim, mjerama kojima brzina ili obavezno obrazovanje mogu biti ograničeni u nekome društvu. Određivanje granica je stvar politike. Prodiranje radikalnog monopola može se dokazati analizom društva. Neka industrijska grana ne nameće radikalni monopol čitavom društvu samo zato što proizvodi oskudne proizvode ili zato što konkurenciju uklanja s tržišta, već prije svega zahvaljujući stečenoj sposobnosti da stvori i oblikuje potrebe koje jedino ona sama može zadovoljiti. Diljem latinske Amerike cipele predstavljaju oskudnu robu i mnogi ih ljudi nikada ne nose. Oni hodaju bosi ili pak nose izvrsne sandale koje izrađuju lokalni obrtnici. Njihov tranzit ni na koji način nije ograničen zato što ne posjeduju cipele. No u nekim zemljama južne Amerike ljudi su prisiljeni nositi cipele otkada je bosonogima zabranjen pristup u škole, na radna mjesta i u javne ustanove. Učitelji i stranački dužnosnici smatraju nenošenje cipela znakom indiferentnosti prema progresu. Iako ne postoji nikakva smišljena zavjera između promotora nacionalnog razvoja i industrije obuće, bosonogima je zabranjen pristup u sve urede. Škole su, kao i cipele, uvijek bile oskudne. No u prošlosti, kada su se tek rijetki, privilegirani pojedinci mogli školovati, škola nije bila prepreka učenju. Tek kada su doneseni zakoni kojima je školovanje postalo obavezno i besplatno onaj tko oblikuje obrazovni sustav uzeo si je za pravo da ljudima koji nisu konzumirali dovoljno obrazovne terapije ne da prolaznu ocijenu kako bi kasnije mogli nastaviti učiti kroz rad (posao). Tek je obavezno pohađanje škole omogućilo da se društvu nametne progresivno sve kompleksniji umjetni okoliš u kojeg se ne-školovani i neprogramirani ne uklapaju. Promet je vrlo plodno tlo za razvoj radikalnog monopola. Zamislite što bi se dogodilo kada bi transportna industrija mogla svoje proizvode distribuirati adekvatnije: ostvarenje prometne utopije besplatnog brzog transporta za sve neizbježno bi vodilo daljnjem ovladavnju prometa nad ljudskim životima. Kako bi takva utopija izgledala? Promet bi bio organiziran oko sustava javnog prijevoza. Taj bi sustav bio financiran iz progesivnih poreza koji bi se zaračunavali prema udaljenosti nečijeg prebivališta do prve stanice tramvaja/vlaka/autobusa i od prve stanice do radnog mjesta. Sustav bi bio dizajniran tako da nema povlaštenih mjesta, svatko bi imao pravo na bilo koje sjedalo

49 ukoliko je prvi na njega zasjeo. Nitko ne bi imao prioritet kao liječnik, osoba na godišnjem odmoru ili Predsjednik države. U ovom raju za budale svi bi putnici bili jednaki, ali bi, isto tako, svi ostali jednako neslobodni konzumetni transporta. Svaki građanin motorizirane utopije bio bi jednako otuđen od uporabe svojih nogu i jednako kao i svi ostali sluga rastućih mreža transporta. Neki tobožnji čudotvorci prerušeni u arhitekte nude nam prividni bijeg od paradoksa brzine. Prema njihovim standardima, ubrzanje nameće nejednakost, gubitak vremena, i strogo kontrolirani raspored samo zato što ljudske nastambe još uvijek nisu raspoređene prema obrascima koji bi omogućili da se ljude lagano raznosi vozilima. Ovi futuristički arhitekti smjestili bi ljude u samodostatne tvrđave međusobno povezane tračnicama na kojima bi prometovale kapsule za postizanje velikih brzina. Soleri, Doxiadis ili Fuller željeli bi riješiti probleme koje stvara promet brzih vozila određujući čitavo ljudsko stanište kao problem. Umjesto da se upitaju kako površina Zemlje može biti sačuvana za ljude, oni se pitaju kako je na Zemlji preuređenoj u skladu s potrebama industrijskih prinosa moguće uspostaviti rezervate nužne za opstanak ljudi. GRANICA KOJA IZMIČE Paradoksalno, dok ideja društvenog određivanja najviše brzine optimalne za funkcioniranje prometa ovisniku o suvremenim sredstvima transporta zvuči poput hira ili fiks-ideje nekoga fanatika, prosječnom "vozaču" magarca takva se brzina zacijelo čini jednakom brzini ptice u letu. Brzina kretanja 4 do 6 puta veća od one kojom se kreće prosječni pješak prespora je za kroničnog putnika, dok za ¾ čovječanstva – one koji se još uvijek pokreću svojom vlastitom snagom – predstavlja gotovo neshvatljivu brzinu. Svi oni koji planiraju, financiraju ili osmišljaju tehnička rješenja za stambenu, transportnu ili obrazovnu infrastrukturu pripadaju klasi putnika. Njihova moć proizlazi iz važnosti koju njihovi poslodavci pridaju ubrzanju. Znanstvenici s područja društvenih znanosti mogu izraditi kompjuterski model prometa u Kalkuti ili Santiagu, a inžinjeri dizajnirati mreže jednopružnih tračnica u skladu s apstraktnim poimanjem prometnih tokova. No, pošto svi ovi planeri čvrsto vjeruju u mogućnost rješavanja problema uz pomoć industrijskog dizajna, ne mogu dokučiti pravo rješenje problema prometnog zagušenja. Njihova vjera u učinkovitost moći ne dozvoljava im da uvide kako bi korist od ustezanja od njene uporabe bila disproporcionalno veća. Inžinjeri prometa tek trebaju početi kombinirati unutar istog modela mobilnost ljudi i mobilnost vozila. Inžinjer prometa uopće ne može zamisliti mogućnost odricanja od brzine i usporavanje prometa kako bi se omogućile optimalna ušteda vremena i pokretljivost. Stručnjak za razvoj koji iz svog Land Rovera samilosno gleda urođenika koji vodi svinje na tržnicu odbija prihvatiti relativnu prednost upotrebe vlastitih nogu. On zaboravlja da je taj urođenik desetorici ljudi iz svog sela uštedio vrijeme provedeno na cesti, dok inžinjer i svaki član njegove obitelji posvećuju glavninu svog dana transportu. Za čovjeka koji vjeruje da ljudsku mobilnost treba poimati u terminima beskonačnog napretka ne može postojati optimalna brzina prometa, već samo privremeni konsenzus o trenutnim tehničkim mogućnostima transporta. Većina Meksikanaca, da ne govorimo o Indijcima i Kinezima, u poziciji su upravo suprotnoj od one ovisnika o transportu. Za veliku većinu njih optimalna brzina o kojoj smo govorili u potpunosti prevazilazi sve za što su čuli ili što očekuju. Oni još uvijek

50 pripadaju klasi samopogonjenih. Neki od njih s čežnjom se sjećanju poneke motorizirane avanture, ali većina ih nema osobno iskustvo putovanja brzinom koja bi bila jednaka ili veća od optimalne brzine. Tokom 1970. godine u Guerreru i Chiapasu, dvijema tipičnim meksičkim državama, tek se manje od 1% posto stanovništva barem jednom bilo kretalo brzinom većom od 15 kilometara na sat. Vozila u koja se ljudi s tih područja povremeno naguraju putovanje doista čine udobnijim, ali ne i puno bržim od vožnje biciklom. Autobus treće klase ne razdvaja farmera od njegovih svinja: on im oboma omogućava da stignu do tržnice bez da izgube na težini, ali takvo koketiranje s motoriziranom "udobnošću" ne čini ih ovisnima o destruktivnoj brzini. Kritična granica brzine (ili optimalna brzina o kojoj smo govorili) preniska je da bi bila ozbiljno shvaćena od strane putnika i istovremeno previsoka da bi se ticala ranije spomenutog seljaka. Ona je toliko očita da je nije lako uvidjeti. Prijedlog da se brzina ograniči na tu mjeru rađa tvrdoglavu opoziciju. On razotkriva ovisnost industrijaliziranog čovjeka o sve većim dozama energije, zahtjevajući pritom od onih koji su još trijezni da apstiniraju od onog što tek trebaju okusiti. Predložiti protu-istaživnje ne predstavlja samo skandal, nego također i prijetnju. Jednostavnost predstavlja prijetnju stručnajku koji navodno razumije zašto gradski/prigradski vlak kreće u 8:15 i 8:45 te zašto je bolje koristiti gorivo s određenim aditivima. To da se putem političkog procesa može doći do jednog prirodnog reda veličine, koji je kako neizbježan tako i ograničen, nalazi se izvan univerzuma istina koje kronični putnik prihvaća. On je dopustio da se njegov respekt za specijaliste koje niti ne poznaje pretvori u neupitnu podložnost. Ako je moguće pronaći političko rješenje za probleme koje su stručnjaci stvorili u prometu, možda bi se isti lijek mogao primijeniti i na probleme obrazovanja, medicine ili urbanizacije. Ukoliko bi optimalnu brzinu vozila definirali laici koji aktivno sudjeluju u političkom procesu, to bi uzdrmalo temelje na kojima počiva industrijsko društvo. Predložiti takvo istraživanje predstavlja nešto politički subverzivno. Ono dovodi u pitanje opći konsenzus o potrebi za još više transporta kao i lažnu dihotomiju između zagovornika društvenog i zagovornika privatnog vlasništva nad javnim prijevozom. STUPNJEVI SAMOPOGONJENE MOBILNOSTI Prije jednog stoljeća izumljen je kuglični ležaj. On je koeficijent trenja smanjio za faktor 1000. Kada bi postavili dobro kalibrirani kuglični ležaj između dva neolitska mlinska kamena, u jednom bi danu mogli samljeti količinu za koju je našim precima trebalo tjedan dana. Kuglični ležaj je također omogućio bicikl, tako što je omogućio da kotač – vjerojatno posljednji od velikih neolitskih izuma – napokon postane sredstvom samopogonjene mobilnosti. Čovjek se prilično učinkovito kreće bez pomoći ikakvog oruđa. Da bi jedan gram svoje težine prenio na udaljenost od jednog kilometra u razdoblju od 10 minuta on troši 0.75 kalorija. Čovjek koji se kreće svojim nogama je termodinamički efikasniji od bilo kojeg motornog vozila, kao i od većine drugih životinja. Za svoju težinu, on u pokretu vrši veći rad nego štakor ili vol, a manji nego konj ili jesetra. S ovom stopom učinkovitosti čovjek je naselio svijet i stvorio svoju povijest. Ona omogućuje seljačkim društvima da troše manje od 5%, a nomadskim manje od 8%, ukupnog vremenskog budžeta društva izvan svog doma, odnosno logorovališta. Čovjek na biciklu ide 3 do 5 puta brže od pješaka, ali pri tom troši 5 puta manje energije. Po ravnoj cesti biciklist prenosi jedan gram svoje težine preko jednog

51 kilometra trošeći svega 0.15 kalorija. Bicikl je idealan provodnik koji impedancu kretanja spušta na razinu koja savršeno odgovara čovjekovoj metaboličkoj energiji. Opremljen ovim oruđem, čovjek nadmašuje učinkovitost ne samo svih mašina, nego i svih drugih životinja. Pronalasci kugličnog ležaja, kotača s tangencijalnim žbicama i pneumatske gume uzeti zajedno mogu se usporediti samo s tri druga događaja u povijesti. Izum kotača u zoru civilizacije omogućio je da se teret s čovjekovih leđa prebaci na kola. Izumi i simultana primjena stremena, ramene orme6, i potkove povećali su termodinamičku učinkovitost konja za faktor 5 i izmijenili ekonomiju srednjovjekovne Europe; ti su izumi omogućili češće oranje i uvođenje rotacije usjeva (plodored), učinili su udaljena polja dostupnim seljaku i dopustili zemljoposjednicima da presele iz zaseoka sa 6 obitelji u sela sa 100 obitelji gdje su mogli živjeti u okolici crkve, trga, zatvora, a kasnije i škole; dopustili su kultivaciju sjevernijih tla i premjestili centar moći u hladnije klime. Prve prekooceanske lađe, koje su u 15. stoljeću izgradili Portugalci pod zaštitom europskog kapitalizma u nastajanju, položile su čvrste temelje globalne kulture i tržišta. Izum kugličnog ležaja označio je četvrtu revoluciju. Ova je revolucija bila drugačija od one koju je omogućio stremen, koji je podigao viteza na njegovog konja, i drugačija od one koja je, uz pomoć višepalubnih jedrenjaka, proširila horizonte kraljevih moreplovaca. Kuglični ležaj je označio istinsku krizu, mogućnost istinskog političkog izbora. Stvorio je mogućnost izbora između više slobode u jednakosti i više brzine. Kuglični ležaj je podjednako fundamentalan sastojak dvije nove vrste kretanja koje simboliziraju bicikl i automobil. Bicikl je podigao čovjekovu samo-pokretljivost na razinu iznad koje teoretski više nije moguće napredovati. Za razliku od toga, individualna brzinska kapsula omogućila je društvima posvećivanje ritualu brzine koji ga progresivno sve više paralizira. Monopol nad ritualnom primjenom potencijalno korisne naprave nije ništa novo. Prije više tisuća godina kotač je preuzeo teret s leđa roba-nosača, ali to se zbilo samo na euroazijskom području. U Meksiku, kotač je bio dobro poznat, ali ga se nikad nije koristilo za transport. Bio je korišten isključivo za kočije na kojima su se vozili kipovi bogova. Tabu na korištenje kočija u Americi prije Korteza nije ništa zagonetniji, nego tabu korištenja bicikala u suvremenom prometu. Nipošto nije nužno da izum kugličnog ležaja i dalje pogoduje samo sve većoj potrošnji energije i, posljedično, povećanju nestašice vremena i prostora te učvršćavanju klasnih razlika. Kada bi novi poredak samo-pogonjene mobilnosti koju bicikl omogućuje uključivao zaštitu od obezvrijeđivanja i paralize biciklističkog prometa te od rizika po tjelesni integritet biciklista, bilo bi moguće jamčiti optimalnu mobilnost svim ljudima i dokinuti sistem koji jedne privilegira, a druge ekspoloatira do maksimuma. Bilo bi moguće kontrolirati urbanizaciju i bolje upravljati prostorom kada bi se obuzdala snaga mašina kojima čovjek raspolaže da bi se kroz njega kretao. Bicikli nisu samo termodinamički učinkoviti, oni su i jeftini. Usprkos tome što ima mnogo manju plaću, Kinez će za kupnju svog izdržljivog bicikla trebati uložiti tek dijelić radnih sati koji su Amerikancu potrebni za kupnju rabljenog automobila. Razlika u cijeni javne infrastrukture za biciklistički promet nasuprot onoj koju 6 Ramena orma ili prsni ham (u originalnom tekstu "shoulder harness") je vrsta poveza kojim se konj veže za kočiju ili plug. Raniji su oblici ormi kod vuče većih tereta konjima presjecale dovod zraka (op. prev)

52 zahtjeva brzi motorizirani transport proporcionalno je još i veća od razlike u cijeni bicikla i automobila. U prometnom sustavu orijentiranom na bicikle, asfaltirane ceste su nužne samo na određenim točkama gdje je promet gust, stoga ljudi koji žive daleko od uređenih puteva nisu automatski isključeni, kao što bi bili da ovise o automobilu ili vlaku. Bicikl širi čovjekov radijus kretanja bez da ga nužno usmjerava na ceste kojima se ne može hodati. Tamo gdje se bicikl ne može voziti, može ga se gurati. Bicikli osim toga zauzimaju malo prostora. 18 bicikala se može parkirati na mjestu jednog auta, 30 biciklista se može kretati prostorom kojeg guta jedan automobil. Potrebne su 3 vozne trake određene širine da bi se u roku od jednog sata 40.000 ljudi prevezlo preko mosta uz pomoć automatiziranog vlaka, 4 jednake trake da bi ih se u istom vremenskom periodu prevelo uz pomoć autobusa, 12 da bi ih se prevezlo autima i samo dvije da bi ih se prevezlo biciklima. Od svih spomenutih vozila, jedino bicikl čovjeku dopušta da se kreće od vrata do vrata, a da ne hoda. Biciklist se može uputiti k novim destinacijama po svome izboru, a da za nesmetano kretanje njegovog vozila nije potrebno graditi infrastrukturu koja bi mu u nekoj drugoj situaciji mogla ograničiti kretanje. Bicikli omogućavaju ljudima da se kreću većom brzinom bez da pritom troše značajne količine uvijek oskudnog prostora, energije ili vremena. Kad koriste bicikle ljudima treba manje vremena da bi prešli svaki pojedini kilometar i pored toga mogu godišnje prijeći više kilometara. Mogu imati koristi od tehnološkog napretka bez da neprimjereno zahtjevaju od drugih vrijeme, energiju ili prostor. Mogu postati gosopodari vlastitog kretanja bez da ograničavaju kretanje drugih ljudi s kojima žive. Njihovo oruđe stvara samo one potrebe koje može i zadovoljiti. Svako povećanje motorizirane brzine postavlja nove zahtjeve pred prostor i vrijeme. Upotreba bicikla je samo-ograničavajuća. Dozvoljava ljudima da razviju novi odnos prema svom životnom prostoru i svom životnom vremenu, prema svom teritoriju i pulsu svoga bića, bez da unište ravnotežu koju su naslijedili. Prednosti modernog samopogonjenog prometa su očite, i zanemarivane. Tvrdi se da je bolji onaj promet koji teče brže, ali ta pretpostavka nikad nije dokazana. Prije nego što od ljudi traže da plate takav promet, zagovornici ubrzanja trebali bi iznijeti dokaze u prilog svojih zahtjeva. Natjecanje između bicikla i motornih vozila bliži se kraju. U Vijetnamu je hiperindustrijalizirana vojska pokušala, ali nije uspjela, savladati ljude čiji je svijet prilagođen brzini bicikla. Pouka bi trebala biti jasna. Energetski bogate vojske mogu uništiti ljude – one koje brane i one protiv kojih su pokrenute – ali nisu od velike koristi ljudima koji se samo žele obraniti. Ostaje da vidimo hoće li Vijetnamci i Vijetnamke primijeniti ono što su naučili u ratu na ekonomiju mira, hoće li željeti sačuvati vrijednosti koje su im omogućile pobjedu. Tužna je, no veća, vjerojatnost da će pobjednici, u ime industrijskog napretka i povećanja potrošnje energije, poraziti sami sebi uništavajuću svu jednakost, racionalnost i autonomiju koje su ih američki bombarderi natjerali da sagrade kada su im blokirali pristup gorivu, motorima i cestama. DOMINANTNA NASUPROT DOPUNSKIM MOTORNIM VOZILIMA Ljudi se rađaju manje-više jednaki po pitanju mogućnosti kretanja; prirodne sposobnosti određuju osobnu slobodu svakoga da ide kamo god želi. Članovi društva koje se temelji na ideji jednakosti zahtjevat će zaštitu tog prava prilikom svakog pokušaja da ga se ograniči. Ne bi im trebalo biti važno na koji se način pravo na

53 osobnu mobilnost uskraćuje – stavljanjem osobe u zatvor, ograničavanjem na prostor jedne države, oduzimanjem pasoša ili ograničavanjem na okoliš koji ljudima oduzima njihovu urođenu sposobnost za kretanje ne bi li ih se tjeralo da postanu konzumenti transporta. To neotuđivo pravo slobode kretanja nije posrnulo samo zato što se većina naših suvremenika ideološki vezala automobilskim sigurnosnim pojasevima. Čovjekova prirodna sposobnost tranzita pokazuje se kao jedino mjerilo kojim je moguće odrediti u kojoj mjeri transport može doprinijeti prometu: moguće je imati samo onoliko transporta koliko to promet može podnijeti. Ostaje još da se naglasi kako možemo razlikovati one oblike transporta koji sputavaju našu sposobnost kretanja od onih koji je poboljšavaju. Transport može ograničavati promet na tri načina: prekidanjem njegovog toka, stvaranjem izoliranih grupa destinacija i povećanjem količine vremena izgubljenog u prometu. Već sam obrazložio kako je za razumijevanje odnosa između transporta i prometa ključna brzina vozila. Pokazao sam kako nakon određene granične brzine transport koči promet na ta tri načina. On blokira mobilnost tako što okoliš pretrpa vozilima i cestama. Geografiju preobražava u hijerarhijski niz područja razdvojenih različitim nivoima akceleracije. On otima životno vrijeme na račun brzine. Ako nakon određene granice transport koči promet, istinitio je i obrnuto: do određene razine brzine motorizirana vozila mogu nadopunjavati ili poboljšavati promet time što omogućavaju ljudima da čine stvari koje pješice ili biciklima ne bi mogli. Dobro razvijen sustav transporta koji se odvija pri brzini od 25 kilometara na sat7 omogućio bi da Fox juri za Phileasom Foggom oko svijeta u više nego upola kraće od 80 dana. Motorna vozila se mogu koristit za transport bolesnih, teško pokretnih ili naprosto lijenih. Motorne vuče mogu ljude dizati na brda, ali mogu to činiti u miru samo ako ljude koji se penju pješice ne guraju s njihovih staza. Vlakovi mogu proširiti područje putovanja, ali mogu to činiti pravedno samo ako zadovoljavaju dva uvijeta: da je svim ljudima to sredstvo transporta jednako dostupno i da im ostavlja jednaku količinu slobodnog vremena kako bi se mogli zbližiti. Vrijeme provedeno na putu mora u najvećoj mjeri ostati putnikovo vlastito vrijeme: samo dok motorizirani transport ostane ograničen na brzine koje ga čine tek pomoćnim autonomnom tranzitu, moguće je razviti prometno optimalni sustav transportacije. Ograničavanje snage, a time i brzine, motornih vozila samo po sebi ne predstavlja osiguranje slabijima protiv eksploatacije od strane bogatih i moćnih jer oni uvijek mogu pronaći sredstva da žive i rade na bolje smještenim adresama, putuju s pratnjom u baršunom obloženim kočijama i zadrže posebne kvartove za doktore i članove centralnog komiteta. Međutim, ukoliko je maksimalna brzina dovoljno ograničena, to su nepravde koje se mogu umanjiti ili čak ispraviti političkim sredstvima: grassroots kontrolom nad porezima, putevima, vozilima i njihovom prisutnošću u zajednici. U situaciji kada je brzina neograničena ni društveno vlasništvo nad sredstvima transporta ni tehnička poboljšanja kontrole nad njima ne mogu eliminirati rastuću eksploataciju i nejednakost. Transportna industrija ključna je za optimalnu proizvodnju prometa, ali samo ukoliko ne primjenjuje radikalni monopol nad osobnom mobilnošću koja ima primarnu i intrinzičnu upotrebnu vrijednost.

7

U engleskoj verziji teksta govori se o 25 milja na sat, u francuskoj o 25 kilometara na sat. Razlika u brzini je znatna jer bi 25 milja na sat bilo gotovo 40 kilometara na sat (op. prev)

54 NEDOVOLJNA OPREMLJENOST, PRERAZVIJENOST I ZRELA TEHNOLOGIJA Promet se sastoji od kombinacije transporta i tranzita i upravo je ta kombinacija primjer na kome se jasno vidi potreba da se snaga strojeva per capita društveno optimizira i da se dopuštene granice te snage politički odabiru. No promet se također može smatrati modelom za međusobno približavanje razvojnih ciljeva u cijelom svijetu, kao i kriterijem koji omogućava razlikovanje onih zemalja koje muku muče s nedovoljnom opremljenošću od onih koje su destruktivno preindustrijalizirane. Neku zemlju se može klasificirati kao nedovoljno opremljenu ukoliko svakog svog stanovnika ne može opremiti biciklom ili ukoliko svakoga tko iskazuje želju da druge prevozi pedalirajući ne može opskrbiti, kao nekim bonusom, prijenosom s pet brzina. Nedovoljno je opremljena ukoliko ne može osigurati dobre ceste za bicikle i slična vozila ili besplatni motorizirani javni prijevoz (koji vozi brzinom bicikla!) za one koji žele putovati više sati u komadu. Ne postoje tehnički, ekonomski ni ekološki razlozi zbog kojih bi se 1975. godine takvo zaostajanje igdje moglo tolerirati. Trebalo bi biti skandalozno kada se protiv volje naroda njegovu prirodnu mobilnost tjera da stagnira na predbiciklističkom razvojnom stupnju. Neku zemlju se može klasificirati kao previše industrijaliziranu kada njezinim društvenim životom dominira transportna industrija koja je došla u poziciju da u zemlji određuje klasne privilegije, da pojačava njezinu oskudicu vremena i ljude sve čvršće prikiva uz ceste koje je za njih sagradila. S one strane nedovoljne opremljenosti i prevelike industrijaliziranosti postoji mjesto za svijet postindustrijske efikasnosti u kome industrijski način proizvodnje nadopunjuje druge, autonomne oblike proizvodnje. Drugim riječima, postoji mjesto za svijet tehnološke zrelosti. Kad govorimo o prometu, to je svijet onih koji su utrostručili širinu svog svakodnevnog horizonta tako što su se popeli na svoje bicikle. To je, jednako tako, svijet kojeg karakterizira cijeli niz pomoćnih motornih vozila dostupnih za situacije kada bicikl nije dovoljan i kada dodatni pogon neće ograničiti ni jednakost ni slobodu. To je, također, svijet dugih putovanja: svijet u kome je svako mjesto otvoreno svakoj osobi, u skladu s njezinim užitkom i brzinom, bez požurivanja ili strahova, uz pomoć vozila koja prelaze udaljenosti bez raskidanja veza sa Zemljom kakvom je čovjek stotinama hiljada godina hodao na vlastitim nogama. Nedovoljna opremljenost ljude čini frustriranima zbog neefikasnosti rada i mami ih da druge ljude čine svojim robovima. Prevelika industrijalizacija pak čini ljude robovima njihovih obožavanih oruđa, osnažuje profesionalne hijerarhije bitova i watta i dovodi do prevođenja nejednake raspodjele moći u velike razlike u prihodima. Ona svim društvima nameće isti neto transfer moći, proizvodnih odnosa, bez obzira u koju se vjeru njezini menadžeri zaklinjali, kakav ples za prizivanje kiše plesali, koji pokajnički ritual izvodili. Tehnološka zrelost dopusta društvu da se kreće putem podjednako slobodnim od obje vrste porobljenja. Ali, pripazite – taj smjer nije u potpunosti zadan. Tehnološka zrelost dopušta raznolikost političkih izbora i kultura. Raznolikost, naravno, nestaje kada zajednica dozvoljava industriji da raste na račun autonomne proizvodnje. Precizan odgovor na pitanje koja je razina postindustrijske efikasnosti i tehnološke zrelosti prikladna u nekom konkretnom društvu nije moguće dati čisto teorijski. Teorijsko promišljanje može samo naznačiti raspon unutar kojeg se tehnološke karakteristike moraju uklopiti. Konkretnoj je povijesnoj zajednici angažiranoj oko njezinog vlastitog političkog procesa potrebno prepustiti odluku o tome u kojem momentu programiranje, izobličenje prostora, nedostatak vremena i

55 nejednakost prestaju biti isplativi. Promišljanjem se može doći do toga da je brzina kritični faktor za promet. Promišljanjem u kombinaciji s eksperimentiranjem može se odrediti red veličine pri kojem brzina vozila postaje sociopolitička determinanta. Nikakav genije, ekspert ni klub elita ne mogu uspostaviti industijski rast koji bi bio politički podnošljiv. Potreba za postojanjem granica kao alternative katastrofi predstavlja najjači argument u prilog radikalne tehnologije8. Ograničenja brzine vozila mogu biti djelotvorna samo kada odražavaju promišljeni ("prosvjetljeni") samointeres. Jasno je da taj interes nije moguće izraziti u društvu u kome jedna klasa monopolizira ne samo transport, nego i sredstva komunikacije, zdravstvo, obrazovanje, a također i oružje. Nije važno drže li tu vlast privatni vlasnici ili čvrsto utaboreni menadžeri industrije koja je službeno u vlasništvu radnika. Takve je vladare potrebno izvlastiti i vlast podrediti zdravom rasuđivanju običnog čovjeka. Ponovno preuzimanje vlasti započinje priznavanjem činjenice da ekspertno znanje čini tajnovitog birokrata slijepim za sasvim očite načine riješavanja energetske krize kao i za očigledna rješenja rata u Vijetnamu. Postoje dva puta kojima možemo krenuti prema tehnološkoj zrelosti. Jedan je put oslobođenja od obilja; drugi je put oslobođenja od oskudice. Oba puta imaju isti cilj: društvenu rekonstrukciju prostora na takav način da taj prostor svakoj osobi pruža iskustvo kako je centar svijeta upravo tamo gdje ona stoji, hoda ili živi. Oslobođenje od obilja počinje u velikim gradovima u prometnim oazama slobodnim od preefikasnog transporta, na kojima povlašteni sreću jedni druge u stankama između svojih putovanja velikim brzinama na udaljene lokacije u društvu nepoznatih suputnika koji također nekamo žure. Osamljenost u srcu obilja od koje svi pate mogla bi se početi topiti s postepenim širenjem tih oaza i ljudi bi polako obnovili svoju urođenu sposobnost (samopogonjenog) kretanja prostorom u kojem žive. Osiromašeni okoliš izoliranih oaza prometa tako bi mogao utjeloviti početak društvene rekonstrukcije. Onoga dana kad bi počeli cijeniti horizonte svojih oaza i osjećati tjeskobu pri pomisli da bih ih se otamo moglo udaljiti, ljudi koji sebe sada smatraju bogatima, prekinuli bi svoje veze s preefikasnim transportom. Oslobođenje od oskudice počinje od drugog kraja. Ono prekida ograničenost sela i polja i prevazilazi dosadu uskih horizonta i zagušljivi pritisak svijeta zatvorenog u sebe. Proširiti život izvan dometa tradicije bez da ga se baci u vjetar akceleracije je cilj kojeg bi svaka siromašna zemlja mogla postići kroz nekoliko godina, ali to je cilj kojeg će postići samo oni koji odbiju ponudu nekontroliranog industrijskog rasta kakvog promovira ideologija neograničene potrošnje energije. Oslobođenje od radikalnog monopola transportne industrije moguće je samo putem političkog procesa koji demistificira i ukida povlašteno mjesto brzine te ograničava javne izdatke novca, vremena i prostora vezane uz promet, s ciljem da se svima omogući jednaka dostupnost. Takav proces ovisi o javnom bdijenju nad sredstvima proizvodnje kako ih se ne bi doživljavavalo kao svrhu samima sebi (od strane tehnokratske manjine) ili kao fetiš (od strane većine). S druge strane, taj politički proces neće nikada zadobiti potporu velike većine ukoliko njegovi ciljevi ne budu postavljeni skupa sa standardom koji se može javno i praktično provjeriti. Takav standard mogao bi biti uspostavljen definiranjem društveno kritičnog praga količine 8

Iako termin može podsjećati na termin monopol (o kom se raspravljalo ranije u tekstu) Illich ovdje zaprao misli na tehnologije s osloboditeljskim, emancipatorskim potencijalom, koje ne guše autonomnu aktivnost ljudi i zajednica. Više o Illichevom razlikovanju industrijskih i konnvivialnih oruđa vidjeti u Tools for Conviviality (Oruđa za druževnost, Europski glasnik 9/2004) (op. prev.)

56 energije sadržane u nekoj robi – na primjer, pješačke milje. Društvo koje tolerira prekoračenje tog praga neizbježno preusmjerava svoje resurse od proizvodnje sredstava koje je moguće raspodjeliti ravnomjerno i pretvara ih u gorivo za lomaču na kojoj se peku siromašni. S druge strane, društvo koje postavlja gornju granicu brzine svojih vozila sukladno tom pragu ispunjava nužan – iako ni u kom slučaju dovoljan – uvjet za ostvarenje jednakosti političkim sredstvima. Oslobođenje, koje će biti jeftino za siromašne, skupo će stajati bogate. No, bogati će cijenu oslobođenja ionako platiti kad ubrzanje njihovih transportnih sustava dovede do potpune paralize prometa. Konkretna analiza prometa otkriva istinu koja se skriva iza fraza o energetskoj krizi: industrijski pakirana energija ima tendenciju da uništava ljudski okoliš, iscrpljuje i porobljuje ljude, a te se društvene posljedice javljaju čak i prije onih koje predstavljaju prijetnju očuvanju prirodnog okoliša i opstanku ljudske vrste. Ipak, kritičan moment u kome će se smjer tih negativnih utjecaja moći preokrenuti nije stvar promišljanja nego odluke. Ivan Illich: Toward a History of Needs, „Energy and Equity“, Pantheon Books, New York, 1978, str. 110–143. http://www.cogsci.ed.ac.uk/~ira/illich/texts/energy_and_equity/energy_and_equity.html Prevod: Kaja i Eugen, Zagreb, 2009.

57

IVAN ILIČ (Ivan Illich 1926–2002) BIBLIOGRAFIJA Die philosophischen Grundlagen der Geschichtsschreibung bei Arnold J. Toynbee, Salzburg: Diss., 1951. Celebration of Awareness, London: Calder & Boyars, 1971. Svetkovina svesnosti: poziv na institucionalnu revoluciju, Gradina, Niš, 1989. Prevela Dragana R. Mašović. Deschooling Society, Harper and Row Publishers Inc., 1971. Dole škole, BIGZ, XX vek, Beograd, 1980. Preveo Slobodan Đorđević. Tools for Conviviality, Harper and Row Publishers Inc., 1973. Energy and Equity, London: Calder & Boyars, 1974. Medical Nemesis, London: Calder & Boyars, 1974. Medicinska Nemezis, Vuk Karadžić, Zodijak, knjiga br. 34, Beograd, 1976. Prevela Milica Mihajlović. Disabling Professions (et al.), London: Marion Boyars, 1977. The Right to Useful Unemployment, London: Marion Boyars, 1978. Toward a History of Needs, Heyday Books, 1978. Shadow Work, London: Marion Boyars, 1981. Pravo na zajedništvo (na osnovu nemačkog izdanja, Vom Recht auf Gemeinheit, 1982), Rad, edicija Pečat, Beograd 1985. Preveo Gligorije Ernjaković. Gender, New York: Pantheon Books, 1982. H2O and the Waters of Forgetfulness, Dallas Institute of Humanities and Culture, 1985; London: Marion Boyars, 1986. ABC: The Alphabetization of the Popular Mind (Ivan Illich and Barry Sanders), North Point Press, 1988. In the Mirror of the Past, London: Marion Boyars, 1992. In the Vineyard of the Text: A Commentary to Hugh's Didascalicon, University of Chicago Press, 1993. Ivan Illich in Conversation, Interviews with David Cayley, ed. (1992), Toronto: House of Anansi Press, 1992. The Rivers North of the Future: The Testament of Ivan Illich, as told to David Cayley, Toronto: House of Anansi Press, 2004. Challenges of Ivan Illich the: A Collective Reflection, Lee Hoinacki & Carl Mitcham (Hrsg.), State University of New York Press, 2002. The Development Dictionary: A Guide to Knowledge as Power, Wolfgang Sachs (ed.), London, Zed Books, 1992. Rečnik razvoja: vodič kroz znanje kao moć, Svetovi, Novi Sad, 2001. Preveli Ljubica Stanković i Vladimir Gvozden. WEB ARHIVE Denken nach Illich/ Thinking after Illich http://www.pudel.uni-bremen.de/422dt_ivan_illich.html Ivan Illich Archives http://ournature.org/~novembre/illich/ Ivan Illich (1926-2002) http://www.davidtinapple.com/illich/ The Preservation Institute: Illich's writing on the web http://www.preservenet.com/theory/Illich.html