istrazne radnje

USPOSTAVA BOLJIH MEHANIZAMA SARADNJE IZMEĐU POLICIJE I TUŽILACA Uspostavljanje kontinuirane zajedničke edukacije policije i tužilaca u Bosni i Hercegovini

MODUL 2 PRAKSA I KRITERIJI PROCJENE POSTOJANJA OPASNOSTI OD ODLAGANJA U POSTUPKU PREDUZIMANJA NEKIH RADNJI DOKAZIVANJA

Sarajevo, oktobar 2009.

Autori:

Sadika Fatić Marinko Janjetović Elis Musić

Konsultanti: Ivica Bošnjak Ljubiša Pandurević Tihomir Jurko Recenzenti: Alma Tirić Mile Matijević Lektor:

Ružica Šutalo

Štampa:

Avery d.o.o. Sarajevo

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

I

3

UVOD

Zakonima o krivičnom postupku u Bosni i Hercegovini ( ZKP BiH, ZKP BD BiH, ZKP FBiH i ZKP RS) od 2003.godine uvedena su mnoga nova zakonska rješenja i novi pravni instituti da bi se odgovorilo potrebi efikasnog suzbijanja kriminaliteta i borbe protiv složenih i savremenih krivičnih djela i istovremeno zaštitila univerzalno priznata prava i slobode čovjeka. Tako reformisano krivičnoprocesno zakonodavstvo u BiH , imajući u vidu njegova osnovna načela, treba osigurati da niko nevin ne bude osuđen a da se izvršiocu krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uslovima koje predviđa materijalno krivično pravo i u zakonom propisanom postupku (član 2. stav 1. ZKP BiH). Ujedno, u cilju jačanja efikasnosti krivičnog postupka, uz obezbjeđenje dosljedne i potpune primjene garantovanih prava i sloboda građana, uvedeni su novi instituti kao što je priznanje krivice, pregovaranje o krivici, davanje imuniteta i slično. Međutim, najveće izmjene, u odnosu na raniji krivični postupak, su u izmijenjenoj ulozi subjekata krivičnog postupka. Ovlaštenja koja je, po ranijem zakonu u krivičnom postupku, imao istražni sudija prenesena su na tužioca, tako da se, po „novom“ ZKP, krivični postupak može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu nadležnog tužioca (princip akuzatornosti). Time je nadležnost za provođenje istražnog postupka u cjelini data tužiocu i ovlaštenim službenim licima agencija za provođenje zakona, koji moraju djelovati pod rukovođenjem i nadzorom nadležnog tužioca. Tako je tužilac od početka, to jest od samog otkrivanja krivičnog djela, u situaciji da usmjerava istražni postupak i obezbjeđuje zakonitost pribavljanja dokaza, u cilju donošenja potpune i pravilne odluke kojom može okončati istragu: optužnice i njeno zastupanje na glavnom pretresu ili naredbe o obustavi istrage.­ Izmjenjena uloga tužioca uslovila je i ojačan položaj ovlaštenih službenih lica u istražnom postupku kojima su data ovlaštenja za preduzimanja određenih radnji u cilju pribavljanja dokaza koji, ako su pribavljeni u procedurama i na način propisan navedenim zakonom, imaju validnu dokaznu snagu. Položaj osumnjičenog u istražnom postupku je takođe promijenjen, tako da su od samog početka istrage osumnjičenom zagarantovana procesna prava (što ranije u pretkrivičnom postupku nije bilo). To znači da osumnjičeni, od prvog pojavljivanja pred tužiocem ili ovlaštenim službenim licima, ne samo da mora biti poučen o svim garantovanim pravima, već mu se ta prava moraju u potpunosti i obezbijediti. I uloga branioca u istražnom postupku je promijenjena, u skladu sa izmijenjenim položajem osumnjičenog, tako da, od trenutka saznanja za istragu, branioc može preduzimati sve radnje u cilju pribavljanja dokaza u korist osumnjičenog, osim izvjesnog ograničenja koje se odnosi na tajnost istrage i dokaze koji idu na štetu osumnjičenog. Izložene promjene uslovile su i izmijenjenu ulogu suda u istrazi u pravcu ograničenja sudske intervencije, u ovoj fazi postupka, samo na one situacije, istražne radnje i mjere, kojima se u određenoj mjeri ograničavaju ljudska prava i slobode građanina, što ima za cilj sudsku kontrolu zakonitosti primjene tih mjera. Analizom postojećeg zakonskog okvira, može se zaključiti da važeći Zakoni o krivičnom postupku u BiH daju odgovarajuću osnovu za saradnju tužioca i ovlaštenih službenih lica agencija za provođenje zakona, imajući u vidu i izmjene Zakona o krivičnom postupku BiH (FBiH, RS i BD) od jula 2008.godine, kojima je bio cilj i unapređenje te saradnje otklanjanjem uočenih problema u praksi. Međutim, Zakoni o krivičnom postupku u BiH predstavljaju samo vezu između agencija za provođenje zakona i njihovih ovlaštenih službenih lica, sa jedne

4

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

strane, i tužilaštava odnosno tužilaca, sa druge strane, tako da ovim zakonima nije regulisan njihov međusobni odnos u krivičnim istragama. Budući da je dosadašnja praksa ukazala na određene nedostatke u saradnji i koordinaciji između tužilaca i policije, pristupilo se izradi Uputstva o postupanju i saradnji policijskih službenika i tužioca u provođenju radnji dokazivanja u toku istrage.1 Takođe, na osnovu Sporazuma o saradnji u provedbi „Uspostave boljih mehanizama saradnje između policije i tužilaštava u BiH“, Upravni odbor Projekta donio je odluku,2 kojom je usvojeno „Uputstvo o postupanju i saradnji OSL-a i tužilaca u provođenju radnji dokazivanja tokom istrage kao i pratećih obrazaca koji čine sastavni dio tog Uputstva “, (u daljem tekstu Uputstvo). Prema navedenoj odluci, Uputstvo će se „primjenjivati u Bosni i Hercegovini od 01.06.2009. godine, na osnovu odluka koje će donijeti nadležni organi pomenutih institucija“. U skladu sa izloženim: Glavni republički tužilac Republičkog tužilaštva RS je, dana 28.06.2009. godine, donio odluku o obavezi postupanja okružnih tužilaštava u RS, u skladu sa Uputstvom, počevši od 01. 07. 2009. godine. Glavni federalni tužilac Federalnog tužilaštva F BiH je, dana 30.09.2009. godine, donio obavezno uputstvo o obavezi postupanja kantonalnih tužilaštava u FBiH, u skladu sa Uputstvom, počevši od 01.10.2009. godine. Javni tužilac Javnog tužilaštva BD je, dana 16.09.2009. godine, donio Odluku o obavezi postupanja , u skladu sa Uputstvom, počevši od 01.10. 2009. godine. Ujedno, s obzirom na uočene probleme u praksi, dana 13.10.2008.godine, u Sarajevu je zaključen i potpisan sporazum o saradnji između Centara za edukaciju sudija i tužilaca u BiH (CEST FBiH; CEST RS), Policijskih akademija, Federalnog MUP-a, Uprave za policijsko obrazovanje RS, Centra za obuku granične policije BiH, Odsjeka za obuku i operativne treninge državne agencije za istrage i zaštitu BiH i Policije Brčko Distrikt BiH. Kao rezultat realizacije tog sporazuma je i ovaj priručnik sa temom „Praksa i kriterij procjene preduzimanja radnji dokazivanja kod kojih postoji opasnost od odlaganja“ kao jedan od ranije uočenih problema u saradnji policije i tužilaštva. Naime, primjena Zakona o krivičnom postupku BiH, u dosadašnjoj praksi, ukazuje da se nedoumice često javljaju prilikom procjene postojanja opasnosti od odlaganja što, ponekada, ima za posljedicu preduzimanje radnji dokazivanja procedurama suprotnim zakonu i pribavljanju dokaza na nezakonit način. Kada su posebne istražne radnje u pitanju, mišljenja iznesena u ovom modulu, proizvod su teorijskog istraživanja i praktičnih iskustava koja je neophodno imati na umu ako se žele izbjeći situacije koje ne trpe odlaganje. Jedini kriterij kojim smo se vodili prilikom pripreme materijala za izradu ovog modula jeste olakšati primjenu posebnih istražnih radnji u praksi naravno u onom obimu koliko to dopušta rad. Ni izbliza nisu iscrpljene sve moguće situacije koje je naša praksa, kako policijska tako i tužilačka zabilježila, ali će nadamo se ovaj rad predstavljati dobar razlog da se posebnim istražnim radnjama posveti više pažnje, kako bi se ispunila njihova kako društveno korisna svrha, tako i očekivanja onih koji ih primjenjuju. Zbog toga, a kao rezultat nastojanja da se unaprijedi saradnja između policije i tužilaca i olakša rad neposrednim izvršiocima prilikom procjene preduzimanja radnji dokazivanja, kod kojih postoji opasnost od odlaganja, a time i nastojanja da se izbjegnu i eventualne greške u postupanju, je i nastao ovaj priručnik.

1 Uputstvo između Tužilaštva BiH i Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) kojim se uređuje dostavljanje obavještenja, usmjeravanje rada policije, obavještavanje javnosti i posebne istražne radnje. Vidi: Uputstvo o profesionalnim osnovama za saradnju između Državne agencije za istrage i zaštitu i tužilaštva BiH u otkrivanju i krivičnom gonjenju počinilaca krivičnih djela od 12. 10. 2005. 2 Odluka broj 02-02-6577/09 od 27.08. 2009. godine.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

5

II PROBLEMI U PRAKSI Radnje dokazivanja propisane su u dijelu prvom (Opšte odredbe), glava osma, Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine.3 Normirane su kroz 65 članova (od člana 51. do člana 115. navedenog zakona) i to sljedećim redoslijedom: 1. Pretresanje stana, prostorija i lica, 2. Privremeno oduzimanje predmeta i imovine, 3. Postupak sa sumnjivim stvarima, 4. Ispitivanje osumnjičenog, 5. Saslušanje svjedoka, 6. Uviđaj i rekonstrukcija, 7. Vještačenje. Normirane su na način da se precizno i jasno definiše procedura, odnosno postupak njihovog preduzimanja, ko je ovlašten za njihovo preduzimanje, odnosno ko kome izdaje naredbu, pod kojim uslovima se može odstupiti od pravila predviđenih za izvođenje radnji dokazivanja (uz precizno navođenje tih uslova), kome i kada se podnosi izvještaj o preduzetom, kao i sva druga pitanja koja se mogu pojaviti u njihovom provođenju. Pored navedenih radnji dokazivanja, zakonodavac u istom dijelu zakona, glava deveta, propisuje i druge radnje kao posebne, a po kojima se ova glava zakona i zove, tj. posebne istražne radnje. Posebne su, između ostalog, jer se mogu odrediti samo pod uslovom... ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama (član 116. stav 1. navedenog zakona, odnosno analogni članovi ZKP BD, ZKP RS i ZKP FBiH). Ovdje treba napomenuti da i entitetski zakoni, kao i Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta ovu materiju regulišu gotovo na identičan način. Normirajući ove radnje u kategoriji posebnih, zakonodavac posebnim istražnim radnjama daje takav značaj i zbog toga što se njihovom primjenom zadire u privatnost pojedinaca na prikriven način. Stoga, u težnji države da se na najefikasniji način suprotstavi organizovanom kriminalu i drugim oblicima „teških” krivičnih djela, zakonodavac njihovu primjenu omogućava samo pod uslovom da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama. I pored toga što su navedene radnje precizno i jasno normirane u njihovoj primjeni prisutne su određene nedoumice i dileme. A zašto se one javljaju? Osnovni razlog je u činjenici što se radi o materiji koja, pored objektivnih kategorija (činjenica koje postoje u svakom konkretnom slučaju i koje su nesporne), podrazumijeva i subjektivne među kojima je i ...procjena postojanja opasnosti od odlaganja.... Ali, prije elaboracije osnovne teme ovog rada, potrebno je ukazati i na neke od problema koji se javljaju u preduzimanju navedenih radnji, u cilju rasvjetljavanja „lakših ili težih, odnosno složenijih” krivičnih djela, jer je evidentno suočavanje sa ovim problemima tužilaca i ovlaštenih službenih lica. Sve ove probleme možemo kategorisati u dvije grupe i to subjektivne i objektivne prirode. S obzirom na temu modula, cijenimo da je pažnju potrebno usmjeriti upravo na probleme subjektivne prirode, jer će njihovo otklanjanje biti teže u odnosu na one objektivne prirode. Pitamo se koji je onda glavni razlog, odnosno šta je uzrok da u ovom radu ‘’prioritet’’ dajemo subjektivnim slabostima u primjeni radnji dokazivanja? To činimo, jer smo mišljenja da je osnovni uzrok problema u pogrešnom tumačenju promjena, koje su uvedene reformom krivičnoprocesnog zakonodavstva, odnosno donošenjem „novih” zakona o krivičnom postupku, te nedovoljno izgrađenoj praksi organa koji ih svakodnevno primjenjuju. Naime, 3

‘’Službeni glasnik BiH’’, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07 i 15/08 i 58/08..

6

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

društvo izašlo iz rata, suočeno sa sve većim porastom kriminaliteta i nesposobnošću da se sa istim bori na efikasan način, moralo je posegnuti za radikalnijim mjerama, odnosno valjalo je uvoditi promjene u ovoj oblasti. Donošenjem novih zakona o krivičnom postupku uvedene su promjene u provođenju, kako pretkrivičnog, tako i krivičnog postupka. Niz je novina koje “novo“ zakonodavstvo nudi, ali ćemo ovdje naznačiti samo neke. Tako, na primjer, uvodi se institut pregovaranja o krivnji, zaštita svjedoka, imunitet svjedoka, postupak protiv pravnih lica i drugo. Vođenje istrage se povjerava tužiocu, a napušta se koncept istražnog sudije. Istragu provodi tužilac ili policijski, poreski, carinski i drugi organi pod njegovim nadzorom. Uvodi se institut sudije za prethodni postupak i sudije za prethodno saslušanje. Posebno mjesto zauzimaju i posebne istražne radnje. Kako je već istaknuto, iako je pozicija tužioca izmijenjena, u odnosu na ranija rješenja, ona je jasno i precizno propisana „novim“ zakonom. Član 35. stav 1. ZKP BiH, odnosno analogni članovi ZKP BD, ZKP RS i ZKP FBiH, između ostalog, propisuju: Osnovno pravo i osnovna dužnost Tužioca je otkrivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela koja su u nadležnosti Suda. A u stavu 2: Tužilac ima pravo i dužan je da: a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza... Takođe, u slučaju postojanja osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo, pozicija i postupanje ovlaštenih službenih lica, prema nadležnom tužiocu, jasno i precizno je određena članom 218. ZKP BiH, odnosno analognim članovima ZKP BD, ZKP RS i ZKP FBiH, ‘’Nadzor tužioca nad radom ovlaštenih službenih lica’’, koji glasi: (1) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora preko pet godina, ovlašteno službeno lice je dužno odmah obavijestiti Tužioca i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere da se pronađe učinilac krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi i da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku. (2) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo iz stava 1. ovog člana ovlašteno službeno lice dužno je u slučaju opasnosti od odlaganja preduzeti neophodne radnje radi izvršenja zadatka iz stava 1. ovog člana. Prilikom preduzimanja ovih radnji, ovlašteno službeno lice dužno je postupati po ovom zakonu. O svemu što je preduzeto, ovlašteno službeno lice dužno je odmah obavijestiti Tužioca i dostaviti prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz. (3) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora do pet godina, ovlašteno službeno lice je dužno obavijestiti Tužioca o svim raspoloživim informacijama, radnjama i mjerama koje je preduzelo najkasnije sedam dana od dana saznanja o postojanju osnova sumnje da je krivično djelo učinjeno. Međutim, iako su prava i dužnosti precizno i jasno definisani, u praksi se javljaju problemi. Već je istaknuto, jedan od uzroka ovog problema je pogrešno tumačenje navedenih odredbi, odnosno izmjena stupanjem na snagu „novog” krivično procesnog zakonodavstva i različitih komentara koji su se mogli čuti od ovlaštenih službenih lica. Većina tih komentara je rezultat pravilne primjene navedenih izmjena, odnosno pozicije pojedinih organa u pretkrivičnom i krivičnom

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

7

postupku. Ali, ovdje ćemo govoriti o pogrešnim komentarima uzrokovanim nerazumijevanjem navedenih odredbi, u okviru kojih su prepoznatljiva dva stava: - Policiji je otežan rad, jer se očekuje maksimalna operativnost i efikasnost u rasvjetljavanju krivičnih djela bez samostalnosti u postupanju (iznose se stavovi da se praktično ništa ne može preduzeti bez tužioca i sl.). - Policiji je olakšan rad, jer se sve radi pod nadzorom tužioca, na kojem je i odgovornost postupanja ( iznose se stavovi ‘’Istragu u konkretnom slučaju provodi tužilaštvo, a mi postupamo po naredbama. Mi smo servis tužilaštva!’’). Uostalom, praktična iskustva policijskih agencija nam daju za pravo da ovako mislimo. Primjer : Dežurna služba PS za BS ... obaviještena je 08.09.2003. godine, u 13.00. sati, da se na putnom pravcu ... dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj ima povrijeđenih lica. O zaprimljenoj dojavi obaviješten je nadležni tužilac, koji je saopštio dežurnom PS da neće izlaziti na lice mjesta, tako da je uviđajna ekipa odmah po zaprimljenoj obavijesti izašla na lice mjesta radi vršenja uviđaja. Dolaskom na lice mjesta uviđajna ekipa saznaje da je u saobraćajnoj nezgodi učestvovalo jedno vozilo, te da je vozač istog povrijeđen, odnosno prebačen u bolnicu. Takođe, se uvjerava da je vozilo vlasništvo firme u kojoj je zaposlen vozač. Tokom vršenja uviđaja patrola policije je obaviještena da je vozač, uslijed zadobijenih povreda preminuo. Povodom navedene saobraćajne nezgode ..., otac nastradalog vozača podnio je predstavku kojom traži i utvrđivanje postupanja policajaca, u vezi sa ovom saobraćajnom nezgodom, smatrajući da je njegov sin stradao pod sumnjivim okolnostima. Ističe kako je učinjen propust, jer nije određeno vještačenje vozila, te traži da se utvrdi po čijoj naredbi je vozilo vraćeno vlasniku. U vezi sa navodima iznesenim u predstavci, provedena je unutrašnja istraga te sačinjen izveštaj u kojem se, između ostalog, navodi: - da je dana 08.09.2003. godine, u 13.00. sati, dežurna služba PS za BS ... obaviještena o navedenoj saobraćajnoj nezgodi, - da je uviđajna ekipa ove stanice odmah po zaprimljenoj dojavi upućena na lice mjesta, - da je o saobraćajnoj nezgodi obaviješten dežurni tužilac te da isti nije izlazio na lice mjesta, - da su uviđajnu ekipu činila dva policajca s tim da je prvi rukovodio uviđajem te sačinio zapisnik o uviđaju, dok je drugi vršio tehnički dio te sačinio skicu lica mjesta i fotodokumentaciju, - da je havarisano vozilo kojim je upravljao učesnik saobraćajne nezgode, nakon završenog uviđaja, prevezeno šlep službom , odnosno da ga je preuzeo poslovođa firme u kojoj je vozač bio zaposlen, - da je nakon završenog uviđaja u 15.30. sati, policajac koji je rukovodio uviđajem obavijestio dežurnog tužioca o okolnostima saobraćajne nezgode i da je vozač preminuo u bolnici u 14.30. sati te da naredi vještačenje krvi, kao i druge potrebne radnje, o čemu je istog dana sačinio i službenu zabilješku, a u izjavi navodi da ništa nije htio da preduzima na svoju ruku, te da je iz tog razloga i kontaktirao tužioca i tražio upute za dalje postupanje, - da je PS za BS ..., u vezi sa ovom saobraćajnom nezgodom, dana 06.10.2003. godine nadležnom tužilaštvu dostavila zapisnik o uviđaju, ljekarsku dokumentaciju i službenu zabilješku, - da je tužilaštvo, dopisom od 13.10.2003. godine, od ove PS tražilo dostavljanje skice lica mjesta i fotodokumentacije što je dostavljeno, uz dopis od 27.10.2003. godine, od kada tužilaštvo, od ove PS kao ni od policajaca koji su vršili uviđaj, nije tražilo bilo kakvo postupanje. Navedeni primjer potvrđuje mišljenje koje smo već iznijeli, odnosno ukazuje na nerazumijevanje odredbi važećeg Zakona o krivičnom postupku. Da je to tako najbolje se vidi iz izjave policajca

8

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

koji je rukovodio uviđajem, odnosno kada govori da ništa nije htio preduzeti na svoju ruku, te da je iz tog razloga kontaktirao tužioca i tražio upute za dalje postupanje. Bez želje da se u konkretnom slučaju stavljamo na jednu ili drugu stranu (da li je trebalo vještačiti sporno vozilo ili ne i kako, odnosno koliko je tužilac informisan o događaju) želimo skrenuti pažnju na nešto drugo. Naime, riječi ...nisam htio ništa da preduzimam na svoju ruku ... su ništa drugo do potvrda već citiranog stava, a koji glasi ... Mi postupamo po naredbama. Mi smo servis tužilaštva ... . One su potvrda pogrešnog poimanja uloge ovlaštenog službenog lica kada se nađe na licu mjesta. U konkretnom slučaju pažnja policajca za vršenje uviđaja skoncentrisana je samo na dokumentovanje zatečenog stanja, pa se u skladu sa takvim razmišljanjem može često čuti a i pročitati, pa i u ovom slučaju, kako je tužilac ovlastio uviđajnu ekipu da izvrši uviđaj, dok se o drugim radnjama manje razmišlja, upravo iz razloga što se smatra da ovlaštenja ili naredbe za preduzimanje takve radnje nema. Tako je, u konkretnom slučaju, pitanje vještačenja ostalo u drugom planu, bez obzira na odredbe člana 221. ZKP BiH, odnosno analognih članova ZKP BD, ZKP RS i ZKP FBiH u kojima, između ostalog, stoji ... ovlašteno službeno lice, nakon obavještavanja Tužioca, dužno je izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, osim pregleda, obdukcije i ekshumacije leša... . U stvari, ovdje se radi o zamjeni teza. Obavještava se tužilac te se očekuje naredba. Zanemaruje se činjenica da su ovlaštenja službenih lica izvorna, kao takva određena u zakonu, a obavještavanje je u svakom slučaju neophodno, ali prevashodno zbog nadzora tužioca nad radom ovlaštenih službenih lica, a nije niti može biti osnov za preduzimanje neke radnje. Međutim, pri tome je bitno pravilno razlikovati „određivanje potrebnih vještačenja “ kako je to sadržano u odrebama navedenog člana, odnosno analognih članova drugih ZKP u BiH, od vještačenja kao radnje dokazivanja, u smislu odredbi člana 95. do 115. ZKP BiH i njima analognih odredbi drugih ZKP u BiH, koje se primjenjuju u svakom pojedinom slučaju. Naime, odredbe člana 94. stav 1. i 2. ZKP BiH propisuju : „Uviđaj i rekonstrukcija događaja vrše se uz pomoć stručne osobe kriminalističko-tehničke ili druge struke, koja će pomoći u pronalaženju, osiguranju ili opisivanju tragova, izvršiti potrebna mjerenja i snimanja, sačiniti skicu i fotodokumentaciju ili prikupiti i druge podatke . Na uviđaj i rekonstrukciju može se pozvati i vještak, ako bi njegova prisutnost bila od koristi za davanje nalaza i mišljenja.“ Dakle, iz izloženog slijedi da ovlaštena službena lica mogu angažovati stručnu osobu ili vještaka kada su im potrebna dodatna stručna objašnjenja u vezi sa vršenjem uviđaja, odnosno kada im je stručna pomoć potrebna radi pravilnog usmjeravanja daljih aktivnosti na prikupljanju potrebnih dokaza. Ukoliko se tom prilikom ocijeni potrebnim određivanje vještačenja, iz razloga navedenih članom 95. ZKP BiH, odnosno analognih članova ZKP u BiH, treba imati u vidu i obavezno obezbijediti pismenu naredbu u skladu sa članom 96. navedenog zakona. Pored navedenog, istakli bi i praktične probleme koji nastaju zbog različitog poimanja standarda ‘’osnovi sumnje’’. Cijeneći navedene odredbe zakona i držeći se opšteprihvaćene definicije pojma ‘’osnovi sumnje’’ problema, odnosno dilema, ne bi trebalo biti. Ali, u praksi je to drugačije. Dileme su upravo oko stepena sumnje, odnosno stepena vjerovatnoće da li je izvršeno krivično djelo, a pogotovo da li se određeno lice može dovesti u vezu sa tim djelom, pa samim tim i oko vremena obavještavanja tužioca od strane ovlaštenih službenih lica. U vezi sa ovim pitanjem, u praksi su se iskristalisala dva stava : - Prerano obavještavanje tužioca nije dobro, jer se on bespotrebno opterećuje time što mu dostavlja, najčešće, operativni podatak, odnosno kriminalističko obavještajna informacija koju valja provjeriti i sl. - Neblagovremeno obavještavanje tužioca otežava istragu u početku, tužilac ne može provoditi kvalitetnu istragu ako nije na vrijeme obaviješten o svim saznanjima u konkretnoj stvari. Iako je dosadašnje iskustvo u zajedničkom postupanju ovlaštenih službenih lica i tužilaca, uglavnom dalo odgovor na ovakve situacije, navest ćemo slučajeve iz prakse koji, zbog svoje

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

9

specifičnosti, oslikavaju različitost u postupanju i poimanju stepena standarda osnovi sumnje. Primjer : Kriminalistička policija jedne policijske agencije u BiH, raspolaže saznanjem da određena lica vrše konkretna krivična djela. Do saznanja dolazi na način da jedan od izvršilaca prijavljuje sebe, ali i druga lica sa kojima je vršio, odnosno i dalje vrši krivična djela, ovlaštenom službenom licu i to dolaskom u prostorije te agencije. S obzirom da su se raspoloživa saznanja odnosila na izvršenje teških krivičnih djela iz oblasti organizovanog kriminaliteta, za koja kažu da pripadaju, tzv. sivoj zoni, stav kriminalističke policije je da navode prijave treba prethodno provjeriti. Napominjemo da su lica koja se sumnjiče za izvršenje krivičnih djela, kao i oštećeni, javne ličnosti (biznismeni, političari, novinari i sl.). Dakle, saznanja s kojima raspolaže kriminalistička policija u ovoj situacji ne vrednuju se stepenom vjerovatnoće ‘’ osnovi sumnje ‘’, tj. o njima se ne obavještava nadležni tužilac odmah, jer je mišljenje da iste treba provjeriti. Naknadna postupanja policije, te konsultacije sa tužiocem, rezultirale su podnošenjem izvještaja Tužilaštvu BiH o počinjenom krivičnom djelu, protiv određenog broja lica, zbog sumnje da su počinili krivično djelo Organizovani kriminal, iz člana 250. stav 1. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelima Prevara, iz člana 239. stav 1. i Iznude, iz člana 242. stav 1. KZ RS. Navedeni primjer pokazuje da je u ocjeni stepena vjerovatnoće – osnov sumnje prevladao stav onih „prvih“ , tj. da je sva ova saznanja trebalo provjeriti. Ne želeći se opredjeljivati ni u ovom slučaju, bez obzira na njegovu specifičnost, počevši od načina saznanja, ozbiljnosti informacije, odnosno „težine“ krivičnog djela koje se prijavljuje i na koja se lica odnosi, u vezi sa ovakvim stavom nameće se više pitanja. Tako, na primjer, zašto bi se ovaj slučaj razlikovao od slučajeva koji su navedeni u daljem dijelu rada pa da se o njemu odmah ne obavještava nadležni tužilac? Kako, pri ovakvom stavu, efikasno i kvalitetno dokumentovati, odnosno provjeriti navode prijave? Postavljena pitanja se neminovno nameću, kao i razmišljanje da je ovo, upravo dobar primjer kada je policija raspoloživa saznanja trebala odmah ‘’podijeliti’’ sa nadležnim tužilaštvom, odnosno tužiocem i to na način da se usmeno, ali i u pismenoj formi, obavijesti o istim, sa prijedlogom da se odobri primjena adekvatnih radnji dokazivanja (u ovom slučaju posebnih). Slučaj se, nedugo nakon prijavljivanja policiji, počeo medijski eksploatisati, što je dodatno otežavalo istragu, odnosno dokazivanje. Primjeri koje ćemo navesti su, takođe, interesantni. Primjer 1: Dežurna služba PS ... obaviještena je, dana 20.04.2007. godine, da su radnici službe obezbjeđenja Tržnog centra ... registrovali, pomoću video nadzora, lice koje robu uzetu sa police stavlja u torbu a ne u korpu, te na taj način izbjegava plaćanje robe. Na lice mjesta upućena je patrola policije, koja u prostorijama Tržnog centra zatiče radnog kolegu ..., visoko pozicioniranog radnika kriminalističke policije, a od radnika obezbjeđenja dolazi do sljedećih saznanja: - da je ... , dana 20.04.07. godine, prilikom kupovine namirnica, odvojivši se od supruge i djece, prišao policama sa DVD-ovima, uzeo 3 komada DVD-a i stavio ih u manju torbu, koju je nosio, - da prilikom izlaska iz prodajnog prostora, pokazivanja i plaćanja ostale kupljene robe, kod radnika na kasi nije pokazao, niti platio 3 DVD-a, iako ih je u tom trenutku imao kod sebe u torbi, - da mu je nakon izlaska iz prodajnog prostora prišao radnik obezbjeđenja te nakon sravnjenja računa za kupljenu robu, u prostoriji za video nadzor, utvrdio da na računu nisu prikazana 3 DVD-a (vidljivo i iz računa prema kome je vrijednost kupljene i plaćene robe 239,91 KM),

10

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

- da je ... , u prostoriji za video nadzor, iz torbe izvadio otuđene DVD-ove i predao radnicima obezbjeđenja, koji su potom pozvali dežurnu službu PS ... . Nakon što se uvjerila u navedeno, patrola policije lišava slobode ... u 20.45. sati, oduzima otuđene DVD-ove, te istog privodi u prostorije policije radi uzimanja izjave, zbog postojanja osnova sumnje da je počinio KD krađe. ... je istog dana u 22.45. sati otpušten iz prostorija PS ... , a 23.04.2007. godine oduzeti DVD-ovi su uz potvrdu predati ovlaštenom radniku Tržnog centra ... . Pored navedenog, a u vezi sa ovim slučajem, ovlaštena službena lica PS ... saslušala su i uzela izjavu na zapisnik od svjedoka ovog događaja. Tržni centar je 23.04.2007. godine PS ... dostavio odštetni zahtjev u kojem navodi da postoje osnovi sumnje da je ... , tj. isto lice otuđilo istovrsne robe (dana 22.01.2007. godine u vrijednosti od 16,10 KM, te dana 01.03.2007. godine u vrijednosti od 15,10 KM). Pored odštetnog zahtjeva dostavljeni su i video zapisi za navedene dane. U vezi sa ovim slučajem, od strane Inspektorata za unutrašnju kontrolu, po službenoj dužnosti, provedena je unutrašnja istraga protiv ... , radi utvrđivanja disciplinske odgovornosti. S tim u vezi zatražena je od PS ... kompletna dokumentacija. Pored gore navedene dokumentacije dostavljena je i službena zabilješka ovlaštenog službenog lica, koje je postupalo u ovom predmetu, a povodom konsultacija sa tužiocem, te izvještaj o događaju, dostavljen 11.07.2007. godine od strane kriminalističke policije nadležnom tužilaštvu. U službenoj zabilješci, sačinjenoj 15.05.2007. godine, od strane radnika kriminalističke policije koji je postupao po ovom predmetu piše: Sastavljena dana 15.05.2007. god. u prostorijama ... povodom konsultacija sa tužiocem u ... a na okolnosti KD-a Krađe ... učinjenog od strane ... dana 20.04.2007. godine u TC ... tri DVD-a, koji je isti dan lišen slobode od strane radnika PS ... i sproveden u njihove prostorije a zatim predan na daljnji rad u OKP PS ... . Nakon obavljenih konsultacija sa tužiocem OT ... na gore navedene okolnosti a samim tim i detaljnog pregleda predmeta isti je izjavio sljedeće: ‘’S obzirom da se radi o krivičnom djelu krađe, a u ovom slučaju je ostvarena mala materijalna dobit u iznosu od 20,27 KM, a samim tim i oštećena strana je obeštećena i ne želi da se predmet goni po službenoj dužnosti. Moj stav, a i stav mog šefa u dogovoru sa vašim šefom, je takav da se mala materijalna šteta koja ne prelazi iznos od 100 KM, neće pokretati krivičnim postupkom, pa tako ni u ovom slučaju neće se pokrenuti krivični postupak protiv ... . U izvještaju Sektora kriminalističke policije, dostavljenog 11.07.2008. godine Okružnom tužilaštvu ... naslovljen kao izvještaj o događaju stoji: Dana 20.04.2007. godine oko 20.45. sati radnici PS ... su obaviješteni od radnika obezbjeđenja TC ... da su zadržali lice ... , zbog izvršenog krivičnog djela Krađe iz člana 23. stav 1. KZ RS tri CD u vrijednosti 20,27 KM, na taj način što je sa rafa otuđio pomenute CD-e, a zatim prošao pored naplatne kase neplativši iste. Radnici obezbjeđenja TC ... su na video zapisu primijetili krađu, te su od ... zatražili račun i ustanovili da pomenuta tri CD-a nisu naplaćena, o čemu su obavijestili policiju. Radnici OKP PS ... su uzeli izjavu od osumnjičenog ... na gore navedene okolnosti krivičnog djela, uzeli izjavu od svjedoka ... i ... radnika obezbjeđenja TC ..., uzeli izjavu od građanina odgovornog lica u TC ... . O svemu gore navedenom obaviješten je tužilac Okružnog tužilaštva ..., kojem dostavljamo izvještaj sa prilozima na daljnje postupanje. Primjer 2: Inspektoratu za unutrašnju kontrolu PS ... dostavila je zahtjev za provođenje unutrašnjeg postupka protiv policajca, zaposlenog u toj stanici, a čiji tekst prenosimo u cjelini: Dana 28.02.2008. godine, PS ... zaprimila je anonimnu pismenu prijavu koja glasi: U februaru je u ......uhvaćen policajac da krade. Ovim vas obavještavam da poduzmete nešto protiv tog

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

11

policajca, a potpisala se nisam iz razumljivih razloga. Odmah po zaprimljenoj prijavi na lice mjesta izašli su radnici OKP PS ... koji su obavili informativni razgovor sa radnikom obezbjeđenja ... koji je zaposlen u agenciji ... a vrši obezbjeđenje prodajnog prostora ... i sa rukovodiocem prodajnog objekta ... . Isti su izjavili da je tačno da je uhvaćen policajac koji je otuđio žilete za brijanje ‘’Mach 3’’ u ... te da je isti u to vrijeme bio u civilnom odijelu te da je sve to zabilježeno na video snimku. Radnici OKP PS ... izvršili su pregled video snimka na kojem se vidi da se radi o policajcu PS ... koji u to vrijeme nije bio na službi, a bio je u civilnom odijelu. Takođe se vidi kako prijavljeni iz korpe uzima pomenute žilete za brijanje i iste stavlja pod rukav jakne koju je imao na sebi. O svemu je obaviješten dežurni tužilac OT ... koja je izjavila da se preduzeću ... podnese pismeni zahtjev, da dostave video snimak na kojem se vidi izvršenje krivičnog djela te da se saslušaju svi svjedoci i osumnjičeni. Dana 29.02.2008. godine u svojstvu svjedoka saslušani su radnici obezbjeđenja ... i ... koji su izjavili da je ... dana 01.02.2008. godine oko 11.00. sati otuđio pomenute žilete za brijanje što su oni utvrdili preko video nadzora te da je iste sakrio pod rukav jakne, a zatim izašao i iste nije platio na kasi. Nakon što su utvrdili putem video nadzora radnik obezbjeđenja ... je telefonom pozvao ... da dođe i plati pomenute žilete za brijanje a što je … i učinio u večernjim satima, tačnije oko 19.30. sati istog dana. O tome svjedoči fotokopija računa koji je … platio, fotokopija njegove lične karte i fotokopija zapisnika koji je sačinio .. a potpisao ... . Dana 29.02.2008. godine od strane radnika obezbjeđenja ... radnicima OKP PS ... dostavljen je snimak izvršenja krivičnog djela na CD disku u dva primjerka od kojih će jedan biti dostavljen uz izvještaj, a drugi Inspektoratu za unutrašnju kontrolu .... Dana 29.02.2008. godine pozvan je i saslušan u svojstvu osumnjičenog i ... o čemu je sačinjen zapisnik o uzimanju izjave od osumnjičenog, a dana 03.03.2008. godine u svojstvu svjedoka saslušan je i teći radnik obezbjeđenja u ... o čemu je sačinjen zapisnik o salušanju svjedoka, a isti je tom prilikom priložio fotokopiju računa koji je platio ... , fotokopiju lične karte ... i fotokopiju zapisnika koji je sačinio ... a potpisao ... . Iz navedenog može se zaključiti da je imenovani počinio navedeno djelo. Molim vas da utvrdite elemente disciplinske odgovornosti.’’Napominjemo da je gore navedena PS protiv policajca ... dana 03.03.2008. godine nadležnom tužilaštvu dostavila izvještaj zbog toga što postoje osnovi sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 231. stav 2. KZ RS, otuđivši žilete za brijanje, vrijednosti 7,35 KM na način kako je gore već opisano. Navedeni primjeri pokazuju, a što sam već rekli, različitost u postupanju ovlaštenih službenih lica, odnosno različito poimanje osnova sumnje, obrazlažući to i konkretnim razlozima. Ovi primjeri pokazuju potpuno različit stav ovlaštenih službenih lica u gotovo identičnim situacijama. Razlika je samo u tome što je u prvom slučaju počinilac rukovodni radnik, a u drugom policajac. Svjesni smo kako ima i onih koji će reći da, bez obzira što je različit pristup predmetima, će na kraju ishod postupka biti isti, jer će nadležni tužilac imati mogućnost da na osnovu dostavljenog materijala, bez obzira u kojoj formi je dostavljen, donese odluku. Međutim, pod pretpostavkom da to tako bude, mišljenja smo da je ovdje bitno nešto drugo. Kažemo pod pretpostavkom zato što je nejasan navod iz pomenute službene zabilješke u kojoj, između ostalog, piše ...oštećena strana je obeštećena a i ne želi da se predmet provodi po službenoj dužnosti ... . Nejasan je iz razloga što je član 231. stav 2. KZ RS veoma jasan i glasi ... Ako vrijednost ukradene stvari ne prelazi iznos od 200 KM, a učinilac je išao za tim da pribavi malu imovinsku korist, kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine. Dakle, imajući u vidu navedenu odredbu za očekivati je bilo da i u ovom slučaju, od strane policije, bude podnesen izvještaj protiv počinioca. Ali to drugo, na šta želimo ukazati je, upravo, taj subjektivni problem istaknut u uvodnom dijelu. On se u navedenim primjerima ogleda u različitom poimanju standarda osnovi sumnje, pogrešnom poimanju pozicije ovlaštenog službenog lica i sl. Ta različitost u postupanju i pogrešno poimanje neminovno uzrokuje i dodatne probleme u postupanju i to na relaciji ovlašteno službeno lice i postupajući tužilac. Unutrašnji postupci, provedeni povodom

12

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

ovakvih propusta u postupanju ovlaštenih službenih lica, pokazali su da se navedeni problemi ne završavaju samo na njihovom postupanju. Naime, kada se provjeravaju navodi ovlaštenih službenih lica iz službenih zabilješki, sačinjenih povodom ostvarenog kontakta sa tužiocem, može se čuti kako se tužilac sjeća, primjera radi, telefonskog razgovora ali ne i svih detalja navedenih u službenoj zabilješci ovlaštenog službenog lica. To pokazuje da komunikacija između ovlaštenog službenog lica i postupajućeg tužioca nije adekvatna pa samim tim i nadzor nad radom ovlaštenih službenih lica. Ovakva komunikacija za posljedicu ima nekvalitetno provedenu istragu, te bespotrebno prebacivanje odgovornosti sa jednih na druge. Zbog svega navedenog, mišljenja smo, na pitanje koji su kriteriji u procjeni postojanja opasnosti od odlaganja u postupku preduzimanja nekih radnji dokazivanja, odgovor je dala praksa. Ona pokazuje da je za uspješnu istragu, prije svega, neophodno ispravno poimanje pozicije, odnosno ovlaštenja koja pojedini učesnici u postupku imaju, te njihova dosljedna primjena. Pored toga, bitna je koordinacija rada čija je efikasnost i uspješnost uslovljena pravovremenim i adekvatnim informisanjem nadležnog postupajućeg tužioca od strane ovlaštenog službenog lica. Ovim metodom rada, tužilac ima mogućnost koordinacije rada i nadzora, u cilju potpunog sagledavanja svih okolnosti konkretnog slučaja, usmjeravanje istrage, odnosno razmatranja, predlaganja i preduzimanja potrebnih radnji dokazivanja. Takvim metodom rada stvaraju se uslovi za zakonito i efikasno postupanje tužioca i ovlaštenih službenih lica u provođenju istrage. A pitanje, kada i koju radnju dokazivanja preduzeti, treba rješavati od slučaja do slučaja i to uz uvažavanje pravila kriminalistike. Dakle, zajedničkom analizom svih raspoloživih saznanja, uz primjenu pravila kriminalističke taktike, tehnike i metodike, i to u svakom konkretnom slučaju, dolazit će se do najboljeg odgovora na pitanje postavljeno u naslovu rada. Rukovođeni i ovim iskustvima, u cilju efikasnije i uspješnije komunikacije i saradnje, članom 1.-5 Uputstva regulisana je procedura postupanja OSL-a i tužilaca u međusobnom obavještavanju, način i sadržaj, odnosno postupak po obavještenjima, što će, nadamo se, otkloniti dosadašnje probleme u praksi postupanja, a istovremeno doprinijeti kvalitetnijoj istrazi.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

13

III PROCJENA OPASNOSTI OD ODLAGANJA KOD PREDUZIMANJA RADNJI DOKAZIVANJA 1.

Radnje dokazivanja

Radnje dokazivanja predstavljaju istražni mehanizam, sredstvo kojim se prikupljaju i obezbjeđuju dokazi u krivičnom postupku, u cilju utvrđivanja tačnog i potpunog činjeničnog stanja, odnosno utvrđivanja istine o predmetu istrage. Radnje dokazivanja se preduzimaju radi pribavljanja i obezbjeđivanja dokaza koji terete kao i onih koji idu u korist osumnjičenog, a koje su bitne za svaki konkretni slučaj, u odnosu na sve zakonske odredbe koje mogu biti primijenjene. Ovu obavezu određuje princip Jednakosti u postupanju, u stavu 2. člana 14. ZKP BiH, odnosno analognih članova ZKP u BiH. Navedeni član obavezuje tužioca, kao i druge organe koji učestvuju u postupku, odnosno ovlaštena službena lica, da s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete odnosno idu u korist osumnjičenom. Koje će se radnje dokazivanja preduzeti i kada, cijeni tužilac u svakom konkretnom slučaju, procjenom strategije i planom istrage, u cilju uspješnog pribavljanja i obezbjeđivanja zakonitih dokaza koji će mu omogućiti donošenje jedne od mogućih konačnih odluka. ( Članom 6. Uputstva sačinjavanje zajedničkog plana se preporučuje, naročito u istragama u složenim i kompleksnim predmetima. ) Posebno tužilac, zajedno sa ovlaštenim službenim licima policije kao i drugih agencija za provođenje zakona, treba da procjeni koje radnje dokazivanja je potrebno preduzeti odmah, zbog postojanja opasnosti od odlaganja. 4 Formulacija «opasnost od odlaganja» se koristi za preduzimanje hitnih radnji dokazivanja. Ta hitnost ili opasnost od odlaganja ogleda se u tome što bi eventualno kasnije pribavljanje tih dokaza bilo nemoguće ili bi njihovo preduzimanje bilo povezano sa znatnim poteškoćama. Osnovni zadatak tužioca i ovlaštenih službenih lica jeste da prepoznaju takvu situaciju. To je veoma važan trenutak zbog toga što pravilno, odnosno nepravilno, procjenjivanje takve situacije može imati odlučujući utjecaj na uspješno vođenje tog krivičnog postupka. S jedne strane, ishitreno preduzimanje nekih radnji dokazivanja bez kontrole suda, može imati za posljedicu nezakonito pribavljanje dokaza, pa samim tim i pravno neupotrebljiv dokaz, (narušavanje prava na privatnost, poštivanje porodičnog života i stana, kao i kršenje drugih osnovnih ljudskih prava). S druge strane, oklijevanje u preduzimanju nekih radnji dokazivanja u slučaju hitnosti, rizikuje se da se neopravdano izgubi mogućnost pribavljanja takvog dokaza. Zbog toga je procjena momenta o postojanju opasnosti od odlaganja veoma važan momenat ako ne i najvažnija odluka tužioca i ovlaštenih službenih lica koju donose prilikom preduzimanja pojedinih radnji dokazivanja. Radnje dokazivanja u Zakonu o krivičnom postupku BiH, obuhvaćene su glavom VIII odnosno odgovarajućom glavom Zakona o krivičnom postupku FBiH, RS i BD, koji Zakoni o krivičnom postupku propisuju sljedeće radnje dokazivanja: 1. Pretresanje stana, prostorija i osoba,5 2. Privremeno oduzimanje predmeta i imovine,6 3. Postupak sa sumnjivim stvarima,7 4. Ispitivanje osumnjičenog,8 4 5 6 7 8

Ovdje se prije svega misli na član 218. st.2. ZKP BIH, odnosno odgovarajuće članove ZKP FBiH, RS i BD BiH, kao i smjernice date članom 23. Uputstva. Član 51. ZKP BiH i BD, član 115. RS i član 65. FBiH. Član 65. ZKP BiH i BD, član 129. RS i član 79. FBiH. Član 75. ZKP BiH i BD, član 139. RS i član 89. FBiH. Član 77. ZKP BiH i BD, član 141. RS i član 91. FBiH.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

14 5. Saslušanje svjedoka, 9 6. Uviđaj i rekonstrukcija,10 7. Vještačenje.11 1.1.

Pretresanje stana, prostorija i osoba

Pretresanje stana, prostorija i osoba, kao radnja dokazivanja, propisana je odredbom člana 51. Zakona o krivičnom postupku BiH kao i odgovarajućim odredbama ZKP RS , FBiH i BD, koji glasi: (1) « Pretresanje stana i ostalih prostorija osumnjičenog, odnosno optuženog i drugih osoba, kao i njihovih pokretnih stvari izvan stana, može se poduzeti samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da se kod njih nalaze učinilac, saučesnik, tragovi krivičnog djela ili predmeti važni za postupak ». (2) « Pretresanje pokretnih stvari, u smislu odredbe stava 1. ovog člana, obuhvata i pretresanje kompjuterskih sistema, uređaja za pohranjivanje kompjuterskih i elektronskih podataka, kao i mobilnih telefonskih aparata. Lica koja se koriste ovim uređajima dužna su da omoguće pristup, predaju medije na kojima su pohranjeni podaci, te pruže potrebna obavještenja za upotrebu tih uređaja. Lice koje odbije njihovu predaju može se kazniti prema odredbi člana 65. ZKP BiH». (3) « Pretresanje kompjutera i sličnih uređaja iz stava 2. ovog člana može se preduzeti uz pomoć stručnog lica». Dakle, preduslov za preduzimanje ove radnje dokazivanja, kao i drugih radnji dokazivanja je provođenje istrage, odnosno postojanje osnova za sumnju da je počinjeno krivično djelo. Sud na osnovu zahtjeva tužioca ili ovlaštene službene osobe, koja je dobila odobrenje od tužioca za izdavanje naredbe za pretresanje, procjenjuje postojanje osnova za sumnju da će se u tom stanu ili prostoriji pronaći predmeti pretresanja, učinilac, saučesnik, tragovi krivičnog djela ili predmeti važni za krivični postupak, te nema obavezu da cijeni cjelishodnost preduzimanja ove radnje dokazivanja. Dalje, ova radnja dokazivanja nije ograničena samo na osumnjičenog, odnosno optuženog, nego se može primijeniti na sva lica za koja postoji dovoljno osnova za sumnju da će se u njihovom stanu, ostalim prostorijama ili drugim pokretnim stvarima pronaći učinilac, saučesnik, tragovi krivičnog djela ili predmeti važni za krivični postupak. Odredbom stava 2. navedenog člana, regulisano je da pretresanje pokretnih stvari, u smislu stava 1. ovog člana obuhvata i pretresanje kompjutera i sličnih uređaja za automatsku obradu podataka koji su sa njima u vezi kao i mobilnih telefonskih aparata (što je propisano izmjenama Zakona o krivičnom postupku BiH od jula 2008.godine). Istim izmjenama Zakona o krivičnom postupku BiH, uveden je i novi stav, tog člana, koji propisuje da se pretresanje kompjutera i sličnih uređaja iz stava dva može poduzeti uz pomoć stručne osobe (takvu odredbu je ranije sadržavao ZKP RS). Zahtjev za pretresanje mogu podnijeti tužilac ili ovlaštena službena lica, koja su dobila odobrenje od tužioca, a koji može biti u pismenoj ili usmenoj formi. Sadržaj zahtjeva za pretresanje decidno je određen članom 55. ZKP BiH kao i odgovarajućim članovima ZKP RS, FBiH i BD. Dakle, cilj pretresanja je prikupljanje i obezbjeđivanje dokaza, a naredba za pretresanje treba sadržavati i konkretne okolnosti bitne za privremeno oduzimanje predmeta, dok je samo pretresanje zakonska radnja koja za posljedicu ima prinudno, privremeno oduzimanje predmeta, koji će služiti kao dokaz u krivičnom postupku, mimo volje lica koje se, ili čiji se stan, ostale prostorije ili druge pokretne stvari pretresaju. 9 10 11

Član 81. ZKP BiH i BD, član 145. RS i član 96. FBiH. Član 92. ZKP BiH i BD, član 156. RS i član 106. FBiH. Član 95. ZKP BiH i BD, član 156. RS i član 109. FBiH.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

15

Istom zakonskom odredbom predviđeno je da se uz zahtjev za pretresanje može predložiti: - da se naredba za pretresanje izvrši u bilo koje vrijeme, zato što postoji osnovana sumnja da pretresanje neće moći biti izvršeno u vremenskom periodu od 6.00. do 21.00. sat , da će se traženi predmeti skloniti i uništiti ako se naredba ne izvrši odmah, kao i da će osoba koja se traži pobjeći ili počiniti drugo krivično djelo ili da može ugroziti bezbjednost ovlaštene službene osobe ili druge osobe ako se naredba ne izvrši odmah ili u vremenskom periodu od 21.00. do 6.00. sati. - da ovlašteno službeno lice izvrši naredbu bez prethodne predaje naredbe, ako postoji osnovana sumnja da se traženi predmeti mogu lako i brzo uništiti ako se odmah ne oduzmu, da predaja naredbe može ugroziti bezbjednost ovlaštenog službenog ili drugog lica, kao i da će osoba koja se traži počiniti drugo krivično djelo ili ugroziti bezbjednost ovlaštenog službenog ili drugog lica. - Ovaj dopunski sadržaj naredbe za pretresanje čini u stvari prijedloge za izuzetno postupanje, odnosno za postupanje mimo uobičajenog postupka pretresanja, predviđenog u članu 59. stav 2. i člana 60. ZKP BiH, koji predviđaju da se naredba za pretresanje može izvršiti samo u vremenskom periodu od 6.00. do 21.00. sat, odnosno koji predviđaju obavezu ovlaštenog službenog lica da prije početka pretresanja preda naredbu za pretresanje licu koje se, odnosno od kojeg će se izvršiti pretresanje. Stoga, sve pojedine okolnosti i činjenice, na osnovu kojih se ukazuje potreba za ove dopunske prijedloge, u svakom pojedinom slučaju, moraju biti utvrđene i konkretno obrazložene, kako bi se mogla izvršiti svestrana ocjena i donijeti odluke o opravdanosti njihove primjene. Članom 56. Zakona o krivičnom postupku BiH, kao i odgovarajućim članovima ZKP FBiH, RS i BD, je omogućeno podnošenje usmenog zahtjeva za izdavanje naredbe za pretresanje kada postoji opasnost od odlaganja. U tom slučaju kad je podnesen usmeni zahtjev za izdavanje naredbe za pretresanje, sudija za prethodni postupak će dalji tok razgovora zabilježiti. U slučaju kad se koristi zvučni ili stenografski zapisnik, zapisnik se u roku od 24 sata mora dati na prepis čija se istovjetnost ovjerava i čuva sa originalnim zapisnikom. Takođe, izuzetno, ako postoji potreba za hitnim postupanjem (u zakonu propisanim slučajevima) može se odstupiti od pravila da se pretresanje stana i drugih prostorija provodi na osnovu pismene i obrazložene sudske naredbe i uz prisustvo dva svjedoka, te izvršiti pretresanje bez naredbe (član 64. ZKP BiH i odgovarajući članovi ZKP RS, BD i FBiH). Pretresanje bez naredbe obavlja ovlašteno službeno lice prema vlastitoj procjeni o potrebi takvog pretresanja i tek nakon obavljenog pretresanja bez naredbe i bez prisustva svjedoka izvještaj o takvom pretresanju sa konkretnim razlozima koji su uzrokovali takvo postupanje, dostavlja tužiocu koji je opet dužan da o tome obavijesti sudiju za prethodni postupak. Dakle, tužilac po dobivanju takvog izvještaja, na osnovu prava nadzora, vrši procjenu opravdanosti takvog pretresanja, bez naredbe, te dokaze pribavljene takvim pretresanjem kao nezakonite neće koristiti u daljem toku postupka. Ako prilikom vršenja pretresanja budu pronađeni predmeti ili tragovi krivičnog djela koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, ovlašteno službeno lice će ih privremeno oduzeti i o tome u izvještaju obavijestiti tužioca, a o oduzetim predmetima će izdati potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, te predmete koji su oduzeti, bez odlaganja, predati sudu. Postupak izvršenja naredbe za pretresanje je detaljno propisan odredbom člana 60. ZKP BiH kao i odgovarajućim odredbama ZKP FBiH, RS i BD. Posljedice nezakonitog pretresanja stana, ostalih prostorija i drugih pokretnih stvari i osoba su nezakonito pribavljeni dokazi koji se kao takvi ne mogu koristiti u krivičnom postupku, odnosno ne mogu poslužiti za donošenje sudske odluke. Ako se presuda zasniva na ovakvom dokazu, učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKP BiH, odnosno odgovarajućeg člana ZKP FBiH , RS i BD.

16

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

Pored direktnih posljedica nezakonito pribavljenih dokaza, koji se ogledaju u nemogućnosti korištenja takvih dokaza, u krivičnom postupku mogu, iz takvih nezakonitih dokaza, proisteći i drugi dokazi koji, samim tim što proističu iz nezakonitih dokaza, postaju nezakoniti dokazi (takozvani plodovi otrovnog drveta). Pretresanje kao radnja dokazivanja, po pravilu, se poduzima kao hitna istražna radnja dokazivanja, ali se ona može obuhvatiti i u kasnijim stadijima krivičnog postupka. Između pretresanja koje je poduzeto u istrazi i onog koje je poduzeto u kasnijim stadijima krivičnog postupka nema nikakve razlike, u pogledu uslova pod kojima se pretresanje poduzima. Pretresanje se ne ograničava samo na opažanje čulima, već obuhvata i pretraživanje prostora ili pokretnih stvari, kako bi se pronašle osobe i privremeno oduzeli predmeti. Pretresanje stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari može se poduzeti, dakle, samo onda ako ima dovoljno osnova za sumnju da će se pri pretresanju pronaći izvršilac krivičnog djela ili saučesnik ili otkriti tragovi izvršenja krivičnog djela ili pronaći predmeti važni za krivični postupak. Kad postoji dovoljno osnova za sumnju, određuje se prema okolnostima u svakom konkretnom slučaju. Kao objekti pretresanja navode se stan i ostale prostorije osumnjičenog, odnosno optuženog i drugih osoba, njihove pokretne stvari izvan stana kao i mobilnih telefonskih aparata. Stan i ostale prostorije te pokretne stvari, kao objekti pretresanja mogu biti u vlasništvu osumnjičenog, optuženog ili druge osobe. Prevozna sredstva u širem smislu riječi, koja ne služe za stanovanje (automobil, brod, avion i sl.) se pretresaju na način na koji se vrši pretresanje pokretnih stvari. Pretresanje stana i ostalih prostorija obuhvata njihov pregled i pretraživanje ali i pregled i pretraživanje, odnosno pretresanje pokretnih stvari koje se u njima nalaze. Pretraživanje prirodnih prostora nije obuhvaćeno tom zakonskom odredbom (ceste, rijeke, polja, parkovi) međutim i takvo pretraživanje i pretresanje je moguće, ali to pretraživanje se može podvesti pod neke druge radnje dokazivanja, npr. uviđaj ili vještačenje. U praksi se često kao važno pitanje postavlja, s jedne strane, razgraničenje između pregleda prevoznih sredstava, putnika i prtljage i pretraživanja (misli se na pregled) određenih objekata i prostorija državnih organa, javnih preduzeća i ustanova koje ovlaštena službena lica poduzimaju po službenoj dužnosti, na osnovu člana 219. stav 1. ZKP BiH s jedne strane i s druge strane pretresanja prostorija i pokretnih stvari koji takođe poduzimaju ovlaštena službena lica ali na osnovu sudske naredbe za pretresanje ili bez naredbe u okviru uslova iz člana 64. tog zakona. Razlika između pregleda i pretresa je, između ostalog, i u okolnosti da se pregledom kao izvidnom radnjom dobivena saznanja ne mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku, dok se rezultati pretresanja, kao radnja dokazivanja, mogu koristiti kao dokaz u krivičnom postupku. Pregled isključuje otvaranje i pretres prevoznih sredstava, njegovih dijelova, putnika (izuzev pregleda rukama vanjskih dijelova odjeće i obuće) ili prtljage. Zahvat u prevozno sredstvo na način koji je izvan pregleda (rastavljanjem prevoznog sredstva, odvajanjem dijelova, otvaranje unutrašnjih pretinaca, otvaranje prtljažnika i sl.) može se obaviti jedino u okviru radnje pretresanja. Pretres prevoznog sredstva obuhvata pretresanje vanjskog i unutrašnjeg prostora prevoznog sredstva, putnika, prtljage i drugih pokretnih stvari u prevoznom sredstvu, kao i onih pokretnih stvari koji su s njim u vezi (prikolica). Dakle, policija ne može otvarati sumnjive vreće, torbe, kofere i slično, nego mora vozilo zadržati do izdavanja sudske naredbe za njegov pretres. Veoma je delikatno utvrđivanje granice između pregleda i pretresa i svako ovlašteno lice koje postupa u takvim slučajevima mora zaista dobro poznavati zakonske propise i u konkretnoj situaciji kada ima dilemu, o tome komunicirati sa tužiocem kako bi ta njihova radnja bila zakonita i upotrebljiva u krivičnom postupku. Od pretresa u krivičnom postupku, treba odvojiti pretrese koji se preduzimaju u nekom drugom postupku, odnosno pretresanja na osnovu propisa drugih zakona (npr. iz razloga bezbjednosti u

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

17

avio-prometu, prilikom prelaska državne granice, prilikom prijema u ustanovu za izdržavanje zatvorske kazne ili mjere lišenja slobode ili u okviru ovlaštenja policijskih službenika u državnoj agenciji za istrage i zaštitu i granične policije). 1.2. Pretresanje osobe

Pretresanje osobe može se poduzeti kad je vjerovatno da je ta osoba počinila krivično djelo ili da će se pretresanjem pronaći predmeti ili tragovi važni za krivični postupak. Kao i kod pretresanja stana i drugih prostorija i kod pretresanja osoba neophodno je da postoji vjerovatnost da je određena osoba počinila krivično djelo, odnosno da postoji sumnja u tom pravcu. Svrha pretresanja može se postići pretresanjem i svake druge osobe koja nije ni izvršilac krivičnog djela niti njegov suizvršilac, što znači da uslov za pretresanje drugih osoba jeste vjerovatnost da se kod tih osoba nalaze predmeti i tragovi važni za krivični postupak. Pretresanje osobe obuhvata pretraživanje na tijelu (pretraživanje površine tijela osobe, kose, šupljina tjelesnih nabora, pod pazuhom, ispod nokata i sl.). Pretresanje na tijelu osobe može ići samo do granice gdje počinje radnja kojom se više ne prikupljaju predmeti, tragovi ili dokazi važni za krivični postupak, nego započinje postupak utvrđivanja činjenica. Prelazeći ovu granicu, prelazi se sa radnje dokazivanja pretresanja osobe na tjelesni pregled i druge radnje ili radnju vještačenja, što u krajnjem zavisi po kojim odredbama se postupa u konkretnom slučaju. Dakle, ako je uz pretresanje osobe potrebno izvršiti istraživanje i tjelesnih šupljina (obaviti unutrašnji pregled tijela) onda to znači da se preduzima tjelesni pregled i druge radnje kao poseban oblik vještačenja (član 109. ZKP-a BiH i odgovarajući članovi ZKP RS, BD i FBiH). Pri tome, primjena liječničkih radnji radi npr. pronalaženje i vađenje predmeta skrivenih u tjelesnim šupljinama, moguća je samo kao tjelesni pregled preduzet od vještaka medicinske struke, prema pravilima medicinske nauke tako da, zbog toga, ne nastupi kakva šteta po zdravlje pregledane osobe. Iz tog razloga, preduzimanje takvog pregleda i drugih radnji u vezi sa tim naređuje sud. Ako postoji opasnost odlaganja koja mora biti konkretizovana okolnostima samog slučaja, tada naređuje tužilac. Takođe, potrebno je odvojiti pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga koji se poduzima na temelju člana 219. stav 1. ZKP BiH i odgovarajućih članova ZKP BD, RS i FBiH. S obzirom da se u članu 219. poziva na član 218. ZKP BiH, ovlaštena službena lica su, prije tog pregleda, u obavezi utvrditi i postojanje uslova predviđenih tim članom. U suprotnom radit će se o neformalnim ili kriminalističko-operativnim radnjama čiji se rezultati ne mogu koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. U praksi se može pojaviti dilema razlikovanja između pregleda propisanog članom 219. istog zakona i pretresanja propisanog navedenom odredbom. Naime, ovlaštene službene osobe su u obavljanju svoje aktivnosti prema članu 219. ZKP BiH i odgovarajućim članovima ZKP FBiH, RS, i BD ovlaštene izvršiti potreban pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljage ali, kako je to već istaknuto, samo radi izvršenja zadataka iz člana 218. ZKP BiH . Obim i granice istraživanja u toku pregleda su znatno ograničene u odnosu na obim i granice istraživanja kod pretresanja. Za izvršenje pregleda nije potrebna sudska naredba. To dalje znači, da se pregledom otkrivaju izvori saznanja ili određene okolnosti u smislu njihovog postojanja, odnosno nepostojanja. Pregledom se okolnosti ne utvrđuju kao činjenice. One se utvrđuju kao činjenice kroz procesne radnje kao što su pretresanje, uviđaj ili vještačenja. Drugim riječima, okolnosti koje su utvrđene pri poduzimanju pregleda prevoznih sredstava, putnika i prtljaga, mogu poslužiti kao vjerovatnost (ili određeni stepen sumnje), a što je određeno kao zakonski uslov za pretresanje. Takođe, izuzetno, ako postoji potreba za hitnim postupanjem (ali samo u zakonu propisanim slučajevima), može se izvršiti pretresanje osobe bez naredbe. To ovlaštenje imaju ovlaštena službena lica agencija za provođenje zakona i oni su dužni da obrazlože razloge za takvo hitno postupanje.

18

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

1.2.3.Sudska praksa

Žalbe optuženog ..........i kantonalnog tužioca iz ........ nisu osnovane. Optuženi u žalbi podnesenoj putem branioca navodi i da se prvostepena presuda zasniva na dokazima na kojima se po odredbama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZKP FBiH), presuda ne može zasnivati, ukazujući pri tom da su ovlaštene službene osobe nezakonito obavile pretresanje optuženog i izvršile oduzimanje predmeta od istog. Prema tvrdnjama odbrane, nezakonitost se ogleda u tome što o obavljenim radnjama nije odmah obaviješten nadležni tužilac koji bi potom, za navedene radnje, tražio naknadnu saglasnost sudije za prethodni postupak, čime su prekršene odredbe člana 78. stav 2. tačka b.) člana 78. stav 3. ZKP FBiH. U žalbi se takođe navodi da su pretresanjem optuženog kod njega u njegovoj torbi pronađene jedna ručna bomba, novčanik, saobraćajna dozvola te jedan peškir. Prema sadržaju podnesene žalbe, time bi bila počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. točka i.) ZKP FBiH. Nakon što je ispitao osnovanost i pravnu utemeljenost navedenog žalbenog prigovora, ovaj sud je zaključio da on nije osnovan. Prema obrazloženju prvostepene presude i stanju spisa predmeta proizlazi da je odmah po saznanju za počinjenje krivičnog djela na licu mjesta obavljen uviđaj od strane ovlaštenih službenih lica PU__......__, kojom prilikom je na licu mjesta pronađena automatska puška marke „__.....____“, zatim dvije čahure, određeni tragovi koji asociraju na krv te otisci fragmenata obuće. Prilikom vršenja uviđaja očevidac događaja svjedok _........._je ovlaštenim radnicima policije opisala jednoga od napadača koji je kritičnog trenutka imao pušku u ruci, te pri tom posebno navela njegovu tamniju put i narandžastu majcu koju je na sebi imao. Nakon toga, u namjeri da se pronađe počinilac ili počinioci djela, policija je poduzela druge potražne radnje koje predviđa odredba člana 78. stav 1. i 2. ZKP FBiH, prema kojoj odredbi su ovlaštene službene osobe bez naredbe suda i bez prisustva svjedoka mogle pretresti osobu prilikom lišavanja slobode, ako postoji sumnja da posjeduje kakvo oružje ili ako postoji bojazan da će sakriti ili uništiti predmete koje treba od njega oduzeti kao dokaz u krivičnom postupku. Pri tom nije sporno da su ovlaštene službene osobe, u smislu odredbe stava 3. člana 78. ZKP FBiH, trebale odmah obavijestiti tužioca o svim poduzetim radnjama što, prema tvrdnjama odbrane, nije učinjeno. Imajući u vidu navedene radnje ovlaštenih službenih osoba, a posebno činjenice da se u konkretnom slučaju zaista radilo o lišavanju slobode jedne osobe koja se udaljavala s mjesta počinjenja krivičnog djela, da je postojala sumnja da posjeduje i drugo oružje, jer je na licu mjesta već bila nađena jedna automatska puška, kao i potrebu da se od te osobe oduzmu predmeti koji bi na sudu mogli biti upotrijebljeni kao dokaz, po nalaženju ovoga suda navedenu radnju pretresanja optuženog i privremenog oduzimanja predmeta od njega, osim jedne ručne bombe koja nije povezana s učinjenim krivičnim djelom razbojništva u pokušaju i za čije posjedovanje on nije optužen, ovlaštene službene osobe mogle su poduzeti i bez naredbe suda i bez prisustva svjedoka i time nisu postupale suprotno odredbi člana 78. stav 2. tačka b. c. i d, ZKP FBiH. Nije sporno ni to da su u smislu odredbe člana 78. stav 3. istog zakona ovlaštene službene osobe trebale odmah obavijestiti nadležnog tužioca o poduzetim radnjama. Sporno je da li je to učinjeno i kada je to učinjeno? S tim u vezi ovaj sud zaključuje da je tužilaštvo bilo obaviješteno čim je to objektivno bilo moguće, a što potvrđuje i brzo uključenje nadležnog tužilastva u ovaj inkriminirani događaj, nakon čega je pokrenuta istraga a potom i optuženje optuženog za navedena krivična djela. Treba istaknuti da zakonsko određenje, da se obavijest mora odmah učiniti, znači čim to bude objektivno moguće, kao i to da zakon ne sadrži procesnu sankciju za naknadno obavještavanje tužilaštva o poduzetim mjerama i radnjama. Stoga ovaj sud nalazi da se u konkretnom slučaju “odmah“, ( ni istog minuta ili čak ni istog sata), objektivno nije mogao obavijestiti nadležni tužilac koji bi potom tražio saglasnost sudije za prethodni postupak, jer je lišavanje slobode optuženog izvršeno odmah po njegovom presretanju na cesti kojom se udaljavao s lica mjesta, pa su u konkretnom slučaju bili presudni razlozi hitnosti i neodgodi-

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

19

vosti postupanja ovlaštenih službenih osoba. Naime, ovlaštene službene osobe su istog dana, odmah nakon uviđaja, nedaleko od kuće oštećenih, pronašli i putničko vozilo marke ,,--------- ‘; za koje se ubrzo utvrdilo da se njime na lice mjesta dovezao upravo optuženi. Nakon toga, na putu je pronađen i sam optuženi za kojega se, prema prethodnom opisu svjedokinje _....._, odmah posumnjalo kao na mogućeg počinioca razbojništva u pokušaju u porodičnoj kući oštećenih .......... Budući da je na licu mjesta pronađena automatska puška koju je napadač imao, opravdana je bila radnja ovlaštenih službenih osoba pretresanja osumnjičenog kao osobe koja se udaljavala sa lica mjesta, a kojom prilikom su i iz razloga sigurnosti mogli i morali oduzeti jednu ručnu bombu koju je imao, kao i pregledati njegov ruksak tzv. „bubreg”, u kojem su pronašli, osim drugih nebitnih stvari kao što su peškir, i saobraćajna dozvola koja se odnosila upravo na prethodno pronađeno putničko vozilo „__....”. Kako su sve ove radnje poduzele istog dana, samo_par sati nakon počinjenog krivičnog djela, i odmah nakon izvršenog uviđaja na licu mjesta, a sve zapravo u širem području počinjenog krivičnog djela, to su, po nalaženju ovog suda, ovlaštene službene osobe ne samo mogle već i bile dužne poduzeti sve navedene radnje, jer se upravo radilo o hvatanju učinioca krivičnog djela i pronalaženju dokaza i predmeta počinjenog krivičnog djela. Budući da je tužilaštvo u razumnom roku i kada je to objektivno bilo moguće bilo obaviješteno o svim poduzetim radnjama, a dokaz je i poduzimanje daljnjih istražnih radnji u ovoj krivičnoj stvari, provedene radnje pretresanja optuženog i privremenog oduzimanja predmeta, osim ručne bombe, ne mogu se kvalifikovati kao postupanje protivno zakonu. Pri tom, treba istaknuti da se odluka prvostepenog suda o krivnji optuženog zasniva i na drugim dokazima pribavljenim prije pretresanja optuženog i oduzimanja predmeta, kao što su iskaz očevidaca predmetnog krivičnog djela __......, koja je približno tačno opisala napadača, a posebno da je isti kritične zgode na sebi imao tanju narandžastu majicu, u kojoj je optuženi i uhvaćen prilikom udaljavanja sa lica mjesta. Odluka prvostepenog suda o krivnji optuženog zasniva se i na pronađenoj automatskoj puški marke „__..........___” koju je, prema iskazu svjedokinje __.........ali i oštećenih ........., napadač kritične zgode imao u rukama i iz nje ispalio dva hica, a što proizilazi i iz nalaza i mišljenja vještaka balističara, koji je potvrdio da dva dostavljena sporna zrna kalibra ....mm potječu od metaka ispaljenih iz automatske puške tipa „___...._” kalibra_..._mm, tvorničkih serijskih oznaka _............. Pri tom se kao nepotreban i suvišan dokaz pojavljuje izvjesna video kaseta, na kojoj se faktično pobijana presuda i ne zasniva, pored ostalog, i zbog toga što je bila znatno oštećena. Ako se pri svemu tome ima u vidu i činjenica da je svjedokinja __.....na glavnom pretresu potvrdila da je optuženi osobu koja je pokušala razbojništvo u kući __......, po nalaženju ovog suda proizlazi da su svi dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom, zakoniti dokazi, pa se prema tome istaknuti žalbeni prigovori optuženog u navedenom pravcu kao neosnovani i nisu mogli prihvatiti, pored ostalog i zbog toga što se u podnesenoj žalbi decidirano i ne navodi kada je to, od koga i na koji način tužilaštvo ipak obaviješteno o ovom krivičnom djelu, a nesporna je činjenica da je ono bilo obaviješteno relativno brzo i kada je to objektivno bilo moguće, nakon čega je ubrzo i otvorena istraga. U vezi toga, treba ukazati i na to da su se navodni propusti u predistražnom i istražnom postupku mogli i trebali osporavati i putem prethodnih prigovora na optužnicu, a što odbrana nije koristila ...“ *********** Presuda Vrhovnog suda F BiH BROJ 070-0-Kz-08-000049 od 01.04.2008. godine . 1.3. Privremeno oduzimanje predmeta i imovine

Privremeno oduzimanje predmeta i imovine je jedna od vrlo značajnih radnji dokazivanja. Ova radnja dokazivanja specifična je za istragu, ali njeno preduzimanje je moguće i prije započinjanja istrage kao hitne istražne radnje (član 66. u vezi sa članom 218. ZKP-u BiH , ZKP RS, ZKP FBiH, ZKP BD). Privremeno oduzimanje predmeta i imovine se označava kao mjera procesne prinude sa višestruko različitom prirodom. Naime, u literaturi se govori s jedne strane o privre-

20

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

menom oduzimanju zbog dokazivanja ili mjeri kojom se obezbjeđuju dokazi i s druge strane, o privremenom oduzimanju kao mjeri ograničenja ili mjeri kojoj je cilj obezbjeđenja sigurnost ljudi. Na trećem mjestu treba pomenuti utjecaj ove mjere na efikasno odvijanje krivičnog postupka. Riječ je o sljedećim legitimnim ciljevima. Prvo obezbjeđenje dokaza za vođenje krivičnog postupka, odnosno za sud koje on treba za donošenje odluke. I u tom smislu je privremeno oduzimanje predmeta i imovine karakteristična mjera za obezbjeđenje dokaza. Drugi cilj je osiguranje bezbjednosti ljudi i imovine, sprečavanjem vršenja krivičnih djela (da izvršilac ne bi opasnu stvar i dalje koristio za vršenje krivičnih djela, za ponavljanje krivičnog postupka). I treći cilj je efikasnost, s obzirom da privremeno oduzimanje predmeta a naročito imovine, doprinosi efikasnijem odvijanju krivičnog postupka i uspješnijem suzbijanju kriminaliteta. Klasifikacija radnje dokazivanja o kojoj se govori na pomenute kategorije (privremeno oduzimanje zbog dokazivanja, privremeno oduzimanje zbog sigurnosti ljudi i imovine i privremeno oduzimanje iz razloga efikasnosti postupka) važna je, između ostalog, zbog zaštite prava onih od kojih se imovina i predmeti privremeno oduzimaju. Zbog toga, pravilno se ističe da se pomenutom radnjom dokazivanja, još prije izricanja osuđujuće presude, ugrožava ekonomski položaj osobe protiv koje se vodi krivični postupak a koja u tom postupku uživa presumpciju nevinosti. Ovo posebno dolazi do izražaja u onim oblicima privremenog oduzimanja predmeta i imovine koji su vezani uz naredbu banci ili drugoj pravnoj osobi koja vrši finansijsko poslovanje (član 72. ZKP BiH), te uz privremeno oduzimanje imovine radi obezbjeđenja (član 73. ZKP BiH). Iz prethodnog proizilazi da se privremenim oduzimanjem predmeta i imovine, kao radnjom procesne prinude pribavljaju dokazi i predmeti koji služe pri utvrđivanju činjenica u krivičnom postupku, odnosno sprečava vršenje krivičnih djela, te onemogućava korištenje ili otuđenje određene imovine. Kao i kad je riječ o pretresanju stana, prostorija i osoba i ova radnja dokazivanja predstavlja ograničenje pojedinih osnovnih prava čovjeka predviđenih ustavnim ili međunarodnim pravom o pravima čovjeka. Dakle, govorimo o pravu na privatnost i slobodno dopisivanje te pravu na vlasništvo. Zbog toga, mjere u okviru privremenog oduzimanja predmeta i imovine mogu se preduzeti samo pod zakonskim uslovima i u zakonom propisanom postupku, što pruža garancije da će se prava građana ograničiti samo toliko koliko je to neophodno radi uspješnog vođenja krivičnog postupka. Privremeno oduzimanje predmeta (prinudno ili dobrovoljno) i imovine je samostalna radnja dokazivanja. Do privremenog oduzimanja predmeta, važnih za krivični postupak, te imovine, dolazi se i preduzimanjem pretresanja stana, prostorija, pokretnih stvari i osoba. Privremeno oduzimanje predmeta ili imovine može biti posljedica njihovog prinudnog oduzimanja ili dobrovoljnog ispunjavanja tzv. edicijske dužnosti. Naime, edicijska dužnost opšta je građanska dužnost i ogleda se u predaji predmeta na zahtjev organa krivičnog postupka. Privremeno oduzimanje predmeta i imovine prema izričitim zakonskim propisima ima sljedeće oblike: privremeno oduzimanje predmeta koji se po KZ BiH imaju oduzeti (član 65. stav 1.), privremeno oduzimanje predmeta koji mogu poslužiti kao dokazi u krivičnom postupku (član 65. stav 1.), prikupljanje podataka pohranjenih u kompjuteru ili sličnim uređajima za automatsku obradu podataka (član 65. stav 6.), privremeno oduzimanje pisama, telegrama i drugih pošiljki (član 67.) privremeno oduzimanje dokumentacije (član 68. stav 1.), dostavljanje podataka o bankovnim depozitima i drugim finansijskim transakcijama i poslovima određene osobe (član 72. stav 1.), privremeno obustavljanje izvršenja određene finansijske transakcije (član 72. stav 5.), te privremeno oduzimanje imovine radi obezbjeđenja (član 73.). Bez obzira na raznovrsnost oblika ove procesne radnje dokazivanja, zakon je postavio opšta pravila za njenu primjenu, uz istovremeno propisivanje specifičnosti za svaki navedeni oblik. Zajedničke karakteristike ove radnje dokazivanja su: pravni osnov privremenog oduzimanja utvrđuje se zakonskim propisima, privremeno oduzimanje predmeta i imovine po pravilu naređuje sud na prijedlog tužioca, izdavanje potvrde o privremenom oduzimanju, kao i pro-

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

21

cesno pravne posljedice, u smislu da rezultat nezakonitog oduzimanja predmeta i imovine ne može biti dokaz u krivičnom postupku. Dakle, u pogledu predmeta koji se privremeno oduzimaju, jer mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, isti se mogu označiti kao corpus delicti. To su predmeti koji su upotrijebljeni ili su bili namijenjeni izvršenju krivičnog djela ili su nastali izvršenjem krivičnog djela. Oduzimanje predmeta se u takvim slučajevima pokazuje kao neophodna mjera u cilju zaštite opšte sigurnosti ili iz moralnih razloga ili ako postoji opasnost da će biti ponovo upotrijebljeni za izvršenja krivičnog djela. Privremeno oduzeti predmeti se čuvaju na osnovu sudske odluke koja je u formi naredbe. Sud može odrediti da privremeno oduzeti predmeti ostanu pod nadzorom podnosioca zahtjeva za izdavanje naredbe za pretresanje ili pod nadzorom ovlaštenog izvršioca pomenute naredbe. Privremeno oduzeti predmeti pohranjuju se u sudu ili sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje (član 63. stav 4. ZKP BiH i ZKP BD i član 77. ZKP FBiH i član 127. ZKP RS kao i član 70. ZKP BiH i ZKP BD, član 84. ZKP FBiH član 134. ZKP RS, kao i član 255. ZKP BiH i BD i član 270. ZKP FBiH i član 262. ZKP RS). Predmeti se privremeno oduzimaju i u toku krivičnog postupka zadržavaju na čuvanju sve do donošenja odluke o njihovom vraćanju vlasniku ili držatelju. Odluka o vraćanju donosi se kada postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu sa naredbom o njihovom oduzimanju a nisu u pitanju ni predmeti koji se imaju oduzeti, po primjenljivom krivičnom zakonu. Pismenu naredbu o privremenom oduzimanju predmeta izdaje sud na prijedlog tužioca ili na prijedlog ovlaštene službene osobe koja je dobila odobrenje od tužioca. Sudskom naredbom se osobi naređuje predaja određenog predmeta a članom 65. stav 3, ZKP BiH je propisano šta naredba suda treba da sadrži. Privremeno oduzimanje predmeta vrši ovlaštena službena osoba i to na osnovu izdate naredbe suda. Takođe je propisan i način privremenog oduzimanja predmeta kao i sankcija za slučaj odbijanja predaje traženih predmeta (član 65. stav 7. ZKP BiH i ZKP BD i član 129. ZKP RS i član 79. ZKP FBiH). Odredbe o privremenom oduzimanju predmeta odnose se i na podatke koji su pohranjeni u kompjuteru ili uređajima za automatsku obradu podataka, koji omogućavaju trajno pohranjivanje podataka i programa u svrhu njihove naknadne upotrebe. Bez obzira na način privremenog oduzimanja predmeta (dobrovoljnom predajom ili prinudnim oduzimanjem) o privremenom oduzimanju predmeta mora se sačiniti zapisnik, te izdati potvrda o privremeno oduzetim predmetima. Zapisnik mora sadržavati podatke o tome gdje su predmeti pronađeni, detaljan opis, vrstu i količinu oduzetih predmeta, koji se unosi i u potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, a po potrebi i druge podatke koji će obezbijediti utvrđivanje njihove istovjetnosti. Dužnost predaje predmeta je relativna i ona se ne odnosi na osumnjičenog, odnosno optuženog niti na osobe koje su oslobođene dužnosti svjedočenja, radi čega se prema tim osobama ne mogu primijeniti prinudne mjere. U ovom slučaju, potrebni predmeti se privremeno mogu oduzeti preduzimanjem pretresanja stana, drugih prostorija kao i pretresanjem osoba. U pogledu predmeta koji se privremeno oduzimaju, jer mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, treba naglasiti da je riječ o onim predmetima koji mogu poslužiti pri utvrđivanju važnih činjenica u krivičnom postupku (npr. pokretne stvari ili predmeti, nepokretne stvari kod kojih se ograničava slobodno raspolaganje i koji se podvrgavaju odgovarajućem čuvanju, zatim isprave ili tehničke snimke činjenica). Prema odredbi člana 66. ZKP BiH i odgovarajućim članovima BD, RS i FBiH, predmeti koji se po KZ BiH trebaju oduzeti i koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku, mogu se privremeno oduzeti i bez sudske naredbe, ako postoji opasnost od odlaganja. Uslov za obavljanje ove procesne radnje – opasnost od odlaganja - po svom sadržaju mora biti takav da se

22

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

ta opasnost može otkloniti ovom radnjom. U tom smislu, smatra se da je opasnost od odlaganja realna (tj. stvarna), opasnost da će predmet biti uništen, zamijenjen ili prepravljen. Privremeno oduzimanje predmeta bez sudske naredbe, moguće je i u sljedećim slučajevima: prilikom preduzimanja potražnih neformalnih radnji, za čije izvođenje se prvenstveno primjenjuju pravila kriminalističke taktike i koje se preduzimaju na osnovu člana 219. ZKP-a BiH ( npr. u toku izvršenja potrebnog pregleda prevoznih sredstava, putnika i prtljage ili pregleda određenih objekata i prostorija državnih organa, javnih preduzeća i ustanova), kao i onda ako se privremeno oduzimanje predmeta preduzima kao hitna istražna radnja. U tom slučaju, privremeno oduzimanje predmeta može biti samostalna hitna istražna radnja, ili radnja koja je rezultat istražne radnje pretresanja, stana, ostalih prostorija ili osoba. I u jednom i u drugom slučaju, privremeno oduzimanje predmeta preduzimaju ovlaštene službene osobe. Bez obzira o kom povodu za privremeno oduzimanje predmeta se radi, pomenuta radnja dokazivanja podliježe članu 65. ZKP BiH i odgovarajućim članovima ZKP RS, FBiH i BD. S tim u vezi treba naglasiti da će se i privremeno oduzeti predmeti, koji su rezultat pronalaska, u okviru preduzimanja, bilo neformalnih potražnih radnji, bilo formalnih istražnih radnji, obavezno opisati, naznačit će se gdje su pronađeni, a po potrebi, osigurat će se utvrđivanje njihove jednakosti i na neki drugi način. Ista obaveza postoji i u slučaju dobrovoljne predaje predmeta. Ako se osoba koja se pretresa izričito usprotivi privremenom oduzimanju predmeta, tužilac će u roku od 72 sata od izvršenog pretresanja podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta. Ako je ova radnja dokazivanja obavljena u skladu sa citiranim zakonskim odredbama (član 65. i član 66. ZKP BiH) ona ima procesnu vrijednost a privremeno oduzeti predmeti predstavljaju dokaz u krivičnom postupku. Kao specifičan oblik radnje dokazivanja privremeno oduzimanje predmeta i imovine u odredbama člana 67. ZKP BiH, odnosno odgovarajućim članovima ZKP RS, FBiH i BD, predviđena je mogućnost privremenog oduzimanja pisama, telegrama i drugih pošiljki, upućenih osumnjičenom ili onih koje on upućuje, ako postoje okolnosti zbog kojih se s osnovom može očekivati da će poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. Samo sud može izdati naredbu za privremeno oduzimanje pošiljki na prijedlog tužioca. Za razliku od privremenog oduzimanja predmeta, gdje prijedlog za izdavanje naredbe može dati i ovlaštena službena osoba, koja je dobila odobrenje od tužioca, kada je riječ o privremenom oduzimanju pisama, telegrama i drugih pošiljki, ovlaštena službena osoba nije u mogućnosti da stavi takav prijedlog. Naredbu dostavlja tužilac preduzeću ili osobi koja vrši poslove pošte ili telekomunikacija. Naredbu za privremeno oduzimanje pisama, telegrama i drugih pošiljki može, pored suda izdati i tužilac, ako postoji opasnost od odlaganja. Tužilac može samo narediti privremeno oduzimanje pošiljki ali ih i ne može otvoriti dok ne dobije odobrenje od sudije za prethodni postupak. Naime, naredba za privremeno oduzimanje pisama, telegrama i drugih pošiljki koju izdaje tužilac prolazi kontrolu sudije za prethodni postupak, koji može takvu naredbu potvrditi ili odbiti njeno potvrđivanje. Bilo koju od ove dvije odluke sudija za prethodni postupak je dužan donijeti u roku od 72 sata od privremenog oduzimanja pošiljki. Ako naredba tužioca ne bude potvrđena, pisma, telegrami i druge pošiljke, koje su privremeno oduzete, ne mogu se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku. Za razlikovanje ove mjere od posebne istražne radnje, nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija postoji nekoliko kriterija: • Ova mjera odnosi se samo na korespondenciju koja se odvija u vidu pošiljke (pismeno ili elektronski, tekstualno ili na drugi način zabilježene korespondencije) dok se nadzor i tehničko snimanje podataka odnosi na cjelokupnu korespondenciju kako pismenu, u vidu pošiljke, tako i verbalnu, putem telefonskih razgovora. • Druga razlika između ove dvije mjere sastoji se u tome da se nadzor i tehničko sniman-

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

23

je telekomunikacija, kao posebna istražna radnja, odvija u trenutku iznošenja i primanja sadržaja korespondencije, dok se mjera privremenog oduzimanja pisama, telegrama i drugih pošiljki odnosi na korespondenciju koja se presreće, nakon što je njen sadržaj već iznesen u pošiljci, a prije nego što je primalac pošiljke imao priliku saznati sadržaj pošiljke. • Treća razlika je u načinu izvođenja mjere, koji je kod otvaranja pošiljki pribavljenih privremenim oduzimanjem pisama, telegrama i drugih pošiljki javan, odvija se u prisutnosti dva svjedoka, te se može saopštiti osumnjičenom, odnosno osobi kojoj je pošiljka upućena, što se konstatuje na zapisnik, za razliku od nadzora i praćenja telekomunikacija koji nije javan te se po pravilu ne saopštava osumnjičenom, odnosno optuženom. • Mjera privremenog oduzimanja pisama, telegrama i drugih pošiljki može se primijeniti samo prema osumnjičenom, odnosno optuženom, dok nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija nema ovakvo ograničenje. Izmjenama ZKP u BiH ugrađen je novi član 72. a) ZKP BiH i analogne odredbe ZKP FBiH, RS i BD BiH „Naredba operateru telekomunikacija“ kojim se propisuje da, u slučaju postojanja osnova sumnje da je neka osoba počinila krivično djelo ili da počiniocu ili od počinioca prenosi informacije u vezi sa krivičnim djelom, odnosno da počinilac koristi sredstvo komunikacije te osobe, sud može, na prijedlog tužioca ili ovlaštenog službenog lica koje je dobilo odobrenje od tužioca, narediti operateru telekomunikacija ili drugom pravnom licu koje pruža takve usluge, da dostavi podatke o korištenju telekomunikacijskih usluga te osobe, ako bi takvi podaci mogli poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku ili poslužiti prikupljanju informacija koje mogu biti od koristi u tom postupku. U hitnim slučajevima tužilac može narediti ove radnje, ali je dužan o tome odmah obavijestiti sudiju za prethodni postupak, do čijeg izdavanja naredbe će se dobiveni podaci zapečatiti u posebnoj koverti i u slučaju da sud ne izda naredbu ti podaci će se bez otvaranja vratiti. 12 1.4.

Postupak sa sumnjivim stvarima

Odredbama člana 75. ZKP BiH, kao i odgovarajućim odredbama ZKP FBiH, RS, BD, regulisan je postupak u slučaju da se kod osumnjičenog, odnosno optuženog nađe tuđa stvar za koju se ne zna čija je. Stvar koja je pronađena može, ali ne mora, biti u vezi sa krivičnim djelom za koje se vodi krivični postupak. Uslov je da je njen vlasnik nepoznat. Organ koji vodi postupak po službenoj dužnosti, objavljuje poziv vlasniku sa opisom stvari. Objava o tuđoj stvari mora se izvršiti na oglasnoj tabli opštine mjesta gdje osumnjičeni, odnosno optuženi ima prebivalište, kao i u mjestu gdje je učinjeno krivično djelo. Ako nije poznato mjesto izvršenja krivičnog djela objava će se izvršiti na tabli opštine u sjedištu suda. Odredba stava 3. člana 75. ZKP BiH podrazumijeva hitnu prodaju koja je posljedica specifičnih svojstava nađene stvari (stvar koja je lako kvarljiva ili je njeno čuvanje vezano za znatne troškove). Kada se ne zna pouzdano do kada se može držati roba podložna kvaru, odnosno koliko određena roba može stajati a da ne izgubi upotrebnu vrijednost, potrebno je pribaviti mišljenje stručnjaka za određenu robu. Predmeti koji su podložni kvaru ili je njihovo čuvanje vezano sa znatnim troškovima, kao i predmeti koji pripadaju odbjeglom ili nepoznatom učiniocu krivičnog djela, prodaju se bez da se prethodno preko oglasa pozivaju vlasnici da se prijave.

12 Ovdje valja dodati da se u praksi pokazalo da vrlo često tužioci naređuju pretres telefona u smislu da se u prisustvu osumnjičenog, branioca te ovlaštenih službenih lica i kriminalističkog tehničara iščitavaju poruke i brojevi telefona što može imati negativne posljedice po istragu i dokazivanje na sudu. Naime, samim gašenjem i paljenjem telefona gube se podaci koji se mogu pretresom dobiti. Preporuka je da se telefon odmah nakon oduzimanja osigura tj. da se spriječi svaka dalja manipulacija i pakuje u dokazni materijal i proslijedi na vještačenje ovlaštenim stručnim osobama.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

24 1.5.

Ispitivanje osumnjičenog

Ispitivanje osumnjičenog u istrazi, u Zakonu o kaznenom postupku, svrstano je pod radnje dokazivanja, što podrazumijeva da rezultati te radnje, ukoliko je u cjelini preduzeta u skladu sa svim odredbama koje je regulišu, mogu imati validnu dokaznu snagu u kaznenom postupku. Značaj ispitivanja osumnjičenog u istrazi može imati dvojak karakter, jer sa jedne strane predstavlja radnju dokazivanja koja može dovesti do dokaznih rezultata i na štetu osumnjičenog, a s druge strane predstavlja i ostvarivanje prava na odbranu osumnjičenog, kada iskazuje svoj stav prema kaznenom djelu za koje se tereti i predočenim osnovama sumnje koje stoje protiv njega. Taj svoj stav osumnjičeni može iskazati aktivno – dajući iskaz, ili pasivno- braneći se šutnjom. Osnovna pravila izvođenja radnje ispitivanja osumnjičenog ZKP BiH (kao i odgovarajuće odredbe zakona entiteta i Brčko Distrikta) uređuje među osnovnim načelima (član 5. – 7. i 10.). Tako član 6. ZKP BiH propisuje da osumnjičeni već na prvom ispitivanju: a.) mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka, b.) mora mu se omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, c.) mora biti obaviješten da nije dužan iznijeti svoju odbranu, a niti odgovarati na postavljena pitanja. Isto tako, u osnovnim odredbama uređuju se i pitanja materijalne i formalne odbrane osumnjičenog, a posebno prava osobe lišene slobode (član 5. ZKP BiH i odgovarajuće odredbe ZKP-a entiteta i BD. ), te se propisuje zabrana od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivanja priznanja ili kakve druge izjave, kao i posljedice suprotnog postupanja ( član 10. ZKP-a BiH i odgovarajuće odredbe ZKP-a entiteta i BD) . U vezi sa gore navedenim, bitno je istaći da u sada važećem istražnom postupku osumnjičeni nema mehanizam kojim bi mogao osporavati osnovu vođenja kaznene istrage protiv njega, pa čak ne mora ni znati da se protiv njega vodi istraga, jer tužilac nije u obavezi da ga o tome obavijesti, niti da mu dostavi inicijalni akt o provođenju istrage. 1.5.1 Temeljne odredbe o ispitivanju

Kako je to propisano odredbama člana 77. stav 1. ZKP-a BiH (odgovarajuće odredbe ZKP-a entiteta i Brčko Distrikta), ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac ili ovlaštena službena osoba (što je propisano izmjenama i dopunama ZKP-a u BiH), na koji način je došlo do otklanjanja dilema da li osumnjičenog u istrazi mogu ispitati i ovlaštene službene osobe, iako je to i iz ranijih odredbi ZKP-u bilo dovoljno jasno. Zakon zabranjuje da se prema osumnjičenom primijeni sila, prijetnja, prevara ili druga sredstva koja mogu utjecati na slobodu odlučivanja i izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja. Dakle, prema prednjem, bez sumnje proizlazi da tužilac ili ovlaštena službena osoba ne smiju primijeniti ni jedan način koji bi doveo u pitanje zakonitost uzimanja iskaza, jer u suprotnom zakon propisuje posljedice takvog načina uzimanja iskaza . Osim sile, prijetnje, prevare i narkotika, zakon predviđa i druga sredstva, pod kojim treba podrazumijevati i dugotrajna ispitivanja osumnjičenog pod nepovoljnim uslovima (jako svjetlo, toplo, hladno), uz smjenjivanje ispitivača. Neposredni psihološki ili fizički utjecaj ili pritisci prema osumnjičenom od strane onoga koji od njega uzima iskaz, koji su sve rjeđi i manje vjerovatni, zamjenjuju se u novije vrijeme medicinskim sredstvima utjecaja na volju prilikom davanja iskaza (narko-analiza) i tehničkim sredstvima za kontrolu istinitosti iskaza osumnjičenog i otkrivanje činjenica koje odgovaraju istini (poligraf) čiju je upotrebu, za koju se zauzima

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

25

policija, sudska praksa odbila, smatrajući da upotrebom navedenih sredstava dotična osoba ne može da kontroliše svoje odgovore niti svoje stanje. Kao što je već ranije rečeno, ukoliko je prilikom uzimanja iskaza od osumnjičenog postupljeno protivno naprijed rečenom, na takvom iskazu osumnjičenog se ne može zasnivati sudska odluka (činjenicu da je iskaz osumnjičenog iznuđen silom, prijetnjom, prevarom, narkoticima ili sličnim sredstvima utvrđuje sud u dokaznom postupku po kaznenoj stvari u kojoj se takav iskaz pojavljuje kao dokaz). Pri tome, ni tužilac ne bi trebao zanemarivati izjave uzete pod nekom od navedenih okolnosti, odnosno izbjegavati preduzimanje konkretnih radnji i mjera, a naročito u situacijama predviđenim članom 219. stav 4. ZKP BiH i analognim članovima ZKP –a entiteta i BD. 1.5.2. Pouke osumnjičenom o njegovim pravima

Istraga je dinamična i dijalektička aktivnost, koja podrazumijeva prilagođavanje svim situacijama i momentima u istrazi, pa nakon obavještavanja tužioca o postojanju osnova sumnji i otvaranju istrage i dalje postoji međusobna obaveza ovlaštenih službenih osoba i tužioca o obavještavanju o svim poduzetim radnjama i novonastalim činjenicama, a i o okolnostima od ključne važnosti za uspjeh cjelokupne istrage. U tom pogledu bitno je istaći da je prilikom planiranja istrage potrebno izvršiti procjenu rizika od uništavanja, sakrivanja dokaza ili ometanje istrage na drugi način, zbog čega je u pojedinim situacijama potrebno izbjegavanje prerano poduzetih istražnih radnji, pa i ispitivanje osumnjičenog što, u sklopu prikupljanja i mogućnosti prikupljanja svih dokaza, ima izuzetnu važnost. Upravo prednje ukazuje na potrebu potpune obaviještenosti između tužioca i ovlaštenih službenih osoba, a što bi trebalo biti i podloga za odluku u kom momentu će doći do pozivanja ispitivanja osumnjičenog, jer, ukoliko ranije nisu provedene neke istražne radnje (koje uključuju sud ili dr.), osumnjičeni tek tada saznaje da je protiv njega istraga otvorena, odnosno u tom momentu on saznaje i za svoja prava, a koja nisu mala. Kada se osumnjičeni prvi put ispituje, prema članu 78. stav 1. ZKP-a BiH (odgovarajuće odredbe ZKP-a entiteta i Brčko Distrikta) osumnjičenom se postavljaju opšta pitanja, odnosno od istog se uzimaju generalije, a što predstavlja osnovu za upoznavanje njegove osobnosti i psihosocijalnog razvoja pa i motiv za izvršenje kaznenog djela. Nakon toga od osumnjičenog se mora tražiti jasno i izričito izjašnjenje na kom jeziku hoće da se vodi postupak, a u skladu s propisima koji su u službenoj upotrebi, te i na obavezu da saopšti svaku promjenu adrese, kao i na posljedice nepostupanja po tom upozorenju. Na početku ispitivanja osumnjičenom se mora saopštiti za koje kazneno djelo se tereti i osnova sumnje protiv njega. Pod tim se podrazumijeva da se osumnjičenom mora saopštiti: činjenični opis događaja iz kojeg proizlaze obilježja kaznenog djela i pravna kvalifikacija kaznenog djela. Obavještavanje osumnjičenog o činjeničnom opisu događaja iz kojeg proizlaze obilježja kaznenog djela, predstavlja suštinu obavještavanja osumnjičenog jer mu se na taj način daju uslovi za ostvarivanje prava na odbranu – saznanje koji događaj je predmet istraživanja. U odnosu na pravnu kvalifikaciju osumnjičeni takođe mora znati pravnu kvalifikaciju kaznenog djela koji mu se stavlja na teret, jer od težine pravne kvalifikacije zavise i neka druga njegova prava, kao npr. pravo na odbranu i dr. U pogledu saopštenja osnova sumnje koje stoje protiv njega, u praksi se postavlja pitanje da li se osumnjičenom moraju dati na uvid dokazi koji stoje protiv njega. U tom smislu bitno je istaći da to zavisi od faze u kojoj se nalazi kazneni postupak i od činjenice da li se osumnjičeni nalazi u pritvoru, ali je opšte prihvaćeno da je prilikom ispitivanja osumnjičenog istom dovoljno saopštiti prirodu i karakter dokaza koji stoje protiv njega, ne ulazeći u njihovu potpunu sadržinu (npr. protiv Vas stoje iskazi svjedoka koji su Vas vidjeli na licu mjesta sa pištoljem u

26

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

ruci), pri čemu nije neophodno navoditi koji su to svjedoci, a niti citirati – čitati njihove cjelokupne iskaze. Osumnjičeni se nakon toga mora poučiti o njegovim pravima: a.) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja, b.) da može uzeti branioca po svom izboru koji može biti prisutan njegovom ispitivanju, kao i da ima pravo na branioca bez naknade u slučajevima predviđenim zakonom, c.) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisutnosti branioca, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi, d.) da ima pravo da tokom istrage razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji mu idu u korist, osim ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti po opasnost cilj istrage, e.) da ima pravo na besplatne usluge prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi prilikom ispitivanja. Osumnjičeni u istražnom postupku, pa i prilikom njegovog ispitivanja ima prava, on nema obaveze, a tih prava prilikom ispitivanja on se može odreći, osim prava na prisutnost branioca u slučaju obavezne odbrane. Ispitivanje osumnjičenog ne može početi prije nego što se izjava osumnjičenog o odricanju ne zabilježi pismeno i dok ne bude od njega potpisana. Ukoliko osumnjičeni za vrijeme ispitivanja izrazi želju da uzme branioca, ispitivanje se odmah mora prekinuti, a nastavit će se kad osumnjičeni dobije branioca ili mu branilac bude postavljen, a i u situaciji ako sam osumnjičeni izrazi želju da nastavi da odgovara na pitanja. U procesnoj situaciji kada se osumnjičeni izjasnio da se odriče prava da ne odgovara na postavljena pitanja, treba mu se, u okviru slobodnog izlaganja, omogućiti da se neometano izjasni o svim okolnostima koje mu služe za obranu.13 1.5.3. Način ispitivanja osumnjičenog

O svakoj poduzetoj radnji tokom istrage, pa i o iskazu osumnjičenog obavezno je sačiniti zapisnik. Zapisnik o pribavljanju iskaza je procesni dokumenat koji odražava tok i rezultat procesne radnje ispitivanja osumnjičenog i kao takav služi kao izvor podataka o onome što je u vezi sa kaznenim djelom osumnjičeni opazio ili činio i to pred organom koji vodi zapisnik saopštio. Kako se bitni dijelovi iskaza osumnjičenog u zapisnik unose doslovno, zapisnik je pravi izvorni iskaz osumnjičenog bez bilo kakvog preoblikovanja i kao takav ima posebnu vrijednost. Isto tako zapisnik je dokumenat o poštivanju prava osobe od koje je iskaz pribavljen, kao i dokaz o postupanju prilikom dobivanja izjave u skladu sa odredbama ZKP-a, što uvijek treba imati u vidu, jer i najbolje sprovedeno ispitivanje ostaje bezvrijedno ako nije adekvatno registrovano. Zapisnik bi trebao da jasno i vjerno da prikaz iskaza osumnjičenog, pa bi u tom smislu prilikom sačinjavanja zapisnika trebalo voditi računa da se poštuju jezičke osobenosti iskazivanja osobe od koje se iskaz uzima, bez stilizacije i ukrašavanja. Upotreba riječi i izraza koji nisu svojstveni ispitanom može dovesti do toga da on kasnije – na sudu porekne ranije dati iskaz. Osumnjičenom treba dati da pročita zapisnik, dati mu mogućnost da stavi primjedbe na zapisnik koje treba unijeti, te nakon toga dati zapisnik na potpisivanje. Ukoliko osumnjičeni odbije da potpiše zapisnik to treba navesti na zapisnike kao razloge koje je on naveo, a ukoliko je iskaz osumnjičenog na nekoliko stranica, osumnjičeni treba da pročita i potpiše sve stranice. 13 U odnosu na sudsku praksu u vezi sa prednjim rečenim valja istaći praksu ESLJP – Iako nije izričito navedeno u čl. 6. EKLJP, pravo na šutnju i pravo da se ne svjedoči protiv sebe, takođe je garantovano odredbom. U slučaju Saunders protiv Ujedinjenog kraljevstva (17.12.1996. godine, Izvještaj presuda i odluka 1996 – VI str. 2064 -2065, st. 68. – 69.), podnosilac predstavke je, prema zakonu, bio prinuđen da da izjavu tokom istrage o privrednoj prevari. Ovu istragu provodili su nezavisni inspektori u skladu sa zakonom o preduzećima. Izjave koje je podnosilac predstavke dao, optužba je koristila na kasnijem suđenju u kaznenom postupku. U vezi opštih načela ESLJP je napomenuo: „Evropski sud podsjeća da, iako nisu izričito predviđeni član 6. EKLJP, pravo na šutnju i pravo da se ne svjedoči protiv sebe spadaju u opštepriznate međunarodne standarde, koji su u srži pravičnog postupka iz člana 6. njihova svrha, između ostalog, jeste da zaštite optuženog od nepravilne prinude od strane vlasti i na taj način doprinesu da se izbjegnu greške u dijeljenju pravde i da se ostvare ciljevi člana 6.“. Pravo da se ne svjedoči protiv sebe posebno podrazumijeva da bi optužba u kaznenom postupku trebala da dokaže svoje tvrdnje protiv optuženog, bez upotrebe dokaza koji su pribavljeni upotrebom sile ili prinude da bi se slomila volja optuženog. U ovom smislu ovo pravo je tijesno povezano za pretpostavku nevinosti u članu 6. stav 2. EKLJP.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

27

U skladu sa gore navedenim, a kako bi se iskaz osumnjičenog dosljedno prikazao, zakon propisuje da se ispitivanje osumnjičenog, po pravilu, snima na audio ili video traku, te propisuje i pravila koja moraju biti ispoštovana kako bi tako uzeti iskaz bio dokaz u kaznenom postupku. U skladu sa onim što je zakon propisao kao obavezne sastavne dijelove zapisnika o ispitivanju osumnjičenog, odnosno načinu ispitivanja, u nastavku teksta daje se ogledni primjerak pismenog zapisnika o ispitivanju osumnjičenika. U skladu sa izloženim, bolje organizacije, pravilnijeg i sistematičnijeg postupanja, a u cilju što kvalitetnijeg iskaza, način i taktiku ovog ispitivanja trebalo bi prilagoditi članu 8. Uputstva kao i kriminalističko taktičkim pravilima, odnosno psihologiji lica koje se ispituje, primjenom svojevrsnih faza u ispitivanju, kao što su : Uvodna faza, prilikom uzimanja osnovnih podataka, u okviru kraćeg razgovora, omogućiti određenom licu opuštanje i adaptiranje na situaciju. Faza slobodnog izlaganja, radi omogućavanja slobodnog izlaganja o kritičnom događaju, predmetu ispitivanja, svojoj verziji događaja, uz dosljedno unošenje iznesenog, bez intervencija ispitivača. Faza postavljanja podsjećajućih, dopunskih, kontrolnih pitanja, izbjegavanjem sugestivnih pitanja. 1.1.4. Sudska praksa

Sudska praksa do sada se izjašnjavala u vezi formalnog i materijalnog sadržaja iskaza osumnjičenika datog tokom istrage. „ Iskaz osumnjičenog dat je u skladu sa zakonom kada je osumnjičeni upoznat sa kaznenim djelom za koje se tereti, a potom su mu saglasno odredbama člana 92. stav 2. ZKP-a FBiH taksativno saopštena pobrojana prava iz tačaka a.), b.), c.), d.) i e.), nakon čega je na osnovu člana 93. stav 3. istog zakona, poučen o svojim pravima, te j na kraju upitan da li se i kojih prava odriče “..... „ Nakon toga je uslijedio zapisnik o uzimanju izjave od ovog osumnjičenog, koji je detaljno pojasnio pravno relevantne činjenice ovog događaja u izjavi na četiri stranice, gdje je on na propisan način svaku stranicu na kraju izjave potpisao, a na kraju i sam zapisnik. Važno je napomenuti da na kraju zapisnika piše konstatacija da po prednjem nema više šta izjaviti, da mu je iskaz pročitan u diktatu, te zapisnik smatra svojim, što potvrđuje svojeručnim potpisom i bez primjedbi potpisuje. Isto je ovo potpisala i ovlaštena osoba koja je uzimala izjavu. Prema tome, ocjenjene su paušalne konstatacije iz prigovora, ničim potkrijepljene i neuvjerljive, dok je, nasuprot tome, sud stao na stanovište da prava osumnjičenog I.A. ničim nisu povrijeđena, pomenuti zapisnik koji prigovor želi učiniti spornim je po svom materijalnom sadržaju i formalnom smislu u svemu saglasan važećim zakonskim propisima, zbog čega se prigovor pokazuje i neosnovanim, pa kao takav nije ni mogao biti prihvaćen od ovog Suda“.14 1.6.

Saslušanje svjedoka

Jedno od dokaznih sredstava jeste i saslušanje svjedoka. To je, kako to iz prakse proizlazi, jedno od najčešćih dokaznih sredstava, pa su procesnim zakonima dosta detaljno određena i utvrđena pitanja koja se odnose na saslušanje svjedoka, a posebno obaveza svjedočenja, pozivanje svjedoka, osobe koje ne mogu biti saslušani kao svjedoci, osobe koje mogu odbiti svjedočenje, pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja – imunitet, način saslušanja, suočenja i prepoznavanja, tok saslušanja svjedoka i druga pitanja (ZKP BiH, član 81. – član 91., ZKP Brčko Distritka član 81. – čl.an 91., ZKP-a FBiH, član 95 – član 105 i ZKP-a RS, član 145. – član 155.). Prema odredbama zakona svjedoci su osobe za koje vjerovatno mogu da daju obavijesti (po14

Odluka Kantonalnog suda Novi Travnik broj KPS – 6/04 od 24.06.2004 godine.

28

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

datke) koje su od interesa za postupak pa je propisano da se ta mogućnost odnosi na podatke o kaznenom djelu, počiniocu i o drugim važnim okolnostima. Stepen vjerovatnoće nije određen, ali je nesumnjivo da se ne može tražiti neki visok stepen, već je svakako dovoljan i minimalan, a posebno što se u istrazi moraju iskoristiti sve mogućnosti da bi se utvrdila istina, ili bar utvrdile činjenice kojima će se doći do istine (član 81. stav 1. ZKP-a BiH i odgovarajuće odredbe entitetskih ZKP-a). Krug osoba koje mogu biti svjedoci nije ničim ograničen, jer se kao svjedok može (i mora) koristiti svaka osoba koja može dati bilo koji podatak ili obavijest. Bez utjecaja je da li svjedok može dati cjelovita ili parcijalna obavještenja u odnosu na to šta mu je poznato o kaznenom djelu, počiniocu i o drugim važnim okolnostima. Svjedoci su osobe koje se saslušavaju u odnosu na njihova čulna opažanja (vidio, čuo, osjetio) o određenim činjenicama, događajima, radnjama odnosno propuštanjima ili pojavama iz prošlosti, koje su imale utjecaja na promjene u vanjskom svijetu, a od značaja su za kazneni postupak, pri čemu je bitno istaći da njihove ocjene, mišljenja, impresije, zaključci i slično ne bi smjele i ne ulaze u domen iskaza svjedoka. Kako ni po kom osnovu, ni kriteriju (zakonskom ili praktičnom) niko nije isključen iz kruga mogućih svjedoka, pod uslovom da je sposoban (fizički ili psihički) da saopšti neka svoja saznanja koja su, ili koja mogu biti, od značaja za kazneni postupak , ne može se tražiti isključenje, odnosno izuzeće svjedoka, već je moguće samo dati iskaz svjedoka podvrći kritičkoj analizi. Svjedočenje predstavlja opštu građansku dužnost koja obuhvata obavezu odazivanja pozivu procesnog organa, obavezu svjedočenja, zatim obavezu davanja iskaza i obavezu davanja istinitog iskaza. Povreda obaveza odazivanja pozivu i neopravdano odbijanje davanja iskaza može dovesti do određenih procesnih posljedica, a davanje lažnog iskaza i do poduzimanja kaznenog gonjenja. Sve naprijed rečeno podrazumijeva postojanje svjedoka, odnosno osobe kojoj je vjerovatno nešto poznato o kaznenom djelu, počiniocu, a i o drugim važnim okolnostima. Polazeći od prednjih pretpostavki procesni zakoni ni u kojoj odredbi ne predviđaju nesposobnost neke osobe da svjedoči, odnosno da neka osoba uopšte nije sposobna biti svjedok, pa se kao svjedoci mogu pojaviti malodobne osobe, duševno bolesne osobe i slično,, te sve druge osobe, bez obzira na njihov položaj, funkciju, državljanstvo i drugo, a to sve zbog toga što je funkcija svjedoka u pravilu nezamjenjiva i predstavlja opštu građansku dužnost. Od tog pravila predviđeni su izuzeci u vidu tzv. relativne i apsolutne nesposobnosti za svjedočenje u nekim konkretnim slučajevima (zakon propisuje koje osobe ne mogu biti saslušane kao svjedoci, koje osobe mogu odbiti svjedočenje, kao i prava svjedoka da ne odgovaraju na pojedina pitanja – član 82., 83. i 84. ZKP-a BiH i odgovarajuće odredbe ZKP-a entiteta). Funkcija svjedoka je nespojiva sa nekim drugim funkcijama u kaznenom postupku (npr. sudije, tužioca, branioca i drugih, ali ne i oštećenog). Sudija ne može vršiti sudsku dužnost ako je saslušan, u tom kaznenom postupku, kao svjedok – član 29. tačka d) ZKP-a BiH i odgovarajuće odredbe ZKP-a entiteta, a slične odredbe u svim procesnim zakonima date su i u odnosu na tužioce i branioce. Dakle, funkcija svjedoka inkompatibilna je sa drugim funkcijama u postupku i uvijek ima prioritet, a što proizlazi iz obaveze da se tokom istrage, odnosno kaznenog postupka, trebaju utvrditi sve činjenice, a što je našlo odraza u rješenju da te osobe ne mogu obavljati svoju funkciju u tom kaznenom postupku, već da moraju svjedočiti. 1.6.1. Poziv za saslušanje svjedoka

Poziv za saslušanje svjedoka prema odredbama člana 81. stav 2. ZKP-a BiH, svjedoku dostavlja tužilac odnosno sud, pa bi se po toj odredbi moglo zaključiti, da u istrazi svjedoka poziva tužilac. Međutim, tu odredbu treba vezati s odredbom člana 218. i 219. KZ FBiH, odnosno odgovarajućim odredbama entitetskih zakona, a kojim je propisano postupanje ovlaštenih službenih osoba pod nadzorom tužioca, pa i uzimanje izjava od osoba – svjedoka, a koje izjave

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

29

se mogu uzeti naravno tek nakon što se osobi – svjedoku uputi poziv.15 Po pravilu svjedoci se pozivaju pismenim putem – dostavljanjem pismenog poziva u kome mora biti navedeno da se ta osoba poziva u svojstvu svjedoka, mjesto i vrijeme kada treba pristupiti radi saslušanja, kao i o posljedicama ako se pozivu ne odgovori. Od pravila neposrednog pozivanja izuzete su maloljetne osobe koje nisu navršile 16 (šesnaest) godina života, čije se pozivanje vrši preko roditelja, odnosno zakonskog zastupnika, pri čemu je napravljen i izuzetak u pogledu navedenog načina pozivanja u slučaju ako ono nije moguće zbog potrebe da se hitno postupa ili drugih okolnosti, a koje odstupanje u pogledu redovnog načina dostavljanja treba restriktivno primjenjivati i to samo onda kada je to neophodno potrebno. U odnosu na osobe koje nisu u mogućnosti da se odazovu pozivu zbog starosti, bolesti ili teških tjelesnih mana, propisano je da se njihovo saslušanje može obaviti u stanu, bolnici ili na drugom mjestu gdje se takvi svjedoci nalaze. Dakle, izuzev naprijed navedenih izuzetaka, dužnost odazivanja na poziv odnosi se na svaku osobu koja se poziva kao svjedok, pa i na onu osobu koju zakon izričito isključuje ili oslobađa od opšte dužnosti svjedočenja. U procesnoj situaciji da se svjedok ne odazove pozivu, iako je uredno obaviješten, a ne opravda svoj izostanak, predviđena je mogućnost novčanog kažnjavanja do 5 000 (pet hiljada) KM, ili izdavanja naredbe sudskoj policiji za njegovo privođenje. Ovakve procesne situacije mogu se primjenjivati i u slučaju ako se svjedok nakon što je pristupio, bez odobrenja ili opravdanog razloga, udalji sa mjesta gdje treba biti saslušan. Prema zakonskim rješenjima izricanje navedenih procesnih sankcija je fakultativno, a mogu biti određene alternativno ili zbirno. Rješenje o novčanom kažnjavanju svjedoka i naredbu o njegovom privođenju u toku istrage donosi sudac za prethodni postupak. Izuzetno ako postoji opasnost od odlaganja naredbu za dovođenje može izdati i tužilac, ali ovu naredbu mora odobriti sudija za prethodni postupak u roku od 24 sata od izdavanja naredbe. U svim procesnim zakonima propisana je i mogućnost novčanog kažnjavanja svjedoka, ukoliko svjedok odbije da svjedoči, novčanom kaznom do 30 000 (trideset hiljada) KM. Da bi došlo do novčanog kažnjavanja svjedoka procesni zakoni propisuju da se svjedok može kazniti ukoliko: ne postoje zakonske osnove zbog kojih svjedok može odbiti svjedočenje, da je svjedok upozoren na posljedice neopravdanog odbijanja svjedočenja i da je tužilac stavio prijedlog za novčano kažnjavanje svjedoka. Odluku o novčanom kažnjavanju na prijedlog tužioca donosi sud. 1.6.2. Osobe koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci

Obaveza svjedočenja i kazivanja istine nije tako apsolutizirana da bi se, u interesu kaznenog postupka, štetili neki drugi važni interesi, koji mogu biti i značajniji od utvrđivanja istine u nekom pojedinačnom kaznenom postupku. Svi procesni zakoni (član 82. ZKP-a BiH i odgovarajuće odredbe ZKP-a entiteta), propisuju iznimke od opšte dužnosti svjedočenja, a koje mogu biti takve da se svjedoci mogu saslušati tek po odobrenju određenog organa, ili određene osobe (relativna nesposobnost svjedočenja), ili takve da se svjedok uopšte ne može saslušati (apsolutna nesposobnost svjedočenja). Tako se propisuje da se kao svjedoci ne mogu saslušati osobe koje bi svojim iskazom povrijedile dužnost čuvanja državne, vojne ili službene tajne, sve dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti. Ovakvi svjedoci dužni su da se odazovu urednom pozivu, ali nisu dužni da daju iskaz. Pozivajući se na dužnost čuvanja tajne mogu odbiti svjedočenje u cjelini ili odbiti dati odgovore na pojedina pitanja u pogledu okolnosti koje predstavljaju tajnu. Ukoliko sam svjedok to ne učini onda organ koji vodi postupak (policija ili tužilaštvo) moraju po službenoj dužnosti odlučiti da se svjedok ne saslušava. Ukoliko je neizvjesno da li se radi o državnoj, vojnoj ili službenoj tajni potrebno je pribaviti mišljenje organa koji je odredio tajnost tih podataka, a 15

U prilogu Modula se nalazi urnek poziva.

30

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

isto tako, potrebno je od tog organa zatražiti oslobađanje svjedoka od dužnosti čuvanja tajne. Odluka, odnosno izjašnjenje organa koji je odredio tajnost podataka je obavezujuće. Svjedok koji je vezan državnom, vojnom ili službenom tajnom, nije naravno vezan u odnosu na druge činjenice ili podatke, pa je te podatke dužan da iznese i to istinito i potpuno. Svjedok koji je oslobođen čuvanja tajne odgovara za lažno svjedočenje ukoliko u odnosu na tajnu iznese nešto neistinito ili nešto prešuti. Svim procesnim zakonima propisana je apsolutna zabrana saslušanja branioca osumnjičenog odnosno optuženog u pogledu činjenica koje su mu postale poznate u svojstvu branioca, što je naravno vezano sa sadržajem i suštinom prava osumnjičenih na odbranu. Naime, odbrana osumnjičenih putem branioca mora se zasnivati na određenom stepenu povjerenja i otvorenosti osumnjičenih prema braniocu, a sve kako bi se nesmetano mogla ostvariti odbrana u materijalnom smislu. Tog odnosa ne bi moglo da bude ukoliko bi osumnjičeni znao da branilac može biti saslušan kao svjedok s obavezom da govori istinu, pa da iznese i ono što je nepovoljno za osumnjičenog. Ova zabrana za branioca postoji u svakom slučaju bez obzira da li ga je uzeo sam osumnjičeni ili neke druge osobe, ili je branilac postavljen po službenoj dužnosti, a odnosi se i na osobu koja je prestala obavljati funkciju branioca, kao i na osobu koja je u nekom drugom kaznenom predmetu bila branilac i od osumnjičenog tada saznala činjenice koje se odnose na kazneno djelo u vezi sa kojim bi trebao biti saslušan u svojstvu svjedoka. Među osobama koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci spadaju osobe koje bi svojim iskazom povrijedile dužnost čuvanja profesionalne tajne. U tom smislu procesnim zakonima navode se: vjerski službenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora informacija, advokat, notar, doktor, babica i dr. Kada su u pitanju ove kategorije svjedoka, jasno je da se radi o osobama koje su relativno nesposobne da svjedoče, jer procesni zakoni predviđaju njihovo oslobođenje te dužnosti posebnim propisom ili izjavom osobe u čiju korist je ustanovljeno čuvanje tajne. Kao što je naprijed rečeno sve se osobe mogu pojaviti kao svjedoci, pa i malodobne osobe koje su u bliskom srodstvu s osumnjičenim. U odnosu na takve osobe, a pod uslovom da zbog svoje duševne razvijenosti nisu sposobne da shvate značaj svog prava da ne moraju svjedočiti procesnim zakonima, propisana je apsolutna zabrana saslušanja i ovih malodobnih osoba. U tom smislu, u situaciji kada je u pitanju malodobna osoba kao svjedok, uvijek je potrebno da organ koji vodi postupak na odgovarajući način provjeri i ocijeni da li će eventualno (ne)odricanje od prava da ne mora svjedočiti biti sa razumijevanjem značaja takvog prava, uzimajući u obzir okolnosti koje se odnose na starost malodobne osobe, sposobnost rasuđivanja i duševnu zrelost. Zavisno od težine ove ocjene, istu može izvršiti procesni organ koji vodi postupak, ali to može učiniti, što je sigurnije, i uz pomoć stručne osobe (pedagoga ) ili vještaka – psihologa. Ukoliko je u postupku, u svojstvu svjedoka, saslušana osoba koja se ne može saslušati kao svjedok, svi procesni zakoni na nesumnjiv način propisuju da se na iskazu takvog svjedoka ne može zasnivati sudska odluka, a koje odredbe ukazuju na obaveze ovlaštenih radnika procesnih organa u tom smislu, kao i tužioca da na takvim iskazima ne bi trebali zasnivati svoju odluku. 1.6.3. Osobe koje mogu odbiti svjedočenje

Iako je, kao što je naprijed rečeno, dužnost svjedočenja opšta, ipak je zakonodavac , osim osoba za koje je rekao da se ne mogu saslušati kao svjedoci, odredio i krug osoba koje mogu odbiti svjedočenje, odnosno propisao da određena kategorija svjedoka može sama da se opredijeli da li će svjedočiti ili ne. Tako je u svim procesnim zakonodavstvima predviđeno da svjedočenje

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

31

mogu odbiti: a) bračni, odnosno vanbračni drug osumnjičenog, odnosno optuženog, b) roditelj ili dijete, usvojilac ili usvojenik osumnjičenog ili optuženog. Prema tekstu zakona u pitanju su svjedoci koji su sa osumnjičenim, odnosno optuženim povezani bliskim odnosima i vezama (porodični odnosi ili srodstvo koje može biti krvno ili građansko). Ovakva zakonodavna rješenja polaze od dubokog humanističkog stava da se ne narušavaju, ugrožavaju ili remete porodični i srodnički odnosi obavezivanjem srodnika da svjedoči na štetu određenog srodnika (jer svjedok mora govoriti istinu, pa i na štetu osumnjičenog). S druge strane, obavezivanjem srodnika na svjedočenje, takav svjedok bi bio doveden u tešku ljudsku dilemu: da li da svjedoči u postupku protiv srodnika ili možda da da lažan iskaz u korist srodnika, čime bi mogao počiniti kazneno djelo davanja lažnog svjedočenja. Uvijek je vrlo diskutabilna vrijednost iskaza takvog svjedoka zbog moguće (svjesne ili čak i nesvjesne) pristranosti. Zbog toga je zakonodavac sve te dileme razriješio tim što je navedenu kategoriju svjedoka ovlastio da bez ikakvih posljedica po njih ili njihove srodnike odbiju svjedočiti. Za utvrđivanje naprijed navedenih odnosa, za koje odnose je vezana mogućnost odbijanja svjedočenja, mjerodavno je vrijeme kada treba svjedočiti. Tako npr. ako je brak razveden, pa tim prestalo i svojstvo bračnog druga, u momentu kada je bivša supruga pozvana da svjedoči, na nju se ne može odnositi pravo odbijanja svjedočenja u smislu ove privilegije (VSH Kž 1312/75). U svakom konkretnom slučaju, organ koji vodi postupak treba po službenoj dužnosti provjeriti da li se radi o osobi koja spada u ovu kategoriju svjedoka. Kada organ koji vodi postupak ustanovi da se radi o osobi koja spada u neku od naprijed navedenih kategorija svjedoka, obavezan je da takvog svjedoka poučiti o njegovom pravu. Nakon dobivenog odgovora potrebno je dati pouku svjedoku i njegov odgovor unijeti u zapisnik. Davanje pouka je obavezno prilikom svakog saslušanja ovakvog svjedoka i to iz razloga jer ovakav svjedok se uvijek može koristiti pravom da ne svjedoči, bez obzira u kojoj fazi se postupak nalazi. Ukoliko ovakav svjedok ne bi bio opomenut na svoje pravo i da dadne lažan iskaz isti ne bi mogao kazneno odgovarati jer bi se moralo uzeti da je postupao u krajnjoj nuždi, a koja isključuje postojanje kaznenog djela (VSH Kž 607/55). Pored naprijed navedene privilegije za ovakve svjedoke procesni zakoni propisuju i dodatno pravilo da, ukoliko odbiju svjedočenje u odnosu na jednog osumnjičenog, to mogu učiniti i u pogledu ostalih osumnjičenih, pod uslovom da se iskaz takvog svjedoka po prirodi stvari ne može ograničiti samo na ostale osumnjičene. U svakom konkretnom slučaju to je faktičko pitanje, koje je ovlašteno da cijeni organ pred kojim se vodi postupak. Procesna zakonodavstva sankcioniraju propuste procesnih organa, koji postupe protivno utvrđenim pravima ovakvih svjedoka, tako što propisuju da, ako se u svojstvu svjedoka sasluša osoba koja može odbiti svjedočenje a na to nije upozorena ili se nije izričito odrekla tog prava ili to pravo i odricanje nije unijeto u zapisnik, na takvom iskazu ne može biti zasnovana sudska odluka. Pored rečenog za istaći je i to da se prema dosadašnjoj sudskoj praksi, sudska odluka ne može zasnivati ni na iskazima svjedoka koji imaju saznanja o kaznenom djelu, počiniocu i drugim važnim okolnostima, a na osnovu onoga što su saznali od osoba koje mogu odbiti svjedočenje, jer je to u suprotnosti sa njihovim pravom da mogu odbiti svjedočenje. Izjave osobe oslobođene dužnosti svjedočenja koje su date van kaznenog postupka o činjenicama važnim za kazneni postupak, ne mogu se utvrđivati preko drugih svjedoka niti se na takvim iskazima može zasnivati presuda (Vrhovni sud BiH, Kž 54/70).

32

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

1.6.4. Pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja – imunitet

Kao novina u kazneno-procesnom zakonodavstvu BiH, u svim kazneno-procesnim zakonima, uvedeno je pravo svjedoka da ne odgovara na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio kaznenom gonjenju (član 84. ZKP-a BiH i odgovarajuće odredbe ZKP-a entiteta i BD). Ovo pravo izvedeno je iz opšte prihvaćenog principa da niko nije dužan pružati dokaze protiv sebe. Da bi se svjedok mogao koristiti ovim pravom, on mora na to biti upozoren.Upozorenje mora biti utvrđeno u zapisniku. Iz teksta zakona nesumnjivo proizlazi da ovo pravo pripada samo svjedoku, a ne i osobi koja ima status osumnjičenog, odnosno optuženog. Opravdanost razloga za uskraćivanje odgovora u istrazi cijeni organ koji vodi postupak, pa ako ocijeni da svjedok nema pravo da koristi ovu pogodnost, svjedok u tom slučaju mora odgovarati na postavljena pitanja, a ako odbije prema istom se mogu primijeniti sankcije kao i u odnosu na druge svjedoke. Ukoliko svjedok nakon datih upozorenja pristane odgovarati na pitanja smatra se da se on odrekao naprijed navedenih pogodnosti. Međutim, u situaciji kada svjedok koristi svoje pravo da nije dužan davati odgovore na pojedina pitanja jer bi ga istinit odgovor izložio kaznenom gonjenju, sva naša procesna zakonodavstva, prihvaćajući naprijed navedeni princip, to rješavaju na način da se takvom svjedoku može dati imunitet,koji po zakonskim rješenjima, daje glavni tužilac svojom odlukom. Ovakvo zakonsko rješenje uvedeno je u cilju razrješenja i dokazivanja teških kaznenih djela, organizovanog kriminala ili slično. U procesu korištenja ovog instituta trebalo bi se rukovoditi značajem ovako dobivenog iskaza i njegove srazmjernosti doprinosu rasvjetljavanja i dokazivanja učinjenog kaznenog djela i drugim bitnim okolnostima određenog predmeta. Ako svjedok pristane da odgovara na takva pitanja, koja moraju biti potpuno unesena u zapisnik o saslušanju, pod uslovom da dobije imunitet, on, pristaje na suradnju sa tužiocem, koja je po prirodi stvari usmjerena na otkrivanje suizvršioca ili saučesnika kaznenog djela, otkrivanje izvršenih kaznenih djela, ili kaznenih djela koja se planiraju ili pripremaju. U slučaju da se ovi svjedoci saslušavaju od strane ovlaštenih službenih lica, pa se svjedok koristi svojim pravom, isti su obavezni odmah po prednjem izvijestiti tužioca, kome su dužni dati informacije o eventualnoj važnosti odgovora na postavljena pitanja, odnosno podatke o okolnostima dobivenim od takvog svjedoka koje čine vjerovatnim takvu posljedicu za njega davanjem odgovora na postavljeno pitanje, a u cilju moguće odluke glavnog tužioca o davanju imuniteta. Ukoliko se ocijeni bitnim dobivanje informacija od strane takvog svjedoka, glavni tužilac donosi odluku o imunitetu koja treba da sadrži uslove pod kojima se imunitet daje, koji uslovi trebaju biti u skladu sa zakonom, i u njima mora biti naglašeno da se svjedok koji je dobio imunitet i koji svjedoči u toj kaznenoj stvari neće kazneno goniti izuzev ako je dao lažan iskaz. U slučaju da je u pitanju svjedok za koga je očito da sam nije u stanju da koristi svoja prava u vrijeme saslušanja i ako njegovi interesi ne mogu biti zaštićeni na drugi način tom svjedoku se odlukom suda za savjetnika određuje advokat za vrijeme trajanja njegovog saslušanja. 1.6.5. Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje

Procesnim zakonima (član 85. stav 1. ZKP-a BiH i odgovarajuće odredbe ZKP-a entiteta), propisano je da se svjedoci saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka. Svjedoci se uvijek saslušavaju jedan po jedan, pri čemu svjedok ne može prisustvovati saslušanju drugih pozvanih svjedoka, prije nego što je dao svoj iskaz. Suočenje svjedoka u suštini ne predstavlja saslušanje svjedoka, jer se radi o procesnoj situaciji kada su svjedoci već saslušani, pa je potrebno njihovo suočenje radi otklanjanja protivrječnosti u pogledu važnih činjenica. Ova procesna radnja može se obaviti kao potpuno suočenje – vrši se

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

33

u odnosu na cijeli iskaz, ili djelimično suočenje – vrši se u odnosu samo na one dijelove iskaza koje sadrže kontradiktorne informacije. Kada se u toku istrage ukaže za potrebnim utvrditi da li svjedok poznaje neku osobu (ili predmet) procesni organ koji vodi postupak zatražit će od svjedoka da što konkretnije opiše osobu koju treba identifikovati ili da navede neke znakove po kojima se ta osoba (predmet) razlikuje od drugih osoba (predmeta), a nakon toga takva izjava unosi se u zapisnik. Nakon toga se od svjedoka može zatražiti da izvrši prepoznavanje osoba, a koje se mora obaviti na način što će mu se zajedno sa više nepoznatih osoba pokazati i osoba koju treba prepoznati (ako se prepoznavanje odnosi na predmete, onda sa predmetima iste vrste). Ovakva odredba zakona ima za cilj provjeriti da li svjedok između više sličnih osoba može prepoznati traženu osobu koju je ranije vidio na mjestu počinjenja kaznenog djela ili na nekom drugom mjestu. U praksi se za prepoznavanje osigurava najmanje pet osoba ili predmeta, ali je moguće da njihov broj bude i veći. Prilikom obavljanja radnje prepoznavanja obavezno je sastavljanje zapisnika istovremeno kada se ta radnja obavlja, a ako to nije moguće onda neposredno nakon toga. Ukoliko je to moguće, a radi izbjegavanja bilo kakvih nedoumica i eventualnih naknadnih prigovora, treba sačiniti fotografije ili audio-vizuelne snimke osoba (predmeta) koje su se nalazile u redu za prepoznavanje, kao i radnje samog prepoznavanja tražene osobe (predmeta), a sve u cilju potvrde autentičnosti obavljene radnje.16 Ukoliko prepoznavanje nije moguće obaviti na navedeni način, sva procesna zakonodavstva, propisuju da se radnja prepoznavanja može obaviti na temelju prepoznavanja fotografija te osobe ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih osoba ili istovrsnih predmeta. U skladu sa izloženim i tokom saslušanja svjedoka trebalo bi se rukovoditi i postupati načinom i taktikom sugerisanom u dijelu Modula 1.5.4. i članom 9. Uputstva. 1.6.6. Tok saslušanja svjedoka

Članom 86. Stav 1. ZKP-a BiH (odgovarajuće odredbe ZKP-a entiteta i BD ) propisano je da svjedok svoje odgovore daje usmeno (izuzetak od tog pravila propisan je samo u odnosu na svjedoke koji su gluhi ili nijemi na način što se njihovo saslušanje vrši preko tumača, odnosno postavljanjem pitanja pismeno, odnosno pismenog odgovora na postavljenja pitanja). Prije početka uzimanja iskaza od svjedoka svjedok se od strane procesnog organa priprema za davanje iskaza tako što se upozorava: da je dužan govoriti istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da davanje lažnog iskaza predstavlja kazneno djelo, te da nije dužan odgovarati na pojedina pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio kaznenom gonjenju, a koja sva upozorenja moraju biti unijeta u zapisnik. Nakon toga svjedoku se postavljaju opšta pitanja koja se odnose na utvrđivanje njegovog identiteta, zanimanja, te njegovog odnosa s osumnjičenim, odnosno optuženim, kao i oštećenim. Nakon ovih opštih pitanja, na koja se moraju dati odgovori (što se odnosi i na osobe koje ne mogu biti saslušani kao svjedoci, ili osobe koje mogu odbiti svjedočenje) svjedoku se daje novo upozorenje da je dužan o promjeni adrese ili boravišta obavijestiti tužilaštvo odnosno sud. Na maloljetnu osobu koja treba biti saslušana kao svjedok primjenjuju se pravila o saslušanju punoljetnih svjedoka, uz obavezu obazrivog postupanja, posebno ako je ta osoba oštećena ka16 Odluka Ustavnog suda BiH AP: 915/09 od 06.03.2007 godine. str. 32.-34. i dalje, razmatrajući apelantove žalbene navode u pogledu nezakonitosti radnje u kojoj su u Policijskog upravi dva svjedoka I.K. i S.D. prepoznali apelanta, Ustavni sud konstatuje da je u kontekstu prava na pravično suđenje od izuzetne važnosti i to da je svaki dokaz prikupljen na zakonit način. U konkretnom slučaju proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da je radnja u kojoj su u Policijskoj stanici dva navedena svjedoka prepoznali apelanta obavljena u skladu sa odredbama člana 99. Zakona o krivičnom postupku. Sudovi su pri tome posebno istakli činjenicu da su navedeni svjedoci, prije prepoznavanja, opisali i naveli znakove koji se odnose na traženu osobu a onda, gledajući kroz zatamnjeno staklo, među njima nepoznatim osobama (pet osoba koje su slično izgledale) identificirale apelanta kao osobu koja je poduzela inkriminirane radnje, te da su navedene radnje obavljene odvojeno. Ustavni sud zaključuje da je apelant na glavnom pretresu imao mogućnost ispitivanja svjedoka optužbe, koji su prepoznali apelanta u Policijskoj upravi, te da odluke Suda nisu zasnovane isključivo na navedenim dokazima, već da je, u skladu sa slobodnom ocjenom dokaza, Sud cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovom međusobnoj vezi ...... Sud je na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrdio činjenično stanje te našao da je apelant počinio kazneno djelo ...... „

34

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

znenim djelom. Procesni zakoni propisuju da se saslušanje maloljetne osobe obavezno vrši uz pomoć pedagoga ili druge stručne osobe. Oštećenog kaznenim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenja kaznenog djela, a ako je takvo ispitivanje obavljeno svi procesni zakoni predviđaju sankciju na način što propisuju da se na takvom iskazu ne može zasnivati sudska odluka (smisao ovakve zakonske odredbe prvenstveno se ogleda u izbjegavanju osude javnosti ovakvih osoba, te sprečavanju eventualnog negativnog utjecaja tih okolnosti na sud, odnosno pozitivno utječe na procesni položaj svjedoka – žrtve kaznenog djela). Nakon dobivanja odgovora na opšta pitanja svjedok iznosi svoja saznanja o kaznenom djelu, počiniocu i drugim važnim okolnostima u neometanom izlaganju, a nakon toga mu se mogu postavljati pitanja, vršiti provjeravanja, dopune i razjašnjenja onoga što je izjavio, a sve u cilju da se iskaz svjedoka upotpuni i da se otklone protivrječnosti i nejasnoće u iskazu ako ih ima, pri čemu je posebno potrebno naglasiti da procesni organ prilikom saslušanja svjedoka ne smije da se služi obmanom, a niti postavljanjem takvih pitanja u kojima su već dati odgovori (stvaranje pogrešne predstave o okolnostima o kojima treba da se izjasni, te tzv. sugestivna pitanja). Posebna obaveza procesnog organa, a nakon što svjedok da svoj iskaz, jeste i provjeravanje odakle je to o čemu svjedoči poznato, te se tako utvrđuje da li je to svjedok saznao iz vlastitog opažanja ili je o tome o čemu svjedoči čuo od drugih osoba. U slučaju potrebe svjedoci se mogu suočiti s drugim svjedokom, a o čemu je već naprijed rečeno. Kako se u okviru kaznenog postupka može odlučivati i o imovinsko-pravnom zahtjevu oštećenog, to je obaveza procesnog organa da u toku istrage oštećenog koji se saslušava kao svjedok pita i da li želi da u kaznenom postupku ostvaruje svoj imovinsko-pravni zahtjev, a koje izjašnjenje se mora unijeti u zapisnik, kao i iskazane činjenice i okolnosti koje upućuju na dokaze vezane za taj zahtjev. Navedeno je potrebno, s obzirom na odredbu člana 197. ZKP BiH, odnosno analognih članova ZKP –a entiteta i BD, kojom je tužilac obavezan prikupiti dokaze o takvom zahtjevu i ispitati osumnjičenog o činjenicama vezanim za takav prijedlog ovlaštene osobe. Samo dosljednom primjenom navedene odredbe mogu se stvoriti svi objektivni uslovi da u fazi suđenja sud razmatra i odlučuje o osnovanosti, konkretnog, imovinsko-pravnog zahtjeva . Veoma je bitno voditi računa da se saslušanje svjedoka i fiksiranje datih upozorenja i iskaza svjedoka obavi na prednji način, jer suprotan način saslušanja može imati kontra-produktivne posljedice, odnosno to se može negativno odraziti na suđenje prilikom saslušanja tog svjedoka, to posebno iz razloga što nisu rijetki slučajevi u praksi da svjedoci prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja tvrde da u istrazi, od strane tužioca ili ovlaštenih službenih osoba, nije tačno unijet u zapisnik njegov iskaz ili dio iskaza. Jedan od načina izbjegavanja naprijed rečenog jeste snimanje saslušanja svih kategorija svjedoka audio ili audio-vizuelnim sredstvima koje je dozvoljeno u svim fazama postupka, pod uslovom da se takvim sredstvima raspolaže, pri čemu je bitno istači da se takvo saslušanje mora snimiti u slučajevima kada se radi o malodobnim osobama koje nisu navršile 16 godina života i koje su oštećene kaznenim djelom, kao i ako postoje osnove za bojazan da se svjedok neće moći saslušati na glavnom pretresu (npr. teško bolestan svjedok i dr.) – član 90. ZKP-a BiH i odgovarajuće odredbe ZKP-a entiteta.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

35

1.6.7. Zaštićeni, ugroženi i svjedoci pod prijetnjom

U određenim situacijama može se ukazati potreba da svjedok dobije status zaštićenog svjedoka u postupku pred sudom, čiji položaj je regulisan posebnim zakonima o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka. Svjedok treba da dobije status zaštićenog svjedoka kada postoji očigledna opasnost za njegovu ličnu sigurnost ili članova njegove porodice (pod kojima se podrazumijevaju osobe koje prema ZKP-u mogu odbiti svjedočenje), koja opasnost je toliko ozbiljna da opravdava razloge za vjerovanje da nije moguće tu opasnost umanjiti nakon što svjedok bude saslušan ili će se ta opasnost zbog iskaza povećati, zbog čega se tek nakon dobivanja tog statusa može očekivati da taj svjedok ispuni svoju obavezu svjedočenja. Nakon što svjedok dobije status zaštićenog svjedoka njegovo saslušanje se vrši prema odgovarajućim odredbama zakona o zaštiti svjedoka. Od ove kategorije svjedoka treba razlikovati svjedoke pod prijetnjom čija je lična sigurnost ili članova njegove porodice dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u postupku kao rezultat prijetnji, zastrašivanja ili sličnih radnji vezanih za njegovo svjedočenje, od ugroženog svjedoka koji je ozbiljno fizički ili psihički traumatiziran okolnostima pod kojim je izvršeno kazneno djelo ili koji pati od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim, odnosno dijete ili malodobnik. Svaka od ove tri kategorije svjedoka utvrđuju se odlukom – rješenjem nadležnog sudije, ovisno od faze postupka, a na prijedlog tužioca i to ne samo u pogledu statusa, već i mjera koje bi se trebale primijeniti pod uslovom da su i objektivno za to ostvarene sve pretpostavke i to suštinski a ne samo formalno. 1.6.8. Sudska praksa

„Netačni su navodi žalbe da se nižestepeni sud poziva na nepostojeći zahtjev oštećene, iz razloga jer je iz pobijanog rješenja evidentno da je u istom rješavano po prijedlogu tužioca o davanju statusa ugroženog svjedoka oštećenog. Pravilno se ukazuje žalbama da sud nije dao obrazloženje navoda da postoje prijetnje oštećenoj koje se ogledaju“ što su upućene od strane jednog od roditelja optuženih putem telefona“, pošto niži sud ničim nije konkretizirao to ni žalbeni sud isto nije mogao ocjenjivati i u tom smislu smatra žalbu utemeljenom. Međutim, optuženi svojim žalbama nisu doveli u pitanje činjenicu da je oštećena ozbiljno psihički traumatizirana okolnostima da je prema njoj, prema tezi optužbe izvršeno silovanje i da je na glavnom pretresu sama zatražila da prilikom davanja njenog iskaza optuženi ne bude prisutan. Pošto te okolnosti nisu dovedene u pitanje žalbeni sud smatra da postoji opravdan strah da će prisutnost optuženih utjecati na njenu sposobnost da svjedoči. Stoga je pravilan zaključak suda da su ispunjeni razlozi koje predviđa član 3. i 4. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka. Takođe, nisu utemeljeni žalbeni navodi da će takvim saslušanjem oštećene kao ugroženog svjedoka biti povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje svojim tvrdnjama oni nisu ukazali koji će od opštih elemenata pojma pravičnog suđenja biti ugrožena. Osim toga, zakonske odredbe po kojima treba saslušati ugroženog svjedoka pružaju dovoljno garancija koje se odnose na pravični postupak u smislu člana 6. EKLJP, od kojih posebno ravnopravnost stranaka i postupanje po načelu kontradiktornosti. U suprotnom, kada bi postojali žalbeni navodi onda bi postojala apsolutna zabrana saslušanja ugroženih svjedoka a što nije prihvatljivo.17 17

Presuda Vrhovnog suda FBiH broj: 070-0-Kž-06-000334 od 2006. godine – član 3. i 4 Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka FBiH.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

36 1.5.

Uviđaj

Prije nego što ukažemo na opasnosti od odlaganja uviđaja, što je i osnovna tema ovog dijela rada, cijenimo potrebnim istaći, odnosno bolje reći podsjetiti se na osnovne karakteristike uviđaja, kao jedne od bitnijih radnji dokazivanja. Kažemo bitnijih, jer se ne može zanemariti činjenica da su dokazi, pribavljeni vršenjem uviđaja, u odnosu na neke druge dokaze značajniji u vrijednosnom smislu, odnosno imaju veću dokaznu snagu (tako na primjer, u odnosu na saslušanje svjedoka, ispitivanje osumnjičenog). Zbog svoje važnosti možemo ga posmatrati i kao uvijek aktuelnu temu policajaca, kriminalista, sudija, tužilaca, vještaka, ali i mnogih drugih (dakle, i teoretičara i praktičara). Zanimljivo je istaći da i danas teoretičari, govoreći o uviđaju, često pominju latinsku izreku: „Nulla est probatio, quam evidentia rei“ (Nema boljeg dokaza od uviđaja). Danas, u literaturi srećemo više definicija uviđaja. Teoretičari na taj način, ne samo da ga definišu pojmovno, već nastoje u samoj definiciji naznačiti njegove najznačajnije karakteristike. Tako Simonović kaže da je uviđaj radnja dokazivanja koja se sastoji od neposrednog opažanja na licu mjesta krivičnog događaja koje preduzima ovlašteni organ, tj. uviđaj je sistem intelektualnih, realnih i instrumentalnih djelatnosti koje se primjenjuju na osnovu odredbi Zakonika o krivičnom postupku uz primjenu kriminalističko-tehničkih i taktičkih metoda i sredstava koji su usmjereni na pronalaženje, obezbjeđivanje od uništenja i fiksiranje kriminalističkih i pravno relevantnih materijalnih informacija (predmeta, tragova krivičnog djela, situacije nastale krivičnim događajem) za potrebe eventualnog krivičnog postupka. 18 Tako iz ove definicije vidimo da je uviđaj: - radnja dokazivanja, - da se ta radnja dokazivanja sastoji od neposrednog opažanja, koje preduzima ovlašteni organ na licu mjesta krivičnog događaja, - da je uviđaj sistem djelatnosti (intelektualnih, realnih i instrumentalnih) koje se primjenjuju na osnovu Zakonika (Zakona) o krivičnom postupku uz primjenu kriminalističko-tehničkih i taktičkih metoda i sredstava i - da su sve te djelatnosti usmjerene na pronalaženje, obezbjeđivanje od uništenja i fiksiranje kriminalističkih i pravno relevantnih materijalnih informacija (predmeta, tragova krivičnog djela, situacije nastale krivičnim događajem) za potrebe eventualnog krivičnog postupka. Ovdje treba napomenuti da je ovo definicija istražnog uviđaja (za razliku od uviđaja koji se preduzima na glavnom pretresu). U daljem dijelu teksta, a radi boljeg razumijevanja suštine problema, podsjetit ćemo se na ciljeve uviđaja. Dakle, uviđajem bi trebalo ostvariti sljedeće ciljeve: - Na prvom mjestu bi trebalo rješavati dilemu ili pitanje: ‘’ Šta se zaista desilo, odnosno da li je izvršeno krivično djelo? ‘’ - Ukoliko se utvrdi da je krivično djelo zaista izvršeno treba utvrđivati o kojem se djelu u konkretnom slučaju radi, - potom treba usmjeriti aktivnost na pronalaženje tragova krivičnog djela (svih tragova koji će pomoći da se dobiju odgovori na zlatna pitanja kriminalistike) te, - dokumentovanje svega preduzetog na način predviđen odredbama Zakona o krivičnom postupku i pravilima kriminalistike. S obzirom da je tema rada opasnost od odlaganja pojedinih radnji dokazivanja (u ovom djelu govorimo o opasnosti od odlaganja vršenja uviđaja) cijenimo potrebnim podsjetiti da je načelo hitnosti u postupanju jedno od osnovnih načela kojeg se treba pridržavati kada je ova radnja u pitanju. Naime, organ koji se u provođenju ove radnje ne bi pridržavao ovog načela, između ostalog, rizikovao bi: 18

Simonović B. Kriminalistika, Kragujevac. str. 287.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

37

- da se lice mjesta izmjeni, - da se određeni, ili čak svi tragovi unište, - da svjedoci događaja napuste lice mjesta i na taj način ostanu neidentifikovani, - da zbog kašnjenja bude dovedeno u pitanje korištenje određenih operativnih mjera i radnji te - da nastupe nepotrebne posljedice po lica i imovinu. Tako, primjera radi, opasnost da se lice mjesta izmijeni postoji uvijek ukoliko se na saznanje o krivičnom događaju ne reaguje pravovremeno. Tu, prije svega, mislimo na zakašnjeli izlazak policije, odnosno pripadnika uniformisane policije (najčešće se radi o motorizovanoj patroli policije ili policajcima koji su najbliži licu mjesta), kako bi se lice mjesta pravovremeno i adekvatno obezbijedilo. Da je adekvatna reakcija policije u tzv. prvom zahvatu veoma bitna govore i navedeni rizici. Naime, kada su pojedini rizici u pitanju, mogućnost njihovog javljanja, pri adekvatnoj reakciji policije bi dobrim dijelom bila smanjena, ako ne i isključena. Ovo govorimo iz razloga što izlazak na lice mjesta podrazumijeva niz aktivnosti, koje se preduzimaju što hitnije, upravo u cilju otklanjanja ili smanjenja mogućnosti za javljanje navedenih rizika. Prije svega, nakon zaprimljene informacije o krivičnom događaju treba utvrditi samo lice mjesta, odnosno koji je to prostor. Nakon toga, potrebno je pružiti pomoć povrijeđenima, ukoliko ih ima. Zavisno od krivičnog događaja nastojati, ukoliko to prilike dozvoljavaju, da se u što kraćem roku otklone eventualne opasnosti po lica i imovinu ( primjera radi, zavrnuti dotok plina, struje i sl.). Nakon ovih aktivnosti (za koje možemo kazati da su urgentne) i koje treba poduzimati na način da se što manje narušava zatečeno stanje odnosno, ukoliki je to potrebno, na to skrenuti pažnju radi konstatovanja u zapisniku, a zatim na vidan način obilježiti lice mjesta. Ukoliko se u tom trenutku ne raspolaže namjenskim sredstvima za obilježavanje koristiti sva priručna sredstva i pomagala opet u zavisnosti od lica mjesta konkretnog događaja). Na taj način sprečava se nedozvoljen ulazak u zaštićeni prostor, čuvaju tragovi i sprečava narušavanje lica mjesta. Kada je riječ o čuvanju tragova, odnosno sprečavanju njihovog uništavanja posebnu pažnju obratiti na one situacije gdje je lice mjesta na otvorenom. Pri takvim okolnostima patrola policije će biti prinuđena da uđe u zaštićeni prostor i zaštiti tragove od propadanja (primjera radi, dolazak uviđajne ekipe se ne očekuje u kratkom roku, a vremenske prilike su takve da prijeti opasnost da se tragovi unište). I u ovoj situaciji vrijedi pravilo da se koriste sva priručna sredstva koja će spasiti trag od propadanja. U ovim situacijama mora se posebno voditi računa o tragovima koje ostavlja samo ovlašteno službeno lice. Ovdje se prevashodno misli na tragove obuće i sl. Iz tog razloga treba ove tragove posebno obilježiti kako bi se kasnije izbjeglo izvođenje pogrešnih zaključaka. U nekim situacijama ovlašteno službeno lice će biti prinuđeno da pomjera predmete kako bi spasilo tragove (na primjer, uslijed vremenskih nepogoda prijeti opasnost da trag krvi, sperme, i sl. bude uništen). Ono što treba posebno napomenuti za ove situacije je obaveza ovlaštenog službenog lica da fiksira (kroz službenu zabilješku, fotodokumentaciju, skicu lica mjesta i sl.) sve promjene nastale od momenta nastanka događaja, odnosno izvršenja djela do dolaska uviđajne ekipe. Pored navedenih obaveza, na licu mjesta posebno mjesto zauzima aktivnost ovlaštenih službenih lica usmjerena na identifikovanje očevidaca događaja, ali i drugih lica koja mogu ponuditi informacije bitne za konkretni događaj. Takva lica treba zadržati. Ukoliko ih je više obavezno ih treba razdvojiti, odnosno onemogućiti im da komuniciraju. Nažalost, u posljednje vrijeme ovu aktivnost je sve teže realizovati. Ovo iz razloga što je sve teže ‘’pronaći ‘’ svjedoka događaja, ili lice koje može ponuditi informaciju. Tako se dešava da od mnogih prisutnih nemate svjedoka već grupu radoznalih lica, koja na pitanje šta su primijetili, u pravilu odgovaraju: ‘’ Ma, nemojte mene molim vas, nisam ja ništa vidio! ‘’ Iz tog razloga potrebno je da policajci pokažu naročitu upornost, ali i taktičnost kako bi dobili što više ulaznih podataka o događaju. Dakle, sve ove aktivnosti koje poduzimaju ovlaštena službena lica doprinose da se lice mjesta sačuva, odnosno da se zadrži u što autentičnijem stanju. Nema sumnje da se sa opisanim ak-

38

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

tivnostima to i uspije. Međutim, na određene promjene, bolje reći procese koji se odvijaju na licu mjesta, nemoguće je utjecati (primjera radi određene materije brže propadaju), ili su u pitanju situacije kada vremenom određeni tragovi nestaju (plinovi, mirisi i sl.) što može imati za posljedicu nemogućnost primjene određenih kriminalističkih metoda i radnji u istrazi. Upravo zbog toga treba uvijek imati na umu da se što prije započne sa vršenjem uviđaja. Postoje situacije kada to iz objektivnih razloga nije moguće. Nekada to neće dozvoljavati razlozi bezbjednosti, prirodne nepogode i sl. Isto tako, u određenim situacijama se mora prekinuti sa vršenjem uviđaja ( na primjer kad nastupa noć ). U ovakvim situacijama treba nastojati da se lice mjesta kvalitetno obezbijedi, te zaštite tragovi, a sa uviđajem započne (ili nastavi) što je prije moguće. Međutim, i pored toga što nauka nudi pravila i uputstva kojih se treba pridržavati u provođenju ove radnje dokazivanja, praksa pokazuje da se u pojedinim fazama uviđaja čine propusti koji se, zbog ponavljanja, mogu okarakterisati kao tipični. Ovdje se radi se o greškama, odnosno propustima koji se javljaju prilikom uviđaja, ali i prije samog uviđaja (propusti vezani za obezbjeđenje lica mjesta). Različiti su uzroci njihovog javljanja, počevši od nedovoljne stručnosti, nemarnosti i sl. (dakle, od subjektivnih do objektivnih uzroka). Kako bi se otklonila ili barem smanjila mogućnost njihovog ponavljanja kriminalisti ukazuju na njih, ali i na uzroke koji dovode do propusta. Kao najčešće propuste koji se javljaju u fazi obezbjeđenja lica mjesta ističu: - propuste u vezi sa lociranjem, odnosno određivanjem lica mjesta preusko ili preširoko, - greške u postupanju sa svjedocima događaja i drugim licima koja mogu pružiti prvu informaciju ( lica nisu razdvojena). Od propusta koji se javljaju u statičkoj fazi uviđaja izdvajamo: - posao se ne obavlja temeljito, - ne analiziraju se dovoljno tragovi pronađeni na licu mjesta, - akcenat se, u pravilu, daje jednoj verziju događaja i sve se čini u pravcu njenog potvrđivanja i sl. Kada je riječ o propustima učinjenim u dinamičkoj fazi uviđaja možemo izdvojiti sljedeće: - lica koja vrše uviđaj nisu adekvatno educirana ili nemaju adekvatno znanje, - ne traži se u dovoljnoj mjeri pomoć stručnih lica, - čine se propusti u postupku pakovanja tragova nađenih na licu mjesta . Cijeneći do sada kazano, te činjenicu da se izradom ovog Modula želi, prije svega, ukazati na praktične probleme sa kojima se suočavaju istražni organi u provođenju radnji dokazivanja, prvenstveno sa stanovišta njihovog vremenskog provođenja (jer je i naslov rada Praksa i kriteriji u procjeni postojanja opasnosti od odlaganja pojedinih radnji dokazivanja), u daljem dijelu teksta govorit ćemo o provođenju ove radnje dokazivanja u svjetlu novog krivičnog zakonodavstva u BiH. Uviđaj, kao radnja dokazivanja, predviđen je u dijelu prvom (Opšte odredbe), glava osma, odjeljak šesti Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, te analognim članovima ZKP BD, ZKP RS i ZKP FBiH. Tačnije, član 92. ZKP BiH normira uviđaj (pod naslovom Preduzimanje uviđaja). Ovo je i jedina odredba navedene glave Zakona u kojoj se govori o uviđaju. Navedeni član glasi: ‘’Uviđaj se preduzima kada je za utvrđivanje neke važne činjenice u postupku potrebno neposredno opažanje’’. Pored ove odredbe uviđaj se pominje u dijelu drugom ( Tok postupka), glava devetnaesta (Istraga), član 221. i glasi: ‘’ Ovlašteno službeno lice, nakon obavještavanja Tužioca, dužno je izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, osim obdukcije i ekshumacije leša. Ako je Tužilac prisutan na licu mjesta u toku vršenja uviđaja od strane ovlaštenih službenih lica, može tražiti da ovlašteno službeno lice izvrši određene rad-

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

39

nje koje on smatra neophodnim. Sve radnje preduzete tokom uviđaja moraju se dokumentovati i detaljno obrazložiti kako u zapisniku, tako i u posebnom službenom izvještaju.’’ Dakle, zakonodavac u prvoj odredbi govori o tome kada se preduzima uviđaj, dok u drugoj odredbi govori o obavezi ovlaštenog službenog lica da, nakon obavještavanja tužioca, izvrši uviđaj, ali i odredi potrebna vještačenja, osim obdukcije i ekshumacije. Imajući u vidu temu ovog priručnika i rukovodeći se razlozima njegove izrade, u daljem dijelu rada govorit ćemo o uviđaju kao istražnoj radnji i problemima koji se javljaju u praksi. Prije nego se osvrnemo na te probleme i propuste treba kazati da je iz citiranih odredbi jasno da su za ovu istražnu radnju ovlašteni, ali i dužni preduzeti je, kako tužilac tako i ovlaštena službena lica. Da je to tako najbolje se vidi iz odredbi člana 35. (koje govore o pravima i dužnostima tužioca), te člana 218. navedenog Zakona (u kojoj se govori o nadzoru tužioca nad radom ovlaštenih službenih lica). Tako u članu 35. stav (2), između ostalog, piše: ‘’Tužilac ima pravo i dužan je da: a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme mjere u cilju njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženje osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza...’’. S druge strane, u članu 218. stav (1), piše: ‘’Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko pet godina ovlašteno službeno lice je dužno odmah obavijestiti Tužioca i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere da se pronađe učinilac krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi, te da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku.’’ Ovdje treba dodati da je potrebne mjere i radnje ovlašteno službeno lice dužno preduzeti i u slučaju da je izvršeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora do pet godina, s tim da je u ovoj situaciji dužno obavijestiti tužioca o svim raspoloživim informacijama, radnjama i mjerama, najkasnije sedam dana od dana saznanja o postojanju osnova sumnje da je krivično djelo počinjeno. Iz citiranih odredbi vidljivo je da se pominju potrebne mjere, neophodne za realizaciju prava i dužnosti tužioca i ovlaštenog službenog lica. Upravo je jedna od tih mjera i uviđaj, kao hitna istražna radnja koju preduzima tužilac ili ovlašteno službeno lice (ili zajedno) s ciljem otkrivanja krivičnog djela, odnosno obezbjeđivanja tragova i predmeta konkretnog krivičnog djela. Podrazumijeva se preduzimanje i drugih radnji neophodnih za realizaciju navedenih prava i obaveza. Pošto ćemo se u ovom dijelu rada baviti uviđajem kao hitnom istražnom radnjom, želimo, prije svega, da ukažemo na do sada uočene probleme u vezi sa preduzimanjem ove radnje. Mišljenja smo da je dosadašnja praksa pokazala da postoje najmanje dvije vrste problema. Prvu vrstu čine problemi koji se javljaju i prije samog uviđaja, dok bi se drugi mogli vezati za samo vršenje uviđaja (o čemu je već govoreno). Istina, ovi prvi su takvi da neminovno proizvode ili pospješuju ove druge. O čemu se zaista radi? Izmjenom krivično-procesnog zakonodavstva, kao što je već istaknuto, stvoren je novi koncept istrage, koji zahtijeva i stvaranje nove prakse u komunikaciji između ovlaštenog službenog lica i tužioca, ali i obrnuto. Navedeni primjeri potvrđuju probleme u toj komunikaciji, uzrokovane pogrešnim tumačenjem pozicije pojedinih učesnika u postupku (u konkretnom slučaju pozicije ovlaštenog službenog lica u istrazi, ali i tužioca.). Kroz pojedine primjere ukazano je na problem pogrešnog tumačenja izmjena, koje su se desile usvajanjem novog krivično-procesnog zakonodavstva u BiH. Tako, na primjer, oni koji zastupaju stav da je istraga isključivo u rukama tužioca, a da je policija njegov servis, neminovno ‘’prave problem’’, jer smataraju da uviđaj ne mogu vršiti dok ne dobiju ovlaštenje tužioca. I odredbe koje regulišu ovu materiju u krivičnom procesnom zakonodavstvu u BiH su različite, što stvara dodatnu konfuziju. Ističemo ovo iz razloga što je u članu 221. ZKP RS

40

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

(Uviđaj i vještačenje), između ostalog, propisano da ... ovlašteno službeno lice može, izuzetno, nakon obavještavanja tužioca, izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja... . Dakle, ovdje se koristi termin izuzetno za razliku od formulacije dužno je, a kako piše u ZKP BiH. Zašto kažemo da stvara dodatnu konfuziju? U praksi izuzetno znači u pravilu jer, u većini slučajeva, tužilac ne izlazi na lice mjesta radi vršenja uviđaja već to prepušta ovlaštenim službenim licima. U vezi sa ovim, praksa pokazuje da se nalazimo u sljedećoj situaciji: - ZKP BiH, koji utvrđuje pravila krivičnog postupka u stvarima iz nadležnosti Suda BiH, u članu 221. kao i analogni članovi ZKP FBiH i BD, između ostalog, propisuje ‘’ Ovlašteno službeno lice, nakon obavještavanja Tužioca, dužno je izvršiti uviđaj i...’’ Odredba je jasna i reklo bi se ni u čemu sporna. - ZKP RS, koji utvrđuje pravila krivičnog postupka u stvarima iz nadležnosti sudova u Republici Srpskoj, u članu 221. između ostalog, propisuje .... ovlašteno službeno lice može, izuzetno, nakon obavještavanja tužioca, izvršiti uviđaj i ... Odredba je takva da njena primjena podrazumijeva zauzimanje stava oko termina izuzetno. Tačnije, znači li to da će ovlašteno službeno lice izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja samo ako ima ovlaštenje tužioca ili u slučaju da se radi o ‘’lakšim’’ krivičnim djelima, odnosno djelima za čije izvršenje je zaprijećena određena kazna itd. - da praksa u RS, u vezi sa primjenom ove odredbe, kaže da na lice mjesta radi vršenja uviđaja izuzetno izlazi tužilac, tj. da uviđaj u pravilu vrše ovlaštena službena lica. Bez obzira na ovakva rješenja mišljenja smo da je ovlaštenje službenog lica za vršenje uviđaja izvorno i da ono nesporno proizilazi iz svih ZKP u BiH. Zato smo mišljenja da je stav da ovlašteno službeno lice mora dobiti ovlaštenje tužioca za vršenje uviđaja neargumentovan (primjera radi, u saopštenjima policijskih agencija često se može čuti kako su ovlaštena službena lica po ovlaštenju tužioca izašla na lice mjesta i izvršila uviđaj). Ovdje valja napomenuti da ovakvo poimanje uzrokuje ponekad i dodatne probleme. Jedan od tih problema već je istaknut u uvodnom dijelu Modula. Naime, u praksi se dešava da ovlašteno službeno lice (vjerovatno uslijed ovakvog poimanja svoje pozicije), izlaskom na lice mjesta ‘’prioritet’’ daje statičkoj fazi uviđaja, a da se propusti prave u dinamičkoj fazi ( prije svega propusti u vezi sa određenim vještačenjima i sl.). Jedan od propusta ove vrste naveden je u uvodnom dijelu (policajac koji je vršio uviđaj saobraćajne nezgode, u unutrašnjoj istrazi izjavljuje: nisam htio ništa preduzeti na svoju ruku). Ovdje se radi o pogrešnom poimanju odredbi ZKP i navodimo to kao primjer zato što je u uskoj vezi sa problemom koji obrađujemo, odnosno takvo poimanje pozicije i ovlaštenja u praksi može proizvesti iste posljedice kao i, primjera radi, nepotrebno odlaganje u preduzimanju radnje uviđaja. I na kraju, svjesni važnosti uviđaja kao radnje dokazivanja, ali i propusta koji se dešavaju u njenom preduzimanju (ne gajeći iluziju da ih neće biti i ubuduće, jer nema idealnog uviđaja), cijeneći dosadašnje iskustvo, te odredbe zakona o krivičnom postupku koje regulišu ovu materiju, može se konstatovati sljedeće: - Pravila kriminalistike, u vezi sa preduzimanjem ove radnje dokazivanja, dala su odgovor na ovo pitanje i od njihovog pridržavanja u praksi zavisi i efikasnost uviđaja. Tačnije, pravila kriminalistike nam govore da je uviđaj hitna istražna radnja koja ne trpi odlaganja. - Dosadašnje iskustvo i pravila kriminalistike potvrđuju da na lice mjesta radi vršenja uviđaja mora izaći ovlašteno službeno lice i to što je prije moguće. - Dosadašnje iskustvo potvrđuje da na lice mjesta radi vršenja uviđaja treba izaći i tužilac, kad god je u mogućnosti. - Formulacija .. ovlašteno službeno lice može, izuzetno, nakon obavještavanja tužioca, izvršiti uviđaj i .. (član 221. ZKP RS), zbog izraza može i izuzetno dovodi do uskog tumačenja odredbe i nadležnosti ovlaštenih službenih lica u preduzimanju ove radnje. Zbog toga, kao i činjenica da su ovlaštena službena lica pripadnici službe koja je operativnija od tužilaštva i

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

41

da je uviđaj hitna istražna radnja, jer se njegovim odlaganjem postižu lošiji rezultati ili gubi svrha kasnijeg vršenja, umjesto propisanih izraza, možda bi adekvatniji izraz bio dužno je, ujedno i praktičniji,19 a svojstven je i drugim zakonodavstvima.20 U tom cilju, za očekivati je da će dosljednom primjenom člana 10. Uputstva, ubuduće biti otklonjene nejasnoće i nedoumice, kao i drugi istaknuti problemi u vezi sa ovom radnjom dokazivanja. 1.8.

Rekonstrukcija

U prethodnom poglavlju (TEKSTU) govorili smo o uviđaju kao hitnoj istražnoj radnji. Ukazali smo na neke od propusta koji se javljaju u provođenju ove radnje dokazivanja, te na njihove uzroke. U ovom poglavlju govorit ćemo o rekonstrukciji događaja, s obzirom da se ova radnja dokazivanja u praksi najčešće provodi na osnovu uviđajne dokumentacije, tj. dokaznog materijala sa lica mjesta, ali i prilikom obavljanja uviđaja. Naime, rekonstrukcija događaja i kriminalistički eksperimenti, koji su u uskoj vezi sa rekonstrukcijom, su od izuzetne važnosti za ovu fazu postupka. Već na samom licu mjesta organu koji vodi uviđaj ukazuje se potreba za provođenjem kriminalističkog eksperimenta (primjera radi, organ koji vrši uviđaj se nalazi u dilemi, tj. sumnja da je djelo fingirano, ili potrebno je provjeriti zadatu verziju i sl.). Upravo iz tog razloga u ovakvim situacijama bitno je pravovremeno postupanje. Dakle, radi se o situacijama koje zahtijevaju određeno pojašnjenje, odnosno potvrđivanje ili negiranje određenih činjenica. Pojedini kriminalisti ovu situaciju, spajanja uviđaja i kriminalističkog eksperimenta, smatraju idealnom, jer istovremeno provođenje ovih radnji ima važnost na dalji tok istrage. Nažalost, u praksi se dešava da organ koji vrši uviđaj slijedi samo prvu verziju događaja, u cilju njenog potvrđivanja, bez provjera i eventualnih drugih mogućnosti njegovog odvijanja, zbog čega se tokom istrage dešavaju, tzv. lutanja. Pored ove vrste rekonstrukcije događaja ( koja se preduzima na osnovu dokaznog materijala sa lica mjesta) treba pomenuti i rekonstrukciju koja se preduzima na iskazima svjedoka događaja. Međutim, ono što je bitno za jednu i drugu, i uopšte za rekonstrukciju i kriminalistički eksperiment, jeste obaveza njihovog izvođenja u uslovima pod kakvim i kojim se konkretni događaj desio. Treba voditi računa o vremenskim uslovima događaja, terminu kada se izvodi, licima koja učestvuju itd. Iz tog razloga se, u definisanju rekonstrukcije kao radnje dokazivanja, na prvom mjestu ističe plansko obnavljanje događaja. Kada je u pitanju zakonsko određenje ove radnje dokazivanja treba reći da se ista pominje u ZKP BiH u članu 93. (Glava VIII-Radnje dokazivanja), te analognim članovima ZKP RS, ZKP FBiH i ZKP BD. Tako u stavu prvom navedenog člana, između ostalog, piše: ‘’Radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari, organ koji vodi postupak može odrediti rekonstrukciju događaja, koja se vrši tako što se ponavljaju radnje ili situacije u uslovima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj desio. Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili osumnjičenih, odnosno optuženih radnje ili situacije različito prikazane, rekonstrukcija događaja će se, po pravilu, posebno izvršiti sa svakim od njih...’’ Pored ovog člana rekonstrukcija događaja se pominje i u članu 94. ZKP BiH, odnosno analognim članovima ZKP RS, ZKP FBiH i ZKP BD u kojem se u stvari govori o pomoći vještaka i stručnog lica prilikom rekonstrukcije. 19 Ovlaštena službena lica se mogu naći u situaciji da po jednom slučaju obavještavaju Tužilaštvo BiH ali i RS (primjera radi, početna dilema da li je djelo teroristički čin ili je u pitanju izazivanje opšte opasnosti). 20 Naime, ZKP Hrvatske (član 186.) i ZKP Srbije (član 225.) normirajući nadležnost policije koristi termin dužni su.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

42

Imajuću u vidu njen značaj, sa stanovišta provođenja kvalitetne i efikasne istrage kao i cilj koji se želi postići izradom ovog modula, te činjenicu da se ova radnja ne pominje u dijelu zakona koji reguliše istragu, smatramo potrebnim i ovdje napomenuti na probleme koji se mogu javiti u praksi. Tu, prije svega, mislimo na onu kategoriju ovlaštenih službenih lica koja je sklona uskom tumačenju zakona (u konkretnom slučaju bi to bilo ...zakonodavac to nije predvidio...). Ovo posebno iz razloga što se rekonstrukcija kao pojam ne pominje, primjera radi u članu 221. ZKP BiH, a ni u analognim članovima ZKP RS, ZKP FBiH i ZKP BD. Svakako da je ovakvo tumačenje nepravilno i u suprotnosti sa svim onim odredbama koje govore o potrebi i obavezi ovlaštenog službenog lica da odmah po saznanju da je izvršeno krivično djelo preduzme potrebne mjere na njegovom rasvjetljavanju i pronalasku izvršioca, a među koje spada i rekonstrukcija događaja. 1.9.

Vještačenje

Za razliku od uviđaja, koji se kao radnja dokazivanja razrađuje kroz dva člana u ZKP BiH, zakonodavac je radnji vještačenja poklonio daleko veću pažnju. Tako ovaj zakon vještačenje kao radnju dokazivanja razrađuje u osmoj glavi (Radnje dokazivanja), odjeljak sedmi (Vještačenje) kroz dvadeset i jedan član (od člana 95. do člana 115.). U kontekstu osnovne teme ovog rada, tj. Projekta ‘’ Uspostava bolje saradnje policije i tužilaca ‘’ cijenimo potrebnim citirati prva dva člana, odnosno njihove dijelove. Prije svega, član 95. navedenog Zakona, kojim je, između ostalog, propisano: ...Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje lica koja raspolažu potrebnim stručnim znanjem.... , te prvu rečenicu narednog člana: Pismenu naredbu za vještačenje izdaje Tužilac ili Sud... . U daljem tekstu ovog odjeljka govori se o dužnosti vještaka, o tome ko ne može biti vještak, o postupku vještačenja, pregledu predmeta vještačenja, dostavljanju nalaza i mišljenja, te vještačenju u stručnoj ustanovi ili državnom organu. Potom se propisuju konkretna vještačenja (obdukcija i ekshumacija, toksikološko ispitivanje, vještačenje tjelesnih povreda, psihijatrijsko vještačenje, vještačenje poslovnih knjiga i DNK analiza). Napominjemo da je ova materija regulisana gotovo na identičan način i u ZKP RS, ZKP FBiH i ZKP BD. Čitajući ove odredbe uočava se da je zakonodavac, pored opštih odredbi kojima se reguliše ova oblast, razradio samo neka od vještačenja. Propisano je da pismenu naredbu za vještačenje može izdati Tužilac ili Sud. Pored navedenog odjeljka pojam vještačenja, odnosno vještaka, pominje se i u odjeljku zakona koji reguliše uviđaj i rekonstrukciju (u okviru glave - Radnje dokazivanja) ali i u okviru glave XIX - Istraga. Kako je cilj izrade ovog Modula postizanje bolje saradnje između policije i tužilaca, potrebno je ukazati i na druge odredbe koje regulišu radnju vještačenja. Članom 94. stav 2. ZKP BiH (Pomoć vještaka i stručnog lica), propisano je: Na uviđaj ili rekonstrukciju može se pozvati i vještak, ako bi njegova prisutnost bila od koristi za davanje nalaza i mišljenja, te ranije citirani član 221. (Uviđaj i vještačenje), u kojem se, između ostalog, navodi: ...Ovlašteno službeno lice, nakon obavještavanja Tužioca, dužno je izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, osim obdukcije i ekshumacije leša... . Vidimo da se ovdje radi o odredbama koje regulišu provođenje ove radnje dokazivanja u istrazi. Dakle, radi se o onim situacijama kada ovlašteno službeno lice, u istrazi prilikom vršenja uviđaja, određuje potrebna vještačenja. Zakonodavac ovdje koristi formulacije može se pozvati vještak i odrediti, dok u članu 96. koristi termin naredba, tj. narediti. Na isti način regulisana je ova materija i u ZKP RS, ZKP FBiH i ZKP BD (izuzev već navedene razlike u članu 221. ZKP RS gdje se umjesto termina dužno je koristi formulacija može izuzetno). Imajući u vidu kompleksnost ove radnje dokazivanja, posebno kada govorimo o njenom pravovremenom preduzimanju, što zavisi od više faktora, te činjenicu da dosadašnja praksa, u pravilu, potvrđuje izlazak ovlaštenih službenih lica na lice mjesta radi vršenja uviđaja, smatramo potrebnim istaći na koji način se, u pojedinim policijskim agencijama, ove odredbe prim-

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

43

jenjuju u praksi. Najčešće ekipu za vršenje uviđaja čine kriminalistički policajac, koji inače radi na rasvjetljavanju te vrste krivičnih djela i kriminalistički tehničar. Nakon završenog uviđaja sačinjava se zapisnik u kojem se, između ostalog, konstatuje koji tragovi su pronađeni i izuzeti sa lica mjesta. Kriminalistički tehničar bi, po dolasku sa lica mjesta, sačinjavao zahtjev za vještačenje, koji bi naslovio na kriminalističko-tehnički centar. U uvodnom dijelu zahtjeva ukratko bi opisao događaj, naveo šta je od tragova pronađeno na licu mjesta, šta se od tragova dostavlja na vještačenje, koju vrstu vještačenja je potrebno preduzeti, te na koja pitanja trebaju vještaci dati odgovor. Kriminalistički policajac bi ovako napisan, i na kriminalističko-tehnički centar naslovljen zahtjev za vještačenje, dostavljao (nosio) tužiocu. Tužilac bi na osnovu napisanog zahtjeva sačinjavao naredbu za vještačenje, koju bi potom kriminalistički tehničar dostavljao kriminalističko-tehničkom centru, zajedno sa tragovima i prethodno napisanim zahtjevom za vještačenje. Na ovaj način postupalo se u početnoj fazi primjene „novog“ Zakona o krivičnom postupku. U kasnijoj fazi, umjesto zahtjeva za vještačenje , sačinjava se zahtjev za izdavanje naredbe za vještačenje. Suština zahtjeva je ostala ista, tako da je jedina razlika u tome što se sada naslovljava na nadležno tužilaštvo (primjera radi, okružno tužilaštvo), a ne na kriminalističko-tehnički centar. Tako se prilikom čitanja ovog zahtjeva mogao steći utisak (pogotovo od onih koji nisu u toku ove problematike) da tužilaštvo vrši vještačenje. Postupanja tužilaca po ovakvim zahtjevima su različita. Jedan broj tužilaca je na osnovu ovakvih zahtjeva izdavao naredbe za vještačenja, drugi su na zahtjev stavljali konstataciju ‘’saglasan’’, te isti ovjeravali svojim potpisom i pečatom tužilaštva. Kada je tužilac zauzet, odsutan i sl. kriminalistički policajac bi ostavljao zahtjev za izdavanje naredbe za vještačenje na pisarnici tužilaštva, na osnovu koje bi tužilac sačinjavao naredbu i dostavljao je kriminalističkotehničkom centru. U ovakvoj situaciji tragovi bi ostajali u depozitima policijskih stanica što je na neki način stvaralo problem protokolu kriminalističko-tehničkog centra. Izuzetak su predstavljale situacije kada su u pitanju izuzeti tragovi za koje postoji opasnost od propadanja (primjera radi, tečna krv i sl.). U takvim situacijama kriminalistički tehničar bi dostavljao zahtjev i trag na vještačenje, a naknadno bi upućivao tužiocu zahtjev za izdavanje naredbe, koju bi po prijemu dostavljao kriminalističko-tehničkom centru. Dakle, postupanja ovlaštenih službenih lica i tužilaca u provođenju ove radnje dokazivanja u istrazi, u skladu sa zakonom i u cilju zakonitog pribavljanja dokaza, ukazuju na određene probleme u praksi. U cilju sagledavanja uzroka problema, odgovor bi trebalo tražiti upravo u kontekstu tumačenja navedenih odredbi. Uočava se da, u vezi sa ovim pitanjem, ne postoji jedinstven stav, upravo zbog različitog tumačenja citiranih odredbi. Potvrdile su to i diskusije, odnosno stavovi, kako tužilaca tako i policajaca, izneseni na seminarima organizovanim u okviru Projekta ‘’Uspostava bolje saradnje policije i tužilaštva’’. Tako jedan dio učesnika tvrdi da ovdje nema ništa sporno obrazlažući to stavom da ovlašteno službeno lice određuje potrebna vještačenja samo ako to zahtijeva situacija na licu mjesta, primjera radi, potrebna je pomoć stručnog lica elektro struke kod požara ili pomoć stručnog lica za PDZ kod eksplozije i sl. U konkretnom slučaju ovlašteno službeno lice bi pozvalo vještaka elektro struke ili iz oblasti PDZ radi obavljanja tih vještačenja. Sva ostala vještačenja (po osnovu tragova izuzetih sa lica mjesta), po njihovom mišljenju, naređuje tužilaštvo ili sud. Ovakav stav zasnivaju na već citiranim formulacijama ...može se pozvati vještak i odrediti... . S druge strane čuli su se i stavovi da svakoj radnji, preduzetoj u cilju pribavljanja dokaza, mora prethoditi naredba tužioca ili suda. Tako na primjer, tužilac daje usmenu naredbu ovlaštenom službenom licu za provođenje uviđaja, rekonstrukcije događaja, obdukcije, toksikoloških ispitivanja, DNA analize, bioloških i balističkih vještačenja, utvrđivanja pijanog stanja, ispitivanja osumnjičenog, saslušanja svjedoka i tjelesnog pregleda osumnjičenog, koji nije vezan za medicinske intervencije. Pored ovih treba istaći i izlaganja u kojima se ističu problemi zaštite izuzetih tragova (ukazuje se na potrebu obezbjeđivanja tzv. ‘’lanca čuvanja tragova’’, gdje bi pravilno upakovan trag pra-

44

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

tio ‘’karton traga’’, u kojem bi se evidentirala sva otvaranja i manipulisanja sa tragom. U vezi sa ovim, ukazuje se i na odredbu koja reguliše čuvanje materijalnih dokaza, te napominje da ni nakon šest godina primjene ZKP nisu doneseni podzakonski akti kojima bi se regulisala ova oblast (član 255. ZKP BiH, te analogni članovi ZKP RS, ZKP FBiH i ZKP BD), a u kojoj piše: (1) U posebnoj prostoriji Suda se pohranjuju i čuvaju materijalni dokazi prikupljeni u toku krivičnog postupka. Sudija, odnosno predsjednik vijeća može u bilo koje vrijeme izdati naredbu koja se odnosi na kontrolu i raspolaganje materijalnim dokazima. (2) Ministar nadležnog ministarstva Bosne i Hercegovine donijet će propise kojima će odrediti način i uslove pod kojima se čuvaju materijalni dokazi iz stava 1. ovog člana. 1.9.1.Sudska praksa u Bosni i Hercegovini vezano za vještačenje.21 • Član 160. ( Naredba o vještačenju) ...Vještačenje se može odrediti i u istrazi, kada će se raditi o hitnoj (anticipiranoj)radnji dokazivanja, koju tada određuje ovlašteno službeno lice. To proizilazi iz procesnih odredbi prema kojima je ovlašteno službeno lice, nakon obavještavanja tužioca, dužno izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, osim obdukcije i ekshumacije leša (član 221). U takvim slučajevima je u pitanju preliminarno vještačenje i to ono koje je u neposrednoj vezi s preduzetim radnjama dokazivanja. Nadalje, ovlaštena službena lica su dužna u slučaju opasnosti od odlaganja preduzeti neophodne radnje radi izvršenja zakonom predviđenih zadataka i o svemu što je preduzeto odmah obavijestiti tužioca i dostaviti prikupljene predmete koji mogu koristiti kao dokaz... • Član 219. (Uzimanje izjava i prikupljanje dokaza). ...Prema članu 221. po obavještenju (a bez odobrenja tužioca), ovlašteno službeno lice može izvršiti opšte radnje dokazivanja, kao npr. prema članu 158. uviđaj, odrediti potrebna vještačenja u smislu člana 159. (osim određene vrste vještačenja i radnji, kao npr. obdukcija i ekshumacija leša). Faktički, ovlašteno službeno lice može preduzeti skoro sve radnje dokazivanja, uz dužnost obavještavanja tužioca, ali obavještavanje tužioca nije zakonski uslov za preduzimanje tih radnji, već objektivni formalni uslov ocjene njihove zakonitosti... • Član 162. (Ko ne može biti vještak)... ... Poseban problem, u organizacionom smislu, predstavljaju vještačenja koja se vrše u okviru policijskih organa jer, opasnost se krije u izvjesnom neskladu između profesionalnih i naučnih ideala, koji leže u osnovi kriminalistike i institucionalnih okvira unutar kojih se oni ostvaruju. Radi se o kriminalističkim vještačenjima obavljenim od strane policijskih službenika policijske kriminalističko-tehničke službe... • Član 166. (Vještačenje u stručnoj ustanovi ili državnom organu)... ...U savremenoj krivičnoj proceduri dosta spornog nosi vrlo često situacija da se kriminalističke ekspertize najčešće povjeravaju odgovarajućoj kriminalističko-tehničkoj službi u okviru organa unutrašnjih poslova. U tom slučaju, kao vještak se pojavljuje jedan od pripadnika te službe, dakle policijski službenik. Kako policija ima sasvim određene zadatke u borbi protiv kriminaliteta, u otkrivanju krivičnih djela i učinioca, u procesnoj teoriji se nametnulo pitanje o potrebi izdvajanja službe kriminalističke ekspertize iz policije... U stvari, različiti stavovi oko postupanja ovlaštenih službenih lica i tužilaca u vezi sa provođenjem vještačenja za koja se ukaže potreba prilikom vršenja uviđaja, ali i nakon uviđaja (u vezi sa tragovima izuzetim sa lica mjesta) su ništa drugo do različit pristup pitanjima koja se ovdje neminovno nameću. Kao prvo, postavlja se pitanje da li se vještačenja tragova sa lica 21

Vidi šire: Simović, M. (2005): Praktični komentar Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, Banja Luka.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

45

mjesta, a koja zahtijevaju (određuju) ovlaštena službena lica po završenom uviđaju, smatraju vještačenjima u skladu sa članom 221. ili je potrebno pribavljanje naredbe tužioca (naime, radi se o kriminalističkim vještačenjima a zahtjev za ova vještačenja upućuje se kriminalističkom centru, koji je u sastavu tih policijskih struktura i u pravilu se radi o tzv. identifikacionim vještačenjima)? Da li se nalaz i mišljenje vještaka, urađen po zahtjevu za vještačenje ovlaštenog službeno lica u vezi sa tragovima izuzetim na uviđaju, a bez pribavljene naredbe tužioca, smatra dokazom pribavljenim na zakonit ili nezakonit način? Primjera radi, smatra li se zakonitim nalaz i mišljenje vještaka kriminalističkog centra, urađen po zahtjevu ovlaštenog službenog lica u vezi sa tragovima izuzetim na uviđaju (odnosno po zahtjevu organizacione jedinice kojoj pripada ovlašteno službeno lice) kojim se iznosi kategoričan stav vještaka da tragovi papilarnih linija, pronađeni na licu mjesta XX, pripadaju osumnjičenom YY (utvrđeno pomoću tragova koji su ranije pohranjeni u AFIS bazu, a o čemu vještak daje svoj nalaz i mišljenje)? 1.9.2.

Sudska praksa

1.„Zakonitost dokaza se u žalbi najprije osporava tvrdnjom da navedeni vještaci nisu imali “naredbu nadležnog“ organa za obavljena vještačenja. Ovaj žalbeni navod branioca je neosnovan. Prije svega, odredbom člana 236. ZKP FBiH, propisano je da je ovlaštena službena osoba, nakon obavještavanja tužioca, dužna izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, osim pregleda, obdukcije i ekshumacije leša, s tim da sve radnje preduzete tokom uviđaja se moraju dokumentovati i detaljno obrazložiti kako u zapisniku, tako i u posebnom službenom izvještaju. Dakle, kada su u pitanju vještačenja koja su u neposrednoj vezi sa tragovima pronađenim tokom uviđaja, ta vještačenja, izuzev pregleda, obdukcije i ekshumacije leša, može odrediti i ovlaštena službena osoba, ali je potrebno da se sve preduzete radnje dokumentuju i detaljno obrazlože u zapisniku i u posebnom službenom izvještaju. Iz Zapisnika o uviđaju Treće policijske uprave ........... broj ......... od......... godine i Izvještaja iste policijske uprave sa istim datumom o izlasku na lice mjesta vidljivo je da je o uviđaju obaviještena dežurna kantonalna tužiteljica, da je i ona izašla na lice mjesta, da je uviđaj obavila komisija u čijem sastavu je, osim drugih ovlaštenih službenih osoba, bila i vještak ................, šef Odsjeka za biološka istraživanja ............., te da je dežurna tužiteljica kantonalnog tužilaštva naredila da se tragovi navedeni u zapisniku o uviđaju i u izvještaju, koji su utvrđeni prilikom uviđaja, izuzmu sa lica mjesta te vještače u odjeljenju Kriminalističke tehnike MUP-a .......... Iz pomenutog zapisnika o uviđaju i izvještaja proizilazi i da su svi tragovi utvrđeni prilikom uviđaja dokumentovani i detaljno obrazloženi u navedenim ispravama, a iz fotodokumentacije povodom razbojništva od .........godine i da su ti tragovi fotografisani. To se isto odnosi i na tragove i predmete pronađene u vozilu ........, sa postavljenim registarskim pločicama broj ......, a što proizilazi iz Službene zabilješke MUP-a ............... od.......godine i pomenute fotodokumentacije. Nadalje, u pisanom nalazu i mišljenju vještaka ............. od......... godine, koja je izvršila vještačenja bioloških tragova, navodi se da se to vještačenje vrši na osnovu zahtjeva MUP-a ........., a što je u skladu sa odredbom člana 236. ZKP FBiH. Uz to, u tom pisanom nalazu i mišljenju navodi se i da je vještačenje obavljeno i na osnovu akta Kantonalnog tužilaštva ........... Kt broj .......... S obzirom da u spisu postoji i naredba kantonalne tužiteljice u .....Kt ...........broj od........godine kojom se od ovlaštenih službenih osoba i stručnjaka za ispitivanje bioloških tragova F MUP-a......... zahtijeva u konkretnom slučaju izuzimanje svih bioloških tragova koji bi eventualno mogli biti podobni za vršenje DNK analize, a da se potom i nalaz i mišljenje vještaka biologa dostave Kantonalnom tužilaštvu.........., te, s obzirom da se u spisu nalazi i akt Kantonalnog tužilaštva ........ broj Kt-.........od...........godine, iz kojeg proizilazi da je izdata naredba kantonalnog tužioca broj Kt-.......od..........godine radi vršenja DNK analize od strane vještaka za DNK analizu ........... i u kojem su, osim vrste vještačenja koja se zahtijeva i tačnog određenja vještaka koji će obaviti vještačenje, pojedinačno označeni i tragovi koji trebaju biti predmet te analize i utvrđena obaveza F MUP-a da te tragove dostavi radi vještačenja

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

46

vještaku za DNK analizu..........., te, na kraju, s obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka ............., te njegovog iskaza sa glavnog pretresa proizilazi da je DNK analizu izvršio na osnovu naredbe nadležnog tužioca, neosnovano se žalbom branioca tvrdi da su navedeni nalazi i mišljenja vještaka nezakoniti jer da za obavljanje predmetnih vještačenja nije postojala naredba nadležnog organa. Neosnovano se žalbom branioca optuženog zakonitost pomenutih dokaza osporava i tvrdnjom da su naredbe za ta vještačenja dostavljene vještacima faksom (koja tvrdnja, sama po sebi, opovrgava prethodnu žalbenu tvrdnju da nisu postojale naredbe za vještačenje). Naime, navedeni način dostavljanja naredbe vještacima od strane nadležnog organa ne može dovesti u pitanje zakonitost dokaza u smislu člana 11. ZKP FBiH kojim je određeno da se nezakonitim dokazima, na kojima sud ne može zasnovati svoju odluku, mogu smatrati samo dokazi koji su pribavljen povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala ili oni koji su pribavljeni bitnim povredama tog zakona, a pod što se ne može podvesti dostavljanje naredba vještacima putem faksa.“22 1.9.3. Tjelesni pregled i druge radnje

Kada su tjelesni pregled i druge radnje u pitanju ZKP BiH23 predviđa samo situacije kada osumnjičeni – optuženi ili druga lica ne daju pristanak da se nad njima izvrši tjelesni pregled ili druge ljekarske radnje. U tom slučaju, po pravilu, naredbu o tjelesnom pregledu (ali samo osumnjičenog – optuženog) izdaje sud. Ukoliko postoji opasnost od odlaganja, takvu naredbu izdaje tužilac, s tim što Zakon ne traži da sud potvrdi izdatu tužiočevu naredbu. Zakon ne navodi ko će izdati naredbu za tjelesni pregled drugih lica, bez njihovog pristanka. Smatramo da, primjenjujući analogiju, takvu naredbu treba izdati sud, a ukoliko postoji opasnost od odlaganja – tužilac. Ako, pak, osumnjičeni ili druga lica dobrovoljno pristaju na tjelesni pregled i druge radnje (uzimanje krvi ili urina, itd) naredbu o tome izdat će tužilac, s tim što lica nad kojim se preduzimaju pomenute radnje moraju potpisati na naredbi da su saglasni i da dobrovoljno pristaju na tjelesni pregled i druge radnje. 1.9.4. Ostala vještačenja

Kada su u pitanju ostala vještačenja (tjelesnih povreda, psihijatrijsko, saobraćajno, poslovnih knjiga, analiza DNK) ta vještačenja će, shodno odredbama ZKP-a, odrediti tužilac ili sud, u zavisnosti od faze u kojoj se krivični postupak nalazi.24

22 23 24

Presuda Vrhovnog suda F BiH broj 09 0 K000 500 09 Kz od 23.09.2009. godine Član 109. ZKP BiH i odgovarajuće odredbe ZKP FIH , RS i BD BiH. Vidi član 107.-115. ZKP BiH i odgovarajuće odredbe ZKP FBiH, RS i BD BiH.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

47

IV PROCJENA OPASNOSTI OD ODLAGANJA KOD PREDUZIMANJA POSEBNIH ISTRAŽNIH RADNJI 1.

Uvod

Posebne istražne radnje kojima se privremeno ograničavaju ustavna prava i slobode radi pribavljanja saznanja i dokaza važnih za krivični postupak, koristan su instrument u borbi protiv najtežih oblika kriminaliteta, posebno organizovanog. Razlog je to što se u svijetu prihvaćaju i koriste sve šire, pa tako i kod nas imaju sve veći praktični značaj. No, kao i kod svakog pravnog instituta, tako i ovdje primjena zakonskih odredbi može izazvati teškoće i neslaganja, posebno kada su novina u zakonodavstvu. Posebne istražne radnje su prihvaćene kao iznimno sredstvo koje se može koristiti samo ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo prikupljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama. Ispunjenje jednog od navedena dva uslova, te da se mogu odrediti samo prema u zakonu tačno određenim osobama i zakonom određena krivična djela, otvorilo je niz pitanja koja je neophodno pravno urediti, kako bi se u praksi propusti i greške kod primjene posebnih istražnih radnji sveli ne minimum. U glavnom referatu na pripremnom kolokviju za XVI. kongres Međunarodnog udruženja za krivično pravo (AIDP)25, posvećenom dogmatskim pitanjima materijalnog krivičnog prava, suočenog s današnjim izazovom organizovanog kriminaliteta, ugledni je referent upozorio da bi: “ borba protiv organizovanog kriminaliteta mogla “revolucionirati” kazneno pravosuđe u obimu nepoznatom u dosadašnjoj povijesti.” 26 Kao što treba, u uzorku kriminaliteta, razlikovati činjenje krivičnih djela kao poslovnih poduhvata zločinačkih organizacija, koje se javlja u masovnom obliku od krivičnih djela koja čine pojedinci, koje se javlja kao izolirano odstupanje od socijalno prihvatljivog ponašanja u društvu, tako će se i krivično pravosuđe morati u budućnosti razlikovati od sadašnjeg, utemeljenog na kaznama i mjerama primjerenim skrivljenom, društveno prekomjernom ponašanju pojedinca i organizovanih kriminalnih grupa”.27 Suočene s izazovom organizovanog kriminaliteta države u planiranju politike suzbijanja kriminaliteta, moraju prekoračiti sudbonosnu razdjelnicu i to hoće li zadržati tradicionalna načela krivičnog prava ili će i u kojoj mjeri prihvatiti nove ciljeve i nova sredstva kriminalne politike koja možda mijenjaju temeljne postavke o krivnji i kažnjivosti. Najgore pri tome je što za državu ne postoji jasno raspoznatljiv “protivnik”.28 Pod izrazom organizovani kriminalitet još uvijek se koristi velik broj različitih definicija i shvaćanja kriminalističke, kriminološke i pravne naravi, vrlo često korištenih i pojednostavljenih zbog senzacionalističkih ili dnevnopolitičkih potreba. Dokle god se državna tijela, pozvana na planiranje politike suzbijanja kriminaliteta, budu kretala u tradicionalnim okvirima, bez prilagođavanja novim pojavnim oblicima činjenja krivičnih djela, ograničene su mogućnosti za adekvatan i racionalan odgovor izazovima koje nameće organizovani kriminalitet. Kraljevi narkomafije, komercijalni proizvođači dječije pornografije, međunarodni organizatori prostitucije i trgovine ljudima, trgovci radioaktivnim i raznim otrovnim tvarima i slično, u tom slučaju mogu bezbjedno da šire svoje aktivnosti u međunarodnim razmjerama, što uz obilježja koja sa sobom nosi organizovani kriminalitet, prevashodno kada se misli na korupciju i vezu sa vladajućom političkom elitom, može otvoriti vrata političkoj represiji kakva je bila karakteristična za totalitarne režime. 29 25 26 27 28 29

Association internationale de droit penal. Krapac, D.: Pogled na neke važnije odredbe novog hrvatskog kaznenog zakonodavsta.. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 5, broj 2/1998, str. 511.-543. Up., Krapac, D., ibid., Up. Sačić. Ž.: Organizirani kriminal, Metode suzbijanja, Informator, Zagreb 2001. Ibid.,

48

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

Posebne istražne radnje30, predviđene su međunarodnim dokumentima kao što su Konvencija o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenih krivičnim djelom, Konvencija UN-a protiv nezakonitog prometa opojnih droga i psihotropnih supstancija, Krivičnopravna konvencija o korupciji, Konvencija o Evropolu, Konvencija UN-a protiv transnacionalnog organizovanog kriminaliteta, Napuljska politička deklaracija i globalni akcioni plan u borbi protiv organizovanog transnacionalnog kriminaliteta, te više različitih dokumenata Vijeća Evrope, kao što su, npr., Preporuka R (96) 8 o suzbijanju organizovanog kriminaliteta, Plan akcije za borbu protiv organzovanog kriminaliteta iz 1997. godine te drugi dokumenti koji imaju značaj za primjenu.31 Postojanje odredbi o posebnim istražnim radnjama koje obavezuju potpisnice o ugradnji u nacionalna zakonodavstva, nalaže da se nacionalni propisi zemalja potpisnica, u mjeri u kojoj je to moguće, međusobno usklade sa međunarodnim dokumentima. Budući da su posebne istražne radnje prije svega vezane uz takva krivična djela čije je suzbijanje zajednička obaveza međunarodne zajednice, primjereno je postojanje zajedničkih provedbenih pravila koja bi morala ne samo postojati u nacionalnim sistemima, nego biti u što je moguće većoj mjeri usklađena.32 2.

Posebne istražne radnje prema krivično-procesnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine

Dalje ćemo elaborirati posebne istražne radnje kojima se, za potrebe suzbijanja organizovanog i drugog teškog kriminaliteta u krivično-procesnom zakonodavstvu BIH, privremeno ograničavaju osnovna prava i slobode čovjeka. Posebne istražne radnje predviđene u krivičnoprocesnom zakonodavstvu BIH su: 33 1. nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, 2. pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka, 3. nadzor i tehničko snimanje prostorija, 4. tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, 5. korištenje prikrivenih istražilaca i korištenje informatora34, 6. simulirani i kontrolisani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine i 7. nadzirani prevoz i isporuka predmeta krivičnog djela. Odgovor je ovo pozitivnog krivično-procesnog prava BIH na pojavu organizovanog kriminaliteta što je i razumljiv korak u pravcu prihvatanja, u međunarodnim razmjerama35 preporučene kombinovane kriminalno-političke akcije i akcije državnih organa gonjenja. U tom smislu, u materijalno krivično zakonodavstvo inkorporirana su, između ostalog, krivična djela kao što su: Pranje novca (član 209. KZ BiH), Udruživanje radi vršenja krivičnih djela (član 249. KZ BiH), Organizovani kriminal (član 250. KZ BiH), te definicije pojmova: “grupa ljudi”, “organizovana grupa ljudi”, “organizovana grupa kriminalaca” (član 1. tačke 15.-17. KZ BiH).36 Pomenute mjere u borbi protiv organizovanog kriminaliteta označavaju kao privremeno ograničavanje osnovnih ljudskih prava i sloboda u postupku prikupljanja podataka i dokaza neophodnih za provođenje krivičnog postupka. Posebnim istražnim radnjama i drugim mjerama povećava se efikasnost organa krivičnog postupka u otkrivanju specifičnih krivičnih djela, ali se njima u isto vrijeme narušavaju prava i slobode građanina, naročito pravo na privatnost i zaštitu porodičnog života. 30 U literaturi se još nazivaju posebni izvidi krivičnih djela, prikrivene istražne tehnike, (usp. Pavišić, B., Krapac, D., i dr), te u stranoj literaturi special investigation techniques, special investigation measures. U slovenačkoj literaturi tajno policijsko v sodelovanje (Meško, G., et. al). 31 Up. Sijerčić, Čolić H i dr. (2005).: Komentari Zakona o krivičnom/kaznenom postupku u Bosni i Hercegovini. Vijeće/Vijeće Evrope, Sarajevo, str: 348.-351. 32 Vidi šire: Stajališta Evropskog suda za ljudska prava u predmetima Klass v. Germany, 6.9.1978., Series A, Vol. 28., Malone v. United Kingdom, 2.8.1984., Series A, Vol. 82. i Kruslin v. France, 24.4.1990., Series A, Vol. 176-A. 33 Čl. 116. st. 2. tač. a)-g) ZKP BIH, čl. 130. st. 2. tač. a)-g) ZKP FBIH, čl. 116. st. 2. tač. a)-g) ZKP BD BIH, čl. 226. st. 2. tač. a)-e) ZKP RS-a. 34 Korištenje informatora ZKP RS-a predviđa tek izmjenama iz 2008. godine. 35 VII. i VIII. Kongres UN za sprečavanje kriminaliteta i krivično pravosuđe koji su održani 1985. i 1990. godine, ili preporuka Vijeća Evrope R (87) 19 o suzbijanju organiziranog kriminaliteta. Izvor: Sijerčić-Čolić, H. (2005). Krivično procesno pravo (knjiga I). Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, str.345. 36 Vidi šire: Sijerčić, Čolić H i dr. (2005).: Komentari Zakona o krivičnom/kaznenom postupku u Bosni i Hercegovini. Vijeće/Vijeće Evrope, Sarajevo, str: 348.-351.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

49

U skladu sa stavom da se ljudska prava i slobode mogu ograničiti samo u slučaju zaštite legitimnih društvenih interesa i vrijednosti,37 ove mjere i radnje prate određena opšteprihvaćena načela, koja danas određuju okvir pravne zaštite građana od neovlaštenih postupaka. Taj okvir dopuštenih zahvata u zaštićena osnovna prava i slobode čovjeka naglašava da sve mjere i radnje moraju biti izričito predviđene zakonskim odredbama, te moraju poštivati prava i slobode čovjeka. 2.1. Zakonski uslovi za primjenu posebnih istražnih radnji

U krivično-procesnom pravu BIH, kao što je ranije pomenuto, vrijede određena načela koja moraju biti uvažena i prilikom odobravanja i primjene posebnih istražnih radnji. To su: 1. Posebne istražne radnje moraju uvijek biti predviđene zakonskim propisima za krivična djela propisana zakonom (načelo legaliteta),38 2. Postojanje određenog stepena sumnje da je osoba izvršila krivično djelo propisane težine, odnosno da je zajedno sa drugom osobom (ili osobama) učestvovala u izvršenju takvog krivičnog djela (načelo srazmjernosti),39 3. Da ne postoji mogućnost da se na drugi način prikupe dokazi ili nesrazmjerne teškoće u njihovu prikupljanju (načelo supsidijariteta),40 4. Isključiva nadležnost sudske instance za određivanje posebnih istražnih radnji je četvrti princip koji istovremeno zadržava i kontrolu zakonitosti postupka primjene istih (načelo sudskog nazora)41. Iz ove odredbe se može zaključiti da je zakon nadležnost o odlučivanju o primjeni pomenutih mjera ostavio isključivo u rukama sudije za prethodni postupak (tj. sudske instance). Pored navedenih načela, uz mjere prikrivenog istraživanja veže se i upozorenje da trajanje mjera mora biti vremenski ograničeno kao i da moraju postojati posebno opravdani razlozi za produženje naložene mjere,42 kao i procesna sankcija o neupotrebljivosti prikupljenog materijala u dokazne svrhe tokom krivičnog postupka. 43 Krivična djela Krivičnog zakona BiH povodom kojih se mogu odrediti posebne istražne radnje su:

1. Krivična djela protiv integriteta BiH, (Glava XVI), 2. Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, (Glava XVII), 3. Terorizam, 4. Propisivanje donje granice kazne zatvora koja se može izreći. U ovu grupu ulaze sva ona krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.44 U pogledu krivičnih djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje, prema ZKP FBiH, u članu 131., ovom odredbom je određeno da se posebne istražne radnje mogu odrediti za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. 37 Up. čl. 8. st. 2. EKLJP. 38 Up. čl. 116. i 117. ZKP BIH, čl. 130 i 131. ZKP FBIH, čl. 116. i 117. ZKP BD BIH, , i čl. 226. i 227. ZKP RS. 39 Up. čl. 116. st. 1. ZKP BIH, čl. 130. st. 1. ZKP FBIH, čl. 116. st. 1. ZKP BD BIH i čl. 226. st.1. ZKP RS. 40 Up. čl. 116. st. 1. ZKP BIH, čl. 130. st. 1. ZKP FBIH, čl. 116. st. 1. ZKP BD BIH i čl. 226. st. 1. ZKP RS. 41 Up. čl. 118. st. 1. ZKP BIH, čl. 132. st. 1. ZKP FBIH, čl. 118. st. 1. ZKP BD BIH i čl. 228. st. 1. ZKP RS. 42 Up. čl. 118. st. 3. ZKP BIH, čl. 132. st. 3. ZKP FBIH, čl. 118. st. 3. ZKP BD BIH i čl. 228. st. 3. ZKP RS. Zakon ne određuje koji su to razlozi, ali imajući u vidu specifičnost ovih mjera kao i njihov utjecaj na osnovna prava i slobode čovjeka, opravdanim se smatra da razlozi moraju biti po svom značaju izuzetni i odnositi se na cilj koji se želi postići primjenom mjera, te oduzimanjem ili ograničavanjem zajamčenih prava i sloboda čovjeka. Konkretno, naređena mjera može trajati u okviru zakonom propisanog maksimalnog trajanja sve dok se redovni načini prikupljanja dokaza pokazuju neefikasnim zbog prirode izvršenog krivičnog djela. 43 Up. čl. 121. ZKP BIH, čl. 135. ZKP FBIH, čl. Čl. 121. ZKP BD i čl. 231. ZKP Rs. Vidi šire: Sijerčić-Čolić, H. (2005). Krivično procesno pravo (knjiga I). Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, str.348.-350. i Sijerčić-Čolić, H.: (2006): Reforma krivičnog postupka u Bosni i Hercegovini, Ljudska prava-časopis za sve pravno političke probleme, Godina 7, broj 1-2, sarajevo, str. 103-104. 44 Izmjene i dopune ZKP BIH objavljene u Službenom glasniku broj 58/08. Tumačenjem odredbe ovog člana može se zaključiti da je zakonodavac odabrao veći broj krivičnih djela kod kojih je moguće ograničiti navedena prava čovjeka. To dalje znači da je posljedica ovog načela u tome da se primjena posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. ZKP BIH (isto važi za odredbe ostalih ZKP-a) ne može proširiti na krivična djela koja nisu navedena u ovom “katalogu” i koja nisu na spisku ovog propisa. Dakle, ograničenja opisanog prava čovjeka ne mogu se širiti i na neka druga krivična djela, ni pod kakvim uvjetima i ni iz kakvih razloga. Zato, ukoliko se primjenom naređene posebne istražne radnje otkriju obavijesti i podaci koji upućuju na neko drugo krivično djelo, dobiveni rezultati ne mogu se koristiti za potrebe krivičnog postupka.

50

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

U Glavi XIX ZKP RS, odredbama člana 227. ZKP RS predviđa krivična djela za koja je dozvoljeno koristiti posebne istražne radnje. Uvidom u KZ RS to su: 1. Krivična djela protiv ustavnog uređenja Republike Srpske, 2. Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava,45 3. Terorizam, iz člana 299. KZ RS, 4. Krivična djela za koja se prema Krivičnom zakonu RS može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Primjena posebnih istražnih radnji u Zakonu o krivičnom postupku Brčko Distrikta propisana su u Glavi XI, članovima 116.-122. U članu 117. ovog zakona određena su krivična djela povodom kojih se mogu odrediti posebne ili prikrivene istražne radnje propisivanjem donje granice kazne koja se može izreći za određeno krivično djelo. Dakle, u ovu grupu ulaze sva ona krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. 2.2. Vrste posebnih istražnih radnji

Zakoni o krivičnom postupku u BIH, propisuju da se kod krivičnih djela prema pomenutim kriterijima, može odrediti navedenih sedam posebnih istražnih radnji.46 Konsultovanjem zvanične literature u Bosni i Hercegovini vezano za posebne istražne radnje, uočen je veliki “deficit” kako u teorijskom tako i empirijskom smislu. Treba napomenuti da je prošlo šest godina od njihovog uvođenja u naše zakonodavstvo. Praksa “vapi” kako za uređivanjem njihove primjene podzakonskim aktima, tako i za razmatranjem pitanja praktične naravi a kojih je, s pravom možemo reći, bezbroj. Na to upućuje i strana literatura, a sva domaća literatura svodi se na mali broj radova objavljenih u časopisima pravne tematike na našim prostorima te Komentarima ZKP. U prilici smo da u ovom modulu, kroz razmatranje pitanja praktične naravi, ukažemo na elemente na koje treba obratiti pažnju, kako bi se izbjegle situacije koje bi mogle dovesti do preduzimanja radnji koje ne trpe odlaganje. U BiH nema dovoljno empirijskog iskustva niti istraživanja koja se tiču posebno kriminalističkih aspekata primjene posebnih istražnih radnji u praksi. To dalje izaziva niz nejasnoća i nedorečenosti te zakonskih “zamki” za one koji su nadležni za provođenje istih. Ni šest godina nakon donošenja „novog“ ZKP nema podzakonskih akata kojima bi se preciznije uredila primjena pojedinih posebnih istražnih radnji u praksi, ili su oni nedostupni svim policijskim agencijama i tužilaštvima podjednako. Ako istaknemo podatak da su posebne istražne radnje u važećem ZKP propisane sa ukupno 5 članova ZKP, a tradicionalne radnje dokazivanja u preko 70 članova, smatramo opravdanim donošenje podzakonskih akata, a isto tako i izmjene i dopune ZKP kako bi se i formalno pravno uredile pojedine situacije koje nameće praksa.47 Posebno je to važno iz razloga što nepostojanje određenih provedbenih propisa izaziva situacije koje organizatorima i izvršiocima teških krivičnih djela, uslijed nemogućnosti korištenja posebnih istražnih radnji zbog neiskustva, loše opreme i sl. „ pomaže da izbore“ oslobađajuće presude, a s druge strane policijske službenike izlaže opasnostima i krivičnom progonu. Posebnom istražnom radnjom nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija ograničava se pravo čovjeka na nepovredivost komuniciranja telekomunikacijskim sredstvima te pravo na privatnost i poštivanje privatnog života i to ne samo osoba za koje postoje osnove sumnje da su izvršioci ili da učestvuju u krivičnom djelu nego i svake treće osobe s kojom osumnjičeni ostvaruje kontakt putem sredstava telekomunikacije. Primjena ove posebne istražne radnje podrazumijeva tajni nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora, zatim nadzor nad upotrebom drugih sredstava za tehničko komuniciranje na daljinu, kao i snimanje razgovora 45 S obzirom da su ova krivična djela u nadležnosti Suda BiH, odnosno da su predviđena KZ BiH, u pogledu njih bi se mogle odrediti posebne istražne radnje prema ZKP RS ukoliko bi došlo do prenošenja vođenja postupka sa Suda BiH na sud na čijem je području krivično djelo izvršeno ili pokušano (v. čl. 27. ZKP BiH). 46 Član 226. ovog zakona predviđa posebne istražne radnje i uslove za njihovu primjenu na isti način kao i ZKP BiH (član 116.), s tim što se u okviru tih mjera ne predviđa informator, već samo prikriveni istražioci (tačka d). 47 Ovdje treba ukazati na potrebu izrade Modula koji bi se bavio Posebnim istražnim radnjama u BiH između teorije i prakse.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

51

koji se vode pomenutim sredstvima. Predmet nadzora i tehničkog snimanje telekomunikacija mogu bit sva tehnička sredstva (npr., stacionirana, mobilna, digitalna, tonska, slikovna i sl.), koja se koriste preko preduzeća za održavanje usluga u telekomunikacijskom prometu. Ova istražna radnja obuhvata i elektronsku poštu (e-mail), kao i druge oblike komunikacije koji se odvijaju preko kompjuterskih uređaja i drugih sistema informacijske tehnologije. Nadzor nad telefonskim razgovorima i drugim oblicima slanja i primanja poruka telekomunikacijama, uključujući i elektronsku poštu kao i druge oblike tzv. informacione tehnologije, te njihovo tehničko snimanje, može se odrediti ne samo prema osumnjičenoj osobi već i prema trećoj osobi za koju postoje osnovi sumnje da izvršiocu krivičnog djela, odnosno od izvršioca takvog krivičnog djela prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom, odnosno da izvršilac koristi njeno sredstvo telekomunikacije.48 Sudska praksa ESLJP, tumačeći član 8. EKLJP, zahtijeva zakonsku proceduru koja će pružiti garancije protiv samovoljnog korištenja posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, a naročito u pogledu pitanja: čiji se telefoni i druga sredstva komunikacije mogu prisluškivati, zbog kojih krivičnih djela i koliko dugo, kako će se koristiti rezultati dobiveni ovim mjerama, kakva su prava odbrane da se upozna sa ovim rezultatima, te šta se dešava sa prikupljenim materijalima nakon završetka krivičnog postupka. Tako je, npr., u predmetu Malone protiv Velike Britanije (1984., Serija A br. 82) ESLJP zaključio da zakon mora sa dovoljnim stepenom preciznosti odrediti obim i način izvršenja prisluškivanja telefonskih razgovora, poštujući pritom legitimnost cilja koji se mjerama želi postići, tako da je pojedincu zagarantovana odgovarajuća zaštita od samovolje.49 Za razliku od dosadašnjih rješenja ( npr . iz člana 205. ZKP FBiH iz 1998. ili člana 113. ZKP BD iz 2000.), nadzor i tehničko snimanje komunikacija (članom 130. stav 2. ZKP F BiH prikrivena istražna radnja iz stava 2 tačka a) kao prikrivena istražna radnja može se odrediti i prema osobi za koju postoje osnovi sumnje da izvršiocu krivičnog djela, odnosno od izvršioca krivičnog djela prenosi informacije u vezi s krivičnim djelom. Dakle, zakonski uslovi da se u telekomunikacijskom smislu nadzire osoba koja nije izvršila krivično djelo moraju biti kumulativno ispunjeni i odnose se na: 1. Osnove sumnje (dakle, određeni nivo sumnje, a ne nagađanja i sl.) da osoba prenosi informacije prema izvršiocu krivičnog djela, odnosno od izvršioca krivičnog djela. 2. Mora se raditi o informacijama vezanim za kataloško krivično djelo. 3. Da izvršilac krivičnog djela koristi sredstvo komunikacije treće osobe (npr., telefon, ili kompjuter).50 Osobe koje mogu odbiti svjedočenje ili privilegovani svjedoci mogu biti predmetom opisanog nadzora samo onda ako su i one sumnjive da su izvršile krivično djelo za koje je dozvoljena primjena posebnih istražnih radnji. Razgovori osumnjičene osobe i njegovog branioca, zbog zaštite prava na odbranu i slobodnu komunikaciju, ne mogu biti predmet odnosno objekat primjene posebnih istražnih radnji. Pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka je ustvari upoređivanje ličnih podataka građana koji su obrađeni u odgovarajućim bazama podataka s podacima i registrima koji se nalaze u okviru policijskih evidencija. Primjenom ove istražne radnje ograničava se sigurnost i tajnost ličnih podataka kao jedno od osnovnih prava čovjeka. Saznanja o traženoj osobi unesena u jedan registar ličnih podataka upoređuju se, dakle, sa drugim bazama podataka u kojima bi se sumnjiva osoba mogla nalaziti. Tako dobiveni rezultat može dati više podataka o osobi za koju se sumnja da je izvršila neko od kataloških krivičnih djela.51 48 Vidi komentar člana 117. ZKP BIH. 49 Vidi šire: Sijerčić-Čolić, H. (2005). Krivično procesno pravo (knjiga I). Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, str. 352. 50 Iz navedenog zakonskog propisa jasno proizilazi da treća osoba nije sumnjiva da je izvršila neko od krivičnih djela iz člana 117., već da prenosi informacije i dozvoljava korištenje svog telekomunikacijskog sredstva osobi za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama izvršila ili da učestvuje u izvršenju nekog od u članu 117. izdvojenih krivičnih djela. Kao treće osobe u smislu primjene nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija ne mogu biti osobe za koje se zna da se u toku krivičnog postupka mogu pojaviti u ulozi svjedoka koji mogu odbiti svjedočenje (član 83.). 51 Up.: Sačić, Z.: Suzbijanje organiziranog kriminaliteta u Republici Hrvatskoj-kriminalistička stajališta, HLJKPP,(Zagreb), vol.5, broj 2/1998, str. 860., i Krapac, D.(2003): str. 261.

52

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

Ova se radnja preduzima protiv osumnjičene osobe, ako postoje osnovi sumnje da je izvršila neko od kataloških krivičnih djela, čime se doprinosi identifikaciji izvršioca krivičnog djela. Zahvaljujući napretku i razvoju informacionih tehnologija, ovom radnjom se na brz i efikasan način mogu uporediti i sravniti različiti podaci građana registrovani u određenim bazama i evidencijama podataka. U eri globalizacije i informacione tehnologije danas, povezani policijski, carinski, poreski, kriminalističko-obavještajni i drugi kompjuterski informacioni sistemi i registri uveliko doprinose efikasnosti primjene ove istražne radnje.52 Posebnom istražnom radnjom nadzor i tehničko snimanje prostorija ograničava se pravo na privatnost osumnjičene osobe, a posredno i drugih osoba koje ostvaruju kontakt sa osumnjičenim, bez obzira da li su u vezi sa krivičnim djelom koje je predmet istraživanja ili ne. Nadzor i tehničko snimanje prostorija sastoji se u optičkom i akustičnom snimanju posebnim tehničkim uređajima određenog prostora, te aktivnosti koje se u nadziranom prostoru odvijaju (npr., prostori gdje se obavlja neovlašteni promet opojnim drogama, ugovara pružanje seksualnih usluga između “makroa” i ženske osobe ili klijenta i ženske osobe, zatim prostori gdje se sastaju izvršioci krivičnih djela i njihovi saučesnici, ili gdje se pripremaju nova krivična djela). Primjena ove istražne radnje dopušta instalaciju instrumenta ili uređaja za nadzor i tehničko snimanje prostorija unutra ili izvan prostora koji se nadzire. Tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, podrazumijeva korištenje ljudskih i materijalno-tehničkih sredstava za potrebe krivičnog postupka. Međutim, ovu posebnu istražnu radnju treba razgraničiti sa opservacijom u kriminalističkom smislu. ZKP to ne propisuje ali, tumačenjem odredbi, svako praćenje koje bi trebalo predstavljati dokaz u krivičnom postupku mora biti “pokriveno” naredbom. U suprotnom se može samo koristiti u operativne policijske svrhe kao saznanje. Ako se praćenjem tačno određene osobe u kriminalističkom smislu otkriju saznanja da se priprema kataloški određeno krivično djelo, postavlja se pitanje može li se na temelju takvog saznanja od suda tražiti naredba za primjenu ove posebne istražne radnje? Smatra se da je odgovor da, ali samo ako nisu narušena osnovna ljudska prava i temeljne slobode. Budući da policijski službenici svakodnevno postupaju na temelju odredbi ZKP ( podsjećamo na član 219. ZKP BiH i odgovarajuće odredbe ZKP FBiH, RS i BD BiH) nema pravne prepreke da se prikupljena saznanja dodatno provjeravaju i proširuju te time dovode do potencijalnih izvršilaca krivičnih djela. Dosadašnja praksa je pokazala da policijske agencije u BiH još uvijek koriste tradicionalne metode praćenja koje su pokrivene “operativnim planovima” koji se temelje i izrađuju na saznanjima da se na određenom mjestu vrše krivična djela. Kao i prethodna i ova istražna radnja može se odrediti samo prema osobi za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama učestvovala ili učestvuje u izvršenju zakonom određene grupe krivičnih djela.53 Utvrđivanju pravca kretanja osoba i predmeta koji se tajno prate i snimaju, zatim u otkrivanju kontakata koje nadzirana osoba preduzima ili ostvaruje, kao i u prikupljanju podataka o postupanju s određenim predmetima, prema pravilima kriminalističke taktike, može biti stacionirano (posmatranje i nadziranje određene osobe ili objekta koji koristi osumnjičena osoba) i mobilno (ako ovlaštena službena osoba na odgovarajući način fizički slijedi ili prati osobu).54 Određene kriminalne aktivnosti, naročito one koje su izražene kroz organizovani kriminalitet (npr., narkokriminal, terorizam, trgovina ljudima, trgovina oružjem) se teže razotkrivaju i sprečavaju. Zbog toga se dozvoljava upotreba prikrivenih istražilaca i informatora u cilju prikupljanja saznanja i dokaza o važnim činjenicama. Korištenje prikrivenih istražilaca i informatora su posebne istražne radnje koje se koriste radi infiltriranja u kriminalne grupe. Prikriveni istražilac može biti samo posebno obučena ovlaštena osoba koji se, s promijenjenim identitetom, infiltrira u kriminalne krugove, te 52 U BIH se sporazumima među pojednim organima i službama ovakve baze podataka ustupaju bez ograničenja ali se postavlja pitanje zloupotrebe evidencija, jer su sistemi nadzora i kontrole još uvijek neefikasni. 53 Međutim, kao i kod nadzora i tehničkog snimanja prostorija i ovom mjerom se mogu obuhvatiti i treće osobe. 54 Up.: Sijerčić-Čolić, H. (2005). Krivično procesno pravo (knjiga I). Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, str. 352.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

53

potom ovlaštene službene osobe obavještava o djelovanju povjerene mu kriminalne grupe. Informator je lice koje dobrovoljno i za nagradu pruža korisne informacije bilo da ga policija stalno ili povremeno angažuje ili sam nudi određene informacije. Informator je lice, uglavnom iz kriminalnog miljea. Pri izvršenju ove posebne istražne radnje policijski organ ili druge osobe ne smiju preduzimati aktivnosti koje predstavljaju poticaj na izvršenje krivičnih djela. U suprotnom, svaki poticaj od strane prikrivenog istražioca i informatora predstavlja krivično djelo i isključuje mogućnost korištenja tako pribavljenih dokaza.55 Simulirani i kontrolisani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine je mjera prikrivenog policijskog istraživanja koja se široko primjenjuje u savremenim pravnim sistemima i predviđa vrlo često u međunarodnim dokumentima koji se odnose na borbu protiv organizovanog kriminaliteta (npr. Konvencija UN o transnacionalnom organizovanom kriminalu, Krivičnopravna konvencija o korupciji).56 Navedena istražna radnja se primjenjuje kada je za potrebe krivičnog postupka kao dokaz neophodno pribaviti predmete i tragove koji potiču od krivičnih djela neovlaštenog prometa opojnim drogama, trgovine ljudima, navođenja na prostituciju, automobilima te krivičnim djelima korupcije. Radnja se sastoji u tome da policijski organ pripremi drugu osobu na preduzimanje ove radnje tako što će joj dati, npr. označene novčanice za podmićivanje. U pribavljanju saznanja i dokaza važnih za krivični postupak, policijski organ ili druga osoba koja preduzima ovu radnju ne podliježe krivičnoj odgovornosti ako se kreće u granicama naredbe sudije za prethodni postupak. Provođenjem radnje nije dozvoljeno osumnjičenu osobu poticati na izvršenje krivičnog djela. 57 Nadzirani prevoz i isporuka predmeta krivičnog djela kao prikrivena istražna radnja koristi se naročito kod krivičnih djela nezakonitog prometa opojnim drogama, oružja, visokotarifnim robama, prevoza otpada, i sl.58 Kod ove mjere nadziru se predmeti krivičnog djela, a njena svrha je otkriti ne samo pretpostavljene, odnosno poznate izvršioce krivičnog djela, već i one koji su povezani kriminalnim aktivnostima (npr., kako bi se utvrdio lanac korisnika droge, ko je naručilac i sl.). Oni koji izvršavaju ovu radnju, tj. policijski organi, ne odgovaraju za neprijavljivanje krivičnog djela, a na što bi bili obavezni po članu 213. stav 1. ZKP BIH.59 Smatra se ispravnim stav da se ova radnja može preduzeti i onda kad osoba prema kojoj se mjera treba primijeniti nije individualizirana. Pri tome, naglašava se da je neophodno navesti druge elemente ili okolnosti koji su vezani uz primjenu ove mjere u konkretnom slučaju, a moraju biti ispunjeni i drugi uslovi koje zakon propisuje u Glavi IX (npr., da postoje osnovi sumnje da se priprema izvršenje krivičnog djela obuhvaćenog članom 117). Neka zakonodavstva (npr., Republike Hrvatske ) poznaju rješenja kojima se predviđa da se, u slučaju kad se ne raspolaže saznanjima o identitetu učesnika krivičnog djela, nadzirani prevoz i isporuka predmeta krivičnog djela može odrediti prema predmetu krivičnog djela. Mjere simuliranog i kontrolisanog otkupa predmeta i simuliranog davanja potkupnine, te nadziranog prevoza i isporuke predmeta krivičnog djela ne smiju se preduzimati tako da predstavljaju podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela. Propisujući zabranu podstrekavanja na izvršenje krivičnog djela, naše pravo se svrstalo u red onih pravnih sistema koji zabranjuju podstrekavati moguće izvršioce krivičnih djela na izvršenje djela kako bi oni bili zatečeni in flagranti i privedeni kazni. Opisanim zakonskim rješenjem ne prihvata se, dakle, “agent provokator”. Rješenje je specifično za evropske zemlje, a podržava ga i praksa ESLJP.60 55 Ibid, str.353.-354. 56 Vidi šire: Sijerčić, Čolić H i dr. (2005).: Komentari Zakona o krivičnom/kaznenom postupku u Bosni i Hercegovini. Vijeće/Vijeće Evrope, Sarajevo, str: 348.-351. 57 U literaturi se navodi da ova prikrivena radnja ne dovodi u pitanje osnovne slobode i prava čovjeka, kao što je to slučaj kod drugih posebnih istražnih radnji vezanih uz, npr. nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija ili prostorija, odnosno tajno praćenje osoba i predmeta ili prikriveno istraživanje. Naime, u toku preduzimanja jednog ili drugog oblika pomenute radnje, volja osumnjičene osobe je slobodna, a i druga njegova prava i slobode su očuvana. Kad je riječ o simuliranom otkupu predmeta i simuliranom davanju potkupnine, ova mjera ne obuhvata i pravo na pretresanje stana ili osobe i za te radnje dokazivanja potrebna je posebna sudska naredba. Up.: Sijerčić, Čolić H i dr. (2005).: Komentari Zakona o krivičnom/kaznenom postupku u Bosni i Hercegovini. Vijeće/Vijeće Evrope, Sarajevo, str: 348.-351. 58 Up. Konvenciju UN protiv nezakonitog prometa opojnih droga i psihotropnih supstanci, posebno član 11. 59 Vidi. član 230. KZ BiH. 60 Tako u predmetu Teixeira de Castra protiv Portugal (1998., Izvještaji 1998.-IV), ESLJP rješava pitanje dopustivosti iskaza dvojice prikrivenih policijskih istražioca za osudu osobe optužene za neovlaštenu prodaju opojnih droga. U ovom predmetu ESLJP je zaključio da se kritičnog trenutka dvojica policijskih agenata nisu ograničila samo na pasivno istraživanje kriminalne radnje nego su na njega utjecala u cilju da izvrši krivično djelo, bez čega on to ne bi učinio. Slijedeći takav zaključak, ESLJP pokazuje stav o jačanju zaštite prava i slobode čovjeka i pored nespornih zahtjeva da se kod porasta organizovanog kriminaliteta primijene odgovarajuće mjere. Zato se zaključuje da pravo čovjeka na pravično suđenje ostaje na prominentnom mjestu i ne smije se žrtvovati zahtjevu svrsishodnosti. Takođe, ESLJP konstatuje da javni interes ne može opravdati korištenje dokaza pribavljenih policijskim provokacijama.

54

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

Postavlja se pitanje da li prikriveni istražilac može vršiti krivična djela, a što se od njega očekuje, kad je potrebno da se infiltrirati ili se infiltrira u kriminalnu organizaciju. Ovo pitanje u pravnoj teoriji nije riješeno na jedinstven način. Uočava se da se takve radnje ne odobravaju prikrivenom istražiocu i da je za takve radnje krivično odgovoran. Izuzetak je u onim slučajevima kad je po materijalnom krivičnom pravu isključena protivpravnost ili krivnja (npr., krajnja nužda iz člana 25. KZ BiH). Nakon što smo prikazali odredbe o posebnim istražnim radnjama, onako kako to predviđa krivično-procesno zakonodavstvo u BiH, dalje ćemo pažnju usmjeriti na neophodne segmente koje je neophodno uvažiti ako se želi eliminisati opasnost od odlaganja kod preduzimanja pojedinih posebnih istražnih radnji.61 Pod opasnošću od odlaganja smatra se realno predvidljivo nastupanje štetnih posljedica po interese istrage u konkretnom krivičnom predmetu koje mogu nastati u slučaju nepreduzimanja radnji dokazivanja.62 Navedene formulacije odnose se samo na radnje dokazivanja. U tom pravcu treba primjenjivati i član 22. Uputstva o postupanju i saradnji policijskih službenika i tužioca u provođenju radnji dokazivanja u toku istrage. Navedeni član Uputstva propisuje „Ako potrebe istrage zahtijevaju provođenje posebnih istražnih radnji, tužilac i i ovlaštena službena lica će zajednički sačiniti plan provođenja ovih radnji u kome će detaljno precizirati neophodne pripremne radnje i aktivnosti u cilju realizacije određene posebne istražne radnje u skladu sa odgovarajućim uputstvima“. Već je naglašeno da, „odgovarajuća uputstva “ još nisu donesena, iako je to neophodno, a ta obaveza je propisana i članom 22. Uputstva. Praksa ukazuje da su osnovni problem kod primjene posebnih istražnih radnji, nedovoljni kapaciteti materijalno-tehničke prirode, ali i needuciranost na strani tužilaca i ovlaštenih službenih lica. To je razlog više da se o korištenju posebnih istražnih radnji i više piše, uz navođenje iskustva iz kriminalističke i sudske prakse, kako bi svi oni, u čijoj nadležnosti je njihova primjena, mogli prepoznati pravi način borbe protiv savremenih oblika kriminaliteta, prije svega organizovanog, putem korisnih iskustava kao važne osnove kod primjene posebnih istražnih radnji..63 3.

Problemi u praksi sa aspekta komunikacije tužioca i policijskih službenika

Značaj nadzora tužioca nad radom ovlaštenih službenih osoba je, prije svega, u funkciji ostvarenja zakonitosti i pravičnosti postupka, te predstavlja dodatni instrument obezbjeđenja primjene i zaštite ljudskih prava i sloboda. Međutim, praksa je pokazala da odredbe sadržane u važećem ZKP, a koje se odnose na nadzor, nisu dovoljne za adekvatnu primjenu u svakodnevnom radu tužioca i ovlaštenih službenih osoba. 64 Očito je da to područje treba regulisati nižim podzakonskim, provedbenim propisima, kao što su pravilnik o postupanju i saradnji tužioca i ovlaštenih službenih osoba na otkrivanju krivičnih djela i krivičnom gonjenju njihovih učinioca.65 Jedno ovakvo uputstvo66 je doneseno između Tužilaštva BiH i Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) kojim se uređuje dostavljanje obavještenja, usmjeravanje rada policije, obavještavanje javnosti i posebne istražne radnje. U glavi V navedenog uputsva okvirno su date upute koje se tiču komunikacije tužioca i policijskih službenika. Kada u istražnom postupku policija primjenjuje posebne istražne radnje postupkom upravlja tužilac.67 O provođenju mjera sve konsultacije se vrše sa tužiocem a rukovodioci su obaviješteni. Uputstvom se dalje određuje da policijski službenik mora na vrijeme savjetovati ili predložiti tužiocu poduzimanje potrebnih mjera o čemu se tužilac mora izjasniti i napisati prijedlog za izdavanje naredbe sudu.68 Tužilac 61 Vidi šire: Musić, E. (2008): Posebne istražne radnje kod otkrivanja i dokazivanja trgovine ljudima kao oblika organiziranog kriminaliteta u Bosni i Hercegovini (magistarski rad, neobjavljeno), FKN, Sarajevo. 62 Vidi: Uloga tužioca i ovlaštenih službenih osoba po ZKP FBIH. Šesenam Ćosić, Kantonalno tužilaštvo TK, Lukavac 2008. 63 Ovakav provedbeni akt je samo donesen vezano za saradnju SIPA-e i Tužilaštva BIH, gdje se ni u jednoj odredbi ne precizira da isto važi i za ostale policijske agencije u BIH. Uputstvo o profesionalnim osnovama za saradnju između državne agencije za istrage i zaštitu i Tužilaštva Bosne i Hercegovine u otkrivanju i krivičnom gonjenju počinilaca krivičnih djela od 12.10.2005. 64 Uputstvo o profesionalnim osnovama za saradnju između državne agencije za istrage i zaštitu i tužilaštva BiH u otkrivanju i krivičnom gonjenju počinilaca krivičnih djela od 12. 10. 2005. 65 Član 23. 66 Član 24. 67 Član 25. 68 Član 27.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

55

može tražiti od policijskog službenika da ga obavještava o slučaju i saznanjima prikupljenim primjenom tih mjera.69 O svemu preduzetom a prije okončanja mjera policijski službenik je dužan obavijestiti tužioca. Zabilješke o komunikaciji između policijskih službenika i tužioca nisu dio službenog izvještaja i regulišu se aktima unutar službe.70 Uputstvo djelimično razrađuju odredbe ZKP-a te precizira ulogu tužioca i policijskih službenika u istrazi. Veoma je važno što iz uputa jasno proizilazi da je tužilac “menadžer istrage” i da su istražioci dio tima koji rade na predmetu kao i njihovi pretpostavljeni u skladu sa zakonom. Posebno je važno što nakon donošenja naredbe o provođenju istrage, tužilac koji vodi istragu i glavni tužilac jedini su ovlašteni da odobre dostavljanje informacija o istrazi javnosti.71 Navedeno uputstvo je jedini dokument koji u nekim segmentima pobliže uređuje saradnju Tužilaštva BIH i Državne agencije za istrage i zaštitu, ali samo načelno, što je i razumljivo, jer treba insistirati na donošenju provedbenih akata koji se tiču ostalih procesnih stvari, konkretno provedbenog propisa o primjeni posebnih istražnih radnji u praksi. Nedostatak saradnje tužioca i istražioca očituje se i u tome što pretpostavljeni u policijskim agencijama, postupajući u skladu sa propisima unutar agencije, često dovode istražioca u situaciju da nametnu neke radnje ili aktivnosti u istrazi koje na određeni način sprečavaju istražitelja da djeluje u skladu sa konsultacijama sa tužiocem. Ne rade ovo iz „zle namjere“, nego se jednostavno radi o velikoj opreznosti i postupanju u skladu sa propisima agencije. Rješenje se vidi u zajedničkim sastancima tužioca i istražioca, barem u početnoj fazi, kako bi se izbjegle suvišne radnje koje opterećuju istragu. Takođe, česte su situacije da se samo dogovaraju rukovodioci tužilaštva i policije. S obzirom da u policiji ima dosta rukovodilaca, dok se određeni stav prenese do najnižeg policijskog službenika odnosno istražioca, dosta se toga propusti. Zbog toga je najbolja praksa da se sastaju tužioci i izvršioci na radnim dogovorima.72 “ Po obavještavanju tužioca da je učinjeno krivično djelo, istražioci preduzimaju radnje po uputama tužioca a ne svog šefa ”.73 Ovo su samo neke od situacija u praksi koje su stalne i neizbježne. Kada postoji opasnost od odlaganja, načelno, policijski službenik koji radi na predmetu i koji je nosilac predmeta, mora obaviti konsultacije sa nadležnim tužiocem. U početnom stadiju to i ne mora biti dežurni tužilac nadležnog tužilaštva ali je, u svakom slučaju, potrebno i korisno razmijeniti informacije i obaviti konsultacije nego radnje preduzeti po svom nahođenju. Izloženo je potrebno kada su u pitanju radnje dokazivanja jer, iako se primjenjuju svakodnevno, teorija i praksa ne mogu pružiti odgovore na sve situacije. Kada je primjena posebnih istražnih radnji u pitanju i procjena hitnosti u postupanju, treba razdvojiti dvije situacije:  Priprema korištenja posebnih istražnih radnji, što znači da se nije ušlo u njenu realizaciju. U praksi se rijetko dešava da se primjena posebnih istražnih radnji vrši bez pripreme i koordinacije između policije i nadležnog tužioca.  Započinjanje realizacije posebne istražne radnje iziskuje potrebu kontinuiteta u radu, zbog čega će se ova situacija šire elaborirati analizom svake posebne istražne radnje. Kao odgovor na prvu situaciju navest ćemo samo neke od najčešćih problema, a koji se javljaju od momenta kada ovlaštene službene osobe, tužiocu podnesu zahtjev za primjenu posebnih istražnih radnji. Važno je naglasiti da, istražioci ne bi trebali podnositi zahtjev samoinicijativno tj. da se tužilac sa tim zahtjevom upozna kad ga službeno dobije nego u većini slučajeva, u dogovoru sa postupajućim tužiocem. Međutim, u praksi se dešava da neki od tužioca često traže od istražioca da podnesu navedeni zahtjev ali se dovoljno “ne zauzimaju” da navedeni zahtjev “prođe na sudu”, odnosno da ga sud odobri. To ne bi moralo značiti da bi se tužioci miješali u 69 Član 22. 70 Uloga tužioca i ovlaštenih službenih osoba po ZKP FBIH. Šasenam Ćosić, Kantonalno tužilaštv o TK, Lukavac 2008. 71 Ibid., 72 Potražne ili nefomalne aktivnosti koje provode ovlaštene službene osobe nisu detaljno propisane pravnim normama i te se radnje izvode uglavnom prema pravilima kriminalističke taktike. Još se nazivaju i izviđajno potražne radnje ili operativno kriminalističke radnje i za razliku od istražnih ili formalnih radnji nisu dokazi u krivičnom postupku ali se moraju preduzimati u skladu sa zakonskim propisima uz poštivanje prava i sloboda osoba prema kojima se preduzimaju takve radnje. Vidi šire: Sijerčić-Čolić, H.: op. cit. str. 33.-34. 73 U praksi se pokazalo da „nedovoljno iskusni i educirani“ tužioci uglavnom, kada se radi o složenim krivičnim djelima, nastoje doći do izjave koja bi ukazala da se radi o predmetnom krivičnom djelu, zahtijevajući od policije da insistira na takvom saznanju, što na kraju može uzrokovati da sve padne u vodu jer se potencijalni osumnjičeni, na takav način mogu vrlo lako alarmirati.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

56

rad suda nego da bi od istražioca trebali tražiti dodatna saznanja i dokaze koji bi, eventualno, bili dovoljni a ne da im se saopšti da nema dovoljno dokaza ili da je nemoguće provesti iste, bez da se upuštaju u suštinu predmeta. Sve ovo dalje dovodi do niza negativnih konsekvenci koje na kraju rezultiraju neefikasnošću rada organa gonjenja kod istraživanja teških krivičnih djela. Ponovo je važno naglasiti da policija u provođenju neformalnih potražnih aktivnosti,74 nema dovoljno prostora, kada se radi o prikupljanju dovoljno saznanja i dokaza za pokretanje zahtjeva za posebne istražne radnje, odnosno za obrazloženje prijedloga. Veoma često je u situaciji da tužilac traži: “da se nastavi sa prikupljanjem saznanja, da se redovno izvještava i da se pokuša doći do konkretnijih saznanja”.75 S druge strane, kriminalistička praksa ukazuje da kod otkrivanja „složenih“ krivičnih djela, gdje bi trebale da se koriste posebne istražne radnje, bez obzira u kojoj se fazi nalazila istraga, čak ni u neformalnim razgovorima, ne treba ni u kom slučaju “prilaziti” učiniocima, saučesnicima, svjedocima i drugim licima korištenjem klasičnih radnji dokazivanja. Tu svoje mjesto treba da pronađu posebne istražne radnje. 4.

Uloga Suda u primjeni posebnih istražnih radnji

Novim zakonodavstvom u krivično-procesnom pravu BIH uspostavljen je sistem sudskog nadzora nad određenim aktivnostima. Ta funkcija je povjerena sudiji za prethodni postupak. Mjere i postupci kojima se ograničavaju osnovna prava i slobode osobe protiv koje se vodi krivični postupak, povjerene su sudiji za prethodni postupak koji ima zadaću da prije svega štiti prava i slobode osumnjičene osobe.76 S obzirom na predmet rada, naglasit ćemo samo da je, između ostalog, sudija za prethodni postupak jedini ovlašten da izda naredbu (pismenu ili usmenu) o preduzimanju posebnih istražnih radnji.77 Međutim, sudska naredba mora biti pismena a samo u izuzetnim slučajevima usmena, s tim da se pismena naredba mora pribaviti u roku 24 sata. Sudija za prethodni postupak će bez odlaganja, a nakon preduzimanja posebnih istražnih radnji, obavijestiti lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta. Lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta može od suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena radnja. Odredba, bez odlaganja znači odmah i tako je treba primjenjivati. ZKP ne određuje formu ovog obavještavanja, ali je njen smisao u pisanom obavještavanju, koje bi trebalo sadržavati podatke o razlozima za preduzimanje mjere, vrsti mjere i osnovima sumnje, te vremenu njenog trajanja. Odredbe ZKP ostavljaju mogućnost započinjanja izvršenja mjere ako se pismena naredba ne može dobiti na vrijeme i ako postoji opasnost od odlaganja. Zakonodavac je kumulativno vezao ova dva uslova, međutim u praksi su rijetke situacije kada se traži usmena naredba i to uglavnom za korištenje tajnog praćenja ili nadziranog prevoza u slučaju da druga zemlja zamolnicom traži od naše zemlje. Budući da smo već rekli da je dobra priprema neophodan uslov za korištenje bilo koje posebne istražne radnje, razlozi hitnosti su svedeni na minimum. Kako sadržaj naredbe, propisan odredbama ZKP, treba da sadrži : podatke o osobi protiv koje se radnja preduzima, osnove sumnje, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti zbog kojih se zahtijevaju radnje, navođenje radnje koja se zahtijeva, način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje, te podatke i konkretne okolnosti pojedinog slučaja treba sadržavati i prijedlog tužioca. Jedino na takav način sudiji za prethodni postupak se daje potpuna mogućnost sagledavanja svih pojedinih okolnosti konkretnog slučaja, odnosno utvrđivanje postojanja zakonom određenih uslova za određivanje predložene posebne istražne radnje. Naredbu izvršava policijski organ, a zbog tajnosti i efikasnosti istrage prijedlog tužioca i naredba se čuvaju u posebnom omotu.� Nakon provedenih radnji istražioci dostavljaju tužiocu izvještaj i 74 75 76 77

Up. Tegeltija, M. et. al. (2006): Modul 1-krivična oblast, Istražni postupak, VSTV BIH, str. 24. i dalje. Čl. 118. st. 1. i 2. ZKP BIH, čl. 132. st. 1. i 2. ZKP FBIH, čl. 118. st. 1. i 2. ZKP BD BIH, čl. 228. st. 1. i 2. ZKP RS. Čl. 118. st. 4. i 6. ZKP BIH, čl. 132. st. 4 i 6. ZKP FBIH, čl. 118. st. 4. i 6. ZKP BD BIH, čl. 228. st. 4. i 6. ZKP RS. Čl. 119. st. 1, 2. i 3. ZKP BIH, čl. 133. st. 1, 2. i 3. ZKP FBIH, čl. 119. st. 1, 2 i 3. ZKP BD BIH, čl. 229. st. 1, 2. i 3. ZKP RS.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

57

sve podatke, dokumentaciju i predmete. Tužilac je dužan dostaviti sudiji za prethodni postupak izvještaj o provedenim radnjama, na osnovu čega sudija provjerava da li se postupilo po njegovoj naredbi. Pod nadzorom sudije za prethodni postupak se uništava prikupljeni materijal ako nije potreban za krivični postupak, a o preduzetim radnjama se pismeno obavještava osoba protiv koje je radnja preduzeta. Osoba protiv koje je radnja preduzeta, nakon obavještavanja, može od sudije tražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i provedenih radnji.� Spriječiti eventualne zloupotrebe prilikom postupanja po naredbi te izlaženje iz okvira određenih naredbom je cilj koji je zakonodavac definisao u cilju zaštite osobe protiv koje je mjera preduzeta. Uloga sudije za prethodni postupak, u provođenju posebnih istražnih radnji, veoma je važna za istragu i za prava osumnjičenog. Nasuprot saradnji između tužioca i policije, koja nije ograničena posebnim pravilima, komunikacija sudije za prethodni postupak sa istražiocima je čisto formalna i vezana uz odredbe ZKP, što znači da sudija za prethodni postupak odlučuje o zajedničkim pismenim zahtjevima policije i tužioca, kao stranke u postupku, a u cilju ostvarivanja načela jednakosti u postupanju koje bi, u suprotnom, moglo biti dovedeno u pitanje, kao i nepristrasnost postupanja. 5. Kriteriji za procjenu opasnosti od odlaganja kod korištenja pojedinih posebnih istražnih radnji

U cilju boljeg uočavanja situacija koje ne trpe odlaganje i lakše primjene posebnih istražnih radnji u praksi rada, u dopuštenom obimu niže navedenim iskustvima, kao rezultatima teorijskog istraživanja i nekim od praktičnih iskustava, trebalo bi posvetiti pažnju, kako bi se ispunila njihova društveno korisna svrha i očekivanja onih koji ih primjenjuju. Sudska praksa, pripremljena za potrebe rada, takođe bi trebala pomoći da se otklone neke nedoumice kod korištenja pojedinih posebnih istražnih radnji. 5.1.

Nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija

Istražioci prilikom provođenja ove mjere, naročito ako se radi o organizovanoj grupi, moraju dobro poznavati relacije među pojedinim izvršiocima kako bi se na vrijeme donijele ispravne procjene i preduzeli dalji koraci. Zato je potrebno sačiniti šeme komunikacije među osumnjičenim i drugim licima kao dodatak transkriptima razgovora.78 U prilog tome govori i naša domaća praksa koja, u posljednje vrijeme, primjenjuje takav način rada, zahvaljujući dobrim dijelom softverima koji omogućuju da se podaci unesu u program i shematski prikažu rezultati. Ove šeme tužioci u optužnicama prilažu kao dokaz uz ostale materijale što je od posebne važnosti ako se mjera preduzima kombinovano sa drugim mjerama, prikriveni istražilac npr. i sl., kako bi se isti blagovremeno usmjerio na konkretne aktivnosti. Ovdje vidimo i elemenat hitnosti u obavještavanju, kako prema izvršiocima tako i prema tužiocu. Ukoliko se mjera preduzima u okviru međunarodne saradnje potrebno je obratiti pažnju na Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima 79, kao i druge međunarodne ugovore i propise koji regulišu postupak njenog preduzimanja, tehničko-tehnološki napredak u razvoju informacionih sistema i sl. Dakle, hitnost u postupanju postoji samo nakon što se krene sa realizacijom radnje, kako bi svi imali blagovremene informacije radi donošenja ispravne odluke u konkretnoj situaciji. Naše zakonodavstvo ne predviđa, kao obavezno, da se prilikom pisanja izvještaja, da ocjena uspješnosti primjene, odnosno napišu i obrazlože rezultati. Priloge (snimke, slike, zapise) potrebno je precizno opisati tako da tužilac, odnosno sudija, bez problema ostvare uvid u priloženo.

78 79

Optužnica KT-158/08 od 12.06.2008. Dostupno na www.sudbih.gov.ba Službeni glasnik BiH broj 53/09 od 07.07.2009. godine

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

58 5.2.

Sudska praksa

• Transkripti telefonskih razgovora su dokazi koji, kao i svaki drugi, podliježu slobodnoj ocjeni i uvjerenju suda, prema njihovom sadržaju i ubjedljivosti. Na takvim dokazima, ukoliko se iz njihovog sadržaja vidi učešće prisluškivanog lica u izvršenju krivičnog djela, može se zasnivati sudska odluka. Prema tome, ukoliko nema nezakonitosti u pribavljanju ovog dokaza i ukoliko se ne ospori autentičnost zvučnog snimka, transkript razgovora je zvučna isprava koju sud cijeni kao i svaki drugi dokaz u krivičnom postupku (presuda Vrhovnog suda RS 118-0-Kž-06-000 079 od 22.05.2007. godine). • U praksi, ESLJP je zaključio da se telefonski razgovori, iako nisu izričito pomenuti u članu 8. EKLJP, podrazumijevaju pod pojmovima privatni život i korespondencija (prepiska). Sud je ustanovio da je njemački zakon, koji u izvjesnim okolnostima dopušta prisluškivanje telefonskih razgovora, dovoljno određen i ispunjava opšti uslov zakonitosti iz ograničavajućeg stava člana 8. Sud je takođe utvrdio da potreba države da se štiti od neposrednih opasnosti po slobodni demokratski ustavni poredak i opstanak i sigurnost države predstavlja zakonit (legitimni) cilj. Takva ograničenja su dozvoljena i neophodna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti i radi sprečavanja nereda i krivičnih djela.( Klass i dr. protiv SR Njemačke, 1978). • Kod pribavljanja liste dolaznih i odlaznih poziva osumnjičenog lica ne radi se o posebnoj istražnoj radnji, jer pribavljanje liste pozivanih brojeva prema važećim propisima i tehničkim pravilima ne predstavlja nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija. Međutim, iako samo pribavljanje liste dolaznih i odlaznih poziva zakonodavac nije regulisao zakonom, to ne znači da se takvi podaci mogu slobodno pribavljati po volji državnog organa, bez saglasnoti lica na čiji razgovor se odnose. Dostavljanje takvih podataka policiji bez zakonskog regulisanja ili saglasnosti lica čiji razgovori se bilježe predstavlja neopravdano miješanje u privatnu sferu, što predstavlja povredu člana 8. EKLJP. Identičan stav zauzeo je ESLJP u predmetu Malone protiv UK i pošto je utvrdio da su i prisluškivanje i registrovanje bili suprotni zahtjevu zakonitosti, smatrao je da nije potrebno da se upušta u to da li su ove mjere bile „potrebne u demokratskom društvu“. Sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o pravno nevaljanim dokazima koji su pribavljeni kršenjem ljudskih prava iz člana 10. stav 2. ZKP, pa se na tako pribavljenim dokazima ne može zasnovati sudska odluka (presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 018-0-Kž-07-000 005 od 22.04.2008. godine).80 • Spisak podataka o telefonskim razgovorima, odnosno evidenciji telefonskih brojeva u memoriji prenosnog telefona okrivljenog može biti pregledan, te korišten kao pravno valjani dokaz i bez određivanja mjere nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora. (Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-4/00-3 od 29. februara 2000.). • “ 33. Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi s izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, dakle i u Zakonu o krivičnim postupku Bosne i Hercegovine, u kojem odredba člana 281. stav 2. glasi: «[...]Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana [...]», pa čini neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje. Slobodna ocjena dokaza oslobođena 80

Up. Sanja Tadić-Stojisavljević: Posebne istražne radnje, 2009.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

59

je pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza, ali zahtijeva obrazloženje u sadržajnom smislu, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. 34. U pogledu prikupljanja dokaza, zahtjev iz člana 6. Evropske konvencije i pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini jeste zakonitost dokaza, pa prema tome i zakonitost u pribavljanju dokaza. U tom smislu, Ustavni sud ističe da se sudska odluka može zasnovati samo na zakonito pribavljenim dokazima. U članu 10. stav 2. i 3. ZKP-a BiH propisano je da « (2) sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona. (3) Sud n emože zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju dokaza iz stava 2. Ovog člana ». Dakle, ako izvorni dokaz nije pravno valjan (nezakonit), onda je i izvedeni dokaz pravno nevaljan. Suštinsko pitanje konkretne apelacije je jesu li dokazi na kojima je sud utemeljio osuđujuću presudu izvedeni iz nezakonitih dokaza ili je ona zasnovana na zakonitim dokazima, do kojih je sud došao neposredno. Da bi odgovorio na ovo pitanje, imajući u vidu zahtjeve iz člana 10. ZKP-a BiH i dovodeći ih u vezu s odredbom iz člana 281. stav 2. ZKP-a BiH (savjesna i brižljiva ocjena dokaza), pri čemu sud a ni drugi organi gonjenja nisu vezani posebnim formalnim zahtjevima (slobodna ocjena dokaza, član 15. ZKP-a BiH), te principima prava na pravično suđenje, Ustavni sud konstatuje da je osnova za donošenje presuda u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanta bilo neposredno saslušanje svjedoka «A» i četiri inspektora FMUP-a koji su ga obezbjeđivali, čiji su iskazi ocijenjeni veoma pouzdanim, konzistentnim, bez protivrječnosti i nedorečenosti. Dakle ovi dokazi nisu izvedeni» iz dokaza koje je sud ocijenio nezakonitim, već je osnova za donošenje presude bila neposredno saslušanje o činjenicama o kojima su svjedočili. Iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizlazi da je svjedok «A» pokazao dosljednost u svom iskazu kojeg odbrana nije uspjela dovesti u pitanje. Vijeće je istaklo da iskaz svjedoka «A» ne potpada pod ograničenja predviđena u članu 23. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, jer je ovaj svjedok ispitan neposredno na javnom pretresu, direktno i unakrsno, a njegovi lični podaci zaštićeni su samo od javnosti (ne i od stranaka). Pored navedenog, vijeće Apelacionog Suda BiH smatra da je neprihvatljiv apelantov prigovor da je svjedok «A» nepouzdan i da se njegovom iskazu ne može vjerovati jer je lice koje je sklono vršenju krivičnih djela, s obzirom da u vrijeme svjedočenja protiv tog lica nije vođen krivični postupak. Ovaj iskaz podržali su u iskazima inspektori FMUP-a u dijelu u kojem su imali opažanja u vezi sa ovim slučajem održavanje sastanaka. 35. Cijeneći iskaze svih saslušanih svjedoka u njihovoj međusobnoj vezi, Sud BiH je zaključio da su oni u potpunoj međusobnoj saglasnosti, da iskazi inspektora FMUP-a BiH potkrepljuju iskaz svjedoka «A», da u toku unakrsnog ispitivanja odbrana nije uspjela da pokaže nedosljednost u iskazima saslušanih svjedoka koji, naprotiv, tvore čvrstu logičnu vezu iz koje proizlazi jedini mogući zaključak – da je apelant počinio krivičnopravnu radnju koja mu se stavlja na teret. 36. U svjetlu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao na neposrednim dokazima - saslušanju svjedoka, čiji izvor nije u nezakonitom dokazu, niti je izveden iz nezakonitog dokaza. Nepravilnosti koje su učinjene u toku posebnih istražnih radnji otklonjene su nakon otvaranja glavnog pretresa tako što je sud takve dokaze (transkripte snimaka razgovora) ocijenio nezakonitim i prilikom donošenja presude ih nije razmatrao. 37. Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju presude redovnih sudova nisu zasnovane na proizvoljnoj i paušalnoj ocjeni izvedenih dokaza i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

60

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

VIII. Zaključak 38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se osuđujuća presuda zasniva na neposrednim iskazima svjedoka datim na glavnom pretresu, koje je sud primjenom načela slobodne ocjene dokaza smatrao pouzdanim, konzistentnim, bez protivrječnosti i nedosljednosti, niti se saznanja do kojih je sud došao na osnovu tako provedenih dokaza mogu dovoditi u vezu s nezakonitom naredbom o provođenju posebnih istražnih radnji, pa prema tome niti izvedenim iz tih radnji……”81 5.3.

Tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima

Ista pravila važe kao i kod ranije elaborirane radnje, s tim što se ovdje pojedini izvršioci skoro neposredno uključuju u operaciju. Prije svega, treba paziti na konspirativno postupanje, izvještaje pisati odmah po završetku mjere i paziti da se ne prekorače ovlaštenja data naredbom u smislu osoba i predmeta obuhvaćenih naredbom te rokova za njihovu primjenu. U svakom slučaju izbjegavati prikupljanje dokaza po svaku cijenu,82 što znači maksimalno poštivati načelo zakonitosti kod prikupljanja dokaza, jer se samo tako može postići svrha sudskog odobravanja. U ovom smislu, potrebno je oformiti timove za praćenje i nadzor, koji će po “opisu poslova” raditi na primjeni mjera tajnog nadzora, praćenja i posmatranja. Veoma je važno ukazati, s obzirom i na radnju, nadzor i tehničko snimanje telefonskih i drugih razgovora, i na dva osnovna pitanja dokazivanja tehničkim snimkama. Naime, u krivičnom postupku se ispituje dopuštenost korištenja i pouzdanost ili vjerodostojnost.83 Dopuštenost korištenja tehničkih snimaka se ispituje na način da im mora prethoditi naredba i to je jedini zakonit način. Pouzdanost tehničkih snimaka se ispituje na način da snimka mora biti jasna, ne smije biti krivotvorena ili montirana. Za provjeru pouzdanosti postavljaju se pitanja ko, kada i gdje je načinio tehničku snimku, šta je predmet zvučne ili vizuelne registracije, da li je uređaj za registraciju ispravan, da li je radio ispravno u toku provođenja mjera i da li je sadržaj snimke kasnije mijenjan. U slučajevima kada prikriveni istražilac koristi audiovizuelna sredstva za evidentiranje radnje osumnjičenika istovremeno i on je izložen snimanju i svojih postupaka, pa je veoma važno da svojim postupcima ne učini krivično djelo, poticajem npr.84 Ova napomena je veoma bitna i treba voditi računa kod primjene mjera da se ne uđe u kažnjivu zonu, jer onda svaka naredna radnja gubi smisao. Zbog toga je policijske službenike nužno obučavati i u ovom pravcu, kako bi se mogućnost pogreške svela na najmanju moguću mjeru.85 5.4.

Simulirani i kontrolisani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine

U situacijama kada se npr. radi o otkupu droge, otkupu seksualnih usluga u noćnom klubu, kod trgovine ljudskim organima i dr. obavezno se predlaže primjena ove radnje. Uz angažovanje prikrivenog istražioca i / ili informatora ovo je posebna istražna radnja koja se mora primijeniti. U slučajevima gdje nije moguće koristiti posebne istražne radnje teško je pribaviti kvalitetne dokaze bez korištenja ove mjere. Znači, samo uporedo korištenje sa već pomenutim posebnim istražnim radanjama garantuje uspjeh. Prilikom pisanja operativnog plana veoma je važno predvidjeti da se označi novac ili druga vrijednost čim će se otkupiti usluga. Takođe je važno da se, u slučaju “otkupa seksualnih usluga, droge ili falsifikovanog novca” ne nudi novac dok “druga strana“ , prethodno, ne ponudi seksualnu uslugu, da se novac pokaže tek nakon što ga 81 Odluka Ustavnog suda BiH broj Ap-2523-05-ODM 82 Dešava sa da istražioci po svaku cijenu žele “pozitivan” nalaz u smislu da eskiviraju situacije koje idu u prilog osumnjičenom, a prikupljaju samo inkriminirajuće situacije. Tako postoji mogućnost dostavljanja tužiocu “frizirane” snimke i izvještaja. 83 Nezakoniti dokazi u kaznenom postupku – iskaz okrivljenika i tehničke snimke činjenica, Ministarstvo pravosuđa RH, Pravosudna akademija, januar 2005. str. 18. 84 Kos, D. (2004). : Nezakoniti dokazi u kazneno – postupovnom pravu Republike Hrvatske, Hrvatska pravna revija, br. 1., 92 – 97 i na www.vsrh.hr i Krapac, D. (2003).: Kazneno procesno pravo, I knjiga: institucije, II izdanje, Zagreb :Narodne novine, str. 386.-390. 85 Up. Popara, V.: Tajno praćenje-novi aspekti, Bezbednost, MUP Republike Srbije, 2/06, str: 303.-320.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

61

osumnjičeni zatraži i sl. situacije koje treba precizirati planom. Naravno, ukoliko je moguće , trebalo bi obezbijediti audiovizuelni snimak korištenjem posebnih istražnih radnji kako bi se obezbijedila vjerodostojnost prikupljenih dokaza. Dostupna literatura i praksa pokazuju da se navedena radnja koristi zajedno sa nadziranim prevozom i isporukom predmeta krivičnog djela, poznata još kao kontrolisana isporuka.86 Već je istaknuto da upotreba prikrivenih istražilaca i simuliranog otkupa predmeta te simuliranog davanja potkupnine predstavlja „ hod po oštrici mača “ kada je u pitanju moguće činjenje krivičnog djela od strane policijskog službenika u provođenju pomenute posebne istražne radnje. Ova samoregulacija zakonitog postupanja policijskog službenika u provođenju posebnih istražnih radnji predstavlja branu od mogućih zloupotreba. 5.5.

Sudska praksa:

• Sud je zaključio da se prilikom preduzimanja posebne istražne radnje simuliranog otkupa predmeta i davanja potkupnine, radnje ovlaštenih službenih lica nisu ograničile na njihovu pasivnu ulogu u okviru kriminalne djelatnosti optuženog, već su, naprotiv, konkretno preduzetim radnjama podstaknuli na voljni proces optuženog da izvrši krivično djelo. Ovlašteno službeno lice prvo zove optuženog telefonom, određuje lokaciju, vrijeme sastanka, traži od optuženog da donese uzorak droge radi provjere kvaliteta, a kod sljedećih telefonskih poziva (koje prvi inicira) određuje i precizira druge pojedinosti dogovora. Dakle, ovlašteni radnik policije u okviru posebne istražne radnje simuliranog otkupa predmeta, inicira i organizuje, te određuje radnje u okviru kriminalnog djelovanja koje imaju karakter aktivnih radnji u smislu stvaranja odluke kod optuženog na izvršenje krivičnog djela i time ga, nesumnjivo, podstiče da učini krivično djelo. (Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj K-34/05, potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj Kž-252/05 od 30.05.2006. godine). 5.6. Nadzirani prevoz i isporuka predmeta krivičnog djela

U literaturi se primjena ove posebne istražne radnje uglavnom vezuje za krijumčarenja droga. Na koji način i kako je primijeniti kod trgovine ljudima, uvidjet ćemo kroz elaboraciju osnovnih pravila. Veoma je važno pomenuti odredbe Konvencije Ujedinjenih naroda protiv nezakonitog prometa opojnih droga i psihotropnih tvari iz 1998. “u slučaju kada se ne raspolaže saznanjima o identitetu sudionika krivičnog djela mjera iz stava 1. tačke 6. ovog člana može se odrediti prema predmetu krivičnog djela” „ Kontrolisane isporuke“ možemo podijeliti na one koje se provode na području više zemalja i one koje se provode na području jedne zemlje. Kada govorimo o mjerama koje se provode na području više zemalja, iste možemo podijeliti na: • Započete u BIH, a krajnje je odredište nadziranog predmeta u drugoj zemlji; • Započete u drugoj zemlji, a krajnje je odredište nadziranog predmeta u BiH; • Započete u drugoj zemlji, nadzirani predmet prolazi kroz područje BiH, a krajne odredište nadziranog predmeta je u nekoj „trećoj“ zemlji.87 Svaka navedena okolnost iziskuje i specifične pripreme za konkretnu mjeru. U pravilu je za provođenje takve mjere najjednostavnije kada ona započinje i završava u jednoj zemlji, kad su i pripreme za provođenje takve mjere, u odnosu na ostale gore navedene mogućnosti, najjednostavnije. U praksi BiH nemamo zabilježene slučajeve korištenja ove radnje, tako da su i iskustva eksperata u našoj zemlji u skladu sa tim. S obzirom na ustavno uređenje naše zemlje i organizacionu strukturu 86 Konvencija UN protiv nezakonitog prometa opojnih droga i psihotropnih supstanci iz 1998. Član 1. 87 Da bi jedna operacija bila uspješna, potrebno je da zemlje koje u njoj sudjeluju imaju zakonsku mogućnost primjene takvih metoda, policija i pravo­suđe moraju biti vrlo dobro koordinirani, što podrazumijeva razvijen i uređen sistem komunikacije i na kraju, sama bi hapšenja u svim zemljama trebala biti istovremena. Up. Dundović, D.: (2003): Tajne policijske operacije, Zagreb, Informator, str. 69.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

62

policije teško je govoriti o koordiniranim akcijama ovog tipa. Ali svakako, iskustva zemalja u regiji pokazuju drugačije rezultate.88 5.7.

Pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjivanje podataka

Raster potraga (pozitivna i negativna) se koristi samo pri identifikovanju nepoznatih osumnjičenika, ali slučajevi korištenja u dokaznom postupku nisu evidentirani. Provodi se na način da se posebnim računarskim programima sravnjuju lični podaci građana koji se nalaze u različitim bankama podataka i policijskim evidencijama. Bez obzira na zakonske uslove primjene ove mjere (osnove sumnje o učiniocu tačno određenih krivični djela, rokove u kojima se prikupljena obavještenja moraju izbrisati iz navedenih evidencija, obavezu policije da izvještaj o pribavljenim podacima dostavlja tužiocu...), radi se o vrlo ozbiljnom zahvatu u osnovna prava i slobo­de građana, zbog čega treba posebno voditi računa da se u krivičnim postupcima, a posebno za krivična djela u vezi s organizovanim kriminalitetom) smiju upotrijebiti samo podaci o identitetu učinioca, a ne i ostali podaci do kojih bi se došlo sravnjivajem rezultata dobivenih primjenom posebne istražne radnje (a posebno ne lični podaci za pojedinog građanina). Na ovo upozoravaju i advokati odbrane koji su imali iskustva sa korištenjem ove radnje.89 Treba upozoriti i na sve prisutniji problem kod sravnjivanja podataka provjerama preko IP adresa kod istrage dječije pornografije, npr. Ako se uz naredbu suda pristupi kompjuterskom sistemu privatnog ili fizičkog lica postavlja se pitanje da li se radi o primjeni ove posebne istražne radnje ili ne. Dalje, u BIH odnedavno, službenici policije imaju pristup bazi CIPS-a u kojoj se nalaze lični podaci građana. Ti podaci se koriste za “sravnjivanje” sa policijskim evidencijama, kriminalističko-operativnog karaktera u svrhe otkrivanja krivičnih djela. Postavalja se pitanje da li se i ovdje radi o korištenju posebne istražne radnje. Sasvim drugo pitanje je kome se i u kojim slučajevima takvi podaci smiju dostavljati. Pitanja su ovo koja traže hitno rješavanje kako na nivou zakonodavstva tako i u praktičnom smislu kako bi se izbjegle zloupotrebe i odgovornosti službenika policije. 5.8. Prikriveni istražilac

Policijska infiltracija i agenturni rad u kriminalnom okruženju, prvi put se veže uz ime francuskog detektiva Eugene Fracois Vidocqa (1775-1857) koji se, u periodu od 1810. do 1827. godine, nalazio na čelu odjeljenja za krivične istrage Pariške tajne policije. Maksima kojom se vodio je da se “ protiv kriminalaca može boriti jedino kriminalcima”.90 Kolijevka prikrivenog istraživanja je Amerika, a na evropskom tlu se primjenjuju s kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka. 5.8.1. Angažovanje prikrivenog istražioca

U Bosni i Hercegovini institut prikrivenog istražioca bio je u domenu kriminalističke djelatnosti tj. provodio se kao neformalna radnja do 2003. godine kada je, donošenjem „ novog“ procesnog zakonodavstva, uveden kao posebna istražna radnja. Danas, prikriveni istražilac se koristi za otkrivanje najtežih oblika kriminaliteta. Međutim, policijske agencije u BiH nemaju uputstva niti pravila o korištenju prikrivenih istražilaca, a što bi bilo neophodno urediti određenim podzakonskim aktima (instrukcije, upustvo). Navedena uputstva ne bi mogla predvidjeti sve moguće situacije ali bi bilo vrlo važno, na osnovu ranijih iskustava, predvidjeti moguće situacije prema krivičnim djelima, za koja se najčešće angažuju. Takođe je bitno, sva postupanja sa prikrivenim istražiocem, koja se odnose na pripremu, 88 Ibid., str. 70. 89 Uloga branitelja treba se ostvarivati, prije svega, u kontroli ispunjenja svih zakonskih uslova za primjenu ove mjere, a posebno u ocjeni kvalitete podata­ka do kojih se došlo njenom primjenom, tj. da li se radi o podacima u vezi s utvrđenjem identiteta učinioca ili se radi o podacima druge vrste. Up. Derenčinovič, D. (2006). Položaj branitelja u kaznenim postupcima za kaznena djela u vezi sa organiziranim kriminalitetom. str. 4. 90 O ranim oblicima policijskog ubacivanja u kriminalne sredine vidi: Halilović, H. (2003): Prikriveni istražitelj-kriminalistički i pravni pristup, Magistarski rad (neobjavljeno), FKN Sarajevo, strana 32.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

63

angažman i korištenje u toku provođenja radnji, obezbijediti odgovarajućom dokumentacijom, koja mora imati oznaku tajno, a sve u cilju zaštite tajnosti prikrivenih istražilaca. Međutim, dvije najosjetljivije stvari opšteg karaktera, kada se radi o angažmanu prikrivenog istražioca, trebalo bi detaljno isplanirati, a to su: 1. ulazak u kriminalni milje i 2. način komunikacije, odnosno dostavljanje podataka agenciji. Ove dvije situacije predstavljaju najosjetljiviji dio angažovanja prikrivenog istražioca te je potrebno što preciznije predvidjeti i planirati ove situacije, tako što će se, u sklopu priprema tajne operacije, izvršiti generalna priprema i to operativnom i tehničkom pripremom. 91 Pod operativnom pripremom podrazumijevaju se sve pripremne radnje koje se odnose na analizu i provjeru dosadašnjih saznanja, prikupljanje novih saznanja važnih za sigurnost prikrivenog istražioca ili pouzdanika, saznanja vezana za osumnjičenu osobu nad kojom se mjera treba provodi­ti, mjesto eventualnih sastanaka, mjesto primopredaje droge, mjesto hapšenja i drugih potrebnih radnji. Tehnička priprema podrazumijeva ocjenu mogućnosti primjene poje­dinih tehničkih sredstava, pripremu samih tehničkih sredstava, izradu doku­menata, pripremu stanova ili prostora i drugo. Prilikom odabira policijskog službenika za ulogu prikrivenog istražioca neophodno je voditi računa da je isti dobro obučen, što propisuje i zakon, samopouzdan, sa određenim iskustvom u istrazi krivičnih djela, da zna vladati situacijom i donositi brze i ispravne odluke u teškim i stresnim situacijama. Mora se voditi računa da istražilac dobrovoljno pristane na takvu ulogu jer, u suprotnom, može ugroziti operaciju. Neophodno je prikrivenog istražioca unaprijed dobro pripremiti za zadatak, što znači, upoznati ga sa što više detalja oko angažmana i ne koristiti “zastarjele” metode, kojima se prikrivenim istražiocima nisu saopštavali svi detalji nego su držani u lažnoj neizvjesnosti kako bi, u slučaju da budu otkriveni, sačuvali tajnost istrage. Prema mišljenju mnogih autora, prikriveni istražilac je “kriminalističko – strateški institut” koji je na terenu istovremeno i planer i izvršilac.92 Prikriveni istražilac mora biti inteligentan, samouvjeren, kreativan mora imati dobro pamćenje i zapažanje. Kod angažovanja prikrivenog istražioca treba izbjegavati bilo kakve improvizacije posebno kod provođenja i finaliziranja operacije. To znači da, prikriveni istražilac ne smije biti opterećen problemima finansijske prirode, svakodnevnim policijskim poslovima osim vlastite sigurnosti. Posebno je važno poraditi na stvaranju lažnog identiteta prikrivenog istražioca što traži veliki angažman nadređenih kao i kolega. Prije određivanja prikrivenog istražioca, koji će provoditi radnju, treba izvršiti uvid u dosadašnje aktivnosti tog prikrivenog istražioca,93 kako bi se utvrdila njego­va moguća povezanost sa osobama koje bi se mogle pojaviti tokom provođenja radnje, s obzirom na prijašnji angažman prikrivenog istražioca, moguće prijateljske ili čak rodbinske veze prikrivenog istražioca i osoba koje bi se mogle pojaviti kod provođenja mjera. Vrlo je važno da prikriveni istražilac bude upoznat sa svim detaljima i saznanjima te da pažljivo pregleda sve fotografije osoba koje bi se mogle pojaviti tokom provođenja mjera.94 Posebno je važno, u svakom trenutku, znati ko od nadređenih i kolega zna za prikrivenog istražioca i njegove aktivnosti. Vrlo je važno provjeriti faktore rizika koji bi mogli ugroziti sigurnost prikrivenog istražioca i provođenje operacija. Zbog toga je važno prikrivenog istražioca “naoružati” pravnim, kriminalističko – taktičkim i psihološkim znanjima radi što uspješnijeg provođenja aktivnosti. Veoma je važno izgraditi visok odnos povjerenja između prikrivenog istražioca i nadređenog službenika koji ga vodi i to prije, za vrijeme i nakon provedene radnje. Izloženo je važno i u kontaktima sa tužiocem, s obzirom da isti mora imati 91 Dundović, D. op. cit. str. 28. 92 Modly, D.:(1993): Informatori, Policijska akademija Zagreb. 93 Up. Petrović, B., Dobovšček, B.:(2007): Mreže organiziranog kriminaliteta, Pravni fakultet, Sarajevo, str. 120.-130. 94 Ukoliko ne postoje prepreke za angažman upravo tog prikrivenog istražioca, pristupa se definisanju “legende” odnosno lažne priče koju će prikriveni istražilac koristiti. Ista mora biti što je moguće vjerodostojnija i prilagođena vremenu i prostoru gdje će se operacija provoditi. Takođe je važno da sadržava “ponudu” koja će “privući” osumnjičenog, primjerice mogućnost zarade od preprodaje droge (kupac droge), mogućnost “poma­ganja” u izvršenju krivičnog djela (prevoznik ili skladištar droge), mogućnost potrebne usluge (može osigurati prelazak granice bez kontrole, usluga “pranja novca”). Godine starosti i izgled prikrivenog istražioca treba prilagoditi legendi koju će isti koristiti. Ako se radi o poslovnom čovjeku koji ima svoje preduzeće, isti treba biti prikladno obučen, imati odgovarajuće vozilo, nakit i dr. Treba voditi računa o tome da osoba nad kojom se provodi mjera ili osoba iz kriminalnog miljea ne može lako prov­jeriti lažnu priču. Up. Dundović, D.: (2003): Tajne policijske operacije, Zagreb, Informator, strana 56.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

64

jasnu sliku o prikrivenom istražiocu. Posebno treba obratiti pažnju da prikriveni istražilac može, bez posljedica, prekinuti angažman, da uvijek zna do kojeg roka je angažovan. U svemu treba imati osjećaj pripadnosti grupi koja se očituje u brizi za prikrivenog istražioca u svakodnevnim životnim situacijama i za članove njegove porodice. Posebno je važno finansijski stimulisati prikrivenog istražioca, ali novac ne smije biti primaran u smislu motivacije za te poslove. Kako smo ranije naveli, pored toga što prikriveni istražilac mora biti dobro obučen i profesionalan, sa iskustvom u planiranju i provođenju istraga, prikriveni istražilac mora dobro poznavati grupu u koju treba da se infiltrira, što podrazumijeva dobro poznavanje organizacije, kriminalne djelatnosti kojom se bavi, funkcionisanja među pojedinim članovima grupe. Mora poznavati psihološki profil što većeg broja osoba, kojima se ima namjeru približiti, kako bi mogao na što jednostavniji i efikasniji način ući u “biznis”. Prikriveni istražilac ne smije “puno pitati”, mora biti dobar slušalac, treba kontrolisati konzumiranje alkohola, ne koristiti policijske izraze, prilagoditi odjeću i ponašanje sredini, treba uvijek voditi računa zašto osumnjičene osobe rade baš na određeni način te ne smije dopustiti osumnjičenoj osobi da ga nagovori na nešto što ne smije učiniti. Uvijek bi se trebao pridržavati generalnog plana. Takođe, treba razmotriti mogućnost da se angažuje informant iz kriminalnog miljea kako bi se olakšao ulazak. Kada se radi o komunikaciji i dostavljanju podataka agenciji takve situacije, koje su najdelikatnije kod angažovanja prikrivenog istražioca, treba riješiti na način da se izbjegne fizički kontakt u svakoj situaciji koja bi mogla dovesti do dekonspiracije i kompromitovanja prikrivenog istražioca. S obzirom da je kod dužeg angažmana neophodno određena saznanja dostaviti službi, kako bi se planiralo dalje provođenje istrage, treba predvidjeti sve moguće situacije da prikriveni istražilac sačuva svoj integritet. Zavisno od okolnosti u kojima prikriveni istražilac djeluje, idealno rješenje je da se pored angažmana prisluškuju i njegovi telefonski razgovori te angažuje tim za nadzor95 koji će u svakom trenutku imati kontakt sa prikrivenim istražiocem. Prikriveni istražilac bi pravovremeno i na odgovarajući način (u šiframa) dostavio određena saznanja službi bez da zove određene brojeve. Ovo je veoma važno iz razloga ako bi telefon prikrivenog istražioca bio predmet kontrole osumnjičenih iz kriminalnog miljea. Ostale situacije u kojima prikriveni istražilac treba da dostavi saznanja službi bi morale biti riješene na način da se predvide mjesta i situacije koje su “uobičajene u svakodnevnom životu”, a koje se graniče sa obavještajnim radom. To znači da se određene poruke ostavljaju na unaprijed predviđenim mjestima ili dostavljaju ugovorenim putevima, ali da se izbjegne mogućnost da poruka završi gdje ne treba. Kada govorimo o komunikaciji koja se može odvijati između prikrivenog istražioca i pratnje ili direktno s osobom koja vodi operaciju, istu možemo podijeliti na: • Fizičku (za vrijeme kontakta prikriveni istražilac može razgovarati nasamo i s drugim osobama u okolini, na primjer u ugostiteljskom objektu, ili može nesmetano i sigurno odlaziti i vraćati se na sastanak s osumnjičenim-osim u izuzetnim situacijama, ovo je vrlo rijetko). • Elektronsku komunikaciju (razni prislušni uređaji, mobiteli, pageri i dr.); • Signale za opasnost. • Vizuelni (prikriveni istražilac čini unaprijed dogovoreni pokret ili radnju kako bi upozorio na opasnost). • Verbalni (prikriveni istražilac izgovara unaprijed dogovorene riječi kako bi upozorio na opasnost). Važno je napomenuti da tim za pratnju mora nastojati, kada god je to moguće, imati vizuelni “kontakt” s prikrivenim istražiocem (tu se podrazu­mijeva i video nadzor), a signal za opasnost nikada ne smije biti samo ver­balni odnosno putem prenosa zvuka, jer tada život prikrivenog istražioca može ovisiti doslovno o ispravnosti tehničkog uređaja - naprave u tom uređaju ili o drugim nepredviđenim okolnostima, dakle, signal za opasnost uvijek mora biti i vizuelni. Jedan 95

Pod uslovom da ovakav Tim postoji organizaciono u policijskim agencijama, kao što ima FMUP.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

65

od primjera je i situacija kada se kontakt događa unutar zatvorenog prostora, gdje tim za pratnju nema neposredni vizuelni kontakt s prikrivenim istražiocem, ali je prostor pod audio i video nadzorom. Tokom kontakta, zbog tehničkog kvara, dolazi do prekida prenosa zvuka ali video signal se i dalje prenosi. Ako nije dogovoren i vizuel­ni signal za opasnost, tim za pratnju neće znati da je prikriveni istražilac u opasnosti. Za vrijeme svih ovih “operativnih” priprema istovremeno se, u skladu s “legendom” prikrivenog istražioca i konkretnoj operaciji koja se provodi, vrše i “tehničke pripreme” za provođenje tajne operacije. Na početku tehničkih priprema treba pribaviti sve potrebne lične dokumente za prikrivenog istražioca, koje nikad ne smiju biti na stvarno ime i prezime, zatim dokumentaciju za vozila koja koristi, preduzeća kojih je vlasnik ili za koja radi i sve ostalo što je predviđeno „legendom “ prikrivenog istražioca. S obzirom da naša praksa ne poznaje provedbene propise kojim se uređuje angažovanje i korištenje prikrivenog istražioca, smatramo neophodnim što ranije u proceduru uvrstiti donošenje navedenih pravila, po uzoru na Republiku Hrvatsku. 5.8.2.

Podstrekavanje i prikriveni istražilac

U pravnoj teoriji, a i kriminalističkoj praksi, često se postavlja pitanje preciznog razgraničenja između radnji prikrivenog istražioca i podstrekavanja. Podstrekavanje na činjenje krivičnog djela, kao institut krivičnog prava, vezan uz neke od posebnih istražnih radnji predstavlja novost u pravnoj tradiciji na našim prostorima, pa zato i njegova pravilna upotreba traži nešto više objašnjenja. Elaborirajući odredbe iz stava 6. člana 116. ZKPBiH96, što važi i za identične odredbe koje se nalaze u ostalim zakonima, iako prema krivičnom procesnom zakonodavstvu nije dozvoljeno da prikriveni istražilac podstiče na činjenje krivičnog djela, teško se oteti utisku da postoji realna mogućnost da se jedino na ovaj način mogu osigurati relevantni dokazi o učinjenom krivičnom djelu organizovanog kriminala ili odgovornosti učinioca takvog djela. Bez obzira što je propisano da prikriveni istražilac ne smije preduzimati aktivnosti koje predstavljaju podstrekavanje na krivično djelo,97 u pravnoj teoriji se opravdano razmatra pitanje dozvoljenosti upotrebe prikrivenog istražioca sa ciljem da provocira drugog na činjenje krivičnih djela. Prema mišljenju nekih autora, prikriveni istražilac treba da ostane nekažnjen samo i ukoliko uspije da dobrovoljno spriječi dovršenje krivičnog djela na koje je podstreknuo, a ako u tome ne uspije tada odgovara za nehatno prouzrokovanje posljedice.98 Prema našem zakonodavstvu, aktivnost prikrivenog istražioca isključuje krivično gonjenje osumnjičenog ako se utvrdi da je prikriveni istražilac podstrekavao. Međutim, ima autora koji smatraju da bez otvorene direktne ili katkad prikrivene i indirektne ponude, za mito naprimjer, uopšte i nema primanja mita kao krivičnog djela.99 Uloga prikrivenog istražioca je veoma delikatna, rizična i krajnje opasna.100 Zbog toga bi, primarno, trebalo posmatrati rezultate do kojih je prikriveni istražilac došao, naravno, u skladu sa naredbom, koja je osnova za njegovo djelovanje. S obzirom na to on će biti u prilici da učini i neko krivično djelo, kako bi opravdao svoju infiltraciju u kriminalnoj sredini. Ne može se reći da zakonodavac i sudska praksa mogu ostati indiferentni prema ovakvim, u osnovi, kažnjivim radnjama prikrivenog istražioca ali bi, možda, zakonodavac trebao predvidjeti situacije u kojima bi se omogućila ovakva procjena, u zavisnosti od okolnosti svakog konkretnog slučaja, imajući u vidu svrhu angažovanja prikrivenog istražioca i rezultate koje je postigao u konkretnom slučaju. Primaran je njegov angažman, a sve ostalo pa i podsticanje drugih lica na činjenje krivičnih djela je sekundarno. Prema tome, treba razmatrati isključenje krivične odgovornosti podstrekavane osobe ali ne ići tako daleko pa kažnjavati prikrivenog istražioca pod uslovom da 96 97 98 99 100

Što se odnosi i na članove ZKP FBIH, RS-a i BD BIH. Milošević M. (2003). Organizovani kriminal. Beograd. Službeni list, SCG, str. 24.-26. Dolapčijev, N.. (1994). Nekazateljno pravo, Sofija, str. 419. Tahović, J. (1961). Krivično pravo. Posebni dio Beograd str. 446. Vidi: Petrović, B., Jovašević, D. (2005): Podstrekavanje kao oblik saučesništva u učinjenju krivičnog djela, Pravni Vijećenik, str. 23.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

66

nije zloupotrijebio svoju ulogu.101 Na isti način treba posmatrati i korištenje posebnih istražnih radnji simuliranog otkupa predmeta odnosno davanja potkupnine kao i korištenje informatora. Podstrekavanje se u određenim situacijama može posmatrati i u svjetlu pravne figure nazvane omnimodo facturos (onaj koji će svakako činiti) kao posebnog slučaja neuspjelog podstrekavanja. S obzirom na to, kada imamo situaciju i osobu koja je ionako odlučila učiniti krivično djelo, u tom slučaju, ne postoji uzročna veza između podstrekavanja i donošenja odluke. Specifične su situacije kada se radi o zloupotrebi povjerenja, posebno kada su izvršioci krivičnih djela policijski službenici.102 5.8.3. Sudska praksa:

 Podstrekavanje treba posmatrati u krivičnopravnom smislu, što znači da ovlaštena službena lica svojim radnjama ne smiju utjecati da se kod izvršioca krivičnog djela stvori ili učvrsti odluka za izvršenje krivičnog djela. Navedeno znači da se prikrivenom istražiocu ne može nametnuti zahtjev apsolutne pasivnosti prilikom izvršenja ove radnje, nego se njegova aktivnost u odnosu na izvršioce mora kretati u granicama već stvorene i učvršćene odluke izvršioca krivičnog djela. Dakle, ukoliko je kod izvršioca donesena definitivna odluka o izvršenju krivičnog djela i ukoliko ista nije kolebljiva, te je izvršenje krivičnog djela samo stvar prilike i vremena, onda ne postoje radnje podstrekavanja (presuda Suda BiH broj X-KŽ-07/329 od 10.07.2008. godine).  Odbrana navodi da su prikriveni istražioci tražili još robe i u većim količinama, te da u tome vidi podstrekavanje na činjenje krivičnog djela. Međutim, Sud zaključuje da to što su istražioci tražili veću količinu zabranjene robe, nije ni slučajno utjecalo da se kod optuženog stvori ili učvrsti odluka da nastavi sa rasturanjem krivotvorenog novca. S obzirom da je očigledno da je od ranije postojala čvrsta odluka optuženog za pravljenje i rasturanje krivotvorenog novca, apsolutno je zasigurno da bi i u budućnosti bilo nastavljeno izvršenje ovih krivičnih djela i to u još većem obimu, da nije izvršeno hapšenje optuženih lica. Stoga je Sud zaključio da nisu preduzimane aktivnosti koje bi predstavljale podstrekavanje od strane prikrivenih istražilaca.  Podstrekavanje podrazumijeva umišljajno izazivanje ili učvršćivanje volje kod podstreknutog da izvrši krivično djelo. Postojanje policijske provokacije, odnosno podstrekavanje od strane prikrivenog istražioca se ne pretpostavlja, već optuženi mora da iznese dokaze koji daju osnova za sumnju da je bio podstreknut na izvršenje krivičnog djela koje sam ne bi učinio. Akcenat je na voljnom procesu koji je neposredno prethodio izvršenju krivičnog djela i ocjeni da li je aktivnost policijskih organa stvorila ili konkretizovala kod optuženog odluku o izvršenju krivičnog djela (presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kžž-07-000 105 od 26.06.2007. godine, presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kžž-07-000 007 od 27.09.2007. godine. 5.9.

Korištenje informatora

Pravni osnov za korištenje informatora u krivično procesnom zakonodavstvu u BiH se nalazi u odredbama o posebnim istražnim radnjama. Zvaničnih podzakonskih akata i propisa nema. Angažovanje informatora predstavlja vrlo delikatnu situaciju za policijske službenike koji 101 Pojedini pravni stručnjaci iz SAD-a postavljaju pitanje radi li se o podstrekavanju ukoliko prikriveni istražilac na ponuđenu mu drogu ponudi neko­liko puta višu cijenu za tu vrstu, količinu i kvalitetu droge nego što joj je “stvarna” cijena na ilegalnom tržištu. Smatramo da i pored takvih dilema treba znati “stvarne” trenutne cijene za pojedine vrste droga. Iz svega navedenog se može zaključiti da prikriveni istražilac, iako se nalazi u kriminalnoj sredini, i nastojati prikupi­ti moguće dokaze za kriminalne aktivnosti “šefova” kriminalne organi­zacije pa samim time treba steći povjerenje članova kriminalne organizacije, ne smije nikoga podstrekavati na činjenje krivičnih djela, jer je, kako navodi Roduner (1987.), zadatak države i njezinih tijela je da sprečava, a ne da podstrekava i prouzrokuje činjenje krivičnih djela. Cit prema: Dundović, D.: (2003): Tajne policijske operacije, Zagreb, Informator, str. 56 102 Vidi šire: Mršić, Ž. op. cit. str. 149. i Halilović, H. (2003): Prikriveni istražitelj-kriminalistički i pravni pristup, Magistarski rad (neobjavljeno), FKN Sarajevo, str. 56.-57. Ovdje ćemo još samo naglasiti važnost izgradnje povjerenja u policiju posebno istražioce kriminalističke struke koji posjeduju potrebna specijalistička teorijska i praktična znanja i vještine, a s druge strane imamo tužioce i sudije koji u svakom trenutku treba da daju smjernice i uputstva vezano za prikupljanje potrebnih dokaza.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

67

rade na otkrivanju krivičnih djela i stoga je potrebno izvšiti pravilnu procjenu potencijalnog informatora, zavisno od toga koja se krivična djela istražuju, raniji život informatora, motivi angažovanja, njegova iskustva, pouzdanost, iskustva sa pojavljivanjem na sudu i druge okolnosti.103 Dalje je kod angažmana informatora važno izvršiti procjenu rizika, regrutaciju, registraciju, službenike za upravljanje s informatorima, procedure obavještenja, upravljanje informatorima, bezbjednost informatora i informacija, nagrade i troškove te prestanak informantskog odnosa i sankcije. Informatori pri angažmanu moraju ispuniti neke opšte karakteristike a to su: psihofizička svojstva, kreativnost, moraju ostaviti dojam da će iskreno sarađivati i biti lojalni, da su disciplinovani i odgovorni, moraju čuvati tajnu, biti skloni obavještajnom radu, komunikativnim i prilagodljivi običajima i sredini. Informatore treba tražiti u sredinama u kojima djeluju, jer je to puno lakše nego ubacivati novo nepoznato lice. Treba razmotriti njihove navike i običaje i tako, uvažavajući sve navedene karakteristike, informatore prilagoditi osobama i situacijama koje su predmet istrage. Ovdje je veoma važno obratiti pažnju na motive koji pokreću informatora na saradnju, sa čime se slažu svi iskusni operativci. Motivi saradnje informatora mogu biti različiti a dijele se na pozitivne (istinoljubivost, borba za pravnu istinu), negativne (zloba, mržnja, osveta) i materijalne (želja za nagradom koja može biti materijalna ili nematerijalna). Motive ne treba uzimati kao faktor ograničenja nego kao polaznu platformu za angažman. Među najčešćim motivima ističu se strah, osveta, novac, sebičnost, proračunatost i sl. Važno je napraviti dobru procjenu i “njegovati” motiv informatora. Važno je spomenuti da treba izbjegavati pritiske i ucjene kod angažmana informatora, jer to u startu ograničava istražioca u vođenju informatora. Ako se ipak koristi takva situacija, saradnju treba prekinuti po završetku konkretnog zadatka. Uz tajnost identiteta informatora, motiv je jedan od najvažnijih, a ponekad i najvažniji dio odnosa između informatora i službenika poli­cije.104 Iako bi se o svakom do sada navedenom motivu moglo raspravljati, kao i o nekim drugima koji ovdje nisu pomenuti, smatramo da treba nešto više reći o novcu kao motivu informatora. Dobre informacije, koje dobijemo od informatora, treba i odgovarajuće platiti. Dobra informacija smije imati i svoju cijenu, posebno, ako imamo u vidu da područja kriminaliteta droga, terorizma ili općenito organizovani kriminal za informatore postaju sve opasni­ja, a „profesionalnost“ izvršilaca sve je veća. Informator se može nagraditi samo izuzetno, jednokratno ili povremeno, ako je dao i daje značajne i operativno izrazito korisne informacije. Ovakav pristup nije prihvatljiv u današnje vrijeme, a u prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da, primjerice DEA, s informatorom potpisuje ugovor koji u sebi, između ostalog, sadržava odredbu koja upozo­rava informatora da je podložan plaćanju poreza na sve iznose koje dobije. Plaćanje poreza na dobiveni iznos („dohodak“) koji dobije jedan je od mogućih problema koji bi se, s obzirom na porezni sis­ tem i zakonsku regulativu u BIH, mogao pojaviti kod donošenja propisa koji će uređivati ovo područje kod nas. Nadalje, „Smjernice Ministarstva pravosuđa SAD-a za upotrebu povjerljivih informatora“105 navode da novac, koji se plaća u obliku naknada i nagrada, mora biti primjeren vrijednosti informacije ili pomoći koju je takva osoba pružila službeniku Agencije ministarstva pravosuđa. Sljedeća se odredba odnosi na zabranu uslovljenih plaćanja, odnosno da isplate „povjerljivom informatoru“ (confidential informant engl.) ni pod kojim uslovima ne smiju biti uslovljene kažnjavanjem ili hapšenjem bilo koje osobe. Određuju se i tačni iznosi isplate koju može odobriti određen nivo službenika, odnosno iznos za koji treba dodatno odobrenje. Isplati bilo kojeg iznosa „povjerljivom infor­matoru“ moraju prisustvovati kao svjedoci najmanje dva službenika Agencije. Odmah po prijemu isplate, informator treba potpisati ili parafirati potvrdu o prijemu novca i na njoj navesti datum. U doku­mentaciji o plaćanju treba tačno navesti je 103 Up. Up. Petrović, B., Dobovšček, B.:(2007): Mreže organiziranog kriminaliteta, Pravni fakultet, Sarajevo, str. 120.-130. 104 Kada govorimo o motivima saradnje informatora, Scherp (1993.) je proveo istraživanje koje je obuhvatilo 89% muških i 11 % ženskih informatora, uglavnom iz područja zloupotrebe droga i njihovih voditelja (apsolutni brojevi nisu se smjeli iskazivati), na području Zemaljskog kriminalističkog ureda u Hessenu, Njemačka. Prema procjenama voditelja informatora, novac je bio najčešći motiv radi kojeg je započeta saradnja. Nasuprot tome, tek je oko jedne trećine informatora navelo novac kao motiv za saradnju. Drugi često navođeni motiv bio je, egoizam. Autor pod motivom egoizma navodi želju za sticanjem boljeg položaja u nekom pokrenutom krivičnom postupku ili potpore prilikom dobivanja vozačke dozvole ili dozvole za otvaranje lokala ili sl. Uz ostale motive temeljene na egoizmu autor navodi one „obojene“ agresivnošću, koja se može sažeti kao „osveta u određenoj sredini” ili kao „mržnja prema dileru”. 105 BIH Police Officers Training Programme, (napredni trening za istražitelje), Upotreba informanata, prikrivenih ljudi i prikrivenih istražitelja, Institute for Administration Studies 2004. i John Ashcroft (2007): The attorney general’s guidelines regarding the use of confidential informants.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

68

li ono izvršeno za dobivene informacije, pružene usluge, ili naknadu troškova. Često je vrlo teško odrediti koliki bi to novčani iznos trebao biti za određenu informaciju jer, ponekad, u krugu onih koji o tome odlučuju i onih koji rukovode informatorima postoje različiti kriteriji za određivanje tog iznosa. Osnovni kri­teriji za određivanje iznosa novca koji bi informator mogao dobiti mogli bi biti: kvaliteta slučaja, oduzet novac ili imovina, broj ili značaj („hijerarhijski“ položaj u kriminalnoj organizaciji) optuženika, količina / kvaliteta oduzete droge, opasnosti za informatora, nastali troškovi, utrošen trud i vrijeme, pretpostavka potrebe svjedočenja na sudu informator raspolaže specifičnim sposobnostima (npr. hemičar) ili govori odgovarajući jezik, raspoloživost sredstava za takve namjene i dr. Treba naglasiti da bi ovo mogli biti samo osnovni kriteriji te da, ovisno o slučaju na koji se informacija odnosi, treba uzeti u obzir možda i neke druge kriterije. Međutim, ukoliko je raspoloživost sredstava za takve namjene vrlo mala tada je to , ponekad , i jedini kriterij. Neupitno je da je novac jedna od vrlo važnih motivacija informatora te je, u skladu s tim, vrlo važno i donošenje određenih propisa kojima treba urediti ovo područje. Dodamo li tome mišljenje da je novac jedina motivacija koju službenik policije može kon­trolisati, onda je jasno zašto bi ovoj motivaciji trebalo posvetiti posebnu pažnju. 6.

Slučajni nalazi

Ukoliko se prilikom poduzimanja posebnih istražnih radnji otkriju informacije i podaci koji upućuju na neko drugo krivično djelo, a ne ono radi kojeg je izdata sudska naredba o tome će se obavijestiti tužilac, te mu se dostavlja prepis snimke (ako se do saznanja npr. došlo “prisluškivanjem”) ako se radi o nekom od kataloški određenih krivičnih djela predviđenim odredbama ZKP-a. Sudska praksa:  U tom postupku tužilaštvo je primjenom posebnih istražnih radnji nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija i tajno praćenje i tehničko snimanje lica i predmeta u odnosu na jednog osumnjičenog, došlo do informacija da je drugo lice osnovan sumnjiv izvršilac krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi stava 1. KZRS, što znači krivičnog djela za koje se može odrediti posebna istražna radnja. Na osnovu tog „slučajnog nalaza“ proširena je istraga i protiv tog lica, a informacije i podaci dobiveni zakonitim provođenjem određenih istražnih radnji u odnosu na prvobitno osumnjičenog su korišteni i mogu se koristiti za krivično gonjenje i za slučajno otkriveno krivično djelo, jer bi se i inače prema zakonu mogla narediti primjena posebnih istražnih radnji i za to drugo, slučajno otkriveno krivično djelo. Slijedom toga, Sud zaključuje da je ispravan stav tužioca kada je po saznanju za informacije i podatke, odnosno „slučajnog nalaza“ zatražio naredbu sudije za prethodni postupak za preduzimanje posebne istražne radnje i prema tom drugom licu, pri čemu se slučajno otkriveni dokazi mogu koristiti za određivanje osnova sumnje da je izvršeno ili da se vrši krivično djelo obuhvaćeno članom 227. tačka g) ZKP-a. Sa podacima i informacijama, odnosno „slučajnim nalazom“, tužilac postupa na isti način kao i sa materijalom dobivenim naređenom mjerom, a ovo pravilo vrijedi i za dalji tok postupka, dakle i za izvođenje dokaza na glavnom pretresu. (Presuda Okružnog suda broj 011-0-K-06-000 052 od 24.11.2006. godine, potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 018-0-Kž-07-000 102 od 30.10.2007. godine). Kada su u pitanju elektronski dokazi koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama, nagalasit ćemo da su oni informacije i podaci relevantni za krivični postupak. Međutim, posmatrano u kontekstu hitnosti u postupanju, oni su veoma osjetljivi i kao takvi mogu biti izmijenjeni, oštećeni ili uništeni nepravilnim rukovanjem ili pregledom. Greške u njihovom sakupljanju,

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

69

obezbjeđenju, dokumentovanju i tumačenju, mogu izazvati neuobičajene ili pogrešne zaključke i potencijalne dokaze učiniti nerelevantnim za krivični postupak. Postoje četiri faze u radu sa elektronskim dokazima, čija taktička pravila bi trebalo poštovati, da bi elektronski dokaz bio vjerodostojan i da ne bi došao pod udar procesnih odredbi o dokaznim zabranama. To su faze prikupljanja, pregled, analiza i podnošenje izvještaja. Faza prikupljanja obuhvata traženje, prepoznavanje, prikupljanje i dokumentovanje elektronskih dokaza. Proces pregleda treba da dokaze učini vidljivim i objasni njihovo porijeklo i značaj. Pregledom se takođe dokumentuje sadržaj, odnosno traženje informacija koje mogu biti nevidljive ili namjerno skrivene. Kad sve postanu vidljive, tad može početi proces redukcije podataka i odvajanje bitnog od nebitnog. Analiza predstavlja utvrđivanje vrijednosti pojedinih dokaza koja će rezultirati pisanim izvještajem kao završnom slikom prethodnih procesa. Zabilješke urađene tokom pregleda i analize mogu biti kasnije upotrijebljene za otkrivanje ili svjedočenje. Istraživač može imati potrebu ili zahtjev da svjedoči ne samo o svojoj ulozi u ovim procesima, već i o validnosti procedure i svojoj kvalifikovanosti da vrši ovaj posao. Tada su elektronski dokazi, latentni poput otisaka papilarnih linija ili DNK tragova.106 U kontekstu izloženog i Sporazuma o saradnji u provedbi „ Uspostave boljih mehanizama saradnje između policije i tužilaštava u BiH “, kao i primjene odluke Upravnog odbora Projekta, kojom je usvojeno „Uputstvo o postupanju i saradnji OSL-a i tužilaca u provođenju radnji dokazivanja tokom istrage kao i pratećih obrazaca koji čine sastavni dio tog Uputstva “, daju se sljedeće PREPORUKE I. Sudu uputiti usmeni zahtjev za pretresanje samo kada se, u toku istrage, procjeni (tužilac i OSL) da je potrebno hitno pretresanje stana, prostorija, predmeta i lica. Usmeni zahtjev za pretresanje u pravilu bi trebao podnositi tužilac koji bi istovremeno trebao i usmeno obrazložiti, sudiji za prethodni postupak, razloge za hitno postupanje (potrebu hitnog izdavanja naredbe za pretres). II. Ako OSL izvrši pretresanje bez naredbe i bez prisustva svjedoka mora o tome odmah podnijeti izvještaj tužiocu ( u smislu odredbe člana 64. stav 3. ZKP BiH ) bez obzira na to da li su pretresanjem pronađena lica, predmeti ili tragovi koji bi se koristili u krivičnom postupku. III. Kod privremenog oduzimanja predmeta bez naredbe Suda, ako se lice usprotivi oduzimanju predmeta, o tome odmah obavijestiti tužioca (koji mora u roku od 72 sata od izvršenog pretresanja podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta). IV. Ispitivanja osumnjičenog unaprijed pripremiti, pripremajući prije ispitivanja listu pitanja koja će mu se postaviti kao direktna pitanja ( sa potpitanjima da li, kada, zašto…kao i da objasni, a ne postavljati unakrsna pitanja - OSL nakon što postavi pitanje istovremeno i objasni navodeći osumnjičenog na odgovor, tako da on odgovori samo sa da ili ne). V. Kad osumnjičeni prizna izvršenja krivičnog djela OSL ne treba tu stati sa ispitivanjem nego, prema pripremljenoj listi pitanja, ispitivanje nastaviti isto tako detaljno kao da i nije bilo priznanja. 106

Vidi šire: Simović, M. (2005): Praktični komentar Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, Banja Luka, str. 405.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

70

VI. Svjedočenje ovlaštenih službenih lica na Sudu ( za koje se procjenjuje da je „ neugodno, nepotrebno i gubljenje vremena“ za OSL), prije svjedočenja, sa tužiocem pripremiti na sve moguće okolnosti svjedočenja, direktnog i unakrsnog saslušanja, OSL skrenuti pažnju da se prethodno podsjeti sa sadržajem svih dokumenta koje je sačinio u tom predmetu, kao i da ih ponese na Sud radi eventualnog podsjećanja. VII. Od pretresanja, odnosno privremenog oduzimanja predmeta kao radnji dokazivanja u krivičnom postupku, treba razlikovati pretresanje i privremeno oduzimanje predmeta kao operativno–kriminalističke radnje koje službenici pjedinih agencija za provođenje zakona preduzimaju u nekom drugom postupku. Te radnje se preduzimaju na osnovu određenih , lex specialis koji određuju postupanje pojedinih agencija (npr. iz razloga bezbjednosti u avionskom saobraćaju, prilikom prelaska državne granice, prilikom obavljanja određenih poslova iz nadležnosti poreskih službi itd.). Tako npr. Zakon o graničnoj kontroli, (zakon koji propisuje nadležnosti Granične policije BiH) ostavlja mogućnost službenicima ove agencije da u sklopu granične kontrokle izvrše niz operativno- istražnih radnji, između ostalog i pretres lica i stvari. Naravno, ukoliko se pretresom izvršenim na ovaj način otkriju određeni predmeti koji se po Zakonu o krivčnom postuku imaju oduzeti, policijski službenik će sve dalje radnje preduzimati u skladu sa ZKP-om. VIII. Formulacija .... ovlašteno službeno lice može, izuzetno, nakon obavještavanja tužioca, izvršiti uviđaj i ... (član 221. ZKP RS), zbog termina može i izuzetno na svojevrstan način dovoditi do uskog tumačenja odredbe, odnosno nadležnosti ovlaštenih službenih lica u preduzimanju ovih radnji. Zbog toga, te činjenice da su ovlaštena službena lica pripadnici službe koja je operativnija od tužilaštva, ali i činjenice da je uviđaj hitna istražna radnja (hitna toliko da se njegovim odlaganjem zasigurno postižu lošiji rezultati ili čak gubi svrha kasnijeg vršenja) mišljenja smo da je, umjesto gore navedenih termina, adekvatniji termin dužno je. IX.

Kod radnje dokazivanja vještačenjem, mišljenja smo da je potrebno preciznije urediti zakonsku formulaciju „odrediti potrebno vještačenje“, jer u praksi stvara problem korištenja kao dokaza rezultata vještačenja koja ovlaštena službena lica preduzimaju u toku istrage. X. • Kod provođenja posebnih istražnih radnji tužilac mora pratiti sve aktivnosti kontinuirano, od početka. Neophodno je da tužilac ima kontaktnu tačku sa policijom koja će u skladu sa razvojem događaja obavještavati tužioca o svim okolnostima. Kada se posebne istražne radnje koriste duži period, tužilac bi trebao biti zajedno sa istražiocima u tzv. operativnom timu za provođenje mjera. • Teza “preduzmi potrebne mjere i radnje”, treba biti zamijenjena aktivnim učešćem tužilaca, uz postojanje timskog rada i podjele poslova. Tužioci koji vode predmet trebaju biti dostupni 24 sata, kada je realizacija posebne istražne radnje u pitanju. Ovo prvenstveno iz razloga dogovora oko preduzimanja hitnih koraka, kada su policijski službenici u dilemi, pogotovo kada postoji mogućnost opasnosti od odlaganja, odnosno da će nepreduzimanje određene radnje dovesti do gubitka dokaznog materijala. • Zajedno planirati koje radnje koristiti, kada i na koji način. Veoma je važno da tužilac poznaje načine rada istražioca i sredstva koja koriste kako se ne bi susreli sa neugodnim iznenađenjima tek na glavnom pretresu.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

71

• Tužioci bi trebali više razumjeti “kriminalističku istragu” odnosno način rada policijskih službenika. • Izbjegavati podnošenje zahtjeva za primjenu posebnih istražnih radnji bez prethodnih konsultacija sa tužiocem i bez obrazloženja načina realizacije. Na taj način će se doprinijeti jačanju povjerenja između tužilaca i policije. • Prije podnošenja zahtjeva, policija treba iskoristiti sva dokazna sredstva koja im stoje na raspolaganju, a koja neće ugroziti istragu. To znači, ispitati potencijalne svjedoke, prikupiti obavještajne podatke, pribaviti podatke iz kaznenooperativne evidencije za osumnjičene, da se radi o kataloškim krivičnim djelima, da se predoče činjenice da se saznanja i dokazi ne mogu prikupiti na drugi način, odnosno da bi njihovo prikupljanje bilo otežano. Procjena i prognoza moraju biti zajedničke. • U slučaju da se primjenom posebnih istražnih radnji dođe do saznanja i dokaza za drugo krivično djelo potrebno je odmah upoznati tužioca o čemu će on na prijedlog istražioca sudiji dostaviti prijedlog za proširenje već donesene naredbe ili tražiti novu naredbu. Ovdje se javlja «faktor vremena» odnosno vrijeme koje je potrebno da se izradi kvalitetan prijedlog sudu koji će sadržavati sve što je zakonom propisano kao i vrijeme koje je potrebno da sud ocijeni osnovanost prijedloga. Eklatantan primjer je radno vrijeme dežurnih sudija. Bez obzira na to što su dežurne sudije 24 sata dnevno u kancelariji, poslije 21 sat otpuštaju daktilografe pa kao razlog za nepisanje naredbe navode da nema ko pisati već se čeka sljedeći dan ujutro. Iz ovih razloga predviđeno je da sudija može izdati usmenu naredbu ali kada je riječ o posebnim istražnim radnjama smatramo da zbog svojih specifičnosti, usmenu naredbu koristiti samo u posebnim situacijama. Sljedeći problem je nedostupnost sudije koji je izdao prvu naredbu, a s obzirom da se sudski spisi koji imaju oznaku tajnosti ne ustupaju drugim sudijama tako da i to odugovlači primjenu mjere. • Veoma je važno ukazati na problem dostavljanja naredbi istražiocima ili tužiocu. Praksa pokazuje da naredbu treba sačekati tužilac ili osoba koju on ovlasti. Potrebno je preuzeti naredbu odmah po njenom potpisivanju od strane sudije tako da se izbjegne dostavljanje redovnom poštom što traje i po nekoliko dana a tužilac mora naknadno provjeravati da li je započeto s primjenom mjere što na kraju vodi gubitku kontrole nad predmetom. • Hitno raditi na izradi provedbenih propisa vezano za provođenje posebnih istražnih radnji. Odredbe ZKP nisu dovoljne kad je u pitanju provođenje posebnih istražnih radnji (64:6). • Kod planiranja primjene posebnih istražnih radnji obavezno sačiniti operativni plan rada, kako bi se pojavljivanje nepredviđenih situacija svelo na najmanju moguću mjeru. • Tokom izrade prijedloga za primjenu posebnih istražnih radnji prema tužiocu, obratiti pažnju na to da se pribave svi neophodni ulazni podaci o ličnosti osumnjičenog ili osumnjičenih. To će doprinijeti izbjegavanju situacija u kojima bi se morale poduzimati radnje koje ne trpe odlaganje kao što je izmjena plana ili naredbe, kašnjenje u preduzimanju dugih radnji dokazivanja i sl. • Prikrivenog istražioca pripremiti na način da profil koji će uzeti, u većini situacija odgovara sredini u koju se uklapa. Na taj način neće morati donositi ishitrene i nepredviđene odluke. Isto važi i za korištenje informatora. • Tokom korištenja mjere tajnog praćenja i tehničkog snimanja, prisluškivanja telefonskih razgovora, nadziranog prevoza i isporuke predmeta i osoba (kod krijumičarenja), ako se radi o istrazi na području više zemalja, obratiti pažnju na različita zakonodavstva i tehničko-tehnološki napredak.107 Tražiti sve materijalne i lične dokaze o kojima se saznalo 107 Iako ZKP BIH predviđa nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija nad svim tehničkim sredstvima (stacionarna, mobilna, digitalna, tonska, slikovna, e-mail), problemi koji se javljaju su raznovrsni i baš razvoj telekomunikacionih sistema nije isti u svim zemljama, što ne dopušta jedinstveno djelovanje u svim zemljama pogotovo kada su u pitanju krivična djela međunarodnog karaktera kao što je trgovina ljudima, narko-kriminal, pranje novca i sl. Srž problema je prvo u različitim zakonodavstvima, pa onda u bezgraničnom prostoru za kriminalce, a koji je limitirajući faktor za policiju. Upravo kao jedan od razloga je i različit tehničko-tehnološki razvoj u zemljama koje se koriste za vršenje krivičnih djela. Značajno je napomenuti da su upravo te zemlje raj za kriminalce, gdje je dalje poznato da “kaskaju za zločincima”. Jedinstvena koordinacija kada su u pitanju krivično procesna pravila, te uskalađenost mjera i radnji na zakonitom prikupljanju i procesuiranju dokaza su neminovni uslovi za uspješno suzbijanju organizovanog kriminala. Nastojanja međunarodne zajednice da definiše mjere i radnje na međunarodnoj razini a da istovremeno ne povrijede osnovna prava i slobode čovjeka su dobar početak ali spor.

72

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

njihovim korištenjem, jer će se tokom glavne rasprave moći koristiti da potkrijepe dokaze pribavljene posebnim istražnim radnjama. • Ako prikriveni istražilac koristi lažni identitet i priču i to predvidjeti planom (ime, prezime, nadimak, telefoni, e-mail, odjeća, oprema, vozila, registarske oznake koje koristi) te voditi računa da osobe iz kriminalnog miljea ne mogu lako provjeriti lažnu “priču”. • Postoje situacije posebno kod primjene informatora da tužilac barem okvirno zna ako ne u cjelini koja će tehnička sredstva biti korištena. Treba imati u vidu činjenicu da se u većini slučajeva informatori opremaju mikrofonima, kamerama i sl. Pretpostavka za uspješno provođenje mjera je da je informator obučen za njihovo korištenje. Logično je pitanje zašto informant može znati sve o tehničkim sredstvima koja se primjenjuju a tužilac zna o tome malo ili ništa. Važno je da tužilac zna i za ove okolnosti jer postoje situacije kada se primjenom nezgrapnih ili tehnički nesavršenih sredstava može ugroziti sigurnost i život informanata. • Vrlo često, zbog nedovoljnih ljudskih potencijala u policiji, javlja se problem pravovremene izrade i dostave tužiocu transkripta telefonskih ili na drugi način snimljenih razgovora ali je o tome neophodno upoznati tužioca i sačiniti službenu zabilješku. Zbog uštede na vremenu bilo bi korisno da tužilac izvrši uvid u sve snimke i traži transkripte za one koji mogu poslužiti kao dokaz, a da se time ne gubi vrijeme na prepisivanje svih materijala. Kod ovakvih situacija zajedno sa tužiocem treba biti prisutan i istražilac koji je uključen u provođenje mjera iz razloga što se osumnjičeni vrlo često služe šiframa pa je iz tog razloga vrlo često sadržaj razgovora nerazumljiv a s obzirom na stručna znanja i iskustva istražioca u korelaciji sa drugim podacima mogu dati kompletne ocjene sadržaja razgovora. Ovo će dalje rezultirati blagovremenim poduzimanjem drugih neophodnih radnji za kojima se ukaže potreba (tajno praćenje, pronalazak i saslušanje svjedoka odmah kako bi se dokumentovale pripremne radnje i sl). XI. Generalno, svaku radnju koja se planira koristiti i za koju sud izda naredbu, prethodno timski analizirati s aspekta rezultata koje bi mogla ponuditi, te procijeniti kojom bi se radnjom moglo sa minimalnim naporom ostvariti maksimalan učinak.

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

73

KORIŠTENA LITERATURA I IZVORI 1. Blagojević, M. (2003): Načela, predmet i osnovni subjekti krivičnog postupka u BiH iz 2003 godine. 2. Cvitan, D.: (2006). Neka pitanja vezana uz provedbu posebnih izvidnih mjera iz članka 180. ZKP u praksi, Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala. 3. Dundović, D.: (2003): Tajne policijske operacije, Zagreb, Informator. 4. Halilović, H (2003): Prikriveni istražitelj-kriminalistički i pravni pristup, magistarski rad, FKN Sarajevo. 5. Jurčević, M., Huremagić, R.: Uloga tužitelja u istrazi sa posebnim osvrtom na nadzor tužitelja nad radom ovlaštenih službenih osoba. 6. Javna ustanova Centar za edukaciju sudija i tužilaca - CEST FBiH i CEST RS- Modul 5, krivična oblast 7. Krapac, D. (2000): Zakon o kaznenom postupku i drugi izvori hrvatskog kaznenog procesnog prava, Zagreb. 8. Krapac, D.: Pogled na neke važnije odredbe novog hrvatskog kaznenog zakonodavsta.. Hrvatsko ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb.), vol. 5, broj 2/1998. 9. Konvencija UN protiv nezakonitog prometa opojnih droga i psihotropnih supstanci. 10. Modly, D. (1993). Informatori, Policijska akademija Zagreb. 11. Musić, E. (2008): Posebne istražne radnje kod otkrivanja i dokazivanja trgovine ljudima kao oblika organiziranog kriminaliteta u Bosni i Hercegovini (magistarski rad, neobjavljeno), FKN, Sarajevo. 12. Nezakoniti dokazi u kaznenom postupku – iskaz okrivljenika i tehničke snimke činjenica, Ministarstvo pravosuđa RH, Pravosudna akademija, januar 2005 str. 18. 13. Petrović, B., (2000): Organizirani kriminal na Balkanu, Pravna misao, godina XXXI, 12./2000. 14. Petrović, B., Meško, G.(2004): Kriminologija, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. 15. Petrović, B. (2003).: Posebne istražne radnje, Pravni savjetnik, Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, 16. Popara, V.: (2006): Tajno praćenje-novi aspekti, Bezbednost, MUP Republike Srbije, 2/06. 17. Sačić, Ž. (1998): Suzbijanje organiziranog kriminaliteta u Republici Hrvatskoj kriminalistička stajališta, HLJKPP, Zagreb, vol. 5, broj 2. 18. Sačić, Ž. (2001): Organizirani kriminal-metode suzbijanja, Informator Zagreb. 19. Simović, M. (2005): Praktični komentar Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, Banja Luka. 20. Sijerčić-Čolić, H. (2005): Krivično procesno pravo (knjiga I i II.). Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. 21. Savjet/Vijeće Evrope: Evropska komisija. (2005): Komentari krivičnih/kaznenih zakona u Bosni i Hercegovini (knj. 1-2.). Sarajevo: Autor. 22. Savjet/Vijeće Evrope: Strategija Bosne i Hercegovine za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije (period 2006. – 2009. godine.). 23. Stajališta Europskog suda za ljudska prava u predmetima Klass v. Germany, 6.9.1978., Series A, Vol. 28., Malone v. United Kingdom, 2.8.1984., Series A, Vol. 82. i Kruslin v. France, 24.4.1990., Series A, Vol. 176-A. 24. Scherp, D.: Policijska saradnja sa informatorima, rezultati empirijskog istraživanja, Izbor iz stranih časopisa, Zagreb. 25. Sanja Tadić-Stojisavljević: Posebne istražne radnje, 2009. 26. Tomašević, G., Gluščić, S.: «Neka pitanja primjene posebnih izvidnih mjera predviđenih članom 180.-182. ZKP», Hrvatska pravna revija, Kolovoz 2001.

74

MODUL 2 / KRIVIČNA OBLAST

27. Uputstvo o profesionalnim osnovama za saradnju između državne agencije za istrage i zaštitu i tužilaštva BiH u otkrivanju i krivičnom gonjenju počinilaca krivičnih djela od 12. 10. 2005. 28. Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH (2007): Pravna, institucionalna i organizaciona analiza saradnje policije i tužilaca u krivičnim istragama, Sarajevo. 29. Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona RH (Narodne novine, broj 190/03., i 84/05., 105/04, i 71/06). 30. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine. ‘’Službeni glasnik BiH’’, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07 i 15/08 i 58/08.. 31. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine. “Službene novine Federacije BiH”, br. 35/03., 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 9/09. 32. Zаkоn о krivičnоm pоstupku Rеpublikе Srpskе, Službеni glаsnik Rеpublikе Srpskе, brој 49/03., 50/03, 111/04, 115/04, 37/06, 70/06, 29/07, 68/07. 33. Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikt BiH (Službeni glasnik BD BiH 10/03,48/04,6 /05,14/07,21/07,2/08,17/09) 34. http://www.tužilaštvobih.gov.ba http://www.sudbih.gov.ba http://fup.gov.ba