Ima ljubavi

Marija T. Belić

Ima li ljubavi? Nema. Misliš da ima. A nema.

0

Prijateljima koji imaju hrabrosti da me vole i strpljivo podnose moju ljubav Prijateljima koji čekaju dok se ne vratim iz lutanja jer je njihova vjernost snažnija od života

1

Ovde publicisti

2

Umjesto predgovora Ako suton zagrlim procvjetat će večernjom zvijezdom Ako me kamen upije oplodit će se cvijetom Pelin kad na grudi privinem medom će kapati Kišu ako zagrlim u dugu će planuti Čovjeka ako taknem otrovati će se gorčinom

3

Sadržaj: 1. Noćno ludovanje duše 2. Priča o ptici 3. Istinita priča 4. Sebična ljubav 5. Vatra i led 6. Priča o ljubavi i laži 7. Priča o dječaku i kozi 8. Priča o čudnom prijateljstvu 9. Priča o savršenoj pjesmi 10. Priča o psu i ovci 11. Vrijeme ne briše dugove 12. Priča o praštanju 13. Prijateljstvo nije jednosmjerna ulica 14. Djevojka od mašte i snova 15. Darivanje 16. Lanci 17. Rastanak 18. Beskućnik 19. Badnjak 20. Priča o prevari 21.Teško je ne biti Balkanac

4

Vrijeme ne briše dugove

¨..... Ima li odlaska kao što je odlazak tvoj bez pozdrava...¨

Prvi snijeg u decembru. Božićno vrijeme kao one zime prije dvadeset godina. Gospodin u tamnom kaputu ispred vrata skida rukavice. Sporo kao da oklijeva. U kosi se pahulje snijega pomiješale sa sijedim vlasima, a on snijeg otresa i stoji. Nesigurnost mu se čita u pokretu ramena, u pogledu kojim se osvrće unazad. Pažljivo i polako briše naočale. Da li su se od zime zamaglile ili kupuje vrijeme prije nego pozvoni? Traži grozničavo prvu riječ koju će reči, prvu rečenicu kojom će dočekati njen pogled. ¨Da li da kažem da sam doputovao samo zbog ovog susreta? Kako da odgovorim kada upita što me je zadržalo? Ako je naprosto zagrlim i ne kažem ništa, ona će znati, ona je uvijek sve znala.¨ Stinute vilice pretvorile su usne u tanku crtu dok je rukom pritiskao zvono.

5

Mlada žena mu je otvorila i u trenutku oklijevanja oni su se prepoznali. Pozdrav gotovo srdačan, kao da ih nisu dijelile godine. ¨Da li je gospođa slobodna? Želio bih da je vidim ako ima vremena za mene¨. Oboje stoje, ona mu nekako zbunjena ne nudi stolicu. ¨Gospođa je prošle godine pred Božić umrla.¨ Ova rečenica kao da ne stoji u prostoru u kojem se nalaze. Ova rečenica se ne uklapa u sjećanja koja on nosi. Ona se ne slaže sa njegovom odlukom, njegovom željom i dolaskom. Okreće se oko sebe polako kao da je traži, a onda saginje glavu. Povjerovao je. Zakasnio je, ne samo godinu dana, zakasnio je dvadeset godina. ¨Da li me je gospođa spominjala?¨ Glas ne podrhtava, samo napuklo zvuči. Mora da ga je zbunjenost prevarila da naglas izgovori ovo pitanje, jer on nije čovjek koji otkriva svoje misli, osjećaje još manje. ¨One jeseni kada ste otišli, često vas je spominjala. Pred Božić je spremila za vas poklon ali nije našla način da ga uruči. Sjećam se da je dugo stajao na njenom stolu, a onda je jednog jutra rekla da ga sklonim.¨ Napravila je stanku kao da očekuje njegov odgovor. Čekala je da riječi slome njegovu mirnoću i pretvore je u bol.

6

¨Kada je prošao još jedan Božić, dala mi je pismo i rekla da vam ga predam ako se ikada pojavite, a nje ne bude. Čuvam i onaj poklon, iako to nije tražila. Šteta je što niste došli ranije. Oprostite što kažem ali meni se činilo kao da ste vi otišli naglo, bez pozdrava.¨ Gleda je u oči. U njima nema one djetinje naivnosti koju on pamti. Njen pogled pokušava sakriti prijekor jer ona na to nema pravo. Čini mu se da negdje u dubini tog pogleda nazire prezir. ¨Da, od tog dana kada mi je dala pismo nikada nisam čula da vas spominje. Od tada nije više držala telefon u svojoj sobi dok je radila. Nije više sama pregledavala pristiglu poštu.¨ Oborila je pogled i glas je postao tih. ¨Nije vas spomenula niti onaj dan kada je zauvjek napustila posao. Bolest je vezala za krevet. Bila je to teška i dugotrajna bolest. Baš je šteta...oprostite. Znate, samo je najbliže prijatelje primala tih posljednjih godina, a ja sam nekako mislila da ste joj vi bili dragi prijatelj i da bi bilo dobro.... nisam znala gdje ste.... Gospođa nikada nije rekla ali sam ja osjećala da vas je do kraja čekala.¨ Isprepleteni prsti koje je lomila iskazivali su više nego riječi: i žaljenje i optužbu. ¨Sjednite molim vas, donijet ću pismo.¨ Nije dobro čuo svaku riječ koju je izgovorila. Nije ni sjeo. Izgledao je zbunjen, a ne žalostan. Kao da ne pripada trenutku u kojem se nalazi. Iz ruke joj je 7

uzeo koverat i mali paketić, pažljivo, kao da relikviju prima i bez ijedne riječi krenuo ka vratima. Ni ona nije više govorila. Do njega u ovom času nije ni mogla doprijeti. Bio je na udaljenosti koja se ne mjeri kilometrima. Bio je daleko, čak iza smrti, u sjećanju u kojem smrt ne može zamrznuti pokrete i zaustaviti riječi. U prošlosti u kojoj još talasa njena kosa i smijeh zvoni gotovo bezobrazno. Hodao je i slušao taj smijeh. Ništa drugo nije želio čuti. Nije želio razmišljati. Uvijek mu je trebalo vrijeme da nešto prihvati i da odgovori. Vraćao se ka željezničkoj stanici jer je to bio posljednji upamćeni put kojeg je podsvijest izabrala da ga ne opterećuje donošenjem odluka. On se samo kretao, držeći grčevito kovertu i kutiju u rukama, obuzet njenim smijehom, ne osjećajući ni dušom ni kožom baš ništa: niti bol, niti hladnoću, niti vlažne pahulje snijega.

~ Dragi prijatelju, Shvatio si do sada da vrijeme ispire ljubav i tupi mržnju ali da ne može izbrisati dug. Dug vremenom raste i postaje teži. Bankari bi to objasnili kamatama, a ja onim što nas čini ljudima. Nisam više tu da mi vratiš ukradeno: jedno ¨hvala¨, jedan ¨oprosti¨ i jedan zagrljaj. Izgledalo ti je malo ali kada si mi to oduzeo, dušu si mi osiromašio. Izgledalo ti je beznačajno ali je težilo u tvojoj duši, inače se ne bi vratio. Kada čovjek odlazi i napušta prijatelja, on ga u srcu ponese. Na rastanku kaže ¨doviđenja¨. Ta riječ je 8

pečat prijateljstva. Ona umiruje bol rastanka i ostavlja nadu. Doviđenja je riječ koja prkosi zakonima fizike i zakonima logike. Ona ne priznaje vrijeme, ni udaljenost, ni prepreke, ni zabrane. Doviđenja je čarobna riječ koja sve može jer je napravljena od ljubavi i želje. Kad prijatelj odlazi on posljednji zagrljaj ljubomorno čuva do ponovnog susreta. Kada čovjek ne želi starog prijatelja u novom životu, tada na rastanku izgovara najtužniju riječ. Izgovara riječ koja briše budućnost... kaže ¨zbogom¨. Ali uz tu riječ, koja otvara ranu, čovjek prijatelju kaže ¨hvala¨. Za vrijeme koje smo dijelili, za radost. Hvala za povjerenje koje mi je trebalo, za podršku i kada sam griješio. Hvala što nisi pitao, nego si odmahnuo rukom i čekao...za ljubav koja mi je bila teret i utjeha. Prijatelju moj, čovjek na rastanku kaže: ¨Oprosti za laži jer nije moglo drugačije. Oprosti što nisam pružio više, što nisam dobro razumio.¨ On s povjerenjem izgovara: ¨ Oprosti, jer se onom tko mnogo voli, mnogo i oprašta.¨ Kada se čovjek zauvjek rastaje s prijeteljem kaže ¨zbogom¨, a pamti zagrljaj. Ako čovjek napusti prijatelja bez pozdrava...to je pustošenje duše. To je čekanje... koje se nikada u zaborav ne pretvara. Dragi prijatelju, znaš koliko mrzim čekati. Ako ovo pismo čitaš znači da sam čekala uzalud, znači da si dolazio uzalud. Ostaje ti dug da i dalje pritiska dušu. Ne mogu ti ga otpisati.

~ 9

Gospodin u tamnom kaputu sjedi u hladnom kupeu vlaka, drži otvoreno pismo u ruci i šuti. Vani još pada snijeg. On ne tuguje. Samo je tamna sjena pala preko lica. Bol se ne vidi. Da li osluškuje monotono lupanje točkova koje ga umiruje ili je zatvorio čula i za sadašnjost i za prošlost? Usporeno uzima kutiju i kida plavi papir. Nema znatiželje u oku niti nestrpljivosti u prstima. Hladna porcelanska figura u njegovom dlanu je zapekla i on se prvi put danas trgnuo. Crno bijela figura pingvina skliznula je niz prste i na podu se rasprsla. Prosjedi gospodin je polako skinuo naočale, rukama pokrio lice i ...zaplakao.

10

Priča o dječaku i kozi

¨ .....Samo ti vrijeme ostavljam neka te sjeti mene¨ Bilo je to razdoblje mog djetinjstva kada u našoj kući nije bilo ljubimca. Izuzimam ptice u kavezima koje je majka smatrala nužnim zlom. Kokoške i koze su imale status radnika koji proizvode određena dobra, a kojima za uzvrat obezbjeđujemo stan i hranu. A ja sam neizrecivo želio psa. U priči kojom sam opijao svoju maštu, dječak je imao velikog, bijelog, hrabrog psa po imenu Bell. I ja sam želio baš takvog: velikog, bijelog, dugodlakog. U to vrijeme naša rogata koza je dobila mlado. Prvi put sam doživio da kozlić ostaje pored koze i raste. Inače sam viđao kozliće kako borave u drvenim bačvama sakriveni od majke koze, a onda bi nakon nekog vremena na čudan način nestajali. Ovo je za mene bila novina: prvo zanimljiva, zatim prijatna, a potom me je cijelog obuzela. Jer nije bilo teško zavoljeti umilno, malo i pitomo stvorenje. 11

Bela je porasla je u jednu omanju kozu, što znači odgovarajuću veličinu za ovećeg psa. Bila je bijela, bez rogova, kratkodlaka doduše. Nisam primjećivao razliku između nje i bijelog psa iz priče. Danas bih kao razliku možda naveo papake koje je imala umjesto šapa. Ali tada mi to nije bilo ni najmanje važno. Imao sam vjernog prijatelja koji me je nakon škole nestrpljivo čekao, kojem sam se radovao. Dok smo zajedno lutali kamenjarom i maslinicima nije se odvajala ili gubila. Slijedila me je vjerno u mojim zamišljenim avanturama. Dozvoljavala je da je milujem i grlim, štoviše, umiljato je naslanjala svoju glavu na moje grudi iskazujući time svoju nježnost. Odazivala se kad je pozovem i tražim da napusti tek osvojeno grmlje puno mladica ne pokazujući neposluh i tvrdoglavost svojstvenu običnim kozama. Koliko smo kamenja preskočili, koliko smo trave ugazili i radosti podijelili. Bela je imala dušu psa zarobljenu u tijelu koze. Meni njeno tijelo nije smetalo, već sam ga naprotiv takvog sa papcima volio. Zato je ona bila ispunjena i sretna. Nije osjećala podvojenost tijela i duše koja kod ljudi često dovodi do neshvaćenosti i bola. Za mene je razlog njenog postojanja bilo prijateljstvo koje je sa mnom dijelila. Za moje roditelje je bila samo koza koja treba da sazrije, da dobije mlade i da daje mlijeko. Ali ona nije imala namjeru da sazrije onako kako se to od nje očekivalo. Odvodili su je nekoliko puta na ¨viđenje¨ sa budućim ocem njenih jarića, ali nije marila. I ona i ja smo 12

nezadovoljni čekali da završe te povremene torture, da se vratimo našim igrama. Posljednji put kada su je vodili, ¨viđenje¨ se odužilo. U početku me je nestrpljivost tjerala da upitam majku kada će se Bela vratiti. Odgovorila mi je da će ovog puta ostati dok ne ispuni svoj zadatak koliko god vremena za to bude trebalo. Dani su prolazili, a ja sam bio miran jer sam znao da će dugo potrajati dok Bela ispuni želju mojih roditelja. Kako je vrijeme odmicalo sumnja se počela uvlačiti u moje misli. Ali nisam dozvolio da sumnja preraste u strah. Vjerovao sam majci i čekao.

~ Ne znam koji je bio dan, niti koji mjesec jer je to izblijedilo iz mog sjećanja. Ali znam da je bilo zimsko poslijepodne. Sunce je bilo daleko na zapadu, zrak prohladan, a majka je kupila rublje sa štrika. Moja majka zimi kupi rublje prije nego sunce zapadne za brda. Izišao sam u dvorište sa nakanom da pomognem majci ali nije bilo potrebno. Na žici je ostala samo jedna bijela plahta, a drugu je majka držala u ruci dok je razgovarala sa tetkom. Korpa vrhom puna rublja bila je između njih. Dok je razgovarala tetka je ljuštila jabuku nožem. Okrenuo sam se s tom slikom u očima i odlučio ući u kuću trljajući prozeble ruke, kada su me majčine riječi ukočile u pola koraka. ¨Ništa od nje pa smo je dali ubiti.¨ Na moj krik su se obe žene okrenule. Ne sjećam se njihovog izraza niti majčinih riječi. Pamtim samo 13

pokunjeno očevo lice kada se je uveče vratio kući i pogledao prema meni.

~ Kada djete oplakuje smrt, nema utjehe. Kada dijete optužuje za izdaju i laž, nema opravdanja. Istina se preboli ma koliko bila teška. Laž zauvjek peče. Ja ni do danas nisam naučio da prepoznam kada lažu oni koje volim. Nisam još naučio, da kada me rane, zatvorim srce i zaobiđem bol.

14

Priča o savršenoj pjesmi

¨.....Podigao si zidine bola da stranac neki u ove dvore ne zaluta kletvu ne uništi srcem ne zavlada.....¨ Onog koga sam voljela zadržala sam u sebi kada je ukradeno njegovo postojanje. Nisam ga zarobila. Ostao je sa mnom jer ljubav ne napušta. Čudo ljubavi se i ogleda u tome: na rastanku ljubav napravi otisak života onog koji odlazi i ugradi ga u nas zauvijek. Uplete ga u naše tijelo da zajedno prepričavamo prošlost, da je živimo u sadašnjosti. Moj otac živi u meni. I danas on crta svoje priče u mojim mislima, a ja im dajem život bojama svog srca. Zato iste priče danas razumijem drugačije nego u djetinjstvu.

~

15

Bio je strasni lovac ptica. Ne znam da li je sasvim ispravno reči lovac. Ljudi kao što je moj otac love ptice da bi uživali u njihovoj pjesmi. Zato je bolje reći da je bio strasni ljubitelj ptica. Uvijek mi je bilo lako razumjeti očevu sklonost strastvenom predavanju onom što ga zanima jer mojim venama teče njegova krv. Majka bi znala reći da otac u svemu pretjeruje, a ja sam već kao mala osjećala da se u nekim stvarima ne može drugačije osim do kraja, do potpunog predanja. Otac nije samo lovio ptice. On ih je posmatrao, razumio, slikao, volio. I koristio naravno. Uživao je u njihovoj pjesmi isto onoliko koliko i u potrazi za pticom koja ima savršeni pjev. Možda je žudio je za savršenstvom, a možda ga je samo zanosila želja da bude prvi koji će pronaći savršenu pjesmu?

~ Drvored velikih i razgranatih čempresa stoji i danas nedaleko naše kuće. Mnogo se toga izmijenilo. Zapravo se u krajoliku oko kuće sve izmijenilo osim ovih stabala. Ako se danas zagledam u njihove krošnje i udahnem duboko, vremeplov sačinjen od zelenila i oporog mirisa nazubljenog lišća vraća prošlost, ili briše sadašnjost, svejedno, ali obuzima nekim bolnim užitkom. Sjećanja, želje i žaljenje.

~ U granama tih čempresa nastanio se jednog davnog proljeća par češljugara. Danima je ljubavna pjesma mužjka osvajala ženku i lomila njen hinjeni otpor. I oca je privukla ta pjesma. Najslađa koju je čuo. Pjev 16

koji lomi srce čistoćom tonova, bolnim skokovima i razlivanjem nota. Bio je začaran, zarobljen. Budno je pratio kretanje ptica očekujući da vidi par sjedinjen u ljubavi. Jer samo je ispunjena ljubav mogla produžiti mužjakov strastveni pjev u kojem je moj otac toliko uživao. Ženka je bila osvojena i očeva strepnja je iščezla. Znao je da će ptice saviti gnijezdo i ostati. Ptice su vjerne. Njihova ljubav je postojana i traje. Otac je budnim okom nadgledao par i strpljivo očekivao njihovo potomstvo. Kako je ocu promakao dolazak uljeza, ne znam, ali i on i zaljubljeni par su ga opazili tek kada se je oglasio sa susjednog čempresa. Istina, više je izazivao pažnju skakutanjem po grani nego pjesmom ali ženka ga je primjetila. Samo je oko pažljivog posmatrača kao što je bio moj otac moglo uočiti nervozu koju je kod ženke izazvao dolazak stranca. To ga je zabrinulo. A već sutradan uljez je postao otvoreni udvarač. Otac nije vjerovao da ženku može privući ptica sa manje nego prosječnim izgledom i sa više nego lošom pjesmom. Da li je priča o vjernosti ptica pretjerana ili je ova ženka bila slična ljudima, tko zna? Ali ona je sve češće boravila na susjednom stablu, a sve kraće u gnijezdu. Izgledalo je da se dvoumi, da razmišlja o odlasku. Mužjak je pjevao još zanosnije, a ona nije marila. Kada je primjetio da ženka otvoreno prilazi uljezu otac je donio odluku bez dileme i sproveo je bez žaljenja.

17

Sunce je bilo visoko kada je pucanj zaparao zrak. Pušćano zrno je nepogrešivo pronašlo svoj cilj i tijelo malog ljubavnika je palo sa grane. Hitac je prestrašio par češljugara koji su prhnuli u vis i nisu primjetili smrtno pogođeno tijelo ptice koje niz grane čempresa klizi u nepovrat. Trenutak uznemirenosti, a onda tišina. Samo se jedno žuto pero duže zadržalo u zraku. Ženka se kasnije osvrnula na susjedno stablo. Kada na grani nije vidjela svog ljubavnika, predano se i bez žaljenja vratila gnijezdu. Tako otac kaže.

~ Ali ja se pitam da li je istina drugačija. Da li se ženka osjećala napuštena i iznevjerena? Danas ne mislim, kao kad sam bila dijete, da je moj otac ispalio hitac da spasi nerođene ptiće u gnijezdu i da im vrati majku. Danas znam da je otac želio mužjaka i njegovu savršenu pjesmu za sebe. Nije dozvolio da ženka odleti s uljezom jer bi tada mužjak ostavši sam, napustio naše čeprese. Zbog toga je puščano zrno oduzelo malom ljubavniku život, a ženki šansu da sama izabere svoj put. Pitam se koga bi ženka odabrala? Da li je već bila odlučila? I mužjak se pitao. Njegova pjesma je od sumnje i nesigurnosti potamnila. Izgubila je strast i magiju i postala obična pjesma koja oca više nije privlačila.

18

Priča o psu i ovci ¨.....Nisam vatra što pustoši već sam plamen što traži luč da razgori svjetlost.....¨ Malo stado ovaca putovalo je već danima kada je u novembarsko jutro sišlo sa strmih planinskih strana. Nizina je mirisala na kuće i tople staje. Ostao je lakši dio puta uz izorana polja, koji je obećavao kraj zamornog putovanja. Psi su vodili stado poznatim putem bez nesigurnosti. Dok su ovce hodale bezvoljno kao da ih malodušnost talasa, hramajući, oslanjajući se jedna uz drugu, na psima se nije primjećivao umor. U prohladnom zraku njušili su dim iz kućnih ognjišta. Osjećaj blizine doma im je davao odlučnost da istraju.

19

Svi su bili mali, crni, izdržljivi čuvari koji su poznavali stado. Samo je jednog od njih izdvajala velika bijela pjega na grudima, ali ne samo to. Žestoka narav ga je činila drugačijim od ostalih. Bijes koji je znao pokazati uvodio je red u stado brže nego strpljivo trčkaranje ostalih pasa koji su se natezali sa zaostalim ovcama. Zbog borbenosti nije bio omiljen ali je prihvaćen kao vođa jer su njegov samoprijegor i hrabrost ulivali sigurnost i ovcama i ostalim psima. Pjegavog je još od napuštanja planinskog tora izazivala jedna mala, crnoglava ovca. Da je čovjek, za nju bi se reklo da je lijena i tvrdoglava. Kao ovca, mogla je biti jedino glupa. Od kako su iz planine krenuli ona je zastajkivala. Pokušavala je naći svoje prećice ili je zaboravljala na ostale lutajući za travom. Više puta je stado čekalo da Pjegavi pronađe Crnoglavu zagubljenu u vrletima planine. Nije mu smetalo da iskrvari noge jureći po kamenjaru da je vrati prestrašenu i promuklu od dozivanja. Pjegavog nije krasila strpljivost pa je na Crnoglavu iskaljivao sve veći bijes kako je je put odmicao, a ona je postala poslušnija ili se barem tako činilo. Dolina ih je dočekala tog jesenjeg jutra bez magle ali i bez sunca. Nebo se spustilo i pritislo nizinu. Krajolik je bio obojen turobno smeđim nijansama kao da se tuga razlila po ravnici. Stado je putovalo između nasipa ceste i visokih trski suhog ječma koje su ostale uz rub uzoranih njiva. Ovce su išle mirno i složno pa psi nisu imali potrebe da nadziru i jure. Izgledalo je da ništa ne može narušiti ovo jednolično kretanje.

20

Zašto je Crnoglava pogledala ka cesti? Ne napravivši komešanje, u trenutku je napustila stado i žurno krenula uz nasip. Pjegavi je primijetio i potrčao. Škripa kočnica se pomiješala sa muklim odjekom udarca u tijelo. Lavež Pjegavog je uskomešao stado. Ono se u strahu zalelujalo, a onda ponovno mirno i ravnodušno nastavilo put: i ovce i psi. Nastavili su bez okretanja, bez radoznalosti. Pjegavi je odgurnuo ranjenu ovcu niz nasip u sigurnost. Tu je ostala ležati na boku, mirna. Čudan položaj tijela govorio je da ovca ne odmara, da ne spava. Izdaleka je mrlja boje rđe na njenim grudima izgledala kao runo umrljano zemljom. Mrlja se širila na suhu travu koja je postala mokra i tamna. Možda bi u sunčano jesenje jutro ta slika izgledala drugačije. Možda bi boja rđe na grudima ovce izgledala skerletno crvena kao što treba da izgleda krv. Krvava trava pod njenim grudima bi možda budila osjećaj tragedije, a kontrast bijelog runa i crvene krvi osjećaj uzvišenosti koju pjesnici osjećaju pred slikom smrti. Ali je sivilo oblačnog novembarskog jutra progutalo dramatičnost i uzvišenost. Ostao je samo čudan prizor pored puta: ovca koja leži zabačene glave i crno bijeli pas koji nedaleko nje ukočeno sjedi, zagledan u daljinu. Čuvar koji ne pokazuje sućut nego postojano stoji na straži. Ne gledajući prema ovci osjeća kako život izlazi iz nje. Ali dok kuca bilo života on ga ne ostavlja, čuva ga. Na stotinjak metara udaljenom stablu dva su jastreba sletjela u iščekivanju. Pjegavi ne dozvoljava da priđu. Još nije došlo njihovo vrijeme. 21

Kada je život iz ovce istočio, Pjegavi je znao. Ustao je i pogurene glave krenuo za stadom. Umor ili tuga u koracima? Jastrebovi su poletjeli.

22

Priča o sebičnoj ljubavi

¨....Ta nježnost lista na tugu podsjeća i dok let ptice u zraku reže bol jesenje jutro liči na rastanak¨ Moju prijateljicu zovem Malena iako joj to ime ni po čemu ne odgovara. Ali ja sam oduvjek bio poznat po veoma čudnim asocijacijama. Kada kažu golub, ja ne asociram na mir, na Trg Svetog Marka i Veneciju, nego na gips. Sjetim se goluba kojeg sam na keju gledao. Jedna noga kraća, a ja mislim kako je šteta što mu nakon povrede nije stavljena mala gipsana longeta da noga zaraste kako treba.

23

Malena se nikada nije upitala zašto je tako zovem. Njen proces razmišljanja je sličan mojem: zamršen. Njena priča nije mirna rijeka, već brzaci i virovi koji tako čudesno dopunjuju poniranja i vrtloge moje rijeke. Možemo satima izmjenjivati misli skačući s teme na temu i vračajući se na iste teme opet i nanovo. I uvijek ostane nedorečenog, neispričanog, neobjašnjenog: stare teme za novi susret, za novi razgovor.

~ Znam za njenu vezu sa mladićem kojeg voli ali to se odvija u nekoj drugoj dimenziji. Nas dvoje čuvamo naš mali, čudni svijet koji ne dijelimo ni sa kim. U posljednje vrijeme ta ljubavna dimenzija ozbiljno mijenja njeno ja i to ne na bolje. Ne želim da bilo tko mijenjajući nju, mijenja i naš svijet, zato ovog puta ne čekam strpljivo da sama potraži pomoć. Izazivam je bacajući joj moju otvorenu radoznalost i brigu pod zube i ona se ne može oduprijeti. Zagrizla je. ¨Meni kažu da sam sebična u ljubavi, da ne pružam slobodu onom koga volim.¨ Na nepodesan spoj njenog zabrinutog i povjerljivog izraza lica i izrečene gluposti nisam mogao suzdržati smijeh. ¨Tko kaže?¨ Znao sam odgovor ali ga želim čuti od nje. ¨Svi.¨ Svi su naravno samo onaj jedan koji je tom nimalo originalnom idejom zatrovao njene misli. U njenom pogledu nazirem kolebanje. Vidim da je spremna u povjerovati pa mi više nije do smijeha. Do juče 24

mudra sova, sada je mali papagaj koji ponavlja njegove riječi optužujući sebe. ¨Ljubav mora dati slobodu. Voljena osoba treba da se osjeća slobodnim da ode.¨ ¨Gdje da ode?¨- htio sam upitati, ali vidim da nije vrijeme za šalu. ¨A ja, kažu svi, želim ljude sebično vezati, zarobiti i potpuno posjedovati.¨ ¨Čime da ih zarobiš i kako da ih posjeduješ?¨pitam, sada već nestrpljivo. ¨Ne znam.¨ Od mene želi čuti istinu. Meni vjeruje ali se boji. Uvijek je govorila da se samo budale ne boje. Hrabri i te kako poznaju strah ali čine ono što im strah otežava i priječi. Malena je hrabra. Ukočena od straha ona je spremna da prihvati i povjeruje u svoje sumnje. Dirnuo me je pokret njenih ruku, otvoreni dlanovi koji se predaju ali i mole da istina bude milostiva. Oboje znamo da istina neće biti milostiva. U ovoj borbi ona svakako gubi i kao poraženi i kao pobjednik. ¨Ljubav traži ljubljenog ¨-kažem. ¨Ako je to sebičnost, onda je svaka mala i svaka velika ljubav sebična i treba da bude tako. Ali ljudi koji vole to ne zovu sebičnost. To je potreba. To je želja.¨ Skuplja dlanove i očekuje udarac. Možda je u beskrajno malom trenutku poželjela da prihvati svoju sebičnu ljubav, svoju nesavršenost samo da sačuva iluziju o njegovoj ljubavi. ¨A sloboda u ljubavi...¨- nastavljam kao nevješt zubar koji vadi umnjak i koji ne misli uskoro završiti, 25

¨to znači dragovoljno i slobodno prihvatiti i ljubav i služenje ljubavi. Slobodno se vezati, a ne biti slobodan da odeš. Osjetiti služenje kao radost davanja. On ne traži od tebe ljubav uz koju će biti slobodan. On traži način da se oslobodi tvoje ljubavi, da odleti jer te ne voli.¨ Grubo, jasno i istinito. ¨Nisi pogriješila ni u zanosu, ni u riječima. Nisi pogriješila ni kada si tražila ni kada si davala. Samo si pogrešnog čovjeka odabrala.¨ Bol joj se ogleda u naglom širenju zjenica i nesvjesnom pokretu ruke koju je prinjela grudima. Nije izgubila sebe ali vjeruje da je izgubivši njega izgubila nešto dragocjeno. Zato mu oprošta i obmanu i laž.

~ Ja mu neću oprostiti. Ako ikada bude patio kao ona sada, želim da bude sam, da ne nađe utjehu. Želim osvetu za oči koje sprečavaju suzu da poteče, za hladnu ruku koju grijem svojim dlanovima, za bol koji je prignuo ponosnu glavu. Želim da se osvetim za tišinu koja je okovala hladnoćom njen svijet, naš svijet. A ona... ona bi uvijek pristala da bude melem za njegove rane, jer to nešto ¨sebično¨ što je osjećala bila je ljubav koja brine, koju razočaranje ne može lako izbrisati.

26

Ali dok me ima, neću joj dozvoliti da se vrati u njegov svijet laži, nepovjerenja i straha. Sve ću učiniti da je vežem, da je zarobim, da je natjeram da svoje osjećaje ostavi u našem čudnom i iskrenom svijetu. Da rastu, da nas raduju, da nas usreće.

27

Ima li ljubavi? Nema. Misliš da ima, a nema. ¨Ako je grijeh voljeti onda pokidaj cvijet sa trna neka sve ostane drača Ako je grijeh željeti isuši izvor u bespuću nek sve postane pustinja Ako je grijeh sanjati utrni daleku zvijezdu neka zavlada mrak Ako je grijeh izgarati ugasi plamen neka zavlada studen neka zavlada smrt¨ Znamo se od prve godine fakulteta. Oboje smo studirali medicinu. Ona je bila od onih koji sve znaju i stalno pitaju, noćna mora za profesore, a ja sam bio od onih koji šute i prave se da sve znaju. Tako je i ostalo. Ja sam postao psihijatar pa se i dalje pravim da sve znam.. i šutim.

28

Ona je postala kirurg. Pokušava i dalje sve znati. Pokušava i dalje rukama i riječima mijenjati svijet, svladati smrt, tješiti ljude. Ponekad se s grižom savjesti upitam da li ona obavlja i moj dio posla, pa kada me krivica savlada, izvedem je na večeru. Znam da je osjećajna pa me uvijek iznova iznenađuje lakoća kojom logično i racionalno razgovara o bilo kojem problemu. I uvijek nalazi rješenje. Moram naglasiti da to važi samo onda kada se bavi drugima, a ne sobom. Zato ja ne idem kod svojih kolega kada mi je teško. Ne želim da me polegnu na kauč, slušaju i vrte palčevima. Odlazim u njenu sobu gdje se stisnemo na malom dvosjedu. Prema mojem estetskom kriterijumu na taj kauč cvjetnog dezena ne bih u normalnim uslovima ni torbu stavio. Ali na njega sjedam u vanrednim okolnostima i tu uvijek dobijem malo ljubavi, puno razumjevanja, još više kritike i pametan savjet. Kad je ona u pitanju to ide drugačije. Ona ne moli za pomoć otvoreno. Samo šalje signale i očekuje da joj ja pomognem tako što ću pročitati njene misli, o njima prodiskutovati sam sa sobom i na kraju presuditi kako da postupi. Naravno ona će, kako oboje unapred znamo, uraditi sasvim suprotno, a od mene se očekuje da to apsolutno podržim kao da je od mene poteklo. Ne treba naglasiti, da je u ovoj igri skrivalice najvažnije, zapravo jedino važno, da joj u neograničenim količinama predam uvjeravanja o mojoj podršci i ljubavi. Za nju kažu joj da je komplicirana, a za mene je čudesno kompleksna. Kažu da je uvredljiva, a ja

29

znam da je osjećajna. Kažu da je nagla, a ona je strastvena. Ona je naprosto drugačija. Gladna ljubavi i željna pažnje ona se vezuje i predaje. Voli i vjeruje i jedino traži ¨da me vole ovakvu kakva sam¨.

~ Nisam mogao povjerovati kada me je otvoreno pozvala na onu ¨grozotu od livade¨. Pomislio sam u prvi momenat da ja imam neki problem koji sam joj uzgred spomenuo pa zaboravio. Jer ako zbog sebe zove, onda takav otvoreni poziv za pomoć može značiti samo da je u pitanju život i smrt. Čekala me je skupčana na onom cvjetnom užasu. Kada su nam se pogledi sreli ja sam znao da ovog puta ne mogu pomoći. Stisla je šake i govorila glasom koji nije njen, ravnodušnim, oporim glasom. Zatvorim oči i ne vjerujem da to govori ona. Negdje u pokretu isprepletenih prstiju mogla se nazrijeti bol. Bol me nije brinula. Razočaranje se osjećalo u svakom pokretu tijela. Predala se. To me je prestrašilo. ~ Problem je bio prijetalj. Rekao sam prijatelj, ali meni nakon njene priče nije bilo jasno što je zapravo bio. Nažalost nije ni njoj. Bilo je neke čudne nježnosti u tom druženju. Povjerenje koje je pulsiralo u ritmu tajni i gotovo 30

bolne otvorenosti. Bilo je ljutnje i bijesa i teških riječi kada su se sukobljavali njeno nestrpljenje i strast sa njegovom nesigurnošću i nemarom. Ali nije postojao ni osjećaj, ni odluka, ni inat koji se ne bi srušio kada su se u dodiru dva pogleda rađali osmjesi. Oni su krili nedorečenost želja, snove presječene dolaskom jutra i pero otpalo sa tamnih krila požude. Ti su osmjesi bili skrušeni od isprika, blistavi od otvorenog predanja, pozlaćeni od vjernosti. Opijali su i zavodili i radovali. Beskrajno su radovali jer su bili satkani od čiste ljubavi djeteta. To veče je kišilo, kada su započeli razgovor koji vodi u sunovrat. Njemu je hladno i traži čaj, a ona osjeća da ovog puta treba nešto jače. Prevarila se. Trebala je uzeti nešto žestoko. Nikada nije bilo tako mirno i tako tužno. Blijedi i bolni nagovještaji osmjeha koji pokušavaju sakriti povrijeđenost. On kaže da je više ne može pratiti, što god da to znači. On misli da je njena ljubav drugačija. Previše traži, a on joj to ne može pružiti. Nije doduše saznala što je tražila, a što joj on nije mogao pružiti. Njeno prijateljstvo je kaže isuviše sebično, ona će ga raniti. A on ima iskustva. Ona je ista je kao netko tko ga je ranije povrijedio. Ne želi da se to ponovi. Mora sebe zaštiti. Konfuzno. Pokušavam pojednostavniti proturječnosti u toj priči, učiniti logičnim odnos koji mi ni po čemu ne izgleda logičan. Kiša je prestala, a ispred njih je piće ostalo netaknuto i hladno. Bilo je nedorečenosti u šutnji koja je usljedila. Htjela je pokazati da je vrijedna njegove ljubavi i njegovog bola. Željela je reći da će 31

dio njegovog srca bez nje ostati prazan bez obzira na one koje voli i one koje je volio. Da je ona jedinstvena i neponovljiva i da je prijateljstvo dragocjenost za koju se treba boriti. Poželjela ga je zagrliti. Ali je samo rekla: ¨Treba da idemo, umorna sam od svega.¨ On je prvi put oklijevao. Dobro je poznavala pokret njegovih usana kada se sprema da nešto prizna. U dnu srca je znala. Ustali su, on nije rekao ništa. Kada se izgubio njegov lik u toj vlažnoj večeri, duša je osjetila kraj i tada se predala.

~ Ponizio je njeno ¨ja¨, odbacio prijateljstvo i omalovažio ljubav. Bila je za njega samo nečija sjena, eho tuđe ljubavi, odraz bolnog prijateljstva. Bila je utjelovljena uspomena, opasnost da se jedna davna patnja ponovi. I ništa više. A ona je tražila ¨da me vole ovakvu kakva sam¨. ¨ Zašto mi nije dao šansu?¨-uporno ponavlja. U pitanju nema gorčine, već mrtvo mirenje sa istinom. ¨ Da li je sve bila njegova mala okrutna igra?¨ Što da joj odgovorim? Da li se je bojao njene ili svoje ljubavi? Da li je ¨netko sličan¨ bio maska za nesigurnost ili mu ona naprosto nije više trebala? Možda je uistinu sve bila igra jednog nedoraslog, sebičnog mladića koji nije znao pronaći sebe? Nijedan odgovor koji sam želio izreči nije imao smisla, a ja nemam mašte.

32

Bez riječi sam je stisnuo u zagrljaj. Ljuljao sam je kao malo dijete. Bila je prazna. Sve osjećaje je iz sebe iščupala, a samo ja znam kako je temeljna. Ja koji se godinama divim snazi njenog duha, u rukama sam držao samo tijelo.

~ Da je ona na mom mjestu ne bi se predala. Natjerala bi me da poželim odgovor, da se inatim, da mrzim, da se svetim, da živim. Meni ostaje da vjerujem u njene gene jer ne mogu zamisliti da je više nemam onakvu kakva meni treba, snažnu i vedru. Vjerujem da će se strast u njenoj krvi opet uzburkati jer su to geni izrasli na tvrdom kamenu, u bespuću gdje se život rađa iz ljubavi, a traje iz inata. Jer su u njoj geni ljudi koji se nisu predavali burama.

33

Priča o ljubavi i laži ¨...Priđi bliže još bliže mojim sumnjama Rasprši ih osmjehom i ja ću vjerovati da je ljubav vjernija od boli i ljepša od života¨ Ja nisam pisac. Pisci uljepšavaju život, izmišljaju svijet u koji žele da povjeruju. Pričaju sretne priče za dokone domaćice i pretvaraju se da je život onakav kakvog stvara njihova mašta. Oni koji me poznaju, jer prijatelja nemam, nazivaju me čudakom. Nikoga ne iznenađuje kada im ponekad ispričam neku stvarnu priču iz života, ružnu ili tužnu priču. Znaju da mene može taknuti samo ljudska bijeda i nesreća i da u mojoj priči neće biti sretnog završetka. Bavim se takvim poslom da htio to ili ne slušam samo o ljudskoj patnji ali danas imam potrebu da ispričam priču u kojoj nisam samo posmatrač.

34

Preko puta mog stana živi Ona. Otkako su joj umrli roditelji živi sama, ako se ne računam ja koji sam dio njenog života od kako je prvi put na nesigurnim nogicama prekoračila moj prag i rekla svoje prvo ¨ne¨. Pamtim to njeno prvo tvrdoglavo ¨ne¨ i pokret glave koji je ustalasao kovrdžavu kosu. Mislim da ove priče ne bi ni bilo da je kojim slučajem imala nježnu, ravnu kosu i umilne plave okice. Ali ona je bila dijete sa očima koje su mijenjale boju i gustom kovrdžavom kosom. Neukroćena kosa joj je davala divlji izgled i onda kada se kao mače umiljavala. Od djetinjstva se borila protiv svojih uvojaka. Sada joj frizer, istina pošteno odrađujući svaki dinar koji dobije za taj posao, ispravlja kosu. To pristaje više njenom liku uspješne mlade žene, nego onom koji ja znam i volim: tvrdoglavoj, nezavisnoj i pomalo divljoj djevojčici. Za mene je ona djevojčica, ne zato što je još uvjek doživljavam kao dijete, već zato što ona preda mnom bez stida pokazuje taj dio sebe, taj najvrijedniji dio sebe. Da li zbog posla kojim se bavi, da li zbog svog analitičkog uma ili zbog ružnog iskustava, nisam siguran, ali naizgled otvorena, veoma oprezno pristupa ljudima. Za nju su ljubav i povjerenje povezani bezuslovno, a znam da joj nije lako pokloniti povjerenje. Žarko sam želio da takva oprezna i nepovjerljiva ostane, da je njena osjećajnost nikada ne zavede. Desilo se i protiv moje volje. Zaljubila se. Tako ona kaže. To znači da su pale sve brane. Dala je i srce i dušu i povjerenje jer je samo to moglo značiti da voli. 35

Mladić, kojeg ne znam kako je izabrala, doselio je u grad radi studija. Ne volim pisati o ljubavi jer u nju ne vjerujem. Bilježim kao što bi to reporter učinio: ljubav se razvijala. Zapravo ono što ja znam jest da je ona zračila zadovoljstvom. Što je mladić osjećao ne znam. Ona bi ujutro odlazila na posao korakom Vilijama Osvajača, a vraćala se kao Aleksandar Veliki iz uspješnog pohoda. Spremala se za izlazak sa njim kao kraljica od Sabe na viđenje s kraljem Salamonom. I pored moje sumnjičavosti i skeptičnosti, moram priznati da je iz nje zračila sreća. Zato nisam imao srca da je razuvjeravam kada bi ona tu vezu nazivala ¨ljubav¨. Želio sam da taj njen zanos, kako god da ga ona zove, traje i da se ne razočara. Ali meni nikad nije išlo sa dobrim željama, ni za sebe ni za druge.

~ Kada se tri dana uzastopno nije pojavila na mojim vratima postao sam nemiran. Tri dana je dugo, duže nego kada se ljutila na mene zbog neke olinjale mačke koju sam izbacio iz dvorišta ili kada sam joj rođendan čestitao sa dva dana zakašnjenja. Nije odgovarala na telefon. Bilo je ozbiljno. Znao sam da se ona kovrdžava glava neće dugo pojaviti ako nešto ne poduzmem. Ostavio sam joj cedulju na vrata stana u kojoj pišem da sam bolestan i da mi je potrebna. I ona je došla. Nisam sumnjao da će doći ali plašio sam se od onoga što ću čuti. Koliko god je bila ponosna da 36

prizna poraz i bol znao sam da izgara od želje da tu bol u moje ruke položi. Dovoljan je bio samo pogled da njena bol poteče. ¨Prije tri večeri me je pred kućom sačekala neka djevojka,¨- pričala je gušeći poniženje koje je titralo u glasu. ¨Sa smješkom mi je kazala da je moja veza sa njenim mladićem bila greška i da to moram zaboraviti. Ja treba da shvatim da sam njegovu naklonost mogla kupiti jer se on više od svega voli igrati. Uživa u zavođenju, uživa u pažnji. Voli da mu žene ugađaju. Ali igra mu brzo dosadi i tada se vraća k njoj koju jedinu iskreno voli. Ja mu sada postajem teret. To ona kaže. Ona priča o našoj ljubavi na najprljaviji način. ¨Što kaže on¨- pitam ¨On ne kaže ništa. Njega nema. Ne javlja se. Kao da nikada nije postojao. Prljavi dio posla je djevojka za njega odradila i on je bez neprijatnog objašnjenja postao slobodan. ¨ Pomalo sam iznenađen. Ne mogu povjerovati da je nju intuitivnu i pronicljivu mladu ženu mogla zavesti primitivna i sirova igra. Da li je povjerenje toliko slijepo, ili se priča ne temelji samo na lažima mladića već se isprepliće i lažima djevojke? ¨Od danas za mene riječ ljubav ne postoji¨prošaputala je šmrkavo na mom ramenu. Nisam joj rekao da ja to odavno vjerujem i živim. To što ona naziva ljubav, za mene je romantično i nerealno opisivanje odnosa dvoje ljudi u kojem vlada određeni interes u određenom trenutku. Taj se odnos mijenja kako se mijenja interes koji ih veže. Naivni vjeruju da to ljubav cvjeta ili se gasi. 37

Milovao sam njenu raskuštranu kosu i nisam rekao ništa. Jer bez obzira što ja mislim, želio sam da u njoj ostane vjera u ljubav i zanos. Dok bude vjerovala da ljubav postoji ona će se nadati, ona će je tražiti. Nisam želio da joj netko, kao meni nekada davno, oduzme nadu. Krenula je ipak mojim putem. Prestala je vjerovati u ljubav. Znao sam da će ranu koju joj je mladić zadao otvarati i da neće dozvoliti da zaraste. Znao sam, jer sam to iskusio. Ranjavati će sebe sve više, da rana ne zaraste, da ne zaboravi. Jer ako zaboravi mogla bi opet nekome povjerovati. Da je imala ravnu, plavu kosu ja bih se nadao da će dopustiti da se stvori ožiljak, da će odustati, da će se oporaviti. Ali s onako divljom i kovrdžavom kosom mogla je samo tvrdoglavo željeti da rana iskrvari do smrti.

~ Nije se premišljala kad nešto naumi. Bila je brza. Sutradan, bila je subota, već je ujutro došla da traži oglase. Hladno je iskidala stranicu iz novina koja joj je bila potrebna i otišla korakom prkosa. Nehajno je podigla ruku na pozdrav glumeći sigurnost koju nije imala. Učila je da igra po novim pravilima života. Učila je da se novcem može i treba dobiti sve. Svako veče je bila u pratnji novog, zabavnog i šarmantnog muškarca. Plaćala je najbolje. Bila je tvrdoglavo uporna da nauči i prihvati surovost koja joj je nametnuta. Ali ja sam slutio da to nije sve. 38

Išla je putem koji sam ja davno odabrao i znao sam da se neće zaustaviti dok ne dođe do kraja, dok sebe ne povrijedi toliko duboko da zatvori svaku mogućnosti za povratak.

~ Molio sam prvi put nakon toliko godina. Molio sam ja koji u Boga ne vjerujem, koji sam vjeru izgubio kad sam prestao vjerovati u dobro i u ljubav. Ipak sam molio. Molio sam da bude spasena, jer mi je bila dragocjena. Od malena sam je čuvao. Dušu bih svoju dao da njenu spasim. Ali moja je duša već bila izgubljena i nisam imao što ponuditi. Bog nije imao što uzeti pa mi za uzvrat ništa nije ni dao.

~ Bilo je podne kada je ušla u moj stan. Gledao sam istu sliku mnogo puta ranije: tek otuširana, u svijetlo plavom frotirskom ogrtaču i papučama, mokre kovrđave kose, noseći ispred sebe veliku difenbahiju. -¨Pričuvaj mi Ifigeniju¨, -tako ju je zvala - ¨avion mi polijeće u šest¨. Kažem, gledao sam ovaj prizor više puta ali sada sam se ukočio kao terijer na tragu divljači. Uvijek sam znao kuda ide i kada se vraća, a danas mi bez ikakvog obavještenja gura difenbahiju u ruke. Pitam je, a ona ne trepnuvši odgovara: -¨U Barcelonu¨. Usne je stisnula više nego obično i to je bilo jedino što je izdavalo njen nehajno namješteni izraz lica. Bez anestezije sam secirao njenu dušu novim pitanjem. 39

-¨Koliko košta karta¨? Vratila mi je istom mjerom. Jedino što mi se činilo da njen odgovor nije samo ubod u moje meso, nego da bez milosti, polako okreće nož u rani. -¨Ne znam, nisam pitala. Prijatelj je platio.¨ Nije rekla kada se vraća. Ostavila je difenbahiju i izišla. Posljednnji put sam plakao prije četrdeset godina i nikada više do sada. Raščupao sam nesretnu biljku koja se više nije oporavila.

~ U svemu je išla do kraja. Tako i u bolu. Nije bilo dovoljno da kupuje pažnju, dozvolila je da bude kupljena. Željela je povrijediti sebe do kraja, dokazati da ljubav zaista ne postoji. Postoji interes: mali, lijepi, ružni, veliki ali samo interes. Prestala je vjerovati. Konačno i nepovratno. Prestala se nadati. Postala je isto što i ja. Čudak. Znao sam da je na ovom strmogavom putu samo ljubav mogla spasiti. Ali kako da je spasi san, kako da je spasi ono što ne postoji?

40

Vatra i led ¨Pred tobom obaram pogled da ne unese nemir u tvoje oči Pred tobom spuštam ruke da dodir moj ne probudi tvoju nježnost Pred tobom se ovijam šutnjom da moje riječi ne osvoje tvoje snove Pred tobom zatvaram dušu da drhtaj ljubavi ne takne tvoje srce¨ Ja i sada sjedim svaki dan na klupi u malom parku pored njene kuće. To i ne liči na pravi park ali ima nekoliko stabala, nekakvo šiblje i jednu klupu pa kada čovjek uposli maštu može ličiti na pravi botanički vrt. Dolazim svaki dan. Ona me je naučila da se ne treba odricati šetnje zato što pada kiša ili je hladno. Govorila je da to može skratiti izlazak ali ga jednako može učiniti zabavnim. I ja dolazim. 41

Star sam. Zbog iskustva koje sam prošao držao sam da sam mudar. Zbog ljubavi i boli koje sam proživio mislio sam da sam široke duše. Mislio sam, sasvim naivno za jednog starog čovjeka, da kada utihne snaga, utihne i bilo srca. A prevario sam se u svemu. A ona je bila..kako da kažem... Kako da opišem nešto što se samo osjeća? Bila je kao najbolja votka. Da, vatra i led. U istom gutljaju i vatra i led. Bilo je nekako s proljeća kada smo se upoznali. I ona je dolazila na istu klupu. Sjećam se kako mi je ponudila kolač kao da sam joj rod rođeni, kao da je ostao od sinoć kada smo zajedno večerali. Kada je govorila to nije bio cvrkut već huk slapova. Od njega bi mi ponekad zatutnjilo u glavi ali tada, kao da to osjeća, ona bi pokrenula mene. I ja koji nisam pričljiv, cijedio sam svoj život u njene ruke, u njenu otvorenu dušu. Diralo me je njeno veselje, godili su mi njeni dodiri, ponijela je moje staro srce magija njene mašte. Zavolio sam taj vjetar koji je činio da se opet osjećam živim. A ona mi je dozvolila da provirim u njen život. Pričala je o jednom prijateljstvu i ja sam pratio budnim okom oca zaljubljenog u svoju mezimicu kako se priča razvija. Radovao sam se kada bi u park uletjela kao vjetar. Gledao sam kako dolazi užurbana i nasmijana. Zbog jednog susreta sa mladićem o kome je pričala nestrpljivo i zaneseno, zbog nekoliko osmjeha i riječi koje je dobila, sreća se prelivala iz njenih pokreta. 42

Pri dodiru njene ruke ta sreća je i mene napajala, a ja sam zbog toga mladiću bio zahvalan. Ponekad mi je prilazila rumena od bijesa, sijevajući očima, s bujicom riječi koje bi mogle potopiti flotu rimskih galija. Bijes i ljutnja zbog nekog nesporazuma. Nisam brinuo, znao sam da će imati snage da to riješi. Moram priznati da me je tako goropadna zabavljala. Koliko života u njenim očima. Koliko snage u toj vatri, koliko moći u tom vihoru. Koliko niježnosti u toj duši koja me je plijenila. Sada znam da sam mu zavidio. Ja koji sam star, želio sam da makar trenutak budem razlog njenog nemira. Nisam volio kada je dolazila sporim korakom, sa borom utisnutom između obrva i osmjehom koji pokušava pokriti tugu. Njena je tuga bila... ne, njenu tugu ne mogu opisati... Tada bi nježni dodir njenog dlana ispijao iz mene svu radost kao da mi ispija život. Tišina oko njene tuge razarala je kao eksplozija. Zbog te tišine sam ga mrzio. Da li sam je mogao sačuvati od bola? Ja koji sam iskusan i mudar, ja koji sam je volio. Iskusni i mudri treba da budu učitelji. Da li sam je mogao zaštititi? Gledao sam kako se razvija njihovo prijateljstvo, njeni osjećaji i strah da ne bude odgurnuta. Bodrio sam je na strpljenje. Ja sam je učio da ljubav otvara vrata ljubavi. Da li sam pogriješio? Bila je tako plaha. Žedna malih znakova koji čine da dan postane vrijedan postojanja, a noć brojanica po kojoj se prebiru tragovi sreće. Ipak, svladavala je sebe i učila. Naivno je vjerovala da ljubav ne treba 43

pružiti otvoreno da prijetelja ne obaveže. Zato je tražila svaki povod da iskaže ljubav kao zahvalnost. Svaku malu uslugu koju je mladić pružio ona je u svojoj ljubavi uzvraćala, sretna što ima razlog da pokaže koliko joj je stalo do tog prijateljstva. Bila je to nesigurna ljubav koja se povlači i mudra ljubav koja traži pravi put. Čekala je. A ja sam gledao koliko nestrpljenja ima u njenoj duši, koliko želje da poleti, da krikne, da se buni, da moli dok čeka njegov odgovor. Možda je i meni i njoj promakao znak njegove ljubavi. Njoj iz straha da se ne prevari, meni iz neke skrivene i nikad priznate ljubomore. Danas znam da on ljubavi nije ni imao.

~ Bilo je veče u ranu jesen kada sam je posljednji put sreo. Odgovor od mladića je dobila: ¨Ti gledaš na svijet kao na kupovanje i plaćanje. Ne znaš primati niti davati već samo vraćati dugove.¨ Ja sam prepoznao sanjalicu, brojio sam zvijezde u njenim crnim zjenicama, ja star i istrošen. On nije vidio nebo po kojem ona plovi. Ja sam osjećao čistu ljubav koju mu je nudila, a on nije prepoznao srce koje nikada ne zbraja i ne računa. Izdao sam je. Trebalo je da ih oboje naučim, da je zaštitim.

44

Prisjećam se danas te večeri. Prvi put nije pokušala sakriti tugu. Nije na licu imala onaj osmjeh koji mi je ranjavao dušu, već dvije bore između obrva. Nije bilo života u njenim rukama. Nije govorila, nije ni plakala.

~ Otišla je. Mladić je ostao... i ja sam ostao. Za njega nisam siguran ali ja sam izgubio. Ja znam da sam sve izgubio.

45

Istinita priča

¨....Kažeš da je to ljubav i ne stidiš se Ti kažeš da je slađa od meda i čistija od bjelokosti I ja vjerujem....¨

Svaki rastanak je jedna mala smrt. Odlazak od kuće je smrtna agonija koja ne prestaje, koja traje dok živiš i pokušavaš da sašiješ novi život po staroj mjeri. Na odlasku od kuće otac mi je dao dva kaveza, dvije ptice. U jednom kavezu je bila umilna ptica ne naročito upadljivog perja. Meni je ta ptica, ne znam zašto, djelovala mlado i zato sam je nazvala Mali. U drugom kavezu je bio češljugar, živahan i dopadljivih boja, ali nepovjerljiv. Nešto u izgledu šare oko očiju, koja me je podsjećala na naočale 46

moga oca, činio mi se kao stara i iskusna ptica pa sam ga zvala Stari. Otac ih je sam ulovio i želio da ih ponesem u tuđinu. On je volio ptice. Ali više od njih volio je njihovu pjesmu, jer kako drugačije protumačiti to da mu nisu smetali kavezi u koje ih je zatvarao, u kojima su živjele. Ja nikad nisam voljela kaveze. Nisam voljela ptice u kavezima već pod prozorom, na grani rascvale breskve ili na starom orahu. Ali sam voljela oca. To je bio dovoljan razlog da prihvatim ove dvije zatočene ptice da ih čuvam kao očeve osmjehe, dodire i priče. Da ih ljubomorno čuvam kao uspomenu na njegove uspavanke. Ptice su prihvatile novi život. Ja ga nikad nisam prihvatila. Njihova pjesma nije zamrla niti je postala tužnija. Da li me je radovala ili budila uspomene i njima me ranjavala, danas više ne znam. Stari je ostao nepovjerljiv kakav je bio. Znao je na pokret moje ruke plašljivo uzlepetati krilima bježeći sa kraja na kraj kaveza, pri čemu je zvuk udaraca krila po žicama ranjavao moju dušu. Mali me je pitomo i veselo susretao. Kada bih mu približila ruku on je u radosnom iščekivanju prekidao pjesmu i povjerljivo dolazio. Malu glavicu bi naslonio na moje prste i kljuckao sitno, nježno, odano. Ni poljubac nije tako nježan kao što je bio dodir njegovog kljuna. Da li me je zavolio? Vjerujem da su povjerenje i ljubav činili da mu žice na kavezu ne smetaju, da pjesma u tom zatvoru bude vedra, da mi iz svog okovanog svijeta zvukom i dodirom prenese dio one slobode koju smo oboje ostavili tamo gdje se more spaja sa nebom. 47

A ja njega nisam voljela zbog uspomene na djetinjstvo i tople očeve ruke. Nisam ga voljela zbog pjesme, zbog čežnje za borovima i kamenjem koji su me neutješni čekali. Voljela sam to malo biće kao što se voli dijete, kao što se voli čovjek. I sve mi je više smetao kavez, sve sam jače mrzila žice koje su ga čuvale za mene. Možda sam u srcu sakriveno i od sebe željela dokaz njegove ljubavi: da me voli iz slobode. Znala sam: iznevjerit ću oca ako ga pustim, ostat će praznina i boljeti će. Znala sam da sloboda za Malog znači let bez povratka. On je ptica, a ptice odlijeću i ne vraćaju se.

~ Bilo je jutro u kasno ljeto kada sam otvorila vrata na kavezima. Ptice su izišle, ne suviše žurno, ne bježeći. Pomalo okljevajući mirno su odletjele. Nije bilo dramatičnosti u tom letu u slobodu, ničeg što bi nekog slučajnog promatrača ganulo. Mali se u smiraj dana vratio. Ulazio je u kavez ali ja ga nisam zadržala. A trebalo je. Pustila sam ga da dolazi i odlazi. Nije pjevao. Da li je mislio da ga više ne želim? Kada je pala prva septembarska kiša mokar i promrzao ušao je u kavez i nije više želio izići. Umoran i bolestan došao je da ostane. Tri dana borbe da bi živio, da bi ponovno pjevao da bi me i dalje volio. Nisam uspjela.

~ 48

Kažu da ptice umiru pjevajući. Mali je umirao na mom dlanu bez glasa, kljuna ušuškanog između mojih prstiju, gledajući me odano i bez žaljenja. Umirao je, ne u slobodi leta, već u slobodi koju je odabrao, u toplini moje ruke, u mojoj ljubavi.

49

Priča o ptici

¨Najtužniji klaun ću biti da izmamim jedan tvoj osmjeh Dvorska luda koja trpi podsmjeh da ti vidim iskru u oku Nek me nazovu budalom ja ne marim Ako ti ludost veselje čini najluđi klaun ću biti za jedan tvoj osmjeh¨ Sparina zatvara misli i opija udove. Djevojka izlazi na terasu sa nadom da će naći osvježenje. Uzalud. Vreo zrak pritišće grudi, a tijelo zahtjeva mir. Ležaljka nudi žuđeni položaj: opušten, bez suvišnih pokreta. Na slabi cvrkut koji se čuo iz blizine, zatvorene vjeđe se trzaju. Onda opet tišina, gusta kao jara što 50

se diže. Kada se cvrkut ponovio, djevojka se lijeno pridigla i pogledala oko sebe. Na ogradi terase čučala je mala ptica uporno ponavljajući refren. ¨Odakle joj snaga da pjeva?¨ - bila je prva pomisao djevojke. Ptica uistinu nije djelovala živahno. Ali pogled djevojke kao da joj je vratio snagu i ona nije više slabašno ponavljala refren, već je stvarala glazbu koja budi. Osvojila je djevojku pjesmom koja nije dozvoljavala ravnodušnost. Zvuci su padali na golu kožu kao kapi vode, tekli kao potok niz vrat. Note su budile sluh kao šum vodopada, a tijelo uranjalo u melodiju kao u krilo mora koje vraća život. Bilo je lakše podnijeti pakao ljetne žege. Kako je dan je odmicao, mala ptica je sve češće prekidala pjesmu. Umjesto nje su se čuli bolni i neprijatni krici. Uporno je pokušavala sletjeli na stol na kojem je stajao stakleni bokal s vodom. Obasjana svetlošću sunca voda je u njemu i sama bila jedno malo sunce koje privlači i obećava život. Djevojci je smetalo bolno glasanje ptice ali joj nije dozvojavala da priđe, već je nestrpljivim pokretom ruke držala na odstojanju. Smatrala je da ptica mora ugasiti žeđ vodom iz bare, a ne iz bokala. Okrenuta sebi nije primijetila da je žega ispila i posljednju kap sa ispucalih usta zemlje. ¨Ako joj jednom ponudim vodu, neće me više ostaviti na miru. Možda će dozvati i druge ptice. Vode ne bi bilo dovoljo, a buke bi bilo previše¨ pravdala se djevojka i sebi i ptici.

51

Predveče je iscrpljena ptica nijemo otvarala kljun dišući brzo kao da grabi život. Malo srce je titralo ritmom koje je tijelo teško podnosilo.

~ Noć je nakon dužeg vremena donijela željenu svježinu. Djevojka je pticu lako izbrisla iz misli i zadovoljno utonula u san. Na stolu je ostao stakleni bokal. Voda na njegovom dnu se ljeskala na mjesečini kao rastočeno srebro. Pored bokala je ležalo mrtvo tijelo male ptice, a u široko otvorenom oku još se nazirao odraz vode.

52

Priča o prevari

Lica pamtim, riječi još bolje. Ako me je išta u toku mojeg dugogodišnjeg rada s ljudima osramotilo onda su to imena koja sam morao zapamtiti, a nisam, kojih sam se morao sjetiti, a nisam. Sada bih već za to mogao svaliti krivicu na svoje godine, ali ne bi bilo pošteno prema mojoj sijedoj kosi, jer me ovaj problem prati još od djetinjstva. Osim toga, pacijenti bi mogli pomisliti da me godine ometaju i u drugim intelektualnim aktivnostima. A ovaj posao se ipak zasniva na radu mojih sivih stanica koje još uvijek nisu za podcjenjivanje.

53

Kako ne mogu zapamtiti ime, pacijente raspoznajem po šiframa. U nekom slučaju je to vrsta oboljenja, češće nešto drugo: način oblačenja, govora. Šifru uglavnom biram ja ali je ponekad biraju i sami pacijenti. To može biti neobično zanimljiva igra, to traženje odgovarajuće šifre. Ali i neprijatna. Zamislite momenat kada ni ja ni moj pacijent ne možemo naći ništa što bi ga izdvojilo od drugih. Da sam u pitanju ja to se ne bi moglo dogoditi, jer sam po mnogo čemu poseban ali ovo nije priča o meni.

~ Gospođa Savršena je moj pacijent od njene najranije mladosti. Ja sam joj nadjenuo ime, jer je rijetka u plejadi mnogobrojnih lica koje sam u životu susreo, a kojima ovo ime pristaje. To je žena koja bi me mogla navesti da pomislim na brak kada ne bih imao godine koje imam. Istina je da opisi lica u ovoj priči nisu važni. Ali ja naprosto tražim priliku da spomenem njen vedri duh i živost od koje mi se ponekad zavrti u glavi. Ne znam da li mi je draži njen glas ili način na koji energično pruža ruku. Da li je ljepši osmjeh ili let kose dok odmahuje glavom. Neki bi govoreći o njoj rekli da je pametna i uspješna, a ja kažem da je čarobna. Star sam pa mi ne treba zamjeriti što nisam našao neki originalniji atribut. Ona do sada nije imala većih zdravstvenih problema. Suprug je nekoliko godina mlađi. U braku su već godinu dana i ja s negodovanjem slušam kako on još ne želi djecu. Kaže da nije spreman, a 54

ona zbog njegove neodlučnosti brine. Iz priče razumijem da je on dobar, mladi čovjek ali bez inicijative i žara. I na poslu i kod kuće. Pitam se gdje ovoj mladosti odlazi žar? Negdje mora zar ne? Jedno popodne je gospođa Savršena kasnila na zakazani termin. Gledao sam kroz prozor čekajući je i tada sam ga prvi put vidio. Mladić je izgledao gotovo kao dječak, pedantno obučen ali neupadljiv. Naslonjen na kola gledao je kako ona prelazi ulicu i tu je ostao čekati. Sjećam se da sam s osjećajem krivice pomislio kako on nije pravi izbor za nju. Nisam joj spomenuo ovo nehotično špijuniranje, ni sam ne znam zašto. Nekako sam intuitivno osjećao da on ne želi susret sa mnom i to sam poštovao. Gospođica Smješak je moj pacijent kraće vrijeme. Mlada djevojka. Ima mladića ali ne želi brak i ne želi djecu, makar ona tako kaže. Meni se ne sviđa vještački plava kosa, a stalni osmjeh ne volim čak ni kod osoba sa savršenim zubima. Gospođica Smješak je tiha. Pretpostavljam da je nježna i draga jer to pristaje tako gracilnim i plavim osobama, ali ja to ne mogu pouzdano ocijeniti. Ne poznajem je dovoljno dugo da bih otkrio paletu boja kojom je oslikan njen duhovni život. Nameće mi se misao da ta paleta i nije tako bogata, ali opet, to je zato što je malo poznajem. Njenog mladića sam vidio nedavno kada smo se slučajno sreli u gradu. Predstavila ga je uz obavezni široki osmjeh. Viši je od nje i zrelijeg izgleda. Djeluje odlučno. Znam da sam tog trenutka pomislio da bi takav čovjek mogao promjeniti njen negativan stav o braku i djeci.

55

~ Čudno je to kako žena pouzdano zna, sa nepokolebljivošću i sigurnošću kakvu samo ženski rod može ispoljiti, da nije trudna, a medicina pokazuje sasvim suprotno. Ništa ne može tako poljuljati moju vjeru u nauku i medicinu kao što to može žena koja ¨sigurno zna da nije trudna¨. Oduvjek me je intrigiralo odakle ženama ta sigurnost. Što ih čini tako arogantno samouvjerenima. Već godinama očekujem da ću otkriti neku tajnu ili parapsihološku zanimljivost. A nažalost, godinama isti bizarni odgovori. ¨Uvijek smo se čuvali. Nije bilo greške.¨ I gospođica Smiješak je bila uvjerena da ja griješim jer je pouzdano znala da nije trudna. Kada sam uz pomoć kompliciranih čuda nauke dokazao da nije u pravu, jer mom znanju i iskustvu nije vjerovala, njenom zaprepaštenju nije bilo kraja. Zbog tog iskrenog zaprepaštenja sam povjerovao da su se ona i njen mladić zaista čuvali i da greške nije bilo. Ali ostaje misterija kako je nastala trudnoća. Da li je postojao netko nestrpljiv i nepouzdan, netko s kim se nije ¨sigurno¨ čuvala? Nisam pitao. Ali odgovor je došao onako kako takvi odgovori obično dolaze. Iznenada, brzo i jasno. Barem sam ja tako mislio. Bila je posljednji pacijent te večeri. Kada je izišla ja sam otvorio prozor da udahnem večernju svježinu. Promatrajući okolinu došao sam do dragocjenih podataka za rješavanje slučaja ¨nemoguće trudnoće¨. Naslonjen na ista kola kao prije neki dan, stajao je isti gospodin Dotjerani i

56

čekao, ne gospođu Savršenu, već gospođicu Smješak. Ovog puta moram biti samo promatrač. Najteža uloga koju mi sudbina može dodijeliti. Nije moje da miješam karte i utičem na sudbine, posebno ako nitko to od mene ne traži. A nitko nije tražio. Zato moja usta ostaju bez pitanja, bez izricanja sumnje i bez savjeta. Na slijedeću kontrolu gospođica Smješak najavljuje dolazak sa svojim mladićem. Na moje iznenađenje pojavljuje se sa njom gospodin Dotjerani, a ne gospodin Visoki. Predstavljen je kao pouzdani igrač sa kojim nije bilo greške ali koji je ipak otac, na čudesan i medicini neobjašnjiv način zečetog djeteta. Ja se pitam gdje je gospodin Visoki? Netko ga je izbrisao. Da li me je onda u gradu sluh dobro služio? Možda me je ovako starog zaveo osmjeh pa sam sve krivo razumio? Gospođica Smješak nije zbunjena. Njoj je sve savršeno jasno. Gospodinu Dotjeranom možda i nije sve savršeno jasno kao njegovoj prijateljici ali ne postavlja pitanja, ni meni, ni njoj. To mu zamjeram. Opravdavam to mladošću, šokom i zaljubljenošću. Jer on je istina nehotično ali iskreno zaljubljen. Naravno da i svoju suprugu voli, u to nema sumnje, inače se ne bi odlučio na brak. Ali ovo je došlo onako...iznenada. Svi znamo kako to dolazi...uvijek na isti način. U ovim pričama početak je isti ali kraj nažalost nije. Po svemu sudeći se gospodin Dotjerani isuviše dugo lomio u odluci, bez uspjeha. A onda je riješila 57

trudnoća. Možda on nije želio i planirao djecu u ovom trenutku, ali nikada ne bi dozvolio da se njegovo dijete ubije ili da raste bez oca. Da je makar to gospođa Savršena znala. Ali da je to znanje iskoristila i time ga vezala ne bi bila Savršena, zar ne? On zbog djeteta bira gospođicu Smiješak. Naravno i zbog ljubavi od koje izgara. Zbog čega gospođica Smješak bira njega, a ne gospodina Visokog, kojem bi možda bolje pristajalo ime Nepouzdani? Volio bih da mogu iskidati tanku nit ironije koja ove događaje povezuje.

~ Gospođa Savršena je dobro podnjela razvod. Ja sam bespotrebno brinuo. Mislim da je kod kuće bilo žestoko ali je ostalo između zidova. Nije javno pokazivala koliko je boljela laž. Ja osobno mislim da gubitak i nije bio veliki. Nedavno me je upitala: ¨Ako su se čuvali kao i mi, kako kaže moj bivši muž, kako je moguće da je ona zatrudnjela, a ja ne? Da li to znači da ja ne mogu imati djece?¨ Logično pitanje. Trebalo je da se i on to upita. Uvjerio sam je da je potpuno zdrava, a ona je samo podigla obrve i zagledala se u moje u oči. Ništa nije rekla. Znao sam da je razumjela više od izrečenog jer joj je u kutu usana zaigrao čudan osmjeh koji je ona vješto prikrila. Zaiskrila je za trenutak slast osvete. To joj ne mogu zamjeriti jer je ona ipak bila povrijeđena, a pri tom vrlo strastvena žena.

58

I ja imam pravo da se razbolim. Tada svoje pacijente prihvaća moj mlađi asistent. Rijetko ih pošaljem starijem kolegi u drugu kliniku ali ovog puta sam to učinio. Uz toplu preporuku naravno. Moja sekretarica je sve briljantno organizirala i svi su bili zadovoljni: budući roditelji i moj kolega. Čim sam dobio vijest da je mladi par zadovoljan radom mojeg kolege, ja sam se u naprasno oporavio. Smatram da je u ovom slučaju on bolji izbor za njih jer sam ja star i začas se opet mogu razboljeti. Osim toga nisam više uspješan u rješavanju zagonetki. Ako treba da budem posmatrač u ovoj igri skrivanja, učinit ću to izdaleka. Posmatram i razmišljam kako laž kao i nesreća ne ide sama, prati je još jedna laž, a nju opet još jedna... Zadovoljan sam samo s tim što je gospođa Savršena bila karika koja je na vrijeme otkinuta iz ovog lanca prevara i laži.

59

Priča o praštanju

Kada pomisliš ljubav je zagrlit` će te sjećanje Kad se poigraš s radošću odgurnut` će te tuga Kad spustiš usne na zaborav cjelivat` će te ljubav Badnja je noć u gradu na dvije rijeke. Nebo zvijezdama bliješti kao led. Hladnoća suha i neprijatna, bez čarolije zimske sniježne noći. Iz crkve se čuje pjesma, toplina koja slučajnog prolaznika tjera da zastane i uđe.

60

Na vratima crkve žena srednjih godina, gologlava. Po stasu i držanju, reklo bi se da je mlađa. Ali izdaju oči. Bora usječena između obrva, oštri izraz, tvrdi pogled. Ne osvrće se tražeći poznata lica. Ulazi polako, ne želeći da bude primjećena, kao da ovdje ne pripada.. Skida šal i drži ga u ruci dok gleda u jasle u kojoj leži Dijete. Crkvom se razliježe pjesma ¨Mir na zemlji... Mir ljudima..¨ Na licu nema ganuća. Uzdignuta i neznatno povijena ramena pokazuju napetost. Kao da se brani od topline i mira koji daruje Dijete. Oko dobija sjaj bola dok razmišlja o praštanju. Ona bi mogla oprostiti. Ona to želi. Ali nema snage moliti oproštaj. Boji se prezira. Boji se da ravnodušnost ne dočeka njeno kajanje i njenu ispriku. Ostaje zid sačinjen od uvreda, šutnje i nerazumjevanja. Zid koji ne da duhu Božića da ugrije, da razveseli i razniježi. Ni treperava svjetla na jelkama, ni pogled na jasle, ni riječi ljubavi izgovorene s oltara ne mogu umanjiti taj strah i dati hrabrost. ¨U sve vrime godišća¨ ori u crkvi kao da su se nebesa prosula: glas majke iz daljine sjećanja, topla očeva ruka, okus ušećerenih bajama, miris mahovine. Ova pjesma ubija svu gordost nakupljenih godina. Neizmjerna ljubav njoj darovana teče iz ove pjesme i topi tvrdoću pogleda. Djetinjstvo joj poklanja suze i nju više nije strah. Spremna je da daruje ljubav, da kaže oprosti i da bude odbijena. Izlazi žurno i već ispred vrata crkve vadi telefon iz torbe. Okreće poznati broj u jednom drugom gradu. 61

Nestrpljiva da dobrotu i ljubav na daljinu prenese ona se smješi. Smrznuti tragovi suza na licu peku ali ne mari. Otvorila je širom oči kao da pogledom želi premostiti daljinu i napeto čeka. ¨Birate nepostojeći broj..¨ U nevjerici gleda u telefon. U božićnoj noći ne smije biti nepostojećih brojeva, ni zauzetih brojeva. U ovoj noći treba da se sretnu sve žalosne i razdvojene duše, sva ogorčena srca. U ovoj noći ljudi moraju izbrisati uvrede. Treba da se osnaže sve osiromašene ljubavi i da nesporazuma ne bude. Nove suze na licu nisu ganuće. Isključila je telefon i obrisala lice. Još se jednom okrenula ka crkvi, pogledala kao onaj tko gubi.. i otišla. «»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»»» Božićna noć u gradu na rijeci. Snijeg je začarao grad. Ovakav je Božić u pričama. U toploj crkvi pulsira svečani žamor. Bruji od čestitanja, blješti od svjetla. Ljudi uz pjesmu izlaze i tek je sada buknulo veselje i razdraganost koju su zidovi crkve prigušivali. Zvona navještaju radost. Čovjek je stao uz zid da ga rijeka ljudi ne ponese ka izlazu. Došao je sam noćas. U ovoj gužvi nema nikoga kome bi čestitao. Tako je želio. Čovjek zatvorenog lica za bilo kakav osjećaj. Kovitlale su se misli dok je slušao o istini, o ljubavi i miru. Kovitlao se nemir u njegovim grudima, uzburkla su se sjećanja. Žaljenje. 62

Božična radost za njega nije više ista kao nekada i nikada neće biti. Isto značenje ljubavi i mira on neće više osjetiti. To je izbor, to je zalog slobode. Slobode vezane uspomenama. Izlazi iz crkve kao posmatrač veselog događaja. Nije istinski ganut. ¨I mir ljudima dobre volje....¨ čuje se hor. Zašto ga jedan sopran na nju podsjeća? Nije mu važna da bi o njoj razmišljao. Ranila ga je riječima. Ipak, jedino njoj je okrenuo leđa, nju je povrijedio. Javlja se čudna želja da čuje njen glas, da je pozove i izgovori: ¨ Ne ljuti se jer i mene boli, a ne bi boljelo da nema ljubavi.¨ Ona bi ga odbila. Ona bi ga ponovno okrutno uvrijedila. Pita se da li je ove noći i ona poželjela..Ne, sigurno nije.. Ona nije vrijedna. Ruka u džepu stiska telefon, okreće ga nemirno prstima. Bjelina snijega obasjana zvijezdama. Božićna noć je rasula čaroliju na grad. Čovjek naglo vadi ruku iz džepa kao da se opekao i nastavlja put. Mnoge od zvijezda, koje noćas vidimo kako raskošno sijaju, više ne postoje. Odavno su ugasle. Mnoštvo zvijezda pulsira životom duboko u svemiru ali do nas ne dopire njihov sjaj.

63

Prijateljstvo nije jednosmjerna ulica ¨....Lako je reći oprosti kada nekoga raniš Teško je priznati da time ranjavaš sebe i da patiš....¨ Majka je držala u ruci čestitku koju je moj prijatelj poslao za Božić. Odavno je otišao iz svijeta koji me okružuje. Sada se pojavio u obliku riječi, crnim mastilom napisanih na šarenom kartonu. Ušao je u našu kuću ali nije došao k meni. Majka me uzalud pokušava tješiti kada kaže da je tu čestitku zbog mene poslao. Možda. Božić je prilika da još jednom pokaže kako mu ne značim ništa. Da ne zaboravim. Na omotu čestitke ne stoji moje ime. Mene ne izdvaja. Poručuje da je ravnodušan, da mu je svejedno. Prijatelja to boli gore od smrti.

64

A bili smo nerazdvojni. Mladići koji bez ostatka dijele svoj svijet jedno s drugim. Onda nesporazum, nestrpljivost i nepovjerenje. Pale su riječi, a nije nam dano vrijeme. Isuviše brzo nas je razdvojilo more, prepreka koju je teško premostiti. Ali više od toga, razdvojio nas je ponos i ljudska taština. Ljudi kažu da je ljubav jača od ponosa? Smrknuo sam se i utihnuo. Radost božićnih blagdana se za mene ugasila. Odlučio sam da budem sam. A u našoj kući ključa od priprema. Za kićenje bora uvijek smo bili zaduženi starija sestra i ja. Danas me ne zovu. Čujem oca kako doziva mlađeg brata da unesu drva. Majka mora da je zatvorena u kuhinji sva vruča od posla. Miris kolača se provukao ispod vrata i unio mekoću užitka u moju sobu. Želim da sam bolestan, da ne moram večeras za stol. Na Badnje veče smo molitvom i ljubavlju povezani sa onima koji su daleko. A ja želim zaspati i probuditi se na Veliki petak jer ne mogu dijeliti radost koju ne osjećam. Majka ulazi u sobu. Ostali poštuju moj izbor da se osamim. Ja sam, obuzet tugom, zapravo čekao njene ruke jer su one najčudesniji lijek kojeg znam. Majčini prsti dodirom nježnijim od leptirovog krila razvezuju čvorove bola u srcu, raspliču zamršene niti misli i spajaju zlatne vrpce pokidanih osjećanja. Kojim moćima ispravljaju zgužvane latice nade, to će za mene zauvijek ostati tajna. ¨Zar nije mogao oprostiti? Zar nije mogao pokazati malo ljubavi?¨-pitam razočarano i ljuto.

65

Kada je potrebno majka je okrutno pravedna i neumoljiva. Ali dok šapuće riječi prijekora i optužbe glasom slađim od meda, glavu mi naslanja na svoje grudi. Milujući moju kosu jednom rukom, drugom me čvrsto privija i stvara iluziju sigurnosti. ¨Da li si ti njemu oprostio? Zašto od njega tražiš ono što nisi spreman dati? Ona naravno ne očekuje moj odgovor. ¨Oprosti. Otvori srce i pokaži ljubav bez obzira da li će ti on ljubav uzvratiti. Ti moraš osjetiti Božić u sebi. On se ogleda u nesebičnom davanju. Poklanjamo, a ne očekujemo ništa za uzvrat.¨ Nisam više dijete ali kada usne nasloni na moje čelo spreman sam da joj slijepo vjerujem. Iz kuhinje dolaze mirisi koji ukazuju na nevolju. Sestra doziva majku. Ona mi ljubi oči i žurno izlazi. Čujem kako silazeći negoduje i smijem se. Kako njen dodir uspije otkriti ono najbolje u nama? Ona možda dodirom utiskuje u nas svoju dobrotu? Ako je tako, odakle nam svima već godinama daje, a da njoj ne ponestane? Majke su misterija. O njima ne treba razmišljati. Majke treba udisati i voljeti. Poruku sam uručio. Najljepše riječi da izraze moju ispriku i moju ljubav. Ali odgovor nisam dobio. Znam da prijateljstvo nije jednosmjerna ulica. Za prijateljstvo je potrebno dvoje. Ako sada samo jedan pati i samo jedan voli, onda ono što smo imali nije ni bilo prijateljstvo. U grudima boli. I u očima boli. Oprostio sam. Došlo je vrijeme da zaboravim.

66

Posljednji rastanak ¨.... ako ostaneš u tom kamenu ja ću otići okrnjena nedovršena neljubljena neutješena Ako ostaneš u tom kamenu ja neću više voljeti kamen A ako nemam tebe i ne volim kamen ni mene više nema¨ Sve je bilo spremno za odlazak. Na trijemu, koji čuva svježinu u ovaj ljetni dan, ostavili su samo jednu stolicu. Ljudi nestrpljivo čekaju u putnoj groznici: jedni da odu, drugi da ih isprate. Sapliću se o spremljene torbe na podu, traže zaboravljene sitnice i izmjenjuju pozdrave.

67

Samo su dvije prilike mirne, gotovo skamenjene. Sitna, pogrbljena starica sjedi izgubljeno. Bijelu svilenu kosu pomiče maestral i to je jedini vidljivi pokret. Riječima ne može izraziti što osjeća. U tragovima na licu se čita tuga i strah. Strah od samoće koja je čeka, strah od nemoći koja joj je suđena, strah da će joj za koji čas biti oduzeta ljubav. Ovo tijelo je samo šaka bola. Jedino se oči plave bojom ljubavi koju ni bolest, ni zaborav, ni smetenost, ne mogu izbrisati. Samo u njima još sija život koji ne pripada ovom tijelu, ovoj nemoći. Pored majke kleći kćerka. Naslonila joj glavu u krilo, zatvorila oči umirena majčinim dodirom. Obraz pravi otisak ruke, veze ga bolom, boji ga sjećanjem. Dijete uživa u majčinom dodiru, u nježnosti ruke žena traži utjehu. Starica miluje čedo. Dlan pamti voljeno lice, kožu i kap što je iz oka krenula niz obraz. Prsti upijaju sreću da traje u dane koji dolaze. U dane mračne i gluhe. Upija toplinu za dane koji će biti hladni od nebrige i bolni od osame. Uskoro će čas da se krene: kćerka u daljinu, a starica u kuću zatvorenih vrata. Ta vrata se ne otvaraju da kroz njih netko dođe niti da kroz njih ona iziđe. Na toj kući postoje vrata da se zatvore kad starica uđe i da otvore grob. Došlo je vrijeme za polazak. Kćerka podiže majku, pažljivo i polako. Sitni koraci, noga pred nogu, oprezno do staze. Tu će se rastati. Poljupci i zagrljaj. Još jedan da majka ne zaboravi, još jedan zbog pogleda koji preklinje i još jedan jer ne vjeruje da je došao rastanak. 68

Žena drži staricu u naručju, ne želi je pustiti dok poljupcima ne pokupi razbijeno srce. Dva razbijena srca. A onda je zovu i ona majku predaje da je povedu do njene kuće, do samoće. Ništa ne može iskidati dušu kao pogled majke koji moli i miri se dok je odvede od njenog djeteta. Pogled poslušan do bola. I sama liči na nejako, izgubljeno dijete. Molba, strah i ljubav u plavim očima. Pokorni hod pod bremenom rastanka. Još jednom se majka osvrće, pruža ruku da takne radost koju gubi i vapi: ¨Zašto me ti ne odvedeš? Bilo bi lakše da me tvoja ruka isprati do groba koji me čeka.¨

~ Starica sjedi u kući sama. Nema s kim podijeliti bol. Duša joj se u stijenu pretvorila. Kćerka tugu ne želi dijeliti. Skamenila je srce. Putem ni glasa nije pustila.

69

Lanci ¨....Pođi sa mnom kao šapat utjehe u mojim ušima Ostani uz mene kao osmjeh u mojim očima Povest ću te kao pjesmu u grlu kao dobrotu u rukama da kao ljubav mojim venama tečeš¨

Bilo nas je troje djece. Svi smo se otisnuli u svijet. Svatko na svoju stranu. Svatko svoj život i snove pod mišku pa u svoju budućnost. Ali smo ostali ukotvljeni za istu prošlost. Isto sidro, isti lanci, samo dužina drugačija. Neki dugi, predugi. Zamrse se tamo u tuđini pa se ne možeš vratiti ni kada poželiš. Moj je lanac bio prekratak. Zatezao je i rezao meso. Zato sam se često vraćala, da zaliječim rane, da u kost ne ureže.

70

Majka i otac su živjeli čekajući. Čekali su od Božića do Božića da se ispune sva mjesta za stolom. Nekoliko dana radosti prije novog čekanja. Svake godine sam gledala kako se na njihovim licima strepnja i iščekivanje tope i kako radost ispravlja bore dok smo se skupljali iz daleka. Jedne godine nije došao brat, a sljedeće ni brat ni sestra. Roditeljima nije teško prihvatiti ono što je dobro za njihovu djecu, ma kako da je bolno. Ja nisam bila tako široke duše ali sam zbog oca i majke gutala sva opravdanja za te i za naredne Božiće. Jer tako se je nastavilo. Umjesto brata i sestre dolazile su čestitke. Na njima su bili pejsaži pod snijegom posuti srebrnim prahom koji svjetluca. Majka nije marila za svjetlucavi snijeg. Ona je čitala onih par riječi na poleđini dok ne bi svaku dobro zapamtila. Pa i tada, više puta na dan se vraćala da ta dva papira uzme u ruke, da ih okrene, pročita, pomiluje, a onda pažljivo zatakne za staklo kredenca. I te sam zime pred Božić spustila nogu sa broda i žurila kući. Roditelji su me uvijek čekali pred kućom. Otac bi nervozno tražio u to kasno popodne čime bi u dvorištu zaokupio pažnju dok čeka. Obično je ulazio u kuću više puta da nešto pita majku, da nešto unese ili iznese. Taj dan kada sam ja trebala doći kokoške su dobijale više porcija hrane od predviđenog. Majka bi s vremena na vrijeme zvala oca da se skrasi pored peći. Jer u zimu kada zapadne sunce ¨pada rosa¨ kako moja majka kaže i ¨hladnoća do kosti probija¨.

71

Ona bi u kuhinji spremala večeru ne odvajajući se od prozora. Odate je imala pogled na stazu koja je vodila do kuće. Nisam mogla promaknuti. Tek što bih kročila na uski put koji od glavne ceste vodi između vinograda do kuće, čula bih oca kako dovikuje: ¨Eno je!¨ I danas se jasno sjećam naših susreta na puteljku. Otac gegajući zbog bolova u koljenu žuri ka meni, uvijek brži od majke. Smije se glasno, dok mu sreća u grlu zvoni. Ja mu trčim u zagrljaj i dok sam još u njegovom naručju majčine ruke me uzimaju. Ona ne šuti, već pita, govori i opet pita. Te riječi i pitanja su sastavni dio pozdrava kao poljupci, pamtim ih kao dio zagrljaja. Otac onda ponese moje torbe i svo troje žurimo u toplinu doma. I te godine me je sačekao prostrt najbolji stolnjak i miris borovine u peći. I ruže. S koliko ponosa je otac pratio kako prilazim ružama. Dok uranjam lice u tu mirisnu ljepotu, latice ostavljaju na njemu trag očeve pažnje i ja osjećam koliko sam dragocjena. ¨Još ih ima u vrtu. Brinuo sam da će ih mraz uništiti prije nego dođeš¨ govori s ponosom ratnika koji je odbranio neutvrđeni grad. Decembarske ruže mog oca. Ruže koje su u te zimske dane cvale od hladnog sunca i njegove ljubavi. Od toga su napravljeni moji lanci. Od ljubavi. Čestitka moje sestre već je krasila staklo vitrine. Majka je tražila da je pročitam za sebe. Zatim je tražila da je više puta njoj pročitam, iako je svaku riječ znala napamet. ¨Još ništa nismo dobili od brata¨, rekla je ne suviše zabrinuto. 72

U to davno božićno vrijeme poštar je bio svakodnevni posjetilac. ¨Od koga je?¨ pitala je majka sutradan kada je čula poštara. Podigla je za trenutak oči sa blitve koju je čistila uvjerena da je nešto stiglo od brata. Moj odgovor je razočarao. Popodne se snuždila. Drugi dan je već od ranog jutra zapitkivala da li je stigao poštar. Na svako otvaranje ulaznih vrata prekidala je posao i dolazila. Svaki put sve brže i nestrpljivije, a vraćala se sporije i zabrinutije. I otac je utihnuo. Onda su se počeli naglas pitati zašto pošta kasni. Iščekivanje na licu polako se pretvaralo u brigu, ¨da se nešto nije dogodilo¨, a onda u razočaranje i bol. I otac i majka su pokušavali prikriti osjećaj napuštenosti koji ih je pritiskao. Nisam svojom ljubavlju mogla ispuniti prazninu koju je brat napravio. Nisam mogla utješiti. Tek kasnije ću saznati da srce svakog koga voli, voli drugačije, a opet jako i neponovljivo. Kada nas jedan čovjek zaboravi i uskati nam ljubav to nitko ne može nadoknaditi. Njegovo prazno mjesto u srcu drugi ne može ispuniti. Ono ga čeka da se vrati iz lutanja umoran, da ima gdje glavu nasloniti. Nisam tada mogla razumjeti. Bila sam ljuta na brata. Ali roditelji se nisu ljutili već su brinuli i tugovali. U srcu mi se javio žalac gorčine, trn ljubomore. Kasnije, mnogo kasnije ću razumjeti. Mraz nije uništio ruže tih dana i ja sam na put ponijela buket neobično veliki za početak januara. Otac nije ostavio u vrtu niti jedan cvijet.

73

~ Lanci su i dalje vukli moj brod ka sidru zakačenom za jake stijene majčinog i očevog srca. Karike ljubavi nikada nisu popustile. Kada su otac i majka isplovili k obalama vječnosti oni su lance odvezali. Ali nisam osjetila slobodu, već napuštenost i samoću... Sada sam brod bez sidra na pučini izgubljen.

74

Djevojka od mašte i snova Vrijeme prosijava prošlost na situ sjećanja Prašinu ispire bolom a ostavlja kamen Ima li u dragom kamenju koji čuvaš i mog imena? Ili je postao prah koji je voda zaborava odnijela? Vrijeme je za susret. On to sada jasno osjeća i zna. Od momenta odluke do pakovanja nekoliko najpotrebnijih stvari za put prošao je svega jedan sat. Dovoljno da se rezervira let i hotel, otkaže jedan sastanak i telefonira majci. Na putu za aerodrom se samo jednom upitao da li postupa ispravno i da li će trud biti uzaludan? Jer ona možda i nije u gradu. Ona možda neće pristati na ponovni susret. Ta pitanja nisu više mogla

75

promijentiti tok događaja pa ih je kao nepotrebne odbacio.

~ Za vrijeme leta su sva njegova čula za vanjski svijet bila isključena, pa nije bio svjestan neprijatnosti koje bi ga u drugom momentu uznemirile. Lutao je svijetom zatvorenim u knjizi sjećanja. Svijetom koji je izgrađen od riječi ljubavi i riječi bola.

~ Bavio se pisanjem. Živio je između reportaža koje su bile rezultat njegovih lutanja i članaka napisanih u tišini sobe. Volio je i jedno i drugo, ali ni u jednom se nije mogao dugo skrasiti. Od lutanja se oporavljao u oazi svoga doma, a od mira se liječio bijegom u nove nepredvidive izazove. Kada se vratio sa posljednjeg putovanja, ona nije više bila u gradu. Tek što je spustio torbe prijatelj ga je nazvao: ¨Nisi nam rekao da ste se razišli? Jesi li znao da je otišla i da se udala?.¨ Eto, tako je saznao. Srećom, razgovor se odvijao telefonom pa onaj s druge strane žice nije primjetio kako mu se boja lica mijenja u žutu, pa u sivu. Uspio je izgovoriti nešto što je ličilo na.. ¨ma pusti sad to, pričat ćemo¨... i onda je isključio telefon. Tako je počeo košmar koji je sada želio završiti. Prvih dana se ponašao kao da se priča događa nekom drugom. Primao je šale i zadirkivanja na svoj račun gotovo uživajući u njima. Pokušavao je da slušajući i prepričavajući to što se dogodilo, 76

povjeruje i prihvati istinu. Jer ona ga nije samo ostavila, ona je fizički nestala iz grada i njegovog života. To izgleda kao neka lažna smrt. Lažna ili ne, bilo je kao smrt. A tko može naglu smrt drage osobe lako i brzo prihvatiti? Neprihvatanje je smijenila nevjerica. Nije mogla otići bez objašnjenja. Morala se vratiti makar na kratko da objasni, da se pozdravi. Čudno, ali to što je izabrala da podijeli život s nekim drugim umjesto s njim kao da ga nije mučilo. Nije imao snage da joj zamjeri bilo što osim mučkog i kukavičkog bijega. To je razdiralo i utrobu i grudi. Nije mu dalo da diše, ni da spava. Opasno je brkalo ritam njegovog srca. Čekao je da se javi, da se pojavi. Čekanje se odužilo. Nevjerica se pretvarala u ozlojađenost, a razočaranje u gorčinu. Osamio se. Dijelio je razgovore s papirom jer drugi ne bi razumjeli, a ona nije željela čuti. Riječi su se rađale iz bola i napuštenosti. Nije u njima bilo ni ljubavi, ni uvrijeđenosti napuštenog ljubavnika. Ne zato što ljubavi za nju nije bilo, već zato što je povrijeđeni ponos čovjeka, od kojeg je ona odvratila lice, bio jači od bola zbog oduzete ljubavi. Riječi koje je papir gutao nikome nisu bile potrebne ali on je pisao: žalio se, molio, jadikovao, svetio, tražio pravdu i plakao. Na papiru je sve bilo dozvoljeno. Mogao je bez straha pokazati slabost, koju nitko neće ismijati, koja nju neće ostaviti ravnodušnom, koja će ostati samo njegova. Prijateljima se nije javljao. Znao je da riskira, da se jednom mora vratiti u svijet. Ali sada taj svijet nije želio. Nije bio spreman. Kada odluči da se vrati oni

77

koji ga vole biti će tu. Onaj tko ga bude želio čekati će. Trebao je vrijeme da u tišini odboluje. Onda je došao trenutak u toj spirali bola u kojem je poniženi čovjek u njemu posustao. Došao je trenutak da se ožali ljubav. Tražio je vrijeme da se nauživa uspomena, da još malo živi sa njom u prostranstvu svojih sjećanja. U tom svijetu ona je bila njegova. Nije otišla, već je bila ukradena. Ona u tom svijetu nije bila ravnodušna, nego ranjena. Voljela ga je, a on je oplakivao ljubav kojoj drugi priječe da bude ostvarena. Oporavak je tekao sporo. Nije dozvoljavao da itko ispuni prazninu koju je ostavila. Hranio se bolom, hranio se samoćom i samosažaljenjem. Ali vrijeme kao majka brine, čak i kada djeca pesnicama udaraju po jastuku želeći nemoguće. I protiv njegove volje bol je otupila. Više nije znao razgovarati s njom preko čarobnog zrcala napisanih riječi. Nije bilo siline osjećaja da pokrenu u tom zrcalu sliku kojoj se klanjao, glas koji je obožavajući slušao. Nije više pisao. Plamen ljubavi i žar bola su ugasli. Spustila se magla napravljena od tuge. Magla guši, s njom se ne može boriti. Treba je pustiti da ode. Ali ona iz misli ne izlazi. Njega jutrom bude njeni sanjivi pogledi i riječi iz kojih se želja naslućuje. Kožu mu pale tajanstveni osmjesi i nedorečenost u pokretu ruke. Pregibom noge i pokretom stopala ona ga i dalje izaziva, a mekoća njene kože još je uvijek njegova pod 78

prstima. Poziva ga da usnama istraži staze njenog tijela, da nađe put do zemlje koja pripada samo njima. U njegovim mislima ona izgara od ljubavi što ih je davno spojila. Magla tuge sve više pritiska. Došlo je vrijeme da potraži onu koja je otišla, da se sa njom oprosti. Treba odvezati okove žudnje koji drže njenu sliku zatočenu. Da se magla rastjera, da on ozdravi.

~ Kada je čuo glas koji upozorava da avion slijeće činilo mu se da su ga dovela krila sjećanja. ~ ¨Hoćeš li sa mnom na kavu?¨ to je pitanje koje ih ponovno spaja. Ona zbunjeno šuti s one strane žice, iznenađena i zatečena. Zatim se nervozno nasmijala. Opet šuti... pa prihvaća. On ima vremena da ode do hotela pa da pronađe ugovoreno mjesto. ~ Prilazi mu mlada žena nesigurnim korakom. Oboje se osmjehuju izdaleka kao krivci. To traje kratko, a onda oba lica oblivaju otvoreni i iskreni osmjesi. Bliskost koju su imali ništa nije moglo izbrisati. Dok priča on je promatra. Ispred njega ne sjedi ona zbog koje je tišina istjerala radost iz njegovog života. Nije to ona koja nikom ne da da osvoji njegove misli i zavlada srcem. 79

Da li se vrijeme poigralo s njima? U ovim očima oivičenim tamnim sjenkama nema izazova. Plitki pogled, bez ponora strasti. Bora gorčine na licu. Ovo nisu usne zbog kojih se njegova utroba grči. Dodir ruke ne osvaja, u oblini vrata ne stanuje nježnost. Nema ni prkosa ni obećanja u riječima. Nije slika ove djevojke u njegovoj duši zarobljena. Ova, koja priča o svom životu ima tužni osmjeh bez sjaja. Ovo je tuđe tijelo koje se umorno nekom drugom predaje. Dok miluje njene ruke srce ne drhti, prsti ostaju mirni. Srami se te ravnodušnosti. U dubini sebe osjeća krivicu i to ga vrtoglavo i neočekivano nagoni na smijeh. Nakon dugih mjeseci patnje on je slobodan. Još uvijek sjenka žene luta njegovim mislima ali njeno lice ne pripada ovoj koja ga u oči gleda. Ona u njemu je istkana od mašte. U venama joj teku njegovi snovi. Usne su joj meke od njegove žudnje za ljubavlju i strasti koja čini tijelo blistavim i slatkim kao grijeh. Ova žena u njemu zatočena nije slika i nije sjena, on to sada osjeća i zna. Nema više moć da ranjava. Nježnost njenih pregiba čeka da se utjelovi u nekom drugom liku. Ona je njegova mašta, njegova želja i san. ~ Topli zagrljaj na rastanku. ¨Ako nešto trebaš, znaš gdje sam. Kada ti dosadi ovaj grad. Bilo kada i bilo zbog čega. ¨ 80

Kako je lako pustiti je da ode. Čini mu se besramno da okrene leđa dok se ona ne izgubi iz vidokruga, zato nestrpljivo čeka i prati je pogledom. Onda odlazi sigurnim i brzim korakom. Žuri da otkaže hotel i stigne na kasni noćni let. Ovdje ga više ne veže ništa. Kada svane želi da je kod kuće. Čini mu se da je izgubio vrijeme koje ne može nadoknaditi. Da li ga još uvijek čekaju oni koji ga vole, oni koje on voli? Da li ga još uvijek čeka ...?

81

Beskućnik

Stajao sam na tvom putu ispružene ruke a ti si okrenuo svoje lice od mene Ruka se je umorila moleći i prazna pala niz tijelo Na ulici je svega nekoliko mjeseci. Čovjek srednjih godina, mršav, iako ne djeluje izgadnjelo. Izgladnjeli ljudi sjede bez volje, a njega nerazumnjiva snaga tjera na pokret. Besciljan doduše, ali ipak energični pokret. Žuri ulicom okružen čoporom pasa koji slijede njegovo pravocrno kretanje i iznenadne zaokrete. Bez napora prate neujednačenu brzinu. Kada se iznenada zaustavi, zaustave se i oni. On ih ne poziva kada opet krene, ali njima i ne treba reči. Kao da su povezani nevidljivim konopcima. On krene, a oni ga slijede bez dvoumljenja. Ovo marširanje razbijene grupe duž ulice i nazad traje i ne nazire mu se kraj. Čovjek kojeg prolaznici zaobilaze je gologlav. Tanka zamršena kosa se priljubila uz tjeme. Samo duži

82

masni pramenovi, koji padaju niz vrat, lelujaju pri brzom hodu. Hlače od tankog platna neprikladne za ove hladne dane mora da su nekada imale jednu od plavih nijansi, ali se ne može sa sigurnošću reći. Sada imaju čelićno sivu boju sjajnu od masnoće i prljavštine koja nije skorašnja jer ravnomjerno preliva tkaninu. Na nogama sportske cipele svijetlozamućene boje, nepoderane. Perjanu nebesko plavu jaknu od skoro nosi. Na grudima je razdrljana pa se vidi žarko ljubičasta unutrašnjost. Jakna je čista, jasnih boja i nekako se ne uklapa. Mršavo lice je prazno i to odudara od užurbanog kretanja koje očekujete da pokreće bijes, ili žurba ili briga. Ništa od toga se ne vidi na licu. Pogled luta neusredsređen, odvojen od svijesti koja bi trebalo da ga usmjerava. Oteo se mislima. Taj lutajući pogled nekontrolisano skače ulicom kao jare livadom, dok su misli zatvorene u skućeni svijet svijesti u koji je teško prodrijeti. Čini se da psi koji ga prate ipak dopiru do tog zatvorenog svijeta. Mora da osjećaju dobrotu okovanu u tom izgubljenom čovjeku jer inače ne bi ostali uz njega. Da li on brine o njima ili oni o njemu? Tko zna. Da li on nalazi hranu za njih ili oni za njega? Prije će biti ovo drugo. ~ Suton u kasnu jesen ne traje dugo. Hladnoća naglo postaje okrutno oštra. U zraku miriše snijeg, a za onog tko nema gdje ugrijati tijelo, to je miris straha. Između stabala divljih kestena su površine obrasle šibljem. Djeca te ozelenjene prostore između nizova 83

zgrada, isprekidane stazama i betonom, zovu parkovi. U vrijeme kada veče smjenjuje suton, a hladnoću dana studen novembarske noći, djeca se vraćaju iz parka. U povećoj grupi dječaka nejednakog uzrasta jedno dijete je viknulo: ¨Čovjek leži u žbunju¨. Nekoliko njih prestrašeno je požurilo dalje kada su čuli Debelog kako dobacuje: ¨Sigurno je mrtav.¨ Trojica hrabrijih momčića su zastali, uzeli štap pa radoznalo pokušavaju prići tijelu koje leži u grmlju. Plavi drži štap ispred sebe i predvodi. Pri tom se nervozno osvrće da provjeri da li su dvojica prijatelja uz njega. Režanje iz mračnog šiblja ih je prestrašilo i ukočilo, a bijesno lajanje natjeralo u bijeg. Štap su u bijegu bacili. Psi se nisu primjećivali dok se nisu oglasili. Bili su ispruženi u mraku oko čovjeka koji je ležao na goloj zemlji. Priljubljeni uz tijelo, čuvali su njegovu toplinu, da bi mu sačuvali život. Na sumnjivo približavanje nepoznatih psi su režali, lajali, branili onoga koji se sam nije mogao braniti. Oni su naučili da od ljudi prijeti opasnost. To su više puta iskusili. Naišao je čovjek sa šeširom. Bacio je pogled na tijelo, progunđao nešto o alkoholu i pijanicama i produžio. Onda je došao dječak. Ne stariji od dvanaest godina. Žurio je da ga mrkli mrak ne stigne do vrata kuće. Krajičkom oka je primjetio čovjeka koji leži. Zastao je i krenuo ka njemu sasvim prirodno, bez pretjerane radoznalost, bez straha i bez 84

nelagodnosti. Onako, kao kad krene da izbavi mače uklješteno imeđu kreveta i ormara. Psi su se pridigli ali nisu zarežali jer je on između njih ušetao bez ustezanja. Prišao je čovjeku nagnuo se nad njega i ugledao krv. Usplahireno je otrčao do ulice gdje je stao dozivati. Nije bilo lako nagovoriti prolaznike da pomognu. Kada se vratio praćen trojicom muškaraca psi nisu dozvolili grupi da priđe. Bijesno lajanje je prijetilo da se pretvori u nasrtaje pa su se ljudi povukli na sigurnu udaljenost. Ali dječaka lavež nije zaustavio. Prilazio je umirujući pse riječima, a onda se je sagnuo do čovjeka i pokušao ga podignuti sam. Neuspješno. Kleknuo je pored njega i podignuo mu rukom glavu. Dok je drugom rukom smirivao pse, molio je ljude da pomognu. Između njih je stajao zid sada već razjarenih pasa lutalica pa nisu mogli riskirati. Stajali su i gledali. U to je ranjeni čovjek došao k svijesti. Pogled na brižno dječakovo lice kao da je za trenutak pokrenuo osmjeh. Sjeo je. Rana na glavi nije bila duboka, krv se osušila. Mogao je ustati i krenuti dalje. Otresao je nesigurnim pokretom ruke zemlju sa nebeskoplave jakne i zbunjen stajao. U kom pravcu da krene? .

~ Prolaznici su se razišli. Dječak čeka. ¨Gdje ti je kuća?¨ upitao je brižno. 85

Čovjek ga gleda onim svojim lutajućim pogledom ,još više zbunjen. Ovog puta psi su krenuli prvi, a čovjek za njima.

86

Badnjak Da mi je zagledati iza tvojih osmjeha naći te iza tvojih riječi prići ti iza tvojih pogleda

Bili smo novi stanari. Posljednji stan na posljednjem, četvrtom katu dobro očuvane zgrade. Bilo je to u naselju koje je fizički i administrativno bilo dio velegrada, ali dušom ili onim što mu je davalo život, tj. ljudima, bilo je neraskidivo tkivo provincije. I danas je. Kada sam rekla da je zgrada bila dobro očuvana mislila sam na to da krov nije prokišnjavao, da se stepenište nije urušavalo i da podrumi nisu poplavljeni. Naglašavam to zato što smo tražeći stan tek nekoliko mjeseci ranije nailazili na zgrade kod kojih je sve nabrojano bilo vrlo izraženo: i prokišnjavanje krova, i poplava u podrumu, i stepenište sa polovičnim ili nevidljivim stepenicama. Niste znali što vas zapravo čeka iza primamljivih oglasa i manje primamljive cijene dok ne opipate.

87

Što se samih stanova tiče bilo je još gore. U oglasu naprimjer piše da je na prodaju luksuzno opremljen jednosoban stan sa velikom terasom. I vi se navučete. Čeka vas razdragani prodavac koji ne dozvoljava da vam pogled skrene sa njegovog širokog osmjeha i urokljivih očiju. Jer ako pogled skrene vi ćete zapitkivati. A on zaista mrzi odgovarati na neumjesna i dosadna pitanja kupaca. Snagom volje se odvajate od njegovih blistavih zuba i hrabro gledate oko sebe. Na vaš upitno iznenađen pogled uprt u žice na podu on sa neskrivenim ponosom odgovara: ¨Telefon je luksuz koji mnogi ne mogu priuštiti.¨ Ti kablovi bi trebalo da završavaju telefonom koji vi morate zamisliti jer se vjerojatno u temeljnom čišćenju istopio. U istom čišćenju se je istopio i sav ostali luksuz jer je prostor potpuno čist, bez ostatka, osim onih spomenutih žica. Luksuz simboliziran tim nedovršenim žicama ste progutali jer zaboga vi imate mašte. Sada očekujete da Hudini pokaže dnevnu i spavaću sobu, kuhinju i kupatilo. Urokljivi postaje nestrpljiv i nervozan od pretjeranih zahtjeva. Na vaše ponizne molbe nadmeno prelazi dva koraka do kupatila. Na vratima kupatila se pun ponosa i precjenjene veličine zaustavlja i ubacuje značajan pogled u malu prostoriju. Slijedili ste njegov pogled i vidjeli kupatilo. Zatim širi ruke i pokazuje onu prostoriju u kojoj su telefonske žice i u kojoj se zapravo svo vrijeme nalazite. Ona može biti dnevna ili spavaća soba, ili kuhinja ili neka od kombinacija koja odgovara vašem ukusu. Dobro organizovano može biti sve ujedno ako to gospoda žele: ¨Tu se može svašta uraditi¨- čujete kako Urokljivi govori. Gledate ka vratima kao životinje uhvaćene u stupicu da što prije pobjegnete od Hudinija koji vas 88

uspješno pretvara u magarce. Ali vas zadržava potpuno nerazumna i nesavladiva želja da saznate gdje je ili što je terasa. Želja je jača od srama što su vam narasle magareće uši, puno veća od opasnosti da uz te uši dobijete i rep. Ne odvajajući pogled od njegovih urokljivih očiju pitate slatko i umiljato. ¨A terasa?¨ Tim pitanjem ste izbrisani sa njegovog spiska potencijalnih kupaca. Sa tako dosadnim i sitničavim ljudima on sigurno neće poslovati. Ali njegov dobar odgoj mu nalaže da vam odgovori. Sikčući i ignorirajući vas on razjareno otvara vrata koja gledaju u oblake. Ta vrata samo gledaju u oblake, naravno da ne vode u oblake, kako ste u trenutku pomislili. Bogu hvala, ne vode nigdje. Mogu se doduše otvoriti ali guste rešetke do visine pupka priječe da padnete sa sedamnaestog sprata na kojem se nalazite. ¨A terasa ko terasa, tu se ništa ne da učiniti.¨ Terasa ga je uništila. Priznao je da se tu ne može ništa učiniti i vama je neprijatno gledati kako se on grči od srama i poraza pa se neprimjetno iskradate.

~ Dakle, mi smo doselili u dobro očuvanu zgradu u kojoj se na svakom pedlju osjeća život. Nije to sterilno okruženje, ovdje se vidi da stanuju ljudi. Zidovi hodnika su nejasne boje prekriveni otiscima malih nevinih ručica i otiscima velikih i manje nevinih patika. Mora da se tu održava natjecanje ¨tko može nogu više dignuti i ostaviti dokaz o tome na zidu¨. Bakice ne učestvuju.

89

Natjecanje ostavlja još dosta slobodnog prostora za poruke koje roditelji i djeca ostavljaju jedni drugima: ¨Idi kod susjeda da ručaš jer sam otišla na selo po kupus.¨ Genijalno zamišljeno. Zašto da dijete troši vrijeme ulazeći u stan? Ili: ¨Dobio sam jedinicu iz kemije, jer je luda kemičarka nepravedno mene prozvala.¨ Bolje da majka sazna ranije i da se malo ohladi dok uđe u stan. To je poruka koja olakšava opstanak. Naravno ima i ljubavnih poruka: ¨ Onoj volini s kojom si bila sinoć ću zavrnuti šiju¨. A postoje i poruke kojima ljudi naprosto iskazuju svoju literarnu nadarenost. To su one koje opisuju karaktere ljudi jasnije od Dostojevskog: ¨ Goca je krava.¨ Ima naravno i prijetećih: ¨Ne tresi baba mrvice na moj auto, jer ću ti slomiti vještački kuk.¨ Plafoni hodnika su nedostižni za pjesnike i poete ali ne znači da su sterilno bijeli. Ukrašeni su crnom paučinom. Mislim da se ne radi o stogodišnjoj prašini nego o endemskom soju paukova koji će nas proslaviti kao Pančićeva omorika. Dakle, život pulsira i tamo gdje ga čovjek najmanje očekuje. Stepenice su sve na broju ali se na svakom katu posljednje četiri glasno kikoću kada ih nagaziš. Mnogo kasnije kada sam ušla u sve tajne mog novog okruženja, shvatila sam pravi značaj tih rasklimanih kikotavih stepenica. Ukoliko kao ja pokušavate ne gledati u zidove hodnika dok osvajate visinu, onda neminovno, kao sudbinu, susrećete oči u oči, šarene kese pune smeća uredno složene uz svaka vrata. Nisu to crne, bezimene i depresivne kese, u kojima bogataši, koji se razmeću parama, iznose smeće. 90

Ovo su male, besplatne, šarene kese kojima se zna porijeklo. To su radosne kese iz kojih sadržaj veselo izviruje pokazujući ne samo gdje, nego i što vlasnici kupuju i jedu. Ponekad su to tužne, razderane kese koje su mačke iščerupale dok su provodile noć u hladnoći, zaboravljene od svojih gospodara. Mene ujutro dok sanjiva idem na posao taj rasuti sadržaj izmrcvarenih kesa podsjeti na prosuta crijeva zaklane svinje i bude mi malo mučnina. Ali me razbudi. U našoj zgradi ima i folklora. Na rukohvatima se smjenuju viseći ćilimi kojima doduše ne možete letjeti ali koji vas noću uvode u šarene košmarne snove. Ispred Smiljinih vrata, baš preko puta naših, stražare ogromne papuče neodređene boje i materjala. Podsjećaju me na široke ¨koče¨ kada se vrate iz noćnog ribolova. Riba tek iskrcana, a brod još nije opran. Ako su Smiljini unuci u posjeti onda ima više manjih brodova koji lelujaju u mojim očima dok se penjem na posljednji kat. To je vesela držina koja me prva radosno pozdravlja kada se umorna vraćam s posla.

~ Smilja, koja kako rekoh živi preko puta našeg stana, je omanja, podeblja, starija žena zvana Svevideće oko. Ona iza špijunke prati svaki pomak koji u zgradi učini biće veće od muhe. Bilo da je mačka, bilo da je čovjek, ona nepogrešivo zna kada je i odakle biće došlo, s kim je bilo i kamo se uputilo.

91

Meni je neshvatljivo kako gledajući u špijunku na četvrtom katu uspijeva pratiti događaje na prvom. A pouzdano znam da prati i da svaku promjenu stanja zna. Mislim da ona i nije Svevideće Oko, nego Svevideći Radar. Shvatila sam da su one klateće stepenice zapravo Smiljina zamka. Ona joj je nezamjenjiv pomoćnik u kasne noćne sate kada radarska čula od umora oslabe. Kasna noćna kretanja su najzanimljivija i ona nema namjeru da tada bilo što propusti. Ma koliko da pazite, stepenica vas izda i alarmira uspavanu Smilju. I danas kada nje već odavno nema uhvatim sebe kako pokušavam prevariti Smilju i dočepati se vrata stana bez izdajničkog zvuka. Nema sile. Smilja je danima razglavljivala stepenice dok nisu oblikovane u savršenu zamku. Uz gvozdenu ogradu hodnika na našem katu Smilja je nanizala cvijeće u raznovrsnim sudovima: kantama, šerpama, manjim loncima, oguljenim glinenim posudama. Bilje, jer ga nitko zdravih očiju ne može zvati cvijećem, jednako je egzotično kao i sudovi u kojima se šepuri. Sumnjive trske, raščupane travke, iskrzani listovi, grane umjetnog cvijeća, plastični štapovi, vuneni cvjetovi, jednom riječu slika pakla. Od posljednje stepenice do vrata našeg stana sam zbog Smiljinog zimskog vrta uglavnom dolazila zatvorenih očiju. To je tek dvadesetak slijepih koraka koje sam brzo naučila metodom probe i pokušaja. Udarci glave u zid ubrzali su taj kratki kurs.

92

Oko posuda sa ¨cvijećem zla¨ Smilja je održavala čistoću. Ostavljala je malo zemlje, suhog lišća, paukove, i ponekog debelog crva da vrt izgleda prirodnije. Inače bi sve ostalo dobro očistila. A ja sam prolazila žmireći. Kad ne vidite, onda ne postoji. To je bilo pravilo koje smo nametali i svim našim gostima. Ali nismo mogli očekivati da gosti uče hodati ¨na slijepo¨, zato im je velikodušni suprug pomagao. Dočekivao ih je na stepeništu i za ruke vodio tih dvadesetak koraka dok su oni poslušno žmirili. Izuzetak je bio moj najdraži prijatelj koji je brzo savladao vještinu hodanja na slijepo, jer je bio stalni posjetilac. Najdaži prijatelj je kao i mi pokušavao ući u naš stan, a da to Smilja ne primjeti. On je tu igru skrivalice shvaćao vrlo ozbiljno. Pobijediti ili biti pobjeđen. Bilo je večeri kada sam sumnjala da dolazi kod nas samo zato da bi se nadmetao sa Smiljom. Često je pobjeđivao, ali kada bi poznavali mog prijatelja razumjeli bi zašto Smilja nije imala šanse. Vrijedni suprug je našu svevideću susjedu češće susretao nego ja. To je razumljivo jer je desetak puta dnevno silazio da nešto nabavi. Subotom se taj broj penjao i do dvadeset pet. Ja sam susjede uključujući Smilju slabo poznavala. Ali znala sam da je priprosta, goropadna i što me je iznenadilo nepismena žena. Prvi put sam upoznala nepismenu osobu uživo. Grlata, kakvu je Bog stvorio, sa izražavanjem nije imala problema. Bilo je prosto u svakom pogledu. Susjedi su upozoravali mog pristojnog supruga da je se kloni jer ona donosi samo nevolje.

93

~ Nikada neću razumjeti odakle mi te subote poriv da počistim hodnik na našem katu. Ponekad čak i ja podlegnem divljiim i iskonskim nagonima. Izgleda da smo mi žene u neko pretpovijesno doba ipak bile domaćice iako ja to svojim životom i primjerom odlučno negiram. Dokaz je to da se ponekad ne mogu oduprijeti želji od koje izgaram: da uzmem metlu i da čistim. A kada ja čistim, onda čistim. Sve sam sudove u hodnilu izmaknula, pod oprala, paučinu sa rešetki ograde pokupila. Suho lišće sam pedantno otrijebila. Bilo ga je i u sudovima i po podu, a blizu Smiljinih vrata sam poveću hrpu očistila. Kad čistim ne štedim sebe. Sutradan je bio Badnji dan. Mi u kući nismo slavili ali susjedi jesu, pa sam osjećala da činim nešto i za njih. Naš hodnik će zahvaljujući meni taj dan biti blistav i svečan.

~ Na Badnji dan predveče začulo se zvono i radoznali suprug je otvorio vrata. Duže se zadržao. Učinilo mi se da čujem neku buku ali ja nisam naročito radoznala. Zaprepašteni suprug se vratio sav crven u licu i iznervirano me je upitao: ¨Da li si ti bacila Smiljin badnjak?¨ Naslutila sam da to nije samo pitanje nego i neumjesna optužba. ¨Ja ? Naravno da nisam¨ odgovaram uvrijeđeno. 94

¨Ali ona kuka i kaže da si to mogla biti samo ti jer te je vidjela jučer da čistiš.¨ Nisam sumnjala da me je Svevideće oko vidjelo da čistim, ali nisam bacila nikakav badnjak. Polako me hvatao bijes. Zaista nikakvog debla pa ni veće cjepanice nije bilo u hodniku. To bi se primjetilo. Uvjeravam ga kao dijete kojemu ne možeš objasniti. Pri tom se pitam u kojoj peći Smilja misli naložiti badnjak kada u stanu ima centralno grijanje. Uporni suprug ne posustaje. Navrzao se na mene kao stršljen. ¨Ali ti si sigurno pobacala suho lišće.¨ Ja mu sada već nadmeno objašnjavam: ¨Naravno da jesam. Svo suho lišće i drugu prljavštinu sam bacila. Badnjak nisam jer ga nije ni bilo¨ Moj jadni muž izgleda ništa ne razumije. U jednom trenutaku sam se pod njegovim ispitivačkim pogledom ukočila pomislivši na žicu sa vunenim cvijetom koju sam krišom bacila, ali nisam bila spremna da priznam jer me za to nisu provjeravali. ¨Da nije neko lišće koje si bacila bilo uvezano konopom?¨ pita muž isljednik kojeg sam odlučila ignorirati dok se ne oporavi. Ipak sam odgovorila kao da objašnjavam umobolnom. ¨Da. U hrpi lišća pored Smiljinih vrata bio je i jedan zamršeni konopac. Lišće i konopac sam bacila ali badnjak nisam.¨ Nadmeni muž dobija na licu neku sažaljivo pobjedničku grimasu koja u mojoj glavi od tog konopca i od one hrpe lišća pored Smiljinih vrata pravi smotuljak koji može simbolizirati što god ljudski um poželi, pa čak i badnjak.

95

¨Dakle, ljudi svašta nazivaju badnjakom¨ u nevjerici sam zaključila. Nakon toga sam se uvrijeđeno i demonstrativno povukla u svoju sobu. Uzrujani suprug je otišao kod Smilje da joj sve prizna. Meni više nije mogao pomoći ali će pokušati da spasi nevine susjede. Misterija je riješena, a Smilja je ostala bez badnjaka. Bilo je kasno da čak i moj preduzimljivi suprug nabavi drugi. Kako će mi se ta aždaja osvetiti, pitala sam se tonući u nemirni san?

~ Sutradan ujutro oko deset se oglasilo zvono na ulaznim vratima. Ja sam se neprijatno trgnula što nije svojstveno ljudima čiste savjesti. I ovaj put je smireni i radoznali suprug otvorio vrata. Napela sam uho. Bilo je isuviše mirno. Pomislila sam da je plemeniti suprug platio životom moju neumjesnu želju za čišćenjem. Nisam disala kada je njegov duh ušao kroz vrata držeći veliku zdjelu u rukama. ¨Smilja ti je donijela uštipke¨.

~ Imala sam vremena da upoznam Smilju. Bila je ona priprosta, nepismena i radoznala žena. Ali je nadasve bila velikodušna i odana. Kao nitko od pismenih stanara oko nas.

96

Kako je ne biti Balkanac? Mi nažalost nismo prosječni bračni par heteroseksualnih Balkanaca. Jer da je tako, moj bi život kudikamo bio lakši. U dobrom balkanskom braku supružnici uveče odlaze na spavanje onda kada se glava kuće probudi ispred televizora. Dok supruga očisti stan, skuha ručak, ispegla košulje, napravi pitu i pregleda domaće zadatke najmađeg djeteta Balkanac se u fotelji sit naspava. Možda bi to bila samo kratka petosatna relaksacija pred noćni počinak da nema umirujućeg mrmora političara i uspavljujućeg djelovanja gajbe piva. Kada iscrpljeni suprug odluči da fotelju zamjeni krevetom, balkanska supruga prekida posao jer se sve nedovršeno može uraditi i ujutro prije pijetlova.

97

Vrijedna Balkanka ne troši uveče vrijeme u kupatilu jer suprugu treba raspremiti krevet, pokriti gola ramena pa brzo i tiho ući na hladnu stranu kreveta da mu kasnije ne remeti počinak. Dodir glave s jastukom je za balkanskog supruga okidač koji ga istog momenta uvodi u san. Balkanska supruga će iscrpljena i umorna ostati budna i planirati kako da sutra spoji kraj s krajem. U tome joj pomaže raštimana muzika koju stvara njen suprug. On se od pomaganja tokom noći toliko izmori da ga ujutro jedva razbudi kava i slatko koju mu živahna i odmorna supruga servira. Uzalud se pitam koje to gene vučemo moja supruga i ja. Svako veče poželim malo onih jakih, čistih balkanskih ali svako veće kuckaju i inate se neki čudni, nepoznati. I mi, istina, kao svaki pošteni balkanski bračni par uveče zajedno polazimo u krevet. S tim se doduše završava svaka sličnost sa pomenutim. Ja obavim večernju toaletu u gostinjskom kupatilu za 7 minuta, nakon čega se se predano prihvaćam uloge električne deke, koja omogućava da gospođa uđe u bračnu postelju bez stresa. Za to vrijeme, i malo duže, gospođa okupira kupatilo koje je prostrano kao naša spavaća soba, a daleko veće od moje radne sobe ali ne bih sada o tome. Što ona radi u kupatilu sat i četrdeset minuta svake bogovetne večeri ne znam jer je najstrože zabranjeno da je u tim intimnim trenutcima itko uznemirava. Ni Amerikanci nisu uspjeli poremetiti ¨proceduru¨ u ono herojsko vrijeme bombardovanja. Mi smo jedini od stanara silazili u sklonište kada je već bilo vrijeme za razlaz. Uvijek sam se nekako nelagodno 98

osjećao što kasnimo ali me je održavao ponos što je moja gospođa bila pod punom noćnom spremom: namazanih i nogu, i lica, i laktova, sa rukavicama koje omogućavaju da se pola tube hranjive kreme upije u izgladnjele nadlanice i prste. Istina, prvih dana su pospana djeca u skloništu vriskala kada smo mi dolazili misleći da smo pješadija američkih Indijanaca. Ja sam blago i strpljivo te male Balkance uvodio u tajne ženske ljepote. Do kraja bombardovanja su prestali zapitkivati o zelenim i žutim namazima koji su prekrivali lice moje gospođe. Kosa uvijena na željezne valjčiće koje je je moj pokojni otac zvao ¨čevapčići¨, nije dugo izazivala u njima strah. Ubrzo su se ručice onih najmanjih pružale prema tim ¨čevapčićima¨ ali ja sam uvijek bio tu da branim i ne dozvoljavam napade. Branio sam tu malu naivnu dječicu željnu igre od ubojitih pogleda moje gospođe, koji su u te kasne sate, kada joj je nasilno oduzet san, mogli kao od šale uništiti živu silu, da se izrazim žargonom prikladnim za te ratne dane. Večernja tortura moje supruge u trajanju od sat i četrdeset minuta je dogma koja se kao takva prihvaća. Kada se nakon potpuno ispoštovanog protokola pojavi u polumraku sobe ja se i dan danas sasvim malo stresem ali ni u ludilu ne dozvoljavam da se primjeti. Ustupam mjesto koje sam za nju grijao i šaljem poljubac za laku noć. Dugo sam istraživao koji bi dio tijela bio prikladan da ga poljubim na uobičajan način. Ali nakon protokolarne obrade takvo mjesto ne postoji na njenom tijelu jer je čitavo uronjeno u dragocjene pomasti od kojih pri dodiru 99

postajem crven, otečen i neprepoznatljiv. Zato napućim usne i izdaleka joj pošaljem poljubac, a ona ukočenog lica dva puta trepne, glas ne pušta. Patnica ne smije pokrenti niti jedan mišić da joj se lice ne zgužva. Mila moja mučenica, koliko hrabrosti i trpljenja to krhko tijelo podnese da bi meni bila poželjna i lijepa. Ako sam ikada sumnjao u Darvinovu teoriju evolucije danas se kajem i pokojniku odajem priznanje. Prilagođavanje je suština opstanka. Evolucija je nešto što me svakodnevno raduje jer znam da će prilagodba moje gospođe omogućiti da naša kćerka ne pati kao njena požrtvovna majka. Sjećam se onog davnog doba kada je gospođa tek otkrila male željezne valjčiće. Koliko boli je trpila njena okovana glava dok se pokušavala spustiti na jastuk. Patio sam gledajući kako strpljivo podnosi muke koje joj zadaje ta trnova kruna. Noćima je moje srce krvarilo slušajući njene prigušene jecaje. Nije odustajala već se jecajući prilagođavala. A vrijeme patnje i jecanja se skraćivalo zahvaljujući Darvinu i njegovoj teoriji. Danas se gospođa baca na krevet uz uzdah relaksacije kako su je na jogi učili, da bi se oslobodila stresa. Zarije ¨trnovitu¨ glavu u jastuk i zaspi za tridesetak sekundi. Ona spava na leđima da se ne obriše majoneza na licu. Za mene to znači da njeno hrkanje ne mogu zaustaviti jer mi nije dozvoljeno da je okrenem. Ne kažem da nisam pokušao ali je loše završilo, a ja ne ponavljam skupe greške. Dok gospođa spava, ja koji sam Balkanac samo toliko koliko živim usred ovog fascinantnog poluotoka, ostajem budan i razmišljam. 100

Da sam kojom srećom pravi Balkanac ne bih razmišljao ni danju, a kamoli noću. Ne bih slušao promukli noćni pijev svoje gospođe, već bih sanjao dobru sarmu, dobro pivo, možda i dobru tuđu ženu, pa Bog da me veseli. Jok ja. Širom otvorenih očiju i zahuktanog mozga bdijem i razmišljam. Razmišljam i bdijem. Pred samu zoru se mozak umara i počinje vapiti za snom. Spreman je da poklekne i da se preda. Ali avaj, tada se vjeđe više ne mogu zatvoriti, jer su odebljale, stvrdnute i bolno stiskaju ivicu jabučice. Ne mogu ih više prevuči preko crvene polulopte išarane nabreklim žilicama. Danas spremno dočekujem te kritične trenutke noći. Dvije malene posude posebno napravljene na mjeru stavljam preko očiju da ne osuše dok spavam rastvorenih vijeđa. Imam namjeru da izum patentiram ali o serijskoj proizvodnji ne razmišljam, jer ovdje nema tržišta. Ovo je Balkan. A kao što rekoh, Balkanci spavaju. Kad jutro svlada zoru u našoj kući zvoni budilnik ali ja ne obraćam pažnju jer je to signal za moju gospođu. Ona tada vrlo precizno upućuje svoj lijevi lakat u moju desnu stranu, pod deveto rebro. Tada ustajem. Donosim jutarnju kavu u krevet. To je prvi užitak novog dana od kojeg očekujemo mnogo, a dobijamo onoliko koliko se smiluje da nam da.

101

Noćno ludovanje duše Kula samoće čuva moj mir Učvrstio sam vrata pred vihorom strasti Zatvorio prozore pred lahorom nježnosti Ugasio svjetlo da mrak sačuva moju ravnodušnost Kada moje tijelo vapi za odmorom i klone, duša nasluti trenutak da izmigolji, da se pokaže. Čini mi se, kao Pepeljuga izviruje iz prljavštine dnevnog posla, iz pepela kojim je zasipa prezaposlenost. Bila je cijeli dan zatrpana u žurbi, zanemarena od veličine i gordosti, neprepoznata u površnosti, udarana od nemara. Izmorena, nepotrebna, zaprljana, otima se, oslobađa i odlučuje da živi. A to znači da za mene ni noću nema odmora.

102

Sve je počelo od kako sam napunio četrdeset, od kako sam izgubio siromašnu mladost, a dobio dobrostojeći sredovječni život. Nisam ga zapravo dobio. Ja sam ga napravio, izgradio. Rad i odricanje, pa opet rad i napredovanje, ulaganje i riskiranje...I u tome poslu nebalkanska duša otežava, zanovijeta, koči. Možda sam je namjerno zanemarivao, možda sam je vrijeđao i odbacivao, ali sam uvjeren da joj zapravo ja nisam više odgovarao i da se je ona sama povukla i sakrila, pritajila u najtamnijem i najprljavijem dijelu mene, u pepelu hladnog kamina, koji nisam palio. Galop dnevnog ritma nije davao vremena da se grijem na vatri mašte, da gledam kako iskre snovi i vrca nada.. A duša je čekala noć. I kao što rekoh, kada tijelo više nije gospodar jer se umorilo od dobrostojećeg života, ona umiva lice, pali vatru u kaminu, uzima čašu najboljeg vina i sa osmjehom u kojem se krije nestašluk djeteta i zavodljivost zrele žene, ona izaziva, ona me osvaja. Opirao sam se kao divlji pastuv uzdama, kao nevini mladić čarima zavodnice i popustio kao što čovjek popušta pred sudbinom. Predao se kao bolesno dijete rukama majke, kao zemlja ljetnoj kiši. Postalo je i bolno i slatko. Kao svaki život. Sada dopuštam da u kasni noćni sat nasrće u moje misli prošlost i stidljivo proviruje budućnost. Stvarnost se izruguje snovima, zadirkuje ih, začikava. A mašta kao Eros odlučuje da se s njima poigra. Odapinje strijele i dvoje stranaca spajaju tijela u zagrljaj iz kojeg se rađa strast. Od nje stvarnost dobija mekoću sna, a san gubi providnost 103

nestvarnosti. Niče ljepota, udaraju damari podsvjesti, drhti iščekivanje. Trenutak u kojem duša uživa. U gluho doba noći pitanja i dileme muče zahtjevajući odgovore. Riječi pogrešno izgovorene traže da se izbrišu, plaču, stide se. Grubi pogledi mole da se odmrznu. Bol se kao miris uvlači i šapuće o propuštenom, o zaboravljenom, o nevoljenom. Miris krivice i žaljenja. Rađaju se odluke koje jutro briše, planovi koje odnosi plavilo zore i hrabrost koja se topi pred ružnoćom novog dana. A novo sutra sve zaboravlja. Pretvara se kao uvrijeđena žena da nije okusilo ni slast ni gorčinu probuđene duše. Ali ja koji sam svoju dušu kao prosjaka sa praga tjerao sada kao oštar pas branim i čuvam njeno noćno ludovanje. Odlučio sam da zapisujem sva lutanja mašte, sve nestašluke snova, sva bolna razmišljanja. Neka ostane trag, da ne zaboravim. Jer čini mi se da uistinu živim jedino tada kada moja duša živi, u mračne i gluhe sate. Neka se ne zaboravi da sam živio. Kada posumnjam da sam bio ranjen i da sam volio, neka me podsjeti. Kada me briga za opstanak kao bršljan proguta neka mi spasi dušu zanesenu od mašte, ludu od snova, široku od ljubavi i meku od bola. 104

Darivanje

Djetinjstvo pamtim u fragmentima: u slikama i mirisima. Ali pamtim i neke osjećaje i razmišljanja koja se jave kada sadašnjost utihne i kada u noći bezrazložni nemir galopira tijelom. Nije bilo u ranom djetinjstvu ništa uzbudljivije od jutra na svetog Nikolu. Saginjem glavu niz krevet i još slijepljenih očiju u polutami tražim cipelu. Zapravo tražim čizmu i to onu gumenu, crnu, ¨za kišu¨ jer je kožna, vunom postavljena cipela suviše mala da primi poklone koje sam očekivao. Pružam ruku u hladnoću sobe i pipkam. Prstima razgledam poklone, a struja sreće izbacuje iz grla usklike koji bude mlađu braću. Zatim širom otvaram gladne i željne oči.

105

Očekivali smo mnogo.. i dobijali mnogo. Ako zađem u prva sjećanja onda je to mnogo bila jabuka i naranča. Ali ako odmaknem nekoliko godina kasnije, kada smo sricali prva slova i znali pjesmice napamet, to je već bila gozba. Iz čizme smo izvlačili suhe kekse, mandarinu, dvopek, šećerne bombone u zlatnom i srebrnom papiru, orahe. Kada smo već znali dijeliti i množiti, u čizmama koje su rasle sa nama bila je čokoladnih keksa i prava čokolada. Vrhunac blaženstva. Godinama sam u ¨noći iščekivanja¨ odlazio u krevet nevoljko, nastojeći da ostanem budan, planirajući da svetog Nikolu uhvatim na djelu. Da li sam mislio da ću gledajući ga oči u oči dobiti više ili me je nervirala njegova tajnovitost, ne znam. Ali čim bi majka ugasila svjetlo ja bih se ispravljao u krevetu i u sjedećem položaju pokušavao zavarati otežale vjeđe. Ujutro bi prvi dodir prsta sa blagom iz čizme razbijao razočaranje i neuspjeh uspavanog stražara. Ne sjećam se ni kada ni kako je razbijena moja iluzija i moje vjerovanje u te noćne posjete darežljivog sveca. Ali znam da sam u razdoblju omeđenom gubitkom mojih iluzija i odrastanjem braće bio mali pomoćnik svetog Nikole. Majka bi mi dala novac, a ja sam kupovao slatkiše, koje će ona noću podijeliti ravnomjerno u tri nejednake čizme. ~ Irma je sa mnom sjedila u klupi. Bila je kćerka policajca, a oni nisu vjerovali u Boga. To nas je razlikovalo. U svemu ostalom je bila dobro dijete kao i ja. Vješto se penjala na drveće, a silazila je 106

čak lakše i sa manje problema nego većina dječaka. Kada bi sunce došlo do zapada prekidala je igru i nije se bunila što mora ući u kuću. U školi je bila mirnija od mene i pamtila je domaće zadatke ne izostavljajući niti jedan. Jedino mi je smetala njena tanka kosa koju je češljala samo do pola ostavljajući donji dio ugužvan, smotan i neočešljan. Ali to nema veze sa dobrotom. Bilo mi je zato čudno što ja dobijam poklone od svetog Nikole, a ona ne. Kada sam kao mali pomoćnik velikog sveca počeo ozbiljnije razmišljati o darivanju sve više mi je smetalo to što u školi na dan sv. Nikole Irma stoji po strani, dok se ostali, uključujuči i mene, jedni drugima hvalimo poklonima iz cipela. Ako sveti Nikola nosi poklone dobroj djeci zašto ona ne dobija ništa? Nisam mogao prihvatiti sveca koji dijeli djecu po vjeri njihovih roditelja. Iako je mene i moju braću radovao, nekako sam ga se sve više sramio. Već u to vrijeme djetinjstva u meni je listala pravdoljubivost. Nije me majka zaludu od rana prozvala Marcelo.

~ Te godine sam odlučio da sveti Nikola svrati i kod moje prijateljice. Ujutro sam krenuo u školu znatno ranije nego inače, još se nije pošteno ni razdanilo. Vukao sam kesu slatkiša i pun grozničave radosti stigao pred njenu kuću. Kada sam odlučio da stvar uzmem u svoje ruke možda je u mojoj maloj duši bilo prostodušne dobrote koja je htjela Irmu usrećiti. Bilo je naravno trvrdoglavosti i ponosa koji nije prihvaćao da drugi 107

ljudi primjete dvoličnost sveca u kojeg vjerujem. Sasvim sam siguran da je u meni bilo i ljudske oholosti koja želi pokazati vlastitu dobrotu. Pamtim dobro te osjećaje koji su me pred vratima obuzimali. Bilo je to moje prvo poklanjanje, prvo odricanje, prva slast darivanja. Slutio sam da moj poduhvat remeti ustaljene protokole ponašanja i unosti zbrku ali to je samo dodalo čar zabranjenog. Jesam li spomenuo da sam uvijek bio svojeglav? Ne mogu zaboraviti ni laku jezu koja me je hvatala na pomisao da se otvore vrata i pojavi visoki i mrki otac. Zato sam kesu brzo spustio i kao vjetar odjurio do prve okuke. U školi smo se to jutro svi hvalili poklonima. I Irma. Kada je pogledala upitno ka meni kucnuo je čas istine. Lomio sam se između svoje velikodušnosti i pravednosti sveca. Svakim djelićem tijela sam bolno i strasno želio vidjeti zahvalnost i divljenje u njenim očima. Jer ja sam se plemenito odrekao svojih slatkiša da nju usrećim. Želio sam da ona mene usreći pohvalom, da spozna moju dobrotu, da porastem u njenim očima. Ali majka me ne bi zvala imenom slavnog odvjetnika da nije iskreno vjerovala u moju pravdoljubivost. Odabrao sam da od Nikole napravim poštenog sveca. Zato sam se pravio nevješt na upitne Irmine poglede. Bio sam iznenađen njenim poklonima koliko se dijete može iznenaditi kada nešto skriva. Ona je vjerovala i bila sretna koliko to samo dijete može biti kada želi vjerovati u nemoguće.

108

Ostao sam uskraćen. Ili ispunjen? Mislim i jedno i drugo. Danas poželim da je ostalo u meni zrno iz srca onog dječaka koji pred zatvorenim vratima spušta kesu i kao tat bježi. Koji zatim pocupkujući troši sreću da ne prekipi, da mu ne uguši riječi. Ali kada danas poklanjam osjećam jedino prazninu. Možda zato što se moja dobrota istrošila ili zato što ostaju hladni i bez riječi oni kojima poklanjam.

109