Hrvatski Narodni Preporod i Ilirski Pokret ( J. Šidak )

HRVATSKI NARODNI PREPOROD – ILIRSKI POKRET Hrvatske zemlje na kraju 18. stoljeća Teritorij hrvatskih zemalja, koje su se u 18. stoljeću većim dijelom nalazile pod vlašću Habsburgovaca, a manjim pod Venecijom, dobio je tada granice koje su ostale gotovo nepromijenjene do propasti Monarhije. Za razliku od mletačkog posjeda, habsburški dio hrvatskih zemalja doţivljavao je tijekom 18. stoljeća različite promjene koje su ugroţavale njegovu cjelovitost. OsloboĎeno područje, koje je bilo prostranije od banske Hrvatske, nije vraćeno matici zemlji, nego je do obnove ţupanijskog ureĎenja u Slavoniji 1745. bil u cjelini podvrgnuto središnjim oblastima na dvoru. Velik je dio Slavonije uključen u Vojnu Krajinu kojom su upravljale isključivo austrijske vojne vlasti. Iako područje varaţdinskog generalata nije graničilo više s Osmanskim Carstvom, ono nije sve do 1871. ponovo ujedinjeno s banskom Hrvatskom. Tek što su tri slavonske ţupanije opet bile uspostavljene, one su se 1751., na poticaj tamošnjeg plemstva, uţe povezale s Ugarskom. Njihovi su predstavnici u ugarskom saboru, za razliku od hrvatskih nuncija, sjedili meĎu zastupnicima ugarskih ţupanija. Slavonija je imala porezni sustav po uzoru na ugarski i bitn ose razlikovao od sustava u Hrvatskoj, tako da je očito da je Slavonija do 1848. imala nedovoljno odreĎen poloţaj izmeĎu Ugarske i Hrvatske, iako je i dalje ostala formalno podreĎena upravi bana i Hrvatskog sabora. Hrvatska je nakon povlačenja Turaka zadrţala posebni drţavnopravni poloţaj prema Ugarskoj. Na početku 18. stoljeća prvi put se spominju „iura municipalia“ njezina plemstva kao pravni temelj toga poloţaja. Ovaj se najprije očitovao u postojanju Hrvatskog sabora kao skupštine „staleţa i redova“ i u časti bana kojeg imenuje vladar. Marija Terezija je zbog svoje teţnje za centralizacijom, osnovala 1767. Hrvatsko kraljevsko vijeće kao vrhovnu izvršnu vlast za Hrvatsku koja, mimoilazeći sabor, uspostavlja vezu izmeĎu Beča i ţupanijskog ureĎenja u zemlji. Iako je to vijeće, poglavito zaslugom Nikole Škrleca, razvilo plodnu djelatnost na različitim područjima javnog ţivota, a bilo je potpuno neovisno o ugarskoj vladi, hrvatsko je plemstvo u njemu gledalo samo sredstvo centralne vlasti u ograničavanju njegovih staleških povlastica i opasnost za ustavni poredak. To je nakraju potaknulo Mariju da 1779. ukine vijeće njegove ovlasti prenese na ugarsku vladu tj. Ugarsko namjesničko vijeće. Hrvatska je na taj način po prvi put u svojoj povijesti potpala pod vladu Ugarske. Vojna krajina, kao vojno ureĎeni sustav, nije bila plodno tlo za razvoj privrede. Iako su krajišnici uţivali čak i slobodu trgovanja, njezino vojno ureĎenje s podlogom u kućnoj zadrugi sprečavalo je bilo kakav napredak u obradi zemlje ili razvoju obrta. Sa izgradnjom prometnih putova i razvojem sedamdesetih godina riječnog prometa, postavljeni su temelji za budući gospodarski razvoj. Iako su se veliki novci zaraĎivali izvozom stoke na srednjoeuropsko trţište, prihod od te razgranate trgovine samo je manjim dijelom ostajao u zemlji. Njome su, pogotovo u Slavoniji, ovladali strani trgovci. Kao što su i u stočarstvu bile nepoznate staje, tako se ni ţito nije spremalo u hangare nego u tzv. ţitne jame, u kojima bi poprimalo zadah zemlje. Na unapreĎenje poljoprivrede nepovoljno je utjecalo i ostavljanje trećine obradive zemlje na ugaru, a pogotovo činjenica da se u Slavoniji zemlja nije obnavljala gnojenjem. Usporedno s porastom tranzitne trgovine počeli su se od sredine 18.

stoljeća češće javljati i pokušaji manufakturne proizvodnje, poglavito na velikom zemljišnom posjedu. U tome je posebna vaţnost pripala proizvodnji stakla i onim proizvodnim granama koje su ovisile o vanjskom trţištu, kao što je proizvodnja pepeljike i drvene graĎe. Proizvodnja tekstila ostala je ograničena na neke skromne radionice. Posebnu brigu je drţavna vlast obratila razvoju svilarstva, uglavnom na krajiškom području gdje je pristupila sustavnoj sadnji dudovih stabala. Glavno središte manufakturne djelatnosti postala je u tom razdoblju Rijeka s velikom rafinerijom šećera u kojoj je više stotina radnika, uglavnom iz hrvatskog susjedstva. Ekonomski razvoj je u drugoj polovici 18. st. bio polagan i skroman pa se tek donekle odrazio na strukturu društva. Bilo je nekih promjena u načinu ţivota oko 1770., ali se one ponajviše odnose na propadanje plemstva koje se sve više zaduţivalo i na neke nove pojave u graĎanskom sloju kao što je porast odvjetnika i uspon trgovačkog i obrtničkog staleţa. Seljaštvo je takoĎer doţivljavalo velike promjene. Godine 1756. MT je objavila urbar za Slavoniju u kojem je odredila minimum seljačkog posjeda i maksimum njegova opterećenaja od vlastele. Budući da je ovo plemstvo svjesno otezalo donošenje konačnog urbara, drţavna je vlast 1780. i za Hrvatsku objavila osnovni zakonski tekst kojim je zamijenila sve pojedinačne urbare. Taj reformni rad MT doveo je do vrhunca 1785. Josip II. svojim patentom o emancipaciji kmetova, kojim ih je oslobodio vezanosti za zemlju i osobne ovisnosti o vlastelinu. Hrvatske zemlje od smrti Josipa II. do propasti Mletačke Republike ( 1790. – 1797. ) Budući da je car Josip II. uoči smrti morao opozvati gotovo sve svoje reforme, staleški je ustav 1790. uspostavljen i u banskoj Hrvatskoj. Ţupanije su opet postale poprišta političkog ţivota. Hrvatski je sabor 1790. zaključio da Ugarsko namjesničko vijeće, zamijeni kao zajednička vlada, „Senat kraljevstva“, u koji bi oba sabora slala svoje poslanike i koji bi bio neovisan o kruni. Ali je Sabor, predviĎajući da taj prijedlog propadne, izrazio takoĎer spremnost da prizna Ugarsko nam. vijeće vladom Hrvatske – što je ono 1779. stvarno i postalo. Ţrtvujuću upravnu i financijsku samostalnost, Hrvatski se sabor nije odrekao svojih municipalnih prava. Zaključci Hrvatskog saora nisu prihvaćeni na zajedničkom saboru 1790/91 u Budimu, potom Poţunu. Hrvatska je izgubila pravo plaćanja poreza u polovičnom iznosu, Sabor je izgubio pravo predlaganja bana, ban je iizgubio pravo samostalnog sazivanja Sabora, otpalo je i vremensko ograničenje za priznanje ugarske vlade pa je Ugarsko nam. vijeće ozakonjeno kao vrhovna vlast u Hrvatskoj. Hrvatsko plemstvo ustrahu pred dosezima Francuske Revolucije i reformnog apsolutizma Beča, izglasava zakon kojim se 1791. maĎarski jezik uvodi kao neobvezatan predmet u hrvatske škole. Ideje francuske revolucije su snaţno utjecale početkom devedesetih na radikalnije elemente u ugarskom plemstvu. Nadali su se pobjedi Francuske 1792. godine. Tim teţnjama je 1794. dao organizacijsku podlogu bivši franjevac Ignjat Martinovics, po ocu srpskog podrijetla, ali još od djetinjstva pomaĎaren. Osnovao je dva tajna društva koja suse zalagala za ideje revolucije no već 1795. je bio uhićenm u Beču i ubrzo je odao sve sudionike. Poznat je njegov sudionik društva barun Siegfried Taufferer, porijeklom iz Kranjske, koi je kao oficir isprva sluţio u Krajini, a poto mse bavio nekim privrednim poslovima. Pobjegao je Veneciju i stupio u francusku vojsku. Osnovao je dobrovoljački odred u kojem je bilo mnogo krajiških vojnih bjegunaca. Ali su ga Austrijanci 1795. zarobili i ubili. Martinović je u svojim iskazima teretio i Vrhovca, ako demokrata koji širi ideje meĎu klerom, ali se biskup uvijek uspješno obranio od optuţbi.

Hrvatske zemlje od pada Mletačke Republike do dolaska Francuza ( 1797. – 1805. ) U skladu s odredbama primirja sklopljena izmeĎu generala Napoleona i Austrije u Leobenu, francuska vojska 1797. ulazi bez borbe u Veneciju i unatoč zamjeni njezina aristokratskog ureĎenja demokratiskim, koje je bilo sklono Francuskoj, učinila je kraj drevnoj Republici. Austrijska je vojska mogla započeti s okupacijom dotadašnjih mletačkih posjeda. Zauzela je iste godine, za vrijeme ljeta, sav teritorij mletačke Istre, kvarnerske otoke, Dalmaciju zajedno s Bokom i otocima. Austrijska je vojska potpuno osigurala unutrašnji red i postojeći poredak. Samo je na otocima puk se nadao da će doći do neke promjene u njegovu odnosu prema vlasteli, vezujući tu nadu uz očekivani dolazak Francuza. Ni kasnije nije austrijska uprava mijenjala zatečeno stanje, osim što je, zadrţavajući komunalno ureĎenje, podijelila novostečeno područje na kotareve, a u plemćka vijeća komuna uvelia i predstavnika graĎana kojima je omogućila slobodan pristup u javne sluţbe. Najobrazovaniji dio klera i vlastele je smatrao da se najpogodniji izlaz moţe naći u povratku „ugarskoj kruni“, kojoj je pripadala Dalmacija u času prelaska pod mletačku vlast početkom 15. stoljeća. Najdalje je u tom pravcu otišao veliki franjevački zbor, odrţan u Karinu, prema kojemu su poglavari iz 84 naselja i ţupa izrazili ţelju da se zdruţe s pukom kraljevstva hrvatskog, s kojim su u stara vremena bili pridruţeni kruni i ugarskom kraljevstvu. Na odluku vlastele da se podvrgnu vlasti Franje I. kao ugarskog kralja svakako je utjecala i svijest o tome da je poloţaj njihovih staleških drugova u Ugarskoj i Hrvatskoj bio tada mnogo povoljniji nego u Austriji, gdje je plemstvo moralo čak plaćati porez. Dorotićev proglas potaknuo je široke slojeve na selu i u gradu da istupe protiv omraţenih i bezboţnih „jakovljevaca“, ali su se oni ubrzo okrenuli i protiv plemstva, nastojeći da ga potisnu s vlasti i primoraju na ustupke u podavanjima. Na otoku Braču je puk, koji se isključiivo sastojao odteţaka, ukinuo čak plemstvo i sva podavanja, a vlastelinske šume proglasio vlasništvom općine. S pojavom austrijske vlasti odmah su uništene sve tekovine pučkog pokreta, pa i pismene obveze vlastele na smanjena podavanja. Uzalud je i biskup Vrhovac, uz pomoć metropolita Stefana Stratimirovića, pokušao ljeti 1797. da pomoću svećenstva pokrene u Dalmaciji akciju sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Teţaci u Dalmaciji se nisu lako mirili s povratkom na odnose u agraru koje su oni 1797. pokušali promijeniti te je to često dovodilo do intervencije austrijskih snaga. Iako je austrijska vlast izričito potvrdila sve povlastice koje su pod prijašnjom vlašću uţivala vijeća plemića i graĎana u pojedinim komunama, ipak je, kao i u Istri, omogućila takoĎer pučanima da preko graĎanskog vijeća, dosta zamršenim postupkom, utječu na upravu komune prekosvojih predstavnika. U javnom ţivotu zadrţala je i dalje talijanski jezik kao sluţbeni, pa ga je kao nastavni jezik uvela i u osnovne škole, koje je počela otvarati u većim mjestima. Od srednjih škola osnovala je samo niţu gimnaziju u Zadru, a kako se nastava i u njoj trebala odvijati na talijanskom jeziku,, hrvatski jezik je našao utočište jedino u nastavi glagoljaških sjemeništa u Zadru (tzv. Zmajevićevo) i u Prikom kod Omiša. Korisnu novost u daljnji razvoj Dalmacije unijelo je otvaranje tiskare u Zadru 1797., prve u njezinoj povijesti. Misao o ujedinjenju s ugarskom krunom i Hrvatskom i dalje se očitovala u Dalmaciji na različite načine, ali ju je Franjo I. odlukom 1802., kojom je rješenje tog pitanja odgodio na neodreĎeno vrijeme, učinio nestvarnom. Ugarski sabor koji je zasjedao u vrijeme trećeg koalicijskog rata vs. Francuske potkraj 1805. zaključio je da se maĎarski jezik uvede u sudove i neke grane uprave na cijelom teritoriju Ugarske. Protest

hrvatskih nuncija, koji je biskup Vrhovac odlučno podupro istupom u velikaškoj kući, spriječio je da taj zaključak vrijedi i za Hrvatsku. Vrhovac je tom priliko nagovjestio da će Hrvatim po uzoru na MaĎare, uvesti u svoje urede „ilirski jezik“ ( mislio je na štokavsko narječje koje se u pravilu i nazivalo ilirskim ). Hrvatski je sabor kao odgovor na maĎarski pritisak, izglasao da je jedini dipušteni skuţbeni jezik u Hrvatskoj latinski, što je Franjo II. 1806. i sankcionirao. Dvije komedije na kajkavskom koje su obogatile hrvatsku knjiţevnost jesu komedije od Tituša Brezovačkog, „Matijaš Grabancijaš dijak“ & „Diogeneš ili sluga dveh izgubljeneh bratov“ ( obje 1804. ). Maksimilijan Vrhovac se brinuo da pomoću arhivskih dokumenata ubrzaakciju sjedinenja Dalmacije s Hrvatskom. Svoju bogatu knjiţnicu, koju je sustavno proširivao knjigama na slavenskim i drugim jezicima, učinio je pristupačnom javnosti. Uspio je 1804. nagovoriti generala Filipa Vukasovića ma gradnju Lujzinske ceste, kojm se, za razilku od starije Karoline, poslije 1810. mogla prevoziti roba na kolima od Karlovca do mora. Hrvatske zemlje u doba francuske vladavine ( 1805. – 1815. ) U ratu treće koalicije protiv Napoleona Austrijsko je Carstvo mirom u Poţunu ( Bratislavi ) 1805. izgubilo sve svoje teritorijalne tekovine koje je 1797. nakon propasti Venecije, preuzelo. Iako su Istra i Dalmacija bile 1806. pripojene Talijanskom Kraljevstvu, s prijestolnicom u Milanu, nise bile s njime neposredno povezane jer je Austrija zadrţala u svom posjedu Trst s Posočjem i današnje Slovensko primorje. Uz pomoć cetinskog vladike Petra I. Rusi su već početkom oţujka 1807. zavladali Kotorom i cijelom Bokom. Buduću da su time nanijeli teţak udarac strateškim zamislima Napoleona, pitanje Boke je, u sklopu tadašnje zamršene meĎunarodne situacije, postalo jednim od najosjetljivijih njenih čvorišta. On je 26. svibnja 1806. dovelo i do ulaska francuske vojske u Dubrovnik. Ruska mornarica je do kraja 1806. zauzela još otoke Vis, Korčulu i Brač te osigurala premoć na moru gotovo do Istre. Tek 1807., mirom u Tilzitu, Rusija je prepustila Francuskoj Boku i druga uporišta na jadranskoj obali. Istrom je u političkim i ekonomskim poslovima upravljao prefekt sa sjedištem u Kopru, a dotadašnja administrativna podjela zamijenjena je kantonalnim ureĎenjem s delegatima na čelu i jednim središnjim vijećem. Dalmacija je podijeljena na 4 okruţja koja su se sastojala od kantona i kojima su upravljali delegati. Vrhovna je oblast bila generalna providurija u Zadru sa 6 odsjeka ( unutrašnji poslovi, sudstvo, nastava, vojni poslovi, financije, računovodstvo ) i generalnim providurom kao poglavarom cjelokupne uprave. Ova upravna reforma označila je potpuni prekid sa srednjovjekovnom tradicijom i njezinim komunalnim ureĎenjem na tlu nekadašnjih mlet. posjeda i Dub. Republike. Budući da su u isto vrijeme ukinuti i svi privilegiji pojedinaca, te je uspostavljena jednakost graĎana pred sudom i zakonom, uskladu s Napoleonovim graĎaskim zakonikom, oblasti pod francuskom vlašću prve su od juţnoslavenskih zemalja dobile moderno ureĎenje. U kolonat, teţaštinu, koja je unatoč osobnoj slobodi seljaka zadrţala različita obiljeţja feudalne ovisnosti, nova vlast nije dirala. Ozakonila ga je kao privatnopravni odnos izmeĎu vlasnika zemlje i zakupnika i ostavila u svemu nepromijenjena. Uţem povezivanju pojedinih krajeva, osobito 1807., pomogla je izgradnja cestovne mreţe, iako je ona bila ponajprije namijenjena vojim potrebama. Od tih je prometnih putova najvaţniji bio Napoleonov put koji je prolazio unutrašnjošću pokrajine od Knina do Dubrovnika.

Generalni providur, mletački demokrat i učenjak Vicenzo Dandolo, koji je upravljao Dalmacijom od 1806. do 18010., poklanjao je naročito paţnju ekonomskom podizanju zemlje, teško zanemarene pod vlašću Venecije. Podupirao je pošumljavanje goleti, isušivanje močvara, uvodio nove kulture (krumpir, luk, duhan, lan i dr. ), dovodio stručnjake iz Italije i unapreĎivao voćarstvo. U njegovoj reformi školstva posebno je mjesto dodijeljeno otvaranju obrtničkih škola, a u Splitu je osnovao poljodjelsku akademiju. Svi ti plodni poticaji nisu urodili plodom jer je Dalmacija u to vrijeme stalno bila izvrgnuta pogubnim posljedicama rata i blokadom svoje obale koja je uništila njeno brodarstvo i onemogućila svaku trgovinu morem. Odlukom Kraljevine Italije 1807. bile su ukinite gotovo sve bratovštine u Dalamciji i Istri, a od njihovih imanja, prodanih na draţbi, osnovane su zaklade namijenjene izdrţavanju škola, crkava i siromaha. Dandolo je od 1807. otvorio 23 osnovne škole, 8 srednjih i 2 liceja u Zadru i Dubrovniku u kojima su se trebali educirati buduću pravnici, liječnici, inţenjeri. Potalijenčenje Dalmacije smatrao je neophodnim uvjetom za njezino daljnje napredovanje. „Kraljsku Dalmatin – Il regio Dalmata“ su bile dvojezične novine koje su izlazile od 1806. do 1810. godine. Osnovni tekst novina bio je talijanski, a hrvatski je s vremenom bio ograničen samo na najvaţnije obavijesti, ali su urednici hrvatskog dijela, osobito dominikanac Nikola Budrović, bdjeli nad čistoćom hrvatskog jezika i činili ga podobnim za sluţbenu upotrebu. Za razliku od Dandola, vrhovni vojni zapovjednik u Dalmaciji, maršal Auguste Marmont, tako je zavolio taj jezik da je svjesno poticao rad na njegovom proučavanju. U kratkom razdiblju pojavila se se odjednom 2 vaţna djela posvećena „ilirskom“ jeziku : „Rječosloţje“ Joakima Stullija ( 1806) i „Grammatica della lingua illyrica“ Franje Appendinija ( 1808). Appendini je prethodio kasnije ilirskom razdoblju. Ugarski sabor je 1807. ozakonio reskript MT iz 1779. o pripojenju Rijeke, ali je hotimice izbjegao da pritome izričito spomene pripadnost Rijeke kraljevini Hrvatskoj. Hrvatski sabor odgovara na to 1808. te zaključuje da grad i luku Rijeku smatra integralnim dijelom kraljevine Hrvatske. Kralj je to još iste godine sankcionirao. Iste godine se ponovno zaoštrilo i jezično pitanje. Ugarski sabor se nije tada zadovoljio uvoĎenjem maĎarskog jezika u javni ţivot uţe Ugarske nego je zahtijevao da on postane sluţbeni i u Hrvatskoj ( sa Slavonijom takoĎer ), a da ondje se obuka latinskog provodi na maĎarskom jeziku. Otpor hrvatskih nuncija primorao je Ugarski sabor da taj zahtjev privremeno povuče. Niti u kulturnoj djelatnosti nije se tih godina pojavilo u banskoj Hrvatskoj ništa vrijedno paţnje osim posmrtnog djela „Otiorum Croaiae liber unus“ (1806), u kojem je bivši isusovac Josip Mikoczi kritički rješavao različita pitanja najstarije hrvatske povijesti do kraja 11. stoljeća. Šišić to djelo naziva najvaţnijim djelom čitave starije hrvatske historiografije. U radu Hrvatskog sabora kao i u javnom ţivotu uopće nije tada dolazilo do izraţaja društvena problematika, tako značajna za feudalni sistem. A ipak se u travnju 1807. podigao srpski seljak u Srijemu da se oslobodi kmetske ovisnosti ili da je bar ublaţi, pri čemu se očitovala i teţnja za ujedinjenjem s osloboĎenom Srbijom. Taj je ustanak, prozvan po nadimku (Tican) njegova voĎe Todora Avramovića Ticanovom bunom, bio pomoću vojske ugušen, ali je ipak u nečemu olakšao poloţaj seljaka. Prekobrojna je tlaka (supererogacija) bila ograničena, a dio iduzetih zemlja vraćen seljacima. Od 1806. do 1809. bunili su se i kmetovi u virovitičkoj ţupaniji.

Godine 1807. donesen je temeljni zakon za Vojnu krajinu koji će vrijediti do njena ukinuća. Zemljišni posjed je zadrţao obiljeţje pravog „vojnog lena“, a njegova neotuĎivost i nasljednost bila je još jače istaknuta. Otpor Poljičana i Primoraca juţno od Cetine, što su ga podrţavali Rusi koji su 1807. ovladali i susjednim Bračom, odvijao se pod zastavom nekadašnje Mlet. Rep. koju su i Rusi pri svom napredovanju duţ obale isticali. Tu su pobunu Francuzi okrutno ugušili. Na temelju ugovora u Schonbrunu, Francuskoj je pripala Dalmacija i Istra ponovo te se Austrija morala povući iz Dalmacije koju je prethodno pokušala preoteti. Austrija je osimt toga morala Napoleonu odstupiti i Hrvatsku juţno od Save, zajedno sa karlovačkom i banskom Krajinom. Imenovanje maršala Marmonta za generalnog guvernera Ilirskih provincija, koj ije na tom poloţaju ostao sve do 1811., potaknulo je Dandola da se povuče. Doneseni su zakoni koji nisu ukinuli podanički odnos zajedno s tlakom, već su ga smatrali privatnopravnom ustanovom kao i kolonat na bivšem mletačkom posjedu. Novosti su da je duţnost plaćanja poreza protegnuta i na vlastelu i da je ukinuta crkvena desetina u Dalmaciji i Istri. Osim uvoĎenja moderne uprave, odvojene od susdtva, veću je promjenu unijela u ţivot grad. stan. zabrana cehova, odnosno sloboda obrta, ali je ono nije dobro primilo. Marmont je bio sklon da štokavštinu učini sluţbenim jezikom u Provincijama. Dvije godine kasnije, kada je Marmont već ostavio Iliriju, pop Šime Starčević izdao je svoju „Novu ričoslovnicu iliričku“ koje je jedno od najsjajnijih hrvatskih gramatičkih djela u 1. pol. 19. st. Appendinijevu kutlu dubrovačkog govora suprotstavio je čistu ikavštinu ličkog seljaka, za koju je pokazao veoma istančan smisao i znanstveni pristup. Od 1809. namjesnikom banske časti u banskoj hrvatskoj bio je M. Vrhovac. Ugarski sabor je 1811. bio sazvan zbog drţavnog bankrota, a on je meĎu ostalim opet stavio na dnevni red jezično pitanje. zaključio je da se u Hrvatskoj i Slavoniji od 1812. uvede maĎarski kao predmet, a od 1822. mora se ureĎivati samo na maĎarskom, u nastavi i općenito sluţbi. Donošenje konačne odluke o tom saborskom članku spriječilo je raspuštanje Ugarskog sabora u lipnju 1812., s kojim je započelo trinaestgodišnje razdoblje apsolutizma u Ugarskoj i hrvatskoj, prozvanog po imenu vladara franciscejskim. Dubrovačka Republika od 1790. do propasti 1808. godine Tijekom Napoleonovih ratova, Dubrovnik je uvije zauzimao nautralan stav. I u prijašnjim ratnim sukobima, Dubrovčani su uvelike iskorištavali neutralnost svoje zastave, no sada im je to bilo teţe jer su zaraćene sile zauzele oštrije stavove. Francuska je vlada objavila da ratni brodovi i gusari pod francuskom zastavom smiju zadrţati neutralne brodove s teretom koji je namijenjen neprijatelju. Takva će se roba zaplijeniti, ali će se brodovi poslije oduzimanja tereta vratiti. Engleske su mjere bile po tom pitanju još gore jer su oni zapljenjivali brodove bez obzira što nosili za Francusku i zapljenjivali su brodove ukoliko bi ušli u francuske vode. Austriji je izrazito smetala neutralnost Dubrovčana koji su to iskorištavali kako bi se obogatili ne birajući s kime trguju. Godine 1797. Francuzi su došli u posjed Jonskih otoka te pošto nisu imali novaca da uspostave kvalitetnu upravu na otocima, zatraţili su 1798. od Dubrovnika zajam od milijun lira s time da isplata mora biti izvršena u roku od 24h. Ukoliko ne udovolje zahtjevu Francuza, francuski će brodovi uništiti grad i zaposjesti ga. Dubrovnik je jedva našao 300 tisuća i posudio uz kamati od 4%. Taj je zajam doveo grad u velike financijske teškoće te su morali čak razmišljati o ukiniću samostana na Lokrumu i njegovom podrţavljanju i prodaji kako bi vratili posuĎeni novac od uprave dobrotvornih fondova.

Prosvjetiteljske ideje Francuske Revolucije su prodirale velikom brzinom meĎu bogatije graĎane i širi puk. MeĎu aristokratima intelektualcima, zadojeni tim idejama, siticali su se Toma Basiljević i Miho Sorkočević. Iako je Dubrovnik bio tipična pomorsko-trgovačka republika, ipak je seljaštvo na izvangradskom teritoriju činilo znatan i vaţan dio stanovništva. Agrarni sistem se kroz stoljeća donekle mijenjao. Na otocima Mljetu i Lastovu seljaštvo je bilo slobodno, organizirano u seljačke općine s ograničenom autonomijom. Na drugim otocima je takoĎer bil slobodnih seljaka i kmetova ( otok Lopud ). Kmetovi na Pelješcu, nisu bili vezani za svoju zemlju jer su mogli otći u grad ili na more, ali kada su ţivjeli u svom kraju, morali su biti kmetovi nekog gospodara. U 18. stoljeću, budući da je tada vlastela ekonomski nazadovala, ne baveći se više aktivno niti pomorstvom niti trgovinom, njihov je ekonomski pritisak na kmetove ojačao, a bilo je svi više i više zloupotreba. Takav je poloţaj izazvao nezadovoljstvo seljaka. Još je jedan razlog financijske krize Dubrovnika krajem i početkom 19. stoljeća, a to je činjenica da je Dubrovnik drţao svoje novce u austrijskim bankama. Zbog rata s Francuzima i velikih troškova, austrijska je vlada posegnula za dubrovačkim novcem i oduzela im 30 %. Dubrovnik je zbog toga mora opovisiti neke daće i uvesti nove te povisiti cijenu soli. kad je knez Konavala pročitao tu vijest seljacima, došlo je do tzv. konavoske bune. Vijeće umoljenih je moralo ublaţiti svoje mjere. Dubrovačka je vlada zbog bojazni da se buna proširi, zatraţila je da svojom prisutnošću na granicama Republike turska i austrijska vojska prestraše Konavljane no meĎutim oni su i dalje inzistirali na svojim zahtjevima te su traţili ukidanje kmetstva. Pritisak vojski uplašio je dio Konavljana te se buna smirila. Dubrovačka je vlada 1800. odredila strogo da se ne smije kmetova sluţba povećati iznad 90 dana te je odredila da će ih gospodari tijekom sluţbe hraniti ili davati novac. Godine 1805., nakon Poţunskog mira, Francuzi su zaposjeli Dalmaciju, a Rusi su poţurili zajedno s Crnogorcima da zaposjednu Boku. Odjednom se Dubrovnik našao izmeĎu 2 vatre. Francuze su smatrali manjim zlom. Francuski general Lauriston 1806. ulazi u grad jer je dobio dopuštenje Vijeća. Lauriston je imao zapovjedi da uĎe u grad, ali da Dub. Republika mora i dalje postojati. Započela je uskoro iste godine rusko-crnogorska opsada grada no meĎutim ubrzo su se morali povući i nakon mira u Tilzitu 1807. Rusi se povlače sa Jadrana, a Francuzi i dalje ostaju u gradu iako su obećali da će sotati u gradu sve dok se Rusi ne povuku. Francuzi su naredilida Dub. Rep. se stavi pod zastavu Kraljevine Italije što je Vijeće odbilo. Laurston odlazi s duţnosti te Marmont 1808. objavljuje proglas o ukiniću republike. Dalmacija od 1815. do 1835. godine AUSTRIJSKA VLAST U Dalmaciji je burnu i na svim područjima dinamičnu francusku upravu od 1813. zamijenilo sivilo Metternichova apsolutizma, praćenog svim oblicima birokratskog i policijskog pritiska. Prvi koraci bečke vlade svodili su se na likvidaciju svega što je preostalo još u upravi i sudstvu od Francuza. Francuski su zakoni zamijenjeni austrijskim, a teritorijalno-upravna podjela zemlje usklaĎena je s onom austrijskih pokrajina. Na čelu pokrajinske uprave providura je zamijenio namjesnik kojem uz bok stoji Zemaljska vlada. Namjesnik je bio nosilac civilne i vojne vlasti, a zajedno sa Zemaljskom vladom podčinjen izravno Beču. Radi potpunije kontrole nad javnim ţivotom, politička i sudska vlast činile su jedinstveno tijelo. Čitavo se područje djelilo na okruţja sa sjedištima u ZD, SP, DUB i Kotor, a okruţja na kotareve, a kotarevi na općine. Administrativni centar pokrajine je bio Zadar. Austrijska je vlada krajnjim naporima nastojala Dalmaciju izolirati od Hrvatske kao njezina prirodnog etničkog i gospodarskog zaleĎa. Austrija je podizala namjerno jezičnu barijeru postavljajući talijanski jezik kao sluţbeni te je favorizirala talijanske doseljenike koje je novačila u birokraciju. Podignula je

takoĎer i ekonomsku barijeru uključivši Dalmaciju u austrijski privredni i carinski sustav. Za uvoz i izvoz s područja austrijske uprave nije se plaćala carina, dok sa ostalih područja Monarhije, uključujući i Hrvatsku, plaćala se carina. Austrija kao kontinentalna sila nije pokazivala ekonomsko i političko razumijevanje za Dalmaciju, ne cijenjeći njenu obalu. Svu je svoju paţnju usmjerila na Veneciju i Trst koji su bili prometnim pravcima spojeni s unutrašnjošću Monarhije, dok se Dalmacija prometno izolirala. Agrarna proizvodnja je bila temeljena na već prećivjelim kolonatskim odnosima. Privreda jedrenjaka nije se uspjela nositi s modernim parobrodima. Više od 90 % pučanstva u Dalmaciji činili su prigradski teţaci, koloni i mnogo zaostaliji seljaci Dalmatinske zagore. Uz birokraciju i kler, osobitu grupaciju stanovništva činili su gradski trgovci i obrtnici, mahom iz redova doseljenika s Apeninskog poluotoka. Doseljeni tuĎinci su predstavljali Austriji povlaštenu političku grupaciju koja je sluţila kao srdstvo i oslonac bečkoj politici izoliranja Dalmacije od Hrvatske. Ta je društvena grupacija, zahvaljujući svojoj ekonomskoj moći i podršci austrijske vlade, diktirala cijene seljačkim proizvodima i vladala trţištem. Dalmatinski patricijat je sačuvao svoje zemljiše posjede, a na njima i pravo eksploatacije kolona. Posebnu grupaciju čine više i niţe svećenstvo. Više svećenstvo je bilo regrutirano mahom iz redova doseljenika, niţe svećenstvo je bilo regrutirano iz naroda te samim time su se osjećali bliţe narodu i imalisu razumijevanja prema njegovim zahtjevima. Reformom 1816. nametnut je školama Dalmacije talijanski jezik kao nastavni jezik. Nastavnički se kadar birao isključivo iz redova klera,a direktori škola su bili šefovi lokalne policije. Pod utjecajem obrazovanja, stečenog na stranim sveučilištima, poglavito u Padovi, neki liberalni pojedinci, zaneseni metodama političke borbe u Italiji, pokušali su te metode prenijeti u Dalmaciju. Revolucionarne ideje nastale srpanjskom revolucijom u Francuskoj su našleplodno tlo meĎu visokom inteligencijom. Istra od 1815. do 1835. Provodeći administrativne i druge reforme, Beč je stare austrjske dijelove Istre formalno uklopio u Njemački savez. Godina 1825., carevom odlukom je gotovo cijeli istarski poluotok postao jedinstvena pokrajina s administrativnim i financijskim središtem u Pazinu, dok je samo dio podgradskog područja na sjeveru pripao Goričkoj i Kranjskoj. Uredovni jezik je bio talijanski i u austrijskom dijelu Istre. Gradsko se stanovništvo uglavnom talijansko najviše nalazilo na zapadnoj obali Istre. Velika glad 1817. osobito je utjecala na izmjenu poljoprivrednih struktura, tako se uvelike počeo sijati kukuruz, a istodobno se zanemarivalo stočarstvo i vinogradarstvo. Austrija u početku nije obraćala previše paţnje pomorskoj privredi sve do neočekivanog posjeta francuske fregate Puli te je vlada odredila da se na tom mjestašcu izgradi ratna luka. Osim toga, od 1817. počinje se razvijati zdravstveno-privredna djelatnost u Istarskim Toplicama. Austrija je sve do tridesetih imala potpuni oslonac u obrazovanijem sloju tj. talijanskom uskom i zatvorenom krugu. Političkog ţivota uopće nije ni bilo. Kulturni ţivot uglavnom se odvijao na dva kolosijeka – na hrvatskom i talijanskom.

Dalmacija od 1835. do 1847. godine Na mladu graĎansku inteligenciju snaţno su utjecali dosezi ilirskog pokreta. No budući da su pokretačke snage bile preslabe i ograničene na grupicu obrazovanih pojedinaca, koji su bez podrške širokih masa i pod pritiskom policije jedva se odrţavali. Tako se i moglo dogoditi da su impulsi iz Hrvatske uspješnije djelovali meĎu pravoslavnim ţivljem, jer je taj, zahvaljujući nacionalnom karakteru svojih vjerskih institucijam uspio ranije izolirati i na taj način sačuvati nacionalni identitet od opasnosti asimilacije. Tako je akciju prosvjećivanja prvi započeo Šibenčanin, prijatelj Ljudevita Gajam, Boţidar Petranović koji je bio pristaša ilirskog pokreta. Pokrenuo „Srpsko-dalmatinski Magazin“ u Zadru 1838. godine. Magazin je svojim sadrţajem trebao djelovati na obrazovanu, ali nacionalno neorijentiranu dalmatinsku sredinu. No ipak je bio namijenjen više pravoslavnim čitateljima te je s toga izlazio na ćirilici. Petranović se deklarira kao „Ilir iz Dalmacije“. On je tretirao Hrvate kao „Srbe zapadne crkve“ i nazivao ih „braćom“. TakoĎer je vaţan i Šprio Popović, koji je javno osuĎivao dalmatinske Hrvate i Srbe što su potpali pod utjecaj Talijana. Gaj putuje po Dalmaciji 1841. šireći ideje ilirskog pokreta. Ostavio je veliki dojam u Duborvniku kojeg je probudio iz sivila austrijske politike. Osvit u Dalmaciji – Pojava „Zore Dalmatinske“ Djelo Ivana Katalinića „Memorie“ (1841) ostavilo je veliki značaj na uspavanu obrazovanu graĎansku elitu Dalmacije., Ovo jedjelo pisano na talijanskom, ali je sadrţajem bilo hrvatsko jer je opisivalo vrline dalmatinskog zagorca te njegovu tešku prošlost pod mletačklom vlašću. katalinić je otkrivajući javnosti bijedni poloţaj seljaka iz Dalmatinske zagore u razdoblju mletačke vlasti, najvjerovatnije aludirao i na suvremeni pod austrijskom upravom isto tako bijedan poloţaj. Ante Kuzmanić, liječnik iz Zadra, je htio svim snaga odlučno trgnuti Dalmaciju iz vjekovnog mrtvila i jeziku goleme većine vratiti oteta prava. Da bi svoju zamisao proveo u djelo, Kuzmanić je već 1842. počeo pregovarati s tiskarskom kućom vraće Battara u Zadru. Zbog brţeg izlaţenja lista, Kuzmanić i braća Battara podnijeli su u svibnju 1843. zajedničku molbu prezidiju Namjesništva da im dopusti pokretanje časopisa na hrvatskom jeziku pod nazivom „Zora dalmatinska“. Beč je odobrio bio zahtjev. Kuzmanić je od Preradovića zatraţio da napiše programatsku pjesmu za časopis te je nastala „Zora puca, bit će dana“. Pjesma je osvanula na naslovnoj stranici 1. 1. 1844. u Zadru. Kuzmanićev konačni cilj je bio da se hrvatski jezik izvuče na svjetlo i da se otkrije njegova ljepota. Usmjerio se prema pučanima i seljacima Dalm. zagore. Tekst slijedi regionalni pravopis i ikavicu. Ubrzo je Kuzmanić morao odstupiti pa ga je naslijedio Ivan kaznačić koji se takoĎer 1845. morao povući. Naslijedio ga je N. Valentić koji je pokušao uvesti u list Gajev pravopis što je izazvalo ţestok otpor većine suradnika te je broj pretplatnika počeo naglo opadati. Valentić je htio sam pripremiti teren za sjedinjenje sa prekovelebitskom Hrvatskom meĎutim bilo je još prerano. Nakon njega, uredništvo je opet pripalo Kuzmaniću. On je smatrao da Dalmacija, zemlja s najčišćom etničkom hrvatskom slikom, mora imati primat pred ostalim hrv zemljama te da ikavica mora biti temelj za stvaranje općeghrvatskog pravopisa.

Istra od 1835. do 1847. Administrativno uređenje Gubernij austro-ilirskog primorja i dalje upravlja Istrom. Unatoč centraliziranoj njemačkoj upravi osjeća se smanjenje pritiska birokratskih krugova. Godine 1835. istarski okrug se dijeli na područja komesarijata prve, druge i treće klase. Uprava okruţja i financije u Pazinu još uvijek je njemačka, ali je kotarski sudo bio talijanski. U crkvenoj podjeli nema promjena. Djeluju porečko-puljska, tršćanskokoparska i krčka biskupija, a iz Dalmacije se upravlja malom pravoslavnom zajednicom u Peroju. Vojna komanda nalazi se u Trstu, a glavno zapovjedništvo je u Gracu. Gospodarske prilike Slabljenje feudalnih odnosa nastavlja se intenzivnije, ali uglavnom na starom austrijskom posjedu. Poljoprivredni se proizvodi izvoze nešto brţe i ekonomičnije, ponajprije zahvaljujući široj cestovnoj mreţi. Poticaj poljoprivredi dala je i drţava 1839. kadaje nareĎeno da se neobraĎena općinska zemljišta prodaju ili razdijele meĎu zainteresirane seljake. Glavni poljoprivredni proizvodi su vino i ulje. Najveće brodogradilište je Lošinj. Prosvjetno – kulturne prilike Godine 1835. drţavna gimnazija se nalazila u Rovinju. MeĎutim, se do 1847. škole su postojale na selu samo tamo gdje je sluţbovao viši katolički svećenik, ţupnik. Germanizacija školstva je i dalje bila intenzivna. Godine 1845. po nalogu gubernije, „ilirski jezik“ je uveden u škole, ali u praksi nije bilo tako. Od 1846. njemački se jezik postupno gubi iz škola te ga zamjenjuje talijanski. Političke prilike Denacionalizacija počinje prodirati i u crkvu, koja je kroz stoljeća bila uporište hrvatskog puka i njegova materinskog jezika. To je razdoblje biskupovanja A. Peteanija u Poreču, u čiju nadleţnost ulazi veći dio Istre, vrijeme u kojem raste broj talijanskih svećenika. Stanko Vraz je u Kolu 1843. objavio narodne istarske pjesme što ih je sakupio Josip Bratulić.