Idea

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU AKADEMIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI

SEMINARSKI RAD

Erwin Panofsky : Idea Kolegij: Uvod u likovnu umjetnost

Profesor: v.as.mr.sc Enes Quien

Studentica preddiplomskog studija slikarstva : Ankica Marinkovid

U Zagrebu, 11. travnja 2011. god.

Sadržaj:

1. ANTIKA 2. SREDNJI VIJEK 3. RENESANSA 4. MANIRIZAM 5. KLASICIZAM 6. MICHELANGELO I DURER

1. ANTIKA

Antičko mišljenje o umjetnosti postavlja dva suprotna motiva , predodžbu da je umjetničko djelo manje od prirode jer ju u najboljem slučaju uspijeva oponašati do obmane te predodžbu da je umjetničko djelo vede od prirode jer ima mod da joj ispravljajudi pogreške suprostavlja novoostvarenu sliku ljepote. Poliklet de tako ljudskoj pojavi davati nadnaravnu ljupkost, brišudi joj mane, dok de Demetrije oponašajudi prirodu previše potisnuti njenu ljepotu. Zeuksid de u spajanju najboljih osobina u cilju dobivanja savršenstva otidi tako daleko da de od pet najljepših žena stvoriti prikaz Helene. Moglo bi se redi da je i sam Platon po istom principu stvorio svoju ˝Državu˝. Tako de antička razmišljanja sve više idi prema postavljanju umjetnika kao suparnika prema prirodi a manje kao oponašatelja. Platonova definicija umjetnosti, po kojoj umjetnik nije oponašatelj prirode ved netko vezan za krutu formu koji pokušava upozoriti na metafiziku stvari, trebati de upravo ovaj pomak kako bi dobila obrat u gotovo antiplatonovski smisao. Aristotel odnos između forme i materije u umjetnosti definira kao odnos umjetnika i umjetničke ideje gdje je ideja materijalna koliko i umjetnik osim što se do trenutka stvaranja nalazi u umjetnikovoj duši. Imajudi ove dvije definicije u vidu možemo redi kako je Ciceronova formulacija izjednačavanje Platona i

Aristotela. No Ciceronova formulacija sa sobom de donijeti pitanje : ako je pravi objekt umjetničkog djela predodžba koja živi u umjetniku što joj jamči svaršenstvo koje nadmašuje zbilju? I ako posjeduje savršenstvo, ne bi li trebala biti nešto sasvim drugačije od ˝cognita spieces˝? U duhu prve mogučnosti odlučio je Seneka a u duhu druge neoplatonizam. Seneka , nadovezujudi se na Aristotela navodi četiri uzorka umjetničkog djela : materiju iz koje nastaje, umjetnika kroz koje nastaje, formu u kojoj nastaje, te uzor, peti uzrok umjetničkog djela koji dodaje Platon i zove ga idejom i to je ono gdje umjetnik gleda dok stvara bez obzira gledao on ispred sebe ili u sebe. I dok Seneka ne smatra da unutarnje predočavanje predmeta ima ikakvu prednost nad vanjskim Plotinova filozofija postupa potpuno obratno. Time de se umjetničkoj ideji dati potpuno nova pozicija , ona je ta koju umjetnik vidi u duhu i ona gubi nepomičnost koju joj je dodijelio Platon te postaje živa ˝vizija˝ umjetnika. Plotin de se nadalje svojstveno boriti protiv definicije ljepote koja je jednako obavezna za antiku kao i za renesansu. On smatra kako bi definiranjem priznao kako samo složeno ali ne i jednostavno može biti lijepo ili obratno što se suprostvaljalo njegovoj teoriji umjetničkog djela i njegove ideje.

Kada bi

Platonov napad na umjetnost bio kako mu unutarnji pogled čovjeka gotovo spriječava pogled u svijet ideja tada bi Plotinova obrana osudila umjetnike da unutarnji pogled čovjeka uvijek iznova istjeruju izvan osjetilnih slika istodobno otvarajudi i prikrivajudi svijet ideja.

2. SREDNJI VIJEK

Ranokršdanska umjetnost tiho preuzima estetsko razmatranje neoplatonizma u kojem je prikaz lijepog samo simbolika ljepote koja se uistinu nalazi u ideji samog djela. Augustin tvrdi kako je umjetnost posrednik između svjetovnog i duhovnog u kojem se zbiljska ljepota nalazi a umjetnost blijedo no još uvijek najvjernije prenosi. U težnji da definiciju ideje prilagodi kršdanskom svijetu Augustin de neosobni svjetski duh neoplatonizma zamijeniti osobnim Bogom kršdanstva ˝Ideje su stalni i nepromjenjivi praoblici ili praprincipi stvari koje same nisu oblikovane. One su stoga vječne, uvijek ostaju u istom stanju i nalaze se zaključane u Božjem duhu ; i dok one same ne nastaju i ne prolaze, sve je nastajude i prolazno po njima oblikovano.˝ Usporedbom Ciceronovih i Augustinovih zapisa vidimo kako Ciceron navodi navode Platona po kojima je ideja sadržana u rauzmu i inteligenciji dok Augustin, pratedi Ciceronovu definiciju ubacuje riječ ˝božanska˝ pred inteligenciju te time postiže kršdansku definiciju pojma ideja. Iako početno namjenjen objašnjenju postignuda ljudskog duha pojam ideja de poprimiti transcedentalno-filozofsko, zatim kozmološko te u srednjem vijeku – teološko značenje. Kao takvo, ono de nadživjeti srednji vijek bez obzira što se više ne može ni govoriti o umjetničkoj ideji jer se ona sve više poistovječuje sa samim Bogom, no ostala tumačenja u kršdanskom duhu nisu mogla opstati. Tako de se srednjovjekovno poimanje ideje razviti u to da umjetnik ne stvara bavljenjem s prirodom ved proiciranjem unutarnje slike a to se više ne može označiti pojmom ˝idea˝ jer je ona sada ved teološki pojam.

Dante de takvo poimanje umjetnosti sažeti u : ˝Umjetnost se zbiva na tri razine : u duhu umjetnika,u alatu i u materiji koja umjetnošdu dobiva formu.˝ osvrdudi se pritom na to da se priroda može promatrati na jednak način ; Bog kao stvaratelj, nebo kao alat i materija. Za njega de također riječ ˝idea˝imati teološko značenje, kao praslika stvorena od Boga i sve smrtno i besmrtno se poima kao njezina preslika koja zrakama prosijava materijalno.

3. RENESANSA

S dolaskom renesanse u umjetnosti de vladati stav kako je njen zadatak da vjerno oponaša prirodu ( Leonardo da Vinci : ˝Ona slika koja koja ima najvedu sličnost s reproduciranom stvari zaslužuje najvedu hvalu i to kažem pobijajudi one slikare koji žele poboljšati prirodne stvari˝ ) no svejedno de se usporedno s njome razvijati i druga misao , ona o prevladavanju prirode, tj. oponašanju do te mjere do kad je estetski prihvatljivo. Renesansa veliku pozornost posveduje pravilima jer materijaliziranje forme više nije forma koja nema veze sa stvarnim subjektom kao što se to događa u srednjevjekovnoj umjetnosti gdje subjekt postoji samo kao prethodna slika u duhu umjetnika, renesansa pokušava vjerno oponašati stoga perspektiva, anatomija, zakoni kretanja , usklađivanje boja dobivaju na važnosti. Sve više se sud o umjetničkom djelu pokušava odmaknuti od individualnog mišljenja. Alberti i ostali teoretičari umjetnosti bit ljepote vide u harmoniji boja, mjera i kvalitete i time idu u oprečnom smjeru od Plotinovih tvrdnja kako se ljepota ne

može koncentrirati samo na vanjska obilježja. Odustaje se od metafizičkih odlika. Rafael je jedini od teoretičara koji se osvrde na pojam ˝idea˝ i to u pismu u kojem pokušava objasniti kako bi on naslikao lijepu ženu te u konačnici zaključuje kako bi to ipak napravio prema nekoj svojoj ideji. Vasari, iako je pod utjecajem promišljanja novog manirističkog nauka o umjetnosti još uvijek zadržava stare stavove o teoriji umjetnosti te se pri razmišljanjima o ideji kloni filozofskih utemeljenja. Kod Albertija se pojavljuje ˝idea delle bellezze˝ koja de imati ponešto od svojih metafizičkih svojstava, on de tvrditi kako ideja nije samo uvjetovana iskustvom ved u njemu pronalazi svoje porijeklo. Ideja više nije stvorena u duhu umjetnika ved nastaje na osnovi iskustva. Renesansna teorija umjetnosti povezuje oblikovanje ideje s promatranjem prirode i time je prenosi u područje koje još uvijek nije individualno – psihološko no definitivno više nije ni metafizičko i to čini prvi korak prema onome što nazivamo ¨genij˝. Umjetničkom duhu pridaje se sposobnost da zbilju preoblikuje u ideju te da sam stekne savršenu spoznaju spoznatljivog objekta ( tako se tokom 16. I 17. stoljeda naziva ideja) te se time daje slobodu umjetničkom duhu u odnosu na zahtjeve zbilje.

4. MANIRIZAM

Neproblematična i mirna atmosfera, tipična za teoriju umjetnosti renesanse dobila je u spisima teorije umjetnosti druge polovice stoljeda, koju nazivamo i ranim barokom,postepeno potpuno drugo mjesto. Jer upravo je za kulturnu svijest te epohe značajno da se ponasa revolucionarno i tradicionalno, istodobno navodi na individualiziranje i unificiranje postojecih umjetničkih pokretačkih snaga. Unutar ove epohe, koja priprema i zreli barok i klasicizam, možemo razlikovati bar tri različita, medusobno suprotstavljena a opet isprepletena stilska pravca: jedan relativno umjereni koji pokusava nastaviti s mislima klasike (najbolje predstavljen Raffaelom) i to u duhu novog razvoja, te dva relativno ekstremna, pri kojima se jedan pretežno nastavlja na Correggia i druge sjeverne Talijane, te radi u duhu kolorističkog i luminarističnog osjedanja, dok drugi, pravi »manirizam«, želi prevladati klasiku suprotnim putom, naime pukim modificiranjem i pregrupiranjem plastičnih oblika kao takvih. Dok se za vrijeme renesanse matematika smatrala i poštivala najčvršdim temeljem likovnih umjetnosti, sada je proganjaju upravo s mrznjom. Taj »unutarnji crtež« ili »idea« koja prethodi izvedbi i koja je od nje zapravo potpuno neovisna sada može (i upravo u tome lezi glavna razlika prema shvadanju renesanse) biti stvoren u duhu čovjeka samo zato jer mu je Bog dao tu sposobnost, jer je ljudska ideja u osnovi samo iskra Božjeg duha.

5. KLASICIZAM

Klasicizam, koji je od sredine 17. stoljeca dobivao sve vece znacenje u praksi, a u teoriji umjetnosti gotovo u potpunosti zavladao - jer teorija umjetnosti priznavala je vrlo rijetko i takoredi protiv volje, pa čak i tamo gdje je jedan Bernini bio njezin nositelj, one posebne slikarske tendencije koje su bile karakteristične za zreli barok, a imale i vedi utjecaj na antibarokne pravce nego što su to same priznavale - nije se naspram razdoblju manirizma odnosio nimalo drukčije od renesanse naspram srednjem vijeku. Teorija umjetnosti rane renesanse morala se boriti protiv otuđenja od prirode, isto tako de se i klasicistička teorija umjetnosti suočiti s dva problema koje de trebati nadvladati, morati de dokazati kako nisu ni maniristi ni naturalisti ved umjetnici u sredini jednako loših ekstrema. Givanni Pietro Bellori jedan je od prvih koji pokušava obraniti ovu poziciju, postavlja tezu kako umjetnik ima zadatak postavljen neoplatonskom metafizikom da u sebi nosi predodžbu nepomudene ljepote po čijoj se slici priroda može poboljšati. Tek je klasicizam od učenja o idejama stvorio vrstu norme za estetiku te dok de za klasicizam vrijediti normativna filozofija o umjetnosti kao i paralelna konstruktivna teorija za umjetnost za manirizam nede ni jedno ni drugo ved samo spekulativna metafizika umjetnosti.

6. MICHELANGELO I DURER

Michelangelov svjetonazor obilježen neoplatonskom metafizikomjasno de se izraziti u njegovoj poeziji. Njemu de zemaljska ljepota biti samo veo smrtnika kao simbol Božje milosti. Jedno od njegovih razmišljanja je kako kip nastaje oduzimanjeg suvišnog , za njega pronalazak forme u sirovoj kamenoj masi postaje simbol pročišdenja i preporoda. Durer pojmu ideje pridaje drugačije značenje . Kroz njega se prožimlju nastojanja da racionalizira ozakonjenje umjetnosti i uvjerenje o individualnom značenje umjetničke ingenioznosti stvaralaštva. Njegovo nastojanje jest da shvati obvezujude zakonitosti ljepote. Problematičnost odnosa zakona i zbilje, pravila i genija, objekta i subjekta osjeda kroz individualističko razmišljanje. On shvada kako je nemogude postaviti apsolutno važedu normu ljepote isto kao što je nemoguče zadržati se na jednostavnom oponašanju osjetilno danog, te tako došao do zaključka da i matematička metoda istraživanja proporcija i empirijska metoda oponašanja modela za velikog umjetnika nisu ništa drugo nego nužni početni stupanj za stvaranje iz duha.