I Ostavinski Postupak - Rasprava Zaostavstine

Ostavinski postupak Opšta razmatranja

I Opšta razmatranja

Ostavinski postupak predstavlja skup procesnih radnji pred sudom koje imaju za cilj utvrđivanje nasljednopravnih posljedica ostaviočeve smrti. Sudski postupak za raspravljanje zaostavštine uređen je Zakonom o vanparničnom postupku. Postupak se pokreće po službenoj dužnosti (ex officio), tj. čim sud sazna da je neko lice umrlo ili da je proglašeno za umrlo. Pored pokretanja po službenoj dužnosti, inicijativu mogu dati i zainteresovana lica (bilo nasljednici ili neki drugi korisnici iz nasljeđa). Ova inicijativa se može učiniti predlogom za pokretanje postupka, a uz predlog potrebno je dostaviti i smrtovnicu ili izvod iz matične knjige umrlih, odnosno rješenje o proglašenju lica za umrlo, kao i popis i procjenu imovine. Ostavinski postupak se sastoji iz dvije procesne cjeline : 1) prethodni postupak ; 2) postupak za raspravljanje zaostavštine. Što se tice predmeta ovog postupka, njime se utvrđuju sljedeće činjenice : 1) ko su nasljednici ostavioca, ko su legatari i ostali korisnici iz zaostavštine ( naravno ukoliko ima singularnih sukcesora ostaviočevih prava ) ; 2) koja imovina ulazi u sastav zaostavštine ; 3) koja prava nasljednici imaju, tj. obim prava univerzalnih i singularnih sukcesora .

U suštini ostavinski sud ispred sebe ima tri zadatka. Prvi bi bio da utvrdi tačan sastav zaostavštine, drugi da utvrdi osnov nasljeđivanja, odosno da utvrdi da li se radi o zakonskom ili testamentalnom nasljeđivanju, i treci zadatak bi bio da utvrdi ko su univerzalni sukcesori ostavioca, njihove nasljedne kvote, kao i ko su singularni sukcesori kao i neki drugi korisnici i njihov obim prava. U svemu ovom ostavinski sud postupa po pravilima parničnog postupka kao

1

Ostavinski postupak Opšta razmatranja

opštim i po pravilima vanparničnog postupka i u njegovim okvirima ostavinskog postupka kao posebnim (shodno pravilu lex specialis derogate legi generali). Iz gore navedenog vidimo da je ostavinski postupak dio jedne šire cjeline. Iz toga možemo zaključiti da u njemu važe sva pravila parničnog postupka, naravno ukoliko zakonom nije šta drugačije predviđeno. Međutim, ostavinski postupak ima i nekoliko specifičnosti, koje ponekada predstavljaju i odstupanje od pravila parničnog postupka. Te specifičnosti bi se ogledale u sljedećem : 1) parnični postupak pokreće stranka koja smatra da joj je neko njeno građansko pravo

povrijeđeno ili ugroženo, pa se samim tim i pojavljuje u ulozi tužioca u sporu. Nasuprot tome, ostavinski postupak karakteriše pokretanje ex officio, i to čim sud nadležan za raspravljanje zaostavštine sazna za delaciju. Naravno, kao što je gore već rečeno, postupak može se inicirati i na predlog zainteresovanih lica, ali to ne mijenja oficijelni karakter ovog postupka. Naime, ovdje se ovim predlogom, odnosno aktivnošću ovih lica, sud samo obavještava o pravno relevantnim činjenicama za pokretanje postupka, a naravno o samom pokretanju postupka odlučuje ovijek ostavinski sud. 2) Druga specifičnost ogleda se u ishodu radnji strana u postupku. U parničnom postupku,

na vođenje samog postupka utiču i stranke i to naročito putem svojih dispozitivnih radnji (ukoliko se desi da jedna od stranaka povuče tužbeni zahtjev, postupak će biti okončan). U ostavinskom postupku, sud započeti postupak sprovodi do kraja, i radnje stranaka nemaju uticaja ni na tok a ni na tok postupka. Međitim od ovog pravila postoje i neki izuzeci. Prvi izuzetak bi bio kada se utvrdi da ostavilac nije imao nikakvu imovinu podobnu za naljeđivanje, i tada se postupak neće uopšte voditi. To se može desiti u slučaju bilo da je ostavilac bio siromašan, bilo da je poslovima inter vivos (npr. ugovorom o doživotnom izdržavanju) raspolagao imovinom da nije ostalo ništa što bi ušlo u sastav zaostavštine. Drugi izuzetak bi bio u slučaju kada se utvrdi da u sastav zaostavštine ulaze samo prava na pokretnim stvarima, a nasljednici ne zatraže vođenje ostavinskog postupka. Uz ovo potrebno je i kumulativno ispunjenje još jednog uslova, a to je da imovina bude male vrijednosti. Ovaj izuzetak, u suštini, predstavlja odstupanje od ove specifičnosti da na ostavinski postupak ne mogu uticati stranke. 2

Ostavinski postupak Opšta razmatranja 3) Treća specifičnost je u ulozi suda u pribavljanju dokaza. U parničnom postupku ta

aktivnost je po pravilu prepuštena strankama. Za razliku od parničnog postupka, u ostavinskom postupku sud donosi odluku i cijeni dokaze koje su stranke podnijele, kao i dokaze koje je sam sud pribavio službenim putem. 4) Četvrta specifičnost je u sastavu suda prilikom donošenja odluke. U parničnom

postupku vlada nacelo neposrednosti, tj. prilikom donošenja odluke sud treba da ima isti sastav koji je imao i u vrijeme izvođenja dokaza i vođenja rasprave, odnosno u vrijeme zakljucenja glavne rasprave. U ostavinskom postupku važi sasvim suprotno. Postupak se zasniva na načelu posrednosti, i odluku može donijeti i sudija koji nije vodio ostavinsku raspravu. Razlog ovog načela možemo naći sto u potrebi za sto većom ekonomičnošću i efikasnosti sto u činjenici da odluka ostavinskog suda može uvijek biti korigovana u parničnom postupku. 5) Peta specifičnost je u samom odlučivanju. Sud u parničnom postupku odlučuje na

osnovu usmene rasprave (načelo usmenosti), dok u ostavinskom postupku sud može donijeti odluku i bez usmene rasprave, moguće je čak i da se stranke uopšte ne pojave. Dovoljno je da stranke svoje izjave upute sudu u odgovarajućoj pismenoj formi. 6) Šesta specifičnost se sastoji u samoj vrsti odluke. Sud o predmetu u parničnom postupku odlučuje presudom, uz pojedine izuzetke (u sporovima zbog smetanja posjeda, pri odlučivanju o troškovima postupka). U ostavinskom postupku sud donosi svoju odluku u vidu rješenja. 7) Sedma specifičnost je u pogledu prirode samog postupka. Parnični postupak je

dvostranački, i u njemu postoje uvijek dvije stranke : lice koje zahtijeva zaštitu nekog svog subjektivnog prava i lice prema kome se ta zaštita trazi. Ostavinski postupak nema tu odliku. U njemu se pod pojmom stranke podrazumijeva sva ona lica koja tvrde da im po bilo kom osnovu pripada neko nasljedno pravo. Otuda se ponekad strane u vanparničnom postupku nazivaju ’’ućesnicima u postupku’’.

3

Ostavinski postupak Opšta razmatranja

Što se tiče nadležnosti suda, u nasljednom pravu osnovno pravilo za određivanje sudske (apsolutne) nadležnosti domaćeg suda je forum rei sitae. Na osnovu ovog pravila nadležnim sudom će se proglasiti onaj sud na čijem se području nalazi ostavinska masa. Ovo pravilo važi za nepokretnosti. Medjutim, drugačija je situacija kada su u pitanju pokretne stvari. Naime, ukoliko je ostavilac stranac, a zaostavština ili njen dio se sastoji od pokretnih stvari koje se nalaze na teritoriji naše zemlje, biće nadležan inostrani sud, odnosno sud zemlje čiji je državljanin bio. I od ovog pravila postoje izuzeci : u slučaju da je drugačije uređeno međunarodnim ugovorom, ili ako nadležnost našeg suda proizilazi iz zakonskih odredaba ostaviočeve države, ili ako sa tom državom ne postoji reciprocitet1. Nadležnost suda dijeli se na : 1) stvarnu ; 2) mjesnu i 3) funkcionalnu. 1) Stvarno nadležan sud za raspravljanje zaostavštine u Republici Srbiji je opštinski sud, dok u Crnoj Gori je to osnovni sud. 2) Na određivanje mjesne nadležnosti može uticati nekoliko činjenica. Kao polaznu

stavku u određivanju mjesne nadležnosti uzeće se domocil, odnosno mjesno nadležan sud za raspravljanje zaostavštine će biti onaj sud na čijem području je ostavilac imao prebivalište. Ukoliko ostavilac nije imao prebivalište, ili je ono nepoznato, kao kriterij za odlučivanje uzeće se boravište ostavioca. Međutim, ukoliko ostavilac u vrijeme smrti nije imao ni prebivalište a ni boravište u našoj zemlji, ostavinski sud će biti onaj opštinski sud na čijem području se nalazi pretežni dio njegove zaostavštine2. Ukoliko se ni ovako ne može odrediti mjesna nadležnost, onda će se analogno primjenjivati pravila parničnog postupka. Ipak, ako se ni na taj način ne može odrediti mjesno nadležni sud, to će učiniti Savezni sud, rukovodeći se prije svega načelom ekonomičnosti postupka (uzeće u obzir činjenicu gdje se nalazi većina nasljednika i sl.)3. 3) Što se tice funkcionalne nadležnosti, ona je zasnovana na principu inokosnosti. Dakle u

ostavinskom postupku se nikada ne sudi u vijeću, već sve radnje i odluke donosi sudija pojedinac. Čak je zakonom predviđeno da saradnici mogu voditi i čitav postupak. To 1 2 3

Oliver Antić : Nasledno pravo, Beograd 2001. , str. 333. Oliver Antić : Nasledno pravo, Beograd 2001. , str. 334. Oliver Antić : Nasledno pravo, Beograd 2001. , str. 334.

4

Ostavinski postupak Opšta razmatranja

se objašnjava time što se vanparnični postupak zasniva na nespornosti činjeničnog stanja, za razliku od parničnog postupka čiji je cilj utvrđivanje činjeničnog stanja u toku postupka. Jedini izuzetak u pogledu ovoga bi bio u slučaju negativne nasljedne izjave. Nju moze uzeti na zapisnik samo sudija. Pored ovoga u teoriji su prisutna mišljenja da kada se maloljetna lica javljaju kao nasljednici, kao i lica koja nisu sposobna da se staraju o svojim pravima, pa se u postupku javljaju zakonski zastupnici takvih lica ili organ starateljstva, da ostavinsku raspravu treba da vodi sudija. Uz ovo treba još uzeti u obzir da je ponekad potrebno i izvođenje određenih dokaza, gdje bi raspravu neminovno trebao da vodi sudija.

5