Hume Analiza Kauzalnosti

Humeova analiza kauzalnosti

Osnovni cilj ovoga rada jeste istraživanje korelacije (suodnos ili meĎusobna povezanost izmeĎu različitih pojava) i kauzalnosti, tj da suodnos različitih pojava nužno ne znači da jedna uzrokuje drugu.Koeficijent korelacije govori o nezavisnosti pojava.Nezavisnost je pojam vezan za vrijednost i slučajne varijable,a statistika koristi uzrok koji je niz slučajnih varijabli koje imaju svoje razdiobe.Kauzalnost predstavlja relaciju izmeĎu slučajne varijable koja je uzrok i slučajne varijable koja je poslijedica.Ono što bi se moglo nazvati žarišnim pitanjem jeste to pitanje uzročno-poslijedičnih veza,(tako je sa našim odlukama, željama,promjenama raspoloženja za koje želimo znati uzrok pa i poslijedicu toga).Izgleda da je potraga za uzrocima i želja za sve većim i preciznijim odreĎenjem uzročno-posljedičnim relacijama jedna od konstanti ljudske racionalnosti i svih onih strategija koje nam omogućavaju bolje upoznavanje sa svime što je po sebi, tako doprinoseći da to postane za nas. Pojam uzroka se pojavljuje kao centralni pojam ljudskih racionalnih strategija (gotovo da se i samo mišljenje identificira sa uspostavljanjem uzročno-posljedičnih relacija) koje nam pomažu da se orijentiramo u svijetu koji nas okružuje.Kauzalnost (uzročno- poslijedična veza) će biti odreĎena Humovim razumijevanjem.

Ključne riječi : Hume. Korelacija i Kauzalnost.

UVOD

”Čini se, da se sva naša zaključivanja o činjenicama temelje na odnosu uzroka i posljedice. Jedino pomoću tog odnosa možemo poći dalje od očevidnosti našeg pamćenja i naših osjetila.”(Hume) Uzročno ili kauzalno objašnjenje u istraživačkom procesu ima puno šire značenje od npr. objašnjenja motivima, jer je svaka promjena u povijesti i društvenim odnosima posljedica odreĎenih uzroka. Ne može se svaki utjecaj neke povijesne činjenice na drugu proglasiti uzročnom vezom. Pojam uzročnosti primjenjuje se na uvjetovanost koja je stvorila odreĎenu povijesnu činjenicu, tj. posljedicu odreĎenog niza vjerojatnih uvjetovanosti.Povijest je obilježena potragama za otkrivanjem uzročno –poslijedičnih veza pa se sam taj trag u povijesti može pratiti polazeći od Talesovog traganja za (pra)uzrokom. U ovom radu nastojim pobliže objasniti vezu korelacije sa kauzalnom analizom.Prije svega izložiću kauzalnu analizu kako je shvata Hume,naime njegova koncepcija je ona koja odreĎuje smijernice svih teorija uzročnosti koje su nakon nje nastale.U izlaganju njegove analize koristiću djelo : „Rasprava o ljudskoj prirodi“ U prvom poglavlju pokušat ću izložiti shvatanje Humeove analize kauzalnosti koja je postala osnovna matrica za sve teorije uzročnosti koje su nastale nakon nje.Problem koji je zanimao Humea je kako mi spoznajemo uzročnost? „ Čovjek koji bi na pustom otoku našao sat ili kakav drugi stroj zaključio bi da je na tom

otoku jednom bilo ljudi. Sva naša zaključivanja o činjenicama iste su prirode.“

On zaključuje da uzrok i poslijedica moraju ići jedno za drugim i da ne mogu biti zajedno. Hume sve predmete dijeli u 2 grupe: odnose ideja i činjenice. Odnose ideja možemo otkriti (intuitivno ili demonstrativno) pa su naša znanja o tim odnosima apsolutno sigurna (npr. odnosi brojeva ili likova u geometriji). No, činjenice se ne mogu ustanoviti na taj način niti su očigledno istinite. Činjenice su problematične jer svaka činjenica može biti i ne biti, u njenoj egzistenciji nema nikakve logičke proturječnosti .O činjenicama zaključujemo samo na osnovu uzroka i posljedica i Hume upravo kritizira taj uzročno-posljedični odnos i rastavlja ga na 3 relacije: 1) Vremensko prostorni dodir. 2) Sukcesija ili vremenski slijed tj. vremenski prioritet uzroka nad posljedicom. 3) Nužna važnost uzroka i poslijedice.

Drugo poglavlje posvećujem korelaciji i kauzalnosti(Humeovo shvatanje kauzalnosti).To jest pokušaj ekskurzije kauzalnosti kroz korelaciju,te viĎenje veze izmeĎu njih. „Uzročna veza izmeĎu dvaju dogaĎaja postoji ako pojava prvog uzrokuje drugu. Prvi dogaĎaj se naziva i uzrok Drugi dogaĎaj se zove učinak.Korelacija izmeĎu dvije varijable ne znači uzročnost. S druge strane, ako je uzročna veza izmeĎu dviju varijabli, oni moraju biti u korelaciji.“ U zaključku rada pokušat ću sumirati analize

Humeova analiza kauzalnosti Humeovo istraživanje kauzalnosti predstavlja jedan od najznačajnijih doprinosa njegovoj filozofiji.Samim tim jer odreĎuje smijernice svim teorijama koje su nakon nje nastale. “Dotad je kauzalni pojam imao neprikosnoveno metafizičko važenje za ukupnu empirističku kritiku: dok je kod Loka premostio jaz izmeĎu apsolutnog svijeta stvari i svijeta naših predstava, dotle je on za Berklija bio takvo misaono sredstvo kojim je pojedinačni subjekt izlazio iz svoje vlastite sfere i dokučivao sebe u svojoj zavisnosti od božanskog tvorca svekolikog bivstva. Humova presudna zasluga je u tome što je on, nasuprot svim tim transcendentnim primjenama,ovo pitanje koncentrisao samo na područje iskustva i znanja.” (Kasirer, 1999, 2509)

Hume je svoje shvatanje kauzalnosti izložio u djelima „Istraživanje o ljudskom razumu“i„Rasprava o ljudskoj prirodi.Hume teoriju kauzalnosti razvija nasuprot dvjema pozicijama.Jedna od njih je ona vrsta racionalizma koja kauzalno zaključivanje postavlja kao apriornu osnovu.A druga je pak ona koja smatra da posjedujemo zasebnu osjetilnu impresiju za kauzalnu snagu –(Empirizam).Dva predmeta iako savršeno liče jedan na drugi i čak se pojavljuju u istom mijestu u različitim vremenima,mogu biti brojno različita.A pošto se sila kojom jedan proizvodi drugi ne može otkriti samo iz njihove predstave,očevidno je da su uzrok i poslijedica odnosi o kojima nas obaviještava iskustvo. Hume u „Raspravi o ljudskoj prirodi“ definira uzrok kao: “Predmet koji prethodi i koji je spojen sa nekim drugim predmetom na način da ideja jednog navodi um da načini ideju drugog i da impresija jednog načini jednu životvornu ideju drugog” Ovu definiciju razlaže na tri tačke,odnosno ideja kauzalnosti impicira te tačke:

Vremensko prostorni dodir. Sukcesija ili vremenski slijed tj. vremenski prioritet uzroka nad posljedicom. Nužna važnost uzroka i poslijedice Kada su oba predmeta data čulima i sa njima ima odnos mi to nazivamo opažaj prije nego li umovanje,i u tom slučaju misli nemaju nikakvo djelovanje već je to samo pasivno primanje utisaka preko čula.Oni odnosi koji ne zavise od samih predstava nego prizilaze iz naših čula i obavještavaju nas o našem postojanju predmeta koje ne vidimo i ne osjećamo jeste uzročnost od kojeg ona počinje.Predstava uzročnosti mora poticati iz nekog odnosa meĎu predmetima.I na prvo mjesto Hume stavlja dodirnost,i da se svi predmeti koji se smatraju uzrocima i poslijedicom jesu dodirni i da ništa ne može djelovati u jednom vremenu i mjestu što je bar najmanje udaljeno od vremena i mjesta njegovog postojanja.Drugo je pak vremensko prvenstvo u odnosu uzroka na poslijedicu.I treće koje se uzima kao najznačajnije je nužna povezanost. “U iskustvu svakodnevnog života uzimamo zdravo za gotovo činjenicu da uzročnoposljedični odnos ima smjer. UbijeĎeni smo da dogaĎaj koji se desio poslije ne može biti uzrok dogaĎaju koji se desio prije njega. No, ako nas neko upita da napravimo razliku izmeĎu uzroka i posljedice, činimo to tako što kažemo da je uzrok, uzimajući u obzir dva kauzalno povezana dogaĎaja, onaj dogaĎaj koji se desio prije u vremenu. Na taj način mi kauzalni smjer definišemo u terminima vremenskog smjera.” (Reichenbach, 1999, 27)

Princip kauzaliteta ima svoje porijeklo u iskustvu. Što zapravo znači da učimo iz iskustva? Učestalo promatramo neku pojavu i na temelju spoznaje da se ona uvijek ponavlja zaključujemo da će to tako biti i dalje. Na primjer, svakog dana možemo promatrati zalazak sunca i na temelju toga zaključiti da će do zalaska sunca doći i svakog dana u budućnosti. No, pita se dalje Hume, možemo li izjavu 'sunce će zalaziti svaki dan'? doista proglasiti demonstrativnom činjenicom? Na prvi pogled se čini da je odgovor na ovo pitanje potvrdan, ali zapravo nije.Naime, izjava 'sunce neće zalaziti svaki dan', gledano s pravila logičkog izražavanja, može sasvim lijepo proći. Znači li to da onda izjava 'sunce će zalaziti svaki dan' predstavlja vjerojatnu činjenicu? Opet ne. Naime, kako možemo sa sigurnošću znati da će sunce i dalje zalaziti nakon što mi umremo? Svo zaključivanje o utiscima temelji se na odnosu uzroka i poslijedice,bez takvih zaključivanja ono što bi znali o svijetu bili bi isprazni podaci koje dobivamo iz opažaja.Samo iskustvom možemo izvesti zaključak o postojanju jednog predmeta na osnovu postojanja nekog drugog.Pamtimo da smo imali česte primjere postojanja jedne vrste predmeta i pamtimo da su ove uvijek pratile jedinice te vrste. “Tako pamtimo da smo imali vrstu predmeta koju nazivamo plamen i da smo osjetili vrstu osjeta koju nazivamo toplota“(Hume) Jedno nazivamo uzrok,a drugo poslijedica te iz postojanja jednog zaključujemo na postojanje drugog.Uzroci i poslijedice bili su opažani čulima,upamćeni su :ali u slučajevima o kojima umujemo o njima samo se jedno opaža ili pamti,a ono drugo se dopunjava našim prošlim iskustvom.Dakle postoji ta stalna povezanost izmeĎu uzroka i poslijedice.Potreban je neki oblik zaključivanja kojim ćemo doći do opažavajuće spoznaje ,a to je zaključivanje o utiscima koje se temelji na odnosu uzroka i poslijedice.Naš razum ne zna da li će iz jednog uzroka slijediti poslijedica,i on je nesposoban da iz prirode uzroka zaključi prirodu poslijedice.Povezanost u prošlosti nije nužna povezanost,odnosno to što smo u prošlosti primjećivali njihovu stalnu spojenost,ne mora značiti da o stvarima o kojima nismo imali iskustvo moraju da sliče onima koje jesmo i da oni u budućnosti imaju stalnu povezanost. “Reći da su dogaĎaji odreĎene vrste uzroci dogaĎaja neke druge vrste može samo značiti da su nekad u prošlosti dovedeni u jedan meĎusoban odnos.” (Basile, 2009, 64) Veza nužnosti izmeĎu uzroka i poslijedice nije nam data u našem neposrednom iskustvu,jer bi onda razum bio sposoban da iz osobina uzroka zaključi na osobine poslijedice.Ali ono što

mi kod spoljnih stvari u odnosu na njihovu uzročnost opažamo je samo javljanje poslijedice za uzrokom.Ako se prizna da nam veza meĎu uzrokom i poslijedicom nije poznata onda i samo tvrĎenje da ima uzročnosti nije nikakva nužnost,već je uzročnost nešto što je dato u iskustvu.Moguće je da se tok prirode stvari izmjeni i da stvar koja je ranije proizvodila ovo dejstvo,proizvede savim drugo.Stav kauzaliteta je čisto empirički stav bez apriorne i opće nužnosti.Postoji navika kao princip naše praktične orijentacije i ponavljanje istog dijela te uvjerenje da su dva fakta stalno meĎu sobom vezana .Kada smo navikli da viĎamo dva utiska združena,zajedno pojava ili predstava jednog odmah nas odvodi predstavi onog drugog.Predmeti nemaju otkrivljive zajedničke veze niti mi možemo na osnovu ikakvog drugog principa sem navike koja djeluje na uobrazilju da izvedemo neko zaključivanje iz pojave jednog o postojanju drugog. “Stalna združenost predmeta opredjeljuje njihovu uzročnost i nema drugih predmeta koji su oprečni jedan drugom sem postojanja i nepostojanja“(Hume) Kada predmeti nisu oprečni ništa ih ne ometa da imaju stalnu združenost od koje odnos uzroka i poslijedice potpuno zavisi.Prema tome pošto je moguće za sve predmete da postanu uzroci ili poslijedice jedni drugih Hume utvrĎuje pravila pomoću kojih znamo kada to oni stvarno jesu : 1) Uzrok i poslijedica moraju biti dodirni u prostoru i vremenu. 2) Uzrok mora predhoditi poslijedici. 3) Mora biti stalnog ujedinjavanja izmeĎu uzroka i poslijedice.To je kvalitet koji uglavnom sačinjava taj odnos. 4) Isti uzrok proizvodi uvijek istu poslijedicu,a ista poslijedica može proizaći samo od istog uzroka. 5) Kada nekoliko različnih predmeta proizvode istu poslijedicu to mora biti uslijed nekog kvaliteta koji otkrivamo da im je zajednički.Jer pošto slične poslijedice podrazumijevaju slične uzroke,to uzročnost moramo uvijek pripisati okolnosti u kojoj otkrivamo sličnost. 6) Razlika u poslijedicama dva slična predmeta mora dolaziti od one pojedinačnosti u kojoj se oni razlikuju.Jer kao što slični uzroci uvijek proizvode slične poslijedice ,to kad vidimo u nekom slučaju da se naša očekivanja nisu ispunila moramo zaključiti da ta nepravilnost dolazi uslijed neke razlike u uzrocima.

7) Kada se neki predmet uveća ili umanjuje sa uvećavanjem ili umanjavanjem uzroka treba ga smatrati složenom poslijedicom nastalom ujedinjenjem nekoliko različnih poslijedica koje proizilaze iz nekoliko različnih dijelova uzroka.Odsutnost ili prisutnost jednog dijela uzroka smatra se da je uvijek praćena odsutnošću ili prisutnošću odgovarajućeg dijela poslijedice.Ta stalna združenost dovoljno kazuje da je jedan dio uzroka onog drugog. 8) Predmet koji postoji neko vrijeme u svojoj punoj savršenosti a da ne poizvede nikakvu poslijedicu nije jedini uzrok te poslijedice,već mu je potrebna pomoć nekog drugog principa koji je moguć da potpomogne njegov uticaj i djelovanje.Jer pošto slične poslijedice nužno slijede iz sličnih uzroka ,a u jednom dodirnom vremenu i mjestu njihova trenutna razdvojenost pokazuje da ti uzroci nisu potpuni uzroci.

Mackie sumira Humeove tvrdnje sa namjerom da jasno prikaže strukturu Humeovog argumenta. Tako nastaje “rječnik” Humeovih osnovnih teza koji nam omogućava uvid u hijerarhiju pretpostavki od kojih je Hume pošao u analizu kauzalnosti.

“(a) Kauzalnost u predmetima (iskustva), koliko znamo, je samo pravilan slijed (pojavljivanja) predmeta. (b) Nužnost je u umu, ne u predmetima. (c) Jednostavan pogled na predmete ne ukazuje na čvrstu ili nužnu vezu, tj. nikakvo znanje jednog predmeta samog po sebi nam ne omogućuje kauzalno zaključivanje o postojanjanju drugog predmeta. (d) Kauzalno znanje i kauzalno zaključivanje i ideja nužne povezanosti proizilaze iz iskustva stalne združenosti predmeta (e) Ovo iskustvo niti otkriva niti proizvodi neku nužnost u predmetima; to jest, ne daje nikakav materijal za neko racionalno zaključivanje koje ide od uzroka do posljedice (i obrnuto) u nekoj novoj situaciji. (f) Uvjerenje je rezultat živosti neke ideje koja je nastala u vezi sa asocijacijom na neku trenutnu impresiju.

(g) Uzrok i posljedica jesu odvojene egzistencije, pa su i ideje uzroka i posljedice odvojene. (h) Neki uzrok može se percipirati bez posljedice i vice versa. (i) Ne može postojati neki demonstrativni dokaz da svaki dogaĎaj ima uzrok. (j) Pokušaji da se dokaže da svaki dogaĎaj ima uzrok su propali. (k) Nijedna impresija čvrstine ili nužnosti (kauzalne veze) ne može se proizvesti iz neke opažene relacije ili sekvence. (l) Znanje o kauzalnoj relaciji se dobija iz onih slučajeva gdje imamo iskustvo stalne združenosti (predmeta koje imamo u iskustvu). (m) Dilema oko problema indukcije. (n) Uvjerenje nije neka odvojena ideja već osjećaj. (o) Uvjerenje nastaje iz asocijacije (ideje koja nastaje iz trenutne impresije).” (Mackie, 2002, 10) Shematski odnos izmeĎu stavova Mackie prikazuje na sljedeći način:

J I G H C K

D

D

L M

A E

N F O

B

Iz prikazane sheme može se uočiti da put kojim je Hume išao u dokazivanje teze da je kauzalnost derivirana iz pravilnog slijeda pojavljivanja predmeta koje percipiramo. To je pozitivni aspekt znanja o uzročno-posljedičnim vezama kakve se pojavljuju izmeĎu predmeta is

Korelacija i Kauzalnost

Često opažamo da dvije pojave pokazuju meĎusobnu ovisnost, povezanost, asocijaciju (npr. viši ljudi su u prosjeku teži od nižih, lošiji ekonomski status nerijetko implicira lošije zdravstveno stanje, itd.)Korelacijom se mogu odrediti varijacije obilježja dvaju raspona podataka, tj.: jesu li velike vrijednosti jednog skupa pridružene velikim vrijednostima drugoga (pozitivna korelacija) jesu li male vrijednosti jednog skupa pridružene velikim vrijednostima drugoga (negativna korelacija), odnosno jesu li vrijednosti u oba skupa nepovezane (korelacija blizu 0). Koeficijent korelacije je numerička vrijednost kojom se izražava stupanj povezanosti dvije društvene pojave.

Pearsonov koeficijent korelacije Rang korelacija ρ (Ro) Point-biserijalni koeficijent korelacije Jačina veze u statistici se obavezno iskazuje numerički i naziva se koeficijent korelacije.Postupak korelacione analize podrazumijeva kvantifikovanje odnosa meĎu posmatranim pojavama.U svakodnevnom životu se govori o povezanosti dviju pojava, Npr., analizom odnosa tjelesne visine i mase uočava se da nema stroge linijske povezanost Kod nekih ljudi veća visina daje izrazito veću mas. Kod drugih je to povećanje manje izraženo

Uzrok (grč. aitia, aition, lat. causa) se opisuje kao »objektivna stvarna promjena koja nužno dovodi do neke druge stvarne promjene (učinak, posljedica), što se produžuje u daljnjem uzročno-posljedičnom nizu (kauzalni lanac)«. Pojam kauzaliteta pokazuje se ključnim ne samo u priči pod naslovom Povijest filozofije, nego i u elementarnom razumijevanju prirodne stvarnosti, prirodnih zakona s jedne i svjesnih društvenih zbivanja s druge strane. Kauzalni zakon, formuliran već u antičkoj filozofiji, naglašenu poziciju zauzima u filozofiji novog vijeka – postavši tako neophodnom pretpostavkom svake znanstvene spoznaje. Klasična je formulacija kako svaki učinak mora imati svoj uzrok. Mudrošću se, prema Aristotelu, naziva ono što se bavi »prvotnim uzrocima i počelima« Hume je bio prvi mislilac koji je u svojoj analizi kauzalnosti odbacio ideju po kojoj je kauzalni zakon “razumljiv” umu neovisno o iskustvu. Ovako shvaćena priroda kauzalne veze nema svoje apriorno opravdanje, te njeno objašnjenje treba derivirati iz zakonitosti koje otkrivamo u samom iskustvu. Hume argumentira da je na osnovi iskustvenog materijala nemoguće doći do zakonolikih generalizacija koje se tiču odnosa uzrok-posljedica, već samo do neke vrste kontekstualnih empiričkih racionalizacija čiju osnovu čini navika. Posljedica ovakve koncepcije je odbacivanje nužne veze izmeĎu uzroka i posljedice. Na ovaj način se ispituje i sama logička moć našeg razuma u iskustvu. Pojam uzroka se pojavljuje kao centralni pojam ljudskih racionalnih strategija (gotovo da se i samo mišljenje identificira sa uspostavljanjem uzročno-posljedičnih relacija) koje nam pomažu da se orijentiramo u svijetu koji nas okružuje. Pokazuje se da u nekim istraživanjima (npr. istraživanja mentalnih razloga za djelovanje i sl.) možemo doći samo do istina jednog slučaja, do deskripcija koje predstavljaju model objašnjenja jednog kontigentnog fenomena koji se istražuje.

Korelaciona analiza daje informacije samo o numeričkoj (ne)saglasnosti dviju pojava i nikako ne može otkriti pravu prirodu i logiku te veze. Zato istraživači moraju raspolagati jakim teoretskim argumentima prilikom zaključivanja Pod tvrdnjom: „um je ono što mozak radi“ se misli na korelaciju i kauzalnost. Ali da li se zaista radi o kauzalnosti.Da li će A - biti uzrok, a B - efekt tog uzroka?

Mentalne funkcije su manifestacije i funkcije mozga, sa kojim i koreliraju, i koji ponekad kao uzrok dolazi i prije njegovih efekata, što je baš ono što kauzalnost jeste. „Ideš pomaknuti nešto rukom, to nešto se pomakne. Prvo ide ruka, onda to što se pomakne.A netko ti može i zaustaviti ruku, te time i zaustaviti da se to nešto i pomakne. Zaustaviš uzrok, zaustavio si i efekt tog uzroka.“ Dakle, mi smo svjesni da pokreti naših tijela slijede nakon zapovjedništva naše volje, ali "sredstvima“ kojim se to izvodi. Naredba uma nad sobom i tijelom su ograničene i to je jedino iskustvo koje smo upoznali tim granicama. Ne možemo dodijeliti krajnji razlog tih granica ili pokazati zašto je vlast manjkava u jednom slučaju, a ne na nekom drugom