Igor Mandic Praskozor

Igor Mandić je kolumnist Praskozora ponedjeljkom. Emisija se može čuti na Trećem programu Hrvatskoga radija svaki dan od ponedjeljka do petka od 8 05 – 8 15.

Igor Mandić je jedan od najpoznatijih hrvatskih književnih kritičara, esejista, kolumnista i polemičara. Između ostalog, bio je kolumnist u Vjesniku i Vjesnika u srijedu, te 2000-e glavni urednik novina Vjesnik. Dugogodišnji je suradnik mnogih radijskih i televizijskih postaja, pisao je kulturološke komentare za Slobodnu Dalmaciju, ali i za mnoga druga glasila u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Autor je preko 30 knjiga kritika, eseja i polemika koje su nerijetko dizale javnu prašinu i pravile društvenu buku; „Uz dlaku“, „Policajci duha“, „Zbogom dragi Krleža“, „Što, zapravo, hoće te žene?“, „U zadnji čas“, „Sebi pod kožu“ i mnogih drugih. Dobitnik je nagrade Hrvatskog novinarskog društva za životno djelo 2005.

1. listopada 2012. Dobro jutro ili dobar dan, želim vam svima u praskozorje. Neki bi ovaj pozdrav mogli shvatiti doslovno, a neki bi se mogli narogušiti: naime ono što je jednima već dan, drugima je tek jutro – ili obrnuto! Sve ovisi o tome, kako smo se i zbog čega u neko vrijeme probudili i ustali iz kreveta. Neki moraju uraniti, još u času kad „zora puca“ iliti u praskozorje, a drugi pak mogu otezati s ustajanjem, jer ih – više! – ništa ne primorava da se iz ležećega preokrenu u uspravni, stajaći položaj. Krevet nam je zipka dok se uspavljujemo, a grob kad iz njega ustajemo, jer se nevoljko izvlačimo iz samrtnoga privida, koji nam se prikazuje u snovima. Dakako, moguće je – osim na „lijevu nogu“, tj. mrzovoljno – ustati i čilo, bodro, u onoj već ofucanoj maniri američkoga klišeja, koji smo čuli u bezbroj njihovih filmova, naime „Ustaj i blistaj!“ Ako koga zanima, onda ću reći da je takav optimistički uranak, svejedno je li iskren ili hinjen, za moju malenkost već odavno u prošlosti. Izgubio sam sve „normalne“ motivacije koje bi me navele, primorale, prisilile, natjerale da s užitkom, zadovoljstvom ili iz potrebe zbacim sa sebe posteljinu i vedro se suočim s još jednim danom. Ustati, ustajati, ali čemu? – pitam se posljednjih godina, ako ne točnije protekloga desetljeća. Pada mi na um, baš u ovo „praskozorje“, za koje sam dužan i obvezatan govoriti, da me je ova dvoumica počela mučiti još – u rujnu 2003. godine! Na moguće pitanje „ma koja to cjepidlaka baš u dan i mjesec i godinu može znati, pa i zapisati kada su je i kakve duševne, a možda i probavne muke bile počele mučiti?“ – na to ću pitanje ovako odgovoriti. To je mogla „cjepidlaka“, koja je na osnovu svojih dnevničkih bilježaka bila počela pisati – pa je i napisala – autobiografsku knjigu. Ne bih se htio hvaliti vlastitim slabostima, ali za ovu

priliku ispada mogu i navesti, da sam nelagodu i problematičnost svakodnevnoga ustajanja u svojoj knjizi Sebi pod kožu, predočio nadnevkom baš s „početkom rujna 2003. godine“ – kad je rujan bio „požurio, poružnio i ponujnio sve u sebi i meni“. Evo, u istoj točki vremena, dakle koincidencijom, krajem ovoga rujna 2012. godine, pitam se isto; jer svaki dan imam sve manje razloga za ustajanje osim možda kao George u Seinfeldu – da kupim novine!! Moglo bi se reći, da je ovaj primjer proturječan: maloprije sam kao prisilni optimizam naveo američki klišej bodrenja kod ustajanja, a sada pak za vlastitu smalaksalost, koristim jedan uzgred nabačeni šlagvort baš iz američke televizijske serije. „Vic“ je u tome, što su u kultnoj seriji Seinfeld, bezbroj puta repriziranoj na našim malim ekranima – zato jer u prvom prikazivanju uopće nije bila zamijećena i omiljela kod šire publike! – njeni koautori, tj. Jerry Seinfeld, ujedno i protagonist, kao i koscenarist Lary David baš namjerno i kongenijalno izbjegli i izvrdali sve američke klišeje. Zato, uz bok tipično amerikanski radišnoga, žovijalnoga samoga Seinfelda, kao kontrast postoji jedan reklo bi se, tipično evropski neuspješni i mrzovoljni George, koji je u jednom, nekom, ne znam kojem nastavku serijala, bio ispalio „moju“ pesimističnu rečenicu; ovako proširenu: Ustajem iz kreveta svaki dan, samo zato ili baš zato da – kupim novine! No nije to čak ni beznačajan, pa ni jeftin razlog, ako znamo koliko je malen postotak našega pučanstva, koji takve štampane materijale uopće koristi, osim ako na njih ne naiđe kod frizera ili zubara, u kafiću ili kod pedikera. Dakle, ne specifično prilikom ustajanja iz kreveta u praskozorje, nego ni tokom dana, većini naših ljudi ne pada na pamet da posegnu za novinama, bilo dnevnim, bilo tjednim, a pogotovo ne da učine svjesni napor odlazeći na kiosk, odabirajući „svoje“ novine i čak da potroše nešto. Pa i čemu bismo? – znaju mi neki otpovrnuti, kad u svim novinama ionako piše isto, a o svemu će tome dovoljno čuti u večernjem televizijskom dnevniku ili u „noćniku“. Pa, zašto bismo uzalud trošili ili – istinu govoreći – „bacali pare“ za tu „pustu papirušinu“, koja ionako

završava u smeću? Na ovako „razumske“ razloge „normalna“ svijeta, nemam baš ni pametna odgovora, a „branim se“ samo vlastitom strasti, koja mi „nerazumno“ daje razlog za ustajanje. Bolje ikakav, nego nikakav! Doduše, ta me opsjednutost tiskovinama polako, ali sigurno – financijski – potkopava. Svako jutro, tako i zato, kupujem nekoliko dnevnih novina, kojih su mi regioni i obzori bliski i familijarni: Redom, Jutarnji, Večernji i Novi list, pa k tome i Slobodnu Dalmaciju nabavljam obavezno, tj. po navici, a u vrijeme kad sam ovaj „razlog za ustajanje“ bio konstatirao – naime rujna 2003. godine – svima ovima još se pribrajao i Vjesnik. Dnevnicima valja pridodati još i tjednike, kao Globus i Aktual, koji potonji bijaše do prekjučer Nacional, ali osim političkoinformativnih pribavljam još i različite kulturnjačke tiskovine, kao Zarez i Vijenac, a bogme i Hrvatsko slovo i Hrvatski list, k tome naravno i Glas koncila, a na kraju i ne najmanje važan, srpski tjednik Novosti. To je „rujno“ stanje ove godine, ali prije desetljeća bijaše još i Feral Tribune i Ljevica, Fokus, pa Forum i tko bi ga sve znao… I što će vam sve to? – sto puta su me znali radoznalo, ali i zlobno propitkivati: „zar ćete sve to pročitati?“ Pa kad sam već zbog toga i ustao iz kreveta, onda naravno da i hoću! Ili budem, kako se to razgovorno kaže. Prvo, čitam dosta brzo, od ranoga čitalačkog uzrasta, dok sam se trudio progutati što više informacija i znanja. Brzina je određena listanjem i prebiranjem napreskokce, ukriž i ukoso, jer trivijalne tiskovine ne treba „brati“ sustavno iliti „pobožno“ kao ozbiljnu knjigu. Potom, mogu se lako snaći u već mi dobro poznatim novinama, na koje sam sviknut desetljećima, pa unaprijed znam što na kojoj stranici mogu naći. I zaista, na prvi pogled, sve se ponavlja iz jednih novina u drugima, osim što ponekad neke preduhitri konkurenciju s kakvom senzacijom. Ali to ne mijenja dojam, da je sve isto što se više i unedogled ponavlja, pa kad sam to shvatio, čemu i dalje umnožavati istovrsne informacije. Kod te očevidnosti intervenira „moj paradoks“:

– u ranijem smo sustavu, tj. socijalističko-samoupravnom, bili svikli, što iz ironičnih pobuda, što silom prilika da – čitamo između redova iliti redaka!! – a danas, u sustavu liberalističko-kapitalističkome, moramo se naučiti da – čitamo između novina!! S ovim sam paradoksom, koji mi je nujnoga rujna 2003. godine poslužio da osvijestim svoje razloge za ustajanje svakoga jutra, nadam se, također i ponešto pomogao drugima u orijentaciji na tržištu masovnih tiskovina. Kako nikada i nigdje nema jedne i jedine istine, mi stvarnost upijamo kroz njenu razlomljenost iliti fragmentiranost. Naše se novinstvo, napokon, pomalo i ponešto razlikuje u načinima tumačenja iste stvarnosti, ali to možemo „prokužiti“ samo ako – čitamo između novina! I sada, dok u praskozorje – ali ne treba to vremensko određenje shvatiti baš doslovno – kroz prozor radne sobice, visoko na 12. neboderskome katu, promatram stvarnost koja mi se panoramski prostire, i sada se po stoti put pitam „što napraviti“ s gomilom papirušine koja trajno raste, osipa se i obnavlja? Smeće tako buja i prijeti da nas sve podavi, a da se izvučem iz bezvoljnosti, služi mi jedan aforizam velikoga Stanislava Ježi Leca, naime: „Prozor u svijet može se zastrijeti – novinama“!

8. listopada 2012. Dobro Vam jutro u cik zore, kada ustaju samo oni, kako smo govorili u mojem davnome djetinjstvu, koji su "ili ludi ili su mljekarice". Da objasnim, to su bila vremena, dok su još seoske žene po kućama građana raznosile naručeno mlijeko, a da bi se oko 8 ujutro pojavile na našim vratima, ustajale su najkasnije oko 4! Sada, kako bilo, kod mene je 10 sati, a pretpostavljam da je kod Vas – 8. No, da se ne hvalim, kad sam ionako budan od 7 sati. Zašto, kad možda "nisam lud", a sigurno nisam mljekarica? Pa, zato jer me je naprasno probudio onaj dosadni Alexander Graham Bell, koji je još neslavne 1876. godine izumio onu prokletu spravu zvanu – telefon! Na njen prodorni cilik preplašeno skačem iz kreveta i hvatam se njene ručke za uho i grlo – ovdje nos izostaje – očekujući koju lošu ili strašnu vijest. Naime, po meni, ta fatalna sprava služi da se kome, makar i u nevrijeme, dojavi kakvu presudnu novost, recimo da je umro neki kojega poznajemo ili čak da se rodio netko poznati, da nam gori kuća ili da nam poplava potkopava temelje ili sl. A kad tamo, zove me neki pjesnik, pitajući me kako da mi dostavi svoj rukopis ili izražavajući neko po njemu velevažno mišljenje. Kako je moj sugovornik obično pristojan, on se u prvom trenutku ispričava: "Oprostite, ako sam Vas probudio...", na što ja nadovezujem stari vic: "Ne smeta, ionako mi je zvonio telefon..." U ovoj maniri bile su mi potrebne godine i desetljeća, dok pomalo nisam "pre-odgojio" većinu mogućih pozivatelja objašnjavajući im da sam ja odabrao poziv pisca, baš zato da ne moram ustajati rano, osim ako mi je takva volja. Imam jednog sumišljenika u ovoj stvari, koji se i sam nerado služi kućnim iliti fiksnim, odnosno "stabilnim" telefonom, a ne posjeduje mobitel, baš kao ni ja, a riječ je o mojem jedinom omiljelome akademiku, naime prijatelju Tonku Maroeviću. Kad se susretnemo, mi samo s podsmijehom i zavjerenički promrmljamo: "On je kriv!"; "Dabome da jest!", a obojica znamo da pri tome mislimo na A. G. Bella! Ako ne vjerujete, pitajte ga, ne Bella, nego Tonka!

Probuđen iznebuha, podvostručio sam tako razloge da krenem u nabavku dnevne porcije novina i novinske papirušine. Prema "poučku" koji sam nedavno zadao, sada bih na jarkom svjetlu naše nezavisne Hrvatske trebao čitati "između novina", za razliku od mračnih vremena socijalizma kada smo "čitali između redaka"! Ali nije to baš jednostavno, kako se čini: ne savjetujem baš higijenske rukavice i masku za usta i nos, ali da nakon listanja novina obavezno treba prati ruke – kao i nakon "ispražnjenja tijela" – to je sigurno! Gomila kartušine pred kojom se zatječemo svaki dan – pretpostavimo takav tužni slučaj – već na prvi dodir zahtijeva odstranjivanje nevažnih ili suvišnih dijelova, kao kad peradi čehamo perje ili kao kad ribi odstranjujemo utrobu. Prema prastaroj uzrečici, još iz vremena prastarih Grka, "riba se čisti od repa, ali smrdi od glave", mogao bih danas skovati novu, primjereniju, naime: "Novine se čiste iz sredine, ali smrde po naslovnicama!" Da bismo uopće došli do nekog relevantnog teksta, pojedinačne novine treba osloboditi od balasta. To će reći, da im treba odstraniti – "iznutrice", a to su oni bezbrojni i nasilno umetnuti "prilozi", uglavnom oglašivalačkoga iliti reklamnoga karaktera. Dok takve možemo relativno čak i lako istresti na pod i šutnuti u otpad, pravi problem predstavljaju oni "prilozi" koji služe podjarivanju nekih grupnih strasti, recimo "auto", "info", "kvadrati", "škola", čak i "jahting" – a koji normalnom novinskome čitatelju samo smetaju. Takve trgam i odbacujem, kako znam i umijem, ali posebno me živciraju obično zadnje puste stranice, koje se bave tzv. "sportom", a koje su povezane s prednjim dijelom novina, pa ih ne mogu otfikariti, a da mi se sve ne raspadne. Znam da zvuči ekscentrično, kao da sam malo "pomaknut", ali te stranice posvećene "loptanju", iliti svim igrama koje se pogrešno naziva sportom, svakodnevno zaobilazim u velikom luku i tako ih ignoriram – na vlastitu štetu! Ako polovicu svakih novina prezirem i odbacujem to znači da zbog njih trošim – dvostruko: plaćam punu cijenu za pola novine. Glupost, dakako! No, pitam se, kad već za svaku strast postoje posebne iliti specijalizirane tiskovine – kao za film, za modu, za kulinarstvo, za erotiku, za medicinske savjete, za oglašavanje

nekih potreba ili kupovanje nečega – zašto se manijaci loptanja – nogom, rukom ili kojim alatom – ne bi zadovoljavali svojim sektaškim izdanjima, jer koliko znam, postoje i neke, recimo, Sportske novosti. Ali ne, oni moraju gaziti normalno čitateljstvo, primoravajući sebi slične novinare i urednike da dnevnoinformativne i političke novine zasićuju i nabređuju svojim stupidnim loptanjem. Kad se tako ispušem nad "svojim" novinama, koje mi barem polovinu tjedna – tj. u ponedjeljak, utorak i srijedu – serviraju obilne porcije loptaškoga idiotizma, onda tek, na jedvite jade pronalazim u njima koji autorski članak, koju sustavno obrađenu društveno-političku temu i onda ih moram uspoređivati s tekstovima na iste teme, ali u drugim i trećim novinama. Ali, zašto na kraju krajeva? Zar stoga da bih se mogao uravnotežiti u vlastitim stavovima, koji se ionako nikoga živoga ne tiču? Ovo je zapravo posao za ozbiljne političke analitičare pri kakvoj instituciji i to je ono što bi trebali raditi svi "javni" i "tajni" savjetnici šefova naših stranaka, vlade i Predsjednika. No, kad ih čujem kada i kako istupaju, čisto sumnjam da su toga dana pročitali ikoju novinu, a nekmoli da su "čitali između novina". No, jedna druga asocijacija me provocira i od dociranja odvlači u malo humorističkije teme, kako u praskozorje ne bismo nikome zadavali glavobolju. Kako danas imamo sve same "listove" – tj. Jutarnji, Večernji i Novi, a bit će i još koji – svejedno je koji od njih listamo i čitamo u javnosti, recimo u tramvaju pred tuđim pogledima. Ali, tako nije bilo do prekjučer: prisjećam se, naprimjer, kakvo sam komešanje i gunđanje znao provocirati u tramvaju, kad bih uspravljen i tek malo naslonjen na šipku u zadnjem dijelu tramvajskih kola, demonstrativno raširio baš beogradsku Politiku. Bilo je to sedamdesetih i još osamdesetih godina, kad je takvo pokazivanje ćiriličnih "plahti" bilo ravno javnoj sablazni, kao da sam čitavom tramvaju pokazivao nešto nemoralno. Dok je to "palilo" kod neke, slučajno naišle publike, drugi je put sablažnjivi egzibicionizam bilo moje rastvaranje – a što biste mislili? – ni manje, ni više

nego kaptolskoga Glasa Koncila! U prvome slučaju gunđali su pošteni hrvatski socijalistički građani, zgroženi što im netko pred očima maše crvenom krpom ćirilice, a u drugome, isti ili njima slični, pošteni građani, servilni pod marksističkom indoktrinacijom, čudili su se kako im bilo tko smije javno demonstrirati svoj interes za jedno takvo ne-socijalističko glasilo, kao što bijaše (?) Glas Koncila. Ovi moji, nekadašnji, skromni ogledi iz socijalne psihologije, vode do skarednoga poučka, jer sve velike lekcije obično završavaju pod nama. U davna vremena, kad su novine koštale 2 dinara, bila je sročena bezočna pošalica, ne baš bezopasna. Ovako: na ulazu u javne zahode pisalo je tada da se mokrenje ne naplaćuje, a da upotreba WC-a košta 2 dinara, a to je bezobrazni narodni humor ovako preinačio: "Pišanje se ne plaća, a Borba je 2 dinara", ali nota bene – Borba je bila glasilo Komunističke partije Jugoslavije, pa je ova šala bila prepričavana, vjerojatno, samo po javnim zahodima. Međutim, na svjetlu dana, danas se javno usuđujem ovako to parafrazirati: "Novine su po 7 kuna" – a vi sami ocijenite koja je to "nužda" – "dok se sranja koja se događaju, skupo naplaćuju u – Remetincu!

15. listopada 2012.

Pješake treba voljeti! Pješake treba voljeti! Pješake treba voljeti! Ispričavam se što dramatski prenaglašavam ovu naizgled običnu rečenicu iliti izjavu, ispričavam se što galamim u praskozorje, ali kako se uskoro spremam iz stana i zgrade, bojim se da će mi na ulici ova rečenica trebati za ohrabrenje. Nažalost, neću je imati kome saopćiti ili prošaptati, pa bi mi jedino preostalo da sa sobom ponesem transparent, na kojemu bi to pisalo velikim slovima, ali baš mi se ne da od sebe činiti klauna iliti majmuna. No, zašto se „bojim“ da će mi navedeni stav trebati za ohrabrenje? Zato jer se bojim naprosto hodati tj. pješačiti pločnikom, inače rezerviranim za tu svrhu. Pješaci su ljudski soj u izumiranju i uzalud je tražiti pravdu kad nas nema tko čuti, budući da su se pješaci, najvećim dijelom – prekvalificirali, tj. u stvorenja koja ili sjede u limenim kantama ili koja jašu na međunožnim dvokotačnim guralima. Preostali pješački soj odgurnut je najprije na pločnike, kako bi spašavao glavu pred smrdljivim kantama, a onda je na pločnicima odgurnut uza zidove i rupe uličnih veža, kako bi izbjegavao dvokotačne projektile. Zato i sada, uzalud ovdje ponavljam uvodnu rečenicu, kojom inače počinje glasoviti roman Zlatno tele iz 1931. godine, ruskoga ili tada još sovjetskog autorskog dvojca Iljfa i Petrova. Citiram početak Zlatnog teleta. „Pješake treba voljeti. Pješaci sačinjavaju veći dio čovječanstva. Više od toga – njegov bolji dio. Pješaci su stvorili svijet. Oni su sagradili gradove, podigli mnogokatne zgrade, uveli kanalizaciju i vodovod, popločili ulice i rasvijetlili ih električnim svjetiljkama. Oni su raširili kulturu po cijelome svijetu,

pronašli tisak, izmislili barut... itd. itsl... A, kad je sve bilo gotovo, kad je naš rođeni planet dobio poprilično uređen izgled, pojavili su se automobilisti. Potrebno je reći da su i automobil izumjeli pješaci. Ali su automobilisti na to smjesta zaboravili. Počeli su gaziti pitome i pametne pješake. Ulice koje su izgradili pješaci, prešle su u vlast automobilista, ceste su postale dvostruko šire, pločnici uski kao vrpce na duhanskim paketićima. A pješaci su stali da se uplašeno stišću uz zidove kuća..." Završen citat s početka Zlatnog teleta Iljfa i Petrova. Tako se i moja malenkost, unatrag kojega desetljeća – otkako je biciklističko pedaliranje po gradu preraslo u pomodno ludilo – obazrivo kreće onim dijelom ceste koji je, u pravilu i navodno, rezerviran za pješački prohod, ali uzalud mi pomnja, kad svakoga časa mogu pasti žrtvom kakvoga udesa. Dok se krećem "kao po jajima", sa gomilom novina u rukama ili pod pazuhom – jer ustao sam u praskozorje samo s razlogom da ih nabavim – svako malo pored mene, dolazeći mi iznebuha i s leđa, prošiša koja spodoba na mehaničkome vozilu, koje po definiciji ne bi smjelo biti među pješacima. Ni po jada, ako se tako provuče koji stariji gospodin ili fina gospođa, koji na biciklu raznose ili donose pribavljene namirnice ili kakve pakete, jer su očito u svrhovitoj vožnji, pa i paze kako to izvode. Ali, kad mi na dlaku, uz bok, projuri koja konjina, recimo moje visine i kilaže, tada me prođu trnci od straha što bi se dogodilo da me slučajno zakvači. Podvlačim, slučajno zakvači, jer ne računam na kakav kamikaze napad. Recimo da u trenutku takvoga mimoilaska, dok mi dvokotačno metalno prometalo tiho prilazi s leđa, recimo da ja, kao prolaznik, s punim pravom hodača iliti pješaka, na pločniku, iznenada zastanem i raširim novine u rukama ili da nepredviđeno zateturam, zanijet u misli, onda bi sudar naših masa bio fatalan za oboje. Pješak, pretpostavljeno moja stokilaška malenkost, završio bi odbačen na pločnik s poderotinama ili u gorem slučaju s lomovima ruku i nogu, s povredama glave, a ništa bolje ne bi se proveo ni slično težak biciklist, koji bi k tome mogao završiti na kolniku, pod tramvajem ili automobilom,

jednako izubijan i polomljen. A, sve zbog čega? Zbog toga jer se vozači iliti upravljači tih mehaničkih dvokolica na nožni pogon, moraju producirati svojom vještinom balansiranja, vijuganja, preskakanja rubova pločnika, ne bi li koga zadivili ili – ozbiljno sumnjam – baš prestrašili nekoga, kao što sam opisao. Zato apeliram, biciklima nije mjesto na pločnicima, već na kolnicima, pa neka se tamo kvače s automobilima, kojima i pripadaju kao članovi porodice mehaničkih vozila, svejedno sad na koji način. Jer, ovako stoje stvari. Historijski, bicikli se u zapadnoeuropskoj civilizaciji, na cestama, počinju pojavljivati otprilike istovremeno s konstruiranjem prvih automobila, a to će reći početkom i sredinom 19. stoljeća. Nije to bio rezultat takmičenja, već koincidencije, pa tako tek izumjeće motora na unutrašnje sagorijevanje, naime Benza i Daimlera iz 1885. i 1886. godine, označavaju početak moderne automobilske industrije, a slučajno treba znati da riječ i pojam bicikl ulazi u upotrebu baš od 1886. godine! Koje desetljeće prije ili kasnije, sad svejedno, ali ta su dva izuma logično proizlazila iz ubrzane industrijalizacije Zapadnoga svijeta, a kao transportna pomagala oba su bila i ostala – protegnuće cestovnog prometanja. Drumovi, putevi, ceste koje su stoljećima ili već neko tisućljeće, probijale, utabanavale brojne vojske, još od rimskih vremena do napoleonovskih pohoda, te su prometnice, kao "žile kucavice", kako se to uobičajeno kaže, tražile djelotvorne načine prebacivanja ljudstva i materijala. Premda nisu izvorno (s)mišljeni za vojne potrebe, ali i automobili i bicikli ipak su postali strateška oruđa svih vojnih sila... Neću reći da o tome razmišljam dok, s novinama pod rukom, gledam kako mi na pločniku ususret na dvokolicama juri klinčadija, razularena kao da su u cirkusu. Zapravo, osim specijalizirane piste i u prirodi, cirkus je najidealnije mjesto za biciklističke majmunade. Zato se grozim kad čujem i vidim kako se za bicikliste čak iscrtavaju posebne staze i to na – pločnicima. Što da radimo, mi pješaci? Da pazimo kako ne bismo – na pločnicima – ometali bicikliste? Time smo svi zajedno do kraja poblesavili: ako su automobilisti,

premda su emigrirali iz pješaštva, neka vrsta cestovne "aristokracije", onda su biciklisti svojevrsni "proleteri" cestovnoga prometa, ali što smo onda – mi pješaci? MI smo "raja" koju mogu i smiju gaziti i jedni i drugi: no za automobiliste ništa ne kažem, oni već dugo imaju dozvolu za ubijanje, ali na kolnicima, premda nas vrebaju i na pješačkim prijelazima i semaforom zaštićenim i označenim mjestima. Ali, tko je i zašto omogućio biciklistima da svojom besmislenom jurnjavom ugrožavaju miran svijet, da siju paniku i da nas uvode u paranoju zbog njihova moguća napada na naš tjelesni integritet? Znam i ne sporim, bicikliranje je poželjna fizička aktivnost i ima brojne i dobre društvene koristi i aspekte, ali svejedno bi tome kvazisportiranju trebalo znati mjesto i vrijeme. Kažu da navodne statistike ne bilježe veći ili znatniji broj nesretnih sudara između pješaka i biciklista, ali dovoljna je mala nepažnja, recimo da pukne gumica i da se začne dijete, tj. stvori novi život, ili u drugom slučaju, da pukne guma na međunožnom dvokotačnom guralu pa da se dokrajči nečiji život! Zato neka biciklisti zajedno s automobilistima jurcaju kolnicima, a pješake treba voljeti jer oni bijahu od početka, kako je na početku i rečeno.

22. listopada 2012.

"Pušači umiru mlađi" – takva me sladostrasno-morbidna poruka dočekuje odmah u praskozorje. Tek što sam se s naramkom novina vratio u stan, upalio radio aparat "uštelan" na Treći program Hrvatskoga radija, prihvatio se prve šalice kave i počeo puniti prvu jutarnju lulu, kad mi pogled zapinje za navedenu poruku, nalijepljenu na zamotuljak lulaškoga duhana. Proteklih nekoliko godina, otkako se i u našoj domaji počela provoditi kampanja zastrašivanja pušača, svako malo naime kadgod posegnem za nekim duhanskim proizvodom – lulaškim duhanom ili cigarama/cigariljosima – hvataju me grčevi od smijeha nad stupidnim sloganima kojima su ih, prisilno, okitili naši distributeri i trgovci. Naime, da "pušenje ubija" nije samo proizvoljno i znanstveno-medicinski baš ne stopostotno dokazana tvrdnja, već je i nakaradno smiješno istaknuta samo na jednom artiklu masovne potrošnje. Jednako bi tako trebalo pisati da "šećer ubija", da "ljubav škodi", da "automobili haraju Evropom strašnije od nekadašnjih Osmanlija", a napokon bi trebalo ponavljati da i "življenje ubija", jer se rađamo samo da bismo umrli. Međutim napisati na ulazu u porodiljske klinike, recimo, neka se novorođeni ne nadaju ničemu osim smrti, tako napisati bilo bi – zar ne? – glupo i provokativno, uvredljivo, ali ne i netočno, jer nas činjenici naše smrtnosti od rođenja poučavaju i vjere i filozofije. Pa ipak, u školama i na fakultetima ne odgajamo nove naraštaje samo baš u svijesti kako im je sve uzalud, kako će na kraju, prije ili kasnije, ali ionako – umrijeti. Zato se lakšim i ljepšim čini zabranjivati pušenje duhanskih proizvoda, pa to pokušavati provesti i kampanjom zastrašivanja. Dok se od praskozorja smijem nad činjenicom kako ću "umrijeti mlađi" nego što to jesam sada, svejedno znam da se ispod glupe krinke jeftine propagande ceri lice – totalitarizma. "Ma dajte, stanite, kvragu, kakvo je to pretjerivanje?!" – znam da

će me mnogi odmah prekinuti. Ta, ovdje se radi o zdravstvenom prosvjećivanju, doduše o ograničavanju nekih ljudskih prava – kao što je to bilo dosadašnje nekontrolirano dimljenje posvuda i na krivim mjestima i u nevrijeme – ali isključivo u cilju poboljšanja javnoga zdravlja i nacionalnoga boljitka. Neke su analize i neka su proučavanja i neke su statistike dokazale da je udisanje duhanskoga dima, svejedno je li primarno ili sekundarno, vrlo opasno i zloćudno, te da dovodi do ozbiljnih boljetica, kojih liječenje teško opterećuje javno zdravstvo. Dakle, neki ovo, a neki ono, ali stopostotno i trajno i posvudašnje podudaranje uzroka i posljedica neki su drugi porekli i doveli u sumnju. Statistikom na statistiku ili silom protiv zdrava razuma, odnosno snagom društvenog aparata protiv nezaštićene manjine. Prepustimo liječnicima svih vrsta neka se spore oko medicinskih protu-dokaza, ali mene ovdje zanima, kao i mnoge druge, samo spomenuti društveni pritisak na potrošače duhanskih proizvoda. Ma, to je sitnica – odmahuju opet rukom ravnodušni – jedna cigareta više-manje? A, je li, a zašto su vlasti posvuda zapele da pušače otjeraju u svojevrsna geta, da se u njima osjećaju kao progonjeni soj? Evo zašto: zato što je u antipušačkoj histeriji skriven totalitaristički podtekst moderne globalizacije, koja već neskriveno ima – fašistički karakter. Ružan je primjer, ali je nužan: prije ove globalne antipušačke kampanje koja je u 21. stoljeću pokrenuta iz SAD-a, u prošlome stoljeću, na braniku narodnoga zdravlja, a sve u svrhu čišćenja ozračja od pogubnosti dima, a društvenoga okružja od nepoćudnoga soja, stajao ni manje ni više nego baš njemački nacionalsocijalizam! Vjerovali ili ne, ali Hitlerova je Njemačka bila moralistička babica, koja je htjela iskorijeniti rak pušenja, jer da on navodno stoji u vezi s rakom pluća i dišnih organa. Dakako, to je i ranije bila samo blesava maska iza koje su se skrivale prave namjere. Naime, kako je za uzgoj, fabrikaciju i distribuciju duhana nacizam optuživao židovski monopol, tako je lažnim samaritanstvom i medicinskom pravovjernosti – koju bismo danas zvali korektnosti – tako je lako i samoopravdano likvidirao, poharao, pokrao i

prisvojio bogatstvo jedne industrijske grane i trgovine. Poučak je bio: onaj koji kroz usta, pluća i nozdrve pušta židovski dim, taj lako može izdimiti kroz dimnjak u konc-logorima! Reći će se opet kako ne treba pretjerivati, jer da danas nitko i nigdje na ovaj, niti na približno sličan način, ne ugrožava pušače u njihovoj fizičkoj egzistenciji. I to je bilo sve – je li? – ako zanemarimo društvenu izolaciju pušačkih grupica i pravu harangu, svojevrsni mobbing, modernije rečeno, koji se nad njima provodi. Većina stanovništva, hipnotizirana pseudo-medicinskom i totalitarnom propagandom, zbila je svoje redove i autirala pušače u najniži soj "parija" i još nam samo trebaju žute trake oko rukava i žute zvijezde na reverima kaputa, pa da se osjećamo baš kao Židovi, dok su ono još neko vrijeme bili na predsmrtnome dopustu, prije nego ih nacistički psi ne strpaju u logore. Izvježbane da reagiraju na mig gospodara javnoga mnijenja, ne-pušačka većina sistematski tjera psihičku torturu nad sirotim pušačima, koji bi htjeli samo u miru koristiti svoje – prirodno pravo! Jer, duhanske prerađevine, ma koliko bile različito pakirane, nisu nikakve "umjetne tvorevine", kako se hipokrizijski govori povodom najnovije gornjogradske izložbe u Gliptoteci, pod naslovom Kultura pušenja od tabua do tabua. Srećom, u početku ne bijaše nikakav tabu, već paradoksalno malne "rajska sloboda", u kojoj su američki Indiosi prvi dimili zapaljene smotuljke trave, koju im je podarila majka priroda (tada se to uživanje još nije moglo pripisati velikodušnosti kršćanskoga Boga, jer su Indiosi tek trebali proći mučni put do njegove milosti!) No to je druga stvar. Kad su Kolumbovi moreplovci uočili tu novu i čudnu naviku, samo su lišće i sjemenje nekih vrsta te samonikle biljke, prenijeli u Evropu i tako je sve počelo. Da se zna: u početku bijaše "cigara", od indioske riječi "sikar", koja je označavala tuljac, tuljčić, smotuljak od duhanskoga lišća, kasnije cigaru u evropskim jezicima, a cigareta koju i danas svi najviše optužuju i progone, javlja se stotinama godina kasnije i također je istovremeno – prirodno pravo.

Nažalost, užitak svih totalitarista jest u tlačenju onoga što je prirodno, a k tome je u očima puritanaca još i ugodno i zabavno. Nećete nam vi pred očima uživati u duhanskome dimu – kriči vlast opijena svojom moći – i mi ćemo, vas pušače, naučiti pameti i redu, ako ne milom, a onda čak i silom. Zato je glokalizacijska vlast spala tako nisko, da sa svojim propagandnim sloganima nagrđuje kutije cigareta, cigara i lulaškoga duhana, ali sve im je – uzalud. U to ime, u praskozorje, uz kavu i novine, punim treću ili tek petu lulu, pokušavajući izračunati kako će, jednom, ako ne već i uskoro, trebati shvatiti podatke u mojoj osmrtnici. Budući da "pušači umiru mlađi", onda će od moje navedene smrtne dobi, recimo da umrem u 73. ili 74. godini, trebati odračunati pušački staž, što će reći da sam umro ima tome već 40 godina. Da se zagrcneš od smijeha ili dima nad ovom stupidnom logikom!

29. listopada 2012.

„ALO!“, pristojno se javljam na telefon, nakon što me je prodorna zvonjava primorala da posegnem za ručkom te sprave. Ta držalica, koja je produžetak našega uha i grla, udobno mi se smjestila na ramenu, pritiješnjena glavom i time nam barem ruke ostavlja djelomično slobodnima, kad već okupira neka čula. No, s druge strane ovako već uspostavljene komunikacijske veze, meni u slušalici odjekuje nečiji glas, koji govori „halo“. Kad već hoće, ja odgovaram s „helou“, što će reći da sam prihvatio poziv i da pozdravljam sugovornika i neka se izvoli očitovati. „Što hoće?“ Kad tamo – a gdje ono? – ponovno čujem tuđe „alo?“, dakako s upitnim naglaskom. Ja odgovaram s potvrdnim naglaskom „halo!“, što će reći „naprijed, javi se, koji jesi da jesi i što god da trebaš ili želiš...“, ali svejedno mi se kao odjek ponovno javlja to nečije „alo“. Polako shvaćam – a što se može kad sporo kopčam – da onaj koji je nazvao moj kućni broj, vjerojatno pretpostavlja kako veza nije valjana. Jer kad je na moje „alo?“, on odgovorio sa svojim „alo?“, ja sam sa svoje strane ponovio to isto i sad se čovo s druge strane čudom čudi s kime on to ima posla. Ali i ja ostajem u čudu jer sam uvjeren kako taj neki, nevidljivi, pojma nema da sam ga ja prvi pozdravio s općesvjetski prihvaćenim pozdravom „helou“. Tako mi se dogodilo jednom, da smo nekoliko puta izmijenili taj pozdrav, dok ipak nisam popustio, puknuo, opsovao i zaviknuo u telefonsku dršku, koju zovemo slušalicom, dok je ona i „govornica“. Dreknuo sam: „Kvragu, zinite već jednom, tko je i što hoćete, što me ovako gnjavite...?“ „Pa, nemojte se ljutiti, mislio sam...“ „Ma kojega ste vraga mislili, jer kad sam vas pozdravio s „halo“ bio je čas da se predstavite i počnete govoriti..., ali vi samo „alo, alo“... „Pa i vi ste

rekli „alo“? „Naravno, ja sam tako pozdravio vaš poziv, ali vi ništa. Hajte zdravo, kao da se nismo ni čuli...“ I tako je ta veza propala, a tko zna, možda je to mogao biti početak nekog velikog prijateljstva. Zapravo, ne baš u tom trenutku, a pogotovo ne mojom zaslugom, ali već je bilo nastupilo vrijeme kraja – mitologije telefona. Taj veliki i značajni masovni medij koji – zajedno s radiom i filmom! – predstavlja kopču iliti spajalicu 19. s 20. stoljećem, taj medij postepeno tone u zaborav i već mu se, nekoliko desetljeća, na globalnoj razni, održava rekvijem iliti misa zadušnica. „Stabilni“, „fiksni“ iliti „kućni“ telefoni postepeno izumiru, nestaju, čak crkavaju i malo je onih koji svojim kućnim brojem uopće definiraju svoje stanište iliti boravište. Ne nestaju i ne povlače se samo pojedinačni, kućni, privatni, obiteljski telefoni, tj. njihovi brojevi, nego nam i u javnim ustanovama, poduzećima, institucijama ili redakcijama umjesto službeno registriranoga njihova „kućnog broja“, nude jedino brojeve mobitela tajnica, direktora ili portira, svejedno.,, Kao da više nitko ne želi biti zatečen na tzv. radnome mjestu, a svi žele biti dostupni bilo kada, bilo gdje, makar zatečeni na WC-u, u bifeu ili na ulici. Dakako, ta totalna dostupnost koja ukida radno vrijeme, najobičnija je prevara jer većina mobitel-ovaca ionako svako malo isključuje te svoje spravice, što će reći da su prosječno dostupni baš i kao da sjede ili stoje kraj svojega fiksnog aparata. Meni ide na živce obavljati koji razgovor s nekim meni potrebnim sugovornikom, ako on toga trena, kad smo uspostavili komunikaciju – ja sa svoga kućnoga, k njegovom pokretnom telefonu – ako on / ona toga trena sjedi u kakvom društvu, koje nije uključeno u naše poslove, pa onda pred njima, glasno svima ističući moje ime i prezime, objašnjava naš problem ili rješenje, tj. pozitivan ili negativan ishod! Znam da je tome tako jer mnogi s kojima se susrećem, upravo tako, preda mnom, razgovaraju s nekim trećim, što je meni neugodno, blago rečeno. Još je najbolje ili je vrhunac, kad nekome u društvu zazvoni mobitel i kad se dotični mobitel-ovac zaveze u detaljan i dugotrajan razgovor s nekim desetim, nimalo ne hajući što je nepristojno prekinuo našu

konverzaciju ili čak ugovoreni poslovni sastanak. Događalo se nešto slično i ranije, s fiksnim telefonima, bilo kod kuće ili na radnome mjestu, ali dobro uhodani bonton primoravao je svakoga da se ispriča prisutnima oko telefona i da pristojno otkloni razgovor s onime koji nas je prekinuo svojim „upadom“. Danas mobitel-ovci nemaju nikakav bonton, već dapače uživaju ukoliko mogu provocirati one koji su primorani slušati njihovu konverzaciju. Događalo mi se ili mi je ponekad tako bilo došlo, da naprosto ustanem i udaljim se iz društvanca u kojemu je mobitelonaniranje važnije od našega sastanka. No to je samo djelić priče „kako doći na glas kao netolerantan, nemoguć, nestrpljiv, netrpeljiv“ – „pa, zvonio mi je mobitel, što sam mogao...?“, znaju me ponekad smirivati – i tko je meni kriv, ako i sam nisam „povezan“ iliti „umrežen“ kao i svi drugi, sav normalan svijet, jer se čini da broj mobitel-ovaca premašuje broj stanovnika, kod nas, kao i drugdje. Kažem, samo je djelić priče kad se i ako se možemo fizički odijeliti iz društva u kojemu svi istovremeno brbljaju sa svojim spravicama, ali što onda, kad i ako to nije moguće? Evo naprimjer: dok u praskozorje, s „buntom“ novina pod pazuhom bauljam iliti bazam pločnikom, možda zanesen u misli, a možda i ne, kad me odjednom znade prenuti glasni povik „alo!“ Na taj zvučni prepad s leđa, trzam se neoprezno i umalo da ne završim pod biciklističkom konjinom, koja je prošišala tik kraj mene. Okrećem se i vidim kako neki od mobitel-ovaca dreči da sve zveči i shvaćam kako se onaj doziv „alo“ nije na mene odnosio. Ali dotični nesmiljeno nastavlja svojim glasnim razgovorom meni iza leđa ili uz bok dok me prestiže, a takvima se rado uganjam i uklanjam, samo da što manje čujem. To se još nekako i dade izbjeći, ali problem nastaje kad se nađemo u kakvoj zamci, recimo u tramvaju. Iz njega ne možemo lako pobjeći, osim na vlastitu štetu, ako prisilno ne skratimo vožnju, ali dok ostajemo, osim uobičajenoj vrevi, stisci i gužvi izloženi smo i auditivnome teroru. Tramvajska kola zvuče, brenče, trešte kao neka luda zvučna komora i da je John Cage dovoljno poživio, moguće je da bi za njih napravio kakvu bijenalsku izvedbu. Najprije ili simultano pište

pozivni, zvučni signali, katkad koje prepoznatljive melodijice, ponekad iznenađujući piskovi, zvonjava, trubljenje, što sve zajedno, ničim izazvano zvuči kao neki glazbeni kirvaj, ali kad „pozvani“ iliti „zazvani“ počnu govoriti, tj. kričati, onda tek nastaje prava ludnica. Nije mi samo neugodno slušati kojekakvo ispovijedanje, zapomaganje, objašnjavanje, plakanje, molbe i/ili prijetnje, nego je to i zvučno nepodnošljivo. Kojega se vraga tako deru? To bih poentirao jednom anegdotom, koja se pripisuje Winstonu Churchillu. Jednog dana, u vrijeme prošloga velikoga rata, dok je sjedio, radio i pisao u svojem londonskome uredu, nekakva ga je buka i galama u predsoblju kabineta natjerala da ustane i upita o čemu je riječ. Šef osoblja priskočio mu je s objašnjenjem, da to mnogobrojne tajnice glasno govore, jer da „razgovaraju preko Kanala“. „Pa, što se deru?“, upitao je Churchill, „zašto ne uzmu telefone?“ Alo, alo, alo...

5. studenog 2012.

„IO, IO, PAPAPAI...“, nešto tako ritmično, mrmljam sebi u bradu dok u praskozorje pokraj kuće vrebam neće li me okrznuti koje dvokotačno međunožno guralo, tj. koji jahač na biciklu. Ne bih ponavljao ovu priču, da ne budem dosadan, o tome kako tražim povrat mojih i naših ljudskih i građanskih prava, kao pješaka, mislim, da čitava priča nije već dignuta – na parlamentarnu razinu!!! Da, da, vjerovali ili ne, ali o suživotu pješaka i biciklista već se tražio priziv u jednom „parlamentu“, ne, doduše, u našem Saboru na Markovu trgu, već na jednom sličnom i ne manje važnom, a koji se zove „Parlament show“ i kao kontakt emisija može se čuti na valovima Radija 101. Tako nekidan – a može se provjeriti, u ponedjeljak 22. listopada oko 11, 30 sati – tek što sam se ukopčao u „stojedinicu“, začuo sam kako neki građanin-biciklist u tom visokom forumu interpelira za krojenje pravde, kako je on shvaća. Doslovno, ili višemanje tako, ali to je glasilo: „Kad će početi kažnjavati bezobrazne pješake, koji hodaju po biciklističkim stazama... mi zvonimo, a oni – ništa...?!“ Voditelj ili predsjedavajući dotičnoga „parlamenta“ pokazao je razumijevanje za građaninabiciklistu,te su u tome kontekstu sućutno nešto spominjali Gundulićevu ulicu. A kad, gle vraga: moja je malenkost kao građanin-pješak, prije nekoliko dana na raskršću Gundulićeve i Tesline, pokraj semafora imala nekakvu malu razmiricu s jednim građaninom-biciklistom. Dok sam čekao da mi se upali povoljno svjetlo za prelaz ulice – jer ako ne vjerujem u Boga, onda vjerujem barem Semaforu – čuo sam nekakvo cičanje iza leđa. Osvrnem se, a kad tamo, neki gospodin-biciklist drma zvonce na svojem transportnom vozilu i ljutito mi predbacuje: „Zar se to pravimo gluhi?“ Usput rečeno, a zar i ne bih mogao i smio biti gluh, ako mi je takva nesreća, ali nisam, nego mi se živo fućka – na pločniku. Možda i nije taj slučaj poslužio za pitanje u „parlamentu“, ali meni sad

dobro dođe da znam što se misli o nama pješacima: da smo „bezobrazni“, naime što uopće hodamo pločnicima i da nas treba „kažnjavati“, ako se ne uklanjamo gospodi-biciklistima kad nam zvonjavom daju signal, kako se raja mora skloniti ustranu dok prolaze age, begovi, veziri ili paše (da i ja upotrijebim tu nomenklaturu iz serije Sulejman veličanstveni, kad se na istu pozivaju i naši poslanici iliti zastupnici, baš u onom višnjem ili „pravom“ Saboru na Markovu trgu...) Ali, da se vratim svojem mrmljanju, jer ono „Io, io, io papapai...! na grčkome hoće reći „jao, jao, kuku meni“. Nisam se nešto ozbiljno izobrazio u grčkome – premda mi je četiri godine bio obavezni predmet u splitskoj Klasičnoj gimnaziji – već samo ponavljam ono što mi je u sjećanje usadio jedan veliki i najveći Tin Ujević. „Dva puta jao“ naslov je jedne njegove pjesničke proze iz 1919. godine, koju sam mogao čitati tek 1957. godine kad ju je Zlatko Tomičić preobjavio u sarajevskom izdanju zbirke naslovljene „Mudre i lude djevice“, a tek sam kasnije tu istu pjesmu, pjesničku prozu tek 1965. ponovno naišao u V. svesku Tinovih Sabranih djela. Njegovo egzistencijalno grozomorje s kojim sam se u brojnim navratima poistovjećivao, ne mori me sada u praskozorje, jer moje su traume beskrajno trivijalnije od pjesnikovih. Samo mrmljam – io, io, papapai... – prijetvorno, nažalost, kako ću odmah i priznati. Kukam jer sam, navodno, nešto izgubio, pa se domišljam gdje bi to moglo biti. Naime niti prije deset minuta, u praskozorje, kad sam sišao s naše kućne, tjelesne iliti osobne vage, ustanovio sam kako sam „izgubio“ deset dekagrama i premda znam da mi ih je uzaludno tražiti po pločniku, svejedno se vajkam, „jo, jo, jao, jao“, što će biti sa mnom ako ovako nastavim: hoću li posve nestati, rastopiti se, iščeznuti... pretvoriti se ni u što?! Znam da neću jer toliko sam puta pokušavao isto, pa ništa! Prokleta kazaljka na vagi ili iznos na njezinom brojčaniku stalno varira gore-dolje, sad sam smršavio, sad sam se nadebljao, sad sam „izgubio“, a sad sam „dobio“ i zašto bih trijumfirao nad „gubitkom“, kad se žalim na „dobitak“? Sve je ovo užasni koloplet proturječnih pitanja i još

kontroverznijih odgovora, prava „mrtvouzica“, kako bi rekli filozofi. Zašto jedemo, kad se bojimo nadebljati, a zašto držimo dijetu kad je tako naporna? Na primjer ja: pola života sam naporno radio da bih stekao dovoljno za jesti, a druge se polovice moram svega ustezati, kako bih preživio. Kako su bila krasna ona vremena u kojima sam „morao sebi otkidati od usta, da bih dobro jeo!“, za razliku od ovih u kojima moram sebi otkidati od usta, kako bih i dalje živio. Mislim da je već jasno, kako ovo nije nikakva privatna priča, već nešto što se tiče sviju, jer, hajde, neka mi se javi onaj/ona koji jutros nisu stali na svoju kućnu vagu! Ako i ima poneki, taj će već doći na taj mjerni instrument, barem kad ode na neki pregled u ambulantu, apoteku ili koju ordinaciju, ako se zatekne kraj bazena ili u sauni, a mnogi, bogme, u teretani... Nitko, ali doslovno nitko danas ne može izbjeći teroru izvagivanja ili vaganja, jer nas ta prokleta sprava prati doslovno od rođenja pa do smrti. Kad nas majke izguraju na ovaj svijet, najprije novorođenčad stavljaju na posebnu vagu, a težina s kojom smo se prvi put odlikovali, ponavljat će nam se trajno tijekom života, u obiteljskim pričama, a kao posebna značajka vrijedit će znatnija težina. Cijeli život nakon toga prvog izvagivanja, bit će put mršavljenja, sve dok nas na kraju, nakon što izdahnemo, ne izvažu u obdukcijskoj sali: od kolijevke pa do groba važe nam se svako doba! Za sve je ovo kriva – vaga! Kao arhetipski znak ili kao atavistički simbol, ona prati čovječanstvo iz pradavnina i ucijepljena je malne u sve mitologije, religije, u mistiku i ezoteriju, u alkemiju i astrologiju, a u takvim je aspektima služila za odmjeravanje pravde, istine i laži, mraka i svjetlosti. Tek kada je pretvorena u praktični alat u svojoj korisnosti pokazala je i svoje negativne strane. Još je bilo dobro dok je koristila u trgovini i općenito u privredi, pri čemu je korištena u brojnim namjenama i varijantama, ali kad je postala nešto osobno, to je bilo pogubno. No reći će se kako nije kriv alat, instrument iliti neka sprava/naprava, već način njezina korištenja. Dobro, neka je i tako, ali koja nas je prokleta narav natjerala da vagu kao alat pretvorimo u spravu za mučenje. Nekada, a to je bilo još prekjučer, dok je moja malenkost recimo, vjerovali ili ne, bila još mlađa

nego danas, vage su po građanskim stanovima bile prava rijetkost i tada još samo znak krajnje razmaženosti i malograđanske izvještačenosti. Osim tako malobrojnih, drugi su se građani socijalisti vagali – po ulicama. Može se danas činiti smiješnim, ali neki mali poduzetnici pojavili su se već u danima ranog socijalizma, kao vlasnici stajaćih vaga, smještenih po nekim uličnim zakucima, u Zagrebu, recimo na Iličkom ili Britanskom trgu, a gledano iz Črnomerca bliže Trgu Republike, u prolazu kina Lika. Za par dana, čak skidajući cipele pri ljepšem vremenu, penjali smo se na te decimalne vage na kojima je bila istaknuta parola: „Tko se često važe, na život svoj polaže!“ Onda su vage netragom nestale, a privatno poduzetništvo se razmahalo, pa je bilo uništeno – što li već – a potom je potrošačko društvo nametnulo kućnu, privatnu iliti osobnu vagu kao obavezni dio mobilijara. U shizofrenoj rascijepljenosti između dijetalnih propisa s jedne i gurmanskih rubrika s druge strane, koje se međusobno odnose direktno proporcionalno – tj. kako raste jedna veličina, povećava se i druga – svi smo pretvoreni u žrtve jedne iste naprave... I kako onda ne bi bilo shvatljivo što jedna žrtva sebi mrmlja u bradu ili u podbrk – io, io, papapaipapapai... jer mi je jasno da ću već sutra naći ono što sam izgubio izjutra! Io, Io, papapai...

12. studenog 2012.

Nastupilo neko takvo neodređeno, šućmurasto vrijeme, neki bi rekli bablje ljeto, a ja bih nadidao – jer uz babu ide i djeda – da je ovo nekakvo „ŠERBET“ vrijeme. A šerbet je inače naziv za onaj napitak koji nije ni aperitiv ni dižestiv, nego nešto između, da se nađe po potrebi, kako bi nam bilo taman! Evo već mi se drugi turcizam oteo na početku, naime taman – kakvim ja najviše volim biti, ni pjan, ni trijezan, nego taman – a prvi je „šerbet“, tj. naziv napitka koji odjekuje po našim domovima u posljednje vrijeme skoro svake večeri, dok se masovno na kanalu RTL-a gleda i komentira tursku seriju Sulejman Veličanstveni. Ta beskrajno razvučena i u osnovi dosadna „ljubavna priča nadahnuta poviješću“ – makar sam očekivao nešto obrnuto, tj. historijsku priču protkanu ljubavi – uporno nam servira šerbet u haremskome ozračju, sugerirajući da je to nekakvo žensko iliti ženskasto piće. Ustavi malo i jest, ali malo i nije: iz davnina, dolazeći iz istočnjačkih krajeva, a k nama je, kao i u cijeli svijet, iz arapskoga došao preko turskoga jezika, to izvorno jest nealkoholno iliti bezalkoholno piće na bazi šećernoga sirupa uz dodatak voća i voćnih sirupa. Zbog specifičnih religijskih propisa u krajevima u kojima je smišljen, šerbet je dakle bezalkoholni koktel i normalno je da je kao slatkast i mirisav u početku bio namijenjen ponajviše ženskome rodu, ali kako ima i kalorijsku moć, ipak su ga kao takvoga, na Istoku pili i muškarci u svrhu „muške snage“. No potom su na Zapadu šerbet stali praviti s alkoholom, kojimgod – džinom, votkom, rumom – dok šećerna baza ostaje ista, samo smanjena i tako postepeno od malo „ženskastoga“, naš šerbet postaje i malo više „muževan“, ali u Sulejmanu se ne sugerira ova zapadnjačka novost, tako da tu imamo posla, reklo bi se, s izvornim šerbetom. Svejedno, alkoholni ili bezalkoholni, ali da se

ne bi pomislilo kako ja ne znam o čemu je riječ ili da imam nešto protiv šerbeta, voljan sam ovo precizirati. U hrvatskoj enološkoj literaturi – onoj najšire shvaćenoj tekstualnosti koja se bavi kulturom alkohola – ali ne samo u Hrvatskoj, već i na prostorima davnašnje Juge, prvi koji je između ostalih napitaka popularizirao šerbet, bila je baš moja malenkost. Dogodilo se to još 1984. godine, kad sam euforičnim esejističkim pogovorom popratio knjigu o koktelima autora-barmena Ante Kunca, a knjigu je objavio i rasprodao splitski nakladnik Logos. Tako u kontekstu mojega finog nepca, šerbet je ono „taman“ kojim se prekida, ali i poboljšava neki gozbeni redoslijed. Naime kad se za trpezom radi ozbiljno i znalački, kad se jede i pije obilno, onda na polovici rituala za stolom, nakon što se u početku pio šampanjac, a potom suha bijela vina, prije „prelaska“ na mesni redoslijed koji će zahtijevati ozbiljnija crvena vina, onda se gozba „presijeca“ šerbetom. To je trenutak opuštanja za ozbiljne i prave gozbenike, svojevrsni intermeco u kojemu se smiruje apetit i alkoholiziranost sudionika, pa šerbet dolazi baš taman. Dotle u Sulejmanu niti se jede, niti se pije kako valja, pa u tome kontekstu šerbet dolazi uporno samo kao ženskasto piće i tako svojim sladorom zasićuje sav naš normalan svijet. Evo i mene, srećom spašena od sladora kako u ponedjeljno praskozorje mrmljam turcizme, sve pod utjecajem sinoćnjeg, nedjeljnog, dvosatnog (!) gledanja „ŠERBET OPERE“. Naime Sulejman nije sapunica iliti sapunska opera, kako se obično podcjenjuje slične produkte za masovno zlostavljanje, već je to neki novi žanr, od mene prozvan „šerbet opera“, toliko lažna i forsirano slatkasta da ti se, da vam se, da nam se smuči! Pa zašto onda to gledam? – narugat će mi se bilo tko. Pa zato jer tako hoće moja sultanija, a i zato što nedjeljom u to vrijeme na televiziji ionako nema ništa drugo ili bolje, a i stoga jer sam nasjeo naslovu, ne očekujući „šerbet“, nego zlehudu historiju koja je poharala ove naše krajeve i ostavila nam tolike ožiljke, baš kao i turcizme u našem hrvatskom iliti srpsko-hrvatskom jeziku. A kako se to „spašavam“ od sladora kojim je zasićena svakovečernja porcija historijske laži umočene u

šerbet, to je stručno pitanje. Moja pozornost pred televizijskim ekranom omogućena je sponzorstvom u pravilu nekih pivovarskih kuća. Meni je potreban neki „špiritus movens“, a da bih u ovim večerima kilavoga, „babljeg ljeta“ uopće izdržao više od nekoliko minuta, a nekmoli sat ili dva pred TV-om. Kad već računam po satu, onda svoje gledanje Sulejmana naplaćujem jednom litrom piva na sat, što još uz ostalo idimidođimi na kraju iznosi tri do četiri litre... I tako mrmljam u praskozorje mamuran, ali bolje od alkohola, nego od šećera, što su opet isto tako ili orijentalizmi (alkohol) ili baš turcizmi (šećer). To je nama naša sudba dala da imamo turski za maršala... ali što ćemo sada jadikovati kad sami nismo mogli smisliti bolje riječi. I tako, dok trošim tabane – ponovno turcizam – hitajući do kioska po duhan za lulu – a sve su to turcizmi i kiosk i duhan. Makar da nam je kiosk došao posredstvom francuskoga, on je izvorno turski pojam i gle ti vražje koincidencije, centralni harem turskih sultana u Carigradu bio je na obali Bospora poznat kao Yildiz-kiosk, a to su sobičci i hodničići koje nam, navodno vjerno rekonstruirane, pokazuju u Sulejmanu... Sirote robinje, naslagane poput sardina u tim skučenim prostorima, sada su eto iz svojega kioska došle na naše i još neke male ekrane, ali preko šengenske granice neće i ne mogu prijeći!, kao što je historijski Sulejman tek i samo povirio do Beča. Uglavnom svi veliki rječnici velikih jezika – oni koji posuđenice ne izdvajaju u „rječnike stranih riječi“, a mi smo jedini koji gajimo tu autarkičnu glupost! – za kiosk kažu da je recimo u francuski došao preko turskoga, a iz ovoga od perzijskoga, najprije kušk iliti kösk, što će nama razumljivije – ćošak. Vremenom je dakako od otvorenoga vrtnog paviljona iliti kioska na ćošku, nastamba za robinje izgrađena čak u trokatnicu, da bi se kao haremluk iliti privilegirano žensko stanište, razlikovala od selamluka za muškarce... I tako dalje: svakakve mi asocijacije padaju na pamet dok se leksički uravnotežujem s turcizmima, a kladim se da se mnogi televizijski gledatelji kod nas čude kad im se ispostavi da im titlovani hrvatski prijevod točno odgovara onome što se čuje s ekrana, recimo hajde ili idi, da ne spominjem još i stotine i

tisuće riječi koje su turcizmi, dok se nama u našoj oholosti čini da smo ih smislili već u stoljeću sedmome!? Jer ni Čamac preko Kupe ne bi bio preveo Vladimira Nazora da nam tu riječ, naime čamac, nisu Turci ostavili, a ni moja malenkost ne bi u ovo praskozorje mogla imati čarape na nogama, da mi nisu ostale od Turaka, mislim čarape, kao riječ i tako dalje... A o robinjama i „tajnama harema“ te kako to da u ova osviještena, feministički izvajštena vremena još u kolektivnoj svijesti može titrati erotska nadraženost ropskim sistemom podjarmljivanja ženstva, e o tome ćemo u neko, možda naredno praskozorje, ako mi bude potaman, što nije turcizam!

19. studenog 2012.

Dobro jutro, ranoraniteljima, a javljam se sa svoje šihte u praskozorje, koja se redom sastoji od toga da najprije plastične vrećice s kućnim otpadom odbacim u zajednički nam kućni kontejner, sve se pitajući hoću li doživjeti onu užasnu europsku sudbinu u kojoj ćemo morati selekcionirati kućno smeće i pažljivo ga dakle probirati i posebno spremati zbog recikliranja prema pravilima birokratske ekologije. Kako me za tu europsku ekološku strogost i zakonitost baš zaboli... neka stvar... jer takvo pažljivo odnošenje prema smeću smrdi mi na nečiji veliki profit: neće biti dosta što smeće „samo“ proizvodimo, nego ćemo ga još morati i njegovati, pomno ga trijažirati i kao takvoga servisirati onima koji će ga dalje zloupotrebljavati. No, dosta, sada sam se već zanio u proricanje loše budućnosti – doduše s nadom da je neću doživjeti – a zapravo ne znam što mi se sljedećega trena piše. A piše mi se loše jer bih morao pisati o onome što sam obećao prošli put, naime o mračnoj privlačnosti „haremluka“, kako ga dijelom može i naše masovno gledateljstvo doživljavati prateći bezbrojne nastavke „šerbet opere“ kako sam nazvao seriju Sulejman Veličanstveni. A što bi u tome moglo biti loše? Pa to da se pišući i govoreći o nekim temama vezanim uz tu „šerbet operu“ slučajno ne poskliznem i osramotim se. Poznavajući sebe sama vjerojatnije je da ću se – namjerno poskliznuti, barem ja kad neće, ne može ili se nitko drugi ne usuđuje. Valjda je primijećeno da o ovoj „šerbet operi“ nije u našim masovnim medijima objavljen neki kritičniji komentar, osim što smo zatrpani gomilom reklamnih tekstića, fotografijama glumaca, opisima scenografije i kostimografije, razotkrivanjem privatnih ljudskih osobina ispod krinke pojedinog lika koji ima ulogu u seriji itd. Vala, valja mi se poskliznuti – a

vala je u nekim našim jezičnim zabitima zaostali turcizam koji hoće reći doista/zaista/bogme/bogami – valja mi se poskliznuti, pa što bude. Tako u praskozorje nakon što sam odbacio jedno smeće – tj. kućne otpatke u zajednički kontejner – odmah nakon toga kupujem drugo smeće, tj. naramak novina koji me čeka na mojem kiosku. Ne kliže mi se pod nogama, tj. prosklizavam se iz čista mira – doduše, samo malo teturam, budući od sinoć mamuran zbog špiritusa movensa koji mi je bio neophodan da izdržim dvosatno mučenje pred ekranom prateći silno razvučenu „ljubavnu priču prožetu poviješću“, kako tepaju Sulejmanu... A riječ je samo o seksualnom iskorištavanju robinja... Pa što je u tome loše? – čujem kako podgurkuju i hiholje poneki muškići, cijedeći svoje... prištiće, ali i kako se kese pseudomuškarčine koji se nisu maknuli ni metar od svojeg bračnog kreveta, a prave se stručnjacima za – hareme. Zaista, iz aspekta današnjih „muških šovinističkih svinja“, reklo bi se kako „nema ništa loše“ u veličanju „gospodareve“ ovlasti nad desetinama, stotinama ženskih tijela, ropski prinuđenih da mu služe. Ali kako to da se iz redova družina, udruga i skupina naše napredne ženskadije nije do danas začuo ni jedan protestni glasić koji bi u ime samosvijesti današnjega emancipiranoga ženstva zatražio da se takva „muška šovinistička“ serija kao što je to Sulejman... – prestane emitirati. Evo ga na, već jedno solidno proklizavanje. Tko bi, kako i zašto napokon u sustavu slobodnog tržišta od bilo koga zahtijevao uvažavanje nekih moralnij ili etičkih normi? A je li? Kako to onda da razni etički komiteti ili medijska nadzorna tijela paze baš na svaku sitnicu i svako malo nekoga kažnjavaju ili suspenzijom ili uskraćivanjem nekoga postotka od plaće? Na spikere, voditelje i novinare na malim ekranima smije se paziti, dok jedna ovako krupna stvar kao što je to populariziranje ženskoga ropstva prolazi bez primjedbe. Doduše, reći će se da nije riječ ni o kakvome reklamiranju haremskoga sistema, već o historijskoj rekonstrukciji... Točno, ali čemu? Za podjarivanje niskih i nižih strasti i podsvjesnih čežnja, za potkusurivanje masturbatorske mašte u profitne

svrhe – a u koje bi druge? Poanta je u tome što su te famozne haremske priče zapravo voajersko-egzibicionističko nadraživanje s latentnom pornografskom namjerom. Daleko od tog da bi moja malenkost bila nekakav moralist, čistunac iliti puritanac, već samo želim da se zna što je što i da se prema tome dosljedno odnosi. Pokvarenost ove „šerbet opere“ upravo je u tome što je samo prikriveno pornografska ne usuđujući se zaći ni u malo slobodnije erotske prikaze, a nekmoli da bi pokazala išta „pravo ili zaista“. Nadraživanje haremskim pričama zapravo je toliko drevno da je apsolutno bez veze pokušavati klizati po njihovim modernim varijantama, bilo historijskog Sulejmana iz 16. stoljeća, bilo o TV seriji iz 21. stoljeća. Najglasovitiji harem svih vremena potječe još iz biblijskih vremena, utoliko što se u Starom Zavjetu piše o haremu kralja Salomona, sinu i nasljedniku Davida, prvoga Izraelova kralja. Živio je kralj Salomon u 10. stoljeću prije Krista iliti nove ere, negdje u godinama oko 970. do 931. kako stoji u biblijskim kronološkim tablicama. Iznimno moćan, bogat i mudar – baš kao Solomon, kako mu tepaju u našim narodima – kralj je Salomon, piše u Starom Zavjetu, „uz kćer faraonovu“, s kojom je bio oženjen, još „volio mnoge druge tuđinke... Njima se priklonio Salomon svojom ljubavlju. Imao je sedam stotina kneževskih žena i tri stotine inoča...“ Evo kako nas lijepo obavještava Sveto pismo: takvi su bili azijatski despoti, da im nije bila dovoljna jedna zakonita žena, nego su si uz nju priskrbili čak još 1000 konkubina! Na stranu sada općepoznato biblijsko razmetanje veličinama brojki, ali zanimljivo je kako će se slične brojke pojaviti kasnije u pričama oko turskih harema. Tako jedna enciklopedija seksualnosti i erotike navodi podatak da je u glasovitom Yilmaz-kiosku iliti središnjem haremluku bilo smješteno baš 700 robinja, dok se u najavama za TV seriju Sulejman Veličanstveni kao posebno nadražajni podatak reklamira kako je ovaj imao 300 robinja u haremu. Može biti da su Salomonove veličine opčarale mnoge moćnike koji su sebi mogli priuštiti harem, pa da se s njime natjecali nastojeći barem dostići vrtoglave brojke svoga prauzora...

Dakako biblijski je haremluk kroz povijest zataškan i gurnut pod tepih i pod imenom Salomonovim radije se vode i komentiraju spisi kao Knjiga mudrosti i Pjesma nad pjesmama koje dotični nikako nije mogao sročiti jer godine njihova nastanka i godine njegova življenja dijeli golemi vremenski jaz. Kako bilo da bilo, ali haremski je aparat opstao u azijsko-afričkim despocijama još pusta stoljeća u novoj eri, mada ropski sistem grčko-rimskog tipa u Europi propada do V. stoljeća. Oživljavati danas u čulnoj audio-vizualnoj formi robovlasničku ustanovu haremluka koja je u Turskoj bila ukinuta tek polovicom 19. stoljeća baš je neka vrsta porno-podvale u kojoj je sve ni vrit ni mimo, ni aperitiv ni dižestiv, nego baš „šerbet“ ili onako „taman“, da se neki nadraže, a drugi razdraže, o čemu tek trebam govoriti.

26. studenog 2012.

Dobro vam ljutnjo, u praskozorje. Ne, ne mucam, kako se čini, dok bauljam pokraj automobilskih kanti koje su bezočno prekrile pločnik inače rezerviran za pješake. Ali koga briga za bonton, jači su, može im se, pa se vlasnici tih smrdljivih kanti jurišno penju na naš nogostup i to sve zato da bi ravno iz kola pružili ruku do kioska i kupili cigarete ili novine, odnosno da bi iz pekarnice iznijeli svježi kruh. Gospodi se ne da parkirati kojih stotinjak metara dalje, kako bog zapovijeda, kako nalažu običaji i kako bi policija to trebala regulirati. Ali, jok, jok, reklo bi se turski, osiljeni automobilisti svakodnevno iznebuha prave desant baš na mjesta na kojima je normalno najveća gužva, tj. usidruju svoje bojne kante tik pred ulazom u prodavaonice, obijesno se smješkajući kako su originalni i moćni. Zato ponavljam, dobra mi ljutnja u rano jutro, dok se pokušavam spljoštiti kao palačinka ne bih li se provukao do slobodna teritorija, a kojeg je sve manje. Dobra vam ljutnja, ako niste slučajno iz toga soja luksuznih nametnika koji gaze pješake po pločnicima. Sve ljuto je zdravo i korisno, ma što god o tome govorili oni koji su protiv jakih začina u jelu. No moja je ranojutarnja ljutnja uperena protiv mene samog, jer dokle ću više okolišati kao mačak oko vruće kaše dok čisto i bistro ne kažem zašto sam toliko narogušen na famoznu tursku „šerbet-operu“ zvanu Sulejman Veličanstveni. Pa evo: ta mi je serija već dobrano doturčila jer se u njoj bez trunke ograđivanja ili žaljenja veliča trgovina bijelim robljem, što je inače u naše vrijeme jedno od najgorih, najstrašnijih kriminalnih djela. I to trgovanje mladim ženskim mesom za potrebe tzv. elitne prostitucije i k tome u masovnim količinama, ne na sitno... ono kao jedan svodnik, a dvije-tri njegove kurvice,

nego na veliko, baratajući stotinama žrtava jednog pokvarenog društvenog uređenja. Znam da će se ponovno reći, kako je u seriji ipak riječ o približnoj rekonstrukciji jedne historijske epohe i da na njenim autorima – scenaristima, redateljima, producentima – nije da o tome presuđuju. Skoro da su u pravu: turski su nam manipulatori vješto pod nos i pred oči nešto proturčili, a na nama je da se opredijelimo, hoćemo-nećemo. Nažalost, kad im je već osmanlijska sila, jedna od najbrutalnijih u svjetskoj povijesti, prognana iz ovdašnjega „regiona“, tj. naših jugo-srednje-istočno-europsko-balkanskih prostora i s ruba „prave“ srednje Europe, a onda se moderna Turska na iste prostore vratila milom ili silom televizijskoga medija. Nije li ovo sjajna povijesna ironija?! Jest, tako mi imena onog kojega ja, kao kaurin, ne smijem spominjati... Na stranu sada kojekakve geostrateške i masmedijske pretumbacije jer mi se ne da pametovati – a možda i nisam dorastao problemu – dovoljno mi je, zaprepašten stajati pred pitanjem: u čemu je tajnovita privlačnost haremskih priča u jednoj „šerbet-operi“, pa da joj se masovno gledateljstvo tako rado povinuje i to podjednako, čini se, i muškinje i ženskinje? Zašto se masovni ukus odazvao onom kolutanju očima, podastiranju bujnih dekoltea, sugeriranom ljubakanju i jedva prikrivenom voajersko-masturbatorskome štimungu, što je sve samo šećerlemasta oblatna trgovanja robljem, a koje je suštinski tema dotične „šerbet-opere“? Dobro, kad već moram reći: za muškinje je ta privlačnost prozirna, ta svi bismo htjeli biti na mjestu sultana, dakle ovlašteni masovni po-turcači koji se o trajnome priljevu novih lica i svježih mladih tijela ne moraju sami brinuti, kad za njih to već radi dobro uhodani državni aparat, tj. ona institucija harema oko čijeg se funkcioniranja zdušno brine „majka sultanija“. Strogo čuvane haremske tajne – dabome da su bile prikrivene debelim velom, pod smrtnom prijetnjom, kad su se imali čega stidjeti – te su tajne stoljećima bile samo naslućivane i nikako ih se nije pokušavalo razrješivati. Trebalo je čekati i dočekati da Turska postane „bolesnik na Bosporu“, tj. da se carstvo počne iznutra urušavati, pa da se tek tada, na

kapaljku, malo pomalo djelići nekih informacija o haremu stignu na Zapad, koji je umirao od čežnje da se zasiti opojnim isparavanjima istočnjačkih, orijentalnih, dakle egzotičnih tajni. Kad je jedan od posljednjih turskih sultana, imenom Abdul Aziz, koji je vladao u drugoj polovini 19. stoljeća, umro ili je ubijen, 1876. godine, počeo provoditi nekakve tzv. „liberalne reforme“, već su počele pucati zidine tajanstvene haremske institucije. Nakon njegove smrti pogotovo, došlo je do obilnijega curenja informacija i medijima su dotureni povjerljivi transkripti o događajima u haremu. Neke europske gospođe, ambasadorske žene u Turskoj, među prvima su opisale svoje spoznaje, ali onda su progovorile i neke od prvih robinja koje su bile zatočene u haremu. Nekoliko takvih „haremskih dnevnika“ odmah je počelo cirkulirati tadašnjom devetnaestostoljetnom Europom, raspirujući sadizam i požudu u masovnim razmjerima. Ali kako je potražnja za sličnim spisima iz prve ruke ili međunožja bila manja od ponude, onda je proradila spisateljska mašta. Na desetine, stotine priča, romančića u kiosk-sveščićima preplavile su kiosk-tržište, samo da se zaradi na proturčivanju masovne publike. Najprije je publiku poharala knjižica o Pohotnom Turčinu, i to kao jedna od ranijih u sličnoj ponudi, naime još iz 1828. godine, a onda se pojavljuje glasovito djelce Noć u maurskome haremu, objavljeno 1890. u Parizu i pripisano stanovitome lordu Georgeu Herbertu, časniku britanske flote na Mediteranu koji se nekako prošvercao u jedan harem. Dobro, ovo je bio maurski, a ne turski harem, no suština je bila ista, sve su ostalo nijanse. Mnoštvo anonimnih djelaca raspirivalo je masovnu maštu, ali sve puno sočnije nego što nam se danas nudi u smiješno razvučenoj „šerbet-operi“. Nakon što smo odgledali 285 nastavaka, a očekujući još 328 prije nego što Sulejman otegne papke pod Sigetom 1566. godine, svejedno se i dalje pitam zašto bi na televiziomanska muškadija htjela biti na njegovom mjestu. Nije strašno što je i on bio smrtan, ali se za života barem naturčio mladog ženskog mesa i to bez ikakva truda, osim ono gimnastike na ležaju. Zato svekolika

muškinja i uzdiše „eh da je barem meni jedan harem, ne mora baš veliki, nego manji, skromniji, ali da mi robinje ljube skute kad mi pokorno prilaze“, a znamo što ta gesta, što to prigibanje zapravo znači... – uzdišu muškinje, ali zašto se gledateljstvo ženskinje tako zdušno podaje čarima ropskoga statusa, kako je ovaj dočaran u „šerbet-operi“? Ljubav? Ma dajte se sredite, kakva ljubav u muškarca koji je bez truda mogao naturčiti mnoštvo robinja, dok mu je skladanje kičastih stihova pod pseudonimom Muhibbi, bio tek hobi, da mu prođe vrijeme. Jer on uzdiše i pjeva, zna se, harem kao institucija mora raditi svoje, kako je govorio – ne Zaratustra, nego Zumbul-aga!

3. prosinca 2012.

Dobar jutar! Pošizit ću, ako već nisam! Naime, došlo takvo nekakvo vrijeme u kojemu mi se čini da sam – već živio. Je li moguće da vrijedi ona stara izreka (stara, a koliko?) kojom se tvrdi da sve ostaje isto, što se više mijenja (ili obrnuto)? To zvuči vrlo cinično i valjda je potrebno mnogo životna iskustva da bi itko rekao nešto takvo. Zar sva zbivanja nisu „promjene“, ponekad čak i nevoljne, odnosno zar se ljudski napredak i razvoj društva ne sastoji baš u tome da se s vremena na vrijeme sve ili barem nešto temeljito izmijeni? Kad već postoji dijalektika u prirodi, zar nije prirodno da nje bude i u društvenim odnosima? Ali, kao za vraga, mnogi se među nama znaju zateći u prilici da kvaziduhovito i cinično, više ili manje smisleno i/ili razložno dobace svojem društvu tu staru uzrečicu: što se više mijenja, sve ostaje isto! Sami sebi zvučimo neobično mudro kad konstatiramo nešto takvo, praveći se rezigniranim mudracima kojima je na kraju sve svejedno, budući da nikakav trud ne vrijedi kad će već sve ostati isto, ma koliko mi težili za promjenama. Na pitanje koliko je stara ova mudrolija, kladim se da će mnogi pomisliti i/ili ustvrditi kako je riječ o još jednom navodu iz „thesaurusa linguae latinae“, kad je i vrapcima na krovu i uvaženim zastupnicima u hrvatskom Saboru poznato da su nas stari Rimljani (koji su mnogo prepisivali od još starijih Grkljana) opskrbili najboljim citatima za sve moguće prilike. E, pa nije tako i izazivam sve naše drage internetovce da prije i brže od moje malenkosti (koja mudrosti brsti samo u svojoj kućnoj biblioteci) istraže i doznaju koje se pripisuje navedena uzrečica. Dakako, najprije bi morali znati što traže, a do toga je najlakše doći ako se zna da ne postoji latinski ekvivalent dotične sentencije te da se ona obavezno navodi na francuskome jeziku (kojim u tome slučaju podjednako barataju znalci, kao i osrednji, odnosno ništavni poznavatelji toga jezika, poput moje malenkosti).

Citat glasi: plus sa change, plus c'est la meme chose, ali tko joj je autor(om)? Da više ne duljim u uvodu, reći ću za kraj da je to Alphonse Karr (1808.-1890.), francuski pamfletist i satiričar, koji je mnoge slične ubode u svojoj reviji Ose (1839.-1876.) ostavio duboko u društvenome tkivu, ali o kojemu se kod nas ništa ne zna jer mi takve i slične bodljikavce i peckavce ne smatramo vrijednima pažnje i ne ubrajamo ih u ozbiljnu književnost (pa je tako u Hrvatskoj zanemarena i veličina poput jednog Paul-Louisa Couriera – 1772.-1825. – pamfletista koji je glavom platio svoju ambiciju da govori istinu svima u lice). Ali, što me je navelo na sumnju kako ću pošiziti, ako već vidim oko sebe kako sve ostaje isto? Nije riječ ni o kakvim ideološkim preokretima, odnosno o bilo čijem obrtanju plašta prema vjetru, niti o politikantskim svrzimantijama za koje nije utvrđeno lažu li danas, ako je dokazano da su lagali jučer... Ponavljam, ništa jako mudro nije me navelo na taj zaključak, već nešto jako prizemno, nešto čisto praktično. Riječ je o kriznom porezu (na plaće i penzije, u određenim postocima), o kojemu je kao o „haraču“ brujala čitava nacija tijekom kolovoza 2009. Osobno me nije uzrujalo uvođenje toga nameta (nije mi svejedno što će mi biti okrnjena penzija, ali u situaciji globalne recesije dobro će biti ako ću je i dalje primati), ali kud svi, tud i mali Mujo. No je li baš svi? Ubrzo se ispostavilo da kriznim nametom nisu obuhvaćeni i „slobodnjaci“, dakle oni kojima se sav prihod ne registrira automatski. U zadnji čas i to se počelo ispravljati, ali svejedno uzalud: manjkavo je objašnjenje da će upravo „slobodnjaci“ na kraju godine morati ispostaviti račune, tako što će svoju zaradu prijavljivati poreznim organima. Ali tu je u igri „socijalistička kvaka“ jer onaj koji zarađuje („uprihođuje“) na slobodnom tržištu, tj. prima i daje „čistu lovu“, gotovinu iliti keš, taj će na kraju prijaviti samo onaj minimum koji mu je registriran putem izdatih računa, a sve što je primljeno „na ruke“ bit će zatajeno (čik, dokažite!). Sve smo to već prošli pod socijalizmom, zbog čega smo i zahtijevali „promjene“: naime tih davnih desetljeća, kad je bio već dopušten i procvjetao „privatni sektor“, mi obični državni najamnici bili smo prema njemu u

podređenome položaju. Recimo, pisci i/ili novinari, kao intelektualna radna snaga, sve zarađeno dobijali su preko žiro-računa, dakle fakturirano, dok su „privatnici“ (frizerke, bifedžije, vodoinstalateri, zubari, advokati, automehaničari...) prometali „živu lovu“. Tako se znalo ispostaviti krajem nekih prošlih socijalističkih vremena da su neki od nas (a za primjer uzimam svoju malenkost), kao registrirani državni najamnici i honorarni suradnici prijavljivali godišnju zaradu za oporezivanje – u većem iznosu od onoga što je prijavljivao neki obrtnik. Privatnici su se cerekali jer su iskazivali obično (ispod)prosječnu zaradu. Oni koji su se bogatili u vremenu rane socijalističko-kapitalističke akumulacije, sa svojim vikendicama, brodicama i autićima, figurirali su kao veća sirotinja od nas zaposlenih u državnom sektoru jer im nitko nije mogao ni želio dokazati da lažu i kradu, odnosno da su za oporezivanje prijavili možda jednu desetinu svojih stvarnih prihoda. Ta se „socijalistička kvaka“ ponavljala i jučer 2009. godine jer će svaki obrtnik bilo koje vrste (advokat, ginekolog, frizer, restorater, automehaničar) „rado“ platiti „krizni porez“, ali na ono što je krajem godine prijavio, jer je dokumentirano, dok će se opet iza plota cerekati kako nas je sve zajebao jer je najveći dio zarade – zatajio! Svi smo zaposleni pod socijalizmom bili robovi žiro-računa, s time da niti jednu svoju uslugu nismo mogli naplatiti u kešu, za razliku od privatnika koji su rijetko fakturirali svoje, pa je i to bila motivacija poradi koje su naivci – tražili promjene. I dobili smo ih, tako da je – sve ostalo isto, što se više pokušavalo mijenjati! Ali, gle ti vraga iza kantuna ili ugla: dosjetili su se naši veliki meštri financija, pa odlučili uvesti nekakvu „fiskalizaciju“, poradi koje će se morati instalirati tzv. fiskalne kase. Čini mi se da će ovo ponovno biti lov na sitnu ribu, dok će one krupne već naći načina da izbjegnu ili preskoče sve podmetnute zamke. Ako se već nekako i natjera taksiste, cvjećare, pipničare da na svojem radnom mjestu ugrade skupu fiskalnu kasu, to će biti tek samo trijažiranje sitneži, dok će veliki promet ostati i dalje izvan svake kontrole. Sjećam se sličnih pokušaja iz socijalističkih vremena, kada su bile pokretane akcije za istjerivanje poštenja

kod mesara (neka ne podmeću suvišne kosti u ono malo kupljena čista mesa), potom protiv piljarica na tržnicama (tražeći da imaju pošteno baždarene vage), protiv pekara (da ne zakidaju na gramima i dekagramima), protiv konobara (koji su kod ručnog i brzinskog zbrajanja znali često pretjerivati)... Tako se desetljećima vrtimo u krugu jer što se više mijenja – sve ostaje isto. Pa da to nije za pošiziti?!!

10. prosinca 2012.

Dok tmuran i mamuran bazam u ovo kišno praskozorje proklinjem vlastitu lijenost koja me je sinoć ponovno do kasnih sati prikovala u fotelji pred televizorom. Iz večeri u večer, s noći u noć sve se češće osjećam kao onaj galijot kojega je opjevao Vladimir Nazor. Sigurno se mnogi, barem iz školske lektire sjećaju te sjajne pjesme u kojoj pjesnik predočava jad i tugu našijenaca, mlađih muškaraca s hrvatske strane Jadrana, a koje su okrutni Mlečani otimali i zakivali uz vesla na galijama, s kojima su neraskidivo znali često završiti u morskim dubinama. Eto, to je pjesnik otprilike bio htio reći, a kao čitatelj u mlađahnoj dobi znao sam biti potresen sudbinama naših jadnih robova na talijanskim galijama. No danas nakon mnogo desetljeća, kad me je minula takva nacionalna, politička dirljivost, danas otkrivam da se i sam nalazim u poziciji onoga koji je uz nešto prikovan, ne doduše uz brodske daske i ruku lancima vezanima uz veslo, ali svejedno... zatočen sam. Ovako to ide kod Nazora: Pokle su me prikovali zlizane za ove daski, Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki (...) itd. Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu Videl nis bora va šume, ni na nebe sunce žarko Si l se drevo osušilo? Si l se sunce ugasilo? Eto, kao prokleti televizijski galijot, prepoznajem se u ovim stihovima: pa i ja sam zakopan „va drevenu rakvu“. a to je razumije se drveni kostur fotelje i ja sam također „prikovan zlizane za ove“ krpe i deke kojima pokrivam fotelje, da ih ne izgorim žarom cigare i lule. O tome sam upravo zaustio, ali ste me

prekinuli, naime dok u ovo kišno praskozorje bazam do kvartovskog kioska, teško se probijajući kroz rovove što su nam ih prohodnima ostavili automobilistički teroristi i njihova biciklistička arier-garda, dakle bazam do kioska po novu duhansku opskrbu i proklinjem vladajuću elitu, koja se dosjetila poskupiti duhanske proizvode! Sramota i cinizam, mrmljamo uglas svi koji se okupljamo pred istim kioskom. Gledam tako svoje sudionike u zajedničkom samotrovalačkom poduhvatu i zaključujem sljedeće i molim da se zapamti jer ću to ionako sto puta ponavljati: „Ima više starih pušača, nego starih – liječnika!“ Ovo je dokazano iskustvom, promatranjem i mojim statističkim izračunavanjem i vrijedi apsolutno, osim u slučaju kad je i neki naš stari liječnik također – pušač! Taj slučaj nije rijetkost, što je već u nekim ranijim istraživanjima pokazano na primjeru trošenja alkoholnih pića. Tako je stara uzrečica da – „Ima više starih pijanaca, nego starih doktora!“ – također i u ovom slučaju uz iznimku ako je neki naš stari doktor ujedno i... ne mora baš biti „pijanac“, ali ljubitelj alkoholne kapljice. Utoliko nas i ovo najnovije poskupljenje neće zbuniti ili udaljiti s našega puta, te govoreći u ime nemoćne i nijeme manjine, usuđujem se ovdje proklamirati: Mi čvrsto, kano klisnurine, stojimo na braniku naših prava, naime da gradimo kule od dima u zraku. Ružno je što se moram šaliti s poskupljenjem, koje nam je bilo najavljeno istekom mjeseca studenog – brrrrr... – ali kad ionako već pušimo u korist vlastite štete, ne bi imalo smisla praviti od nje tuđu korist. Tako su nam jedne dnevne novine, baš na dan 30. studenoga, kad su nam trijumfalno objavile da su cigarete poskupjele, istovremeno servirale i dobru stranu ove cinične odluke. Naime, tu je bilo rečeno kako je poskupljenje cigareta istovremeno i „sjajna prilika da uštedimo i sačuvamo zdravlje svoje i svojih najbližih“. Umalo da nisam podiznio od ovako dobronamjerna savjeta, pa sam se zapitao što bismo rekli u slučaju da su recimo poskupjeli kruh, mlijeko, šećer, ulje i meso (znate, za benzin me baš boli). „Poskupilo meso“, pa što onda, prestanite ga jesti i postanite vegetarijanac, „poskupilo grijanje“, pa što onda, u

stanu odjenite debele džempere i u sobi zapalite vatricu od knjiga kojima sigurno obilujete. Spomenuta novinska, cinička dobrohotnost dolazi sigurno od strane pisca i urednika nepušača kojemu se čini da će s nečim lošim – tj. s poskupljenjem artikala – napraviti nešto dobro – tj. smanjenje broja pušača. Ali jok, vičem ja ponovno – kao što sam se već 1972. godine, bio u televizijskim porotama uspješno usprotivio zabranjivanju pušenja! – premda je i intencija naših zakonodavaca u skladu s planetarnom GROBARIZACIJOM; jok, velim, već je dokazano da totalitarna terapija ne može proći. Zar ovaj idiotskitvrdoglavi svijet nije vidio i nije ništa naučio od toga kako je u Sjedinjenim Američkim Državama propala zloglasna prohibicija, tj. pokušaj da se na državnoj razini onemogući proizvodnja, trgovanje i potrošnja žestokih alkoholnih pića. Uz sva moguće zakonske, ali i nasilne i drakonske mjere državnoga aparata, ta je zabrana izdržala jedva 14 godina, pa evo i točan podatak – od 1919. do 1933. godine! Ta prohibicijska era nanijela je više zla SAD-u, nego što je donijela ikakvu korist. I država, tj. aseptični birokrati i pomahnitala popišmanjena ženskadija – koja je svojom upornom propagandom mnogo učinila za uvođenje prohibicije – na kraju su morali odustati. Totalitarne zabrane na polju ljudskoga užitka nikada, nigdje i ni u kojem društvu ne mogu proći na dulji rok. Tako npr. kršćanske crkve, a posebno katolička, mogle su trubiti stoljećima o štetnosti masturbacije, sve dok u njezinim vlastitim redovima nisu otkriveni pedofili i masturbanti. Dakle, propale su prodike o štetnosti spolnog zadovoljstva, u vodu su pale priče o tome da alkohol škodi, a sad se nekome čini da će poskupljenjem duhanskih proizvoda smanjiti broj pušača. Ali jok, jok, velim ja u maniri pomodnih turcizama, ništa nas neće s našeg puta odvratiti i mi ćemo i dalje raditi u korist vlastite štete i u korist države. Jer pravi je cinizam donesene odluke u tome da država masno zarađuje na onome što se pravi da zabranjuje! Evo podatka iz istih novina koje su nam savjetovale da se zbog poskupljenja ostavimo pušenja, a riječ je o famoznim trošarinama na duhan: tako je prošle godine državni proračun od trošarina na

duhan ubrao – vjerovali ili ne!? – čak 3 i pol milijarde kuna! Vlada zarađuje na tome što mi dimimo, a onda nam se još drže prodike kako je to nezdravo. Kao što sam već jednom rekao u ovome govorenju, život je općenito nezdrava pojava, pa dozvolite da ga barem nečime malo – začinimo. Duhanski dim je oblik slobode i mala i slatka oaza u bezdušnoj društvenoj pustinji u koju će se rado skloniti i koji prinudni nepušač. Više ima sretnih pušača, nego zadovoljnih nepušača! Svi su prisilni nepušači odbojni i mrzovoljni, a moderno je društvo naprosto dušu dalo da od svojih građana napravi svoje mrzitelje i neprijatelje. Pa sretno nam bil0o i bolje da potegnem koji dim nego da – podiznim!

17. prosinca 2012.

Dok u studeno praskozorje hodam kao po jajima, ne bih li izbjegao klizanje, posrtanje ili kakav lom, svejedno shvaćam kako nije svako zlo za zlo. Priroda nam je podarila kijamet – a ovaj turcizam sada uzimam samo u značenju vremenske nepogode – ali se izrodilo i nešto pozitivno, barem s moje točke ledišta. Naime po snijegu, smrzavici i bljuzgi ne mogu prometati biciklisti (!) i radije pristajem na ovu groznu i nespretnu zimsku odjeću i obuću – ali, kako nas poslovicama poučava jedan televizijski meteorolog „zima na gizdu ne gleda“ – negoli da me maltretiraju ona bezbrojna dvokotačna međunožna gurala. Znam, vratit će se oni kad vrijeme proljepša i svima će nam se osvećivati, ali hoće li toga vremena uopće biti i na njihovu, biciklističku i na našu, pješačku štetu, to se pitam početkom ovoga tjedna vodeći računa o tome kako će za nekoliko dana biti okončano brojenje naših dana. Barem nas tako masiraju, ukoliko nas sladostrasno samo ne zaplašuju da će u petak, 21. prosinca ove 2012. godine, prema proračunu nekakvoga majanskoga kalendare nastupiti kraj vremena, što je prilično apstraktno, pa je cijela zamisao odmah preinačena u proricanje „smaka svijeta“. Ako je danas ponedjeljak 17. prosinca, baš me briga što će biti za nekoliko dana, tj. 21. prosinca. „Tko živ, tko mrtav“, tako uvijek odgovaram kad me bilo tko pita, recimo za sutrašnje planove. Ma koja sutrašnjica, ma kakvo planiranje budućnosti, kad svatko od nas može u bilo kojem trenutku svisnuti, bilo od kakvog infarkta, bilo od naleta automobila ili bicikla, bilo od gromade snijega koja mu može pasti s krova na glavu. Kad ga „hitna“ pokupi s lica mjesta, prvo što će njegovu rodbinu pitati u bolnici „je li pokojnik trošio duhanske proizvode“ i ako je odgovor potvrdan, odmah će u statistiku biti

upisan kao još jedna žrtva cigareta ili duhana općenito, svejedno što ga je recimo zgazio automobil ili pod tramvaj gurnuo biciklist. Dakle svejedno mi je koji je dan i kad će nastupiti, ako će uopće, kraj ovoga našega vremenskoga ciklusa, svejedno mi je jer se ionako osjećam prevarenim: Nikada ne bih živio na ovome svijetu, da sam na vrijeme saznao kako će ovaj propasti dok ja živim! Ovakvim šaljivim rezoniranjem – da ne budemo preozbiljni, kad nam se nevolja ionako iza obzora promalja – malo sam se približio jednom starom „marksističkom“ paradoksu. Ali Marx koji će reći ovo što ću citirati nije famozni Karl, već stanoviti Groucho Marx, američki komičar i vođa britanske komediografske družine. E, jednom u stvarnom životu, a ne u filmskome scenariju, on je poslao telegram ovakvoga sadržaja i to na adresu uprave jednoga elitnoga kluba u koji ga u nekoliko navrata nisu htjeli primiti kao pučanina i kad su napokon popustili, on im je odgovorio: „Nikada ne bih pristupio klubu koji bi mene primio u članstvo!“ Tako se i moja malenkost odbija priključiti propasti svijeta jer ako me do sada nisu priznavali i uvažavali, hvala im lijepo što me mole da im se pridružim kad već svi propadaju... Tako i te „fakin Maje“, najprije su sami klisnuli iz povijesti i to nekako pred istek prvoga tisućljeća, podbrusili su pete ili su dali petama vjetra, nestavši tko zna kamo, a sada je u svijetu prihvaćeno da su njihovi hijeroglifski podaci nešto strašno važno za nas. Oni su, nastanjujući područja kišnih šuma na poluotoku Yucatanu u Srednjoj Americi i neke dijelove Meksika, Gvatemale, Salvadora i Hondurasa, razvili hijerarhijski dobro organizirano društvo i bili su, kao, strašno astronomski mudri i nadareni – neki su rekli da su bili od vanzemaljaca u tom pogledu nadahnuti – pa su smislili kalendar koji se pokazao točnijih od naših Zapadnjačkih, ali osim svjetovnoga, smislili su i jedan vjerski, ovaj pak od 260 dana. Nota bene, za sve je to moderni zapadnjački svijet doznao relativno kasno i sve su dokumentacije o njima samo naknadne, pa kome je puhnulo u glavu strašiti svijet time što su stari Maje – fakin Maje – jednom i odjedanput odlučili da prestanu vrijeme brojiti baš na dan 21. 12. 2012.!?!!!

Dobro – ma vraga dobro! – na taj dan se na nebu prividno događa tzv. precesija ekvinocija, a koja se zbiva jednom u svakih 26 000 godina! Tu astronomsku metafiziku ne mogu objasniti jer je jedva malo razumijem, ali ono što je prestrašilo moderni svijet jest činjenica kako su te fakin Maje mogle toliko unatrag i unaprijed odrediti putanje nebeskih tijela? Dakle nije strašno što će se dogoditi taj nebeski šou, već je jeziva pomisao da je to znao narod koji je sa Zemlje nestao krajem 1. tisućljeća, nitko ne zna zašto, premda je nakon "stare" države, potom stvorena i "nova" koja je dočekala konkvistadore, ali u toj "novoj državi" više nisu bili oni pravi i mudri fakin Maje. Zapravo nije riječ o Majama, nego o precesiji ekvinocija, koja će se dogoditi htjeli mi to ili ne. Druga je priča je li to početak kraja ovoga svijeta ili nije, tj. može li stanoviti poredak nekih nebeskih tijela prouzročiti neke strahote na ovoj jadnoj Zemljici. Kažu da može, ali da i ne mora: tako bi se pod nebeskim utjecajem mogle pomaknuti tektonske ploče u Zemljinoj kori, što bi onda pomiješalo kontinente i dovelo do zamjene klimatskih polova. E, to bi bio pravi spektakl i pristajem biti sudionik i žrtva, naravno stoga što će se svima dijeliti pravedno! Ne bi bila riječ ni o kakvoj "apokalipsi", s kojim se terminom vole razbacivati neuki i naivni. Apokalipsa iliti Otkrivenje, što je naslov posljednje knjige u biblijskoj zbirci, a koja se pripisuje Ivanu apostolu, inače evanđelistu, sročena je krajem 1. st. naše ere i "sva je usmjerena k budućnosti", kako kažu i naši komentatori. Tj. ona se ne okreće prema budućnosti, kako neki danas pogrešno govore, nego je k njoj usmjerena i zato to Otkrivenje donosi viziju novoga svijeta, nove zemlje i novoga neba nad kojim je alfa i omega, tj. Krist. Otkrivenje opisuje njegovu konačnu pobjedu nad silama mraka i Zla prema tome Apokalipsa ne treba nikoga strašiti. Ali, kako su teško razumljive slike i vizije iz te knjige stoljećima i tisućljećima zamućivale ljudsku maštu, uvijek voljnu da slasni srhovi jeze prožimaju tijelo i dušu, tako je dobrim dijelom, barem za prosti puk, izgubljeno pozitivno značenje apokalipse i njezin trijumfalistički i optimistički karakter. Dakako da

krajem ovoga mjeseca ne nastupa nikakva slična biblijska apokalipsa, što su već i iz Vatikana otklonili, jer se u toj centrali još nisu s Bogom dogovorili oko točnog termina. A druge nesreće koje nas mogu snaći, baš su dobrodošle, ako pogode sve ravnopravno. Uostalom "nakon nas potop", kako je markiza de Pompadour rekla svome kralju Luju XV. I basta!

24. prosinca 2012.

„Koji je danas dan?“ – podozrivo pitam mlađu prodavačicu na duhanskonovinskom kiosku, nakon što sam se do njega provukao uza zidove, stiješnjen uz njih terorističkim opkopom što ga na pješačkome pločniku čine manijaci u limenim kantama... „Pa dobar dan, gospon sused!“ – bodro me zagovara „djelatnica“ koja je na tome mjestu zamijenila radnicu – „kao svaki dan“... „Dobro, a koji je dan?“ – ja se ne dam, ni osobno, ni dvosobno, propitkujem, tako, jer mi nešto zapravo mnogo nije jasno. „Pa ponedjeljak je...“ – odlučno će mala za pultom. „Dobro, a koji je datum?“ – ja se i dalje dvosobno ne dam. „Datum, hmmm, pa evo piše...“ – i ljubazna djelatnica prstom pokazuje jednu novinsku naslovnicu, podvlačeći datum... „Evo, vidite sused, danas je ponedjeljak 24. prosinca!“ – slavodobitno mi dokazuje, vjerojatno zadovoljna što se riješila starog gnjavatora... „Ali je li to baš sigurno?“ – sada ja već trosobno dalje gnjavim, ali ne više jadnu djelatnicu koja nije ništa skrivila da bi joj u praskozorje dosađivali stari, ružni i debeli mrgudi. Ne nego u sebi i dalje raspredam: pa, stvarno, ako je taj kiosk i dalje na svojemu mjestu, ako je do njega pristigla svježa porcija papirušine na kojoj je otisnut datum koji bi trebao označavati općeprihvaćenu vrijednost, onda se možda prošloga tjedna, iliti u petak 21. prosinca ove 2012. godine nije dogodila toliko najavljivana propast svijeta. Baš šteta jer bio sam doma navukao silne količine alkohola i duhana, da anesteziran sa cigarom u ustima skončam u ruševinama našega nebodera. Eh, pusti snovi i evo ništa od njih. Sve je na svojemu mjestu i oni su se vratili... zna se na koga mislim, jasno na bicikliste... a baš mi se bilo priviđalo, kao onome nesretnom zatvoreniku na Patmosu prije nešto više od 1900 godina da će, naime, u naše vrijeme nastupiti neka biciklistička apokalipsa... Ona famozna

Apokalipsa kojoj se uzaludno nadao Sv. Ivan Evanđelist, dok je u svoje vrijeme, nekako na razmeđu 95. i 96. godine nove ere, kako su te godine bibličari otprilike utvrdili, u groznicama i opijenosti svojih zatvoreničkih dana maštao o propasti Rima i obnovi Izraelove države i slave... Ta se, doslovno shvaćena njegova apokalipsa baš i nije na vrijeme dogodila, jer je on oprezno, kao svaki mudri vrač/pogađač izvršenje proklamiranoga plana odgodio u daleku, nepoznatu budućnost. Ali, kao i uvijek, nije istina u predviđanjima, nego u tome kako ih prilagođavamo našim uvjetima i okolnostima. Takav se bio dogodio stjecajem okolnosti, da se suvremenicima učinilo kako je zaista došao apokaliptički kraj svijeta i to već godine 410. nove ere, kad su Alarihovi Vizigoti osvojili i opljačkali Rim. Po tada poznatome svijetu nastala je golema graja, uzbuna, jad i plač – gore nego danas kad nas globalno plaše samo emisije National Geographica – razdirale su se haljine, posipalo se pepelom po glavi, bičevalo se gola tijela, klečalo se u beskrajnim procesijama, sve u shvaćanju da je proročanstvo iz Apokalipse, evo zaista i ostvareno! Kako bi smirio tu glupavo užarenu atmosferu, tu psihozu i paranoju ondašnjega kulturnoga svijeta, morao je intervenirati čak jedan biskup u Hiponu, kasnije poznat kao Sv. Augustin, da bi u svojoj knjizi O božjoj državi, između 413. i 427. godine, objasnio malo suviše revnim kršćanima kako Apokalipsu treba shvaćati prvenstveno u metaforičkom, alegorijskom i simboličkom smislu i vidu... Kaže se da je takvo njegovo pisanje bilo možda prvi pokušaj „stvaranja filozofije povijesti, to jest odgovora na pitanje: koji je pravi smisao ljudske povijesti?“ Sv. Augustin doista je smirio duhove, a svi su ionako vidjeli da nikakvoga smaka svijeta i nije bilo, no Augustin je tako budućim klerikalnim ocima ponudio i jednu sjajnu smicalicu: kad je potrebno onda je Biblija zaista opis prave historije na zemlji, a kad dođe do kakve male smutnje, onda su neke od tih knjiga – alegorijske i ne treba ih shvaćati doslovno. Dobro, dakle jedan smak svijeta je bio shvaćen kao apokalipsa već početkom V. stoljeća, ali se unatoč mudrome Augustinu – ocu svjetskoga autobiografskoga pisma, po čemu mi je

bliži i draži jer se u teološke spise baš i ne razumijem – dakle, unatoč njegovim opomenama, mnogo kasnije u povijesti ljudske historijske histerije prvotno se javlja i to progovara na usta jednoga tako pametnog čovjeka kao što je to bio meni omiljeli Erazmo Roterdamski. Upravo mi je neshvatljivo da je i on mogao pasti u istu apokaliptičku zamku, kad sam doznao da godine 1527. piše kako mu se čini da je pljačkanje Rima od strane protestantskih četa, ne samo kraj jednoga svijeta, nego da je to smak svijeta. Izlazi na vidjelo, da su sva proročanstva rastezljiva kao kondomi te da ih bilo tko može navući na bilo kakav organ svoje paranoidne erekcije. Što su alegoričnije i mračnije, to su privlačnije, pa tako ovaj nama poznati svijet propada trajno otkako je nastao. Dočim smo rođeni, već smo pokojni, pa što važi individualno, vrijedi i kolektivno. Ali uz alegorijske proroke, pijane od vizija, droga i vina i mentalnog samonadraživanja, postoje i oni koji su voljeli matematički točno izračunavati kad će nam doći kraj, ali kako je poznato nisu ni početak naše ere, tj. rođenje Bogočovjeka točno odredili, no pustimo ove druge za drugi put. Sada, dok se u praskozorje, nakon plodne diskusije s djelatnicom na kiosku vraćam u svoju izbu s novom porcijom cigareta i duhana za lulu, ne nužno samo za mene, proklinjući terapeutsku državu koja nas zaplašuje vizijama duhanske smrti, kao da nam nisu dovoljne one biblijske i u najnovije vrijeme ove „majanske“. Ah, pa da, od toga sam krenuo, raspitujući se maločas koji je danas dan i koji je datum. Naime danas je trebao biti 4. dan 14. baktuna – ako je 21. 12. bio dovršen 13. baktun... ali zaključujem da nije tako. Amerikanska paranoja nije nas uspjela uvjeriti da promijenimo ustanovljeni gregorijanski kalendar – za koji „fakin Maje“ nisu ni mogle znati – ali ako nije nastupilo njihovo računanje vremena, a koje je onda? Ne može ostati isto, kad je u Hrvatskoj nastupila „era smeća“, što će reći da bismo mogli i trebali računati vrijeme od dana kad nas je jedna agencija za procjenu državnoga boniteta, prema svojem određivanju „rejtinga“ bacila u tu izmećarsku kastu. Dakle nisam bezveze ispitivao djelatnicu koji je danas dan jer mi se čini da se ipak otvorio

pakao pod nama i da nam drukčija apokalipsa i nije potrebna. Mi smo maleni i skromni, a neka svijetu ostane njegov smak, kad se National Geographic tome toliko veselio da mu je posvetio čitav jedan tjedan, od 14. prosinca, po starome kalendaru... I tako, dok u praskozorje dimim neki, ne loši Balkan Latakia lulaški duhan, baš mi se fućka, fićuka ili zvižduće za kalendar, kad ću ionako „umrijeti mlađi“, što piše na svakome omotu duhana. Nepušači će umrijeti stari i baš kad naiđe koja propast svijeta, ja ću osobno, dvosobno i trosobno, od njih umrijeti mlađi. Nije svako zlo ni za zlo, pa kao što nikad ne bih gledao tv emisiju koju ne gledam, tako ne vjerujem ni prorocima na paketićima jer će oni samo čistih pluća umrijeti prije nego što se njihova proročanstva – ne obistine! Kidnut će iz naše povijesti, za svaki slučaj, baš kao i „fakin Maje“ iz globalne histerije!

31. prosinca 2012.

„Tko je srce u te dirn'o, da si tako ti nemirno?!“ – sričem u sebi, a skoro i da pjevušim sebi pod bradu dok u praskozorje bazam do kioska punoga opačina. Na njemu, naime, svakodnevno kupujem smeće i otrov, a zna se na što mislim – smeće je novinska papirušina, a otrov su duhanski proizvodi, ali to su barem neki stimulansi da ujutro ustanem. I gle – evo me gdje čilo razmatram srčana i srdačna pitanja. Nije riječ ni o kakvoj senilno-romantičnoj kardiopatiji, već o nečemu još morbidnijem. Palo mi je na pamet kako svih ovih proteklih tjedana, dok smo se bavili onim glupavim „majanskim“ kalendarom i lukavo nam podvaljenim proročanstvom o „kraju vremena“, nigdje nisam naišao na užasavanje zbog činjenice da je taj iščezli narod ritualno uživao u – čupanju srdaca živih ljudi! Ti navodno super nadareni astronomi bili su i strašno vješti da naglim i preciznim pokretima, nekim kamenim nožem istrgnu srce iz tijela žrtvovane osobe, dok je ova još koji trenutak bila živa. Potoci ljudske krvi slijevali su se niz one stepenaste piramide na koje danas hrle zatupljeni turisti, a jesu li žrtve bili samo pripadnici suparničkih i pobijeđenih plemena ili su za žrtvovanje bili prihvaćani i članovi iste zajednice, koji su nečim zaslužili čast da tako uveličaju slavu majanskih bogova... to nije još sasvim razjašnjeno, kao što njihov kalendar nije baš točno dešifriran, ali u ovo praskozorje naše prve godine u „eri smeća“ nisu mi važne te „fakin Maje“ i smisao njihovih rituala, već samo ovlašna poredba s današnjom civilizacijom, u kojoj se srca ali i drugi organi čupaju iz tjelesa dok su osobe još živuće! Kako to, što fantaziram?, rekao bih samome sebi da stotinu puta nisam promozgao ovaj problem. Da, promozgao, ne osjetio srcem jer mozak je važan. Sve što smo odvajkada i uopće postali, postali smo i jedno jedino – mozganjem, a ne srcanjem (ako je ta riječ uopće moguća). Sve što srce navodno osjeća, a nije mi jasno kako ta pumpa uopće može osjećati,

nastaje, stvara se i poniče iz mozga. Pa opet, smrt ih razdjeljuje tako drastično, da to nije lako prihvatiti. Naprimjer, ovo u posljednje vrijeme tako pomodno doniranje organa, u kojoj je praksi ova naša zemljica pohvalno jedna od najuspješnijih, to doniranje bilo je moguće tek kad je prihvaćena definicija smrti. Je li čovjek mrtav, tj. je li umro kad mu srce prestane kucati, što znači da je zaustavljen krvni optok, ili se smrt može i mora ustanoviti kad čovjeku mozak zakaže, tj. kad se na aparatima više ne može ustanoviti njegova aktivnost? Jedna i druga koncepcija imaju svoje dobre, mudre i super znanstvene pretpostavke, dokaze i zaključke, ali je izgleda prevagnulo shvaćanje da se čovjeka može razmesariti, razrezati i iznutra pokrasti dočim se učini da mu mozak više ne prikazuje potrebne valove aktivnosti. Pa ipak, taj je fenomenalni mozak, kao još uvijek najveća tajna ljudskog organizma, može se i znao se bezbroj puta probuditi bilo kada, za deset minuta i/ili deset mjeseci, što će reći da je čovjek živ dok mu kuca to „fakin“ srce. Nije slučajno rečeno fakin srce jer prikaz oblika toga organa, nalikuje nepravilnome čunu ili kruški, piše čak u enciklopediji, a govoreći malo priprostije, svakom imalo sugestivnijem sliči na guzove, naravno ženske, naime, većinski muškarcima. Rumeni prikaz srca u tom je smislu senzualan, a postao je svjetski i općeljudski sinonim za riječ i pojam ljubavi otkako ga je neki genijalni dizajner ukomponirao u devizu: Aj lav Njujork, što nacrtano izgleda fenomenalno jednostavno, naime najprije veliko slovo I, što na engleskom govori ja, pa onda rumeno guzoliko srce i potom slova N i Y, što je kratica za New York. Otada, ne znam točno kad se to dogodilo, ali tu kombinaciju svi na svijetu zloupotrebljavaju. Aj tj. ja, pa srce, pa ovo ili ono, bilo u privatnim porukama, na mreži ili na plakatima, ali uglavnom sočni gluteusi srca preplavili su globalni okoliš i kako to, pitam se mozgajući, dakako, da se nitko nije sjetio prikaz mozga ubaciti u sličnu krilaticu, poruku, dizajnersku koncepciju. Bit će stoga, dovijam se, što se pihtijasta ili hladetinasta masa mozga oduvijek i svima pomalo gadila, a riječ je o organu koji je u ljudi

vrhunac razvoja živčanog sistema, po kojemu smo se uspjeli izdvojiti iz krda ostalih sisavaca i kralježnjaka te postati homo sapiensi. Kažem, većina se ljudi doslovno gadi te vlastite pihtijaste mase koja u skrutnutom, kao u kalupu izlivenom obliku, izgleda kao orah. E, nažalost, mozak kao likovni simbol nije upravo zbog toga imao šanse da se probije u likovnu sferu moderne civilizacije. Ljepše je krvareće srce, nego mozak za koji ne znamo da li misli ili samo sjedi u svojem kalupu. Prebačeno u metaforu, rekao je Arsen Dedić, kako su naši ljudi „uvijek više voljeli srce na žaru, nego mozak s jajima“. Dakako, ovo se ne odnosi na restoranski meni, već na svjetsku potrebu za boli, za patnjom i ljubavi, a takvu je potrebu najbolje i najlakše doživjeti kad nam se srce cijepa i krvari, a ne dok nam mozak puca od razmišljanja. Zamislimo zabune i uvreda kad bi netko nekome, recimo dragi dragoj, poslao napismeno ili preko mreže, ovako dizajniranu poruku: Ja, pa mozak, pa onda tebe ili ti... Ne, ne, nažalost, ali vječni i uvijek obnovljivi mozak gubi u bilo kakvom natjecanju sa srcem. Kroz povijest svjetske književnosti, svih epoha i svih kontinenata, čuje se samo otkucavanje srca, kao da je u toj našoj pumpi smještena naša osjećajnost. Dok jedino mozak voli, to se iskazuje samo srcem. Tako stenje Arhiloh, još u 7. stoljeću pr. n. e. „Takva je nastala ljubavna čežnja u mom srcu“, a tome starom grčkom liričaru nešto kasnije, tj. u 5. stoljeću asistira Kalidasa iz Indije te uopćava kako se „ljubavna čežnja šulja u svako srce“... I onda slijedi pjesnički raspašoj kroz stoljeća dvorske, udvorničke, trubadurske, picolizačke slinave lirike, što konstatira stanoviti sir Philip Sidney u 16. stoljeću, pa kaže: „Ti imaš srce moje, a ja tvoje“ – što je ovo bila neka transplantacija, upadam ja – i dalje: „Izmjenom revnom baš jedno za drugo, ja čuvam tvoje, a ti paziš moje“... Samo znate, ja tim ljeporječivim srcekenjatorima baš i ne vjerujem puno jer znam što zapravo misle: Oni sline o srcu svoje djevice, a samo mrse dlake njene pice... Baš sam bezobrazan, da me sram i stid bilo, kad jedan nježnik kao Alfred de Musset krajem 19. stoljeća ovako vapi: „Rekoh svome srcu, slabom srcu svome / zar to nije dosta svoju dragu ljubit? / Zar baš neprestance tebe srce gubit...?“ Za de

Musseta me baš briga, ali da i jedan veliki Baudelaire može napisati kako „naša srca dva će kao zublje sjati“, e to mi je ipak malo previše. I dok svi tako cvile i svršavaju nad svojim srcima, jedini koji se našao da opere čast razumu, bio je genijalni Tin Ujević, kojemu je srce bilo „od sedam komada“ u njegovoj glasovitoj pjesmi Zelenu granu... da bi to ovako poentirao: „Tmurne reske misli reska svjetla boje / krv u moždane, mozak van da skoči / nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje / tuđinska ženo, samilosne oči...“ I jamčim, ovo su jedini ljubavni stihovi na svijetu, u kojima se spominje mozak kao središte bića. Dobro, dobro, neka svi i dalje obožavaju srce, ali zašto ga tako nemilosrdno trgaju iz tijela, dočim moždani valovi prestanu za tren? To je pitanje kojim mislim i dalje mučiti mozak, a ne probadati srce, koje je eto, slučajno, baš nešto – nemirno!

7. siječnja 2013.

Ma koji „beskrajni dan“, ma koji „fakin svizac“, brundam tako u praskozorje jer što je ta priča prema ovoj koja se meni događa, ali ne tako da se jedan te isti dan svakoga jutra ponavlja, već se meni ponavljaju tjedni, mjeseci, pa i poneko desetljeće, ovo potonje ako i nije, ali uskoro hoće… Sve je isto, što se više mijenja, pa će me tako i u ovo praskozorje onaj susjed upitati hoću li ja uskoro na skijanje, a kad mu nešto bezobrazno odvratim, po stoti ću put pogoršati naše susjedske odnose. Koje „fakin skijanje“ kad ne podnosim elementarnu nepogodu kao što je snijeg. Ali prema predviđanju, čovo željan razumijevanja nastavit će dalje, već znam i kako: „A, to je zato jer ste vi iz Dalmacije. Lako vama kad možete svako malo dolje, na svoje i u toplo…“ Dakle, uzalud sam mu objašnjavao toliko puta da moj rodni kraj nema veze s mojom netrpeljivosti prema bilo kakvim padalinama, posebno onima u obliku snijega. Uostalom, pa zar se ne zna da ljubitelji sanjkanja i grudanja također i iz Dalmacije hrpimice hrle na snježne padine, ne bi li slomili koju kost i onda se ljeti time hvalili kontinentalcima koji dolaze na more… K tome ću mu stoti put objašnjavati da ja „tamo dolje“ nemam ništa i nikoga jer nisam bio te sreće da su mi roditelji bili seljaci i/ili ribari, pa da su mi bili ostavili u nasljedstvo kakvu, ma i najskromniju nekretninu. Kao potomak deklasiranih građana, ja sam u tom pogledu bio i ostao kao oglodana kost. Kažem, znam u ovo praskozorje da me čeka ovakav pseudo-dijalog koji se ponavlja godinama… a za koji mjesec, kad malo zatopli, ponovno će me isti susjed zapitati kad se sretnemo kraj kontejnera za smeće i otpatke: „Onda, susjed, a kad ćete dolje?“, pa će iz susretljivosti čak reći naglašeno „doli“, ne bi li mi tako bio bliži. To su te moje „beskrajne godine“ koje se ponavljaju neumitnom pravilnosti, baš kao da nada mnom bdije

g. Harold Ramis koji je režirao film Groundhog Day i to još 1993. godine s Billom Murreyem i Andie Mac-Dowellicom u glavnim ulogama. A taj „groundhog“ je „fakin“ svizac, a to je glodavac iz porodice svizaca i tako ukrug, okolo naokolo, dok ne pronađemo da u toj familiji ima i neki alpski svizac, pa onda neki stepski i napokon ovaj iz filma, a koji je prerijski iliti stručno Cynomus socialis jer živi u velikim skupinama. Mislim da nema čovjeka koji nije vidio taj film, zahvaljujući tome što se baš nekako u vrijeme novogodišnjih praznika prikazuje, tj. reprizira po stoti put na našim malim ekranima. Svi se praznici ponavljaju ispunjavajući nas svojom prazninom, pa je ona, naša unutarnjost, ako nemamo bolje. Predosjećanje repriziranja naprosto je očajničko, ali iz toga zatvorena kruga nema izlaza jer da bi nekako osmislili vlastito vrijeme, čovječanstvo se dalo uloviti u zamku kalendara, koji je suštinski sama repetitivnost, a što je najstrašnije, izvan kalendarskih spona ne može se živjeti… Naše je postojanje u kolotečini i tako znam u praskozorje da ću pokraj kontejnera zateći uvijek istu staričicu ili kojeg odraslog odrpanca koji zavidno i s čežnjom gledaju kako je nabrekla plastična vrećica s kućnim otpacima koju ću u ovo jutro ubaciti u smrdljivo ždrijelo kontejnera. Dok to radim, sažaljivo im i odrečno kimam, kazujući tom gestom kako u vrećici nema praznih i to plastičnih boca. Tek što sam malo odmaknuo, osvrćem s i vidim kako ipak kopaju po novopristiglome otpadu jer tko zna možda njima zatreba koja sitnica koju smo mi odbacili. Što jednom smrdi, drugome miriši, ali već bi trebalo dovršiti sentiš priče, kako neki od nas kopaju po smeću jer su – gladni! Ti kopači neće ni kruha, a ni kolača, što im sve podmeću brojni, uporni i sažaljivi stanari iz zajedničkog nam nebodera. Premda im znamo čak i dobre jestvine pažljivo servirati u plastičnim kutijama i vrećicama, sve to ostaje netaknuto jer oni traže samo otpad koji se može unovčiti, ma koliko da je to sitan i siromašan probitak… U ovo praskozorje moji su kopači po kontejnerima doslovno „pali na dupe“ kad su vidjeli da se vraćam i da se i sam nadvirujem preko ruba zelene

kante. Stvar je u tome što sam se sjetio da sam nešto zaboravio, naime da sam među odbačenim novinama zabunom poslao u zaborav i neke tekstuljke u kojima se kriju i prave poslastice. Iščeprkao sam te već prethodno istrgnute stranice iz nekih revija, a koje nisam trebao odbaciti zajedno s ostalom papirušinom, već sam ih mislio komentirati. I tako sada, u praskozorje, svjetlo novih informacija obasjava me iz kontejnera, a mojim kopačima samo ravnodušno dobacujem kako je to „ništa“, ali dočim sam se udaljio oni su nastavili s prekopavanjem jer tko zna, možda je gospodin zaboravio još nešto drugo, važnije, bolje, isplativije. A ja, samo bauljajući po pločniku krcatom automobilima i dvonožnim guralima spremam se na pivo u kvartovski kafić u kojemu mi na stol dočim sam sjeo uz flašu „fakin češkoga“ stižu i novine 24 sata… Ovdje se nekako prekida neumitno ponavljanje jer više ne moram tumačiti da među strastvenim kladioničarima, ja nisam nikakav „fakin profesor“ ni „fakin doktor“ – usprkos tome što me oni znaju s televizije – a da su mi 24 sata lektira za poslijediplomski studij, kad sam već stotinu puta sve to objasnio – naime da 3-4 razne novine ujutro kupujem kao razlog za ustajanje iz kreveta i da ih pročitam prije nego što navratim na pivo i na dopunsko obrazovanje, onda su me po 101. put već prestali isto ispitivati, što će reći da je kletva mog „fuckin' svisca“ napokon prekinuta! Sada se uz jedno do dva pivca bacam na pojašnjavanje ideja spašenih iz kontejnera jer tko zna hoće li isti tekstovi biti uopće ponovljeni. Prvi je oglas za jednu perilicu rublja, ne smijem reći koje tvornice i marke, a koji se komad bijele tehnike nudi pod super literarnim sloganom „Kada srce i razum govore isto“, što me je odmah ošinulo jednom asocijacijom. Prije tjedan dana govorio sam o tome kako je ljudsko srce od idolatrije obožavano – premda ga najradije čupamo – a kako je veličanstveni mozak isključen iz bilo kakve sentimentalne sheme jer da ni po čemu nije privlačan. Gle, sada, kako me stvarnost demantira spajajući srce i razum u jednu sintagmu, a sve kako bi se prodavala perilica za rublje. A uz srce i razum perilica je još naglašeno potpisana devizom na

engleskom i to „sense plus sensitivity“, što je skoro pa doslovno naslov jednog romana „fakin Jane Austen“ koji kod nje ipak glasi Sense and Sensibility, koji je kod nas dvovrsno prevođen, sad kao Razbor i osjećajnost, sad kao Razum i osjećaji. Kako bilo, ali neki se reklamer u dotičnoj firmi, ako pak nije baš bila koja „fakin obrazovana gospođa“ odlično dosjetio/la da potencijalnu klijentelu za perilicu rublja zatitra podsvjesnom asocijacijom na glasoviti naslov jedne spisateljice. Eto vraga i sada ispada da naš Tin Ujević kojega sam neki dan toliko nahvalio nije baš jedini na ovome svijetu koji mozak ili „fakin razum“ dovodi u svezu s osjećajima. A jedna druga informacija spašena u zadnji čas iz kontejnera, također ima veze s perilicom rublja, ali jedne druge marke koju također ne mogu otkriti, informacija koja bi mogla mnogo značiti za budućnost književnosti i kulture uopće u našoj zemlji. Naime dotična firma potiče i nagradama stimulira svoje kupce da se natječu u pisanju „omiljene priče iz vešeraja“. Niti je ovo šala, niti je meni smiješno, već sve držim strašno ozbiljnom stvari koja bi mogla uroditi neslućenim plodovima što će nam pomoći da se u kontinuitetu ove naše „ere smeća“ još malo i nekako održimo barem na površini hrpe u kontejneru.