INKLUZIJA DJECE S DOWNOVIM SINDROMOM U REDOVNIM OSNOVNIM ŠKOLAMA
September 3, 2017 | Author: sekondo5726 | Category: N/A
Short Description
Download INKLUZIJA DJECE S DOWNOVIM SINDROMOM U REDOVNIM OSNOVNIM ŠKOLAMA...
Description
Studijska grupa: Učitelji
Predmet: Pedagogija djece s posebnim potrebama
DIPLOMSKI RAD
INKLUZIJA DJECE S DOWNOVIM SINDROMOM U REDOVNIM OSNOVNIM ŠKOLAMA
Studentica: Daniela Vlastelić
Mentorica: dr. sc. Esmeralda Sunko Split, srpanj 2010.
SADRŽAJ: 1. UVOD
3
2. TEORIJSKI DIO
4
2. 1. O Downovom sindromu
5
2. 2. Povijest Downova sindroma
6
2. 3. Uzroci Downova sindroma
7
2. 4. Epidemiologija
9
2. 5. Klinička slika osoba s Downovim sindromom
11
2. 6. Problemi djece s Downovim sindromom
13
2.6.1. Razvoj djece s Downovim sindromom
16
2. 6.2. Prava osoba s Downovim sindromom
18
2. 6.3. Integracija djece s posebnim potrebama
20
2. 6.4. Inkluzija
22
2. 6.5. Inkluzija djece s Downovim sindromom
23
3. EMPIRIJSKI DIO
25
3.1. Problem ispitivanja
25
3.2 Zadatci i hipoteze ispitivanja
25
3.3. Metode ispitivanja
26
3.4. Ispitanici, mjesto i vrijeme ispitivanja
26
3.5. Instrument ispitivanja
26
4. REZULTATI I RASPRAVA
28
5. ZAKLJUČAK
44
6. SUMMARY
48
6. LITERATURA
49
7. PRILOZI
2
1. UVOD Nekad davno ljudi su pričali o mongoloizmu danas se već koristi suvremeni i ustaljeni naziv Downov sindrom. Također, nekad davno su se osobe s Downovim sindromom izolirale i odbacivale od ostatka društva, a danas se takve osobe sve više normalno prihvaćaju kao članovi zajednice i društva. Bebe s Downovim sindromom kao i svake druge bebe imaju potrebe za ljubavlju, sigurnošću i toplinom kao i sve druge bebe. Dijete s Downovim sindromom je kao i svako drugo dijete željno ljubavi, nježnosti, prijateljstva. Odrasli s Downovim sindromom su kao i svi drugi odrasli ljudi. I oni žele živjeti neovisno, samostalno, žele imati prijatelje i žele biti korisni. Zbog svega toga osobe s Downovim sindromom, bile to bebe, djeca ili odrasli, treba prihvatiti i pružiti im priliku da uspiju u životu kao i sve druge osobe. Prije mnogo godina susretala sam osobe s Downovim sindromom, prošla bih pored njih ne obazirući se. Razlog tome se sigurno krije u mojoj nesigurnosti da se obratim tim osobama, ali također i u neznanju. Do nedavno nisam uopće bila upućena u to što je to Downov sindrom, ni kako nastaje, ni kako te osobe „funkcioniraju“. Slušajući predavanja iz kolegija Pedagogija djece s posebnim potrebama, jako sam se zainteresirala za tu problematiku. Čak više nisam ona osoba koja bježi u sebe kada sretne osobu s Downovim sindromom, nego rado porazgovaram s takvim osobama, pokušavam im se približit i komunicirat s njima.
3
2. TEORIJSKI DIO Downov sindrom jedan je od čestih problema s kojim se susreću roditelji i pedagoške službe. Važno je istaknuti da zdravlje roditelja, ekonomski položaj i drugi vanjski čimbenici nemaju utjecaj na rođenje djeteta s Downovim sindromom. (Vuković i sur., 2008.) Nekad, pa i ne baš tako davno, osobe s Downovim sindromom su se smatrale „viškom“ u društvu, smatralo se da su te osobe bolesne i nesposobne. To isto društvo je te osobe željelo isključiti iz okoline, te su smatrali da je najbolje i za te osobe s Downovim sindromom, ali i za cijelu njihovu okolinu, obitelj i društvo da oni budu u posebnim odgojno – obrazovnim ustanovama. Devedesetih se godina pojavio socijalni model koji polazi od pretpostavke da su položaj djece s posebnim potrebama i njihova diskriminacija društveno uvjetovani. I upravo se tada počelo poticati uključivanje djece s posebnim potrebama, pa tako i djece s Downovim sindromom, u redovne osnovne škole, ali i u druge društvene aktivnosti.
4
2.1. O DOWNOVOM SINDROMU Downov sindrom jedan je od najčešćih genetskih poremećaja koji nastaje uslijed viška jednog kromosoma ili čak samo dijela kromosoma. Od 650 novorođene djece jedno dijete se rodi kao dijete sa Downovim sindromom. Taj poremećaj sprječava normalni mentalni i fizički razvoj djeteta. Downov sindrom je problem koji pogađa sve rasne skupine i može se pojaviti u bilo kojoj obitelji. Također, Downov sindrom nije povezan ni sa zdravljem roditelja, ni sa ekonomskom situacijom, ni načinom života obitelji. Dakle, ne može se unaprijed odrediti koga će pogoditi Downov sindrom, a koga zapravo neće. Bolje razumijevanje ovog problema je važno da bi se osobama s Downovim sindromom, a i njihovim obiteljima moglo olakšati život. (Čulić, Čulić, 2008.) Ne baš tako davno smatralo se da je sramota roditi dijete s Downovim sindromom, te su se takva djeca skrivala, izolirala i nije im se pružala adekvatna ni medicinska ni stručna pomoć. U mnogim zemljama svijeta život osoba s Downovim sindromom se uvelike poboljšao, medicinska pomoć im je bolja, imaju svoja prava, bolje su socijalno prihvaćeni, pružaju im se bar neke prilike za zapošljavanje, osnivaju obitelji itd. U Republici Hrvatskoj promjene su isto značajne, ali ipak je i dalje potrebno ljudima poticati razvijanje svijesti o osobama s Downovim sindromom. Danas postoji još jako puno predrasuda vezanih za Downov sindrom i osoba koje imaju taj problem. Uzrok takvim pogrešnim stavovima je loša informiranost i dijelom strah ljudi da takvim osobama priđu. (Vuković i sur., 2008.) Obitelji je potrebno informirati, educirati i pružiti im potrebnu psihološku potporu. Važno je dati odgovore na pitanja o uzroku, kliničkim pojavama i prognozi razvoja djeteta. Roditelji često u prvo vrijeme prikrivaju depresiju i osjećaj krivnje te im treba dati vremena i pomoći da shvate sve posljedice dijagnoze. Iznimno je korisno uključivanje roditelja čija djeca također imaju Downov sindrom radi međusobne potpore, savjeta, dijeljenja briga i iskustva. (Ivanković, 2003.)
5
2.2. POVIJEST DOWNOVOG SINDROMA Vjerojatno je oduvijek bilo osoba s Downovim sindromom, međutim prvi opis Downova sindroma dao je Esquirol 1838. godine, dok je detaljnu kliničku sliku dao psiholog Segurin. Engleski liječnik John Langdon Down je u svom privatnom sanatoriju susreo oko 10 % djece koja su nalikovala kao da su braća. Te njihove posebnosti i sličnosti on je nazvao „mongoloidizmom“. Francuski genetičar Jerome Lejeune 1958. godine napravio je veliki korak, otkrivši da razlog ove posebnosti koju je opisao John Langdon Down leži u kromosomskom poremećaju. Lejeune je otkrio da osobe koje imaju tzv. mongolidizam, imaju zapravo jedan dodatni kromosom i to na 21. paru kromosoma. Tada je prvi put otkrivena povezanost između mentalnog deficita i kromosomskih poremećaja. Tada se to otkriće smatralo potpuno nevažnim, ali je kasnije uočena iznimna važnost upravo tog otkrića za ljude sa Downovim sindromom.
Naziv mongoloizam je u potpunosti napušten i
prihvaćen je naziv Downov sindrom po Johnu Langdonu Downu koji ga je prvi opisao. John Langdon Down, engleski liječnik i psiholog, rođen je 1828. godine. Njegov otac je također bio liječnik, pa je John već sa 13 godina počeo pokazivati izniman interes za medicinu sa željom da pomogne svom ocu. Kada je navršio 18 godina preselio se u London i počeo raditi kao asistent jednom kirurgu. Tada mu je bilo dopušteno samo vađenje zuba uz nadgledanje tog kirurga. Nekoliko mjeseci kasnije dopustili su mu da počne raditi u laboratoriju i tu zapravo kreće njegova karijera. Oduvijek je pokazivao veliko zanimanje za mentalno retardiranu djecu te je i objavio dosta knjiga o tome. Upravo je u monografiji Downova sindroma, koja je objavljena 1887. godine, dao detaljan opis djece koja su nam danas poznata kao djeca s Downovim sindromom. (Vuković i sur., 2008.)
6
2.3. UZROCI DOWNOVA SINDROMA Ljudsko tijelo sastoji se od ogromnog broja stanica, a svaka stanica u svojoj jezgri ima smješten nasljedni materijal, odnosno gene. Geni su grupirani oko štapićastih struktura koje nazivamo kromosomima. Jezgra svake stanice sadrži 46 kromosoma, odnosno 23 para, naslijeđena od oba roditelja. Posebna vrsta stanice su muške i ženske zametne stanice. Nasljedni materijal u zametnim stanicama podložan je štetnim promjenama, koje se nazivaju mutacije gena. Te mutacije gena mogu nastati tijekom starenja ili prilikom dijeljenja stanica nakon oplodnje. Downov sindrom uzrokuje pogrešan prijenos kromosoma tijekom stanične diobe spolnih stanica, tako da se u jednoj stanici nađe višak cijelog ili dijela jednog kromosoma i to na 21. paru kromosoma. Najčešće nastaje u jajnoj stanici prije, rjeđe nakon oplodnje, dok se u manjem broju slučajeva pojavljuje već u spermijima. U tom slučaju, stanice ne sadrže 46 kromosoma, nego 47 kromosoma, jer se pojavljuje jedan prekobrojni kromosom i to kromosom 21. Budući da postoje tri kopije 21. kromosoma, Downov sindrom se često naziva trisomija 21. Postoje tri tipa Downova sindroma: 1. klasični tip – nastaje zbog nerazdvajanja kromosoma. Učestalost pojavljivanja ovog tipa Downova sindroma je 95 %. 2. mozaički tip – učestalost pojavljivanja ovog tipa je 2 – 4%. Kod mozaicizma, odnosno mozaičkog tipa nalaze se dvije stanične linije: normalna (46 kromosoma) i nenormalna (47 kromosoma). Kariotipske formule su obično 46 XX / 47 XX u ženske djece i 46 XY / 47 XY u muške djece. 3. translokacijski tip – učestalost pojavljivanja ovog tipa Downova sindroma je oko 5 %. Zbog centralne fuzije kojom su spojena dva akrocentrična kromosoma, broj kromosoma je lažno normalan (46 kromosoma), a zapravo je genom povećan za jedan. (Damjanov i sur., 2008.)
7
Slika 1. Trisomija 21
Unatoč brojnim istraživanjima razlog nastajanja ovakve pogrešne podjele stanica još uvijek nije poznat. Neka istraživanja su pokazala da kod majki koje su starije od 35 godina postoji veća vjerojatnost da će roditi dijete s Downovim sindromom. Još neka istraživanja pokazuju da se taj rizik s godinama povećava. No, to se ne može uzeti kao uzrok, jer su čak oko 70 % djece rodile majke koje su u vrijeme začeća ili poroda bile mlađe od 35 godina. Downov sindrom nije nasljedan, ali ako je majka rodila dijete s Downovim sindromom, može (ali i ne mora) u sljedećoj trudnoći opet roditi dijete s Downovim sindromom. (Čulić, Čulić, 2008.)
8
2.4. EPIDEMIOLOGIJA Ishod pojave Downova sindroma za vrijeme trudnoće trojake je naravi: •
spontani prekid trudnoće povezan sa Downovim sindromom nije utvrđen, pa ga je teško procijeniti
•
prekid trudnoće može uslijedit na zahtjev majke kada sazna da njeno nerođeno dijete ima Downov sindrom
•
treći ishod su djeca rođena s Downovim sindromom, te se zapravo svi statistički podatci zapravo odnose upravo na ovu djecu
Prema statističkim podatcima u svijetu učestalost novorođenčadi s Downovim sindromom je 1 : 600 do 1 : 800 poroda. Taj broj je različit u različitim zemljama, jer npr. u nekim zemljama roditelji ne mogu znati prije samog rođenja da li će njihovo dijete imati Downov sindrom, zatim u nekim zemljama nije dopušten prekid trudnoće na zahtjev majke bez obzira što ona zna da će roditi dijete s Downovim sindromom. Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) Hrvatska se ubraja u skupinu zemalja sa najnižom stopom rođenih s Downovim sindromom. Najveći čimbenik rizika pojave Downova sindroma je dob majke. U trudnica od 20 godina iznosi 0, 066 % i višestruko je niži u odnosu na majke u dobi od 40 godina. (Čulić, Čulić, 2008.) Tablica 1. Rizik nastanka Downova sindroma s obzirom na dob majke (Damjanov i sur., 2008.)
Dob majke 20 30 35 40 >
Rizik 1 : 1500 1: 800 1 : 270 1 : 100 1 : 50
Rizik % 0,066 0,125 0,37 1,0 2,0
Iako postoje brojna istraživanja o utjecaju dobi oca na pojavu Downova sindroma zasad nema izravnih dokaza o njihovoj povezanosti.
9
Što se tiče spola osoba s Downovim sindromom, oba su spola gotovo podjednako zastupljena. Iz toga se može izvesti zaključak kako Downov sindrom nije vezan za određeni spol djeteta. (Čulić, Čulić, 2008.) Na kraju treba spomenuti i tko se uopće brine o djeci s Downovim sindromom. Prema podatcima Hrvatskog registra o osobama s invaliditetom Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo najveći broj oboljelih od Downova sindroma smješten je u svoje obitelji, a tek manji dio je smješten u specijalizirane ustanove. U razdoblju od 2000. do 2005. godine u Republici Hrvatskoj rođeno je 123 djece s Downovim sindromom. (Ivanković, 2003.)
10
2. 5. KLINIČKA SLIKA OSOBA S DOWNOVIM SINDROMOM Klinička slika osoba s Downovim sindromom je vrlo karakteristična i prepoznatljiva. Novorođenčad s trisomijom 21 rađaju se s nižom porođajnom težinom i duljinom. Djeca s Downovim sindromom imaju nisko čelo, suhu i ispucanu kožu, malo i nepravilno zubalo koje je podložno karijesu, kose oči, mali sedlasti nos, zadebljan i izbrazdan jezik. Zbog debljine njihov jezik izgleda kao da jedva stane u usnu šupljinu. Još neke karakteristike djece s Downovim sindromom su: mišićna hipotonija, široki vrat, okruglo lice, abnormalni oblik uški, kraći prsni koš…. Ta djeca često imaju visoko nepce, a ekstremiteti su im kratki i zdepasti, dok su i sama djeca s Downovim sindromom zapravo nižeg rasta. Čak 25 % - 75 % osoba s Downovim sindromom ima srčane probleme, oko 7 % osoba ima probavne poremećaje, a čak 1 % osoba s ovim problemom ima i leukemiju. Vanjsko spolovilo kod muškaraca s Downovim sindromom je slabo razvijeno. Odrasli muškarci su skloni debljanju u području pojasa. Kod djevojčica su jajnici slabije razvijeni. Kod osoba s Downovim sindromom dolazi do kašnjenja u razvoju, pa tako ženske osobe kasnije uđu u pubertet, ali zanimljivo je da kasnije uđu u menopauzu.
11
Slika 2. Klinička slika osoba s Downovim sindromom
Intelektualno funkcioniranje je najčešće na razini umjerene mentalne retardacije, a rjeđe lake mentalne retardacije, dok je samo mali broj prosječnog intelektualnog razvoja. Psihomotorički razvoj je usporen, djeca s Downovim sindromom kasnije prohodaju i progovore. Teškoće su posebno izražene u govoru i apstraktnom mišljenju. U predškolsko doba ova djeca su izrazito topla i vesela. U školsko doba i u pubertetu dolazi do različitih poremećaja u ponašanju, poremećaja pažnje i koncentracije te do raznih emocionalnih problema. Najnovija istraživanja pokazuju kako se kod osoba s Downovim sindromom nakon 35. godine događaju promjene kao kod Alzheimerove bolesti, pa prema tome postoji zaključak da osobe s Downovim sindromom imaju veći rizik da kasnije obole i od Alzheimerove bolesti. Iako se roditelji psihološki pripremaju na rođenje djeteta s Downovim sindromom, s odrastanjem dolazi do razvoja brojnih problema koji najčešće proizlaze iz odnosa s braćom, sestrama i roditeljima, a kao posljedica javljaju se promjene u ponašanju te mirno i veselo dijete postaje agresivno i netolerantno. Svakako treba napomenuti da su djeca s Downovim sindromom vesela, vedra djeca koja vole komunikaciju s okolinom,
12
mogu biti kreativni, ako se utvrdi i razvije sklonost uz individualni rad s djetetom, ali to su također osobe kojima je cijeli život potrebna potpora drugih ljudi, a nerijetko i pomoć Nekad se prosječna duljina života osoba s Downovim sindromom negdje od 20 do 30 godina i umiralo se najčešće zbog srčanih problema i / ili drugih problema. Danas, kad je medicina jako napredovala i kad se puno više zna o razvoju osoba s ovim problemom, onda je i njihov životni vijek produljen, ali i sam život im je poboljšan. (Kocijan – Hercigonja, 2000.)
2.6. PROBLEMI DJECE S DOWNOVIM SINDROMOM Downov sindrom je genetski poremećaj koji uzrokuje niz zdravstvenih, ali i funkcionalnih teškoća koje je važno poznavati kako bi ih mogli predvidjeti i procijeniti postoje li i u kojem obimu i kod kojeg djeteta. Prije svega to su teškoće vizualne percepcije, poteškoće s hranjenjem, teškoće disanja, oštećenja sluha, problemi auditivne memorije, snižene kognitivne sposobnosti….. (Čulić, Čulić, 2008.) Problemi s hranjenjem počinju odmah nakon samog poroda. Dojenje djeteta s Downovim sindromom nije nemoguće, ali je jako teško. Zbog mišićne hipotonije ova djeca jedu jako sporo. Ako je dojenje zaista teško i neostvarivo, moguće je hranjenje na bočicu, a to ne šteti ni majci ni djetetu. Gojaznost je problem za stariju djecu i odrasle osobe s Downovim sindromom. Do toga najvjerojatnije dolazi zbog nedovoljnog kretanja i sve veće potrebe za uzimanjem hrane. Zbog toga problema je potrebno kod djece s Downovim sindromom provoditi osmišljenu dijetu kako bi se izbjegla ili bar smanjila gojaznost. Bebe i mala djeca s Downovim sindromom imaju slabiji imunitet te su sklona bolestima dišnih putove i infekcijama. Ova djeca često obolijevaju od upale uha i vrlo lako dolazi
13
do začepljenja nosa. Kod mladeži su česte kronične infekcije kože, uglavnom na području pazuha. Istraživanja su pokazala da djeca s trisomijom 21 imaju manjak bijelih krvnih zrnaca, tzv. limfocita koji su važni za tjelesnu otpornost organizma. Kod djece s Downovim sindromom javljaju se različiti oblici epilepsije. Prema nekim istraživanjima epilepsija se javlja kod čak 8 % osoba s ovim sindromom. Poseban oblik, BNS grčevi (Westov sindrom) javljaju se između petog i desetog mjeseca života. Kod djece bez Downova sindroma ovi napadaji se jako teško liječe, ali kod djece s Downovim sindromom postižu se često veliki uspjesi posebnom terapijom koja uključuje uzimanja adrenokortikotropnog hormona. Ta terapija u pravilu poboljšava i razvoj djeteta. Oko 40 % djece ima srčane probleme. Često je pogođen srednji predjel srca pa se mogu javiti rupe na stjenkama srčanih klijetki ili nedovoljno razvijeni srčani zalisci. Mogu se javiti i drugi srčani nedostatci poput izolirane greške na klijetki ili pretklijetki. Važno je prepoznati srčanu manu u ranoj dojenačkoj dobi, jer kod neke djece dolazi relativno brzo do zastoja rada srca i/ili do povišenog tlaka u plućnom krvotoku, što koči daljnji razvoj djeteta Kod dojenčadi s trisomijom 21 javljaju se različite prirođene promjene na želucu i crijevima. Procjene govore o učestalosti i do 12 %. Tu ubrajamo: zatvoreni jednjak (često povezano sa spojenim jednjakom i dušnikom), smanjeni želučani izlaz, zatvor dvanaesterca, izostanak živaca crijevnih stijenki….Većina tih anomalija mora se odmah kirurški ispraviti, kako bi crijeva mogla primati tekućinu i hranu. Mentalna retardacija nije bolest ili specifična nesposobnost, već je administrativno određeni naziv za različita genetska, socijalna i medicinska stanja koja imaju zajedničku karakteristiku, a to je značajno ispodprosječno funkcioniranje. Mentalna retardacija se definira kao snižena sposobnost kojoj su svojstvena značajna ograničenja u intelektualnom funkcioniranju i adaptivnom ponašanju, izražena u pojmovima, socijalnim i praktičnim vještinama. Nastaje prije 18. godine života. (Vuković i sur., 2008.) Tablica 2. Stupnjevi mentalne retardacije (Kocijan – Hercigonja, 2000.)
Mentalna retardacija Laka mentalna retardacija
Kvocijent inteligencije 50 – 69 (odgovara mentalnoj dobi od 9 – 12 godina)
14
Opis Osobe sa lakom mentalnom retardacijom su sposobne za rad i ostvarivanje socijalnih kontakata.
Umjerena mentalna retardacija
35 – 49 (odgovara mentalnoj dobi od 6 – 9 godina)
Teža mentalna retardacija
20 – 34 (odgovara mentalnoj dobi od 3 – 6 godina)
Teška mentalna retardacija
0 – 20 (odgovara mentalnoj dobi ispod 3 godine)
Većina osoba sa ovom m. retardacijom može postići određeni stupanj neovisnosti, što obuhvaća brigu o sebi, učenje i komuniciranje Osobe sa ovim stupnjem m. retardacije trebaju svakodnevnu pomoć i potporu za život i rad. Ove osobe imaju ozbiljna ograničenja u komunikaciji i pokretljivosti, te im je potrebna stalna pomoć i njega.
Sniženo intelektualno funkcioniranje kod djece s Downovim sindromom širokog je raspona i nikad i nitko, a osobito u najranijoj dobi ne može sa sigurnošću utvrditi i reći kakve intelektualne sposobnosti ima dijete i u kojem će rasponu funkcionirati. Razine mentalne retardacije kod djece s Downovim sindromom u širokom su spektru od onih najtežih oblika, umjerene mentalne retardacije, graničnih slučajeva pa do pojedinih slučajeva gdje gotovo i nema intelektualnih teškoća. Većina se ipak nalazi na nekoj sredini ovog spektra. Također se procjenjuje da oko 65 % - 8' % osoba s Downovim sindromom ima oštećenja sluha koja nastaju zbog raznih infekcija uha i nakupljanja tekućine u uhu. Pod oštećenjima sluha ne misli se samo na gluhoću jer je mnogo veći broj djece s problemima nagluhosti. Vrlo je važna rana dijagnostika, ali i kontinuirano praćenje jer se sluh može pogoršati zbog infekcija, medikamentoznih terapija, nakupljanja tekućine u uhu i sl. Strabizam, kratkovidnost i dalekovidnost su vrlo česti problem kod osoba s trisomijom 21, ali njih je dosta lako ispraviti ili bar korigirati nošenjem različitih optičkih pomagala. Potrebno je vježbati
vizualnu pažnju, kontakt očima i vizualno praćenje predmeta
pokretima očiju u najranijoj dobi, ali općenito djeca s Downovim sindromom preferiraju vizualne stilove učenja, puno su bolji u vizualnoj percepciji i memoriji nego u auditivnoj. Zanimljivo je da čak oko 3 % dojenčadi s trisomijom 21 ima sivu mrenu. Za to je vrlo važna rana dijagnoza, jer zamućivanje leće sprječava ulazak svijetla u oko još prije mrežnice, a to može uzrokovati sljepoću.
15
Kod djece s Downovim sindromom česti su i poremećaji u ponašanju od namjernog plaženja jezika, pljuvanja, odbijanje reagiranja na upit, ne pristajanje na ništa i povlačenje, glumatanje, agresivna i samostimulacijska ponašanja, itd. Prije svega, nikako se ne smije zaboraviti da su djeca s Downovim sindromom prije svega djeca kao i sva ostala, tako da moramo razlikovati zločestoću od problema u ponašanju. (Vuković i sur., 2008.)
2. 6. 1. Razvoj djece s Downovim sindromom Roditelji djece upoznati su s posebnostima svakog pojedinog djeteta. Braća i sestre imaju možda velikih sličnosti ili određenih načina ponašanja, ali je zapravo svako dijete pojedinac s vlastitim kvalitetama i karakteristikama koje ga razlikuju od ostalih. Poznato je da djeca s Downovim sindromom rastu sporije nego druga djeca. Međutim, kakav će rast pojedinog djeteta biti ovisi o genetičkim i etničkim čimbenicima, o prehrani, hormonima, zdravstvenim uvjetima, ali svakako i o okolini. Visina odraslih muškaraca s Downovim sindromom kreće se prosječno od 147 do 162 cm, a žena s istim problemom od 135 do 155 cm. Kad je riječ o rastu ne smije se zanemariti ni tjelesna težina. Novorođeno dijete često ne dobiva na težini, najčešće zbog već spomenutih problema s hranjenjem. Djeca s Downovim sindromom najčešće na težini dobivaju zapravo oko 2. i 3. godine života ali zapravo tada kreću njihovi problemu s prekomjernom težinom.
16
Kod djece s trisomijom 21 velike su razlike u stupnju motoričkog razvoja, a uzroci tome su različiti: prirođena srčana mana, biološki problemi, problemi s okolinom…. (Ivanković, 2003.) Tablica 3. Razvoj djece s Downovim sindromom (Vuković i sur, 2008.)
Smješkanje Okretanje Sjedenje Gmizanje Puzanje Stajanje Hodanje Riječi Rečenice
Djeca s DS Prosjek Raspon (mjeseci) (mjeseci) 2 1,5 – 3 6 2 – 12 9 6 – 18 11 7 - 21 13 8 – 25 10 10 – 32 20 12 – 45 14 9 – 30 24 18 – 46
„Normalna djeca“ Prosjek Raspon (mjeseci) (mjeseci) 1 0,5 – 3 5 2 – 10 7 5–9 8 6 – 11 10 7 – 13 11 8 – 16 13 8 – 18 10 6 - 14 21 14 – 32
Tablica 4. Razvoj djeteta s Downovim sindromom (Vuković i sur., 2008.)
Djeca s DS Prosjek Raspon (mjeseci) (mjeseci) Hranjenje Prstima Žlicom Nužda Kontrola mjehura Kontrola stolice Odijevanje Svlačenje Oblačenje
„Normalna djeca“ Prosjek Raspon (mjeseci) (mjeseci)
12 20
8 – 28 12 – 40
8 13
6 – 16 8 - 20
48 42
20 – 95 28 - 90
32 29
18 – 60 16 – 48
40 58
29 – 72 38 – 98
32 47
22 – 42 34 – 58
Kao i ostala razvojna područja, tako su se nekad i intelektualne sposobnosti djece s Downovim sindromom podcjenjivale. Najnovija istraživanja pobijaju te stare podatke po kojima su ova djeca u pravilu teško i teže mentalno retardirana. Puno češće se na samo
17
lako do umjereno mentalno intelektualno zaostajanje. Neka djeca se nalaze na granici s prosjekom, a samo malo ih je teže retardiranih. I kod kognitivnih (spoznajnih) sposobnosti radi se o velikom rasponu. Nekad je postojala pretpostavka da njihove duhovne sposobnosti s godinama opadaju. A novija istraživanja kažu da to nije istina. Premda se djeca s trisomijom 21 u gotovo svim područjima sporije razvijaju, ona ipak stalno napreduju pa im svakodnevno i treba pružati priliku da napreduju, a ne suprotno tome zaustavljati njihov ionako spori napredak. (Čulić, Čulić, 2008.)
2. 6. 2. Prava osoba s Downovim sindromom Prema postojećim zakonicima i pravilnicima iz sustava zdravstva i socijalne skrbi te mirovinskog sustava postoji više vrsta prava koja mogu ostvarivati osobe s Downovim sindromom, njihovi roditelji i skrbnici. Samo neka od prava osoba s Downovim sindromom su: •
uputnice na sve preglede
•
nadoknada putnih troškova
•
rehabilitacija – fizikalna terapija, logoped, defektolog, kineziterapeut
•
ortopedska pomagala
•
pelene nakon 3. godine života djeteta
•
osobna invalidnina
•
dječji doplatak za dijete
•
doplatak za pomoć i njegu 18
•
skrb izvan vlastite obitelji
•
savjetovanje
•
pomaganje u prevladavanju posebnih teškoća
•
jednokratna novčana pomoć
•
osposobljavanje za samostalni život
•
uvećana porezna olakšica
•
dopust do 7. godine života djeteta
•
rad s polovicom radnog vremena do sedme godine života djeteta uz punu plaću, gdje polovicu plaće isplaćuje poslodavac, a polovicu nadležni Centar za socijalnu skrb
•
status roditelja njegovatelja za djecu s velikim teškoćama
Skrb izvan vlastite obitelji pruža se osobama kojima je to, s obzirom na njihovu dob te tjelesno i mentalno stanje kao i situaciju u obitelji potrebno radi osiguravanja stanovanja, prehrane, odgoja i obrazovanja, brige o zdravlju, njege, itd. Odnosi se na smještaje u udomiteljske obitelji, domove socijalne skrbi, specijalizirane ustanove…. Po svemu ovome, moglo bi se reći da djeca s Downovim sindromom i njihove obitelji imaju dosta prava, ali svakako je veći problem stav, odnosno stajalište ljudi prema tim osobama. Nekad se osobe s Downovim sindromom smatralo lošim i dosta manje vrijednim, dok se danas taj stav dijelom promijenio. Međutim, još uvijek se mogu susresti ljudi koji smatraju da te osobe treba smjestiti u specijalizirane ustanove, udaljiti od ostatka obitelji, i sl. Mislim, da je zaista bitno osvijestit ljude o osobama s Downovim sindromom, jer bi na taj način mogli promijeniti svoje mišljenje o njima, a samim time bi mogli pridonijeti boljoj općoj prihvaćenosti osoba i djece s tim sindromom u društvo. (Vuković i sur., 2008.)
19
2. 6. 3. Integracija djece s posebnim potrebama Uključivanje djece s posebnim potrebama u redovni školski sustav mnogo je lakše kad je riječ o djeci koja su bila obuhvaćena programom predškolskog odgoja. Kako je prvi korak u potpunoj dijagnozi otkrivanje poteškoća, činjenica što je dijete polazilo predškolsku ustanovu govori u prilog tome da će posebnu potrebu stručne osobe koje rade s tom djecom na vrijeme prepoznati i dijagnosticirati. U postupku dijagnosticiranja upoznat će se dijete i njegova bio – psiho – socijalna struktura, odnosno svi aspekti njegove posebnosti. To će uvelike pridonijeti uspostavljanju ispravne dijagnoze, a o njoj ovisi i daljnji tretman tog djeteta s ciljem što bolje integracije u školski sustav, a potom i u društvo. Sukladno Ustavu Republike Hrvatske osnovno školovanje je obvezno i besplatno, a pod jednakim je uvjetima svakome. Također, treba naglasiti da tjelesno i duševno oštećeno te socijalno zapušteno dijete ima pravo na osobitu njegu, obrazovanje i skrb.
20
Budući da je osnovno školovanje obvezno, svi su učenici uključeni u osnovnoškolsko obrazovanje u različitim organizacijskim oblicima rada, od redovnih razrednih odjela, razrednih odjela posebnog programa, posebnih odgojno – obrazovnih ustanova. Osnovnoškolski odgoj i obrazovanje djece s posebnim potrebama provodi se u: 1. Redovnim osnovnim školama a) potpuna integracija (redovni razredni odjeli) - prema redovnom programu uz individualizaciju - prema prilagođenom programu b) djelomična integracija - programska integracija (redovni i posebni razredni odjeli) - prema posebnom i prilagođenom programu - fizička integracija (posebni razredni odjeli) 2. Posebnoj odgojno – obrazovnoj ustanovi - prema redovnom programu - prema prilagođenom programu - prema posebnom programu Iako je velik broj učenika integriran u redovne osnovne škole, u kojima svladavaju redovne ili prilagođene nastavne programe, često dolazi do problema. Naime, u školama je zaposlen jako mali broj defektologa, logopeda, stručnih suradnika za rad s takvom djecom pa cijeli posao mora obaviti učitelj, koji nije za to dobro osposobljen. Pravilnikom o broju učenika u razrednom odjelu je utvrđeno da razredni odjel u koji je uključen jedan učenik s posebnim potrebama može imati najviše 28 učenika, ako su uključena dva učenika s posebnim potrebama onda taj razred može imati najviše 26 učenika, a ako u jednom razredu postoje 3 učenika s posebnim potrebama, takav razred može imati maksimalno 24 učenika. Pravilnikom o odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju utvrđeni su primjereni oblici školovanja učenika s posebnim potrebama. Učenici s lakšim teškoćama u razvoju u pravilu se uključuju u redovne razredne odjele te svladavaju redovne nastavne programe, uz individualizirani pristup ili prilagođene programe sukladno njegovim sposobnostima. Učenici s lakom mentalnom retardacijom bez utjecajnih teškoća u razvoju školuju se u sustavu djelomične integracije u posebnim razrednim
21
odjelima u kojima svladavaju nastavne sadržaje hrvatskog jezika, matematike i prirode i društva, dok nastavne sadržaje likovne, glazbene kulture i tjelesne i zdravstvene kulture svladavaju u redovnom razrednom odjelu, uglavnom prema prilagođenom programu. Nadalje, prema istom pravilniku, za učenike s većim teškoćama osnovno se školovanje ostvaruje u posebnim odgojno – obrazovnim ustanovama. (Ružić, 2002.)
2. 6. 4. Inkluzija Do nedavno se razmišljalo i razgovaralo samo o integraciji. Međutim, novi pristup edukaciji djece s posebnim potrebama doveo je do potrebe uvođenja novog pojma – inkluzija. Pojam inkluzija nije uveden tek tako da dobijemo neku novinu u terminologiji specijalne pedagogije. Novi pojam, pojam inkluzija je uveden jer se želi promijeniti pristup, način rada, mišljenje i stavovi prema djeci s posebnim potrebama, zapravo najveći naglasak se želi staviti na to da je prihvaćanje i poštovanje (i djece, ali naravno i svih osoba s posebnim potrebama) jedino pravo rješenje daljnje suradnje među svima nama u suvremenom društvu. Integracija znači uključivanje djece s manjim teškoćama u redovni sustav odgoja i obrazovanja.
22
Inkluzija je proces kojim se djeca s posebnim potrebama i djeca bez takvih potreba, iste kronološke dobi, stavljaju u isto okruženje radi zajedničke igre i druženja. Integracija znači „normaliziranje“, zapravo se djetetu s posebnim potrebama ta njegova potreba nastoji „normalizirati“, tj. takvo se dijete nastoji što je moguće više izjednačiti s djecom bez posebnih potreba, tako da se npr. smanje očekivanja djeteta s posebnim potrebama. Inkluzija znači malo više od same integracije. To je „umrežavanje“, to je proces koji poštuje individualnost svakog djeteta, njegovu osobnost i različitost. Poteškoća postoji, ali ona ne šteti najviše osobi koja ju ima, zbog te poteškoće osoba nije manje vrijedna od ostalih i ne mora se okolina odnositi prema takvoj osobi ili djetetu na način da postane žrtvom općeg maltretiranja ili ruganja. Inkluzija je umreženi oblik u kojem se svaka osoba prihvaća onakvom kakva jest, a djeca ili osobe imaju punu slobodu izbora međusobnog druženja, prema svojim sposobnostima i interesima. Inkluzija je proces koji predstavlja preobrazbu cijele zajednice, cijelog društva, a ne samo odgojno – obrazovnih ustanova. Preduvjet je, ali i posljedica inkluzije, promjena osobnih stavova. Trebamo razvijati one odnose koji se temelje na međusobnom povjerenju i na uvjerenju da su svi sudionici procesa inkluzije voljni promijeniti dosadašnji način odnosa, rada i udružiti svoja nastojanja za opću dobrobit društva. (Kobešćak, 2002.) 2. 6. 5. Inkluzija djece s Downovim sindromom Prateći iskustvo u drugim zemljama Europe (Italija, Engleska, Irska, Švedska…) i Sjeverne Amerike, pokazuje se da se osobe s posebnim obrazovnim programima (s teškoćama u razvoju) mogu integrirati u redovni obrazovni sustav, da mogu postići puno bolje akademske rezultate jer ih sredina potiče i omogućava bolji uvid u njihove mogućnosti, ali što je još važnije postaju priznati članovi društvene zajednice, ostvaruju bolju i zadovoljniju svakodnevicu te se bolje pripremaju za što samostalniji oblik življenja. Postoji 10 razloga za integraciju djece s posebnim potrebama pa tako i djece, mladih i odraslih s Down sindromom: 1.) Sva djeca imaju pravo učiti zajedno.
23
2.) Djeca ne smiju biti podcjenjivana, diskriminirana ili isključivana zbog svojih ograničenja u učenju ili teškoća u razvoju. 3.) Odrasli s teškoćama u razvoju, opisujući sebe kao „preživjele“ iz specijalne škole, zahtijevaju da se segregacija prekine i zaustavi. 4.) Nema nikakvih zakonskih razloga za odvajanjem djece u njihovom školovanju. Djeca moraju odrastati zajedno, s prednostima i nedostacima za sve. 5.) Istraživanja pokazuju da djeca bolje napreduju u obrazovanju i socijalnim odnosima ako su integrirana. 6.) Nema nikakve edukacije ili njege u segregiranim školama kakva se ne bi mogla omogućiti u redovnim školama. 7.) S pruženom potporom i prednosti, inkluzivna edukacija je efikasniji način korištenja edukacijskih resursa. 8.) Segregacija uči djecu da se boje i stvara predrasude. 9.) Sva djeca trebaju edukaciju koja će im pomoći da razviju odnose i pripremiti iz za život. 10.) Samo integracijom možemo smanjiti strah i izgraditi prijateljstva, poštivanje i razumijevanje. (Vuković i sur., 2008.) Rana intervencija i kontinuirani rad s djetetom s Down sindromom pripremaju dijete za uključivanje u vrtiće, škole (osnovne i srednje). Individualni edukacijski program za dijete je potrebno napraviti svaku godinu u vrtići, za svaki razred u školi. Pri pripremi plana bitna je suradnja roditelja i stručnjaka u vrtiću odnosno školi, kao i stručnjaka koji izvan vrtića i škole sudjeluju u djetetovu razvoju (rehabilitatori, logopedi, psiholozi, pedagozi…) Osim integracije u vrtiće i škole važna je integracija djece /mladih /odraslih s trisomijom 21 i u sve oblike druženja, kao što su društvene, kulturne, sportske organizacije, npr. dramske grupe, sportski klubovi…. (Ivanković, 2003.)
24
3. EMPRIJSKI DIO
3. 1. Problem ispitivanja Problem ispitivanja je integracija djece s Downovim sindromom u redovnim osnovnim školama na području Trogira, Kaštela i Splita. 3.2. Zadatci i hipoteze ispitivanja Zadatci ispitivanja su putem upitnika: •
ispitati stavove učitelja o integraciji djece s Downovim sindromom u redovnim osnovnim školama
•
utvrditi broj integrirane djece s Downovim sindromom u redovnim osnovnim školama
25
•
ispitati iskustva učitelja koji su u svom razredu radili s učenikom koji ima Downov sindrom
Prema tim zadatcima ispitivanja postavljene su sljedeće hipoteze: •
Učitelji imaju pozitivne stavove
kada je riječ o uključivanju djece s
Downovim sindromom u redovne osnovne škole. •
Učitelji su spremni prihvatiti učenika s Downovim sindromom u razred, te su spremni surađivati s stručnom službom i ići na daljnja usavršavanja.
•
Postoje djeca s Downovim sindromom koja su integrirana u redovnim osnovnim školama.
•
Učitelji koji su u svom razredu imali učenika s Downovim sindromom imaju i pozitivna iskustva o tome.
3. 3. Metode ispitivanja U ovom ispitivanju koristili smo se postupkom anketiranja. Anketiranje je postupak u kojem se pismeno odgovaraju pitanja koja se odnose na činjenice koje su im poznate ili na pitanja u svezi s njihovim mišljenjem (Mužić, 1999.), u našem slučaju ispitivanje ovog rada odnosi se na Downov sindrom i integraciju djece s Downovim sindromom. 3. 4. Ispitanici, mjesto i vrijeme ispitivanja U empirijskom ispitivanju sudjelovali su učitelji i učiteljice razredne nastave u osnovnim školama u Splitu, Kaštelima i Trogiru. Ukupno je sudjelovalo329 ispitanika. Od toga je iz Splita sudjelovalo 229 ispitanika, odnosno učitelja razredne nastave, iz Kaštela 61 ispitanik, a u Trogiru je na anketni upitnik odgovore dalo 22 učitelja.
26
Prikupljanje podataka provedeno je u siječnju, veljači i ožujku 2010. godine u osnovnim školama u Splitu, Kaštelima i Trogiru. Uz prethodnu najavu ravnatelju ili pedagogu škole, upitnici su podijeljeni učiteljima i učiteljicama.
Tablica 5. Broj učitelja koji su sudjelovali u ispitivanju
3. 5. Instrument ispitivanja U ovom empirijskom ispitivanju korišten je anonimni upitnik. Upitnik je podijeljen na dva dijela. Prvi dio se odnosi na stavove učitelja i učiteljica o Downovim sindromu i taj su dio trebali ispuniti svi ispitanici. Ovaj dio upitnika sastavljen je od Likertove ljestvice sa sedam tvrdnji. Ljestvica Likertova tipa je ljestvica s vrijednostima potpunog slaganja (dvije tvrdnje) do potpunog neslaganja (dvije tvrdnje) te s jednom neutralnom tvrdnjom. Ljestvica sastoji
se od
5
stupnjeva učestalosti. Na taj
GRAD SPLIT KAŠTELA TROGIR
BROJ UČITELJA 229 61 22
se način dobiva serija ljestvica, jer je svaki stav stupnjuje prema intenzitetu. Opisat će se dobiveni stavovi kao cjelina integrativnih konstrukata. Drugi dio upitnika se odnosi na iskustva učitelja u radu s Downovim sindromom i taj su dio upitnika trebali ispuniti samo ispitanici koji su imali takva iskustva. Ovaj dio upitnika također je sastavljen od ljestvice Likerova tipa s pet stupnjeva učestalosti. Sadrži sedam tvrdnji. Upitnik je sastavljen za potrebe ovog rada. Upitnik je u prilogu. (Prilog br.1)
27
4. REZULTATI I RASPRAVA Pri odgovaranju na pojedina pitanja željeli smo analizirati stavove učitelja o integraciji učenika s Downovim sindromom u redovnim osnovnim školama i naravno njihova iskustva. Upitnik je obrađen uz pomoć računalnog programa Statistica. Pri analizi podataka koristili smo se deskriptivnom analizom. Deskriptivna analiza je statistička tehnika koja omogućava prepoznavanje onih varijabli, koje najbolje odvajaju ili diskriminiraju
28
članove grupe prema nekim glavnim obilježjima i pomoću kojih se mogu analizirati i interpretirati rezultati. (Mužić, 1999.) H1: Učitelji imaju pozitivne stavove kada je riječ o uključivanju djece s Downovim sindromom u redovne osnovne škole. Na pitanje bi li rado u svom razredu radili s učenikom koji ima Downov sindrom čak 206 učitelja razredne nastave iskazalo je pozitivan stav. Tablica 6. Iskazani stavovi na tvrdnju – Rado bih u svom razredu primio/primila učenika s Downovim sindromom
STAV
BROJ UČITELJA
%
uopće se ne slažem
26
7, 9
djelomično se ne slažem
29
8, 8
niti se slažem, niti se ne slažem
68
20, 7
djelomično se slažem
145
44, 1
u potpunosti se slažem
61
18, 5
UKUPNO
329
100, 00
u potpunosti se slažem
uopće se ne slažem djelomično se ne slažem
niti se slažem, niti se ne slažem djelomično se slažem
Graf 1: Stavovi na tvrdnju – Rado bih u svoj razred primio/la učenika s Downovim sindromom.
Iz priložene tablice (Tablica 6) dobiveni rezultati pokazuju
da se većina učitelja
djelomično slaže (44, 1%) ili u potpunosti slaže (18, 5%) sa tvrdnjom da bi rado u svom razredu imali dijete s Downovim sindromom. Zbog tih rezultata možemo zaključiti da je
29
većina učitelja senzibilizirana za integraciju djece s Downovim sindromom u njihovom razredu. Mogli bi također reći da mali broj učitelja, njih svega 26 ne želi u svom razredu raditi s učenikom s Downovim sindromom.
Tablica 7: Iskazani stavovi na tvrdnju – Uključivanjem djece s Downovim sindromom u škole postiže se obogaćivanje sve djece, sa ili bez privremenih ili stalnih teškoća.
STAV uopće se ne slažem djelomično se ne slažem niti se slažem, niti se ne slažem djelomično se slažem u potpunosti se slažem UKUPNO
% 3, 3 7, 9 24, 9 38, 9 24, 9 100, 00
82
u potpunosti se slažem
BROJ UČITELJA 11 26 82 128 82 329
128
djelomično se slažem 82
niti se slažem, niti se ne slažem 26
djelomično se ne slažem 11
uopće se ne slažem 0
20
40
60
80
100
120
140
Graf 2: Iskazani stavovi na tvrdnju – Uključivanjem djece s Downovim sindromom u škole postiže se obogaćivanje sve djece, sa ili bez privremenih ili stalnih teškoća.
Iz ove tablice (Tablica 7) možemo zaključiti da se veći broj učitelja slaže s tvrdnjom da se uključivanjem djece s Downovim sindromom u škole postiže obogaćivanje sve djece, s ili bez stalnih ili privremenih teškoća. Čak se 38, 9 % učitelja djelomično slaže i 24, 9 % učitelja u potpunosti slaže s tom tvrdnjom. Dakle kad zbrojimo te rezultate, možemo reći da je čak 63,8 % ispitanika iskazalo pozitivne stavove o toj tvrdnji. Provedeno istraživanje iz 2008. godine pokazalo je da je 68 % učitelja tada smatralo da bi uključivanje djece i mladeži oštećena sluha u redovne odgojno – obrazovne ustanove bilo
30
korisno za socijalni razvoj djece i
mladeži bez oštećenja. Također, u tom istom
ispitivanju čak 78 % ispitanika se izjasnilo da smatra da bi zajednički odgoj i obrazovanje omogućilo uspješnije socijalne interakcije u svakodnevnom životu madeži oštećena sluha, ali isto tako i mladeži bez oštećenja sluha. 1
H 2: Učitelji su
spremni surađivati sa stručnom službom i ići na daljnja
usavršavanja kako bi pomogli razvoju i socijalizaciji tog učenika. Tablica 8: Stavovi na tvrdnju – Dovoljno sam educiran/a za rad s učenicima s posebnim potrebama.
STAV uopće se ne slažem djelomično se ne slažem niti se slažem, niti se ne slažem djelomično se slažem u potpunosti se slažem UKUPNO
BROJ UČITELJA 53 70 86 81 39 329
% 16, 1 21, 3 26, 1 24, 6 11, 9 100, 00
Analizom rezultata došli smo do „zabrinjavajućeg“ podatka o tome da se sami učitelji smatraju nedovoljno educiranima da bi radili sa učenicima s posebnim potrebama, pa bili to učenici s Downovim sindromom li nekim drugim problemima. Iz ove tablice (Tablica 8) možemo primijetit da se čak 21, 3 % učitelja djelomično ne slaže i 16, 1 % učitelja se uopće ne slaže sa tvrdnjom da su dovoljno educirani za rad s učenicima s posebnim potrebama. A većina, odnosno 26, 1 % učitelja se ne može opredijeliti ni za pozitivan ni za negativan stav prema toj tvrdnji. Također, vidimo da se 1
Istraživanje su provele Branka Bosnar, Sandra Bradarić – Jončić na temu „Stavovi prema integraciji gluhe djece, znakovnom jeziku i uključivanju tumača za znakovni jezik u redovne vrtiće i škole“. U tom istraživanju je sudjelovalo 449 prosvjetnih djelatnika na širem području grada Zagreba.
31
svega 11, 9 % učitelja u potpunosti slaže da je spremno, odnosno educirano za rad sa djecom s posebnim potrebama. Prethodno istraživanje koje su provele Dulčić i Bakota je pokazalo da veći broj ispitanika nema dovoljna znanja koja su im potrebna za rad s učenicima sa specifičnim teškoćama u razvoju što im značajno otežava rad u razredu. Svega 5, 1 % učitelja povijesti smatra da ima potrebna znanja za rad s učenicima oštećena sluha, dok 7,7 % učitelja smatra da imaju znanja za rad s učenicima s poremećajima govorno – jezične komunikacije i specifičnim teškoćama u učenju. 2 Možda su upravo zbog toga učitelji u većem dijelu spremni surađivati sa stručnom službom i ići na daljnja usavršavanja kako bi doprinijeli razvoju djece s posebnim potrebama. Tablica 9: Stavovi na tvrdnju – Spreman/a sam surađivati sa stručnom službom kako bi doprinio razvoju tog djeteta
STAV uopće se ne slažem djelomično se ne slažem niti se slažem, niti se ne slažem djelomično se slažem u potpunosti se slažem UKUPNO
BROJ UČITELJA 3 9 22 134 161 329
2
% 0, 9 2, 7 6, 7 40, 7 48, 9 100, 00
Ovo istraživanje su provele Adinda Dulčić i Koraljka Bakota na temu „Stavovi učitelja povijesti redovnih osnovnih škola prema integriranim učenicima oštećena sluha i učenicima s poremećajima govorno – jezične kompetencije te specifičnim teškoćama u učenju. Istraživanjem, koje su provele u svibnju i lipnju 2007. godine, su obuhvatile 78 učitelja povijesti nekih redovnih osnovnih škola sjeverozapadne regije RH: Grad Zagreb – Zapad, Ivanić grad, Sisak i Zaprešić.
32
180 160 140 120
uopće se ne slažem
100
niti se slažem, niti se ne slažem
djelomično se ne slažem
80 60
djelomično se slažem
40 20 0
u potpunosti se slažem
Graf 3: Iskazani stavovi na tvrdnju – Spreman/a sam surađivati sa stručnom službom kako bi doprinio razvoju tog djeteta.
Dakle, iz Tablice 9 vidimo da je većina učitelja spremna surađivati sa stručnom službom. 89, 6 % učitelja iskazalo je pozitivne stavove o tome. Odnosno, 40, 7 % učitelja se djelomično slaže sa navedenom tvrdnjom, dok se čak 48, 9 % učitelja u potpunosti slaže sa tvrdnjom da su spremni surađivati sa stručnom službom kako bi doprinijeli radu i razvoju djeteta s posebnim potrebama. Samo se 0, 9 % učitelja uopće ne slaže s tom tvrdnjom. Novi problem vjerojatno bi mogao nastati u nedostatku kadra. Naime, u našim školama nedostaje stručnih osoba, kao što su psiholozi, defektolozi i sl. koji bi radili s takvom djecom i koji bi mogli učiteljima dati neke informacije i savjete koji bi im mogli pomoći u radu s djecom s posebnim potrebama. Tablica 10: Iskazani stavovi na tvrdnju – Spreman/a sam ići na daljnja usavršavanja (tečajevi, seminari…) kako bi usavršila tehnike rada s djecom s Downovim sindromom
STAV uopće se ne slažem djelomično se ne slažem niti se slažem, niti se ne slažem djelomično se slažem u potpunosti se slažem UKUPNO
BROJ UČITELJA 4 11 32 137 145 329 33
% 1, 2 3, 3 9, 7 41, 6 44, 1 100, 00
uopćeseneslažem djelomičnoseneslažem niti seslažem, niti sene slažem djelomičnoseslažem upotpunosti seslažem
Graf 4: Iskazani stavovi na tvrdnju – Spreman/a sam ići na daljnja usavršavanja (tečajevi, radionice…) kako bih usavršila tehnike rada s djecom s Downovim sindromom.
Pošto su učitelji iskazali da smatraju kako nisu dovoljno dobro educirani za rad sa djecom s posebnim potrebama, potrebno im je pružiti dovoljno prilika za napredovanje i usavršavanje. Iz dane tablice (Tablica 10) možemo vidjeti da je većina učitelja spremna ići na razna daljnja usavršavanja. Čak 85, 7% učitelja je iskazalo pozitivan stav o toj tvrdnji. Naime, 41, 6 % učitelja se djelomično slaže sa tvrdnjom da su spremni ići na daljnja usavršavanja kako bi usavršili tehnike rada s djecom s Downovim sindromom, a 44, 1 % učitelja se u potpunosti slaže s tim. Dakle, veliki broj učitelja smatra da bi im odlazak na stručno usavršavanje, koje može biti u obliku radionica, tečajeva ili seminara, moga doprinijeti u radu s takvom djecom, a samim time i u njihovom osobnom napredovanju. Samo je 1, 2 % učitelja iskazalo potpuno negativan stav o tome da sudjeluju na nekom od oblika stručnih usavršavanja kako bi mogli bolje i kvalitetnije raditi s djetetom s Downovim sindromom. Istraživanje koje su provele Bosnar i Bradarić – Jončić pokazalo je da bi čak 59 % učitelja rado sudjelovalo na seminarima i drugim kraćim edukacijama o radu s djecom i mladeži oštećena sluha. 3 3
Istraživanje su provele Branka Bosnar, Sandra Bradarić – Jončić na temu „Stavovi prema integraciji gluhe djece, znakovnom jeziku i uključivanju tumača za znakovni jezik u redovne vrtiće i škole“. U tom istraživanju je sudjelovalo 449 prosvjetnih djelatnika na širem području grada Zagreba.
34
Osim toga, ovim ispitivanjem smo željeli utvrditi broj integrirane djece s Downovim sindromom u redovnim osnovnim školama Splita, Kaštela i Trogira. Došli smo do podatka o tome koliko je učitelja u svom razredu imalo dijete s Downovim sindromom od 2005. godine do danas. H 3: Postoje djeca s Downovim sindromom koja su integrirana u redovnim osnovnim školama. Nakon provedenog ispitivanja u školama na području gradova Splita, Trogira i Kaštela došli smo do podatka da je u razdoblju od 2005. godine do danas 6 učenika s Downovim sindromom integrirano u redovnim osnovnim školama tih gradova. Odnosno, od 329 učitelja koji su sudjelovali u ispitivanju samo njih 6 je u tom razdoblju imalo iskustva, odnosno imali su dijete s Downovim sindromom integrirano u „svom“ razredu.
DA NE
Graf 5: Integrirana djeca s Downovim sindromom u redovnim osnovnim školama u razdoblju od 2005. godine do danas
H 4: Učitelji koji su u svom razredu imali učenika s Downovim sindromom imaju pozitivna iskustva o tom problemu. Kao što smo već naveli, učiteljima su podijeljeni upitnici na koje su trebali odgovoriti. Upitnik se sastoji od niza tvrdnji, pa ćemo stoga i ovdje podatke obraditi tako da obradimo svaku pojedinačnu tvrdnju za koju su učitelji trebali iskazati svoje stavove.
35
Tablica 11: Iskazani stavovi na tvrdnju - Na kraju djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici su uvažavali potrebe učenika s Downovim sindromom.
STAV uopće se ne slažem djelomično se ne slažem niti se slažem, niti se ne slažem djelomično se slažem u potpunosti se slažem UKUPNO
BROJ UČITELJA 0 0 0 2 4 6
% 0, 0 0, 0 0, 0 33, 3 66, 7 100, 00
djelomično se slažem
u potpunosti se slažem
Graf 6: Iskazani stavovi na tvrdnju – Drugi učenici su uvažavali potrebe učenika s Downovim sindromom
Dakle, većina učitelja kaže da su drugi učenici uvažavali potrebe učenika s Downovim sindromom nakon djelovanja u integriranim uvjetima. Odnosno, 66, 7 % učitelja se u potpunosti slaže s tom tvrdnjom, dok se 33, 3 % učitelja djelomično slaže s tom tvrdnjom, međutim nitko od ispitanih učitelja nije izrazio negativan stav o tome. Dakle, možemo zaključiti da su djeca s Downovim sindromom, koja su bila integrirana u redovnim osnovnim školama, bila prihvaćena od strane drugih učenika u tom razredu. Tablica 12: Iskazani stavovi na tvrdnju - Drugi su učenici u razredu proširili svoje spoznaje o različitostima.
STAV uopće se ne slažem
BROJ UČITELJA 0
36
% 0, 0
djelomično se ne slažem niti se slažem, niti se ne slažem djelomično se slažem u potpunosti se slažem UKUPNO
0 0 1 5 6
0, 0 0, 0 16, 7 83, 3 100, 00
djelomično se slažem
u potpunosti se slažem
Graf 7: Iskazani stavovi na tvrdnju – Drugi su učenici u razredu proširili svoje spoznaje o različitostima.
Svi učitelji koji su sudjelovali u ovom ispitivanju izrazili su pozitivan stav o toj tvrdnji. Većina učitelja, odnosno 83, 3 % učitelja se u potpunosti slaže s tim da je učenik s Downovim sindromom pomogao i drugim učenicima na način da su oni proširili svoje spoznaje o različitostima, dok se 16, 7 % učitelja djelomično slaže s tim. Dakle, može se zaključiti da je učenik s Downovim sindromom pomogao i drugim učenicima u tom razredu, bar na način da su oni sami proširili svoje spoznaje o različitostima. Ti učenici su shvatili da je svaki učenik, odnosno svaka osoba, individua za sebe i da je treba uvažavati i poštivati bez obzira na njegove ili njezine mane i probleme.
Tablica 13: Iskazani stavovi na tvrdnju -Nakon djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici nisu izbjegavali tog učenika s Downovim sindromom.
STAV uopće se ne slažem djelomično se ne slažem niti se slažem, niti se ne slažem djelomično se slažem
BROJ UČITELJA 1 0 0 0 37
% 16, 7 0, 0 0, 0 0, 0
u potpunosti se slažem UKUPNO
5 6
5
u potpunosti se slažem
83, 3 100, 00
0
djelomično se slažem
0
niti se slažem, niti se ne slažem
0
djelomično se ne slažem
1
uopće se ne slažem 0
1
2
3
4
5
6
Nizovi1
Graf 8: Iskazani stavovi na tvrdnju – Nakon djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici nisu izbjegavali tog učenika
Možemo zaključiti kao i u prethodnim dvama tvrdnjama, da je većina učenika prihvatila tog učenika s Downovim sindromom, sve njegove potrebe, mane i naravno vrline. Također, učenici su uvažavali tog učenika kao ravnopravnog člana njihove razredne zajednice. Iz Tablice 13 možemo vidjeti da je 83, 3 % učitelja iskazalo pozitivan stav prema toj tvrdnji, dok je 16, 7 % iskazalo negativan. Odnosno, ako to pogledamo prema frekvenciji, možemo reći da je samo 1 učitelj/ica imali negativno iskustvo o djelovanju u integriranim uvjetima, dok je preostalih 5 učitelja/ica imalo pozitivna iskustva, odnosno da su ostala djeca u njihovim razredima prihvatila tog učenika s Downovim sindromom. Tablica 14: Iskazani stavovi na tvrdnju - Ostvarena je dobra suradnja s roditeljima učenika s Downovim sindromom.
STAV uopće se ne slažem djelomično se ne slažem niti se slažem, niti se ne slažem djelomično se slažem u potpunosti se slažem UKUPNO
BROJ UČITELJA 1 0 0 2 3 6
38
% 16, 7 0, 0 0, 0 33, 3 50, 00 100, 00
3,5 3 2,5 2 3
1,5 2
1 1
0,5
uopće se ne slažem
djelomično se ne slažem
0
0
0
niti se slažem, niti se ne slažem
djelomično se slažem
u potpunosti se slažem
Graf 9: Iskazani stavovi na tvrdnju – Ostvarena je dobra suradnja s roditeljima učenika s Downovim sindromom
Roditeljima je jako teško prihvatiti da njihovo dijete ima bilo kakav problem. Tako da treba razumjeti roditelje kojima se dijagnosticira Downov sindrom kod njihova djeteta. Roditeljima treba dati dovoljno informacija, podrške, primjera i savjeta. Na taj način roditelji će lakše živjeti s činjenicom da imaju dijete s Downovim sindromom. A ako su roditelji svjesni te činjenice, dovoljno informirani i prihvaćaju taj problem, onda ne bi trebalo biti većih problema prilikom polaska njihova djeteta u školu. Većina učitelja, odnosno 83, 3 % iskazalo je pozitivan stav kada je riječ o suradnji učitelja i roditelja djeteta s Downovim sindromom. 50, 0 % učitelja se u potpunosti slaže s tim, dok se 33, 3 % učitelja djelomično slaže s tim. Dakle, možemo zaključiti, da je većina učitelja koja je imala iskustva u radu s djecom s Downovim sindromom zapravo ostvarila dobru suradnju s roditeljima. Svega jedan/a učitelj/ica (16, 7%) nije uspjela ostvariti dobru suradnju s roditeljima. Dosadašnja istraživanja pokazuju da su djeca s posebnim potrebama, čiji roditelji aktivno sudjeluju u njihovom odgoju i obrazovanju uspješnija i bolja. (Imsiragić, 2009.)
39
Tablica 15: Iskazani stavovi na tvrdnju - Učenik s Downovim sindromom razvio je dobru socijalizaciju s drugim učenicima.
STAV uopće se ne slažem djelomično se ne slažem niti se slažem, niti se ne slažem djelomično se slažem u potpunosti se slažem UKUPNO
BROJ UČITELJA 0 0 4 2 0 6
% 0, 0 0, 0 66, 7 33, 3 0, 0 100, 00
4,5 4 3,5 3 2,5 2 1,5 1 0,5 0 uopće se ne slažem
djelomično se ne slažem
niti se slažem, niti se ne slažem
djelomično se slažem
u potpunosti se slažem
Graf 10: Iskazani stavovi na tvrdnju – Učenik s Downovim sindromom razvio je dobru socijalizaciju s drugim učenicima
Svi smo se bar nekad u životu susreli sa problemom da nam se bilo teško sprijateljiti s nekim. Taj problem socijalizacije pogađa sve dobne skupine, bez obzira na njihove probleme. Učenik s Downovim sindromom „upao“ je u jednu novu sredinu u kojoj se trebao pokazati, povezati s nekim, nešto novo raditi, itd. To mu je zasigurno jako teško palo. I ako ga još s time i drugi učenici odbace, ako mu učitelji ne daju dovoljno prilika da pokaže svoje dobre kvalitete onda će sigurno imati još većih problema sa socijalizacijom. Iz navedene tablice (Tablica 15) možemo vidjeti da se većina učitelja nije mogla opredijeliti ni za pozitivan ni za negativan stav kada je riječ o razvijenoj socijalizaciji učenika s Downovim sindromom. Njih čak 66, 7 % se s tom tvrdnjom niti slaže niti ne slaže. Međutim, 33, 3 % učitelja ipak djelomično misli da je učenik s Downovim sindromom razvio dobru socijalizaciju s drugim učenicima.
40
Tablica 16: Iskazani stavovi na tvrdnju - Učenik s Downovim sindromom i meni je pomogao u širenju osobnih spoznaja o različitostima.
STAV uopće se ne slažem djelomično se ne slažem niti se slažem, niti se ne slažem djelomično se slažem u potpunosti se slažem UKUPNO
BROJ UČITELJA 0 0 0 0 6 6
% 0, 0 0, 0 0, 0 0, 0 100, 00 100, 00
7 6 5 4 3 2 1 0 uopće se ne slažem
djelomično se ne slažem
niti se slažem, niti se ne slažem
djelomično se slažem
u potpunosti se slažem
Graf 11: Iskazani stavovi na tvrdnju – Učenik s Downovim sindromom i meni je pomogao u širenju osobnih spoznaja o različitostima
Kao što smo već napomenuli, svi smo mi individue, svi smo različiti i imamo različite potrebe. U životu treba prihvaćati ljude onakvima kakvi oni jesu. Rad s djecom koja imaju Downov sindrom je pomogao ovim učiteljicama koje su s tom djecom radile da se i same formiraju kao bolje osobe, kao osobe koje uvažavaju tuđe potrebe i prihvaćaju različitosti. Iz Tablice 16 možemo vidjeti da su svi učitelji izrazili potpuno pozitivan stav kada je riječ o širenju osobnih spoznaja o različitostima. Odnosno, svi učitelji se u potpunosti slažu s tim da je učenik s Downovim sindromom i njima pomogao u širenju osobnih spoznaja o različitostima. Svi ljudi, a posebno mi učitelji, trebamo biti posebno senzibilizirani prema osobama s posebnim potrebama, bez obzira o kakvom se oštećenju radilo. Iskustvo rada s takvom djecom nam u tome može uvelike pomoći.
41
Tablica 17: Izraženi stavovi na tvrdnju - Volio/ voljela bih kad bi u razredu koji ja vodim opet bio učenik/ učenica s Downovim sindromom.
STAV uopće se ne slažem djelomično se ne slažem niti se slažem, niti se ne slažem djelomično se slažem u potpunosti se slažem UKUPNO
BROJ UČITELJA 0 0 3 3 0 6
djelomično se slažem
% 0, 0 0, 0 50, 0 50, 0 0, 0 100, 00
niti se slažem, niti se ne slažem
Graf 12: Iskazani stavovi na tvrdnju – Volio/voljela bih kad bi u razredu koji ja vodim opet bio učenik/ica s Downovim sindromom.
Iz navedene tablice (Tablica 17) možemo vidjeti da se polovina učitelja djelomično slaže s tim da bi ponovno željeli u svom razredu imati dijete s Downovim sindromom, dok se polovina učitelja nije mogla odlučiti ni za pozitivan ni za negativan stav o tome. Sami učitelji nisu baš sigurni da li bi ponovno željeli imati učenika s Downovim sindromom u svom razredu. Možda se razlog tome krije u njihovoj nesigurnosti. Naime, velik broj učitelja smatra da nisu dovoljno educirani za rad s takvom djecom. Međutim, učiteljima se nude radionice, seminari i razni tečajevi na kojima mogu unaprijediti svoje znanje. Rački je u svom istraživanju došao do zaključka da nastavnici u mnogim sredinama najčešće nisu spremni prihvatiti učenike s posebnim potrebama kao ravnopravne
42
partnere, što djelomično proizlazi iz njihove nepripremljenosti za takav rad, a dijelom iz negativnih stavova prema takvim osobama.4
5. ZAKLJUČAK Sa sigurnošću možemo reći da je Downov sindrom jedan od najčešćih genetskih poremećaja koji ometa normalni mentalni i fizički razvoj djeteta. Ne može se odrediti koju će obitelj „pogoditi“, a koju „zaobići“ taj poremećaj zbog toga što Downov sindrom
4
Istraživanje na temu „Osobe s osobitim potrebama: tretman osobitih potreba u školi i drugim životnim sredinama“ proveo je Josip Rački 1996. godine.
43
pogađa sve rasne skupine i može se pojaviti u bilo kojoj obitelji bez obzira na zdravlje roditelja, ekonomsku situaciju obitelji i sl. O uzroku Downova sindroma teško je raspravljati zbog toga što sam uzrok tog poremećaja još uvijek nije u potpunosti istražen. Iz provedenih istraživanja možemo samo zaključiti da se rizik za nastajanje Downova sindroma povećava s godinama starosti majke, dok godine oca nemaju utjecaj na nastanak Downova sindroma. Osobe s Downovim sindromom imaju prepoznatljiv izgled o čemu se već pisalo u teorijskom dijelu. Veći problemi su zapravo kako te osobe funkcioniraju u svakodnevnom životu. Osobe s Downovim sindromom često imaju oštećenja sluha, epilepsiju, kardiovaskularne probleme i brojne druge. Većina osoba s Downovim sindromom je lako mentalno retardirana što im ne predstavlja velike probleme u svakodnevnom životu kao što imaju osobe sa umjerenom, teškom i težom mentalnom retardacijom. Psihomotorički razvoj im je usporen pa djeca sporije, odnosno kasnije progovore, prohodaju… Inače, djeca s Downovim sindromom su topla i vesela djeca, ali u doba puberteta dolazi do raznih poremećaja u ponašanju, poremećaja pažnje, emocionalnih problema i sl. Prema brojnim zakonima kao što su npr. Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom (NN br. 47/05.) i Zakon o osnovnom školstvu (NN, br. 59/91., 27/93., 7/96.) moglo bi se reći da djeca i odrasli s Downovim sindromom te njihove obitelji imaju dosta prava, ali svakako je najveći problem današnjice stav „zdravih“ ljudi prema tim osobama. Potrebno je ljude stalno informirati o tome da Downov sindrom nije zarazna bolest i da takve ljude ne treba ignorirati već ih treba prihvatiti kao ravnopravne članove naše društvene zajednice. Ljudi trebaju razvijati senzibilitet prema osobama sa poteškoćama. Dugo su vremena osobe s posebnim potrebama bile objekt za raspravu stavova međuljudskih odnosa i nije im se pružala odgovarajuća njega i pomoć. Zahvaljujući promjeni stavova, danas se, barem „na papiru“ gleda na ove osobe drugačije. Osobe s posebnim potrebama trebamo prihvaćati kao aktivne subjekte, a ne kao objekte našeg milosrđa i dobrote. Potrebno ih je integrirati u prirodnu sredinu, koju predstavlja lokalna zajednica, obitelj, društvena i crkvena zajednica, itd. Nužno je osnaživati obitelj i njezine potencijale, kako bi obitelj mogla odgovoriti svim posebnim potrebama tog člana.
44
Upravo zbog toga sam i izabrala ovu temu za diplomski rad jer kao učitelji, ali i općenito kao razumni ljudi trebamo shvatit da osobe s Downovim sindromom nisu loše osobe, samo im treba pružiti pravu priliku da se i oni dokažu pod svojim suncem. U drugim zemljama Europe, pa tako i u Republici Hrvatskoj osobe s Downovim sindromom su integrirane u redovnim osnovnim školama, jer se smatra da se osobe s posebnim potrebama mogu integrirati u redovni obrazovni sustav i da na taj način mogu postići bolje akademske rezultate jer ih cijela sredina može stimulirati. Problem ovog ispitivanja je integracija djece s Downovim sindromom u redovnim osnovnim školama na području gradova Splita, Trogira i Kaštela, a cilj ispitivanja je utvrditi broj integrirane djece s Downovim sindromom te ispitati stavove i iskustva učitelja koji su radili s djecom s Downovim sindromom. Provedeno istraživanje u okviru ovog diplomskog rada pokazuje da bi ipak većina učitelja, njih čak 62, 5 %, rado prihvatila učenika s Downovim sindromom u svom razredu, iako je dosta učitelja iskazalo negativne stavove kada je riječ o njihovom obrazovanju za rad s osoba s Downovim sindromom. Dakle, velik broj učitelja koji su sudjelovali u ispitivanju smatra da nije dovoljno obrazovan i da nema dovoljno znanja koja su im potrebna da nesmetano rade s djetetom koji ima Downov sindrom. Čak 37, 4 % učitelja smatra da nije dovoljno educirano za rad s takvom djecom, a i 26, 1 % učitelja se ne može opredijeliti kod tog stava koji opisuje njihovu educiranost. Možda je upravo zbog toga velik broj učitelja spreman surađivati sa stručnom službom i ići na daljnja usavršavanja kako bi pomogli djetetu s Downovim sindromom. 89, 6 % učitelja koji su sudjelovali u ispitivanju je spremno surađivati sa stručnom službom i njih čak 85, 7 % je spremno ići na daljnja usavršavanja. Dakle, možemo zaključiti da je ipak većina učitelja spremna raditi na sebi i usavršavati svoj rad. U samom istraživanju smo željeli provjeriti i postoje li djeca s Downovim sindromom koja su integrirana u redovni odgojno – obrazovni sustav od 2005. godine do danas. U tom razdoblju 6 učenika s Downovim sindromom je integrirano u redovnim osnovnim školama na području Kaštela, Trogira i Splita. Gotovo svi učitelji koji su u svom razredu u tom vremenu imali ili još imaju dijete s Downovim sindromom iskazali su samo pozitivna iskustva koja su tada stekli. 33, 3 % učitelja se djelomično slaže s tvrdnjom da
45
su drugi učenici nakon djelovanja u integriranim uvjetima uvažavali potrebe učenika s Downovim sindromom, ali 66, 7 % učitelja se u potpunosti slaže s tim. Jedan od ciljeva integracije i jest da se osobe s posebnim potreba prihvate u potpunosti i da se uvažavaju njihove potrebe. 83, 3 % učitelja smatra da je učenik koji je bio integriran u redovnoj osnovnoj školi pridonio razvoju i drugih učenika pa su drugi učenici razvili svoje spoznaje o različitostima, ali isto tako su priznali i da je učenik s Downovim sindromom i njima samima pomogao u širenju osobnih spoznaja. Međutim, nisu svi učitelji iskazali pozitivan stav na pitanje bi li ponovno radili s djetetom koji ima Downov sindrom. Možda se učitelji jednostavno „boje“ toga jer za rad s takvim učenikom u razredu potrebna je veća priprema za rad, potrebno je pripremiti cijeli razred, ali je potrebno pripremiti i samog sebe, potrebno je i više ulagati u sebe i svoje znanje da bi se moglo dobro pomoći tom jednom učeniku u razredu. Danas se učiteljima nude brojne radionice, seminari i tečajevi na kojima mogu unaprijediti svoje znanje, naravno ako to žele. Stoga, mislim da je važno dobro obavljati svoj posao za koji se pripremamo, jer takva djeca od nas na neki način traže puno, ali i vraćaju nam još i više. U empirijskom dijelu rada naveli smo četiri hipoteze. Prva hipoteza je da učitelji imaju pozitivne stavove o uključivanju djece s Downovim sindromom u redovne osnovne škole. Analizom podataka dobivenih tijekom istraživanja možemo reći da se ova hipoteza prihvaća jer ipak većina učitelja ima pozitivne stavove o tom problemu. Druga hipoteza kaže da su učitelji spremni prihvatiti učenika s Downovim sindromom u razred te da su spremni surađivati sa stručnom službom i ići na daljnja usavršavanja. Većina učitelja je iskazala pozitivan stav o tome bi li prihvatili učenika s Downovim sindromom i većina učitelja je spremno ići na daljnja usavršavanja i surađivati sa stručnom službom. Dakle, ova hipoteza se također prihvaća. Treća hipoteza glasi – postoje učenici s Downovim sindromom koji su integrirani u redovnim osnovnim školama. Analizom podataka iz provedenog istraživanja došli smo do zaključka da postoje učenici s Downovim sindromom u redovnim osnovnim školama. Prema tome, ova hipoteza se također prihvaća.
46
Posljednja hipoteza govori o tome da učitelji koji su u svom razredu imali učenika s Downovim sindromom imaju i pozitivna iskustva o tome. Nakon provedenog istraživanja i analize dobivenih rezultata možemo reći da su učitelji ipak imali većinom pozitivna iskustva, te se i ova hipoteza prihvaća. Osim integracije u redovne vrtiće i osnovne škole važna je integracija osoba s Downovim sindromom u sve oblike druženja, kao što su kulturne manifestacije, sportske igre i sva ostala druženja. Svakako treba naglasiti i važnost inkluzije, ne samo integracije. Inkluzijom se potiče potpunije razvijanje osoba s poteškoćama. Da bi inkluzija bila uspješna potrebno je mijenjati stavove. Dakle, potrebno je one negativne i odbojne stavove, kada je riječ o osoba s posebnim potrebama, promijeniti u pozitivne stavove. Mislim da je zadatak nas mladih učitelja i ravnopravnih sudionika društva potaknuti svoju okolinu da na osobe s posebnim potrebama ne gledaju kao loše osobe i da osobe sa hendikepom nisu „zarazne“ da ih trebamo izbjegavati već da oni samo traže i žele da budu prihvaćeni u našoj, odnosno svojoj zajednici.
6. SUMMARY
47
In the theorethical part of this dissertation is spoken about Down syndrome as the most genetic disorder. Down's syndrome disrupts normaln psychophysical development of children. Down's syndrome is caused by an incorrect transmission of chromosomes during meiosis. Despite numerous scientific reserches reason for emergence of such a wrong division of cells is not yet known. In the theoretical part is also discussed about the difference between integration and inclusion of children with special needs in regular primary schools and not as a former social model emphasized that such persons schould be placed in special educational institutionst. This dissertation contains an empirical part in which they analyzed the dana obtained in the investigation of teachers. We wanted to find out teacher's attitudes of integrated children with Down syndrome in regular primary schools and teacher's experiences on this issue. All four hypotheses that were set for this investigation were confirmed. Thus, most teachers, or more pricisely 62, 1 % of them have positive attitudes when it comes to the inclusion of children with Down syndrome in regular primary schools. In addition, 36, 5 % teachers are ready to go to further training and 89, 6 % of them are willing to cooperate with pedagogical services in order to contribute of the development of the child. Testing also showed that six children with Down syndrome integrated into regular primary schools in the town of Trogir, Kaštela and Split since 2005. until today. Fourth hypothesis says that teachers have positive experiences in working with children with Down syndrome and that has also been confirmed. Task is to encourage teachers to the environment to people with special needs do not look like a bad person becouse that person wants to be accepted in our environment and its like all of us.
7. LITERATURA
48
•
Bosnar, B., Bradarić – Jončić, S. (2008.) Stavovi prema integraciji gluhe djece, znakovnom jeziku i uključivanju tumača za znakovni jezik u redovne vrtiće i škole, Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, Vol 44, br. 2, str. 11 – 30. (Dostupno na www.hrcak.hr)
•
Čulić, S., Čulić, V. (2008.) Sindrom Down, Udruga 21 za sindrom Down, Naklada Bošković, Split
•
Damjanov, I. i sur. (2008.) Patologija, Medicinska naklada, Zagreb
•
Dulčić, A., Bakota, K. (2008.) Stavovi učitelja povijesti redovnih osnovnih škola prema integriranim učenicima oštećena sluha i učenicima s poremećajima govorno – jezične komunikacije te specifičnim teškoćama u učenju, Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja, Vol 44, br. 2, str. 31 – 50. (Dostupno na www.hrcak.hr)
•
Imsiragić, A. (2009.) Stavovi roditelja učenika oštećenog sluha o suradnji obitelji i škole, Život i škola, br 21 (1/2009.), god. 57., str. 73 – 80. (Dostupno na www.hrcak.hr)
•
Ivanković, K. (2003.) Downov sindrom u obitelji, priručnik za roditelje i stručnjake, FoMa, Zagreb
•
Kobešćak (2002.) Od integracije do inkluzije u predškolskom odgoju, Zbornik radova sa okruglog stola: „Odgoj, obrazovanje i rehabilitacija djece s posebnim potrebama“, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb
•
Kocijan – Hercigonja, D. (2000.) Mentalna retardacija, biologijske osnove, klasifikacija i mentalno zdravstveni problemi, Naklada Slap, Jastrebarsko
•
Milat, J. (2005.) Osnove metodologije istraživanja, Školska knjiga, Zagreb
•
Mužić, V. (1999.) Uvod u metodologiju istraživanja odgoja i obrazovanja, Educa, Zagreb
49
•
Rački, J. (1996.) Osobe s osobitim potrebama: Tretman osobitih potreba u školi i drugim životnim sredinama, Društvena istraživanja, god. 5, br. 1, str. 89 – 107., Zagreb (Dostupno na www.hrcak.hr)
•
Ružić, E. (2002.) Provedba zakonskih odredaba o odgoju i obrazovanju djece i mladeži s posebnim potrebama, Zbornik radova sa okruglog stola: „Odgoj, obrazovanje i rehabilitacija djece s posebnim potrebama“, Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Zagreb
•
Vuković, D. i sur. (2008.) Downov sindrom, vodič za roditelje i stručnjake, Hrvatska zajednica za Downov sindrom
•
http://www.zajednica-down.hr (Posjećeno 15.03.2010.)
•
http://www.cmj.hr/2001/42/4/1471193.htm (Posjećeno 12.02.2010.)
•
http://www.whonamedit.com/doctor.cfm/335.htm (Posjećeno 01.12.2009.)
50
PRILOZI
51
PRILOG 1.
OSNOVNA ŠKOLA_________________________________________ Za izradu diplomskog rada na temu „Inkluzija djece s Downovim sindromom u redovnim školama“, iz kolegija „Pedagogija djece s posebnim potrebama“, pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, potrebno je provesti empirijsko ispitivanje. Cilj ispitivanje je saznati broj djece s Downovim sindromom uključenih u redovne škole od 2005. godine te ispitati stavove učiteljica o tom problemu. Molim Vas da odvojite vremena i ispunite upitnik, ne izostavljajući odgovore. Upitnik je anoniman. Zahvaljujem na suradnji. Daniela Vlastelić
1.)
Radni staž u školi: a) 0 – 10 godina b) 11 – 20 godina c) 21 – 30 godina d) više od 30 godina U potpunosti se slažem
Djelomično se slažem Niti se slažem, niti se ne slažem Djelomično se ne slažem
Uopće se ne slažem
2.) Zaokružite broj pored svake tvrdnje koja najbolje opisuje vaš stav o inkluziji djece s Downovim sindromom u redovnim osnovnim školama. 1. Rado bih u svom razredu radio/la s učenikom s Downovim sindromom.
1
2
3
4
5
2. Dovoljno sam educiran/a za rad s učenicima s posebnim potrebama.
1
2
3
4
5
3. Spreman/a sam surađivati sa stručnom službom kako bi doprinio razvoju tog djeteta.
1
2
3
4
5
1
2
3
4
5
1
2
3
4
5
1
2
3
4
5
1
2
3
4
4. Spreman/a sam ići na daljnje usavršavanje (tečajevi, seminari…) kako bih usavršila tehnike rada s djecom s Downovim sindromom. 5. Spreman/a sam osigurati roditeljima dovoljno informacija i savjeta o problemima njihova djeteta. 6. Sposoban/a sam stvoriti pozitivno ozračje u razredu kako bi i drugi učenici prihvatili učenika s Downovim sindromom. 7. Uključivanjem djece s Downovim sindromom u škole postiže se obogaćivanje sve djece, s ili bez privremenih ili stalnih teškoća.
52
5
3.) JESTE LI IMALI DIJETE S DOWNOVIM SINDROMOM U SVOM RAZREDU OD 2005. GODINE DO DANAS? DA
NE
AKO DA
U potpunosti se slažem
53
Djelomično se slažem
Hvala!
Niti se slažem, niti se ne slažem Djelomično se ne slažem
1. Na kraju djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici su uvažavali potrebe učenika s Downovim sindromom. 2. Drugi su učenici u razredu proširili svoje spoznaje o različitostima. 3. Nakon djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici nisu izbjegavali tog učenika s Downovim sindromom. 4. Ostvarena je dobra suradnja s roditeljima učenika s Downovim sindromom. 5. Učenik s Downovim sindromom razvio je dobru socijalizaciju s drugima učenicima. 6. Učenik s Downovim sindromom i meni je pomogao u širenju osobnih spoznaje o različitostima. 7. Volio/voljela bih kad bi u razredu koji ja vodim opet bio učenik/ica s Downovim sindromom.
Uopće se ne slažem
4.) Zaokružite broj uz svaku tvrdnju koja najbolje opisuje iskustva koja ste imali dok ste u svom razredu imali dijete s Downovim sindromom.
1
2
3
4
5
1
2
3
4
5
1
2
3
4
5
1
2
3
4
5
1
2
3
4
5
1
2
3
4
5
1
2
3
4
5
PRILOG 2.
POPIS SLIKA Redni broj 1. 2.
Naziv slike Trisomija 21 Klinička slika osoba s Downovim sindromom
PRILOG 3.
54
Stranica 8 11
POPIS GRAFOVA Redni broj 1. 2. 3. 4. 5.
Naziv grafa Stavovi na tvrdnju – Rado bih u svom razredu primio/la učenika s Downovim sindromom Iskazani stavovi na tvrdnju – Uključivanjem djece s Downovim sindromom u škole postiže se obogaćivanje sve djece sa ili bez privremenih ili stalnih teškoća Stavovi na tvrdnju – Spreman/a sam surađivati sa stručnom službom kako bi doprinio razvoju tog djeteta Stavovi na tvrdnju – Spreman/a sam ići na daljnja usavršavanja (tečajevi, seminari…) kako bi usavršila tehnike rada s djecom s Downovim sindromom Integrirana djeca s Downovim sindromom u redovnim osnovnim školama u razdoblju od 2005. do danas
Stranica 29 30 32 33 35
7.
Stavovi na tvrdnju – Na kraju djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici su uvažavali potrebe učenika s Downovim sindromom. Stavovi na tvrdnju – Drugi su učenici u razredu proširili svoje spoznaje o različitostima
8.
Stavovi na tvrdnju – Nakon djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici nisu izbjegavali tog učenika.
38
9.
Stavovi na tvrdnju – Ostvarena je dobra suradnja s roditeljima učenika s Downovim sindromom.
39
10.
Stavovi na tvrdnju – Učenik s Downovim sindromom razvio je dobru socijalizaciju s drugim učenicima.
40
11.
Stavovi na tvrdnju – Učenik s Downovim sindromom i meni je pomogao u širenju osobnih spoznaja o različitostima
41
12.
Stavovi na tvrdnju – Volio/voljela bih kad bi u razredu koji ja vodim opet bio učenik/ica s Downovim sindromom.
42
6.
55
36 37
PRILOG 4.
POPIS TABLICA Redni broj
Naziv tablice
Stranica
1.
Rizik nastanka Downova sindroma s obzirom na dob majke
9
2.
Stupnjevi mentalne retardacije
14
3.
Razvoj djece s Downovim sindromom
16
4.
Razvoj djeteta s Downovim sindromom
17
5.
Broj učitelja koji su sudjelovali u ispitivanju
26
6.
Iskazani stavovi na tvrdnju – Rado bih u svom razredu primio/la učenika s Downovim sindromom
28
8.
Iskazani stavovi na tvrdnju – Uključivanjem djece s Downovim sindromom u škole postiže se obogaćivanje sve djece sa ili bez stalnih ili privremenih teškoća. Iskazani stavovi na tvrdnju – Dovoljno sam educiran/a za rad s učenicima s posebnim potrebama.
9.
Iskazani stavovi na tvrdnju – Spreman/a sam surađivati sa stručnom službom kako bi doprinio razvoju tog djeteta.
7.
10. 11. 12. 13.
Iskazani stavovi na tvrdnju – Spremna sam ići na daljnja usavršavanja (tečajevi, seminari…) kako bih usavršila tehnike rada s djecom s Downovim sindromom. Iskazani stavovi na tvrdnju – Na kraju djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici su uvažavali potrebe učenika s Downovim sindromom. Iskazani stavovi na tvrdnju – Drugi su učenici u razredu proširili svoje spoznaje o različitostima. Iskazani stavovi na tvrdnju – Nakon djelovanja u integriranim uvjetima drugi učenici nisu izbjegavali učenika s Downovim sindromom.
56
29 31 32 33 35 36 37
14. 15. 16. 17.
Iskazani stavovi na tvrdnju – Ostvarena je dobra suradnja s roditeljima učenika s Downovim sindromom. Iskazani stavovi na tvrdnju – Učenik s Downovim sindromom razvio je dobru socijalizaciju s drugim učenicima. Iskazani stavovi na tvrdnju – Učenik s Downovim sindromom i meni je pomogao u širenju osobnih spoznaja o različitostima. Iskazani stavovi na tvrdnju – Volio/voljela bih kad bi u razredu koji ja vodim opet bio učenik/ica s Downovim sindromom.
57
38 40 41 42
View more...
Comments
