ISLAM I ZAPAD - kako izbjeći katastrofu i služiti islamu?! - dr. Murad W. Hofmann

1

dr. Murad Wilfried Hofmann

ISLAM I ZAPAD - kako izbjeći katastrofu i služiti islamu?! hrestomatija tekstova, eseja i intervjua

Biblioteka:

Savremeni islamski mislioci Knjiga: 3

Izdavač pdf-izdanja: www.bosnamuslimmedia.com 1430. hidž. / 2009. god. 2

SADRŽAJ

SADRŽAJ ............................................................................................... 3 PREDGOVOR ........................................................................................ 6 DR. MURAD W. HOFMANN - BIVŠI NJEMAČKI AMBASADOR, SADAŠNJI AMBASADOR ISLAMA ................................................... 7 Putovanje ka istini ............................................................................... 8 ISLAMSKA SAMOKRITIKA ............................................................. 13 Upotreba sile ..................................................................................... 14 Stil propovijedanja ............................................................................ 15 Oponašanje ........................................................................................ 15 Regionalizacija .................................................................................. 16 Despotizam ....................................................................................... 17 Tehnofobija ....................................................................................... 17 Pobožne novotarije............................................................................ 18 Opsjednutost marginalnim ................................................................ 19 Trajni rascjep .................................................................................... 19 Marginaliziranje žene........................................................................ 20 Zaključak........................................................................................... 21 ISLAM I ZAPAD ................................................................................. 22 KOMPLETNA RELIGIJA ................................................................... 32 ISLAMSKI POGLED NA KRŠĆANSTVO ........................................ 42 TOLERANCIJA ILI NASILJE............................................................. 52 LJUDSKA PRAVA .............................................................................. 57 MUSLIMANI IZMEĐU OKCIDENTA I ORIJENTA ........................ 63 3

NOVI SVJETSKI POREDAK I ISLAMSKI SVIJET.......................... 77 Dva izazova....................................................................................... 77 Novi imperijalizam ........................................................................... 78 Globalizacija ..................................................................................... 81 Muslimanski odgovor ....................................................................... 82 Stav prema globalizaciji .................................................................... 83 GLOBALIZACIJA: DRUGI 'KRAJ HISTORIJE' ILI SAMO SEMANTIKA ....................................................................................... 86 ŠTA ONI TRAŽE OVDJE?................................................................ 101 ŠTA SE MORA MIJENJATI?............................................................ 110 KAKO IZBJEĆI KATASTROFU I SLUŽITI ISLAMU? ................. 117 ZADATAK KOJI STOJI PRED NAMA: KAKAV JE TO ZADATAK?! ...................................................................................... 144 MUSLIMANI KAO MANJINA - VLAST I POLITIČKA AKTIVNOST...................................................................................... 152 I. Uvod ............................................................................................ 153 II. Demokratski akreditivi islama ................................................... 156 III. Političko jačanje: Kako postupiti? ............................................ 160 IV. Zašto su ovo bitne stvari? ......................................................... 167 VLAST U ISLAMU I ISLAMSKI POLITIČKI SISTEM ................. 170 MUSLIMANI TREBAJU POČETI SVOJOJ OKOLINI NEŠTO NUDITI, A NE SAMO PROSJAČITI - intervju ................................ 188 ZA ISLAMSKU DEMOKRATIJU - intervju..................................... 192 Danas je kršćanstvo miroljubivo, dok u Srednjem vijeku to nije bio slučaj ............................................................................................... 193 Centralno vijeće muslimana u Njemačkoj (ZMD) se više od pedeset puta ogradilo od terorizma .............................................................. 194 Turska nije sekularna država .......................................................... 196 4

Pokušaj nametanja demokratije i ljudskih prava arapskom svijetu je kontraproduktivan – pogotovo kada to čini Amerika ..................... 197 Medina – prva Republika u ljudskoj povijesti ................................ 198 Mir u Palestini također treba biti rezultat pravde............................ 198 NJEMAČKI PRELAZNICI NA ISLAM POD "GENERALNOM SUMNJOM" - intervju........................................................................ 201 KNJIGE DR: MURADA W. HOFMANNA OBJAVLJENE NA BOSANSKOM JEZIKU ..................................................................... 204

5

PREDGOVOR

Dragi čitaoče, Ovo je treća e-knjiga iz naše edicije Savremeni islamski mislioci. Sa njom ti želimo predstaviti dr. Murada W. Hofmanna, bivšeg njemačkog ambasadora u Maroku, a sada neumornog i vrlo angažiranog „ambasadora islama“ na Zapadu. Dr. Murad Hofmann je ušao u islam 25. septembra 1980. god. i od tada je objavio više knjiga o odnosu Islama i Zapada. Knjige su mu prevođene na razne svjetske jezike i doživjele su više izdanja. Dr. Hofmann je veliki zagovornik islamskog buđenja i obnove. Ali to buđenje iz učmalosti i latargije ne može biti uspješno bez islamske samokritike. Ne sumnjamo da će iščitavanje više od 15 tekstova, članaka i intervjua koje vam nudimo u ovoj hrestomatiji i u tebi probuditi želju i odgovornost da za islamsku obnovu danas daš svoj doprinos. Taj doprinos će biti značajan, ako bude učinjen sa vjerom u Dragog Boga, ma koliko skroman i mali izgledao.

Bosnamuslimmedia.com

6

DR. MURAD W. HOFMANN - BIVŠI NJEMAČKI AMBASADOR, SADAŠNJI AMBASADOR ISLAMA1 Na našem se jeziku već 1996. godine pojavila knjiga ovog cijenjenog učenjaka pod naslovom Islam kao alternativa, koju je prevela gosp. Behija Mulaosmanović-Durmišević, a u izdanju izdavačke kuće Bemust. Ovo je druga knjiga dr. Hofmanna koja Allahovom, dž.š., voljom izlazi na bosanskom jeziku, sa prvenstvenim ciljem da našem cijenjenom čitateljstvu ponudi uvid u nove i aktuelne rasprave ovog izuzetno obrazovanog čovjeka i njegove poglede na stanje islama na prelazu iz 20. u 21. stoljeće. Imajući u vidu da su u spomenutoj knjizi Islam kao alternativa već dati neki biografski podaci o ovome autoru, našli smo za shodno da uz ovo izdanje uz njegove opširnije biografske podatke damo i neke isječke iz njegovih prethodnih knjiga Putovanje u Mekku i Islam kao alternativa, a koji će nam dati predstavu autorovog traganja za Istinom. Ova knjiga koja je pred nama je dosta sažeta, ali u njoj obiluje mnoštvo informacija, relevantnih ocjena i kvalitetnih sugestija. Posebna stvar koja krasi ovu knjigu je konkretno iznošenje i konstruktivni prijedlozi za rješavanje problema koji su se ispriječili pred islam današnjice. Kada je ova knjiga bila u fazi prevođenja, desili su se nemili događaji u Sjedinjenim Američkim Državama, koji su kasnije situaciju odveli u negativnom smjeru, rezultirajući američkim vojnim udarima na Afganistan. Ono što me je posebno dojmilo u knjizi tijekom samog Tekst objavljen kao Pogovor knjizi: ISLAM 2000, dr. Murad Wilfried Hofmann, prijevod s engleskog: Mirnes Kovač, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2003. god. 1

7

prevođenja su "intelektualni povici" ovog autora koji je sagledavajući današnju ekonomsko-političku situaciju na globalnom nivou u knjizi upozorio na mogućnost dešavanja nemilih stvari i sukoba u vremenu koje je pred nama. Dr. Murad W. Hofmann je i u svojim ranijim knjigama davao opaske na nepravedno vođenje politike od strane svjetskih velesila i posebice je upozoravao na hipokrizijske stavove koji su zauzeti u pogledu glavnih svjetskih kriznih regiona. Vratimo se sada samom autoru i pogledajmo kakav je bio njegov put ka Istini.

Putovanje ka istini Autor u svojim ranijim knjigama kaže: "Počeo sam da na islam gledam svojim vlastitim očima kao na neiskvarenu i čistu vjeru u Jednog i Jedinog, Istinskog Boga, Koji rodio nije, niti je rođen, i kojemu niko ravan nije... Umjesto vjerovanja u Boga na način kvalificiranog deizma i shvatanja Boga kao Boga Jednog naroda (Jevreji), ili pak shvatanja Boga kroz trojstvo (kršćani), Kur'an mi je pokazao najlakše shvatljivi, najispravniji, najapstraktniji - otuda i historijski najispravniji neantropomorfistički koncept Boga. Kur'anske ontološke postavke kao i njegova etička učenja su me zadivila duboko me uvjerivši, tako da se nije našlo mjesta ni za najmanju sumnju o autentičnosti Muhammedove, a.s., poslaničke misije. Ljudi koji razumiju ljudsku prirodu ne mogu potcijeniti vječne mudrosti 'zakona' koji su spušteni od Boga čovjeku u formi Kur'ana." Dr. Hofmann, koji je islam primio 1980. godine, rođen je u katoličkoj familiji 6. jula 1931. godine u Aschaffenburgu u Njemačkoj, gdje je i proveo svoje djetinjstvo, preživljavajući prvo nacistički režim, a kasnije i strateška bombardovanja i vojnu okupaciju. Njegovo univerzitetsko obrazovanje počinje studijem na Union Collegeu u New 8

Yorku 1950. g. Obrazovanje je nastavio na minhenskom univerzitetu okončavajući ga doktoratom iz oblasti njemačkog prava 1957. g. Dodatne studije američkog prava završava magistraturom na Harwardu 1960. g. Od 1961. do 1994. godine u službi je pri njemačkom ministarstvu vanjskih poslova, specijalista je za pitanja nuklearne odbrane. Službovao je kao direktor za informisanje pri NATO-u u Briselu od 1983. do 1987.g. U dva navrata je bio njemački ambasador, u Alžiru od 1987. do 1990. g. i u Maroku od 1990. do 1994. godine. Nekoliko ključnih iskustava je povelo dr. Hofmanna ka islamu. Prvo od tih iskustava je počelo da se dešava kada je 1961. godine bio odaslat u Alžir u svojstvu atašea pri njemačkoj ambasadi u Alžiru, gdje se zatekao u krvavom ratu između francuskih okupacionih snaga i alžirskog Nacionalnog fronta, koji se tada borio za alžirsku nezavisnost. Tu je bio svjedok nasilja i masakra koje je preživljavao alžirski narod. Svaki dan su desetine ljudi bivale smaknute samo zato što su bili Arapi i što su govorili o nezavisnosti. "Bio sam svjedok strpljivosti i čvrstine alžirskog naroda, koji se sučeljavao sa užasnom patnjom, bio sam svjedok njihove čvrste discipline tijekom ramazana, njihove uvjerenosti u pobjedu, kao i njihove humanosti naspram patnji kojima su bili izloženi." On je osjetio da je njihova vjera ta koja ih je učinila da takvi budu, te je otuda otpočeo da proučava njihovu vjersku knjigu - Kur'an. "Nikada je nakon toga nisam prestao iščitavati, do dana današnjega"dodaje Hofmann. Islamska umjetnost je bila drugo iskustvo za dr. Hofmanna na njegovom putu ka islamu. Od svoje mladosti bio je ljubitelj umjetnosti i baleta. Sve ovo je zašlo u sjenu kada se susreo sa islamskom umjetnošću koja je na njeg izvršila direktni utjecaj. U vezi sa islamskom umjetnošću, on kaže: "Njena tajna, čini se da leži u bliskom i univerzalnom prisustvu islama kao vjere u svim njenim umjetničkim izražajima: kaligrafiji, arabesknim ornamentima koji ispunjuju prostor, zidnim obrascima, 9

arhitekturi džamija i kuća, kao i u urbanističkom planu. Razmišljao sam o sjaju džamija koje nadmašuju svaku maštu, o slobodnom duhu njihove arhitektonske postavke. Također, razmišljao sam o dobro smišjenom kvalitetu muslimanskih palača i dvoraca, pokušaju i inspiraciji da se u njima imitira slika raja "Dženneta" sa vrtovima punim hladova, fontanama i potocima koji kroz te vrtove teku. Razmišljao sam o složenoj ali društveno funkcionalnoj strukturi starih islamskih urbanih centara koji podržavaju duh zajedništva te transparentnost mjesta za trgovinu, koji također svojim arhitektonskim planom kontrolišu vrućinu i vjetar i tako osiguravaju integraciju džamije i njima obližnjih centara za siromašne, škola, hanova u trgovačke i naseljene četvrti. Ono što sam ja iskusio tako islamski i na toliko mnogo mjesta... ima tako jasan efekat kroz koji islamska harmonija načina života i islamski pogled i shvatanje prostora ostavljaju u jecaj na oboje, i na srce i na um." Možda je najviše od svega ovoga što je načinilo značajan utjecaj na njegovu potragu za istinom bilo njegovo temeljito poznavanje kršćanske historije i doktrine. Shvatio je da postoji značajna razlika između onog što vjernik kršćanin vjeruje i onog što predaje profesor kršćanske historije na univerzitetu. Poseban mu je problem predstavljalo crkveno prihvatanje doktrina sv. Pavla, radije nego onih koje je donio historijski Isus. "On koji nikada Isusa nije susreo (kao kršćanin), svojom ekstremnom kristologijom je nadomjestio originalnu i ispravnu judeo-kršćansku viziju Isusa." Našao se pred teškoćom da prihvati da je čovječanstvo zajarmljeno "iskonskim grijehom" (praočevskim grijehom, istočnim grijehom) i da je Bog morao "poroditi svog vlastitog sina i staviti ga na muke i pustiti da bude razapet i ubijen na križu, s ciljem da spasi svoja vlastita stvorenja"!? "Počeo sam da shvatam kako šokirajuće, neprihvatljivo i blasfemično je to i zamisliti da bi Bog mogao pasti na tako ništavilo, da je bio nemogućan da isto učini u vezi sa nesrećom koja se dogodila sa Adamom i Evom `bez porađanja sebi sina', samo da bi ga imao za žrtvu u toj krvavoj farsi u kojoj Bog mora otpatiti za grijehe čovječanstva, za grijehe stvorenja koja je On stvorio!?"

10

On se povratio osnovnim pitanjima o egzistenciji Boga. Nakon analiziranja filozofskih djela poput Wittgensteinovih, Pascalovih, Swinburnovih i Kantovih, došao je do intelektualnog uvjerenja da Bog postoji. Sljedeće logičko pitanje s kojim se suočio bilo je na koji način Bog komunicira sa ljudskim bićima, kako bi oni bili upućeni. Ovo ga je odvelo do spoznaje o potrebi Objave. Ali sljedeće pitanje je bilo koja od objava sadrži Istinu, judeo-kršćanski spisi ili ono što nudi islam? Odgovor je pronašao u trećem krucijalnom iskustvu kada je naišao na sljedeći kur'anski ajet: "VE LA TEZIRU VAZIRETUN VIZRE UHRA" "Nijedna osoba neće nositi teret tuđeg grijeha." Ovaj ajet mu je otvorio oči i riješio njegovu dilemu. Jasno i nedvosmisleno to je odbacilo ideju nasljeđivanja "iskonskog grijeha" i ideju potrebe posredovanja svetaca. "Musliman živi u svijetu bez klera i religijske hijerarhije i kada obavlja namaz to ne čini posredstvom Isusa, Marije ili drugih svetaca kao posrednika, nego to čini direktno Bogu - bivajući time potpuno emancipovani vjernik - pripadajući religiji u kojoj nema nikakvih misterija." Prema Hofmannu: "Musliman je emancipovani vjernik, par exellance." Za dolazeći sinov 18-ti rodendan 1980. godine, on je pripremio rad u kojem je na 12 stranica izložio stvari koje je smatrao neupitnom Istinom sa filozofske prespektive. Zamolio je imama u Cologni, koji sc zvao Mohammed Ahmad Rassoul, da pogleda taj rad. Nakon što je isti pročitao, Rassoul je odgovorio: "Ako gsp. Holmann vjeruje u ono što je napisao na tim listovima, onda je on ustvari musliman!"To se uistinu i desilo nekoliko dana kasnije kada je svečano izjavio: "Svjedočim i očitujem da nema drugog božanstva osim Allaha, i svjedočim i očitujem da je Muhammed Allahov poslanik." To je bilo 25. septembra 1980. godine. Dr. Hofmann je nastavio svoju diplomatsku karijeru kao njemački diplomata i službenik NATO-a u narednih 15 godina nakon što je postao musliman. "Nisam iskusio nikakvu vrstu diskriminacije u svom profesionalnom životu" - kazao je on 1984- godine, tri i po godine 11

nakon konverzije. Tom prilikom je primio Orden časti Republike Njemačke, koji mu je uručen od strane tadašnjeg njemačkog predsjednika dr. Carla Carstensa. Njemačka vlada je distribuirala njegovu knjigu Dnevnik Nijemca muslimana svim svojim diplomatskim predstavništvima u muslimanskim zemljama kao reprezentativni materijal. Njegove profesionalne obaveze ga nisu sputavale od praktikovanja svoje nove vjere. Nekada je uživao u crvenom vinu, sada uljudno odbije alkohol kada mu bude ponuđen. Kao službenik ministarstva vanjskih poslova, povremeno je morao organizirati radne ručkove za strane goste. Učestvovao bi u tim objedima sa praznim tanjurom ispred sebe za vrijeme ramazana. Godine 1995. je dobrovoljno istupio iz službovanja pri Ministarstvu da bi se posvetio islamu. Ovo su samo neki od citata iz ranije objavljenih Hofmannovih knjiga. Bila nam je želja da uz ovo izdanje njegove popularne knjige ISLAM 2000., koja je u S. Americi doživjela rejting bestsellera među islamskom literaturom, navedemo neke detalje vlastitih autorovih impresija prilikom njegovog putovanja ka spoznaji Istine. Dr. Hofmann je napisao još par knjiga o islamu. Njegova prva knjiga je izašla 1985. godine pod naslovom Dnevnik Nijemca muslimana, kasnije je ova knjiga doživjela prijevode, kao uostalom i sve njegove knjige, na sve važnije svjetske jezike. Nakon nje pojavila se njemačka verzija knjige Islam kao alternativa, potom njegova inspirativna knjiga Putovanje u Mekku. Pored knjige ISLAM 2000., nedavno je izišla i njegova najnovija knjiga čiji prijevod očekujemo i na bosanskom jeziku pod naslovom Religija u usponu, u kojoj autor raspravlja sa problemima s kojima se islam susreće na početku 21. stoljeća. Na kraju uputio bih dovu Uzvišenom Stvoritelju da ovome čovjeku podari zdravlje i dug život kako bi mogao nastaviti svoju diplomatsku misiju predstavljanja islama. Sarajevo, 23.10.2001.

g. Mirnes Kovač

12

ISLAMSKA SAMOKRITIKA2

Na jednom “seminaru o islamskom mišljenju” (Seminaire sur la Pensee islamique), koji je održan u Alžirskoj Tebessi septembra 1989. godine, egipatski šejh Muhammed el-Gazali dao je nekoliko izjava kojima je postao meta oštre kritike saudijske štampe. Gazali, koji potiče iz Muslimanske braće, autor mnogih knjiga je, između ostalog, izjavio: “Da sam danas Amerikanac ili Englez ne bih nikada postao musliman”. Krivci za to bili su muslimani iz islamskog svijeta i njihov način življenja islama. “Islam liči jednom karavanu koji se već stoljećima izgubio jer ga slijepci vode”. Takve izjave mogu da šokiraju i njemačke muslimane koji, razumljivo, čeznu za daru-l-islamom i tako nehotično idealiziraju islamski svijet. Granica između daru-l-islama i daru-l-harba je, u stvari, u današnje vrijeme postala nejasna. Danas je u nekim zapadnim zemljama lakše (i bezopasnije) islamski živjeti, nego u nekim takozvanim islamskim zemljama. U jednom izlaganju u Beni Izguen (Wilaya Ghardaia) u alžirskoj M’Zab regiji pred ibadijskom publikom sam iznio svoju kritiku u sljedećih deset tačaka: 1.

Upotreba sile

2.

Stil propovijedanja

3.

Oponašenje

4.

Regionalizacija

5.

Despotizam

6.

Tehnofobija

Al-islam, br. 4, 1989. Tekst je objavljen, između ostalog, i u Glasu MM. Ime prevodioca nam nije poznato. 2

13

7.

Pobožne novotarije

8.

Opsjednutost marginalnim

9.

Trajni rascjep

10. Marginaliziranje žene Upotreba sile Poznato je da Kur‘an isključuje nasilno propagiranje islama: la ikraha fid-din (2:256). To odgovara kur‘anskom preziru licemjerja, jer vjera pod prisilom proizvodi dvoličnost. Kad se radi o vjeri, upotreba sile je samo propali pokušaj. U današnjem islamskom svijetu je ova uviđavnost često neshvaćena, odnosno potješnjena time da se jedna druga kur‘anska izjava – definicija ummeta u suri Alu ‘Imran (3:104) – bez povezanosti – apsolutira. Po toj definiciji se svaki musliman koji je spreman na silu pravda da “dopušta ono šta je dozvoljeno i da zabranjuje ono što je nedozvoljeno” i to po dotičnom hadisu (Muslim XXI, br. 79), “ne samo jezikom ili srcem nego i rukom”. Takvi muslimani na putu ka islamskom državnom uređenju iz Medine, preskaču jednu vrlo važnu etapu iz Mekke, naime pridobijanje srca za islam, te teže da na tom putu upotrebom državne i privatne sile dođu do cilja, umjesto da pođu od korijena islamskih vrijednosti. Ovi nestrpljivi stavovi, ne samo da ne donose ploda već svugdje u svijetu poistovjećuju islam sa terorom, bombama i upotrebom sile. Ova netolerantnost vodi ka razdvajanju različitih islamskih partija u islamskim zemljama i time ka slabljenju islamskog preporoda uopće. Te mlade, većinom usijane, glave iz takozvane ekstremističke scene moraju shvatiti da njihov problem nije puno drugačiji od problema njemačkih muslimana u takozvanoj dijaspori: također i u islamskim zemljama važi princip mirnog islamskog djelovanja; ni tamo nije doba džahilijje u potpunosti prevaziđeno. 14

Stil propovijedanja Hutba koja se održava petkom je u svim islamskim zemljama uglavnom slična. To što iz tih zvučnika odzvanja, zvuči kao kad učitelji ruže djecu, ili još češće kao vježbanje vojnika pred borbu. Imam priča brzo, sa povišenim glasom, prepliću se upute, kur‘anski citati i namaz. Takve hutbe ne služe ni refleksiji, niti dijaloškom rješavanju problema, već samo uvježbavanju pređašnjih ubjeđenja; ne posreduju kao oruđe niti u duhovnim sukobima sa ljudima druge vjere, niti dovoljnoj spiritualnosti islama. Rijetki su imami, koji kao gore navedeni Muhammed el-Gazali, prije na alžirskoj televiziji, normalnim tonom (i samim tim vjerodostojno), vode jedan razuman razgovor. Ako budućnost ne pripadne takvim ljudima, onda ni budućnost islama nema dobre izglede.

Oponašanje Kulturni pad islamskog svijeta do i za vrijeme kolonizacije bio je prouzrokovan, između ostalog, i dominirajućom predstavom iz 16. stoljeća da je sve što je vrijedno znanja već poznato i da su preci zbog njihove vremenske blizine sa Pejgamberom pronašli sva rješenja za sva vremena. Takvim zatvaranjem vrata za kreativno tumačenje Kur‘ana i Sunneta, islamu je oduzet kuriozitet, a žeđ za znanjem je presahla, što je upravo bilo tipično za prvo i sjajno vrijeme islama. Danas ni jedan muslimanski intelektualac ne bi priznao da praktikuje taklid, a mnogi od njih čak nisu za to ni čuli. Uprkos tome je dokazana činjenica da uzrok slabosti u znanostima na islamskim univerzitetima leži u neučenju analitičkog i kritičkog razmišljanja i nagomilavanju citata prijašnje uleme.

15

Mnogi alžirski profesori zbog takvog nedostatka, ne bi mogli u Njemačkoj svoje diplomske radove ni promovirati. Ovaj de facto i dalje važeći taklid - princip se udopunjuje i sramotnom cenzurom koja se manje ili više u svim islamskim zemljama praktikuje. Mišljenjima koja se ne uklapaju u taj mozaik, ne suprotstavlja se otvorenim dijalogom, već fizičkim pritiskom. Jedan takav tipični primjer je knjiga marokanske profesorice sociologije Fatime Mernissi Le harem politique – Le Prophete et les femmes (Paris: Albin Muchel, 1987). U toj knjizi ona, između ostalog, tvrdi, oslanjajući se isključivo na islamske izvore, da je hadis od Abu Bakra u kojem se govori o isključenju žena pri izboru za šefa države nevjerodostojan. Umjesto da se tome teološki i teoretski suprotstave, islamske zemlje zabranjuju uvoz ove knjige. Zato ne treba da čudi činjenica da neka najvažnija znanstvena djela koja su bitna za istraživanje početka islama, nisu došla od strane tih muslimana već od strane zapadnih “orijentalista”. Regionalizacija Islam nije plemenska religija (kao mozaička vjera u njenoj praksi) niti nova vjera, već jedna univerzalna religija. Najmanje tri naroda su u stvarnosti vjerovala da su od Allaha izabrani narod i to ovim redom: Arapi (među njima Kurejš), Perzijanci i na kraju Turci. Niko ne poriče zasluge ovih naroda za razvoj islama, uključujući i Berbere. Ali pripadnicima ovih naroda ne priliči da se ponašaju tako kao da imaju neki privilegiran pristup islamu. Kur‘an jeste objavljen na arapskom jeziku; ipak Allah ne govori samo arapski jezik, takoreći kao maternji jezik. Biti musliman ne znači da se mora živjeti kao što su Arapi živjeli u sedmom stoljeću u Hidžazu. Kao što je formulirao šejh Muhammed Abduhu: U Evropi ima puno islama bez muslimana, a u islamskim zemljama puno muslimana bez islama. 16

Despotizam Historija islama je do današnjih dana ostala historija despotizam, što proturiječi Kur‘anu i Sunnetu. Šeriat, njegovana pravnim naukama, egzistira samo kao neki lijep ideal, kao ogledalo puno prijekora prema ružnoj stvarnosti. Svakako se mora naglasiti da se u današnje vrijeme sve češće spominje da princip demokratske zajednice u sklopu islamske države (Kur’an, 42:38), dozvoljava rješavanje društvenih problema glasanjem, kao što pokazuje primjer ashaba okupljenih u takozvane halke. Istovremeno današnje islamske zemlje ne žele da priznaju da je Muhamed Asad u svojoj knjizi The Principles of State and Governement in Islam (2. izdanje Gibraltar, 1980.) imao pravo sa svojom tezom u kojoj se kaže da bi jedna islamska država mogla da bude parlamentarna demokracija. Ali ni ovo nije dovoljno; pod hitno se traži jedna islamska država koja bi u uspostavljanju odnosa između policije i naroda odgovarala zapadnom nivou pravne države. Tehnofobija Islam odbacuje zapadni materijalizam. Ali neki muslimani odbaciju čitavu kulturu Okcidenta. Postoji jedan trend koji se naročito ističe po tome što odbacuje zapadnu tehnologiju, kao da postoji neka islamska tehnologija. Prije svega studenti iz nekih islamskih zemalja često ne razumiju da ne postoji dobra ili loša tehnologija već samo korisna primjena tehnologije od strane dobrih ili zloupotreba od strane loših ljudi. Pošto se raznovrsnost primjene tehnologije ne vidi, u današnje

17

vrijeme se bježi od zapadne civilizacije, čak i od nekih aspekata koji su u svojoj osnovi islamski. Naravno jasno je da nema bijega od tehnologije; ili će muslimani dominirati tehnologijom ili će tehnologija dominirati njima. Druge alternative nema. Ako ova žalosna tendencija potraje, porast će ovisnost islamske privrede i nauke od zapadnih inovacija. Nad ovom kulturnom kolonijalizacijom ne vrijedi plakati. Pomoglo bi kada bi islamski intelektualci prionuli ka inovativnom i kreativnom izučavanju nauka. Pobožne novotarije Šejh el-Gazali je u Tebesi neke posebno ekstremne forme zabrađivanja muslimanki (misli se na praksu u M’Zabi i u Saudijskoj Arabiji) okarakterizirao kao novotariju. Time mi je progovorio iz srca, jer ni ja ne vjerujem da postoji nešto kao pobožne novotarije, odnosno uskraćivanje slobode koja je u Kur ‘anu objavljena. Taj trend se provlači kroz čitavu islamsku historiju i od jednog pravednog društva se stvara jedno rigorozno, ekstremno-puritansko društvo. S tim se počelo još u vrijeme haridžija i nastavljeno je za vrijeme Ibadija i Almohada. Ovako se od jedne tolerantne, prirodne, za ljude oslobađajuće religije, religije zlatne sredine i pravednosti stvorila jedna mozaičnoprepredena pravna religija u kojoj je, prije svega, zabranjeno mnoštvo stvari. Kad bi se islamski svijet okrenuo izvorima i pred očima imao Kur‘an i Sunnet na bi se moglo ništa reći. Ali, takvi reformistički pokreti, pod tim podrazumijevaju povratak ka izvorima tradicionalnog islama srednjeg vijeka, koji je u gore spomenutom smislu već bio unakažen jednom hrpom fetvi i komentara. To je povezano sa jednom takvom nadmenošću da se ne samo nemuslimani uplaše od toga.

18

Opsjednutost marginalnim Teško je povjerovati da nam je Allah svojom dobrotom poslao svoje poslanike kao Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhameda, samo zato da bi mi desnom nogom ulazili u džamije, da bismo misvakom čistili zube, obavezno nosili bradu, itd. Ipak se stiče utisak da je danas većina ljudi u takozvanom fundamentalističkom krugu islamskog svijeta fascinirana samo tom vanjskom pojavom. Upravo se može primjetiti jedna opsesija marginalnim. Ustvari za jednog muslimana trebalo bi da stvari kao što su pokoravanje Bogu, ibadet, bratstvo, velikodušnost, tolerancija, čednost, skromnost – stoje u centru. Naročito se stiče utisak da se pri reislamiziranju današnjeg islamskog svijeta radi skoro samo o jednom: ženama ponovo uskratiti prava što je posljedica jednog čitavog lanca ‘lijepih novotarija’ (bid‘a hasene), koji je otpočeo još od doba halife Omera koji je i sam bio njihov inicijator. To stvara jednu atmosferu koja bi se mogla nazvati obratni seksizam: jedna negativna predstava o ženi. Trajni rascjep Poznato je da se Ummet iz političkih razloga još na početku islama, podijelio u više pravaca koji su se održali do danas. Kasnije su nastale različite pravne škole od kojih se nekoliko njih održalo. Uporedo su se razvijale i različite filozofske i mistične škole. Ukratko: mnogostranost, bogatstvo, ali i jedna trajna smutnja, fitnet.

19

Islamski svijet ne pruža sliku Ummeta, već uprkos svim protivrječnostima, pruža sliku jednog ljubomornog nacionalnog svijeta, u kome je samo jedno sigurno, a to je političko neslaganje. Ovo tužno stanje koje se reproducira u strukturnoj slabosti muslimana u Njemačkoj, biva često prikriveno tipičnom arapskom retorikom koja na zapadne promatrače djeluje neozbiljno. Uistinu se uvijek može primjetiti da su arapski političari, ali i imami, opijeni ljepotom jezika i retoričkim mogućnostima. Razočarenje je veće kad se pri otrežnjenju dođe do saznanja da se “operativno” ništa ne pokreće. Takvo vladanje nije islamsko. Naš Pejgamber nije bio čovjek velikih riječi, nego čovjek velikih djela. Kad već selefije zagovaraju povratak ka izvorima onda bi trebali zagovarati i povratak ovakvim vrlinama.

Marginaliziranje žene Više od polovine čovječanstva čine žene. Po Kur‘anu one su u svim važnim aspektima ravnopravne muškarcima. U prvo vrijeme islama one su igrale kapitalnu ulogu u prikupljanju mushafa (Aiša i Hafsa), bile su podrška u borbenim akcijama, u duhovnom životu (Ummu Selema, Rabia), kao i partnerke Pejgambera, koji je bio prijatelj žena. Kroz Kur‘an objavljeno oslobađanje žena, značilo je ništa manje nego kulturno-historijsku revoluciju. Nažalost, u tom razvoju (slično situaciji u kršćanstvu po Pavlu) se dogodio jedan prekid i to u doba halife Omera koji je doveo do toga da se žene isključe iz javnog života, čak bi se moglo reći bile su tretirane kao građani drugog reda. Kao konsekvenca ovog razvoja koji nije u skladu sa Sunnetom, muslimanke iz mnogih islamskih zemalja djeluju na zapadnog posmatrača kao marginalizirane, diskriminirane i mumificirane. Za to

20

su odgovorna ekstremna tumačenja ajeta u kojima se govori i hidžabu i prekrivanju žene. Nažalost, u skladu s tim puno je muslimana koji se čak i danas zaklinju mačo-kultom i kultom ljubomore. Zatvoriti oči pred tim značilo bi samog sebe prevariti. Zaključak Šta se može zaključiti iz ovih deset kritičkih tačaka? Po mom mišljenju muslimani koji su rođeni u islamskim zemljama i muslimani iz zapadnih zemalja koji su prešli na islam, imaju jedni drugima puno šta da pruže. Pogledi na nauke, tehnički know-how, želja za inovacijama, planiranje i radna disciplina su osobine Okcidenta kojih se jedan Evropljanin ne odriče pri prelasku na islamsku vjeru. Ovi i drugi refleksi mogli bi dovesti do toga da preporod islama u islamskim zemljama u 21. vijeku, dobije odlučujuće impulse iz Amerike i Evrope. Preduvjet za to je da evropska braća i sestre reflektivno žive svoj islam i da daju svoj doprinos islamu bez kompleksa i osjećaja niže vrijednosti. Ovo istovremeno znači da jedan evropski musliman, ako ostane u Evropi, može više pružiti cjelokupnom islamu nego ako emigrira u daru-l-islam. Utoliko je ovo više važno jer muslimani iz islamskih zemalja po pravilu nisu prikladni da Evropljanima prikažu islam u pravom svjetlu. Transmisija islama je preduvjetovana temeljnim poznavanjem kulture jednog naroda i zato jednom Evropljaninu može biti pružena samo od strane Evropljanina. Nadajmo se da će razlika u nekim pogledima između zapadnog i islamskog svijeta biti sve blijeđa, dok se jednog dana ne bude potpuno izbrisala. Inšaallah.

21

ISLAM I ZAPAD1

Pred kraj života je Vjerovjesnik islama poslao poruke susjednim vladarima - Negusu u Abisiniju, Kisri II (590. - 628.) u Perziju i istočno-rimskom imperatoru Heraklu (610. - 641.). Muhammed ih je pozvao jednostavnim i nedvosmislenim riječima da prihvate islam za njihovo vlastito dobro i dobro njihovih naroda.2 Ova epizoda u diplomatskoj historiji označava početak službenih odnosa između islama i Zapada: odnosa koji, za 1.400 godina, nikada nisu prekinuti, niti su ikada doživjeli opuštanje i, uprkos mnogim plodnim ekonomskim i intelektualnim kontaktima, ti odnosi su uvijek bili konfrontirajuće prirode. Ovo je razlog, uz bekgraund historijskog kršćansko-islamskog konflikta, da se danas Zapad i Istok, Okcident i Orijent ne smatraju komplementarnim nego proturječnim, i čak neprijateljski raspoloženim svjetovima koji gledaju jedan drugoga bojažljivo i bez razumijevanja. Kolektivno pamćenje obje strane je sasvim svježe. Historijski razvoj, posebice uspjeh i domašaj rane islamske ekspanzije, objašnjava vrlo mnogo. Vrlo brzo nakon Muhammedove smrti (632.), Sirija i Palestina (634./35.), Perzija (637.), Egipat (643.649.), Armenija (652.), Kipar (653.), Magrib (od 670.) i čak Španija (od 711.) postali su islamski. Konstantinopolis je pretrpio prvu opsadu još 688. U njoj je učestvovao i jedan od Poslanikovih ashaba - 'Ayyûb, nosilac zastave. Poglavlje iz knjige: ISLAM KAO ALTERNATIVA, Murad Hofmann, Izdavač: Bemust, Sarajevo, 1996. god. 2 Vidi Ibn Ishaq/Ibn Hišâm: The life of Muhammed, preveo A. Guillaume, Oxford 1955., str. 652. Poruku Heraklu dostavio je Dihja bin Halifa 'Al-Kalbi 'Al-Hazradži, a imperatoru, po njegovoj želji, protumačio 'Abu Sufjân. Vidi hadis br. 4553 u Sahih alBuhâri preveo Muhammad Rassoul, Cologne, 1989., str. 436.-438. 1

22

Imajući u vidu ovakve uspjehe, razumljivo je da je Zapad još uvijek istrajan u predočavanju islama kao agresivne religije koja duguje zahvalnost za svoju ekspanziju 'ognju i maču'. Tačno je, sa vojne tačke gledišta, da su kršćanska i iranska područja bila nemoćna suprotstaviti se neustrašivosti i religijskoj gorljivosti prvih muslimana, ali je također tačno i to da mali broj muslimanskih ratnika ne bi bio u mogućnosti osvojiti tako velika područja da im se narod nije pridruživao masovno i u velikom broju. Jedan od sigurno veoma složenih razloga za ovo ne laska sasvim zapadnom pogledu na samoga sebe: heterodoksni kršćani na Magribu i Mašriku, uključujući arijance i donatiste, prihvatili su islamsko učenje stoga što nisu vjerovali niti u Isusovu božansku prirodu niti u trinitet.3 U jedanaestom stoljeću islam se proširio do Senegala, Malija i Čada bez ognja ili mača a i danas se mirno širi diljem crne Afrike. Opći pad dinamizma kod muslimana duboko se odrazio i u znanstvenim i kulturnim područjima ovoga doba. Oni su postigli epohalne rezultate u svim oblastima umjetnosti i nauke - uključujući matematiku, optiku, botaniku, hirurgiju, oftalmologiju, higijenu, leksikografiju, historiju, sociologiju - i u nastavljanju Aristotelove filozofije, koja je bila zaboravljena na Zapadu. U ovim i drugim oblastima islamska civilizacija je zasjenila zapadnu civilizaciju od devetog do četrnaestog stoljeća, čak i kada bismo samo uzeli u obzir ličnosti kao što su 'Al-Râzi (Rhases), 'Al-Birûni, 'Ibn Rušd (Averröes), 'Ibn Sinâ (Avicenna), 'Ibn Haldûn, 'Ibn Batûta i 'Al-Hawârizmi.4 Kada su muslimani konačno bili zaustavljeni u Francuskoj 733. godine, zapadni svijet je pokrenuo kontra-napad sa križarskim ratovima (od jedanaestog do trinaestog stoljeća) i portugalsko-špansko ponovno Prilikom prvog susreta sa muslimanima 614., Negus iz Abesinije vidio je da nema kontradikcije između njegovog i njihovog shvaćanja Isâa i Merjeme. Vidi 'Ibn 'Ishâq, citirano djelo, str. 146; Martin Lings: Muhammad, New York, 1983. str. 81. 4 Po bestseleru Sigrida Hunkea: Allahs Sonne über dem Abendland, ovi fakti trebali bi biti opće poznate stvari. Vidi, također: Das Vermächtnis des Islam, drugi dio, Münich, 1983.; Muhammad Hamidullâh: Introduction to Islam, peto izdanje, Luton, 1980., str. 443. - 477. 3

23

osvajanje (dok su bizantski kršćani ubrzo naučili smisao kršćanskog 'ognja i mača' na latinskom pustošenju Konstantinopolisa 1204.). A onda se Zapad ponovo uplašio usljed otomanskog osvajanja Konstantinopolisa (1453.) i napredovanja njihove armije na području Balkana, koja je stigla čak do Beča (1529. i 1683.) Od osamnaestog stoljeća pa nadalje činilo se da se ovi epski konflikti postepeno privode kraju. Od tog vremena do današnjih dana dva svijeta su se razišla na dramatičan način. Zapad je prošao najvišu eksploziju razvoja nauke i tehnologije od vremena renesanse i doba prosvjetiteljstva, razvoja koji je omogućio enorman ekonomski i vojni dinamizam, kao i superiornost u odnosu na ostali svijet, što se vidi kao dokaz generalne superiornosti kršćanske civilizacije. U isto vrijeme je islamski svijet zapao u stanje takve nesposobnosti, letargije i dekadence da je kolonizacija zapadnih sila u devetnaestom stoljeću bila neizbježna. Realno je vjerovati da je Atatürk zadao islamu smrtonosni udarac ukidanjem hilafeta. Na taj način, od polovice našega stoljeća, činilo se da je samo pitanje vremena kada će zapadna kultura postati 'obavezan uzorak' (Theodore von Laue), svjetska kultura, sa transformacijom svih drugih kultura. Od Seula do Sohoa, čovjek budućnosti bi nosio džins, jeo hamburgere, pio kokakolu, pušio marlboro, govorio engleski, gledao CNN, živio u bauhausu stilom kojim se živi u kući jedne demokratske države i vjerovatno bi, pro forma bio član kršćanske crkve. I danas se diskutira o razlozima zaostalosti islamskoga svijeta.5 Po mome mišljenju, postoje tri glavna faktora koji su tome doprinijeli. U trinaestom stoljeću kršćanski svijet i Mongoli, oboje u isto vrijeme, slomili su islamsku vojnu moć, udarajući žilu kucavicu tako što su dva centra islamske intelektualne kulture bila pregažena gotovo u isto vrijeme - Qordoba 1236. i Bagdad 1258. godine. Do današnjeg dana se islamski svijet nije oporavio od ovih katastrofa. Vidi Peter Waltner: Warum ist die islamische Welt unterentwickelt?, Cibedo, Frankfurt, 1988., br. 6., str. 161. - 173. 5

24

U četrnaestom stoljeću fiksirana je ideja u islamskom pravu, pružajući se na zajednicu u cjelini, da je sve što je vrijedno znanja već spoznato i bolje shvaćeno od prvih generacija koje su bile bliske izvoru. Ovo je vodilo naobrazbi baziranoj na imitaciji (taqlîd) i u potpunosti neislamskoj stagnaciji intelektualnog života (vidi također: Religija i nauka). Posljednji i najvažniji faktor nije baziran u islamskom nego u zapadnom svijetu: ne može se poreći da je ogroman materijalni prosperitet od devetnaestog stoljeća pa nadalje nerazmrsivo povezan sa postepenim raskidanjem sa kršćanskom vjerom. Svakako da je motivirajuća snaga iza tako uspješne znanstvenosti i pozitivizma ovoga 'stoljeća bez Boga'6 bila općeprihvaćeno stajalište, ako ne uvijek ateizam, onda agnosticizam, koji su propovijedali Feuerbach, Marx, Darwin, Nietzsche i Freud. Tako je, onda, znanstveni racionalizam, koji priznaje vrijednost samo izmjerive, osjetilne percepcije, postao dominantna zapadna ideologija moći. Vjerovanje u Boga je tolerirano kao moguća teorija à la Swinburn,7 a bilo kakvo postavljanje pitanja o konačnom kraju postaje tabu zahvaljujući 'magičnosti smrtne represije' (W Freund). U dvadesetom stoljeću su čak i mase prihvatile takve ideje. Kao rezultat subjektivizma i relativizma koje su usvojili živjeli su de facto vulgarni ateizam sa novim idolima: moć, novac, ljepota, popularnost i seks. Prihvaćeno je bilo da je znanost, budući da je oprečna religiji koja ju je gušila, nedostatna kada se pred nju stave pitanja smisla života, štaviše, smatralo se da će takva pitanja naprosto nestati zajedno sa iracionalnim kršćanskim vjerovanjima koja su ih porodila.8 Ovo gubljenje transcendentnosti, ovaj vulgarni materijalizam na Istoku i na Zapadu vodio je pohlepnom hedonizmu ljudi bez ograničenja koji uzimaju svoje emocije kao mjeru svih stvari i koji očekuju da ih neprestani 'progres' učini konzumentima rajskog Naslov knjige Alfreda Müllera Armacka, koja je izašla 1948. godine. Richard Swinburn: The Existence of God, Oxford, 1979. 8 Po riječima Hansa Oesterlea, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 9. septembra 1987. 6 7

25

blaženstva na zemlji.9 To se postiže u industrijskom društvu čiji su najviši principi ekonomske prirode: razvoj, proizvodnja, puna zaposlenost, maksimalan profit, specijalizacija. Alfred Müller Armack opisao je ovaj logični proces u knjizi Religija i ekonomija (Religion und Wirtschaft, 1959.) u samo nekoliko riječi: Stoga što je čovjek platio za svoju smionost poricanja Boga prinudom da nastani svoj svijet idolima i demonima, historija religije... je nekompletna bez historije pomanjkanja religije. Bog kao najviša vrijednost zamijenjen je idolima koji... vode progresivnom gubljenju supstancije. Ova historija iskrivljavanja vjere (pseudo-religija), historija je destruktivnih snaga koje vode u katastrofu. (str. 15.) Ni islam, niti kulture preostalih religija ne bi se oduprli snažnom naletu materijalnog, potaknutog na ovoj hedonističkoj stazi. Imajući ovo u vidu - a s obzirom na treći glavni razlog islamskog 'zaostajanja' pogrješno je pitati šta je to odskora 'krenulo krivo' muslimanima. Zapadni svijet je taj koji je krenuo krivo!10 A onda, šesdesetih i sedamdesetih godina, suprotno očekivanju, obje strane trpe značajne padove u razvoju. Ali islam, premda bitno pogođen krizama, nije pokopan. Naprotiv, ponovo je oživio, i to u takvoj mjeri da mnogi ljudi strahuju od njegovog ponovnog procvata. Čak štaviše, krize su se pojavile u zapadnom industrijskom društvu. Ovo može biti neočekivano: oba razvoja se danas vide kao neizbježna. Sociolozi poput Daniela Bella smatrali su da ekonomski uspjeh kapitalističkog svijeta potkopava one vrijednosti (a prema tome i ponašanje) na kojima je bazirana Weberova protestantska etika. Ovaj Detaljno opisao, među ostalim, Rene Guenon: Crisis of the Modern World, 1981.; Guenon: The Reign of Quantily and the Signs of the Times, 1883. Vidi, također, Vance Packard: The Sexual Wilderness, 1968. i Charles A. Reich: The Greening of America, 1971. 10 Zbog ovoga muslimani oštro reagiraju na sugestije orijentalista da bi islam trebao konačno napraviti svoju 'renesansu' i 'prosvjetiteljstvo'. 9

26

samodestruktivni mehanizam može biti promatran u činjenici da su u bogatim društvima vrline kao što su marljivost, ekonomičnost, preciznost, strpljivost, bratstvo i hrabrost oklevetane i izopačene tako što su to postali negativni kvaliteti, ili su zamijenjeni novim vrijednostima i novim kodeksima ponašanja, koji su uistinu 'postindustrijski' u mjeri da, generalno prakticirani, ne bi mogli nositi industrijsko društvo.11 Tako je individualizam izopačen u narcizam, bratstvo u pararacionalno kolektivno ponašanje grupa na rok-koncertima, samoodređenje u moralnu anarhiju, širokogrudost u razuzdanost, tolerancija u vrijednosnu neutralnost, natjecanje u iskazivanje mahnitosti, iskreno druženje u nivelaciju (umjesto istih uspjeha, isti rezultati), osjećajnost u plačljivost, opreznost u odbijanje preuzimanja rizika, poštovanje u pribojavanje, erotika u seksualnu atletiku, marljivost u opsesivnu potrebu za radom i fleksibilnost u mržnju prema tradiciji. Ukratko, kao što je Marcel Boisot ustanovio 1984., takve su perverzije neminovne kada između ključnih faktora racionalnosti, slobode i ljubavi već duže vrijeme nema harmonije. Desilo se to stoga što racionalnost bez slobode vodi u Arhipelag Gulag, a racionalnost bez ljubavi vodi u Auschwitz; sloboda bez ljubavi vodi u eksploataciju drugih, sloboda bez racionalnosti vodi samouništenju.12 Moderna 'scena' u industrijskim državama poznaje simptome disfunkcije. Simboliziraju ih 'zeleni' studenti u Americi koji napuštaju studij tražeći alternative za isti sistem koji im je dao izobilje i slobodu. Ovako mladi ljudi iskazuju sasvim temeljito - kroz svoje specifične probleme, opsesije ili frustracije - strukturalnu zabrinutost, potrebu za emocionalnom sigurnošću, nelagodu prema zagonetnom pritisku hipertrofične tehnologije, otpor prema onima koji strah ulijevaju i Daniel Bell: The Cultural Contradictions of Capitalism, London, 1976. Vidi, također, Wolfgang Slim Freund: Überlegungen zur Dialektik zwischen 'Rationalität' und 'magischem Denken' in westlichen Industriegesellschaften u Osterreichische Zeitschrift für Soziologie, 1986., br. 3., str. 47. 12 Marcel Boisot: Eine moralische Waffe - Das westliche Wertesystem, u Journal 3/84. Evropskog instituta za sigurnost, Luxemburg. 11

27

obožavanje racionalnosti kada je u pitanju ckonomsko ili nuklearno zastrašivanje. Oni, zapravo, pokazuju da se ne mogu pokidati čovjekove transcendentalne karike, a da se ne suoči sa besmislenošću, beskrajnošću 'proklete slobode'. Pogledajmo ih, ove žrtve amoralnog industrijskog društva. Oni imaju sve - autonomiju, zaštitu od bešike do groba, seks bez tabua, drogu maltene na zahtjev, veliki dio slobodnog vremena i sva ljudska prava koja se mogu zamisliti. Ali ono što oni osjećaju, to je egzistencijalna praznina, ono za čime čeznu je toplina u društvu i duhovni učitelj koji zrači autoritetom. A iza ovoga svega stoji sve važnije pitanje smisla. Ovo je zaleđe iznenadnom, ponovnom pojavljivanju religioznosti kao 'psiho-buma sa mnogim sektama i ekstremno subjektivnim kontemplacijama njihovih središta' (Rosemaria Stein), što je uzrokovalo da se Anglikanska crkva nepovoljno izrazi o njenom mističnom potencijalu. Oval trend prema ezoteričnom, prema Jesustripu može krenuti nepoznatim stazama. Prije ili kasnije, u traganju za alternativom, za nepobitnom religijom, srest će se sa fenomenom islama koji je u usponu i koji se danas spoznaje kao treći put između utopije Zapada i materijalizma Istoka. Drukčiji razvoj u islamskom svijetu počeo je sa oslobodilačkim pokretima ovoga stoljeća koji su konačno izborili svoju političku nezavisnost. Sa Alžirom (1962.) posljednja kolonizirana muslimanska država, izuzimajući Palestinu, ponovo je stekla suverenost. U početku su ove mlade države i njihovi heroji - Muhammad 'Ali Ginâh, Gamâl 'Abd 'Al-Nâsir, 'Ahmad ben Bella, Huari Bumedijen - nastojali kopirati zapadne modele: liberalizam, nacionalizam, socijalizam, komunizam.. Islam nije igrao specifičnu niti prominentnu ulogu, budući da je rani arabizam bio jednako nereligiozan kao i rani cionizam. Alžirski FLN i tuniski Novi Dustûr (Ustav) bili su sekularni na nivou upravljanja. Ovo prilagođavanje Zapadu, koje kontinuirano traje od zadobijanja samostalnosti, u osnovi je korespodentno 28

kemalističkoj doktrini i idealima vesternizacije modernističkih muslimana, poput Muhammada 'Arqûna u Francuskoj i Bassama Tibija u Njemačkoj. Ali, svi ovi eksperimenti pokazali su se neodgovarajućim u borbi za zaustavljanje porasta nataliteta, niske stope izvoza, odliva kapitala, nepotizma, korupcije, duga i emigracije intelektualaca, uprkos činjenici da su napravljeni mnogi pokušaji da se problemi riješe zajedno: osnovane su Arapska liga (1944.), Organizacija islamske konferencije (OIC - 1969.), Kooperacioni savjet zemalja Zaljeva (GCC - 1981.) i Unija Magriba (UMA - 1989.). Protivno ovom backgroundu, početkom sedamdesetih godina ovoga vijeka fenomen reislamizacije je u porastu i od tada je neprekidno predmet analiza s aspekta islamizma ('islâmiyya), fundamentalizma i integrizma, o čemu će biti riječi i u nekim od poglavija ove knjige.13 U početku se vjerovalo (i nadalo) da je to bio samo pokret društvenog otpora. Ovaj način gledanja na ponovno oživljavanje islama samo kao funkcije tehnološke praznine jedino govori o nesposobnosti analitičara da shvate religijski faktor. Jasno je da njima nedostaje razumijevanja za ljude koji pristupaju svojoj vjeri ozbiljno, čak i u slučajevima gdje je islamski svijet promatran blagonaklono kao treći romantičarski svijet. U međuvremenu je Bassam Tibi pokazao da termin reislamizacija sadrži pogrješnu premisu pošto, izuzev među nekim zapadno orijentiranim gradskim 'intelektualcima', islam nikada nije izgubio svoj značaj kao sistem vjerovanja i upućivanja, čak ni u Turskoj, nego je svoju važnost zadržao ispod 'tanke kore modernizma' (Arnold Hottinger). Vidi Bassam Tibi: Die Krise des modernen Islam, Münich, 1981.; Wolfgang Slim Freund, diskusija na ovu temu u: Islam und der Western, 1982. br., 3. str. 12.; Freund: Judischer und islamischer Fundamentalismus u Orient, 1987., br. 2. str. 216.; Detlef Khâlid: Die Entwicklungen im Islam, Neue Zürcher Zeitung, 28. aprila 1983.; Peter Scholl Latour: Allah ist mit den Standhaften, Stuttgart, 1983.; Wilhelm Dietl: Heiliger Krieg für Allah, Münich, 1983. 13

29

Danas postoji suglasnost u tome da obnovljena manifestacija islama mora biti sagledavana kao ponovno nastupanje svetog u javnu sferu (Gilles Kepel posebno je ovo naglasio u naslovu svoje posljednje knjige La revanche d'Allah). Logički, ovo podrazumijeva temeljno odbacivanje zapadne suvremenosti. Islamski svijet gleda na zapadno gubljenje i prekidanje veza sa transcendentalnim kao na sakaćenje ljudske sposobnosti, odgovarajući na to kontraprojektom koji navješćuje kraj evropocentrizma (Poslije propasti komunizma, a u pogledu historije ideja svijet je ponovo bipolaran). Ovo je kompatibilno sa stanjem stvari u kojem ponovni procvat islama pruža povrijeđenim muslimanima Trećeg svijeta šansu da se vrate svojim korijenima i konačno povrate osjećaj dostojanstva: odustajanjem od natjecanja (u kojem nikako ne mogu pobijediti) sa Zapadom u potrošačkom sektoru. Naprotiv, očigledno neprekidni lanac ponižavanja arapskoga svijeta, specijalno u Palestini, pripremio je političku osnovu za religijski i moralni revolt. Naravno, u islamskom svijetu postoje i islamističke snage koje koriste religiju primarno u svrhu pravdanja svojih političkih ciljeva. Revolucionarno šiitsko preuzimanje vlasti u Iranu (1979.) i Zaljevski rat (1990. - 1991.) neki su okarakterizirali u stilu: "Nanijeli su islamu više štete nego išta drugo u ovome stoljeću" (Wolfgang Günter Lerch).14 Dakako, kao i više puta u njihovoj historiji, Oxident i Orient još jedanput očituju prizor destrukcije. Tokom Zaljevskog rata strah se raširio među muslimanima u Evropi i u USA, upravo kao i među Evropljanima na Magribu i Bliskom istoku. Činilo se da čekamo nove križarske pohode iz oba smjera. Više nije bilo govora o kršćanskoislamskon dijalogu (vidi Islamski pogled na kršćanstvo). Umjesto toga, islam je demoniziran više nego ho je to bio slučaj tokom dugog vremenskog perioda.15

Frankfurter Allgemeine Zeitung, 16. oktobar 1986., str. 9. Djelo Sigrida Hunkea Allah ist ganz anders: Enthüllungen von 1001 Vorurteilen über die Araber, Bad König, 1990., bilo je nemoćno da se suprotstavi ovome. 14 15

30

Iz ove tužne 1.400-godišnje historije službenih odnosa između Istoka i Zapada možemo izvući pouku da oba svijeta, specijalno u eri odbrane od masovne destrukcije, moraju pokazati jedan drugome više tolerancije ako se želi održati svjetski mir. Najbolje je da Zapad počne razumijevati islam i islam Zapad, to bi bilo lakše. Ova knjiga pokušava probiti 'sve kulturno determinirane zapreke razumijevanju' (Wolfgang Slim Freund) koje nam na putu stoje.

31

KOMPLETNA RELIGIJA1

Kršćanski misionari pripisuju zaslugu za silovit prodor islama u zapadnu Afriku, Senegal, Kamerun i Obalu Slonovače, jednostavnosti njegovog učenja i oslobođenosti od zamršenih misterija. Ako je to tačno, onda je moguće opisati cjelovitu religiju u samo jednom poglavlju. Biti musliman znači ispunjavati dvije pretpostavke: a) vjerovanje u personalnog (ali bespolnog) transcendentalnog Boga (koji je aktivan u svijetu)2 i b) vjerovanje u Njegove objave jednako važne od 'Ibrâhîma do Muhammeda. Muslimani vjeruju u Boga stoga što im je Njegova egzistencija logična u pogledu egzistencije svijeta (ontološki) i Njegove nedeterminiranosti (kauzalno) uprkos znanju da je, sa znanstvene tačke gledišta, prijeporno zaključivati da postoji nešto što ne može biti osjetilno opaženo, pa je shodno tome vrijednost naše logike za takve operacije neprovjeriva. U prvom dijelu dipartitivnog islamskog očitovanja vjere musliman 'očituje' svoju vjeru u Boga ('ašhadu), mada ne u najjednostavnijoj formi ('ašhadu Allahâ) nego, shodno 112. suri, izražava protivljenje dualističkoj, trinitarističkoj i politeističkoj ideji Boga. Reci: 'On, Allah, Jedan je! Allah je utočište svakome! Nije rodio, nit' rođen je! Poglavlje iz knjige: ISLAM KAO ALTERNATIVA, Murad Hofmann, Izdavač: Bemust, Sarajevo, 1996. god. 2 Da nam je Bog 'bliže nego naša žila kucavica' ne treba shvatiti u smislu imanentnosti koja vodi u panteizam. Vidi 2:255. 1

32

I niko Mu ravan nije!3 Sa formulacijom Ja očitujem da nema drugog boga osim Allaha (Ašhadu 'an lâ 'ilâha 'illâ ´Allah) musliman naglašava jednoću Božiju. Sa muslimanske tačke gledišta, princip jedinstva (tawhid) primjenjuje se na duh i materiju, dušu i tijelo, znanost i religiju, čovjeka i prirodu, kao i na muslimane same: njihov neprestani cilj je stvoriti jedinstvo u formi umme. Kao teisti muslimani su agnostici u terminima epistemološke teorije, po pitanju Božije egzistencije, Njegove esencije i djelovanja; oni vjeruju da je Njega moguće opisati samo u negativnim terminima; naprimjer, da Bog nema početka i nema kraja. Muslimani su također uvjereni da (prirodnim promišljanjem) nije moguće pronaći životni put sasvim prikladan ljudskim bićima. Stoga inzistiraju na važnosti Objave. Osim toga, vjeruju da je Bog poslao svoju poduku ljudskim bićima preko vjerovjesnika monoteizma kao što su Ibrâhim, Mûsâ i Isâ, čije poruke su 'zapečećene' Kur’ânom, kulminirajući sa porukom upućenom Muhammedu (Muhammed ... je pečat vjerovjesnikâ, 33:40). Zato drugi dio islamskog očitovanja vjere glasi: I ja očitujem da je Muhammed Njegov poslanik (Wa 'ašhadu 'anna Muhammadan rasûla ´Allah). Samo ono što je završeno, a u pitanju Božije objave ono što je kompletno, može biti zapečaćeno. Uprkos poslanstvima Musâa i Isâa, postojala je potreba i prigoda za kompletiranjem: potreba, stoga što su sa islamske tačke gledišta jevreji i kršćani falsificirali poruku upućenu njima - jevreji kroz postulat o 'izabranom' narodu pregovarajući sa Bogom, a kršćani kroz postulat o sinu Božijem, a prigoda, stoga što je ljudski razvoj u sedmom stoljeću bio uznapredovao do tačke na kojoj bi jasnije norme mogle biti ponovo uspostavljene i upotpunjene Objavom.4 Svi prijevodi kur´anskih ajeta na bosanski jezik preuzeti su iz: Kur´an sa prijevodom na bosanski jezik, preveo Enes Karić, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995. (prim. prev.) 4 Mogućnost zamjene ranijih ajeta kasnijim, spomenuta u 2:106, generalno je usvojena i ne upućuie na metafizičke ili historijske fakte. Slažem se sa Muhammadom 'Asadom 3

33

Ovo objašnjava riječi objavljene na deveti dan mjeseca hodočašća (dû 'al-hidždža) 632. godine, 81. ili 82. dan prije Muhammedove smrti: Danas sam vam vjeru vašu upotpunio, i blagodat Svoju prema vama ispunio, i da islam vaša vjera bude - Ja sam htio! (5:3) Muslim je particip aktivni glagola salama ili 'aslama, koji je korespodentan arapskom korjenu slm a koji određuje ideju predanosti i pokornosti. Zato je u originalnoj Kur’ânskoj definiciji musliman onaj koji nalazi spas putem dobrovoljne pokornosti. Na temelju ovoga, Johannes Sokolowsky dao je uzornu definiciju islama kao: "predanosti koja glavno težište stavlja na mir i koja omogućava da neko bude sasvim kompletan, fizički i duhovno zdrav".5 Stoga se ljudi poput 'Ibrâhîma, 'Isâa i nekih predislamskih arapskih beduina mogu smatrati muslimanima. Danas, međutim, musliman označava nekoga ko nalazi mir u pokornosti Bogu specijalno u skladu sa Kur’ânom; ovo uključuje -

postojanje Boga,

-

postojanje drugih duhovnih bića (Božiji meleki)

-

postojanje Božije objave (Božije knjige)

-

slanje poslanikâ (Božiji vjerovjesnici)

-

Sudnji dan (život poslije smrti)

da riječ 'âyât u ovom kontekstu treba shvatiti kao poruku, što podrazumijeva da se abrogacija odnosi samo na predkur’ânske objave, a ne na korekciju u istom periodu. Vidi Muhammad Asad: The Message of the Qur'ân, Gibraltar, 1980., fusnota 87., na 2:106., i Mahmud Ayoub: The Qur'ân and its Interpreters, knjiga 1, Albany, 1984., str. 138. Gdje god ne postoje proturječni propisi u Kur’ânu, oni moraju biti sagledavani u odnosu lex specialis i lex generalis, posljednji prelazeći preko prvog, čak i ako je posljednji objavljen kasnijeg datuma. Vidi na primjeru postepene zabrane vina, Helmut Gätje: Koran und Koranexegese, Zürich, 1971., str. 264. 5 Friede und Islam, u Geist und Leben, 1983., br. 2., str. 145.

34

-

predodređenje (vidi: Fatalizam)

S druge strane, islam propisuje kodeks ponašanja koji je specifičan sam po sebi i koji zajedno sa očitovanjem vjere (šahâdah) obuhvata takozvanih pet temelja: -

ritualna molitva u određeno vrijeme pet puta dnevno,

-

godišnje plaćanje poreza na kapital (zakât),

-

dnevni post tokom mjeseca ramazana,

-

ukoliko je moguće, jedanput u životu hodočastiti Mekku.6

Ovi 'temelji' pokazuju da se islam bazira na vjerovanju i djelovanju, molitvi i radu; čak i takve duhovne aktivnosti kakav je namaz (uvjetno kazano 'islamska molitva') spojene su sa fizičkim aktivnostima. Ovo je jasno izloženo u suri 'Al-'Asr, objavljenoj u Mekki: Tako mi vremena, čovjek je na gubitku, doista - osim onih koji vjeruju i dobra djela čine, i koji među se istinu preporučuju, i koji među se strpljenje preporučuju! (103:2). Ovo je minijaturni portret dobrog muslimana; on namaz obavlja i vjeruje u Boga, čini dobro za svoje bliže jednako kao i za islam, bez arogancije. Musliman može pogriješiti bez dovođenja u pitanje svoje pripadnosti islamu. Ali ako je prestao namaz obavljati pa prema tome prekinuo svoj odnos sa Bogom, njega se teško može smatrati muslimanom. Ovaj namaz u svom ritualu zahtjeva formu (salât) i u njegovom središtu nije moljenje nego je hvaljenje, što dakako ne isključuje druge oblike bogoštovlja. Kao konačna objava, Kur’ân je najvažniji ali ne i jedini temelj islama. Ova knjiga sa svojih 6.236 stavaka ('âyât) i nesistematično podijeljenih 114 poglavlja (sûrât), najviše u stihovanoj prozi, sadrži sve objave koje je Muhammed primio otprilike između 610. i 632. godine u 6

4:136, 2:285.

35

njihovoj kompletnoj i originalnoj formi. Za muslimana Kur’ân je Riječ Božija koja nije stvorena nego je objavljena u jednom historijskom razdoblju na arapskom jeziku i jedina nadnaravnost islama (i u isto vrijeme, najčudesnija potvrda Muhammedovog poslanstva).7 Uz to, Kur’ân nije, kao što je to slučaj sa većim dijelom Starog i Novog zavjeta, -'inspiriran', nije pripovijest iz druge ruke, nego je Božiji govor u cjelini, kako u prvom licu jednine ili množine, tako i u trećem licu jednine (tako da uvijek ostajemo svjesni problema shvaćanja Njegovoga bića). Nemusliman može poreći autentičnost objave, ali ne može poreći autentičnost teksta. Ovo važi za zapadne orijentaliste koji su, u slučaju Kur’âna, odobrili one kritičke metode koje su gotovo potpuno izostavljene na ulomcima Biblije. Nemusliman može odbaciti sadržaj Kur’âna, ali ne može ignorirati fascinantnost koja izbija iz snage njegova jezika i poetične moći njegova teksta, koji je očarao i Johanna Wolfganga von Goethea i Friedricha Rückerta.8 Arapima su jasnoća i harmonija Kur’ânskoga jezika dovoljan dokaz njegovog nadnaravnog porijekla. Na žalost, neki muslimani shvaćaju iz Kur’ânskoga stavka: A u Knjizi mi ništa nismo zanemarili (6:38) da Kur’ân ima gotovo enciklopedijsku kompetenciju u područjima koja nemaju ništa sa teologijom i etikom, osobito kada su u pitanju znanstveni fenomeni.

Za historiju Kur’âna vidi Ahmad von Denffer: 'Ulûm 'al Qur'ân, An Introduction to tbe Sciences of the Qur'ân, Leicester, 1983. i Muhammad Talbi: Reflexions sur le Coran, Paris, 1989.; Paul Schwarzenau: Korankunde fur Christen, II izdanje, Hamburg, 1990. Za orijentalističku tačku gledišta: Rudi Paret: Mohammed und der Koran, Stuttgart, 1985. 8 Ahmad von Denffer: Der Islam und Goethe, Al-Islam, Munich, 1990., brojevi 1-4. Achmed Schmiede: Goethe und der Islam, Al-Islam, 1982., broj 6., str. 15.; Rückert je veoma uspiešno preveo Kur’ân primarno u stihovanoj formi (Der Koran, 1888., ponovo štampano u Hildesheimu, 1980.). Zagonetni Kantov doktorat iz 1755. ima Bismillu rukom napisanu na ovaj način Bismillâhi-r-rahmâni-r-rahîm; vidi Ahmad fon Denffer, Deutsche Denker und der Islam, Al-Islam 1985., br. 2., str. 20. 7

36

To što je Maurice Bucaille pokazao da, u poređenju sa drugim svetim knjigama, samo Kur’ân nije u konfliktu sa modernim znanstvenim spoznajama, odaje sasvim drugo, iznenađujuće stanovište.9 Osobno, ja držim da je opis oplođivanja žene, u suri 96:2, krajnje impresivan: sa medicinske tačke gledišta još prije 1.400 godina korektno je opisan u Kur’ânu kao pričvršćivanje ili prikopčavanje (spermatozoida). Do dana današnjeg arapska riječ 'alaq pogrešno je prevođena jednostavno zato što u ovom kontekstu niko nije mogao pronaći odgovarajući ekvivalent ovoj riječi. Mada je nemoguće prevesti Kur’ân bez desemantizacije, uglavnom zbog osobitih karakteristika arapskoga jezika u kojem je moguće tvoriti vremenski neodređene izjave i zbog obilja njegovih asocijacija, ipak je on postao najprevođenija,10 i najštampanija knjiga u historiji svijeta i jedina knjiga koju na hiljade ljudi znaju napamet. Arapski jezik je taj koji danas objedinjuje islamski svijet, svijet koji broji milijardu ljudi.11 Njegova gramatika i bogatstvo njegovih riječi uzrok su činjenice da je arapski jedini jezik u kojem 1.400 godina stare tekstove mogu čitati prosječno obrazovani ljudi bez prevođenja na nešto što bi se zvalo suvremeni arapski. Ova knjiga postala je jedna vrsta super-oružja (Die Zeit), a poslije Zaljevskoga rata bila je bestseler 1991.12 godine.

Maurice Bucaille: The Bible, the Qur'ân and Science - the Holy Scriptures examined in the light of modern knowledge, preveli Alastair D. Pannell i Maurice Bucaille, Indianapolis, 1978. 10 Muhammad Hamidullâh je dodao svome prijevodu Kur'ana 40. stranica popisa prijevoda Kur’âna na svim mogućim jezicima, uključujući i yiddish. Vidi Le Saint Coran, trinaesto izdanje 1985., str. LX. Kao prvi prijevod na engleski jezik Hamidullâh navodi onaj iz 1648., koji je preveden sa francuskog jezika a uradio ga je Sieur du Ryera 1647. godine. Prvi prijevod na njemački jezik uradio je Salomon Schweiggern 1616. godine prevodeći sa talijanskog. U međuvremenu su urađena najmanje 22 kompletna prijevoda na njemački, ali samo je jedan preveo Nijemac sunijski musliman. 11 Za nacionalno razvrstavanje u skladu sa Yearbook of the Encyelopedia Britannica, vidi Al-Islam 1982., 4/5, str. 9. 12 Susanne Mayer: Die Wunderwaffe, Die Zeit, 15. februar 1991. 9

37

Ovo ne daje nužno pozitivan razvoj, ima li se u vidu činjenica da Kur’ânske studije bez valjanog usklađivanja mogu biti kontraproduktivne, stoga postoji i drugi stub islama kao sistema vjerovanja: tradicija poslanika. Kur’ân može ispravno shvatiti samo onaj koji je dobro upoznat sa historijskim kontekstom u kojem su objavljivani ajeti pojedinačno kao i sa redosljedom njihovog objavljivanja. Brojni komentari nude sasvim različite tačke gledišta u zavisnosti od toga da li slijede literarna ili 'skrivena' značenja, šiitske ili sunijske tendencije, da li ih je pisao sufija ili obični vjernik,13 da li ih je pisao 'Al-Tabari u devetom ili Muhammad 'Asad u dvadesetom stoljeću.14 Jednako je važno poznavanje šta je poslanik islama, čovjek najvišeg integriteta, autoriteta i duhovnosti i goleme harizme,15 uradio ili svjesno nije uradio (hadît) obzirom na to da je kao primalac Objave bio njen najbolji interpretator u stvarima koje su manje jasne. A Kur’ân izričito zahtjeva da slijedimo Muhammedov primjer. Islamski pijetet okrenuo je ovu težnju u imitaciju vanjskih detalja (nošenje brade, način čišćenja zuba, sklonost ka medu itd.). Ovo uključuje i muško obrezivanje koje nije spomenuto u Kur’ânu nego je praksa koja potječe iz Starog zavjeta i koju prakticiraju sve islamske tendencije i sekte. U nekim krugovima veličanje Muhammeda, kojega je Bog izabrao kao dostavljača Svoje objave, preraslo je u egzaltirajuće i nesigurne forme glorificiranja, što je posebno evidentno kroz slavljenje njegova rođendana (mawlûd) a što nije sasvim bezopasno ima li se u vidu razvoj Isusa u kristologiji. Ovaj skromni Arap, koji je prilikom prve objave (Čitaj!....) u Velikoj noći (Laylat 'al-qadr) priznao da je Za bolji pregled predmeta vidi Mh. Surty: A Survey of 'Tafsir Exegesis Literature in Arabic u Muslim World Book Review, Leicester, 1987., br. 4., str. 51. i Rabah Stambouli: Le commeniaire , oranique u El-Moujahid, Alžir, 30. mart i 1. april 1990. 14 'Al-Tabari: The Commentary of the Qur'ân, knjiga I, Oxford 1987.; Muhammad Asad, citirano djelo, fusnota 2. 15 O ličnosti Muhammeda vidi 'Ibn 'Ishâq / 'Ibn Hischâm: The life of Muhammad, Oxford, 1955.; Martin Lings: Muhammad, New York, 1981.; i Virgil Gheorghiu: La vi de Mahomet, Paris, 1970.; Emile Dermenghem: Mahomet, Paris, 1960.; Karen Armstrong: Muhammad: A Western Atlempt to Understand Islam, London, 1991. 13

38

nepismen i koji je uvijek isticao svoju samo ljudsku prirodu, opisuje se kao bezgriješna preegzistencijalna kosmička svjetlost (svjetlo Muhammedovo), okružena mitom i legendom.16 Samo potanko proučavanje hadiskih zbirki, bazirano na istinskom poznavanju tradicije, omogućava vjernicima i onima koji se interesiraju za Islam potpuno razumijevanje islamskoga morala i etičkih poučavanja u svoj njihovoj kompleksnosti. Samo prakticiranje ovoga sunneta gradi specifičnoga islamskog čovjeka i islamsku civilizaciju.17 Ovaj svijet nije moguće opisati na kratkom prostoru. Za nas je važnije istražiti razlike između islamskog i zapadno-kršćanskog gledanja i poimanja čovjeka i morala danas. Uprkos fundamentalnim moralnim osjećajima, mi imamo zajedničke vrline kao što su bratstvo, iskrenost, samilost, darežljivost, uljudnost itd. - tako da je moguće izvesti šest značajnih razlika između ovoga dvoga: 1. Musliman živi u svijetu bez klera i religijske hijerarhije, kada molitvu obavlja - ne obavlja je preko Isusa, Marije ili nekih drugih posrednika, nego se direktno obraća Bogu - kao emancipirani vjernik - a ovo religiju oslobađa misterije. Atmosfera ovakve vrste primjerena je modernom, demokratskom i punoljetnom građaninu znatno više nego atmosfera pravoslavnih i katoličkih crkava koja odiše posredništvom, koja je usredsređena na sakramente. 2. Sa svojom apsolutnom zabranom svinjskog mesa, alkohola i drugih opojnih sredstava, Islam doprinosi općem zdravlju. Stalno isticani efekt redovne kontemplativne molitve koja je strukturalni dio Annemarie Schimmel: Und Muhammad ist sein Prophet, Cologne, 1981. Najvažnije hadiske zbirke su one i od 'Al-Buhârija i Muslima. Raspoloživi kompletni prijevodi su samo na engleskom i francuskom. Vidi Sahih al-Buhâri, IX knjiga, Chicago, 1976.; Sahih Muslim, IV knjiga, Lahore, 1976. Za kompletno prikazivanje islamske vjere upućujem na Henri Laoust: La profession de foi d' Ibn Taymiyya - La Wasitiyya, Paris, 1986.; Muhamad Hamidullah: Initiation à l' islam, Alžir, 1981.; Muhammad 'Abduhu: Rissalat at-Tawhid, Paris, 1925. 16 17

39

dana svakog muslimana također doprinosi dobrom zdravlju pojedinca a i cijelog društva u mjeri u kojoj to kršćansko nedjeljno bogoštovlje i jutarnja molitva ne doprinose. 3. Suprotno tome što Sveti Pavle ne odobrava seksulanost, vanbračnu ili bračnu, i propagira monaštvo, koje je odgovorno za vrlo mnogo patnje, represije i grijeha u katoličkom svijetu, Islam odobrava seksulanost bez rezerve. S druge strane propagiranje Svetog Pavla u koliziji je sa aktualnom situacijom - modernom 'seksualnom slobodom' koja je nastala kao posljedica općeg nedostatka sprječavanja. Ovdje dolazi do izražaja činjenica da je Islam kontinuirano uz prirodne uloge muškaraca i žena, muža i žene, s uvjerenjem da je nemoguće za dugi period činiti nešto protiv prirode, a da to ne prouzrokuje katasflofalne konsekvence (Vidi: Žena u društvu i Zakriveni Orijent). 4. Sa svojom zapovjedi Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe, kršćanstvo daje zapovjed prosječnoj osobi kojoj je nemoguće ispuniti je, ali koja zbog toga nosi težak teret na svojoj savjesti. Ovo, poput onoga o demonizaciji seksualnosti, vodi ka porastu negativnih psiholoških konsekvenci učenja o prvotnome grijehu, sve do tačke na kojoj je moguće manipulirati masama zahvaljujući njihovom osjećaju krivice. Suprotno ovome, Islam je religija zlatne sredine, čije zapovijedi (Ramazan, dnevni namazi) nisu lahke, ali ih je moguće ispuniti. Osim toga, Islam ne podučava muslimana da sebe gleda kao nekoga ko traži iskupljenje. Iz masovne sociologije mogli smo naučiti o konsekvencama sindroma iskupljenja. 5. Islamski stav prema biznisu i radu socijalno je orijentiran, nije primarno fokusiran na moć i kapacitet proizvodnje, te se stoga može sagledavati kao protusredstvo iskakanju iz industrijskoga društva (vidi: Islamska tržišna ekonomija). 6. Na kraju, islamski stav prema pluralističkoj, sekularnoj državi odražava model tolerancije, uprkos kasnijem materijalističkom stajalištu i zahtjevu da bude jedini put ka univerzalnoj sreći (vidi: Tolerancija ili nasilje?) što je vidljivo iz zadnjih ajeta 109. sure, koja bi trebala biti pričvršćena iznad radnog stola svakog muslimana, kršćanina, ateiste i

40

agnostika, kao i iznad stola autora ove knjige - prije ulaska u bilo kakvu komparaciju sistema: Ja neću robovati onima kojima vi robujete, a vi nećete robovati Onome kojem ja robujem, ja nisam bio rob onima kojima ste vi bili robovi, a ni vi niste bili robovi Onome Kome robujem ja! Vama - vaša vjera, a meni - vjera moja!

41

ISLAMSKI POGLED NA KRŠĆANSTVO1

Kad god musliman izgovori ili pročita ime poslanika Muhammeda, također i dok čita ovu knjigu on uvijek moli mir i blagoslov za njega.2 On isto treba činiti kad god spomene ime vjeroviesnika ‘Isâa. Ovo bi moglo iznenađujuće zvučati onim čitaocima koji ne poznaju dovoljno islamsko učenje. Islam ne treba razumijevati kao novu, mladu religiju u odnosu na kršćanstvo, nego kao konačno uobličenje ‘Ibrâhîmovog monoteizma. Islam se može sagledavati i kao najmlađa i kao najstarija od tri svjetske religije. U stvari, sukladno svojoj toleranciji,3 islam ne zadržava to pravo ekskluzivno za sebe, kao što to čini katolička crkva. Zapravo, priznajući u principu sve ranije poslanike,4 a samim tim i neospornu jezgru ranijih objava,5 Kur’ân je ekumenska objava.6 Ti reci: Mi vjerujemo u Allaha, i vjerujemo u ono što je nama objavljeno, i u ono što je objavljeno ‘Ibrâhîmu, 'Ismaîlu, i 'Ishâqu, i Ya'qûbu, i unucima, i u ono što je objavljeno Mûsâu, 'lsâu i vjerovjesnicima od njegova Gospodara. Mi među njima ne gradimo nikakvu podjelu i mi smo predani Allahu. Vrijednost islama ne proizlazi iz njegova nepriznavanja druge dvije religije, nego iz njihove uporedivosti.7 U stvari, islam, judaizam i

Poglavlje iz knjige: ISLAM KAO ALTERNATIVA, Murad Hofmann, Izdavač: Bemust, Sarajevo, 1996. god. 2 Sallallahu 'alayhi wa sallam 3 Vidi poglavlje Tolerancija ili nasilje. 4 2:87, 6:83-87 5 33:7; 5:46 6 Paul Schwarzenau: Korankunde für Christen, drugo izdanje, Hamburg, 1990. 7 Vidi Emanuel Kellerhans: Der Islam, drugo izdanje, Basle, 1956., str. 377 f. 1

42

kršćanstvo su objavljene religije, čije su razlike male u usporedbi sa budizmom i hinduizmom.8 Razumljivo je da muslimani vide Isâa kao vjerovjesnika islama, ali ne posljednjeg, koji je u svakom slučaju bio musliman s obzirom da je bio 'pomiren s Božijom voljom'.9 Islamska teologija uči da je Muhammed (Ahmad) bio najavljen, ne samo u Starom zavjetu, već i od Isâa, također, kao posljednji poslanik koji će zapečatiti sve objave (33:40).10 Islamsko učenje o 'Isâu i Maryami primarno se temlji na trećoj i devetnaestoj suri Kur’âna,11 ali (što je manje poznato) i na islamskoj tradiciji (sunna). Oba izvora predočavaju u osnovi ‘Isâovu i Maryaminu ulogu u historiji spasenja, pa su, prema tome, manje narativne a više arhetipne naravi: A spomeni u Knjizi i Maryamu, kad ona od čeljadi svoje na istočno mjesto ode... a mi smo k njoj poslali Ğibrîla i on joj se pokaza u liku muškarca lijepoga... Kako ću ja imati dječaka - povika ona - kad me muškarac ni jedan dotakao nije? (19:16-20) ... Tako će biti - Allah reče - Allah stvara ono što hoće! Kad On nešto odredi, On samo rekne 'Budi!' i ono bude. I Allah će njega Knjizi naučiti, i Mudrosti, i Tawrâtu, i 'Inğîlu. (3:47)

Poredeći sa ocem Gregorom Böckermannom, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 25. septembar 1986., str. 11. 9 Vidi detaljnije Muhammad 'Atâ 'Ar-Rahim: Jesus, A Profet of Islam, treće izdanje, London, 1983.; 'Ahmad 'Abd 'Al-Wahâb: Dialogue Transtextuel entre le Christianisme et 1' Islam, Paris, 1987.; Kenneth G. Robertson: Jesus or Isa: A comparison of the Jesus of the Bible und the Jesus of the Koran, New York, 1983.; Nilo Geagea: Mary of the Koran: A Meeting Point between Christianity and Islam, New York, 1984. 10 Ovo je bazirano na Evanđelju po Ivanu 14:26 i 16:13 i na pretpostavci da Parakletos (zagovornik, utješitelj) sada treba čitati Periklytos - u arapskom Ahmed. Vidi David Benjamin: Muhamed in der Bibel, Munich, 1987., str. 183. ff; Sâhib Mustaqîm Bleher: Das Zeugnis der Bibel - Biblische Stellen weisen auf die Wahrheit des Koran, Weilerswist, 1984., str. 18., Schwarzenau, navedeno djelo. 11 Vidi također 2:116, 21:26-30; Ahmad von Denffer: Der Islam und Jesus, Munich, 1991. 8

43

... i iscjelivat ću slijepca od rođenja, i gubavog, i oživjet ću mrtve dozvolom Allahovom! (3:49) Ovi ajeti čine jasnim da muslimani vide 'Isâa kao vjerovjesnika rođenog na nadnaravan način, od Boga nadahnutog (5:110) poslanika židovske tradicije, ne od Boga začetog (112:3; 72:3), nego ga je Božijom voljom rodila časna djevica Maryama. On nije preegzistencijalni, konsubstancijalni 'Sin Božiji' kako podučava nauka o inkarnaciji, nego je Njegov sluga ('abd): I oni vele: Allah je uzeo sebi dijete!' Hvaljen On nek je! On ni o kom ovisan nije! (10:68) A oni govore: 'Svemilosni je uzeo sebi dijete'? Vi zbilja nešto podlo zborite! (19:88) Kur’ân jasno odbija svaku ideju o Svetom trojstvu (5:72-75) uključujući de facto i božansku Maryaminu prirodu (5:116-118), što bi moglo prozići iz njezinog pretjeranog poštivanja (ilustracija čega je dogma o njezinu uskrsnuću na nebo, na primjer).12 Kao i njezin sin, Maryama je znak svjetovima (21:91) i jedna od poslušnica (66:12), ni više ni manje!: I 'Trojica su!' - ne govorite! Prestanite... Samo je Allah Bog jedini. (4:171) Kur’ân potvrduje 'Isâovo uzdignuće na nebo (4:158) koje, međutim, nije uslijedilo nakon njegova raspeća, kako to opisuje Evanđelje (4:157). Kako se danas može gledati na odbacivanje božanske prirode Isâove, odbacivanje Svetog duha kao božanskog bića, pa prema tome i trojstva? Ja vjerujem da će Islam na ovol veoma značajnoj tačci pridobiti pristalice kršćanskoga smjera.

U ovakvoj religiji vješta Marija je sigurno snažno odgurnula Svetog duha. Također je moguće i da muslimani sufije padnu u pretjerano štovanje Merjeme, što postaje jasno iz spjevane himne u Merjeminu čast - Charles - Andre Gilis, Marie en Islam, Paris, 1990. 12

44

Svaki dan kršćansko žiće Sveti duh sve teže igra svoju ulogu. Postaje evidentno da je ovo božansko 'biće' intelektualna konstrukcija postala zahvaljujući predkršćanskim platonskim i gnostičkim kao i neoplatonističkim idejama koje su se kasnije postepeno infiltrirale u crkvu. Autor Evanđelja po Ivanu, ma ko on bio, dao je ovoj spekulativi gorsku svježinu: "U početku bijaše riječ, i riječ bijaše sa Bogom i Bog bijaše riječ..." Filozofsko obličje božijeg trojstva u tekstu Novog zavjeta postalo je procesom tumačenja i prevođenja. Relevantna riječ 'utješitelj' prvo je bila prevedena kao "duh" a, onda u glavnim spisima kao 'Sveti duh'.13 'Logos' ili 'duh', međutim, opisan je svuda u Novom zavjetu kao nešto što nije osoba, što nije ličnost, među ostalim i kao 'duh božiji' (1 Cor. 2:10-12) i kao dar (Luka 11:13). Sigurno je da Isâ nikada nije upućivao na postojanje tako fundamentalne stvari kao što je trojstvo; On je kao i svi židovski kršćani sigurno slijedio židovsku ideju Boga.14 Kao što je poznato, ovo nije spriječilo Koncil u Nikeji (325.) da ustanovi trojstvo, ne kroz deklaraciju, nego konstitutivnim aktom, samo kao dogmu, istovremeno eliminirajući svu raniju kršćansku literaturu koja je kontradiktorna ovoj konstrukciji. Važna je (ili tragična) činjenica da su najstariji preživjeli manuskripti Novog zavjeta oni koji su napisani poslije Koncila. Mada se neko ne mora nužno složiti sa Karlheinzom Deschnerom, koji upućuje na 'kriminalnu historiju kršćanstva', njegove teze su sasvim korespodentne muslimanskoj teoriji.15 Evanđelje po Ivanu 14:16 i 14:25 ilustriraju ove podatke; Bleher, navedeno djelo, str. 18-22. Benjamin, navedeno djelo, str. 180. 14 Vidi Adolf Schlatter: Die Geschichte der ersten Christenheit, Gütersloh, 1892.; John Hick i Edmund S. Meltzer: Three Faiths - One God: A Jewish, Christian, Muslim Encounter, London, 1986. 15 Karlheinz Deschner: Der gefälschte Glaube, Munich, 1988.; Deschner: Kriminalgeschichte des Christentums, Hamburg, 1986. (1 dio) i 1988. (II dio). 13

45

Kada je u pitanju ontologijski status Isusa i njegova uloga kao spasitelja, situacija je ista. Danas protestanti, ali također i neki katolički teolozi, ne samo da obmanjuju sami sebe kada je u pitanju nesigurnost izvora koji tretiraju povijesnu vjerodostojnost Isusa, nego su i popustljivi i prema bezbrojnim kontradikcijama i anahronizmima u Evanđelju i kasnijem uvođenju paganskih elemenata u kršćansku praksu. Relevantan materijal je u toj mjeri oskudan da znanstvena istraživanja čak stavljaju pod sumnju pitanje da li je Isus ikada bio stavljen na kušnju. U svakom slučaju, postoji nekoliko dokaza o njegovoj smrti, ali nije bilo očevidaca njegove sahrane ili uskrsnuća.16 Ova situacija objašnjava Isus bum u suvremenoj literaturi gdje samo popis literature napisane o Isusu u posljednjih 30 godina broji otprilike 500 stranica. Čak je nesigurna i tekstualna evidencija koja govori o inkarnaciji. U korektnom prijevodu Novog zavjeta nepristrasan čitalac ne bi našao ni jedne reference koja bi upućivala na božansku prirodu Isusovu. Isus i Bog ne tretiraju se identično. U stvari, situacija je suprotna, ne samo u pitanju Golgote, nego generalno. U Evanđelju po Ivanu Isus kaže: Ja se uzdižem do mog Oca i tvog Oca; i stižem do mog Boga i tvog Boga (20:17). Ne trebamo doslovno shvatiti termine kao što su 'otac' i sin; oni imaju alegorički smisao u svim objavljenim religijama. Suprotno ovom backgroundu, danas je moguće razlikovati četiri kristologije u okviru crkava: 1. Većina običnih vjernika, posebno u seoskim sredinama, prakticiraju monoteizam u kojem je Bog više ili manje identičan sa Isusom. Ova antropomorfistička ideja Boga - dijete u jaslama - proizlazi iz naše potrebe za obožavanjem nečega što se mnogo ne razlikuje od nas samih (Ovog Boga je Nietzsche ubio!).

Vidi Weddig Fricke: Standrechtlich gekreuzigt, Person und Prozess der Jesus von Galiläa, Frankfurt, 1986. 16

46

2. U protestantskom svijetu posebice, čak i među svećenicima, Isus se sve manje promišlja kao Bog a više kao čovjek koji je postavio standarde, koji je živio u skladu sa principima bratske ljubavi, kao ganutljiv čovjek koji je uživao ugled i čast, a je li ili nije tako živio postavlja se pitanje nakon što kršćansko-humanistička filozofija nije potvrdila samu sebe kao vrijednost samu po sebi. Osim toga, Isus je u opasnosti da bude sveden na prototip socijalnog radnika u okviru sistema bizarne teologije. 3. Suprotno ovome gledištu, stoji teologija koja dočarava mitskog Isusa, teologija koja traži i nalazi utočište od hermeneutičkih problema u misteriji i misticizmu. U svakom slučaju, ja ovako shvaćam Rüdigera Altmanna kada piše Misteriju noći, u kojoj je Bog (sic) rođen i koji ispovijeda gnosticizam kršćanstva.17 Vjernicima koji pristaju uz ovakvo učenje podastiru se izvori koji već dugo služe samo kao nešto na čemu se zasnivaju mitologije o Bogu, Svetoj majci, Nebeskom svjetlu, Sinu i Spasenju. Teolozi ove provenijencije bez zapreke govore da "Bog potpuno potvrđuje samoga sebe kroz pristojnog čovjeka", ne strahujući od blasfemije govore da "On, Bog, postaje još neko putem inkarnacije".18 4. Na kraju, postoji tendencija koju predstavlja švicarski teolog Hans Küng. Oni hrabro i bez iluzija priznaju krhkost originalnih tekstova, ali ne traže utočište u gnostičkim iluminacijama ili u bizarnoj svjetovnosti. Zapravo, oni nastoje riješiti historijske i ontološke probleme procesom žrtvovanja neodrživih dogmi za nove definicije: Ovo vodi ka Isusu kao biću "od Boga odabranom i ovlaštenom", a trojstvo postaje "Božie otkrivanje u Isusu Kristu putem duha".19 Küng je, štaviše, izvukao jasan zak1jučak svojim priznavanjem da postoji velika razlika između originalnih navoda u vezi sa Ocern, Sinom, i Rüdiger Altmann: Frankfurter Allgemeine Zeitung, prilog od 21. decembra 1985. Hans Waldenfels: Frankfurter Allgemeine Zeitung, 24. novembra 1985. 19 Hans Küng / J. van Ess: Christianity and World Religion: paths of dialogue with Islam, - Hinduism and Buddhism, dio 1., Islam, preveo Peter Heinegg, London, 1987. 17 18

47

Duhom i kasnijih dogmatičnih crkvenih učenja o trojstvu i kako već "postoje različiti kristološki koncepti unutar Novog zavjeta". On priznaje da u Novom zavjetu jedva postoji išta što bi makar iz daleka sličilo doktrini trojstva.20 Ako je realna intencija ove kristologije kazati da Isus nit je začet od Boga, niti je konsubstancijalan s njim, te da božiji duh ne predstavlja božije biće, onda je to musliman, i potvrđuje se navod da su 'muslimani bolji kršćani' - a proizlazi iz toga i stariji kršćani. Samo je u Kur’ânu, kako je to ponovo otkrio Hans Küng, kristologija židovskih kršćana ostala čista. Ovo novo/staro razumijevanje prirode i uloge Isusa budi strahopoštovanje, u kojem je biće poslanika dakako to koje budi strahopoštovanje. Takvo razumijevanje Isusa zahtijeva od svojih predstavnika da objasne zašto ipak i dalje gledaju sami sebe i izjašnjavaju se kao kršćani.21 Po mom mišljenju, ovo uvjerenje morat će se pozabaviti aspektom spasenja i izbavljenja, sa backgroundom kojem je doktrina istočni grijeh, a istaknuto mjesto, muke Isusove. Islam odbacuje ideju istočnoga grijeha zato što je fatalistična, što pretpostavlja ograničenost Božijeg stvaranja i zato što je kontradiktorna principu Kur’âna po kojem niko neće morati nositi teret nečijeg grijeha, specijalno ne cijeli ljudski rod, kroz čitavu vječnost, noseći globalnu odgovornost za postupke Adema i Have. Ideje ovakve vrste oprečne su islamskom shvaćanju Boga.22 Islam ne odbacuje samo potrebu spasenja. On ocjenjuje bogohulnom teologiju žrtvene smrti koja navodi "U smrti na križu u kojoj se akumulirala sva ljudska patnja, Bog preuzima njihove patnje na

Hans Küng: Zeit einem künftigen Dialog zwischen Christen und Muslimen, Univerzitas, Stuttgart, 1984., str. 1351. 21 Hans Küng: Why am I still a Christian?, Edinburgh, 1987. 22 U vezi sa funkcijom originalnog grijeha u crkvenoj historiji, vidi Elaine Pagels: Adam, Eva und die Schlange, Die Theologie der Sünde, Reinbek, 1990. 20

48

samoga sebe da bi spasio njih".23 Teologija ove vrste pretpostavlja da je Bog bio nesposoban spasiti ljudski rod bez stvaranja drugog božanskog bića i njegove patnje. Ova ideja - Boga kao žrtve ljudskog roda koji se digao protiv njega, jednako je oprečna islamskom shvaćanju. S obzirom na ovakve okolnosti, možemo se složiti sa Paulom Schwarzenauom kada upućuje na muslimansko poricanje Isusove smrti na križu kao protest protiv kršćanske ideologije križa općenito.24 Sukladno muslimanskom gledanju na stvari, Juda nije bio taj koji je ubio Isusa, a čak i da je bilo tako kako se njima pričinilo, Isus nije trpio smrt, nego je bio pozvan od Boga i uzdignut na nebo: I kada Allâh reče: 'O ‘Isâ ja ću tebe k Sebi uzeti i k Sebi te uzdići .... (3:55) Šta se doista dogodilo kada je Bog pozvao 'Isâa, niko ne zna uprkos brojnim neautentičnim spekulacijama:25 O njemu oni nemaju znanja pouzdana i samo slijede pretpostavke. A doista, nisu ga ubili, već je njega Allâh uzdigao Sebi, a Allâh je silan i mudar (4:157).26 Imajući u vidu citirani ajet, legendi o Isusu kao čovjeku koji je živio i umro u Kašmiru treba dati mjesto koje joj i pripada.27

Vidi Karl - Alfred Odin: Frankfurter Allgemeine Zeitung, uvodni članak od 4. april 1985.; "France vidi uspon teologije nemoći kao antibožiji koja stalno trpi zbog svoje ojađenosti". Vidi Jean Delumeau: Ce que je crois, Paris, 1985. 24 Schwarzenau, navedeno djelo. 25 Vidi veoma razborit komentar Hamze Boubakeura pod brojem 4:157 u njegovom prijevodu Kur’âna, treće izdanje, Paris, 1985. Također, G. Parrinder: Jesus in the Qur'ân, Oxford, 1977. On ne stavlja naglasak na "on nije ubijen", nego na "oni su", sugerirajući time da bi vanjski tok događaja mogao korespondirati kršćanskom prikazivanju, a u stvarnosti biti sasvim različit. 26 Vidi Muhammed Asad: The Message of the Qur'ân, Gibraltar, 1980., fusnota 171. na 4:157; Jûsûf 'Ali: The Holy Qur'ân, osmo izdanje i Brentwood, 1985., fusnota 663. na 4:157. 27 Andreas Faber - Kaiser: Jesus lebte und starb in Kaschmir, Luzern, 1986. 23

49

Slijedi da je ovo background sigurno najznačajnijem pitanju kakve bi šanse mogao imati kršćansko-islamski dijalog kao imperativ za uzdržavanje svjetskog mira.28 'Nema svjetskog mira bez mira među religijama', tema je predavanja koje je Hans Küng održao u Alžiru, 22. novembra 1988., mada nije znao šta će se desiti dvije godine kasnije u Zaljevu. Njegova nada u 'duh nacija' bazirana je na religijskom razumijevanju - ne samo jedne religije niti sinkretističke mješavine. Urađeni su mnogi od pripremnih radova za oval dijalog, pogotovu se kršćanska strana pobrinula kako za stvari od supstancijalne važnosti,29 tako i za atmosferu koja će pridonositi ovome dijalogu. Ovo uključuje interkonfesionalne sastanke u Cordobi, respektabilne publikacije članova različitih religijskih redova (poput) Michela Lelouga,30 papine godišnje pozdrave muslimaniina povodom završetka mjeseca posta ('idul-fitr), njegov poziv na zajedničku molitvu u Assisi 27. oktobra 1986. godine. Međusobno razumijevanje pretpostavlja da obje strane prihvate jedna drugu sa mnogo tolerancije. A to znači da muslimani ne trebaju optuživati kršćane za politeizam, makar što će, čini se, biti razvodnjen njihov monoteizam. Od kršćana se traži da napuste doktrinu extra ecclesiam nulla salus (izvan crkve nema spasenja) ne samo formalno, kao što se dogodilo u Vaticanu II, nego istinski. Ovo se čini bezizglednim sve dotle dok se katolička crkva drži principa extra ecclesiam nullus propheta (izvan crkve nema poslanika), prihvaćajući Islam kao put spasenja, a ne prihvaćajući Muhammeda kao vodiča na tom putu. Jedna od drugovatikanskih proturječnosti bila je da je Vatikan odlučio

O predmetu kršćansko-islamskog dijaloga, vidi S. M. 'Abdullah: Islam: für das Gespräch mit Christen, treće izdanje, Altenberge, 1990. 29 Vidi: Im Gespräch: Islam und Christentum, Cologne, 1983.; Maurice Borrmans: Wege zum christlich - islamischen Dialog, Frankfurt, 1985. 30 Michel Lelong: Si Dieu l' avait voulu... Paris, 1986. 28

50

priznati muslimane čak 'sa respektom' ali je pažljivo izbjegao bilo kakvu referencu u vezi sa Kur’ânom i čovjekom kojemu je prenesen.31 S obzirom na ovakvo stanje stvari, već možemo pretpostaviti da će razumijevanje u teološkim stvarima vjerovatno biti ograničenog dometa, čemu će osobito doprinijeti tvrdokornost, nefleksibilnost pa, shodno tome, i nepopustljivost pozicija na obje strane. Kao što je Hans Küng rekao u predavanju održanom u Cordobi, nepremostive pozicije su: -

sin božiji, za kršćane;

-

Kur'ân, za muslimane;

-

izabrani narod, za jevreje.

Dakako, oprečnosti su jasne: u centru kršćanstva je osoba, u centru islama je Knjiga, a u centru judaizma je ugovor-zavjet; božija riječ u kršćanstvu pretvorena je u čovjeka, a u islamu pretvorena je u Knjigu.32 Dok traje ovakvo stanje stvari, teološka usklađenost moguća je samo ako kršćanski autoriteti prihvate Küngovo razumijevanje Isusa i prihvate Kur’ân kao Svetu knjigu. Ovo ne znači da nema koristi u ekumenskim dijalozima dok god su nepremostivi aspekti isključeni. Niko ne treba potcjenjivati vrijednost malih koraka i praktičnu vrijednost susreta na humanoj razini, specijalno sa gostima, radnicima ili emigrantima, sve dotle dok se u jednoj strani ne probudi motiv za konvertiranjem na drugu stranu. Dobro je poznata činjenica da muslimani ne mogu konvertirati u kršćanstvo.

Hans Küng: Christentum und Islam, Zeitschrift für Kulturaustausch, Stuttgart, 1985., br. 3., str. 311. 32 Hans Küng: Die Welt, Hamburg, 6. mart 1989., str. 13. 31

51

TOLERANCIJA ILI NASILJE1

Tvrdnja da je islam religija tolerancije par excellence često je neshvatljiva zapadnim promatračima. Pa, ipak, to je istina. Kur’ân ne samo da ističe svojim vjernicima da su prirodne razlike među ljudima po pitanjima boje, bogatstva, porijekla i jezika (vidi 30:22), nego čak opisuje ideološki i religijski pluralizam kao Bogom dan: ...A da je Allah htio, On bi vas sve jedne vjere stvorio, ali je On htio da vas iskuša u onom što vam je objavio. Zato, u dobru se natječite... (5:48). Ovaj temeljni pluralizam je antiteza katoličkoj doktrini extra ecclesiam nulla salus (izvan crkve nema spasenja). Poslanik islama je čak izrekao da će se njegova vlastita zajednica podijeliti u 73 grupe i da će to voditi ekscesivnom pluralizmu. Potvrđeno je i drugim ajetima Kur’âna da ovo držanje prisiljava na toleranciju: A ti reci: 'Istina je od Gospodara vašega, pa ko hoće - nek vjeruje, a ko hoće - nek ne vjeruje! (18:29,) i A da hoće Gospodar Tvoj, na Zemlji bi svi bili vjernici! Pa zar da ti svijet prisiliš da budu vjernici? (10:99) Jasno je da islam ne dozvoljava onu vrstu agresivnog propovijedanja kakvu su prakticirali kršćanski misionari. Čak je Poslanik bio upozoren na ovo: A ti si samo opominjatelj... (11:12)

Poglavlje iz knjige: ISLAM KAO ALTERNATIVA, Murad Hofmann, Izdavač: Bemust, Sarajevo, 1996. god. 1

52

I reci onima kojima je data Knjiga, i neukim: 'Hoćete li primiti islam?' Pa, ako islam prime - na Pravoj su Stazi, a ako se okrenu, pa tvoje je samo da obznaniš. (3:20) Ti reci: O ljudi! Došla vam je evo istina od Gospodara vašega! Ko se drži Prave Staze, taj se doista uputio na svoje dobro njome, a ko krivom stazom krene, na svoju štetu krenuo je. Ja nisam vaš zaštitnik! (11:108) U osnovi razumijevanja intelektualne i praktične tolerancije stoji fundamentalno stanovište u 2:256, stanovište koje je istovremeno i činjenično i normativno: U vjeru nema prisile!!! Ovo znači da je, pošto se vjera odnosi na forum internem, religiozna prisila bezuspješan pokušaj, zapravo je zabranjeno i poduzimanje tako beznadnog pothvata. Iz ovog bi se razloga religijske rasprave trebale provoditi u prijateljskom i miroljubivom maniru, a njihove posljedice prepustiti Bogu. (4:59) Nadalje, Kur’ân u gotovo svim surama bodri čovjeka na razmišljanje, na korištenje snage razuma, te na pobiranje plodova svoga razmišljanja; sve to, umjesto upražnjavanja pukog ponavljanja mehaničkih oblika. Ali šta ako musliman porekne svoju vjeru te postane otpadnik? Islam čak prolazi ovaj test tolerancije, uprkos činjenici da je otpadništvo uvijek kažnjavano smrtnom kaznom, ne samo u srednjem vijeku, nego i u ovome stoljeću, što je slučaj u Sudanu.2 Dogodilo se ovo u vrijeme neodrživog izjednačavanja mirnog napuštanja vjere (ridda) i zločinačke veleizdaje prijašnjih energičnih ratobornika za islam. Sedamdesetogodišnji sudanski teolog Tâhâ Mahmûd Tâhâ smaknut je 1985. po naređenju predsjednika države D. M. 'Al-Numayrija zbog apostazije, među ostalim i zbog pravljenja razlike između vječnih i prolaznih vrijednosti Kur’ânskih regulativa. 2

53

U svakom slučaju, ovu stvar danas određuje sposobnost razuma, gdje ljudi poput Muhammada 'Asada3 i Fathi Osmana osuđuju egzekuciju Tâhâa Mahmûda Tâhâa kao potpuno neislamsku.4 Ovo je teorija. Šta je sa islamskom tolerancijom u praksi? Šta reći palestinskim arapskim teroristima koji vrše napade na avione, putničke brodove i aerodrome? Dakako da fenomen političkog i ideološkog religiozno obojenog terorizma egzistira u mnogim oblastima. Ali ovo nema ništa sa islamom. U najmanju ruku, ne više nego što nasilje nemuslimana ima zajedničkog sa kršćanstvom: pristaše 'teologije oslobođenja' u Južnoj Americi,' sjevernoirski gradski gerilci, članovi njemačke organizacije 'Crvenoarmijska frakcija', francuske 'Neposredna akcija' te talijanske 'Crvene brigade'.5 Evidentno je da postoji fenomen unutarislamske spremnosti na nasilje, kojeg moramo razmotriti. Nije li istina da se u Maroku javno jedenje, pijenje ili pušenje tokom mjeseca ramazana kažnjava zatvorom? Zar nije istina da moralna policija u Saudijskoj Arabiji koristi telefonske pozive da bi provjeravala obavljaju li ljudi namaz u predviđeno vrijeme? Zar nisu alžirski muslimani prakticirali golo nasilje radi prisiljavanja na poštovanje

Vidi M. Asad, The Message of th Qur'an, Gibraltar, 1980., fusnota 45, na 5:33; Muhammed Hamidullah: Der Islam, Geneva, 1968., paragraf 440. 4 Fethi Osman: Islam and the freedom of faith, Arabia, London, Juni 1985., str. 10. i novembar 1985., str. 11. 5 Čini se jasnim, na osnovu instrukcija Vatikana podanicima 1984., da je Katolička crkva postajala zabrinuta glede tendencija da se skrene u nasilje u području 'teologije oslobođenja'. U sljedećoj 'Naredbi za kršćansku slobodu i oslobođenje' 1986., naučna kongregacija je osudila 'sistematičnu zaštitu nasilja, navodno nužnog za oslobođenje' i zabranila kršćanskim aktivistima bilo kakve aktivnosti spojive sa terorizmom. Vidi Martin Kriele: Die linksfaschistische Häresie, Frankfurter Allgemeine Zeitung, 28. maj 1986., str. 11. 3

54

neslužbene zabrane alkohola i pokrivanja žena? Zar u islamskom svijetu ne postoji strah od nemira, nemilosrdnosti, odnosno netolerancije?6 Dakako da ovo ima i teoretsko i praktično zaleđe. Ovdje je važna činjenica da je fundamentalna zapovjed za prakticiranje tolerancije (u drugoj suri, 256. ajet), bila objavljena u kontekstu muslimanskih odnosa sa vanjskim svijetom, zapravo odnosa islama i drugih objavljenih religija. Zato danas mnogi mladi muslimani u svom ophođenju sa istovjernicima stavljaju težište na drugi princip, baziran na osam više ili manje identičnih stanovišta u Kur’ânu,7 u skladu s kojima vjernici imaju pravo 'tražiti da se čini dobro ('al-ma'rûf), od lošeg odvraćati ('almunkar'). U skladu sa sunnetom, musliman ovo čini ako je moguće 'rukom ili jezikom' ili, ako je nemoguće, onda 'srcem'.8 Jasno je da primjena ove instrukcije izvedena iz konteksta može napraviti od muslimanâ čuvare besprijekornosti, uhode i 'članove organizacija za borbu protiv zločina', te ljude koji uzimaju provođenje zakona u svoje ruke spajajući javnog tužioca, suca i ekzekutora u jednoj osobi. Oni koji misle ili, što je lošije, rade na ovaj način krše slijedećih sedam fundamentalnih principa islama: 1.

Kur’ân je institucionalizirao hilâfet - pa, prema tome, i islamsku državu. Ovo znači da se u islamu monopol vlasti pripisuje vladi. Sve dok je država u poziciji da nametne zabranu alkohola, muslimanu nije dopušteno da uzima pravdu u svoje ruke.

2.

Prisiljavanje u stvarima religije rađa licemjerstvo, držanje koje Bog mrzi.

Slimane Zeghidour: La fin de l' islam débonnaire u Le Matin du Sahara et du Maghreb, Casablanca, 24. februar 1991., str. 8 7 3:104, 110, 114; 7:157; 9:71, 112; 22:41; 31:17 8 An-Nawawi: Forty Hadith, treće izdanje, Leicester, 1977., hadis br. 34 6

55

3.

Umnogome duševni stav određuje moralne poslove, tako da se hvale vrijedni poslovi ne mogu prenositi primjenom sile. A Poslanik je rekao: 'Vjera je iskrenost'.9

4.

Kao ho sam pokazao, Kur’ân čak ne traži svjetovnu kaznu za odmetništvo. Kako se onda može određivti kazna za neizvršenje drugih, manje važnih akcija ako za to nema osnove u Kur’ânu?

5.

Najveći dio Kur’ânom zabranjenih radnji ne kažnjava se svjetovnim kažnjavanjem. Nije posao gorljivih individua da ovdje 'red uspostavljaju'.

6.

Islamska država (vidi Integrizam: islamska država) je slobodna; svako nametanje moralnosti, s druge strane vodi u totalitarnu državu.

7.

Nezamislivo je da Bog treba narediti muslimanima da zaštite intelektualni i moralni dignitet nemuslimana i njihovu slobodu savjesti (2:256), a da pri tome želi vidjeti muslimane kao izvršioce prisile.

Rezultat ovog razmišljanja je jasan: Kur’ânski zahtjev za tolerantnošću odnosi se na muslimane same, kao i na njihov odnos vis a vis nemuslimana. Svako treba osigurati da se ono što je ispravno i pravedno provodi u njegovoj okolini - kao član svoje familije, kao šef tvornice, kao čelnik države, ali ne prekoračujući svoju nadležnost. Inače, kao rezultat pogrešnog shvaćanja integrizma, mogli bismo biti svjedoci porasta fašistoidnosti 'islamske' države - Bog to ne dozvoljava makar takve države željele sebe vidjeti kao 'teokratske'.

9

Ibidem, hadis br. 7

56

LJUDSKA PRAVA1

Zapadni svijet se s pravom ponosi svojom historijom ljudskih prava, historijom koja, čini se, od vremena stoicizma zauzima gotovo ekskluzivno mjesto u kršćanskoj kulturnoj sferi. Svakako su osnovne smjernice ovog razvoja i do danas dio općeg znanja svake prosječno obrazovane osobe: -

Velika povelja sloboda iz 1215.,

-

Habeas Corpus Act iz 1679.,

-

Britanski Bill o pravima iz 1698.,

-

Američka Deklaracija o nezavisnosti iz 1776.,

-

Francuska Deklaracija o ljudskim i građanskim pravima iz 1789.

Psihološki, ovo ima dalekosežne posljedice. S jedne strane, obično se predstavlja da zapadni pravni razvoj može ponuditi univerzalne vrijednosti; s druge strane, često susrećemo zapadne pravne eksperte koji drže da je pravna historija ostatka svijeta, posebice islamskog, barbarska, uprkos činjenici što oni o njoj ništa ne znaju. Ovo objašnjava pobjednički marš, u stvarnoj situaciji neobavezne, univerzalne Deklaracije o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija od 10. decembra 1948. godine i dva međunarodna sporazuma o: a) građanskim i političkim, b) ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima,2 koje su, također, ratificirale i mnoge islamske zemlje.

Poglavlje iz knjige: ISLAM KAO ALTERNATIVA, Murad Hofmann, Izdavač: Bemust, Sarajevo, 1996. god. 1

57

Često se previđa istina da je linija ovog razvoja prekidana, uprkos činjenici da bi ovo kidanje uzrokovalo kolaps čitavog zdanja ljudskih prava. Prvo i vjerovatno najvažnije kidanje dogodilo se između američke Deklaracije o nezavisnosti i francuske Deklaracije o ljudskim pravima (Déklaration des droits de l'homme et du citoyen) prije samo nekoliko godina. Naime, za američke čelnike revolucijom se utvrđuju istine ili prava iza kojih bjelodano stoji Bog. Francuski jakobinci su, međutim, shvatili ljudska prava samo u stvarima prirodnih prava (droits naturels.) Ovim je zadat udarac budućnosti zdanja ljudskih prava. Ona će biti stabilna samo ako se fundamentalna prava shvate u skladu sa islamskim gledištem kao prava koja nije stvorio čovjek, nego ih je, jednostavno, otkrio i priznao kao vječno postojeća. Odnos prema ljudskim pravima stoji ili pada sa vjerom u Boga. Oni koji Njega poriču nehotično pripisuju sva prava milosrdnoj ljudskoj prirodi čak i kada varaju sami sebe pozivanjem na navodna 'prirodna prava'. Nikada niko nije mogao izvesti konkretan i generalno uvjerljiv pravni sistem na osnovu promatranja prirode. Oni koji to pokušavaju, zapravo, samo prebacuju ideološke ideje čovjeka u 'prirodu'. U ovim slučajevima je realna vrijednost zakona zaista utemeljena na ugovoru i socijalnom konsenzusu, a ne na prirodi. Rezultati govore sami za sebe: potpisivanje dogovora i deklaracija o ljudskim pravima ni na koji način ne vodi poboljšanju pravne zaštite pojedinca u ateističkim zemljama, napose u komunističkom svijetu. Drugi lom je nastao onda kada su ljudska prava počela u sebe uključivati i prava na upućivanje zahtjeva državi. Kao što je dobro poznato, u proteklom periodu je formulacija klasičnih ljudskih prava bila koncentrirana samo na ograničavanje i prikraćivanje državne moći, Međunarodni dogovor o građanskim i političkim pravima od 19. decembra 1966. godine; Međunarodni dogovor o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima od 19. decembra 1966. godine 2

58

a građanin je dobivao nezavisnost od nečega ili dopuštenje da uradi nešto. Država je sprječavana da uzima poreze, zatvara, razbaštinjuje ili zaplijenjuje po volji. Akcent nije bio na onome što država treba uraditi, nego na onome što ne treba činiti. Odskora, međutim, ljudska prava su formulirana u terminima zahtjeva za državom s punim socijalnim osiguranjem. Država treba garantirati zaposlenost, stan, zdravstvenu zaštitu, čak i ugođaj u prirodi kao i sreću pojedinca. Ovo je dovelo do napuhivanja ljudskih prava i napetosti u državnom sektoru. Oboje može biti opasno po opstanak uzvišenog ideala ljudskih prava kao i po gubitak transcendentalne predaje. U svakom slučaju, istinska ljudska prava su diskreditirana kada naprimjer slušamo govor o 'fundamentalnom pravu' na prestrašivanje ili uživanje u ekstazi izazvanoj drogama. U budućnosti će se držati vjerovatno sasvim drukčijih 'fundamentalnih prava'. Islam odbacuje takve gluposti i nadalje ostaje jedan od najstarijih i najshvatljivijih klasičnih sistema ljudskih prava u svijetu. Za muslimana svako pravo mora sezati unazad do božanskog izvora - Kur’âna ili do sunneta Božijeg poslanika. Islamsko pravo je tipično u svome inzistiranju da osnovna prava ne može određivati čovjek, nego samo može pridonijeti njihovom osvjetljavanju. Nadalje su ljudska prava, od svih pravnih teorija, najpouzdanije temelje pronašla u islamskoj pravnoi teoriji. Uprkos tome, ljudska prava ne zauzimaju osobito istaknutu poziciju čak ni u suvremenoj islamskoj pravnoj literaturi;3 zapravo, kao pravni propisi ne smatraju se ni kao specifična kategorija prava.4 Islamske inicijative za Kur’ânskom deklaracijom o ljudskim pravima ili za modelima konstituiranja islamske države do danas nisu imale presudnog uspjeha, vidi na primjer: A Model of an Islamic Constitution, Islamabad, 10. decembra 1983.; vidi također: General Declaration of Human Rights od tzv. Islamskog sabora za Evropu od 1981. i Declaration of Human Rights in Islam, odobrila Organizacija Islamske konferencije (OIC), 5. augusta 1990. u Kairu, a štampano u Cibedo, Frankfurt, 1991., str. 178 3

59

Ali, bilo bi pogrešno zaključiti da postoji nedostatna pravna zaštita u ovoj sferi. Teoretsko prekratko osvjetljavanje ljudskih prava rezultat je tradicionalnih sistema koji ulaze u sastav islamskog prava: Budući da sva prava bazirana na Kur’ânu u principu imaju isti značaj, literatura obično ne odvaja 'ljudska prava' kao specifičnu grupu, nego o njima govori u kontekstu različitih subjekata - bračnog, krivičnog i ekonomskog prava; islamska poglavlja koja se odnose na prava stranaca najbliža su zapadnim sustavima. Tipičan je islamski pristup po kojem on priznaje da su sva prava, uključujući i ljudska prava, uistinu garantirana samo ako je cjelokupni pravni sistem u dobrom obliku i redu, odnosno da plemeniti cilj pravde može biti jedino realiziran kao nusprodukt obuhvatnog i ispravnog socijalnog sistema. Od pitanja sistematičnosti važnije je suštinsko pitanje: garantira li islam u biti ljudska prava. Srećom, sa zapadne tačke gledišta i očite muslimanske tačke gledišta ne postoji razlika između zapadne i islamske percepcije idealnog odnosa građanina i države. Na temelju Kur’âna sljedeća prava su garantirana: -

život,

-

osobni integritet,

-

sloboda,

-

jednak tretman/nediskriminiranje,

-

sloboda savjesti,

-

brak,

-

legalno saslušanje,

Vidi među ostalim: Joseph Schacht: An Introduction to Islamic Law, Oxford, 1964.; Said Ramadan: Das islamische Recht, Wiesbaden, 1979.; Abdur Rahman I. Doi: Shari'ah: The Islamic Law, London, 1984.; Isam K. Salem: Islam und Völkerrecht, Berlin; Hans Kruse: Islamische Völkerrechtslehre, drugo izdanje, Bochum, 1979. 4

60

-

pretpostavka nedužnosti,

-

nulla poena sine lege (nema kazne bez zakona),

-

zaštita od mučenja,

-

pravo na azil.

Sve ovo je garantirano već 1.400 godina.5 U ovom kontekstu su vrlo interesantne razlike u odnosu na kodeks zapadnih ljudskih prava. Može se navesti nekoliko tačaka: 1. Sporazumi o ljudskim pravima, uključujući evropsku konferenciju o ljudskim pravima od 4. novembra 1950., sadrže formulacije o jednakosti muškaraca i žena, posebice pred zakonom i u braku. Te formulacije muslimanske zemlje mogu ratificirati samo sa rezervom. Islamsko pravo ne diskriminira žene u poređenju s muškarcima, bez obzira na njegov stav da se različito mora tretirati različitim, a ono što je isto mora se tretirati istim. Ovo je osnovni problem: zapadne teorije, jednostavno, poriču legalno primjerene razlike između muškaraca i žena, dok islam odbacuje takvu fikciju (vidi Žena u društvu). 2. U skladu sa islamskim zakonom, za muslimana ne postoji pravo na promjenu vlastite religije bez gubitka. Njegovo preobraćenje bi najmanje konsekvence imalo u pogledu nasljedstva i vjerovatno ženidbe (poništenje ženidbe sa ženom muslimankom), premda ne postoji Kur’ânska odredba za smaknućem odmetnika.6 3. Nemuslimanski građani u islamskim zemljama nemaju isti pristup političkoj funkciji, ali samo dotle dok im to uskraćuje kabinet poglavara države (halifa). (U ovom kontekstu nemusliman ne stoji lošije od američkog građanina rođenog izvan SAD u pogledu predsjedničkih izbora.) U Kur’ânskom zakonu su zaprepašćujuće detaljni propisi kojima se regulira organizacija i zaštita manjina, pripadnika objavljenih religija, a koji govore o beskrajnoj toleranciji ove religije. 6 U srednjem vijeku su odmetnici bili tretirani poput ratnih izdajnika i shodno tome kažnjavani u skladu sa 5:33 5

61

4. Budući da se pogreška suda pravde ne može popraviti, mnoge zemlje bi željele vidjeti smrtnu kaznu ukinutom širom svijeta, barem zato što je zloupotrijebljena na hiljade puta tokom nacističkog perioda i u komunističkom svijetu. Ali, islamski svijet se ne može pridružiti njima zato što je smrtna kazna predviđena Kur’ânom za tri prestupa - za veleizdaju, ubistvo i razbojništvo. Ne postoji obaveza provođenja takvih kazni bez obzira na okolnosti, ali ipak općenito brisanje smrtne kazne iz knjiga nije moguće u islamskim zemljama. 5. Sličan, hvala Bogu jedino formalan problem, predstavlja ropstvo, prezreno širom svijeta, zato što ga je izvjesno vrijeme Kur’ân tolerirao kao dio egzistirajućeg ratnog prava. Nemuslimanski ratni zarobljenici postajali su kmetovi sa konkretnim pravima i dužnostima, a ne materijalizirano istinsko roblje koje je u skladu sa rimskim zakonom bilo tretirano poput pokretne imovine. Međutim, Bog je u mnogim Kur’ânskim surama sugerirao da je oslobađanje robova, odnosno ratnih zarobljenika osobito vrijedan čin. Kur’ân je sam, shodno tome popločao put za ukinuće ropstva. Mada se čini da se posljednji ostaci ropstva u nekim dijelovima svijeta i dalje održavaju, kao što bi se moglo zaključiti iz privremenog službenog ukinuća u Mauritaniji - muslimanski svijet danas sigurno ne želi braniti ovu historijsku instituciju, osim u nastojanju da održi tekst Kur’âna u cjelini. Budući da Bog govori pohvalno o oslobađanju robova i budući da je to značilo de facto ukinuće ropstva, danas barem treba dopustiti ugovorno odricanje toga, kao što to stoji u članu 8. Deklaracije UN o ljudskim pravima i članu 4. Međunarodnog dogovora o građanskim i političkim pravima. Na kraju, vidimo da ne postoje esencijalne kontradiktornosti između islamskih i zapadnih učenja o ljudskim pravima. Naprotiv, islam je (komplementarni) sistem ljudskih prava.

62

MUSLIMANI IZMEĐU OKCIDENTA I ORIJENTA1

I Ja sam Nijemac, i musliman. Može izgledati glupo od mene što sam ponosan što sam Nijemac - jesam li ja izabrao svoje roditelje? Ustvari, ja dugujem mnogo toga činjenici što sam odrastao u njemačkoi kulturi i s njemačkim jezikom: oboje su alatke za rješavanie problema, da tako kažem. Pa ipak, meni je uistinu veoma drago što sam musliman. Bilo bi također glupo za mene da se osjećam ponosnim što sam musliman - jesam li ja izabrao islam, ili, nisam li ja bio izabran od Allaha te'ala da se vratim u Njegovu vjeru? Konsekventno tome, ja se osjećam u muslimanskom svijetu kao kod svoje kuće. Ustvari, kad god nisam tamo, osjećam žal za Mekkom. Jesam li ja raspet između dvije kulture i dva načina ponašanja? Ima li nešto čudno vezano za zapadnog muslimana? Je li nemoguće biti okcidentalan po rođenju i odgoju i istovremeno biti musliman? Ja mogu zanijekati sva ova pitanja: islam se od samog početka smatrao univerzalnom religijom, važećom za sva vremena i prostore. Zašto bi se inače poslanik Muhammed, mir neka je na njega, obraćao svim vlastodršcima Arabije, čak i prije osvajanja Mekke, pozivajući ih da prime islam? Zašto bi se prvi muslimani razasuli po svijetu kao dim iz zapaljene šume? To je bio početak globalizacije islama koja tek sada, u 20. i 21. stoljeću, postaje stvarnost. Kada prisustvujem godišnjoj konferenciji egipatskog Visokog islamskog vijeća susrećem muslimane iz Japana, Ukrajine, Venecuele i Kolumbije, Kanade i Argentine, Predavanje održano u IRCICA-i, Istanbul, 9. maja 1998. godine. Prijevod objavljen u: ZAPAD I ISLAM - KA DIJALOGU, Ekmeleddin Ihsanoglu i gostujući predavači u Centru IRCICA, prijevod s engleskog: Enes Karić i Ahmet Alibašić, Izdavač: ElKalem, Sarajevo, 2001. god. 1

63

Koreje i Finske, Švedske i Južne Afrike. Kulturni pluralizam je takav da sam jednom nabrojao četrdeset sedam različitih kapa, odnosno četrdeset sedam različitih načina na koje su muškarci pokrivali svoje glave. Ove nacije se nikad ne smatraju islamskim zemljama. Ali, da li je Iran ikad smatran potencijalno islamskom zemljom prije negoli je postao muslimanski, ili Afganistan, ili Turska, ili Maroko, ili Indija? Ako su one mogle postati muslimanskim zemljama nakon što su stoljećima bile kršćanske ili hinduske ili zoroastrejske, zašto to jednog dana ne bi mogla Danska ili Portugal? Da, naš Poslanik je bio Arapin iz hašimijskog klana plemena Kurejš, i Kur'an je formuliran u dijalektu tog regiona. All to ne znači da je Allah arabofon ili da je, da bi neko postao stvarni musliman, nužno da postane hidžaski beduin iz 7. stoljeća. Islam i Okcident nisu nespojivi kao takvi. Ali odnos između njih nije ni jednostavan ni lahak. Ustvari, neki moji prijatelji muslimani u Njemačkoj, Britaniji, Francuskoj ili Sjedinjenim Državama odbacuju zapadnu civilizaciju - njeno dobro i zlo, čak je demoniziraju, kao kulturu kafira, u kojoj ljudi žive u stanju modernog paganizma sličnom onom starog džahilijjeta. Za njih je ona carstvo Velikog satane, kako je to kazao ajatollah Homeini. Nasuprot tome, drugi su praktično očarani sve i jednom osobinom okcidentalne kulture. Ovo posebno važi za arapske, pakistanske, egipatske, marokanske, tuniske i libijske studente na Zapadu kao i za drugu generaciju djece muslimanskih imigranataradnika. Mnogi od njih su spremni asimilirati svaku osobinu zapadne civilizacije u potpunosti, do granice kad ostaju biti samo "kulturni muslimani", koji više uopće ne prakticiraju islam već se odaju zavodljivom potrošačkom raju zemalja u koje su imigrirali. Dovoljno iznenađujuće, obje grupe mogu ponuditi relativno dobre argumente u odbranu svojih oprečnih pozicija. II

64

Oni koji odbacuju Zapad ukazuju da je zapadna povijest serija jedinstvenih katastrofa od početka takozvanog prosvjetiteljstva. Od kraja 17. stoljeća, takozvano doba razuma je osvanulo u Evropi koja je do tada patila pod mračnjaštvom i tiranijom korumpiranog svećenstva. Vodeći umovi toga doba - Descartes, Hume, Kant, Voltaire, Goethe, Frederick II - nisu zagovarali ateizam kada su se distancirali od kršćanske dogme. Kao "deisti" - ljudi koji nisu vjerovali u božansku narav Isusa niti u Trojstvo - oni su u osnovi afirmirali ono što muslimani nazivaju tevhidom. Oslobađajući ljude od uskih nazora njihovih crkava i pripisujući supremaciju ljudskom umu oni nisu imali namjeru širiti ateizam. Ali to se na koncu - neizbježno - desilo. Već na kraju 19. stoljeća Nietzche je bio u stanju proglasiti "Smrt Božiju", dok je ideologija marksizma postala i zvanično ateistička. Ovo je bilo neizbježno jer su ljudi tokom i nakon prosvjetiteljstva počinili širk promovirajući čovjeka kao konačno mjerilo svih stvari. Od tada, Okcident karakteriziraju ili implicitna deifikacija države (ljudi kolektivno) ili implicitna deifikacija čovjeka (pojedinca). U tom smislu, šovinistički nacionalizam, fašizam (uključujući nacizam), komunizam i liberalizam bez granica su svi tipično zapadni. Ovo je prvi region i kultura u svjetskoj povijesti koja je postala agnostična i u teoriji i u praksi. Zapad je u potpunosti izgubio svoja transcendentalna sidra. lako još uvijek profitira od svoga kršćanskoga naslijeđa, on više nije kršćanski u pravom smislu riječi. Posljedice su dramatične. Na majicama možete pročitati perfektnu formulaciju savremene hedonističke filozofije: "Ja želim zabavu. SADA!" Jednom kada se potpuno osjetilnom zadovoljstvu individue dodijeli status najvećeg društvenog prioriteta, ekonomski zakoni sasvim prirodno počinju sve dozvoljavati. Okcidentalna civilizacija danas je uistinu sva usredsređena na problem maksimalizacije dobiti i optimalizacije proizvodnje. Ironično, u tom procesu, ljudska bića su reducirana samo na iracionalne faktore od kojih se samo može očekivati da poremete proizvodnju, statistiku i kibernetiku. Na taj način oslobođeni zapadni čovjek gubi svoj dignitet dok navodno "ostvaruje samoga sebe".

65

Dramatične su i posljedice na moralnom planu. Masovna potrošnja, promovirana od strane medija, ruši tabue jedan iza drugog. Danas, "sve prolazi" je operativan slogan. U procesu goli materijalizam podriva porodicu. U SAD, trenutno, samo 15% svih brakova imaju šansu da traju. Stotine hiljada žena izabiraju da budu "samohrane majke". Može li iko pretpostaviti šta de se desiti kada tako mnogo emotivno poremećene djece bez očeva postanu dio društva? Žene tvrde da "ostvaruju i određuju sebe" kada se odlučuju za smrt svojih nerođenih beba abortusom. Razlika u odnosu na džahilijjet je u tome što se danas i muški potomci abortiraju. Pornografija je postala sveprisutna: treba vam dvije minute da prelistate trideset ili tako nešto dostupnih vam televizijskih programa na svom televizoru. U tom kratkom periodu, u prosjeku ćete vidjeti nekoliko ubistava i jednu golu ženu na svom ekranu. Za zapadnog čovjeka vrijeme je novac, a život je kratak. Oni zato traže instant zadovoljenje, intenzivirano drogama. Ako držite da cigarete, alkohol i internet također uzrokuju ovisnost, zapadna kultura je prva kultura u povijesti koja je postala strukturalno ovisna. Svakako, droge i tržište seksa vode kriminalu. Trenutno, jedini veliki gradovi gdje su ulice relativno sigurne jesu muslimanski gradovi kao što su Kairo i Istanbul. U mnogim mjestima na Zapadu bolje vam je ostati u kući nakon spuštanja noći. Zapad - uprkos tako velikoj nevolji - sebe nudi kao obavezujući model za sve druge nacije. Kulturama koje ne žele imitirati Zapad se prijeti marginalizacijom. Ovo je bila istinska poruka kada je Francis Fukuyama 1991. g., nakon kolapsa Sovjetskog saveza, obznanio "kraj povijesti". To je značilo da je takozvani "projekat modernizma", još poznat i kao "američki način života" ili kao "Macdonaldizacija", vrhunac civilizacije, nenadmašan, za sva vremena. Za takve ljude, svijet budućnosti će biti podijeljen samo na stalno napredujući Zapad i ostatak svijeta. Samuel Huntington je čak predvidio i krvave sukobe između dva carstva. Ovu aroganciju koja zaustavlja dah muslimani nazivaju "kulturnim imperijalizmom". To je pogrešno ime jer ne postoji veliki master plan iza toga već vječiti tinejdžer od genija zvani Bill Gates.

66

Ipak, kao rezultat, tehno-kulturna globalizacija čiji smo svi svjedoci funkcionira kao nereligijski, ideološki produžetak kolonijalizma. Pogledajmo sada pažljivo na povijest tog čudesnog, samoimenovanog centra racionalnosti, prosvijećenog zapadnog svijeta. Od 18. stoljeća, za razliku od velikih ideala izgovorenih i izvoženih, ono što otkrivate u smislu stvarnog ponašanja je veoma uznemirujuće: trgovina robovima i aparthejd; dva divlja svjetska rata; staljinistički masakri i nacistički holokaust; etničko (u stvarnosti vjersko) čišćenje u Bosni; atomski napadi protiv civila u Hirošimi i Nagasakiju. Ove katastrofe su najkrvavije koje je svijet ikada vidio. Ali čak i kada zapadni narodi nisu bili u ratu jedni sa drugima, oni su se ponašali nasilnički: protiv prirode, i protiv flore i protiv faune, životinja i biljaka, i minerala – do tačke na kojoj uništavanje resursa i ekološke katastrofe, kao što je zagađivanje zraka, prijete opstanku čovječanstva. Nijedno od prekoračenja koje sam spomenuo nije se desilo u muslimanskom svijetu. Pa ipak Okcident, uprkos takvoj povijesti, zahtijeva od ostatka svijeta da slijedi njegov primjer i da zaniječe ne samo postojanje već i mogućnost alternative. Sada ćete možda razumjeti zašto sam jednu svoju knjigu objavljenu 1992. god. nazvao Islam kao alternativa. Jer postoji mnogo dobrih razloga za kritiku Zapada. III Ali postoji također i mnogo dobrih razloga za prihvaćanje tog istog Zapada - u najmanju ruku tamo, i samo tamo, su razvijene metode i procedure za efektivnu zaštitu građana od zlostavljanja od strane njihovih vlada. Govorim o demokratiji i vladavini prava. Tamo, i nigdje drugdje, siromaštvo je skoro iskorijenjeno. Tamo, i samo tamo, nauka uključujući medicinu - se razvijala gigantskim koracima i otkrićima. Ovo što govorim je istina, all žalosno, jer ista ta događanja su se trebala dešavati u muslimanskom svijetu, kao što je i bilo kad su u pitanju umjetnosti i znanosti tokom abbasijskog perioda i u Andaluziji. 67

Također, u političkom domenu, razvoj sličan onom zapadnom se mogao odviti u islamskom svijetu jer prema Kur'anu svaki musliman je slobodan čovjek - on je čak halifa, i zato što su društveno blagostanje, jednakost i pravda islamski principi, također. Stvarnost je, kao što svi znate, razočaravajuće drugačija. U tolikoj mjeri da je Muhammed el-Gazali čak primijetio da ima mnogo islama na Zapadu (uprkos rijetkosti muslimana tamo) i malo islama u muslimanskom svijetu (uprkos brojnim muslimanima u njemu). U istom smislu, Muhammed Asad, najvažniji zapadni muslimanski znanstvenik ovog stoljeća, rekao mi je da je bio sretan što je musliman postao u mladosti, daleke 1926. g.; s obzirom na stanje muslimanskog svijeta, možda kasnije ne bi našao svoj put do šehadeta. Dopustite mi da ilustriram neke od apsurda koje otkrivate kada uporedite Okcident i muslimanski Orijent: a) Kur'anska objava je počela naredbom: Iqra! (Čitaj!). Muslimani bi trebali biti Ahlu-l-kitab (Narod Knjige) - par exellence. Pa ipak, nepismenost je danas tipična za muslimanske zemlje i praktično ne postoji na Zapadu. b) Muslimani bi trebali imati najrazvijeniju društvenu svijest zahvaljujući sadaki i zekatu. Uostalom, musliman ne može otići na hadždž dokle god njegove komšije pate od siromaštva. Pa ipak, razlika izmedu bogatih i siromašnih u muslimanskim zernljama je generalno užasna. Prije odlaska na prvorazredne večere u svojstvu njemačkog ambasadora, moja žena se ponekad žalila da ne može parirati lokalnim gospođama u broju smaragda, rubina i dijamanata. Tješio sam je objašnjavajući joj da mi individualno nismo bogati kao ovi individualno bogati lokalni ljudi jer smo predstavljali bogatu zemlju, dok je njihova zemlja bila siromašna. Apsurd, ali istina. U Njemačkoj nezaposlena osoba prima veću pomoć za nezaposlene nego neko ko radi u tekstilnom pogonu u muslimanskom svijetu. c) Na Zapadu, ako pomognete nekoga u zvaničnom svojstvu jednostavno zato što vam je rođak, možete biti suđeni za korupciju. U muslimanskom svijetu, međutim, nepotizam se smatra vrlinom - kao da 68

dobra namjera pružanja pomoći svojoj familiji opravdava nepravdu prema drugima. U stvarnom životu, nepotizam dovodi do situacije gdje su mnoga značajna mjesta u državi, ekonomiji, pa čak i u nauci, prepuštena nekvalificiranim ili manje dobrim osobama. Takva zemlja nikada ne može prevazići određeni stupanj razvoja i vječno će ostati ispod svojih stvarnih mogućnosti. Ovo je ekonomska cijena korupcije koju svi moraju platiti. d) U praksi muslimanske povijesti, vrhovni autoritet Allaha ta`ala se nekako reflektirao na izvanredni autoritet pridavan očevima, starijoj braći, policiji i, svakako, učiteljima i alimima. Ovo je, kombinirano sa nesretnom doktrinom taklida (slijepog slijeđenja), proizvelo nekreativni imitirajući mentalitet. Postizanje vrhunskih rezultata u znanosti podrazumijeva strukturalni skepticizam. Njemački pjesnik je lijepo izrazio ideju kada je napisao da "svako mora naučiti/steći ono što naslijedi da bi ga stvarno posjedovao". e) U muslimanskoj povijesti, znanosti adaba (humanističke znanosti) su zadobile prestiž u odnosu na prirodne znanosti. Kao rezultat, islamski svijet je izgubio svoju tehničku superiornost nad Zapadom. Ova dekadenca je isprovocirala kolonijalizam koji je ubrzo uslijedio. Dekadenca nije bila rezultat već uzrok kolonizacije. Čak i danas, ako ostavimo po strani pakistanskog profesora Abdussalama, kadijaniju, još nema nijednog muslimana da je dobio Nobelovu nagradu u prirodnim znanostima, uključujući medicinu. Od Ibn Sinaa, muslimani se još uvijek sa drugima natječu samo u poeziji i prozi. f) Više od pola čovječanstva su žene. Prema pravima i statusu koji im daje Božija riječ, žene ne bi trebale biti tretirane kao de facto drugorazredni građani već kao komplementarni partneri muškaraca, u skladu sa ulogom koju su igrale tokom Bitke na Uhudu, naprimjer, ili u skladu s ulogom koju je igrala Hatidža. Nasuprot tome, formulacija erridžalu qavvamune `ale-n-nisa' (En-Nisa', 34) se interpretira od strane muškaraca u stilu najbolje macho mode i duhu džahilijjeta, tako da im ona osigurava superiorni status nad ženama. Tako su oni eliminirali žene iz javnog života i reducirali ih na nepismene maloljetnike od kojih se, međutim, očekuje da odgajaju njihove sinove kao prave muškarce. 69

Ova diskriminacija protiv žena uzrokuje duplu štetu: prvo, imidžu islama širom svijeta, i drugo, šansama razvoja muslimanskih društava. To je neka vrsta samo-sakaćenja. Muslimanske žene trebaju savjetovati svoje muževe da se upravo citirana kur'anska formula može, i mora, čitati kao: "Muškarci su zaštitnici ženama", što znači da muškarci nisu iznad žena - oni se moraju postaviti ispred njih, ako zatreba, u odgovornosti, ne u zapovijedanju. g) U nekim muslimanskim zemljama čini se da postoji neograničena ponuda samo sljedećeg: sunca, pijeska, djece i vremena. Interesantno je vidjeti da zapadnjaci - koji vrijeme smatraju novcem nikad nemaju vremena. Njihovi životi se, čini se, konstantno ubrzavaju. Nasuprot tome, orijentalni narodi, čini se, imaju uvijek vremena. Zato se i ne osjećaju krivima kada trače vrijeme drugih ljudi svojim strašnim kašnjenjem. Na Zapadu, vozovi kreću, naprimjer, u 9:14 ili 9:16. U muslimanskom svijetu oni često kreću nekad ujutru, a nekad popodne. Kumulativni gubitak uzrokovan nedostatkom tačnosti je enorman. Je li gubljenje vremena prihvatljivo u islamu? h) Nijemci imaju tendenciju da budu perfekcionisti - što uvijek i nije vrlina - i zato uče automehaničare iz muslimanskog svijeta da Mercedes i Volkswagen opremaju i servisiraju perfektno. Međutim, kada se ovi mehaničari vrate kući, bivaju ismijani zato što se trude nizašto. Koga briga da li će auto ići u svojoj devetoj godini ako će ići sutra? To je logika ljudi koji ne razumiju da se vrijednost mašine ne mjeri njenom kupovnom cijenom, već time koliko košta za svoga trajanja. i) U mojoj zemlji, ako neka osoba treba biti uhapšena, ona prvo od policajca traži da pokaže identifikacijski dokument, a onda pita za nalog za hapšenje. Službenik potom obavještava uhapšenu osobu o njegovim pravima: kako da se brani pred sudom, i kako da bude oprezan sa stvarima koje priznaje. Na samom sudu, šanse vlade da dobije slučaj su statistički manje od onih individualnog branioca. Ako je bilo zastrašivanja - o torturi ne možete čuti - slučaj se obustavlja a policajci uključeni u slučaj bivaju progonjeni na više načina, uključujući medije. Osnovna ljudska prava su također zagarantirana strancima, 70

muslimanima i drugima. Muslimani mogu tužiti, i pobijediti, da im se dozvoli da grade džamije i da koriste munare za pozivanje na namaz. Oni mogu tužiti, i pobijediti, kako bi izdvojili svoje djevojke iz miješanih sportova. Muslimanke mogu tužiti, i pobijediti, poslodavce koji osporavaju nošenje islamske odjeće. Pitam se da li ovaj opis odgovara i za jednu muslimansku zemlju. j) U mojoj zemlji, kao i u praktično svim zapadnim zemljama, odvijaju se regularni politički izbori na kojima je dozvoljeno učešće vjerskih stranaka. Nema potrebe za strane promatrače. Glasačke kutije su prazne kad se donesu na glasačko mjesto. Niko se ne usuđuje kupiti glasove. Glasove prebrojavaju predstavnici svih stranaka na glasačkom mjestu, a ne službenici Ministarstva unutarnjih poslova. Imajući u vidu da uvijek ima potencijalnih glasača koji su odsutni, bolesni ili su umrli, nikad procenat izlaska birača na izbore ne dostiže 99%. Vlada koja izgubi prepušta vlast onoj novoizabranoj. Ostavljam vama da sudite o tome koje još zemlje slijede takve procedure. IV Ako se sjećate kako sam bio kritičan vis-a-vis Zapada malo ranije i kako cijenim isti taj Zapad sada, možete se upitati da li ja uopće govorim o istom fenomenu. Da, govorim. Okcident je jednostavno veoma raznovrsna kombinacija onoga što je zastrašujuće pogrešno i onoga što je zadivljujuće dobro. Prema tome, muslimani ne smiju Okcident smatrati alternativom, koju se mora uzeti ili ostaviti. Odbiti ili kopirati je lahko. Izabrati je teško. Ali mi moramo biti selektivni, s obzirom na ono što sam do sada opisao. U pravljenju pravoga izbora, jedna od poteškoća je što prividno bezazlene naprave - kao što su automobil ili mobilni telefon - mogu imati dalekosežne ideološke ili moralne posljedice. Prema tome, kada dodirujete zapadnu tehnologiju prstom, moguće je de ćete biti povučeni za cijelu ruku. Dijelom, all samo dijelom, to je tako Jer je zapadna tehnologija izrasla iz specifične civilizacije sa njenim specifičnim 71

nereligijskim i nemoralnim pretpostavkama. Automobil predstavlja fundamentalnu slobodu kojoj zapadni čovjek teži, uključujući slobodu od roditeljskog nadzora. Mobilni telefon ostvaruje san o neprekidnoj pristupačnosti. Ali on također prikriva da li je žena kući ili nije kada je njen muž nazove. Neke mašine su konstruirane tako da uvijek moraju raditi, što implicira da ljudi moraju biti njihove tehničke sluge uvijek, bilo da je ramazan ili ne, vrijeme namaza ili ne. Druga poteškoća koju muslimani susreću na Zapadu proistječe iz činjenice da islam nije samo religija već i civilizacija. To mnogo ne znači ako osoba živi u muslimanskom svijetu osim ukoliko neko, u skladu sa istinskim vehabijskim duhom, ne pokuša eliminirati određene inovacije koje su prihvaćene od strane muslimanskih društava i postale tradicijom, kao što je kult muslimanskih "svetaca" koji su se razvili oko turbeta: npr., turbeta Sejjide Zejnebe u Kairu i onih na periferiji Damaska. Na Zapadu, problem je drugačiji. Tamo muslimani moraju odlučiti da li je ono što rade ili ono što se od njih traži da rade islamsko, i ako jeste, da li je to dio njihove religije ili samo muslimanske kulture. Ako je pitanje vjere, mi ne možemo niti ćemo praviti kompromise. Prema tome, kada kupujemo hranu, potrošit ćemo mnogo vremena provjeravajući da li pakovanja suhe supe sadrže svinjetinu. Nastavit ćemo se boriti za pravo na halal klanje i za pravo da svoje mrtve ukopavamo na svoj način. Ovo se može činiti da je od sekundarnog značaja, kao i ezan, također. Međutim, kada počnemo praviti kompromise po pitanjima Šerijata, stajemo na klizavu kosinu. Gdje je kraj popuštanju? Nema islamske odjeće za žene? Nema posta za vrijeme vojnih manevara? Nema namaza na radnom mjestu? Neke zapadne vlade se uistinu nadaju da de se imigrantska muslimanska populacija sada njih 2,7 miliona u Njemačoj, naprimjer - asimilirati do tačke kada će stvarati malo problema kao i kršćanski radnici iz Španije ili Italije. Ako bi se to desilo, muslimani bi izgubili svoj identitet i tako svoju šansu da doprinesu nešto suštinsko ispravljanju zapadnih kulturnih nedostataka. Naša politika mora biti ne ona asimilacije već normalizacije. Muslimani ne moraju nestati iz vida da bi bili prihvaćeni sa svojim pravom da budu drugačiji. Na drugoj strani, možemo praviti kompromise u domenima koji su jednostavno produkti civilizacije ili 72

koji se tiču neobavezujućih dijelova Sunneta. Prema tome, mi ne moramo jesti sa čaršafa na podu, ili čistiti svoje zube misvakom ako imamo vode, četkicu i zubnu pastu. Možemo jesti nožem i viljuškom, objema rukama, s obzirom da na taj način ne dotičemo hranu lijevom rukom. Ne moramo oblačiti galabiju ili thawb. Niti moramo škropiti svoj jezik arapskim riječima. Drugim riječima, ne moramo se preobraziti u Arapina iz 7. stoljeća da bismo bili dobri muslimani. Islam nije arapska religija niti religija samo za Arape. Prema islamskom pravu, kao muslimani na Zapadu, dozvoljeno nam je, čak nam je obaveza, da poštujemo lokalni zakon, sve dok nam dozvoljava da obavljamo svoje osnovne vjerske dužnosti. Muslimani su uvijek tako postupali kada su živjeli izvan daru-l-islama. Prisustvo islama u stranim zemljama je uvijek bila prednost za našu vjeru. Danas, muslimani na Zapadu mogu čak islamu učiniti ogromnu uslugu pomažući mu da nanovo otkrije i oživi svoje demokratsko naslijeđe. Hulefai-rašiduni su bili izabrani, svaki na svoj način. U slučaju Ebu Bekra vodila se otvorena debata o tome da li prvi halifa treba biti iz redova ensarija ili iz reda muhadžira, i da li bi to trebao biti Ebu Bekr ili Omer. Nigdje u svijetu vladari nisu bili birani tako demokratski tako rano. Muslimani ne samo da trebaju učestvovati u zapadnim izborima, oni trebaju izborne procese prihvatiti kao dio islamske baštine. Također, muslimani danas mogu razumjeti da šura kao dogovaranje između vlade i cijelog stanovništva zahtijeva parlamentarno zastupanje i da treba voditi do rezultata koji su obavezujući za vlast. Ovo, također, je dio islamske baštine. Možemo se prisjetiti da je prije Bitke na Uhudu Poslanik, mir neka je na njega, protiv osobnih zlih slutnji, postupio po odluci većine o načinu odbrane Medine. Potpuno razumijem sumnje vezane za termin "demokratija", s obzirom na ideološku tvrdnju o "suverenitetu" naroda, a ne Allaha - kao i zbog uloge zapadnih demokratija u eri kolonijalizma. Ako je riječ neprihvatljiva, govorimo, kao šejh Nahnah u Alžiru, o "šurokratiji". Ono što je bitno jeste da mi muslimani, na Zapadu, kao i moderna egipatska i jordanska društva i pokret En-Nehda u Tunisu sa svojim šejhom Ganišijem, jasno podržimo mehanizme koji će omogućiti

73

periodično obnavljanje vlada i njihovu kontrolu dok su na vlasti, tj. demokratiju u prvotnom značenju riječi. V Spomenuo sam da muslimani imaju mnogo toga važnog da doprinesu budućnosti Zapada pomažući mu da prevazide moralnu i društvenu krizu u kojoj se nalazi. Ja sam potpuno ubijeđen da će Zapad ili naučiti od islama da ponovo poštuje neke osnovne vrijednosti koje su tamo nedavno zaboravljene, ili će ga nestati u metežu. Vi možete živjeti protiv božanskog reda stvari neko, ali ne cijelo vrijeme. Dozvolite da rasvijetlim dvanaest potencijalnih doprinosa koje islam može učiniti ne za farbanje Zapada u zeleno već za njegovo ozdravljenje: 1.

Zapad pati od rasnih predrasuda posvuda. Islam nije uspio eliminirati taj porok u cijelosti. Međutim ne postoji druga religija koja je polučila i približno tako dobre rezultate u borbi protiv rasizma. Islam je daltonistička religija, ako je takva ikad postojala.

2.

Zapad, uprkos kršćanskoj naredbi "voli svoga komšiju kao samoga sebe", definitivno pati od hladnoće društvenih odnosa. Neki ljudi nemaju čak ni kontakta sa svojim komšijama. Muslimanski Ummet i muslimani na Zapadu demonstriraju onu toplinu, prijateljstvo i spremnost za pomoć koji tako nedostaju zapadnoj djeci.

3.

Mladi na Zapadu mrze hijerarhije u svim domenima, uključujući njihov posao, njihovu crkvu i porodicu. Islam je pluralističan i čak ne poznaje sakramente koje svećenici trebaju vršiti. Nema pape u islamu. Bez mogućnosti posredništva, direktno se obraćajući Allahu na svom molitvenom prostiraču, musliman je najoslobođeniji vjernik koga se da zamisliti. I emancipacija je "in" (tu)!

74

4.

Zapad slavi racionalnost. MeĐutim, uistinu su dogme kao što su: Istočni grijeh, Trojstvo, Božansko utjelovljenje, te koje islam izdvajaju kao najracionalniju religiju. Nije li to jedina religija čija Sveta knjiga konstantno poziva ljude da misle, promatraju i razmišljaju?

5.

Muslimani su po prirodi trezveni ljudi, uvijek "spremni da se pojave pred svojim Gospodarom ili da odvezu kući pijane nakon zabave. U svjetlu ovisnosti koja vlada Zapadom, muslimani su jedina nada za drogama zagađene četvrti, bilo u Los Angelesu ili Johannesburgu.

6.

Nijedno društvo ni država ne mogu dugo preživjeti raspad porodice. Ako se porodica raspadne, društvo će se raspasti. U regionu gdje se samo homoseksualci, čini se, bore za opstanak braka kao institucije (za sebe), muslimanski cilj zaštite porodice postaje esencijalan.

7.

Zapadne žene teže odbrani svoga digniteta. U njihovom procesu emancipacije, natječući se sa muškarcima i kopirajući ih, one su možda dobile radna mjesta i ekonomsku nezavisnost. Međutim, one nisu uspjele zaštititi svoj dignitet. Žene na Zapadu ostaju biti seksualnim objektima kao i dosad, kao što će svako natjecanje ljepote demonstrirati. U tom kontekstu, muslimanke demonstriraju kako da efektivno zaštite svoj ženski dignitet.

8.

Ljudi na Zapadu su pod stalnim stresom i trebaju psihijatrijsku pomoć. Namaz, muslimanova regularna veza sa Bogom, mnogo je efektivnija u liječenju osjećaja otudenosti i usamljenosti od kojih pati moderni čovjek.

9.

Kako zapadna društva stare, ogroman kapital se našao u rukama udovica i prezasićeni kapitalistički sistem je u opasnosti da izgubi svoju vitalnost. Sigurnost se najviše cijeni i postoji osiguranje od svakog mogućeg rizika, uključujući rizik od blagoslova djeteta. Islam pomaže u zaštiti i očuvanju poduzetničkog duha insistirajući da 75

kapital bude korišćen ne za fiksnu dobit, već na način podjele dobiti i gubitaka. 10. Istovremeno, islam može nanovo upoznati Zapad sa svojim dugo zamagljenim ciljem postavljanja interesa čovjeka u centar ekonomske politike, tražeći da društvenoj pravdi i ljudskom dignitetu bude dat primat pred ekonomskim ciljevima. 11. Zapadni čovjek je sve svjesniji rizika unošenja pogrešnih vrsta hrane. Oni bi mogli otkriti da su muslimani cijelo vrijeme bili u pravu odbijajući da jedu nezdravo meso svinja. 12. U svojoj narastajućoj brizi za zdravlje zasnovano na kontroli težine i dijetalnim principima, zapadnjaci bi mogli otkriti islam i njegov stub - ramazan kao uistinu veoma modernu stvar. Ovo je dvanaest individualnih doprinosa koje muslimani mogu učiniti u smislu liječenja zapadnog društva. Oni pojedinačno možda neće imati velikog utjecaja, ali prihvaćanje ovih muslimanskih ubjeđenja i stavova u totalitetu bi bilo jednako društvenoj i moralnoj revoluciji. Međutim, neko može ustvrditi da neke od ovih odlika nisu isključivo muslimanske. To je tačno, ali dekristjanizacija Evrope - ne i Sjedinjenih Država - je dostigla tačku gdje kršćanstvo više nema nikakve šanse da izvede moralnu revoluciju neophodnu za spasenje samog Zapada. Niti je to u stanju izvesti bilo koja vještačka "religija" kakav je moderni šamanizam. Samo djelimična islamizacija Zapada mogla bi dovoljno zaokrenuti volan, skrećući Zapad sa njegovog sadašnjeg kursa što ga vodi u propast. Ono što sad ostaje upitno je da li će ili ne pacijent, Zapad, popiti lijek sa stola. To ostavljam vama da procijenite.

76

NOVI SVJETSKI POREDAK I ISLAMSKI SVIJET1

Draga braćo i sestre u islamu, Veliko mi je zadovoljstvo što sam ponovo u Sarajevu. Prvi put sam ovdje došao iz Beograda prije 25 godina kao zamjenik šefa misije njemačke ambasade kako bih prisustvovao na sahrani tadašnjeg jugoslovenskog premijera Džemala Bijedića. U to vrijeme Sarajevo, pod komunističkom vlasti, jedva da je bilo prepoznatljivo kao muslimanska sredina. Danas, nakon što je tako mnogo propatilo, ono je ponovo centar najvažnijeg muslimanskog ummeta u Evropi i dokazuje da islam nije strano tijelo na Starom kontinentu. Molim Svevišnjeg Allaha da Džennetom nagradi sve one koji su žrtvovali živote, izgubili svoje najmilije ili imetak odupirući se onome što su Srbi nazvali "etničkim čišćenjem", a što je u stvarnosti bila moderna verzija muslimanskog holokausta. Uvijek sam smatrao da takozvani civilizirani svijet nikada ne bi tolerisao srpsko-hrvatske zločine toliko dugo da su agresori bili muslimani a žrtve kršćani. Ta opaska vodi nas u pravcu do naše teme.

Dva izazova Prihvatio sam da govorim o odnosu islamskog svijeta prema "novom svjetskom poretku" iako nisam uvjeren da postoji nešto što Dr Murad Wilfried Hofmann na tribini Ilmijje BiH «Ummet danas» održanoj 03.02.2003. u Sarajevu 1

77

bismo mogli nazvati novim svjetskim redom. Jer, ono što vidimo prije se može nazvati novim svjetskim neredom ili novom svjetskom hegemonijom jedne supersile. Ne dozvolimo, dakle, da nas zbune apstraktni koncepti i osvrnimo se na stvarnost kakva jeste a koju karakteriziraju dva glavna fenomena: američki imperijalizam i globalizacija.

Novi imperijalizam Hladnoratovska podjela svijeta je iza nas. A ona je svijet dijelila na: slobodni i kapitalistički. Prvi svijet, totalitarni i socijalistički, drugi svijet i treći svijet - ukliješten izmedu prva dva. Današnja slika bitno je drugačija. Bivše sovjetske supersile više nema. To ne znači da su totalitarizam i socijalistička praksa potpuno iščezli. Naprotiv, sama Rusija i mnoge neovisne, postsovjetske centralnoazijske republike još se bore sa prošlošću i često su demokratske i kapitalističke po formi više nego po suštini. S druge strane bivše sovjetske republike na Baltiku i u istočnoj Evropi brzim korakom sustižu Evropu. Ipak, Evropska unija, uprkos svojim industrijskim potencijalima i ljudstvu, još ni izdaleka ne predstvalja novu supersilu s obzirom na njene unutrašnje podjele duž etničkih i religijskih linija. Ni druga dva centra zadivljujućeg ekonomskog rasta - Istočna Azija, uključujući i Kinu, i Južna Azija, uglavnom Indija - (još) nemaju kvalitete supersila. To znači da zbog odsustva drugih, Sjedinjene Države ostaju jedna i jedina savremena supersila što je situacija koju svijet nije vidio još od pada Rimske imperije u antičko doba. Važnije od toga je da se mnogim Amerikancima vrlo brzo svidjela ta ideja. Oni čak pokušavaju učiniti vječnom svoju nadmoć održavanjem snaga dovoljno jakih da se istovremeno suprotstave mogućem neprijatelju bez obzira ko to bio. Tako su se SAD, čak i prije 78

Buša mlađeg, našle na putu u svoju drugu imperijalističku fazu. (Prva je bila u vrijeme Tedija Ruzvelta prije sto godina). Tragični događaji od 11. septembra 2001. ubrzali su i značajno osnažili taj proces, u nekim slučajevima do tačke paranoje. Ako poznajete ili ste redovno posjećivali SAD u posljednjih pedeset godina, kao što sam ja, bit ćete zapanjeni. Jer po mnogim stavovima vi više ne možete prepoznati tu zemlju. Da li biste ikada povjerovali da će Amerikanci biti ponosni što su smrvili najsiromašniji narod na Zemlji i to dalekometnim oružjem i masovnim bombardovanjem s velike udaljenosti? Zar više nema osjećaja za fer borbu? Da li biste ikada povjerovali da Amerika može otvoriti svoj vlastiti gulag sistem zlostavljajući ratne zarobljenike na način na koji to čini u Guantanamo zalivu, tretirajući ih neinsanski, izolovano od svijeta i izvan američke jurisdikcije? Da li biste mogli pretpostaviti da će osnovne slobode i principi vladavine prava u Americi biti potrti s istom lahkoćom kao i u slučaju japanskih Amerikanaca tokom Drugog svjetskog rata i američkih socijalista tokom McCarthyjeve ere. Na bazi nedavno donesenog famoznog Patriot Acta, Amerika više nije sigurna za muslimane. Ono što je posebno opasno je pravo da ljudi budu predmet pretresa bez posebnog razloga. Pretresi su dozvoljeni bez konkretne sumnje, u nadi da će se pronaći dokazi koji će retroaktivno legitimirati kršenje privatnosti. Gore od toga, muslimani se više ne smatraju nevinim dok se ne dokaže da su krivi. Teret dokaza o nevinosti sada je, čini se, na njima, čak i ako su se dosada pridržavali zakona oni i dalje mogu biti pod sumnjom, jer: ne postoji li mogućnost da su ti ljudi bez kriminalne prošlosti članovi teorističke "mirujuće ćelije"? Da li biste ikada očekivali da SAD, od svih nacija na svijetu, torpediraju medunarodno pravo koje se, hvala Allahu, polahko i bolno razvijalo tokom zadnja četiri stoljeća? To naše cijenjeno međunarodno pravo zabranjuje svaku agresiju makar se ona zvala i "preventivni rat". 79

Preventivni napad dozvoljen je samo u slučaju bliske opasnosti, tj. kada se napad očekuje svakoga časa. U slučaju Iraka ne postoji takvo opravdanje. Zato napad na Irak jasno treba prethodno odobrenje Vijeća sigurnosti UN. Tvrditi da SAD - bez obzira na sve - mogu tražiti "promjenu režima", tj. međunarodno miješanje u unutrašnje stvari druge zemlje jeste pokušaj rušenja zaštite koju međunarodno pravo pokušava garantirati malim državama u odnosu na velike. Da li ste ikada čuli za zemlju koja je bila napadnuta zbog toga što nije uspjela dokazati da ne posjeduje odredeno oružje? Zar su suprotni dokazi gotovo nemogući? A, što se tiče tzv. dokaza koje nude obavještajne službe, nisu li se takvi dokazi pokazali fatalno pogrešnim i u Beogradu i u Bagdadu tokom Prvog zalivskog rata? Da se razumijemo, ja nemam nikakve simpatije za okrutni fašistički režim Sadama Husejna. Ja znam za njegovu prljavu prošlost korištenja hemijskog oružja. Ali, kao pravnik, ja sam jako zabrinut kršenjima međunarodnog prava, neovisno odakle takve porijetnje dolazile, od predsjednika Buša ili kancelara Šredera. To je prvi fenomen s kojim se suočavamo. Istina, predsjednik Buš i njegovi saradnici tvrde da oni ne vode krstaški rat protiv islama. Možda i jeste tako!? Pred očima ljudi kao što su zamjenik ministra odbrane Volfović i Ričard Perl možda to nije uništenje islama već zaštita interesa Izraela. Ali, mala je to utjeha ako se i dalje uglavnom muslimani dovode u vezu, ili čak identificiraju s terorizmom. Kako, kao predsjednik Buš ili britanski premijer, možete tvrditi da cijenite islam kao religiju kada istovremeno muslimane izjednačavate s teroristima? Nemojmo sami sebe lagati. Napad na Svjetski trgovački centar dao je element stvarnosti Hantingtonovoj, inače sumnjivoj teoriji o sukobu civilizacija između Zapada i ostatka svijeta. Pogledajmo samo nove koalicije koje Sjedinjene Države formiraju samo na osnovu toga što je neko na "pravoj strani" u američkom "ratu protiv terorizma". Ništa drugo izgleda nije važno. Muslimanski borci za slobodu su etiketirani kao "teroristi" od strane Putina i on je zato najbolji Vašingtonov prijatelj. Muslimani u Alžiru, u gerilskom otporu suprotstavljaju se bezbožnoj vojnoj hunti, automatski 80

su alžirski generali najbolji prijatelji Vašingtona. Isti mehanizam na američki nišan stavlja borce za slobodu u Palestini i Kašmiru. Nisu li Indija i Izrael bezrezervni američki partneri u "ratu protiv terorizma" kao da državni terorizam nije terorizam? Globalizacija Drugi fenomen s kojim se susreće muslimanski svijet je globalizacija. Globalizacija ili mundijalizacija, kako je nazivaju Francuzi, u suštini je ekonomsko-tehnološki proces kome je svijet bio svjedok od svojih početaka: viša tehnologija i kvalitetniji i jeftiniji proizvodi uvijek su osvajali nove teritorije s istom predvidivošću s kojom voda teče nizbrdo. Zato je pogrešno tražiti neki viši plan ili urotu iza tog fenomena. Da je Bil Gejts kojim slučajem Arap, internet bi vjerovatno kolonizirao SAD s Bliskog istoka. Ipak, globalizacija nije samo ekonomska i tehnološka jer i proizvodi i industrijski procesi također prenose ideologije. To je zaista nešto novo. Kada je islamsko-arapski svijet bio centar općeg napretka, tj. izmedu 800. i 1300. godine, dok su matematika, optika, hemija, poljoprivreda, pa i poezija i islamska filozofija putovale iz muslimanskog svijeta u Evropu, s njima nije bio prenošen islam. Sasvim tipično, Kur´ an nije bio preveden na jezik Zapada - latinski - do 1141. god. u Toledu. Zašto je danas sve drugačije? Razlika se nalazi u činjenici što su u srednjem vijeku oba svijeta: Orijent i Okcident, bili religiozni. Svi su vjerovali u Boga, Njegove meleke, poslanike, objave, Džennet i Džehennem. Do doba prosvjetiteljstva, Okcident i Orijent bili su suprotstavljeni, ali vrlo slični. Današnji problem je što vodeća civilizacija nema duhovnosti, što je potpuno materijalizirana, potrošačka, de facto agnostička, ako ne i potpuno ateistička. To se jasno očituje kroz svaki TV-program, kroz način života i kod vrijednosti koji globalizacija prenosi i čak nameće.

81

Ukratko, globalizacija djeluje kao neokolonijalizacija, s tim što njen uticaj ide dalje nego što je uticaj kolonijalizma ikada otišao. Danas je cijeli identitet muslimana pod opsadom.

Muslimanski odgovor Kako da se muslimanski svijet postavi spram ta dva me+unarodna fenomena: imperijalizma i globalizacije? Kako da reaguje? Kako da zaštiti svoje lice i svoju vjeru, imajući u vidu masivni napad ovosvjetskoga i nevjere? Što se američkog imperijalizma tiče, moramo biti strpljivi - kao što svaki musliman i treba biti - i suzdržati se od optuživanja cijelog američkog naroda za ono što njegova vlada u patriotoskom zanosu čini svijetu u ovom trenutku kroz svoj unilateralizam. Istina, SAD nikada nisu analizirale uzroke napada od 11. septembra 2001. godine. Najvjerovatnije zato što bi takva analiza morala biti fokusirana na Izrael. Tako većina Amerikanaca još uvijek ne razumije da ako žele sigurnost i slobodu onda moraju promovirati pravdu. Jer iza većine "terorista" naći ćete historiju nepravde u tako velikom obimu koji vodi samo u bezna+e. Ja ipak vjerujem da će američki narod, prije ili kasnije, dozvoliti da se klatno vrati iz sadašnjeg ekstremnog položaja i da će ponovo stati u odbranu demokratskih sloboda, za sve pa i za muslimane. Istovremeno, muslimanske zernlje moraju prestati biti pasivne i totalno podijeljene. Zar se muslimanske vlade danas nisu sklonile u zavjetrinu, ostavljajući Nijemcima i Francuzima da se odupru onome što nekima liči na ratnohuškački diskurs? Kako to da su se Evropljani uspjeli ujediniti, korak po korak dok oko pedeset muslimanskih zemalja nalaze da je nemoguće ujediniti njihove resurse? Je li to zbog toga što smo sunnije, ši'ije, zejdije 'ibadije, hanbelije, šafije, hanefije, malikije ili sufije? Ili je to možda zato što u muslimanskom svijetu nema dovoljno demokratije, te zato ni civilnog 82

društva, ni privatne inicijative? Ili zato što muslimanska društva u svojoj muško-šovinističkoj zabludi zanemaruju potencijal polovine svoje populacije, tj. različite talente svojih žena? Ili možda zato što smo zaboravili da se Allah, dž.š, objavio ne jednom, već dva puta: jednom u Svojoj knjizi a drugi put kroz Svoje stvaranje - pa su onda muslimani stoljećima zanemarivali prirodne znanosti i posvetili se samo hadisu, siri, tefsiru i fikhu? Istina je da su svi ti faktori - doktrinarni, politički, civilizacijski i obrazovni - uzroci naše slabosti. Ako ih ne izmijenimo, u opasnosti smo da sami sebe marginaliziramo. Staljin je zbijao šale na račun Vatikana pitajući: "Koliko papa ima divizija?" Džordž Buš ili ljudi poput Ramsfelda i Čejnija mogli bi postaviti ista pitanja kada se bave muslimanskim svijetom. Zaista, postoje vremena kada samo moralna snaga nije dovoljna. Mi smo također hendikepirani posebnom muslimanskom navikom da branimo svoju braća i kada su upravu i kad griješe. To je častan stav. Međutim, ako smo osumnjičeni da makar i potajno imamo simpatije za velike zločine koje su počinili muslimani, onda se ne smijemo žaliti što nas diskriminiraju. Može se razumjeti da smo milostivi prema grešnicima, ali ne i prema grijehu. Tamo gdje muslimani počine zločin, nazovimo to zločinom. Stav prema globalizaciji Što se globalizacije tiče, mi također imamo više opcija. Jedna je da koristimo Internet za širenje islama. To se već dešava u Evropi i SAD i pokazuje da globalizacija nije jednosmjerna ulica. Dakle, hajde da umjesto objekata postanemo subjekti i informacionu tehnologiju učinimo instrumentom da've. Drugo, proizvodi globalizacije, kao što su kompjuter, TV, CD, DVD i brojne vrste mobitela, tehnologije su čija se upotreba i proizvodnja daju naučiti. Kada je izumljen telefon, muževi su se bojali za moral svojih gospođa. Isto je bilo i kada je Henri Ford proizveo prvo 83

vozilo za masovnu upotrebu, model T. U stvarnosti, istinska muslimanska familija će dominirati svim tim stvarčicama za transport i komunikacije ne dozvolivši da dođe pod njihovu dominaciju. To nije lahko, ali je moguće. Svakako, danas otac više ne može zaštititi svoju djecu, posebno svoje kćerke, fizički sprečavajući njihov kontakt s modernim svijetom. U najmanju ruku, radio je svima dostupan a i mobitel je već uvezan s Internetom. U tim okolnostima, najbolje što očevi i majke mogu učiniti je imunizacija djece protiv modernih opasnosti, ne silom već ubjeđivanjem. Da navedem konkretan primjer, dokle god moramno slati svoju djecu u školu, makar one bile i privatne elitne škole, ona će doći u dodir s ovisnim i često smrtonosnim drogama. Zbog toga naša prevencija mora biti usmjerena na to da ih upozoravamo na takvu mogućnost. Sa svojom djecom moramo pronaći način za razgovor i usmjeriti ih kako bi mogli ušutkati i otjerati ponuđače bilo tzv. Lahkih, bilo teških droga. Nemojmo paničiti. Uostalom, globalizacija dosada nije promijenila engleštinu Britanca, njihov specifični humor, ono što vole ili ne vole, način kako se šišaju ili hrane. Isto tako je i za francusku i njemačku kulturu. Sve što te dvije nacije čini različitim još uvijek je tu uprkos globalizaciji. Da, dešava se nešto što bismo mogli nazvati mekdonaldizacijom. Ali ona ne ide dalje od sendviča, frapea, donerćevapa i kuskusa. Dalje, mi se neželjenoj uniformnosti možemo oduprijeti reagujući ne apologetski već proaktivno. Hajde da budemo nametljivi umjesto da se branimo. Muslimanski svijet se uostalom suočava sa zapadnom civlizacijom koja i sama ima velike probleme. Vi znate simptome: dječija pornografija i zloupotreba djece čak i od strane svećenika, promoviranje homoseksualnih i lezbijskih veza, široko rasprostranjeni abortus, maloljetnička delikvencija koja obično završi vatrenim obračunima u školama, strukturalna ovisnost: od nikotina, do alkohola, marihuane i ekstazija, raspad familije, ekstremni, poluautistički individualizam, gotovo potpuno odsustvo duhovnosti... 84

U vezi s tim i mnogim drugim pitanjima upravo islam je lijek koji može osigurati opstanak moralno posrnule zapadne civlizacije. Američki muslimani su toga svjesni. Oni su, i na vlastito iznenađenje, shvatili da su gotovo jedina grupa u Americi koja još uvijek brani i njeguje sistem vrijednosti koji su u američki ustav ugradili utemeljitelji te velike nacije. To američke muslimane ne čini posljednjim mohikancima, već posljednjim istinski konzervativnim američkim građanima. Ako to shvatimo mi ćemo, sasvim prirodno, reagovati pozitivno jer znamo da mi ne tražimo samo da nas se toleriše. Ne, mi Zapadu nudimo neke stvari koje on očajnički treba: moralnost ukotvljenu ne u ljudskim ugovorima već u božanskom pravu i transcendentalnim vezama bez kojih nijedna kultura nije dugo poživjela. Kao što odnos dvije osobe ovisi o stavovima i akcijama obje strane, tako je i s odnosom muslimanskog svijeta prema ostatku svijeta. Zato, nemojmo se ponašati kao narod koji ima nešto kriti ili nije siguran u sebe, već se ponašajmo kao velikodušan narod koji ima šta dati i koji je ponosan na to! To će svijet učiniti boljim a možda će i SAD još jednom razmisliti o mudrosti svoje vanjske politike spram muslimanskog svijeta generalno, i spram Palestine posebno. Braćo i sestre, ako budemo samo čekali, bit ćemo sigurno pregaženi! Preveo: Ahmet Alibašić

85

GLOBALIZACIJA: DRUGI 'KRAJ HISTORIJE' ILI SAMO SEMANTIKA1

I Globalizacija je pomodan termin. Obmanjuje nas da mislimo da fenomen koji je u pitanju nije uvijek bio djelatan. (Rim je bio heleniziran, Evropa je bila kristijanizirana, itd.). Globalizacija nije planirani ili dirigovani proces već automatski razvoj kadgod naučnotehničko-ekonomski nivo između dvije civilizacije biva veoma različit. Otuda se globalizacija dešava ne samo između Prvog i Trećeg svijeta već također unutar okcidentske kulture. U isto vrijeme, globalizacija nikada nije jednosmjerna ulica već uzajamni proces. Trenutno, na primjer, islam se univerzalizira po prvi put. Šta je novo, u stvari, jeste brzina i totalitet savremene globalizacije. Prvi put ona prenosi ne samo znanje i vještinu već kompletan Weltanschauung: ateističkoagnostički materijalizam post-modernog Zapadnog svijeta. Muslimani ne mogu izbjeći današnju globalizaciju zaklonjujući sebe (i svoju djecu) fizički. Radije, mogu se oduprijeti zahvaljujući psihološkoj imunizaciji koja zahtijeva promjenu paradigme unutar muslimanskog obrazovanja. Međutim, prije nego što nauka mogne biti reislamizirana, religija kao takva mora biti ponovno priznata i primljena na društvenom nivou. Muslimani mogu dobiti nastalu bitku za ljudska srca i umove ako budu predstavljali svoju vjeru ne apologetički i reaktivirajuće već pouzdano i pro-aktivno: kao jedini način za spašavanje Zapadne civilizacije od nje same. 1. Riječ "globalizacija" dobija opticaj svugdje.1 Napuštajući oblast društvenih znanosti ona je postala svakidanja riječ. Arapi su čak Ova studija je objavljena u časopisu Encounters 7:2, str. 211-222, The Islamic Foundation, Leicester, UK. Preveo: Mirnes Kovač. 1

86

za nju skovali umjetni termin, naime al-'awlama.2 Kao što je uobičajeno kada specifični pojam postane pomodan, "globalizacija" označava različite stvari različitim ljudima. Neophodno je stoga prvo da opišemo šta globalizacija nije: a) Globalizacija nije novi historijski fenomen. Nasuprot: I) Poznat slučaj rane globalizacije je bila helenizacija mnogih aspekata rimske kulture - u što spadaju oblasti filozofije, religije i umjetnosti - kada je jednom Rimsko carstvo okupiralo Staru Grčku nakon osvojenja Korinta, 146. g. pr.n.e. Vojno pobjednici bili su kulturološki potčinjeni onome što su smatrali superiornijom civilizacijom u svemu osim zakonodavstva, administracije i vođenja rata.3 Rim je, bivajući globaliziran od Atene, iskusio "kulturološku revoluciju" (Wilkinson). Kao rezultat, to je raširilo Grčku misao i nauku kroz Carstvo, sve do Britanije. Kao kasni rezultat, do sredine 20. stoljeća n.e., niko u Britaniji, Njemačkoj ili Italiji nije mogao pripadati obrazovanim slojevima ako nije ovladao antičkim grčkim jezikom kao i latinskim. S ciljem da odbranim moju stipendiju kao student prava u Minhenu, 1953. g., još tada sam morao da položim ispit iz Rimskog prava, koristeći kao udžbenik primjerak, štampan u Njemačkoj 1735. g., samog Corpus Juris Civilis - zakonika, usvojenog 1200 godina ranije pod vlašću rimskog cara Justinijana u Bizantiji 534. g.4 Govoreći o globalizaciji... II) Evropa i Amerika su same za sebe žrtve ranog slučaja Orijentalne globalizacije: kršćanstvo. Prihvatajući kršćanstvo u formi Za islamske i orijentalističke uvide pogledaj: Akbar S. Ahmed i Hastings Donnan, Islam, Globalization and Post-modernity, London/New York: Routledge, 1994; Bryan S. Turnes, Orientalism, Postmodernism and Globalism, London/Neew York: Routledge, 1994; Zaki al-Milad, "Islamic Thought and the Issue of Globalization", Middle East Affairs Journal, Vol. 5, No. 1-2, Annendale, VA, USA, 1999. 2 'Awlama nema masdara (infinitiva u arapskom jeziku op.prev.), četiri slova su netipični za arapski korijen. 3 L.P. Wilkinson, The Roman Expirience, New York: Alfred Knopf, 1974, njemačko izdanje, (1981), str. 144. i naredne stranice. 4 Corpus Juris Academicum, Christoph Hen. Freiesleben, Colonić Munatianć MDCC XXXV. 1

87

datoj mu od strane Sv. Pavla i Sv. Avgustina, Zapad je postao ono što jeste. Ono što je apsorbovao je bila sinkretička integracija Orijentalne misli egipatskog, jevrejskog, platonskog, neoplatonskog, gnostičkog, manihejskog i iranskog podrijetla, uključujući misterijom nadahnute kultove poput Mitra kulta tako prominentnog u Rimskim legijama. III) Drugi čuveni slučaj je bila globalizacija srednjovjekovne Evrope kroz uvođenje starogrčkih i modernih muslimanskih nauka preko muslimanske Andaluzije. Ova slavna priča je tako često bila kazana – a muslimani su tako ponosni njome - tako da ja ne trebam ponavljati detalje.5 Biće dosta kazati da je Evropa apsorbovala aristotelovsko mišljenje, arapsku medicinu, naučni empirizam, muslimanske metode u agrikulturi i usjevima, i (originalno indijski) arapski sistem brojki (uključujući nulu) sa Bliskog Istoka preko Španije. Ponovno, superiornija kultura i tehnologija je preovladala nad nižom kulturom i tehnologijom. I u ovom slučaju, dugoročne posljedice su bile dramatične: Ibn Rušdova filozofija kao Averroizam je pomogla prouzrokovanju evropskog Renesansnog perioda (16/17 stoljeće n.e.) koje je kao rezultat, u 18. stoljeću porodilo Prosvjetiteljstvo, čiji su reultati još uvijek vidljivi danas na svakom mjestu. b) Na samim tim empirijskim osnovama možemo, kao drugo, zaključiti da globalizacija nije iznenađujući događaj već prirodni, logički razvitak. Superiornija kultura i njena tehnologija, poput vode, jednostavno teče sa viših ka nižim nivoima, i ne postoji ništa što bi tu neko mogao učiniti. Nijednoj vlasti ne bi uspjelo da zakonom nametne održavanje upotrebe nezgrapnih rimskih brojeva jednom kada je elegancija arapske aritmetike bila opažena od evropskih knjigovođa. Danas, nisu istočne vrijednosti i naprave te koje su postale univerzalne već zapadni proizvodi i postupci, ali je mehanizam isti kao i uvijak: Odgovornost za ovo dejstvo nije naročita odluka donijeta od posebnih ljudi poput Microsoftovog (vlasnika) Bill Gates-a ili Appleovog Steven Jobs-a - niti je to kakva zavjera. Radije, današnja Za detalje vidi: Salma Khadra Jayyusi, ed., The Legacy of Muslim Spain, Leiden, NY,: E.J. Brill, 1992. 5

88

globalizacija prirodno rezultira iz dominantnosti Zapadne nauke i tehnologije, prevedenih u ekonomsku moć i kulturološku atrakciju. Tokom zadnja tri stoljeća, sve naučne revolucije su bile postignute na Zapadu: mikrofizika, makrofizika, nuklearna nauka, napredna matematika, istraživanje mozga, sva polja medicine, kompjuterske nauke, nano (precizna) i komunikacijska tehnologija - ili kako već da je imenujete. Kada je Aleksandrija bila centar izučavanja, kratko prije početka Zajedničke ere, tamo obrazovani ljudi nisu govorili koptski već grčki. Kada je tokom 19-tog stoljeća njemačka nauka bila u prvom planu na većini polja, bilo je prirodno za američke naučnike da uče njemački i studiraju u Gotttingenu. Danas, to je stanje obrnuto, svi njemački naučnici znaju engleski i idu na MIT ili Stanford univerzitet. Stara Atina ili Bagdad su zamjenjeni, i u lingvističkom značenju, sa Silikonskom dolinom6 u južnoj Kaliforniji. c) Iz ovih činjenica možemo zaključiti da globalizacija nije ograničena na takozvani Treći svijet. Radije je to intra-Okcidentalna stvar. Evropljani, najprije Francuzi, se jednako osjećaju pod prijetnjom od amerikanizacije, posebice kroz dominaciju holivudske filmske industrije Kada ljudi u Evropi potcjenjivački govore o "Mekdonaldizaciji", oni izražavaju i frustraciju i zabrinutost da ne budu preplavljeni svime američkim. Bilo kako bilo, oficijelni zaštitnici čistote njemačkog i francuskog jezika nemaju realne šanse. S korijenom u Americi, tehnološki sleng (nestandardni) jezik Interneta i kompjuterziacije je već ušao u "mješavinu" (francuskog jezika i anglicizama) "mlade narastajuće" francuske generacije "Jupija" (Yuppies) i u govorne navike cijelog evropskog kontinenta.

Silicon Valley - dio Kalifornije blizu gradova San Francisco i San Jose u kojem je smješteno mnogo kompanija za proizvodnju visoke i kompjuterske tehnologije. Ime ovog mjesta je postalo sinonim za razvoj industrije koja proizvodi proizvode visoke tehnologije. (napomena prevodioca: Izvor: The Newbury House Dictionary of American English, Heinle and Heinle Publishers, 2001.) 6

89

Globalizacija je ozbiljan problem unutar Zapada, manifestuje se novim nacionalizmima koji se osjećaju svugdje: u strahu od gubljenja svog identiteta mnogo više ljudi sada nego prije 50 godina prijanjaju svojim tradicijama, dijalektu u jeziku, i naginju "drugotnom" u: Welsu, Britaniji, Korzici, području Baskije, medu Flamencima i Ircima, i posebice među balkanskim narodima i onima koji su prije bili pod Sovjetskom vlašću (Čečenija, Džordžija, Armenija, Estonija, Latvija, Litvanija). Jednako je simptomatično da danas jaki protestni pokreti mogu biti lansirani protiv sastanaka Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, bilo to u Seatlu ili Pragu: ove organizacije i svjetski kapitalizam kojeg predstavljaju također simboliziraju put ka globalizaciji. U 19. stoljeću radnici su krenuli da lupaju mašine, u 21. stoljeću, studenti se dižu na pobunu protiv globalizacije. d) Konačno, globalizacija nije jednosmjerna ulica, čak i danas: I) Svi oni koji su utrli trendove u nauci i filozofiji tokom 18., 19. i ranog 20. stoljeća su bili Evropljani a ne Amerikanci: Kant (Immanuel Kant), Hegel (Georg Friedrich Hegel), Komt (Auguste Comte), Fojerbah (Ludwig Feuerbach), Marks (Karl J. Marx), Darvin (Charles Darwin), Frojd (Sigmund Freud), Anštajn (Albert Einstein), Niče (Friedrich Nietzsche), Veber (Max Weber), Frege (Gottlob Frege), Plank (Max Planck), Hajzenberg (Werner Heisenberg), Vitgenštajn (Ludwig Wittgenstein). Čak i moderni kompjuter je zasnovan na dualnom (digitalnom) sistemu kojeg su izumili Lajbnic (Gottfried Wilhelm Leibniz) u 17. stoljeću i Cuze (Konrad Zuse) u Berlinu (1941.). A danas, palestinski profesori i indijski kompjuterski čarobnjaci migriraju u Sjedinjene Države. II) Dominantna muzika 20. stoljeća, džez (jazz) i njeni derivati kao što je reggae i calypso, su u osnovi afrički i latinoameTički uvozi u Sjedinjene Države. Također modni trendovi egzotične hrane na Zapadu poput turskog döner kebaba i marokanskog couscousa mogu biti viđeni kao kulturološka univerzalizacija u obrnutom smjeru. III) Najimpresivniji primjer globalizacije sa Istoka na Zapad i sa Juga na Sjever je, dakako, islam. Konceptualno, islam je univerzalna 90

religija od samih svojih početaka, nije upućen specifičnom plemenu ili vjerskoj zajednici već svom čovječanstvu: "O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašeg i lijek za vaša srca i uputsvo i milost vjernicima." (Kur´an:10:57) Dok je Musa, a.s., bio poslat Benu Israil-u i Isa', a.s., također, kao reformator judaizma, Muhammed, a.s., je hodio stopama svoje univerzalne kur'anske misije: "Mi smo te poslali svima ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ..." (Kur´an:34:28) "A tebe smo kao milost svjetovima poslali." (Kur´an:21:107) Ovo objašnjava Poslanikovu kampanju slanja pisama 628. g., poslatih najvažnijim vladarima njegovog vremena. Poslanik islama je, to je očito, razmišljao "globalno" čak i prije zauzimanja Mekke! Ali sada, na prvom mjestu, u sred globalizacije, islam je postao univerzalan u pravom značenju riječi. Pedeset godina ranije, muslimanska prisutnost u Americi i Zapadnoj Evropi je bila neznatna. Pedeset godina kasnije, muslimanske manjine u Sjedinjenim Državama (7 miliona), Francuskoj (4 miliona), Njemačkoj i Britaniji po 3 miliona su toliko obimne da je islam postao vidljivi faktor u svakodnevnom životu. U samoj Njemačkoj, može se naći 66 džamija sa minaretima, izgrađenih kao džamije, uz to nekih 2500 mesdžida sređenih u prostorije adaptirane za namjenu. Dva britanska lorda i jedan baron su muslimani, na francuskoj televiziji, svake nedjelje ujutro emituje se islamski program. Muslimanske škole se šire. U Austriji sada ima Islamska pedagoška akademija, da ne govorimo o prestižnim džamijama u Parizu, Londonu, Rimu, Zagrebu, i Beču. Kada je ISESCO održao svoju prvu konferenciju van muslimanskog svijeta, u julu 2000. g. u Berlinu, ona je otvorena od strane predsjedavajućeg Njemačkog parlamenta. 2. Sumirajući, možemo biti dosta određeniji kada je u pitanju globalizacija, definirajući je kao historijski dobro poznat, u osnovi neutralni fenomen kulturološkog ukrštanja na globalnoj skali, koja s

91

vremena na vrijeme vodi ka nadmoći specifične kulture, bez, dakako, da ikada biva jednousmjeravajuća. II A ipak, Muslimani su upravu bivajući uplašeni, zbog toga što je trenutni val globalizacije osobit u nekoliko pogleda: (a) Njena najočitija crta je vrtoglava brzina današnje globalizacije. Zahvaljujući modernim sredstvima transporta i komunikacije, savremene promjene se dešavaju gotovo trenutno širom globusa. Ovo je sigurno tačno za finansijsko tržište i njegovo pomjeranje fondova, kao što je skoro iskusila, naprimjer, Malezija. Ali također i odjevanje i ostali trendovi kao što su cipele sa visokom petom koji putuju širom globusa u veoma kratkom vremenu. (b) Druga karakteristika savremene globalizacije je njen totalitet. Prije, Evropa bi pozajmljivala od islamskog svijeta selektivno. Knjige koje su prevođene u Toledu sa arapskog na latinski bavile su se filozofijom i prirodnim naukama - matematikom, astrologijom, optikom, hemijom, medicinom - ali ne religijom. Kuran nije bio šire prenijet na Zapad do 1453. Kao i tokom Križarskih ratova, obje strane su izvlačile korist jedna od druge - u vještini proizvodnje oklopa, izgradnji dvoraca, hirurgiji, higijeni, vičnosti (savoir vivre), i sličnim aspektima civilizacije ali ne i u religiji druge strane. U tom polju, pokušaji u međusobnoj penetraciji (religijske misli) - kao od strane Franje Asiškog kada je propovijedao pred sultanom El Maliku'l-Kamilom, 1219. g. i Raimunda Lullusa (1232-1316) kada je propovijedao u sjevernoj Africi - bili su ekstremno rijetki. Obojica, i sultan Salahu´d-Din Ejjubi i Njemački car Frederik II su bili apsolutno izuzimajući u poznavanju religije jedan drugog. Greška je vjerovati da je današnja globalizacija uglavnom tehnološka i ekonomska: ona je totalna zbog toga što također prenosi 92

Zapadni Weltanschauung: pozitivističku okcidentalnu filozofiju života, njenu materijalističku paradigmu i sekularnu ideologiju. To uistinu jeste novina. Kupujući Zapadnu tehnologiju neko teško može da izbjegne nesvjesno apsorbovanje osnovnih pretpostavki na kojima je ona razvijena, to jest, materijalistički, pozitivisfički, sekularistički svjetonazor koji je izvršio invaziju na Zapadni naučni establišment tokom 19. stoljeća. (c) Da bacimo pogled na ovu tačku: današnja globalizacija se dašava u situaciji u kojoj je materijalni progres u rukama de facto ateističke civilizacije. Kao posljedica, ateizam također biva eksportovan. Ranije, kada god je postojala kulturološka iterpenetracija (međusobni prodor) i uzajamna oplodnja, obje strane - prenositelj i primalac - su bili mnogo sličniji jedan drugom. Kada su Rimljani prihvatili grčku mitologiju i grčke bogove, oni su već bili politeisti, premda u dosta apstraktnijem smislu. Kada se kršćanstvo širilo, ono se nije suočilo sa ateizmom već sa neoplatonskim misticizmom (Plotin), religijskim misterijskim kultovima, i izvanrednim etičkim sistemom Stoicizma. Bila je to nova religija koja je ulazila u religijsko okruženje. Kada se averoizam raširio Parizo 13. vijeka, on se susreo sa sličnim sistemom religijske filozofije, Skolasticizmom. Ibn Rušd i Toma Akvinski bi uživali diskutujući o religiji jedan sa drugim. Danas, situacija je radikalno drugačija zbog toga što razvijeni svijet i svijet u razvoju pripadaju dvijema različitim oblastima kada je religija u pitanju: svijet u razvoju je ostao religiozan, bio on hidnu, budistički, sikski, džainistički ili muslimanski, dok je razvijeni svijet uveliko postao ireligiozan. Ovo je onda nezgoda sa kojom se muslimani sučeljavaju: trenutni talas globalizacije je ekstremno brz, totalan i ireligiozan. III

93

Na Harwardskoj pravnoj školi smo naučili da je formulisati neki problem pola njegovog rješenja. Uistinu, samo onda kada dobro razumijemo globalizaciju, nadati se je da možemo poduzeti ispravne protu-mjere. (1) Ne postoji ništa što možemo učiniti u pogledu brzine globalizacije. Kompjuteri će postati sve više moćniji. Internet će ući u svaku kuću, prije ili kasnije. Vlade koje pokušavaju da na to intervenišu zabranjujući antene ili instalirajući filtere će doživjeti bijedan neuspjeh. Globalitet je ovdje da ostane. Međutim muslimane ništa ne priječi da koriste tehnička sredstva globalizacije za svoje vlastite svrhe. U stvari, to je ono što mnogi muslimani na Zapadu već čine. Islam je na internetu, muslimani ulaze u (virtuelne) sobe za razgovor, koriste svoje stranice proaktivno i objavljuju islamske vijesti i nauku.7 Danas se sa interneta može skinuti nekoliko verzija prijevoda Kur'ana i programa koji pomažu da se nauči arapski jezik. Programi koji su formatiriani na Apple operativni sistem nose naslove poput "MacHadith" i "MacQur'an'... (2) Teže je (još uvijek ne beskompromisno) da se izađe na kraj sa totalitetom uticaja globalizacije. Njen uticaj će ostati preovladavajući sve dok muslimani ne nauče da koriste dostupnu tehnologiju selektivno. Ako svoju djecu prepuste TV-u i internetu, nova generacija će vjerovatno prestati čitati knjige i razvit će autističke odlike. Sjedenje ispred ekrana i priključivanje na internet (on-line) će postati predanost koja graniči sa širkom. Štaviše, njihove porodične vrijednosti i opći stavovi prema životu, uključujući sex i religiju, će biti pod jakim uticajem u negativnom smislu. Međutim, pokušavanje da se djeca fizički odvoje od ovih sprava će biti nedjelotvorno i čak kontraproduktivno. Ovaj tradicionalni način zaštite - djece kao što je skrivanje kćerki i hapšenje dilera droge - više Američka muslimanska studentska organizacija (MSA) pod okriljem MSA News obezbjeduje islamske vijesti i podatke na intemetu. 7

94

nije siguran. Radije, roditelji moraju pribjeći da svoju djecu učine psihološki imunim prema opasnostima s kojima će se neizbježno suočiti. Otuda, umjesto zabranjivanja programa riskantne vrijednosti muslimanski roditelji ih trebaju gledati zajedno sa svojom djecom i diskutirati o njihovom sadržaju sa islamskog stajališta. Umjesto pokušavanja da zadrže svoje sinove i kćeri van domašaja trgovaca drogom šaljući ih u skupe elitne škole, u kojima tobože nema droge, mi trebamo vježbati sa njima na koji način da reaguju i raspravljaju kada se suoče sa drogama, posebice kako da se odupru generacijskom8 pritisku u takvoj situaciji. Strategija mora biti: ne sprečavanje opasnosti, već učenje kako da se s tim izađe na kraj. Drugim riječima, odbacivanje Zapadne tehnologije kao đavolskog izuma nigdje ne vodi. Ona je sveprožimuća. Otuda muslimani moraju učiti kako da s tim žive kao muslimani. Bićemo nadvladani Zapadnom tehnologijom jedino u slučaju da propustimo naučiti kako da njom vladamo. (3) Ovo vodi najtežem zadatku: da se suočimo sa ireligioznim pretpostavkama Zapadne tehnologije. (a) U ovom pogledu, trebamo izbjeći prekomjemi pesimizam. Religija nije iščeznula na Zapadu, premda su se dvije stvari desile: u jednu ruku, religija je postala privatana stvar; u drugu ruku, religija je migrirala iz uspostavljenih crkava u sekte i mlade kultove.9 Od kada je ljudska racionalnost precijenjena Prosvjetiteljstvom, Evropa je vidjela kontra-pokrete koji su dovodili u izazov moć ljudskog rasuđivanja. U tom smislu je pokret Romantizma iz 19. stoljeća (samo Peer Pressure - (nap. prevodioca) U tekstu smo ovo preveli kao "generacijski pritisak". Radi se o situaciji kada se mladi ljudi u svojim postupcima i potezima nastoje uklopiti u sredinu u kojoj se nalaze, u društvo s kojim se druže itd., tako da ako je u istom društvu konzumiranje alkohola ili droge prisutna stvar onda, da bi ostali u tom društvu, mladi ljudi popuštaju u svojim ranije stečenim normama ponašanja i otpočinju da se ponašaju u skladu sa "pravilima" društva u kojem su se našli. Kolokvijalno kazano uklapaju se u "raju". 9 Prema posljednjim statistikama, samo 15% njemačkih Katolika prisustvuje obaveznoj Nedeljnoj misi. 8

95

pomislite na Johann Gottlieb Fichte-a i Freidrich Schleiermacher-a) bio religijski. Iz sličnih razloga, kao opozicija neumjerenosti modernističkog racionalzma, post-modernost je, bivajući neprivržena, također relativno otvorena za religiju. Dok su sociolozi i psiholozi u 19. stoljeću očekivali da religija postepeno, ali u potpunosti, nestane. Nauka o religijama očito nije izgubila svoj predmet proučavanja. Naprotiv, trend ka agnosticizmu i ateizmu unutar prirodnih nauka ne samo da je zaustavljen već ukinut. Današnji fizičari, biolozi i hemičari su dosta manje arogantniji od svojih prethodnika jer sada shvataju da su daleko kao i uvijek od razumijevanja zagonetki poput početka svemira, materije, gravitacije, života i svijesti. Nekoliko učenjaka prirodnih znanosti, dobitnika Nobelove nagrade iz 20. stoljeća, vratilo se vjerovanju u Boga, uključujući Anštajna (Einstein), Planka (Planck) i Džona Eklesa (John C. Eccles).10 Za primjer je navesti Kaprin prilaz (Fritjofa Capra) u pokušaju da "vjenča" Okcidentalnu fiziku i Istočnu mudrost, podržan u ovome pothvatu od strane Hajzenberga (Werner Heisenberg).11 Biće potrebno neko vrijeme, kao što je i uobičajeno, da ova shvatanja prodru do običnih ljudi. U svakom slučaju, jasno je da Zapadna civilizacija nastavlja profitirati iz kršćanskih i humanih sistema vrijednosti iz kojih je nekad izrasla. (b) Pored svega ovog, zalaganje za religiju danas, u našem vremenu, će nastaviti da bude teška borba u većem djelu okcidentalnih društava. Ovo je tako zbog toga što se de-kristijanizacija koja je počela u 17. stoljeću nije zaustavila na: blijedom deizmu kojeg je gajio kralj Frederik Veliki od Prusije ili Geteovoj "prirodno religiji" (Johann Wolfgang von Goethe) ili na uravnoteženom agnosticizmu. Ona je prije napredovala ka prožimućem materijalizmu i u teoriji i u praksi. U takvoj situaciji, prije sanjanja o islamizaciji znanosti na Zapadu, muslimani moraju raditi na ponovnom ulasku religije kao takve Tipični primjeri za ovaj trend su Sir Karl Popper i Sir John Eccles, The Setf and its Brain, London, Springer,1977.g. 11 Fritjof Capra, The Tao of Physics (1975), prošireno izd.: 1983. 10

96

u nauku i u javnu sferu. Drugim riječima: prije nego što mogu očekivati da će ljudi prihvatiti drugi dio šehadeta (ešhedu enne Muhammeden resulullah) moraju uvidjeti da su ljudi ponovno prihvatili njegov prvi dio, vjerovanje u jednog Boga (ešhedu en la ilahe illellah) - Božanstvo, Koje nije tek tamo negdje van, već djeluje ovdje i sada. Situacija Svijeta u razvoju je prilično različita. Istina, materijalizam je načinio upade u tradicionalne načine života, ali materijalističkoj misli se još uvijek pruža otpor. Iako je rijetko da nađete Zapadnog intelektualca koji priznaje da je vjernik, jednako je rijetko da nađete Istočnog intelektualca koji tvrdi da je ateista. (c) Muslimanska taktika, da bi joj se težilo na Zapadu i na Istoku, mora dakle također biti diferencirana. Ustvari, lokalni muslimani u svokoj pojedinačnoj zemlji moraju prilagoditi svoje da'wa napore ka lokalnopreovlađujućoj mentalnoj klimi. Ovo znači da efektivna da'wa ne može biti centralizovana. Na Zapadu, muslimani će načiniti napredovanje jedino ako se pokažu kompetentnim u naukama, kao intelektualci (i miroljubivi) u svojim prilazima. Sa intelektualnim gigantima kao što je Gazali, Ibn Sina, Razi, Ibn Rušd, Biruni, Havarizmi, Ibnu'l-Hejsem i Ibn Haldun, muslimanski svijet je držao intelektualno liderstvo čovječanstva više od pola milenijuma. Ono što se danas smatra islamskom ortodoksijom ličnosti poput Šafije, Ibn Hanbela, Ibn Tejmijje i Ibn Hazma - su također bili i svestrani intelektualci. Samo ako izvedemo muslimanske naučnike i mislioce takvog kalibra ponovno, sa globalnim muslimanskim i naučnim akreditacijama, islam će na Zapadu biti ponovno uzet zaozbiljno. Kada je riječ o Svijetu u razvoju, stvar je drugačija. Ovdje islam nikad nije izgubio svoj ugled kao intelektualno svjetlo, ali muslimani jesu. Problem tamo jeste da se ummet, kao u Indiji i Maleziji, smatra manje obrazovanim od ostalih religijskih zajednica. K tome, muslimani, ne vidi se, da prakticiraju ono što propovijedaju i u oblasti države i ekonomije. Uistinu, ne mogu se čak ni

97

složiti koji model primjeniti i u jednom i u drugom slučaju.12 Ali zasigurno, dokle god muslimani oklijevaju kada bivaju pitani o njihovom stavu spram demokratije, ljudskih prava i prava žene, oni će biti isključivani kao ozbiljni partneri za diskusiju i saradnju. Ovi nedostaci imaju posljedice za sami muslimanski svijet, Treći svijet kao cjelinu kao i za Okcident. Ovo je zato što muslimani na Zapadu i drugdje bivaju taoci svakog negativnog događaja bilo gdje u muslimanskom svijetu. Otuda je esencijalno da se muslimani širom planete upoznaju sa onim šta su učenjaci poput Muhammeda Asada13 i Fathi Osmana14 imali kazati o demokratiji, Rašida Ganušija o ljudskim pravima, Hasana Turabija o pravima žene.15 IV 1. Na kraju, bitka za srca i duše čovječanstva u dobu globalizacije nije stvar ideja koliko je to stvar vrijednosti. Ako kršćanstvo trpi poraz na Zapadu to nije toliko zbog dogmatske nerazumljivosti predstava kao što su: istočni grijeh, ispaštanje na križu, Za procjenjivanje dubine neslaganja uporedi: Abul Rasdih Moten, "Democratic and Shura-Based Systems: A Comparative Analysis", Enounters, Vol. 3., No. 1., The Islamic Foundation, Markfield, Leicester, UK, Mart, 1997. str.3, sa Azzam Tamimi, "Democracy in Islamic Political Thoght", u istom broju, (str. 221.); takoder vidi: Azzam Tamimi, "Democracy: The Religious and the Political in Contemporary Islamic Debate", Encounters, Vol. 4., No. 1, Mart, 1998, str. 35., Također je korisno pogledati: Mumtaz Ahmad, "Islam and Democracy: The Emerging Consensus', Middle East Affairs Journal, Vol. 2, No. 4, Annendale, VA, USA, 1996, str. 29. 13 Muhammad Asad, The Principles of State and Government in Islam, Gibraltar: Dar al-Andalus, 14 Towards Inclusive Strategies for Human Rights Enforcement in the Arab World, Encounters, Vol. 2, No. 2, The Islamic Foundation, Markfield, Leicester, UK, , 1996. str.190; 'Islamic Movements: Self-Criticism and Reconsideration", MSA News (Intemet), 14. april, 1999.; također vidi: Fethi Osman, Human Rights on the Eve of the 21st Century - Problems for Muslims and others, London: Islam and Modernity, 1996. 15 Hasan al-Turabi, Women, Islam and Muslim Society (1973), London: Milestones Publishers, 1991. 12

98

"božanska priroda Isusa", trojstva ili nepogrešivosti pape. U većem stepenu, kolaps institucije Crkve (i Zapada kao cjeline) se dešava uslijed gubitka obraza kao moralnog bastiona, što je pokazatelj njihovog gubitka vjere, Neki Zapadni posmatrači su dobrano svjesni trenutne moralne krize Okcidenta.16 Pošto se većina Crkava obrušila, kada su pak homoseksualizam i abortus u pitanju, globalizam ide ruku pod ruku sa moralnim vakuumom. 2. Tu leže prilike za islamski revivalizam, unutar i van muslimanskog svijeta: muslimani moraju shvatiti da je islam jedan i jedini medikament koristljiv za cijeli svijet ako on želi da preživi kao civilizacija. U pro-aktivnom načinu kazano: oni moraju mobilizirati vrijednosti koje su prisutne u njihovoj islamskoj tradiciji. Ove vrijednosti, izrasle iz Kur´ana i Sunneta, uključuju slijedeće: a) Porodična kohezija, tj., poštovanje prema starijima;

uzajamna

solidamost

i

b) Gostoljubivost; c) Srdačnost; d) Poštovanje ubjeđenja drugih; e) Trezvenost, tj., odbacivanje strukturalnih predanosti; f) Relaksacija, tj, načini života u kojima nema stresa; g) Harmonija s vremenom (umjesto smatranja vremena kao novca); h) Umjerenost u konzumiranju, proždrljivosti u bilo kakvoj formi;

tj.

odbacivanje

i) Dostojanstvo žene; j) Sloboda odlučivanja; Vidi: William Ophuls, Requium for Modem Politics - The Tragedy of the Enlightenment and the Challenge of the New Millennium, Boulder, CO: Westview Press, 1997; Houellebecy, Die Welt als Supermarkt, Cologne: Du Mont, 2nd ed, 1999; Daniel Bell, The Cultural Contradictions of Capitalism, London: Heinemann, 1976. 16

99

k) Rasna tolerancija; l) Pluralizam, također i u religijskom značenju; m) Ravnopravnost; n) Kontemplacija, tj. redovno obavljanje namaza; o) Svijest o Bogu. Ovaj kompaktni opis muslimanskog načina života kakav je viđen s vana je u stenografskom obliku, naravno; mogu se napisati stranice o svakoj vrijednosti koja je spomenuta. Za diskusiju o globalizaciji dostatno je da se demonstrira da muslimani mogu pokazati atraktivnu praktičnu alternativu praktičnim problemima današnjeg svijeta - od zlostavljanja djece i maloljetničke delikvencije do rastakanja porodica, odanosti drogama i porno-grafikacije seksom zakrčenih društava. Ako se bitka dobije posebice na ovom nivou, ljudi koje islam privlači kao civilizacija će također otkriti islam kao religiju. U tom momentu, oni će postati spremni da izgovore šehadet u njegovoj punini. Počevši od tog momenta, možda će Zapad postati instrumentom "globalizacije islama" u oba smjera - Zapadno i Istočno.

100

ŠTA ONI TRAŽE OVDJE?1

I Prije nekoliko godina od mene je zatraženo, da govorim o temi "Šta želi islam u Njemačkoj?" To je pitanje, u američkom jeziku bi se nazvalo a loaded question, koje već sadrži negativan odgovor. U suštini, tu se radi o dvije stvari: ovdje nema islama i on ne pripada ovamo. Ukratko, on ovdje nema šta da traži. Zbog toga se čini vrijednim da se podsjetimo koliko je duga evropska historija islama, navodeći spomenike islamskog graditeljstva na Siciliji, u Španiji, na Balkanu i u Srednjoj Aziji. Španija je duže bila islamska nego što je katolička. U Evropi živi oko 30 miliona muslimana, a nešto manje od polovine toga broja živi u Zapadnoj Evropi. Čak i u Moskvi živi oko pola miliona muslimana, među kojima ima mnogo Tatara. U SAD i u Kanadi uskoro će ih biti osam miliona. Njihova religiozna infrastruktura u Zapadnoj Evropi - džamije, kulturni centri, škole, udruženja, izdavačke kuće, knjižare, mesnice, mezarja vrlo je razvijena i teško da može a da se ne primijeti. Kad bi se na svakom mjestu na kojem muslimani klanjaju nalazila munara, Evropa bi iz vazduha izgledala vrlo muslimanski. Nema sumnje: islam je 'tu'. Da li će i ostati? Teško da se može i pomisliti da će imigracija muslimanskih gasarbajtera u Evropi, muslimanskih stručnjaka i naučnika u Sjevernoj Americi i masovno primanje islama Afroamerikanaca biti zaustavijena. Vjerovatnije je da će se emigranti kao iskreni vjernici ili ne - tako odomaćiti u svojim novim domovinama, tako da je, kao 1998, pravnica turskog porijekla mogla postati najmlađi visokoškolski nastavnik svoje struke i da je Njemačku, Poglavlje iz knjige: ISLAM U 3. MILENIJU, Autor: dr. Murad Wilfried Hofmann, Izdavač: Libris, Sarajevo, 2004. god. 1

101

kao 1999, na Eurosongu predstavljala turska muzička grupa iz Berlina. Pretpostavimo, ipak, da svi muslimanski useljenici napuste Zapad. Da li bi time nestao i islam? Za SAD, Veliku Britaniju i Francusku odgovor glasi "Ne", jer je druga i treća generacija useljenika, sa punim građanskim pravima, već duboko pustila svoje korijene. Njemačka je poseban slučaj budući da je najveći dio Turaka koji ovdje žive, čak i u trećoj generaciji, još uvijek okrenut Turskoj. Postoje mnogobrojni razlozi za ovo. Suprotno od Sjevernoafrikanaca u Francuskoj i Indopakistanaca u Velikoj Britaniji, većina Turaka nije poznavala jezik svoje zemije domaćina. Turska leži vrlo blizu - dva sata leta od Minhena - ekonomski je prilično dobro razvijena i ima prelijepe plaže i vrlo ugodnu klimu. Presudna su također i još dva druga faktora: Nakon napuštanja islama kao ujedinjujućeg sredstva nova turska država se nakon II Svjetskog rata odlučlia poslužiti nacionalizmom kako bi osigurala jedinstvo naroda. Izjava: "Kako sam sretan što mogu reći da sam Turčin!" (Ne mutlu Türküm diyene!) može se sresti na svakom ćošku. Šovinističko iskušenje nije potpuno mimoišlo ni turske muslimane. To je imalo dvostruku posljedicu da se većina turskih emigranata vrlo teško može u sebi odvojiti od države i da je biti musliman vrlo usko vezana uz biti Turčin. A ovo je opet imalo dvije za njemačke emigrante tipične posljedice. Prvo, rad tursko-islamskih centara u Njemačkoj koncentriran je na rad sa Turcima. Zbog toga turski centri po pravilu manje utiču na njemačko okruženja nego arapski centri. Drugo, turski muslimani koji žive u Njemačkoj u potpunosti su prisutni u političkom sukobu o ulozi islama koji traje u njihovoj domovini. Neki čak misle da će se Turska iz Njemačke dati reislamizirati. Djelovanje turskih muslimana na polju islama u Njemačkoj onomogućeno je još i time što su oni podijeljeni u pokrete, koji su vrlo jako vezani za svoje utemeljivače, poput Nurculukpokreta i Saida Nursia (1877-1960), Süleymancilara i Süleymana Tunahana i MliLi Görüs organizacije (IMGT) i Necmeddina Erbakana. Osim toga, postoje još i samozvani mistično-fantazirajući gurui poput Ahmeda Hulusia.

102

Ali, ipak, to sve ne isključuje mogućnosti da će se većina turskih muslimana u reakciji na odluke njihove vlade o političkom putu njihove zemije i promjeni njemačkog zakona o državljanstvu 1999. uskoro jače identificirati sa zemijom domaćinom, a time prema njoj i religiozno više zračiti. II Pitanje šta islam želi na Zapadu može se pročitati i kao pitanje šta će on uopće ovdje. Iz toga se krije pogrešna pretpostavka da je islam arapska, odnosno orijentalna religija, koja, za razliku od kršćanstva, nije pogodna za Evropu i Ameriku - tvrdnje zbog kojih se kulturohistoričarima muči u stomaku. Jer islam je gotovo jednako kao judaizam i kršćanstvo nastao na Bliskom Istoku. Sveti spisi ovih triju religija objavljeni su u dijalektima (hebrejski, aramejski i arapski) istog semitskog jezika. Kao i kršćanstvo, i islam se proširio na veliki dio svijeta, a arapski muslimani su u odnosu na islamsku porodicu jednako mala manjina kao i bliskoistočni kršćani u odnosu na kršćanstvo. U poređenju sa islamom, kršćanstvo je idejnohistorijski najorijentalnija religija zbog toga što je kršćanstvo, za razliku od od islama, osim svoga jevrejsko-mojsijskog naslijeđa, apsorbiralo bitne elemente zaratustrizma, maniheizma, mazdazizma, neoplatonizma, gnostike, rimskih kultova i (preko pseudo-dionizma areopagita) kultova iz iranske angelologije. Inkarnacija, trojstvo, sakramenti, svećeništvo, monaštvo, misno slavlje i tamjan, kao i negativan odnos prema seksualnom: sve su to antički, bliskoistočni naslijeđeni elementi. Također i prema glavnom kriteriju prosvjetiteljstva racionalnosti - islam se vrlo lahko kvalifikuje u modernu. U poređenju sa kršćanstvom, u islamu nema misterija; on ne poznaje niti nasljedni grijeh niti inkarnaciju, ni trojstvo, ni smrt zbog iskupa grijeha, ni uskrsnuće, ni Isusovo uzašašće, ni Marijino uzašašće, niti božansko prisustvo u kruhu i vinu, niti skidanje grijeha krštenjem, nego samo singularno čudo kur'anske objave. 103

Konačno, muslimanski svijet može i dokazati kako je islam imao udjela u razvoju evropske kulture, postojanije nego judaizam i jednako jako grčka i helenistička kultura. Ovo nije mjesto da se dokazuje - poput Sigrid Hunke - kako Allahovo svjetlo sija nad Zapadom. Ali zapadnjaka treba podsjetiti da je njegov sistem brojeva (uključujući i nulu) preuzet od Arapa, te da njima kao i Perzijancima, Indijcima, Marokancima i Andalužanima mora zahvaliti za mnogo svoje medicine, gotske šiljaste lukove, trubadurske pjesme, kao i svoje poznavanje aristotelovske filozofije. I za još mnogo, mnogo više. Pod ovim okolnostima govoriti o "kršćansko-humanistićkoj" Evropi i njenoj "judeo-kršćansko-zapadnjačkoj" kulturi, ustvari, pogrešno je i za muslimane uvredljivo, jer su oni isključeni. Tačno bi bilo da se zove "naš judeo-kršćansko-islamski humanizam". III Islam, dakle, ne samo da je tu, on je još i s pravom tu. Ali što hoće on još osim da se toleriše kao religija imigrirane manjine? Čak i kad bi samo to htio, bilo bi već puno. Islam već sad do krajnjih granica opterećuje spremnost na toleranciju zapadnog svijeta, jer je zapadni svijet - što ne važi za muslimanski svijet - već vrlo dugo monoreligiozno područje, odnosno bez navika na religiozni pluralizam. Užasni tridesetogodišnji rat (1618-1648) između katolika i protestanata, koji je poharao njemački narod, nije bio ni tako davno. Teološke finese - poput šta je ispravno "Ovo je moje tijelo" ili "Ovo znači moje tijelo" - odlučivale su o životu i smrti. Još za vrijeme Kulturkampfa za vrijeme Otta von Bismarcka, katolici u Njemačkoj morali su se boriti protiv sumnje da nisu dobri Nijemci, nego da se njima upravlja iz Rima. Pa, ipak, u vrijeme koje će doći između te dvije konfesije zavladao je mir. Simbol za to su katoličke i protestantske Božije kuće, koje se u centrima gradova nalaze jedne pored drugih. 104

Šta mogu muslimani pod ovakvim okolnostima ovdje očekivati, pogotovo što su oni drugačiji nago katolici u ono doba i pogotovo što se i za njih smatra da se njima upravlja iz Meke? Da li će se jednoga dana dvjema crkvama u centrima gradova pridružiti i jedna džamija? Ili će se pokušati da se Islam poput stranog tijela odstrani? Alergične reakcije ove vrste mogu biti prouzrokovane zbog četiri načina 'različitosti'. Većina muslimana se po svom izgledu lahko da prepoznati: brada, mahrama, južnjački lii bliskoistočni izgled, izgovor, arabizmi koji se u govoru koriste ("insh'allah", "elhamdulillah", "mash'allah", "subhanallah") te drugačiji način oblačenja. Već i sama mahrama može zagolicati nerve pri udjelu stranaca od devet posto. Drugo, muslimani mogu nervirati jer, navodno, ne mogu određene stvari, koje, inače, svako može. U prodavnicama dugo čitaju sitno pisane tekstove i pod najmanjom sumnjom u svinjsko meso ostavljaju proizvod. U restoranu neće pojesti sladoled ako je poslužen sa trešnjama umočenim u rum; ili oni jedu samo ribu, jer smatraju da meso potiče od životinja koje nisu na islamski način zaklane. Ako mogu, onda jedu golom (desnom) rukom i sjedaju na pod. Ako neko u njihovom društvu puši, biće lično uznemiren neblagonaklonim pogledima. Muslimani su posebno zahtjevni kad se radi o ritualnim stvarima. Navodno moraju početi klanjati dok je još mrkli mrak, a nastaviti usred najboljeg radnog vremena. Za vrijeme svoga mjeseca ramazana poste nerazumno dugo. Na hadž idu, navodno, samo jednom godišnje, u tačno određene dane, ne obazirući se na firmu. Žele graditi džamije sa kubetima koji su dosad u Bavarskoj bili nepoznati - i sa munarama, sa kojih žele pozivati na namaz. U školama žele da sami kreiraju časove religije. A na mezarjima žele da mezari budu poredani u odnosu na Meku, svoje mrtve ne žele sahranjivati u kovčezima. Konačno, oni odbijaju sve u šta vjeruje čovjek kršćanin i u svemu se drže Kur'ana i svoje tradicije, kao da oboje nisu već prastari. Sjetimo se samo njihovog odnosa prema ženi... Dosta ironije.

105

Ova četiri razloga: vanjština, propisi ishrane, ritual i svjetonazor - mogu multikulturalnom zajedničkom životu zadavati istinske probleme. Ali oni ne smiju nestati asimilacijom u zapadnjačku civilizaciju, jer se muslimani onda ne bi razlikovali od svoje okoline. To bi bio gubitak za obje strane. Muslimani smatraju islam, a time i sebe same, alternativom u odnosu na zapadnjački svjetonazor, te se onda to mora moći i vidjeti. Ipak, to ne oslobađa muslimane obaveze da smanje broj problematičnih tački tako što će se napraviti razlika između onoga što je bit vjere i onoga štoje samo dio muslimanske civilizacije, odnosno kulturno naslijeđe, ma koliko to pod određenim uslovima bilo vrijedno. Ovih, čisto, civilizacijskih aspekata - i samo njih - mogli bi se muslimani, ako je neophodno, odreći u korist bolje integracije - ne asimilacije. Čisto civilizacijska (zbog toga je se moguće i odreći), naprimjer, jeste orijentalna odjeća. Žene mogu pokriti svoju kosu modernije umjesto (ionako samo tradicionalne) mahrame. Muslimani nisu obavezni da jedu poput Arapa iz 7. stoljeća. Oni mogu nositi kravatu, sjediti za stolom, koristiti nož i viljušku, te zube prati četkicom i pastom za zube umjesto misvakom. U osnovi, zapadno društvo trebalo bi biti dovoljno jako da bez prigovora toleriše čak i folklorne dijelove narasle islamske kulture. Pošto to nije tako, u interesu muslimana na Zapadu je da olakšaju vlastito akceptiranje gdje god je to moguće. U ukupnom dijelu, koji se ne može negirati, odnosno, izostaviti - iman, ahlak, ibadet i šerijatski propisi - to nije moguće. Ali u ostalim dijelovim to je moguće. Muslimani ne bi trebali obijesno isprobavati prag tolerantnosti svoga zapadnjačkog okruženja, ponašajući se kao da islamizacija prerasta u arabizaciju. Moraju računati s tima da je brzo širenja islama Evropom - sve do Švedske i Finske - izazvalo šok kod izrazito tradicionalnih ljudi, a taj šok se očituje u sociološki zakonskoj, neokonzervativnoj odbrambenoj reakciji protiv brzih promjena.

106

IV Nažalost, postoje indicije da bi evropsko-islamski susret u Evropi mogao negativno završiti i pored sve spremnosti na kompromise muslimana. Na to upućuje činjenica da se ni znanje o islamu niti simpatije prema njemu u posljednjih 30 godina na Zapadu nisu vidljivo povećale, a zbog negativnog uticaja medija može se prije naslutiti suprotno. Čak su nastali i pojedinačni antipokreti sa kršćanskoevangelističkim predznakom. Abdul Hadi Christian Hoffmann, autor knjige "Razapet na sve strane (Zwischen allen Stühlen)" januar 1999, u "ličnom prikazu" na slijedeći način opisao je ovu situaciju: "U mjeri, u kojoj se ja integrišem u islamsku zajednicu, dešava se dezintegracija iz njemačkog društva." I: "Morao sam naučiti da neki Nijemci Ustav ne smatraju zajedničkom religioznom osnovom za religiozni i kulturni pluralitet." Njegov lični utisak ne vara. Prema jednoj anketi iz aprila 1997. samo polovica njemačkog stanovništva odobrila bi muslimanima ista prava kao sebi; skoro 30 procenata stanovništva osjeća muslimane koji žive u Njemačkoj - ne samo Saddama Huseina - kao opasnost. Posebno mučni su u čitavoj Evropi registrirani slučajevi da se u trenucima strukturalne nezaposlenosti muslimani gastarbajteri okrivljuju za vlastitu nezaposlenost. Tako iz socijalnog neraspoloženja povezanog sa rasističkim i religioznim predrasudama nastaje eksplozivni koktel negativnih osjećanja. Ljudi spremnih na iskorištavanje takvih društvenih stanja za vlastite političke ciljeve može se uvijek naći, pa popustile zapadne privrede lii ne pred pritiscima za prilagođavanje, a koji su opet posljedica globalizacije. Slika biva još crnija kad posmatramo kako muslimani na Zapadu služe kao taoci svemu negativnom što se dešava u muslimanskom svijetu. Svaka granata na kurdska sela u sjevernom Iraku, svaki atentat poput onoga u Lockerbieu, svaki masakar u Alžiru (bilo s čije strane), 107

svako ubistvo iranskog intelektualca, svaki napad na zapadne turiste u Egiptu, pripisuju se svim muslimanima u čitavom svijetu. Loše po budućnost islama u Njemačkoj također je i djelovanje kulturomuslimana liberalnih lii marksističkih ubjeđenja, koji su došli iz arapskog svijeta te koji, zloupotrebljavajući vlastitu vjerodostojnost, propagiraju lakši "euro-islam" (sa mnogo euro, a malo islam), pritome predstavljajući iskrene muslimane vjernike fanaticima. Ovo vodi ka nestrpljivom pitanju: "Zašto vi ne biste mogli biti kao ovi Aleviti? On ne žeie praviti džamije, ne obavljaju hadž, ne klanjaju stalno, piju alkohol, dozvoljavaju svojim ženama da hodaju golih ruku - a ipak su muslimani, zar ne?" Konačno, da ne zaboravimo prigovor kako se muslimani tek onda trebaju javiti kad konačno prođu kroz period reformacije i prosvjetiteljstva islama koji su propustili. I ovo smanjuje šanse islamu, jer se smatra predmodernom, zaostalom kulturom. Malo pomaže to što se zna kako islamu nije potrebna ta reformacija, jer se islam ne protivi nauci i islamom nikad nije dominirao kler, zbog čega u islamu nije bilo i nema onih uslova koje treba odstraniti, koji su na Zapadu uzrokovale paljenje knjiga, ekskomunikacije, paljenje vještica i inkvizicijske procese poput Galileja i Giordana Bruna. Nažalost, vlastito ponašanje muslimana na Zapadu uništava njihove šanse da budu bolje prihvaćeni. Tome još treba dodati i njihovu podijeljenost. Skoro posvuda postoje konkurentske krovne organizacije i etnički obilježena udruženja. Želja za individualnošću nadvladava spremnost za timskim radom. Tome treba dodati i tendenciju - prije svega kod manje obrazovanih muslimana - od sporednih stvari svoga ponašanja činiti glavne stvari, međusobno gađanje hadisima prilikom nestrpljivog pobijanja nekog tumačenja Kur'ana i potcrtavanjem puritanskih elemenata Kur'ana činiti od islama religiju koja je negativno nastrojena prema životu. Pri tome dolazi do posustajanja spiritualnosti islama. Ovo je utoliko žalosnije pošto se pitanje prelaska na islam vrlo često izjalovi ne zbog teoloških pitanja, poput trojstva, nego zbog nespremnosti na odricanja od svinjskih salama, kao i zbog utiska da se 108

ženi među muslimanima dozvoljavaju manja prava od onih koja joj pripadaju. Musliman koji ne želi da se rukuje sa ženom koja pokazuje interes prema islamu probudiće u njoj strah ne samom prema njemu samom nego i prema Božijoj religiji. Sami muslimani su krivi za već postojeći teoretski deficit pri razradi državnog modela, kodeksa o ljudskim pravima, privrednog modela i statusa žene, koji se u ovo vrijeme u čitavom islamskom svijetu prihvataju. Dovoljno je loše što muslimanu bude neugodno kad ga pitaju o postojećoj, uzoritoj islamskoj državi. Pitanje o idealu jedne takve države, njenog privrednog i pravnog uređenja trebalo bi ga manje dovoditi u nezgodnu situaciju nego što je to sad slučaj. Tu se jednostavno nešto mora promijeniti.

109

ŠTA SE MORA MIJENJATI?1

Asad)

„Sviđalo nam se ili ne, do promjene će doći.“ (Muhammed

“Različitosti u mišljenjima među učenima moga ummeta predstavljaju milost Božiju.” (Hadis) I U posljednjem smo poglavlju vidjeli da se na obje strane nešto mora promijeniti kako bi Zapad bez sukoba prihvatio svoje muslimane. U biti, i muslimani moraju uraditi svoj dio zadaće kako bi od života jednih pored drugih došlo do života jednih sa drugima, pa do života jednih za druge. U ovom poglavlju radi se o dva za to najbitnija aspekta na muslimanskoj strani: obnavljanje sunneta i jurisprudencije. Šejh Taha Jabir el-'Alwani, Amerikanac iračkog porijekla i voditelj Graduate Scholl of Islamic Social Studies u Leesburgu (Virginia), rekao je u vezi s tim: "Bez obnove tumačenja nema reforme. Bez reforme nema oživljavanja." II Gore utvrđena slabost muslimana pri skiciranju moderne islamske države, ta teško razumijiva potreba za njenom obnovom vezana je za središnju dilemu savremenih islamskih nauka, koja je Poglavlje iz knjige: ISLAM U 3. MILENIJU, Autor: dr. Murad Wilfried Hofmann, Izdavač: Libris, Sarajevo, 2004. god. 1

110

prema Danielu Brownu dovela do "intelektuaine krize" i do "vrlo gorkog konflikta među muslimanima": Višeznačnost hadisa, kojih ima na desetine hiljada u različitim zbirkama sunita, šiita, ibadita (Oman) i zajidita (Jemen) i koji čine pojedine islamske tradicije. Ovaj nalaz tako je bitan da mu se treba posvetiti više prostora. Sunet je, kao što je poznato, nakon Kur'ana, koji objašnjava i dopunjujue, drugi izvor islamske vjere. Poput Kur'ana, i sunet je zapisan na papiru u vidu Poslanikovih zbirki izjava, te onoga što je i što nije htio da uradi. Zbog toga i sunet muslimanima ograničava prostor za djelovanje i tumačenje. Sa Fazlur Rahmanom (1964) mora se, ipak, uzeti u obzir da su prve generacije muslimana slijedile narodne običaje, koji su izlazili van Poslanikove predaje. Suprotno Kur'anu, hadisi ne predstavljaju - osim rijetkih kudsi hadisa, neposredno Božije riječi, nego uvijek - osim kod nekih banalnih ovosvjetskih radnji - božansku inspiraciju u Poslanikovim riječima. Suprotno Kur'anu, tekst hadiskih zbirki ne mora biti bez sumnje autentičan. Ovo je posljedica Poslanikove zabrane da se njegove vlastite riječi zapisuju kako se one ne bi pomiješale sa Kur'anom. Zbog toga nije sigurno da li je prije 2. islamskog stoljeća bilo zapisanih hadisa. S obzirom na (danas teško zamislivu) sposobnost nepismenih ljudi onoga doba, to nije neophodno morao biti nedostatak za stvaranje zbirke Poslanikovog nasljedstva, do kojeg je došlo najkasnije u 2. islamskom stoljeću. Velika opasnost je nastala zato što se sva predaja pripisivala Muhamedu i što su se neki nadali da će izmišljenim hadisima - možda i u dobroj namjeri - ojačati vlastitu politiku. Hadiska nauka pokušala je da tome priđe sa jezgrovitošću dokazivanja i pažljivim korištenjem izvora, koji su za historičare postavili nova mjerila. Pri tome se došlo do jedinstvenog stava da se jedan hadis samo onda smatra autentičnim kad lanac prenosilaca (isnad): (a) vodi direktno do Poslanika, (b) kad je bez praznina i (c) kad lanac pronosilaca čine samo povjerljivi prenosioci. Za prosudbu hadisa nastala je nauka "o muškarcima", odnosno, kritičke biografije svih ličnosti koje se pojavljuju kao prenosioci. Vodilo se računa da za pitanja od većeg značaja - manje za pisanje Poslanikove biografije 111

(sira), a više za pravna pitanja - budu uzeti u obzir samo hadisi sa različitim lancima prenosioca. Najpovjerljiviji sakupljač hadisa Imam Abu' Abdullah Muhammad ibn Ismail el-Buhari (810-870) u svom preocesu skupljanja i odabiranja od 600.000 hadisa izostavio je toliko hadisa da je na kraju u svojoj devetotomnoj zbirci ("Es-Sahih el-Buhari") naveo njih samo 7.500. Hadiski stručnjaci osim toga razlikuju još hadise veće ili manje vjerodostojnosti. Ali zbog bogobojaznosti nisu se usudili da hadise odvajaju po lingvističkim, političkim ili historijskim kriterijima.2 Njihova kritika je ostala formalna i odnosila se u pravilu na proces prenošenja, ne na sadržaj prenesenog. I to je problem. Neki zapadni orijentalisti poput Ignaza Goldziehera (1896) i Josepha Schachta (1950) htjeli su iz ovog razloga odbaciti čitav sunet kao nešto što se više ne može verificirati ili može lahko krivotvoriti. Ali u tome su ih pratili samo pojedini muslimani poput Muhammada Tawfiq Sidqi sa svojom knjigom naslova "El-Islam huwa el-Qur'an wahdahu" (Islam je samo Kur'an), i Raja (Roger) Garaudy, kao i iranski učenjak Mohammad Shahrour težili su ovom stavu. Posljednji se drži samo božanskog teksta objave, a sve ostalo smatra samo običnim jurističkim nasljedstvom. Većina muslimana drži do zbirke hadisa, ali dozvoljava da se u njima, već na osnovu zakona vjerovatnoće, nalazi još neautentičnog materijala. Time su kvalifikovani savremeni muslimanski učenjaci, nasljednici Numani el-Shiblia, Fazlur Rahmana, Muhammada elGhasalia i Yusufa el-Qaradawia pozvani da uz pomoć najmodernijih metoda historijsko-kritičkog istraživanjajoš jedanput, po drugi put, pokušaju da Poslanikove hadise podjele u tačne i netačne: to je monumentalan zadatak, bez čijeg se uspješnog završetka islam teško može nadati da će uspješno odgovoriti na pitanja koja sa sobom nosi 3. milenij. Abu el-Fadl skreće pažnju kako u principu nikad nije bilo isključeno da se hadis izdvoji zbog sadržajnih razloga, odnosno, znog gramatičkih ili historijskih razmatranja ili zato što nije bio u skladu sa Kur'anom ili prirodnim zakonima. 2

112

Koliko je ovaj zadatak važan, vidi se po najbitnijim pitanjima na koja se moraju dobiti odgovori: -

Da li su i Kur'an i sunet dijelovi Objave, ili je sunet samo inspirisana pravna uputa?

-

Može li sunet izmijeniti (derogirati) Kur'an?3

-

Može li Kur'an izmijeniti sunet?

-

Ima li osim Poslanikovih hadisa i drugih predaja koje se trebaju uzeti u obzir, poput suneta halifa Ebu Bekra i Omera?

-

Da li su sunet i hadisi identični, ili osim zapisanih hadisa postoji još i 'živi' nezapisani sunet rane isiamske zajednice?

-

Može li se jedan hadis odbaciti, iako se čini da je lanac prenosilaca uredu?

-

Ako jedan hadis na osnovu njegova sadržaja treba odbaciti, koji su pritome dozvoljeni kriteriji (razum, nepostojanje proturječnosti, historijski ili kontekstualni razlozi)?

-

Da li je čitav sunet moralno obavezujući? Da li su tradicije pravne naravi neophodno vremenski neograničene ili u čitavom svijetu obavezujuće?

Pri razmišIjanju o ovim pitanjima može nam se zavrtiti u glavi čak i kad ne bismo znali da je budućnost islama u 3. milenijumu bitno pogođena ovim. III Skoro isto toliko bitno je da u islamskoj jurisprudenciji dođe do El-'Alwani žestoko negira mogućnost da sunet derogira Kur'an. Rahmetli šejh ElAzhar, Gadd el-Hagq 'Ali Gadd el-Haqq u jednom faksu upućenom meni zauzeo je suprotan stav. 3

113

konsenzusa o tome šta se podrazumijeva pod šerijatom, o kojem se stalno govori. Jer oko toga uopće ne postoji saglasnost između ortodoksnih, sekulariziranih i neo-normativnih muslimanskih pravnika. Tradicionalno se polazilo od toga da je Kur'an na savršen način regulisao sve što je trebalo regulisati (6: 38; 5: 3), te da ga je sunet sasvim objasnio i dopunio. Zbog toga se čitavo na tome zasnovano islamsko pravo smatralo nepromjenljivim božanskim pravom (šerijat u najširem smislu). Ovo poimanje odavno se dovodi u pitanje, budući da ono islamsko pravo tretira kao zatvoreni sistem i sakralnost izvora prenosi na one sastavne dijelove islamske jurisprudencije, koji su rezultat ljudskih napora, odnosno, na tumačenje tih izvora. Konačno, bogobojazni, ali ipak pogrešivi bili su juristi koji su prema zahtjevima svoga vremena sagradili golemu tvorevinu islamskog prava, koja pored rimskog Corpus Juris Civilisa4 i Common Lawa čini jedan od tri vrhunca jurističkog svjetskog naslijeđa. Ovaj pravni sistem (fiqh) razvio se iz Izvora, prije svega, korištenjem sredstva analogije (qiyas). I konsenzus među pravnicima (idshma) vrijedio je kao metod donošenja pravnih odluka. U svakom slučaju, islamsko pravo srednjeg vijeka bilo je sve drugo, ali ne i monolitsko. Takozvane pravne škole-mezhebi (prije svih malikijska, hanbalijska, hanefijska i šafijska) međusobno su se znatno razlikovale, a njihovi osnivači nisu sebi pripisivali nepogrešivost.5 Danas ne može uopće biti sumnje da se i ovo pravo, vraćajući mu njegovu prvobitnu fleksibilnost, mora dalje razvijati kako bi moglo dati odgovore na savremenu pravnu problematiku. Niti Kur'an niti sunet, a niti srednjovjekovni fiqh nisu neposredno komentarisali korištenja resursa svemira, zatim autorska prava na Internetu, pravila ponašanja na skijaškim stazama, genetiku, in-vitro oplodnju i slično. Ali na način na koji su postupali srednjovjekovni pravnici moraju postupati Moj primjerak Corpus Juris, štampan 1735, koji na 1.278 strana obuhvata institucije, digeste, kodekse, konstitucije i novije zakone sve do cara Friedricha II, odgovara i po obimu ukupnom islamskom pravu. 5 Prema Muhammadu Asadu, ne postoji niti jedan pravi problem, velik ili malen, u vezi s kojim su različite škole i sistemi potpuno saglasni. 4

114

i savremeni islamski pravnici. Tako će analogijom doći do novih propisa uzimajući u obzir principe i ciljeve Kur'ana i suneta.6 Ovaj postupakodgovara najboljoj islamskoj tradiciji. Kad je Muhamed postavio Muaza ibn Džebela za namjesnika u Jemenu, upitao ga je prema čemu će donositi presude. Muaz je odgovorio da de suditi prema Kur'anu, a ako tamo ne nađe odgovor, onda prema Poslanikovom sunetu. Na Muhamedovo pitanje kako de postupati ako ni u Kur'anu ni u sunetu ne nađe odgovor, Muaz je odgovorio: "Onda ću se potruditi najbolje što mogu da dođem do vlastitog mišljenja, a pri tome neću izbjegavati ni džihad."7 Ovaj se odgovor veoma svidio Poslaniku. Na jednom predavanju za vrijeme ramazana 1993. u Rabatu, Mamun Abdel Qayyum, maledivski predsjednik, zaključio je iz ovog hadisa kako islamsko pravo posjeduje svu fleksibilnost da odgovori na svaki novi izazov. Taj izazov ipak pretpostavlja - i to je presudna tačka - da se konačno slijedi prijedlog Muhammada Asada da se pojam božanskog (a time nepromjenljivog) prava, šerijata, ograniči na tačno 200 u Kur'anu sadržanih, konkretnih propisa, kao i da se ograniči pravna supstanca suneta (samo Poslanikovog!) i da se čitavo ostalo islamsko pravo, el-fiqh, stavi na savjesno raspolaganje novom tumačenju (iz Izvora). Bilo bi, naravno, sasvim pogrešno misliti kako Kur'an i sunet ne sadrže nikakve pravne norme, nego samo nekoliko principa i prijedloga, i to samo za historijski kontekst, eventualno samo za državnu zajednicu u Medini. Zastupnici ovog stava žele, očito, da Islam po svaku cijenu učine pristupačnim za Zapad. Jer bez šerijata islam ne bi predstavljao alternativno društvo. U neo-normativni pokret unutar islamske jurisprudencije treba računati između ostalih Taha Jabir a-'Alwani sa International Institute

Imran Nyazee sa svojom studijom je postavio temlje novoj islamskoj jurisprudenciji. Pod pojmom džihad ovdje se ne misli na - u zadnje vrijeme ustaljeno značenje – sveti rat, nego na napor na Allahovom putu. 6 7

115

of Islamic Thought (I.I.I.T);8 Fathi Osman9 i Yusuf ei-Qaradawi?10 Oni su Asadovog stava da Kur'an i sunet ne regulišu baš sve, nego da su između halala i harama ostavljene velike praznine, koje ne smije ograničiti nijedan kasniji pravnik ili vladar pozivajući se na Božiju volju. Konačno, Kur'an u 5. suri ( 87) kaže, upozoravajući: "[...] Ne zabranjujte dobre stvari koje vam je Bog odobrio [...]" Zbog toga oni odbijaju i tendenciju, koja potiče od pripadnika ortodoksne škole da preporučene stvari pretvaraju u obligatorne, a da stvari za koje nam je preporučeno da ih se klonimo smatraju zabranjenim. Možemo se samo svojski nadati da će Osmanov provokativni diktum biti pravilno shvaćen te da će ga slijediti: "Božansko pravo nije alternativa ljudskom razumu, niti bi ga ono trebalo isključiti."

El-Alwani se žali da je muslimanski duh već odavno miran. On podsjeća na to da je priroda također Božija Objava, koja takožer želi da bude uvažena. 9 Osmanova knjiga o šerijatu (1994) ne nosi slučajno podnaslov: The Dynamics of Change in the Islamic Law. 10 U svojoj knjizi o halalu i haramu Qaradawi daje mnoge odgovore na pitanja današnjeg vremena. 8

116

KAKO IZBJEĆI KATASTROFU I SLUŽITI ISLAMU?1

Iz prethodnih poglavlja očigledno je da odnosi zapadni svijet i islam - sjever i jug Mediterana - mogu s velikom vjerovatnoćom rezultirati nasilnim konfliktima sa potencijalnim tragičnim posljedicama po obje strane, posebice za muslimanske zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi. Zaista je krajnje vrijeme da se zapitamo šta može da se učini, na obje strane, u vezi sa prijetećom situacijom i da u skladu s tim djelujemo. Elhamdulillah, postoje osjećajni ljudi na Okcidentu koji su uvidjeli koliko je već situacija dostigla kritičnu tačku i koji su hitno poduzeli pravne mjere otkada su se desili prvi smrtonosni napadi na turske radničke familije od strane neonacističke omladine u Njemačkoj. Sada u narodu postoje brojne "građanske inicijative" (BürgerInitiativen) koje rade na pomirenju između Nijemaca i gastarbajtera (gostujućih radnika) i studenata iz zemalja Trećeg svijeta. Naravno, institucionalizovano obilježavanje "Trećeg svijeta" - romantična opsjednutost egzotičnim dijelovima svijeta - samo će ići do tog nivoa privlačnosti, ali mi trebamo cijeniti svaki napor da se zaustavi novi val nacionalnog i kulturalnog šovinizma. Također i papa i visoki kler protestantskih crkava uviđaju korist od obraćanja muslimanskim zajednicama svake godine na kraju ramazana sa prijateljskim porukama, a muslimani često na to uzvraćaju sa pozivima da posjete džamije. Kada je minhenski Islamski centar proslavljao svoju dvadesetpetogodišnjicu u julu 1993. godine, visoko rangirani protestantski pastor je naglasio, tijekom svog obraćanja prisutnima, da Poglavlje iz knjige: ISLAM 2000, dr. Murad Wilfried Hofmann, prijevod s engleskog: Mirnes Kovač, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2003. god. 1

117

se on osjeća poprilično kod kuće kada je među muslimanima, jer sa njima se može razgovarati o Bogu bez neugodnosti, nešto što je uistinu više nego neophodno u protestantskom miljeu. Međutim gradnja čvrstih mostova između Sjevera i islamskog Juga zahtijeva više istinskog napora s ciljem da se prevladaju i otklone duboko ukorijenjene predrasude spram islama. Ovaj napor bi trebao otpočeti sa nivoa školskih udžbenika. Iranski profesor Abduldževad Falaturi (Islamska naučna akademija - Hamburg), zajedno sa svojim njemačkim kolegom Udom Tworuschkom, napravili su zapanjujući napredak. Oni su analizirali poglavlja o islamu u stotinama njemačkih udžbenika i tekstova iz domena predmeta: katoličke i protestantske religije, historije, geografije, otkrivajući veliko iskrivljeno predstavljanje2, i preporučili su korištenje ispravnih riječi za zamjenu istih.3 Isto su učinili i za školske udžbenike u ostalim evropskim zemljama poput Danske, Finske, Holandije i Italije. Debate između kršćanskih i muslimanskih intelektualaca koje su organizovane u Kordobi od strane Rogera Garaudyja (Rože Garodija) i svesrdno podržane od persona popul profesora Hansa Künga služe istom cilju. Ali takav dijalog je skoro nerelevantan na globalnom planu. Muslimani moraju načiniti veliki poduhvat da pomognu da se otkloni eksplozivna situacija. Naglasit ću nekoliko područja u kojima ovo može biti urađeno. Ali da na samom početku razjasnim da ja ne pozivam na bilo kakvo uzmicanje koje bi dotaknulo esencijalne postulate islamskog vjerovanja, Kur'an - Vlastitu Božiju riječ, i autentični sunnet Poslanika, a.s. Namjera nije da se islam adaptira modernim zahtjevima, već da se oživotvori na takav način kakav će omogućiti da se prepozna njegova dostatnost modernom dobu, čak i od zapadnjaka koji imaju najodbojniji stav spram islama.

Abdoldjavad Falaturi, Analyse der Katholischen Religionsbucherzwu Thema Islam (Braunschweig, 1988.). 3 Abdoldjavad Falaturi und Udo Tworuschka, Der Islam in Unterricht (Braunschweig, 1991.) 2

118

Ljepota ovog poduhvata je u tome da će služiti miru, dok će istovremeno do maksimuma uvećati prilike islamu da postane svjetska religija broj jedan dvadeset i prvog stoljeća. Držim da su muslimani dužni da sprovedu reforme barem u sljedećim oblastima: - edukacija i tehnologija, - emancipacija žene, - ljudska prava, - teorija države i ekonomije, - praktikovanje praznovjerja i - komunikacije. Ove reforme pretpostavljaju čistiju distinkciju između: - islama kao religije i islama kao civilizacije, - vjerodostojnih i patvorenih hadisa, - Šerijata i fikha, te - Kur'ana i sunneta. Edukaciji i tehnologiji pridajem posebnu važnost. Svako zna da je ummet u žarkoj potrebi za reformama u ovim oblastima s ciljem da se spasi od služenja stranim silama i kulturama.4 Naša budućnost će se krojiti u okviru ovih oblasti. Jedno vrijeme, muslimanske zemlje su bile dostigle visok stepen pismenosti. Ali danas, nepismenost je najraširenija u islamskom svijetu. Za ljude koji posjeduju Knjigu, čije objavljivanje je otpočelo pozivom: "Čitaj" (Iqra'!), ovo je skandal na svjetovnom nivou. Još gore, to nije islamski. Sumnjam da ova situacija nije u potpunosti nepovezana sa okolnostima koje su omogućile razvoj taqlida. Ta, dovoljno je da znamo šta nas Kur'an i sunnet uče - kao da nas naš Poslanik nije Abdul-Hamid Abu Sulayman, Crisis in the Muslim Mind (Herndon, VA, USA, International Institute of Islamic Thought, 1993.g). 4

119

nebrojeno puta opominjao da tražimo znanje i mudrost gdje god se ono može naći. Vezano za takvo razmišljanje, predivna je i danas živa tradicija pamćenja cijelog Kur'ana napamet. Zahvaljujući ovoj praksi, islam je bio u prilici da neoskrnavljen preživi godine brutalnog pritiska, kao što je slučaj u Albaniji, crvenoj Kini, bivšem Sovjetskom savezu i katoličkoj Španiji. Međutim, kao i sve stvari, memorisanje tekstova ima svoje mahane. Čak i danas, djeca širom muslimanskog svijeta nastoje da nauče svoje lekcije - ne samo sveti tekst - napamet. Ovo je, naravno, nekritički pristup. S ciljem da učenje načine uspješnim, učitelji moraju izgraditi, radije nego da nameću, svoj vlastiti autoritet i odnjegovati jednu dozu skepticizma među svojim studentima. Skepticizam je majka svih znanosti. Nema istraživanja ili tehnološkog napretka bez kritičkog pristupa "datim" činjenicama! Otuda, nema mjesta za opsežne doktorske teze koje, kada se bolje pogleda, izgledaju kao sušte kompilacije prethodnih publikacija bez ijednog originalnog mišljenja!5 Na ovu primjedbu bi pažnju trebali obratiti i hatibi kada drže hutbe petkom. Moj vlastiti utisak je da ove sesije, također, rijetko bivaju upućene na racionalnu stranu čovjeka a mnogo više na njegove emocije. Ponekad osjećam kao da imam poziva vjerne na odjednom iskrslu bitku na život ili smrt radije nego što detaljno objašnjava stvari iz etike ili doktrine. Predavači u džamijama trebaju prestati da se strmoglavljuju na svoje slušateljstvo kao da su oni djeca. Kao što to psiholozi i profesori retorike dobro znaju, što je veći ton i visočiji glas, manje je vjerovatna poruka. Kur'an se obraća "ljudima koji misle"; ulema bi trebala činiti isto. Islamska ulema se uobičajeno opisuje kao imuna na uspostavijanje klera u zapadnom značenju. Ne bih se s tim složio. U islamskom svijetu, ulema se također razvila u kružoke, upravljajući i raspolažući znanjem koje je pomalo blisko tajnom: cijeli sustav hadisa kojima se ne nazire kraj. Istina je, teoretski, da svaki vjernik ima pristup 5

Volim ovo imenovati "qala... qala... qala... sindromom".

120

ovom ogromnom sustavu tradicije, ali u stvarnosti, samo ulema ima vremena i intelektualne sposobnosti da se nosi sa kanonima sunneta. Ovo, moguće je, objašnjava interes pojedine uleme da sunnetu i Kur'anu dadnu jednak status ili - kakva devijacija- da čak dopuste da kur'anski ajet bude "derogiran" njihovim načinom čitanja (razumijevanja) sunneta. Islamsko učenje je uvijek bilo grandiozno u oblasti književnosti, a i danas je. Sve nauke koje su potrebite za razumijevanje i tumačenje Kur'ana uživaju visoki društveni status - arapska gramatika, poezija i književnost iznad svih. Pozadina ovog stava je da prirodne znanosti, koje su toliko zapostavljene danas, donose manji društveni prestiž nego što je to edeb (književnost). Ovo nije bilo tako tijekom perioda vladavine `Abasija i Emevija u Španiji. U to vrijeme, niko nije smatran visoko učenim ako nije bio stručnjak za medicinu, matematiku, hemiju, botaniku i donekle za astronomiju. Danas, neko može zaključiti da se nalazi u muslimanskoj zemlji kada vidi da voda u toaletu ne funkcionira... U nekim muslimanskim centrima, neko čak može da otkrije tragove tehnofobije. Naprimjer, Merjem Jameelah postavlja teoriju za ovo, naglašavajući da tehnologija nije neutralna (ovo je tačno) i da otuda preostaje da "nema razlike između modernizacije i vesternizacije (pozapadnjačenja). Otuda ova dva fenomena ne mogu biti odvojena. Zbog toga što je suština moderniteta materijalizam, potpuno isključujući Nevidljivo, zapanjujuće je kako se to može predstavljati kao kompatibilno sa islamom".6 Dok pišem retke ove proislamske knjige na mom Macintosh laptop-kompjuteru, teško mi je da se s ovim složim. Islamski svijet u Andalusiji je bio tehnološki svijet. Kada je, naprimjer, vjetrenjača, prešla u zapadne ruke - da li se ona promijenila u kvaliteti? Kur'anski poziv da koristimo našu sposobnost razuma je i poziv da razvijemo prirodne nauke. Ja lično ne vjerujem da neko može krstiti ili islamizirati

6

Maryam Jameelah, Muslim World Book Review 6, br. 8 (Leicester, 1986.).

121

tehnologiju. Neće biti štete ako se ona koristi od strane pravih istinski odanih muslimana. Ako se ne usudimo doći u kontakt sa takozvanom zapadnom tehnologijom, kako se onda možemo usuditi da svoju djecu izložimo religijskoj edukaciji u pluralističkom svijetu? Ne, ne možemo se, i ne smijemo, povlačiti u skrivanje. Zajedno sa Jamilom Qureshiom, uvjeren sam da ondje gdje pet šartova islama imaju dostatne temelje u srcima svakodnevnog života muslimana, islamska osjećajnost će osigurati takvu dozu averzije koja će osigurati imunitet na dijelove zapadne kulture koji su suprotni islamu? Ako nije ovako, onda, kako to brodwayska muzika poručuje, trebamo "zaustaviti svijet, i pokušati da se s njega iskrcamo" ili da pustimo i da gledamo muslimanski svijet kako biva pretvoren u prirodni park. Danas se islamski svijet može čak postidjeti visoko specijalizovanog znanja o stvarima islama koje su postigli zapadni orijentalisti - persone poput Henrija Laousta, Bernarda Lewisa, Daniela Gimareta ili Tilman Nagel, da navedemo samo njih par. Ahmet Deedat je dobro kazao: Gdje su kvalificirani muslimanski "okcidentalisti", toliko nepohodni za dijalog Sjever-Jug? U oblasti edukacije i nauke, u tijeku je, naravno, poduhvat koji treba donijeti "islamizaciju znanja". Nažalost, ja smatram neke od ovih radova promašajem, jer je istinska nauka ona koja nije ideološki obojena. Znano mi je da je u sadašnjem životu nauka često predmet ideološki obojenih hipoteza. Ovo ne znači da muslimani trebaju slijediti postavljeno. Tijekom mog djetinjstva, u nacističkoj Njemačkoj, bio sam i sam pred istim problemom. Ideolozi su pokušali da odvoje "židovsku matematiku" od "arijevske matematike"... apsurd. Moje predviđanje je da postoji samo jedan (ali jednostavan) način da islamiziramo znanje - izgrađujući istinske muslimanske naučnike! Ni jedan drugi faktor ne šteti više šansama islamske da'we od okcidentalističke procjene da su žene u islamu građani drugog reda, marginalizirane, skučene i mumificirane (od aktivnosti). 122

Problem je u tome što ova procjena nije bez osnove, jer muslimankama se u mnogim dijelovima daru-l-islama još uvijek osporavaju njihova kur'anska prava i status. Drugim riječima, mnoge muslimanske žene žive onako kako su živjele u džahilijjetu. Džahilijjetska praksa je, otuda, ta od koje one moraju biti emancipovane. Budući da je odvratna institucija "harema"u potpunosti iščezla, poligamija je manji problem za islamsku da'wu od brutalnog afričkog običaja obrezivanja žena (pogrešno pripisan islamu), ideje o muškoj superiornosti i problem (ne)pokrivanja žena van područja Orijenta. Nakon sagledavanja ove pozadine, većina Evropljana i Amerikanaca još uvijek mora biti uvjeravana da žene u islamu uživaju isti vjerski status - ista prava, obaveze, i konačno, kao i muškarci, isti dignitet, istu duhovnost, istu esencijalnu ljudsku prirodu. To je od vitalnog značaja - a moguće je - da se dospije u kontradikciju kada su u pitanju neslaganja u vezi s pitanjem položaja žena u islamu. U protivnom, islamska da'wa na Zapadu je skoro beznadežna. Uistinu je lahko zaključiti da sura El-Maida, 5. ajet, u kombinaciji sa surom En-Nisa, 129. ajet, spriječava da poligamija postane muslimanski običaj. Bit će mnogo teže, a dok ne prođe neko vrijeme još uvijek poprilično nemoguće, da se uvjere zapadni ljudi o čistoći i ispravnosti temeljnog islamskog pogleda, prema kojem se muškarci i žene pozivaju da obnašaju različite uloge (u okviru jednakog digniteta), utoliko što oni nisu isti nego komplementarni, na oba načina, i fiziološki a (otuda) i psihološki. Morat ćemo živjeti sa činjenicom da je ovaj stav anatemiziran od strane feminista sa svih strana svijeta i čekati dok sama priroda stvari ne prevlada tu situaciju. Situacija je drugačija kada je u pitanju prosto gledanje na mušku genetičku superiornost jer promatrajući 34. ajet sure En-Nisa za to nema validne osnove u Kur'anu, iako je fraza "er-ridžalu qawwamune `ale'nnisa" vijekovima razumijevana u značenju da su muškarci po položaju iznad žena.

123

Većina prevodilaca Kur'ana na zapadne jezike, u punoj sukladnosti sa islamskom tradicijom, daju ovakav prijevod. Otuda, prema M. Savaryu,7 Lazarusu Goldschmidtu,8 Maxu Henningu,9 Pelseu, Tijaniu10 i Rudiju Paretu11 muškarci su "superiorniji", ili su "na višem položaju" od žena. Muhammed Hamidullah12 vidi ljude kao "upravitelje žena"; Hamza Boubakeur13, Denise Masson14 i Saudijski komitet za prevođenje Kur'ana15 nam sugerišu da čitamo da "muškarci imaju vlast nad ženama". Sadok Mazigh16 daje muškarcima pravo da "nadgledaju" žene. Svi ovi prijevodi odslikavaju trenutačnu muslimansku praksu. U mnogim oblastima takozvanog daru'l-islama, polovina ukupne populacije - znači žene - sistematski je spriječena da razvije svoje pune ljudske potencijale. Međutim 34. ajet sure En-Nisa' ne mora biti shvaćen na taj način. On može ispravno biti shvaćen u značenju da "muškarci trebaju preuzeti punu brigu za žene" (men shall take full care of women) prijevod Muhammeda Asada17, da su "muškarci ti koji treba da podržavaju žene"- prijevod T. B. Irvinga18 (men are the ones who should support women), ili da su "muškarci zaštitnici i izdržavatelji žena"- prijevod A. Yusufa Alija19 (men are the protectors and

M. Savary, Le Koran (Paris, 1893.). Lazarus Goldschmidt, Der Koran (Berlin, 1920.). 9 Max Henning, Der Koran, recenzija: Annemarie Schiemel (Stuttgart, 1962.). 10 O. Pesle i Ahmed Tijani, Le Coran, 3. izd. (Paris, tg,54.). 11 Rudi Paret, Der Koran (Stuttgart, 1979.). 12 Muhammad Hamidullah, Le Saint Coran, 13. izd. (Brentwood, MD, USA, 1985.). 13 Hamza Boubakeur, Le Coran, sv. I (Paris, 1972.). 14 Denise Masson i Subhi Salih, Essai dinterpretation du Coran inimitable (Beirut, 1985.). 15 Le Saint Coran et 1a`traduction en langue francaise du sense de ses versets (Medina, bez godine izd.) 16 Sadok Mazigh, Le Coran (Paris, 1985.). 17 Muhammed Asad, The Message of the Quran (Gibraltar, t98o.) Također vidi: Fathi Osman, Muslim Women (Los Angeles, bez godine izd.), str. 47-48. 18 T. B. Irving, The Quran (Brattleboro, VT, USA, 1985.) 19 A. Yusuf `Ali, The Holy Quran, 7. izd. (Brentwood, MD, USA, 1983.). 7 8

124

maintainers of women). Ovakvo značenje prevode i Jacques Berque ("Les hommes assumes les femmes")20 i Adel Khoury.21* Njemački jezik je posebice sposoban da predoči dostatno značenje termina qawwamuna, ako to neko ne prevodi sa riječju vorstehen22 već sa riječju einstehen. U oba slučaja, muškarci su ti koji istupaju ispred žena - u slučaju vorstehen - da ispolje svoju vlast, a u slučaju einstehen - da ih zaštite. Namjera je da se iskaže da su muškarci pozvani da zaštite žene ako i ukoliko one trebaju i žele zaštitu. Čini mi se da je uloga koju je ovaj kur'anski ajet zauzeo primjer adaptacije Kur'ana postojećim predislamskim stavovima. Krajnje je vrijeme da krenemo drugim načinom razmišljanja i da uskladimo muško ponašanje zahtjevima Kur'ana. Situacija nije drugačija kada je u pitanju hidžab. Činjenica preko koje se često prelazi - da je naređen, iz valjanih razloga, prvotno "Majkama vjernih", potom ostalim vjernicama. (Kur'an, 33:59) Sve žene se, dakako, upozoravaju da navuku svoje spoljašnje haljine preko svojih tijela s ciljem da budu viđene kao pristojne žene i s namjerom da ne budu seksualno izazovne. Ovo teba biti pročitano u skladu sa ajetom 24:1 Kur'ana, koji ženama govori da ne izlažu svoje ukrase mimo onoga što može (u maniru pristojnosti) biti vidljivo (illa ma zahara minha). Tradicionalno, ovo je tumačeno kao dopuštanje da samo ženino lice, šake i stopala mogu biti otkriveni - i čak manje od toga u regionima u kojima su njihova lica u potpunosti zastrta, poput južnog Alžira (M'Zab) i doskora u saudijskim gradovima. Prema Muhammedu Jacques Berque, Le Coran (Paris, 1990.). Adel T. Khoury, Der Koran (Giitersloh, 1987.). * Nalazimo za shodno da napomenemo da je 34. ajet sure En-Nisa' u našetn jeziku rah. Besim Korkut preveo ovako: "Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje... " (Korkut Besim, Kur'an, prijevod u izdanju Orijentalnog instituta, Sarajevo, 1978.) Prof. dr. Enes Karić ovaj ajet prevodi ovako: "Muškarci su zaštitnici žena, jer Allah je jedne iznad drugih odlikovao..." (Karić Enes, Kuran s prijevodom na bosanski jezik, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1995.). 22 Ovo je prijevod koji nudi M. Ahmad Rassol, Al-Qur'an al-Karim und seine ungefähre Bedeutung in deutscher Sprache, 4. izd. (Köln, 1991.) 20 21

125

Asadu, illa ma zahara minha, može, dakako, biti shvaćeno kao mudra klauzula "koja dopušta u svakom vremenu 'ograničene' promjene koje su neophodne za čovjekov moralni i društveni rast".23 On naznačava ono što bi trebalo biti jasno iznad svega: "Direktiva da se pokriju tijela prekrivačem (khimar) ne odnosi se u svim slučajevima na samu upotrebu khimara kao takvog, nego, pravilnije rečeno, ima značenje da jasnim učini da ženine grudi nisu uključene pod koncept onog što pristojno može da bude pokazano od njenog tijela, i otuda, ne smiju same po sebi biti izložene."24 Ono što Asad i drugi govore možda neće odgovarati muslimanskoj tradiciji u toplim zemljama, gdje žene uvijek pokrivaju svoju kosu da bi se tako zaštitile od topline, vjetrai prašine. Ovo da neće odgovarati je neosporan fakat. Međutim može li takva tradicija - čak ako se vratimo unazad u vrijeme Omera b. el-Hattaba - opovrgnuti u principu slobodu koja je ženama darovana od Boga? Danas, u svim sjevernim zemljama, pogled na ženinu kosu se ne smatra seksualno izazovnim. Ni jedna žena se ne smatra prostitutkom ili jeftinom zabavom jednostavno samo zbog toga što ne nosi šal na glavi. U takvoj civilizaciji, marama na glavama muslimanskih žena nije samo sredstvo zaštite. Uglavnom služi namjeri prikazivanja muslimanskih žena kao muslimanki (A to može biti provokativno na svoj poseban način.). Prema tome, svaka muslimanka treba imati pravo da odluči za sebe šta je pristojno za nju u okolnostima u kojima je odrasla i u okolnostima u kojima sada živi. Bez obzira kako odluči, pri toj odluci moraju biti dobri islamski razlozi za njeno donošenje. Otuda, niko ne bi trebao prosuđivati njenu vjeru po tome da li je ili nije "pokrivena" ili gore od toga - da joj je pokrivanje nametnuto silom. Naredba la ikrahe fi al-din (nema prisilnog nagonjenja u vjeru) ne naglašava neke posebne slučajeve u kojima bi bilo obrnuto.

23 24

Muhammed Asad, The Message of the Quran, 24:31, bilješka 37. Ibid., 24:31, bilješka 38.

126

Veoma dobro razumijem zašto se toliko dugo muslimanski pravnici ustručavaju od diskusije o ljudskim pravima, kao da ovaj predmet može naprijed ići sam od sebe - radije negoli da postaje sve više istaknuta tema u međunarodnim odnosima. Naravno, koncept "ljudskih prava" se direktno ne spominje u Kur'anu ili u kompilacijama tradicionalnog islamskog prava. Fikhske rasprave nisu bile organizovane prema pravnim pravilima višeg ili nižeg statusa. Uistinu, Šerijat još uvijek ne može biti razmatran na osnovama pravne hijerarhije normi. Kao posljedica, povelje o ljudskim pravima sada mogu biti korištene kao oružje protiv muslimanskog svijeta.25 Doista, govor o ljudskim pravima je kompleksan.26 Ništa teže ne udara na muslimanski kredibilitet kao što to čini njihovo odsustvo iz diskursa koji tretira ljudska prava, jer to dovodi do stanja da mi puštamo drugima da odlučuju za nas šta treba biti moralno a šta nemoralno. Kakav savršen primjer koji pokazuje koliku štetu nedostatak kreativnog mišljenja kod dijela muslimanskih intelektualaca može nanijeti islamu. Dok se "ljudska prava" ne pojavljuju niti u Bibliji niti u Kur'anu, relativno je lahko dokazati da su sva klasična ljudska prava bila Kur'anom zaštićena hiljadu godina prije nego što se bilo kakav zapadni poduhavat u ovom smjeru poduzeo - ne samo u formi "prirodnih prava" pojedinca nego prije kao respekt koji u njegovu korist donose Božanske zapovijedi s ciljem poštovanja i zaštite tijela i života, lične slobode, intimnosti i časti, poštovanja privatnog vlasništva itd.27 Istina, ideja o "pravima" koja su izvedena iz same prirode ili oko kojih se složilo konsenzusom je strana islamu. Za muslimane, zaštita individualnih sloboda nastaje kao rezultat pravilne primjene obaveza koje su sadržane u Šerijatu. Ali ono što je važno za međukulturalni dijalog jest praktični rezultat a ne teorija koja iza toga stoji. Islam, Anouar Hatem, L'Islam et les Droits de I'Homme (Association Suisse Arabe, 1974.), str. 15. 26 Parvez Mansoor, "Human Rights: Secular Transendence or Cultural Imperialism", Muslim World Book Review 15, br. 1 (Leicester, 1994.). 27 Abu 'l-A'la Mawdudi, Human Rights in Islam, 2. izd. (Leicester, 1980.), str. 17-34. 25

127

otuda, može biti predstavjen kao sveobuhvatan sistem ljudskih prava koji je komplementaran onom zapadnom. Međutim ovo se dešava suviše rijetko i suviše kasno.28 Otuda, svijet danas vjeruje da je zaštita osnovnih ljudskih prava proistekla i razvila se iz dokumenata engleske povelje "Magna Charta" (iz 1215. g.) "Habeas Corpus" akta (iz 1679. g.) i dokumenta o pravima "Bill of Rights" (iz 1689. g.). Doista ovi dokumenti su dali velik doprinos formulaciji ljudskih prava u Američkoj deklaraciji o nezavisnosti ("American Declaration of Independence" iz 1776. g.) i Francuskoj deklaraciji o pravima čovjeka i građanina ("Declaration des Droits de l'homme et du citoyen" iz 1789. g.). Dokumentima poput Deklaracije o ljudskim pravima UN-a (United Nations Human Rights Declaration) i dva međunarodna sporazuma iz 1966. godine, Okcidentu je data cjelokupna zasluga za teoretsku zaštitu ljudskih prava. (U praksi, kao što svi mi znamo, spomenuti dokumenti imaju veoma malo efekta na aktuelne politike despotskih država.) Muslimani ne smiju prihvatiti modu razvijanja sve novijih i sve čudnijih vrsta "ljudskih prava" poput "prava na ekstaziju" (prava na korištenje droge). Već muslimanska pravna praksa mora u najmanju ruku otpočeti da dodaje paragrafe na temu ljudskih prava u svoje tekstove. Kao minimum moramo podvući da su pojedinci bolje zaštićeni, barem u principu, od strane Božanski napućenog ponašanja nego što su zaštićeni od pravnih normi koje su razradili parlamenti. Kur'anska naredba nije u nadležnosti kreatora prava i ne može biti dokinuta, čak ni konsenzusom. Bolji primjer od toga je: u poziciji smo da dokažemo da različite muslimanske deklaracije koje dotiču polje ljudskih prava, sa

Vidi: "Human Rigts declaration" usvojenu od strane OIC (Organizacija islamske konferencije) 5. augusta 1990. g. u Kairu i "Deklaraciju o ljudskim pravima" usvojenu 19. septembra 1981. g. u Londonu od strane Islamskog evropskog vijeća (Islamic Council of Europe), podorganizacije OIC-a. 28

128

zapadnjačke tačke gledišta pokrivaju zadovoljavajući način, osim dva:

skoro

sva

pitanja

na

Prvo, Šerijat pravi razliku među muslimanima i nemuslimanima na polju naslijeđa i braka. Ovo neizbježno rezultira iz koncepta da musliman, kao član islamskog ummeta, da tako kažemo, jeste muslimanske nacije, jer mu njegova vjera daje samom pripadnošću njoj jednu vrstu dodatnog državljanstva (quasi-citizenship). Otuda, ako musliman napusti svoju vjeru, ovo ne može a da ne imade pravnih posljedica - upravo kao kada neko na Zapadu promijeni svoju nacionalnost. Zapadno razmišljanje ne odobrava, naravno, bilo kakva prava ili gubitak prava, nastala kao rezultat pripadnosti određenoj religiji. Drugo, muslimansko pravo ne može u potpunosti slijediti zapadnjačku fikciju da ne postoje relevantne razlike, ma koje vrste, između muškaraca i žena, kada su u pitanju njihove obaveze koje imaju spram svojih porodica. Niti može pozitivno gledati na homoseksualnost. Ova posljednca razlika između okcidentalnog i orijentalnog gledišta je pokazatelj potpunog kulturalnog neslaganja. Orijent drži da žena živi suprotno svojoj samoj prirodi ako teži imitiranju muškarca. Na Okcidentu, feministi vjeruju da žena nije u potpunosti emancipovana ako nije u mogućnosti da imitira muškarca u svakom pogledu. Ja kažem, "još uvijek", jer neke od "najliberalnijih" američkih žena počinju sumnjati u tezu žrtvovanja porodice, ili čak majčinstva za sujetnu karijeru. Za zajednice muslimanskih država, taktičko pitanje preostaje otvoreno za debatu: hoće li oni koji još nisu podržali zapadne ugovore o ljudskim pravima to učiniti sa odgovarajućom rezervom ili će oni prije navaljujuće propagirati svoje vlastite islamske deklaracije o ljudskim pravima, čak i u slučaju da ovo bude vodilo u pojedinačne zone legislacije ljudskih prava? Šta god da na površinu izbije, zarad dobrobiti: prestanimo djelovati samo u tonu odbrane ili kao da islam u ovom polju ima nešto što treba kriti! 129

Muslimanski stav glede države i ekonomije je jednako žalostan. Često je pogrešno shvaćen, međutim uistinu: unatoč činjenici da je Muhammed, a.s., osnovao konfederalnu državu u Medini 622. g.29, muslimanima je još uvijek teško da objasne kako prava islamska država, na kraju dvadesetog stoljeća, treba izgledati.30 Neki, poput Alberta Hourania, vjeruju da se ova poteškoća javlja upravo zato jer je islam rođen u punom svjetlu historije. Drugi sumnjaju da se muslimani ne osjećaju lagodno sa samim konceptom države, jer, uzevši ideal o islamskom ummetu, nacionalne države nisu vjerne islamskoj tradiciji31, ali to Vatikiotis vidi kao "beskrajnu kontradikciju".32 Po njihovom mišljenju "politika je ono za što se ljudi hvataju kada metafizika padne (kada izgube vezu sa njom)".33 Muslimani, da bi bili sigurni, poput marksističkih komunista, moraju se nadati eventualnom nestanku nacionalnih država u korist jedne i samo muslimanske zajednice. Istinski razlog za nastalu situaciju koju smo pokušali opisati, po mome viđenju, jeste ogromna fleksibilnost - Božija milost, koja je kroz ovu oblast pokazana - sačuvana Kur'anom i sunnetom. Jednostavno postoji veoma malo kur'anskih uredbi, a nema ni jasnog i odsječnog izjašnjavanja sunneta, u pogledu vladavine. Ova fleksibilnost je blagodat jer je sačuvala ummet od pravne i društvene ukočenosti. Kako Kur'an i sunnet ne propisuju jednom za svagda bilo kakvu specifičnu formu države ili načina izbora, oni time dopuštaju monarhije ili liberalne teokratije - ali također daju mogućnost za uspostavljanje demokratija - pod bilo kojim dobrim ili zrelim okolnostima.

M. Hamidullah, The first Written Constitution in the World, 3. izd., (Lahore, 1975.) Takva poteškoća ne postoji kod Muhammeda Asada. Pogledaj njegovo veoma čitano i mudro razmišljanje u djelu "The Principles of State and Coverment in Islam", 2. izd. (Gibraltar, 1980. g). 31 M. Ghayasuddin, The Impact of Nationalism on the Islamic World (London, 1986.). 32 P J. Vatikiotis, Islam and the State (London, New York, Sydney, 1987.). 33 Benjamin Barber, The Conquest of Politics (Princeton, 1988.). 29 30

130

Uistinu, svaka generacija se poziva da odredi za sebe koja forma države će joj najbolje odgovarati. Zato, budi kazano, mi doista moramo priznati da postoji terminološki problem sličan onome s kojim su se susreli muslimanski učenjaci kod pitanja ljudskih prava. Kur'an, sunnet i tradicionalno islamsko pravo, naravno, nisu bili u prilici koristiti takve ključne termine moderne političke nauke poput termina: podjela vlasti, parlamentarna demokracija, opći izbori, republika, većina u vlasti, revolucija, stranački sistem, suverenost i dr. Ovo, dakako, ne znači da islamska doktrina nakon Ibn Tejmije nije imala šta da ponudi u vezi s ovim pitanjem, što će makar i mali napor na oživljavanju idžtihada pokazati. Često se prelazi preko činjenice da Kur'an ne samo da je naredio da se vlast sprovodi saglasnošću i vijećanjem (šura)34 u suri Alu 'Imran, 159. ajet, nego ajeti 37.-39. sure Eš-Šura razjašnjavaju da je vladavina vijećanjem (dogovaranjem) jedna od glavnih vjerskih obaveza. Doista, ova obaveza je zajedno nabrojana sa šartovima vjere, poput namaza, zekata, vojne odbrane, velikodušnosti i ustručavanja od činjenja grijeha. Otuda Kur'an daje elementu vladavine dogovaranjem viši status nego što to čini sa izvršnom vlašću (vidi ajete 2:30; 4:59). Još je važnija stvar, Bog je to jasnim učinio, da je čitava muslimanska populacija pozvana da djeluje u svojstvu Njegovih namjesnika na Zemlji. Kada Kur'an (2:30) govori o onome koji treba u posjed Zemlju da dobije, obraća se svem čovječanstvu, a ne samo vrhu u vlasti. Također u Kur'anu u ajetima 6:165, 27:62 i 35:39, svim ljudskim bićima se obraća sa terminom hala'if fi1-erd. Isti zaključak može se izvesti iz 55. ajeta sure En-Nur. U muslimanskoj državi, opis najbolje zajednice koja se ikad među svijetom pojavila, koja zapovijeda da se radi dobro a zabranjuje da se čini zlo (Kur'an, 3:110), odnosi se na sve njene građane - pod uvjetom da su iskreni vjernici.

34

Abu 'l-A'la Mawdudi, Human Rights in Islam, str. 20.

131

Iz ovog dominantnog statusa koji se ummetu daje, i iz temeljne obaveze primjenjivanja šure (savjetovanja) mora se zaključiti da u Kur'anu konsultovanje nije samo savjetodavne već obavezujuće prirode. Na ovim osnovama, i promatrajući ajet 159. sure Alu `Imran, ne može postojati sumnja da je demokracija u formi reprezentativne (parlamentarne) republike ta koja odgovara islamu. Da li je takva republika idelno ili najprikladnije rješenje u potpunosti ovisi, dakako, od generalnog razvoja stvari. Neka nova muslimanska država koja bi se osnovala na Zapadu, u svakom slučaju, bila bi ostvariva samo u formi demokratske republike. Iako Parvez Mansoor drži da islam nema "crkve", "stranke" i "pontifikata",35 muslimanska demokratija mora, naravno, dopustiti opozicijskoj stran(c)i pravo na drugačiji stav o pitanjima individualne naravi - tim prije što su obje proizašle iz zajedničkog uzroka i prihvatile rezultate glasanja. Ovaj princip se može izvesti iz Kur'ana (24:62), kao i iz hadisa u smislu da su razlike u mišljenjima među učenima unutar muslimanske zajednice u stvarima idžtihada olakšica koju pruža Šerijat. Kur'an nas u 116. ajetu sure El-En'am podsjeća da čak i odluke većine ne mogu garantovati ispravan put djelovanja te stoga tome ne treba pridavati glavnu pažnju u pitanjima vjerske doktrine. Uz to i ustavi zapadnih zemlja ne podvrgavaju sva pitanja - naprimjer, ljudska prava - pravilu odlučivanja većine. Muslimanska parlamentarna demokratija ne može biti ni teokratska ni sekularna, nego prije ideološka država, sa Kur'anom kao svojim vrhovnim zakonom. To u svakom slučaju nije nešto neobično. Ja ne poznajem niti jednu državu koja funkcionira bez neke vrste oficijelne ili neoficijelne ideologije - čak ako je ta ideologija pogrešnog usmjerenja, za koju se pri tom drži da nije ideologija. U svakom slučaju, skoro sve nemuslimanske države također poštuju neki vrhovni statut, koji, u najmanju ruku, dijelom nije predmet mogućoj promjeni ili reviziji.

35

Parvez Mansoor, Muslim World Book Review 13, br. 1. (Leicester, 1992.).

132

Konačno, neko može deduktivnom metodom zaključiti iz naznaka koje upućuju na to da kur'ansko insistiranje na pravednoj vladavini zahtijeva nezavisno sudstvo (Kur'an, 4:58; 5:8 i ,17:25) unutar bilo kojeg oblika države.36 Uzimajući u obzir ljudsku prirodu, kako bi sprovođenje pravde moglo biti bolje garantovano? Sumirajući sve ovo, kada se već javio izazov demokratije, republikanizma ili podjele vlasti, muslimani ne bi trebali ići ka zatvaranju pred tim izazovom ili teturati u mraku. Radije, oni svoje izazivatelje trebaju uvjeriti da nijedan od ovih koncepata nije, po prirodi, stran ili štetan islamu. Znatni doprinosi načinjeni od muslimanskih politoloških znanstvenika ne obiluju, dok pri tome ne manjka naučnih doprinosa ostvarenih od strane muslimanskih ekonomista.37 Pretpostavljam da je u mnogim muslimanskim zemljama na neki način rizično angažiranje u diskusijama na temu demokratije u konkretnom njenom značenju. Učiniti to sa pridavanjem pažnje ekonomiji, bilo kako bilo, čini se kao nešto utopijsko te kao takvo se i mnogo lakše toleriše. Zašto bi islamska ekonomska nauka bila utopijska? Ponovo, "greška" leži u nerazumijevanju velike fleksibilnosti koja je mudro načinjena odsustvom krutih normi u Kur'anu - sa očitim izuzetkom ribaa (kamate). Neadekvatno razumijevanje ajeta o kamati (ayatu'rriba) je, dakako, pomoglo da ovo pitanje prijeđe granice svojih proporcija. Gore od toga, data praksa čuvanja ogromnih suma petrodolara uz kamate, uprkos naredbi koja zabranjuje kamatu, načinila je da muslimani izgledaju poput gomile dvoličnjaka. Trebamo jasno primiti činjenicu da islamska ekonomija neće nikad biti - ne može biti niti hoće da bude - uspješna i profitabilna kao što je to zapadna ekonomija, koja ljude tretira kao ekonomske životinje. Ako imamo namjeru da imitiramo ekonomsko postignuće Zapada, Vidi Sahih Muslima, Kitabu'l-`Aqdiyya (16) (Poglavlje sudskih odluka). U vezi sa ovim pitanjem, arapsko-engleski "Review of Islamic Economics" (Pregled islamske ekonomije) - Journal of the International Association for Islamic Economics, koji se pojavio u Markfield Da'wa centru pri Islamskoj fondaciji u Lesteru, UK, treba biti dovoljan dokaz ovoj tezi. 36 37

133

moramo podvrgnuti svaki aspekt života zahtjevima industrijske proizvodnje. Kao što je to na Okcidentu, svi aspekti života bili bi vođeni zakonima ekonomije, a svi mi bismo se borili za uvećavanje profita do maksimuma, optimizaciju proizvodnje i krajnje ograničavanje troškova. U tom procesu, islamski svijet postao bi materijalistički kao što je to već Zapadno društvo i također bi izgubio svoju glavnu prednost orijentalnu kvalitetu života koja rezultira činjenicom da su Bog i čovjek, a ne ekonomija ili tehnologija, centralna preokupacija. Ovo je suštinska razlika između društva koje niječe Onaj svijet (El-Ahiret) i društva transcendentalne orijentacije. Sayed Nawab Haider Naqvi je otuda u pravu kada sve to sumira u sažetu rečenicu: "Islam negira kapitalistički mentalitet."38 Otuda im kažimo bez utučenosti i sumnje: Muslimani ne žele da preuzmu Zapadni obrazac ekonomije. Također, diskusija o kamati (riba) je često bila pogrešno usmjeravana. Kamata na kapital ima nekoliko ključnih funkcija u zapadnoj ekonomiji, kao što su ogromna akumulacija i uspješno premještanje kapitala, učinkovita kontrola, omogućavanje da finansijska politika ne ide u krug i zaštita kursa valuta. Ključna važnost kamate na kapital leži, dakako, u činjenici da se ukidanje kamate (riba) ne može postići magičnim štapom kojim bi se transformisala tradicionalna ekonomija - ako bi se ovo i uradilo na trik. Kapital ne može biti "islamiziran" samo ukidanjem kamate.39 Naprotiv, ukidanje kamate je jedino izvodljivo unutar okvira ekonomije koja je već islamska, zahvaljujući iskrenim muslimanima koji u njoj postupaju kao muslimani. Drugim riječima, treba postojati mnogo više mjesta za istinski idžtihad koji će imati za cilj da precizira koja je poruka ajeta o kamati (ayatu'r-riba) danas. Tijekom Poslanikovog vremena, potraživanja kamata su bila ekstremno velika, a korištenje kredita (pozajmice) je 38 39

S.H.N. Naqvi, Ethics and Economics (Leicester, 1981.), str. 19. Ibid., str. 109.

134

davano najčešće da osigura puko preživljavanje najsiromašnijih, proces kojim se samog sebe stavljalo u eksploataciju. Također, u gruboj i nerazvijenoj novčanoj trgovinskoj ekonomiji bez tehnološke akumulacije, nije ni postojala potreba za velikim akumulacijama kapitala niti potreba za balansom inflacijskih gubitaka.40 Takve analize, u najmanjem, trebale bi učiniti da riječ riba čitamo kao "zelenašku kamatu" a ne prosto kao samu kamatu (interes). Čini mi se da je mnogo važnije da se pridržavamo suštine kur'anske poruke (2:275-79, 3:130 i 30:39) u prevladavanju problema podjele rizika u poslovanju. Ovaj princip možda ne mora biti uključen u slučaj štednje malih iznosa koji se obavljaju kod velikih banaka, ili u slučaju potpunog osiguranja automobila koji su kupljeni posredstvom kreditnog načina plaćanja. Ali podjela rizika (u islamskoj terminologiji termin mudareba) - dijeljenje dobiti i eventualnog gubitka u poslovanju - mora postati vodeći princip u svim velikim poslovnim kompanijama. U odbranu ovog, islam može podsjetiti zapadne biznismene na njihov predašnji organizacijski duh! Važnost tema kojima se namjeravamo dalje baviti u odnosu na one o kojima se u ovom poglavlju već poprilično raspravljalo, neće možda biti tako velika, budući da diskusija zahvata i teme magije, sujevjerja i proricanja. Još uvijek, u mnogome, zapadno preziranje islama zasniva se na komentarima i napisima o primitivnoj, ali i prisutnoj vjerskoj praksi koja je vezana za posjećivanje grobova muslimanskih "svetaca", kao i praksi crne magije koja se može naći. Ako bi se neko, kojim slučajem, našao pri kultu koji se praktikuje oko "murabitskih" turbeta u Maroku, lahko bi zaključio da je ova religija koja se naziva islam toliko iracionalna da može privući pažnju samo zaostalih ljudi. Do kakvog drugog zaključka bi takav posmatrač mogao i doći ako bi, kao naprimjer u Fezu, slučajno nabasao u jedan od tih dućana gdje se ekskluzivno vrši prodaja opreme za izvođenje crne magije, poput malih lutaka kroz koje se provlači igla i sl... 40

Ibid., str. izr., bilješka 22, Dozvoljavanje kamate u iznosu inflacije.

135

Murabiti41 u Maroku i zapadnom Alžiru, kao što to svako zna, bave se rješavanjem problema ženama nerotkinjama i pomaganju farmerima da im usjevi budu rodniji, naravno od pomoći su i u ljubavnim problemima. Nekoliko uspješno obavljenih hodočašća određenim grobovima svetaca, poput posjete grobu Abdu'l Salima b. M'Chicha (u. 1228. g.) u planinama Rifa u blizini Tangiera, ili grobu Moulay Idrisa u blizini Mekensa, gdje je ukopan osnivač prve marokanske muslimanske dinastije Idris I, smatraju se vrijednim da mogu zamijeniti hadž... Ove heterodoksne prakse, koje u sebi imaju primjesa kršćanskih kultova, ugmizale su u islam posredstvom sufijskih pokreta, uglavnom u 13. stoljeću i nakon njega. K tomu, naravno, i činjenica da svi sufijski tarikati (mistička bratstva) podržavaju jak kult ličnosti i potpunu pokornost murida svom sufijskom vodiču i učitelju. Upravo tako, zapadnjaci sve ovo smatraju ogavnim. Ideja da, zahvaljujući familijarnoj vezi sa Poslanikom, određeni ljudi shurufa uživaju specijalne mističke moći - berekah - dio je ovog sindroma. Učtivim se smatra vis-a-vis Poslanika (i meritornim zbog nečije lijepe namjere - niyah jamilah) da se spriječe čak i razumne sumnje vezane za liniju po kojoj neko sebi daje za pravo da bude sharifili se to čini samim čuvanjem autentičnosti "svetog" turbeta.42 Takva pobožna ali još uvijek heretična učtivost je bila također odgovorna za razvijanje pretjeranih ceremonija mevluda (u čast rođendana poslanika Muhammeda, a.s.) koje, u najmanju ruku, u Maroku i ponekad u Turskoj, mogu da žalosno podsjećaju na Božićnu večer. Kada će muslimani razumjeti da oni time ne čine uslugu svom voljenom Poslaniku kada ga uzdižu do nivoa nadnaravnog bića? Zar nije njegova uloga veća time što je niži njegov status kao prostog ljudskog bića? Napominjemo da se u ovom slučaju ne radi o Murabitskoj dinastiji, koja je vladala sjevernom Afrikom, već imenima svetaca koji samo etimološki imaju sličnost sa arapskom riječi murabit. 42 Fritz Meier, "Zum vorrang des glaubens und des gutten denkens vor dem wahrheitseifer bei den Muslimen", Oriens 32, 1990. 41

136

Koliko je mnogo izopačenosti, kroz cijelu historiju, napravljeno od strane zelenih turbana! I koliko je ljudi dopustilo da budu instrumentalizirani spominjanjem termina barakah! Ako još uvijek trebate dokaze za ovo, predlažem vam posjetu grobovima Idrisa II i Ahmeda Tijanija u Fezu, gdje se mogu vidjeti istetovirane berberske žene43 koje se umotavaju pod zelene prekrivače ovih turbeta, kako bi postigle veći udio u barakahu. Odvratno!? Ako ništa drugo, kult svetaca dokazuje popularnu žudnju za nečim svetim koje bi se htjelo dotaći - drugim riječima, za božanskom inkarnacijom. Otuda, čak su i muslimanske populacije u bivšim kršćanskim teritorijama razvile svoje vlastite načine pravljenja "bebe Isusa" u formi "svetih" muslimanskih asketa, derviša i drugih ljudi tesavvufa. Ovo ne treba biti tolerirano, zbog toga što potraga za posredovanjem narušava najosnovnije postulate islama. Predlažem da cijeli islamski svijet, u vezi s ovim pitanjem, treba preuzeti vehabijsko odbacivanje svakog oblika kulta svetaca. Također, u vehabijskom duhu, trebamo se boriti za razradu životopisa našeg Poslanika, a.s., koja će biti očišćena od svih kasnije nakićenih legendi i čudnovatih neutemeljenih storija, što može biti od velike koristi savremenoj da'wi.44 Mi ovo dugujemo našem opravdanom uvjerenju da je islam umjerena vjera koja poziv upućuje slobodnim, umno doraslim ljudima koji razmišljaju. Hajdemo pokušati, na neki način, da ne budemo postiđeni novim djelima o siri (životopisu Poslanika, a.s.) koja su objavili dobro poznati autori nemuslimani.45 Ovaj nedostatak pronalaska pravog načina uživanja u bogatstvu svoje vjere ne mora značiti da bi mi trebali fizički uništiti posljednja Islamska zabrana tetoviranja (el-Buhari, 72, hadis 827 i 830) je u potpunosti neefektivna među berberskim plemenima u Maroku i Alžiru. Ovo također stvara osjećaje prezira. 44 Za detaljnije informacije vidi: Hussein Amin, Le livre du musliman desetnpare (Paris, 1992.), str. 23-29. 45 Virgil Ghiorghiu, La vie de Mahomet (Paris, 1970.); Karen Armstrong, Muhammad: A western Attempt to Understand Islam (London, 1991.). 43

137

obitavališta takvih velikih persona kao što su Ibn Shafi'ijino u Kairu ili Ibn `Arebijevo u Damasku niti turbe Ebu Ejjuba el-Ensarije, nosača zastave Poslanikove, smješteno na Zlatnom rogu u Istanbulu. Muslimani također imaju historiju koje trebaju biti svjesni i kojom se trebaju ponositi. Ovo poglavlje ne bi bilo potpuno kada ne bi spomenuli još jedan običaj koji doprinosi ismijavanju muslimana u očima Okcidenta: proricanje, uglavnom (kao što je to u Turskoj), u formi "čitanja budućnosti" iz kahvene telve. Muslimani svih boja, opsjednuti sudbinom, ostali su do dana današnjeg zapanjujuće zainteresirani za poznavanje unaprijed onoga šta će se desiti. Ovaj pokušaj "igranja Boga" je strogo zabranjen Kur'anom 5:3, zajedno sa zabranom konzumiranja svinjetine. Svinjetina je iščeznula u islamskom svijetu, proricanje nije. Ovakvim savjetima i primjedbama ne želim kreirati veću podjelu unutar islamskog korpusa od one koja je već vidljiva. Podjela između sunnija i ši'ija, mutezilija i eš'arija, već je dovoljno loša stvar. Ali kako da pružimo pogled kroz labirint mističkih redova - od kadirija do ahmedija, od nakšibendija do nurdžija? A gdje tu da stavimo Druze, alevite, kadijanije i druge sekte koje u sebi imaju neki zaostatak islamskog kolorita? Da ne govorim o mnogim "islamističkim", to jest političkim oslobodilačkim pokretima koji sebe nazivaju Hamas ili Islamski džihad. Ili kakav je odnos između tih pripadnika Ihvanu'lmuslimina i onih koji svoje opredjeljenje daju pokretu Tebligu'l-Islami? Pitanja su to za nas muslimane, ili su samim tim pitanja i za autsajdere koji pokušavaju da dešifriraju autentični glas islama. Podjele i razdori koji su gore spomenuti jesu užasan hendikep za dijalog, jer naši potencijalni partneri mogu birati čiji pogledi im najbolje odgovaraju i mogu nas sve demonizirati na osnovu postupaka manjine. Sugeriram da, ako hoćemo da ozbiljno budemo uzeti za partnera, mi moramo biti glasniji i govoriti jednim glasom, u najmanjem kada su u pitanju glavna pitanja koja se tiču moralnih stvari poput abortusa, pomajčinstva, transplantacije organa, te stvari i pitanja sličnih ovim.

138

Da budemo konkretniji, bio bi to već koristan korak usmjeren u pravom smjeru kada bi svako samo govorio u ime onih koje može sam predstavljati - da više niko ne pokušava da monopolizira islam. Ovo bi dosta lakše bilo da halifa nije svrgnut 1924. godine ili kada bi se muslimanski ummet mogao dogovoriti o njegovom nasljedniku. Čak i prije ovog datuma, inicijativa Abdurrahmana elKawakibija (u. 1902.g.) koja je imala za ideju da se uspostavi kurejšijski halifa koji bi stolovao u Mekki kao titularni poglavar federalne unije muslimanskih država, nije bila neostvariva.46 Otac muslimanskog sekularizma `Ali `Abdu'r-Raziq (u. 1966.g.) čak je tvrdio da "islamski hilafet, u konačnici, ne spada u, kako je to ranije viđeno, uvjete ostvarenja muslimanske vjere".47 Nakon 1924. godine, samo jednom je - pedeset godina kasnije, 1974. godine - načinjen konkretan korak da se na neki način dodijeli naslov halife nekom muslimanskom velikodostojniku. Tijekom drugog Samita Organizacije islamske konferencije (OIC), neki poglavari država ponudili su ovu čast saudijskom kralju Fejsalu b. Sa'udu, što je završilo neuspjehom. Nije sigurno, ustvari, da li bi i samo imenovanje halife bilo dobra stvar za muslimansku svjetsku zajednicu, uzimajući u obzir da se je ona podijelila, i dalje se dijeli, u do sada 40 država. Pod ovakvim uvjetima, halifa ne bi mogao sprovoditi svoju političku vlast. On bi, pri tome, prije bio sveden na igranje vjerske uloge, kao neka vrsta muslimanskog pape.48 Čak i kada bi bila efektivnija, sama OIC, koja je osnovana u Rabatu 1969. g., ne bi trebala, a i ne bi mogla, preuzeti ulogu "halife zato što je po svojoj prirodi jedna vrsta komiteta" (odbora).

`Abd al-Rahman al-Kawakibi, Umm al-Qura (Majka gradova -kur'anski termin koji aludira na Mekku), (Kairo,1899.). 47 'Ali `Abd al-Raziq, al-Islam wa Usul al-Hukm (Kairo, 1925.). 48 Dijelim ovo mišljenje sa prof. Azizom al-Hibrijem, Islamic Constitution and the Concept of Democracy, Case Western Reserve journal of Islamic Law, br. 24. (1992.), str. 16., bilješka 66. 46

139

Moramo primiti k znanju da trenutno, jednostavno, nema nekoga na vidiku ko bi mogao ispuniti taj vakuum. Ali bismo, u najmanjem, trebali ostati dobrahno svjesni toga vakuuma, nadajući se da će se pojaviti veliki harizmatični vjerski lider - Ibn Taymiyah ili Nizamu'lMulk dvadeset i prvog stoljeća. Pozivom na jedinstvo ne želim ostaviti utisak da zagovaram muslimansku jednoobraznost. Ona nikada nije postojala niti će je kada biti. Niko danas ne dovodi u pitanje da nisu samo Arapi, Perzijanci, Berberi, Afganistanci i Turci postali muslimanski narodi, nego su to bili i Vizigoti Andaluzije. Tako se isto desilo i sa Indonežanima, Malajcima i Pakistancima. Svaka od ovih etničkih skupina, postajući muslimanima, donijela je u islam mnoge nove crte svoje civilizacije, upravo kao što su to učinili i Arapi, u smislu da njihova civilizacija nije započela svoj razvoj njihovim primanjem islama. Islamski kalendar u 1. godini nakon Hidžre nije otpočeo sa kulturalne i civilizacijske nule. Kao rezultat toga, lahko je napraviti razliku u izgledu - počevši od samih kapa i pokrivača glave koje koriste muslimani iz svih spomenutih zemalja. Tijekom jedne islamske konferencije u Kairu, jednom prilikom sam pobrojao četrdeset i dvije različite vrste kapa i turbana koje nose muslimani muškarci iz čitavog svijeta. Ovo promatranje donosi pouku kada danas hiljade Evropljana i Amerikanaca, bijelaca i nebijelaca, ulaze u islam, njihovo primanje islama mijenja u potpunosti njihov izgled i pogled na život i ponašanje, ali oni i dalje ostaju Francuzi, Englezi, Švicarci, Španjolci, Kanađani ili Nijemci u drugim važnim segmentima. Svaki od njih govori svoj vlastiti nacionalni jezik, gledajući na svijet na malo drugačiji način. Svaki od njih prošao je kroz malo drugačiji sistem obrazovanja. Ukratko, islam sa evropskim i američkim koloritom izranja sa primjetnom razlikom ali u istom kolosijeku sa islamom marokanskog ili egipatskog kolorita. Ne "njemački islam" - Bože sačuvaj! - nego islam u Njemačkoj, ne američki islam - nego islam u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovaj novi razvoj stvari će nam pomoći da mnogo jasnije sagledamo koje prednosti islama znamo a koje su dio njegove suštine, a koje od ovih crta su prosto stvar arapske i drugih civilizacija. 140

Nearapski hodočasnici, ne samo oni koji dolaze iz predjela Afrike podno Sahare, kada posjećuju Mekku i Medinu, mogu ponekad steći utisak da ponosni Arapi koje oni tamo sreću sebe smatraju "izabranim narodom" - poput običaja nekih židovskih plemena. Ako je ovo ovako bilo, to se ljudski može shvatiti i preći preko toga, ali ako je još uvijek onda je to pogrešno. Islam primat ne daje plemenskom (nacionalističkom) jedinstvu nad muslimanskim jedinstvom (Kur'an, 28:15149:13), jer nacionalizam pogrešno vodi ljude da pomažu svojoj vlastitoj naciji u borbi za nepravednu stvar. Posljednji ajet ne može jasniji biti nego što jeste: "Mi vas od jednog muškarca i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji ga se najviše boji..." Otuda ni jedan musliman ne bi trebao potcijeniti drugog muslimana, po bilo kojem osnovu, čak kada je i idžtihad u pitanju, samo na osnovama etničke pripadnosti. Druga je stvar to da je muslimanima naređeno da se pokoravaju Allahu i Njegovom Poslaniku (Kur'an, 3:32; 8:46; 24:5254; 33:36 i 47:33), prvaku svih muslimana u pokoravanju Bogu (Kur'an, 6:14 i 6:162) i modelu koji trebaju slijediti (Kur'an, 33:21). Oponašanje Muhammeda, a.s., može donekle biti i u formi oblačenja nekih mladih Evropljana, u puštanju njihovih brada, propisnoj ishrani i čišćenju njihovih zuba upravo kao što je to činio i Muhammed, a.s. U takvom postupanju oni ne samo da slijede Poslanika već time i civilizaciju plemena Kurejš iz Hidžaza, koja se ostvarivala u sedmom stoljeću nove ere. Efekat ovog pristupa je očigledan: "Islam je prikazan kao vjera za Arape i vjera Arapa, i ovi mladi evropski muslimani teže da postanu dio jedne potkulture sa folklorističkom zabojenošću. Za islamsku da'wu, ovi efekti su, blago rečeno, štetni. Kroz sve ovo poglavlje smo se fokusirali na pitanja koja su od krucijalnog značaja za zapadnjačko viđenje islama, to jest na pitanja komuniciranja. Nadam se da nećemo nikoga povrijediti kada izjavljujemo da se muslimanski svijet čini nesposobnim da sam sebe prikaže privlačnim. Neobrijani Jaser Arafat sa pištoljom za opasačem 141

na televiziji je najbolja propaganda koju antiarapske snage mogu i poželjeti, i to besplatno. Ugledni arapski šejhovi nisu bili u stanju da se suprotstave komičnoj slici pohotnih starih Arapa, sa otetim plavušama u svojim šatorima kojima su u blizini izvori nafte. Ovi i drugi stereotipi seksom opsjednutih, perfidnih, lahko provokativnih i zaglupljenih Arapa mogu se naći u skoro svakom holivudskom filmu u kojem se radnja odigrava na Orijentu. Ove vještački proizvedene predrasude su naravno automatski pripisane cijelom islamskom svijetu. Otuda je nedovoljno kazati da muslimanski svijet u globalu pati od velikog nedostatka njegova javnog prezentiranja na korektan način. Ono što televizijska stanica MBC, čije je sjedište u Londonu, čini na arapskom jeziku i arapskom govornom području, tim prije bi trebalo da se u znatno većoj mjeri čini i na britanskim, francuskim, njemačkim, španskim, italijanskim i američkim televizijskim kanalima, odnosno da se pokriju istim modelom i ova govorna područja. Nema sumnje da postoji veliki zbir dobre islamske literature koja je dospjela u zapadne zemlje od strane muslimanskih izvora, ali je, nažalost, većina ovog materijala neefikasna, i to ne samo zbog lošeg kvaliteta papira na kojemu je odštampan, lošeg engleskog kojim je pisan i nevjerovatno velikog broja štamparskih grešaka, nego, moglo bi se skoro reći, ovakvo prisustvo islamske da'we na Zapadu više šteti nego što doprinosi afirmaciji islamske misli. Kako možemo uvjeriti nekoga u nešto navođenjem Božijih riječi iz Kur'ana kada on još nije uvjeren ni u postojanje Boga, Koji ima mogućnost govora? Svi među muslimanima ustaljeni načini dokazivanja postojanja Božanskog Stvoritelja najčešće su nedjelotvorni kada se pokušaju primijeniti na Okcidentalnom ateisti. On je, oslanjajući se na Immanuela Kanta, u školi naučio da logički dokazi za postojanje Boga ne postoje. I to je jedna lekcija koju on neće nikada zaboraviti. Izuzetno je rijedak slučaj za zapadnog autora da pronađe uvjerenog ateistu u muslimanskom svijetu, ali kada pokuša da stekne uvid u situaciju na

142

Zapadu, slučaj je upravo obrnut: na Okcidentu je neobično naići na uvjerenog vjernika. Otuda, moramo se koristiti argumentima i jezikom koji specifično djeluje na zapadni um, a to najbolje može biti učinjeno posredstvom muslimana koji su odrasli na Zapadu. Argumenti koje oni trebaju izabrati moraju većinom biti epistemološki, istančani, moralni i historijski, naravno, udruženi sa prikazom muslimanskog pristupa i doprinosa životu, pokazujući time posebnu blagodat i milost koju isti model donosi.

143

ZADATAK KOJI STOJI PRED NAMA: KAKAV JE TO ZADATAK?!1

U cilju da obnovimo vjeru islam, i s namjerom da njen imidž poboljšamo u interesu same da'we, treba da se u što skorije vrijeme realizuju neke ili sve predložene promjene koje smo spomenuli u prethodnom poglavlju. Nisam prvi koji to predlaže, ali osjećam veliki dug, uz Muhammeda Asada2 te uz konstruktivne reformiste poput Džemala elBennaa (r. 1920.g.)3, Hamida Sulaymana4 i Husayna Amina - mog kolege dok sam bio ambasador u Alžiru - čija bi smjela knjiga Sabil alMuslim al-Hazin ila Muqtada al-Suluk fi al-Qarn al-Ishrin (1983.)5 trebala da privuče pažnju svakoga ko se bavi ovom oblašću. Nisam ni dovoljno kompetentan da učinim više od postavljanja nekih temelja za zadatak koji je pred nama. Njegov uspjeh i postignuće zahtijeva timski rad učenih i odanih muslimanskih naučnika iz oblasti svih polja nauke, koji će raditi bez političkih ili finansijskih stega. Koji je to onda zadatak, ako su uzmu u razmatranje preporuke koje se predlažu u prethodnom poglavlju, kako treba da bude realizovan, kako da se naprave fundamentalne promjene u stavovima i prilazima koje moraju biti utemeljene na ispravnim doktrinarnim osnovama. izgleda

Ne želimo da islamu damo kozmetičko lice, našminkano tako da privlačnije. Mi islam želimo da učinimo vitalnijim,

1

Poglavlje iz knjige: ISLAM 2000, dr. Murad Wilfried Hofmann, prijevod s engleskog: Mirnes Kovač, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2003. god. 2 Muhammad Asad, This Law of Ours and Other Essays (Gibraltar, 1987.), str. 1-71. 3 Jamal al-Banna, al-Barnamaj al-Islami (Cairo, 1991. g.). 4 Hamid Sulayman, Algham fi Tariq al-Sahwah al-Islamiyah (Cairo, 1990. g). 5 Njena francuska verzija, Le Livre du musulman desempare, pojavila se u Parizu 1992. godine.

144

dinamičnijim, relevantnijim te otuda privlačnijim pročišćujući ga od stranih elemenata, hrđe i glazure. Posebno, ovo podrazumijeva da prekinemo da činimo zbunjujućom: - vjeru i civilizaciju islama, - njene esencijalne i marginalne aspekte, - tradiciju i puko slijeđenje (taqlid), - vjerodostojne i patvorene hadise, - Šerijat i fikh te - Kur'an i sunnet. U ovome kontekstu, odlučujuće će biti razvijanje novih kriterija za rasuđivanje šta spada i kakav je opseg tradicionalnog islama; odnosno šta termin "tradicionalni islam" obuhvata, a šta on sve nije, odnosno šta sve nije sastavni dio ove velike vjere, šta je bitno a šta je marginalno. Možda je najupadljiviji primjer kada civilizacija predstavlja vjeru slučaj djelomičnog ili potpunog pokrivanja ženskih lica. Neko još uvijek može naići na takvo nešto u Džiddi, gdje pokrivaju skroz svoje lice, tako da otežavaju u potpunosti svoj pogled i sebe izlažu opasnosti u svijetu motorizovanog saobraćaja. U mjestu Beni Isguen, ili kako ga još zovu El-Ateuf, u blizini Ghardaie (južni Alžir) žene sebe smatraju nepristojno obučenima sve dok i njihovo lice nije pokriveno, osim da se ostavi jedno oko otkriveno. Iako su na taj način zamotane, da kažemo mumificirane, one se opet zakrenu uza zid kada susretnu muškarca u putu.6 U Jemenu se mogu još uvijek susresti žene koje svoje noseve i usta prekrivaju maskom od kože. Kada sam o ovoj stvari raspravljao sa bivšim rektorom AlAzhara Džadul-haqqom `Alijem Džadul-haqqom, u Kairu 1989. godine, on je kazao da takve prakse nisu "ni islamske, ali također nisu ni u potpunosti neislamske", što sam ja razumio da određeni običaji mogu 6

Aicha Daddi Abdoun, Sociologie et Historie des algeriens ibadites (Ghardaia, 1977.)

145

dostići do stupnja pravne legitimnosti kroz prostu upotrebu i primjenu tijekom dugog perioda vremena. Na takvo tumačenje moj odgovor je da takvi običaji ne mogu biti dovedeni u mogućnost da dokinu kur'anske slobode darovane ženama. Otuda postoji potreba za razdvajanjem fenomena religije i civilizacije, kao osnovnih oblika ljudske svijesti i nemiješanje istih.7 I samo ukoliko bismo uspjeli odstraniti mnoge nanose koje je civilizacija nanijela, lokalno lakiranje vratilo bi islamu vitalnost. I kao što svježe ispolirani dragulj postaje prikladan svakom mjestu i svakom vremenu, tako prikladnim postaju i čisto monoteističko vjerovanje u Živog transcendentalnog i sveprisutnog Boga, nepomućeno nikakvim primjesama i bezrezervna pokornost Njemu. Novine koje izlaze za njemačku sekciju pri Muslimanskoj ligi, SML-Rundbrief, uobičajeno publiciraju prijevode iz kolumna "pitanja i odgovori" koje izlaze u časopisima Arab News i al-Muslimoon. Nisu odgovori već su pitanja iznenađujuća! Ovdje je izbor nekih pitanja koja tište pojedine muslimane u Saudijskoj Arabiji: - Moram li ponoviti abdest ako dodirnem nemuslimana? - Da li je muzika dopuštena muslimanu? - Može li musliman studirati pravo (mimo šerijatskog)? - Na kojim je mjestima zabranjeno nazvati selam? - Da li farbanje nečije kose narušava vjersko kupanje - gusul? - Da li pušenje ima isti ovaj efekat? - Može li musliman prihvatiti ugradnju zlatnih navlaka za zaštitu svojih zuba? - Može li musliman piti bezalkoholno pivo?

Ova popratna rečenica o religiji i civilizaciji ne stoji u izvorniku, ali smo našli shodnim da je upotrijebimo, kako bi sam kontekst bio precizniji.(prim. M.K.) 7

146

- Mora li musliman izbjegavati kozmetiku koja u sebi sadržava alkohol ili supstance poput želatina, koji se proizvodi od svinja? - Da li je islamski biti ljevoruk? - Može li neko ponuditi primjerak Kur'ana nemuslimanu? - Da li je dopušteno proslavljati rođendan? Uistinu, nisam našao bolji način predstavljanja i izlaganja pitanja od odvajanja marginalnih aspekata od onih koji su esencijalni, kada je u pitanju vjera. Moj bi odgovor na takva talmudska pitanja bio: iskreno bih želio da kod sebe imam samo te vaše probleme! A skupni bi odgovor na pitanja bio: šta vi mislite kakav je Allah - sitničavi knjigovođa? Šta mislite kakva je to islam vjera - utočište za sitne pravnike? Nažalost, vidimo da postoji trend koji ide suprotnom stranom, čak i među nekim novim preobraćenicima na islam za koje bi pranje zuba misvakom, oblačenje prvo desne cipele i podrezivanje brkova ispravno moglo postati važnije samo po sebi, i otići van svih proporcija. Mi svi više volimo da muslimane prepoznamo po njihovim karakternim crtama poput njihove tolerancije, samilosti, darežljivosti, strpljenja, blagosti i skrušenosti u namazu? Ili možda ne? Kao što sam ranije spomenuo, duh taqlida je još uvijek sa nama, iako vrata nove interpretacije (bab al-idžtihad) mogu teoretski biti široko otvorena. U ovome kontekstu možemo biti sigurni da posjedujemo blagoslov osnivača četiri pravne škole (mezheba). Oni su bili svjesni činjenice da su pravne uredbe otpočele da ureduju njihov vlastiti život od momenta kada su bile objavljene, odnosno donesene na osnovama objave. Nema generacije pravnika koja je mogla predvidjeti, za sve buduće generacije koje će doći, sve probleme koji će se pojaviti i koji aspekti kur'anskih normi će postati relevantni za njihovo rješavanje. To da zakoni mogu biti modifikovani sa protokom vremena bit će smatrano fundamentalnim principom islamske jurisprudencije. Otuda će svaka generacija sebe moći naći u situaciji prve generacije muslimana, u 147

vremenu kada ni jedna škola prava nije postojala, kao što nije postojala ni jedna zbirka hadisa niti sama ideja pukog slijeđenja. Ovi rani muslimani su morali da djeluju u skladu sa njihovim najboljim znanjem koje su posjedovali i u skladu sa sudovima koje su donosili. Tako moramo i mi. Ne plašimo se svoje vlastite smjelosti. Svaki "moderni" musliman će s punim poštovanjem gledati na ono što su njegovi preci postigli u skupljanju, provjeri, obradi i klasifikaciji tradicije koja se tiče onog što je Muhammed, a.s., rekao, uradio ili šutnjom odobrio. Također, nijedan musliman neće poreći da je Poslanik, a.s., ne samo dostavio već i objasnio Božansku poruku koja je stigla njegovim posredstvom, čak ju je prenio i samim njegovim ponašanjem. U isto vrijeme, očevidno je da sunnije, ši'ije i ibadije ne odaju isto poštovanje istim hadiskim zbirkama, svaka od ovih skupina se drži svojih vlastitih kodeksa, koji nisu u potpunosti kompatibilni sa drugima. I, naravno, uzimajući u obzir koliko su se pobožni učenjaci poput Buharije i Muslima borili da pročiste svoje knjige od falsifikovanih hadisa, ko može biti siguran da su oni u potpunosti bili uspješni? Sumnje koje postoje su opravdane, zbog samog toga što su svih šest ortodoksnih hadiskih zbirki sastavljene po, uvjetno rečeno, istim kriterijima. Poseban je slučaj da, i uz očevidno poštovanje Poslanikovih ashaba, isnada (lanca prenosilaca) i metna (sadržaja teksta), kritika nije išla toliko daleko koliko bi odmakla kada bi moderne lingvističke i sociohistorijske analize bile primijenjene. Uzimajući u obzir činjenicu da desetine hiljada izmišljenih hadisa kola već u prva dva stoljeća nakon Poslanikove, a.s., smrti, mi jednostavno moramo priznati da sunnet nije pouzdan u onoj mjeri u kojoj bismo mi to svi željeli da bude. Budimo trezveni: neko dovoljno pametan i uz to nemoralan da izmisli metn hadisa - bilo to iz političkih ili "pobožnih" razloga - zar on ne može tako isto biti pametan i pokvaren da takoder izmisli i isnad? Zar mi svi nismo u sposobnosti da namirišemo da je nešto sumnjivo kada su posrijedi neki hadisi sa političkom tematikom, 148

posebice oni koji favorizuju Aliju, r.a., ili Muaviju, r.a., ili muškarce ili žene posebice. Zar se ne osjećamo više komfornim kada je u pitanju realizam tradicija koje prenosi `Aiša, r.a., i da li se nekad ne podsmjehnemo na neke hadise koji kao da imaju na neki način djetinjastu perspektivu, a koji se pripisuju omiljenom Ebu Hurejri. Kompetentni učenjaci moraju - ali ne kao što je slučaj sa Fatimom Mernissi8 - ispitati i odvojiti, ali ne uz pomoć sjekire, već radije uz pomoć preciznih hirurških instrumenata, ono što je sahih (ispravno) od onog što je da'if (slabo) u islamskoj tradicijskoj građi. Ako ne možemo da ispunimo ovu ulogu, sve više i više evropskih i američkih muslimana, kao što je to Roger Garaudy, bit će primorani da svoju argumentaciju temelje isključivo na tekstu Kur'ana.9 Jednako je važno da vratimo konceptu Šerijata njegov originalni smisao, koji označava samo kur'anske norme. Otuda bi termin fiqh bio rezervisan da označi cjelokupno tijelo islamskog prva i jurisprudencije koja se razvila na osnovama Kur'ana i sunneta (njegovog tumača).10 Ovo nije neosnovan poduhvat nego je to radije pokušaj da se desakralizuje ogromna pravna materija koja je preostala iz srednjeg vijeka kao prvi korak ka istinskom idžtihadu. To je poziv poput onoga kojemu je pozivao Muhammed Asad prije više od trideset godina, ovim hoću kazati da se napravi razlika između malog broja vječnih i nepromjenljivih Božanskih naredbi zasnovanih na neupitnom tekstu Kur'ana od obimnih pravila i naredbi koja su ljudi ustanovili oslonivši

Ova marokanska naučna radnica nije kompetentna u oblastima islamske historije, filozofije i teologije. Unatoč tomu ona se upušta u sva ova spomenuta naučna polja. Vidi primjer za ovu konstataciju: Fatima Mernissi, Le harem politique, Le Prophet et les femmes, (Paris, 1987.) 9 Tipičan primjer ovog trenda su knjižice Rogera Garaudija: For an Islam of the XXth Century (Paris, 1985. g.) i L'Islam viviant (Alger, 1986.g.) - ova druga knjižica je izašla i na bosanskom jeziku pod naslovom "Živi islam". 10 Autor ovdje sunnet ne smatra posebnim izvorom već samo razradom i objašnjenjem prvotnog šerijatskog izvora - Kur'ana. (Prim M.K.) 8

149

se na manje sigurne tekstualne materijale koje za osnovu imaju pravne rasprave štovanih pravnih učenjaka (faqiha).11 Ovo nas dovodi do posljednje važne tačke u pročišćavanju doktrine: status odnosa između Kur'ana i sunneta. Neko će pomisliti da tu ne postoji nikakav problem, imajući na umu neupitnu činjenicu da je Kur'an Božija vlastita riječ, koja je tijekom objavljivanja sačuvana kroz zapisivanje odmah i vjerodostojno, dok je sunnet - čak i hadis al-qudsi - baziran na tekstovima koji su formulisani od strane Poslanika, a.s., i podvrgnuti pisanju nekoliko stoljeća kasnije. U skladu sa ovim, čini se potpuno nerazumljivim da bilo ko sebi predoči ideju da su pojedini ajeti Kur'ana derogirani sunnetom. No, ovog stanovišta se još uvijek neki učenjaci (ulema) drže. Možda je najilustrativniji i najrelevantniji slučaj u vezi s ovim pitanjem mišljenje kojeg se neki drže da se za prekršaj zina' (blud) treba izvršiti smrtna kazna kamenovanjem (kao što je to u Bibliji), iako Kur'an samo specificira kaznu od sto udaraca bičem (17:32; 24:2).12 Kako se faqih (jurista) na osnovu hadisa13 može usuditi da zamijeni bičevanje smrtnom kaznom kada je Bog jednom o tome jasno kazao svoje? Ovo se nikada ne bi desilo da su nauke koje su povezane sa islamskim vjerskim pravom primijenile jasnu razliku u statusu između primarnog izvora islama - Kur'ana i njegovog apsolutnog sekundarnog izvora - sunneta. Neki, ako ne svi, poduhvati na koje se sugerira u ovom poglavlju naići će na teške osude i kritike. Očekivati je otpor od strane faqiha, koji se opravdano boje bid'ata (inovacija) - znajući dobro šta se podrazumijeva pod bid'ah hasanah (dobra inovacija)! Ovo su ljudi koji, naravno, prilično nevino, pomažu islamski svijet u svojem kasnijem Muhammad Asad, State and Government in Islam (1. izd. 1961. ; 2. izd. Gibraltar, 1980.), str. 11-17. 12 Vidi detaljnije: Si Boubakeur Hamza, Le Coran, 2. tom (Paris, 1985.), komentar na ajet 24:2, kao i Hussein Amin, op. cit., 50. 13 Odgovarajući hadisi o ovoj temi mogu se naći u djelu Sahih al-Bukhari, knjiga 63 (O razvodu), br. 31., i knjiga 82. (O kaznama), str. 807-810. 11

150

stadiju mentalne rigidnosti sa tipičnim zabunkerisanim mentalitetom koji je preostao od perioda kada je islam morao biti branjen od nadirućih talasa kolonizacije. Sigurno se neće naći niko ko će danas otvoreno braniti opasku da su vrata idžtihada još uvijek zatvorena (ako su ikada i bila). Ali nekolicina je savremenih učenjaka (uleme) na intelektualnoj razini van okvira sufizma i ši'izma, koji se usuđuju da idu kroz ta otvorena vrata... pri čemu cenzura, oficijelna ili samonametnuta, kasnije odradi ostatak nedovršenog. Bacimo pogled na bogatu dokumentovanu građu koja nam je dostupna o intelektualnom razvoju islama kroz svih njegovih četrnaest stoljeća.14 Ne mogu da vjerujem da će posljednja poglavlja ovih knjiga ostati i njihova zaključna poglavlja za duži vremenski period. Ali imajući u vidu situaciju koju smo upravo spomenuli, dinamika intelektualnog života neophodnog za islamsku obnovu, vjerovatno će se prije naći u mjestima poput Los Angelesa, Washingtona, Leicestera, Oxforda, Cologne i Pariza negoli u tradicionalnim islamskim naučnim centrima. Otuda nije neočekivano da intelektualno i duhovno obnavljanje islama u dvadeset i prvom stoljeću bude potpaljeno i pokrenuto istraživanjima uradenim od strane kvalifikovanih muslimanskih mislilaca koji djeluju van područja dar al-islama. Ali, Allah najbolje zna, u Njega mi vjerujemo, i Njemu ćemo se svi vratiti!

M.M. Sharif, A History of Muslim Philosophy, 2 toma, (Wiesbaden, 1963/1966); Majid Fakhry, A History of Islamic Philosophy, 2. izd. (London i New York, 1983.); Henry Corbin, History of Islamic Philosophy (London, 1993.). 14

151

MUSLIMANI KAO MANJINA - VLAST I POLITIČKA AKTIVNOST1

Ovaj članak svoju analizu ograničava na politički islam u Evropi i Sjedinjenim Državama. Polazi od činjenice narastajućeg konsenzusa da je muslimanima dozvoljeno živjeti i djelovati politički na Zapadu, jer se demokratija - u najmanju ruku na osnovu deset zajedničkih tačaka sada vidi kao suštinski kompatibilna sa islamom. Te tačke uključuju podjelu vlasti, izbor na funkcije, obavezu konsultovanja te ustavna ograničenja i reviziju zakonodavstva. Jačanje (u političkoj aktivnosti) unaprijed pretpostavlja da muslimani savladaju svoje naslijeđe šutljivosti, postajući samopouzdaniji. Dakako, uslovi da se tako radi razlikuju se od države do države. Trenutno ne bi bilo mudro fomirati islamske partije ili stranke. U svakom slučaju, većina muslimanskih zahtjeva može biti ostvarena i bez njih. Muslimanski politički aktivizam mora biti razvijen unutar egzistirajućih partija, ali također u medijima, na akademijama, u administraciji, lokalnim vlastima i obrazovanju. Priznanje je sputano etničkim podjelama “muslimana stranaca” a također i ”ideološkim džamijama”. Međutim, postizanje harmonije čini se mnogo važnijim od truda na postizanju centralizovanog jedinstva. Politički islam pokušava da (I) Zapad učini sigurnim mjestom za islam (II) da islam učini matičnim faktorom (III) i da nadvlada kulturalnu krizu koja je prouzrokovana sekularizmom. Otuda, muslimani, ne samo da brinu o svojim pitanjima, već im je u interesu i blagostanje cjelokupnog društva. Oni nisu tu samo da nešto dobiju, već i da dadnu

Tekst je objavljen u časopicu “NOVI HORIZONTI” br. 49, septembar 2003. god., preveo i priredio Mirnes Kovač. Prvobitno je objavljen u časopisu: Encounters Journal of Inter-Cultural Perspectives, Vol 8, No 2, Markfield, The Islamic Foundation, 2002, str. 163-178. Dobiven je od autora uz odobrenje da bude preveden na bosanski jezik. Učinjeno je to za vrijeme nedavne posjete M.W. Hofmanna Sarajevu. 1

152

nešto što je suštinsko za sve: ponovno produhovljenje i moralizaciju Zapadnih društava. I. Uvod Ovako važna tema zahtijeva nekoliko uvodnih opaski s ciljem da se njen opseg ograniči: Muslimani mogu biti viđeni kao manjine skoro svugdje, također i u takozvanom islamskom svijetu. Ipak, ova rasprava fokusira se na muslimanske manjine u oficijelno nemuslimanskim zemljama, prije svega u Sjevemoj Americi i Evropi. Islam, bivajući vjera uz to i način života, muslimane obavezuje da prilaze svakom pitanju konsultujući prvo i Kur' an i Sunnet, a nakon toga islamsko pravo (fikh). Ovakav, naravno, treba da bude i ispravan postupak u slučaju pitanja koja se razmatraju. Samo s ciljem da ne gubimo vrijeme, trebamo na početku priznati da nam tradicionalna islamska jurisprudencija i islamska historija ovdje ne mogu dati zadovoljavajuće konkretne odgovore, zbog toga što je situacija savremenih muslimanskih manjina u potpunosti jedinstvena u nekoliko slijedećih tačaka: Kroz cijelu historiju, islamske manjine na Zapadu bile su rijetke, male ili - kao što je to bilo u Andaluziji i Siciliji nakon rekonkviste brzo smanjujuće. Današnje muslimanske zajednice, međutim, broje se u milionima i nastavljaju da rastu brojčano. Ranije, muslimani su u onome što je značenjski bilo nazivano dar al-harb živjeli pod neprijateljskom vladavinom i sama njihova egzistencija je bila upitna. Danas, muslimani na Zapadu žive u demokratskim državama koje se odlikuju vladavinom zakona. K tomu, zaštićeni su ustavnim klauzulama o ljudskim pravima i mrežom međunarodnih i regionalnih konvencija o ljudskim pravima. Prema tome, u principu, a često i u stvamosti, oni ne samo da uživaju vjersku slobodu već i sva civilna prava, kao nikada prije, u i van muslimanskog 153

svijeta. Razumljivo, ta situacija toliko je različita od bilo kojeg prethodnog perioda da ne možemo izvući bilo kakve pouzdane zaključke iz ranijih islamskih pravnih izvora - osim, naravno, Kur'ana i poslaničkog sunneta. Naputiteljske vrijednosti, intencije i principi Kur'ana, ukratko, njegovo normativno obrazloženje, meqasidu-ššeri'ah, čini pouzdanu orijentaciju za riješavanje bilo kojeg zamislivog pitanja u budućnosti. Međutim, ni mekansko iskustvo naših predaka niti pak ono medinsko ne osigurava pouzdane odgovore za rješavanje problema koji su se nakupili. Većina pravila zasnovanih na srednjovjekovnoj podjeli svijeta na daru'l-islam i daru'l-harb zastarjela su tako da ova podjela više nema smisla. Na osobit način, treća preliminarna opaska jeste ta što ova rasprava blago pretpostavlja da muslimanske manjine trebaju tražiti političku vlast i angažovati se u politici u demokratskom okruženju. Ovaj pogled naravno nije općenito prihvaćen. Sviđalo se nama to ili ne, još uvijek ima mnogo muslimana, također i na Zapadu, koji zastupaju odbacivačku 'sve ili ništa' strategiju i poriču i kompatibilnost islama sa demokratijom i dopustljivost djelovanja unutar Zapadnog sekulrnog sistema. Neki od takvih muslimana mogl bi se etiketirati kao 'vjerski lenjinisti', termin koji je za afganistanske talibane prvi skovao Dr. Chris Giannou. Neki, posebice članovi Hizbu't-tahrira, u potpunosti prelaze preko toga - njihov neprijatelj nije Okcident, već sekularizam, to jest, ideologija također prisutna i na Orijentu. Otuda oni demokratiju identilikuju sa terminom nizamu l-kufr (nevjernički sistem, op. prev.) te i samo glasanje izjednačavaju sa otpadništvom. Takvi ljudi propuštaju napraviti razliku između religije i politike2 i odbacuju da odrede prioritete muslimanskih interesa na Zapada. Oni su, otuda, nesposohni da makar i razmotre komprornise, kao što je politička participacija, u najvažnijim stvarima, što je u ovom slučaju legitimni vjerski interes (masleha) - proširivanje muslimanskog uticaja. Radeći tako, također ne Tamimi, Azzam, Democracy: «The Religious and the Political in Contemporary Islamic Debate», Encounters Joumal oflnter-Cultural Perspectives, Vol 4, No 1, Markfield, The Islamic Foundation, 1998, str. 57. 2

154

obraćaju pažnju na osnovno pravilo islamskog prava (fikh): da' prijeke potrebe (darurat) diktiraju iznimke,3 pravilo već poznato Rimljanima (impossibilium nulla obligatio).4 Gotovo je komična situacija da se muslimani isključuju iz potitičke utakmice zemalja u kojima su odabrali da žive, reducirajući se na status koji je niži od onoga dodijeljenog zimmijama u muslimanskom svijetu. Nažalost, utopijski snovi o oživljavanju prošlosti nisu čvrstokorni naputak. Muslimani koji dijele “odbaciteljske” nazore ili sanjare o ponovnoj pojavi halife za svoje stavove se mogu pozvati na najuvaženije izvore, ličnosti poput: Hasana el-Benna'a (u. 1949.), vjerovatno, zasigurno Sejjida Kutba (u. 1966.) Ebu'l- Ala Mevdudija (u. 1979.) i, trenutno, iz visokih naučnih krugova, Abdu'r-Rašida Motena. Oni također mogu načiniti određeni pokušaj da “zaustave” svijet i “iskrcaju se” na čudesno islamsko ostrvo u Evropi, bilo to u Granadi u Španiji ili Weimaru u Njemačkoj, gdje će jedni drugima moći plaćati ne u eurima, već u dinarima ili dirhemima koje će sami kovati. Kako je jezgrovito kazao Joselyn Cesari, također na Zapadu, “islam se na Zapadu ne može zatvoriti u džamije”.5 Stoga ću ovu temu tretirati samo u pozitivnom smislu, vođen modernim islamskim misliocima poput Muhammeda Iqbala (u. 1938.), Muhammeda Asada (u. 1992.), Malika b. Nabija (u. 1973.), Muhammeda elGazalija (u. 1996.), Fethi Osmana, Rašida Gannušija, Hasana etTurabija, Jusufa Qaradavija, Envera Ibrahima, Jeffery Langa, i ostalih eminentnih američkih muslimanskih mislilaca.

Autor ukazuje na činjenicu da šerijatsko pravo dozvoljava u nuždi odstupanje od utvrđenih normi i pravila ponašanja - ed-daruratu tubihu-l-mahzurat, povezujući to sa navedenim principom rimskog prava (op. M. K.) 4 Corpus Juris Civilis, Digestorum Lib. L, Tit. XVII, No. 185. 5 Cesari, Jocelyn, «Muslim Representation in a European Political Context» , u časopisu: Encounters Joumal oflnter- Cultural Perspectives, Vol 4, No 2, Markfield, The Islamic Foundation, 1998, str. 153. 3

155

II. Demokratski akreditivi islama Može se pokazati da islamski izvori sadrže najmanje deset gradivnih stubova (elemenata) za ustanovljenje islamskih demokratija što je dokaz sobom i unutar sebe da muslimani mogu i trebaju politički djelovati unutar Zapadnih demokratija. Zbog toga je šejh Jusuf Qaradavi jednorn u novinama Eš-Šerqu'l-Evsat spomenuo da «onaj koji kaže da je demokratija nevjerovanje, ne razumije ništa od islama niti pak od demokratije» (5. februar, 1990). Tim povodom je Redwan Masoudi, u magazinu Muslim Democrat (Muslimanski demokrat), čije je sjedište u Washingtonu, jednom prilikom napisao da “mi ne vidimo demokratiju kao alternativu islamu, ili da je ona bolja od islama. Mi demokratiju vidimo kao islamski princip koji je naučavan i praktikovan od strane poslanika Muhammeda i njegovih drugova.” (maj, 1990). Spomenuti gradivni elementi su: Muslimani traže ono što je najbolje na oba svijeta - fi'd-dun ja ve fi'l-ahireti (2:201; 28:77) i naređeno im je da intervenišu, učestvuju u stvarima ovog svijeta, ako je neophodno, da 'nareduju dobro i zabranjuju loše' (3:110; 9:71; 31:17). Prema poznatom hadisu koji se nalazi u En Nevevijevom izboru četrdeset hadisa (br. 34.), muslimani to moraju da učine svojim rukama, ili svojim jezicima ili, u najmanju ruku, svojim srcima, ako je to jedino moguće djelovanje. Ukratko, Kur'an čovjeka shvaća kao 'političku životinju' za koju čak 'javna teologija' može biti razvijena, kao što je to dokazao indoamerikanac Ausaf Ali. Islamska politička teologija mogla bi uistinu ponuditi islam kao zamjenu za ono što je sada otvoreno sekularna, takozvana civilna religija (ili radije Weltanschauung) na Zapadu.6 Drugi gradivni element je zajednica koja čini karakteristiku islama, izražena u tipičnoj emocionalnoj privrženosti muslimana islamskoj ummi (ummetu). Prema Kur' anu, 'svi vjernici su braća' (49:10), kojima je određeno da postanu 'najbolja zajednica koja se ikad Ali, Ausaf, «An Essay on Public Theology» , u časopisu: Islamic Studies, Vol. 34., No. 1., Islamabad, 1995, str. 67. 6

156

pojavila među ljudima' (3:110). Bilo da je to činjenica, obećanje ili izazov, muslimani su obavezni da oforme državu, idealno gledajući univerzalnu. Ustvari, izgradnja džamije i zasnivanje federalne države bili su ono što je Poslanik islama prvo učinio kada je stigao u Medinu. Veoma značajna je činjenica da muslimanski kalendar ne počinje sa Poslanikovim danom rođenja niti sa datumom prve kur'anske objave već sa osnutkom prve islamske države (622. god.) Treći gradivni element je neka vrsta iznenađenja: Kur'an u, ni manje ni više, šest ajeta naziva svako i pojedinačno ljudsko biće Božijim namjesnikom, 'halifom' koji je naslijedio Zemlju (2:30; 6:165; 24:55; 27:62; 33:72; 35:39). Nažalost, taj izvanredni status pojedinačnog čovjeka je bio učinjen nerazumljivim zbog toga što je titula 'halife' dodijeljena prilično rano lideru umme, ustvari, trebalo je da on bude nazvan 'emirom', 'sultanom' ili 'šejhom'. Kur'an ide sa pretpostavkom da će umma biti vođena takvim emirom kao šefom države, ne 'revolucionarnim vijećem' ili politbiroom. Emirov kabinet tako je moćan da nalikuje vrhovnoj vlasti predsjednika Sjedinjenih Država, Francuske ili Rusije. Oba izvora, i Kur'an i Sunnet predviđaju nezavisno sudstvo i parlament, to jest, podjelu vlasti. Presudan je ovdje kur'anski princip šure (3:159; 42:38), obaveza vlade da izvrši konsultaciju prije djelovanja. U modernim društvenim sistemima takva konsultacija unaprijed pretpostavlja institucionalizirano konsultativno tijelo (medžlisu'š-šura). Postoje dobre osnove za vjerovanje da rezultat konsultacije biva obligatan. U svakom slučaju, to se može zaključiti iz samog Poslanikovog postupanja prije Bitke na Uhudu (625). Tom prilikom, Muhammed, s.a.v.s., ispoštovao je odluku većine - da se ide u otvorenu borbu - unatoč, vlastitoj, boljoj procjeni. Rezultat šure je prihvaćen iako je, uvjetno kazano, odveo u stanje blisko katastrofi, i jeste.7 Autor ukazuje na ishod bitke na Uhudu, koja je zbog nedosljednosti strijelaca postavljenih da štite zaledinu muslimanskoj vojsci rezultirala porazom od strane mekanskih mušrika. (op. M. K.) 7

157

Još jedan gradivni element jeste izborni proces u biranju vođa islamske zajednice. Izborni proces je prvi put upotrijebljen, sa različitim procedurama, za određivanje četverice hulefai'r rašidina. Do tog slučaja, širom svijeta, izbori su bili sporadični, na lokalnom nivou. Ebu Bekr bio je prvi šef države - imperije koja se rađa - i z g l a s a n na tu funkciju. Ti slučajevi ostaju model karaktera, iako muslimanska politička historija kroz sva stoljeća nije bila demokratska, već, kao i svugdje, despotska. Izbori unaprijed pretpostavljaju da može postojati legitimno razilaženje u mišljenju, čak i među muslimanima - ne u pitanjima akaida i ibadeta, već u pitanjima kontrole saobraćaja, zaštite životne sredine, kliničke smrti ili minimuma radničkih nadnica i ostalih pitanja iz oblasti mu'amelata. Kur'an, u svakom slučaju, smatra normalnim da se muslimani ne slažu u svim pitanjima (4:59). To može opravdati dvije muslimanske političke partije, kao što je u Maleziji, i s tim politički pluralizam. Nije li Muhammed, s.a.v.s., uzimao u obzir razlike u mišljenju među svojim učenim drugovima kao potencijalno obogaćujuće osobine? Da, svakako i muslimani trebaju nastaviti da visoko cijene i čuvaju harmoniju. Harmonija među njima ustvari je mnogo važnija od jedinstva.8 A oni, dakako, treba da slijede savjet Sunneta da neko ne predlaže sam sebe za kandidata. Muslimani treba da nauče da debatuju trezveno i učtivo bez pretenzija, podstaknuti ajetima 6:38 i 5:3 koji su primjer da Kur'an sadrži jasne i lahke odgovore za svakoga i sve, za sve vidljivo - pa zašto onda ne i za tebe? Islamsko poimanje Boga kao Jedinog Zakonodavca još jedan je gradivni element. To implicira da normativni dijelovi Kur'ana i sunneta, to jest, šerijat, čine vrhovni zakon, ustav, islamske države. Cjelokupno zakonodavstvo mora biti kompatibilno sa tim i/li izvedeno iz principa koji je zasnovan na ta dva pravna izvora (usul). To je ono što se podrazumijeva kada muslimani kažu da “cjelokupni suverenitet - sva Almoudi, Abdurrahman, «The Role of Muslims in America», (Interview), Middle East Affairs Journal, Vol. 2., No. 4., Annandale, VA, 1996, str. 112. 8

158

vlast - pripada Allahu.” To ne znači da je Allah, dž.š, (uslovno rečeno) premijer Pakistana. To znači da je Allahova riječ vrhovno mjerilo svih stvari, što isključuje bilo kakvu vrstu zakonodavne tiranije koju nameću većinske skupine, ma koliko velike one bile. S obzirom na deset spomenutih elemenata islamske države, lahko se može zaključiti: -

Demokratija je u osnovi sistem provjera i balansa koji imaju cilj kontrolu vlasti i zakonodavstava na način koji je predviđen islamom,

-

Islam i demokratija su suštinski kompatibilni,

-

Demokratija i sekularizam nisu sinonimni,

-

Laicizam, to jest, ne vladavina klera već teološki svjesnih laika nije ne-islamska.

Uistinu može se pokazati da je glavna prepreka koju demokratija još uvijek predstavlja nekim muslimanima historijske (podsjećanje na imperijalizam) i terminološke naravi. Ta posljednja prepreka može također biti prevazidena, ako se slijedi sugestija šejha Mahfoudha Nahna'a, nazivajući islamsku demokratiju 'šurakratija' (engl. sharacratiya) ili da se o njoj govori terminimima Mevlana Mevdudija kao normokratiji- to jest, vladavini šerijata. Ustvari, islamski pokret je, cjelokupno gledavši, premostio tu prepreku. Ne možemo a da se ne složimo sa Mumtazom Ahmadom, koji je nedavno napisao: “Izgleda da je među umjerenim islamistima nadvladala općenita saglasnost da je demokratija duh islamskog sistema vladavine.”9 Sada se također može vidjeti da je izjava Muhammeda Saida Ašmavija da je “Bog od islama htio da postane religija ali su ljudi islam pretvorili u politiku” pogrešna. Muslimani u Evropi nisu potisnuti da žive u subkulturalnim paralelnim društivma. Naprotiv, kako je Robert Crane istakao za američke muslimane, njihova uloga može biti Ahmad Mumtaz, “Islam and Democracy: The Emerging Consensus” , Middle East Affairs Journal, Vol. 2., No. 4., Annandale, VA, 1996., str. 30. 9

159

da potpomognu “da se kompletira Američka revolucija”,10 to jest, da ostvare bogobojaznu demokratiju za sve na Okcidentu.

III. Političko jačanje: Kako postupiti? Nasuprot ovoj pozadini sada se možemo latiti mnogo konkretnijih pitanja o tome kako muslimanska manjina treba da nastavi koračati ka postizanju političkog jačanja i osposobljenja i postane politički igrač na Zapadu: 1. I ovdje se, također, mogu dati četiri preliminarne opaske: a) Pravni i politički pejzaž je toliko različit u svakoj pojedinačnoj zemlji koja bi se nas ticala tako da je gotovo nemoguće načiniti konkretne prijedloge koji bi važili za sve. U stvarnosti pak, svako generaliziranje o islamu u Evropi Jacques Waardenburg nazvao je veoma opasnim.11 Kao minimum, faktori koje traba uzeti u svakom pojedinačnom slučaju u razmatranje uključuju slijedeće: -

Da li postoje kolektivna negativna sjećanja koja se odnose na islam? Naprimjer, zemlje koje su nekada bile izložene «turskoj prijetnji», pokazuju osobite osjetljivosti nepoznate drugima.

-

Da li muslimanska populacija, kao što je to slučaj u Francuskoj i Britaniji, u većinskom dijelu ostvaruje pravo na državljanstvo ili ne (kao što je u Njemačkoj)?

Crane, Robert, D., “Muslims in America: Patterns of the Past, Choices for the Future” , Middle East Affairs Jaumal, Vol. 5. No. 3-4., Annandale, VA, 1999., str. 12. 11 Waardenburg, Jacques, « Religious Pluralism and Citizenship», u časopisu: Encounters Journal of Inter-Cultural Perspectives, Vol 4, No 2, Markfield, The Islamic Foundation, 1998, str. 124. 2. Nyang, Sulayman, « Integrating Islam into America» , u časopisu: Middle East Affairs, str. 72. 10

160

-

Da li je političko okruženje uređeno na principu dvostranačkog sistema (kao što je u SAD-u i, u osnovi, u Britaniji) ili je ono, pak, višestranačko?

-

Da li su cionističke snage u vlasti, medijima i na akademiji jake?

b) Važno je imati na umu da se u modernim demokratijama vlast ne sastoji samo iz trodjelne podjele na: izvršnu, zakonodavnu i sudsku već se toj podjeli dodaje i četvrti segment: mediji. Otuda, ako muslimani hoće da zakorače u političku arenu moraju se na medije fokusirati u istoj mjeri kao i na vlast. Prema tome, iškolovati muslimanske novinare važno je koliko i iškolovati muslimanske pravnike i civilne službenike. c) Najveća prepreka većem muslimanskom političkom učešću nije odbojno anti-islamsko okruženje već ravnodušnost i «mentalitet preživljavanja» muslimanskih masa, veoma negativno nasljedstvo njihove pasivnosti ponijeto od kuće. Otuda Sulejman Nyang drži neophodnim da se otpočne politizacija muslimana «prosijecanjem guste šume političke šutljivosti.»12 d) Bila bi greška tvrditi da političko jačanje pretpostavlja stranačku organizaciju, muslimani mogu ostvariti većinu svojih ciljeva: priznanje, participaciju i zaštitu - bez direktnog ulaska u stranačku politiku. 2. Čak je pomalo besmisleno osnivati islamske političke stranke sve dok je muslimanska glasačka osnova toliko mala da bi glasanje za muslimanskog kanditada značilo izgubljeni glas. Još gore, islamske stranke mogu nepotrebno stvoriti strahove. Kako je to Yvonne Haddad korektno zapazila: «Muslimani na Zapadu su općenito zadobili kategoriju «niskog profila» zbog siguronosnih razloga.»13 Taj motiv za Nyang, Sulayman, «Integrating Islam into America» , u časopisu: Middle East Affairs, str. 72. 13 Haddad, Yvonne, Y, „Muslim Communities and the New West“, u: Middle East Affairs Journal, Vol. 5, No. 12, Annandale, VA, 1999. god., str. 31. 4. National Islamic Shura Council (Nacionalno islamsko šura vijeće) ima cilj da koordinira četiri muslimanske krovne organizacije u SAD-u - ali ograničenog je uspjeha. 12

161

organizacijsku pasivnost još uvijek je punovažan. To je razlog zbog kojeg dobro organizovani i politički budni američki muslimani nisu toliko dugo razmišljali o osnivanju muslimanske stranke; zašto se takva inicijativa u Berlinu nikada nije pomakla sa dna; i zašto britansko iskustvo nije ispalo baš sretno. Njihov osjećaj digniteta i njihov opravdani strah da ne budu okvalifikovani naivnima treba da spriječi muslimane od preranog izlaganja opasnosti izlaska na stranačku arenu. To ne sprečava muslimane: -

da uđu u postojeće stranke;

-

da se kandidiraju za niže izborne funkcije (školski upravni odbor, zastupništvo u distriktu, gradsko vijeće);

-

da učine da njihovo učešće na izborima ima političku težinu tokom nacionalnih izbora;

-

da lobiraju na najvišem političkom nivou, i

-

da traže službeno priznanje.

U svim tim pogledima američki muslimani su primjer za slijeđenje. Oni podstiču braću i sestre da uđu ili u Demokratsku ili Republikansku stranku, potpuno svjesni da nijedna nije prihvatila platformu koja je u cjelosti prihvatljiva za muslimane, i u vanjskoj politici (Palestina, El-Kuds, Kašmir, itd.) i u domaćoj (homoseksualnost, abortus, evolucionizam, itd.). Za razliku od položaja i u Britaniji i u Njemačkoj, još se nije desio slučaj da je musliman izabran u Kongres. Ipak, američki muslimani sebe sistematski prezentuju za niže izborne položaje. Tokom nacionalnih izbora, Američko muslimansko vijeće (American Muslim Council - AMC) u Washingtonu obično podstiče muslimane na registraciju birača. Dočim, ostavlja se muslimanima u svakom distriktu da odluče kojeg kandidata da podrže, nakon što sistematski razmotre njihove stavove prema pitanjima koja su bliska muslimanima. Visok stepen organizacije muslimana u Americi i njihova kreativnost, koja se ne može porediti ni sa jednom drugom zajednicom 162

na Zapadu, također objašnjava efikasnost muslimanskog lobija u Washingtonu. Otuda: -

predsjednik Clinton otpočeo je priređivati iftare u Bijeloj Kući;

-

slati čestitke američkim muslimanima prigodom oba bajrama;

-

travnjak Bijele Kuće, prigodom novogodišnjih praznika, sada je također ukrašen i polumjesecom i zvijezdom;

-

na otvaranju Kongresa, također se upriličava i čitanje muslimanske molitve, i

-

Američke oružane snage sada imaju mesdžide u svojim glavnim bazama i već imaju uposlena četiri muslimanska imama u svojstvu «kapelana» - vojnih svećenika.

3. Ipak, nestranačka politika ostaje polje djelovanja koje najviše obećava za sve muslimanske manjine. a) Neki, poput Ahmeda von Denffera iz Islamskog centra u Minhenu, idu toliko daleko da se odlučuju samo za rad muslimana na osnovnom nivou sa običnim ljudima. Ideja je da se islam izgrađuje od dna prema gore, organizirani u malim grupama, veoma bliski tradiciji ihvanu'l muslimun i tebligi da'wi. Zaista, bez širenja svoje osnove i produciranja dovoljnog broja članova domicilnih muslimana, posebice akademski obrazovanih, pokušaji na predstavljanju islama na najvišem nacionalnom nivou, izgledaju prilično umjetno. U najmanju ruku, čini se mudrim očekivati sazrijevanje treće generacije imigranata prije daljnjeg proširenja obima rada. Jer samo onda kada lokalna muslimanska zajednica ne bude više gledana kao strani element muslimanske manjine mogu pokušati da zadobiju visok položaj. b) Ostali, u koje i ja spadam, predlažu rad na osnovnom nivou uz politički aktivizam na višim nivoima. To, dakako, pretpostavlja određeni stepen jedinstva između svake pojedinačne manjine koji im je toliko dugo svima manjkao. Postoje konkurentne krovne organizacije u Francuskoj, Britaniji, Njemačkoj i Sjedinjenim Državama (ISNA,

163

ICNA i Afričko-američki ministerij « Warith Deen Muhammad» )14 a to diskredituje njihove pokušaje predstavljanja na centralnom nivou. Ustvari, muslimani su toliko raznoliki da zbune svakog šefa protokola! Ta raznolikost manje je denominacijskog karaktera (sunnije, ši'ije, sufije) a više etničkog. U svim evropskim zemljama, Sjedinjenim Državama i Kanadi postoje još uvijek mnoge džamije koje nisu poznate kao islamske već kao indopakistanske, arapske, albanske, alžirske ili turske. A zadnje se ponovno djele u džamije Milli Görüs, Nurculuk, Süleymanci ili one koje su povezane sa turskom državom - Diyanet. Otuda susrećemo se sa «ideološkim džamijama» , u kojima su česti «ideološki išpartani muslimani»15 poput pakistanskih muslimana ili afričkih muslimana, koji mogu k tomu još biti i podvojenog karaktera. Opisana situacija pogoršana je činjenicom da neke muslimanske organizacije u Evropi - mnogo više nego u Sjevernoj Americi - još uvijek svoje političke ciljeve i aktivnosti fokusiraju na svoje domovine. Izgledaju da im je veća želja na re-islamiziranju, recimo, Turske ili Tunisa nego na islamiziranju, naprimjer, Belgije ili Švedske. Ovaj unutarislamski separatizam torpedira efikasnu političku akciju čak ispod lokalnog nivoa. c) Veoma je dobrodošlo funkcioniranje, od 1996. god., centralnog predstavljanja muslimanskih manjina na evropskom nivou u formi Muslimanskog koordinacijskog vijeća (Muslim Coordination Council in Europe), koje vodi dr. Abdalla Boussouf u Strasbourgu. 4. Obrazovanje postaje neophodni kamen oslonac za šire političko prisustvo, a muslimanske manjine još uvijek za ozbiljno ne uzimaju zadatak formiranja dobrih, obrazovanih i predanih muslimana unutar treće (a uskoro i četvrte) generacije imigranata. Ovaj zadatak unaprijed pretpostavlja više islamskih knjiga za djecu, više islamskih škola i više kapaciteta za obrazovanje vjeroučitelja i imama. Na National Islamic Shura Council (Nacionalno islamsko šura vijeće) ima cilj da koordinira četiri muslimanske krovne organizacije u SAD-u - ali ograničenog je uspjeha. 15 Crane, Robert D, «Muslims in America: Patterns of the Past, Choices for the Future», u: Middle East Affairs Journal, Vol. 5, No. 3-4, Annandale, VA, 1999, str. 3. 14

164

najvišem akademskom nivou, muslimani moraju postati sposobni da postepeno zamijene orijentalističke studije «islamologije» svojim islamskim studijama u oblasti tefsira, hadisa, sire - poslanikovog životopisa, historije i kelama - sve to uz pomoć kvalifikovanih i predanih muslimanskih profesora. Samo je nekoliko koraka načinjeno u skorije vrijeme u tom smijeru, od kojih ćemo imenovati neke institucije: -

Fakultet islamskih društvenih znanosti u Leesburgu, VA, Sjedinjene Države (the Graduate School of Islamic Social Studies- SISS )

-

Markfildški institut za visoko obrazovanje (the Markfield Institute of Higher Education - MIHE) u Leicestershiru (oblast engleskog grada Lestera, UK.,), i

-

Islamska akademija za vjersku pedagogiju (Islamic Academy for Religious Pedagogy - IRPA) u Beču, Austrija.

U Njemačkoj, samo je jedan musliman dostigao rang redovnog univerzitetskog profesora za oblast islamskih znanosti premda postoji blizu četrdeset univerziteta koji nude tu oblast za izučavanje. 5. Što se tiče rada na medijskom polju, muslimani u Americi ponovno mogu biti model evropskim muslimanima. U Sjevernoj Americi nalazimo primjere: Islamsko vijeće javnih poslova (an Islamic Public Affairs Council - IPAC), Američko vijeće za javne poslove (an American Council for Public Affairs - ACPA), Arapsko-američki antidiskriminacijski komitet (Arab-American AntiDiscrimination Committee - ADC), Grupa islamskih mreža (Islamic Networks Group ING), Nepristrasnost i tačnost u izvještavanju (Fairness and Accuracy in Reporting - FAIR), Ujedinjeni muslimani Amerike (United Muslims of America - UMA) i naravno, visoko efikasno Vijeće za američkoislamske odnose (Council on American-Islamic Relations - CAIR) sa sjedištima u Washingtonu, D.C., i Santa Clari, CA. Neke od tih grupa su očito inspirisane jevrejsko-američkim organizacijama što ih jedino može učiniti operativnijima. Američki muslimani mogu zasigurno tvrditi da «Muslimanska zajednica u Americi posjeduje više

165

finansijskih, ljudskih i visokotehnoloških resursa od bilo koje druge muslimanske zemlje na svijetu.»16 CAIR se posebno istakao svojim dnevnim aktivnostima na praćenju medija. Ako se desi «stanje medijske pripravnosti» , u mogućnosti je istovremeno da pošalje dvadeset pet hiljada faks pisama kompanijama ili medijskim kućama koje su ozbiljno narušile prava muslimana. Već se pokazao djelotvornim u slučajevima kada su velike kompanije poput Nike i Master Card narušile muslimanske osjećaje. Svake godine CAIR objavljuje Muslimanski izvještaj o građanskim pravima (a Muslim Civil Right Report) koji prati antiislamske aktivnosti. Primjeri djelovanja CAIR-a mogu poslužiti da se razluči izmedu onoga šta je moguće ovdje u Evropi i tamo preko. Biti pun pouzdanja, do mjere bivanja agresivnim u odbrani svojih prava, prihvatljiv je postupak u Americi: -

gdje se od manjina prirodno očekuje da dignu glas,

-

gdje je islam samo jedna od 261 registrovane religije u Američkim oružanim snagama,

-

gdje muslimani ne čine jednu veliku etničku grupu kako je to u Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj, već potiču iz svih krajeva svijeta, i

-

gdje živi 2,5 miliona muslimana, Afroamerikanaca, kojima je ova zemlja jedina domovina.

U Evropi su stvari drugačije. Kako Graham Fuller dobro zapaža: «Amerikanci u stvarnosti ne pokazuju kulturalno protivljenje uvođenju muslimanskih imigranata na način na koji bi to Francuzi, Nijemci pa čak i Britanci bili.»17 Ako bi muslimani tražili svoja prava ovdje kao što to čini CAIR tamo, stvorili bi toliku atmosferu iritacije da Bukhari, Zahid, «Muslims in America» (Interview), Middle East Affairs Journal, Vol. 5, No. 3-4, 1999. god., str. 82. 17 Fuller, Graham, „Political Islam and U.S. Policy: The Ethic of Resentmenb“, u: Middle East Affairs Journal, Vol. 5, No. 12, Annandale, VA, 1999. god., str. 99. 16

166

bi mogući uspjeh mogao postati kontraproduktivnim. Naša pravna procedura nije konfrontacijska kao što je to slučaj sa američkom, a posredovanje i usklađivanje su procedure sklonije kontinentalnom načinu rješavanja slučajeva. U nekim pogledima, evropski muslimani trebaju, dakako, postati samopouzdaniji. Mogli bi, naprimjer, bolje naučiti na koji način da izađu na kraj sa medijima puneći kolumne, demantije i pisma urednicima koja imaju priliku da budu objavljena. Ipak zabrinuo bih se kada bi evropski muslimani imitirali CAIR u svakom pogledu. Ustvari, u Evropi, kada bi zahtijevali svoja zdravoutemeljena prava muslimani bi bili u prilici da čuju: «Ako vam se ne sviđa ovdje, zašto ne biste otišli kući?» Što se ni u kom slučaju ne bi moglo desiti američkim muslimanima. U svakom slučaju, treba uvijek imati na umu da duboke i trajne ideološke i društvene promjene ne dolaze revolucijama ili drugim iznenadnim preokretima. Kako to Mevlana Mevdudi kaže: «Sve postojane i dalekosežne promjene u kolektivnom životu naroda dolaze postepeno.»18

IV. Zašto su ovo bitne stvari? 1. Znatiželje radi, dok smo razmatrali da li i kako muslimanske manjine trebaju politički ojačati, učestvovati u javnom životu, te zadobiti i političku snagu i utjecaj, veoma malo je kazano o tome zašto to trebaju učiniti. Je li ummet entitet sa jednim političkim programom, posebni interesni lobi ili komitet za političku akciju? Ako je tako, čime je onda opsjednut? Palestinom? Ili možda hidžabom? Nijedno nije pravi odgovor. Muslimani na Okcidentu teže za cijelim nizom ciljeva, od kojih mnogi nisu jedino njihova briga, da budemo precizniji: Mawdudi, Abu A'la, Islamic Law and Constitution, Lahore, Islamic Publications 1955. god. 18

167

(I) Načiniti Zapad sigurnim mjestom za islam. To uključuje muslimansku borbu za realizaciju vjerskih sloboda do mjere da muslimani slobodno mogu praktikovati ne samo osnovne šarte svoje vjere već i ostale važne elemente koji čine njihovu vjeru (poput gradnje džamija, puštanje ezana, nesmetano obavljanje džume, imati vjersku pouku, uživati toleranciju kada je u pitanju hidžab, halal klanje i islamski propisi pri ukopavanju umrlih). To obuhvata borbu i protiv diskriminacije na tržištu posla te podizanje standarda života muslimana. (II) Načiniti islam matičnim faktorom To uključuje javno priznanje islama kao religije, centralno predstavljanje te muslimansko prisustvo u političkom svijetu, na akademiji, u građanskim institucijama i na medijima. U tu svrhu, muslimanske društvene organizacije ne trebaju samo raditi za muslimane već za siromašne i one kojima je pomoć potrebna iz cijelog društva. U istu svrhu, muslimanski lideri ne trebaju biti samo pobornici ljudskih prava za muslimane već također izraziti javni protest ako su ta prava ugrožena i u drugim mjestima mimo Čečenije, Kašmira i Kosova. (III) Prevazići sekularizam uvodeći islamsku misao Evropska Unija, poput Sjedinjenih Država, hoće da bude više od pukog tržišta i otuda želi da ponovno otkrije svoju «dušu». Oba sistema pate od ogromnog broja društvenih zala (poput raspada institucije porodice i seksualnih standarda, strukturalne ovisnosti o drogama, zahlađenja društvenih odnosa, koljaške konkurencije, agnosticizma i besmislenosti života). Ta zla, dobro dijagnozirana od strane Daniela Bella19 i Williamsa Ophulsa20 toliko su velika da se Okcident nalazi pred mogućom kobnom kulturalnom krizom.

Bell, Daniel, The Cultural Contradictions of Capitalism, London, Heinemann, 1976. god. 20 Ophuls, William, Requiem for Modern Politics - The Tragedy of the Enlightenment and the Challenge of the New Millenium, Boulder, CO, Westview Press, 1997. god. 19

168

2. Da bi se Zapad spasio potreban je jak lijek: nova paradigma, dubokosežna transformacija mišljenja i djelovanja, pa čak i sanjanja. Slabe su prilike da će Zapad to postići bez ideološke alternative, vitalne i konstruktivne univerzalne religije. Muslimani su uvjereni da jedino globalizacija islama kao sistema vrijednosti, načina života, transcedentalne filozofije može obaviti taj posao. Stoga, na kraju, muslimani ne ulaze u političku arenu s ciljem da nešto dobiju od zapadnog društva, već da ponude i dadnu, nešto što je njemu od esencijalne vrijednosti. To treba da bude uvjerljivo za zapadne promatrače jer to podrazumijeva da se islamske manjine nisu zavezale za nesigurne strategije poput pobune ili revolucije. Ummet nije tu da otme Westminster ili Reichstag u svrhu primjene šerijata. Radije, muslimani u Evropskoj Uniji traže evolucionarnu promjenu ka sveprožimajućoj rehabilitaciji religije u državi, društvu, ekonomiji, obrazovanju i nauci. Oni traže transformaciju samog društva čiji su oni dio. S takvim političkim ciljevima muslimani nisu čudaci, već su na putu novog normaliteta, kao poštovana, jaka, integrisana (ni u kom slučaju asimilirana) komponenta multikulturalnih društava Evrope i Amerike.

169

VLAST U ISLAMU I ISLAMSKI POLITIČKI SISTEM1

Abstract Ovaj članak skicira neke pozitivne i normativne osnove islamskog političkog upravljanja. On tvrdi da islamska država treba biti republika s obzirom da je Poslanik bio “odabran” od strane Boga i da su četvorica pravovjernih halifa bili “izabrani”. Zagovara se republikanski duh koji bi trebao biti dio svake pravedne države. Članak, također, tvrdi da treba postojati podjela vlasti, ne samo između izvršne i sudske vlasti, već i između vlasti i vjerskog establišmenta. Na kraju, članak završava sa trinaest osobina koje se smatraju suštinskim za uspostavu jedne islamske države.

Tražiti od muslimana da govori o ovoj temi je čudno i tipično. Čudno jer muslimani tvrde da slijede religiju koja nudi shemu za sve aspekte života. S obzirom da je islam i religija i civilizacija, niko ne bi trebao imati sumnji o islamskom sistemu države i vlasti. To je tipično jer savremeni muslimani pažljivo traže odgovor na pitanje kako vladati islamski, i još uvijek su podijeljeni oko predmetnih pitanja. Ja ne bih bio musliman kada ne bih tražio prosvjetljenje u Kur’anu, Sunnetu i islamskoj historiji. Ali sa historijom počinju problemi. Ustvari, moguće je razlučiti tri perioda islamske historije iz kojih se mogu izvlačiti zaključci. Prvi je islamsko-jevrejska konfederacija u Medini kojom je vladao poslanik Muhammed, s.a.v.s, od 622.-632. g., tj. deset godina. Drugi period je tzv. “zlatna era” “Governing under Islam and the Islamic Political Islam”, American Journal of Islamic Social Sciences 18, br. 3 (ljeto 2001): 1-15. Murad Wilfried Hofmann je ugledni poznavalac islama. Radio je u Njemačkom ministarstvu vanjskih poslova, bio specijalista za nuklearnu odbranu, direktor za informiranje u NATO-u u Briselu (1983-87), ambasador u Alžiru (1987-90), ambasador u Maroku (1990-94). Plodan je pisac o temama vezanim za islam i muslimane. Tekst je objavljen u Znakovi vremena br. 17 ( jesen, 2002 ) str. 49-67. 1

170

četvorice pravovjernih halifa Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije od 632-661. g., odnosno dvadeset devet godina. I treći je period nakon pravovjernih halifa, tj. 1340 solarnih godina tokom kojih su muslimanima vladale halife, kraljevi, emiri, sultani, generali, pukovnici i revolucionarne vođe, a koga karakterišu tiranija, despotizam, zloupotreba vlasti, nepravda i eksploatacija siromašnih. Šta, ako išta, možemo naučiti iz perioda u kome su muslimani imali sreću da njima vlada Božiji čovjek, Muhammed, s.a.v.s., koji je imao sav blagoslov i karizmu Allahovog posljednjeg poslanika, i koji je bio izvanredan državnik, diplomata, strateg, sudac, otac i muž? Jasno, većina osobina toga perioda ne može biti kopirana. Mi moramo djelovati bez božanske inspiracije (vahj) i objave (tenzil). Ipak, poslanički period daje neka stalna pravila: Prvo, Medinska država je bila federalna republika, a ne monarhija. Muhammed, s.a.v.s., je odbio krunu koju su mu ponudili njegovi mekkanski neprijatelji, i nikada nije tolerirao da bude tretiran kao arapski kralj. Zaista, nikada ništa nije poduzeo da bi vlast ostavio nekoj od svojih kćeri, uključujući i Fatimu. To je izuzetno važno jer u to vrijeme nije postojala nijedna druga republika. Na vidiku su bili samo monarsi, poput imperatora Bizantije i Perzije ili kralja Etiopije. K tome, Kur’an nema ništa lijepoga kazati o monarsima. Prema suri En-Neml (27): 34 Kraljica od Sabe je izjavila: “… Uistinu kadagod kraljevi uđu u jednu zemlju oni je unište, i njene najuglednije ljude ponize. Tako se oni uvijek ponašaju.” Belkisa je to rekla mnogo prije Georga Washingtona. Ukratko, slobodno možemo zaključiti da islamska država treba biti republika. Drugo, iako je bio Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s., nije upravljao svojom zajednicom kao autokrata. Naprotiv, poštovao je kur’ansku naredbu o konsultiranju (šuri) koju nalazimo u 233. ajetu sure El-Bekare, 159. ajetu sure Alu ‘Imran i 38. ajetu sure Eš-Šura. U najmanje jednom slučaju poslanička tradicija ukazuje da su odluke donesene dogovaranjem obavezujuće: prije tragične bitke na Uhudu 23. marta 625. g., Poslanik, s.a.v.s, je mudro odvraćao svoje suborce od sukobljavanja sa neprijateljem na otvorenom bojnom polju. On je 171

ispravno vjerovao da su se muslimani bolje mogli oduprijeti brojčano superiornoj mekkanskoj vojsci u uličnoj borbi. U toku dogovaranja/šure njegovo mišljenje nije prevagnulo jer je drugačije mislila većina muslimana, koja je u želji da pokaže svoju hrabrost (a i zbog plijena), glasala da se neprijatelju suprotstavi na obroncima planine Uhud. Poslanik, s.a.v.s., je pristao odustavši od svoga ispravnijega mišljenja, a ostatak priče svi znamo. Dakle, možemo zaključiti da je dogovaranje i obavezno i obavezujuće. Treće, dok je diktirao ustav Medine Poslanik, s.a.v.s, je uzeo u obzir da je njeno stanovništvo bilo sastavljeno od različitih plemena i od plemena različitih religija. Zato je formirao konfederaciju. Možemo zaključiti da islamska država ne mora, i ne treba biti centralizirana. Prelazeći na tzv. Zlatni period jednostavno je, iznad svega, zapanjujuća jedinstvena činjenica da su prva četvorica halifa bili izabrani. To je od izvanrednog značaja jer, u to vrijeme, nijedan drugi šef države nije bio izabran. Muslimani su došli sa političkom inovacijom. Istina, izborno tijelo je bilo ograničeno i procedura se razlikovala u svakom od četiri slučaja. Međutim, u slučaju Ebu Bekra i Osmana postojalo je natjecanje između različitih kandidata o čijim se kvalitetima raspravljalo. Nema sumnje da se moderni princip vladavine na osnovu narodnog izbora može temeljiti na ovim ranim precedentima. Hulefa’i rašiduni su ostavili još jednu vrijednu baštinu koju su beskompromisno provodili makar Omer ibn el-Hattab i Alija ibn Ebi Talib: vladavina prava. Prema toj baštini sudije su mogle donijeti presudu protiv halife, i tako su i činili. Kada je sudija po imenu Šurejh ustao sa svoga mjesta kada je ušao Alija, halifa mu je rekao: “To je prva nepravda koju si počinio!” Taj odnos je bio zbunjujući jer, u to vrijeme, nijedan drugi vladar nigdje u svijetu nije sebe smatrao obaveznim poštovati zakonski poredak; on je bio iznad zakona. Potpuno suprotno ideji nasljedne vladavine, najbolji muslimanski vladari kroz cijelu historiju su nastojali pridržavati se šerijata, makar u teoriji. Iz islamske historije možemo izvući još jedno pravilo, koje je potpuno u saglasnosti sa Kur’anom i Sunnetom, a to je da ummetom trebaju vladati ne komiteti ili komisije, već emir. S obzirom na sve 172

sovjete i politbiroe ovo pravilo nije bez praktične važnosti, i njega slijede svi islamski pokreti. Hulefa-i rašiduni su održavali republikanski duh. Omer je isključio svoga sina sa liste od šest mogućih nasljednika koju je sam sastavio, dok se Alija na svojoj samrtnoj postelji odupro iskušenju da imenuje jednog od svojih sinova za nasljednika. Međutim, tadašnja podjela na sunnijski, ši’ijski i haridžijski blok i stranke već je najavila uspon muslimanskih monarhija jer su sunnije smatrale da su samo Kurejšije kvalifikovane da budu halife a ši’ije su isto mislile samo za direktne potomke Poslanika, s.a.v.s., a preko Fatime. Ipak, krv nije trebala zamijeniti vrlinu (kao kriterij za izbor vladara, - nap. prev.) ali je vremenom postala odlučujući faktor. Tako je republikanski princip bio očuvan samo od strane sve malobrojnije zajednice haridžija, koja je kasnije dobila naziv ‘ibadije. Oni su preživjeli samo u usamljenim mjestima kao što su mozabitska oblast oko Gardaija na jugu Alžira. Šta možemo naučiti o ovoj temi iz preostalog, mnogo dužeg dijela, islamske historije? Predlažem tri tačke: a. Islam može preživjeti bez halife, ali ne može bez šerijata. Ibn Tejmijje je bio dovoljno uravnotežen mislilac da prihvati zaključak da je vladavina prava mnogo važnija za islam od vladavine samopostavljenog Božijeg glasnogovornika. b. Islam je najmanje stradao u periodima kada su se hrabri i odvažni doktori islamskoga prava (fukaha) odupirali korupciji odbijajući da se integriraju u monarhijski sistem. Ne treba onda da čudi što je takva ulema često bila po zatvorima, kao što je bio slučaj sa Ebu Hanifom, Ibn Hanbelom i Ibn Tejmijjom. Možemo zaključiti i to da treba postojati podjela vlasti (division of power), ne samo između izvršne i sudske vlasti, već i između vlasti i vjerskog establišmenta. Nikakva hajra ne može biti u tome kada je Šejhu’l-Azhar, kao što je sada slučaj, samo obični vladin službenik. Doktori islamskog prava, u svakom vremenu, gube dobar dio svoje funkcije kada više nisu u stanju šerijat držati kao ogledalo onima na 173

vlasti zbog toga što su im odveć bliski. U tom smislu, i samo u tom smislu, treba postojati odvajanje države od vjere, čak i u islamu - ne na sekularnim, nego na vjerskim osnovama. c. Bilo je puno despotizma, ali postojala je jedna stvar koju muslimanski tirani kao zakonodavci nikada nisu smjeli učiniti – osim u okvirima božanskih normi Kur’ana i Sunneta, i u oblastima otvorenim za reguliranje (mubah). Bez obzira kako zli bili, nijedan od njih nije doveo u pitanje Kur’an i Sunnet kao vrhovni zakon države. Ovo je, po meni, od izvanredne važnosti za modernu teoriju države: Islam je prva civilizacija koja je izmislila nepromjenjivi ustavni zakon, tj. pravni okvir koga zakonodavci ne mogu mijenjati – bez obzira kakvu većinu imali, i sa kojom svi drugi zakoni moraju biti saglasni. Ovaj ključni koncept je na Zapadu otkriven tek tokom Američke i Francuske revolucije. Nema li još nešto što bi se moglo zaključiti iz muslimanske historije i misli? Pa, i ima i nema. Jedina imena koja padaju na pamet kao autori u oblasti političkih znanosti su: El-Farabi (u. 870-950), El-Maverdi (974-1058), Nizamu’l-mulk (1018-1092) i Ibn Haldun (1332-1406). - El-Farabijeva djela o idealnom halifi u idealnoj državi nisu ništa korisnija od njegovog glavnog izvora, Platonove Republike. - El-Maverdi, vrhovni sudija Bagdada, je sa svojim knjigama Sijasatu’l-mulk i El-Ahkam essultanijje možda utemeljitelj islamskih političkih nauka, ali sve što od njega možemo nuačiti jeste kako je administrativna mašinerija funkcionirala u vrijeme abasijske vladavine. - Nizamu’l-mulk, perzijski vezir seldžučkog sultana Melikšaha, je svojom knjigom Sijasetnama napisao vodič svome šefu, idealizirajući usput svoju funkciju i pravdajući predislamski perzijski koncept

174

apsolutne monarhije.2 On je, sasvim tipično, tražio bespogovornu pokornost ‘princu’ dokle god je imao autoritet, pri čemu je de facto vlast bila dovoljna. - Ibn Haldun u svojoj historiji svijeta (Kitabu’l-‘iber) i svojoj poznatoj prologomeni za nju (El-Mukaddime), ustvari i nije bio zainteresiran za islamsku teoriju države, već za genetičku, prirodnu teoriju čiji je temelj njegov poznati koncept društvene solidarnosti (‘asabijje). Njegovi uvidi su odveć abstraktni da bi bili od operativne koristi danas.3 Nakon svega rečenog nije čudo da dobro poznata dvotomna historija muslimanske filozofije4 posvećuje svega 154 od ukupno 2449 stranica ili 6% islamskoj političkoj misli. Vrijeme je, prema tome, da se sada vratimo modernoj sceni, i pri tome se pozovemo na primarne islamske izvore. Historija moderne muslimanske političke misli ne može biti odvojena od iskustva kolonijalizma. Ustvari, jaka politička predanost savremenih muslimana bila je usputni proizvod borbe za nezavisnost. Svi rani populistički islamski pokreti 20. stoljeća – u Egiptu, Siriji, Iraku, Jordanu i kasnije u Alžiru i Tunisu – su bili visoko politizirani.5 U tom procesu, neki zapadni koncepti su se neizbježno nametnuli muslimanskoj misli na istinski dijalektički način. Uzmimo za primjer moderni slogan “sav suverenitet pripada Allahu” (la hukme illa lillah), koji ima smisla samo ako se razumijeva u pozadini okcidentalne suverene nacionalne države u postrenesansnoj eri. Ako je država – i kasnije Razum – postala uzdignuta na nivo božanstva tokom osamnaesto-stoljetnog prosvjetiteljstva, bilo je sasvim

Nizam al-Mulk, The Book of Government (London, 1960); Trait de governement (Paris, 1984); Das Buchder Staatskunst Siyasatnama (Zurich, 1987). 3 Ibn Khaldun, The Muqaddimah (Princeton, 1969). 4 M. M. Sharif, ed. Historija islamske filozofije, 2 toma (Wiebaden, 1963; Zagreb: August Cesarec, 1988). 5 Hassan Turabi, Islam, Democracy, the State and the West, Round Table (Tampa, FL, 1993), 19. 2

175

prirodno da muslimani insistiraju na suverentitetu (hakimijje) Boga.6 Nažalost, to ne znači ništa drugo nego da Bog postoji i da se Njegova volja mora poštovati. Međutim, slogan “sav suverenitet pripada Allahu” se predstavljao kao rješenje za sve konkretne političke probleme. Tako je Mevdudi ponosno izjavio da “suverenitet u ovom univerzumu ne pripada niti može pripadati nikome drugom nego Bogu” i dodao: “Pravo na vlast pripada samo Bogu.”7 Nažalost, u praktičnom smislu takve tvrdnje znače malo kao i podjednako prazno obećanje “Islam je rješenje” (El-Islamu huve’l-hall). Onima koji koriste takve slogone treba kazati: “OK. I šta onda?” Slogan o Božijem suverenitetu, iako istinit, nije nikakvo rješenje jer su ljudi, i samo ljudi, ti koji kao Božiji zastupnici na Zemlji (Kur’an 24: 55), kao teolozi, pravnici, vladari i upravitelji, moraju provesti Allahove norme u praksu. Hukmullah (Allahova vlast) ne znači da Allah vodi politiku. Da citiramo Fathi Osmana: “Božiji zakon nije alternativa ljudskom razumu, niti ima za cilj da ga deaktivira.”8 Ustvari, nijedna politička odluka nije moguća bez prethodnog ljudskog idžtihada. Situacija je slična i sa jednim drugim dominantnim modernim sloganom: El-Islamu dinun ve devle (Islam je vjera i država). I on je reakcija na zapadnu stvarnost; na temeljitu sekularizaciju javne sfere pod doktrinom “odvajanja države i crkve” koja se najdosljednije provodi u Francuskoj i Meksiku. Ustvari, međutim, riječ “sekularni”, kada se koristi za većinu zapadnih demokratija, jeste misnomer9 s obzirom da se sve one još uvijek oslanjaju na vjerske i pseudo-vjerske temelje. Ovdje, još jednom, muslimanski kontra-slogan izriče istinu: država i religija trebaju biti u harmoničnom odnosu. Religija ne treba postati privatna stvar. Vidi Bustami Muhamad Khir, “Concept of Sovereignty in Contemporary Islamic Movements” Encounters 1, br. 1 (Markfield, LE, UK, mart 1995), 5ff. 7 Abu ‘Ala al-Maududi, “Ekonomska i politička učenja Kur’ana” u M. M. Šarif, Ibid., 1:197-98. 8 “Human Rights on the Eve of the 21st Century”, rad prezentiran na konferenciji o islamu i modernosti u Londonu 6. jula 1996. g., str. 6. 9 Tako misli i Jeffrey Lang. Vidi Lang, Struggling to Surrender (Beltsville, MD, 2. izd., 1995), 191. 6

176

Ali istovremeno, slogan zamagljuje jednu drugu činjenicu, da su za muslimane, također, religija i država dvije različite stvari. Ustvari, mi ne kažemo ed-dinu ed-dunja (vjera je dunjaluk)10 već govorimo o državi i vjeri kao o dva entiteta. Kao što smo već kazali, u stvarnom muslimanskom svijetu kroz veći dio historije postojalo je zdravo odvajanje dva carstva pri čemu ona sarađuju jedno sa drugim, gdje nijedno ne dominira nad drugim, kao što je slučaj u većini zemalja svijeta uključujući Veliku Britaniju, Njemačku, Austriju, Belgiju, Španiju i Rusiju. Drugim riječima, islamskom državom, iako konceptualno teokratija, ne mora, i ne treba, vladati imam, tj. u praksi islamsko svećenstvo. U tom smislu laicizam, tj. odsustvo vladajućeg svećenstva, je uistinu islamski princip. Bliska prošlost također objašnjava antidemokratski val koji je još uvijek dominantan u nekim muslimanskim krugovima.11 Zaista, još uvijek možete sresti muslimane čak i u SAD koji smatraju da je demokratija širk (politeizam) ili, kao što misle članovi Hizbu’t-tahrira, sistem nevjerstva (nizamu’l-kufr), i koji uzvikuju besmisleni slogan “Šura, ne demokratija!”.12 Predsjednik Američkog muslimanskog vijeća (the American Muslim Council – AMC) smatra da “nažalost, umjereni islamski lideri nemaju dovoljno jaku podršku da jasno izraze podršku demokratiji” čak ni danas.13 Ovo je posljedica toga što se muslimanski svijet prvi puta sa demokratijom sreo pod prezrenom kolonijalnom vlasti, i što je vidio da se ona koristi za uništenje tradicionalnih muslimanskih struktura moći. Bilo je sasvim prirodno da muslimani koji su se borili za nezavisnost u Moguäe da se radi o grešci. Prije äe biti da je umjesto ed-dinu ed-dunja trebalo stajati ed-dinu devle (Vjera je država). – nap. prev. 11 Primjer je članak Abdul Rashida Motena “Democratic and Shura-Based Systems: A Comparative Analysis” u Encounters 3, br. 1 (mart 1997): 3-20. Vidi i Azzam Tamimi, “Democracy in Islamic Political Thought” u istom broju., str. 21-44. 12 Vidi Azzam Tamimi, “Democracy: The Religious and the Political in Contemporary Islamic Debate” u Encounters 4, br. 1 (mart 1998), 3-64. 13 Intervju sa A. Almoudi, Middle East Affairs Journal 2, br. 4 (Annandale, VA, ljetojesen 1996): 117. 10

177

cijelosti odbace demokratiju kao đavolji izum, tj. kao neislamski oblik vladavine, nepomirljiv sa Kur’anom i Sunnetom. U tom procesu, muslimani su postali žrtve nominalizma. Oni su vjerovali da je demokratija neprihvatljiva jer, prevedeno sa latinskoga, ona znači “vladavina naroda nad narodom”. Ako stvari tako stoje, kao što je šejh Nahnah iz Alžira predložio, problem se može riješiti preimenovanjem demokratije u šurakratiju ili, po Mevdudiju, u ideološku “teodemokratiju”. Ono što je bitno, svakako, nije ime već suština demokratije: predstavnička vlast radi kontrole onih koji vladaju putem mehanizama kao što su raspodjela vlasti, obavezno dogovaranje, i povremeni reizbori. Ništa od ovoga ne isključuje prihvatanje Allaha kao suverena, niti vladavinu šerijata. Sve ovo je kompatibilno sa islamom. Fathi Osman stoga ima pravo kada zahtijeva da “šura-demokratija polemike trebaju biti riješene jednom i zauvijek”.14 Šejh Jusuf el-Karadavi to vrlo jednostavno kaže ovako: “Oni koji kažu da je demokratija kufr, po mom mišljenju, ne razumiju dobro ni islam ni demokratiju.”15 Muslimanski diskurs o političkim pitanjima je nevjerovatno evoluirao tokom 20. stoljeća, iako je, prema Grahamu Fulleru, “politički islam još uvijek u povoju”.16 U početku političkim islamom je dominirao isključivo Sejjid Kutb (1906-1966) čiji su visoko retorički Znakovi na putu (Ma‘alim fi’ttarik, 1964)17 u razvijanju političke svijesti islamskog pokreta igrali istu ulogu koju je Marksov Komunistički manifest (1848)18 igrao kod socijalističkih pokreta. Ono što nas interesira ovdje nije Kutbova doktrina da je islam “pokret za iskorjenjivanje tiranije”19 koji ima opravdanje da upotrijebi Op. cit., fusnota 7, str. 24. Ash-Sharq al-Awsat, London, 5. 2. 1990. 16 Graham E. Fuller, “Political Islam and U.S. Policy”, Middle East Affairs Journal 5, br. 1-2 (zima-proljeæe 1999): 157. 17 S. Qutb, Milestones (Indianapolis, 1990); Znakovi na putu (Tuzla: Muftijstvo tuzlansko,). 18 Karl Marx i Friedrich Engels, Manifest der Kommunistischen Partei (Berlin, 1945). 19 Qutb, Ibid., 50. 14 15

178

fizičku silu protiv bilo kog tiranina, “radi uklanjanja svih prepreka na svome putu”,20 već njegov stav da su sve postojeće države neislamske i ilegalne.21 Radikalan, kakav je bio, on je tvrdio da “musliman nema domovine osim onog dijela Zemlje gdje se Božiji šerijat primjenjuje… da nema nacionalnosti osim svoje vjere… da nema rođaka osim onih koji dijele njegovu vjeru u Boga”.22 “Tamo je nacionalizam vjera, domovina je tamo daru’l-islam, vladar je Allah, a ustav je Kur’an.”23 Kutb nije vjerovao u mogućnost islamske demokratije24 i upozoravao je protiv traženja sličnosti između islama i postojećih političkih sistema, govoreći da “Mi odbacujemo ove sisteme na Istoku i Zapadu. Mi ih sve odbacujemo!”25 Kao rezultat, mnogi islamski pokreti čak i danas imaju autoritarnu unutrašnju strukturu. Hasen el-Benna Muslimansku braću, posebno u ranoj fazi, vodio kao tradicionalni šejh. Ako je Jeffrey Lang tačno primijetio, mnogi muslimanski imigranti u Americi još uvijek imaju razloga da se žale da ih njihovi centri podjsećaju na totalitarne sisteme Bliskoga istoka.26 To odbacivanje, međutim, mora postati dio prošlosti. Zaista, tako šta je nagovijestio Mumtaz Ahmad 1996. g. naslovivši jedan svoj članak sa “Islam i demokratija: konsenzus u nastajanju”.27 Međutim, jedan autor je učinio najviše na promjeni muslimanske političke paradigme: Muhammad Asad je to postigao svojom malom ali krucijalnom knjigom Principi države i vlasti u islamu,28 utemeljenom isključivo na relevantnim kur’anskim normama i Ibid., 61. Ibid., 69. 22 Ibid., 103. 23 Ibid., 110. 24 Ibid., 115. 25 Ibid., 117. 26 Even Angels Ask (Beltsville, MD, 1997), 229. 27 Middle East Affairs Journal 2, br. 4 (ljeto-jesen 1996), 29-38. Kurziv je moj. 28 The Principles of State and Government in Islam (University of California Press, 1961, 2. izd. Gibraltar, 1980) 20 21

179

sedamdeset hadisa. Ova nezaobilazna knjiga se pojavila tri godine prije Znakova na putu ali je imala dugotrajni uticaj. Kao i Kutb, Asad je insistirao da “nikada nakon Poslanika i Medinskog hilafeta nije postojala istinska islamska država”29 tako da “proteklih hiljadu i nešto godina muslimanske historije nama ne mogu biti ni od kakve koristi”.30 Ali za razliku od Kutba, Asad je smatrao “naivnim vjerovati da istinska islamska vlast mora biti upriličena po modelu ranog hilafeta”,31 i protivio se umetanju zapadnog koncepta “revolucije” u islamski koncept džihada. U retrospektivi, dva Asadova zapažanja su bila možda revolucionarnija nego sav Kutbov vatreni jezik, i to na konstruktivan način. Prvo, Asad je pojasnio ummetu da su titulu halife pogrešno prisvojili muslimanski vladari koji su trebali biti zadovoljni kur’anskom titulom emira.32 Prema Kur’anu svi građani islamske države su halife. Svaki od njih je Božiji namjesnik na Zemlji (Kur’an 2: 30, 6: 165, 24: 55, 27: 62, 73: 72, 35:39). Kako je ovih šest ajeta moglo postati neoperativno tokom 1300 godina islamske historije? Oni su bili zanemareni od strane vlastodržaca jer kada se namjesnici/halife sastanu u medžlisu’ššura njihov izbor ima mnogo veću težinu i dignitet nego kada se sastanu obični podanici. Hasen et-Turabi se mnogo oslanjao na ovu primjedbu kada je udarao demokratske temelje islamskog pokreta u Sudanu. Asadova druga revlucionarna opservacija je bila metodološka. On je shvatio da moderna islamska država ne može biti izgrađena na zastarjelom srednjovjekovnom fikhu koji je, iako utemeljen na često vrlo subjektivnim interpretacijama i deduktivnom ljudskom rezonovanju, postao svet.33 Slijedeći Ibn Hazma, Asad je predložio da Ibid., v. Ibid., vi. 31 Ibid., ix. 32 Ibid., 83. 33 Ibid., 11. 29 30

180

ubuduće šerijatom zove samo onih nekoliko vječitih, nepromjenjivih odredbi Kur’ana i Sunneta koji su: 1) normativni po svojoj prirodi i 2) jasni sami po sebi (en-nusus).34 Pozivajući se samo na Kur’an i Sunnet, Asad je utvrdio da: 1) Ne postoji specifična islamska forma države;35 2) Glavna zadaća islamske države jeste provedba šerijata;36 3) Nikakav zakon ne smije biti u sukobu sa slovom ili duhom šerijata; 4) Poslušnost pravilno formiranoj vlasti, muslimanskoj ili ne, je muslimanska vjerska obaveza;37 5) Vlast koja počiva na pristanku je najbitniji preduvjet islamske države;38 6) Bez određenog stepena razlike između muslimana i nemuslimana ne može postojati islamska država;39 7) Princip šure (42:38) zahtijeva najšire moguće biračko tijelo;40 8) Većinsko odlučivanje je najbolji metod za rješavanje razlika u mišljenju;41 9) Odluke medžlisu’š-šure su zakonski obavezujuće za izvršni dio vlasti;42 10) Nije neislamski formirati političke stranke43 koje će se natjecati s obzirom da razlike u mišljenju unutar ummeta mogu biti božanski blagoslov; Ibid., 13. Ibid., 22. 36 Ibid., 34. 37 Ibid., 35. 38 Ibid., 36. 39 Ibid., 40. 40 Ibid., 45. 41 Ibid., 50. 42 Ibid., 52. 34 35

181

11) “Predsjednički” sistem vlasti, nešto nalik onom u Sjedinjenim Američkim Državama, bi više korespondirao zahtjevima islamskog političkog društva nego “parlamentarni sistem”,44 i 12) Vrhovni sud treba biti zaštitnik ustava, tj. šerijata.45 Važne knjige trebaju malo stranica: Komunistički manifest je imao samo 45 stranica, Znakovi na putu 133, a Principi države i vlasti u islamu samo 107 strana. Asadovi stavovi su danas široko prihvaćeni u muslimanskom svijetu. Čak i Kutbova egipatska Muslimanska braća (El-Ihvanu’l-muslimun) sada ummet smatraju stvarnim izvorom vlasti, predviđaju pisani ustav koji bi garantirao ljudska prava, slobodne i fer izbore, ograničen predsjednički mandat i rotiranje vlasti kroz “pluralitet stranaka u muslimanskom društvu”.46 Egipatska Muslimanska braća su evoluirala do tačke da su 1994. g. zvanično prihvatili pravo muslimanke da glasa, da bude izabrana, da učestvuje u vlasti i generalno obavlja javne poslove.47 Jasno, Muhammad Asad nije mogao sam muslimansku misao zaokrenuti u pravcu islamske demokratije. On je imao pomagače u tome uključujući Fathi Osmana (Los Angeles), Hasana et-Turabija (Kartum), Rašida el-Gannušija (London) i Jeffreya Langa (Lawrence, Kansas) koji snažno zagovaraju pluralistični, demokratski islam48 i političku jednakost žene. Hasan et-Turabi, (bivši) predsjednik sudanskog parlamenta, koga američka administracija tretira kao teroristu, je jedan od najliberalnijih, istinski islamskih mislilaca našega doba. Niko drugi nije učinio više na ponovnom priznavanju muslimanske žene na temeljima Kur’ana i Sunneta od njega u njegovoj knjizi Žene, islam i muslimansko društvo, koja je prvi puta objavljena poluanonimno 1973. g. On je Ibid., 61. Ibid., 61. 45 Ibid., 66. 46 The Muslim Brotherhood’s Statement on “Shura in Islam and the Multy-Party System in an Islamic Society”, Encounters 1, br. 2: 100-103. 47 Vidi posebnu izjavu o ovome u Encounters 1, br. 2: 85-89. 48 Turabi, Ibid., 19. 43 44

182

došao do zaključka da je “revolucija protiv uvjeta života žene u tradicionalnim muslimanskim društvima neizbježna.”49 Jasno, demokratizacija i davanje prava ženi u islamu će ići ruku pod ruku, ili se uopće neće desiti. Šejh Gannuši, osuđen na smrt u svojoj domovini Tunisu, je 1999. g. rekao slijedeće: “Mnogi islamisti dovode demokratiju u vezu sa stranom intervencijom i nevjerstvom. Ali demokratija je skup mehanizama za garantiranje slobode misli, slobode okupljanja i mirnog natjecanja za vlast putem biračkih kutija… Mi u islamu nemamo modernog iskustva koje bi moglo zamijeniti demokratiju. Islamizacija demokratije je najbliža primjeni šure. Oni koji odbacuju ovu ideju nisu proizveli ništa različito od jednopartijskog sistema… Ja ne vidim nikakvog izbora pred nama nego da prihvatimo ideju demokratije. Štaviše, može biti opasno ignorirati demokratiju… Oni koji mogu imati najviše koristi od demokratije su muslimani.”50 Fathi Osman, priznati islamski mislilac egipatskog porijekla, smatra da je demokratija utemeljena i na prirodi čovjeka i na pisanim izvorima islama, uzimajući u obzir pluralističko društvo kao Bogomdano društvo (Kur’an, 5: 48, 11: 118-19). Po njemu, “puna demokratija je jedini sistem koji može osigurati ljudska prava za svakog pojedinca i grupu u savremenoj državi…” Ne postoji bolji okvir za osiguravanje jednakih prava i odgovornosti za sve. Stoga, “nema dobre alternative demokratiji”. Njeni mehanizmi osiguravaju praktične načine primjene šure. Zaista, muslimanski parlamentarci su moderni kur’anski ehlu’l‘akdi ve’l-hall. Parlament u zakonima koje donosi mora respektirati apsolutnu supremaciju trajnih normi i principa šerijata, ali “gdje god ima mjesta idžtihadu ima mjesta zakonodavstvu”. Osman je nepokolebljiv u stavu da demokratija ne implicira nijedan od dva ekstrema političkog spektra – teokratiju ili sekularizam. On priznaje da većina možda uvijek neće biti u pravu. “Međutim,

“Women, Islam and Muslim Society”, Milestones (London) Publishers, 1991. Rashid al-Ghannouchi, “Islamic Movements: Self-Criticism and Reconsideration”, Palestine Times br. 94 (april 1999), reproducirano u MSANEWS na internetu 14. aprila 1999. Citat sa str. 43. 49 50

183

grješnost većine ne može … biti korištena kao izgovor za autokraciju i autoritarizam”. Osman također ukazuje da prema 71. ajetu 9. kur’anske sure i muškarci i žene dijele odgovornost za provedbu onoga što je dobro (elma‘ruf) i sprječavanje onoga što je zlo (el-munker). Prema tome, muslimanke trebaju biti prihvaćene kao parlamentarci, vladini ministri, sudije, vojni i policijski službenici.51 Jeffrey Lang, kao i svi muslimani, sekularizam smatra nespojivim sa islamom ali pažljivo razlučuje demokratiju od sekularizma. On postavlja dobro pitanje zašto bi demokratija bila veći izazov vrhovnom autoritetu Boga od bilo kog drugog sistema vladavine? On također vrlo dobro primjećuje da ne postoji jedan model islamske države – ni Saudijska Arabija, ni Pakistan ni Iran - koji bi bio prihvatljiv za većinu muslimana. Prema tome, kada raspravljaju o islamskoj državi, on smatra da muslimani obično samo odbacuju (postojeće modele) ili sanjare. Njegov glavni argument u raspravi jeste činjenica da moderne demokratske republike jednostavno najbolje obavljaju zadatak zaštite individualnih prava.52 Sada je moguće, i krajnje vrijeme, da sumiramo rečeno. Islamski politički sistem, utemeljen na Kur’anu, Sunnetu, razumu i historijskom iskustvu treba uključivati slijedećih trinaest odlika: 1. Svi muslimani trebaju živjeti u svjetskoj, ali decentraliziranoj islamskoj političkoj zajednici (komonveltu) organiziranom kao republika. 2. Šerijat je vrhovni ustav svake islamske države. Ovo ne isključuje prihvatanje pisanog ustava koji bi uključivao listu Bogom danih temeljnih prava.

Fathi Osman, Sharia in Contemporary Society (Los Angeles, 1994), 70, 76, 82-83. Idem, The Children of Adam – An Islamic Perspective on Pluralism (Washington, D.C, 1996), 12, 17, 21, 43-44, 45-46, 51. 52 Struggling to Surrender, 191-93. 51

184

3. Svaka generacija muslimana, kao Božiji namjesnici na Zemlji, imaju odlučiti o specifičnoj formi svoje države u okvirima šerijata. 4. Mora postojati parlament, zasnovan na univerzalnom biračkom pravu, čije su odluke obavezujuće za izvršnu vlast. 5. Zakonodavstvo mora biti u skladu sa slovom i duhom šerijata. 6. Treba postojati pluralitet islamskih političkih partija koje će osiguravati rotiranje na vlasti. 7. Šef države ima biti jedna osoba (muškarac i musliman), a ne kolektivno tijelo, izabran na određeno vrijeme. 8. Mora postojati vrhovni sud koji će odlučivati o ustavnosti zakona i smjeni najviših zvaničnika države (impičment). 9. Svaki građanin, bio musliman ili ne, muškarac ili žena, može biti član vlade. 10. Žena može biti premijer, ministar, član parlamenta, sudija, vojnik i policajac. 11. Svi građani su jednaki pred zakonom. Međutim, zakonodavstvo može, iz opravdanih razloga i na nediskriminatorski način, odražavati razlike između muslimana i nemuslimana i između žena i muškaraca. 12. Nemuslimani mogu imati puno državljanstvo osim ako ne izaberu status zimmije (zaštićene vjerske manjine). 13. Sva vlast se treba smatrati Božijim emanetom (Kur’an, 4: 58) s ciljem promoviranja dobra i sprječavanja zla, i ostvarivanja kako pravde tako i islamskog džihada. Ostaje pitanje kako krenuti u realizaciju ovih elemenata u zapadnom svijetu. Trebaju li muslimani formirati političke stranke, predložiti nacrt kontra-ustava i natjecati se na izborima? Šejh Gannuši, imajući na umu evropsku situaciju, je pomalo skeptičan, pa kaže: “Ako bi muslimanske manjine prihvatile ideje o 185

islamskoj vlasti koje je definirao Sejjid Kutb… sami bi sebi potpisali smrtnu presudu. Uloga koju sugeriram muslimanskim manjinama je da ojačaju islamsko prisustvo u zemljama u kojima žive - a ne da rade na uspostavi islamske vlasti.” On je striktno protiv formiranja stranaka koje bi u svome nazivu imale pridjev “islamska”. Naprotiv, muslimani trebaju participirati u postojećim otvorenim, nacionalnim strankama. “Najviše što jedna manjina može očekivati jeste da učestvuje u politici.” Gannuši, prema tome, sugerira muslimanima na Zapadu da je bolje da se fokusiraju na socijalni rad i institucije civilnog društva jer “ono što se društveno postigne trajnije je i bolje od onoga što se postigne politički”.53 Mnogo je mudrosti u onome što šejh Gannuši ima kazati, iako se situacija čini manje teškom u Sjedinjenim Državama nego u Evropi.54 Na Starom kontinentu, muslimani - kada se uključe u političko nadmetanje – još uvijek rizikuju da izazovu reakciju. U SAD, politički i vjerski pluralizam je čini se bolje utemeljen. Istina je, međutim, da muslimani prije nego što uđu u političku arenu na nacionalnom nivou, moraju dokazati svoj demokratski kredibilitet između sebe. Oni moraju ne samo postati brojniji i bolje islamski obrazovani na pučkom nivou, već i prakticirati pluralizam između sebe. Svi položaji u islamskim centrima bi trebali biti predmetom povremenih izbora. Sve islamske pokrete trebaju predvoditi izabrani emiri. Prakticiranje slobode mišljenja unutar (islamskih organizacija) bi mnogo značilo u smanjenju straha od islama među nemuslimanima. Demokratizacija bi, zaista, bila učinkovit doprinos islamskoj da‘vi. Muslimani dijele zajedničku čežnju za harmonijom, i strah od razjedinjavanja u sedamdeset i tri sekte. Međutim, razlike u mišljenju koje bi vodile formiranju različitih muslimanskih stranaka – kao u Maleziji, naprimjer – su legitimne,55 i zajedno sa Abdurrahmanom Alamoudijem ja vjerujem da muslimani mogu naučiti da se “prijateljski ne slažu”. Imajmo na umu da je već prva islamska politička zajednica, Ghannouchi, ibid., 2-4. Tekst je pisan prije 11. septembra 2001. godine. 55 Intervju sa A. Almoudi, Ibid., 112. 53 54

186

Medinska država, imala dvije političke stranke. One su se zvale elmuhadžirun i el-ensar… Profesor Sulayman S. Nyang traži od muslimanskih političkih aktivista u Americi da “izađu iz guste šume političkog kvijetizma” i da pragmatički glasaju na budućim nacionalnim izborima.56 Jasno, ovo, kao što je primijetio lord Nazir Ahmad, ne može biti učinjeno izvan matičnog, dvopartijskog sistema ni u Velikoj Britaniji ni u SAD.57 Profesor Ali Mazru’i je razvio cijeli akcioni program za američke muslimane kako da se uključe u politiku – od registracije birača do kandidiranja za školske upravne odbore, do pripreme kandidata za Kongres u cilju islamizacije duša, ummeta, znanja, i – jednoga dana – velikoga dijela svijeta.58 Samo takvim proaktivnim, jasnim programom muslimani će postići makar svoj minimalni cilj: da muslimanima osiguraju njihova prava koja im garantiraju zapadni ustavi, i da sugrađane Evropljane i Amerikance upoznaju sa muslimanskim zajednicama koje žive među njima. Dugoročno, muslimanski konsenzus o njihovom političkom sistemu je od krucijalne važnosti. S engleskog preveo: Ahmet Alibašić

S. Nyang, “Integrating Islam into America”, Middle East Affairs Journal 5, br. 3-4 (ljeto-jesen 1999): 69-80. Citat je sa str. 72. 57 Intervju sa lordom Ahmadom, Middle East Affairs Journal 5, br. 3-4: 170. 58 Ali Mazrui, “North American Muslims Rising to the Challenge of a Dual Identity” Islamic Studies 34, br. 4 (Islamabad, zima 1995): 458-460. 56

187

MUSLIMANI TREBAJU POČETI SVOJOJ OKOLINI NEŠTO NUDITI, A NE SAMO PROSJAČITI1

Islamische Zeitung: Gospodine Hofmann, živite ovdje u Aschaffenburg-u, a također i u Istanbulu. Gdje je ljepše živjeti, za jednoga svjetskog diplomatu? Murad Hofmann: Ljeti živim u Turskoj, zimi u Njemačkoj. Želim i ljeto i zimu doživjeti onakve kakvi oni jesu, a što je nemoguće postići u Njemačkoj ljeti. U Njemačkoj je, opet, zima stabilnija, također i hladnija. Islamische Zeitung: Kako doživljavate trenutno stanje u Istanbulu, svakodnevnicu? Murad Hofmann: Rekao bih da se Turska ne nalazi samo u privrednoj krizi, već u jednoj političkoj, štaviše, državnoj krizi. Kada sam oženio svoju suprugu, Turkinju, prije 25 godina, odnos turske lire i njemačke marke bio je 1:14. Sada je taj odnos 1:623 000. Uvjeren sam i da se nastoji ukinuti ezan. Naravno, postupno. Prvo se nastoji ograničiti učenje ezana na samo centralne dijelove. Nakon toga smjera se "zatvoriti" džamije na jedno mjesto odakle bi se ezani istodobno oglašavali. To se može činiti kao jedan napredak u smislu poboljšanja kvaliteta mujezinā, ali će, uslijed toga, hiljade drugih mujezina naći se na ulici. Očigledno da je na Fatihovome (trgu) za 65 džamija zabranjeno korištenje razglasa prilikom davanja ezana, s obrazloženjem da tu ima mnogo džamija, koje "smetaju" jedna drugoj. U Fesu nalazi se 330 džamija. Kada se istodobno iz svih ovih džamija počne oglašavati Intervju su napravile i objavile Islamske novine iz Berlina (Islamische Zeitung), 24. 01. 2002. godine. Prijevod s njemačkog: Samir Beglerović 1

188

nastup namaskoga vremena, to je nešto nevjerovatno. Ezan se podiže kao iz neke doline, naviše, čovjeku se čini da ga može uhvatiti. Slijedeće što se (u Turskoj) može očekivati jeste neki kvar na električnim instalacijama, nakon čega se poziv ne bi čuo nekoliko dana; vjerovatno bi se tvrdilo da je neki kvar u centrali. Islamische Zeitung: Pojam evropski islam, polahko ulazi u terminologiju. Vaš komentar!? Murad Hofmann: Taj pojam počeo je upotrebljavati prvo Bassam Tibi, i tu vrstu islama ja, dakako, ne želim. Do sada taj pojam nisam upotrebljavao, budući imam jedan utisak da ti ljudi, koji o takvome islamu govore, pojmom evropski islam više akcentiraju Evropu a manje islam. To ne podrazumijeva da ja lično smatram da islam u svakoj zemlji gdje se širi dobiva i jednu lokalnu boju. Kada poimam islam u SAD-u, a stanje islama tamo budi mi nadu, asociran sam na Afroamerikance, na jednu vitalnost, intezitet vjerovanja koji crna rasa nosi. Interpretacija islama u SAD-u podrazumijeva jednu izuzetno jaku intelektualnu komponentu, jer haman svi muslimanski emigranti Amerike postaju studenti. To znači, akademski dio američkoga ummeta jači je nego u bilo kojoj drugoj religiji! Svaki peti zubar u SAD-u je musliman. Većina njih sebi je obećala za vrijeme studija da će 10% svoje zarade davati za islam. A u SAD-u biti zubar znači biti milioner. U septembru, neposredno prije događanja zla u Čikagu, bio sam na sastanku ISNA-e. Došlo je oko 33 000 muslimana Amerike, a skoro polovina njih bila je mlađi naraštaj, ispod 24 godine života. Od toga, opet, bilo je mnogo žena. Trebao sam održati predavanje na tome skupu na kome su učestvovali predstavnici judaizma, kršćanstva i islama. U Organizacionome komitetu bilo je, pored pripadnika drugih religija, 20 muslimana a od toga njih 19 bili su zubari. Stoga je potpuno jasno da islam u SAD-u podrazumijeva jednu intelektualnu komponentu.

189

Islamische Zeitung: Kakav je bila vaša spontana reakcija na događaj 11. septembra? Murad Hofmann: Prvo pomislih da su to kamikaze, Japanci, koji se žele revanširati za Nagasaki i Hirošimu. No, ubrzo je situacija postala jasna. Samo sam rekao: "Allahu, zaštiti Tvoje muslimane!" Trebali smo se od Usame bin Ladena ranije distancirati. Za elQa'idu nisam ranije čuo, ali se znalo za bin Ladena. Musliman ne može drugome muslimanu osporavati pripadnost islamu, a to se odnosi i na bin Ladena. On je produkt našega tla. Kur'an zabranjuje samoubistvo, bez izuzetka. Stoga sam zaprepašten činjenicom da nekolicina uglednih muslimana opravdavaju samoubistvo. Poznato je da su tijekom povijesti čovječanstva većinu najokrutnijih ubistava počinile osobe koje su imale dobru vjersku naobrazbu. Doživjeli smo Asasine. To su bile osobe koje bi konzumirale hašiš a zatim počinile samoubistvo, ubivši pri tome druge ljude, kao što je Nizamu-l-Mulk. Islamische Zeitung: Smatrate li da su glasovi osoba nemuslimana iz javnoga života a nakon 11. septembra bili pozitivni? Murad Hofmann: Da, čitao sam u Islamische Zetinug-u npr. stavove Guenther Grass-a, koji su bili veoma pozitivni. Moram reći, po mome motrenju događaja od 11. septembra, u SAD-u uopće nije napravljena analiza uzroka tih događaja. Tako je u SAD-u i dan danas. To implicira slijedeće: u SAD-u nije dozvoljeno analizirati niti uzroke koji su doveli do holokausta. Mediji uvezuju sve pokušaje objašnjavanja kako je to došlo do holokausta, po ovoj tezi: sve je jasno, što znači sve je oprošteno. Dakako da svako zagušivanje analiza ide u korist Izraela. Događaji od 11. septembra ne mogu se rasvijetliti, ne mogu se analizirati, a da se ne razmišlja i o Izraelu. Uvijek će postojati neki bin Laden sve dok se tim ljudima (Izraelu) pravedno ne sudi. Ujedinjeni narodi izglasavaju rezolucije koje će biti sprovedene samo ako su suprotne interesima neke islamske zemlje, npr. Iraka. Rezolucije, koje idu u korist muslimana, još nigdje nisu sprovedene. Kašmir: još prije 190

četrdeset godina trebao se održati narodni plebiscit! Palestina i Izrael, još niti jedna rezolucija nije sprovedena. Islamische Zeitung: Koji bi bio vaš savjet muslimanima Njemačke, Evrope? Murad Hofmann: Vidim opasnost u činjenici da su muslimani sada gurnuti u jedan apologetski (odbrambeni) ćošak. Naš cilj postići ćemo samo onda kada našoj okolini pokažemo da imamo nešto za ponuditi, a ne uvijek prosjačiti. Do sada, uvijek smo nešto tražili: hoćemo munaru, naše mezarje, šerijatski način klanja, uvijek nešto. Ovako to izgleda, bit ćemo sretni i zadovoljni ako nas se tolerira (kao muslimane). Bit ćemo istinski prihvaćeni kada naša okolina shvati da im imamo nešto za ponuditi, nešto što je za njih nužno. To su (prije svega) stvari koje će Zapad izvesti iz kulturne katastrofe. Mnogo ljudi danas ima osjećaj: "Pa to nije moguće!" Jedni simpatiziraju zelene, drugi studiraju islam, treće, opet, Allah uzvišeni direktno preobraćuje. Uostalom, niti jedan prijevod Kur'ana ne može biti tako loš da nekoga ne može dovesti do islama. Nakon 11. septembra broj osoba koje prelaze na islam nije opao! Tek prije nekoliko dana dobio sam pismo od jednog diplomiranog psihologa iz Njemačke, koji je sada primio islam.

191

ZA ISLAMSKU DEMOKRATIJU1 U razgovoru za „Euroazijski magazin“ ekspert za islam dr. Murad Wilfried Hofmann objašnjava šta misli o „demokratskom ratnom pohodu“ SAD-a. On se zalaže za islamsku demokratiju, u kojoj Kur’an može fungirati kao temeljni ustav. EM: Gospodine Hofmann, zašto ste prešli na islam? Murad Hofmann: U mojoj mladosti sam pod utiskom rata postao vjernik katolik, štaviše pripadnik reda isusovaca. Prvi podsticaj za prelazak na islam dao mi je alžirski oslobodilački rat protiv Francuske, kojeg sam lično, na svojoj koži osjetio. U to vrijeme, od 1961. do 1962., radio sam kao ataše u generalnom konzulatu Njemačke u Alžiru. Sljedeći podsticaj za prelazak na islam dao mi je susret sa velikom islamskom umjetnošću u Španiji (Kordoba, Granada, Sevilla) i Tunisu (Kairouan), a zatim i iščitavanje islamske filozofije i sociologije. Duboko su me impresionirala djela Ibn Rušda, Ibn Sina‘a i Ibn Halduna i naravno Kur’an. Onda sam 1980. godine prešao na islam. EM: U svojoj mladosti ste bili član Kršćansko socijalne unije (CSU). Da li ste iz vjerskih razloga napustili stranku? Murad Hofmann: Član CSU-a sam bio samo za vrijeme moga studija prava u Minhenu i nakon toga dok sam se pripremao za polaganje državnog ispita za ulazak u pravnu službu. Tada sam na predizbornim skupovima nastupao kao govornik. Nakon što sam položio ispit za službu u ministarstvu vanjskih poslova, napustio sam CSU. Moje religijsko uvjerenje tada nije igralo bitnu ulogu. Jednostavno sam bio mišljenja da diplomata ne treba da bude vezan za 1

Intervju je objavljen u "Eurasiches Magazin", internet magazinu koji tretira političke i ekonomske probleme, pitanja i odnose između evropskih i azijskih zemalja, od 29. 9. 2004. god. (http://www.eurasischesmagazin.de/artikel/?artikelID=20040904&marker=ru)

192

stranku, kao i da vanjska politika treba da bude nadstranačka. Jer, izborni rezultati ne utiču na promjenu državnih interesa. EM: Koja je glavna razlika između Jehove/Jahve i Krista na jednoj, i Allaha i poslanika Muhammeda na drugoj strani? Murad Hofmann: Postoji samo jedan Bog, ali više predstava o Bogu. Jevrejska i islamska predstava o Bogu se slažu po tom pitanju. Krščćanska slika o Bogu je određena kroz predstavu inkarnacije Boga u Isusa Hrista i posljedično tome nastanak dogme o trojstvu. Muslimani poštuju Isusa kao jednog od jevrejskih reformatorskih poslanika, ali ne kao otjelovljenog „sina božijeg“. Danas je kršćanstvo miroljubivo, dok u Srednjem vijeku to nije bio slučaj EM: U kršćanstvu postoji misonarski poziv „Hodite po cijelom svijetu, podučite sve narode i krstite ih…“. Za islam se od njegovih početaka veže širenje „ognjem i mačem“. Je li kršćanstvo miroljubivo, a islam militantan? Murad Hofmann: U islamu ne postoji misionarski poziv sličan onome u kršćanstvu. Ono što muslimani nazivaju da’wa je ustvari obaveza da predstave islam onima koji to žele. U vezi s tim Kur’an ne govori o konačnoj pobjedi islama. Štaviše Kur’an smatra postojeći religijski pluralizam kao Božiju volju. Religije trebaju da se natječu u dobru. (Kur’an 5:48) Ta osnovna tolerancija islama se pokazuje u tome da muslimani judaizam i kršćanstvo priznaju kao objavljene religije, a njihove pripadnike kao „narod knjige“, dok ove dvije monoteističke religije uopšte ne priznaju islam kao objavljenu religiju. Istina, u međuvremenu Vatikan je u islamu prepoznao, jedan od „puteva ka spasu“, ali ne i Muhammeda, kao vodiča na tom putu, niti Kur’an kao mapu tog puta. To što se islam u svom ranom periodu tako brzo proširio oko polovice Sredozemnog mora ne treba zahvaliti „ognju i maču“, 193

nego njegovom učenju o jednom i jedinom Bogu i religijskoj toleranciji. To su shvatili svi kršćanski pokreti tj. sekte, koje su odbile da prihvate dogmu o obožavanju Isusa na prvom ekumenskom konzilu u Niceji 325. godine. Danas je kršćanstvo miroljubivo, dok u Srednjem vijeku to nije bio slučaj. Samo se treba prisjetiti Križarskih ratova, osvajanja Srednje Amerike i evropskih, religijom motiviranih ratova. Tome je pridonijela doktrina „extra ecclasiam nulla salus“ - „izvan crkve nema spasenja“, doktrina strukturne netolerancije. Centralno vijeće muslimana u Njemačkoj (ZMD) se više od pedeset puta ogradilo od terorizma EM: Zašto u islamskom svijetu nema velikih protesta nakon terorističkih napada, koji se diljem svijeta čine navodno u ime islama? Murad Hofmann: Centralno vijeće muslimana u Njemačkoj (ZMD) se preko pedeset puta putem saopštenja za štampu ogradilo i distanciralo od nepravde, koja se čini u ime islama, ali to mediji nisu primili k' znanju. Izgleda da se dobre vijesti o muslimanima ne smatraju vijestima. Uostalom, ja kod nas nisam nikad vidio velike proteste zbog nepravde počinjene u ime kršćanstva ili od strane kršćana u Sjevernoj Irskoj, Bosni ili Čečeniji. To mora da je zbog toga što se od muslimana počinjena djela povezuju sa njihovom religijom, ali se to kada se radi o kršćanima i jevrejima sramotno izbjegava. To se može objasniti i time, da se stvarni politički razlozi zbog kojih muslimani pribjegavaju primjeni sile žele zataškati i na njihovo mjesto vjerski motivi predstaviti kao presudan faktor. Upravo je to slučaj sa Palestinom. Naravno da se postupci jedne države nisu uvijek određeni prevlađujućm religijom njenog naroda, međutim, i države – a Izrael tu nije izuzetak – mogu voditi terorističku politiku. EM: Članice Evropske unije su historijski u većini slučajeva određene kršćanstvom. Pristupanjem Turske Evropskoj uniji to bi se promjenilo. U EU bi onda bilo više muslimana nego kršćana 194

evangelista. Mnogi kažu da bi u tom slučaju nekada pred Bečom poraženi Turci sada bili pobjednici. Kako vi gledate na to? Murad Hofmann: Evropa nije obilježena samo kršćanstvom, nego i judaizmom, islamom i humanizmom. Španija je preko 800 godina bila muslimanska, duže nego kršćanska. Bosna i Albanija su autohtone evropske, muslimanske zemlje, a da ne spominjemo Tatare u Rusiji. Osim toga za ulazak Turske u EU ne bi trebao biti odlučujući religiozni kriterij, nego to da li se Turska nalazi u Evropi, da li je stanovništvo Anadolije moguće integrisati, da li Evropska unija želi zajedničke granice sa Sirijom, Iranom i Irakom. Presudni bi trebali da budu politički i ekonomski, a ne religiozni kriteriji. EM: Vjera i Crkva u Evropi nakon renesanse sve više zadobivaju privatni status. Kod muslimana je to drugačije, tamo se religija još uvijek praktikuje u javnosti. Tako i u Turskoj. Zar ne bi u tom slučaju širenje islama u EU značilo jedan civilizacijski korak unatrag u religiozno društvo? Murad Hofmann: Iluzija je vjerovati da je religija u Njemačkoj protjerana iz javnog života. Zar ne postoje vjerski praznici i zakonom zaštićena nedelja? Zar država ne ubire crkveni porez i ne priznaje Crkve kao organizacije, koje podliježu javnom pravu? Zar ne postoje vjerski službenici pri vojsci, kao i religiozna zakletva u vojsci i na sudu? Zar blasfemija nije kažnjiva? Zar ne zvone crkvena zvona? Zar u Bavarskoj nema krstova u školama? Zar Crkva nema svoje predstavnike u upravnim odborima? Zar se savezni kancelar i predsjednik republike ne obraćaju naciji u povodu Božića? Zar ne postoji kršćanska vjeronauka u školama? Sa ovakvom vrstom „sekularizacije“ muslimani u Evropi bi bili prezadovoljni, samo kada bi islam bio na potpuno ravnopravan način integriran u ovaj sistem. Uostalom, privatizacija religije je prvi korak za njeno uklanjanje.

195

Turska nije sekularna država EM: Ako pridajete tako važnu ulogu religiji u Njemačkoj, kako onda ocjenjujete laicizam i sekularizam u Turskoj? Murad Hofmann: Kemalizam, koji je zvanična državna doktrina u Turskoj, i koji beskompromisno podržava antiislamski raspoložena vojska, je zaista laicistički. U ostalim sferama društva stvari izgledaju drugačije. Država Turska sa uredom za vjerske poslove, jednom vrstom ministarstva za vjere, brine se za preko 60.000 imama i mujezina, šalje vjerske atašee u svoje konzulate, dozvoljava učenje ezana i vjerske emisije na državnoj televiziji, nastupa u internacionalnim islamskim organizacijama kao muslimanska zemlja i organizuje godišnje za više od 60.000 turskih hodočasnika odlazak na hadž u Mekku. Također, zabrana nošenja mahrame nije izraz laicizma, već kemalizma, jedne vrste netelorenatne kvazi-religije. Ako i to podrazumijeva sekularizam, onda taj pojam gubi na svom značenju. Uostalom mora se znati da zakon u Turskoj nema istu težinu kao kod nas. Kod nas se zakoni primjenjuju, dok to u Turskoj ne mora biti slučaj. EM: Na Zapadu preovladava mišljenje da cijeli arapski svijet žudi za zapadnjačkim vrijednostima, prije svega demokratiji i ljudskim pravima. Da li se slažete sa ovim procjenama? Murad Hofmann: Tačno je da samo mali broj radikaliziranih Arapa u potpunosti odbacuju vrijednosti Zapada. Većina ipak pravi razliku između dobre strane Zapada, tj. pravne države, ljudskih prava, socijalne zaštite, ekonomskog napretka, i njegove ružne strane, naime mnogobrojnih simptoma moralnog pada, ekstremnog materijalizma i omalovažavanje svih vrijednosti. Ali opasnost da se misli u kategorijama „crno-bijelo“ tamo postoji, baš kao i u Evropi. Zapad se treba sačuvati od podlijeganja polariziranoj slici svijeta, koju nameću kršćanski cionisti u Americi.

196

Pokušaj nametanja demokratije i ljudskih prava arapskom svijetu je kontraproduktivan – pogotovo kada to čini Amerika EM: Kakav uticaj ima prema Vašem mišljenju američka invazija na Irak na odnos arapskih muslimana spram demokratije i ljudskih prava? Murad Hofmann: Američka okupacija Iraka je puno naškodila atraktivnosti demokratije i ljudskih prava u arapskom svijetu. Korijeni diskreditiranja oba ova pojma sežu daleko unazad. To da u arapskom svijetu ima toliko despota i nepoštivanja ljudskih prava ima veze s tim da Zapad već desetljećima podržava te režime, prvo kao saveznike u borbi protiv komunizma, a kasnije kao neku vrstu garancije protiv islamski motiviranih političkih promjena. Ljudi u arapskom svijetu nisu nikada doživljavali politiku Zapada spram Bliskog istoka kao demokratsku i državopravnu, ni za vrijeme kolonijalizma kao ni danas. Zato je danas kontraproduktivno ovom dijelu svijeta nametati odozgo, silom demokratiju i ljudska prava, pogotovo kada to čini Amerika. EM: Postoji li nešto što se može nazvati izvornom islamskom demokratijom? Murad Hofmann: Svakako. Ima sasvim dovoljno historijskih primjera kako se na temelju islamskih izvora može uspostaviti pravedan oblik vladavine sa širokim učešćem naroda. Glavnina zapadnjačkih ljudskih prava se daju ionako izvesti iz Kur‘ana i Sunneta . To je put, koji Evropljani trebaju podržati.

197

Medina – prva Republika u ljudskoj povijesti EM: Koji su to historijski primjeri, koje historija islama nudi za jednu demokratsku državu? Murad Hofmann: Prva islamska država u Medini je bila i prva republika u historiji čovječanstva, ako se izuzmu grčke, elitne državegradovi. Prva četverica halifa, na različite načine, su bili birani. Kur’an predviđa podjelu vlasti i naređuje da se pitanja od zajedničkog interesa rješavaju savjetovanjem (šura). Može se na temelju nekih događaja iz rane historije islama zaključiti da je rezultat tog savjetovanja bio obavezujući. Malobrojni propisi normirani Kur‘anom bi u jednoj islamskoj demokratiji imali funkciju ustava unutar kojeg bi bilo regulisano unutarnje uređenje. Kratko kazano, istog sam mišljenja kao šejh El-Qaradavi iz Katara i Fathi Osman iz Los Anđelesa, da ljudi, koji smatraju da su islam i demokratija nespojivi, malo znaju i o jednom i o drugom. Uostalom, u Maleziji već relativno dobro funkcionira jedan model islamske demokratije. EM: Da li američki ratovi na Bliskom i Srednjem istoku mogu pomoći demokratiji da zaživi? Murad Hofmann: Nikako. Mir u Palestini također treba biti rezultat pravde EM: Koja je uloga Izraela u procesima na Bliskom istoku? Murad Hofmann: Iako se muslimanima također i na drugim mjestima čini nepravda, ja sam u to ubjeđen, da bi problem muslimanskog terorizma bio preko noći rješen, kada bi prema Palestincima konačno pravda bila zadovoljena. Ne trebaju oni, nego mi Nijemci, snositi odgovornost za holokaust. Ali Palestinci, koji uostalom nisu životinje, nego ljudi, ipak su ti koji zato plaćaju ceh. Palestinci su se 200 godina borili protiv nepravde križarskih ratova i sada ne trebaju dozvoliti da njihovo pravo na dostojanstvo i ljudsku egzistenciju u 198

vlastitoj državi bude prodano za prividan mir. Mir i u Palestini treba doći kao rezultat pravde. Zato je Bliski istok ključni problem za svjetski mir uopće. Onaj ko odbija, da pritekne u pomoć onome kome se čini nepravda, postaje saučesnik ili se barem takvim smatra, kao što je slučaj sa SAD. EM: Islamski svijet je nekada stajao na samom vrhu ljudskog razvoja u nauci i umjetnosti, umijeću ratovanja i civilizaciji, općenito. Koji je razlog da su muslimanske države danas, bez izuzetka, zaostale i ne mogu ni uz pomoć poklona kojeg imaju u naftnom bogatstvu da povrate to vodeće mjesto? Murad Hofmann: Premoć muslimanskog svijeta od 10. do 15. stoljeća je bila toliko grandiozna, da mnogi muslimani sa nostalgijom gledaju na to vrijeme, kao da se to može povratiti. Propadanje islamske civilzacije je imalo višestruke razloge. U svakom slučaju ona nije postala dekadentna zato što je kolonijalizirana, nego je kolonijalizirana zato što je već bila u stanju dekadentnosti. Važan uzrok propadanja je bio taj, da su muslimani zaboravili da se Bog nije objavio samo u Kur’anu, nego isto tako i u prirodi. Pod uticajem sufizma oslabio je njihov interes i angažman za ovaj svijet. Pored toga preovladalo je uvjerenje, da sve što je zaista bitno čovjeku, posebno put do dženneta, može saznati iz Kur'ana i Sunneta. To je dalje vodilo gubljenju znatiželje kod muslimana i prepuštanju i slijeđenju stavova njihovih prethodnika. Konačno, i vojni porazi su odigrali vrlo važnu ulogu u negativnom smislu. Obadva svjetska centra – Bagdad i Kordoba – su bili gotovo istovremeno pregaženi. Također, i evropski kolonijalizam je imao veoma duboke negativne posljedice – i pored izgradnje infrastrukture u kolonijaliziranim zemljama. Primjerice, uspostavljane su ogromne plantaže monokultura, dok je zaustavljeno opismenjavanje i civilno društvo razoreno. Sve to je imalo za posljedicu nastajanje jedne vrste „bunker mentaliteta“, pored male, potpuno otuđene i sasvim pozapadnjačene elite. Današnja neučinkovitost zemalja, koje su se oslobodile kolonijalnog jarma je posljedica upravo kolonijalizma. Kad se jednom izgubi priključak na tehnološki razvoj, jaz postaje sve veći i 199

veći. Prihodi od nafte ne mogu nadoknaditi propušteno, jer se koraci u razvoju ne daju preskakati – kao što se ni tehnološko znanje ne može kupiti. EM: Zahvaljujemo Vam se na ovom razgovoru. prijevod sa njemačkog: P. A.

200

NJEMAČKI PRELAZNICI NA ISLAM POD "GENERALNOM SUMNJOM"1 Islamische Zeitung: U medijima i izjavama nekih političara i predstavnika organa sigurnosti se uvijek iznova sugerira, da Nijemci koji su prešli na islam, takozvani „konvertiti“ naginju ka ekstremizmu i zato mogu biti posebno opasni. Šta Vi kažete na to? Dr. Murad Hofmann: Činjenica je da konvertiti u svim religijama teže, barem na početku, ka perfekcionizmu prilikom praktikovanja nove religije. Ali to nije razlog da se izvodi zaključak da su njemački konvertiti posebna teroristička opasnost. Ko to čini, on podmeće islamu kao takvom, potpuno nepravedno poseban afinitet ka terorizmu. Može se isto tako dobro izvući suprotan zaključak, da su svi konvertiti posebno miroljubivi, jer je islam vjera mira. Također, i ovakav paušalni zaključak bi bio pogrešan. Najbliži ćemo biti istini, ako se njemački muslimani budu posmatrali kao individue, što oni i jesu. Islamische Zeitung: Mogu li takve izjave ciljano služiti tome, da se Nijemci koji su prešli na islam, kao i sam prelazak na islam diskreditiraju? Dr. Murad Hofmann: Zaista postoji tendencija u njemačkim medijima da se sve što je islamsko demonizira: kao opasnost za ovdje navodno vladajuću zapadnjačku-kršćansku kulturu. Ovo liči antijevrejskim predrasudama, koje su sada tabu, ali ipak postoje u Njemačkoj. Ne želi se priznati istina, da Evropa u svom nastajanju nije crpila uticaje samo od kršćanstva i judaizma, već i od islama. Očito je da nadolazeći patriotizam u Njemačkoj profitira od mišljenja, koje u Intervju je objavljen u "Islamische Zeitung" broj 165, Mart 2009., kao dio šireg intervjua sa četvero poznatih njemačkih muslimana: Kathrin Klausing, dr. Ayyub Köhler, dr. Murad W. Hofmann i Ahmad Aries, a u vezi sa aktuelnom debatom oko njemačkih prelaznika na islam. 1

201

dugačijem vidi neprijatelja, pri čemu ovdašnji muslimani, pored ostalih, igraju važnu ulogu. Islamische Zeitung: Činjenica je da ima novih njemačkih muslimana, koji su upali u ekstremne krugove, koji ne moraju po svaku cijenu biti teroristički nastrojeni, ali ipak unutar islama zauzimaju ekstremnu poziciju i predstavljaju mišljenje manjine. Kako treba na to reagovati? Dr. Murad Hofmann: U pozadini ovog fenomena je kod novih muslimana često susretano „kafir-mišljenje“; koje zajednicu dijeli na (dobre) muslimane i (loše) nevjernike. Takvi muslimani se moraju upoznati sa temeljnim pluralističkim pravcem islama, kako stoji u Kur'anu, prije svega u suri El-Beqare, 256 („Nema prisile u vjeri“), ElBeqare, 109 („Vama vaša vjera, meni moja vjera!“) i u suri Junus, 99 („Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?“). Naša nova braća i sestre moraju jednostavno uzeti k znanju, da je religiozni pluralizam Božja volja (Sura Hud, 118). Islamische Zeitung: Da li novi muslimani imaju posebnu važnost za muslimansku zajednicu u Njemačkoj u cjelini? Ako imaju, je li ta važnost dovoljno prepoznata od strane muslimanske zajednice i imaju li novi muslimani odgovarajuću podršku? Dr. Murad Hofmann: Muslimani njemačkog porijekla imaju zadaću koju mogu samo oni riješiti, svojim zemljacima predstaviti islam kao svjetsku religiju koja nije vezana ni za kakvo mjesto ni vrijeme. Samo oni mogu ovdašnji dojam učinkovito prevazići, da je islam odgovarajuća religija samo za nerazvijene, obojene i zemlje kojim vladaju diktatorski režimi. Muslimanska zajednica je na putu da to razumije, jer dopušta da je u novije vrijeme predstavljaju muslimani njemačkog porijekla. Ali će proći još dugo vremena, dok prosječanog Nijemca ne prestane islam asocirati na turke. S druge strane, također ne mislim da je ispravno, da postoje džamije ili islamski centri samo za muslimane njemačkog porijekla. To bi značilo, uvođenje samo još 202

jednog novog etnocentrizma prevazilaženja postojećih. Islamische odgovorima.

Zeitung:

među

muslimanima,

Zahvaljujemo

Vam

se

umjesto

na

ovim

prijevod sa njemačkog: P. A.

203

KNJIGE DR: MURADA W. HOFMANNA OBJAVLJENE NA BOSANSKOM JEZIKU 1.

ISLAM KAO ALTERNATIVA, Prijevod s engleskog: Behija DurmiševićMulaosmanović Izdavač: Bemust, Sarajevo, 1996. god. 224 str.; 21 cm

2.

ISLAM 2000, Prijevod s engleskog: Mirnes Kovač Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 2003. god. 105 str.; 20 cm

3.

ISLAM U 3. MILENIJU, Prijevod s njemačkog: Vedad Smailagić Izdavač: Libris, Sarajevo, 2004. god. 219 str.; 20 cm

204