Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

Suvremeni svjetski sistem Immanuel Wallerstein

Prijevod

Janko Paravić

Naslov originala

celkade Immanuel Wallerstein The Modern World-System Capitalist Agriculture and the Origins of the European World-Economy in the Sixteenth Century The Modern World-System II Mercantilism and the Consolidation of the European World-Economy, 1600-1750 Copyright by Academic Press, INC. New York, 1974, 1980.

Suvremeni svjetski sistem

Kazalo Prvi dio

Kapitalistička poljoprivreda i izvori evropske svjetske privrede u šesnaestom stoljeću Zahvale

9

Izvori citata

10

Uvod: O izučavanju društvenih promjena 1. Srednjovjekovna predigra

13 21

2.

Nova evropska podjela rada: cca 1450-1640.

3.

Apsolutna monarhija i etatizam

106

4.

Od Seville do Amsterdama: neuspjeh carstva

129

5.

Snaţne drţave-matice: formiranje klasa i međunarodna trgovina

6.

7.

58

172

Evropska svjetska privreda: periferija protiv vanjskog poprišta

228

Teoretska repriza

261

Drugi dio

Merkantilizam i konsolidacija evropske svjetske privrede, 1600-1750. Zahvale

273

Uvod:

Kriza u sedamnaestom stoljeću?

275

1.

Faza B

281

2.

Nizozemska hegemonija u svjetskoj privredi

298

3.

Borba u matici — Faza I: 1651-1689.

325

4.

Periferije u eri sporog rasta

364

5.

Poluperiferije na raskršću

400

6.

Borba u matici — Faza II: 1689-1763.

448

Registar imena

483

Prvi dio Kapitalistička poljoprivreda i izvori evropske svjetske privrede u šesnaestom stoljeću Zahvale Uvijek je teško navesti neposredne izvore ideja i pomoći — autore, kolege i studente — kad je riječ o koncepciji i pisanju knjige, tim više kad je riječ o knjizi koja ima pretenzije da bude sinteza empirijskog djela drugih. Pri tom je najopasnije zanemarivanje. U slučaju ove knjige, najneposrednije su me nadahnula da pođem putom na koji sam se konačno odlučio opseţna djela dvaju autora — Fernanda Braudela i Mariana Malovvista. Pošto sam napisao koncept, Fernand Braudel ga je paţljivo pročitao i ohrabrio me u trenutku kada mi je to bilo potrebno. Pročitao ga je paţljivo i Charles Tilly te, postavljanjem primjerenih pitanja, prisilio me da pojasnim svoju argumentaciju. To se osobito odnosi na ulogu drţavne vlasti i »apsolutizma« općenito, te posebno na njihov »kontrapunkt«, banditizam. Douglas Dowd me uputio na djelo Frederica Lanea, i na tome sam mu zahvalan jer Frederic Lane zaista zasluţuje paţnju. Terenceu Hopkinsu dugujem dvadeset godina intelektualnih diskusija i suradnje. Takav se dug ne moţe svesti ni na kakvu rečenicu. Ovu sam knjigu napisao tokom jednogodišnjeg boravka u Studijskom centru bihevioral- nih znanosti. Bezbrojni autori su o njemu pjevali hvalospjeve. Uz predivnu okolinu, neograničenu knjiţnicu i administrativnu pomoć, te trenutačnu raspoloţivost stručnjaka raznih profila, Centar isto tako omogućuje znanstveniku da se snalazi kako zna, na vlastitu korist ili štetu. Kamo sreće da su svi tako mudri. Konačnu verziju dovršio sam uz financijsku pomoć Potkomisije za stipendije na polju društvenih znanosti Fakulteta za postdiplomski studij i istraţivanje Sveučilišta McGill.

Izvori citata Citat iz djela Violet Barbour Capitalism in Amsterdam in the Seventeenth Century (Kapitalizam u Amsterdamu u 17. stoljeću) na str. 211-214 objavljeni su dopuštenjem University of Michigan Press. Copyright 1963. University of Michigan Press. Citati iz djela Jeroma Bluma Lord and Peasant in Russia from the Ninth to the Nineteenth Century (Feudalac i seljak u Rusiji od 9. do 19. st.) na str. 303, 305-306, 315, 317-318, 320-322, te djelomične parafraze na str. 212, objavljeni su dopuštenjem Princeton University Press (copyright 1961. Princeton University Press; brosirano izdanje Princeton 1971). Citati na str. 16-340 passim su iz The Mediterranean and the Mediterranean World in the Age of Philip II (Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II), I i II knjiga, Fernanda Braudela (oko 2600 riječi passim);

djelo je prvobitno objavljeno u Francuskoj pod naslovom La Mediterranee et te mon- de Mediterranee i I’epoque de Philippe II. Copyright Librairie Armand Colin 1966. Preveo na engleski Immanuel Wallerstein posebnim dopuštenjem Harper & Row, Publishers, Inc. Citati iz djela Rural Economy and Country Life in the Medieval West (Ruralna privreda i seoski život u srednjovjekovnoj zapadnoj Evropi Georgesa Dubyja (prijevod Cynthia Postan) na str. 26-27, 30-31, 34, 103, 105-106, objavljeni su dopuštenjem University of South Carolina Press. Citati iz djela Christophera Hilla Reformation to the Industrial Revolution, 1530-1780(06 reformaci- je do industrijske revolucije, 1530-1780), The Pelican History of Britain, Vol. II, na str. 153, 161, 207, 232-234, 244 — copyright Christopher Hill, 1967,1969. Citati na str. 203, 206-209 iz djela H. G. Koe- nigsbergera »The Organization of Revolutionary Parties in France and the Netherlands During the Sixteenth Century« (Organiziranje revolucionarnih partija u Francuskoj i Nizozemskoj u toku 16. st.), The Journal of Modern History, XXVII, 4, dec. 1955, str. 335-351. Copyright University of Chicago Press. Objavljeno s dopuštenjem. Citati na str. 215, 267-268 iz H. G. Koenigsbergera, »Western Europe and the Power of Spain« (Zapadna Evropa i moć Španjolske), u New Cambridge Modem History, III: ur. R. B. VVernham, The Counter-Reformation and the Price Revolution, 1559-1610 (Protureformacija i revolucija cijena, 1559-1610), dopuštenjem Cambridge University Press. Copyright 1968. Cambridge University Press. Citati na str. 40 iz R. S. Lopez, H. A. Miskimin i Abraham Udovitch »England to Egypt, 1350-1500: Long-Term Trends and Long-Distance Trade« (Od Engleske do Egipta, 1350-1500: dugoročna kretanja i meĎunarodna trgovina) u M. A. Cook, ur., Studies in the Economic History of the Middle East from the Rise of the Islam to the Present Day (Ekonomska povijest Srednjeg istoka od uspona Islama do danas), London, Oxford University Press, 1970. Dopuštenjem Oxford University Press i School of Oriental and African Studies. Citati na str. 102, 174, 185, 187, 216, 218, 306 iz J. H. Parry, »Transport and Trade Routes« (Prometni i trgovački putovi) u Cambridge Economic History of Europe, IV: ur. E. E. Rich and C. Wilson, The Economy of Expanding Europe in the 16th and 17th Centuries, dopuštenjem Cambridge University Press. Copyright 1967. Cambridge University Press. Citati na str. 150, 160-161, 227, 229 iz M. M. Postan, »The Trade of Medieval Europe: The North« (Trgovina u srednjovjekovnoj Evropi: Sjever), u Cambridge Economic History of Europe, II: ur M. M. Postan and E. E. Rich, Trade and Industry in the Middle Ages, dopuštenjem Cambridge University Press. Copyright 1952. Cambridge University Press. Citati na str. 44, 48, 188, 327 iz E. E. Rich, »Colonial Settlement and Its Labour Problems« (Naseljavanje kolonija i problemi radne snage) u Cambridge Economic History of Europe, IV: ur. E. E. Rich and C. H. Wilson, The Economy of Expanding Europe in the 16th and 17th Centuries, dopuštenjem Cambridge University Press. Copyright 1967. Cambridge University Press. Citati na str. 198-199, 211, 214, 218, 235, iz Frank C. Spooner, »The Economy of Europe 1559-1609« (Privreda Evrope 1559-1609) u New Cambridge Modern History, III: ur. R. B. Wernham, The Counter-Reformation and the Price Revolution, 1559-1610, dopuštenjem Cambridge University Press. Copyright 1968. Cambridge University Press.

Krizom feudalnih prihoda završava srednji vijek i započinje suvremeno doba.

Marc Bloch Taj pad realnih nadnica (u Evropi) bio je pandan revolucionarnom povećanju cijena u šesnaestom stoljeću. Operaciju su u potpunosti platili povećani trud, nedaće, osiromašenje i potiš- tenost većine. Suvremenici su često bili svjesni činjenice da dolazi do pogoršanja.

Fernand Braudel i Frank Spooner Otkriće zlata i srebra u Americi, istrebljivanje, porobljavanje i pokapanje domorodačkog stanovništva u rudnicima, početak osvajanja i pljačkanja Indije, pretvaranje Afrike u rezervat za komercijalni lov na crnokošce, najavili su ružičastu zoru ere kapitalističke privrede. Ti su idilični događaji dali glavni zamah prvobitnoj akumulaciji. Slijedi ih u stopu trgovački rat evropskih nacija, s cijelim svijetom kao bojištem.

Karl Marx

Uvod

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

O izučavanju društvenih promjena Promjena je vječna. Ništa se ne mijenja. Oba su klišea »istinita«. Strukture su oni koraljni grebeni ljudskih odnosa koji stabilno postoje tokom razmjerno dugih vremenskih razdoblja. No i strukture se rađaju, razvijaju i umiru. Ako izučavanje društvenih promjena ne ţelimo koristiti kao sinonim za ukupnost društvenih znanosti, njegovo bi značenje trebalo ograničiti na izučavanje promjena onih pojava koje su najtrajnije — pri čemu je, naravno, i samo definiranje trajnosti ovisno o promjenama u povijesnom vremenu i prostoru. Jedna od glavnih postavki u svjetskoj društvenoj znanosti govori o postojanju nekoliko velikih prekretnica u povijesti ljudskog društva. Jedna od tih općenito priznatih prekretnica, iako je izučava samo manjina znanstvenika, jest tzv. neolitska ili poljoprivredna revolucija. Druga velika prekretnica je stvaranje suvremenog svijeta. Ova druga prekretnica je u središtu paţnje većine suvremenih teorija društvenih znanosti kao i, štoviše, teorija devetnaestog stoljeća. Naravno, nema kraja raspravama o karakteristikama koje definiraju suvremeno doba (i, prema tome, o njegovim vremenskim granicama). Osim toga, brojna su i neslaganja što se tiče pokretačkih snaga tog procesa promjene. Međutim, čini se da općenito postoji suglasnost da su se u svijetu tokom posljednjih nekoliko stoljeća zaista zbile neke velike strukturne promjene, promjene po kojima se svijet današnjice kvalitativno razlikuje od svijeta jučerašnjice. Razliku struktura priznaju čak i oni koji odbacuju evolucionističke pretpostavke o- određenom napretku. Koje bi jedinice trebalo izučavati ako ţelimo opisati tu »razliku« i objasniti je? U određenom smislu, velik dio najznačajnijih teoretskih diskusija našega doba moţe se svesti na raspravu oko ovog pitanja, i ono je glavni predmet istraţivanja u suvremenim društvenim znanostima. Bilo bi stoga primjerno započeti rad, kojeg je svrha analiza procesa društvenih promjena u suvremenom svijetu, s intelektualnim putem vlastitog koncepcijskog traganja. Počeo sam zanimajući se za društvene osnove političkog sukoba u vlastitoj zemlji. Smatrao sam da ću razumijevanjem modaliteta tog sukoba moći pridonijeti, kao racionalno biće, oblikovanju tog društva. To me suočilo s dvjema velikim nedoumicama. Prva se odnosila na stupanj u kojem je »sva povijest povijest klasne borbe«. Drugim riječima, jesu li klase jedine značajne jedinice koje djeluju na društvenom i političkom polju? Ili, kao što tvrdi Weber, jesu li klase samo jedna jedinica u trojstvu jedinica — klasa, statusna grupa i stranka — koje postoje i čije interakcije objašnjavaju politički proces? Unatoč vlastitim pristranostima u tom pogledu ustanovio sam, kao i drugi prije mene, da nije lako raščistiti ni definiciju tih pojmova niti opis njihovih odnosa. Sve sam više osjećao da je to mnogo više pojmovni nego empirijski problem, te da ću morati, kako bih barem riješio pitanje za sebe, postaviti problem u širi intelektualni kontekst. Druga velika nedoumica, povezana s prvom, odnosila se na stupanj mogućeg ili stvarnog postojanja, u određenom društvu, suglasnosti o vrijednostima, te, u onoj mjeri u kojoj takva suglasnost postoji, na stupanj u kojem njena prisutnost ili odsutnost zaista uvjetuje ljudske postupke. Ova je nedoumica povezana s prvom jer se pitanje ne moţe ni postaviti bez odbacivanja prvobitnog karaktera društvene borbe u građanskom društvu. Vrijednosti je, naravno teško promatrati, pa me počelo vrlo zabrinjavati opseţno teoretiziranje o vrijednostima koje je, kako mi se činilo, često objedinjavalo odsutnost stroge empirijske osnove i nepoštovanje zdravog razuma. Ipak, bilo je jasno da ljudi i grupe zaista opravdavaju vlastite postupke pozivajući se na ideologije. Bilo je nadalje isto tako jasno da grupe postaju koherentnije, a time i politički efikasnije, ako su svjesne vlastite osobenosti, što znači da razvijaju zajednički jezik i »Weltanschauung«. Prenio sam područje empirijskog zanimanja iz vlastite zemlje u Afriku, nadajući se da ću time otkriti razne teorije potvrđene nalazima, ili da će mi pogled na daleke

14

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

sredine izoštriti zapaţanje skrećući mi paţnju na pitanje koje bih inače propustio. Očekivao sam da će se dogoditi prvo, iako se dogodilo upravo potonje. Prvi sam put posjetio Afriku u kolonijalno doba i bio sam svjedokom procesa »dekolonizacije«, pa stjecanja nezavisnosti cijelog niza suverenih drţava. Kao bijelac, osjetio sam nalet kolonijalnog mentaliteta Evropljana koji su dugo ţivjeli u Africi. Kao simpatizer nacionalističkih pokreta, bio sam upućen u gnjevne analize i optimističke strasti borbenih mladih pripadnika afričkih pokreta. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako situacija nije podrazumijevala samo dvije skupine različitih pogleda na politička pitanja već i činjenicu da su te dvije skupine pristupale situaciji s posve različitog pojmovnog stanovišta. U intenzivnom sukobu oči potlačenih općenito mnogo oštrije sagledavaju stvarnost sadašnjosti. Naime, ispravno sagledavanje situacije je u njihovom interesu kako bi mogli razotkriti hipokrizije vlastodrţaca. Njih manje zanima ideološko odstupanje. Tako je bilo i u Africi. Nacionalisti su smatrali stvarnost u kojoj su ţivjeli »kolonijalnom situacijom«, tj. situacijom u kojoj su i njihovo društveno djelovanje i djelovanje Evropljana, koji su uz njih ţivjeli kao administratori, misionari, nastavnici i trgovci, bili određeni ograničenjima jednog jedinog pravnog i društvenog entiteta. Oni su nadalje uviđali da se politički mehanizam temelji na kastin- skom sistemu u kojem se rang, a prema tome i nagrada, dodjeljuju na rasnoj osnovi. Afrički nacionalisti su čvrsto nakanili da promijene političke strukture u kojima su ţivjeli. O tome sam govorio na drugom mjestu i bilo bi irelevantno spominjati taj proces u ovom kontekstu. Međutim, relevantna je zato činjenica da sam time shvatio koliko je društvo kao apstrakcija svedeno na političko-pravne sisteme kao empirijsku stvarnost. Bilo bi stoga pogrešno, sa stanovišta perspektive, uzeti jedinicu poput »plemena« i pokušati analizirati njeno djelovanje ne obazirući se na činjenicu da u kolonijalnoj situaciji upravne institucije »plemena« nisu ni izdaleka bile »suverene« već tijesno ograničene zakonima (i običajima) većeg entiteta, tj. kolonije, čiji su nedjeljivi dio bile. To me štoviše navelo na širu generalizaciju, tj. na to da je izučavanje društvene organizacije uglavnom manjkavo zato što općenito ne uzima u obzir pravni i politički okvir u kojem djeluju i organizacije i njihovi članovi. Pokušao sam otkriti opće značajke kolonijalne situacije i opisati njenu »prirodnu povijest«, kako sam je nazvao. Ubrzo mi je postalo jasno da moram zadrzati barem neke faktore svjetskog sistema kao konstante. Zato sam se ograničio na analizu djelovanja kolonijalnog sistema u onim zemljama koje su bile kolonije evropskih sila u devetnaestom i dvadesetom stoljeću i koje su bile »prekomorski posjedi« tih sila. Uz tu konstantu smatrao sam da ću moći dati općenito primjenjljive prika

15

UVOD: O IZUĈAVANJU DRUŠTVENIH PROMJENA

ze o utjecaju nametanja kolonijalne vlasti na društveni ţivot, razlozima i modalitetima otpora na tu vlast, mehanizmu kojim su kolonijalne sile ojačavale i nastojale ozakoniti svoju vlast, kontradiktornoj prirodi snaga koje su mogle djelovati u tom okviru, razlozima koji su navodili ljude da osnivaju organizacije koje su osporavale kolonijalnu vlast, te o strukturnim elementima koji su omogućili ekspanziju i, s vremenom, politički uspjeh antikolonijalnih pokreta. U svemu tome analizirana jedinica bio je kolonijalni teritorij kako ga je pravno definirala kolonijalna uprava. Zanimalo me isto tako što se događalo s tim »novim drţavama« nakon nezavisnosti. Dok je proučavanje kolonijalnih teritorija bilo usredotočeno na uzroke sloma postojećeg političkog reda, proučavanje razdoblja nakon stjecanja nezavisnosti odnosilo se upravo na suprotno, tj. na način uspostavljanja zakonite vlasti i način širenja osjećaja pripadnosti nacionalnom entitetu. Međutim, potonji pravac proučavanja obuhvaćao je niz problema. Kao prvo, proučavanje politike afro-azijskih drţava nakon nezavisnosti nalikovao mi je na trku za novinskim naslovima, što je bezuvjetno značilo razmjerno malu povijesnu dubinu. Slijedeći problem bilo je zamršeno pitanje Latinske Amerike. Situacija se na tom kontinentu u mnogo čemu činila paralelnom, pa je sve više ljudi počelo nazivati tri kontinenta »Trećim svijetom«. Međutim, latinskoameričke zemlje su već nezavisne 150 godina. Njihove su kulture mnogo tješnje pove2ane s evropskom tradicijom nego bilo koja kultura u Africi ili Aziji. Cijeli pothvat našao se naizgled na vrlo nesigurnom terenu. U potrazi za odgovarajućom jedinicom za analizu, prešao sam na »drţave u razdoblju nakon stjecanja formalne nezavisnosti, ali prije postizanja onoga što bismo mogli nazvati nacionalnom integracijom«. Ovakva bi definicija mogla obuhvatiti većinu Latinske Amerike, ili cijelu Latinsku Ameriku, za cijelo — ili gotovo cijelo — razdoblje do danas. No, ona je očito obuhvaćala i druga područja. Obuhvaćala je, na primjer, Sjedinjene Američke Drţave, barem u razdoblju prije — recimo — Građanskog rata. Ona je svakako obuhvaćala istočnu Evropu, barem do dvadesetog stoljeća, a moţda i do danas. Obuhvaćala je čak i zapadnu i juţnu Evropu, barem u ranijim razdobljima. Ovakva me logika stoga natjerala da posvetim paţnju ranoj suvremenoj Evropi. To me najprije dovelo do prvog pitanja, pitanja polazne točke tog procesa koji sam privremeno formulirao — u nedostatku boljeg pojmovnog pomagala — kao proces modernizacije. Nadalje, morao sam uzeti u obzir ne samo pitanje polaznih točaka već i završne točke ukoliko nisam ţelio da Britaniju ili Njemačku dvadesetog stoljeća obuhvatim kao primjere tog istog društvenog procesa. Budući da mi se to činilo prima facie dvojbenim, morao sam razmisliti o završnim točkama. U tom trenutku našao sam se očito zaokupljen razvojnom shemom i nekakvim implicitnim shvaćanjem razvojnih stadija. To je opet nametnulo dva problema, povezana s kriterijima u određivanju stadija i mogućnosti usporedbe jedinica u povijesnom vremenu. Koliko je stadija bilo? Koliko ih je moglo biti? Je li industrijalizacija prekretnica ili posljedica neke političke prekretnice? Kakvo bi u ovakvom kontekstu bilo empirijsko značenje izraza kao što je »revolucija«, npr. francuska revolucija ili ruska revolucija? Jesu li ti stadiji bili unilinearni ili se jedinica mogla protezati »unatrag«? Tako sam se po svemu sudeći našao u golemom pojmovnom spletu. Osim toga, izlaţenje iz tog pojmovnog spleta bilo je vrlo teško zbog odsutnosti prihvatljivih mjernih instrumenata. Kako izraziti misao da je Francuska sedamnaestog stoljeća bila u određenom smislu ekvivalentna Indiji dvadesetog stoljeća. Laicima se takva konstatacija mogla činiti apsurdnom. No, da li pri tom doista toliko griješe? Iako je bilo lako pribjeći školskim formulama o prednostima znanstvenog apstrahiranja, praktičke teškoće usporedbe bile su goleme. Jedan od načina rješavanja »apsurdne« zamisli o usporedbi dviju toliko različitih jedinica podrazumijevao bi prihvaćanje opravdanosti prigovora i dodavanje još jedne varijable — svjetskog konteksta bilo kojeg danog razdoblja, ili onoga što je Wolfram Eberhard nazvao »svjetskim vremenom«. Drugim riječima, iako je Francuska sedamnaestog stoljeća moţda i imala neke zajedničke strukturne

16

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

karakteristike s Indijom dvadesetog stoljeća, trebalo ih je sagledavati kao dva vrlo različita entiteta u dimenzijama svjetskog konteksta. Ovakav pristup bio je pojmovno jasan, ali je s druge strane činio mjerenje još sloţenijim. Napokon, javljala se još jedna poteškoća. Ako su određena društva prolazila kroz »stadija«, tj. imala »prirodnu povijest«, što je sa samim svjetskim sistemom? Nije li on imao »stadije« ili barem »prirodnu povijest«? Ako in je imao, nismo li izučavali evolucije unutar evolucija? U tom slučaju, nije li teorija postajala nestabilna u epiciklusima? Nije li ni zahtijevala pojednostavljenje? Meni se činilo da je takvo nešto bilo potrebno. Tada sam i posve napustio zamisao da uzmem bilo suverenu drţavu bilo onaj neodređeniji pojam, nacionalno društvo, kao jedinicu za analizu. Zaključio sam da ni jedan ni drugi pojam ne predstavljaju društveni sistem, te da se o društvenim promjenama moţe govoriti samo u društvenim sistelima. Jedini društveni sistem u toj shemi bio je svjetski sistem. To je, naravno, značilo izvanredno pojednostavljenje. Dobio sam jedan tip jedinice umjesto jedinica unutar jedinica. Mogao sam objasniti promjene u suverenim drţavama u smislu posljedica evolucije i interakcije svjetskog sistema. No, ovakav je pristup istovremeno bio i izuzetno sloţen. Vjerojatno sam imao samo jedan primjer ovakve jedinice u modernom vremenu. Pretpostavimo da sam doista . bio u pravu, da je ispravna jedinica za analizu bio svjetski sistem, te da je suverene , drţave trebalo sagledavati kao jednu vrstu organizacione strukture među ostalima } u okviru tog jednog jedinog društvenog sistema. U tom slučaju, ne bi li mi preostalo samo da napišem njegovu povijest? Nije me zanimalo pisanje njegove povijesti, a nisam ni izdaleka posjedovao empirijsko znanje potrebno za takav zadatak. (S obzirom na njegovu prirodu, malo bi se pojedinaca moglo i nadati da će ga ikada posjedovati). No, postoje li zakonitosti koje upravljaju jedinstvenim? Strogo govoreći, naravno, ne mogu postojati. Prikaz uzročnosti ili vjerojatnosti odnosi se na niz sličnih pojava ili sličnih primjera. Ĉak i kad bismo u takav niz uključili pojave ili primjere koji bi se vjerojatno ili čak i eventualno mogli dogoditi u budućnosti, u ovom slučaju nije se radilo o dodavanju niza mogućih budućih primjera mreţi sadašnjih i prošlih primjera. Radilo se o dodavanju niza mogućih budućih primjera jednom jedinom prošlo-sadašnjem primjeru. Postao je samo jedan »suvremeni svijet«. Moţda ćemo jednog dana otkriti usporedive pojave na drugim planetima ili dodatne suvremene svjetske sisteme na ovom planetu. Međutim, sada i ovdje, realnost je bila jasna — i samo jedna. U tom sam kontekstu i bio potaknut analogijom s astronomijom, koja nastoji objasniti zakonitosti što upravljaju svemirom iako do sada (koliko nam je poznato) postoji samo jedan svemir. Što astronomi čine? Kako je ja shvaćam, logika njihovih argumenata podrazumijeva dvije zasebne operacije. Oni koriste zakone izvedene proučavanjem manjih fizičkih entiteta, zakone fizike, i tvrde (moţda s nekim specifičnim izuzecima) da ti zakoni po analogiji vrijede za sistem u cjelini. Drugo, oni rezoniraju a posteriori. Ako bi cijeli sistem trebao biti u određenom stanju u vremenu y, vrlo je vjerojatno da je bio u određenom stanju vremenu x. Obje su metode riskantne, i upravo stoga na području kozmologije, koja proučava funkcioniranje sistema u cjelini, nalazimo posve oprečne hipoteze uglednih astronoma. Kao što ih nalazimo i u tumačenjima suvremenog svjetskog sistema, a to će se stanje vjerojatno zadrţati još neko vrijeme. Zapravo, izučavateljima djelovanja svjetskog sistema moţda je lakše nego izučavateljima djelovanja svemira s obzirom na količinu raspoloţivih empirijskih dokaza. U svakom slučaju, nadahnuo me epigram T. J. G. Lochera: »Ne smijemo miješati ukupnost s potpunošću. Cjelina je više od sklopljenih dijelova, ali svakako i manje«.1

17

UVOD: O IZUĈAVANJU DRUŠTVENIH PROMJENA

Htio sam opisati svjetski sistem na određenoj razini apstrakcije, na razini evolucije struktura cijelog sistema. Opis pojedinih događaja zanimao me samo u onoj mjeri u kojoj su oni pojašnjavali sistem kao tipični primjeri nekog mehanizma ili u kojoj su bili presudne prekretnice u nekoj značajnoj institucionalnoj promjer

S ovakvim se pothvatom moţe izići na kraj s obzirom na postojanje znatne količine empirijskog materijala te s obzirom na činjenicu da je taj materijal barem djelomice u obliku kontrapunktalnih kontroverznih djela. Na sreću, to je danas slučaj s velikim brojem tema u suvremenoj povijesti. Jedan od glavnih pravaca razvoja suvremene društvene znanosti usmjeren je na kvantificiranie istraţivačkih nalaza. Korištenje naglašeno narativnih prikaza kakve nalazimo u većini povijesnih istraţivanja ne pogoduje kvantifikaciji. Koliko su, u tom slučaju, takvi podaci pouzdani, i u kojoj se mjeri mogu bez opasnosti izvoditi zaključci iz materijala o djelovanju sistema kao takvog? Našavši se licem u lice s tom dilemom, mnogi su društveni znanstvenici digli ruke, i to je jedna od velikih tragedija društvenih znanosti dvadesetog stoljeća. Povijesni podaci su im se činili neodređenima i sirovima, i prema tome nepouzdanima. Smatrali su da se u tom pogledu ne moţe mnogo učiniti te da je, stoga, najbolje izbjegavati njihovo korištenje. A najbolji način ne-korištenja podataka bio je formuliranje problema na način | koji ne ukazuje na njihovo korištenje. Tako je mogućnost kvantifikacije podataka uvjetovala izbor područja istraţiva- ) nja, a izbor je pak uvjetovao pojmovne aparate definiranja i manipuliranja empirijskim podacima. Trebalo bi odmah biti jasno da je to inverzija znanstvenog procesa. Konceptualizacija bi trebala uvjetovati istraţivačka pomagala, barem u većini slučajeva, a ne obrnuto. Stupanj kvantifikacije trebao bi odrţavati samo maksimalnu točnost koja je moguća za dane zadatke i dane metode u danim vremenskim presjecima. Kvantifikacija je češće poţeljna nego obrnuto s obzirom da govori u potvrdu pitanja izvedenih iz koncepcijskog zadatka. U ovom stadiju analize svjetskog sistema postignuti stupanj kvantifikacije koji se moţe odmah iskoristiti . je ograničen. Trudimo se što bolje moţemo, i nastavljamo na toj osnovi. J Napokon, tu je i pitanje objektivnosti i opredjeljenja. Ne vjerujem da postoji društvena znanost koja nije opredijeljena. Međutim, to ne znači da je nemoguće biti objektivan. Radi se prije svega o jasnom definiranju premisa. Devetnaesto stoljeće, pobunivši se protiv prizvuka bajke u zaista mnogim prethodnim povijesnim prikazima, dalo nam je ideal iznošenja povijesti wie es eigentlich gewesen ist. Međutim, društvena realnost je efemerna. Ona postoji u sadašnjosti i nestaje prelaskom u prošlost. Prošlost moţemo prikazati samo onakvom kakva ona jest, a ne l kakva je bila — jer prikaz povijesti je društveni čin sadašnjosti, djelo ljudi sadaš- i njosti, i utječe na društveni sistem sadašnjosti. ' »Istina« se mijenja zato što se društvo mijenja. U svakom trenutku ništa nije uzastopno; sve je istodobno, čak i ono što je prošlo. U sadašnjosti svi smo nenadoknadivo proizvod svog porijekla, obrazovanja, ličnosti i društvene uloge, kao i strukturiranih pritisaka unutar kojih djelujemo. To ne znači da nema mogućnosti izbora. Posve suprotno. Društveni sistem i sve njegove sastavne institucije, uključujući suverene drţave suvremenog svijeta, obuhvaćaju širok raspon društvenih grupa — koje su međusobno u vezi, dosluhu i, iznad svega, sukobu. Budući da svi pripadamo višestrukim grupama, često moramo donositi odluke u odnosu na prioritete što ih zahtijevaju naše lojalnosti. Znanstvenici (kako humanisti tako i prirodnjaci) nisu zbog nekog razloga izuzeti od ovog zahtjeva. Isto tako, zahtjev nije ograničen na njihove neznanstvene, neposredno političke uloge u društvenom sistemu.

17

2 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Znanstvenik nedvojbeno igra određenu ulogu u društvenom sistemu, ulogu koja se potpuno razlikuje od uloge apologeta za bilo koju grupu. Ne mislim time ocrnjivati ulogu zagovaratelja. Ona je bitna i časna, ali se razlikuje od uloge znanstvenika, humanista ili prirodnjaka. Uloga je znanstvenika da zapaţa, u okviru svojih angaţmana, sadašnju realnost pojava što ih proučava, da iz tog proučavanja izvede opće principe koji konačno mogu dovesti do određene primjene. U tom smislu nema područja proučavanja koje nije »relevantno« — jer ispravno razumijevanje društvene dinamike sadašnjosti zahtijeva teoretski obuhvat koji se moţe temeljiti samo na proučavanju što je moguće šireg raspona pojava, uključujući cijelo povijesno vrijeme i prostor. Kad spominjem »sadašnju realnost« pojava ne mislim time reći da bi arheolog, na primjer, kako bi podrţao političke zahtjeve određene vlade, trebao tvrditi da artefakti što ih otkriva pripadaju jednoj grupi iako zapravo vjeruje da pripadaju nekoj drugoj. Hoću time reći da je arheološki pothvat — društveno ulaganje u ovu granu znanstvene aktivnosti, istraţivačka orijentacija, koncepcijska pomagala, načini prikazivanja i prenošenja rezultata — od svog začetka funkcija društvene sadašnjosti. Svako suprotno mišljenje predstavljalo bi u najboljem slučaju samoza- varanje. U ovakvom okviru objektivnost znači poštenje. / Objektivnost je funkcija cijelog društvenog sistema. U onoj mjeri u kojoj je sistem jednostran u smislu koncentriranja određenih vrsta istraţivačke aktivnosti u rukama određenih grupa, rezultati će biti »pristrani« u korist tih grupa. Objektivnost je vektor takve raspodjele društvenih ulaganja u takvu aktivnost pri kojoj tu aktivnost obavljaju osobe ukorijenjene u svim glavnim grupama svjetskog sistema na uravnoteţen način. Prema ovoj definiciji danas nemamo objektivnu društvenu j znanost. S druge strane, to nije neizvediv cilj u predvidivoj budućnosti. Već smo napomenuli da je proučavanje svjetskih sistema posebno zamršeno zbog nemogućnosti pronalaţenja usporedivih primjera. Ono je također posebno zamršeno zato što je društvenLutjecaj prikaza svjetskog sistema jasno i neposredno očit svim glavnim sudionicima u političkoj areni. Zbog toga su i društveni pritisci na znanstvenike, humaniste i prirodnjake, u obliku razmjerno oštre društvene kontrole njihovih aktivnosti, osobito veliki na ovom području. Time dobivamo uz metodološke dileme, još jedno objašnjenje zašto se znanstvenici nerado prihvaćaju posla na ovom području. S druge strane, međutim, to je upravo razlog zbog kojeg je takvo proučavanje i vaţno. Ĉovjekova sposobnost da inteligentno sudjeluje u evoluciji vlastitog sistema ovisi o njegovoj sposobnosti sagledavanja cjeline. Priznavajući teţinu tog zadatka samo još više naglašavamo potrebu da se s tim zadatkom započne prije, a ne kasnije. To, naravno, nije u interesu svih grupa. Ovdje se javlja naše opredjeljenje. Ono zavisi o našoj predodţbi dobrog društva. S obzirom da ţelimo svijet koji će se više temeljiti na ravnopravnosti i pravima ličnosti, moramo shvatiti uvjete pod kojima su takva stanja ostvariva. To prije svega zahtijeva jasan prikaz prirode i dosadašnje evolucije suvremenog svjetskog sistema, te raspona mogućih razvoja u sadašnjosti i budućnosti. Ovakvo bi znanje davalo moć. U okviru mojih opredjeljenja, bila bi to moć koja bi najviše koristila grupama koje zastupaju interese većeg i potlačenijeg dijela svjetskog stanovništva. Imajući upravo to u vidu upustio sam se u ovo nastojanje da analiziram elemente koji uvjetuju suvremeni svjetski sistem. Taj će zadatak zahtijevati nekoliko knjiga čak i u neizbjeţnom preliminarnom formatu. Podijelio sam rad, barem u ovom početnom stadiju, u četiri glavna dijela u skladu s dosadašnja četiri glavna razdoblja (po mom mišljenju) suvremenog svjetskog sistema. Prva će knjiga obrađivati ishodišta i početne okolnosti svjetskog sistema

18

UVOD: O IZUĈAVANJU DRUŠTVENIH PROMJENA

tada još samo evropskog svjetskog sistema. Pribliţno razdoblje je 1450-1640. Druga će se knjiga odnositi na konsolidiranje tog sistema, i odnosi se grubo govoreći na razdoblje između 1640. i 1815. Treća će knjiga obuhvaćati pretvaranje svjetske privrede u globalnu inicijativu zahvaljujući tehnološkoj transformaciji suvremenog industrijalizma. Ta je ekspanzija bila tako iznenadna i opseţna da je zapravo trebalo iznova stvoriti sistem. U grubim crtama riječ je o razdoblju 1815-1917. Ĉetvrta će knjiga opisivati konsolidaciju te kapitalističke svjetske privrede od 1917. do danas, kao i pojedine »revolucionarne« napetosti što ih je ta konsolidacija izazvala. —

Dobar dio suvremene društvene znanosti bavi se proučavanjem grupa i organizacija, a često se ona svodi na prerušenu socijalnu psihologiju. U ovom se radu, međutim, ne radi o proučavanju grupa već društvenih sistema. Kod proučavanja društvenog sistema, klasične podjele društvenih znanosti su besmislene. Antropologija, ekonomika, politologija, sociologija — i povijest — su podjele discipline usidrene u određenom liberalnom poimanju drţave i njenog odnosa prema funkcionalnim i geografskim sektorima društvenog poretka. Te podjele imaju određenog, ograničenog smisla ako je proučavanje usredotočeno na organizacije. No, one nemaju nikakvog smisla ako je u ţarištu paţnje društveni sistem. Ne traţim multidisciplinarni pristup proučavanju društvenih sistema, već unidisciplinarni pristup. Nadam se da će stvarni sadrţaj ove knjige pojasniti što time hoću reći i kako to ozbiljno shvaćam.

Bilješke

19

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

Srednjovjekovna predigra Koncem petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća pojavilo se nešto što bismo mogli nazvati evropskom svjetskom privredom. To nije bilo carstvo, ali je bilo isto toliko prostrano koliko i veliko carstvo, i odlikovalo se nekim analognim značajkama. Ali bilo je drukčije, i novo. Bio je to društveni sistem kakav svijet prije doista nije poznavao, sistem koji je izrazita značajka suvremenog svjetskog sistema. Za razliku od carstva, gradova-drţava i nacionalnih drţava to je ekonomski, ali ne politički entitet. U stvari, njegovi okviri (bilo bi teško govoriti o granicama) zapravo obuhvaćaju carstva, gradove-drţave i nove »nacionalne drţave«. To je »svjetski« sistem ne zato što obuhvaća cijeli svijet već zato što je veći od bilo kakve pravno definirane političke jedinice. Isto tako, riječ je o »svjetskoj privredi« jer su osnovne spone između dijelova sistema ekonomske prirodeTiako su o određenoj mjeri bile ojačane i kulturnim vezama kao i, kasnije (kako ćemo vidjeti), političkim savezima, pa čak i konfederativnim strukturama. Carstvo je, naprotiv, politička jedinica. Shmuel Eisenstadt, na primjer, definira carstvo slijedećim riječima: Izraz »carstvo« obično označava politički sistem koji obuhvaća prostrane, razmjerno vrlo centralizirane teritorije čije središte, utjelovljeno u osobi cara i u centralnim političkim institucijama, sačinjava autonoman entitet. Nadalje, iako se obično temelje na tradicionalnim zakonitostima, carstva često obuhvaćaju određenu širinu, potencijalno univerzalnu političku i kulturnu orijentaciju koja prelazi orijentaciju bilo kojeg sastavnog dijela carstva.1

U ovom smislu, carstva su bila konstantna značajka svjetske scene tokom 5000 godina. Nekoliko takvih carstava postojalo je stalno u raznim dijelovima svijeta u svako doba. Politička centraliziranost carstva bila je istodobno i njegova snaga i njegova slabost. Snaga carstva temeljila se na činjenici što je ono garantiralo ekonomske tokove od periferije do centra, i to silom (danak i porez) kao i monopoli- stičkim prednostima u trgovini. Slabost carstva bila je u tome što je birokracija koju je zahtijevala politička struktura obično apsorbirala previše profita, osobito u slučajevima u kojima su represija i eksploatacija poticale pobunu, što je opet povećalo vojne izdatke.2 Politička carstva su primitivno sredstvo ekonomske domi- nacije. Upravo suvremenom svijetu dugujemo društveno postignuće, ako hoćete, tj. izum tehnologije koja omogućava povećanje toka viška od niţih prema višim slojevima, od periferije do centra, od većine do manjine, eliminirajući »uzaludne troškove« preglomazne političke nadgradnje. Spomenuo sam da je svjetska_grivreda izum suvremenog svijeta. Doduše, ne posve. Svjetske privrede postojale su i ranije. No, uvijek su se pretvarale u carstva: Kina, Perzija, Rim, I suvremena svjetska privreda mogla je poći istim putem — dapače, povremeno se čini da će se to i dogoditi — ali su metode suvremenog kapitalizma i tehnologije suvremene znanosti, koje su kao što znamo povezane na određen način, omogućile toj svjetskoj privredi da prosperira, proizvodi i širi se bez pojave ujedinjene političke strukture.3 Kapitalizam zapravo nudi alternativni i unosniji izvor prisvajanja viška (unosniji barem u dugoročnom smislu). Carstvo je mehanizam za sakupljanje danka što u sadrţajnoj definiciji Frederica Lanea znači »plaćanje zaštite, ali plaćanje koje prelazi troškove zaštite«.4 U kapitalističkoj svjetskoj privredi politička se energija koristi za osiguranje monopolističkih prava (do granice u kojoj je to moguće). Drţava postaje ne toliko centralno ekonomsko poduzeće koliko sredstvo za osiguranje određenih uvjeta razmjene u drugim ekonomskim transakcijama. Time djelovanje trţišta (ne slobodno djelovanje, ali ipak djelovanje) stimulira povećanje produktivnosti i sve popratne pojave suvremenog privrednog razvoja. Svjetska privreda je arena u kojoj se odvijaju ti procesi. Ĉini se da je svjetska privreda ograničene veličine. Ferdinand Fried primjećuje:

1

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

Ako uzmemo u obzir sve faktore, dolazimo do zaključka da se prostor »svjetske« privrede u starorimsko doba mogao preći za otprilike 40 do 60 dana koristeći najbolje transportno sredstvo ... I danas je [1939] potrebno 40 do 60 dana kako bi se prešao prostor suvremene svjetske privrede ako pribjegnemo uobičajenim kanalima transporta robe.5

Ferdinand Braudel dodaje da bi se isto moglo reći za vremenski raspon sredozemnog svijeta u šesnaestom stoljeću.6 Ovdje nas zanimaju izvori i funkcioniranje takve 60-dnevne evropske svjetske privrede.7 Ne smijemo međutim ni u kojem slučaju zaboraviti činjenicu da Evropa nije bila jedina svjetska privreda tog doba. Bilo je i drugih.8 Međutim, samo se Evropa uputila stazom kapitalističkog razvoja koja joj je omogućila da pretekne te druge. Kako je do toga došlo, i zašto? Pogledajmo najprije što se događalo u svijetu tokom tri stoljeća prije 1450. U dvanaestom stoljeću istočna je hemisfera sadrţavala niz imperija i malih svjetova koji su na rubovima bili svi isprepleteni. U to doba, jedno od ţarišta trgovine bilo je Sredozemlje, gdje su se susretali Bizant, talijanski gradovi-drţave i, u određenoj mjeri, dijelovi sjeverne Afrike. Drugo ţarište tvorio je kompleks Indijskog oceana i Crvenog mora. Područje Kine bilo je treće ţarište. Centralno-azijska kopnena masa od Mongolije do Rusije bila je četvrto. Baltička regija tek što nije postala petim ţarištem. Međutim, s ekonomskog aspekta sjeverozapadna Evropa bila je vrlo marginalno područje. U tom dijelu svijeta glavni društveni modalitet ili organizacija bio je — kako su ga kasnije nazvali — feudalizam. Moramo jasno biti svjesni onoga što feudalizam nije bio. Feudalizam nije bio »naturalna privreda«. Nije bio privreda samo odrţanja. Zapadnoevropski feudalizam razvio se raspadanjem carstva, raspadanjem koje nikada nije bilo potpuno, niti čak dejure? Mit Rimskog carstva je još uvijek povezivao to područje u kulturnom, pa čak i pravnom smislu. Kršćanstvo je sluţilo kao skup parametara u čijem je okviru društvo djelovalo. Feudalna Evropa bila je »civilizacija«, ali ne svjetski sistem. Bilo bi besmisleno zamisliti da su područja u kojima je postojao feudalizam imala dvije privrede — trţišnu privredu gradova i naturalnu privredu seoskih vlastelinskih posjeda. U dvadesetom stoljeću ovakav se pristup — kad je riječ o tzv. nerazvijenom svijetu — naziva teorijom »dvojne privrede«. Štoviše, kao što navodi Daniel Thorner: Nema dvojbe da ćemo sami sebe zavaravati ako smatramo da su seljačke privrede orijentirane isključivo na vlastito preživljavanje, a izraz »kapitalistički« primijenimo na svaku orijentaciju prema »tržištu«. Bilo bi razumnije poći od pretpostavke da su tokom mnogo stoljeća seljačke privrede slijedile obje orijentacije.10

Koliko stoljeća? Koliko? U svom kapitalnom djelu o evropskoj agrarnoj povijesti B.H. Slicher van Bath locira prekretnicu oko 1150. godine. No ni prije toga, po njegovom mišljenju, zapadna Evropa se nije bavila naturalnom poljoprivredom već prije — od 500. do otprilike 1150. godine — onime što on naziva »neposrednom poljoprivrednom potrošnjom«, tj. sistemom djelomične autarhičnosti u kojem većina ljudi proizvodi vlastitu hranu, ali je isto tako razmjenjuje za drugu robu s ne- poljoprivrednim stanovništvom. Nakon 1150, smatra van Bath, zapadna Evropa dostigla je stadij »posredne poljoprivredne potrošnje« u kojem se još nalazimo." Prema tome, kad govorimo o zapadnoevropskom feudalizmu morali bismo zamisliti niz sitnih ekonomskih čvorića čije su se stanovništvo i produktivnost polako povećavali i u kojima je, prema vaţećim pravnim mehanizmima, većina viška prelazila u ruke zemljoposjednika koji su uţivali plemićki status i upravljali pravosudnim aparatom. Budući da je dobar dio tog viška bio u naturi, bio je od male koristi ako ga vlasnik nije mogao prodati. Razvili su se gradovi, podrţavajući obrtnike koji su kupovali višak i razmjenjivali ga za svoje proizvode. Izvori trgovačke klase su dvojaki: s jedne strane, bili su to zastupnici zemljoposjednika koji bi se ponekad osamostalili, kao i srednje imućni seljaci kojima bi preostalo dovoljno viška, nakon podmirenja obaveza prema gospodaru, za prodaju na trţištu12; s druge strane, bili su to lokalni zastupnici putujućih trgovaca (koji su često djelovali u gradovima-drţavama sjeverne Italije, a kasnije u hanzeatskim gradovima) koji su iskorištavali loše komunikacije i, prema tome, visoke međuregio- nalne disparitete cijena, osobito kad bi neka područja pretrpjela prirodne katastrofe.13 Razvijajući se,

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

gradovi su, naravno, pruţali mogućnost utočišta i zaposlenja seljacima, što je počelo mijenjati neke odnose na feudalnom posjedu.14 Feudalizam kao sistem ne smijemo zamišljati kao antitezu trgovini. Naprotiv — do određenog momenta feudalizam i ekspanzija trgovine idu jedno uz drugo. Ako su znanstvenici često zapaţali tu pojavu, kako ukazuje Claude Cahen, u područjima izvan zapadne Evrope,15 moţda su zbog ideološke jednostranosti propustili zapaziti istu pojavu u zapadnom feudalizmu. »Pošto smo time uzeli u obzir mogućnost konvergencije — samo do određenog stupnja razvoja — razvitka feudalizma i trgovine, trebali bismo s tog stajališta preispitati povijest samog Zapada®.16 Međutim, feudalni sistem je mogao podrţavati samo ograničeni opseg vanjske (međuregionalne) trgovine — za razliku od unutrašnje (lokalne) trgovine. Naime, vanjska se trgovina bavila luksuznim artiklima, a ne masovnom robom. Ona se koristila prednostima dispariteta cijena i zavisila o političkoj popustljivosti i ekonomskim mogućnostima zaista bogatih. Vanjska je trgovina tek ekspanzijom proizvodnje u okviru suvremene svjetske privrede mogla djelomice preći na masovnu robu, koja je sa svoje strane podupirala proces proširene proizvodnje. Sve do tog trenutka, kao što primjećuje Owen Lattimore, trgovina zapravo nije bila ono što danas podrazumijevamo tim pojmom: Još u doba Marca Pola (ako ne i kasnije) poslovanje trgovca koji bi se usudio pokušati sreću izvan svog područja zavisilo je o hirovima moćnika ... Cilj dalekog i opasnog puta nije bila trgovina masovnom robom, već egzotičnim, rijetkim i luksuznim artiklima ... Trgovac je tražio one koji će mu pružiti naklonost i zaštitu ... Ako nije imao sreće, opljačkali bi ga ili porezima stjerali na prosjački štap; no, ako je imao sreće, primio bi za svoju robu ne ekonomsku cijenu već prije velikodušan novčani dar... Trgovina svilom kao i mnogim drugim artiklima temeljila se na darivanju a ne na trgovanju«.'7

Prema tome, razina trgovačke aktivnosti je bila ograničena. Glavna privredna aktivnost bila je i dalje proizvodnja hrane i obrt, te razmjena tih proizvoda unutar malih ekonomskih područja. Usprkos tome, opseg te ekonomske aktivnosti se polako širio. A time su rasle i razne ekonomske jezgre. Počela su se obrađivati nova granična područja. Osnivali su se novi gradovi. Stanovništvo se povećavalo. Kriţarski ratovi su pruţili neke od prednosti kolonijalne pljačke. A tada je, negdje u četrnaestom stoljeću, ta ekspanzija prestala. Obrađena područja su se ponovo smanjila. Stanovništvo je opadalo. U cijeloj feudalnoj Evropi, pa i izvan nje, kao da je došlo do »krize« obiljeţene ratom, bolešću i ekonomskim nedaćama. Odakle ta »kriza« i koje su njene posljedice? Kao prvo, u kojem je to smislu bila kriza? U tom pogledu nailazimo na određena neslaganja, ne toliko u vezi s opisom procesa koliko u vezi sa značajem koji se pripisuje određenim uzrocima. Edouard Perroy smatra da se pitanje prvenstveno svodi na optimum što ga je dosegao proces ekspanzije, na demografsko zasićenje, »ogromnu gustoću s obzirom na još uvijek primitivno stanje poljoprivredne i obrtničke tehnologije«.18 U nedostatku boljih plugova i gnojiva, situacija se teško mogla poboljšati. To je dovelo do manjka hrane, a nedostatak hrane do epidemije. S obzirom na stabilnu ponudu novca došlo je do umjerenog povećanja cijena što je pogodilo rentijere. Polagano pogoršanje situacije prešlo je u akutnu fazu u početnim godinama Stogodišnjeg rata (1335-1345) zbog kojeg su zapadnoevropski drţavni sistemi prešli na ratnu privredu i time doveli do potrebe za povećanim oporezivanjem. Povrh već teških feudalnih nameta, porezi su previše opteretili proizvođače pa je došlo do krize likvidnosti, a kriza je sa svoje strane dovela do povratka na posredno oporezivanje i oporezivanje u naturi. Time je započeo silazni ciklus: fiskalno opterećenje izazvalo je smanjenje potrošnje, koje je dovelo do smanjenja proizvodnje i cirkulacije novca, što je još više oteţalo likvidnost, potičući kraljevsko zaduţivanje i — s vremenom — nelikvidnost ograničenih kraljevskih blagajni, a to je sa svoje strane izazvalo krizu kredita, dovodeći do zgrtanja zlata i srebra u šipkama koje je poremetilo hod međunarodne trgovine. Cijene su naglo porasle i time još više ugrozile opstanak, pa je stanovništvo počelo opadati. Zemljoposjednik je izgubio kupce i zakupnike. Obrtnik je izgubio mušterije. Oranice se pretvaraju u pašnjake jer oni zahtijevaju manje radne snage. Međutim, javlja se i problem kupaca vune. Nadnice se povećavaju, što posebno

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

opterećuje male i srednje zemljoposjednike koji se obraćaju drţavi da ih zaštiti od povećanja nadnica. »Dezagre- giranje vlastelinske proizvodnje, koje postaje sve naglašenije nakon 1350, dokaz je kontinuirane krize ... osrednjosti u stagnaciji«. 19 Na prvi pogled stagnacija je čudna posljedica. Ĉovjek bi moţda očekivao slijedeći scenario: smanjenje stanovništva povećava nadnice što bi — s razmjerno neelastičnom rentom — značilo promjenu u sastavu potraţnje, prebacivanje dijela viška s gospodara na seljaka i, prema tome, manje stvaranje zaliha. Nadalje, smanjenje stanovništva u preteţno poljoprivrednoj ekonomiji trebalo je izazvati paralelna smanjenja potraţnje i ponude. Međutim, budući da će proizvođač obično smanjiti proizvodnju eliminiranjem manje plodnih parcela, trebalo je doći do povećane produktivnosti, a ona je trebala smanjiti cijene. I jedno i drugo je trebalo poticati trgovinu, a ne destimulirati je. Usprkos tome, trgovina je u stvari »stagnirala«. U ovom je proračunu pogrešno implicitno pretpostavljanje elastičnosti potraţnje. North i Thomas nas podsjećaju da su — s obzirom na stanje tehnologije i obujam međunarodne trgovine — troškovi transakcija bili vrlo veliki, pa bi svako smanjenje volumena (izazvano smanjenjem stanovništva) uzrokovalo proces povećanja troškova koji bi doveo do daljnjeg smanjenja trovine. Po njihovom mišljenju proces je tekao ovako: [Ranije se] trgovcima isplatilo smanjiti troškove transakcija postavljanjem zastupnika, u udaljenim gradovima, za prikupljanje podataka o cijenama i trgovačkim prilikama; padom volumena trgovine to više nije bilo svrsishodno. Tokovi informacija su presušili, i volumen trgovine se još više smanjio. Nije stoga čudno što ekonomski povjesničari nalaze depresiju (koja za njih znači smanjeni ukupni volumen privredne aktivnosti) i u tom svijetu gdje je, po svoj prilici, viši dohodak per capita slijedio razmjerno povećanje realnih nadnica što su ga seljaci i radnici morali osjetiti.20

R.H. Hilton prihvaća Perroyjev opis događaja.21 Međutim, on zamjera obliku analize prema kojoj se ta kriza moţe usporediti s jednom od povratnih kriza razvijenog kapitalističkog sistema, što sa svoje strane pretjerano naglašava stupanj djelovanja financijskih i monetarnih dilema na feudalni sistem u kojem je element toka gotovine mnogo manji dio ljudske interakcije nego u kapitalističkom društvu.22 Hilton nadalje ukazuje na to da Perroy uopće ne spominje još jednu pojavu, koja proizlazi iz događaja što ih Perroy opisuje i koja je za Hiltona od središnje vaţno- sti, tj. pojavu neuobičajeno snaţnog društvenog konflikta, »klimu endemskog nezadovoljstva«, seljačkih pobuna koje su poprimile oblik »revolta protiv društvenog sistema kao takvog«.23 Zbog toga to po Hiltonovom mišljenju nije bila samo konjunkturna kriza, jedna točka na krivulji cikličkih trendova, već prije kulminacija 1000 godina razvoja, odlučujuća kriza sistema. »Tokom posljednjih stoljeća rimskog carstva kao i u srednjem vijeku, društvo je bilo paralizirano sve većim troškovima društvene i političke nadgradnje, troškovima bez odgovarajućeg, kompenzi- rajućeg povećanja proizvodnih kapaciteta društva«.24 Hilton se slaţe s Perroyjevim mišljenjem prema kojem neposredni uzrok toj dilemi valja traţiti u tehnološkim ograničenjima, nedostatku gnojiva i nesposobnosti povećanja ponude gnojiva povećanjem stočnog fonda budući da je klima ograničavala količinu zimske hrane za stoku. Međutim, »morali bismo naglasiti nedostatak značajnog reinvestiranja profita u poljoprivredu koje bi značajno povećalo produktivnost«25 A to je posljedica ograničenja sistema nagrađivanja svojstvenih feudalnoj društvenoj organizaciji. Hiltonovo naglašavanje opće krize feudalizma nudi nam, u odnosu na Perroyje- vo poimanje konjunkturnog aspekta, objašnjenje društvenih promjena do kojih je došlo navedenim razvojem događaja. Naime, ako je sistem prešao optimalni stupanj produktivnosti te ako su ekonomske teškoće dovele do općeg klasnog rata između feudalnih gospodara i seljaka, kao i do katastrofalnih sukoba unutar klase feudalaca, jedino rješenje koje bi moglo spasiti zapadnu Evropu od desetkovanja i stagnacije bilo bi rješenje koje bi povećalo ekonomski kolač za raspodjelu, a ono je zahtijevalo,"s obzirom na tehnologiju tog doba, proširenje zemljišnih površina i demografske baze. To se u stvari i dogodilo u petnaestom i šesnaestom stoljeću. Praktički nema dvojbe da je zapadna Evropa postala poprištem seljačkih buna u razdoblju od jedanaestog do petnaestog stoljeća. Hilton za Englesku nalazi neposredno objašnjenje u činjenici »da je u 13. stoljeću većina velikih zemljoposjednika, svjetovnih i

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

crkvenih, povećala proizvodnju svojih posjeda radi prodaje poljoprivrednih proizvoda na trţištu ... [Uslijed toga] potreba za radnom snagom se povećala, pa čak i podvostručila«.26 Kosminsky također napominje da je to razdoblje »najintenzivnije esploatacije engleskog seljaštva...«27 Na »kontinentu« došlo je do niza seljačkih ustanaka: na prelazu iz 14. u 15. stoljeće u sjevernoj Italiji i obalnom dijelu Flandrije, 1340. u Danskoj, 1351. na Majorki, 1358. u Francuskoj (Jacquerie), te raštrkani ustanci po Njemačkoj mnogo prije velikog seljačkog rata iz 1525. Seljačke republike pojavile su se u Friziji u dvanaestom i trinaestom stoljeću, te u Švicarskoj u trinaestom stoljeću. Prema B.H. Slicheru van Bathu, »seljački ustanci bili su popraćeni ekonomskom recesijom«.28 Recesiju je, prema Dobbu, posebno teško osjetio »gornji sloj imućnih seljaka, koji su imali mogućnost da privedu nova zemljišta obradi i poboljšaju poljoprivredu, pa su stoga često predvodili pobunu«29, a ne najniţi sloj radnika koji vjerojatno nije nikada dobro stajao. Iznenadni pad prosperiteta nije izazvao samo nezadovoljstvo seljaka. Popratna depopulacija — uzrokovana ratovima, gladi, i epidemijama — dovela je do pojave poznate pod nazivom Wiistungen, do uzmicanja naselja iz marginalnih područja, ponekad do nestanka cijelih sela. Napuštanje sela ne smijemo smatrati isključivo znakom recesije. Naime, mogli bismo navesti još najmanje dva značajna razloga zbog kojih je dolazilo do napuštanja naselja. Jedan od njih, i to kontinuiranog karaktera, bilo je traganje za fizičkom sigurnošću kad god bi neko područje zahvatio rat.30 Drugi razlog, manje »slučajne« i više strukturalne prirode, bila je promjena agrarne društvene strukture, »ograđivanje« ili »prisvajanje« zemljišta, tj. proces pretvaranja općinskog zemljišta u privatno. I taj se proces, po svemu sudeći, odvijao u kasnom srednjem vijeku.31 Pri današnjem stanju saznanja bilo bi donekle teško razmrsiti navedena tri elementa. Što se tiče prestanka krčenja i recesije naselja, dvije su stvari čini se jasne. Kao što primjećuje Karl Helleiner, bio je to »selektivan proces s obzirom na veličinu posjeda. Kako se čini, postotak malih zakupljenih dobara napuštenih u kasnom srednjem vijeku bio je viši od postotka napuštenih velikih farmi«.32 Proces je bio selektivan i u regionalnom smislu. Pojava Wiistungena bila je izgleda rasprostranjena ne samo u Njemačkoj i centralnoj Evropi33 već i u Engleskoj.34 Nema sumnje da djelomično objašnjenje treba traţiti u činjenici da je Francuska,35 kako iz povijesnih tako i iz pedagoških razloga, bila gušće naseljena i ranije raskrčena u odnosu na druge dijelove Evrope. U to doba opadanja potraţnje za poljoprivrednim proizvodima povećavale su se nadnice u gradovima, a prema tome i cijene obrtničkih proizvoda, zbog manjka radne snage uzrokovanog opadanjem stanovništva. To je sa svoje strane izazvalo povećanje troškova poljoprivredne radne snage i smanjilo rentu (s obzirom na to da su rente bile fiksne dok su nominalne cijene rasle). To je dovelo do procesa kojeg Marc Bloch naziva »trenutnim osiromašenjem gospodske klase«.36 Profit je opao, a troškovi upravljanja se povećali, kao što je to uvijek slučaj u teškim vremenima,37 pa su vlasnici počeli razmatrati načine kako da se riješe neposrednog upravljanja. Ekonomski škripac povećao je namete seljaštva koji su zbog toga postali protuproduktivni i dovodili do bijega seljaka.38 Jedan od načina kojima je plemstvo moglo povratiti prihode i koji se često pokazao djelotvornim za najbogatiji sloj, bilo je traţenje nove i unosne sluţbe na dvoru vladara.39 Međutim, ni ovo rješenje nije moglo spriječiti posljedice recesije i, time, zaustaviti propadanje slobodnog vlastelinskog posjeda (domene).40 Proces je uz to, odlaskom gospode s posjeda, vjerojatno poticao i nezainteresiranost za upravljanje. Što se tada dogodilo s velikim imanjima? Prodavali su ih, ili davali u zakup za novac, glavnoj skupini koja je bila spremna i sposobna da ulazi u takve transakcije — imućnijim seljacima koji su mogli postići povoljnije uvjete.41 Međutim, u Francuskoj je bilo znatno ograničenije (manje). Ne smijemo međutim zaboraviti da društvena organizacija poljoprivredne proizvodnje nije bila posvuda ista. Slobodni zemljišni posjedi (domene) bili su najveći u zapadnoj Evropi, djelomice zato što je veća gustoća stanovništva zahtijevala relativnu efikasnost većih jedinica. U

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

srednjoj Evropi posljedice ekonomske recesije dovele su također do napuštanja marginalnih područja, iako analizu ovih Wiistungena komplicira činjenica da su to bila djelomično ograđivanja, a ne samo napuštanja.42 Istočnije, u Brandenburgu i Poljskoj (o čemu će biti riječi kasnije), gdje je gustoća stanovništva bila još manja, posjedi feudalaca — koji su ranije zajedno posjedovali manje zemlje nego seljaci — »protegli su se na sva zemljišta koja su ostala napuštena zbog iznenadnog demografskog sloma« 43 Koliko će se to pokazati unosnim (za feudalce) u šesnaestom stoljeću, koliko će to duboko izmijeniti društvenu strukturu istočne Evrope, koliko će to vaţno biti za razvoj zapadne Evrope — sve je to nedvojbeno bilo iznad shvaćanja sudionika u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Međutim, u nemarginalnim obradivim područjima zapadne Evrope suviše veliki slobodni posjed (domena) ustupa pred manjim gospodarstvima. Prema tome, ima- i mo istodobno rast srednjeg seljaštva na obradivom zemljištu zapadne Evrope, po- j četak ograđivanja manje obradivih zemljišta u zapadnoj Evropi (što će predstavljati osnovu za proširenje stočarstva) i koncentraciju vlasništva u velikim posjedima / u istočnoj Evropi (koja će kasnije sluţiti novoj funkciji kao područje izvoza ţitari- < ca). Je li ovo razdoblje ekonomskog »sloma« ili »stagnacije« bilo dobro ili loše za razvoj kapitalističke svjetske privrede? Odgovor na to pitanje zavisi o rasponu perspektive. Michael Postan smatra petnaesto stoljeće regresijom u odnosu na razvoj u četrnaestom stoljeću,44 nazatkom koji je, naravno, kasnije nadoknađen. Eugen Kosminsky smatra ga dijelom likvidacije feudalizma i, prema tome, potrebnim korakom u razvoju kapitalističke privrede.45 Ĉinjenice su iste. Razlikuje se samo teoretska perspektiva. Za sada gotovo i nismo spomenuli razvoj događaja na političkom planu, osobito polagani uspon centralizirane drţavne birokracije. U naponu zapadnog feudalizma, kad je drţava bila najslabija, prosperirao je zemljoposjednik, feudalni gospodar. Koliko je god plemstvo, u kasnijim razdobljima, moglo koristiti drţavni aparat za ostvarivanje svojih interesa, nema dvojbe da mu je još više pogodovala slabost kraljeva i careva. Bilo je osobno nezavisnije u odnosu na vlast i oporezivanje i, štoviše, slobodnije da upravlja seljacima i oporezuje ih. U takvim društvima gdje ne postoji stvarna veza između centralne vlasti s njenim pravnim poretkom i masa, djelovanje nasilja se podvostručuje jer, kako primjećuje Bloch, »igrom običaja zloupotreba je uvijek mutacijom mogla postati presedanom, a presedan pravom«.46 Prema tome, feudalni gospodari ne bi nikada pozdravili jačanje centralnog aparata da se nisu našli u oslabljenom poloţaju u kojem im je bilo teţe oduprijeti se zahtjevima centralne vlasti pa su stoga spremnije prihvatili koristi nametnutog poretka. Upravo takvu situaciju nametnule su privredne teškoće četrnaestog i petnaestog stoljeća, te opadanje feudalnih prihoda. Uz ekonomske dileme došlo je i do tehnološke promjene u vještini ratovanja — od luka do topa i puške, od konjaničkog ratovanja do ratovanja u kojem je napadala pješadija, što je zahtijevalo više uvjeţbavanja i discipline. Sve je to značilo veće troškove ratovanja, veći broj ljudi i, pogotovo, poţeljnost stalne vojske u odnosu na ad hoc formacije. S obzirom na te nove zahtjeve, ni pojedini feudalci niti gradovi-drţave nisu mogli snositi troškove ni regrutirati ljudstvo, pogotovo ne u doba depopulacije 47 Dapače, čak su i teritorijalne drţave teško odrţavale red, na što ukazuje i učestalost seljačkih pobuna.48 U svakom slučaju, petnaesto stoljeće je doba velikih obnovitelja unutrašnjeg reda u zapadnoj Evropi kao što su Luj XI u Francuskoj, Henry VII u Engleskoj, te Ferdinand Aragonski i Izabela Kastilska u Španjolskoj. Kao i u slučaju njihovih manje uspješnih prethodnika, glavni mehanizmi koji su im stajali na raspolaganju u tom zadatku bili su financijske prirode, tj. podrazumijevali su naporno stvaranje (civilne i vojne) birokracije koja će biti dovoljno snaţna za ubiranje poreza i, time, financiranje još snaţnije birokratske strukture. Taj je proces počeo još u dvanaestom i trinaestom stoljeću. S prestankom invazija koje su ranije brinule i iscrpljivale vladare, rastom stanovništva, obnovom trgovine i, otuda, obilnijom cirkulacijom novca, pojavila se osnova za oporezivanje, tj. prikupljanje sredstava za izdrţa-

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

vanje plaćenih oficira i vojnika.49 To vrijedi ne samo za Francusku, Englesku i Španjolsku već i za njemačke kneţevine. Porezi su u svakom slučaju ključno pitanje. I nije lako početi s uzlaznim ciklusom.50 Zapreke koje su u kasnom srednjem vijeku stajale na putu uspješnom sistemu oporezivanja doimaju se u retrospektivi poraznima. U stvarnosti se moţe oporezivati samo neto proizvodnja, a neto proizvodnja je bila mala kao i količina novca te njegova cirkulacija. Provjera poreza bila je izuzetno teška zbog nedostatka osoblja kao i zbog niske razine kvantificirane evidencije. Nije stoga čudno što su vladari stalno pribjegavali alternativnim izvorima prihoda: konfiskaciji, posuđivanju, prodaji drţavnih sluţbi, »falsificiranju« odnosno smanjenju finoće kovanog novca. No sve su te mogućnosti, iako su moţda rješavale trenutačne financijske dileme, imale određeno negativno dugoročno djelovanje na političko-ekonomsku snagu kralja.51 Doduše, bilo bi ipak netočno naglašavati teškoće. Ono što impresionira jest veličina pothvata. Brojne kompromise moţemo smatrati bitnim koracima na putu k uspjehu. Zakup poreza52 i mogućnost kupovine drţavne sluţbe53 su upravo dva primjera takvih korisnih kompromisa. Osim toga, povećani priliv novca kralju štetio je plemstvu ne samo zato što je jačao moć drţave već i zato što je slabio izvore prihoda samog plemstva, osobito u teţim ekonomskim prilikama četrnaestog i petnaestog stoljeća, i to naročito onih koji se nisu povezali s novim birokratskim aparatom. Duby kaţe: »Dobar dio prihoda što su ih seljaci ostvarivali na zemlji i dalje je dospijevao u ruke feudalnog gospodara, ali je beskonačno napredovanje oporezivanja znatno povećalo udio što su ga uzimali zastupnici drţave« .54 Jačanjem drţave povećala se i unosnost monetarnih manipulacija. Kad su u četrnaestom i petnaestom stoljeću financijske krize drţava opterećenih ratom još više komplicirale zbog niskih oporezivih profita na selu, drţave su morale iznaći druge izvore prihoda, osobito s obzirom na činjenicu da su vladari, u uvjetima depopulacije, nudili izuzeće od plaćanja poreza onima koji su bili spremni ponovno naseliti napuštena područja. Prema tome, prednosti monetarne manipulacije bile su mnogostruke. Leopold Genicot navodi tri moguća objašnjenja čestog »falsificiranja« metalnog novca u navedenom razdoblju: smanjivanje drţavnih dugova (iako obezvređivanje novca smanjuje i stalne drţavne prihode koji su predstavljali većinu dohotka krunskih dobara; nedostatak plateţnih sredstava, u doba kad je trgovina rasla više nego zalihe srebra i kad su nemiri poticali zgrtanje nekovanog zlata i srebra; ili namjerna ekonomska politika smanjenja tečajeva radi zaustavljanja deflacije, suzbijanje zgrtanja zlata i srebra, olakšavanja izvoza i — time — oţivljavanja trgovine. Bez obzira na objašnjenje, obezvređivanje je djelovalo »uglavnom inflaciono« te je »time smanjivalo stvarnu vrijednost stalnih prihoda«.55 Glavni primaoci stalnih prihoda bile su gospodske klase, pa su one stoga bile oslabljene u odnosu na drţavu. Drţavu? Stoje drţava? U to doba, bio je to vladar čiji se ugled uzdizao, čije se veličanstvo odrţavalo, i koji se malo pomalo udaljavao od svojih podanika.56 Bila je to i birokracija koja se sada pojavila kao izrazita društvena grupacija s posebnim karakteristikama i interesima, glavni saveznik vladara 57 ali ipak saveznik koji je, kao što ćemo vidjeti, ostao ambivalentan. Bila su to i razna parlamentartia tije- laJšto su ih suvereni stvarali kao mehanizme koji će im pomoći u zakonodavnom oblikovanju poreza, tijela koja su se sastojala uglavnom od plemića i koja je kralj koristio u borbi protiv plemstva, a plemstvo u borbi protiv kralja.58 Ta drţava je tvorevina koja je u zapadnoj Evropi nastala u trinaestom, ne u šesnaestom stoljeću. Yves Renouard je pokazao kako su se današnje granice Francuske, Engleske i Španjolske više-manje definitivno ustalile u nizu bitaka koje su se odigrale između 1212 i 1214.59 Kasniji nacionalni osjećaji konstruirani su na temelju tih granica, a ne nekih drugih (ne, na primjer, na temelju nekakve sredozemne okcitanske* drţave koja bi obuhvaćala Provansu i Kataloniju, ili nekakve atlant-

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

ske drţave koja bi obuhvaćala zapadnu Francusku iz doba Anţuvinaca kao dio Engleske). »Najprije granice a zatim stxasti« vrijedi isto toliko za ranu suvremenu Evropu koliko i za Afriku dvadesetog stoljeća. U tom je razdoblju donijeta odluka ne samo o granicama već i, što je još vaţnije, o postojanju samih granica. Edouard Perroy to naziva »temeljnom promjenom« u po 1 itičkojstrukt uri zapadne Evrope.60 Po njegovom mišljenju transformaciju Evrope moţemo vremenski smjestiti u razdoblje između sredine dvanaestog i početka četrnaestog stoljeća, ukratko u razdoblje najvećeg trgovačkog i poljoprivrednog napretka u srednjem vijeku. Zašto nacionalne drţave a ne carstva? U tom pogledu moramo biti oprezni s terminologijom. Moţda bismo Francusku trinaestog i četrnaestog stoljeća morali smatrati nacionalnom drţavom, Francusku petnaestog i šesnaestog stoljeća carstvom, a Francusku sedamnaestog stoljeća ponovno nacionalnom drţavom. Tako barem, kako se čini, misli Fernand Braudel.61 Zašto ta naizmjeničnost? Po Braude- lovom mišljenju, »privredna ekspanzija 15. i 16. stoljeća dovela je do konjunkture koja je uporno pogodovala velikim pa čak i vrlo velikim drţavama, tim 'debelim drţavama‟. ... U stvari, povijest je naizmjenično povoljna i nepovoljna za velike političke strukture«.62 Fritz Hartung i R. Mousnier ukazuju na potrebu za minimalnom veličinom (ali i maksimalnom?) u uspostavljanju apsolutne monarhije, oblika koji nije uspijevao u malim drţavama. »Očito je da male drţave nisu bile dovoljno velike, kao vojne i privredne jedinice, da bi podrţavale apsolutnu monarhiju«.63 Sve to međutim samo nagovještava odgovore na pitanje koje zavrijeđuje znatnu teoretsku paţnju. Moţda nam pri tom najviše pomaţe V. G. Kiernan sa slijedećim koncepcijskim objašnjenjem: Cilj ni jedne dinastije nije bilo izgrađivanje nacionalne države; svaka je dinastija težila neograničenom proširenju. . . a što je više uspijevala, to je ishod sve više bio raznoliko promašeno carstvo. Ono je moralo biti dovoljno veliko kako bi preživjelo i moglo oštriti zube na susjedima, ali i dovoljno maleno kako bi se moglo organizirati iz jednog centra i kako bi se moglo osjećati jedinstvenim entitetom. Na pretrpanom zapadnom rubu Evrope svako pretjerano širenje teritorija sprečavali su suparnici i geografska ograničenja.64

Naravno, ako nisu širili carstvo na prekomorska područja. Takva su promašena carstva razvijala različite »imperijalne« raisons d’etat, različite ideologije. Nacionalna drţava je teritorijalna jedinica koju vladari nastoje (ponekad, često, svakako ne uvijek) pretvoriti u nacionalnu jedinicu — iz razloga o kojima ćemo govoriti kasnije. Cijela stvar postaje još nejasnija ako se sjetimo činjenice da su od šesnaestog stoljeća nadalje nacionalne drţave u zapadnoj Evropi nastojale stvoriti razmjerno homogena nacionalna društva u metropoli carstva koristeći imperijalni pothvat kao pomagalo — moţda i neophodno pomagalo — u stvaranju nacionalnog društva. Govorili smo o krizi zapadnog feudalizma u četrnaestom i petnaestom stoljeću kao osnovi i predigri za ekspanziju Evrope i njenu ekonomsku transformaciju nakon šesnaestog stoljeća. Diskusija i objašnjenja su se do sada odnosili uglavnom na društvenu strukturu (organizacija proizvodnje, drţavni aparat, odnos raznih društvenih grupa). Mnogi međutim smatraju da bi se »kriza« četrnaestog stoljeća i »ekspanzija« u šesnaestom stoljeću mogle objasniti, barem u značajnom dijelu, faktorima fizičke okoline — klimom, epidemiologijom, uvjetima tla. Te argumente ne bismo smjeli olako odbaciti, i te bi faktore valjalo procijeniti i pridati im pravi značaj u objašnjenju društvene promjene koja je zaista uslijedila. Faktor klime najsnaţnije naglašava Gustaf Utterstrom: Zahvaljujući industrijalizmu, a svakako i tehničkom napretku, čovjek je danas manje izložen hirovima prirode nego u ranijim stoljećima. Međutim, kako se često uzima u obzir — kao još jedan faktor — činjenica da živimo u doba u kojem je klima, osobito u sjevernoj

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Evropi, neobično blaga? U toku posljednjih 1000 godina. . . razdoblja uspješnih ljudskih aktivnosti poklapaju se u cjelini, iako ima i važnih iznimaka, s toplim intervalima između velikih glacijacija. U tim istim intervalima bilježimo i najveći napredak kako privrednog života tako i broja stanovnika.63

Kako bi još snaţnije dokazao svoju tvrdnju, Utterstrom nas podsjeća na činjenicu da su klimatske promjene mogle posebno utjecati na transformaciju Evrope. »Primitivna poljoprivreda srednjeg vijeka morala je znatno više zavisiti o povoljnim vremenskim prilikama nego suvremena poljoprivreda s njenim visokim tehničkim stupnjem«.66 Utterstrom na primjer ukazuje na oštre zime u četrnaestom i ranom petnaestom stoljeću, blage zime od 1460. do sredine šesnaestog stoljeća, oštre zime u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća, što grosso modo odgovara ekonomskoj recesiji, ekspanziji i recesiji. Ako demografski pritisak smatramo odlučujućim faktorom, nećemo dobiti zadovoljavajuće objašnjenje navedenih ekonomskih razvoja. Činjenica da se stanovništvo povećavalo na poznati način nameće pitanje koje do sada nije postavljeno: zašto se stanovništvo povećavalo?. . . Stanovništvo se znatno povećalo. . . općenito u cijeloj Evropi. U sjevernoj i srednjoj Evropi proces je dobio zamaha u razdoblju neuobičajeno blage klime. To bismo teško mogli nazvati slučajnom koincidencijom: mora postojati nekakva uzročna veza.6"

Za Utterstroma su i epidemiološki faktori utjecajne varijable. On objašnjava veliku kugu iz 1665. vrućim ljetima koja su dovela do razmnaţanja crnog štakora, domaćina štakorske buhe, jednog od dvaju prenosnika kuge.69 Georges Duby priznaje da tu hipotezu valja shvatiti ozbiljno. Prestanak uzgajanja nekih kultura u četrnaestom stoljeću (ţitarice na Islandu, skandinavske kolonije na Grenlandu, niţa granica šume u Sudetima, kraj vinogradarstva u Engleskoj i njegova regresija u Njemačkoj) moţe se svakako vjerodostojno objasniti klimatskim promjenama. Međutim, postoje i druga vjerodostojna objašnjenja. Što je najvaţnije, Duby nas podsjeća da je »recesija poljoprivrede, kao i demografski slom, počela prije početka četrnaestog stoljeća«70, tj. prije pretpostavljenih klimatskih promjena. Za razliku od Utterstroma Duby klimatske faktore, a nakon njih epidemiologiju, smatra kumulativnim nedaćama koje su, u četrnaestom stoljeću, »nanijele porazan udarac već krhkoj demografskoj strukturi«.71 Sličan skepticizam u odnosu na vremenski primat klimatskih promjena u objašnjavanju uspona i padova izraţavaju i Helleiner72, Slicher van Bath73 i Emmanuel Le Roy Ladu- rie.74 Budući da su klimatske promjene postojale, očito je da su utjecale na djelovanje društvenog sistema. Međutim, isto je tako očito da će klimatske promjene različito djelovati na različite društvene sisteme. Usprkos razlikama u mišljenju, glacijacija je vjerojatno zahvatila cijelu sjevernu hemisferu, ali se razvoj društva u Aziji i Sjevernoj Americi jasno razlikovao od onoga u Evropi. Bilo bi stoga korisno da se vratimo na kronični faktor napregnutih resursa u feudalnom sistemu društvene organizacije, ili na pretjeranu potrošnju manjine s obzirom na općenito nisku razinu produktivnosti. Norman Pounds nas podsjeća na »zaista malenu sigurnosnu granicu na koju je srednjovjekovni seljak mogao računati, čak i u uvjetima koje bismo mogli nazvati normalnima ili prosječnima.. .«75 Slicher van Bath je također sklon toj hipotezi produţene pothranjenosti jer primjećuje da je stanovništvo bilo najotpornije na kugu upravo u područjima koja su proizvodila bjelančevine.76 Međutim, ako je najprije došlo do ekonomske regresije zbog kronične prevelike eksploatacije i rezultirajućih pobuna o kojima smo govorili, a tada su klimatski faktori još više naglasili nedostatak hrane i epidemije, lako je shvatiti kako je stjecaj društvenih i fizičkih prilika mogao poprimiti razmjere »krize«. A krizu će još više pogoršati činjenica da je kuga, nakon što se proširila, postala endemska.77 Nadalje, iako bi manji broj stanovnika trebao značiti više hrane budući da je zemljišna masa ostala ista, to je značilo i prelaz na ispašu i, prema tome, smanjenje energetskog outputa. Tako je i demografsko propadanje postojalo endemskom pojavom.78 »Propast rente, smanjenje profita i pogoršana situacija u kojoj su se našli feudalni gospodari«, kako dodaje Pierre Chaunu, moţda su još više oteţali situaciju odvraćajući ulaganje kapitala od zemlje.79 Dobb sa svoje strane navodi da je re- zultirajuća pojava pretvaranja radne rente u novčanu moţda još

30

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

više opteretila seljaka, umjesto da mu olakša situaciju kako se obično pretpostavlja, i time pogoršala škripac u kojem se našao.80 Prema tome, uvođenje varijabli fizičke okoline ne poništava našu raniju analizu. Ono je obogaćuje dodajući .još jedan element koji nam pomaţe da objasnimo stjecaj povijesnih okolnosti koji je urodio tolikim posljedicama u kasnijoj povijesti svijeta, još jedan primjer kako razdobljima dugoročne stabilnosti i polaganim stoljetnim promjenama moţemo objasniti stjecaje događaja koji posjeduju moć promjene prelaznih društvenih struktura — pre- laznih sa stanovišta vremenskog trajanja. Za sada nam analiza pokazuje slijedeće: u Evropi je u kasnom srednjem vijeku i postojala kršćanska »civilizacija«, ali .ne svjetsko carstvo jlLsvjetska privreda. Ve- ' čina Evrope bila je feudalna, tj. sastojala se od razmjerno malih, razmjerno autarhičnih ekonomskih čvorića koji su se temeljili na obliku eksploatacije s razmjerno neposrednim prisvajanjem malog poljoprivrednog viška što ga je, u okviru vlastelinske privrede, proizvodila malobrojna klasa — plemstvo. Unutar Evrope postojale su najmanje dvije manje svjetske ekonomije — jedna, srednje veličine, usredotočena oko gradova — drţava sjeverne Italije i druga, manja, usredotočena oko gradova — drţava Flandrije i sjeverne Njemačke. Većina Evrope nije bila neposredno uključena u te mreţe. Od otprilike 1150. do 1300. došlo je u Evropi do ekspanzije u okviru feudalnog*'] načina proizvodnje — do ekspanzije koja je bila istodobno geografska, trgovačka i demografska. Od otprilike 1300. do 1450. ono što se proširilo se skupilo, i ta se kontrakcija ponovno odigrala na sve tri razine — geografskoj, trgovačkoj i demo-i grafskoj. Kontrakcija koja je uslijedila nakon ekspanzije izazvala je »krizu«, i to krizu koja je bila vidljiva ne samo u ekonomskoj sferi već i u političkoj sferi (ratovi među plemstvom i seljačke bune su dva glavna simptoma). Kriza je bila vidljiva i na kulturnoj razini. Srednjovjekovna kršćanska sinteza našla se izloţena mnogobrojnim napadima u svim onim oblicima koji će kasnije postati poznati kao prva buđenja »suvremene« zapadne misli. Postoje tri glavna objašnjenja krize. Prema prvom, kriza je u osnovi bila posljedica cikličkih privrednih trendova. Pošto je dostignuta optimalna točka ekspanzije s datom tehnologijom, uslijedila je kontrakcija. Prema drugom objašnjenju, kriza je u biti bila posljedica stoljetnog trenda. Nakon tisuću godina prisvajanja prema feudalnom modalitetu, dostignuta je točka opadajućeg prinosa. Dok je produktivnost i dalje stagnirala (ili se čak moţda i smanjivala zbog iscrpljivanja tla) zbog nedostatka strukturirane motivacije za tehnološkim napretkom, opterećenje što su ga morali snositi proizvođači viška stalno je raslo zbog sve brojnije i rastrošnije vladajuće klase. Više se nije moglo iscijediti ništa. Treće je objašnjenje klimatološko. Zbog promjene meteoroloških uvjeta u Evropi produktivnost tla je opala uz istodobno povećanje epidemije. Prvom i trećem objašnjenju moţe se prigovoriti da ne uzimaju u obzir činjenicu da je do sličnih cikličkih i klimatoloških pomaka dolazilo na drugim mjestima i u drugim vremenima, iako posljedica nije bila stvaranje kapitalističke svjetske privrede kao rješenja problema. »Stoljetno« objašnjenje krize je moţda ispravno, ali su s njime nerazdvojno povezane teškoće u vezi sa stvaranjem onakve ozbiljne statističke analize kakva bi pokazala da je to dostatno objašnjenje društvene transformacije. Vjerujem da bi bilo najvjerodostojnije pretpostaviti da je »kriza feudalizma« bila stjecaj niza okolnosti — stoljetnih trendova, neposredne cikličke krize i nepovoljnijih klimatoloških faktora. Upravo su ogromni pritisci tog stjecaja okolnosti omogućili ogromne društvene promjene. Naime, Evropa je sada morala razviti i odrţati novi oblik prisvajanja viška, kapitalističku svjetsku privredu. Njena osnova nije bilo neposredno prisvajanje poljoprivrednog viška u obliku danka (kao što je to bio slučaj sa svjetskim carstvima) ili feudalne rente (u sistemu evropskog feudalizma). Umjesto toga, razvilo se prisvajanje viška koje se temeljilo na djelotvornijoj i proširenoj produktivnosti (najprije u poljoprivredi a zatim u industriji) zahvaljujući mehanizmu

31

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

vjetskog trţišta uz »umjetnu« (tj. ne-trţišnu) pomoć drţavnih aparata, iako ni jedan od snjih nije upravljao svjetskim trţištem u potpunosti. Ova knjiga nastoji dokazati da su tri momenta bila bitna za uspostavljanje takve kapitalističke svjetske privrede: ekspanzjja geografske veličine svijeta o kojem je riječ, razvoj raznovrsnih metoda upravljanja radnom snagom s obzirom na različite proizvode i različita područja svjetske privrede, te stvaranje razmjerno snaţnih drţavnih aparata u budućim metropolama (»drţavama-maticama«) te kapitalističke svjetske privrede. Drugi i treći aspekt zavisili su u velikoj mjeri o uspjehu prvoga. Prema tome, teritorijalna ekspanzija Evrope bila je teoretski ključni preduvjet za rješenje »krize feudalizma«. Bez nje, Evropa bi lako bila mogla upasti u stanje razmjerno stalne anarhije i daljnje kontrakcije. U tom slučaju, kako je Evropa iskoristila alternativu koja će je spasiti? Odgovor glasi: nije to učinila Evropa već Portugal, odnosno Portugal je barem preuzeo vodstvo. Pogledajmo sada što to u portugalskoj društvenoj situaciji moţe objasniti tendenciju prema prekomorskim istraţivanjima u koja se Portugal upustio upravo usred »krize«. Kako bismo shvatili tu pojavu moramo se prije svega sjetiti činjenice da je geografska ekspanzija Evrope počela ranije, na što smo već ukazali. Archibald Lewis tvrdi da je »od jedanaestog do sredine trinaestog stoljeća razvoj zapadne Evrope gotovo klasičan primjer širenja granica«.81 Lewis se poziva na postepeno ponovno osvajanje Španjolske od Maura, vraćanje Balearskih otoka, Sardinije i Korzike u okvir kršćanske Evrope, normansko osvajanje juţne Italije i Sicilije. Poziva se i na kriţarske ratove i osvajanje najprije Cipra, Palestine i Sirije, pa Krete i Egejskih otoka. U sjeverozapadnoj Evropi imamo ekspanziju Engleske u Wales, Škotsku i Irsku. U istočnoj Evropi, Nijemci i Skandinavci su prodrli u zemlje Balta i Slavena, pokorili ih i pokrstili. »Najvaţnija granica [međutim] bila je interna granica — granica šuma, močvara, pustara i baruština. Upravo su tu pustoš evropski seljaci naselili i uglavnom priveli obradi između 1000. i 1250. godine«.82 A tada je, kao što smo već vidjeli, tu ekspanziju i procvat prekinula »kriza«, koja je bila i kontrakcija. U političkom smislu, ona je obuhvaćala ponovno jačanje Maura u Granadi, izbacivanje kriţara s Bliskog istoka, ponovno bizantsko osvajanje Carigrada 1261, mongolsko osvajanje ruske nizine. Interno, u samoj Evropi, razvili su se Wiistungen. Prema tome, velika istraţivanja, atlantska ekspanzija, nisu bila prvi već drugi prodor Evrope, prodor koji je uspio jer je moment bio jači, društvena i tehnološka osnova čvršća, a motivacija intenzivnija. Zašto, međutim, prodor s početnim središtem u Portugalu? 1250. pa čak i 1350. godine rijetko je tko smatrao Portugal vjerojatnim kandidatom za takvu ulogu. U retrospektivnom smislu, sa stanovišta

32

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

dvadesetog stoljeća, predodţba se kosi s našim osjećajem vjerojatnosti, s našim pristranim gledištem s obzirom na činjenicu da je Portugal u suvremeno doba, pa i kroz cijelu povijest, bio zapravo sila drugog reda. Pokušat ćemo odgovoriti na ovo pitanje u smislu motivacije i sposobnosti. Motivacije su bile evropskog domašaja, iako su se neke od njih moţda akutnije manifestirale u Portugalu. Što su istraţivači traţili? Plemenite metale i mirodije, kaţu nam udţbenici. Što je svakako točno — do neke granice. U srednjem vijeku kršćanska Evropa i arapski svijet bili su u simbiotskom odnosu što se tiče zlata i srebra. Kao što kaţe Andrew Watson, »u monetarnom smislu. . . te dvije regije valja tretirati kao jednu«.83 Prva je kovala srebrni novac, druga zlatni. Zbog dugoročne neuravnoteţenosti cijena, čiji su izvori sloţeni i ne moraju nas ovdje zanimati, srebro je kolalo prema istoku uzrokujući obilje u arapskom svijetu. Izvoz srebra nije više mogao dovesti do uvoza zlata. Stoga su 1252. Firenca i Genova iskovale novi zlatni novac. Motivacija je postojala. Jedan od faktora koji je to omogućio bila je ekspanzija trans-saharske trgovine zlatom u trinaestom stoljeću.84 Watson smatra da bi stoga bilo neuvjerljivo govoriti o manjku zlata u zapadnoj Evropi između 1250. i 1500. jer je to bilo doba sve veće ponude. Usprkos tome, dolazilo je do stalnog odliva plemenitih metala iz Evrope u Indiju i Kinu preko Bizanta i arapskog svijeta, iako se nerazmjer smanjivao. Watson pomalo misteriozno govori o »moći Indije i Kine u privlačenju plemenitih metala iz drugih dijelova svijeta«. 85 Prema tome, potraţnja za nekovanim zlatom i srebrom ostala je visoka. U razdoblju između 1350. i 1450. počeli su u Srbiji i Bosni86 djelovati rudnici srebra koji su postali vaţnim izvorom te kovine sve dok turska invazija u petnaestom stoljeću nije prekinula vezu sa zapadnom Evropom. Isto tako, počevši od 1460. iznenada je poraslo dobivanje srebrne rude u srednjoj Evropi zahvaljujući tehnološkim poboljšanjima koja su omogućila eksploataciju prethodno marginalnih rudnika. Prema Perroyjevoj procjeni, proizvodnja srebra u srednjoj Evropi se povećala peterostruko u razdoblju od 1460. i 1530.87 Ipak, ponuda nije dostigla potraţnju, pa je potraga za zlatom pomorskim putovima (čime su se, što se tiče sudanskog zlata, izbjegavali sjevernoafrički posrednici) bila nedvojbeno jedan od razloga koji su poticali prve portugalske moreplovce.88 Prema tome, kad je otkriće Amerike pruţilo Evropi izvor zlata koji je bio bogatiji od Sudana, a osobito izvor srebra daleko bogatiji od srednje Evrope, ekonomske su posljedice bile velike.89 Zlato i srebro u šipkama se traţilo radi osiguranja monetarne osnove za opticaj u Evropi, ali još više radi izvoza na istok. Zašto? Odgovor i na to pitanje poznat je svakom đaku: za mirodije i dragulje. Za koga? Za bogate, koji su ih koristili kao simbole vlastite upadljive potrošnje. Mirodije su pretvarane u afrodizijake, kao da aristokracija drugačije nije mogla voditi Ijubav. Odnos Evrope i Azije u to doba mogli bismo svesti na razmjenu skupocjenih artikala. Zlato u šipkama je odlazilo na istok radi ukrašavanja hramova, palača i odjeće azijskih aristokratskih klasa, a dragulji i mirodije su kolali na zapad. Te komplementarne preferencije uvjetovane su slučajnostima u kulturnoj povijesti (pa moţda i samo fizičkom deficitarnošću). Henri Pirenne, kao i kasnije Paul Sweezy, daju toj potraţnji za luksuznim artiklima počasno mjesto u ekspanziji evropske trgovine.90 Međutim, osobno dvojim da je razmjena skupocjenih artikala, ma kako prisutna bila u svijesti evropskih viših klasa, mogla podrţati tako kolosalan pothvat kao što je ekspanzija atlantskog svijeta. Isto tako smatram da se njom još manje moţe objasniti stvaranje evropske svjetske privrede. U dugoročnom smislu, ekonomska ekspanzija je motivirana više osnovnim proizvodima nego luksuznim artiklima. U četrnaestom i petnaestom stoljeću zapadnoj Evropi trebala je hrana (više kalorija i bolja raspodjela prehrambenih vrijed3 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

33

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

nosti) i gorivo. Hranu i gorivo osigurala je ekspanzija u Sredozemlje i na atlantske otoke, pa u sjevernu i zapadnu Afriku te preko Atlantika, kao i ekspanzija u istočnu Evropu, ruske stepe i, kasnije, srednju Aziju. Ona je proširila teritorijalnu bazu evropske potrošnje razvijajući političko-ekonomsku situaciju u kojoj je zapadna Evropa neravnomjerno i nerazmjerno trošila tu sirovinsku osnovu. To nije bio jedini put. Javile su se i tehnološke inovacije koje su povećale poljoprivredne prinose, inovacije koje su započele u Flandriji već u trinaestom stoljeću pa se proširile na Englesku, ali tek u šesnaestom stoljeću91. Međutim, takav je tehnološki razvoj bio najvjerojatniji upravo u područjima velike gustoće stanovništva i rasta proizvodnje — kao što je to slučaj u srednjovjekovnoj Flandriji — jer su to upravo bila mjesta gdje je postalo rentabilnije preći na komercijalne poljoprivredne kulture, stočarstvo i vrtlarstvo, što je kao posljedicu zahtijevalo »uvoz velikih količina ţita [pšenice]. Tek je tada sloţeni i isprepleteni sistem poljoprivrede i industrije mogao početi najpovoljnije funkcionirati«.92 Prema tome, proces inovacije u poljoprivredi je poticao, a ne isključivao potrebu za ekspanzijom. Pšenica je bila jedno od ţarišta nove proizvodnje i nove trgovine u petnaestom i šesnaestom stoljeću. Evropa je isprva u sjevernim šumama i sredozemnim nizinama pronašla svoju »internu Ameriku« kako se primjereno izrazio Fernand Braudel93. Ali interne Amferike nisu bile dovoljne. Došlo je do ekspanzije na rubovima, najprije na otoke. Prema radnoj hipotezi koju je razradio Vitorino Magalhaes- Godinho, poljoprivreda je predstavljala glavnu motivaciju za portugalsku kolonizaciju atlantskih otqka. Njegovu hipotezu razvija i Joel Serrao, primjećujući da je razvoj tih otoka bio brz i odlikovao se »tetralogijom ţitarica, šećera, boja i vina. . . [Postojala je] uvijek tendencija prema monokulturi, te se uvijek preferirao jedan od navedena četiri proizvoda«.94 Novoproizvedena pšenica počela je kolati evropskim kontinentom, od Baltika do Nizozemske počevši od četrnaestog stoljeća95 pa sve do Portugala u petnaestom96, te od Sredozemlja do Engleske i Nizozemske u četrnaestom i petnaestom stoljeću97. Prehrambene artikle moţemo svrstati određenom hijerarhijom u odnosu na njihovu cijenu za 1000 kalorija. Prema M. K. Bennettu ta je hijerarhija prilično stabilna bez obzira na vrijeme i prostor. Na dnu njegovih osam stepenica nalaze se proizvodi od mljevenih ţitarica te škrobnato korijenje i gomoljike, što znači da su to najjeftiniji, najtemeljniji prehrambeni artikli98. Međutim, dobra prehrana ne sastoji se samo od ţitarica. Jedna od najvaţnijih dopuna u evropskoj prehrani je šećer, koji sluţi kao izvor kalorija i kao zamjena za masnoće. Nadalje, moţe se upotrijebiti i za proizvodnju alkoholnih pića (osobito ruma). Kasnije će ga koristiti i za čokoladu, piće s kojim su Španjolce upoznali Asteci i koje će postati vrlo cijenjeno, barem u Španjolskoj, u sedamnaestom stoljeću99. I šećer je bio jedan od glavnih faktora koji je pridonio ekspanziji na otoke. Osim toga, zbog načina proizvodnje, sa šećerom je povezano ropstvo. Proces je počeo u istočnom Sredozemlju u dvanaestom stoljeću, a zatim se proširio na zapad lou. Atlantska ekspanzija bila je jednostavno njegov logički nastavak. Dapače, E. E. Rich navodi da su afrički robovi prisutni u Portugalu već 1000. godine kao rezultat trgovine s muhamedanskim pljačkašima.101 Šećer je bio vrlo unosan i, što se tiče obrade tla, »teţak« proizvod koji je istisnuo pšenicu102 ali zatim doveo do iscrpljivanja tla, pa je stalno zahtijevao nova zemljišta (da ne govorimo o radnoj snazi iscrpljenoj obradom). Riba i meso su više na Bennettovom popisu kategorija. Međutim, oni su traţeni kao izvori bjelančevina. Godinho ubraja ekspanziju ribarskih područja u ključne dinamičke poticaje ranih portugalskih istraţivanja103. Meso je nedvojbeno bilo manje vaţno od ţita i njegova je Vaţnost znatno i konstantno opadala u razdoblju od 1400. do 1750.104 — što dokazuje (na to ćemo se još kasnije vratiti) da su evropski radnici platili dio cijene evropskog privrednog razvoja10S. S druge strane, ţelja za mesom bila je jedan od faktora koji su motivirali trgovinu mirodijama, ne azijskim mirodijama koje su bogatima sluţile kao afrodizijaci već zapadnoafrič- kim »grains of paradise«, Amomum melegueta*, koji se upotrebljavao kao zamjena za papar i kao dodatak vinu

34

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

(kordijalu) poznatom pod nazivom »hippocras«.106 No ta je mirodija »jedva uspijevala poboljšati tek rijetkoj zobenoj kaši«.'07 Ako su potrebe za hranom diktirale geografsku ekspanziju Evrope, koristi od hrane bile su još veće no što se moglo očekivati. Svjetska ekologija je izmijenjena i to na način koji će, zbog društvene organizacije nove evropske svjetske privrede, prvenstveno koristiti Evropi108. Uz hranu, javlja se i druga temeljna potreba — za drvom kao gorivom i materijalom za izgradnju brodova (i kuća). Privredni razvoj u srednjem vijeku — pri čemu moramo uzeti u obzir sirove metode iskorištavanja šuma — doveo je do polaganog smanjivanja šumskog fonda u zapadnoj Evropi, Italiji i Španjolskoj, kao i na sredozemnim otocima. Hrastovina je postala posebno deficitarna109. U šesnaestom stoljeću baltičko područje počelo je izvoziti velike količine drva u Nizozemsku, Englesku i na Pirinejski poluotok. Valja spomenuti još jednu potrebu koju je trebalo podmiriti — potrebu za odjećom. I tu se, naravno, javlja trgovina luksuznim artiklima, potraţnja za svilom čija je drevna povijest povezana s potraţnjom za draguljima i mirodijama. Međutim, sve snaţnija tekstilna industrija, prva velika industrijska grana u industrijskom razvoju Evrope, nije bila samo trgovina luksuznim artiklima, te je zahtijevala i materijale za obradu: boje za pamučne i vunene tkanine, te biljne smole za ukrućiva- nje svile u procesu dorade110. Zlato i srebro u šipkama bilo je traţeno kao skupocjeni artikl, za potrošnju u Evropi i još više za trgovinu s Azijom, ali je ono bilo i bitan artikl za ekspanziju evropske privrede. Moramo se zapitati zašto je bilo tako. Na kraju krajeva, novac kao plateţno sredstvo moţe se izraditi iz bilo čega pod uvjetom da ga ljudi priznaju. U stvari, danas kao plateţna sredstva koristimo gotovo isključivo ne-zlatno-po- luţni novac. Nadalje, Evropa je pošla tim putem u kasnom srednjem vijeku s razvitkom »računskog novca« ili, kako su ga ponekad varljivo nazivali, »fiktivnog novca«. Bit će međutim potrebna stoljeća da metalni novac poprimi status simboličnog novca111. Do tog stupnja nismo potpuno stigli ni danas. Zbog toga je Evropa bila opsjednuta stalnim promjenama vrijednosti zbog obezvređivanja (smanjenja finoće), a te su promjene bile toliko konstantne da ih je Marc Bloch nazvao »univerzalnom niti monetarne povijesti«.112 Međutim, u to doba nitko nije ozbiljno predlagao eliminiranje zlata i srebra u šipkama. Do toga nije došlo iz raznih razloga. Savjetnici vladara bili su i sami zainteresirani za sistem113. Ne smijemo zaboraviti da su u kasnom srednjem vijeku kovnice novca još uvijek bile komercijalni pothvati koji su sluţili privatnim interesima 114. No još je temeljniji razlog (od osobnog interesa) bila kolektivna psihologija straha koja se bazirala na strukturnoj realnosti loše artikuliranog privrednog sistema. Računski novac je uvijek mogao propasti. U svakom slučaju nije bio ni u čijim rukama, i nitko — ma kako bogat bio — nije mogao njime upravljati, sam ili u dosluhu s drugima. Dapače, tko je mogao reći da cijela monetarna ekonomija neće ponovno propasti? Kao što se već dogodilo. Zlato i srebro u šipkama je predstavljalo osiguranje protiv takvih opasnosti. Realni novac se uvijek mogao koristiti kao roba pod uvjetom da se dvije primjene novca — kao mjerila vrijednosti i kao plate1*3 Košuljica ploda zapadnoafričke biljke koja se upotrebljava kao mirodija ili lijek (prev.) ţnog sredstva — nisu previše razdvojile115. Zbog toga je primjena zlata (i srebra) u šipkama bila bitna. Evropi bi, prema tome, bez toga nedostajalo kolektivno pouzdanje da razvije kapitalistički sistem u kojem se profit temelji na raznim odgodama ostvarene vrijednosti. To je a fortiori točno s obzirom na sistem ne-imperijalne svjetske privrede koja je iz drugih razloga bila bitna. U odnosu na tu pojavu kolektivne psihologije, koja je sastavni element društvene strukture tog doba, nekovano zlato (srebro) moramo posmatrati kao bitnu »kulturu« prosperiraj uče svjetske privrede. Razloge u prilog istraţivanju nalazimo ne samo u proizvodima koje je Evropa htjela dobiti već i u potrebi za zapošljavanjem pojedinih grupacija stanovništva u Evropi. Kao što nas podsjeća H. V. Livermore, upravo su iberski kroničari tog doba (i doba koje je neposredno uslijedilo) prvi zapazili daje »zamisao o Reconquisti u sjevernoj

35

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Alrici potakla potreba za pronalaţenjem korisnog zaposlenja za osobe koje su gotovo četvrt stoljeća ţivjele od pljačkaških pohoda preko granice«.116 Moramo se ponovno sjetiti ključnog problema — opadanja prihoda feudalaca u četrnaestom i petnaestom stoljeću. M. M. Postan je ponašanje engleskog plemstva u tom procesu nazvao »gangsterizmom«, primjenom nezakonitog nasilja u cilju povrata izgubljene razine prihoda. Slične su se pojave dogodile u Švedskoj, Danskoj i Njemačkoj. Jedan od oblika tog nasilja bila je svakako ekspanzija 117. Opći je princip slijedeći: ako feudalno plemstvo dobiva manje prihoda od zemlje, ono će aktivno nastojati da se domogne više zemlje iz koje će izvlačiti prihod i time vratiti realni dohodak na razinu društvenih očekivanja. Ako se prema tome upitamo zašto se Portugal širio preko mora a ne ostale evropske zemlje, jednostavan odgovor bi bio: plemstvo u drugim zemljama bilo je sretnije ruke. Plemstvu u tim zemljama ekspanzija je bila lakša, udaljenosti manje, i moglo je koristiti konje umjesto brodova. Portugal zbog svog geografskog poloţaja nije imao drugog izbora. Nema dvojbe da je prekomorska ekspanzija tradicionalno povezana s interesima trgovaca kojima je proširenje trgovine značilo profit, kao i s interesima vladara koji su time nastojali osigurati kruni i slavu i prihod. No vrlo je lako moguće da je početna motivacija iberskih istraţivanja potjecala prvenstveno iz interesa plemstva, osobito iz redova notornih »mlađih sinova« koji nisu imali zemlje, te da su se oprezniji trgovci (koji su često imali manje poduzetničkog duha nego plemstvo suočeno s prijetnjom deklasiranosti) oduševili za ideju tek pošto je trgovačka mreţa počela funkcionirati118. Da li je ekspanziju izazvala prenapučenost? To je jedno od pitanja što unose zbrku u situaciju. Braudel nam kaţe da je zapadno Sredozemlje, naravno, bilo prenapučeno, te kao dokaz navodi ponovljeni izgon Zidova i, kasnije, španjolskih Maura iz raznih zemalja119. Međutim, E. E. Rich nas uvjerava da je kao motivacija za ekspanziju u petnaestom i šesnaestom stoljeću »mogućnost prelijevanja suvišnog stanovništva bila zanemarljiva. . . Suvišak stanovništva je vjerojatno (jer moţe se raditi samo o vjerojatnosti) odlazio u rat ili u gradove«.120 Moţda je Rich u pravu, ali kako su se oni koji su odlazili u gradove (ili u rat) hranili — te odijevali, stanovali itd.? Evropa je imala fizičkog prostora za stanovništvo, pa čak i za rastuće stanovništvo. U stvari, to je bio dio upravo onog problema koji je doveo do ekspanzije. Fizički prostor bio je jedan od elemenata snage seljaštva vis-a-vis plemstvu i, prema tome, jedan od faktora koji je doveo do opadanja prihoda feudalaca u krizi feudalizma. Evropska su društva mogla reagirati na različite načine. Mogla, su, na primjer, utvrditi (barem implicitno) prenapučenost i, time, potrebu za većom zemljišnom bazom121. Ono što je plemstvu (i burţoaziji) u stvari trebalo, i što će dobiti, bila je poslušnija radna snaga. Nije bio u pitanju broj stanovnika, već društveni odnosi koji su upravljali inter

36

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

akcijom između viših i niţih klasa. Napokon, moţe li se prekomorska ekspanzija objasniti »kriţarskim duhom«, potrebom za evangelizacijom? I ovo pitanje zamu- ćuje problem. Nema dvojbe da je kršćanstvo poprimilo posebno borben oblik na pirinejskom poluotoku gdje su se nacionalni sukobi tako dugo odlikovali vjerskim sadrţajem. Nema dvojbe da je to bilo doba u kojem su muslimanski Turci porazili kršćane u jugoistočnoj Evropi (doprijevši do Beča). Atlantska ekspanzija je stoga vrlo lako mogla biti odraz psihološke reakcije na te događaje, »fenomen kompenzacije, neka vrsta napada iz nuţde« kako pretpostavlja Chaunu122. Nema dvojbe da zanosi kršćanstva objašnjavaju mnoge odluke Portugalaca i Španjolaca, pa moţda i dio intenziteta angaţmana ili prevelikog angaţmana. Međutim, čini nam se vjerodostojnijim smatrati to vjersko oduševljenje racionalizacijom, koju su mnogi sudionici svakako shvatili vrlo subjektivno i prema tome procesom koji je pojačavao i podrţavao — i ekonomski izobličavao sliku. Međutim, u povijesti se zanos previše redovito pretvara u cinizam pa se stoga moţemo samo sa sumnjom pozivati na takve sisteme uvjerenja kao na primarne faktore u objašnjenju geneze i dugoročne upornosti značajne društvene akcije. Sve što smo do sada rekli o motivaciji ne daje nam uvjerljiv odgovor na pitanje: zašto Portugalci? Govorili smo o materijalnim potrebama Evrope, o općoj krizi gospodarskih (feudalnih) prihoda. Doduše, naveli smo da je Portugal bio posebno zainteresiran za rješenje tog problema atlantskim istraţivanjem; no to nije dovoljno uvjerljiv razlog. Prema tome, moramo preći s pitanja motivacije na pitanje sposobnosti. Zašto je Portugal, od svih evropskih drţava, bio najsposobniji da izvrši početni prodor? Jedan od očitih razloga nalazimo na svakoj geografskoj karti. Portugal se nalazi na Atlantiku, odmah uz Afriku. Što se tiče kolonizacije atlantskih otoka i istraţivanja zapadne obale Afrike, bio je očito najbliţi. Osim toga, oceanske struje su takve da je bilo najlakše, osobito s obzirom na tehnologiju tog doba, krenuti na put iz portugalskih luka (kao i iz luka u jugozapadnoj Španjolskoj).123 Portugal je nadalje već imao bogato iskustvo u trgovini s udaljenim krajevima. Iako Portugal nije bio ravan Mlečanima ili Genoveţanima, novija su istraţivanja pokazala da je imao značajnu trgovačku tradiciju i da je vjerojatno bio ravan sjevernoevropskim gradovima.124 Treći je faktor bila raspoloţivost kapitala. Genoveţani, veliki suparnici Mlečana, već su vrlo rano počeli ulagati u trgovačke pothvate na pirinejskom poluotoku i poticati prekomorsku ekspanziju Španjolaca i Portugalaca 125. Već koncem petnaestog stoljeća Genoveţani su davali Španjolcima prednost u odnosu na Portugalce, iako uglavnom zbog toga što su se Portugalci do tog doba već mogli riješiti genoveškog pokroviteljstva i tutorstva, i uključiti se u diobu profita. Verlinden naziva Italiju »jedinom stvarno kolonizirajućom nacijom srednjeg vijeka«.126 Prva pojava trgovaca iz Genove i Pize u Kataloniji127, u dvanaestom stoljeću, te u Portugalu128 u trinaestom stoljeću, uklapa se u nastojanja Talijana da privuku stanovnike Pirenejskog poluotoka u međunarodnu trgovinu tog doba. No, pošto su doprli na poluotok, Talijani su počeli igrati inicijatorsku ulogu u španjolskim i portugalskim kolonizatorskim aktivnostima jer su, pristigavši tako rano, »mogli zauzeti ključne poloţaje na samom poluotoku«129. Već 1317, kako navodi Virginia Rau, »Lisabon i njegova luka postali su velikim središtem genoveške trgovine. .. «130. Doduše, krajem četrnaestog i početkom petnaestog stoljeća portugalski trgovci počeli su se ţaliti na »pretjerano uplitanje [Talijana] u maloprodajne aktivnosti u kraljevstvu, što je ugrozilo dominantni poloţaj nacionalnih trgovaca u toj grani trgovine«131. Rješenje je bilo jednostavno i u određenoj mjeri klasično. Talijani su se asimilirali brakovima i postali aristokrati i zemljoposjednici kako u Portugalu tako i na Ma- deiri. Još je jedan aspekt trgovačke privrede pridonio većoj poduzetnosti Portugala u odnosu na, recimo, Francusku ili Englesku. Naime, ironična je činjenica da je ta poduzetnost bila najmanje usredotočena na područje kasnije evropske svjetske privrede, već značajno povezana s islamskom zonom Sredozemlja. Zbog toga je privreda Portugala bila razmjerno »monetiziranija«, a njegovo stanovništvo urbaniziranije1.32. Međutim, prednost Portugala nije posljedica samo njegovog geografskog poloţaja ili trgovačke snage. Nju valja traţiti i u snazi drţavnog aparata. U tom pogledu

37

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Portugal se znatno razlikovao od ostalih zapadnoevropskih drţava, naravno kad je riječ o petnaestom stoljeću. Dok su ostale drţave bile zaokupljene internim ratovima, Portugal je uţivao mir133. Stabilnost drţave nije bila vaţna samo zato što je stvarala klimu u kojoj su poduzetnici mogli uspješno djelovati i zato što je poticala plemstvo da nalazi oduška svojoj energiji na drugim stranama, a ne u internim ili interevropskim ratovima. Stabilnost drţave bila je presudna i zato što je sama drţava u mnogim pogledima bila glavni poduzetnik 134. Stabilna drţava mogla je posvetiti svoju energiju rentabilnim trgovačkim aktivnostima. U slučaju Portugala, kao što smo vidjeli, logika njegove geohistorije nametala je atlantsku ekspanziju kao najrazumniji trgovački pothvat za drţavu. Zašto Portugal? Zato što je on jedini od svih evropskih drţava maksimirao volju i mogućnosti. Evropi je trebala veća teritorijalna baza kao podrška ekspanziji njene privrede, baza koja će nadoknaditi kritično opadanje feudalnih prihoda i presjeći u začetku potencijalno vrlo opasni klasni rat što ga je podrazumijevala kriza feudalizma. Evropi je trebalo mnogo toga: zlato i srebro, osnovni proizvodi, bjelančevine, sredstva za očuvanje bjelančevina, hrana, drvo, materijali za obradu tekstila. Trebala joj je isto tako poslušnija radna snaga. Međutim, ne smijemo konkretizirati »Evropu«. Nije postojala nikakva centralna institucija koja bi djelovala u smislu tih dugoročnih ciljeva. Stvarne odluke donosile su grupe ljudi koji su se rukovodili vlastitim neposrednim interesima. U slučaju Portugala, »posao otkrivanja« nudio je po svemu sudeći koristi brojnim grupacijama — drţavi, plemstvu, trgovačkoj burţoaziji (domaćoj i stranoj), pa čak i gradskom poluproletarijatu. Za drţavu, malu drţavu, prednost je bila očita. Ekspanzija je bila najvjerojatniji put ka ekspanziji prihoda i stjecanju slave. Osim toga, Portugal je u to doba bio moţda jedina evropska drţava koju nije ometao interni sukob. Portugal je postigao stanje umjerene političke stabilnosti najmanje stotinu godina prije Španjolske, Francuske i Engleske. Upravo je ta stabilnost dala poriva plemstvu. Suočeni s istim financijskim teškoćama kao i evropsko plemstvo, portugalski plemići bili su lišeni mogućnosti međusobnog ratovanja koje bi ih »uspavalo« i osiguravalo financijsku dobit (u slučaju pobjede). Nisu se isto tako mogli nadati ni da će ponovno osvojiti svoj financijski poloţaj internom kolonizacijom. Portugalu je nedostajalo zemlje. Zato su portugalski plemići s naklonošću gledali na koncepciju prekomorske ekspanzije i nudili svoje »mlađe sinove« kao neophodne vođe ekspedicija. Ovaj put interesi burţoazije nisu se sukobili s interesima plemstva. Pripremljena za suvremeni kapitalizam dugim naukovanjem u međunarodnoj trgovini kao i iskustvom stečenim djelovanjem u jednom od najmonetiziranijih dijelova Evrope (zbog ekonomske povezanosti s islamskim sredozemnim svijetom), i burţoazija je nastojala preći granice malog portugalskog trţišta. Ako im je nedostajao kapital, nalazili su ga bez poteškoća kod Genoveţana koji su — iz vlastitih razloga povezanih s rivalitetom u odnosu na Veneciju — bili spremni financirati Portugalce. Osim toga, potencijalni sukob domaće i inozemne burţoazije ublaţavala je spremnost Genoveţana da se tokom vremena asimiliraju s portugalskom kulturom. Napokon, istraţivanja i trgovački tokovi kojima su istraţivanja urodila pruţili su mogućnost zaposlenja urbanom poluproletarijatu kojeg je značajan dio pobjegao u gradove zbog pojačane eksploatacije do koje je došlo nakon krize feudalaca. Tako je ekspanzija prema van još jednom svela na minimum mogućnost unutrašnjih nereda. Povrh tog povoljnog spleta okolnosti — volje i mogućnosti — Portugal je zaista uţivao pogodnosti najpovoljnijeg geografskog poloţaja za ovakav pothvat — najpovoljnijeg kako zbog isturenosti prema Atlantiku i prema jugu tako i zbog konvergencije povoljnih oceanskih struja. Prema tome, ne treba nas.u retrospektivi čuditi što je Portugal prvi pokušao sreću. 38temom ove knjige moramo se pozabaviti s No, prije nego što nastavimo s glavnom još jednim, posljednjim aspektom. Do sada smo se bavili objašnjenjem procesa koji

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

su doveli Evropu na rub stvaranja kapitalističke svjetske privrede. S obzirom na naglašavanje činjenice da je kapitalizam jedino ostvariv u okviru svjetske privrede a ne u okviru svjetskog carstva, moramo ukratko ispitati zašto je to tako. U tom pogledu bilo bi prikladno usporediti Evropu s Kinom, jer su obje imale otprilike isti broj stanovnika od trinaestog do šesnaestog stoljeća135. Pierre Chaunu vrlo primjereno konstatira: Ĉinjenica da Kristof Kolumbo i Vasco da Gama. . . nisu bili Kinezi. . . svakako zavrijeđu- je. . . određeno razmišljanje. Na kraju krajeva, koncem 15. stoljeća, koliko znamo iz povijesnih izvora, Daleki istok, kao entitet usporediv sa Sredozemljem. . . nije ni u kojem pogledu zaostajao, barem ne izvana, za krajnjim zapadom eurazijskog kontinenta136.

Nije ni u kojem pogledu zaostajao? Ova tvrdnja zahtijeva tradicionalnu usporedbu tehnologija, i tu su stručna mišljenja podijeljena. Lynn White, Jr. tvrdi da se Evropa proširila u šesnaestom stoljeću zato što je pretekla ostatak svijeta u tehnologiji poljoprivrede već u devetom stoljeću naše ere: U razdoblju između prve polovice 6. stoljeća i kraja 9. stoljeća sjeverna Evropa je stvorila ili primila niz izuma koji su se ubrzo stopili u potpuno novi sistem poljoprivrede. U odnosu na rad seljaka, to je bio najproduktivniji skok u povijesti svijeta. [White govori o teškom plugu, tropoljnom sistemu plodoreda, otvorenim pašnjacima, suvremenoj ormi i potkovi].. . Usavršenjem i širenjem raznih elemenata tog novog sistema povećala se proizvodnja hrane i porastao je broj stanovnika. . . Osim toga, nova produktivnost svakog sjevernog seljaka omogućila je većem broju seljaka da napusti zemlju i ode u grad, u industriju i trgovinu137.

White također tvrdi da je sjeverna Evropa pretekla ostale u vojnoj tehnologiji u osmom stoljeću, te u industrijskoj proizvodnji u jedanaestom. Govoreći o razlozima, White ih pripisuje dubokim prevratima do kojih su dovele barbarske invazije i na koje je zapad vjerojatno odgovorio toynbeeanskom kreativnom reakcijom 138. Međutim, drugi se autori ne slaţu s tom procjenom činjenica. Uzmimo na primjer vojnu tehnologiju. Carlo Cipolla tvrdi: Kineski topovi su vjerojatno bili isto toliko dobri koliko i zapadni, ako ne i bolji, sve do početka 15. stoljeća. Međutim, u toku 15. stoljeća evropska tehnologija je ostvarila zamjetan napredak. . . Evropska artiljerija bila je neusporedivo snaţnija od svakog topa što je ikada izrađen u Aziji, pa u tekstovima [16. stoljeća] nije teško naći odjeke straha i iznenađenja što ih je izazvala pojava evropske artiljerije139.

Slično tome, Joseph Needham — koji još uvijek radi na svom monumentalnom prikazu povijesti kineske znanosti i tehnologije — datira trenutak evropske tehnološke i industrijske nadmoći nad Kinom tek u 1450.140 Kako objasniti nagli napredak Evrope? Ne jednom stvari, kaţe Needham, već »organskom cjelinom, paketom promjena«. Ĉinjenica je da u spontanom autohtonom razvoju kineskog društva nije uopće došlo do drastične promjene koja bi se mogla usporediti s Renesansom i »znanstvenom revolucijom« na zapadu. Razvoj Kine po mom mišljenju nalikuje na blago uzlaznu krivulju koja je na značajno višem nivou od Evrope od, recimo, 2. do 15. stoljeća. Međutim, nakon znanstvene renesanse koja je na zapadu otpočela s galilejskom revolucijom, nakon otkrivanja onoga što bismo mogli nazvati osnovnom metodom samog znanstvenog otkrića, krivulja znanosti i tehnologije u Evropi počinje naglo, gotovo eksponencijalno rasti, pretječući nivo azijskih društava. . . . Taj se nagli poremećaj tek sada počinje ispravljati141.

Neki znanstvenici ističu presudnu ulogu koju je u Evropi u petnaestom stoljeću odigrao razvoj kormila142. Needham međutim tvrdi da je kormilo u Kini postojalo od otprilike prvog stoljeća naše ere, te da se izum vjerojatno proširio iz Kine u Evropu u dvanaestom stoljeću143. . Ako je Needhamov prikaz kineske tehnološke stručnosti i nadmoćnosti u odnosu na Zapad — sve do iznenadnog prodora Zapada — ispravan, iznenađuje nas još više činjenica da su kineska i portugalska prekomorska istraţivanja počela gotovo istodobno, te da su se nakon samo 28 godina Kinezi ponovno povukli u kontinentalnu ljusku i prekinuli svč daljnje pokušaje. I to ne zbog neuspjeha. Putovanja admirala-eunuha Cheng Hoa između 1405. i 1433. bila su vrlo uspješna. Na tih sedam putovanja Cheng Ho je prešao cijeli Indijski ocean, od Jave i Cejlona do Istočne Afrike, donoseći kineskom dvoru — koji je visoko cijenio rezultate tih ekspedicija — danak i egzotične proizvode. Putovanja su prestala Hoovom smrću u 1434. Nadalje, kad je 1479. Wang Chin, također eunuh, zainteresiran za poduzimanje vojne

39

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

ekspedicije u Annam, zatraţio dokumente Cheng Hoa u Annamu, zabranjen mu je pristup u arhiv. Dokumenti su postali nepristupačni, kao da je netko htio izbrisati i sam spomen na Cheng Hoa144. Razlozi iz kojih je došlo do tih ekspedicija i uzroci njihovog prestanka podjednako su nejasni. Ĉini se da je riječ o stalnom otporu sluţbene birokracije, konfuci- jevskih mandarina145. Pitanje je zašto. Car ih je izgleda podrţavao. Kako bi se ekspedicije inače i mogle lansirati? T‟ien Tse-Chang nalazi daljnje dokaze u činjenici da je početkom petnaestog stoljeća funkcija Ureda za trgovačke đţunke, drţavne institucije koja je postojala od osmog stoljeća naše ere, prešla s naplate carina (carine su preuzele provincije) na prijenos danka, što je svakako bilo od znatne vaţnosti u doba Cheng Hoa. Govoreći o decentralizaciji naplate carina, koja je vjerojatno omogućila sniţenje barijera u nekim regijama, Chang se pita: »[Nije li car] imao u vidu poticanje vanjske trgovine čija je Vaţnost za Kinu bila i previše očita?«146 I previše očita, ali je poticaj ipak ubrzo prestao. Zašto? Po mišljenju Williama Willettsa, razlog je povezan s Weltanschauungom Kineza. Njima je, tvrdi on, nedostajao kolonizacioni poziv upravo zato što su arogantno smatrali da već jesu cijeli svijet147. Willetts navodi i dva neposrednija objašnjenja prestanka istraţivanja: »patološku mrţnju konfucijevske birokracije prema eunusima«148 i »iscrpljivanje drţavne blagajne zbog izdataka na opremanje prekomorskih pothvata«149. Drugi je razlog neobičan jer bi se izdaci vjerojatno kompenzirali dohotkom kolonijalnih aktivnosti. Barem se tako činilo evropskim drţavnim blagajnama istoga doba. Ima i drugih objašnjenja koja gbvore o alternativnim politički aktualnim ţarištima zbog kojih je paţnja skrenuta s početnog zanimanja za istraţivanja u Indijskom oceanu. Tako na primjer G. F. Hudson navodi da je carsku paţnju moţda odvratilo preseljenje prijestolnice na sjever, iz Nankinga u Peking (1421), zbog sve veće opasnosti od barbarskih nomada — Mongola.150 Boxer smatra da je do odvraćanja paţnje došlo do opasnosti s istoka, tj. od japanskih gusarskih bandi (Wako) koje su napadale kinesku obalu151. M. A. P. Meilink-Roelofsz pretpostavlja daje ki

40

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

neskom povlačenju moţda pridonio i pritisak muslimanskih trgovaca u Indijskom oceanu152. Ĉak i kad bi sve to bilo točno, ne čini nam se dovoljnim. Zašto nije postojala interna motivacija koja bi te vanjske teškoće smatrala privremenim neuspjesima a ne definitivnim zaprekama? Leţi li razlog u činjenici, koju pretpostavljaju neki autori, da se Kina jednostavno nije htjela širiti?153 Pierre Chaunu nas navodi na trag pretpostavkom da je jedan od momenata koji u Kini nije bio prisutan nedostatak »grupacija konvergentnih htijenja« u prilog ekspanziji154. Taj je razlog snaţniji ako se sjetimo, u slučaju Portugala, upadljivosti paralelnih interesa što su ih za prekomorsko istraţivanje i ekspanziju pokazivale razne društvene grupacije. Razmotrimo stoga aspekte razlika između evropskog i kineskog svijeta. Kao prvo imamo značajno razliku u agronomiji. Govorili smo o naglasku koji je stavljen na potrošnju mesa u Evropi i koji se pojačao s »krizom« četrnaestog stoljeća. Iako je potrošnja mesa za masu stanovništva kasnije opadala od šesnaestog do devetnaestog stoljeća, to nije neophodno značilo i opadanje u korištenju zemljišta za stočarstvo umjesto za uzgoj ţitarica. S obzirom na to da se apsolutna veličina viših klasa u Evropi povećavala od šesnaestog stoljeća nadalje, iste su se površine mogle koristiti za proizvodnju mesa. To ne protuslovi razmjernom opadanju potrošnje mesa kod niţih klasa koje su dobivale potrebne ţitarice uvozom iz perifernih područja kao i intenzivnijom obradom — rezultatom tehnološkog napretka — u zapadnoj Evropi. Nasuprot tome, Kina je teţila stvaranju snaţnije poljoprivredne osnove razvijanjem proizvodnje riţe u jugoistočnim dijelovima zemlje. Naglašavanje stočarstva u Evropi dovelo je do ekstenzivne primjene ţivotinja kao proizvodnih »strojeva«. Riţa daje po jutru mnogo više kalorija, ali i zahtijeva mnogo više radne snage. Prema tome, primjećuje Chaunu, korištenje ţivotinjske snage u Evropi značilo je da je »Evropljanin u 15. stoljeću posjedovao motor koji je bio više manje pet puta snaţniji od snage Kineza, stanovnika slijedeće najpovlaštenije svjetske regije u doba otkrića«155. Međutim, za naša razmatranja još je vaţnija — od tog tehnološkog napretka — implikacija drukčijeg odnosa čovjeka prema zemlji. Chaunu kaţe: Evropljanin troši prostor. Evropi je nedostajalo prostora čak i pri najniţoj demografskoj točki početkom 15. stoljeća. . . . No, ako je Evropi nedostajalo prostora, Kini je nedostajalo ljudi. . . Zapad je naizgled »startao« istodobno (11-13. stoljeće) s kineskim »startom« u proizvodnji riţe, ali start Zapada je bio neizmjerno revolucionarniji jer je prisilio veliko sredozemno područje na osvajanje svijeta. . . U svakom pogledu, kineski neuspjeh u 15. stoljeću nije toliko rezultat razmjerno ograničenih sredstava koliko posljedica nedostatka motivacija. Glavna motivacija je i dalje potreba — često podsvjesna — za prostorom156.

Ovdje imamo barem vjerodostojno objašnjenje razloga zbog kojih se Kina nije htjela širiti preko mora. Kina se u stvari širila, ali interno, šireći proizvodnju riţe unutar vlastitih granica. S obzirom na agronomiju koja je zavisila o više prostora, evropske »interne Amerike« petnaestog stoljeća su se brzo iscrple. Ni ljudi ni društva se badava ne upuštaju u teške zadatke. Istraţivanje i kolonizacija su teški zadaci. Kao posljednji razlog moţemo navesti činjenicu da je, iz ovog ili onog razloga, petnaesto stoljeće bilo za Kinu razdoblje »protu-kolonizacije«, kako to naziva Van der Sprenkel, tj. pomaka stanovništva iz područja proizvodnje riţe 157. Iako je moţda ublaţio »prenapučenost«, koja je uvijek razmjerna u odnosu na definiciju društva, proces je moţda oslabio potencijal Kine — u smislu neke buduće industrijalizacije — bez kompenzirajućih prednosti kolonijalnog carstva. Tako je moţda »start« i propao. Postoji još jedna velika razlika između Evrope i Kine. Kina je u to doba bila golemo carstvo, kao i tursko-muslimanski svijet. Evropa to nije bila. Evropa je bila svjetska privreda u začetku, sastavljena od malih imperija, nacionalnih drţava i gradova-drţava. Ta je razlika značajna iz brojnih razloga.

41

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Počnimo s Weberovim argumentima u vezi s implikacijama dvaju oblika raspadanja carstva: to su feudalizacija kao u zapadnoj Evropi i prebendalizacija kao u Kini158. Weber tvrdi da će se novo-centralizirana drţava vjerojatnije razviti iz feudalnog nego iz prebendalnog sistema. Weber kaţe: Vlastelinstva — na Zapadu, te na istoku u Indiji — razvila su se raspadanjem centralne vlasti patrimonijalne drţave — raspadanjem karolinškog carstva na Zapadu, odnosno propadanjem kalifata, maharadţa i velikih mogula u Indiji. Međutim, u karolinškom carstvu novi se sloj razvio na osnovi seoske naturalne poljoprivrede. [Te je, prema tome, vjerojatno bio na niţem stupnju ekonomskog razvoja u odnosu na svoje istočne pandane]. Vazalskim odnosom, potvrđenim prisegom i oblikovanim prema vjernosti u sluţbi (ratu), sloj gospodara se vezivao s kraljem i ubacio se između slobodnjaka i kralja. Feudalne odnose nalazimo i u Indiji, ali tu oni nisu bili presudni za stvaranje bilo plemstva bilo zemljoposjedništva. U Indiji, kao i općenito na Istoku, »gospodarstvo« se razvilo prije iz zakupa poreza [vjerojatno zato što je centralna vlast bila još dovoljno snaţna da inzistira na porezima, a privreda dovoljno razvijena i s dovoljno cirkulacije novca što je pruţalo osnovni višak za oporezivanje — za razliku od vjerojatno slabije razvijenog Zapada ranog srednjeg vijeka], te iz vojne i porezne prebende daleko birokratskije drţave. Prema tome, istočno gospodarstvo je u biti ostalo »prebenda« i nije postalo »lenom«; došlo je do prebendalizacije, a ne do feudalizacije, patrimonijalne drţave. Usporediva iako nerazvijena zapadna paralela nije srednjovjekovno leno već kupovina sluţbi i prebendi za vrijeme papinskog Seicenta ili u doba Noblesse de Robe u Francuskoj. . . Za'objašnjenje različitog razvoja na istoku i zapadu vaţan je i posve vojni faktor. U Evropi je konjica bila glavna snaga feudalizma. U Indiji, usprkos brojnim konjanicima, konjica je bila razmjerno manje vaţna i efikasna od pješadije, koja je igrala primarnu ulogu u vojsci od Aleksandra do mogula 159.

Logika Weberove argumentacije teče otprilike ovako: vojni faktor (vaţnost konjice) jača snagu feudalaca vis-a-vis centru kroz proces dezintegracije carstva. Prema tome, novi društveni oblik koji se javlja je feudalizam, a ne prebendarna drţava u kojoj je centar razmjerno jači nego u feudalnom sistemu. Isto tako, privreda feudalnog sistema je manje razvijena od privrede prebendarnog sistema. (Međutim, je li to uzrok ili posljedica? Weber u tom pogledu ne daje jasno objašnjenje). U kratkoročnom pogledu feudalizam je očito bolji sa stanovišta zemljoposjednika jer im daje više moći (i veći dohodak?). Međutim, u dugoročnom smislu, prebendarna klasa koja upravlja zemljištem moţe se bolje oduprijeti rastu zaista centralizirane monarhije nego feudalna zemljoposjednička klasa budući da kralj moţe koristiti feudalni sistem vrijednosti, u onoj mjeri u kojoj se uspije dokopati vrha jednog jedinog hijerarhijskog sistema feudalnih odnosa (Capetima je za to trebalo nekoliko stoljeća), kako bi izgradio sustav vjernosti prema sebi, a taj sistem, pošto je jednom izgrađen, moţe jednostavno odbaciti osobni element i postati vjernost naciji koju kralj utjelovljuje. Budući da se prebendalizam temelji na zaista pravim ugovornim odnosima, i to mnogo više nego feudalizam, taj se sistem ne moţe prevesti ţedan preko vode takvim mističnim vezama. (U tom slučaju — spomenimo to usput — mogli bismo smatrati sve jači prebendalizam u Francuskoj osamnaestog stoljeća regresijom, a Francusku revoluciju pokušajem da se nadoknadi regresija). U svojoj knjizi posvećenoj pitanju »zašto ne Kina?« Joseph Levenson navodi odgovor koji se previše ne razlikuje od Weberovog: Idejno i logički, feudalizam kao sociološki »idejni tip« je čista suprotnost kapitalizma. Međutim, historijski i kronološki on ga je stimulirao. Upravo je odsutnost feudalnih ograničenja u Kini nametnula veću zapreku ekspanziji kapitalizma (i ekspanziji kapitalističkog svijeta) nego njihova prisutnost u Evropi. Upravo zato što je idejno više odgovaralo (od feudalnog društva) osnovnim oblicima kapitalizma, kinesko ne-feudalno, birokratsko i postojano društvo prihvatilo je i zaštitilo embrio kapitalizma, i uništilo njegov revolucionarni potencijal. Treba li nas tada čuditi činjenica da je čak u Portugalu, koji je na kraju ispao jednom od najmanjih kapitalističkih sila, društveni proces koji je bio posve suprotan procesu u Kini oslobodio silu ekspanzije umjesto da je ograniči? Bio je to proces svojstven Portugalu i općenito zapadnoj Evropi, protokapitalističko izvlačenje iz feudalizma i erozije feudalizma. Bio je to isto tako proces koji se posve razlikovao od postojanosti ne-feudalnog, birokratskog društva u Kini, koje je potiskivalo feudalizam — a i kapitalizam160 također.

Ovdje imamo argument na koji ćemo često naići: početna prijemljivost nekog sistema na nove oblike ne dovodi do postepene trajne promjene već prije do gušenja promjene, dok početni otpor često kasnije dovodi do prodora. Feudalizacija je sa sobom donijela demontiranje imperijalne konstrukcije dok ju je prebendalizacija odrţala. U prvom slučaju moć i dohodak su dijelili sve auto- nomniji zemljoposjednici, ukorijenjeni u jednom području i vezani s danim seljaštvom, a u

42

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

drugom sloj rasut po cijelom carstvu, namjerno ne-povezan s određenim područjima i polu-univerzalnog porijekla — i stoga zavisan o naklonosti centra. Jačanje središta carstva bio je golem posao, i tek ga je u dvadesetom stoljeću započela kineska komunistička partija. Stvaranje centraliziranih jedinica u manjim područjima bilo je nemoguće sve dok je centar bio i dalje koherentan, što je i bio slučaj u doba dinastije Ming i njenog nasljednika, dinastije Manchu; s druge strane, stvaranje centraliziranih jedinica u feudalnom sistemu bilo je, kao što znamo, teško ali izvedivo. Weber posve jasno izlaţe razloge: Orijentalni patrimonijalizam sa svojim novčanim prebendama doveo je općenito i karakteristično do situacije u kojoj su samo vojna osvajanja ili vjerske revolucije mogle uništiti čvrstu konstrukciju prebendarskih interesa i time dovesti do nove raspodjele moći i novih ekonomskih uvjeta. Navedene zapreke, međutim, sprečavale su svaki pokušaj interne inovacije. Kao što smo primijetili, suvremena Evropa je velika povijesna iznimka od tog pravila jer joj je prije svega nedostajala pacifikacija ujedinjenog carstva. Sjetimo se samo činjenice da su u razdoblju Zaraćenih drţava upravo drţavni prebendari, koji su kočili racionalizaciju administracije u svjetskoj imperiji, bili nekoć njeni najsnaţniji pokretači. Zatim je stimulans nestao. Kao što je bitka za tržišta nametala racionalizaciju privatne inicijative, tako je i bitka za političku moć nametala racionalizaciju državne privrede i privredne politike, kako na Zapadu tako i u Kini u doba Zaraćenih drţava. U privatnoj privredi kartelizacija slabi racionalnu kalkulaciju koja je duša kapitalizma; u međudrţavnim odnosima, monopolizacija moći osujećuje racionalno rukovođenje javnom upravom, financijama i privrednom politikom. . . . . Uz navedene razlike na Istoku, postojale su i snaţne i nezavisne snage. S njima je vladar mogao sklopiti savezništvo kako bi zbacio tradicionalne okove; u vrlo posebnim uvjetima te su snage mogle koristiti vlastitu vojnu moć kako bi zbacile spone patrimonijalne moći161.

U sagledavanju odnosa regionalnog centra ili isturenog kraja sistema s periferijom u svjetskoj privredi odnosno u carstvu, valja razmotriti još jedan faktor. Carstvo je odgovorno za upravljanje i obranu goleme zemljišne i populacione mase. Time se iscrpljuje paţnja, energija i profit koji bi se mogao uloţiti u kapitalni razvoj. Uzmimo na primjer japanske gusare, Wako, i njihov pretpostavljeni utjecaj na kinesku ekspanziju. Principijelno govoreći, Wako su za Kinu predstavljali manji problem nego Turci za Evropu. No kada su Turci počeli napredovati s istoka, nijedan evropski vladar nije opozvao portugalske ekspedicije. Nitko nije skrenuo Portugal s njegovog puta, s puta prekomorskih pothvata, zato što Portugal nije imao nikakvih političkih obaveza da to učini, niti je postojao aparat koji bi ga mogao prisiliti, kao ni bilo kakva evropska društvena grupacija u čijem bi to interesu bilo. Osim toga, ni evropskim vladarima se ekspanzija nije činila neposredno korisnom, za razliku od portugalskog kralja. Spomenuli smo kako su kineski car (moţda) i kineska birokracija (svakako) smatrali Cheng Hoove ekspedicije iscrpljivanjem drţavne blagajne, dok je jedan od razloga evropske ekspanzije bila upravo potreba za povećanjem financijskih sredstava drţave. Za razliku od drţave u svjetskoj privredi, carstvo ne moţemo zamisliti kao poduzetnika. Naime, carstvo sebe smatra cjelovitim. Carstvo ne moţe obogatiti svoju privredu iscrpljivanjem drugih ekonomija zato što je ono jedina privreda. (To je nedvojbeno bila kineska ideologija i, vjerojatno, kinesko uvjerenje). Moţe se, naravno, povećati udio cara u distribuciji ekonomije. No, to znači da je drţavi stalo ne do poduzetničkog profita već do povećanog danka. Osim toga, sam oblik danka moţe ekonomski osujećivati vlastitu svrhu čim politička snaga centra počne slabiti jer se pod takvim okolnostima plaćanje »danka« moţe pretvoriti u oblik trgovine koji je nepovoljan za carstvo162. Postoji i veza između vojne tehnologije i prisutnosti imperijalne strukture. Carlo Cipolla se pita zašto Kinezi nisu usvojili vojno-tehnološke prednosti što su ih imali prilike vidjeti kod Portugalaca, te navodi slijedeće moguće objašnjenje: »Strahujući od unutrašnjih razbojnika isto toliko, koliko i od vanjskih neprijatelja, te od unutrašnjih pobuna koliko i od vanjske invazije, carski dvor je nastojao čim više ograničiti širenje saznanja o artiljeriji kao i proliferaciju obrtnika kvalificiranih za proizvodnju topova«163. U Evropi, s obzirom na brojnost suverenih drţava, bilo bi beznadno ograničavati širenje oruţja. No, po svemu sudeći, to je još bilo moguće u Kini,-pa se stoga centralizirani sistem odrekao tehnološkog napretka koji bi u dugoročnom smislu bio bitan za odrţavanje vlastite moći. Imperijalni okvir je prema

43

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

tome ponovno vjerojatno nametnuo strukturno ograničenje, utječući u ovom slučaju na tehnološki razvoj. Preostaje nam još jedna zagonetka. U to se doba pojavila u Kini ideologija individualizma (Wang Yaing-ming) koju William T. Bary uspoređuje s humanističkim doktrinama na Zapadu, nazivajući je »kvazi-revolucijom u mišljenju«, iako se, međutim, nije nikada »potpuno razvila«164. Nije li individualizam kao ideologija najavio snagu burţoazije u začetku, podrţavajući je protiv tradicionalističkih snaga? Posve suprotno, čini se, ako uzmemo u obzir mišljenje Rolanda Mousniera. Mousnier u svojoj analizi društvenih sukoba u mingovskoj Kini tvrdi da je individualizam bio oruţje konfucijevskih mandarina, birokratske klase koja je bila toliko »suvremenih« pogleda, u borbi protiv eunuha koji su istodobno bili predstavnici »poduzetničkog« i »feudalnog« duha i koji su predstavljali »nacionalističku« agresivnost Kine u doba dinastije Ming165. Evo Mousnierove argumentacije: Kako bi napredovali u karijeri [za vrijeme dinastije Ming u Kini] brojni pripadnici obrazovanih, srednjih slojeva dali su se dobrovoljno kastrirati. Zahvaljujući obrazovanju, oni su mogli igrati nadmoćnu ulogu, i carstvom su u stvari upravljali eunusi. Domogavši se visokih poloţaja eunusi su pomagali svojim obiteljima, stvarali su sebi sljedbenike dijeleći drţavne sluţbe i lena, te postali pravi centri moći unutar samog carstva. Prema tome, čini se da je njihova značajna uloga bila u funkciji uspona burţoazije. Kneţevi plemenitog porijekla i uglednici [les grands] nastojali su se braniti okupljajući sljedbenike — također obrazovane osobe porijeklom iz srednjih slojeva, te podrţavajući ih u napredovanju u drţavnoj sluţbi. . . [Potonji su] bili ponekad učenici Wang Yang-minga te su se pozivali na njegove pouke kako bi se suprotstavili eunusima koji su čvrsto drţali vlast u rukama. Eunusi su bili za Chu Hija, zagovaratelja tradicije i vlasti [koja je u to doba bila prvenstveno dostupna eunusima]. Te su borbe bile tim ozbiljnije budući da su i kneţevi i uglednici i eunusi imali bazu moći kao upravljači zemljišta [maitres du sol]. Vladari dinastije Ming su nastojali ojačati svoj poloţaj stvaranjem neke vrste feudalizma tj. oslanjajući se na rođake i sljedbenike... Ţrtva ovakvog stanja stvari bio je seljak. Izdaci drţave su neprestano rasli166.

Rasli su, naravno, i u Evropi, ali je u Evropi taj izdatak snosila burţoazija, koja se rađala, i aristokracija koja se kasnije, kako ćemo vidjeti, nastojala spasiti postajući burţoazijom — kao što je burţoazija postajala aristokaracijom. Ideologija koja je posluţila zapadnoj burţoaziji da se napokon domogne moći bila je u min- govskoj Kini usmjerena upravo protiv burţoazije kojoj je (domogavši se dijela moći prerano?) dodijeljena uloga zagovaratelja tradicije i vlasti. Mnogo bi toga trebalo razjasniti u tom pogledu, ali moţemo dovesti u sumnju svaku kauzalnu konstataciju o primarnom značaju pojave takve ideologije. Razmatranje Kine moţemo svesti na slijedeće: pitanje je da li su u petnaestom stoljeću postojale bilo kakve značajne razlike između Evrope i Kine što se tiče nekih osnovnih momenata kao što su stanovništvo, površina ili stanje tehnologije (kako u poljoprivredi tako i u pomorskoj tehnici). Ako su razlike i postojale, bilo bi ih teško koristiti kao objašnjenja veličine razlike u razvoju koja je uslijedila u kasnijim stoljećima. Nadalje, čini se da je razlika u vrijednosnim sistemima grubo pretjerana te da, u onoj mjeri u kojoj je postojala, ni ona ne objašnjava različite posljedice. Naime, kao što smo pokušali ilustrirati, idejni sistemi se mogu primjenjivati u sluţbi suprotnih interesa i vezivati s posve različitim strukturnim prodorima. U ţaru pobijanja materijalističkih argumenata zagovaratelji primata vrijednosti pretpostavljaju, kako se čini, daleko doslovniju vezu ideologije i društvene strukture (iako obrću kauzalni redoslijed) no što je to ikada bio slučaj u klasičnom marksizmu. Bitna razlika između Kine i Evrope još jednom odraţava splet stoljetnog trenda s neposrednijim privrednim ciklusom. Dugoročni stoljetni trend ide od antičkih imperija Rima i Kine, od načina i stupanja njihovog raspadanja. Dok je rimska struktura ostala blijedo sjećanje čiju je srednjovjekovnu stvarnost uglavnom posredovala zajednička crkva, Kinezi su uspjeli zadrţati imperijalnu — iako oslabljenu — političku strukturu. To je bila razlika između feudalnog sistema i svjetskog carstva koje se temeljilo na prebendarnoj birokraciji. Zahvaljujući tome Kina je na mnogo načina mogla odrţavati napredniju privredu od Evrope. Isto tako, vrlo je lako moguće da je stupanj eksploatacije seljaštva u toku hiljadu godina bio manji.

44

Toj danoj pretpostavci moramo dodati kasnije agronomske prodore obiju regija: BILJEŠKE / PRVCr POGLAVLJE prema stočarstvu i pšenici u Evropi, te prema riţi u Kini. S obzirom na to da riţa zahtijeva manje prostora ali više ljudi, stoljetni škripac je svaki sistem pogodio na poseban način. Evropi je geografska ekspanzija trebala više nego Kini. Iako je nekim grupacijama u Kini ekspanzija moţda bila probitačna, ograničavala ih je činjenica da su presudne odluke bile centralizirane unutar imperijalnog okvira koji se prije svega morao baviti kratkoročnim odrţavanjem političke ravnoteţe svog svjetskog sistema. Tako je Kina — iako je u najmanju ruku bila naizgled u boljem poloţaju, prima facie, da pređe u kapitalizam s obzirom na to da je već imala opseţnu drţavnu birokraciju, te bila naprednija u smislu monetarizacije privrede, a moţda i u smislu tehnologije — bila ipak u lošijem poloţaju. Bila je opterećena imperijalnom političkom strukturom. Bila je operećena »racionalnošću« svog vrijednosnog sistema koji je drţavu lišavao sredstva za postizanje promjena (da ga je drţava htjela koristiti), sredstva što su ga evropski vladari našli u mističnosti evropskih feudalnih vjernosti. Sada moţemo krenuti s našom argumentacijom. U Evropi — ali ne drugdje — pripremljena je 1450. scena za stvaranje kapitalističke svjetske privrede. Sistem se bazira na dvjema ključnim institucijama — na »svjetskoj« podjeli rada i birokratskim drţavnim aparatima u nekim područjima. Obradit ćemo uzastopno i globalno i jednu i drugu. Zatim ćemo pojedinačno razmotriti tri zone svjetske privrede koje ćemo nazvati polu-periferijom, maticom i periferijom. Obradit ćemo ih tim redoslijedom uglavnom zbog povijesnog slijeda koji će postati jasan u izlaganju argumentacije. To će nam omogućiti da cijeli pristup razmotrimo na apstraktnijoj razini. Odlučili smo da to učinimo na kraju a ne na početku, ne samo zato što vjerujemo u veću uvjerljivost nakon prikaza empirijskog materijala već i zato što smo uvjereni da bi konačna teoretska formulacija trebala proizići iz susreta s empirijskom stvarnošću, pod uvjetom da se taj susret temelji na osnovnoj perspektivi koja omogućava sagledavanje te stvarnosti.

45

Nova evropska podjela rada: cca 1450-1640. 2. I Evropska svjetska privreda koja se temeljila na kapitalističkom načinu proiz- ; vodnje pojavila se u šesnaestom stoljeću. Najneobičniji aspekt tog početnog razdoblja jest činjenica da se kapitalisti nisu otvoreno razmetali pred svijetom. Vladajuća ideologija nije bila ideologija slobodne inicijative, niti čak individualizma ili znanosti ili naturalizma ili nacionalizma. Sve su te ideologije sazrele, kao svjetonazori, tek u osamnaestom ili devetnaestom stoljeću. Ako je neka ideologija i prevladavala, bila je to ideologija etatizma, raison d’etat. Zašto je kapitalizam, pojavu koja nije poznavala granica, podrţavao razvoj jakih drţava? Na to pitanje ! nema jednog jedinog odgovora. No to nije paradoks: posve suprotno. Kapitalistička svjetska privreda odlikuje se specifično time što su ekonomske odluke orijentirane prvenstveno na arenu svjetske privrede, dok su političke odluke prvenstveno orijentirane na manje strukture koje imaju pravu vlast, na drţave (nacionalne drţave, gradove-drţave, carstva) u okviru svjetske privrede. Ta dvostruka orijentacija, ta »distinkcija« ako hoćete, ekonomskog i političkog izvor je zbrke i mistifikacije kad je riječ o odgovarajućoj indentifikaciji grupa, o prihvatljivim i razumnim manifestacijama grupnih interesa. Međutim, budući da se ekonomske i političke odluke ne mogu osmišljeno razdvojiti ili zasebno raspraviti, javljaju se akutni analitički problemi. Pristupit ćemo im pokušavajući da ih obradimo uzastopno, aludirajući na povezanosti i moleći čitaoca da pričeka sa zaključkom sve dok ne bude mogao sagledati cijeli dokazni materijal u sintetiziranom obliku. Nema sumnje da ćemo, svjesno ili nesvjesno, prekršiti vlastito pravilo uzastopnosti mnogo puta, no to je barem princip koji smo usvojili u organizaciji prikaza. Ako se čini da govorimo o većim sistemima kao izrazu kapitalizma i manjim sistemima kao izrazima etatizma (ili, da upotrijebimo terminologiju koja je danas u modi, nacionalnog razvoja), nikada ne poričemo jedinstvo konkretnog povijesnog razvoja. Drţave se razvijaju i mogu shvatiti samo u kontekstu razvoja svjets- ‟ kog sistema. Isto vrijedi i za društvene klase i za etničke (nacionalne, vjerske) grupacije. I one su se društveno pojavile u okviru drţava i svjetskog sistema, istovremeno i ponekad na kontradiktoran način. One su funkcija društvene organizacije vremena. Suvremeni klasni sistem počeo je poprimati oblik u šesnaestom stoljeću. Međutim, kada je bilo šesnaesto stoljeće? To nije lako pitanje, ako se sjetimo činjenice da povijesna stoljeća ne moraju biti i kronološka stoljeća. Ovdje ću stoga samo prihvatiti sud Fernanda Braudela — kako zbog solidnosti znanstvenog pristupa na kojem se taj sud temelji tako i zbog toga što se on tako dobro slaţe s mojim tumačenjem podataka. Braudel kaţe: Skeptično gledam ... na šesnaesto stoljeće za koje se specifično ne navodi radi li se o jednom ili o više entiteta, koje se smatra jedinstvenim. Smatra, kao i Lucian Febvre i moj izvanredni učitelj Henri Hauser, da je »naše« stoljeće podijeljeno na dva, prvo stoljeće koje počinje oko 1450. i završava oko 1550, i drugo koje počinje oko te točke i traje do 1620. ili 1640.1

Početne i završne točke se razlikuju prema nacionalnoj perspektivi s koje promatramo stoljeće. Međutim, što se tiče evropske svjetske privrede u cjelini, smatramo razdoblje 1450-1640. relevantnom vremenskom jedinicom u kojoj je stvorena kapitalistička svjetska privreda — koja je, naravno, po Braudelovim riječima bila »opseţna ali slaba«2 A gdje je bila ta evropska svjetska privreda? I na to je pitanje teško odgovoriti, jer povijesni kontinenti ne moraju uvijek biti i geografski kontinenti. Potkraj šesnaestog stoljeća evropska svjetska privreda obuhvaćala je ne samo sjeverozapadnu Evropu i kršćansko Sredozemlje (uključujući Pirinejski poluotok) već i srednju Evropu i baltičko područje. Obuhvaćala je i neka područja obiju Amerika: Novu

46

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640. Španjolsku, Antile, Terrafermu2, Peru, Chile, Brazil — odnosno one dijelove tih područja koji su bili pod stvarnom upravom Španjolaca ili Portugalaca. Moţda bismo mogli u nju uključiti i atlantske otoke, kao i eventualno neke enklave na afričkoj obali, ali ne područja u Indijskom oceanu, niti Daleki istok (osim, moţda, neko vrijeme dio Filipina), niti Otomansko carstvo, te niti Rusiju (u najboljem slučaju Rusija je bila marginalno uključena na kratko vrijeme). Iako se granice ne mogu jasno i lako povući, mislim da bi bilo najkorisnije zamisliti evropski svijet šesnaestog stoljeća kao strukturu nastalu povezivanjem dvaju prethodno odvojenih sistema — kršćanskog sredozemnog sistema3 usredotočenog na sjevernotalijanske gradove i flandrijsko-hanzeatske trgovačke mreţe sjeverne i sjeverozapadne Evrope, uz priključak, na taj novi kompleks, Istočnog polablja* Poljske i nekih drugih dijelova istočne Evrope s jedne strane, te — s druge strane — atlantskih otoka i dijelova Novog svijeta.

Što se tiče prostranstva, to je bila poprilična ekspanzija. Uzimajući u obzir samo bivše prekomorske kolonije evropskih sila, Chaunu primjećuje da je u pet godina od 1535. do 1540. Španjolska stekla vlast nad više od polovice stanovništva zapadne hemisfere i da se u razdoblju od 1540. do 1670-1680. površina pod evropskom upravom povećala s tri milijuna kvadratnih kilometara na oko sedam milijuna (gdje se stabilizirala sve do kraja osamnaestog stoljeća) 4. Međutim, prostorna ekspanzija nije značila i ekspanziju stanovništva. Chaunu govori o »demografskim škarama« pri čemu je demografski rast u Evropi »uglavnom poništen na planetarnoj razini opadanjem u golemim vanevropskim sektorima«5. Stoga se omjer zemljišta i radne snage u evropskoj svjetskoj privredi silno povećao, što je jedan od temeljnih faktora u vezi sa sposobnosti Evrope da podrţi stalan ekonomski rast u tom kritičnom ranom periodu suvremenog doba. Međutim, ekspanzija nije podrazumijevala samo poboljšan omjer zemljišta i radne snage. Ona je omogućila značajnu akumulaciju osnovnog kapitala koji je upotrijebljen za financiranje racionalizacije poljoprivredne proizvodnje. Jedna od najočitijih karakteristika te evropske svjetske privrede šesnaestog stoljeća bila je sekularna inflacija, tzv. revolucija cijena. Veza između te inflacije i procesa akumulacije kapitala središnja je tema suvre- [ mene historiografije. Pokušat ćemo paţljivo ispitati sloţenosti te debate kako bismo, u svjetlu zapaţenih kretanja, mogli objasniti podjelu rada do koje je evropska svjetska privreda stigla potkraj navedenog razdoblja. Brojna se djela bave cikličkim kretanjima evropskih cijena, i iako se znanstvenici ne slaţu kad je riječ o datumima i još više o uzrocima, nitko ne poriče realnost te pojave. Ako spojimo dva novija pregleda6 cijena ţita, dobit ćemo slijedeću sliku: 1160-1260. — nagli porast 1260-1310 (1330, 1380) — stalno visoke cijene 1310 (1330, 1380) — 1480. — postepeni pad 1480-1620 (1650) — visoke cijene 1620 (1650) - 1734 (1755) - recesija 1734 (1755) — 1817. — povećanje Ako uzmemo u obzir uţi segment kojim se sada bavimo, tj. šesnaesto stoljeće, koje je na gornjem popisu obiljeţeno »visokim cijenama«, pronaći ćemo, naravno, da je unutar tog razdoblja bilo ekonomskih oscilacija. Pierre Chaunu je otkrio slijedeći ciklus na temelju svojeg monumentalnog izučavanja spisa seviljske Časa de Contratacion, glavnog distribucionog centra transatlantske trgovine. Primjenjujući mjerila volumena (sveukupnog kao i za specifične robe) i vrijednosti Chaunu utvrđuje četiri razdoblja: 1504-1550. — stalno povećanje 1550-1562/3. — razmjerno manja recesija

2 Ostelbien, područje istočno od rijeke Labe (prev.)

47

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

1562/3-1610. — ekspanzija 1610-1650. — recesija7 Naravno, volumna i vrijednosna mjerila nisu identična. »Indeks toka se uspoređuje, pomalo pretjerano, s oscilacijom cijena. Tipična krivulja cijena je poloţenija od krivulje trgovačkog toka«8. Chaunu smatra da se njegova prijelomna točka, 1610. godina, poklapa s onom što je navodi Elsas za Njemačku (1627) i Posthumus za Nizozemsku (1637) jer, kako ćemo vidjeti, opadanje se javlja u različito doba u različitim dijelovima Evrope9. Te vremenske različitosti podsjećaju nas da se svjetska privreda tek javljala. Chaunu ističe da su u petnaestom stoljeću tri evropska trgovačka područja (kršćansko Sredozemlje, sjeverozapadna i istočna Evropa) imala tri različita nivoa cijena — od skupog do jeftinog. Stvaranje svjetske privrede moţe se mjeriti upravo »fantastičnim rasponom cijena početkom stoljeća i, konačno, zatvaranjem jaza« 10. Iako se u našem slučaju »konačno« proteţe i nakon šesnaestog stoljeća, moţe se razabrati napredak u zatvaranju jaza. Ako je 1500. raspon cijena između kršćanskog Sredozemlja i istočne Evrope bio reda veličine 6 prema 1, 1600. je spao na samo 4 prema 1“, a već 1750. iznosio je samo 2 prema 1. Henryk Samsonowicz kaţe da su se od početka šesnaestog stoljeća nadnice i cijene u Pruskoj »sve više pribliţavale« nadnicama i cijenama u Zapadnoj Evropi »usprkos dijametralno oprečnim smjerovima njihovog društvenog i privrednog razvoja«12. Usprkos? Ne bi li trebalo reći »zbog«? Earl J. Hamilton daje jedno od poznatih objašnjenja povećanja cijena u šesnaestom stoljeću. Hamilton svoju argumentaciju isprva dovodi u vezu s andalu- zijskim cijenama u šesnaestom stoljeću, a kasnije je primjenjuje općenitije na zapadnu Evropu: U razdoblju što ga istraţujemo postojala je tijesna veza između uvoza američkog zlata i srebra i cijena u Andaluziji ... Počevši s razdobljem 1503-1505. javlja se uzlazni trend u pristizanju blaga sve do 1595, dok od 1503. do 1597. vidimo stalno povećanje cijena u Andaluziji. Najveća povećanja cijena poklapaju se s najvećim povećanjem uvoza zlata i srebra. Korelacija između uvoza blaga i cijena traje i nakon 1600, kad oboje opadaju13.

Do 1960. Hamiltonova teorija je doţivjela brojne empirijske i teoretske napade. Usprkos tome, on ju je iznio ponovno i još energičnije:

48

Povećanje ponude nekovanogNOVA zlata i srebraPODJELA bilo je procentualno govoreći mnogo veće nego prevrat EVROPSKA RADA: cca 1450-1640. cijena. Prema tome, umjesto da traţimo pomoćne uzroke revolucije cijena ... morali bismo objasniti zašto cijene ne uspijevaju drţati korak s povećanjem količine plemenitih metala. Sve veće korištenje zlata i srebra za suđe, ukrase, nakit i druge ne-monetarne svrhe, do kojeg je došlo zato što su zlato i srebro postali razmjerno jeftiniji zbog sve većih cijena robe, neutraliziralo je dio novopridošlog nekovanog zlata i srebra ... Likvidacija nepovoljne trgovinske bilance [s Istokom] apsorbirala je velike količine nekovanog zlata i srebra ... Konverzija naturalne rente u novčanu, prelaz s djelomično naturalnih nadnica na monetarno nagrađivanje i pad razmjene robe za robu također su negativno djelovali na ponudu zlata i srebra14.

Kao što su to primjetili mnogi njegovi kritičari, Hamilton primjenjuje Fishero- vu kvantitativnu teoriju novca — prema kojoj je PQ = MV — i implicitno pretpostavlja da V i Q ostaju konstantni (P su cijene, Q količina roba i usluga, M količina novca, a V brzina opticaja novca). Hamiltonovi kritičari dovode pretpostavku u sumnju i zahtijevaju empirijsko istraţivanje. U jednom od najoštrijih napada na Hamiltonovu teoriju, Ingrid Hammastrom tvrdi da je Hamiltonov slijed pogrešan, da je povećanje ekonomske aktivnosti dovelo do povećanja cijena, koje sa svoje strane objašnjava rudarske djelatnosti i povećanu ponudu zlata i srebra. Na to Hamilton odvraća: Očito je da bi »povećanje cijena« što obično proizlazi iz »ekonomske aktivnosti koja se zbog nekog razloga događa« ... ograničilo, a ne povećalo rudarsku proizvodnju plemenitih metala zbog sve većih troškova proizvodnje u sprezi s fiksnim kovničkim cijenama plemenitih metala. Nadalje, povećanje cijena bi smanjilo, a ne povećalo pretvaranje zlata i srebra u kovani novac razmjernim pojeftinjenjem njihovog ne-monetarnog korištenja15.

Ali zašto su kovničke cijene trebale biti fiksne? To je bila politička odluka, i destimuliranje proizvodnje zlata i srebra ne bi koristilo onima koji su crpili korist iz toka nekovanih plemenitih kovina u doba ekspanzije (što uključuje i španjolsku kraljevsku kuću) s obzirom na iznenadnu raspoloţivost tako velike količine dobivene po tako niskim realnim troškovima (s obzirom na oblik radne snage). Kao što to ističe Ingrid Hammarstrom, osnovno pitanje svodi se na objašnjenje načina korištenja nekovanog zlata i srebra: Zašto je zapadnoj Evropi trebalo američko zlato i srebro, ne da ga zgrće kao blago niti da ga koristi za ukrašavanje svetih mjesta (kao što je to bio slučaj u Aziji i kod američkih domorodaca), već kao vaţan dodatak količini kovanog novca u opticaju — tj., kao plateţno sredstvo?16

Y. S. Brenner smatra da pogled na podatke za Englesku potvrđuje mišljenje Hammarstromove. Po njegovom mišljenju, promjene nivoa cijena robe »nisu toliko posljedica povećanja, ili ne-povećanja, količine metala u Evropi koliko načina korištenja te količine«17. Brenner primjećuje da povećanje cijena prethodi pristizanju američkog blaga18, i tvrdi da bismo morali uzeti u obzir činjenicu da su svi faktori Fisherove jednadţbe bili varijabilni u to doba: Prema tome, povećanje cijena u prvoj polovici 16. stoljeća bilo je posljedica povećane brzine i volumena novca u opticaju kao i relativno smanjene ponude poljoprivrednih proizvoda te intenzivnije potraţnje za tim proizvodima... Brzina (V) opticaja povećala se razvojem industrije i ekspanzijom trgovine, naglim porastom špekulacije sa zemljištem i na legaliziranom trţištu gotovine, te prelazom većih dijelova društva iz ruralnih, autarhičnih zajednica u urbanizirane zajednice koje su ovisile o trţištima (ponudi novca) kako bi sebi osigurale hranu19.

Prema tome, tvrdi Brenner, upravo opći uspon kapitalističke aktivnosti objašnjava način korištenja nekovanog zlata i srebra. Bulionistička (metalistička) teorija ekonomske ekspanzije pretpostavlja barem gornje granice brzina (V) i količina roba (Q), ako već ne njihove fiksne veličine. Ima li dokaza koji to podrţavaju? Što se tiče količine robe i usluga, teorija se ne čini naročito vjerodostojnom. Prije svega, kako nas podsjeća Jorge Nadal, ona pretpostavlja potpunu zaposlenost: Bilo kakvo povećanje potrošnje (ekvivalentno produktu količine novca i brzine [la masa monetaria en circulation]) pretvorit će se u odgovarajuće povećanje cijena tek tada kada se volumen proizvodnih roba ne moţe povećati20.

Pretpostavimo stoga da povećanje količine zlata i srebra nije dovelo do povećanja cijena neposredno, već samo time što je moglo povećati zaposlenost. Tako npr. i

49

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Miskimin tvrdi da je »rana merkantilistička opsjednutost tokovima zlata i srebra« imala smisla budući da bi ... priliv plemenitih metala vjerojatno zaposlio ljude i izvore i, istovremeno, povećao raspoloţivu gotovinu za financiranje drţave,smanjujući time troškove vodjenja ratova.

U tom slučaju, moţemo analizirati koje su zemlje najefikasnije iskoristile zlato i srebro u smislu sposobnosti, određene institucionalno ili fizički, svake pojedine zemlje da proširi okvir potpune zaposlenosti kako bi priliv zlata i srebra mogla pretvoriti u stvarni privredni rast21.

A što je s ograničenjima brzine? U polemici s Michaelom Postanom W. C. Robinson se pita mogu li tokovi zlata i srebra objasniti opadanje u četrnaestom stoljeću. U privredi s primitivnim kreditnim mehanizmima, tvrdi Robinson, »V nije bila daleko od stvarnog fizičkog prometa po jedinici kovanog novca i po vremenskom razdoblju...« Stoga je ekspanzija u trinaestom stoljeću, koja je bila potaknuta smanjenim zgrtanjem blaga i povećanjima brzine, bila podloţna sebi svojstvenim ograničenjima: S vremenom je ponuda novca dostigla svoju gornju granicu, osim skromnih godišnjih povećanja, i brzina se nije više mogla povećati. Trgovina je u tom momentu bila stegnuta i osjećao se pritisak usmjeren na smanjenje cijena. Pesimizam i štednja zamijenili su poletni optimizam i visoke profite ranijeg razdoblja. Zgrtanje novca započelo je kao zaštita protiv sve niţih cijena. Ukratko, opadanje je moglo sebe pojačavati22.

U svom odgovoru Postan navodi da Robinson što se tiče činjeničnog stanja griješi kad govori o tome da je dosegnuta granica budući da se zgrtanje blaga i dalje smanjivalo, da su kreditni mehanizmi bili elastičniji no što to tvrdi Robinson, i da su psihološki stavovi poslovnih ljudi u to doba bili manje vaţna ekonomska varijabla23. Međutim, Postan u osnovi ne osporava koncepciju granice. Miskimin je sa svoje strane osporava i to, po mom mišljenju, efikasno: Isto je tako točno, po svojoj prilici, da je — s obzirom na stupanj razvijenosti kreditnih institucija — postojala fizička gornja granica brzine opticaja bilo koje dane količine zlata i srebra nakon što je ono pretvoreno u konačan broj jedinica kovanog novca. Međutim, smanjenjem broja jedinica u kojima je zlato i srebro cirkuliralo, obezvređivanje (smanjenje finoće) bi podiglo gornje fizičke i institucionalne granice nametnute brzini opticaja nekovanog zlata i srebra. S obzirom na povezane pritiske unutarnje migracije, urbanizacije i podjele rada čini se mogućim, dapače vjerojatnim, da je ta nova mogućnost iskorištena kad je obezvređivanje podiglo tehničke granice brzine, te da su brojna obezvređjenja u Evropi šesnaestog stoljeća djelovala preko brzine opticaja kako bi se iiadproporcionalno povećale cijene u odnosu na nivo samog obezvređenja24.

Vraćamo se prema tome na činjenicu da je upravo sveukupni sistem, sa svojim strukturiranim pritiscima usmjerenima na određene političke odluke (npr. obezvređivanje), presudni moment u objašnjenju ekspanzije. Nisu bili presudni zlato i srebro za sebe, već zlato i srebro u kontekstu kapitalističke svjetske privrede. Po mišljenju Charlesa Verlindena, upravo monopolistički oblici kapitalizma u tom ranom stadiju uglavnom objašnjavaju stalnu inflaciju cijena: U objašnjavanju cikličkih kriza moramo ostaviti dosta prostora spekulaciji. »Monopol« nije regulirao kretanja cijena. On ih je u kratkoročnom pogledu »deregulirao«, osim u slučaju nekih luksuznih proizvoda (vino). On je odgovoran za katastrofalni aspekt tih kretanja. Posredno je nedvojbeno utjecao i na osobitost kretanja. Nakon svakog djelomično umjetnog povećanja cijene se nisu spustile na pretkrizni nivo. Tako je monopol u određenoj mjeri pridonio intenziviranju i ubrzavanju dugoročnog povećanja25. Da li je, u tom slučaju, priliv zlata i srebra bio dobar ili loš? Ne mislimo time postavljati nikakvo apstraktno etičko pitanje. Naprotiv — zanima nas jesu li posljedice priliva zlata i srebra bile korisne za stvaranje nove kapitalističke svjetske privrede. Hamilton u svakom slučaju smatra da jesu. Međutim, Joseph Schumpeter je posve oprečnog mišljenja: Povećanje ponude monetarnih metala ne daje, kao ni bilo kakvo autonomno povećanje količine bilo koje druge vrste novca, nikakve ekonomski određene efekte. Očito je da su ti efekti potpuno uvjetovani načinom korištenja novih količina ... Prvo što moramo napomenuti [u vezi sa šesnaestim stoljećem] je 50 sluţilo za financiranje habsburške politike... činjenica da je novo bogatstvo, što se tiče same Španjolske, Priliv je pruţio alternativu obezvređivanju novca kojem bi inače trebalo pribjeći mnogo ranije, pa je time

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640. postao instrumentom ratne inflacije i nosiocem poznatog procesa osiromašenja i popratne društvene organizacije. Spektakularno povećanje cijena, koje je uslijedilo, bilo je isto toliko poznata karika u tom lancu događaja...

U svim tim pogledima, navedena ekspanzija plateţnog sredstva u opticaju je zaista utjecala na razvoj kapitalizma, iako ga je na kraju usporila umjesto da ga ubrza. Francuska i Engleska se u tom pogledu razlikuju, ali samo zato što su efekti bili razrađeniji ... Sva trajna postignuća engleske industrije i trgovine mogu se objasniti bez pozivanja na preobilje plemenitih metala...26

Schumpeterova se argumentacija temelji na njegovom čvrstom uvjerenju da je »inflacioni utjecaj — koji je, po mišljenju autora, pretjeran i povijesno i teorijski, iako ga autor ne poriče — bio gotovo u potpunosti destruktivan«27. Iako ne moramo prihvatiti Schumpeterovu pristranost u korist racionalno kontroliranih i protiv eventualno impulzivnih i ponekad nepredvidivih posljedica inflacije, njegova tirada ipak nameće pomisao da su globalni efekti inflacije bili daleko manje značajni od diferencijalnih efekata28. Razmotrimo najprije ponudu hrane. Zašto je, s obzirom na opću ekonomsku ekspanziju, ponuda poljoprivrednih proizvoda bila smanjena?Prije svega, ona nije bila smanjena u apsolutnom smislu29. Ponuda se smanjila u odnosu na povećano stanovništvo samo ako uzmemo u obzir brojke za zemlje poput Španjolske ili Engleske zasebno, a ne evropsku svjetsku privredu kao entitet. U zemljama gdje je došlo do širenja industrije veći dio zemljišta trebalo je skrenuti na zadovoljenje potreba konjogojstva30. No, ljudi su još bili tu, samo što su se sada sve više hranili baltičkim ţitom31. Međutim, to je ţito bilo skuplje zbog očite oskudice, transporta i profita posrednika. Da li je, u tom slučaju, ponuda zlatnih i srebrnih šipki bila irelevantna? Ni u kojem slučaju, jer zlato i srebro su vršili vaţne funkcije u ekspanziji evropske svjetske privrede. Zlato i srebro podrţali su prodornost ekspanzije i štitili još slabi sistem od nasrtaja prirode. Michel Morineau ističe da su se u srednjovjekovnoj Evropi cijene pšenice dizale i padale kao neposredna reakcija na ţetvu. U samom šesnaestom stoljeću, zlatne i srebrne šipke nisu toliko podizale cijene koliko su sprečavale njihov pad32. Carlo Cipolla čak sumnja da je uopće i doš lo do stvarnog povećanja cijena33, i smatra da stvarno značajni aspekt financijske strukture šesnaestog stoljeća nije povećanje cijena već pad kamatne stope. Cipolla tvrdi da je kamatna stopa u kasnom srednjem vijeku bila 4-5%, između 1520. i 1570. popela se na 5,5%, a zatim naglo pala, između 1570. i 1620, na prosjek od 2%. Plemeniti metali su pojeftinili novac34. To nam pokazuje, kako se čini, da je kritički_£aktor bila pojava kapitalističkog si/stema koji vremenski počinje, kako kaţe Marx »stvaranjem, u šesnaestom stoljeću, j svjetske trgovine i svjetskog trţišta«35. Ključna varijabla bila je pojava kapitalizma kao dominantnog načina društvene organizacije privrede. Vjerojatno bismo mogli reći da je to bio jedini način u tom smislu što su, nakon ustanovljavanja kapitalizma, ostali »načini proizvodnje« preţivjeli u funkciji svog uklapanja u političko- društveni okvir izveden iz kapitalizma. Ipak, vrijedi se podsjetiti činjenice da barem u to doba »nije postojao samo jedan kapitalizam, već nekoliko evropskih kapitalizama, svaki sa svojom zonom i svojim krugovima«36. Dapače, upravo je to postojanje nekoliko kapitalizama dalo Vaţnost povećanoj količini zlata i srebra u šipkama jer je brzina opticaja plemenitih metala bila u početku manja u sjeverozapadnoj Evropi u odnosu na sredozemnu Evropu. Kao što zaključuju Braudel i Spooner, »kvantitativna teorija novca ima smisla kad je uzimamo zajedno s brzinom opticaja i u kontekstu dispariteta evropske privrede«37. To nas dovodi do druge polovice Hamiltonove argumentacije. Nije postojalo samo povećanje cijena, već i zaostajanje nadnica. I na tom području vlada veliko razmimoilaţenje u pogledu postojanja i uzroka tog zaostajanja 38. Hamilton tvrdi da nadnice i rente, kako su cijene rasle, nisu uspijevale drţati korak s cijenama zbog institucionalnih krutosti — u Engleskoj i Francuskoj, ali ne u Španjolskoj39. To je stvorilo jaz, neku vrstu izuzetnog i neočekivanog profita, koji je bio glavni izvor akumulacije kapitala u šesnaestom stoljeću:

51 cijena i nadnica koji je nastao zbog revolucije Golemi raskorak, u Engleskoj i Francuskoj, između cijena lišio je radnike znatnog dijela dohotka što su ga do tada uţivali, i skrenuo to bogatstvo

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

korisnicima drugih dijelova nasljedstva ... Rente su, kao i nadnice, zaostajale za cijenama, pa zemljoposjednici nisu ništa dobili gubitkom radnika... Neočekivano bogatstvo stečeno na taj način, zajedno s dobicima trgovine s Indijom, osiguralo je novac za razvoj kapitalnih dobara, a silni profit koji se time mogao postići dao je stimulaciju za grozničavu kapitalističku inicijativu40.

Tvrdnja da su rente zaostajale za cijenama podvrgnuta je posebno oštrim napadima, u čemu se ističe Eric Kerridge kad je riječ o Engleskoj u šesnaestom stoljeću41, kao i drugi autori u vezi s drugim mjestima i vremenima 42. Hamilton se do 1960. povukao što se tiče rente, tvrdeći, međutim, da to ne otupljuje oštricu njegove argumentacije: Moţemo pretpostaviti da su u početku revolucije cijena isplaćene nadnice predstavljale tri petine troškova proizvodnje ... Otprilike procjenjujemo da je 1500. zemljišna renta mogla iznositi jednu petinu nacionalnog dogotka u Engleskoj i Francuskoj, te da je renta s obzirom na tendenciju povećanja poljoprivrednih cijena radi povišenja rente, i njenu protuteţu, ukidanje ugovora o renti radi njenog smanjenja — rasla isto toliko brzo koliko i cijene u toku revolucije cijena. Preostala petina nacionalnog dohotka odlazila je na profit, uključujući kamate. S obzirom na to da su tri petine troškova daleko zaostajale za osjetno rastućim cijenama ... profit je u šesnaestom stoljeću morao dostići visok nivo u Engleskoj i Francuskoj, zadrţao se na visokom nivou četiri ili pet desetljeća, i ostao na visokoj razini za vrijeme velikog, iako sve manjeg, jaza između cijena i nadnica, sve do kraja sedamnaestog stoljeća 43.

Ima i drugih kritika Hamiltonove hipoteze o zaostajanju nadnica44. Jedan od vaţnih argumenata u tom pogledu navodi John Nef, koji ukazuje na mogućnost da registrirane novčane nadnice nisu bile ekvivalentne ukupnim nadnicama budući da su postojale nadnice u naturi koje su se mogle povećati kako bi se premostio jaz, kao i povećanja cijena pšenice koja moţda nisu bila popraćena povećanjima cijena svih osnovnih roba: Prije svega, do sada izračunati indeksni brojevi uveličavaju povećanje egzistencijalnih troškova u toku revolucije cijena. Drugo, povećanje troškova prehrane radnika snosili su dje

52

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

lomično poslodavci. Treće, mnogi su radnici imali male parcele zemljišta s kojih su dobivali neke od potrebnih namirnica. Iz toga slijedi da su vjerojatno mogli trošiti nezanemarljivi dio novčanih nadnica i na drugu robu osim hrane45.

Phelps-Brown i Hopkins se slaţu da je pogoršanje nadnica moţda bilo manje izraţeno no što se čini budući da su cijene ţita zaista rasle brţe od cijena prerađevina. Stoga je cijena sve vaţnijih prerađenih prehrambenih proizvoda rasla manje od cijene osnovnih ţitarica, a poboljšanja u proizvodnji još su više smanjila troškove prerađenih artikala46. Usprkos tome, noviji dokazi (1968), koji se temelje na boljim podacima (u odnosu na one koje je Hamilton prvobitno primijenio), uključujući i dokaze što ih nude Phelps-Brown i Hopkins, kao da potvrđuju opću hipotezu prema kojoj je u zapadnoj Evropi u toku šesnaestog stoljeća došlo do pada realnih nadnica 47. Pad realnih nadnica izrazito pokazuje tabela 1 sastavljena prema Sliche- ru van Bathu48. Tabela prikazuje realne nadnice engleskog tesara, plaćenog na dan, u kilogramima pšenice. TABELA 1 Realna nadnica engleskog tesara 1251-1300, 81,0 1300-1350. 94,6 1351-1400. 121,8 1401-1450 155,1 1451-1500. 143,5 1501-1550. 122,4 1551-1600. 83,0 1601-1650. 48,3 1651-1700. 74,1 1701-1750. 94,6 1751-1800. 79,6 1801-1850. 94,6 *1721-45 = 100

Iz tabele treba izvesti tri činjenice. Realne nadnice engleskog tesara u 1851. ne razlikuju se izrazito od nadnica u 1251. Najviša točka nadnica (155,1) pada neposredno prije »dugog« šesnaestog stoljeća, a najniţa točka (48,3) potkraj tog istog stoljeća. Pad u toku šesnaestog stoljeća je bio golem. Taj je pad još indikativniji ako uzmemo u obzir činjenicu da nadnice u Engleskoj u razdoblju 1601-1650. nisu ni u kom slučaju bile na donjem kraju evropske ljestvice urbanih nadnica. Izraziti pad nadnica bio je posljedica djelovanja tri strukturna faktora — ostataka karakteristika pretkapitalističke privrede koji još nisu bili eliminirani u šesnaestom stoljeću. Pierluigi Ciocca paţljivo i detaljno objašnjava kako su te strukture smanjivale realne nadnice u doba jake inflacije i navodi razloge zbog kojih su svi ti strukturni faktori bili uglavnom eliminirani u kasnijim stoljećima. Ta su tri faktora monetarne iluzije kao i diskontinuitet zahtjeva (u pogledu nadnica), utvrđivanje nadnica običajem, ugovorom ili zakonom, te odgoda plaćanja. Monetarne iluzije prema Ciocci znače nesposobnost točnog sagledavanja postepenih inflacionih povećanja osim u diskontinuiranim točkama u vremenu. Međutim, čak i da su sagledane, nadnice su se mogle dogovarati samo u određenim intervalima. Nadalje, drţava je u šesnaestom stoljeću često intervenirala, kad bi običaj ili ugovor zatajili, i zabranjivala povišenja nadnica. Napokon, u to su doba mnogi radnici dobivali »plaću« samo jednom godišnje, što je u inflacionom razdoblju značilo depreciran novac. U dvadesetom stoljeću djelovanje monetarnih iluzija suzbija se organizira5 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

65

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

njem sindikata, širenjem obrazovanja, postojanjem indeksa cijena i stjecanjem sve većeg iskustva s inflacijom. Osim toga, političko organiziranje radnika oteţava nastojanje drţave da ograniči nadnice. I, naravno, učestalost isplate nadnica je već davno stečeno pravo. No, u ovom razdoblju ranog kapitalizma radnici nisu imali istu sposobnost manevriranja49. Ono što podrţava vjerodostojnost ove analize — tj. da je postojalo zaostajanje nadnica zbog strukturnih faktora u evropskoj svjetskoj privredi šesnaestog stoljeća koja se temeljila na ranim oblicima kapitalizma — nisu samo empirijski podaci koji ju potvrđuju već i dvije poznate empirijske iznimke: gradovi centralne i sjeverne Italije, i gradovi Flandrije. Carlo Cipolla primjećuje da su u kasnom šesnaestom i ranom sedamnaestom stoljeću »troškovi radne snage u Italiji bili izgleda previsoki u odnosu na razine nadnica u konkurirajućim zemljama«. Prema Cipolli, do toga je došlo zato što su »organizacije radnika uspjele nametnuti nadnice koje su bile nerazmjerne samoj produktivnosti rada«50. I Charles Verlinden nalazi da su nadnice u belgijskim gradovima u stopu slijedile cijene pšeničnih proizvoda u šesnaestom stoljeću51. Zašto te dvije iznimke? Upravo zato što su to bili »stari« centri trgovine52, pa su stoga radnici bili razmjerno jaki kao političko-ekonomska snaga. Iz tog razloga ti su se radnici mogli bolje oduprijeti galopirajućim špekulacijama. Pored toga, »nastup« kapitalističkih običaja djelomično je narušio stare strukture. Međutim, baš su »snaga« radnika i prodiranje kapitalističkih običaja u šesnaestom stoljeću izazvali slabljenje sjevernotalijanskih i flamanskih gradova kao industrijskih centara, te njihovo ustupanje pred pridošlicama i kasnijim predvodnicima: gradovima Nizozemske, Engleske i, u manjoj mjeri, Francuske. Pomisao da su neki radnici (upravo oni u »najnaprednijim« sektorima) mogli izdrţati pogoršanje nadnica bolje nego drugi navodi nas na razmatranje različitih gubitaka53 što ih je izazvala dugoročna inflacija. Pierre Vilar kao mogućnost navodi jednostavnu alternaciju matice i periferije54. Ta je dihotomija međutim previše jednostavna. Naime, gubitak nisu pretrpjeli samo radnici periferije, oni koji su se bavili — kao što ćemo vidjeti — mučnim radom u španjolskoj Americi i istočnoj Evropi u šesnaestom stoljeću. Gubitak su isto tako i istovremeno pretrpjeli i nadničari u većini zapadnoevropskih zemalja, iako moţda ne toliko — tko će to znati — kao radnici u istočnoj Evropi (»gubitak« radnika španjolske Amerike je nemjerljiv budući da ranije uopće nisu pripadali istom privrednom sistemu). J. H. Elliot tvrdi da je poloţaj španjolskog radnika u tom razdoblju opadanja bio sličniji poloţaju istočnoevropskog radnika nego poloţaju radnika u Engleskoj55. Prema tome, ako su po logici nekakvog kontinuuma poljski pa španjolski radnik zarađivali najmanje, a — recimo — venecijanski najviše, gdje se točno nalazio engleski radnik, koji je predstavljao poluperiferna područja u procesu prelaza u matična područja? Kao jedan od načina razmatranja događaja u tim zemljama Phelps-Brown i Hopkins predlaţu uviđanje činjenice da je »kontrakcija košare [engleskog] nadničara bila većinom posljedica izmijenjenih uvjeta razmjene na relaciji manufaktura-farma«56. S jedne strane,' promjenu uvjeta razmjene osjetio je najteţe nadničar (bio bezemljaš bilo s dopunskim zemljišnim prihodom). Prema procjeni Phelps-Browna i Hopkinsa, u prvoj polovici šesnaestog stoljeća broj takvih nadničara iznosio je već jednu trećinu zaposlenog stanovništva u Engleskoj. Prema njihovim riječima, »druga strana medalje [osiromašenja nadničara] je obogaćivanje onih koji su prodavali poljoprivredne proizvode ili iznajmljivali farme za rentu koju bi uspjeli postićP1 .To baca određenu sumnju na Hamiltonovu tvrdnju da je zaostajanje nadnica bilo neposredni izvor akumulacije kapitala, ili nas barem upozorava na činjenicu da je zapadna Evropa bila ključni posrednik u akumulaciji kapitala. Ipak, Hamiltonova temeljna poanta, koju potvrđuje i John Maynard Keynes, dobro je izabrana. Inflacija je dovela do preraspodjele dohodaka — i to sloţene preraspodjele zbog višestrukih slojeva evropske svjetske privrede. Usprkos tome, bila je to metoda opterećivanja politički najslabijih sektora kako bi se dobio fond akumulacije kapitala 6658. Zamljoposjednici su posebno stalno što ga je zatim netko mogao investirati

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

pronalazili nove načine izvlačenja novca od seljaka59. Ne zaboravimo da se tvrdnja ne odnosi samo na izuzetan i neočekivan profit već i na to da inflacija potiče ulaganja60. To nas dovodi do još jednog prigovora hipotezi zaostajanja nadnica, tj. do prigovora Johna Nefa. Nef tvrdi da je argument neodrţiv zbog Francuske koja, usprkos istom zaostajanju nadnica kao i u Engleskoj, nije industrijski značajno napredovala u to doba61. Nadalje, Nef ističe da se ne bavi samo usporedbom Francuske i Engleske budući da je, što se tiče industrijskog razvoja, situacija Francuske bila (tvrdi Nef) usporediva sa situacijom juţne Njemačke i španjolske Nizozemske, dok se Engleska mogla usporediti s Holandijom, Škotskom, Švedskom i Liegeom. To jest, prva skupina pokazuje usporavanje u usporedbi s »razdobljem Renesanse«, dok se sve zemlje u drugoj skupini odlikuju ubrzanjem. Ipak, drvo i radna snaga su bili jeftiniji, ne skuplji, u Francuskoj nego u Engleskoj. Moţda je problem bio u tome što su bili previše jeftini62. Doduše, ova Nefova usporedba ruši Hamiltonovu tezu samo ako se Engleska i Francuska uspoređuju in vacuo. Ako ih, međutim, razmatramo u kontekstu evropske svjetske privrede, Nefova usporedba samo stavlja nivo realnih nadnica u Francuskoj negdje između nivoa Španjolske i Engleske. U tom bismo slučaju mogli tvrditi da je u okviru svjetske privrede u cjelini došlo do akutne redukcije u raspodjeli proizvedenog dohotka na radnike. Stope su se razlikovale prema zemlji. Za investirajuću klasu određene zemlje optimalna bi situacija podrazumijevala mogućnost profita na temelju niskih nadnica na periferiji i dodatnih profita na temelju srednjih (za razliku od visokih) nadnica u vlastitom području. Srednji nivo nadnica bio je optimalan budući da je s jedne strane previsoki nivo nadnica (Venecija) previše utjecao na profitnu marţu, dok je s druge strane previše nizak nivo nadnica (Francuska, a fortiori Španjolska) negativno utjecao na veličinu lokalnog trţišta za nove industrije. U tom evropskom sistemu najbliţe su optimalnoj situaciji Engleska i Holandija. Međutim, činjenica da je Evropa bila svjetska privreda predstavljala je sine qua non za vjerojatnost rentabilnog ulaganja inflacionih profita u nove industrije. Stoga je inflacija bila vaţna i kao mehanizam prisilne štednje — a time i akunv ulacije kapitala — i zato što je sluţila za neravnomjernu raspodjelu tih profita u sistemu, tj. nerazmjernu raspodjelu na novu maticu svjetske privrede, kako smo je nazvali, podalje od njene periferije i njene polu-periferije odnosno »starih« razvijenih područja. Naličje te slike, koje je čitalac moţda već nazreo iz diskusije o utjecaju inflacije,^ jest činjenica da se u okviru svjetske privrede pojavila podjela rada ne samo izme- ! đu poljoprivrednih i industrijskih zadataka, već i između poljoprivrednih zadata- ; ka. Ta je specijalizacija (podjela rada) bila povezana s različitim oblicima upravlja- i nja radnom snagom i različitim vrstama raslojavanja što je sa svoje strane imalo^: različite političke posljedice za »drţave«, tj. za arene političke akcije. Do sada smo pokušali objasniti zašto se Evropa širila (a ne, recimo, Kina), zašto je unutar Evrope Portugal bio prvi u tom pogledu, i zašto je ta ekspanzija morala biti popraćena inflacijom. Nismo se zapravo suočili s razlozima zbog kojih bi ta ekspanzija morala biti tako značajna. To jest, zašto je stvaranje te svjetske privre- ] de bilo glasnik suvremenog industrijskog razvoja dok ranije imperijalne tvorevine/ u povijesti svijeta, koje su se po svemu sudeći temeljile na razmjerno produktivnom poljoprivrednom sektoru i razmjerno snaţnom birokratsko-političkom aparatu, nisu pošle tim smjerom? Kad bismo kao odgovor na to pitanje naveli tehnologiju, takav bi nas odgovor samo naveo da se upitamo kakav je to sistem poticao ^ 4oliki tehnološki napredak. (Sjetimo se Needhamove metafore o iznenadnom skoku Zapadne tehnologije). E. L. Jones i S. J. Woolf vide izrazitu značajku šesnaestog stoljeća upravo u činjenici da je, po prvi put u povijesti, ekspanzija poljoprivredne produktivnosti utrla put ekspanziji realnog dohotka: Tehnički napredna i fizički produktivna poljoprivreda ne mora neizbjeţno dovesti do kontinuiranog 67 rasta realnog dohotka per capita, a kamo li potaći industrijalizaciju, i to je jedna od manje probavljivih pouka povijesti. Civilizacije starog vijeka sa svojim sloţenim poljoprivredama pruţaju polaznu točku.

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Ni jedna od njih — bio to Bliski istok, Rim, Kina ili Srednja Amerika — nije dovela do industrijske privrede. S tehničkog stanovišta njihova je poljoprivredna organizacija bila fantastična... Fizički volumen proizvodnje ţitarica bio je isto tako impresivan. Pa ipak, povijest tih društava otkriva nam zapanjujuću priču o proizvodnim ciklusima bez trajnog povećanja realnih dohodaka mase ljudi ni u usponima niti u padovima... Zajednička činjenica, pogotovo u carstvima gdje se u poljoprivredi primjenjivalo navodnjavanje, je golema moć drţavnog aparata koji se temelji na birokraciji zaokupljenoj obranom od vanjske opasnosti i internim odrţavanjem vlastitog poloţaja. Gledajući povijest u cjelini, mogli bismo bez pretjerivanja zaključiti da su ti birokratski aparati težili postići, i s uspjehom održavali, golema seljačka društva kroz duga razdoblja i pri svim gustoćama stanovništva u stanju prave homeostaze.6,

Autori tvrde da u takvom sistemu povećanje bruto proizvodnje dovodi samo do »statičke ekspanzije«64, tj. do povećanja podnošljivog stanovništva s odrţavanjem iste apsolutne raspodjele dobara, u istim relativnim omjerima, različitim društvenim klasama. Što to u društvenoj strukturi svjetske privrede šesnaestog stoljeća objašnjava irukčiju društvenu transformaciju, preobrazbu koju bismo teško mogli nazvati homeostazom? Birokracije šesnaestog stoljeća imale su nedvojbeno motivacije koje se nisu mnogo razlikovale od motivacija što ih Jones i Woolf pripisuju ranijim aparatima. Ako je ishod bio drukčiji, mora da je svjet§kaj>rivreda bila organizira- na drukčije nego ranija, .carstva i to tako da su postojali društveni pritisci drukči- , jegtipa. Konkretnije govoreći, mogli bismo razmotriti sve one napetosti što ih je ! takav sistem stvarao među vladajućim klasama i, prema tome, mogućnosti što ih je pruţao masi stanovništva. Već smo ukratko naveli što smatramo pritiscima koji su Evropu natjerali na ekspanziju. Ekspanzija podrazumijeva vlastite imperative. Sposobnost uspješne ekspanzije je funkcija sposobnosti odrţavanja relativne društvene solidarnosti kod kuće (što je sa svoje strane funkcija mehanizma raspodjele, tj. nagrađivanja) kao i funkcija mogućnosti korištenja jeftine radne snage daleko od kuće (pri čemu je sve vaţnije da bude to jeftinija što je udaljenija, zbog transportnih troškova). Ekspanzija obuhvaća i nejednak razvoj i, stoga, razlike u nagrađivanju, tj. neravnomjeran razvoj koji se odlikuje višeslojnom strukturom pri čemu je svaki sloj polariziran u smislu bimodalne raspodjele nagrada. Tako su, konkretno govoreći, u šesnaestom stoljeću postojale razlike između matice evropske svjetske privrede i njenih perifernih područja, razlike između drţava unutar evropske matice, razlike između regija i slojeva unutar drţava, razlike između grada i sela unutar regije, te, . napokon, razlike između još manjih jedinica65. Solidarnost sistema temeljila se u krajnjoj liniji na toj pojavi nejednakog razvoja budući da je višeslojna sloţenost pruţala mogućnost višeslojjie^identifikacije i stalnog prestrojavanja političkih snaga, što je istodobno bilo uzrokom osnovnog komešanja koje je omogućavalo tehnološki razvoj i političke transformacije kao i uzrokom ideološke zbrke koja je obuzdavala pobune — bez obzira na to da li je pobuna značila usporavanje, nasilje ili bijeg. Takav sistem višestrukih slojeva društvenog statusa i društvene nagrade u gruboj je korelaciji sa sloţenim sistemom raspodjele proizvodnih zadataka: grubo govoreći, oni koji ‟uzgajaju‟ radnu snagu podrţavaju proizvođače hrane koji podrţavaju proizvođače drugih sirovina koji podrţavaju one koji se bave industrijskom proizvodnjom (i, naravno, kako industrijalizacija napreduje, ta hijerarhija proizvodnih usluga postaje sve sloţenija s usavršavanjem posljednje kategorije). Svjetska privreda vremena o kojem govorimo imala je razne vrste radnika: robovi su radili na plantaţama šećerne trske i u lakšim rudarskim aktivnostima tj. površinskim kopovima. »Kmetovi« su radili na velikim posjedima uzgajali ţitarice i skupljali šumske plodove. »Zakupnici« su se bavili proizvodnjom raznih trţišnih kultura (uključujući ţitarice).' U poljoprivrednoj proizvodnji radili su i nadničari. Na te kategorije otpadalo je 90-95% stanovništva evropske svjetske privrede. Pojavila se i nova klasa samostalnih seljaka (»yeomen«). 68 Uz to imamo i tanak sloj posrednog

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

osoblja — nadzornike nadničara, samostalne obrtnike, mali broj kvalificiranih radnika te isto tako tanak sloj vladajućih klasa koje su se bavile nadziranjem velikih zemljišnih posjeda, vođenjem glavnih institucija društvenog poretka i, u određenoj mjeri, vlastitim uţicima. Posljednja grupa uključivala je i postojeće plemstvo i patricijsku burţoaziju (kao i, naravno, kršćansko svećenstvo i drţavnu birokraciju). Ako na trenutak razmislimo o tim kategorijama zvanja, vidjet ćemo da nisu bile raspodijeljene nasumce, ni geografski niti etnički, unutar rastuće svjetske privrede. Nakon nekoliko laţnih početaka, dobivamo brzo sliku o ropskoj klasi afričkog porijekla u zapadnoj hemisferi, te o klasi »kmetova« koja je podijeljena na dva segmenta: veći segment u istočnoj Evropi i manji (Indijanci) u zapadnoj hemisferi. Seljaci zapadne i juţne Evrope bili su uglavnom »zakupnici«. Radnike-nadničare nalazimo gotovo isključivo u zapadnoj Evropi. Samostalni seljaci (yeomen) su uglavnom ograničeni na još uţe područje — sjeverozapadnu Evropu. Među-klase su panevropskog porijekla (uz dodatak meleza i mulata), i geografski su raspoređene po cijeloj areni. I vladajuće klase su panevropske iako, vjerujem, nerazmjerno dominira zapadna Evropa. Zašto se javljaju različiti načini organiziranja radne snage — ropstvo, »feudalizam«, najamni rad, samozapošljavanje — u isto doba u okviru svjetske privrede? Zato što svaki način upravljanja radnom snagom najbolje odgovara odgovarajućim vrstama proizvodnje. A zašto su ti načini bili koncentrirani u različitim zonama svjetske privrede — ropstvo i »feudalizam« na periferiji, najamni rad i samozapošljavanje u matici i, kao što ćemo vidjeti, napoličarstvo na poluperiferiji? Zato , što načini upravljanja radnom snagom značajno utječu na politički sistem (osobito na snagu drţavnog aparata) i na uspješnost domaće burţoazije. Svjetska privreda temelji se upravo na pretpostavci da su te tri zone postojale i da su se u stvari razlikovale po načinima upravljanja radnom snagom. Da nije bilo tako, ne bi bilo moguće osigurati onakav tok viška kakav je omogućio pojavu kapitalističkog siste, ma. Razmotrimo načine upravljanja radnom snagom i njihov odnos prema proizvodu i produktivnosti. Zatim ćemo vidjeti kako to utječe na uspon kapitalističkih elemenata. Počet ćemo s ropstvom. Ropstvo nije bilo nepoznato u srednjovjekovnoj Evropi66, ali je bilo nevaţno u usporedbi s njegovom ulogom u evropskoj svjetskoj privredi od šesnaestog do osamnaestog stoljeća. Jedan od razloga bila je ranija vojna slabost Evrope. Kako kaţe Marc Bloch: Iskustvo je to dokazalo: od svih vrsta uzgoja, uzgoj ljudske stoke je među najteţima. Ropstvo se isplati, kad je riječ o velikim pothvatima, ako na trţištu postoji obilje jeftinog ljudskog mesa. A to se moţe postići samo ratom ili nasilnim porobljavanjem. Prema tome, određeno društvo bi teško moglo zasnivati dobar dio svoje privrede na domesticiranim ljudskim bićima ako pri ruci nema slabija društva koja će poraziti ili čije će stanovništvo otimati67.

Ovakav inferiorni način proizvodnje rentabilan je samo ako je trţište veliko, pa se mali profit per capita kompenzira velikom količinom proizvodnje. Zato je ropstvo moglo cvasti u doba rimskog carstva, i zato je ono prvenstveno kapitalistička institucija prilagođena ranim pred-industrijskim fazama kapitalističke svjetske privrede.68. Međutim, robovi nisu korisni pri velikim pothvatima kad god se traţe određene vještine. Rob moţe obaviti samo ono na što je prisiljen, i ništa više. Ĉim se radi o vještini, ekonomičnije je pronaći alternativne metode upravljanja radnom snagom budući da u suprotnom slučaju niski troškovi daju Vrlo nisku produktivnost. Proizvodi koji su zaista radno-intenzivni jesu oni koji — zato što »ţetva« zahtijeva ma lo vještine — traţe mala ulaganja u nadzor. Zato je uglavnom šećer, a kasnije i pamuk, pogodovao masovnoj primjeni nekvalificiranih radnika kojima su upravljali brutalni nadzornici69. Uzgoj šećera započeo je na sredozemnim otocima. Kasnije je prešao na atlantske otoke, pa preskočio Atlantik u Brazil i karipsko područje. Za šećerom je išlo ropstvo70. Tim seobama mijenjao se i etnički sastav ropske 69 klase71. Ali, zašto Afri- kanci kao novi robovi? Zbog iscrpljivanja ponude domaćih radnika u regijama s plantaţama, i zato što

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

je Evropi trebao izvor radne snage iz razmjerno gusto naseljenog područja koje je bilo pristupačno i razmjerno blizu području upotrebe. Međutim, taj je izvor morao biti iz regije izvan svjetske privrede tako da se Evropa nije morala brinuti za ekonomske posljedice (u regiji »uzgoja«) opseţnog odstranjivanja radne snage (robova). Tom je cilju najbolje odgovarala zapadna Afrika12. Iscrpljivanje alternativnih izvora radne snage je jasno. Monokulture nametnute sredozemnim i atlantskim otocima iscrpjele su ta područja i pedološki i u smislu ljudskog stanovništva. Tla su ogoljela, stanovništvo je izumrlo (kao npr. Guanches na Kanarskim otocima) ili emigriralo kako bi izbjeglo pritisku73. Indijansko stanovništvo karipskih otoka potpuno je nestalo. U Novoj Španjolskoj (Meksiku) doš lo je do dramatičnog pada stanovništva od oko 11 milijuna 1519. na oko 1,5 milijun oko 165074. Sličan pad nalazimo u Brazilu i Peruu75. Kako se čini, taj demografski pad izazvala su neposredno dva faktora: bolest i uništavanje indijanske poljoprivrede što su ga izazvale domaće ţivotinje Evropljana16. Doduše, mora da je bilo značajno i krajnje iscrpljivanje radne snage, osobito u rudnicima. Stoga su Španjolci i Portugalci razmjerno rano prestali regrutirati Indijance kao ropsku radnu snagu u zapadnoj hemisferi, te se počeli gotovo isključivo oslanjati na uvezene Afrikance kao robove na plantaţama. Troškovi transporta vjerojatno još nisu prelazili potencijalne troškove sprečavanja bijega domaćeg stanovništva. Osim toga, domaće stanovništvo je brzo izumiralo. Ipak, ropstvo se nije primjenjivalo posvuda. Nije se koristilo u istočnoj Evropi gdje se pojavilo »drugo kmetstvo«, niti u zapadnoj Evropi gdje se javljaju novi oblici »rente« i najamni rad. Nije se koristilo ni u mnogim privrednim sektorima španjolske Amerike gdje su, umjesto plantaţa s robovima, Španjolci primjenivali sistem poznat pod nazivom encomienda. Zašto se sva proizvodnja u španjolskoj Americi nije temeljila na radu robova? Vjerojatno zato što ponuda afričkih robova, ma kako velika bila, nije bila neograničena. Isto tako, s obzirom na veliku vje- rojatnost pobune, nije se s ekonomskog stanovišta isplatilo nadzirati domaću ropsku populaciju (što je bila jedina razumna alternativa s obzirom na količinu svjetski raspoloţive ne-domaće ropske radne snage). Tim više što su proizvodnja ţitarica, stočarstvo i rudarstvo zahtijevali viši nivo radne vještine (»kvalifikacije«), kod radnika u osnovnoj proizvodnji, nego proizvodnja šećera. Stoga je kod tih radnika bila potrebna kompenzacija u obliku nešto manje tegobne metode upravljanja radnom snagom77. Mnogi nazivaju i »drugo kmetstvo« u istočnoj Evropi i sistem encomienda u španjolskoj Americi — koji su, što valja primijetiti, bili sinhroni — »feudalizmom«, što je urodilo opseţnim i beskorisnim polemikama o tome jesu li ti sistemi usporedivi, i na koji su način usporedivi, s »klasičnim« feudalizmom srednjovjekovne Evrope. Debate se u osnovi svode na to ie li odreduiuća karakteristika feudalizma hijerarhijski vlasnički odnos (dodjela lena vazalu, pruţanje zaštite u zamjenu za rentu i usluge), politička jurisdikcija seniora nad seljaštvom, ili postojanje velikih zemljišnih posjeda na kojima je seljak u neku ruku »prisiljen« raditi barem dio godine u zamjenu za nekakvu minimalnu naknadu (u obliku gotovine, u naturi, ili u obliku prava korištenja zemljišta za vlastitu proizvodnju u svrhu upotrebe ili prodaje). Očito je da su moguće sve kombinacije78. Nadalje, moţe varirati ne samo oblik obaveze podređenog prema pretpostavljenom već i stupanj potčinjenosti, a kao što primjećuje Dobb, »promjena tog oblika nije ni u kojem slučaju uvijek povezana s promjenom stupnja...«79. Sa stanovišta kojim se ovdje bavimo postoji temeljna razlika između feudalizma srednjovjekovne Evrope i »feudalizama« istočne Evrope i španjolske Amerike šesnaestog stoljeća. U prvom slučaju, zemljoposjednik (feudalac) je proizvodio prvenstveno na lokalnu privredu i crpio moć iz slabosti centralne vlasti. Ekonomske granice njegovog eksploatatorskog pritiska bile su određene njegovom potrebom da opskrbi svoje kućanstvo ograničenim stupnjem luksuza koji se smatrao društveno optimalnim i troškovima ratovanja (koji su se mijenjali tokom vremena). U drugom slučaju, zemljoposjednik (feudalac) je proizvodio za kapitalističku svjetsku privreduEkonomske granice njegovog eksploatatorskog pritiska bile su određene krivuljom 70 potraţnje-ponude određenog trţišta. Njega je na vlasti drţala snaga, a ne slabost

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

centralne vlasti, tj. barem njena snaga u odnosu na poljoprivrednog teţaka. Kako bismo izbjegli svaku zbrku, nazvat ćemo taj oblik »kmetstva« »prisilnom trţišnom proizvodnjom« iako je izraz nesavršen i nezgrapan. »Prisilna trţišna proizvodnja« je sistem upravljanja poljoprivrednom radnom snagom u kojem su seljaci prisiljeni, pravnim procesom što ga nameće drţava, raditi barem dio vremena na velikom posjedu proizvodeći neki proizvod za pro'daju na svjetskom trţištu. Posjed je obično bio »vlasništvo« pojedinca što ga je odredila drţava, iako nije morao biti nasljedan. I sama drţava mogla je biti neposredni vlasnik takvog posjeda, ali je u tom slučaju postojala tendencija mijenjanja mehanizma upravljanja radnom snagom80. Ovako definiran, ovaj oblik upravljanja radnom snagom postao je dominantom poljoprivredne proizvodnje u perifernim dijelovima evropske svjetske privrede šesnaestog stoljeća. Henri H. Stahl vrlo jasno objašnjava »kapitalističko« porijeklo »drugog kmetstva« u Istočnom polablju (i, općenitije, istočnoj Evropi)81. Niz drugih autora priznaje da je ono što smo nazvali »prisilnom trţišnom proizvodnjom« oblik upravljanja radnom snagom u kapitalističkoj, a ne feudalnoj privredi. Govoreći o Španjolskoj Americi, Sergio Bagu ga naziva »kolonijalnim kapitalizmom«82. Govoreći o Lombardiji sedamnaestog stoljeća, Luigi Bulferetti ga naziva »feudalnim kapitalizmom«83. Govoreći o španjolskim latifundias, Luis Vitale inzistira da su to »vrlo kapitalistička poduzeća«84. Eric Wolf ne vidi nikakvu nedosljednost u tome što zemljoposjednik odrţava »patrimonijalnu vlast u granicama svog posjeda« i istovremeno vodi posjed kao »kapitalističko poduzeće«85. Sistem se pojavio već s Venecijancima na Kreti, i drugdje, u četrnaestom stoljeću86, a u šesnaestom se proširio na cijelu periferiju i poluperiferiju evropske svjetske privrede. Što se tiče naše perspektive, ključni su aspekti dvojaki. Prvo, valja shvatiti da oblik »prisilne trţišnejjroizvodnje« nije, kako kaţe Pietro Vaccari, »takav da bi se ona mogliTnazvati pravom ponovnom uspostavom ranijeg feudalnog ropstva«87; to je novi oblik društvene organizacije. Drugo, ne radi se o istodobnom (postojanju dvaju oblSa društvene organizacije, kapitalističkom i feudalnom, niti o Jmogućnosti istodobnog postojanja. Svjetska privreda je jednog ili drugog oblika. Ĉim je postala kapitalistička, treba predefinirati odnose koji pokazuju neke formalne sličnosti s feudalnim odnosima u smislu dominantnih principa kapitalističkog sistema88. To vrijedi i za encomiendun španjolskoj Americi i za tzv. »drugi feudalizam« u istočnoj Evropi. Encomienda u španjolskoj Americi je neposredna tvorevina kraljevske kuće. Njeno ideološko opravdanje bilo je pokrštavanje, a njena glavna funkcija osiguranje radne snage za rudnike i stočarske rančeve, kao i proizvodnja svile i poljoprivrednih proizvoda za encomenderose i radnike u gradovima i rudnicima89. Encomienda je prvobitno bila feudalna privilegija — pravo korištenja radne snage Indijanaca90. Pošto su ekscesi prvih encomenderosa ugrozili ponudu radne snage — tako su, na primjer, Indijanci na karipskim otocima izumrli — kraljevska cedula je 1549. izmijenila obaveze encomiende, pa je umjesto rada valjalo plaćati danak, što je značilo prelaz sa sistema nalik na ropstvo na sistem koji bismo mogli nazvati prisilnom trţišnom proizvodnjom. Kako ističe Silvio Zavala, nova verzija encomiende bila je »slobodna« iako je u pozadini stajala prijetnja prisile91. Kad je »sloboda« dovela do značajnog pada ponude radne snage, došlo je do još jedne pravne promjene i do instituiranja prisilnog najamnog rada koji su nazivali cuatequil u Novoj Španjolskoj i mita u Peruu92. Prema tome, iako je točno da je encomienda u španjolskoj Americi (kao i dona- taria u Brazilu) moţda nastala kao feudalno darovanje, pravne reforme ubrzo su je pretvorile u kapitalističko poduzeće93. To, kako se čini, potvrđuje i činjenica da su cuatequil i mita uvedeni upravo zato da bi se izbjegao centrifugalni karakter feudalnog sistema 94. U stvaranju kapitala i prisilnom korištenju seljačke radne snage zemljoposjednika nije podrţavao samo španjolski vladar. On je obično imao sporazum s tradicionalnim poglavicom indijanske zajednice, pri čemu je poglavica svojom vlašću nadopunjavao vlast kolonijalnih upravljača u procesu prisile95. Snaga poglavica bila je, naravno, u velikoj mjeri funkcija pretkolonijalnih sistema96. Interes poglavice — cacique-a — postaje posve jasan ako pogledamo kako su radnici bili u stvari plaćeni. Alvaro Jara 71 opisuje sistem uspostavljen 1559. i način njegovog djelovanja u Chileu. Tu su

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Indijanci, koji su radili na ispiranju zlata, dobivali šestinu vrijedno- sti. Međutim, taj se iznos — zvan sesmo— nije isplaćivao pojedinačno već zajednici kojoj su Indijanci pripadali97. Moţemo zamisliti kakvu je nejednaku podjelu mogao izazvati ovakav sistem globalnog plaćanja. Razvoj prisilne trţišne proizvodnje u istočnoj Evropi bio je postepeniji nego u španjolskoj Americi gdje je sistem uveden kao posljedica osvajanja. U dvanaestom i trinaestom stoljeću dobar dio istočne Evrope (tj. Istočno polablje, Poljska, Ĉeška, Šlezija, Mađarska, Litva) prošao je isti proces sve većih ustupaka seljaštvu i sve jače transformacije feudalnih radnih obaveza u novčane obaveze kao i zapadna Evropa, te također Rusija98. Proces je posvuda uslijedio iz istih razloga, tj. zbog utjecaja prosperiteta i ekonomske ekspanzije na pregovaračke odnose kmeta i gospodara99. Međutim, recesija u četrnaestom i petnaestom stoljeću dovela je do suprotnih posljedica u zapadnoj odnosno istočnoj Evropi. Na Zapadu je, kao što smo vidjeli, dovela do krize feudalnog sistema. Na istoku, javila se »vlastelinska reakcija«"‟0 koja je u šesnaestom stoljeću kulminirala »drugim kmetstvom« i novom zemljoposjedničkom klasom101 Do tih suprotnih reakcija na istu pojavu (ekonomsku recesiju) došlo je zato što su, iz razloga koje smo već objasnili, ta dva područja postala komplementarnim dijelovima sloţenijeg, jedinstvenog sistema, tj. evropske svjetske privrede, u kojem je istočna Evropa igrala ulogu proizvođača sirovina za zapad (koji se industrijalizirao) i time razvila — kako kaţe M. Malowist — »privredu koja je u osnovi bila slična klasičnom kolonijalnom tipu«102. Pogled na prirodu baltičke trgovine dovoljna je provjera. Od petnaestog stoljeća nadalje proizvodi koji su kolali s istoka na zapad bili su uglavnom rasutog tipa (ţitarice, drvo i, kasnije, vuna), iako se nastavio i raniji izvoz krzna i voska. Sa zapada je na istok odlazio tekstil (kako luksuzne tako i osrednje kvalitete), sol, vina i svila. Već potkraj petnaestog stoljeća Nizozemska je ovisila o baltičkom ţitu, a nizozemsko i englesko brodarstvo ne bi se mogli ni zamisliti bez istočnoevropskog drveta, konoplje, smole i masti. Pšenica je postala najvaţniji izvozni artikl istoka, dopirući čak do pirinejskog poluotoka i Italije103. Doduše, ovakav kolonijalni tip trgovine postojao je i ranije što se tiče uvjeta trgovine (terms of trade) i odgovarajućih odnosa u Evropi. Takav je bio odnos između Venecije i njenih kolonija kao i sfere utjecaja104. U kasnom srednjem vijeku imamo Kataloniju kao trgovački centar 105. U trinaestom i četrnaestom stoljeću Portugal je bio proizvođač sirovina za Flandriju106, a Engleska za Hanzu l07. Proizvodnja primarnih proizvoda namijenjenih razmjeni za prerađevine iz naprednijih područja bila je uvijek, kako Braudel kaţe za ţitarice, »marginalna pojava podloţna čestim geografskim revizijama«. I, kako kaţe Braudel, »svaki put mamac je bila gotovina«108. Ono po čemu se šesnaesto stoljeće razlikuje jest postojanje trţišta, za primarne proizvode, koje je obuhvaćalo veliku svjetsku privredu. Prema Sliche- ru van Bathu, stvaranje međunarodnog trţišta ţitarica usredotočenog na Nizozemsku javlja se tek 1544109. Ako ozbiljno prihvatimo Braudelove »česte revizije«, moramo se upitati kako se neko područje određuje kako periferija, a ne kako rnatica. U srednjem vijekuTpa čak i u kasnom srednjem vijeku nije uopće bilo jasno da je istočnoj Evropi namijenjena sudbina periferije evropske svjetske privrede. Niz autora naglašava uspore- divost razvoja na istoku i zapadu. Tako npr. Reginald R. Betts kaţe, govoreći o četrnaestom stoljeću: »Začudo [sic!], plaćanja u novcu preferirali su ne samo veliki francuski i engleski zemljoposjednici ... već i češki, poljski i mađarski zemljoposjednici ...«110 Slično tome Zs. S. Pach tvrdi da je još u petnaestom stoljeću »trend ruralnog razvoja [u Mađarskoj] bio temeljno u skladu s trendom zapadnoevropskih zemalja...«111. Zašto je u tom slučaju došlo do razilaţenja? Na to bismo pitanje mogli odgovoriti faktorima — geografskim i društvenim — koji objašnjavaju nagli skok zapadne Evrope. To smo u neku ruku već i učinili. Mogli bismo djelomice odgovoriti i specifičnim karakteristikama istočne Evrope. Tako je72 npr. vaţan faktor slabost gradova 112. Mala razlika u trinaestom stoljeću pretvorila se u veliku razliku u šesnaestom budući da su

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

zbog komplementarne divergencije zapadni gradovi jačali a istočni razmjerno slabili. Mogli bismo naglasiti i činjenicu da je već krajem trinaestog stoljeća obrada zemljišta u zapadnoj Evropi' bila razmjerno ekstenzivnija dok je u istočnoj Evropi ostalo mnogo više praznog prostora113. Proces prisilne trţišne proizvodnje se mogao lakše uvesti na »novim« zemljištima. No tada se moramo pitati: zašto i male razlike između zapada i istoka? Postoji moţda jedinstveno geopolitičko objašnjenje: turske i mongolsko-tatarske invazije kasnog srednjeg vijeka koje su mnogo toga uništile, izazvale emigraciju i razne padove te, prije svega, oslabile relativnu vlast kraljeva i vladara114. 'i I ovo je primjer djelovanja općeg principa: u procesu društvene interakcije male početne razlike postaju sve jače, ustaljuju se i definiraju kao »tradicionalne«. Tada kao i uvijek »tradicionalno« je aspekt i tvorevina sadašnjosti, nikadajjrošlosti. Go1 voreći o suvremenom svijetu Andre Gunder Frank tvrdi: »Privredni razvoj i nerazvijenost su lice i naličje iste medalje. Oboje su neophodni rezultat i suvremene manifestacije internih kontradikcija svjetskog kapitalističkog sistema« 115. Međutim, proces je daleko općenitiji. Kao što kaţe Owen Lattimore, »civilizacija je rodi- la barbarstvo«116. Govoreći o odnosu između nenomadskog i nomadskog društva na granicama svijeta, Lattimore navodi da se njihovo porijeklo i odnos mogu zamisliti promatranjem formiranja dvaju divergentnih tipova prvobitno sjedinjenog društva. Pogodnosti radi moţemo ih nazvati »progresivnim« (poljoprivreda postaje primarna aktivnost, a lov i skupljanje plodova sekundarne aktivnosti) i »zaostalim« (lov i skupljanje plodova ostaju primarne aktivnosti, a poljoprivreda postaje sekundarna aktivnost i u nekim slučajevima ne napreduje dalje od nesređene, površne faze)117.

Prema tome, ako u bilo kojem vremenskom trenutku jedna regija zbog niza faktora iz ranijeg vremena — ima malu prednost pred drugom u odnosu na jedan ključni faktor, te ako zbog spleta okolnosti ta mala prednost poprima centralan značaj što se tiče uvjetovanja društvene akcije, mala prednost se pretvara u veliki disparitet, i traje i nakon navedenog spleta okolnosti118. To je u petnaestom i šesnaestom stoljeću bio slučaj u Evropi. Zahvaljujući velikoj ekspanziji geografskog i j demografskog djelokruga svijeta trgovine i industrije, neki dijelovi Evrope mogli j su zgrtati profit te ekspanzije tim više ako su se uspjeli specijalizirati za aktivnosti^ bitne za zgrtanje profita. Prema tome, morali su utrošiti manje vremena, radne snage, zemljišta i ostalih prirodnih resursa na odrţavanje vlastitih osnovnih potreba. Istočna Evropa je mogla postati »ţitnicom« zapadne Evrope, ili obratno. I jedno i drugo rješenje sluţilo bi »potrebama situacije« s obzirom na splet okolnosti. Mala prednost je određivala koja će alternativa pretegnuli. U tom trenutku, mala~~) prednost petnaestog stoljeća postala je veliki disparitet u sedamnaestom i monu- / mentalna razlika u devetnaestom119. Bitni faktori u vezi s oblikom upravljanja radnom snagom koji je usvojen u istočnoj Evropi bili su mogućnost velikih profita pod uvjetom povećanja proizvodnje (zbog postojanja svjetskog trţišta) te kombinacija relativnog nedostatka radne snage i velikih neiskorištenih zemljišnih površina120. Prema tome, u šesnaestom stoljeću je prisilna trţišna proizvodnja u istočnoj Evropi i dijelovima privrede španjolske Amerike bila poţeljna (rentabilna), potrebna (s obzirom na interes zemljoposjednika) i moguća (s obzirom na vrstu traţenog rada). Ropstvo je bilo neizvedivo zbog relativnog manjka radne snage. Domaća ropska radna snaga je uvijek deficitarna jer je njome teško upravljati, a uvoz robova iz udaljenijih krajeva nije bio rentabilan za proizvode koji traţe mnogo nadzora, npr. pšenicu. Osim toga, troškovi robova nisu bili zanemarljivi. Iako seljak vjerojatno preferira sistem prisilne trţišne proizvodnje ropstvu zbog minimalnog dostojanstva i prava što mu ih daje ta formalna sloboda, to ne mora značiti da su materijalni uvjeti prisilnog trţišnog proizvođača bili bolji od uvjeta roba. Dapače, Fernando Guillen Martinez tvrdi da su s Indijancima na encomiendi postupali gore nego s robovima, uglavnom zbog nesigurnog društvenog poloţaja encomendera'21. Alvaro Jara tvrdi također da je ţivotni standard Indijanaca na encomiendi, 73 u ovom slučaju u Chileu, bio »na minimalnom nivou, i to u najstroţem smislu riječi«122.

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Prema tome, u geoekonomski perifernim područjima nove svjetske privrede postojale su dvije primarne aktivnosti: rudnici (uglavnom plemenitih metala) i poljoprivreda (uglavriom određeni prehrambeni artikli). U šesnaestom stoljeću španjolska Amerika je prvenstveno osiguravala plemenite metale123, a istočna Evropa prvenstveno hranu. U oba slučaja tehnologija je bila intenzivna radom, a društveni sistem se temljio na eksploataciji radne snage. Višak je općenito nerazmjerno odlazio na podmirenje potreba stanovništva maticnlfTpodrucja. Neposredne profite poduzetništva dijelile su, kako ćemo vidjeti, grupe u matičnim područjima, međunarodne trgovačke grupe i lokalno nadzorno osoblje (koje obuhvaća, na primjer, i aristokraciju u Poljskoj i drţavne sluţbenike i encomenderose u španjolskoj Americi). Masa stanovništva podlijegala je prisilnom_radu — sistemu što ga je određivala, definirala i nametala drţava sa svojim sudskim aparatom. Robovi su se koristili u onoj mjeri u kojoj je to bilo rentabilno, dok se u slučajevima gdje je takav pravni ekstremizam bio preskup na posjedima za uzgoj trţišnih kultura primjenjivala alternativa formalno slobodne ali pravno prisilno vrbovane poljoprivredne radne snage124. U matici svjetske privrede, u zapadnoj Evropi (uključujući sredozemni kršćanski s\ajetJ7 situacija se razlikovala u nizu aspekata. Gustoća stanovništva bila je u osnovi mnogo viša (čak i u razdobljima demografskog pada kao što su četrnaesto i petnaesto stoljeće)125. Poljoprivreda je stoga bila intenzivnija126. Osim toga, dio zemljišta (oranica) pretvoren je u pašnjake. Uslijed toga bilo je manje prisile, djelomično zbog toga što kvalificiranija radna snaga moţe zahtijevati smanjenje pravne prisile. Zapravo, u tom slučaju prisila mora biti posrednija, putem trţišnih mehanizama. Nadalje, u stočarstvu postoji uvijek iskušenje, osobito zimi, prebacivanja potrošnje hrane sa stoke na ljude. Vlastelinski sistem nije mogao efikasno riješiti taj problem127. Međutim, šesnaesto stoljeće je bilo doba povećane potraţnje za mesom, koja je bila elastična i koja se povećavala sa sve višim ţivotnim standardom128. Isto tako, zbog ekspanzije stanovništva javila se i veća potraţnja za ţitaricama. Posljedice su bile jednostavne. Stočarstvo — koje je bilo rentabilno — zahtijevalo je drukčiju društvenu organizaciju rada. Ako se iz bilo kojeg razloga nije razvilo, pastoralizam se stvarno smanjio129. Stoga se u cijeloj Evropi pitanje svelo na pojačanu podjelu rada. U matičnom području cvali su gradovi, razvijale se industrije, i trgovci su postali značajna ekonomska i politička-snaga. Naravno, poljoprivreda je i dalje, u cijelom šesnaestom stoljeću, ostala aktivnost većine stanovništva. (Što dapače vrijedi za sjeverozapadnu Evropu sve do devetnaestog stoljeća, te za juţnu Evropu sve do dvadesetog stoljeća). Usprkos tome, uključivanje istočne Evrope i španjolske Amerike u evropsku svjetsku privredu u šesnaestom stoljeću dalo je ne samo kapital (zahvaljujući pljački i visokim profitnim stopama) već je isto tako oslobodilo dio radne snage, u matičnim područjima, za specijalizaciju, tj. za druge zadatke. Profesionalni raspon zadataka u matičnim područjima bio je vrlo sloţen. Raspon je obuhvaćao velik ostatak zadataka analognih zadacima na periferiji (npr. proizvodnja ţitarica). No u matici trend je išao prema raznovrsnosti i specijalizaciji, dok je trend na periferiji išao prema monokulturi. Ekspanzija šesnaestog stoljeća nije bila samo geografska ekspanzija. To je bila i ekonamska.£kspanzija — razdoblje demografskog rasta, povećane poljoprivredne produktivnosti i »prve industrijske revolucije«. To je doba uspostavljanja redovne trgovine između Evrope i ostatka nastanjenog svijeta130. Do kraja stoljeća privreda je jednostavno izgledala drukčije i bolje131. Do sada smo opisali nove oblike proizvodnje i upravljanja radnom snagom u periferiji, te ih obradili s obzirom na njihove eksplicitne i implicitne suprotnosti u odnosu na matična područja. U stvari, struktura matičnog područja je sloţenija no što smo do sada pokazali. Međutim, prije nego što se pozabavimo tom sloţe- nošću morali bisrop razmotriti poljoprivrednu proizvodnju treće 74 strukturalne zone HpoIuperiferije.jNismo još objasnili funkciju poluperiferije u djelovanju svjetskog sisTemaTZa sada će biti

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

dovoljno konstatirati da poluperiferija — u odnosu na niz ekonomskih kriterija (ali ne sve) — predstavlja srednju točku u kontinuumu koji se prqteţe od matice prema periferiji. To osobito vrijedi za sloţenost privrednih institucija, stupanj ekonomskog nagrađivanja (u smislu prosječnog nivoa i raspona) i — prije svega — za oblik upravljanja radnom snagom. Periferija (istočna Evropa i španjolska Amerika) je koristila prisilni rad (ropstvo i prisilnu trţišnu proizvodnju). Matica je, kao što ćemo vidjeti, sve više koristila slobodnu radnu snagu. Na poluperiferiji (bivšim matičnim područjima koja su skrenula prema perifernim strukturama) razvio se posredni oblik, napoli- čaxstvo, kao opća alternativa. Napoličarstvo je naravno bilo poznato i u drugim područjima. Međutim, u to doba zauzimalo je primarno mjesto samo na poluperiferiji. Mezzađria u Italiji i facherie u Provansi su poznate još od trinaestog stoljeća nadalje, a metayage u drugom dijelu juţne Francuske od četrnaestog. S povećanjem ekonomskih teškoća vlastelina u četrnaestom i petnaestom stoljeću posjedi su se sve više davali u zakup, ne kao cjelina već u manjim jedinicama koje su mogle uzdrţavati obitelj prije nego cijelo selo. Duby primjećuje da su do sredine petnaestog stoljeća »nestali veliki posjedi za proizvodnju ţitarica koji su još mogli postojati u zapadnoj Evropi. ..« On to naziva »jednom od temeljnih transformacija seoskog ţivota. . ,«132 Međutim, zašto je transformacija poprimila upravo takav oblik? To jest, zašto se feudalac — ako mu je prijetila transformacija — nije obratio drţavi kako bi ona prisilila seljake da ostanu na zemlji, kao što je to bio slučaj u istočnoj Evropi? S druge strane, zašto je transformacija — ako je bilo ustupaka — poprimila oblik na- poličarstva, a ne prijenosa zemlje malim seljacima koji su ili odmah kupovali zemlju ili plaćali fiksnu rentu, što je bilo glavno (ali ne, naravno, i jedino) rješenje u sjeverozapadnoj Evropi? Uspoređujući zapadnu i istočnu Evropu u smislu feudalne reakcije na pojave bijega i depopulacije, i smatrajući zapadnu Evropu arenom »ustupka« a istočnu Evropu arenom »obnovljene prisile«, Dobb pripisuje različite reakcije »snazi seljačkog otpora«133. Ian Blanchard se s druge strane slaţe s postavkom da je stupanj seljačkog nemira faktor, ali smatra da je on manje neposredan. Presudni faktor bila je raspoloţivost radne snage. Blanchard tvrdi da je do dvadesetih godina 16. stoljeća u Engleskoj vladao nedostatak radne snage, te da su zakonodavci zaista nastojali prisiliti teţake da ostanu na zemlji dok su se zemljoposjednici nevoljko ograđivali faute de mieux,3A. Tako je prisila, tvrdi Blanchard, primijenjena i u Engleskoj sve dok je postojala depopulacija. Seljačka erupcija je uslijedila tek kad je stanovništvo počelo rasti, i značila je u stvari zahtjev za zemljom. Bilo kako bilo, stupanj seljačkog otpora ne objašnjava mnogo jer bismo morali znati zašto su se seljaci opirali više u Engleskoj nego u Poljskoj — zar Dobb zaista vjeruje u to?135 — zašto su zemljoposjednici bili snaţniji ili slabiji, zašto su kraljevi jačali feudalnu vlast ili je slabili. Razloge ćemo najvjerojatnije naći u postojanju komplementarne divergencije unutar jedinstvene svjetske privrede, za koju smo činjenicu naveli dva objašnjenja: komparativnu snagu gradova u početnoj točki divergencije i stupanj napuštenosti zemlje. »Napuštenost« zemljišta moţe se preformulirati u smislu omjera zemljišta i radne snage. Ako ima mnogo zemljišta, moţe se nešto učiniti s razmjerno neefikasnim sredstvima proizvodnje. Moguća je ekstenzivna poljoprivreda. Mogu se koristiti robovi ili sistem prisilne trţišne proizvodnje. Intenzivna poljoprivreda zahtijeva slobodne radnike. Ali, u tom slučaju, zašto napoličarstvo? Očito zato što je situacija negdje između. Obratimo paţnju na činjenicu da je sa stanovišta seljaka napoličarstvo moţda bolje od prisilne trţišne proizvodnje, iako ne mnogo bolje. Ĉisti prihod je nizak, iako se moţe povećati u doba prosperiteta. Prisila dugovnim mehanizmima je često isto toliko realna koliko i pravna prisila. Prema H. K. Takahashiju metayers su »polu-kmetovi« koji rade za »lihvarske zemljoposjednike«136. Za Blocha je razvoj situacije u Francuskoj proces regresije odnosno odstupanja od postepenog oslobađanja seljaka (od 75 vijeku: feudalaca) do kojeg je došlo u kasnom srednjem

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Da je — što je apsurdna hipoteza — francuska revolucija izbila oko 1480, zemlja bi bila prešla, ukidanjem feudalnih prihoda (charges seigneuriales), gotovo isključivo u ruke mase malih seljaka. Međutim, od 1480. do 1789. prošla su tri stoljeća u kojima su se veliki posjedi obnovili137.

Međutim, zašto napoličarstvo, a ne zakup s jedne strane ili prisilna trţišna proizvodnja s druge? Iako je napoličarstvo, u usporedbi s prisilnom trţišnom proizvodnjom, podrazumijevalo veće teškoće u nadzoru, što je bio nedostatak, ono je pruţalo i određenu prednost u tome što je poticalo napore seljaka da povećaju produktivnost, naravno pod uvjetom da će seljak i dalje raditi za feudalca bez pravne prisile138. Ukratko, kad radne snage ima mnogo, napoličarstvo je vjerojatno rentabilnije od prisilne trţišne proizvodnje139. Što se tiče zakupa, nema sumnje da bi po istoj logici zakup bio još rentabilniji od trţišne proizvodnje. Doduše — pod jednim uvjetom. Zakupnici imaju fiksne ugovore i na dobitku su u trenucima inflacije, barem u onoj mjeri u kojoj su ugovori razmjerno dugoročni. Naravno, obratno vrijedi ako situacija na trţištu postane nepovoljnija. Prema tome, napoličarstvo je način minimiziranja rizika140. Iz toga slijedi da će se napoličarstvo najvjerojatnije uzimati u obzir kao mogućnost u područjima specijalizirane poljoprivrede gdje će opasnosti od varijanse biti veće od troškova transakcija. Međutim, to je upravo bio trenutak velikog rizika. Stalna inflacija cijena moţe biti izvor velike nesigurnosti. Napoličarstvo se ukazalo kao lijek141. U nekim područjima seljaci su imali sreće i uţivali pravnu zaštitu, pa je nametanje napoli- čarstva bilo preskupo za zemljoposjednike, koji su u tom slučaju radije birali neposredni zakup. Takav je primjer Engleska. Cheung navodi da je ključni faktor bio neograničeni zakup slobodnog posjeda (freehold tenure), što je bilo poznato u Engleskoj, ali ne, na primjer, u Francuskoj142. Pravni faktori nisu jedine odrednice. Naime, još uvijek nas čeka objašnjenje razlike između sjeverne Francuske, koja se ekstenzivno kretala prema zakupu, i juţne Francuske gdje je napoličarstvo bilo sve češći oblik. U oba područja zakon je u biti bio isti. Duby nalazi ključni faktor u razlici između razmjernog bogatstva seljaka na sjeveru i uvjeta »privredne depresije« u kojima je ţivio seljak na jugu, »radeći na zemlji čija se produktivnost vjerojatno nije povećala poboljšanjem metoda kao na sjeveru. . .«143 Ako se, međutim, radi samo o tehnologiji, vraćamo se samo jedan korak natrag, na pitanje zašto su se tehnološka usavršavanja jednog područja usvajala na drugom koje nije bilo toliko udaljeno (op. prev.: mislim da je autor ispustio jedan »not« — vidi str. 106 originala — te da bi dio prednje rečenici morao glasiti » . . . zašto se tehnološka usavršenja jednog područja nisu — kurz. prev. — usvajala...«) ni u geografskom niti u kulturnom pogledu. Braudel kao mogućnost navodi temeljne pedološke razlike između sredozemne i sjeverozapadne Evrope, tj. slabija tla u Sredozemlju144. Porchnev navodi da bi trebalo uzeti u obzir i stupanj angaţiranosti u svjetskoj privredi, pri čemu je postojanje velikih posjeda (i stoga nepostojanje napoličarstva) u korelaciji s visokim stupnjem angaţiranosti145. Ne bismo li u tom slučaju mogli smatrati napoličarstvo nekom vrstom drugog najboljeg rješenja? S obzirom na to da im nije uspjelo da se dokopaju velikih posjeda, koji su se temeljili bilo na ograđivanju i zakupu kao u Engleskoj bilo na prisilnoj trţišnoj proizvodnji kao u istočnoj Evropi, zemljoposjedničke klase juţne Francuske i sjeverne Italije odabrale su kompromis146 napoličarstva, kao djelomičnu reakciju na stvaranje kapitalističke svjetske privrede, u obliku polukapitalistič- kih poduzeća koja su zaista odgovarala poluperifernim područjima. Visoki omjer zemljišta i radne snage nije jedini razlog zbog kojeg su poluperi- ferna područja ostala poluperiferija, a ne potpuni sateliti u koje su se razvila periferna područja. Razlog je moţda i u tome što je postojanje snaţne domaćeJmržoai zije posebno utjecalo na razvoj poljoprivredne proizvodnje u teškim vremenima. Duby ističe da su u područjima gdje su gradski76 trgovci bili brojni i razmjerno moćni mnogi

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

posjedi pripali tim građanima koji su traţili zaštitu od gladi kao i društveni status zemljoposjedništva, ali ne i teškoće stvarnog poljodjelstva. Davanje zemljišta u napolicu bilo je prihvatljiv kompromis147. G. E. de Galguerolles prilično sumnja u »prihvatljivost« tog kompromisa sa stanovišta seljaka budući da je gradska burţoazija bila orijentirana na kratkoročni profit prilikom ulaganja u zemljište, što je dovelo do opustošenja zemlje u toku slijedećeg stoljeća148. Evo još jednog paradoksa što se tiče »najnaprednijeg« područja. Već smo naveli da je snaga gradskih radnika odrţavala visok nivo nadnica i time dovela sjevernu Italiju u industrijski nepovoljniji poloţaj u odnosu na sjeverozapadnu Evropu. Moţda ta ista snaga radnika objašnjava zašto je u ruralnim područjima i dalje ostajao nerazmjeran broj teţaka zbog cehovskih restrikcija koje su sprečavale njihovo zapošljavanje u gradovima. Riječ je, naravno, o razdoblju naglog demografskog rasta u šesnaestom stoljeću. Time je oslabljen pregovarački poloţaj seljaka. U svakom slučaju, čini se da je »snaga« gradske burţoazije više pogodovala napoličarstvu, a time onemogućila pojavu samostalnih seljaka (yeomen) koji su kasnije odigrali tako značajnu ulogu u privrednom napretku sjeverozapadne Evrope. Pređimo sada na područja koja su se do 1640. našla u matici (jezgri) evropske svjetske privrede: to su Engleska, Nizozemska i, u nekoj mjeri, sjeverna Francuska. U tim područjima razvila se kombinacija ispaše i ratarstva koja se temeljila na slobodnoj ili slobodnijoj radnoj snazi i jedinicama razmjerno efikasne veličine. Španjolska je pošla tim putem, a zatim skrenula i postala dijelom poluperiferije. O razlozima tog skretanja privredne uloge govorit ćemo detaljnije u jednom od budućih poglavlja. Kao što smo već vidjeli, u krizi kasnog srednjeg vijeka, u kojoj je pad stanovništva doveo do smanjenja potraţnje za poljoprivrednim proizvodima kao i do povećanja nadnica urbanih radnika (i, stoga, do poboljšanja pregovaračkog poloţaja ruralnih radnika), došlo je u zapadnoj Evropi do propadanja velikih posjeda. Ti posjedi nisu mogli preći na proizvodnju trţišnih kultura kao što je to bio slučaj u istočnoj Evropi u šesnaestom stoljeću budući da na općenito tmurnoj privrednoj sceni nije postojalo nikakvo međunarodno trţište. Zemljoposjednicima su preostale samo dvije značajne mogućnosti. S jedne strane, mogli su pretvoriti feudalne obaveze u novčanu rentu 149 što bi smanjilo troškove i povećalo prihod vlasnika posjeda, ali je isto tako podrazumijevalo i postepeni prijenos upravljanja zemljom. To jest, proces je omogućio pojavu sitnog samostalnog seljaka (yeoman) — bilo kao zakupnika s fiksnom rentom bilo, ako je bio imućniji, kao samostalnog vlasnika (kojeg moţemo smatrati osobom koja je kupovinom zemljišta platila paušalni iznos u ime rente za određeni broj godina)150. Zemljoposjednik je isto tako mogao pretvoriti svoju zemlju u pašnjake za goveda ili ovce. U petnaestom stoljeću cijene vune i mesa kao da su se bolje opirale efektima depresije; osim toga, i troškovi deficitarne — i stoga skupe — radne snage bili su manji151. U to doba, i Engleska i Španjolska su povećale površinu pod pašnjacima. S ekspanzijom privrede u šesnaestom stoljeću pšenica je pretekla vunu152, ali ne i goveda koja su davala ne samo meso već i loj, koţu i mliječne proizvode, a potrošnja svih tih proizvoda rasla je s većim blagostanjem153. Najvaţniji aspekt u vezi s ispašom u šesnaestom stoljeću, pogotovo ispašom goveda, jest činjenica da je ona sve više postajala regionalno specijalizirana aktivnost. Više goveda ovdje, što je koristilo velikim zemljoposjednicima, značilo je također manje goveda drugdje, što je često značilo smanjenje potrošnje mesa i mliječnih proizvoda kod seljaka, tj. pogoršanje njegove ishrane154. Do tog prevelikog naglašavanja stočarstva došlo je upravo u Španjolskoj. Navedene dvije mogućnosti — konverzija posjeda u zakupljeno zemljište i oranica u pašnjake — išle su ruku pod ruku. Naime, konverzija oranica u pašnjake smanjila je površinu oranica i time povećala vrijednost rente155. Nadalje, kako se površina oranica smanjivala, obrada zemljišta morala je biti intenzivnija, što je značilo da je kvaliteta radne snage bila vrlo vaţna — i time dalo još jedan poticaj prelazu s radne na novčanu rentu156. 77

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Uspon ovčarstva u šesnaestom stoljeću doveo je do velikih ograđivanja u Engleskoj i Španjolskoj. Međutim, paradoksalna je činjenica da ograđivsrnJSTnje traţio veliki posjednik već jedna nova »vrsta«, sitni samostalni posjednik 157. Stalni rast tih sitnih samostalnih seljaka omogućio je, naravno, privredni oporavak u šesnaestom stoljeću. Jer, kako kaţe poslovica iz tog doba, »ovce su jele ljude«, pa je uspon ovčarstva doveo do nedostataka hrane koje je trebalo nadoknaditi i efikasnijom ratarskom proizvodnjom u Engleskoj (yeomen) i baltičkim ţitom (prisilna trţišna proizvodnja)158. Nadalje, sve veća ograđivanja omogućila su rast obrta u ruralnim područjima 159. U Španjolskoj, međutim, Mesta je bila prečvrsto »ukopana« i nije dopuštala malom vlasniku da previše napreduje. Isto tako, kao što ćemo kasnije vidjeti, snagu velikih zemljoposjednika povećavala je donekle i imperijalna politika Karla V. Umjesto da ruralnu nezaposlenost iskoristi za industrijski razvoj, Španjolska je protjerivala i izvozila radnu snagu. Moramo se još malo zadrţati na tom pitanju razvoja zapadnoevropske poljoprivrede i na razlozima zbog kojih nije mogla poći putem istočne Evrope, tj. prema stvaranju velikih posjeda s prisilnom trţišnom proizvodnjom. U krajnjoj liniji, razlog je u pojavi kapitalističke svjetske privrede. Paul Sweezy govori o nekoj vrsti ekološkog kontinuuma: »U blizini centara trgovine, ekspanzija trgovine razarajuće djeluje na feudalnu privredu; podalje od njih, efekt je obično posve suprotan«160. To je zaista prejednostavna formulacija — kako tvrdi Postan, a s njim i Dobb161. Sweezy svoju konstataciju temelji na alternativama koje su stajale seljaku na raspolaganju, na mogućnosti bijega u grad, na »civilizirajućoj blizini urbanog ţivota«162. On zanemaruje mogućnost, koju je seljak imao u mnogim perifernim područjima, na primjer u istočnoj Evropi, preseljenja u granična područja, koja su često bila isto toliko privlačna koliko i gradovi. Dapače, upravo su zato što je seljak koristio tu mogućnost u šesnaestom stoljeću uvedena pravna sredstva koja će ga vezati za zemlju. Razlika nije bila toliko u alternativama seljaka, iako je i to igralo određenu ulogu, koliko u alternativama zemljoposjednika. Odakle će izvući najveći i najnepos- redniji profit? S jedne strane, mogao je zemljište koristiti u druge svrhe (kao pašnjake s višom stopom profita ili iznajmljujući ga, za novac, malim seljacima — oba su ga načina oslobađala nametanja feudalnih radnih obaveza) i iskoristiti novostečeni profit za ulaganja u trgovinu, industriju i/ili aristokratski luksuz. S druge strane, mogao je nastojati ostvariti veći profit intenzivirajući proizvodnju osnovnih trţišnih kultura (osobito ţitarica) i, zatim, investirajući novoostvareni profit u trgovinu (ali ne u industriju i/ili aristokratski luksuz)163. Prva mogućnost bila je vjerojatnija u sjeverozapadnoj Evropi, a druga u istočnoj Evropi, uglavnom zato što je već uspostavljena mala razlika u proizvodnim specijalnostima značila postizanje maksimiranja profita (ili se barem smatralo da je profit maksimiran) zahvaljujući ekstenzivnijem i efikasnijem obavljanju aktivnosti koja je već bila najbolje razvijena 164. Stoga su drţavni organi poticali ograđivanja za ispašu (i vrtlarstvo) u Engleskoj, a stvaranje velikih posjeda za uzgoj pšenice u istočnoj Evropi. Što se tiče razloga zbog kojih je sjeverozapadna Evropa osiguravala radnu snagu ugovorom a istočna Evropa prisilom, neće biti dovoljno istaknuti razliku u korištenju zemljišta, tj. razliku između pašnjaka i oranica, jer bi u tom slučaju španjolska Amerika bila imala ugovornu radnu snagu. Naprotiv, demografija igra ključnu ulogu, kao što smo već natuknuli. Zapadnoevropska alternativa je pretpostavila da će zaliha radne snage biti dovoljno velika, i dovoljno jeftina, kako bi zadovoljila potrebe zemljoposjednika bez prevelikih troškova165. U istočnoj Evropi i španjolskoj Americi nije bilo dovoljno radne snage, u usporedbi s površinama koje se moglo rentabilno eksploatirati, zbog postojanja svjetske privrede. U prisutnosti takvog nedostatka, »ekspanzija trţišta i rast proizvodnje moţe dovesti i do povećanja i do smanjenja usluga radne snage«166. Dapače, upravo opadanje stanovništva u španjolskoj Americi objašnjava uspon govedarstva i ovčarstva, aktivnosti koje su se proširile u šesnaestom stoljeću i koje su poprimile oblik velikih poduzeća sa značajnom 78 radne snage167. komponentom prisilnog rada zbog nestašice

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

Pogledajmo, napokon, što je značio uspon novčanog zakupništva. Ne zaboravimo da se u zapadnoj Evropi konverzija feudalnih obaveza u novčanu rentu proširila u kasnom srednjem vijeku, o čemu smo govorili u prošlom poglavlju, zbog opadanja stanovništva. Ne smijemo međutim misliti da je to bila situacija »ili/ili«. Feudalna davanja mogla su se podmiriti radom, u naturi ili u novcu. Zemljoposjedniku je često odgovaralo prelaţenje s jedne vrste rente na drugu168. Iz tog razloga sama promjena oblika feudalne rente nije sama po sebi bila kritična. Takahashi čak tvrdi da je ona sporedna pojava169, iako se meni njegova tvrdnja čini posve pretjeranom. Ĉak i da je točna, u određenoj mjeri, u odnosu na trinaesto i četrnaesto stoljeće, sve učestalije podmirivanje obaveza novcem se svakako razvilo u značajnu razliku do šesnaestog stoljeća, i to upravo zato što su »van-privredne« prisile vršile pritisak na zemljoposjednike — a ne na seoske radnike — da idu dalje no što su namjeravali170. U najmanju ruku pritisak su osjetili neki zemljoposjednici. U doba ekspanzije vladala je jagma za radnom snagom. Najbogatiji zemljoposjednici mogli su sebi priuštiti kupovanje radne snage od drugih. Najmanji zemljoposjednik često nije imao drugog izbora osim iznajmljivanja zemlje zakupcima. Moţda su upravo posjednici srednje veličine najduţe zadrţali stare feudalne odnose171. Engleska i Francuska su išle istim putem u kasnom srednjem vijeku. U objema nalazimo oslobađanje od kmetstva, uspon novčanog zakupništva i, u korelaciji s time, jačanje najamnog rada. Međutim, nešto se neobično dogodilo u šesnaestom "stoljeću. Engleska je nastavila istim putem. Istočna Evropa je krenula prema »drugom kmetstvu«. Juţna Francuska je pošla prema napoličarstvu. U sjevernoj Francuskoj transformacija kao da je zastala. Kako primjećuje Bloch, »sela koja do šesnaestog stoljeća nisu uspjela steći sloboštine sve su teţe'dolazila do njih«172.

79

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

Situaciju moţemo razmatrati kao ograničenje mogućnosti kmeta da se oslobodi. Bloch to naprotiv smatra ograničenjem sposobnosti feudalaca da prisili kmeta u zakupnički odnos173. Bloch tu presudnu francusko-englesku različitost objašnjava ranijim razlikama. Francuska je privredno bila razvijenija od Engleske s obzirom na to da se u njoj novčana privreda proširila ranije i ekstenzivnije. Engleska je politički bila »razvijenija« od Francuske budući da je imala snaţnije centralne institucije, koje su u krajnjoj liniji posljedica činjenice da je u Engleskoj kraljevska vlast nastala u kontekstu osvojenja, dok su francuski kraljevi morali polako izgrađivati svoju vlast usred prave feudalne disperzije. Razmotrimo malo logiku obaju argumenata. Prvo, Francuska je bila locirana bliţe tokovima evropske trgovine i tehnologije nego Engleska, pa se stoga njena zemljoposjednička klasa razvila ranije, a i proces konverzije feudalnih davanja u novčanu rentu se također odigrao ranije 174. Međutim, budući da su se protupritisci na raspadanje vlastelinstava javili više manje istodobno u Engleskoj i Francuskoj, u početku »dugog« šesnaestog stoljeća engleska vlastelinstva su još ostala cjelovitija nego ona u Franouskoj. Stoga, kako implicira Bloch, engleski zemljoposjednici su bili razmjerno slobodniji (samostalniji) od svojih francuskih pandana u iskorištavanju novih mogućnosti komercijalizacije velikih posjeda. Englezi su prešli na sistem najamnog rada i nastavili s oslobađanjem kmetova. Francuzi su se morali snalaziti kako su najbolje znali pa su zemljoposjednici nastojali povećati svoje prihode obnovljenim »starinskim« pritiscima. Drugi se argument odnosi na odnos kralja i plemstva još u dvanaestom stoljeću. Englezi su uspostavili čvrstu centralnu kontrolu nad sudstvom. Naličje tog postignuća, međutim, bila je činjenica da je u okviru vlastelinstva plemić, iako je izgubio moć da presuđuje o krivičnim prijestupima, dobio potpuno slobodne ruke što se tiče drţanja (imanja) u posjedu. U četrnaestom i petnaestom stoljeću vlastelinski su sudovi svojim tumačenjima običajnog prava nastojali umanjiti značaj uţivanja lenskog zemljišnog posjeda. Pošto je kraljevski sud napokon uspio intervenirati u takvim pitanjima potkraj petnaestog stoljeća, otkrilo se d a j e »običajno pravo« dopuštalo varijabilnu rentu. U Francuskoj, međutim, nije postojao centralni kazneni sud. S druge strane, vlastelin nikad nije imao apsolutnu vlast u zemljišnom pravu. Stoga se patrimonijalnost nije mogla tako lako potkopati. Pitanje pravog »vlasnika« bilo je često vrlo nejasno s pravnog stanovišta. U šesnaestom stoljeću bilo je već pravnika koji su bili spremni tvrditi da se zakupnika ne moţe izbaciti sa zemlje. Prema tome, budući da nisu mogli promijeniti rentu, feudalci su morali ponovno doći do zemlje — sudski manipulirajući dokumentima i proširujući, »ponovnim otkrivanjem«, obavezna feudalna davanja175. U dugoročnom smislu ta će se razlika pokazati presudnom176. Prema tome, Bloch izgleda hoće dokazati da su se, budući da je engleski pravni sistem omogućavao zemljoposjedniku veću elastičnost, novčano zakupništvo i najamni rad i dalje širili, i time pridonosili procvatu kako velikih pašnjačkih posjeda tako i samostalnih seljaka (yeomen). Sistem je također natjerao više ruralne radne snage u urbana područja i time omogućio formiranje proletarijata za industrijalizaciju. U Francuskoj, što je paradoksalno, upravo je snaga monarhije prisiljavala feudalnu klasu da odrţava ekonomski manje funkcionalne, »feudalnije« oblike drţanja zemljišta u posjedu, što je usporilo razvoj. Rješenje načina i uvjeta drţanja posjeda znatno je sa svoje strane utjecalo na ulogu što će je određena zemlja igrati u svjetskom sistemu. Sistem upravljanja posjedom poput onoga u istočnoj Evropi zahtijeva brojno nadzorno osoblje. Da su engleski zemljoposjednici pošli tim putem, moţda ne bi bilo dovoljno osoblja za brojne nove upravne poloţaje što ih je zahtijevala nova svjetska privreda — za 6 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

81

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

trgovačke upravitelje, kasnije prekomorsko osoblje itd. Naravno, zemljoposjednici nisu ustupali svoje osoblje za te druge djelatnosti već se širenjem tih drugih djelatnosti sve više smanjivao broj osoba raspoloţivih za nadzorne funkcije na imanjima. Zakupništvo je bilo jedan od izlaza iz te situacije. Prema tome, razmotrimo opću sliku. Sjeverozapadna Evropa je u procesu razdvajanja upotrebe zemljišta na ispašu i oranice. To je postalo moguće tek pošto je sve veće trţište stvorilo još šire trţište za stočarske proizvode177 i pošto je periferija svjetske privrede osigurala dodatne ţitarice za matična područja. Poluperiferi- ja se okretala od industrije (zadatka koji je bio sve više ograničen na maticu) i prema relativnoj autarhiji u poljoprivredi. Poljoprivredna specijalizacija matice poticala je monetarizaciju seoskih radnih odnosa budući da je rad bio sloţeniji (tj. zahtijevao određeni stupanj »kvalifikacije«) i budući da su se zemljovlasnici htjeli riješiti tereta, tj. viška poljoprivrednih radnika. Najamni rad i novčana renta postali su sredstvima upravljanja radnom snagom. U takvom sistemu mogao se pojaviti sloj samostalnih malih seljaka, dapače i ojačati zahvaljujući kako svojim poljoprivrednim proizvodima tako i vezama s novim obrtima. S obzirom na povećanje stanovništva i pad nadnica, iz toga bi slijedilo, kako kaţe Marx, da su se ti samostalni seljaci (yeomen) »obogatili i na račun svojih teţaka i na račun zemljoposjednika«178. Oni su prisvojili (ograđivanjem) zemlju prvih, javno navodeći kao opravdanje potrebu za garantiranjem snabdijevanja nacije hranom179, a tada ih unajmljivali uz niske nadnice, istoremeno dobivajući, po fiksnim zakupninama, sve više i više zemljišta od vlasnika velikih posjeda. Ne bismo htjeli prenaglasiti snagu tog novog yeomanskog sloja. Dovoljno je shvatiti da je on postao značajna privredna — a prema tome i politička — sila. Ekonomska snaga yeomena temeljila se na tome što su bili u svemu stimulirani na »poduzetništvo«. Teţili su bogaćenju i mobilnosti prema gore: put prema uspjehu vodio je kroz ekonomsku efikasnost. No, još nisu bili opterećeni ni tradicionalnim obavezama dareţljivosti niti statusnim obavezama trošenja na luksuz niti gradskim ţivotom180. Očito je da je takva preraspodjela seoske privredne aktivnosti značajno utjecala na karakter gradskih područja. Što se događalo u gradovima? Znamo da je šesnaesto stoljeće bilo općenito doba rastućeg stanovništva i sve većih gradova — posvuda u apsolutnom smislu, ali relativno u matičnim područjima. Znamo da iz toga — na temelju logike i empirijskih dokaza — slijedi zaključak, kako kaţe Helleiner, da »moramo pretpostaviti da je [u šesnaestom stoljeću] sve više rastao pritisak stanovništva na zemljišne resurse«181. U istočnoj Evropi neki su se preselili u granična područja. Na pirinejskom poluotoku neki su otišli u Ameriku, a neki su bili istjerani (Zidovi, kasnije Mauri) u druga područja Sredozemlja. U zapadnoj Evropi došlo je općenito do emigracije u gradove i sve jačeg, »endemskog«JiLskitanja. Ne radi se pri tom samo o ruralnom egzodusu, o seoskom teţaku koji je istisnut ograđivanjem i izbačen, o teţaku-migrantu koji je silazio s brda u ravnicu na nekoliko tjedana u doba ţetve, o »pravim ruralnim proleterima« kako kaţe Braudel183. Javila se i skitnja »izazvana padom broja feudalnih pratilaca i raspuštanjem golemih armija koje su pohrlile da sluţe kraljevima u borbi protiv njihovih vazala.. .«184 Ĉime su se sve te lutalice bavile? Oni su, naravno, postali izvorom nekvalificirane radne snage za nove industrije. Po Marxovom gledištu, »brzi razvoj manufaktura, osobito u Engleskoj, postepeno ih je apsorbirao«185. I, kao što smo vidjeli, njihova raspoloţivost bila je jedan od preduvjeta za spremnost zemljoposjednika da feudalne usluge konvertiraju u rentu186. Međutim, teško je pomiriti ovu sliku sve brojnije radne snage koja ne proizvodi hranu s jednom drugom činjenicom. Jones i Woolf tvrde da je jedan od preduvjeta industrijskog razvoja, koji je povijesno ispunjen prvi put u sjeverozapadnoj Evropi šesnaestog stoljeća, bila činjenica da je, uz povećanje produktivnosti i šire trţište, »došlo do predaha od intenzivnog demografskog pritiska u kojem se mogao multiplicirati dohodak a ne ljudi.. .«187

82

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

Ali, u tom slučaju, što je bilo s viškom stanovništva koji je prepunjavao gradove matičnih područja i koji se skitao zemljom? Pa, kao prvo, imamo masovno umiranje. Neke su vješali zbog skitnje188. Glad je bila česta pojava, osobito s obzirom na »polaganost i nemoguću cijenu prometa, i neredovite ţetve. . .«189. Kako kaţu Braudel i Spooner, analiza ove privrede »mora uzeti u obzir ‟mladost‟ te [skitničke] populacije čiji je ţivotni vijek u prosjeku bio kratak zbog gladi i epidemija.. .« 190 To bi, prema tome, objasnilo inače zagonetnu pojavu koju primjećuje Braudel: »Gradski se proletarijat ne bi mogao odrţati u tom broju, a kamo li povećavati, da nije bilo stalnih valova imigracije«191. To nam objašnjava i zbunjujuću okolnost koju primjećuju Phelps—Brown i Hopkins, tj. da je, usprkos značajnom padu radničkih nadnica, bilo tako relativno malo društvenih previranja. Oni kaţu: »Moţda je dio odgovora u tome što je do pada došlo nakon visokog nivoa [u 15. stoljeću], pa je pad, iako velik, ipak još uvijek pruţao nadničaru sredstva za odrţavanje egzistencije. . ,«192 Međutim, to egzistencijalno odrţavanje nivoa nadnica u sjeverozapadnoj Evropi bilo je moguće samo zato što je postojala periferija s koje se mogla uvoziti pšenica, zlato i srebro koji su omogućavali taj uvozni tok, te zato što je dio stanovništva prepušten umiranju (što bi svakako bila vrlo zanimljiva tema za istraţivanje). Nije li vjerojatno da je već u šesnaestom stoljeću postojalo sistematsko etničko rangiranje unutar radničke klase u pojedinim evropskim gradovima? Tako npr. Kazimierz Tyminiecki primjećuje upravo tu pojavu u gradovima Ističnog polablja (u šesnaestom stoljeću), u kojima su njemački radnici isključivali slavenske migrante iz viših zanimanja193. Etnička distribucija gradske radničke klase početkom suvremenog doba u Evropi slabo je istraţena, iako mi se čini da bi opis Tyminieckog mogao biti karakterističan za cijelu svjetsku privredu. Ne radi se samo o neravnomjernoj raspodjeli gradova u okviru te svjetske privrede, već i — vjerojatno — o neravnomjernoj raspodjeli etničkih grupa unutar pojedinih gradova. Ne smijemo pri tom smetnuti s uma koncepciju slojeva unutar slojeva. Ako moramo paziti na koga mislimo kad govorimo o gradskim radnicima, moramo paziti i pri razmatranju viših klasa. U srednjovjekovnoj Evropi visok su status uţivali ratnici—zemljoposjednici, tj. plemići. U većini slučajeva oni su u pogledu zanimanja bili homogena grupa i razlikovali su se uglavnom po rangu koji je bio u korelaciji s veličinom posjeda i brojem vazala. Naravno, pojedinci i obitelji su se pomicali gore-dolje po skali rangiranja. U nizu gradova pojavio se i gradski patricijat. Već smo u prethodnom poglavlju govorili o nekim koncepcijskim nejasnoćama oko identiteta do kojih je to dovelo. Ali, da li je u šesnaestom stoljeću zemljoposjednik-trgovac bio aristokrat ili bu- ( rţuj? Očito je da je to bilo nejasno, i generički i u konkretnijem smislu. Sliku je zamutilo stvaranje svjetske privrede koja se temeljila na trgovini i kapitalističkoj poljoprivredi. Razmotrimo, jedne za drugima, najprije međunarodne trgovce a zatim »industrijalce«, i pogledajmo njihovu geografsku distribuciju kao i njihove veze sa zemljoposjedničkim klasama. Metode stjecanja trgovačke dobiti koje su se primjenjivale u šesnaestom stoljeću u mnogočemu su bile samo produţetak metoda što su ih gradovi uspješno poče li primjenjivati u odnosima sa svojim neposrednim zaleđem u kasnom srednjem vijeku. Problem koji je mučio sve gradove bio je kako upravljati vlastitim trţištem, tj. kako smanjiti troškove artikala nabavljenih sa sela i istodobno minimiţirati ulogu stranih trgovaca194. Gradovi su primjenjivali dvije metode. S jedne strane, nastojali su sebi osigurati ne samo legalna prava na oporezivanje trţišnih operacija već i pravo na reguliranje trgovine (tj. tko će trgovati, gdje bi se trgovina morala odvijati, i što bi se trebalo razmjenjivati). Gradovi su osim toga nastojali što više ograničiti mogućnost trgovanja svojih seoskih zaleđa putem nekih drugih posrednika. Rezultat Dobb naziva vrstom »urbanog kolonijalizma«195. Tokom vremena ti su mehanizmi

83

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

skrenuli uvjete razmjene (terms of trade) u korist građana, tj. u korist gradskih trgovačkih klasa, a na štetu zemljoposjednika i seljaka. No profit tih aktivnosti, iako je bio vaţan, bio je malen u odnosu na ono što se moglo zaraditi trgovinom na velike udaljenosti, osobito kolonijalnom ili polukolo- nijalnom trgovinom. Prema procjeni Henrija Seea, profitne stope prvih kolonijalnih trgovačkih operacija bile su vrlo visoke: »negdje iznad 200 ili 300% za transakcije koje se nisu mnogo razlikovale od gusarstva«196. U stvari, taj visoki koeficijent profita podrazumijevao je dva zasebna aspekta. Jedan od njih bila je »monopsoni- stička« situacija u kolonijalnim područjima, tj. monopsonija u »kupovini« zemlje i radne snage. Kao što smo vidjeli, to se rješavalo legalnom prisilom, bila to španjolska Amerika ili istočna Evropa. Drugi aspekt bila je odsutnost stvarne konkurencije u područjima prodaje primarnih proizvoda, tj. u zapadnoj Evropi. Pomanjkanje konkurencije bilo je djelomično posljedica pomanjkanja tehnološkog razvoja, a djelomično posljedica vertikalno povezanog trgovanja. Tehnologija poslovnih transakcija je nedvojbeno značajno napredovala u kasnom trinaestom stoljeću i početkom četrnaestog stoljeća: javlja se depozitno bankarstvo, mjenice, senzali, filijale centralnih trgovačkih organizacija. Chaunu procjenjuje da su te metode omogućile trgovačkom kapitalizmu da poveća, »moţda dese- torostruko«, svoju sposobnost u obiranju viška i da time osigura »brodove, ljude i sredstva potrebna za avanturu istraţivanja, a zatim za eksploataciju novog prostora, u tijesnoj vezi s drţavom«197. Ipak, zbir svih tih inovacija nije bio dovoljan, tj. nije omogućavao međunarodnim trgovcima da se pojave na svjetskom trţištu bez znatnog kapitala i, obično, stanovite drţavne pomoći. Stoga se mnogi nisu mogli pojaviti na svjetskom trţištu, a oni koji su na njemu već bili nisu se aktivno trudili da izmijene tu situaciju19*. Još su vaţnije bile vertikalne veze. Izvori kapitala bili su ograničeni. Ne smijemo zaboraviti činjenicu da su i drţavni aparati bili krupni pozajmljivači. Profit portugalskih plantaţa šećerne trske (s robovskom radnom snagom), na primjer, nije odlazio samo Portugalcima koji su neposredno bili u to uključeni već i osobama u »naprednijim« evropskim privredama koje su osiguravale i početni kapital i industrijsko trţište199. Ne radi se samo o tome da je sjeverozapadna Evropa mogla razviti tvornice, već i o tome da su njene vertikalne trgovačke veze poticale financijsku ovisnost. Dapače, ne bi bilo pretjerano govoriti o sistemu međunarodnog dugovnog robovanja koji su prvi usavršili hanzeatski trgovci u svojim odnosima s norveškim ribarima i lovcima na krzna u kasnom srednjem vijeku200, a kasnije njemački trgovci u gradovima poput Rige, Revala i Gdanska u svojim odnosima s istočnoevropskim zaleđem. Metoda je bila poznata i drugdje: koristili su je trgovci Toulousea, Genoveţani na pirinejskom poluotoku kao i, djelomično, u englesko- španjolskoj trgovini vunom. O kakvoj je metodi riječ? Bila je vrlo jednostavna: roba se kupovala prije proizvodnje, tj. plaćalo se unaprijed za robu koja će se isporučiti u budućnosti. Time se sprečavala prodaja na otvorenom trţištu. Metoda je omogućavala trgovcima, a ne proizvođačima, da odluče o optimalnom trenutku preprodaje na svjetskom trţištu. Budući d a je posuđeni novac bio obično potrošen do trenutka isporuke roba (ako nije bila potrošena i veća suma), proizvođač je uvijek bio u iskušenju da produţi aranţman. Taj su sistem, koji je zakon teoretski zabranjivao, mogli primjenjivati samo trgovci koji su imali potrebna sredstva i utjecaj za odrţavanje takve prakse, tj. »inozemni trgovci, ili bogati trgovci, koji su lako dopirali do inozemnih trţišta«201. Time su ti trgovci mogli pokupiti profit revolucije cijena i umnoţiti ga. M. Malowist jasno opisuje vertikalnu mreţu eksploatacije i ostvarivanja profita na primjeru Poljske: U šesnaestom stoljeću i početkom sedamnaestog stoljeća trgovci Gdanska poklanjali su manje paţnje pomorskoj trgovini, te su počeli sve jače utjecati na poljoprivredu u svim dijelovima Poljske. Potkraj šesnaestog stoljeća, kad su uvjeti za izvoz ţitarica bili osobito povoljni, zastupnici trgovaca iz Gdanska bili su stalno prisutni na trţnicama poljskih gradova i sela gdje su otkupljivali ţitarice. .. U sedamnaestom stoljeću bogati trgovci iz Gdanska, kao i trgovci iz Rige, isplaćivali su akontacije ne samo niţim plemićima već i bogatom višem plemstvu 84 Poljske i Litve. . . Taj veliki procvat gdanjske trgovine u ekstenzivnom zaleđu moţe se objasniti silnim povećanjem bogatstva trgovaca Gdanska u

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

doba revolucije cijena. .. Trgovci Gdanska primali su akontacije od Nizozemaca a... Nizozemci su ponekad u tu svrhu naplaćivali određene svote od trgovaca iz Antwerpena202.

Taj sistem međunarodnog dugovnog »robovanja« omogućio je grupi međunarodnih trgovaca da zaobiđu (i time na kraju unište) domaće trgovačke klase istočne Evrope (i u određenoj mjeri, trgovce juţne Evrope), te da uspostave neposredne veze sa zemljoposjedničkim poduzetnicima (uključujući plemstvo) koji su u osnovi bili kapitalistički farmeri, proizvodeći robe i kontrolirajući njihov tok sve do prve velike luke, gdje su ih preuzimali trgovci zapadnoevropske (ili sjevernotalijanske) nacionalnosti203, koji su sa svoje strane radili preko sve snaţnije financijske klase (i s njom) usredotočene u nekoliko gradova. Ako su međunarodni trgovci evropske svjetske privrede bili uglavnom određenih nacionalnosti, je li to vrijedilo i za »industrijalce«, i kakav je bio odnos tih dviju grupa? Industrijska proizvodnja postojala je već u srednjem vijeku, ali je bila raštrkana, sitna i uglavnom prilagođena trţištu luksuza. Industrijski poduzetnici mogli su se pojaviti samo s usponom kapitalističkog sistema u okviru svjetske privrede204. Pritisak za industrijalizacijom javio se upravo u područjima veće poljoprivredne specijalizacije, ne samo u trenucima ekspanzije već i u trenucima kontrakcije. Marian Malowist govori o spletu rasta suknarske industrije i poljoprivredne krize u tim područjima u četrnaestom i petnaestom stoljeću205. Joan Thirsk konstatira da je ruralni pritisak, potreba za pronalaţenjem alternativnih mogućnosti zaposlenja za izbačenu seosku radnu snagu, i dalje djelovao u Engleskoj šesnaestog stoljeća206. Međutim, taj seoski pritisak nije djelovao u »najnaprednijim« područjima budući da je činjenica da su mnoge od tih industrija tada bile locirane u ruralnim područjima i bile funkcija ne samo seoskog traganja za zaposlenjem već i gradskog odbijanja. Mnogi centri srednjovjekovne tekstilne industrije u Flandriji i sjevernoj Italiji investirali su svoj kapital u proizvodnju luksuzne robe, te nisu mogli ili nisu htjeli preći na novo trţište što ga je monetarna kriza četrnaestog i petnaestog stoljeća najprije nametnula, a stvaranje svjetske privrede u šesnaestom stoljeću zatim učinilo rentabilnim. U ovom slučaju ti se poduzetnici nisu brinuli za granice207. Jedan od dobro poznatih i ključnih poteza te vrste bio je bijeg flamanskih kapitalista u Englesku. Moramo svakako imati u vidu činjenicu da su u toj fazi sve industrije počivale na nesigurnoj osnovi. Uzdizale su se i padale. Bile su poput lutalica što traţe utočište: »Nalikovale su na tisuću krhkih vatri upaljenih u isto doba na prostranom polju obraslom suhom travom«208. Očito je da stari napredni centri, koji su upravljali međunarodnom trgovinom, nisu morali biti i centri maštovitosti i smionosti. To, kako se čini, potvrđuje uvjerenje Henri Pirennea u ne-kontinuitet kapitalističkih poduzetnika209. Zbog toga moramo biti oprezni u primjeni terminologije. U objašnjenju koje koristi kategorije klase za tumačenje društvene promjene građansku klasu ne smijemo smatrati, kao što se to obično čini, sinonimima za »trgovce« odnosno »zemljoposjednike«. U dugom razdoblju stvaranja evropske svjetske privrede u matičnim zemljama te svjetske privrede bilo je trgovaca kao i zemljoposjednika kojima se isplatilo zadrţati oblike proizvodnje povezane s »feudalizmom« tj. one oblike u kojima je seljak na određeni način, sistematski i legalno, morao predavati najveći dio svog proizvoda zemljoposjedniku (npr. u obliku tlake, feudalne rente itd.) Bilo je isto tako trgovaca i zemljoposjednika kojima je pogodovao uspon novih oblika industrijske proizvodnje koji se temeljio na ugovornom radu. U šesnaestom stoljeću ta je podjela često odgovarala, kao prva aproksimacija, velikim odnosno malim trgovcima ili zemljoposjednicima. Velikim trgovcima i velikim zemljoposjednicima bio je unosniji stari feudalni sistem, a malima (srednjima? onima u usponu?) novi kapitalistički oblici. Međutim, tu dihotomiju »veliko-malo« moramo koristiti oprezno i nijansirano, i ona vrijedi samo u tom trenutku povijesnog vremena. Teoretski, naravno, ona ima mnogo smisla. Novi oblici društvene organizacije obično manje privlače one kojima ide dobro u postojećem sistemu nego one koji su energični i ambiciozni, ali još ne arrive. S empirijskog gledišta, situaciju kompliciraju drugi aspekti. Koje god bilo njeno porijeklo, ta nova klasa85 »industrijalaca«, od kojih su neki iznikli i£ redova yeomena, a neki među rekonvertiranim trgovcima, opredijelila se za

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

ono'što Vilar smatra bitnom karakteristikom suvremene privrede: »Postizanje "'i srednjih'profita na mnogo većim trţištima: prodavanje veće količine uz manju za^J1 radu po jedinici«210. Dio profita potjecao je iz zaostajanja nadnica211. Dio profita odnosio se na neočekivanu ili izuzetnu dobit. Dio je bio posljedica niskih realnih kamatnih stopa. Dio je bio profit posuđen kao osiguranje za budućnost u smislu neobračunate amortizacije212. No profita je bilo, a iznos profita je stvorio ne samo političku osnovu za tu klasu, već je i neposredno utjecao na cjelokupnu privredu. To se osjetilo na mnogo načina: kao stimulans za proizvodnju sirovina i mobilizaciju radne snage, kao način zadovoljavanja sve veće potraţnje koja je postala masovna potraţnja. Međutim, i osim toga, to je omogućilo industriju koja je bila odgovorna za stvaranje mnogih vanjskih ekonomija: cesta, sredstava za zaštitu od poplava, luka213. Jasno je također da je u šesnaestom stoljeću došlo do značajnog pomaka lokacije tekstilne industrije. Krajem petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća ta se industrija širila u »starim« centrima: sjevernoj Italiji, juţnoj Njemačkoj, Lorraini, Franche-Comteu, španjolskoj Nizozemskoj, te u Engleskoj — ali samo na jugozapadu i samo što se tiče vunenih tkanina. A tada su izrasli novi centri, uglavnom u Engleskoj i sjevernoj Nizozemskoj, u zemljama koje su, kako primjećuje Nef, bile »industrijski zaostale početkom šesnaestog stoljeća...«214 U ovom smo poglavlju nastojali prikazati pojavu novog privrednog okvira djelovanja u šesnaestom stoljeću — pojavu evropske svjetske privrede koja se z a s n iv a la , na kapitalističkim metodama. Ona je podrazumijevala podjelu proizvodnog rada i koja se moţe ispravno sagledati samo uzimajući u obzir svjetsku privredu u cjeli- ■ ' ni. Pojava industrijskog sektora bila je svakako vaţna, ali nju je omogućila transformacija poljoprivredne aktivnostLiz feudalnih u kapitalističke oblike. Ti kapitalistički »oblici« nisu se svi bazirali na »slobodnoj« radnoj snazi — već samo oni u , matici (jezgri) privrede. No, motivacija zemljoposjednika i radnika u ne »slobod- \ nom« sektoru bila je isto toliko kapitalistička koliko i ona u centru. ) Ne bismo smjeli napustiti ovu temu a da se ne osvrnemo na prigovore što se upućuju ovakvoj analizi. Ernesto Laclau prigovara Andreu Gunderu Franku zbog

86

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

tvrdnje da je španjolska Amerika šesnaestog stoljeća imala kapitalističku privredu. Ne upuštajući se u dug excursus o marksističkoj egzegezi, htio bih samo reći da je Laclau u pravu što se tiče Marxovih argumenata u njihovom doslovnom smislu, ali ne u odnosu na njihov duh. Što se tiče biti samog spornog pitanja, glavni Laclauov argument svodi se na to da su Frankova definicija kapitalizma kao proizvodnje za profit i trţište pri čemu profit ne ide neposrednom proizvođaču, te definicija feudalizma kao zatvorene naturalne privrede, obje koncepcijski pogrešne. Laclau tvrdi da Frankova definicija, ispuštajući »proizvodne odnose« (tj., u biti, pitanje da li je radna snaga »slobodna« ili nije), omogućava ne samo uključivanje španjolske Amerike šesnaestog stoljeća već i »roba na rimskom latifundiumu ili srednjovjekovnog evropskog kmeta, barem u onim slučajevima — koji predstavljaju preteţnu većinu — u kojima je gospodar namjenjivao dio [kurziv je moj] ekonomskog viška izvučenog iz kmeta prodaji«215. Ako je Frank u pravu, nastavlja Laclau, »morali bismo zaključiti da su elizabetanska Engleska i renesansna Francuska bile zrele za socijalizam...« 216 Napokon, feudalizam po Laclauovom mišljenju nije bio ni izdaleka inkompatibilan s kapitalizmom, te je ekspanzija vanjskog trţišta u španjolskoj Americi sluţila »jačanju i konsolidaciji [feudalizma]«217. Laclau baš zamućuje problem. Prvo, razlika između srednjovjekovnog kmeta i roba ili radnika ne encomiendi u španjolskoj Americi šesnaestog stoljeća, ili »kmeta« u Poljskoj, bila je trojaka: tu je razlika između namjenjivanja »dijela« viška trţištu i namjenjivanja »većine viška«; razlika između proizvodnje za lokalno trţište i proizvodnje za svjetsko trţište; napokon, razlika između situacije u kojoj eksploatatorske klase troše profit i situacije u kojoj su one motivirane da ih maksimi- raju i djelomično reinvestiraju. Što se pak tiče Laclauovog zaključka o elizabetans- koj Engleskoj, ona je apsurdna i polemička. U vezi s tvrdnjom da je uključivanje u kapitalističko svjetsko trţište pojačalo feudalizam, ona je točna — ali radi se o »feudalizmu« nove vrste. Radi se o tome da su »proizvodni odnosi« koji definiraju sistem »proizvodni odnosi« cijelog sistema, a u ovom vremenskom momentu sistem je evropska svjetska privreda. Slobodna radna snaga je u svakom slučaju određujuća značajka kapitalizma, ali ne slobodna radna snaga u cijelom proizvodnom pothvatu. Slobodni rad je oblik upravljanja radnom snagom koji se koristi za kvalificirane poslove u matičnim zemljama, dok se za poslove koji zahtijevaju manje vještine u perifernim područjima koristi prisilni rad. Njihova kombinacija je bit kapitalizma. Kad rad bude posvuda slobodan, imat ćemo socijalizam. Međutim, kapitalizam ne moţe uspijevati u okviru svjetskog carstva. To je jedan od razloga zbog kojih se nije~Trikada pojavio u Rimu. Razne prednosti što su ih trgovci uţivali u novoj svjetskoj privredi postizale su se politički lakše no što bi to bio slučaj da su ih morali traţiti u okviru jedne jedine drţave čiji bi vladari morali reagirati na višestruke interese i pritiske218. Upravo zato tajna kapitalizma leţi u uspostavljanju podjele rada unutar svjetske privrede koja nije bila carstvo, a ne unutar neke nacionalne drţave. U nerazvijenim zemljama dvadesetog stoljeća, primjećuje K. Berrill, »međunarodna trgovina je često mnogo jeftinija i lakša nego interna trgovina, a... specijalizacija zemalja je često lakša i javlja se ranije nego specijalizacija pojedinih regija unutar jedne zemlje«219. To je vrijedilo i u Evropi šesnaestog stoljeća. U ovoj knjizi ćemo nastojati pokazati kako je to uspjelo, i zašto. Rezimirajući, koja su ekonomska dostignuća šesnaestog_ stoljeća i kako smo ih razjasnili? To nije bilo stoljeće velikog tehnološkog napretka, izuzevši jedino uvođenje ugljena kao goriva u Engleskoj i sjevernoj Francuskoj. A. Rupert Hali vidi industriju i poljoprivredu »u posljednjim fazama niza promjena, tehnoloških i organizacionih«. Međutim, primjećuje on, upravo je u šesnaestom stoljeću došlo do »širenja metoda od matice prema periferiji evropske civilizacije«220. Šesnaesto stoljeće je doba četiriju izrazitih promjena. Evropa.sejDroširila na obje Amerike. To samo po sebi nije moralo biti odlučno, ali je bilo vaţno221. Presudnu činjenicu u vezi s ekspanzijom najbolje je 87

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

izrazio Braudel: »Zlato i srebro Novog svijeta omogućili su Evropi da ţivi iznad svojih mogućnosti, da investira nerazmjerno svojim ušteđevinama«222. ... da investira nerazmjerno svojim ušteđevinama, i da ih poveća revolucijom cijena i zaostajanjem nadnica. Bez obzira na to da li je ekspanzija zlata i srebra bila odgovorna za ekspanziju proizvodnje, te bez obzira na stupanj u kojem je demografska ekspanzija bila uzrok ili posljedica, samo zlato i srebro bili su »roba, a ća ekspanzija trgovine bila je temelj ‟prosperiteta‟, u šesnaestom stoljeću, koji nije bio ni igra ni fatamorgana, niti monetarna iluzija«223. Treća izrazita promjena odnosi se na strukturu ruralne radne sjiage — tj. na Uspon prisilne trţišne proizvodnje u periferiji i pojavu samostalnog seljaka (yeomena) u matici. Takahashi moţda pretjerava kad naziva yeomena »glavnim pokretačem«224 kraja feudalizma, iako je pitanje da li bi kapitalistički sistem bio moguć bez njega. Kao i bez prisilne trţišne proizvodnje. Jean Nere napada Dobba zbog isključivog naglašavanja raspoloţivosti proleterskog rada u objašnjenju uspona kapitalizma. Nere kaţe da taj faktor treba spojiti sa stoljetnim kretanjima cijena225. S druge strane, Braudel i Spooner upozoravaju na mogućnost brkanja slučajnih oscilacija (revolucija cijena) i strukturnih promjena226. Jasno je, međutim, da se u šesnaestom stoljeću javlja »kapitalistička era« 227 i da poprima oblik svjetske privrede. »Krhkost te prve svjgiskejedinice«228 predstavlja presudnu varijablu koja objašnjava političku "evoluciju. No, činjenica je da je ta jedinica preţivjela, te da se u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću zaista konsolidirala. Jedna od glavnih značajki evropskog svjetskog sistema šesnaestog stoljeća jest činjenica da nema jednostavnog odgovora na pitanje: tko je kime dominirao? Moglo bi se opravdano reći da je Nizozemska eksploatirala Poljsku preko Gdanska i, svakako, da je Španjolska eksploatirala svoje američke posjede. Matica je dominirala periferijom. No matica je bila tako velika. Jesu li genoveški trgovci i bankari iskorištavali Španjolsku, ili je španjolski imperijalizam apsorbirao dijelove Italije? Je li Firenca dominirala Lyonom, ili Francuska Lombardijom, ili moţda vrijedi i jedno i drugo? Kako da opišem prave veze između Antwerpena (kasnije Amsterdama) i Engleske? Obratite paţnju na činjenicu da u svim tim slučajevima imamo trgovački grad-drţavu s jedne strane i veću nacionalnu drţavu s druge strane. ^ , Ako hoćemo bolje razmrsiti sliku, moramo se pozabaviti političkom stranom, načinima na koje su pojedine grupe nastojale iskoristiti drţavne strukture kako bi „ zaštitile i podrţale vlastite interese. Upravo ćemo se tim pitanjem pozabaviti u slijedećem poglavlju.

88

BILJEŠKE / DRUGO POGLAVLJE

105

NOVA EVROPSKA PODJELA RADA: cca 1450-1640.

3. Apsolutna monarhija i etatizam Očito je da se uspon apsolutne monarhije u zapadnoj Evropi vremenski poklapa s pojavom evropske svjetske privrede. No, je li to uzrok ili posljedica? Postoje solidni argumenti u prilog i jednom i drugom. S jedne strane, bez ekspanzije trgovine i uspona kapitalističke poljoprivrede praktički ne bi bilo ekonomske osnove za financiranje povećanih birokratskih struktura drţave1. No, s druge strane, i same drţavne strukture su jedna od glavnih ekonomskih osnova novog kapitalističkog sistema (da ne govorimo o političkoj garanciji koju je takva osnova pruţala). Kako kaţe Braudel, »ţeljele to ili ne, drţave su bile najveći poduzetnici stoljeća«2. Osim toga, drţave su bile mušterije trgovaca3. Postoji niz različitih argumenata u vezi s ulogom drţave u kapitalističkoj inicijativi. Jedan se odnosi na opseg, drugi na ekonomski utjecaj, a treći na klasni sadrţaj. O trećem argumentu bit će riječi kasnije. Sto se tiče prvoga, usprkos znatnim razmimoilaţenjima u vezi s opsegom angaţmana drţave u svjetskoj privredi devetnaestog stoljeća, mišljenja su, kako se čini, više manje jednodušna što se tiče činjenice da su drţave — u ranijim razdobljima suvremenog svjetskog sistema, barem od šesnaestog stoljeća i barem do osamnaestog stoljeća — bile centralni ekonomski aktefru evropskoj svjetskoj privredi. Međutim, iako većina autora smatra da su drţave doista igrale tu ulogu, neki smatraju da je ona bila nepotrebna i nepoţeljna. Tako na primjer Schumpeter, u skladu sa svojim uvjerenjem u dugoročno bolju efikasnost privatne inicijative, negira postavku da je drţava bila dobra za privredu kao kupac roba ili kredita. »Bila bi neoprostiva greška«, kaţe Schumpeter, »zamišljati da bez ekstravagancije dvorova ne bi bilo ekvivalentnih roba od seljaka i građana od kojih su oduzeta odgovarajuća sredstva«4. Moţda neoprostivo, ali moţda ne greška. Zašto bi bilo nezamislivo da seljak, kako bi udovoljio poreznim zahtjevima, proizvodi višak koji inače ne bi proizveo ili koji bi inače sam potrošio? Zar Schumpeter zaista pretpostavlja da su seljaci u Evropi šesnaestog stoljeća bili totalno orijentirani na trgovačko trţište? Sto se tiče teze o bitnoj ulozi dvorske potrošnje u stvaranju kredita, Schumpeter daje dva odgovora. Prema jednom od njih, svaka eventualna korist stečena razvijanjem »strojeva za stvaranje kredita« (credit-engineering machine) mora se ponde- rirati »u odnosu na cjelokupno uništavanje i cjelokupnu paralizu privredne aktivnosti do kojih dolazi kako zbog metoda prikupljanja tog prihoda tako i zbog namjena koje se njime financiraju«5. Valjanost ovakvog zaista protučinjeničnog argumenta moţe se ocijeniti samo u odnosu na cjelokupnu argumentaciju izloţenu u ovoj knjizi. Gledište koje se u njoj izlaţe je slijedeće: razvoj snaţnih drţava u ma- ) tičnim područjima evropskog svijeta bio je bitna komponenta razvoja suvremenog , kapitalizma. Drugi Schumpeterov odgovor glasi da su pandan zajmovima dvoru bile ekonomske privilegije koje su najvjerojatnije bile ekonomski labave sa stanovišta interesa šire zajednice6. Nema sumnje da je to točno, iako to meni nalikuje na opis biti kapitalizma a ne na slučajno iskrivljavanje njegovog djelovanja; to je, prema tome, tvrdnja koja u stvari dobrim dijelom opovrgava Schumpeterovu prvu tvrdnju. Već smo razmotrili pojedine aspekte ekonomske krize četrnaestog i petnaestog stoljeća koji su pridonijeli polaganom ali stalnom rastu drţavne birokracije. Spo- i menuli smo i evoluciju vojne tehnologije zbog koje je srednjovjekovni vitez zastario i koja je time ojačala moć centralnih vlasti koje su mogle raspolagati brojnom pješadijom. Glavni politički cilj vladara bila je restauracija reda, preduvjet za privrednu obnovu. »Otkrivajući štetne posljedice sloma vlasti, nemirna vremena su afirmirala potrebu za centralizacijom«, kaţe jezgrovito'Genicot7.

106

APSOLUTNA MONARHIJA I ETATIZAM

Ali, zašto su takvi politički reţimi izbili u prvi plan upravo u to doba? Jedan od klasičnih odgovora govori o centrifugalnim fenomenima novih drţava, što je argument koji se često upotrebljava kad je riječ o novim drţavama dvadesetog stoljeća8. Početni poriv »obnovitelja reda« u petnaestom stoljeću proizišao je iz »krize feudalizma«. Privredne teškoće u kojima se našlo plemstvo dovele su do pojačane eksploatacije seljaka, a time i do seljačkih buna, kao i do međusobnih sukoba. Oslabljeno plemstvo je od kralja očekivalo da ih zaštiti od opasnosti još većeg nereda. Kraljevi su iskoristili okolnosti kako bi povećali vlastito bogatstvo i moć upravo u odnosu na to plemstvo. To je bila njihova cijena za osiguranje sigurnosti, njihova »zaštitna renta« kako je naziva Frederic Lane, podsjećajući nas da je zaštita u to doba bila »jedan od glavnih izvora trgovačkog bogatstva i vaţniji izvor profita. .. nego nadmoć industrijskih metoda ili industrijske organizacije«9 Naravno, jačanje kralja nije bila samo funkcija prilike već i pritisaka kojima je sam bio izloţen. Eisenstadt tvrdi da se »birokratska politika«, kako je naziva, javlja kada se »politički vladari ne mogu oslanjati na mogućnosti koje im pruţaju vlastita sredstva (npr. kraljevi posjedi) ili slijepo opredjeljenje drugih grupa. . .«'°No, da li su opredjeljenja ikada bila slijepa? Što se pak tiče raspoloţivosti sredstava, činjenica da su osobna sredstva (resursi) kraljeva bila nedovoljna za njihove ciljeve bila je funkcija ambicioznijih ciljeva. Prema tome, moramo razmotriti pritiske koji su navodili vladare da teţe ostvarenju ambicioznijih ciljeva. Jedan od prijedloga daje nam Archibald Lewis, koji problem povezuje s raspoloţivosti zemljišta: »Pošto je.. .suveren podijelio slobodno zemljište, i više ga nema, mora početi oporezivati — ponovno uzimati, u drugom obliku, bogatstva kojim je ranije podario svoje ljude«11. Ta potreba za nacionalnim oporezivanjem nije odmah dovela do »apsolutizma«. Naprotiv, suveren je morao osnivati parlamente kako bi osigurao pomoć plemstva u procesu nametanja poreza, ali »samo do onog trenutka dok se ne bi osjetio dovoljno moćnim da se riješi te pomoći«12. Dobb naglašava jedan drugi aspekt. Po njegovom mišljenju, pritisak na kralja na potječe od nedostatka zemlje već od »nedostatka radne snage«. Rast drţavnog aparata trebao je potaći »upravljanje trţištem radne snage«13. Iz ove analize mogli bismo zaključiti, ako je privredna kriza povećala moć vladara, da bi privredna ekspanzija šesnaestog stoljeća bila imala suprotan efekt. Kao što ćemo vidjeti, to je u određenoj mjeri točno. »Prvo« šesnaesto stoljeće bilo je era imperijalnih teţnji, a ne jakih drţava, o čemu će biti riječi u slijedećem poglavlju. Jake drţave ponovno dolaze u prvi plan tek nakon »neuspjeha carstva«, o čemu ćemo govoriti u tom poglavlju. Osim toga, povjesničari tek osamnaesto stoljeće smatraju »stoljećem apsolutizma«.14 Međutim, suočeni smo u stvari, usprkos oscilacijama krivulje, sa stoljetnim jačanjem drţavne moći u cijelom suvremenom dobu. Ćini se da je kapitalistička svjetska privreda zahtijevala i omogućila taj stoljetni proces povećane centralizacije i interne kontrole, barem u matičnim drţavama. Kako su kraljevi, koji su upravljali drţavnim aparatom u šesnaestom stoljeću,jačali vlastitu moć? Primjenjivali su četiri glavna mehanizma: birokratizaciju, monopolizaciju sile, stvaranje zakonitosti i homogenizaciju podaničkog stanovništva. / Razmotrit ćemo te mehanizme pojedinačno. Ako je kraljeva moć jačala, bilo je to nesumnjivo zato što je kralj stekao novi aparat, zbog stalnih i ovisnih funkcionara15. U tom pogledu, naravno, Evropa je tek sustizala Kinu. Prema tome znamo da birokratska drţavna struktura sama za sebe nije dovoljna za razgraničenje velikih promjena šesnaestog stoljeća, a kamo li za njihovo objašnjenje. Ipak, razvoj drţavne birokracije je bio presudan jer je on bitno izmijenio pravila političke igre, i nakon njenog uvođenja odluke u vezi s privrednom politikom se nisu mogle lako donositi izvan drţavne strukture. To je značilo da su ljudi svih slojeva morali posvetiti znatan dio svoje energije osvajanju političke vlasti. Naravno, u toj eri govorimo još uvijek o relativno maloj birokraciji, pogotovo ako je usporedimo sa

107

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

suvremenom Evropom16. Međutim, radi se svakako o kvalitativnom skoku ako usporedimo razlike veličine i strukture sa situacijom u kasnom srednjem vijeku. Kako je kralj dolazio do tih ljudi? Kupovao ih je. Problem kralja bio je u tome što nije imao zastupnika. Bilo je ljudi koji su obavljali upravne i vojne funkcije u kraljevstvu, ali oni ranije uglavnom nisu bili ovisni o kralju, pa prema tome nisu bili obavezni da izvršavaju njegove naloge, pogotovo ako uzmemo u obzir suprotni pritisak njihovih interesa, ili pritisak interesa obitelji i osoba koje su im bile ravne. Kralj je pribjegavao osobama obično »skromnog porijekla«17 kako bi dobio plaćeno, stalno osoblje. Glavna institucija koja je to omogućila bila je »kupovina funkcija«. U usporedbi s birokracijom koja se temelji na normi financijske nezainteresiranosti i univerzalističkog regrutiranja, ovi oblici nedvojbeno naglašavaju ograničenu moć kralja, kao i vjerojatnost skretanja drţavnog prihoda na plaćanje te kupljene birokracije. Međutim, za razliku od ranijeg feudalnog sistema, kupovina je omogućila relativnu nadmoć sistema drţave. »Usprkos vanjskoj formi, kupovina funkcija bila je u najvećem broju slučajeva povoljna za apsolutnog monarha«, kaţu Hartung i Mousnier18. Kralj je političke odluke donosio birajući jednu od realnih alternativa. Kako bi uspostavila racionalnu birokraciju, drţava je unaprijed trebala siguran izvor sredstava, bez obzira na sredstva koja će joj donijeti birokraciju. K. W. Swart ukazuje da je vladarima šesnaestog stoljeća, za razliku od kasnijih drţavnih sistema, nedostajala mogućnost »emisija zajmova bez asignacije posebnog dijela njihovog dohotka kao jamstva za kamate«19. Vladari su se našli u krugu jer im je za postizanje te mogućnosti bilo prije svega potrebno stvaranje jačeg drţavnog aparata. Dobra strana kupovine funkcija bila je u tome što je sistem pruţao i neposredni prihod (od prodaje funkcija) i osoblje. Naravno, proces je zatim neizbjeţno vodio stvaranju udruţene grupe osoba na kupljenim funkcijama zainteresirane za vlastite interese20. Doduše, kupovanje funkcija izaziva »začarani krug«, kako ističe Richard Ehrenburg, u kojem sve veća birokracija ‟jede‟ dohodak i stvara dugove, i time još više povećava fiskalne potrebe drţave21. Problem je bio u tome kako pretvoriti taj krug u uzlaznu spiralu u kojoj će birokracija biti dovoljno uspješna u istiskivanju,

108

APSOLUTNA MONARHUA I ETATIZAM

iz stanovništva, viška većeg od troškova odrţavanja aparata. Neke su drţave uspjele u tome. Druge nisu. Rezultat je presudno utjecao na njihovu ulogu u svjetskoj privredi. Uzlazna spirala je djelovala otprilike ovako: momentalne prednosti što ih je kralj stekao u kasnom srednjem vijeku zahvaljujući ekonomskim teškoćama plemstva osigurale su sredstva koja su omogućila početak »kupovine« birokracije. To je sa svoje strane omogućilo i veće oporezivanje i veće posuđivanje. U onim dijelovima svjetske privrede gdje se ekonomska transformacija razvijala prema osiguravanju nerazmjernog udjela u svjetskom višku, drţavama je bilo lakše oporezivati i posuđivati, što je bio čisti odraz samopouzdanog optimizma elemenata koji su posjedovali novac. Drţave su te povećane prihode koristile za povećanje vlastite moći prisile, što je pak povećalo ono što bismo mogli nazvati »povjerenjem u prisilni potencijal« drţave. Proces je omogućio pojavu nacionalnih dugova, tj. deficitarnih drţavnih budţeta. Nacionalni dug je bio nepoznat u starom vijeku i nemoguć u srednjem vijeku zbog slabosti centralne uprave i neizvjesnosti nasljedstva. Na taj ekonomski fenomen prvi put nailazimo tek za vladavine Francoisa I u Francuskoj, u šesnaestom stoljeću22. Naime, nacionalni dugovi mogu postojati samo ako drţava moţe prisiliti privatne osobe da odgode njihovu naplatu ili odbiti, u odgovarajućim trenucima, da ih isplati, istovremeno prisiljavajući određene grupacije da joj posude — u gotovu ili raznim transakcijama vrijednosnih papira — tekući suvišak. To je dio akcije za osiguranje većih prihoda kraljevskoj blagajni. Kralju je trebao novac za stvaranje drţavnog aparata i imao je dovoljno razvijen drţavni aparat za stjecanje novca. Sistem koji je pri tom upotrebljen još nije bio toliko merkantilizam, politika jačanja dugoročne porezne osnove drţave, koliko »fiskalizam«, kako ga naziva Martin Wolfe23, politika orijentirana na povećanje neposrednog dohotka drţave. U tom trenutku, međutim, nalazimo još uvijek izrazit nedostatak ozbiljnog financijskog drţavnog aparata, što je, kako kaţe Braudel, »još jedan znak slabosti« drţave šesnaestog stoljeća u usporedbi s drţavama kasnijih razdoblja24. Ipak, slabost koju je drţava pokazivala u financijskim manipulacijama ne umanjuje značaj činjenice da su nacionalni dugovi odrţavali sve snaţnije autonomne interese drţava kao privrednih aktera — aktera, međutim, koji su pokazivali posebnu vještinu u postizanju svojih privrednih ciljeva. Stvaranje stalne vojske bio je moţda najvaţniji vid primjene viška novca nakon odbijanja troškova upravnog aparata koji je bio potreban za prikupljanje tog viška. I tu su drţave isprva dolazile do ljudi kupovinom. Pandan »kupljenim« birokratima bili su »plaćeni« vojnici, plaćenici. Međutim, koga se moglo kupiti? Ne bilo koga jer je zanimanje plaćenika bilo opasno iako ponekad unosno. Općenito govoreći, to nije bilo zanimanje slobodnog izbora. Tko god se mogao bolje snaći, činio je to bez oklijevanja. Stoga je regrutiranje plaćenika bilo geografski i društveno nesimetrično, te sastavni dio nove evropske podjele rada. Kao što smo već napomenuli, rast stanovništva u zapadnoj Evropi doveo je do pojave »sitništva«. Broj »lumpenproletera« se posvuda povećavao. Oni su prijetili ne predobro uspostavljenom poretku novih drţava. Uključivanje nekih od njih u vojsku sluţilo je višestrukoj svrsi. Neki su time dobili zaposlenje, a drţava ih je zatim koristila za obuzdavanje ostalih25. Kraljevi su time dobili novo oruţje za kontrolu, ali i podrţavanje plemstva. V. G. Kiernan navodi koliko je plaćenika potjeca lo iz »manje razvijenih« kutova zapadne Evrope: iz Gaskonje, Pikardije, Bretanje, Walesa, Korzike, Sardinije, Dalmacije: »Sve u svemu, izrazit broj tih područja za regrutiranje plaćenika nalazimo u brdovitim područjima na rubovima Evrope, nastanjenima tuđim narodima kao što su Kelti ili Baski«26. Kako se čini, plaćenici su iznad svega dolazili iz Švicarske27. Kiernan tvrdi da je ovakav sistem regrutiranja neposredno omogućio kontrolu društvene eksplozije šesnaestog stoljeća 28, ali navodi još jedan, posredniji ali isto toliko vaţan aspekt ako se sjetimo da govorimo o svjetskoj privredi:

109

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

Rezervoari za regrutiranje plaćenika su politički stagnirali, u usporedbi sa susjedima, kao što je to npr. dugo bio slučaj s Nepalom i Pandţabom, dvjema značajnim izvorima ljudstva britanske vojske. Što se tiče Švicarske, tri stoljeća simbioze s despotskom Francuskom izazvala su kobne posljedice. Kantonalni političari su bili korumpirani novcem što su ga primali za odobravanje izvoza vojnika, a patricijski krugovi su postajali sve moćniji na račun naroda. . . Kako je Alfieri kasnije ogorčeno primijetio, brdski slobodnjaci su postali glavni čuvari tiranije. Moţda bi evropska povijest pošla drugim putem da su Švicarci 1524, u doba Seljačkog rata, bili isto toliko revolucionarni koliko pedeset godina ranije29.

U većini slučajeva drţava nije čak ni neposredno regrutirala plaćenike. Postojeći aparat to nije dopuštao. Drţava je stoga ugovarala regrutiranje s »vojnim poduzetnicima« kojima je bilo stalo do profita. Redlich sumnja da je to bilo optimalno sredstvo akumulacije kapitala zato što su usprkos »izuzetno visokom prihodu... njihovi izdaci bili golemi«30. Međutim, i to svjedoči kako je izgrađivanje drţave utjecalo na uspon kapitalizma. »U društvu s kronično nedovoljnim iskorištenjem izvora, povećani vojni izdaci često stimuliraju proizvodnju drugih vrsta tako da se količina viška povećava u doba rata«31, barem privremeno. Doduše, vojno poduzetništvo nije obuhvaćalo samo trgovinu i prozvodnju. Sistem je stvarao kredit. Naime, vladari nisu bili jedini koji su posuđivali novac od bankara; činili su to i vojni poduzetnici kojima su kapital osiguravali veliki trgovački bankari poput Fuggera. To je vrijedilo sve do Tridesetogodišnjeg rata32. Nadalje, plaćenička vojska nije nudila samo zaposlenje siromašnima i mogućnost profita poduzetnicima. Vojsku je trebalo hraniti. Trgovci hranom su obično pratili vojsku na bojištima, te sluţili i kao posrednici u prodaji plijena33. Alan Everitt tvrdi da je opskrba vojske hranom bila jedna od glavnih stimulacija za regionalnu specijalizaciju na ţito u tudorskoj Engleskoj34, te da je čak poticala izvoznu trgovinu35. Ta tvrdnja poprima još veću vjerodostojnost ako uzmemo u obzir činjenicu da se drţava također osjećala odgovornom za osiguranje dovoljne količine hrane i za svoju sve brojniju birokraciju36. Tako je ekspanzija kapitalizma sluţila kratkoročnim potrebama drţave. I ovdje, kao u slučaju civilne birokracije, vladar je bio suočen s dilemom. Vojni poduzetnik je bio neophodni dodatak vladarevoj teţnji za moći. On je isto tako odnosio dobar dio viška. Nema sumnje u to da je vojni poduzetnik bio bolji zastupnik vladara nego plemić-vazal, ali u krajnjoj liniji i on je bio prvenstveno zainteresiran za vlastitu dobit. Teško vladaru koji bi postao nelikvidan!37 No, vjerojatnost nelikvidnosti je ponovno bila neposredna funkcija uloge drţave u svjetskoj privredi. U svakom slučaju, vojska se do određene mjere sama isplaćivala — jer je omogućavala više poreza. Budući da je »teret tih poreza padao gotovo potpuno na narod — osobito onaj koji je ţivio na selu«38, narod ga je teško podnosio i, ako je mogao, dizao bune39. Vojska bi tada uskočila da uguši bunu, ako je mogla. Najlakši oblik pobune, jer ga je drţava najteţe suzbijala, bio je banditizam, koji je naravno bio to lakši što je područje bilo brdovitije40. Drţavna policija je još bila preslaba da bi postigla nešto značajno u suzbijanju banditizma — osim u centralnim područjima — pa je banditizam često nalazio podršku u otporu što ga je dio tradicionalnog plemstva pruţao novim drţavama41. Nema sumnje, kako kaţe Delumeau, da je »banditizam često značio pobunu sela protiv grada«42. Ali koga na selu i, što je najvaţnije, kada? Jasno je da je povezanost seljaka s odmetnicima u vrlo visokoj korelaciji s razdobljima manjka ţitarica43. Kad je dolazilo do nereda zbog hrane, u njih su naravno bili umiješani vrlo siromašni; međutim, kad je riječ o banditizmu kao pokretu, osobito u Sredozemlju, srţ pokreta nisu sačinjavali vrlo siromašni. Bili su to, očitije, novi slobodnjaci koji su u banditizmu — potkraj šesnaestog stoljeća — našli oblik protesta protiv »refeudalizacije«, protiv poluperiferizacije svojih zemalja44. U tim zemljama osobito su se mali poduzetnici, npr. massarijuţne Italije — koji su slabije mogli izdrţati slabe ţetve nego veći zemljoposjednici — bojali naglog pada među seoske siromahe, pa su stoga banditizam primjenjivali protiv tih velikih posjednika u kojima su gledali neposredne neprijatelje45.

110

APSOLUTNA MONARHIJA I ETATIZAM

U banditizam je bio uključen još jedan element, plemstvo. No, i ovdje se postavlja pitanje: koje plemstvo? Kako se čini, oni koje su »iscijedila« ekonomska previranja. Govoreći o plaćenicima, istaknuli smo da je rast stanovništva uz prodor ograđivanja stvorio problem skitništva, te da je razvoj plaćeničkih armija sluţio, uz ostale svrhe, zapošljavanju dijela tih »skitnica« i drţanju ostalih pod kontrolom. Plaćenička vojska je jačala poloţaj vladara. Time je i slabila poloţaj tradicionalnog plemstva — ne samo uspostavljanjem snaga koje su bile dovoljno jake da provedu u djelo kraljevu volju već i stvaranjem vakuuma, što se tiče zaposlenja, za niţe plemstvo46. Naravno, u mnogim područjima osiromašenim vitezovima se pruţala alternativa. Mogli su stupiti u sluţbu kralja. Nadalje, tamo gdje je kralj bio moćniji banditizam je bio teţi. S druge strane, slab vladar značio je rentabilniji banditizam i manje mogućnosti zaposlenja u njegovoj sluţbi. Upravo u tom smislu banditizam je implicitno bio zahtjev za jačom drţavom, a ne bijeg u »tradicionalni« otpor. Banditizam je bio oblik opozicije, u nekim slučajevima »najjača opoziciona snaga u kraljevstvu«47, ali opozicija u okviru suvremene drţave. Bilo bi stoga vrlo pogrešno smatrati banditizam oblikom tradicionalne feudalne opozicije drţavnoj vlasti48. Banditizam je posljedica neadekvatnog razvoja drţavne vlasti, nesposobnosti drţave da kompenzira poremećaje izazvane privrednim i društvenim previranjima, nespremnosti drţave da osigura ravnomjerniju raspodjelu u doba inflacije, rasta stanovništva i manjka hrane. U tom smislu banditizam je stvorila sama drţava lišavajući neke plemiće tradicionalnih prava (a time i izvora bogatstva) i neke seljake njihovih proizvoda radi ishrane nove birokracije, te stvarajući — u samoj drţavi — veće koncentracije bogatstva koja je dovodila u veće iskušenje. Banditizam je bio simptom poremećaja izazvanih golemim privrednim premještanjima-pomicanjima, posljedicama stvaranja evropske svjetske privrede. Politički organizmi su uvijek stabilniji ako postignu i djelomičnu zakonitost. Analize procesa ostvarivanja zakonitosti obiluju mistifikacijama zbog gotovo isključivog svođenja na odnos drţavnih organa i mase stanovništva. Pitanje je da li je većina onih koje su njihovi drţavni organi eksploatirali, tlačili i maltretirali smatrala brojne drţavne aparate u ljudskoj povijesti »zakonitima«. Mase se mogu podmiriti sa sudbinom, ili biti mrzovoljno nemirne, ili se iznenađivati ako ih privremeno posluţi sreća, ili biti aktivno neposlušne. Drţavne organe, međutim, ljudi trpe — ne cijene ih, niti im se dive niti ih vole, pa ni ne podrţavaju. Tako je sigurno bilo i u Evropi šesnaestog stoljeća. Zakonitost ne interesira mase već drţavne strukture. Pitanje političke stabilnosti zavisi o tome u kojoj će mjeri mala grupa upravljača drţavnog aparata uspjeti uvjeriti veću grupu centralnog osoblja i regionalnih moćnika da je reţim formiran i da funkcionira na temelju neke konsenzualne vrijednosti (u čije postojanje moţe uvjeriti te strukture), te kako je u interesu tih grupa da reţim nastavi funkcionirati bez većih smetnji. Ako postoje takve okolnosti, moţemo reţim nazvati »zakonitim« . Osim toga, zakonitost nije ništa definitivno, već pitanje stalnog kompromisa. U šesnaestom stoljeću, ideologija koja se pojavila kao sredstvo ozakonjenja, nove vlasti monarha bilo je bo /.an s k o prav Q_kr_a lj^a — sistem koji danas nazivamo apsolutnom monarhijom. Budući da je apsolutizam bio ideologija, moramo paziti da ne prihvatimo njegove postavke bez provjeravanja. Bilo bi stoga korisno razmotriti koje su to postavke, i kako su odgovarale realnostima društvene strukture. Kao prvo, u kojoj je mjeri »apsolutno« zaista značilo apsolutno? Teorija prema kojoj nema ljudskih ustanova koje bi mogle, u većini okolnosti, zakonito odbiti da provedu proklamiranu volju vladara nije bila posve nova. Doduše, u to je doba bila šire izloţena i intelektualno više prihvaćena nego u ranijim i kasnijim razdobljima. Međutim, izraz »apsolutan« je i teoretski i faktički pogrešan. U teoretskom smislu, »apsolutan« nije značilo »ne ograničen« jer je, kako ističu Hartung i Mousnier, »apsolutno« bilo »ograničeno boţanskim i prirodnim zakonom«. Hartung i Mousnier tvrde da »apsolutno« ne bismo smjeli tumačiti kao »neograničeno« već kao »nekontrolirano« pas contrćlće). Monarhija je bila apsolutna za razliku od prethodnog feudalnog rasipanja moći. »Ona nije značila despotizam i tiraniju«49. I Maravall kaţe da »‟apsolutna monarhija‟ nije značila neograničenu monarhiju ni u početnoj niti u kasnijim fazama razvoja suvremene drţave. To je bila relativna ap- solutnost«50.

111

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

Glavna operativna postavka bila je da monarh ne bi smio biti ograničen pravnim stegama: ab legibus solutus. Bez obzira na postavke, moć vladara je faktički bila vrlo ograničena, ne samo teoretski nego i stvarno. U većini situacija ovlaštenja kralja su bila daleko manja od ovlaštenja vrhovnog rukovodioca neke liberalne demokracije dvadesetog stoljeća, usprkos svim institucionalnim i etičkim ograničenjima u posljednjem slučaju. Kao prvo, drţavni aparat dvadesetog stoljeća ima iza sebe organizacioni kapacitet koji obilno kompenzira povećana ograničenja. Kako bismo shvatili stvarnu moć »apsolutnog« monarha, moramo je staviti u kontekst političkih realnosti vremena i pro^stora. Monarh je bio apsolutan u onoj mjeri u kojoj je postojala opravdana vjerojatnost da će on prevladati druge snage u drţavi u slučaju političkih konfrontacija51. No, u šesnaestom stoljeću čak je i najjačim drţavama bilo teško unutar vlastitih granica dokazati očitu prevlast sile ili kontrolu izvora bogatstva52, da ne spominjemo prvenstveni zahtjev, odanost podanika. Uspon drţave kao društvene snage i apsolutizma kao njene ideologije ne smijemo brkati s nacijom i nacionalizmom. Stvaranje jakih drţava u okviru svjetskog sistema bio je povijesni preduvjet za uspon nacionalizma kako u jakim drţavama tako i na periferiji. Nacionalizam znači prihvaćanje svih članova drţave kao članova statusne grupe, građana, sa svim potrebnim zahtjevima što ih nameće kolektivna solidarnost. Apsolutizam je afirmacija prvenstvene vaţnosti opstanka drţave kao takve. Nacionalizam je po definiciji masovni osjećaj, a apsolutizam osjećaj male /' grupe ljudi koji su neposredno zainteresirani za drţavni aparat. Naravno, tokom vremena će predlagači jake drţave početi gajiti nacionalni osjećaj kao čvrstu podršku svojih ciljeva. U određenoj mjeri oni su već imali materijala za to i u šesnaestom stoljeću53. Međutim, taj je kolektivni osjećaj bio obično i prvenstveno usmjeren, u onoj mjeri u kojoj je postojao, na osobu vladara, a ne na zajedništvo u cjelini54. Apsolutni monarh je bio »herojski«55 lik, a proces deifikaci- je je tokom vremena postao još intenzivniji. To je bilo doba razvoja sloţenog dvorskog ceremonijala kako bi se monarh što više oslobodio kontakta s banalnim

112

APSOLUTNA MONARHUA I ETATIZAM

radom (i još bolji razlog , kako bi se dalo posla dvorskim aristokratima, drţeći ih time dovoljno na oku). Prvi stvarni zagovaratelji nacionalizma javili su se među burţoazijom, u okviru merkantilizma, tek potkraj sedamnaestog stoljeća i u osamnaestom stoljeću56. Međutim, u šesnaestom stoljeću interesi burţoazije još nisu bili čvrsto vezani s drţavom. Preveliki je dio burţoazije bio zainteresiran za otvorenu privredu, a ne za zatvorenu. Što se tiče graditelja drţava, prerani nacionalizam je često dovodio u opasnost kristalizaciju koncepcije oko premalog etno-teritorijalnog entiteta. U jednom ranom trenutku mogli bismo čak reći da je etatizam bio antinacionalistički budući da su granice »nacionalnog« osjećaja često bile manje od granice vladareve drţave57. Upravljači drţavnog aparata su tek mnogo kasnije nastojali stvoriti »integrirane« drţave58 u kojima će dominantna etnička grupa »asimilirati« vanjska područja. U šesnaestom stoljeću mali je broj drţava značajno napredovao u centralizaciji vlasti i prihvaćanju (barem djelomično) zakonitosti te centralizacije. Nije suviše teško izloţiti uvjete u kojima je do toga moglo doći. Kad god su pojedine strukture (grupe) koje su upravljale sredstvima osjećale da će bolje politički posluţiti svojim klasnim interesima uvjeravanjem i djelovanjem na monarha nego nastojanjima da svoje političke ciljeve postignu drugim pravcima akcije, moţemo govoriti o relativno efikasnom monarhijskom sistemu, o relativno »apsolutnoj« drţavi. Izraz »apsolutan« ima pogrešan ton što su, naravno, kraljevi htjeli i postići. Apsolutizam je bio retorički nalog, a ne ozbiljna tvrdnja. Bilo bi moţda uputno smanjiti naglasak usredotočen na osobu kralja i jednostavno govoriti o ojačanoj drţavi, ili o većoj »drţavnosti«59. Bilo bi također bolje nazvati tu ideologiju »etatizmom«. Etatizam je pretenzija na veću vlast u rukama drţavnog aparata. U šesnaestom stoljeću to je značilo vlast u~rukama apsolutnog monarha. I sama pretenzija bila je dio nastojanja za postizanje vlasti. Nitko je tada nije shvaćao — niti bi je danas smio shvaćati — kao opis stvarnog svijeta tog doba. Pretenzija se u određenoj mjeri ostvarila u nekim drţavama, u onima koje će kasnije postati maticom evropske svjetske privrede. Drugdje nije uspjela, iz razloga koje ćemo kasnije objasniti. Jedan od glavnih znakova uspjeha, i jedan od vaţnih mehanizama u procesu centralizacije vlasti, bio je stupanj u kojem se stanovništvo moglo pretvoriti, na ovaj ili onaj način, u kulturno^ homogenu grupu. I u tom pogledu manje su relevantne mase, a više razne strukture u najširem smislu riječi: kralj, njegova birokracija i dvorjani, seoski zemljoposjednici (mali i veliki), trgovci. Dok se u šesnaestom stoljeću matične drţave razvijaju prema većoj »etničkoj« homogenizaciji tih slojeva, periferna područja kreću posve suprotnim pravcem. Razmotrimo najprije stav drţavnog aparata prema trgovcima koji su pripadali »manjinskoj« grupi. Tu kao prvo imamo Ţidove, koji su kao grupa igrali značajnu ulogu u trgovačkim aktivnostima tokom cijelog srednjeg vijeka. Jedan od momenata na koji valja obratiti paţnju je »stalno pogoršanje statusa Zidova u kasnom srednjem vijeku«60, kako u društvenom tako i u ekonomskom pogledu. S jedne strane, stvarajući jače centralizirane strukture Engleska, Francuska i Španjolska su počele protjerivati Ţidove: Engleska u 1290, Francuska potkraj četrnaestog stoljeća, a Španjolska 1492. No taj se fenomen javlja i u Njemačkoj gdje je uloga trgovačkih grupa Ţidova u mnogočemu slabila, ako ih i nisu protjerivali. Upravo su Ţidovi vodili dobar dio međunarodne trgovine između zapadne i istočne Evrope, duţ sjeverne transkontinentalne rute, u razdoblju između 800. i 1200. godine, te bili njen oslonac61. U tom razdoblju njihov je status u oba područja bio prilično povoljan62. U trinaestom i četrnaestom stoljeću dolazi do općenitog pada pravnog statu7

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

113

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

sa i ekonomske uloge Zidova u cijeloj Evropi63. Međutim, već u šesnaestom stoljeću moţemo govoriti o geografskoj neravnoteži: Zidova praktički nema u zapadnoj Evropi, ali se, s druge strane, javljaju u sve većem broju u istočnoj Evropi i dijelovima juţne Evrope, tj. imamo odsutnost Zidova u matici, a povećanje na periferiji i poluperiferiji64. Iako su Zidovi igrali sve značajniju ulogu u privrednom ţivotu istočne Evrope, među zanimanjima iznad statusa radničke klase bila im je dopuštena samo uloga trgovaca. Klasični put od poduzetnika do rentijera bio je za njih nemoguć 65. Poloţaj Zidova se počeo donekle poboljšavati — ponovno uglavnom u vezi s njihovom ulogom trgovaca67 — i u sjevernoj Italiji zbog slabljenja financijske snage gradova- drţava koje je djelomično bilo posljedica njihove ograničene veličine i, stoga, malene porezne osnove, kao i nesposobnosti da zaštite vlastite građane izvan svojih granica 66. U očima vladara, ţidovsko pitanje svodilo se na dilemu: »fiskalizam« ili »merkantilizam« (koji se upravo rađao). S jedne strane, ti ţidovski trgovci bili su vaţan izvor drţavnih prihoda; s druge, ne-ţidovski trgovci gledali su u Ţidovima konkurente, a zemljoposjednici vjerovnike, pa su obje grupe često zajednički vršile pritisak na vladara da eliminira Ţidove. Isprva je prevladavao prvi aspekt kad god je to vladarima polazilo za rukom68. Jačanjem domaće burţoazije u matičnim drţavama netolerancija prema Ţidovima je znatno napredovala u pravnom pogledu. Zidovi su bili vrlo izloţeni napadu konkurenata zato što se iz njih moglo lako napraviti ideološko pitanje. Mogla se napadati njihova ekonomska uloga na vjerskoj osnovi. Jedan od načina kojima su vladari rješavali taj problem u zapadnoj Evropi bilo je istjerivanje Zidova, iako su ih zatim nadomještavali nekom drugom grupom koja je bila manje »ranjiva« s vjerskog gledišta iako je, u odnosu na domaće trgovce, bila isto toliko vaţan konkurent. Tako npr. P. Elman opisuje kako je engleski kralj, pošto je konačno bio prisiljen istjerati Zidove 1290. godine, srdačno umjesto njih dočekao talijanske mjenjače (zajmodavce). Budući da kralj često nije vraćao zajmove, »talijanski zajmovi se praktički moţda nisu znatno razlikovali od poreza što su ih kralju morali plaćati Zidovi«69. Doduše, Talijani su istisnuti — kao poduzetnici — iz Engleske već u šesnaestom stoljeću70, dok su se u Španjolskoj zadrţali nešto duţe71. Međutim, u Poljskoj su Zidovi istiskivali Poljake72. Kako je to bilo moguće? U zapadnoj Evropi, sve raznovrsnija poljoprivredna baza uz novu industriju ojačala je trgovačku burţoaziju do te mjere da ju je kralj morao uzeti u obzir kao politički faktor. Osim toga, domaći trgovci su mogli posluţiti kao fiskalna podrška monarhije — kao porezni obveznici, zajmodavci i trgovački partneri — isto tako dobro, ako ne i bolje, kao i inozemni trgovci. Prema tome, »nacionalistički« refleks je bio prirodna pojava73. Međutim, u istočnoj Evropi problem je poprimio posve drukčiji oblik. Monarsi su bili slabiji, kao i trgovci, a poljoprivredni proizvođači snaţniji. U istočnoj Evropi šesnaestog stoljeća, kao i u svim drugim dijelovima kapitalističkog svjetskog sistema koji su se sve više specijalizirali za proizvodnju trţišnih kultura, problem nije bilo postojanje odnosno nepostojanje trgovačke burţoazije. Ako postoji novčana privreda, potrebni su ljudi koji će posluţiti kao kanali sloţene razmjene robe i usluga potaknute upotrebom novca. Pitanje je bilo hoće li ta trgovačka burţoazija biti uglavnom strana ili uglavnom domaća. Ako je bila domaća, bio je to još jedan vaţan faktor u unutrašnjoj politici. Ako je bila strana, njen je interes bio prvenstveno vezan za interes novih polova razvoja, kasnijih metropola. Nije li jedan od presudnih razloga zbog kojih je istočna Evropa u šesnaestom stoljeću »pozdravila« dolazak Zidova bila činjenica da su domaći zemljoposjednici (a moţda i trgovci u zapadnoj Evropi) preferirali Zidove kao neophodne lokalne trgovce u istočnoj Evropi, a ne domaću trgovačku burţoaziju?74 Domaća bi burţoazija, ako ojača, imala političku bazu (što kod Ţidova nije uopće bio slučaj), te bi mogla nastojati postati proizvođačkom burţoazijom. Put što bi ga pri tom svakako odabrala

114

APSOLUTNA MONARHIJA I ETATIZAM

podrazumijevao bi smanjivanje »otvorenosti« nacionalne privrede, što bi ugrozilo simbiotske interese istočnoevropskih zemljoposjednika — trgovaca. Iako znamo da je rano suvremeno doba bilo vrijeme slabljenja domaće burţoazije u istočnoj Evropi75, »na selu su, s druge strane, Ţidovi igrali sve značajniju ulogu kao zastupnici zemljoposjednika, te kao trgovci i obrtnici u zaseocima«76. Ta činjenica baca svjetlo na jednu općenitiju pojavu u svjetskoj privredi. Klasni savezi u okviru političkog sistema drţave zavise o tome da li vladajućom grupom dominiraju prvenstveno oni čiji je interes vezan s prodajom primarnih proizvoda na svjetskom trţištu ili oni čiji interes leţi u trgovačko-industrijskom profitu. Nisu samo Zidovi bili oruđe u rukama tih transnacionalnih političko-ekonomskih saveza. Trgovci u katoličkim zemljama su često bili »protestanti«. Centralna panevropska ideološka kontroverzija u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću — reformacija protiv protureformacije — nerazmrsivo je isprepletena i sa stvaranjem jakih drţava i sa stvaranjem kapitalističkog sistema. Nije stoga slučaj što su oni dijelovi Evrope, u kojima je u šesnaestom stoljeću došlo do ponovne agrarizacije, bili isto tako oni u kojima je pobijedila protureformacija, dok su u većini slučajeva zemlje u procesu industrijalizacije ostale protestantske. Njemačka, Francuska i »Belgija« su bile negdje »između«, a dugoročni ishod sveo se na vrstu ideološkog kompromisa. Njemačka se podijelila na protestante i katolike. Francuska i »Belgija« su ostale s malim brojem »protestanata«, ali su razvile antiklerikalnu tradiciju slobodnog mišljenja uz koju su mogle pristati određene grupe. To nije nikakva slučajnost — ali ne zato što, dijeleći nazore Webera, mislimo da je protestantska teologija donekle podudarnija s kapitalizmom nego katolička teologija. Nema sumnje da taj argument ima temelja. S druge strane, čini nam se općenito točnom činjenica da se svakim sloţenim sistemom moţe manipulirati radi poštTzanjaTbdređenog društvenog ili po 1 itickog čTtjaTTKatolička je ideologija svakako dokazala svoju prilagodljivost vlastitom društvenom miljeu. Na razini apstraktnih ideja mogla bi se lako napisati vjerodostojna knjiga pod naslovom »Katolička etika i uspon kapitalizma«. Moglo bi se isto tako tvrditi da kalvinistička teologija ima antikapitalističke implikacije77. Međutim, htio bih naglasiti jedan drugi aspekt. Nizom intelektualno slučajnih78 povijesnih događaja protestantizam se u velikoj mjeri identificirao, u razdoblju reformacije, sa snagama koje su podrţavale ekspanziju trgovačkog kapitalizma i sa zemljama u kojima su te snage prevladavale. Zato je, kad su te snage izgubile prevlast u Poljskoj, Španjolskoj, »Italiji« ili Mađarskoj, i protestantizam oslabio, često naglo. Faktori koji su podrţavali ekspanziju izvozne poljoprivrede podrţavali su reafirmaciju katolicizma. Reformaciju moramo posmatrati u odnosu na njen razvoj. Kako primjećuje Christopher Hill: Crkva je dugo bila izvor vlasti, zaštite i bogatstva za vladare velikih sila poput Francuske i Španjolske. Drţave koje su prekinule vezu s Rimom početkom šesnaestog stoljeća bile su na rubu katoličke civilizacije, sekundarne sile čiji vladari nisu bili dovoljno jaki da iziđu na kraj s papom. To su zemlje poput Engleske, Švedske, Danske, Švicarske, Škotske79.

U tom trenutku javlja se očito element pobune sjeverne Evrope protiv ekonomske snage »naprednijeg«, kršćanskog mediteranskog svijeta80. Međutim, kao što znamo, već potkraj »produţenog« šesnaestog stoljeća sjeverozapadna Evropa je postala maticom svjetske privrede, istočna Evropa periferijom, a juţna Evropa je naglo tonula u periferizaciju. P. C. Gordon — Walker pokušava povezati evoluciju protestantizma — najprije Lutera, a zatim Kalvina — s dvjema fazama revolucije cijena: prva je faza, 1520-1540/50, blaga i ograničena na Njemačku i Nizozemsku (srednjoevropska proizvodnja srebra); druga faza traje od 1545. otprilike jedno stoljeće (američko sre-

115

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

bro). On tvrdi da su te sparene faze povezane i s kasnijim strukturnim potrebama novog kapitalističkog sistema: Društveni problem što ga je nametnula revolucija cijena sastojao se zapravo od dva dijela. Prva je potreba bila primarna akumulacija.. . Druga, slijedeća i zaista osnovna potreba bila je aklimatizacija klasa kapitalističkog društva na nove poloţaje što su ih zahtijevala sredstva prvobitne akumulacije. . . Te dvije faze uvjetovale su Vaţnost pojedinih dijelova Evrope. Od 1520. do 1540. vodeća područja bila su Španjolska (koja iz srednjeg vijeka nije naslijedila jaku građansku klasu)81 i Njemačka (koja je imala snaţnu feudalnu burţoaziju). Od 1545. do 1580. otpale su i Španjolska i Njemačka, a vodstvo su preuzele Engleska, Nizozemska te dijelovi Francuske i Škotske. Paralelizam tih područja i područja zahvaćenih reformacijom je izrazit; isto vrijedi i za vremensku paralelu prve faze revolucije cijena i Lutera (oba oko 1520-40.), te druge faze i Kalvina (oba oko 1545-80.)82.

Ne moramo prihvatiti sve povijesne detalje da bismo shvatili kako je ova hipoteza relevantna. Postoje osim toga i dodatni dokazi o tijesnoj vezi vjerskih i političko-ekonoms- kih okolnosti — pogledajmo samo pobjedu protureformacije u Poljskoj. Stefan Czarnowski paţljivo analizira razloge zbog kojih se Poljska iz reformacije vratila na katolicizam, iako se činilo da reformacija napreduje, i zašto je do tog pomaka došlo tako brzo. Czarnowski zapaţa sinhroniju preuzimanja političke vlasti sa strane zemljišnog plemstva (noblesse territoriale), tj. »klasne diktature« kako je on naziva, i katoličke ofanzive. U svojoj analizi on razlikuje aristokraciju, zemljišno plemstvo i niţe (petite) plemstvo, i tvrdi da su pristaše reformacije bili u redovima aristokracije (kao i burţoazije). Prema mišljenju Czarnowskog, aristokracija je bacila oko na crkvenu zemlju. Manji zemljoposjednici su se sve teţe borili protiv lokalnih ţupnika s obzirom na to da su potonji uţivali podršku još uvijek snaţnog katoličkog episkopata. Zbog toga im se protestantizam nije činio toliko korisnim, niti su ga prihvaćali. Dok je poljsko plemstvo bilo sklono kalvinizmu, ističu Czarnowski i drugi autori, kralj i burţoazija su bili skloni luteranizmu83. Ovo je posve neobična varijacija na Weberovu temu, ali nas ona podsjeća na Erika Molnara i njegovu tvrdnju o savezu monarhije, niţeg plemstva i burţoazije protiv aristokracije. Czarnowski nadalje tvrdi da je »burţoazija« u ovom slučaju bila podijeljena. »Viša burţoazija« gradova, osobito Krakova (»starog« trgovačkog centra), bila je povezana s aristokracijom. Czarnowski ovdje govori o gradskom patricijatu, o onima koji su od kraja petnaestog do otprilike sredine šesnaestog stoljeća »bili dio one klase mjenjača i trgovaca koja se pojavila s kapitalizmom«84. No, Poljskoj nije bilo suđeno da pođe putem Engleske kao jedan od locusa burţoazije evropske svjetske privrede. Velika kriza 1557. godine, o kojoj ćemo kasnije govoriti, uništila je ne samo financijere Lyona, Antwerpena i juţne Njemačke već i krakovske bankare: Od tog trenutka oslabio je elan aristokracije i kalvinizma. . . Vrijednost roba koje su omogućile veliki procvat komercijalizma u ranijim razdobljima — srebra iz Olkusza, mađarskog bakra, industrijskih proizvoda — stalno je opadala. Deprecijacija je uţasnom brzinom obezvređivala novac kojim su seljaci plaćali rentu. U međuvremenu se povećala međunarodna potraţnja za poljskom pšenicom, kalijem, hrastovom korom, koţama i rogatom stokom. Što se bolje proizvođač tih dobara mogao snaći bez kovanog novca, koristiti prisilni neplaćeni rad kmetova i razmjenjivati te proizvode s drugima koji su mu bili potrebni, to je bolje mogao izdrţati [posljedice financijske krize]. Upravo je to uspjelo malim i srednjim zemljoposjednicima odnosno plemstvu85.

To ne znači, primjećuje Czarnowski, da u Poljskoj nije bilo burţoazije. Kra- kovska burţoazija je moţda propala, ali su je zamijenili Talijani, Armenci i Nijemci. 1557. pala je jedna međunarodna mreţa, a njome i poljska burţoazija — aristokracija koja je bila s njom povezana. Nakon toga pojavila se druga. Poljaci koji su s njom surađivali — »plemstvo« — prihvatili su novu ulogu Poljske u svjetskoj privredi. Dali su djecu Jezuitima da ih odgajaju i odvoje od utjecaja stare aristokracije: »I tako je poljska crkva napokon postala, mogli bimo reći, vjerski izraz plemstva«86. A to je

116

APSOLUTNA MONARHIJA I ETATIZAM

plemstvo, koje je izvojevalo pobjedu, moglo sada definirati poljski »nacionalni« osjećaj kao nešto što je praktički neodvojivo od katoličke poboţno- sti. I tako je Poljska postala čvrsto katolička zemlja budući da se definitivno pretvorila u periferno područje u svjetskoj privredi. Protureformacija je bila simbol (ne uzrok) »društvene regresije« kakvom su je protestanti i smatrali. Međutim, njihov poboţni šok je bio neumjestan jer je društveni napredak sjeverozapadne Evrope omogućila i »regresija« istočne i juţne Evrope, kao i dominacija Amerike. Protureformacija nije bila usmjerena samo protiv protestantizma već i protiv svih snaga humanizma koje povezujemo s Renesansom. Kao primjer moţemo uzeti napetost između Venecije i Rima u šesnaestom stoljeću. Spor je dosegao vrhunac 1605. kad su postupci Venecije, koji su ograničili neka prava crkve, doveli do toga da je Rim ekskomunicirao venecijanski senat. U Italiji je protureformacija bila protu-Renesansa87, i njena pobjeda u tom dijelu Evrope bila je funkcija transformacije sjeverne Italije u poluperiferno područje svjetske privrede. Crkva se svim silama suprotstavila suvremenosti upravo zato što je, kao transnacionalna institucija, bila ugroţena pojavom isto tako transnacionalnog ekonomskog sistema koji je crpio svoju političku snagu u stvaranju jakih državnih aparata određenih (matičnih) drţava, što je ugrozilo poloţaj crkve u tim drţavama. Međutim, paradoksalno je upravo to što je uspjeh crkve u perifernim zemljama osigurao dugoročni uspjeh evropske svjetske privrede. Konačno jenjavanje strasti u bitki za reformaciju nakon 1648. nije moţda uslijedilo zato što su obje strane bile iscrpljene pa je došlo do mrtve točke, već zato što je geografska podjela Evrope bila prirodno ispunjenje temeljnih poriva svjetske privrede. Što se tiče uloge protestantske etike, slaţem se s C. H. Wilsonom: Ako protestantizam i protestantska etika objašnjavaju ekonomske pojave u manjoj mjeri no što se to ranije činilo, također je očito i to da u doba reformacije i nema toliko pojava koje bi trebalo objasniti. . . Vodstvo u privredi je polako prešlo sa Sredozemlja na sjever, a slabljenjem talijanskih gradova došlo je do jačanja nizozemskih; međutim, što se tiče poslovnih ili industrijskih metoda koje su se primjenjivale na sjeveru, nije ih bilo mnogo koje bi bile nepoznate venecijanskom trgovcu ili firentinskom suknaru petnaestog stoljeća88.

U šesnaestom stoljeću neki su vladari stekli veliku moć »kupljenom« birokracijom, plaćeničkom vojskom, boţanskim kraljevskim pravom i vjerskom ujednačenošću (cuius regio). Neki pak nisu u tome uspjeli. Kao što smo već napomenuli, to je tijesno povezano s ulogom određenog područja u podjeli rada unutar svjetske privrede. Različite uloge vodile su različitim društvenim strukturama i različitim politikama. To nas dovodi do klasičnog pitanja o ulozi drţave u odnosu na vodeće klase nove kapitalističke ere, kapitalističke zemljoposjednike i kapitalističke trgovce — što se ponekad ne previše korisno skraćuje u izraze »aristokracija« i »burţoazija«, budući da su neki aristokrati bili kapitalisti, a neki nisu. Na ţalost, mišljenja se razilaze kad je riječ o pitanjima kao što su uloga drţave, koga je drţava zastupala i u kojoj je mjeri moţemo smatrati trećom snagom. Pierre Vilar je vrlo dobro prikazao osnovno teoretsko pitanje: Posebno je vaţan način kojim su se dijelili feudalni prihodi, sistemom »dosuđivanja« i na druge načine, na neradnu aristokraciju i neku posredničku klasu »trgovaca—uzgajivača« ili

117

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

sličnih osoba koje su pretvarale vlastelinske prihode i drţale ih u pripremi za nove vrste ulaganja; drugim riječima, način kojim su se feudalni prihodi mobilizirali za kapitalistička ulaganja89.

Jedan od aspekata tog problema jest stupanj u kojem apsolutnu drţavu moţemo smatrati posljednjim utočištem feudalne aristokracije suočene s »krizom« feudalizma, smanjenjem vlastelinskih (seniorskih) prihoda i nasrtajem drugih klasa (trgovačke burţoazije, yeomena, poljoprivrednih radnika). Takahashi, na primjer, smatra apsolutizam »samo sistemom koncentrirane snage koja nastoji spriječiti krizu feudalizma izazvanu tim neizbjeţnim razvojem [u pravcu oslobađanja i osamostaljenja seljaka]«90. To gledište u osnovi dijele i Christopher Hill91, V. G. Kiernan92, Erik Molnar93 i Boris Porchnev94. Prema jednom drugom gledištu, aristokracija je imala znatan, moţda i odlučujući utjecaj na politiku apsolutne monarhije; međutim, u sklopu tog utjecaja monarh nije bio samo produţetak potreba aristokracije. Tako npr. Joseph Schumpeter tvrdi: Prema tome, aristokracija [pod apsolutnim monarhom] u cjelini je još bila vaţan faktor koji je trebalo uzimati u obzir. Njena podloţnost kruni bila je više nagodba nego predaja. Nalikovala je na izbor — doduše obavezan — kralja kao vođe i izvršnog organa plemstva. . . Razlog zbog kojeg se plemstvo nije ni pasivno opiralo reţimu leţi u tome što je kralj postupao kako je plemstvo htjelo i stavljao plemstvu na raspolaganje domaće resurse... Gospodar drţave bila je zapravo klasa, a ne pojedinac95.

Braudel slično tome inzistira da je sukob kralja i aristokracije bio ograničen, što je, s jedne strane, podrazumijevalo nastojanje kralja da podvrgne plemstvo svojoj disciplini, ali s druge, zaštitu plemićkih privilegija od narodnog pritiska 96. Stav A. D. Lublinskaje vrlo je blizak Braudelovom97. J. Hurstfield naglašava dilemu monarhija kojima je »bilo teško vladati bez plemstva, ali isto tako teško vladati s njim«98. Treće gledište, moţda najtradicionalnije, je stav Rolanda Mousniera koji smatra monarhiju autonomnom snagom koja često stupa u savez s burţoazijom protiv aristokracije, a ponekad igra ulogu posrednika između burţoazije i aristokracije99. Međutim, jesu li te pretpostavke — o relativno autonomnoj ulozi drţavnog aparata i o klasnoj borbi aristokracije i burţoazije — neophodno povezane? Molnar, kako se čini, ne dijeli to mišljenje. Kao prvo, on upotrebljava više kategorija. Molnar govori o feudalnoj aristokraciji prema kojoj je monarh bio u jasnoj opoziciji. Tu su, zatim, »plemstvo« i burţoazija, potencijalni saveznici. Plemstvo, kako se čini, obuhvaća manje zemljoposjednike i zemljoposjednike koji su bili više orijentirani na kapitalističku poljoprivredu, iako to pitanje nije posve razjašnjeno. Iako je apsolutizam izgleda nametao teške poreze seljaštvu, ističe Molnar, raspodjela tog novca manje je jasna. S jedne strane, povećani drţavni budţet je sluţio za plaćanje poreznika i birokracije, otplatu drţavnih zajmova i nabavku vojne opreme, što je sve koristilo burţoaziji. S druge strane, međutim, svi tekući izdaci drţave tj. odrţavanje dvora i vojske — plaćali su se aristokraciji. Molnar to smatra taktikom »manevriranja... između plemstva i burţoazije«100. Engels također ukazuje kako drţavni aparat, ponekad i protiv svoje volje, preuzima ulogu posrednika, barem za vrijeme »izuzetnih razdoblja«101. Jedan od izvora ovih nejasnoća u vezi s odnosom vladara i aristokracije leţi u neodređenosti sastava plemstva. Nema dvojbe da se obiteljsko pripadanje plemstvu mijenja tokom vremena; sva društva koja imaju plemstvo odlikuju se stalnom mobilnošću. Međutim, u šesnaestom stoljeću nemamo samo obiteljsku već i profesionalnu mobilnost. Na primjer, u zapadnom feudalizmu status plemića je vjerojatno bio nespojiv sa zanimanjem poduzetnika. U kasnom srednjem vijeku to je već vjerojatno bio mit, u znatnoj^mjeri, u gradskim općinama. U šesnaestom stoljeću to jednostavno više ne vrijedi u cijeloj Evropi — ni u urbanim ni u ruralnim područjima. Plemići su posvuda postali poduzetnici — u Italiji, Mađarskoj, Poljskoj, Istočnom polablju, Švedskoj, Engleskoj102 — i to u tolikoj mjeri da je plemstvo uspješno otklanjalo sve formalne zapreke, koje su stajale na putu ka toj profesionalnoj ulozi,

APSOLUTNA MONARHUA I ETATIZAM

gdje god su one postojale, kao što je to bio slučaj u Španjolskoj103. Ne smijemo isto tako zaboraviti ni činjenicu da je šesnaesto stoljeće — iako je crkva u protestantskim zemljama izgubila zemljišta konfiskacijom — i doba crkve kao kapitalističkog poljoprivrednog poduzetnika, osobito u Italiji104. Druga strana ove medalje je činjenica da su uspješni građani neprekidno postajali zemljoposjednici i plemići, pa je trideset godina kasnije postalo zaista teško povući jasne granice. R. H. Tawney smatra to normalnim procesom, iako je on bio znatno ubrzan u šesnaestom stoljeću105.1 Braudel106 i Postan107 se slaţu u sagledavanju stalnog procesa prelaza osoba ne-plemenitog statusa iz poduzetnika u rentijere, i vide u tome traganje za dugoročnom sigurnošću. Međutim, presudna je činjenica ta da se, usprkos toj profesionalnoj mobilnosti, snaga zemljoposjedničke klase nije raspala. Kako kaţe Mare Bloch: »Vlastelinski reţim nije bio podriven. Samo je imovina plemića u znatnoj mjeri promijenila vlasnika« 108. Apsolutizam vladara je sa svoje strane stvorio stabilnost koja je omogućila taj krupni pomak osoba i zanimanja ne narušavajući pri tom, barem ne u ovom vremenskom trenutku, osnovnu hijerarhijsku podjelu statusa i nagrađivanja. U tom slučaju, što je s pretpostavljenom ključnom ulogom drţave u podrţavanju nastojanja trgovačke burţoazije da se afirmira, da stekne profit i da ga zadrţi? Veza svakako postoji, iako je ovdje riječ o stupnju i tempiranju, budući da se uzajamna podrška u početnim trenucima veze pretvorila u prigušujuću kontrolu kasnijih razdoblja. Nije stoga slučaj što se, u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, simbiotski odnos trgovca i kralja pretvorio naizgled u direktnu opoziciju. Hartung i Mousnier naziru znakove te napetosti već u šesnaestom stoljeću109. Douglass C. North i Robert Paul Thomas — razmatrajući uspon raznih pravnih i privrednih institucija koje su potakle poduzetničku aktivnost na osnovi povećane produktivnosti, za razliku od oblika trgovine koji su značili samo preraspodjelu dohotka110 — nastoje razjasniti uvjete u kojima bi naglašavanje institucionalne uloge drţave imalo smisla. Uz ekonomska izobličenja što ih drţavna intervencija unosi na trţište, utječući time i na vjerojatnost inovacije — tvrde North i Thomas — moramo staviti i »faktor prisile koji omogućava drţavi da primjenjuje određenu politiku iako dio društva moţe energično prigovarati toj politici«111. Ovakva formulacija problema upozorava nas na potrebu da funkcije etatizma u odnosu na kapitalizam razmatramo u smislu analize troškova i koristi. Dok je apsolutna monarhija za aristokraciju bila neka vrsta posljednje linije obrane privilegija, osobama koje su ostvarivale dohodak maksimiranjem ekonomskog učinka firme drţavni aparat je ponekad bio izuzetno koristan112, a ponekad velika zapreka. Prikazali smo ovdje dva glavna sastavna elementa suvremenog svjetskog sistema. S jedne strane, kapitalistička svjetska privreda se temeljila na svjetskoj podjeli rada u kojoj su pojedinim zonama te privrede (koje smo nazvali maticom, polu- periferijom i periferijom) bile dodijeljene specifične privredne uloge, što je izazva lo različite klasne strukture, različite načine upravljanja radnom snagom i neujednačeno iskorištenje prednosti što ih je sistem pruţao. S druge strane, političko djelovanje javlja se prvenstveno u okviru drţava koje su, zbog različitih uloga u svjetskoj privredi, bile različito strukturirane, pri čemu su matične drţave bile najviše centralizirane.

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

Razmotrit ćemo sada cijelo šesnaesto stoljeće u odnosu na proces kojim su određena područja postala periferijom, poluperiferijom ili maticom te svjetske privrede. Time ćemo nastojati konkretizirati prikaz i izbjeći opasnosti apstraktne analize. Nadamo se isto tako da ćemo time uspjeti pokazati jedinstvo cijelog procesa. Razvoj događaja nije bio slučajan već — unutar određenog raspona mogućih varijacija — strukturno uvjetovan.

Bilješke

126

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Od Seville do Amsterdama: neuspjeh carstva Evropska svjetska privreda u stvaranju bila je velik plijen, i bilo je očito da će mnogi pokušati da njome ovladaju. Put imperijalne dominacije bio je klasično rješenje, poznato ljudima tog doba. Mnogi su sanjali o toj mogućnosti. Habsburg- ovci su pod Karlom V hrabro pokušali da cijelu Evropu podrede sebi. Pokušaj je propao već 1557. Španjolska je sa svoje strane neprekidno gubila ne samo politički imperij već i centralni ekonomski poloţaj. Mnogi su gradovi teţili da postanu stoţerom evropske svjetske privrede. Takve aspiracije, ako ne i pretenzije, nalazimo podjednako u Sevilli, Lisabonu, Antwerpenu, Lyonu, Genovi i Hamburgu. U stvari, do 1600. godine na čelo je izbio kandidat koji se 1450. činio nevjerojatnim — Amsterdam. Posvetit ćemo se sada prikazu tog imperijalnog neuspjeha čija je nuţna posljedica bilo slabljenje Španjolske i pridruţenih gradova—drţava u korist pobjedonosnih amsterdamskih pobunjenika. Zamah ekonomske aktivnosti koji je započeo oko 1450. doveo je najprije do prosperiteta u svim starim trgovačkim centrima, u tzv. kičmi Evrope — Flandriji, juţnoj Njemačkoj, sjevernoj Italiji — i, naravno, zbog otkrića, u Španjolskoj. Zanimljivo je da su upravo ta područja ušla u habsburško carstvo pod Karlom V. U toj ekspanziji, najnoviji značajni element bila je španjolska transatlantska trgovina (u šesnaestom stoljeću) usredotočena u Sevilli i njenoj Casa de Contratacion de las Indias, trgovina koja je postala tako vaţna da je »cijeli ţivot Evrope i ţivot cijelog svijeta, u onoj mjeri u kojoj je takav svijet postojao, praktički ovisio o njoj. Sevilla i njeni poslovi. . . odraţavali su ritam svijeta«1. Kako je Španjolska preuzela tu centralnu ulogu? Na kraju krajeva, kako smo već napomenuli u prvom poglavlju, Portugal je — a ne Španjolska — preuzeo vodstvo u evropskoj prekomorskoj ekspanziji u petnaestom stoljeću. Osim toga, petnaesto stoljeće nije bilo mirno razdoblje u povijesti Španjolske. Dapače, kako kaţe Jaime Vicens Vives, »povijest Španjolske u petnaestom stoljeću je rezime svjetske krize«2. Kriza je bila politička (razdoblje pobune i unutarnjeg ratovanja) i ekonomska (recesija koja je zahvatila cijelu Evropu). Španjolska je ekonomski reagirala na krizu razvijajući ovčarstvo i osvajanjem, zahvaljujući niskim cijenama, znatnog dijela (smanjenog) svjetskog trţišta3. Udruţeni španjolski proizvođači vune — poznati kao Mesta — bili su tako snaţni da su svi pokušaji potencijalne kastilske burţoazije usmjereni na uvođenje protekcionističke politike u četrnaestom i petnaestom stoljeću propali4. Ĉak i u doba katoličkih vladara, Ferdinanda i Isabelle, navodnih pobornika industrijskih aktivnosti, Vicens nalazi da su te aktivnosti proizvodile 8

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

129

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

»luksuzne artikle ili imale vrlo ograničeno trţište«5. Za razliku od Engleske, Španjolska nije pošla putem razvoja značajne tekstilne industrije6. Ironična je činjenica da je moţda upravo kastilska konkurencija, zajedno s depresijom kasnog srednjeg vijeka, potakla Englesku da krene putem industrijskog razvoja. U svakom slučaju, činjenica je da Španjolska nije pošla tim putem. Međutim, ako je španjolska privreda bila strukturno tako slaba, kako da objasnimo centralni ekonomski poloţaj Španjolske u prvoj polovici šesnaestog stoljeća? Djelomično time što su slabosti bile dugoročne, a ne kratkog daha, a djelomično zato što je na nekim razinama politički sistem bio jak. Kastilija je imala jasan »nacionalni« cilj u cijelom srednjem vijeku. S jedne strane, tu je Reconquista, postepeno istjerivanje Maura s pirinejskog poluotoka, koje je kulminiralo padom muslimanske Granade i istjerivanjem Zidova iz Španjolske — a oba događaja padaju u »Kolumbovu« godinu — 1492. S druge strane, tu je poriv za sjedinjenjem kršćanskih drţava Hispanije. Poriv je kulminirao unijom samo pri vrhu budući da je Ara- gonija zadrţala posebno zakonodavstvo, drţavni budţet i društveno-pravni sistem. Budući da se Španjolska razvila na temelju ponovnog osvajanja, feudalizam je kao politički oblik bio slab7. Stoga je, kako kaţe Jose Maravall, »politički i društveni poredak koji se nije temeljio na feudalnoj strukturi pruţio povoljan teren za razvoj ‟drţavnih‟ oblika«8. Prvoklasni sistem cesta relativno je olakšao političke i ekonomske veze centra s periferijom9. Ferdinand i Isabella su podrţavali Mestu kako bi stvorili snaţan sistem nacionalnih trţišta10. Oni su osigurali sistem individualne mobilnosti, iako u okviru odrţanja vrijednosti ranga i hijerarhije11. Oni su pojačali birokraciju, pretvorivši je u aparat koji je bio »ukorijenjen u zajednicu.. . i njen.. .‟pars rei publicae‟«12. Moţe se reći, da su nacionalizirali katoličko svećenstvo13. No oni su prije svega stvorili »uvjete u kojima se mogao i te kako ostvariti postojeći ekonomski potencijal Kastilije«14. Ako je plemeniti metal kolao Španjolskom, ako se Kastilija mogla vinuti u središte evropskog neba, bila je to, kako kaţe Pierre Vilar, »posljedica kao i uzrok« 15. Ali, posljedica čega? U stvari, posljedica dugog niza činjenica povezanih s ekonomskom ulogom metala kao što su slaba zlatno-srebrna baza sredozemnog svijeta, raniji centralni poloţaj Sudana kao dobavljača zlata, utjecaj portugalske ekspanzije na sjevernoafričke posrednike talijanskih gradova-drţava, uloga Genove- ţana u Španjolskoj, te genoveška nastojanja da pronađu izvor zlata i srebra izvan Portugala (nastojanja koja je mogla provesti u djelo samo Španjolska). Pođimo tragom te sloţene priče. Već smo govorili o ulozi plemenitih metala u srednjovjekovnoj trgovini, te o tome kako je sudansko zlato dospijevalo u Evropu, tj. u kršćanski mediteranski svijet, preko sjeverne Afrike. Odjednom, sredinom petnaestog stoljeća, uloga sjeverne Afrike se znatno smanjila. Opseg tog smanjenja predmet je određene polemike. Braudel govori o potpunoj propasti sjeverne Afrike16. Malowist priznaje smanjenu ulogu, ali je ne smatra katastrofalnom 17. Iznenadna nestašica plemenitih metala pogoršala je financijski teret španjolske drţave, koji je stalno rastao zbog sve većih vojnih i dvorskih izdataka, dovodeći do pada vrijednosti računskog novca (maravedi)1*. Financijska kriza je bila ozbiljna pa su Genoveţani u Španjolskoj reagirali i kao bankari Španjolske i kao kupci zlata. Genoveţani su bili angaţirani u ţivotu Španjolske na mnogo načina, ne samo kao financijeri19. Međutim, zašto Genoveţani nisu mogli pribavljati zlato preko Portugala? Moţda je snaga Portugala, kao vodeće zemlje u istraţivanju, značila da njegovi uvjeti nisu bili toliko povoljni, za Geno- vu, koliko oni što ih je mogla ponuditi Španjolska20. Moţda je ta snaga izazvala i odsutnost inventivnosti. Inventivnost se obično svodi samo na traganje za profitom »na srednje staze« ako su kratkoročni kanali blokirani. Ako kanali nisu blokirani, inventivnost trpi. Portugalu je već išlo dovoljno dobro zahvaljujući brodar- enju niz afričku obalu, i nije osjećao nikakav pritisak da se upušta u riskantne pomorske pothvate prema zapadu21. Chaunu rječito argumentira razumnu postavku prema kojoj Španjolska ne duguje otkriće Amerike pukoj sreći. U kontekstu vremena Španjolska je imala najbolje uvjete »ne samo da iskorištava prilike koje su se nudile, već da ih sama i stvara za sebe« 22. Engleska je angaţirala Talijana Johna Cabota, ali je njegova druga »engleska« ekspedicija traţila španjolsku podršku. Francuska i Engleska su postale zemlje

128

OD SEVILLE AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA prekomorskih istraţivanja tek uDO sedamnaestom stoljeću, a stvarno su u tome uspjele 23 tek u osamnaestom . . Međutim, Španjolska je u šesnaestom stoljeću uspjela stvoriti golemo carstvo u Americi, prostrano onoliko koliko su to dopuštali troškovi pomorskog prometa24. To je dovelo do munjevitog rasta transatlantske trgovine čiji se volumen povećao osam puta od 1510. do 1550, pa još tri puta od 1550. do 1610 25. Ţarište te trgovine bio je drţavni monopol u Sevilli koji je u mnogočemu postao ključnom birokratskom strukturom Španjolske26. Najvaţnija stavka transatlantske trgovine bili su zlato i srebro. Isprva su Španjolci samo skupljali zlato što su ga Inke već iskopali i koristili u obredne svrhe 27. To je bio i te kakav zlatni »rudnik« . Baš kad je taj izvor zlata počeo presušivati, Španjolci su otkrili metodu srebrnog amalgama koja im je omogućila da rentabilno eksploatiraju srebrnu rudu, koje je bilo u tolikom obilju i koja je zaista značajno pridonijela prilivu nekovanih plemenitih metala u Evropu28. »Munjeviti rast« trgovine bio je popraćen i spektakularnom političkom ekspanzijom u Evropi. Nakon što je Karlo V 1519. godine okrunjen za cara Svetog rimskog carstva, njegovi su posjedi u Evropi obuhvaćali cijeli niz raznovrsnih područja, neka od kojih nisu međusobno ni graničila, kao što su Španjolska (uključujući Aragoniju), Nizozemska, dijelovi juţne Njemačke (uključujući Austriju), Ĉeška, Mađarska,Franche-Comte, Milano, te španjolski mediteranski posjedi (Napulj, Sicilija, Sardinija, Balearski otoci). To je carstvo — čija je struktura paralelna strukturi istodobnog otomanskog carstva Sulejmana Veličanstvenog i moskovskog carstva Ivana Groznog — na trenutak apsorbiralo politički prostor Evrope. Ĉinilo se da će i svjetska privreda, koja se upravo rađala, postati još jedan imperij. Karlo V nije bio jedini koji je pokušao apsorbirati evropsku svjetsku privredu u svoje carstvo. To je isto pokušavao postići i Franjo I29, a prednosti Francuske bile su veličina i centralni poloţaj.30 Međutim, Francuska nije imala toliko sredstava za takav pokušaj, a i izbor Karla V — a ne Franje I — za cara predstavljao je značajan neuspjeh. Usprkos tome, Francuska — smještena »usred«31 španjolskog carstva — bila je dovoljno snaţna, pa se povijest slijedećih pedeset godina svodi na praktično konstantni sukob dvaju imperijalnih divova — Habsburga i Valoisa — sukob koji će napokon dovesti do iscrpljenja i jednog i drugog 1557. godine, te na dugo raspršiti sve snove o imperiji u Evropi. Duga borba dvaju divova, Francuske i Španjolske, vodila se u vojnom pogledu uglavnom na apeninskom poluotoku — najprije u obliku francusko-španjolskih ratova 1494-1516, a zatim kroz suparništvo između dinastije Habsburg i Valois koje se nastavilo do 155932. S imperijalnog stanovišta, razlog zbog kojeg se borba vodila oko Italije bio je jasan. U kasnom srednjem vijeku sjevernotalijanski gradovi-drţa- ve bili su centri »najnaprednijih« ekonomskih aktivnosti, industrijskih i trgovačkih, na evropskom kontinentu. Iako nisu više drţali monopol međunarodne trgovine, bili su — zahvaljujući akumuliranom kapitalu i iskustvu33 — još uvijek snaţni, pa je svaka drţava koja je imala ambicija da postane svjetskim carstvom morala steći kontrolu nad njima. Na šarenoj političkoj karti Italije34 samo je Lombardija razvila razmjerno snaţan drţavni aparat na području srednje veličine35, iako je po svemu sudeći područje još uvijek bilo premalo da bi politički preţivjelo36. Govorimo u stvari o razmjerno malom području, o »uskom urbanom četverokutu, o Veneciji, Milanu, Genovi i Firenci s njihovim neslaganjima, višestrukim suparništvima i donekle različitim značajem.. .«37 Politički problem koji je dugo mučio te gradove-drţave (kao i one u Flandriji) svodio se na »oslobođenje od feudalnog uplitanja uz istodobnu obranu od novije opasnosti, centraliziranije političke uprave koja se pojavila s novim monarhijama«38. Jedan od načina kojim su se gradovi-drţave branili od monarhija bilo je povezivanje s nekim carstvom39. Prema tome, iako Gino Luzzatto opisuje ono što se dogodilo između 1530. i 1539. kao potpadanje Italije »pod neposrednu ili posrednu dominaciju Španjolske na gotovo cijelom poluotoku«40, te iako Paul Coles slično kaţe da je »dominantna tema međunarodne povijesti u prvoj polovici šesnaestog stoljeća borba francuskog i španjolskog imperijalizma za Italiju«41, pitanje je jesu li se gradovi — drţave zaista toliko opirali tom obliku »dominacije«. Lako je moguće da su je smatrali najboljom alternativom. Ne smijemo zaboraviti da je riječ o svjetskoj privredi, te da mjesta ekonomske aktivnosti i »nacionalnost« ključnih ekonomskih grupa nisu ni na koji način 129 bili povezani sa ţarištima političkog

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

odlučivanja. U takvom okviru, povezivanje gradova-drţava i carstva bilo je prvenstveno »brak iz interesa«42. Metafora je zatim postala stvarnost. Ruth Pike ističe da se broj Genoveţana u Sevilli najviše povećao u razdoblju od 1503. i 1530, te da su Genoveţani do sredine stoljeća već »uglavnom upravljali trgovinom s Amerikom i snaţno utjecali na ekonomski ţivot Seville«43. Međutim, kao što su to već učinili i Portugalci s jednim ranijim valom Genoveţana, Španjolci su ih pretopili apsorpcijom: »S naturalizacijom je uslijedila stabilnost i asimilacija, što je u Španjolskoj šesnaestog stoljeća moglo voditi samo tome da su njihovi potomci napuštali trgovinu«44. Pored kontrole nad tri od četiri glavna talijanska grada-drţave (Venecija je ostala izvan domašaja) carstvo Karla V je počivalo na još dva ekonomska uporišta: to su trgovačko-bankarske kuće juţne Njemačke (osobito Fuggeri) i veliko trţište evropske svjetske privrede u »prvom« šesnaestom stoljeću — Antwerpen. Situacija trgovačkih gradova juţne Njemačke, s druge strane Alpa, nije se zapravo previše razlikovala od situacije u sjevernoj Italiji. Tako npr. R. S. Lopez primjećuje da su se »u petnaestom stoljeću najbrţe razvijali gradovi u juţnoj Njemačkoj i Švicarskoj«45. U razdoblju od 1460. do oko 1500. ili 1510. u srednjoj Evropi se vrlo brzo razvijala eksploatacija srebrne rude kao još jedan izvor ekonomske snage46. Izgleda da je ekspanzija trgovine u šesnaestom stoljeću samo ojačala ulogu njemačkih gradova kao trgovačkog kanala između sjeverne Italije i Flandrije47. Isprva ni rast atlantske trgovine ni relativno slabljenje mediteranske trgovine nisu utjecali, kako se čini, na njihov ekonomski prosperitet, osobito nakon što su i sami mogli uţivati koristi atlantske trgovine u okviru habsburškog carstva48. To je doba procvata najspektakularnijih trgovačkih kapitalista suvremenog doba — Fuggera. Doba kulminacije njihove moći, eru Karla V, ponekad nazivaju erom Fuggera. Fuggeri su Karlu kupili imperijalni prijesto49. Oni su bili financijski temelji njegovog carstva, njegovi osobni bankari par excellence. Evo kako ih opisuje njihov suvremenik, kroničar Clemens Sender: Imena Jakoba Fuggera i njegovih nećaka poznata su u svim kraljevstvima i zemljama; štoviše i među poganima. Gostili su ga carevi, kraljevi, prinčevi i velmoţe, papa ga je primio kao voljenog sina, i poljubio ga i kardinali su ustali pred njim. Svi trgovci svijeta smatraju ga prosvijećenim čovjekom, i svi mu se pogani dive. On je ponos cijele Njemačke.50

Fuggeri i Karlo dali su jedan drugom moć i bazu. No, to je isto tako značilo da su se zajedno uspinjali i zajedno padali. Naime, aktivnost Fuggera je zapravo bila »ograničena granicama Karlovog carstva, i bila je međunarodna samo u onoj mjeri. .. u kojoj se carstvo moţe smatrati međunarodnim. . .«51 Kad Karlo i njegovi nasljednici nisu mogli platiti, Fuggeri nisu mogli zaraditi. Na kraju, ukupni gubitak što su ga Fuggeri pretrpjeli zbog neplaćenih dugova Habsburga do sredine sedamnaestog stoljeća »iznosio je bez pretjerivanja 8 milijuna rajnskih guldena«52. No još vaţniji od sjeverne Italije ili od Fuggera bio je Antwerpen, koji je »igrao vodeću ulogu u ekonomskom ţivotu šesnaestog stoljeća«53. J. A. van Houtte je ukazao na veliku razliku između Bruggea u četrnaestom stoljeću, »nacionalnog« trţišnog centra (tj. prvenstveno za Flandriju), i Antwerpena u šesnaestom stoljeću, »međunarodnog« trţišnog centra, koji je povezivao mediteransku i baltičku trgovinu s transkontinentalnom trgovinom preko juţne Njemačke54. Antwerpen je ne samo koordinirao dobar dio međunarodne trgovine habsburškog carstva, već je bio i stoţer koji je povezivao i Englesku i Portugal s evropskom svjetskom privredom55. Antwerpen je uz ostalo sluţio i kao trgovački centar (engl. staple, njem. Stapel- platz) Engleske56. Antwerpen je mogao igrati tu ulogu usprkos činjenici da bi an- glo-talijanska trgovina, na primjer, bila jeftinija, što se tiče transportnih troškova, da je išla preko Hamburga, i to upravo zato što je trgovcima nudio brojne dodatne prednosti kakve moţe pruţiti samo takvo imperijalno trţište57. Antwerpen je u to doba postao i vrhunsko novčano trţište u Evropi, »uglavnom zbog sve veće potraţnje za kratkoročnim kreditima koja je uglavnom bila posljedica svjetske politike cara Karla V.. .«58 Antwerpen je sluţio ne samo kao burza vrijednosnih papira Karlovog carstva: i sam grad je postao jedan od glavnih Karlovih zajmodavaca 59. Budući da carstva nisu imala čvrstu poreznu bazu, bilo im je teško doći do kredita

130

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA kakve suvremene drţave osiguravaju s relativnom lakoćom. Carstvo šesnaestog stoljeća imalo je onoliko kredita koliko ga je imao njegov suveren 60. Suveren se stoga morao obraćati gradovima kao »središtima javnog bogatstva«61 da mu oni garantiraju zajmove. No i kreditna moć gradova je bila ograničena, pa je i njima bila potrebna garancija neke velike kuće kao što su bili Fuggeri, što ilustrira i Lonchay:

Kredit gradova, kao i kredit provincija i primalaca, bio je ograničen. Zato su neki financijeri traţili garanciju neke solventne trgovačke kuće, po mogućnosti velike banke, prije odobravanja zajma drţavi. Tako su 1555. trgovci kao garanciju za zajam od 200.000 funti zahtijevali drţavne obligacije ili »responsion« Fuggera. Marija Mađarska zatraţila je odobrenje Ortela, zastupnika navedene kuće, i obećala mu zauzvrat protugaranciju u obliku poreznog prihoda (le produit des aides).62

I tako su Karlo V, Kastilija, Antwerpen i Fuggeri bili svi upleteni u gomilanje kredita na kredite, stvaranje kula od karata na kulama od karata, primamljeni profitima koji su se temeljili na nadi i optimizmu. Počevši od tridesetih godina šesnaestog stoljeća, sve jača transatlantska trgovina potakla je novu fazu ekspanzije Antwerpena63. Spoj dvaju ţarišta trgovačke ekspanzije — transkontinentalne trgovine u kojoj su juţnonjemački trgovci igrali središnju ulogu i atlantske trgovine Španjolaca (sa Genoveţanima) — na antwerpens- kom trţištu, koje je bilo i novčano trţište, stvorio je atmosferu »grozničavog kapitalističkog buma«64. Dinamika tog buma preplavila je političko-administrativni okvir habsburškog ‟svjetskog‟ carstva. Pod teretom nevjerojatnih financijskih naprezanja što ih je s jedne strane izazivala društvena kriza koja je potresala Njemačku, a s druge vojni izdaci, posljedica ţelje da se obuhvati i opstanak Evrope, bankrot je bio neizbjeţan — pitanje je bilo samo hoće li bankrotirati carstvo ili kapitalističke snage. Potonje su se pokazale snaţnijima. Razmotrimo ta dva naprezanja kojima je bilo izloţeno carstvo. U političkom smislu, razdoblje od 1450. do 1500. bilo je doba »konsolidacije kneţevina« u Njemačkoj — teţak zadatak koji je ipak djelomično uspio. Geoffrey Barraclough piše: »Kneţevi su ... izvukli Njemačku iz naslijeđene anarhije...«65 Međutim, konsolidacija je bila previše djelomična. Kad su Reformacija i Seljački rat 1525. poremetili novi prosperitet, političke podjele su onemogućile obuzdavanje previranja, što je uspjelo drugim zemljama u to doba66. Neuspjeh u stvaranju njemačke »nacije« objašnjava se na razne načine. Napoleon je jednom rekao da taj neuspjeh treba pripisati Karlu V zato što se nije stavio na čelo njemačkog protestantizma67. Engels opširno tvrdi da razlog valja traţiti u strahu što su ga Luther i građanska klasa osjećali od revolucionarnih teţnji seljaštva68. Tawney ističe razliku između Njemačke i Engleske gdje su seljaci (tj. slobodnjaci, yeomen) našli značajne saveznike u drugim klasama i gdje su ih smatrali dovoljno vaţnima »kako bi postali predmet paţnje drţavnika zaokupljenih nacionalnim interesima«69. Što je izazvalo društvenu krizu s njenim politički samoporaţavajućim kvalitetama, krizu koja se — što se tiče posljedica — nije razlikovala od izravnog podjarmljivanja velikih dijelova Italije? Vjerojatno isti faktor: nedostatak ranijeg političkog jedinstva, tj. odsutnost svakog, pa i embrionalnog drţavnog aparata. »Njemačka« ranog šesnaestog stoljeća je odličan primjer podvajajuće moći »nacionalističkog osjećaja« ako taj osjećaj prethodi stvaranju upravnog okvira umjesto da se razvija u njemu. Karlo V nije mogao voditi njemački protestantizam jer je bio zaokupljen carstvom. Njemački drţavnici nisu mogli uzeti u obzir potrebe slobodnjaka, u okviru nacionalnih interesa, kad nije postojala nikakva drţava u kojoj bi se mogao registrirati politički kompromis, kakav god on bio. Obratili su stoga paţnju na političke scene na kojima su eventualno mogli postići svoje ciljeve. To su bile kneţevine, a budući da su kneţevine bile premalene da bi bile ekonomski značajne, obraćale su se svojim vanjskim dobročiniteljima. Rezultat je bilo šeprtljanje i propast. Ćini se da kritični trenutak pada u rane godine vladavine Karla V. A. J. P. Taylor tvrdi, donekle dramatično ali ne neuvjerljivo: Prve godine vladavine Karla V nalikuju na Goetheov trenutak koji nam, pošto ga jednom izgubimo, vječnost nikada neće vratiti. Trenutak za stvaranje nacionalne građanske Njemačke izgubljen je 1521, moţda zauvijek, u svakom slučaju za nekoliko stoljeća. Već je 1525. bilo očito da je razdoblje nacionalnog buđenja prošlo, i otada počinje stalno napredovanje apsolutizma i politike čvrste ruke koje je trajalo bez prekida više od 250 godina...70

131

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

U svakom slučaju, previranje se nastavilo u vrlo akutnom obliku sve do Augzburškog vjerskog mira (1555. godine) i njegovog rješenja — podjele Njemačke utemeljene na principu cuius regio eius religio. No previranja nisu prestala ni tada. Početkom sedamnaestog stoljeća Njemačka je postala poprištem tridesetgodišnjeg rata te je ozbiljno nazadovala, i demografski i ekonomski. Društveno previranje rascjepkane Njemačke bilo je, međutim, samo jedan od problema koji su mučili Karla V, moţda ne i najveći. On je svakako nedovoljan za objašnjenje propasti njegovog carstva. U tom slučaju, zašto se carstvo raspalo? Zašto se napokon svelo, u biti, na Španjolsku i njene američke posjede? I, zašto je ta Španjolska izgubila svoju nadmoć i postala evropskom poluperiferijom? Prema mišljenju Pierrea Chaunua, uspon ekonomske vaţnosti španjolske Amerike, njen središnji značaj za privredni ţivot habsburškog carstva, štoviše za cijelu Evropu, »nije posljedica već uzrok diobe drţava Karla V«71. J. H. Elliott i Ramon Carande također tvrde da je evropski imperijalizam Karla V postao pretjerano skup za Španjolsku, osobito za Kastiliju72. Braudel štoviše tvrdi da bi i reducirano carstvo (Španjolska i Nizozemska bez srednje Evrope) bilo »preveliko« s obzirom na sposobnost financijskog preţivljavanja u uvjetima velike inflacije cijena73. Sudeći po takvoj argumentaciji, u trenucima inflacije politički ekstremi predstavljaju financijski teret koji je veći od njihove vrijednosti u smislu dohotka, osobito (moţda) u tom ranom stadiju kapitalizma74. Španjolska je bila carstvo dok je u šesnaestom stoljeću bila potrebna drţava srednje veličine. Birokracija je bila nedovoljna budući da je imperijalnoj Španjolskoj bila potrebna birokratska struktura koja je prelazila njene ljudske i financijske izvore. To je temeljni uzrok onoga što povjesničari nazivaju »sporostima« španjolske birokracije75. Ovdje nam se po svemu sudeći, ponovno nameće strukturna prednost svjetske privrede kao sistema pred svjetskim carstvom kao sistemom. Tako na primjer H. G. Koenigsberger opisuje kako Španjolska nije znala iskoristiti svoju sicilijansku koloniju, i pripisuje to odsutnosti političke teorije76. Meni to nalikuje na brkanje uzroka i posljedice. Španjolska nije imala teoriju koja bi je stimulirala da osnuje trgovački monopol na Siciliji zato što je njen birokratski aparat bio previše prorijeđen za propisano iskorištavanje carstva. Španjolska je energiju prvenstveno posvećivala odrţavanju carstva u Americi, kao i vođenju ratova u Nizozemskoj i upravljanju Hispanijom. Radi odrţavanja carstva u Americi, Španjolska je morala ulagati sve više u birokraciju kojom će drţati pod kontrolom španjolske koloniste i svoje saveznike među indijanskim plemstvom77. Da li je španjolsko carstvo moglo uspjeti? Moţda, da je bilo strukturirano drukčije. Kako kaţe Koenigsberger: »Njegova temeljna slabost bila je ... uska porezna baza. Kastilija i srebro su financirali i branili carstvo; ostali dominioni su bili u većoj ili manjoj mjeri promatrači«78. Ferran Soldevilla dokazuje da su Kastilci namjerno isključivali i »blisku« grupu — Katalonce — iz španjolsko-američke trgovine78. Međutim, da je carstvo bilo drukčije strukturirano, ne bi bilo carstvo, što upravo hoćemo naglasiti. Da su Katalonci bili uključeni u jedinstvenu drţavu s Ka- stilcima (što nije bio slučaj), te da imperijalne ambicije Karla V nisu cijedile Kasti- liju i uvlačile ga u neizbjeţne interesne sukobe s dijelovima njegovog carstva — sukobe koji su osujećivali vlastitu svrhu80 — Španjolska bi doista bila imala nekakvih izgleda da postane jedna od drţava-matica u evropskoj svjetskoj privredi. Umjesto toga, preveliko širenje je samo iscrpio Karla V i njegove nasljednike. Carstvo se raspalo 1556. Karlo V je abdicirao. Filip II Španjolski, sin Karla V, dobio je Nizozemsku, ali su zemlje u srednjoj Evropi postale zasebno kraljevstvo. 1557. Filip je objavio bankrot. U okviru Španjolske-Nizozemske političko teţište se tada preselilo natrag u Španjolsku pošto se Filip tamo preselio 1559. Slijedila je Nizozemska revolucija81 koja je završila, nakon mnogo natezanja i obrata, osamdesetak godina kasnije podjelom na sjeverne, kalvinističke, nezavisne Ujedinjene provincije (koje više-manje odgovaraju današnjoj Nizozemskoj) i juţnu, katoličku, tzv. Španjolsku Nizozemsku (koja više-manje odgovara današnjoj Belgiji). Međutim, to nije bila samo španjolska kriza, ili habsburška imperijalna kriza. To je bila prekretnica u razvoju

132

OD SEVILLE DO jedan AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA evropske svjetske privrede.Naime, od presudnih elemenata u toj revoluciji bio je mir što su ga Španjolska i Francuska sklopile u Cate- au-Cambresisu 1559. godine. Kako bismo shvatili značaj tog mira moramo se najprije posvetiti imperijalnom drugom aspirantu, Francuskoj.

Ni jedna zemlja ne odraţava bolje od Francuske dileme zapadnoevropskih drţava u »prvom« šesnaestom stoljeću. S jedne strane, vjerojatno ni jedna zemlja nije izišla iz kasnog srednjeg vijeka s razmjerno jačom monarhijom82. Već smo u jednom od ranijih poglavlja razmotrili Blochovo objašnjenje razlike između Francuske, Engleske i istočne Evrope, u odnosu na načine drţanja posjeda što su se pojavi li u šesnaestom stoljeću, koje su se temeljile na različitoj dinamici razvoja pravnih struktura tih zemalja u kasnom srednjem vijeku. Dok je engleski sistem dopuštao, kako smo vidjeli, pravo redefiniranje drţanja posjeda kako bi se zadovoljile nove potrebe zemljoposjednika u razdoblju od četrnaestog do šesnaestog stoljeća, te su definicije bile kruće u Francuskoj. Stoga je plemstvo moralo biti politički borbeni- je kako bi zadrţalo nadmoć. Prema, tome, dok Bloch ispravno ukazuje na »propadanje vlastelinskog pravosuđa«83 u Francuskoj do šesnaestog stoljeća, vrijedi isto tako činjenica, kako ističe Rushton Coulbourn, da je politička snaga plemstva dovela do ekonomske strukture koja nije mogla tako lako manevrirati u novoj svjetskoj privredi84. U Francuskoj nije (kao u Engleskoj) došlo do relativnog stapanja plemstva i novog trgovačkog niţeg plemstva (merchant-gentry), i posljedice su bile brojne. Da vidimo najprije što je to značilo za drţavnu politiku u svjetskom sistemu. Edward Wilier ističe da je politička snaga trgovačkih interesa bila veća u Engleskoj nego u Francuskoj. Zbog toga je francuska trgovačka politika bila daleko otvorenija u kasnom srednjem vijeku85. Kao konačni rezultat Francuska je početkom šesnaestog stoljeća, usprkos jačoj birokraciji, imala slabiju »moć usmjeravanja privrede«86 nego Engleska. Pritisak fiskalizma u takvoj situaciji nametao je francuskom vladaru imperijalne ambicije, a fortiori jer su takve ambicije imali i Habsburzi. Francuska je mogla pokušati s prekomorskom ekspanzijom kao što je to učinila Španjolska, ali joj je zato nedostajala podrška međunarodnog kapitala, to jest sje- vernotalijanskog kapitala87. Alternativa je bila imperijalna ekspanzija u samoj Evropi, usmjerena upravo protiv sjeverne Italije. I Francuska je imala međunarodnu mreţu financija i trgovine, sa središtem u Lyonu, koja je konkurirala Italiji. U ranom srednjem vijeku sajmovi u Champagni su neko vrijeme bili vrlo poznato sastajalište trgovaca iz sjeverne Italije i Flandrije. Sajmovi su sluţili i kao međunarodni financijski centri. A tada je, krajem trinaestog i početkom četrnaestog stoljeća, došlo do opadanja.88 U petnaestom stoljeću francuski vladari su paţljivo podrţavali rast Lyona89 i stimulirali njegove veze s Firencom90 — velikim bankarom toga doba91. Okupljajući goleme količine kapitala početkom šesnaestog stoljeća, i Lyon i Antwerpen su sveli moć pojedinih financijera u podnošljive granice i time omogućili namicanje velike mase kapitala po umjerenim stopama...«92 Lyon je kao međunarodni centar zaostajao za Antwerpenom jer su ga francuski kraljevi istodobno nastojali pretvoriti u »svoj financijski arsenal«93. Zaostajao je za Antwerpenom i kao trgovački centar. Ukratko, bio je drugi po vaţnosti. Francuska je ipak pokušala. Carstva Habsburga i Valoisa su oba propala zajedno. I Francuska je — ne samo Španjolska — objavila bankrot 1557. Habsburgovci su ipak bili prvi, kao da su htjeli naglasiti primat i u porazu. Financijska propast dvaju imperija brzo je okončala vojne sukobe i dovela do mira sklopljenog u Cateau-Cambresisu 1559, koji je izmijenio politički okvir Evrope za stotinu godina. Prema tome, bankroti nisu bili samo financijska prestrojavanja, već i propast jednog svijeta. Nije propala samo određena drţavna struktura. Nije se radilo samo o tragičnoj abdikaciji Karla V popraćenoj suzama njegovih vitezova. Propao je svjetski sistem. Slijedećih stotinu godina Evropa je uţivala novi prosperitet. Mnogi su ga~pofeušali iskoristiti i ostvariti profit na stare načine. Međutim, tehnološki razvoj i izbijanje kapitalističkih elemenata su već previše napredovali, i više nije bilo moguće ponovno stvarati politička carstva koja bi odgovarala ekonomskim arenama. 1557. je označila, ako hoćete, poraz tog nastojanja, uspostavljanje 133 ravnoteţe snaga u Evropi — ravnoteţe

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

koja će omogućiti drţavama što su teţile postati nacijama (nazovimo ih nacionalnim drţavama) da dođu na svoje i da iskoriste još cvatuću svjetsku privredu. Krize su simbolične prekretnice. Kao što ističu mnogi povjesničari, brojne organizacione značajke »prvog« šesnaestog stoljeća nestale su tek mnogo kasnije: 1576. kad je propala španjolska vlast u Nizozemskoj, ili 1588. s porazom Armade, ili 1598. s mirom u Vervinsu (i Nanteskim ediktom). Ne bi se isplatilo raspravljati o najprimjerenijem datumu budući da je promjena organizacionog naglaska uvijek postepena zbog sporog kretanja temeljnih strukturnih faktora. No, do promjene je došlo, i vrijedi razmotriti kakvim je posljedicama ona urodila u odnosu na evropsku svjetsku privredu. Počnimo s opisom organizacionog naglaska u »prvom« šesnaestom stoljeću što ga daje R. H. Tawney: U ekonomskoj organizaciji aparat međunarodne trgovine dosegao je stanje efikasnosti koje nije bilo zamjetno slabije od stanja tri stoljeća kasnije. Prije nego što su najorganiziranije ekonomske sisteme tog doba uništili sukobi između Španjolske i Nizozemske, te francuski vjerski ratovi, postojalo je moţda deset do dvanaest trgovačkih kuća čija su novčana trţišta bila financijski pokretač evropske trgovine, i čiji su stav i politika bili odlučni u određivanju financijskih uvjeta. U flamanskim, francuskim i talijanskim gradovima (i njihovom »učeniku«, Engleskoj) gdje je dosegla svoj zenit, financijska organizacija šesnaestog stoljeća temeljila se u biti na internacionalizmu, na slobodi svakog kapitalista da poduzme svaku transakciju u okviru svojih mogućnosti, na jedinstvu koje se odlikuje usaglašenim međusobnim kretanjem svih glavnih trţišta i koje je dovelo do mobilizacije golemih sredstava na strateškim točkama međunarodnih financija. Njeno središte i simbol bila je burza u Antvverpenu sa svojom značajnom posvetom, »Ad usum mercatorum cujusquegentis ad linguae«, gdje se, kako kaţe Guicciardini, mogao čuti svaki jezik pod kapom nebeskom, ili sajmovi u Lyonu koju su bili, prema riječima jednog Venecijanca, »temelj novčanih transakcija cijele Italije, te dobrog dijela Španjolske i Nizozemske«94.

Tawney kaţe da je ovaj sistem propao zbog pogubnih ratova. To je točno, ali je kauzalni slijed previše izravan. Kako smo ukazali u prethodnom poglavlju, djelotvorni _uzrok bila je nemogućnost odrţavanja imperijalnog sistema, u uvjetima ekonomske ekspanzije kakva se javlja u Evropi u šesnaestom stoljeću, zbog njegovih strukturnih ograničenja, to jest razmjerno niskog stupnja produktivnosti i nedostatnog~HTrokratskog aparata suočenog s rastućom privredom koja se temeljila na raštrkanim inicijativama srednje veličine. Jedno od kritičnih uskih grla bili su sve veći financijski zahtjevi imperijalnih drţavnih aparata, te kao posljedica, inflacija drţavnih kredita koja je sredinom stoljeća dovela do imperijalnog bankrota. Karlo V je iskoristio niz drţava i njihovih trgovaca kao izvore financija: Napulj, Siciliju, Milano, Antwerpen, Kastiliju 95. Klasičan prikaz ove teme dao je Henri Hauser koji tvrdi da je evropska financijska kriza 1559. »vjerojatno omela razvoj trgovačkog kapitalizma i potakla promjenu ekonomske geografije« 96. Hauser tvrdi da je rat između Španjolske i Francuske, koji je započeo 1557. jednostavno previše opteretio drţavne kredite, doveo do neizvršenja obaveza, te prisilio obje drţave da se na brzinu pomire u Cateau-Cam- bresisu 1559. Posljedice su za prošireno habsburško carstvo bile velike. Put je dalje neposredno vodio početku slabljenja Španjolske97. Kriza je također kasnije dovela do definitivnog raskida veza između Engleske i Antwerpena, pa je Antwerpen time dobio slobodne ruke da razvija svoje novo i dobitničko savezništvo s Amsterdamom98, u samom Antwerpenu okončao je bum koji se temeljio na osovini sa Španjolskom. »Bankrot Filipa II 1557. doveo je do prekida koji je napokon odlučio sudbinu Antwerpena«99. U cijeloj Flandriji kriza je dovela do jačanja kalvinističkih tendencija, osobito među kvalificiranim radnicima. 1567. Španjolci su poslali vojvodu od Albe da uguši nove društveno-političke nemire, ali je to na kraju dovelo samo do egzodusa kalvinističkih trgovaca i obrtnika u protestantske zemlje100, te je već 1585. došlo do sloma flamanske industrije i trgovine koje su »stagnirale godinama«101. Nizozemska pobuna, koja je objedinila društvena i politička previranja nastala tom katastrofom, stvorila je u sjevernom dijelu Nizozemske odrţivu političku bazu za njenu ulogu centra svjetske trgovine počevši od kraja šesnaestog stoljeća102. I juţna Njemačka je bila teško pogođena. Luzzatto ističe da je juţna Njemačka »pretrpjela najteţi udarac najprije zbog nelikvidnosti a zatim zbog bankrota španjolske

134

SEVILLE osobna DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVAFuggera već i većeg dijela krune, što je potpuno OD pomelo bogatstva ne samo 103 velikih trgovaca-bankara juţne Njemačke« . Kako se situacija ekonomski pogoršavala^ bivši trgovački saveznici juţne Njemačke i sjeverne Italije počeli su međusobno prodirati na tuđi teritorij u traganju za trgovačkim poslovima, što se pokazalo destruktivnim za sve104.

Političke posljedice tog sloma za rascjepkanu Njemačku bile su ogromne. Njemačku je preplavilo, kako kaţe Barraclough, »revolucionarno vrenje protestantizma koje je, kao reakcija na propadanje carstva ... bilo izrazito nacionalnog karaktera«105. Međutim, kao što smo već spomenuli, Karlo V je bio zaokupljen carstvom i nije stoga mogao uloţiti svoj politički imetak u ujedinjenje Njemačke, kao što nije mogao preuzeti ni stavove španjolskog nacionalizma. Kompromis cuius regio još je više učvrstio poloţaj njemačkih kneţevina, potkopao njemačku burţoaziju i odgodio sve nade u ujedinjenje za nekoliko stoljeća. Njemačka se našla uglavnom podijeljena na luteranski sjever i sjeveroistok, pri čemu je potonji bio barem ekonomski dio istočnoevropske periferije, i bogatiji, katolički jugozapad (uključujući dijelove Porajnja). Kako kaţe A. J. P. Taylor: »Oba procesa značila su nazadovanje u odnosu na renesansni procvat koji je obuhvatio cijelu Njemačku...«106 Ćak je i na relativno bogatijem jugozapadu došlo do nazadovanja obrta u sedamnaestom stoljeću107. Taylor moţda previše naglašava opseg prosperiteta i ekonomskog vodstva Njemačke početkom šesnaestog stoljeća, ali je nedvojbeno u pravu u konstatiranju dramatičnog sloma početkom ekonomskog razvoja108. Tako su se nastojanja Karla V da politički ovlada evropskom svjetskom privredom negativno odrazila na Španjolsku i rascjepkanu Njemačku, na gradove u Flandriji i sjevernoj Italiji, te na trgovačke kuće koje su svoju sudbinu povezale sa sudbinom carstva. Stvaranje carstva činilo se opravdanim, čak i mogućim. Događaji su to opovrgli. Već smo razmotrili znatan dio povijesti španjolskih kolonijalnih pothvata u Americi. Na ovom mjestu bilo bi najbolje opisati situaciju kao interni fenomen španjolskog carstva, kako bismo time izmjerili utjecaj slabljenja Španjolske na Ameriku. Španjolska je osnovala kolonije u Karipskom području te na dijelu okolnih obala (dosadašnji Meksiko, Guatemala i Kolumbija), kao i u Peruu i Chileu. Te su kolonije zamišljene ne samo kao ekonomske nadopune Evrope u cjelini već posebno kao nadopune Španjolske109. Španjolska nije imala administrativne energije za stvaranje velike birokracije u Americi, pa je stoga pribjegavala klasičnom imperijalnom sredstvu, kooptiranju lokalnih poglavica u politički sistem pri čemu su oni sluţili kao posrednici krune i španjolskih doseljenika110. Španjolska nije imala ni energije da u potpunosti kontrolira vlastite naseljeni- ke. Stoga im je, kako bi zadrţala njihovu političku lojalnost, davala brojne ekonomske ustupke. Tako npr. Indijanci nisu mogli stvoriti samostalne baze ekonomske moći jer im je bilo zabranjeno stočarstvo — aktivnost u kojoj bi mogli efektivno konkurirati u okviru nove kapitalističke privrede111. Osim toga, i sam uspjeh te rentabilne aktivnosti — koja im je bila zabranjena — slabio je ekonomsku snagu Indijanaca jer »ovce su jele ljude« — u srednjoj Americi kao i u Engleskoj ll2. Naseljenici su ipak zavisili o stalnoj španjolskoj podršci, ne toliko zbog pobuna Indijanaca i afričkih robova koliko zbog engleskih i drugih uplitanja u trgovinu i, time, u profit113. Stoga se, iako im je povremeno teško padala kruna i njena birokracija, nisu organizirali kao autonomna snaga. Naseljenicima, među kojima su mnogi bili skromnog porijekla, išla je u prilog i činjenica da su kolonije bile izvozne ekonomije114. Štoviše, kao što je često slučaj u imperijalnim strukturama, razvili su se »podimperijalizmi« — slojevi unutar slojeva. Moţemo govoriti o načinima kojima je Meksiko (tj. Španjolci u Meksiku) »kolonizirao« Peru. Meksiko je imao daleko brojnije stanovništvo. U šesnaestom i sedamnaestom stoljeću vladao je stalni disparitet cijena. Meksiko je izvozio prerađevine, luksuznu robu i robove u Peru, a zauzvrat primao zlato i ţivu115. Kad su Filipini ušli u španjolsku trgovačku sferu, Španjolci u Meksiku su postali posrednici između Manile i Lime, istiskujući time španjolske Manilenose116. Re-eksport kineske robe iz Meksika u Peru preko Manile postao je glavnim osloncem interkolonijalne trgovine117. Španjolski kralj je neuspješno pokušavao preuzeti tu

135

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

ulogu od Meksika budući da su zbog toga trpjeli profiti Kastilije118. »Nitko neće osporiti činjenicu«, kaţe Chaunu, »da se u 16. stoljeću Meksiko prema Peruu ponašao kao metropola prema svojoj koloniji«U9. Jedna od posljedica pretjeranog političkog širenja u Evropi kao i ekonomske kontrakcije u »drugom« šesnaestom stoljeću bila je pojačana emigracija Španjolaca u Ameriku120. Amerika je Španjolcima pruţala zaposlenje, a španjolskoj drţavi neposredni izvor prihoda budući da je prodavala poloţaje u američkoj kolonijalnoj birokraciji121. S druge strane, zbog sve većeg broja Španjolaca koji su u Americi ţivjeli od poljoprivrede, ekonomske kontrakcije i katastrofalnog demografskog pada indijanskog stanovništva u ranim razdobljima španjolske vladavine, hispans- ka Amerika je upala u »stoljeće depresije«122, što je postepeno dovelo do razvoja sistema haciendi s dugovnim polukmetstvom123. No, hacienda je bila orijentirana na manji ekonomski svijet nego plantaţa124 — na svijet relativne autarhičnosti dose- ljeničke elite125. Sistem koji se razvijao bio je samoj Španjolskoj ekonomski sve manje koristan, a politički sve teţi. Kako se kasnije pokazalo, druge evropske drţave su se lako dokopale ekonomskih koristi hispanske Amerike dok je Španjolska i dalje snosila troškove svoje političke imperije126. Prema tome, Španjolska je u razdoblju iza 1557. izgubila ne samo srednjoevropske dijelove svog carstva i, nakon duge borbe, sjevernu Nizozemsku, već i neke koristi svojih preostalih kolonija. Nadalje, i sama činjenica da je Amerika postala tako vaţan izvor prihoda (za Španjolsku) — čak 10% od ukupnog iznosa — navela je Španjolsku da uspori proces ekspanzije kako bi konsolidarala već stečene pozicije127. Međutim, kako se pokazalo, usporavanje nije bilo samo privremeno. Slabljejye-Španjolske jedna je od velikih tema suvremene evropske historiografije. U odnosu na naša razmatranja, čini se da uzrok tom slabljenju treba traţiti u činjenici da Španjolska nije izgradila (vjerojatno zato što nije mogla) drţavni aparat koji bi omogućio vladajućim klasama Španjolske da iskoriste stvaranje evropske svjetske privrede, i to usprkos centralnom geografsko-ekonomskom poloţaju što ga je Španjolska uţivala u toj svjetskoj privredi u šesnaestom stoljeću. To pokazuje da »matična« područja ne moraju biti i »najcentralnija« bilo u geografskom smislu bilo u odnosu na trgovačka kretanja. Španjolska je već početkom šesnaestog stoljeća osjećala negativne posljedice nekih temeljnih grašaka u ekonomskoj strukturi. Kao prvo, što smo već spomenuli, relativno organizirana snaga migrirajućih ovčara bila je vaţna barijera na putu uspona slobodnog seljaštva budući da su ovčari uspijevali odrţati svoja prava i time sprečavati ograđivanje obradivog zemljišta. Englesko ovčarstvo nije bilo toliko migracionog tipa, pa je stoga bilo kompatibilnije sa sistemom ograđivanja koji je omogućavao polagani uspon copyholda (drţanja posjeda uz neka podavanja vlasniku)128. Drugo, Španjolska nije imala značajan industrijski sektor, a i ono malo industrije (sukno i svila u Kastiliji) propalo je u krizi 1590. godine129. Vicens to pomalo mistično pripisuje »kastilskom neshvaćanju kapitalističkog svijeta«130. U sva

136

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH kom slučaju, njegov empirijski opis događaja koji suCARSTVA uslijedili nakon krize pokazuje da je struktura potrošnje u najmanju ruku bila posredna varijabla opadanja:

Upravo su oni koji su zaista posjedovali novac (aristokracija, niţe plemstvo u Andaluziji i Extremaduri, i penzionirani drţavni funkcionari) petrificirali taj novac u obliku građevina (crkava, palača i samostana) ili ga posvećivali u obliku umjetničkih djela. Ali nitko od njih nije podlegao iskušenju da se bavi industrijom, pa čak ni običnom trgovinom131.

Sličan pomak strukture ulaganja utjecao je i na katalonsku burţoaziju koja je bila daleko više orijentirana na novu kapitalističku privredu. Braudel govori o sve većem prelazu s trgovine na ulaganja u obradivo zemljište. »Nije li to jedan od aspekata ekonomske drame Barcelone? Barcelonska burţoazija počela je ulagati novac u zemlju umjesto da ga i dalje riskira na pomorske pothvate«132. Ne navodi li nas ta činjenica na slijedeće pitanje: kako se moglo dogoditi da je burţoazija u centru najvaţnijeg evropskog carstva tog doba prešla s prekomorskih ulaganja na uzgoj ţitarica, umjesto da izgrađuje vlastitu industrijsku bazu?133 To nije jedina zagonetna okolnost. Mnogi autori navode konstatacije slične Vilarovoj: »... jer su se metali, koji su parazitski obogaćivali Španjolsku ... odlijevali u one zemlje gdje je njihova kupovna moć bila najveća«. I34. Ili Vicensovoj: »Točno je da se Kastilija oslanjala na injekcije plemenitih metala iz Amerike u kritičnim trenucima borbe s ostakom Evrope«135. Nema dvojbe da je jedan od faktora bila i stalna, ključna financijska uloga stranaca: Genoveţana, Nizozemaca, Portugalaca, Ţidova, Francuza136. Faktor je i nesklonost Karla V da zauzme španjolski nacionalistički stav i usvoji merkantilističku politiku137 prije propasti kastilske burţoazije pred naletom sve većih cijena, luksuzne potrošnje aristokracije, te inflacionih i antiprotektioni- stičkih posljedica carevih dugova138 što je sve povezano sa španjolskim angaţiranjem u habsburškom panevropskom carstvu. Rezultati djelovanja tih dvaju faktora — velike uloge ne-španjolskih financijskih interesa unutar Španjolske i nesklonosti (ili nesposobnosti) drţave da poduzme odgovarajuće zaštitne mjere — doveli su do inverzije ekonomske uloge Španjolske139. Umjesto da krene protiv stranih trgovaca, Španjolska je došla putem istjerivanja španjolskih ne-katolika, putem samouništenja. Međunarodni poloţaj Španjolske kao vodećeg suparnika snaga protestantizma u Evropi i islama u Sredozemlju doveo je — nakon poraza Armade 1588.140 — do logičnih internih dovršenja međunarodne politike. Pošto je istjerala Ţidove 1492, Maure 1502. i 1525, te pošto je proganjala marranose i »Erazmijance« u cijelom šesnaestom stoljeću, Španjolska je 1609. istjerala i posljednju pseudo-religioznu manjinu, tzv. Moriscose1*'. Moriscosa je bilo 300.000, i bili su uglavnom poljoprivredni radnici locirani neravnomjerno po Valenciji i Andaluziji142. Istjerivanje Moriscosa predstavljalo je ţestok nasrtaj na internu društvenu strukturu Španjolske, i djelomično je posljedica ekonomskih nedaća u prvom desetljeću sedamnaestog stoljeća143, a djelomično rezultat sve slabije međunarodne situacije Španjolske144. Taj je potez bio usmjeren protiv zemljišne aristokracije, vlasnika latifundija, a iza njega su stajali burţoaski elementi Španjolske: bio je to tako reći posljednji pokušaj da se slomi vlast klase koja se nije prilagodila kapitalističkom razvoju145. Međutim, aristokracija se spasila, nalazeći kompenzaciju u odbijanju da plati zajmove što ih je dugovala burţoaziji, u čemu ju je podrţala drţava146. Pierre Vilar rezimira ishod slijedećim riječima: »Umjesto da naudi feudalnoj privredi, potez je nasuprot svim očekivanjima pogodio njene kreditore: imućne slobodnjake (laboureurs riches) i burţoaziju«147. Konačni ishod bio je dvojak. S jedne strane, »istjerivanje Moriscosa poremetilo je za više od sto godina ravnoteţu na pirinejskom poluotoku. Odlučeno u Kastiliji, ono je slomilo kičmu Veneciji i Aragonu«148. S druge strane, istjerivanje je još više produbilo ekonomske teškoće149 i navelo Španjolsku na traganje za još efemernijim krivcima njenog opadanja 150. U međuvremenu, drţava se našla u sve većim inozemnim dugovima, postajala sve sklonija rješavanju budţetske krize nepriznavanjem dugova (1557, 1575, 1596, 1607, 1647), sve dok napokon »nije više mogla posuditi još novca, pa se prema tome nije mogla više boriti«151. Na domaćem planu, »fantastično skupa vanjska politika Karla V i njegova ovisnost o kreditu za njeno financiranje« doveli su, kako tvrdi J. H. Elliott, ne samo do uspostavljanja »dominacije stranih bankara nad nacionalnim izvorima bogatstva« već i do toga da su »u Kastiliji glavni teret

137

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

ponijele klase koje su ga najmanje mogle ponijeti« 152. Rezultirajuću dilemu Španjolske izvrsno je formulirao još 1600. pravnik-teolog Martin Gonzalez de Cellorigo: »Prema tome, ako u Španjolskoj nema zlata ili srebra, to je zbog toga što ga ima; njeno bogatstvo je uzrok njenog siromaštva«153. Sve izrazitije ekonomske teškoće Španjolske zajedno s njenom nesposobnošću da stvori jaki drţavni aparat izazvali su bujanje razbojništva s kojim je drţava slabo izlazila na kraj154. »Sporost« birokracije se pogoršavala umjesto da se poboljša jer su upravo te teškoće stvorile strukturnu krutost u kojoj su se »španjolski kraljevi mogli odrţati i vladati uz minimalne promjene i reforme« 155. Osim toga, usprkos padu drţavnih prihoda, drţava je odrţavala, moţda čak i povećavala, visok stupanj luksuzne potrošnje parazitske dvorske birokracije. Konačni udarac bio je moţda demografske prirode (što je, kao što smo već naveli, posredna varijabla). Ako je u »prvom« šesnaestom stoljeću stanovništvo Španjolske (ili barem Kastilije) bilo veliko i povećavalo se156, situacija se iz niza razloga izmijenila u »drugom« šesnaestom stoljeću: zbog emigracije u Ameriku, ratova, gladi i kuge 1599-1600. u Andaluziji i Kastiliji, te — kao što smo vidjeli — istjerivanja Moriscosa 1609. Ne radi se, prema tome, o slabijem poduzetničkom duhu Španjolske u odnosu na ostale dijelove Evrope157. Radi se o tome da je, iz razloga koje smo već naveli, drţavni aparat bio neprikladan pa su se stoga »nepovoljne okolnosti pokazale prejakima«, kako kaţe Elliott158, a Španjolska se pokazala »preosjetljivom... na fenomen stoljetne kontrakcije« kako kaţe Chaunu159. U svakom slučaju, Španjolska nije postala vodeća sila Evrope. Naprotiv, bilo joj je suđeno da postane najprije poluperiferno, a zatim i periferno područje, sve dok u dvadesetom stoljeću nije ponovno pokušala da se polagano izvuče iz tog poloţaja. Osim toga, Španjolska u tome nije bila sama. Za sobom je povukla i sve one dijelove Evrope koji su bili povezani s njenim usponom: sjeverim Italiju, juţnu Njemačku, Antwerpen, Krakov, Portugal. S izuzetkom Portugala, sve su to bili gradovi-drţave koji su ‟posluţivali‟ i habsburško (i španjolsko) carstvo i svjetsku privredu u cjelini. Njihov prosperitet nije dugo preţivio prestrukturiranje svjetskog sistema u »drugom« šesnaestom stoljeću. Novi sistem je onaj što prevladava sve do danas — kapitalistička svjetska privre-/ da čije su drţave-matice isprepletene u stanju konstantne ekonomske i vojne napetosti u natjecanju za pravo eksploatiranja (i slabljenja drţavnog aparata) perifernih područja, pri čemu se određenim entitetima dopušta specijalizirana, posred^J nička uloga poluperifernih sila. Same drţave-matice izvukle su korisnu financijsku pouku iz ekonomskih katastrofa habsburškog i valoiskog carstva, i čvrsto su nakanile da više ne upadnu u nekontrolirani financijski labirint. Kao prvo, nastojale su ostvariti kontrolu uvoza koja će im omogućiti da odrţavaju povoljnu trgovinsku bilancu — koncepciju koja se pojavila u to doba160. Međutim, nije ih zaokupljala samo trgovinska bilanca. Zaokupljao ih je i bruto nacionalni proizvod, iako ga nisu nazivale tim imenom, te udio drţave u BNP-u i njena kontrola nad njim. I tako je, do kraja »drugog« šesnaestog stoljeća, kako ističe Carl Friedrich, »sama drţava postala izvorom kredita, a ne financijske kuće koje su do tada pozajmljivale sredstva«161. Tako je započeo proces okretanja prema sebi. Sve u svemu, period koji je slijedio mogli bismo moţda smatrati, kako to čini R. B. Wernham, »jednim od najbrutalnijih i najzadrtijih u povijesti suvremene Evrope«162, iako je do sukoba isprva dolazilo više unutar pojedinih drţava nego između njih. Na međudrţavnom planu vladao je neko vrijeme relativni mir, posljedica umora — »svađalačka i još eksplozivna koegzistencija«163. To političko okretanje drţave prema sebi — tj. etatizam jer se nije uvijek neizbjeţno radilo o" nacionalizmu — bilo je tijesno povezano s karakteromoko- nomskog razvoja. Vaţno je pri tom podsjetiti se komparativnih demografskih po- dataka. Prema procjenama, stanovništvo Francuske brojilo je 1600. godine 16 milijuna, što je bio evropski maksimum iako je ukupno stanovništvo njemačkih kneţevina iznosilo 20

138

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA milijuna. Španjolska i Portugal (ujedinjeni nakon 1580) imali su oko 10 milijuna, a Engleska i Wales 4,5 milijuna. Redoslijed gustoće stanovništva je posve drukčiji. Na popisu vode područja s tradicionalnim trgovačko-indu- strijskim gradovima-drţavama: Italija sa 114 stanovnika na četvornu milju i Nizozemska sa 104. Slijede Francuska s 88, Engleska i Wales sa 78, dok Španjolska (i Portugal) imaju samo 44 164. Značaj i apsolutnih brojki i gustoća je dvoznačan. Brojevi su značili snagu u ratu i industriji. No, značili su isto tako i ljude kojima je trebalo upravljati i usta koja je trebalo hraniti. Optimalna veličina nije ni izdaleka očita, što smo već pokazali u ranijoj diskusiji. Govoreći o »drugom« šesnaestom stoljeću Frank C. Spooner sa skepticizmom gleda na ekonomske koristi rastućeg stanovništva, te govori o »sve manjoj rentabilnosti«165. Isprva, nakon Cateau-Cambresisa, »ekonomska aktivnost u zapadnoj Evropi je uţivala razdoblje duţeg popuštanja i oporavka«166. To je bilo razdoblje inflacije srebra koja je pogodila njemačko rudarstvo, povećala cijenu zlata i stimulirala evropsku privredu167. Jedna od posljedica inflacije srebra, kako primjećuje Tawney, bila je činjenica da su »već u drugoj polovici šesnaestog stoljeća poljoprivreda, industrija i vanjska trgovina uglavnom zavisile o kreditima« 168. Osim toga, inflacija srebra je definitivno premjestila ekonomsko teţište iz srednje Evrope na novu atlantsku trgovinu sa zapadom. Govoreći o mirovnom ugovoru sklopljenom u Cateau-Cambresisu Spooner kaţe da on »nije značio toliko zaključenje jednog razdoblja koliko otvor u budućnost...«, te dodaje: »Put u budućnost vodio je ... preko Atlantika i sedam svjetskih mora«169.

Međutim, u ekonomskom smislu, najupadljiviji događaj tog doba nije bio smješten u atlantskom području već sjevernije. Kako tvrdi Astrid Friis, bila je to prije svega »izuzetna ekspanzija pomorske trgovine u Nizozemskoj i Engleskoj s istodobnim naglim povećanjem uvoza robe s Baltika, osobito ţita, u druge dijelove Evrope« 170. Prema njenom mišljenju, krize plemenitih metala, kredita i financija nisu pokretač ekonomskih (i političkih) promjena već njihova posljedica 171. U ovom slučaju, kaţe ona, nestašica ţitarica neposredno je izazvala napetost na novčanom trţištu172. To je uz ostalo silno ojačalo poloţaj Amsterdama koji je već u to doba bio stoţer trgovine baltičkim ţitom i koji je time mogao ostati likvidniji od Antwerpena i ostalih gradova u juţnim provincijama. I tako prelazimo sa Seville na Amsterdam] Povijest »drugog« šesnaestog stoljeća pokazuje kako se Amsterdam snašao te na ruševinama habsburškog carstva stvorio okvir za nesmetano djelovanje svjetske privrede koja će omogućiti jačanje engleske i francuske drţave i, napokon, stvaranje jakih »nacionalnih ekonomija« u tim zemljama. Ti su događaji bili uglavnom posljedica činjenice da se prva ekspanzionistička faza evropske svjetske privrede bliţila svom kraju u tom razdoblju. »Plima se počela povlačiti kao da joj je nedostajao potrebni zamah da na vlada zapreke što ih je sama podigla« 173. Vratimo se sada na reakciju tradicionalnih središta stanovništva i financija, na Nizozemsku i sjevernu Italiju. Zatim ćemo se, u slijedećem poglavlju, pozabaviti pojavom Engleske, ne samo kao treće političke sile u Evropi (uz Francusku i Španjolsku) već i kao zemlje koja se najbrţe razvijala na polju industrije, kao i ograničenjima zbog kojih Francuska, prelazeći s imperijalističke na etatističku orijentaciju, nije u potpunosti postigla sve koristi te organizacione promjene. Koliko je Nizozemska bila vaţna u to doba? U svom uvodu Chaunuovom magnum opusu o atlantskoj trgovini, Lucien Febvre pretpostavlja — zapravo tvrdi — da trgovina iz i u Nizozemskoj u usporedbi s njom daleko zaostaje. Sa stanovišta opće ekonomske povijesti, sa stanovišta svjetske i kulturne povijesti u cjelini, bilo bi teško pronaći zajedničke točke između te obalne trgovine masovnom robom, koja je bila korisna ali ni u kojem pogledu dragocjena, sa sjevera prema jugu i s juga prema sjeveru ... te obalne trgovine hranom, zamjene robe, skromnih kupovina, i rezultirajućih kratkih prijevoznih udaljenosti — i, uzimajući u obzir samo trgovačke tokove iz Amerike u Evropu, doprinosa plemenitih metala u dotada neviđenim količinama koje su oţivjele i privredu i drţavu, i »veliku politiku« evropskih sila, i time pospješile društvena previranja nesagledivog dometa, dovodeći do obogaćivanja trgovačke i financijske burţoazije koja se uspjela, poput Fuggera i mnogih drugih, do kneţevskog ranga, izazivajući postepeno propadanje plemstva koje je uspijevalo odrţavati svoj status i sjaj samo parazitskim eksploatiranjem koristi što su ih stekli stvaraoci bogatstva, i omogućavajući Habsburzima, gospodarima prekomorskog zlata i srebra, 139

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

dugu prevlast u Evropi ... Uza sve te velike momente, moţemo li govoriti o vaţno- sti te lokalne trgovine (trafic casanier), te trgovine tipa »daj što daš« 0resundom, s njenim nezgrapnim bargama3 što su oprezno vukle svoje debele trbuhe pod maglovitim nebom?174

Moţemo li? U tome i jest pitanje. Ĉak i da su podaci što ih navodi Febvre potpuno točni — a postoje razlozi u prilog uvjerenju da je on ozbiljno potcijenio sjevernu trgovinu175 — morali bismo malo promisliti prije no što prihvatimo zastrašujuću kićenost njegove proze. Jer ta je lokalna trgovina, trgovina »daj što daš«, donosila sirovine za nove industrijske grane i hranu za stanovnike gradova176. Kako smo vidjeli, ona je udomila i kodificirala novu evropsku podjelu rada. Na kraju krajeva, plemeniti metali sluţe za kupovinu realne robe i kako smo također vidjeli, oni Španjolskoj moţda i nisu bili mnogo korisniji od knjiţenja u poslovnim knjigama. Isto tako, ne radi se samo o centralnom ekonomskom poloţaju trgovine usredotočene oko Nizozemske. Riječ je i o specijalizaciji, o novim vještinama potrebnima za vođenje financijskog i komercijalnog ţarišta svjetske privrede. Upravo je ovladavanje tim vještinama omogućilo Nizozemcima da preotmu svjetsku trgovinu mirodijama od Portugalaca na prelazu iz »prvog« u »drugo« šesnaesto stoljeće 177. Vaţnost Nizozemske za intra-evropsku trgovinu nije, naravno, ništa novo. Kako nas podsjeća S. T. Bindoff, »od jedanaestog do sedamnaestog stoljeća Nizozemska je bila ... jedno od čvorišta evropske trgovine ...«178 Konstatirali smo ključnu ulogu Antwerpena u »prvom« šesnaestom stoljeću179. Antwerpen je pao 1559.180, i treba primijetiti da nasljednik nije ni u kojem slučaju bio tako očit. Kako znamo, Amsterdam je preuzeo tu ulogu, iako Lawrence Stone tvrdi da bismo tu činjenicu mogli isto toliko tumačiti kao neuspjeh Engleske koliko i kao uspjeh Nizozemaca, neuspjeh koji će »odgoditi« uspon Engleske u svjetskom sistemu181. Prema tome, uspjeh Amsterdama bio je vaţan politički kao i ekonomski. Međutim, koji je politički okvir omogućio taj uspjeh? Druga polovica šesnaestog stoljeća je razdoblje ne samo uspona Amsterdama već i takozvane Nizozemske revolucije čije su vremenske i prostorne granice isto toliko amorfne (ili, zapravo, isto toliko sporne) koliko i njen društveni sadrţaj. Kao prvo, je li to bila revolucija? Ako je tako, je li to bila nacionalna revolucija ili burţoaska revolucija? Nadalje, postoji li bilo kakva razlika između tih dvaju pojmova? Ne mislim se upuštati u dugi (izlet) o koncepciji revolucije. U odnosu na logički slijed ovog djela još nismo spremni da se pozabavimo tim pitanjem. Htio bih samo u ovom trenutku naglasiti da to pitanje, po mom mišljenju, u slučaju nizozemske »revolucije« nije ništa dvosmislenije (niti, naravno, jasnije) od slučaja bilo koje druge velike »revolucije« suvremenog doba. U povijesnoj literaturi nalazimo velika razmimoilaţenja u interpretaciji nizozemske revolucije. Neki je u biti smatraju poviješću »nizozemske« nacije — tj. poviješću sjevernih Nizozemaca, kalvinista i njihove borbe za slobodu i nezavisnost protiv Španjolaca podrţanih »belgijskim« (juţno-nizozemskim) katolicima. Drugi je smatraju u osnovi pobunom sve-nizozemske (»burgundske«) nacije, uz podršku svih vjerskih grupacija, koja je uspjela osloboditi samo pola nacije. J. W. Smit zaključuje jedan pregled historiografije slijedećom vrlo razboritom primjedbom: Međutim, ti se problemi mogu riješiti samo ako prestanemo tretirati revoluciju kao oblik, te ako počnemo shvaćati da se radi o nizu pobuna, koje zastupaju interese i ideale raznih društvenih, ekonomskih i ideoloških grupa: pobuna koje su ponekad usporedne, ponekad u međusobnom sukobu, a ponekad stopljene u jedan jedini pokret182.

Sa stanovišta razvoja svjetskog sistema moramo se upitati zašto se upravo u Nizozemskoj, i samo u Nizozemskoj, dogodila sloţena nacionalno-socijalna revolucija u »drugom« šesnaestom stoljeću, u razdoblju relativnog mira i društvenog rada u drugim dijelovima Evrope (osim Francuske kao najvaţnije iznimke) i zašto je pobuna bila uglavnom uspješna183.

3 v. »barge«, Pomorska encikl. JLZ, I (prev.)

140

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA U doba Karla V, interna politička situacija Nizozemske se nije značajno razlikovala od situacije u drugim dijelovima Evrope. Plemstvo je odrţavalo ambivalentan odnos s vladarom, bojeći se njegove sve veće političke i ekonomske moći, gledajući u njemu zaštitnika svojih interesa i protiv burţoazije i protiv puka i njegovih pobuna, nalazeći u sluţbovanju vladaru financijski spas za »mlađe sinove« ili članove svog staţa u nevolji i, napokon, stavljajući se na njegovu stranu184. A tada, odjednom, javlja se situacija u kojoj se »razočarana imućna burţoazija cvatućih gradova udruţuje s očajničkim, degradiranim obrtnicima, i s bogatim ili osiromašenim ple- mićima, pa se lokalni nemiri stapaju u opću revoluciju«l8S. Kako to?

Mislim da odgovor što se tiče izbijanja revolucije ne leţi u društvenom nezadovoljstvu obrtnika i gradskih radnika, niti u burţoaziji koja će nedvojbeno najviše uţivati koristi revolucije, već u činjenici da se velik dio »nizozemskog« plemstva odjednom pobojao da vladar nije njihov zastupnik, da će njegova kratkoročna i srednjoročna politika značajno ugroziti njihove interese, te da ga političkim sredstvima neće moći uvjeriti da mijenja svoju politiku budući da je njegova politička arena (španjolsko carstvo) bila mnogo veća od one koju bi — kad bi je uspostavili — mogli kontrolirati186. Ukratko, bio je to refleks »nacionalističke« opozicije plemstva187. Razmotrimo sada neke činjenice. Kao i drugdje, nizozemsko plemstvo se sve više zaduţivalo. Car je osim toga sve više zahvatao njihove izvore tekućih prihoda188. Kad je na vlast došao Filip II, ustanovio je pojavu iznenadnog otpora na namicanje sredstava189. Posljednje godine vladavine Karla V bile su teške zbog velikih financijskih zahtjeva cara spojenih s opadanjem realnog dohotka plemstva zbog inflacije cijena. Situacija se odjednom pogoršala zbog bankrota i ekonomskih teškoća izazvanih mirovinom u Cateau-Cambresisu190.

141

OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH CARSTVA

A tada, povrh ekonomskih nedaća, Filip II je 1559. dobio dopuštenje Rima da osnuje nove biskupije. Potez je trebao racionalizirati političke i jezične granice, povećati broj biskupija i uvesti »kvalificirane« biskupe (tj. teologe umjesto plemićkih sinova). Povrh toga, plan je predviđao da se sredstva namijenjena novim biskupijama osiguraju iz prihoda određenih povijesnih i dotada financijski samostalnih opatija, pri čemu bi novi biskupi zamijenili opate u raznim političkim skupštinama. Potez je nedvojbeno pokazao, kako lapidarno primjećuje Pieter Geyl, da je Filip bio »marljiv graditelj drţave«191. S druge strane, »nije nikakvo čudo što se podigla cijela oluja opozicije u odnosu na plan koji je značio toliko jačanje kraljeve vlasti u trenutku kad su svi s nepovjerenjem gledali na njegove namjere«192. Sa svoje strane, plemstvo je htjelo pretvoriti drţavni savjet u »isključivo aristokratsko izvršno tijelo«193. Filip je to odbio, iako uz kompromis — povukao je španjolsku vojsku i ostavio svojoj upravi u Nizozemskoj samo snage što su ih osiguravali lokalni plemići i gradovi radi odrţavanja reda. Ako svemu tome dodamo opće nedaće niţih klasa i srednje burţoazije izazvane recesijom šezdesetih godina šesnaestog stoljeća194, i opću slabost crkve koja je već četrdeset godina bila izloţena napadima, očito je da je situacija omogućila pobunu: Vjerski ravnodušne gomile su napale zatvore, mrske simbole porobljavanja, i oslobađale protestante. Trpeljivost je postala opće geslo i, zajedno sa zahtjevom za slobodnim staleškim saborom, jezgrom političkog programa opozicije. Ta su se gesla neko vrijeme pokazala uspješnima kao savršena, generalizirana uvjerenja nacionalnog ili interprovincijskog domašaja; to su bili jednostavni principi koji su iznad svega bili društveno neutralni195.

Ne smijemo zaboraviti da se to dogodilo ubrzo nakon mira sklopljenog u Cateau-Cambresisu, te da je mir omogućio nastavak zasjedanja Tridentinskog koncila i, time, institucionalizaciju protureformacije106. Zbog toga je došlo i do većeg poistovjećivanja katolicizma i španjolske krune. »Revolucija« se odvijala u nekoliko faza: prvi ustanak (koji je obuhvatio i sjever i jug) i njegovo gušenje (1566-1572); drugi ustanak (»protestantskiji«) samo u provincijama Holland i Zeeland (1572-1576), koji je završio Gentskom pacifikacijom; radikalni ustanak na jugu, u Flandriji (1577-1579), podjela zemlje na dva dijela nakon 1579 (Ujedinjene provincije na sjeveru, lojalistički reţim na jugu); pokušaj ponovnog ujedinjenja 1598; zaključenje trajnog primirja 1609. U toku tog razdoblja treba napomenuti da je sukob — isprva amorfan i višestran — poprimao sve jasnije oblik borbe protestantskog ili zapravo »protestantiziran- og« sjevera za nacionalnu nezavisnost i za reţim koji će odgovarati potrebama trgovačke burţoazije, čija je snaga na svjetskom planu rasla tokom cijele borbe i nakon toga, u sedamnaestom stoljeću. Pošto je borba počela, Španjolska je vjerojatno mogla učiniti vrlo malo, s obzirom na »neuspjeh carstva«, da je prekine197, osobito — kako ćemo vidjeti — s obzirom na novu evropsku ravnoteţu snaga.Štoviše, činjenica da je praktički svakoj značajnoj političkoj prekretnici u španjolsko- nizozemskim odnosima od 1557. do 1648. neposredno prethodila financijska kriza u Španjolskoj jasno pokazuje kakva su ograničenja djelovala na nju198. Iako je nizozemska revolucija bila »nacionalistički pokret«, obuhvaćala je od samog početka i religioznu komponentu. Dok je plemstvo isprva pokušavalo monopolizirati oblik i karakter svađe s kraljem, kalvinistička zajednica je provalila iz svoje inače pasivne uloge u mahnitanje, poznato kao »razbijanje likova«, koje je preplavilo cijelu zemlju, sjever i jug. Prema Geylovom opisu, vlasti su Bile »paralizirane od straha«, a i sami kalvinistički vođe bili su »iznenađeni i zbunjeni«199. Upravo je vjera dodala revoluciji ideološku notu i omogućila I. šhofferu da »razbijanje likova« usporedi s napadom na Bastilju i petrogradskim uličnim neredima u martu 1917.200 9

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

145

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

Iako je ova faza brzo prošla, snaga kalvinista kao revolucionarne stranke, kao Jakobinaca šesnaestog stoljeća da upotrijebimo analogiju H. G. Koenigsbergera201, značila je ustrajnost dok su drugi zaostajali, mogućnost primjene politike »teroriziranja stanovništva«202 i sposobnost »mobiliziranja gomile u strateškim trenucima«203. Kad su vlasti Gentskog pacifikacijom pokušale riješiti sukob vjerskog diobom, time su samo učvrstile poloţaj reformističke stranke u provincijama Holland i Zeeland i pridonijele poistovjećivanju političke i vjerske ideje204 koje je napokon dovelo do »protestantizacije« područja pod protestantskom kontrolom. Podjela zemlje 1579. izazvala je konsolidaciju s obje strane i, time, trajnu vjersku polarizaciju205. Stvarne granice administrativne podjele bile su rezultat geo-vojnih faktora. Juţna Nizozemska je otvorena nizina u kojoj je španjolska konjica bila nadmoćna. Sjeverni dio je ispresijecan vodenim putevima i drugim zaprekama koje su ometale kretanje konjice. Ukratko, bio je idealan za gerilsko ratovanje206. Tokom vremena, stanovnici na sjeveru su postali protestanti, a oni na jugu su postali katolici. Dakle, kao što su konstatirali već mnogi, ne radi se o tome da je protestantizam posebno podudaran s društvenim promjenama, bio to nacionalizam ili kapitalizam. Radi se prije o tome da je, kako kaţe sir Lewis Namier, »u šesnaestom stoljeću vjera bila sinonim za nacionalizam«207. Protestantizam je posluţio ujedinjenju sjeverne Nizozemske. U prethodnom poglavlju smo vidjeli kako se, i zašto, katolicizam povezao s poljskim nacionalnim osjećajem. Isto vrijedi i za katolicizam u Irskoj 208. Kad god određena vjera nije bila čvrsto povezana s nacionalnom idejom, nije uspjela preţivjeti — kao što je to slučaj s kalvinizmom u Francuskoj209. Što se zapravo događalo? U vrtlogu sukobljenih interesa nove organizacione strukture mogle su se graditi samo neobičnim i nestabilnim savezništvima. Stoga je svatko nastojao osigurati takve saveznike. H. G. Koenigberger je točno formulirao taj aspekt: Vjera je bila sila koja je povezivala različite iuterese različitih klasa i pruţala im organizacioni i propagandni aparat koji je mogao stvoriti prve stvarno nacionalne i internacionalne strane u suvremenoj evropskoj povijesti, jer su te stranke uvijek obuhvaćale samo manjinu »svojih« klasa. Osim toga, one su upravo vjerom mogle poticati najniţe klase da daju oduška svom gnjevu, izazvanom siromaštvom i očajem zbog nezaposlenosti, barbarskim pokoljima i fanatičnim pljačkanjem. Društveno i ekonomsko nezadovoljstvo bili su plodno tlo za privlačenje pristalica na objema stranama, pa se pučka demokratska tiranija javila i u kalvinističkom Gentu i u katoličkom Parizu210.

Ako vjera, u tom slučaju, i sluţi kao sredstvo povezivanja nacije, ona nam ne kaţe mnogo o društvenom sadrţaju rezultirajućih drţavnih struktura. J. W. Smit tvrdi da je nizozemska revolucija, usprkos svojim dvoznačnostima, bila u biti bu- rţoaska revolucija koja je dovela burţoaziju na vlast, dok su dioba Nizozemske i rezultirajuće drţavne granice mjerilo stupnja njene snage u odnosu na njene neprijatelje211. I plemstvo je, svakako, bilo angaţirano na raznim mjestima u raznim vremenima, osobito u početku, ali se udaljilo od nacionalističke ideje bojeći se više-manje stalno prisutnog društvenog radikalizma212. Međutim, ako su radikalni društveni pokreti i imali dovoljnu bazu u gradskom lumpenproletarijatu gradova koji je bio posljedica ekonomske ekspanzije / recesije, što pokazuje primjer Jana van Hemby- zea i njegove kratkotrajne vlasti u Gentu (1577-1579)213, oni su brzo ostali osamljeni i uništavali sami sebe gubeći iz vida nacionalnu temu i diţući se protiv burţoazije — i time, paradoksalno, postajući saveznikom kraljevih snaga214. Tako se polako pojavila konfederacija gradskih uprava koje su se brzo riješile svih »demokratskih« primjesa, ali i ekonomskih opterećenja što ih je nametalo ranije sudjelovanje u španjolskom sistemu215. Trgovci su sebi također stvorili fleksibilnu konfederaciju bez administrativnog aparata kakav nalazimo u većini drugih drţava. Mnogi to nazivaju slabošću, ali Smit je bliţe srţi stvari kad nas podsjeća da je drţavni aparat nizozemske republike »omogućio postizanje većeg stupnja ekonomske integracije nego bilo koja evropska monarhija. Nizozemska burţoazija je provela točno onoliko reforme koliko joj je bilo potrebno za stimuliranje ekonomske ekspanzije, ne upadajući pri tom u pretjeranu centralizaciju«216. Do nizozemske revolucije moţda ne bi nikada ni došlo da brojni plemići nisu napustili ustaljeni poredak. Moţda ne bi nikada ponovno došla do daha bez radikalnih strujanja odozdo. Međutim, na kraju je

146

OD SEVILLE DOčvrsto AMSTERDAMA: burţoazija bila ona snaga koja je drţalaNEUSPJEH uzde i CARSTVA uţivala koristi novog društvenog poretka.

Međutim, zašto je do toga došlo u Nizozemskoj, a ne u nekoj drugoj zemlji? Rekli smo da je »drugo« šesnaesto stoljeće bilo doba okretanja prema sebi, doba odbacivanja imperijalnog ideala u korist stvaranja snaţne drţave. Međutim, u dijelu tog razdoblja postojalo je još uvijek jedno područje u koje su se uplitale sve velike sile, jedna arena opće zamršenosti. To je bila Nizozemska. Nizozemsku revoluciju moţemo tumačiti, uz ostalo, i kao nastojanje lokalnih prevladavajućih grupacija da postignu isto isključenje autsajdera i njihovog političkog uplitanja, istu samo-upravu, što su ih uţivale, ili barem nastojale uţivati, Španjolska, Francuska i Engleska. Mogli bismo isto tako reći da su Nizozemci — zato što je nakon 1559. došlo do ravnoteţe u odnosima Španjolske, Francuske i Engleske — dobili potreban društveni prostor za afirmaciju svog identiteta i zbacivanje španjolskog jarma. To osobito vrijedi nakon poraza španjolske Armade 1588217. Ne mislim time reći da je bilo koja od navedenih zemalja prihvaćala nezavisnost Nizozemske. Španjolska nije htjela izgubiti dio svojih posjeda. Iako je htjela oslabiti Španjolsku, Francuska je oklijevala zbog implikacija za vlastite interne vjerske sukobe. Engleska je htjela izbaciti Španjolsku, ali nije htjela da njeno mjesto zauzme Francuska, pa je stoga preferirala nizozemsku autonomiju pod nominalnim španjolskim suverenitetom218. Međutim, sve se svodi na to da je taj sukob u okviru svjetskog sistema, to slabljenje španjolske svjetske prevlasti, omogućilo burţoaziji Ujedinjenih provincija da vještim manevrima maksimira svoje interese. Već 1596. Ujedinjene provincije su kao ravnopravan partner mogle sklopiti sporazum s Francuskom i Engleskom, iako su se kratko vrijeme prije toga nudile, kao podanici, jednoj ili drugoj. Kako kaţe Geyl: »Ljubomora između Francuske i Engleske se još jednom pokazala korisnom za Nizozemsku«219. Nizozemska revolucija nije značajna zato što je uspostavila model nacionalnog oslobođenja. Usprkos romantičnoj, liberalnoj historiografiji devetnaestog stoljeća, nizozemski primjer nije postao generatorom ideoloških struja. Njegovu Vaţnost valja traţiti u ekonomskom utjecaju na evropsku svjetsku privredu. Nizozemska revolucija je oslobodila silu koja je mogla podrţati svjetski sistem kao sistem u toku nekoliko teških godina prilagođavanja, tj. sve dok se Englezi (i Francuzi) nisu pripremili da poduzmu potrebne korake za njegovu definitivnu konsolidaciju. Sjetimo se ranije ekonomske povijesti Amsterdama i drugih gradova sjeverne Nizozemske. Nizozemci su igrali sve značajniju ulogu u trgovini s Baltikom202. Stekavši uporište u kasnom srednjem vijeku, Nizozemci su već početkom šesnaestog stoljeća počeli istiskivati hanzeatske gradove. Krivulja nizozemske trgovine s Baltikom pokazuje stalan uspon u šesnaestom stoljeću, te oko 1560. dosiţe točku u kojoj su Nizozemci u svojim rukama drţali oko 70% ukupnog baltičkog prometa. Iako je razdoblje revolucije donekle utjecalo na trgovinu, Nizozemci su već 1630. nadoknadili privremeni pad221. Revolucija nije dovela samo do ekonomskog slabljenja Flandrije već je i kadrovski ojačala sjever zbog migracije brojnih flamanskih građana. »Holland i Zeeland su cvali zahvaljujući djelomično i najboljim ţivotnim snagama Flandrije i Braban- ta«222. Nadalje, princip vjerske trpeljivosti što su svojim bogatstvom i poslovnom pronicavošću dopunjavali prosperitet trgovačkih drţava na sjeveru, postala je po definiciji evropskim fenomenom«223. Ĉim se politička situacija u Nizozemskoj stabilizirala, Nizozemci su izvršili još jedan skok: od pukog centra baltičke trgovine Nizozemska je postala centrom svjetske trgovine224. Osim toga, novi trgovački tokovi su povećali — a ne smanjili — značaj baltičke trgovine koju su i sami Nizozemci nazivali »matičnom trgovinom«. Na kraju krajeva, istočna Evropa je bila izvor i ţitarica potrebnih nizozemskim gradovima i materijala bitnih za nizozemsko ribarstvo i brodogradnju225. Brodogradnja je pak bila ključ nizozemskog uspjeha u drugim dijelovima svijeta226. To još jednom potvrđuje kumulativnu kvalitetu ekonomske-prednosti. Budući da su Nizozemci bili u prednosti u trgovini s Baltikom, Nizozemska je postala glavnim trţištem za drvo. Kao glavno trţište za drvo 147 Nizozemska je mogla smanjiti troškove

SUVREMENI SVJETSKI SISTEMI

brodogradnje i primjenjivati tehnološke inovacije. To joj je opet omogućavalo sve bolju konkurentnost u trgovini s Baltikom, pa je mogla financirati daljnju ekspanziju 227. Amsterdam je na toj osnovi postao trojakim centrom evropske privrede — kao robno trţište, brodarski centar i trţište kapitala, pa je s vremenom postalo »teško odrediti koji je aspekt njegove veličine bio najznačajniji, ili izdvojiti jedan od njih ne uzimajući u obzir druga dva«228. Ovakav proces kumulativne prednosti djeluje najbolje u ekspanzionističkom stadiju privrednog razvoja prije nego što vodeće područje osjeti nedostatke zastarjele opreme i relativno fiksnih, visokih troškova rada. Postoji još jedan razlog zašto su Nizozemci uspjeli. Braudel se pita zašto Englezi nakon 1588. nisu zavladali morima, kako su kasnije i učinili, i nalazi odgovor u nizozemskim ekonomskim vezama sa Španjolskom, koje se relativno nisu prekinule usprkos političkim previranjima229. Nije li Engleska mogla stvoriti istu vezu s američkim blagom Španjolske? Još ne: Engleska je Španjolskoj još uvijek predstavljala preveliku prijetnju, te joj se takav odnos još nije mogao dopustiti230. Osim toga, Španjolska je još bila dovoljno jaka da se odupre Engleskoj. Carstvo je propalo, ali je upravljanje evropskom svjetskom privredom i dalje ovisilo o mogućnosti pristupa kolonijalnom bogatstvu Španjolske. Iako se pobunila protiv Španjolske, Nizozemska joj je još pripadala. Osim toga, Nizozemska u svakom slučaju nije predstavljala političku prijetnju, za razliku od Francuske i Engleske. Prema tome, Nizozemskoj je koristila činjenica da je bila mala zemlja. Koristila joj je i njena »financijska solidnost«231. Nizozemska je trgovcima, koji su htjeli koristiti njenu arenu, nudila maksimalne prednosti. Njen put bogatstvu nije bio put početnog merkantilizma drugih drţava232 — koji je doduše bio bitan za stjecanje dugoročne prednosti, ali ne i za maksimiranje kratkoročnih profita trgovačke i financijske klase. Njen je put bio put slobodne trgovine233. Zapravo, to je bio njen put u »drugom« šesnaestom stoljeću, kad je prevladavala na morima. Dok se Amsterdam još borio za mjesto pod trgovačkim suncem, nizozemska je politika bila protekcionistička 234. Sa stanovišta evropske svjetske privrede u cjelini, i kako se razdoblje njene ekspanzije bliţilo kraju, nizozemska svjetska trgovina je postala dragocjenim ţivotnim fluidom koji je odrţavao stroj u pogonu dok su se pojedine zemlje koncentrirale na reorganizaciju svog unutrašnjeg političkog i ekonomskog aparata. Međutim, s druge strane uspjeh nizozemske politike ovisio je o činjenici da ni Engleska ni Francuska još nisu razvile svoje merkantilističke tendencije do te mjere da bi se

148

zaista ugurale na trţište nizozemskih trgovaca koji CARSTVA su djelovali pod pretpostavkom OD SEVILLE DO AMSTERDAMA: NEUSPJEH slobodne trgovine235. Moţda su Nizozemci još bili prejaki zbog relativne kontrole novčanog trţišta koju su mogli zahvaliti stalnim vezama sa Španjolskom236. Ako je Amsterdam naslijedio Sevillu, ako je sjeverna Nizozemska postala trgovačko i financijsko središte evropske svjetske privrede u »drugom« šesnaestom stoljeću, kako da opišemo ono što se događalo u gradovima—drţavama sjeverne Italije, osobito u Veneciji i Genovi, čija se trgovačka i financijska uloga u to isto doba po svemu sudeći širila umjesto da se smanjuje? Mogli bismo reći da je ta ekspanzija bila kratkog vijeka, te da je skrivala proces slabljenja zaklonjen sjajem, tako da su do kraja »drugog« šesnaestog stoljeća ta područja potisnuta u poluperife- riju evropske svjetske privrede. Pravi skok Amsterdama nije uslijedio sve do 1590. Između krize 1557. i 1590. došla je nizozemska revolucija. U tom je razdoblju uloga Nizozemske u svjetskoj trgovini bila neizbjeţno smanjena. Zbog toga je Genova preuzela neke od funkcija što su ih ranije obavljali Antwerpen i, u bankarstvu, Fuggeri237. Zanimljivo je da se Engleska, koja je mogla najviše izgubiti padom Antwerpena jer bi time bila lišena pristupa plemenitim metalima iz Amerike238, upustila u ţestoka, kratkoročna vojna otimanja blaga, što je Španjolce navelo na prevoz plemenitih metala preko Genove239. Prema tome, snaga Genove je djelomično posljedica burne situacije u Nizozemskoj, djelomično posljedica njene potpune odanosti prvenstvu ekonomskih faktora240, a djelomično i posljedica stalnih tijesnih veza sa španjolskom monarhijom i trgovačkim sistemom241, veza o čijem smo porijeklu već govorili. Što se tiče Venecije, dok je »prvo« šesnaesto stoljeće bilo doba opadanja sredozemne trgovine (zbog utjecaja turskog osvajanja Carigrada i Egipta, te novih portugalskih pomorskih putova na istok), u »drugom« šesnaestom stoljeću došlo je do velikog preporoda trgovine, osobito u istočnom Sredozemlju242. Taj je preporod počeo još oko 1540. i bio je djelomično rezultat nemoći Portugalaca da steknu kontrolu trgovine u Indijskom oceanu243, djelomično posljedica nekih konkurentskih prednosti Venecije u odnosu na Portugal244, a djelomično se moţe pripisati slabosti Portugala u Evropi245 kao i krizi Španjolske u Nizozemskoj246. Međutim, preporod sjeverne Italije nije mogao dugo trajati. Ni njena poljoprivredna ni njena industrijska baza nisu bile solidne, za razliku od sjeverne Nizozemske i, a fortiori, Engleske, pa već u sedamnaestom stoljeću govorimo o padu Italije. Slabost poljoprivredne baze je bila višestruka s obzirom na rast stanovništva u šesnaestom stoljeću, koji je bio posebno naglašen u razdoblju 1580-1620247. Već smo spomenuli jednu od relativnih teškoća — uvjete tla. Točno je da je u »prvom« šesnaestom stoljeću, kako se profit u trgovini smanjivao, došlo do pomaka ulaganja prema poljoprivredi, osobito u uzgoj pšenice248. To osobito vrijedi za samostanske redove koji se nisu smjeli baviti urbanom trgovinom. Trend je bio naglašen, osobito na kopnu oko Venecije249 između 1570. i 1630, zbog reakcije lokalnih ulagača na povećanje poljoprivrednih cijena i pad industrijskih profita. Međutim, usprkos povećanoj proizvodnji vladala je glad. Dio objašnjenja valja potraţiti u faktoru koji je — sa stanovišta društvenog sistema — slučajne i eksterne naravi, tj. u iznenadno većim oborinama i hladnoći u posljednjim desetljećima šesnaestog stoljeća koji su doveli do širenja močvarnog terena, a time i malarije250. Malarija je bila posebno ozbiljan problem jer je Italija već trpjela posljedice njenog širenja izazvanog ekstenzivnijom obradom zemlje u procesu interne kolonizacije251. Ipak, mogli bismo se upitati zašto područje koje je imalo toliko zlata i srebra nije uvozilo pšenicu. Ĉini se da je uvoza bilo, u određenom stupnju, dovoljno

149

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

da se posljedice gladi prošire stvaranjem nestašica u drugim dijelovima 252, ali očito nedovoljno za odrţavanje poljoprivredne baze za industrijsku proizvodnju. Zašto nedovoljno? Moţda zato što novi, krupni poljoprivredni proizvođači (npr. samostani) nisu politički podrţavali povećanje uvoza ţitarica 253. Tu je, naravno, i faktor troškova. Baltičko ţito je bilo daleko, a do ţita iz Egipta i Sirije se često nije moglo doći zato što su i te zemlje trpjele od nestašice ili zbog ratnog stanja s Turcima254. Osim toga, ţitarice su se uvozile pod najgorim uvjetima i preko talijanskih trgovačkih suparnika, Nizozemaca, jer Amsterdam je drţao baltičke zalihe pod kontrolom i dijelio ih je kako mu se sviđalo255. Ta se konjunkturna prednost Nizozemske pred sjevernom Italijom mogla zatim pretvoriti u nešto trajnije zbog mehanizama što ih je stvorila svjetska privreda. Spooner skreće paţnju na ulogu novih, sloţenih kreditnih metoda — kao što su ţiriranje mjenica, patto di ricorsa (vrsta kratkoročnog kredita) i javne banke — koje su se sve pojavile upravo u tom trenutku. Taj je kreditni sistem bio međunarodnog dometa i, kako je sjeverna Italija počela slabiti, centar tih aktivnosti se odmah pomjerio256 jer su se trgovački financijeri spašavali, u Genovi kao i drugdje, ne obazirući se previše na geografsku lojalnost. Ali što je s industrijom? Nije li sjeverna Italija bila industrijski centar — štoviše, centar koji je iznova oţivio, osobito u Veneciji? J. H. Elliott spominje nova ulaganja između 1560. i 1600, i trenutak »bogatog sjaja«257. Međutim, bogatstvo nije dugo trajalo. Sjeverna Italija, koja je 1600. bila jedno od najnaprednijih industrijskih područja Evrope, već je 1670. postala zaostalo poljoprivredna regija. Već smo napomenuli da je prosperitet bio varljiv. Govoreći o ekonomskom prosperitetu Venecije potkraj šesnaestog stoljeća, Domenico Sella napominje da taj prosperitet nije mogao »prikriti činjenicu da je baza, na kojoj je počivao, bila nešto uţa nego u prošlosti te da je, prema tome, njena privreda postala ranjivija«258. U ovom slučaju valja obratiti paţnju na dva glavna momenta. Jedan je gubitak Francuske i Engleske kao klijenata, izazvan razvojem tekstilne industrije u tim zemljama. Prema tome, trţište je sada bilo ograničeno više-manje na sjevernu Italiju i Njemačku. Drugi je faktor sve veće učešće ne-venecijanskog brodovlja u pomorskom prijevozu. Kako kaţe Carlo Cipolla: »Cijela ekonomska struktura zemlje previše je zavisila o njenoj sposobnosti da proda inozemstvu velik dio prerađevina i usluga što ih je mogla ponuditi«259. Sto to znači — previše zavisiti o prodaji prerađevina? Na kraju krajeva, tajna uspjeha matičnih regija svjetske privrede leţi u tome što one razmjenjuju svoje prerađevine za sirovine perifernih regija. Međutim, ta jednostavna slika ne uzima u obzir dva faktora: to su političko-ekonomska sposobnost odrţavanja cijena uvezenih sirovina na niskom nivou (što je, kako smo napomenuli, bilo više moguće Nizozemskoj nego sjevernoj Italiji) i sposobnost konkuriranja, na trţištima matičnih zemalja, prerađevinama drugih matičnih zemalja.

i

U našem slučaju, situacija je vrlo jednostavna. Dok su Nizozemci mogli u Engleskoj prodavati jeftinije od Engleza, Talijani su naprotiv vjerojatno bili preskupi260 i staromodni261. Troškovi radne snage su bili visoki zbog talijanskih cehova. I drţavni porezi su bili razmjerno visoki. Talijani su proizvodili robu za trţište koje traţi kvalitetu. Javili su se drugi, s lakšim i slikovitijim tkaninama — koje su bile manje trajne, niţe kvalitete, ali jeftinije. Tajna suvremenog industrijskog uspjeha se rano otkrila. Kad je uz to i Tridesetogodišnji rat počeo utjecati na njemačko trţište, došlo je do katastrofe: proizvodnja tekstila se smanjila, prestala su ulaganja, a industrija se počela seliti u ruralna područja kako bi izbjegla skupoj, cehovskoj radnoj snazi i porezniku. Postavši nekonkurentna, industrija je odumrla262. Da li je sjeverna Italija mogla barem igrati ulogu sjeverne Nizozemske? Moţda, ali vjerojatno nije bilo mjesta za obje, a Nizozemska je tom zadatku bila više dorasla, iz niza razloga, nego Venecija, Milano ili Genova. Italija nije mogla poći ni putem Engleske i Francuske, već i zato što nije bila politički ujedinjena 263. Kuga koja je pogodila Italiju 1630.264 smanjila je pritisak na ponudu hrane, ali je isto tako još više povećala nadnice. To je konačno prevršilo mjeru, i zaključilo prijelaz sjeverne Italije iz matice u poluperiferiju. Već smo spomenuli da je Španjolska u to doba doţivljavala

150

BILJEŠKE / ĈETVRTO POGLAVLJE

isti prijelaz. Naravno, sjeverna Italija nije nikada toliko zaostala koliko neka druga sredozemna područja poput juţne Italije265 i Sicilije266, ali se to u slijedećim stoljećima pokazalo slabom utjehom. U prikazu svega onoga što je pošlo krivim putem za kršćanski Mediteran nakon 1450. R. S. Lopez tuţno zaključuje: »Očito je da primat sredozemnih naroda nije mogao preţivjeti tolike nepovoljne okolnosti«267.

Bilješke

151

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

5. Snažne države-matice: formiranje klasa i međunarodna trgovina Jedna od upornih tema povijesti suvremenog svijeta je kolebanje izmedu »nacionalizma« i »internacionalizma«. Ne mislim na ideološko kolebanje, iako ono naravno postoji, već na organizaciono. U određenim vremenskim trenucima glav- ! ne ekonomske i političke institucije su sinhronizirane za djelovanje na međunarodnoj areni, svjesne činjenice da su lokalni interesi na neki neposredni način povezani s događajima u drugim dijelovima svijeta. U drugim trenucima, društveni akteri obično usredotočuju svoje napore na lokalni plan, smatraju ojačanje drţavnih granica primarnim ciljem, te zauzimaju stav relativne ravnodušnosti prema događajima izvan njihove sfere. To su, naravno, samo tendencije i svi akteri se ne moraju drţati dominantne tendencije, niti je njihova dosljednost obavezna ili vjerojatna. Morao bih naglasiti da govorim o organizacionoj tendenciji, a ne o strukturnoj. Pitanje se ne svodi na to da li je svjetska privreda više ITT manje integrirana, da li su trendovi inflacioni ili deflacioni, da li su prava vlasništva više ili manje koncentrirana. Organizacione alternative temelje se na tim strukturnim varijablama iako je njihova korelacija dugoročna, ne srednjoročna. Organizacione alternative su politički izbori, odluke što ih ljudi donose u vezi s oblicima koji će najvjerojatnije pc> drţavati njihove interese. U »drugom« šesnaestom stoljeću, nakon mira sklopljenog u Cateau-Cambresisu, ekonomska ravnoteţa se promijenila. Sjeverozapadna Evropa postala je ekonomska jezgra evropske svjetske privrede. Došao je trenutak da pogledamo što je dalo Engleskoj i Francuskoj takvu temeljnu snagu. Budući da je uspon industrijskog sektora vaţan element te slike, pogledajmo kakve su se industrijske promjene odvijale i kako su one, po svemu sudeći, toliko koristile Engleskoj. Najvaţniji aspekt industrijske transformacije »drugog« šesnaestog stoljeća nije nova teKnoTogija (iako je ne£iK ndvtteTa bilo) niti društvena organizacija. Tvornica i serijska proizvodnja su još u osnovi bile nepoznate. Ni opća razina industrijske proizvodnje evropske svjetske privrede nije toliko porasla. Domenico Sella nas podsjeća da je, usprkos svom ekonomskom razvoju u »drugom« šesnaestom stoljeću, »industrijski sektor Evrope, kakav je bio 1700, daleko više nalikovao na svog srednjovjekovnog prethodnika nego na svog nasljednika u devetnaestom stoljeću«'. Do ključne promjene došlo je u geografskoj distribuciji industrije. Sve do oko 1550. postojali su čvorovi industrijske aktivnosti u raznim dijelovima Evrope. »Industrijska kičma Evrope protezala se. . . od Flandrije do Toscane«2, ali je posvuda bilo nekakve industrije. Nakon otprilike 1550. industrijska aktivnost se počela koncentrirati u nekim zemljama »sjeverozapadne« Evrope, a slabiti u drugim evropskim zemljama. Upravo zapanjuje razmjer u kojem je to slabljenje pogodilo, jedan za drugim, teritorije koji su sačinjavali carstvo Karla V3. Dok je industrijska aktivnost slabila u nekim područjima, u ostalim dijelovima Evrope kao da se podijelila na dvije vrste. John Nef razlikuje sjevernu Italiju, Francusku i Švicarsku s jedne strane i »sjever« Evrope (Englesku, Nizozemsku republiku, Švedsku, Dansku i Škotsku) s druge. Prema Nefu, u prvoj skupini nalazimo izrazit rast proizvodnje umjetničkih i luksuznih proizvoda, novi razvoj umjetnosti i obrta, ali samo neznatno povećanje proizvodnje u teškoj industriji i, prema tome, beznačajno povećanje njenog volumena. U drugoj skupini javlja se ekspanzija teške industrije, a time i proizvodnje, i to bez presedana4.

152

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

Sellina geografska podjela je donekle drukčija. On uključuje Flandriju i juţnu Njemačku, zajedno sa sjevernom Italijom, u područja slabljenja industrijske aktivnosti, i to — kako smo vidjeli — posve opravdano. Sella ne spominje Švicarsku, već povlači razliku između Švedske i Francuske, koje pokazuju određeni napredak, i Engleske i Nizozemske republike gdje je postignuti napredak bio »daleko izraziti- ji«5 i u kojima je uspostavljen »širok spektar industrijskih aktivnosti«6. Međutim, oba se autora slaţu u pogledu velikog uspona Engleske. To nas tim više zapanjuje kad se sjetimo činjenice da mnogi autori nazivaju odnos srednjovjekovne Engleske s evropskim kontinentom »kolonijalnim«7 i da Nef tvrdi kako je još 1547. Engleska »u industrijskom pogledu bila ţabokrečina u usporedbi s većinom zemalja na kontinentu, uključujući Francusku«. Međutim, zbog industrijske ekspanzije Engleske, osobito između 1575. i 1620, »te dvije zemlje su izmijenile poloţaj. . .«8 U kasnom srednjem vijeku svjedoci smo značajnih promjena u sastavu, a time i u odredištima engleske izvozne trgovine. Engleska je počela kao dobavljač sirovina — ţitarica, vune i, u manjoj mjeri, metala i koţe. Već u šesnaestom stoljeću izvoz tih roba se smanjio u relativnom smislu — odnosno u apsolutnom smislu u slučaju ţitarica — a sukno (tekstil) je postalo glavnim izvoznim artiklom Engleske. Ţitarice (osobito pšenica) igraju sve manju ulogu od četrnaestog stoljeća nadalje. To je djelomično posljedica činjenice da je istočna Evropa počela izvoziti ţito te postepeno osvojila vrlo velik dio međunarodnog trţišta ţitom. To je moţda prigušilo svaku tendenciju prema pretjeranoj ekspanziji proizvodnje u Engleskoj9. Umjesto toga, kao što nam je također poznato, Engleska je krenula putem usitnjavanja velikih zemljišnih posjeda, što se obično tumači padom stanovništva, niţim cijenama (osobito ţitarica) i visokim ţivotnim troškovima. Rast londonskog trţišta u petnaestom i šesnaestom stoljeću doveo je svakako do nove potraţnje za pšenicom10, ali tada su engleski posjedi već bili raskomadani, a ţito se djelomično nabavljalo iz inozemstva11. Irska i Norveška su postale ekonomske »kolonije« Engleske iako je Engleska još uvijek bila »kolonija« kontinenta 12. To je razdoblje pravnog uključivanja Walesa u engleski drţavni okvir što je Engleskoj dalo internu koloniju koja se u to doba posebno bavila stočarstvom13. Izvoz vune je »već stalno padao«14 u petnaestom stoljeću zbog španjolske konkurencije, sve većeg izvoza tekstila i potrošnje vune u tekstilnoj industriji same Engleske. Izvozni porezi na vunu koje je drţava primjenjivala kao fiskalno sredstvo su naročito »djelovali kao carinska zaštita engleske tekstilne industrije koja se upravo rađala«15. Već 1614. izvoz vune je sluţbeno zabranjen, i tada je Engleska pokušala regulirati irsku trgovinu vunom, pretvarajući Irsku u izvoznika vune (ali ne tekstila), i to samo u Englesku16. Dvije karakteristike engleske tekstilne industrije bile su vrlo vaţne za svjetsku privredu u nastajanju. U Engleskoj je to bila sve više ruralna industrija, i ona je angaţirala Englesku u traganju za širokim izvozninT_trţištima7 Već smo u jednom od prethodnih poglavlja spomenuli teoretsku postavku Mariana Malowista prema kojoj je u Engleskoj, kao i u nekim drugim dijelovima Evrope, recesija u četrnaestom i petnaestom stoljeću, koja je izazvala nagli pad poljoprivrednog dohotka, dovela do stvaranja ruralne tekstilne industrije kao dopunskog izvora prihoda. Sa stanovišta kapitalista, ruralna industrija je bila povoljna i zato što su se mogle izbjeći visoke nadnice što su ih nametali gradski cehovi17, kao i zato što se na selu mogla koristiti jeftinija vodena energija za pogon mlinova za valjanje sukna18. Ta ruralna industrija proizvodila je tekstil »koji nije bio najviše kvalitete, ali. .. je bio jeftiniji i time pristupačan osiromašenom plemstvu i drugim manje imućnim kupcima«19. Ekspanzija ruralne tekstilne industrije u Engleskoj je obilno nadoknadila svako opadanje proizvodnje u urbanim centrima 20. Doduše, u

153

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

doba ekonomske kontrakcije, interno trţište je bilo daleko premalo da bi moglo podrţavati industriju. »Stoga je ta industrija morala traţiti trţišta u inozemstvu, što je svakako i učinila, u Engleskoj i Holandiji4, od druge polovice četrnaestog stoljeća nadalje«21. Tako je tekstil postao ţarište engleskog izvoza, za razliku od situacije u trinaestom stoljeću kad je izvoz ţita igrao značajniju ulogu, i to u kontekstu »prijevre- menog merkantilizma«22 kako ga naziva Postan. Jedan od aspekata tog procesa bi lo je istiskivanje stranih trgovaca, naročito Talijana — proces koji se odvijao u petnaestom stoljeću23, svakako ne bez teškoća24. Bilo je još teţe istisnuti hanzeatske trgovce, ali je i taj cilj postignut do šesnaestog stoljeća25. Trgovina tekstilom uvalila je Englesku u velike teškoće. Zbog potrebe za prodajom na brojnim trţištima Engleska je bila izloţena većim gubicima, zbog konkurencije i političkih problema, nego u slučaju razmjerno zaštićene trgovine vunom26. U stvari, zbog svog izloţenog poloţaja tekstilna industrija je u petnaestom stoljeću pretrpjela niz neuspjeha. I Postan i S. T. Bindoff nalaze u tim neuspjesima glavno objašnjenje za stvaranje nove trgovačke organizacije prekomorskih trgovaca, tj. udruţenja Fellowship of Merchant Adventurers of London koje je sluţbeno osnovano 1486. i koje je preuzelo monopol nad izvoznim vezama s Antwerpenom27. Međutim, Englezi su količinom nadoknadili ono što su izgubili na širini trţišta. Osim toga, bili su zaokupljeni racionalizacijom i efikasnošću jer je, kako primjećuje Bindoff, »nova situacija značila ne samo povećanu potraţnju za tekstilom, osobito za određene asortimane što su ih zahtijevali strani kupci već — što je bilo još vaţnije — i potraţnju za većom količinom tekstila koju je trebalo isporučiti prekomorskim trţištima u određeno vrijeme«28. Englezi su osim toga bili jedinstveniji od Nizozemaca jer je Nizozemce mučila konkurencija među gradovima, pa su stoga Merchant Adventurers mogli »proračunato izbjegavati svaku obavezu o isključivoj vezi s jednim od tih gradova«29, te time osigurati ekonomsku prednost u pregovaranju. Trgovački poloţaj Engleske imao je još jedan pozitivni aspekt. Njen porezni sistem je bio manje nesnosan od onoga u nekim starijim centrima trgovine (Flandrija, sjeverna Italija), a njena stručna organizacija je bila suvremena i prema tome ekonomičnija, čime je Engleska stekla konkurentske prednosti već početkom »prvog« šesnaestog stoljeća30. Tako je-početkom »drugog« šesnaestog stoljeća Engleska imala cvatuću izvoznu trgovinu, pri čemu su dvije trećine izvoza odlazile u Antwerpen, a preostala trećina u Francusku i na pirinejski poluotok. Engleska je neto deficit s Francuskom pokrivala plemenitim metalima, rezultatom povoljne bilance s područjima pod vlašću Habsburga. Već početkom Elizabetanske ere engleska prekomorska trgovina se moţe opisati najsjajnijim bojama31. Početkom »drugog« šesnaestog stoljeća Engleska je uz ekonomske uţivala i političke prednosti. Moglo bi še tvrditi da je Engleska na internom planu bila izuzetno uj^diiyejig,! to relativno rano32. Nećemo na ovom mjestu govoriti o razlozima, o kojima smo u određenoj mjeri raspravljali ranije, već samo primijetiti da objašnjenja moţemo svrstati u dvije glavne kategorije: smatra se da je oblik srednjovjekovne društvene strukture bio posebno povoljan za razvoj jake monarhije33, a prirodna geografija otočke Engleske pruţala je manje zapreka centralizirajućim nastojanjima vladara nego područja na kontinentu34.

4 ovdje kao i na drugim mjestima u knjizi pojam »Holandija« odnosi se na provinciju Holland, a pojam »Nizozemska« na španjolsku Nizozemsku (do revolucije) kao i na Nizozemsku republiku, već prema kontekstu (op. prev.)

154

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

S tim objašnjenjima, pogledajmo kako su vladari dinastije Tudor iskoristili te »prirodne« prilike, i objasnimo time sposobnost Engleske da iskoristi svoje prve industrijske prednosti u »drugom« šesnaestom stoljeću. Jedan od faktora se ponekad naziva henryjevskom ili tudorskom »administrativnom revolucijom« koja se, prema G. R. Eltonu, dogodila između 1530. i 1542., u doba genijalnog i »najradikalnijeg modernizatora«35, Thomasa Cromwella. Elton tvrdi da je to bilo razdoblje stvarne promjene, razdoblje stvaranja suvremene suverene drţave: »Tudorska drţava bila je nacionalna monarhija u mjeri koja je bila nova za Englesku, i iako je naglasak naizgled bio na vladaru, stvarni je naglasak već bio na nacionalnom karakteru«36. Administrativna revolucija je bila popratna pojava veće koordinacije koju su zahtijevali novi kapitalistički interesi. Ako je Engleska htjela postati suvisla cjelina u okviru svjetske privrede, nije se više mogla sastojati od nekoliko donekle zasebnih ekonomija37. Elton govori o uvođenju cijelog niza novih procedura — o novom načinu upravljanja financijama, o centralizaciji uprave pod glavnim sekretarom, o organizaciji drţavnog (krunskog) vijeća kao koordinacione sfere, o racionalizaciji kraljevog dvora — a sve je to podrazumijevalo reorganizaciju »prema boljem definiranju, specijalizaciji, birokratskom redu«38. Eltonovo djelo je potaklo jednu od onih beskrajnih polemika u kojima povjesničari debatiraju, bez pomoći kvantitativnih podataka, o stupnju u kojem nekoliko »razlika« zajedno daje kvalitativni skok 39. Da li je heniyjevska reformacija bila zaista nova ili nije? Da li su administrativne promjene bile zaista revolucionarne, ili samo još jedan korak u procesu koji se kontinuirano odvijao od četrnaestog do sedamnaestog stoljeća? Po mom mišljenju, Christopher Hill razumno i objektivno promatra događaje: Kolebanje se nastavilo u cijelom srednjem vijeku: »birokratskija« uprava pod kontrolom plemića kad je kralj bio slab ili maloljetan; »dvorska« uprava pod osobnom kontrolom kralja kad je bio jak. Međutim, ciklus se prekinuo u šesnaestom stoljeću. Ministarstva su »napustila dvor«, ali kralj nije izgubio kontrolu nad njima. . .40

Ovo razdoblje administrativnog jačanja drţave bilo je istovremeno, kako nas Hill također podsjeća, »jedino razdoblje u engleskoj povijesti od 1066. u kojem zemlja nije imala prekomorskih posjeda (osim Irske)«41. Prema tome, svi su se upravni kapaciteti mogli usmjeriti prema unutra. Rezultati su vrlo izravni i vrlo vaţni. Engleska je uspjela razviti jaku prijestolnicu kao objedinjujuću kulturnu i ekonomsku silu42. Engleska je isto tako uspjeTa odrţati unutrašnji mir u doba previranja na kontinentu, bez stalne vojske, što djelomično objašnjava njen industrijski napredak43. Kako to da je Engleska prošla bez vjerskih ratova, koji su potresali kontinent, kad bi se moglo tvrditi, kako to čini R. B. Wernham, da su u razdoblju nakon mira u Cateau-Cambresisu »britanski otoci zbog svoje unutrašnje nestabilnosti (izazvane uglavnom neizvjesnošću oko engleske baštine)... bili opasno područje i ţarište suparništava zapadne Evrope«?44 Uglavnom su upravo to suparništvo i relativna iscrpljenost francuskog i španjolskog carstva (o kojem smo već govorili), zajedno sa smjelošću Zakona o vrhovnoj vlasti (Act of Supremacy) kojim je 1559. Engleska postala anglikanska drţava45, »omogućili pojavu treće velike sile u zapadnoj Evropi i kasnije eliminiranje dvojnog imperijalizma Habsburga i Valo- isa višestrukom ravnoteţom snaga«46. Relativni unutrašnji mir i nepostojanje stalne vojske značili su također manje potrebe za oporezivanjem i za birokracijom, nabujalom preko efikasne veličine prodajom funkcija47. Centralna vlast se širila efikasnijom birokracijom, a ne većim (i neugodnijim) aparatom. Ekspanziju centralne vlasti omogućio je i ekonomski poloţaj samog vladara, najvećeg zemljoposjednika Engleske48. Međutim, s obzirom na to da je kralj bio najveći zemljoposjednik u relativno izoliranoj i ujedinjenoj

155

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

nacionalnoj ekonomiji čija se snaga trebala graditi na novim industrijskim aktivnostima, gdje su bili njegovi interesi? Nema dvojbe da su kraljevi interesi bili dvoznačni budući da je kao zemljoposjednik nastojao maksimirati prihode svojih posjeda, a kao kralj maksimirati prihode koje je dobivao od zemljoposjednika 49. Kralj je mogao riješiti tu dilemu i reduciranjem svoje zemljoposjedničke uloge. Međutim, u tom je slučaju monarhiji trebao alternativni izvor prihoda. U tu je svrhu 1610. kralj ponudio parlamentu »Veliki ugovor« — razmjenu svojih feudalnih prava za godišnju rentu50. Prijedlog je propao zbog neslaganja oko godišnjeg iznosa. Budući da se iznos kraljevske rente tada smanjivao, neuspjeh u postizanju dogovora je pridonio političkim napetostima toga doba. Unutrašnja nestabilnost i unutrašnji mir, administrativna revolucija ali razmjerno mala birokracija, nacionalna mreţa trţišta i kralj kao veliki zemljoposjednik — neobična kombinacija, koja vodi do Aylmerovog »paradoksa i banalne istine da je Engleska u doba prvih Stuarta bila istovremeno zemlja s velikim i s vrlo malim upravnim aparatom«5'. Taj je paradoks u stvari tajna relativnog uspjeha Engleske. Kako bismo ga shvatili, moramo preći na jednu od centralnih polemika u suvremenoj engleskoj historiografiji: na karakter engleskih viših slojeva u stoljeću prije engleske revolucije, i na ulogu toliko osporavanog »gentryja«.5 Literatura o toj polemici, »bura oko gentryja«52, kako je naziva J. H. Hexter, podsjeća nas na brzi i naizgled beskrajni pingpongaški volej pri čemu se svaki udarac briljantno parira ad infinitum. Potrebna je rastresenost, a ne koncentracija, kako bi se shvatilo da se radi o dvjema isprepletenim polemikama: jednoj koja se odnosi na stvarne prijeporne momente engleske povijesti u »drugom« šesnaestom stoljeću i drugoj povezanoj s temeljnim pristupima suvremenoj društvenoj znanosti. Oboruţani tim saznanjem, moramo se zatim koncentrirati kako bismo zapazili da neki autori u stvari vrlo brzo mijenjaju stranu usred debate, stvarajući time iluziju jedne jedine izravne »igre«. Tu je polemiku teško rasplesti zato što je i sama priča tako sloţena. Počnimo time što ćemo pogledati što se, kako se smatra, dogodilo u vezi sa zemljoposjedništ- vom. Frank C. Sponer tvrdi da je duboka ekonomska kriza koja je potresla Evropu od oko 1540. do 1560. »bila posebno teška u slučaju Engleske...«” To je nedvojbeno

5 niţe plemstvo, plemići-posjednici bez titula (u Engleskoj i Mađarskoj); društveni sloj između srednje klase i pravog plemstva (op. prev.)

156

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

jedan od faktora koji je doveo do sluţbenog proklamiranja Reformacije, što je omogućilo konfiskaciju samostanskih i ostalih crkvenih posjeda. Kralj je tada prodao većinu tog zemljišta kako bi došao do neposrednog prihoda i istovremeno pridonio političkoj konsolidaciji, dajući kupcima »čvrst interes za protestantizam« 54, kako ga naziva Christopher Hill. Ta je politička odluka značajno povećala količinu zemljišta na trţištu, što je ubrzalo cijeli proces proširenja kapitalističkih oblika poslovanja na način i u mjeri kakve u to doba ne nalazimo ni u jednoj drugoj evropskoj zemlji (osim moţda sjeverne Nizozemske)55. Jednom prodana zemljišta ponovno su se prodavala (često i mnogo puta). Do čega je sve to dovelo u toku slijedećih 75 godina? To je, kako se čini, jedan od kamena temeljaca debate. Po svemu sudeći, razmjerno se malo polemizira o dva argumenta što ih navodi R. H. Tawney u svojim prvim esejima. Prvi je od njih »da je aktivno trţište zemljištem u cjelini bilo usmjereno na povećanje broja posjeda srednje veličine uz smanjenje broja najvećih posjeda«56. Obratimo međutim paţnju na činjenicu da nam taj argument automatski ne kaţe ništa o tome tko su — plemići (peers) ili »gentry« — vlasnici tih posjeda »srednje veličine«57. Prema drugoj Tawneyjevoj poanti, taj je zemljišni pomak doveo do »poslovnije poljoprivrede«58.1 ovdje imamo relativno malo polemiziranja. Međutim, kakva je društvena podjela onih kojih su upravljali zemljom? Eto Hexterove »bure«. Ona ide mnogo dalje od semantičkog spora, iako i semantika igra određenu ulogu budući da svatko pridaje različita značenja pojmovima kao što su aristokracija, gentry (viši gentry, niţi gentry, obični gentry, rentijeri) i yeomen6. Nije nimalo slučajno što je ovo pitanje predmet ţestoke rasprave znanstvenika jer, i u tome je cijela poanta, ovo razdoblje u engleskoj povijesti nije samo trenutak ekonomskih promjena i velike individualne drusjyene mobilnosti već i doba promjene kaTegorlJa^ Nismo samo mi nesigurni u određivanju oznaka značajnih društvenih-grupacija: bili su to i njihovi suvremenici59. Međutim, ukazivanje na neodređenost nekog pojma u danom razdoblju ne znači ukazivanje na njegovu beskorisnost. Dapače, ono bi trebalo potaći istraţivača na skeptičnu smionost. Kako bismo razmrsili konce moramo se prije svega drţati kategorija rasprave. Razmotrimo uzastopno aristokraciju, gentry i yeomene. No, podsjetimo se pri tom činjenice da su »ekonomske promjene poţurivale inicijativnije [među onima koji su upravljali zemljom, bez obzira na oznaku] na primjenu novih metoda u gospodarenju posjedom.. . Oni su mogli mnogo dobiti prilagođavanjem novim trgovačkim uvjetima. Mogli su mnogo i izgubiti ako su bili konzervativni pa se pridrţavali starih metoda«60. Prilično je jasno da ovdje nema sveobuhvatne korelacije društvenog statusa i prilagodljivosti na zahtjeve kapitalističke poljoprivrede. Lawrence Stone okrivljuje aristokraciju za »nestručno gospodarenje« velikim posjedima i »sve veću sklonost prema upadljivom nemaru« tako da se »jaz između prihoda i izdataka povećao od male pukotine do provalije«61. Osim toga, aristokracija je morala snositi visoke troškove parničenja i javnih sluţbi jer su »Tudori djelovali preko neplaćene birokracije«62. No njihovi napori da povećaju prihod bili su uzaludni: davali su zemljište u dugi zakup kako bi brzo došli do gotovine; pretjerano posuđivali; zavisili o naklonosti drţave sve dok drţava više nije mogla — ili nije htjela — davati. Sve uzalud: Proces iscrpljivanja ekonomskih izvora aristokracije... nastavio se bez prekida tokom cijelog Elizabetanskog razdoblja. . . Već 1603. se činilo da je cijela hijerarhijska struktura tu- dorskog društva na rubu propasti63.

6 seljaci — posjednici (maloposjednici), samostalni seoski gospodari, slobodnjaci (prev.)

12

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

177

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Međutim, nekoliko godina kasnije taj isti autor pjeva hvalospjeve inventivnosti i inicijativi tih istih aristokrata u tom istom Elizabetanskom razdoblju: U tom razdoblju plemstvo je igralo ulogu koju ni jedna druga klasa, ni gentry ni trgovci, nije mogla niti bila spremna nadmašiti... Vaţnost aristokracije u tom razdoblju posljedica je njene spremnosti da stimulira i financira nove pothvate, koji su se smatrali riskantnima pa stoga nisu imali podršku opreznijih društvenih skupina. Budući da su krupno rudarstvo i metalurgija bili još novi u doba Tudora, aristokracija je preuzela vodstvo u njihovoj ekspanziji. I oceanska trgovina i istraţivanje su bili novi, pa je i tu aristokracija odigrala istaknutu ulogu64.

Inicijativa nije izostala, čini se, ni na njihovim posjedima: Starije plemstvo je pokazalo iznenađujuću spremnost. . . za razvijanje novih resursa na svojim posjedima. .. Ekonomsko i društveno slabljenje plemstva, u odnosu na gentry, između 1558. i 1642. nije ni u kojem slučaju posljedica nedostatka poduzetničke inicijative 65.

Bilo bi teško pomiriti ove dvije Stoneove »slike«. Budući da su Stoneovi statistički podaci o stupnju financijske krize aristokracije doţivjeli toliko napada, i budući da se on nakon toga djelomično ali ne i potpuno povukao66, mogli bismo se lako upitati, zajedno s Trevor-Roperom, ako su »više od dvije trećine engleskog plemstva 1600. godine ţivjele ne samo iznad svojih mogućnosti već na rubu financijske propasti«. .. kako ćemo objasniti činjenicu da se plemstvo ne samo oporavilo od te neposredno prijeteće propasti već i preţivjelo daleko veću krizu slijedećih šezdeset godina? Njihova neumjerenost se nije smanjila u tom razdoblju. .. Kako im je to uspjelo?67

Prema objašnjenjnu Trevor-Ropera, neugodni poloţaj aristokracije, »premda autentičan, nije bio ni izdaleka tako ozbiljan kako to pretpostavlja g. Stone sa svojim nategnutim ciframa«; Trevor-Roper također tvrdi da se plemstvo »čvrsto drţalo« svog zemljišta, te da je porast vrijednosti zemljišta nakon 1600. pridonio »više nego kralj James, ili bilo koji kralj« odrţavanju njihovog bogatstva 68. Međutim, kako se pokazalo, Stone to nije osporio. Iako prema njemu taj proces počinje 1620, on kaţe: I najnesposobniji [član zemljoposjedničkih klasa] mogao se okoristiti velikim povećanjem prosječne rente početkom sedamnaestog stoljeća, a izravnavanje cijena nakon toga umanjilo je Vaţnost neefikasnog gospodarenja posjedom69.

J. H. Hexter napada i Stonea i Tawneyja s jedne strane, i Trevor-Ropera s druge, te tvrdi: Osamdesetih godina šesnaestog stoljeća javlja se bum na trţištu zemljišta i, kako se čini, taj se bum odrţao slijedećih pedeset godina. . . Opće povećanje vrijednosti zemljišta u cjelini je vjerojatno bilo najrentabilnije uglavnom onima koji su imali najviše zemljišta, tj. upravo onom segmentu zemljoposjedničke klase koji su i Tawney i Trevor-Roper proglasili ekonomski debilnim70.

Doduše, izuzevši nadmudrivanje oko datuma, Hexterov stav u vezi s ovim pita-' njem se ne razlikuje od Stoneovog i Trevor-Roperovog. Pređimo napokon na još jedan, četvrti stav, koji se u mnogočemu razlikuje od prva tri — na stav Christophera Hilla. Evo što on kaţe u vezi s našim pitanjem: I tako je dijelu aristokracije Reformacija donijela ekonomski gubitak, iako ne klasi kao cjelini. Moramo paziti da taj proces [prijenosa zemljišta] ne posmatramo kao nešto »anti-feu- dalno«. Dapače, u izvjesnom smislu raspuštanje samostana je dovelo do intenzifikacije feudalizma budući da je znatno povećalo opseg zakupa... Crkvena imovina koja je prešla u ruke monarhije ubrzo je potraćena... Prema tome, u kratkoročnom smislu Reformacija je ojačala poloţaj svjetovne zemljoposjedničke i vladajuće klase u cjelini, iako je oslabila neke od njenih do tada moćnih pripadnika71.

Ako, prema tome, pitanje aristokracije nije toliko sporno koliko se činilo na prvi pogled, moţemo li reći isto za gentry, prvobitno ţarište polemike? Gentry je, naravno, mnogo neodredeniji pojam. Cooper navodi neke od teškoća u tom pogledu: Plemstvo je skupina pojedinaca koji uţivaju pravno definirani status koji pripada. .. samo jednom muškom članu svake obitelji. Prema tome, mlađi sinovi plemića i njihovi nasljednici se javljaju kao gentry u klasifikaciji profesora Tawneyja. Kad god su to sebi mogli priuštiti, veliki su zemljoposjednici obično bili dareţljiviji prema svojim sinovima, u gotovini ili zemljištu, no što se

178

ponekad smatra... Takva briga je svakako utjecala na raspodjelu imovine... Pripadnici gentryja se ne SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA vrbuju, poput plemstva, samo odozdo, već i odozgo. .. Osim toga, te su grupe inkompatibilne u još jednom pogledu: plemstvo je grupa koja je strogo definirana pravnim statusom, dok se gentry ne moţe definirati ni na koji sličan način. Radi se o klasifikaciji po bogatsvu i, u određenoj mjeri, načinu ţivota... Iako su se velikaške titule prodavale nakon 1603, samo bogatstvo i način ţivota nisu nikada osiguravali ulazak u redove plemstva72.

U tom slučaju, što je gentry? Pripadnici gentryja još nisu plemići, a iznad su »yeomena«, pojma koji je teško definirati kao i pojam gentryja. Međutim, tada otkrivamo da »gentry« obuhvaća ne samo mlađe sinove plemića već i razne druge kategorije kao što su vitezovi (knights), štitonoše (esquires) i rentijeri (gentlemen). To bi trebalo razjasniti razvoj događaja. U hijerarhijskom poretku feudalnog društva razvio se velik broj kategorija propisanog ranga, duţnosti, prava i počasti. Slojevi su se stalno razvijali, pri čemu je, naravno, obiteljski kontinuitet bio nestabilan, a dohodovni korelati različiti. Ekspanzija kapitalističke poljoprivrede se odrazila u sistemu stratifikacije novom kategorijom »zemljoposjednika« (koju bismo svakako mogli podijeliti na potkategorije prema veličini posjeda). Gentry se pojavio kao pojam koji obuhvaća kapitalističke zemljoposjednike. Ostali pojmovi nisu nestali. Međutim, »gentry« je bila grupna etiketa koja se polako širila te upila i izbrisala ostale kategorije. U Elizabetanskom razdoblju postojali su još uvijek »aristokrati« i »yeomeni« uz, u najmanju ruku, »gentry«. U dvadesetom stoljeću postoje zapravo samo »farmeri« (poljoprivrednici). Nećemo ništa postići ako konkretiziramo »gentry« definirajući ga onako kako je bio definiran u određenom vremenskom trenutku ili utvrđujući društvenu realnost kakva je postojala u tom vremenskom trenutku. Cijelo pitanje »gentryja« svodi se na to da gentry nije bila samo klasa u formiranju već i koncepcija u formiranju. No, radi se zapravo o novom vinu u starim bocama. F. J. Fisher to formulira, po mom mišljenju, upravo kako treba: »Ekonomske promjene novog šesnaestog i sedamnaestog stoljeća nisu toliko stvarale nove kategorije ljudi koliko su nudile postojećim kategorijama nove prilike i nadahnjivale ih novim duhom«73. Cristopher Hill, naprotiv, samo pridonosi zbrci (po mom mišljenju) ovom formulacijom problema: Moramo svakako poći od činjenice da »gentry« nije bila ekonomska klasa. To je bila društvena i pravna klasa; ekonomski je bila podijeljena. Inflaciono stoljeće prije 1640. bilo je velika prekretnica koja je dovela do ekonomskih podjela u svim dijelovima društva. Uspjeh je neke yeomene doveo do gospodstva, dok su drugi potonuli. Neki su plemići akumulirali goleme posjede, a neki su pak bili na rubu bankrota. Lako je tvrditi da je »gentry« bio »u usponu« ili »propadao« ako uzmemo uzorke klase, jer neke su obitelji pošle jednim a druge drugim putem74.

Iako mi se empirijski opis društvenih činjenica čini besprijekornim, ovakvo teoretiziranje (po mom mišljenju) ispušta iz vida poantu, i to upravo marksističku poantu. »Obiljeţje gentryja«, kaţe Julian Cornwall, »bilo je vlasništvo nad zemljom«75. Izraz »gentry«je počeo obuhvaćati grupu ljudi koji su svi bili u istom odnosu prema sredstvima proizvodnje: vlasnike otuđive zemlje koji su proizvodili za trţište. Na jasnoću tog procesa negativno utječe činjenica da su se još uvijek cijenile društvene beneficije jedne starije pravne kategorije76, iako je opći ekonomski poriv bio dominantni faktor koji je objedinio tu kategoriju u šesnaestom stoljeću i kasnije. Unutar neke ekonomske klase pojedinci mogu biti bogatiji, uspješniji na trţištu, od ostalih. Razlika dohotka ne dokazuje da neka grupa nije klasa. Prema tome, što to znači u smislu već klasične debate o gentryju? Tawney u osnovi tvrdi da je gentry bila grupacija čiji je način ţivota bio bolje prilagođen preţivljenju, u eri inflacije, nego način ţivota rastrošnog plemstva i nesolidnih špekulanata. »U usporedbi s avanturistima koji su trgovali imovinom koju nikada nisu vidjeli, lokalni posjednici [gentry] su bili stalni stanovnici suočeni s običnim pljačkašima«77. U odnosu na svoje francuske pandane oni su bili u prednosti »jer su samo malobrojni i najotporniji mogli opstati zbog nesmiljenosti engleskog obiteljskog sistema koji je pojedinca ţrtvovao instituciji«78. U političkom smislu, bili su daleko jači od svojih nizozemskih pandana, »potpuno odvojenih od svojih korijena79 jer su »objedinjavali vezu s lokalnom i pučkom sredinom, bitnu za predstavničku ulogu, s aristokratskom aromom nobiles minores, te povlačili svaki potez s

179

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

taktičnim, ali nemilosrdnim realizmom«80.Stoga su oni epitom procesa slijeda elita koji je, kako tvrdi Pirenne, bit društvene povijesti kapitalizma 81. Zbog toga »političke institucije nisu bile u skladu s ekonomskim realnostima« što je neizbjeţno dovelo do engleske revolucije koju je vodio »nadobudni« gentry i koju su izazvale »bezlične snage koje su bile prejake pa ni parlament ni vladar nisu mogli njima upravljati«82. Kao što je dobro poznato, Trevor-Roper u svom napadu, pored osporavanja Tawneyjevih statističkih podataka i kodiranja 83, u osnovi izraţava mišljenje da je osnovni model političke arene pogrešno postavljen: Već sam natuknuo da su funkcije, a ne zemljište, bile osnova nedvojbenog »uspona« mnogih obitelji. Htio bih sada poći dalje. Umjesto razlike između »starih« i »novih« zemljoposjednika, između plemstva i gentryja, predloţio bih — kao značajnu razliku tipičnu za zemljišno društvo u doba Tudora i Stuarta — razliku između »dvora« i »provincije« između funkcionara i običnih zemljoposjednika... Kako su se samo obogatili funkcionari Henrika VIII koji su obavili nacionalizaciju samostanskih posjeda! Naravno, najbolje prilike pripale su njima i njihovim lokalnim zastupnicima, pripadnicima gentryja i istovremenim funkcionarima u grofovijama... Međutim, što se dogodilo s običnim pripadnicima gentryja, onima koji nisu bili na takvim poloţajima? Kako je svaki plijen postajao vredniji, tako je za njih bio i nedostiţniji84.

Pri tome, engleski građanski rat moţemo smatrati, barem djelomično, pobunom porezima preopterećenog »običnog« gentryja protiv renesansnog dvora. Napokon, J. H. Hexter uporno tvrdi da postoji i »treća skupina engleskih zemljoposjednika«85. Ako pogledamo parlamentarnu opoziciju Stuartima, kaţe Hexter, vidjet ćemo da to nije Tawneyjev »ruralni srednji staleţ gladan moći« jer je »bogati seoski gentry« (zar se to zaista toliko razlikuje od Tawneyja?); niti su to TrevorRoperovi »gnjevni siromašni seljaci« jer su oni bili »neobično dobro obrazovana grupa ljudi« (je li to zaista inkompatibilno sa stavom Trevor-Ropera?)86. Međutim, ako slijedimo Hexterove uporne tvrdnje, one će nas dovesti do prilično jasne slike o društvenoj ulozi gentryja, iako ne do one koju on, po svemu sudeći, ima na umu. Na jednom mjestu u svojoj kritici Hexter kaţe: »Još uvijek smo suočeni s problemom koji je naveo Tawneyja na njegovo istraţivanje ... Zašto je upravo u tom povijesnom trenutku 'provincija‟ pronašla svoje vodstvo u društvenim slojevima ispod vrha? Zašto ga je našla u gentryju a ne među plemstvom?«87 Hexterov odgovor svodi se u osnovi na to da politički uspon gentryja treba objasniti sve većom vojnom moći kralja i istodobnim slabljenjem vojne moći teritorijalnih velikaša. »Stoga je gentry u doba Tudora djelovao sa više samostalnosti od svojih prethodnika u doba Lancastera i Yorka...«88 Kao što su mnogi primijetili, tko je ikada tvrdio suprotno? I, kako umjesno primjećuje Stone: »Hexterov deus ex machina u objašnjenju uspona gentryja do političke vlasti je sve u svemu previše površan: on kaţe da je aristokracija izgubila vojnu kontrolu. Naravno; ali zašto se to dogodilo?«891 tako se vraćamo na središnje varijable o kojima smo govori li (kao i Tawney i Trevor-Roper): na rast birokratskog drţavnog aparata i na razvoj kapitalističke poljoprivrede — te na vezu između njih90. Hexter se zatim obara na »mit srednjeg staleţa«. Ovdje, međutim, on zapravo osporava liberalizam devetnaestog stoljeća a ne »nesvjesni« marksizam koji, po njegovom mišljenju, nalazimo u osnovi znatnog dijela suvremene ekonomske povijesti91. U stvari, ni njegova analiza nije tako daleko od analize Tawneyja i Trevor- Ropera. Tudori, kaţe Hexter, nisu bili skloni srednjem staleţu, osim »male interne klike tudorskih trgovaca-bankara«, grupe »dvorski vezanih kapitalista«92. Politika Tudora je zaista bila vrlo dosljedna: Bila je obično vrlo osjetljiva na uvrijeţene interese. Štitila je stare interese i stvarala nove, u novim oblicima inicijative... Tudori se u svojoj politici nisu tvrdoglavo opirali promjenama niti su im s druge strane davali punu slobodu, već su ih vodili i nastojali prilagoditi, kako neki kaţu, pravilima u skladu s određenim redom93.

Hexter zatim još dodaje da su »Tudori smatrali srednji staleţ kravom muzarom drţave«94.

180

Međutim, upravo je Lawrence Stone naglasio stupanj ekonomske kontrole TuSNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA dora, njihovo favoriziranje malog broja poduzetnika ali ne burţoaskih slojeva u cjelini, te poticanje odnosno jačanje vojne moći drţave95; isto tako, bit Trevor-Roperove argumentacije se svodi na to da se gentry pobunio protiv uloge krave muzare. Napokon, kaţe Hexter, nije točno da se kapitalistički duh pojavio tek u šesnaestom stoljeću jer je već postojao dugo prije toga, niti je točno da su »zemljoposjednici u šesnaestom stoljeću čekali na primjer i inspiraciju gradskih trgovaca«96 kako bi se počeli baviti kapitalističkom poljoprivredom. Upravo tako! No, tada se vraćamo na predodţbu nove kapitalističke klase iznikle iz raznih društvenih sredina97. Zašto bi to trebalo biti čudno? Kao što smo već vidjeli, to se događalo posvuda u evropskoj svjetskoj privredi98. Nema dvojbe da se politički izraz različitih podgrupa u okviru »gentryja« razlikovao. Tako na primjer Barrington Moore govori o političkoj opoziciji Trevor-Roperovog »propadajućeg gentryja« na način koji taj fenomen čini posve kompatibilnim s političkom opozicijom Tawneyjevog »gentryja u usponu«. On citira Tawneyja: »Mnogi pripadnici gentryja stagniraju ili propadaju. Bilo bi lako naći plemiće-zemljoposjednike koji slijede vrijeme i do maksimuma iskorištavaju svoje posjede«99. Moore na to kaţe, govoreći o onima koji su »stagnirali«: Ta »gunđala« su moţda dala dio radikalnog elementa koji je stajao za Cromwellom i puritanskom revolucijom, iako se glavni počeci tog poriva javljaju niţe na društvenoj ljestvici. Tako se, pod utjecajem trgovine i nešto industrije, englesko društvo raspadalo odozgo nadolje na način koji je omogućavao grupicama radikalnih nezadovoljnika, što su ih proizvele te iste snage, da se privremeno pojave na pozornici... U tom procesu raspadanja starog reda na na površinu izranjaju dijelovi društva koji su pretrpjeli neuspjeh zbog dugoročnih ekonomskih trendova i obavljaju dobar dio nasilnog »prljavog posla« u uništavanju ancien regime-a, utirući time put novom skupu institucija. U Engleskoj je glavni prljavi posao te vrste bio simbolički čin pogubljenja Charlesa I100.

181

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Hexter je vjerojatno u pravu kad izraţava mišljenje da su postojale tri vrste zemljoposjednika — »u usponu«, »propadajući« i ostali. Isto je tako vjerodostojna pretpostavka da je politička opozicija obično u korelaciji s prvim dvjema vrstama više nego s trećom. U objašnjavanju političke situacije u doba prvih Stuarta ti su detalji presudni101. U procjeni trendova društvenih promjena daleko je vaţnije sagledati uspon gentryja kao društvene kategorije, a ne kao ekonomske snage ili političkog entiteta. Usmjeravanje paţnje na detalje — iako često razgolićuje prazninu slabih generalizacija — moţe isto tako zasjeniti stoljetne promjene. Nakon upravo takve detaljne analize sloţenosti društvene mobilnosti u Engleskoj u to doba, Lawrence Stone ističe da oblik te analize ispušta iz vida dvije vaţne promjene u engleskom društvu: Prva je od njih bila polarizacija društva na bogate i siromašne: viši slojevi su brojčano relativno narasli i njihovi su se realni prihodi smanjili. Druga se promjena odnosi na veću jednakost viših slojeva: kao prvo, bogatstvo i moć gentryja su se općenito povećali u odnosu na bogatstvo i moć aristokracije; drugo, bogatstvo, broj i status obrtnika i školovanih ljudi su porasli u odnosu na zemljoposjedničke slojeve102.

J. Hurstfield navodi sličan moment i naglašava njegov utjecaj na političku situaciju u »drugom« šesnaestom stoljeću: Aristokracija u Engleskoj nije nikada postala kasta, a zemljoposjednici-gentry nisu nikada postali niţe plemstvo. Stoga je odnos između srednjih i viših slojeva bio mnogo tješnji nego njihov odnos s monarhijom; u doba krize, oni su imali mnogo više dodirnih točaka međusobno nego s krunom10‟.

I Stone i Hurstfield ukazuju na presudni moment: na proces pojave nove klasne kategorije u kojoj je »stara« distinkcija aristokracija-gentry gubila značaj TKako to rezimira Perez Zagorin, opća je tendencija dugog šesnaestog stoljeća u Engleskoj bila »dati ljudima ... koji su mogli uloţiti kapital u poljoprivredu, trgovinu i industriju ... vlast nad društvenim ţivotom«104. A ta je zdruţena klasa napredovala na račun seljaštva105. Engleska situacija je dobar primjer LattTmbreove generalizacije: »U svakom društvu koje se postepeno mijenja ima uvijek onih koji se drţe najboljih ostataka starog poretka i istovremeno iskorištavaju najbolje prednosti novoga, što s vremenom dovodi do znatne diversifikacije...«106 Ako je »gentry« jednostavno naziv za kapitalističke zakupnike u doba kad su postali klasom, što su yeomeni? »Yeomen« je izraz posve poput »gentryja«, tj. prethodno postojeći društveno-pravni izraz čiji se sadrţaj razvijao u šesnaestom stoljeću. U svojoj knjizi o engleskim yeomenima Mildred Campbell podrobno razmatra razne upotrebe te riječi i njen odnos s izrazima kao što su farmer7, gentlemen8, freeholder9, husbandman10 i laborer11, pa jetko primjećnjuje: »Može se odmah reći da nema ničega toliko eksplicitnog koliko upravo odbačena distinkcija«'07. Njen je zaključak da status yeomena, u smislu njegovog odnosa s drugim grupama u društvenoj strukturi, poprima prilično određen karakter. Oni su bili solidni ruralni srednji sloj koji se uglavnom bavio zemljištem i poljoprivredom, grupa koja je ţivjela »u umjerenoj zoni između veličine i oskudice« sluţeći Engleskoj kao »posrednik« ... između gentryja i seljaštva108.

Kako bismo ocijenili ulogu te grupe moramo se vratiti na temu o kojoj smo govorili u jednom od ranijih poglavlja, o razvoju sistema drţanja posjeda u engleskoj

7 zakupnik (prev.) 8 rentijer (prev.) 9 neograničeni vlasnik nekretnine (prev.) 10 poljoprivrednik, seoski gospodar (prev.) [***♦*] teţak (prev.)

L-

182

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

poljoprivredi. U svojoj diskusiji geneze kapitalističke zemljišne rente Marx daje presudnu poantu koja se često previđa u egzegezi njegovih pogleda: Ĉim renta poprimi oblik novčane rente, i time odnos između seljaka koji plaća rentu i zemljoposjednika poprimi oblik ugovornog odnosa — promjena koja je općenito moguća tek pošto svjetsko trţište, trgovina i manufaktura dosegnu određeni relativno visoki nivo — nastupa neizbjeţno i zakupljivanje zemlje kapitalistima. Oni su dotada stajali izvan ruralnih okvira, a sada na selo i u poljoprivredu prenose kapital stečen u gradovima i, s njim, razvijeni kapitalistički način rađa — tj. stvaranje proizvoda koji je samo roba i isključivo sredstvo prisvajanja viška vrijednosti. Ovakav oblik moţe postati općim pravilom samo u onim zemljama koje vladaju svjetskim tržištem u razdoblju prelaza s feudalnog na kapitalistički način proizvodnje109

Relevantnost Marxove poante je u tome što proces transformacije sistema drţanja posjeda nije svojstven samo Engleskoj, što je očito. Međutim, kako Engleska (i Nizozemska republika) postaju sve više i više matični teritoriji evropske svjetske privrede u »drugom« šesnaestom stoljeću (i još više potkraj sedamnaestog stoljeća i u osamnaestom stoljeću), proces se u tim područjima nastavlja i ubrzava upravo zato što ta područja predstavljaju maticu. Izvori se moraju efikasnije upotrebljavati — i to je kritični moment — kako bi se iskoristio centralni trgovački i financijski poloţaj u svjetskoj provredi. Zemljovlasničkim slojevima u Engleskoj se isplatilo preći na sistem potpuno otuđivog zemljišta, kao što se zemljovlasničkim slojevima u Poljskoj (pa čak i u, recimo, juţnoj Francuskoj) isplatilo da ograničavaju promjene u tom smjeru. Postizanje potpune otuđivosti zemlje, i robne_ proizvodnje kao najvaţnijeg aspekta poljoprivrede, zaTTtTjevane samo eliminiranje raznih vrsta feudalnog sistema drţanja posjeda. Treba eliminirati i seljaka jer seljak moţe zauzimati zemlju i baviti se marginalnim proizvodnim aktivnostima koje ne maksimiraju kratkoročnu rentabilnost. Kako je u stvari postignuta ta eliminacija? Kako ističe H. John Habakkuk, postoje tri načina izvlaštenja seljaka: istjerivanje s posjeda i uklapanje zemljišta u domenu; prisiljavanje seljaka da ustupe doţivotna prava drţanja posjeda i prihvate ograničeni zakup; ograničavanje općinskih prava seljaka. Habakkuk tvrdi da su u »drugom« šesnaestom stoljeću takvim oblicima eksproprijacije bili stvarno izloţeni samo oni seljaci koji su bili zakupnici na ograničeni rok ili doţivotno bez prava obnove zakupa, i procjenjuje da je njihov broj iznosio ukupno samo oko 35% seljaštva110. Što se tiče prodaje zemljišta, situacija nije ni izdaleka jednoznačna: U tom razdoblju ... bilo je svakako plemića (seigneurs) koji su kupovali zemlju od seljaka; bilo je isto tako seljaka koji su akumulirali toliko dobara da su se uzdigli u redove gentryja. U oba slučaja rezultat je bio smanjenje seljačkih posjeda. No, bilo je i seljaka koji su kupovali velike posjede (domene) što su se nudili na prodaju, ili uzimali zemlju u zakup pod određenim uvjetima (copyhold). Opći saldo tih transakcija nije poznat. Doduše, lako je moguće da je, sve u svemu, seljaštvo time više dobilo nego izgubilo; dok su s jedne strane plemići izvlaš- ćivali seljaka, seljaci su s druge strane, stjecanjem dobara, nagrizali domene plemića111.

No, engleska poljoprivreda se još nije potpuno kapitalizirala. Yeomen je u šesnaestom stoljeću još uvijek igrao određenu ulogu. Sve jača komercijalizacija poljoprivrede u to doba nudila je maloposjedniku ne samo »opasnost« već i »prilike«. Campbell donekle romantično opisuje yeomene kao herojske figure: Spletkarski veleposjednici i susjedi gladni zemlje bili su uvijek spremni da iskoriste ljudske nedaće. Iako su se cijene uglavnom stalno povećavale, javljale su se ponekad i oscilacije koje bi nastupale bez upozorenja te neizvjesnim slijedom. I druga su zla pridonosila nesigurnosti tog doba. Strah od nekontroliranih epidemija bio je stalno prisutan. Poţari su bili česti, a osiguranje bilo kakve vrste praktički nepoznato. Ĉovjek je za takve crne dane morao imati pri ruci ušteđevinu, ili se zaduţivati... Međutim, kada se radi o biti ili ne biti, čovjek obično nastoji postići prvo ako ima i malo izgleda... Usprkos opisanim neizvjesnim uvjetima, mali je čovjek, više nego ikada prije u povijesti zemljoposjedništva u Engleskoj, marljivošću i inicijativom mogao iskoristiti priliku. Oni koji su uspjeli preţivjeti nedaće nalazili su u višim cijenama i boljim trţištima prilike za stjecanje profita koje su ih poticale na još veći trud. Dobitak rađa ţelju za još većim dobitkom112.

Ako se yeomen i nije neposredno okoristio raspuštanjem samostana, s vremenom je ipak mogao dobiti svoj komad kolača113. Kao što ističu mnogi autori, to je doba dviju vrsta ograđivanja: veliki su se posjedi ograđivali radi ispaše, a male parcele spajale komasacijom radi efikasnije obrade. Yeomeni su igrali centralnu ulogu upravo u tom

183

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

drugom procesu, ulogu koja je bila još vaţnija zbog vaţnih društvenih posljedica, tj. povećanja ponude hrane bez političke opozicije na koju je nailazilo ograđivanje pašnjaka114. Dio poboljšanja pridonijeli su drugi faktori koji su povećali učinak rada. Joan Thirsk to pripisuje primjeni intenzivnijih plodoreda popraćenih obilnijim gnojenjem, upotrebi boljih sorta ţita i, što je vjerojatno najvaţnije, značajnom povećanju ukupnih ratarskih površina zahvaljujući obradi zemljišta na ugaru i konverziji pašnjaka... Naravno, obilnije gnojenje polja postalo je moguće zahvaljujući većem broju stoke, što je dovelo do velikog povećanja ponude mesa, vune i drugih ţivotinjskih proizvoda. Intenzivnije stočarenje omogućila su poboljšanja pašnjaka i livada ostvarena gnojenjem, intenzivnija proljetna ispaša, navodnjavanja livada u jugozapadnom dijelu zemlje, uzgoj grahorica na drugim površinama te intenzivnija ljetna ispaša na tresetištima i melioriranim obalnim močvarama. Prema tome, poboljšanja u ratarstvu i stočarstvu išla su ruku pod ruku, međusobno se pomaţući i potičući regionalnu specijalizaciju i međuzavisnost"s.

Uklapanje Walesa u englesku podjelu rada, koje se odigralo u to doba, pridonijelo je tom procesu poljoprivrednog napretka. Uz ostalo, nametanje engleskih pravnih oblika, osobito prava prvorodstva, dovelo je do velike neizvjesnosti u pogledu sistema drţanja posjeda. To je bilo povoljno za stvaranje velikih posjeda u Walesu. »Od jednog kraja Walesa do drugog to je doba stvaranja posjeda i polaganja temelja obiteljskih bogatstava«116. To posebno vrijedi za »anglizirane nizine« koje su se odlikovale »izrazitom nejednakošću veličine posjeda. . .«U7Slutim da su zemljoposjednici bili nerazmjerno Englezi. Kako se čini, stupanj poljoprivrednog napretka izazvan ograđivanjem bio je veći u Walesu nego u Engleskoj. Wales je do tog doba još uvijek trpio od »pljačkaških metoda«118. Međutim, to je značilo još veće pomjeranje stanovništva, koje je migriralo u Englesku, gdje se vjerojatno stapalo s lumpenproletarijatom, dok su mnogi, kako smo već spomenuli, postajali plaćenici. Campbell kaţe da je to bilo doba »gladi za zemljom« 119. »Među gladnima za zemljom nitko nije bio pohlepniji od yeomena«120. Glad se očito isplatila sudeći po podacima o seoskoj stambenoj izgradnji u Engleskoj od 1570. do 1640, u razdoblju »velike obnove« (The Great Rebuilding) koja je djelo, prema W. G. Hoskinsu, »krupnijih seoskih gospodara, yeomena i niţeg gentryja, koji su svi bili uglavnom istog društvenog porijekla u srednjovjekovnim stoljećima«121. Lawrence Stone citira istu činjenicu, iako kao još jedan dokaz »uspona gentryja«122, što je ponovno znak neodređenosti oznaka kojima se sluţimo. Nisu li ti yeomeni jednostavno manje kapitalizirana verzija gentryja, tj. kapitalističkih zakupnika?123 Stvar postaje jasnija ako pogledamo tko je u stvari bio na gubitku u procesu ograđivanja (obiju vrsta). Nastavkom ograđivanja — bilo da se radi o krupnim ograđivanjima ovčara bilo da je riječ o sitnim ograđivanjima sve bolje stojećih yeomena — određeni broj ljudi koji je prije ţivio na zemlji i od nje, bio je prisiljen da je napusti, dok su drugi svedeni na status seoskih bezemljaša, teţaka-nadničara124. Taj se proces već dugo smatra centralnim elementom u stvaranju viška radne snage koji je kritični element u »komercijalizaciji engleskog ţivota«125. Do prelaza je došlo između 1540. i 1640. U ekonomskom škripcu neki su sitni seljaci prošli bolje, ali je mnogo veći broj prošao gore126. Štoviše, moţda je upravo sam proces oslobađanja seljaka od feudalnih ograničenja posluţio kao dodatni način osiromašenja. U svom članku o ostacima feudalnog kmetstva u tudorskoj Engleskoj Alexander Savine primjećuje paradoksalnu činjenicu da je »kmetu šesnaestog stoljeća njegova osobna zavisnost o vlastelinu postala najteţa u trenutku kad je stekao slobodu«127. Taj je paradoks lako razmrsiti. Sloboda nije bila besplatna. Ona se kupovala. Štoviše, mora da je cijena bila visoka, jer Savine primjećuje: Oslobađanje kmetova smatralo se redovitim izvorom vlastelinskog prihoda.. . Oslobađanje posljednjih kmetova se isplatilo. U šesnaestom stoljeću to se obavljalo tako otvoreno da su Elizabetanski dvorjani znali primati, kao posebni znak naklonosti suverena, punomoć za oslobađanje određenog broja kmetskih obitelji na krunskim posjedima; drugim riječima, mogli su se financijski oporaviti novcem što su ga kmetovi plaćali za oslobađanje128.

184

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

Kmetovi više nisu sluţili, tokom tjedna, na vlastelinovom imanju129. Naprotiv, »osobna ovisnost kmeta postala je pukom izlikom za iznuđivanje«130. U tom procesu mnogi su nedvojbeno postali siromašni bezemljaši. Daljnje dokaze u prilog toj pauperizaciji nalazimo u praktičkom nestajanju kategorije husbandmana (seoskog gospodara). S jedne strane, neki od njih »napredovali su do statusa yeomena, pa su razlike između husbandmena i yeomena postajale sve nejasnije«131. S druge strane, siromašniji seoski gospodar se postepeno našao u gorem poloţaju od mnogih seoskih teţaka, kolibara (cottagers), pa je djelomično morao nadničariti kako bi izišao na kraj132. Nisu li na mahove zaposleni zemljoradnici smatrali da bi bilo poţeljno da postanu redovito zaposleni teţaci? U svakom slučaju, upravo su te dvije kategorije zemljoradnika osjetile utjecaj ograđivanja i kršenja njihovih općinskih prava. Potonje je osobito dovelo do napuštanja sela i migracije133. Everitt ističe daje sve veća razlika između yeomena i »siromašnih squattera i lutalica, praktički bez zemlje, koje su često tek odnekud izbacili«, fenomen koji se mogao zapaziti pogotovo u tek naseljenim šumskim područjima134, i da se »iz potonje grupe, zbog njenog polu-skitničkog karaktera, uglavnom vrbovala sve veća vojska sezonskih radnika koju su stvorile potrebe komercijalne poljoprivrede135. Tako se pojavio kritični politički problem prosjačenja i skitništva koji je notorna značajka Elizabetanske Engleske136. Prema Franku Aydelotteu, tri su zasebna faktora zdruţeno djelovala na nagli porast skitništva u Elizabetansko doba: to su svakako ograđivanja, kao najvaţniji faktor, ali i mir u doba Tudora koji je doveo do raspuštanja ogromne-pleroićke pratnje, te ukidanje samostana i prestanak njihove uloge udjeljivača milostinje. Aydelotte te skitnice smatra društvenim problemom, i njegovo se gledište ne moţe mnogo razlikovati od gledišta vladara tog doba: Skitnice šesnaestog stoljeća nisu ni izdaleka bili ni bespomoćna ni neškodljiva klasa. Dapače, oni su jedna od značajnih snaga srednjovjekovne Engleske. Mnogi od njih bili su solidnog porijekla, ali nisu uspjeli pronaći korisno mjesto u ekonomskoj shemi moderne Engleske. Bili su domišljati u planiranju lopovluka i smioni u njihovom izvršavanju. U njihovim redovima našli su se politički, vjerski i društveni nezadovoljnici i agitatori. Zato su oni u Eliza- betinoj Engleskoj bili i opasnost i pokora. Skitnice su bili tolika napast da su zakonodavci, od Henrika VII nadalje, morali svesrdno razmišljati o rješenju tog problema, donošenjem zakona i osiguranjem njihovog provođenja, sve dok problem nije konačno riješen, u onoj mjeri u kojoj se mogao riješiti zakonodavnim putem, izvanrednim zakonima o siromasima iz 1572, 1597. i 1601.137

Izvanrednim? Moţda, iako ne, nedvojbeno, u onom jednostavnom smislu u kojem bi Aydelotte htio da im se divimo. Ipak, ti zakoni pridonose objašnjenju uloge drţavnog aparata. Obratimo kao prvo paţnju na činjenicu da se u to doba na mnogim mjestima na sceni javlja »specijalno« zakonodavstvo, ranije nepoznato u Evropi. Nadale, nije cak riječ ni o istovremenom izumu, već o svjesnom kulturnom širenju138. Drugo, odnos takvog ( zakonodavstva s ekonomskim preobraţajima je dvoznačan. Ono je svakako bilo : reakcija na društvenu krizu uzrokovanu ekonomskim promjenama, sredstvo spre- \ čavanja političke pobune139. Međutim, u ekonomskom smislu to zakonodavstvo ne znači izravnu podršku kapitalističkih slojeva. Bio je to oblik političke stabilizacije čije je djelovanje ograničavalo poslodavce isto toliko koliko i radnike, pa čak moţda i više140. Takva politika monarhijskog ograničavanja slobodnog djelovanja kapitalizma u šesnaestom stoljeću u izrazitoj je opreci sa suradnjom drţave odnosno njenom intervencijom u procesu velikih i definitivnih ograđivanja osamnaestog stoljeća141. Ĉesto se smatra da su Tudori i prvi Stuarti »zatajili« zato što je konačni ishod njihove politike bila engleska revolucija. Međutim, moţda bi englesku revoluciju trebalo smatrati mjerilom »uspjeha« vladara navedenih dinastija budući da su tako dugo uspjeli sprečavati pobunu. Razmotrimo reakcije engleskih seljaka šesnaestog stoljeća pod stresom. Mnogi su odabrali skitništvo. Jedna od mogućnosti bila je i pobuna, i pobune je svakako bilo. Doduše, treba zapaziti da ih je to doba u Engleskoj bilo manje nego ranije, te manje nego u Francuskoj ili drugdje na kontinentu. Vrijedi razmotriti sve te kontraste. R. H. Hilton tvrdi da su ograđivanja šesnaestog stoljeća imala svoju »pretpovijest«. Proces napuštanja zemljišta vodi nas još u trinaesto

185

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

stoljeće. Naravno, tu je fenomen depopulacije, ali Hilton smatra da je siromaštvo temeljnije objašnjenje ruralnog egzodusa142. Zatim je došlo inflaciono, »dugo« šesnaesto stoljeće. Dok su u istočnoj Evropi zemljoposjednici silom tjerali radnike natrag na zemlju zbog ekspanzije proizvodnje za trţište, Engleska je odabrala put stočarstva (koje je zahtijevalo manje radne snage) i povećane efikasnosti ratarstva (što je također zahtijevalo manje radne snage). Nimalo ne ţeleći neposredno gospodariti imanjima, veleposjednici su traţili zakupnike i preferirali su »kapitalističke farmere« mjesto »seljaka«143. Budući da je to išlo na štetu mnogih u ruralnim područjima, zašto se seljaci nisu više opirali? Hilton tvrdi da su bili preslabi da bi se opirali144.Daljnju potvrdu nalazimo u zapaţanju C. S. L. Daviesa prema kojem je u »prvom« šesnaestom stoljeću bilo razmjerno više seljačkog otpora nego u »drugom«; kad bi teški uvjeti predstavljali dovoljan razlog seljačkih buna, bilo bi se dogodilo suprotno. Renta se počela povećavati brţe od cijena tek nakon 1590. Davies navodi dva objašnjenja. S jedne strane, koncepcija varijabilne rente bila je razmjerno nova i prema tome mrska u »prvom« šesnaestom stoljeću, dok su se u »drugom« šesnaestom stoljeću seljaci već navikli na nju145. Drugi, moţda još i vaţniji razlog jest činjenica da ograđivanja nisu negativno utjecala na »yeomene«146. Pređimo sada na usporedbu sudbine »yeomena« u Engleskoj i Francuskoj u istom razdoblju. Tu je, kako primjećuje Davies, porezni teret najizravnije dovodio do pobuna protiv centralne vlasti, a taj je teret prema Daviesu bio manji u Engleskoj nego u Francuskoj zbog manje veličine drţave, relativno manjeg broja kupljenih funkcija i stoga relativno jeftinije birokracije, te zbog institucionalne slabosti regija koja je smanjila opterećenje drţavnog aparata i eliminirala ţarišta pobune147. Pogledajmo napokon još jedan kontrast, onaj između seljačkih buna u Engleskoj u šesnaestom stoljeću i buna u osamnaestom stoljeću. Tawney ističe da je to kontrast između njihovog »prevladavanja... sredinom šesnaestog stoljeća« i njihove »komparativne rijetkosti dvije stotine godina kasnije«, iako je bio prisutan isti potencijalni uzrok, ograđivanje148. Tawney tvrdi da agrarna previranja u šesnaestom stoljeću »označavaju prelaz s feudalnih pobuna petnaestog stoljeća, koje su se temeljile na jedinstvu svih klasa određenog lokaliteta u borbi protiv centralne uprave, na pobune u kojima se jedna klasa suprotstavlja drugoj opozicijom ekonomskih interesa«149. Što, prema tome, hoćemo reći? Ĉini se da je šesnaesto stoljeće, osobito razdoblje između 1540. i 1640, period formiranja klase, kapitalističke poljoprivredne klase (čiji se bogatiji članovi zovu »gentry«, a manje imućni članovi »yeomen«). Društveni proces komasacije zemljišta u Engleskoj toga doba odlikuje se povećanjem prihoda te klase, uključujući tu i njene manje imućne pripadnike, dok se istovremeno javljaju i počeci stvaranja proletarijata, koji se još nije stalno naselio u gradovima, već se prije sastojao off »skitnica«, sezonskih najamnih radnika s egzistencijalnim parcelama i lumpenproletarijata u gradovima. DrţavnLaparat nije bila suvisla i snaţna nezavisna sila već bojište dviju suprotstavljenih Tendencija — poprište sukoba između osoba tradicionalno visokog statu- sa koje su se u najboljem slučaju djelomično prilagođavale novim ekonomskim mogućnostima i onih novih elemenata (bez obzira na porijeklo u smislu tradicionalnog statusa i bez obzira na njihovo tadašnje relativno bogatstvo) koji su energično zahtijevali potpunu komercijalizaciju privrednog ţivota. Iako su oba navedena elementa nastojala osigurati pomoć drţave, te od vremena do vremena u tome i uspijevala, ni jedan nije bio siguran da će mu vrlo ojačani drţavni aparat koristiti, uglavnom zato što su se i jedni i drugi bojali da će druga strana dominirati drţavnom birokracijom. Politika »socijalne skrbi« sluţila je očuvanju reda i nije davala trţišnim silama da se potpuno"razmahnu. Ona je olakšala prelaz, pa je stoga koristila svim snagama koje su bile u igri. Upravo je poloţaj Engleske u svjetskoj privredi omogućio to odrţavanje ravnoteţe. Ona je bila zaštićena od prevelikog utjecaja borbe dviju velikih vojnih sila: Španjolske i Francuske. Nije bila opterećena imperijalnim obavezama150. Prema tome, mogla se slobodno posvetiti ekonomskoj specijalizaciji, osobito uz pomoć istočnoevropskih

186

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

sirovina što ih je djelomično dobivala zahvaljujući trgovačkom savezu s Nizozemskom republikom, koja je također teţila za zaštitom od vojnih divova i koja je »plaćala troškove« rada svjetskog trgovačkog aparata. Engleski drţavni aparat je bio upravo toliko jak koliko je bilo potrebno za odvraćanje štetnih vanjskih utjecaja, ali još uvijek nedovoljno jak da bi previše popuštao bilo »tradicionalističkim« elementima bilo novim parazitima drţavne birokracije, tako da ni jedni ni drugi nisu mogli potpuno ‟pojesti‟ višak najproduktivnijih snaga. Ukrat- . ko, radilo se o optimalnom poloţaju: relativnajpolitička izolacija uz ekonomske j prednosti svjetske privrede, relativna interna rjwnoteza snaga koja je maksimirala v unutrašnji mir ali svodila na minimum greške arogantnog drţavnog aparata. U tom slučaju, mogli bismo se s pravom upitati: kako to da je došlo do_ejigleske revolucije? Moglo bi se u ovom trenutku reći kako tvrdimo da dokaz »uspjeha« Engleske u ovoj eri leţi u činjenici da se engleska revolucija dogodila upravo tada kada se dogodila — ni ranije ni kasnije — i da su u njoj snage suvremenog kapitalizma očito pobijedile usprkos njihovom navodnom »porazu« i navodnoj »restauraciji« staroga. Sagledavanje tog pitanja, tj. tempiranja, zahtijevalo bi razmatranje tri zasebne pojave: to su politika savezništva u toj eri, tokovi migracije i tzv. trgovačka kriza u doba prvih Stuarta. To će nam omogućiti da govorimo o »stvarnim uzrocima u pozadini engleske revolucije. H. R. Trevor-Roper insistira da je bitan sukob između dvora i provincije. Ako je to njegova ključna poanta, onda je pobijedio jer je njegovi navodni suparnici — npr. Stone i Hill151 — priznaju. Međutim, pitanje se ne svodi na to. Ono se svodi na političku igru dvora, na odnos te igre prema društvenim i ekonomskim preobraţajima, kao i na njen utjecaj, u smislu posljedice i uzroka, na ulogu Engleske u evropskoj svjetskoj privredi. Drţavni aparat, dvor, bio je istodobno i protagonist drame i posrednik, vektor različitih sila. To vrijedi za sve tako-zvane apsolutne monarhije. One su uravnote- ţavale snage, sluţile kao posrednici vlasti i sklapale kompromise. Međutim, svaka- kđ su se nadale da će ojačati, postati apsolutne na djelu a ne samo u teoriji i teţnjama. S obzirom na dvoznačnost svoje uloge i ciljeva dvor je bio ambivalentan u pogledu uspona kapitalističkih elemenata. S jedne strane, kralj se dodvoravao »burţoaziji«, tj. konglomeratu kapitalističkih zemljoposjednika i imućnih zakupnika, učenih ljudi (pravnika, teologa i liječnika) i bogatijih trgovaca 152. »Obuzeta strahom od feudalnih pobuna«153, kako to formulira Tawney, drţava je u njima vidjela saveznike za postizanje vlastitih ciljeva. Doduše, dvorom je u krajnjoj liniji dominirala aristokracija, s kraljem kao prvim među njima — starim aristokratima, osobama koje su tek došle do titule pa su je tim više cijenile, ostalima u sluţbi kralja koji su se nadali plemstvu — pa dvor nije mogao optimistički gledati na podrivanje sistema hijerarhijskog statusa na čijem se vrhu nalazio. Niti ga je optimistički gledao. Dvor je njegovao taj sistem, jačao ga, razvijao, plaćao ga. Renesansni dvor je sjajem nadmašio sve dotada poznate evropske dvorove. Potreba za novcem i političkim saveznicima navela je dvor na proširenje trgovine i komercijalizacije. Zbog potrebe za stabilnošću i poslušnošću, agresivni uspjesi nove klase izazivali su na dvoru zabrinutost. Dvor je nastojao zakočiti, u onoj mjeri u kojoj je bio sposoban, sve brţi proces kapitalističkog preobraţaja, istovremeno povećavajući politički centralizam drţavnih institucija. U tom pogledu tudors- ka Engleska se ne razlikuje od Francuske u doba Valoisa ili Španjolske u doba Habsburga. Međutim, različita je i povijesna pozadina i međunarodni poloţaj u šesnaestom stoljeću, i to je relativno ojačalo novu englesku kapitalističku klasu i omogućilo joj da upije vrlo značajne elemente stare aristokracije. Mnogi autori navode da je razdoblje oko 1590-1600. bilo kritični trenutak u engleskoj političkoj situaciji. Tawney piše: Malo je vladara nesmiljenije od prvih Tudora prihvatilo maksimu o ekonomskim temeljima vlasti. Tudori su povećanje kraljevih posjeda i zaštitu zemljoradnika pretvorili u dva kamena temeljca nove

187

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

monarhije. Kasnije, U doba Elizabete, prva je politika doţivljavala slom dok je druga, oduvijek nepopularna među većim zemljoposjednicima, nailazila na sve ţilaviji otpor15''.

Tokom vremena kraljeve odluke su se sve više priklanjale kapitalističkim zakupnicima umjesto aristokraciji kao takvoj155. Kako bi opstala, aristokracija se u svojim postupcima sve više bliţila »gentryju u usponu« i, prema tome, sa stanovišta seljaštva, pojačala svoj eksploatacijski pritisak156. Stoga su veze između gospodara i seljaka slabile, i od seljaka se vjerojatno nije više moglo očekivati da će reagirati na regionalne vertikalne apele na odanost u nacionalnim sukobima157. Međutim, i sama kraljevska birokracija je postajala preglomazna i »rasipna«, i taj je proces imao svoje prirodne granice, kako zaključuje Trevor-Roper158. Tada je — slaţu se i Stone i Trevor — Roper — 1590. pretjerano trošenje dovelo do redukcije. Mir u Evropi (interval između 1598. i 1618) smanjio je troškove za sve drţave159. U Engleskoj, James I je prodajom naslova povećao prihode160 i kriza je bila time osujećena. Kriza je bila osujećena, ali rasipnost se povećavala zbog logike dvoznačne politike kralja.161 Jedno stoljeće vlasti Tudora moţda nije izazvalo nagli pad plemićkog zemljov- lasništva kako je Tawney prvobitno smatrao. Kako se čini, dogodilo se vjerojatno samo to da je kraljev posjed bio djelomično raspodijeljen ne-plemićkim kapitalističkim zakupcima162. Vladavina Tudora koristila je nedvojbeno i plemićima i ne- plemićima koji su uspjeli ovladati novom privredom163. Zahvaljujući tudorskim smicalicama uspijevali su se odrţati bez obzira na trenutnu situaciju. Međutim, »dugo« šesnaesto stoljeće bliţilo se kraju, i napetosti njegovih kontradikcija osjetit će se u doba prvih Stuarta. Upravo je to moment što ga naglašava Trevor-Roper: Ĉak i devedesetih godina šesnaestog stoljeća samo je mir spasio daleko jeftiniju i efikasniju birokraciju; kako je taj mnogo mrskiji sistem [Stuarta i drugih suvremenih evropskih vladara] mogao opstati ako dugi prosperitet šesnaestog stoljeća ili spasonosni mir sedamnaestog propadnu? U stvari, dvadesetih godina sedamnaestog stoljeća oba su propala odjednom. Politička kriza do koje je 1618. došlo u Pragu pokrenula je evropske sile. . . U međuvremenu, evropsku privredu. . . odjednom je pogodila jaka depresija, sveopće »propadanje trgovine« 1620.164

Eto nas tako ponovno kod djelovanja svjetskog sistema. Engleska reakcija na tzv. »krizu sedamnaestog stoljeća« donekle se razlikovala od reakcije drugih zemalja. Zato je Engleska i mogla ući u eru merkantilizma s toliko više snage. Jedan od aspekata te snage bio je visok stupanj komercijalizacije engleske poljoprivrede, tj. proces koji smo upravo opisivali. Drugi aspekt bila je »industrijalizacija« Engleske. John Nef tvrdi da je Engleska doţivjela »ranu industrijsku revoluciju« u razdoblju 1540-1640. dok Francuska nije165. Po njegovom mišljenju, događaji u Engleskoj se mogu svrstati u tri glavne skupine. Uvedene su nove industrijske aktivnosti, prethodno poznate na kontinentu ali ne u Engleskoj (tvornice papira i baruta, ljevaonice topova, tvornice alauna i zelene galice, šećerane, tvornice salitre, proizvodnja mjedi). S kontinenta su se uvezle nove metode proizvodnje, osobito u rudarstvu i metalurgiji. Napokon, i Englezi su pozitivno pridonijeli tehnologiji, naročito u vezi sa zamjenom drveta ugljenom166. Nef nadalje tvrdi da su se »ulaganja kapitala uz tehničku inventivnost orijentirala kao nikada prije na proizvodnju radi količine«'61. Ako međutim »pitamo« Nefa otkuda taj nagli prelaz Engleske iz stanja industrijske »zaostalosti« u stanje relativnog napretka, Nef uglavnom nudi geografsko objašnjenje. »Mogućnosti jeftinog pomorskog transporta što ih je Velika Britanija, zahvaljujući svom otočkom poloţaju i dobrim lukama, uţivala u većoj mjeri od bilo koje druge zemlje osim Nizozemske« 168 stvorile su veliko interno trţište, preduvjet za koncentraciju industrije. To je svakako točno, ali, s obzirom na to da je geografija bila ista i u ranijim stoljećima, još uvijek ne znamo zašto je iznenada došlo do tog skoka. U svakom slučaju, čini se da je očito došlo do skoka: u industrijskoj tehnologiji, stupnju industrijalizacije i korelativno u stanovništvu. Govoreći o podvostručenju engleskog stanovništva za vladavine Tudora K. W. Taylor nudi dva objašnjenja: domaći mir i novu geografiju svjetske trgovine koja je izmijenila mjesto Engleske u »svijetu« i time prekinula proces koncentracije stanovništva na jugu i istoku. »Poput lončanice koja dugo nedirnuta stoji na prozoru pa se zatim presadi u vrt, privreda Engleske je počela bacati

188

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

nove listove i grane«169. Taylorovo geografsko objašnjenje — budući da govori o poloţaju Engleske u odnosu na svjetsku privredu za razliku od Nefovog argumenta, tj. internih geografskih prednosti — nas više zadovoljava upravo zato što uzima u obzir element koji se izmijenio u šesnaestom stoljeću. Argument poprima još veću Vaţnost ako se sjetimo novog značaja baltičke kao i atlantske trgovine. Ipak, sam za sebe on još uvijek nije dovoljan kao objašnjenje razlike u odnosu na Francusku. Moţda ćemo morati razmotriti koji su interni faktori spriječili Francusku da iskoristi novu geografsku situaciju u onoj mjeri u kojoj je to učinila Engleska. Obratimo paţnju i na činjenicu da je podvostručenje stanovništva Engleske bilo selektivno jer je podrazumijevalo ne samo demografski rast već i kvalitetnu imigraciju i korisnu emigraciju. S jedne strane, imamo često spominjani priliv obrtnika s kontinenta — flamanskih suknara, njemačkih metalurga itd. — čiji se dolazak obično pripisuje prevratima vjerskih ratova. Međutim, ako su dolazili u Englesku, činili su to zato, kako zaključuje G. N. Clark, jer je Engleska postala »mjesto gdje se kapital i gospodarenje bolje isplatilo«170. Ne zaboravimo ipak činjenicu da je kraj Elizabetanske ere bio trenutak ekonomske i društvene napetosti — zbog prevelikih izdataka dvora, te rasta stanovništva povezanog s ograđivanjem i, stoga, sve izrazitijim skitništvom. Kako nas podsjeća F. J. Fisher, suvremenici su Elizabe- tansku Englesku smatrali »zemljom u kojoj demografski pritisak postepeno baca mnoge u siromaštvo i moţda smanjuje nacionalni dohodak po glavi stanovnika«171. Problem viška stanovništva moţe se riješiti na dva načina: odstranjivanjem iz gradova (što znači geografsku segregaciju) ili odstranjivanjem (posvemašhim) iz zemlje. Oba su načina iskušana u Engleskoj Tudora i Stuarta. S jedne strane, zakoni o siromasima, »zakoni protiv siromaha« kako ih je nazvao Braudel172, tjerali su siromahe u ruralna područja, u ţivot na granici egzistencije. S druge strane, Engleska je upravo u to doba počela razmišljati o prekomorskoj kolonizaciji — najprije u Irskoj nakon otprilike 1590, a zatim u Sjevernoj Americi i karipskom području. U slučaju eksterne emigracije, emigrante je privlačila društvena mobilnost173. Malowist napominje da bi objašnjenje drugog vala evropske ekspanzije Engleske, Nizozemske i, u manjoj mjeri, Francuske — valjalo potraţiti ne samo u često navođenim trgovačkim faktorima već i u potrebi za eliminiranjem viška stanovništva. Malowist primjećuje da mnogi autori smatraju demografsku ekspanziju stimulansom ekonomske ekspanzije, ali nas podsjeća da u tOm procesu postoji optimalna točka. »Prema tome, čini se da teške ekonomske situacije i određene društvene situacije koje ne pogoduju ekonomskom napretku stvaraju uvjete koji pogoduju emigraciji, pa čak i onoj najriskantnijoj«174. Ponovno, samo se optimumi mogu uzimati u obzir u »prerano prenapučenoj« zemlji175. Poput Engleske i Francuska je izvozila stanovništvo — u Španjolsku u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću (kao zamjenu za istjerane Moriscose), a kasnije na američke »otoke«, dok je mnoge stanovnike poubijala u progonima protestanata176. Naravno, potkraj osamnaestog stoljeća stanovništvo Francuske je već pokazivalo bolju ravnoteţu177. Međutim, Francuskoj je trebalo mnogo duţe vremena da postigne tu ravnoteţu nego Engleskoj. Osim toga, postigla ju je samo po cijeni internih sukoba koji su ojačali neke pogrešne snage i istjerali neke ispravne snage — pogrešne i ispravne sa stanovišta industrijskog preobraţaja. Te pozitivne značajke engleskog razvoja postale su očite prilikom ishoda evropske ekonomske krize dvadesetih godina sedamnaestog stoljeća. Međutim, prije nego što se pozabavimo time, moramo pogledati što se dogodilo u Francuskoj u razdoblju između Cateau-Cambresisa i krize. Prema Franku C. Sponeru, »desetljeće 1550-1560. je odlučujuće [za Francusku]«178. Njegova je značajka iznenadna nestašica zlata koja je skrenula paţnju Francuske na istraţivanje Afrike i dovela do razvoja zapadnih pomorskih regija. U tom razdoblju Pariz postaje sve vaţnijim financijskim centrom (na štetu Lyona koji je već 1580. definitivno u opadanju)179. Nadalje, u tom razdoblju izbijaju vjerski ratovi koji će zaokupljati Francusku do kraja stoljeća. Između tog dvostrukog razvoja (pomorskih regija i Pariza) i vjerskih ratova postoji u svakom slučaju određena veza.

189

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Inflacija je utjecala na prihod plemstva, osobito niţeg plemstva koje je ţivjelo od fiksne rente. Doduše, iako bismo to obično očekivali, proces nije koristio seljacima zbog razaranja izazvanih građanskim ratom. Jedna od glavnih posljedica bila je znatno veća Vaţnost drţavnog aparata, ne samo zbog opseţne ekspanzije zakupljivanja poreza koja se javlja u to doba, već i zato što su plemići koji su htjeli ekonomski opstati traţili financijsko utočište vezujući se uz dvor180. U nastojanjima da se preorijentira na novi evropski svijet poslije Cateau-Cambresisa Francuska je u to doba bila suočena s jednim velikim problemom. Više nije bila carstvo, ali još nije posve postala nacionalna drţava. Bila je orijentirana napola na kopneni, a napola na pomorski transport. Njen drţavni aparat bio je istodobno i prejak i preslab. Ta se dvoznačnost izbora najočitije vidi na dvjema područjima. Jedno je od njih područje trgovine, a drugo područje politike i religije. Ekonomske trgovačke zone nisu se poklapale s političkim granicama. To je, naravno, u određenoj mjeri vrijedilo za cijelu Evropu (te je u određenoj mjeri još uvijek točno), ali je taj aspekt bio posebno izraţen u slučaju Francuske, pogotovo ako Francusku usporedimo s njenim velikim budućim ekonomskim suparnicima: Engleskom i sjevernom Nizozemskom. Emile Coornaert opisuje situaciju početkom šesnaestog stoljeća slijede- / ćim riječima: Zauzimajući područje koje se općenito govoreći proteţe od Pariza i okuke Loire do Sredozemlja, Francuska je bila dio ekonomske zone koja je još uvijek bila pod snaţnim utjecajem Talijana, glavnih poslovnih ljudi i trgovačkih majstora — od kraja srednjeg vijeka — u cijeloj zapadnoj Evropi. Zahvaljujući posebno njima ta je zona bila najrazvijenija sa stanovišta organizacije i načina rada. U Francuskoj, pol i istodobno izlazna luka u ovom dijelu zemlje bio je Lyon, koji je osiguravao vezu tog dijela s juţnim i centralnim dijelovima kontinenta i prilično aktivno pridonosio njenim vezama sa sjeverozapadom. Sjeverozapad je predstavljao drugu zonu i obuhvaćao je sjevernu Francusku, zapadnu obalu Francuske, Nizozemsku, Englesku i rajnski rub carstva. Njen je pol bio Antwerpen koji je upravljao vezama sa sjevernom Evropom i, dobrim dijelom, s Njemačkom. Sa stanovišta razvoja trgovačkih metoda, ta je zona bila na putu da dosegne nivo juţnoevropske zone 181.

Ta ekonomska podjela znači da Francuska nije bila toliko blizu nacionalnoj ekonomiji koliko Engleska, iako je u tom pogledu bila daleko ispred Španjolske. Međutim, dok je problem Španjolske bio u tome što je bila dio većeg, habsburškog carstva koje, barem pod Karlom V, nije zapravo kontrolirala, Francusku je nakon 1557. mučio problem privlačenja u najmanje tri različita pravca. Političko središte zemlje — grubo govoreći, sjeveroistok uključujući prijestolnicu — privlačila je kontinentalna kopnena masa, privreda koja je dominirala u »prvom« šesnaestom stoljeću, tj. ono je bilo povezano s Antwerpenom i nakon njegovog opadanja 182. Sjeverozapadni i zapadni dio Francuske privlačila je nova evropska svjetska privreda i njena atlantska i baltička trgovina183. Francuski jug je razvijao sistem metayagea, o kojem smo ranije govorili, u okviru općeg kretanja kršćanskog Sredozemlja prema primarnoj proizvodnji, prema izvozno orijentiranoj kapitalističkoj poljoprivredi184. Prema Henriju Hauseru, to šarenilo aktivnosti i orijentacija dovelo je do »sretnog stanja u kojem je [Francuska] mogla bez svojih susjeda dok oni nisu mogli bez nje«185. Hauser bi to čak rado nazvao »autarhijom«. Po mom, posve suprotnom mišljenju, bila je to situacija u kojoj je Francuska bila suma centrifugalnih ekonomskih sila. Zato su vodeće ličnosti drţavnog aparata i krenule tako izrazito prema njegovom ojačanju, prema stvaranju najsnaţnije drţave u Evropi, prema onome što će pod Lujem XIV postati pravi predloţak — za suvremenike i za povijest — apsolutne monarhije. Jedan od kritičnih izvora ekonomske dileme Francuske posljedica je promjene tehnološkog supstrata evropske svjetske privrede. Kako bismo sagledali njenu Vaţnost, morat ćemo najprije detaljno razmotriti neke kontradiktorne podatke o relativnim troškovima pomorskog i kopnenog prometa u predindustrijskoj Evropi. S jedne strane, tu su česte i naizgled očevidne konstatacije da je, u predindustrijskoj Evropi, »kopneni promet još uvijek bio krajnje skup te da su nacije koje su najbolje ovladale pomorskom trgovinom osigurale sebi najbrţi ekonomski rast«186. Nadalje, kako zaključuje Kristof Glamann, teorija sve širih krugova koji slijede iz ekonomskih odnosa odnosi se naročito na pomorsku trgovinu. Dapače, kaţe on, »međunarodna trgovina [pomorskim putevima]

190

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

se u mnogim slučajevima moţe uspostaviti jeftinije i lakše nego unutrašnja trgovina«187. S druge strane, Wilfrid Brulez ističe slijedeće: U 16. stoljeću... kopneni transport je zadrţao temeljnu ulogu. Ta je činjenica neosporna za trgovinu između Nizozemske i Italije: iako su imali Antwerpen, prvorazredni pomorski izlaz i, štoviše, svjetski centar, Nizozemci su za svoje trgovačke veze s Italijom koristili preteţno kopneni put. Bilo je i isporuka morem između tih dviju zemalja, ali je njihov značaj ostao minimalan188.

Ĉini se da se situacija u sedamnaestom stoljeću izmijenila. Što se dogodilo? Po svemu sudeći, iako je u to doba došlo do tehnološkog napretka i u kopnenom i u pomorskom prometu, tempo njihovog napredovanja bio je različit, tako da je »pomorski transport bio najekonomičniji bez obzira na okolnosti za vrlo tešku i masovnu robu [s izuzetkom ţive stoke]«189. U tom je pogledu vjerojatno od središnjeg značaja bila pojava specifičnih nizozemskih brodova, fluyt, o kojima je već bilo riječi. Nasuprot tome, u šesnaestom stoljeću kopneni je put bio jeftiniji, efikasniji i sigurniji za promet ljudi, lakih i skupih proizvoda, te plemenitih metala190. Kako se to odrazilo na Francusku? Vidjeli smo kako se politika »prvog« šesnaestog stoljeća vrtjela oko pokušaja Španjolske i Francuske da pretvore evropsku svjetsku privredu u svjetsko carstvo. Usprkos atlantskim istraţivanjima, ta su nastojanja bila prvenstveno orijentirana na kopnene puteve. Štoviše, to je moţda i dodatni razlog njihovog neuspjeha. Politika »drugog« šesnaestog stoljeća bila je orijentirana na stvaranje cjelovitihjnacionalnih drţava i stjecanje političko-komer- cijalnih prednosti u okviru neimperijalne svjetske privrede. Ta su nastojanja bila prvenstveno orijentirana na maksimalno iskorištenjerpomorskih puteva (vanjskih i unutrašnjih). U tom pogledu prirodne geografske prednosti dobro su došle sjevernoj Nizozemskoj i Engleskoj. Francuska politika je bila rastrzana, često neodređeno, između orijentacije na kopno i orijentacije na more191. Presudna razlika između Francuske s jedne strane i Engleske i Ujedinjenih provincija s druge bila je u tome što su, u slučaju potonjih, orijentacija na more i ţelja za izgradnjom snaţne drţave i nacionalne ekonomije bile kompatibilne alternative, dok su te iste alternative u Francuskoj, zbog njene geografije, bile donekle kontradiktorne. Prvi značajni trag tih suprotnosti nalazimo u vjerskim sukobima i građanskim ratovima koji su potresali Francusku od smrti Franje II 1560. do primirja utjelovljenog Nanteskim ediktom 1598. Razmotrimo ukratko neke od klasnih i geografskih koordinata vjerskih sukoba. Vjerska tolerancija je bila moguća sve dok je Francuska bila prvenstveno orijentirana na borbu s habsburškim carstvom i računala na Lyon kao svog kandidata za glavni međunarodni trgovački centar192. Nakon Cateau-Cambresisa nestala je međunarodna finacijska potreba za vjerskom tolerancijom. Istovremeno se i prosperitet Lyona počeo smanjivati zbog njegovog manjeg značaja kao financijskog centra kao i zato što je Lyon bio jedno od glavnih bojišta u vjerskim ratovima 193. Ratovi su ujedinili brojne različite snage čija se politika često odijelila od prvobitnih mo

191

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

tivacija, kao što se to obično događa u ţaru dugih političkih previranja. Usprkos tome, mogli bismo razmrsiti neke od zamršenih situacija. Evo kako Hurstfield opisuje izvore građanskih ratova u New Cambridge Modern History: U Francuskoj se u to doba napetost između monarhije i plemstva razbuktala u dugu i krvavu borbu. Naravno, dobro je poznata činjenica da su francuski građanski ratovi nastali isto toliko iz snaţnih svjetovnih koliko i iz vjerskih razloga. . . Kalvinistički pokret se u Francuskoj najprije proširio, sredinom šesnaestog stoljeća, među trgovcima i obrtnicima, a njegovi prvi mučenici — kao i u Engleskoj u doba kraljice Mary — potjecali su iz najskromnijih slojeva. Međutim, do 1562, kad su započeli građanski ratovi, pokretu se pridruţilo i plemstvo, i visoko i provincijsko, pa čak i preuzelo kontrolu. Suvremenici su shvaćali vaţnost razlikovanja pojedinih krila pokreta, te su jednu grupu nazivali »vjerskim Hugenotima« a drugu »drţavnim Hugenotima«. Potonji su predstavljali ne samo izraz vjerskog neslaganja već mnogo šire teţnje. Oni su predstavljali dugogodišnje neprijateljstvo što su ga vodeće obitelji provincijske Francuske osjećale prema moći Pariza, prema kruni i njenom savezniku, katoličkoj crkvi, i prije svega prema obitelji Guise, koja je bila najtješnje povezana s tom crkvom i koja se najogorčenije suprotstavljala ciljevima i interesima tih provincijskih i često propa- dajućih plemićkih kuća. (Tradicionalno značenje izraza »provincijsko plemstvo« djelomično stvara zbrku: u Engleskoj bi većinu tih obitelji svrstavali ne u plemstvo već u vitezove* i gentry)194.

Prema tome, Hurstfield u svom opisu Francuske nije daleko od opisa što ga Trevor-Roper daje za Englesku, tj. i tu nalazimo sukob provincije i dvora. A takav opis ponovno evocira svu nejasnoću engleske analogije — da li je plemstvo (ili gentry) bilo »u usponu« ili je »slabilo«? U čijem je interesu drţava zapravo djelovala? Krenimo odmah nakon Hurstfielda na opis što ga daje Koenigsberger u istom svesku Cambridge History: Nakon stečaja 1557. Henri II je iscijedio još sedam milijuna livri u izvanrednim porezima od svojih nesretnih podanika. Usprkos tome, dosegnuta je granica. Došlo je do seljačkih buna u Normandiji i Languedocu. Iako izuzeti od plaćanja poreza, plemići su potrošili svoj dohodak, i zalagali ili prodavali imanja kako bi mogli platiti visoke otkupe što su se traţili od zarobljenika plemenitog roda nakon katastrofe kod St. Quentina (1557)*.. . U gradovima, sitni obrtnici i trgovci su teško pogođeni visokim porezima i povremenim padovima kupovne moći ruralnih područja koji su slijedili nakon loših ljetina poput one 1557. godine. Ni kalfe nisu bili u boljoj situaciji: cijene hrane su rasle brţe od nadnica, a sve jači utjecaj i krutost cehova blokirali su napredovanje većine kalfi do poloţaja majstora.. . Nakon 1559. plemstvo se pridružilo pokretu u velikom broju, osobito na jugu... Hugenotska organizacija se potpuno razvila tek 1573. u širokom luku koji se protezao od Dauphinea preko Provansei Languedoca do Bearna i Guiennea. Kao i u Nizozemskoj, uspješna revolucija se lokalizirala savezništvom s otporom provincija protiv upletanja centralne uprave i nadama koje su se polagale u vojnu situaciju195.

Reagirajući na ovakav slijed događaja, ustala su i lokalna katolička udruţenja, također naglašavajući svoj regionalni identitet i pretenzije na (tradicionalnu) provincijsku autonomiju. Pariški lokalisti stali su na stranu Svete (katoličke) lige 196. Nadalje, oba su tabora bila povezana s vanjskim snagama — Hugenoti s Engleskom i protestantskim knezovima u Njemačkoj, a katolici s Rimdm i vladarima Španjolske i Savoje. »Prema tome, svi revolucionarni pokreti toga doba bili su povezani sa snagama i interesima izvan nacionalnih granica«197. U svojim nastojanjima da izgladi spor kralj Henri III se na kraju okomio na oba tabora i izazvao njihovu averziju. U određenom smislu, Henri III je povukao briljantan taktički potez kad je, u nastojanju da smiri sukob, priznao protestantskog [*] vitez ovdje označava osobu koja je vojno sluţila kralju i zauzvrat dobivala zemljišni posjed (prev.) [*] bitka u kojoj je Španjolska potukla francusku vojsku (prev.)

13 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

193

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

pretendenta, Henrija od Navarre (Henrija IV) kao svog nasljednika pod uvjetom da postane katolik. Tada je Henri IV izdao svoju dobro poznatu proklamaciju: »Pariš vaut une messe«. Pariz je vrijedan jake mise. Obratite paţnju na to da se spominje Pariz, a ne Francuska, i da je to rekla Navarre. Henri IV je prešao u drugi tabor, što je bilo dovoljno lako budući da se njegova motivacija razlikovala od motivacije masovne baze. Plemstvo se tada uglavnom povuklo iz pokreta i prešlo na katolicizam. To je inaktiviralo vjerski sadrţaj sukoba i time oslabilo političku opoziciju198. Takav razvoj događaja također je razočarao niţe slojeve koji su pribjegli gnjevnim ali razmjerno uzaludnim žakerijama'99. Na kraju su Hugenoti spali na regionalnu razinu više nego ikada prije: izgubili su sljedbenike na sjeveru i istoku, a ostali jaki na jugu200. Jedna od temeljnih napetosti bila je očito regionalnog karaktera. S jedne strane, Normandija i Bretanja su ‟vukle‟ na svoju stranu; s druge, isto je činio i jug sa svojim latentnim separatizmom koji datira još od doba njegovog poraza u trinaestom stoljeću. Razlozi tih kretanja bili su u oba slučaja isti: stvaranje snaţne nacionalne ekonomije ograničavalo je, a ne širilo, trgovačke mogućnosti lokalnih uglednika; burţoazija pomorskog zapada htjela je novcem upasti u atlantsko-baltičku trgovinu, a ne graditi drţavnu birokraciju i vojsku; zemljišni kapitalisti juga teţili su za slobodnim međunarodnim trţištem. Orijentacija pristaša centra nije bila antikapitalistička, već u osnovi srednjoročnog karaktera: najprije ojačati drţavu, pa će trgovačke mogućnosti slijediti za tim. Kao i u Engleskoj, monarhija je upala u kontradikciju: s jedne strane, htjela je stvoriti nacionalnu ekonomiju, na temelju novih snaga, koja će moći uspješno konkurirati u novoj svjetskoj privredi; s druge strane, htjela je biti na vrhu sistema statusa i privilegija koji se temeljio na društveno konzervativnim snagama. U ţelji da izbjegne nepromišljenu odluku kralj se — u Francuskoj kao i u Engleskoj —osjećao ugodnije priklanjajući se aristokraciji nego u ulozi vjesnika novoga. Međutim, situacija je u Francuskoj ipak bila drukčija jer su u Engleskoj novi kapitalistički elementi, kako ruralni tako i urbani, osjećali da će im koristiti jača nacionalna ekonomija. Francuska je pak imala trgovačke elemente koji su smatrali da su ţrtvovani udaljenom Parizu i, na jugu, kapitalističku poljoprivredu čija je struktura, a time i potrebe, bila bliţe strukturi zemljoposjednika u perifernim zemljama poput Poljske (kojima je prije svega trebala otvorena privreda) nego strukturi zemljoposjednika u Engleskoj na čijim se imanjima počela razvijati kućna radinost. Kralj je u Engleskoj u određenom smislu mogao računati na suzdrţljivost protivnika budući da je njegov »nacionalni« stav bio u njihovom »kratkoročnom« interesu. Kralj u Francuskoj nije imao te mogućnosti pa je morao pribjegavati stroţim sredstvima kako bi zemlju drţao na okupu; otuda i građanski rat u drugoj polovici šesnaestog stoljeća, i birokratski centralizam koji će se pojaviti u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća. No cijena je bila velika. Vjerski ratovi su nedvojbeno olakšali uspon apsolutizma. Međutim, kako dodaje Mousnier: »Za razliku od Engleske, razvoj trgovine, industrije i burţoazije je usporen (freine)«20'. Osim toga, cijena nije bila sva ni plaćena. Dodatnu cijenu trebalo je platiti u doba Luja XIII i Richelieua. Međutim, kako bismo procijenili njen opseg, moramo se ponovno vratiti na opću situaciju svjetske privrede. »Dugo« šesnaesto stoljeće se bliţilo kraju. I, tako kaţe većina povjesničara, podaci ukazuju na krizu. Krizu ili krize? Naime, tu je privredna recesija devedesetih godina šesnaestog stoljeća, još veća recesija u dvadesetim godinama sedamnaestog stoljeća i, po mišljenju nekih autora, posljednji udarac oko 1650. Nećemo se dugo zadrţati na polemici oko datuma — o tome da li je idealna prekretnica 1622. ili 1640. ili 1650. Spooner čak zaključuje da je jedna od ključnih pojava te »najviše točke i razvoda« dugog šesnaestog stoljeća činjenica da je prekretnica »trajala prilično dugo vremena«202. Odabrali smo 1640. godinu kao završni datum iz niza razloga, iako se ne obavezujemo da nećemo preći tu granicu. Usprkos tome,

194

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

činjenica je da povjesničari gotovo bez iznimke prihvaćaju postavku da se otprilike u to doba javlja nekakva kritična prekretnica203. Prekretnica u kom smislu? Kao prvo, javlja se obrat cijena, kraj inflacije cijena koja je podrţavala ekonomsku ekspanziju evropske svjetske privrede. Trend cijena se nije obrnuo odjednom. Kako bismo shvatili to razdoblje i kasniji razvoj svjetske privrede ne smijemo nikako izgubiti iz vida presudnu činjenicu da je općenito do obrata došlo ranije na jugu, zapadu i područjima uz more, a kasnije na sjeveru, istoku i u unutrašnjosti kontinenta204. Javlja se jaz, koji ne traje samo nekoliko godina. Nevolje su počele u Španjolskoj ubrzo nakon poraza španjolske Armade. Doduše, u trgovini se još javljaju usponi i padovi. Prema Chaunuovim podacima, 1608. je vrhunac španjolske atlantske trgovine. Slijedi neka vrsta plafona do 1622. — Chaunu ga pripisuje ekonomski ublaţavajućim kvalitetama privremenog mira 205 — a zatim definitivni pad. Međutim, vojno-politički poraz Armade je samo probušio balon koji je bio previše nategnut iscrpljenjem sirovinske baze španjolskog prosperiteta. Španjolci su eksploatirali Ameriku na posebno destruktivan način, nekom vrstom primitivnog lova i sakupljanja koji su se obavljali naprednom tehnologijom206. U tom procesu Španjolska je iscrpila zemlju i njeno stanovništvo. Nadalje, Španjolska nije potrošila samo indijansku radnu snagu; kao što smo već vidjeli, ona je, na druge načine, potrošila i vlastitu radnu snagu207. Jedna vrlo vaţna posljedica bio je pad uvoza plemenitih metala. Tako je, na primjer, prosječna količina plemenitih metala koja je prispijevala u Sevillu iz Amerike u razdoblju 1641-1650. iznosila 39% količine uvezene u razdoblju 1591-1600. što se tiče srebra i samo 8% što se tiče zlata. Proizvodnja plemenitih metala postala je »ţrtva neumoljivog zakona opadajućih marginalnih prinosa i opadajućih profita«208. Međutim, budući da se trgovina nije iznenadno smanjila — dapače, još uvijek se širila — devalvacija je bila neizbjeţna. U tom trenutku javlja se prvi puta presudna razlika: jedinstvena svjetska privreda s jedne strane i neravnomjeran nacionalni razvitak s druge. Zemlje sjeverozapadne Evrope su izvršile daleko manju devalvaciju od zemalja u juţnoj, srednjoj i istočnoj Evropi209. Naravno, radi se o cijeni plemenitih metala. Rene Baehrel u jednom zaista briljantnom prilogu pokazuje da promjene cijena plemenitih metala ne moraju neizbjeţno biti u odnosu s promjenama cijena općenito, te da se stvarne ekonomske odluke donose prvenstveno na osnovi potonjih210. Međutim, značajno je da on to navodi u knjizi posvećenoj diskusiji ekonomije sedamnaestog i osamnaestog stoljeća. Ono po čemu se sedamnaesto stoljeće razlikuje od šesnaestoga, navodi A. D. Lublinskaja, jest upravo činjenica da se, nakon 1615. po prvi puta, javlja »nezavisno kretanje cijena, kretanje koje ne zavisi o prilivu zlata i srebra«211. Lublinskaja tvrdi da ta činjenica određuje kraj »revolucije cijena«. Ruggiero Romano insistira na iznenadnom pogoršanju devalvacije u razdoblju 1619-1622: »Vaţan je intenzitet fenomena. . .«212 1619. bilo je toliko novca da je kamata pala na 1,2%, »što je apsolutno minimalna kamatna stopa za cijelo razdoblje 1522-1625«213. Općoj depresiji izbjegle su samo Nizozemska i, u određenoj mjeri (ubrzo ćemo vidjeti u kojoj mjeri), Engleska214. Romano štoviše tvrdi da je Nizozemska ne samo izbjegla depresiju već i da je razdoblje od otprilike 1590. do 1670. doba nizozemske poljoprivredne ekspanzije1'5. Zašto bi sjeverozapadna Evropa trebala biti relativno toliko izolirana od nepovoljnih kretanja? Chaunu navodi objašnjenje koje je prilično sloţeno. U šesnaestom stoljeću cijene su se sporije povećavale u sjeverozapadnoj Evropi nego u Španjolskoj zbog vremenskog pomaka u prispjeću plemenitih metala. Doduše, sjeverozapadna Evropa je uvijek dobivala dio plemenitih metala krijumčarskim putevima. Tokom vremena količina krijumčarenih plemenitih metala se povećavala. Stoga je inflacioni utjecaj krijumčarenih plemenitih metala rastao u odnosu na cjelokupni utjecaj upravo kada su španjolske cijene počele padati.

195

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

»Prema tome, cijene u sjeverozapadnoj Evropi — s obzirom na to da su manje osjetljive na depresivne faktore — se primiču španjolskim cijenama«216. Ta nam se tvrdnja čini pomalo nategnutom budući da njena vjerodostojnost zavisi o pretpostavci da nije došlo do značajnog pada apsolutne (za razliku od relativne) ponude krijumčarenih plemenitih metala što vjerojatno — kako se moţe zaključiti iz Spoonerovih brojčanih podataka — nije bio slučaj. Ĉini se da je Pierre Jeannin bliţe istini kad u svojoj analizi izvodi otpornost sjeverozapadne Evrope na depresivne sile iz prednosti te regije u okviru svjetske privrede217. Jeannin navodi geografsku lokaciju (na Atlantiku te na raskršću između ţitnica i šuma na sjeveroistoku i zemalja kojima su njihovi proizvodi trebali) i sklonost industrijskoj aktivnosti (ukorijenjenu u prošlosti, kao npr. u slučaju švedskog ţeljeza). Nadalje, i sama ekspanzija proizvodnih snaga na sjeveru značila je stalno povećanje stanovništva upravo u trenutku demografskog slabljenja mediteranske regije. Prema procjeni Pierrea Chaunua, u razdoblju između 1620. i 1650. stanovništvo Carstva12 se smanjilo s 20 na 7 milijuna, a stanovništvo Italije je između 1600. i 1650. palo za 2 milijuna. Engleska i, u to doba, Francuska, bile su relativno zaštićene od demografskog pada218. Kao geopolitička pojava to je značilo kraj španjolskog Atlantika i uspostavljanje evropskog Atlantika219. Rat, čiji je nastavak 1624. značio u stvari teţak udarac španjolskoj privredi, počeo je s nizozemskim napadom na portugalsku koloniju Brazil; Portugal je u to doba pripadao španjolskoj kruni220. Što se tiče trgovine s Azijom, osobito trgovine paprom, između 1590. i 1600, Nizozemci i Englezi su posegnuli za dotadašnjim portugalsko-španjolskim monopolom, što objašnjava nagli pad cijena mirodija221. Nije stoga teško shvatiti zašto se u to doba javlja merkanti- listički pogled, stav da je »suma prosperiteta u svijetu konstantna i da je cilj trgovačke politike. . . osigurati svakoj naciji što je moguće veći komad kolača«222. U stvari, suma nije bila konstantna. S jedne strane, moglo bi se tvrditi da je kraj šesnaestog stoljeća za cijelu Evropu značio »slom profita, bijeg rente i ekonomsku stagnaciju«223. Međutim, moramo biti određeni. Romano uporno tvrdi daje šesnaesto stoljeće, »kao i 12. i 13. stoljeće, bilo doba velikih poljoprivrednih profita«224. Upravo pad lako postiživih profita objašnjava sve jaču ulogu krupne kapitalističke poljoprivrede zasnovane na slabo plaćenoj poljoprivrednoj radnoj snazi, podvrgnutoj sve većoj prisili, potkraj sedamnaestog stoljeća i u osamnaestom stoljeću. Romanove primjedbe su primjerene: Te opseţne pojave koje Braudel s jedne strane naziva »faillite« i »trahison de la bourgeoisie«, a s druge »reaction seigneuriale«, po svemu sudeći ne pripadaju, kad ih podrobnije razmotrimo, dvjema izrazito zasebnim grupama, već samo jednoj: radi se gotovo o istim ljudima, ili barem o nasljednicima grupe koja je iznevjerila svoje burţoasko porijeko (i, prije svega, svoje burţoaske funkcije) i uključila se u sistem reaction seigneuriale; govoreći o Italiji, nazvao sam tu pojavu »ponovnom feudalizacijom«225.

No i ovdje su, kako primjećuje Romano, Nizozemska i u manjoj mjeri Engleska iznimke. Međutim, ne smijemo previše ţuriti. Kako bismo shvatili slijedeće razdoblje, bitno je podrobno razmotriti način kojim su Engleska i Francuska izišle na kraj sa završnim grčevima »dugog« šesnaestog stoljeća. Konsolidacija evropske privrede do koje je došlo u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću usredotočila se na konkurenciju Engleske i Francuske oko primata. No, u određenom smislu, presudni aduti su podijeljeni u razdoblju 1600-1640. U objašnjavanju »izrazitog« napretka engleske industrije u »drugom« šesnaestom stoljeću G. N. Clark zaključuje da njegovi korijeni leţe u međunarodnoj trgovini. U analizi engleske međunarodne trgovine toga doba, Clark govori o tri glavna kontrasta između kraja razdoblja i njegovog početka: (1) iako se engleska međunarodna trgovina širila u apsolutnom smislu, u odnosu na unutrašnju

12 habsburškog (prev.)

196

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

industriju ona je oslabila u podmirivanju potreba potrošnje; (2) iako je Amsterdam naslijedio Antwerpen kao stoţer evropske svjetske privrede, odnos Engleske s Nizozemskom prešao je sa zavisnosti i komplementarnosti na suparništvo; (3) engleska vanjska trgovina se daleko više diversificirala u evropskom okviru, i Engleska je počela sistematski trgovati s Rusijom, Levantom, područjem Indijskog oceana i Amerikom226. Međutim, te promjene još uvijek nisu bile izrazite potkraj vladavine Elizabete, niti su se razvijale tako nesmetano kako to implicira Clark. Naime, te su promjene poremetile osjetljivu društvenu i političku ravnoteţu koju su Tudori pokušali tako vješto stvoriti, i razotkrile kontradiktorne interese koji će kasnije rastrgnuti engleski politički sistem. Razmotrimo ih jednu po jednu. Nedvojbeno je točno da je međunarodna trgovina oslabila u odnosu na bruto nacionalni proizvod i da bi se ta činjenica mogla tumačiti kao znak dugoročnog »zdravlja« engleske privrede. Međutim, ovakvim tumačenjem gubi se iz vida jedan od bitnih momenata, tj. činjenica da je upravo zbog procesa interne industrijalizacije engleska društvena struktura postala zavisnija, a ne manje zavisna, o hirovima svjetskog trţišta. Barry Supple ističe da je — za razliku od razdoblja nakon industrijske revolucije — stalni kapital igrao malu ulogu u industrijskoj ekonomiji, pa stoga suvišak kapaciteta nije izazivao oscilacije u nacionalnoj ekonomiji niti su te oscilacije bile intenzivirane oscilacijama industrije kapitalnih dobara. I oscilacije kredita su bile manje vaţan faktor u odnos na kasnije razdoblje. Stoga je procvat domaćeg trţišta bio uglavnom funkcija oscilacija ljetina (induciranih klimatskim promjenama) i »prekomorske potraţnje koja je često bila strateška odrednica promjena internih aktivnosti«227. A te su promjene bile politički presudne upravo zbog industrijskog razvoja Engleske: Proizvodnja sukna je napredovala do te mjere da je uglavnom prestala biti dopunskim zanimanjem preteţno poljoprivrednog stanovništva. Stoga je tekstilna industrija predstavljala, za drţavu i za društvo općenito, stalno prijeteći izvor nevolja i nereda među slojem bez zemlje, pa čak i bez imovine. Takva je situacija pridonijela donošenju Elizabetanskih zakona o siromašnima i usadila generacijama drţavnika oprez prema stimuliranju industrijskog rasta228.

U tom slučaju, što je Engleska mogla poduzeti kako bi osigurala ekonomsku — a time i političku — stabilnost? Supple ukazuje na jedno od rješenja: trebala se još više povući. F. J. Fisher primjećuje da je »Bacon smatrao vladavinu Elizabete kritičnim razdobljem u kojem je Engleska bila opasno zavisna o stranom ţitu...« 229 Tokom vremena, to je put deindustrijalizacije kojim je pošla sjeverna Italija. Drugo rješenje podrazumijevalo bi prodor prema van i eliminiranje problema ponude osiguranjem dodatnih izvora opskrbe kao i problema potraţnje osiguranjem novih trţišta230. To je bio put kojim je pošla sjeverna Nizozemska. Prihvaćanje jednog ili drugog rješenja značilo je donošenje presudnih odluka s obzirom na društvenu strukturu Engleske. Tudori su posvetili svu energiju upravo izbjegavanju tih odluka. Rezultat je bio kompromis. Razmatrajući volumen prekomorske trgovine u doba Elizabete, Lawrence Stone zaključuje daje »po svemu sudeći, famozna ekspanzija trgovine za vladavine Elizabete bila hipokritski mit«231 Ako sada pređemo na stupanj oslobođenja Engleske od nizozemskog ekonomskog tutorstva do 1600, ustanovit ćemo nedvojbeno da je proces sve jače kontrole engleske trgovačke burţoazije nad unutrašnjom trgovinom Engleske više-manje zaključen odlukama kao što su ukidanje hanzeatskih privilegija, najprije 1552. i definitivno 1598.232 To je išlo u korist zatvorenim monopolima poput Merchant Adventurers-a233. Interes takvih grupacija nalazio se uglavnom u labilnoj ravnoteţi kompromisa. Kad su u doba Stuarta drugi trgovci stekli zakonsko pravo da izravnije ospore nizozemsku ulogu u industrijskoj doradi tekstila — kroz tzv. Alderman Cockayne‟s Project234 —pretrpjeli su neuspjeh. Po Suppleovom mišljenju, taj neuspjeh pokazuje da

197

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

međunarodna podjela rada prema kojoj su Nizozemci bojili i apretirali engleske tekstilne poluproizvode nije bila proizvoljna pojava podrţana umjetnim odrţavanjem privilegiranih kompanija. Naprotiv — već početkom sedamnaestog stoljeća ona je odraţavala ekonomske realnosti protiv kojih je Engleska mogla nešto poduzeti samo na vlastiti riziko235.

Prema tome, Elizabetanska sputanost i oklijevanje u odnosu na vanjsku ekspanziju moţda i nisu bili toliko nerazumni236. Tudori su time odloţili interni društveni sukob sve dok nisu ojačali političku autonomiju drţavnog aparata i osigurali je protiv vanjskih utjecaja kako bi time Engleskoj dali snagu da podnese eksplozivno ali neizbjeţno podešavanje političkih i društvenih snaga. Napokon, u kojoj je mjeri Elizabetanska era bila razdoblje prekomorske diversifikacije? Bilo je to svakako doba u kojem su se engleski brodovi vratili u Baltik i počeli ploviti prema Sredozemlju, Rusiji i Africi. Bilo je to i doba osnivanja prvih ovlaštenih kompanija. No, moramo se čuvati pretjerivanja. S jedne strane, istočna Evropa je još uvijek bila tješnje povezana s privredama Francuske i Španjolske (preko Amsterdama) nego s Engleskom237; s druge strane, trgovina s Francuskom i pobunjenim nizozemskim provincijama bila je još uvijek od temeljne vaţnosti za Elizabetansku Englesku238. Realnosti engleske trgovačke scene predstavljaju i uzrok i posljedicu politike tudorskih vladara. Tudori su oklijevali239. Međutim, to je oklijevanje postajalo sve manje moguće zbog međunarodne ekonomske krize u razdoblju 1590-1640. pa je stoga politička stabilnost monarhije, i stabilnost monopola koje je ona štitila, postajala sve krhkija. Stabilnost nije uvijek svačiji summum bonum. Nekima je ona bila »mrska«240. Već je 1604. nezadovoljstvo onih trgovaca koji su nastojali iskoristiti mogućnosti trgovačke ekspanzije našlo izraza u nizu zakona o slobodnoj trgovini koji su progurani u parlamentu. Neposredni poticaj dao je vjerojatno mir sa Španjolskom koji je otvorio izmijenjene trgovačke perspektive (što se obično i dešava u slučaju mira) eliminirajući neke zapreke, kao i »nezaposlenost« prethodno cvatućih privateera1324'. U toku slijedećeg desetljeća situacija je naizgled bila vrlo dobra za englesku tekstilnu industriju koja je dostigla izvozni vrh 1614. Međutim, kako se pokazalo, bilo je to »prelazno bablje ljeto«242 kako kaţe Supple. Slijedila je ekonomska depresija »bez presedana« koja je »osigurala trajnu restrikciju prekomorskih trţišta za stari tekstil«243. Što je izazvalo taj iznenadni pad? U stvari, on nije bio toliko iznenadan već prije, kako kaţe R. W. K. Hinton, »iznenadno pogoršanje situacije koja se već neko vrijeme pogoršavala«244. Što se zapravo dogodilo? Devalvaćija kontinentalnih valuta u odnosu na Englesku stvorila je nepovoljne uvjete trgovine (terms of trade) »pa je engleski tekstil zbog previsokih cijena izgubio trţište u sjevernoj i srednjoj Evropi«245. Odliv plemenitih metala, koji je zbog toga uslijedio, još je više pogoršala potreba za stranim ţitom izazvana lošim ljetinama 1621. i 1622.246 Dramatični gubitak plemenitih metala »bio je od velikog značaja u nesloţenoj ekonomiji koja je zavisila o stalnoj dobavi sigurnog metalnog novca«247. J. D. Gould tvrdi da je Engleska u tom trenutku platila ceh »neiskorištenja« međunarodne prednosti svojih cijena u razdoblju 1550-1600. zato što se »tukla za privilegije«. Stoga se, pošto je došlo do obrata u prednostima cijena, »Engleska našla suočena s teretom krute, oligopolističke, skupe ekonomije, nesposobne da se nosi s konkurentom [Nizozemcima] koji je cvao zahvaljujući niskim troškovima, adaptabilnosti i suvremenosti«248. Nizozemci su se čak uspjeli ubaciti u engleski uvoz,249 a izvoz tekstila u Njemačku i istočnu Evropu trpio je i od nizozemske i od domaće konkurencije250.

13 privateer — naoruţan brod privatnog vlasnika koji posjeduje kraljevsku dozvolu da napada neprijateljsko trgovačko i ratno brodovlje (prev.)

198

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

Situacija je uznemirila i trgovce i vladu. Trgovci su reagirali zahtijevajući bolju zaštitu, npr. ograničavanjem prava stranaca na uvoz roba u Englesku, povećanim obaveznim korištenjem engleskog brodovlja i slobodom re-eksporta baltičkog ţita, što je trebalo povećati trgovinu tekstilom i ostvariti priliv plemenitih metala prodajom ţita251. Stav vlade je bio posve drukčiji. Kao prvo, poljoprivredni interesi, koji su bili dobro zastupljeni u parlamentu, energično su zahtijevali zabranu uvoza ţita kako bi se zaštitili od niskih cijena252. Drugo, vlada je paţnju usredotočila na vlastite potrebe u vezi s »ublaţavanjem neimaštine kako bi spriječila nerede i bune, i u vezi s oţivljavanjem trgovine kako bi odrţala ekonomsku stabilnost i vlast« 253, što je naravno trebalo uskladiti. U nastojanju da postigne prvi cilj vladu je privlačilo rješenje kojem u dvadesetom stoljeću pribjegavaju vlade nerazvijenih zemalja — stvaranje zaposlenja. Međutim, kao i danas, takvo rješenje nije lako ostvariti.254 Umjesto da osigura nove mjere zaštite, vlada je krenula putem raspušta- nja monopola kako bi ustanovila hoće li to oţivjeti trgovinu i industriju 255. Doduše, vlada nije mogla ići daleko tim putem jer joj je sistem privilegiranih kompanija previše pogodovao: osiguravao je odanost kvazi-javne birokracije koja je obavljala konzularne i carinske funkcije, predstavljao je izvor prihoda u obliku zajmova i poreza, pa čak i zamjenjivao ratnu mornaricu kao zaštitno sredstvo u međunarodnoj trgovini256. »Privilegije i monopoli, i prikrivanje sebičnih ciljeva obiljem otrcanih fraza bili su sastavni dio tkiva stuartske vladavine«257. Ako je vlada nešto i poduzimala u pravcu antimonopolizma, činila je to u stvari samo pod pritiskom parlamenta koji je »bučno zastupao vanjske luke i niţi gentry«258. Engleska nije imala sreće ni s robom. Nakon oţivljavanja trgovine 1623-1624. uslijedio je ponovno nazadak izazvan kugom 1625. kao i lošom ljetinom. Obnavljanje rata sa Španjolskom, koje je kako smo vidjeli toliko štetilo Španjolskoj, nije nimalo pomoglo Engleskoj. Obnovljena potreba za ţitom dovela je do još jedne platno- bilančne krize259. Tako se tradicionalno središte engleske industrije našlo »usred duţeg razdoblja slabljenja, nuţne adaptacije i opće redundancije« 260. Upletanje krune nije rješavalo problem, već samo pogoršavalo situaciju stvarajući »krizu trgovačkog povjerenja«261. Po svemu sudeći, engleskoj tekstilnoj industriji nije bilo tako lako smanjiti troškove, djelomično zato što su se trgovci previše preklapali s drţavnim aparatom pa vlada nije mogla prisiliti industrijalce da ekonomičnije vode svoje manufakture262. Isto tako, mora da su radnici bili relativno dovoljno jaki da se odupru uvođenju značajnih smanjenja nadnica263. Prema tome, jedino je rješenje, osim deindustrija- lizacije, bilo u izigravanju ustaljenih interesa razvojem novih industrijskih aktivnosti. U stvari, tu je Engleska i našla svoj trgovački spas, u tzv. »novom tekstilu«264 čiji je izvoz izrazito porastao baš dok je izvoz »starog tekstila« opao265. Dilema visokih cijena mogla se riješiti na još jedan način: Engleska je razvila re-eksportnu trgovinu. Upravo je taj aspekt engleske trgovačke politike potakao dvije najizrazitije nove značajke sedamnaestog stoljeća: zanimanje za kolonijalnu ekspanziju i anglo-nizozemsko suparništvo. Oba su se trenda kristalizirala nakon građanskog rata, ali su oba postojala i prije njega266. Novi proizvodi su traţili npva trţišta. Najvaţnija nova arena engleskog izvoza267 postala je upravo Španjolska, kao i Sredozemlje općenito, područje koje je bilo razmjerno nezavisno o ograničenjima starih engleskih monopola 268. Španjolsko trţište je bilo posebno privlačno zbog »interne inflacije i kolonijalnih kupovina«269. Engleska se počela hraniti strvinom španjolskog carstva. Isto tako, slabljenjem talijanske industrije engleski izvoz je djelomično popunio prazninu260. Što se tiče kolonizacije, ne smijemo zaboraviti činjenicu da Engleskoj (Francuskoj, ili Nizozemskoj) dugo vremena nije bilo potrebno ulaţenje u neposredne kolonijalne pothvate. Mirovni sporazum sklopljen u Cateau-Cambresisu uključivao je, što je nedvojbeno znak da je imperijalna ekspanzija izmorila obje strane, neobičnu klauzulu koja je glasila ovako: »Nasilni čin bilo koje od strana prema drugoj strani

199

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

zapadno od početnog meridijana i juţno od Rakove obratnice neće se smatrati kršenjem sporazuma«271. Ta je koncepcija, poznata kao »nema mira iza linije«, ponovno potvrđena u Vervinsu 1598. Ona je svakako davala slobodu osnivanja novih naselja, ali i slobodu pljačke, a pljačka je pedesetak godina bila daleko rentabilnija od naseljavanja272. Nasuprot tome, kolonizacija se činila dvojbenim pothvatom. Pretpostavljalo se da su Španjolci već prisvojili dobra mjesta pa su čak i »koristoljubivi Elizabetanci — i, najsigurnije, sama kraljica — bili svjesni beznadnosti besciljnog istraţivanja po prostranom kontinentu«273. Osim toga, Engleska je imala Irsku kao izlaz za naseljavanje na dodijeljenu zemlju274. Ti su se stavovi izmijenili nakon 1600. Engleska je konsolidirala svoje veze sa Škotskom unijom dvaju prijestolja u osobi Jamesa I. I Engleska i Škotska prihvatile su se mnogo ozbiljnije kolonizacije Irske275. Irska je uključena u britansku podjelu rada, i njene su šume opskrbljivale Englesku drvom276. U toku slijedećih stotinu godina Irska je postala područje značajne industrije ţeljeza kojom su upravljali Englezi277. Osim toga, Engleska je počela osnivati naselja u Sjevernoj Americi. Parry promjenu pripisuje slabljenju španjolskog prestiţa i traganju za sirovinama — za jeftinom hranom, osobito ribom278, i strateškim materijalima (drvom, konopljom i smolom) budući da je rat mogao prekinuti dobavu tih materijala iz baltičkih izvora. Osim toga, te su naseobine postale nova trţišta za proizvode i mjesto za izvoz siromaha279. To je sve nedvojbeno točno ali bi, izuzevši španjolsku vojnu snagu, isto tako uglavnom vrijedilo i stoljeće ranije. Nije li nova trka triju sila sjeverozapadne Evrope za kolonijama samo znak njihove prodornosti? Nije li to uglavnom bila preventivna kolonizacija, osobito nakon slabljenja Španjolske? Utjecaj tih međunarodnih ekonomskih trzavica iznudio je političku krizu u Engleskoj. Mislim da je Perez Zagorin posve točno formulirao prirodu sukoba: Genezu engleske revolucije ne smijemo traţiti u klasnoj borbi — jer su vodeći slojevi obiju strana u građanskom ratu uključivali mnoge koji su potjecali”iz iste ekonomske klase, koja se stalno razvijala tokom prethodnog stoljeća — već prije u sukobu, unutar te klase, između vladaj ućih grupa Engleske280.

A taj ‟bratoubilački‟ rat unutar vladajuće klase nije bio samo nametnut zahtjevima međunarodne ekonomske arene, već ga je također omogućilo prethodno eliminiranje dviju velikih opasnosti koje su prijetile engleskom političkom sistemu, kako tvrdi Stone: »Siromasi ili Španjolci se više nisu upletali u borbu...«281 U vezi s nastupom građanskog rata nailazimo na dva pomalo besmislena argumenta. Jedan je od njih da li je građanski rat bio neizbjeţan ili nije. Na Tawneyje- vo tvrđenje da su »pad monarhije ubrzale mjere što su ih Tudori poduzeli kako bi je očuvali«282 Trevor-Roper uzvraća tvrdeći da je glavni problem bila rastrošna uprava, što je parlament mogao ispraviti. »Jer, naravno, sama monarhija nije predstavljala nikakvu zapreku. Besmisleno je govoriti da je takva politika bila nemoguća bez revolucije«283. Ubrzo ćemo vidjeti kakve su u Francuskoj bile posljedice administrativnih reformi što ih Trevor-Roper retrospektivno preporuča za Dugi parlament14. Međutim, besmisleno je igrati se »neizbjeţnosti«. Da se jedan element razlikovao rezultati bi, naravno, bili drugačiji. Ali, ako je jedan element mogao biti drukčiji, zašto ne i dva, ili tri? Ĉinjenica je da je do građanskog rata stvarno došlo, a na istraţivaču je da ga objasni. Drugo besmisleno pitanje svodi se na to da li su »stvarni« prijeporni momenti koji su podijelili Englesku bila uvjerenja u vezi sa slobodom i vjerom, ili nisu. Hexter uporno tvrdi da su upravo to bili problemi i pravi se donekle iznenađenim što se toliko njegovih partnera i antagonista u sporu slaţu s njim (Hinton, Stone, Pocock, Hill, Trevor-Roper govoreći za sebe i za Tawneyja), pa ih srdačno poziva u

14 ancien regime = politički i društveni sistem u Francuskoj prije revolucije 1789. (prev.)

200

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

svoje »liberalno« (»Whiggish«) društvo284. J. G. A. Pocock mu barem zamjera, insistirajući da je »post-marksist« a ne »neo-liberal« (»neo-Whig«)285. Međutim, argument je besmislen jer su protagonisti građanskog rata, posve prirodno, izraţavali mnoga neslaganja ideološkim izrazima koji su se odnosili na političku slobodu i vjerske stavove. I to, naravno, posve ozbiljno. I, naravno, ishod građanskog rata urodio je određenim posljedicama što se tiče normativnog sistema engleskog političkog ţivota. Ipak, seciranje ideoloških koordinata političkog i društvenog sukoba nema nikada smisla ako se analiza ne pozabavi prevladavajućim društvenim odnosima u doba sukoba i time obuhvati implikacije ideoloških zahtjeva za tim odnosima. Spor se zapravo odnosi na ukupnost tih odnosa, na to da li bi oni trebali ostati kakvi jesu ili se izmijeniti u nekom određenom pravcu. Engleski građanski rat je bio sloţen sukob, kao što su sloţena sva velika društvena previranja. Jedan od njegovih značajnih aspekata odnosi se na sukob između onih koji su naglašavali ulogu monarhije i nadali se da će time zadrţati poloţaj u zalazećem sistemu privilegija i pokoravanja286, koji su se toliko bojali društvene revolucije da su zanemarivali sve ostale aspekte, i koji su bili donekle paralizirani iznuđenim odlukama svjetske privrede, i, s druge strane, onih koji su davali primat stalnoj komercijalizaciji poljoprivrede, pozdravljali određene promjene društvenih tokova osuđivali ekstravaganciju dvora i bili orijentirani na maksimiranje prednosti Engleske u svjetskoj trgovini. Pređimo sada na Francusku gdje je situacija bila ista ali, što je najvaţnije, i drukčija. Daviš Bitton kaţe da su godine 1560-1640. bile »presudna faza prelaza francuskog plemstva kasnog srednjeg vijeka u francusko plemstvo ancien regimea*«287. Isto vrijedi i za Englesku. Međutim, prelaz je u Francuskoj bio i te kako drukčiji. U poznatoj polemici između Borisa Porchneva i Rolanda Mousniera — na koju ćemo preći za trenutak — Porchnev u osnovi tvrdi, govoreći o događajima u Francuskoj u to doba, da »kupovina funkcija nije dovela do ‟burţujizacije‟ vlasti već do ‟feudalizacije‟ burţoazije«288. Na to Mousnier odgovara: »‟Feudalno-apsolutistički‟ poredak ne postoji. Tendencija prema apsolutizmu je bila dio borbe protiv feudalnog poretka, dok su ostaci feudalnog poretka paralizirali apsolutizam« 289. Iako mislim da je polemika djelomično semantičkog karaktera, i da je što se tiče ostalog Porchnev ispao pobjednik, moglo bi se reći da je Mousnier bliţe istini ako njegovo rezoniranje primijenimo na objašnjenje engleske situacije, a rezoniranje Porchneva na objašnjenje francuske situacije. To jest, shematski i previše pojednostavljeno moglo bi se tvrditi da je aristokracija u Engleskoj bila na gubitku u kratkoročnom i na dobitku u dugoročnom smislu preobraţavajući se u burţoaske kapitaliste, dok je u Francuskoj aristokracija bila na dobitku u kratkoročnom i na gubitku u dugoročnom smislu jer je prisilila burţoaziju da napusti svoju pravu funkciju i time u određenoj mjeri pridonese ekonomskoj stagnaciji. Do toga je po našem mišljenju došlo, u osnovi, zbog njihovog različitog odnosa prema svjetskoj privredi. No, razmotrimo najprije, još jednom, u kojoj je to mjeri nepristran opis francuskog društvenog sistema. Iz razloga koje smo već naveli, francuska drţava je 1600. bila jača od engleske drţave. To je značilo da je birokracija »za burţoaziju bila glavno sredstvo napredovanja u društvenoj hijerarhiji«290, i to mnogo više nego u Engleskoj. Kupovina funkcija je sa svoje strane izazvala već neposrednu zainteresiranost burţoazije za francusku monarhiju291. Zbog toga Mousnier zaključuje da je klasna situacija u Francuskoj toga doba bila razmjerno otvorena292. Doduše, i sam Mousnier pokazuje koliko je to napredovanje bilo teško, i ističe kako su roturieru*obično trebale četiri generacije da napreduje do statusa maitre des requites293.15 Mislim da Porchnev rafiniranije formulira klasnu situaciju. Nije toliko ri-

15 = gubitak plemićkih prava (prev.)

201

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

ječ o nekoj velikoj međuklasnoj mobilnosti koliko o postojanju određenih slojeva čija se privrţenost klasi mijenja prema konkretnoj situaciji. Najznačajniji sloj te vrste je birokracija burţoaskog porijekla, noblesse de robe: Kada radnik koji je zadrţao veze sa svojim selom izgubi posao u tvornici, on ponovno postaje seljak. Isto tako, kad bi officier izgubio svoja imovinska prava i privilegije, tj. bio lišen statusa privilegiranog plemstva, spao bi automatski i praktički na svoj prvobitni burţoaski status... Officiers koji su bili pogođeni Mazarinovim odlukama osjećali su se pripadnicima burţoazije i, pojavom Fronde*, njihov je stav bio stav cijele burţoaske klase294.

Upravo se zbog relativno lakog stjecanja formalnog aristokratskog statusa u Francuskoj (što vrijedi i za Englesku u doba Stuarta, ali u manjoj mjeri) pojavila u šesnaestom stoljeću ona »dvosmislenost plemićkog statusa« na koju se tuţila francuska aristokracija i koja je dovela do njenog »intenzivnog, opsesivnog nemira zbog počasnih privilegija«295 kao i do velikog naglašavanja strogih pravila ponašanja i teorije o derogeance**296. Tradicionalni opis apsolutne monarhije i njenog savezništva s burţoazijom protiv plemstva uvijek se sukobljavao sa činjenicom da je tzv. klasični reţim apsolutne monarhije Luja XIV bio isto tako najbolji primjer rcafirmacije plemićkih privilegija. Mare Bloch rješava dilemu zaključujući da je od tih dvaju suprotnih fenomena plemićka reafirmacija bila temeljnija i da bi bez apsolutne monarhije ta tendencija potpuno prevladala. Drugim riječima, moglo hi se reći d a j e »pobjeda apsolutne monarhije ograničila opseg 'feudalne reakcije‟«297, A. D. Lublinskaja se u osnovi slaţe298, te daje slijedeći opis Francuske u »drugom« šesnaestom stoljeću. Nakon 1559. uloga stranih bankara u Francuskoj je oslabila, kako zbog slabljenja Italije i Njemačke tako i zbog vjerskih ratova. Međutim, ratovi su spriječili francusku trgovačku burţoaziju da popuni tu prazninu. Prema tome, kako bi došla do sredstava, francuska je vlada uvela sistem zakupljivanja poreza. S vremenom su se porezni zakupnici stopili s drţavnim financijskim aparatom. »Zakup poreza je bila rentabilna aktivnost. Drţava je na tome zasnivala svoj sistem iznuđenih zajmova od glavnih zakupnika poreza pretvarajući ih time u svoje povjerioce«299. Otuda i tijesna veza između »financijera« i drţave — do te mjere da je i njihov opstanak ovisio o snazi drţave pod uvjetom da je »jaka uprava koju su htjeli ... i dalje trebala njihove kredite«300. Iako moţda ne vrijedi činjenica da monarhija nije nametala poreze plemstvu301, upravo je ta zavisnost o vršiteljima kupljenih funkcija (officiers) najviše oteţavala situaciju jer bi, kako tvrdi Lublinskaja, porezna reforma neizbjeţno podrazumijevala trošenje gotovine na prekupljivanje funkcija, što je bilo zaista preskupo302. Sve što je povećalo zaduţenost drţave jačalo je poloţaj tih officiers-a. Treba naročito spomenuti i činjenicu da je »rat bio vrlo rentabilan za financijere«303. Dio ovakvog rezoniranja je očito izveden vrlo ad hoc, što se moţe razabrati i iz letimične usporedbe s Engleskom gdje je »fiskalni feudalizam« ili zakupljivanje drţavnih prihoda postalo uobičajenom praksom u doba Elizabete i prvih Stuarta304, iako u slučaju Engleske ne moţemo kao objašnjenje navoditi vjerske ratove, niti je ta praksa urodila značajnim povećanjem kupljenih funkcija (birokracije). Osim toga, porezne špekulacije su bile ograničene zbog administrativne reforme koja je bila neposredno motivirana zahtjevima ratnih financija i potrebom da se značajno smanji profit fiskalnih posrednika na relaciji drţava-porezni obveznik305. No, nije vaţno. Boris Porchnev napada ovakvo rezoniranje s principijelnijeg stanovištva. Porchnev se bez milosti obara na argument da je »kupovanje funkcija bilo oblik političke prevlasti burţoazije«306, tj. na teoriju koju on pripisuje Pagesu i, zatim, Mousnieru. Porchnev nastoji dokazati da je Francuska u sedamnaestom stoljeću »još uvijek u glavnim crtama bila feudalno društvo koje se odlikovalo prevladavanjem feudalnih proizvodnih odnosa i feudalnim oblicima privrede«307. Porchnev tvrdi da kapitalistički oblici postoje ali da je burţoazija »sudjelovala u političkoj vlasti feudalne drţave samo ako nije postupala kao klasa kapitalističkog društva«308. Burţoazija je teţila za titulama zbog taštine i pohlepe, te isto tako usvajala aristokratski način ţivota. Osim toga, fiskalne prednosti što ih je pruţalo

202

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

korištenje novca kao kreditnog kapitala, a ne industrijskog ili poljoprivrednog kapitala, potakle su burţoaziju da napusti zaista burţoaske ekonomske aktivnosti309. Stoga je burţoazija oklijevala kad je u razdoblju 1623-1648. došlo do seljačkih buna (na koje ćemo doći za trenutak). S jedne strane, ni burţoazija nije bila zadovoljna s visokim porezima. S druge, burţoazija se identificirala s interesima aristokracije i bojala se plebejaca. Neki su se pobunili, neki pobjegli iz zemlje, a neki se nagodili s drţavom kupovanjem funkcija i ulaganjem novca u kreditne poslove310. Ako se pitamo zašto se u Engleskoj i Nizozemskoj pojavilo plemstvo koje je bilo »embourgeoisee«, a u Francuskoj nije, odgovor je slijedeći: »U Francuskoj, savršenstvo i klasična vitalnost feudalizma sprečavali su svaki embourgeosiement plemstva«311. Nije riječ o tome da je Francuska bila zaostalija, već o tome da su »kvalitativne osobenosti francuske privrede onemogućavale grupiranje slojeva koje bi omogućilo burţoasku polu-revoluciju prema engleskom predlošku«312. Lucidnost argumentacije Porchneva posustaje pri ovoj presudnoj usporedbi budući da se upravo ovdje mora oslanjati na neobjašnjena savršenstva, nedefinirane osobenosti i pojmovnu neodređenost izraza »polurevoucija«. Corrado Vivanti upravo u toj točki argumentacije pruţa pomoć Porchnevu. Slaţući se potpuno s Porchnevom što se tiče odbijanja Mousnierove tvrdnje da je Fronde bila izolirani element u francuskoj povijesti, Vivanti izraţava mišljenje da Porchnev nije u logici svoje argumentacije išao do kraja već da je umjesto toga zapeo u optuţivanje burţoazije radi izdaje revolucije. Burţoazija drugo ni nije mogla jer »još nije tvorila društvenu grupu koja bi bila dovoljno jaka i autonomna« da drukčije postupi313. Vivanti tu hipotezu iznosi u obliku pitanja: U kojoj se mjeri moţe smatrati da su »feudalna reakcija« ili »restauracija« i sama »izdaja burţoazije« u 17. stoljeću poloţile temelje — na drukčiji način u odnosu na druge sredine, u analognim uvjetima krize — za akumulaciju kapitala koja nije pošla za rukom francuskoj ekonomiji 16. stoljeća?314

To jest, s obzirom na »one objektivne zapreke koje su konačno spriječile Treći staleţ da se autonomno angaţira na političkom i društvenom polju«315, nije li to bilo drugo najbolje rješenje? Ako i nije omogućilo Francuskoj onaj stupanj razvoja što će ga postići Engleska, to je rješenje ipak spriječilo pad Francuske na ulogu poluperiferne drţave poput Španjolske i Italije. Ni juţna Francuska, koja je pošla silaznim putem napoličarstva, nije doţivjela toliku ekonomsku regresiju koliku nalazimo u susjednim sredozemnim regijama. Za razliku od sjeverne Italije i Kastilije, za juţnu Francusku (i Kataloniju) bi se moglo reći, kako insistira Le Roy Ladurie, da je privreda »ostala bez vjetra, prigušena i oteţana, ali još ne kreće natrag... Dramu Languedoca ne nalazimo u padu već u neelastičnosti, krutosti poljoprivredne proizvodnje; nije riječ o regresiji [decroissance] već o odsutnosti izrazitog rasta«316. I do toga će s vremenom doći u juţnoj Francuskoj, ali 50 godina kasnije nego u drugim područjima. Lucien Goldmann daje usporednu kritiku teorije o savezništvu apsolutne monarhije i burţoazije. Po njegovom mišljenju situacija je bila upravo obrnuta, i osnovno savezništvo je bilo ono između monarhije i plemstva, iako je monarhija osigurala bok stvaranjem nove burţoazije. A tada je, međutim, kako tvrdi Goldmann, monarhija početkom sedamnaestog stoljeća uvela reformu paulette?'7 kako bi ta burţoazija ostala burţoazija a ne postala pseudo-aristokracija. Paulette je zapravo bio porez na funkciju, što je odrţalo »kupovni« karakter birokracije i, time, burţoazija je ostala burţoazija318 kao i zavisna o monarhiji319. Goldmannovo objašnjenje je usredotočeno na razlikovanje dviju vrsta drţavnih funkcionara: to su starija vrsta koju su sačinjavali notables i noblesse de robe, officiers i članovi Cours souverains i parlements, i novija vrsta, commissaires i Conseillers d’Etat, koji su bili intendants i maitres de requetes. Goldmann smatra da su drugi istisnuli prve »u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća, osobito od 1620. do 1650.«320. Prema njegovoj analizi, novi sistem predstavlja pokušaj monarhije »da

203

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

ponovno stekne prednost nakon dolaska Henrija IV na vlast 1598.«321, prednost koja je izgubljena tokom vjerskih ratova. Budući da su officiers znatno pomogli monarhiji za vrijeme vjerskih ratova, pa su prema tome očekivali da će se njihova moć i značaj povećati a ne smanjiti, uznemirio ih je i paulette322 i uspon novih funkcionara, commissaires. Napetost između jednih i drugih (commissaires i officiers) je rasla i dosegla vrhunac oko 1637-1638. Goldmann to povezuje sa širenjem jansenizma (međju officiers-ima), ideologije koja »naglašava suštinsku taštinu svijeta i činjenicu da spas leţi samo u samoći i povučenosti«323. Iako je Goldmann u svom opisu monarhije bliţi Porchnevu, njegov opis burţoazije bliţi je Mousnieru koji priznaje da »nikako ne moţe smatrati 17. stoljeće ‟feudalnom‟ epohom budući da je to prije razdoblje u kojem je 'trgovački kapitalizam‟ duboko prodro u zemlju«324 — cijelu zemlju, ne samo gradove. Monopoli nisu bili prekretnica u usponu kapitalizma već »uvjet njegovog razvoja u tom stadiju«325.

204

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

Međutim, Mousniera najviše ljuti asimilacija officiers-a s plemstvom. On reagira s instinktom pravog aristokrata. Oficicr određene vaţnosti je pravno plemić. Plemić, ali ne čovjek plemenita roda niti vlastelin (un feodal). Porchnev to nikada ne razlikuje. Zar bismo venecijansko plemstvo, te velike trgovce, mogli nazvati velikaškim zborom? U Francuskoj je javnost insistirala na razlici. Officierje zahvaljujući funkciji dobio titulu, ali je ostao burţuj. Ĉinjenica da je pravo plemstvo, osobe plemenita roda, bilo bez drţavne sluţbe, i da je javna sluţba bila prerogativa osoba koje su ironično nazivali »gospodom od pera i tinte«, nailazila je na osudu. No burţuj je i dalje bio burţuj, bio on off icier ili commissaire, makar sjedio i na fleur de Iys-u u sluţbenom grimizu, makar bio vitez, ili barun, ili predsjednik parlamenta ili član kraljevskog vijeća326.

Mousnier zaključuje poričući da su bilo on bilo Pages ikada natuknuli da je burţoazija vodila monarhiju. »Monarhija je bila ta koja je podvrgavala sve slojeve u rekonstrukciji drţave. Doduše, u tom joj je poslu pomagala burţoazija...«237. Treba svakako obratiti paţnju na činjenicu da se u toj polemici pomiješalo nekoliko spornih pitanja. Jedno je od njih priroda sistema. Drugo je priroda odnosa između klasa. Treće je uloga monarhije. Već smo u jednom od ranijih poglavlja objasnili zašto smo uvjereni da izraz »feudalizam« u odnosu na poljoprivrednu proizvodnju toga doba (trţišna orijentacija, makar se zasnivala na prisilnom ili poluprisilnom radu) zbunjuje i ne pridonosi analizi. Insistiranje na prvenstvenom angaţmanu Francuske u kapitalističkoj svjetskoj privredi u to doba ne mora značiti, međutim, tvrdnju da je burţoazija zaista imala vlast u rukama. Očito je da nije. U istočnoj Evropi aristokrati su bili kapitalistički zakupnici, a domaća trgovačka burţoazija je bila na putu odumiranja. Isto tako, navedeno insistiranje ne mora neizbjeţno govoriti u potvrdu određene uloge koju je monarhija igrala u Francuskoj za razliku od ostalih drţava u toj svjetskoj privredi. J. H. Salmon primjećuje da se »poput debate oko gentryja i aristokracije u Engleskoj, spor [u vezi s Francuskom početkom sedamnaestog stoljeća] odnosi na karakter ranog suvremenog društva i drţave«328. Upravo tako! Mousnier je vjerojatno više u pravu nego Porchnev kada monarhiju smatra institucijom koja nije ni izdaleka očito vladala situacijom već se borila da afirmira svoju političku nadmoć, čak i u Francuskoj. Doduše, Porchnev ima više pravo od Mousniera kada govori o tome kako je jedna od značajki koja najjasnije razlikuje Francusku od Engleske komparativni politički uspjeh — u Francuskoj — stare aristokracije čiji kratkoročni interesi nisu pridonosili dugoročnoj sposobnosti Francuske da maksimalno iskoristi podjelu rada u svjetskoj privredi. Pređimo sada na završnu »krizu« »dugog« šesnaestog stoljeća i pogledajmo kako je to zapravo utjecalo na francusku političku scenu. Počet ćemo sa činjenicom da je pad cijena u Francuskoj, u razdoblju 1600-1610, zapravo bio ekonomski povoljan za Francusku i njenu burţoaziju329. Ĉak i Porchnev priznaje da bi bilo pretjerano tvrditi kako industrijski kapitalisti nisu uopće bili značajni u Francuskoj. On prihvaća činjenicu da je »evolucija kapitalizma išla dalje svojim putem, ali polaganijim tempom«330. Problem je velikim dijelom bio u vanjskoj trgovini o čijoj smo vaţnosti za nacionalne ekonomije govorili ranije u razmatranju reakcije Engleske na trgovačku krizu. Iako je Francuska u razdoblju između 1600. 1610. donekle nadoknadila gubitke izazvane poremećajima vjerskih ratova, nakon 1610. počinje ponovno veliki pad koji je ovaj put uglavnom posljedica nizozemske i, u određenoj mjeri, engleske konkurencije. Nizozemci, pa čak i Englezi, su mogli cijenama konkurirati Francuzima tom razdoblju zato što je, u trenutku kontrakcije svjetskog trţišta, akumulirana prednost industrijskog kapitala i tehnologije stečena u prethodnih 50-60 godina bila kritična: Francuska je zaostajala za svojim konkurentima u svim vaţnim pokazateljima. Podjela rada u francuskim manufakturama bila je na niţem nivou; nestašica kvalificiranih radnika nije dopuštala poduzetnicima da uspostave adekvatnu hijerarhiju nadnica. Drţavne subvencije, koje su bile apsolutno potrebne u to doba, bile su slučajne i sporadične, i u malim iznosima, dok akumulacija

205

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

novca nije bila na dovoljno visokoj razini; Francuska je bila isključena iz neposrednog pljačkanja kolonija koje je podrţavalo prvobitnu akumulaciju u Nizozemskoj i Španjolskoj, kao i industriju u Engleskoj. Zbog toga su francuski industrijski proizvodi bili komparativno skupi. Zato francuska trgovačka i industrijska burţoazija nije mogla uspješno konkurirati Nizozemcima i Englezima na vlastitom domaćem trţištu, a u određenoj mjeri i na stranim trţištima. Burţoazija je morala ulagati kapital drukčije... Francuska brodogradnja i plovidba, a stoga i francuska prekooceanska trgovina, zaostajale su za Engleskom i Nizozemskom, tehnički i ekonomski... Iz svih tih razloga francuska je burţoazija bila zaista vrlo zainteresirana za jaču zaštitu, a drţava je nastojala zadovoljiti te njene potrebe331.

Time se Francuska našla negdje u sredini svjetske privrede. Dok su Francuzi mogli do neke mjere eksploatirati Španjolsku i Njemačku, Englezi i Nizozemci su mogli eksploatirati i francusko trţište kao i Španjolsku332. Relativna snaga francuskog drţavnog aparata, u usporedbi s Engleskom i Ujedinjenim provincijama, nije neizbjeţno pomagala Francuskoj u toj dilemi. Da su francuski vladari toga doba bezrezervno podrţavali razvoj industrije i interese burţoazije, Francuska bi nedvojbeno bila u stanju nadoknaditi prednost Engleske i Nizozemske, koja na kraju krajeva i nije bila tako velika. Međutim, francuski su vladari bili ambivalentni. Njihovo upletanje nije uvijek pridonosilo maksimiranju nacionalnih trgovačkih interesa u svjetskoj privredi. Dapače, Nef ne pripisuje jednu od tajni engleskog uspjeha razlikama u kraljevim namjerama već činjenici da su se Francuzi mnogo efikasnije upletali u burţoaske inicijative333. Isto tako, tvrdi Nef, komparativna odvojenost Engleske od evropskih ratova toga doba značila je manje naglašavanje »pokornosti kraljevoj vlasti«334 nego što je to bio slučaj u Francuskoj. Porezna vještina francuskog vladara i vještina kojom je plemstvo postizalo izuzeće od poreza značile su teţe opterećenje ne samo za narod već i za burţoaziju. Napokon, ne smijemo propustiti vezu između postignutog poloţaja u svjetskoj privredi u, recimo, 1610. godini i budućeg poloţaja. Teškoće na koje su Francuzi nailazili u konkuriranju Nizozemcima i Englezima na njihovim domaćim trţištima potakle su ih da se usredotoče na proizvodnju onih roba kod kojih su imali određenu povijesnu prednost i relativno šire domaće trţište nego druge evropske zemlje — na proizvodnju luksuznih artikala, osobito svile 355. Međutim, u dugoročnom smislu, jeftinije robe za šira trţišta su pruţale sigurniju industrijsku bazu. Tridesetogodišnji rat je nametnuo Francuzima velika opterećenja. Povećanjem vojnih izdataka i rastom armija povećavala se i drţavna birokracija kao i — kao uzrok i posljedica — stupanj oporezivanja, kako onog neposrednog, drţavnog, tako i — dodatno — de facto kroz vojničku pljačku u ruralnim područjima 336. Već smo spomenuli utjecaj rata na cijenu baltičkog ţita, a time i na cijene hrane općenito. Sve su to znatno pogoršale velike epidemije koje su harale od 1628. do 1633, osobito 1630-1631. Bez obzira na to da li su loše ljetine izazvale širenje bolesti ili je bolest izazvala nestašicu ţita, obje su se pojave zbile istovremeno i teško pogodile Francusku337. S obzirom na tu analizu, nije teško shvatiti zašto su seljačke bune toliko zahvatile Francusku u to doba. Rasli su ne samo drţavni nameti, već su i plemići imali teškoća u naplati rente i podavanja od seljaka zbog ekonomskog škripca u kojem su se seljaci našli338. To je u mnogim slučajevima nedvojbeno značilo da su plemići i seljaci određenog područja bili istodobno nezadovoljni s monarhijom, i da je, do neke mjere »osjećaj odanosti i uzajamnih obaveza [između plemića i seljaka] i dalje zaista potrajao«339 u Francuskoj početkom sedamnaestog stoljeća, ali bi bilo pogrešno ići predaleko u tom pogledu, iako su neki autori tome skloni. Seljaci toga doba su svakako isto tako mogli uvidjeti — kao i današnji analitičari — da je nakon vjerskih ratova plemić, kako to kaţe Salmon, »pripadao on staroj noblesse ili novoj, bio više djelomični uzrok bijede seljaka nego njegov supatnik«340. Na kraju krajeva, spori ekonomski razvoj je upravo posljedica političkih postupaka plemstva.341 Istodobno se zbog djelomične industrijalizacije Francuske nezadovoljstvo širilo iz

206

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

ruralnih u urbana područja, povezana sve većim brojem ljudi, nekom vrstom lumpenproletarijata bez stalnog zaposlenja, koji su se kretali amo-tamo i čije su egzistencijalne granice bile preuske da bi izdrţale veliko pogoršanje krize342. Robert Mandrou pridonosi debati navodeći kako je narodne ustanke u razdoblju 1623-1648. trebalo razmatrati u kontekstu tekuće povijesti Francuske, u kojoj se takve pobune javljaju i ranije i kasnije. Mandrou nas podsjeća da pojedine poreze »moramo shvaćati kao znakove znatno pogoršane ekonomske situacije, a ne samo kao jedan ili kao najneposredniji uzrok pobuna«343, a zatim nas vodi u krajnje korisnom pravcu, upozoravajući nas da pazimo na lokalitete, na kartografiju: zapad, Normandija, Guyenne, centar (Marche, Berry, Bourbon- nais) — to je najčešće pogođeno područje, područje koje je najviše podraţeno tim lančanim reakcijama nedaća. Nije li to posljedica činjenice da su te provincije bile više angaţirane i bile više izloţene padu koji je uslijedio nakon uspona »dugog 16. stoljeća«? Nije li oseka u razdoblju 1620-1680. dovela do očitije depresije u tim dijelovima Francuske nego u područjima koja se nalaze više u unutrašnjosti, koja su bila nerazvijenija (frusfe)? Nisu li, međutim, te zone ruralnih i urbanih nemira u 17. stoljeću istodobno i provincije najţešćih vjerskih ratova u prethodnom stoljeću?344

To je zaista dragocjena indicija koja se vrlo dobro uklapa u našu opću hipotezu; osim toga, to je indicija s kojom se slaţu i Mousnier i Porchnev. Mousnier kaţe: Izučavanje svakog ustanka ne moţemo odvojiti od istraţivanja lokalnih ekonomija i društvenih struktura. Zašto je do ruralnih ustanaka došlo uglavnom na zapadu, u središtu i na juL gozapadu? Ne bismo li mogli klasificirati gradove prema stupnju razvoja kapitalizma u njima, i ispitati nije li to u određenoj korelaciji s nekim kćnstantama tih pobuna?345

Porchnev primjećuje da su pobunama od 1623. do 1648. prethodile tri serije u šesnaestom stoljeću. Prve dvije se odnose na razdoblje 1520-1550, tj. na ustanke povezane s Reformacijom, i na razdoblje 1570-1590. u kojem su narodni pokreti »uloţili nade u katoličku ligu proglasivši se njenim pristašama«. Zatim, od 1590. do 1600, slijedi posljednji val koji je već poprimio ne-religiozni karakter346. Štoviše, Porchnev nadalje tvrdi da je nezadovoljstvo naroda s vjerskim ratovima dovelo do desanktifikacije vlasti, što sa svoje strane objašnjava veliku potrebu za reafirmacijom drţavne vlasti koja se osjeća početkom sedamnaestog stoljeća347. Taj argument Porchneva ponovno potiče neka pitanja u vezi sa značenjem vjerskih pokreta i udruţenja u ranoj suvremenoj Evropi, i njihovih veza s afirmacijom nacionalnih entiteta kao i, s druge strane, s vjerskim centrifugalnim silama. Već smo spomenuli kako Koenigsberger tretira Hugenote kao francuski nacionalni revolucionarni pokret348. Ne bi svakako bilo pretjerano teoretizirati da su se Huge- noti mogli konsolidirati u juţnoj i zapadnoj Francuskoj na način paralelan s konsolidacijom kalvinista u sjevernoj Nizozemskoj, što je moglo dovesti do diobe kao u Nizozemskoj. Toga su se svakako bojali u to doba349. U tom okviru ne začuđuje nas činjenica da su Hugenoti u jednom trenutku pozvali u pomoć katoličku Španjolsku. Prema tome, likvidacija Hugenota bila je bitni dio akcije da se očuva integritet Francuske kao drţave350, pa Mousnier ističe ulogu koju je kupovanje funkcija odigralo nakon 1620. u smislu potkupljivanja kalvinističkih kadrova351. Regionalizam je bio bitniji od vjerskog raskola, što jasno pokazuje način kojim je juţna Francuska, drevna~Dccitania, prešlalTdrugi tabor nakon što je prethodno bila hugenotsko uporište. Henri Espieux govori kako je Reformacija našla uporište »i u Occitaniji i na rubovima rimske Galije 6. stoljeća, dok je katolicizam u osnovi prevladavao na sjeveru...«352. Međutim, primjećuje Espieux, kad je Henri od Navarre postao kraljem »na štetu occitanskih ideala«, »Occitania se, osebujnim preokretom, solidarizirala s ligom (ligeuse) — jer je samo tako mogla i dalje zadrţati svoju različitost...«353 Napokon, tvrdi Espieux, Occitanci su u istom »nekonformističkom duhu« prihvatili jansenizam, ideal koji je »pridonosio odrţanju njihovog buntovnog stava (humeur frondeuse)«354. Ta je buntovnost, po mišljenju Espieuxa, bila metoda kojom se Occitania opirala integraciji s Francuskom koja joj je nametnuta u šesnaestom stoljeću, postignuta i pojačana fiskalnim optereće-

207

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

njima što ih je morala snositi, da bi postala još neugodnija nakon ekonomskog slabljenja Marseillesa i Bordeauxa u »drugom« šesnaestom stoljeću, ne samo u odnosu na Pariz već čak i u odnosu na Barcelonu i Genovu — evo nas ponovno kod slojeva unutar slojeva355. U svom opisu ustanka u Normandiji 1639. Porchnev registrira slične teme. Prema njegovom prikazu, normandijski seljaci su u četrnaestom i petnaestom stoljeću snosili teţe feudalne terete nego drugi dijelovi Francuske. Zbog te činjenice, kao i zbog razaranja izazvanih Stogodišnjim ratom, seljaci su bjeţali, uzrokujući akutnu nestašicu radne snage koja je dovela do relativno brzog pada trajnih zakupa u korist ročnih zakupa koji su bili povoljni za seljaštvo. Revolucija cijena i sve izrazitija uloga Francuske u svjetskoj privredi značile su nazadak za seljačkog zem- ljovlasnika — više rente, manje parcele, djelomični povratak na naturalnu privredu, sve je to kočilo razvoj kapitalizma356. U doba kad je engleski yeomen uţivao koristi ograđivanja obradivih površina, njegov normandski ekvivalent je izvlačio kraći kraj. Što se tiče burţoazije, Porchnev ističe podjelu na njena dva segmenta: magistrat je bio povezan s lokalnim interesima pa je stoga koketirao s pobunom, dok su financijeri bili čvrsto povezani s drţavom i stoga, skloni podrţavanju lokalne aristokracije357. Pobunu moţemo smatrati izrazom nezadovoljstva s politikom centra koja je lišavala normanskog seljaka-zemljovlasnika (i lokalnu burţoaziju) koristi potpunijeg sudjelovanja u novoj svjetskoj privredi. Na zapadu kao i u Occitaniji smatralo se da monarhija slijedi francusku »nacionalnu« perspektivu koja je ekonomski regresivna. U ime tradicionalnog, vanjske provincije su zahtijevale veći, a ne manji ekonomski napredak 358. Nije stoga nikakav slučaj što su nakon normandijskog ustanka 1639. slijedili ustanci u Provansi, Bretanji, Languedocu i Poitouu359. Nije isto tako slučaj što je neposredni povod normandijskog ustanka bila nesklonost kralja da olakša porezni teret Normandije nakon ekonomskih teškoća koje su uslijedile zbog epidemija 1632-1633. budući da »Njegovo Veličanstvo, opterećeno prevelikim izdacima, ne moţe riješiti svoj narod tereta onako kako bi ţelio«360 — zato što se novac trošio na stvaranje francuskog nacionalnog entiteta. Pretpostavimo da je Francuska kao geografski entitet bila drukčije oblikovana, da je obuhvatila samo sjeverni i zapadni dio, s Rouenom kao prijestolnicom. Pretpostavimo da je Occitania nakon trinaestog stoljeća bila zasebna drţava. Ne bi li takva Francuska, naizgled slabija, uspjela postići ono što je postigla Engleska — reagirati na novonastalu svjetsku privredu stvarajući industrijsku bazu? Moţda. Ali takva Francuska nije postojala. Francuska koja je zaista postojala bila je, kako smo rekli, ni ovo ni ono, i bila je rastrgana vjersko-regionalnim sukobima. U

208

SNAŢNE DRŢAVE-MATICE: FORMIRANJE KLASA I MEĐUNARODNA TRGOVINA

Evropi šesnaestog stoljeća ostvarenje jedno-religijskedre.ave^ bilo je isto toliko prinuda koliko je ostvarenje jedno-partijske drţave u Africi dvadesetog stoljeća; iz istog razloga, isto se odnosi i na potrebu za borbom protiv centrifugalnih snaga. No cijena je bila visoka. U slučaju Francuske, cijena je bila nagodba s aristokracijom, uglavnom pod njenim uvjetima, a ti su uvjeti bili »reaction seigneuriale«, »fćodalisation« burţoazije. U sedamnaestom stoljeću nije bilo građanskih ratova, samo Fronde. Burţoaska revolucija će uslijediti 1789, u drugo doba, u drugu svrhu i, neku ruku, prekasno. U sedamnaestom stoljeću, francuska administrativna burţoazija, noblesse de robe, nije smjela nikada smetnuti s uma činjenicu da ne moţe sebi priuštiti luksuz prevelike teţnje za postizanjem svojih uskih interesa jer bi u tom slučaju bio ugroţen integritet drţave, a time i ekonomski temelj te iste administrativne burţoazije. Različite uloge (uloge, ne namjere) monarhije u Engleskoj i Francuskoj pokazale su se napokon kritičnim faktorom. Kao jedan od načina sagledavanja tog procesa mogli bismo definirati političku borbu kao sukob u kojem su monarhije toga doba nastojale potkopati privilegije svih ne-drţavnih grupa i primijetiti, kako to čini Cooper, da su monarhije uglavnom imale više uspjeha protiv gradova (i, stoga, segmenata burţoazije) nego protiv zemljovlasničkih slojeva361. Braudel govori kako su monarhije »obuzdavale« gradove ili ih »drţale u stazi«362. Prema tom gledištu, zemljovlasnički slojevi su nastojali iskoristiti drţavu da im pomogne da ostanu na čelu u brzim tokovima ekonomske ekspanzije. Gledajući događaje iz iste perspektive, mogli bismo reći da su pristaše Fronde pobijedili, iako su izgubili, dok je engleska aristokracija usprkos Restauraciji izgubila. Na kraju, zaključuje Braudel, engleski svjetski primat je postao primat Londona »koji je izgradio Englesku prema svojim potrebama (a sa guise) nakon mirne revolucije 1688.«363 Oklijevajući između zahtjeva burţoazije i aristokracije, monarhije i Engleske i Francuske su se sve više bliţile zahtjevima aristokracije. Razlika je u tome što su u Engleskoj interesi trgovačke burţoazije bili povezani s jakim centrom, dok su u Francuskoj ti interesi bili donekle povezani s nacionalnom periferijom. Ta je razlika bila posljedica geografskih aspekata u okviru evropske svjetske privrede. Jedna od posljedica je činjenica da je francuska monarhija, kako bi obuzdala suštinski buntovniju burţoaziju, morala istodobno ojačavati samu sebe i kupovati burţoaziju prodajom funkcija, što je opet skrenulo burţoaziju s puta ulaganja u industriju. U Engleskoj je aristokracija, kako bi opstala, morala preuzeti ponašanje burţoazije i djelomično se stopiti s njom. U Francuskoj, burţoazija je bila ta koja je osjećala pritisak opstanka. U Francuskoj i Engleskoj centar je pobijedio protiv periferije. No, u Engleskoj je to značilo jačanje ideala nacionalne burţoazije, dok je u Francuskoj to bio nazadak za burţoaziju. Engleski građanski rat se zbio u posljednjem mogućem trenutku. U slijedećih 150 godina posvuda je došlo do ponovnog oţivljavanja zemljovlasničkih slojeva, čak i u Engleskoj. Doduše, tu je burţoazija barem izborila droit de cite. Osim toga, zemljovlasnički slojevi nisu podrazumijevali toliko aristokraciju koliko gentry, koji su na kraju krajeva bili bons bourgeois. U Francuskoj je burţoazija u sedamnaestom stoljeću bila daleko preslaba da bi stvorila jednog Cromwella. Burţoazija je tek 1789. uskladila svoje interese s interesima drţave kao drţave. Dotada se svjetska privreda već razvila i bilo je za Francusku prekasno da postigne primat u njoj.

14 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

209

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Bilješke

226

BILJEŠKE / PETO POGLAVLJE

6. Evropska svjetska privreda: periferija protiv vanjskog poprišta Granice entiteta definiranog u političkom smislu je relativno lako utvrditi. Ako nas zanima teritorij što ga je obuhvaćalo kinesko carstvo 1600. godine, trebat ćemo zaviriti u ovaj ili onaj arhiv te u dokumentima ustanoviti pravne pretenzije toga doba. Naravno, ima uvijek marginalnih regija u kojima dvije suparničke drţavne strukture jedna drugoj osporavaju suverenitet, ili regija u kojima se de facto postojanje carske vlasti jedva moţe nazrijeti, što nas moţe navesti na zaključak da je svojatanje tog teritorija pravna fikcija. No, kriteriji su prilično izravni. Kombinacijom proklamirane vlasti i određene mjere (koliko god pribliţna bila) stvarne vlasti (koliko god slaba bila) općenito ćemo dobiti ono što nam je potrebno. Ali što je s granicama društvenog sistema koji nije definiran političkim kategorijama, »svjetske privrede« poput one kojom se ovdje bavimo? Kad kaţemo da je u ; šesnaestom stoljeću postojala evropska svjetska privreda, hoćemo time pokazati . da ona ne obuhvaća cijelu Zemlju već da su njene granice nešto manje. Ali koliko imanje? Ne moţemo naprosto obuhvatiti u tu svjetsku privredu svaki dio svijeta s kojim je »Evropa« trgovala. Godine 1600. Portugal je trgovao s centralnoafričkim kraljevstvom Monomotapa kao i s Japanom. Usprkos tome, bilo bi prima facie teško tvrditi da su bilo Monomotapa bilo Japan bili dio evropske svjetske privrede toga doba. S druge strane, ipak tvrdimo da su Brazil (ili barem područja duţ brazilske obale) i Azori bili dio evropske svjetske privrede. Imamo tranzitnu trgovinu — preko Rusije — između zapadne Evrope i Perzije1. Usprkos tome, tvrdimo da je Perzija svakako bila izvan te svjetske privrede, pa čak i Rusija. Rusija je bila izvan, ali Poljska je bila njen dio; Mađarska je bila njen dio, ali Otomansko carstvo nije. Na kojoj se osnovi određuju te distinkcije? Ne radi se samo o volumenu trgovine ili njenom sastavu. Celso Furtado kaţe: Osim zlata i srebra, mali dio onoga što se proizvodilo u Americi tokom prvog stoljeća kolonizacije moglo se plasirati u Evropi. Za razliku od Indije, koja je proizvodila artikle visoke vrijednosti po jedinici teţine kao što su mirodije, svila i muslin, Amerika nije proizvodila ništa što bi moglo postati osnovom probitačne trgovine2.

Usprkos tome, Amerika pripada ‟našoj‟ svjetskoj privredi, a Indija ne — barem tako tvrdimo. Po našem mišljenju, riječ je o distinkciji periferije svjetske privrede u odnosu 1 na njeno vanjsko poprište. Periferija svjetske privrede je onaj geografski sektor ; svjetske privrede koji prvenstveno proizvodi robe niţeg ranga (tj. robe u čijoj se | proizvodnji rad slabije nagrađuje) iako je on sastavni dio općeg sistema podjele rai da budući da su te robe bitne za svakodnevnu upotrebu. Vanjska arena svjetske privrede obuhvaća one ostale svjetske sisteme s kojima određena svjetska privre- \ da odrţava neku vrstu trgovačkog odnosa, zasnovanog prvenstveno na razmjeni skupocjenih artikala — razmjeni koju su ponekad nazivali »bogatom trgovinom«. Pokušat ćemo demonstrirati tu distinkciju prvenstveno analizirajući razlike između Rusije i raznih dijelova istočne Evrope, kao i razlike između područja Indijskog oceana i španjolske Amerike u šesnaestom stoljeću. Na prvi pogled, čini se da postoje velike sličnosti između Rusije i istočne Evrope. U objema je, po svemu sudeći, došlo do uspona velikih posjeda koji su se bavili trţišnom proizvodnjom i temeljili se na prisilno angaţiranoj radnoj snazi. Štoviše, kako ističe Braudel, isti se proces u to doba javlja i u Otomanskom carstvu3. U oba područja prisila seljaka je prvenstveno rezultat djelovanja drţavnih vlasti. U oba 227

područja, zemljovlasnička klasa je u tom razdoblju znatno ojačala, a burţoazija os* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM labila. Nadalje, revolucija cijena je izgleda djelovala na oba područja, i oba su se prilično vjerno prilagodili njenim općim parametrima. Međutim, podrobnijim razmatranjem otkrit ćemo ipak neke razlike4. Razmotrit ćemo razlike između odnosa Rusije sa zapadnom Evropom i odnosa i istočne Evrope sa zapadnom Evropom u odnosu na tri glavna momenta: to su (a) / razlika u prirodi trgovine, (b) razlika u snazi i ulozi drţavnog aparata i (c), što je posljedica prvih dvaju aspekata, razlika u snazi i ulozi domaće urbane burţoazije, j Veliki predrevolucionarni ruski povjesničar V. O. Klučevski temelji svoju povijest Rusije na pretpostavci da je »glavni i temeljni faktor u ruskoj povijesti bila migracija ili kolonizacija, te da su ... svi ostali faktori više-manje nerazdvojno povezani s njom«s. U onoj mjeri u kojoj je to točno, to je pojava tipična za šesnaesto stoljeće u kojem je, kao i ostatak Evrope, Rusija »ušla u novu eru privrednog rasta...«6 Općenito se tvrdi da je prekretnica bilo osvajanje Kazanskog kanata na Volgi 1552. te Astrahanskog kanata 1556. godine7. U slijedećem stoljeću Rusija je kolonizirala šumsko-stepsku zonu na jugu, duţ Dona do Azovskog mora te duţ Volge do Kaspijskog jezera. Rusija je također izvršila značajan prodor u Sibir. Istovremeno su Ukrajinci (tada pod poljskom vlasti) napredovali duţ Dnjepra, što će sve postati dijelom Rusije 1654. godine. Ruska ekspanzija na jug i istok bila je vaţan događaj u suvremenoj svjetskoj povijesti, i treba primijetiti da je smjer ekspanzije funkcija snage reţima u regijama koje su okruţavale Rusiju. Kako nas podsjeća George Vernadsky, »Rusi su počeli napredovati na istok prema Sibiru upravo u trenutku kad su zaustavljeni i odbačeni na zapadu«8. Stoga su, u slučaju Rusije, zapadni trgovci bili suočeni sa zemljom koja je bila daleko prostranija od Poljske ili Ćeške ili Mecklenburga, i sa zemljom koja je sama po sebi bila očito imperijalna struktura. Dok se poljska vanjska trgovina odvijala gotovo isključivo sa zapadnom Evropom, Rusija je trgovala i sa zapadom i s istokom i, kako kaţe Jerome Blum, »trgovina s istokom bila je Rusiji vjerojatno vaţnija od one sa zapadom«9. Trgovina s istokom je bila vaţnija ne samo zbog većeg volumena već i zato što je njen karakter i opseg teţio stvaranju svjetske privrede odnosno, kako to formuliraju neki autori koji se sluţe donekle drukčijim teoretskim okvirom, stvaranju nacionalnog trţišta. A. G. Mankov ističe presudnu ulogu proizvodnje ţita, moment koji nam je već poznat: »Ne moţe se govoriti o stvarnom razvoju trgovačkih odnosa u feudalnom društvu prije doba u kojem ţitarice postaju roba — što potvrđuje određeni stupanj diferencijacije između poljoprivrede i obrta (metiers)«10. Razmotrimo stoga pojavu sve veće proizvodnje pšenice, poznatu i u Poljskoj i u Rusiji u 15. i 16. stoljeću. Kao što smo već naveli, Poljska je već u šesnaestom stoljeću bila integrirana u evropsku svjetsku privredu na čijim se trţištima pšenica prodavala i za čija se trţišta pšenica uzgajala. Kako kaţu Braudel i Spooner: »Prevladavajuća značajka razdoblja potkraj šesnaestog stoljeća je očito asimilacija poljske pšenice u opći pul evropskih cijena«". Ta je činjenica bila presudna i za Poljsku i za ostatak Evrope za koji je Poljska u to doba postala »najveći izvoznik ţitarica«12. Razvoj poljskog izvoza pšenice podrazumijevao je, kao što smo vidjeli, uspon velikih posjeda s prisilnom trţišnom proizvodnjom. Podrazumijevao je isto tako jačanje političke snage plemstva koje je isto toliko koliko i zapadnoevropski trgovci bilo ekonomski zainteresirano za uklanjanje zapreka trgovini. Njihova zajednička nastojanja odrţala su otvorenu ekonomiju Poljske13. Ovisnost prosperiteta poljskog plemstva o toj otvorenoj trgovini jasno ilustriraju ekonomske poteškoće što ih je izazvala blokada Visle sa strane švedskog kralja Gustava Adolfa (1626-1629) koji je time pokušao »prerezati ţilu kucavicu« Poljske14. Jerzy Topolski koristi činjenicu da je »izvoz ţitarica preko baltičkih luka brzo poprimio takve razmjere [u Poljskoj] da je dominirao cijelom privrednom strukturom zemlje«15 kako bi objasnio razorne posljedice regresije koja je u sedamnaestom stoljeću pogodila Poljsku, posljedice koje su bile različite u različitim dijelovima zemlje prema stupnju izvozne orijentacije lokalne privrede16. Moglo bi se eventualno prigovoriti da je vrijednost pčenice o kojoj je ovdje riječ prilično mala u odnosu na ukupni proizvod evropske svjetske privrede, ali Boris Porchnev

228

odgovara da »paţnju istraţivača * ne bi trebale zaokupljati količine izvezene robe (koje SUVREMENI SVJETSKI SISTEM zapravo i nisu prevelike), već profitna stopa koju su dijelili trgovački posrednici i zemljovlasnici koji su eksploatirali kmetsku radnu snagu«17. Stani- slaw Hoszowski ističe da je, u općoj inflaciji šesnaestog stoljeća, došlo ne samo do povećanja cijena u Poljskoj, čak i prije nego u zapadnoj i srednjoj Evropi, prije utjecaja američkog blaga na cijene18, već i da su, u Poljskoj, »zemljovlasnici poţnjeli najveće koristi [od povećanja cijena], dok su seljaci i građani bili samo na gubitku«19. Pandan tom ekonomskom škripcu seljaka bile su česte seljačke bune20. Usporedimo to sada s ulogom proizvodnje pšenice u Rusiji u isto doba. Počnimo s tvrdnjom Mankova u vezi s Rusijom u šesnaestom stoljeću: »U to doba moţe se govoriti samo o internom trţištu ţitaricama«21. To jest, iako se pšenica gotovo i nije izvozila, »u šesnaestom stoljeću je već postojala veza između lokalnih trţišta koja su ponekad bila međusobno vrlo udaljena«22. Tako se u to doba pojavila kapitalistička poljoprivreda, i to u sličnim oblicima, i u Poljskoj (i ostalim istočnoevropskim zemljama) s jedne strane, i u Rusiji s druge. Međutim, dok su Poljska i ostale istočnoevropske zemlje proizvodile za sve šire zapadnoevropsko trţište, u Rusiji su »feudalci proizvodili za sve šire domaće trţište«23. Štoviše, u šesnaestom stoljeću bila je potrebna »posebna careva dozvola za isporuke ţita izvan zemlje«24. Specijalizacija evropske svjetske privrede šesnaestog stoljeća se u manjem obliku ponavljala u ruskoj svjetskoj privredi. Matica ruske svjetske privrede razmjenjivala je prerađevine (metalnu robu, tekstilne proizvode, koţnatu robu, oruţje i oklope) za luksuznu robu, pamučne tkanine, konje i ovce25. Osim toga. Rusi su reek- sportirali zapadne prerađevine na istok »iako ta aktivnost po svemu sudeći nije bila posebno značajna u šesnaestom stoljeću«26. Rusija je osjećala sretne posljedice činjenice što se našla u ţarištu određene ekonomske zajednice: »Koţe, sol, krzna i druga roba kolali su u starija područja iz kolonija, stvarajući novo bogatstvo i stimulirajući trgovačku i industrijsku aktivnost«27. Ali što je s ruskom trgovinom sa zapadom? Nije li ona pratila poljsku trgovinu? Moramo se čuvati pokušaja da u šesnaestom stoljeću nalazimo pojave tipične za osamnaesto i devetnaesto stoljeće jer je tada (tj. u potonjim stoljećima) zasebna ruska svjetska privreda zaista nestala i Rusija je postala još jedno periferno područje evropske svjetske privrede28.

229

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTA

Na prvi pogled je točno, što se tiče događaja u šesnaestom stoljeću, da je »u trgovini sa zapadom Rusija razmjenjivala sirovine i poluproizvode za gotovu robu«29. Rusija je izvozila razne sirovine za pomorstvo i brodogradnju (lan, konoplju, mast, vosak) te krzna, a uvozila luksuzne artikle i metalnu robu (uključujući municiju). Međutim, čini se da ta trgovina nije bila presudna ni u jednom ni u drugom smjeru. Što se tiče zapadne Evrope, tek se u sedamnaestom stoljeću moglo reći da je Rusija bila vaţna kao »rezervoar ţitarica i šumskih proizvoda«30. T. S. Willan smatra da je Rusija bila najvrednija Engleskoj, zapadnoj zemlji s kojom je Rusija najviše trgovala u šesnaestom stoljeću, »kao izvor bitnih materijala za ratnu mornaricu«. Međutim, Willan dodaje: Bilo bi nešto teţe reći da li je ta trgovina bila isto toliko vrijedna za Ruse. Njihov ekvivalent materijala za ratnu mornaricu bilo je moţda oruţje i municija što ih je kompanija navodno slala u Rusiju, osobito »pedesetih« i »šezdesetih« godina31.

»Osobito 'pedesetih' i 'šezdesetih' godina« — kasnije ćemo se vratiti na tu primjedbu. A Attman napominje da presudni uvozni artikl nije bila metalna roba već prije srebro u šipkama te u obliku umjetničkih proizvoda. Kao potvrdu te hipoteze on navodi izuzetno akumuliranje srebra u crkvama, manastirima i palačama, kao i vaţne nalaze metala u šipkama32. Ako se sjetimo činjenice da su jedan od glavnih izvoznih artikala bila krzna koja su u to doba bila »ruho dostojanstva i bogatstva«33, tj. roba koja se uklapala u tzv. »bogatu trgovinu«, mogli bismo smatrati da se veći dio rusko-zapadne trgovine u šesnaestom stoljeću svodio na razmjenu skupocjenih artjkala, što predstavlja metodu trošenja viška a ne proizvodnjg.viška, / pa se prema tome bez takve trgovine moglo biti u trenucima kontrakcije i zato ona nije bila od središnje vaţnosti za funkcioniranje ekonomskog sistema. To ne znači da ta trgovina nije bila vaţna. Ona je donosila dobit posrednicima, a i drţava je nedvojbeno imala određene carinske prihode. Isto je tako nedvojbeno da je ta trgovina ojačala sistem akumuliranja društvenog prestiţa. Ono što je vaţno, međutim, jest činjenica da bi ruska interna privreda — da je došlo do blokade poput one koju je Gustav Adolf proveo na Visli 1626. — znatno manje osjetila njene posljedice nego što je to bio slučaj u Poljskoj. Uzeli smo Poljsku kao primjer zemlje na periferiji evropske svjetske privrede (za razliku od vanjskog poprišta). Međutim, Poljska je u mnogočemu bila ekstremni slučaj. Da li bismo ustanovili bilo kakve razlike kad bismo razmotrili neke druge zemlje na periferiji? Odgovor glasi: nekakvih razlika bi bilo, ali po svemu sudeći one nisu presudne. Tako na primjer ni u Ĉeškoj ni u Mađarskoj »prisilni rad« »kmetova« nije uvijek i isključivo poprimao oblik tlake već ponekad i oblik »prisilnog najamnog rada«34. Josef Valka primjećuje da je taj međuoblik radne obaveze u Ĉeškoj povezan sa činjenicom da je proizvodnja bila diversificirana i usmjerena na interno trţište 3‟. I Josef Petrar također navodi da je u raznim manjim područjima srednje Evrope (Ĉeška, Šlezija, Saska, Austrija) tendencija rasta velikih posjeda bila slabija, te navodi na zaključak da se radi o rađanju specijalizacije, ne samo između poljoprivrede i industrije već i u okviru same poljoprivrede gdje, međutim, »specijalizacija naravno nije mogla biti potpuna«36. Malowist ističe da je poljoprivredna specijalizacija u Danskoj tekla usporedo sa specijalizacijom u istočnoj Evropi jer je, u šesnaestom stoljeću, plemstvo Danske i Holsteina »razvilo privredu koja se bazirala na kmetskom radu kao i na trgovini poljoprivrednim i mliječnim proizvodima, te na proizvodu svojih kmetova čije su šanse da se bave trgovinom bile ograničene na minimum«37. Međutim, Malowist napominje daje taj društveni proces aristokratskog prisvajanja, »koji se najjasnije očituje u Poljskoj, Brandenburgu, Pomeraniji, Mecklenburgu i Livoniji, bio slabije izraţen u Danskoj«38.

23 1

yHHBep3HTe CKa 6l10jIHUTeKa „HHKOJM TECJI v„ HMLU

Ovi primjeri pokazuju da je tekstura evropske podjele rada postajala sloţenija već u šesnaestom stoljeću. Međutim, značaj niskog koeficijenta izvoza morao je bf-

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTA

ti posve drukčiji za Ĉešku, malu zemlju okruţenu ostatkom evropske svjetske privrede, u odnosu na Rusiju, veliko carstvo na rubu evropske svjetske privrede. Ĉeška je konačno imala mnogo manju slobodu političke akcije i stoga je ekonomski bila daleko zavisnija. U takvom slučaju analitičar mora razmatrati apsolutne minimume i razmjerne maksimume39. Ĉeška je u slučaju prekida trgovine imala manje elastičnosti nego Rusija. Stoga je njene ekonomske aktivnosti trebalo razvijati svjesnije u okviru potreba evropske svjetske privrede. Vratimo se sada na Willanovu primjedbu o pedesetim i šezdesetim godinama šesnaestog stoljeća. Naša dosadašnja izlaganja trebala bi jasno pokazati da je granica između periferije i vanjskog poprišta fluidna, kako s obzirom na to da ju je teško analitički fiksirati tako i s obzirom na činjenicu da se lako pomjera. Rusku povijest toga razdoblja mogli bismo promatrati i u odnosu na njenu reakciju na provizorni pokušaj Evrope da je uključi u svjetsku privredu. Pokušaj je tada propao jer evropska tehnologija i ekonomija još nisu bile dovoljno snaţne. Evropa će kasnije u tome uspjeti. Robert Reynolds donekle etnocentrički razmatra proces: Koliko nam je poznato, Englezi su otvorili vrata i aktivirali rusku ekspanziju.. . Englesko otvaranje sjevernog puta [1553] pruţilo je Rusiji fantastično trţište za krzna, što je kozake na granici kao i Stroganove s njihovim kapitalom i rukovodećim sposobnostima stimuliralo da se čim brţe šire na istok i sjever. Oni su svake godine otvarali nova područja trgovine krznom — baš kao što su to činili trgovci krznom, Englezi, Francuzi i zatim Amerikanci, koji su sve više prodirali na zapad Sjeverne Amerike. S velikim trţištem krzna otvorile su se mogućnosti kupovine finog tekstila, metalne robe i drugih proizvoda iz zapadne Evrope40.

Kako se taj engleski prodor u ruski svijet odrazio na razvoj internih političkih događaja u Rusiji? Upravo se tome moramo sada posvetiti kako bismo vidjeli na koji je način Rusija reagirala na »svoje uvođenje u Evropu« i kako je ta reakcija još više udaljila Rusiju od istočne Evrope. Malowist navodi da se ţito proizvedeno u srednjoj Rusiji prodavalo u sjevernim i sjeveroistočnim dijelovima evropske Rusije i u Sibiru41. Prema tome, razvoj ruske proizvodnje pšenice je »olakšao kolonizaciju i osvajanje« vlastitih vrlo bogatih teritorija na sjeveru i istoku koji su sa svoje strane »dali golemo bogatstvo, najprije za carsku riznicu a zatim za trgovce«42. Kako bismo sagledali ulogu ruske drţave, moramo rekapitulirati ono što smo u prethodnom poglavlju zaključili u vezi s ulogom drţave u drţavama-maticama zapadne Evrope, razmotriti zatim ulogu drţave u perifernim drţavama istočne Evrope, a zatim i jedne i druge usporediti s ulogom drţave u Rusiji. Prikazali smo apsolutnu .monarhiju kao strukturu u kojoj su kralj i njegova okolina teţili političkom primatu uz neposrednu pomoć patrimonijalne i ‟kupovne‟ birokracije i stalne plaćeničke vojske. S jedne strane, kralj je nastojao pridobiti podršku favoriziranih segmenata gradske trgovačke burţoazije koja mu je davala novac i određenu političku protuteţu u odnosu na centrifugalne tendencije starog plemstva. S druge strane, kralj je bio vrh sistema tradicionalnog društvenog statusa, i, konačno, zaštitnik plemstva protiv korozivnog djelovanja kapitalističkog sistema koji se počeo razvijati43. Prema tome, za ta dva društvena sloja — staro plemstvo i trgovačku urbanu bu' rţoaziju — apsolutna monarhija je bila manje zlo, a snaga monarhije se povećavala i zato što ti slojevi nisu imali alternative. No, monarhija im je objema dobro sluţila i jer je zemlji kao entitetu omogućavala da dobije nerazmjeran dio viška proizvoda ; cijele evropske svjetske privrede. U šesnaestom stoljeću moţemo u najboljem slu- : čaju govoriti o drţavnom »fiskalizmu« ili »preuranjenom merkantilizmu«. Nakon otprilike 1650. zapadnoevropske drţave su krenule putem potpune merkantilistič- ke politike kako bi još više ojačale svoj realtivni poloţaj u svjetskoj privredi. Dok je u zapadnoj Evropi šesnaesto stoljeće bilo razdoblje uspona drţavne moći, u istočnoj Evropi moć drţave je slabila 233— što je i uzrok i posljedica ekonomskog

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

poloţaja istočne Evrope. To je još jedan primjer kumulativnog utjecaja društvenih promjena. Kako je zemljišna aristokracija u Poljskoj jačala zahvaljujući rentabilnom sudjelovanju u međunarodnoj trgovini, a domaća burţoazija slabila, porezna osnova drţave se osipala što je značilo da kralj nije sebi mogao priuštiti odrţavanje adekvatne vojske44. Velikaši su stoga morali sami sebi osiguravati zaštitu, ali je to opet omogućilo privatne ratove45. Neke od tih privatnih armija bile su veličinom jednake kraljevskoj vojsci46. Kralj je postao izborna funkcija, a centralno zakonodavno tijelo, Sejm, počeo je dobar dio svojih ovlaštenja prenositi na lokalne (pokrajinske) sabore. Od tog trenutka javlja se brza dezintegracija drţavnog aparata. Janusz Tazbir opisuje kako jedan korak vodi slijedećem: Nakon 1613. odluke u vezi s oporezivanjem su se u pravilu prenosile u nadleţnost pokrajinskih sabora. Ta decentralizacija fiskalnog sistema dovela je do situacije da su neki okruţi morali plaćati veće poreze od ostalih. Kaos se još više povećao kad je pokrajinskim saborima povjereno izglasavanje poreza čak i za obranu drţave (1640). Sve je to neminovno dovelo do smanjenja drţavnih prihoda, što je sa svoje strane praktički onemogućilo plaćanje vojske. Vojnici nisu dobivali plaću pa su organizirali vojne lige ili udruţenja i pljačkali zemlju, predstavljajući opasne centre političkih nemira47.

U zapadnoj Evropi kraljeva imovina se povećavala na uštrb crkvene imovine — čak i u katoličkoj Španjolskoj, ali ne u Poljskoj. U prvom valu Reformacije protestantsko niţe plemstvo (gentry) je konfisciralo neka ţupna zemljišta, no i tada je većina crkvene imovine ostala netaknuta. Zatim je došlo do trijumfa protu-Reformacije iz razloga o kojima je već bilo riječi. Međutim, upravo zbog slabosti drţave, kraljeva imovina se smanjila48. Slični su se procesi odvijali u drugim istočnoevropskim zemljama. Kod većine ljudi pruska drţava danas izaziva asocijacije na dva fenomena: jaku drţavu i jaku junkersku klasu. Do uspona jake junkerske klase u područjima koja će kasnije sačinjavati Prusku došlo je upravo u šesnaestom stoljeću. Međutim, bilo je to isto tako stoljeće slabljenja, a ne jačanja drţave. Kao prvo, sistem veleposjeda, koji se temeljio na sitnim kolibarskim zakupima i tlaci49, što se u to doba razvio u Istočnom Polablju pod imenom Gutsherrschaft, kao zamjena za stariji feudalni oblik zvan Gutswirtschaft, razlikovao se od starijeg oblika najizrazitije — kao što pokazuje i naziv — po sistemu interne vlasti. U novom sistemu, kako kaţe Friedrich Liitge, »veleposjed je donekle nalikovao na malu političku jedinicu unutar drţave: njegovi su stanovnici samo posredno bili podanici teritorijalnog kneza« 50. Drugo, kao i u Poljskoj, Hohenzollernima su krunski posjedi, pa čak i bivši crkveni posjedi51, sluţili kao jamstvo za zajmove, i taj je proces konstantno podrivao njihovu snagu. Mjere što ih je kruna poduzimala in extremis bile su izuzetno korisne za junkersku klasu52. Proces slabljenja kneţevske moći u Njemačkoj nastavio se u cijelom šesnaestom stoljeću i dosegao najniţu točku 1648. godine Vestfalskim mirom kojim je okončan Tridesetogodišnji rat, mirom koji, kako tvrdi A. J. P. Taylor, »nije bio uzrok njemačkog opadanja i slabosti već prije njihov rezultat.. .« Iako su mir »nametnule« strane sile, bez njihove intervencije situacija bi bila još gora. »Jedina alternativa 1648. godine bila je više intervencije, a ne manje — nastavak rata sve dok većina Njemačke nije stvarno podijeljena između Švedske, Francuske i Habsburga«53. Poloţaj Švedske zavređuje na trenutak paţnju budući da se razvoj švedskog drţavnog aparata pribliţio zapadnoevropskom predlošku, a ne predlošku periferije, iako je Švedska u to doba bila ekonomski vrlo nerazvijena. Švedska je bila jaka, ali ne zato što bi njena trgovina i industrija bile jake (jer to nisu bile), iako je proizvodnja ţeljeza stalno rasla počevši od 1540.54 prilično paradoksalno, i njena je poljoprivreda bila slaba, pa su se njeni aristokrati htjeli domoći profita drugih zemljišta kad ih nisu mogli ostvariti na vlastitima. Tako barem zaključuje Malowist:

234

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTA

Vrijedilo bi razmotriti neke aspekte švedske dominacije Baltikom. U stvari, početke švedske ekspanzije, isprva skromne, nalazimo već u 15. stoljeću. Nadalje, Švedska je u 15. i 16. stoljeću bila ekonomski vrlo zaostala zemlja, ne samo u usporedbi sa zapadnom Evropom već i u usporedbi s istočnom Njemačkom ili Poljskom.. . Prema tome, valja primijetiti da u poloţaju švedskih trgovaca nije bilo ničega što bi moglo objasniti švedsku agresiju na njene susjede budući da su ti trgovci ostvarivali beskrajno mali profit na temelju švedskih osvajanja, te su se čak povremeno i opirali politici osvajanja smatrajući je prije izvorom sve većih poreza. Nasuprot njima, grupa koja je snaţno podrţavala ekspanziju bila je aristokracija, plemstvo koje nije moglo povećati svoj prihod, prilično malen u to doba, na uštrb seljaštva koje je bilo snaţno i dobro organizirano. Stoga su osvajanja i upravljanje osvojenim teritorijima značili vaţne izvore novih prihoda upravo za plemstvo, osobito visoko plemstvo55.

Ako se pak pitamo zašto je seljaštvo bilo tako snaţno, moţda je razlog upravo u činjenici da je Švedska u to doba imala »poljoprivredu koja je jedva uspijevala podmirivati vlastite potrebe« pa je stoga jedino mogla neposredne stjecati bogatstvo »ţiveći poput parazita i hraneći se slabošću svojih susjeda, što je posljedica izuzetnog rasta moći plemstva«56. Prema tome, Švedska kao blago odstupanje dobro ilustrira proces. Kao periferna drţava sa slabom burţoazijom, Švedska je bila poprište na kojem se politička moć aristokracije povećavala s ekonomskom ekspanzijom šesnaestog stoljeća. Međutim, uzgajanje pšenice znatno su omele nepovoljne klimatske prilike koje su u to doba negativno utjecale posebno na skandinavske zemlje57. Prema tome, plemstvu su bila potrebna osvajanja i zato mu je trebala jaka, a ne slaba drţava. Pošto je ostvarilo taj cilj, tj. jaku drţavu, plemstvo je u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću moglo upotrijebiti merkantilizam kao polugu industrijskog napretka i time izbjeći sudbinu Poljske. A sada bismo se konačno mogli pozabaviti Rusijom. Jedan od ključnih podataka u prilog hipotezi da Rusija nije bila dio evropske svjetske privrede je upravo razvoj apsolutne monarhije u toj zemlji, koji pokazuje značajne sličnosti s razvojem događaja u zapadnoj Evropi i izrazito se razlikuje od istočne Evrope. Da vidimo najprije činjenice. Sve izrazitija pojava prisilne trţišne proizvodnje u Rusiji, u šesnaestom stoljeću, posljedica je drţavne intervencije u privredi i neposredno povezana sa stvaranjem vojnih beneficija, tzv. pomjestja — posjeda koji su se dodjeljivali pristalicama cara. U određenom smislu ovdje nalazimo sličnost s encomiendama španjolske Amerike. Međutim, za razliku od španjolske Amerike, u Rusiji se sistem prisilnog rada nije mogao uvesti tako naglo jer je zemlju prije toga trebalo ekspropriirati od starog plemstva (boljara) i manastira. Osim toga, u Rusiji nije bilo ekvivalenta američkog poglavice, caciquea, kao posrednika, osim u onoj mjeri u kojoj bi se moglo smatrati da je ruski pravoslavni svećenik igrao analognu ulogu u nekim područjima. Umjesto toga, zakonodavno provođenje »kmetstva« uslijedilo je pri kraju procesa u kojem je sve veći dug seljaštva pokrenuo »refeudalizaciju«. V. O. Klučevski opisuje taj proces slijedećim riječima: Zajam veleposjednika doveo je do odnosa u kojima je seljak na feudalnom posjedu morao birati hoće li određeno vrijeme biti nelikvidni seljak ili neodređeno vrijeme rob [tj. odrađivati dug u obliku osobnog rada]. Međutim, to ograničenje nije bilo u obliku obavezne (policijske) vezanosti za mjesto boravka. .. već je to bio obični odnos industrijske zavisnosti — kroz dug — o pojedincu (tj. veleposjedniku) prema općem građanskom zakoniku zemlje. I tako je potkraj šesnaestog stoljeća pravo seljaka na preseljenje isteklo samo po sebi, i to bez ikakvog zakonskog opoziva... Pregovarajući s veleposjednikom za parcelu i zajam, seljak se ugovorom o zakupu odrekao prava da ikada ili bilo kojim sredstvom raskine obaveze što ih je preuzeo tim ugovorom58.

Međutim, dobrovoljno pokmećivanje postalo je u Rusiji nedovoljno kad su vojni uspjesi Ivana Groznog sredinom šesnaestog stoljeća doveli do pripajanja prostranih nenaseljenih područja na jugoistoku današnje evropske Rusije. Stoga su uvedena »ograničenja slobode kretanja seljaka«59 kako bi se spriječio bijeg seljačkog stanovništva u ta nova područja, čime bi uţivaoci pomestja izgubili radnu snagu a drţava porezne obveznike. Kako primjećuje Alexander Gerschenkron, »proces 235

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

pokmećivanja je gotovo nezamisliv bez drţavne moći. Kako se on drukčije mogao postići u području koje je, poput velike ruske ravnice, toliko otvoreno prema prostranim nenaseljenim prostorima na jugu i istoku?«60 Stoga je aktivna uloga drţavnog aparata bila vrlo tijesno povezana sa činjenicom da se Rusija upustila u osvajanja. U osvajanja se, naravno, upuštala i Španjolska. Međutim, zbog plemenitih metala, talijanskih vjerovnika i habsburških veza Španjolska je bila i ostala tijesno vezana s evropskom svjetskom privredom. Rusija je nastojala stvoriti vlastitu svjetsku privredu. Usprkos tome, prvobitni proces stvaranja ruske drţave pokazuje određene sličnosti sa Španjolskom. Španjolska je stvorena kao rezultat reconquiste, ponovnog osvajanja vlastitog teritorija kriţarskim ratom protiv muslimanskih osvajača iz sjeverne Afrike. Rusija je stvorena procesom zbacivanja »tatarskog jarma«, tj. ponovnog osvajanja kriţarskim ratom protiv muslimanskih (ili islamiziranih) zavojevača iz srednje Azije. Uloga Moskovskog carstva podudara se s ulogom Kastilije, i polet zajedničke borbe uvelike je pridonio njegovom trijumfu61. Kao dio cijene za pomoć koju im je pruţila tradicionalna ratnička klasa, boljari, u tom procesu ponovnog osvajanja, moskovski carevi su morali boljarima priznati pravo na trajni primat u redoslijedu rangiranja, i to vrlo rano 62. Ovaj proces, poznat pod nazivom mesničestvo, bio je jedan od onih vaţnih tradicija što ih je stvorio proces promjene. Kako bi stvorio protuteţu toj novoj snazi aristokracije, Ivan III je potkraj petnaestog stoljeća stvorio novi sistem nealodijalnih lena, pomjestja, što su se dodjeljivali kao prebenda za vojne usluge. Ti su se posjedi stvarali iz osvojenih graničnih područja, zemljišta konfisciranih od manastira i lutajućih boljara, kao i od slobodne seljačke zemlje63. Međutim, s obzirom na to da nije bilo Reformacije, crkva je mogla uzvratiti, a postojanje dviju vrsta drţanja u posjedu, tj. pomjestja i starog vlastelinskog oblika poznatog pod nazivom votčina, dalo je manastirima veliku priliku kad su vlasnici votčina počeli prodavati ili poklanjati svoju zemlju crkvi, osobito nakon 1550, za doţivotni zakup. Naravno, bilo je i vjerskih opravdanja, ali je — kako se čini — ključni faktor bio socio-političkog karaktera64. Upravo je stvaranje novih oblika posjeda, pomjestja, koji se nisu temeljili na tradicionalnim uzajamnim feudalnim obavezama i koji su se često osnivali u graničnim područjima, povezano s teritorijalnom ekspanzijom koja je znatno povećala raspoloţivi zemljišni fond, navelo drţavnu upravu da pođe putem nametanja sve čvršćih obaveza u vezi s radom i boravkom seljaka tokom cijelog šesnaestog stoljeća, počevši od zakonika donijetog 1497. i kulminirajući zakonikom dume iz 164965. Bez takvih restrikcija bilo bi nemoguće osigurati poslušnost seljaka. Politička snaga crkve nije dopuštala drţavi da zaustavi ‟bijeg‟ zemljišta iz poreznog sistema. Jedina je alternativa bilo povećavanje poreza na preostaloj zemlji, što je seljacima nametnulo još jači pritisak66. Budući da su pored toga seljaci postizali povoljnije uvjete na manastirskim posjedima, i povećano oporezivanje je poticalo emigraciju seljaka. To je pozadina pitanja »pedesetih i šezdesetih godina«. Vladavina Ivana IV (Groznog) od 1547. do 1584. bila je kritično razdoblje u ruskoj povijesti jer je Ivan, jednostranom usmjerenošću na svoj cilj — povećanje drţavne vlasti — kristalizirao oblik unutrašnje društvene strukture koji je u Rusiji prevladavao u nekoliko slijedećih stoljeća, nastojeći istovremeno da osigura autonomiju ruske drţave u odnosu na evropsku svjetsku privredu. Kao što ćemo vidjeti, u postizanju potonjeg cilja on je kratkoročno govoreći bio uspješan. Drugim riječima, uspio je postići to da je Rusija dovoljno dugo jedva ţivotarila tako da je kasnije, kad je bila uvučena u svjetsku privredu, ušla u nju kao poluperiferna drţava (poput Španjolske u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću), a ne kao periferna drţava poput Poljske). U samoj Rusiji, glavno oruţje cara u povećanju drţavne moći bilo je stvaranje patrimonijalnog drţavnog aparata (kao u zapadnoj Evropi) povezanog, u slučaju Rusije, još više nego u Francuskoj i Engleskoj, s preraspodjelom zemljišnih prava.

236

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTA

Jedna od ključnih reformi bilo je ukidanje kormljenija, sistema regionalne uprave koji se temeljio na zakupu poreza, i njegova zamjena birokracijom koja je djelomično bila plaćena u novcu a djelomično dodjelom zemljišta67. Reforma je stvorila ne satrto centralnu birokraciju već, istovremeno, i njenu poreznu osnovu68. Paralelno s time tekao je proces stvaranja lokalnih upravnih institucija koje je čvrsto drţalo u svojim rukama lokalno niţe plemstvo (gentry) čijem je usponu pogodovala ekspanzija carske vlasti i čiji je uspon bio sastavni dio te ekspanzije69. U isto doba (1556) i vojna sluţba je čvrsto povezana s posjedovanjem pomjestja, što je caru osiguravalo relativno lojalnu stalnu vojsku70. Rast pomjestja i, stoga, sve sloţenije upravljanje sistemom doveli su do stvaranja centralne zemljišne uprave — u Moskvi — za pomjestja71. U međuvremenu je Ivan IV prema van nastavio s politikom ekspanzije, ne samo prema graničnim područjima na jugu (u to doba riječ je o Krimu) već i na zapad, prema Baltiku, gdje se takozvani Livonski rat ote'gnuo dvadeset i pet godina (1558-1583). Cilj tog rata bila je afirmacija Rusije kao baltičke sile. Rat je bio dug i u osnovi nije doveo do definitivnog ishoda72. Da je ishod bio određeniji Rusija bi moţda bila definitivno uvučena u evropski svjetski sistem u to doba. Nije teško shvatiti zašto je ekspanzija na zapad privlačila cara u njegovom svojstvu poduzetnika. Za razliku od vladara pojedinih istočnoevropskih zemalja, car se mogao neposredno okoristiti ekspanzijom trgovine zbog već snaţnijeg drţavnog aparata. U Poljskoj je aristokracija uspjela steći monopol nad izvoznom trgovinom; u Rusiji je to bio car. On je ta prava pridrţao za sebe i za one koji su uţivali njegovu naklonost73. Zato je vanjska trgovina bila caru interesantna ne samo kao izvor carinskih prihoda već i kao mogućnost plasiranja vrlo velike količine roba koje su mu u naturi isporučivali njegovi seljaci. Kao što su gradovi sluţili srednjovjekovnim feudalcima, tako je i Ivan IV nastojao iskoristiti cijelu Evropu. Budući da se radilo o golemoj inicijativi, caru je bilo i pogodno i rentabilno da pridobije suradnju trgovačke burţoazije (kako strane tako i domaće) koja će voditi robne transakcije. Eliminirajući poljske trgovačke posrednike, poljska aristokracija je izbjegla plaćanje poreza na neke od svojih roba. Time je drţava izgubila prihod, a poljska burţoazija oslabila. Kada je veleposjednik sam vladar, svaki nametnuti ili ušteđeni porez svodi se zapravo na knjigovodstvenu transakciju. Prema tome, u Rusiji se nije financijski isplatilo pretvarati pojedince koji su vodili prijenos roba u stalne činovnike kao pandan samostalnim poduzetnicima. Budući da su ti pojedinci ionako bili samostalni poduzetnici, bilo je lakše zadrţati takvo stanje stvari. Stoga je u Rusiji, kao i u zapadnoj Evropi, domaća trgovačka burţoazija preţivjela, a drţavni aparat je istovremeno ojačao74. Da je Ivan IV uspio ostvariti svoje ciljeve, nije sigurno da bi ruski trgovci prošli tako dobro kako su očekivali. No, to nećemo nikada znati jer je, pošto je Livonski rat završio na mrtvoj točki, postignuto samo to da je interna društvena i privredna kriza u Rusiji došla do vrhunca. Na suštinski nestabilnim političkim poprištima toga doba, odsutnost stalnog uspjeha drţave na međunarodnoj areni dovodila je do otvorenih sukoba interesa »kod kuće«, a time i do stalne opasnosti od raspadanja drţave. Kako bi suzbio ta interna previranja Ivan IV je pribjegao jakim policijskim mjerama — stvaranjem notorne Opričnine zbog koje je zasluţio naziv »Grozni«. Radilo se u osnovi o stvaranju posebne dvorske garde uz čiju je pomoć car drastično eliminirao svoje neprijatelje, osobito među aristokracijom. Pri tom se sluţio dvjema sredstvima: smrću i konfiskacijom imovine, i potonja je mjera omogućavala caru da preraspodjeli zemlju onima čiju je lojalnost htio zadrţati. Potez je politički bio uspješan jer je eliminirao strah od drţavnog udara. Međutim, po mišljenju mnogih, on se osvetio. Blum na primjer kaţe: Sok Opričnine, zajedno sa stalnim opterećenjem dugog i neuspješnog Livonskog rata.. . koji je cijedio nacionalne resurse, poremetio je društvenu i privrednu strukturu zemlje.. . Konfiskacija 237 velikih zemljišnih kompleksa i njihovo rascjepkavanje na pomjestja narušili su poljoprivredni

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

sistem na kojem se temeljila nacionalna privreda, unazadili metode, smanjili proizvodnju i stvorili nove napetosti između feudalaca i seljaka75.

Blum smatra da su za masovni bijeg seljaka krivi i teški porezi, kuga, slabe ţetve i vanjske invazije76. Jaka i iznenadna inflacija između 1575. i 1590. odraţavala je te događaje i naglašavala ih. Na temelju svog izučavanja kretanja cijena u Rusiji u šesnaestom stoljeću A. G. Mankov je čak spreman tvrditi da je »kriza u razdoblju 1580-1590. bila opća kriza nacionalne ekonomije«77; prema Mankovu, to je općenito i stav sovjetske povijesne literature78. Vernadsky u sličnom tonu tvrdi da je Livonski rat bio uţasna greška budući da Rusiji nije preostalo drugo nego da nastavi ratovati na krimskom frontu te je stoga, odlučivši se za rat u Livoniji, odabrala rat na dva fronta — politiku s katastrofalnim posljedicama79. Ĉini mi se da Vernadsky time ispušta iz vida presudan moment — tj. da Rusiji isto tako nije moţda preostalo ništa drugo nego da ratuje i u Livoniji. Vernadsky smatra Livonski rat neuspjehom i navodi da su Rusi »imali sreću što su uspjeli sklopiti primirje sa Švedskom 5. kolovoza 1583, iako su uvjeti primirja bili vrlo nepovoljni«80. Moţda bismo, s druge strane, mogli smatrati taj rat ogromnim uspjehom. Rusija nije bila uvučena u evropsku svjetsku privredu. Njena burţoazija i njen vladar su izbjegli, barem za sada, sudbinu svojih poljskih pandana. Ta pretpostavka nije posve nestvarna. U svojoj analizi opće slike međunarodnih odnosa u Evropi u šesnaestom stoljeću Boris Porchnev smatra da su protivnici habsburško-katoličkog cilja — stvaranja jednog jedinog imperijalnog sistema — nastojali stimulirati stvaranje istočne barijere drţava — koja bi obuhvaćala Švedsku, Poljsku (kasnije Poljsku-Litvu) i Otomansko carstvo — »usmjerene prvenstveno protiv srednje Evrope«; to je, međutim, postala isto tako i »barijera koja je izolirala sve snaţniju Rusiju od ostatka Evrope«81. Međutim, kako je katolicizam ponovno osvojio teren u Poljskoj, poljsko-litavska drţava je postala saveznikom Španjolske. Kada je u godinama nakon Ivana IV ruska drţava bila rastrzana internim sukobima koji su kulminirali tzv. »teškim vremenima« (smuta, 1610-1613), Poljska je, uz tajnu podršku Habsburga i, iz zasebnih razloga, Švedske, »pokušala raskomadati i pokoriti Rusiju«82, ali je pokušaj propao. Vernadsky osim toga tvrdi da su i Englezi u to doba bili zainteresirani za uspostavljanje »protektorata nad cijelom Rusijom ili njenim dijelom«83. Nema sumnje da je jedan od značajnih faktora koji su pridonijeli neuspjehu tog pokušaja bio Tridesetogodišnji rat koji je sa svojim stalnim i izrazitim razdorima odvraćao paţnju neposrednih neprijatelja Rusije na hitnije zadatke. Rusija se ipak sve više bliţila uvlačenju u Evropu. »Katastrofalna« politika Ivana IV odgodila je proces. Klučevski ovako opisuje događaje potkraj »dugog« šesnaestog stoljeća: Engleska i Nizozemska su pomogle [caru] Mihajlu [1613-45] da se pomiri s neprijateljima, Poljskom i Švedskom, zato što im je moskovsko carstvo bilo vrijedno trţište kao i pogodan put prema istoku — prema Perziji, pa čak i Indiji. Isto tako, i francuski je kralj predloţio Mihajlu savez zbog francuskih trgovačkih interesa na istoku, gdje je Francuska bila suparnik i Engleske i Nizozemske. .. Mihajlovo carstvo je bilo slabije od carstva Ivana IV i Teodora [1584-98], ali daleko manje izolirano u Evropi84.

Ne bismo li umjesto »ali« trebali staviti »i stoga«? Ivan je teţio stvaranju ruskog imperija, a ne dijela evropskog svijeta. Kasnije će to postati ciljem Petra Velikog. Treća velika razlika između Rusije i istočne Evrope bila je, kao što smo pokazali, neposredna posljedica različite strukture i smjera trgovine, kao i različite snage drţavnog aparata. U Rusiji su gradovi i domaća burţoazija preţivjeli »dugo« šesnaesto stoljeće, dok u istočnoj Evropi uglavnom nisu. Što se tiče zemlje, iako se u većini slučajeva radilo o istom obliku veleposjeda kakav se razvio u istočnoj Evropi, ona je u Rusiji bila u rukama »novih ljudi« koje su ponekad nazivali »gentry« a ponekad »niţe plemstvo« (već smo vidjeli da ta razlika zaista nije relevantna). To nisu bili potomci stare boljarske klase već pripadnici dviju grupa: jedna od njih bili

238

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTA

su dvorjane (neka vrsta dvorskog plemstva), a druga tzv. »boljarski sinovi« — ranije niţe plemstvo koje je ţivjelo u zabačenijim područjima. Preţivjeli boljari bili su uglavnom »rođaci cara ali ne kraljevskog porijekla«85. Tako se pojavila nova klasa velikaša, osobito nakon »teških vremena« (smute) pošto je car Mihajlo uspio dovesti politiku Ivana IV do logičnog zaključka86. S vremenom je nova aristokracija preuzela sva prava starog plemstva. Mestničestvo je ukinuto 1682. Pomjestja su de facto postala prenosiva (otuđiva) prodajom i nasljedstvom, i time je gubila na vrijednosti razlika između pomjestja i votčinć17. Zakonik iz 1649. je znatno smanjio razliku između tih dvaju oblika vlasništva88, a 1731. oni su se pravno stopili89. Naravno, do uspona »novih ljudi« došlo je posvuda — svakako u zapadnoj Evropi, kao što smo vidjeli, a u mnogim pogledima i u istočnoj Evropi. Međutim, bitni moment formulirao je Blum: Razvoj događaja u Rusiji. . . razlikovao se u jednom vaţnom pogledu od događaja u ostalom dijelu istočne Evrope (i nalikovao procesu na zapadu). U ostalim istočnim zemljama uspon niţeg plemstva postao je moguć zahvaljujući slabljenju moći vladara. U Rusiji je niţe plemstvo [gentry] dugovalo svoj uspon povećanju careve moći. Ono je bilo rep na zmaju novog apsolutizma90.

Napokon, kontrast između istočne Evrope i Rusije je očit ako pogledamo urbana područja. U istočnoj Evropi više su slabili gradovi, više je slabila domaća urbana burţoazija i domaća industrija. Razlika je svakako bila relativna. U odnosu na zapadnu Evropu moglo bi se smatrati da je Rusija zaostala, relativno ako ne apsolutno. Osim toga, slabljenje nije obuhvatilo cijelu istočnu Evropu. Međutim, činjenice ipak po svemu sudeći ukazuju na kvalitativni jaz između istočne Evrope i Rusije. Razlika je moţda bila manja u »prvom« šesnaestom stoljeću91. Međutim, kako su se veleposjednici sve više počeli baviti neposrednom trgovinom, njihove su aktivnosti u istočnoj Evropi postale otvoreno »antiurbane«92. S usponom »malih kraljeva« u Poljskoj i Gutsherrschafta u istočnom Polablju, neposredne potrebe kneza-veleposjednika nisu poticale praktički nikakvo razumijevanje u odnosu prema građanima93. Kako su gradovi slabili, moć plemstva je još više rasla 94. Što se tiče Rusije, Klučevski moţe govoriti o »izuzetno polaganom i mučnom rastu ruskih gradova i gradske industrije u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću«95 ali je to barem bio rast, a ne opadanje. Blum je u tom pogledu pozitivniji: Novi značaj razmjene u privrednom ţivotu [u 16. stoljeću] signalizirala je ponovna pojava grada kao centra industrije i trgovine, te kao trţišta za poljoprivredna dobra i ostale robe što su se proizvodile u Rusiji i stranim zemljama. Stari gradovi su oţivljavali, novi se osnivali, a neka ruralna naselja (kako pokazuju novgorodski katastri) napustila su poljoprivredu i počela se baviti trgovinom i proizvodnjom96.

Jačanjem gradova jačala je i snaga domaće trgovačke burţoazije. Lokalno plemstvo je ne samo preuzelo izvoznu trgovinu od lokalnih trgovaca, »potiskujući ih u ulogu posrednika«97 već je i dijelilo uvoznu trgovinu s inozemnom burţoazijom98. Domaća burţoazija jedne zemlje bila je inozemna burţoazija druge. Njemački trgovci koji nisu mogli naći mjesta u privrednim aktivnostima istočnog Pol- ablja bili su više nego dobrodošli u Poljskoj, te su pokazali odgovarajuću političku zahvalnost99. Dapače, vrijedilo bi moţda razmisliti nije li snaga koju je njemačka burţoazija kasnije pokazala prilikom svog oporavka posljedica činjenice što je ta burţoazija preţivjela u zemljama kao što su Poljska i Slovenija. Nasuprot tome, u Rusiji su domaći trgovci preţivjeli usprkos konkurenciji veleposjednika, uključujući tu i manastire, i osobito usprkos konkurenciji samog cara 100.Jedan od faktora koji je tome pridonio bila je činjenica da su vodeći trgovci, poznati kao gosti, smjeli igrati dvostruku ulogu: ulogu carevih posrednika kako u trgovačkom tako i u fiskalnom smislu, te ulogu trgovaca za vlastiti račun101. Prema tome, s vremenom su mogli prekinuti veze s carem, pa čak i postati njegovi stvarni suparnici. Napokon, »privatna inicijativa je zaista ponijela dobar dio ruske ekspanzije prema Pacifiku, iako je rijetko nailazila na podršku drţave već prije na njenu konkurenciju«102.

239

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Što se tiče obrta, čini se da su oni posvuda propadali, uglavnom zato što su zbog odsutnosti carinskih barijera ekonomičniji proizvodi zapadnoevropske industrije bili jeftiniji od lokalnih proizvoda103. U onoj mjeri u kojoj je lokalni obrt preţivio, kao na primjer u slučaju čipkarstva u Ĉeškoj, on je sluţio kao kućna radinost za trgovačke kuće izvan područja djelovanja tih obrta104. U svakom slučaju, i to je nešto značilo budući da je poticalo diversifikaciju poljoprivrede i utrlo put za kasniji industrijski razvoj Ĉeške105. U Rusiji je, međutim, dio akumuliranog kapitala uloţen u industrijski razvoj budući da je ona sama bila vlastita svjetska privreda106. Ĉak i u slučaju najvaţnije izvozne industrije evropske svjetske privrede, tj. tekstilne industrije, gdje bi se očekivalo da će ruska industrija propasti zbog konkurencije, lokalna industrija je zadrţala veći dio trţišta masovne robe pa čak i dio trţišta kvalitetnih proizvoda107. Slična bi se analiza mogla pozabaviti razlozima zbog kojih Otomansko carstvo nije bilo dio evropske svjetske privrede108. Bilo bi moţda primjerenije obratiti paţnju na portugalsku trgovinu u Indijskom oceanu i na njene razlike u odnosu na španjolsku atlantsku trgovinu. Moramo se prije svega osloboditi mita o ulozi Turaka u usponu portugalske trgovine u području Indijskog oceana. Danas se više uopće ne prihvaća mišljenje da je uspon Otomanskog carstva doveo do zatvaranja istočnog Sredozemlja u odnosu na zapadnu Evropu te da je, stoga, Portugal bio motiviran da potraţi put za Aziju oko Rta dobre nade; naprotiv, danas se općenito priznaje i da su portugalska prekomorska istraţivanja uslijedila prije uspona Otomanskog carstva i da je opadanje trgovine mirodijama u istočnom Sredozemlju uslijedilo prije pojave Portugalaca u trgovini tim robama. Dapače, A. H. Lybyer precizno pripisuje »slabljenje« Levanta ne kulturnim otporima suvremenoj tehnologiji već strukturnom skretanju trgovine i, prema tome, njenom ne-uključivanju u ekspanziju evropske svjetske privrede. Turci nisu aktivno niti namjerno ometali trgovačke puteve. Zbog svoje dobro poznate ravnodušnosti i konzervativizma oni nisu značajno oteţali (pitanje je jesu li u cjelini uopće oteţali) trgovinu s istokom. Isto tako, otkrivanje novih puteva nije postalo imperativom zbog njih. Naprotiv, Turci su bili na gubitku pošto je otkriven novi i bolji put. Da nije bilo puta oko Afrike cijela povijest Levanta nakon 1500. mogla je izgledati posve drukčije. Kao prvo, mamelučki sultani bi u neprekinutoj trgovini moţda dobili dovoljnu financijsku podršku da se uspješno odupru napadu Turaka 1516. godine. S druge strane, da su Turci osvojili Egipat dok je trgovina s istokom još uvijek bila u punom zamahu preko te zemlje, bili bi ranije no što je stvarno bio slučaj izgubili kontrolu nad tim trgovačkim putevima, ili bi se morali prilagoditi značajnoj i sve jačoj trgovini preko svojih posjeda. U potonjem slučaju bili bi moţda prisiljeni da usvoje suvremene običaje te da svojoj izvanrednoj sposobnosti teritorijalnog ujedinjenja dodaju paralelnu shemu organiziranja vlastite trgovine.. . Za promjenu trgovačkih puteva nisu odgovorni Turci već je do nje došlo usprkos njima i na njihovu štetu109.

U jednom od ranijih poglavlja pokušali smo objasniti splet snaga u Portugalu (i Španjolskoj) koje su dovele do istraţivanja u petnaestom, te do prekomorske trgovine i stvaranja imperija u šesnaestom stoljeću. Taj je splet zaista izrazit kad razmislimo o tome kako su ekonomske motivacije iberske ekspanzije bile naglašeno usmjerene na atlantska područja (tj. na zapadnu hemisferu, iako ona tada nije bila poznata kao takva, i zapadnu Afriku), ali ne na Aziju, iako je ideologija istraţivanja bila usredotočena na traţenje puta u Indiju. Kada na primjer Vitorino Ma- galhaes-Godinho navodi dugi popis faktora koji su dominirali početnom fazom portugalske ekspanzije (od nestašice zlata do manjka ţita, do zemlje i robova za proizvodnju šećera, do potrebe za ribarskim područjima), u tom se popisu ne spominju papar, mirodije, droge, svila, porcelan ili drago kamenje, odnosno, ukratko, sve ono što će Portugalci zapravo uvoziti iz Azije u šesnaestom stoljeću110.Međutim, u posljednjoj četvrtini petnaestog stoljeća probudio se portugalski interes za trgovinu mirodijama111, i kralj Ivan II je taj interes povezao s traganjem za

240

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTA

Prezbiterom Ivanom16 »jer bi mu Prezbiterovo kraljevstvo sluţilo kao usputna postaja na putu za Indiju odakle bi portugalski pomorci donosili bogatstva što ih je do tada distribuirala Venecija«112. U stvari, već 1506. na zapadnoafričko zlato i azijski papar i mirodije otpadalo je više od polovine prihoda portugalske drţave, a nakon toga udio trgovine s Azijom se stalno povećavao i time postao »potporanj imperijalne ekonomije«113. Vasco da Gama je došao, vidio i pobjedio mnogo više i mnogo brţe nego Julije Cezar. Zaista je neobično kako su portugalski brodovi za samo nekoliko godina potpuno ovladali ekstenzivnom trgovinom u području Indijskog oceana. Kakva je bila struktura te inicijative, i kako se ona tako brzo afirmirala? Odgovor na drugo pitanje je relativno lak i svodi se na tehnološku nadmoć brodova naoruţanih topovima, koji su u atlantskoj Evropi postojali već dva stoljeća i kojima je dodana presudna tehnološka inovacija — otvori u samom trupu broda (za topove) umjesto ranije nadgradnje; ta je nadmoć definitivno postignuta 1501. godine114. Da li je ta tehnološka prednost dovoljna kao objašnjenje portugalskog uspjeha ili bismo joj morali dodati uvjerenje, na kojem insistira George B. San-

16 (engl. Prester John) u srednjovjekovnim legendama navodni kršćanski redovnik i vladar negdje u srednjoj Aziji (12. stoljeće; spominje ga Marco Polo) odnosno u Abesiniji (legende koje se javljaju nakon 14. stoljeća) (op. prev.)

241

16 (engl. Guinea-pepper, Capsicum annuum), paprika, crveni papar (op. prev.)

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTA

som, da su Portugalci »krenuli u Aziju odlučnošću koja je bila jača od spremnosti azijskih naroda na otpor«115? Moţda, iako sam sklon vjerovati da su kulturne kvalitete poput duha kolektivne psihologije p‟roizvod vrlo specifičnih društvenih strukturnih okolnosti te da ne ţive mnogo dulje od svoje baze. U svakom slučaju, nakon otprilike 1509. kad su Portugalci porazili egipatsku flotu kod Diua portugalska je ratna mornarica uţivala »neosporenu hegemoniju«116 u Indijskom oceanu. Osim toga, u šesnaestom stoljeću (ali samo do 1570. što se tiče Malajskog prolaza) portugalske trgovce ne nalazimo samo u tom području već i u Kineskom moru, na istočnim i zapadnim obalama Afrike, u juţnom Atlantiku, na Newfoundlandu i, naravno, u Evropi. »Tako je posvuda bila prisutna portugalska ekonomija«117. Portugalski sistem kontrole u Aziji bio je u osnovi vrlo jednostavan: flota podijeljena na dvije eskadre (jedna za blokiranje Crvenog mora a druga za patroliranje duţ zapadne obale Indije), generalni guverner u Goi i sedam tvrđava na periferiji118. U trgovačke svrhe Portugalci su odrţavali niz trgovačkih postaja (feitoria) te osnovali tri velika među-trţišta: to su bili Malacca, Calicut i Ormuz, uz pomoćnu postaju u Adenu119. Najveća je bila Malacca, koja je postala golemo skladište i entrepot; ta je lokacija bila gotovo obavezna budući da su monsuni prisiljavali jedrenjake koji su dolazili s istoka da tu istovare robu120. Strukturu je razradio Affonso Albuquerque, vodeća portugalska ličnost na sceni, i to kao rješenje vojnih problema što ih je cijeli pothvat podrazumijevao121. Trgovina je uglavnom bila u rukama drţave122, a kad je uloga Portugala počela slabiti u drugom dijelu šesnaestog stoljeća, privatni sektor je posve napustio reduciranu trgovinu i to u potpunosti zbog većeg rizika123. U nekoliko manjih područja Portugalci su imali neposredni suverenitet. U nekima, kao što su Cochin ili Ceylon, lokalni vladar je bio pod portugalskom »zaštitom«. No u većini slučajeva Portugalci nisu pretendirali na političku vlast već su se umjesto toga »kretali i trgovali u skladu sa zakonima, uzancama i običajima drţava u kojima su djelovali«124. Kako navodi Donald F. Lach, Evropljani toga doba bili su »uglavnom zainteresirani za one zemlje u kojima su stvarno jedinstvo i centralna vlast osiguravali stabilne uvjete trgovine i povoljnu klimu za evangelizaciju«125. Kako bismo shvatili zašto ne smatramo trgovačko područje Indijskog oceana dijelom evropske svjetske privrede iako je njime tako premoćno dominirala jedna evropska sila, moramo uzastopno razmotriti što je ta prevlast značila za azijske zemlje koje su bile pod njenim utjecajem, njeno značenje za Evropu, te to usporediti s dijelovima Amerike koji su bili pod iberskom vlašću. Vrlo je vjerojatno da je jedan od glavnih elemenata u munjevitom usponu Portugala, najprije u Indijskom oceanu a zatim u Kineskom moru, bio »vakuum u pomorskoj trgovini«, kako ga naziva Trevor-Roper, koji je u to doba postojao u oba navedena područja: »Golemo trgovačko područje Azije — u okviru kojeg je trgovina s Evropom bila samo fragment — bilo je otvoreno onima koji prvi dođu. Portugalci su došli, uzeli ga i, dok je vakuum trajao — sve dok ih Evropa nije pretekla ili im se Azija oduprijela — ono je bilo njihov monopol«126. Vakuum nije bio politički već ekonomski jer je za razumijevanje situacije bitna činjenica da Portugalci nisu stvorili tu trgovinu. Oni su preuzeli prethodno postojeću trgovačku mreţu koja je u to doba bila u rukama muslimanskih trgovaca (Arapa i Gudţarata) u Indijskom oceanu, te gusara Wako u Kineskom moru127. Muslimanski trgovci istisnuti su u kronološkom smislu prvi, i to »grubom silom a ne mirnom konkurencijom«128. Radilo se prvenstveno o političko-pomorskoj nadmoći129. 15 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

241

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Najznačajnija stavka lisabonskog uvoza iz Azije bio je papar, odnosno papar i mirodije. Već potkraj petnaestog stoljeća, prije nego što se Portugal pojavio na sceni, Evropa je vjerojatno trošila četvrtinu azijske proizvodnje130; kako bi zadovoljila povećanu evropsku potraţnju, azijska proizvodnja se tokom stoljeća podvostručila131. Za uzvrat je Azija uglavnom dobivala od Evrope plemenite metale, zlato i srebro132. Srebro je uglavnom potjecalo iz Amerike i Japana 133, dok je zlato, po svemu sudeći, najprije dolazilo iz zapadne Afrike134, a zatim iz jugoistočne Afrike, Sumatre i Kine135. S obzirom na to da je Evropa tako strastveno zgrtala (tezaurirala) plemenite metale, zaista je neobično što se ovakva formalno neuravnoteţena bilanca plaćanja odrţala tako dugo. Međutim, ako je Evropa htjela ono što joj je Azija mogla ponuditi, čini se da je to bila cijena koju je Evropa morala plaćati. Ta činjenica ukazuje na jedan od osnovnih momenata zbog kojih Azija u to doba nije bila dio evropske svjetske privrede budući da su se od oko 1500. do 1800. odnosi Evrope s azijskim drţavama »obično odvijali u okviru i pod uvjetima koje su određivale azijske zemlje. Osim u slučajevima malobrojnih kolonijalnih uporišta, Evropljani su bili prisutni samo zahvaljujući dobroj volji domaćina«136. I to usprkos vojnoj nadmoći Evrope. Naime, ne smijemo zaboraviti da se ta vojna nadmoć očitovala samo na pomorskom polju137. S azijskog stanovišta, portugalski trgovci su se u jednom temeljnom pogledu razlikovali od onih koji su im povijesno prethodili. Kupci »nisu bili trgovci — privatni poduzetnici — već velika pomorska sila koja je nastupala u ime strane drţave, te u korist svojih trgovaca i vlastitu korist«138. To je značilo da su se trgovački odnosi — dapače i cijene — utvrđivali sporazumima u skladu s međunarodnim pravom. Međutim, drţave su morale pregovarati s drţavama, i Portugalcima je trebalo vremena da se naviknu na visoki nivo drţavnog dostojanstva na koji su nailazili139. Isprva su Portugalci bili spremni posegnuti za golemim profitima što ih je donosilo otimanje, ali su samo nakon deset godina shvatili da je to vrlo kratkovidna politika140. Stoga su prešli na ulogu posrednika u jwtra-azijskoj trgovini, i uloţili profit stečen tom djelatnosti u maksimalno iskorištenje puta oko Rta dobre nade, donoseći i mirodije i plemenite metale u Portugal. Bio je to, kako kaţe Godinho, »grandiozan san«, »inicijativa koja je nadilazila mogućnosti zemlje (demesuree)ui. Portugalci su ţrtvovali plemenite metale (i ne samo njih) za mirodije, ali su zaista postigli »centraliziranu intra-azijsku trgovinu«, a to je bilo »nešto posve novo u Aziji«142. U smislu evropske svjetske privrede, portugalska posrednička uloga značila je da je »dobar dio evropskog uvoza bio pokriven nevidljivim izvozom pre- vozničkih i trgovačkih usluga«143. Središnji značaj intra-azijske trgovine za ekonomiku portugalskog angaţmana u Aziji ističe i činjenica da je nakon samo 75 godina, tj. 1578, prvi non-stop ekspresni brod (une ‘carriere’ de droiture) otplovio iz Lisabona za Malaccu144. Prema tome, portugalski trgovci su za Aziju značili dvije stvari: azijski trgovci su morali pregovarati s drţavom kao zastupnikom trgovaca i i/Jfra-azijska trgovina je racionalizirana. Međutim, J. C. van Leur smatra da sve to nije dovoljno za naznaku društvene promjene: Portugalski kolonijalni reţim. . . nije uveo ni jedan jedini novi ekonomski element u trgovinu juţne Azije. .. Portugalski reţim je uveo samo ne-intenzivno opterećenje postojeće strukture prijevoza i trgovine. Slijedeće razdoblje [u kojem dominiraju Nizozemci] je bilo doba organizacije novog sistema vanjske trgovine i stranog brodarstva; ono je probudilo oštre kolonijalne odnose i stvorilo nove ekonomske oblike u Evropi — što moţda nije bio neposredni rezultat već prije paralelni razvoj potpomognut sistemom. . .

242

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERUA PROTIV VANJSKOG PQPRISTA

Međunarodni azijski karakter trgovine je odrţan dok politička nezavisnost orijentalnih drţava praktički nije ni osjetila evropski utjecaj. Veliki intra-azijski trgovački put zadrţao je puni značaj145.

Literatura uglavnom podrţava van Leurovu ocjenu146. Portugalci su došli i zatekli cvatuću svjetsku privredu. Nešto su poboljšali njenu organizaciju i, kao nagradu za svoj trud, odnijeli neke robe »kući«. Društvena organizacija privrede kao i političke nadgradnje ostale su uglavnom nepromijenjene. Glavna promjena javlja se u proizvodnji papra, jedine mirodije koja je »dovela do masovne proizvodnje«147. Međutim, tehnologija proizvodnje papra je tako jednostavna da povećanje proizvodnje ekstenzivnijim uzgojem zahtijeva vrlo malo radne snage — i to zbog jedne vaţne karakteristike te kulture: »Pošto se zasadi, papar ne zahtijeva nikakvu njegu«148. Prema tome, za većinu Azije stoljeće portugalske prevlasti značilo je uglavnom to da su umjesto Arapa profit ubirali Portugalci. Indijski povjesničar K. M. Pannikar ovako rezimira situaciju: Indijskim vladarima bilo je svejedno hoće li njihovi trgovci prodavati svoju robu Portugalcima ili Arapima. Portugalci su zapravo bili u prednosti budući da su indijskim vladarima mogli prodavati potrebno oruţje i opremu. Što se tiče indijskih trgovaca, oni su ubrzo razradili sistem dozvola koji im je dopuštao obavljanje trgovačkih aktivnosti bez konkurencije arapskih trgovaca, i u tom smislu moglo bi se reći da im je portugalski monopol pomogao149.

Upravo zato — usprkos činjenici da su »inicijative portugalskih kraljeva objedinjavale monopole zaštite, prijevoza i prevezenih proizvoda«150 — Charles Boxer moţe nazvati portugalsku pomorsku prevlast »inherentno krhkom nadgradnjom«151. Azija, pa čak ni granični dijelovi područja Indijskog oceana, nije postala dijelom evropske svjetske privrede u šesnaestom stoljeću. Azija je bila vanjsko poprište s kojim je Evropa trgovala — svakako, uz ponešto neravnopravne uvjete. To jest, silom nametnuti elementi monopola ometali su trţišno poslovanje. Bila je to, kako kaţe Chaunu, »talasokratska Conquista«'52 sa strane Portugala. Međutim, kontakt u osnovi nije izmijenio unutarnji ţivot Azije. Bilo bi u svakom slučaju teško ustvrditi da je, u to doba, azijska primarna proizvodnja bila sastavni dio evropske podjele rada. Dodatne dokaze moţemo pronaći ako razmotrimo utjecaj portugalske trgovine s Azijom na Evropu. Evropa nije osvojila Aziju u šesnaestom stoljeću jer to nije bila u stanju. Njena vojna prednost očitovala se samo na moru153. Na kopnu, Evropa je još uzmicala pred otomanskim nasrtajima154 i ta se vojna ravnoteţa izmijenila tek s industrijskom revolucijom155. Azija je u to doba opskrbljivala Evropu luksuznim artiklima. Luksuzni artikli su svakako vaţni, i ne smijemo ih gledati s prezirom, ali ipak ustupaju prvo mjesto hrani (ţitu, stoci, ribi, šećeru) i radnoj snazi potrebnoj za njenu proizvodnju. Ispred njih su po vaţnost^i plemeniti metali — ne tezaurirani već kao novac (iako su se plemeniti metali po potrebi mogli upotrebljavati kao roba). U odnosu na hranu, pa čak i na plemenite metale, svjetska se privreda moţe relativno lako prilagoditi na promjene u ponudi luksuznih artikala. Moglo bi se reći da papar nije bio baš luksuzni artikal, kao što to nisu bile ni mirodije jer su one bile bitne za očuvanje hrane i kao lijekovi156.1 ovdje se radi o pitanju mjere. Uglavnom se čuvalo (konzerviralo) meso, koje nije bilo sasvim ni luksuzni artikl ali nije isto tako bilo namijenjeno onima na minimalnoj ishrani. Isto vrijedi i za lijekove157. Naravno, kako zaključuje Chaunu, s povećanjem ţivotnog standarda u Evropi i promjenom ravnoteţe snaga u svijetu papar je sve manje bio luksuzna roba. Pitanje je, vjerojatno, koliko manje: Kada se papar prvi put javlja na zapadu? Postoji nekoliko tradicionalnih prekretnica [ja- lons]. Prva među njima jesu kontakti između istoka i zapada, u 12. i 13. stoljeću, u Sredozemlju, u doba kriţarskih ratova. Istini za volju, treba uzeti u obzir dva faktora. Povećanje potrošnje papra moramo svakako povezati s povećanjem potrošnje mesa u 14. i 15. stoljeću, tj. s pojavom koja je jasno utvrđena. Mnogo je dugotrajniji, međutim, razvoj strukture potrošnje skupih proizvoda iz udaljenih krajeva, koji se po mom mišljenju ne moţe odvojiti od promjene u odnosima između pojedinih

243

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

zemalja, tj. u ravnoteţi snaga, nakon 12. i 13. stoljeća. Mirodije nabavljene u uvjetima 13. stoljeća bile su luksuz. Doći do njih značilo je razviti moć koja će zapadnom kršćanskom svijetu omogućiti da polako razvije vlastiti potencijal [lelent decol- lement de ses moyens]. Ta je moć omogućila zapadu da dođe do onih stimulansa okusnih pupoljaka i ţivčanog sustava što su ih orijentalne civilizacije znale vještije proizvoditi nego latinski kršćanski svijet158.

U svakom slučaju, s obzirom na to da papar nije bio luksuz već polu-potreba, upravo je zapadnoafrička malaguette* — a ne azijski proizvodi — bila najvaţnija u pogledu količine, ako ne i cijene159. Naravno, nema dvojbe da je trgovina s Azijom bila Portugalu rentabilna. To je na kraju krajeva bio i njen smisao. Godinho to ocjenjuje na 25 stranica. Nama će biti dovoljan jedan primjer, moţda spektakularnog karaktera. Albuquerque je 1512. procijenio da je roba koja se vratila u Portugal osam puta vrednija, u portugalskoj valuti, od robe koja je otišla iz zemlje160. Lako je stoga shvatiti zašto je papar bio »najznačajnija spekulativna roba u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, roba koja je privlačila paţnju najvećih trgovaca i kapitalista toga doba«161. Zbog svoje djeljivosti i trajnosti, kao i profitne marţe, papar je »bio izvrstan za špekulacije«162 Špekulacijom se nisu bavili samo kapitalisti, tj. pojedinačni (privatni) poduzetnici, već prvenstveno portugalska drţava koja je nastojala »povećati nacionalno bogatstvo primjenom vojne sile« kako to formulira Frederic Lane163. Razmotrit ćemo troškove takve politike, ali bi na ovom mjestu bilo primjereno ubaciti Laneovu procjenu te kolektivne »špekulacije«: U duţem razdoblju od pedeset ili stotinu godina zemlja bi se moţda bila više obogatila miroljubivijom politikom koja bi bolje stimulirala razvoj trgovine s istokom. Iako je osvajanje Indije neko vrijeme povećalo portugalski nacionalni dohodak, kasnije je slijedio pad produktivnosti nacionalne radne snage. Prema tome, ne bi se moglo reći da je to uspješan slučaj primjene vojne sile radi povećanja nacionalnog prosperiteta164.

Međutim, da li je Portugal mogao primijeniti »miroljubiviju politiku«? To je dvojbeno, kako djelomično pretpostavlja i sam Lane, zbog vrste kapitala i rada u Portugalu u 1500. godini165. Doduše, rasprava o rentabilnosti jasno ukazuje na ograničenja profita ostvarenog trgovinom na vanjskoj areni. Kad se sve sumira, to je profit ostvaren pljačkom, a pljačka je aktivnost koja tokom vremena osujećuje vlastitu svrhu — za razliku od eksploatacije u okviru jedinstvene svjetske privrede koja samu sebe pojačava. Moţda će stvari postati jasnije ako pokušamo sistematski usporediti Iberiju u Aziji i Iberiju u Americi. Potrebno je prije svega nekoliko riječi o odnosima Portugala i Španjolske. Druga verzija papinske bule Inter Coetera, objavljena lipnja 1493, povukla je dobro poznatu granicu kojom su, navodno, pojedini dijelovi ne- evropskog svijeta dodijeljeni brizi Portugala i Španjolske u svrhu evangelizacije166. Za atlantska područja to je značilo priznavanje portugalskog suvereniteta nad Brazilom i atlantskim ne-karipskim otocima, dok je Španjolskoj priznat suverenitet nad glavninom kontinenta. Azija je vjerojatno bila »dodijeljena« Portugalu. Međutim, Magellan je nagovorio Karla V da reinterpretira kartu, s obzirom na to da je u šesnaestom stoljeću bilo teško procjenjivati geografske duljine, te je u ime španjolske krune prisvojio Filipine 1520. godine167, iako su Filipini zapravo zauzeti tek 1564. Dapače, Španjolska je poslala svoju ekspediciju na Filipine — u potrazi za paprom na Filipinima i u Kini168 — tek pošto je Portugal počeo zakazivati kao izvor dobave papra zbog oţivljavanja uloge Venecije. Prema tome, u Americi imamo uglavnom španjolsku prevlast s portugalskim klinom, a u Aziji uglavnom portugalsku prevlast sa španjolskim klinom. Zapanjuje činjenica da je iberska politika bila otprilike slična u objema područjima. Naime, u šesnaestom stoljeću Iberija je u Americi osnivala kolonije, dok je u Aziji uspostavljala trgovačke postaje169. Već smo govorili o španjolskoj politici u Americi i portugalskoj politici u Aziji. Vrijedi spomenuti činjenicu da su i Španjolska i Portugal nastojali generalizirano

244

EVROPSKA SVJETSKA PRIVREDA: PERIFERIJA PROTIV VANJSKOG POPRIŠTA

prenositi iskustvo stečeno na jednom području u drugo područje, iako su se, shvativši pogrešku, s vremenom prilagodili konkretnim uvjetima. Portugalci su nastojali ograničiti svoj angaţman u Brazilu na entrepot-aktivnost, ali su već 1530. bili prisiljeni da ga preventivno koloniziraju170. Slično tome, Španjolci su nastojali primijeniti sistem encomienda na Filipinima, ali međunarodna trgovina nije bila dovoljna za pokriće troškova pa su se vratili na portugalski sistem. »Tako se trgovina Manile svela na neposrednu razmjenu srebra iz Nove Španjolske za kinesku robu«171. Kako smo već napomenuli, čini se da su razlozi tih dviju različitih politika dvojake naravi. S jedne strane, koristi američke kolonizacije bile su u određenom smislu veće. S druge, kolonizacija Amerike je bila mnogo teţa. Kombinacijom tih dvaju faktora Amerika je postala periferija evropske svjetske privrede u šesnaestom stoljeću, dok je Azija ostala vanjsko poprište. Kad kaţemo »koristi« ne mislimo na kratkoročni profit iako je i ovdje, kako se čini, Amerika bila za oko 50% bolja od Azije172, već na dugoročni profit u smislu alternativnih troškova (opportunity costs). Trgovina s Azijom je bila važna trgovina, osobito onaj dio koji je obilazio Levant173. Štoviše, jedan od razloga zbog kojih je Španjolska napokon odustala od manilskog galiona bilo je upravo domaće protivljenje takvom iscrpljivanju rezervi plemenitih metala 174. Naravno, kao što smo već napomenuli, i tu ima iznimaka. Tako se npr. čini da su indijske šume iz kojih se dobivala tikovina bile u određenoj mjeri uključene u evropsku svjetsku privredu kao izvori drveta za brodove koji su se gradili u Goi175. Međutim, to je zaista nevaţno u usporedbi s plemenitim metalima, drvom, koţom i šećerom što ih je isporučivao Novi svijet i čija se proizvodnja tokom stoljeća razvila od običnog skupljanja do stabilnog oblika proizvodnje s jeftinom radnom snagom i evropskim rukovođenjem176, što je dovelo do transformacije društvene strukture tih područja i njihovog uključivanja u evropsku svjetsku privredu177. Evropa je tek tada kada nije imala drugog izbora, kad nije mogla dobiti određeni proizvod u okviru vlastite svjetske privrede, odlazila na vanjsko poprište kako bi do tog proizvoda došla po višoj cijeni. Uzmimo na primjer svilu. Woodrow Borah je opisao razloge zbog kojih je propala meksička proizvodnja sirove svile u drugom dijelu šesnaestog stoljeća178. Upravo u to doba, kako ističe Chaunu, pada »apogej trgovine koja se temeljila na manilskom galionu; to je doba masivne, iznenadne i prolazne pojave kineske svile na američkom trţištu«179. Naravno, kad Španjolci više nisu imali američkog srebra za Kineze, nisu mogli kupovati svilu i ta je trgovina propala oko 1640.180 \ i Općenito govoreći, geografske granice svjetske privrede su pitanje ravnoteţe. Diinamika sila u matici moţe dovesti do ekspanzionističkog pritiska (što se, kako Ismo vidjeli, dogodilo u Evropi u petnaestom stoljeću). Sistem se širi prema van isve dok ne dostigne točku u kojoj je gubitak veći od dobitka. Jedan od faktora je J naravno udaljenost, koja je funkcija stanja tehnologije. Negdje u početku smo spo- i menuli koncepciju šezdesetodnevnog svijeta. Ima mnogo načina procjene vreme- i na. Usporedimo npr. Chaunuov opis vremena potrebnog za putovanje od Iberije 1 do Amerike i vremena od Iberije do Azije. Evo što Chaunu kaţe za prvo putovanje: »Odlazak mjesec dana, povratak šest tjedana, kruţno putovanje, uključujući utovare i istovare, u jednogodišnjem ciklusu uključujući sve između mrtvih zimskih razdoblja«181. A za drugo: Na najudaljenijim točkama — uzmimo npr. osovinu Sevilla — Manila 1565. godine — svijet stvoren dugim transformacijama 15. i 16. stoljeća je petogodišnji svijet. To jest, potrebno je u prosjeku pet godina za kruţno putovanje od Španjolske do Filipina182.

Razlika je očito bila znatna. Međutim, ne radi se samo o problemu udaljenosti, već i o problemu afirmirane vlasti. Amerika je lako osvojena. Ĉak ni drţave s određenim strukturama poput Asteka i Inka nisu bile dorasle evropskom oruţju. Azija je bila posve drukčija. Ni 245 Portugal ni njegovi nasljednici u sedamnaestom stoljeću nisu uspjeli skupiti vatre-

* SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

nu moć za značajna kopnena osvajanja. Stoga nisu mogli uspostaviti sistem, kao u Americi ili istočnoj Evropi, u kojem malo sile omogućava znatno prisvajanje viška. Naprotiv, trebalo je mnogo sile (jer su se Portugalci morali boriti protiv svojih pomorskih suparnika) kako bi se stekao manji iznos viška (budući da su lokalni vladari mogli inzistirati na mnogo višem postotku). Problem bismo mogli razmotriti i procjenom rentabilnosti alternativnih primjena sile. Frederic Lane iznosi slijedeći koncepcijski pristup: Usuđujem se predloţiti hipotezu da su [kolonijalne] inicijative koje su primjenjivale silu kako bi pljačkale i ometale trgovinu suparnika [kao na primjer Portugalci u Aziji] općenito bile izloţene opadajućim prinosima, dok su mnoge inicijative koje su silu primjenjivale radi zaštite [protiv uništenja ili oduzimanja svog kapitala ili radne snage], uključujući mnoge koje su nametale prisilni rad [kao na primjer Portugalci u Brazilu] uţivale prednosti rastućih prinosa183.

Ponašanje na periferiji i na vanjskom poprištu zahtijeva različite vještine. Ekonomski snaţnija grupa moţe ojačati svoj poloţaj i kulturnom dominacijom samo na periferiji. Portugalci su to shvaćali mnogo bolje od Španjolaca. Španjolcima je evangelizacija bila veći prioritet nego Portugalcima koji su imali više sluha za granice svoje moći u tom velikom kršćansko-muslimanskom susretu u Aziji šesnaestog stoljeća. Chaunu ističe da su se Španjolci usrdno trudili da spriječe muslimansku penetraciju na Filipine. Oni su u tome u određenoj mjeri uspjeli, ali su platili ekonomsku cijenu: »To duboko ukorijenjeno neprijateljstvo prema Islamu, ta nesposobnost da se nagode s malim muslimanskim vladarima na Molučkim otocima — nije li to pravo objašnjenje, mnogo više nego portugalsko neprijateljstvo, španjolskog neuspjeha u trgovini mirodijama na Filipinima?«184. Usporedimo to s odlukom Portugalaca u Kongu, gdje su se Portugalci najprije »igrali« s evangelizacijom, kolonizacijom, pa čak i poljoprivrednom proizvodnjom za trţište, a zatim shvatili da su troškovi previsoki te se vratili na entrepot-odnos usmjeren prvenstveno na robove i slonovu kost185. U Aziji je portugalska prevlast u Indijskom oceanu i Malajskom prolazu tokom »dugog« šesnaestog stoljeća sve više nailazila na konkurenciju — sa strane Arapa s Venecijom (stari levantski put), sa strane novih sila u sjeverozapadnoj Evropi (Engleske i Nizozemske), te sa strane ponovno probuđenih domaćih snaga u Aziji. Već smo u jednom od ranijih poglavlja govorili o preporodu istočnog Sredozemlja u »drugom« šesnaestom stoljeću. Stoga ćemo se na ovom mjestu samo ukratko pozabaviti tim pitanjem. Isključivanje Levanta zahtijevalo je skupu blokadu. Sve se zapravo svodilo na to da »Portugal nije bio dovoljno bogat da bi odrţao tu veliku mreţu, svoje tvrđave, svoje skupe eskadre, svoje funkcionare«186. Već tridesetih godina šesnaestog stoljeća Turci su se uspjeli ponovno iskrcati u Perzijskom zaljevu, i otada portugalski udio u trgovini opada187. Već 1560. Aleksandrija je u Evropu izvozila istu količinu mirodija kao potkraj petnaestog stoljeća188, iako je, istini za volju, ta količina bila razmjerno manja. Osim toga, Portugalci nisu bili spremni ili sposobni da smanje svoje cijene kako bi suzbili venecijansku konkurenciju189. Naravno, govorimo samo o trgovini paprom budući da, po svemu sudeći, trgovina lijekovima u to doba nije bila portugalski monopol190. Štoviše, slabljenje Portugala treba mjeriti činjenicom da su portugalski trgovci nakon 1580. pokušali preoteti dio trgovine od same Venecije 191. Prema tome, slabljenje Portugala je bilo vrlo realno. Godinho nas upozorava da ne idemo u drugi ekstrem i traţimo pretjerano optimističku sliku za ponovni uspon Venecije192 — taj smo stav već imali prilike iznijeti — jer Venecija nije mogla pokupiti sve ono što je Portugal ispustio. Sjeverozapadna Evropa je bila još stvarniji suparnik. Ne smijemo zaboraviti da je nakon bankrota španjolske i francuske krune 1557. godine slijedio i bankrot portugalske krune 1560. Nećemo razmatrati razloge uspona Nizozemske i Engleske, ali bismo morali spomenuti jedan od presudnih faktora u trgovini mirodijama, tj. činjenicu da su u stvari postojale dvije vrste trgovine mirodijama koje često nalazimo pod nazivima »azijski ugovor« i »evropski ugovor«. To jest, mirodije su donosile profit pošto su iz Azije dospijevale u Lisabon (ili Veneciju ili, kasnije, Amsterdam), a te iste mirodije

246

TEORETSKA REPRIZA

su donosile profit i prilikom preprodaje konačnim evropskim korisnicima koji su se uglavnom nalazili u sjevernoj Evropi193. Portugalci nisu imali mreţu za prodaju papra u Evropi, osobito nakon slabljenja Antwerpena s kojim su imali vrlo dobre veze. Govoreći o Portugalu 1585. Chaunu kaţe: Odrezan od sjevera, španjolski kralj, koji vlada u Lisabonu nakon 1580, uzalud nudi evropski ugovor. Italija nije dovoljno jaka [n’est pas du taille]. Nitko u Španjolskoj ne moţe ni sanjati o tome. On mora zamijeniti Antwerpen cijelom snagom njemačkog kapitalizma, snagom Welsera i Fuggera. Moţemo li jasnije izraziti situaciju? Evropski ugovor je na kraju preuzeo prioritet nad azijskim ugovorom194.

No ni Welseri ni Fuggeri nisu bili dovoljno jaki da se odupru Englezima i Nizozemcima195. Uspon Nizozemske je ustvari bio posljednji udarac za Veneciju jer je Amsterdam, »efikasniji od Lisabona, slomio vrat staroj sredozemnoj trgovini«196. Nizozemci (i Englezi) nisu bili u prednosti samo u Evropi. Njihova pomorska premoć u Indijskom oceanu donijela je i dodatnu financijsku korist. Oni su mogli ostvarivati profit ne samo trgovinom već i pljačkanjem portugalskih brodova197. No, usprkos tome, Nizozemci (i Englezi) još nisu uveli nikakav novi element na azijsku scenu. Oni su nastavili portugalsku ulogu — ulogu posrednika198. To nas prema tome vodi prema događajima u Aziji. Propadanjem Portugalaca azijski vladari su ponovno stekli određenu kontrolu nad situacijom. Tako su, na primjer, nakon 1570. Javanci preuzeli trgovinu mirodijama u Malajskom prolazu, barem do pojave Nizozemaca 1596. godine199. Portugalci su taj gubitak neko vrijeme nadoknađivali svojim novim prevozničkim monopolom između Kine i Japana200. Međutim, pošto su Japanci riješili internu anarhiju, Portugalci im više nisu trebali. Vladari dinastije Ming su prvobitno zabranjivali Japancima da trguju zbog gusara Wako. Obuzdavanje Wako-a ponovno je omogućilo neposrednu trgovinu. Osim toga, na sceni su se pojavili Nizozemci i Englezi koji nisu pokazivali nikakve simpatije prema Španjolskoj (odnosno Portugalu). Japancima su Jezuiti postajali sve neugodniji, i Japan se sada mogao povući iz svijeta, tim više što zahvaljujući domaćim proizvođačima više nije bilo potrebe za kineskom svilom201. Povlačenje Japana je moţda posljedica prevelike evangelističke agresivnosti kršćanske crkve, kako tvrdi C. R. Boxer202. Moramo ozbiljno shvatiti Boxerovu hipotezu jer širina njegovog znanja i sposobnost povijesnog rasuđivanja ulijevaju poštovanje. Međutim, Boxer daje malo konkretnih empirijskih činjenica kojima bi podrţao tu hipotezu. Ne bi li se Japan bio ionako povukao s obzirom na svoju internu snagu i slabe veze s bilo kojom svjetskom privredom? I portugalski građani su shvatili opomenu koju im je dalo slabljenje buma u entrepot-poslovanju. Počeli su se odvajati od matične zemlje i prilagođavati se opstanku u Aziji. U ekonomskom smislu, postali su uglavnom Azijci evropskog porijekla — iako su se mnogo manje asimilirali u političkom smislu, odnosno — nedvojbeno — nimalo u kulturnom pogledu. J. B. Harrison opisuje sve veću vojnu i političku autonomiju koju je uţivao Estado da India u toku šesnaestog stoljeća, a taj je proces tekao usporedo sa sve većom vaţnosti intra-azijske trgovine za Portugalce203. Sa sve većim sukobom interesa između Portugalaca »kod kuće« i u Indiji. Portugalci su se usadili u istočne svjetove, ustalili se posvuda kao casados (doslovno — osoba koja odrţava domaćinstvo), uklopili se u lokalne ili regionalne interese, bavili se lokalnim ili inter-regionalnim poslovima204.

Proces je još više naglasilo uklapanje Portugala u Španjolsku 1580. godine. Lokalni Portugalci nisu ţeljeli omogućiti Kastilcima pristup na svoje trţište, a španjolski kraj je bio preslab da bi ih na to prisilio205. Međutim, to znači da je stoljeće iberskog angaţmana još više »odgurnulo« Aziju umjesto da je pribliţi statusu perifernog područja. Evropa će postati dovoljno snaţna da počne uključivati te regije tek otprilike stotinu godina kasnije.

247

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Bilješke

248

TEORETSKA REPRIZA

Teoretska repriza Teoretiziranje nije aktivnost koja bi bila odijeljena od analize empirijskih podataka. Analize su moguće jedino na osnovi teoretskih shema i postavki. S druge strane, analize događaja ili procesa moraju kao polaznu točku obuhvaćati cijeli niz određenih vrijednosti nekih varijabli, na temelju kojih moţemo objasniti kako smo došli do konačnih rezultata. Kako bismo dali jasno historijsko objašnjenje, često moramo pretpostaviti formalne međuodnose između varijabli ili elegantno preći preko njih. Stoga često ima smisla još jednom preći materijal, kraće i apstraktnije, prilikom izvođenja zaključaka. To bi nedvojbeno trebalo koristiti čitaocu. Međutim, to je još vaţnije za autora, jer ga prisiljava da u svojoj analizi primijeni određenu strogost čija bi odsutnost lako mogla proći nezamijećena među sloţenim detaljima. Empirijski materijal što smo ga do sada obradili je svakako sloţen — štoviše, mnogo sloţeniji no što smo to uspjeli prikazati. Stoga bih se htio još jednom osvrnuti na argumentaciju koju sam iznio u ovoj knjizi. Kako bih opisao porijeklo i početno djelovanje svjetskog sistema, morao sam obrazloţiti određenu koncepciju tog sistema. Svjetski sistem je društveni sistem, s j granicama, strukturama, grupacijama, pravilima i zakonitostima, te koherencijom. Njegov se ţivot sastoji od sukobljenih sila koje ga drţe zajedno napetošću i razdiru ga kako svaka grupacija stalno nastoji da ga preobliči na svoju korist. On posjeduje karakteristike organizma jer ima svoj ţivotni raspon u kojem se njegove karakteristike mijenjaju u nekim pogledima i ostaju stabilne u drugima. Njegove su strukture u različita vremena jake ili slabe prema unutarnjoj logici njegovog funkcioniranja. Po mom mišljenju, društveni sistem karakterizira činjenica da je ţivot u njemu uglavnom'zatvoren i da je dinamika njegovog razvoja uglavnom internog tipa. Moţda će čitalac smatrati da upotrebljavam izraz »uglavnom« zbog akademskog izvrdavanja. Priznajem da ga ne mogu kvantificirati. Vjerojatno to neće uspjeti nikome jer se definicija temelji na protu-činjeničnoj hipotezi: kad bi .sistem iz bilo kojeg razloga bio isključen od svih vanjskih sila (što se praktički nikada ne događa), definicija implicira da bi sistem i dalje u osnovi funkcionirao na isti način. I izraz »u osnovi« je, naravno, teško pretvoriti u konkretne operativne kriterije. Usprkos tome, ovo je vaţan moment, kao i ključ za mnoge dijelove empirijskih analiza u ovoj knjizi. Moţda bismo zatvorenost trebali zamisliti kao teoretski apsolut, kao neku vrstu društvenog vakuuma koji je rijetko vidljiv i koji bi, kad bismo ga umjetno stvorili, bio još neuvjerljiviji ali još uvijek društveno-realna asimptota, distanca s koje nekako moţemo mjeriti. Koristeći takav kriterij, tvrdim da većina entiteta koji se obično opisuju kao društveni sistemi — »plemena«, zajednice, nacionalne drţave — zapravo nisu totalni sistemi. Štoviše, tvrdim da su, naprotiv, jedini realni društveni sistemi, s jedne strane, one relativno male i vrlo autonomne naturalne ekonomije koje nisu dio nekog redovnog sistema s obaveznim davanjima i, s druge strane, svjetski sistemi. Potonje treba svakako razlikovati od prvih jer su razmjerno veliki; to jest, oni su, u uobičajenom jeziku, »svjetovi«. Međutim, oni su točnije definirani činjenicom da se njihova

249

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

^atvorenost kao ekonomski-materijalni entitet temelji na ekstenzivnoj podjeli rada i da u sebi sadrţe višestrukost kultura. Tvrdi se nadalje da su do sada postojale samo dvije vrste takvih svjetskih sistema: svjetska carstva (imperiji) u kojima postoji jedan jedini politički sistem na većini površine, koliko god oslabljen bio stupanj njegove stvarne vlasti, i sistemi u kojima takav jedinstveni politički sistem ne postoji na cijelom ili praktički cijelom prostoru. Radi prikladnosti i zato što nam nedostaje bolji izraz, opisujemo potonje sisteme izrazom »svjetska privreda«. Napokon, zaključili smo da su prije suvremene ere svjetske privrede bile vrlo nestabilne strukture koje su se obično pretvarale u carstva ili raspadale. Neobična je osobina suvremenog svjetskog sistema što je svjetska privreda preţivjela već 500 godina i još se nije pretvorila u svjetsko carstvo — i u toj neobičnoj osobini leţi tajna njegove snage. Ta neobičnost je politička strana oblika ekonomske organizacije koji nazivamo kapitalizmom. Kapitalizam je mogao i moţe uspijevati upravo zato što granice svjetske privrede ne obuhvaćaju samo jedan politički sistem već mnogo njih. Ne mislim ovdje zagovarati klasičnu postavku kapitalističke ideologije prema kojoj je kapitalizam sistem koji se zasniva na neuplitanju drţave u ekonomske poslove. Posve suprotno! U kapitalizmu politički entiteti stalno preuzimaju ekonomske gubitke, dok se ekonomska dobit raspodjeljuje u »privatne« ruke. Stoga prije tvrdim da se kapitalizam, kao ekonomski modalitet, temelji na činjenici da ekonomski faktori djeluju na području koje je veće od onoga što ga bilo koji politički entitet moţe potpuno kontrolirati. To daje kapitalistima strukturno zasnovanu slobodu manevriranja. Ona omogućava stalnu ekonomsku ekspanziju svjetskog sistema, iako je raspodjela koristi vrlo nesimetrična. Jedini alternativni svjetski sistem koji bi mogao odrţati visok nivo produktivnosti i izmijeniti sistem raspodjele podrazumijevao bi reintegraciju nivoa političkog i ekonomskog odlučivanja. To bi predstavljalo treći mogući oblik svjetskog sistema, socijalističku svjetsku drţavu. Takav oblik danas ne postoji, a u šesnaestom stoljeću nije bio ni izdaleka zamisliv. Već smo opširno govorili o povijesnim razlozima zbog kojih se evropska svjetska privreda pojavila u šesnaestom stoljeću te othrvala nastojanjima da je pretvore u imperij. Ovdje se nećemo na njih osvrtati. Treba ipak primijetiti da je veličina svjetske privrede funkcija stanja tehnologije i, posebno, mogućnosti transporta i komunikacija unutar njenih granica. Budući da je to pojava koja se stalno mijenja, ne uvijek na bolje, granice svjetske privrede su uvijek nestalne. Definirali smo svjetski sistem kao sistem s ekstenzivnom podjelom rada. Ta podjela nije samo funkcionalna — tj. profesionalna — već i geografska. Drugim riječima, raspon ekonomskih zadataka nije ravnomjerno raspodijeljen cijelim svjetskim sistemom. To je, svakako, dijelom posljedica ekoloških faktora. Međutim, to je većinom funkcija društvene organizacije rada, organizacije koja uvećava i ozakonjuje sposobnost određenih grupa u sistemu da eksploatiraju rad ostalih, tj. da primaju veći dio viška. Dok u slučaju carstva politička struktura obično povezuje kulturu sa zanimanjem, u svjetskoj privredi politička struktura obično povezuje kulturu s prostornom lokacijom. Razlog je slijedeći: u svjetskoj privredi lokalna (nacionalna) drţavna struktura je prva točka političkog pritiska koja stoji na raspolaganju određenim grupama. Kulturna homogenizacija obično sluţi interesima ključnih grupa, i pritisci rastu kako bi se stvorili kulturno-nacionalni identiteti. To je naročito slučaj u privilegiranim područjima svjetske privrede — u drţavama-maticama, kako smo ih nazvali. U takvim drţavama, stvaranje jakog drţavnog aparata u sprezi s nacionalnom kulturom — što je pojava koju često nazivamo integracijom — sluţi i kao mehanizam za zaštitu dispariteta, do kojih je došlo unutar svjetskog sistema, i kao ideološka maska i opravdanje za odrţavanje tih dispariteta.

250

TEORETSKA REPRIZA

Prema tome, svjetske privrede moţemo podijeliti na drţave-matice i periferna područja. Ne kaţem periferne države budući da se periferno područje, uz ostalo, odlikuje slabom domaćom drţavom u rasponu od njenog nepostojanja (u kolonijalnoj situaciji) do niskog stupnja autonomije (u nekolonijalnoj situaciji). Postoje i polu-periferna područja koja se nalaze između matice i periferije na nizu dimenzija kao što su sloţenost ekonomskih aktivnosti, snaga drţavnog aparata, stupanj kulturne cjelovitosti itd. Neka od tih područja su u ranijim verzijama dane svjetske privrede bila matična područja. Neka su bila periferna područja koja su kasnije tako-reći unaprijeđene zbog promjena u geopolitici sve šire svjetske privrede. Međutim, polu-periferija nije statistička smicalica niti rezidualna kategorija. Polu-periferija je potrebni strukturni element svjetske privrede. Ta područja igraju ulogu paralelnu ulozi koju vrše, mutatis mutandis, srednje trgovačke grupacije u carstvu. To su mjesta okupljanja vitalnih vještina koje su često politički nepopularne. Ta srednja područja (poput srednjih grupacija u carstvu) djelomično skreću političke pritiske što bi ih grupacije locirane prvenstveno u perifernim područjima mogle inače usmjeriti protiv drţava-matica i grupacija koje djeluju unutar i preko njihovih drţavnih aparata. S druge strane, interesi koji su prvenstveno locirani na polu-periferiji su izvan političkog poprišta drţava-matica, pa im je teško postizati ciljeve političkim koalicijama koje bi im bile moguće da se nalaze na istom političkom poprištu. Podjela svjetske privrede podrazumijeva hijerarhiju profesionalnih zadataka u kojima su zadaci koji zahtijevaju viši nivo vještine i veće iskorištenje rezervirani za područja višeg ranga. Budući da kapitalistička privreda u osnovi nagrađuje akumulirani kapital, uključujući ljudski kapital, po višoj stopi nego »sirovu« radnu snagu, u lošoj geografskoj distribuciji tih profesionalnih vještina javlja se jak trend prema samo-odrţanju. Sile trţišta ih jačaju umjesto da ih potkopaju. Osim toga, odsutnost centralnog političkog mehanizma svjetske privrede znatno oteţava uvođenje sila koje bi suzbile lošu raspodjelu koristi. Prema tome, tekući proces svjetske privrede teţi širenju ekonomskih i društvenih razlika između pojedinih područja u samom procesu razvoja. Jedan od faktora koji obično prikriva tu činjenicu leţi u tome što proces razvoja svjetske privrede dovodi do tehnološkog napretka koji omogućava širenje granica svjetske privrede. U tom slučaju, određene regije svijeta mogu izmijeniti svoju strukturnu ulogu u svjetskoj privredi, na svoju korist, čak i ako se disparitet koristi između različitih sektora svjetske privrede u cjelini istovremeno povećava. Upravo smo zato, tj. kako bismo jasno zapazili tu presudnu pojavu, insistirali na razlici između perifernog područja određene svjetske privrede i vanjskog poprišta svjetske privrede. Vanjsko poprište jednog stoljeća često postaje periferijom — ili polu-periferijom — slijedećeg stoljeća. Međutim, i drţave-matice mogu preći u polu-periferiju, a polu- periferne drţave u periferne. Iako se koristi drţava-matica stalno povećavaju u toku povijesti suvremenog svjetskog sistema, sposobnost određene drţave da ostane u matičnom sektoru nije neosporiva. Trka za prvo mjesto nikada ne prestaje. Dapače, vrlo je lako moguće da se u ovakvom sistemu ne moţe strukturno izbjeći, u toku dugog razdoblja povijesnog vremena, cirkulacija elita u smislu da određenu drţavu, koja dominira u određenom vremenu, obično prije ili kasnije zamjenjuje u toj ulozi neka druga drţava. ' Insistirali smo na tome da je suvremena svjetska privreda kapitalistička svjetska privreda, i da moţe biti samo to. Zato smo odbacili naziv »feudalizam« za pojedine oblike kapitalističke poljoprivrede koji se temelje na prisilnom radu i koji se razvijaju u svjetskoj privredi. Nadalje, iako o tome nije bilo riječi u ovoj knjizi, iz istog ćemo razloga — u idućim svescima — razmatrati s velikim oprezom tvrdnju da u dvadesetom stoljeću postoje socijalističke nacionalne ekonomije u okviru svjetske privrede (za razliku od socijalističih pokreta koji upravljaju određenim drţavnim aparatima unutar svjetske privrede).

251

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Ako su svjetski sistemi jedini realni društveni sistemi (osim zaista izoliranih naturalnih ekonomija), iz toga neophodno slijedi da pojavu, konsolidaciju i političke uloge klasa i statusnih grupa moramo sagledavati kao elemente toga svjetskog sistema. Iz toga pak slijedi da jedan od ključnih elemenata u analizi određene klase ili statusne grupe nije samo stanje njene samosvijesti već i geografski obuhvat njenog samo-definiranja. Klase uvijek postoje u potencijalnom smislu {an sich). Pitanje je u kojim uvjetima one postaju klasno svijesne (fiirsich), tj. u kojim uvjetima one djeluju, na političko-ekonomskoj sceni, kao grupa i — do neke mjere — čak i kao kulturni entitet. Takva samosvijest je funkcija konfliktnih situacija. Međutim, za više slojeva otvoreni konflikt, a stoga i otvorena svijest, su uvijek Faute de mieux. Što su klasne granice manje eksplicitne, to je veća vjerojatnost da će se privilegije odrţati. Budući da se u konfliktnim situacijama brojne frakcije obično svode na dvije zbog sklapanja saveza, po definiciji ne moţemo imati tri (svjesne) klase ili više njih. Očito, moguće je postojanje mnoštva profesionalnih.interesnih grupa koje se mogu organizirati radi djelovanja unutar društvene strukture. Međutim, takve su grupe zapravo jedna varijanta statusnih grupa te se, štoviše, često u velikoj mjeri preklapaju s drugim vrstama statusnih grupa kao što su one koje su definirane etničkim, lingvističkim ili vjerskim kriterijima. Međutim, kad kaţemo da ne moţemo imati tri klase (ili više njih) ne mislimo reći da imamo uvijek dvije klase. U nekim slučajevima, iako su rijetki i prelazni, moţda nema nijedne klase. Moţe postojati jedna klasa, što je najčešći slučaj. Mogu postojati dvije, i to je najeksplozivnija situacija. Rekli smo da moţe postojati i samo jedna klasa, iako smo također napomenuli da klase stvarno postoje samo u konfliktnim situacijama, a konflikti podrazumijevaju dvije strane. Nema tu nikakve kontradikcije, jer se konflikt moţe definirati kao odnos između jedne klase, koja sebe smatra univerzalnom, i svih ostalih slojeva. To je zapravo uobičajena situacija u suvremenom svjetskom sistemu. Kapitalistička klasa (bourgeoisie) tvrdi da je univerzalna klasa i nastoji organizirati politički ţivot kako bi postigla svoje ciljeve u borbi protiv dvaju suparnika. S jedne strane, suparnici su bili zagovornici odrţavanja tradicionalnih distinkcija ranga iako je rang izgubio svoju prvobitnu korelaciju s ekonomskom funkcijom. Takvi su elementi radije definirali društvenu strukturu kao.struktura bez klasa. Burţoazija je počela djelovati kao samosvjesna klasa upravo zato da suzbije tu ideologiju. No burţoazija je imala još jednog suparnika, radnika. Kad god su radnici postali svjesni sebe kao klase, što se nije događalo prečesto u šesnaestom stoljeću, definirali su situaciju kao polariziranu dvo-klasnu situaciju. U takvim okolnostima burţoazija se našla u dubokoj tehničkoj dilemi. Odrţavanjem vlastite klasne svijesti poticala je klasnu svijest radnika i time se izlagala opasnosti da potkopa vlastiti politički poloţaj. Ako bi, kako bi riješila taj problem, prigušila vlastitu klasnu svijest, izlagala se slabljenju poloţaja u odnosu na zastupnike tradicionalnog visokog ranga. Proces kristalizacije klasne svijesti »jedne« burţoazije — koja sebe zamišlja kao univerzalnu klasu i čiji članovi potječu iz svih društvenih slojeva — ilustrirali smo govoreći o pojavi gentryja kao društvene kategorije u tudorskoj Engleskoj ili o usponu građana u sjevernoj Nizozemskoj. Jedan od načina kojim su oni podrţavali svoju pretenziju da su univerzalna klasa bilo je razvijanje nacionalnog duha, koje je dalo vanjsku polituru toj pretenziji. Duboku dilemu »druge« burţoazije zakočene tako-reći pobunom na ljevici i u strahu od saveza između svojih dvaju suparnika u obliku regionalističkih pretenzija ilustrirali smo u prikazu Francuske u »drugom« šesnaestom stoljeću. Tu je burţoazija odabrala privremeno povlačenje. Moţda nije imala odrţive alternative. Međutim, to je povlačenje

252

TEORETSKA REPRIZA

imalo dugoročne posljedice u obliku kasnijeg društvenog radikalizma francuske revolucije (koliko god trenutačan on bio) i u obliku dugoročnog zaostajanja ekonomskog razvoja Francuske za Engleskom. Ovdje smo naveli primjere burţoazija koje su postale svjesne, ali svjesne u granicama nacionalne drţave. To očito nije bila jedina mogućnost. One su mogle postati svjesne kao svjetska klasa. Mnoge su grupe i nastojale postići takvu definiciju. S jedne strane, u perifernim područjima postojali su brojni kapitalistički zemljoposjednici. U jeku vladavine Karla V mnogi su — u Nizozemskoj, juţnoj Njemačkoj, sjevernoj Italiji i drugdje — vezivali svoja nadanja s imperijalnim aspiracijama Habsbur- govaca (neki su za svaki slučaj drţali na oku i Valoise). Iako su te grupe i dalje predstavljale određeni društveni sloj i još nisu tvorile svjesnu klasu, one su se ipak kretale u tom pravcu i činilo se da je u pitanju samo vrijeme. Međutim, s propašću carstva evropske su burţoazije shvatile da je njihova ekonomska i društvena budućnost vezana s drţavama-maticama. Stoga su oni koji su se, zahvaljujući svojim etničko-religioznim vezama, mogli prikloniti nacionalnoj drţavi kao areni političkog djelovanja, tako i postupili. Što se tiče kapitalističkih zemljoposjednika na periferiji, oni bi se rado bili smatrali dijelom međunarodne gentryjevske klase. Oni su rado ţrtvovali lokalne kulturne veze za sudjelovanje u »svjetskim« kulturama. Međutim, za konstituiranje međunarodne klase trebala im je suradnja kapitalističkih slojeva drţava-matica, a ta im suradnja nije ponuđena. Zato su ti periferni kapitalistički zemljoposjednici sve više prelazili u zastarjele i snobovske španjolsko-američke hacenderose ili istočnoevropsko plemstvo, povlačeći se iz potencijalno međunarodne klasne svijesti u lokalnu statusnu solidarnost — što je dobro posluţilo interesima zapadnoevropskih burţoazija. Geografska koncentracija određenih ekonomskih aktivnosti vrši stalni pritisak na formiranje statusnih grupa. Kad su dominantni lokalni slojevi ugroţeni bilo kakvom početnom klasnom sviješću niţih slojeva, naglašavanje lokalne kulture moţe posluţiti za odvraćanje lokalnog unutrašnjeg konflikta i stvaranje, umjesto toga, lokalne solidarnosti prema vanjskom svijetu. Ako ti lokalni dominantni slojevi uz to smatraju da ih ugnjetavaju viši slojevi svjetskog sistema, bit će dvostruko motivirani da teţe stvaranju lokalnog identiteta. Očito je da se identitet ne moţe stvoriti ni iz čega. Gradi se na onome što postoji — u smislu jezika, vjere i specifičnog načina ţivota. Usprkos tome, posve je jasno da su jezična i vjerska homogenost i strast (a fortiori odanost zasebnom načinu ţivota) društvene tvorevine koje ne moţemo objašnjavati pukim kontinuitetom vječne tradicije. To su društvene tvorevine koje se teško oblikuju u teškim vremenima. Šesnaesto stoljeće je upravo bilo razdoblje takvih teških trenutaka u dobrom dijelu Evrope. Bila je to, naravno, era Reformacije i protu-Reformacije. Bila je to era velikih vjerskih građanskih ratova, kao i era međunarodnih vjerskih »stranaka«. Međutim, na kraju, kad se prašina slegla, svi vjerski nemiri rezultirali su relativnom vjerskom homogenošću pojedinih političkih entiteta u okviru međunarodnog laissez-fairea — cuius regio eius religio. Govoreći o raznim događajima pokušali smo pokazati zašto su razni oblici protestantizma na kraju postali vjerom drţava-matica (osim u Francuskoj, gdje smo također naveli razloge), dok je katolicizam postao vjera periferije i polu-periferije. Nismo uvjereni da su principi pojedinih teologija igrali u tome preveliku ulogu, iako su moţda olakšavali zadatak. Prije bi se moglo reći da su principi tih teologija, u srriislu njihovog praktičnog razvoja za razliku od prvobitnih koncepcija odraţavali i podrţavali ulogu pojedinih područja u svjetskom sistemu. Ĉesto se kaţe da je Karlo V propustio veliku priliku da stvori ujedinjenu njemačku protestantsku drţavu zato što je pokušao ostati arbitrom vjerskog sukoba umjesto da

253

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

postane njegovim protagonistom. Međutim, takva kritika zanemaruje činjenicu daje Karlo V nastojao stvoriti svjetsko carstvo, a ne drţavu-maticu unutar svjetske privrede. Carstva uspijevaju zahvaljujući brojnim religijama koje odraţavaju brojne uloge, a mali broj tih uloga je koncentriran na određene političke granice. Formula svjetske privrede je nacionalna homogenost bez međunarodne heterogenosti. To je, barem, formula u najjednostavnijim počecima. Zbog svoje sloţene interne podjele rada drţave-matice počele su odraţavati strukturu sistema u cjelini. Engleska je u šesnaestom stoljeću već pošla putem koji će je pretvoriti u Britaniju, koja će se odlikovati regionalnom homogenošću u okviru relativne heterogenosti zemlje u cjelini. Vjera ne mora biti definirajuća kulturna značajka glavnih statusnih grupa; moţe se upotrijebiti i jezik. Dapače, jezik je zaista počeo igrati značajnu ulogu u šesnaestom stoljeću, a tokom stoljeća njegova se Vaţnost povećala. Međutim, vjersko jačanje specijalizirane uloge u svjetskoj privredi pruţa određene prednosti u odnosu na jezično jačanje. Ono manje ometa tekući proces komuniciranja u okviru svjetske privrede. Osim toga, ono manje (samo manje) pogoduje izolacionistič- kom zatvaranju zbog temeljnih univerzalističkih tema svjetskih religija. Evropska svjetska privreda šesnaestog stoljeća teţila je općenito jednoklasnom sistemu. Dinamične snage kojima je koristila ekonomska ekspanzija i kapitalistički sistem, naročito one u matičnim područjima, bile su sklone klasnoj svijesti, tj. djelovanju — na političkom poprištu — kao grupacija definirana prvenstveno svojom zajedničkom ulogom u privredi. Ta je zajednička uloga bila zapravo definirana prilično široko iz perspektive dvadesetog stoljeća. Obuhvaćala je zemljoposjed-

254

TEORETSKA REPRIZA

nike, trgovce i industrijalce. Pojedini poduzetnici su ionako često mijenjali te aktivnosti, ili ih spajali. Bitno je razlikovati te ljude, bez obzira na njihovu aktivnost,, koji su bili uglavnom orijentirani na ostvarivanje dobiti na svjetskom trţištu, i ostale bez takve orijentacije. »Ostali« su se opirali statusnim privilegijama — privilegijama tradicionalne aristokracije, pravima što su ih sitni seljeci stekli u feudalnom sistemu, povlasticama zastarjelih cehovskih monopola. Pod zaštitom kulturnih sličnosti često se sklapaju neobični savezi. Ti neobični savezi mogu poprimiti vrlo aktivistički oblik i prisiliti centre političke moći da ih uzimaju u obzir. Istaknuli smo takve primjere kad smo govorili o Francuskoj. Oni mogu poprimiti i politički pasivan oblik koji dobro sluţi potrebama dominirajućih snaga u svjetskom sistemu. Jedan od primjera je trijumf poljskog katolicizma kao kulturne snage. Detalji te slike ispunjeni su svim raznolikim oblicima statusnih grupa, njihovih snaga i naglasaka. Najvaţniji je od svega ipak proces formiranja klase. U tom je pogledu šesnaesto stoljeće bilo neodlučno. Kapitalistički slojevi su formirali klasu koja je preţivjela i stekla droit da cite, ali još nije trijumfirala na političkoj sceni. Razvoj drţavnih aparata odraţavao je upravo tu neizvjesnost. Jake drţave sluţe interesima nekih grupa i povređujii interese drugih. Međutim, sa stanovišta svjetskog sistema u cjelini, ako se on sastoji od mnoštvo političkih entiteta (tj. ako taj sistem nije svjetsko carstvo), svi ti entiteti ne mogu biti podjednako jaki. Naime, kad bi bilo tako, oni bi mogli blokirati uspješno djelovanje transnacionalnih ekonomskih entiteta lociranih u nekoj drugoj drţavi. Iz toga slijedi da bi svjetska podjela rada bila spriječena, svjetska bi privreda slabila i svjetski bi se sistem napokon raspao. Nije moguć ni slučaj u kojem ni jedan drţavni aparat nije jak. U takvom slučaju kapitalistički slojevi ne bi imali mehanizama koji bi štitili njihove interese, garantirali prava vlasništva, osiguravali razne monopole, raspodjeljivali gubitke na šire stanovništvo itd. Prema tome, svjetska privreda razvija sistem s relativno jakim drţavnim strukturama u matičnim područjima i relativno slabim drţavnim strukturama na periferiji. Uloga što je igraju pojedina područja je u mnogočemu stvar slučajnosti. Potrebno je samo to da u nekim područjima drţavni aparat bude mnogo jači od aparata u drugima. Što zapravo podrazumijevamo kad kaţemo »jaki drţavni aparat«? Podrazumijevamo snagu u odnosu na ostale drţave u okviru svjetske privrede, uključujući ostale drţave-matice, i snagu u odnosu na lokalne političke jedinice unutar granica drţave. Zapravo, podrazumijevamo suverenitet i de facto i de jure. Mislimo pri tom i na drţavu koja je jaka u odnosu na bilo koju društvenu grupu u okviru drţave. Očito je da se takve grupe razlikuju s obzirom na pritisak što ga mogu vršiti na drţavu. Isto je tako očito da određene kombinacije takvih grupa vladaju drţavom. Ne mislimo time reći daje drţava neutralni posrednik. Međutim, drţava nije samo puki vektor danih sila, ako ništa drugo tada zbog toga što se mnoge od tih sila nalaze u više drţava ili su definirane na način koji slabo korelira s drţavnim granicama. Prema tome, jaka drţava je djelomično autonomni entitet u tom smislu što joj na raspolaganju stoji određeni raspon akcije u kojem ona odraţava kompromise višestrukih interesa čak i kad su granice tog raspona uvjetovane postojanjem nekih iskonski snaţnih grupa. Takav djelomično autonomni entitet zahtijeva grupu ljudi čijim neposrednim interesima takav entitet najbolje sluţi: tj. drţavnu upravu i drţavnu birokraciju. Takve se grupe javljaju u okviru kapitalističke svjetske privrede zato što je jaka drţava najbolje rješenje za dvije politički, ekonomski i vojno najjače grupe — za nove kapitalističke slojeve i za staru aristokratsku hijerarhiju.

255

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Za prve, jaka drţava u obliku »apsolutne monarhije« je bila najbolja mušterija, zaštitnik od lokalnih i međunarodnih razbojnika, način društvenog ozakonjenja, preventivna zaštita od stvaranja snaţnih drţavnih barijera u drugim područjima. Za druge, jaka drţava je bila kočnica tih istih kapitalističkih slojeva, branitelj statusnih konvencija, aparat za odrţavanje rada i poticanje luksuza. Nema dvojbe da su i plemići i građani smatrali drţavni aparat neugodnim iscrpljivanjem sredstava i nametljivom neproduktivnom birokracijom. No, jesu li imali drugog izbora? Usprkos tome, bili su uvijek nemirni, i politika svjetskog sistema obiluje natezanjima koja su rezultat nastojanja obiju grupa da se odvoje od negativnih (po njihovom mišljenju) efekata drţavnog aparata. Drţavni aparat je mehanizam prevage. U određenom momentu snaga stvara dodatnu snagu. Porezni prihodi omogućavaju drţavi veću i efikasniju građansku birokraciju i vojsku, što opet povećava porezne prihode, i taj se proces nastavlja u spiralnom obliku. Mehanizam prevage djeluje i u suprotnom smjeru — slabost dovodi do još veće slabosti. Između tih dviju točaka nalazi se politika stvaranja drţave. Sposobnosti određenih upravnih grupa su presudne upravo na tom polju. Zbog navedenih dvaju mehanizama prevage mali jaz u svjetskom sistemu moţe u određenim trenucima brzo prerasti u veliku razliku. U drţavama sa slabim drţavnim aparatom, drţavna uprava ne igra ulogu koordiniranja sloţenog industrijsko-trgovačko-poljoprivrednog mehanizma. Umjesto toga, ona postaje posjednički skup među ostalim skupovima, s malim pretenzijama na zakonitu vlast nad cjelinom. Takvu upravu obično nazivamo tredicionalnim vladarima. Politička borba se često izraţava borbom tradicije i promjene. To je, naravno, grubo varljiva i ideološka terminologija. Zapravo, mogli bismo kao opći sociološki princip prihvatiti činjenicu da je — u bilo kojem trenutku — ono što se smatra tradicionalnim novijeg datuma no što se obično smatra, te da to prvenstveno predstavlja konzerativne instinkte neke grupe ugroţene slabljenjem društvenog statusa. Dapače, izgleda da se ništa ne javlja i razvija tako brzo kao »tradicija« — kad se za njom ukaţe potreba. U jednoklasnom sistemu, »ostali« se bore protiv klasno svjesne grupe upravo u ime »tradicionalnog«. Ako im uspije učvrstiti njihove vrijednosti općim ozakonjenjem ili — što je još bolje) zakonodavnim barijerama, oni time mijenjaju sistem na način koji im odgovara. Tradicionalisti mogu pobijediti u nekim drţavama, ali opstanak svjetske privrede zahtijeva više-manje njihov poraz u ostalima. Osim toga, dobitak u jednoj regiji je pandan gubitku u drugoj. Ovo nije baš igra s nultom sumom, ali je isto tako nezamislivo da bi svi elementi u kapitalističkoj svjetskoj privredi mogli istovremeno promijeniti vrijednost u određenom pravcu. Društveni sistem se temelji na mnogostrukosti vrijednosnih sistema koji odrţavaju specifične funkcije što ih grupe i područja obavljaju u svjetskoj podjeli rada. Nismo iscrpli sve teoretske probleme koji su relevantni za funkcioniranje svjetske privrede. Pokušali smo razmotriti samo one što ih ilustrira početno razdoblje svjetske privrede u stvaranju, tj. Evropa u šesnaestom stoljeću. Kasnije su se pojavili brojni drugi problemi o kojima ćemo govoriti — i empirijski i teoretski — u kasnijim svescima. Evropa je u šesnaestom stoljeću bila poput neukroćenog divljeg mustanga. Neke su grupe pokušale uspostaviti svjetsku privredu koja bi se temeljila na određenoj podjeli rada, stvoriti — u matičnim područjima — nacionalne drţave koje bi sluţile kao političko-ekonomski jamci sistema, i potaći diobu ne samo profita već i troškova odrţavanja sistema — iako to nije bilo lako. Zasluga je Evrope što je pokušaj uspio jer

256

BILJEŠKE / SEDMO POGLAVLJE

bez prodora u šesnaestom stoljeću suvremenog svijeta ne bi bilo — i, usprkos svim njegovim okolnostima, bolje je da se rodio nego da nije. Evropa je isto tako zasluţna zato što je uspjela iako je put bio teţak, a bio je osobito teţak zato što su se ljudi koji su platili kratkoročnu cijenu uspjeha ţivahno bunili protiv svih nepravdi što ih uspjeh podrazumijeva. Seljaci i radnici u Poljskoj, Engleskoj, Brazilu i Meksiku bunili su se svaki na svoj način. Kako kaţe R. H. Tawney, govoreći o seljačkim nemirima u Engleskoj u šesnaestom stoljeću: »Takvi su pokreti dokaz snage i srčanog duha... Sretna je ona zemlja čiji se narod nije zaboravio buniti«1. Značajka suvremenog svijeta je inventivnost njegovih špekulanata i otpor potlačenih. Eksploatacija i odbijanje da se prihvati eksploatacija kao neizbjeţna ili pravedna predstavljaju stalnu antinomiju suvremene ere, zdruţenu u dijalektiku koja je danas još daleko od svog klimaksa.

Bilješke

['] Taxney, Agraria Problems, str. 340.

Drugi dio Merkantilizam i konsolidacija evropske svjetske privrede, 1600-1750. Fernandu Braudelu

Zahvale Slijedeće osobe pročitale su jedno ili više poglavlja ovog rukopisa i zaduţile me svojim detaljnim komentarima i/ili primjedbama: Perry Anderson, Sven-Erik Astrom, Nicole Bous- quet, Stuart Bruchey, Aldo de Maddalena.Emiliano Fernandez de Pinedo, Andre Gunder Frank, Walter Goldfrank, Terence K. Hopkins, Hermann Kellenbenz, E. H. Kossmann, Witold Kula (i suradnici), Hans Medick, Birgitta Oden i C. H. Wilson. Zahvaljujem im svima. Ranije verzije slijedećih poglavlja objavljene su u drugim izdanjima: Uvod i 1. poglavlje, na francuskom, u Annales E. S. C. (1979); 2. poglavlje u Maurice Aymard, Capitalisme hoiiandais et capitalisme mondiale (1980); dio 4. poglavlja u Caribbean Yearbook of International Relations (1978).

257

18 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Uvod Kriza u sedamnaestom stoljeću? Radovi povjesničara, koji se bave trendovima cijena u Evropi između dva svjetska rata, kao i teorija o stoljetnim ekonomskim ciklusima (trendovima koji osciliraju u razdobljima od otprilike 250 godina) sa svoje dvije faze (A i B) koju je razradio Francois Simiand2, ostavili su nam u nasljedstvo jednu generalizaciju rane suvremene evropske povijesti koja se još uvijek uglavnom prihvaća: U šesnaestom stoljeću došlo je do ekspanzije (faza A), a u sedamnaestom do kontrakcije, depresije ili »krize« (faza B). Datumi koji razgraničavaju te faze, priroda stvarnih promjena (čak i ako ograničimo razmatranje na privredna pitanja), regionalne varijacije, a osobito posljedice i uzroci tokova predmeti su mnogih diskusija; no generalizacija ostaje. Roland Mousnier napisao je 1953. godine opseţnu knjigu o ta dva stoljeća (koja je dosad doţivjela četiri prerađena izdanja); dio o sedamnaestom stoljeću, određenom kao razdoblje između 1598. i 1715. godine, počinje u naglašeno »drhtavom« tonu: Sedamnaesto stoljeće je epoha krize koja je pogodila čovjeka u potpunosti, u svim njegovim aktivnostima — ekonomskim, socijalnim, političkim, religioznim, znanstvenim, umjetničkim — i u svim aspektima njegove egzistencije, na najdubljoj razini njegove ţivotne snage, njegovih osjećaja i njegove volje. Za krizu se moţe reći da je stalna, ali sa silovitim usponima i padovima.3

Godinu dana nakon toga E. J. Hobshavvm objavio je u časopisu Past and Present članak koji je pokrenuo značajnu stručnu raspravu. Prema njegovoj tezi »evropska privreda doţivjela je ‟opću krizu' u sedamnaestom stoljeću, u posljednjoj fazi prelaska iz feudalne u kapitalističku privredu«4. Istu temu nalazimo u značajnim pregledima evropske poljoprivrede Wilhelma Abela i B. H. Slichera van Batha. Za Abela je »dominantna tendencija cijena bila silazna u drugoj polovici sedamnaestog i prvoj polovici osamnaestog stoljeća« s. Istini za volju, Slicher van Bath nerado upotrebljava riječ kriza tvrdeći da je za razdoblje između 1650. 1750. »bolje reći da se radi o neobično dugoj depresiji«;6 ali, zar to čini situaciju manje ozbiljnom? U svakom slučaju, on ne pobija Abelovu tvrdnju da to razdoblje predstavlja »obrat stoljetnog trenda«7. Mogli bismo još više proširiti znanstveno mišljenje da smo upotrijebili još oprezniji jezik. Pierre Vilar govori o »relativnom nazadovanju (recul) u sedamnaestom stoljeću«8; a Pierre Chaunu definira razliku između perioda A i B ne kao odnos »rasta i pada (decroissance)« već prije kao odnos »rasta i manjeg rasta«9 Rene Baehrel je najmanje sklon prihvaćanju teze o bilo kakvoj krizi, ali i on prihvaća tu koncepciju za vrlo ograničeno razdoblje između 1690. i 1730.10 Kako izrazi bivaju sve slabije a vrijeme sve kraće, mogli bismo se upitati što nam je još uopće ostalo. Ivo Schoffer počinje svoj članak o tom razdoblju s prizvukom sumnje: Ponekad se čini da sedamnaesto stoljeće, ukliješteno između šesnaestog i osamnaestog stoljeća, nema vlastitih karakteristika. S renesansom i reformacijom na jednoj strani, te prosvjetiteljstvom i revolucijom na drugoj, za stoljeće između toga preostali su samo neodređeni izrazi kao što su »prelazni period« i »promjena«".

Moţda je to samo zato što, kako tvrdi Jean Meuvret (1944), »imamo mnogo manje informacija« o razdoblju između dva trenutka izrazitog rasta cijena12. Zar ćemo stoga odbiti karakterizaciju tog perioda, dopustiti da se on izgubi u kompleksnostima mutnih i ponekad zbunjujućih podataka? Ili ćemo se sloţiti sa Schofferom: »Moţda je to tradicionalno shvaćanje koje se kosi s našim uvjerenjem, ali sedamnaestom stoljeću naprosto moramo dati vlastito mjesto. To je potrebno našoj mašti«13. Odluku bismo mogli prepustiti hirovima literarne mode kad sitničavost oko nomenklature ne bi prikrivala vaţna teoretska pitanja. Pitanje je prije svega da li 275 »stoljetni trendovi« privrede uopće postoje14 i, ako postoje, kako se odnose prema

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

politici i kulturi. Ako stoljetni trendovi postoje, da li svaki sukcesivni par faza (od srednjega vijeka do danas) odraţava drukčiju vrstu privrede, kako navodi Gaston Imbert15, ili su oni svi dio jednog drugog razdoblja »indirektne poljoprivredne potrošnje« koje traje od otprilike 1150. do otprilike 1850, kako tvrdi Slicher van Bath16, ili postoji kritični prekid negdje u sredini? Ako se radi o kritičnom prekidu, suočavamo se s još jednim pitanjem: kada dolazi do prekida? Ima nekoliko poznatih mišljenja o tom posljednjem pitanju. Prema jednom od njih, taj se osnovni raskid, odnosno značajni prekid, zbiva u vrijeme industrijske revolucije potkraj osamnaestog stoljeća. Za Carla Cipollu i taj »događaj« i poljoprivredna revolucija iz osmog milenija prije naše ere predstavljaju »duboke poremećaje u kontinuitetu historijskog procesa«17. D. C. Coleman iznosi isto drugim riječima i kaţe da u ekonomskom razvoju Evrope od 1500. do 1750. ima više kontinuiteta nego promjene: »Raspoloţive činjenice pokazuju da je tehnologija od 1500-1750. u cjelini prije statična nego mobilna«18. Na sličan način jedna cijela škola marksističke misli dolazi do istog zaključka s obzirom na vremensko određivanje svakog prekida tvrdeći, poput Balibara, da je razdoblje između 1500. i 1750. period »prelaska na kapitalizam« i da je period nakon 1750. razdoblje pravog kapitalizma19. U istom smislu kao i Balibar, G. N. Clark razlikuje »rani kapitalizam« kasnijeg srednjeg vijeka od »potpuno razvijenog kapitalizma« devetnaestog stoljeća, pri čemu su granice prvog stadija jasno označene od »Machiavellija do Burkea, od Kolumba do Warrena Hastingsa, od Fuggera do propadanja Amsterdama, od Giotta do Tiepola. Prvi stadij završava neposredno prije Adama Smitha, Jamesa Watta, Rotschilda, Napoleona, Roberta Owena«20. Za jednu drugu školu mišljenja prekid ne uključuje industrijsku revoluciju nego ekspanziju Evrope, stvaranje svjetskog trţišta i pojavu kapitalizma — koji se višemanje javlja u dugom šesnaestom stoljeću. Simiand, na primjer, smatra šesnaesto stoljeće početkom razdoblja dugih valova21. Paul Sweezy napada marksističku tradiciju koju zastupa Balibar i tvrdi da za Marxa »period prave manufakturne proizvodnje« (negdje od 1500. do 1750.) i »period moderne industrije« nisu bila »dva različita društvena sistema, nego prije dvije faze kapitalizma«22. Do prekida stoga dolazi u šesnaestom stoljeću. Fernand Braudel tvrdi u biti isto iako produţava to razdoblje:

276

UVOD: KRIZA U SEDAMNAESTOM STOLJEĆU?

Zapravo je jasno da s ekonomskog stanovišta razdoblje od trinaestog do sedamnaestog stoljeća čini više-manje period evropske i svjetske povijesti koji stvarno osporava [met en cause] neku vrstu ekonomskog Ancien Regime-a23.

Treća grupa naglašava prekid između perioda što ga karakteriziraju industrijska revolucija i francuska revolucija s jedne i dugo šesnaesto stoljeće s druge strane. Prema njihovom mišljenju, prekretnica suvremenosti javlja se sredinom sedamnaestog stoljeća. Ĉini se da je Hobshavvm u tom taboru, a Pierre Chaunu praktički pretvara to mišljenje u temu svoje sinteze »klasične Evrope«. U uvodu svoje knjige on izričito odbacuje gledišta znanstvenika koji ne vide da se »intelektualni izvori francuske revolucije« mogu naći kod Spinoze i koji zaboravljaju da »kvantitativna i prostorna ekspanzija« u šesnaestom stoljeću nije bila stvarno duboka promjena nego samo »krajnji rezultat revolucije koja je započela u dvanaestom stoljeću«. Za Chaunua su se »najvaţnije kvalitativne promjene zbile u sedamnaestom stoljeću«, a prva od njih bila je »matematizacija svijeta« 24. Kao dokaz da marksiste nalazimo na svakoj strani svakog pitanja navodimo treće moguće vrijeme prekida što ga zagovara sovjetski akademik E. M. Ţukov koji je u Stockholmu 1960. tvrdio pred skupom svjetskih povjesničara: Po mišljenju sovjetske povijesne znanosti sredina sedamnaestog stoljeća smatra se uobičajenom i krajnjom granicom srednjovjekovne ere. To je zato što se feudalizam do tog vremena počeo ekonomski nadţivljavati i već bio smetnja u razdoblju proizvodnih snaga25.

Prema tome, imamo tri datuma za prekid: oko 1500, 1650. i 1800; tri (ili više) teorije povijesti: 1800, s naglaskom na trenutku pojave prvih »kapitalističkih« drţava (V. Britanija i Nizozemska) ili s naglaskom na pojavi vjerojatno ključnih »modernih« ideja Descartesa, Leibnitza, Spinoze i Lockea; i 1500. s naglaskom na stvaranju kapitalističkog svjetskog sistema kao sistema koji se razlikuje od drugih oblika ekonomije. Iz toga slijedi da je naš odgovor na pitanje »kriza u sedamnaestom stoljeću?« funkcija naših pretpostavki o suvremenom svijetu. Izraz »kriza« ne bismo smjeli degradirati u puki sinonim za cikličku promjenu. Trebali bismo ga čuvati za razdoblja naglašene napetosti koja su više od konjunkture i koja označavaju prekretnicu u strukturama dugog vijeka (longue duree). Kriza bi prema tome predstavljala one rijetke povijesne trenutke u kojima se uobičajeni mehanizmi kompenzacije unutar društvenog sistema pokazuju tako neefikasnima sa stanovišta tolikih vaţnih društvenih činilaca da se počinje javljati značajno prestrukturiranje ekonomije (ne puka redistribucija koristi unutar sistema) koje se poslije u retrospektivi smatra neizbjeţnim. Određena kriza, naravno, nije morala biti neizbjeţna, ali alternativa je bila rasulo starog sistema tako da su to mnogi (većina?) društveni akteri smatrali još traumatičnijim i neugodnijim od strukturalne revolucije koja se doista zbila. Ako je to ono što mislimo pod krizom, onda »kriza u sedamnaestom stoljeću?« postaje značajno intelektualno pitanje. S te perspektive to stvarno znači: Kada se i kako dogodio svjetskohistorijski »prijelaz s feudalizma na kapitalizam«? Odgovor zahtijeva definiciju kapitalizma kao društvenog sistema, kao načina proizvodnje i, dakako, kao civilizacije. Biranjem datuma biramo i skalu sličnosti i razlika. Po našem mišljenju suvremeni svjetski sistem je poprimio oblik kapitalističke svjetske privrede koja se rodila u Evropi u dugom šesnaestom stoljeću i obuhvatila transformaciju određeng redistributivnog ili davanjima opterećenog načina proizvodnje, načina kakav je postojao u feudalnoj Evropi (Braudelov »ekonomski Ancien Regime«) u kvalitativno drugačiji društveni sistem. Od tog vremena sve do danas kapitalistička svjetska ekonomija se (a) geografski širila i obuhvatila cijeli svijet; (b) pokazala cikličko kretanje ekspanzije i kontrakcije (Simiandove faze A i B) i promjene geografskih lokacija ekonomskih uloga (uspon i pad hegemonija, uzlaţna i silazna kretanja određenih matičnih, perifernih i poluperifernih područja; i (c) prošla proces stoljetne transformacije uključujući napredak tehnologije, indu-

277

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

strijalizaciju, proletarizaciju i pojavu strukturiranog političkog otpora prema samom sistemu — transformacije koja se nastavlja i danas. Iz takve perspektive sedamnaesto je stoljeće, shvaćeno kao razdoblje između otprilike 1600. i 1750, prvenstveno primjer cikličkog kretanja ekspanzije i kontrakcije. U općoj geografiji svjetskog sistema granice stvorene oko 1500. godine značajno su se promijenile tek nakon 1750. Što se tiče tekućih stoljetnih procesa promjene, u razdoblju od 1600. do 1750. nema značajnog kvalitativnog skoka. Stoga smatramo da je bitan kontinuitet između dugog šesnaestog stoljeća i sedamnaestog stoljeća, s jednom velikom razlikom, tj. razlikom između ekspanzije (a) i kontrakcije (B), između rasta i manjeg rasta. Kako da pribavimo dokaze za ovaj način rezimiranja stvarnosti? Na jednoj razini odgovor je vrlo jednostavan. Nastojat ćemo identificirati empirijske razlike između ekspanzije i kontrakcije kako bismo pokazali zašto se javlja to cikličko kretanje i iznijeli posljedice u smislu stvaranja klasa, političkih borbi i kulturnih poimanja promjene ekonomskih uvjeta. S tog empirijskog gledišta nastojat ćemo jasnije opisati teoriju kapitalističkog razvoja kao dijela opseţnije teorije o društvenopovijesnim promjenama. Premda su, prema našem mišljenju, granice svjetske privrede ostale uglavnom iste u razdoblju od 1500. do 1750, smatramo da postoji razlika između perioda od 1450. (ili 1500) do 1650. i perioda od 1600. do 1750. (preklapanje datuma je namjerno) s obzirom na alokaciju izvora, ekonomske uloge, te bogatstvo, siromaštvo i lo- ciranje najamnog rada i industrijske inicijative. Nije lako dokazati tu tvrdnju; uvjerljiv dokaz zahtijeva konstrukciju nekoliko potpuno novih nizova ekonomskih pokazatelja, što bi suštinski bilo teško a površno moţda nemoguće. Moţda bi nam bile potrebne sukcesivne sinhrone karte, s intervalima od 25 godina, koje bi nam pokazale volumen, vrijednosti i smjer trgovine luksuznim i osnovnim artiklima, te »kumulativne« karte za period od 1500-1650. i od 1600-1750. Ako su naša nagađanja točna, takve bi karte vjerojatno morale pokazati da se evropska trgovina, koja je obuhvaćala prvenstveno osnovne artikle, a ne luksuzne, odvijala unutar granica između istočne Evrope na jednoj strani i Rusije i turskog Balkana na drugoj strani, te između kršćanskog i muslimanskog Sredozemlja; te bi granice uključivale obje Amerike, ali bi isključivale Afriku i Aziju. Prije svega, te karte ne bi smjele pokazivati značajne strukturne razlike, s obzirom na vanjske granice između perioda od 1500. do 1650. i perioda od 1600. do 1750, osim uključivanja Kariba, kako ćemo vidjeti. S druge strane mogli bismo naći neke značajne promjene između ta dva perioda s obzirom na ekonomske, političke i kulturne zakonitosti unutar granica evropske svjetske privrede. Lokacija i koncentracija industrije morala bi biti različita (ili bar u procesu promjene), kao i uvjeti razmjene između industrije i poljoprivrede, postoci najamnog rada u raznim zonama i realne nadnice najamnih radnika. Različiti drţavni aparati bi morali jačati i slabiti, a stope povećanja u poljoprivrednom, industrijskom i demografskom smislu bi se morale mijenjati. Matična, poluperiferna i periferna područja morala bi se donekle promijeniti i, što je najvaţnije, relativni stupanj svjetskog viška što ga je prisvajala svaka od tih regija morao bi se pomjeriti. No, prije opisa očekivanih pravaca promjene povezanih s našom teorijom o kapitalističkom razvoju, čitaocu bi moralo biti jasno da su kvantitativni podaci potrebne vrste rijetki — u najboljem slučaju parcijalni i sporadični. Posebno nedostaju sveobuhvatni podaci o svjetskoj privredi koji bi omogućili provjeru utvrđenih relacija. Ako netko sanja o definitivnim konstatacijama u vezi s varijablama društvene strukture, situacija je još gora. Treba da pronađemo nestalne zakonitosti stvaranja klasa i promjena u definiciji etno-nacionalnih granica između navedena dva perioda, tj. od 1500. do 1650. i od 1600. do 1750, posebno unutar svjetske privrede kao cjeline, a ne toliko unutar granica određenih drţava, gdje su

278

BILJEŠKE: UVOD

naši podaci još slabiji. U ovom trenutku moţemo samo analizirati pojedinačne podatke, naznačiti ono što se čini manje-više pouzdanim, dati pregled eksplikativnih modela koji obuhvaćaju podatke, predloţiti teoretsko stanovište i doći do nekog saznanja o »rupama« u našem iskustvu i teoretskim problemima. Upravo u tom smislu gledamo na ono što se u povijesnoj literaturi naziva »krizom«, »relativnim nazadovanjem« ili »manjim rastom« u sedamnaestom stoljeću.

Bilješke

279

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Faza B Prema Slicheru van Bathu, temeljna karakteristika razdoblja poljoprivredne ekspanzije i kontrakcije u Evropi nakon karolinške ere jest i pad cijena ţitarica u odnosu na drugu trgovačku robu i nadnice. Bilo je to pitanje povoljnih i nepovoljnih uvjeta razmjene (terms of trade) za ţitarice. Van Bath nalazi kontrakciju, misleći time na nepovoljne uvjete razmjene, za ţitarice u periodu od 1600. (ili 1650) do 1750.' Vaţno je naglasiti tu definiciju kontrakcije zato što je relativni pad cijena pšenice, po uvjerenju Slichera van Batha, mnogo vaţniji od njenog apsolutnog pada.2 Istodobno s promjenom uvjeta razmjene (izbjegavajući za sada svaki nagovještaj uzročnog slijeda) javlja se, kako navodi K. Glamann, oko 1650. prekretnica u »velikoj trgovini ţitom istok-zapad«, po svemu sudeći zato što su »juţna i zapadna Evropa postale sve autarhičnije [kako se čini] što se tiče ţitarica«3. Ta se autarhičnost pripisuje »povećanoj proizvodnji hrane u zapadnoj Evropi u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća, koja se poklapa s općom stagnacijom stanovništva«, 4 što vjerojatno rezultira prevelikom ponudom. Međutim, Glamann također primjećuje da je istodobno »Evropa bila zasićena paprom«5 No kako se moţe govoriti o prevelikoj ponudi kad je problem u to doba po svojoj prilici bila nestašica hrane? Schoffer govori o »trajnim, ponekad latentnim strukturnim pojavama« koje postoje u Evropi »od katastrofa u četrnaestom stoljeću sve do velikog dijela osamnaestog stoljeća«, što se prvenstveno svodi na »stalnu napetost između proizvodnje i raspodjele hrane s jedne i prehrambenih potreba stanovništva s druge strane«. Posljedica je bila »situacija u kojoj je neuhranjenost bila endemska, a glad često epidemijska«6. Domenico Sella smatra da je blagostanje početkom suvremenog doba ovisilo o tome »da li je ponuda hrane drţala korak sa stanovništvom«,7 iako drugi autori govore o tome kako se proizvodnja povećavala brţe od stanovništva. Anomalija je očita i moţe se ispraviti samo jasnijim sagledavanjima slijeda događaja. Da vidimo najprije o kojim je drugim događajima riječ.

280

FAZA B

Literatura navodi određene promjene u agronomiji sedamnaestog stoljeća: proces melioracije je u najmanju ruku tekao sporije, vjerojatno zastao, a moţda i nazadovao. Za razliku od šesnaestog i osamnaestog stoljeća, perioda koji su »izmislili zemlju« (prema Chaunuovoj zgodnoj predodţbi), sedamnaesto stoljeće, naročito nakon 1650, bilo je doba »konsolidacije«, ali konsolidacije »bez zasluge«8. Uz prekid u širenju zemljišne površine, prosječna stopa prinosa ţitarica opala je u cijeloj Evropi u razdoblju od 1600. i 1699, i to u većem stupnju za ječam i zob nego za pšenicu i raţ; pad je bio izrazitiji u srednjoj, sjevernoj i istočnoj nego u zapadnoj Evropi9. De Maddalena naziva taj pad stope prinosa »značajnom pojavom«10. Druga značajna promjena u poljoprivredi odnosi se na izbor kultura: prvo, površine za uzgoj ţitarica koriste se sve više za ispašu u hladnijim područjima i za vinogradarstvo u toplijim područjima11; drugo, javlja se prelaz s uzgoja ţitarica na povećanu proizvodnju krmnog bilja i povrća, što zahtijeva intenzivniji rad, te trţišnih kultura (lan, konoplja, hmelj, uljana repica, broćika i vrbovnik)12; i, kao treće, prelazi se sa skupih ţitarica (raţ i pšenica) na jeftine ţitarice (ječam, zob i heljda)13, te na smanjenje nabave gnojiva (i humusnih i laporastih) za proizvodnju ţitarica14. Usporedo s posve agronomskim promjenama javlja se i niz promjena u društvenoj organizaciji poljoprivredne proizvodnje. De Maddalena govori o općoj »degradaciji seljačke klase«15 u sedamnaestom stoljeću u kojemu su »zemljoposjednici, pozivajući se na ’urgens et improvisa necessitas', nastavili konfiscirati zemlju što su je prije posjedovali seljaci«16. On spominje i »eksproprijaciju — bolji bi izraz bio uzurpacija — trećine općinskog posjeda (otuda izraz ‟triage‟)«, koja je pogodila seljake smanjujući površine na kojoj su oni imali pravo na ispašu i skupljanje drva 17. Slicher van Bath se slaţe da je seljačko stanovništvo većinom više trpjelo od gradskog stanovništva, ali razlikuje sitne seljake i kolibare (cottagers) s jedne i teţake i kućne sluge s druge strane; prvima je bilo »relativno gore« nego dvjema kategorijama najamnih radnika18. Meuvret nalazi izrazito objašnjenje toga: Na svakog ratara-posjednika/zakupnika (laboureur koji se ţali na malu dobit zbog cijene pšenice, koliko se teţaka (manoeuvrier) ili obrtnika veseli niţim cijenama što ih moraju platiti u tim rijetkim prilikama kad je moraju kupiti.19

Slicher van Bath općenito tvrdi da je nepovoljni financijski poloţaj seljaka-pOsjednika i zakupnika (fermiers-proprietaires) bio povezan sa smanjenjem zakupa (fermages) i osobito sa smanjenjem broja sitnih seljaka-zakupnika (petits fermiers)10. Paralelno s tim smanjenjima povećavala se općenito veličina poljoprivredne jedinice (exploitation agricole)21. Ipak, usprkos većim jedinicama i skupljoj radnoj snazi, poboljšanja poljoprivredne opreme je bilo manje u sedamnaestom nego u šesnaestom stoljeću, premda je bilo više inovacija pribora koji se upotrebljavao u mljekarskoj proizvodnji, kao što je na primjer usavršavanje stapa za pravljanje maslaca.22 Za industriju kaţu da je kao i poljoprivreda izgubila »ubrzanje« u sedamnaestom stoljeću, iako nešto kasnije23. Nije jasno što to znači u ukupnoj evropskoj proizvodnji. Sella tvrdi da su oscilacije bile relativno male jer, kad se stanovništvo povećalo u šesnaestom stoljeću, realne nadnice su pale, i time se stanje »u osnovi nije promijenilo«; međutim, kad je došlo do porasta dohotka po glavi stanovnika nakon 1650, povećana individualna potraţnja je »moţda bila djelomično ublaţena [u globalnom smislu] smanjenjem stanovništva«24. Hobshavvm bez uvijanja tvrdi da je takva analiza nejasna: »Što se desilo s proizvodnjom? Jednostavno ne znamo.«25 Nešto, čini še, ipak znamo, tj. da je došlo do promjene u lokaciji industrije. Prema Slicheru van Bathu, »dobro je poznato da se u razdobljima poljoprivredne kontrakcije — potkraj srednjega vijeka i potkraj sedamnaestoga stoljeća — javlja na sceni seoska proizvodnja, naročito tekstilna proizvodnja«26. Tvrdi se da je do te po-

281

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

jave došlo zbog jeftinoće i privlačnosti (za industriju) nedovoljno zaposlene seoske radne snage. Budući da se takva proizvodnja temeljila na niskom koeficijentu fiksnog kapitala, bar do sredine osamnaestog stoljeća, Romano tvrdi da je »zbog toga bilo vrlo lako likvidirati poduzeće izvlačenjem vlastitog kapitala«27; to je moţda bi lo tako u tekstilnoj proizvodnji, ali ta se tvrdnja moţe teško primijeniti na druge dvije (od tri) glavne grane proizvodnje u to doba (prema Romanovom popisu) — tj. na rudarstvo i brodogradnju28. Taj pomak tekstilne proizvodnje na seoska područja bio je povezan s uvođenjem jedinih značajnih novih proizvodnih grana — proizvodnje piva i alkoholnih pića, te proizvodnje tjestenine, koje su se sve temeljile na preradi ţitarica29. Pandan padu cijena ţita bio je očito rast realnih nadnica. »U drugoj polovini sedamnaestoga stoljeća... s padom cijena hrane... nadnice su ostale nepromijenjene ili se nisu smanjivale u istoj mjeri«30. To je naravno obratno od onoga što se dešavalo u dugom šesnaestom stoljeću31. To je vjerdjatno djelomično posljedica relativne »neelastičnosti« nadnica, ali još više rezultat »izrazite nestašice radne snage u cijeloj Evropi 1625-1750«32. Ako je tako, kako to uskladiti sa činjenicom da se sedamnaesto stoljeće smatra periodom relativno velike nezaposlenosti ili nedovoljne zaposlenosti? S tim u vezi Glamann primjećuje: Najamni radnik je moţda dobio nešto veću realnu nadnicu. Međutim, dobio ju je ako je bio zaposlen, što se ne moţe pretpostaviti za to doba karakteristično poremećenih ekonomskih uvjeta. U svakom slučaju, mnogi ekonomisti sedamnaestog stoljeća polaze od pretpostavke da u njihovim zajednicama prevladava nedovoljna zaposlenost33.

Svaku diskusiju o cijenama (bilo ţitarica bilo najamnog rada) u tom periodu još više oteţava odnos nominalnih cijena i cijena u zlatu ili srebru34. Svi se općenito slaţu, kako primjećuje Mousnier, da je »pad za mnoge zemlje mnogo veći nego što se čini ako se, umjesto razmatranja samo nominalne cijene izračunate u računskom novcu, cijena izračunava odgovarajućom teţinom plemenitih metala«35. Ako stoga razmatramo cijene prema teţini plemenitih metala, kako kaţe Vilar, postoji »jedna sigurna činjenica: cijene u srebru su u cijelom svijetu pale oko 1660, i to na prvi minimum 1680. i nesumnjivo na drugi oko 1720-1721«36. Pad metalističkih cijena moramo promatrati usporedo s padom količine zlata i srebra u opticaju. Geoffrey Parker rezimira cjelokupnu situaciju: Uzevši sve u obzir, čini se pouzdanom pretpostavka da su se neto zalihe plemenitih metala u Evropi umjereno povećavale između 1500. i 1580, da su se brzo povećavale između 1580. i 1620, i da su vjerojatno padale nakon 1620. kada se proizvodnja srebra u Evropi smanjila, a pošiljke američkog srebra se naglo smanjile sve do pristizanja brazilskog zlata poslije 1700. Povećanje raspoloţivog volumena novca u Evropi bilo je nesumnjivo vrlo vaţno. Evropska trgovina se 1700. godine očito nije mogla obavljati s oskudnim novčanim sredstvima 1500. godine. Ostaje, međutim, presudno pitanje: je li to bilo dovoljno? Da li je neto povećanje količine novca u opticaju u Evropi, iako je bilo znatno, bilo dovoljno s obzirom na potraţnju za sredstvima plaćanja koja se sve brţe povećavala? Nekoliko podataka pokazuje da nije, naročito poslije 1600.37

Nije vladala samo nestašica u odnosu na količinu novca u opticaju nego i odgovarajuća nestašica kredita tako da je bar pola stoljeća, od 1630. do 1680. kako primjećuje Spooner ukupna raspoloţiva količina »srebra, bakra, zlata, kredita uzetih zajedno jedva bila dovoljna, što je razultiralo nelagodnom i osrednjom monetarnom aktivnošću koja je bila i odraz i posljedica opće stagnacije materijalnog ţivota u svijetu«38. To objašnjava val krivotvorenog novca, »pošast koja se širila u sedamnaestom stoljeću«39. Što je ta promjena cijena značila u svjetskoj količini trgovine? Kao i u slučaju evropske industrije proizvodnje, nema praktički globalnih podataka. U svom sintetskom prikazu interkontinentalnih trgovačkih odnosa, kako ih on naziva, Frederic Mauro dijeli svijet na pet kontinenata: Evropu, Afriku, Ameriku

282

FAZA B

umjerenog pojasa, tropsku Ameriku i Aziju. U našem smislu to nisu posve primjerene geografske kategorije zato što su Afrika i Azija izvan svjetske privrede dok je Amerika njena periferija, kao i zato što Mauro stavlja u jednu kategoriju i matične i periferne zone Evrope i time gubi iz vida bitne podatke40. Usprkos tome, isplati se pogledati njegove procjene u tabeli 1; malo sam je preuredio kako bi bila jasnija. Pretpostavljajući da su usporedbe u tabeli točne, primjećujemo daje trgovina u Evropi i iz Evrope te svjetska trgovina tekla paralelnim pravcima, te da u sedamnaestom stoljeću oba pravca pokazuju međuperiod stabilnosti za razliku od ranijih i kasnijih perioda ekspanzije. Tabela 1 Usporedba opsega interkontinentalne trgovine u pet područja (u oba pravca) i svjetske trgovine u odnosu na prethodno stoljeće a

Područje

a

Stoljeće Šesnaesto

Sedamnaesto

Osamnaesto

Evropa

u porastu

konstantna

u porastu

Afrika Amerika umjerenog pojasa Tropska Amerika Azija Svijet

konstantna blizu nuli u porastu u porastu u porastu

u porastu u porastu konstantna u opadanju konstantna

u porastu u porastu konstantna u opadanju u porastu

Adaptacija Maurovog prikaza, 1961a

Ako sad pogledamo posljednju značajnu varijablu, stanovništvo, ustanovit ćemo da demografske procjene obično variraju unutar uskih granica. Reinhard i Armengaud karakteriziraju sedamnaesto stoljeće kao »stagnaciju, ako ne i kao... lagani pad (recul)« a ne kao »katastrofalnu krizu poput one do koje je došlo u četrnaestom stoljeću«41; Roger Mols primjećuje da je »usprkos strašnim krizama koje su ga potresale, sedamnaesto stoljeće izgleda doţivjelo i neznatan rast stanovništva«42. Lagani pad, lagani rast — ukratko, niveliranje. Ovaj pregled općih evropskih ekonomskih tokova za razdoblje od 1600. do 1750. (period B) u usporedbi s periodom od 1450. ili 1500. (period A) i, štoviše, periodom nakon 1750, pokazuje da je to doba određenog ekonomskog platoa, vrijeme predaha, angaţiranja, reorganizacije; međutim, da li je to bila »kriza« u smislu »krize feudalizma« od 1300. do 1450?43 Ĉini se da nije, jer iako su »glavni simptomi bili isti«, depresija 1650-1750. je bila »mnogo blaţa od ozbiljnog ekonomskog opadanja potkraj srednjega vijeka«44. Ako je to točno, onda je upravo to ono što treba objasniti; prema našem mišljenju, kontrakcija između 1600. i 1750, za razliku od kontrakcije između 1300. i 1450, nije bila »kriza« jer su prepreke već bile svladane, najgore teškoće prebrođene a kriza feudalizma već bitno riješena. Kontrakcija sedamnaestog stoljeća se pojavila unutar kapitalističke svjetske privrede koja je funkcionirala i već bila u toku. Bila je to prva od mnogih svjetskih kontrakcija ili depresija što će ih taj sistem doţivjeti; ali sistem se već dovoljno uspješno smjestio u interese vladajućih političkih slojeva unutar svjetske privrede, i energija tih slojeva se grosso modo ili kolektivno nije usmjerila na uništenje tog sistema već na otkrivanje načina njegovog probitačnog iskorištenja, čak ili moţda posebno u periodu ekonomske kontrakcije. Kapitalistički slojevi su u sedamnaestom stoljeću bili šaroliki i još nisu tvorili skladnu klasnu formaciju; u svakom slučaju još nisu predstavljali klasu koja bi bila potpuno svjesna same sebe i sigurna u svoje pravo na upravljanje, vladanje i dobit; no, oni su bili vrlo sposobni u ostvarivanju profita usprkos zaista nepovoljnim

283

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

okolnostima. Kao što Jeannin kaţe za danciške trgovce, nakon objašnjenja vrlo sloţenih kalkulacija što su ih morali obavljati oko 1600: njihov »način računanja pokazuje da su trgovci shvaćali mehanizme profita. Trgovali su tako da im se doista moţe pripisati shvaćanje koncepcije ‟uvjeta razmjene‟ u njenom najkonkret- nijem značenju«45. Razmatranje profita koji se mogao ostvariti u promjenljivim uvjetima razmjene dovodi nas do glavnog objašnjenja ekonomskog ponašanja u tom periodu. Kao što navodi Vilar, paţnju treba usredotočiti ne toliko na rast i pad cijena koliko na »disparitet kretanja« cijena46. Ti dispariteti uključuju i vremenske slijedove i geografske poloţaje, i njihov značaj nije samo u profitu koji se mogao ostvariti nego i u njegovom djelovanju na sistem u cijelini. Topolski kaţe da kontrakcija nije bila »opća ekonomska kriza u smislu stagnacije, zastoja ili recesije izazvanih slabljenjem ekonomske aktivnosti«; bio je to prije period koji se odlikovao »sve većom neravnoteţom«47 unutar sistema u cjelini. Sve veća neravnoteţa nije nešto što se moţe suprotstaviti kontrakciji; u periodu kontrakcije neravnoteţa je zapravo jedan od ključnih mehanizama kapitalizma, jedan od faktora koji omogućava koncentraciju i povećanu akumulaciju kapitala. Vilar daje dobro objašnjenje: »U svakoj općoj konjunkturi različite zemlje reagiraju različito, odatle nejednakosti u razvoju koje, na kraju, čine povi- jest.«48 Pozabavimo se sada onim što Sella naziva »dramatičnim promjenama u geografskoj raspodjeli ekonomske aktivnosti«49, ali ne na tradicionalan način učenog očajavanja zbog obaveznog »izbjegavanja generalizacija«50. Radije imajmo na umu poziv Fernanda Braudela na točnost, »jer nema jedne jedine konjunkture: moramo sebi predočiti niz historija koje se preklapaju i razvijaju istovremeno«51. Glavne geografske distinkcije su općenito iste, premda ima mnogo znanstvenog cjepidlačenja oko detalja. U raspravi o »općoj krizi« Hobshawm govori o »relativnom imunitetu drţava koje su prošle ‟burţoasku revoluciju‟«52 misleći pri tom na Ujedinjene provincije i Englesku. U jednoj drugoj raspravi, međutim, on dijeli »evropsku privredu« na četiri zone od kojih su tri navodno doţivjele privredno slabljenje u određenom smislu (nema pokušaja da ih se međusobno rangira). To su »stare ‟razvijene‟ ekonomije srednjega vijeka — Sredozemlje i jugozapadna Njemačka«, »prekomorske kolonije«, »Baltičko zaleđe« i »nova ‟razvijena‟ područja«. U četvrtoj zoni, sa »sloţenijom« ekonomskom situacijom, ne nalazimo samo Nizozemsku i Englesku, nego i Francusku.53 Romanova geografija je slojevitija: U Engleskoj i Nizozemskoj kriza je u osnovi dovela do oslobođenja određenih snaga; u Francuskoj se ta energija nije oslobodila, ali je kriza svakako posijala sjeme koje će kasnije uroditi plodom; u preostalom dijelu Evrope ona je značila samo zamršenost. Italiju nesumnjivo treba uključiti u taj posljednji dio Evrope, onaj s etiketom zamršenosti.54

Cipolla dodaje nijansu Romanovoj geografiji: »Sedamnaesto stoljeće bilo je crni vijek za Španjolsku, Italiju i Njemačku i u najmanju ruku sivi za Francusku. Ali za Nizozemsku je to bilo zaista zlatno doba, a za Englesku bar srebrno ako ne i zlatno«55. Topolski crta kartu stratifikacije ponešto drugačije razlikujući zonu velike dinamike (Engleska i Ujedinjene provincije), zonu nešto sporijeg razvoja (Francuska, skandinavske zemlje, Njemačka i Ĉeška, te ostale drţave u istočnoj i srednjoj Evropi osim Poljske) i zonu stagnacije ili regresije (Španjolska, Portugal, Italija i Poljska).56 Ĉini se da su geografske klasifikacije što se tiče grupiranja u skladu, iako se razlikuju u detaljima. Pogledajmo sada vremenske klasifikacije u kojima je zbrka veća; datumi kontrakcije se razlikuju od zemlje do zemlje, i postoje varijacije nominalnih cijena i cijena u srebru, i analitičari se po svemu sudeći razmimoilaze s obzirom na određene zemlje i određene vrste cijena. Kod Braudelovog i Spoonerovog pregleda podataka o cijenama tema je jednostavna: »Kraj šesnaestog stoljeća je isto toliko teško utvrditi koliko i njegov početak.«57Za cijene u zlatu i srebru u šipkama oni nalaze obrat

284

FAZA B

uzlaznog stoljetnog trenda »na jugu između 1590. i 1600; na sjeveru između 1620. i 1630. a moţda i 1650. »Međutim, za nominalne cijene oni nalaze sasvim drugačiji tip triju sukcesivnih kretanja: jedan oko dvadesetih godina sedamnaestog stoljeća u Njemačkoj; jedan otprilike sredinom stoljeća za posve različite gradove kao što su Siena, Exeter, Dubrovnik, Napulj, Amsterdam, Danzig i Pariz; te jedan 1678. za Kastiliju koja »značajno odudara«. »Nominalne su cijene«, kaţu oni, »točno slijedile cijene u srebru samo u slučaju Engleske, i gotovo točno u slučaju Nizozemske.« Obratite paţnju na to kako se »naše« dvije zemlje ponovno javljaju u paru. U svim drugim zemljama javlja se prekid u rasponu od jednog desetljeća pa čak do tri četvrtine stoljeća u Kastiliji. »Sukcesivne inflacije su. . . zapravo odrţavale visoke cijene u tim zemljama«58. To nas upućuje na vrlo značajan trag. Moţe li inflacija biti jedan od načina relativnog opadanja ako postoji kontrakcija u svjetskoj privredi? Moţemo li reći da je stupanj nominalne inflacije, naročito ako se mjeri u odnosu prema cijenama u zlatu i srebru u šipkama, mjerilo relativnog opadanja? To pitanje treba imati na umu dok proučavamo razna datiranja (za koja kriteriji smještavanja često nisu izraziti). Prema Slicheru van Bathu depresija je počela u Španjolskoj oko 1600, u Italiji i dijelu srednje Evrope 1619, u Francuskoj i dijelu Njemačke 1630, u Engleskoj i Ujedinjenim provincijama 1650. Bila je najgora u srednjoj Evropi između 1720. i 1740. Završila je u Engleskoj i Francuskoj 1730, u Njemačkoj 1750, i u Ujedinjenim provincijama 1755. »Ekonomski razvijenije zemlje poput Engleske i Nizozemske mogle su se dulje odupirati. Primarni proizvođači — u sedamnaestom stoljeću bila su to područja proizvodnje ţitarica u baltičkoj zoni — bili su gotovo potpuno bespomoćni«59. Na osnovi cijena u srebru Vilar nalazi dva glavna obrasca — jedan u Španjolskoj i Portugalu čije je opadanje počelo ranije (između 1600. i 1610) te ranije i završilo (između 1680. i 1690), i jedan u sjevernoj Evropi koji je počeo između 1650. i 1660. nastavio se sve do između 1730. i 1735. Francuska se pojavljuje u toj klasifikaciji kao rascijepljena zemlja gdje je juţna Francuska »povezana s konjunkturom u Marseillesu, Sredozemlju, bila bliţa Španjolskoj nego Beauvaisisu«60. Chaunu primjećuje ista dva obrasca: »prijevremeni trend Sredozemlja i Hispano-Amerike i kasni trend, tj. trend Sjevera i Baltika, s kojim su povezani, što je prilično paradoksalno, Brazil i Indijski ocean«61. Međutim, Abel navodi ponešto drugačije grupiranje na osnovi 15-godišnjih prosjeka cijena ţitarica u srebru, što on rezimira kao općenito silazni trend »u drugoj polovini sedamnaestoga i prvoj polovini osamnaestoga stoljeća« 62. To kaţe on, vrijedi za Englesku, španjolsku Nizozemsku, Francusku, sjevernu Italiju, Ujedinjene provincije, Dansku i Poljsku, ali ne za Njemačku i Austriju gdje su »krivulje cijena uzlazne nakon posljednje četvrtine sedamnaestog stoljeća« 63. Zapravo, ako paţljivo pogledamo Abelov dijagram, vidimo mnogo sloţeniju sliku na kojoj se ističu dvije činjenice. Prvo, moţda najveći raskorak cijena javlja se 1650. kada je Poljska izrazito visoko a Njemačka izrazito nisko. Drugo, Poljska pokazuje tokom vremena najveće varijacije u cijenama, od najviših negdje 1650. do najniţih negdje 1725. (Stupanj odstupanja od norme je u Njemačkoj mnogo manji). Te značajne oscilacije u Poljskoj ne smijemo zanemariti kad traţimo opći okvir radi objašnjenja; no, zasad ćemo se pozabaviti s Njemačkom s obzirom na opseţnu noviju literaturu o utjecaju Tridesetogodišnjeg rata na »propast« Njemačke. Osvrćući se kritički na literaturu koja se pojavila do 1962. Theodore Rabb opisuje dvije filozofske škole, školu »katastrofalnog rata« i školu »ranije propasti« (koja Tridesetogodišnji rat smatra samo konačnim udarcem)64. Friedrich Liitge je dobar primjer prve škole. On smatra da je privreda u Njemačkoj evala između 1560. i

285

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

1620. Bila je angaţirana u prekomorskoj trgovini, a manufakturna proizvodnja bila je ekstenzivna i rentabilna. Situacija nakon 1620. više nije bila takva i odatle Liitge zaključuje da je Tridesetogodišnji rat bio ključna varijabla koja je na to utjecala65. Slicher van Bath na to tipično odgovara: »Tridesetogodišnji rat ne moţe za to biti odgovoran budući da je nazadovanje u Njemačkoj počelo već u drugoj polovini šesnaestog stoljeća«66. Postoji nekoliko pokušaja da se ta polemika napokon riješi. Carsten, na primjer, gleda skeptično na tezu o predratnom nazadovanju: Ĉak i kad bi se i moglo ustanoviti da su njemački gradovi nazadovali prije 1618, to ne bi nuţno povlačilo za sobom opće nazadovanje, zato što se privredna aktivnost mogla preseliti iz gradova na selo. To je štoviše bio slučaj u sjeveroistočnoj Njemačkoj gdje je šesnaesto stoljeće bilo razdoblje mira i prosperiteta, sve većeg izvoza ţita i sve brţeg rasta cijena ţita 67.

Nazadovanje gradova stoga ne treba obavezno smatrati negativnim ekonomskim znakom. Naravno da ne treba! To je znak periferalizacije 68. Osim toga, Carsten smatra da je razdoblje prije 1608. u Gornjoj Bavarskoj, području koje je detaljno obrađivao, bilo »doba polagano rastućeg blagostanja«. On nas stoga upozorava na oprez sve do »detaljnijih ispitivanja i istraţivanja«69. Dok Carsten zauzima posrednički stav inzistirajući na našem skupnom neznanju, Rabb posreduje inzistirajući na tome da naše kolektivno znanje »pokazuje i apsolutni prosperitet i nazadovanje unutar Njemačke [prije Tridesetogodišnjeg rata], često paralelno«. On također zaključuje da je potreban oprez. Ĉinjenica da su područja nazadovanja bila u nesumnjivoj manjini. . . onemogućava zaključak da je borba prije 1618. bila samo različita... U najboljem slučaju, s Tridesetogodišnjim ratom počelo je opće nazadovanje koje prije nije postojalo; u najgorem slučaju, rat je prosperitet zamijenio katastrofom70.

Treću varijantu posredovanja nudi Kamen. On priznaje da »uopće nema sumnje da je rat bio katastrofa za većinu zemalja njemačkog jezičkog područja«, ali tvrdi da je »spor pogrešno postavljen« zato što »nije bilo nikakve političke i ekonomske cjeline zvane Njemačka« i zato što je »često nerealno razlikovati nazadovanje u predratnom od nazadovanja u ratnom periodu«71. Sve te nacionalne »ekonomske« mjere ne uzimaju direktno u obzir mjeru u kojoj je sam Tridesetogodišnji rat bio politička posljedica i znak opće ekonomske kontrakcije u cijeloj Evropi. Jedan od značajnih pokušaja sagledavanja tog rata u kontekstu cijele Evrope učinio je J. V. Polišensky koji kaţe da rat treba gledati kao primjer dviju civilizacija u ideološkom sukobu. Sukob jedne koncepcije, koja potječe iz nasljeđa humanizma obojenog protestantizmom i koja kao model uzima Sjedinjenu Nizozemsku, s drugom, katoličko-humanističkom, koja je slijedila primjer Španjolske, postaje prema tome ishodište razvoja političkih frontova i koalicija moći72.

Taj rat u cijeloj Evropi mogao bi se stoga smatrati prvim svjetskim ratom kapitalističke svjetske privrede. Polisensky to i ističe, premda donekle oprezno. Preduvjet za generalizaciju sukoba u Evropi početkom sedamnaestog stoljeća bila je prisutnost, ako ne ekonomskog jedinstva, onda bar okvira za razmjenu i prvih znakova svjetskog trţišta čije je trţište bilo cijelo područje između Baltika, Atlantika i Sredozemnog mora73.

Na svoju glavnu tvrdnju prema kojoj je »izvan svake diskusije« teza Vajnštejna da je »Tridesetogodišnji rat usko povezan s poviješću nizozemske revolucije i pokreta za oslobođenje od Španjolske«, Polišensky dodaje: »Moramo točno znati kako je interna revolucija pod vodstvom burţoazije mogla postati bauk za svoje neprijatelje diljem Evrope«74. Prema njegovom mišljenju, »nizozemski faktor« je igrao ključnu ulogu u generalizaciji sukoba, ali je najvaţniji ishod bila zapravo pobjeda Nizozemaca u cijeloj Evropi. On primjećuje da se rat završio upravo tada kada su Nizozemci bili u prednosti: 1645. nizozemska je flota prvi put stekla kontrolu nad resundom i trgovačkim putovima na Baltiku. Trgovački patricijat provincije Holandije i grada Amsterdama sada više nije vidio razloga za nastavak rata protiv Španjolske iz kojega je samo Francuska mogla izići kao pobjednik. .. Separatni mir sklopljen između Ujedinjenih provincija i Španjolske u siječnju 1648. bio je i pobjeda Republike nad Španjolskom i pobjeda Holandije nad oranskim princom i ostalim dijelom

286

FAZA B

Nizozemske. Mir se isto tako moţe smatrati pravom pobjedom Amsterdama nad svim ostalim nizozemskim interesima, i završetak rata potvrdio je privilegije one iste urbane oligarhije koju je Maurice Oranski ponizio prije trideset godina75.

Presudno je pitanje kako objasniti činjenicu da se nizozemski rat za nezavisnost, nizozemska revolucija, koja je počela već 1566, nije sve do 1621. rasplamsala u poţar koji je zahvatio cijelu Evropu i početak kojega je Polisensky nazvao »nizozemskim periodom rata« (od 1621. do 1625)76. Nema li to nekakve veze s Romanovom krizom u periodu od 1619-1622?77 Vrlo je vjerojatno da ima. Naime, za kontrakciju diljem Evrope, koju je signalizirala akutna kriza u tim godinama 78, to je značilo da su ulozi u trci za političkom vlašću bili viši, a troškovi vojnih razaranja činili su se sudionicima niţim od potencijalnih gubitaka izazvanih slabim trgovačkim poloţajem u trenutku kontrakcije. U tom su smislu Ujedinjene provincije riskirale i dobile. Tim više što su mnoge ratne troškove, u smislu razaranja, zapravo platili Nijemci i, ne zaboravimo, Cesi79. Kamen stoga ima pravo kad smatra spor o Njemačkoj »pogrešno postavljenim«. Pitanje se zapravo ne svodi na to da li bi Njemačka nazadovala ili ne bi nazadovala da nije izbio Tridesetogodišnji rat — to je uglavnom besmisleno hipotetsko razmišljanje. Izbijanje rata je bila jedna od reakcija na obrat trenda u svjetskoj privredi i zbog toga je rat postao jedan od modaliteta kojim je došlo do preraspodjele ekonomskih uloga i intenziviranja ekonomskih dispariteta. Kad rezimiramo razne studije i sinteze, dobivamo slijedeću sliku. U vremenu od otprilike 1600. do 1650. (kao i od oko 1300. do 1350) završio je kako se čini jedan period ekonomske ekspanzije. Opisi te ekspanzije prvenstveno u smislu cijena, što je pristup historičara koji su se bavili cijenama u međuratnom periodu, nisu pogrešni, ali mogu i te kako zavarati zato što su cijene, već prema definiciji, relativne. Određena cijena je značajna samo u kontekstu čitavog sinhronog niza cijena na danom trţištu. Sve cijene nikada ne rastu i ne padaju; neke cijene rastu, što prema tome znači da druge padaju. Ekspanzije koje su završile nisu uključivale samo nestvarno mjerilo nominalnih cijena; one su uključivale stvarne materijalne proizvode. Prva i moţda glavna ekspanzija javlja se u proizvodnji ţitarica, i to kako u prinosu po jutru tako i u ukupnoj površini pod ţitaricama. Potonja ekspanzija je ostvarena melioracijom (bonification) zemljišta, a također i promjenom korištenja zemlje s ispaše i vinogradarstva na uzgoj ţitarica. Do tih raznih ekspanzija dolazilo je, naravno, zato što su uvjeti razmjene postali rentabilniji za ţitarice nego za druge proizvode. Osim toga, ekspanzija je bilo u najmanje četiri druga stvarna područja: to su (a) stanovništvo, čiji rast i opadanje u toj eri nisu mogli dugo odstupati od ponude hrane; (b)gradska »industrija«, relativno monetizirana u poticanju ulaganja i u početne i u završne faze proizvodnje, s visokom stopom najamnog rada i stoga nikada previše ne odstupajući od relativno niskih realnih nadnica ili bar opadajućih nadnica; (c) količina novca (u opticaju) u njegovim višestrukim oblicima (zlato i srebro u šipkama, papirni novac, kreditni novac); (d) broj marginalnih poduzetnika, seoskih i gradskih. Sve to uključuje ekspanzije u smislu mjera privrede kao cjeline, a one nikada nisu ravnomjerno raspodijeljene na brojne sektore privrede. Mjereći ih unutar granica političkih jedinica, a ne unutar granica svjetskih ekonomskih trţišta, dobit ćemo prema tome samo djelomičnu sliku u kojoj je ekonomsko značenje nerazumljivo; političke posljedice se stoga ne mogu objasniti sve dok se ne uzme u obzir veća cjelina.

287

FAZA B

Oko 1300/1350. i 1600/1650. te su ekspanzije završile iz uglavnom sličnih razloga. No ono što se znatno razlikovalo bile su sistematske reakcije na kraj ekspanzije. U kvantitativnom smislu razlike se mogu lako uočiti. Period od 1300. do 1450. uključivao je opadanje raznih mjera, pribliţno usporedivo s prijašnjim rastom, dok je period od 1600. do 1750. predstavljao stabilizaciju mjera.Krivulje za period od 1450. do 1750. izgleda prije kao korak nego kao vrh krivulje za period od 1150. do 1450. Međutim, to je samo vanjska ljuštura razlike u strukturi. Recesija u periodu od 1300. do 1450. dovela je do krize socijalne strukture evropskog feudalizma, dok je recesija u periodu od 1600. do 1750. dovela do »perioda konsolidacije i organizacije«, prema Schofferovim riječima80; ona je označila, kako kaţe Chaunu, »kraj lakog rasta i početak plodnih teškoća«81. Konsolidacija i plodne teškoće s obzirom na što? Kapitalistička svjetska privreda kao sistem je jedini uvjerljivi odgovor. Obratimo paţnju na neke od sistemski konstruktivnih značajki kontrakcije između 1600. i 1750. godine. U prvom redu, i tu činjenicu ne moţemo nikada dovoljno naglasiti, to je leriod jačanja drţavnih struktura, bar u matičnim drţavama i" poluperifernim div. ivama u usponu, kao načina hvatanja ukoštac s kontrakcijom; usporediva kontrakcija između 1300. i 1450. godine je s druge strane dovela upravo do nemilosrdnog rata između zemljišnog plemstva, do pravog sumraka bogova feudalne Evrope. Ratovi i razaranja nisu bili nepoznati u sedamnaestom stoljeću, baš naprotiv, ali nisu imali taj karakter masovnog uništavanja vladajućih slojeva. Načini ratovanja su se izmijenili; svi su više-manje koristili plaćenike; iznad svega, u sedamnaestom stoljeću su ratovale drţave a ne velikaši, pa su stoga ratovi mogli sluţiti jačanju nečije ekonomske snage. Kako navodi Elliot u svojoj raspravi o takozvanoj krizi: »Šesnaesto i sedamnaesto stoljeće su doista doţivjeli značajne promjene u strukturi evropskog ţivota, ali te su promjene nastale unutar elastičnog okvira aristokratske monarhističke drţave«82. Upravo elastičnost sprečava kontrakcije da postanu krize. U drugom redu, negdje je stalno postojala ekonomska aktivnost koja se na prvi pogled činila znakom prosperiteta. Evo kratkog popisa najizrazitijih primjera: zlatno doba u Nizozemskoj, uspon Njemačke potkraj sedamnaestog stoljeća, stalno poboljšanje engleske agronomije i, ukratko, »kroz cijelo to sumorno i teško sedamnaesto stoljeće, nagomilavanje bezbroj manje vaţnih poboljšanja«83. Takve ne tako često zapaţene pojave uključuju činjenicu da melioracija zemljišta zapravo nije nikada prestala, kako nas podsjeća Romano: Melioracija zemljišta (bonifiche)? Nastavila se i u sedamnaestom stoljeću; za nju se jednostavno nije plaćalo novcem, nego tlakom, vojnom sluţbom, nasilnim utjerivanjima (soprusi) itd. U tom smislu bilo bi umjesno reći da se »poljoprivredna proizvodnja, za razliku od drugih vrsta proizvodnje, gotovo i nije smanjila u sedamnaestom stoljeću«84.

Ne bi nas smjelo iznenaditi što se mnogim poduzetnicima u sedamnaestom stoljeću činilo da »nema sigurnih i produktivnih mogućnosti za investicije«85; to je, napokon, jedno od značenja kontrakcije. Kad Chaunu opisuje sedamnaesto stoljeće kao doba u kojem se »dobit povlači, ali. . . pobjednička renta trijumfira«86, on nas time vodi na pogrešan put. On zapravo opisuje pomak prema poljoprivrednim investicijama u matičnim zemljama kapitalističke svjetske privrede. Hobshavvm nalazi paradoks u povijesti kapitalizma: Stoga se suočavamo s paradoksom da se kapitalizam moţe razvijati samo u ekonomiji koja je već bitno kapitalistička, jer u bilo kojoj ekonomiji koja nije kapitalistička, kapitalističke snage će se nastojati prilagoditi općenito prihvaćenoj ekonomiji i društvu i prema tome neće biti dovoljno revolucionarne 87.

No, je li doista paradoksalno da se preteţno industrijska svjetska privreda moţe razviti samo iz kapitalističke svjetske privrede koja već postoji — što se zapravo i

289

FAZA B 19 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

dogodilo? Način na koji se kapitalistička svjetska privreda odrţala i stabilizirala u periodu između 1600. i 1750. godine nije bio moguć između 1300. i 1450 (upravo zato što ekspanzija između 1150. i 1300. još nije slomila okove feudalne strukture u Evropi), i stoga je sedamnaesto stoljeće moglo utrti put naglom ubrzanju takozvane industrijske revolucije — u ekonomskom, političkom, intelektualnom i društvenom pogledu88. Ne smijemo zanemariti revoluciju običaja, na primjer, koja nije imala pandana potkraj srednjega vijeka, konstantni rast asketskog seksualnog morala od šesnaestog do osamnaestog stoljeća i sve ono što je on nametao obiteljskim strukturama kako bi se one prilagodile kapitalističkom svijetu. Chaunu se kao i obično pomalo »zanosi« u svom slikovitom izraţavanju, ali se zapravo ne udaljava od predmeta kad tvrdi: S obzirom na običaje, sedamnaesto je stoljeće veliko, moţda jedino revolucionarno stoljeće u odnosu na tradicionalnu civilizaciju, ikonoklastično stoljeće par excellence!Stoga je ostvarilo, što je paradoksalno, jedan od preduvjeta za maltuzijansku revoluciju89.

Ponovno se pitamo — u čemu je paradoks? Štoviše, moţemo se pitati nije li industrijska revolucija već bila u toku u sedamnaestom stoljeću. Charles Wilson se usuđuje izraziti slijedeće mišljenje: Je li postojala apsolutna razlika između ekonomskog razvoja u kasnijoj, takozvanoj industrijskoj revoluciji i ekonomskog razvoja u Nizozemskoj sedamnaestog stoljeća? Većina bi povjesničara vjerojatno rekla da je razlike bilo. No, moţemo li biti tako sigurni u to?. . . Nizozemska brodogradnja bila je za svoje doba bazna industrija, kao i prometna tehnika u devetnaestom stoljeću''0.

\e zaboravimo da je period od 1600. do 1750. nastavio i stimulirao jedan od presudnih procesa svjetske privrede: konstantno eliminiranje razlika u cijenama između tri osnovne zone cijena u Evropi, kako se vidi u pregledu Braudela i Spoone- ra. Očito zatvaranje jaza između maksimalnih i minimalnih cijena nakon početka osamnaestog stoljeća pokazuju koliko su cijene u čitavoj Evropi počele konvergirati. .. Prevelikim korišćenjem... razlika u cijeni trgovački kapitalizam je pridonio procesu izjednačavanja, stvaranju kanala komuniciranja kao i skretanju interesa prema područjima s povoljnijim uvjetima91.

U tome je stvar. Od šesnaestog do osamnaestog stoljeća bio je u toku kapitalistički proces koji je omogućio nagli rast industrije, a izjednačavanje cijena je bilo bitan element tog procesa. Preostaje nam još jedna bitna razlika između perioda od 1450. do 1750. godine, kada je stvorena kapitalistička svjetska privreda i kada su postupno otklonjene alternativne povijesne mogućnosti, i perioda od 1150. do 1450, kada je, moglo bi se tvrditi, napravljen sličan pokušaj koji, međutim, nije uspio zato što se politička koherencija feudalne privrede još nije bila raspala zbog svojih internih kontradikcija. Tu bitnu razliku nalazimo u tipu raspodjele dohotka unutar sveukupne privrede. U svojoj knjizi o masovnom siromaštvu u predindustrijskoj Njemačkoj Wilhelm Abel prvenstveno naglašava kako je tvrdnja Friedricha Engelsa (u Položaju radničke klase u Engleskoj 1844), tj. da se poloţaj radnika pogoršao s industrijalizacijom, potpuno pogrešna. Prema Abelu, koji citira djelo Bruna Hildebranda, »siromaštvo je bilo najveće [u Njemačkoj] baš u onim krajevima u kojima nije bilo industrije« 92. Zapravo, kaţe Abel, masovno siromaštvo je ranijeg datuma od industrijalizacije, tj. javlja se već u šesnaestom stoljeću: Najizrazitiji pad [realnih nadnica] javlja se u šesnaestom stoljeću. Nakon toga realne nadnice su ubrzo nakon Tridesetogodišnjeg rata porasle u Njemačkoj i drugdje početkom osamnaestog stoljeća. Te nadnice ipak... nisu bile mnogo veće od onih u drugoj polovini šesnaestog stoljeća (i bile su mnogo niţe od nadnica u petnaestom stoljeću). Razdobljem pauperizacije (1791-1850) završava taj niz ponovnim opadanjem, ali najmanje u Engleskoj koja se rano industrijalizirala93.

Abel u svojoj knjizi zapravo tvrdi da je industrijska revolucija značila porast ţivotnog standarda radničke klase. To je pitanje izvan našeg sadašnjeg konteksta, premda i Abel, spominjući period između 1791. i 1850, ukazuje da moţda i nije bilo

290

FAZA B

tako u svjetskoj privredi kao cjelini. Ono što je relevantno za našu diskusiju jest njegova tvrdnja da je došlo do općeg pada dohotka niţih slojeva u periodu oct 1450. do 1800. Potvrdu te argumentacije nalazimo u drugim djelima. Minchinton, koji razmatra period između 1500. i 1750. godine, iznosi nekoliko smionih generalizacija u vezi sa »strukturom potraţnje« u Evropi: »Bilo je povoljnije biti bogat 1750. nego 1500.«, kaţe on, a »raskorak između bogatih i siromašnih se povećao.94« Braudel i Spooner došli su do sličnih zaključaka razmatrajući podatke o cijenama: Od kraja petnaestog stoljeća pa do prvih desetljeća osamnaestog stoljeća ţivotni je standard u Evropi progresivno padao. Bilo bi zanimljivo napraviti, tamo gdje je to moguće, detaljnu analizu uvjeta prije tog vremena, u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Općenito govoreći, uvjeti su u ono doba bili bolji. Je li to bilo zlatno doba za radnu snagu, kao što tvrde toliki vrsni historičari, prije učestalih i nasilnih prevrata koje smo uočili?95

U tabeli koju sam sastavio prema podacima Slichera van Batha realne nadnice engleskog tesara od 1251. do 1850.96 pokazuju konstantan rast od 1251. do 1450, s udvostručenjem u tom periodu, i više-manje konstantan pad nakon toga, da bi se na kraju vratile na polaznu točku (uz period izuzetno niskih nadnica između 1601. i 1650). Da bismo to objasnili, moramo se ponovno osvrnuti na takozvanu krizu feudalizma. Perry Anderson je ispravno konstatirao da je »potpuno sagledavanje dinamike feudalnog načina proizvodnje jedno od najvaţnijih postignuća srednjovjekovne historiografije u posljednjim desetljećima«. Kriza se prema tome ne temelji na neuspjehu nego na uspjehu, na »značajnom općem ekonomskom i društvenom napretku što ga predstavlja feudalizam«97. No već u trinaestom stoljeću, nakon tri ili četiri stoljeća konstantne ekspanzije, sistem se našao u krizi. Već sam objasnio98 zašto vjerujem da je to rezultat spleta okolnosti — cikličke ekonomske regresije, klimatskih promjena i stoljetnih pooštravanja osnovnih kontradikcija feudalne strukture. Andersonova donekle detaljna analiza te historijske konjunkture stavlja glavni naglasak na činjenicu da je »osnovni motor ruralne melioracije, koji je tjerao cijelu feudalnu ekonomiju u toku tri stoljeća, konačno prerastao objektivne granice terena i društvene strukture«99. Iako naglašava socioekonomsku iscrpljenost sistema, Anderson kritizira »empirijski dvojbeno i teoretski redukcionističko« objašnjenje Dobba i Kosminskog, prema kojima je kriza bila posljedica »linearne eskalacije feudalne eksploatacije«, zato što to objašnjenje »nije u skladu s općim trendom rentnih odnosa u toj epohi«100. Vrijedilo bi posvetiti nešto vremena raspetljavanju te zbrke. Neke empirijske dokaze u prilog hipotezi linearne eskalacije moţemo zapravo naći u samoj Andersonovoj knjizi u kojoj on, na primjer, navodi da je prosječna veličina seljačkih gospodarstava u srednjovjekovnoj Evropi pala »s moţda nekih 100 jutara u devetom stoljeću na 20 do 30 jutara u trinaestom stoljeću«101. Anderson također primjećuje da sloj niţeg plemstva i administrativnih posrednika između visokog plemstva i seljaštva »pokazuje tendenciju stalnog uspona [u smislu društvenog i ekonomskog značaja] kroz cijelo srednjovjekovno razdoblje«102. To vjerojatno znači da je povećani postotak ekonomskog viška išao neproduktivnim radnicima i da je, prema tome, postojala linearna eskalacija feudalne eksploatacije. U tom slučaju, upravo je sprega konstantne socioekonomske iscrpljenosti i povećane eksploatacije (nije li prva djelomično dovela do druge kao način uravnoteţenja pojedinačnih dohodaka pripadnika viših slojeva?) uzrokovala (uz ostale faktore, kako sam već primjetio) poznatu krizu plemićkih prihoda izazvanu »sve većim otvaranjem škara u odnosu između gradskih i poljoprivrednih cijena«103. Jedna od posljedica tih »škara« bila je opća promjena rentnih odnosa koja se javlja upravo u periodu ekonomskog slabljenja. Anderson kaţe: Opća kriza feudalnog načina proizvodnje nije, prema tome, ni izdaleka pogoršala poloţaj neposrednih proizvođača na selu, već ga je poboljšala i emancipirala seljake. To je zapravo bila pl^kretnica u ukidanju kmetstva na Zapadu.104

291

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Po svemu sudeći, ekonomske »škare« dovele su do reakcije feudalaca i razmjerno uspješnog seljačkog otpora koji je završio ukidanjem kmetstva. »Posjed koji je obrađivala pokorna radna snaga bio je anakronizam u Francuskoj, Engleskoj, zapadnoj Njemačkoj, sjevernoj Italiji i u najvećem dijelu Španjolske već 1450« ,05. Ja gledam na slijed događaja nešto drugačije. Socioekonomska kriza je oslabila plemstvo tako da su seljaci konstantno povećavali svoj udio u višku od 1250. do 1450. ili 1500. To je vrijedilo za cijelu Evropu, zapadnu i istočnu106. Prema tome, upravo povećanje ţivotnog standarda niţih slojeva koje se kretalo u smjeru relativnog izjednačavanja dohotka, a ne prijašnje stanje »iscrpljenosti«, predstavlja stvarnu krizu za više slojeve i dilemu s kojom su se oni morali suočiti. Iz te situacije nije bilo izlaza bez drastičnih društvenih promjena. Izlaz je bilo stvaranje kapitalističkog svjetskog sistema, kako sam već napomenuo, novog oblika prisvajanja viška107. Zamjena feudalnog načina proizvodnje kapitalističkim načinom predstavlja zapravo reakciju feudalaca; bio je to velik sociopolitički napor vladajućih slojeva da zadrţe svoje zajedničke privilegije, pa makar pri tom morali prihvatiti temeljnu reorganizaciju privrede i sve rezultirajuće prijetnje poznatim modalitetima stratifikacije.Bilo je naravno porodica koje su zbog promjene propale, ali mnoge nisu108. Povrh toga, što je i najvaţnije, princip stratifikacije nije bio samo sačuvan; on će se i pojačati. Ne pokazuje li otkriće da je ţivotni standard evropskih niţih slojeva padao od 1500. do barem 1800, usprkos činjenici d a je taj period uključivao i ekspanziju (faza A-) i kontrakciju (faza B) (?), koliko je uspješna bila strategija, ako se ona moţe tako nazvati, ekonomske transformacije? Treba napomenuti da empirijski argument za pad dohotka nije naveo neki kritičar kapitalizma, nego Abel koji ispravlja En- gelsa. (Abelovo pogrešno mišljenje da je taj pad zaustavljen nakon 1800. samo pokazuje da on iz tko zna kakvih razloga nije sveo svoje kalkulacije za razdoblje nakon 1800. na ispravnu analitičku jedinicu, to jest na kapitalističku svjetsku privredu kao cjelinu, čije su se vanjske granice proširile upravo u tom trenutku). Vratit ćemo se sada na našu interpretaciju kontrakcije između 1600. i 1750. Ako analiziramo period od 1450. do 1750. kao dugi »prijelaz« s feudalizma na kapitalizam izlaţemo se opasnosti konkretizacije koncepcije prijelaza, jer tako konstantno skraćujemo periode »čistog« feudalizma i »čistog« kapitalizma, i prije ili kasnije dospijevamo na nulu, pa nam ne ostaje ništa osim prijelaza. Objektivno govoreći — sve je prijelaz; međutim, kad god proširimo partitiv u univerzalni atribut, samo terminološki premještavamo problem, i još uvijek ne znamo kada, kako i zastoje došlo do glavnih promjena u društvenim strukturama. Ideološki opisi što ' ih sistemi daju o sebi nisu nikada točni. Uvijek je lako naći navodne primjere »nekapitalističkog« ponašanja u kapitalističkom svijetu — u cijeloj Evropi 1650. i 1750, ali i 1850. i 1950. Mješavina takvih »nekapitalističkih« ponašanja, poduzeća i drţa- i va s »kapitalističkim« ponašanjem, »kapitalističkim« poduzećima ili (što je najneprimjerenija upotreba te riječi) »kapitalističkim« drţavama unutar kapitalističke , svjetske privrede nije ni anomalija ni prelazna. Ta je mješavina bit kapitalističkog ‟ sistema kao načina proizvodnje i ona objašnjava kako je kapitalistička svjetska privreda historijski djelovala na civilizacije s kojima je koegzistirala u društvenom ^ ^prostoru. Rekao sam da je kapitalizam predstavljao rješenje krize feudalizma; međutim, rješenja su rezultat odluka koje su okupile većinu svladavajući otpore pojedinaca i grupa kojima svako rješenje predstavlja propast. Budući da takvih ima mnogo i da su raznih vrsta, stvaraju se neobični savezi, a proces se produţava i nejasan je. Moţe se pokušati i s drugim »rješenjima«. Karlo V je pokušao obnoviti univerzalnu monarhiju, ali nije uspio109. Niţi slojevi su eventualno mogli iskoristiti cikličko opadanje od 1600. do 1750. da unište sistem i pri tom postići značajnu realokaciju sada mnogo većeg apsolutnog viška; no to se nije dogodilo zbog snage drţavnih aparata u (sada) matičnim

292

FAZA B

drţavama kapitalističke svjetske privrede. Traţeći komplicirane načine pomirenja suprotnih snaga oni su preţivjeli i u konačnoj liniji prosperirali samo do one mjere do koje su podrţavali interese vladajućih ekonomskih slojeva u svjetskoj privredi kao cjelini. Za Andersona je »apsolutizam bio u osnovi. . . prestojeni i ponovno nabijeni aparat feudalne dominacije konstruiran radi ponovnog potiskivanja seljačkih masa u njihov tradicionalni društveni poloţaj — usprkos koristima što su ih stekle više-manje općim pretvaranjem radne u novčanu rentu«"0. Mogao bih prihvatiti cijelu Andersonovu konstataciju da je izostavio pridjev feudalan. Za mene je prestrojavanje podrazumijevalo upravo zamjenu feudalne dominacije kapitalističkom bez obzira na terminologiju. I sam Anderson priznaje da postoji »očito paradoks apsolutizma«; on tvrdi da je apsolutizam, iako je štitio »aristokratsko vlasništvo i privilegije«, »mogao istodobno osiguravati osnovne interese nove trgovačke i proizvođačke klase«. Kako bi objasnio taj paradoks Anderson se poziva na činjenicu da u periodu prije »strojne industrije« (to jest, negdje prije 1800) »trgovački i industrijski kapital« nije trebao »masovno« trţište pa je stoga mogao izbjeći »radikalni prekid s feudalnim agrarnim poretkom«"1. To je točno; međutim, unutar kapitalističke svjetske privrede u cjelini, to isto vrijedi i za dvadeseto stoljeće. To znači da »potreba« masovnog trţišta još uvijek ne obuhvaća cijelo svjetsko stanovništvo. Iz gore navedenog moţemo shvatiti zašto sve apsolutističke monarhije nisu bile jake drţave i zašto sve jake drţave nisu bile apsolutističke monarhije. Ključni element je stvarna snaga drţave, a ne koliko je oblik vladavine bio apsolutistički. Naravno, moramo objasniti taj oblik i tada ćemo zapaziti da su u sedamnaestom stoljeću najjače bile one drţave koje su dominirale ekonomski: Ujedinjene provincije su bile prve, Engleska druga, a Francuska je bila tek na trećem mjestu. Engleska je revolucija ojačala englesku drţavu, dok je tvrdnja Luja XIV L'etat c’est moi bila znak relativne slabosti te drţave. Kontrakcija u sedamnaestom stoljeću nije bila kriza u sistemu. Baš naprotiv, bio je to period njegove konsolidacije. Schoffer vrlo ispravno primjećuje pozitivnu stranu opadajućeg uvoza srebra iz španjolske Amerike potkraj šesnaestog stoljeća. Zbog toga je, kaţe on, u sedamnaestom stoljeću »prosjek cijena ostao općenito na istoj razini«, i to je bio »stabilizacioni faktor u ekonomiji koju je uništavala zaista pretjerana inflacija«112. Dugo šesnaesto stoljeće nije bilo samo inflaciono doba. Bilo je to u struktur- \ nom pogledu i revolucionarno doba, u čemu značajno mjesto zauzima spremnost velikih grupacija da prihvate nove i radikalne ideje. Ideje humanizma i reformaci- je bile su za njih opojne i postojala je opasnost da postanu neobuzdane. Sedamnaesto stoljeće predstavljalo je period smirivanja i hlađenja. Poput apsolutizma, kla

293

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

sicizam nije bio opis stvarnosti, nego program — program povratka političkih i kulturnih inicijativa u više slojeve, program kojim se lakše mogla »probaviti« temeljna društvena promjena, tj. geneza kapitalističke svjetske privrede. William Bouwsma karakterizira bitni intelektualni prodor sedamnaestog stoljeća kao opće buđenje sistematizirajućeg mentaliteta na temelju pozitivne procjene ljudskog intelekta koja se znatno razlikovala od osnovnog stava pokreta sekularizacije i koja je naglašavala povezivanje svih aspekata ljudskog iskustva s centralnom jezgrom univerzalne i stoga apstraktne istine.113

Sedamnaesto stoljeće je politički i kulturno bilo traţenje stabilnosti oblika i strukture, popraćeno usporavanjem tempa razvoja svjetske privrede. Bez takvog razdoblja idući kvalitativni skok naprijed ne bi bio moguć. Zbog toga sedamnaesto stoljeće nije »kriza« nego potrebna promjena tempa, nije katastrofa nego bitni element jačanja interesa onih koji su imali najviše koristi od kapitalističkog siste- ma114. Budući d a j e period od 1600. do 1750. godine bio toliko vaţan u konsolidaciji evropske svjetske privrede, paţljiva analiza uzroka je svakako vrijedna truda. Tada ćemo moći shvatiti koje su mehanizme upotrebljavali kapitalistički slojevi kako bi se uhvatili ukoštac s učestalim periodima kontrakcije u svjetskoj privredi.

Bilješke

294

BILJEŠKE / PRVO POGLAVLJE

Nizozemska hegemonija u svjetskoj privredi »Na Sjeveru je fenomen poput Rubensa. . . bio nezamisliv.« Pieter Geyl1

Matica evropske svjetske privrede učvrstila se već 16(30. godine u sjeverozapadnoj Evropi, to jest u Holandiji i Zeelandu, u Londonu, grofovijama oko Londona i Istočnoj Angliji, te u sjevernoj i zapadnoj Francuskoj2. Političke jedinice u kojima su ta matična područja bila smještena prilično su se razlikovale po veličini, obliku i politici te su doţivjele značajne promjene u slijedećem stoljeću i pol; međutim, ekonomski su te zone pokazivale više sličnosti nego razlika. Kao što je primijećeno u prethodnom poglavlju, doba od 1600. do 1750. godine bilo je razdoblje konsolidacije u kojem je došlo do usporavanja razvoja svjetske privrede. To je vrijedilo posvuda; no, kapitalistički ekonomski sistem odlikuje se time što je opća centralna tendencija sklop izrazito različitih trendova sastavnih sektora. Usporavanje i konsolidacija nameću teške ekonomske odluke, pa zbog toga potiču zamršene političke (i kulturne) situacije. Nigdje to nije bilo tako izrazito kao u matičnim zemljama sedamnaestog stoljeća, u čijim je poduzetničkim slojevima postojala oštra konkurencija radi opstanka u situaciji gdje je neke trebalo eliminirati da bi ostalo dovoljno profita za ostale. U povijesnim knjigama se doba od 1600. do 1750. godine naziva razdobljem merkantilizma. Ne namjeravam navoditi pregled mnogostrukih značenja tog izraza ili definicija koje čine njegovu »bit«3. Rasprava o merkantilizmu uglavnom se tiče istinske vrijednosti argumenata što ih navode teoretičari sedamnaestog stoljeća. Njihove teme su očito u nekim vidovima odraţavale stvarnost, a u nekim vidovima su bile koncipirane tako da djeluju na stvarnost. To vrijedi za sve teorije. Međutim, u sadašnjem kontekstu zanima nas stvarna praksa tadašnjih drţava bez obzira na njeno ideološko opravdanje. Ta praksa nije jedinstveno obiljeţje tog vremena; naprotiv, neke su je drţave primjenjivale skoro u svakom trenutku povijesti kapitalističke svjetske privrede iako su se ideološka opravdanja razlikovala. U ogromnom kaosu objašnjenja merkantilizma u sedamnaestom stoljeću praktički su se svi slagali u odnosu na dva aspekta te koncepcije. Merkantilizam je podrazumijevao drţavnu politiku ekonomskog nacionalizma i bio je usredotočen na osiguranje cirkulacije roba bilo u smislu kretanja zlata i srebra bilo u odnosu na stvaranje trgovačkih bilanca (bilateralnih ili multilaterarnih). Debata se svodi na činjenice u vezi s pravim odnosom »profita i moći« — među ljudima tog vremena kao i među današnjim analitičarima. Tvrdnja da je ekonomski nacionalizam drţavna politika slabijih protiv jačih i sukoba među konkurentima značila bi samo prihvaćanje općenito priznate činjenice. Ono po čemu se moţda ova knjiga donekle razlikuje jest tvrdnja da je uspjeh u merkantilističkoj konkurenciji bio prvenstveno funkcija proizvodne efikasnosti i da je srednjoročni cilj svih merkantilističkih drţavnih politika bilo povećanje ukupne

295

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

efikasnosti u proizvodnoj sferi. Moramo početi s Ujedinjenim provincijama zato što je bar u jednom dijelu sedamnaestog stoljeća »to odlagalište pijeska i blata zaostalo nakon ledenog doba«4 s nesolidnim i naoko neefikasnim drţavnim aparatom bilo vodeća sila kapitalističke svjetske privrede. Ujedinjene provincije (ne bismo li moţda morali reći Holandija?), bile su prva vodeća sila te vrste nakon neuspjelog pokušaja Karla V da svjetsku privredu pretvori u svjetsko carstvo. Hegemonija je rijetko stanje; do danas su samo Nizozemska, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Drţave bile vodeće sile u kapitalističkoj svjetskoj privredi, i svaka od tih drţava je relativno kratko drţala taj poloţaj; Nizozemska je riajneuvjerljiviji slučaj zato što je ona bila sve samo ne vojni div svoga doba. Hegemonija, ne podrazumijeva samo status matice. Ona se moţe definirati kao situacija u kojoj se proizvodi određene matične drţave proizvode tako efikasno da su uglavnom konkurentni čak i u drugim matičnim drţavama, pa će, prema tome, određena matična drţava biti primarni korisnik maksimalno slobodnog svjetskog trţišta. Kako bi takva drţava iskoristila tu proizvodnu nadmoć, ona očito mora biti dovoljno jaka da spriječi ili minimizira podizanje unutarnjih i vanjskih političkih prepreka koje ometaju slobodni tok faktora proizvodnje. Kako bi sačuvale svoju već ostvarenu prednost dominantne ekonomske sile stimuliraju određene intelektualne i kulturne teţnje, pokrete i ideologije. Problem je hegemonije, kako ćemo vidjeti, u tome što je ona prolazna. Ćim drţava postane zaista hegemonistička, ona počinje slabiti, jer drţava ne prestaje biti hegemonistička zato što gubi snagu (bar ne prije no što prođe dulje vrijeme), nego zato što je druge sustiţu.Kad si na vrhu, budi siguran da ti budućnost ne pripada, koliko ti god sadašnjost pripadala, ali osjećaj da si na vrhu ipak godi. Model hegemonije izgleda fantastično jednostavan. Izrazita nadmoć u agroindustrijskoj proizvodnoj efikasnosti dovodi do dominacije sfera trgovačke distribucije u svjetskoj trgovini s analognim profitima koji nastaju kako zahvaljujući vršenju uloge entrepota velikog dijela svjetske trgovine tako i upravljanju »nevidljivim aktivnostima« — prometom, komunikacijama i osiguranjem. Trgovački primat dovodi pak do upravljanja financijskim sektorima bankarstva (mjenjački poslovi, depozit i kredit) i ulaganjima (neposrednim ulaganjima i ulaganjima u vrijednosne papire). Te su nadmoći sukcesivne, ali se vremenski preklapaju. Gubitak prednosti odvija se izgleda istim redom (od proizvodnog do trgovačkog i financijskog), i također je uglavnom sukcesivan. Iz svega toga slijedi da vjerojatno postoji samo kratak trenutak u kojem određena matična sila moţe istodobno manifestirati proizvodnu, trgovačku i financijsku nadmoć nad svim ostalim matičnim silama. Taj trenutačni vrh je ono što nazivamo hegemonijom. U slučaju Nizozemske, odnosno Ujedinjenih provincija, taj trenutak vjerojatno pada između 1625. i 1675. Nizozemska proizvodna efikasnost je prvi put postignuta u historijski najstarijem obliku proizvodnje hrane, tj. »skupljanju«, u ovom slučaju »skupljanju« ribe, osobito (ali ne samo) usoljene haringe, »nizozemskog zlatnog rudnika«5. Počeci te efikasnosti povezani su s izumom (oko 1400) haringbuisa ili bussa6, ribarskog broda koji je zahvaljujući velikom odnosu duljine i širine pruţao »veću mogućnost manevriranja, plovnu sposobnost i brzinu bez velikih gubitaka u tovarnom prostoru«7. Dvije velike prednosti bussa bile su njegova konstrukcija koja je omogućavala primjenu povlačne mreţe za haringe, zabiljeţene prvi put kod Hoorna u Zapadnoj Friziji 1516®, te njegove šire palube koje su omogućavale sušenje i soljenje ribe na brodu. Nova tehnologija čišćenja i soljenja ili sušenja ribe odmah nakon ulova, koja je osiguravala njeno konzerviranje, razvila se u trinaestom stoljeću9. Pojava »broda- tvornice«10 omogućavala je brodovima da se udaljavaju od nizozemske obale i ostaju na moru šest do osam tjedana. Bussovi su prebacivali svoj teret na ventja- gere (»lovce na prodaju«), brze brodove koji su se vraćali s proizvodima na obalu1'. Nizozemci nisu dominirali samo ribolovom na haringe na Sjevernom moru, takozvanim »velikim ribolovom«12, nego i islandskim ulovom bakalara i kitolovom u području Spitsbergena 13. Kitovi

296

NIZOZEMSKA HEGEMONIJA U SVJETSKOJ PRIVREDI

zapravo nisu bili traţeni kao hrana nego kao industrijski proizvod. Od njih se dobivalo »kitovo ili riblje ulje« koje se koristilo kao sapun i gorivo za svjetiljke, te kitova us koja se upotrebljavala u vezi s odjećom14. Ribarstvo nije bilo vaţno samo za takva ulaganja u završne aktivnosti nego i za ulaganja u početne aktivnosti kao što je pravljenje mreţa, te je time stvorilo situaciju koja je bila »jedinstvena u Evropi« s obzirom na postotak stanovništva »koje se bavilo ribarstvom barem povremeno«15. U sedamnaestom stoljeću Engleze je »pekla«16 činjenica da su Nizozemci mogli ribariti uz englesku obalu i prodavati ribu po konkurentnim cijenama u engleskim lukama, te od tog dobitka razviti »matičnu trgovinu« na Baltiku. Englezi su toga i te kako bili svjesni u to doba. Sir George Downing pisao je Clarendonu 8. srpnja 1661: »Trgovina haringama [Nizoze- maca] je potakla trgovinu solju, i zahvaljujući trgovini haringama i solju ta je zemlja na određeni način potpuno monopolizirala trgovinu na Baltičkom moru jer oni tu tovare rasutu robu i prevoze je ovamo« 17. Budući da je upravo prevlast u baltičkoj trgovini bila jedan od faktora koji su pridonijeli efikasnosti nizozemskog brodograditeljstva, Nizozemci su neko vrijeme uţivali u sretnim okolnostima efekta spirale, tj. u kruţnom pojačanju prednosti. Usprkos Sir Georgeu Downingu haringe ne mogu objasniti sve. Nizozemci su se pokazali jednako nadmoćnima u poljoprivredi, najosnovnijoj proizvodnoj aktivnosti tog vremena, a to je bilo golemo dostignuće i po širini posljedica18 i po uloţenom trudu zato što Nizozemska uopće nije bila geološki pogodna za uzgajanje ţitarica19 ni za većinu drugih poljoprivrednih kultura. Međutim, slabost je na dva načina pretvorena u snagu. Prvo, ispumpavanje vode da bi se dobilo plodno tlo (polderizacija) dovelo je do izuma vjetrenjača i procvata tehničke znanosti tako da je Nizozemska postala »centar ere mehanike drva«20.Polderizacija datira od 1250, ali je dostigla vrhunac između 1600. i 1625. kada je došlo do naglog kvantitativnog uspona; ta visoka razina odrţavana je uglavnom od 1625. do 167521. Zbog toga je deplasirana poruga Andrevva Marvella u Karakteru Nizozemske: »Tako vlada među potopljenima onaj koji odvodi vodu.« Drugi rezultat teških prirodnih uvjeta bio je moţda još značajniji. Potreba je nagnala Nizozemce na intenzivniju poljoprivredu, najprije otprilike 1300, kada su ranija teška vremena i niske cijene potakle inventivnost, i kasnije, između 1620. i 1750, kada je došlo do veće ekspanzije intenzivne poljoprivrede22. Budući da je tlo bilo naročito loše za poljodjelstvo23, povećana proizvodnja mogla se najlakše postići prelazom na industrijske kulture kao što su lan, konoplja, hmelj, povrće, voćarstvo i na vrlo značajnu proizvodnju boja u čemu su Nizozemci u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću »bili najnapredniji u svijetu te imali malu konkurenciju«24. Paralelno s povrtlarstvom i ratarskim usjevima znatno je ojačalo i stočarstvo25. Tu koncentraciju na industrijske kulture omogućio je djelomično velik uvoz ţitarica, što nije bilo nevaţno. De Vries procjenjuje da se sredinom sedamnaestog stoljeća pola stanovništva nekoliko provincija, tj. Holandije, Utrech- ta, Frizije i Groningena, hranilo uvezenim ţitom26. Drugi faktor koji je tome pridonosio bilo je poboljšanje poljoprivrednih metoda — nestanak ugara27 te s time povezan uzgoj krmnog bilja, uzgoj kultura u gredicama i redovima, primjena jednostavnog i jeftinog alata i visoki prinosi postignuti intenzivnom gnojidbom i mnogo paţljivijom obradom malih površina28. Sjetva trave i sistematsko gnojenje omogućili su drţanje brojnijih stada i veće prinose mlijeka29. Intenzivirana poljoprivreda omogućila je razvoj urbanizacije i industrijalizacije koje su također sa svoje strane stimulirale takvu poljoprivredu. »Već sredinom sedamnaestog stoljeća većina gradova davala je ljudima koncesije da bi skupljali [industrijske] otpatke [npr. pepeo]; te ga prodavali i isporučivali ratarima« 30. Nije stoga čudo što Romano naziva period od otprilike 1590. do 1670. »nizozemskim poljoprivrednim stoljećem« uspoređujući ga s evropskim poljoprivrednim šesnaestim stoljećem31. Raskorak se povećavao kako su Nizozemci postajali sve efikasniji, a većina Evrope je relativno stagnirala u poljoprivrednim metodama. Ujedinjene provincije nisu bile samo vodeći poljoprivredni proizvođač toga doba nego i, istodobno, vodeći proizvođač industrijskih proizvoda. Toliko je truda utrošeno kako bi se objasnilo zašto se Nizozemska nije industrijalizirala da smo obično skloni zanemariti činjenicu da se ona zapravo jest industrijalizirala. Char- lesu Wilsonu treba odati priznanje za uporno inzistiranje na toj činjenici u svim njegovim djelima posvećenima Nizozemskoj32. Industrijski napredak se najprije zapaţa u proizvodnji tekstila, tradicionalno vodećem sektoru. Sjeverna Nizozemska počela je šezdesetih godina šesnaestog stoljeća osjećati koristi toka izbjeglica (prema sjeveru) izazvanog

297

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

nizozemskom revolucijom. Tekstilna proizvodnja bila je usredotočena u Leidenu33 gdje su se počele proizvoditi »nove tkanine« (bays17, svila, kamelot, parhet itd.) s kojima se proslavila Engleska. U stogodišnjem periodu industrijska je proizvodnja bujala i dostigla vrh šezdesetih godina sedamnaestog stoljeća. (Prema jednom izvoru, indeks za 1664. iznosi 545 u odnosu na 1584, i 108 za 1795)34. Proizvodnja se nije povećala samo kvantitativno, i do šezdesetih godina sedamnaestog stoljeća glavni konkurenti Leidena u proizvodnji tekstila, »nove tkanine« Istočne Anglije, »morale su voditi tešku bitku«35. Ocjenjujući izvor nizozemske snage u baltičkoj trgovini u sedamnaestom stoljeću, Astrom navodi efikasnost tekstilne proizvodnje kao prvo objašnjenje a činjenicu da su oni bili posrednici za engleske tkanine (i sol iz juţne Evrope) kao drugo36 — prva je prednost proizvodna, a druga, koja slijedi iz prve i koju prva potiče, trgovačka. Ta se prednost jasno vidi u povijesti plana poznatog pod nazivom Alderman Cockayne‟s Project kojim je Engleska nastojala izbjeći slanje engleskih neoboje- nih i neapretiranih tkanina u Nizozemsku na doradu. Godine 1614. James I zabranio je izvoz »sirove« tkanine, a Nizozemci su uzvratili zabranom uvoza gotovih proizvoda, na što je James I uzvratio istom mjerom zabranivši izvoz vune. Bilo je to, kako kaţe Supple, »gigantsko hazardiranje«37 koje je doţivjelo potpuni neuspjeh. U tri godine engleski je izvoz pao za trećinu i Cockayneov plan se 1617. »ugasio«. Ulog je bio visok. Wilson je izračunao da 47% dodane vrijednosti otpada na proces bojenja, a to se obavljalo u Nizozemskoj38. Razlog zbog kojeg Engleska nije mogla dobiti tu igru upada u oči jer smo već napomenuli golemu prednost što ju je Nizozemska imala u to vrijeme u proizvodnji boja i, odatle, u troškovima bojenja. Stoga je u prvoj polovini sedamnaestog stoljeća konkurencija Engleske i Ujedinjenih provincija u trgovini tkaninama, kao i u ribarstvu, odraţavala »neispunjene merkantilističke nade«39. Druga velika industrija početkom novoga vijeka bila je brodogradnja, i općenito je poznata činjenica da su Ujedinjene provincije prednjačile i u tome 40. Ne toliko općepriznata, ali bitna za jasnu analizu jest činjenica da je nizozemska brodogradnja bila »modernih dimenzija, vrlo sklona standardiziranim, repetitivnim metodama«41. Bila je vrlo mehanizirana i primjenjivala je mnoge naprave koje su štedile ljudsku radnu snagu — pilane na pogon vjetrom, mehaničke uređaje za napajanje pila, vitla s koloturjem, velike dizalice za teške drvene elemente — i sve je to povećavalo produktivnost42. Upadljiva je povezanost brodogradnje s industrijsko-trgo- vačkim

kompleksom. U Amsterdamu je postojao niz pomoćnih industrija — uţarstvo, pekarstvo (dvopek), proizvodnja jedrenog platna, uţadi i drugih potrepština za brodove, i proizvodnja navigacionih instrumenata te izrada pomorskih karata43. Za gradnju samih brodova bilo je potrebno drvo — mnogo drva. Procjenjuje se da je za gradnju jednog ratnog broda bilo potrebno 2000 hrastova koji su morali odleţati jedno stoljeće da se drvo ne bi raspucalo, a za 2000 hrastova bilo je u to doba potrebno 50 jutara šume44. Glavni izvor građevnog drva bio je Baltik, a glavni razlog zbog kojeg su Nizozemci prigrabili tu trgovinu bila je njihova efikasnost u tekstilnoj industriji. Posljedica toga je, naravno, bila efikasnost u brodogradnji koja je, kao što ćemo vidjeti, bila uglavnom razlog zašto su Nizozemci mogli dominirati svjetskom trgovinom. Štoviše, budući da je ostala nizozemska industrija uz brodogradnju bila »potpuno ovisna« o dopremi materijala vodenim putem, brodovi se »moraju smatrati istinskim faktorom proizvodnje«*’’. Zbog toga je brodogradnja bila proizvodnja sredstava za proizvodnju. Tekstilna proizvodnja i brodogradnja nisu bile jedine značajne industrijske grane. Nizozemska je bila vodeći centar rafiniranja šećera, bar do 1660 46. »Snaţan bum« odlikuje i razvoj destilerija koji je počeo ubrzo nakon 1600. i trajao do kraja stoljeća. Bila je razvijena i industrija papira; pilane; proizvodnja knjiga; opekarska industrija i industrija vapna, koja je ojačala oko 1500. i bila još »razmjerno uspje-

17 grube vunene tkanine (prev.) [ *] pristalice umjerene struje kalvinista (prev.) 17 neka vrsta vrhovnog rukovodioca izvršne vlasti (prev.)

298

NIZOZEMSKA HEGEMONIJA U SVJETSKOJ PRIVREDI

šna« u osamnaestom stoljeću; lončarstvo; tvornice duhana i izrada lula; vrlo velike štavionice koţe usmjerene na izvoz, osobito u sedamnaestom stoljeću; proizvodnja ulja i sapuna koja je naročito napredovala sredinom sedamnaestog stoljeća; naravno, kemijska industrija čija je primarna djelatnost bila proizvodnja boja 47; ne smijemo izostaviti ni proizvodnju municije. Potaknuta Osamdesetogodišnjim i Tridesetogodišnjim ratom, vlada je stimulirala uvoz ratnog materijala i ta se proizvodnja konstantno povećavala. Krupna izvozna trgovina postojala je već krajem šesnaestog stoljeća; nakon 1600. struktura proizvodnje je prešla s obrtničkih cehova na manufakture i kućnu radinost48. Ne mislimo svime ovime reći da su se u stotinu godina između 1575. i 1675. Ujedinjene provincije isticale u svakoj grani proizvodnje ili da nisu imale jaku konkurenciju; međutim, ako ţelimo ustvrditi, kao npr. North i Thomas, da je Nizozemska bila »prva zemlja koja je postigla autarhičan rast«49, moramo konstatirati da je to ona postigla u prvom redu zato što ni jedna druga zemlja nije imala tako jedinstven, čvrst i integriran agroindustrijski proizvodni kompleks —- i to usprkos ekonomskim teškoćama osamdesetogodišnje borbe za nezavisnost50. Englezi su najpaţljiviji promatrači nizozemske scene u sedamnaestom stoljeću. Sir William Temple, engleski ambasador, objavio je 1673. svoja Zapažanja o Ujedinjenim provincijama u kojima kaţe: Smatram da pravi izvor i temelj trgovine valja traţiti u velikom mnoštvu ljudi koje se naguralo na malu površinu zbog čega su sve ţivotne potrepštine skupe, i svi koji nešto posjeduju prisiljeni su štedjeti; oni koji pak nemaju ništa, moraju se marljivo primiti posla. Snaţni se prihvaćaju fizičkog rada, a oni koji to nisu, nadomještaju taj nedostatak ovakvom ili onakvom domišljatošću, Ti su običaji nastali prvenstveno iz potrebe i s vremenom su se uvrijeţili u zemlji.51

Da se barem moţe isto reći za Engleze, zaključuje Sir William. Potvrdu te vitalnosti moţemo naći u brojčanim pokazateljima kretanja stanovništva i urbanizacije. Dobro je poznato da je potkraj šesnaestog stoljeća došlo do značajne migracije, naročito obrtnika i građana s pravom glasa, iz juţne u sjevernu Nizozemsku, najviše iz Antwerpena52 u Amsterdam i Leiden53. 1622. godine 60% stanovništva Ujedinjenih provincija ţivjelo je u gradovima, od čega tri četvrtine u gradovima s više od 10.000 stanovnika54. Broj stanovnika u Amsterdamu se učetvorostručio — od 50.000 godine 1600. na 200.000 godine 1650 55, i Amsterdam je sluţio kao pravi pravcati »melting pot« pretvarajući Flamance, Valonce, Nijemce, Portugalce i njemačke Zidove, te francuske hugenote u »prave Nizozemce«56. Većina autora obraća paţnju na migrirajući trgovački i obrtnički sloj; u najmanju ruku isto je toliko vaţno praćenje rasta, naročito u Leidenu, ali ne samo u njemu, mase gradskih proletera koji su ţivjeli u slamovima; među zaposlenim radnicima bilo je mnogo ţena i djece. Kao što zgodno kaţe Jeannin, »napetosti i sukobi imaju suvremen odjek«57. Naravno da imaju zato što smo u prisutnosti industrijskog kapitalizma. Ukratko, moţemo reći da je sjeverna Nizozemska potkraj šesnaestog stoljeća čvrsto pošla putem proizvodne efikasnosti koja je Ujedinjenim provincijama omogućila da se oko 1600. razviju u glavni (premda naravno ne i jedini) centar proizvodnje u evropskoj svjetskoj privredi. U poljoprivrednom sektoru ona se specijalizirala za proizvode koji su zahtijevali visoku stručnost i ostvarivali veliku dobit58, a u industrijskom sektoru Nizozemska je preuzela izrazito vodstvo u proizvodnji tekstila i brodogradnji, tj. u dvije glavne industrijske grane te ere, a igrala je i značajnu, katkada i dominantnu ulogu i u drugim industrijskim granama. Upravo na osnovi te proizvodne efikasnosti Ujedinjene su provincije uspjele razviti trgovačku mreţu i afirmirati se kao »skladište svijeta« 59. Prijeći ćemo upravo na tu, nešto poznatiju »priču«. Nizozemsko brodarstvo dominiralo je svjetskim prevozništvom u sedamnaestom stoljeću, i udeseterostručilo se od 1500. do 1700. 1670. godine tonaţa nizozemskih brodova bila je triput veća od engleskih i veća od ukupne tonaţe Engleske, Francuske, Portugala, Španjolske i njemačkih drţavica. Postotak brodova što su ih gradili Nizozemci bio je još veći. Nizozemsko brodarstvo dostiglo je zapravo v vrhunac tek u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća kad su Nizozemci iskoristili građanski rat u Engleskoj da uspostave »neospornu dominaciju u svjetskom pre-

299

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

vozništvu«. Dok su nizozemski brodovi prevozili sav nizozemski tekstil, engleski su brodovi, usprkos monopolima i ovlašćenim trgovačkim društvima, morali dijeliti s nizozemskim brodovima prijevoz engleskog tekstila i, štoviše, imali u tome manje udjela60. Još 1728. Daniel Defoe govori o Nizozemcima kao o »prijevoznicima svijeta, trgovačkim posrednicima, zastupnicima i mešetarima Evrope«61. Ono čime Nizozemci impresioniraju u sedamnaestom stoljeću jest njihovo »širenje posvuda«62 — u Indijski ocean, Sredozemlje, Afriku i Karibe dok su istodobno još uvijek drţali u rukama trgovinu na Baltiku; povećavali su svoj udio u trgovini sjeverozapadne Evrope i prigrabili riječnu trgovinu prema unutrašnjosti evropskog kontinenta. Povijest trgovine s ‟Indijom je naravno povijest Vereenigde Oost-Indische Compagnie (VOC). VOC je uzor kapitalističke trgovačke kompanije — djelomično Spekulativna inicijativa, djelomično dugoročna investicija, djelomično kolonizacija63. VOC je imao razborite direktore u Amsterdamu, De Heeren Zeventien, »sedamnaestoricu gospode«, i prokonzule u Bataviji koje je bilo teško nadzirati, a prvi među njima bio je Jan Pieterszoon Coen64. Nizozemci su se na neki način ugurali u trgovinu u Indijskom oceanu. Kad je 1585. Antwerpen pripao Španjolcima, evropsko trţište mirodija preselilo se u Amsterdam. Međutim, pošto je Španjolska pripojila Portugal 1580, a Lisabon je bio evropska ulazna luka za mirodije, Nizozemci su nastojali zaobići Španjolce65.Stoga su najprije 1592. uputili Cornelisa de Houtmana u Indijski ocean; prve trgovačke flote zaplovile su 1598, a već 1602. VOC je od parlamenta (Staaten-Generaal) dobio posebna ovlaštenja; razlozi su bili višestruki: obuzdavanje štetne konkurencije među Nizozemcima, osiguranje stabilnih mogućnosti ulaganja za manje investitore, stvaranje ekonomskog i političkog oruţja protiv Španjolske i, jednostavno, povećanje količine mirodija u Evropi66. Bio je to zapravo povoljan trenutak za uključivanje u pomorsku trgovinu mirodijama; do najvaţnijih zastoja kopnene trgovine preko Levanta nije, kako se često navodi, dolazilo između 1450. i 1500, već između 1590. i 1630 67. Prilika je stoga bila vrlo povoljna, i Nizozemci su je iskoristili. Glavne prevozničke rute prema Indijskom oceanu preselile su se sa sjeverne polutke (Crveno more i Perzijski zaljev) na juţnu polutku (ruta oko Rta dobre nade). Nizozemci su mogli iskoristiti tu priliku zato što su imali odgovarajuću tehnologiju. Kao što kaţe Parry, »kriţno jedro pobijedilo je latinsko, a pasat monsune«68; međutim, čim su se Nizozemci uključili u tu trgovinu, suočili su se s osnovnim problemom trgovine s vanjskim poprištem. Budući da je bila riječ o trgovini luksuznom robom, dobit je bila visoka, a konkurencija oštra. No, budući da je to bila trgovina luksuznom robom a ne robom neophodnom za ţivot, trţište je bilo inherentno maleno, i prezasićenost trţišta predstavljala je ozbiljnu mogućnost — prava Scila i Haribda69. Postojala su samo dva načina za rješenje te dileme: preobraziti prirodu trgovine uključivanjem Indijskog oceana kao periferne zone kapitalističke svjetske privrede ili pribjeći »kontroliranoj« trgovini, tj. klasičnom načinu trgovine na duge relacije između svjetskih imperija. Izbor jednog ili drugog puta bila je zapravo tema dugih rasprava između Coe- na i De Heeren Zeventien. Coen je kao »pobornik čvrste ruke u Aziji«70 zagovarao prvu varijantu, a njegovi pretpostavljeni u Amsterdamu drugu. Coen je govorio da će periferizacija Indijskog oceana zahtijevati politiku kolonizacije u dva smisla: prvo, uspostavljanje političke kontrole radi obuzdavanja razmjerno jakih azijskih vlastodrţaca i reorganizacija sistema proizvodnje; drugo, izvoz klase bijelih naseljenika radi upravljanja proizvodnjom trţišnih kultura i radi osiguranja početnog trţišta za evropski izvoz (izuzevši zlato i srebro). Coen je govorio da je takva politika inkompatibilna s kontroliranom trgovinom i da zahtijeva djelovanje trţišnog principa. Terminologija tih razgovora se često — donekle pogrešno — tumači kao sukob dviju koncepcija, tj. slobodne trgovine i monopola71; no Coen zapravo nije bio protiv toga da VOC drţi monopol na tržištu (štoviše, uz povremenu razboritu podršku grube sile) niti su De Heeren Zeventien bili nesvjesni granica svojih mogućnosti u pogledu ograničavanja pristupa svojoj kontroliranoj trgovini na tako velikim udaljenostima72. Pitanje se svodilo na ono što će kapitalističkim poduzetnicima kratkoročno imati najviše smisla — dobit eksploatacije ili dobit špekulacije. U prvi mah su prevladali oni koji su bili za špekulaciju73, ali u dugoročnom smislu, kao

300

NIZOZEMSKA HEGEMONIJA U SVJETSKOJ PRIVREDI

što smo već ustvrdili74, profit ostvaren proizvodnom eksploatacijom je jedina solidna baza ako se ţeli ostati na čelu u kapitalističkoj svjetskoj privredi. Matične sile (ne samo Nizozemska, nego i Britanija i Francuska) pokrenule su u osamnaestom stoljeću periferizaciju područja Indijskog oceana, i ona se stvarno učvrstila nakon 175 075. Je li politika VOC-a u sedamnaestom stoljeću bila »kratkovidna«76, kako tvrdi Masselman? Mislim da nije, jer treba razmotriti alternative. Da li se mogao ostvariti veći profit od ekspolatacije negdje drugdje, naročito u eri relativne opće stagnacije u svjetskoj privredi? Odgovor je svakako da — u trgovini s Baltikom, u samoj sjeverozapadnoj Evropi, na američkim kontinentima, a sve je to bilo bliţe i pristupačnije. Zašto se uopće uzrujavati zbog Indije? Nije li ukupna, stoljetna negativna bilanca VOC-a prikrivala gigantski proces internog prijenosa dohotka i koncentracije kapitala, u samim Ujedinjenim provincijama, s malih na velike investitore?77 Ako je tako, moglo bi se reći da je VOC djelovao kao neka vrsta burze, vrlo korisne za one kojima su informacije bile pristupačnije, npr. za same De Heeren Zeventien; no, u tom slučaju se povijest VOC-a, barem do prijelaza iz sedamnaestog u osamnaesto stoljeće, svodi više na financijski nego na trgovački ili distribucijski aspekt. Povijest VOC-a ipak dobro pokazuje kako je dominacija na jednom području povezana s dominacijom na drugom. Trgovina Indijskog oceana je moţda najdramatičnija, pa i najspektakularnija grana nizozemske trgovačke ekspanzije u sedamnaestom stoljeću, ali nije najva

301

NIZOZEMSKA HEGEMONIJA U SVJETSKOJ PRIVREDI

ţnija niti objašnjava nizozemsku hegemoniju. Kad su se nizozemski trgovci pojavi li na Indijskom oceanu, počeli su najprije redovito saobraćati Sredozemljem. Ćini se da je do prekretnice došlo ubrzo nakon sklapanja nizozemsko-španjolskog primirja 160978. Treba međutim razlikovati dva trgovačka područja. Postojala je u prvom redu trgovina s kršćanskim dijelom Sredozemlja općenito i sa sjevernom Italijom posebno, gdje se isporučivalo ţito koje je bilo kronično potrebno, ali ga je sada bilo još manje zbog loših ţetvi u Italiji, zaraza i političkih obustava snabdijevanja iz Levanta, dok je istodobno industrija sjeverne Italije bila pogođena izvozom tekstila u to područje koje je prije izvozilo tekstil, a venecijanska trgovačka mornarica bila istisnuta79. Potkraj šesnaestog i početkom sedamnaestog stoljeća borili su se za sredozemnu trgovinu, uz Nizozemce, i Englezi, Francuzi i hanzeatski gradovi, ali su Nizozemci uspjeli prigrabiti najveći udio, prvenstveno zbog svoje nadmoći u »tehnici i konstrukciji brodova i trgovačkoj organizaciji«80 koja im je davala dvostruku prednost jer su mogli prevoziti ţito (i druge proizvode) iz sjeverne Evrope u Sredozemlje i, prije svega, osigurati ţito trgujući s Baltikom. Pošto su osvojili veći dio trgovine sa sjevernom Italijom, »Nizozemci su prigrabili i veći dio drugog područja trgovine, tj. 'bogatu trgovinu‟, sluţeći se pri tom podjednako efikasnim i nemilosrdnim nasilnim postupcima«81. Jedan vid trgovine slijedio je drugi jer »bogata trgovina« nije bila novost u Sredozemlju. Nizozemci su u osnovi preuzeli tradicionalnu venecijansku ulogu u trgovini s Levantom. U toj je eri Levant bio spreman uvoziti više stvarnih roba (za razliku od plemenitih metala i luksuzne robe) iz sjeverozapadne Evrope nego Indija, iako je Levant vjerojatno izvozio više luksuzne robe, u periodu od 1600-1750, nego područje Indijskog oceana gdje je, u istom razdoblju, rastao izvoz čaja, kave, cica i drugih artikala koji su napokon prešli iz kategorije luksuzne u kategoriju glavne robe. Da li je tada Levant još bio dio vanjskog poprišta? Teško je reći; to je doba početka prijelaza na periferni status premda će se on (moţda) potpuno ostvariti tek potkraj osamnaestog stoljeća. Atlantska trgovina — i u zapadnoj hemisferi i zapadnoj Africi — pribliţava nas još više centru nizozemske trgovačke mreţe. Mnogi autori naglašavaju razliku između dviju velikih nizozemskih kompanija, VOC-a i »mnogo kasnije i manje uspješne« Zapadnoindijske kompanije82. Kao prvo, razlikovala se njihova društvena baza. VOC-om (istočnoindijskom kompanijom) su upravljali amsterdamski trgovci koji su bili remonstranti* i pobornici mira83. Zapadnoindijska kompanija bila je, naprotiv, uglavnom plod napora njihovih protivnika — »stranke« oranţista, Zeelandera, kalvinista i juţnih nizozemskih migranata koji su se naselili na sjeveru — koji su bili gomarijanci**, skloni kolonizaciji i ratoborni84. Kad je osnovana, 3. lipnja 1621, nekoliko tjedana nakon završetka primirja, u Zapadnoindijsku kompaniju je ušao i amsterdamski kapital, a ideja o »misionarsko-kolonizatorskoj korporaciji« preobrazila se u »sluţbenu gusarsku instituciju«85. Zapadnoindijska kompanija je bila poprište borbe različitih interesa, uglavnom između ekonomski slabijih Zeelandera koji su se oslanjali na Kompanijin monopol u »sluţbenom gusarenju« (privateering) i amsterdamskih trgovaca koji su samo čekali da prigrabe dio profita tih gusarskih operacija svakog nizozemskog poduzetnika86. Zapadnoindijska kompanija bila je stoga »zaraćeni splet trgovine i religije« i stoga, kako nam kaţu, »sumoran primjer nereda na rubu bankrota« 87. Nema sumnje da je tako, ali ta navodno politička tvorevina zapravo je poloţila temelj centralnom stupu kapitalističke trgovine u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, tj. temelj takozvane triangularne trgovinske razmjene koja je Evropu opskrbljivala pa-

305

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

mukom, šećerom i duhanom, što se sve naravno uzgajalo pomoću afričke robovske radne snage, te srebrom koje je Evropa koristila da bi dobivala mirodije i čaj iz Azije 88. Nizozemci su bili pioniri te strukture, iako su profit uglavnom ubrali Englezi i Francuzi, prvenstveno zato što su početna »društvena ulaganja« bila velika i zahtijevala mnogo vremena, a snosili su ih u obračunskom smislu Nizozemci, tako da su plodove, nakon svršetka nizozemske hegemonije sedamdesetih godina sedamnaestoga stoljeća, poţnjeli kasnije sve efikasniji Englezi (i donekle Francuzi). Što se zapravo dogodilo? Nakon osnutka Zapadnoindijske kompanije 1621. godine Nizozemci su u idućoj četvrtini stoljeća krenuli u ekspanziju na Atlantiku. Osnovali su Novi Amsterdam, preoteli sjeveroistočni Brazil od Portugalaca (Španjolaca), a u drugom pokušaju osvojili su Elminu u Zapadnoj Africi pa Luandu u Angoli. Međutim, u prvom anglo-nizozemskom ratu (1632-1654) ponovno nezavisni Portugalci su ponovno osvojili Brazil; u drugom anglo-nizozemskom ratu Nizozemci su izgubili Novi Amsterdam i nekoliko zapadnoafričkih utvrda. Što je prema tome ostvareno u tom kratkom periodu u odnosu na nizozemsku svjetsku hegemoniju? Prvo, Nizozemci su u Americi drţali Španjolce u šahu stvarajući »pomorski zaklon«89 iza kojega su Englezi (sa Škotima) i Francuzi gradili naseobine. Drugo, uzgajanje šećerne trske započelo je (u Americi) u Brazilu, pa se nakon izgona Nizo- zemaca preselilo na Barbados, prvu veliku englesku koloniju s plantaţama na Ka- ripskom otočju. Treće, Nizozemci su se prvi upustili u ozbiljnu trgovinu robljem kako bi plantaţe šećerne trske opskrbili radnom snagom; kad su izgubili plantaţe, nastojali su se zadrţati na terenu kao trgovci robljem, ali već 1675. nizozemski primat je završio ustupajući mjesto novoosnovanoj engleskoj Kraljevskoj afričkoj kompaniji (Royal African Company)90. Atlantska era Nizozemaca je svakako značajno pridonijela razvoju evropske svjetske privrede, ali koliko je koristila Nizozemcima? Sigurno ne toliko koliko baltička trgovina koja je već bila »matična trgovina« u šesnaestom stoljeću kad su nizozemski brodovi prevozili otprilike 60% ukupnog tereta. U sedamnaestom stoljeću, bar do 1660, Nizozemci su i dalje odrţavali isti stupanj dominacije 91 usprkos ozbiljnim nastojanjima Engleza da prodru na njihovo trţište. Tu se prema tome nalazi dokaz nizozemske trgovačke prevlasti. Na ključnom području, gdje su i Englezi i Nizozemci, štoviše čak i Francuzi (da ne govorimo o sjevernim zemljama), smatrali prevlast u brodarstvu vaţnim i unosnim, Nizozemci su sami prevezli lavlji dio 92. U svom detaljnom razmatranju utjecaja novonastale stagnacije svjetske privrede na anglo-nizozemsku konkurenciju na Baltiku, i Supple i Hinton objašnjavaju nizozemsku prednost navodeći ista dva faktora: jeftinu brodarinu i osiguranje dovoljne količine srebra za izvoz93. Morineau osim toga njihovu prednost pripisuje spremnosti da kupuju više ţita nego cijela Eastland Company 94. Moţda je i njihova sposobnost da prodaju ribu po tako niskim, praktički dampinškim cijenama, također igrala određenu ulogu95. Nizozemci su imali srebra za izvoz i tu su prednost stekli proizvodnom efikasnošću u brodarstvu i proizvodnji tekstila, što im je omogućavalo da dobiju srebro od Španjolaca, i drugih. Zašto je posjedovanje srebra bila prednost u baltičkoj trgovini? Zato što su ekonomska konkrakcija i Tridesetogodišnji rat doveli do pojave koju Englezi nazivaju »rising of the moneys« (a Nijemci Kipper- und Wipper- zeit), tj. do devalvacije sitnog kovanog novca u odnosu na srebro. Srebrni talir (Reichtaler; Rigsdaler, Riksdaler, RijksdaaJder), prenosivi srebrni kovani novac konstantnog sadrţaja srebra, vrijedio je 1600. godine 37 groša, a već 1630. 90 groša; najveći skok, od 45 na 75 groša, pada između 1618. i 1621. Do tih promjena je došlo zbog smanjivanja sadrţaja srebra u grošu i objavljivanja promjene njegove vrijednosti u odnosu na srebrni talir96. Pitanje je zašto je to drugačije utjecalo na Nizozemce nego na Engleze. Vjerojatno su sada i jedni i drugi mogli dobiti baltičke proizvode po niţoj cijeni u srebru; međutim, u tu je svrhu bila potrebna »gotovina« koju su Nizozemci imali a Englezi nisu. Osim toga, u doba opće trgovačke depresije jeftiniji uvoz je bio vaţniji od jeftinog uvoza.

306

NIZOZEMSKA HEGEMONIJA U SVJETSKOJ PRIVREDI

Za Engleze je glavni problem bila činjenica da su nizozemski trgovci mogli prodavati baltičku robu u Engleskoj jeftinije nego engleski trgovci97. Baltički trgovci u Engleskoj su smatrali da bi se problem mogao riješiti dobivanjem dozvole za reeksport baltičkog ţita u Sredozemlje, što su činili Nizozemci; međutim, naišli su na jak otpor engleskih trgovaca pšenicom koji su uspjeli odrţati zabranu na izvoz kad god je cijena bila iznad prilično niske brojke strahujući od nedovoljne međunarodne konkurentnosti engleskog ţita98. Zbog toga Englezi nisu mogli na Sredozemlju zaraditi srebro kako bi njime iskoristili jeftine cijene na Baltiku i time opet došli do proizvoda s kojima bi zaradili više srebra, i tako dalje. Devalvacija na Baltiku bila je stoga Nizozemcima unosnija nego Englezima u smislu dominacije u baltičkoj trgovini, a otuda i u mediteranskoj trgovini; ona je Nizozemcima omogućila i da počnu »podrivati engleske trgovce u samoj Engleskoj«99. Posljednji element te slike je riječna trgovina prema unutrašnjosti koja je pripadala Antwerpenu sve do nizozemskog ustanka. Kad su Nizozemci blokirali rijeku Scheldu, trgovina je prešla u Amsterdam nakon čega su bila otvorena dva puta kojima se mogla ponovno vratiti u Antwerpen: proširenjem Ujedinjenih provincija s uključivanjem Antwerpena, ili mirom i slobodnom trgovinom. Do prvoga nikada nije došlo. Smith sumnja da je, usprkos proklamiranim ciljevima Ujedinjenih provincija (i stvarnim namjerama oranţista i kalvinista), do neuspjeha došlo zbog nedovoljnog nastojanja: »Nizozemska nije htjela vraćanje juţnih provincija s popratnom opasnosti da će trgovina ponovno pritjecati u oslobođeni Antwerpen«100. Kad je 1648. godine napokon sklopljen mir, u mirovnom ugovoru utvrđene su zaštitne pristojbe za svaku pošiljku koja bi s ušća Schelde prešla u Antwerpen101. Toliki politički napori bili su posljedica vaţnosti entrepot-trgovine općenito; mogli bismo pomisliti da se nakon 1648. Amsterdam osjećao siguran od ponovnog oţivljavanja Antwerpena, ali postojao je jedan ključni artikl, potreban u proizvodnji, koji nije dopuštao nikakav riziko: treset. U početku su ga kopali za Antwerpen i brabantsko trţište, a nakon sedamdesetih godina šesnaestog stoljeća preorjentirali su se na područje između Ia i rijeke Maas u samoj Holandiji. Eksploatacija treseta bila je ključ efikasnosti urbane industrije u Holandiji te se »njen utjecaj na ekonomiju moţe usporediti s utjecajem ugljena na Evropu devetnaestog stoljeća«102. Povrh toga, riječnom trgovinom prevozilo se u drugim pravcima gradsko gnojivo koje je omogućilo »jedinstveno visoke prinose u nizozemskoj proizvodnji ţitarica«103. Od osamdesetih godina šesnaestoga stoljeća mreţa redovitih linija na poboljšanom sistemu kanala povezivala je holandske gradove međusobno kao i sa zaleđem drugih provincija i s Brabantom; sve su linije bile usredotočene na Holandiju. Od 1632. javlja se daljnji tehnološki napredak s izgradnjom prvog trekvaart-a, ravnog kanala sa stazom za teglenje putničkih brodova, što je zahtijevalo znatan kapital104. Nizozemski brodograditelji izumili su plovila koja su mogla vrlo brzo istova- rivati teret na rijekama i jezerima105. Rezultat toga bila je najefikasnija interna prometna mreţa u Evropi; promet je dostigao vrhunac šezdesetih godina sedamnaestoga stoljeća. Saberemo li sve to, moţemo zaključiti da su najdalje trgovačke rute — Indijski ocean, Levant, pa čak i kršćansko Sredozemlje i atlantska trgovina — bile svakako vaţne, ali su bile sekundarne. Tajna nizozemske trgovačke hegemonije u evropskoj svjetskoj privredi od dvadesetih godina sedamnaestoga stoljeća (moţda već i devedesetih godina šesnaestog stoljeća) do šezdesetih godina sedamnaestog stoljeća »ostala je drevna trgovina između sjeverne i zapadne Evrope«106, a Nizozemci su mogli postići trgovačku prevlast zahvaljujući svojoj ranijoj agroin- dustrijskoj efikasnosti. Ta se efikasnost pretvorila u trgovačku efikasnost uglavnom zahvaljujući niskim vozarinama, troškovima osiguranja i reţijskim troškovima. Zašto su nizozemske vozarine bile tako niske? Najvaţniji faktor bili su niski troškovi brodogradnje. Parry nabraja šest troškovnih prednosti: to su vještina nizozemskih brodograditelja, ekonomičnost u korištenju materijala, naprave koje ušteđuju ljudski rad, standardizirana masovna proizvodnja, velenabava materijala i jeftin prijevoz građevnog materijala nizozemskim brodovima. Zbog svega toga su ukupni troškovi

307

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

proizvodnje još do sredine sedamnaestog stoljeća bili 40-50% niţi nego u Engleskoj, najbliţem nizozemskom konkurentu107. Prve tri prednosti mogu se smatrati tehnološkim napretkom Nizozemaca, a druge tri kumulativnom prednošću ostvarenom nadmoći na prva tri područja. Osim što su bili ekonomičnije građeni, nizozemski su brodovi bili konstruirani tako da su zahtijevali malobrojni- ju posadu — obično 18 mornara umjesto 26-30 kao na brodovima drugih zemalja108. To je Nizozemcima omogućilo da dobro hrane svoje posade, vjerojatno bolje od drugih brodara109; time su vjerojatno postizali veću produktivnost s manjim ukupnim troškovima nadnica. Veća produktivnost se očitovala i u lukama i na moru. »Veća trajnost i brzina« nizozemskih brodova bila je funkcija »redovitog odrţavanja«110 kao i konstrukcije. Nadalje, činjenica da su nizozemski brodovi bili »čistiji, jeftiniji i sigurniji«111 imala je spiralni efekt: jeftinije brodarine osigurale su kontrolu nad baltičkom trgovinom i time, posljedičnim nizom, osigurale jeftiniju nabavku građevinskog drva, jeftiniju gradnju brodova i, ponovno, jeftinije brodarine. Ĉistiji, jeftiniji i sigurniji brodovi značili su također povećanje ukupnog volumena prevezene robe, omogućavajući niţe stope osiguranja — što je djelomično funkcija veličine, a djelomično rezultat efikasnije financijske strukture112, o čemu ćemo ubrzo govoriti. Niţi troškovi osiguranja su također kumulativni; oni omogućavaju niţe vozarine, niţe vozarine povećavaju veličinu i vještinu poslovanja, što opet rezultira niţim troškovima osiguranja. Ako je »temelj [nizozemske] trgovine bilo brodarstvo«113, najveći profit se stvarao plasmanom i skladištenjem114 u velikom amsterdamskom entrepotu, koji duguje svoj uspjeh superiornosti nizozemskog oblika trgovačke organizacije. Heck- scher kaţe da je »najveća osobitost« Nizozemske u sedamnaestom stoljeću njena »sposobnost... da se nađe s malobrojnijim i s jednostavnijim trgovačkim orgniza- cijama« u odnosu na druge nacije115. Ali što je to značilo? Prvo, to je značilo udruţivanje ušteđevina u sistem partnerstva116, što dakako nisu započeli Nizozemci, ali su taj sistem proširili tako da je obuhvatio osim malobrojne trgovačke aristokracije i velik broj manjih trgovaca117. Drugo, to je značilo stvaranje sistema proizvodnih viškova koji su trgovcima znatno smanjili rizik, naročito zato što je sistem bio organiziran monopolistički, te koji su smanjili ovisnost trţišta glavnih proizvoda o nestalnoj ponudi (i o troškovima) omogućavajući trgovcima da prodajom ostvaruju Spekulativnu dobit118. Treće, to je značilo mreţu trgovačkih posrednika (komisionara) koji su nalazili kupce za proizvođača, dobivali robu na konsignaciju i primali proviziju na iznos koji je kupac platio proizvođaču119. Tako se nizozemska entrepot-trgovina razvila po uzoru na nizozemsko brodarstvo, koje je također bilo rezultat nizozemske industrijske efikasnosti120. I ovdje imamo spiralni efekt: snaga nizozemske entrepot-trgovine »je prijetila da uništi«120 englesko brodarstvo. Dakako, entrepot-aktivnosti su stvorile brojne mogućnosti stalnog zaposlenja 122 što je, naročito u sedamnaestom stoljeću, podrţavalo internu potraţnju za nizozemskim proizvodima. Pokazali smo da je slijed nizozemskih prednosti u svjetskoj privredi u produktivnosti, distribuciji i financijama. Ako je prvi dio slijeda sporan, drugi je konvencionalna razboritost; međutim, on se često prikazuje kao nešto donekle sramotno, kao transformacija plemenitog, asketskog (trgovačkog) poduzetnika u niskog rentijera koji voli luksuz, kao izdaja protestantske etike u samom uporištu vjernih, kao objašnjenje izgona Holandije iz raja. Posljednjih godina svjedoci smo zdrave reakcije na takve gluposti, ali to nije sve što sam htio reći. Prelaz na financije nije znak propadanja, a još manje dekadencije; to je zapravo znak kapitalističke snage tako da se amsterdamska burza moţe smatrati »Wall Streetom sedamnaestog stoljeća«123. Odakle takva snaga? Ona je rezultat tri uzastopna koraka: kao prvo, proizvodna i trgovačka snaga u svjetskoj privredi stvorila je osnovu za zdrave drţavne financije. Drugo, zdrave drţavne financije, povezane s trgovačkom mreţom širom svijeta, omogućile su Amsterdamu da postane locus međunarodnog platnog sistema i novčanog trţišta, naročito s obzirom na usporeni razvoj svjetske privrede i, stoga, monetarnu nestabilnost. Treće, proizvodna i trgovačka snaga, povezana s kontrolom nad

308

NIZOZEMSKA HEGEMONIJA U SVJETSKOJ PRIVREDI

međunarodnim novčanim trţištem, omogućila je izvoz nizozemskog kapitala koji se ponovno vraćao i omogućio Nizozemcima da ţive od proizvodnog viška koji je bio daleko veći od onoga što su ga sami stvorili, te dugo nakon epohe svog glavnog proizvodnog doprinosa. U svjetskoj privredi, čija se ekspanzija usporila, činjenica da su Ujedinjene provincije bile »uvijek solventne«124 i glavna iznimka sedamnaestog stoljeća u »zlosretnom slijedu neplaćanja«125 predstavlja i uzrok i posljedicu opće ekonomske hegemonije. Ona je posljedica zato što su trgovačke prednosti samo u pomorskom prevozu i osiguranju bile dovoljne za stvaranje viška u platnoj bilanci126, a uzrok zato što je reputacija zdravih financija omogućila nizozemskoj vladi da jeftinije posuđuje 127, zato što izvrsna kreditna sposobnost nizozemske drţave dobrim dijelom objašnjava »njen vojni uspjeh«128 i zato što je zbog toga vjerojatno mogla, kao sigurno mjesto depozita, privući dovoljno financijskih tokova i time omogućiti Ujedinjenim provincijama da imaju precijenjenu valutu. Ta posljednja prednost značila je da su Ujedinjene provincije mogle saldirati deficit tekućeg računa s ula- zećim financijskim tokovima129. Zdrave financije su međutim samo preduvjet za nivo općeg kapitalističkog povjerenja potrebnog za djelotvoran tok financijskih operacija. Zdrave financije omogućavaju krupne kreditne operacije uz niske stope i omogućavaju dobit od visokog ukupnog dohotka koja se sastoji od niskih prihoda po pojedinačnim financijskim operacijama. U godini primirja, 1609, osnovana je De Wisselbank van Amsterdam; banka je ubrzo postala veliki evropski depozitni i mjenjački centar zato što je »pruţala sigurnost i pogodnosti kakve rijetko nalazimo u analima bankarstva sedamnaestog stoljeća«. Tokom stoljeća depoziti su porasli s manje od 1 milijuna na više od 16 milijuna guldena130, i banka je postala utočištem vlasnika kapitala koji su se bojali za sigurnost svog bogatstva131. Pošto je bilo uloţeno dovoljno zlata i srebra u šip- kama i kovanog novca, Amsterdam je drţao »tako reći ključ evropskog međunarodnog platnog sistema«132. S valutom uglavnom u svojim trezorima, Amsterdam je razvio mjenični sistem koji je omogućio proširenje multilateralnih obračuna. Trebalo je, naravno, vremena da se razvije povjerenje i potaknu tokovi, ali već (najkasnije) šezdesetih godina sedamnaestoga stoljeća Amsterdam je igrao neospornu ulogu centra multilateralnog platnog sistema i tu je ulogu zadrţao barem do 1710 133. U pogledu restrikcija izvoza zlata i srebra u šipkama, Ujedinjene provincije su bile velika iznimka među drţavama u eri merkantilizma: zlato i srebro u šipkama moglo je podjednako lako izići iz Ujedinjenih provincija kao i ući u njih. Upravo ga je zbog toga toliko i ušlo134, a ta je politika bila moguća, naravno, samo uz priliv zlata i srebra. Ta je pojava, prema tome, kao i mnoge druge, bila spiralna po obliku, i svaki je postupak olakšavao slijedeći postupak, sve do konačnog vrhunca. Depozitna i mjenjačka solidnost omogućila je kreditnu funkciju koja je u Wisselbank-u počela 1683. Deponenti su najprije dobivali »avanse«, a kasnije »akceptne kredite« — operacije koje više nisu bile povezane s entrepotskim funkcijama Amsterdama i koje su se u osnovi svodile na kreditiranje poslova u udaljenim centrima135. Nizozemci su razvili sistem kredita koji se temeljio na specifičnim depozitima i bio »neobično stabilan« zato što su »troškovi zamjene mjenica pošiljkama plemenitih metala u bilo kojem ţeljenom sistemu kovanog novca bili znatno smanjeni«136 budući da je Wisselbank bila upravo spremište takvih plemenitih metala. Napokon, stabilnost nizozemske' valute omogućila je njenom trgovačkom kovanom novcu (negotiepenningen), i srebrnom i zlatnom, da bude takve »garantirane kvalitete« da je postao preferirani kovani novac u svjetskoj trgovini ugroţavajući čak i španjolske reales de ocho137. Financijski tokovi su sa svoje strane stvarali i podrţavali niske kamatne stope koje su privukle daljnje tokove. Kamatna stopa je u Nizozemskoj pala za više od polovice tokom sedamnaestog stoljeća, i time iznudila pad stopa u Engleskoj, Francuskoj, pa čak i u Švedskoj, iako stope u tim drţavama nisu nikada pale toliko da bi predstavljale ozbiljnu konkurenciju 138. Niske kamatne stope vode nas pak do teme ulaganja, drugog izvora financijskog

309

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

profita. Budući da je bio i glavno novčano trţište u Evropi i glavni trgovački entrepot, Amsterdam je mogao znatno smanjiti troškove traţenja, ugovaranja i korištenja zajmovnog kapitala i time općenito stimulirati ulaganja 139. Budući da su imale tehnološki najnaprednije društvo toga doba, Ujedinjene provincije su mogle također izvoziti tehnologiju, što je još jedan vid osiguranja financijskog priliva 140. Ekspanzija ulaganja u zemlji i inozemstvu bila je nizozemskim kapitalistima unosna i pomagala je platnoj bilanci drţave; no, je li pomogla cijeloj privredi drţave? Posljednjih godina svjedoci smo zanimljivih rasprava, s merkantilističkim prizvukom, koje pokazuju da je do »propadanja« Nizozemaca donekle došlo zbog ulaganja izvan Ujedinjenih provincija, osobito u Engleskoj. Time se zanemaruje činjenica da je investitor zainteresiran za maksimalno povećanje profita, a ne za podupiranje drţave141. O tome ćemo ponovno govoriti kad budemo raspravljali o usponu engleskih financija. Zadovoljimo se zasad Van Dillenovom primjedbom da je stvaranje kapitala bilo »od velikog značaja... za politički i ekonomski poloţaj republike. Dovoljno je sjetiti se stjecanja saveznika subvencijama«142, oblika drţavnih ulaganja koji je jačao ulaganja privatnih osoba. Dapače, ne moţenjo dovršiti prikaz nizozemske hegemonije ako neposredno ne razmotrimo ulogu drţave. Ćini se da su Ujedinjene provincije bile velika iznimka u prevlasti merkantilističke ideologije u sedamnaestom stoljeću. Iz te činjenice mnogi izvode neobični zaključak da je nizozemska drţava bila slaba. Ĉini mi se da vrijedi upravo suprotno: u sedamnaestom stoljeću nizozemska je drţava bila jedina evropska drţava s dovoljno unutarnje i vanjske snage tako da su njezine potrebe za merkantilističkom politikom bile minimalne. Razmotrimo ukratko prirodu ideologije i prakse, a zatim se osvrnimo na tu unu* tarnju i vanjsku snagu Ujedinjenih provincija. U ranijim razdobljima'svoje povijesti Amsterdam je energično slijedio, naravno, put protekcionizma 143 koji na razini gradova nije potpuno nestao ni u sedamnaestom stoljeću144. Nadalje, mnogi su se bunili protiv nedostatka protekcionizma na razini federacije. Kako je stoljeće odmicalo, agroindustrijski sektori gubili su konkurentsku prednost i počeli zahtijevati zaštitne carine, premda s ograničenim uspjehom145. Ni parlament se nije ustručavao od primjene carinske odmazde u svojim borbama protiv Engleza i Francuza146. Uloga drţave bila je jasna u svim pitanjima osim protekcionizma; ona je stvarala uvjete za uspjeh privatne inicijative. Ĉim je u Nizozemskoj uspostavljena autonomna vlada, »ribarstvo je postalo najveća vladina briga«147. Radi kontrole kvalitete Vilim Oranski sazvao je 1575. predstavnike pet ribarskih luka i nizom statuta, od 1580. do 1582, formirao kolegijalnu organizaciju radi kontrole industrije haringa148. Još je vaţnije bilo osnivanje nizozemske Istočnoindijske kompanije, koja je bila značajna reakcija na anarhiju slobodnog svjetskog trţišta kolonijalnom robom i na damping koji je uslijedio. Stols tvrdi da njihova ključna Vaţnost leţi u »intervenciji drţave u trgovini i privredi« i da bi se stvaranje dviju kompanija »gotovo moglo nazvati nacionalizmom ‟avant la lettre‟«, nastojanjem da se objedini ranija međunarodna trgovina pod jednim nacionalnim monopolom149. Nizozemska drţava branila je interese svojih poduzetnika i pri tom se nije mnogo brinula za ideološku dosljednost. Ideologija nizozemske hegemonije bila je mare liberum, i najuvjerljivije ju je izrazio Grotius u svojoj knjizi objavljenoj 1609, u godini primirja. Međutim, kako je sir Geogre Downing ogorčeno pisao lordu Cla- rendonu 20. studenog 1663: »Mare liberum vrijedi u britanskim morima, ali je na obali Afrike i u Indijskom oceanu mare clausum«150. U svemu tome nema ničeg iznenađujućeg151. Ujedinjene provincije bile su dominantne, a »liberalizam odgovara dominantnim ekonomijama«152; međutim, kad god se liberalizam sukobljava s mogućnošću trajne dominacije, on ne moţe potrajati. Stoga se »liberalna« decen- tralizirana struktura nizozemske drţave moţe smatrati prije pokazateljem snage nego slabosti. To ne znači da su decentralizirane strukture uvijek znak snage. U perifernoj zoni kakva je Poljska uspon lokalnih sabora i sitnih kraljeva bio je mjerilo periferizacije. Međutim, u hegemonističkoj sili takva je struktura znak snage uvjetovane drugim matičnim silama

310

NIZOZEMSKA HEGEMONIJA U SVJETSKOJ PRIVREDI

koje stoga moraju pojačati administrativnu centralizaciju kako bi pokušale svladati ekonomsku prednost hegemonističke sile. Kakva je bila struktura Ujedinjenih provincija? Detalji su se mijenjali od doba Utrechtske unije 1579. do doba propasti decentralizirane drţave sa stvaranjem Batavske republike 1795, ali stvarnost svake slijedeće varijacije se nije mnogo razlikovala. Već 1576. sedam drţava (ili provincija) — Gelderland, Holandija, Zeelend, Utrecht, Frizija, Overijssel i Groningen — sporazumjelo se da će slati predstavnike u drţavne staleţe (parlament). Tu je svaka drţava imala jedan glas, a odluke su morale biti jednoglasne. Povrh toga, postojao je prilično slab izvršni organ koji se zvao drţavno vijeće. Flotom, ključnom vojnom institucijom, dnevno je upravljalo pet zasebnih kolegija admiraliteta. Sama Holandija, najvaţanija provincija, imala je vrlo nezgrapnu strukturu uprave; njeno centralno zakonodavno tijelo, holand- ski parlament, bilo je sastavljeno od 18 predstavnika raznih gradova i jednog predstavnika cijelog plemstva. U Ujedinjenim provincijama nije bilo vladara. Najbliţi ekvivalent bio je standhouder*, funkcionar provincije. Oranski prinčevi bili su obično stadhouderi nekoliko (ali ne svih) provincija istodobno, osim naravno u dva takozvana »perioda bez stadhoudera«. Bilo bi, kako se čini, teško izmisliti strukturu koja bi bila neefikasnija. Radila je, zapravo, sasvim dobro, premda ne bez sukoba i nasilja. (Na pojedinačnom planu malo je tadašnjih događaja koji bi po značaju bili jednaki linčovanju Jana de Witta u Hagu 1672. godine, poznate u nizozemskoj povijesti kao »godina katastrofe«). Ako ipak usporedimo unutarnje nesuglasice u Ujedinjenim provincijama s unutarnjim nesuglasicama u Engleskoj i Francuskoj, svaki pametni analitičar mora uvidjeti da je situacija u Nizozemskoj bila manje burna nego u tim drugim drţavama; unutarnje podjele vladajućih slojeva manje su cijepale društvo, a niţi su se slojevi manje bunili. Kako bismo to objasnili, moramo najprije obratiti paţnju na činjenicu da je formalna struktura vlade prikrivala (i to neznatno) drugu stvarnu strukturu. U financijskom pogledu Holandija je plaćala 60% troškova uprave, od čega je Amsterdam plaćao polovinu. Najviši provincijski upravni funkcionar u parlamentu bio je zemaljski zastupnik (Land‟s Advocate). Taj je funkcionar (kasnije nazvan pensionar, pensionarijs) poslije praktički postao premijer Ujedinjenih provincija u cjelini i djelovao je kao predsjednik u »periodima bez stad- houdera«153. Vlast ovog funkcionara proizlazila je iz činjenice da su se (nizozemski) drţavni staleţi i holandski parlament sastajali u istoj zgradi u Hagu, iz kontinuiteta što ga je omogućavala neobična praksa prema kojoj je pensionarijs ostajao u drţavnim staleţima godinu za godinom, iz činjenice d a je Holandija bila ekonomsko i kulturno središte svih nizozemskih aktivnosti i da je Amsterdam kontrolirao uvoz ţita kojim se hranilo gotovo pola stanovništva154. Ako je i bilo ikakve sumnje u superiornost Amsterdama početkom sedamnaestoga stoljeća, ona se potpuno izgubila u prvom »periodu bez stadhoudera« od 1650-1672. kada je premoć Holandije postala »cementom koji je vezivao drţavu« i kada je vanjska politika »bila podređena trgovačkim interesima«155, kako i dolikuje hegemonističkoj sili. Amsterdam je snosio troškove i, posebno u tom periodu, »smatrao da ima pravo i diktirati« 156. Ĉemu se onda brinuti zbog centralizacije drţave ako se i bez toga dobiva ono što se ţeli? »Društvena diktatura više srednje klase«157 kako je nazivao Renier i, kasnije, Wilson, nailazila je nesumnjivo na povremeni otpor unutarnjih protivnika — izazivajući sukobe proturemonstranata s remonstrantima, oranţista s loevesteinerovcima; ta se diktatura moţda iscrpla polaganim procesom »aristokratizacije«158 premda interese vladajućeg sloja nisu nikada stvarno ugrozili društveno konzervativniji pripadnici istog poloţaja. Kao što Kossmann pravilno primjećuje: »Oranski prinčevi su rijetko bili spremni istisnuti plutokraciju Holandije, i nisu nikada u tome uspjeli«159. Taj sloj nije bio ozbiljno ugroţen ni odozdo: njegovi pripadnici plaćali su cijenu društvenog mira. Nizozemsko društveno blagostanje, naročito amsterdamsko, pobuđivalo je »neograničeno divljenje« stranih posjetilaca koji moţda i nisu znali da je novac dobrim dijelom potjecao od konfiscirane imovine rimokatoličke crkve160. Kao da je to bilo vaţno — i druge su zemlje konfiscirale crkvenu imovinu u sedamnaestom i

311

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

osamnaestom stoljeću i ne brinući se »tako zdušno za siromašne«161. Ne smijemo se međutim zavaravati društvenom stvarnošću nizozemske drţave blagostanja. Sveukupni profit nizozemskog kapitalizma »gotovo i nije išao u korist većine naroda«. Realne nadnice, koje su u najboljem slučaju isprva polako rasle, padale su tokom stoljeća162; nacionalni prosperitet rastao je rame uz rame sa »siromaštvom mnogih radnika«, a otprilike pola amsterdamskog stanovništva ţivjelo je u »bijednim dvorišnim prostorijama, podrumima i suterenima«163. Kako to da je usprkos svemu vladao relativni durštven mir? Jedan od glavnih faktora bilo je plaćanje socijalne pomoći određenim osobama, čime se kompenzirao pad realnih nadnica, a ti su iznosi bili veći nego u bilo kojoj drugoj matičnoj drţavi164. Drugi faktor bila je reputacija Amsterdama koji je zbog svojih pogodnosti postao »zvijezda vodilja nezaposlenih i nedovoljno zaposlenih iz susjednih zemalja«. Tu je tajnu u kasnijoj eri ponovno otkrio New Yourk. Ĉim se dopustilo da se proširi uvjerenje kako su »amsterdamske ulice popločene zlatom«165, radnici su se počeli doseljavati odasvud — dovoljno da pogoršaju situaciju radničke klase stalno naseljene u tom divnom gradu, da prisile one s nekoliko mrvica kruha više da ih još više cijene, te da prisile svakog migranta da se usredotoči na mogućnosti individualnog napredovanja. Bila je potrebna samo moć, prosperitet, malo dareţljivosti i mrvica društvene pokretnosti — ukratko bila je to tipična društvena politika hegemonističke sile. Snazi u zemlji odgovarala je snaga u inozemstvu. U prvoj polovini sedamnaestog stoljeća nizozemska ratna mornarica je vladala morima do one mjere do koje mornarica moţe vladati morima166. Prije toga je, naravno, Španjolska bila dominantna pomorska sila. Nizozemci su pomogli Englezima da dokrajče »nepobjedivost« Španjolske 1588. godine. No, 1600. godine pomorska sila Španjolske je još bila jača od nizozemske i engleske zajedno167. Uzastopne pomorske pobjede su izmijenile taj odnos. »Pomorska zaštita« na Karibima, koju smo već spomenuli, bila je osigurana 1634. kad su Nizozemci zauzeli Cura9ao. 1645. nizozemska je flota prvi put stekla kontrolu nad 0resundom168. Tako su, kako piše veliki teoretičar pomorske strategije admiral Mahan, »Ujedinjene Provincije dugovale Vaţnost i moć svom bogatstvu i svojim flotama«169. Ta je moć bila doduše osporena u periodu između 1651. i 1678, na vrhuncu nizozemske hegemonije; već u doba ratova na prijelazu u osamnaesto stoljeće Nizozemci su postali sekundarna vojna sila u usporedbi s Francuzima i Englezima. Međutim, upravo je to bila posljedica nizozemske ekonomske hegemonije. Sredinom sedamnaestog stoljeća došlo je do trenutka kada se činilo da se kumulativna ekonomska prednost zaista ne moţe smanjiti tako da su i Engleska i Francuska odlučile da se »Nizozemce mora silom potisnuti s poprišta«170. Zapravo, hegemonija ne moţe ni u posve ekonomskom smislu potrajati u kapitalistikom sistemu; no, ne moţemo okriviti Engleze i Francuze za nestrpljivost. Tvrdimo stoga da je drţava bila bitan instrument što ga je nizozemsla burţoazija koristila da konsolidira ekonomsku hegemoniju koju je u početku stekla u sferi proizvodnje a zatim proširila na trgovinu i financije. Drţave konkurentske matice i poluperiferne sile bit će podjednako bitni instrumenti u kasnijem procesu uništavanja te hegemonije. Što je slkulturnom sferom? Ţar nije bilo prostora za ideje, vrijednosti, nauku, umjetnost, religiju7jeţik7jake emocije i boju? Dakako, bilo ga je, zato što su kulture načini kojima ljudi zaodijevaju svoje političko-ekonomske interese i porive da bi ih izrazili, sakrili, proširili ih u vremenu i prostoru, i sačuvali uspomenu na njih. Naše kulture su naši ţivoti, naše najintimnije ja, ali i naše vanjsko je u najvišem stupnju, naše osobne i kolektivne individualnosti. Kako ne bi moglo biti kulturnog izraza hegemonije? Takav izraz neće u svim slučajevima biti kulturna dominacija. Matične sile često dominiraju perifernim područjima namećući ljudima osjećaj inferiornosti s obzirom na njihovu kulturu; međutim, nije vjerojatno da će nadmoćna sila biti u stanju učiniti isto s drugim matičnim silama. U najboljem slučaju, što se tiče potonjeg, kultura hegemonističke sile moţe sluţiti kao predloţak 171, naročito tehnološki predloţak; međutim, kulture su ona poprišta gdje se javlja otpor

312

NIZOZEMSKA HEGEMONIJA U SVJETSKOJ PRIVREDI

hegemoniji, gdje se povijesne vrijednosti utvrđenih »civilizacija« suprotstavljaju privremenim nadmoćima na trţištu. To vrijedi danas kao što je vrijedilo i u sedamnaestom stoljeću. S druge strane, hegemonističke sile su doista sklone blistanju u kulturi, i njihovi ih kritičari često sa zavišću kritiziraju, one prvenstveno imaju materijalne potrebe i materijalna sredstva da budu znanstveno produktivne i takva se produktivnost prenosi na umjetnost. Drugo, politika liberalizma potiče kulturnu eksploziju, to više zato što vodi do politike otvorenih vrata koja često omogućava priliv kulturnih ličnosti iz drugih zemalja. Treće, bogatstvo stvara luksuz koji crpi snagu iz kulturnih tvorevina čak i dok potkopava materijalnu bazu samog bogatstva. Nizozemsku je očito najviše zanimala primijenjena nauka. Tehnološki napredak ranijih stoljeća bio je upravo jedan od ključnih faktora nizozemske agroindustrijske efikasnosti. Dakako, Nizozemci su u sedamnaestom stoljeću bili vrlo aktivni izvoznici svoje tehnologije, i već smo spomenuli taj prijenos kao izvor financijskog priliva. Bio je to, naravno, i znak kulturnog utjecaja. Širom Evrope — u Engleskoj, Francuskoj, Italiji, Danskoj, Pruskoj, Poljskoj — bilo je naselja (engl. Hollandries) nizozemskih migranata koji su radili na branama i odvodnji172. Budući da su izvozili svoje poljoprivredne vještine, Nizozemci su uloţili mnogo energije u poboljšanje svoje brodarske tehnologije — nastojeći smanjiti troškove, naročito unapređenjem metoda navigacije173. Opisujući kako su engleski vladari poticali kvalificirane nizozemske obrtnike da se dosele u Englesku između 1669. i 1750, Clark kaţe da je jedan od razloga zbog kojih su Nizozemci dolazili bio taj što su u domovini bili suočeni s jakom konkurencijom pa su ih stoga očito privlačile »bolje mogućnosti u nazadnoj zemlji« kakva je bila Engleska. Zato se u sedamnaestom stoljeću »nećemo iznenaditi nalazeći Nizozemce i u najneugodnijim aktivnostima ako su one zahtijevale inventivnost«174. Niti ćemo se iznenaditi kada se sjetimo da su sa Škotskom postojale »posebne veze«175. Trgovačke veze bile su ojačane vjerskim afinitetima što je dovelo do toga da su generacije Škota studirale na nizozemskim sveučilištima. To je još jedna karika u lancu koja objašnjava škotski racionalizam potkraj osamnaestog stoljeća, tj. jedan od ključnih faktora britanskog industrijskog napretka. Napredak u nauci ne ovisi o intelektualnoj slobodi, ali ona svakako predstavljja način poticanja napretka koji odgovara hegemonističkim silama. Međutim, intelektualni liberalizam uvijek ima opasnu stranu pogotovo na internom planu, mada je to neobičan paradoks. Njegova logika ne mora poštovati političke kompromise među frakcijama vladajućih slojeva; njegove parole mogu potaknuti bunu niţih slojeva. Stoga hegemonističke sile potiču kulturu slobode ali je i ograničavaju, označavajući njene granice (naročito interno) izgradnjom neprikosnovenog ideološkog puta kako bi prigrabile političke i ekonomske koristi za prevladavajuće interese bez nepoţeljnih posljedica. Da vidimo što je to značilo za Ujedinjene provincije. S jedne strane Nizozemska je bila »utočište za filozofe«176 — uključujući Descartesa, Spinozu i Lockea, tri velika nosioca ideja sedamnaestog stoljeća. Descartes je u Nizozemskoj našao mir i sigurnost koje nije imao u Francuskoj. Spinoza je izopćenjem protjeran iz Jodenbreestraata, sefardske općine, u prijatelj skije okruge nizozemskih građana. Locke je potraţio utočište od gnjeva Jamesa II sve do sretnije ere kad je na englesko prijestolje sjeo Nizozemac. Naravno, bilo je još mnogo više progonjenih intelektualaca, kao što su bili Komensky, Jurieu i Bayle koji su blagoslivljali postojanje Amsterdama i Rotterdama177. Bila je to svakako zemlja egzila francuskih hugenota; no Nizozemci su bili liberalni i srdačno su primali i hugenote i janseniste, puritan- ce, rojaliste i vigovce, pa čak i poljske socinijaniste. Svi su uţivali prednosti nizozemskog trgovačkog aksioma: »Zabranjuj što je moguće manje, prihvati ulaganja sa svih strana«178. Osim toga, taj stav nije predstavljao nizozemsko razumijevanje visoke kulture; bio je to dobar posao i to za svakoga. S jedne strane, Nizozemska je privlačila intelektualce »velikim plaćama i dobrim radnim uvjetima« 179 — što znači da »odliv pameti« nije izum novijeg datuma180. S druge strane, sloboda ' brojnih nacionalnih opozicija u evropskoj svjetskoj privredi da štampaju u Nizozemskoj što su god htjeli181 pokazivala je da su namjesnici »spoznali ekonomske koristi koje se mogu ostvariti

313

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

prodajom knjiga i pamfleta«182; prema tome, »sretni alternativni medij izraţavanja«138 jednih bio je trgovački profit drugih. Treba međutim ogledati i naličje te slike. 1592. godine, baš kad je počeo uspon Ujedinjenih provincija do statusa svjetske sile, izbio je prvi arminijanski spor. Na vrhuncu protestantske teologije kad je sve bilo milost i iskupljenje Jacobus Arminius se prihvatio najiritantnije grane kalvinističke logike, paralogike 184 ili psiho-logike predestinacije, doktrine upornog osuđivanja. Arminius je odbacivao stav, koji je zastupao njegov glavni protivnik Francois Gomar, da je boţja milost spasenje, i predloţio, kao alternativu, postavku da je boţja milost bitni preduvjet za spasenje, neophodni instrument spasenja. To je čovjeku dvadesetog stoljeća, punom predrasuda, moţe činiti nevaţnom distinkcijom, ali je ona u sedamnaestom stoljeću izazvala najveću teološku raspravu u Nizozemskoj, a vjerojatno i u kršaćanskoj Evropi185. Usprkos jakoj podršci koju su, kako se čini, arminijanci u početku imali u političkim i ekonomskim krugovima u Nizozemskoj, bitka je u kratkoročnom smislu izgubljena kada su 1619, na sinodu u Dordrechtu, proturemonstranti (go- marijanci) pobijedili remonstrante (afrninijance) i isključili ih iz drţavne uprave. Naravno, u dugoročnom smislu arminijanci nisu stvarno izgubili. To znamo iz povijesti. Što je bilo sporno? Prema nizozemskom povjesničaru G. J. Renieru, arminijans- ka formulacija je značila da se pojedinac moţe oduprijeti boţjoj milosti ili je izgubiti i na taj su način »remonstranti sačuvali dio ljudske slobode i dostojanstva. Oni su bili pravi sinovi humanizma«. Moţda, ali tko je podrţavao humanizam?186 Arminijanci su očito pripadali društvenoj manjini, ali moćnoj manjini, zato što je njihova politička osnova bila produkt društvenih veza s trgovačkim patricijima 187. Na drugoj strani bili su ortodoksni puritanski predikants koji su potjecali iz siromašnih obiteljji, a podrţavala ih je sitna burţoazija u konzistorijima i razdraţene gomile u gradovima uz podršku princa Moritza (Mauritsa) i oranţističkog tabora188. Gomarijanci su optuţivali arminijance da su »blagi« prema katolicizmu, i to je arminijancima moţa donekle pribavilo prešutnu podršku katolika, ali katolici su bili potlačeni i, budući da su bili u »najniţim društvenim slojevima«189, nisu im mogli pruţiti značajnu političku pomoć. Ovakvo svrstavanje društvenih grupa u dva tabora je grubo ali ne i netočno. Što nam ono govori o značenju spora? Najprije moramo vidjeti zašto su arminijanci izvukli kraći kraj. Drugi arminijanski spor počeo je 1602. i dosegao vrhunac 1608. Drugi spor je digao mnogo veću prašinu nego prvi, premda su glavni protagonisti i sporni teološki momenti bili identični. Međutim, izmijenila se politička situacija. Pobornici nastavljanja rata i pobornici primirja sporili su se sada oko sudbine samog primirja (koje je sklopljeno 1609). Prvi su obuhvaćali oranţiste koji su htjeli dalje jačati lik herojskog stadhoudera i steći slavu, protestantske obraćenike koji su se još nadali priključenju juţne Nizozemske i iskorjenjivanju katolicizma, dio trgovaca koji su ostvarivali profit ovlaštenim gusarenjem i dijelova pučkih slojeva privučene ppvoljnom prilikom i ksenofobijom. Tabor sklon primirju predvodio je zemaljski zastupnik-Holandije Jan van Oldenbarnevelt, predstavnik svih onih koji su sagledavali mogućnost hegemonije. Njihov stav je kasnije u istom stoljjeću ukratko obrazloţio William Bareel koji je 18. prosinca 1654. pisao moralnom nasljedniku Oldenbarnevelta, Jacobu de Wittu: »Ĉini mi se da je najbolja moguća maksima i ţelja za suverenu republiku mir u vremenu u kojem ţivimo i opći mir budući da se naša trgovina širi posvuda«190. 30, listopada 1608. godine, kada je politički spor oko primirja dosegao vrhunac »intenziteta«191, Arminius je iznio svoju Deklaraciju o nazorima, i oba spora su se nerazmrsivo ispreplela. Oldenbarnevelt je dobio svoje primirje, ali Gomarus je pobijedio na sinodu u Dordrechtu. Je li prvo bila cijena drugoga? Svakako je točno, kako kaţe Boxer, da je vladajuća klasa uspjela spriječiti kalvinističke fanatike da »dobit ţrtvuju poboţnosti«. Budući da je njihov stav prema vjerskoj toleranciji bio u osnovi utilitaristički i podređen vlastitim interesima«192, ţrtvovanje nekolicine arminijanaca u pravo doba moţda se i nije činilo nerazumnom cijenom — ako ne Oldenbarneveltu

314

NIZOZEMSKA HEGEMONIJA U SVJETSKOJ PRIVREDI

(koji je pogubljen 1619, iste godine kad se odrţavao sinod u Dordrechtu), onda bar drugim iz njegovog tabora193. Ovakav dramatičan scenario je dobro poznat u suvremenom svjetskom sistemu. Kulturna tolerancija je imala svoje granice naročito unutarnje. Nije joj se smjelo dopustiti da sije razdor. Nije joj se moglo dopustiti ni da stvara principijelni rascjep među vladajućim društvenim slojevima. Descartes i Locke su bili primljeni raširenih ruku, ali je Grotius čamio na doţivotnoj robiji. Glavna Spinozina djela su bila zabranjena, jer je bio interni izopćenik premda je mogao djelovati i pisati; kad je umro, na pogrebu ga je ispratilo »šest kočija i mnogobrojni bogataši«194, što nije bio samo znak liberalizma, nego i liberalnosti. 1618. godine zabiljeţio je jedan Venecijanac da je Amsterdam »slika i prilika rane venecijanske povijesti«195. Do 1672. prošao je cijeli ljudski vijek. Plod hegemonije je »propast«, ali proces nije tako bolan kako bi netko mogao pomisliti jer se gotovo ni ne zamjećuje sve dok se dobrano ne prođe vrh. U kasnijim stoljećima moţemo raspravljati o tome kad je započelo propadanje. No, u to doba Englezi, Francuzi kao i Nizozemci smatrali su Nizozemsku vodećom drţavom, a najmanje do 1763, ako ne i do Francuske revolucije, bilo je materijalno vrlo ugodno, a ne sumnjivo i moralno, biti nizozemskim drţavljaninom. Propadanje se moţe analizirati samo kao uspon, uspon drugih unutar okvira efikasnosti profita. Kako bismo nastavili našu diskusiju o paralelnim događajima i međuodnosima Ujedinjenih provincija, Engleske i Francuske, moramo s dosadašnjeg nizozemsko-centričkog prikaza preći na sistematsku diskusiju o paralelnim događajima i međuodnosima Ujedinjenih provincija. Engleske i Francuske. Situacija se počela mijenjati sredinom stoljeća. Tridesetogodišnji i Osamdesetogodišnji rat su završili. Ujedinjene provincije počele su napokon osjećati neprilike ekonomske kontrakcije što su ih druge drţave već osjećale 30 do 50 godina. Engleski građanski rat je praktički završio. Stoljetni period jakih unutarnjih sukoba u Francuskoj upravo je prošao. Borbe između pripadnika reformacije i protureformacije, između »puritanske« i »proto-liberalne« (ili »tolerantne«) verzije kršćanstva prestale su i sve se uglavnom svelo na osobne obračune. Drţave su ponovno odahnule i javna uprava je postala glavnom brigom vladara196. U određenom smislu prelazimo iz ere gdje su raskoli bili prvenstveno unutar drţave, iz razdoblja u kojem su — nakon Cateau-Cambresisa — evropske vojne i političke razmirice bile usredotočene na domaću scenu, u razdoblje u kojem su sporovi ponovno prešli na međudržavni plan. Potonji period počinje 1651, kada je počeo prvi englesko-nizozemski rat, i traje do 1763, do završetka Sedmogodišnjeg rata. Razlika između nacionalnih i internacionalnih rascjepa je na neki način i proizvoljna i neodređena; no usprkos tome, ona moţe biti korisna za naglašavanje dominantnog obiljeţja epohe. Klasne borbe u kapitalističkoj svjetskoj privredi su kojnpleksne i kriju se pod raznim maskama. Ĉini se da razdoblje koje vodi do dominacije hegemonističke sile pogoduje nacionalnom rascjepu budući da oni koji teţe ostvarivanju klasne prednosti na trţištu nastoje eliminirati interna politička ograničenja naslijeđena iz ranijih razdoblja. Razdoblje opadanja hegemonije pogoduje po svemu sudeći međudrţavnom obliku sukoba budući da oni koji teţe ostvarivanju klasne prednosti na trţištu nastoje eliminirati međudržavna politička ograničenja naslijeđena iz ranijih razdoblja197. Sredinom sedamnaestog stoljeća bilo je jasno da su i Engleska i Francuska bile zainteresirane za nasilno eliminiranje nekih nizozemskih prednosti u korist vlastitih prednosti. Međutim, ni Engleska ni Francuska nisu međusobno bile trţišno nadmoćne, Nizozemci su još uvijek bili jaki, a nove poluperiferne sile — npr. Pruska, Švedska i Austrija — nastojale su iskoristiti odsutnost vojno premoćne drţave, pa je stoga trebalo više od sto godina da se situacija raščisti. Već 1763. godine prednost Engleza nad Francuzima (i Nizozemcima) je postala očita i Velika Britanija je krenula putem koji će je dovesti na poloţaj slijedeće hegemonističke sile. Već 1763. bio je isto tako očit uspjeh Pruske u poluperifernoj igri napredovanja prema vrhu, koji je odlučio budući tok politike u srednjoj Evropi; kontrakcija i reorganizacija periferije bile su

315

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

dovršene i svjetska privreda bila je spremna na novu geografsku i ekonomsku ekspanziju.

316

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

322

Borba u matici: Faza 1:1651-1689. Kad je ugrožena trgovina, ne zaboravi da je to posljednja linija obrane; moraš 3 je obraniti ili propasti.

.

William Pitt st.' Nizozemska hegemonija je prvi put stvarno osporena 1651. godine. Zašto tek onda? Svakako ne zato što to Engleska i Francuska nisu htjele ranije, već zato što su te zemlje bile i suviše zaokupljene vlastitim internim problemima kako bi poduzele »bilo kakve energične akcije da slome hegemoniju Nizozemske«2 Cijela polovina stoljeća nakon 1650. bila je širom Evrope razdoblje prekida samo u rastu stanovništva, zbog opadanja ili stagnacije, a krivulje rasta počele su se ponovno penjati potkraj stoljeća3. To se nesumnjivo moţe objasniti spregom pustošenja izazvanih Tridesetogodišnjim ratom, ekološkog stresa koji je u nekim područjima doveo do lokalnih nestašica (i, prema tome, epidemija) i hiperprodukcije ţita u svjetskoj privredi u cjelini koja je izazvala pad svjetskih cijena4. Međutim, najrelevantnija je regionalna varijacija. Upada u oči činjenica da su početkom sedamnaestog stoljeća područja s najvećom gustoćom stanovništva obično bila smještena prvenstveno na starom hrptu Evrope (od Flandije do sjeverne Italije) i u novim matičnim područjima evropske svjetske privrede (zapadni dio Ujedinjenih provincija, jugoistočna Engleska, te sjeveroistočna i zapadna Francuska) 5. Glavna posljedica Tridesetogodišnjeg i Osamdesetogodišnjeg rata te epidemija početkom sedamnaestog stoljeća bilo je dramatično smanjenje stanovništva tog starog hrpta, te sjeverne i srednje Španjolske koja je prije toga bila područje srednje gustoće6. Nasuprot tome, u novim matičnim drţavama bilo je malo opadanja. U Ujedinjenim provincijama situacija je bila nejasna od 1650. do 1680, a poslije toga općenito stabilna do naglog porasta oko 17507. U sjevernoj Francuskoj »nije bilo velikih katastrofa«8. Situacija u Engleskoj se smatra »nejasnom«9 i »još uvijek malo poznatom«, ali je moţda bilo »skromnog« povećanja stanovništva u to doba10. Potpuno je razumljivo, s obzirom na tu vezu između matičnog statusa i »otpornosti« na opadanje stanovništva, što je u sedamnaestom stoljeću prevladavala »optimistička« teorija o stanovništvu, vjera da gustoća stanovništva znači nacionalnu snagu, dok rijetka naseljenost znači da je zemlja »neminovno siromašna i slaba«". Matične drţave je zaokupljalo vlastito jačanje u odnosu na druge drţave. Depresija 1622. nadahnula je Sir Thomasa Muna, merkantilističkog klasika, da napiše England’s Treasure by Foreign Trade'2 (Bogatstvo Engleske i vanjska trgovina). Merkantilizam svakako nije bio ništa novo u Engleskoj. Grampp ga datira još 1500 13, a Unwin opisuje ekstenzivan protekcionistički pokret u doba Jamesa I M; no kad su u Engleskoj i Francuskoj nastale neprilike, merkantilistička politika je prihvaćena »s više snage i koherencije«15. Iako se, kako smo već spomenuli, plan vijećnika Cockaynea (Alderman Cockayne‟s Project) pokazao preuranjenim. Što se to do sredine stoljeća promijenilo i omogućilo uspjeh merkantilističke politike? U čemu je bila bit njenog uspjeha?16 U oštroj borbi u matici engleski Navigacijski akt iz 1651. bio je prvi hitac. Što ga je izazvalo? I kraj Tridesetogodišnjeg rata i konačno španjolsko priznavanje nizozemske nezavisnosti padaju 1648. godine. Engleska zajednica naroda (English Commonwealth) proglašena je 1649, a period bez stadhoudera u Ujedinjenim provincijama počeo je 1651. U odnosu na velike vjerske borbe u Evropi granice reformacije i protureformacije su se više-manje ustalile (uz jednu iznimku — istjerivanje francuskih hugenota). Prema tome, vladao je mir, a ipak je bilo ratova — bio je to zapravo drugi »hladni rat« s povremenim kraćim razdobljima stvarnih sukoba koji su naglašavali »ţestoku trgovačku konkurenciju« matičnih sila 17. Završetak ratova na evropskom kontinentu nije Engleskoj donio nikakvu prednost. Upravo suprotno, zato što je englesko brodarstvo imalo koristi od neutralnog statusa Engleske, a »mir je značio povratak na nizozemski entrepot«18. Osim toga, nakon 1632. španjolski su asientistas zbog ratne nesigurnosti koristili engleske brodove za prijevoz plemenitih

323

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

metala u Flandriju. To je za Englesku bila vrlo značajna sporedna prednost zato što su, prema sporazumu, istovarivali dvije trećine plemenitih metala u Doveru i kovali novac u londonskoj kovnici prije nastanka putovanja. To je osiguravalo značajan društveni prihod, koristan Charlesu I i kasnije Parlamentu za vladavine Charlesa II (tzv. Long Parliament)19. Što se tiče Nizozemske, nakon rata uslijedio je 1650. Ugovor o naknadi između Nizozemaca i Danaca koji je nizozemskim brodovima omogućio prolaz 0resun- dom uz fiksni godišnji iznos pristojbe, čime se štedio novac i vrijeme »koje nije bi lo manje vaţnosti«20. 7. travnja 1652. Jan van Riebeeck osnovao je na Rtu dobre nade prvu nizozemsku bazu koja je dominirala rutom u Italiji. Nizozemski prosperitet se općenito ponovno pribliţavao novom vrhuncu, dok naprotiv »engleski poloţaj nije nikada bio gori«21. Cijena kukuruza je 1649. dosegla vrh u tom stoljeću. Francuzi su zabranjivali uvoz iz Engleske. Trgovci su plaćali troškove građanskog rata i u zemlji (oporezivanjem) i u inozemstvu (zbog odsutnosti diplomatskih tijela i priobalnih angaţmana ratne mornarice). Upravo je u takvim okolnostima reţim Commonwealtha slomio povijesnu, tijesno isprepletenu spregu protestantizma i patriotizma 22. Lichtheim štoviše smatra da je Cromwell zasluţan za »odlučujuću prekretnicu« u povijesti britanske prekomorske ekspanzije. »Nacionalizirajući« puri tance sekularizirao je vanjsku politiku23. Budući da je zapravo vladala nizozemska hegemonija, postojala su samo dva moguća načina jačanja engleske trgovine: drţavna pomoć engleskim trgovcima ili drţavno ograničavanje stranih trgovaca. Ne ţeleći izazvati antagonizam Nizozemaca usvajanjem druge politike, Englezi su 1621. odabrali prvu u obliku privilegiranih trgovačkih kompanija24. To je svakako išlo u prilog kompanijama, ali ne i engleskoj burţoaziji u cjelini. Ne obazirući se na prigovore privilegiranih kompanija25, ali u skladu s »napredovanjem ekonomskih snaga u cjelini« 26, Englezi su 1651. krenuli izravno protiv Nizozemaca namećući restrikcije na uvoz. Navigacijski akt iz 1651. je propisivao da se roba koja ulazi u Englesku mora prevoziti engleskim brodovima ili brodovima zemlje proizvodnje (definirane u smislu luke prvog ukrcaja). Akt je bio namjerno usmjeren protiv »nizozemskog brodarstva i entrepo- ta«27. Moramo li stoga birati između tumačenja Adama Smitha da je Akt rezultat sebičnih namjera trgovaca i Schmollerovog stava da je Akt vid drţavotvornosti? 28 Uopće ne —- jer ono što je u tom trenutku bilo interesantno za (neke) trgovce i proizvođače bilo je upravo jačanje drţave kako bi im ona mogla pomoći da monopoliziraju ne samo političku trgovinu već i sve značajniju i u krajnjoj liniji vaţniju transatlantsku trgovinu29.

324

U takvoj situaciji nije se moglo izbjeći iskušavanje vojne snage. Provokacija je za BORBA U MATICI — FAZA I: 1631-1689. Nizozemce bila prejaka, premda su Englezi smatrali da samo brane vlastite interese. Početkom 1651. Nizozemci su odbili ponuđeni sporazum, odnosno s Engleskom su se brzo pogoršali30. Ĉim je rat započeo (1652), Nizozemci su ubrzo počeli gubiti, uglavnom zato što je njihova ratna mornarica bila u iznenađujuće lošem stanju31. Jedan rat je na neki način vodio u drugi. »Šovinisti« u Engleskoj su čekali da zadaju »još jedan udarac Nizozemcima«32. Ta im se nada kasnije ostvarila, i to u obliku otvorene agresije. Ako se »Cromwell htio braniti od Nizozemaca, Charles II je htio postati njihovim gospodarom«33. No već do doba Charlesa II nizozemska se flota oporavila budući da je izvukla pouku, dok je moral Engleza bio nizak (zbog nesposobnosti administracije i kuge u Londonu); stoga je vladalo zatišje i mir. U određenom smislu mir sklopljen u Bredi 1667. bio je n|zozemska pobjeda ili, u najmanju ruku, kompromis. Nizozemci su zamijenili »skupi teret« Novog Amsterdama za Surinam i Pulau-Run (malajski arhipelag)34. Englezi su bili sporazumni da se roba iz prirodnog zaleđa Ujedinjenih provincija (npr. njemačko platno apre- tirano i/ili uskladišteno u Nizozemskoj) smatra nizozemskom. Budući da je ta roba predstavljala većinu izvoza iz Nizozemske u Englesku, sporazum je donekle otupio oštricu Navigacijskih akata35. Usprkos tome, Wilson smatra mir u Bredi »stvarnom prekretnicom u anglo-nizozemskim odnosima« a Carter »padom prosperiteta Nizozemske republike«56. Nešto se očito moralo događati ispod političke površine, i to »nešto« mora da je bilo više od puke prednosti što su je Englezi dobili s Novim Amsterdamom i time blokirali glavnu nizozemsku krijumčarsku »rupu« u engleskim merkantilističkim restrikcijama37. Nije li zapravo engleska mrţnja prema Nizozemcima uključivala i »nevoljko divljenje nizozemskom ekonomskom' umijeću«38 i »ţelju za oponašanjem«39? Nisu li se u engleskoj agroindustrijskoj efikasnosti zbivale vaţne promjene koje su u osnovi mogle kompenzirati neuspjeh mira u Bredi i pretvoriti Nizozemce u podređenog partnera Engleske? Ulazak Fran'cuske u rat je nesumnjivo bio posljedica i stimulans te preorijentacije. Francuski upad u Jpanjolsku Nizozemsku 1667. je bio »prijelomni događaj«40 koji je ubrzao mir u Bredi i odmah doveo do Trojnog saveza Engleske, Ujedinjenih provincija i Švedske (četvrte značajne vojne sile u tadašnjoj Evropi). Luj XIV je bio prisiljen na povlačenje a Nizozemci su se »donekle opravdano hvalili 1668. kako su arbitri Evrope i kako su svladali pet kraljeva«. Nije stoga čudo što je Luj bio »opsjednut Nizozemskom«41. 1672. napetost je dosegla vrhunac. Nizozemci su se separatno zaratili s Englezima i Francuzima. Treći anglo-nizozemski (pomorski) rat završio je više-manje bez pobjednika iako su Englezi postigli simbolički uspjeh — pravo na pozdravljanje svojih brodova42. Francuska kampanja na kopnu činila se, naprotiv, spektakularno uspješnom, bar isprva. U tzv. »godini katastrofe«, 1672, Francuzi su osvojili gotovo cijelu Nizozemsku; u političkom meteţu koji je uslijedio ubijen je Jan de Witt i reţimu Nizozemske republike došao je kraj. Međutim, iako je pobjeda bila na vidiku, sve se završilo neuspjehom. (Zato su Nizozemci nazivali 1672. i »godinom čuda«). No, umjesto da preuzmu nizozemski trgovački sistem, Francuzi su mirovnim ugovorom sklopljenim u Nijemgenu, koji je napokon 1678. okončao dugi i u krajnjoj liniji neodlučan rat, morali opozvati carinske tarife iz 1664 43. Stvarni značaj 1672. leţi u tome što su, od 1651. pa do tada, i Englezi i Fancuzi smatrali Nizozemce velikim suparnikom. 1672. okomili su se prvenstveno jedni na druge, pa su Nizozemci iznenada postali sekundarni faktor usprkos svojoj nesmanjenoj ekonomskoj snazi44. Naime, troškovi ratovanja su se stalno povećali. Premda je tehnologija oruţja ostala u osnovi slična kroz cijelo rano moderno razdoblje, značaj konjica45 i opsadnog ratovanja u čemu su se Nizozemci isticali, postajao je sve manji46. Već potkraj sedamnaestog stoljeća demografske posljedice podjele burgundske drţave počele su se osjećati na vojnom polju. Usprkos bogatstvu, Ujedinjene provincije su bile »premale da unedogled snose nepodnošljiv teret kopnene i pomorske obrane«47. Engleska ratna mornarica je na kraju nadmašila nizozemsku, uglavnom zato što je Engleska »imala 325 više sredstava«48. Naravno, imala ih je i

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Francuska, ali Francuzi su koristili svoja sredstava na kopnu a ne na moru, pa su se u konačnoj liniji njihove investicije manje isplatile49. Temelje sve veće engleske i francuske vojne snage treba potraţiti u vaţnim promjenama u ekonomskoj bazi. Jedan od problema u diskusiji o komparativnoj efikasnosti agroindustrijske proizvodnje u matičnim silama između 1650. i 1750. i, posebno, u usporedbi Engleske/Britanije s Francuskom, sastoji se u tome da su se do sada gotovo sva istraţivanja vršila unutar nacionalnih granica. Takvi radovi često sadrţe komparativne konstatacije koji su često više predrasude nego ozbiljne procjene. Svjetski znanstvenici, uključujući i Francuze, i prečesto prenose razlike tipične za devetnaesto stoljeće u raniji period, a zatim se marljivo trude da objasne činjenice koje još nisu empirijski provjerili. Meni se naprotiv čini da je razlika između stvarne agroindustrijske efikasnosti Engleske i Francuske u tom razdoblju bila mnogo manja nego što obično pretpostavljamo. Male razlike koje su se pojavile 1763. prerasle su politički u značajne razlike u slijedećem stoljeću, kada su ekonomski institucionalizirane. Ovdje ćemo nastojati dati obrise prve polovice te rasprave. Jedan od osnovnih problema usporedbe je izbor područja za komparaciju. Francuska je kao politička cjelina bila oko četiri puta veća od Engleske po površini i stanovništvu (odatle otprilike ista gustoća stanovništva). Ako dodamo Škotsku i Wales kako bismo kao jedinicu usporedbe upotrijebili Veliku Britaniju, to gotovo udvostručava područje i smanjuje gustoću stanovništva. Ako uzmemo u obzir samo pet poreznih područja, na koja je Francuska bila podijeljena i koja su predstavljala jedinstvenu carinsku zonu, dobivamo otprilike površinu Velike Britanije. Kad bismo imali podatke koji se lako daju dijeliti tim jedinicama — ali ih nemamo — dobili bismo drukčije rezultate, ovisno o izboru. Vanjske političke granice su vrlo značajne za ocjenjivanje vojnih mogućnosti i određivanje područja unutar kojih je politika drţave mogla utjecati na ekonomski ţivot, premda je u sve tri matične sile centralna uprava bila ograničena, na razne načine, prirodom svoje ustavne strukture (da ne govorimo o njenoj unutarnjoj politici). Jacquart kaţe (za Francusku) da je poljoprivreda u sedamnaestom stoljeću bila »daleko najvaţniji izvor bogatstva«50. Ne vrijedi li isto i za Englesku? U periodu ekonomske stagnacije dio obradivog zemljišta koristio se za stočarstvo u Engleskoj, ali za vinogradarstvo u Francuskoj. U oba slučaja bio je to povratak na korištenje zemljišta u periodu prije ekspanzije u šesnaestom stoljeću. Razlika u reakciji tih dviju zemalja bila je prvenstveno funkcija klime i pedologije. Uspoređujući francusku poljoprivredu u sedamnaestom stoljeću s Engleskom, Nizozemskom kao i s nekim drugim evropskim krajevima Goubert daje vrlo pesimističku sliku; međutim, Le Roy Ladurie vidi ekspanziju francuske poljoprivrede, barem na krajnjem sjeveru (najbolja ratarska područja), te smatra da ona počinje istodobno s ekspanzijom poljoprivrede u Engleskoj — tj. 1690. Imbert pak tvrdi da se francuska proizvodnja ţita povećala samo neznatno, a proizvodnja vina mnogo više51. Stoljetni pad cijena ţitarica nalazimo u sve tri matične zemlje od 1650. do 1750. Padale su i cijene drugih poljoprivrednih proizvoda, ali ne uvijek istom brzinom 52. U svim tim zemljama nastojali su odrţati nivo profita prelazom na druge aktivnosti ili smanjivanjem proizvodnih troškova povećanim učinkom i organizacijskim prestrukturiranjem. Nizozemci su dugo predvodili u poljoprivrednoj diversifikaciji. Ostali će ih sada imitirati53. Za Fussela je »najvaţnija inovacija« u Engleskoj bila uvođenje repe i djeteline u plodored, a za Jonesa se »ključna inovacija odnosila na ponudu krme«. Wilson naglašava ulogu krčenja, »procesa pretvaranja dugo neiskorištenog zemljišta i vriština u nove obradive površine«, dok je za Habbaku- ka »širenje najboljih postojećih metoda«54 vaţnije od novih metoda. Ne upuštajući se u ocjenu točnosti navedenih tvrdnji, moţemo uočiti dvije glavne činjenice. »Poboljšanja« su u osnovi omogućila obrađivanje površina koje su se prije odlikovale niskom produktivnošću ili se uopće nisu koristile55, i bila su neposredna reakcija na slabost trţišta ţitaricama zato što su farmeri, kako bi odrţali razinu profita, morali ostvariti veći udio na relativno stagnirajućem trţištu56 ili se prihvatiti drugih proizvoda. Povijest napretka engleske poljoprivrede u tom razdoblju predmet je opseţne literature koja je toliko uvjerljiva da nas moţe navesti na gubitak perspektive. De Vries

326

BORBA U MATICI — FAZA I: 1651-1689.

nas podsjeća da je, bar u sedamnaestom stoljeću, unapređenje poljoprivrede u Engleskoj »sluţilo uglavnom njenom podizanju do razine koju su već postigle Nizozemska i sjeverna Italija, a ne mahnitom preticanju tih zemalja« 57. U ponešto smjeloj izjavi (s obzirom na neodlučnost čak i francuskih autora58) Roehl tvrdi: Moderne [poljoprivredne] metode uvedene su u Francuskoj rano kao i drugdje. Područje zapadno od Pariza prema La Mancheu i sjeverno prema Flandriji je po strukturi i klimi posve slično najboljim engleskim poljoprivrednim regijama. Stoga se ne treba čuditi što je ‟poljoprivredna revolucija‟, neujednačena u Francuskoj kao i u Engleskoj, počela i uglavnom se dugo zadrţala u granicama istih tipova poljoprivrednih regija u te dvije zemlje59.

Što znamo o povećanju produktivnosti? Slicher van Bath stavlja sve — Englesku, Nizozemsku i Francusku — u svoju fazu C (s koeficijentom prosječnog prinosa ţita od 6,3-7,0), utvrđujući period za prve dvije drţave između 1500. i 1699, a za Francusku između 1500. i 1820. — tj. imamo istu početnu godinu, dok se završna razlikuje. Za Englesku i Nizozemsku on izračunava pomak u »svoju« fazu D (prosječni prinos oko 10,0) nakon 1750. (ali nam pri tom ne kaţe što se, po njegovom mišljenju, događalo između 1700. i 1750)60. Hoskins ne nalazi vidljivo povećanje prinosa u Engleskoj od 1680. do konca osamnaestog stoljeća, dok Wrigley procjenjuje povećanje prinosa na 10% po glavi stanovnika od 1650. do 1750; međutim, Fischer kaţe da je, što se tiče kasnijih godina vladavine Charlesa II, po svojoj prilici oko 1680, »priliv poljoprivrednih proizvoda postao tako velik da je nametnuo uţase obilja«61. Što se tiče Škotske, komercijalizacija poljoprivrede (ratarstva i stočarstva) bila je »jedna od najistaknutijih karakteristika u sedamnaestom stoljeću«62. U Francuskoj je produktivnost u proizvodnji ţitarica stagnirala od petnaestog stoljeća do 1840. ako je mjerimo koeficijentom prinosa ili proizvodnjom po hektaru63, ali su se radni dani i radne godine produljili64. Ako proizvodnju ţitarica posmatramo izdvojeno, nećemo dobiti cjelovitu sliku zato što je »srţ unapređenja poljoprivrede bila kombinacija stočarstva i ratarstva«65. Tu su kombinaciju omogućile nove pašnjačke kulture — usjevi za sijeno, lucerna, djetelina. Englezi su je naučili od Nizozemaca66. Ona je omogućila zamjenu i prostora radnom snagom i visoko-produktivno pašnjarstvo bez nomadskog načina stočarenja 67. Dok se sve to događalo u Engleskoj, u Francuskoj je evala proizvodnja vina. Chaunu pomalo strogo primjećuje da je Zapad u sedamnaestom stoljeću počeo sustizati Istok »na putu prema umjetnom raju«68. Ako razmotrimo evropsku svjetsku privredu u cjelini između 1650. i 1750, opazit ćefno izrazit pomak mjesta proizvodnje ţitarica s periferije u maticu. O tome ćemo detaljnije govoriti kad budemo obrađivali događaje na istočnoevropskoj periferiji; doduše, budući da je veći dio juţne polovice Francuske bio stvarno poluperiferan, ili čak periferan, tu je došlo do iste pojave. Moţda bi radi objašnjenja situacije trebalo reći da se — iako su Engleska i sjeverna Francuska kao matična područja značajno povećale svoj udio u tadašnjoj svjetskoj proizvodnji ţitarica — u Engleskoj novi višak izvozio izvan nacionalnih granica69, dok se u sjevernoj Francuskoj novi višak »izvozio« interno70. Ako je ta analiza točna u glavnim crtama, ne moţemo traţiti objašnjenje kasnijih razlika između Engleske i Francuske u različitim nivoima poljoprivredne produktivnosti u sedamnaestom stoljeću. Moţda bismo ih prije mogli naći u različitoj organizaciji poljoprivredne proizvodnje. U cilju razborite usporedbe razvoja tadašnjeg engleskog i francuskog sistema drţanja zemljišta u posjedu, moramo imati na umu da je svaka od tih drţava imala dva glavna načina iskorištavanja zemljišta, ali samo jedan zajednički — ţitarice. Drugi način iskorištavanja u Engleskoj bilo je stočarstvo koje je bilo prikladnije za ekonomije veličine nego vinogradarstvo, koje je bilo drugi način iskorištavanja u Francuskoj; osim toga, stočarstvo je zahtijevalo veća kapitalna ulaganja. Ta jednostavna ekonomska činjenica moţe bolje objasniti razlike u razvoju tipova zemljišnog posjeda nego zakoni, tradicija, stavovi, prijašnja klasna struktura ili pretpostavljeno naslijeđe »feudalnih« prava. I u Engleskoj i u Francuskoj je sloţeno ispreplitanje pravosuđa, politike i oscilacija na trţištu stvorilo pravi kaleidoskop odnosa prema zemljištu. U tu sloţenost moţemo proniknuti predočavanjem četiriju glavnih kategorija u odnosu na pri-

327

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

marne izvore dohotka: zemljoposjednici, obično veleposjednici, često plemići koji su primali rentu od proizvođača; imućni proizvođači, vrlo često »zakupnici«, koji su upravljali srednjim i krupnim cjelinama i zapošljavali radnu snagu; neimućni proizvođači s malim cjelinama, tu i tamo vlasnici, koji su često morali dopunjavati dohodak drugim aktivnostima; i seljaci bezemljaši (ili gotovo bezemljaši). Obično se čudesno nejasnim izrazima kao što su »seljaci« i »slobodni seljaci« (yeomen) uglavnom označava druga kategorija, a često i treća. Kad autori pišu o nestanku slobodnog seljaka (yeomana) u Engleskoj i preţivljenju seljaka u Francuskoj, čini se da imaju na umu treću kategoriju. Što se zapravo u sedamnaestom stoljeću događalo u Engleskoj i Francuskoj? Situacija će nam biti najjasnija ako razmotrimo kategoriju po kategoriju. , Jedna od temeljnih pojava u suvremenom kapitalizmu je polagani ali ujednačeI ni razvoj veleposjeda, tj. proces sve veće koncentracije71. Koncentracija se uglav1 nom postizala ograđivanjem općinske zemlje koje se, kako izgleda, nije značajno smanjivalo u tom periodu72. Stvaranje takvih posjeda u teškim vremenima zahtijevalo je novaca i truda. Zemljište se sve više prodajom prenosilo u neplemićke ruke, premda je u Francuskoj retrospektivno teţe zamijetiti tu činjenicu zato što je isto bogatstvo koje je neplemiću omogućavalo da kupi zemlju omogućavalo i kupnju plemićke titule (mnogo lakše nego u Engleskoj). Neki su se veleposjedi stvarali komad po komad, i stoga je poneka koncentracija vlasništva značila samo »centralizaciju knjigovodstva«73. Po definiciji je takva centralizacija knjigovodstva povlačila za sobom sve češće izostajanje s posla.Osim toga, s opadanjem cijena ţita smanjivala se korist neposredne proizvodnje i povećavala korist zakupa 74. Stalni razvoj drţave privlačio je sve veći broj zemljoposjednika u prijestolnicu. Bez obzira na to da li su odlazili da budu dvorjani ili sudionici na monetarnom trţištu, sve se više povećavala njihova fizička udaljenost od poljoprivredne proizvodnje75. Kako bi sačuvali veleposjede, pojedinci su morali biti sposobni poduzetnici; bilo je dovoljno prostora za takve sposobnosti, ali su se obitelji nastojale zaštititi od neposobnosti određenih nasljednika. U Engleskoj je to dalo povoda stvaranju novog pravnog oblika — ograničenog prijenosa vlasništva (strict settlementf b. To je bilo korisno, kao i sniţene kamatne stope koje su omogućavale lakše podnošenje duga i bile potkrijepljene ograničenim pravom zaduţivanja što ga je ograničeni prijenos vlasništva povlačio za sobom77. U Francuskoj se obiteljsko nasljeđivanje suočavalo s dodatnim problemom obavezne djeljivosti posjeda. No francuski su veleposjednici bili isto toliko lukavi koliko i engleski, te su pribjegavali zakonskoj »rupi« u obliku rentes constituees, koje su se mogle prenijeti nasljednicima, za razliku od rentes foncieres koje nisu bile prenosive. Oni su radije prihvaćali niske kamatne stope nego povrat kapitala radi stvaranja trajnog porodičnog vlasništva. Kupovina funkcija bila je ključni oblik takvog ulaganja78. Slijedeće dvije kategorije, imućni i neimućni proizvođači, nisu jasne. Naime, premda su neki bili vlasnici, većina su bili zakupnici, a neki de jure zakupnici bili du de facto vlasnici79; razlika između vlasnika i zakupnika nije se poklapala s grupacijama ekonomske snage, društvenog statusa ili političkog stava. Ispod nivoa veleposjednika bilo je moţda bolje biti zakupnik, u doba ekonomskih teškoća, nego vlasnik80. Razvitak tih dviju kategorija treba posmatrati kao dvostepeni proces. U prvoj polovici sedamnaestog stoljeća rente su još rasle a porezi su se počeli povećavati, ali je profit u proizvodnji pšenice već padao81. To je pogoršalo situaciju manjih proizvođača ţitarica. Mnogi nezavisni proizvođači morali su se odreći svog nezavisnog statusa82. Isto su morali učiniti i manji poljoprivređnici-zakupnici83. Ĉini se da je to u slijedećem razdoblju stagnacije dovelo do uspona imućnih zakupnika-proizvođača pšenice na račun neimućnih poljoprivrednika, bez obzira na to da li su bili vlasnici ili zakupnici. To podjednako vrijedi i za Englesku84 i za sjevernu Francusku85, kao i, donekle, za proizvodnju mlijeka i mliječnih proizvoda, drugu glavnu poljoprivrednu aktivnost u tim područjima86. Jedan od razloga za uspon poljoprivrednika-zakupnika bio je upravo razvoj veleposjeda kao kapitalističke strukture koja je trebala posrednike za nadgledavanje neposrednih proizvođača, bili oni poljoprivredni radnici ili podzakupnici87. Takve posrednike nije bilo lako naći, i

328

BORBA U MATICI — FAZA I: 1651-1689.

razdoblje niskih cijena ţitarica omogućilo je tim posrednicima da postignu bolje uvjete nego zemljoposjednici, npr. u obliku niţe realne rente88, ili u stupnju učešća zemljoposjednika u troškovima melioracije89. Svi se općenito slaţu da je u periodu od 1660. do 1750. sitni seljak ili slobodnjak ili »uţivaoc« počeo nestajati u Engleskoj; no, da li je opstao u Francuskoj? Već smo natuknuli da je odgovor vrlo općenito govoreći negativan za sjevernu Francusku (ili bar isto toliko negativan koliko u Engleskoj), ali pozitivan za juţnu Francusku. Kakvih dokaza imamo u vezi s Francuskom? Počnimo s terminologijom. Najbliţi francuski izraz za slobodnog seljaka (yeomana) je laboureur, što nije podrazumijevalo drţanje zemljišta u posjedu nego osnovna sredstva. Laboureur, kaţe Goubert, »obično označava osobu [u istočnoj i sjevernoj Francuskoj] koja posjeduje poljoprivredni alat poznat kao veliki sjeverni charrue«90. Treba razlikovati char- rue (plug) i araire (primitivniji oblik pluga), iako se pri tom javljaju terminološke teškoće91. U sedamnaestom i osamnaestom stoljeću (u Francuskoj) charrue je bio mnogo teţi od arairea, orao je dublje i imao više ţeljeza. Stoga su ga morali vući konji ili volovi. Laboureur je prema tome bio »prilično veliki vlasnik ili upravitelj zemlje (exploitant) koji se isticao među stanovnicima sela vaţnošću svojih sredstava i brojem osoba što ih je mogao zaposliti«. Na jugu, gdje se oralo samo araireom, a ne charrueom, umjesto laboureursa nalazimo manje i slabije poljoprivrednike zvane metayers i cl osiers92. Dupaquier i Jacquart su izračunali da je između 1685. i 1789. u Vexin francais-u (regija na sjeveru Francuske) postotak stanovništva koje su sačinjavali petits laboureurs, zvani haricotiers ili sossons, pao s 9,9% na 3,0%, dok je postotak imućnijih fermiers la- boureurs pao samo s 10,2% na 8,4%. Naprotiv, u vinogradarskim krajevima »izrazito dominiraju sitni seljački posjedi«, pet puta više nego u sjevernim područjima krupne poljoprivredne proizvodnje93. Pogoršanjem poloţaja tih petits laboureurs, mnogi su prešli prvenstveno u manoeuvriers (teţake). Le Roy Ladurie kaţe, i ja se s njim slaţem, da ne smijemo pretjerivati s tom razlikom ni za šesnaesto stoljeće, zato što je stvarna granica bila između tih dviju grupa zajedno i gros fermiers, krupnih poljoprivrednika-zakupnika94. To vrijedi i za Englesku. Međutim, premda je u periodu stagnacije ta granica postala društveno i politički izrazitija u Engleskoj, situacija je bila manje jasna u ruralnim dijelovima Francuske u kojima se nisu uzgajale ţitarice. Što je onda s tvrdnjom, koju iznosi Brenner (a on nije jedini), da je »prevladavanje sitnog vlasništva u Francuskoj početkom suvremenog doba osiguralo dugoročnu zaostalost poljoprivrede«? Već smo izrazili sumnju u obje pretpostavke — tj. u prevladavanje sitnog vlasništva (što ne vrijedi za sjevernu Francusku) i u poljoprivrednu zaostalost Francuske u odnosu na Englesku (što dvojbeno vrijedi za sjevernu Francusku, bar do 1750). Brenner kaţe da je napredak poljoprivrede u Engleskoj bio moguć zato što su »zemljoposjednici mogli prisvajati, vršiti komasaciju i ograđivati kako bi stvorili veće farme i davali ih u zakup kapitalističkim zakupnicima koji su sebi mogli priuštiti kapitalistička ulaganja«95. Opisujući promjene u sjevernoj Francuskoj kad su stare obitelji počele prodavati zemlju u »drugom« šesnaestom stoljeću, Jacquart kaţe:96 Ono što je vaţno. . . jest ponašanje novih upravitelja zemlje (maitres du sol). Budući da su bili građanskog porijekla, zadrţali su dio profitnog mentaliteta svojih trgovačkih predaka, iako su se trudili da okolina zaboravi te pretke. Oni su shvaćali ključnu rezervnu ulogu feudalnih prihoda, prednosti koncentriranog veleposjeda, dodatne prihode šuma i livada. Bila je to vrlo svjesna politika koja je generacijama obuhvaćala stjecanje zemlje, njenu melioraciju, njen razvoj (mise en valeur).

Paralelno s time, primjećuje Jacquart, razvile su se trţišno orijentirane farme srednje veličine od 15-50 hektara koje su predstavljale tipična skromna buržoaska ulaganja, »odrţiva i rentabilna«. Taj istodobni razvoj veleposjeda i posjeda srednje veličine uključivao je »polagani proces eksproprijacije seljaka« koji je doveo do »stvarne pauperizacije seljačkih masa«. Je li se to doista razlikovalo od situacije u Engleskoj? Brenner priznaje da su francuski zemljoposjednici moţda htjeli »vršiti komasaciju posjeda« kao i njihovi engleski kolege. Ali na ţalost nisu mogli! U Engleskoj su zakoni dopuštali zemljoposjednicima da »povećavaju rente ili globe do nemogućih razina i

329

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

time oduzimaju posjede sitnim zakupnicima«, dok su u Francuskoj moţda morali »otkupljivati bezbroj malih seljačkih posjeda kako bi komasacijom dobili veću površinu«. Brenner nas navodi na zaključak da je to bio nemoguć teret za francuske protokapitalističke zemljoposjednike. Međutim, vidjeli smo da otkup vlasništva nije bio nimalo nevjerojatan, već osnovna metoda koncentracije i u Engleskoj i u Francuskoj. Brenner to štoviše indirektno i priznaje kad kaţe da su se u Francuskoj »početkom suvremenog razdoblja mnogi seljaci doista našli u velikim dugovima pa su na kraju morali prodati svoje posjede«97. Ako je tako, tko je onda kupovao te posjede? Brenner zaključuje da je koncem sedamnaestog stoljeća »oko 40-50% obrađene zemlje još bilo u rukama seljaka« u Francuskoj, ali »ne više od 25-30%« u Engleskoj. No, koliko je taj postotak iznosio u sjevernoj Francuskoj? Mi smatramo da su u organizaciji posjeda i poljoprivrednoj produktivnosti razlike između Engleske i sjeverne Francuske u periodu od 1650. do 1750. bile razmjerno beznačajne. Sa stanovišta kapitalističke svjetske privrede u cjelini ta su dva područja bila više slična nego različita. Oba su povećavala svoj udio u svjetskoj proizvodnji ţitarica kako bi odrţala razinu sveukupnog profita u razdoblju stagnacije i to im je omogućilo da djelomično sustignu Nizozemce. Što se tiče industrijskog sektora, sedamnaesto stoljeće je bilo doba u kojem je zaštita industrije bila osnovna briga i engleske i francuske vlade. Lipson smatra tu zaštitu (u Engleskoj) jednim od tri stupa engleskog merkantilizma uz Navigacijske akte i zaštitne carine na uvoz ţita (tzv. Corn Laws); »Doba merkantilizma«, kaţe on, bilo je »doba inicijative«98. U Francuskoj se »kolbertizam« ističe kao jedna od glavnih pojava stoljeća premda je zapravo protekcionistička intervencija bila značajna već u doba Richelieua" Nastojanja da se zaštiti industrija (moţda bismo morali reći »da se unaprijedi industrija«) bila su prvenstveno usredotočena na tekstil. Pogledajmo najprije rezultate, a zatim objašnjenja. Francuska tekstilna proizvodnja bila je uglavnom smještena na krajnjem sjeveru i u manjoj mjeri u juţnoj Francuskoj100. Tradicionalno svilarstvo Lyona je doţivjelo značajan uspon u sedamnaestom stoljeću101. Vuna i pamuk su prošli nešto slabije. Potonja proizvodnja je bila na vrhuncu od 1625. do 1635, zatim je opadala, »stagnirala na niţem nivou«102 pod Colbertom (i usprkos Colbertu?), pa se napokon oporavila i djelomično vratila na prijašnje stanje u razdoblju od 1680. do 1705.103 (zahvaljujući Colbertu?). Povratak na prijašnje stanje podrazumijevao je značajnu »ruralizaciju« industrije104. Kriza u engleskoj proizvodnji tekstila počela je prije, a moţda je i suzbijena ranije, s porastom proizvodnje novog tekstila. Od 1660. do 1700. proizvodnja sukna je porasla, izvoz se udvostručio, a asortiman tekstilnih proizvoda se sve više širio105. I ovdje se tekstilna proizvodnja ruralizirala, moţda »ranije i radikalnije nego u kontinentalnoj Evropi«106. U usporedbi s Engleskom, pa čak i Francuskom, nizozemska je tekstilna industrija u drugoj polovici sedamnaestoga stoljeća doţivljavala neprilike. Kao prvo, bila je smještena u gradovima, a troškovi radne snage bili su visoki107. Nizozemci su stoga zaostali na svim poljima proizvodnje kamgarna osim u proizvodnji tkanina od devine dlake (greinen), ali ne u proizvodnji vunenih tkanina. U proizvodnji tkanina od devine dlake i vunenih tkanina zadrţali su prednost povlaštenog pristupa potrebnim sirovinama — Španjolskoj za vunu i Turskoj za sirovinu potrebnu za tkanine od devine dlake; odrţavali su i prednost u metodama bojenja indigom i košenilom (grimiznom bojom). Tkanine od devine dlake i vunene tkanine bile su roba visoke vrijednosti, visoke kvalitete, ali nisu bile namijenjene širokom trţištu. Takva promjena orijentacije bila je posljedica »općenito slabijeg poloţaja«108 i stoga je posve razumljivo zašto se u drugoj polovici sedamnaestoga stoljeća nizozemski kapital prebacivao s industrijskih ulaganja na trgovačke poslove s višom stopom rentabilnosti109. U drugim granama proizvodnje situacija je bila mirnija. Doduše, engleska brodogradnja je svakako rasla »više-manje naglo, moţda oko 1670«110 baš u trenutku kad se volumen nizozemske brodogradnje smanjio111. Treba prvenstveno obratiti paţnju na činjenicu da je u svjetskoj privredi u cjelini potraţnja bila letargična. Ĉak i u sektorima gdje se povećavala potraţnja nije mogla drţati korak s agroindu-

330

BORBA U MATICI — FAZA I: 1651-1689.

strijskim nastojanjima Ujedinjenih provincija i njenih merkantilističkih rivala, Engleske i Francuske. Glavna briga Engleske i Francuske bila je naći zaposlenje svojim radnicima; glavna briga Nizozemaca bila je zadržati ga112. Sve dok je merkantilist mogao stvarati radna mjesta, kaţe Pares, bio je »ravnodušan prema produktivnosti zaposlene radne snage«113. Ta nastojanja matičnih sila da jedna drugoj izvezu nezaposlenu radnu snagu učestala su pojava u kapitalističkoj svjetskoj privredi u trenutku stagnacije. Ono što ih je činilo još ţešćima u razdoblju od 1660. do 1763. jest činjenica da su se i Engleska i Francuska povrh toga suočile s »kroničnim problemom siromaštva«

ytiHBep3HTe cna 6M6.-IH ,TeKa

»HMKOJIA TECJI*" i i nm koje je pogađalo četvrtinu do polovinu njihovog stanovništva, ne uključujući samo prave siromahe nego i velik (i sve veći) broj djelomično zaposlenih radnika. Wilson kaţe da je u Engleskoj postojala »armija radnika koji su djelomično ili potpuno ovisili o velikoj ali nestabilnoj proizvodnji za izvoz«114. Isto je vrijedilo za Francusku, s moţda manjim naglaskom na izvozu. Pitanje je prema tome glasilo: čime maksimirati ţeljenu zaposlenost? Uloga nadnica bila je predmet ţestokih sporova. S jedne strane se kaţe, i govorilo se u to doba, da su Nizozemci imali problema s visokim nadnicama koje su se »jedinstveno opirale masovnoj eroziji kupovine moći u drugim zemljama«115. To se moţe pripisati lokaciji industrije u gradovima i, prema tome, sindikalnoj snazi radnika, što je dovelo do drţavne politike društvenog blagostanja, jednog od objašnjenja visokih poreza. Zbog visokih nadnica i visokih poreza nizozemski proizvodi su vjerojatno bili manje konkurentni, i time se objašnjava razmjerno slabljenje. Međutim, engleske i francuske nadnice su moţda zapravo rasle. To se moţe donekle naslutiti u Francuskoj, i u poljoprivredi i u industriji116. S druge strane, kako bismo znali što se zapravo događalo morali bismo znati više o produktivnosti rada i o postotku nadnica plaćenom u novcu. Hill kaţe da je u sedamnaestom stoljeću »engleska lijenost bila poslovična u očima stranaca«117. Vjerojatno su ih prven- • stveno uspoređivali s Nizozemcima. Lipson kaţe da su obrtnici u tim teţim vremenima često bili obavezni primati dio svoje nadnice u naturi po precijenjenoj stopi ili prihvatiti odgodu plaćanja u obliku obveznica koje je radnik nastojao pretvoriti u gotovinu prodavajući ih uz popust118. Posljednja činjenica je naročito zanimljiva jer pokazuje da rastuće nadnice, premda su stvarale poslodavcu realne troškove, nisu koristile radniku nego nekom sitnom bankaru. Tako dolazimo do kontradiktornih potreba merkantilističkih matičnih sila u borbi protiv hegemonističke matične sile u doba kontrakcije. U jednu ruku one su se morale truditi da budu troškovno konkurentne. U drugu ruku, morale su utvrditi mjesto potraţnje za svoje proizvode. Pritisak troškovne konkurentnosti nametao je pritisak na radnike s obzirom na radnu disciplinu. Furniss opisuje sve veći značaj te koncepcije u Engleskoj u kontekstu ideja o »duţnosti prema radu« za koju se kaţe da je u uzajamnoj vezi s »pravom na zaposlenje«119. Thompson govori o predodţbi mehanizma koja se širila u sedamnaestom stoljeću »sve dok s Newtonom nije... zaokupila čitav svemir«120. Nef navodi da su u istom razdoblju škotski kopači ugljena i radnici u solanama bili »svedeni na ropstvo« zbog ranog industrijalizma 121. Toliko smo naviknuti na povezivanje uspona slobodnog najamnog rada s usponom kapitalizma, naročito u matici, da nas riječ ropstvo iznenađuje, pa čak i zapanjuje. Isto se dogodilo u kraljevskim manufakturama Francuske u kojima su radnici praktički bili zatvorenici na radnim mjestima, iako su dobivali relativno visoke nadnice. Dovedimo to u odnos sa sporom oko visokih nadnica. Većina merkantilista, poput većine kapitalističkih poduzetnika, zagovarala je niske nadnice kao način poboljšanja konkurentnosti troškova; no najrafiniraniji merkantilisti nisu bili za to. Josiah Child

331

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

je 1668. objasnio u svojoj novoj »Raspravi o trgovini« (Discourse on Trade) nizozemsku prednost na slijedeći način: »Kad god su nadnice visoke, univerzalno širom svijeta, to je nepogrešiv dokaz bogatstva zemlje, a gdje god su nadnice radne snage niske, to je dokaz siromaštva zemlje«122. Na taj je način Josiah Child pretekao za 300 godina tvrdnju Arghirija Emmanuela123. Premda, istini za volju, Child nije uvjerio nikoga, njegovi pogledi odraţavaju strukturne pritiske. Radna disciplina i povećane nadnice su komplementarne u doba svjetske ekonomske stagnacije, i ta dva impulsa zajedno povećavaju zaposlenost bez obzira na pravu jediničnu produktivnost: to jest, radna disciplina (uljučujući čak i kvaziropstvo) kao način povećanja proizvodnje (nije li to bila stvarna motivacija kod škotskih kopača ugljena i u pariškoj manufakturi Gobelins?) plus povećane nadnice kako bi se privukli kvalificirani radnici (ponovno Gobelins) i proširilo interno trţište te time povećala potraţnja. Sistem u kojem povećane »nadnice« prenose dohodak na sitnog bankara umjesto na radnika mogao je isto toliko, moţda i više, pridonijeti povećanju potraţnje koliko i sistem u kojem su radnici doista bili dobro plaćeni. Međutim, preveliko i prerano povećanje troškova radne snage (bez obzira na to tko je izvukao korist) bilo bi ugrozilo konkurenciju s Nizozemcima. Stoga je trebalo postići ravnoteţu. Sada moţemo procijeniti uspjeh truda uloţenog u drugoj polovici sedamnaestoga stoljeća u unapređenje poljoprivrede i industrije u Engleskoj i Francuskoj. Liberalna historiografija navodi klasičnu usporedbu između vigovske Engleske na njenom putu prema serijskoj proizvodnji budućnosti u privatnim rukama i birokratske kolberovske Francuske koja je zabrazdila u proizvodnju luksuzne robe. Zbog toga je, kako se tvrdi, Engleska krenula prema liberalizmu, parlamentarnoj upravi i progresu, dok je Francuska jačala aristokraciju, »feudalizam« i beskorisne stvari —■ ukratko, Ancien Regime. Kao i u mnogim drugim raspravama o tom periodu, moderni locus classicus tih predrasuda je Heckscher: Engleska nije imala pandana etablissements-ima za proizvodnju luksuzne robe u rukama [francuske] drţave, niti — što je mnogo vaţnije — brojnih i ekstenzivnih privatnih manufactures royales obdarenih svim mogućim privilegijama... Ta razlika je bitna. Da su tehničke promjene uglavnom uključivale, kao promjene u prethodnom periodu, poboljšanu manuelnu vještinu, kultivirani ukus i umjetničko oblikovanje, da je drugim riječima sve to pripadalo tehničkoj sferi u kojoj su proizvodnju određivali kraljevska obitelj, dvor, aristokracija i drugi imućni proizvođači, Francuska bi tada imala sve izglede da postane vodeća industrijska zemlja sjeverno od Alpa. No, stvari su ispale drugačije. »Industrijalizam« ili »kapitalizam« značio je masovnu proizvodnju za masovnu potrošnju, a tu je proizvodnja luksuzne robe bila potpuno podređena. Vodstvo se stoga prenijelo na Englesku124.

Prvo pitanje koje treba da postavimo u vezi s Heckscherovim objašnjenjem jest jesu li te činjenice točne. Tako na primjer Pierre Leon, premda se slaţe da je Colbert donekle poticao proizvodnju luksuzne robe, sumnja u točnost tog objašnjenja. Glavni je naglasak zapravo bio usredotočen na masovnu proizvodnju vunenih i lanenih tkanina (Elbeuf, Sedan, Languedoc), čelika kao osnove industrije oruţja (Valenciennes, Cam- brai) i papira. Zahvaljujući njegovim naporima osnovano je više od 400 zaklada (fondations) od čega 300 u proizvodnji tekstila. Colbert naravno nije stvorio »industrijsku bazu« koja je već postojala stoljećima, ali ju je svakako nastojao ojačati i koncentrirati. . . Nedvojbeno je da su kraljevske manufakture. .. prve usadile.. . »oblik« tvornice budućnosti125.

Što se tiče djelovanja kolbertizma u smislu gušenja kapitalističke inicijative, ne smijemo zaboraviti da je, poput kupnje funkcija i najamnika, kolbertizam predstavljao pribliţavanje oblicima devetnaestog stoljeća, a ne udaljavanje od njih. Kolbertizam je nastao s Richelieuom, i John Nef tvrdi da treba uzeti u obzir njegova dva pozitivna učinka: Prvo, u samom sistemu, ekonomski su špekulanti dobili više slobode nego prije Riche- lieua. . . Drugo, sistem trgovačke regulative. . . je zapravo bio korak prema političkom priznavanju trgovaca, priznavanju ranga koji im je, kako je uporno tvrdio Eon [svećenik čiji su napisi postali utjecajni u Colbertovo doba] bio prijeko potreban'24.

Ako je razlika između merkantilističkih nastojanja sedamnaestog stoljeća u Engleskoj i Francuskoj manja nego što se često tvrdi, zašto Goubert (poput mnogih

332

BORBA U MATICI — FAZA I: 1651-1689.

drugih) govori o »Colbertovom globalnom neuspjehu«?127 Zašto se navodi da su Colbertove carine uglavnom samo »neko vrijeme usporile« uzlazni trend engleske proizvodnje tkanina?128 Ako je kontekst bio nepovoljan, kako tvrdi Deyon129, bio je isto toliko nepovoljan za Englesku koliko i za Francusku. Prema Wilsonovoj aluziji Francuzi nisu bili dovoljno merkantilisti pa je njihov merkantilizam, za razliku od engleskog, »ostao razmjerno nesuvisao i neformuliran, čak i u doba Col- berta«, zato što je Francuskoj nedostajala »sprega ekspanzije trgovačkog kapitala i vladinog utjecaja nalik na osovinu Westminster-City u Londonu«130. Ta nas aluzija prisiljava da razmotrimo kako su interesne grupe provodile svoje ekonomske ciljeve unutar okvira dviju merkantilističkih matičnih drţava — pri čemu ne smijemo zaboraviti da je Francuska bila četiri puta veća od Engleske i da je unutar svojih granica imala vrlo velike regije koje nisu bile matične regije131. Kako bismo ih adekvatno usporedili, moramo prvo razmotriti trgovačku i financijsku scenu počevši od sveukupne procjene. Općenito se smatra da je doba od 1660. do 1700. bilo razdoblje engleske »trgovačke revolucije«132 u kojem je Engleska tek počinjala biti »samostalni svjetski entrepot«133. Kad se govori o tom razdoblju obično se naglašava postotak svjetske trgovine što su ga Englezi preoteli Nizozemcima zahvaljujući uspješnim aspektima Navigacijskih akata134. Ali što je s Francuskom? Prema Crouzetu, »u Francuskoj nema pandana brzom i dugotrajnom razvoju engleske vanjske trgovine u sedamnaestom stoljeću [osobito nakon 1660]«135; Delumeau, razmatrajući cijelo razdoblje od 1590. do 1690, daje međutim sasvim drukčiju sliku, sliku izrazitog jačanja francuske vanjske trgovine: »Napredak je bio.. . polagan, neujednačen, popraćen neuspjesima, ali odlučujući«136. Richet se s time slaţe i navodi »apsolutni rast« koji je djelovao »daleko izvan primorskih regija« i omogućio tekstilnim proizvođačima i drugima da »između 1680. i 1690. dostignu razinu koju nisu poznavali ni u najboljim godinama prošlog stoljeća«137. Što objašnjava neuspjehe francuskih kompanija, ako je neuspjeha uopće i bilo, i veću nesklonost francuskih kapitalista prema ulaganju usporedimo li ih s njihovim engleskim i nizozemskim pandanima? Objašnjenja prema kojima je to posljedica »francuskog temperamenta i njegovih mana«138 ili činjenice da su se potomci francuskih trgovaca prestali baviti trgovinom139 ne moţemo prihvatiti kao zaista ozbiljne odgovore. Ako je to i vrijedilo više nego drugdje, što je dvojbeno, zašto bi moralo biti tako? U svakom slučaju, morali bismo objasniti i investiciono ponašanje očeva dotičnih potomaka. Moţda će nam detaljniji osvrt svjetske trgovine po sektorima razjasniti situaciju. Počet ćemo s ukupnom tonaţom i vrijednošću robe prevezene engleskim brodovima po geografskim sektorima, koje smo izračunali u tabeli 2. (Na ţalost, nije mi poznata paralelna kalkulacija za Francusku). U toj tabeli ističu se tri činjenice. Na obliţnja područja Evrope, tj. uglavnom područja drugih matičnih sila, otpada više od trećine tonaţe i gotovo polovina vrijednosti. Na baltičku trgovinu otpada dobra druga trećina tonaţe ali vrlo mala vrijednost, što je bilo dobro za brodare, ali ne toliko vaţno za trgovce. Na Indiju otpr ia vrlo malo brodovlja i vrlo malo ukupne vrijednosti, ali je vri- jednost po toni u tom području daleko najviša (dok je u baltičkoj trgovini daleko najniţa), a visoka vrijednost po toni znači visok koeficijent profita po brodu. Što se tiče azijske trgovine, navedene činjenice indirektno pokazuju da to, premda moţda vaţno za Istočnoindijsku kompaniju, još nije bilo vrlo vaţno za svjetsku privredu u cjelini. To moţda objašnjava sposobnost Istočnoindijske kompanije da se odupre napadima kojima je bila izloţena zbog povreda merkantilističke logike, tj. nepovoljne trgovinske bilance140. Šteta što ju je stvarno prouzročila takva trgovina bila je ograničena. Zauzvrat je (naravno) Istočnoindijska kompanija očekivala od engleske vlade »da se sama snalazi u Aziji«141.

333

BORBA U MATICI — FAZA I: 1651-1689.

Tabela 2

Englesko brodarstvo u vanjskoj trgovini 1700*

Sektor

Istočna Indija

}

Sredozemlje Španjolska i Portugal Karipsko područje Zapadna Indija Sjeverna Amerika Sjeverna Evropa

Tonaţa

mil. funti

5.000

0,9

0,180

71.000

1,5 1,7

J- 0,046

43.000

1,3

0,030

funti tona

na

33.000

0,7

0,021

218.000 224.000

0,9 5,1

0,004 0,023

594.000

12,1

1000

Obliţnja područja Evrope Ukupno:

* ova tabela je rekonstruirana prema Wilsonovoj (1965, 162); Wilsonova se temelji na radu Ralpha Davisa.

Uvoz je rastao — 861.000 bala cica 1700. godine (od čega su dvije trećine bile reeksportirane) za razliku od 240.000 bala 1600. godine142; no eksportno trţište evropske robe u Aziji bilo je još uvijek tako ograničeno da je »svaki pokušaj stvaranja viška robe dovodio do drastičnog nedostatka potraţnje i pada cijena«143. U doba kada je potraţnja bila glavna kolektivna briga merkantilističkih sila, indijska trgovina nije nudila rješenje. Kako bi ta trgovina doista postala »korisna«, Indiju bi trebalo periferizirati, a Englezi to nisu smatrali vrijednim truda, a još manje Francuzi, sve do ponovnog uspona nakon 1750. Britanci su zapravo tada započeli s političkim osvajanjem Indije i njenom ekonomskom periferizacijom 144. Mediteranska trgovina bila je u mnogo čemu negdje između po svim dimenzijama, to jest po stupnju u kojem je Sredozemlje bilo periferija a ne vanjsko poprište145, po kvantitativnoj trgovačkoj vaţnosti146 te po svom presudnom značaju u odnosu na engles- ko-francusko suparništvo147. Kad govorimo o anglo-nizozemskom suparništvu i usponu Engleske na račun Nizozemske, mislimo prvenstveno na dvije stvari, na englesko domaće trţište, na kojem su Nizozemci svojedobno igrali značajnu ulogu, i na baltičko brodarstvo koje je bilo »matična trgovina« Nizozemske. Ono što se moţe izgubiti iz vida kad naglašavamo zastavu brodova jest priroda tereta koja se radikalno promijenila u sedamnaestom stoljeću. U dugom šesnaestom stoljeću baltička se trgovina sastojala prvenstveno od tokova ţita na zapad (u čemu je Gdansk bio bitan) i tokova tekstila na istok. Stagnacija u sedamnaestom stoljeću je dokrajčila tu trgovinu, ali samo u srednjim desetljećima u kojima je došlo do stvarne »dezintegracije baltičkog područja«148. Smanjenje izvoza ţita bilo je posljedica velikog pada svjetskih cijena i, stoga, povlačenja poljskih i istočnopolapskih ţitnih područja s međunarodnog trţišta. To je pak značilo slabljenje trţišta tekstila u tim istim ţitnim područjima zato što je bilo manje raspoloţive tvrde valute (sjetimo se Kipper-und Wipperzeit- a) kao i zbog ponovne pojave lokalne obrtničke proizvodnje (u istočnoj Evropi) kojom su zemljoposjednici nastojali donekle kompenzirati propast svojih trţišta ţitom149. 22 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

337

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Marginalna efikasnost engleske proizvodnje tekstila u odnosu na nizozemsku i lokalnu proizvodnju nije bila tako velika da bi osigurala opstanak u baltičkoj zoni gdje je potraţnja bila smanjena, »osim pod uvjetom krajnjeg sniţavanja cijena, što nije dolazilo u obzir«150. Eastland Company je dobivala vitalnu pomoć od dvora upravo zato što je izvozila bojenu i apretiranu tkaninu i time osiguravala zaposlenost151. Prebacivši naglasak s izvoza na uvoz osudila je svoju privilegiranu ulogu na propast, osobito pošto se Engleska sve više preorijentirala na reeksport i entre- pot-poslovanje. Na uvoz čega? Tradicionalni uvoz ţita je propao. Budući da je uzrok propasti trgovine ţitom, stagnacija svjetske privrede, doveo do jakog trgovačkog rivalstva između tri matične sile i budući da se njihovo rivalstvo često pretvaralo u ratove (osobito pomorske), nastala je dvostruka potraţnja koju je baltička zona mogla zadovoljiti, i to za materijalima za brodogradnju i ţeljezom. Materijali za brodogradnju su se, naravno, već dugo uvozili s Baltika, ali »problem snabdijevanja prije 1650. nije nikada bio akutan«152. Sada je bio akutan, i to iz tri razloga: brodogradnja se širila, gradilo se sve više kuća (naročito nakon velikog poţara u Londonu), a prijašnja izgradnja je toliko ispraznila engleske zalihe građevnog drveta (a potkraj stoljeća i irske) da je nestašica »dosegla.. . dimenzije nacionalne krize« 153. Ovdje nailazimo na bitnu razliku između Engleske i Francuske. Budući da je Francuska bila površinom toliko veća od Engleske, imala je i mnogo veće zalihe građevnog drveta, i u doba Colberta, čini se da je u tom pogledu bila u prilično povoljnijem poloţaju od Engleske154. Doduše, francusko drvo je bilo slabe kvalitete za brodogradnju, dok su trupci iz sjeverne Evrope bili vrhunske kvalitete, ali Francuska je ipak imala vlastito drvo. Dilema se za Francusku svodila na to da li razlika u kvaliteti trupaca opravdava dodatni utrošak vremena, novca i političko-vojnih izvora potreban za nabavu drveta u drugim područjima. Ĉini se da je odgovor bio uglavnom negativan155. Englezi nisu sebi mogli priuštiti luksuz mogućnosti izbora; morali su nabaviti drvo izvana. Stoga su se značajno angaţirali na Baltiku i, više od Francuza, u Sjevernoj Americi. Značajnija domaća ponuda drveta u Francuskoj bila je popraćena s dvije vaţne, dalekoseţne pojave. Geografski je proširila baltičku trgovinu prema istoku, od Gdariska do Konigsberga, zatim do Rige, pa do Narve i na kraju počela uključivati Rusiju i Finsku preko stokholmske i viborške luke156. Druga, dalekoseţnija posljedica bila je ta da je Engleska morala početi s eksploatacijom ugljena. Prema jednoj novijoj opreznoj procjeni, tokom cijelog stoljeća proizvodnja ugljena je porasla otprilike 60%, odnosno za 370% od najniţe točke 1650. do najviše točke 1680157. Poticaj za zamjenu drveta ugljenom radi grijanja i kuhanja dao je najprije James I, ali je pravi značaj poprimila tek nakon prekida uvoza zbog anglo-nizozemskih ratova. Poslije su i proizvođači počeli tragati za postupcima koji bi omogućili korištenje ugljena, i već je 1738. jedan francuski promatrač pisao da je ugljen »duša engleskih manufaktura«458. Uz materijale za brodogradnju ţeljezo je bilo drugi novi uvozni artikl s Baltika. Početkom sedamnaestog stoljeća na ţeljezo je otpadalo 2% engleskog uvoza s Baltika, a potkraj stoljeća 28%159. Ţeljezo je značilo Švedsku, i bilo je industrijski proizvod, rezultat prerade rude. Zašto je Švedska u to doba igrala tako vaţnu ulogu u proizvodnji ţeljeza? Ne smijemo zaboraviti da je prije završetka osamnaestog stoljeća drveni ugljen bio ključni izvor energije za taljenje ţeljeza. Budući da je prevoz metala i energije bio skup, optimalno rješenje bila je raspoloţivost oba elementa na jednom mjestu. (Ţeljeza je zapravo bilo mnogo više nego šuma). Švedska je imala i rudu dobre kvalitete i velike količine drvenog ugljena160. Engleska i Francuska su također imale velike talionice — Francuska vjerojatno veće, prvenstveno zbog »manje oskudice goriva«. Zbog toga je Engleska postala vaţan uvoznik švedskog ţeljeza kako bi dopunila vlastitu proizvodnju, dok Francuska »nije taj metal ni uvozila ni izvozila« 161. Francuska je proizvodila ono što joj je trebalo, pa joj stoga baltička trgovina »nije bila potrebna«. Ţeljezo je odigralo glavnu ulogu u usponu Švedske u poluperifernu silu u svjetskoj privredi. O tom dijelu povijesti govorit ćemo kasnije. Zasad bismo htjeli naglasiti utjecaj komparativnih površina i izvora u Engleskoj i Francuskoj na strukturu njihove vanjske trgovine. Manufakturna proizvodnja se širila u obje zemlje; trebalo je sve više ţeljeza162, a više ţeljeza zahtijevalo je više 338 goriva. Razlog zbog kojeg je Engleska morala

BORBA U MATICI — FAZA I: 1651-1689.

prijeći na ugljen kao gorivo i na uvoz ţeljeza prije od Francuske163 svodio se više na različite ekologije nego na različite nivoe industrijalizacije. Moţda su se upravo u atlantskoj trgovini razvile najupadljivije i najvaţnije razlike između Engleske i Francuske. Na Englesku je otpadao mnogo veći volumen transatlantske trgovine nego na Francusku. Osim toga, Engleska je u tom razdoblju stvarala kolonije naseljenika na zapadnoj hemisferi, dok je francuska kolonizacija bila razmjerno spora i neuspješna. Te dvije pojave su zapravo povezane. Već 1700. Engleska je bila zemlja koja je »najviše uloţila na kartu Atlantika«164. Zašto? Već smo govorili o tome kako su Nizozemci dominirali evropskom trgovinom, i njima je više odgovaralo ići dalje utrtim putovima umjesto da se upuštaju u nove i teške pothvate. No, kako to da se Francuzi nisu istodobno s Englezima prihvatili atlantske trgovine? Ili, bolje rečeno, zašto su Englezi, osobito od 1660. do 1700, bili toliko uspješniji od Francuza? Ĉini se da su činjenice jasne. U sedamnaestom stoljeću osnovano je 28 novih, zasebnih kolonijalnih jedinica u zapadnoj hemisferi: 3 nizozemske, 8 francuskih i 17 engleskih; već 1700. Englezi su imali 350.000-400.000 podanika (uključujući robove), dok su ih Francuzi imali 70.000, a u cvatućim ka- ripskim kolonijama bilo je dvaput više Engleza nego Francuza 165. Francuska Kanada i Louisiana se nisu ni izdaleka mogle mjeriti s britanskim naseljima u Sjevernoj Americi s obzirom na veličinu stanovništva i volumen proizvodnje. Između 1600. i 1700. Engleska je razvila značajnu evropsku reeksportnu trgovinu kolonijalnim proizvodima, opseţnu, novu i unosnu entrepot-trgovinu166. Jedan od najvaţnijih rezultata Navigacijskih akata bio je svakako uspjeh engleskih pomorskih voza- ra u monopolizaciji trgovine s vlastitim kolonijama, čemu treba dodati opći uspjeh njihovih krijumčarskih aktivnosti u španjolskoj Americi167. Francuzi su, naravno, prevozili preko Atlantika duhan i šećer kao i Englezi, iako je ukupna količina bila manja a francusko domaće trţište uglavnom apsorbiralo ono što se uvozilo ostavljajući manje za reeksport. Za razliku od Engleza Francuzi su u Americi imali manje proizvođača — manje kolonista, uglavnom ugovorom vezanih slugu i robova; stoga su manje i proizvodili168. Nije lako odgovoriti na pitanje zašto su imali manje proizvođača. Znamo da su te dvije zemlje imale donekle različite stavove prema emigraciji disidentskih religioznih grtipa. Britanci su zapravo stimulirali takvu emigraciju ili je u najmanju ruku nisu destimulirali, dok je Luj XIV zabranio hugenotima naseljavanje u Americi govorećiVa »svoje carstvo nije učinio katoličkim kako bi kolonije predao hereticima«169. Ĉini nam se da nas to vraća na uobičajeno objašnjenje razlika između tih dviju zemalja — Engleska je bila ustavna i razmjerno liberalna, a Francuska apsolutna i autoritarna. Međutim, obratimo paţnju na jednu neobičnu činjenicu. U razdoblju od 1687-1688, ubrzo nakon ukidanja Nanteskog edikta, francuski kralj je zaprijetio da će hugenoti koji budu uhvaćeni kako »bjeţe« preko granice (vjerojatno u druge evropske zemlje) biti deportirani u Mississippi, Kanadu, Martinique ili negdje drugdje u Ameriku. Bila je to značajna prijetnja, barem prema Souvilleu, zato što je »prijetnja prijevozom preko Atlantika plašila hugenote i obraćenike mnogo više nego mogućnost doţivotnog robovanja na galijama«170. S obzirom na te činjenice, čini se da religiozni momenti nisu bili razlog koji bi sprečavao Francuze da šalju više naseljenika. Moţda Francuze nisu toliko zanimale kolonije naselje- nika koliko Engleze. Što je uzrok zanimanja za kolonije naseljenika? Ĉini mi se da je upravo to bit problema. Svrha američkih kolonija bila je dvojaka. Prvo, one su bile izvor takozvanih tropskih proizvoda — šećera, pamuka, duhana — koji su zahtijevali klimu kakve nije bilo u većem dijelu Evrope. Šire karipsko područje (uključujući Brazil i juţni dio Sjeverne Amerike) je ekološki odgovaralo tim kulturama, pa su upravo zbog toga Britanija i Francuska osnivale kolonije u tom području. Razlike su u tom smislu bile neznatne premda je Britanija bila moţda uspješnija od Francuske. Kolonije su također bile, i to je njihova druga i posve drukčija funkcija, trţište za proizvode i za reeksport. Tropske kolonije su bile slabo trţište upravo zato što se tu obično koristio prinudni rad radi smanjenja proizvodnih troškova. Samo su evropski naseljenici s razmjerno

339

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

visokim ţivotnim standardom mogli stvarati dovoljno visok kolektivni neto dohodak i zadovoljiti tu funkciju. Engleska je, za razliku od Francuske, razvijala takve kolonije. Znači li to da je Francuskoj trebalo manje trţišta ili da ih je našla na drugim mjestima? Ponovno se vraćamo na faktor veličine. Nije li Francuska mogla prodati više svojih proizvoda u zemlji?171 Engleskoj je Evropa trebala kao trţište (dugo vremena preko Ujedinjenih provincija)172, a morala je osnivati i kolonije u Sjevernoj Americi173. Sve je to relativno. Suočene s istim problemom svjetske kontrakcije, i Engleska i Francuska su reagirale merkantilistički, najprije protiv Ujedinjenih provincija, zatim uzajamno; no svi su uvjeti u Engleskoj nametali određenu koncentraciju na vanjsku trgovinu. Proces je sam sebe pojačavao: zbog potrebe za trgovinom Englezi su trebali brodove, pa materijale za brodogradnju, pa proizvode kojima će kupiti materijale za brodogradnju, pa kolonijalne kupce sve većeg broja proizvoda. Količinom se moţe čak objasniti zašto su Britanci razvili triangularnu trgovačku razmjenu, a Francuzi nisu. Veći broj brodova zahtijevao je da se više paţnje posveti jednosmjernom prometu i nedovoljnom iskorištenju brodova, za što je triangul- arna trgovačka razmjena bila rješenje174; to je, naravno, još više povećalo korisnost naseljeničkih kolonija. Konačno, obimnija atlantska trgovina Velike Britanije dovela je do obimnije reeksportne trgovine i do stvaranja značajne i utjecajne an- timerkantilističke grupacije u Engleskoj175; to moţda objašnjava različitost razvoja u osamnaestom stoljeću. Ĉesto se tvrdi da je jedan od značajnih faktora ekonomskog napretka Engleske bilo nepostojanje cestarina i sličnih pristojbi, povezano s poboljšanjem internog prometnog sistema (uklanjanje brana, ojačanje obala, produbljivanje korita, izgradnja ustava i skraćivanje putova usjecima)176. Premda je povećanje troškova zbog cestarina u Francuskoj bilo relativno malo, pri čemu ne smijemo zaboraviti da se to odnosilo samo na trgovinu izvan pet glavnih poreznih područja, promet u cjelini je u Francuskoj bio skup, kaţu Leon i Cariere. Oni su zbunjeni: »Teško nam je reći više o vrlo teškom pitanju«177. Ne bi li bilo ispravno razmatrati problem na slijedeći način? Transportni troškovi u Engleskoj se moţda nisu znatno razlikovali od transportnih troškova u sjevernoj carinskoj zoni Francuske. Budući da je put iz Engleske vodio preko mora, a iz francuske sjeverne carinske zone bar djelomično, ako ne i prvenstveno, preko kopna, i budući da je upravo u to doba pomorski transport postao značajno jeftiniji od kopnenoga, dilema Engleske oko nedostatka dovoljnog internog trţišta pretvorila se u prednost178. Moţda je bit problema u tome da je Francuska bila ekonomski bogatija od Engleske i nije osjećala toliku potrebu za forsiranjem razvoja »vanjske« trgovine. Razvoj vanjske trgovine moţda i nije bio zaista značajan u dugom razdoblju kontrakcije, ali je moţda bolje pripremio Britaniju — ekonomski, politički i vojno — na iskorištavanje obnovljene ekonomske ekspanzije sredinom osamnaestog stoljeća179. Moramo sada pogledati kako su Engleska i Francuska riješile problem financiranja toka proizvodnje i trgovine. To zahtijeva razmatranje tri zamršena problema, tj. razmatranje plemenitih metala u tadašnjoj trgovini (što je vjerojatno bila velika merkantilistička briga), raspoloţivosti i tokova plemenitih metala u tom razdoblju, i utjecaja drţavnih financija na djelovanje sistema u cjelini. Geoffrey Parker tvrdi daje razdoblje od 1500. do 1730. doţivjelo »financijsku revoluciju« koja je bila bitan uvod u industrijsku revoluciju i koja je bila dvojako značajna s obzirom na privatne financije — zbog koncentracije kreditnih mogućnosti u nekoliko centara i, »s tim u vezi, zbog razvoja međunarodnog sistema multilateralnog plaćanja«180. Za neodređenim značenjem razvoja, imenice koja ukazuje na proces, krije se značajn spor. Do koje su mjere plaćanja bila multilateralna? Odnosno, moţda točnije, kada je multilateralnost plaćanja prevladala do te mjere da su trgovci, kao i vlade, računali na nju u svojim kalkulacijama? Spor je formuliran u dobro poznatoj polemici koja je započela zato što se Char- lesu Wilsonu nije sviđalo Heckscherovo odbacivanje merkantilističke logike (a u tome je doista imao potpuno pravo). Budući da je, tvrdi Wilson, do prelaska s bilateralnog na

340

BORBA U MATICI — FAZA I: 1651-1689.

multilateralni sistem plaćanja došlo tek u osamnaestom stoljeću, preokupacija merkantilista, u sedamnaestom stoljeću, u odnosu na raspoloţivost kovanog novca je bila razumna181. Heckscher odgovara da su »multilateralna trgovina i arbitraţa postojale već u srednjem vijeku — moţda čak i prije« — i da su sredstva »pomoću kojih se.. . ta multilateralna trgovina obavljala« »sporedno pitanje«182. Tok zlata i srebra bio je samo jedan način multilateralnog plaćanja; postojao je i tok mjenica, bez čije se »univerzalne primjene« multilateralna trgovina »ne bi mogla nastaviti«. Wilson odgovara da je, naravno, bilo stanovite multilateralne trgovine i stanovite primjene mjenica, ali da je obim trgovine (osobito na Baltiku) ovisio o »karici« plemenitog metala ili kovanog novca i da bi bez zlata i srebra trgovina bila »ograničena vraćanjem na manje-više bilateralne uvjete«183. Komentirajući spor Jacob Price optuţuje obje strane za »neprecizni historicizam« kao i zato što cijeli merkantilistički period smatraju statičkim razdobljem. Mjenice su, kaţe on, nastale u srednjem vijeku ne samo radi sigurnosti ili jednostavnosti plaćanja, »nego i djelomično radi kompenziranja relativne nestašice valute«. On tvrdi da je od sredine šesnaestog stoljeća do 1660. svjetska ponuda srebra naglo porasla, omogućavajući širenje trgovine, ali se nakon 1660. ponuda srebra smanjila što je dovelo i do povećane primjene mjenica i do ekspanzije robnih tokova kako bi se »uravnoteţila trgovačka bilanca«184. Price stoga i jednoj i drugoj strani nudi kompromis, te Wilsonu »dodjeljuje« prvu polovicu sedamnaestog stoljeća a Heckscheru drugu. Prema Priceu, razlika se objašnjava količinom raspoloţivog zlata i srebra. Sperling podrţava Pricea i slaţe se da je ključni trenutak promjene 1660. nakon koje se javlja amsterdamsko-londonski obračunski centar koji se »širio kako bi zadovoljio potrebe rastućeg sistema svjetske trgovine«185 i time omogućio industrijsku revoluciju. Rudolf Blitz dodaje koristan podsjetnik, tj. da su zlato i srebro i roba i valuta: Ako neka zemlja ne proizvodi ništa osim zlata koje izvozi u ostale dijelove svijeta radi razmjene za potrošnu robu i investiciona dobra, ima više smisla smatrati taj izvoz zlata »izvozom zlatne robe« nego mjerilom nepovoljne bilance186.

Ta je konstatacija potpuno točna, pa je stoga pitanje zašto je zlato i srebro kola lo nekim kanalima više nego drugim u sedamnaestom stoljeću isto toliko vaţno koliko i odredište tih tokova. Ako razmotrimo pojedine trgovačke zone, vidjet ćemo da se prvobitna polemika između Wilsona i Heckschera usredotočila na baltičku trgovinu pri čemu Wilson tvrdi da je »Baltik bio rupa u kojoj je nestajao dobar dio američkog srebra što ga je Španjolska zaloţila u Amsterdamu za nizozemski izvoz«187. No, ako detaljnije razmotrimo slučaj, nije točno da je baltička trgovina u cjelini zahtijevala izvoz srebra. Hinton smatra da su oko 1660. tri područja engleske trgovine zahtijevala izvoz srebra — Indija, Turska i. Norveška — što »ne mora vrijediti za baltičku trgovinu«188. Komentirajući Wilsonove tvrdnje o Baltiku Astrom navodi da se srebrni kovani novac izvozio u Norvešku i Rusiju, ali uopće ne, ili mnogo manje, u područja velikog trgovačkog prometa, tj. u baltičko područje i uţu Švedsku189. Nadalje, Sperling uporno tvrdi da postoje »brojni podaci« o primjeni mjenica na Baltiku, a i Hroch i Glamann pokazuju da se deficit baltičke trgovine mogao kompenzirati povoljnom trgovinskom bilancom u kopnenoj trgovini istok-zapad190. Kamo se u tom slučaju, odlijevalo zlato i srebro? Ĉini se da se odlijevalo u Norvešku i Rusiju, te moţda u Tursku i, što je najvaţnije, u Indiju i u jednu drugu drţavu — u Nizozemsku. Indija i Nizozemska — neobičnog li para! Ta dva toka zlata i srebra bila su posve različita po obliku i svrsi. Dales tvrdi da Wilson ima pravo, ali ne u vezi s Baltikom; on kaţe da Wilsonovi argumenti vrijede prvenstveno za trgovinu između Evrope i »Orijenta«191. Chaud- huri po svemu sudeći ostavlja malo sumnje u postojanje trajnog odliva zlata i srebra iz Engleske u Indiju između 1600. i 1750. Ali što je to značilo? Govoreći o početku sedamnaestoga stoljeća Chaudhuri kaţe:

341

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Budući da se Kompanija počela baviti lokalnom trgovinom, moglo bi se tvrditi da je pola izvoza blaga bilo u obliku izvoza kapitala koji je, kad se ulagao u azijske tvornice Kompanije, donosio velik profit kojem se mogao platiti bar dio kupovina za Evropu192.

Međutim, kasniji uvoz je pretpostavljao jeftinu nabavu nekih roba (prvenstveno mirodija) u Aziji i njihovu prodaju za skupe pare u Evropi. Što se tiče valute, Chaudhuri nalazi »osnovni uzrok odliva plemenitih metala... u izrazitom i općem disparitetu robne vrijednosti zlata i srebra na tim kontinentima«193. No, zašto je došlo do tog dispariteta? Razmatrajući razdoblje od 1660. do 1720194, Chaudhuri navodi da je i indijska trgovina »postala multilateralna po karakteru«. Ipak njegovi podaci ne pokazuju značajan pad izvoza zlata i srebra — već posve suprotno. Na blago je općenito, kaţe on, i dalje otpadalo 70-90% ukupne godišnje vrijednosti izvoza, što pokazuje da se »osnovni ekonomski faktori trgovine između Evrope i Indije nisu u principu promijenili u sedamnaestom stoljeću i početkom osamnaestog stoljeća«. Što se tiče Nizozemske, brojke pokazuju da je ona od 1672. do 1695. primila 70-90% ukupne količine zlata i srebra te kovanog novca izvezene iz Engleske195, kao i da je ona od 1699. do 1719. još primala »najveća kretanja blaga« iz Engleske196. Treba imati na umu još nešto, tj. činjenicu da se ni zlato ni srebro nisu kretali na slijepo. Postojali su određeni omjeri zlata i srebra koji su se mijenjali; no, postoje li bilo kakve zakonitosti koje bismo mogli pratiti? Herbert Liithy navodi jednu, vrlo vaţnu prema kojoj su i zlato i srebro stizali izvan Evrope u uţem smislu, barem većinom. Evropa je zatim reeksportirala svoje uglavnom američko srebro u Aziju, koja je bila »gotovo posve srebrno-monometalistička«197. Zlato je, međutim, igralo drukčiju ulogu u evropskoj svjetskoj privredi. »Stizalo je u Evropu i tu ostajalo, sluţeći prvenstveno kao drţavno manevarsko sredstvo u krupnim trgovačkim obračunima i plaćanjima«198. Vratimo se sada na razliku između trgovine unutar kapitalističke svjetske privrede i trgovine između bilo kojeg određenog svjetskog sistema i njegovog vanjskog poprišta. U našem je slučaju svjetski sistem evropska svjetska privreda, a vanjsko poprište je prvenstveno Indija, kao i Norveška, Rusija i moţda Turska. Kako bi se olakšala trgovačka razmjena, potrebna je valuta (u slučaju evropske svjetske privrede, srebro i bakar po dnevnom tečaju, sa zlatnim pokrićem). I papir (mjenica) očito sluţi toj svrsi. Očekivali bismo da će takve razmjene biti u osnovi multilate- ralne i da će se prvenstveno obavljati vrijednosnim papirima uz povremene obračune transferima zlata u međunarodnom financijskom centru (a takav je centar u sedamnaestom stoljeću bio Amsterdam. U razmjeni između dvaju ekonomskih poprišta ne upotrebljava se »valuta«. Razmjena je relativno bilateralna i obavlja se robom koja se obrnuto vrednuje — u ovom slučaju, evropsko srebro se najprije razmjenjivalo za mirodije, a poslije za indijski cic. Kovani novac ili zlato i srebro u šipkama uvezeno u Aziju (i Rusiju) koristilo se uglavnom za »tezauraciju ili nakit«199, a »trgovinska bilanca« (ako srebro ne smatramo robom) bila je trajno nepovoljna i uglavnom bilateralna kroz dugo razdoblje. Upravo te dvije činjenice dokazuju da je područje Indijskog oceana ostalo izvan evropske svjetske privrede. Ĉinjenica da je trgovina zapadne Evrope s Baltikom (i Švedskom) bila uglavnom regulirana multilateralno i da se obavljala mjenicama predstavlja s druge strane dokaz da su obje trgovačke zone bile dio jednog ekonomskog sistema. Proizvodnja zlata i srebra kao robe pretvorila je američke kontinente u periferna područja evropske svjetske privrede budući da je ta roba bila bitna za djelovanje te svjetske privrede, a bila je bitna u onoj mjeri u kojoj se upotrebljavala kao novac. Da se sve američko zlato i srebro odlijevalo u Aziju, Amerika bi bila samo još jedno vanjsko poprište, a Evropa samo osovina triju poprišta — Amerike, Evrope i Azije — i nabavljala bi azijsku luksuznu robu po cijeni robe koja se slala u Ameriku. No, Ameriku nije zanimala razmjena njenog zlata i srebra, a još manje rudarstvo. Stoga su Evropljani prvo ugrabili zlato Inka, zatim su kopali srebro u rudnicima Potosija i u Meksiku, traţeći uvijek nova područja rudarske eksploatacije (među kojima će brazilsko zlato ubrzo postati najvaţnije). Slali su naseljenike da politički upravljaju Amerikom i rukovode ekonomskim aktivnostima, a uvozili su i radnu snagu. Ukratko, 342

BORBA U MATICI — FAZA I: 1651-1689.

integrirali su Ameriku u svoju svjetsku privredu, u prvom redu zato što im je trebala solidna valutna baza za širenje kapitalističkog sistema, a u drugom redu zato da bi koristili višak u trgovini s Azijom. Kad su 1663. Englezi ukinuli kazne za izvoz zlata i srebra na Baltik200, nisu li ih ukinuli zato što je Baltik bio pouzdano uključen u sistem multilateralnog plaćanja? Je li u tom slučaju bila opravdana merkantilistička preokupacija tokom zlata i srebra? Da, bila je — zato što je tok zlata i srebra kao valute bio jedan od mehanizama kojima je hegemonistička sila sebi osiguravala dodatnu korist. Nije li preokupacija engleskih (i u manjoj mjeri francuskih) merkantilista tokovima zlata i srebra značilo preokupaciju tokovima valute u Holandiju i tokovima robe kroz Holandiju?201 Ako je odliv srebra bio stvarni problem, zašto ga nitko nije ozbiljno pokušao zaustaviti? Tokovi zlata i srebra unutar evropske svjetske privrede ovisili su sa svoje strane ne samo o mehanizmima financijskih obračuna već i o kontroli nad stvaranjem robe kao i o ukupnoj raspoloţivoj ponudi. Upravo nam se s tim u vezi predstavlja problem takozvane nestašice plemenitih metala u sedamnaestom stoljeću. Tvrdi se da je svjetska proizvodnja srebra opala u sedamnaestom stoljeću i da je proizvodnja zlata stagnirala, dok je uvoz zlata i srebra iz Amerike u Španjolsku strmoglavo pao202. U vlastitoj ocjeni tokova španjolskog zlata i srebra, Morineau izraţava sumnju u prihvaćene činjenice, a još više u interpretacije tih činjenica: U svakom slučaju. .. ne moţemo više promatrati sedamnaesto stoljeće u smislu opće krize; a još manje u smislu gladi za zlatom i srebrom, kako na izvoru u Americi tako i po dolasku u Evropu. To nisu pravi problemi203.

Morineau ne ţeli poricati količinski pad zlata i srebra prispjelog u Španjolsku premda vjeruje da su uobičajene brojke pretjerane; no, on sumnja da je to bio re

343

r

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

zultat dugoročnog trenda. On tvrdi da je to bio rezultat niza slučajnih ekonomskih faktora, a još više sumnja da se ekonomska kontrakcija evropske svjetske privrede (u mjeri u kojoj priznaje da je ona postojala) moţe objasniti promjenom ponude zlata i srebra. Oba su problema vrijedna diskusije. Zašto je pao uvoz zlata i srebra? Do toga je očito moralo doći zbog opadanja bilo ponude bilo potraţnje. Pristupačni izvori zlata i srebra bili su iscrpljeni, preeksploatirani. Sada je bilo skuplje kopati plemenite metale. Trebalo je vremena za otkrivanje novih izvora. Neki tvrde da je ekspanzija u šesnaestom stoljeću iscrpla taj ključni resurs na određenoj razini tehnologije i da je stoga došlo do nestašice kapitala i do depresije. Na to Morineau odgovara da su oko 1620, »kada su pošiljke zlata i srebra postale rjeđe«, sami ljudi »zajedno s. .. elementima... stvorili taj trend«204. Po njegovom mišljenju radilo se prema tome o ljudima, »a nakon toga moţda o elementima«, a ne obratno. Zlato i srebro kao i svaka druga roba ima svoju cijenu, a opća inflacija cijena, glavna financijska karakteristika šesnaestog stoljeća, često znači sniţavanje cijena zlata i srebra. No, zlato i srebro je samo jedan element stvarne razmjene205. U to doba se uvoz zlata i srebra usporio. Bio je to »Drakeov efekt«, kaţe Morineau, »'suvremena' verzija Damoklovog mača«206. Ako su ovlašteni gusari (privateers) presretali razmjerno mali broj konvoja, ipak su vršili, kako kaţe Morineau, »rafiniraniji, efikasniji, opasniji« utjecaj: izazivali su zakašnjenja koja su u krajnjoj liniji dovodila do bankrota. Uz »Drakeov efekt« potkraj šesnaestog stoljeća javlja se sredinom sedamnaestog stoljeća »Blakeov efekt« koji je »dokrajčio Carreru«207. Međutim, ti vojni prepadi su samo povećali cijenu zlata i srebra. Ako su zlato i srebro bili potrebni isto toliko koliko i prije, zašto se te cijene nisu mogle prenijeti na potrošača? Zašto nije plovilo više brodova? Bilo bi pogrešno zanemariti realnosti kontrakcije; nju prije svega nije izazvalo smanjenje ponude zlata i srebra već smanjenje potraţnje. Sve manja ponuda je koristila hegemonističkoj sili početkom sedamnaestog stoljeća zato što je Nizozemska svojom proizvodnom i trgovačkom prednošću mogla nerazmjerno privući postojeće zlato i srebro208. Kad se ponuda doista smanjila, plemeniti metal je postao osnova sistema unosnih ulaganja. Već sredinom stoljeća nizozemski su trgovci ostavljali u Londonu zlato i srebro što su ga primali kao sredstvo plaćanja od engleskih mušterija, pa su ga počeli posuđivati po stopi od 5-7%, stvarajući time mehanizam »koji će s vremenom smanjiti pritisak na kapital u njegovim 'krutim' oblicima«209. Pošli smo zaobilaznim putem kako bismo došli do naše teme — raspoloţivosti zlata i srebra u drugoj polovici sedamnaestoga stoljeća i njenog značaja u odnosu na anglo-francusko suparništvo. Budući da se zlato i srebro proizvodilo u manjim količinama nego druga roba, nestašica plemenitih metala se tokom stoljeća sve više povećavala. Nestašica se počela i osjećati, što je dovelo do ponovne potrage za zlatom i srebrom210. Liithy sumnja da je Francuska u to doba nestašice stajala lošije od drugih zemalja, te primjećuje da je Francuska u mirno doba imala vrlo pozitivnu trgovinsku bilancu. Ako promatramo Francusku i kao drţavu i kao poprište monetarne razmjene, kaţe Liithy, njenu glad za kovanim novcem, za razliku od Nizozemske i Engleske, »nije ublaţavala nikakva institucija koja bi mogla za to mobilizirati, odmah i u značajnim količinama, druga sredstva u opticaju ili uštede ili — isto toliko vaţno — tezaurirano blago«211. Kao i obično, takvo nas objašnjenje samo vraća korak natrag. Stari hrbat Evrope je već odavno razvio bankovne strukture. U sedamnaestom stoljeću Nizozemska je slijedila njegov primjer, što je prirodni ishod njene hegemonije. Zašto je potkraj sedamnaestog stoljeća Engleska bila sposobnija od Francuske da pođe tim putem? Iako nemam jasnog odgovora, navest ću dva paralelna zapaţanja. Prvo, unutar evropske svjetske privrede društveno korištenje triju novčanih metala bilo je (i zapravo još jest) više-manje ovakvo: zlato za međunarodni obračun i drţavne poslove (i za tezauraciju), srebro za krupnu unutrašnju trgovinu, i bakar za potrebe domaćinstva i sitne trgovačke potrebe. Budući da se francuska proizvodnja, kako smo već objasnili, uglavnom prodavala na francuskom trţištu, a engleska (i nizozemska) više na izvoznim

344

BORBA U MATICI — FAZA I: 1651-1689.

trţištima, oba suparnika su krenula prema »de facto monometalizmu« — Francuska je prihvatila srebro, a Engleska zlato212. Drugo zapaţanje je povezano s ulogom bakrenog novca ili, bolje rečeno, s njegovim umnoţavanjem, »morom stoljeća«213. Spooner tvrdi da postoji obrnuti odnos između stupnja opticaja zlata i srebra (nasuprot njihovoj tezauraciji) i opticaja bakrenog novca i kreditnih instrumenata. U svjetskoj privredi bakreni novac i kredit se javljaju zajedno214; no, nisu li to bile alternative u smislu nacionalne politike? Francuska je drţava tokom cijelog sedamnaestog stoljeća nastojala izbjeći devalvaciju livre tournois bez obzira na cijenu215, ali je u tome razmjerno uspjela tek u doba Colberta216. Nije li to još jedan primjer vaţnosti veličine drţave kao faktora u svjetskoj privredi? Francuska je drţava, okrenuta ekonomski prema unutra ali politički prema van, bila orijentirana na srebro, pa nije mogla obuzdati naglu ekspanziju bakra u doba nestašice srebra, osim u jednom trenutku kad je pokušala promijeniti političko-ekonomsku brzinu (Colbertovo doba). Engleska je drţava, okrenuta ekonomski prema van (jer je morala) ali politički prema unutra, bila orijentirana na zlato; prema tome, bila je spremna za međunarodnu ‟zlatnu‟ bankovnu mreţu, pa je mogla koristiti papirni novac umjesto bakra. Koja je od njih, u tom slučaju, bila »jaka« drţava? To se pitanje obično ne dovodi u sumnju. Nije li Luj XIV bio utjelovljenje apsolutnog monarha? Nisu li francuske dileme nastale zato što su drţava i aristokracija zajednički gušile burţoasku inicijativu? Po mom mišljenju, međutim, situacija je posve drukčija. Početkom »našeg« perioda, 1651, Ujedinjene su provincije bile »jaka« drţava. Već potkraj perioda, 1689, i Engleska i Francuska bile su »jače« od Ujedinjenih provincija, a međusobno otprilike jednako jake. U osamnaestom će stoljeću Velika Britanija biti jača od Francuske, i slabost francuske drţave, a ne njena snaga, potaknut će revoluciju 1789. Doduše, ovakva je argumentacija povezana s individualnim poimanjem snage drţave. U kapitalističkoj svjetskoj privredi vlasnici-proizvođači ţele da tirţava vrši dvije ključne funkcije u njihovo ime. Oni ţele da im ona pomogne da steknu ili odrţe prednost na trţištu ograničavanjem ili širenjem »slobode« tog trţišta s time da cijena intervencije bude manja od povećanog profita, bez obzira na to da li je riječ o pozitivnoj ili negativnoj intervenciji drţave. Time se štiti interes vlasnika u odnosu prema drugim vlasnicima. Osim toga, vlasnici-proizvođači ţele da im drţava pomogne izvući veći postotak viška od onoga što bi ga postigli na drugi način, ponovno po cijeni manjoj od rezultirajućeg povećanog profita, te im je u tom slučaju svejedno da li će uloga drţave biti aktivna ili pasivna. Prema tome, za vlasnika-proiz- vođača ne mora biti jaka drţava koja ima najekstenzivniji drţavni aparat ni ona s najproizvoljnijim procesima odlučivanja. Vrlo često vrijedi upravo suprotno. Suvišno je reći da je snaga drţave u korelaciji s ekonomskom ulogom vlasnikaproizvođača te drţave u svjetskoj privredi; no, ako ne ţelimo da te tvrdnje ostanu puke tautologije, moramo imati neka nezavisna politička rnjerila te snage. Predlaţemo pet takvih mogućih mjerila: stupanj do kojeg drţavna politika moţe neposredno pomoći vlasnicima-proizvođačima da konkuriraju na svjetskom trţištu (merkantilizam); stupanj do kojeg drţave mogu djelovati na mogućnost konkurencije drugih drţava (vojna sila); stupanj do kojeg drţave mogu mobilizirati svoje izvore za obavljanje tih konkurentskih i vojnih zadataka s time da troškovi ne progutaju profit (drţavne financije); stupanj do kojeg drţave mogu stvarati administraciju koja će omogućiti brzo izvršavanje taktičkih odluka (efikasna birokracija); i stupanj do kojeg politički propisi odraţavaju ravnoteţu interesa među vlasnici- ma-proizvođačima tako da operativni »hegemonistički blok« (da upotrijebim Gramscijev izraz) tvori stabilna pojačanja takve drţave. Taj posljednji element, politika klasne borbe, je ključ za ostale. Sva su ta mjerila politička a ne ekonomska zato što nisu mjerila proizvodne efikasnosti. U krajnjoj liniji, naravno, politička i ekonomska mjerila su uzajamno povezana zato što proizvodna efikasnost omogućava jačanje drţave, a jačanje drţave još više pojačava efikasnost izvantrţišnim sredstvima. Drţave s najefikasnijim proizvođačima nemaju toliko potrebe za aktivnom intervencijom na svjetskom trţištu kao drţave sa srednje efikasnim proizvođačima. 345 Budući da je efikasnost proizvodnje

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

povezana sa sposobnošću drţavnog aparata da intervenira na svjetskom trţištu, drţave s najefikasnijim proizvođačima ne mogu biti »jake«. Uloga drţave na svjetskom trţištu (koje, naravno, uključuje i domaće trţište) je u krivu- Ijastom odnosu s ekonomskom ulogom vlasnika-proizvođača unutar drţave. Drţa- I va je »najaktivnija« u drţavama srednje snage. Retorika snage (»l‟Etat, c‟est moi«) često zamjenjuje stvarnost. U vigovskoj (liberalnoj) interpretaciji povijesti suvremeno doba je razdoblje dugog povijesnog traganja za slabom drţavom, traganja koje se smatra sinonimom za napredak ljudskih sloboda. Ovakav stav još teoretski ne obuhvaća anarhizam, ali nije daleko od njega. Mnogi marksistički povjesničari dijele tu mistifikaciju utoliko što u istom svjetlu gledaju na englesku revoluciju217. Ja naprotiv smatram suvremenu povijest drţave dugim traganjem za stvaranjem struktura koje će biti dovoljno jake da brane interese jedne grupacije vlasnika-proizvođača u svjetskoj privredi od drugih grupacija vlasnika-proizvođača, kao, naravno, i od radnika. Vojna snaga je jedno rješenje efikasnosti u tom smislu. J. H. Plumb s pravom prigovara onim nizozemskim povjesničarima koji smatraju širenje nizozemske moći u razdoblju od 1580. do 1640. »čudom« zbog nepostojanja centraliziranog drţavnog aparata. On primjećuje, vrlo ispravno: Ĉudo valja traţiti u činjenici da su Nizozemci, usprkos jakom suparništvu drţave i gradova i neprekidnim zaprekama u obliku ustaljenih prava i privilegija, bili u stanju opremiti veliku ratnu mornaricu i kopnenu vojsku i plaćati ih uglavnom iz poreza. To su postigli uglavnom predanošću kalvinističkih oligarhija koje su imale jak i odrţiv osjećaj vlastite sudbine kao klase i kao nacije 218.

Bilo je to čudo samo ako smatramo apsolutizam najboljim putem prema jakoj drţavi, a ne najgorim. Samosvjesna i samopouzdana burţoaska klasa se moţe složiti s potrebnim kolektivnim prilagođavanjima čije bi nametanje drugdje traţilo jakog kralja bez opasnosti — prisutnih u potonjem kontekstu — da bi se jaki kralj mogao zanositi iluzijom kako će ponovno stvoriti »univerzalnu monarhiju« u kapitalističkoj svjetskoj privredi. Upravo je za taj grijeh, oponašanje Karla V, Burck- hardt optuţio Luja XIV i poslije Napoleona219. Bila je to ludost koja je potekla iz slabosti. Već smo govorili o tome kako i zašto su se tri matične sile okrenule jedna protiv druge zbog ekonomskih teškoća u sedamnaestom stoljeću, i kako je Engleska, čim su Engleska i Francuska skrenule energiju na ponovno jačanje svojih vojnih struktura, upropastila Ujedinjene provincije na moru a Francuska na kopnu. Nizozemci su imali dva problema. Oni su branili prednost umjesto da je nastoje steći, što je značilo da su se bar dobrom dijelu namjesnika troškovi vojnih priprema često činili groznijima od potencijalnih gubitaka zbog nikakve pripreme 220. To je vječna dilema — politika bogatstva vis-a-vis politici osiguranja — a u vojnim stvarima treba trčati čak i da bi se ostalo na mjestu. Što je još gore, to je razdoblje značajnog povećanja vojnih jedinica221, koje je sa svoje strane izazvalo značajne probleme snabdijevanja zato što je »brojčani rast armija daleko pretekao napredak sredstava za proizvodnju«222. Stoga je Ujedinjenim provincijama bilo sve teţe nadmetati se s Engleskom i Francuskom u trenutku kada su Nizozemci već moţda počeli gubiti volju. Bez obzira na ranije razmotrene razloge koji su Francusku naveli na kontinentalnu (kopnenu) orijentaciju a Engleze i Nizozemce na pomorsku, posve demografska prednost Francuske je više-manje potvrđivala takvu vojnu orijentaciju, osobito zato što je apsolutna veličina armija rasla širom čitave Evrope. Ti posve vojni razlozi također objašnjavaju neminovnost anglo-nizozemskog pomirenja na račun Francuza223. Šok što su ga pretrpjeli 1672. je, čini se, doveo do toga da su Nizozemci počeli smatrati Francuze primarnim neprijateljem224, i s dolaskom Willia- ma III na englesko prijestolje 1688. amsterdamski su se trgovci napokon pomirili s ulogom podređenog partnera Engleza225. Usprkos prividnoj vojnoj snazi Francuske Tapie navodi da je Francuska dosegla vrhunac 1679226, a Bourde, koji prigovara Luju XIV zbog tvrdoglave orijentacije na juţnu kontinentalnu osovinu umjesto da se posveti sjevernoj i pomorskoj, govori

346

BORBA U MATICI — FAZA I: 1651-1689.

o »neuspjehu Luja XIV« kao posljedici takve orijentacije227. Prema tome, moramo preći na ne-vojne faktore — na pitanje merkantilizma i njegovih hirova — ako ţelimo objasniti konačni228 vojni poraz Francuza. Mousnier kaţe da je od doba Henrika IV do doba Luja XIV kolbertizam bio stalna karakteristika francuske politike, i da je njen cilj bio »iznad svega politički«229. Što bi to moglo značiti? Mousnier vjerojatno smatra jačanje drţave ciljem samim po sebi, ciljem za kojim suveren moţe zapravo teţiti. Nedvojbeno moţe, ali da li će uspjeti? Francuski kraljevi očito nisu. Zapravo je drţava, u Engleskoj u doba restauracije kao i u kolbertovskoj Francuskoj, nastojala svjesno i aktivno podrţavati svoje proizvodne klase protiv stranih konkurenata, izgraditi trgovačku mornaricu, te ostvariti odrţivu diobu ukupnog nacionalnog proizvoda između drţave i vlasnika-proizvođača. Leon i Carriere primjećuju povećanje broja brodova u doba Col- berta, ali kaţu da to nije samo njegova zasluga već zapravo rezultat »vaţnosti ratova«230. Delameau govori o općem poboljšanju ekonomske situacije pod Colbertom, ali kaţe da to nije toliko Colbertova zasluga koliko rezultat »političke stabilizacije« nastale zbog poraza Fronde231. Ukratko, ti autori ţele pokazati da namjerna politika male grupe nije bila ključni faktor i da se moramo posvetiti osnovnim pritiscima. Slaţem se, ali tada bismo mogli primijeniti istu analizu na Englesku koju su ratovi također stimulirali na brodogradnju i koja je također doţivjela smirivanje političkog ţivota poslije 1660. Wilson metaforički prikazuje razliku između Engleske i Francuske: »Razlika između engleskog ‟merkantilizma‟ i kolbertizma i njegovih izvedenica jednaka je razlici između odijela sašivenog po mjeri i konfekcijskog odijela«232. Da vidimo kako bi se ta metafora mogla primijeniti na sistem drţavnih financija i administracije općenito. »Institucionalizacija rata«233 u sedamnaestom stoljeću značila je uglavnom veliko povećanje opsega drţavnih izdataka za matične sile. Povećanje se konačno pokazalo prevelikim za Nizozemsku republiku. Ali što je s Engleskom i Francuskom? Povećani izdaci su se morali odnekuda financirati, a to »odnekuda« su morali biti imućni slojevi. Razlog je bio jasan. S obzirom na to da je kapitalizam kao sistem već obuhvaćao povećane namete na proizvodnju radnika, svako povećanje drţavnih poreza što ih je plaćao radnik značilo je zapravo manji profit imućnih slojeva, zato što ne bi dobili istu rentu na svoju zemlju ili zato što bi zbog toga morali plaćati više nadnici234. Drţava je bila suočena s dvojakim problemom: osigurati novac i dobro ga utrošiti. Dobro ga utrošiti nije značilo utrošiti ga pošteno nego produktivno, koristeći kao mjerilo stupanj do kojeg je povećani profit nacionalne burţoazije na svjetskom trţištu prelazio indirektne troškove (za burţoaziju) takvih drţavnih izdataka. Isti je problem mučio i englesku i francusku drţavu i, kad je riječ o Engleskoj u doba restauracije i Kolbertovskoj Francuskoj, čini se da nema velikih razlika u njihovoj sposobnosti reagiranja. Nije bilo dovoljno osigurati novac; trebalo ga je osigurati brzo, što je značilo da ga je trebalo odnekud posuditi. To je još uvijek bila jaka strana Ujedinjenih provincija gdje je »drţava bila kreditno vrlo sposobna.. . jer su drţavom upravljali glavni investitori«235. U tom su razdoblju i Engleska i Francuska nastojale izići na kraj s potrebom za posuđivanjem. Febvre kaţe da je Colbert bio »alkemičar koji je morao pronaći zlato za svog kralja. I koji je istraţivao, koji nikada nije prestao istraţivati«236. No, Colbert je osjetio da drţava već previše posuđuje zakupljivanjem poreza (čime se zapravo veći postotak seljačkih poreza prelijevao drţavi) te istodobno obuzdavao »neproduktivne« drţavne izdatke (što je smanjilo količinu poreznog novca koja se samo prera- spodjeljivala istim imućnim slojevima) da bi ga utrošio u merkantilističke svrhe237. Colbertov uspjeh bio je osrednji. Vjerojatno je udvostručio kraljeve prihode 238. Drţava Luja XIV bila je vjerojatno jedina u tom razdoblju koja je mogla podrţavati značajne vojne aktivnosti bez prevelikih problema239. Colbertovo je »odijelo« ipak jasno i očevidno bilo »konfekcijsko«: oporezivati direktnije i uravnoteţiti budţet (tj. preraspodijeliti direktivnije, usmjerenije). Njegove metode nisu bile popularne, a budući da je Francuska bila još orijentirana na skupu kontinentalnu vojnu ekspanziju, one nisu mogle biti trajne.

347

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Englesko je »odijelo« bilo »po mjeri« jer je stvaralo nove mehanizme dugoročnih drţavnih zajmova s manje vidljivim oporezivanjem koje u dugoročnom smislu nije bilo ništa lakše za imućne slojeve. Sistem je nailazio na manje otpora te je u osamnaestom stoljeću postao produktivnijim izvorom drţavnih prihoda koji su se u većoj mjeri dobro trošili. Iako je Engleska još u doba protektorata bila »razmjerno zaostala«240, što se tiče modaliteta drţavnih zajmova, u usporedbi ne samo s Ujedinjenim provincijama nego i s Francuskom, baza takozvane financijske revolucije nakon 1689. bila je stvorena za vrijeme restauracije. Pokusna obraćanja sir Georgea Downinga (1665) sitnim individualnim investitorima da neposredno posuđuju drţavi trajala su samo do 1672, ali su stvorila vaţan presedan za uspon drţavne blagajne na poloţaj vodećeg financijskog organa i utrla put kasnijim metodama241. Direktniji pristup Francuza obuhvaćao je razne vidove administracije. Ponovno moramo napomenuti da uspješna administracija ne mora nuţno značiti apsolutističku administraciju. Na Swartovu tvrdnju da je nizozemska vlada bila neefikasna, »starinska, polusrednjovjekovna krparija«, prepreka daljnjem ekonomskom napretku, Smit reagira s potpunim neslaganjem (kao i ja)242: »U sedamnaestom stoljeću upravo je decentralizacija činila nizozemsku vladu efikasnom u usporedbi s centraliziranim monarhijama«. Znak opadanja administrativne efikasnosti moţe se dapače zapaziti u »aristokratizaciji« nizozemskih građana koja je navela neke od njihovih istomišljenika da predloţe apsolutističke političke teorije za Nizozemsku republiku i dala povoda prituţbama da su namjesnici izgubili zanimanje za prekomorsku trgovinu243. Francuski put prema jačanju drţave je dobro poznat: centralizacija i jednoobraznost. Štoviše, to je s vremenom postao klasični put. Naravno, centralizacija nije uključivala samo puko stvaranje centralne administracije per se, postignuto još ranije; uključivala je i stvaranje direktnih linija vlasti od centra prema lokalnim jedinicama, sistem upravitelja (intendants). Taj novi sistem lokalne administracije bio je »prava apsolutistička revolucija«244. Moţemo ga nazvati revolucijom, iako je Colbert uveo unificirani porez samo u pet poreznih područja. Hec- scher nemilosrdno kaţe kako to »dokazuje da on nije ni namjeravao ostvariti opću jednoobraznost«245. Smatram da je Meuvret više fer kad kaţe; »Vjerojatno je bolje što je Colbert bio samo marljiv i uporan administrator a ne hrabar i originalan inovator. Ni situacija ni stavovi nisu u to doba dopuštali radikalne promjene« 246. Kako bismo shvatili Colbertovu tešku borbu za birokratizaciju drţave, dovoljno je obratiti paţnju na otpor što su ga pomorci (gens de mer) i pomorski oficiri pruţali Colbertovoj namjeri da stvori vojnopomorsku rezervu koja bi u doba mira mogla sluţiti trgovačkoj mornarici247. U istom vremenskom razdoblju, sedamdesetih godina sedamnaestog stoljeća, »jezgra [engleske] vlade je postajala sve jača i efikasnija usprkos ţestokim sukobima u političkom ţivotu«248, ali uz mnogo manje buke i stoga mnogo manje opozicije. Zašto su Francuzi i Englezi usvojili toliko (prividno) različite pristupe u paralelnoj potrazi za jakom drţavom? Zašto je engleski put bio plodniji? Odgovor ćemo naći u manjim razlikama klasne strukture. Moramo početi s onim što je bilo isto u Engleskoj i Francuskoj. Obje su zemlje bile cvatući centri poljoprivredne i industrijske proizvodnje u evropskoj svjetskoj privredi tog doba. U obje se zemlje feudalna aristokracija uglavnom preobratila u kapitalističke zakupnike i igrala veliku ulogu u nepoljoprivrednim djelatnostima. U obje su zemlje neplemići također igra li značajnu ulogu kao kapitalistički poduzetnici u poljoprivredi, trgovini i industriji, i ekonomski uspjeh tih nearistokratskih burţuja bio je prije ili kasnije nagrađen pristupom višem statusu. Budući da je granica između plemića i neplemića bila niţa u Francuskoj nego u Engleskoj, osobe srednje visokog statusa koje bi u Francuskoj bile plemići (noblesse de robe) bile su u Engleskoj neplemići (gentry); no, društveni status i društvene uloge i jednih i drugih bili su zapravo komparabilni. Budući da je francuska drţava bila povijesno slabija od engleske (više zbog veličine nego bilo čega drugog i zbog rezultirajućih centrifugalnih ekonomskih sila), pripadnici noblesse de robe su bili uključeni u političke strukture kao nacionalni funkcionari, dok su pripadnici gentryja bili češće lokalni

348

BORBA U MATICI — FAZA I: 1651-1689.

funkcionari; no, u oba slučaja njihove su nove uloge predstavljale stvarnu, iako ograničenu, političku participaciju u upravi. Osim toga, obje su zemlje bile poprište vrlo značajnog političkog sukoba unutar viših društvenih slojeva koji je trajao od šesnaestog sve do osamnaestog, a moţda i devetnaestog stoljeća. To je bila borba između onih koji su imali visok status, u smislu preţivjelih pravnih struktura feudalnog doba, i onih koji su bili manje-više uspješni kapitalisti. Borba se u osnovi svodila na to da je u svakom trenutku većina članova svake grupe ispoljavala i tradicionalni status i velik uspjeh u ekonomiji, te su stoga mogli birati da li će se smatrati aristokratima ili kapitalistima, što je ovisilo o njihovom neposrednom interesu. Ako tome dodamo stalni povijesni proces pretvaranja uspjeha na trţištu u društveni status kroz »aristokratizaciju«, bilo je neizbjeţno mnogo nejasnoća. No, treba reći da su se ljudi tog doba snalazili usprkos tim nejasnoćama i shvaćali stvarnost borbi bolje od znanstvenika koji su se kasnije osvrtali na te borbe249. Ponavljam da u svemu tome nema značajnih razlika između Engleske i Francuske u cijelom razdoblju od otprilike 1500. do 1800. R. H. Tawneyju se pripisuje slije- / deća dosjetka: »Burţoaska revolucija? Naravno da je to bila burţoaska revolucija.1 ■ Problem je u tome što je burţoazija bila na obje srane«250. No, to vrijedi i za revo- I luciju 1688-1689. kao i za revoluciju 1640; to vrijedi i za Frondu, pa i za francusku revoluciju 1789. To nimalo ne utječe na njihov »revolucionarni« karakter. Drugim riječima, moramo se riješiti ahistoričke predodţbe da su burţoazija i ari sto k raci j a bile dvije radikalno različite grupe, osobito u tom razdoblju. Bile su to dvije društvene grupe koje su se značajno preplitale i poprimile donekle različite konture, ovisno o tome da li definiramo dominantni društveni sloj kao društveni status ili j kao društvenu klasu. Stoga je primijenjena definicija vrlo vaţna. Društvene i poli//tičke borbe su bile stvarne, ali su se odvijale unutar vladajućih slojeva251. Pošto smo naglasili sličnosti između Engleske i Francuske, moramo primijetiti da je bilo razlika u detaljima koje moramo analizirati kako bismo shvatili različite puteve tih dviju zemalja u devetnaestom stoljeću. Naime, upravo su te male razlike u ranijem razdoblju omogućile Engleskoj da nakon 1763. značajno pretekne svoju suparnicu u ekonomskoj produktivnosti i dominaciji. U knjizi posvećenoj koncepciji političke stabilnosti Theodore Rabb prikazuje Evropu s početka novog doba (nakon 1500) kao uglavnom politički nestabilno područje, s »nesigurnom ravnoteţom« između kralja i plemstva, te centralne vlade i regije, sve do polovice sedamnaestog stoljeća »kada su problemi prestali polarizirati društvo tokom više od stotinu godina«. Premda je bilo naknadnih trzavica nakon sredine stoljeća, Rabb kaţe da nitko nije »bitno dovodio u pitanje. . . samu organizaciju političkog ţivota. U tome je bila presudna promjena«252. Je li to prihvatljiv opis političke stvarnosti? Ako jest, kakve su njegove implikacije u odnosu na borbu između Engleske i Francuske? Primjećujemo odmah da se Rabbovi datumi pribliţno poklapaju s dugoročnim ekonomskim trendovima. Ĉini se, na prvi pogled, da je to klasična weberijanska korelacija: ekspanzija i politička nestabilnost, stagnacija i politička stabilnost. Mislim da Rabb nije u krivu ako jasnije specificiramo o kakvoj stabilnosti govorimo i o kojem vremenu. Po mom mišljenju, ekonomska ekspanzija u šesnaestom , stoljeću omogućila je izrazitu pojavu burţoazije kao društvene klase čiji odnos s / dominantnom statusnom grupom nije bio jasan. Bila je to situacija koju nije trebalo raščišćavati sve dok je stopa ekspanzije bila i dalje visoka. Ĉim su se nazrele ekonomske granice ekspanzije, borba za pravo upravljanja drţavnim aparatom je postala ţestoka. Međutim, neprekidne ekonomske teškoće nametnule su de facto kompromis između te dvije frakcije kako se politički sukob ne bi izmaknuo kontroli, a niţi slojevi (i gradski i seoski) počinju se afirmirati, ne samo energično nego i nezavisno i direktno. Stoga je uslijedilo, kako navodi Rabb, razdoblje razmjerne stabilnosti u kojem su se interni sukobi dominantnih slojeva tajili ili institucionalno obuzdavali.

349

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Ne namjeravam analizirati sloţenu povijest političkih borbi u Engleskoj i Francuskoj sredinom sedamnaestog stoljeća; no, osvrnimo se ukratko na situaciju nakon njihovog prestanka. Monarhija je bila ugroţena u obje zemlje, iako jača u Engleskoj. Fronde je u Francuskoj bila napokon svladana, dok je u Engleskoj ponovno uspostavljena monarhija. Doduše, javlja se bitna razlika u ustavnoj ulozi parlamenta koja je u Engleskoj uvećana a u Francuskoj eliminirana. U Engleskoj je »administrativni apsolutizam kralja« zamijenjen »zakonodavnom svemoćnosti parlamenta«253. No, kakav je bio sadržaj društvenog kompromisa? U saţetim formulacijama ishoda engleske revolucije nalazimo značajne razlike. Bit će nam dovoljne dvije. Stone kaţe: »Potkraj revolucije, 1660, Engleska se jedva mogla razlikovati od Engleske početkom revolucije 1640«254. Hill kaţe: »1660. godine nije bila restaurirana stara drţava, samo njena pompa«255. Rekao bih da ni jedna formulacija ne odgovara situaciji. Razlika između 1660. i 1640. je svakako realna, ali sam uvjeren, za razliku od većine autora, da je bila vaţna društvena, a ne politička razlika. Otvoreni društveni sukobi su završili. Burţoazija je kao društvena klasa dobila svoj droit de cite, ali su zapravo vodeći poloţaj u toj klasi sigurno drţale u rukama stare obitelji. Društveni kompromis se temeljio na razradi politike ekonomskog nacionalizma koja će podjednako koristiti rojalistima i puritancima: »Najtipičnije značajke tog traganja su drţavne komisije i upravni odbori trgovačkih kompanija u doba restauracije, u kojima su jedni uz druge sjedili prinčevi i trgovci, udruţeni radi postizanja uzajamnih koristi« 256. Mraţne i sloţene smicalice kojima se prikrivalo obnavljanje konfiskacije zemljišta najbolji su dokaz da je to bilo kompromisno rješenje. Charles II je problem prebacio na parlament, parlament na komisiju, da bi se napokon uglavnom riješio privatnim nagodbama257. Lawrence Stone navodi daje reputacija predindustrijske Engleske »kao neobično mobilnog društva uglavnom iluzija«258, osim moţda u razdoblju od 1540. do 1640. Ne predstavlja li kompromis iz 1660. zapravo sporazum da se zaustavi, stabilizira uznemirujuća mobilnost šesnaestog stoljeća, da se situacija manje-više zamrzne?259 Nisu li velike društvene promjene u Engleskoj 1660. predstavljale sporazum dominantnih slojeva o zaustavljanju daljnjih unutarnjih društvenih promjena, o orijentaciji engleske drţave (nije bilo vaţno hoće li to biti kralj ili parlament) na poticanje ekonomskog razvoja na račun ostalog dijela svjetske privrede? 260 Nije li revolucija od 1688-1689. to potvrdila?261 Nisu li iz cijelog niza razloga neke grupe osamdesetih godina sedamnaestog stoljeća zaprijetile da će ponovno potaknuti pitanja što ih je restauracija riješila? Te su grupe bile ušutkane. Ako marksistički vigovci smatraju englesku revoluciju trenutkom velike pobjede nad »feudalizmom«, revolucija 1688-1689. bila je oduvijek prioritetni trenutak liberalnih vigovaca. Kao što kaţe Trevelyan262, »osnovna značajka revolucionarne nagodbe bila je osobna sloboda u skladu sa zakonom, i u religiji i u politici. Najkonzervativnija revolucija u povijesti bila je i najliberalnija«. Je li Trevelyana iznenadila mogućnost da je revolucija bila aristokratska? Nije, jer kaţe: »Izvršila ju je cijela nacija, jedinstvo svih klasa«; treba samo uzeti u obzir još jedan faktor: U još uglavnom poljoprivrednom društvu, u kojem su zbog ekonomske i društvene strukture zemljoposjednici bili prirodni i prihvaćeni vođe na selu, plemići i veleposjednici poput torijevaca Danbyja i Seymoura, te vigovaca Devonshirea i Shrewsburyja preuzeli su vodstvo kad je trebalo improvizirati otpor vladi.

Za kitnjastim frazama o savezu svih klasa krije se stvarnost tih »prirodnih i prihvaćenih vođa na selu«. Doduše, »arbitrarni« kralj bio je zauvijek uklonjen sa scene. No, to u osnovi znači, kako navodi Pinkham, da je kraljevska vlast, koju je kralj do tada mogao po ţelji koristiti u interesu bilo koje grupe katkada čak i — boţe sačuvaj — u interesu običnih ljudi, sada prešla u ruke zemljišnog plemstva koje je moglo upravljati parlamentom263.

Ta pobjeda zemljišnog plemstva bila je zapravo pobjeda kapitalističkih slojeva. Politički kompromis će se odrţati do sredine devetnaestog stoljeća i dobro će posluţiti Engleskoj jer će omogućiti plemićima i veleposjednicima da se udruţe s trgovcima i

350

BORBA U MATICI — FAZA I: 1651-1689.

financijerima kako bi pretekli svoje francuske suparnike u trci za eksploatacijom bogatstava evropske svjetske privrede. Po čemu se francuska situacija razlikuje? Ponovno se vraćamo na osobitu francusku geografiju. Engleska je imala svoje periferne regije i a fortiori Veliku Britaniju. Te su se periferne regije, smještene unutar matične drţave, plašile dvaju trendova: postepenog jačanja te englesko-britanske drţave, koja im je prijetila politički, i pobjede kapitalističkih elemenata koji su im prijetili ekonomski. U Velikoj Britaniji te su dvije prijetnje bile usklađene i nije stoga neobično što su periferne regije bile sklone većem neprijateljstvu prema engleskoj revoluciji264 ili što su »revolucionarna desetljeća dovršila ujedinjenje Engleske«265. Situacija u Francuskoj bila je posve drukčija, kao što smo već spomenuli266. U Francuskoj sile centralizacije i sile kapitalističke inicijative nisu bile geografski koordinirane kao u Engleskoj, i sile centra su se suočavale s otporom, ne obavezno koordiniranim, i ekonomski perifernih i ekonomski centralnih ali politički perifernih zona. To je znatno produţilo unutarnji razdor dominantnih slojeva (počevši od religioznih ratova do Fronde) i njegovu političku zamršenost. Dok je restauracija u Engleskoj u neku ruku uključivala smirivanje napetosti zbog prividnog kompromisa između dviju frakcija, odgovarajući period u Francuskoj, kolbertovska era Luja XIV, uključivao je neku vrstu nametnutog primirja. Primirje je ovisilo o političkoj moći kraljevine da obuzda snage koje su još igrale na visoke uloge ili, da tako kaţemo, koje su bile spremnije i sposobnije da igraju opasnu igru nego njihovi ekvivalenti u Engleskoj. Politička struktura zemlje je odraţavala slijedeće: zapad, istok i granične pokrajine na sjeveroistoku bili su svi pravno (i ekonomski) izvan »centra«. Ta su područja bila lišena prednosti carinske unije s ostalima, premda je unija imala i nedostataka, a i mnogo više oporezova- na267. Pripadnici burţoazije — neplemići — su mogli steći visok status pojedinačno268, ali ne kolektivno, pa su zbog toga bili stalno nesigurni i potencijalno nemirni269. Pitanje hugenota najbolje odraţava kontradikcije. Nanteski edikt je vjerojatno bio korak prema rješenju internih razmimoilaţenja dominantnih slojeva. Zašto je bio ukinut 1685? U literaturi nećemo naći zaista dobar odgovor. Hugenoti nisu bili naročito antirojalistički nastrojeni270. Zašto je kralj morao biti protiv hugenota? Liithy to smatra činom Francuske »koja se posvetila kultu drţave« reagirajući na poniţenja u ranijim građanskim ratovima271. Robert to smatra činom kralja koji je dočekao priliku nakon slavnog mira u Nijmegenu:»Taj veliki uspjeh u vanjskoj politici. .. uvjerio je kralja da tada moţe pokušati gotovo sve«272. Le Roy to smatra načinom konačnog pridobivanja crkve na stranu krune. »Poštena razmjena (don- nant donnant). Toliko spremni za konfrontaciju pod vodstvom katoličke Svete lige i Fronde, ţupnici su nakon toga postali, usprkos jansenističkim svađama, stupovi ustaljenog reda« 273. Nijedno od tih objašnjenja ne zadovoljava. Moţda je to bila besmislena zamjena figura, kao u šahu, u nadi da će se smanjenjem broja figura moţda popraviti poloţaj. Ako zamjena u šahu nije izrazito korisna, ubrzo dolazi do pat-pozicije. Kralj je nastojao ojačati drţavu. To je bilo teţe nego u Engleskoj. Ukidanje Nanteskog edikta nije pomoglo, ali moţda nije ni odmoglo. Postoji još jedan vaţni podatak u prilog općem objašnjenju stabilizacije u Engleskoj i Francuskoj sredinom sedamnaestog stoljeća. Stabilizacija, koja je u Engleskoj bila uspješnija nego u Francuskoj, ali koja se bez obzira na to javila u obje zemlje, bila je rezultat kompromisa unutar dominantnih slojeva. Ako je tako, morali bismo zapaziti promjenu u stavu niţih slojeva, zato što im je raskol u vladaju- ćim slojevima nudio prostor dok bi im kompromis ograničavao političko djelovanje. Postoje neki podaci u prilog potonjoj pretpostavci. Seljačke bune su bile rjeđe i obično umjerenije274. Budući da je to po svoj prilici bilo doba ekonomskih teškoća, objašnjenje vjerojatno leţi više u političkim teškoćama nego u pomanjkanju inicijative. U ranijem razdoblju seljaci su se mogli priključiti frakciji dominantnih slojeva koja se bunila. To više nije bilo moguće potkraj sedamnaestog stoljeća275. Kako li su gorki veliki kompromisi morali biti seljacima i gradskim radnicima! Osvrćući se na englesku revoluciju, jedan čartist je 1837. rekao: »Ona nije napravila ništa za milijune«276. Istini za volju, bilo je nemira, naročito u gradovima, gdje ih je bilo teško 351 gušiti277; no, čim je burţoazija sklopila

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

kompromis, prešla je na obuzdavanje nemira. Upravo se u to doba počinju povezivati koncepcije radničke klase i opasne klase, razvijajući »u glavama vladajućih slojeva« asocijaciju »siromaštva i kriminala«278.

352

Mogli bismo ponavljati stare izreke o tome kako je trgovina inkompatibilna s apsolutizmom zato što bi trgovac mogao »zasjeniti Kralja Sunce«279. No Schumpeter bolje pogađa srţ stvari kad dodaje: »[Feudalni] okovi nisu samo4sputavali [burţoaziju], nego i štitili«280. Tako je i bilo i u Engleskoj i u Francuskoj281; no, iz raznih razloga što smo ih naznačili, ta je politika u Engleskoj bila nešto uspješnija.

.

Bilješke

353

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Periferije u eri sporog rasta \ Relativno je lako rezimirati razdoblja ekspanzije u svjetskoj privredi. Proizvodnja se općenito širi u većini područja. Posvuda vlada zaposlenost. Stanovništvo ra- / ste. Prosperitet je značajka vremena. Realne nadnice velikog broja ljudi moţda za- 1 pravo opadaju, ali je ta pojava manje očita s obzirom na konstantnu inflaciju nominalnih cijena. Društvena previranja su znatna, ali su to previranja potaknuta optimizmom, pa čak i odvaţnošću. Individualna mobilnost je redovita pojava. Napredak je po svemu sudeći dar providnosti. Razdoblja opadanja su mnogo sloţenija. Kao prvo, njihova je neravnomjernost mnogo očitija. Takva se razdoblja odlikuju regresijom, stagnacijom, depresijom, teškim vremenima — ali vremena nisu podjednako teška za sve. Ukupna proizvodnja, tj. prozvodnja svjetske privrede u cjelini, moţe ostati konstantna u proračunu ukupne vrijednosti ili količine po glavi stanovnika, iako to moţe biti rezultat rasta, u nekim područjima, volumena proizvodnje ili stope produktivnosti ili i jednog i drugog, izjednačenog padom u drugim područjima. Realne nadnice zaposlenih se mogu povećati, ali se moţe povećati i postotak nezaposlenih. Posebno sumornu sliku moţemo očekivati u perifernim područjima svjetske privrede. To su politički najslabija poprišta. Moţe se očekivati da će vladajuće grupe u matici i poluperifernim područjima nastojati odrţati nivoe proizvodnje i zaposlenosti na račun perifernih područja. Međutim, periferija posve ne ispada iz svjetske privrede — iz mnogo razloga. Kao prvo, njeni kapitalistički kadrovi ţele ostati u svjetskoj privredi; oni se bore da u njoj ostanu. Kao drugo, kadrovi u matici moraju uzeti u obzir kasniji ciklički uspon svjetske privrede u cjelini za koji će im trebati fizička područja i energije zemljišta i stanovništva na periferiji. Kao treće, matičnim zemljama su i u trenucima opadanja potrebni neki proizvodi periferije — djelomično zato što se ti proizvodi zbog ekoloških razloga ne mogu nabaviti iz drugih područja, a djelomično zato što je cijena radne snage na periferiji uvijek niţa od cijene u matici. Treba svakako prije svega naglasiti činjenicu da opadanje znači usporavanje a ne prestanak aktivnosti. U ekonomskom smislu opadanje je skup zapreka koje ometaju traganje za profitom i koje, da se tako izrazim, odvajaju ţito od kukolja. Snaţni ne samo da opstaju već često uspješno napreduju. Prema tome, opadanje u svjetskoj privredi dovodi na periferiji i do involucije i do evolucije, i do prividnog slabljenja monetarizacije ekonomske aktivnosti i do pojave novih inicijativa, i do napuštanja i do prestrukturiranja ili premještanja, i do slabljenja njene specijalizirane uloge u svjetskoj privredi i do produbljavanja te uloge. Radi ocjene tog prividnog paradoksa moramo početi ispočetka. Što izaziva stoljetni obrat trendova u svjetskoj privredi? Kapitalistički sistem obuhvaća mehanizam trţišta1. Trţište nije slobodno — daleko od toga — jer na njega utječu politička prilagođavanja te kulturne sporosti i preferencije. Međutim, ako nema nikakvog trţišnog reagiranja, te- , ško je govoriti o kapitalističkom sistemu. Kao što znamo, trţište reagira na promjene ponude i potraţnje. To, naravno, nisu nikakve mistične sile koje se na nepredvidiv način sastaju na trţištu. Ponuda i potraţnja su recipročno i institucionalno uvjetovane; međutim, ako se tokom predugog vremena pojavi preveliki disparitet, trţište neminovno mora na njega obratiti paţnju. Era ekspanzije obično tokom vremena stvara više ponude nego potraţnje — iz vrlo jednostavnog razloga što ponudu određuje pojedinačni poduzetnik (kojemu povećana proizvodnja, u doba ekspanzije, pruţa dobre izglede na profit), dok se potraţnja određuje kolektivno (kroz politički aparat koji određuje raspodjelu dohotka). Prije ili kasnije, s obzirom na postojeću svjetsku raspodjelu, svjetska potraţnja ne moţe više zadovoljiti sve veću proizvodnju. Disparitet se moţe eli-

354

minirati na dva načina: ekspanzija proizvodnje seU moţe obrnuti, PERIFERIJE ERI SPOROG RASTA zaustaviti ili u najmanju ruku usporiti; raspodjela dohotka se moţe prerasporediti u cilju povećanja globalne potraţnje koja će s vremenom omogućiti novu ekspanziju. Oba procesa se zaista dešavaju, i to navedenim redoslijedom. Proizvodnja stagnira, a zatim slijedi politička preraspodjela dohotka. To je društveni profil ere opadanja, ali moramo odmah dodati neke pobliţe oznake. Proizvodnja stagnira više f\ na starim periferijama nego drugdje, dok se politička preraspodjela dohotka javlja više u matici i u poluperifernim područjima (ili barem u nekima od tih područja) nego na periferijama. Upravo se na to, kao što ćemo vidjeti, svodi povijest dugog n razdoblja opadanja u sedamnaestom stoljeću, razdoblja od 1600/1650. do 1750. Postoji još jedna specifikacija tog modela koja se temelji na nedostatku stvarne potraţnje. Datirali smo početak tog razdoblja opadanja između 1600. i 1650. Ta dvoznačnost, koja se provlači cijelom knjigom, nije posljedica nedovoljnog znanja već izraz normalnog modaliteta prelaza s ekspanzije na opadanje. Obično se javlja dugi moment tokom kojeg se ekspanzija nastavlja, ali opadanje je već počelo, i to je stoga dio povijesti obaju razdoblja. Već smo napomenuli da se taj obrat stoljetnih trendova sastoji, po svemu sudeći, od tri uzastopna trgovačka udarna vala, do kojih je došlo devedesetih godina 16. stoljeća te dvadesetih i pedesetih godina 17. stoljeća 1. To je ono isto razdoblje u kojem je evropska svjetska privreda osjetila djelovanje monetarne nestabilnosti — doba devalvacije (rising of the moneys) na Baltiku, inflacije bakrenog kovanog novca u Španjolskoj, iznenadnog pada proizvodnje plemenitih metala u Americi. Bio je to također trenutak raznih demografskih katastrofa izazvanih ratom, epidemijama i gladi. Ta sprega nije bila slučajna. Što proizvođač eksportnih kultura na periferiji čini kad situacija na određenom trţištu odjednom postane nepovoljna? S njegovog stanovišta postoje dvije reakcije koje imaju smisla. On moţe pokušati da odrţi svoj neto prihod povećanjem volumena izvoza i/ili smanjenjem proizvodnih troškova. U kratkoročnom smislu jedno ili drugo rješenje, ili oba, često uspijevaju za pojedinačnog poduzetnika, ali u srednjoročnom smislu pogoršavaju kolektivnu situaciju perifernih proizvođača na danom području. Ekspanzija proizvodnje eksportne kulture još više povećava globalnu proizvodnju na trţištu gdje je potraţnja već nategnuta. Smanjenje troškova proizvodnje iscrpljuje potencijal buduće proizvodnje ako se postiţe, što je najvjerojatniji slučaj u perifernim područjima, intenzivnijom eksploatacijom prirodnih ili ljudskih izvora. Pokušat ćemo pokazati da se upravo to dogodilo na glavnim periferijama svjetske privrede u šesnaestom stoljeću. Slaba trţišta devedesetih godina šesnaestog stoljeća i dvadesetih godina sedamnaestog stoljeća dovela su do povećanog volumena proizvodnje i/ili povećane eksploatacije resursa. Već pedesetih godina sedamnaestog stoljeća, ako ne i ranije, posljedice prve taktike prisilile su periferne proizvođače da pređu na jedinu drugu razumnu reakciju, na djelomično povlačenje iz proizvodnje za trţište — bar za onaj dio svjetskog trţišta na kojem su bili pronašli svoje mjesto u šesnaestom stoljeću2. Počnimo s istočnoevropskom periferijom. Njeni izvozni proizvodi doţivjeli su pad u odnosu na cijenu, produktivnost te ukupnu vrijednost i količinu izvezenu u sedamnaestom stoljeću, naročito (ali ne isključivo) poljsko ţito i mađarska stoka. Slučaj cijena je najpoznatiji jer se osnovna predodţba depresije u sedamnaestom stoljeću temelji upravo na prijelomu cijena poljoprivrednih proizvoda. Cijene poljske pšenice su pale 1615-1620, pa privremeno porasle, nakon čega su sredinom sedamnaestog stoljeća uslijedili »nagli pad i depresija cijena koji su dugo potrajali«3. Povećanje cijena mađarske stoke se usporilo početkom sedamnaestog stoljeća, a zatim »potpuno stalo nakon još jednog kratkog buma dvadesetih godina sedamnaestog stoljeća«4. Cijena mađarske stoke u Beču je »znatno«5 opala već sredinom sedamnaestog stoljeća. I za češku poljoprivredu je stogodišnje razdoblje nakon 1650. bilo »stoljeće stagnacije«6. Izvozne cijene nisu pale samo u apsolutnom smislu već, vrlo vjerojatno, i u relativnom smislu; to jest, uvjeti razmjene su postajali »sve nepovoljniji« za periferne izvoznike 7. U isto vrijeme došlo je do »naglog povećanja volumena uvoza luksuznih artikala«, naročito 355 gentry posljednji put davao u drugoj četvrtini sedamnaestog stoljeća8 — čime je periferni

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

sebi oduška. Sprega sve manjeg izvoza i sve većeg uvoza (bar u prelaznom razdoblju) dovela je do dramatične promjene trgovinske bilance. Tako je, na primjer, poljska pomorska trgovina na Baltiku pala s viška od 52% 1565-1585. na 8% 1625-1646, pa na negativnu trgovinsku bilancu u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća9. Maczak govori o poljskoj negativnoj trgovinskoj bilanci kao o rezultatu »kobnih dvadesetih godina sedamnaestog stoljeća«10. Promjene u trgovinskoj bilanci pogoršala je nesposobnost poljskih slabo zaštićenih ekonomskih inicijativa da se odupru negativnim efektima monetarne nestabilnosti, posljedice inflacije cijena. Nizozemski trgovci su zahtijevali od trgovaca u Gdarisku da primaju dio isplata u ‟slabom‟ novcu (npr. u Loewenthalerima) uz ‟tvrđe‟ dukate i talire. Naravno, političke vlasti su mogle zabraniti taj novac, ali su i sami trgovci Gdanska bili u velikoj mjeri protiv bilo kakvih preventivnih mjera te vrste jer su se »bojali teških perturbacija vanjske trgovine«11 i, osim toga, nisu smatrali takvu zaštitu bitnom jer su to opterećenje, koje su im nametnuli Nizozemci, mogli prebaciti na »ramena srednje burţoazije, plemića i seljaka«12. Postoje opseţna mjerenja istočnoevropskih prinosa ţita i opće je mišljenje da je svakako došlo do pada u sedamnaestom stoljeću. Što se tiče opsega tog pada, mišljenja se donekle razilaze. Optimističniji autori smatraju da su prinosi ţita samo stagnirali u doba kad su se prinosi u sjeverozapadnoj Evropi povećavali. Manje optimistični nalaze značajan pad13. Kao opće objašnjenje pada prinosa pšenice navodi se »dominacija zemljoposjednika u robnoj proizvodnji s krajnjom primjenom prisilnog rada«; Pach na isti način objašnjava pad izvoza stoke iz Mađarske14. Međutim, zašto je ta dominacija trebala dovesti do pada prinosa? Kao objašnjenje navode se dva razloga. Prema prvom, sve veći zahtjevi nametnuti tlakom »naveli su mnoge seljake da prestanu drţati tegleće ţivotinje i pređu u sitne poljoprivrednike«; budući da su prinosi na seljačkim imanjima općenito bili veći od onih na plemićkim posjedima, ukupni prinos je pao15. Prema drugom razlogu, proizvodnja se povećala »zbog odstupanja od temeljnih principa plodoreda u ratarstvu«16 koje je s vremenom iscrpio tlo. Iscrpljivanjem ljudi i tla mogao se odrţavati nivo ukupne proizvodnje kroz 50-60 godina, ali je to bila metoda koja je samu sebe iscrpljivala. To se i vidi jer je, usprkos svim nastojanjima da se poveća prozvodnja i smanje troškovi, ukupni izvoz opao. Potkraj šesnaestog stoljeća iz Gdanska se godišnje isporučivalo 100.000 tovara18 pšenice; u sedamnaestom stoljeću broj je pao na 30.000, a početkom osamnaestog stoljeća na samo 10.00017. Abel navodi kao prijelomnu točku 1620. godinu18, ali Jeannin ističe da podaci u prometu (|>resundom pokazuju kako je 1649. ili 1650. bila »rekordna godina, još gora od 1618«, te zaključuje da bismo kao prekretnicu trebali uzeti 1650. a ne 1620.19 Povijest izvoza stoke je identična. U Mađarskoj je razdoblje 1550-1600. bilo »zlatno doba«20 nakon kojega je uslijedio pad. Poljski izvoz stoke u Šleziju, Sasku i Po- rajnje je »izgubio Vaţnost« s izbijanjem Tridesetogodišnjeg rata zbog opasnosti koje su prijetile goničima stoke21. Isto vrijedi za izvoz stoke iz Danske, što je u ovom kontekstu dio iste slike22. Pach tvrdi da je pad trgovine stokom bio izrazitiji od pada trgovine pšenicom te da je stoga Mađarska trpjela još više nego Poljska jer — dok se pšenica prodavala »atlantskom centru nove, suvremeno organizirane međunarodne trgovine« — stoka se prodavala juţnonjemačkim gradovima koji su »i sami postali ţrtvom promjene međunarodnih trgovačkih putova«23. Treći značajni izvozni artikl istočne Evrope bio je u šesnaestom stoljeću bakar. I ovdje je već dvadesetih godina sedamnaestog stoljeća došlo do izrazitog pada24. U svim tim slučajevima — pšenica, stoka, bakar — objašnjenje leţi u svjetskoj hiperprodukciji. U slučaju pšenice došlo je do povećanja, premda »slabog«, u proizvodnji ţitarica u juţnoj i zapadnoj Evropi; no i takvo je povećanje bilo dovoljno, kaţe Faber, da izazove »katastrofalnu recesiju nizozemske trgovine ţitom u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća25.U slučaju stoke, »cijene je oborila smanjena potraţnja«26. Kod bakra je glavni faktor bila »zasićenost švedskim bakrom koji se pojavio na trţištu«27.

18 engl. »lasts«; »last« je bila trgovačka mjera za teţinu, zapreminu ili količinu, teţinski često ekvivalentna 400 funti (prev.)

356

U svakom od tih slučajeva izvoznu situaciju su pogoršali (ali je nisu izazvali) rat i PERIFERIJE U ERI SPOROG RASTA razaranja »kod kuće« — to se posebno odnosi na švedsku invaziju Poljske (1655-1660), na stoljeće povremenog ratovanja u Mađarskoj, od petnaestogodišnjeg rata (1591-1606) do Rakoczijevog rata za nezavisnost (1703-1711), te na danskošvedski rat (1643-1645)28. Međutim, ratna razaranja, koja obuhvaćaju i smanjenje ukupne ponude, nisu sama po sebi objašnjenje. Kako nas podsjeća Vera Zimanyi: »U cijeloj Evropi bilo je u šesnaestom stoljeću ratova koji su bili isto toliko razorni, ali su u tom razdoblju sluţili samo poticanju proizvodnje, stvaranju povoljnih konjunktura itd. i, time, povećavali cijene«29. Što se, u tom slučaju, izmijenilo u odnosu na šesnaesto stoljeće? Evropska svjetska privreda je prešla sa situacije s manjom ukupnom ponudom (u odnosu na potraţnju) na upravo obrnutu situaciju. U prvom slučaju, razaranje je obično izoštravalo potraţnju. U drugom, razaranje je obično nudilo dobru izliku za smanjenje ukupne proizvodnje. Kako se to ukupno smanjenje raspodijelilo? To je ključno pitanje jer je ono ( određivalo, odnosno zapravo prestrukturiralo, društvene odnose perifernih zona. Već smo vidjeli kako se u šesnaestom stoljeću u istočnoj Evropi širila prisilna trţišna proizvodnja (takozvano drugo kmetstvo) kao mehanizam upravljanja radnom snagom na sve većim kapitalističkim posjedima. Sada moramo objasniti zašto su zahtjevi nametnuti kmetovima postali još intenzivniji iako su se izvozna trţišta smanjivala u sedamnaestom stoljeću. Moramo početi sa činjenicom da su se, u šesnaestom stoljeću, trţišne kulture proizvodile i na feudalnom veleposjedu i na seljačkoj parceli uz otprilike isti stupanj korisnog učinka 30. Usprkos tome, sedamnaesto stoljeće se odlikuje znatnom koncentracijom zemljišta u cijeloj istočnoj Evropi; to jest, sve je više ukupne obradive površine i sve više kultura za trţište bilo u rukama plemića, a sve manje u rukama seljaka. Takva je situacija prema raznim autorima prevladavala u Poljskoj31, Ĉeškoj32 i Livoniji33. Štoviše, u slučaju Poljske Maczak posebno suprotstavlja sedamnaesto i osamnaesto stoljeće šesnaestom, primjećujući da je »mala grupa uspješnih slobodnjaka.. . potpuno nestala. .. kao neposredna ţrtva škrtosti zemljoposjednika«34. Moramo svakako jasno sagledati što se dogodilo. Ekspanzija ukupne obradive površine, pojava koja je u šesnaestom stoljeću predstavljala reakciju na povoljno svjetsko trţište, je prestala, čak i djelomično prešla u kontrakciju; međutim, sve veći dio tih obradivih površina drţali su neposredno u rukama feudalci. Drugim riječima, istočna Evropa je u šesnaestom stoljeću na dva načina odgovorila na izvoz povećanja trţišne proizvodnje: obrađivanjem magnatskih veleposjeda prisilnom radnom snagom kao i, donekle, poljoprivrednom aktivnošću bogatih seljaka. »No, već početkom sedamnaestog stoljeća borba se završila pobjedom 'Gutsherra' koji se oslanjao na primjenu prisilnog kmetskog rada«35. Veliki posjed je pruţao niz prednosti u odnosu na seljački posjed i, štoviše, u odnosu na posjed srednje veličine. Nepredvidivost kultura išla je u prilog većim jedinicama jer su one pruţale određeno interno osiguranje protiv slabe ţetve zahvaljujući raznovrsnosti površina što su ih obuhvaćale36. Osim te prednosti na ponudbenoj strani jednadţbe, veće jedinice pruţale su prednost i na potraţnoj strani. Na toj strani, mogućnost neposrednog pristupa trţištu, činjenica da su te veće jedinice mogle same prevoziti svoju robu do luke bez posrednika, predstavljala je »znatnu ekonomsku povlasticu« koja je, po Kulinom uvjerenju bila »djelomično odgovorna« za proces koncentracije zemljišta37. Te su prednosti postajale sve veće kako su vremena postajala sve teţa, što se jasno vidi iz izvanredne tabele (vidi tabela 3) u kojoj Kula izračunava uvjete razmjene (kupovnu moć proizvoda što su ih prodavali u odnosu na proizvode koje su kupovali) za tri zasebne društvene grupacije u Poljskoj tokom određenog vremenskog razdoblja. Iako ne bismo smjeli pridavati prevelik značaj takvim nesigurnim podacima38, primjena dvaju različitih indeksnih godina, 1550. i 1600, omogućava neke provizorne zaključke.

357

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Tabela 3 Promjene uvjeta razmjene za društvene grupacije u Poljskoj*

1550.

1600.

1650.

1700.

1750.

276

385

333

855 145

Magnati (visoko plemstvo)

100

Plemići (srednje i niţe plemstvo)

100

80

144

152

Seljaci

100

205

169

118

51

Magnati (visoko plemstvo)

100

139

121

310

Plemići (srednje i niţe plemstvo)

100

180

190

181

Seljaci

100

82

58

25

* prenijeto s dopuštenjem Kule (1970, 94).

Period maksimalne ekspanzije, 1550-1600, bio je dobar za magnate ali i za seljake — u oba slučaja, kako se čini, na štetu plemića. Ĉim su nastupila loša vremena, seljaci su osjetili njihov teret. I plemićima i magnatima je išlo dobro. Iako je jasno, ako krenemo od indeksa 1600, da je neko vrijeme plemićima išlo relativno bolje nego magnatima (ali samo neko vrijeme), isto je tako jasno, ako primijenimo indeksnu godinu 1550, da su u apsolutnom smislu magnati bili uvijek znatno ispred ostalog plemstva. Zašto bi trebalo biti tako? Htio bih na ovom mjestu predloţiti jednostavan mehanizam. U teškim vremenima proizvođač moţe maksimirati prodaju na dva načina — smanjenjem troškova i eliminiranjem konkurenata. Magnati (i plemići) su nastojali smanjiti troškove povećanjem tlake umjesto najamnog rada39. Time nisu samo smanjili prosječne troškove već i povećali ukupnu proizvodnju, što je drugi način nadoknađivanja gubitaka nastalih zbog smanjenih trţišnih

358

PERIFERIJE U ERI SPOROG RASTA

cijena40; osim toga, kako bi osigurali trţište za povećanu proizvodnju na svojim posjedima, magnati su otkupljivali zemlju od seljaka, pa čak i od plemića 41, i mnogi su spremno prodavali zemlju jer su de facto bankrotirali. Ĉak i kad se nove površine nisu privodile proizvodnji, one barem nisu proizvodile robu koja bi konkurirala proizvodima ‟starih‟ zemljišta. Taj vrlo uvjerljivi način ulaganja u zemlju, čak i kada nije odmah sluţio proizvodnji trţišnih kultura, potakla je nedvojbeno i financijska kriza početkom sedamnaestog stoljeća koja je natjerala magnate na »psihološki shvatljivu utrku u zgrtanju robe kako bi se time osigurali protiv nesigurnosti novčanog trţišta«42. Zgrtanje robe i zemljišta činilo se sigurnijim načinom čuvanja vrijednosti nego zgrtanje kovanog novca ako je ta »pohrana« trebala trajati dulje vremena. Što se dogodilo na zemljištima koja su nabavljena kako bi ih se izbacilo iz konkurencije? Ona su nedvojbeno bila znak »prelaza na egzistencijalnu proizvodnju«43, involuciju ako hoćete, ali nisu bila negacija kapitalističkog načina proizvodnje. To je zapravo bilo inteligentno prilagođavanje na trţišne uvjete, način kojim su kapitalistički poduzetnici (magnati i plemići) optimizirali profit (ili minimizirali gubitke) na slabom trţištu — opće smanjenje zaliha i sveukupna stagnacija proizvodnje. Seljaci moţda nisu povećali ili smanjili proizvodnju reagirajući na oscilacije svjetskog trţišta, ali seljaci nisu bili poduzetnici; oni su bili poluproleteri i njihov radni input bio je uglavnom funkcija reakcija poduzetnika na svjetsko trţište44. Uzmak nije značio napuštanje kapitalističke proizvodnje što pokazuje i opstanak, pa čak i napredak regionalnih trţišta, za razliku od opadanja izvoza u matične zemlje. Špiesz ističe da je već u šesnaestom stoljeću srednja Evropa proizvodila za regionalna trţišta te da to objašnjava njihovu različitost u odnosu na istočnu Evropu koja je izvozila proizvode u zapadnu Evropu. On proizvodne odnose u srednjoj Evropi — Ĉeškoj, Moravskoj, Slovačkoj, donjoj Šleziji, donjoj Luţici*, Austriji (bez Tirola), Saskoj, Tiringiji i zapadnoj Mađarskoj — naziva Wirtschaftherrschaft a ne drugim kmetstvom. Poloţaj seljaka se pogoršao čak i u tim zemljama u sedamnaestom stoljeću45. Treba međutim primijetiti da su u sedamnaestom stoljeću neki trţišni centri u Poljskoj koji su bili uključeni u transkontinentalnu trgovinu, poput Krakowa i Poznana, prestali igrati tu ulogu zbog zdruţenih efekata Tridesetogodišnjeg rata i ratova sa Švedskom; no, ti su centri ipak cvali kao regionalni trţišni centri u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća 46. Sve veća koncentracija zemljišta bila je popraćena sve većim brojem dana tlake. Što je očito — ako je vlastelin imao veći posjed trebalo mu je više radne snage, a seljak je, ako je imao manje zemljišta, mogao posvetiti više vremena tlaci — to jest, on je vjerojatno još uvijek obrađivao dovoljno zemlje da bi prehranio sebe47, ali više nije koristio dobar dio svog zemljišta za uzgoj trţišnih kultura. Razni autori navode povećanje opsega tlake u sedamnaestom stoljeću u Poljskoj48, istočnom Polablju49, Mađarskoj50, Ĉeškoj51, Rumunjskoj52 i Danskoj53. Još nam preostaje jedno, konačno pitanje u vezi s proizvodnim odnosima. Ako je povećanje tlake bilo racionalno u sedamnaestom stoljeću, zašto ista visoka razina tog oblika rada nije dostignuta već u šesnaestom stoljeću? Jedan od mogućih odgovora glasi da je za to trebalo vremena. Moguće je isto tako da je visok stupanj primjene tlake bio racionalan u vremenima slabljenja trţišta jer je visoka stopa imala i svoju negativnu stranu. Nakon određenog vremena tlaka je iscrpljivala i smanjivala produktivnost. Rusinski se pita: »U kojem je trenutku tlaka počela pokazivati ekonomski retrogresivne karakteristike? ... Najnovija istraţivanja nam omogućuju da taj trenutak odredimo izuzetno točno«. Prema njegovom mišljenju, [*] Nieder-Lausitz, danas u DR Njemačkoj (prev.)

369 23

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

taj trenutak pada između 1580. i 1620. za srednju Poljsku, te nešto kasnije za Šlezi- ju i Ĉešku54. To nas ponovno vraća na naš prelazni period (1600. do 1650). Situaciju bismo mogli rezimirati na slijedeći način: Tlaka je u šesnaestom stoljeću bila ekonomski produktivna, i podrazumijevala je rad kojim bi se seljak u svakom slučaju ionako bavio zbog snaţnog trţišta; međutim, vlastelin je dio viška prisvojio od seljaka za sebe uvođenjem tlake. Kako su se vremena pogoršavala, vlastelin je zahtijevao sve više seljačkog rada. U tom trenutku seljak je počinjao raditi više no što bi vjerojatno inače radio. Tokom duţeg vremena taj je prekomjerni output iscrpljivao radni potencijal seljaka i postajao protu-produktivan; međutim, u srednjoročnom smislu on je svakako osiguravao da će većinu tereta izazvanog slabim svjetskim trţištem snositi seljak a ne vlastelin. Seljak naravno nije bio zadovoljan sa situacijom. »Sto je veći posjed, to je veći kontrast između vlastelinskog zemljišta i seljačke parcele (Guts- und Bauernwirtschaft)«55. Zbog toga su seljaci bjeţali i sabotirali proizvodnju. To nas dovodi do još jednog prividnog paradoksa. Došlo je istovremeno do povećanja tlake i najamnog rada. Taj paradoks ćemo lako razriješiti ako se sjetimo da su u stvari postojala tri modaliteta odnosa između istočnoevropskog vlastelina i seljaka: tlaka, najamni rad i zakupnina za nasljedno imanje (cens, engl. quit-rent)*. Upravo je zakupnina, a ne tlaka ili najamni rad, bila glavna formula koja se primjenjivala u istočnoj Evropi u četrnaestom i petnaestom stoljeću. U šesnaestom stoljeću je ekspanzija svjetske privrede dovela do ponovnog uvođenja i širenja tlake umjesto zakupnine. U područjima koja su bila najbliţe izvoznim lukama, npr. u zapadnoj Pruskoj, sjevernoj »Velikoj Poljskoj« i Kujaviji (donja Visla), seljaci su se u šesnaestom stoljeću uspješnije opirali uvođenju tlake i uspijevali zadrţati više dobiti ostvarene na trţištu za sebe zadrţavajući sistem zakupnine56. To im je vjerojatno uspijevalo zato što je blizina luka razmjerno olakšavala plasiranje njihovih proizvoda po konkurentnim cijenama. Međutim, u sedamnaestom stoljeću, s obzirom na teţe uvjete na trţištu, preostali istočnoevropski seljaci-zakupnici se više nisu mogli oduprijeti vlastelinskim pritiscima i sistem zakupnine se još više suzio — a zamijenila ga je i tlaka i najamni rad57. Sa stanovišta seoskog radnika (seljaka) najamni rad nije morao neminovno biti poţeljniji od tlake. U stvari, najamni radnici na vlastelinskom imanju su bili uglavnom sluge ili nadničari, a nadničari su »bili u još ovisnijem poloţaju« od kmetova koji su podlijegali obavezi tlake58. Kmetovi su uţivali veću sigurnost od nadničara s obzirom na činjenicu da ih se nije moglo »otpustiti«, kao i bolji status i veći realni dohodak. Iako se to moţda čini neobičnim, imali su i više mogućnosti. Usprkos pravnih ograničenja koja su ih sputavala, »kmetovi čiji su vlastelini nametali prevelika davanja mogli su uvijek promijeniti vlastelina« zbog slabosti javne uprave59. U tom sukobu između vlastelina i seljaka, koji je zapravo bio klasni sukob između burţoazije i proletarijata, seljak nije bio posve bespomoćan u obrani svojih interesa, čak i u tim teškim vremenima. Stoga je vlastelin/burţuj morao iznaći druge načine prisvajanja viška uz samo smanjenje realnih nadnica pravnim putevima. On je prešao na industrijsku proizvodnju, što je bilo logično rješenje, i time uspostavio odnos u kojem seljak nije bio samo njegov radnik već i potrošač. Ako je u sedamnaestom stoljeću došlo do pauperizacije seljaka, što su oni mogli kupiti? Ograničene industrijske aktivnosti u gradovima su počele odumirati već potkraj šesnaestog stoljeća zbog »već opće pauperizacije glavnih masa stanovništva«60. U tom slučaju, što je vlastelin mogao proizvoditi a seljak sebi priuštiti? Nešto jednostavnog tekstila, te staklene i metalne robe, i ţito u neplodnim godinama. U svakom slučaju, javljaju se po svemu sudeći kretanja obrtnika iz gradova na ve[' J vrsta novčane rento koja je vlasnika ili uţivaoca oslobađala svake druge rente (prev.)

370

PERIFERIJE U ERI SPOROG RASTA

leposjede, gdje su radili u manufakturama61. Najuspješnija je nedvojbeno bila proizvodnja vječnog oslonca siromaha koji postaju još već siromasi — alkohola. Zato i dovodimo u vezu gin s pojavom novih gradskih tvornica u Engleskoj potkraj osamnaestog stoljeća, kao i whisky s izvlaštenim domaćim stanovništvom graničnih područja (sa Škotskom) u devetnaestom stoljeću. U Poljskoj imamo votku i pivo, a u Mađarskoj vino, za pauperizirano seljaštvo u sedamnaestom stoljeću. Ključna institucija se nazivala propinatio, »poziv na piće«, što je zapravo značilo monopol vlastelina u proizvodnji i prodaji alkoholnih pića 62. U razdoblju od 1650. do 1750. propinatio je često postao glavni izvor plemićkih dohodaka63. Zahvaljujući rezultatima koncentracije zemljišta, daljnjem suţavanju sistema zakupnine te monopolu na alkohol, istočnoevropski viši slojevi su uspjeli opstati, u tom razdoblju, bez drastičnijih posljedica, usprkos slabljenju svjetskog trţišta za njihove izvozne kulture i usprkos ratnim razaranjima. Naravno, vjerojatno je da im nije išlo tako dobro kao amsterdamskim namjesnicima ili vlasteli u sjevernoj Francuskoj, ali su značajna smanjenja neto dohotka na istočnoevropskoj periferiji najprije pogodila niţe slojeve64. Gradski obrtnici i bogatiji seljaci su propali, a siromašni seljaci su postali još siromašniji. Sa sve većom polarizacijom društvenih rascjepa bilo je onih čiji se status poboljšao. Bili su to oni koji su se vezivali uz dvor — ne toliko vladarev (kraljev) dvor kao u Francuskoj koliko uz brojne feudalne moćnike65. Neki to nazivaju ponovnom feudalizacijom, ali Makkai s pravom tvrdi da je to pogrešan izraz i da bismo proces morali nazvati »inflacijom plemstva«66. U prethodnom poglavlju smo opisali društveni kompromis koji je postignut u Engleskoj i Francuskoj između novih kapitalista i starih aristokrata, dviju kategorija koje su se preklapale mnogo više no što se danas priznaje ili što se tada priz- navalo; međutim, u doba ekspanzije svjetske privrede to je preklapanje bilo manjkavo pa je stoga dolazilo do znatnog trvenja. Sukob je poprimio najakutniji oblik u prelaznom periodu, u posljednjem razdoblju inflacije koja se odvijala usporedo sa stagnacijom svjetske ekspanzije; no, u razdoblju od 1650. do 1750. realnost ere opadanja i merkantilizam prisilili su ta dva ukrštena sloja na nagodbu koja se do kraja sedamnaestog stoljeća kristalizirala novim ustavnim poretkom (u širem smislu riječi). Da li se na istočnoevropskoj periferiji dogodilo nešto usporedivo? U matici su bila prisutna dva faktora kojih nije bilo na periferiji. Prvo, slojevima u matici su izgledi na kapitalistički profit ostali u cjelini bolji, što je svakako moralo ublaţiti gorčinu neminovnih uzajamnih ustupaka. To se na ovaj ili onaj način isplatilo. Drugo, s obzirom na to da su se nalazili u matici viši slojevi su imali koristi, kolektivno ako ne individualno, od jačanja drţavnog aparata; doduše, taj drţavni aparat je sa svoje strane mogao djelovati kao institucionalna kočnica internih sukoba između viših slojeva. Periferna područja nisu imala ni ekonomske kompenzacije ni snaţni drţavni aparat. Poljska monarhija je sve više slabila. Mađarska je bila podijeljena na tri dijela: dva su bila pod stranom vlašću a kasnije mu se pridruţio i treći. I češke zemlje su bile pod stranom vlašću. Štoviše, uz iznimku Brandenburga-Pruske, posebnog slučaja o kojem ćemo govoriti nešto kasnije, sedamnaesto stoljeće bilo je doba daljnjeg slabljenja domaće, nacionalne vlasti. Poljska drţava, jedina koja je imala domaćeg suverena za svoj cijeli etnički teritorij, zvala se u stvari Rzeczpos- polita, što je izraz izveden iz latinske riječi Respublica, a njen uobičajeni naziv bio je »drţava šljahte« (gentryja). Međutim, strane sile su se redovito miješale u određivanje (izbornog) kralja, pa poljski suveren često nije bio Poljak. U Mađarskoj su, u sedamnaestom stoljeću, Gabor Bethlen, Zrinyi19 i Ferenc Rakoczi nastojali

19 tj. Zrinski (prev.)

371

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

»stvoriti mađarsku drţavu koja bi bila dovoljno snaţna da podnese teret novih uvjeta u Evropi«67, organizirati jaku vojsku i, kao preduvjet za to, doći do poreza68. Njihovi pokušaji su propali zbog zdruţene opozicije mađarske aristokracije i habsburških vladara koji su sklopili obostrano pogodan i trajni sporazum nakon sloma mađarskog rata za nezavisnost 1711. »Mađarsko plemstvo je još jedno stoljeće dobilo izuzeće od plaćanja poreza, trgovinu bakrom prigrabili su Nizozemci, a Habsburg- ovci su uloţili posrednički profit u modernizaciju austrijskih rudnika«69. U matičnim zemljama su novi sve utjecajniji slojevi, bio to gentry ili noblesse de robe, mogli računati na to da će drţavni aparat donekle obuzdati pretenzije stare aristokracije, osobito one koja se slabo snalazila na trţištu. No, u istočnoj Evropi ta mogućnost gotovo i nije postojala. Ti su slojevi nastojali zamijeniti snaţnu drţavu »drţavom gentryja«, tj. nametnuti, pravnim i etičkim pritiscima, ravnopravnost u okviru viših 5-10% stanovništva, iako su društvena i ekonomska nejednakost kao i sukobi unutar te više grupacije bili zapravo vrlo izraţeni70 i naglašeni ekonomskim teškoćama toga doba71. Tako se u Poljskoj srednji gentry uzalud trudio da sudskim ili zakonodavnim putem doskoči zloupotrebama magnata. Magnati su podmićivali sudove, te raspuštali Seym. Skupštinu i lokalne sabore kad god bi im izmakli kontroli72. U Mađarskoj se »gentry« upustio u rat i izgubio. U Poljskoj je gentry reoblikovao tzv. »sarmatski mit« — kojim se prvobitno samo tvrdilo da etnički različiti stanovnici poljsko-litavskih kraljevstava potječu od zajedničkih proto-slavenskih predaka, Sarmata — u mit koji je objašnjavao porijeklo pobjedničkog plemstva, osnivača vladajuće klase73. Time se »gentry, i samo gentry, poistovjećivao s poljskom nacijom, isključujući ostale društvene slojeve iz nacionalne zajednice zbog navodno različitog porijekla«74. Proglašavajući se braniteljem kršćanske vjere i kseonofobski nastrojen, gentry je fanatično forsirao tu doktrinu, ne birajući sredstva75, pa ga se nedvojbeno moţe optuţiti za »megalomaniju«76 i »morbidnu mitomaniju77. Doduše, u nedostatku mogućnosti kakvu je u Engleskoj pruţila revolucija 1688. (»Glorious Revolution«) treba se snaći sa »sarmatizmom«, pa čak i kad on podrazumijeva »kulturnu stagnaciju i atrofiju kreativne intelektualne aktivnosti«78. Dok je razdoblje slabljenja svjetske privrede povelo matične zemlje putem na cionalizma (merkantilizma) i ustavnog kompromisa unutar viših slojeva, što je ni ţim slojevima smanjilo mogućnost pobune, istočnoevropske drţave zbog svoje slabosti nisu mogle ni iskoristiti (odnosno, pokušati da iskoriste) prednosti merkan- tilističke taktike niti garantirati bilo kakav kompromis u okviru viših slojeva. Zbog toga su periferna područja pošla pravcem sve jačeg društvenog sukoba79, naglašenijeg regionalizma i smanjene nacionalne svijesti80, traganja za unutarnjim krivcima za sve81 i izrazitog nemira seljaštva82. Mutatis mutandis, vidjet ćemo da je isto vrijedilo za stara periferna područja juţne Evrope i Amerike. Brz pregled kršćanskog Sredozemlja pokazuje prevladavanje istih tendencija u sedamnaestom stoljeću koje se odlikovalo »stagnacijom privrede«83. Cijene primarnih proizvoda su pale. U Španjolskoj su cijene pšenice pale nakon 1585. i stagnirale u cijelom sedamnaestom stoljeću, a isto vrijedi i za cijene vina, riţe i ulja84. Izvoz svile sa Sicilije je opao, a nakon 1640. i izvoz pšenice i vina; međutim, Aymard primjećuje da se smanjenje izvoza kompenziralo stalnim povećanjem stanovništva što je povećavalo »internu« potrošnju85. To doduše moţe značiti da je proizvodnja ţita per capita padala, a na tu smo pojavu već naišli u istočnoj Evropi. Kako to objasniti? Cancila govori o »intenzivnoj kolonizaciji« Sicilije od 1573. do 1653.86 DaSilva navodi jedan španjolski izvještaj iz 1609-1610. u kojem se izraţava zabrinutost zbog sve veće zloupotrebe, zanemarivanja trogodišnjeg plodoreda, zbog čega su proizvođači »iscrpljivali oranice«87. Kako kaţe DaSilva, ta je situacija

372

PERIFERIJE U ERI SPOROG RASTA

dovela — u razdoblju od 1570. do 1630. — do traţenja novih posjeda koji su se zatim isto tako iscrpljivali. Ta »aridifikacija« zemlje naročito je pogodila sitne proizvođače88 i dovela do daljnje koncentracije zemljišta. Dok je proces iscrpljivanja zemlje smanjivao izvoznu sposobnost, koncentracija zemljišta koja je zbog toga uslijedila dovela je do daljnje monetarizacije proizvodnih odnosa budući da se »interno trţište proširilo zbog nesposobnosti seljaka (contadini) i seljana da osiguraju egzistencijalne potrebe obrađujući vlastitu zemlju«89. Istu ekspanziju regionalnih trţišta s opadanjem svjetske trgovine vidjeli smo u istočnoj Evropi. Demografska kretanja su slijedila taj primjer. Stanovništvo Španjolske se smanjilo — zbog epidemija kuge u posljednjim godinama šesnaestog stoljeća i istjerivanja Moriscosa. Stanovništvo Valencije je palo za 35% od 1609. do 1638, iako je ta »jaka demografska kriza« uslijedila nakon stagnacije, a ne prije 90. Što se tiče juţne Italije, došlo je do opadanja stanovništva u Napulju. Na Siciliji, prema Aymardu, došlo je samo do »usporavanja« demografske ekspanzije (a ne do opadanja); međutim, dodaje Aymard, brojčani podaci za Siciliju prikrivaju »očitu regionalnu diferencijaciju«; otok je bio podijeljen na dva dijela, pri čemu su sjeverni, sjeveroistočni i srednji dio stagnirali i nisu više bili autarhični u smislu ponude hrane91. Pitamo se nije li uz to došlo i do određenog skrivenog demografskog opadanja. Prema Verlindenu, učestalost ropstva u juţnoj Italiji i na Siciliji se u sedamnaestom stoljeću smanjila, u odnosu na maksimum u petnaestom i šesnaestom stoljeću, zato što je trgovina afričkim robljem (afričke robove su ranije u Sredozemlje uvozili Portugalci) skrenula na Ameriku dok je »ponuda« turskih i drugih muslimanskih robova bila mnogo niţa92. Ne podrazumijeva li to opadanje sveukupnog stanovništva, pad koji je moţda propušten u drugim statističkim podacima? »Očita kontrakcija« objašnjava, kako navode neki autori, uspon lokalnih manufaktura od Aquile do Salerna u napuljskoj drţavi93; međjutim, to vrijedi ne samo za Napulj već i za cijelu Italiju kao i za Languedoc. Nije li to moţda, pita se Braudel, »znak nelagode, rasprostranjena reakcija na nedostatnost trgovine?«94 Rezultati teškog poloţaja malih seoskih proizvođača, koji su bili stvarni gubioci u periodu regresije, doveli su do izrazitog klasnog sukoba. Govoreći o seljačkoj buni u napuljskom kraljevstvu 1647-1648. Emilio Sereni navodi da je ona bila »reakcija seoskog stanovništva na feudalno ugnjetavanje i zloupotrebu, sada još više pogoršanih zbog merkantilne pohlepe novih baruna«. »Bilo bi ispravnije govoriti o komercijalizaciji lena«, kaţe Sereni, »a ne o ‟ponovnoj feudalizaciji‟« 95. Ekonomska regresija, sve veći pritisci na zemlju i radnu snagu, koncentracija, daljnja komercijalizacija zemljišta i rada — sve je to zapravo išlo ruku pod ruku u juţnoj kao i u istočnoj Evropi. Pređimo sad na španjolsku Ameriku gdje je »depresija sedamnaestog stoljeća« već dugo predmet značajnog spora, i počnimo s usponom haciende kao ključne poljoprivredne institucije na tom perifernom poprištu svjetske privrede. Kako da definiramo i sagledamo haciendu? Kad se taj oblik pojavio? Već smo u kontekstu šesnaestog stoljeća naišli na spor o tome da li bi zemljišne strukture trebalo opisivati kao »feudalne«96 ili kao »kapitalističke«. Mogli bismo tvrditi, kako to čini Frederic Mauro, da su, u španjolskoj Americi, šesnaesto i osamnaesto stoljeće u najmanju ruku »povećali značaj špekulanata, trgovaca, vlasnika rudnika, gradske burţoazije i ... čak kraljevske birokracije«, dok su sedamnaesto i devetnaesto stoljeće predstavljali trijumf »patrijarhalnog društva«97. Ako situaciju posmatramo iz te perspektive, kapitalizam i feudalizam postaju konkurirajuće tendencije povezane s vrlo dugim A i B ciklusom svjetske privrede. Time se bit spora svodi na sedamnaesto a ne na šesnaesto stoljeće. Trijumf autarhične »nekapitalističke« haciende je osnovna tema što je obrađuje Francois Chevalier u svojoj knjizi, a taj je trijumf, po njegovom mišljenju, posljedica retrakcije svjetske privrede:

373

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

U prvim desetljećima sedamnaestog stoljeća bum srebra je doţivio slom, gušeći pri tom prva komešanja kapitalizma koji je jedva bio u povojima. Zemlja je postala jedini izvor prihoda.... Najveći posjedi su bili autarhični. Velike rafinerije šećera, plantaţe, estancie i talionice s pridodatim farmama same su podmirivale gotovo sve vlastite potrebe... Ĉesto imamo priliku da se sjetimo srednjeg vijeka... Vlasnici hacienda su zapravo bili neka vrsta aristokracije; neki su uspjeli dobiti titule. Drţava markiza del Valle, napokon, je blijeda kopija burg- undske vojvodine98.

Alternativnu sliku meksičke haciende u sedamnaestom stoljeću daje vrlo energično Andre Gunder Frank: Rast latifundije u Meksiku, u sedamnaestom stoljeću, nije predstavljao prestrojavanje privrede, inducirano depresijom, u feudalnu haciendu (kako je danas nazivaju); naprotiv, hacienda )e u to doba rasla i evala, kao i u svim drugim vremenima i na svim drugim mjestima u Latinskoj Americi, zato što je latifundijska proizvodnja bila vrlo rentabilna zbog vanjskih događaja na nacionalnom planu, štoviše u svjetskoj privredi”.

Detaljnija analiza nekih od tih povijesnih procesa će nam pomoći da ocijenimo ta suprotna gledišta. Prvo pitanje se svodi na vrijeme pada. Lynch kaţe da vrhunac meksičke proizvodnje srebra pada devedesetih godina šesnaestog stoljeća te da je »nakon toga bumu došao kraj«100. Međutim, što se tiče trgovine općenito (s Amerikom i s Azijom), on prihvaća Chaunuovo gledište da je u razdoblju između 1593. i 1622. došlo samo do »obrata značajnog trenda«, te da je velika depresija uslijedila između 1623. i 1650.101 Govoreći o Srednjoj Americi, MacLeod sa svoje strane naziva razdoblje od otprilike 1576. do 1635. »polustoljetnim prijelazom« i datira depresiju između otprilike 1635. i 1720.1O2Prema Bertheu, duboka kriza meksičke poljoprivrede pada između 1630. i 1680.103 Napokon, govoreći o španjolskoj Americi općenito te o Chileu posebno, Mellafe kaţe da je »prava kriza počela nakon 1650« te dodaje da je »pad Cartagene 1595. godine bio prvo upozorenje na okrutnu i razornu borbu koja će potrajati dva stoljeća«104. Kao i obično, znanstveno nadmudrivanje oko datuma odraţavaju sloţenost realnosti u kojoj, kako se čini, silazni ciklusi počinju prije završetka uzlaznih ciklusa. Prilično je jasno, kako se čini, da se u španjolskoj Americi javlja razdoblje cikličkog preklapanja (ili prijelaza), s početkom moţda već sedamdesetih godina šesnaestog stoljeća, iako je vjerojatnije riječ o devedesetim godinama istog stoljeća, i završetkom negdje između 1630. i 1650. U takvom razdoblju očekivali bismo krizu profita u vodećim sektorima i rezultirajuća nastojanja krupnih vlasnika i investitora da gubitke nadoknade kratkoročnim akcijama koje zapravo pogoršavaju dugoročnu situaciju. Upravo se to i dogodilo. Glavni izvozni artikl španjolske Amerike u šesnaestom stoljeću, srebro, dostigao je plato između 1590. i 1630, nakon čega brojčani podaci ukazuju na nagli i iznenadni pad. Moţda nas sluţbena trgovinska statistika navodi na pogrešan zaključak jer je tajna trgovina rasla; usprkos tome, deskriptivni podaci za rudarska područja po svemu sudeći pokazuju da je zaista došlo do »stvarnog pada proizvodnje105. Zašto bi do toga trebalo doći? Prema jednom mišljenju, to je bila posljedica nestašice radne snage. Međutim, usprkos općem padu stanovništva i nešto višim troškovima rada, čini se da su vlasnici rudnika dobivali potrebnu radnu snagu. U Meksiku su pribjegli najamnom radu, a u Potosiju jednostavno silom dovlačili radnu snagu iz udaljenijih područja. Srţ stvari je u tome što je proizvodnja opala čak i kad je radne snage bilo na raspolaganju, kako tvrđi Daviš: »Štoviše, sredinom sedamnaestog stoljeća mnogi vlasnici rudnika u Potosiju su prihvaćali novčani danak Indijanaca umjesto prisilnog rada (mita) na. koji su imali pravo, preferirajući taj sigurni prihod umjesto neizvjesnog profita rudnika«106. Da li se, u tom slučaju, radi o nestašici ţive? Očito je da je takva nestašica postojala između tridesetih i šezdesetih godina sedamnaestog stoljeća. Bakewell naziva teškoće u dobavi srebra »najvećom pojedinačnom odrednicom promjena u proizvodnji srebra«; Daviš međutim ne vjeruje da su te teškoće bile »odlučujuće« 107.

374

PERIFERIJE U ERI SPOROG RASTA

Mogli bismo se upitati zašto je šezdesetih godina sedamnaestog stoljeća bilo više ţive nego tridesetih godina istog stoljeća. Proizvodnja ţive je očito morala biti rentabilna šezdesetih godina, ali ne tridesetih. Podsjetimo se još jednom da su — iako je ponuda plemenitih metala u to doba bila jedan od glavnih faktora u formiranju cijena — »i zlato i srebro imali svoju cijenu« te da je »novac općenito, posebno u metalističkom sistemu, bio samo roba poput svake druge robe«108. Andre Gunder Frank se slaţe s prethodnim gledištem i objašnjava pad proizvodnje kao dugoročni rezultat inflacije cijena: Nisu li u tom slučaju fiksne cijene srebra značile pad rentabilnosti, čak i da su i troškovi ostali fiksni? Ako kaţemo da su se u razdoblju inflacije povećale cijene roba i usluga, time drugim riječima kaţemo da se smanjila vrijednost ili cijena novca. Nisu li vlasnici rudnika u svojim rudnicima proizvodili novac budući da je cijena srebra bila fiksna? To povlači za sobom zaključak da su bili suočeni i s povećanjem troškova i sa smanjenjem rentabilnosti — što je za svakog kapitalista dovoljan razlog da smanji proizvodnju i po mogućnosti uloţi novac u neku drugu aktivnost109. Pad izvoza plemenitih metala, vodećeg sektora, utjecao je sa svoje strane na ostale »izvozne kulture«. U vezi s proizvodnjom indiga u Srednjoj Americi MacLeod tvrdi da je stanje brodarske tehnologije u sedamnaestom stoljeću uzdrmalo profitnu stopu za proizvode koji su se otpremali preko Atlantika. »U povoljnim razdobljima indigo se mogao odrţati zahvaljujući marţama ostvarenima zlatom i srebrom. U teţim vremenima indigo je bio predaleko od Evrope da bi osiguravao stalni profit«110. Ovu poantu moţemo primijeniti i općenitije111. Dvije snaţne grupacije su odmah osjetile negativne posljedice pada izvoznih cijena: Španjolci koji su upravljali proizvodnim aktivnostima i drţava koja je oporezivala te Španjolce. Porezna stopa se već izrazito povećala u drugoj polovici šesnaestog stoljeća112, ali se početak ekonomskih teškoća u Španjolskoj i njenom carstvu poklapa s razdobljem velike vojne aktivnosti (pobuna u Nizozemskoj, a nakon nje Tridesetogodišnji rat). Suočena sa sve većim raskorakom smanjenih prihoda i povećanih izdataka španjolska je drţava pribjegla »neograničenom kovanju ma- njevrijednog novca «20 početkom sedamnaestog stoljeća113, a kad se to pokazalo nedovoljnim pokušala je »iscijediti posljednje kapi« iz carstva 114. Tako je u Meksiku i Peruu španjolska drţava istovremeno povećala poreze i nastojala efikasnije provoditi oporezivanje115. Nastojanje je zapravo osujećivalo vlastitu svrhu. Kada je Filip III 1620. zaplijenio osminu privatnih pošiljki plemenitih metala (i ponudio u zamjenu manjevrijedni novac, juros), on je time nedvojbeno i neposredno lišio trgovce njihovog kapitala; međutim, što je još vaţnije, oni su zbog toga počeli razmišljati da li da uopće šalju pošiljke plemenitih metala u Španjolsku (što je svakako također faktor koji je pridonio smanjenju proizvodnje srebra). Zbog toga se smanjio prihod što ga je kruna ostvarivala ad valorem porezom iz kojeg su se plaćali troškovi pratnje (a veri a). Kako bi odrţala flotu, kruna je morala još više povećati stopu averie što je, kako kaţe Lynch, bio »dodatni poticaj na prevaru« koji je krunu pretvorio u »parazita koji je ţivio od američke trgovine i američkih kolonija«. Kompenzacije krune obuhvaćale su i odobravanje većeg broja povlastica (mercedes) Španjolcima. Proces je tekao spiralnim tokom. »Zbog pljačke i parazitizma, prevara i krijumčarenje su postali uobičajen način ţivota«116 — a prevara i krijumčarenje, kako ćemo kasnije vidjeti, još su više potakli poluperiferizaciju Španjolske. Dok su neki kreoli još osjećali posljedice ekonomskih teškoća i traţili spas u drţavnoj sluţbi117, pridonoseći time parazitizmu drţavne birokracije, drugi su se

20 tj. novca koji je sadrţavao više bakra ili drugih manje vrijednih metala nego srebra (prev.)

375

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

zapravo posve dobro prilagođavali nestalnostima svjetskog trţišta. Proizvodnja plemenitih metala, do tada najvaţnije izvozne »kulture«, je pala, a proizvodnja ţita se povećala. Upravo se u tom trenutku javlja zbrka. Budući da američko ţito (za razliku od istočnoevropskog ţita) nije sluţilo kao periferni izvoz u matične regije, često se pretpostavlja daje takva proizvodnja bila nekapitalistička. Bazant kaţe da je upravo suprotno točno: »Krupna proizvodnja pšenice bila je nedvojbeno proizvodnja za trţište koja je koristila kapital«. Iako pšenicu nisu trošili peons, koji su jeli tortillas, »postojalo je ipak značajno trţište: bijelci u gradovima«118. Osim toga, ta je proizvodnja zahtijevala mnogo osnovnih sredstava u obliku mlinova, ţivotinja i hrane za radnu snagu. Moglo bi se tvrditi da to vrijedi za pšenicu, ali ne i za kukuruz. Međutim, i ovdje se sve uglavnom svodi na komercijalizaciju: Radnici (Indijanci, mulati, crnci, mestici), kao i mazge i konji koji su pokretali strojeve, sva radna snaga zaposlena u rudnicima ovisila je o kukuruzu. Kako bi se zadovoljile njihove potrebe, početkom šesnaestog stoljeća počeo se oko rudnika razvijati pojas ratarskih i stočarskih hacienda namijenjenih njihovom opskrbljivanju119.

Time ne mislimo navesti na zaključak da ekonomske teškoće nisu djelovale na te haciende; teška situacija u rudarskim područjima značila je »teške godine, ponekad i recesiju«120. S druge strane, htjeli bismo time ukazati da je trţište bilo regionalno ograničeno i da nije bilo rentabilno prelaziti njegove granice u doba svjetske ekonomske kontrakcije121. Tu nedvojbeno valja traţiti konjunkturnu osnovu klasičnog opisa strukturnih razlika između hacienda koje su opskrbljivale mala trţišta i plantaţa šećerne trske koje su opskrbljivale velika trţišta122. U regionalnom okviru proizvodnja hacienda je bila posve rentabilna. Moţemo to nazvati i autarhijom, ako ţelimo, iako mi se čini vjerodostojnijim da je to bio, kako kaţe Bakewell, »rezultat oblikovanja diversificirane i, u suvremenom smislu, kapitalističke privrede evropskog tipa u Novom svijetu, kao i primjene te privrede radi eksploatacije bogatih izvora Srednje Amerike u korist Srednje Amerike«123. Rezultirajuće koristi nisu mogle utjecati na apstraktni entitet zvan Srednja Amerika, ali su svakako utjecale na konkretnu društvenu grupu — zemljovlasnike Srednje Amerike. Međutim, kao i u istočnoj Evropi, usporavanje svjetske privrede u cjelini zahtijevalo je intenziviranu eksploataciju osnovnih izvora (zemlje i rada) kako bi se odrţala razina profita. Strmoglavo opadanje indijanskog stanovništva u svim dijelovima španjolske Amerike je danas vrlo dobro poznato124, kao što je jasno utvrđena i uloga epidemija u tom procesu125. To opadanje je za španjolske zemljovlasnike značilo i priliku i dilemu. Opadanje broja indijanskih proizvođača (zbog smrti i izbacivanja sa zemlje) uz paralelni rast španjolskog i miješanog (mestizo) stanovništva u urbanim i rudarskim područjima stvorili su regionalno trţište i osigurali vlasniku haciende visoke cijene. S druge strane, vlasniku su bili potrebni radnici. Upravo ovdje nalazimo bit borbe oko toga tko će akumulirati kapital. Zbog svjetskog usporavanja akumulacije kapitala kapitalistički sektori u španjolskoj Americi su se oštro borili sa sektorima u Španjolskoj za smanjeni ekonomski »kolač«. Već smo spomenuli povećane poreze što ih je nametnuo kralj i koji su prenosili višak iz Amerike. Sa stanovišta Nove Španjolske, do tada najdinamičnije regije u Americi, najteţi udarac zadao je pokušaj španjolskog kralja da smanji neposredne veze Meksika s Peruom i Filipinjma. Krijumčarenje je nedvojbeno bilo rasprostranjeno, ali je isto tako nedvojbeno da je i politika krune »vrlo nepovoljno djelovala na Mexico City«126. Napetost oko profita se nije manifestirala samo sporovima oko kontrole trgovačkih puteva već i natezanjima oko toga tko će upravljati ponudom radne snage.

376

PERIFERIJE U ERI SPOROG RASTA

Sistem poznat kao repartimiento bio je na snazi od sredine šesnaestog stoljeća, i izazivao veliko nezadovoljstvo krupnih poljoprivrednih proizvođača. Iako se repartimiento svodi na prisilni najamni rad, radnici su bili prolazni i redovito su se vraćali na obavljanje svojih tradicionalnih proizvodnih aktivnosti127. Ponudu je posredovala španjolska birokracija, osobito corregidores, uz čvrstu podršku redovnika koji su sistem zagovarali kao način zaštite Indijanaca od španjolske grabeţljivosti. Interesi »zaštitnika« su bili posve prozirni, kako objašnjava Israel govoreći o meksičkom kontekstu: Corregidores su se ... redovito obogaćivali raznim metodama iznuđivanja, uključujući prisilno kupovanje indijanskih kultura po minimalnim cijenama i njihovu prodaju s velikom dobiti u gradovima, obavljanje obavezne prodaje robe po pretjeranim cijenama, primanje naknada za usluge Španjolcima i lukavim iskorištavanjem repartimienta... Prema tome, Indijanci su u stvari podrţavali dvije zasebne ekonomije — tj. aktivnosti šapanjolskih doseljenika s jedne strane i aktivnosti indijanskih područja, koja su uglavnom funkcionirala u interesu corregidoressa, redovnika i indijanske hijerarhije, s druge strane128.

To dvostruko opterećenje Indijanaca nesumnjivo predstavlja djelomični razlog njihovog demografskog opadanja; osim toga, ono je isto tako nedvojbeno do nevjerojatne mjere stavilo na kušnju politički sistem čim su se pojavile ekonomske teškoće129. Kralj je 1632. napokon ukinuo prisilni najamni rad izvan rudnika u Novoj Španjolskoj. Zbog stalne napetosti to je samo ubrzalo taktiku kojom su španjolski zemljovlasnici (sada hacendados) privlačili stalne radnike poznate kao gananes ili Jaborios. Corregidores su isprva reagirali time što nisu izuzimali gananes iz repartimienta što je de facto značilo da su corregidores, kako bi oslabili kreole kao sloj, prisiljavali Indijance da napuštaju jednog kreola i prelaze pod kontrolu drugog. Kad je kralj pokušao primijeniti drukčiju taktiku, tj. potpuno ukinuti prisilu, Indijanci su bili sve više suočeni s nemogućnošću bilo kakvog rada; na to su krupni poljoprivredni proizvođači počeli pribjegavati dugovnom polu-kmetstvu kao načinu zadrţavanja radne snage na zemlji130. Eksproprijacija zemljišta je još više ojačala taj sistem kontrole131; tako je encomienda postala hacienda132, a prisilni radnik du- govni polukmet. U smislu nagrađivanja, koje se izračunava na temelju vremenskih jedinica, moguće je da se poloţaj radnika čak i poboljšao. Nestašica radne snage je donekle omogućavala radniku da postigne bolje uvjete133; no, nije li on platio taj viši nivo primanja povećanjem ukupnog vremena što ga je morao ponuditi za uzvrat? Nije li se kvantum rada zapravo povećao i time vjerojatno skraćivao ţivotni vijek? Nisu li ovdje, kao i u istočnoj Evropi, trošili kapital radne snage kako bi odrţali nivo proizvodnje? Slijed je vjerojatno izgledao ovako: visoke cijene i mala ponuda poljoprivrednih dobara potkraj šesnaestog stoljeća doveli su do eksproprijacije zemljišta i ubrzavanja proizvodnje. Tako na primjer Chevalier govori o tome koliko su stočari bili spremni »ţrtvovati mnoge ţivotinje makar time i iscrpli stada«134. Vlasnici rudnika, građani, birokrati — ukratko, oni koji su predstavljali regionalno trţište poljoprivrednih dobara — pokušavali su kontrolirati nivo profita što su ga ostvarivali proizvođači primjenjujući mehanizme kontrole cijena poput alhćndiga — općinske ţitnice s fiksnim cijenama iz čega su, međutim, bili izuzeti indijanski proizvodi135. Sitniji španjolski poljoprivredni proizvođači su obično propadali zbog teške situacije, kao i proizvođači-mestici među kojima su mnogi spali na »bijednu seljačku egzistenciju«136. Krupniji proizvođači su naprotiv postajali još krupniji, šireći se istovremeno s opadanjem cijena. Morner formulira logiku te prividne abnormalnosti: Haciende su često morale smanjivati proizvodnju zbog trţišnih ograničenja i zbog drastičnog pada cijena kad su ţetve bile obilne. U tom slučaju, zašto su uopće teţile širenju? Zato što su, lišavajući susjede njihove zemlje, hacendadosi eliminirali konkurentsku proizvodnju ili prisiljavali do tada autarhične sitne proizvođače da umjesto toga postanu potrošači proizvoda haciende137.

Velika, tzv. autarhična hacienda je bila upravo mehanizam koji je omogućavao fino prilagođavanje silama trţišta. Ona je mogla smanjivati ili povećavati proizvodnju u funkciji promjenljive rentabilnosti, te ubrzavati ili usporavati iskorištenje izvora, i time odrţavati vezu između poljoprivredne proizvodnje i svjetske privrede tokom vremena.

377

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Osim toga, hacienda je bila locus nove proizvodnje tekstila. Njena pojava je analogna onome što se u kasnijim stoljećima naziva supstitucijom uvoza, što je notorna posljedica svjetske kontrakcije. Bakevvell tvrdi da je »trgovina vjerojatno oslabila velikim dijelim zato što Novoj Španjolskoj više nije trebao uvoz iz Evrope« 138, te zaključuje da »privreda Nove Španjolske nije uopće pretrpjela nikakvo slabljenje početkom sedamnaestog stoljeća već, naprotiv, postala zdravija«129. Međutim, to je pogrešna predodţba situacije. Privreda Nove Španjolske koja bi se mogla usporediti s privredom Španjolske ne postoji. Neki poduzetnici u Španjolskoj Americi su prenosili ulaganja, inter alia, u proizvodnju tekstila zbog promjenljivog stanja na trţištu (povećanje španjolskog i miješanog stanovništva, pad izvoza srebra i ekonomije veličine rada u sistemu hacienda) i time štetili izvoznom potencijalu španjolskih proizvođača tekstila. Svjetska kontrakcija nije uključivala slabljenje kapitalističke ekonomske aktivnosti. Štoviše, ona je vjerojatno najavila povećanu snagu lokalnih burţoaskih inicijativa140. Nadalje, kao i u Evropi, nije riječ o bilo kakvom opadanju sveukupne proizvodnje tekstila već o premještanju te proizvodnje u ruralna područja, na haciende i u indijanska sela, te o tome da su »finu odjeću uglavnom proizvodili obra- jes«141. Osim toga, to nije bila jedina rastuća industrija. Početkom sedamnaestog stoljeća počela se širiti proizvodnja ţeljeza i bronce, omogućavajući gradnju »velikih crkava s renesansnim rešetkama na vratima i prozorima (verjas y rejas)«'42. Kad su glavni izvozni artikli španjolske Amerike (osobito srebro) počeli trpjeti posljedice slabljenja svjetskog trţišta, proizvođači u tim starim perifernim područjima počeli su posvećivati paţnju drugim načinima ostvarivanja dobiti. Oni su usredotočili proizvodne aktivnosti na rastuća regionalna trţišta što je, sa stanovišta transatlantske trgovine, značilo relativnu depresiju; no, bilo bi jedva moguće nazvati taj proces usponom autarhije. U međuvremenu je visoka razina potraţnje u matičnim zemljama stvarala sve šira trţišta za izvoz šećera (i, u manjoj mjeri, duhana). To je u nekoj mjeri značilo uključivanje novih perifernih područja u svjetsku privredu — područja poput karipskih otoka i njihovog produţetka, te juţnih britanskih kolonija na sjevernoameričkom kontinentu. Upravo njima moramo sada posvetiti paţnju kako bismo kompletirali sliku. Sve do početka sedamnaestog stoljeća većina karipskih otoka nije bila pod evropskom vlašću. Španjolci su prvenstveno preuzeli veće otoke, Trinidad i tzv. Velike Antile (Kubu, Jamaiku, Hispaniolu, Puerto Rico). Njihove aktivnosti su obuhvaćale nešto stočarstva, te uzgoj nekih prehrambenih kultura, malo duhana i šećerne trske, ali im je glavna briga bila osiguranje trgovačkih puteva do američkih posjeda koji su za njih bili prvenstveno vaţni. Odjednom, između 1604. i 1640, u ka- ripskom području su se pojavili Englezi, Francuzi i Nizozemci, te preuzeli sve manje otoke. Nizozemci su od 1625. do 1654. imali kontrolu nad dijelom Brazila. Englezi su 1655. preoteli Jamaiku od Španjolaca. 1629. nekoliko francuskih gusara se iskrcalo na otočiću Tortuga nedaleko od Hispaniole, a već 1659. stekli su već definitivnu kontrolu nad Hispaniolom, te ubrzo osvojili zapadni dio većeg otoka, koji se danas naziva Haiti (iako je francuski suverenitet formalno priznat tek 1697). Zatim je, od pedesetih godina sedamnaestog stoljeća do 1763, zavladala relativna stabilnost u alokaciji kolonija. Zašto je došlo do tog iznenadnog upada sjeverozapadnih evropskih sila na šire karipsko područje? Zašto su osvajanja uglavnom stala neposredno prije preuzimanja španjolskih i portugalskih posjeda? Isto tako, zašto je karipsko područje u sedamnaestom stoljeću, osobito šezdesetih i sedamdesetih godina, bilo utočište gusara, »divlji zapad« toga doba koji je »obećavao daleko više sjaja, uzbuđenja, brze dobiti i stalne opasnosti nego prozaične naseobine« u ostalom dijelu Amerike?143 Pierre Chaunu kaţe da je negdje između 1619/1623. i 1680, »iako bi bilo beskorisno pokušavati previše precizno utvrđivati datum«, došlo do promjene u samom

378

PERIFERIJE U ERI SPOROG RASTA

karakteru španjolske Carrere. Birokratska krutost je zamijenila elastične mehanizme kojima se odlikovala pobjedonosna Carrera šesnaestog stoljeća. »Nakon druge polovice sedamnaestog stoljeća, guadalquivirski Atlantik je postao samo jedan Atlantik među nekoliko njih«144. Chaunu promjenu datira kasnije nego neki suvremeni izvori. Sancho de Moncada, profesor Svetog pisma na Sveučilištu u Toledu i španjolski merkantilistički mislilac, tvrdio je 1619. godine (nedvojbeno donekle pretjerano) da je devet desetina trgovine s Indijom21 u rukama stranaca »tako da oni imaju Indiju, a Vaše Veličanstvo formalno pravo na nju«145. Kao što se kasnije dokazalo, imao je u osnovi pravo. U sedamnaestom stoljeću, stoljeću merkantilizma, Španjolska i Portugal nisu uspjele i nisu mogle postati merkantilističke, j pa su se stoga pretvorile u poluperiterne drţave, prijenosne trake za interese ma/ tičnih sila u periferna područja. U onoj mjefru kojoj se pitanje odnosi na poluperiferiju govorit ćemo o njemu nešto detaljnije u slijedećem poglavlju; u odnosu na periferiju moramo se tim pitanjem pozabaviti sada. U eri opće kontrakcije neka poprišta ekonomske aktivnosti moraju doţivjeti stezanje. U nastojanju da minimiziraju kontrakciju vlastitih ekonomskih aktivnosti ^ matične sile oštro konkuriraju jedna drugoj i pri tom nastoje steći preventivnu i kontrolu nad perifernim područjima. One istovremeno koloniziraju i nastoje spriječiti kolonizaciju drugih sila, što dovodi do oštrih kolonijalnih ratova, te nastoje oblikovati svjetsko trţište tako da ono daje područjima kojima je lakše upravljati prednost nad područjima kojima je teţe upravljati (Amerika prema istočnoj i juţnoj Evropi). Osim toga, one nastoje izgurati slabije kolonijalne sile kada se neposredno osvajanje njihovog teritorija pokaţe preskupim, kao što je uglavnom bio slučaj sa španjolskim i portugalskim imperijem 146. Tako su se, kad je započela svjetska kontrakcija, Englezi, Francuzi i Nizozemci istovremeno bacili na karipsko područje kako bi ga prisvojili. Kolonizirali su područja koja je bilo lako zauzeti a tada, prisvajajući trgovinu, nastojali ostvariti ekonomske koristi koje bi postigli neposrednom kolonijalnom vlašću u područjima kojima su još upravljali Španjolska i Portugal. Glavni mehanizam kojim se to postizalo u sedamnaestom stoljeću bilo je krijumčarenje. Kako bismo shvatili djelovanje krijumčarenja moramo se najprije pozabaviti društvenim porijeklom gusara. U šesnaestom stoljeću stoka je lutala Srednjom Amerikom i karipskim otocima. Dio te stoke je podivljao, dijelom su upravljali Indijanci, ali sve manje i manje kako je stoljeće odmicalo, a dio su uzgajali Španjolci na rančevima. Već smo opisali demografske promjene u španjolskoj Americi: konstantno opadanje indijanskog stanovništva povezano s konstantnim rastom ne samo kreola nego i mulata i mestica. Kontrakcija rudarskih aktivnosti u sedamnaestom stoljeću dovela je do smanjenja, u gradskim područjima, mogućnosti za siromašnije kreole te za društvene među-grupe, mulate i mestice. Mnogi su se preselili u ruralna područja. Neki su se namjestili u sve široj mreţi hacienda i ranče- va. Neki nisu. Pripadnici međuslojeva koji nisu pronašli zaposlenje bili su izloţeni opasnosti »inferiorizacije«, tj. spadanju na status običnih uzgajivača prehrambe-

21 tj. Amerikom (prev.)

379

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

nih kultura. Međutim, granična atmosfera im je ipak pruţala alternativu. Počeli su loviti podivljalu stoku i klati onoliko koliko im je trebalo za opstanak. Njima su se počeli pridruţivati bjegunci s brodova. Nizozemski pomorci su počeli s njima trgovati, odnosno kupovati od njih koţe, što je ubrzalo tempo klanja stoke. »Takva je praksa očito bila vrlo štetna«147. S vremenom je, sa stanovišta doseljeničkog stanovništva, »ta šteta prevršila mjeru«148. Negdje oko 1640. španjolske vlasti su prvi put pokušale očistiti otoke i obalna područja Srednje Amerike od tih bukanira (boucaniers)149. Kao jedan od načina, Španjolci su i sami ubijali stoku kako bi osujetili aktivnosti tih »kauboja«. Englezi su se pridruţili igri kako bi osujetili namjere Španjolaca. Stoka je tada praktički nestala, barem na otocima, pa su se bukaniri iz očaja počeli baviti gusarstvom na moru. Međutim, gusari ne bi bili nikada opstali da im Nizozemci u Curaq:ao-u, Francuzi u St. Dominigueu (zapadna Hispaniola) i, osobito, Englezi na Jamaici »nisu nudili siguran plasman njihovog plijena«150. Jamaika je u tome odigrala ključnu ulogu. Englezi su preoteli otok od Španjolaca u doba Cromwella, a u doba restauracije otok je postao gusarska baza, do te mjere da je jedan od gusara, Henry Morgan, postao guverner i dobio plemićku titulu. Gusarstvo je potpuno izumrlo tek nakon engleske revolucije 1688. Cromwell je htio srušiti španjolski monopol u trgovini s karipskim područjem. Pokušao je najprije postići taj cilj diplomatskim putem, ali nije uspio, pa je stoga pribjegao pljački. Strong piše: »Cromwell je bio Elizabetanac, i treba ga svrstati u Raleigha, Gilberta i Hakluyta. Elizabetanski duh vlada zapadnoindijskom ekspedicijom«151. No, to nije bila samo Cromwellova politika jer se ‟karijera‟ Jamaike kao »drţavnog gusarskog pothvata« nastavila nesmanjenim tempom i za vladavine Charlesa II152. Gusarstvo je teoretski stavljeno izvan zakona anglo-španjolskim sporazumom sklopljenim 1670, ali je u praksi bilo i dalje značajno sve do bar 1685, u svakom slučaju do potresa koji je 1692. uništio veliko bukanirsko uporište Porto-Royal; sporazum sklopljen u Rijswijku 1697. je napokon dokrajčio gusarske aktivnosti. Jamaika je sve više osjećala kontradikciju svojih dviju uloga — uloga kolonije za proizvodnju šećera i uloga baze za pljačkanje i krijumčaranje; značajnija je međutim činjenica da su matične drţave osjećale sve manju potrebu za gusarstvom kao načinom prvobitne akumulacije. Sistem krijumčarske trgovine inicirali su Nizozemci u posljednjem desetljeću šesnaestog stoljeća i to iz vrlo praktičnih razloga. Zbog ratova sa Španjolskom nizozemski brodovi nisu imali pristupa pirinejskom poluotoku, što je ometalo nabavu soli koja je bila bitna za soljenje haringa. Nizozemci su prešli na ilegalnu nabavu iz solana u Venezueli. Taj postupak, primijenjen iz nuţde, postao je trajnom politikom zbog osnovne strukture svjetskih cijena. Ujedinjene provincije su kao agroindustrijski proizvođač bile daleko efikasnije od Španjolske. »Seviljski monopol nije španjolskoj Americi mogao isporučivati dovoljno roba po prihvatljivim cijenama«152. Nizozemci su to mogli. Krijumčarenje je stoga postalo stil rada koji je povezivao trgovce matičnih zemalja s proizvođačima perifernih zemalja kojima matične zemlje nisu neposredno upravljale154. Kad god su odnosi između Španjolske i neke od matičnih sila bili loši, osobito u doba rata, osnivale su se nove kolonije koje su »djelomično sluţile i kao baze za ovlašteno gusarstvo (privateering)«, i ta činjenica, kako primjećuje Pares, djelomično objašnjava kronologiju njihovog osnivanja155. Moţda je to i razlog zbog kojeg je konačno bilo više engleskih nego francuskih kolonija budući da je Francuska često bila u savezu sa Španjolskom protiv Engleske. Jamaika je predstavljala kulminaciju sistema krijumčarenja. Ona je postala središte karipske kontrabandne trgovine kojoj »Englezi nisu ţeljeli ... a Španjolci nisu mogli stati na kraj«156. Isprva je postojanje gusara išlo u prilog tom procesu. Na kraju krajeva, to nisu bili pravi gusari jer su pljačkali samo Španjolce, često s ovlaštenjem vlastitih vlada157. Međutim, s vremenom je Jamaika postala vaţnija kao otok plantaţa šećerne trske, a kad su se Španjolci 1670. napokon odrekli svoje dav-

380

PERIFERIJE U ERI SPOROG RASTA

ne pretenzije na isključivo pravo naseljavanja, gusari su Englezima postali smetnja, to više što se njihov broj povećavao, kao i očajnička spremnost na sve, budući da su sve veće plantaţe istiskivale siromašne bijelce sa zemljišta na otoku 158. Bukaniri više nisu bili potrebni. Proizvođači Honduraskog zaljeva su vrlo rado neposredno poslovali s jamaikanskim trgovcima koji su »preuzimali dobar dio rizika krijumčareći robu u Srednju Ameriku«159. Bukaniri su pljačkali'1’0. Englezi (i Francuzi) su sada bili spremni da kao kompromis prihvate nezakonitu trgovinu jer je ona podrazumijevala isti prijenos viška, ali je istovremeno jamčila stalnu proizvodnju, što nije bio slučaj s gusarskom pljačkom. Pošto su gusarske baze eliminirane, »španjolski plantaţeri su se ponovno mogli uspješno razvijati na otocima i u obalnim područjima«161. Osim toga, Englezi i Francuzi su mogli neposredno ugovarati sa Španjolcima »zakonitu« trgovinu robljem, tzv. asiento162. Krijumčarenje u španjolsku Ameriku je bilo samo manji dio cjelokupne slike. Veći dio je bio šećer, već dugo jedan od osnovnih proizvoda perifernih zemalja. Proizvodnja šećera se konstantno selila na zapad zbog stalnog procesa iscrpljivanja tla163, te je stigla do Brazila (i, u manjoj mjeri, Meksika) potkraj šesnaestog stoljeća. U sedamnaestom stoljeću prešla je na karipske otoke. Za razliku od pšenice, stoke i srebra šećer nije osjetio problem prevelike ponude koji se javio u svjetskoj privredi oko 1600. i koji je izazvao značajnu kontrakciju izvoza iz perifernih u matična područja. Šećer je bio više nalik na drvo, baltički izvozni artikl čiji se promet stalno povećavao. Vječni problem proizvodnje šećera bila je ekološka iscrpljenost i potreba da se pronađu nove, netaknute zone za eksploataciju, ali su zato profiti bili visoki164. Apsolutna potraţnja za šećerom se povećala tokom sedamnaestog stoljeća zbog pojave novih prehrambenih sklonosti u matičnim zemljama. U srednjem vijeku Evropa je svoje ţelje u pogledu »slatkiša« uglavnom zadovoljavala medom i moštom (nefermentiranim sokom groţđa) koji su prirodno slatki. Sada su se, međutim, pojavila nova pića i izmišljeni novi deserti koji su, kako bi bili ukusni, zahtijevali šećer165. Proizvodnja šećera se značajno preselila s atlantskih otoka u Brazil oko 1580.166 Pojavom znakova stoljetnog opadanja u španjolskoj Americi došlo je, kako se čini, do uzlaznog kretanja u Brazilu. Chaunu objašnjava da se ta »zakašnjela prekretnica« zbila u Brazilu oko 1630/1650. a ne 1580. zato što je Brazil u razdoblju od 1570. do 1620. za razliku od Španjolske Amerike, »još uvijek uţivao koristi mladenačkog rasta«167. Ta mi konstatacija djeluje namješteno. Ne bi li bilo lakše objasniti tu ekspanziju već razmotrenim odnosom između prilično brzog tempa ekološkog iscrpljivanja i svjetske potraţnje i zaključiti da je šećer, kao proizvod svjetske privrede, bio manje podloţan stoljetnim oscilacijama nego pšenica i srebro? Opadanje što ga Chaunu primjećuje 1630/1650. bi u tom slučaju bilo upravo faktor smanjene produktivnosti koja se ponovno javlja na sceni168. U svakom slučaju, šećer su na Barbados uveli nizozemski poduzetnici u razdoblju kad je nizozemski izvoz iz Brazila bio na maksimumu i prije pobune koja je 1654. izbila u Pernambucu i koja je dovela do istjerivanja Nizozemaca iz Brazila. Zašto? Dunn nudi dva razloga: prvo, čeţnja Evropljana za šećerom je vjerojatno »bila dovoljno velika da bi garantirala proširenje ponude dodavanjem Barbadosa Brazilu«; drugo, Nizozemci su uspjeli iskoristiti posredničku ulogu u doba kad je »engleska prekomorska trgovina osjećala negativne posljedice građanskog rata u zemlji«169. Moţda je tako; no, moţda su Nizozemci isto tako znali za iscrpljivost plantaţa šećerne trske170. Nizozemci su očito traţili optimalne uvjete jer to jasno pokazuje izbor Barbadosa a ne nekog drugog otoka. Općenito govoreći Barbados je imao bolju klimu i bolje tlo od ostalih karipskih otoka, kao i bolji prostorni poloţaj u smislu sigurnosti i zaštite od pljačke171. Ti su faktori zapravo igrali ulogu na svim otocima koji su prvi počeli uzgajati šećernu trsku (i Barbados je među njima bio samo primus inter pares), kako ističe Sheridan172: U osnivanju plantaţa prednost se isprva davala manjim, a ne većim otocima. Sa stanovišta prijevoza i obrane, udaljenost do sjeverne Evrope je bila manja, otoke na privjetrini se moglo lakše

381

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

braniti od onih u zavjetrini, a zahvaljujući visokom omjeru obalne linije i površine većina plantaţa imala je neposredan pristup brodovima.

I Sheridan dodaje, tamo je bilo više vjetra za vjetrenjače, manje promjenljive klime i manja mogućnost za pobune i bjeţanje robova. Kad je proizvodnja šećera stigla na Jamaiku, koja je vrlo velik otok, proces teritorijalne ekspanzije je prestao, bar za Englesku, jer je Jamaika imala znatne površine pa su se zainteresirani engleski poduzetnidi bojali da bi »dodatna polja šećerne trske dovela do hiperprodukcije i oborila cijene«173. U tom smislu, odsutnost daljnje ekspanzije bila je izraz novostečene merkantilističke snage. Isto vrijedi za francuski stav nakon što su Francuzi preuzeli St. Domingue174. Ekspanzija na račun Španjolaca nije više bila potrebna budući da su Englezi i Francuzi sada imali dovoljno površina za još jedno stoljeće. Usprkos tome, međusobno uništavanje plantaţa ostalo je i dalje jedan od značajnih ciljeva za Englesku i Francusku, što pokazuju tri anglo-francuska rata u Karibima: 1666-1667, 1689-1697. i 1702-1713. Uzajamno uništavanje je prestalo nakon 1713. zato što se svjetska potraţnja do tog vremena toliko povećala da je mogla zadovoljiti proizvodnju šećera obiju zemalja koja se naglo razvijala. »Uzgajivači šećerne trske su napokon otkrili El Dorado«175. Duhan je u stanovitom smislu uvijek bio »siromašni rođak« šećera — rano bi startao i rano propao. Startao bi rano zato što je to bila »početnička« kultura. Duhan bi narastao za godinu dana i zahtijevao je malo posebne opreme. Međutim, imao je i stanovite velike nedostatke, bar u razdoblju kojim se sada bavimo. Duhan je »ubijao tlo«176 još više nego šećerna trska. Duhan se morao seliti otprilike svakih 25 godina pa je uzgoj te kulture bio stoga izvediv samo na velikim otocima ili područjima sa sve širim zaleđem kao što su Maryland i Virginia177. Osim toga, duhan je imao manje svjetsko trţište i manju profitnu marţu nego šećer. »Duhan nije bio pogodan za naglo bogaćenje kao šećerna trska čijim se uzgojem ... moglo steći cijelo bogatstvo za samo deset godina«178. Smatralo se da duhan, kao i šećer, posjeduje terapijska svojstva; međutim, šećer je početkom sedamnaestog stoljeća prestao biti lijekom i postao jedan od glavnih proizvoda, dok je duhan na to morao čekati još stoljeće, moţda čak i dva. Nije posve jasno zašto je moralo biti tako, iako su dvije činjenice očite: šećer je hranjiv dok duhan nije; nadalje, sve veća potrošnja šećera dopunjavala je sve veću potrošnju kave, čaja i kakaa179. Osim toga, budući da se duhan — za razliku od šećerne trske — mogao uzgajati u netropskim klimatskim uvjetima, predstavljao je poljoprivrednu alternativu u dobrom dijelu Evrope. Šećerna trska se mogla uzgajati samo na sredozemnim otocima, a ta je područja već »prešla«. Stoga je, usprkos brzom iscrpljivanju tla što ga je izazivao duhan, svjetska ponuda prelazila svjetsku potraţnju češće u proizvodnji duhana nego u proizvodnji šećera. Situaciju s duhanom komplicirala je i politika većine evropskih drţava koje su taj luksuzni artikl iskoristile u porezne svrhe, te štoviše uspostavile sistem zakupljivanja poreza preko drţavnih monopola. To u svakom slučaju nije vrijedilo posvuda. U skladu sa svojom ulogom vodećeg svjetskog trţišta duhana Ujedinjene provincije nisu nametale nikakve poreze180 pa je tu proizvodnja domaćeg duhana evala, osobito u razdobljima recesije za ţitarice181. Uz reguliranje trgovine duhanom i oporezivanje, većina zemalja je nastojala zabraniti nacionalnu proizvodnju. To posebno vrijedi za Englesku i Francusku, a najvjerojatniji razlog je fiskalna kontrola. »Bilo je lakše naplatiti carinske pristojbe na duhan uvezen u London ili La Rochelle nego naplaćivati porez na promet na artikl uzgojen u Gloucestershireu ii Gaskonji«182. Drţavni porezi su isprva negativno djelovali na proizvodnju duhana u Americi. Glavni rezultat bilo je »povećanje cijena i suţenje trţišta«183, to više što je nametanje carina sa svoje strane poticalo domaću, evropsku proizvodnju i time pogoršalo »stalni ekonomski problem« zapadne hemisfere, »troškove rada i transporta«184. No već početkom osamnaestog stoljeća određena sprega faktora je potpuno izmijenila situaciju. Kao prvo, drţavna zabrana proizvodnje duhana u Evropi pokazala se razmjerno uspješnom. Drugo, među proizvođačima zapadne hemisfere engleske

382

PERIFERIJE U ERI SPOROG RASTA

kolonije u dolini Chesapeake su počele proizvoditi bolji duhan po niţim cijenama. Treće, Englezi su kao jednu od centralnih ekonomskih aktivnosti uveli reeksport raznih tropskih dobara (uključujući duhan). Stoga su Englezi počeli smatrati duhan prvenstveno izvorom trgovačkog prihoda, a ne izvorom fiskalnog prihoda 185. Francuska je istovremeno pošla posve suprotnim kursom i pretvorila pristojbe na duhan u »značajan izvor drţavnih prihoda«186. Nakon 1720. te na poticaj drţavne uprave Francuska je postala najveći pojedinačni kupac duhana iz Virginije i Marylanda, koji se reeksportirao iz Engleske, te je odjednom kupovala četvrtinu ukupne proizvodnje i plasmana187. U posljednjim godinama sedamnaestog stoljeća, vjerojatno između 1693. i 1695, u Brazilu je »pronađeno« zlato188. To je označilo početak naglog izvoza zlata, pa sluţbeni podaci pokazuju povećanje sa 725 kilograma 1699. na 14.500 kilograma 1712. — najuspješnije godine. Međutim, Boxer procjenjuje da je to samo desetina ili maksimum jedna trećina stvarnog izvoza, dok se ostatak krijumčario189. Zašto je brazilsko zlato »otkriveno« upravo tada? Vilar obraća paţnju na poklapanje početka brazilskog »zlatnog ciklusa« i novčane inflacije u Engleskoj, posljedice ratova od 1689. do 1713; on smatra, vrlo umjesno, da engleska trgovačka ekspanzija i inflacija nisu posljedica otkrića, već posve suprotno: upravo ekspanzija, »koja je zahtijevala ili pogodovala eksploataciji novih rudnika, objašnjava nastup ‟zlatnog ciklusa‟«190. Gledište podrţava činjenica da kontrabandna trgovina nije praktički bila tajna, već sistematski organizirana aktivnost kojom se brazilsko zlato otpremalo u Englesku, praktički obilazeći portugalsku privredu u potpunosti. U ratu kao i u miru brazilsko zlato je odlazilo u Englesku brodovima Kraljevske ratne mornarice i poštanskim brodom koji je svakog tjedna saobraćao na liniji Falmouth — Lis- abon. Ni ratni brodovi ni poštanski brodovi nisu podlijegali obavezi pretrage portugalskih carinskih i ostalih činovnika. Naravno, lisabonski trgovci, Britanci kao i stranci, su radije slali zlato u Englesku tim putem budući da je izvoz novca i plemenitih metala iz Portugala bio strogo zabranjen još od srednjeg doba191.

Navedeni događaji pokazuju da duga kontrakcija od 1600. do 1750. nije uključivala samo involuciju perifernih područja. Došlo je do relokacije nekih ranije perifernih aktivnosti (osobito proizvodnje ţitarica i pašnjaštva) iz periferije u maticu (što je prisililo proizvodnju u istočnoj Evropi i španjolskoj Americi da se preorijentira na regionalna trţišta), te do stvaranja nove periferne regije koja je djelomično bila neposredno kolonizirana i proizvodila samo robu koja se nije mogla proizvoditi u matičnim zemljama. Ta nova periferna regija bilo je šire karipsko područje, koje se protezalo od sjeveroistočnog Brazila do Marylanda, a njena tri glavna proizvoda bili su šećer, duhan i zlato. Ekonomske koristi dijelile su Ujedinjene provincije, Engleska i Francuska, tj. tri matične drţave — Nizozemci više do 1650, a nakon njih Englezi, osobito nakon otprilike 1690. Razmotrimo sada proces formiranja klasa na toj novoj periferiji, osobito oblike što su ih poprimili burţoazija i proletarijat. Burţoazija perifernih regija je prvenstveno uključivala klasični duet — »trgovce i vlasnike plantaţa«. U sedamnaestom stoljeću, na »stranim« periferijama na istoku i krajnjem jugu Evrope (Sicilija plus juţni dijelovi Italije, Španjolska i Portugal) te u španjolskoj Americi prevladavala je involucija, manufaktura je ponovno počela igrati određenu ulogu, a trţište se orijentiralo na regionalni plan. Prema tome, Vaţnost trgovačke klase se očito smanjila u odnosu na značaj proizvodnih poduzetnika, to jest plantaţera, ako kao mjerilo primijenimo postotak ukupnog kapitala koncentriranog u rukama određene grupacije ili stopu profita njihove aktivnosti ili njihov politički utjecaj (i lokalni i na svjetskom planu). Eliminiranje dobrog dijela vanjske trgovine nedvojbeno je teško pogodilo trgovačke grupacije, osobito što se tiče njihove pregovaračke moći u odnosu na zemljoposjednike — proizvođače trţišnih kultura. Cijeli sistem međunarodne dugovne ovisnosti (plantaţera o trgovcima) je nesumnjivo oslabio dok se lokalna dugovna zavisnost (tj. polukmetska zavisnost seljaka o zemljoposjednicima) sve više širila192. Ali što je s »novom« periferijom šireg karipskog područja? Nije li to scena par excellence »trgovačkog kapitalizma«? Vrijedilo bi paţljivo pogledati što se događalo,

383

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

počinjući sa zaključkom kojim Richard Pares završava svoju detaljnu analizu kapitalnih ulaganja i tokova kapitala između britanske »Zapadne Indije« i Engleske u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću: Prema tome, plantaţer je tako reći plaćao vlastito porobljavanje. Profiti plantaţa su bili izvor koji je pothranjivao dugovanja nametnuta samim plantaţama. U tom smislu Adam Smith nije imao pravo: bogatstvo britanske Zapadne Indije nije potjecalo u potpunosti iz matične zemlje; nakon nekih početnih zajmova u najranijem razdoblju koji su samo pripremali pumpu za rad, bogatstvo Zapadne Indije stvorili su profiti ostvareni u samoj Zapadnoj Indiji te se, uz određenu pomoć britanskog poreznog obveznika, dobar dio njih trajno udomio u Velikoj Britaniji193.

Kako je sistem djelovao? Posebno napominjem da ne govorimo o opsegu doprinosa eksploatacije rada u Karibima akumulaciji kapitala u Engleskoj; riječ je o tome kako su interni sukobi među burţoaskim slojevima utjecali na načine raspodjele viška vrijednosti unutar tih slojeva i njenog kasnijeg kanaliziranja s periferije u maticu. Proizvodnja šećera je prelazila u ruke Engleske od kraja sedamnaestog stoljeća pa kroz cijelo osamnaesto stoljeće. Dunn je međutim preskočio jedan korak. Iako je karipski plantaţer šećerne trske bio »krupni poduzetnik« i »sprega poljoprivrednika i proizvođača«194, primjećuje Dunn, već potkraj sedamnaestog stoljeća »stalna odsutnost vlasnika postala je značajan problem«195. U početku su plantaţeri obično započinjali s malim posjedima i ograničenim kapitalom u regiji u koju su emigrirali. Potrebni investicioni kapital su dobivali od trgovaca u evropskim lučkim gradovima kao što su London i Dieppe. Umjesto da uzme nehipotekarni zajam trgovac je sklapao kompanjonski odnos sa sitnim plantaţerom (matelotage). Plantaţer je dobivao novac da plati prijevoz za sebe i za ugovorom vezane sluge, te novac za alat i početnu zalihu hrane. Trgovac je time plasirao svoj kapital i primao prihod u naturi. Ovakav je sistem, za razliku od sistema neposrednog vlasništva u kojem je »plantaţer« bio »zastupnik«, bio vrlo koristan za trgovca koji je »bio djelomično zaštićen od nevjernosti zakupnika — glavne opasnosti u svim kolonijalnim inicijativama — kompanjonskim odnosom jer je plantaţer bio pošteno zainteresiran za uspješnost pothvata«196. Međutim, pošto su na određenim otocima lansirane plantaţe, došlo je do procesa koncentracije zbog toga što su se krupniji proizvođači mogli elastičnije suočiti s oštrom svjetskom konkurencijom. Rastom veličine plantaţe povećala se i Vaţnost plantaţera u odnosu na njegovog trgovačkog kompanjona. Sukob oko Naviga

384

PERIFERIJE U ERI SPOROG RASTA

cijskih akata odraţava tu činjenicu. Merkantilističko zakonodavstvo štiti manufakturne proizvođače i trgovce-reeksportere, a rijetko ide na ruku perifernim primarnim proizvođačima. Sredinom sedamnaestog stoljeća, kad je britanska proizvodnja šećera u Karibima bila snaţna u odnosu na proizvodnju drugih regija a domaća potrošnja u Engleskoj mala, sitni plantaţeri britanskih karipskih posjeda su svim silama nastojali obići engleske trgovce prodavajući svoje proizvode (evropskom kontinentu) preko trgovaca u Sjevernoj Americi, nizozemskim i francuskim posjedima u Karibima, pa čak i u Irskoj i Škotskoj. U osamnaestom stoljeću situacija se obrnula. Proizvodnja šećera u drugim područjima se povećala, cijene na engleskom trţištu su porasle zbog zaštite, a engleska potrošnja je narasla zbog sve višeg ţivotnog standarda i rasta stanovništva. Sada su plantaţeri iz ne-engleskih područja nastojali plasirati svoje proizvode preko trgovaca u britanskim karipskim posjedima. To je oslabilo poloţaj engleskih plantaţera a ojačalo poloţaj londonskih trgovaca197. Trebali bismo razlikovati tri faze. U prvoj fazi karipski plantaţer je bio sitan i slab u odnosu na razmjerno krupnog trgovca. Zahvaljujući koncentraciji plantaţeri su postajali jači i veći, te — lokalno — politički utjecajni na otocima198. Što je još vaţnije, razvio se sistem komisionih poslova; umjesto da plantaţer bude »zastupnik« trgovca, trgovac je sada postao »zastupnik« plantaţera. Sistem komisionih poslova eliminirao je sitne otočke trgovce (u korist krupnih engleskih posrednika)199, što je bila dodatna korist jer se time smanjila tajna trgovina između otoka. Već 1707. karipski proizvođači su bili dovoljno snaţni da stvore »iznuđeno« trţište u Škotskoj i, zahvaljujući dobro poznatom Zakonu o melasi iz 1732, u Irskoj i britanskoj Sjevernoj Americi200. Uspostavljanjem neposrednih odnosa između karipskih plantaţera i trgovaca u Engleskoj sistem komisionih poslova je eliminirao perifernog trgovačkog posrednika, te premjestio primarno trţište šećera s Kariba u Evropu. Dva su faktora stvorila uvjete za pojavu tog sistema koji se najprije pojavio u vezi s proizvodnjom šećera na Barbadosu: to su sve veća snaga plantaţera postignuta koncentracijom i pritisak što su ih na njih vršile opadajuće cijene budući da im je bio potreban veći postotak profita kako bi odrţali istu razinu dohotka201. Sistem se proširio na ostale otoke i već devedesetih godina sedamnaestog stoljeća primjenjivao se i u proizvodnji duhana202. Sistem je prebacio locus poduzetničkih ulaganja s trgovca na plantaţera. »Plantaţer je svoje proizvode slao u Evropu kako bi ih trgovac, kao njegov posrednik, prodao uz proviziju, a taj isti posrednik je po narudţbi plantaţera kupovao, ponovno uz proviziju, materijalna sredstva za plantaţu«203. Sistem komisionog poslovanja nije bio univerzalan. Njime su se koristili engleski plantaţeri šećerne trske, ali ne i francuski. U slučaju duhana iz Virginije prelaz na taj sistem je bio privremen pa su tridesetih godina osamnaestog stoljeća plantaţeri ponovno prešli na ranije aranţmane. Prema tome, moramo odgovoriti na tri pitanja: Zašto se sistem pojavio na engleskim a ne na francuskim otocima? Zašto su se plantaţeri duhana u Virginiji vratili na stari sistem? Kako da protumačimo promjenu u odnosu na locus profita? Govoreći o prvom pitanju — zašto su taj sistem primjenjivali Englezi a ne Francuzi — Pares najprije obraća paţnju na Daviesovo objašnjenje prema kojem se sistem komisionog poslovanja pojavio zato što su krupni plantaţeri morali kupovati robove. Londonski posrednici su mogli plaćati potrebne iznose mjenicama, a plantaţeri su to otplaćivali isporukama šećera. Prema tome, sistem komisionog poslovanja je osiguravao kredit krupnom plantaţeru-poduzetniku. Međutim, kaţe Pares, budući da je krupnim francuskim plantaţerima također bio potreban kredit za robove, a oni nisu razvili sistem komisionog poslovanja, javlja se djelovanje još jednog faktora — a to je činjenica da se stalna odsutnost vlasnika javila ranije, i bila rasprostranjenija, na engleskim otocima, za razliku od francuskih otoka204. Što, 25 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

385

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

međutim, ta odsutnost znači? Ona se razvila zato što su uspješni poduzetnici iskorištavali svoj uspjeh te predstavlja dokaz snage njihove inicijative. Plantaţer više nije bio predradnik već financijski rukovodilac pa se, zahvaljujući veličini akumuliranog kapitala, mogao posvetiti financijskim poslovima (i, usput, posvetiti više vremena trošenju profita). Stalna odsutnost vlasnika i rezultirajući sistem komisionog poslovanja javljaju se na engleskim, a ne na francuskim otocima, te više u vezi sa šećerom nego u vezi s duhanom, upravo zbog veće rentabilnosti engleskih zona i šećera205. Time smo djelomično odgovorili na pitanje razloga zbog kojih su se plantaţeri duhana u Virginiji vratili na raniji sistem. Plantaţeri duhana nisu tako lako mogli preći na ulogu odsutnih poduzetnika zbog pojave francuskih monopsonističkih kupaca. Francuski kupci na trţištu su traţili krupne dobavljače, i tu su ulogu preuzele škotske firme na zapadnoj obali Škotske. Iako im je udaljenost do francuskih luka bila ista, te su firme bile u prednosti (u odnosu na ostale britanske trgovačke grupe) zbog blizine Virginije i niţih troškova rada (zbog poluperifernog statusa Glasgowa). S obzirom na to da su podmirivale veće trţište, škotske firme su slale svoje zastupnike u Chesapeake Valley, obilazeći krupne plantaţere koji su imali komisione zastupnike u Londonu i nudeći manjim uzgajivačima u unutrašnjosti kredit koji se mogao otplatiti u naturi206. Tako se u ovom slučaju ravnoteţa snaga ponovno izmijenila u korist kupca. Napokon, kako bismo odgovorili na pitanje u vezi s promjenom locusa poduzetničkog rizika i profita moramo se pozabaviti značenjem duga. Budući da je promjenu uz ostalo izazvao i pad cijena šećera, Pares zaključuje da »poloţaj poduzetnika nije bio uzvišen i rentabilan status što ga je plantaţer preoteo trgovcu već skroman i nezahvalan status što mu ga je trgovac nametnuo«. No, uloga očito nije bila skromna i nezahvalna, kao što primjećuje i sam Pares: »Odsutni vlasnici plantaţa šećerne trske bili su, uz bivše funkcionare engleske Istočno-indijske kompanije, daleko najbogatiji ljudi svoga doba«207. Poveţimo tu činjenicu s još jednom, sa sve većim zaduţivanjem engleskih plantaţera tokom cijelog osamnaestog stoljeća, i to sve više kod engleskih trgovaca. Nije li to znak ponovno promjene, ovaj put na štetu plantaţera i u korist trgovaca? Moţda, iako se financijski aranţmani mogu protumačiti i na drugi način. Ovakva struktura zaduţivanja bila je posrednicima korisna samo dok je proizvodnja šećera evala. Međutim, odsutni vlasnici su očito počeli ţivjeti iznad mogućnosti koje im je pruţao tekući dohodak. »Gotovo svaki veliki dug ... počinjao je kao dug ili tekući račun i završavao kao hipoteka ... Na kraju su mnoga imanja u Karibima vrijedila manje od hipotekarskog iznosa«208. Znamo da se šećer (i duhan) iscrpljuju. Nakon početnog stadija trgovački potpomognute inicijative i drugog stadija koncentracije zemljišta i plantaţerske dominacije u ostvarivanju profita, nije li postojao i treći stadij u kojem su odsutni vlasnici, koji nisu uspjeli reproducirati kapital na istoj razini, izmuzli plantaţe — s obzirom na njihovo neizbjeţno propadanje — do kraja? Naravno, ti su vlasnici dijelili svoj super-profit s posrednicima, no takav sistem nije primjer prevlasti trgovaca u predindustrijskoj eri već primjer oblika profita u razdoblju nakon doba maksimalne produktivnosti i relativne efikasnosti209. Moramo se sada posvetiti drugoj polovici jednadţbe, ponudi rada koja je stvorila povećanu efikasnost proizvodnje. »Tijesna povezanost«210 šećera i ropstva je praktički banalna istina. Ĉinjenica je, međutim, da su se prvi pokušaji uzgajanja šećerne trske i duhana u karipskom području gotovo uvijek zasnivali na primjeni najamne snage vezane dugoročnim ugovorima, a ne robova. Robovi su postali karakteristična otočka radna snaga tek potkraj sedamnaestog stoljeća, a u juţnim kolonijama na sjevernoameričkom kontinentu tek početkom osamnaestog stoljeća211. Stupanj pravne razlike između ta dva statusa je predmet verbalnog nadmeta\ anja autora koji tvrde da je dugoročni ugovorni najam bio privremeno ropstvo, kao na primjer Ralph Davis212, i autora koji nas podsjećaju da je to bilo samo privremeno ropstvo, kao na primjer K. G. Davies213. Pitanje je zapravo ekonomskog

386

PERIFERIJE U ERI SPOROG RASTA

karaktera, tj. svodi se na dugoročne troškovne prednosti i nedostatke jednog i drugog rješenja. Nije teško shvatiti zašto su prvi karipski poduzetnici preferirali ugovorni najamni rad umjesto robova. Prvi i vjerojatno odlučujući razlog bili su mnogo niţi početni izdaci. U to doba je osobi unajmljenoj na dugi rok trebalo unaprijed isplatiti 5 do 10 funti za troškove putovanja, dok je afrički rob stajao 20 do 25 funti214. Bez obzira na to što su kasniji izdaci za ishranu i odijevanje roba bili manji, te na to da su se izdaci za ugovornog najamnog radnika amortizirali u toku samo tri ili četiri godine, problem se još uvijek svodi na raspoloţivost početnog kapitala. Naravno, morala je postojati ponuda. Koji su ljudi zapravo odlazili u zapadnu hemisferu kao ugovorni najamni radnici (engages)? Općenito govoreći bili su to posve mladi ljudi, najčešće u pubertetu, djeca najamnih radnika ili pripadnika siromašnijih srednjih slojeva. Neke su vrbovali silom, a neke je privlačila — usprkos teškim klimatskim uvjetima i nedvojbeno teškom radu — mogućnost uspona na društvenoj ljestvici budući da su po isteku ugovora dobivali zemljište. Neki autori navode da su bili »kvalificiraniji« od afričkih robova, što je dvojbeno s obzirom na njihovu dob i iskustvo. Štoviše, moglo bi se tvrditi upravo suprotno. Radnika je trebalo obučavati nekoliko godina kako bi postao efikasan, i najamni radnici bi napuštali poslodavce baš pošto bi stekli »određeni stupanj sposobnosti«215. S druge strane, afrički robovi su ostajali i nakon obučavanja. Nije li upravo u tome srţ konstatacije da je Barbados odlučio koristiti robovski rad jer mu je bila potrebna »stalnija, pouzdanija radna snaga«?216 Što je izmijenilo ravnoteţu faktora na štetu ugovornog najamnog rada? Kao prvo, »dobre neprisvojene zemlje« na kojoj se ugovor zasnivao bilo je sve manje 217 zbog sve šire eksploatacije zemljišta (posljedice iscrpljivanja tla) i sve veće koncentracije. Zbog toga su se robovi pojavili ranije na plantaţama šećerne trske, a kasnije na plantaţama duhana, ranije u karipskom području a kasnije u juţnom dijelu sjevernoameričkog kontinenta218. Zašto bi najamni radnik trpio teške uvjete rada na plantaţi ako se nije mogao nadati nagradi? Usvajanje ropstva je bilo neminovno kad se smanjenje ponude rada poklopilo s istovremenim povećanjem potraţnje. Ćak i kad robovi nisu »neophodno bili najjeftiniji ili najefikasniji način vođenja plantaţa šećerne trske ... bio je to jedini raspoloživi način nakon što se više nisu mogli privući bijelci kao najamni radnici«219. Nije stoga nimalo slučajno što se supstitucija robovima redovito povezuje s razdobljima buma120. Razlozi zbog kojih su robovi zamijenili evropsku najamnu radnu snagu razmjerno su nezamršeni. Ali zašto Afrikanci? Zašto ne Indijanci kao robovi? Zašto se u širem karipskom području nije iskorištavao — kao u dobrom dijelu španjolske Amerike —■ sistem du- govnog polukmetstva Indijanaca (i mješanaca-mestica)? Indijance su zapravo isprva koristili kao robove, ali su, kao što navode brojni izvori, »brzo umirali u ropstvu«221 i »nisu se mogli prilagoditi ... uvjetima ţivota u šećeranama«222.Indijance su isprva koristili kao robove i u čileanskim rudnicima223, ali su ih nakon 1589. počeli zamjenjivati afričkim robovima koji su, kako kaţe Mel- lafe, »bili jedan od osnovnih faktora koji su omogućili opstanak španjolskih naseobina u Chileu«224. U području gdje su se umjesto indijanske radne snage primjenjivali afrički robovi Indijanci su bili prvenstveno lovci i skupljači (kao na Malim Antilima) ili poljoprivredne aktivnosti još nisu razvile očite klasne strukture (Ara- wak ili Taino na Velikim Antailima). Pripadnici tih naroda nisu bili »navikli« na disciplinirani rad i brzo su »umirali«225. Međutim, tamo gdje je postojao način pro izvodnje s preraspodjelom, klasno uslojeno indijansko stanovništvo i niţi slojevi su već proizvodili višak koji se hijerarhijski prisvajao. Stoga ih se relativno uspješno moglo prisiliti da se time i dalje bave, u nešto izmijenjenom obliku, u korist evropskih eksproprijatora, osobito ako su njihovi raniji vladari u tome surađivali

387

5.

— otuda repartimiento, mita i kasniji razvoj dugovnog polukmetstva, osobito u Novoj Španjolskoj, Guatemali i Peruu226. Ako su afrički robovi zamijenili indijansku radnu snagu samo u slučajevima gdje se Indijance nije moglo s uspjehom natjerati na ovaj ili onaj oblik prisilnog rada, ropstvo je neminovno moralo biti jedino preostalo rješenje. To jedino moţemo objasniti pretpostavljajući da je prisilna trţišna proizvodnja — bila to u poljoprivredi, rudarstvu ili manufakturama — bila jeftinija od robova227. Kako to da je radna snaga koja je primala »nadnice« samo za dio svog rada, kao što je radna snaga u prisilnoj trţišnoj proizvodnji, bila jeftinija od radne snage koja je dobivala naknadu samo u naturi, i to nimalo dareţljivu? Ako se radi samo o razlici u početnim izdacima poslodavaca, ta se razlika mogla amortizirati tokom vremena; doduše, radnici u prisilnoj trţišnoj proizvodnji i njihovi rođaci proizvodili su dio svojih »nadnica« i u obliku prehrambenih kultura, izvan kontrole poslodavaca, što se odbijalo od troškova radne snage koje je snosio poslodavac. Ukupni povratni troškovi radne snage su bili veći za robove nego za radnu snagu u obliku prisilne trţišne proizvodnje228. Zbog toga je osnovni oblik229 organizacije proleterske radne snage u širem karipskom području, novoj periferiji razdoblja od 1600. do 1750, bilo ropstvo a ne najamni rad, zakupništvo ili prisilna trţišna proizvodnja. S obzirom na političke uvjete tog razdoblja, ropstvo je bilo ekonomski optimalno za burţoaske proizvođače koji su — pravnim sistemom kao i trţištem — oblikovali osnovne proizvodne odnose u toj regiji.

Bilješke

Poluperiferije na raskršću

388

BILJEŠKE / ĈETVRTO POGLAVLJE

Jedan od konstantnih elemenata kapitalističke svjetske privrede je hijerarhijska (i prostorno distribuirana) podjela rada. No, postoji još jedan konstantni element, a to je promjenljiva lokacija ekonomske aktivnosti i, stoga, promjena ulo- ge pojedinih geografskih zona u svjetskom sistemu. Sa stanovišta drţavnih aparata redovne — ali ne kontinuirane — promjene relativne ekonomske snage lokaliteta, regija i drţava mogu se smatrati (i najčešće se smatraju) vrstom uzlazne ili silazne »mobilnosti« drţave kao entiteta, kretanjem koje se mjeri u odnosu na druge drţave u okviru međudrţavnog sistema. U dvadesetom stoljeću govori se o »razvoju« drţava. U sedamnaestom stoljeću govorilo se o »bogatstvu« kraljevstva, iako su ljudi u sedamnaestom stoljeću uviđali — često jasnije od nas — da je to mjerenje ordinalno a ne kardinalno, bar unutar ograničenja suvremenog svjetskog sistema. Promjene statusa javljaju se naročito u trenucima sveukupnog pada ili stagnacije, a za one koji se nalaze u sredini hijerarhijskog kontinuuma, tj. za polu- periferiju, to kretanje prvenstveno vrši i na njega djeluje drţavna akcija. Poluperi- ferne drţave su one koje obično slabe i jačaju. To zvuči — a donekle i jest — voluntaristički. Inteligentna drţavna politika je u velikoj mjeri povezana s događajima. No, tome moramo odmah dodati dva upozorenja. Prvo, drţavna politika nije glavni pokretač već intervenirajući proces. Drugo, svaki drţavni aparat ne moţe iskoristiti bilo koji skup politika i očekivati isti | sretni ishod. Štoviše, stvari stoje posve suprotno. Mnogi mogu pokušati da zna- | čajno preobraze rang svoje drţave u svjetskoj podjeli rada, ali sam® mali broj u to; me uspijeva zato što uspjeh jedne drţave eliminira prilike i alternative ostalih. U sedamnaestom stoljeću nalazimo mnoga poluperiferna područja koja su nazadovala — Španjolsku, Portugal, stari »hrbat« Evrope (od Flandrije preko zapadne i juţne Njemačke do sjeverne Italije); no, nekoliko je područja napredovalo: osobito Švedska, Brandenburg-Pruska i »sjeverne« kolonije u britanskoj Sjevernoj Americi (Nova Engleska22 i srednjoatlantske kolonije). Prvi skup područja je doţivio dobar dio onih istih procesa što smo ih već opisali za periferna područja, iako su iz raznih razloga ta područja zadrţala vaţne strukturne razlike u odnosu na perifer- } na područja. Drugi skup se tek počeo boriti da postane dijelom matičnih područja 'svjetske privrede u toj epohi. Za područja u tog grupi već je i kretanje tim putem predstavljalo uspjeh, da ne govorimo o njihovoj sposobnosti preokretanja općih teškoća svjetske privrede u vlastitu korist umjesto povećanja distance od matičnih područja, što se dogodilo većini perifernih i poluperifernih područja.

22 New England, danas šest sjeveroistočnih drţava SAD (prev.)

389

POLUPERIFERUE NA RASKRŠĆU

U tom pogledu »opadanje« Španjolske je najspektakularnija pojava sedamnaestog stoljeća — očita čak i suvremenicima. Kao što smo već vidjeli, osnovne uzroke valja traţiti u ekonomskim i političkim strukturama Španjolske, a relativna slabost je već bila značajna u šesnaestom stoljeću1. Te su slabosti bile djelomično prikrivene vojnom moći Španjolske i njenim golemim bogatstvom u plemenitim metalima; međutim, ekonomske nedaće u svjetskoj privredi strgnule su pokrivač sa španjolske fasade i izloţile njene slabosti samim Španjolcima kao i svijetu. Ako nam je stalo do datuma, moţda će 1596. godina, doba drugog bankrota Filipa II, posluţiti u nedostatku bolje. Bankrot »nije značio samo kraj financijske prevlasti sjeverne Kastilije, već i kraj imperijalnih snova Filipa II« 2. Tradicionalna historiografska slika Španjolske u sedamnaestom stoljeću je slika ekonomske dekadencije. Earl Hamilton smatra takvu sliku pretjeranom iako je, kako dodaje, sedamnaesto stoljeće bilo »jedna od najniţih točaka u ekonomskim analizama Španjolske«3. Što nam je poznato o tadašnjoj poljoprivrednoj proizvodnji u Španjolskoj? Ne znamo toliko koliko bismo mogli4. Sedamnaesto stoljeće je postalo razdoblje »neobrađenih i nenavodnjavanih polja i akutne nestašice stoke« 5. Što se tiče prve trećine sedamnaestog stoljeća, mnogi suvremenici govore o pretjeranom iskorištavanju tla, napuštanju sistema tropolja u korist godišnje sadnje i rezultirajućem iscrpljivanju tla. Pšenicu su zamijenile neplemenite ţitarice — proso, sijerak i ječam, kao i kukuruz6 — što nas podsjeća na razvoj događaja u perifernim područjima. Ekspanzija proizvodnje vina na štetu ţitarica, kao u juţnoj Francuskoj, poprimila je takve razmjere da su ljudi počeli razmjenjivati vino za pšenicu7. Uz promjenu kultura došlo je i do količinskog opadanja izvoza. Općenito govoreći, »španjolski učinak u izvozu sirovina (u sedamnaestom stoljeću) nije bio impresivan«8. Doduše, Španjolska u šesnaestom stoljeću nije bila periferna zemlja ograničena na izvoz sirovina. Bila je jedan od centara manufakturne proizvodnje, a opadanje je bilo još izrazitije na tom sektoru. Najteţi pad doţivjela je španjolska tekstilna industrija. Centar španjolske proizvodnje svile i platna — Toledo — praktički je propao za dvadeset godina, od 1600. do 1620. 9 Ista je sudbina zadesila Sego- viju i Cuencu. No, nije propadala samo tekstilna industrija već i metalurgija i brodogradnja. U svim tim »perspektivnim industrijama« rane suvremene Evrope Španjolska je »izgubila izvozna trţišta kao i velik dio domaćih i kolonijalnih trţišta; njih su preuzeli Englezi, Francuzi i Nizozemci«10. Tako je u toj eri stagnacije Španjolska pretrpjela ne samo poljoprivrednu involuciju tipičnu za periferna područja već i deindustrijalizaciju. Posljedice su bile dvojake: s jedne strane, u Španjolskoj je došlo do sve jače polarizacije i regionalnih sukoba; š druge strane, Španjolska je morala trošiti svoju kolonijalnu baštinu kako bi opstala. Već u šesnaestom stoljeću Španjolska je doţivjela sve veće širenje jaza između Kastilije i ostalih španjolskih regija. »Sve je pridonosilo golemoj i sve većoj prevlasti Kastilije«11. Opće ekonomske teškoće povezane s izdacima španjolskog velikog angaţmana u Tridesetogodišnjem ratu dovele su do konstantnog povećanja poreza. Istini za volju, Kastilija je snosila teret kao i ostali dijelovi Španjolske, moţda čak i više; no, kako primjećuje Jaime Vicens Vives, Kastilija je uţivala »kolosalne kompenzacije...: eksploatirala je američki kontinent i uţivala kulturni i politički primat u srcu Španjolske«12. Jaz se vjerojatno još više širio. U svakom slučaju, Katalonija i Portugal, dvije glavne regije koje su do početka sedamnaestog stoljeća odrţale relativni ekonomski paritet s Kastilijom, osjetili su širinu novih ekonomskih pritisaka u interesu Kastilije13. Kad je stoga vlatta, u osobi Olivaresa, htjela više novca »Katalonci su se posve logično, izgubivši povjerenje, utvrdili za masivnim bedemima Ferdinandovog autonomnog zakonodavstva«14 — i ne samo Katalonci. Došlo je do antifiskalnih pobuna u Oportu 1628. i u Santaremu 1629, a 1632. izbila je »solna buna« u Baskiji, izazvana prvenstveno novim porezima — »posljed-

401

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

njom kapi koja je prevršila strpljenje naroda već iscrpljenog drugim oblicima eksploatacije«15. Posebna značajka Katalonije nije samo »iznenadna i eksplozivna provala narodnog ogorčenja«16 već i sprega tog narodnog ogorčenja s »razočaranjem burţoazije« i ambivalencijom »vladajućih slojeva Katalonije«17. Upravo je zbog te sprege uzroka nezadovoljstva katalonska pobuna bila tako duga i prijeteća18. Upravo u tom trenutku preorijentacije evropske svjetske privrede s ere ekspanzije i inflacije na eru stagnacije Portugal je pravno postao dijelom Španjolske u okviru Iberske unije (koju su Portugalci kasnije nazvali »šezdesetogodišnjim suţanjstvom«). Dinastička praznina u slijedu nasljedstva uz vojni poraz što su ga Portugalci 1578. pretrpjeli od Marokanaca kod Alcazar-el-Kebira omogućili su španjolskom kralju da s vojskom upadne u Portugal i postane portugalski kralj 1580. Otpor je bio slab jer je Unija očito pruţala Portugalcima stanovite očite koristi. Jedna od njih bilo je ukidanje carinskih granica na poluotoku što je Portugalu osiguralo bescarinski pristup španjolskoj pšenici19. Osim toga, Unija je portugalskoj burţoaziji omogućila pristup u španjolski imperij koji je 1580. »dosegao zenit i snaţno privlačio Portugalce, navikle na različite kulture i neobične metode trgovine, koji su jed\,a čekali da prošire svoja trţišta posvuda i bili i te kako svjesni izvanrednih mogućnosti što su ih nudile takve veze«20. Sa španjolskog stanovišta Unija se pokazala ekonomski korisnom jer je Španjolskoj omogućila pristup novim financijskim mreţama u trenutku sve teţe financijske situacije u kojoj se našla kastilska drţavna uprava. Portugalski bankari su sada mogli ući u kastilski financijski krug — sluţbeno nakon 1606. ali nesluţbeno i prije toga. Portugalci su uţivali naklonost Olivaresa koji je nastojao riješiti financijske probleme monarhije. Portugalski bankari su bili povezani s amsterdamskom burzom i moţda su koristili nizozemska sredstva21. (Bili su zapravo gotovo svi marranos, to jest, ţidovski conversos*)22. Osim toga, bili su trgovci-bankari23, i za njih je pristup Španjolskoj značio i pristup španjolskoj Americi — Buenos Airesu, Riu de la Plata, Terrafermi, Antilima24. Osim toga, Portugalci su zahvaljujući zaštiti španjolskih brodova25 mogli iskorištavati cvatuću proizvodnju šećera u Brazilu23. Na taj su se način, djelomično zahvaljujući prednostima Unije, Portugalci zaštitili protiv prvih hladnih vjetrova sedamnaestog stoljeća; no, ta situacija nije mogla dugo potrajati. S jedne strane, Španjolci su počeli reagirati na portugalsku prednost27, što je lako poprimilo izliku anti-ţidovske ksenofobije28. S druge strane, otrijeznili su se i Portugalci jer su im Španjolci sve manje mogli pruţati potrebnu zaštitu. Portugalci su nizozemsku okupaciju Brazila dijelom pripisivali stalnom nizozems- ko-španjolskom sukobu29. U svakom slučaju došlo je do slabljenja portugalsko-at- lantske trgovine koja je u razdoblju od 1600. do 1630. bila mnogo uspješnija od se- viljsko-atlantske trgovine30. U Brazilu se tim teškoćama pridruţio i gubitak pomorske trgovine zlatom sa Zapadnom Afrikom koju su već 1638. preoteli Englezi i Nizozemci31. Portugalci su se pobunili 1640, istovremeno s Kataloncima, iako nisu bili opterećeni internim klasnim podjelama potonjih »što je (portugalskoj burţoaziji) olakša lo prihvaćanje prijelaza sa španjolske veze na nezavisnost«32. Portugal je ponovno stekao nezavisnost i krenuo prema engleskoj vezi. Početkom sedamnaestog stoljeća portugalski trgovački imperij u Aziji preoteli su Nizozemci koji su, kako kaţe Boxer, »bili daleko nadmoćniji, u odnosu na stvarnu i potencijalnu snagu, od osiromašenog portugalskog kraljevstva«33. Kao što smo već vidjeli, Portugal je dio kompenzacije našao u uniji sa Španjolskom, ali je slabljenje evropske svjetske privrede eliminiralo i tu kompenzaciju. Za Braudela je »glavno pitanje: nije li Por-

23 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

402

POLUPERIFERUE NA RASKRŠĆU [A] obraćenici (prev.)

tugal Španjolskoj bio sudrug u dobru, ekonomski govoreći?«34 Dok se Španjolska tako rastrzavala za mali materijalni profit, počela je istovremeno osjećati prve negativne posljedice iscrpljivanja kolonija. Kao prvo, javila se značajna recesija američkog prometa sa Španjolskom koju Chaunu datira od 1622. do 1680. 35 Drugo, razvilo se krijumčarenje kao značajan oblik evropsko-američke razmjene; počeli su Nizozemci36, a slijedili su ih Englezi i Francuzi37. Tokom sedamnaestog stoljeća neposredni odnosi matičnih drţava sa španjolskom Amerikom su postepeno »preuzeli snabdijevanje većine potreba (Amerike) krijumčarskim putem«38. Tako je tokom sedamnaestog stoljeća Španjolska u najboljem slučaju postala prilično pasivna prijenosna traka između matičnih zemalja i svojih kolonija. Španjolska je uvozila tekstil i sušenu newfoundlandsku ribu iz matičnih zemalja, trošila ih »kod kuće« i, kad je kontrabandna trgovina ne bi posve obišla, prenosila ih kolonijama. Plaćala je djelomično izvozom sirovina s poluotoka, bojama iz kolonija i, iznad svega, američkim zlatom i srebrom — »bitnom atrakcijom trgovine sa Starom Španjolskom«39. Konstantni ratovi — s Ujedinjenim provincijama, Francuskom, Katalonijom, Portugalom — u teškim financijskim razdobljima doveli su do uzastopnog inflacionog kovanja obezvrijeđenog novca, osobito nakon 1650. To je već osamdesetih godina sedamnaestog stoljeća izazvalo »potpuni upravni i ekonomski slom Kastilije«40. S obzirom na takve okolnosti španjolska monarhija je jedva bila u stanju da se odupre otimanjima i pljački matičnih sila u Americi ili, čak, konstantnoj ekspanziji prodaje manufakturnih proizvoda iz sjeverozapadne Evrope u samoj Španjolskoj41. Rambert ovako rezimira situaciju: »Potkraj sedamnaestog stoljeća Španjolska je zauzimala posebno mjesto u svjetskoj privredi: bila je ogromno i praktički neiskorišteno trţište prema kojemu su konvergirale sve pohlepne evropske sile ... Španjolska je ţivjela u tijesnoj zavisnosti o naprednijim zemljama«42. Portugal je bio više-manje suočen s istom situacijom. Sa stanovišta engleskog tekstila u doba restauracije, i Portugal i Španjolska su »pruţali izglede na velika prekomorska trţišta, iako su engleski trgovci mogli poslovati s Juţnom Amerikom samo preko posrednika«43. U stvari, uzastopni anglo-portugalski sporazumi sklopljeni 1642, 1654. i 1661. angaţirali su Englesku još više u Brazilu nego u španjolskoj Americi44. Zbog engleskog uklapanja u portugalsku triangularnu trgovinu (zbog čega je ona postala kvadrangularna) Portugal je postajao »sve periferniji«45. Kad je privremeni ekonomski uspon koji je u Evropi općenito te u Portugalu posebno započeo oko 1650, došao kraju 1670.46, Portugal je hrabro pokušao da se ispetlja iz te posredničke, prijenosne pozicije usvajajući univerzalni lijek sedamnaestog stoljeća — merkantilizam — tj. politiku koju su javno zagovarali markiz od Fronteira i vojvoda od Ericeira, ministri vanjskih poslova od 1675. do 1690. Portugalci su to svjesno smatrali imitacijom Colbertove politike. Uvozili su francuske stručnjake da im pomognu razviti industriju kojom će konkurirati engleskoj i frnacuskoj industriji47, te osnovali trgovačku kompaniju za trgovanje afričkim robovima kako bi time pokušali preuzeti dio trţišta od Španjolaca. U jednom trenutku povećali su nominalnu vrijednost valute za 20%, nadajući se da će time privući plemenite metale, osobito iz Španjolske48. Zbog krize sedamdesetih godina sedamnaestog stoljeća Portugalci su obnovili i traganje za plemenitim metalima u Brazilu49 iako je značajna količina zlata zapravo otkrivena tek 1693-1695.50 Kriza je osim toga izazvala i traganje za novim izvoznim trţištima, te je upravo u to doba otvoreno široko izvozno trţište za vino — madeiru. Englezi su ustanovili da se »madeira od svih vina najbolje drţi i najlakše prevozi u vrućim klimatskim uvjetima«51. U stvari, imali su o madeiri tako dobro mišljenje da je — u Navigacijskom aktu iz 1633. — vino uvezeno s Madeire i Azors- kih otoka bilo jedna od tri iznimke u odnosu na klauzulu (za glavne proizvode) prema kojoj je sva evropska roba za britanske kolonije u Americi morala proći kroz Englesku 52.

403

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Britanski posjedi u Karibima i Nova Engleska su brzo postali značajna trţišta za ta vina53, pa je značaj vinogradarstva u Portugalu naglo porastao54. Ericeira je umro 1690. i već 1692. portugalski merkantilizam je doţivio slom. Što se dogodilo? Godinho navodi tri objašnjenja55: prvo, kraj opće trgovačke krize 1690. koja je povećala opće cijene šećera i duhana, kao i kraj prednosti što su je Portugalci uţivali s obzirom na privremene teškoće Nizozemaca; drugo, konstantno povećanje prodaje vina u britansku Ameriku, pojačano činjenicom da je, zbog anglo-francuskog rata, Engleska zabranila uvoz francuskih vina i pribjegla portugalskim vinima kao zamjeni56; treće, počela je brazilska zlatna groznica57. Merkantilizam je ranije usvojen kao politički odgovor na akutnu trgovačku krizu58; međutim, domaće antimerkantilističke snage su već bile prejako ukorijenjene, te je bilo nemoguće spriječiti njihovu političku reafirmaciju čim je klima ponovno počela donekle pogodovati njihovim interesima 59. Portugalci su popustili i potpisali 1703. i 1713. methuenske sporazume koji su, kako kaţe Godinho, »u osnovi potvrdili de facto situaciju«60 koja je već stvorena 1692. i koja je bila posljedica razvoja događaja u sedamnaestom stoljeću. Famozni sporazumi, model za Ricar- dovu teoriju blagodati međunarodne podjele rada nisu stvorili engleske privilegije već ponovno potvrdili privilegije utjelovljene u sporazumima iz 1642, 1654. i 1661.61 »Englesko sukno za portugalsko vino« postao je slavni simbol vigovske trgovačke politike62 Ako je razdoblje merkantilizma u doba Ericeire (1675. do 1690) predstavljalo kratki trenutak portugalskog opiranja sve podređenijoj ulozi u tadašnjoj svjetskoj privredi, rat za španjolsku baštinu se moţe protumačiti kao paralelni i isto tako osujećeni pokušaj otpora sa strane Španjolaca. Španjolska drţava je u sedamnaestom stoljeću postala tako slaba da su se, počevši od 1697. kad je sklopljen mir u Rijsvvijku, Francuska, Austrija, Engleska i Ujedinjene provincije cjenkale oko diobe španjolskog imperija. Već 1702. Španjolska se pridruţila Francuskoj protiv ostatka Evrope, uključujući Portugal koji je potpisao methuenski sporazum slijedeće godine63. Po mišljenju Britanije Francuzi su predugo imali prevelik komad španjolskog »kolača«, a dolazak Burbona na španjolsko prijestolje je prijetio s još većim smanjenjem britanskog udjela — ne toliko u Americi gdje su Britanci već nadmudrili Francuze već u samoj Španjolskoj te općenito u Sredozemlju64. Rat između Francuske i Britanije se vodio daleko izvan španjolskih granica i svodio se na nastojanja da se unište trgovačke mreţe suparnika osobito ovlaštenim gusarstvom [privateering)65. Kako kaţe Arsene Legrelle, »povijest rata za španjolsku baštinu nije interna povijest Španjolske«66. Francuzi su ubrzo ustanovili da njihovi španjolski saveznici nisu prvenstveno zaokupljeni francuskim interesima već nastojanjima da Španjolsku riješe ekonomskih pritisaka čijem je djelovanju bila izloţena67. Pobunu u Kataloniji treba posmatrati u istom svjetlu. Katalonija je nakon 1670. doţivjela polagani ekonomski oporavak uglavnom zato što je »porezno opterećenje bilo manje... a ekonomska slabost manje potpuna« nego u Kastiliji68. Taj umjereni prosperitet se temeljio na trgovačkoj posredničkoj ulozi. Merkantilistička i centralizirana Španjolska ne bi koristila »toj klasi u razvoju koja.. . je sanjala o 'slobodnoj trgovini‟ i o tome kako će postati druga Nizozemska«69. Osim toga, »Francuska je — kao sila — bila neprijatelj«70 koji se 1659. Pirenejskim mirom domogao katalonskog teritorija. Stoga je Katalonski pokret — pokret vladajućih grupa a ne pučka buna kao ona 1640. — »pruţio anglo-austrijskim ‟saveznicima‟ priliku da pokušaju ponovno osvojiti francusko-svrstani poluotok«71. Ovaj put nije to bio toliko separatistički pokret (u odnosu na Španjolsku) koliko pokret koji je ţelio sačuvati ekonomske interese katalonske burţoazije sprečavajući dolazak na vlast, u Španjolskoj, grupa s merkantilističkim pogledima 72. A u tom kontekstu merkantilistički pogled je bio progresivan, svjetski pogled 73. Kako je završio rat za španjolsku baštinu? Španjolska je bila prisiljena da se odrekne teritorija izvan poluotoka. Što je još vaţnije, Španjolska je morala s Engleskom potpisati sporazum o asientu i time dati Engleskoj pravo, koje je ranije imala Francuska, da dovodi robove (minimum 4800 godišnje) u španjolske karipske posjede; sporazum je uključi-

404

POLUPERIFERUE NA RASKRŠĆU

vao još dvije klauzule u odnosu na raniji ‟francuski‟ asiento:osnivanje engleske naseobine na Riu de la Plata i dopuštenje prema kojem je, jednom godišnje, engleski brod od 500 tona mogao obavljati opću trgovinu u španjolskoj Americi74. Višestruki mirovni sporazumi kojima je rat zaključen predstavljali su »neospornu pobjedu koalicije protiv Luja XIV«75, posebno za Englesku76. Međutim, u samoj Španjolskoj saveznici su napustili Katalonce i Filip V je mogao prići centralizaciji Španjolske. Aragonija i Katalonija su izgubile svoje privilegije i institucije 1716 (Nueva Planta}1. Valencija je već 1707. izgubila svoja prava (fuerosf8. Samo su Navarra i Baskija, koje su bile ostale vjerne Filipu V, zadrţale svoje fueros, pa su ih otada nazivali »izuzetim provincijama«79. U kontekstu opće međudrţavne nagodbe i sporazuma o asientu ovakva centralizacija Španjolske nije mogla postići namjeravane ciljeve80. Odredbama Utrechtskog mira Španjolskoj nije bilo dopušteno da mijenja carine na štetu Velike Britanije. Osim toga, stopa konverzije carina (u srebru) u tekući novac (tj. obezvrijeđeni novac) utvrđena je na nivou koji je prevladavao potkraj vladavine Karla II 1700. godine. »To je stvarno onemogućavalo istinski zaštitne carine«81. Nema sumnje, kako naglašava Romero de Soliš, da je trijumf Burbona u ratu za španjolsku baštinu »bio trijumf srednjih slojeva i niţeg plemstva u borbi protiv crkve i feudalne aristokracije«82. Isto je tako nedvojbeno da je Filip V pokušao, »u granicama koje mu je dopuštao Utrechtski sporazum«, dokrajčiti poluperifernu ulogu Španjolske83. No, je li točno, kako tvrdi Kamen, da se »riješena, u Utrechtu, opterećenja Italije i Nizozemske, zemlja mogla posvetiti internom oporavku i eksternom preporodu«?84. Burboni su svakako pokušali. Međutim, kako tvrdi i sam Kamen, zaslugu za iniciranje tih nastojanja treba pripisati Karlu II još 1680. godine kad je i Portugal pokušao krenuti istim putem. »Filip V je ušao u Španjolsku bitno oslobođenu monetarnog kaosa koji je bio njena značajka gotovo cijelo stoljeće«85. Bez obzira na energična burbonska nastojanja, očito je da se ekonomska uloga Španjolske nije bitno izmijenila u osamnaestom stoljeću; zapravo, u toku obnovljene ekspanzije svjetske privrede nakon 1750. Španjolska je izgubila svoj američki imperij. Ne bismo li trebali usporediti ono što su Burboni postigli s onim što bi bili mogli postići da Utrechtski mir nije doveo do sporazuma o asientu i onemogućio Španjolsku da primijeni merkantilističku taktiku. Filipu V se možda moţe priznati da je zaustavio daljnje propadanje španjolske ekonomske uloge u svjetskoj privredi, bar za neko vrijeme, ali se zapravo ne bi moglo reći da je obrnuo trend. Ako je Španjolska i postigla stanoviti uspjeh u ponovnom razvoju nekakve industrijske baze. postigla je to na štetu Francuske a ne Engleske86. Ključni problem bio je asiento. Trgovina robljem je nedvojbeno Englezima donosila golemu dobit. Osim toga, zahvaljujući asientu, ta se legalna trgovina mogla »koristiti kao zaklon za uvoz zabranjene robe u španjolske kolonije«87. Opseg te ilegalne trgovine, koja se obavljala pod okriljem South Sea Company, poprimio je već tridesetih godina osamnaestog stoljeća izvanredne dimenzije88. »Kontrabandna trgovina bila je sastavni dio svake faze operacija South Sea Company«89, i postala je jedan od glavnih uzroka tzv. »rata Jenkinsovog uha«24 četrdesetih godina osamnaestog stoljeća™. Kontrabandna trgovina je djelovala prvenstveno s Jamaike, Barbadosa kao i iz Buenos Airesa91, i znatno je smanjila promet preko Cadiza92. Englezi su koristi što ih ne bi ostvarili neposrednom trgovinom sa španjolskom Amerikom93 ostvarivali posrednom trgovinom preko Cadiza, pri čemu je Španjolska u krajnjoj liniji trošila američke plemenite metale kako bi pokrila platni deficit u trgovini s Engleskom94. Gubitak plemenitih metala bio je popraćen kronično sve neuravnoteţenijim drţavnim budţetom, posljedicom upravo burbonske centralizacije koja je trostruko povećala izdatke krune u razdoblju od 1701. do 1745.95 Fran-

24 prema incidentu u koji je bio umiješan kapetan Robert Jenkins i koji je značajno pridonio izbijanju anglo-španjolskog rata 1739. (rat se 1740-48. stopio s ratom za austrijsku baštinu u kojem su Španjolska i Britanija bili suparnici) (prev.)

405

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

cuska nastojanja da se suprostavi Britancima i Španjolskoj kao i globalno omogućila su Španjolskoj da donekle predahne; na kraju, međutim, pošto je sedmogodišnji rat završio 1673. i Francuska »praktički bila eliminirana kao faktor u američkoj kolonijalnoj situaciji, Španjolska je slijedeća dva desetljeća bila prepuštena sama sebi i sama se morala suprotstavljati engleskoj opasnosti« 96. U dugom razdoblju od 1600. do 1750. ili 1763. Španjolska se pokazala nesposobnom da zaustavi proces koji je kasnije nazvan španjolskom »dekadencijom«. Uz cvatuću englesku legalnu i ilegalnu trgovinu sa Španjolskom i španjolskom Amerikom, legalna i ilegalna trgovina Engleske s Portugalom i Brazilom bila je još veća97. Methuenski sporazumi su odmah djelovali. Za deset godina portugalski uvoz iz Engleske se više nego podvostručio — ali je portugalski izvoz porastao za samo 40%. Sporazumi su uništili tekstilnu industriju »u povojima«98. Usporedo s time došlo je do petorostrukog povećanja portugalske proizvodnje vina, od 1670. do 1710, koja je »apsorbirala većinu raspoloţivog portugalskog kapitala i, što je još vaţnije, sve više portugalskih radnika«99. Iako je portugalsko vino bilo skuplje od francuskog, Engleskoj je uvoz portugalskog vina odgovarao jer ga nije morala plaćati plemenitim metalima, kao u Francuskoj, zbog količina tekstila koju je izvozila u Portugal100. Vino je moţda stajalo engleskog potrošača više, ali je posao više odgovarao engleskim burţoaskim interesima. U stvari, trgovina vinom nije bila vrlo povoljna za Portugal. Negativno je djelovala na razvoj manufakturne proizvodnje i, osim toga, samom trgovinom su »uglavnom upravljali engleski trgovci koji su ubirali većinu dobiti«101. Stoga je donekle opravdana izjava vojvode de Choiseula, francuskog ministra vanjske trgovine, kojom je 1760. konstatirao da Portugal »treba smatrati engleskom kolonijom«102. Ipak, u vrijednosnom smislu izvozilo se daleko manje vina no što se uvozilo tekstila. Deficit trgovinske bilance s Engleskom, još zanemarljiv 1700. godine, porastao je na oko milijun funti godišnje103. Portugal je na svoju sreću još bio bar polu- periferna zemlja. Imao je svoju koloniju, Brazil, i to bogatu koloniju 104. Brazilsko je zlato omogućilo Portugalu da uravnoteţi svoju trgovinsku bilancu s Engleskom nakon 1710. pa sve do sredine stoljeća105. Portugalski historičar J. P. Oliveira Martins ogorčeno primjećuje (1908): »Brazilsko zlato je samo prolazilo kroz Portugal i bacalo sidro u Engleskoj kao naplata za brašno i tekstil kojima nas je Engleska hranila i odijevala. Naša industrija su bile opere i molitve«106. Engleska je s druge strane dobivala zaista potrebnu infuziju plemenitih metala koja joj je omogućavala adekvatnu ponudu novca s obzirom na njen sve veći udio u ukupnoj proizvodnji i trgovini svjetske privrede107. Osim toga, Engleska je time osigurala monopol ne samo u legalnoj trgovini zlatom već i u krijumčarenju plemenitih metala108. Engleski povjesničar Charles Boxer nalazi u tim aranţmanima jednu utjehu za Portugal: »Portugalu su njegovi prekomorski posjedi ipak koristili u jednom pogledu jer je, zahvaljujući njima i resursima što ih je iz njih dobivao, uspio izbjeći sudbinu Škotske i Katalonije«109. Sa stanovišta dvadesetog stoljeća bilo bi moţda bolje, za Portugal, da je bio siromašniji (tj. bez Brazila) u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću. Povijest Škotske i Katalonije je sloţena, i kasniji razvoj industrije u tim regijama prelazi granice naše diskusije, ali moţda im nije škodilo što nisu imale Brazil koji je omogućavao neravnopravnu razmjenu s Engleskom, rentabilnu za stanovite portugalske grupe, bez internih političkih potresa. Cijenu je platio neposredni brazilski proizvođač, ali je zato Portugal osjećao manji interni pritisak u odnosu na strukturne promjene. Ako su drţave na pirinejskom poluotoku, koje su u šesnaestom stoljeću bile blistavi kolonizatori i upravljači plemenitih metala, u sedamnaestom stoljeću tako bijedno spale na ulogu običnih prijenosnih traka za proizvode sjeverozapadne Evrope, što se dogodilo s područjima koja su bila veliki centri industrije u petnaestom i šesnaestom stoljeću? Hrbat Evrope — sjeverna Italija, juţna i zapadna Njemačka te juţna (španjolska) Nizozemska — također su doţivjele pad, i to dramatičan, ali na drukčiji način. Budući da nisu imale kolonija i, prema tome, izvore plemenitih

406

POLUPERIFERUE NA RASKRŠĆU

metala niti, štoviše, tropskih sirovina kojima bi kupovale uvezenu robu, mogle su opstati samo zahvaljujući vlastitoj industriji i poljoprivredi, te dugogodišnjem trgovačkom i financijskom iskustvu i znanju. Ključ opstanka bio je sistem najamnog rada kod kuće (Verlagssystem). Sistem se u osnovi odlikovao slijedećim karakteristikama. Proizvođač je radio kod kuće s vlastitom opremom. Koristio je vlastiti alat. Mogao je biti majstor s nekoliko šegrta, ili je radio sam ili u malim obiteljskim skupinama. Primao je potrebne sirovine za obradu od trgovca-poduzetnika (Verleger) koji je time stjecao pravo na »kupovinu« obrađenog proizvoda po fiksnoj cijeni i koji se brinuo za transport robe do trţišta. Ako je proizvođač radio sam ili u manjoj obiteljskoj skupini, radio je obično samo dio vremena i spajao tu proizvodnu djelatnost s nekom drugom ekonomskom ulogom. Sistem je svojim djelovanjem često dovodio proizvođača u poloţaj kronične zaduţenosti prema trgovcu-poduzetniku, koji je nalikovao dugov- nom polukmetstvu što je tada prevladavalo u raznim vrstama poljoprivredne proizvodnje. Sistem najamnog rada kod kuće bio je poznat već u srednjem vijeku, ali se prvi put značajno proširio u šesnaestom stoljeću, prvenstveno u gradskoj industriji110. Sistem se često dovodi u vezu s tekstilnom industrijom iako se primjenjivao u gotovo svakoj grani industrijske proizvodnje111. U doba stagnacije koja je uslijedila u sedamnaestom stoljeću, sistem najamnog rada kod kuće se proširio još više nego u šesnaestom stoljeću, uz jednu vaţnu promjenu: posvuda u Evropi lokacija tih aktivnosti se preselila u ruralna područja. Prvenstveni razlog bio je povećanje dobiti trgovca-poduzetnika. Braudel kaţe: »Gdje god je [sistem najamnog rada kod kuće] uveden bio je to udarac protiv cehova«112. Međutim, sve dok je proces proizvodnje bio u gradovima, cehovi su se mogli boriti unutar samog sistema takvog rada, osobito u dobrim godinama, ugovornim reguliranjem odnosa između trgovca-poduzetnika i obrtnika-proizvođača113. Ĉim se proizvodnja preselila u ruralna područja, trgovac-poduzetnik je izbjegao utjecaju cehova114, te zamijenio obrtnike koji su bili članovi cehova seljacima, »mnogo jeftinijom radnom snagom«115. Ruralna lokacija je također garantirala fizičku disperziju radne snage minimizirajući opasnost od organiziranja radnika, dok je distribuciju i dalje drţalo u rukama nekoliko krupnih trgovaca-poduzetnika116. Kako naglašava Kellenbenz, vaţno je shvatiti činjenicu da sistem nije ni u kojem pogledu bio statičan117 već je reagirao na razvoj ekonomske situacije. Jedan od puteva kojima se razvijao bila je sve veća trajna zavisnost118 radnika o trgovcima-poduzetnicima. Treba obratiti paţnju na još jednu karakteristiku najamnog rada kod kuće koja se javlja osobito u poluperifernim područjima. Naime, tu je ta aktivnost često bila u rukama stranih trgovaca-poduzetnika. Kao što i dolikuje hegemonističkoj sili, Nizozemci su bili posvuda: na obalama Sjevernog mora i u baltičkim gradovima-drţavama, u Brandenburgu, Skandinaviji, Kurlandu i Rusiji, u Porajnju i sjevernoj Italiji. No, i Englezi i Francuzi su bili prisutni u mnogima od tih područja. U sedamnaestom stoljeću smanjenu, ali još uvijek značajnu ulogu igrale su i stare poduzetničke grupacije poput Talijana. Cvale su i »manjinske« strane grupe: Hugenoti u Njemačkoj, Sjevernoj Americi, Švicarskoj, Nizozemskoj i Engleskoj; Zidovi posvuda; menoniti25u nizu ključnih njemačkih područja119. Sistem najamnog rada kod kuće označio je početak proletarizacije kao što je kupovina funkcija i primjena plaćeničke vojske označila početak birokratizacije (to jest, proletarizacije) drţavne sluţbe. U sistemu najamnog rada kod kuće neposredni proizvođač je formalno bio vlasnik sredstava proizvodnje, iako je de facto postao namještenik trgovca-poduzetnika koji je upravljao stvarnim dohotkom proizvođača i prisvajao njegov višak vrijednosti, ali još nije mogao osiguravati maksimalni

25 vjerska sekta koju je u 16. st. u Nizozemskoj osnovao Simon Menno (prev.)

407

•

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

učinak proizvođača neposrednim nadzorom na radnom mjestu120. (Po analogiji, situacija je bila ista u drţavnoj birokraciji). Ako su poluperiferne drţave uopće i imale sistem najamnog rada kod kuće, to ih je u to doba razlikovalo od perifernih područja. Ĉinjenica da je ta aktivnost u poluperifernim područjima obično bila pod djelomičnom kontrolom stranih grupa, zbog čega je bilo teško osigurati protekcionističko zakonodavstvo, razlikuje te aktivnosti od industrijskih aktivnosti matičnih područja. Sistem najamnog rada kod kuće je zapravo, da upotrijebimo poznati Mendelov izraz, protoindustrijalizacija121, iako smatram da ne bi bilo korisno označavati tu industrijalizaciju atributom »proto« što bi podrazumijevalo da nije bila »ono pravo«. Sistem najamnog rada kod kuće je bio manje efikasan, ali je zapravo više eksploatirao radnu snagu nego tvornički sistem122, pa je stoga bio idealan za doba relativne stagnacije. Stare »industrije« evropskog hrpta su sve doţivjele opadanje u sedamnaestom stoljeću. Situacija je bila posebno dramatična u sjevernoj Italiji, iako je u osnovi bila isto takva i u Njemačkoj i juţnoj Nizozemskoj. Romano smatra situaciju u sjevernoj Italiji sumornom, i rezimira je u obliku četiri trenda: pad urbanog (ali ne ukupnog) stanovništva; opadanje industrijske proizvodnje u klasičnim centrima (Firenze, Milano, Venecija; također i Napulj), osobito što se tiče jeftinijeg tekstila; opadanje distributivne trgovine; pad cijena i količine novca u opticaju, ali prilično statične nadnice (što je uzrokovalo nezaposlenost i, stoga povećanje broja siromaha i skitnica). Prema tome, kako kaţe Romano, urbana privreda je bila u »krajnje oslabljenom stanju« između 1620. i 1740. Osim toga, Romano govori o »općoj involuciji talijanske agrarne privrede«123. Po njegovom mišljenju Italija je u sedamnaestom stoljeću nedvojbeno bila dio one većine Evrope koja je (za razliku od Engleske, Ujedinjenih provincija i u izvjesnoj mjeri Francuske) ţivjela »u, znaku involucije«124. Stoga je, kako kaţe Romano, Italija propustila »veliku povijesnu priliku da se preporodi«, kao što se već dogodilo u četrnaestom stoljeću, jer je imala »čitavu vladajuću klasu koja je bila spremna da izdrţi« krizu i »preţivi dugu noć« oslabljena ali netaknuta125. Procacci napada voluntarističke pretpostavke koncepcije propuštene prilike126, a Sella kritizira empirijski opis, tvrdeći da je prenaglašen. Sella je uvjeren da već krajem sedamnaestog stoljeća sjevernotalijanska industrijska scena nije bila »nimalo jalova« te da su manufakturni proizvodi još uvijek igrali »istaknutu ulogu« u izvoznoj trgovini« 127. Osim toga, tvrdi on, selo je (bar u Lombardiji) bilo u još boljem poloţaju — pa stoga povijest sedamnaestog stoljeća odraţava »značajnu izdrţljivost, adaptaciju i elastičnost« u odnosu na nepovoljne okolnosti128. Slične, različite ocjene nalazimo u literaturi o zapadnoj i juţnoj Njemačkoj. Schmoller je već u devetnaestom stoljeću naglašavao »bezuvjetnu zavisnost« tog područja o Nizozemskoj u razdoblju od 1600. do 1750.129 Prema jednom izvoru iz 1770. što ga citira Beutin Frankfurt je bio »samo veliki entrepot kojim su dominirali Nizozemci«130. Anderson govori o »osujećenoj rajnskoj privredi«131 zbog nizozemske kontrole nad njenim izlazima na more. Kuske govori o »eri pasivnosti« u Porajnju potkraj šesnaestog stoljeća pa nadalje132, a Liebel opisuje »razorno djelovanje« ratova u šesnaestom stoljeću na carske gradove u Švapskoj (Schwaben) — Augsburg, Ulm, Niirnberg133. Kisch s druge strane govori o »stimulirajućem utjecaju susjedne nizozemske poletnosti«134 i njime objašnjava zašto je Porajnje »izbjeglo depresiji« koja je u sedamnaestom stoljeću pogodila većinu njemačkih regija135. Slične polemike nalazimo i u slučaju juţne Nizozemske. Klasično Pirenneovo gledište — ekonomsko slabljenje izazvano zatvaranjem Schelde i nemoći da se osiguraju protekcionističke mjere od Španjolaca ili Austrijanaca136 — potkrjepljuje Stols tvrdeći da Flamanci nisu prosperirali, u odnosu na Nizozemce, usprkos odrţavanju veze sa Španjolskom tokom sedamnaestog stoljeća jer su Španjolci bili sumnjičavi zbog njihovih mogućih pro-nizozemskih osjećaja137. Brulez s druge strane tvrdi da situacija u Antwerpenu, u sedamnaestom stoljeću, »nije bila tako

408

POLUPERIFERUE NA RASKRŠĆU

loša kako smo do sada vjerovali«138. Brulez objašnjava svoju tvrdnju činjenicom da je Antwerpen i dalje bio Dispositionshandel, mjesto gdje su se donosile odluke o evropskoj trgovini i sklapali trgovački poslovi, pa su flamanski trgovci mogli iskoristiti svoje povijesno stečene poslovne veze139. Zato ćemo detaljnije razmotriti što znamo o stvarnim ekonomskim strukturama u tim zonama i u to doba. U sjevernotalijanskim centrima došlo je nedvojbeno do pada urbane industrije. Pitanje prijelomne točke — 1619. ili 1636. — također je predmet polemike140. U svakom slučaju, milanska proizvodnja vune je spala sa 60 do 70 poduzeća koja su do 1619. proizvodila 15.000 panni26 godišnje na 15 poduzeća s proizvodnjom od 3.000 panni 1640, na 5 1682. te na jedno koje je 1709. proizvelo 100 pannP41. Bulferetti pripisuje taj pad francuskom merkantilizmu u sedamnaestom stoljeću i smatra da je on nanio »vitalni udarac« manufakturnim i obrtničkim aktivnostima u Lombardiji (kao i Toskani); međutim, on svaljuje krivicu i na otpor radnika prema tehnološkim promjenama142. De Maddalena dodaje da se de facto uključivanje Milana u austrijsko carstvo 1706. moţe smatrati definitivnim »širenjem stoljetne silazne tendencije«143. Nakon Španjolske dominacije Lombardija je »bila posve iscrpljena [stremataj«'*4. Isto vrijedi za industriju vune u Geno- vi145 i za industrijske sektore u Veneciji146. Liebel navodi slično opadanje obrta u Wiirttembergu, »najburţoaskijem teritoriju Svetog rimskog carstva«, nakon Tridesetogodišnjeg rata, osobito u vezi s proizvodnjom vunenih tkanina i platna 147. Švicarci su, po svemu sudeći, pretvorili nu/.du u vrlinu i transformirali svoju posebnu vezu s Francuskom u mehanizam poluperiferizacije. Počeci te posebne veze padaju u šesnaesto stoljeće kad su Švicarci osiguravali plaćenike a švicarske vlasti koristile tu činjenicu kako bi postigli izuzeća od francuskih carinskih barijera. Tako je francusko trţište postalo »glavni stimulans švicarske industrije«148. Iako ih je ta veza ojačala, Švicarci su tokom Tridesetogodišnjeg rata prešli na svoj klasični neutralni stav što im je omogućilo da »istisnu Francusku s njemačkog trţišta«149 i iskoriste to kao bazu za razvoj izvozne industrije150. Međutim, kad je Francuska anektirala Franche-Comte 1678. godine, zavisnost švicarskog mljekarstva o soli koja se uvozila iz te regije pojačala je političku zavisnost Švicarske o Francuskoj151. Prihvaćajući kombinaciju ekonomskog antimerkantilizma152 i političke zaštite Francuske, te pretvarajući svoju rastuću kućnu radinost u visoko-rentabilnu proizvodnju satova i mliječnih proizvoda, Švicarska je već potkraj osamnaestog stoljeća postala »najindustrijaliziranija zemlja na evropskom kontinentu«153. Kao što pokazuje dosadašnja diskusija, ne bi se moglo reći da je industrija nestala u hrptu Evrope tokom sedamnaestog stoljeća. Umjesto toga, industrija se preselila na selo, osobito proizvodnja vunenih i pamučnih tkanina. Sudeći po izvorima, to se događalo posvuda: u Veneciji, Genovi, Aachenu, Flandriji, Zurichu i, krajem sedamnaestog stoljeća, čak i u Nizozemskoj154.U svim tim slučajevima kao ključni razlog navodi se smanjenje visokih troškova nadnica koji su bili posljedica snage gradskih cehova. S druge strane, luksuzna proizvodnja svile je i dalje evala u gradovima gdje su se svilane pretvarale u prave tvornice155. U tom razdoblju proširila se još jedna gradska luksuzna »industrija« — proizvodnja i izvoz umjetničkih predmeta156. Na selu nalazimo istovremeno i na istim mjestima trend prema sve jačoj eksploataciji seljaka i razvoju najamnog rada kod kuće. U sedamnaestom stoljeću u sjevernoj Italiji dolazi do prisvajanja općinskog zemljišta157. Kako navodi Beltrami, plemićki posjedi na »kopnu« poprimili su »od tog razdoblja karakter pravih latifundija«158. Venecijanski senat je 1633. izričito zabranio seljacima svako iseljavanje, čak i bez ţivotinja i alata za proizvodnju. Borelli se pita: »Kako da ne pomislimo. . . na uskrsnuće, u suvremenijem obliku, stare institucije kmetstva?«159

26 panno = bala, »truba« (prev.)

409

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Tokom cijelog sedamnaestog stoljeća — kako je vlast zemljoposjednika nad seljaštvom jačala u sjevernoj Italiji (kao reultat »silazne« poluperiferizacije), i kako je vlast drţave jačala u Istočnom Polablju (kao rezultat »uzlazne« poluperiferizacije) — društvene strukture tih dvaju područja su postajale sve sličnije tako da su već početkom osamnaestog stoljeća Pijemont i Brandenburg-Pruska — jedinice koje će kasnije organizirati talijansku i njemačku drţavu — pokazivale stanovite izrazite sličnosti160. Do sličnog razvoja događaja došlo je izgleda u juţnoj Nizozemskoj (i Liegeu) gdje je moć krupnih zemljoposjednika ojačala u sedamnaestom stoljeću i početkom osamnaestog stoljeća i gdje su mnogi seljaci izgubili dio samostalnosti prijelazom sa statusa zakupnika na status napoličara 161. Literatura o juţnoj i zapadnoj Njemačkoj često naglašava u kojoj su mjeri seljaci izgubili kontrolu nad zemljom162; no, ne smijemo zanemariti promjene ruralnih struktura u tim područjima koje su navele njemačke autore da izmisle novi izraz, Wirtschaftsherrschafl, kako bi označili nove strukture koje su bile negdje između tradicionalnog Grund- herrschafta i Gutsherrschafta Istočnog Polablja163. Kao što smo već primijetili, sistem Wirtschaftsherrschafta je prevladavao u poluperifernijim zonama srednje Evrope. Slabljenje nekog geografskog područja obično znači da imaoci kapitala počinju premještati lokaciju svojih ulaganja tako da kolektivno geografsko opadanje ne mora značiti osobno ili obiteljsko opadanje. Postoje dva oblika transfera kapitala — transfer u drugu ekonomsku zonu koja nudi bolje ekonomske izglede, što često poprima oblik fizičkog kretanja, i transfer unutar iste zone u proizvodne jedinice s višom stopom rentabilnosti koja je često rezultat jače eksploatacije. U toku stagnacije u sedamnaestom stoljeću transfer kapitala unutar zone je poprimao oblik ulaganja u zemljište. Kapitalisti locirani u evropskom »hrptu« bavili su se u to doba objema vrstama transfera. Bankarske operacije su se postepeno preselile iz centara poput Genove u Amsterdam164, industrijski obrtnici su emigrirali — Fla- manci u Englesku, Nijemci u Nizozemsku, Mlečani u Lyons i tako dalje. Rapp posve ispravno tvrdi da ti industrijski radnici nisu išli za višom plaćom jer su, na kraju krajeva, emigrirali iz zona s visokim nadnicama. To je kretanje bilo pravi »poduzetnički egzodus« sitnih kapitalista koji su se upustili u emigraciju kako bi »stekli goleme koristi«165. Transfer kapitala s industrije na zemljište u to doba proučen je najopseţnije za sjevernu Italiju, moţda zato što je tu poprimio najdramatičniji oblik. Bulferetti to naziva prijelazom na »sigurna ulaganja u zemlju«166 iako je to po mom uvjerenju pogrešna slika. Kako nas podsjeća Woolf, podaci za Pijemont »ukazuju priličim uvjerljivo na efikasne metode gospodarenja posjedom«167 i kod starih i kod novih zemljoposjednika toga doba. Sereni govori o »relativnom kontinuitetu« melioracije u talijanskoj poljoprivredi i navodi da je od šesnaestog do osamnaestog stoljeća došlo do »trgovačkog razvoja poljoprivrede koji ni ekonomska depresija [u sedamnaestom stoljeću] nije mogla prekinuti«168. Kapitalistička poljoprivreda je u sjevernoj Italiji bila očito razumno područje ulaganja za poduzetnika s obzirom na loše stanje industrije vune. Veća autarhičnost u ponudi hrane u sjevernoj Italiji, potpomognuta i potaknuta »maršom riţe«169 koja se sadila na do tada neiskorištenoj zemlji, bila je dio svjetske hiperprodukcije glavnih prehrambenih artikala koja je dovela do drastičnog pada izvoza istočnoevropskog ţita u sedamnaestom stoljeću. Sjevernotalijanski kapital je nalazio i druge načine da se zaštiti. Jedan od njih bio je uspon, osobito u proizvodnji svile u Toskani, specifičnog oblika kompanjonstva s ograničenim jamstvom — poznatog pod nazivom commenda (ili commandite)— koji bismo, kako kaţe da Silva, morali smatrati »oblikom centralizacije kapitala«170. Drugi način bio je razvoj zakupljivanja poreza (appalti di gabelle) povezan s drţavnim zajmovima171. Neki autori smatraju da je rast drţavnih dugova u sjevernoj Italiji tokom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća »neprekidno prelijevao novac iz proizvodnih aktivnosti«172. Moţda, ali u čije ruke? Prije svega u ruke poduzetnika koji su dodjeljivali zajmove — tj. riječ je o kolektivnom slabljenju ali, zato, opstanku (pa čak i uspjehu) pojedinačnog kapitalista.

410

POLUPERIFERUE NA RASKRŠĆU

Pređimo sada na ne-matična područja koja su u dugoj stagnaciji sedamnaestog stoljeća našla priliku za razvoj umjesto slabljenja. Među njima Švedska očito vodi. Švedska je bila sporedna drţava, politički, ekonomski i kulturno zaostala u doba — 1599. — kad je Sigismund zbačen s prijestolja a Karlo (kasnije Karlo IX) postao regentom. Međutim, već 1697, s dolaskom Karla XII na prijestolje, Švedska je postala značajna vojna sila u Evropi i, relativno govoreći, vaţna industrijska sila. Kako je došlo do takvog preobraţaja? U drugom dijelu srednjeg vijeka Stockholm su smatrali hanzeatskim gradom te je općenito, sve do šesnaestog stoljeća, Švedska »zauzimala gotovo poloţaj njemačke kolonije«173. Iako se situacija počela mijenjati za vladavine Gustava Vase (1523-1560), još 1612. bilo je političkih zahtjeva da se maknu Nijemci s općinskih funkcija174. Međutim, i to je naličje slike, cehovi nisu nikada zaista uhvatili korijena u Švedskoj. Oni su bili »egzotična biljka uvezena iz Njemačke« i njihova je aktivnost, u onoj mjeri u kojoj je postojala, bila ograničena na Stockholm175. Otprilike sredinom šesnaestog stoljeća volumen trgovine se počeo povećavati. Njemački monopol je prekinut i na sceni se pojavljuju nizozemski i škotski trgovci. Uvoz inozemnog tekstila se povećao176. Vidi II str. 203177 Došlo je, po svemu sudeći, do procesa periferizacije, iako se ishod razlikovao od ishoda u istočnoj Evropi178. Poznata je činjenica da je seljaštvo u Švedskoj bilo u pravnom pogledu vrlo snaţno. Švedski izraz za »staleţ« (stand) počeo se u Švedskoj upotrebljavati za vladavine Erika XIV sredinom šesnaestog stoljeća179, kao i izraz za parlament odnosno staleški sabor (riksdag). Kada je 1617. riksdagsordning napokon utvrdio, nakon dugih pregovora, uređenje tih tijela, Švedska je — što je bio jedinstven slučaj — dobila četiri staleţa; četvrti staleţ je bilo seljaštvo definirano u smislu osoba koje su posjedovale vlastite farme180. Već sam objasnio da je ta neobična situacija rezultat ekonomske slabosti švedske poljoprivrede zbog pedoloških i klimatskih razloga, što je značilo da aristokracija razmjerno nije nalazila veliku korist u »(ponovnoj) feudalizaciji« zemljišnih odnosa tokom ekspanzije evropske svjetske privrede u šesnaestom stoljeću181. Zbog toga se aristokracija nije toliko neposredno protivila drţavotvornoj centralizaciji dinastije Vasa, za razliku od krupnih istočnoevropskih zemljoposjednika koji su se energično suprotstavljali svojim vladarima182.

411

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Kad su Evropu u sedamnaestom stoljeću pogodili prvi znaci ekonomskog pada, Gustav II Adolf (1611-1632) je kao snaţna ličnost uspio iskoristiti krizu kako bi još više ojačao švedsku drţavu i lansirao privredni preobraţaj. On je mobilizirao švedske resurse u Tridesetogodišnjem ratu, povećao poreze i uveo plaćanje poreza u kovanom novcu, uveo zakupljivanje poreza i iznuđivao novac od Pruske (kroz takozvane pruske licence odnosno lučke pristojbe). On je također stvorio kraljevske monopole, koji su propali u trgovini soli i ţitaricama, te više-manje uspjeli s bakrom i ţeljezom. Ukratko, kako to rezimira Michael Roberts: Periferni i primitivni status što ga je Švedska imala u doba Gustava I Vase. . . ostao je zauvijek u prošlosti; s Gustavom II Adolfom švedski ekonomski interesi su se potpuno evropeizi- rali, i njegova ekonomska politika slijedila je tadašnje merkantilističke predloške183.

Tajna je u mnogočemu bila u bakru. »Bakar je bio zlato siromaha«184, a siromah kojemu je najviše trebao bakar bio je onaj bogataš, Španjolska, koji je uglavnom monopolizirao izvore srebra u šesnaestom stoljeću. Zbog financijskih pritisaka na Kastiliju koja je pokušavala zadrţati habsburšku dominaciju u Nizozemskoj vojvoda od Lerme, vodeća ličnost u vladi Filipa III, odobrio je kovanje posve bakrenog novca. Tako je počela velika španjolska inflacija, posljedica »iskušenja da se novcem zaradi novac, iskušenja koje se pokazalo prejakim za stalno insolventnu vladu«185. Novac se na prekide kovao tokom cijelog sedamnaestog stoljeća, sve dok stalna inflacija nije napokon zaustavljena 1686.186 Premda je Španjolska bila glavna ţrtva devalviranog novca na bazi bakra, i time predstavljala glavni stimulans za povećanje svjetske potraţnje za bakrom187, nije bila i jedina ţrtva. U Njemačkoj imamo Kipper-und Wipperzeit od 1621. do 1623. a u Francuskoj su od 1607. do 1621. također kovali znatne količine bakrenog novca188. I sama Švedska je 1625. uspostavila bakreno-srebrni standard189. Osim toga, bakar se u to doba nije upotrebljavao samo kao novac. Bio je potreban za proizvodnju kotlova i bakrene robe u Nizozemskoj, a nakon sredine petnaestog stoljeća upotrebljavao se i za lijevanje brončanih topova. Vrhunac primjene brončanih topova, koji su tokom sedamnaestog stoljeća počeli nestajati pojavom ţeljeznih topova, bila je 1600. godina190. U šesnaestom stoljeću glavni izvori bakra bili su Tirol, sjeverna Mađarska i Tiringija. Ti su se izvori iscrpli ili ih je nadmašila švedska proizvodnja191 — u svakom slučaju, Švedska je ubrzo postala vodeći evropski proizvođač i eksploatacija bakrene rude je postala ključna ekonomska aktivnost Švedske192. U tom prvom velikom skoku — koji je počeo u doba Gustava II Adolfa i nastavio se pod upravom Axela Oxenstierne za vladavine kraljice Kristine — veza s Nizozemcima je bila presudna. Mogli bismo govoriti o tome kako se švedski privredni razvoj uglavnom (bar do 1660) odvijao »pod nizozemskim okriljem«, kako to čini de Vries193, ali bi takva konstatacija bila donekle dvosmislena. Treue paţljivije izraţava tu pojavu: »U smislu svjetske povijesti, vrlo je značajno da je. .. Švedska, u godinama svoje borbe za opstanak i za postizanje statusa velike sile imala podršku međunarodnih trgovaca i poduzetnika Nizozemske i Hamburga«194. Upravo je Amsterdam (i Hamburg) kupovao švedski bakar radi reeksporta (kao metal za kovanje novca) i radi podmirivanja potreba »znatnih prerađivačkih aktivnosti u nizozemskim gradovima«195. U doba Gustava II Adolfa počinju inozemna ulaganja (uglavnom nizozemska i flamanska) i značajan neposredni angaţman inozemnih stručnjaka u švedskom rudarstvu i metalurgiji196. Nizozemci su odobravali velike zajmove pod uvjetom da se »otplata vrši u bakru«197. Poznata zakonitost međunarodne dugovne zavisnosti počinjala je uzimati maha. Gustav II Adolf je 1619. nastojao eliminirati tu opasnost osnivanjem švedske trgovačke kompanije koja je trebala kontrolirati plasman švedskog bakra198. Kralj

POLUPERIFERUE NA RASKRŠĆU

je time nastojao spojiti fiskalne koristi većeg kratkoročnog dohotka i strukturnih promjena. U prvoj povelji kompaniji je odobren monopol pod uvjetom da u Švedskoj osnuje tvornice za proizvodnju mjedi i rafinerije bakra u roku od tri godine. Inozemni kapital je bio dobrodošao i osnivanje kompanije je zaista uspjelo privući inozemne ulagače. Kompanija je pokušala iskoristiti konkurenciju Hamburga i Amsterdama, ali je svjetsko trţište bakra odjednom »palo« i kompanija je već 1627. likvidirana. Je li to moţda bila posljedica manipulacije nizozemskog kapitala? Poznato je da je firma Trip, jedan od značajnih ulagača u švedski bakar, imala veze i s VOC-om (nizozemskom Istočnoindijskom kompanijom) koji je 1624. naručio bakar iz Japana. Firma Trip je od VOC-a kupila sav uvezeni japanski bakar 1626. i 1627. Znamo također da je firma Trip nakon 1627. odobrila nove zajmove Šveđanima, ponovno otplative u bakru, i time ponovno oţivjela trţište bakra u Amsterdamu.199 Neuspjeh tog pothvata kojim su se Šveđani, kako se pretpostavlja, htjeli ekonomski osamostaliti od Nizozemaca ne mora nam se činiti nevjerojatnim ako se sjetimo usporedivog engleskog neuspjeha, Alderman Cockayne 's Project, koji je otprilike uslijedio u isto doba (1614-1617). Na kraju krajeva, riječ je o razdoblju nizozemske hegemonije. Međutim, izrazita značajka nastojanja Gustava II Adolfa nije njegov neuspjeh u »borbi« protiv nizozemskih poduzetnika već uspjeh što ga je postigao u izgradnji nacionalne vojne i industrijske snage — a jedna je išla s drugom jer, kako kaţe Nordmann, Švedska je u sedamnaestom stoljeću bila »nacija pod oruţjem, ţivjela je od rata i rat je bio njena nacionalna industrija«200. Gustav II Adolf je bio vodeći vojni inovator svoga doba. Preuzeo je organizacione metode Mauritsa od Nassaua, poboljšao ih i dao evropskim armijama uzor koji će potrajati do Francuske revolucije. Naglašavao je obuku i disciplinu i uveo taktičke reforme koje su svim rodovima vratile ofenzivni naglasak. Njegova se vojska sastojala od naoruţanih seljaka, i to je moţda njegova najvaţnija inovacija. »Bila je to nacionalna armija a ne plaćenička vojska«, kaţe Normann, »i u tome je njena suvremenost«201. Plaćenici su bili, ne zaboravimo, velik napredak u šesnaestom stoljeću. Gustav II Adolf nije mogao potpuno eliminirati plaćenike, ali je smanjio njihovu ulogu. Iskoristio je u tu svrhu slabost feudalne tradicije u Švedskoj kao i činjenicu da njegova zemlja nije nikada usvojila teško naoruţanu srednjovjekovnu konjicu, djelomice iz topografskih razloga a djelomice zbog snage seljaštva — koja je također djelomično bila posljedica pedoloških uvjeta. Ovdje se, više nego bilo gdje u Evropi, zadrţala prvobitna germanska vojna tradicija, i napadač koji bi se usudio ući u švedske šume nailazio je na levee en masse stanovništva koje se uglavnom borilo kao pješadija, grupirano, na otvorenom terenu, u velikim nepravilnim masama202.

Organizacija vojske se temeljila na vojnoj obavezi te provincijskim pukovima, koji su radije uzimali obrtnike i mlade seljake i, za razliku od ostalih armija toga doba, odbacivali »šljam«. Organizirana su i centralna skladišta odjeće. Vojska je dobivala redovnu plaću preko decentraliziranog sistema prijenosa dohotka domaćinstava — poreznih obveznika. Oruţje i municija su bili standardizirani i velika se paţnja poklanjala artiljeriji. Gustav II Adolf je razvio vojnu industriju tako da je Švedska u tom pogledu postala samostalna203. Jedna od presudnih karakteristika što ih je uveo u vojnu organizaciju bila je prebacivanje dobrog dijela troškova izvan Švedske. Najpoznatiji primjer te vrste je uloga tzv. pruskih licenci u financiranju vojne uloge Švedske u Tridesetogodišnjem ratu. Licence su uvedene Altmarskim mirovnim sporazumom što su ga 1629. potpisale Poljska i Švedska, i dopuštale su Švedskoj da nameće plaćanje lučkih pristojbi u Brandenburgu i Kurlandu, kao i, što je bilo najunosnije, u Gdansku. Prihodi su bili znatni, oko 20% registriranih ratnih troškova Švedske. Kad su te povlastice prestale 1635, zamijenjene su — Stuhmsdorfskim sporazumom — pravom na naplatu pristojbi u Livoniji204. U osnovi, Švedska je dobivala dio

413

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

viška vrijednosti koji se prenosio iz istočne u sjeverozapadnu Evropu i koristila ga kako bi sebi osigurala poluperiferni status. Armija je bila presudno sredstvo za tu poluperifernu drţavu u usponu, ali kulminacija je morala uslijediti s industrijalizacijom — a bakar nije bio dovoljan. U toku sedamnaestog stoljeća bakar je prepustio mjesto ţeljezu kao ključnoj točki švedskog rudarstva i industrijske proizvodnje. Kao prvo, ţeljezo je počelo zamjenjivati bakar kao materijal na svjetskom trţištu — ne samo u artiljeriji205 već i u proizvodnji predmeta za domaćinstvo206. Međutim, sa stanovišta prednosti Švedske bakar se razlikovao od ţeljeza: naime, Švedska je u to doba posjedovala nerazmjerno visok udio raspoloţive bakrene rude, dok je leţišta ţeljezne rude bilo po cijeloj Evropi. Kako bi mogla konkurirati kao proizvođač ţeljeza Švedska nije mogla računati samo na kvazi-monopol što se tiče zaliha rude niti na protekcionističke metode. No, postala je i te kako konkurentna, zahvaljujući sreći u obliku resursa i pretvarajući tu »sreću« u društveno-ekonomsku prednost. Sreća je bila u tome što je švedska ţeljezna ruda bila »neobično bogata ţeljezom« što je, s obzirom na tadašnju tehnologiju, bilo vrlo značajno i što je omogućilo Švedskoj »da stekne krajnje snaţnu marginalnu poziciju«207. Švedsko »naglašanje kvalitete« u proizvodnji208 bilo je glavni adut u prodaji švedskog ţeljeza u cijelom sedamnaestom i osamnaestom stoljeću. Švedska je počela eksploatirati ţeljeznu rudu već (u najmanju ruku) u dvanaestom stoljeću. Već je tada visoka kvaliteta njenog kovkog ţeljeza (osmund) bila poznata u cijeloj Evropi209. Već je Gustav I Vasa u prvoj polovici šesnaestog stoljeća nerado gledao kako se jeftini osmund izvozi u Njemačku i prerađuje u skupe ţeljezne šipke. Kako bi prekinuo taj odliv, uvezao je njemačke stručnjake i osnovao kovačnice u Švedskoj. Usprkos tome, i dalje se proizvodilo više osmunda nego šipki. Na osmund su otpadale dvije trećine proizvodnje sve do 1600-1650. kad se omjer promijenio na 50/50. Lansirana je industrija čelika. Prijelaz s kopanja osmunda na kovanje šipki zahtijevao je znatna ulaganja kapitala, i kralj je osigurao dobar dio potrebnih sredstava. Ulaganja su sa svoje strane traţila širenje rudarske eksploatacije i, uz to, kolonizaciju udaljenih područja s velikim leţištima rude poput Varmlanda210. Sada je švedska industrija ţeljeza već bila dovoljno vaţna da privuče nizozemske poduzetnike. Osamdesetih godina šesnaestog stoljeća Willem van Wijck je dobio u zakup kraljevske rudnike u Upplandu te učešće u monopolu bakra. U doba Gustava II Adolfa drţava je prestala neposredno rukovoditi tim aktivnostima te je, s razvojem vojne industrije, inozemni kapital pokazao još veći interes. Početkom sedamnaestog stoljeća centralnu ulogu igrao je Nizozemac Louis de Geer2". Iako su stvarnu kontrolu nad industrijom naizmjenično preuzimali drţava i inozemni poduzetnici, odnos je bio više simbiotski nego konfliktan. Nordmann govori o usponu proizvodnje ţeljeza i o »prvoj industrijskoj revoluciji«212. Drţava je stimulirala proizvodnju ţeljeza i bila je njena glavna mušterija jer je upotrebljavala njene proizvode za vojnu opremu. Uloga tradicionalnih, sitnih proizvođača ţeljeza — je očuvana, dok su inozemni poduzetnici, koji su vodili velike ţeljezare, »dobili monopol na procese rafiniranja te garantiranu dobavu sirovina i poluproizvoda«213. Radna snaga u tim velikim ţeljezarama se uglavnom vrbovala u perifernim zonama Švedske — kao i među onima koji su traţili izuzeće od vojne sluţbe ili bjeţali od suda. Drugim riječima, inozemni poduzetnici su dobivali jeftinu radnu snagu214. Uloga sitnih proizvođača ţeljeza nije zadrţana zato da bi se i dalje ostavilo prostora za švedske poduzetnike već, posve suprotno, zato da bi se te proizvođače svelo na poluproleterski status kroz sistem najamnog rada »kod kuće« (Verlagssystem) kojim su se oni zaduţivali kod stranih trgovaca. Švedsko ţeljezo se poklapa s općenitom evropskom situacijom na području tekstila: Inozemni uvoznici su isplaćivali avanse izvoznim trgovcima u Stockholmu i Goteborgu, a trgovci su sa svoje strane davali kredite vlasnicima talionica koji su, kao posljednja karika u lancu, isplaćivali avanse svojim radnicima... Sve su strane bile vezane sa svojim vjerovnicima. .. Radnici su

414

POLUPERIFERUE NA RASKRŠĆU

općenito iskorištavali kredit kupovanjem robe u vlasnikovoj trgovini. To se teško moglo izbjeći jer su se talionice obično nalazile u zabačenim krajevima215.

Mogli bismo se upitati da li je ovakva situacija u proizvodnji bakra i ţeljeza bila nešto čime bi se trebalo hvaliti jer je, po svemu sudeći, strana dominacija bila leitmotiv. Međutim, treba imati u vidu dva momejita. Prvo, sedamnaesto stoljeće je za Švedsku — za razliku od, recimo, Poljske — bilo doba razvoja novih izvoznih industrija, tj. aktivnosti koje su se priključile izvozu katrana i drugih materijala za mornaricu, što bi se lakše moglo usporediti s poljskim izvozom ţitarica i drva 2'6. Drugo, Švedska je mogla s vremenom »nacionalizirati« te industrijske aktivnosti dajući poduzetnicima plemićke titule217. Presudni element bila je svjesna primjena drţavnog aparata. Švedska drţava je zapravo imala tri kvazi-monopola u evropskoj svjetskoj privredi sedamnaestog stoljeća — bakar, visokokvalitetno ţeljezo i katran. Povezujući se isprva s hegemonističkom silom i, kasnije, iskorištavajući suparništvo matičnih drţava, švedski drţavni aparat je primjenjivao merkantilističku politiku koju bismo mogli usporediti s tadašnjom politikom Engleske i Francuske218. Švedska je u stanovitom smislu bila OPEC svoga doba. Koristila je navedena tri kvazi-monopola kako bi sebi osigurala jaku pregovaračku poziciju »bez koje bi vojno-politička ekspanzija bila nemoguća«219. Vojno-politička ekspanzija je sa svoje strane omogućila razvoj prerađivačke industrije. Gustav II Adolf je poloţio temelje švedske vojne moći i omogućio svojim nasljednicima da vladaju »čekićem istoka«220, kako Švedsku naziva Anderson, u najmanju ruku sve dok Švedska nije dostigla granice svoje moći priznavanjem »ne-pobjede« (1721) u Velikom sjevernom ratu27. Sve dok je Nizozemska i dalje bila hegemonistička sila Švedskoj je išlo dobro221. Roskildskim sporazumom (1658) Švedska je od Danske dobila Skane28. Skane nije bio samo »ključ Baltika«, jer je omogućavao kontrolu nad £?resundom, već je, stoljeće kasnije, postao švedskom ţitnicom222. Već sredinom stoljeća Švedska je dobila Estoniju, Livoniju, Ingri- ju29 i Kexholm, te pretvorila to istočnobaltičko područje u »kolonije švedsko- finske domovine«223; dobila je i (na zapadu) Bremen-Verden, Pomorje (Pommern), Halland i Jamtland. Ukratko, švedsku baltičku politiku do pedesetih godina sedamnaestog stoljeća moţemo opisati samo kao »svjesni ekonomski imperijalizam«224. Usporedo s političko-trgovačkom ekspanzijom rasla je i veličina i Vaţnost švedske trgovačke mornarice225 i ratne mornarice226 u Baltiku. Stvaranje relativno jakog i efikasnog švedskog drţavnog aparata zavisilo je o obuzdavanju moći plemstva. To je bilo moguće zbog tadašnje klasne strukture Švedske kao i zbog njene uloge u svjetskoj podjeli rada i međudrţavnom sistemu. Politika ustupanja (avsondring) krunskih posjeda i prihoda plemstvu, koja je započela u šesnaestom stoljeću, ubrzala se u prvoj polovici sedamnaestog stoljeća. Ta je politika »obuhvaćala prilično širok raspon povijesnih pojava u smislu drţavnih financija«207. Obuhvaćala je proces zakupljivanja poreza koji je započeo Gustav II Adolf kao i otuđivanje krunskih posjeda i prihoda posjeda s neograničenim vlasništvom u korist plemstva za građanske ili vojne usluge228. To su bila sredstva kojima je kralj brzo dolazio do likvidnih sredstava i mogao proširiti monetizirano područje švedske privrede; međutim, kruna je te koristi platila sve većom političko- ekonomskom moći višeg plemstva. Ta novostečena moć je 1626. kodificirana Zakonom o upisu plemstva (ridderhusordningen) koji je ponovno potvrđen 1644. i koji je ograničavao pravo glasa u plemićkom staleţu (stvorenom prema riksdagsordin- gu iz 1617) na 126 upisanih plemićkih obitelji, čime je isključeno siromašno, sitno plemstvo (knapar). To »visoko plemstvo bilo je po

27 rat Švedske i koalicije Danske, Poljske, Saske i Rusije (prev.) 28 dio juţne Švedske (prev.) 29 danas dio Lenjingradske oblasti (prev.)

415

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

švedskim mjerilima krajnje bogato i, vjerojatno, postajalo još bogatije — i apsolutno i relativno u odnosu na kralja«229. Međutim, i seljaštvo je bilo jako, te je također bilo organizirano kao staleţ prema riksdagsordningu iz 1617. Postojale su zapravo tri kategorije seljaka: kronobonder, seljaci na kraljevskim posjedima; fralsebonder, seljaci na plemićkim imanjima; skattenbonder, seljaci koji su plaćali porez, tj. imali posjede s neograničenim pravom vlasništva. Skattenbonder su plaćali porez u iznosu koji je otprilike bio jednak iznosu rente što su je plaćali seljaci na kraljevskim posjedima, ali je, naravno, njihov pravni poloţaj bio mnogo sigurniji. Fralsebonder su bili izuzeti od plaćanja drţavnih poreza i plaćali su plemiću iznos koji je bio za polovicu manji od onoga što su plaćale ostale dvije kategorije, ali je njihov poloţaj bio vrlo nesiguran. Moglo ih se lako izbaciti, podlijegali su sudskoj vlasti plemića i morali mu godišnje odrađivati oko 30 dana230. Osim toga, kad je osnovan staleţ seljaka, fralse- bonder su bili isključeni231. Općenito govoreći, iako se navedene tri kategorije statusa seljaka naizgled nisu mnogo razlikovale što se tiče ekonomskih primanja, nesigurnost poloţaja fralsebondera se općenito smatrala »velikim minusom«232. Stupanjem avsondringa na snagu neki bivši »kraljevi« seljaci postali su fralsebonder, a isto se, de facto ako ne i de jure, događalo i mnogim skattenbonderima131. Cifre su drastične. Već 1654. površine kojima su upravljali plemići porasle su s ranijih 21,4% na 63%234. Seljaci su reagirali. Već 1634. je seljački staleţ, bojeći se da je seljaštvo na putu u servitus, »glasno zahtijevao ograničavanje plemićkih privilegija«. Evo što kaţe jedan seljački predstavnik 1650: »Oni znaju da su u drugim zemljama pučani robovi; oni se boje da će doţivjeti sličnu sudbinu, iako su rođeni kao slobodan narod«235. Kod prodaje poreznih prihoda u cilju povećanja drţavnih prihoda problem je u tome što se time rješava budţetska kriza u određenoj godini, ali se zato izoštravaju budţetske krize u budućim godinama. Ne smijemo ispustiti iz vida činjenicu da je Švedska — iako su njena merkantilistička nastojanja podrazumijevala velike vojne izdatke radi konstantne ekspanzije236 — bila siromašna prirodnim resursima (koji su se trošili) i imala malobrojno stanovništvo (sredinom sedamnaestog stoljeća oko milijun Šveđana te pola milijuna Finaca i ostalih). To je dovelo do »napregnutog stanja« drţavnih financija koje je potrajalo cijelo sedamnaesto stoljeće237. Financijski zahtjevi rata s Poljskom 1655. doveli su do prvog takozvanog reduktiona, odnosno vraćanja plemićkog zemljišta pod kontrolu krune238. Reduktion proveden 1655. bio je razmjerno manjeg opsega. Oduzeta su ranija krunska zemljišta u takozvanim neotuđivim područjima, i vraćena je točno jedna četvrtina ostalih zemljišta »poklonjenih« nakon 1632 (fjardepartsrafsten). Svu zemlju koja je nakon 1604. dodijeljena u lenski posjed usprkos odlukama Sabora u Norrkoppingu, prema kojima se zemlja mogla poklanjati samo pod »feudalnim« uvjetima, trebalo je prekvalificirati u posjed pod tim, »feudalnim« uvjetima. Iako je reduktion iz 1655. bio ograničenog dometa i nije se energično provodio 239, bio je to ipak početak; u sprezi s demografskim rastom plemstva, reduktion je natjerao plemstvo da potraţi veći dio dohotka u drţavnoj sluţbi240. Već smo spomenuli ulogu pruskih licenci u potrazi za izvorima drţavnih prihoda. Licencama je 1635. došao kraj, pa su u razdoblju od 1637. do 1679. zamijenjene

416

POLUPERIFERUE NA RASKRŠĆU

francuskim subvencijama. Te su subvencije bile tako vaţne da Astrom tadašnju Švedsku naziva »praktički francuskim satelitom«, a švedsku vojsku »neposrednim instrumentom francuske vanjske politike u srednjoj i istočnoj Evropi«. Međutim, iznos francuskih subvencija je bio manji od iznosa ostvarenih pruskim licencama; nema sumnje, kako primjećuje Astrom, »da je globljenje baltičke trgovine bilo bolje rješenje od ovisnosti o francuskim subvencijama«241, ali i subvencije su bile bolje nego ništa. Francuzi, čija je baltička trgovina bila minimalna 242, bili su posve spremni da Švedsku pretvore u potencijalnog trgovačkog suparnika Nizozemaca i Engleza. Ovisnost o francuskim subvencijama koristila je i visokom plemstvu koje je odrţavalo »skupi, aristokratski način ţivota« zahvaljujući prihodima subvencija kao i prihodima ostvarenima zalaganjem ili prodajom kraljevskih posjeda. Visoko plemstvo je zapravo kupovalo kraljevske posjede i zatim trošilo prihode na sebe zahvaljujući članstvu u drţavnom savjetu tokom de jure i de facto regenstva sredinom i potkraj sedamnaestog stoljeća — što obuhvaća više nego pola razdoblja između smrti Gustava II Adolfa 1632. i stvarnog preuzimanja vlasti sa strane Karla XI potkraj sedamdesetih godina sedamnaestog stoljeća243. »Veliki« reduktion je uslijedio 1680. i, kako se čini, moţe se lako objasniti u ekonomskom smislu. Sve veći drţavni izdaci u doba opće stagnacije244, sve veće skretanje drţavnih prihoda u ruke plemstva245 i kraj francuskih subvencija246 doveli su krunu u financijsku krizu koja je riješena političkom odlukom, a tu je odluku omogućila činjenica da je kralj imao mnogo veći broj saveznika nego visoko plemstvo. Odluka je uključivala dva uzastopna zakona o reduktionu. 1680. Sabor je odlučio da vrati posjede koje je kruna ustupila pod »feudalnim« uvjetima u skladu s tzv. rezolucijom iz Norrkoppinga (osim posjeda vrijednih manje od 600 srebrnih dalera, čime su izuzeti posjedi niţeg plemstva). 1682. Sabor se također sloţio da srednjovjekovni zakon o zemlji ne daje kralju samo pravo da dodjeljuje lena već i pravo da ih opozove; to je u stvari dalo kralju slobodne ruke da nastavi s procesom reduktiona po svom nahođenju247. Gotovo je sigurno da se mnogo zemlje zaista vratilo kralju te da je kralj postao bogatiji — na štetu plemstva248. Osim toga, Kar lo XII je kasnije dobar dio te zemlje prodao drţavnim sluţbenicima, građanima, plemićima — ali pod takvim uvjetima da su to postali oporezivi posjedi249. S druge strane, ne bismo smjeli pretjerivati u ocjeni opadanja plemstva. Naime, u razdoblju prije reduktiona javlja se — uz stalno povećanje postotka plemićkih posjeda (fralse) na štetu krunskih posjeda kao i posjeda s neograničenim vlasništvom — još jedna promjena. Unutar kategorije /ra/se-zemljišta postojala je kategorija ypperligt (najvišeg) fralse-zemljišta koja se odnosila na matični vlastelinski posjed, sateri, i njegovu neposrednu okolinu, za razliku od strogoda ili raštrkanih posjeda koje su obrađivali fralsebonderi. Iako su potonji posjedi podlijegali stanovitim obavezama prema kruni, prvi nisu podlijegali nikakvim obavezama. U stoljeću prije reduktiona postotak ypperligt fralse zemljišta se povećavao u odnosu na ukupni kvantum fralse zemljišta, to jest, dolazilo je do sve veće koncentracije zemljišta u vlasništvu plemstva250. Uvođenjem reduktiona plemići su imali pravo biranja zemljišta odnosno posjeda na koji će se vratiti, pa su općenito birali strogods i zadrţavali vlastelinstva, i time još više koncentrirali zemlju u svojim rukama na štetu fralsebondera251. Drţavi je ipak reduktion donio nešto više od općenitog povećanja prihoda. Konkretno govoreći, dobila je sigurniju osnovu za financiranje vojske zahvaljujući reviziji (1682) sistema plaćanja poznatog pod nazivom indelningsverket (sistem alot- mana). Farme su sada u cijeloj zemlji podijeljene na skupine po tri do četiri (rote); iz njihovih prihoda plaćali su se vojnici, a njihove kolibe sluţile su za smještaj vojnika (soldattorp). Oficire su naselili na zemlju konfisciranu od plemstva reduk-

417 27

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

donom. Veće farme (rusthall) morale su uzdrţavati konjanika, a farme na obali mornare (batsman). Prema sistemu »supstitucije« obavezne vojne sluţbe vojnici, konjanici i mornari se više nisu vrbovali iz redova seljačkih zemljoposjednika već iz redova seoskih radnika bez posjeda »koji su od djetinjstva bili navikli da slušaju svoje svjetovne i duhovne pretpostavljene«, a oficiri su sada postali »plaćeni sluţbenici kralja, i vojska im je bila jedina profesija«252. Ovaj racionalniji sistem se mogao uvesti zahvaljujući red uk ti on u jer prije toga kralj nije imao dovoljno farmi da bi stvorio osnovu takvog sistema253. Švedska drţava se ističe među ne-matičnim područjima u smislu stupnja stalnog jačanja drţavnog aparata. Stvorila je vojsku koja je ulijevala strahopoštovanje. Obuzdala je pohlepu zemljoposjedničkih slojeva i kanalizirala ih u drţavnu sluţbu254. Izgradila je prilično značajnu industriju ţeljeza i solidnu trgovačku flotu. Nije dopustila Engleskoj da naslijedi, barem ne odmah, sve prerogative sve slabijih Ujedinjenih provincija u Baltiku25S. U usporedbi sa Španjolskom i Portugalom, da ne govorimo o Poljskoj i Mađarskoj, švedska je drţava bila jaka — u mnogočemu gotovo jaka kao francuska drţava, iako je još uvijek bila daleko slabija od engleske ili nizozemske drţave. U stvari, sa stanovišta Engleske i Ujedinjenih provincija upravo su Švedska i Francuska bile dvije velike ekspanzionističke vojne sile sedamnaestog stoljeća. Usprkos tome, baš kad je švedska drţava dostigla, kako se činilo, svoj vrhunac u doba Karla XII, uspostavilo se da je ona »div glinenih nogu«256. Stanovništvo Švedske je bilo vrlo malo po evropskim mjerilima te je stoga u osnovi predstavljalo malu financijsku bazu za drţavni aparat. Kako navodi Lundkvist, resursi švedskog imperija »nisu mogli dugoročno podrţavati njen poloţaj«257. U ekonomskom smislu Švedska se uspela do poloţaja na koji su Španjolska i Portugal pali — na poloţaj posrednika između periferije i matice. Švedska nije iskoristila samo strateški poloţaj u Baltiku već i sve veću slabost perifernih zona istočne Evrope u sedamnaestom stoljeću. Marian Malowist sa stanovišta Poljaka smatra Švedsku parazitom: Švedska je u sedamnaestom stoljeću iskoristila industrijsku slabost svojih susjeda kao i slabost njihovih drţava, a te su slabosti posljedica golemog rasta moći plemstva. Konačno, Švedska je bila svojevrsni parazit koji se hranio slabošću svojih susjeda te je, uglavnom zahvaljujući toj slabosti, uspjela tokom stotinu godina zadrţati poloţaj najmoćnije zemlje baltičke regije. No, tada je i ona morala odstupiti pred Rusijom258.

Pred Rusijom i — dodajmo — Pruskom. Prije početka Velikog sjevernog rata, 1696-1697, Finsku je desetkovala glad te je izgubila moţda trećinu stanovištva. Usprkos tome, drţava nije bila dovoljno snaţna kako bi spriječila građane Skanea da izvoze ţito izvan kraljevstva 259. Osim toga, posredničku ulogu Švedske su prvi put ugrozile ne samo matične sile već i Rusija — na drugom kraju robnog lanca. Engleska, Ujedinjene provincije i Švedska su u najboljem slučaju postigle ograničen uspjeh u svojim nastojanjima, tokom cijelog sedamnaestog stoljeća260, da uključe Rusiju u svjetsku privredu. 1695. vlast je u Rusiji preuzeo car Petar I (Petar Veliki), te započeo s velikim reformama i usvajanjem zapadnjačkih tekovina, što je uključivalo i njegov boravak (»veliko poslanstvo«) u zapadnoj Evropi (gdje se posebno zanimao za brodogradnju), osnivanje St. Petersburga (buduće ruske luke na Baltiku) 1703. i osporavanje primata Švedske. Sa stanovišta svjetskog sistema u cjelini Petrove aktivnosti moţemo smatrati nastojanjem usmjerenim na potpuno sudjelovanje u svjetskoj privredi — ali kao poluperiferno, ne kao periferno područje (što se dogodilo s Poljskom). U tu je svrhu bilo bitno, iako — očito — ne i dovoljno, slomiti posredničku ulogu Švedske. Švedska je to shvaćala isto toliko jasno koliko i Petar: »Švedska je, i to s razlogom,

418

POLUPERIFERUE NA RASKRŠĆU

smatrala osvojena područja u istočnom Baltiku bastionima svog poloţaja velike sile koji je trebalo braniti po svaku cijenu«261. Veliki sjeverni rat počeo je 1700. napadom Augusta II, poljsko-saskog kralja, na Livoniju. Petar je također stupio u rat. Švedska je odbijala sve posredničke prijedloge za okončanje rata262 jer je htjela iskoristiti priliku da skrši Ruse, ali nije bila ni izdaleka dovoljno jaka da vojno slomi Rusiju. Petar je primijenio taktiku spaljene zemlje koja je kasnije postala klasična ruska obrana od invazije; napokon, logistika uz nastup zime doveli su 1709. do švedske katastrofe kod Poltave u Ukrajini263. Politički imperijalizam Karla XII, kaţe Nordmann, »poremetio je ravnoteţu« koju je uspostavio Karlo XI264. Koju ravnoteţu? Pretjerani interni troškovi imperijalnih ambicija Karla XII nisu bili prihvatljivi švedskom narodu; sličnu je ravnoteţu poremetio Karlo V u Kastiliji u jednom ranijem stoljeću. Sistem indelnings- verka je stvorio »neraskidivu vezu između izvora prihoda i troškovne stavke«265 i, iako se njime mogao više-manje uravnoteţiti drţavni budţet, bilo je teško odrţavati sistem u dugom ratu, naročito bez inozemnih subvencija i regruta. U Velikom sjevernom ratu vojsku od 80.000 vojnika je »trebalo uglavnom mobilizirati iz srca imperija«, a pošto su se Rusi zaista mobilizirali za rat, »Švedskoj nije preostalo drugo nego da odustane«266. Ima li smisla polemizirati o tome da li je nastavljanje rata bilo znak loše ocjene situacije sa strane Karla XII? Ili o tome da li je oholost izazvala katastrofu? Jedva, jer Švedska nije zapravo imala izbora267. U stanovitom smislu njen je blef bio njena snaga; no, nakon što druga strana nije pala na taj blef, njen se poloţaj »potpuno preokrenuo«268. Švedska je 1721. izgubila Livoniju, Estoniju, Ingriju i Kareliju — većinu istočnog Baltika — koje je preuzela Rusija. Također je Pruskoj ustupila dio svojih posjeda u Njemačkoj. Time je Švedska izgubila zemlju, stanovništvo, drţavni prihod, kontrolu nad svom »ţitnicom«269 — i, iznad svega, monopolistički poloţaj u Baltiku270. Budući da se snaga švedskog diva zasniva na kvazi-monopolističkom poloţaju, taj »njemačko-slovenski« udarac je pretvorio Švedsku u drugorazrednu silu271. Interne posljedice su bile drastične. Na prvi pogled, činilo Se da je apsolutizam ustupio mjesto parlamentarnoj slobodi. Razdoblje od 1718. do 1772.272 poznato je u Švedskoj kao Doba slobode, Frihetstiden. Osnovni kompromis iz 1680-1682. uključivao je jaku centralnu upravu i političko-ekonomsku integraciju stare aristokracije, novog plemstva i burţoazije, i taj je kompromis Doba slobode »konzumiralo« i ispunilo na isti način kao što su engleska Glorious Revolution (1688-1689) i Walpoleovo doba konzumirali i ispunili englesku revoluciju. Jedina je razlika bila u tome što je Engleska u osamnaestom stoljeću bila na putu da postane svjetska hegemonistička sila dok je Švedska bila opsjednuta dilemama zbog neuspjeha što ga je pretrpjela u svojim nastojanjima da postane jaka poluperiferna sila s pretenzijama na konačni matični status. Stoga je Engleska uţivala stabilnost pod de facto jednostranačkim reţimom dok je Švedska bila očevidni primjer intraburţoaske svađe najizrazitije dvostranačke vrste. U toku prvih godina Doba slobode ključni problem švedske drţave bila je insolventnost. Kancelar Arvid Horn je vodio vladu koja je zagovarala mir 273 i »umjereni merkantilizam«274. Horna je 1738. zbacila jaka merkantilistička stranka, tzv. »stranka šešira« (hattar), ali je i ona nastavila u osnovi istu politiku275. »Šeširi« su ostali na vlasti sve do 1765. kada su ih zamijenili, u trenutku svjetskog trijumfa Britanije, njihovi suparnici, »stranka noćnih kapa« (mossor)*. Politika »šešira« je bila pro-francuska, merkantilistička i inflacionistička; oni su zastupali krupne izvoznike, proizvođače ţeljeza i proizvođače tekstila, a parola im je bila Svensker man i svensk drakt (Šveđani u švedskoj odjeći). Politika »noćnih kapa« bila je [*] »Šeširi« duguju ime trorogim oficirskim šeširima, a »noćne

28 SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

kape« miroljubivoj politici (prev.)

419

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM pro-engleska, i zagovarala je slobodnu trgovinu i deflaciju; oni su zastupali uvozni sektor te manje trgovce i industrijalce, te se prikazivali kao radikalna stranka društveno zapostavljenih slojeva276. No, da li je ta »igra«, koju Anderson naziva »nepoštenim aristokratskim parlamentarizmom«277, zaista pruţala mogućnost izbora? Veliki sjeverni rat bio je za Švedsku ono što je za Španjolsku bio rat za španjolsku baštinu: pokušaj da se probiju strukturni pritisci što ih je nametnula svjetska privreda. Ishod je u oba slučaja bio neuspjeh, iako su moţda obje zemlje uspjele spriječiti još gori rezultat.

Sve dok nije postalo posve jasno tko će pobijediti u nadmetanju, Engleska ili Francuska, to jest sve do 1763, Švedska je još uvijek mogla koristiti svoj manevarski prostor i pokušavati da dosegne nerazmjerno veću ulogu278. Trenutak obračuna je za Švedsku uslijedio kasnije, u razdoblju između 1763. i 1815. kad je Engleska počela naplaćivati svoj ulog, zbog posljednjeg otpora Francuske. Švedska je bila onoliko jaka koliko joj je to dopuštala njena privreda. Snaga drţavnog aparata nije imala mnogo veze s formalnom vlasti kralja, što se vidi iz usporedbe Švedske s Danskom koja je bila apsolutistička drţava ranije i duţe (od Švedske), ali usprkos tome daleko slabija zbog svoje periferne ekonomske uloge, za razliku od poluperi- ferne uloge koju je Švedska mogla preuzeti zahvaljujući svojoj politici. Dansku često smatraju »jedinstvenom konstelacijom«279 koja ne pristaje ni jednom općem modelu podjele rada u ranoj suvremenoj Evropi. Spomenuli smo u 4. poglavlju da smatramo Dansku dijelom periferije koji je bio prvenstveno orijentiran na izvoz roba čija je proizvodnja podrazumijevala niske nadnice, tj. na izvoz ţitarica i stoke. Međutim, za razliku od većine ostalih perifernih područja u sedamnaestom stoljeću Danska je 1660. uvela apsolutističku monarhiju. Treba svakako objasniti zašto ta politička promjena nije bila dovoljna da baci Dansku u kategoriju polupe- rifernih drţava poput Švedske i Brandenburga-Pruske, kao i razloge iz kojih je i došlo do promjene. Što nam pokazuje usporedba danskih ekonomskih struktura sa strukturama u istočnoj Evropi s jedne strane i u Švedskoj s druge? Petersen naglašava prednost koju je Danska imala nad istočnoevropskim zemljama zato što je izvozila i ţito i stoku, tj. uţivala mogućnost veće elastičnosti u teškim vremenima 280. To moţda objašnjava zašto prva faza evropske regresije (1600-1650) nije toliko djelovala na Dansku koliko na istočno-evropske zemlje; dapače, tridesete godine i početak četrdesetih godina sedamnaestog stoljeća, bili su »bablje ljeto« danskih profita na svjetskom trţištu281. Izuzetno zatvaranje i izuzeće od plaćanja poreza omogućavali su danskom plemstvu konstantnu koncentraciju zemljišta u tom razdoblju282. Doduše, i sam kralj je bio krupni zemljoposjednik283 što mu je, uz povećanje pristojbi za prolaz (presundom tokom Tridesetogodišnjeg rata, osiguravalo znatne drţavne prihode284. Švedski privredni sistem je bio drukčiji jer poljoprivreda nije bila glavni izvor dohotka i zato što su njeni proizvodi i izvozni artikli bile uglavnom rude koje su, kao što smo vidjeli, predstavljale bazu industrijskog razvoja Švedske. Osim toga, ekološka slabost švedske poljoprivrede jačala je snagu seljaštva i sprečavala razvoj bilo kakvih oblika nalik na Gutswirtschaft. Danska je bila drugi ekstrem u smislu društvene strukture sela. Danska poljoprivreda bila je organizirana na temelju krupnih posjeda okruţenih seljačkim farmama koje su vlasniku posjeda morale pruţati radne usluge umjesto rente. Grupe koje su podlijegale toj obavezi — ugedagsbfynder, »seljaci radnim danom« — postajale su sve brojnije, pa je sredinom sedamnaestog stoljeća na njih otpadalo 40% svih bfyndera: »Tlaka se primjenjivala ne samo na poljima već i u prijevozu, gradnji, obrtničkim poslovima i, čak, lučkom utovaru i istovaru«285. U toku istog razdoblja uloga danskih trgovaca se radikalno smanjivala. Njemački i nizozemski trgovci su istiskivali Dance iz izvozne trgovine, osobito u razdoblju »babljeg ljeta« od 1630. do 1645.286 Mirovnim ugovorom koji je sklopljen 1645. u Christianopelu Šveđani su (u dogovoru s Nizozemcima) iznudili smanjenje pristojbi za prolaz 0resundom tako da su se prihodi krune sveli na »beznačajan ostatak«287 ranijeg iznosa. Zato je, kad je do-

420

POLUPERIFERUE NA RASKRŠĆU288 brim vremenima Tridesetogodišnjeg rata došao kraj , Danska bila slika i prilika perifernog područja: imala je izvozno orijentiranu veleposjedničku poljoprivredu s rasprostranjenom tlakom; njenu trgovinu drţali su u rukama stranci; njen drţavni aparat je imao slabu financijsku bazu (najbogatija zemlja bila je izuzeta od plaćanja poreza, a pristojbe za prolaz 0resundom nisu više bile značajan izvor prihoda). Danski je kralj pokušao povratiti strateško-ekonomsku prednost objavljujući Švedskoj rat 1657. godine, kad je Švedska već bila angaţirana u drugim ratovima. Danska se nadala pomoći Nizozemske, ali je nije dobila. Ugovor skopljen u Roskildeu 1658, kojim je okončan rat sa Švedskom, doveo je do političke krize u Danskoj. Danska je morala Švedskoj ustupiti provincije Skane, Halland i Bohuslan — to jest, cijelu desnu obalu samog 0resunda i pristupe, s obje strane, 0resundu289. Međutim, kad je kasnije iste godine švedski kralj Karlo X obnovio rat i pokušao anektirati cijelu Dansku, naišao je odmah na otpor Nizozemaca, Engleza i Francuza koji su, takozvanim Haškim dogovorom (11. svibnja 1659), nametnuli zaraćenim stranama mir i stavili veto »na zatvaranje Baltika za brodove ne-obalnih drţava«290. Dansku je spasila ţelja matičnih sila da obuzdaju Švedsku. Prema tome, matične su sile bile zainteresirane za osiguranje porezne baze koja je Danskoj trebala omogućiti odrţavanje vojnih snaga dovoljne jačine za tu geopolitičku ulogu, što Danska očito nije imala 1657-1660. Osim toga, danski drţavni dugovi nisu bili znatni. 1660. iznosili su više od četiri milijuna rigsdalera, od čega je 38% Danska dugovala inozemnim vjerovnicima: četvrtinu nizozemskom parlamentu, četvrtinu raznim nizozemskim kompanijama, a ostatak trgovačkim kućama u Hamburgu i Liibecku. Stoga su nizozemska drţava i privatni inozemni vjerovnici bili i te kako zainteresirani za izvlačenje danske drţave iz izuzetno teške financijske situacije, kao što primjećuje Jorgensen:

Teško je definirati točnu ulogu koju su igrali vjerovnici drţave u ustavnom previranju 1660. i razdoblju koje je neposredno slijedilo ... iako je ona u kratkoročnom smislu morala značajno utjecati na razvoj političkih dogadaja ... Bankrot danske drţave bi nepovoljno djelovao na znatan dio trgovačke klase u sjevernoj Evropi ... Poravnanje je u velikoj mjeri ostvareno tako da su vjerovnici dobili hipotekarne privilegije na krunskim posjedima291.

To je bio ambijent za naizgled teško objašnjivo i iznenadno uvođenje apsolutizma u Danskoj. Što je apsolutizam zapravo značio? Značio je činjenicu da je monarhija postala nasljedna i »suverena«, kao i administrativne reforme — koje su uključivale osnivanje krunskog vijeća i neposredniju kontrolu nad lokalnim birokratskim strukturama. Značilo je, ukratko, drţavu koja je bila sposobna igrati stanovitu ulogu u plaćanju svojih vanjskih dugova i obuzdavanju švedske ekspanzije. Međutim, je li to značilo promjenu osnovnih ekonomskih struktura? Ne u značajnoj mjeri. Plemstvo je još uvijek bilo izuzeto od plaćanja poreza, iako je sada trebalo pomoći drţavi da naplati porez od slobodnih seljaka. Kralj je sada mogao prodavati svoje posjede tek doseljenim njemačkim plemićima (koji su titule stekli sluţbom), koji su odmah slijedili primjer starog plemstva i počeli stvarati izvozno orijentirane posjedničke strukture. Naglasak je prebačen na monokulturu (ţitarice umjesto stoke), čime se smanjila ranija mala razlika između privrednih struktura Danske i istočne Evrope292. U razdoblju od 30 godina kvantum zemlje u vlasništvu plemstva se povećao — na štetu kraljevskih posjeda kao i na štetu slobodnih seljaka293. S druge strane, ekonomski i pravni poloţaj seljaka se pogoršao, a to pogoršanje doseglo je kulminaciju dekretom koji je 1733. »privezao« seljake na zemlju294. Sama drţava je, istini za volju, povećala svoju kupovnu moć295 u odnosu na ranije stanje. Međutim, dok je Švedska pojačala ulogu svoje domaće milicije. Danska je napustila tu koncepciju i oslonila se na plaćenike 296. Usprkos slabim pokušajima da se uvede merkantilističko zakonodavstvo297 snaga danske drţave bila je uglavnom fasada potpomognuta vanjskim interesima. Ekonomska uloga Danske ostala je ista. Štoviše, moţda je čak postala i perifernija u razdoblju od 1650. do 1700. Zapravo nas ne bi trebala iznenađivati činjenica da je Danska ostala periferna zona usprkos formalnom uspostavljanju apsolutne monarhije. Ono što daleko više iznenađuje jest činjenica da se Brandenburg, beznačajna periferna zona, uspio

421

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM najprije razviti u poluperifernu silu, Prusku, već do osamnaestog stoljeća 298, a zatim preteći i konačno ostaviti za sobom daleko vjerojatnije kandidate — Švedsku na sjeveru i Sasku i Austriju na jugu. Nema razumnog objašnjenja takvog razvoja događaja ako ne uzmemo u obzir (1) stalnu interakciju unutar međudrţavnog sistema kao izraz ekonomskih sila i (2) raspon ekonomskih uloga (iako ograničen) što ih određena područja mogu igrati u danim povijesnim trenucima. Ključni aspekt koji je omogućio razvoj Pruske bila je činjenica da je — sa stanovišta matičnih sila — bilo prostora za jednu značajnu poluperifernu silu u srednjoj Evropi. Kad je Švedska zakazala, Pruska je upala na to mjesto. Kako i zašto — to su upravo pitanja što ih moramo istraţiti. Međutim, nećemo moći shvatiti proces ako unaprijed ne shvatimo činjenicu da dvije drţave u istoj regiji nisu mogle istovremeno postići ono što je postigla Pruska.

Njemačke zemlje istočno od Labe prošle su u sedamnaestom stoljeću većinu istih procesa kao i Poljska i druga istočnoevropska područja u odnosu na društvenu organizaciju poljoprivredne proizvodnje. To je bila zona Gutswirtschafta i Gutsherrschafta za razliku od Grundsherrschafta (i/ili Wirtschaftherrschafta) u zapadnoj i juţnoj Njemačkoj299. U šesnaestom stoljeću u Istočnom Polablju razvili su se veliki posjedi, i to procesom okrupnjavanja (često iznuđenom kupovinom) u sprezi s istjerivanjem seljaka sa zemlje, Bauernlegen300. Proces je tekao vrlo ubrzano u Mecklenburgu, Brandenburgu i Pomorju301 — nakon Tridesetogodišnjeg rata. Tlaka je povećana s prosječno dva do tri dana tjedno na šest302. Prijelazom iz ruku seljaka u ruke vlastelina zemlja je prestala podlijegati obavezi plaćanja poreza, pa su preostali seljaci »bili tim više opterećeni«303. U habsburškim zemljama sličan razvoj događaja nalazimo u Mađarskoj i Ĉeškoj, ali je Austrija u uţem smislu riječi ostala zon Grundsherrschafta304. Ako usporedimo Istočno Polablje s ostalim perifernim zonama u istočnoj Evropi, ugnjetavanje seljaka je bilo isto; štoviše, moţda čak i gore305. Kako se, u tom slučaju, u osamnaestom stoljeću pojavila Pruska? Jedan od momenata je slijedeći: iako je ugnjetavanje seljaka bilo jače u Istočnom Polablju nego u Poljskoj, koncentracija zemljišta je bila manja. Bio je to više Gutsherrschaft nego Gutswirtschaft. Liitge nas podsjeća na aforizam G. N. Knappa: »Vlastelin [Gutsher/] nije postao ekonomski imućniji [begiiterer]; postao je moćniji«. Liitge zaključuje da u tome leţi izvor uspona kneţevske moći (Fiirstenmacht)>ub. Odsutnost stvarne koncentracije zemljišta, srednja veličina većine posjeda i, stoga, nepostojanje »sloja krupnih magnata« predstavljaju izrazite razlike između Istočnog Polablja i ostalih perifernih područja, uključujući većinu Evrope307. Zbog toga je junkerska klasa bila ekonomski manje sposobna, vis-a-vis potencijalnim centralnim vlastima, da preuzme političke uzde u usporedbi sa zemljoposjednicima u drugim perifernim područjima Evrope u sedamnaestom stoljeću. Ta je slabost, kao ne ophodan uvjet za uspon Pruske, bila jedva dovoljna. Međutim, bila je povezana s povoljnom geopolitičkom konjunkturom. Prije kraja Tridesetogodišnjeg rata izborni knez Brandenburga bio je »jedva nešto više od super-junkera«308 u raštrkanoj, nezaštićenoj zemlji bez značajnih resursa ili trgovačkog bogatstva koja je uz to obuhvaćala »neke od najtvrdoglavije samostalnih gradova i neposlušnih plemića u Evropi«309. Tridesetogodišnji rat bio je istovremeno i nadir moći Hohenzollerna i njihova velika prilika, djelomično zahvaljujući pukoj sreći310. Sreća je bila u tome što je izborni knez Brandenburga naslijedio neke posjede iz pobočne linije: 1609. je naslijedio vojvodinu Kleve (područje koje graniči s Ujedinjenim provincijama na sjevernom kraju Rajne), 1625. Prusku (na Baltičkom moru te uz Poljsku, štoviše pod njenim suverenitetom), a 1637. Pomorje (Pommern). Tako se Brandenburg našao na dvjema značajnim ratnim poprištima — u Porajnju i na Baltiku. Brandenburg je stekao posjede »velike strateške vaţnosti« koje su »priţeljkivale« razne evropske drţave, i to »bez ikakvih vojnih napora« sa svoje strane jer u to doba i nije bio sposoban za bilo kakve vojne pothvate311. Osim toga, velike sile su Brandenburgu dopustile da zadrţi te

422

POLUPERIFERUE NA RASKRŠĆU atraktivne posjede. Pravo Brandenburga na Pomorje — koje je u doba kad je, 1637, Brandenburg zatraţio pravo na to područje bilo pod švedskom okupacijom — priznato je zahvaljujući francuskoj podršci prilikom sklapanja Westphalskog mira312. Time je Brandenburg — među prvima — iskoristio ravnoteţu snaga. Ostale drţave podrţavale su ekspanziju Brandenburga kako bi obuzdale švedsku moć, a veliki izborni knez Brandenburga, Fridrik Vilim, posvetio se stvaranju birokracije i vojske kako bi mogao odrţavati taj povećani teritorij i spriječiti švedskog kralja da ne dokrajči to za Brandenburg povoljno stanje313. Moţda junkeri u tom trenutku nisu bili ekonomski dovoljno snaţni da stvaraju mini-armije kao što su to mogli njihovi pandani — magnati — u Poljskoj. No, ni izborni knez Brandenburga nije bio jak, i nastojao je doći do poreza kako bi stvorio dovoljno jaku vojsku za oporezivanje junkera protiv njihove volje314. Tvz. »veliki sporazum« sklopljen 1653. bio je prvi korak vrlo vještog kompromisa kojim je veliki izborni knez u stvari dao junkerskoj klasi sve prihode njihovih posjeda (koji, ne zaboravimo, nisu bili tako veliki) kao i nove prihode preko drţavne birokracije a za uzvrat dobio ovlast da oštro »pritisne« seljaštvo i gradsko stanovništvo. To mu je omogućilo da stvori jaku birokraciju i vojsku koja je eksterno čuvala drţavu, što je kasnije dopustilo njegovim nasljednicima da krenu putem nacionalnog industrijskog razvoja (što junkerska klasa nije htjela ili nije mogla spriječiti). Takav bi kompromis bio prihvatljiv i za vladare drugih zemalja — za poljskog kralja, za Habsburgovce u Austriji ili za Burbone u Španjolskoj. Zašto je to uspjelo samo Brandenburgu? Da vidimo što se dogodilo. Sve do 1653. glavni porez bio je tzv. (vojni) doprinos, jedan od poreza na zemlju. Plemići su bili izuzeti od plaćanja tog poreza. U seoskim područjima jedan je plemić bio sa strane ostalih zaduţen da raspodijeli stope na seljake radi prikupljanja bruto poreza za određeno područje. Prihodi što ih je drţava dobivala na ovaj način bili su mali. Izborni knez je 1650. sazvao staleţe u nadi da će ih moći uvjeriti i ishoditi od njih dopuštenje da pođe nizozemskim primjerom i uvede porez na promet (tj. posredni porez na robu) od kojeg nitko ne bi bio izuzet. Međutim, ono što je bilo moguće u matičnoj drţavi poput Ujedinjenih provincija pokazalo se politički nemogućim u perifernoj drţavi, pa čak i perifernoj drţavi pod vodstvom inteligentnog i ambicioznog vladara. Plemstvo je odbilo glasati u prilog poreza na promet. Usprkos tome, bilo je očito da je drţavi zbog nemirnih vremena trebala vojska. Stoga su obje strane pribjegle privremenom rješenju, tj. već navedenom sporazumu sklopljenom 1653. Izborni knez je dobio još pola milijuna talira od poreza tokom šest godina, ali ne porez na promet, a junkerima je dopustio, u znatnoj mjeri, daljnju institucionalizaciju kmetstva. Najvaţnija klauzula bila je prava pretpostavka prema kojoj su seljaci bili kmetovi, leibeigen, ako nisu mogli dokazati suprotno. Da je to bilo sve, danas bismo se jedva sjećali velikog sporazuma iz 1653, i on bi predstavljao samo još jednu pobjedu plemića u još jednoj perifernoj drţavi sedamnaestog stoljeća. Međutim, za velikog izbornog kneza je sporazum 1653. predstavljao »oštricu klina«315 koji je zatim iskorišten tokom sjevernog rata 1655-1660. Već smo govorili o tom ratu kao o trenutku u kojem je švedska vojna uloga na Baltiku dosegla zenit. Švedska je porazila Poljsku i Dansku, zaustavila rusku ekspanziju, te stekla Skane i — time — jednu stranu 0resunda.

Kako se Brandenburg uklopio u te događaje? Brandenburg je stao na stranu Švedske protiv Poljske sve do 1657. kad je — na nizozemski poticaj — promijenio strane. Stoga je spriječio Švedsku da ne proguta Poljsku, ili barem poljsku obalu, te stekao puni suverenitet nad Pruskom. Tako je Brandenburg posluţio Nizozemcima (i Englezima) ograničavajući švedsku moć. Brandenburg je u to doba bio jedina drţava koja je to mogla postići jer je imao vojsku stvorenu porezima što su dobiveni sporazumom iz 1653. U samom Brandenburgu veliki izborni knez je neposredno iskoristio taj geopolitički uspjeh zbog čega Carsten smatra sjeverni rat — a ne sporazum iz 1653. — prekretnicom u povećanju drţavne moći316. Pregled daljnih, uzastopnih političkih poteza velikog izbornog kneza — kao što su staleški

423

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM pobune građana u Konigsbergu sabori u raznim područjima, dekreti, slamanje 1674. — manje je vaţan od pregleda promjena koje su uslijedile do kraja vladavine velikog izbornog kneza, tj. do 1688. — uoči engleske Glorious Revolution (1688) i devetogodišnjeg rata317.

Veliki izborni knez je reorganizirao krunsko vijeće pretvarajući ga u centralno upravno tijelo, te stvorio tri birokratska aparata — financijski, vojni i sudski — za provođenje centralnih odluka318. Ti su aparati, iako opseţnog dometa, bili — i ostali tokom osamnaestog stoljeća — »iznenađujuće maleni«319. Povećani drţavni prihodi, 3,3 milijuna talira 1688. u odnosu na jedan milijun 1640. 32U, trošili su se prvenstveno na odrţavanje plaćene dobrovoljačke vojske koja se djelomično sastojala od stranaca. Stalna vojska brojila je 1653. 4.000 vojnika, a 1688. 30.000321. Međutim, ovlaštenja tih birokratskih aparata prestajala su na »vratima« junkerskih posjeda; tu je neprikosnoveno vladao Landrat (područni povjerenik) kojeg su bira li junkeri322. Ipak, u njenim odnosima sa zemljoposjednicima brandenburško-prus- koj drţavi je stajalo na raspolaganju sredstvo koje vladari u Poljskoj, Austriji, Danskoj i Švedskoj nisu imali — tj. činjenica da je bilo malo krupnih posjeda. To je značilo, povezano s teškim vremenima323, velikim ratnim razaranjima324 i mršavim prirodnim (pedološkim) resursima325, da je »rad za pruskog kralja mogao značajno zadovoljiti materijalne ambicije ... U uvjetima sedamnaestog i osamnaestog stoljeća to je bio jedan od najboljih i najneposrednijih načina za stjecanje ili povećanje bogatstva«326. Budući da nije bilo vlasnika krupnih posjeda, to nije bio samo »najbolji i najneposredniji« način već i praktički jedini način. Zbog toga su se junkeri istovremeno zdušno trudili na svojim posjedima 327 i nastojali ojačati drţavnu birokraciju Brandenburga-Pruske kao neophodni izvor sluţbe za sebe328. To je pak omogućilo drţavi da stvori suvremenu birokraciju bez značajnog pribjegavanja skupom međuobliku — tj. kupovini funkcija329. Sistem je plemstvu dopustio da donekle odrţi zatvorenost330 svog staleţa (što u Francuskoj nije bilo moguće) uz istovremeno odrţavanje štedljivog, efikasnog drţavnog aparata. Brandenburško-pruska drţava je u tom razdoblju napredovala koliko i bilo koja druga drţava u Evropi, istovremeno povećavajući »feudalna« prava plemića nad seljacima i uključujući plemiće u drţavnu birokraciju. No, budući da su junkerski posjedi u najboljem slučaju bili srednje veličine i razmjerno siromašni, drţavna struktura331 je konstantno jačala — isprva kao vojna sila a kasnije kao sila koja je djelovala na svjetsku privredu — tako da je već početkom osamnaestog stoljeća Pruska postala poluperiferna drţava. Austrija je, naravno, u nekim pogledima stajala mnogo bolje što se tiče uloge koju je Pruska nastojala igrati. Početkom sedamnaestog stoljeća Austrija je bila značajna vojna sila. Habsburgovci su bili utjelovljenje protu-reformacije te su do sredine sedamnaestog stoljeća uspjeli ostvariti ponovno obraćanje Austrije, Ĉeške i većeg dijela Mađarske na katolicizam. Bitkom kod Bijele gore 1620. Habsburgovci su slomili češku drţavu i »sveli je na status provincije«332. Prevrat je samostalnu zemljišnu aristokraciju Ĉeške pretvorio u dvorsko plemstvo i likvidirao je domaću burţoaziju333. Osim toga, Habsburgovci su svoje oficire mogli vrbovati i izvan redova plemstva, što nije bio slučaj s Brandenburgom-Pruskom334. S druge strane, Habsburgovci nisu nikad mogli pretvoriti svoje posjede u suvislo integriranu drţavu koja bi mogla adekvatno funkcionirati u okviru međudrţavnog sistema. Samo se relativno homogena drţavna struktura mogla nadati uspjehu u kapitalističkoj svjetskoj privredi335. Austrijski Habsburgovci su kao i (na većem planu) njihov predak Karlo V bili suočeni s istim dilemama. Glavna zapreka na putu prema takvoj integraciji habsburških posjeda bila je turska vojna moć. Sedamnaesto stoljeće bilo je doba austrijske borbe protiv Otomanskog carstva koja je dosegla vrhunac u »turskoj godini«, Tiirkenjahr, tj. 1683. kad su Habsburgovci uspješno i po drugi put obranili Beč336. Iako su Habsburgov-

424

POLUPERIFERUE NA RASKRŠĆU ci iz te borbe izišli kao pobjednici, pobjedu je trebalo platiti — a cijena su bili ustupci, u tom razdoblju, mađarskom plemstvu koje je uvijek igralo i na tursku kartu pa je stoga pretendiralo na autonomiju u okviru habsburških zemalja 337. Zbog turske opasnosti i njenih neposrednih ekonomskih implikacija kao i posrednog djelovanja na strukturu drţave, Habsburgovci u sedamnaestom stoljeću nisu uspijevali skupiti dovoljno novaca za drţavnu blagajnu pa su zbog toga bili, »moţda više nego bilo koji drugi vladar«338, u »izrazito nepovoljnom poloţaju«339. U doba Karla VI (1711-1740) Austrija je svojim drţavnim prihodima mogla uzdrţavati vojsku koja je bila upola manja od francuske i, štoviše, neznatno veća od pruske340. Zbog toga, u odnosu na efikasnost svojih merkantilističkih nastojanja, Austrija nije mogla postići mnogo više od Pruske iako je imala veću armiju te daleko veće bogatstvo i stanovništvo. Moramo jasno imati u vidu razliku između merkantilizma matičnih sila poput Engleske i Francuske te merkantilizma poluperifernih sila. Treue to ističe:

Iako merkantilizam u osnovi te u odnosima između velikih sila odgovara agresivnoj i ekspanzionističkoj ekonomskoj politici, u Njemačkoj je merkantilizam bio usmjeren na defanz- ivni cilj samo-afirmacije, na zadrţavanje a ne na osvajanje trţišta, na odbijanje dominacije drugih — osobito zapadnih susjeda — a ne na teţnju za dominacijom34'.

Cijelo razdoblje od Tridesetogodišnjeg rata do kraja napoleonske ere bilo je doba merkantilizma (kameralizma) u svim njemačkim drţavama, dapače u cijeloj srednjoj Evropi342. Habsburška merkantilistička politika datira od otprilike 1660.343. Počevši od velikog izbornog kneza, Hohenzollerni su usvojili merkantilizam kao centralni aspekt svoje drţavne prakse334. Trebali bismo se zapravo pitati što je postignuto tom merkantilističkom politikom. S jedne strane, vjerojatno je točno da rezultati drţavnog stimuliranja manufakturne proizvodnje u razdoblju od 1650. do 1750. nisu bili »vrlo zadovoljavajući« ni u kojoj zemlji345. Dapače, von Klaveren tvrdi da je merkantilizam u zaostalim zemljama bio zaprvo »pseudomerkantilizam« čiji je pravi cilj bio »obogaćivanje lokalnih dostojanstvenika«, te dodaje da »nitko zapravo nije očekivao da će merkantilizam uspjeti« 346. Reći samo to — iako je donekle točno — znači ignorirati razliku između poluperifernih zemalja, koje su mogle biti bar pseudomerkantilističke, i perifernih zemalja

koje nisu mogle biti ni to.

Podjednako je jasno da je merkantilizam poluperifernih zemalja u tom dugom silaznom razdoblju poloţio temelje347 značajnom razvoju manufakturnih aktivnosti u periodu ekspanzije svjetske privrede nakon otprilike 1750. Prema tome, valja paţljivo razmotriti što se događalo u prvoj polovici osamnaestog stoljeća kad je Švedska tako reći izbačena iz nadmetanja i kad su se Pruska i Austrija zapravo natjecale za poziciju srednjoevropske sile koja će najbolje iskoristiti koristi daljnje ekspanzije Evrope. Karlo VI je stupio na habsburško prijestolje 1711, a Fridrik Vilim I na prusko prijestolje 1713. Rat za španjolsku baštinu završio je 1713-1714. mirom u Utrechtu i Rastattu. Austrija je stekla španjolsku (sada austrijsku) Nizozemsku, Milano, Napulj i Sardiniju (koju je 1720. razmijenila sa Savojom za Siciliju). Poţarevačkim mirom (1718) Austrija je od Otomanskog carstva dobila Srbiju, Banat i Malu Vlašku (pošto je već 1699. Karlovačkim mirom stekla Mađarsku i Transilvaniju). Ponovno je osnovana Viener orientalisch Handelskompanie (prva je propala 1683) kako bi se iskoristile nove mogućnosti trgovine na Balkanu. Karlo VI je 1719. konačno uspio proglasiti Trst i Rijeku slobodnim lukama iako se zamisao prvi put pojavila još 1675.348 Prema tome, u Austriji je prekretnica u njenom »Drang nach Meer-u« — bila 1719. godina. Austrija je sada imala prilaz i na Atlantik (Ostend) i na Sredozemno more (Trst). Mogla je pretendirati na konkuriranje Veneciji i Hamburgu349. Ĉinilo se da je napokon postala velika sila350. Odjednom, našla se »istovremeno u svađi«351 s Engleskom, Nizozemskom, Francuskom i Španjolskom — jer su svima prijetile nove austrijske trgovačke pretenzije. Doduše, i Pruska je u to doba znatno ojačala. Stockholmskim mirom (1719) stekla je posljednje švedske posjede u Njemačkoj. Pruska je sada bila vojno jača od Švedske, a pod Fridrikom Velikim naslijedila je

425

SVJETSKI »slavu zbog vojne hrabrostiSUVREMENI u Evropi« koju SISTEM je uţivala Švedska sve do smrti Karla XII3S2. Ipak, Pruska je 1713. još bila »uglavnom poljoprivredna zemlja«353 s »bijednim« resursima354. Usprkos tome, već sredinom osamnaestog stoljeća Austrija je svedena na ulogu drugorazredne svjetske sile koju će zadrţati sve do 1918, dok je Pruska bila na putu da postane stvarna svjetska sila. Već smo razmotrili osobitu internu strukturu Pruske koja je to omogućila 355; međutim, ne moţemo objasniti konačnu prevlast Pruske u prusko-austrijskom suparništvu ako ne razmotrimo tok anglo-francuskog suparništva, o kojem ćemo govoriti u slijedećem poglavlju.

Barraclough smatra da su se ta dva suparnika u to doba »više-manje« isključivali«356. Mislim da je ta konstatacija neispravna. Pruska se navikla na isključivanje Austrije te je kao nagradu dobila Šlesku. Sleska je bila vrijedna politički, ekonomski i strateški. Za nju su se borili još od desetog stoljeća, a u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću ona je bila najveća preokupacija brandenburške diplomacije357. Sleska je bila »prva industrijska zona Istoka ... 'biser‟ među austrijskim nasljednim zemljama«358. Doduše, šlesko platno su plasirali engleski, nizozemski i hamburški trgovci i moglo bi se reći da je Sleska odraţavala »klasični model kolonijalnog prodora«359. Međutim, proizvodnja se odvijala lokalno. Proizvodnja se razvila naročito nakon Tridesetogodišnjeg rata u obliku Kaufsystema na razini sela, a seoski trgovci su zatim prodavali proizvode krupnijim trgovcima koji su primjenjivali centraliziranu kontrolu kvalitete360. U mnogim slučajevima manufakture se javljaju na posjedima, pa je zemljoposjednik bio poduzetnik a kmetovi su radili za nadnicu361. Moţda je upravo zbog opsega tih industrijskih aktivnosti Sleska — jedna od tri habsburške »češke« zemlje, uz Ĉešku i Moravsku — bila poznata po »razmjerno blagim odnosima kmeta i gospodara«362. Kada je Pruska 1748. stekla Šlesku kao plijen u ratu za austrijsku baštinu, stekla je time »najnapredniju i najindustrijaliziraniju provinciju«363 habsburških posjeda. To je zadalo »velik udarac« Austriji, ne samo zbog šleske industrijske proizvodnje već i zato što je Sleska bila »glavni trgovački posrednik« habsburške monarhije s vanjskim svijetom364. Posljedice tog gubitka osjetile su se i u Ĉeškoj i Moravskoj jer su prelci i tkači iz tih zemalja sve do 1742. prodavali svoju robu šleskim trgovcima. Da se to nastavi, što je mirovni ugovor dopuštao, te bi zemlje postale »ekonomski zavisne o hirovima Pruske«365. Austrija je stoga morala ponovno prići supstituciji. Prema tome, prijelaz Sleske pod pruski suverenitet bio je značajan događaj koji je temeljno pridonio industrijalizaciji u devetnaestom stoljeću366. Faktori koji su to omogućili bili su stvaranje pruske armije i drţave, te potrebe Engleza (i Nizozemaca) da obuzdaju Švedsku a zatim osujete Austriju; to stvaranje pruske armije i drţave bilo je moguće zbog osobitih slabosti zemljišnog plemstva po kojima se Pruska razlikovala od ostalih perifernih drţava. Ovakav slijed okolnosti tokom jednog stoljeća omogućio je Brandenburgu, vrlo beznačajnom perifernom području, da već, 1750. postane evropska poluperiferna sila s najvećim potencijalom ţa transformaciju svoje uloge u svjetskoj privredi. Posljednje poluperiferno područje koje se razvilo u tom razdoblju, područje koje se prilično razlikovalo od ostalih, sastojalo se od Nove Engleske i srednjoatlantskih kolonija u britanskoj Sjevernoj Americi. Njihova kolonizacija počela je tek 1620. i, moţda s izuzetkom New Amsterdama kao isturenog strateškog i trgovačkog punkta nizozemske svjetske mreţe, ta područja nisu čak bila ni dio kapitalističke svjetske privrede prije 1660.376 Štoviše, Englezi su kolonizirali New Jersey, Pennsylvaniju i Delaware tek u doba restauracije368. U Sjevernoj Americi prekretnica je 1660. godina jer je to vrijeme prekretnice u Engleskoj. Ta je godina označila institucionalizaciju merkantilističke doktrine prema kojoj su »interesi kolonija bili podređeni dobrobiti nacije« 369. Engleski Navigacijski akti donijeti šezdesetih godina sedamnaestog stoljeća prema kojima su najvaţniji kolonijalni proizvodi — šećer, duhan, drvo za dobivanje boje

426

itd. — postali »specificirani«POLUPERIFERUE proizvodi, NAtj.RASKRŠĆU morali su se prevoziti engleskim brodovima i prodavati engleskim kupcima, izrazito su utjecali na proizvođače u karipskom području i u dolini Chesapeake. Isprva su ti akti jedva negativno djelovali na sjeverne kolonije, djelomično zato što su se slabo provodili, a djelomično zato što te kolonije nisu proizvodile velik broj specificiranih proizvoda370. Moglo bi se čak reći da je utjecaj akata bio pozitivan utoliko što su stimulirali brodogradnju u tim kolonijama istiskujući Nizozemce iz Sjeverne Amerike »prije nego što je englesko brodarstvo moglo podmiriti sve potrebe kolonije«371. U sedamnaestom stoljeću te kolonije nisu proizvodile velik broj proizvoda koji bi se mogli prodati u Engleskoj, i bile su premalene da bi predstavljale značajno trţište za englesku robu, ali su ipak konkurirale u prevozništvu pa su Engleskoj gotovo bile teret. Engleska ih doduše nije puštala, djelomično zato što se bojala da ih ne-preuzme Francuska. Bilo je to u neku ruku preventivno zadrţavanje372. Stuarti su 1684. pokušali opozivati povlastice i steći efikasniju kontrolu nad tim problematičnim kolonijama u povoju stvaranjem Dominiona Nove Engleske (Domion of New England). Ta bi područja zaista bila postala periferija da se otpor Nove Engleske na politiku Stuarta nije podudario s internom pobunom u Engleskoj, koja je kulminirala revolucijom 1688. i »eliminirala, ili barem odloţila, opasnost koja je prijetila kolonistima«373. Na taj su način, zbog »nesmotrenog zanemarivanja kolonija« kako to naziva Eleanor Lord — iako bismo to bolje mogli nazvati internim teškoćama u provođenju engleskih ambicioznih merkantilističkih planova — trgovci Nove Engleske i srednjoatlantskih kolonija već 1700. »znatno napredovali« ne samo kao brodograditelji već i kao trgovački posrednici374. Ti su se trgovci bavili takozvanom triangularnom trgovinom, koja je postojala u brojnim varijantama. U triangularnoj trgovini s Afrikom i Karibima, karipska melasa je odlazila u sjeverne kolonije, rum i jeftini nakit su odlazili iz tih kolonija u Afriku, a afrički robovi dolazili u karipsko područje. U »trokutu« s Engleskom i Karibima, hrana i drvo su odlazili iz sjevernih kolonija na Karibe, karipski šećer i duhan su odlazili u Englesku, a proizvodi engleskih manufaktura išli su u sjeverne kolonije (ili bi se brod sjeverne kolonije prodao u Engleskoj). U trećem i manjem »trokutu« s juţnom Evropom i Engleskom, pšenica375, ribe i drvo su odlazili iz sjevernih kolonija u juţnu Evropu, juţnoevropsko vino, sol i voće u Englesku, a proizvodi engleskih manufaktura (ponovno) u sjeverne kolonije. U vezi s tim famoznim »trokutima« treba primijetiti dvoje stvari. Trokuti su uglavnom analitičke konstrukcije, i predstavljaju tokove roba mnogo više nego kretanje brodova. Brodovi iz sjevernih kolonija su uglavnom odrţavali redovite veze s Karibima, te su malo prelazili Atlantik do Engleske i vrlo malo do Afrike376. Drugo, Englezi su vršili pritisak na sjeverne kolonije kako bi odrţali nepovoljnu bilancu neposredne trgovine, što je značilo da su kolonije morale doći do novca ako su htjele dobiti manufakturne proizvode. Budući da triangularna trgovina nije osiguravala potrebne plemenite metale, kolonije su mogle birati između ekspanzije vlastitih manufaktura (i, stoga, smanjenja uvoza iz Engleske) i pronalaţenja glavnog proizvoda377. U prvoj polovici sedamnaestog stoljeća politička borba sjevernih kolonija protiv Engleske bila je usredotočena na izbor jedne od tih alternativa. U sedamnaestom stoljeću sjeverne kolonije su postale konkurenti engleskim proizvođačima kao brodograditelji, snabdjevači brodova i dobavljači hrane za Karibe i Evropu. U smislu merkantilističke doktrine te su kolonije bile »više konkurent ... nego dobitak«, pa su prema tome bile »najnevredniji britanski posjed« 378. Nakon 1689. Englezi su svjesno pokušali379 ispraviti situaciju; pokušali su proširiti trţište za engleske proizvode stimulirajući novi glavni proizvod (materijale za mornaricu) i gušeći industrijsku proizvodnju koja je još bila u zametku380. Kako »stvoriti« trţište u određenoj zoni? Uključivanjem stanovnika zone u proizvodnju za svjetsku privredu; ako nema dovoljno takvih stanovnika s dovoljno visokom razinom dohotka,.potiče se »naseljavanje«. Englezi su počeli potonjim kursom, i time su se u

427

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM Americi značajno razlikovali od Francuza, Nizozemaca i — čak.— Španjolaca i 381 Portugalaca .

Zapravo, u razdoblju između 1713. i 1739. javlja se posebno značajan tok iseljenika, naročito u srednjoatlantske kolonije. Budući da Englezi nisu bili skloni emigriranju, bar ne u značajnom broju, Englezi su stimulirali naseljavanje otvarajući britansku Sjevernu Ameriku ne-Englezima: Škotima, sjevernim Ircima (iz pokrajine Ulster) i takozvanim Nizozemcima (koji su zapravo bili Nijemci i Švicarci)382. Englezi su se nadali da će se ti novi emigranti baviti proizvodnjom novog glavnog proizvoda — materijala za mornaricu. Taj je proizvod bio Englezima koristan ne samo u ekonomskom nego i u vojnom smislu. Jedan od »ozbiljnih nedostataka«383 engleske kolonijalne trgovine bili su dugo vremena materijali za mornaricu, pa je ispravljanje tog stanja bilo »sastavni dio« 384 engleske politike u sedamnaestom stoljeću. Nedostatak je postao još izrazitiji nakon izbijanja devetogodišnjeg rata 1689. Gotovo sva proizvodnja ili tranzit materijala za englesku mornaricu bili su u švedskim rukama, a Šveđani su bili neutralni ali pro-francuski naklonjeni, što je izazvalo »konstantni nemir«385. Očiti alternativni izvor bile su sjeverne kolonije (kao i Irska). Engleska je 1696. osnovala Ministarstvo trgovine i plantaţa, i jedna od prvih briga ministarstva bila je riješiti Englesku zavisnosti o Švedskoj. Ministarstvo je u tu svrhu pokušalo stvoriti monopol, ali je taj pristup naišao na znatan otpor386. Pitanje je ponovno postalo akutno u ratu za španjolsku baštinu, a situaciju je još više pogoršalo formiranje monopolističke Stockholmske kompanije za katran. To je dovelo do Zakona o materijalima za mornaricu kojim je 1705. odlučeno da se premijama stimulira proizvodnja u sjevernim kolonijama 387. Zakon o materijalima za mornaricu očito nije bio uvjetovan samo engleskim prekidanjem zavisnosti o Švedskoj. Nettels navodi tri razloga u prilog tvrdnji da je centralni, pa čak i primarni cilj bilo stvaranje trţišta u sjevernim kolonijama. Prvo, dok se zavisnost o Švedskoj stvarno odnosila samo na smolu i katran Zakon o materijalima za mornaricu je predviđao premije i za terpentin, konoplju i drvo za brodogradnju — materijale koji su se mogli nabaviti u nizu zemalja. Drugo, funkcionare ratne mornarice nije po svemu sudeći uopće brinula navedena zavisnost što dovodi u sumnju stvarnu ozbiljnost nestašica. Ti funkcionari su se stalno opirali uvozu smole i katrana iz sjevernih kolonija zbog loše kvalitete. (Nettels nas ipak podsjeća da su funkcionari ministarstva trgovine optuţivali funkcionare ratne mornarice da su u dosluhu s baltičkim trgovcima). Treće, ministarstvo trgovine nije bilo zainteresirano za uvoz smole i katrana iz Caroline iako je njihova kvaliteta bila bolja od kvalitete istih artikala iz sjevernih kolonija (Carolina je, naravno, već proizvodila neke glavne proizvode). Nettels nadalje tvrdi da su upravo engleski trgovci koji su poslovali sa sjevernim kolonijama bili najdosljedniji pobornici programa u vezi s materijalima za mornaricu388. U svakom slučaju, sjeverni kolonisti su i dalje bili više zainteresirani za proizvodnju drva nego za proizvodnju smole i katrana389, a drvo nije odlazilo u Englesku već se upotrebljavalo u domaćoj brodogradnji390. Ĉinjenica je da je razvoj brodogradnje barem isto toliko pridonio razvoju trţišta za englesku robu koliko bi bio pridonio i uspješan program proizvodnje materijala za mornaricu. To je moţda temeljni razlog zbog kojeg Navigacijski akti, »iz najpraktičnijih razloga«, nisu odricali brodovima u vlasništvu kolonista prava što su ih uţivali brodovi u britanskom vlasništvu391. Zbog toga je ekonomski imalo smisla graditi brodove u sjevernim kolonijama, gdje su nadnice bile visoke ali su niski troškovi drva i više nego kompenzirali taj faktor392. Tu komparativnu prednost još je više intenziviralo konstantno povećanje produktivnosti američkog kolonijalnog brodarstva u razdoblju od 1675. do 1775.393 Zbog toga je već 1775. gotovo jedna trećina brodova koji su bili u Britaniji registrirani kao britansko vlasništvo bila izgrađena u sjevernim kolonijama — što je bio »vaţan izvor kolonijalnog prosperiteta«394. Što se tiče ostalih proizvodnih aktivnosti, Englezi su ih zaista pokušali destimulirati, iako površno. 1699. donijet je Zakon o vunenim proizvodima koji je

428

POLUPERIFERUE NA RASKRŠĆU zabranjivao izvoz izvan granica određene kolonije. Slijedio je 1732. Zakon o šeširima sa sličnim ograničenjima, 1733. Zakon o melasi koji je trebao ograničiti proizvodnju ruma, te 1750. Zakon o ţeljezu koji je zabranjivao podizanje daljnjih ţeljezara395. Svi se ti zakoni uglavnom nisu provodili396. Kao prvo, Englezi su bili mnogo aktivnije zaokupljeni nizozemskom, njemačkom i francuskom konkurencijom nego kolonijalnim proizvodima397. Osim toga, kako tvrdi Bruchey, »nestašica kvalificiranih radnika, te oskudica i preferirane alokacije kapitala« u sjevernim kolonijama djelovali su kao »prirodno« ograničenje398. Bio on prirodan ili ne, taj je faktor nedvojbeno pridonio slabom provođenju navedenih zakona, barem, do razdoblja nakon 1763. Kako da rezimiramo aktivnosti sjevernih kolonija? One su imale trostruku sreću. Bile su siromašne prirodnim resursima, ali su ipak bile kolonije sve snaţnije, svjetske industrijske i trgovačke sile od koje su bile geografski dovoljno udaljene pa je to opravdavalo visoko rentabilnu eksploataciju njihovog glavnog resursa, drva, u brodogradnji. Brodogradnja je bila početak, i to presudan poče

429

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

tak. Time su stvoreni uvjeti koji su, u izmijenjenoj situaciji posljednje polovine osamnaestog stoljeća, doveli do Američke revolucije, a u devetnaestom stoljeću do uspona značajne industrijske sile. Razdobljem od 1600. do 1750. dominiraju nastojanja Engleske i Fancuske da najprije unište nizozemsku hegemoniju te da se zatim domognu vodeće pozicije. U tom dugom periodu relativne stagnacije (relativne, to jest, u odnosu na izrazitu ekonomsku ekspanziju u dugom šesnaestom stoljeću), u perifernim područjima javlja se vrlo pojačana eksploatacija neposrednih proizvođača i smanjivanje prednosti domaćih eksploatirajućih slojeva (smanjenje, to jest, u usporedbi sa sličnim slojevima u matičnim zemljama). Povijest poluperifernih zemalja je mnogo sloţenija. Matične zemlje su nastojale pretvoriti poluperiferne zemlje u posrednike s periferijom, u prenosnike viška vrijednosti. U tome su uglavnom uspjele, iako su neke zone — u situaciji velikog suparništva unutar matice — uspjele poboljšati svoj relativni status. To je isprva bio slučaj sa Švedskom, a kasnije s Brandenburg!om — Pruskom; u manjoj mjeri to vrijedi i za sjeverne kolonije u britanskoj Sjevernoj Americi.

Bilješke

430

BILJEŠKE / PETO POGLAVLJE

6. Borba u matici: Faza II: 1689-1763. Društvene pojave ne moţemo analizirati ako ih prostorno i vremenski ne ograničimo. Središnja osovina analize u ovoj knjizi je koncepcija prostornih granica; međutim, što je s vremenom i vječnim problemom razgraničenja razdoblja oko kojeg se povjesničari toliko nateţu? Utvrdili smo da razdoblje od otprilike 1600. do 1750. predstavlja smislenu vremensku jedinicu koju ćemo razmotriti u ovoj knjizi. To je razdoblje, po našem mišljenju, u kojem je evropska svjetska privreda doţivjela relativno dugu stagnaciju ukupne proizvodnje sistema u cjelini. (Stagnacija se na odgovarajući način manifestirala relativnom stabilnošću sveukupnog rasta stanovništva, fizičkom ekspanzijom, brzinom transakcija i globalnom deflacijom cijena). Kako bismo potkrijepili tu tvrdnju, prikazali smo u cijeloj knjizi podatke koji su nam stajali na raspolaganju1. U našoj analizi podijelili smo diskusiju o suparništvu u matici na dvije faze, od 1651. do 1689. te od 1689. do 1763. Taj skup datuma se potpuno ne poklapa sa spomenutim razdobljem od 1600. do 1750. Na ţalost, stvarni se svijet ne sastoji od jasno izraţenih razdjelnih linija koje mogu posluţiti svakoj svrsi. Iako datumi 1651-1689. i 1689-1763. odraţavaju promjene u svjetskoj ekonomskoj situaciji, oni naglašavaju i političke posljedice tih promjena. Kao što smo već spomenuli, u prvom razdoblju (1651-1689) nizozemsku hegemoniju su uspješno osporili Englezi i Francuzi koji su već 1672. počeli osjećati da nizozemska drţava više nije nekadašnji neosporni div. Uvjeren sam da su se 1689. i Nizozemci slagali s tim mišljenjem. Stoga nam se stupanje Williama i Mary na englesko prijestolje čini prihvatljivom prijelomnom točkom2. Iz tog slijedi, dakle, da je razdoblje od 1689. do 1763. odabrano jer označava doba stalnog anglo-francuskog suparništva. Mogli bismo smatrati 1763. trenutkom definitivnog trijumfa Engleske nakon drugog stogodišnjeg rata, kako ga neki nazivaju, iako su Francuzi priznali poraz tek 1815.3 No 1689. nije uopće bilo očito da će Engleska uspjeti u svojoj borbi protiv Francuske. Francuska je imala četiri puta više stanovnika od Engleske i daleko veću vojsku. Obilovala je prirodnim izvorima, i imala izvrsne luke i vojnopomorske baze. Osim toga, njena industrijska proizvodnja se povećavala, dok je »u Engleskoj stopa rasta stagnirala nakon građanskog rata«4. Ne bi stoga bilo nerazumno tvrditi, kao što čini Charles Wilson, da je »nakon 1689. Engleska bila suočena s neprijateljskom silom [Francuskom] koja je bila daleko opasnija no što su to ikada bile Španjolska ili Nizozemska«5. Suparništvo je nalikovalo na slijed gotovo beskonačnih ratova oko zemlje, saveznika i trţišta u Evropi, te oko snabdijevanja (robovima, tropskim i suptropskim proizvodima poput šećera, krznima i materijalima za mornaricu) na periferiji i na vanjskom poprištu ( u Americi, Zapadnoj Africi, Indiji)6.

431

BORBA U MATICI - FAZA II: 1689-1763.

William Oranski je 1689. postao William III, kralj Engleske, Škotske i Irske 7. Time je francuski rat s Nizozemcima, koji je započeo u studenom 1688, postao rat između Francuske i Engleske8. Za Englesku je to značilo obnavljanje »vanjske politike Cromwellovskog dometa«9, a nju je omogućila jedino politička nagodba ostvarena revolucijom 1688 (Glorious Revolution), nagodba koja se još čvršće ustalila u doba Walpolea i Vigovaca. U borbi protiv Francuske engleskoj je vojsci trebalo više novaca no što je dobivala u prošlosti. To je zahtijevalo odobrenje parlamenta — u krajnjoj liniji u obliku garantiranja drţavnih zajmova. Nagodba sklopljena 1689.kojom je okončan antagonistički odnos kralja i parlamenta omogućila je potrebnu suradnju. Pitanje s kojim je Engleska bila suočena 1689, i s kojim će biti suočena tokom cijelog osamnaestog stoljeća, svodilo se na to da li će se prednost u vojnim operacijama dati kopnu ili moru. Pitanje je bilo predmet spora između dviju škola mišljenja, tzv. pomorske škole i kontinentalne škole. U analizi strategije spor se vodio oko toga da li bi upad na kontinent s kopnenim snagama, u slučaju rata, ojačao engleske pozicije (jer bi dao podršku saveznicima) ili ih oslabio (s obzirom na to da je kopnena vojska bila preslaba da pobijedi francusku vojsku, dok je ratna mornarica bila jača od francuske mornarice). Za sporom oko strategije krio se spor oko ekonomike. Budući da je pomorska škola smatrala ratove prvenstveno borbom za nova trţišta i eliminiranje konkurenata, njeni pobornici su tvrdili da se ratovi moraju voditi na moru i na periferiji. Oni su smatrali da ratovanje na kopnu izaziva preveliko oporezivanje i time posredno šteti trgovini. Kontinentalna škola je tvrdila da će, ako se Englezi vojno ne angaţiraju na evropskom kontinentu, Francuzi dovesti ostale evropske drţave (i njihove kolonije) u svoju orbitu i time isključiti Englesku iz kontinentalnog carinskog sistema10. Ekonomski spor se odraţavao na društveno-političkom planu. Vigovci su bili nasljednici onih koji su izveli Glorious Revolution, a jedan od njenih principa bio je »nikakva stalna vojska«. Međutim, vigovci su već 1694. prestali naglašavati tu parolu te su zapravo postali protagonisti drastične ekspanzije kopnene vojske (koja se povećala s 10.000 vojnika 1689. na najmanje 70.000 1711)". Kako kaţe J. H. Plumb: Ćudne li vigovštine!... Nakon 1694. vigovci su što se tiče ustavnih principa postali vrlo konzervativni... Htjeli su preuzeti drţavni aparat i voditi ga ... Smatrali su da će, uz punu podršku kralja moći voditi drţavu i u nacionalnom i u vlastitom interesu«12. Ako vigovski parlamenti ne bi nešto izričito odobrili, kasnije bi tome progledali kroz prste. Vojska i ratna mornarica su jednostavnim mehanizmima počele izbjegavati parlamentarna ograničenja tokom anglo-francuskih ratova. Vojska je obustavljala plaću i skretala iznose, podnoseći parlamentu post hoc deficite, a parlament je smatrao da ih mora pokriti; ratna mornarica se zaduţivala za robu, usluge i ţiveţ, te također suočavala parlament sa svršenim činom. Govoreći o tom sistemu Roseveare donekle neiskreno izjavljuje: »Parlament je tolerirao tu praksu, ma kako neobična ona bila«13. Promjena društvene strukture je olakšala brzo prihvaćanje tog sistema. Nakon 1689. vigovske snage su obuhvaćale koaliciju krupnijih zemljoposjednika, sve veće birokracije i trgovačkih slojeva, suprotstavljenu prvenstveno »seoskoj stranci« niţeg gentryja koja je bila protiv poreza, stalnih vojnih snaga i »korumpirane« uprave. U sve brojnijoj kopnenoj vojsci mogli su se kupovati oficirski patenti, a oni koji su imali novaca da ih kupe bili su uglavnom mlađi sinovi vigovskih obitelji. Tako su vojskom »zapovijedali produţeci onih istih obitelji koje su upravljale parlamentom«14. Međutim, srţ stvari nije činjenica da je Engleska stvorila veliku kopnenu vojsku, već kvalitetniji preobraţaj do kojeg je tokom devetogodišnjeg rata, te »nacionalne kušnje«15 za Englesku, došlo i u kopnenoj vojsci i u ratnoj mornarici16.

449 29

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Preobraţaj je, naravno, bio još veći u ratnoj mornarici jer su evropski drţavnici sada shvatili da je »more jedinstveno«17, za razliku od kopna gdje je ravnoteţa snaga bila moguća. A more je, kako ćemo vidjeti, pripadalo Engleskoj. Međutim, 1689. francuska mornarica je po snazi bila ravna bilo engleskoj bilo nizozemskoj, i širila se brţim tempom. Colbert ju je u 20 prethodnih godina stvorio »praktički ex nihilm's. Izgradio je niz vojnopomorskih baza na Atlantiku (najvaţnija je bila u Bre- stu) i u Sredozemlju (glavna baza bio je Toulon), te je prema tim dvjema zonama podijelio ratnu mornaricu na dvije eskadre19. Osim toga, tadašnja francuska ratna mornarica je tehnološki bila razvijenija od ratne mornarice Engleske kao i Nizozemske. Brodovi su bili naoruţani većim i teţim topovima, iako im je gaz bio manji, bili su brţi i lakše se njima manevriralo. Francuzi su konstruirali i novi, suvremeni brod, bombardu, mali jedrenjak pogodan za bombardiranje obalnih gradova i tvrđava. (Takvi brodovi su već dobro posluţili Luju XIV prilikom napada na Alţir 1682). Iako su Stuarti zanemarili englesku ratnu mornaricu, a nizozemska je već postala zastarjela20, u presudnoj bitki kod Barfleura 1694. francuska flota je igrala podređenu ulogu po broju brodova (44 francuska linijska broda protiv 99 anglo-nizozemskih), broju topova (3240 protiv 6756)21 i manevarskoj vještini22. Slikovitim riječima admirala Mahana, francuska ratna mornarica se »smeţurala poput lista u vatri«23. To je bila prekretnica, ne samo u tom ratu već i ratovima slijedećeg stoljeća: »Prevlast na moru prešla je jednim udarcem u ruke saveznika, osobito Engleske«24 — i pitamo se zašto. Symcox smatra da je agrarana kriza 1693. i stagnacija francuske prekomorske trgovine izazvala fiskalnu krizu francuske drţave, pa Francuzi nisu mogli »drţati korak sa saveznicima«25. Dio flote je trebalo povući iz aktivne sluţbe kako bi se uštedio novac za kopnenu vojsku. Isti su problem imali Englezi — sjetimo se spora između pomorske i kontinentalne škole. U tom razdoblju sveopće svjetske ekonomske stagnacije, ni Engleska ni Francuska nisu mogle snositi troškove vojnih priprema odjednom na svim frontovima. Trebalo je odabrati alternativu. Englezi su se, prirodno, priklonili ratnoj mornarici, a Francuzi kopnenoj vojsci. S obzirom na veličinu Francuske i njenu relativnu internu neintegriranost, kako političku tako i ekonomsku, čini se da Francuska nije imala veliku mogućnost izbora26, iako je kontrola mora u kapitalističkoj svjetskoj privredi uvijek bila »središnja karika u lancu razmjene kojim se akumulira bogatstvo«27. Bez obzira na stvarne razloge tog velikog vojno-pomorskog poraza, on je izmijenio francusku pomorsku taktiku — umjesto guerre d’escadre Francuska je prešla na guerre de course. Uništavanje neprijateljske flote i stjecanje kontrole nad morem više nisu bili prvenstveni ciljevi; paţnja je sada bila usredotočena na zarobljavanje i uništavanje neprijateljskih trgovačkih brodova i ometanje neprijateljske trgovine, i u tu su se svrhu primjenjivali i ratni brodovi i brodovi ‟ovlaštenih‟ gusara (privateers). Iako takva taktika nije bila nepoznata prije 1694, sada je ona postala glavni način djelovanja28. »Uništavanje trgovine«, kaţe G. N. Clark, »je prirodno oruţje slabije strane u pomorskom ratu«29. Prirodno oruţje, svakako, ali ne i najbolje oruţje, jer je bilo teško koordinirati akcije brodova kojima su zapovijedali pojedini poduzetnici. Symcox naziva sveukupna francuska nastojanja »samo uvjetnim uspjehom« i ističe temeljne kontradikcije ovakvog načina djelovanja: »Ako drţava nije plaćala troškove, nije mogla ni zapovijedati«30. Osim toga, tu je igru mogao igrati i neprijatelj. Tako su, na primjer, u ratu za španjolsku baštinu ovlašteni gusari (privateers) s engleskih Kanalskih otoka operirali tako uspješno »da su se Francuzi ozbiljno uznemirili jer su ti gusari znali napadati i promet između francuskih luka«31 Mirovni sporazum kojim je 1697. u Rijswijku okončan devetogodišnji rat bio je samo predah. Mir je bio uglavnom vaţan zato što je označio »prvi francuski korak natrag« od doba Richelieua32. Francuska je morala priznati Williama III kao kralja Engleske, Škotske i Irske, i Anne kao njegovu nasljednicu. To je priznanje bilo prvenstveni ratni cilj Williama III. Osim toga, trebalo je vratiti sve teritorije što ih je

450

BORBA U MATICI — FAZA II: 1689-1763.

Francuska stekla Nijmegenskim mirom (osim Strasbourga i Elzasa). Francuska je prema tome morala ustupiti zone na svim granicama, u dijelovima ili u cijelosti — što je obuhvatilo Flandriju, Luksemburg, Lorenu, Porajnje, Pinerolo i Kataloniju33. U okviru manjih prekomorskih korekcija Hudson Bay Company je ponovno od Francuske dobila Fort Albany, dok je Francuska ponovno stekla Pondicherru i Novu Scotiu — status quo ante bellum. I Nizozemci su dobili ono što su htjeli — povoljan trgovački sporazum s Francuzima kojim su ponovno uspostavljene francuske carine iz 1664. i prihvaćanje tzv. Nizozemske barijere sa strane Francuske. Koncepcija vojne barijere između Ujedinjenih provincija i Francuske ima dugu povijest. Počela je, moţda već 1635, kao zamisao da bi se juţna (španjolska) Nizozemska trebala pretvoriti u scheidingszone ili tampon-drţavu. Međutim, Nijmegenskim mirom (1678) Francuska je dobila 19 tvrđava u juţnoj Nizozemskoj, iako je Nizozemcima bilo dopušteno da lociraju male kontingente trupa u okolnim područjima. Već 1684. Francuzi su osvojili Luksemburg, a Nizozemci su morali prihvatiti situaciju govorom o primirju. Devetogodišnji rat je sve to izmijenio, i sporazumom sklopljenim u Rijsvvijku koncepcija barijere je poprimila posve jasan oblik, pa su Nizozemci dobili pravo da stacioniraju garnizone u nizu tvrđava što su ih Francuzi vratili34. Devetogodišnji rat je potvrdio novo poravnanje snaga u Evropi. Nakon Westphalskog mira (1648) borba za prevlast između evropskih drţava svela se u osnovi na tri sile — Ujedinjene provincije, Englesku i Francusku. Međutim, sada su te tri strane praktički svedene na dvije, a Nizozemci su postali više-manje trajni saveznik Engleske ili, štoviše, njen podređeni partner. J. R. Jones smatra da su se Nizozemci »odrekli statusa velike sile«35 već u svibnju 1689. kad je William III podredio nizozemsku flotu Englezima. Nizozemcima se, naravno, nije posebno sviđala ta nova uloga — nizozemsko-englesko savezništvo je »od početka bilo nelagodno kompanjonstvo«36. S druge strane, Nizozemci nisu htjeli da im savezništvo s Engleskom ometa trgovačke odnose s Francuskom, to više što je njihova unosna trgovina s Baltikom »zavisila o stalnom prilivu francuske robe«37. Tokom cijelog sedamnaestog stoljeća Nizozemci su stalno tvrdili kako se ne bi smjelo ometati pomorsku trgovinu neutralnih drţava (što su često i bili). Njihova je parola bila »slobodni brodovi, slobodna roba«, dok su Englezi zadrţali pravo da pregledavaju brodove neutralnih zemalja, a Francuzi čak zahtijevali pravo na konfiskaciju neutralnog broda koji je prevozio robu za neprijatelja38. Rat je bio nepoţeljno posljednje utočište za Nizozemce. Kad se 1702. rat nastavio — kao rat za španjolsku baštinu — upravo su Nizozemci vršili pritisak na Engleze da sklope mir pod uvjetom da Nizozemci zadrţe Nizozemsku barijeru39. Englezi su na kraju pokazali spremnost da podrţe nizozemski zahtjev za barijerom, iako im je ona bila u trgovačkom smislu opasna, kao neophodni quid pro quo za nizozemsku garanciju preotestantskog nasljednika engleskog prijestolja — problema koji je opterećivao englesku (i španjolsku) politiku40. Kriza u englesko-škotskim odnosima došla je do vrhunca i riješila se usred rata za španjolsku baštinu. Nagodbom iz 1688. Francuska je stvarno izgubila mogućnost da se upleće u internu politiku Engleske, a sklapanjejn parlamentarne unije 1707.41 izgubila je tu mogućnost i u odnosu na Škotsku. Politički pregovori i manevri koji su 1707. završeni unijom bili su sloţeni42, iako se priča zapravo svodi na pritisak što ga je na Škotsku vršilo suparništvo u matici svjetske privrede, jer je taj pritisak doveo do parlamentarne unije. Za Škotsku (kao i druge periferne zone) cijela druga polovica sedamnaestog stoljeća bila je dugo razdoblje »ekonomske stagnacije isprekidane krizom i slabljenjem«43. Glavni trgovački partner Škotske bila je Engleska, ali to nije vrijedilo u obrnutom smjeru pa je, kako se stagnacija nastavljala, Škotska sve više zavisila o Engleskoj44. Kao i drugi, Škoti su se pokušali oduprijeti trgovačkim mjerama. Vojvoda od Yorka, kraljev predstavnik u Škotskoj, povezao je 1681. nekoliko trgovaca na konzultacije — s njim i s odborom za trgovinu što ga je osnovao u drţavnom vijeću — o tokovima škotske vanjske trgovine (s Engleskom, Norveškom, Francuskom i Baltikom), unutarnjoj trgovini, bro-

451

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

darstvu i škotskim ţeljama u vezi s kolonijom u Karibima. Škotski parlament je na to donio niz protekcionističkih mjera. Ubrzo nakon toga osnovana je New Mills Cloth Manufactory, što je navelo parlament da iste godine donese zakon o poticanju trgovine. Kompanija je prosperirala pod zaštitom zakona sve do Zakona o uniji45Parlament je 1695. donio zakon o kompaniji za trgovinu s Afrikom i Indijom30 kojim je stvorena Company of Scotland. Kompanija je udruţivala tri interesne grupacije: edinburške trgovce koji su htjeli sudjelovati u trgovini s Afrikom, trgovce iz Glasgowa koji su se nadali da će pronaći trţište za platno u nekoj novoj karipskoj koloniji i neke londonske trgovce koji su htjeli zaobići monopol engleske Istočnoindijske kompanije46. Osnivanje te nove kompanije, koja je kasnije postala poznata kao Darien Company, bilo je vjerojatno vrlo povezano sa sve većim pritiscima* koji su 1707. doveli do unije. S jedne strane, postalo je jasno da bi »nezavisna Škotska ugroţavala cijeli [engleski trgovački] sistem«47. Opasnosti jakobitskih pretenzija Old Pretendera31 bile su realne48. Osim toga, nije bila u pitanju samo Škotska već i Irska49. Stoga je Engleska bila dugoročno zainteresirana za postizanje unije. S druge strane, iako su mišljenja u Škotskoj bila vrlo podijeljena, Darien Company je pretrpjela neuspjeh. Company of Scotland je htjela osnovati značajan entrepot svjetske trgovine na darijenskoj prevlaci (u današnjoj Panami). Time kompanija nije namjeravala stvoriti samo utočište za neovlaštene trgovce, već mnogo više: htjela je stvoriti kopneni put (koji bi osiguravala kolonija zvana Caledonia) koji bi zamijenio put oko Rta dobre nade (što nagovještava funkciju Panamskog kanala). Ambiciozni plan je propao jer ni amsterdamski ni hamburški trgovci nisu htjeli investirati potrebni kapital, pa su ekspedicije poduzete 1698-1700. propale50. Lenman smatra da su Škoti bili previše ambiciozni: Škotska nije posjedovala moć kojom bi mogla zaštititi imperij monopolističke trgovine ili koloniju od suparničkih evropskih sila koje su sve bile grabeţljive i većinom mnogo veće. Jedini cilj koji bi se Škotskoj isplatio na kolonijalnom području bili su kolonisti drugih nacija. Trgovina s njima je bila izvediva i mogla je biti toliko unosna da bi lako pokrila marginalni riziko zbog njene formalne ilegalnosti [tj. činjenice da je Španjolska polagala pravo na Darien], Glasgow je u drugoj polovici sedamnaestog stoljeća prosperirao djelomično zahvaljujući ţivahnoj ilagalnoj trgovini s engleskim imperijem. Već bi i mali dio kapitala bačenog na Darien, da je primijenjen za ozbiljno krijumčarenje s polusamostalnim američkim kolonijama, bio dao solidne dividende51.

Ponovno vidimo da je merkantilizam u doba stagnacije oruţje koje uspješno mogu primijeniti samo prilično jaki. Moţda je točno, kako tvrdi Riley, da je unija 1707. »neposredna posljedica engleske a ne škotske politike«52, iako Englezima ne bi bila pošla za rukom bez znatne škotske privole. Odakle ta privola? Uniju su energično podrţavali škotski plemići (odnosno segment aristokracije u Škotskoj) koji su bili pristaše episkopalne (anglikanske) crkve, oni koji su sudjelovali u revoluciji 1688 (Glorious Revolution) i

30 »the Indies« (tj. Amerika i Indija) (prev.) 31 Old Pretender, James Francis Edward Stewart (Stuart), sin Jamesa II, pretendent na englesko prijestolje nakon smrti svoga oca 1701 (Jakobiti su ga nazivali »James III«)

452

BORBA U MATICI - FAZA II: 1689-1763.

bili anti-jakobiti, kao i oni koji su imali zemljišne posjede u Engleskoj pa su se osjećali ugroţenima zbog engleskog zakona o strancima iz 1705. Još vaţnija škotska grupacija bili su gradski trgovci. Daniel Defoe je po narudţbi engleske vlade vodio pamfletima cijelu kampanju kako bi uvjerio škotske gradske trgovce da je Engleska glavno trţište za škotski izvoz te da bi to trebala i ostati, te da put prema prosperitetu vodi preko sve većeg izvoza škotske stoke i platna (i, potencijalno, ţita, vune i soli) u Englesku jer bi tada Engleska imala povoljnu trgovinsku bilancu. 1704. škotski je parlament donio zakon o zaštiti koji je predviđao kraj automatski unificirane monarhije nakon smrti kraljice Anne. Engleski je parlament uzvratio zakonom o strancima prema kojem bi, ako Škoti ne povuku svoj zakon, sav škotski izvoz u Englesku bio zabranjen53. U tom pogledu povijest nije nikada stavila na kušnju englesku odlučnost54. Kao što se moglo i predvidjeti, gradovi {burghs*) su bili podijeljeni: s jedne strane bili su oni čiji su trgovački interesi bili prvenstveno usredotočeni na trgovinu s Engleskom, a s druge strane oni koji su dobar dio svoje trgovine obavljali izvan Engleske i njenih kolonija; naravno, i cehovi su se osjećali ugroţenima od engleske konkurencije. Kako nas usrdno upozorava Smout, sve veći broj zemljoposjednika, osobito plemstva, bili su zapravo »ljudi od trgovine« koji su se bavili izvozom. Kao što smo već mnogo puta vidjeli, granica između aristokracije i burţoazije bila je mnogo nejasnija no što obično mislimo. Tako je bilo i u tadašnjoj Škotskoj. »Ta je koincidencija — da je za velik broj plemića povećanje trgovine s Engleskom bilo vaţno i da je, kad je došlo do glasanja, 70% njih glasalo u prilog uniji — previše izrazita da bismo je zanemarili«55. Koje su zapravo bile ekonomske odredbe Zakona o uniji, i cui bono? Zakon je sadrţavao dvije ekonomske odredbe u korist Škotske. Prvo, engleski parlament je otkupio dioničare Company of Scotland isplativši im troškove plus kamate (kompanija je zauzvrat likvidirana), što je, naravno, stimuliralo ponovni procvat trgovine u područjima koja su osjetila negativno djelovanje ranijeg gubitka ulaganja u darijenski plan, osobito u Edinburghu. Drugo, Škoti su po prvi put dobili pravo na tzv. plantaţnu trgovinu, što je posebno koristilo trgovcima Glasgowa i duţ Clydea u zapadnom dijelu Škotske. Parlament je uz to, što je vjerojatno trebalo predstavljati rezultat unije, osnovao 1727. Upravni odbor za ribarstvo i manufakturu koji je stimulirao ekspanziju škotske industrije platna56. Je li sve to bila »gorka čaša« Škotske ili njena povoljna prilika? Spor oko toga još uvijek tinja. U svakom slučaju, bila je to unija, i nova drţava — Velika Britanija — postigla je pobjedu u ratu za španjolsku baštinu. Rat se, naravno, vodio oko toga tko će vladati u Španjolskoj, iako je vaţnije bilo ono što će se dogoditi s trgovinom španjolskog imperija. Španjolski kralj je 1701. ustupio Asiento, monopol nad trgovinom robljem u španjolskoj Americi, francuskoj Gvinejskoj kompaniji, a njeni su dioničari bili francuski i španjolski kralj kao i vodeći francuski kapitalisti. Asiento je ranije drţala jedna portugalska kompanija. Taj je čin, više od bilo kojeg drugog, izazvao ogorčenje engleskih i nizozemskih trgovaca i doveo do obnavljanja rata57. Utrechtski mir je dao španjolsko prijestolje Burbonima, ali asiento Britancima58. South Sea Company je dobila pravo na godišnji uvoz (i prodaju) 4800 robova godišnje u španjolsku Ameriku na 30 godina. Osim toga, kompanija je smjela svake godine slati jedan brod i 500 tona robe za prodaju u španjolsku Ameriku. Što se tiče Nizozemaca, austrijski car je dobio španjolsku Nizozemsku, ali su zato Nizozemci dobili svoju barijeru. Prema mirovnom ugovoru, nizozemske trupe su trebale biti stacionirane u svim područjima što ih je Francuska ustupila Austriji — u Namuru, Tournayju, Meninu, Furnesu, Warnetonu, Ypresu, Knoqueu i Dender[*] (u Škotskoj) gradovi koji su uţivali određeni stupanj autonomije (prev.)

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

453

BORBA U MATICI — FAZA II: 1689-1763.

mondeu (a 60% troškova tih garnizona trebali su snositi Austrijanci). Ovakav sistem pruţio je Nizozemcima sigurnost i »sluţio kao izlika za nizozemski prodor na juţnonizozemska trţišta«59. Tako je svaka pomorska sila dobila svoj komad španjolskog »kolača«. Na njima je bilo da ga iskoriste. U 25 godina relativnog mira što su nakon toga uslijedile, pobjednički Englezi nisu bili uvjereni da mir sluţi njihovim interesima — kao što ističe Plumb: Mir je vladao od 1713. do 1739; mir su mnogi smatrali poniţenjem; smatrali su isto tako da je Britaniju nasamarila Francuska koja je, pod plastom prijateljstva, neprekidno obnavljala svoju pomorsku i industrijsku snagu za neizbjeţni sukob. Velik dio trgovačkog mnijenja otvoreno je zahtijevao rat60.

Rat je uslijedio. Bio je to rat za austrijsku baštinu između Pruske, koja se udruţila s Francuskom, protiv Austrije koja se konačno udruţila s Britanijom i Nizozemskom. Kad je 1748. rat završio mirom sklopljenim u Aachenu, »nagodba je gotovo nalikovala na povratak na status quo ante bellum«6'. Međutim, taj beskorisni rat je vrlo dobro posluţio britanskim trgovačkim interesima. Temperley čak kaţe da je to bio »prvi u nizu engleskih ratova u kojem je trgovački interes apsolutno prevladao, koji se vodio samo za trgovinsku bilancu a ne za bilancu moći62. To se vidi na brojnim frontovima. Usprkos savezništvu, Britanci i Nizozemci su se stalno svađali oko juţne (sada austrijske) Nizozemske. Austrijancima je bilo dosta plaćanja nizozemske barijere kao i odredbi koje su Austriji zabranjivale ekspanziju njene trgovine duţ barijere, u Britaniji i u Nizozemskoj. Britanija je štoviše prijetila da će ukinuti sporazum prema kojem je Austriji vraćala carinu pri ponovnom izvozu šleskog (Šleska je još bila pod Austrijom) platna u Karibe preko Britanije. Flamanskim trgovcima je bilo dosta političkih ograničenja koja su ometala konkuriranje nizozemskim trgovcima63. Što se tiče Španjolske, njoj je bilo dosta pretjerane britanske ilegalne trgovine u njenim kolonijama — »što je stvarna tajna španjolskog ogorčenja protiv engleskih brodova«64, dok je britanska vlada pazila da ne oţivi aktivno burbonsko savezništvo Španjolske i Francuske65. S druge strane, South Sea Company je energično i paţljivo branila svoje interese i vršila snaţan pritisak u Britaniji66. No, South Sea Company nije bila jedini korisnik te agresivne politike. Proizvođačima šećera u britanskim Karibima završetak rata je donio kraj akutne depresije koja je na trţištu šećera vladala tridesetih godina osamnaestog stoljeća67, a engleske kompanije za pomorsko osiguranje »osiguravale su francuske brodove protiv zarobljavanja sa strane britanske ratne mornarice«68. Trgovački interesi su postali tako vaţni za britansku politiku da se tokom cijelog rata primjenjivao sistem konvoja, te je »sigurnost konvoja morala biti prva briga« pratećih brodova69. Dok su na kopnu Francuzi i Prusi bili brojčano jači, u to doba, od Britanaca i Austrijanaca70, britanska ratna mornarica je bila dva puta veća od francuske. Španjolska i francuska mornarica zajedno bile su brojčano jednake britanskoj; no, s nizozemskim brodovima britanska je mornarica bila nešto (brojčano) nadmoćnija i, što je bilo još vaţnije, zdruţena flota je bila pod jedinstvenom komandom. Rat je ponovno potvrdio britansku prevlast na moru iako je Francuska još od 1713. obnavljala svoje pomorske snage. Francuska je u ratu izgubila pola linijskih brodova i više do 1000 trgovačkih brodova. »Pomorska moć Francuske je razorena do temelja«71. Uslijedio je ponovno kratki mirni predah, a tada je ponovno izbio rat — 1754. u Americi i 1756. u Evropi. Stalni trgovački sukob Britanije i Francuske u Americi »stopio se gotovo neprimjetno, ali zato sigurno«72 u kulminaciju poznatu pod nazivom sedmogodišnjeg rata. Nizozemci su pokušali da ostanu neutralni, ali su ih Britanci prisilili da ograniče trgovinu s Francuskom73. Španjolci su dolazili u iskušenje da se pridruţe Francuskoj kako bi time konačno ukinuli britanske privilegije74, ali to Francuskoj nije ništa pomoglo. Pariški sporazum je 1763. označio definitivno ostvarenje britanske nadmoći u stogodišnjoj borbi s Francuskom. »Francusku je u Evropi čekalo dugo razdoblje bolesti, nalik na ono što je zadesilo Španjolsku«75. Tako su Britanci izvojevali pobjedu u stoljetnoj borbi za konačno

455

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

preuzimanje nizozemske hegemonije sredinom sedamnaestog stoljeća. Ta pobjeda određenih segmenata svjetske burţoazije koji su bili ukorijenjeni u Engleskoj, postignuta uz pomoć britanske drţave, moţe se adekvatno objasniti samo ako analiziramo kako je britanska drţava mogla politički pridonijeti stvaranju i povećanju društveno-ekonomskih prednosti što su ih britanski poduzetnici imali u odnosu na svoje konkurente u Francuskoj. Počnimo s demografskim pregledom. To je naţalost područje, predmet ţestokih sporova — ne samo što se tiče uzroka demografskih promjena već i u vezi s tumačenjem podataka. Neki su autori uvjereni da je stopa rasta stanovništva Engleske u razdoblju od 1600. do 1750. bila mala 76, dok je neki čak nazivaju »praktički stacionarnom«77; drugi tvrde da je stanovništvo u tom razdoblju poraslo za 50%78. Što se tiče Francuske, većina autora se po svemu sudeći slaţe da je stanovništvo bilo više manje stabilno od 1500. do 1750. 79, pri čemu je brojčano bilo tri puta veće od stanovništva Engleske i više nego dva puta veće od stanovništva Velike Britanije. Neki autori navode pad (u Francuskoj) 1700. te lagano povećanje između 1700. i 1750.80 Neki smatraju da je cijelo razdoblje od 1700. do 1750. period »abnormalno niskog stanovništva«81 u Engleskoj. Navodno povećanje u Francuskoj od 1700. i 1750. iznenađuje, to više što je Francuska pretrpjela vrlo tešku glad 1693-1694. — za razliku od Engleske ali poput većine evropskih zemalja82 — te ponovno 1709-1710.83 Osim toga, Marseille je 1720. doţivio posljednju veliku epidemiju kuge u Evropi84. Međutim, već 1740. demografski podaci za Englesku i Francusku, štoviše za većinu Evrope, pokazuju nedvojben uspon85. Presudna varijabla, kako zaključuje Hufton, bila je opća ponuda hrane: »Općenito govoreći, stanovništvo koje gladuje se ne moţe reproducirati, dok to pothranjenom stanovništvu uspijeva bez problema«86. Odakle povećanje opće ponude hrane? Ono nije bilo rezultat klimatske promjene, ili barem ne samo toga. Budući da je cijelo razdoblje od sredine šesnaestog do sredine devetnaestog stoljeća poznato kao »malo ledeno doba«87, nije vjerojatno da je oko 1750. došlo do nekih značajnih poboljšanja. Presudni element je vjerojatnije razvoj poljoprivrednih proizvodnih sistema Engleske i Francuske (na sjeveru i jugoistoku). Neki autori pripisuju velike zasluge krumpiru, tvrdeći da se povećanje stanovništva u osamnaestom stoljeću mijenjalo »prema rasprostranjenosti i potrošnji krumpira«88. Drugi smatraju krumpir samo jednim elementom općenito bolje ishrane. Ĉaj je zamijenio alkohol, trošilo se sve više riţe i, osobito, šećera — u voću, dţemovima i desertima koji su u ishranu unosili raznovrsnost, osobito zimi89. Već smo opisali društveni kontekst poljoprivrednog napretka, tj. sve veću koncentraciju poljoprivrednog zemljišta nametanjem pritiska na neuspješne proizvođače90. Jedna od vaţnih metoda koja se počela primjenjivati mnogo ranije od 1750.91 bilo je ograđivanje; njega je djelomično omogućilo zakonodavstvo a djelomično efikasnost i dobit vlasnika92. Kakav su učinak mogli postići krupniji zemljoposjednici? Kao prvo, došlo je do poboljšanja poljoprivrednog alata, prvenstveno zato što je ţeljezo zamijenilo drvo93. Osim toga, vlasnicima stoke — koji su obično i bili krupniji farmeri94 — bilo je posebno korisno povremeno sađenje trave i krmnog bilja. Međutim, najvaţniji element konstantnog trenda prema koncentraciji je dugoročno niska cijena ţitarica95. U cijelom razdoblju od 1600. do 1750. bilo je vrlo malo rentabilnih godina za ţito96. Tvrdi se da je »nesreća«, tj. niske cijene, bila zapravo »sreća« za Englesku jer je dovela do inovacija u poljoprivredi97. Mogli bismo se upitati zašto bi to vrijedilo samo ili prvenstveno za Englesku kad su niske cijene ţita bile panevropska konstanta u tom razdoblju. Upada u oči činjenica da je Britanija postala vodeći evropski izvoznik ţita upravo u trenutku kad su cijene bile na najniţem nivou, u prvoj polovici osamnaestog stoljeća. Najočitije objašnjenje bilo bi da je zakon o premijama za ţito što ga je britanska vlada donijela 1688. kako bi

456

BORBA U MATICI — FAZA II: 1689-1763.

stimulirala izvoz ţitarica98 stvorio »općenito povoljne«99 uvjete za ekspanziju poljoprivrede. Nema dvojbe da je premija izazvala povećanu proizvodnju ţita u Engleskoj, a moţda je dapače pridonijela i daljnjem sniţavanju domaćih cijena, tako da je na domaćem trţištu bilo više ţita no što bi inače bio slučaj100. Zakonom se očito htjelo pomoći britanskom poljoprivrednom poduzetniku da poveća rentabilnost. Na kojem se trţištu mogla plasirati ta povećana ponuda ţita u Britaniji? Jedna od mogućnosti bila je proizvodnja gina i piva, a trţište za te proizvode bili su gradski radnici kojima su se u razdoblju stoljetne stagnacije povećale realne nadnice101. Tako, na primjer, Gilboy primjećuje da je povećanje realnih nadnica u Londonu »pojela« »epidemija gina«102. To vrijedi i za Nizozemsku gdje se povećani uvoz britanskog ţita odnosio naročito na slad i ječam koje su upotrebljavali nizozemski proizvođači alkoholnih pića i pivari103.Britanske premije su sve više povećavale izvoz u Nizozemsku104, a Nizozemska je i sa svoje strane poticala veću britansku proizvodnju zbog povećanja cijena (u Nizozemskoj) od 1700. do 1720.105 Britanci su uspjeli istisnuti baltičke proizvođače iz nizozemskog trţišta 106 zalo sto su mogli jeftinije prodavati ţito. To im je uspijevalo ne samo zbog niţih britanskih transportnih troškova (koji su, na kraju krajeva, postojali i ranije) već zbog premije koja je iznosila oko 16,5% realne vrijednosti ţitarica otpremljenih u inozemstvo107. Jedan londonski pamflet o premijama, napisan 1768, objašnjava to ovako: »Prihvatili smo se zadatka da nadmašimo Poljake kao ratare za Nizozemce... Istovremeno smo dopustili našoj braći Ircima da nadmaše Dance kao kravari« 108. Sve veća jednoobraznost cijena pšenice u cijeloj Britaniji tokom tog razdoblja velikog izvoza109 pokazuje da je premija općenito bila djelotvorna i da se njen utjecaj osjetio u svim zonama britanske poljoprivredne proizvodnje. Na taj je način britanska drţava nastojala osvojiti nizozemsko trţište ţitom za svoje poduzetnike, pruţajući im dodatnu priliku za ostvarivanje profita (u razdoblju kad je takvih prilika bilo malo) i način za postizanje profita kroz vezane aktivnosti. Tako su, na primjer, Britanci zamijenili Nizozemce kao prevoznici ţita jer su zamijenili baltičke proizvođače110. Naravno, i drugi su to pokušali postići. Štoviše, u pola stoljeća od 1650. do 1700. juţna Nizozemska i Francuska su povećale svoj izvoz u (sjevernu) Nizozemsku, a i Nizozemci su povećali vlastitu proizvodnju111; ipak, britanske premije su istisnule te proizvođače u razdoblju od 1700. do 1750. jer su Britanci nudili jeftinije ţito112. Na taj je način Britanija osigurala sebi poziciju iskorištavajući svjetsko trţište ţitom, moţda u nedostatku boljeg rješenja, te pridonijela, u razdoblju od 1700. do 1750, »oporavku« agera na račun saltusa"3. No, svjetska privreda je u cjelini još bila slaba, što je brzo dovelo do hiperprodukcije ţitarica i još jedne poljoprivredne depresije između 1730. i 1750.114 U okviru općeg svjetskog uspona nakon 1750. Britanija je ponovno reducirala svoju ulogu svjetskog proizvođača ţita kako bi se posvetila većoj specijalizaciji u industrijskoj proizvodnji115. Kao što smo već zaključili, francuska situacija se nije toliko razlikovala od engleske koliko se obično misli. Kad razmotrimo promjene koje su uslijedile nakon 1690. pitamo se, prije svega, zašto Francuzi nisu uveli premije. Ratovi između 1688. i 1713. isključili su sav eventualni raniji francuski uvoz ţita i time »stvorili situaciju koja je pogodovala uzgoju ţitarica u juţnoj Francuskoj«116. Osim toga, budući da su ratovi izazvali razaranja u Španjolskoj i time isključili španjolsko trţište stoke i vina, te budući da je blokada onemogućila pristup engleskom i nizozemskom trţištu lanenog sjemena, proizvođači u jugozapadnoj Francuskoj su izrazito prešli na proizvodnju pšenice117. U tom razdoblju pa sve do sredine osamnaestog stoljeća došlo je do konstantne koncentracije zemljišta, a područje Midi-Pyrenees je posta lo »zona monokulturne proizvodnje ţitarica za izvoz u Sredozemlje«118. U međuvremenu je poljoprivreda evala u Languedocu zbog revolucije u transportu (Canal

457

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

du Midi je otvoren 1680. a počevši od 1725. gradile su se nove ceste), jer je poboljšani transport omogućavao pšenici da stigne do Marseillea po cijenama koje su bile dovoljno niske da bi mogle konkurirati na sredozemnom trţištu119. Na taj način je povećana proizvodnja ţitarica u Francuskoj tekla usporedo s povećanom proizvodnjom pšenice u Engleskoj, s otprilike istim posljedicama što se tiče ruralne društvene strukture i značaja za svjetsku privredu. To jest, matične zone su ponovno preuzele rentabilne »periferne« zadatke u doba sveopće stagnacije. S obzirom na gore navedeno, odakle rasprostranjeno historiografsko mišljenje (odnosno dojam) da je Engleska imala poljoprivrednu revoluciju od otprilike 1650. do 1750. a Francuska nije? Kako bismo na to odgovorili, moramo pogledati što se događalo u nepoljoprivrednim djelatnostima. Metalurgija i proizvodnja tekstila u Engleskoj su nakon 1700. pokazivale »opću tendenciju oporavka, ali još ne očiti rast«120. Trend cijena manufakturnih proizvoda, kao i u poljoprivredi, ostao je »blago silazan« sve do 1750. kad se javlja »blago uzlazni trend realnih nadnica kao i potraţnje na trţištu«121. Ta povećana potraţnja se prije svega odnosi na izvoznu potraţnju, osobito kolonijalnu potraţnju, koja je — kao što je već spomenuto bila jedan od glavnih ciljeva britanske politike u sjevernim kolonijama britanske Sjeverne Amerike. Ona se odnosi i na domaću potraţnju, koja je bila rezultat povećanja poljoprivrednog bogatstva u tom razdoblju122. Krupni zemljoposjednici su među prvima iskoristili vlastitu povećanu potraţnju. Između 1700. i 1750. obično niske zemljišne rente su se kompenzirale sve širim izvorima profita što ih je posjed omogućavao — prodajom drva te zakupljivanjem zemlje za eksploataciju ugljena i drugih ruda, kamenolome, ţeljezare i proizvodnju vapna123. Ekspanzija poljoprivredne proizvodnje dala je značajan poticaj razvoju metalurgije124; stalni ratovi s Francuskom su također bili značajan stimulans125. Ratovi su stvorili potraţnju za metalima potrebnim za oruţje, oteţali uvoz (barem dok je rat trajao) i trošili drvo zbog pojačane brodogradnje. Povećani nivo domaće potraţnje doveo je do ekspanzije građevinarstva koje je stimuliralo proizvodnju olova; međutim, cijene olova su ostale niske što moţda pokazuje da se proizvodnja povećavala prebrzo s obzirom na polagano rastuću potraţnju126. Gould pretpostavlja da bi stvarnu Vaţnost niskih cijena hrane u razdoblju od 1600. do 1750. valjalo traţiti u smanjenju troškova proizvodnje tekstila127. Ovdje, kao i u slučaju izvoza pšenice, presudni element za ekspanziju proizvodnje bila je drţavna intervencija na svjetskom trţištu. Britanska je vlada inicirala ono što bismo danas nazvali politikom »supstitucije uvoza«128. Parlament je već 1675. razmatrao konkurenciju kojoj su engleski tkalci bili izloţeni zbog uvoza indijskih proizvoda, te su na uvoz cica uvedene carinske pristojbe. Ekonomska kriza devedesetih godina sedamnaestog stoljeća izazvala je tzv. »spor oko cica« (1696-1700) koji je 1700. kulminirao zakonom o zabrani uvoza (kre- tona) iz Perzije, Indije i Kine. Zakon je donijet usprkos protivljenju Istočnoindijske kompanije i onih koji su prodavali ili dorađivali indijsku robu za englesko trţište. Međutim, to nije pomoglo proizvođačima vunenih proizvoda jer se kreton mogao proizvoditi (tj. štampati) i u Engleskoj. Neredi tkalaca 1719 (posljedica nezaposlenosti) doveli su 1720. do zakona o ograničenju luksuza koji je (uz male iznimke) zabranjivao upotrebu i nošenje kretona. Doduše, zakon se provodio s ograničenim uspjehom. Budući da se muselin mogao i dalje uvoziti, znatne količine kretona su se uvozile kao muselin, a katun (chintz) se krijumčario u Englesku. Manchester Act je 1735. povukao i izričito isključio iz zakona o ograničenju luksuza svu štampanu robu proizvedenu iz lanenog prediva i vate proizvedenu u Velikoj Britaniji, tako da je pamučni i laneni tekstil napokon dobio droit de cite pod uvjetom da je proizveden u Engleskoj129. Prema tome, zakonodavstvo je općenito »stimuliralo proizvodnju supstituta za cic«130 u samoj Engleskoj. Međutim, još nismo stigli do doba pamuka jer su se sve do 1773. takozvane engleske pamučne tkanine proizvodile s pamučnom potkom (poprečnom niti) i lanenom osnovom (uzduţnom niti)131. Platno se i dalje uglavnom uvozilo, najviše iz

458

BORBA U MATICI — FAZA II: 1689-1763.

Njemačke, Irske i Škotske132. U osamnaestom stoljeću njemačko platno je konstantno gubilo teren u korist škotskog i irskog platna, što je ponovno rezultat drţavne politike koja je počela 1660. i kasnije postajala sve stroţa133. Škotska je, naravno, 1707. postala dijelom Velike Britanije i, kao osnovna posljedica unije, engleski vuneni proizvodi su istisnuli škotske vunene proizvode (osim najgrublje vrste), ali je zato škotskom platnu dopušten uspješan plasman u Engleskoj134. Koliko je to koristilo škotskim zemljoposjednicima-poduzetnicima135 već je dugo predmet spora. Irska situacija je bila jednostranija. Rat što ga je William III vodio protiv Jamesa II 1689-1691. završio je sporazumom sklopljenim u Limericku kojim je afirmirana vlast krune u Irskoj pod istim uvjetima kao i u kolonijama 136. Sporazum je neposredno djelovao na proizvodne aktivnosti u Irskoj. Već se u doba restauracije javljaju mjere za smanjenje industrijskih aktivnosti u Irskoj, tj. zabrane najneposrednijih trgovačkih odnosa s američkim kolonijama 137. Veliki zakon o stoci (Great Cattle Act) iz 1666. je isključio irske proizvode s engleskog trţišta i time iznudio koncentraciju izvoza vune u Englesku138. U razdoblju nakon 1688. (Glorious Revolution) Britanci su otišli mnogo dalje. Zakonom o irskim vunenim proizvodima (Irish Woollen Act) iz 1699. 139 uništili su tu proizvodnju u Irskoj. Zakon je prisilio Irce da pređu na proizvodnju platna i to u kućnoj radinosti s vrlo niskim nadnicama140. James tvrdi da to nije bilo tako nepovoljno za Irce jer im je u osamnaestom stoljeću, kao i Škotima, bio dopušten izvoz u Englesku kao i u britanske kolonije, pa su karipske kolonije postale značajno trţište za irske proizvode141. Međutim, ta tvrdnja ispušta iz vida činjenicu da je ta izvozna trgovina uglavnom koristila krupnim engleskim zemljoposjednicima u Irskoj. Hillova ocjena djeluje prihvatljivije: »Nakon crnih robova, Irska je bila glavna ţrtva sistema plovidbe koji je Engleskoj osigurao hegemoniju«142. Prema tome, svjedoci smo sheme u kojoj je britanska vlada aktivno primjenjivala merkantilističke mjere, u razdoblju od 1650. do 1750 (i osobito nakon 1689) kako bi povećala udio Britanije u svjetskoj metalurgiji i proizvodnji tekstila143. Vuneni i pamučni proizvodi su bili rezervirani za Englesku, iako je Škotskoj i Irskoj dopušteno da sudjeluju u proizvodnji platna144. No, još nam uvijek ostaje jedno pitanje: kako taj nedvojbeni rast britanske industrijske proizvodnje izgleda u usporedbi s razvojem događaja u Francuskoj? Imbert kaţe da je francuski industrijski kapital nepobitno napredovao u posljednja tri stoljeća Ancien regimea, iako manje od engleskog kapitala145. Francuska je isprva vodila, pa Mendels smatra da je u razdoblju od 1700. do 1750. još bila vodeća svjetska industrijska sila146. Kako ističe Leon, iako je postotak prerađevina (industrijskih proizvoda) u francuskom izvozu ostao isti tokom osamnaestog stoljeća, apsolutna količina se povećala četiri puta; Leon isto tako tvrđi da je ta izvozno orijentirana industrija bila tehnološki najrazvijeniji sektor147. Nef navodi da je volumen francuske proizvodnje rastao brţe u razdoblju između 1640. i 1740. nego od 1540. do 1640, te da je stopa rasta u Engleskoj stagnirala nakon građanskog rata i počela ponovno rasti tek pedesetih godina osamnaestog stoljeća148. On stoga smatra da su te dvije stope privrednog rasta konvergirale 148. Kvantitativni podaci su ‟tanki‟, a autori u kontradikciji, što znači da bismo morali oprezno pristupiti daljnjoj analizi. Moţda bi bilo najbolje izvesti kvalitativnu ili strukturnu usporedbu engleske i francuske proizvodnje u tom post-restauracijskom, post-kolbertovskom razdoblju. Cunningham je 1892. dao slijedeću usporedbu: Tokom većeg dijela razdoblja od 1689. do 1776. u Engleskoj je bila na snazi izuzetna politika [sistem premija] u vezi s izvozom i uvozom ţita. . . Taj majstorski politički potez svakako zasluţuje veliku paţnju jer je po svemu sudeći izazvao velik napredak u poljoprivredi, napredak koji je potrajao sve dok je sistem bio na snazi.. . To je izgleda jedna od bitnih značajki takozvanog ‟merkantilnog‟ sistema koji se prvi put pojavio u Engleskoj. Francuzi su stimulirali industriju, a Nizozemci brodarstvo. Englezi su pošli putem razvoja poljoprivrede. .. U osamnaestom stoljeću ta je mjera bila jedan od kamena temeljaca engleskog prosperiteta 149.

459

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Cunninghamova usporedba potiče dva pitanja. Je li ispravno sagledavati razliku između tadašnje engleske i francuske drţavne politike kao razliku između naglašavanja poljoprivrede i naglašavanja industrije? Objašnjava li to kasniji veći prosperitet Britanije? Jedna novija Markovićeva studija više-manje potvrđuje Cunningha- movu generalizaciju razmatrajući uvjete razmjene u poljoprivredi i industriji obiju zemalja u osamnaestom stoljeću. Marković navodi da su u Francuskoj industrijske cijene bile visoke u odnosu na poljoprivredne cijene, te da potpuno obrnuto vrijedi za Englesku150. Zašto bi trebalo biti tako? Moţda zato jer su to htjele vlade navedenih zemalja; ako i jesu, nije li to bilo donekle povezano s veličinom tih zemalja u kontekstu dugoročne stagnacije svjetske privrede? Ni domaće trţište u Engleskoj, ni domaće trţište pet poreznih područja Francuske nisu bili dovoljno veliki da podrţe značajan razvoj mehanizacije industrije. Za Englesku je to značilo osvajanje vanjskih trţišta, a za Francusku postizanje ekonomske integracije drţave151. S obzirom na stagnaciju svjetske potraţnje u tom razdoblju, izvoz ţita a ne industrijskih proizvoda moţda se Englezima činio sigurnijim načinom da dopru do značajnih vanjskih trţišta i konačno njima ovladaju. Drţava je stoga naglašavala premiju na ţito, iako time nije isključivala druge taktičke pristupe. Francuska je situacija bila drukčija. Dobar dio francuske industrije bio je lociran na zapadu (Ponant), području izvan pet poreznih zona s najtješnjim trgovačkim vezama s Amerikom. Poduzetnicima Ponanta bilo je lakše prodavati robu u Nizozemskoj nego u ostalim dijelovima Francuske. Kako bi odrţali trgovačke veze s Nizozemskom, počeli su napuštati aktivnosti poput rafiniranja šećera i prodavati Nizozemskoj nerafinirani karipski šećer u zamjenu za štampane pamučne tkanine i ţeljezariju152. Time je Ponant u odnosu na Nizozemsku došao u poloţaj analogan poloţaju Portugala u odnosu na Englesku. Kolbertovska politika nije uspjela »uključiti« Ponant, ali je ipak spasila Francusku od sudbine Portugala jer su ostale regije preuzele industrijske aktivnosti koje je Ponant napuštao. Početkom sedamnaestog stoljeća Ponant je bio bogata regija, regija tkanina i platna; s Colbertom je počelo dolaziti do promjene pa se industrija razvila i na sjeveroistoku (u okviru pet poreznih zona) i u Languedocu153. U razdoblju od 1700. do 1750. 55% industrije vune bilo je locirano na sjeveroistoku, 28% na jugu, a udio zapada je spao na 4% 154. Francuska politika naglašavanja industrijskog razvoja reagirala je na hitnu potrebu i pokazala se u dugoročnom smislu uspješnom. Pošto je Colbertova politika napokon u potpunosti provedena u doba Napoleona, industrijska baza za provođenje te politike bila je sačuvana. »Laissez- faire, laissez-passer« se isprva odnosilo na ideal ukidanja barijera unutar merkan- tilističke Francuske155. Moţemo li veće britansko naglašavanje poljoprivrednog izvoza u razdoblju od 1700. do 1750. primijeniti kao objašnjenje njenog ekonomskog trijumfa u slijedećem stoljeću?156 Moţda, ali samo posredno. Naglašavanje vanjske trgovine (koja se u tom trenutku uglavnom svodila na trgovinu ţitom) je zapravo dovelo do pridavanja vaţnosti ratnoj mornarici i kolonijama, što je sa svoje strane omogućilo Britaniji da ostvari vojnu pobjedu u dugoj borbi s Francuskom. Dok se francuska drţava mučila da svlada interne zapreke, britanska drţava ju je nadmudrila. Nije to bio ni izdaleka trijumf liberalizma, već trijumf jake drţave, iako je njena snaga bila rezultat nuţde. Proizvodnu snagu Britanije i Francuske moţemo najbolje sagledati u odnosu na snagu ranije hegemonističke sile, Nizozemske republike. Tokom cijelog sedamnaestog stoljeća troškovi nizozemske proizvodnje su rasli u odnosu na troškove u Engleskoj i Francuskoj, te je 1700. razlika bila vrlo očita 157. Sve veći troškovi bili su rezultat dviju značajki koje obično prate hegemoniju: to su sve veći porezi158 i sve više nadnice159, pri čemu su sve više nadnice posebno negativno djelovale na radom intenzivni sektor (u ovom slučaju riječ je o tekstilu, brodogradnji i proizvodnji piva)160. Iako su nizozemski proizvodi bili manje konkurentni na svjetskom trţištu, nizozemski kapitalizam je još mogao ţivjeti od prihoda ino-

460

BORBA U MATICI — FAZA II: 1689-1763.

zemnih ulaganja. Stoga slabljenje Nizozemske nije bilo apsolutno već samo relativno u odnosu na Englesku i Francusku161. Polagana promjena proizvodnih zakonitosti u Britaniji i Francuskoj (i stalno relativno slabljenje Nizozemske, da ne govorimo o padu Španjolske i Portugala) izazvala je nove trgovačke tokove ili barem naglasila neke ranije tendencije. U razdoblju od 1660. do 1700. Engleska je postala značajan entrepot za reeksport kolonijalnih proizvoda; međutim, pomorska trgovina u svjetskoj privredi je još uvijek bila »preteţno evropskog karaktera« i još uvijek uglavnom u rukama Nizozemaca. Ipak, pravac ekonomske ekspanzije — osobito nakon 1700. — vodio je izrazito na zapad, prema novoj kolonijalnoj trgovini, te je upravo na taj način Engleska nastojala da uspješno zamijeni Nizozemce162. U razdoblju od 1689. do 1713. javlja se u Engleskoj otvoreni spor o koristima merkantilističke politike u trgovini. S jedne strane, engleski Navigacijski akt iz 1696. i osnivanje ministarstva trgovine označili su novu razinu ozbiljnosti u drţavnom upravljanju procesom trgovine163. S druge strane, postavljali su se zahtjevi za slobodniju trgovinu i promjenu merkantilističke politike164. Ni jedna ni druga struja nisu bile dovoljno jake da bi prevladale, što odraţava upravo činjenicu da je Engleska jačala u svjetskoj privredi, ali je još uvijek bila daleko od hegemonističke pozicije 165. U trgovini prema zapadu u prvoj polovici osamnaestog stoljeća najvaţniji je bio šećer166, a za njim robovi koji su omogućavali proizvodnju šećera 167. Britanija je očito dominirala svjetskom trgovinom šećerom nakon 1700, ali je već 1750. primat pripao Francuskoj168. Promjenu vjerojatno moţemo najbolje objasniti usporedbom proizvodnje na Jamaici, gdje je došlo do povećanja troškova zbog iscrpljenja obalnih područja, i proizvođačkih zona pod francuskom kontrolom koje su bile razmjerno nove169. Znači li to da je Francuska bila konkurentnija od Engleske? Ne baš jer — kako primjećuje Vilar — dok se francuska vanjska trgovina »amerikanizirala« u osamnaestom stoljeću, britanska vanjska trgovina se »globalizirala«170. Ono što je izgubila u trgovini šećerom Britanija je nadoknađivala drugdje — prije svega u trgovini robljem. U jagmi za prevlašću u afričkoj trgovini robljem u sedamnaestom stoljeću Nizozemci su isprva bili najmoćniji takmac17', što je bilo u skladu s njihovom tadašnjom ulogom. Ključno trţište bile su španjolske kolonije; otuda i nadmetanje za asientom, institucijom koja je obnovljena 1662.172 Što se tiče Engleske, Royal Africa Company je imala monopol na trgovinu robljem od 1663.173 Profit je u početku bio malen zbog depresije u svjetskoj trgovini šećerom, ali se situacija izmijenila zbog rata 1689.174 Navedena engleska kompanija je imala monopol na prodaju u engleskim kolonijama, kao i izuzeće od Navigacijskog akta koje joj je dopuštalo da prodaje robove u engleskim karipskim lukama španjolskim kupcima (s obzirom na to da engleski trgovci robljem nisu imali

461

BORBA U MATICI - FAZA II: 1689-1763.

pristupa u španjolske luke); kupci su odvozili roblje španjolskim brodovima. Ovakvo poslovanje izloţilo je kompaniju napadimaengleskih plantaţera koji su smatra li da prodaja robija Španjolcima povećava cijenu robova i konkurentnu moć Španjolaca175.Plantaţeri su zahtijevali slobodnu trgovinu robljem, pa je monopol kompanije ukinut 1698. iako je kompanija tvrdila da je trgovina afričkim robljem korisna za drţavu176. Usprkos tome, britanska je vlada smatrala da je profit ostvaren trgovinom robljem isto toliko vaţan koliko i profit ostvaren proizvodnjom šećera. Jedini način kojim je vlada mogla zadovoljiti obje strane bilo je osiguranje »posebnog ugovora za dobavu robova španjolskoj Americi«177 — što ukratko znači Asiento koji je, kao što smo vidjeli, ponovno stečen 1713. Engleski plantaţeri su time dobili traţenu slobodnu trgovinu robljem, ali su engleski trgovci robljem dobili traţeno španjolsko trţište. Plantaţeri su smatrali da kompromis više pogoduje trgovcima robljem178. Osim toga, svi jamaikanski poduzetnici koji su ranije crpli korist iz činjenice da je Jamaika bila entrepot za roblje tuţili su se sada na South Sea Company jer je kompanija imala pravo neposrednog pristupa španjolskim lukama179. Asiento je također ozbiljno pogodio francusku ilegalnu trgovinu u Americi, pa su Francuzi morali ponovno preći na raniji, manje rentabilni vid trgovine sa španjolskom Amerikom, tj. na konsignaciju robe trgovcima u Španjolskoj koji su je reeksportirali španjolskim brodovima180. Englezi su naprotiv imali tri različita vida uključivanja u španjolsku trgovinu. Kao i Francuzi, trgovali su preko Španjolske, ali i preko godišnjeg broda South Sea Company, te ilegalnim ali poluzaštićenim kanalom preko Jamaike181. Španjolska trgovačka flota je polako nestajala182, a njene ostatke su iskorištavali Englezi »nevidljivim« zaloţnicama183. Početkom sedamnaestog stoljeća Francuzi su u sredozemnoj trgovini igrali vaţniju ulogu nego Englezi (Masson tvrdi da su prevladavali184). Englesko sudjelovanje se konstantno povećavalo tokom stoljeća185, ali se smanjilo u razdoblju rata od 1689. do 1713. S jedne strane, to je bio rezultat uspješne francuske diplomacije. Francuska je 1690. potpisala s Alţirom sporazum kojim su eliminirani napadi ber- berskih gusara na francuske trgovačke brodove, iako su gusari i dalje ugroţavali trgovinu ostalih evropskih drţava 186. Francuska je stekla privilegirani poloţaj i u Egiptu (ali ga je izgubila kad je Luj XIV 1697. potpisao mirovni ugovor u Rijsvvijku ne konzultirajući se sa svojim turskim saveznicima)187. Općenito govoreći Francuska je bila sve prisutnija u trgovini s Levantom188. Ĉini se da je osnovni razlog bila dobra kvaliteta francuskog tekstila, ili barem bolja kvaliteta u odnosu na tekstil srednje kvalitete što su ga Englezi tada nudili u Levantu189. Monopol u francuskoj trgovini, formalni i de facto, drţao je Marseille190, koji je zahvaljujući monopolu mogao također postati centar za reeksport levantskih i sjevernoafričkih proizvoda191. Usprkos tome, Otomansko carstvo je još u osnovi bilo vanjsko poprište192, i njegova trgovina je stoga opadala, umjesto da raste, u usporedbi sa sveukupnom trgovačkom aktivnošću Francuske (i, štoviše, zapadne Evrope)193. U azijskoj trgovini s Evropom javlja se potkraj sedamnaestog stoljeća polagani prelaz s papra i mirodija na druge luksuzne proizvode: to su indijski tekstil; kineska, bengalska i perzijska svila; kineski proizvodi (lakirana roba, porculan itd.) 194; napokon, čaj i kava, koji su također isprva bili luksuzni proizvodi195. Ta rastuća trgovina ipak nije sama po sebi periferizirala područje Indijskog oceana. Kao prvo, povećanje proizvodnje tekstila nije bilo »popraćeno značajnim promjenama metoda proizvodnje«196 niti, prema tome, značajnim promjenama (do tada) društvenih proizvodnih odnosa. Doduše, evropske sile su polako počele zauzimati poziciju s koje su mogle iznuditi promjenu. Engleska Istočnoindijska kompanija je 1674. sklopila savez s Marathom32, a 1684. je utvrdila Bombay i time prekinula s po-

32 drţava Maratha, od 18. st. konferencija nekoliko kneţevina (danas Maharashtra) (prev.)

BORBA U MATICI - FAZA II: 1689-1763.

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

461

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

litikom »neograđenih faktorija«. Kako kaţe Sutherland, to je bila »oštrica velikog klina«197. Sve veći interes evropskih drţava doveo je do povećane intraevropske konkurencije koja je poprimila oblik rata nakon što su Francuzi 1746. preoteli Englezima Madras. Nakon toga, usprkos trenutnom miru u Evropi potajni sukob nije prestajao198, i završio je, definitivnom britanskom prevlašću, tek sklapanjem Pariškog mirovnog ugovora 1763. Usprkos tome, i usprkos sve većem evropskom zanimanju za trgovinu s Azijom199, Azija je ostala vanjsko poprište. Matične drţave su sve polako bile uvučene u poloţaj kolonijalnih ili polukolonijalnih sila u raznim dijelovima svijeta od 1600. do 1750. Iako su njihova nastojanja bila posve određena u Sjevernoj Americi (gdje su mogle proširiti svoja trţišta preko kolonističkih naseobina)200 i u karipskom području (gdje su se mogle baviti unosnom proizvodnjom šećera), evropske zemlje su pokazivale krajnju nesklonost u pogledu Indijskog oceana, afričkih obala i muslimanskog Sredozemlja. Ćak i u posljednja dva područja dolazilo je ponekad do neposredne političke intervencije, obično radi sprečavanja suparničkih pretenzija ili namjera. Proizvodi koji su se razmjenjivali su polako postajali sve manje luksuz s evropskog stanovišta. Međutim, prava periferizacija je počela tek sredinom osam? naestog stoljeća, s usponom svjetske privrede, no čak i tada se javlja najprije u ekonomski najperspektivnijim područjima poput Indije i Indonezije201. Kraj nizozemske trgovačke hegemonije u razdoblju nakon 1689. vidi se najizrazitije u trgovini s Baltikom i Bijelim morem. Doduše, nizozemski poloţaj je oslabio i drugdje, u Karibima i na Atlantiku općenito, te u trgovini s Azijom 202; međutim trgovina sa sjeverom bila je matična trgovina Nizozemske, i upravo je na tom području suparništvo Engleza i Francuza najviše utjecalo na poloţaj Nizozemaca. Kao i u slučaju Indije, trgovina s Rusijom je postajala sve intenzivnija, iako se Rusija još nije periferizirala203. Trgovina masovnom robom (npr. ţitom, konopljom i potašom) odlikuje se u to doba priličnom neujednačenošću, jer se ţito uvozilo u zapadnu Evropu iz Arhangelska samo kad su cijene na evropskom trţištu bile naročito visoke; doduše, luksuzni artikli poput voska, kavijara i krzna, »u čijoj je prodajnoj cijeni trošak transporta bio drugorazredne vaţnosti«, otpremali su se redovito204. Nizozemci su ipak zadrţali značajan segment trgovine s Rusijom205, ali su Englezi polagano — nakon 1700. — preuzeli njihovu ulogu206, osobito kao uvoznici drvenih jarbola207. Englezi su počeli preuzimati dominaciju i u uvozu švedskog ţeljeza208. Francuska je u to doba povećala svoju trgovinu sa sjeverom, doduše manje nego Engleska, ali također na račun Nizozemske 209. Kako kaţe Wilson, nizozemski »praktički monopol« u evropskom prometu i trgovini »bio je netaknut sve do otprilike 1730.«210, i tek je nakon 1740. ozbiljno ugroţena nizozemska entrepot-funkcij a211. Moţda je Wilson u pravu, iako postoje dvije činjenice koje bi nas mogle navesti da sagledamo kraj tog praktičkog monopola još ranije. Prvo, u sedamnaestom stoljeću engleska se roba skladištila u Amsterdamu i Rotterdamu te prodavala komisionim putem, ali se već u osamnaestom stoljeću situacija posve izmijenila: London je postao entrepot, a nizozemsko platno se prihvaćalo u Engleskoj samo na komisionoj osnovi212. Drugo, postoje podaci koji pokazuju da pronicavi Englezi osamnaestog stoljeća nisu više smatrali Nizozemsku hegemonističkom silom već su, po našem mišljenju s pravom, smatrali Francuze ozbiljnijim konkurentima od Nizozemaca213. Naravno, u financijama su se Nizozemci još drţali. No i ovdje je došlo, napokon, do izrazitih promjena engleske i francuske pozicije. Drugi stogodišnji rat, koji je započeo 1689, nametnuo je velike financijske probleme i Engleskoj i Francuskoj, osobito Francuskoj214. Kao »kontinentalna« sila Francuska je stalno morala osiguravati sredstva za plaćanje plaćeničke vojske i diplomacije u cijeloj Evropi. Francuska drţava je isprva pokušala pokriti te sve veće troškove nizom devalvacija215 izvršenih između 1690. i 1725.216 Te su devalvacije donekle pomogle drţavi u kratkoročnom smislu217, ali su srednjoročni troškovi bili visoki218

462

BORBA U MATICI — FAZA II: 1689-1763.

jer je nominalno povećanje cijena prikrivalo akutne cikličke krize, opće smanjenje proizvodnje i sve veće poreze219. Englezi su bolje preţivjeli financijske pritiske tih ratova jer su njihovi čisto vojni troškovi bili manji i, djelomično, zato što su bolje stajali s plemenitim metalima. Potkraj sedamnaestog stoljeća cijela Evropa je doţivjela krizu srebra. Engleska, naravno, nije bila nikakva iznimka, pa je devedesetih godina sedamnaestog stoljeća uvela djelomičnu zabranu izvoza; jedina izuzeća odnosila su se na trgovinu s Indijom i Baltikom220. Budući da se francuska proizvodnja uglavnom prodavala na francuskom trţištu — što smo već napomenuli — te je stoga zahtijevala valutu interne trgovine (srebro), te budući da je Engleska (zbog veličine) bila značajno orijentirana na izvozno trţište koje je zahtijevalo međunarodnu obračunsku valutu (zlato), Engleska je de facto krenula putem zlatnog monometalizma, a Francuska putem srebrnog 221. Proces je još više pojačala priroda trgovine plemenitim metalima: Francuska je dobivala srebro iz Meksika preko Španjolske, dok je Engleska stekla monopol nad zlatom koje je preko Portugala dolazilo iz Brazila 222. Engleska je iskoristila ratno razdoblje od 1689. do 1714. kako bi osigurala dobavu zlata 223. Zbog toga je kriza srebra pogodila Englesku manje od Francuske. Dok je Francuska slabila drţavnu strukturu manipuliranjem preopterećene zalihe srebra, Engleska je jačala svoju drţavnu strukturu trgovačkom kontrolom nad sve većom zalihom zlata. Vaţnost plemenitih metala nije očito bila suštinsko pitanje već odraz slabosti cijena drugih roba224; no, u takvim vremenima, kontrola nad adekvatnom zalihom plemenitog metala je ipak bila presudna varijabla u borbi između matičnih sila. Obje su zemlje nastojale postaviti drţavne financije na solidniju osnovu. U objema se javlja rast specijaliziranih organa, ekspanzija oporezivanja, uspon papirnog novca i povećanje drţavnih zajmova225. Međutim, ratovi od 1689. do 1714. su već 1715. izazvali »nemogući kaos«226 u francuskim drţavnim financijama, dok su engleske drţavne financije bile razmjerno solventne. U čemu je bila razlika? Van der Wee kaţe daje francuski merkantilizam »bio previše podređen politici vojne ekspanzije u doba politique de grandeur Luja XIV«, dok je engleski merkantilizam »sistematski sluţio politici ekonomske ekspanzije«227. Prema tome, van der Wee suprotstavlja vojnu ekspanziju (koja implicitno podrazumijeva neproduktivnu upotrebu drţavnih sredstava) i ekonomsku ekspanziju (koja je korisnija). To je standardno gledište, ali ne objašnjava zašto je morala postojati razlika. Već smo spomenuli kako su različiti geografski uvjeti Francuske i Engleske prisilili Francusku na skupu, kopneno zasnovanu ekonomsku ekspanziju — što je kao prvo zahtijevalo stvarno ekonomsko ujedinjenje same Francuske. Relativni uspjeh što ga je Francuska postigla kao kopnena sila treba mjeriti u usporedbi s Austrijom, a ne u usporedbi s Engleskom. »Iako je početkom osamnaestog stoljeća austrijski monarh vladao teritorijem i stanovništvom koje je gotovo bilo jednako francuskom, njegovi porezni prihodi bili su pet puta manji od prihoda francuskog kralja«228. Ne samo Francuska, već i Engleska i Francuska su morale ţivjeti iznad svojih prihoda, što je u kapitalističkom sistemu uvijek moguće pod uvjetom da vlada povjerenje. Povjerenje uglavnom odraţava ekonomsku realnost. Uspjeh rađa uspjeh, a neuspjeh rađa neuspjeh. Kao što smo vidjeli, francuska je drţava primjenjivala devalvacije kao mehanizam financiranja dugova. Što je još vaţnije, francuska drţava je razvila oblik posuđivanja na temelju budućih poreznih prihoda. Potkraj devedesetih godina sedamnaestog stoljeća trgovački bankari su počeli prodavati eskontirane obveznice koje su se temeljile na budućim poreznim prihodima što ih je očekivala drţavna blagajna. Kako se proces počeo širiti, trgovci-bankari su time zapravo emitirali vrstu fiducijarne valute koja se bazirala na nepouzdanim obećanjima »ratne« vlade. Ta kreditna konstrukcija je propala 1709. Drţava je odobrila moratorij na otplate trgovcima-bankarima. Kako kaţe Liithy, »drţava je zapravo sebi odobravala moratorij«229.

463

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

U međuvremenu je affermage, zakupljivanje poreza, postao glavni mehanizam prikupljanja kraljevskih prihoda; taj je mehanizam osiguravao više od pola ukupnih prihoda u razdoblju od Colberta do Francuske revolucije230. Sa stanovišta drţave affermage je bio skup mehanizam; Leon kaţe da su financiers — skupa posrednička struktura — bili neophodni »u slabo razvijenoj drţavi« gdje se neposredno raspisivanje drţavnih zajmova »činilo teškim, ako ne i nemogućim«231. Razvoj događaja u tadašnjoj Engleskoj je posve drukčiji. Točno je da su se drţavne financije u ranijim razdobljima odlikovale sličnim problemima. Clapham govori o »potpuno nesređenim financijama u drugom dijelu stuartskog razdoblja« 232. Međutim, Englezi su u razdoblju ratova, 1689. do 1714, tj. za vladavine Williama i Mary, te kraljice Anne, poduzeli odlučni korak — stvorili su sistem dugoročnog drţavnog zaduţivanja, tj. drţavnog duga, koji je drţavi osigurao financijsku bazu po razmjerno niskim troškovima. Bank of England je osnovana 1694. Osim toga, u tom je razdoblju osnovana reorganizirana United East India Company i nova South Sea Company. Sve tri kompanije su bile povlastice u zamjenu za dugoročne zajmove drţavi233. Zajmovi tih korporacija su »odigrali presudnu ulogu. . . u prelazu s pliva- jućeg (kratkoročnog) na konsolidirani nacionalni dug«234. Istini za volju, ti su zajmovi bili dobar ‟posao‟. Što se tiče vlasti, zajmovi su bili trajni iako su se mogli otkupiti, dok su kamatne stope za dioničare bile dobre, i vrijednost dionica se mogla povećati. Ipak, bilo je potrebno određeno povjerenje. Kako kaţe Carter, dolaskom Williama i Mary na vlast financijski krugovi su smatrali da mogu imati povjerenja u drţavu. »To je izazvalo dramatične posljedice u financijskom razvoju«235. Tko su bili ulagači? Uz građane (pa čak i dio zemljoposjed- ničkog elementa), Carter govori o inozemnom elementu, sefardskom elementu i hugenotskom elementu236. Podrobnijim ispitivanjem postaje očito da je presudno povjerenje na kojem se mogao graditi engleski nacionalni dug bilo povjerenje nizozemskih bankara i njihovih financijskih saveznika, uključujući pripadnike takozvane hugenotske internacionale237. Očito je da su hugenoti, neposredno nakon opoziva Nanteskog edikta238, radije ulagali svoja sredstva u Englesku nego u Francusku, kao što je isto tako očito da su to činili i Nizozemci, engleski saveznici protiv Francuske. Ali zašto nisu ulagali novac u Nizozemskoj? Moţda bi Englezi nakon 1689. riskirali i ţivjeli iznad prihoda posuđivanjem; moţda je isto tako točno, kako navodi Charles Wilson, da je »Britanija, posuđujući dobit koju je Nizozemska ostvarila u svom zlatnom dobu, riskirala sve na kartu imperijalne budućnosti, i u tome uspjela«239; međutim, Nizozemci su morali pristati da im posude novac. Mora postojati razlog zbog kojeg su nizozemski bankari pokazali »posebno ţivahan«240 interes za engleski nacionalni dug u osamnaestom stoljeću. Mislim da je taj razlog više povezan s Nizozemskom nego s Engleskom241. Počnimo s dvije či: njenice. U osamnaestom stoljeću Engleska je nacionalni dug uglavnom dugovala strancima242, a nakon 1689. Engleska je postala »preferirano područje ulaganja amsterdamskog kapitala«243. Engleska i francuska merkantilistička politika u sedamnaestom stoljeću eliminirala je nizozemsku prednost u proizvodnji, pa čak u velikoj mjeri i u trgovini. Nizozemske nadnice su porasle. Nizozemska tehnološka prednost je nestala, a drţavne porezne stope su bile izuzetno visoke, djelomično zbog velikih troškova otplate dugova244. Niske kamatne stope, koje su bile posljedica snage nizozemskog poloţaja u svjetskoj privredi, sada je odrţavala »troma poslovna klima koja je opravdavala prijenos sredstava u inozemnu aktivu«245. Budući da je kamatna stopa u Ujedinjenim provincijama pala sa 6,25% početkom sedamnaestog stoljeća na 2,5% sredinom osamnaestog, stopa od 6% koju je nudila Bank of England (i 5% u anuitetima i kolonijalnim hipotekama) činila se vrlo privlačnom nizozemskim ulagačima246. Ukratko, nije bilo stvarne alternative. Stoga Nizozemci nisu plasirali svoj novac u Englesku zbog »feudalnog poslovnog« mentaliteta ili nedostatka patriotizma. »Komparativni troškovi, komparativna rentabilnost kapitala i fiskalna politika —

464

BORBA U MATICI — FAZA II: 1689-1763.

sve je to pogodovalo nizozemskim ulaganjima u rentijerske dionice, domaće i strane, umjesto u industriju«247. Sombart taj prelaz smatra dokazom kako burţoazija uvijek »degenerira«, ali nizozemski liberalni povjesničar A. N. Klein osporava Sombartov »diskutabilni« izraz i preferira Marxovo objašnjenje da je svaki kapitalist »Fanatiker der Verwertung des Werts«, tj. fanatični pobornik valorizacije ili samo-ekspanzije kapitala. Klein tvrdi da ovakva karakterizacija savršeno odgovara nizozemskom slučaju: Nizozemski trgovac sedamnaestog stoljeća i njegov rentijerski nasljednik osamnaestog stoljeća uklapaju se u tu koncepciju, iako moramo shvatiti da su ekonomske mogućnosti potonjeg bile ograničene na mnogo nespektakularniji teren financijskih ulaganja. Ako jedan fanatik postiţe svoje ciljeve brţe i djelotvornije nego drugi, to je moţda posljedica njegovih većih mogućnosti, ali svakako ne njegove veće odlučnosti248.

Nizozemski financijski »prelaz« nije bio ni iznenadan ni potpun, već prije postepeni proces. Nizozemske banke su još uvijek bile solidne konzervativne ustanove u koje su drugi mogli ulagati plemeniti metal249, i tempo kovanja novca se i dalje povećavao u osamnaestom stoljeću250. Evropsko povjerenje u Amsterdam kao financijski centar svijeta uzdrmano je tek 1763.251, no već na prelazu u osamnaesto stoljeće Nizozemci su prebacivali novac tamo gdje će se najbolje oploditi, tj. u Englesku. Bio je to »izravni poslovni aranţman«252 u kojem je visok prihod nizozemskog ulagača pomagao engleskoj drţavi da smanji troškove duga. Englezi su na kraju krajeva mogli doći do novaca »kod kuće« kako su to učinili Francuzi, ali su nizozemska ulaganja »omogućila Engleskoj da vodi svoje ratove uz minimalno remećenje vlastite privrede« 253. Simbiotski aranţman sklopljen između bivše hegemonističke sile i nove uzlazeće zvijezde pruţio je dostojanstvenu »penziju« prvoj i presudni potisak u borbi protiv suparnika drugoj. Model se ponovio kasnije, u razdoblju od 1873. do 1945, kad je Velika Britanija igrala ulogu Nizozemske a Sjedinjene Drţave ulogu Engleske. Nakon Utrechta Francuzi su još jednom energično pokušali osujetiti engleske početne prednosti u svjetskim financijama. Harsin ukazuje na francuski problem: »Odsutnost pravih drţavnih kredita sve do 1715. je najozbiljniji nedostatak francuskog financijskog sistema«254. »Privatna« banka Johna Lawa255 je trebala popuniti tu »rupu«. Law je zapravo pokušao ponovno uspostaviti kreditnu sposobnost francuske drţave osnivajući banku koja bi bila korisnik drţavnih prihoda, te bi na toj osnovi emitirala valjane novčanice koje bi se mogle konvertirati u zlato. Dugoročni cilj bilo je osiguranje monetarne stabilnosti, povećanje likvidne valute, sniţenje kamatne stope, poboljšanje kursa prema inozemnim valutama i, što je moţda najvaţnije, smanjenje drţavnih izdataka (kako u smislu drţavnog zaduţivanja tako i u odnosu na stalno opterećivanje drţavnih prihoda kroz posredničke birokratske slojeve). Sve je to trebalo omogućiti program znatne pomorske i kolonijalne ekspanzije. Kako bi postigao te ciljeve Law je prvenstveno predloţio dvije mjere: ekspanziju novca u papirnom obliku i fiskalnu reformu256. Bio je to naizgled pokušaj da se dovrši Colbertov posao, inventivan skok koji bi mogao vratiti Francuskoj očitu prednost u borbi s Engleskom. Plan je potpuno propao. Pošto je dobila osnovni kapital, Lawova banka je osnovala Compagnie d’Occident za istraţivanje i eksploataciju doline Mississippija (poznate pod nazivom Louisiana) s drţavnim monopolom. Banka je zatim preuzela druge trgovačke kompanije (Senegal, Indes orientales, Chine) te 1709. osnovala Compagnie des Indes. Lawova banka je istovremena preuzela plaćanje drţavnih dugova na temelju poreznih prihoda. Law je također pokušao reorganizirati i racionalizirati porezni sistem, ali nije nikada uspio provesti program jer je inflacija dionica i papirnog novca izazvala izuzetnu špekulacijsku groznicu. Odjednom je došlo do krize povjerenja. Nastojanja da se izvrši deflacija glavnice su se izjalovila, i sistem je propao (tzv. »misisipski skandal«). Zašto? Deyon i Jacquart kaţu da Law, usprkos »divljenju« što ga pobuđuje »domet plana«, nije posjedovao »vještinu izvršenja, strpljivo majstorstvo čekanja, jer o tome zavisi uspjeh i najbriljantnijih strategija« 257. Har-

465

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

sin tvrdi da je Law konstruirao sistem koji je bio »jak [ali] vjerojatno preuranjen«, te da je sistem u krajnjoj liniji propao zbog »smjelosti njegovih inicijativa i prebrzog ostvarenja njegovih prijedloga, a ne zbog njihove nelogičnosti ili zbog koalicije njegovih neprijatelja«258. Međutim, Max Weber smatra da je pad Lawa bio neizbjeţan jednostavno zato što »ni Louisiana ni trgovina s Kinom ili Indijom nije dala dovoljno profita da otplati kamate makar i na mali dio uloţenog kapitala«259. Moţda ćemo moći bolje sagledati Lawov neuspjeh ako razmotrimo istovremenu špekulaciju u Engleskoj koja je dovela do slične krize, tzv. »skandala South Sea Company«. (Naravno, špekulacija nije bila ograničena na Englesku i Francusku već su je aktivno podrţavali bankari i ulagači u Ţenevi, Ujedinjenim provincijama, Hamburgu i sjevernoj Italiji)260. »Sistem« Johna Lawa je objedinjavao tri drţavna monopola: emisionu banku (Banque Royale), trgovačku kompaniju (Compagnie des Indes) i centralizirani punkt za prikupljanje indirektnih poreza (Ferme generale des impots). Kad je u listopadu 1719. Law ponudio refundiranje preostalog nacionalnog duga od 1,5 milijardi franaka, potraţnja za dionicama je bila mnogo veća od očekivanja, u Engleskoj kao i u Francuskoj. Englezi su na to kopirali plan te u tu svrhu iskoristili već postojeću South Sea Company261. I tu je potraţnja nadmašila očekivanja. Presudni element u oba slučaja bila je činjenica da je pojedinačni drţavni kreditor bio potaknut, a ne prisiljen, da kupuje dionice262. Međutim, u Francuskoj su se pravila igre izmijenila nakon uvođenja poticaja pod pritiskom, pa je vrijednost novčanica u obračunskom novcu pala za 50%. Kako primjećuje Hamilton: Budući da su i Law i regent svečano i nekoliko puta obećali da se novčanice neće nikada mijenjati u obračunski novac, vladala je panika. Budući da je jedan potez kraljevog pera — iako je čast obavezivala kralja na suprotno — već oduzeo novčanicama pola nominalne vrijednosti, imaoci su ih nastojali potrošiti ili uloţiti prije drugog poteza!263

»Veliki slom« se proširio iz Pariza na London. On je nedvojbeno i »slikovito ukazao na krhkost nove financijske strukture«, ali i na »elastičnost novih financijskih metoda«264. I Engleska i Francuska su nakon toga doţivjele razdoblje dugoročne financijske stabilnosti koje se nastavilo sve do Francuske revolucije265. U tom smislu je ishod bio sretan. Ipak, pokušaj Francuske da Lawov sistem iskoristi kako bi nadoknadila sve veći raskorak između financijske moći dviju drţava nije uspio. Engleska ranije osnovana centralna banka je preţivjela »skandal South Sea Company«, dok je slična struktura u Francuskoj dovela do »misisipskog skandala« i stoga nestala s njim. »Izuzetno kratka vladavina Lawa je sve uzdrmala, ali nije ništa postigla«266. U Engleskoj je parlament dao podršku bankrotiranoj South Sea Company; time je »sačuvana vanjska forma« i spašena engleska kreditna sposobnost267. U Francuskoj je to politički bilo nemoguće. Tvrdnje o neposrednim nega tivnim posljedicama sistema Johna Lawa su prilično pretjerane268, jer je bilo čak i pozitivnih efekata269. Njegova jedina negativna značajka je zapravo neuspjeh koji je onemogućio Francuskoj da nadoknadi zaostatak. Tokom osamnaestog stoljeća centralni financijski poloţaj Engleske u svjetskoj privredi je jačao, a poloţaj Francuske slabio270 jer francuska drţava nije bila toliko jaka koliko engleska drţava. Prema tome, naše se pitanje svodi na to kako je engleska drţava postala toliko jača od francuske. Onima koji snagu drţave mjere stupnjem zaštite pojedinaca od proizvoljnih odluka vlade ili veličinom drţavne birokracije to bi se pitanje moglo učiniti apsurdnim. No, kako smo već jasno pokazali, smatramo da je drţava jaka u onoj mjeri u kojoj upravljači mogu nametnuti svoju volju usprkos volji ostalih izvan ili unutar drţave. Primjenjujući taj kriterij, uvjereni smo da je engleska drţava očito pretekla francusku drţavu već početkom osamnaestog stoljeća. Zaista jaka drţava rijetko osjeća potrebu za politikom čvrste ruke. Kako primjećuje Temperley, Walpoleovo doba je bilo »doba mira i bez uzbuđenja« zahvaljujući prošlim podvizima: »Methuenski sporazum s Portugalom 1703. i

466

BORBA U MATICI — FAZA II: 1689-1763.

trgovačke klauzule Utrechtskog mira 1713. smatrali su se općenito koncesijama engleskoj trgovini što ih je moglo iznuditi samo oruţje, ili prijetnja oruţjem«271. No, snaga oruţja nije bila dovoljna; bila je potrebna i efikasnost uprava. Plumb kaţe da je »već 1704. Britanija vjerojatno imala najefikasniji drţavni aparat u Evropi«272. Zauzeli smo stav da su se društveni kompromisi ostvareni u Engleskoj i Francuskoj potkraj sedamnaestog stoljeća razlikovali manje no što neki autori tvrde, te da su u oba slučaja doveli do relativne interne stabilnosti tokom anglo-francuskih ratova u razdoblju 1689-1763. Osamnaesto stoljeće bilo je »doba pomirenja monarhije i plemstva u cijeloj Evropi«273, a to se pomirenje temeljilo na jakoj drţavnoj podršci dohotka zemljišnih slojeva. Iako se ta činjenica obično priznaje kad je riječ o Francuskoj, nije li Engleska bila domovina pobjedničkog trgovačkog kapitala? Svakako da je bila, no da li je to toliko odvojeno od zemljišnog prihoda?274 Bez obzira na preklapanje osoblja, drţava je s jedne strane pomagala trgovačke, industrijske i financijske inicijative svim već opisanim načinima, ali je istovremeno dopuštala zemljišnim slojevima da prisvoje povelik dio viška. Ponovno, ta se činjenica općenito priznaje kad je riječ o Francuskoj. Plemstvo koje nije plaćalo porez i »kupovni« noblesse de robe su bitni elementi naše predodţbe Ancien regimea215; no, zar je to bilo toliko nepoznato u Engleskoj? Kako je walpoleovska stabilnost djelovala u tom »dobu velikog posjeda« s »aristokratskim monopolom nad zemljom«276? E. P. Thompson jetko primjećuje: Politički ţivot Engleske u dvadesetim godinama osamnaestog stoljeća posjedovao je neke bolesne kvalitete ‟banana-republike‟. . . Svaki je političar nepotizmom, interesom i kupnjom okupljao oko sebe lojalne i zavisne sljedbenike. Trebalo ih je nagraditi postavljajući ih na neki poloţaj na kojem će moći musti dio drţavnih prihoda: u vojne financijske sluţbe, crkvu, sluţbu posrednih poreza. . . Krupni gentry, špekulanti i političari bili su ljudi golemog bogatstva čiji se prihod uzdizao poput Anda iznad dţungle siromaštva običnog čovjeka277.

Zar se ova verzija »drţavnog banditizma«278 toliko razlikuje, što se tiče njenih implikacija za zemljišno bogatstvo, od nešto drukčije verzije u Francuskoj? Moramo se vratiti na naše pitanje — zašto je engleska drţava postala jača od francuske. Moţda bi najjednostavniji odgovor bio taj da je Engleska uspjela vojno obuzdati Francusku u ratovima od 1689. do 1714, i to zahvaljujući anglo-nizozemskom savezništvu, ne toliko zbog vojne pomoći Nizozemaca [iako ona nije bila nevaţna] već zbog financijske podrške što su je nizozemska ulaganja dala engleskoj drţavi. Nizozemski kapital je stvorio nivo povjerenja koji je omogućio osnivanje Bank of England, i omogućio Bank of England da preţivi »skandal South Sea Company«.

467

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Iznad svega, konačno se u walpoleovskoj jednostranačkoj drţavi riješio razdor u engleskim vladajučim slojevima koji je započeo još u doba prvih Stuarta i nastavio se u raznim oblicima kroz oštre torijevsko-vigovske stranačke borbe u razdoblju od 1689. do 17 1 5.279 Engleska drţava je ojačala, i njeni su poduzetnici zavladali ekonomskim svijetom, ne zato što je Engleska bila demokratičnija od Francuske već zato što je u nekim pogledima bila manje demokratična280. Atmosfera se preko noći izmijenila, i političko nasilje ustupilo je mjesto političkoj stabilnosti281. Političko pomirenje viših slojeva, osnova engleske političke stabilnosti u osamnaestom stoljeću, postignuto je samo djelomično u Francuskoj. U Engleskoj su novi segmenti viših slojeva stekli droit de cite u političkoj strukturi i prestali biti opozicionom snagom282; slično se dogodilo u Francuskoj s usporedivom grupom, noblesse de robe283. Usprkos tome, te za razliku od Engleske, egzekutiva nije nikada stekla potpunu kontrolu nad drţavom.»Jaz između teorije i prakse [apsolutizma] ostao je izuzetno širok«284. Kako bismo objasnili nepotpuno pomirenje viših slojeva u Francuskoj vratimo se na pitanje hugenota i opoziv Nanteskog edikta. U šesnaestom stoljeću »protestantska stranka« je uţivala podršku polovice francuskog plemstva, osobito srednjeg i niţeg plemstva. Zbog toga je —neobično — niţe plemstvo, pod pritiskom kraljevih funkcionara, pribjeglo »relativnoj i paradoksalnoj toleranciji prema svojim seljacima«. Međutim, kad je politički kompromis iz 1598. prerastao 1629. u kraljevu pobjedu, društvene posljedice su bile neizmjerne: »Poraz protestantske stranke je prije svega bio poraz plemstva«285. Plemstvo je napustilo protestantizam — polako nakon 1598. i navrat-nanos nakon 1630, i to je omogućilo opoziv 1685.286 Nakon opoziva došlo je do disperzije uglavnom građanskih elemenata287, ali na njih je otpadalo samo 10% francuskih protestanata. Mnogi drugi su se obratili na katolicizam288. Što je ostalo? Tako je kraljevska strogost uništila onaj protestantizam — centraliziran, institucionaliziran, administrativni i burţoaski — koji je u sedamnaestom stoljeću natkrilio protestantizam reformacije. Nuţda je ponovno stvorila potonji. Isprva bez pastora, s običnim laicima, propovjednicima. . . I to zahvaljujući plemićima i seljacima [ruraux] koji su bili glavna snaga reformiranih crkava u šesnaestom stoljeću. Kad ih je opoziv prisilio da popovno izmisle metodu otpora, prvo što im je nagonski palo na um bila je pobuna289.

Presudne karakteristike te obnovljene protestantske crkve bile su »kongregacionalizam, federalizam, svjetovnost, parlamentarizam i egalitarizam«290. Egalitarizam i buntovnost! Francuska drţava je sebi naprtila na vrat potencijalnu (i ozbiljnu) klasnu pobunu srednjih slojeva — siromašnijih plemića i bogatijih seljaka. Upala je u tu teškoću zbog povijesnih dilema što ih je u šesnaestom stoljeću nametnula drţava koja je bila prevelika i ekonomski previše raznolika da bi omogućila brzo stvaranje jake drţavne strukture. Sektore koji bi mogli izazvati prevrat trebalo je smiriti i obuzdati, što je i uspjelo — djelomično smanjenjem poreza seljaštva nakon 1720.29„, a dijelom širenjem osnovnog obrazovanja u ruralnim područjima čime je pobjednička protu-reformacija provodila akulturaciju292. Međutim, smanjenje poreza je samo povećalo već rastući raskorak između snage engleske i francuske drţave293. Obrazovna i vjerska evolucija — iako je moţda obuzdala »radikalizam« i »kriminalitet«294 u ruralnoj Francuskoj osamnaestog stoljeća — bila je očito nedovoljna za iskorjenjivanje osjećaja krupnijih zemljoposjednika — grupe koju su u Engleskoj nazivali gentryjem ili bar niţim gentryjem — da su isključeni iz političkog ţivota. Bez političkog uključivanja te grupe drţava nije mogla stvarno ojačati295. Francuski interni sukobi nisu bili posve nepovezani sa stvaranjem presudnog anglo-nizozemskog savezništva. Sredinom sedamnaestog stoljeća nije bilo nimalo očito da će u sedamnaestom sto

468

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

ljeću Nizozemci za saveznika preferirati Engleze a ne Francuze. Englezi su bili njihov najznačajniji trgovački neprijatelj, dok su s druge strane odrţavali brojne veze s Francuskom. Štoviše, kao što smo vidjeli, htjeli su pretvoriti Ponant u ekonomsku »prijenosnu traku«, tj. dati mu ulogu koju su već počinjali igrati Španjolska i Portugal. Međutim, interne dileme prisilile su Francusku da zauzme poziciju kopnene orijentirane vojno-ekspanzionističke sile koja je proganjala svoje protestante. Stoga se nizozemskim imaocima kapitala, bili oni republikanci ili rojalisti, nagodba s Engleskom morala činiti lagodnijom nego nagodba s Francuskom. Francuska je prijetila uključivanjem i gušenjem Nizozemaca. Engleska je ponudila polagano osmozu dvaju kapitalističkih slojeva. Stupanje oranske dinastije na englesko prijestolje samo je potvrdilo sklonost Nizozemaca prema Engleskoj. I tako je, kako se često događa, snaga urodila snagom, a slabost slabošću. Teškoće što ih je Francuska osjetila u stvaranju drţavne strukture u šesnaestom stoljeću unijele su u zemlju razdor, izazvale dugotrajno ogorčenje, i konačno dovele do nepotpune integracije Francuske u osamnaestom stoljeću. Engleska je u šesnaestom stoljeću bila kompaktna drţava. Pošto su je previranja građanskog rata prisilila da ponovno stvori jedinstvenu vladajuću klasu, Engleska je mogla apsorbirati i integrirati svoj keltski rub; isto je tako uspjela privući dovoljno nizozemskog kapitala kako bi time podrţala stvaranje, u osamnaestom stoljeću, stabilne walpoleovske jednostranačke drţave. Upravo to konstantno povećanje relativne snage engleske drţave — a ne značajne razlike u organizaciji francuske odnosno engleske proizvodnje u razdoblju od 1600. do 1750, ili razlike njihovih vrijednosnih sistema — objašnjava zašto je Engleska mogla presudno preteći Francusku u razdoblju između 1750. i 1815. Tokom cijelog izlaganja naglašavali smo sličnosti u organizaciji engleske i francuske proizvodnje. Što se tiče tehnološke i intelektualne inovacije, sve zavisi o tome koje autore čitamo. Burţoaske, kapitalističke vrijednosti su nedvojbeno počele proţimati Ujedinjene provincije i Englesku, ali ne smijemo zaboraviti — kao što je to klasično pokazao Paul Hazard — da ideje prosvjetiteljstva nisu ovladale Francuskom u doba revolucije, ili čak u doba enciklopedista, već u razdoblju od 1680. do 1715.296 Kako kaţe Labrousse, »osamnaesto stoljeće [u Francuskoj] je mislilo burţoaski«297. To ne vrijedi samo za Francusku. Iako su ideološke fasade jednog ranijeg svijeta još vladale u cijeloj evropskoj svjetskoj privredi, sve je više grupa djelovalo — prvenstveno i konačno — na burţoaski i proleterski način, slijedeći vlastite interese i braneći svoje uloge u kapitalističkom sistemu. To je zapravo srţ naše argumentacije. Još se nisu pojavile ni burţoaska ni proleterska kultura, ali su burţoaska i proleterska praksa već tvorile centralne pritiske društvene akcije.

Bilješke

Registar imena 478

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Abrate, Mario 46, 94 Albuquerque, Affonso 241 Anteleva, I. G. 249 Arnold, Stanislavv 126 Aydelotte, Frank 185, 218 Abel, Wilhelm 48, 275, 279, 286, 290, 291, 292, 293, 295, 296, 297, 367, 389, 474 Achilles, Walter 296, 390 Adams, Geoffrey 363 Agren, Kurt 440, 441 Akerman, Johan 480 Allen, Theodore 398 Anderson, M. S. 441, 442 Anderson, Perry 273, 291, 292, 294, 297, 324, 392, 409, 420, 435, 437, 438, 439, 441, 444, 445, 446, 481 Andrews, Charles M. 317, 432, 470, 472, 476, 478 Anes Alvarez, Gonzalo 430 Ardant, Gabriel 50, 93, 98, 227, 251, 479 Armengaud, Andre 284, 295, 353, 473 Arminius, Jacobus 315 Asher, Eugene L. 362 Ashley, M. P. 354, 362, 475 Ashton, Robert 255, 473 Ashton, T. S. 357, 360, 361, 473, 474, 478, 480 Astrom, Sven-Erik 273, 318, 342, 359, 360, 361, 417, 438, 439, 440, 441, 442, 447, 478 Attman, Artur 231, 360 Aubin, Hermann 446 Aymler, Gerald E. 213 Aymard, Maurice 372, 373, 392 Bagu, Sergio 71, 93, 94 Bannon, John F. 94 Barkan, Omer Lutfi 254 Barley, M. W. 217 Bary, William T. 44 Batho, Gordon 213, 217 Becker, Marvin B. 121 Beloff, Max 120 Bennett, M. K. 34, 53 Beresford, Maurice W. 48 Berrill, K. 87, 105, 220 Betts, Reginald R. 73, 96 Bindoff, S. T. 143, 163, 174, 211 Bishko, Charles J. 54 Bitton, Davis 201, 225 Blanchard, Ian 76, 91, 99 Blum, Jerome 95, 229, 237, 238, 248, 249, 251, 252, 253 Boserup, Ester 48 Bowden, P. J. 100, 211, 214, Bourde, Andre-J. 347, 362 Bouvier, Jean 479, 480 Bouwsma, William 123, 126, 169, 279, 294, 297, 362 Bowman, Francis L. 319, 438 Boxer, C. R. 55, 56, 243, 248, 255, 256, 258, 259, 260, 315, 319, 320, 321, 323, 383, 395, 396, 397, 398, 406, 431, 432, 434, 477, 478 Brading, D. A. 394, 399 Braudel, Fernand 9, 11, 22, 29, 36, 46, 49, 51, 52, 53, 54, 55, 58, 59, 64, 73, 77, 82, 83, 88, 89, 90, 92, 93, 96, 99, 102, 103, 104, 105, 106, 109, 118, 119, 120, 121, 122, 125, 127, 128, 130, 134, 140, 148, 151, 152, 154, 155, 156, 157, 160, 161, 162, 166, 167, 168, 169, 171, 190, 196, 209, 219, 220, 227, 228, 248, 249, 250, 258, 276, 277, 279, 280, 285, 290, 291, 296, 297, 373, 392, 403, 407, 431, 434, 470, 474, 478 Braun, Rudolf 444 Bromley, J. S. 163, 164, 470, 471, 481 Brown, Vera Lee 434, 471, 472 Bruchey, Stuart 429, 447 Bruford, W. H. 446 Brulez, W. 155, 192, 220, 409, 436 Burckhardt, Jacob 153, 346, 362 Biirgin, Alfred 436 Burt, Roger 472 Busquet, Raoul 363 Cabot, John 131 Cezar, Julije 240 Cahen Claude 23, 47, 94 Calvin, John 116 Cameron, Rondo E. 226 Campbell, Mildred 182, 183, 216, 217 484 Capistrano de Abreu, J. 95 Carande, Ramon 134, 156, 160, 161 Carew, George 96 Carter, Charles H. 163, 323, 327, 354, 362, 464, 470, 471, 472, 476, 479, 580 Carus-Wilson, E. M. 211, 212, 213, 215 Castelli, Enrico 123 Chabod, F. 50, 122, 165 Chaussinaud-Nogaret, Guy 259 Cheung, Steven N. S. 77, 99 Christensen, Aksel E. 163, 166, 167 Ciocca, Pierluigi 65, 90, 91 Coles, Paul 127, 132, 154 Crombie, A. C. 55, 56 Cornwall, Julian 179, 214 Cromwell, Oliver 181, 354 Cromwell, Thomas 175, 212

224 Brenner, Y. S. 61, 89, 332, 357 Brinton, Crane 165 Brutzkus, J. 123 Bucher, Karl 47 Buckatzsch, E. J. 217 Bulferetti, Luigi 71, 94, 127, 296, 409, 410, 434, 436, 437 Busch-Zantner, R. 248 Bacon, Francis 297 Baehrel, Rene 195, 221, 275,279, 295,361 Bailyn, Bernard 446 Bairoch, Paul 355, 474 Bekewell, P. J. 374, 376, 378, 393, 394, 396 Balibar, Etienne 276 Baranowski, B. 389 Barber, Elinor G. 481 Barbour, Violet 167, 168, 318, 320, 322, 480 Bareel, William 315 Bargallo, Modesto 396 Barker, Ernest 324, 362, 363 Barker, T. M. 437, 445 Barkhausen, Max 476 Barnett, Correlli 354, 470 Baron, Salo W. 123, 124, 125, 354 Barraclough, Geoffrey 133, 138, 155, 158, 249, 426, 443, 446 Barrow, Thomas C. 446, 447 Batie, Robert C. 395, 397 Baulart, M. 297 Bayle, Pierre 314, 323 Bauant, Jan 394 Beaujon, A. 317, 322 Beer, George Louis 397, 432, 446 Behrens, Betty 446 Beltrami, Daniele 410 Berthe, Jean-Pierre 374 Besnier, R. 478 Beutin, Ludwig 319, 324, 409, 435 Blake, Robert 361 Blitz, Rudolph 341, 360 Bloch, Marc 11, 26, 27, 35, 46, 48, 49, 50, 54, 69, 77, 80, 81, 93, 99, 100, 102, 103, 119, 128, 135, 157, 202, 212, 221, 225, 355 Bluche, Francois 363 Bodmer, Walter 436 Boelcke, Willi 443 Boethius, B. 439, 442 Bog, Ingomar 445 Bogucka, Maria 388, 390, 392 Bono, Salvatore 477 Borah, Woodrow 159, 258, 394, 396 Borelli, Giorgio 410, 435, 436, 437 Bossuet, Jacques Benigne 481 Boswell, A. Bruce 391 Boulle, Pierre H. 475 Czalpinski, Wladyslaw 249, 254 Czarnowski, Stefan 116, 117, 126 Caizzi, Bruno 436 Campbell, R. H. 475 Cancila, Orazio 372, 392 Cardozo, Manuel 432 Carlsson, Sten 440 Carmona, Maurice 437 Carr, Raymond 440 Carriere, Charles 340, 347, 359, 360, 362, 476 Carstairs, A. M. 472 Carsten, F. L. 250, 253, 287, 296, 321 Carswell, John 362, 480 Carter, Alice C. 478, 479 Castillo, Alvaro 392, 431 Cernovodeanu, Paul 477 Chambers, J. D. 355, 474 Chamillart, Michel de 478 Chandler, David G. 441 Chaudhuri, K. N. 342, 358, 360, 361 Chaunu, Pierre 31, 37, 39, 41, 46, 52, 54, 55, 56, 59, 60, 84, 89, 103, 131, 134, 139, 141, 143, 151, 152, 153, 155, 156, 159, 161, 162, 163, 195, 196, 221, 222, 243, 246, 247, 255, 256, 257, 258, 259, 275, 277, 279, 280, 281, 286, 289, 290, 294, 296, 320, 324, 329, 353, 355, 360, 374, 379, 381, 394, 395, 396, 403, 431, 433, 469, 474, 478, 481 Cherry, George L. 476 Chevalier, Francois 101, 373, 377, 393, 394, 396 Child, Josiah 334 Christelow, Allen 395, 432, 434, 472 Cipolla, Carlo M. 39, 44, 47, 48, 54, 56, 63, 66, 90, 91, 150, 168, 169, 170, 171, 222, 254, 256, 259, 276, 279, 285, 296, 436 Clapham, John 464, 479 Clark, G. N. 162, 190, 197,210,212,218,219, 222, 276, 280, 317, 319, 323, 355, 357, 433, 450, 470 Coats, A. W. 358 Cobbett, William 478 Coen, Jan Pieterszoon 303, 304, 319 Colbert, Jean Baptiste 318, 333, 335, 338, 345, 347, 349, 358, 363, 403, 450, 459, 464, 465 Cole, W. A. 476 Coleman, D. C. 224, 276, 279, 317, 473, 474 Constantini, Claudio 434, 436 Cook, Sherburne 93, 394 Cooper, J. P. 161, 179, 209, 213, 215, 219, 221, 227, 323 Coornaert, E. L. J. 154, 163, 191, 220, 319 Corvisier,

REGISTAR IMENA

Andre 363 Craeybeckx, Jan 155, 158, 163, 436 Craig, Gordon A. 444 Craven, Wesley Frank 446 Croot, Patricia 357 Crosby, Alfred W. 394 Cross, Harry E. 394, 398 Crouzet, Francois 279, 336, 358, 362, 475 Cullen, L. M. 475 Cunningham, W. 317, 322, 459, 475 Curtin, Philip D. 359, 398

Emery, Frank 217 Espieux, Henri 208, 227 Eversley, D. E. C. 171, 220 East, W. G. 474 Ehrman, John 470 Elliott, J. H. 66, 92, 105, 134, 141, 150, 152, 156, 160, 161, 162, 165, 168, 170, 248, 289, 296, 430, 431, 433, 438, 474 Emmanuel, Arghiri 334, 358 Emmer, Pieter C. 320 Engels, Friedrich 104, 118, 127, 134, 155, 280, 290 Enjalbert, Henry 474 Everitt, Alan 110, 122, 185, 218

Da Gama, Vasco 39, 240 Dalthenus, Petrus 166 De Bary, William T. 57 De Falguerolles, G. E. 78, 100, 220 De Fedrici, Cesare 258 De Oliveira Marques, Antonio H. 431 De Roover, Raymond 168 Dollinger, Phillippe 96 Domar, Evsey D. 97 Dowd, Douglas F. 9,154 Duby, Georges 28, 30, 48, 49, 51, 76, 77, 98, 99, 100, 227, 294 Dahlgren, Stellan 440 Dales, J. H. 360 Darby, H. C. 54, 355, 356, 359, 443, 472 Da Silva, Jose Gentil 55, 100, 155, 159, 160, 162, 167, 259, 372, 392, 411, 430, 437 Davies, C. S. L. 122, 186, 214, 218, 363 Davies, K. G. 359, 387, 397, 398, 447, 472, 476, 477 Davis, Ralph 224, 279, 295, 319, 320, 321, 354, 374, 375, 387, 475 Deane, Phyllis 475, 476 Debolecki, Wojciech 391 De Brouchaven, Jean 435 De Castro, Antonio Barros 395 De Dezert, G. 430 Defoe, Daniel 303, 453 De Geer, Louis 414, 438, 439 Dehio, Ludwig 359, 472 Delamarre, Mariel Jean Brunhes 357 Delumeau, Jean 100, 111, 122, 127,336, 358, 362 De Maddalena, Aldo 99, 273, 282, 294, 295, 296, 317, 362, 409, 436 Dermigny, Louis 354, 398, 437 Descartes, Rene 277, 297, 314, 315 Deschamps, Hubert 395, 396 De Vries, Philip 155, 295, 329, 354 De Vries, Jan 215, 317, 318, 319, 321, 323, 355, 357, 435, 436, 438, 474, 476 De Witt, Jacob 315 De Witt, Johan 311 Deyon, Pierre 225, 318, 322, 323, 335, 353, 357, 361, 363, 439, 445, 466, 472, 479, 480 De Zeeuw, J. W. 320 Dickerson, Oliver M. 447 Dobb, Maurice 47, 48, 49, 53, 71, 76, 79, 84, 88, 92, 94, 98, 100, 102, 103, 104, 120, 212, 280, 291 Dobyns, Henry F. 394 Donnan, Elisabeth 476 Dorn, Walter L. 444 Dorwart, Reinhold A. 444, 445 Duncan, T. Bentley 319 Dunn, Richard S. 381, 384, 395, 396, 397, 476 Dunsdorfs, Edgars 320, 389 Dupaquier, J. 356, 357 Dupuy, Alex 399 Durand, Georges 357 Durand, Yves 479 Durie, Alastair J. 475 Dworzaczek, Wlodzimierz 389

Falls, Cyril 224 Fanfani, Amintore 153, 171, 297, 435, 437 Fanon, Franz 155 Favret, Jeanne 227 Fechner, M. V. 249 Felix, David 92 Ferguson, Wallace 153 Fernandez Alvarez, Manuel 164 Foust, C. M. 252, 254 Forster, Robert 156 Fourastie, Jean 91 Fox, P. 126 Francois, Michel 153 Fried, Ferdinand 22, 46 Fried, Morton 96 Friedrich, Carl J. 141, 162, 167 Friis, Astrid 142, 162, 163, 222, 223, 224 Faber, J. A. 318, 320, 367, 389 Farnell, J. E. 354 Farnie, D. A. 354, 447 Fayle, Ernest C. 470, 472 Febvre, Lucien 59, 143, 163, 221, 348, 362 Fedorowicz, Jan K. 441 Fenton, Alexander 355, 389 Field, Peter 279, 280 Finer, Samuel E. 354, 362, 444, 470 Fischer, Wolfram 354 Fisher, F. J. 100, 102, 125, 179, 190, 197, 210, 212, 214, 219, 222, 223, 224, 225, 355, 360 Fisher, H. E. S. 434, 474, 477 Flinn, M. W. 359, 473, 480 Florescano, Enrique 394 Floyd, Troy 395 Ford, Franklin 481 Francis, A. D. 432, 434 Frank, Andre Gunder 74, 86, 87, 96, 159, 160, 374, 375, 393, 394, 447 Franken, M. A. M. 323, 324, 353, 355 Freche, Georges 474 Freudenberger, Hermann 446 Friedrichs, Christopher R. 434, 435 Fullard, Harold 443 Furniss, Edgar S. 318, 334, 357 Furtado, Celso 93, 95, 228, 248, 257, 259 Gabor, Bethlen 249, 371, Gay, Edwin F. 218 Genicot, Leopold 28, 50, 120, 122 Gerschenkron, Alexander 235, 251 Gestrin, Ferdo 95, 253 Geyl, Pieter 145, 147, 164, 165, 166, 298, 317, 319, 322, 324, 353,354 Gibson, Charles 94 Glass, D. V. 171, 220 Godinho, Vitorino Magalhaes 34, 52, 55, 168, 240, 242, 244, 254, 255, 256, 257, 258, 259, 394, 404, 431, 432, 434 Goethe, Johann Wolfgang 134 Goldmann, Lucien 204, 226 Gonzalez de Cellorigo, Martin 141 Gordon-Wolker, P. C. 96, 116, 125 Grabovvski, Thadee 126 Grandamy, Rene 91 Gras, N. S. B. 210 Greene, Jack P. 156 Grenville, Richard 93 Guillen Martinez, Ferdinand 74, 95, 97 Guiucciardini, Francesco 137 Gaastra, F. 319 Garman, Douglas 280

Eberhard, Wolfram 16, 123 Edler, Florence 156 Ehrenberg, Richard 108, 121, 154, 157 Eisenstadt, S. N. 21, 46, 94, 107, 120 Eitzen, Stanley D. 125 Elman, P. 114, 124 Elton, G. R. 162, 163, 175, 212

485

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Geijer, Eric Gustav 439 Geremek, Bronislaw 296 Gierowski, Jozef 389 Gieysztorowa, Irena 389 Gilbert, Humphrey 93, 380 Gilboy, Elizabeth W. 456, 474 Giralt, E. 392 Glamann, Kristof 90, 98, 168, 192, 220, 222, 257, 258, 281, 283, 294, 295, 318, 319, 321, 322, 323, 342, 357, 358, 360, 362, 389, 438, 442, 477 Glenday, Daniel G. 477 Gomar, Francois 314 Gorlitz, Walter 444 Goslinga, Cornelis C. 320, 322, 395 Goubert, Pierre 321, 328, 354, 355, 356, 357, 358, 362, 363, 469, 472, 473,477 Gould, J. D. 104, 105, 199, 223, 353, 383, 457, 473, 474 Goyhenetche, Manex 363 Graham, Gerald S. 470 Grampp, W. D. 353 Gramsci, Antonio 124, 346 Granger, C. W. 474 Grantham, G. 322 Grassby, R. B. 363, 481 Gray, Stanley 397 Grotius, Hugo 311 Grycz, Marian 390 Gulvin, G. 475 Guthrie, Chester L. 396

R. W. K 199, 201, 219, 222, 223, 306, 342, 353, 354, 357, 359, 360, 362 Hintze, Otto 443 Hobbes, Thomas 297 Hobsbawn, E. J. 170, 275, 277, 279, 282, 285, 295, 296, 362 . Hoffenden, Philip S. 476 Hoffmann, Alfred 437 Holderness, B. A. 473 Homer, Sidney 320, 322 Horn, Arvid 419 Horn, David Bayne 478 Hoskins, W. G. 217, 329, 355, 356 Houtman, Cornelius de 303 Howard, Michael 444 Hroch, Miroslav 296, 342, 360, 446 Hubert, Eugene 320 Huetz, Christian de Lemps 475 Hufton, Oliver H. 455, 473 Hutchinson, E. P. 353 Hymer, Stephen 318 Imbert, Gaston 276, 279 Imbert, Jean 328, 355, 475, 480 Imhof, Arthur E. 443 Innis, H. A. 160, 220, 225, 478 Insh, George Pratt 471, 472 Israel, J. I. 320, 393,394, 431 Issawi, Charles 358

Hammarstrom, Ingrid 61, 89 Harrison, J. B. 169, 248, 257, 260 Harriss, G. L. 212 Hartung, F. 29, 51, 96, 108, 112, 119, 120, 121, 123, 128 Hauser, Henri 59, 137, 157, 163, 191, 220, 221,430 Hawkins, John 158 Heaton, Herbert 210 Heers, Jacques 211, 212, 220 Helleiner, Karl 26, 30, 48, 51, 82, 96, 102, 250,318 Hexter, J. H. 176, 177, 178, 180, 181, 201, 214, 215, 225 Hibbert, A. B. 47 Honjo, Eijiro 260 Hopkins, Sheila V. 65, 66, 83, 91, 92, 103 Hoszowski, Stanislaw 96, 230, 249, 253 Hudson, G. F. 40, 56, 57 Hurstfield, J. 118, 127, 155, 182, 193, 213, 216, 221, 225 Habakkuk, H. John 183, 216, 329, 353, 355, 356, 362. 481 Hakluyt, Richard 380 Haley, K. H. D. 323, 324 Hall, A. Rupert 105, 354 Hall, Douglas 399 Hamilton, J. 60, 61, 64, 65, 67, 89, 91, 92, 121, 158, 393, 430, 434, 466, 480 * Hamilton, Henry 471, 475 Hansen, Marcus Lee 447 Harrington, James 362 Harnisch, Helmut 443 Harper, Lawrence A. 354, 358, 447 Harris, L. E. 322 Harris, R. W. 472 Harsin, Paul 479, 480 Harte, N. B. 475 Hartwell, Richard M. 473 Haskell, Francis 436 Hassinger, Herbert 446 Hatton, Ragnhild M. 440, 441, 442 Haudricourt, Andre G. 357 Hazard, Paul 318, 469, 481 Heckscher, Eli F. 156, 212, 255, 321, 322, 323, 335, 341, 358, 359, 360, 362, 438, 439, 441, 442, 470 Heitz, Gehard 443 Helmer, Marie 431 Herlihy, David 297 Hessler, C. A. 440 Hildebrand, Bruno 290 Hildebrand, Karl-Gustaf 442 Hildner, Ernest G. 477 Hill, B. W. 480 Hill, Charles E. 334, 350, 353, 354, 357, 442, 443 Hill, Christopher 115, 118, 125, 126, 128, 165, 175, 177, 178, 179, 188, 201, 212, 213, 214, 279, 361, 362, 363, 469, 473, 481 Hilton, R. H. 25, 48, 53, 186, 218, 251 Hinton,

Jara, Alvaro 72, 74, 93, 94, 95, 97, 152, 153 Johnsen, Oscar Albert 166, 390 Jones, E. L. 68, 82, 92, 103, 317, 355, 356, 434 Jacquart, Jean 279, 294, 295, 328, 332, 355, 356, 357, 362, 363, 466, 473, 478, 479, 480 Jansen,H. P. H. 317, 355 Jansen, J. C. G. M. 474 Jeannin, Pierre 98, 100, 154, 163, 166, 196, 220, 284, 295, 318, 319, 322, 323, 367, 389, 436, 437, 438, 439, 474 Jensen, Einar 443 John, A. H. 473, 474, 477, 480 Jones, P. J. 169 Jones, J. R. 317, 320, 329, 353, 354, 361, 363, 451, 470, 471 Jorgensen, Johan 389, 421, 442, 443 Jurieu, Pierre 314, 323 Jutikkala, Eino 440, 441, 442 Keynes, J. M. 67, 92, 224 Kiernan, V. G.29,51,109,110,118, 121, 122, 123, 126, 162 King, Gregory 217 Kingdon, Robert M. 218 Klein, Julius 100, 102, 152, 160, 161 Klučevski, V. O. 229, 234, 238, 239, 248, 251, 252, 253 Koenigsberger, H. G. 135, 146, 156, 164, 165, 166, 168, 171, 193, 207, 221, 227, 253 Kosminsky, E. 25, 48, 49, 89, 101, 291 Kossman, E. H. 163, 164, 312, 319, 323, 324, 362, 476 Kovačević, Desanka 52 Kaltenstadler, Wilhelm 446 Kamen, Henry 287, 288, 296, 430, 432, 433, 447 Kavke, František 390, 445 Kearny, H. F. 475 Keith, Robert, G. 396 Keith, Theodora 471 Kellenbenz, Hermann 222, 248, 259, 318, 357, 389, 407, 431, 434, 435, 436, 441, 474, 475 Kent, H. S. K. 443 Kepler, V. S. 353 Kerridge, Eric 64, 91, 356 Kirchheimer, Otto 122, 358 Kirilly, Zs. 390

486

REGISTAR IMENA

Kisch, Herbert 409, 435, 436, 445, 446, Kiss, Istvan 390 Klein, Peter W. 318, 319, 321, 322, 358, 479, 480 Knapp, G. N. 422, 444 Knoppers, Jake 322, 476, 478 Kolumbo, K. 39, 152, 257, 276 Kriedte, Peter 434, 435 Kuczynski, Jurgen 443 Kuhn, Walter 443 Kula, Witold 98, 368, 388, 389, 390, 391, 446 Kulischer, Joseph 358, 435. 443. 444, 445 Kuske, Bruno 319, 320, 409, 435 Kuznets, Simon 128 Lach, Donald F. 241, 255, 256 Laclau, Ernesto 86, 87, 105 Ladero Quesada, Miguel Angel 152 Lapeyre, Henri 161, 165 Laskowski, Otton 121 Laslett, Peter 217 Lattimore, Owen 23, 48, 57, 74, 96, 182, 216 Lefebvre, Henri 49 Lenjin, V. I. 103 Le Roy Ladurie, Emmanuel 30, 49, 51, 98, 171, 204, 221, 225, 279, 295, 297, 328, 332, 352, 353, 355, 356, 357, 362, 363, 390, 473, 474, 476, 481 Levenson, Joseph R. 42, 57 Lewis, Archibald R. 32, 52, 55, 107, 120 Lewis, Bernard 254 Livermore, M. M. 36, 54 Locher, T. J. G. 16 Lockwood, David 50 Lonchay, H. 133, 155, 168 Lopez, R. S. 89, 132, 151, 153, 154, 171 Lowmianski, Henryk 94 Lublinskaya, A. D. 102, 118, 127, 154, 195, 203, 219, 222, 225, 226, 227, 252 Ludloff, R. 158 Luther, Martin 116, 221 Luttrell, Anthony 53, 93 Ljaščenko, P. I. 252 Lybyer, A. H. 240, 254 Lythe, S. G. E. 220, 224 Labrousse, Elizabeth 323, 356, 357, 362, 469, 473, 475, 481 La Force, J. Clayburn 433 Lane, Frederic C. 22, 46, 54, 55, 103, 107, 120, 122, 168, 244, 246, 256, 257, 258, 436 Lang, M. F. 393, 394 Langton, John 359 Larraz, Jose 151, 167, 393, 396, 432 Lavrovsky, V. M. 473 Law, John 465, 466 Le Flem, Jean-Paul 430 Leibnitz, G. W. 277 Lenman, Bruce 452, 471, 472 Leon, Pierre 335, 340, 347, 357, 358, 359, 360, 362, 363, 458, 470, 475, 476, 477, 479 Leonard, Emile —G. 363, 472, 481 Leskiewicz, Janina 391 Lesnodarski, Boguslaw 389 Liebel, H. O. 409, 435, 436 Lipson, Ephraim 319, 334, 355, 357, 358,474 Lira, Andres 396 List, Friedrich 435 Locke, John 277,314,315 Lockhart, James 159, 394 Lopez, Adalberto 393 Lord, Eleanor Louisa 427, 446, 447 Lunde, J. 396 Lundgreen, Peter 354 Lundkvist, Sven 418, 441, 442 Liitge, Friedrich 227, 233, 250, 286, 287, 296, 390 4T7 44^ 444 445 Liithy, Herbert 344', 361, 363, 464, 478, 479, 480 Luzzatto, Gino 132, 154, 158, 212, 436 Lynch, John 361, 375, 393, 394, 430 McCracken, Eileen 224 McGann, Thomas F. 55 Magellan, Ferdinand 245 Mandrou, Robert 207, 226, 227 Mankov, A. G. 229, 230, 237, 249, 252, 254 Manning, Brian 213, 222 Maravall, Jose A. 112, 123, 130, 151, 152

Margarido, Alfredo 258 Marrero, Manuela 152 Mattingly, Garrett 46, 153 Mauny, R. A. 52 Mauro, Francois 98, 103, 105, 210 Mazarin, Jules 202 Miller, A. 251 Miller, Edward 50, 120, 124, 136, 157, 211 Miranda, Jose 94, 95 Mollat, Michel 46, 170, 249, 250 Molnar, Erik 116, 118, 123, 126 Montchretien, A. de 219 Moore, Barrington 181, 215 Morison, Samuel Eliot 257 Murray, John 470 Myers, A. R. 210, 211 Macartney, C. A. 391, 446 Macedo, Jorge Borges de 432 Machiavelli, Nicolo 276 McLachlan, Jean O. 432, 433, 447, 477 MacLeod, Murdo J. 279, 374, 375, 393, 394, 396 Macurek, J. 254, 434, 435, 445 Maczak, Antoni 250, 296, 360, 366, 367, 388, 389, 390, 391 Mahan, Alfred T. 313, 323, 354, 355, 450, 470 Makkai, Laszlo 371, 389, 390, 391 Malowist, Marian 9, 52, 53, 54, 73, 85, 92, 95, 96, 98, 104, 124, 127, 130, 152, 156, 174, 210, 211, 219, 231, 232, 234, 249, 250, 251, 252, 253, 254, 389, 390, 391, 418, 441 Marino, John A. 435 Marković, Tihomir J. 459, 475 Marques, A. H. de Oliveira 55, 96 Martin, Henri 471 Martins, J. P. Oliveira 406, 434 Marvell, Andrew 300 Marx, Karl 11,64,82,87,90,92,99, 100, 102, 103, 104, 105, 151, 183, 216, 276, 280, 322 Masefield, G. B. 53, 54, 318, 395, 398 Masselman, George 304, 319, 320 Masson, Paul 461, 477 Mata, Eugenia 295 Matejek, František 388 Mathias, Peter 474, 481 Mauro, Frederic 255, 283, 295, 373, 393, 395, 431, 432 May, L. P. 476 McManners, J. 481 Medick, Hans 435 Mehring, Franz 444 Meilink-Roelofsz, M. A. P. 40, 56, 256, 319, 322 Mejdricka, Kveta 390 Mellafe, Rolando 374, 394, 398 Menard, Russell R. 398 Mendels, Franklin F. 435, 436, 458, 475 Mentink, G. J. 353 Mertens, Jacques E. 479 Meuvret, Jean 220, 226, 227, 276, 279, 282, 295, 355, 356, 358, 362, 436 Michalkjewicz, Stanislas 446 Michell, A. R. 317, 318, 322, 354 Mingay, G. E. 356, 362, 473 Mintz, Sidney W. 394, 399 Miskimin, H. A. 89, 90 Molenda, Danuta 391 Mols, F. Roger 284, 295, 318 Monter, E. William 479 Morgan, Henry 380, 471 Moreno Fraginals, Manuel 476 Morineau, Michel 63, 90, 279, 295, 306, 319, 320, 321, 343, 344, 355, 360, 361, 393, 434, 476, 478, 479, 480 Morner, Magnus 377, 394, 396 Mousnier, Roland 29, 44, 51, 57, 96, 108, 112, 118, 119, 120, 121, 122, 127, 128, 156, 194, 201, 202, 203, 204, 205, 207, 208, 221, 225, 226, 275, 279, 283, 295, 361, 479, 481 Mukherjee, Ramkrishna 358 Mun, Thomas 325, 360 Munck, Thomas 443 Munktell, Henrik 439 Muro, Luis 396 Murray, R. K. 471 Myška, Milan 435

487

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Namier, Lewis 146 Needham, Joseph 39, 40, 56, 68 Nef, John 64, 67, 86, 91, 92, 105, 154, 173, 189, 206, 210, 219, 220, 221, 226, 334, 335, 357, 358, 359, 397, 458, 470, 475 Nere, Jean 88, 105 Nadal, J. 62, 89, 90, 157, 159, 160, 161, 392 Naish, G. P. B. 318 Napoleon 276, 346, 470 Neguev, S. 477 Nelson, George H. 433, 434 Nettels, Curtis P. 429, 446, 447, 476 Nichtweiss, Johannes 443 Nielsen, Axel 390 Nordmann, Claude J. 413, 419, 438, 440, 441, 442 North, Douglas C. 24, 48, 100, 101, 119, 128, 302, 318, 321, 322, 357, 360 Ohlin, Goran 127 Oman, Charles 153, 165 Ortega y Gasset, Jose 151 Ots Capdequi, J. M. 94, 95 Oberem, U. 399 O'Brien, Patrick 481 Oden, Birgitta 439 Ogg, David 476 Ohberg, Arne 478 Onody, Oliver 393 Ormrod, David 474, 475, 478 Ortiz, Fernando 397 Osborn, Wayne S. 397 Osterud, Oyvind 440, 442 Ostrander, Gilman M. 446, 447 Owen, Robert 276 Oxenstierna, Axel 412 Pages, G. 121, 203, 205, 225 Pannikar, K. M. 55, 243, 256

488

REGISTAR IMENA

Parsons, Talcott 105 Pascu, S. 249 Perez, Antonio 153 Perroy, Edouard 24, 25, 29, 48, 51, 52, 102, 122 Pesez, Jean-Marie 49 Petran, Josef 90, 231, 250 Petras, James 54 Phelps-Brown, G. H. 65, 66, 83, 91, 92, 103 Pierce, T. Jones 217 Pike, Ruth 132, 154 Pocock, J. G. A. 201, 225 Polanyi, Karl 218 Portak, Roger 249 Postan, M. M. 27, 36, 46, 48, 49, 62, 79, 90, 100, 119, 124, 125, 128, 153, 174, 210, 211 Potter, G. R. 163 Pounds, Norman J. G. 30, 51 Power, Eileen E. 210, 211 Prawer, Joshua 94 Pullan, Brian 91, 169 Pach, Zsigmond Pal 73,95,96,127, 215, 250, 319, 366, 367, 388, 389, 390, 391 Pantaleao, Olga 432 Pares, Richard 357, 380, 385, 386, 395, 396, 397, 398, 477 Parker, David 295, 296, 318, 322,'354, 357, 360, 362, 480 Parker, Geoffrey 283 Parry, J. H. 93, 98, 154, 158, 160, 167, 169, 170, 200, 220, 224, 225, 250, 259, 304, 308, 317, 319, 320, 321, 358, 359, 361, 476 Penson, Lillian 477 Pentland, H. C. 353 Petraccone, Claudia 392 Phelan, John L. 394, 398 Piel, Jean 393, 396 Pillorget, Rene 361, 363 Pinkham, Lucille 351, 363 Pirenne, Henri 33, 53, 85, 104, 154, 409, 435, 436 Piuz, Anne-Marie 436 Plumb, J. H. 346, 353, 361, 362, 449, 454, 470, 472, 473, 480, 481 Pohl, Hans 396 Poisson, Jean-Paul 480 Polišensky, J. V. 287, 288, 296, 323, 438 Poni, Carlo 436 Ponsot, Pierre 392 Porchnev, Boris 78, 99, 118, 126, 201, 202, 203, 204, 205, 207, 208, 225, 226, 227, 230, 237, 249, 252 Postletwayte, Malachi 476 Postel-Vinay, Gilles 279 Price, Jacob M. 341, 360, 397, 398 Prickler, Harald 389 Procacci, Giulio 408, 435

Riley, P. W. J. 452, 472 Roberts, Lewes 360 Roberts, Michael 412, 439, 440, 441 Robertson, H. M. 125 Robinson, W. C. 62, 90 Roehl, Richard 329, 355, 475 Roessingh, H. K. 397 Rokkan, Stein 323 Romano, Ruggiero 53, 90, 169, 170, 195, 196, 210, 222, 282, 285, 288, 289, 294, 295, 296, 318, 320, 357, 393, 394, 398, 399, 408, 435, 436, 437 Romero de Solis, Pedro 405, 433 Romein, Jan S. 357 Roorda, D. J. 164, 166, 323, 324, 362 Roos, Hans-Edvard 439 Rosen, Jerker 440, 443 Rosenberg, Hans 95, 127, 251, 444, 445, 446 Roseveare, Henry 362, 449, 470, 479 Rostworowski, Emanuel 391, 392 Rowse, A. L. 93, 219, 220 Ruiz Martin, Felipe 361 Rule, John C. 362 Rusche, G. 122, 358 Rusinski, Wladyslaw 369, 390 Rutkowski, Jan 389, 390, 391, 444 Ruwet, Joseph 437 Salmon, J. H. M. 205, 207, 226, 227 Sansom, George B. 56, 240, 256 Savine, Alexander 185, 218 Scott, W. R. 163 Sender, Clemens 132 Serrao, Joel 34, 53 Servoise, R. 56 Shneidman, J. Lee 124 Simpson, Leslie Boyd 93, 279 Skeel, Caroline 211 Smith, R. E. F. 251 Smith, Robert S. 97 Smolar, Frank J. 163 Soldevila, Ferran 135, 156 Solt, Leo F. 165 Sombart, Werner 167, 319, 435, 465 Stahl, Henri H. 71, 94 Stephens, W. B. 223 Strauss, Gerald 158 Strayer, Joseph 120, 157, 212 Streider, Jacob 154 Szeftel, Marc 251 Samsonowicz, Henryk 60, 89, 296 Samuelsson, Kurt 439, 440, 442, 446 Sayous, Andre-E. 167 Scamell, G. V. 321 Schlote, Werner 447 Schmoller, Gustav 323, 326, 408, 435 Schoffler, Ivo 145, 165, 276, 279, 281, 289, 293, 294, 296, 297, 317, 320 Schumpeter, Joseph A. 63, 90, 106, 107, 118, 120, 126, 250, 353, 363 Schwartz, Stuart B. 397, 399 Scoville, Warren C. 360, 470, 481 Seeley, J. A. 470, 472 Sella, Domenico 91, 150, 154, 170, 172, 210, 226, 281, 282, 285, 294, 295, 296, 318, 321, 408, 434, 435 Semeyns, Meynert 317 Semo, Enrique 394 Sereni, Emilio 373, 392, 411, 436, 437 Sheridan, Richard. B. 382, 395, 397, 398, 470 Sideri, S. 432, 434 Silbert, Albert 432 Simiand, Francois 275, 276, 277, 279, 280 Slicher van Bath, B. H. 23, 25, 30, 47, 48, 51, 53, 65, 73, 89, 90, 91, 96, 100, 275, 276, 279, 281, 282, 286, 287, 291, 294, 295, 296, 317, 318, 329, 353, 355, 356, 389, 391, 392, 443, 444, 445, 446, 474 Sluiter, Engel 259, 320 Smit, J. W. 144, 146, 147, 156, 158, 163, 164,

Ramsey, Peter 100, 217 Rau, Virginia 37, 55 Rusdock, Alwyn A. 211 Rabb, Theodore K. 286, 287, 296, 297, 350, 353, 363 Rabe, Hanah 319 Rachel, Hugo 444 Raleigh, Walter 93, 380 Rambert, Gaston 403, 433, 473 Rapp, Richard Tilden 320, 358,435,436,437 Reddaway, W. E. 126, 250, 442, 443 Redlich, Fritz 91, 103, 110, 121, 122, 127, 435 446 Reed,'Clyde G. 322, 360 Rees, J. F. 447 Regia, Juan 125, 161, 162 Renouard, Yves 28 Reinhard, Marcel R. 284, 295, 353, 473 Renier, G. J. 312, 315, 323, 324 Resnick, Stephen 318 Revah, I. S. 125 Reynolds, Robert L. 104, 167, 232, 250 Rich, E. E. 34, 36, 53, 54, 98, 124, 125, 153, 158, 163, 168, 222, 224, 255, 319, 320, 476 Richelieu, Armand 50, 194, 227, 233, 335, 353,451 Richet, Denis 336, 358, 478 Richmond, H. 472 Riemersma, Jelle C. 323

489

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

Verlinden, Charles 37, 55, 62, 66, 90, 91, 92, 155, 158, 319, 393 Vernadsky, George 94, 229, 237, 238, 248, 249, 251, 252 Vicens Vives, Jaime 89, 96, 98, 129, 140, 151, 158, 160, 161,401,430, 431,433 Vitale, Luis 71, 94, 95, 151, 161 Vajnštejn, O. L. 287 Valerio, Nuno 295 Vandenbrocke, Chr. 473 Van Dijk, H. 323 Van Dillen, J. G. 163, 167, 170, 210, 310, 322, 323, 480 Van Hoboken, W. J. 320, 323 Van Houtte, Jean A. 53, 133, 154, 158, 318 Van Klaveren, Jacob 318, 425, 445 Van Oldenbarnevelt, Johan 315 Van Veen, J. 317, 323,476 Van Wijck, Willem 438 Varkonyi, Agnes R. 389, 391, 392 Ventura, Angelo 437 Vermuyden, Cornelius 322 Viana, Luis Filho 398 Vignols, Leon 432 Vigo, Giovanni 295 Vilar, Pierre M. 66, 91,92, 104, 117, 123, 126, 130, 140, 151, 152, 160, 161, 162, 164, 275, 279, 283, 285, 286, 295, 296, 322, 324, 361, 431, 432, 433, 460, 469, 476, 477, 479 Villani, Pasquale 437 Villari, Rosario 122, 123, 251, 393 Viner, Jacob 472 Visconti, Alessandro 324 Vivanti, Corrado 204, 225, 226, 393 Vlachović, Jozef 389 Voltaire, Francois-Marie Arouet 481 Von Braun, Joachim 445, 446 Von Hippel, W. 445

166, 251, 307, 320, 362 Smith, Adam 223, 276, 356 Smout, T. C. 355, 389, 471, 472, 475 Sperling, J. 341, 342, 360, 361, 479 Spiesz, Anton 369, 389, 390, 445 Spinoza, Benedict 277, 297, 314, 315 Spooner, Frank C. 11, 64, 83, 88, 89, 90, 102, 103, 105, 142, 162, 163, 166, 168, 170, 176, 190, 195, 196, 213, 220, 221, 229, 249, 251, 279, 283, 290, 291, 295, 296, 297, 345, 361, 478 Stojanov ić, Trajan 96, 477 Stols, E. 322, 409 Stone, Lawrence 143, 162, 163, 177, 178, 181, 182, 184, 188, 198, 201, 212, 214, 215, 216, 217, 219, 222, 225, 350, 351, 356, 363 Stork-Penning, J. G. 471 Stoye, J. W. 446 Stradling, R. A. 430 Strong, Frank 380 Supple, Barry E. 170. 197, 198, 212, 222, 223, 306, 318, 321, 353, 357, 360, 361, 363 Sutherland, Lucy S. 462, 472, 477 Swart, K. W. 108, 121, 159, 226, 348, 362,476 Sweezy, Paul 33, 47, 53, 79, 100, 280 Symcox, Geoffrey 450, 470, 471 Szczygielski, Wojciech 389, 391 Takahashi, H. K. 77, 99, 101, 126 Taylor, K. W. 189, 219 Thiriet, Freddy 96 Thorner, Daniel 22, 47 Thrupp, Sylvia 91 Tilly, Charles 9, 90, 122, 123 Trevor-Roper, H. R. 125, 165, 178, 180, 181, 187, 188, 189, 201, 212, 214, 215, 219, 225, 241, 255, 259, 363, 391, 471 Tyminiecki, Kazimierz 83, 103 Tapie, Victor-Lucien 227, 347, 362, 443, 446 Tawney, R. H. 119, 127, 134, 137, 142, 155, 157, 162, 177, 178, 180, 181, 187, 188, 189, 201, 213, 214, 215, 216, 218, 219, 225, 269, 349 Taylor, A. J. P. 134, 138, 155, 158, 233, 251, 445, 446 Taylor, Harland 353 Tazbir, Janusz 126, 233, 250, 253, 391, 392 Temple, William 302 Teutenberg, H. J. 297 Thirsk, Joan 85, 100, 104, 184, 217, 355, 356, 363, 434 Thomas, P. J. 358, 475, 477 Thomas, Robert Paul 24, 48, 100, 101, 119, 128, 302, 318, 321, 322, 360 Thompson, E. P. 334, 357, 467 Thompson, F. M. L. 216, 356 Tonneson, Kare D. 390, 440 Topolski, Jerzy 230, 249, 285, 295, 388, 389 Torr, Dona 280 Tremel, Ferdinand 445, 446 Treue, Wilhelm 425, 435, 438, 443, 445 Trevelyan, George Macauley 351, 363 Tucker, G. S. L. 473

Wang Chin 40 Warriner, Doreen 96 Watson, Andrew M. 33, 52 Webb, Walter Prescott 91, 224 Weikman, Georg 221 Wernham, R. B. 127, 142, 162, 166, 168, 169, 176, 213, 220, 221 White, Lynn 39, 55 Willan, T. S. 231, 232, 249 Willetts, William 40, 56 Williams, Eric 93 Williams, Penry 212 Wilson, C. H. 98, 117, 126, 154, 224, 290, 296, 300, 312, 317, 318, 320, 321, 322, 323, 324, 327, 329, 335, 341, 342, 353, 354, 355, 357, 358, 359, 360, 361, 362, 363, 393, 448, 462, 464, 470, 471, 473, 474, 476, 478, 479, 480 Wilson, Thomas 157 Wolf, Eric 71, 93, 94, 158, 216, 394, 443 Wolfe, Martin 109, 121 Wright, L. P. 127 Waddell, David A. 476 Wallerstein, Immanuel 295, 296, 297, 319, 320, 360, 363, 388, 395, 430, 437 Walton, Gary M. 446, 447 Wangermann, Ernst 445 Ward, A. W. 472 Ward, J. R. 398 Warden, Alexander J. 475 Watt, James 276 Weber, Max 13, 42, 43, 50, 57, 94, 97, 101, 105, 115, 125,255,466,480 Weinryb, Bernard D. 392 Weis, Eberhard 437 Weisser, Michael 430 Wiese, Heinz 389 Wiles, Richard C. 358 Williamson, J. A. 354 Wittman, T. 166, 392 Wittrock, G. 440 Withers, John 478 Wolf, Siegmund A. 443 Woolf, Stuart J. 68, 82, 92, 103, 169,411,437 Wright, William E. 390, 446 Wrigley, E. A. 329, 353, 355, 360 Wyckoff, V. J. 397 Wyczanski, Andrzej 388, 389

Ullman, Joan Connelly 161 Uminski, J. 126 Utterstrom, Gustaf 29, 30, 51, 169 Unger, Richard W. 317, 318, 319, 321, 322, 357, 478 Unwin, George 353 Vaccari, Pietro 72, 94 Valka, Josef 231, 250 Van der Sprenkel, Otto B. 41, 56, 57 Van der Wee, Herman 91, 155, 158, 317, 322, 437, 438, 463, 479 Van Hambyze, Jan 146, 166 Van Leur, J. C. 242, 243, 256 Veblen, Thorestein 213

490

REGISTAR IMENA

Zukov, E. M. 277, 280

Zagorin, Perez 200, 216, 225, 363 Zavala, Silvio 72, 94, 394 Zeitlin, Maurice 54 Zientara, Benedykt 390 Zimanyi, Vera 367, 388, 389 Zollner, Erich 445 Zrinyi, Miklos 371, 391 Zytkowicz, JLeonid 388, 389, 391

Youings, Joyce 217

YU ISBN 86-7091-014-2 Ekonomska biblioteka

Immanuel Wallerstein Suvremeni svjetski sistem Prvo izdanje Izdavač: Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb za izdavača: Branko Miškić ureĎuju: Ivo Bićanić i Ivo Družić oprema: Mihajlo Arsovski, tisak: RO »Zrinski« TIZ, Čakovec Naklada 2000, Zagreb, 1986. Kat. [122]

ekonomska biblioteka kolo

Tjalling C. Koopmans/Tri eseja o stanju ekonomske znanosti Oskar Lange/Politička ekonomija Claudio Napoleoni/Ekonomska misao dvadesetog stoljeća Joan Robinson, John Eatwell/Uvod u suvremenu ekonomiku A. M. Rumjancev/Politička ekonomija socijalizma H. I. Sherman, E. K. Hunt/Ekonomika: radikalni i tradicionalni pogledi

kolo

N. I. Buharin/Ekonomika prijelaznog razdoblja Janos Kornai/Anti-equilibrium Axel Leijonhufvud/O kejnezijanskoj ekonomici i o ekonomici J. M. Keynesa Ernest Mandel/Kasni kapitalizam E. A. Preobraženski/Nova ekonomika Piero Sraffa/Proizvodnja roba pomoću roba

kolo

Richard Cantillon/Opća rasprava o prirodi traovine R. Hilferding, E. Bohm — Bawerk/Rasprava o Marxu J. M. Keynes/Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca Alfred Marshall/Principi ekonomike David Ricardo/Naćela političke ekonomije S. G. Strumilin/Na planskom frontu

kolo

Leif Johansen/Predavanja iz makroekonomskog planiranja L. V. Kantorovič/Ekonomski raćun optimalnog korištenja resursa Amartva K. Sen/O ekonomskoj nejednakosti James Tobin/Akumulacija imovine i ekonomska aktivnost Michio Morishima, George Catephores/Vrijednost, eksploatacija i rast Immanuel Wallerstein/Suvremeni svjetski sistem [*] Terraferma, kontinentalni dio Amerike koji je pripadao Španjolskoj (op. prev.) [*] naziv za parlament u doba Charlesa I (prev.) [ 1 pućanin (prev.)

491

| ] upravni činovnik (prev.) L*] Fronda (f. Fronde) = podrugljiv naziv za buntovničku stranku koja se za maloljetnosti Luja XIV digla protiv kraljice majke Ane Austrijske i ministra G. Mazarina, naročito zbog edikta o porezima (prev.)