Italo Calvino - Ako jedne zimske noći neki putnik

Biblioteka Jutarnjeg lista XX. STOLJEĆE 15

ITALO

CALVINO AKO JEDNE ZIMSKE NOĆI NEKI PUTNIK Italo Calvino Naslov originala: Se una notte d'inverno un viaggiatore Prijevod: Pavao Pavliiić

Ako jedne zimske nod neki putnik

© 2002 The Estate of Italo Calvino © Ali Rights Reserved © Pavao Pavličić © 2004 Medias« Group, S.A / International Rights Organiration (I.R.O.) KFT. za ovo izdanje

Printed in Spain

Prijevod Pavao Pavličić

ISBN 953-7160-14-9 ISBN 84-9789-602-5 D.L. B.27 368-2004 Globus Media d.o.o. Odranska 1/1, Zagreb Knjiga se prodaje isključivo uz primjerak Jutarnjeg lista. Sva prava pridržana.

BIBLIOTEKA JUTARNJEG 0STA

Posvećeno Danielu PonchinUju

J"

(fflfll

*

I.

■SS.

3-

■.*

I. "V1

e '

i '

,

t

')

Počinješ čitati novi roman Itala Calvina Ako jedne zimske noći neki putnik. Opusti se. Priberi se. Odbaci od sebe svaku drugu misao. Pusti neka svijet koji te okružuje iščezne u neodređenosti. Vrata je najbolje zatvoriti; iza njih je uvijek upaljen televizor. Reci im odmah: »Ne, ne želim gledati televiziju.« Podigni glas, ako te ne čuju: »Čitam! Neću da me ometate!« Možda te nisu ni čuli kad je tamo takva buka; reci glasnije, viči: »Počinjem čitati novi roman Itala Calvina!« Ili, ako nećeš, nemoj to reći, nadajmo se da će te pustiti na miru. Zauzmi najudobniji položaj: sjedni, opruzi se, skutri se, lezi. Lezi na leda, na bok, na trbuh. U naslonjač, na divan, na stolicu za ljuljanje, na ležaljku, na tabure. U mrežu za spavanje, ako imaš mrežu za spavanje. Na krevet, naravno, ili u krevet. Možeš se postaviti i glavačke, u jogi-položaj. S knjigom naopako, razumije se. Naravno, idealan položaj za čitanje teško je pronaći. Nekad se čitalo stojeći, ispred stalka. Ljudi su bili navikli stajati. Tako su se odmarali kad bi bili umorni od jahanja. Nikome nije padalo na pamet da čita na konju; a tebi se sada čini privlačnom ideja da čitaš jašući, naslonivši knjigu na konjsku grivu, ili čak objesivši je konju o uši s pomoću osobitog hama. S nogama u stremenima svakako bi bilo vrlo ugodno čitati; držati stopala na povišenom mjestu — prvi je uvjet za užitak u čitanju. Dobro, što čekaš? Opruzi noge, nasloni stopala na jastuk, na dva jastuka, na priručje divana, na naslon stolice, na stolić za čaj, na pisaći stol, na klavir, na globus. Izuj se, ponajprije. To jest ako želiš držati stopala podignuta, ako ne, opet se obuj. Nemoj sad stajati tako, s cipelama u jednoj ruci i s Knjigom u drugoj.

Namjesti svjetlo tako da ti ne zamara vid. Učini to sada, jer kad se zadubiš u čitanje, neće ti se više dati da prekidaš. Pazi da ti stranica ne ostane u sjeni, sa zgusnutim crnim slovima na sivoj podlozi, jednoličnima poput čopora miševa; ali nastoj da ti u stranicu ne udara ni prejako svjetlo i da se ne odbija od okrutne bjeline papira izgrizujući sjene slova, kao o podne negdje na jugu. Nastoj da sad preduhitriš sve ono što bi te moglo prisiliti da prekineš čitanje. Cigarete nadohvat ruke, ako pušiš, pepeljara. Sto još? Moraš piškiti? Sam znaš najbolje. Ne može se reći da očekuješ nešto posebno upravo od ove knjige. Iz principa više ni od čega ništa ne očekuješ. Ima ih mnogo mladih od tebe, ili starijih, koji žive u iščekivanju izvanrednih doživljaja, od knjiga, od ljudi, od putovanja, od događaja, od onoga što krije sutrašnjica. Ti ne. Ti znaš da je najviše što čovjek može očekivati da izbjegne najgore. To je zaključak do kojega si došao u osobnome životu, a i u vezi s općim, pa čak i svjetskim pitanjima. A kod knjiga? Eto, upravo zato što si to isključio na svakome drugom području, vjeruješ da je .samo pravo da sebi dopustiš još to mladenačko uživanje u iščekivanju, i to na jednome strogo ograničenom području kao što su knjige, gdje sve može krenuti ili po dobru ili po zlu, ali rizik od razočaranja nije prevelik. Dakle, pročitao si u novinama da je izašlo djelo Ako jedne zimske noći neki putnik, novi roman Itala Calvina koji već nekoliko godina nije ništa objavio. Svratio si u knjižaru i kupio knjigu. Dobro si učinio. Već u izlogu knjižare uočio si korice s naslovom koji tražiš. Slijedeći taj vidljivi trag, probio si se knjižarom kroz gustu baražnu vatru Knjiga Koje Nisi Pročitao, a koje su te namršteno gledale s pultova i polica nastojeći da te postide. Ali, ti znaš da ne smiješ dopustiti da te zbune i da se ondje hektarima i hektarima prostiru Knjige Koje Možeš I Ne Pročitati, Knjige Koje Služe Drugoj Svrsi, A Ne čitanju, Knjige Koje Si Pročitao A Da Ih Nisi Morao Ni Otvoriti Jer Pripadaju Kategoriji Onoga Što Je Pročitano Još Prije Nego Što Je Napisano. Tako prolaziš prvi pojas utvrda, i na tebe se sručuje pješadija Knjiga Koje Bi, Da Imaš Više Života, Također Rado Pročitao, Ali, Na Žalost, Dana Koje Ti Je Dano Proživjeti Ima Toliko Koliko Ih Ima. Brzo ih prelaziš i upadaš usred falange Knjiga Koje Namjeravaš Pročitati, Ali Pre»

thodno Moraš Pročitati Druge, Knjige Koje Su Preskupe, Pa Se Nadaš Kupiti Ih Kad Se Budu Prodavale U Pola Cijene, Knjiga Idem Kao Gore, Kad Ih Tiskaju U Džepnom Izdanju, Knjiga Za Koje Bi Nekoga Morao Zamoliti Da Ti Ih Posudi, Knjiga Koje Su Svi Pročitali, Pa Je, Dakle, Gotovo Isto Kao Da Si Ih I Sam Pročitao. Izbjegavši tim nasrtajima, dolaziš u podnožje tvrđave, gdje se još upiru Knjige Koje Odavno Planiraš Pročitati, Knjige Koje Si Godinama Tražio A Nisi Ih Našao, Knjige Koje Govore o Nečemu Čime Se Trenutno Baviš, Knjige Koje Želiš Imati Da Bi Ti Bile Pri Ruci Za Svaki Slučaj, Knjige Koje Bi Mogao Staviti Na Stranu Da Ih Možda Pročitaš Na Ljeto, Knjige Koje Ti Nedostaju Da Bi Ih Stavio Do Drugih Knjiga Na Svojoj Polici Knjige Koje Te Ispunjavaju Iznenadnom, Pomamnom I Ne Sasvim Opravdanom Znatiželjom. Eto, uspio si neograničen broj snaga na bojnom polju svesti na količinu koja je, doduše velika, ali ipak prestavlja konačan broj, premda ti to relativno olakšanje kao zamku iz zasjede namještaju Knjige Koje Si Davno Pročitao, Pa Bi Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš Opet, i Knjige Za Koje Si Uvijek Tvrdio Da Si Ih Pročitao, Pa Bi Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš Doista. Oslobađaš se u hitroj cik-cak liniji i jednim skokom prodireš u tvrđavu Noviteta Kojima Te Privlači Autor Ili Tema. I u unutrašnjosti utvrde možeš praviti breše u redovima neprijatelja, dijeleći ih na Novitete Kojima Autori Ili Teme Nisu Novi (za tebe ili apsolutno), i Novitete Kojima Su Autori Ili Teme Potpuno Nepoznati (barem tebi), i određivati snagu kojom te privlače na temelju svoje želje i potrebe za novim i za onim što nije novo (za novim koje tražiš u onome što nije novo, i za novim koje tražiš u onome što jest novo). A zapravo si samo prešao pogledom po naslovima knjiga u knjižari, uputio se prema jednoj hrpi svježe otisnutih svezaka knjige Ako jedne zimske noći neki putnik, uzeo jedan primjerak i odnio ga na blagajnu, kako bi se ondje uspostavilo tvoje pravo vlasništva nad njim. Bacio si još jedan izgubljen pogled na knjige unaokolo (ili,

bolje: knjige su tebe gledale izgubljenim pogledom pasa što iz kaveza u gradskoj živodernici gledaju svojega bivšeg druga kako se udaljava, dok ga na uzici vodi gospodar koji je došao da ga iskupi), pa si izašao. Osobit je užitak koji ti pruža tek objavljena knjiga, ne nosiš sa sobom samo knjigu nego i njezinu novost, a ta je možda samo novost predmeta koji je netom izašao iz tvornice, magareća ljepota kojom se i knjige kite i koja traje dok ovitak ne po&ie žutjeti, dok se koprena smoga ne počne slijegati u proreze, dok se hrbat ne rašije po uglovima, u brzoj jeseni u knjižnicama. Ne, uvijek se nadaš da ćeš naletjeti na pravu novost, koja će zauvijek ostati novost. Pročitavši knjigu koja je upravo izašla, osvojit ćeš tu novost od prvoga trenutka, pa je nećeš poslije morati slijediti i progoniti. Hoće li se to baš sad zbiti? Nikad se ne zna. Pogledajmo kako započinje. Možda si već u knjižari počeo listati knjigu. Ili nisi mogao jer je bila zavučena u celofansku čahuru? Sad si u autobusu, stojiš medu ljudima ovješen jednom rukom o ručku, i počinješ slobodnom rukom odmotavati zamotak, gestama pomalo nalik na geste majmuna koji želi oljuštiti bananu, viseći u isto vrijeme na grani. Pazi, udaraš laktovima suputnike. Barem se ispričaj. Ili možda knjižar nije zamotao knjigu; dao ti ju je u vrećici. To pojednostavnjuje stvari. Sjediš za volanom svojega automobila, čekaš pred semaforom, izvlačiš knjigu iz vrećice, otkidaš prozirni omotač, počinješ čitati prve retke. Na tebe se sručuje lavina prodornih sirena; zeleno je, kočiš promet. Sjediš za svojim radnim stolom, knjigu si kao slučajno odložio medu službene papire i u jednome času pomičeš neki dosje i knjiga ti se nađe pred očima; rasijano je otvaraš, nalaktiš se na stol, naslanjaš sljepoočnice na ruke stisnute u šake, izgleda kao da usredotočeno proučavaš neki spis a zapravo istražuješ prve stranice romana. Malo-pomalo, zavaljuješ se leđima na naslon, podižeš knjigu do visine nosa, naginješ stolicu tako da balansira na stražnjim nogama, otvaraš pokrajnju ladicu pisaćeg stola da nasloniš stopala, položaj stopala za vrijeme čitanja neobično je važan, pružiš noge preko stola, preko neriješenih spisa. Ali zar ti to ne izgleda kao pomanjkanje poštovanja? Poštovanja, razumije se, ne prema tvome poslu (nitko ne kani ras-pravljati o tvojoj produktivnosti, recimo da je tvoja služba sretno 10

uklopljena u sustav neproduktivnih aktivnosti koji sačinjava velik dio nacionalne i svjetske ekonomije), nego prema knjizi. Još je gore ako iz nužnosti ili iz ljubavi — pripadaš onima za koje raditi znači doista raditi, obavljati — namjerno ili nehotice — nešto potrebno, ili barem nešto što nije izlišno, bilo za druge, bilo za sebe; u tom te slučaju knjiga, koju si ponio sa sobom na radno mjesto kao neku vrstu talismana ili amuleta, izvrgava stalnim kušnjama, da svaki čas otkidaš po nekoliko sekundi od glavnoga predmeta svoje pažnje, pa bio to perforator kompjutorskih kartica, štednjaci u kuhinji, komandne poluge na buldožeru ili opružen pacijent, otvorene utrobe na operacijskom stolu. Ukratko, bolje je da potisneš nestrpljivost i pričekaš dok ne stigneš kući, pa da tek tada otvoriš knjigu. Sad možeš. U svojoj si sobi, smiren si, otvaraš prvu stranicu, ne, posljednju jer najprije želiš vidjeti koliko je knjiga velika. Nije prevelika, srećom. Romančine koje se danas pišu zacijelo su besmislica: dimenzija vremena otišla je u komadiće, možemo živjeti ili misliti samo za onih krhotina vremena što se udaljavaju svaka svojom putanjom i odmah nestaju. Vremenski kontinuitet možemo ponovo naći samo u romanima iz doba kad se vrijeme više nije ukazivalo kao nepomično a još nije eksplodiralo, iz doba koje je trajalo negdje oko stotinu godina a potom je nestalo. Premećeš knjigu u rukama, prečitavaš rečenice na stražnjoj strani ovitka, općenite fraze koje ne govore mnogo. Tako je bolje, nema tu govora koji bi se htio ugurati ispred govora koji knjiga sama treba izravno da iznese, ispred onoga što ti sam treba da izažmeš iz knjige, bez obzira ima li toga mnogo ili malo. Svakako, i to kruženje oko knjige, čitanje naokolo prije nego što se počne čitati iznutra, predstavlja dio uživanja u novoj knjizi, ali, kao i svako uživanje u predigri, ima svoje optimalno trajanje, ako želimo da nas dovede do potpunijega užitka u obavljanju samoga čina, naime u čitanju knjige. Eto, dakle, sad si spreman da pročitaš prve retke na prvoj stranici. Spremaš se da prepoznaš jedinstveni autorov stil. Ne. Uopće ga ne prepoznaješ. Ali, kad se bolje razmisli, tko je ikad i rekao da taj autor ima neki jedinstveni stil? Dapače, poznato je da je to pisac koji se mijenja od knjige do knjige. I upravo se po tim promjenama prepoznaje da je to on. Ali, čini se da ovo ovdje nema nikakve veze sa svim onim što je do sada napisao, barem

u

koliko se sjećaš. Je li to razočaranje? Da vidimo! Kao da se na početku osjećaš pomalo dezorijentiranim, kao kad ti predstave osobu koju si po imenu identificirao s nekim licem, pa nastojiš da se crte lica koje vidiš podudare s crtama kojih se sjećaš, a nikako ne ide. Ali, onda nastavljaš dalje i vidiš da se knjiga ipak dade čitati, bez obzira na ono što si očekivao od autora; sama knjiga po sebi čini te znatiželjnim, dapače, kad bolje promisliš, draže ti je što je tako, što se susrećeš s nečim za što još ne znaš staje.

Ako jedne zimske noći neki putnik

Roman započinje na željezničkoj stanici, dašće lokomotiva, para iz stubline obavija početak poglavlja, oblak dima skriva dio prvoga ulomka. Kroz vonj stanice probija se zadah staničnog bifea. Tu je netko tko gleda kroz zamagljeno staklo, otvara staklena vrata krčme, unutra je sve zamagljeno, kao da sve to gledaju oči kratkovidna čovjeka, ili oči nadražene zrncima ugljene prašine. To su stranice knjige zamagljene poput stakala prozora kakvog starog vlaka, a na rečenice se slegao oblak dima. Kišovita je večer; čovjek ulazi u krčmu; otkopčava vlažni ogrtač; obavija ga oblak pare; zvižduk odjekuje uzduž tračnica što se pružaju unedogled, mokre od kiše. Zvižduk, sličan zvižduku lokomotive, i oblak pare diže se iz stroja za kuhanje kave, u kojem stari konobar povećava tlak kao da daje signal, ili barem tako izgleda po slijedu rečenica u drugome ulomku, u kojemu kartaši naslanjaju lepezu karata na prsa, pa se okreću prema dolazniku trostrukim okretom vrata, ramena i stolica, dok gosti oko šanka dižu šalice i pusu u površinu kave, napola zatvorivši usne i oči, ili srču pivo s vrha krigli pretjerano pazeći da se ne prolije. Mačka svija leda u luk, blagajnica pritišće dugme na blagajni i blagajna se glasa: dlin. Svi ti znakovi služe tome da pokažu kako se tu radi o maloj provincijskoj stanici gdje svakoga tko stigne odmah zapaze. Sve stanice nalikuju jedna na drugu; nije važno što svjetiljke ne uspijevaju obasjati ništa izvan svojega zamusanog kruga, ionako je to ambijent koji znaš napamet, to je prostor u kojemu caruje miris vlaka i onda kad su svi vlakovi već otišli, onaj osobiti vonj stanice nakon što ode i posljednji vlak. Stanične svjetiljke

12

13

i rečenice koje upravo čitaš kao da više imaju zadaću da rasprše tmušu nego da osvijetle stvari što se pomaljaju iz koprene tame i magle. Iskrcao sam se na toj stanici večeras prvi put u životu, i već mi se čini kao da sam tu proveo cijeli svoj vijek, ulazeći i izlazeći iz ove gostionice, krećući se od vonja katrana na peronu do vonja mokre piljevine u zahodima, a sve je to pomiješano u jedan jedini vonj, vonj čekanja, vonj telefonskih kabina, kad ne ostaje ništa drugo nego pokupiti žetone, jer broj koji smo zvali ne daje znakove života. . Ja sam taj čovjek koji hoda amo-tamo između gostionice i telefonske kabine. Ili, taj se čovjek zove »ja« i o njemu ne znaš ništa drugo, kao što se i ova stanica zove samo »stanica« i izvan nje ne postoji ništa drugo do signala telefona koji zvoni bez odgovora u nekoj tamnoj sobi u nekom dalekom gradu. Vješam slušalicu, očekujem zvuk gvožđurije što se ruši niz metalno ždrijelo, vraćam se i guram staklena vrata, upućujem se prema šalicama što se nagomilane suše u oblaku pare. Strojevi za ekspres-kavu po staničnim bifeima ističu svoju srodnost s lokomotivama, jučerašnji i današnji strojevi s jučerašnjim i današnjim lokomotivama. Stalno hodam gore-dolje, kružim i vrtim se: ulovljen sam u stupicu, u onu bezvremensku zamku koju sve stanice neizostavno razapinju. Sitna zrnca ugljene prašine lebde u staničnom zraku još mnogo godina nakon što su sve pruge elektrificirane, pa roman koji govori o vlakovima i stanicama ne može a da ne odiše tim vonjem dima. Već si nekoliko stranica pročitao, i bilo bi vrijeme da ti se jasno kaže je li to mjesto na kojem sam sišao s vlaka koji kasni nekadašnja ili današnja stanica, međutim, rečenice se i dalje kreću u nečemu neodređenom, sivom, po nekoj vrsti ničije zemlje iskustva koje je svedeno na najmanji zajednički nazivnik. Pazi, to je svakako način da te pomalo uvuku, da te zarobe radnjom a da ti to i ne opaziš: to je zamka. Ili je autor još uvijek neodlučan, kao što ni ti, čitatelju, nisi sasvim siguran o čemu bi radije čitao: o dolasku na neku staru stanicu, što bi ti dalo osjećaj da se vraćaš unatrag, da ponovo osvajaš izgubljena vremena i mjesta, ili pak o bljesku stakla i zvukova, što bi ti dalo osjećaj da živiš danas, na način na koji se danas vjeruje da je užitak živjeti. Tu krčmu (ili »stanični bife«, kako je također nazivaju) možda su samo moje oči, kratkovidne ili suzne, vidjele kao zatamnjenu i maglovitu, a zapravo nije isključeno da je tu sve 14

puno svjetlosti koju bacaju cijevi nalik na munje, svjetlošću koju zrcala odrazuju, pa ona puni sve hodnike i prolaze, a prostor bez sjene trešti od glazbe puštene da najjače grmi iz gromoglasnog aparata za ubijanje tišine, dok su fliperi i ostale električne igre, što simuliraju konjske trke ili lov na čovjeka, svi u pogonu, a prozirne se sjene odrazuju u ekranu televizora i u akvariju punom tropskih riba koje se vesele okomitoj struji zračnih mjehurića. A moja ruka ne drži naboranu torbu, nabreklu i pomalo otrcanu, nego gura kvadratični kovčeg od tvrde plastike koji je na kotačima, pa se njime može manevrirati uz pomoć kromiranog, metalnog, sklopivog štapa. Ti si, čitatelju, do sada vjerovao da je moj pogled uprt tamo, pod krov perona, u kazaljke staroga staničnoga sata koje imaju rupe pa nalikuju helebardama, u uzaludnom naporu da ih okrene unatrag i da ih natjera da natraške prođu kroz groblje prošlih sati što leže mrtvi u svome kružnom panteonu. Ali, tko ti kaže da se brojke na satu ne pojavljuju u četvrtastim otvorima, a ja vidim svaku minutu kako pada na mene naglo, poput oštrice na giljotini? Svakako, nema velike razlike: čak i da se krećem lako i glatko, moja ruka zgrčena na lakome kormilu kovčega na kotačićima izražavala bi ipak unutrašnji otpor, kao da ta udobna prtljaga predstavlja za mene neugodan i težak teret. Nešto mi je zacijelo krenulo naopako: pogrešna otprema, zakašnjenje, izgubljena veza; možda sam, stigavši ovamo, trebao s nekim uspostaviti kontakt, vjerojatno u vezi s tim kovčegom koji kao da me mnogo brine, ne zna se da li zbog straha da ga ne izgubim ili zato što jedva čekam da ga se riješim? Jedino se čini sigurno da to nije obična prtljaga, pa da bih je mogao predati u garderobu ili se praviti da sam je zaboravio u čekaonici. Uzalud mi je gledati na sat: ako me je netko čekao, već je odavno otišao; uzalud mi je žestiti se u želji da vratim unatrag satove i kalendare, nadajući se da ću se tako vratiti u trenutak koji je prethodio času kad se dogodilo nešto što se nije smjelo dogoditi. Ako sam na ovoj stanici trebao susresti nekoga tko možda nema nikakve veze s ovom stanicom, nego je samo trebao stići s jednoga vlaka i odmah otputovati drugim, kao što sam trebao i ja učiniti, pa je jedan od nas dvojice trebao drugome nešto predati, na primjer, ja sam trebao predati tome drugome ovaj kovčeg na kotačićima, koji je. međutim, ostao kod mene, i sad kao da me peče u ruci,

15

onda jedino što treba učiniti jest pokušati ponovo uspostaviti izgubljeni kontakt. Već sam nekoliko puta prošao kroz krčmu i izvirio na vrata što gledaju na nevidljivi trg, i svaki put me je zid tame potjerao natrag, u ovaj osvijedjeni limb što visi između dvije tame, između snopa tračnica i maglovitoga grada. Da izađem, kamo bih pošao? Grad tamo vani još nema imena, ne znamo hoće li ostati izvan romana ili će ga čitava obaviti u svoje tintasto crnilo? Znam samo da ovo prvo poglavlje nikako da se odvoji od stanice i od * krčme: nije pametno da se udaljim odavde, jer bi me ovdje još mogli potražiti, niti opet da se pokazujem pred drugim ljudima s ovim nespretnim kovčegom. Zato nastavljam kljukati javni telefon žetonima koje mi on svaki put ispljune natrag: imam mnogo žetona, kao za međugradski poziv; tko zna gdje se sada nalaze oni od kojih treba da dobijem upute, kažimo čak naloge, jasno je da ovisim o drugima, ne izgledam kao netko tko putuje privatno i obavlja svoje poslove: prije bi se reklo da sam izvršitelj, pješak u nekakvoj vrlo zamršenoj igri, kotačić u nekoj velikoj mašineriji, kotačić tako malen da se ne bi smio ni vidjeti: doista, bilo je utanačeno da prođem ovuda ne ostavljajući traga: a svaku minutu koju provodim ovdje ostavljam za sobom tragove: ostavljam tragove ako ni s kim ne govorim, jer se doimam kao netko tko neće da otvori usta: ostavljam tragove ako govorim, jer svaka izgovorena riječ ostaje, pa može poslije odnekud iskočiti, s navodnicima ili bez navodnika. Možda zato autor gomila pretpostavke na pretpostavke, u dugim ulomcima bez dijaloga, stvarajući gustiš nagomilanih olovnih slova kroz koji bih se mogao provući neopažen, nestati. Ja sam osoba koja nimalo ne udara u oči, anonimna pojava na još anonimnijoj pozadini, a što ti, čitatelju, nisi mogao a da me ne uočiš među ljudima koji su silazili s vlaka, i da me ne nastaviš slijediti u mome šetkanju između krčme i telefona, to je samo '■ — Alex Zinnober — predstavljam se. — Ne znam imam li pravo na čin poručnika. U našoj regimenti činovi su ukinuti, ali naredbe se stalno mijenjaju. Zasad sam vojnik sa dvije trake na rukavu, to je sve. — Ja sam Irina Piperin, to sam bila i prije revolucije. Sto ću biti dalje, ne znam. Pravila sam nacrte za šare na tkaninama, dokle god potraje nestašica tkanina, crtat ću po zraku. — U revoluciji se neki ljudi promijene toliko da se više ne mogu prepoznati, a drugi se osjećaju istovjetni sa sobom samima još više nego prije. To je valjda znak da su već bili spremni za nova vremena. Je li tako? Ne odgovori ništa. Dodajem: — Osim ako ih od promjene ne čuva potpuno odbijanje revo lucije. Je li to s vama slučaj? — Ja... Prvo mi recite koliko mislite da ste se promijenili. — Ne mnogo. Opažam da sam sačuvao poneku prijašnju časnu naviku: na primjer, da pridržim ženu koja pada, premda više nitko ne zahvaljuje na takvim stvarima. — Svi mi imamo svoje trenutke slabosti, poručnice, i žene i muškarci, pa nije rečeno da mi se ubrzo neće pružiti prilika da vam uzvratim tu ljubeznost. — U njezinu glasu ima nečega oštrog, gotovo osvetničkog. Na tom mjestu bi se dijalog — koji je na sebe privukao svu pažnju i gotovo učinio da se zaboravi metež u gradu — mogao i prekinuti: uobičajene kolone kola prolaze trgom i stranicom knjige dijeleći nas dvoje, ili to čine uobičajeni repovi žena pred dućanima, ili svakodnevne povorke radnika s parolama. Irina je već daleko, njezin šešir s ružom pluta po moru sivih kapa, šljemova, marama; nastojim je slijediti, ali se ona ne osvrće. Slijedi nekoliko ulomaka punih imena generala i deputata, gdje se govori o topovskoj vatri i povlačenjima na fronti, o cijepanjima i ujedinjavanjima unutar partija koje sastavljaju vladu, 74

ulomaka koji su prošarani izvještajima o vremenu: o pljuskovima, mrazevima, jurnjavi oblaka, olujnom zapadnjaku. Ali sve je to samo pozadina moga raspoloženja: čas veselo opušten plutam na valu događaja, čas okrenut u sebe kao da se pribirem nad nekim opsesivnim planom, kao da sve ono što se oko mene zbiva nema druge svrhe nego da me zakrinka, da me sakrije, poput barikada od vreća s pijeskom koje se posvuda podižu (grad kao da se priprema da se bori za svaku svoju ulicu), poput palisada što ih plakateri različitih struja svake noći prekrivaju parolama, koje odmah natopi kiša pa postanu nečitljive zbog raskašenoga papira i razljevene boje. Svaki put kad prođem kraj zgrade u kojoj se smjestio Komesarijat za tešku industriju, kažem sebi: »Idem posjetiti svojega prijatelja Valerijana.« Otkako sam stigao, to stalno sebi ponavljam. Valerijan je najprisniji prijatelj kojeg imam ovdje u gradu. Ali taj posjet svaki put odgodim zbog nekoga prečeg posla koji moram obaviti. Kao da uživam slobodu neuobičajenu za vojnika na zadatku: kakva je moja služba, nije posve jasno; krećem se ovamoonamo između raznih ureda i štabova; rijetko me mogu vidjeti u kasarni, kao da ne pripadam sastavu nijednog odreda, niti me opet mogu vidjeti prikovanoga za pisaći stol. Za razliku od Valerijana, koji se ne miče od svoga pisaćega stola. I onoga dana kad sam ušao da ga potražim, našao sam ga tako, ali kao da nije bio zauzet obavljanjem državnih poslova: čistio je revolver na bubanj. Naceri se neobrijanim licem kad me ugleda. Kaže: — Dakle, došao si i ti da upadneš u stupicu, zajedno s nama? — Ili da druge uvalim u stupicu — odgovaram. — Stupice su jedna u drugoj, a sklapaju se sve odjednom — kaže kao da me želi o nečemu obavijestiti. Palača u kojoj je smješten Komesarijat bila je nekad dom obitelji nekog ratnog bogataša, a konfiscirana je za vrijeme revolucije. Dio nezgrapnog luksuznog pokućstva ostao je, pa se pomiješao s tmurnim birokratskim namještajem; Valerijanov ured pun je nekakvih kineskih stvari kao budoar: vaza sa zmajevima, lakiranih skrinjica, tu je i svileni paravan. — A koga želiš uloviti u toj pagodi? Istočnjačku kraljicu? Iza paravana izlazi žena: kratka kosa, odjeća od sive svile, č boje mlijeka. ■— Snovi se muškaraca u revoluciji ne mijenjaju — kaže, a po 75

agresivnom sarkazmu u njezinu glasu prepoznajem prolaznicu koju sam upoznao na Željeznom mostu. — Vidiš? Postoje uši koje čuju svaku našu riječ... — kaže mi Valerijan, smijući se. — Revolucija ne utječe na snove, Irina Piperin — odgovaram joj. — Niti nas spašava od more — odgovara mi ona. Valerijan se ubacuje: .,.£*. — Nisam znao da se poznajete. — Upoznali smo se u snu — kažem. — Padali smo s nekog mosta. -' A ona: — Ne. Svatko sanja drugačiji san. — A ponekom se dogodi da se probudi na kakvom mjestu sigurnom poput ovoga ovdje, daleko od svake vrtoglavice... — ne popuštam. — Vrtoglavica je posvuda — i uzima revolver koji je Valerijan upravo sastavio, otvara ga, naslanja oko na cijev, kao da želi vid jeti je li dobro očišćena, zavrti bubanj, stavi metak u jednu rupu, zategne kokot, uperi oružje u jedno oko vrteći bubanj. — Izgleda kao bunar bez dna. Osjeća se zov ništavila, želja da se skoči i stigne u tamu koja zove... — Ej, ne valja se igrati oružjem — kažem i pružam ruku, ali ona uperi pištolj u mene. — Zašto? — pita. — Žene se ne mogu igrati, a vi možete? Prava će revolucija nastati kad žene budu imale oružje. — A muškarci će ostati goloruki? Zar misliš da je to pravedno, drugarice? Sto bi žene s oružjem? — Zauzele bi vaše mj esto. Mi gore, a vi dolje. Da malo vi kušate što žena osjeća. Hajde, makni se, prijeđi na drugu stranu, bliže svome prijatelju — naređuje, i dalje me držeći na nišanu. — Irina ima ideja — obavještava me Valerijan. — Ne vrijedi joj proturječiti. — I sad? — pitam i gledam Valerijana, očekujući da nešto učini i prekine tu šalu. Valerijan gleda u Irinu, ali njegov je pogled izgubljen, kao da se sasvim predaje, kao da može naći zadovoljstvo samo u potpunom potčinjavanju volji te žene. Ulazi kurir iz Vojne komande noseći svežanj spisa. Otvorivši

se, vrata sakriju Irinu, koja nestane. Valerijan, kao da ništa nije bilo, obavlja svoje poslove. — Čuj — pitam ga čim smo opet mogli govoriti — zar se tebi čini da se mogu zbijati takve šale? — Irina se ne šali — kaže, ne dižući pogled sa spisa — vidjet ćeš. Od toga trenutka vrijeme se izobličuje, noć se širi, sve noći postaju jedna jedina noć u kojoj naš, sad već nerazdvojni, trio prolazi gradom, sve je to jedna jedina noć koja svoj vrhunac dostiže u Irininoj sobi, u prizoru koji bi trebao značiti intimnost, ali i ekshibiciju i izazov, u svetkovanju onoga tajnog kulta sa žrtvovanjem u kojem je Irina ujedno i svećenica, i božanstvo, i oskvrniteljica, i žrtva. Pripovijest opet kreće neprekinutim tokom, sad je prostor kojim treba da prođe nakrcan, gust, ne ostavlja ni pukotine kroz koju bi se probio strah od praznine, između zavjesa s geometrijskim šarama, jastuka, zrak je prožet mirisom naših golih tijela, Irinine dojke jedva da se izdižu nad mršavim prsnim košem, smeđi krugovi bradavica bolje bi pristajali krupnijim dojkama, uske i oštre prepone imaju oblik istokračnog trokuta (riječ »istokračan«, kad sam je jednom povezao uz Irinine prepone, za mene se tako ispunja senzualnošću da je ne mogu izgovoriti a da mi zubi ne zacvokoću). Bliže središtu prizora crte se lome, postaju vijugave kao dim što se diže iz posude gdje gori ono nešto mirisnih sastojaka što su nađeni u jednoj armenskoj drogeriji, na koju je njezina nezaslužena fama pušionice opija navukla osvetničku pljačku ćudoredne svjetine, pa se umataju — naime crte — poput konopa koji nas povezuje, nas troje, pa što se više izvijamo da bismo se izvukli, to više on steže svoje uzlove zarezujući ih u naše meso. U središtu toga spleta, u srcu drame našega tajnog bratstva, nalazi se tajna koju nosim u sebi i koju ne mogu otkriti nikome, a ponajmanje Irini i Valerijanu, tajna misije koja mi je povjerena: otkriti tko je uhoda što se uvukao u Revolucionarni komitet i sprema se da preda grad u ruke bijelima! Usred revolucija što su te vjetrovite zime mele ulice glavnih gradova kao zapuši zapadnjaka, rađala se tajna revolucija koja će preobraziti moć tijela i spola: u to je Irina vjerovala, i uspjela je u to uvjeriti ne samo Valerijana, koji je, kao sin kotarskog suca, završivši političku ekonomiju, kao sljedbenik indijskih proroka i švicarskih teozofa, bio predodređen za pristašu svake doktrine na granici zamislivoga, nego i mene koji sam dolazio iz mnogo okru77

tnije škole, mene koji sam znao da će se o budućnosti odlučiti u kratkom roku na revolucionarnom tribunalu ili na prijekom sudu bijelih, i da dva voda za smaknuće, jedan s jedne, drugi s druge strane, već čekaju s puškama k nozi. Pokušavao sam pobjeći tako što sam se puzeći uvlačio u središte spirale, gdje su se crte izvijale slijedeći grčenje Irininih gipkih i nemirnih udova, u polaganom plesu u kojem nije važan ritam nego prepletanje i raspletanje zmijastih linija. Irina je rukama hvatala dvije zmijske glave, a one su na njezin stisak odgovarale gnjevno se spremajući da pravocrtno prodru, a ona je naprotiv željela da se maksimum u njima sadržane snage pretvori u gipkost gmaza koji će joj se pridružiti u nemogućim grčenjima. Jer, to je bila prva zapovijed vjernicima kulta što ga je Irina osnovala: da odustanemo od stanovišta uspravnosti, ravne crte, od praznovjernoga tajnog muškog ponosa, koji nije nestajao premda smo pristajali na svoj položaj robova žene koja nije medu nama dopuštala ljubomore niti suparništva bilo koje vrste. — Niže — govorila je Irina i rukom je gurala Valerijanu potiljak, dok su joj prsti mrsili vunastu kosu boje konoplje mladog ekonomista, ne dopuštajući mu da podigne lice iznad visine njezinoga krila — još niže! — a dođe me je gledala svojim dijamantnim očima, i htjela je da ja nju gledam, da se i naši pogledi kreću zmijastim i neprekinutim putanjama. Osjećao sam njezin pogled koji me ni trenutka nije napuštao, a istodobno sam osjećao na sebi još jedan pogled koji me je slijedio svakoga trenutka i na svakom mjestu, pogled nevidljive moći koja je od mene očekivala samo jedno: smrt, nije važno da li smrt koju trebam donijeti drugima ili moju. Očekivao sam da omča Irinina pogleda popusti. Evo, već napola zatvara oči, evo, klizim u sjenu, iza jastuka, divana, posude sa žeravicom, ondje gdje leži odijelo što ga je Valerijan, po svom običaju, uredno složio, klizim kroz sjenu Irininih spuštenih trepavica, tražim po džepovima, po Valerijanovoj lisnici, skrivam se u tamu njezinih sklopljenih kapaka, u tamu krika što izlazi iz njezina grla, nalazim list presavijen načetvoro s mojim imenom ispisanim čeličnom pisaljkom, ispod formule osude na smn zbog izdaje, sve to potpisano i protupotpisano i popraćeno uredovnim pečatima. ■"*;■■ 78

V.

Na ovom mjestu otvara se diskusija. Radnja, likovi, ambijenti, čuvstva odgurnuti su u stranu da bi ostavili mjesta općim pojmovima. — Polimorfno-perverzna žudnja... — Zakoni ekonomije i tržišta... — Homologije značenjskih struktura... — Zastranjenje i institucije... — Kastracija... Samo ti i dalje čekaš, ti i Ludmilla, nitko drugi više i ne pomišlja da nastavi s čitanjem. Približuješ se Lotariji, pružaš ruke prema papirima što su razasuti pred njom, pitaš — Slobodno? — nastojiš se domoći romana. Ali, to nije knjiga, to je samo jedan otkinuti arak. A ostalo? — Oprosti, tražim druge listove, nastavak — kažeš. — Nastavak?... Oh, pa tu se već ima o čemu diskutirati mjesec dana. Zar ti to nije dosta? — Nisam htio diskutirati, nego čitati — kažeš. — Čuj, ima mnogo studijskih grupa, biblioteka Erula -— altajskog instituta imala je samo jedan primjerak; tako smo ga podijelili između sebe, pomalo smo se i otimali, knjiga je otišla na komadiće, ali meni se čini da sam prigrabila najbolji komad. Sjedeći za stolom u kavani, ti i Ludmilla pravite bilancu situacije. — Riječju: Bez straha od vjetra i vrtoglavice nije Naginjući se preko strme obale, što opet nije Izvan naselja Malbork, a ovaj je pak nešto sasvim drugo nego Ako jedne zimske noći neki putnik. Ne ostaje nam ništa drugo nego da se vratimo na početak cijele te zbrke. 79

— Da. Izdavačka kuća izvrgla nas je tim frustracijama, dakle, izdavačka je kuća dužna da nam pomogne. Treba zatražiti to od njih. — A ako su Ah ti i Viljandi ista osoba? — Treba najprije pitati za roman Ako jedne zimske noći neki putnik i tražiti ispravan primjerak, a i ispravan primjerak knjige Izvan naselja Malbork. Hoću reći: treba tražiti ispravne primjerke romana koje smo čitali vjerujući da oni nose te naslove; ako se pokaže da su njihovi pravi naslovi i autori drugi, neka nam to onda kažu i objasne kakva se to tajna krije iza tih stranica što pre laze iz sveska u svezak. — Na taj ćemo način — dodaješ ti — možda naći kakav trag koji će nas dovesti do romana Naginjući se preko strme obale, bez obzira je li on završen ili nezavršen... — Ne mogu poreći — kaže Ludmilla — da sam na vijest o nalazu nastavka povjerovala u sretan ishod. — ... A i do romana Bez straha od vjetra i vrtoglavice, jer sam najnestrpljiviji upravo da to nastavim čitati... — Da, i ja, premda moram reći da to nije idealan roman, po mom ukusu... Eto, opet isto. Baš kad ti se učini da si na pravome putu, odjednom te blokira neki prekid ili zaokret: u čitanju, u lovu na izgubljenu knjigu, u otkrivanju kakav je Ludmillin ukus. — Roman koji bih u ovome času najradije čitala — objašnjava Ludmilla — morao bi za pokretačku snagu imati samo želju da se pripovijeda, da se gomilaju priče, bez nastojanja da ti se nametne neko viđenje svijeta, samo sa željom da te prinudi da prisustvuješ rastu priče, kao rastu biljke, njezinom grananju, kao što se granaju grane i lišće... U tome se odmah slažeš s njom: ostavljajući iza sebe stranice pretvorene intelektualnim analizama u prnje, sanjaš o tome da pronađeš prirodne, nevine, primitivne uvjete za čitanje... — Treba pronaći nit koju smo izgubili — kažeš. — Idemo do izdavača. A ona: — Nema potrebe da oboje idemo. Otiđi ti, pa ćeš me obavi jestiti. Krivo ti je. Taj te lov privlači zato što loviš zajedno s njom, zato što taj lov možete zajedno doživjeti i komentirati ga dok ga 80

I

doživljavate. Upravo sada, kad ti se učinilo da je došlo do sporazuma, do povjerenja, ne toliko zato što jedno drugome govorite ti, nego zato što se osjećate kao ortaci u podivatu koji možda nitko drugi ne bi mogao razumjeti. — A zašto i ti ne ideš? — Iz principa. — Što to znači? — Postoji granica: na jednoj su strani oni koji prave knjige, na drugoj oni koji ih čitaju. Ja želim ostati medu onima koji čitaju, pa pazim da ne prijeđem tu granicu. Inače bi nestalo nepristranog užitka u čitanju, ili bi se pretvorio u nešto drugo, a to nije ono što želim. Ta je granična crta neodređena i teži da nestane: svijet onih koji se profesionalno bave knjigama sve je napučeniji i teži da se poistovjeti sa svijetom čitalaca. Dakako, i čitatelji postaju brojniji, ali reklo bi se da broj onih koji upotrebljavaju knjige da bi pravili druge knjige raste brže od broja onih koji knjige vole samo čitati i ništa drugo. Znam da ću se, ako prekoračim tu granicu, makar i trenutno, slučajno, izložiti opasnosti da se pomiješam s tom pli mom koja raste; zato odbijam stupiti nogom u izdavačku kuću, makar i na nekoliko minuta. — A što ću onda ja? — pitaš je. — Za tebe ne znam. Odluči sam. Svatko postupa na svoj način. Tu je ženu nemoguće natjerati da promijeni mišljenje. Sam ćeš krenuti u taj pohod, pa ćete se naći ovdje, u ovoj kavani, u šest.

— Došli ste zbog rukopisa? Na čitanju je, ne, oprostite, pročitan je sa zanimanjem, naravno da se sjećam, zanimljiv jezični eksperiment, na žalost odbijeno, zar niste primili pismo? Žao nam je što vam to moramo priopćiti, u pismu je sve objašnjeno, davno smo vam ga poslali, pošta stalno kasni, svakako ćete ga primiti, izdavački su planovi pretrpani, nepovoljan stjecaj okolnosti, vidite da ste ga primili? I što je pisalo? Zahvaljujemo što ste nam poslali n a čitanje, vratit ćemo vam u najkraćem roku, ah, vi ste došli Povući rukopis? Ne još ga nismo pronašli, strpite se još malo, iskrsnut će odnekud, ne bojte se, kod nas se ništa ne izgubi, upravo srno sada pronašli rukopise koje tražimo već deset godina, oh, ne za deset godina, vaš ćemo naći prije, barem se nadamo, imamo 81

toliko rukopisa, ovolike hrpe, ako želite, možemo vam pokazati, razumije se da vi želite svoj rukopis, a ne tuđi, samo bi još to trebalo, htio sam reći da tamo stoje i rukopisi koji nas ne zanimaju, a kako bismo onda mogli baciti vaš do kojega toliko držimo, ne, ne da bismo ga objavili, nego da bismo vam ga vratili. Tako govori suhonjav i zgrbljen čovječuljak koji kao da se suši i grbi još više svaki put kad ga netko zovne, povuče za ruka& izloži problem, istovari mu u naručaj hrpu otisaka, »Doktore Cavedagna!« »Čujte, doktore Cavedagna!« »Pitajmo doktora Cavedagnu!« a on se svaki put koncentrira na pitanje posljednjeg sugovornika, staklastih očiju, drhtava podbratka, vrata koji se ugiba u naporu da održi u ravnoteži i na umu sva ostala neriješena pitanja, s beznadnim strpljenjem prenervozne osobe, i s ultra zvučnom nervozom prestrpljive osobe. Kad si ušao u sjedište izdavačke kuće i izložio vratarima problem loše paginiranih knjiga koje bi želio zamijeniti, prvo su ti rekli da se obratiš Odjelu za prodaju; zatim, nakon što si dodao da te ne zanima samo zamjena knjiga, nego i objašnjenje onoga što se dogodilo, uputili su te u Tehnički odjel; a kad si objasnio da ti je najviše stalo do nastavka prekinutih romana: — U tom slučaju, bit će najbolje da porazgovarate s doktorom Cavedagnom — zaključili su. — Sjednite u predsoblje; tamo već drugi čekaju; doći će i na vas red. Tako si, probijajući se između tih posjetitelja, čuo doktora Cavedagnu kako više puta započinje razgovor o rukopisu koji se ne može pronaći, obraćajući se svaki put drugoj osobi, uključujući i tebe, i svaki put su ga, prije nego što bi shvatio grešku, prekinuli ili posjetitelji ili drugi urednici i namještenici. Odmah shvaćaš da je doktor Cavedagna ona u svakom poduzeću nužna osoba na čija leđa kolege instinktivno nastoje prebaciti sve komplicirane i neugodne poslove. Upravo kad si mu se htio obratiti, stiže netko donoseći izdavački plan za idućih pet godina koji treba ažurirati, ili indeks na kojemu treba promijeniti sve brojeve stranica, ili izdanje Dostojevskoga koje treba od početka do kraja iznova složiti, jer svagdje gdje piše Marija treba napisati Marja, a svagdje gdje piše Petar, treba ispraviti u Pjotr. On svakoga sluša, premda je uznemiren na pomisao da je na polovici prekinuo razgovor s jednim drugim moliteljem, i čim uzmogne, nastoji umiriti najnestrpljivije uvjeravajući ih da ih nije zaboravio i da misli na njihov problem: 82

— Veoma nam se svidjela fantastična atmosfera... (Što? — trza se povjesničar trockističkih frakcija na Novom Zelandu.) — Možda biste morali ublažiti skatološke prizore... (— Što to go vorite! — protestira proučavalac makroekonomije oligopolisa.) Iznenada, doktor Cavedagna nestaje. Hodnici izdavačke kuće puni su zasjeda: tuda kruže kazališne družine psihijatrijskih klinika, skupine koje se bave grupnom psihoanalizom, feministički komandosi. Doktor Cavedagna na svakom koraku riskira da bude otet, zarobljen, progutan. Dospio si ovamo u trenutku kad izdavačkim kućama ne gravitiraju, kao nekada, uglavnom pjesnički i romansijerski aspiranti, niti kandidatkinje za poetese i spisateljice; ovo je trenutak (u povijesti zapadne kulture) kad svojoj realizaciji na papiru ne teže toliko osamljeni pojedinci koliko kolektivi; studijski seminari, radne grupe, znanstvene ekipe, kao da je intelektualni rad suviše očajan da bi se njime čovjek bavio u samoći. Autorska se pojava povišestručila, sve se više proširuje na grupu, jer se više nitko ne može delegirati da nekog zastupa: tu su četiri bivša zatvorenika od kojih je jedan pobjegao, tri bivša bolesnika s bolničarem i bolničarevim rukopisom. Ili su to parovi, ne obavezno ali često, muž i žena, kao da život u paru nema nikakve bolje utjehe od proizvodnje rukopisa. Svaka je od tih osoba tražila da porazgovara sa šefom određenog sektora ili s urednikom stanovite struke, ali ih na kraju sve prima doktor Cavedagna. Valovi razgovora u kojima plutaju rječnici najspecijalističkijih i najekskluzivnijih disciplina i filozofskih škola slijevaju se na toga starog urednika, kojega si na prvi pogled definirao kao »suhonjavog i zgrbljenog čovječuljka«, ne zato što bi bio više čovječuljak, više suhonjav ili zgrbljen od mnogih drugih, nego zato što izgleda kao da je došao iz nekog svijeta u kojemu još — ne: Ogleda kao da je izašao iz knjige u kojoj se još mogu sresti — ovako: izgleda kao da je došao iz svijeta u kojem se još mogu čitati knjige u kojima čovjek susreće »suhonjave i zgrbljene čovječuljke«. Ne dajući se smetati, on pušta da razne problematike teku preko njegove ćele, odmahuje glavom i pokušava svesti pitanje na njegove najpraktičnije aspekte: — Ali, zar ne bismo mogli, oprostite, sve fusnote uklopiti u te kst, a sam tekst malo zgusnuti, pa ga možda, vi ćete to bolje zr »ati, dati kao fusnotu? 83

— Ja sam čitatelj, samo čitatelj, nisam autor — žuriš se objas niti, poput čovjeka koji priskače u pomoć nekome tko samo što nije zakoračio u provaliju. — A, tako? Izvrsno, izvrsno, baš mi je drago! — i pogled koji ti upućuje doista je pun simpatije i zahvalnosti. — Drago mi je. Uistinu, čitaoce sve rjeđe susrećem... Hvata ga povjerljivo raspoloženje; pušta da ga ponese; zaboravlja druge poslove; zove te na stranu: — Mnogo godina radim u izdavačkoj kući... kroz ruke mi prolazi mnogo knjiga... ali, mogu li reći da čitam? To ja ne zovem čitanjem... U mome selu bilo je malo knjiga, ali sam čitao, tada sam doista čitao... Stalno mislim kako ću se, kad odem u miro vinu, vratiti u svoje selo i opet čitati kao nekad. Svaki čas stavim na stranu poneku knjigu, ovu ću pročitati kad odem u mirovinu, kažem, ali poslije mislim da to više neće biti isto... Noćas sam sanjao da sam u svom selu, u kokošinjcu iza moje kuće, nešto sam tražio i tražio u kokošinjcu, u košarici u kojoj kokoši nesu jaja, i što sam našao? Knjigu, jednu od knjiga koje sam čitao kao dječak, neko popularno izdanje, poderanih stranica, s crnobijelim crtežima koje sam bio obojio pastelima... Znate? Kao dječak sam se skrivao u kokošinjcu da bih čitao... Pokušavaš mu objasniti razlog svojega posjeta. Odmah shvaća, toliko da ti i ne dopušta da nastaviš: — I kod vas, i kod vas, pomiješane šesnaestine, znamo to do bro, knjiga počinje a ne nastavlja se, sva su nam najnovija izdanja pobrkana, razumijete li vi tu što? Mi više ništa pod bogom ne shvaćamo, dragi gospodine. Drži u naručju hrpu otisaka; odlaže je pažljivo, kao da bi i najmanji drhtaj mogao poremetiti red otisnutih slova. — Izdavačka je kuća krhak organizam, dragi gospodine — kaže — dovoljno je da na bilo kojoj točki nešto krene naopako i nered se odmah širi, kaos se otvara pod našim nogama. Oprostite, molim vas, kad pomislim na to, hvata me vrtoglavica. — Zatiskuje oči, kao da ga progoni vizija milijardi stranica, redaka, riječi što se vrdože poput prašine. — Hajde, hajde, doktore Cavedagna, nemojte to tako uzi mati k srcu! — Eto sad ga još moraš tješiti. — To je kod mene samo obična čitateljska znatiželja... Ali, ako mi vi ne možete ništa reci...

84

.— Ono što znam, rado ću vam kazati — kaže urednik. — Slušajte. Sve je počelo kad je u našu izdavačku kuću došao jedan mladić koji je tvrdio da je prevodilac s onoga, kako se zove... — Poljskog? — Ne, nije s poljskog. S nekog teškog jezika, nema mnogo ljudi koji ga znaju... — Cimerskoga? — Nije cimerski, još gore, kako se ono zove? Taj se predstavljao kao strahovit poliglot, nema jezika koji on ne poznaje, čak i taj, cimbrijski, da, cimbrijski. Donio nam je roman napisan na tom jeziku, povelik roman, pozamašan, kako se ono zvao, Putnik, ne, Putnik je od onoga drugog, Izvan naselja... — Od Tazija Bazakbala? — Ne, ne Bazakbala, to je bila Strma obala, od onoga... — Ahtija? — Tako je, upravo od njega, Ukka Ahtija. — Ali oprostite, zar Ahti nije cimerski autor? — Sad, zna se da je najprije bio cimerski, taj Ahti; ali, znate što se dogodilo, za vrijeme rata, poslije rata, određivanje granica, željezna zavjesa, u svakom slučaju, tamo gdje je bila Cimerija sad je Cimbrija, a Cimeriju su pomakli malo dalje. Tako su i cimersku književnost preuzeli Cimbrijci, skupa s ratnim reparacijama... — To je teza profesora Galliganija, koju profesor Uzzi-Tuzii negira... — Ma, znate već kako je na sveučilištu, suparništvo među ods jecima, dvojica profesora koji se ne trpe, lako je zamisliti da UzziTuzii neće dopustiti da remek-djelo njegova jezika treba čitati na koleginom jeziku... — Činjenica jest — navaljuješ ti — da je roman Naginjući se preko strme obale nedovršen, dapače, jedva da je započet... Ja sam vidio original... — Naginjući se... Nemojte me zbunjivati, naslov je sličan tome, ali nije taj, nego nešto s Vrtoglavicom, da, to je Viljandijeva Vrtoglavica. — Bez straha od vjetra i vrtoglavice? Recite mi: je li to prevede°o? Jeste li vi to objavili? — Čekajte. Prevodilac, neki Ermes Marana, izgledao je kao ne tko kome su svi papiri u redu: poslao nam je pokusni prijevod, mi naslov stavili u izdavački plan, on je točan u predaji dijelova prijevo85

da, predaje sto po sto stranica i uzima predujam, mi počinjemo slati prijevod u tiskaru da se slaže, kako ne bismo gubili vrijeme... Kad, prilikom korekture, opažamo proturječnosti, neobičnosti... Zove mo Maranu, postavljamo mu pitanja, on se zbunjuje, proturječi sam sebi... Uspijevamo ga pritisnuti, otvaramo pred njim originalni tekst i tražimo da nam glasno prevede jedan ulomak... Priznaje da ne zna ni riječi cimbrijskoga! i^Jk — A prijevod koji vam je predao? — Osobna je imena uzeo iz cimbrijskoga, ne: iz cimerskoga, ne znam više, ali tekst je preveo iz nekog drugog romana... — Kojeg romana? — Kojeg romana, pitamo ga. A on: iz jednoga poljskog roma na (eto poljskoga!) autora Tazija Bazakbala... — Izvan naselja Malbork... — Točno. Ali, čekajte! To je on tako rekao, i mi smo mu gotovo povjerovali; knjiga je već bila u tisku. Sve smo zaustavili, dali promijeniti naslovnu stranicu, korice. Bila je to za nas velika šteta, ali ipak, s ovim ili onim naslovom, s ovim ili onim autorom, roman je postojao, preveden je, složen, otisnut... Brzo smo to sračunali, pa smo brže-bolje od tiskare, od knjigovežnice, zatražili da se sve prve šesnaestine s pogrešnom naslovnom stranicom za mijene drugima, s novom naslovnom stranicom ukratko, iz toga se izlegla zbrka koja se proširila na sve novitete na kojima se tada radilo, cijele naklade valjalo je baciti u stari papir, sveske koji su već bili u distribuciji povući iz knjižara... — Ne razumijem jedno: o kojem romanu sad govorite? O onome o željezničkoj stanici, ili o onome o dječaku koji odlazi s majura? Ili... — Budite strpljivi! Ovo što sam vam ispričao, to još nije ništa. Jer, u međuvremenu, dabome, izgubili smo povjerenje u toga gospodina, željeli smo imati jasno stanje i usporediti prijevod s originalom. I što je ispalo? Nije to bio ni Bazakbal, nego je to bio roman preveden s francuskoga, nekog slabo poznatog belgijskog autora, pod naslovom... Čekajte, pokazat ću vam. Cavedagna se udaljuje, a kad se vrati, pruža ti svežnjić fotokopija. — Evo, zove se Baci pogled dolje, gdje se sjena zgušnjava. Imamo ovdje francuski tekst prvih stranica. Pogledajte svojim očima pa prosudite kakav je to lopovluk! Ermes Marana preveo je od riječi 86

do riječi ovaj petparački romančić, a nama je to podmetnuo kao cimersko, cimbrijsko, poljsko djelo... Listaš fotokopije i već na prvi pogled shvaćaš da ovaj Regarde en bas dans l'epaisseur des ombres Bertranda Vanderveldea nema nikakve veze ni s jednim od četiri romana koje si počeo čitati. Želiš odmah o tome obavijestiti čavedagnu, ali on izvlači list što je priložen uz svežanj, koji ti želi pokazati: — Želite li vidjeti što se Marana usudio odgovoriti kad smo osporili vrijednost njegovim mistifikacijama? Tu je njegovo pis mo... — I pokazuje ti jedan ulomak da ga pročitaš. »Zašto bi bilo važno autorovo ime na koricama? Prenesimo se u mislima tri tisuće godina u budućnost. Tko zna koje će se knjige iz naše epohe sačuvati, i kojim će autorima ime ostati zapamćeno? Bit će knjiga koja će ostati slavne, ali će se vjerovati da su anonimna djela, kao što je to za nas ep o Gilgamešu; bit će autora kojima će ime i dalje biti slavno, ali im se neće sačuvati nijedno djelo, kao što se dogodilo sa Sokratom; ili će možda sve knjige koje se sačuvaju biti pripisane jednom jedinom zagonetnom autoru kao što je Homer.« —Jeste li čuli kako taj razmišlja? — uzvikuje cavedagna; onda dodaje: —A mogao bi imati i pravo, što je najljepše... Odmahuje glavom, kao da ga je obuzela neka misao; malo se smijucka, malo uzdiše. Tu njegovu misao ti mu, Čitatelju, možda možeš pročitati na čelu. Godinama već Cavedagna prati kako knjige nastaju, dio po dio, svakoga dana gleda kako se knjige rađaju i umiru, a ipak, prave su knjige za njega neke druge, one iz vremena kad su knjige bile kao neke poruke iz drugih svjetova. Tako je i s autorima: on ima svakoga dana s njima posla, poznaje njihove fiksne ideje, njihova kolebanja, osjetljivosti, njihove egocentričnosti, a ipak, pravi autori ostaju oni koji su za njega bili samo ime na koricama, jedna riječ koja je predstavljala cjelinu s naslovom, autori koji su bili stvarni koliko i likovi i mjesta opisani u knjigama, koji su u isto vrijeme i postojali i nisu postojali, kao i ti likovi i ta mjesta. Autor je bio nevidljiva točka s koje su stizale •knjige, praznina nastanjena utvarama, podzemni tunel koji je spajao druge svjetove s kokošinjcem njegova djetinjstva... Zovu ga. Na trenutak oklijeva da li da uzme natrag fotokopije ili da ih ostavi tebi. — Pazite, to je važan dokument, ne smije izaći odavde, to je corptis delicti, iz te bi se stvari mogao izleći proces zbog plagijata. 87

Ako ga želite pregledati, sjedite ovdje, za ovaj stol, a poslije nemojte zaboraviti da ga vratite meni, čak i ako ja zaboravim, jer bit će zla ako se izgubi... Mogao bi mu reći da nije važno, da to nije roman koji tražiš, no, zbog toga što ti početak nije nemio, ili zato što je doktora Cavedagnu, koji je sve zabrinutiji, opet usisao vrtlog njegovih izdavačkih djelatnosti, ne ostaje ti ništa drugo nego j čitati roman Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava.

Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava

.;».* me

-■«'

Morao sam dobro povući nagore otvor plastične vreće: jedva je dosezala do Jojina vrata, a glava je ostala vani. Druga bi mogućnost bila da ga gurnem u vreću glavačke, ali mi to nije rješavalo problem jer su tada virile noge. Izlaz bi bio u tome da sam mu uspio saviti koljena, ali koliko god da sam to pokušavao, udarajući nogama, ukočena su koljena odolijevala, a kad sam napokon uspio, savile su se i noge i vreća skupa, tako da je sve to bilo još teže prenositi, a glava je još više virila, nego prije. — Kad ću se ja tebe doista osloboditi, Jojo — pitao sam ga, a kako god bih ga okrenuo, preda mnom bi se našlo njegovo blesavo lice, brčići osvajača srdaca, kosa zalizana briljantinom, čvor kravate što je virio iz vreće kao iz pulovera, naime pulovera iz onih godina čiju je modu Jojo i dalje slijedio. Možda je do mode iz tih godi na Jojo stigao sa zakašnjenjem, kad te stvari više nigdje nisu bile moderne, ali, budući da je u mladosti zavidio tipovima koji su bili tako odjeveni i počešljani, od briljantina do cipela od crnog laka s kapicom od samta, pa kad se jednom svega toga domogao, bio je previše opijen svojim uspjehom da bi gledao oko sebe i opazio da °ni na koje je želio nalikovati sad izgledaju posve drugačije. Briljantin je dobro držao; i onda kad bih mu pritiskao lubanju da bih ga ugurao u vreću, kapica od kose ostajala je okrugla i suno se raspadala na krute trake koje su se pridizale u obliku luka. ^vor na kravati malo se iskrivio; instinktivnom sam ga gestom Poravnao, kao da leš s iskrivljenom kravatom više udara u oči od urednog lesa. — Treba nam još jedna vreća da mu je nabijemo na glavu reče Bernadette, i još jednom moradoh priznati daje inteligen89

čija u te djevojke veća nego što bi se moglo očekivati, s obzirom na njezin društveni položaj. Nevolja je bila u tome što nismo uspijevali naći drugu veliku plastičnu vreću. Imali smo samo narančastu vreću za kuhinjsku smećaru, koja je, doduše, mogla dobro poslužiti da mu sakrije gla vu, ali nije mogla sakriti da se radi o ljudskom truplu uvučenom u vreću, s glavom zamotanom u manju vreću. . .„. Ukratko, u tom susretu nismo više mogli dugo ostati, joje smo se morali riješiti prije nego što svane, već smo ga nekoliko sati nosali naokolo kao da je živ, bio je treći putnik u mom kabrioletu, i već smo suviše velikom broju ljudi pali u oči. Kao onoj dvojici policajaca na biciklima što su se približili sasvim tiho, pa zastali i uzeli nas gledati dok smo se spremali da ga prevalimo u rijeku (most Bercv izgledao nam je trenutak prije toga prazan), pa smo ja i Bernadette stali udarati šakama po leđima Joj u koji je presamićen visio preko ograde, glava i ruke su mu visjele, a ja sam viknuo: — Izbljuj makar i dušu, mon vieux, neka ti se razbistri u glavi! — pa smo ga, držeći ga s obje strane dok su mu ruke visjele preko naših ramena, prebacili do auta. U tom je času plin što se skuplja leševima u trbuhu glasno izašao van; dvojica policajaca udariše u smijeh. Pomislih kako Jojo ima kao mrtav posve drugačiji ka rakter nego dok je bio živ i pun finih manira; živ ne bi bio tako velikodušan da priskoči u pomoć prijateljima kojima prijeti giljo tina zato što su ga ubili. Onda smo se dali u potragu za plastičnom vrećom i kantom benzina, pa je još ostalo samo da se pronađe dobro mjesto. Izgleda nemoguće, ali je istina da u metropoli poput Pariza možeš izgubiti sate i sate tražeći pogodno mjesto za spaljivanje lesa. — Zar u Fontainebleauu ne postoji šuma? — upitah Bernadettu koja je opet sjela kraj mene. — Pokaži mi put, ti poznaješ grad. — A mislio sam o tome kako ćemo se, kad sunce oboji nebo u sivo, možda vratiti u grad u koloni kamiona s povrćem, a od Joje će ostati samo osmudena i smrdljiva hrpica na nekom proplanku medu grabovima. Isto će to ostati od moje prošlosti, upravo toliko, kažem, jer ovo je dobra prilika da sam sebe uvjerim da je sva moja prošlost spaljena i zaboravljena kao da nikada nije ni postojala. Koliko me je puta, kad bih opazio da me prošlost počinje pritiskati, da ima previše ljudi koji vjeruju da im je kod mene otvoren 90

kredit, materijalni i moralni, kao što su vjerovali u Macau roditelji djevojaka iz »Vrta od zada«, njih spominjem jer nema ničega goreg od kineskih srodnika kojih se čovjek nikada ne može riješiti — a ja sam, kad bih angažirao djevojke, uvijek nastojao da računi budu čisti, i s njima i s obiteljima, i plaćao sam u gotovini, da ne bih morao gledati kako mi se stalno vraćaju utegnuti očevi i majke, u bijelim čarapama, s bambusovim košaricama što vonjaju po ribi, s izgubljenim izrazom na licu kao da dolaze sa sela, a svi su stanovali u lučkoj četvrti — ukratko, koliko me je puta, kad bi me prošlost počela suviše pritiskati, obuzimala nada u mogućnost da se sve odjednom presiječe: da promijenim zanat, ženu, grad, kontinent — dok nisam obišao cijeli krug — navike, prijatelje, poslove, kli jentelu. Bila je to greška, ali kad sam to opazio, bilo je kasno. Jer, na taj sam način samo gomilao prošlost iza svojih leda, umnožavao tu prošlost, pa kad mi je jedan život izgledao suviše prepleten i razgranat i zamršen da bih ga stalno vukao za sobom, lako je zamisliti kako mi je bilo s tolikim životima, od kojih je svaki imao svoju prošlost i prošlosti drugih života što se stalno vezuju jedne za druge. Svaki put sam govorio sam sebi: kakvo olakšanje, vraćam brojač kilometara na nulu, prelazim spužvom preko ploče: a dan nakon što bih stigao u novu zemlju, već se ta nula pretvarala u broj od toliko cifara da više nije mogao stati na brojač, već je ploča bila krcata od ruba do ruba, već su tu bila mjesta, osobe, simpatije, antipatije, pogrešni koraci. Kao i one noći kad smo tražili dobro mjesto da karboniziramo Joj u, dok su farovi pipali između stabala i stijenja, a Bernadette je pokazala na tablu s instrumentima: — Čuj, nećeš mi valjda reći da smo ostali bez benzina. — Bila je to istina. Zbog svega onoga što mi se motalo po glavi, nisam se sjetio napuniti rezervoar i sad smo bili u opasnosti da se nađemo daleko od naselja, s autom u kvaru, u vrijeme kad su ben zinske pumpe zatvorene. Srećom Joju još nismo zapalili: što bi tek bilo da smo ostali blokirani nedaleko od lomače, a ne bismo mogli pobjeći ni pješice, ostavljajući tako prepoznatljiv auto kao što je m oj. Ukratko, nije nam ostalo drugo nego da iz kante izlijemo u rezervoar onaj benzin koji je bio namijenjen da natopi Jojino pla vo odijelo i svilenu košulju s inicijalima, i da se što prije vratimo u &%d, nastojeći da smislimo neki drugi način da ga se riješimo. Ponavljao sam u sebi da sam se uvijek izvukao iz svih gužvi u je sam bio upleten, iz svih sreća, kao i iz svih nesreća. Prošlost 91

nalikuje na sve dužu trakavicu koju sklupčanu nosim u sebi i koja ne gubi svoje kolutiće, koliko god se ja trudio da ispraznim crijeva u sve engleske ili turske zahode, ili u kible po zatvorima, ili u vrčine po bolnicama, ili u latrine po bivacima, ili naprosto u grmlje, promotrivši najprije dobro da odande ne iskoči zmija, kao onaj put u Venezueli. Prošlost ne možeš promijeniti, kao što ne možeš promijeniti ni ime, jer koliko god putnica da sajga imao, s imenima kojih se više i ne sjećam, svi su me uvijek zvali. Ruedi Švicarac: kamo god da bih otišao, i kako god se predstavio, uvijek je tamo bilo nekoga tko je znao tko sam i što sam sve radio, premda mi se izgled mnogo promijenio s godinama, pogotovo otkad mi je lubanja postala ćelava i žuta poput vatrogasne kacige, a to se dogodilo za epidemije tifusa na brodu Stjdrna, kad se zbog tereta koji smo vozili nismo mogli približiti obali ni toliko da zatražimo pomoć preko radija. Svakako, zaključak do kojega sve priče dovode jest taj da je život koji je čovjek proživio uvijek jedan jedini, jedinstven i kompaktan poput ustupanog pokrovca na kojem više ne možeš razlikovati niti od kojih je satkan. Pa tako, ako mi se slučajno dogodi da se zaustavim na nekoj običnoj pojedinosti kakvog običnog dana, na posjetu nekog Senegalca koji mi želi prodati nasad novorođenih krokodila u cinčanoj kadici, mogu biti siguran da je i u tom malenom, nevažnom događaju sadržano sve ono što sam proživio, cijela prošlost, mnogobrojne prošlosti koje sam uzalud pokušavao ostaviti iza sebe, životi što se na kraju spajaju u jedan sveobuhvatni život, moj život koji se nastavlja i na ovome mjestu iz kojega se ne mislim više micati, u ovoj kućici s vrtom u boljem pariškom kvartu, gdje sam smjestio svoje uzgajalište tropskih riba, i gdje se bavim mirnom trgovinom koja me sili na život stabilniji od ijednog dosadašnjeg, jer ribe ne možeš zanemariti ni na jedan dan, a što se tiče žena, u mojim godinama čovjek ima pravo da se više ne želi plesti ni u kakve nove gužve. S Bernadettom je sasvim drugačija priča: mogu reći da sam s njome sve izveo bez i najmanje greške: čim sam saznao da se Jojo vratio u Pariz i da mi je na tragu, nisam ni časa časio, učas sam se dao u potjeru za njim, pa sam tako otkrio Bernadettu, i znao sam je privući na svoju stranu, skupa smo isplanirali napad a da Jojo nije ništa posumnjao. U pravom sam trenutku odgurnuo zastor i prvo što sam od njega vidio — nakon onoliko godina što smo 92

jedan drugoga bili izgubili iz vida — bilo je odmjereno kretanje njegove velike, dlakave stražnjice između njezinih bijelih koljena; potom uredno počešljano tjeme na uzglavlju, pored njezinog pomalo blijedog lica koje se izvilo za devedeset stupnjeva da bi mi ostavilo mjesta za udarac. Sve se odigralo na najbrži i najčistiji način, tako da on nije imao vremena da se okrene i da me prepozna, da dozna tko je to došao da mu pokvari veselje, a možda ni da opazi da je prešao granicu između pakla živih i pakla mrtvih. Bilo je bolje da mu vidim lice tek kad je bio mrtav. — Igra je završena, staro kopile — rekao sam mu glasom u kojem gotovo da je bilo naklonosti, dok ga je Bernadette odijevala od glave do pete, uključujući i cipele od crnoga laka sa samtastim kapicama, jer smo ga morali iznijeti tako da izgleda kao da je toliko pijan da se ne može držati na nogama. Pomislio sam na naš prvi susret prije mnogo godina u Chicagu, u skladištu dućana stare gospode Mikonikos, punom Sokratovih poprsja, kad sam shvatio da sam osigurninu za podmetnuti požar investirao u njegove zarđale automate za kocku i da me on i ta stara paralitičarka i nimfomanka drže u rukama kako im se svidi. Dan prije toga, gledajući sa sprudova zaleđeno jezero, osjetio sam slobodu kako mi se već godinama nije događalo, a u roku od dvadeset četiri sata prostor oko mene opet se zatvorio, pa se o svemu važnom odlučivalo u jednom bloku smrdljivih kuća između grčkoga i poljskog kvarta. Bilo je u mome životu na desetke takvih zaokreta i u jednome i u drugom smjeru, ali od toga sam trenutka gledao kako da mu se osvetim, i od tada se broj mojih gubitaka stalno povećavao. Čak i sad, kad se vonj lesa počeo probijati ispod mirisa loše kolonjske vode, shvaćao sam da igra još nije završena, da bi me mrtvi Jojo mogao još jednom upropastiti, kao što me je upropastio toliko puta dok je bio živ. Potežem suviše priča odjednom, upravo zato što želim da se u pripovijedanju osjeća zasićenost drugim pričama koje bih mogao ispričati, a možda i hoću, ili sam ih, možda, već ispričao u kojoj drugoj prilici, da se osjeti taj prostor prepun priča koji možda i ni je drugo do vrijeme mojega života, u kojem se mogu kretati ^o u prostoru, nalazeći uvijek samo priče, a da bih njih ispričao, morao bih ispričati najprije druge, tako da se, polazeći s bilo kojeg mjesta ili od bilo kojeg trenutka susreće ista gustoća materijala koji frb ispripovjediti. Dapače, gledajući sve ono što ostavljam izvan 93

glavnog toka pripovijedanja, vidim nešto nalik na šumu koja se pruža na sve strane i ne propušta nimalo svjedosti, toliko je gusta; ukratko, to je mnogo bogatiji materijal od onoga koji sam ovaj put odlučio staviti u prvi plan, pa zato nije isključeno da se onaj tko slijedi moje pripovijedanje osjeti donekle prevarenim, videći kako se glavni tok grana na mnogo potočića, a od bitnih činjenica do njega stižu samo odjeci i odsjevi, ali nije isključeno .njLjda sam upravo to želio postići kad sam počeo pripovijedati, ili, recimo, da je to postupak svojstven umijeću pripovijedanja koje nastojim usvojiti, načelo suzdržljivosti koje se sastoji u tome da ostanem malo iznad onih mogućnosti pripovijedanja kojima raspolažem. A to je, ako bolje pogledaš, znak jednoga pravog, čvrstog i velikog bogatstva, u tom smislu da bih se, da imam slučajno samo jednu priču koju mogu ispričati, tako neumjereno trudio oko te priče da bih je na kraju spalio u pomamnoj želji da joj pogodim pravi ton; a ovako, kad imam kraj sebe praktički neograničeno skladište pripovjedljive materije, u stanju sam da njome rukujem mirno i bez žurbe, dopuštajući čak da se u pričanje uvuče i neka dosada, i dopuštajući sebi luksuz da zalazim u sporedne epizode i nevažne pojedinosti. Svaki put kad škripnu vratnice — a ja sam u prostoriji s akvarijima u dnu vrta — pitam se iz koje od mojih prošlosti stiže osoba što je čak ovamo došla da me potraži: možda je to samo jučerašnja prošlost, koja se tiče istoga ovoga predgrađa, možda je to smetlar, Arapin niskoga rasta koji već u listopadu počinje kružiti po kućama, s karticom na kojoj su novogodišnje čestitke, i ubirati napojnicu, jer tvrdi da prosinačke napojnice pokupe njegove kolege pa njemu ne ostane ni groša; ali mogle bi to biti i one dalje prošlosti što jure sa starim Ruedijem i nalaze vratnice u Impasseu: krijumčari iz Vallesea, plaćenici iz Katange, krupjei iz kazina u Varaderu iz vremena Fulgencija Batiste. Bernadette nije imala nikakve veze ni s jednom od mojih prošlosti; o starim računima između Joje i mene, koji su me natjerali da ga uklonim, nije znala ništa, možda je vjerovala da sam to učinio radi nje, zbog onoga što mi je rekla o životu na koji je on prisiljava. I zbog novca, naravno, kojega nije bilo malo, premda sad nisam mogao reći da ga već osjećam u džepu. Zajednički nas je interes držao skupa: Bernadette je djevojka koja odmah shvaća situaciju; ili ćemo se iz te gužve izvući zajedno ili ćemo oboje 94

zaglaviti. Ali, svakako je Bernadette u glavi imala jednu drugu misao: da bi se nekako prometala svijetom, djevojka poput nje mora moći računati na nekoga tko je na njezinoj strani; ako me je zvala da je oslobodim Joje, bilo je to zato da mene stavi na njegovo mjesto. I takvih je priča bilo i previše u mojoj prošlosti, i nikada se nijedna nije završila u aktivi; zato sam se povukao iz poslova i nisam im se više želio vratiti. I tako, kad smo se spremali da počnemo svoje noćno šetkanje, kad smo njega odjenuli od glave do pete i posjeli kako valja na stražnje sjedalo kabrioleta, kad je ona sjela sprijeda do mene, pa je morala pružiti jednu ruku natrag da ga pridržava, dok sam se spremao da krenem, odjednom je pružila lijevu nogu preko mjenjača i njome zajahala na moje desno koljeno. — Bernadette! — viknem. — Što to radiš? Zar je ovo trenutak? — A ona mi objasni da sam, upavši u sobu, i nju prekinuo u trenutku kad je nije bilo zgodno prekidati, nije joj važno, s jednim ili s drugim, mora nastaviti upravo na onoj točki gdje je stala i ići do kraja. Dođe je jednom rukom pridržavala mrtvaca, a drugom me raskopčavala, a svi smo troje bili stisnuti u onome majušnom autu na malom javnom parkiralištu u kvartu Faubourg Saint-Antoine. Izvijajući noge pokretima — moram priznati vrlo skladnim — zajahala mi je na koljena i gotovo me ugušila grudima kao jastukom. Jojo je dođe padao na nas, ali je ona pazila da ga svaki put odgurne, držeći lice nekoliko centimetara od mrtvačeva lica koje ju je gledalo iskolačenim bjeloočnicama. Što se mene tiče, ja sam, uhvaćen tako na prepad, dok su fizičke reakcije išle svojim putem, jer im je, očito, bilo draže da slušaju nju nego moj zaprepašteni duh, cak i bez potrebe da se mičem, jer se ona za to sama brinula, eto, dakle, ja sam u tom trenutku shvatio da je to što radimo zapravo obred kojemu ona pridaje osobito značenje, jer se obavlja tu, pred mrtvačevim očima, i osjetio sam da se blaga, ali vrlo čvrsta stupica stisće i nisam joj mogao umaknuti. »Griješiš, djevojko« — želio sam joj reći — »taj je mrtvac izgubio glavu zbog jedne druge priče, a ne zbog tvoje, zbog priče k °ja još nije završena.« Želio sam joj reći da je između mene i Joje Postojala jedna druga žena, u toj priči koja se još nije završila, pa a fco i dalje skačem s priče na priču, to je zato što kružim oko te Price i bježim od nje, kao da je prvi dan mojega bijega započeo °nda kad sam saznao da su se Jojo i ta žena urotili da me upropas95

te. To je priča koju ću kad-tad ispričati, ali medu drugim pričama, ne pridajući joj veću važnost nego bilo kojoj drugoj, ne unoseći u nju nikakve veće strasti nego što je užitak u pripovijedanju i prisjećanju, jer i prisjećanje na zlo može biti užitak ako je zlo pomiješano, ne kažem s nečim dobrim, nego s nečim različitim, s nečim što se mijenja, s pokretom, ukratko, s onim što čak mogu nazvati i dobrim, a to je užitak da stvari vidimo s neke udaljenosti i da u njima pričamo kao o nečemu što je prošlo. — I ovo će biti lijepo pripovijedati, kad se iz ovoga izvučemo — rekao sam Bernadetti ulazeći u onaj lift i noseći Joju u plastičnoj vreći. Namjera nam je bila da ga bacimo s terase najvišeg kata u jedno vrlo tijesno dvorište, tako da onaj tko ga sutradan pronađe pomisli da se radi o samoubojstvu ili o nesreći koja se dogodila prilikom provalničkog pothvata. A da netko ude u lift na nekom od usputnih katova i vidi nas kako nosimo vreću? Rekao bih da je lift netko pozvao s gornjih katova dok sam ja iznosio smeće. Doista, uskoro će zora. —Ti znaš predvidjeti sve moguće situacije — kaže Bernadette. A kako bih se inače izvlačio tolike godine, htio sam joj reći, kad sam se morao čuvati Jojine bande koja ima svoje ljude u svim središtima velikih poslova? Ali, morao bih joj tada objašnjavati i sve ono što je stajalo iza priče o Joji i onoj drugoj ženi, jer oni nikada nisu prestali nastojati da me natjeraju da im nadoknadim štetu za robu koja je, po njima, izgubljena mojom krivicom, ni nastojati da mi opet nabace na vrat onaj lanac ucjena koji me i sad prisiljava da provodim noć tražeći smještaj za staroga prijatelja u plastičnoj vreći. I kad je došao Senegalac, pomislio sam da nešto iza toga stoji. — Ne kupujem krokodile, jeune homme — rekao sam mu. — Idi u zoološki vrt, ja se bavim drugim artiklima, opskrbljujem dućane u centru kućnim akvarijima, egzotičnim ribama, najviše kornjačama. Svaki čas mi traže iguane, ali ih ne držim, previše su osjetljive. Momak — moglo mu je biti osamnaest godina — stajaše preda mnom sa svojim brkovima i trepavicama što su sličili na crna pera na narančastome licu. — Tko te je poslao k meni, baš sam znatiželjan? — upitao sam ga, jer kad se radi o azijskome jugoistoku, uvijek sam nepovjerljiv i imam dobre razloge da zazirem.

• reče on. — Mademoiselle Sibvlle .— Kakve veze ima moja kći s krokodilima? — uzviknem, jer smatram da je u redu da ona već neko vrijeme živi za svoj račun, ali se uznemirim svaki put kad stigne neka vijest o njoj. Ne znam zašto, pomisao na potomke uvijek me je ispunjala nekim grizodušjem. Tako sam saznao da se u nekoj bolte na Place Clichv Sibvlle petlja s nekim kajmanima; ta je stvar na mene tako loše djelovala da nisam ni pitao za druge pojedinosti. Znao sam da radi po noćnim lokalima, ali da se producira javno s krokodilom, činilo mi se kao posljednje što bi jedan otac mogao sebi poželjeti za budućnost svoje kćeri-jedinice; barem otac poput mene, jer ja sam protestantski odgojen. — Kako se zove taj sjajni lokal? — pitam, blijed. — Baš bih želio zaviriti tamo. Pruža mi reklamnu karticu, a mene istoga časa oblijeva hladan znoj po leđima, jer mi to ime, »NovaTitanija«, zvuči poznato, čak i previše poznato, premda se radi o uspomenama s drugoga kraja globusa. — A tko ga vodi? — pitam. — Da, tko je poslovođa, gazda? — Ah, mislite Madame Tatarescu — i diže svoju cinčanu po sudu da odnese onaj svoj krokodilski nakot. Gledao sam ono micanje zelenih krljušti, papaka, repova, razjapljenih usta, i bilo mi je kao da me netko udario kolcem po lubanji, uši su čule još samo tihi zuj, tutnjavu, trubu onostranoga, cim sam začuo ime žene čijem sam razornom utjecaju uspio otrgnuti Sibvllu, zamećući naše tragove iza dva oceana, osiguravajući za djevojku i za sebe miran i tih život. Sve je to bilo uzalud: Vlada je našla svoju kćer i preko Sibvlle opet me držala u šaci, a ima-'a je sposobnost da u meni probudi divlju odbojnost i mračnu privlačnost. Već mi je poslala poruku po kojoj sam je mogao prePoznati: poslala mi je te gmazove da bi pokazala kako je zlo za nju jedini životni element, kako je svijet bunar pun krokodila iz kojeg ne mogu pobjeći. Isto sam tako gledao kad sam se nagnuo preko ograde nad dno onoga gubavog dvorišta. Nebo je već blijedjelo, ali je dolje još bila Susta tama i jedva da sam mogao razabrati nepravilnu mrlju u koju se bio pretvorio Jojo nakon što je poletio u prazno, nakon što su mu se prevrnuti skuti sakoa raširili kao krila i nakon što je dolje 97

skrhao sve svoje kosti uz prasak nalik na prasak vatrenog oružja. Plastična vreća ostala mi je u ruci. Mogli smo je ostaviti i tu, ali Bernadette se bojala da bi netko, kad je nade, mogao rekonstruirati kako su se događaji zbivali, pa je dakle bilo bolje ponijeti vreću sa sobom i uništiti je. U prizemlju su, pred vratima lifta, kad smo ih otvorili, stajala trojica ljudi s rukama u džepovima. — Zdravo, Bernadette! A ona: — Zdravo. Nije mi se svidjelo što ih poznaje; to više što su, po načinu odijevanja, premda je bio ipak nešto suvremeniji nego kod Joje, bili prilično slični njemu. — Što nosiš u toj vreći? Pokaži — reče najviši od njih trojice. — Pogledaj! Prazna je — rekoh mirno. — Zavlači ruku u vreću. — A što je ovo? — Izvlači jednu cipelu od laka sa samtenom kapicom.

ušt ;■;■(«;.

ft

98

VI.

Tu je kraj fotokopiranim stranicama, ali tebi je sad samo važno da nastaviš čitati. Negdje mora da postoji cijela knjiga; tvoj pogled kruži naokolo tražeći je, ali se odmah obeshrabruješ; u ovom uredu knjige se pojavljuju u obliku sirovine, u obliku rezervnih dijelova i strojeva koje treba razmontirati ili montirati. Sad razumiješ zašto se Ludmilla opirala da dođe s tobom; hvata te strah da si i sam prešao »na drugu stranu« i da si izgubio onaj povlašteni odnos prema knjizi koji je svojstven samo čitatelju: da možeš ono što je napisano promatrati kao nešto završeno i definitivno, čemu ne treba ništa ni dodati ne oduzeti. Ali tješi te nada koju Cavedagna, čak i usred svega ovoga, gaji — u mogućnost nevina čitanja. Evo starog urednika gdje ulazi kroz staklena vrata. Uhvati ga za rukav, reci mu da želiš nastaviti čitati roman Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava. — Ah, tko zna gdje je to... Svi dokumenti afere Marana su nestali. I njegov prijevod pisan strojem, i originalni tekstovi, cimbrijski, poljski, francuski. Nestao on, nestalo sve, preko noći. — I ništa se o njemu nije saznalo? — Jest, pisao je... Primili smo mnogo pisama... Priče bez glave 1 repa... Neću vam to sad pričati, jer se ne bih znao snaći u svemu tome... Trebalo bi izgubiti sate i sate da čovjek pročita cijelu ko respondenciju. — Bih li ja mogao pogledati? Vidjevši da si zapeo da ideš do kraja, Cavedagna pristaje da ti iz i donese dosje s naslovom »Marana dr. Ermes«. — Imate malo vremena? Dobro, sjednite tu pa čitajte. Poslije mi reći što mislite o tome. Možda ćete uspjeti nešto razumjeti. 99

Marana uvijek ima neki praktičan razlog da piše Cavedagni: opravdava svoje zakašnjenje u predaji prijevoda, požuruje isplatu predujma, javlja o izdavačkim novitetima koje ne treba propustiti. Ali, između tih normalnih tema službene korespondencije provi ruju aluzije na intrige, zavjere, misterije, i da bi objasnio te aluzije, ili da bi objasnio zašto ne želi reći više, Marana se upušta u sve neobuzdanije i zamršenije pripovijedanje. , .„. Pisma su datirana u mjestima raspršenim na pet kontinenata, ali kao da nikada nisu odaslana redovnom poštom, nego su predana slučajnim kuririma koji ih šalju iz drugih mjesta, pa marke na omotnici nikada nisu marke zemlje iz koje je pismo datirano. I kronologija je nesigurna: ima pisama koja se pozivaju na prethodne poslanice, koje, međutim, kao da su pisane kasnije; ima pisama koja obećavaju potanja objašnjenja, a ta se objašnjenja nalaze na stranicama napisanim tjedan dana prije. »Crni Cer«, što je — čini se — ime nekoga zabačenog sela u Južnoj Americi, javlja se kao mjesto iz kojega su poslana posljednja pisma; ali gdje se točno to mjesto nalazi, visoko u Andama ili duboko u prašumi Orinoca, to se ne može razabrati iz proturječnih naznaka o pejzažu. Ovo što imaš pred očima izgleda kao normalno poslovno pismo: ali, kako se, do vraga, tamo dolje našla izdavačka kuća koja objavljuje knjige na cimerskom jeziku? I kako se, ako su te knjige namijenjene ograničenom broju cimerskih emigranata u dvjema Amerikama, u njezinom izdanju mogu pojavljivati apsolutni noviteti iz pera najčešće citiranih svjetskih autora, za koje posjeduju ekskluzivno pravo izdavanja za cijeli svijet, uključujući i autorov izvorni jezik? U svakom slučaju, Ermes Marana, koji je, čini se, postao njihov menadžer, nudi Cavedagni opciju za novi i dugo očekivani roman U mreži crta koje se ukrštaju čuvenoga irskog pisca Silasa Flannervja.

Drugo jedno pismo, također iz Crnog Cera, donosi vrlo nadahnut opis: prenoseći — kako se čini — jednu lokalnu legendu, u njemu se pripovijeda o nekom starom Indiosu zvanom »Otac pripovijesti«, toliko starom da mu se godine više i ne pamte, slijepom i nepismenom, koji neprekidno priča pripovijesti što se zbivaju u njemu posve nepoznatim zemljama i vremenima. Taj fenomen privukao je na lice mjesta ekspedicije antropologa i parapsihologa: 100

utvrđeno je da je mnoge romane slavnih autora »Otac pripovijesti« ispripovjedio riječ po riječ svojim promuklim glasom još nekoliko godina prije nego što su izašli. Stari je Indios po nekima izvor svekolike pripovjedne građe, praiskonska magma iz koje proistječu individualne manifestacije pojedinih pisaca; po drugima, on je vidovnjak koji, zahvaljujući halucinogenim gljivama koje jede, uspijeva uspostaviti dodir s unutrašnjim svijetom najtemperamentnijih vizionara i uhvatiti njihove psihičke valove; po trećima, opet, on je reinkarnacija Homera, autora Tisuću i jedne noći, autora Popol Vuha, a i Alexandra Dumasa i Jamesa Jovcea; premda ponetko tvrdi da Homeru i ne treba metempsihoza, jer nikada nije ni umro nego je milenijima živio i stvarao: on je autor ne samo onih spjevova koji mu se pripisuju, nego i većeg dijela pisanih pripovjedačkih djela koja do danas poznajemo. Ermes Marana približava magnetofon otvoru spilje u kojoj se starac skriva... Ali, sudeći po jednom ranijem pismu, ovaj put iz New Yorka, porijeklo neobjavljenih djela što ih Marana nudi sasvim je, čini se, drugačije: »Sjedište OEPHLW-a, kao što možete vidjeti po zaglavlju pisma, nalazi se u starom dijelu Wall Streeta. Otkad je poslovni svijet napustio ove dostojanstvene zgrade, njihov crkveni izgled, koji svoje podrijetlo vuče od engleskih banaka, postao je zlokobniji no ikad. Zvonim na citofonu: — Ovdje Ermes. Donosim vam početak Flannervjeva romana. — Već su me neko vrijeme očekivali otkako sam brzojavio iz Švicarske da sam uspio nagovoriti staroga pisca trilera da meni povjeri početak romana koji nikako ne uspijeva nastaviti, jer da će ga lako dovršiti naši kompjutori koji su programirani tako da razviju sve elemente nekog teksta ostajući savršeno vjerni autorovim stilskim i pojmovnim modelima.«

Prijenos tih stranica u New York nije prošao nimalo lako, ako je vjerovati onome što Marana piše iz glavnoga grada jedne zemlje crne Afrike, prepuštajući se svojoj avanturističkoj žici: »Bili smo zaronjeni, avion u gustu kremu oblaka a ja u čitanje novoga romana Silasa Flannervja U mreži crta što se ukrštaju, dragocjenoga rukopisa za kojim čeznu svjetski izdavači, a koji sam Ja uspio sretno iskamčiti od autora. Odjednom se otvor skraćene Cl jevi mitraljeza naslonio na moje naočale. 101

Grupa mladih naoružanih komandosa zauzela je avion; vonj znoja bio je neugodan; odmah shvaćam da je njihov glavni cilj da mi otmu rukopis. Sigurno su to dječaci iz organizacije APO; ali ovi su nedavno regrutirani pa su mi posve nepoznati; ni njihova tvrda i kosmata lica ni činjenica da se prave važni, nisu dovoljni da mi omoguće da utvrdim kojemu od dvaju krila pokreta pri padaju. . .,> Neću vam naširoko pričati o smušenom lutanju našeg aviona od jednoga kontrolnog tornja do drugog, jer nijedan aerodrom nije bio spreman da nas primi. Napokon je predsjednik Butamari, diktator s humanističkim sklonostima, dopustio da se naš iscrpljeni mlažnjak spusti na nesigurnu pistu njegova aerodroma zabačenog u divljini, pa je preuzeo ulogu posrednika između ekstremističke grupe i preneraženih kancelarija velikih sila. Za nas taoce, dani su se vukli mlitavo i sporo pod cinčanom nadstrešnicom u prašnoj pustinji. Modrikaste orlušine ondje kljucaju zemlju izvlačeći iz nje gliste.« Da između Marane i gusara iz APO-a postoji neka veza, vidi se po načinu na koji im se obraća čim se susretnu licem u lice. — Vratite se kući, klinci, i recite svom šefu neka drugi put pošalje pažljivije tragače, ako želi ažurirati svoju bibliografiju... — Gledaju me s pospanim i mlitavim držanjem izvršilaca uhvaćenih na krivoj nozi. Ta sekta, posvećena štovanju tajnih knjiga i traganju za njima pala je u ruke dječacima koji imaju samo približnu predodžbu o svojoj misiji. — A tko si ti? — pitaju me. Čim čuju moje ime, ukoče se. Budući da su novi u organizaciji, nisu me mogli poznavati osobno, pa su o meni čuli samo klevete koje su puštene u opticaj nakon mojega izopćenja: da sam dvostruki, trostruki ili četverostruki agent tko zna koga i tko zna čega. Nitko ne zna da je organizacija apokrifne moći koju sam ja osnovao imala smisla dok ju je moj utjecaj priječio da padne pod utjecaj sumnjivih gurua. — Priznaj, mislio si da smo mi oni iz Wing ofLight... — kažu mi— Da znaš, mi smo iz Wing of Shadoui, i nećemo pasti u tvoje stupice! — Upravo sam to i htio saznati. Ograničio sam se na to da slegnem ramenima i nasmiješim se. Wing ofShadotu ili Wing ofLight, svejedno, i za jedne i za druge ja sam izdajica kojeg treba eliminirati, ali ovdje mi više ne mogu ništa, jer me je predsjednik Butamari, koji i njima daje azil, uzeo u zaštitu... Ali, zašto su se gusari iz APO-a željeli domoći rukopisa? Listaš 102

pisma tražeći objašnjenje, ali nalaziš samo Maranina hvalisanja, jer on sebi pripisuje u zaslugu da je diplomatski postigao sporazum, prema kojemu Butamari, koji je razoružao komandose i uzeo Flannervjev rukopis, garantira da će rukopis biti vraćen autoru, tražeći u zamjenu da se autor obaveže da će napisati dinastički roman kojim bi opravdao liderovu krunidbu za cara i njegove aneksionističke težnje za susjednim područjima. »Ja sam predložio formulu sporazuma i vodio pregovore. Onoga trenutka kad sam se predstavio kao zastupnik agencije 'Merkur i muze', specijalizirane za korištenje književnih i filozofskih djela u reklamne svrhe, stvar je krenula pravim putem. Kad sam zadobio povjerenje afričkoga diktatora i povratio povjerenje keltskoga pisca (kradom odnijevši njegov rukopis, spasio sam ga od otmice koju su planirale razne tajne organizacije), bilo mi je moguće nagovoriti dvije strane da potpišu ugovor koji će za obje biti koristan.«

Jedno ranije pismo, datirano u Liechtensteinu, omogućuje da se rekonstruira kako je došlo do poznanstva između Flannervja i Marane: »Ne smijete vjerovati glasinama prema kojima ova alpska kneževina pruža gostoprimstvo samo administrativnom i financijskom sjedištu anonimnoga dioničarskog društva koje pridržava copyright i potpisuje ugovore u ime plodnoga autora bestselera, dok za njega nitko ne zna gdje je, pa čak ni da li doista postoji... Moram reći da su moji prvi pokušaji naoko potvrdili vaše informacije: sekretari su me slali zastupnicima, zastupnici agentima... Anonimno dioničarsko društvo koje eksploatira ogromnu proizvodnju jeze, zločina i obljube što izlazi iz pera staroga pisca, ima strukturu efikasne poslovne banke. Ali atmosfera koja ondje vlada neugodna je i tjeskobna, kao uoči sloma... Razloge za to ubrzo sam otkrio: prije nekoliko mjeseci Flannery je zapao u krizu; ne piše više ništa; mnogobrojni romani koje je započeo, i za koje je dobio predujam od mnogih izdavača širom dijeta, uvlačeći u to financije međunarodnih banaka, ti romani u kojima su marke pića što ih piju junaci, turistička mjesta koja posjećuju, modeli odjeće visoke mode, namještaj i gadgeti bili već utvrđeni ugovorima preko specijaliziranih reklamnih agencija, ostali su nedovršeni, prepušteni na milost i nemilost neobjašnjivoj i Nepredviđenoj krizi. Ekipa pisaca-sjena, stručnjaka za oponašanje 103

majstorova stila u svim nijansama njegove manire, spremna je da intervenira i začepi rupe, da dovrši i kompletira poludovršene tekstove, tako da nijedan čitalac više neće moći razlikovati dijelove pisane jednom od dijelova pisanih drugom rukom... (Čini se da su oni imali znatan udio već u posljednjim autorovim djelima). Ali, sad Flannerv traži od svih da čekaju, odgađa rokove, najavljuje promjene u programu, obećava da će se, što prije bude mogao, dati na posao, odbija ponuđenu pomoć. Prema najpesimističkijim glasinama, počeo je pisati dnevnik, bilješke o svojim razmišljanjima, u kojima se nikada ništa ne događa, nego su dani samo opisi njegovih raspoloženja i krajolika što ga satima promatra s balkona, kroz dalekozor...« Nešto je euforičnija poslanica što je nekoliko dana kasnije Marana šalje iz Švicarske: »Uzmite do znanja: gdje svi propadaju, Ermes Marana uspijeva! Uspio sam razgovarati osobno s Flannervjem: bio je na terasi svojega chaleta, zalijevao je cvjetove živančice u loncu. To je smiren i staložen starčić, ljubeznoga držanja sve dok ga ne uhvati jedan od njegovih nervoznih napada... Mogao bih vam o njemu pružiti mnogo podataka korisnih za vašu izdavačku djelatnost, pa ću to i učiniti čim mi javite da ste zainteresirani, teleksom, na priloženi broj tekućeg računa koji glasi na moje ime...«

Razlozi koji su Maranu potakli da posjeti staroga romansijera nisu jasni ni iz cjeline korespondencije: jednom se čini da se predstavio kao zastupnik OEPHLW-a iz New Yorka (Organizacija za elektroničku proizvodnju homogeniziranih književnih djela), nudeći mu tehničku pomoć oko završavanja romana (»Flannerv je problijedio, zadrhtao, stiskao rukopis na grudima. — Ne, to ne — rekao je. —To nikada neću dopustiti...«); drugi put se čini da je Marana onamo otišao braniti interese jednoga belgijskog pisca kojeg je Flannerv besramno plagirao, Bertranda Vanderveldea... Ali, prema onome što je Marana pisao Cavedagni, nudeći da ga poveže s nepristupačnim piscem, prevodilac je zapravo želio ponuditi Flannervju kao mjesto radnje njegova novog romana U mreži crta što se ukrštaju jedan otok u Indijskom oceanu, »što se svojim okernim plažama ocrtava na kobaltnoj ravni«. Prijedlog je dan u ime neke milanske tvrtke za promet nekretninama, jer su 104

postojali izgledi da se na otoku sagradi naselje bungalova koji bi se prodavali na rate ili preko pošte. Maranini zadaci u toj tvrtki čini se da su se ticali »odnosa s javnošću na području razvoja zemalja u razvoju, s osobitim obzirom na revolucionarne pokrete prije i nakon njihova dolaska na vlast, i na osiguranje dozvola za gradnju s pomoću promjena raznih režima«. U toj je ulozi svoju prvu misiju obavio u jednome sultanatu u Perzijskom zaljevu, gdje je pregovarao oko zakupnine za izgradnju jednog nebodera. Sretna okolnost, povezana s njegovim prevodilačkim poslom, otvorila mu je vrata koja su inače Evropljanima bila zatvorena... »Posljednja sultanova žena jedna je naša sunarodnjakinja, žena tankoćutna i nemirnog temperamenta, koja pati zbog izolacije na koju je osuđuju geografska udaljenost, lokalni običaji i dvorska etiketa, ali joj pomaže njezina nezasitna strast za čitanjem...« Kad je morala prekinuti čitanje romana Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava, zbog pogreške u tiskanju primjerka koji je imala, mlada sultanija napisala je prevodiocu protestno pismo. Marana je požurio u Arabiju. »...Jedna krmeljiva starica pod feredžom dala mi je znak da je slijedim. U natkrivenom vrtu, gdje je bilo naranača i ptica-lirašica i potočića, došla mi je u susret ona, ogrnuta modrim ogrtačem, noseći na licu zar od zelene svile istočkane bijelim zlatom, s niskom akvamarina na čelu...« Ti bi želio više saznati o toj sultaniji; oči ti nestrpljivo prelijeću po tankom avionskom papiru, kao da očekuješ da ćeš je svakog časa ugledati... Ali čini se da je i Maranu u ispisivanju stranica i stranica nosila želja slična tvojoj, kao da je on progoni a ona se skriva... Iz pisma u pismo, priča se pokazuje sve složenijom: pišući Cavedagni iz »raskošne rezidencije na rubu pustinje«, Marana nastoji opravdati svoj iznenadni nestanak, pripovijedajući kako je silom natjeran (ili pridobiven primamljivim ugovorom) od sultanovih izaslanika da se preseli dolje i nastavi raditi isto što i °vdje... Sultanova žena ne smije nikada ostati bez knjiga u kojima uživa: u pitanju je jedan član ženidbenog ugovora, uvjet što ga Je mladenka postavila svome visokom proscu prije nego što je Pristala na udaju... Nakon mirnoga medenog mjeseca, za kojeg je fluada vladarka primala novitete iz glavnih zapadnih književnosti n a jezicima koje tečno čita, situacija je postala nezgodna... Sultan Se boji, čini se s pravom, revolucionarne urote. Njegove su tajne W5

službe otkrile da zavjerenici primaju šifrirane poruke skrivene na stranicama štampanima našom abecedom. Od toga je časa stavio embargo i dao zaplijeniti sve zapadne knjige na svom teritoriju. Tako je prekinuta i opskrba suprugine osobne knjižnice. Nepovjerljivost svojstvena njegovu karakteru — podržana, čini se, i nekim indicijama — nuka sultana da posumnja kako mu i vlastita žena ima veze s revolucionarima. Ali, nepridržavanje-iamozne klauzule ženidbenog ugovora dovela bi do raskida koji bi bio vrlo nezgodan za vladajuću dinastiju, a upravo je to gospoda zaprijetila u napadu gnjeva što ju je uhvatio kad su joj stražari istrgli iz ruku roman što ga je tek bila započela čitati, baš roman Bertranda Vanderveldea... Tada su sultanove tajne službe, saznavši da Ermes Marana prevodi taj roman na gospodin materinski jezik, navele Maranu raznovrsnim uvjerljivim argumentima da se preseli u Arabiju. Sultanija je redovito, svake večeri, primala ugovorenu količinu romaneskne proze, ne više u originalnim izdanjima nego tipkane, i netom prevedene. Ako je neka šifrirana poruka i bila skrivena u slijedu riječi ili slova originala, više se nije moglo otkriti... »Sultan je poslao po mene da me pita koliko mi je još stranica ostalo do kraja knjige. Shvatio sam da se on u svojoj sumnji na političko-bračnu nevjeru najviše boji trenutka kad će, nakon kraja romana, popustiti napetost i kad će, prije nego što počne čitati novu knjigu, njegova supruga opet osjetiti nezadovoljstvo zbog svoga položaja. On zna da zavjerenici čekaju sultanijin znak da krenu u napad, ali da je ona naložila da je ne smetaju dok čita, čak ni u slučaju da palača treba da odleti u zrak... I ja imam svoje razloge da se bojim toga trenutka koji bi mogao značiti kraj mojih privilegija na dvoru...« Zbog toga Marana predlaže sultanu strateški potez nadahnut zapadnom književnom tradicijom: prekinut će prevođenje na najnapetijem mjestu i uzet će prevoditi drugi roman, ubacujući ga u prethodni pod nekakvom izlikom, na primjer, lik iz prvoga romana otvara knjigu i počinje čitati... I drugi će se roman prekinuti da bi ustupio mjesto trećem, koji će opet nakon nekog vremena uvesti četvrti, i tako dalje... Različiti te osjećaji raspinju dok listaš ta pisma. Knjiga u čijem si nastavku unaprijed uživao opet se prekida... Ermes Marana iz' gleda ti kao zmija što ubacuje svoje čini u čitalački raj... Umjesto 106

indioskog vidovnjaka što pripovijeda sve romane ovoga svijeta, evo sad romana-klopke što ga je nevjerni prevodilac načinio od početaka romana koji ostaju nedovršeni... Isto kao što ostaje nedovršena i pobuna, jer zavjerenici uzalud čekaju da im se javi njihova visoka ortakinja, a nepomično vrijeme pritišće niske obale Arabije... Čitaš li ili maštaš? Zar tolik utjecaj imaju na tebe priče jednoga grafomana? Zar i ti sanjaš naftnu sultaniju? Zavidiš na sudbini tom pretakaču romana u arapskim sarajima? Želio bi biti na njegovu mjestu, uspostaviti onu jedinstvenu vezu, ono zajedništvo unutrašnjeg ritma što se postiže kad dvije osobe istodobno čitaju istu knjigu, kao što ti se učinilo da je moguće s Ludmillom? Ne možeš se suzdržati da čitateljici bez lica, što ju je Marana ocrtao, ne daš lik Čitateljice koju poznaješ, već vidiš Ludmillu medu velovima protiv komaraca, kako leži na boku, val kose pada joj na list knjige, u zamornoj sezoni monsuna, dok zavjerenici u palači u tišini oštre sablje, a ona se prepušta toku lektire kao jedinom životnom činu koji je moguć u svijetu u kojem nema ničega drugog do neplodnoga pijeska nad slojevima bitumena punog nafte, i opasnosti da se izgubi glava zbog državnih razloga i podjele izvora energije... Ponovo prelijećeš korespondenciju tražeći novije vijesti o sultaniji... Vidiš kako izviruju i nestaju druge ženske figure:

na otoku u Indijskom oceanu, jedna kupačica »u velikim crnim naočalama i sloju orahova ulja, što postavlja između sebe i podnevnoga sunca neznatan štit od jedne popularne njujorške revije«. Broj koji čita donosi na uvodnom mjestu početak novoga trilera Silasa Flannervja. Marana joj objašnjava kako je objavljivanje prvoga poglavlja znak da je irski pisac spreman prihvatiti ugovore s tvrtkama koje su zainteresirane da se u romanu spomenu marke viskija ili šampanjca, modeli automobila, turistička mjesta. »Čini se da njegova mašta to bolje radi što ima više reklamnih narudžbi.« Žena je razočarana: ona je strastvena čitateljica Silasa Flannervja. Najviše volim romane — kaže — koji izazivaju osjećaj tjeskobe °d prve stranice...

terase svoga chaleta u Švicarskoj, Silas Flannerv, kroz dalekozor 107

koji je montiran na tronožac, gleda neku mladu ženu što, sjedeći na ležaljci, na drugoj terasi, oko dvjesta metara niže, čita knjigu. — Tamo je svaki dan — kaže pisac — i svaki put kad treba da sjednem za pisaći stol, osjetim potrebu da je gledam. Tko zna što čita? Znam da to nije ni jedna od mojih knjiga i nesvjesno zbog toga patim, osjećam ljubomoru svojih knjiga koje bi htjele da budu čitane tako kako ona čita. Nikad mi nije dosta da je gledam: čk)i«se kao da živi u balonu što pluta u drugom prostoru i vremenu. Sjedam za pisaći stol, ali ni jedna od priča koje sam izmislio ne odgovara onome što bih želio dati. — Marana ga pita je li to razlog što više ne može raditi. — Oh, ne, ja pišem — odgovorio je. — Upravo sad pišem, tek sad, otkad je gledam. Samo slijedim lektiru te žene koju gledam odavde, dan za danom, sat za satom. Čitam na njezinu licu što bi željela čitati i vjerno to zapisujem... — Suviše vjerno — prekida ga Marana hladno. — Kao prevodilac i zastupnik interesa Bertranda Vanderveldea, autora romana što ga ta žena čita, romana Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava, zabranjujem vam da ganastavite plagirati! — Flannerv problijedi; kao da samo jedna briga obuzima njegovu svijest: — Dakle, po vama, knjige što ih ta čitateljica tako strastveno guta zapravo su Vanderveldeovi romani? To ne mogu podnijeti...

na afričkom aerodromu, medu taocima što leže izvaljeni po zemlji hladeći se, ili drhture pod pledovima što ih stjuardese dijele kad se noću naglo spusti temperatura, Marana se divi mirnoći jedne djevojke što se skutrila po strani, obuhvativši rukama koljena podignuta u obliku stalka ispod duge suknje, dok joj kosa pada na knjigu skrivajući lice, a opuštenom rukom prevrće stranice kao da se o svemu što je važno odlučuje ondje, u sljedećem poglavlju. »Usred degradacije što je, zbog dugog i tjeskobnog zatočeništva, zahvatila vanjštinu i držanje svakoga od nas, ta mi žena izgleda zaštićena, izolirana, ograđena, kao na nekome dalekom mjesecu...« Tada Marana pomišlja: moram uvjeriti gusare iz APO-a da knjiga zbog koje je vrijedilo izvesti cijelu tu njihovu riskantnu operaciju nije ona koju su oduzeli meni, nego ona koju ona čita...

u New Yorku, u dvorani za eksperimente, nalazi se čitateljica vezana zapešćima uz naslonjač pun manometara i sa stetoskopskim 108

pojasom, sljepoočnica stisnutih u krunu načičkanu zmijastim žicama za encefalograme što prate intenzitet njezine koncentracije i učestalost stimulansa. »Sav naš rad ovisi o senzibilnosti subjekta kojim raspolažemo na kontrolnim pokusima: mora to biti osoba otporna vida i živaca, da bismo je mogli podvrgnuti neprekidnome čitanju romana i varijanata romana što ih izbacuje stroj. Ako čitalačka pažnja dosegne stanovite vrijednosti u određenom kontinuitetu, proizvod je valjan i možemo ga baciti na tržište; ako se, međutim, pažnja smanji ili se promijeni, kombinacija se odbacuje, njezini se elementi rastavljaju i poslije upotrebljavaju u drugim kontekstima. Čovjek u bijelom ogrtaču kida jedan encefalogram za drugim, kao da su to listovi kalendara: — Sve gore i gore — kaže — Nema više nijednog valjanog romana. Ili program treba promijeniti, ili čitateljica više ne funkcionira. — Gledam nježno lice između štitnika za oči i zaslona, ona ništa ne čuje zbog tampona u ušima, a zbog ogrlice brada joj je nepomična. Kakva li će biti njezina sudbina?«

Ne nalaziš nikakva odgovora na to pitanje što ga je Marana gotovo ravnodušno postavio. Isprekidana daha slijedio si, iz pisma u pismo, preobrazbe te čitateljice, kao da se stalno radi o istoj osobi... Ali, čak ako ih i ima više, svima njima daješ Ludmillin lik... Zar nisi od nje čuo mišljenje kako se od romana danas može tražiti samo da probudi tjeskobu skrivenu na dnu, i da je to posljednji preduvjet za istinitost koja će ga iskupiti i spasiti od sudbine serijskoga proizvoda kojoj se više ne može ukloniti? Prizor kako ona leži gola pod ekvatorijalnim suncem izgleda ti uvjerljiviji nego prizor u kojem se pojavljuje kao sultanija pod velom, ali mogla bi to ipak biti jedna te ista Mata Hari što uspravno prolazi kroz izvanevropske revolucije da bi prokrčila put buldožerima cementne kompanije... Otjeraš od sebe tu sliku i odmah prigrliš drugu, onu s ležaljkom koju nazireš kroz svijedi alpski zrak. I već si spreman da sve ostaviš, da otputuješ i potražiš Flannervjevo skrovište, samo da bi kroz dalekozor mogao gledati ženu što čita i tražiti njezine tragove u dnevniku pisca u krizi... (Ili te možda mami misao da bi mogao nastaviti čitati roman Baci pogled nadolje gdje se sjena zgušnjava, makar i pod drugim naslovom i pod imenom drugoga autora?) Ali, sad Marana šalje sve tjeskobnije vijesti: postala 109

je talac u otmici aviona, zatim je zarobljena u nekom slumu u Manhattanu... Kako je dospjela onamo, gdje su je privezali na neku spravu za mučenje? Zašto mora trpjeti kao pokoru ono što je njezino prirodno stanje, naime čitanje? I kakav to tajni plan čini da se putovi tih likova stalno ukrštaju: njezin, Maranin i sekte što krade rukopise? Koliko možeš razabrati iz naznaka razasutih po tim putnima, organizacija Apokrifna moć, razdirana unutrašnjim borbama i izmakavši kontroli svojega osnivača Ermesa Marane, raspala se na dvije struje: na sektu prosvijedjenih sljedbenika Arkanđela svjedosti, i sektu nihilista, sljedbenika Arhonta sjene. Prvi su uvjereni da medu lažnim knjigama kojima je preplavljen svijet treba pronaći one malobrojne knjige što nose istinu, koja je možda nadljudska i nadzemaljska. Drugi drže da samo krivotvorina, mistifikacija, smišljena laž mogu predstavljati apsolutnu vrijednost neke knjige, istinu koja nije zatrovana vladajućim pseudoistinama. »Vjerovao sam da sam sam u liftu,« piše Marana, opet iz New Yorka, »ali se odjednom neki lik pojavio kraj mene: neki mladić s kosom velikom poput krošnje bio se skutrio u jednom kutu, u prnjama od gruba platna. To i nije bio lift nego teretno dizalo slično krleci, zatvorenoj rešetkastim vratima. Na svakom katu ukazuje se perspektiva puna praznih lokala, zidova na kojima se vide blijedi tragovi namještaja kojeg više nema i iščupane cijevi, pustinja pljesnivih stropova i podova. Pritiskajući komande crvenim rukama jakih zglobova, mladić zaustavlja lift između dva kata. — Daj mi rukopis. Nama si ga donio, a ne njima. Premda si mislio drugačije. Ovo je prava knjiga, iako je njezin autor napisao i mnogo lažnih. Dakle, pripada nama. Džudo-zahvatom baca me na pod i grabi rukopis. U tom času shvaćam da je mladić uvjeren kako drži u rukama dnevnik duhovne krize Silasa Flannervja, a ne skicu jednog od njegovih običnih trilera. Čudno je kako su tajne sekte spremne povjerovati u svaku vijest, bila ona istinita ili lažna, samo ako odgovara njihovu očekivanju. Flannervjeva kriza aazvAz je uzbunu u dvjema frakcijama Apokrifne moći, pa su one, sa suprotnim nadama, rasporedile svoje doušnike po dolinama oko romansijerova chaleta. Oni iz Krila sjene, znajući da veliki proizvođač romana u serijama više ne vjeruje svojim proizvodima, bili su uvjereni da će njegov sljedeći roman značiti skok iz obične i relativne podvale u bitnu i no

apsolutnu podvalu, da će to biti remek-djelo lažnosti kao spoznaje, dakle knjiga koju već tako dugo traže. Oni iz Krila svjetlosti, pak, mislili su da se iz krize profesionalca laži može roditi samo kataklizma istine, a to će, vjerovali su, biti piščev dnevnik o kojem se toliko govori... Kad je Flannerv pustio glas da sam mu ukrao važan rukopis, i jedni i drugi identificirali su ga s predmetom svoje potrage, pa su se stuštili za mnom, i tako je Krilo sjene otelo avion, a Krilo svjetla lift... Mladić s kosom nalik na krošnju sakrio je rukopis u gunj, pa se izvukao iz dizala i zatvorio mi rešetku pred nosom, te sad pritišće dugmad da me pošalje dolje, nakon što mi je doviknuo posljednju prijetnju: — Igra s tobom nije završena, agente mistifikacije! Ostaje još da oslobodimo svoju Sestru koja je prikovana na stroj kod Krivotvoritelja! — Smijem se dok se polako spuštam. — Ne postoji nikakav stroj, ptičice! 'Otac pripovijesti' diktira nam knjige! Poziva lift natrag. — Rekao si 'Otac pripovijesti?' — problijedio je. Godinama već sljedbenici sekte traže staroga slijepca po svim kontinentima gdje se pronosi legenda o njemu u bezbroj lokalnih varijanata. — Da, idi to reci Arkanđelu svjeda! Reci mu da sam našao 'Oca pripovijesti'! Držim ga u rukama i sad radi za mene! To je nešto bolje od elektronskog mozga! — ovaj put ja pritišćem dugme i spuštam se dizalom.« U ovom času u tebi se bore tri različite želje. Bio bi spreman da odmah otputuješ, da prijeđeš ocean, da pretražuješ kontinent pod Južnim križem sve dok ne pronađeš posljednje sklonište Ermesa Marane i ne izvučeš iz njega istinu, ili barem dobiješ nastavke prekinutih romana. U isto vrijeme, želiš pitati Cavedagnu može li ti omogućiti da odmah pročitaš roman U mreži crta što se ukrštaju lažnog (ili autentičnoga?) Flannervja, pa makar taj roman bio i identičan s djelom Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava autentičnoga (ili lažnog?) Vanderveldea. Jedva čekaš da otrčiš u kavanu u kojoj imaš sastanak s Ludmillom, da joj preneseš zbrkane rezultate potrage i sebe uvjeriš, gledajući je, kako ne može biti ničega zajedničkog između nje i čitateljica što ih je prevodilac-mitornan susretao diljem svijeta. Posljednje dvije želje lako je ostvariti jer se međusobno ne isključuju. U kavani, čekajući Ludmillu, počinješ čitati knjigu što ju je Marana poslao. ,.,,,. ...., 111

'itfa:

i[/ mreži crta što se ukrštaju

* * ' • ■

te-

it

,;■■?v Ili: Idem, s tim što treba zamijeniti itd. f

Pročitao sam u jednoj knjizi da se objektivnost misli može izraziti tako da se glagol misliti upotrijebi u trećem licu, za izricanje bezličnog: reći ne »mislim«, nego »misli«, kao što se kaže »kiši«, cim a mi sl i u s vemir u, to je ko nst at aci ja od k oje uvi je k mor am o I poći. I Ho ću li ika d moći r eći: »d a nas piš e«, ka o š t o s e ka že » da na s * kiši«, »danas je vjetar«? Tek kad mi bude pr irodno da glagol pisati I up otr i je bi m u be zlič n om obli ku, m o ći ć u s e na d ati d a s e kr oz i mene izr ažava nešto što je m anje ogr aničeno od indivi dualnosti s pojedinca. t A kako je s glagolom čitati? Hoće li s e moći r eći »dana s čita«, f> kao što se kaže »danas kiši«? Kad se dobro promisli, čitanje je | nužno individualan čin, m nogo više od pisanja. Čak i ako dopus'■I 148

rimo da pisanje jednom uspije nadići autorovu ograničenost, napisano će i dalje imati smisla samo kad to bude čitala pojedinačna osoba i kad to prođe kroz tokove njezine svijesti. Samo činjenica da to može čitati jedna određena individua, dokazuje da ono što je napisano sudjeluje u moći pisanja, moći koja je zasnovana na nečemu što nadmašuje individuu. Svemir će se izraziti tek onda kad netko bude mogao reći: »Ja čitam, dakle ono piše. To je ono osobito blaženstvo koje vidim kako se pomalja na čitateljičinu licu, a koje je meni uskraćeno.

Na zidu nasuprot mom stolu visi poster koji su mi poklonili. Na njemu je psić Snoopv koji sjedi za pisaćim strojem, a u oblačiću piše rečenica: »Bila je tamna i olujna noć...« Svaki put kad ovdje sjednem, pročitam »Bila je tamna i olujna noć«, a bezličnost toga početka kao da otvara prolaz iz jednoga u drugi svijet, iz vremena i prostora koji su ovdje i sada u vrijeme i prostor pisane stranice; osjećam zanos početka za kojim mogu slijediti višestruki, neiscrpni događaji; uvjeravam sam sebe da nema ničega boljeg od konvencionalnog početka, od početka od kojega se može očekivati i sve i ništa; a svjestan sam da onaj pseći mitoman neće nikada uspjeti na prvih šest riječi nadovezati drugih šest ili drugih dvanaest a da ne razbije čaroliju. Lakoća s kojom se ulazi u drugi svijet samo je varka: počinjemo pisati navješćujući sreću budućega čitanja, a praznina se otvara na praznoj stranici. Otkad mi ovaj poster visi pred očima, ne mogu više dovršiti ni stranice. Trebam što prije skinuti sa zida tog prokletog Snoopvja; ali ne mogu se odlučiti; taj djetinjasti lik postao je za mene simbol mojega položaja, upozorenje, izazov. Očaranost romanom koja u čistom stanju postoji u prvim rečenicama prvih poglavlja mnogih romana, brzo se gubi u nasta vku pripovijedanja: ona je obećanje vremena ispunjenog čitanjem što se pred nama pruža i može se razviti na sve moguće načine. Volio bih da mogu napisati knjigu koja bi bila samo incipit, koja bi cijelim svojim trajanjem zadržala potencijalnost početka, iščekivanje koje još nema pravoga predmeta. Ali kako bi se mogla načiniti takva knjiga? Da se prekine nakon prvog ulomka? Da beskrajno produžuje uvod? Da jedan početak pripovijesti bude umetnut u drugi, kao u Tisuću tjednoj noći? ... , , 149

Danas ću prepisati prve rečenice jednog čuvenog romana, da . vidim hoće li naboj energije što je sadrži taj uvod prijeći na moju ruku, tako da ona, kad dobije prvi zamah, nastavi pisati sama. - Na početku mjeseca srpnja, za velike žege, pred večer, iziđe jedan mladić na ulicu iz svoje sobice, koju je bio unajmio kod stanara u S... $koj uličici, i krene polagano, kao da se skanjiva, prema K... vu mostu. Prepisat ću i drugi ulomak, jer je to nužno da bi me ponio tok pripovijedanja: Sretno je izbjegao susret s gazdaricom na stubištu. Njegova sobica nalazila se pod samim krovom visoke četvorokatnice i više je nalikovala na ormar nego na stan. I dalje sve do: Bio je do grla zadužen kod gazdarice i zazirao je od susreta s njom. Sad me sljedeća rečenica toliko privlači da se ne mogu suzdržati da i nju ne prepišem: Nije on bio bojažljiv i zastrašen, baš naprotiv; od nekog je vremena bio u razdražljivu i napetu raspoloženju nalik na hipohondriju. Kad sam već tu, mogu nastaviti i dalje pa prepisati cijeli ulomak, dapače, nekoliko stranica, sve dok se glavni junak ne predstavi staroj lihvarki: Roskoljnjikov, student, bio sam kod vas prije mjesec dana —promrmlja brže mladić i malo se nakloni, jer se sjetio da treba biti prijazniji. Zastajem prije nego što mnome ovlada kušnja da prepišem cijeli Zločin i kaznu. Na trenutak mi se čini da shvaćam kakav je bio čar i privlačnost jednog danas nezamislivog poziva: prepisivačkog. Prepisivač je istodobno živio u dvije vremenske dimenzije, onoga što je čitao i onoga što je pisao; mogao je pisati bez užasa pred prazninom što se otvara ispred pera; čitati bez tjeskobe zbog toga što se njegov čin ne uobličuje ni u kakav materijalni predmet.

> Došao je nekakav čovjek koji tvrdi da je prevodilac mojih djela, da me obavijesti o nasilju izvršenom nada mnom i nad njim: o objavljivanju neovlaštenih prijevoda mojih knjiga. Pokazao mi je knjigu koju sam prelistao ne razumijevajući bogzna što: bila je na japanskom i latinicom je bilo napisano samo moje ime i prezime na koricama. — Ne mogu odgonetnuti ni o kojoj se od mojih knjiga radi — rekao sam, vraćajući mu primjerak. — Na žalost, ne znam Japanski. ,. ,,,, ,,. „, v,.. ; što mu se, dok piše po diktatu, potkrade greška, a Muhamed, premda je opazi, odlučuje da je ne ispravi, jer mu se pogrešni izraz čini boljim. Ni u tom slučaju Abdulah ne bi imao pravo da se sablažnjava. Tek na stranici, a ne prije, riječ, pa i riječ proročkoga raptusa, postaje definitivna, to jest postaje tekst. Samo preko ograničenosti našega čina pisanja neizmjernost nenapisanoga postaje čitljiva, što znači preko nepouzdanosti ortografije, preko previda, lapsusa, nekontroliranih skokova riječi i pera. Inače, neka se ono što je izvan nas i ne nastoji izraziti riječima: neka svoje poruke šalje drugim putovima. Evo, bijeli je leptir preletio cijelu dolinu i s čitateljičine knjige premjestio se na list na kojemu pišem.

Čudni se ljudi motaju po ovoj dolini: knjižarski zastupnici što čekaju moj novi roman za koji su već dobili predujam od izdavača širom svijeta; reklamni agenti koji traže da moji likovi nose neke marke odjeće ili piju neke voćne sokove; programatori kompjutora koji žele uz pomoć elektronskih mozgova dovršiti moje započete romane. Nastojim što manje izlaziti; selo izbjegavam; ako mi je do šetnje, upućujem se brdskim stazama. Danas sam susreo povorku dječaka, koji su svojim oduševljenjem i brižljivošću nalikovali na skaute, gdje po jednoj livadi rasprostiru platnene trake u obliku geometrijskih likova. — Signalizacija za avione? — upitao sam. — Za l et eće t anjure — od go vorili su mi. — Mi smo promatrači neidentificiranih letećih predmeta. Ovuda prolaze, tu im je neka vrsta zračnog koridora, u kojem se u posljednje vrije me često pojavljuju. Vjeruje se da je to zato što tu negdje stanuje jedan pisac, a stanovnici drugih planeta žele se poslužiti njime da bi nam se obratili. — Zašto to mislite? — upitao sam. — Zato što je taj pisac već neko vrijeme u krizi i ne može

154

pisati. Novine se pitaju za razlog. Prema našim proračunima, to ga možda stanovnici drugih svjetova sprečavaju da radi, kako bi se oslobodio zemaljske ograničenosti i postao sposoban primati njihove poruke. — Ali, zašto baš njega? — Izvanzemaljska bića ne mogu nam govoriti izravno. Moraju se izraziti neizravno, figurativno, na primjer uz pomoć priča koje izazivaju neuobičajene osjećaje. Čini se da taj pisac ima dobru te hniku i da je prilično elastičan u svojim idejama. — A jeste li čitali njegove knjige? — Ono što je do sada napisao ne zanima nas. U knjizi koju će napisati kad izađe iz krize mogla bi biti svemirska poruka. — A kako bi ona bila prenesena? — Mentalnim putem. On to ne mora ni opaziti. Mislit će da piše kako mu nalaže njegov talent; a zapravo će se poruka iz svemira, sadržana u valovima što ih hvata njegov mozak, uvući u ono što on piše. — I vi biste uspjeli dešifrirati poruku? Nisu mi ništa odgovorili.

Kad pomislim da će međuplanetarne nade tih mladića biti iznevjerene, osjetim stanovito žaljenje. Doista, mogao bih u svoju sljedeću knjigu ubaciti nešto što bi njima moglo sličiti na otkrivanje kakve kozmičke istine. Zasad ne znam što bih mogao izmisliti, ali kad počnem pisati, ideja će mi već doći. A što ako su oni u pravu? Ako mi, dok pišem vjerujući da to činim da ih zavaram, ono što pišem doista diktiraju izvanzemaljska bića?

Doista moram čekati objavljenje iz međuzvjezdanih prostora: moj roman se ne miče s mjesta. Kad bih sad odjednom počeo opet pisati i ispisivati stranice i stranice, bio bi to znak da je galaksija usmjerila prema meni svoje poruke. Ali jedino što uspijevam pisati jest ovaj dnevnik, koji govori o mom promatranju jedne mlade žene što čita neku knjigu, za koju ne znam koja je. Je li izvanzemaljska poruka sadržana u mom dnevniku? Ili u njezinoj knjizi? i, - ■ , » ■■■■ i 155

Došla mi je u posjet neka djevojka koja piše tezu o mojim romanima za neki važan sveučilišni seminar. Vidim da joj moje djelo savršeno služi da bi dokazala svoje teorije, i to je svakako pozitivna činjenica, za romane ili za teorije, ne znam. Na temelju njezinih podrobnih izlaganja, stekao sam predodžbu o vrlo ozbiljnom radu, ali ne prepoznajem svoje knjige u njezinim očima. Ne sumnjam da ih je ta Lotaria (tako se zove) pažljivo pročitala, ali mislim da ih je pročitala samo zato da bi u njima našla ono u što je bila uvjerena još prije čitanja. Pokušao sam joj to reći. Odvratila mi je, malo pogođena: — Zašto? Zar biste htjeli da u vašim knjigama pročitam samo ono u što ste vi uvjereni? Odgovorio sam joj: — Ne bih. Ja od čitatelja očekujem da u mojim knjigama pročitaju nešto što ja nisam znao, ali to mogu očekivati samo od onih koji očekuju da će u knjizi pročitati nešto što nisu znali. (Srećom, mogu kroz dalekozor promatrati onu drugu ženu kako čita i uvjeriti se da nisu svi čitatelji kao ova Lotaria). — To što vi tražite, to je pasivan, evazivan i regresivan način čitanja — rekla je Lotaria. — Moja sestra tako čita. Upravo zato što sam vidjela da guta romane Silasa Flannervja jedan za drugim, ne postavljajući sebi nikakva pitanja, došla mi je ideja da upravo te romane uzmem za temu svoje teze. Zato sam pročitala vaša djela, gospodine Flannerv, ako baš želite znati: da bih svojoj sestri poka zala kako treba čitati jednog autora. Makar i Silasa Flannervja. — Hvala za to »makar«. Ali zašto niste poveli sestru? — Ludmilla misli da je bolje ne poznavati autora osobno, jer stvarna osoba nikad ne odgovara onoj predodžbi koju čovjek sebi stvori o autoru čitajući knjige. Rekao bih da bi ta Ludmilla mogla biti idealna čitateljica mojih knjiga.

Sinoć sam, ulazeći u svoju radnu sobu, ugledao sjenu nekog neznanca kako bježi kroz prozor. Pokušao sam ga uhvatiti, ali je nekud nestao. Često mi se čini kako osjećam da ima ljudi sakrivenih po grmovima oko kuće, osobito noću. Premda izlazim iz kuće što je manje moguće, imam dojam kao da netko prevrće po mojim papirima. Već sam više puta primi' 156

jetio da je nestao pokoji list iz mojih rukopisa. Nakon nekoliko dana našao bih te listove na mjestu. Ali često mi se događa da ne prepoznam svoje rukopise, kao da sam zaboravio ono što sam napisao, ili kao da sam se preko noći toliko promijenio da više ne prepoznajem sebe u jučerašnjem sebi.

Upitao sam Lotariju je li već pročitala neke moje knjige koje sam joj posudio. Rekla mi je da nije, jer ovdje nema na raspolaganju elektronski mozak. Objasnila mi je da kompjutor, ako je programiran na određeni način, može pročitati roman za nekoliko minuta, načiniti popis riječi koje se u tekstu javljaju, i složiti ih po učestalosti. — Na taj način je čitanje već obavljeno — kaže Lotaria — a to predstavlja neprocjenjivu uštedu vremena. A što je drugo čitanje nekoga teksta ako ne bilježenje kako se vraćaju neke teme, kako se ponavljaju neke osobine forme i sadržaja? Elektroničko čitanje daje mi popis frekvencija, i dosta mi je da ga preletim pa da stvorim predodžbu o problemima koje roman nudi mome kritičkom proučavanju. Dakako, najviše frekvencije zauzimaju članovi, zamjenice, veznici, ali ja se ne zaustavljam na tome. Ustremljujem se na riječi koje su najbogatije značenjem i koje mi mogu dati prilično preciznu sliku o knjizi. Lotaria mi je donijela nekoliko elektronički obrađenih romana, u obliku popisa riječi složenih po učestalosti. — U romanu koji ima između pedeset i sto tisuća riječi — re kla mi je — treba odmah promotriti riječi koje se pojavljuju dva desetak puta. Pogledajte ovo. Riječi koje se pojavljuju devetnaest puta: činiš, hici, imaju, komandant, odmah, opasač, pauk, straža, tvoja, vidio zajedno, zubi, život... — Riječi koje se javljaju osamnaest puta: dokle, dolazi, dosta, francuski, idem, jesti, kapa, kota, krumpir, lijep, momci, mrtav, nov, oni, prolazi, večer... — Zar nemate već sad jasnu predodžbu o čemu se radi — pita Lotaria. — Nema sumnje da je to ratni roman koji se sav sastoji od akcije, pisan je suho, u njemu ima nešto nasilja. To je pripo-

vijedanje koje se posve iscrpljuje na površini, reklo bi se; ali, da bismo se uvjerili, potrebno je sondirati i popis riječi koje se javljaju samo jedanput, pa su zato također vrlo važne. Na primjer, ovaj dio popisa: lumpenproletarijat, počiva, podsuknja, podzemlje, podzemni, pokopati, priručni, sahranjen, suknja, stubište... •„,£ — Nije to površna knjiga, kao što se činilo. Svakako tu ima nešto skriveno; tim tragom kretat će se moja istraživanja. Lotaria mi pokazuje drugi niz riječi. — Ovo je sasvim drugačiji roman. To se odmah vidi. Pogleda jte riječi koje se pojavljuju pedesetak puta: imao, malo, muž, njegov, Riccardo (51), bilo, ima, ispred, odgovori, stanica (48), nekoliko, put, Mario, soba, svi, tek (47), činilo, jutro, koji, ode (46), morala (45), čuješ, dok, ruka, uzme (43), Cetina, Delia, djevojka, godine, si, tko, večer (42), mogla, muškarac, prozor, sama, skoro, vrati (41), mene, htjede (40), život (39)... — Kako vam se čini? Intimističko pripovijedanje, suptilni osjećaji, jedva naznačeni, skroman ambijent, svakodnevni život u provinciji... Za provjeru, uzmimo uzorak riječi koje se javljaju samo jednom: gutaše, inženjer, kleknuti, ljubomora, nadolje, nedužno, nepravda, udebljati, prevarena, proguta, progutana, raslo, sleden, smislio... — I tako smo već upoznali atmosferu, raspoloženja, društvenu pozadinu... Možemo prijeći na treću knjigu: Bog, kosa, nadasve, novac, ode, prema, puta (39), boraviti, brašno, kiša, netko, razlog, večer, Vincenzo, vino (38), dakle, jaja, mrtvo, noge, svoje, zeleno (36), bijelo, crni, čak, čine, dan, djeca, grudi, imali, ostadoh, stoji, šef, tkanine... — Rekla bih da ovdje imamo priču od krvi i mesa, čvrstu, malo grubu, punu izravne senzualnosti, bez rafiniranosti, punu

158

PF

pučkog erotizma. Prijeđimo i ovdje na riječi kojima je frekvencija jedan. Evo, na primjer: djevice, ostvariti, povrće, sramote, sramotim, sramotiti, sramotiš, stidjeti, stidljivo, vermut, zasramih... — Jeste li vidjeli? Tu je pravi pravcati osjećaj krivice! To je dra gocjena indicija: kritičko istraživanje može početi odatle, postaviti svoje radne hipoteze... Što sam vam rekla? Zar to nije brz i efikasan sistem? Pomisao da Lotaria čita moje knjige na taj način stvara mi probleme. Sad, čim napišem riječ, odmah vidim kako je centrifugira elektronski mozak, vidim riječ smještenu na ljestvicu frekven cija, pokraj drugih riječi za koje ne znam kakve su, pa se pitam koliko sam je puta upotrijebio, osjećam kako cijela odgovornost pisanja naliježe na te izdvojene slogove, pokušavam zamisliti kakvi bi se zaključci dali izvući iz činjenice da sam tu riječ upotrijebio jedanput ili pedeset puta. Možda će biti najbolje da je precrtam... Ali, koju god drugu riječ pokušam upotrijebiti, čini mi se da ni ona ne može izdržati kušnju... Možda bih, umjesto knjige, mo gao pisati popise riječi, po abecednom redu, lavinu riječi kojom bi se izrazila istina koju još ne poznajem, i iz kojih bi kompjutor, okrećući svoj program naopako, stvorio knjigu, moju knjigu. Javila se sestra Lotarije što o meni piše tezu. Došla je ne najavivši se, kao da je slučajno ovuda prolazila. Rekla je: — Ja sam Ludmilla. Pročitala sam sve vaše romane. Znajući da ona autore ne želi upoznati osobno, začudio sam se što je vidim. Rekla mi je da njezina sestra stvari uvijek vidi djelomično; to je jedan od razloga što je, nakon što joj je Lotaria pričala o našim susretima, zaželjela osobno provjeriti, kao da provjerava postojim li doista, jer ja odgovaram njezinoj predodžbi o idealnom piscu. Taj je idealni uzor — da kažem njezinim riječima — autor koji rađa knjige »onako kako vriježa tikve rađa tikve«. Upotrijebila je i druge metafore uzete iz prirodnih procesa koji se nezaustavljivo kreću svojim tokom: spomenula je vjetar što oblikuje planine, nanose plime i oseke, godove u stablu; ali to su bile metafore za književno stvaranje uopće, a slika se bundeve odnosila baš na mene. — Zar ste se posvađali sa sestrom? — pitao sam je, osjećajući u njezinim riječima polemički ton; govorila je kao netko tko je navikao da svoje stavove brani u sporu s drugima. 159

— Ne, s nekim drugim koga vi također poznajete — rekla je. ) Bez mnogo napora uspio sam otkriti pozadinu njezina posjeta. Ludmilla je prijateljica, ili bivša prijateljica, prevoditelja Marane, :' za koga je književno djelo to bolje što više nalikuje na sastav stroja, što više predstavlja skup zupčanika, trikova, zamki. — A ja, po vašem mišljenju, radim nešto drugo? — Oduvijek sam mislila da vi pišete onako kako žjtfBtinje kopaju svoje rupe ili grade mravinjake i košnice. — Nisam siguran da je to što vi tvrdite osobito laskavo za mene — odgovorio sam. — U svakom slučaju, evo, sad me vidite, nadam se da niste razočarani. Odgovaram li predodžbi koju ste sebi stvorili o Silasu Flannervju? — Nisam razočarana, naprotiv. Ali ne zato što biste odgovarali mojoj predodžbi, nego zato što ste apsolutno obična osoba, kao što sam se i nadala. — Moji romani daju vam predodžbu o meni kao o običnoj osobi? — Ne, pazite... Romani Silasa Flannervja nešto su tako karakteristično... da se čini kao da postoje otprije, prije nego što ste ih vi napisali, i to u svim svojim pojedinostima... Čini se kao da prolaze kroz vas, služeći se vama jer vi znate pisati, a netko ih ipak mora napisati... Željela bih vas gledati dok pišete, da provjerim je li tako... Osjećam kako me nešto presjeklo, nešto bolno. Za ovu ženu ja sam samo bezlična grafička energija koja je u stanju da iz neiskazanoga prenese u pismo svijet koji postoji neovisno o meni. Bilo bi loše da sazna kako mi nije ostalo ništa od toga dvoga: ni izražajna energija ni nešto što bih izrazio. — Što mislite da biste vidjeli? Ja ne mogu pisati ako me netko gleda—napominjem. Objašnjava kako je zaključila da istina književnosti leži u fizičkom činu pisanja. ,:: »Fizički čin...« — te se riječi motaju po mojoj glavi, vezuju se i uz slike koje uzalud nastojim otjerati. — Fizičko postojanje — blebećem — eto, vidite, ja sam tu, ja sam čovjek koji postoji, tu, pred vama i vašim fizičkim posto janjem... — i zahvaća me nesnosna ljubomora, ne na druge ljude, nego na onoga mene koji se sastoji od tiskarske boje, od točaka i zareza, onoga što je napisao romane koje ja više neću pisati, na 160

autora koji se zavlači u intimni život ove mlade žene, dok sam ja, ja ovdje i sada, sa svom svojom fizičkom energijom koju osjećam kako se budi, mnogo trajnija od stvaralačkog poleta, odvojen od nje neizmjernom daljinom što je stvaraju tipke i bijeli papir u stroju. — Komunikacija se može uspostaviti na različitim razinama... — počinjem objašnjavati približavajući joj se, svakako nešto pre naglim pokretima, ali u mojoj svijesti trepere vizualne i taktilne slike koje me tjeraju da ukinem svaku odvojenost i svako oklije vanje. Ludmilla se izvija, oslobađa se: — Ma što to radite, mister Flannerv? Nije u tome stvar! Griješite! Svakako, u mojem je ponašanju moglo biti i nešto više stila, ali sad je već kasno da to popravljam: ne ostaje mi drugo nego da igram na sve ili ništa: nastavljam je juriti oko pisaćeg stola, izgovarajući rečenice za koje znam da su ništavne, kao: — Možda vi mislite da sam prestar, međutim... — Sve je to nesporazum, mister Flannerv — kaže Ludmilla, pa se zaustavlja, stavljajući između nas golemi Websterov rječnik — ja bih doista mogla spavati s vama; vi ste fin gospodin ugodne vanjštine. Ali to ne bi imalo nikakve veze s problemom o kojem smo raspravljali... Ne bi imalo veze s autorom Silasom Flanneryjem čije romane čitam... Kao što sam vam rekla, to su dvije različite osobe i njihove se uloge ne mogu pobrkati... Ne sumnjam da ste vi ta konkretna osoba, a ne netko drugi, zato što mi nalikujete na mnoge ljude koje sam upoznala, ali mene zanima onaj drugi, onaj Silas Flannerv koji postoji u djelima Silasa Flannervja i neovisan je o vama koji ste ovdje...

Brišem znoj sa čela. Sjedam. Nečega je u meni nestalo. Možda je to ja; možda sadržaj toga ja. Ali, zar nisam to i želio? Zar nisam upravo obezličenje i želio postići? Možda su Marane i Ludmilla došli da mi kažu istu stvar: samo ne znam je li to oslobođenje ili osuda. Zašto dolaze upravo k meni, 1 to u času kad se osjećam privezan za sebe kao u zatvoru?

161

1

Čim je Ludmilla izašla, potrčao sam do dalekozora da se utješim gledajući onu ženu na ležaljci. Nije je bilo. Počeo sam sumnjati: možda je to ova ista čitateljica koja mi je bila u posjetu? Možda je ona stalni uzrok svih mojih problema? Možda postoji zavjera s ciljem da me onemoguće u pisanju, možda su zavjerenici i Ludmilla, i njezina sestra, i prevodilac? •A -i

— Najviše me privlače oni romani — rekla je Ludmilla — koji stvaraju privid jasnoće oko nekog čvora ljudskih odnosa, koji je zapravo taman, okrutan i naopak. Nije mi jasno je li to rekla zato da bi objasnila što je privlači u mojim romanima, ili da bi naznačila što bi u mojim romanima željela naći, a ne nalazi. Čini mi se da je nezadovoljivost glavna Ludmillina osobina: izgleda da se njezine naklonosti iz dana u dan tako mijenjaju da je stalan samo njezin nemir. (Ali, kad mi je opet došla u posjet, kao da je zaboravila sve ono što se dogodilo jučer). — Kroz dalekozor promatram jednu ženu što čita na nekoj terasi u dnu doline — ispričao sam joj. — Pitam se jesu li knjige koje čita umirujuće ili uznemirujuće. — Kako vam izgleda ta žena? Mirna ili nemirna? — Mirna. — Onda čita uznemirujuće knjige. Ispričao sam Ludmilli čudne misli koje me muče u vezi s mojim rukopisima: da nestaju, da se vraćaju, da više nisu isti kao prije. Rekla mi je da budem vrlo pažljiv: postoji organizacija tvoraca apokrifa što posvuda širi svoje pipke. Upitao sam je nije li na čelu te zavjere njezin bivši prijatelj. — Zavjere uvijek izmiču iz ruku svojih vođa — rekla je, izmičući.

Apokrif (prema grčkome apokryphos, skriven, tajan): 1) izvorno naziv za »tajne knjige« vjerskih sekti; kasnije naziv za tekstove koji nisu priznati kao kanonski u religijama koje imaju kanonske spise; 2) naziv za tekst koji se lažno pripisuje jednom razdoblju ili autoru. Tako rječnici. Možda je moja prava vokacija da budem autor 162

apokrifa, u različitim značenjima toga termina: jer pisanje je uvijek skrivanje nečega na takav način da poslije bude otkriveno; jer, istina koja može izaći iz mojega pera jest poput krhotine što se zbog snažnoga udarca odvoji od velike stijene i odleti daleko; jer, nema sigurnosti izvan falsifikata.

Želio bih pronaći Ermesa Maranu i predložiti mu da se udružimo i preplavimo svijet apokrifima. Ali, gdje je Marana sada? Je li se vratio u Japan? Nastojim natjerati Ludmillu da mi govori o njemu, nadajući se da će mi reći nešto određeno. Po njezinu mišljenju, krivotvoritelj se, da bi obavljao svoj posao, mora sakriti tamo gdje su romansijeri mnogobrojni i plodni, tako da može maskirati svoje podvale miješajući ih s bujnom produkcijom autentičnog materijala. — Onda se vratio u Japan? — Ali, Ludmilla kao da ne zna ni za kakvu vezu između Japana i toga čovjeka. Ona tajnu bazu nevjernoga prevoditelja smješta na sasvim drugi kraj globusa. Sudeći prema posljednjim njegovim porukama, Ermesovi tra govi vode nekud u blizinu Anda. Ludmillu, međutim, zanima samo jedno: da on bude što dalje od nje. Sklonila se u ove plani ne da bi mu izmakla; sad, kad je sigurna da ga neće sresti, može se vratiti kući. — To znači da odlaziš? — pitam je — Sutra — objavljuje mi. Vijest me rastužuje. Iznenada, osjećam se sam.

Opet sam razgovarao s promatračima letećih tanjura. Sad su oni došli k meni, da provjere nisam li možda napisao knjigu koju su mi diktirala izvanzemaljska bića. — Ne, ali znam gdje se ta knjiga može naći — rekao sam približavajući se dalekozoru. Odavno mi je palo na um da ta interplanetarna knjiga može biti i ona koju čita ona žena na ležaljci. Na terasi nije bilo žene. Razočaran, vrtio sam dalekozor po do lini, i tako sam ugledao nekog čovjeka odjevena na gradsku kako s jedi na rubu stijene i čita knjigu. Do koincidencije je došao u tako zgodnome trenutku da nije bilo neumjesno pomisliti na neki izvanzemaljski utjecaj. ..... .„,,,,,., ,:w,;, „ ,.,. 163

— Eto vam knjige koju tražite — rekao sam mladićima, dajući im dalekozor da pogledaju neznanca. Pošto su jedan po jedan prislonili oko na okular, pogledali su se, zahvalili mi i otišli.

Došao mi je u posjet jedan čitatelj, da mi izloži problem4toji ga muči: našao je dva primjerka moje knjige U mreži crta što itd:.. koji su po vanjskom izgledu jednaki, ali se u njima nalaze dva različita romana. Jedno je priča o nekom profesoru koji ne podnosi zvonjavu telefona, a drugo priča o milijarderu koji sakuplja kaleidoskope. Na žalost, nije mi mogao o njima reći mnogo više, niti mi pokazati te primjerke, jer su mu obje knjige ukradene prije nego što ih je dospio pročitati, druga od njih manje od kilometar daleko odavde. Još je bio sav zbunjen zbog toga čudnog događaja; ispričao mi je kako je, prije no što dođe k meni, želio provjeriti jesam li kod kuće, a u isto vrijeme želio je i nastaviti čitanje knjige, da bi o njoj mogao sa mnom razgovarati znajući točno što govori; sjeo je, dakle, s knjigom u ruci na rub neke stijene s koje je mogao vidjeti moj chalet. Odjednom ga je okružila nekakva skupina luđaka koji su se bacili na njegovu knjigu. Oko te knjige ti su bezumnici izveli neku vrstu obreda, jedan od njih držao ju je podignutu, a drugi su je motrili puni duboke odanosti. Ne obazirući se na njegove prosvjede, trkom su se udaljili kroz šumu, odnijevši sa sobom knjigu. — Ove doline vrve od čudnih tipova — rekao sam mu, nastojeći ga smiriti — ne mislite više na tu knjigu, gospodine; niste izgubili ništa važno: bila je to krivotvorina proizvedena u Ja panu. Da bi za svoje ciljeve iskoristila uspjeh što su ga moje knjige postigle u svijetu, neka beskrupulozna japanska firma širi knjige koje na koricama nose moje ime, ali koje su zapravo plagijati djela slabije poznatih japanskih romansijera, koja su, propavši na tržištu, završila u starom papiru. Nakon mnogo istraživanja, uspio sam otkriti tu podvalu koje smo žrtve i ja i plagirani autori. — Meni se taj roman koji sam čitao baš sviđao — priznaje Čitatelj — i krivo mi je što ne mogu saznati kako je priča završila. — Ako vam je samo do toga, mogu vam otkriti koji je izvor te knjige: radi se o jednom japanskom romanu koji je neznatno prepravljen, tako da su junacima i mjestima dana zapadna ime na: zove se Na sagu od lišća obasjanog mjesečinom, a autor mu je 164

Takakumi Ikoka, koji je, uostalom, više nego pažnje vrijedan pisac. Mogu vam dati prijevod te knjige na engleski, da bih vam nekako nadoknadio pretrpljenu štetu. Uzeo sam knjigu sa stola i dao mu je, zatvorivši je najprije u kuvertu u obliku vrećice, da ne bi došao u iskušenje da je prelista i tako odmah shvati da ona nema ništa zajedničko s knjigom U mreži crta što se presijecaju, niti s nekim drugim mojim romanom, apokrofhim ili autentičnim. — Znao sam da kruže lažne knjige potpisane imenom Flannery — rekao je Čitatelj — pa sam bio uvjeren i da je najmanje jedna od tih dviju knjiga koje sam imao u rukama lažna. Ali, kako je s ostalima? Možda nije bilo razumno da i dalje upućujem toga čovjeka u svoje probleme; pokušah se izvući odgovorom: — Jedine knjige koje priznajem za svoje jesu one koje tek trebam napisati. Čitatelj se ograničio na to da se popustljivo nasmiješi, a onda se opet uozbiljio i rekao: — Mister Flannerv, znam tko iza svega toga stoji: nisu to Japanci, nego stanoviti Ermes Marana, koji je sve to izveo zbog ljubomore na djevojku koju i vi poznajete, a zove se Ludmilla Vipiteno. — Zašto ste onda došli k meni? — uzvratio sam. — Otiđite k tom gospodinu, pa njega pitajte kako stoje stvari. — Počeo sam sumnjati đa između Čitatelja i Ludmille postoji veza, i to je bilo dovoljno da mi glas zadobije neprijateljski ton. — Drugo mi ne preostaje — složio se Čitatelj. — Upravo mi se pruža prilika da odem na službeni put tamo gdje se on sad nala zi, u Južnu Ameriku, pa ću iskoristiti priliku da ga potražim. Nisam se potrudio da mu dam na znanje kako, koliko ja znam, Ermes Marana radi za Japance i kako ima u Japanu centralu za svoje apokrife. Meni je samo važno da se taj nametljivac što više udalji od Ludmille: ohrabrio sam ga, dakle, da krene na taj put i da pažljivo traži sve dok ne nađe prevoditelja-utvaru. Čitatelja muče tajnovite podudarnosti. Ispričao mi je kako mu se već neko vrijeme iz najrazličitijih razloga događa da mora prekinuti čitanje nekog romana već nakon nekoliko stranica. — Možda su vam dosadni? — rekao sam, sklon, kao i uvijek, pesimizmu. 165

: iI

— Naprotiv, prisiljen sam da prestanem čitati upravo onda kad postane najnapetije. Jedva čekam da nastavim, ali kad po mislim da mi je opet u rukama knjiga koju sam započeo čitati, pokazuje se da je to sasvim druga knjiga. — ... koja je, pak, vrlo dosadna... — ubacih. — Ne, nego još zanimljivija. Ali, ni nju ne uspijevam pročitati. I tako dalje. .%*Jtf — Vaš slučaj ulijeva mi neku nadu — rekao sam mu. — Meni se sve češće događa da uzmem u ruke roman koji je tek izašao, i ustanovim da čitam knjigu koju sam već stoput čitao.

Razmislio sam o svom posljednjem razgovoru s tim Čitateljem. Možda je intenzitet njegova čitanja tako snažan da već na početku usisa cijeli sadržaj romana, tako da više ništa ne ostane za nastavak. Meni se to događa kad pišem: već neko vrijeme svaki roman koji započnem pisati iscrpi se ubrzo nakon početka, kao da sam već izrekao sve ono što sam imao reći. Pala mi je na um ideja da napišem roman koji bi se sastojao od samih početaka romana. Glavni bi lik mogao biti nekakav Čitatelj kojeg neprestano prekidaju u čitanju. Čitatelj kupuje novi roman A autora Z. Ali, primjerak ima grešku, on se ne može maknuti dalje od početka... Vraća se u knjižaru da zamijeni primjerak... Cijeli bih roman mogao napisati u drugome licu: ti, Čitatelju... Pa bih mogao uvesti i Čitateljicu, prevoditelja koji falsificira, staroga pisca koji vodi dnevnik nalik na ovaj moj dnevnik... Ali, ne bih htio da, bježeći od Krivotvoritelja, Čitateljica padne u naručaj Čitatelju. Izvest ću stvar tako da Čitatelj krene u potragu za Krivotvoriteljem, koji se krije u nekoj vrlo dalekoj zemlji, tako da Pisac može ostati sam s Čitateljicom. Dakako, bez ženskog lika, Čitateljevo bi putovanje izgubilo na privlačnosti: potrebno je da na tom putu susretne kakvu drugu ženu. Čitateljica bi mogla imati sestru...

Doista, čini se da se Čitatelj upravo sprema krenuti. Ponijet će sa sobom roman Takakumija Ikoke Na sagu od lišća obasjanog mjesečinom da ga čita na putu. 'jft ■

166

Na sagu od lišća obasjanog mjesečinom

Listovi gingka padali su poput sitne kiše s grana i šarali livadu žutim točkama. Šetao sam se s gospodinom Okedom po stazi od glatkoga kamenja. Rekoh da bih volio izdvojiti uzbuđenje što ga izaziva svaki pojedini list gingka od uzbuđenja što ga izazivaju svi drugi listovi, ali da se pitam je li to moguće. Gospodin Okeda reče da je moguće. Premise od kojih sam polazio, i za koje je gospodin Okeda držao da su dobro utemeljene, bile su sljedeće. Ako s gingkova stabla padne samo jedan žuti listić na livadu, uzbuđenje što ga čovjek osjeća dok ga gleda uzbuđenje je od jednoga žutog listića. Ako sa stabla padnu dva listića, oko ih slijedi dok se vrte u zraku približavajući se i udaljujući kao dva leptira koji prate jedan drugoga, da bi se napokon spustili na svoje mjesto na travi. Tako je i s tri, s četiri, pa i s pet listova; kako broj listova što se vrte u zraku raste dalje, uzbuđenja što odgovaraju svakome od njih zbrajaju se i ustupaju mjesto složenome uzbuđenju sličnom onome kad pada tiha kiša i — ako samo dašak vjetra uspori pad — onome kad krila lebde u zraku, a potom dojmu o mnoštvu svjedosnih pjega kad se pogled spusti na livadu. I sad bih ja, ne gubeći ništa od tih ugodnih složenih dojmova, želio zadržati i izd vojiti, ne miješajući je s ostalima, pojedinačnu sliku svakog lista od trenutka kad uđe u vidno polje i slijediti list u njegovu plesu kroz zrak i u njegovu spuštanju na travu. Povlađivanje gospodina Okede ohrabrilo me da nastavim razgovor o tome. A možda bih — dodah promatrajući oblik gingkova lista, malu žutu lepezu s nazubljenim rubovima — mogao postići da razlikujem uzbuđenje što ga izaziva svaki režanj lista. O tome se gospodin Okeda nije izjasnio; već me je više puta njegova šutnja upozoravala da se ne 167

\

upuštam u prenagljene pretpostavke preskačući cijeli niz stvari koje još nisam podvrgao provjeri. Shvaćajući koliko je dragocjena ova pouka, uzeh koncentrirati svoju pažnju da bih ulovio najmanja uzbuđenja u trenutku kad se jasno ocrtavaju, kad njihova čistoća još nije pomiješana s gomilom izmiješanih dojmova. Makiko, najmlađa kći gospodina Okede, došla je i poslužila čaj, pokreti su joj bili staloženi, a njezina ljupkost bila jedonekle djetinja. Dok se sagibala, na njezinu potiljku, golom ispod kose koja je bila začešljana naviše, vidjeh red crnih dlačica koje kao da su se protezale i niz leda. Vrlo sam je pažljivo gledao, a tada osjetih nepomičnu zjenicu gospodina Okede kako me motri. Svakako je razumio da svoju sposobnost da izdvojim uzbuđenja primjenjujem na potiljak njegove kćeri. Nisam odvratio pogled, prvo, zato što je dojam tih nježnih dlačica na svijetloj koži sasvim zavladao mnome, a i zato što bi gospodinu Okedi bilo lako da moju pažnju odvrati kakvom svakodnevnom rečenicom, ali on to nije učinio. Uostalom, Makiko je brzo završila serviranje čaja i uspravila se. Zagledah se u madež koji ima nad usnom, s lijeve strane, jer mi je on vratio nešto od prijašnjeg uzbuđenja, premda je ono sad bilo nešto slabije. Makiko me na trenutak zbunjeno pogledala, a onda je oborila oči. Poslije podne je bio jedan trenutak koji neću tako lako zaboraviti, premda mi je jasno, kad se ispriča, da izgleda kao sitnica. Šetali smo se obalom sjevernoga jezerca s gospodom Mijadži i Makiko. Gospodin Okeda išao je sprijeda sam, naslanjajući se na dugi štap od bijeloga javora. Usred jezerca procvala su dva cvijeta jesenskoga lopoča, pa gospoda Mijadži izrazi želju da ih uberemo, jedan za nju a drugi za njezinu kćer. Gospoda Mijadži imala je svoj uobičajeni smrknut, malo umoran izraz, ispod kojega se naslućivala opasna tvrdoglavost zbog koje sam sumnjao da u dugoj priči o njezinim lošim odnosima s mužem, o kojima se toliko pričalo, ona ne igra samo ulogu žrtve; i doista, kad se usporedi hladna krutost gospodina Okede i njezina tvrdoglava odlučnost, ne znam tko gore prolazi. Sto se tiče Makiko, ona je uvijek bila u vedrom i opuštenom raspoloženju što ga djeca koja rastu usred snažnih obiteljskih sukoba ponekad suprotstavljaju okolini kao neku svoju obranu, a ona je to raspoloženje zadržala i kad je odrasla, pa ga je sad suprotstavljala svijetu stranih ljudi, kao da se skriva iza štita oštre i neuhvatljive vedrine. . , .. ,. 168

Kleknuvši na stijenu na obali, nagnuo sam se i dohvatio najbližu granu lopoča što je plutao, pa sam je blago povukao, pazeći da je ne otkinem, tako da je cijela biljka zaplovila prema obali. Gospoda Mijadži i njezina kći također su kleknule i ispružile ruke prema vodi, spremajući se da dohvate cvjetove kad im se dovoljno približe. Obala jezerca bila je niska i kosa; da ne bi pale, obje su se žene naslonile na moja leda, jedna s jedne, druga s druge strane. U jednome času, osjetih dodir na vrlo određenoj točki, između mišice i leđa, na visini prvih rebara; dapače, bila su to dva različita dodira, jedan slijeva a drugi zdesna. Sa strane gospođice Makiko taj je dodir bio napet i nekako treperav, a sa strane gospode Mijadži bio je to nametljiv pritisak koji me je trljao. Shvatih da su me, zahvaljujući neobičnom i sretnom slučaju, u istom času dotakle bradavica lijeve kćerkine dojke i bradavica desne materine dojke, i da moram skupiti svu svoju snagu kako ne bih prekinuo taj dragocjeni dodir, i kako bih dobro procijenio ta dva istodobna osjeta razlikujući ih i uspoređujući njihove učinke. — Odmaknite listove — reče gospodin Okeda — pa će se stabljika cvijeta nagnuti prema vama. — Stajao je iznad nas troje dok smo se naginjali prema lopočima. Imao je u ruci dugi štap kojim je lako mogao približiti obali vodenu biljku; ali, ograničio se na to da dvjema ženama dade taj savjet koji je samo produžio dodir njihovih tijela s mojim. Dva lopoča već su gotovo stigla do ruku Mijadži i Makiko. Brzo sam sračunao da ću, u trenutku kad ih budu otkidale, podižući desni lakat i odmah ga naslanjajući o bok, moći stisnuti pod pazuho cijelu malu i tvrdu Makikinu dojku. Ali, trijumf zbog uspjeha u lovu na lopoče poremetio je sklad naših pokreta, zbog čega se moja desna mišica sklopila nad prazninom, ali je lijeva šaka, koja je pustila granu i pala unatrag, zapela za krilo gospode Mijadži koje kao da je bilo spremno da je dočeka i gotovo da je zadrži, što je sve izazvalo bojažljiv drhtaj koji se prenio na cijelo moje tijelo. U tom se času odigralo nešto što će kasnije imati nesagledive posljedice, kao što će se vidjeti. Prolazeći opet ispod gingka, rekoh gospodinu Okedi da u promatranju kiše listova nije toliko bitno opažanje svakog lista, koliko razmaka između lista i lista, praznog prostora koji ih razdvaja. Činilo mi se da sam shvatio sljedeće: odsutnost osjeta na velikom dijelu osjetnoga polja predstavlja nužan preduvjet da se osjetljivost 169

koncentrira na jednu točku u vremenu i prostoru, kao što je u glazbi tišina u pozadini nužna da bi se na njoj istakli akordi. Gospodin Okeda reče da je to na području taktilnih senzacija svakako tako: začudio sam se njegovu odgovoru, jer sam upravo o dodiru tijela njegove žene i kćeri mislio dok sam govorio o svojim opažanjima u vezi s listovima. Gospodin Okeda nastavio je govoriti o taktilnim senzacijama sasvim prirodno, kao da je shvatio da je to pravi predmet mojega izlaganja. Da bih prenio razgovor na drugo polje, pokušah upotrijebiti usporedbu s čitanjem romana, gdje vrlo mirni tok pripovijedanja koje se odvija u prigušenome tonu služi tome da istakne one tanane i precizne senzacije na koje se želi privući čitateljeva pažnja; ali kod romana treba voditi računa o tome da slijed rečenica može dati odjednom samo jednu senzaciju, jednostavnu ili složenu, a da širina vidnoga i slušnog polja dopušta da istodobno opazimo mnogo bogatiji i složeniji skup podražaja. Čitateljeva je prijemljivost u odnosu na cjelinu senzacija što ih roman želi objediniti prilično skučena, prvo zato što je čitanje često brzopleto i nepažljivo pa ne zapaža određen broj signala i poticaja koji u tekstu doista postoje, a drugo, zato što uvijek postoji nešto bitno što ostaje izvan pisane rečenice, dapače, onoga što roman ne kaže svakako ima više nego onoga što kaže, i samo izuzetan odsjaj onoga što je napisano može stvoriti privid da čitamo i ono što nije napisano. Na sva ta moja razmišljanja gospodin Okeda odgovorio je šutnjom, kao i uvijek kad mi se dogodi da govorim previše i kad se više ne znam izvući iz nekog zamršenoga razmatranja. Sljedećih mi se dana često događalo da u kući ostanem nasamo s dvjema ženama, jer je gospodin Okeda odlučio osobno obaviti istraživanje u biblioteci, što je inače bilo moja glavna zadaća, a ja da ostanem u njegovoj radnoj sobi i sređujem njegovu veličanstvenu kartoteku. Imao sam razloga da se pribojavam da je gospodin Okeda načuo nešto o mojim razgovorima s profesorom Kavasakijem, i da je naslutio moju nakanu da se odvojim od njegove škole i približim akademskim krugovima koji bi mi osigurali izglede za budućnost. Činjenica da sam predugo ostao pod intelektualnim skrbništvom gospodina Okede svakako mi je štetila: osjećao sam to po sarkastičnim primjedbama asistenata profesora Kavasakija na moj račun, iako oni nisu bili lišeni svake veze s drugim tendencijama kao ja i moji suučenici. Nije bilo sumnje da me gospodin 170

Okeda želi zadržati cijeli dan kod kuće da bi me spriječio da odem i da bi preduhitrio moju misaonu neovisnost, kao što je činio i s drugim svojim učenicima koji su već bili pali toliko nisko da su jedni na druge motrili i tužakali se međusobno zbog i najmanjega propusta u potpunoj podčinjenosti učiteljevu autoritetu. Trebao sam što prije odlučiti i oprostiti se s gospodinom Okedom; a to sam još odgađao samo zato što su jutra u njegovoj kući, dok njega nije bilo, u meni budila osjećaj ugodne uzbuđenosti, koji doduše nije baš pogodovao radu. Doista, u poslu sam često bivao rastresen; nalazio sam najrazličitije izgovore da odem u druge prostorije gdje sam mogao susresti Makiko, zateći je u raznim intimnim dnevnih situacijama. Ali, češće sam nailazio na gospođu Mijadži, pa sam se zadržavao s njom, kad su se već prilike za razgovor s majkom — i za zlobne šale, premda često obojene gorčinom — pružale češće nego za razgovore s kćerkom. Navečer, za večerom, oko vreloga sukijakija, gospodin Okeda buljio bi u naša lica kao da su na njima ispisane sve tajne toga dana, kao da je to mreža različitih, ali i međusobno povezanih želja, u koju sam se osjećao obavijen, želja kojih se ne bih htio osloboditi prije no što ih zadovoljim, jednu po jednu. Tako sam iz tjedna u tjedan odlagao svoju odluku da se otisnem od njega i od neunosnog posla koji nije pružao izgleda za karijeru, a shvaćao sam da tu mrežu koja me zadržava zapravo on, gospodin Okeda, steže oko mene okance po okance. Bila je vedra jesen; približavao se pun mjesec u studenome i ja sam s Makiko jednoga popodneva razgovarao o tome koje je mjesto najbolje za gledanje mjeseca kroz granje drveća. Ja sam smatrao da će na ledini ispod gingkova stabla odraz na sagu od opaloga lišća dati mjesečini lelujav sjaj. Bilo je neke namjere u onome što sam govorio: da predložim Makiko sastanak ispod gingkova stabla u noći punog mjeseca. Djevojka mi je odgovorila da je bolje gledati na jezercu, jer se jesenji mjesec, kad je hladno i suho, odrazuje na vodi još jasnije nego ljeti, kad često smeta para. — U redu — požurih se da kažem—jedva čekam da se nađem s tobom na obali kad izađe mjesec. Utoliko više — dodah — što to jezerce budi u meni sjećanje na jedno nježno uzbuđenje. Možda se, dok sam izgovarao tu rečenicu, dodir Makikine dojke javio u mome sjećanju suviše živo, pa mi je glas zazvučao 171

uzbuđeno i tako je uplašio. U svakom slučaju, Makiko je nabrala obrve, a zatim je neko vrijeme šutjela. Da bih razbio tu nelagodu, za koju nisam želio da mi prekine ljubavno maštanje kojem sam se sve više prepuštao, dopustio sam da mi izmakne neoprezna gesta ustima: skupio sam i stisnuo zube, kao da grizem. Nesvjesno, Makiko je ustuknula s izrazom iznenadne boli, kao da je doista osjetila ugriz ondje gdje to jako boli. Brzo se snašla i izašla* ia^obe. Krenuh za njom. Gospoda Mijadži bila je u susjednoj sobi, sjedila je na podu na rogožini i razmještala jesensko cvijeće i granje u vazi. Hodajući poput mjesečara, odjednom je nađoh skutrenu kraj svojih nogu. Jedva sam je opazio, zaustavih se u posljednji čas da je ne gurnem i ne prevrnem grane gazeći ih nogama. Makikin bijeg izazvao je u meni trenutno uzbuđunje, i to moje raspoloženje možda nije izmaklo gospodi Mijadži, kad sam se, hodajući onako neoprezno, odjednom našao iznad nje. U svakom slučaju, gospoda je, ne podižući pogleda, zamahnula prema meni kamelijinim cvijetom koji je upravo stavljala u vazu, kao da me želi udariti ili odgurnuti onaj dio mene koji je bio nagnut nad njom, ili kao da se želi igrati, izazivati, dražiti tim udarcem-milovanjem. Spustih ruke ne bih li spriječio da se razaspu već namješteni listovi i cvjetovi; istodobno, i ona je skupljala grane, sagnute; i u istom se času dogodilo da se moja ruka zbunjeno zavukla između kimona i gole kože gospode Mijadži i stisnula meku i toplu dojku izdužena oblika, dok je jedna gospodina ruka kroz granje kejkaija (u Evropi zvanog kavkaski brijest) dohvatila moj ud pa ga zgrabila odlučno i čvrsto, izvlačeći ga iz odjeće kao da mirno kida suho lišće s grane. Ono što je privuklo moju pažnju na grudima gospode Mijadži bijaše krug istaknutih kvržica što su bile negdje gušće, negdje rjeđe i sitnije, razasute po površini koja je bila prilično široka, gusta na rubovima, ali ih je bilo i na samom vršku. Vjerojatno je svaka od tih kvržica slala jače ili slabije podražaje osjetljivosti gospode Mijadži, što sam mogao lako provjeriti lagano ih pritiskajući uvijek na istom mjestu, u razmaku od jedne sekunde, i promatrajući izravne reakcije na dojci, a neizravne na cijelom gospodinu ponašanju, a motreći i moje vlastite reakcije, s obzirom na to da se uspostavila neka očigledna uzajamnost između njezine i moje osjetljivosti. To nježno prepoznavanje dodirom izvodio sam ne samo jagodicama prstiju, nego i tako da sam na zgodan način činio da 172

moj ud dodiruje njezine grudi milujući ih kružnim pokretom, jer je položaj u kojem smo se našli pogodovao doticanju tih naših različitih erogenih zona, i jer je ona pokazivala da prihvaća, slijedi i sigurno vodi takve pokrete. Odmah je opazila da i moja koža ima, uzduž uda a osobito na istaknutom dijelu njegova vrška, točaka i prijelaza koji su osobito osjedjivi i izazivaju osjećaje od krajnje ugode i lagode što izaziva žmarce pa sve do boli, a da postoje i mrtve ili gluhe točke. Slučajni ili sračunati dodiri različitih osjetnih, ili preosjedjivih, mojih i njezinih dijelova tijela izazvali su niz učinaka različite vrste, a njihova je raznovrsnost za oboje bila neizmjerna. Time smo se bavili kad se odjednom u otvoru pomičnih vrata pojavi lik Makiko. Očito, djevojka je čekala da je ja i dalje pratim, i sad je došla da vidi kakva me je to prepreka zadržala. Odmah je shvatila i nestala, ali ne toliko brzo da ne bih imao vremena opaziti da se nešto promijenilo na njezinoj odjeći: pripijenu je košulju zamijenila haljinom od svile koja kao da i nije bila načinjena zato da bude zatvorena, nego da se otvori pod pritiskom onoga što u njoj cvate, da klizne niz glatku kožu već pri prvom naletu žudnje za dodirom, koju upravo ona njezina glatka koža svagda mora izazvati. — Makiko! — povikah, jer sam joj želio objasniti (premda ne bih znao odakle da počnem) kako položaj u kojem me je našla sa svojom majkom treba pripisati samo slučajnom stjecaju okolnosti, koji je učinio da moja želja, koja je bila nesumnjivo usmjerena prema njoj, Makiko, skrene na drugu stranu. Tu je želju pogled na haljinu od zgužvane svile, ili svile koja je očekivala da bude zgužvana, još više izoštrio i pojačao, kao da se radi o otvorenom nuđenju, tako da sam, prateći Makiko očima, a gospodu Mijadži kožom, bio na samom rubu konačnog blaženstva. Gospođa Mijadži svakako je to opazila, jer me je, objesivši se na moja ramena, povukla za sobom na rogožinu, pa je brzim trzajima cijelog tijela zavukla svoje vlažno i rastvoreno spolovilo pod moje, koje odmah bješe usisano kao sisaljkom, dok su mi njezine gole, mršave noge obujmljivale bokove. Gospoda Mijadži bila je silno žustra: njezina stopala u bijelim čarapama prekrižila su se na mojoj kralježnici i stisla me poput ugriza zubima. Moje zazivanje Makiko nije ostalo bez odziva. Iza papirnatog zastora pomičnih vrata ocrtao se djevojčin lik: klečala je na rogožini 173

i pružila glavu, evo, provukla je kraj dovratka lice na kojemu bijaše uzbuđen izraz, otvorila je usta, razrogačila oči slijedeći grčenje svoje majke i moje s izrazom privlačnosti i gađenja na licu. Ali, nije bila sama: s druge strane hodnika, u otvoru drugih vrata, stajala je nepomična figura muškarca. Ne znam koliko je dugo gospodin Okeda tu stajao. Gledao je pažljivo, ne svoju ženu i mene nego kćer koja nas je gledala. U njegovoj hladnoj zjenici, u nepomičnoj bori njegovih usana, odražavao se grč gospode Mijadži odražen u pogledu njezine kćeri. Opazio je da ga vidim. Nije se maknuo. Shvatio sam u tom času da nas neće prekidati i da me neće potjerati iz kuće, da nikada neće spomenuti taj događaj, kao ni druge, slične, do kojih bi moglo doći i koji bi se mogli ponavljati; shvatih, također, da mi taj tajni sporazum neće dati nikakvu moć nad njim niti će moju podčinjenost učiniti manje teškom. Bijaše to tajna koja je mene vezala uza nj, a ne njega uza me: nikom neću moći otkriti to što on sad gleda a da ne priznam da je s moje strane bilo nedostojne sukrivnje. Što sam, dakle, mogao učiniti? Bilo mi je suđeno da se sve više zaplećem u čvorove nesporazuma, jer me je Makiko sad smatrala jednim od mnogobrojnih ljubavnika svoje majke, a Mijadži je znala da želim samo njezinu kćer. Obje će mi to skupo naplatiti, a ogovaranja u akademskome krugu, koja se tako brzo šire pothranjivana zlobom mojih suučenika koji su spremni da i na taj način idu na ruku učiteljevim računicama, klevetnički će govoriti o mom boravku u kući Okedinih, diskreditirajući me u očima sveučilišnih nastavnika u koje sam se najviše nadao da će mi pomoći da promijenim svoju situaciju. Koliko god da sam bio uznemiren tim okolnostima, uspio sam se usredotočiti na to da podijelim cjelovito uzbuđenje, izazvano time što je moje spolovilo bilo stegnuto spolovilom gospođe Mijadži, napose na senzacije zbog dodira pojedinih točaka, mojih i njezinih, koje su sve više bile pritisnute mojim trljanjem i njezinim naglim grčevima. To mi je, osim toga, pomagalo da produžim stanje koje je potrebno da bi se moglo promatrati, usporavajući nadolazak završne krize, uočavajući trenutke neosjetljivosti ili djelomične osjedjivosti koji su samo silno pojačavali vrijednost naglog nadolaska sladostrasnih želja koje su na nepredvidljiv način bile raspoređene u vremenu i prostoru. — Makiko, Ma174

kiko! — cvilio sam u uho gospođi Mijadži, povezujući grčevito te trenutke uzbuđenja sa slikom njezine kćeri i s nizom neusporedivo drugačijih senzacija za koje sam mislio da ih ona može u meni izazvati. A da bih sačuvao vlast nad svojim reakcijama, mislio sam na opis koji ću večeras izložiti gospodinu Okedi: kišu gingkovih listića karakterizira činjenica da se u svakom trenutku svaki list prilikom pada nalazi na različitoj visini od ostalih, zbog čega prazni i bešćutni prostor u koji se smještaju vizualne senzacije možemo podijeliti na niz razina, a na svakoj od njih vrti se i pada samo jedan jedini listić.

175

: KS

'44

.'• .»i

„'i,..

IX.

Vezuješ pojas. Avion se spušta. Let je nešto suprotno putovanju: prolaziš kroz diskontinuitet prostora, nestaješ u praznini, pristaješ na to da ne budeš nigdje u trajanju jednog razdoblja koje je i samo neka vrsta rupe u vremenu; zatim se opet pojavljuješ na nekom mjestu i u nekom trenutku koji nemaju nikakve veze s onim ovdje i sada iz kojih si nestao. A što dođe radiš? Kako ispunjavaš to svoje izbivanje iz svijeta i izbivanja svijeta iz tebe? Čitaš: ne odvajaš očiju od knjige između aerodroma i aerodroma, jer iza ruba stranice je praznina, anonimnost: zračnih luka, metalnoga uterusa koji te čuva i hrani, uvijek različitog i uvijek istog putničkog mnoštva. Dobro je zato što se držiš one druge apstrakcije putovanja, one koja traje kroz jednoličnost tiskarskih slova: i tu te sposobnost da se prisjećaš imena uvjerava da prelijećeš nešto, a ne ništa. Shvaćaš da je potrebna prilična količina lakomislenosti da bi se čovjek prepustio nesigurnim i olako vodenim spravama; ili to možda pokazuje neodoljivu težnju prema pasivnosti, nazadovanju, dječjoj ovisnosti? (Ali, razmišljaš li ti to o avionskom putovanju ili o čitanju?) Avion se spušta: nisi uspio završiti čitanje romana Na sagu od Ušća obasjanog mjesečinom Takakumija Ikoke. Nastavljaš čitati silazeći niz stepenice iz aviona, u autobusu koji te vozi do zgrade, u repu za kontrolu pasoša i carinu. Hodaš držeći rasklopljenu knjigu pred očima, a odjednom ti je netko izvuče iz ruke, i kao kad se digne zavjesa, vidiš pred sobom postrojene policajce utegnute u kožne uprtače; drže u rukama automatsko oružje, puni su orlova i naramenica presvučenih zlatom. — Ali, moja knjiga... — cviliš, pružajući dječjom gestom golu ruku prema toj barijeri od sjajnih gumba i puščanih cijevi. 177

— Zaplijenjena je, gospodine. U Ataguitaniju ta knjiga ne može ući. To je zabranjena knjiga. — Ali, kako je to moguće?... Knjiga o jesenskom lišću?... Ma s kojim pravom... — Nalazi se na popisu knjiga koje se zapljenjuju. Naš zakon tako nalaže. Nećete nas valjda vi učiti? — Brzo, iz riječi u riječ, iz sloga u slog, ton od suhog postaje oštar, od oštrog strog, od strogog prijeteći. — Ali, ja... Ostalo mi je malo do kraja... — Pusti — šapće nečiji glas iza tebe. — Ne kvači se s ovima. Za knjigu ne brini, imam i ja jedan primjerak, razgovarat ćemo kasnije. To je neka putnica sigurnog držanja, visoka, u hlačama, s naočalama, puna zavežljaja, što prolazi kroz kontrolu kao netko tko je na to naviknut. Poznaješ li je? Ako ti se i čini da je znaš, pravi se Englez: svakako ona ne želi da je vide kako govori s tobom. Dala ti je znak da je slijediš: ne gubi je iz vida. Pred aerodromom ulazi u taksi i daje ti mig da uzmeš sljedeći koji naiđe. Vani, u poljima, njezin se taksi zaustavlja, ona izlazi sa svom svojom prtljagom i prelazi k tebi. Da nema kratku kosu i ogromne naočale, rekao bi da liči na Lotariju. Pokušavaš: i — Pa tisi...? i — Corinna, zovi me Corinna. ? 5> ; Potraživši malo po svojim torbama, Corinna izvlači jednu knjigu i daje ti je. — Ali to nije ta — kažeš, videći na koricama ime sasvim ne poznatog autora i nepoznat naslov: Oko prazne rake Calbcta Bandere. — Meni su zaplijenili knjigu Takakumija Ikoke! — Tu sam ti i dala. U Ataguitaniji knjige mogu kružiti samo s lažnim koricama. Dok taksi punom brzinom prolazi kroz prašno predgrađe, ne možeš odoljeti iskušenju da otvoriš knjigu i uvjeriš se je li Corinna rekla istinu. Ma kakvi! Ovu knjigu vidiš prvi put, a ona, osim toga, i ne izgleda kao japanski roman: počinje opisom nekog čovjeka što jaše preko visoravni, između agava, i gleda kako lete ptice grabljivice zvane zopiloti. i ■ — Ako su lažne korice — pripominješ — bit će lažan i tekst. — A nego što si ti mislio? — kaže Corinna. — Proces krivo178

tvorenja, kad jednom krene, više se ne zaustavlja. Nalazimo se u zemlji u kojoj je falsificirano sve što se može falsificirati: slike u muzejima, zlatne šipke, autobusne karte. Revolucija i kontrarevolucija bore se medu sobom falsifikatorskim udarima; rezultat je da nitko ne može biti siguran što je istina, a što laž, policija simulira revolucionarne akcije, a revolucionari se prerušavaju u policajce. — I tko na kraju pobjeđuje? — Još je rano da se to kaže. Treba prvo vidjeti tko se bolje služi svojim ili tuđim krivotvorinama: policija ili naša organizacija. Vozač taksija naćulio je uši. Daješ znak Corinni kako bi je spriječio da kaže štogod neoprezno. Ali, ona će: — Ne boj se. Ovo je lažni taksi. Mene više brine što nas slijedi jedan drugi taksi. — Lažan ili pravi? — Svakako lažan, samo je pitanje je li u njemu policija ili naši. Bacaš pogled otraga na cestu. — Ali — uzvikuješ — tu je i treći taksi koji slijedi drugi... — Mogli bi to biti naši koji nadziru kretanje policije, ali bi mogla biti i policija koja je na tragu našima... Drugi vas taksi pretječe, zaustavlja se, iz njega iskaču naoružani ljudi koji vas tjeraju da izađete iz taksija. — Policija! Uhapšeni ste! — Svima vama stavljaju lisičine na ruke i tjeraju vas da svi uđete u drugi taksi: i ti, i Corrina, i vaš vozač. Corinna, mirna i nasmiješena, pozdravlja agente: Ja sam Gertrude. Ovo je jedan naš prijatelj. Odvezite nas u komandu. Zinuo si od čuda. Corinna-Gertrude šapće ti na tvome jeziku: — Ne boj se. To su lažni policajci. Zapravo su naši. Tek što ste krenuli, a treći taksi blokira drugi. Iskaču iz njega drugi naoružani ljudi, zakrabuljenih lica; razoružavaju policajce, skidaju lisičine tebi i Corinni-Gertrudi, stavljaju lisičine na ruke policajcima, sve vas trpaju u svoj taksi. Corinna-Gertrude kao da je ravnodušna: — Hvala, prijatelji — kaže. —Ja sam Ingrid, a ovo je jedan od naših. Hoćete li nas odvesti u glavni štab? — Začepi! — kaže joj jedan, koji izgleda kao šef. — Nemo jte misliti da ćete nas prijeći! Sad vas moramo vezati. Vi ste naši taoci. Ne znaš više što da misliš, to više što su Corinnu-Gertrude-

179

Ingrid nekamo odvezli u drugom taksiju. Kad su ti opet dopustili da se služiš rukama i nogama, nalaziš se u uredu policijskog komesarijata ili u kasarni. Uniformirani podoficiri fotografiraju te sprijeda i iz profila, uzimaju ti otiske prstiju. Jedan oficir zove: — Alfonsina! Vidiš gdje ulazi Gertrude-Ingrid-Corinna, također u unifor mi, i pruža oficiru svežanj dokumenata na potpis. •.y1 Ti dotle nastavljaš svojom putanjom od jednog do drugog pisaćeg stola: jedan agent zaprima tvoje dokumente, drugi novac, treći odjeću, umjesto koje dobivaš zatvoreničku garderobu. — Kakva je to podvala? — uspijevaš zapitati Ingrid-GertruduAlfonsinu koja ti se približila u trenutku kad su ti stražari okrenuli leda. — Medu revolucionare uvukli su se kontrarevolucionari koji su nas uvalili u policijsku zasjedu. Srećom, u policiji ima dosta revolucionara koji su se uspjeli u nju uvući, oni su se pravili da me prepoznaju kao namještenicu ove komande. Tebe će poslati u lažni zatvor, ili u pravi državni zatvor koji, međutim, ne drže oni u svojim rukama nego mi. Ne možeš a da ne pomisliš na Marami. Tko je, ako ne on, mogao izmisliti ovakvu makinaciju? — Čini mi se da prepoznajem stil vašeg šefa — kažeš Alfonsini. — Tko je šef, nije važno! Mogao bi to biti i lažni šef, koji se pretvara da radi za revoluciju, da bi mogao podržavati kontrare voluciju, ili otvoreno radi za kontrarevoluciju, uvjeren da će tako otvoriti put revoluciji. — A ti surađuješ s njim? — Moj je slučaj drugačiji. Ja sam ubačena, ja sam prava revolucionarka i uvukla sam se među lažne revolucionare. Ali, da me ne bi otkrili, moram se praviti da sam kontrarevolucionarka koja se uvukla među prave revolucionare. To zapravo i jesam: jer, meni naređuje policija; ali ne prava, jer mnome zapravo upravljaju re volucionari koji su se ubacili među ubačene kontrarevolucionarne agente. — Ako sam dobro razumio, tu su svi ubačeni: i u policiji i u revoluciji. Ali kako se uspijevate razlikovati jedni od drugih? — Za svakoga treba znati tko su ubacivači koji su ga ubacili. I još prije toga, tko se ubacio među ubacivače. 180

— I borite se i dalje do istrebljenja, premda znate da nitko nije ono što tvrdi da jest? — Pa što onda? Svatko mora odigrati svoju ulogu do kraja. — A kakvu bih ja ulogu trebao igrati? — Budi miran i čekaj! Nastavi čitati svoju knjigu. — K vragu! Izgubio sam je kad su me oslobodili, ne, kad su me uhapsili... — Nije važno. Svejedno ćeš otići u ogledni zatvor, ima bi blioteku opremljenu svim knjižarskim novitetima. — Imaju i zabranjene knjige? — A gdje bi inače bile zabranjene knjige ako ne u zatvoru?

(Došao si čak ovamo, u Ataguitaniju, loviti falsifikatora romana, a sad si sam zarobljenik sistema u kojemu je svaka životna činjenica laž. Ili: čvrsto si odlučio krenuti u prašume, prerije, na visoravni, u planine, slijedeći tragove istraživača Marane koji se izgubio tražeći izvore romana rijeka, a sad si naletio na rešetke policijske države što se pružaju preko cijelog planeta zarobljavajući svaku pustolovinu u svoje skučene i uvijek iste hodnike... Je li ovo još uvijek tvoja priča? Čitatelju? Put na koji si krenuo Ludmilli za ljubav, odveo te je tako daleko od nje da si je izgubio iz vida: ako te više ona ne vodi, ne ostaje ti drugo nego da se predaš njezinoj, kao u zrcalu preokrenutoj slici, Lotariji... Nego, je li to doista Lotaria? — Ne znam o kome govoriš. Ne znam čije to ime spominješ — odgovorila ti je svaki put kad si se htio pozvati na događaje iz prošlosti. Možda joj to nalaže pravilo tajnosti? Istinu govoreći, nisi sasvim siguran da si je prepoznao... Je li ona lažna Corinna, ili lažna Lotaria? Sigurno znaš samo to da je njezina uloga u tvojoj priči slična Lotarijinoj ulozi, pa joj dakle i odgovara ime Lotaria i ne bi je znao zvati drugačije. — Nećeš valjda reći da nemaš sestru? — Imam sestru, ali ne vidim kakve to ima veze? — Sestru koja voli romane pune likova koji imaju uznemirujuću i kompliciranu psihologiju? — Moja sestra uvijek govori da joj se sviđaju romani u kojima se osjeća nekakva elementarna, iskonska, zemaljska snaga. Upravo tako kaže: zemaljska.) i 181

— Pritužili ste se na zatvorsku biblioteku zbog nekompletnog primjerka knjige — kaže visoki oficir što sjedi za visokim pisaćim stolom. Ispuštaš uzdah olakšanja. Otkako je čuvar došao u ćeliju i pozvao te, pa si s njime prolazio kroz hodnike, silazio niza stube, hodao kroz podzemne prolaze, opet se uspinjao stubama, prolazio kroz predsoblje i urede, stalno te hvatala groznica. A zapravo su samo željeli odgovoriti na tvoju pritužbu zbog romana Oko prazne rake Calbcta Bandere! Osjećaš kako u tebi strepnja ustupa mjesto nezadovoljstvu koje te je zahvatilo kad su ti se u rukama našle izderane korice što su držale na okupu nešto malo raskupusanih i otrcanih araka. — Naravno da sam se pritužio! — odgovaraš. — Toliko se hvalite uzornom bibliotekom u uzornom zatvoru, a kad čovjek zatraži knjigu koja je uredno zavedena u katalog, dobije hrpicu raskupusanih listova. Pitam vas sad ja kako ćete na taj način pris tupiti preodgajanju kažnjenika? Čovjek za pisaćim stolom polako skida naočale. Tužno odmahuje glavom. — Ne ulazim u bit vaše pritužbe. Ne spada u moju nadležnost. Naš ured, premda ima mnogo veze i sa zatvorima i s knjižnicama, bavi se nešto općenitijim problemima. Dali smo vas pozvati jer znamo da ste čitalac romana, jer nam treba jedan vaš savjet. Snage reda — vojska, policija, administracija — uvijek su imale poteškoće oko toga kako prosuditi treba li neku knjigu zabraniti ili ne: nedostajalo je vremena za pažljivo čitanje, nije bilo jasno na kakvim bi estetskim i filozofskim procjenama trebalo zasnovati taj sud. Ne, ne bojte se, ne mislimo od vas tražiti da nam pomažete u cenzorskome poslu. Moderna će nam tehnologija uskoro dati mogućnost da te zadaće obavljamo brzo i efikasno. Imamo stro jeve koji su kadri čitati, analizirati i prosuđivati svaki pisani tekst. Ali, upravo zato moramo provjeriti koliko se smijemo pouzdati u instrumente. U naše popise vi ste uneseni kao čitatelj koji odgovara prosjeku, a vi ste, barem djelomično, pročitali roman Oko prazne rake Calbcta Bandere. Čini nam se da bi bilo dobro usporediti vaše dojmove o pročitanome s rezultatima što ih daje stroj za čitanje. Vodi te u dvoranu s aparatima. :$Ktf«; i — Predstavljam vam našu programatoricu Sheilu. ;i$q${

Pred sobom vidiš, u bijeloj kuti zakopčanoj do grla, CorinnuGertrudu-Alfonsinu kako nešto radi oko glatkih, metalnih strojeva koji sliče na strojeve za pranje posuda. — Ovo su jedinice memorije u kojima je uskladišten čitav tekst romana Oko prazne rake. Na terminalu imamo pisač koji, kao što vidite, može ispisati cijeli roman riječ po riječ, od početka do kraja — kaže oficir. Jedan dugi list papira izvija se iz neke vrste pisaćega stroja što mitraljeskom brzinom ispunjava papir hladnim velikim slovima. — Onda bih, ako dopuštate, iskoristio priliku i uzeo poglavlja koja još nisam pročitao — kažeš milujući drhtavim prstima gustu rijeku slova u kojoj prepoznaješ prozu koja je pratila tvoje zatvor ske sate. — Samo izvolite — kaže oficir. — Ostavljam vas sa Sheilom, ona će ubaciti potrebni program. Čitatelju, našao si knjigu koju si tražio; sad ćeš pronaći prekinutu nit; smiješak se vraća na tvoje usne. Ali, zar misliš da se ta priča može tako nastaviti? Ne, ne ova u romanu: tvoja! Koliko ćeš dugo pasivno puštati da te radnja vuče? Bacio si se u akciju pun pustolovnog poleta: a onda? Tvoja se uloga brzo svela na to da registriraš situacije o kojima odlučuju drugi, da podnosiš tuđe sudove, da te uvlače u događaje koji izmiču tvojoj kontroli. Čemu onda tvoja uloga glavnog junaka? Ako i dalje pristaješ sudjelovati u toj igri, znači da si i ti sukrivac u općoj mistifikaciji. Grabiš djevojku za zapešće. — Dosta prerušavanja, Lotaria! Dokle ćeš puštati da tobom manipulira policijski režim? Ovoga puta Sheila-Ingrid-Corinna ne uspijeva sakriti stanovitu zbunjenost. Oslobađa ruku iz tvojega stiska. — Ne znam koga optužuješ, ne znam o čemu to govoriš. Ja slijedim vrlo jasnu strategiju. Snage otpora moraju se ubaciti u mehanizme moći da bi ih mogle oboriti. — I da bi ih zatim opet obnovile kakvi su bili! Uzalud se prerušavaš, Lotaria! Kad otkopčaš uniformu, ispod nje je opet druga uniforma! Sheila te gleda izazovno: — Otkopčaš?... Pokušaj... Sad si se već odlučio boriti, ništa te više ne može zadržati. Grčevitom rukom otkopčavaš bijelu kutu programatorice Sheile i 183

182

JI__ otkrivaš Alfonsininu policijsku uniformu, kidaš Alfonsinina zlatna dugmeta i nalaziš Corinnin anorak, povlačiš Corinnin patentni zatvarač i nalaziš Ingridine oznake čina... Ona sama kida sa sebe odjeću koja je preostala: pojavljuju se dvije čvrste dojke u obliku dinja, blago udubljen trbuh, uvučen pupak, blago ispupčen donji trbuh, puna stegna lažne mršavice, isturene prepone, dvije čvrste i duge noge. i&? — A ovo? Je li i to uniforma? — uzvikuje Sheila. * ■» Ostao si zbunjen. ' •. ■ — Ne, to nije... — mrmljaš. — A, vidiš, jest! — viče Sheila. — Tijelo je uniforma! Tijelo je naoružana vojska! Tijelo je nasilna akcija! Tijelo je preuzimanje vlasti! Tijelo ratuje! Tijelo se afirmira kao subjekt! Tijelo je cilj, a ne sredstvo! Tijelo ima značenje! Komunicira! Viče! Buni se! Ruši! Tako govoreći, Sheila-Alfbnsina-Gertrude baca se na tebe, trga s tebe zatvorske prnje, vaši goli udovi miješaju se pod ormarima u kojima su elektroničke memorije. Čitatelju, što to radiš? Ne opireš se? Ne bježiš? Ah, sudjeluješ... Ah, ulaziš i ti u to... Ti si apsolutni protagonist ove knjige, točno, ali zar misliš da ti to daje pravo na snošaje sa svim ženskim likovima? I to ovako, bez ikakve pripreme? Zar tvoja veza s Ludmillom nije bila dovoljna da zapletu dade toplinu i ljupkost ljubavnog romana? Što ti treba da se petljaš još i s njezinom sestrom (ili sa ženom koju identificiraš s njezinom sestrom), s ovom Lotarijom-Corinnom-Sheilom, koja ti, kad malo bolje promisliš, nikad nije bila čak ni simpatična? Prirodno je da želiš nadoknaditi, nakon što si stranicama i stranicama slijedio događaje s pasivnom pomirenošću, ali zar ti ovo izgleda da je pravi način? Ili ćeš reći da si u ovu situaciju uvučen protiv svoje volje? Dobro znaš da ova djevojka sve radi glavom, da ono što teorijski misli izvodi u praksi, i to sa svim posljedicama... Htjela ti je pružiti ideološku demonstraciju, ništa drugo... Kako to da su te ovaj put odmah uvjerili njezini argumenti? Pazi dobro, Čitatelju, ovdje je sve drugačije nego što izgleda, sve ima dva lica... Bljesak fleša i škljocanje fotografskog aparata gutaju bjelinu vaše ispremiješane i sljubljene golotinje. — Opet si se, kapetane Alexandra, dala uloviti gola u naručju robijaša — upozorava nevidljivi fotograf. — Ove snimke obogatit će tvoj personalni dosje... — i glas se udaljava cereći se. .,,.. 184

Alfbnsina-Sheila-Alexandra ustaje, pokriva se zlovoljno. — Nikad da me puste trenutak na miru — uzdiše — raditi istovremeno za dvije tajne službe koje se međusobno bore ima jednu nepogodnost: neprestano te obje nastoje ucijeniti. I ti hoćeš ustati, i vidiš da si sav obavijen papirima što ih izbacuje pisač: početak romana pružio se po podu poput mačke koja bi se igrala. Sad se priče koje doživljavaš prekidaju u najnapetijem trenutku: možda će ti zato biti dopušteno da romane koje čitaš dotjeraš do kraja... Alexandra-Sheila-Corinna zamišljeno je sjela i počela pritiskati tipke. Opet je imala svoj uobičajeni izgled marljive djevojčice koja se sva posvećuje onome što radi. — Nešto nije u redu — mrmlja — do sada je već sve trebalo izaći... Što ne valja? Ti si to već opazio: danas je pomalo nervozna ova Gertrude-Alfonsina; mora da je pritisnula pogrešnu tipku. Red riječi u tekstu Calbcta Bandere, koji je čuvan u memoriji elektronskog mozga i mogao je ispisati svakoga trenutka, izbrisan je u trenutnoj demagnetizaciji vodova. Raznobojne žice melju sitnu prašinu rastrganih riječi: on, on on, od, od od, od, iz, iz, iz, iz, što, što, što, što, složene po učestalosti. Knjiga je zdrobljena, rasuta, ne može se više sastaviti, kao pješčani sprud što ga je otpuhao vjetar.

185

Oko prazne rake :

'|

K

k

Kad uzlete kraguji, to je znak da je noć na izmaku, rekao mi je otac. Čuo sam kako lepeću teška krila na tamnom nebu, i vidio sam njihove tamne sjene kako zakriljuju zelene zvijezde. Bio je to tegoban let, teško se odvajao od zemlje, od sjena grmlja, kao da, tek kad uzleti, perje povjeruje da je doista perje, a ne bodljikavo lišće. Kad su grabljivice nestale, zvijezde su se opet pojavile, sive na zelenom nebu. Bila je zora, a ja sam jahao pustom cestom put sela Oquedal. — Nacho — rekao mi je otac — čim umrem, uzmi moga konja, moj karabin, živeža za tri dana i popni se koritom isušene rijeke do brda Svetog Irineja, gdje ćeš ugledati kako se diže dim iznad terasa Oquedala. — Zašto da idem u Oquedal? — upitah ga. — Tko je u Oquedalu? Koga da potražim? Glas očev bio je sve tiši i prigušeniji, a lice sve modrije. — Moram ti otkriti tajnu koju sam godinama čuvao... Duga je to priča... Otac je trošio na te riječi ono malo daha što mu je preostalo u agoniji, a ja sam, poznajući njegovu sklonost da dulji, da u svako izlaganje uvodi digresije i zagrade i da se vraća unatrag, strahovao da mi neće uspjeti priopćiti ono što je bitno. n — Brzo, oče, reci mi ime osobe koju trebam potražiti kad dođem u Oquedal... * — Tvoja majka... Tvoja majka, koju ne poznaješ, živi u Oquedalu... Tvoja majka, koja te nije vidjela otkad si bio u povojima... Znao sam da će mi prije smrti govoriti o majci. To mi je bio dužan, kad me je već pustio da proživim cijelo djetinjstvo i mla187

im

dost ne znajući kakva je u licu ni kako se zove žena koja me je rodila, niti zašto me je on otrgnuo s njezinih grudi još dok sam sisao mlijeko, da bi me povukao sa sobom u svoj život lutalice i bjegunca. — Tko je moja majka? Reci mi njezino ime! — Mnogo mi je priča ispripovjedio o mojoj majci, u vrijeme kad sam ga stalno o njoj zapitkivao, ali bile su to priče, izmišljotine koje su jednadrugoj proturječile: sad je bila uboga prosjakinja, sad opet otmjena strankinja koja putuje u crvenom automobilu, sad redovnica iz samostana, sad cirkuska jahačica, sad je tvrdio da je umrla čim me je rodila, sad da se izgubila za vrijeme potresa. Tako sam jednog dana odlučio više ne postavljati pitanja i čekati da mi on sam o njoj progovori. Tek sam bio navršio sedamnaest godina kad je otac obolio od žute groznice. — Pusti da ti sve ispričam od početka — dahtao je. — Kad stigneš u Oquedal i kažeš: »Ja sam Nacho, sin don Anastasija Zamore«, čut ćeš mnogo raznih priča o meni, neistinitih priča, objeda i kleveta. Želim da znaš... — Ime, ime majčino, brzo! — Odmah. Došao je trenutak da saznaš... Ne, taj trenutak nije došao. Pošto se istrošio u predugim uvodima, očev glas izgubio se u hropcu, a zatim je zanavijek ušutio. Mladić koji je sad u tami jahao uza strme staze Svetog Irineja, svejednako nije znao kakvog je porijekla. Udario sam stazom koja ide uz isušenu rijeku nadvijajući se visoko nad dubokim klancem. Zora što se i dalje dizala iz razasutih dijelova šume kao da nije preda mnom otvarala novi dan, nego dan koji je svanuo prije svih drugih dana i bio nov u smislu vremena u kojemu su svi dani još novi, kao prvoga dana kad su ljudi shvatili što je to dan. A kad se dovoljno razdanilo da sam mogao vidjeti na drugu stranu rijeke, opazih da i ondje postoji staza i da njome jaše neki drugi čovjek usporedo sa mnom, u istom smjeru, s puškom duge cijevi obješenom o rame. — Ej! — povikah. — Koliko još ima do Oquedala? Nije se ni okrenuo; ili, još gore, moj ga je glas u jednom času nagnao da okrene glavu (inače bih pomislio da je gluh), ali je odmah zatim opet upro pogled preda se i nastavio jahati, ne udostojivši me odgovora ni pozdrava. 188

— Ej! Tebi govorim! Jesi li gluh? Jesi li nijem? — vikao sam, a on se dalje ljuljao u sedlu, kako je koračao njegov vranac. Tko zna koliko smo dugo tako išli usporedo, te noći, odvojeni strmim klancem. Ono na što sam mislio da je nepravilni odjek potkova moje kobile, koji se odbija od neravne krečnjačke stijene na drugoj obali, zapravo je bilo kuckanje tih koraka koji su me pratili. Bio je to mladić snažnih leda i vrata, u otrcanom slamnatom šeširu. Uvrijeđen njegovim neljubaznim držanjem, obodoh svoju kobilu da ga ostavim iza sebe i da mi više ne bude pred očima. Bio sam ga tek pretekao kad me odjednom neko neznano nadahnuće nagna da se okrenem njemu. Skinuo je pušku s ramena i dizao ju je kao da će je uperiti u mene. Odmah spustim ruku prema kundaku svojega karabina, koji je bio u futroli uz sedlo. On je opet prebacio remen svoje puške preko ramena, kao da se ništa nije dogodilo. Od toga smo trenutka išli podjednakim korakom, idući po suprotnim obalama, držeći jedan drugoga na oku, pazeći da protivniku ne okrenemo leđa. Moja je kobila uskladila svoj korak s vrančevim korakom, kao da je razumjela što je posrijedi. To pripovijedanje usklađuje svoje kretanje s polaganim kretanjem potkova po stazama u usponu, prema mjestu gdje se krije tajna prošlosti i budućnosti, gdje se krije vrijeme namotano oko sebe samoga kao laso obješeno o jabuku na sedlu. Već znam da će dugi put što me vodi u Oquedal biti kraći od onoga koji ću još morati prevaliti kad stignem u to posljednje selo na granici naseljenoga svijeta, na granici vremena svoga života. — Ja sam Nacho, sin don Anastasija Zamore — rekao sam starome Indiosu što je skutren sjedio kraj zida crkve. — Gdje je kuća? »Možda on zna,« mislio sam. Starac je digao crvene i kvrgave kapke kao u purana. Jedan prst — jedan prst suh poput grančica koje služe za potpalu — pojavio se ispod ponča i pokazao prema palači obitelji Alvarado, jedinoj palači u toj hrpi ugaženog blata koja se zove selo Oquedal: barokno pročelje koje kao da je zabunom ovamo dospjelo, nalik na kulisu kakvog napuštenog kazališta. Netko je valjda prije više stoljeća pomislio da je ovo eldorado; a kad je opazio pogrešku, tek sagrađenu palaču snašla je sudbina ruševine. u Idući za slugom koji je prihvatio moga konja, prolazim kroz 189

IM

niz prostora koji bi imali biti sve više unutra, a ja sam sve više vani, iz jednoga dvorišta prelazim u drugo, kao da sva vrata u toj palači služe samo za to da se na njih izađe, a ne i da se uđe. Pripovijest bi morala izazvati dojam neodređenosti mjesta koja vidim prvi put, ali i mjesta koja mi u sjećanju nisu ostavila uspomenu, nego samo prazninu. Sad slike nastoje ponovo osvojiti te praznine, ali ne postižu ništa više nego to da se same oboje bojom snova koji se zaboravljaju istog časa kad se pojave. Nižu se dvorišta, najprije jedno u kojem su prostrti sagovi za isprašivanje (tražim u sjećanju uspomenu za zipku u raskošnoj građevini), pa drugo, zakrčeno vrećama boba (nastojim probuditi uspomene na poljoprivredno dobro iz svoga ranog djetinjstva), treće dvorište u kojem se vide otvorene konjušnice (zar sam rođen u štali?). Morao bi biti dan, a ipak sjena što obavija pripovijedanje kao da se ne kani dići, ne šalje poruke koje bi mašta mogla dopuniti u jasno ocrtane slike, ne daje izgovorene riječi nego samo neodređene glasove, rastrgano pjevanje. U trećem dvorištu dojmovi se počinju uobličavati. Najprije mirisi, okusi, pa svjetlost plamena obasjava lica neodređenih go dina što ih imaju Indiosi okupljeni u prostranoj kuhinji Anadete Higueras, njihove ćosave obraze koji bi mogli biti i vrlo stari i vrlo mladi, možda su to već bili starci u doba kad je moj otac bio tu, možda su to sinovi njegovih vršnjaka koji sad gledaju njegova sina kao što su njihovi očevi gledali njega, stranca koji je jednog jutra stigao na konju i s karabinom. >,.

Na pozadini crnog ognjišta i plamena ocrtava se visok lik žene umotane u pokrivač na žute i ružičaste pruge. Anadeta Higueras priprema mi tanjur ljutih valjušaka. — Jedi, sinko, hodao si sedamnaest godina dok nisi našao put kući — kaže, a ja se pitam je li ono »sinko« tek način na koji se starija žena inače obraća mladiću, ili možda znači ono što ta riječ doista znači. A usne mi gore od ljutih trava kojima je Anacleta začinila jelo, kao da taj okus sadrži u sebi sve okuse dovedene do vrhunca, okuse koje ne umijem razlikovati ni imenovati i koji se sad miješaju na mom nepcu poput plamenih jezika. Prisjećam se svih okusa koje sam osjetio u svom životu, ne bih li prepoznao ovaj višestruki okus, a javlja mi se sasvim suprotan i možda odgovarajući okus mlijeka 190

za novorođenče, jer to je prvi okus koji u sebi sadrži sve druge okuse. Gledam Anacletino lice, lijepo indiosko lice koje su godine samo zgusnule ne urezavši na nj ni jedne jedine bore, gledam krupno tijelo umotano "u pokrivač i pitam se jesam li se kao dijete držao za, sad malo nagnutu, visoku terasu njezinih grudi. — Onda, ti si poznavala moga oca, Anacleta? — Bar da ga nisam poznavala, Nacho! Nije to bio sretan dan kad je on stupio nogom u Oquedal... — Zašto, Anacleta? — Od njega je Indiosima došlo samo zlo... a ni bijelcima nije donio dobra... Onda je nestao... Ali ni dan kad je otišao iz Oquedala nije bio sretan dan... Oči svih Indiosa uprte su u mene, nalik na oči djece koje gledaju stalno istu sadašnjost i u kojima nema oprosta. Amaranta je kći Anaclete Higueras. Ima malo koso usađene oči, šiljast nos širokih nosnica, nježne, valovito oblikovane usne. Ja imam oči slične njezinima, isti onakav nos, iste onakve usne. — Je li istina da smo ja i Amaranta slični? — pitam Anacletu. — Svi oni koji su rođeni u Oquedalu sliče jedni drugima. Indiosi i bijelci imaju lica koja je lako pobrkati. Ovo je selo osaml jeno na planini i u njemu živi malo obitelji. Stoljećima se već ženimo između sebe. — Moj otac došao je izvana. — Eto, vidiš. Ako ne volimo strance, imamo za to svoje ra zloge. Usta Indiosa otvaraju se u polaganu uzdahu, usta s ravnim zubima bez desni, nagrizenim i trošnim kao u kostura. Vidio sam jednu sliku prolazeći kroz drugo dvorište, mrkozelenu fotografiju nekog mladića okruženu cvjetnim krunicama i obasjanu uljnim kandilom. — I onaj mrtvac kao da je iz obitelji... — kažem Anacleti. — To je Faustino Higueras, neka mu Bog dade mjesto među svojim anđelima! — kaže Anacleta a među Indiosima razliježe se mrmljanje molitava. — Je li to bio tvoj muž, Anacleta? — pitam. — Bio mi je brat, mač i štit naše kuće i našega naroda, dok mu nije neprijatelj došao glave... — Imamo jednake oči — kažem Amaranti, sustižući je među vrećama u drugom dvorištu. 191

>■

— Ne, moje su krupnije — kaže. —Treba ih izmjeriti — i približavam svoje lice njezinu tako da nam se lukovi obrva dodiruju, a potom, pritiskajući svojom obrvom njezinu, okrećem lice tako da nam se dodiruju sljepoočnice, obrazi i jagodice. — Vidiš, kutovi očiju završavaju nam se na istom mjestu. — Ja ne vidim ništa — kaže Amaranta, ali ne odmiče lice. — A nosovi — kažem, prislanjajući svoj nos na njezin, malo ukrivo, nastojeći da nam se podudare profili — i usne... — muml jam začepljenih usta, jer su nam se sad i usne spojile, ili, točnije, pola mojih usta i pola njezinih. — Boli me! — kaže Amaranta dok je cijelim tijelom guram prema vrećama osjećajući vrške njenih isturenih dojki i treptanje trbuha. — Huljo! Zvijeri! Zato si došao u Oquedal! Isti si kao i tvoj otac! — grmi Anacletin glas u mojim ušima, a rukama me grabi za kosu, pa udara mnome o stupove, dok Amaranta, koja je dobila pljusku nadlanicom, cvili ležeći na vrećama. — Kćer mi ne diraj, ne smiješ je nikad taknuti u životu! — Zašto nikad u životu? Što bi nas to moglo spriječiti? — bu nim se. — Ja sam muškarac, a ona je žena... Ako sudbina bude ht jela da se jedno drugome svidimo, ne danas nego, tko zna, jednog dana, zašto je ne bih mogao zaprositi? — Proklet bio! — urla Anacleta. — Ne smiješ! Ne smije se na to ni misliti, razumiješ? »Onda mi je ona sestra?« pitam se. »A zašto onda Anacleta ne prizna da mi je majka?« I kažem joj: — Zašto toliko vičeš, Anacleta? Zar između nas postoji krvna vezar — Krvna? — Anacleta se snalazi, rubovi njezina biljca dižu se toliko da joj zaklanjaju oči. — Tvoj je otac došao izdaleka... U kakvoj bi krvnoj vezi ti mogao biti s nama? — Ali, ja sam rođen u Oquedalu... Rodila me neka žena oda; vde... — Potraži ti svoje krvne veze drugdje, a ne među nama, jad nim Indiosima... Zar ti otac nije rekao? — Ništa mi nije rekao, kunem ti se, Anacleta. Ja ne znam tko mi je majka... Anacleta podiže prst i pokazuje njime prema prvom dvorištu. 192

— Zašto te gospodarica nije htjela primiti? Zašto te je smjes tila ovamo dolje, među sluge? Tvoj te je otac poslao k njoj, a ne k nama. Idi i predstavi se đoni Jazmini, reci joj: »Ja sam Nacho Za mora y Alvarado, otac me je poslao da kleknem pred tvoje noge.« Ovdje bi pripovijest morala pokazati kako se moja duša potresla kao pod uraganom na otkriće da je polovica mojega imena, koja je do tada od mene skrivana, ime gospodara Oquedala i da ove estancias, velike poput pokrajina, pripadaju mojoj obitelji. Zapravo, moje putovanje unatrag u vremenu kao da me samo uvaljuje u nekakav tamni vrtlog, u kojemu se vidi da su dvorišta palače Alvarado što se nižu jedna za drugima zapravo uključena jedna u druga, sva podjednako i strana i bliska mom opustjelom sjećanju. Prva misao koja mi pada na pamet jest ona koju odmah priopćavam Anacleti hvatajući njezinu kćer za pletenicu: — Onda sam ja vaš gospodar, gospodar tvoje kćeri, i uzet ću je kad me bude volja! — Ne! — viče Anacleta. — Prije nego što takneš Amarantu, oboje ću vas ubiti! — Amaranta se povlači s grimasom koja joj otkriva zube, ne znam jeca li ili se smješka.

Blagovaonica obitelji Alvarado slabo je osvijetljena svijećnjacima koji su prekriveni patinom godina, možda zato da se ne bi vidjele oljuštene štukature i prnjave čipke na zavjesama. Pozvan sam na večeru kod gospodarice. Lice done Jazmine pokriveno je slojem pudera koji kao da će se svakoga časa odlijepiti i pasti u tanjur. I ona je Indioska, vidi se ispod kose obojene crveno i nakovrčane vrućim željezom. Teške narukvice zveckaju svaki put kad zahvati žlicom. Jacinta, njezina kći, odgojena je u koledžu i nosi bijeli tenisački pulover, ali je po očima i gestama slična indioskim djevojkama. — U ono vrijeme u ovom su salonu bili stolovi za kockanje — pripovijeda dona Jazmina — U ovo doba počinjale su partije i trajale po cijelu noć. Ponetko bi izgubio i cijele estancias. Don Anastasio Zamora smjestio se ovdje zbog kocke, ni zbog čega drugoga. Uvijek je dobivao, pa se među nama proširio glas da je varalica. — Ali nikada nije dobio nijednu estanciu — mislim da mi je dužnost razjasniti. 193

— Tvoj je otac bio čovjek koji bi ono što je dobio u toku noći do zore opet izgubio. Osim toga, stalno je imao neke pedjavine sa ženama, pa mu je ono malo što bi sačuvao jedva dostajalo za hranu. — Je li i ovdje imao kakve afere sa ženama, u ovoj kući? — os mjelim se upitati. — Tamo je išao, tamo, u drugo dvorište, da ih traži, noću — kaže dona Jazmina pokazujući prema nastambama Indippa. Jacima prasne u smijeh skrivajući usta rukama. U tom času shvaćam da je ista kao i Amaranta, premda je obučena i počešljana sasvim drugačije. — U Oquedalu su svi nalik jedno na drugo — kažem. — Ima jedna slika u drugom dvorištu koja bi mogla biti svačija... Gledaju me pomalo zbunjeno. Majka veli: — To je bio Faustino Higueras... Po krvi je samo napola bio Indios, napola je bio bijelac. Ali po duši, bio je sasvim Indios. Živio je s njima, držao im stranu... tako je i završio. — Je li bio bijelac po ocu ili po majci? — Što bi ti sve htio znati!... — Jesu li u Oquedalu sve priče takve? — kažem. — Bijelci koji idu s Indioskama... Indiosi koji idu s bjelkinjama... — Bijelci i Indiosi u Oquedalu nalikuju jedni na druge. Krvi su se izmiješale još u doba konkvistadora. Ali, gospoda se ne treba miješati sa slugama. Možemo raditi što god nas je volja, i s kim god hoćemo, samo to ne, nikada... Don Anastasio rođen je u veleposjedničkoj obitelji, premda je bio siromašniji od prosjaka... — Kakve veze ima moj otac sa svim tim? — Neka ti Indiosi objasne značenje pjesme koju pjevaju: »Kad prođe Zamora, računi su izravnati... Jedno dijete u kolijevci... i jedan mrtvac u raci...«

4, — Jesi li čula što kaže tvoja majka? — kažem Jacinti, čim smo ostali nasamo. — Ti i ja možemo raditi što god hoćemo. — Kad bismo htjeli. Ali nećemo. — Ja bih mogao nešto htjeti. — Što? — Ugristi te. — Ako je do toga, mogu te skrckati kao koščicu — kaže ona i pokazuje mi zube. 194

U sobi je krevet pokriven bijelim plahtama, pa nije jasno je li nenamješten ili pripravljen za noć, onako umotan u gusti veo protiv komaraca što visi s baldahina. Guram Jacintu kroz nabore tog vela, a ona se tako drži da nije jasno opire li se ili me vuče; nastojim joj zadignuti odjeću; ona se brani pa mi kida kopče i dugmad. — Oh, i ti tu imaš madež! Na istom mjestu gdje i ja! Gle! U tom času na moju se glavu i ramena sručuje pljusak udaraca šakama. Dona Jazmina baca se na nas poput furije. — Razdvojite se, za ime božje! Ne činite to, ne smijete! Razd vojite se! Ne znate što činite! Ti si hulja kao i tvoj otac! Pribirem se što bolje mogu. — Zašto, dona Jazmina? Što hoćete time reći? S kim je to moj otac radio? S vama? — Prostačino! Gubi se k slugama! Makni nam se s očiju! Petljaj se sa sluškinjama, kao i tvoj otac! Vrati se k svojoj materi, hajde! — A tko je moja mati? — Anacleta Higueras, premda to više ne priznaje, otkad je Faustino umro.

Kuće u Oquedalu noću se priljubljuju uza zemlju, kao da ih pritišće mjesec koji je nisko i obavijen nezdravim parama. — Kakvu to pjesmu pjevaju o mom ocu, Anacleta? — pitam ženu što stoji u otvoru vrata, nepomično kao kip u crkvenoj niši. — Govori se o nekakvom mrtvacu, o raci... Anacleta skida svjetiljku. Zajedno prolazimo kroz polja kukuruza. — Na ovom su se polju tvoj otac i Faustino Higueras porječkali — objašnjava mi Anacleta — i zaključili da je jedan od njih suvišan na svijetu, pa su zajedno iskopali raku. Onoga trenutka kad su odlučili da se bore do smrti, mržnja među njima kao da se ugasila: zajedno su i složno radili kopajući raku. Zatim su stali jedan s jedne, drugi s druge strane rake, svaki je u des noj ruci držao nož, a lijevu je umotao u pončo. Naizmjence su preskakali raku i napadali protivnika udarcima noža, a protivnik se branio nožem i nastojao gurnuti napadača u raku. Borili su se tako do zore, i zemlja okolo rake više se nije prašila, toliko je bila natopljena krvlju. Svi Indiosi iz Oquedala skupili su se ukrug oko 195

prazne rake i oko dvojice zadihanih i okrvavljenih mladića, stajali su nijemo i nepomično, da ne bi ometali božji sud o kojem je ovisila sudbina svih njih, a ne samo sudbina Faustina Higuerasa i Nacha Zamore. — Ali... Pa Nacho Zamora sam ja... . ,g i — I tvog su oca u ono vrijeme zvali Nacho. \j j — I tko je pobijedio, Anacleta? ^.jl — Kako me to možeš pitati, mladiću? Zamora je pobijedio: nitko ne zna kakve su Božje namjere. Faustino je sahranjen u ovu ovdje zemlju. Ali, za tvog je oca to bila gorka pobjeda, jer je iste noći otišao i više se nikada nije vratio u Oquedal. — Što mi to govoriš, Anacleta? Pa ovo je prazna raka! — Sljedećih dana Indiosi iz okolnih i daljih sela dolazili su u procesijama na grob Faustina Higuerasa. Odlazili su da se pridruže revoluciji, pa su od mene tražili da im dadem neku re likviju koju će nositi u zlatnoj kutiji na čelu svojih bojnih odreda: čuperak kose, okrajak ponča, malo skorene krvi iz rane. Tako smo odlučili otvoriti raku i izvaditi leš. Ali, Faustina više nije bilo, raka bijaše prazna. Od toga dana počele su kružiti razne legende: neki tvrde da su ga vidjeli kako juri planinom na svom vrancu i bdi nad snom Indiosa; neki tvrde da ćemo ga ugledati tek onoga dana kad Indiosi sidu u dolinu, da će on tada jahati na čelu povorke... »To je bio on! Ja sam ga vidio,« htio sam reći, ali suviše sam bio zbunjen da bih mogao prosloviti i riječ. Indiosi sa zubljama tiho su se približili i načinili krug oko otvorene rake. Između njih probija se mladić duga vrata, noseći na glavi otrcan slamnat šešir, crte lica slične su mu licima mnogih ljudi, ovdje, u Oquedalu, naime položaj očiju, linija nosa, oblik usana koje nalikuju na moje. — Kojim si pravom, Nacho Zamora, taknuo moju sestru? — kaže, a u desnici mu bljeska oštrica noža. Lijeva podlaktica umotana mu je u pončo kojem jedan kraj visi do zemlje. Iz usta Indiosa izlazi glas koji nije šapat, nego prije prekinuti uzdah. — Tko si ti? — Ja sam Faustino Higueras. Brani se! Zaustavljam se kraj rake, obavijam pončo oko lijeve ruke, uzimam nož.

196

X.

I

Piješ čaj s Arkadijanom Porfiričem, jednim od intelektualno najjačih ljudi u Irkaniji, čovjekom koji zasluženo obavlja dužnost generalnoga direktora Arhiva Državne policije. Naloženo ti je da se najprije javiš njemu, čim stigneš u Irkaniju, u misiju što su ti je povjerili u ataguitanskoj vrhovnoj komandi. Primio te je u udobnim dvoranama biblioteke svoga ureda, »najkompletnije i najažurnije u Irkaniji,« kako ti je odmah rekao, »gdje se zaplijenjene knjige klasificiraju, katalogiziraju, snimaju na mikrofilmove i čuvaju, bez obzira jesu li tiskane, ispisane ciklostilom, strojem ili rukom.« Kad su ti ataguitanske vlasti, koje su te držale u zatvoru, predložile da te oslobode pod uvjetom da pristaneš da obaviš misiju u jednoj dalekoj zemlji (»službenu misiju s tajnim aspektima, i tajnu misiju sa službenim aspektima«), prva tvoja reakcija bila je odbijanje. Tvoja nenaklonost prema državnim poslovima, odsutnost naklonosti prema zanimanju tajnoga agenta, mutan i složen način na koji su ti izlagali poslove koje bi trebao obaviti, bili su dovoljni razlozi koji su prevagnuli da radije izabereš svoju ćeliju u uzornom zatvoru, nego nesigurno putovanje kroz irkanijske sjeverne tundre. Ali, pomisao da se, ostajući gdje jesi, možeš nadati samo najgoremu, znatiželja kakav je to zadatak »za koji mislimo da će vas kao čitaoca zanimati«, ideja da bi možda mogao hiniti da si pustio da te uvuku, pa onda potkopati njihov plan, sve te je to sklonilo da prihvatiš ponudu. Generalni direktor Arkadijan Porfirič, koji kao da je vrlo dobro upoznat čak i s tvojom psihološkom situacijom, govori ti ohrabrujućim i poučnim tonom: 197

^K,

— Prva stvar koju nikad ne smijemo izgubiti iz vida jest sljedeće: policija je velika kohezijska snaga u svijetu koji je inače osuđen na raspadanje. Prirodno je da policije različitih, pa čak i protivničkih režima nalaze zajedničke interese za suradnju. Na području raspačavanja knjiga... — Da bi se postigla jednoobraznost u cenzorskim metodama različitih režima? , .^ — Ne treba ih učiniti jednoobraznima, nego stvoriti sistem u kojem će te metode biti u ravnoteži i jedne druge podržavati... Generalni direktor te poziva da promotriš kartu svijeta obješenu na zidu. Različite boje na njoj znače: zemlje u kojima se sve knjige sistematski plijene; zemlje u kojima mogu biti u opticaju samo knjige što ih je objavila ili odobrila država; zemlje u kojima postoji neotesana, približna i nepredvidljiva cenzura; zemlje u kojima je cenzura suptilna, učena, pazi na implikacije i aluzije, a vode je pedantni i zli intelektualci; zemlje u kojima postoje dvije mreže za raspačavanje: jedna legalna a druga ilegalna; zemlje u kojima ne postoji cenzura jer nema knjiga, ali ima mnogo potencijalnih čitatelja; zemlje u kojima ne postoje knjige i nitko se ne žali što ih nema; zemlje, napokon, u kojima se svakog dana proizvode knjige za sve ukuse i sve poglede na svijet, i to usred opće ravnodušnosti. — Nitko danas tako visoko ne cijeni pisanu riječ kao policijski režimi — kaže Arkadijan Porfirič. — Zar može postojati poda tak koji bi bolje pokazivao u kojim narodima književnost uživa pravo poštovanje, od podataka o iznosima koji se troše da bi se književnost kontrolirala i potisnula? Tamo gdje se s njome tako postupa, književnost zadobiva izvanredan autoritet, koji je neza misliv u zemljama gdje je prepuštena da vegetira kao neškodljiva i bezopasna razbibriga. Svakako, i represija mora ostaviti trenutke kad se može odahnuti, ponekad zažmiriti na jedno oko, kažnjavati i opraštati tako da njezini sudovi budu nepredvidljivi, jer inače, ako se više nema što zabraniti, cijeli će sistem zahrdati i izlizati se. Kažimo otvoreno: svaki režim, pa i onaj najautoritarniji, uspijeva živjeti kad postoji situacija labilne ravnoteže, zbog čega on nepres198

tano mora opravdavati postojanje svojega represivnog aparata, pa i nečega što treba reprimirati. Zelja da se pišu takve stvari koje će smetati autoritetu vlasti predstavlja jedan od nužnih elemenata te ravnoteže. Zato smo, na temelju jednog tajnog ugovora sa zemljama koje imaju režim suprotan našem, stvorili zajedničku organizaciju, a vi ste pametno učinili što ste pristali da s njome surađujete, pa preko nje izvozimo knjige koje su ovdje zabranjene, i uvozimo knjige koje su zabranjene tamo. — To bi podrazumijevalo da su knjige koje su ovdje zabranje ne tamo dopuštene, i obratno... — Nipošto. Knjige koje su ovdje zabranjene, pogotovo su zabranjene tamo, a knjige koje su zabranjene tamo, ovdje su više nego zabranjene. Ali iz činjenice da u suprotni režim izvozimo svoje zabranjene knjige, a uvozimo njihove, naš režim izvlači za sebe barem dvije važne koristi: ohrabruje one koji se protive ne prijateljskom režimu, i obavlja korisnu razmjenu iskustava medu policijskim službama. — Zadaća koja mi je povjerena — žuriš se objasniti — svodi se na kontakte s irkanijskom policijom, jer samo putem vaših kanala opozicijski spisi mogu doći u naše ruke. — (Naravno da mu neću reći da dio moje misije predstavljaju i izravni kontakti s ilegalnom opozicijskom mrežom, pa, ovisno o okolnostima, mogu svoju igru igrati u korist jednih, a protiv drugih, i obratno). — Naš vam arhiv stoji na raspolaganju — kaže generalni dire ktor. — Mogao bih vam pokazati vrlo rijetke rukopise, originalne verzije djela koja su do publike dospjela tek pošto su prošla kroz filtere četiri ili pet cenzorskih komisija, pa su svaki put rezuckana, mijenjana, razvodnjavana i napokon su objavljena osakaćena, za slađena, neprepoznatljiva. Da bi čovjek doista čitao, mora doći ovamo, gospodine dragi! — I, vi čitate? — Čitam li i mimo službene obaveze, to me pitate? Da, re kao bih da ja svaku knjigu, svaki dokument, svaki corpus delicti u arhivu pročitam dvaput, i to posve različito. Prvo je čitanje brzo, površno, tek toliko da znam u koji ormar trebam spremiti mikrofilm, i u koju rubriku kataloga ga zavesti. Zatim, navečer (ja provodim večeri ovdje, nakon uredovnih sati: ambijent je miran, pogoduje opuštanju, vidite i sami), liježem na ovaj divan, stavljam u mikročitač film kakvog rijetkog spisa, iz kakvog tajnog fascikla, 199

i dopuštam sebi luksuz da ga kušam za svoje isključivo zadovoljstvo. Arkadijan Porfirič prekriži noge obuvene u čizme, zavuče prst između vrata i ovratnika uniforme prepune odlikovanja. Dodaje: — Ne znam vjerujete li vi u Duh, gospodine. Ja vjerujem. Vjerujem u razgovor što ga Duh neprestano vodi sam sa sobom. I osjećam da se taj razgovor obavlja preko moga pogleda što je uprt u ove zabranjene stranice. I Policija je Duh, i Država kojoj služim, Cenzura, a i tekstovi nad kojima se vrši naša vlast. Dah Duha ne treba veliku publiku da bi se pokazao, on raste u sjeni, u mračnom odnosu što se stvara između tajne zavjerenika i tajne policije. Da ga oživi, dovoljno je i moje nepristrano čitanje koje ipak zapaža sve dopuštene i nedopuštene implikacije, pri svjetlu ove svjetil jke, u velikoj zgradi punoj praznih ureda, čim dođem u priliku raskopčati bluzu ove funkcionarske uniforme i dopustiti da me posjete utvare zabranjenoga, koje danju moram nepokolebljivo držati daleko od sebe... Moraš priznati da ti riječi generalnoga direktora pružaju utjehu. Ako i taj čovjek osjeća želju i znatiželju za čitanjem, to znači da u pisanom papiru što kruži naokolo još ima nečega što nisu isfabricirale i izmanipulirale svemoguće birokracije, da izvan ovih ureda još postoji nešto vani... — A jeste li upoznati — pitaš glasom koji pokušava biti hla dan i profesionalan — sa zavjerom apokrifa? — Svakako. Dobio sam više izvještaja o tom pitanju. Neko smo vrijeme sebi utvarali da možemo sve to kontrolirati. Tajne službe velikih Sila trudile su se zavladati tom organizacijom koja kao da je svuda imala svoje ogranke... Ali mozak zavjere, Cagliostro za falsifikate, stalno nam je izmicao... Nije on nama nepoznat: imamo sve njegove podatke u našoj kartoteci, nedavno je prepoznat u osobi nekog smutljivog i lupeškog prevodioca; ali pravi razlozi njegova djelovanja ostaju nejasni. Čini se da on više nema veze s različitim sektama u koje se podijelilo bratstvo koje je osnovao, a ipak još posredno utječe na njihove spletke... Kad smo ga uspjeli uloviti, opazili smo da ga nije lako pridobiti za naše ciljeve. Njega ne zanima ni novac, ni moć, ni ambicija. Čini se da sve to radi zbog neke žene. Da bi je ponovo osvojio, ili možda samo zato da bi se osvetio ili dobio nekakvu okladu s njom. Mo rali smo najprije shvatiti tu ženu ako smo željeli slijediti podvale

200

našega Cagliostra. Ali nismo uspjeli doznati tko je ona. Samo sam deduktivnim putem uspio o njoj zaključiti mnoge stvari, stvari koje ne bih mogao izložiti ni u jednom službenom izvještaju: naši upravni organi nisu u stanju razumjeti neke nijanse... Za tu ženu — nastavlja Arkadijan Porfirič, videći s koliko pažnje gutaš njegove riječi — čitati znači osloboditi se svake namjere i svake pristranosti, da bi mogla uhvatiti glas koji se javlja kad se tome najmanje nadamo, odnekud iza knjige, iza autora, iza spisateljskih konvencija: iz neizrečenoga, iz onoga što svijet još nije rekao o sebi, i još nema ni riječi da to kaže. On joj je pak želio dokazati da iza pisane stranice nema ničega; svijet postoji samo kao tvorevina, krivotvorina, nesporazum, laž. Kad bi bilo samo to, mi bismo mu lako mogli pružiti sredstva kojima bi dokazao to što želi; kažem im, kolege iz različitih zemalja i raznih režima, jer mu je mnogo nas ponudilo suradnju. I on je nije odbijao, dapače... Ali, nikako nam nije bilo jasno prihvaća li on našu igru ili smo mi pijuni u njegovoj... A da ga shvatimo kao običnog luđaka? Jedino sam ja uspio otkriti njegovu tajnu: dao sam da ga otmu naši agenti, da ga dovedu ovamo, da ga drže tjedan dana u samici, a zatim sam ga ja osobno saslušao. Nije bio lud; možda samo očajan; već je bio odavno izgubio okladu s onom ženom; ona je bila pobjednica, njezino znatiželjno i nikad zadovoljivo čitanje uspijevalo je otkriti istine skrivene i u najbljutavijoj krivotvorini, i beznadne, krivotvorine u riječima koje su željele biti ponajistinitije. Sto je preostalo našem iluzionistu? Da ne bi prekinuo posljednju nit koja ga je vezala s njom, nastavio je sijati zbrku medu naslovima, imenima autora, pseudonimima, jezicima, prijevodima, izdanjima, naslovnim stranicama, koricama, poglavljima, počecima, svršecima, da bi je prisilio da prepoznaje te znakove njegove prisutnosti, taj pozdrav bez nade u odgovor. »Ja znam gdje su mi granice«, rekao mi je. »Ima u čitanju nečega čime ne mogu ovladati.« Mogao sam mu reći da je to granica koju ni najsveprisutnija policija ne može prijeći. Možemo zabraniti čitanje: ali u dekretu koji zabranjuje čitanje netko će već pročitati nešto od one istine za koju smo željeli da nikada ne bude pročitana... — I što se dogodilo s njim? — pitaš, obuzet nestrpljenjem koje možda više ne izaziva suparništvo, nego neko mirenje i razumijevanje. ■cr Bio je to bivši čovjek; mogli smo s njime učiniti što smo 201

god htjeli: poslati ga na prisilni rad, ili mu dati kakav rutinski zadatak u našim specijalnim službama. Međutim... — Međutim... — Pustio sam ga da pobjegne. Lažni bijeg, lažno protjerivanje, i opet je zametnuo trag. Često mi se čini da u materijalima koji do mene dolaze prepoznajem njegovu ruku... Kvaliteta se popravila... Sad se bavi mistifikacijom radi mistiflkacije... Naša mu s1fet''Više ništa ne može. Srećom... — Srećom? — Mora ipak ostati i nešto što nam izmiče... Da bi vlast imala neki predmet na koji će se usmjeriti, prostor u koji može pružiti ruke... Dok znam da na svijetu postoji netko tko se bavi opsje nama samo iz ljubavi prema igri, dok znam da postoji žena koja voli čitanje radi čitanja, mogu vjerovati da će svijet preživjeti... I svake se večeri i ja prepuštam čitanju, kao i ta daleka i nepoznata Čitateljica... Brzo iz svoje svijesti izbacuješ nedostojno preklapanje slike generalnoga direktora s Ludmillinom slikom, da bi uživao u apoteozi Čitateljice, u sjajnoj viziji što se izvija iz razočaranih riječi Arkadijana Porfiriča, i da bi uživao u spoznaji, koju je potvrdio i sveznajući direktor, da između nje i tebe više nema prepreka ni tajni, a da je od tvoga suparnika Cagliostra ostala samo patetična i sve dalja sjena... Ali, tvoje zadovoljstvo ne može biti potpuno dok se ne razbije čarolija s prekinutim knjigama. I o tome želiš raspravljati s Arkadijanom Porfiričem: — Htjeli bismo vam, kao prilog vašoj kolekciji, ponuditi jed nu od najtraženijih zabranjenih knjiga u Ataguitaniji: Oko prazne rake Calbcta Bandere, ali je u svojoj pretjeranoj revnosti naša po licija bacila cijelu nakladu u stari papir. Saznali smo, međutim, da jedan prijevod tog romana na irkanski jezik kruži od ruke do ruke u vašoj zemlji, u ilegalnom izdanju na ciklostilu. Znate li što o tome? Arkadijan Porfirič ustaje da zaviri u jedan katalog. — Rekli ste da je autor Calbcto Bandera? Evo: čini se da ga u ovom času nemamo; ali ako budete imali strpljenja pričekati tjedan dana, najviše dva tjedna, imat ću za vas jedno izuzetno iznenađenje. Jedan od naših najznačajnijih zabranjenih autora, Anatolij Anatolin, upravo, kako nam javljaju naši doušnici, radi 202

na adaptaciji Banderina romana, prenoseći ga u irkanski ambijent. Iz drugih izvora znamo da je Anatolin pred završetkom toga novog romana, pod naslovom Kakva to priča tamo dolje čeka svoj kraj? pa smo već isplanirali njegovu zapljenu iznenadnom policijskom akcijom, kako bismo spriječili da uopće dođe do tajnog raspačavanja. Čim ga se domognemo, nabavit ću vama jedan primjerak, pa ćete sami moći vidjeti je li to knjiga koju tražite. Munjevito stvaraš plan. S Anatolijem Anatolinom možeš stupiti i u izravan kontakt; moraš samo biti brži od agenata Arkadijana Porfiriča, domoći se rukopisa prije njih, spasiti rukopis od zapljene, skloniti ga na sigurno, i skloniti se i sam na sigurno, ukloniti se i od irkanske i od ataguitanske policije...

Te noći usnio si san. Nalaziš se u vlaku, dugom vlaku koji vozi kroz Irkaniju. Svi putnici čitaju velike, tvrdo uvezane knjige, što se u zemljama gdje su knjige i časopisi neprivlačni događa češće no drugdje. Pada ti na pamet da netko od putnika, ili možda i svi, čitaju koji od romana koje si ti morao prekinuti, dapače, da se svi ti romani nalaze tu, u kupeu, prevedeni na neki tebi poznati jezik. Upinješ se pročitati što piše na hrbatima svezaka, premda znaš da je uzalud, jer je to pismo koje ne znaš čitati. Jedan putnik izlazi u hodnik i ostavlja knjigu na sjedalu, da sačuva mjesto, stavivši traku za obilježavanje među stranice. Čim je izašao, pružaš ruke prema knjizi, listaš je, uvjeravaš se da je to ona koju tražiš. U tom času opažaš da su se svi drugi putnici okrenuli prema tebi i gledaju te pogledima punim prijetećeg prijekora zbog tvoga nepristojnog držanja. Da bi sakrio svoju zbunjenost, ustaješ i naginješ se kroz prozor, i dalje držeći knjigu u ruci. Vlak stoji među kolosijecima i signalnim pločama, možda na skretnici nadomak kakvoj zabačenoj stanici. Magla je i snijeg, ne vidi se ništa. Na susjednom kolosijeku zaustavio se drugi vlak koji dolazi iz suprotnog smjera, sva su mu stakla zamagljena. Na prozoru nasuprot tvome, jedna ruka u rukavici kružnim pokretima briše zaleđeno staklo: pojavljuje se lik žene u oblaku krzna: — Ludmilla... — zoveš je — Ludmilla, knjiga — pokušavaš joj kazati više gestama nego glasom — knjiga koju tražiš, našao sam je, evo je... i žuriš se spustiti staklo da bi joj pružio knjigu kroz ledene šipke što prekrivaju vlak kao gusta zavjesa. 203

— Knjiga koju tražim — kaže nejasni lik koji također pruža knjigu sličnu tvojoj — to je knjiga koja daje dojam svijeta nakon propasti svijeta, dojam da je svijet kraj svega onoga što postoji na svijetu, da je jedino što postoji na svijetu sam kraj svijeta. — Nije tako — vičeš i tražiš u nerazumljivoj knjizi rečenicu koja bi mogla opovrgnuti Ludmilline riječi. Ali vlakovi polaze i udaljavaju se u suprotnim smjerovima. j*

Ledeni vjetar mete perivoje irkanske prijestolnice. Sjediš na klupi i čekaš Anatolija Anatolina koji ti treba predati rukopis svoga novog romana Kakva priča tamo dolje teka na svoj kraj?]edan mladić duge plave brade, u dugom crnom ogrtaču i kapi od voštanog platna, sjeda kraj tebe. — Ne gledajte me. Parkove uvijek posebno motre. Živica vas krije od nepoželjnih očiju. Svežnjić listova papira prelazi iz unutrašnjeg džepa Anatolijeva dugog kaputa u unutrašnji džep tvoga kratkog ogrtača. Druge listove Anatolij Anatolin vadi iz unutrašnjeg džepa sakoa: — Morao sam rasporediti listove po džepovima, da se ne opazi izbočina — kaže, izvlačeći svežanj papira iz prsluka. Vjetar mu je dan list istrgne iz ruke; on jurne za njim. Poseže iz stražnjeg džepa hlača izvaditi još jedan svežanj stranica, ali iz živice iskaču dva agenta u civilu i hapse ga. '•' #' I*

'■■Mi' 204

Kakva priča tamo dolje čeka na svoj kraj?

Koračajući velikim prospektom u našem gradu, u mislima brišem sve elemente za koje sam odlučio da ih ne uzmem u obzir. Prolazim kraj palače ministarstva kojoj je pročelje prepuno karijatida, stupova, balustrada, podnožja, konzola, metopa, i osjećam potrebu da sve to svedem na glatku okomitu površinu, na ploču tamnog stakla, na opnu koja će zatvarati prostor ne namećući se pogledu. Ali i tako pojednostavljena, ta me palača nepodnošljivo pritišće: odlučujem je sasvim ukloniti; na njezinu mjestu sad se mliječnobijelo nebo uzdiže nad golom zemljom. Na isti način brišem još pet ministarstava, tri banke i nekoliko nebodera velikih poduzeća. Svijet je tako kompliciran, zapleten i pretrpan da čovjek, ako želi malo bolje vidjeti, mora stalno razrjedivati i razrjedivati. U gužvi na prospektu neprestano susrećem osobe koje mi je iz raznih razloga neugodno sresti: ne volim sresti svoje pretpostavljene jer me podsjećaju na moj položaj podčinjenoga, niti svoje podčinjene jer ne volim osjećati da posjedujem autoritet koji mi izgleda bijedan, kao što je bijedna i zavist, servilnost i mržnja koju on izaziva. Brišem i jedne i druge, bez oklijevanja; krajičkom oka vidim ih kako se tanje i nestaju u lakom pramenu magle. Dok to radim, moram paziti da sačuvam prolaznike, strance, neznance koji mi nikada nisu smetali: dapače, lica nekih medu njima, kad ih gledam sasvim nepristrano, čine mi se dostojnima iskrenog zanimanja. Ali, ako od svijeta koji me okružuje ostane samo mnoštvo neznanaca, odmah osjetim osamu i izopćenost: bolje je, dakle, da izbrišem i njih, sve odjednom, i da više o tome ne mislim. ...■..,.•,.,...■ . ,. ■ 205

U pojednostavljenom svijetu imam više izgleda da sretnem one malobrojne osobe koje mi je drago sresti, na primjer Francisku. Franciska mi je prijateljica, pa kad mi se sluči da je sretnem, silno joj se obrađujem. Kažemo jedno drugome nešto duhovito, smijemo se, pripovijedamo jedno drugome stvari koje su možda i obične, ali ih drugima ne bismo pričali, a nama se čine zanimljivima za oboje, i prije nego što se oprostimo, ka|emo jedno drugome da se svakako moramo što prije vidjeti. Zatim mjeseci prolaze, dok se opet ne sluči da se sretnemo na ulici; veseli usklici, smijeh, obećanja da ćemo se vidjeti opet, ali ni ja ni ona nikad ne činimo ništa da bismo upriličili novi susret; možda zato što znamo da to ne bi bilo isto. I sad, u svijetu koji bi bio pojednostavljen i ispražnjen, u kojemu bi bile uklonjene sve one pretpostavke zbog kojih bi činjenica da se ja i Franciska viđamo češće podrazumijevala medu nama neki odnos koji bi valjalo nekako definirati budućim brakom, ili tako da se smatramo parom, pretpostavljajući vezu koja se može protegnuti na naše obitelji, na pretke i potomke, na braću i rođake, i vezu između životnih sredina i miješanje u sferi prihoda i naslijeđenih dobara, kad bi jednom bila ukinuta sva ta ograničenja što nijemo pritišću naše razgovore i čine da oni ne traju više od nekoliko minuta, susret s Franciskom svakako bi bio još ljepši i ugodniji. Prirodno je, dakle, što sam nastojao stvoriti uvjete koji će biti najpovoljniji da se ukrste naši putovi, a to je podrazumijevalo uklanjanje svih mladih žena koje nose svijetlo krzno poput onoga što gaje ona posljednji put nosila, tako da kad je ugledam izdaleka, mogu biti siguran da je to ona, ne izlažući se zabuni i razočaranju, i podrazumijevalo je uklanjanje svih mladića koji izgledaju tako da bi mogli biti Franciskini prijatelji, a nije isključeno da se s njom nadu, možda i namjerno, da bi je zadržali u ugodnom razgovoru, u trenutku kad bih je ja trebao susresti, i to slučajno. Upustio sam se u pojedinosti privatne naravi, ali to ne treba značiti da me u tom brisanju pokreću prvenstveno osobni neposredni interesi, jer nastojim djelovati u interesu cijele zajednice (pa dakle i u svome, ali posredno). Ako sam za početak zbrisao sve javne urede koji su mi se našli na meti, i to ne samo zgrade, s njihovim stubištima i ulazima, i stupovima, i hodnicima, i predsobljima, i katalozima, i cirkularima, i dosjeima, nego i šefove odjela, generalne direktore, niže nadzornike, vršioce dužnosti, činovnike, 206

stalne i one na određeno vrijeme, učinio sam to zato što sam vjerovao da je njihovo postojanje štetno ili nepotrebno za sklad cjeline. Doba je dana kad mnoštvo činovnika izlazi iz pregrijanih ureda, zakopčava kapute s ovratnikom od sintetičkog krzna, i gura se u autobuse. Trepnem očima i oni nestanu: samo se rijetki prolaznici vide u daljini na praznim ulicama, s kojih sam se već pobrinuo da uklonim tramvaje, kamione i autobuse. Volim gledati površinu ceste praznu i glatku poput kuglačke staze. Zatim ukidam kasarne, stražare, komesarijate; sve uniformirane osobe nestaju kao da ih nikada nije ni bilo. Možda mi se ruka omakla: opažam da je ista sudbina snašla i vatrogasce, poštare, smetlare i druge skupine koje su s pravom mogle tražiti drugačiji tretman; ali, sad, što je učinjeno, učinjeno je: ne može čovjek uvijek gledati na sitnice. Da ne izazovem neprilike, žurim se ukinuti i požare, smeće, pa i poštu, jer sve to zapravo donosi samo gnjavažu. Provjeravam da se možda nisu sačuvale bolnice, klinike, ubožnice: ukinuti liječnike, bolničare, bolesnike — čini mi se da je jedini način da se ozdravi. Onda sudove skupa s gradskom upravom, s odvjetnicima, optuženima i oštećenim strankama; zatvore skupa s osuđenicima i čuvarima. Brišem potom sveučilišta s cijelim akademskim zborom, akademiju znanosti i umjetnosti, muzej, biblioteku, spomenike s nadležnim konzervatorskim zavodima, kazalište, kinematografiju, televiziju, novine. Ako misle da će me zaustaviti poštovanje prema kulturi, griješe! Onda su na redu ekonomske strukture koje se već predugo nameću svojom neumjesnom željom da određuju naše živote. Sto oni misle? Razaram dućane jedan po jedan, počinjući od onih koji drže najpotrebniju robu, a završavajući onima u kojima se mogu zabaviti luksuzne besposlice: prvo uklanjam robu iz izloga, pa brišem pultove, police, prodavačice, blagajnice, poslovođe. Mnoštvo kupaca ostaje na trenutak izgubljeno pružajući ruke u prazno, gledajući kako nestaju košare na kotačima; zatim i kupce guta ništavilo. S potrošnje prelazim na proizvodnju: ukidam industriju, laku i tešku, uništavam sirovine i energetske izvore. A poljoprivredu? Izbacimo i nju! A da se ne bi reklo kako težim povratku u prvobitnu zajednicu, ukidam i lov i ribolov. Priroda... Ah, ah, nemojte misliti da nisam shvatio kako je i to s prirodom obična prijevara: neka propadne! Dovoljno je da osta207

ne jedan sloj zemljine kore, dovoljno čvrst da nas drži, i praznina na sve strane. Nastavljam se šetati po prospektu koji se sad više ne razlikuje od beskrajne, puste i zaleđene ravnice. Dokle god oko seže, više nema zidova, pa čak ni planina i brežuljaka; nijedne rijeke, nijednoga jezera, niti mora: samo ravna i siva ploča leda, tvrda poput bazalta. Mnogo je lakše odreći se stvari nego što se joaisli: samo treba početi. Kad se jednom uspiješ odvojiti od nečega što si smatrao bitnim, zapažaš da možeš biti još bez ponečega, a zatim i bez mnogih drugih stvari. Tako, dakle, sad kročim po ovoj pustoj površini u koju se pretvorio svijet. Vjetar što puše nisko nad zemljom, zajedno sa susnježicom, nosi i posljednje ostatke nestaloga svijeta: zreli grozd koji kao da je sad ubran s trsa, pamučnu papučicu za novorođenče, dobro podmazanu kardansku osovinu, list papira koji kao da je istrgnut iz nekog romana na španjolskom, a na njemu se vidi žensko ime: Amaranta. Je li prošlo nekoliko sekundi ili više stoljeća otkako je sve prestalo postojati? Izgubio sam osjećaj vremena. Tamo, u dnu ove trake ničega koju i dalje nazivam prospektom, vidim kako se približava vitka pojava u ogrtaču od svijetloga krzna: to je Franciska! Prepoznajem poletan hod u visokim čizmama, način na koji drži ruke zavučene u muf, dugi prugasti šal što leprša na vjetru. Hladan zrak i prazan teren garantiraju dobru vidljivost, ali uzalud mašem dozivajući je: ne može me prepoznati, još smo predaleko jedno od drugoga. Žurim se velikim koracima, barem mislim da se žurim, jer mi nedostaje nešto po čemu bih to mjerio. Evo, na pravcu između mene i Franciske ističu se nekakve sjene: to su muškarci, muškarci u kaputima i šeširima. Čekaju me. Tko bi to mogao biti? Kad im se približim, prepoznajem ih: to su ljudi iz Sekcije D. Kako to da su oni ostali? Što tu rade? Mislio sam da sam ukinuo i njih kad sam zbrisao osoblje u svim uredima. Zašto se guraju između mene i Franciske? »Sad ću ih izbrisati!« mislim i koncentriram se. Ne: još su tamo. — Eto i tebe — pozdravljaju me. — I ti si naš? Dobar si! Po mogao si nam kako valja, sad je sve čisto. — Kako to? — uzvikujem. — Zar ste i vi brisali? Sad mi je jasno zašto sam imao osjećaj da sam pretjerao i otišao dalje nego inače u brisanju svijeta koji me okružuje. „.. ,, ,„. 208

— Ali, recite, zar vi niste oni što uvijek govore o porastu, jačanju, umnožavanju... — Jesmo, pa što? Nema tu nikakvog proturječja... Sve se ukla pa u logiku naših predviđanja... Linija razvoja počinje od nule... I ti si opazio da je situacija stigla na mrtvu točku, da se pogoršava... Trebalo je samo slijediti taj proces... I to namjerno, što u kratkom vremenskom odsječku može izgledati kao usporavanje, ali se, gle dano u dužem vremenskom razdoblju, može pretvoriti u snažan poticaj... — Ali, ja nisam mislio kao vi... Moja je namjera bila sasvim drugačija... Ja brišem drugačije... — prosvjedujem, i mislim: »Ako misle da će i mene uklopiti u svoje planove, varaju se.« Jedva čekam da se vratim na početak, da vratim stvari koje postoje na svijetu, jednu po jednu ili sve odjedanput, da njihovu različitu i opipljivu građu suprotstavim kao tvrdi zid planovima ovih ovdje koji žele sve zbrisati. Zatvaram oči i opet ih otvaram, uvjeren da ću se opet naći na prospektu što kipti prometom. Svjetiljke su se sad već valjda upalile, a posljednje izdanje novina pojavljuje se na kioscima. Ali, ništa, uokolo je prazno i sve praznije, Franciskin lik na obzorju polako se približava, kao da se mora popeti uz zakrivljenu površinu zemljine kugle. Zar smo samo mi ostali? Dok strah u meni raste, počinjem shvaćati istinu: vjerovao sam da sam izbrisao svijet odlukom svoje svijesti koju sam uvijek mogao promijeniti, a on je doista nestao. — Treba biti realist — kažu funkcioneri Sekcije D. — Do voljno je pogledati oko sebe. Cijeli svemir... recimo da je u toku njegova preobrazba... i pokazuju mi na nebo gdje se zvjezdane konstelacije više ne raspoznaju, zvijezde su negdje nagomilane a drugdje razrijeđene, karta zvjezdanog neba poremećena je jer zvijezde eksplodiraju jedna za drugom, a neke po posljednji put zatrepere, pa se gase. — Važno je da sad, kad stignu novi, nađu Se kciju D potpuno spremnu za djelovanje, da njezine jedinice budu u punom sastavu, da funkcionalne strukture rade... — A tko su ti »novi«? Što rade? Što hoće? — pitam, a na zaleđenoj površini što me razdvaja od Franciske vidim tanku pukotinu što se pruža poput tajnovita predznaka. — Još je prerano da to kažemo. Da to kažemo mi, u našim terminima. Zasad ih ne možemo ni vidjeti. Sigurno je da postoje, uostalom, već smo otprije obaviješteni da će stići... Ali, tu smo 209

Franciske razjapiti klanac, provalija! Skačem s jedne obale na drugu, a ispod sebe ne vidim nikakva dna nego samo prazninu koja se nastavlja do u beskraj; trčim preko komada svijeta razasutih po praznini; svijet se mrvi... Oni me iz Sekcije D dozivaju, očajnički mašu da se vratim, da ne idem dalje... Franciska! Evo, još jedan skok i kod tebe sam! Tu je, preda mnom, smiješi se, u očima joj žućkast sjaj, lice joj je malo rumeno od hladnoće. — Oh, pa to si ti! Svaki put kad prođem prospektom, sretnem tebe! Nećeš mi reći da se po cijele dane šećeš! Čuj, znam jednu kavanicu, tu, na uglu, puna je zrcala, ima i orkestar koji svira valcere. Hoćeš li me pozvati na piće?

i mi, i oni ne mogu a da to ne znaju, mi predstavljamo jedini mogući kontinuitet s onim što je postojalo prije... Mi im trebamo, oni ne mogu ne zatražiti našu pomoć, ne povjeriti nama da upravljamo praktično onim što je ostalo... Svijet će se obnoviti kako mi hoćemo... Ne, mislim, svijet kakav bih ja želio da se obnovi oko mene i Franciske ne može biti vaš svijet; htio bih se koncentrirati i zamisliti neko mjesto sa svim njegovim pojedinostima, neki ambijent gdje bi mi bilo drago naći se s Franciskom u ovom trenutku, na primjer, neku kavanu prepunu ogledala u kojima se odrazuju kristalni lusteri i orkestar što svira valcere, pa se violinski akordi talasaju nad mramornim stolovima, nad šalicama što se puše i nad kremama sa šlagom. A vani, iza zamagljenih stakala, svijet prepun osoba i stvari davao bi do znanja da postoji: bila bi to nazočnost prijateljskog i dušmanskog svijeta, stvari kojima se čovjek može radovati i protiv kojih se može boriti... Mislim na sve to svom svojom snagom, ali sad već znam da ona nije dovoljna da postigne da te stvari postoje: ništavilo je jače i osvojilo je cijelu zemlju. — Neće biti lako složiti se s njima — nastavljaju oni iz Sekcije D — treba paziti da ne pogriješimo, da ne dopustimo da nas izba ce iz igre. Mislili smo da bi ti bio pogodan da zadobiješ povjerenje tih novih. Pokazao si da znaš posao, u fazi likvidacije, a najmanje si se od svih nas kompromitirao odnosima sa starom administra cijom. Morat ćeš se predstaviti, objasniti što je Sekcija, kako je oni mogu upotrijebiti, i to za nužne, neodgodive zadatke... Ma, već ćeš i sam znati kako najbolje urediti stvar... — Onda idem, idem ih potražiti — žurim se reći, jer shvaćam: ako sad ne pobjegnem, ako ne stignem do Franciske i ne sklo nim je, za jednu minutu bit će prekasno, klopka samo što nije škljocnula. Trkom se udaljavam prije nego što me oni iz Sekcije D zadrže da bi mi postavljali pitanja i davali instrukcije; preko zaleđene kore hrlim prema njoj. Svijet je pretvoren u list papira po kojem ne mogu pisati ništa drugo do apstraktne riječi, kao da su mu sva konkretna imena nestala; dovoljno je bilo da uspijem napisati »lonac« pa da bude moguće napisati i »tava«, »umak«, »dimnjak«, ali stilski raspored teksta to zabranjuje. Vidim kako se na tlu koje me odvaja od Franciske otvaraju pukotine, nabori, rasjekline; svakog će mi časa noga zaglaviti u takvu zamku: ti se međuprostori šire, ubrzo će se između mene i 210

I

211

■M H

XI.

5-.

I' J

;1S;,i:U::1.,:,.5-t»i

Čitatelju, vrijeme je da se tvoja nemirna plovidba završi u luci. A ima i za tebe sigurnijeg pristaništa od velike knjižnice? Takva jamačno postoji u gradu iz kojeg si krenuo i u koji si se vratio, nakon što si obišao svijet putujući od knjige do knjige. Ostaje ti još jedna nada, da se deset romana koji su odletjeli iz tvojih ruku čim si ih počeo čitati, nalaze u toj knjižnici. Napokon imaš miran i slobodan dan; odlaziš u knjižnicu, zaviruješ u katalog; s mukom se suzdržavaš da ne ispustiš krik veselja, dapače, deset krikova; svi autori i naslovi koje tražiš uredno su uvedeni u katalog. Ispunjavaš prijamnicu i predaješ je; javljaju ti daje vjerojatno u katalogu pogrešan broj, knjigu ne mogu naći, ali će je tražiti dalje. Odmah tražiš drugu: kažu da je na čitanju, ali ne mogu utvrditi tko ju je i kada uzeo. Treća knjiga koju tražiš nalazi se na uvezivanju; bit će gotova za mjesec dana. Četvrta je pohranjena u krilu knjižnice koje je trenutno zatvoreno radi preuređivanja. I dalje ispunjavaš prijamnice; zbog različitih razloga, ni jednu od knjiga koje tražiš ne možeš dobiti. Dok namještenici traže dalje, ti strpljivo čekaš sjedeći za stolom s drugim, sretnijim čitateljima koji su zadubljeni u svoje knjige. Izdužuješ vrat nalijevo i nadesno i viriš u tuđe knjige: tko zna možda tko od ovih čita koju od knjiga za kojima tragaš? Pogled čitaoca preko puta, umjesto da se spusti na otvorenu knjigu u njegovim rukama, luta po zraku. Ali, njegove oči nisu rastresene: velika pažnja vidljiva je u micanju plavih zjenica. Svaki čas vam se pogledi susretnu. U jednom trenutku, on ti se obraća, točnije, govori kao da govori uprazno, premda nesumnjivo tebi govori: ,^,: . ,, 213

— Nemojte se čuditi što vidite da mi oči stalno lutaju. Zapra vo, to je način na koji čitam, samo tako mi čitanje može biti od neke koristi. Ako me knjiga doista zanima, mogu je slijediti samo nekoliko redaka, a zatim moja svijest, uhvativši se neke misli koju joj je knjiga pružila, ili nekog osjećaja, ili pitanja, ili slike, dolazi do ruba te misli i počinje skakati s misli na misao, sa slike na sliku, razvijajući se u razmišljanja i maštanja koja moram slijediti svfi'do kraja, udaljujući se od knjige sve dok je ne izgubim iz vida. Ne mogu bez toga poticaja što mi ga daje čitanje, i to duboko čitanje, premda od svake knjige mogu pročitati samo nekoliko stranica. Ali već i to nekoliko stranica sadrže za mene cijele svemire koje nikad ne uspijevam do kraja istražiti. — Ja vas razumijem — kaže drugi čitatelj dižući bljedunjavo lice i upaljene oči sa svoje knjige — čitanje je diskontinuiran i frag mentaran rad. Ili, bolje reći: predmet čitanja nešto je zrnasto i nalik na prašinu. Iz beskrajne pučine teksta čitateljeva pažnja izdvaja najmanje djeliće, spojeve riječi, metafore, sintaktičke veze, logičke izvode, leksičke osobitosti, što je sve prepuno izuzetno zgusnuta značenja. To su kao elementarne čestice koje sačinjavaju jezgru djela oko koje kruži sve ostalo. Ili kao praznina na dnu vrdoga što u sebe usisava sve tokove. Kroz te se pukotine, u jedva primjetnim bl jeskovima, pomalja istina što je knjiga može donijeti, njezina najdu blja bit. Mitovi i misteriji sastoje se od nevidljivih zrnaca nalik na pelud što se zadržava na leptirovim nožicama; samo onaj tko je to razumio može od čitanja očekivati otkrivenja i obasjanja. Zbog toga se moja pažnja, upravo suprotno onome što je kod vas, gospo dine, slučaj, ne može ni za tren odvojiti od ovih redaka. Ne smijem biti rastresen, ako ne želim previdjeti kakvu dragocjenu indiciju. Svaki put kad naiđem na takav čvor značenja, moram i dalje kopati unaokolo da bih vidio ne produžuje li se taj grumen u zlatnu žicu. Zbog toga moje čitanje nikada nema kraja: čitam i prečitavam, svaki put tražeći novo otkriće među naborima rečenica. — I ja osjećam potrebu prečitavati knjige koje sam već čitao — kaže treći čitalac — ali pri svakom prečitavanju čini mi se da prvi put čitam novu knjigu. Mijenjam li se to ja toliko da svaki put vidim nove stvari koje prije nisam bio opazio? Ili je tekst konstruk cija koja se uobličuje tako da skuplja u sebi velik broj promjenljivih elemenata, pa se nikada ne može ponoviti na isti način? Svaki put kad pokušam ponovo doživjeti ovaj osjećaj što mi ga je dalo neko 214

prethodno čitanje, javljaju se drugačiji i neočekivani dojmovi, a one prijašnje više ne nalazim. Neki put mi se čini da između jednog i drugog čitanja postoji napredak: u tom smislu, recimo, da dublje prodirem u duh teksta i da povećavam kritičku distancu. Drugi put mi se opet čini da je u meni sačuvano sjećanje na razna čitanja jedne te iste knjige jedna pokraj drugih, bila ona oduševljena, hladna ili odbojna, a sva su raspršena u vremenu i lišena perspektive, bez ikakve međusobne veze. Tako sam došao do zaključka da je čitanje djelatnost bez pravog predmeta; ili da je njegov pravi predmet ono samo. Knjiga je samo slučajna podloga, pa čak i izlika. Javlja se četvrti: — Ako inzistirate na subjektivnosti čitanja, mogu se s vama složiti, ali ne u smislu da ono ima centrifugalnu narav koju mu vi pripisujete. Svaka nova knjiga koju čitam predstavlja dio složene i jedinstvene knjige koja je suma svih mojih čitanja. To ne postižem bez napora: da bi nastala ta opća knjiga, svaka se pojedinačna knjiga mora preobraziti, uspostaviti odnos s knjigama koje sam prije pročitao, mora postati posljedica, ili razvoj, ili poricanje, ili komentar, ili referencija. Godinama već dolazim u ovu knjižnicu i istražujem knjigu po knjigu, policu po policu, ali mogao bih vam dokazati da sam cijelo to vrijeme samo čitao jednu jedinu knjigu. — I za mene su sve knjige dijelovi jedne knjige — kaže peti čitalac provirujući iza hrpe svezaka — ali to je knjiga koja se na lazi u prošlosti i jedva da se pomalja iz moga sjećanja. Za mene postoji priča koja prethodi svim drugim pričama, pa mi se čini da sve priče koje čitam predstavljaju neki njezin odjek koji se odmah gubi. Kad čitam, ja zapravo tragam za tom knjigom koju sam čitao u djetinjstvu, ali ono čega se iz nje sjećam premalo je da bih je mogao naći. Šesti čitalac, koji je, visoko dignuta nosa pregledavao po polici, približava se stolu: — Za mene je najvažniji onaj trenutak koji prethodi čitanju. Ponekad je i sam naslov dovoljan da u meni potakne čežnju za kn jigom koja i ne postoji. Ponekad je to početak knjige, njezine prve rečenice... Ukratko, ako vama treba malo da vam mašta počne raditi, meni treba još manje: dosta je i sama nada da ću čitati. — A za mene je najvažniji kraj — kaže sedmi — ali pravi, posljednji kraj, onaj što je skriven u tami, ona točka do koje te knjiga želi dovesti. Ja kad čitam tražim pukotine kao i vi — kaže,

■

pokazujući na čovjeka upaljenih očiju — ali moj pogled kopa između riječi, nastojeći vidjeti što se ocrtava u daljini, u prostorima što se steru iza riječi »kraj«. Došao je trenutak da i ti kažeš svoju. — Gospodo, moram najprije reći da ja u knjigama volim čitati samo ono što piše; i povezivati dijelove s cjelinom; i neko čitanje uzeti kao posljednje; i volim jasno razdvojiti jednu knjigu đddruge, svaku zbog onoga što je u njoj različito i novo; a osobito mi se sviđaju knjige koje treba pročitati od početka do kraja. Ali, odnedavno mi sve ide naopako: čini mi se kao da na svijetu postoje samo prekinute priče, i priče koje se nekako izgube. Odgovara ti peti čitalac: — I od one priče koju sam vam spominjao dobro se sjećam početka, ali sam sve drugo zaboravio. Vjerojatno je to bila pripovi jest iz Tisuću ijedne noći. Uspoređujem razna izdanja, prijevode na različite jezike. Ima mnogo različnih priča i u mnogo varijanata, ali ni jedna nije ona prava. Zar sam samo sanjao? Ipak znam da neću imati mira dok je ne pronađem i ne doznam kako se završila. — Kalif Harun Al Rašid — tako počinje priča, koju on, videći tvoju znatiželju, pristaje ispričati — jedne noći, kad ga je mučila nesanica, prerušio se i krenuo ulicama Bagdada. Čamac ga je od vezao niz Tigris sve do vrata nekog vrta. Kraj malog bazena jedna žena lijepa poput mjeseca pjevala je prateći se na lutnji. Robinja pušta Haruna u palaču i daje mu da obuče ogrtač boje šafrana. Žena što je pjevala u vrtu sad sjedi u srebrnom naslonjaču. Na jastucima oko nje sjedi sedam muškaraca koji su svi zaogrnuti plastovima boje šafrana. »Ti si još jedini nedostajao«, kaže žena, »kasniš«, i poziva ga da sjedne na jastuk do nje. »Plemenita gospo do, zakleli ste se da ćete me slijepo slušati, sad je došao trenutak da vas iskušam«, i žena skida s vrata nisku bisera. »Ova ogrlica ima sedam bijelih i jedan crni biser. Sad ću prekinuti nit i istresti bisere u kalež od oniksa. Onaj tko izvuče crni biser, ubit će kalifa Haruna Al Rašida i donijeti mi njegovu glavu. Zauzvrat, ja ću mu dati sebe. Ali, ako odbije ubiti kalifa, njega će ubiti ostala sedmo rica, koji će zatim ponovo izvlačiti bisere, dok netko ne izvuče crni biser«. Strepeći, Harun Al Rašid otvara šaku, ugleda crni biser i obraća se ženi: »Poslušat ću tvoju naredbu i naredbu sudbine ako mi kažeš čime te je to kalif uvrijedio, da ga toliko mrziš«, pita, nestrpljiv da čuje priču., ^ , ..,.„,. .,,»...•* .^ ,u.,,.,, „.*> ^ v. 216

I taj ostatak dječačkog čitanja mogao bi se uvrstiti u tvoj popis prekinutih knjiga. Ali, kako glasi naslov? — Ako je priča i imala naslov, ja sam zaboravio i naslov. Stavite sami naslov kakav hoćete. Čini ti se da riječi kojima se pripovijedanje prekida dobro odgovaraju Tisuću i jednoj noći. Pišeš dakle Pita, nestrpljiv da ćuje priču, u svoj popis naslova koje si uzalud tražio u knjižnici. — Mogu li pogledati? — pita šesti čitatelj, uzima popis naslo va, skida naočale za kratkovidnost, stavlja ih u kutiju, otvara drugu kutiju, ustiče naočale za dalekovidnost, i čita glasno: Ako jedne zimske noći neki putnik, izvan naselja Malbork, naginjući se preko strme obale bez straha od vjetra i vrtoglavice, baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava u mreži crta što se ukrštaju, u mreži crta što se presijecaju, na sagu od lišća obasjanog mjesečinom oko prazne rake. — Kakva priča tamo dolje čeka svoj kraj ?—pita, nestrpljiv da čuje priču. Podiže naočale na čelo. — Da, roman koji tako počinje ja bih svakako pročitao, to se mogu zakleti... Vi imate samo taj početak i želite pronaći nastavak, je li tako? Nevolja je u tome što su nekada svi romani tako počinjali. Netko je prolazio nekom pustom cestom, ugledao nešto što je privuklo njegovu pažnju, nešto u čemu kao da se krila nekakva tajna, ili neko obećanje; tada bi zatražio objašnjenje i is pričali bi mu dugu priču... — Pazite, to je nesporazum — pokušavaš mu reći — ovo nije tekst... to su naslovi... Putnik. — Oh, putnik se uvijek pojavljivao samo na prvim stranica ma, poslije se o njemu ne bi ni govorilo, jer je njegova zadaća bila izvršena... Roman i nije bio priča o njemu... — Ali, ja ne želim saznati kako ova priča završava, nego... Prekida te sedmi čitalac: — Vi vjerujete da svaka priča mora imati početak i kraj? Ne kad je priča mogla završiti samo na dva načina: pošto su prebrodili sva iskušenja, junak i junakinja vjenčavaju se ili umiru. Posljednji smisao na koji upućuju sve priče ima dva lica: stalnost života, neizbježnost smrti. Zastaješ na trenutak da razmisliš o tim riječima. Zatim munjevito zaključuješ da se želiš oženiti Ludmillom.

217

XII.

Sad ste muž i žena, Čitatelj i Čitateljica. U velikom bračnom krevetu teku vaše usporedne lektire. Ludmilla sklapa knjigu, gasi svoju svjetiljku, spušta glavu na jastuk i kaže: — Ugasi i ti. Zar ti nije dosta čitanja? A ti: — Još samo trenutak. Upravo završavam roman Ako jedne zimske noći neki putnik Itala Calvina.

219

Sadrza§

Prvo poglavlje .................................................................... Ako jedne zimske noći neki putnik .................................... Drugo poglavlje ................................................................... Izvan naselja Malbork ......................................................... Treće poglavlje ...................................................................... Naginjući se preko strme obale .............................................. Četvrto poglavlje ................................................................... Bez straha od vjetra i vrtoglavice ........................................... Peto poglavlje ....................................................................... Baci pogled dolje gdje se sjena zgušnjava ........................... Šesto poglavlje ....................................................................... U mreži crta što se ukrštaju .................................................. Sedmo poglavlje .................................................................... U mreži crta što se presijecaju ................................................. Osmo poglavlje ................................................................... Na sagu od lišća obasjanog mjesečinom ................................ Deveto poglavlje ................................................................. Oko prazne rake .................................................................... Deseto poglavlje .................................................................... Kakva priča tamo dolje čeka na svoj kraj?............................... Jedanaesto poglavlje .............................................................. Dvanaesto poglavlje ..............................................................

7 13 25 33 39 49 61 69 79 89 99 113 119 137 143 167 177 187 197 205 213 219

T-

I;

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 821.131.1-31=163.42 CALVINO, Italo Ako jedne zimske noći neki putnik / Italo Calvino ; preveo Pavao Pavličić. - Zagreb : Globus media, 2004. - (Biblioteka Jutarnjeg lista XX. stoljeće ; 15) Prijevod djela: Se una notte d'inverno un viaggiatore. ISBN 953-7160-14-9

440513033