Hrvatski latinisti sv. 2

PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI Urednički odbor: RAFO BOGISIĆ, IVAN DONČEVIĆ IVO FRANGES, MARIN FRANICEVIC JOŽA HORVAT, JURE KAŠTELAN GUSTAV KRKLEC, MARIJAN MATKOVIC VLATKO PAVLETIĆ, JAKSA RAVLIC AUGUSTIN STIPCEVIC, KRSTO SPOLJAR DRAGUTIN TADIJANOVIC SIME VUČETIC Urednik: RAFO BOGISIĆ Lektor: BRATOLJUB KLAIC

HRVATSKI LATINISTI CROATICI AUCTORES QUI LATINE SCRIPSERUNT

II PISCI 17-19. STOLJEĆA AUCTORES S/EC.XVIJ-XIX

Tajnik: KRSTO SPOUAR

ZAGREB 1970

ZORA M A T IC A H R V A T SK A

PET STOLJEĆA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI Knjiga 3: HRVATSKI LATINISTI CROATICI AUCTORES QUI LATINE SCRIPSERUNT II PISCI 17—19. STOLJEĆA AUCTORES SAEC. XVII—XIX Priredili — Digesserunt VELJKO GORTAN i VLADIMIR VRATOVIĆ

PISCI 17-19. STOLJEĆA AUCTORES SAEC. XVII-XIX

Grafička oprema: MAJSTORSKA RADIONICA KRSTE HEGEDUSICA

MARKO ANTONIJE DE DOMINIS MARCUS ANTONIUS DE DOMINIS (1560-1624)

ominis, pisac velike erudicije, oštrouman mislilac, gla­ sovit fizičar, vrstan teolog širokih koncepcija i beskom­ D promisan borac, pročuo se u svijetu najviše svojim mili­ tantnim teološkim djelom De republica ecclesiastica (Crkvena država). Rođen u Rabu 1560. od oca rapskog plemića i majke iz Mletaka, već je kao dijete pokazivao neobičnu bistrinu i nadarenost. Zato ga njegov stric, kasniji senjski biskup, pošalje na školovanje u Italiju, u isusovački Collegium Illyricum u Loretu. Završivši u Padovi sveučilišni studij, kao isusovački profesor predaje u Veroni humanističke nauke, u Padovi matematiku, a u Bresciji filozofiju i retoriku. U isusovačkom redu ostaje dvadeset godina, a 1596. istupa iz njega po vlastitoj želji. Te iste godine bi imenovan administratorom senjske biskupije, u kojoj je tada biskupska stolica ostala slobodna smrću njegova strica Antuna u borbi protiv Turaka pod Klisom. God. 1600. promoviran je na čast doktora teologije na sveučilištu u Padovi i bio uvršten u tamošnje magistre. U toj godini posvećen je u Mlecima za senjskog biskupa. Za svog boravka u Senju posredovao je u oštrim sporovima i teškim sukobima između habsburškog dvora, Uskoka i Mletaka. Zbog objektivnih teškoća, osobito zbog nečovječnog postupka austrijskog generala Rabatte prema Uskocima, Dominisovo je posredovanje ostalo bezuspješno i on je morao napustiti Senj. U svojoj pripovijetki Čuvaj se senjske ruke Šenoa, u romantičarskom zanosu za junaštvo Uskoka i ne vodeći računa o sačuvanim dokumentima, neobjektivno pri­ kazuje Dominisovo djelovanje u Senju. God. 1602. imenovan je za splitskog nadbiskupa s naslo­ vom Dalmatiae et Croatiae primas. Taj zvučni naziv nije nikako odgovarao prilikama koje je zatekao u Splitu. Bisku9

pija je bila siromašna, stolna crkva neuređena, narod nepro­ svijećen, a kanonici — navikli da sami upravljaju crkvom — kivni na svog nadbiskupa što je stvarno preuzeo vlast i želio provesti potrebne reforme. Uspješan rad bio mu je otežan i time što je po odredbi rimske kurije morao plaćati 500 dukata na godinu trogirskom biskupu Andreucciju, koji se zajedno s njime natjecao za splitsku nadbiskupsku stolicu. Osim toga i politička je situacija bila vrlo teška jer su Turci bili u neposrednoj blizini, na samom Klisu. Unatoč svim tim neprilikama Dominis je u Splitu razvio zamjernu aktivnost. Redovno je održavao propovijedi u katedrali, pobrinuo se za njezino proširenje i uređenje, pripremao osnutak posebnog učilišta za mlađe svećenike i u isto vrijeme pisao svoje kapi­ talno djelo De republica ecclesiastica. Međutim, upadao je u sve teže sukobe s kanonicima i svojim sufraganima i bio prinuđen da se bori protiv brojnih otvorenih i potajnih protivnika. Zato, nezadovoljan i ogorčen, zatraži 1613. od Rima odobrenje da može sebi uzeti koadjutora. Kad nije dobio pristanak, 1615. zauvijek napusti Split i dođe u Mletke. U to vrijeme bio je pozivan u Rim, jer je Inkvizicija već prije bila saznala da piše opsežno teološko djelo protiv papinske vlasti i tadašnje politike katoličke crkve. Kako se tim pozivima, koji su često bili laskavi, nije odazivao. Inkvi­ zicija zatraži od mletačke vlade njegovo izručenje. U strahu za goli život — čak se bojao da bi potajno mogao biti umoren — i nagovoren od engleskog poslanika u Mlecima, odluči otići u Englesku. Na putovanju u London tiskom objavi u Heidelbergu 1616. brošuru Marcus Antonius de Dominis, archiepiscopus Spalatensis, suae profectionis con­ silium exponit (Marko Antonije de Dominis, splitski nad­ biskup, obrazlaže odluku o svojem putovanju). Rim ga zbog te brošure ekskomunicira a njegove knjige zabrani. U Londonu je srdačno i prijateljski primljen od kralja Jakova I. i od najvišeg društva. Živio je gospodski, kretao se u najotmjenijim krugovima, uživao velik ugled i 1619. bio imenovan dekanom windsorskim. God. 1617. izašle su u Londonu prve četiri knjige njegove Crkvene države, peta i šesta knjiga tiskana je 1620. u Lon­ donu i u Frankfurtu na Majni, a knjige sedma i deveta 1622. u llunnuu. Knjige osma i deseta nisu nikada objavljene iako

& je Dominis sigurno napisao jer u prije spomenutoj brošuri Iz 1616. navodi njihov sadržaj. Nisu sačuvane ni u rukopisu zato što je Inkvizicija zajedno s njegovim mrtvim tijelom javno spalila sve njegove knjige i rukopise do kojih je mogla doći. Tako od deset knjiga Dominisova glavnog djela imamo danas samo osam. U međuvremenu hrvatski primas nije više u Londonu bio zadovoljan kao u početku. I na tamošnjem kraljevskom dvoru vladalo je spletkarenje i neiskrenost, u čemu se isti­ cao španjolski poslanik grof Gondomar, pa je položaj wind«orskog dekana bio prilično uzdrman. Prilike su za nj postale još teže kad je kralj odlučio zatražiti od Rima odobrenje da se prestolonasljednik Charles vjenča sa španjolskom Infantkinjom Marijom. To zbližavanje anglikanskog Londona 1 strogo katoličkog Madrida nikako nije odgovaralo Dominisu. Osim toga nije mu prijala ni opora engleska klima. Razočaran, donosi odluku da se vrati u Rim računajući • pravom da neće imati većih neprilika, jer mu je tadašnji papa Grgur XV. bio prijatelj iz mladosti. * Po povratku u Rim objavi 1623. knjižicu Marcus Anto­ nius de Dominis, archiepiscopus Spalatensis, sui reditus ex Anglia consilium exponit (Marko Antonije de Dominis, split­ ski nadbiskup, obrazlaže odluku o povratku iz Engleske), u kojoj opravdava svoj boravak na engleskom dvoru. Treba posebno istaknuti da su bez temelja tvrdnje nekih njego­ vih protivnika da je u Londonu prešao na anglikansku vje*u. On sam to izrijekom pobija. Njegov se položaj u Rimu uvelike pogoršao kad je GrIgur XV. naskoro umro a naslijedio ga Urban VIII, na čiju naklonost nije mogao računati. Inkvizicija ga optuži kao tteretika, baci u zatvor u Anđeoskoj tvrđavi i povede protiv njega istragu. On se isprva odlučno borio za svoje uvjere­ nje, no kasnije, napušten i slomljen pritiskom, povuče svo­ je glavne teološke teze. U zatvoru se razboli i umre 8. IX. 1624. Inkvizicija nastavi postupak i protiv mrtva Dominisa i 'Osudi ga kao heretika. Njegovo je mrtvo tijelo ostalo nepokopano čitave jeseni, dok 21. XII. iste godine nije javno Spaljeno na Campo di Fiori, na istome mjestu gdje je 1600. kao heretik bio živ spaljen Giordano Bruno. Zajedno s Dominisovim lesom spaljena je i vreća njegovih tiskanih djela 1 rukopisa.

10

11

P ro b le m im a fizike bavio se Dominis intenzivnije dok je kao nastavnik predavao u Italiji. Kasnije je sve više bio zaokupljen teološkim ispitivanjem. U Mlecima je 1611. ob­ javio djelo De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride (O vidnim i svjetlosnim zrakama u lećama i o dugi). U njemu raspravlja o svojstvima leća, a završava pitanjem dalekozora. Sto se pak tiče Dominisova objašnjenja pojave duge, ono je naišlo na puno odobravanje samog Newtona, iako je istom Descartes dao točno tumačenje te prirodne pojave. U djelu Euripus seu De fluxu et refluxu maris sen­ tentia (Eurip ili Mišljenje o morskoj plimi i oseci) navodi svoju teoriju o redovnoj elevaciji i depresiji morske vode uzimajući bitne elemente tumačenja od svog zemljaka Federika Grisogona iz Zadra. U istom djelu govori i o obliku zemlje te pobija mišljenje Franje Petrića iz Cresa da je taj oblik mnogostrano nepravilan, usvajajući oblik kugle. Za svoje životno djelo De republica ecclesiastica, koje je pisao u Splitu gotovo 12 godina, mamo je proučavao Bibliju, crkvene kanone, zaključke starijih koncila, djela crkvenih otaca i tradiciju kršćanske crkve, nadalje velik broj novijih teoloških traktata i povijesnih djela, što se vidi po citatima u samom djelu. Podvrgavajući oštroj i nepoštednoj kritici tadašnje uređenje crkve katoličke, Dominis daje konkretne prijedloge za uklanjanje svega što je u njoj štetno i pogubno. Njegove su osnovne teze: Potrebno je je­ dinstvo svih kršćanskih crkava, zasnovano na ravnopravno­ sti. Rimska crkva nije univerzalna, a papa nema prava na primat. Sva vlast u crkvi pripada biskupima kao nasljed­ nicima apostola. Crkvena je vlast isključivo duhovna, pa joj ne pripada svjetovna vlast. Među kršćanskim crkvama i na­ rodima prijeko je potreban mir koji se može postići jedino međusobnom tolerancijom. Dominis piše pravilnim latinskim jezikom koji se odli­ kuje bogatstvom riječi i fraza, živahnom, često uzbuđenom rečenicom i efektnim stilom, prožetim retorikom, a pone­ kad i patetikom. Zna biti i podrugljiv i ironičan. Osim na latinskom pisao je i na talijanskom. Bio je to veoma uman čovjek, svjestan svoje vrijedno­ sti, čije su mnoge ideje i danas aktualne. V. G.

BIBLIOGRAFIJA

IZDANJA DJELA MARKA ANTONUA DE DOMINISA De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride, Venetiis 1611. Marcus Antonius de Dominis, archiepiscopus Spalatensis, suae profectionis consilium exponit, Heidelbergae 1616. Papatus Romanus, Liber de origine, progressu atque extinctione ipsius, Londini 1617. De republica ecclesiastica libri X, Pars 1. continens libros I—IV, Londini 1617; Heidelbergae-Hanoviae 1618—1622, Pars 1. con­ tinens libros I—IV, Heidelbergae 1618, Pars 2. continens libros V—VI, Francofurti ad Moenum 1620, Pars 3. conti­ nens libros VII—X (Libri VIII et X desiderantur), Hanoviae 1622. Marcus Antonius de Dominis, archiepiscopus Spalatensis, sui re­ ditus ex Anglia consilium exponit, Romae 1623. Euripus seu De fluxu et refluxu maris sententia, Romae 1624. LITERATURA O MARKU ANTONIJU DE DOMINISU 5. Ljubić: O Markantunu Dominisu Rabljaninu, Rad 10, Zagreb 1870. 6. Ljubić: Prilozi za životopis Markantuna de Dominisa Rablja­ nina, spljetskoga nadbiskupa, Starine 2, Zagreb 1870. š. Ljubić: Prilog k razpravi o Markantunu Dominisu Rabljaninu, Starine 4, Zagreb 1872. P. Rački: Marko Antun de Dominis, Vienac 9, Zagreb 1877. S. Hondl: Marko Antonij de Dominis kao fizičar, Vienac 36, Za­ greb 1944. R(edakcija): Dominis (Gospodnetić) Markantun, Enciklopedija Jugoslavije 3, Zagreb 1958. I. Supek: Marko Antonije de Dominis — poruka mira, Encyclopaedia moderna II 5—6, Zagreb 1967. 13

V. Gortan: Prijevod iz djela Marka Antonija de Dominisa, ibidem II 5—6, Zagreb 1967. 2. Dadić: Rad Markantuna Dominisa na problemima fizike, ibi­ dem II 5—6, Zagreb 1967. Š. Jurić: Građa za bibliografiju Markantuna de Dominisa, ibidem II 5—6, Zagreb 1967. V. Gortan: Dominisovo djelo »De republica ecclesiastica«. Kolo 1—2, Zagreb 1968. I. Supek: Heretik, Zagreb 1968.

M A R K O A N T O N I J E DE D O M I N I S , SPLITSKI NADBISKUP, OBRAZLAŽE ODLUKU O SVOJEM PUTOVANJU

M A R C U S A N T O N I U S DE D O M I N I S , ARCHIEPISCOPUS SPALATENSIS, SUAE PROFECTIONIS CONSILIUM EXPONIT

d prvih godina svog klerikata gajio sam u sebi gotovo urođenu želju da vidim jedinstvo svih Kristovih crka­ O va. Odvajanje Zapada od Istoka, Juga od Sjevera u vjerskim

ovebam a primis mei clericatus annis in me innatum pene desiderium videndae unionis omnium Christi Ec­ F clesiarum; separationem Occidentis ab Oriente in rebus fi­

pitanjima nikada nisam mogao ravnodušno podnositi. Živo sam želio upoznati uzrok tako brojnih i tako velikih raskola i razmotriti da li bi se mogao pronađi kakav put da se sve Kristove crkve združe u pravo staro jedinstvo, pa sam gorio od želje da to vidim. Mučila me je unutarnja duševna bol zbog tolikih razdora među onima koji ispovijedaju Kristovu vjeru, zbog vrlo ljute mržnje koja se raspalila među najgla­ sovitijim crkvama i zbog sramotno razderane i rasparane Kristove tunike. Ta me je bol i prekomjerna žalost neobično satirala i iz dana u dan satire me sve više. Odatle sam dobi­ vao poticaj za gorljivo studiranje.

dei, Austri ab Aquilone aequo animo ferre nunquam pote­ ram. Cupiebam anxie tot tantorumque schismatum causam agnoscere ac perspicere, num posset aliqua excogitari via omnes Christi Ecclesias ad veram antiquam unionem com­ ponendi idque videndi ardebam desiderio. Dolore interno animi ex tot dissidiis inter Christianae religionis professo­ res, ex odiis acerrimis inter nobilissimas Ecclesias inflam­ matis, ex tunica Christi foede scissa et lacerata concepto excruciabar. Qui me dolor et nimia tristitia mirum in mo­ dum conficiebat et in dies magis conficit, indeque ad fervens Studium incitabar.

Bio je članak vjere da je upravo univerzalna crkva, raširena po čitavom svijetu, ona katolička1 crkva Kristova kojoj je sam Krist obećao vječnu potporu i koju Pavao na­ ziva stupom i potpornjem istine. Sada su naši u Rimu taj članak vjere suzili tako da se pod imenom katoličke crkve razumijeva samo Rimska kurija i da se propisuje kako čvrstom vjerom treba vjerovati da jedino u njoj, štoviše je­ dino u papi, ostaje čitav Kristov duh. što je god nekoć bilo rečeno u čast univerzalne crkve Kristove, sve se to na taj način grubom silom i nasiljem nad crkvom prenosi jedino nn Rimsku kuriju. U Rimu se tako unosi u članke vjere vrlo

Fuit aliquando articulus fidei Universalem Ecclesiam, per totum mundum diffusam, esse Ecclesiam illam Christi Catholicam, cui Christus ipse perpetuam promisit assistentiam, quam Paulus columnam vocat et firmamentum veri­ tatis. Nunc articulum hunc fidei nostri Romani contraxe­ runt, ut iam Catholica Ecclesia ipsa Romana Curia intelligatur atque in ea sola, imo in solo Papa totum Christi spiritum residere, firma fide credendum proponatur et quid­ quid in honorem Universalis Christi Ecclesiae olim dictum sit, id totum ad solam Curiam Romanam, per summam vim et iniuriam Ecclesiae, pertrahatur et ad fidei articulos Ro­ mae reducantur plurima, quorum nullam a Christo habu­ imus unquam institutionem quibusque insuper animae fi-

1 Katolički 1 znači: opći, univerzalni. 16

2 Hrvatski latinisti II

17

mnogo onoga što nam Krist nikada nije odredio. Time se, povrh toga, bijedno zaluđuju duše vjernika tako da zaslijep­ ljeni zajedno sa svojim slijepim vodičima srču i strmoglavljuju se u bezdan. I to me, uz ostalo, već dugo silno potresa i u mojoj duši izaziva nevjerojatnu bol. Nebrojene pak novotarije Rimske kurije i vrlo pogubne zablude — zbog kojih se upropašćuju duše, krši snaga crkve­ ne stege, sprečava širenje i pročišćavanje vjere, unose u crkvu bezbrojne sablazni, remeti građanski mir kršćana, iza­ zivaju među njima ratovi, ruše kraljevstva, dolazi do straš­ nih razdora među crkvama i niču vrlo teške nevolje (što sam sve već potpuno točno utvrdio) — neću pojedinačno navodi­ ti jer sve to u potpunosti pretresam u svome djelu Crkvena država, koje već dugo imam pripremljeno pa ću ga odmah dati u tisak i predati tiskaru na kojega se prvoga na ovom putu namjerim kao prikladnoga. što sam onda mogao dalje raditi posred nevaljalog i opakog svijeta? Da sam htio upravljati svojom crkvom kako je trebalo, prema staroj stezi katoličke crkve, da sam htio naučavati i provoditi u djelo pravo katoličko učenje, bio bih ubrzao protiv svoje glave vrlo teške oluje iz Rima i vrlo gadne nepogode. Već se dugo protiv mene gajila mržnja u Rimu koji je bio nanjušio da nastojim pisati protiv njegova shvaćanja. Ta ne jedanput bio sam zbog toga opomenut i prekoren od apostolskog nuncija u Mlecima. Bilo mi je stoga bolje uzeti krila golubova i odletjeti, otići daleko i pobjeći u pustinju, gdje bih mogao čekati onoga koji bi me oslobo­ dio malodušnosti i oluje, nego kao dobrovoljni slijepac za­ jedno sa slijepcima voditi slijepce u propast. Što su već biskupi pod rimskim silništvom? Doduše, u svjetovnim poslovima, gdje su bogate svećeničke službe i gdje se ističu svjetovnim dostojanstvom, oni su velikaši, ugledni ljudi i prvaci, ali nikada nisu biskupi osim u krivom značenju. Biskupsko naime dostojanstvo i vlast ostalih biskupa potpuno su propali jer je cjelovita uprava svih crkava prenijeta na Rim, a sami su biskupi jedva zamjenici i službenici gospodina pape, nevrijedni, prezreni, tlačeni, gaženi i bijedno podložni ne samo papi nego i kardinalima i tako brojnim kongregacijama koje su protiv njih osnovane u Rimu, pobočnim legatima, apostolskim nuncijima, inkvi-

delium miserabiliter decipiuntur ac consequenter caeci si­ mul cum suis caecis ductoribus in barathrum perditionis ruunt ac praecipitantur. Atque haec, inter caetera, tandiu me summa afficiunt molestia doloremque in animo meo excitant incredibilem. Innumerabiles vero has Romanae Curiae novitates perniciosissimosque errores, quibus et clades animarum exer­ cetur et disciplinae Ecclesiasticae vigor frangitur et fidei propagatio ac perpurgatio impeditur et scandala innumera in Ecclesiam invehuntur et pax civilis Christianorum turba­ tur bellaque inter ipsos cientur et regna subvertuntur et schismata horrenda fiunt Ecclesiarum et mala gravissima oriuntur (quae omnia iam exactius observavi), nunc singillatim commemorare praetermitto, quia haec omnia in meo opere de Republica Ecclesiastica plene persequor, quod iandiu praeparatum habeo statimque illud typis dabo et calcographo, qui mihi in hoc itinere primus commodus occur­ rerit, imprimendum consignabo. Quid ergo facerem amplius in medio nationis pravae atque perversae? Si meam Ecclesiam regere, ut par erat, iuxta veterem Catholicae Ecclesiae disciplinam, si doctri­ nam veram Catholicam et docere et exercere voluissem, gravissimas in caput meum procellas Romanas foedissimasque tempestates accelerassem, contra quem iandiu odi­ um conceptum Romae fovebatur, quae meos in scribendo adversus ipsius sensa labores iam subolfecerat, nam et per Nuncium apostolicum Vanetiis commorantem non semel monitus hac de re et correptus fui. Satius ergo fuit pennas columbae assumere et avolare, elongari fugereque ad solitu­ dines, ubi expectare possim eum, qui salvum me faciat a pusillanimitate spiritus et tempestate, quam me caecum vo­ luntarium cum caecis in interitum caecos ducere. Quid sunt iam episcopi sub Romano potentatu? In tem­ poralibus quidem, ubi opima sunt sacerdotia et diginitate eminent saeculari, magnates sunt, conspicui sunt, principes sunt, sed episcopi, nisi aequivoce, nequaquam fiunt. Reliquo­ rum vero episcoporum episcopalis dignitas et potestas tota periit. Regimen enim omnium Ecclesiarum totum est Ro­ mam redactum, ipsi vero episcopi sunt domini Papae vix vicarii et administri, viles, contemptibiles, oppressi, concul-

18 19

žitarima, vizitatorima i, naposljetku, nebrojenim redovima redovnika i njihovim fratrima, koji se svojim apostolskim privilegijima već ne samo izjednačuju s biskupima nego ih i nadvisuju, sprečavaju u upravljanju i otimaju im vlast. Pod rimskim papom crkva nije više crkva, nego neka ljud­ ska država, potpuno pod svjetovnim papinim samovlašćem. Ona je vinograd da se od njega opija jedino Noa, ona je stado da ga pastir muze do krvi, šiša, štoviše brije, odire mu kožu i kolje. Zašto dakle da ne pobjegnem da ne bih više gledao te opačine ili čak da ne bih postao njihov suradnik i saučesnik? Krist me je postavio za psa čuvara u svojem stadu, pa ne smijem više biti nijem kao što su nijemi svi rimskom bisku­ pu podvrgnuti biskupi koji — s jedne strane primamljeni nadom a s druge uplašeni strahom — šute i radije dodvo­ ravajući se žure zajedno sa svojim vođom u propast. A kako poslušnost stvara prijatelje, a istina mržnju,2 budući da napustiti istinu niti mogu niti smijem, svakako sam morao pobjeći od najbliže mržnje i ukloniti se njezinim re­ dovnim posljedicama: otrovu i bodežu. Dotle smo naime u naše vrijeme došli da se u Rimu i radi obrane Rima crkveni sporovi više ne povjeravaju ni teolozima ni koncilima, nego mučiteljima, krvnicima, razbojnicima, krvopijama i uboji­ cama srodnika. S ovih deset knjiga Crkvene države, koje ću, kako sam spomenuo, odmah objaviti, nastojim najviše oko toga daše otkriju pogreške Rima, da izađu na vidjelo istina i spasonosnost katoličkog učenja i stege, da se veoma brojne crkve, odbačene i uklonjene od naše rimske, zadrže u katoličkom (općem) značenju, da se put k jedinstvu svih Kristovih crkava migom i prstom ako ne sasvim pokaže, a ono bar natukne, da svi, ako je ikako moguće, jedno govorimo i jed­ no mislimo. Nadalje, da se suzbiju razdori i da se kršćan­ skim vladarima oduzme prilika da smišljaju međusobna tlačenja i da pod izlikom vjere i religije remete javni mir i spokoj stvo kršćanskog naroda tegobnim i doista bezbožnim ratovima, pa da radije uprave svoje sile na to da se Kristove crkve, koje jecaju pod jarmom tirana, pravih nevjernika, vrate u negdašnju slobodu. * Citat iz Terencijeve komedije Andranka, stih 68. 20

cati, subiecti miserabiliter non soli Papae, sed cardinalibus totque congregationibus contra illos Romae institutis, lega­ tis a latere, nuntiis apostolicis, inquisitoribus, visitatoribus ac demum regularium innumeris ordinibus eorumque fratri­ bus, qui iam suis apostolicis privilegiis non aequantur modo episcopis, sed eos etiam superant impediuntque in regendo ac eorum absorbent potestatem. Ecclesia sub Romano pon­ tifice non est amplius Ecclesia, sed respublica quaedam hu­ mana, sub Papae monarchia tota temporali, vinea est ad so­ lum Noe inebriandum, grex est, quem pastor emungat ad sanguinem, tondeat, imo radat, imo excoriet et mactet. Cur igitur non fugiam, ne mala ista videam amplius neve etiam eorum sim cooperator et particeps? Canem me Christus in suo grege posuit; mutus esse amplius non de­ beo, sicut muti sunt omnes episcopi, qui hinc spe allecti, in­ de metu territi silent potiusque assentantes simul cum du­ ce ad praecipitium properant. Quoniam vero obsequium ami­ cos, veritas odium parit, cum veritatem deserere neque pos­ sim neque debeam, odium propinquum mihi omnino fugi­ endum fuit odiique effectus iam ordinarii: venena et pugio­ nes fuerunt evitandi. Eo enim nostris temporibus redacta res est, ut Ecclesiasticae controversiae non theologis ampli­ us, non conciliis, sed tortoribus, sed carnificibus, sed sicari­ is, sed sanguinariis, sed paricidis defendendae Romae aut Roma committantur. Decem de Republica Ecclesiastica, quos, ut monui, statim edam, libris illud maxime conor, ut Romani errores de­ tegantur, veritas et sanitas Catholicae et doctrinae et disci­ plinae aperiatur, Ecclesiae plurimae, a nostra Romana abiectae et repudiatae, in Catholico sensu retineantur, unio­ nis omnium Christi Ecclesiarum via nutu et digito si non demonstretur, saltem indicetur, si quo modo fieri possit, ut unum dicamus omnes, unum sentiamus et schismata com­ primantur principibusque Christianis ansa eripiatur oppres­ sionem inter se meditandi et sub obtentu religionis ac fi­ dei publicam populi Christiani pacem et tranquillitatem bel­ lis importunis ac vere impiis perturbandi, sed potius eo vires suas dirigant, ut Ecclesiae Christi sub iugo tyran­ norum vere infidelium gementes in libertatem pristinam vin­ dicentur. 21

CRKVENA DRŽAVA

PREDGOVOR

ilo je vrijedno i za mene doista vrlo poželjno da ovo svoje djelo, prije nego se tiska, dostavim jedino vama, poštovani oci, i učenim profesorima svete teologije i ujedno vrsnim sveučilištima i da vam ga tako predam da ga pretresete svojim čak strogim, ali iskrenim ispitivanjem. No umna­ žanje tako velikog broja rukopisnih primjeraka nije mi bilo ni lako, ni slobodno, ni sigurno, štoviše prelazilo je moje snage. Izjavljujem dakle da ovo prvo izdanje ima poglavito taj cilj da vi (oci i braćo, vrli ljubitelji Boga) i svi učeni, pobožni i katolički teolozi ispitate samo djelo pomno, ali s ljubavlju. Ja ne izbjegavam, čak živo želim točnu ocjenu svih glasovitih kolegija teologije, a osobito našeg u Padovi, čiji sam ja član i drug. Tražim također slobodan sud pošto­ vane i u čitavom kršćanskom svijetu ugledne Sorbonne, či­ jem sam se oštroumlju i točnosti uvijek divio i čiju posto­ janost i slobodu veoma cijenim jer nije navikla da se prila­ gođuje prilikama i da na mig bude poslušna, nego da samu istinu više cijeni od svih ljudskih predrasuda i strasti. I samoga presvetog rimskog papu najponiznijim molba­ ma molim da ovo moje djelo, izdano sa spomenutom svrhom, ne primi neprijazno i ne samo da ne spriječi da ono dođe pod pomno, što želim, ispitivanje učenih ljudi, nego i da on sam u prvom redu, koliko to može Njegova Svetost, nastoji i pobrine se da ono bude podvrgnuto briž­ noj ocjeni svih razboritih čitalaca. Ako pak on to spriječi i čitavo djelo, po običaju, dade spaliti ili ukloniti iz sebi pod­ ložnih crkava, čitav će kršćanski svijet morati opaziti i uvid-

B

22

DE R E P U B L I C A E C C L E S I A S T I C A

PRAEFATIO

aec nostra, antequam typis ederentur, operae precium erat mihique certe perquam optabile solis vobis. Pa­ H tres venerandi, discretisque sacrae Theologiae professoribus ac almis simul Universitatibus communicasse et vestro eti­ am severo, sed sincero examine excutienda proposuisse. Illud vero mihi nec facile, nec liberum, nec tutum fuit, imo nec mearum virium exemplaria tot manuscripta congemi­ nare. Profiteor igitur hanc primam impressionem eo potis­ simum a me dirigi, ut a vobis (Patres fratresque Dei amantissimi) omnibusque theologis doctis, piis et Catholicis opus ipsum diligenter, sed cum charitate examinetur. Exactam ego celeberrimorum quorumque sacrae Theologiae Collegio­ rum trutinam non defugio, imo cupio et exopto, Patavini praesertim nostri, cuius ego membrum sum et socius. Eti­ am liberum venerandae totique orbi Christiano conspicuae Sorbonae iudicium expeto, cuius ego ut acumen solidita­ temque semper sum admiratus, ita constantiam libertatem­ que plurimi facio, utpote quae non temporibus famulari ac ad oculum servire solita est, sed veritatem ipsam omnibus praeiudiciis ac perturbationibus humanis anteferre. Hoc etiam ab ipso sanctissimo Romano Pontifice humil­ limis precibus contendo, ut hanc operis mei editionem eo, quo dixi, fine publicatam non gravate ferat neque solum non impediat, quo minus ad sedulum, quod cupio, virorum doctorum examen perveniat, sed etiam ut accuratam om­ nium prudentium lectorum censuram subeat, ipse impri­ mis, quantum in sua Sanctitate est, satagat atque urgeat. Quod si impedierit totumque opus, de more, igni addixerit aut ex Ecclesiis sibi subditis exterminari curaverit, non po23

jeti da on ne želi pomoću razloga nego pomoću sile očuvati svoje zloupotrebe i držati crkvu potlačenu lažima i da se, ne pouzdavajući se u svoju stvar, kako nema nikakva štita, ni­ kakva oklopa, nikakve časne zaštite protiv odapetih strijela, služi bijednim izmicanjem, štoviše sramotnim bijegom i pomno pazi ne doduše da ne bude pobijeđen, nego da se ne pokaže pobijeđenim svojim sljedbenicima, od čijih očiju zato krije i naše oružje i svoje rane. Ako je moj napadaj slab, ako je isprazan, a on nosi štit vjere, čega da se boji? Zašto da bježi? Zašto da se povlači iz boja? Zašto da krije oružje kojim je napadnut? »Krijem ga« reći će »da ne bi naškodilo nenaoružanima, da ne bi povrijedilo oči i kožu novacima. Zabranjujem i daleko od­ bijam kužnu knjigu da ne bi namjestila zamku neupućenijima, naivnijima i premalo izobraženima i da ih ne bi zava­ rala lažnim izgledom prihvatljivih sofizama.« Pa dobro. Ovu onda knjigu i njoj slične zabranjuj, preblaženi Oče, nevje­ stom puku i, ako ti se mili, onima koji su slabo upućeni u crkvene knjige, pa čak i poluučenim kandidatima teologije. Ne protivim se. Izuzmi ipak, zaklinjem te, posebno izuzmi iz te opće zabrane stare crkvene borce, sve biskupe, pojedi­ ne kolegije učitelji teologije i sve magistre i licencijate svete teologije. Svima njima, molim, ne samo dopusti da takve sporne spise slobodno čitaju nego im i svjetuj da ih revno proučavaju pa im vlašću kojom si moćan to i naređuj. Međutim najpravičnije je odustati od potpune osude i odgoditi kaznu za moje djelo dok ne bude do kraja pročita­ no. Ako ovu knjigu smjesta zabraniš, time vrlo mnogo i ne­ pravedno škodiš ili meni ili, presveti Oče, sebi. Meni, čije se zablude, ako ih ima, neće otkriti bude li knjiga šutjela, pa ću tako ustrajati u zabludi tvojom krivnjom, preblaženi pa­ pa, koji si kao moj najbliži pretpostavljeni dužan da me od zablude odvratiš. Ako pak govorim istinu, a ipak po tvojoj zapovijedi moj glas bude ušutkan (neka mi bude slobodno kazati ono što se vama mili raditi), zacijelo najviše škodiš sebi jer zatvaraš oči da ne bi vidio istinu i daleko je odbijaš da ne bi došla do tebe. Tako ćeš sam slijep propasti u svojoj sljepoći i zajedno sa svojim slijepcima, kojima tu istinu kri­ ješ, upasti u jamu vječne osude.

test orbis universus Christianus non advertere et agnosce­ re, ipsum non ratione, sed vi suas tueri velle usurpationes Ecclesiamque falsitatibus oppressam detinere adeoque cau­ sae suae diffisum, cum clypeum nullum habeat, loricam nullam, nullum adversus tela intorta honestum munimen­ tum, ignava declinatione, imo fuga uti turpissima ac se­ dulo cavere, .non quidem ne vincatur, sed ne victus suis ap­ pareat asseclis, a quorum conspectu propterea et tela no­ stra et vulnera sua abscondit. Si debilis, si inanis impetus noster sit, si ipse fidei cly­ peum gestet, quid timeat? Cur refugiat? Cur se e proelio subducat? Cur, quibus impetitur, tela abscondat? »Abscon­ do,« inquiet »ne inermibus noceant, ne tyronibus oculos cutemque perstringant: librum pestiferum prohibeo longeque arceo, ne rudioribus, simplicioribus parumque eruditis laqueum struat et sophismatum plausibilium fuco fraudem faciat.« Esto. Librum hunc igitur aliosque similes. Pater Beatissime, prohibe plebi imperitae ac, si placet, etiam lite­ ratura tenui imbutis, imo Theologiae candidatis semidoctis. Non repugno. Excipe tamen, obsecro, expresse excipe ab hisce generalibus prohibitionibus veteranos Ecclesiae pugi­ les, Episcopos omnes, singula doctorum theologicorum Col­ legia universosque in sacra Theologia magistros et licentiatos. His, quaeso, omnibus non modo liberam huiusmodi controversalium scriptorum lectionem permitte, sed et stre­ nuum eorundem examen suade et pro ea, qua polles, pote­ state praecipe. Interim vero ab operis nostri nondum perlecti absolu­ ta damnatione abstinere censuramque suspendere certe est aequissimum. Si statim comprimas librum, aut mihi pluri­ mum et iniuste noces aut. Sanctissime Pater, ipse tibi. Mihi, cuius errores, si qui sunt, libro obmutescente, non detegen­ tur, adeoque vestra. Beatissime Pontifex, culpa in errore perseverabo, a quo me ut proximus meus Praelatus teneris revocare. Sin vera loquar et nihilominus iussu tuo vox mea comprimatur (licet dicere, quod vobis libet facere), tibi cer­ te obes maxime, qui nempe, ne veritatem videas, claudis oculos eandemque, ne ad te accedat, longe propellis, ut ipse caecus in caecitate pereas et cum caecis tuis, quibus ean­ dem veritatem abscondis, in foveam cadas aeternae dam­ nationis.

24

25

I

RIMSKA CRKVA eć sam u prvoj knjizi ovog djela odredio oblik crkvene države potpuno uklonivši iz nje samovlade, u drugoj sam toj istoj državi dao njezine upravljače i službenike, u trećoj sam po nekom hijerarhičnom redu međusobno raspo­ redio same crkvene službenike bez ikakva čak i prividna iz­ gleda vidljiva samovlada, a sada bih, ne zaustavivši korak, bio pristupio istraživanju i tumačenju vlastite moći ove države da me, dok sam žurno išao tom cilju, nije kao nekim vihorom i olujom zadržala pretjerano uzdignuta oholost Rimske crkve. Dok se ona čvrstom odlukom ne ustručava zadržati ono samovlade za koje sam smatrao da sam ga vrlo daleko udaljio od naše države, prisiljen sam da se kod nje zadržim i da i dalje nastojim, ako bude moguće, odvratiti je od suvišne revnosti u obrani nekog prisvojenog primata. Ona će zacijelo biti na mene ogorčena i ljuta što joj u samom razmatranju crkvene hijerarhije nisam potpuno potčinio sve ostale crkve čitavog kršćanskog svijeta, što nisam sve biskupe, sve primase, sve metropolite i sve patrijarhe učinio podložnima njezinu biskupu kao vrhovnom vidljivom glavaru u ovoj državi, jedinom Kristovu zamjeniku i univer­ zalnom biskupu, što nisam prikazao sjaj samoga rimskog klera, tj. raskošnog kardinalskog kolegija i njegove pred­ nosti nad klerom svih ostalih crkava i što nisam uzeo u raz­ matranje izvanrednu vlast apostolskih legata, nego sam pre­ ko svega toga šutke prešao kao da to u crkvenoj državi ne zauzima nikakvo ili bar ne najistaknutije mjesto. Ovdje dakle treba da neko vrijeme zaustavim svoj korak i da ovu knjigu posebno namijenim rimskom primatu. Doista, to je težak zadatak, opasno raspravljanje, posao pun omraze. Dok se time bavim, vidim da me muči ista tjeskoba koja je nekoć mučila Ambrozija te gotovo nije imao kamo da se obrati. Car Valentinijan bio je izdao zakon da o tadašnjim spornim vjerskim pitanjima nikome ne bude slobodno suditi drukčije nego što je on sam bio presudio u prilog arijanaca. I po provincijama je istovremeno izdan na­ log: Tko se god suprotstavi caru, neka bude smaknut ma-

V

26

I DE ROMANA ECCLESIA onstituta iam a nobis in primo huius operis libro Ec­ clesiasticae Reipublicae forma cum totali ab ea monar­ C chiae remotione, datis in secundo libro suis eidem Reipub­ licae rectoribus et ministris, dispositis tertio libro, aliquo ordine hierarchico, ipsis inter se Ecclesiae ministris, absque ulla visibilis monarchiae specie vel apparenti, ad huius no­ strae Reipublicae propriam potestatem indagandam et explicandam inoffenso pede accessissem, nisi me eo prope­ rantem Romanae Ecclesiae elati nimium spiritus quasi tur­ bine quodam aut tempestate detinuissent. Quam enim mo­ narchiam me putabam longe longius a nostra Republica amandasse, eam Romana Ecclesia obfirmatis animis adhuc retinere dum non veretur, cogor cum ea moram facere conarique ulterius, ut eam a nimio usurpati cuiusdam Prima­ tus defendendi studio, si fieri possit, absterream. Indignabitur certe ac irascetur mihi, quod in ipsa Ec­ clesiastica hierarchia recolenda ei reliquas omnes totius orbis Christiani Ecclesias plane non subdiderim, quod ip­ sius episcopo episcopos omnes, primates omnes, omnes metropolitanos, patriarchas omnes, tanquam supremo in hac Republica visibili capiti, soli Christi vicario et episcopo uni­ versali, non fecerim subiectos, quod ipsius cleri Romani, id est pompatici cardinalium Collegii splendorem et supra re­ liquos omnes omnium Ecclesiarum cleros praerogativas non extulerim, quod legatorum apostolicorum potestatem eximi­ am non consideraverim, sed haec omnia praetermiserim, quasi in Republica Ecclesiastica aut nullum aut non eminentissimum locum occupent. Hic igitur sistendus mihi pes est tantisper ac liber hic peculiaris Romano Primatui dedi­ candus. Arduum vero negotium, periculosa tractatio, res plena invidiae. In qua dum versor, iis me angustiis premi cerno, quibus aliquando pressus Ambrosius, quo se verteret, ferme non habebat. Valentinianus imperator legem tulerat, ne cui esset liberum iudicare de rebus fidei tunc controversis, nisi prout ipse, in gratiam Arrianorum, iudicarat, et per provin27

čem! Vodila se raspra kome pripada milanska crkva, da li Ambroziju ili arijancu Auksenciju. Car je naredio da presu­ du o tome donesu u carskoj palači svjetovnjaci. Kako je postupao Ambrozije? Tvrdio je da svjetovnjacima ne pripa­ da sud o vjeri, ali je spomenuo i težak položaj u kojem su se našli katolički svjetovnjaci. „Ima li tko” reče „koji bi bilo sim bilo zajedno s nekolicinom mogao reći caru: Ne odo­ bravam tvoj zakon? Zar se govoriti o tome ne dopušta sve­ ćenicima, a dopušta svjetovnjacima? Zar će suditi o vjeri onaj koji se nada carevoj milosti ili se boji da ga ne uvri­ jedi? Nadalje, zar ću počiniti to da za suce izaberem svje­ tovnjake da bi, ako se budu držali vjerske istine, bili ili stavljeni van zakona ili ubijeni kako određuje zakon donesen 0 vjeri? Ja ću dakle izložiti ljude ili varanju ili kazni”. To su, eto, i moje tjeskobe. Zakon je: što god papa rekne, odredi ili učini u pitanjima vjere, to je istinito, neoskvrnjivo, nepovredivo; tko se tome suprotstavi, neka bude smaknut mačem! Mogu li izreći iskren sud o stvari o kojoj namjeravam raspravljati dok se ili nadam milosti, ako po­ vlađujem laži, ili bojim da se ne zamjerim, ako se držim istine? Kako da se borim za istinu ako se na temelju zako­ na donesena i napisana krvlju zastupnici istine ili stavljaju van zakona ili ubijaju? Sebe samoga izlažem dakle varanju ili kazni. S obje strane sigurna je patnja: s jedne za tijelo, a s druge za dušu. Rado bih zajedno s Ambrozijem rekao Njegovoj Sve­ tosti: »Ako treba raspravljati, naučio sam raspravljati u crkvi, što su činili i moji preci; ako u pitanju vjere treba vršiti usporedbe, to treba da pripada svećenicima, kako se 1 dogodilo za vladara časne uspomene Konstantina, koji nije prethodno izdao nikakve zakone, nego je slobodan sud pre­ pustio svećenicima. — Ukloni dakle zakon ako želiš otvore­ nu borbu! Neka mi, preblaženi Oče, bude slobodno izložiti ne po svojem posebnom i privatnom mišljenju nešto na što bi se nepromišljeno i ludo mogao drznuti osobito uzbuđen osjećaj, nego iznijeti na vidjelo ono što su predali, nauča­ vali, utvrdili i razjasnili sama istina, sveti zakoni, povijesni spisi crkve katoličke, vjera, razum, evanđelje, Sv. pismo, pravovjerni oci i poštovani starješine nepovredive crkve. Neka poštovanim biskupima i svakom katoliku koji se bavi Sv. pismom i koji je obrazovan bude slobodno da ovo moje

cias uno momento mandatum fuerat, ut quicunque obviave­ rit imperatori feriatur gladio. Contendebatur, cuiusnam es­ set Ecclesia Mediolanensis, Ambrosiine an Auxentii Arriani. Iudicium hac de re in palatio a laicis habendum indixerat im­ perator. Quid Ambrosius? Negat iudicium fidei ad laicos per­ tinere, sed et illas catholicorum laicorum commemorat an­ gustias. »Quis est,« inquit, »qui possit, vel unus vel inter paucos, dicere imperatori: Lex tua mihi non probatur. Non permittitur hoc dicere sacerdotibus, permittetur laicis? Et iudicabit de fide qui aut gratiam sperat aut metuit offensam? Deinde ipse committam, ut eligam iudices laicos, qui, cum tenuerint fidei veritatem, aut proscribantur aut necentur, quod lex de fide lata decernit? Ego igitur aut praevaricationi offeram homines aut poenae.« Hae porro sunt meae quoque angustiae. Lex est, ut quicquid dixerit, statuerit feceritve summus Pontifex in re­ bus fidei, id verum, id sacrosanctum, id inviolabile sit; qui contradixerit, gladio feriatur. Quod iudicium in re, quam propono disputandam, ferre possum sincerum, dum aut spe­ ro gratiam, si obsequar falsitati, aut metuo offensam, si ve­ ritatem sequar? Quomodo veritatem propugnem, si verita­ tis assertores, ex lege data ac sanguine scripta, aut proscri­ buntur aut necantur? Me igitur ipsum aut praevaricationi offero aut poenae. Utrinque certa crux: hinc corpori, illinc animae. Dicerem libenter suae Sanctitati cum Ambrosio: »Si tractandum est, tractare in Ecclesia didici, quod maiores fecerunt mei; si conferendum de fide, sacerdotum debet es­ se ista collatio, sicut factum est sub Constantino augustae memoriae principe, qui nullas leges ante praemisit, sed li­ berum dedit iudicium sacerdotibus. — Tolle igitur legem, si vis certamen. Liberum sit. Pater Beatissime, mihi non ex meo peculiari et privato sensu quicquam promere, quod pos­ sit praesertim perturbata affectio temere stulteque audere, sed quod veritas ipsa, quod sacrae leges, quod Ecclesiasti­ cae catholicae historiae, quod fides, quod ratio, quod Euan­ gelium, quod Sacrae literae, quod patres orthodoxi, quod venerandi sacrosanctae Ecclesiae senatus tradiderunt, docu­ erunt, sanxerunt, explicarunt, in medium proferre. Liberum sit venerandis episcopis et cuique catholico, Sacris literis addicto et erudito, haec ipsa legere et iudicare. Neque quis-

28

29

djelo čita i prosuđuje. U tom prosuđivanju neka se nitko od njih ne nada milosti i ne boji uvrede. Tako će onda sama istina vrlo jasno zablistati. Zacijelo ne smiješ odbiti otvore­ nu borbu, pa ako je želiš, dokini zakon!«

quam eorum in his diiudicandis aut gratiam speret aut me­ tuat offensam. Sic enim veritas ipsa patentissime eluces­ cet. Certamen profecto recusare non debes, sed tolle legem, si vis certamen.«

II ZA KARDINALE SE BIRAJU NEVRIJEDNI SVJETOVNJACI

II LAICI INDIGNI CARDINALES ELIGUNTUR

akvi li se sve ljudi u naše vrijeme pretežno biraju za kardinale, to je vrednije žaljenja nego opisivanja. K Koliko se mnogo prelata veoma zaslužnih za Rimsku crkvu i istaknutih u učenosti i vršenju poslova prezire, zabacuje i odbija! Međutim kardinalsku čast dobivaju oni koji su puni novaca i koji uz golemu cijenu kupuju onaj ništetni crveni šešir* a inače su nesposobni da upravljaju crkvom, neizobraženi, raspušteni i sablažnjivi (uz dužnu čast čestiti­ ma od kojih neke sam poznajem i poštujem), pa kardinal­ sku čast traže, dobivaju i vrše kao neku zemaljsku vlast samo zbog svjetovne taštine. Ili se iz blata uzdižu ljudi naj­ prostiji i bez ikakve vrijednosti kao papini nećaci, sigurni za tu trajnu službu, da prilikom koncila učvrste svoje svje­ tovne planove i da time izgube mogućnost, odvažnost, čak i umješnost da ikada napuste papinu stranku. Ili se pak kardinalskom čašću počašćuju sinovi ili braća vladara, koji se uvrštavaju među kardinale ponajviše pod imenom i na­ zivom đakona, a u stvari su čisti svjetovnjaci bez ikakva svetog reda i možda nikada neće ni biti zaređeni. I ti čisti svjetovnjaci hoće da imaju prednost pred biskupima, a mi se ne stidimo i njih ubrajati među crkvene dostojanstveni­ ke! Rimska se crkva već pretvorila u pravu svjetovnu kuriju. Gotovo svi crkveni poslovi, pa i oni koji pripadaju sa­ mim biskupima u njihovoj redovnoj vlasti ili metropolitima, krajnjom nepravdom i nasiljem, kako smo vidjeli u prethod­ noj trećoj knjizi, povučeni su u Rimsku kuriju. Međutim papa, bilo zato što želi da oslobođen briga mirno uživa u svojoj papinskoj vlasti bilo što je potpuno zaokupljen svjetovnim stvarima, povjerava te poslove kardinalskim * Oznaka kardinalske časti 30

uinam vero his temporibus cardinales plerunque eligan­ Q tur, magis lugendum est quam describendum. Quot prae­ lati de Ecclesia Romana optime meriti in doctrina et rebus agendis consummatissimi contemnuntur, postergantur, abiiciuntur? Et vel bene nummati,qui ingenti precio vanissimum illum rubrum galerum coemunt, etiam alioquin ad regimina Ecclesiastica ineptissimi, illiterati, dissoluti, scandalosi (sal­ vo suo bonis, quos ipse aliquos novi et observo, honore), qui cardinalatum uti terrenum quendam principatum et ambi­ unt et retinent et tractant sola vanitate temporali, vel vilis­ simi et nullius precii homines de stercore eriguntur, ut pa­ pae nepotes de eorum perpetuo famulitio securi, sua con­ silia humana in occasione Conclavis firmiora faciant, neque illi possint neque audeant, imo neque sciant ab eorum se factione separare, vel principum filii aut fratres cardinalatu decorantur, qui sub diaconorum nomine ac titulo ut pluri­ mum inter cardinales reponuntur, revera meri laici et nul­ lo sacro ordine initiati et fortasse nunquam initiandi. Et hi quoque meri laici volunt episcopis anteferri, nec erubescimus illos quoque inter Ecclesiae praelatos numerare. Iam Eccle­ sia Romana in curiam versa est saecularem. Et quia per summam iniuriam et vim omnia iam ferme ne­ gotia Ecclesiarum, etiam ad episcopos ipsos in suo ordina­ rio regimine aut ad metropolitanos pertinentia, ut vidimus libro 3. praecedenti, ad Romanam sunt attracta curiam, papa vero, aut a molestiis liber papatu suo vult quiete frui aut in temporalibus totus occupatus, cardinalium congrega­ tionibus illa committit. Cardinales vero plurimi nihil minus genio indulgere volentes negotiorumque Ecclesiasticorum ut 31

kongregacijama. Kardinali opet, želeći jednako kao i papa ugodno živjeti i ponajviše neupućeni u crkvene poslove, prenose ih na svoje tajnike i istražne službenike, većinom najprostije osobe i silno pohlepne za dobitkom, pa ih rješa­ vaju na temelju njihova izvještaja. Gdje ne teče zlato, ondje posao zapinje i ne može doći do rješenja, a pravda se naginje na onu stranu na kojoj je više zlata. A ipak mi biskupi i metropoliti veoma ludo, čak vlastitom voljom i redovne po­ slove prenosimo na Rimsku kuriju u kojoj univerzalnom crkvom ne upravljaju ni pape ni kardinali, nego grabežljivi I podmitljivi tajnici. Ta papa se zajedno s kardinalima bavi svjetovnim poslovima kao kudikamo važnijima, a o božan­ skim i crkvenim stvarima ne vodi računa.

plurimum ignari, ad ipsorum secretarios et auditores, vilis­ simas ut plurimum personas et lucri avidissimas, negotia ipsa deferunt eorumque relatione decidunt. Et ubi aurum non fluit, negotium haeret neque ullum finem habere potest, atque ex ea parte iustitia, ex qua maius auri pondus, pro­ pendet. Et tamen nos episcopi atque metropolitani, non sine magna stultitia, nihilominus sponte etiam, nostra propria et ordinaria negotia ad Romanam curiam transmittimus, in qua non papa, non cardinales, sed Harpyiae secretarii mer­ cenarii gubernant Ecclesiam universalem. Papa enim cum cardinalibus in rebus temporalibus, tanquam longe maioris momenti, occupantur, divina et Ecclesiastica parvi pendunt.

III

III

PAPINSTVO TREBA SVESTI NA PRAVU MJERU

PAPATUS AD IUSTAM MENSURAM REDIGENDUS EST

ada pak potlačena crkva nije mogla sa svoje šije strgnuti taj jaram, jadnica je podnosila taj teret teži od Etne i često kao svjedoke svojeg robovanja i boli, preko usta i pera svojih sinova, iznosila sad oštre i pravedne na­ padaje sad opet tužaljke i jadikovke. Priznajem da me to doista uzbuđuje i poziva da sudjelujem u općoj tužaljci, pa ne mogu a da žalobnoj jadikovki ostalih ne pridružim i svoju, ma kakva ona bila. O sljepoće naroda! 0 ropstva svećenstva! 0 teške li bolesti kršćanstva, pošasne i zaista odveć smrto­ nosne! Ona se raširila kudikamo više nego nekoć nesretno arljanstvo i zarazila je Kristovu crkvu kužnom zarazom i oslabila je bijednim komadanjem tako da već pomoću naj­ većeg nasilja i nepravde u presvetoj Kristovoj zaručnici gospodari raskol. Kad čuju riječ raskol, ustaju naši Rimljani, proglašavaju se jedinim njegovim neprijateljima i nazivaju papinstvo jedinom vezom jedinstva i jedinom sponom da se Čitava crkva ne raspadne na dijelove i komade. Ja, na­ protiv, tvrdim da je papinstvo čisti raskol i stranka koja se odvaja od ostalog sklopa crkvenog tijela. Budući da je ta stranka nasiljem i opačinom dugo bila nadmoćna, prisvaja scb| Jedinoj ime i časti crkve, a sve ostale skupove, koji se

K

32

bi vero oppressa Ecclesia iugum hoc a cervicibus suis repellere non potuit, misera sustinuit onus hoc Aetna U gravius ac frequentes emisit servitutis suae dolorisque tes­ tes, in ore scilicet calamoque filiorum suorum, nunc acres iustasque criminationes, nunc planctus et eiulatus. Quibus ego certe me excitari fateor ac in partem publicae querimo­ niae advocari adeoque non posse reliquis lugubrem Eccle­ siae cantilenam concinentibus meam qualemcunque non adiungere. O caecitatem populi! O servitutem cleri! O mor­ bum Christianitatis gravem, epidemicum nimisque vere ca­ pitalem! qui longe latius quam infelix olim Arianismus gras­ satus est Christique Ecclesiam pestifera contagione infecit ac miseranda dilaceratione debilitavit, ut iam sanctissimae Christi sponsae schisma per summam vim iniuriamque dominetur. Schismatis audito nomine assurgunt insurguntque nostri Romani, se solos schismatis hostes ferunt, solum clamant papatum unitatis vinculum unicumque retinaculum, ne in partes et frusta Ecclesia tota dilabatur. Ego vero pa­ patum schisma merum esse assero ac probo factionemque se a reliqua corporis compage avellentem. Quae quia per vim nefasque iamdiu praevaluit. Ecclesiae nomen titulosque 3 Hrvatski latinisti II

33

ne pridružuju tom odvajanju, smatra raskolnicima, dakako kao što luđaci sanjaju da su samo oni pametni, a da svi dru­ gi luduju. No kad bi se ta mahnita nametnuta glava, koja je to samo po imenu, a u stvari je samo ud crkve, svela na mjesto koje joj pripada i na pravu mjeru, uvjeren sam da bi se či­ tavo tijelo kršćanstva, makar pojedini njegovi dijelovi imali u nekim pitanjima različito mišljenje i obilovali svojim tu­ mačenjem, čvrsto povezalo vezom mira i bratske zajednice i da bi njegova pojedina stada bez naduvena hvastanja jedno drugome u spornim pitanjima mimo i ljubazno odobrilo slobodu. Kao što se naime iz podvojenih mišljenja u dogma­ tici rađaju raskoli, tako se opet iz raskola, koji je nadmoćan pomoću nasilja i tiranije, u sporovima bilo sitnijima bilo obostrano prijepornima povećava i zaoštrava razdor i upor­ nost. Odatle ona stara i današnja sve veća odbojnost Istočne crkve prema Zapadnoj, čak i u dogmi, odatle zacijelo žestina i oštrina nekih crkava koje su iz žive želje za reformom odbacile svaku zajednicu s Rimskom crkvom. Zazirući od papina znamenja i imena, one su ne samo napustile sve sta­ re obrede za koje se činilo da podsjećaju na papinstvo nego i u nekim teološkim pitanjima, koja nisu ni bitna po sadrža­ ju ni jasna s obzirom na božansku objavu, žele udariti pu­ tem suprotnim već potpuno utrtom putu svih latinskih crkava. To, kako mi se čini, ne rade toliko iz mržnje prema prošlom ropstvu koliko od straha pred sadašnjim još stvar­ nim papinstvom, da bi što dalje pobjegle od tako moćna ne­ prijatelja i da mu ne bi pružile nikakvu nadu da će se nji­ hova podložnost obnoviti. Ali kad bi se ta odvratna kuga pročistila u samom kori­ jenu, tj. na stolici ili, točnije, prijestolju rimskog pape, kad bi se po zajedničkoj odluci i pristanku uklonio strah od nje I kad bi se taj kamen smutnje snizio i poravnao s drugima prema pravednoj kanonskoj normi, imali bismo predvorje crkve izglačano i veoma sjajno kao najljepši biseri svetišta, pa bismo svi međusobno prigrlili u potrebnim pitanjima jedinstvo, u nepotrebnim slobodu, a u svima ljubav.* Tako mislim, tako želim, tako se potpuno pouzdavam u onoga koji je naša nada, pa nećemo ostati smućeni. 4 Izreka protestantskog teologa Ruperta Meldeniusa (pseu­ donim Petra Meuderlinusa) iz početka 17. stoljeća 34

šibi soli arrogat, reliquos omnes coetus, qui se huic sepa­ rationi non adiungunt, pro schismaticis habet, scilicet ut insani se solos sapere, alios omnes insanire somniant. Quod si malesanum hoc Ecclesiae supercrescens caput nomine, revera membrum, idque tumidum, in locum suum debitamque mensuram redigeretur, non dubito, quin univer­ sum Christianitatis corpus, utut partibus nonnulla diversa sentientibus et sensu suo abundantibus, pacis fraternaeque consociationis vinculo sit cohaesurum eiusque greges parti­ culares, sine fastu supercilioso, alterum alteri in rebus con­ troversis libertatem placide suaviterque indulturos. Ut enim ex discrepantibus de re dogmatica sententiis oriuntur schi­ smata, ita vicissim ex schismate per vim et tyrannidem praevalente augetur et acuitur animorum in controversiis vel levioribus vel in utramque partem disputabilibus dis­ sensio propositique tenacitas. Hinc illa Ecclesiae Orientalis et antiqua et hodierna ab Occidentali etiam in dogmate obfirmatior aversio. Hinc certe Ecclesiarum quarundam ex illis, quae reformationis studio omnem cum Romana communionem abiecerunt, fervor et vehementia. Quae papatus omen nomenque abominatae, non modo ritibus omni­ bus antiquis, quod papatum redolere viderentur, se denu­ darunt, sed etiam in placitis quibusdam theologicis, quae nec quoad materiam gravia sunt nec quoad divinam revelatio­ nem clara, semitam ingredi cupiunt calcatissimae Ecclesia­ rum omnium Latinarum viae contrariam. Atque hoc facere mihi videntur non tam ex praeteritae servitutis odio, quam ex praesentis et adhuc stantis papatus metu, ut ab hoste adeo potente longissime fugiant nec ullam redintegrandae subiectionis spem porrigant. Quod si in ipsa radice, hoc est sede vel potius solio Romani Pontificis haec abominationis lues purgaretur et ex c o m m u n i Ecclesiae consilio consensuque auferretur hic metus, depressa scilicet hac petra scandali ac ad normae canonicae iustitiam complanata, haberemus Ecclesiae atrium aequabile levigatum ac pulcherrimis sanctuarii gemmis splen­ didissimum omnesque mutuam amplecteremur unitatem in necessariis, in non necessariis libertatem, in omnibus carita­ tem. Ita sentio, ita opto, ita plane spero in eo, qui est spes nostra, et non confundemur. 35

spletke i navode općenitu istinu suprotnu častohleplju i la­ komosti rimskog klera. Da ne bi narodi vjernika, podvrgnuti papi, otvorili oči, upoznali čistu istinu i prozreli varke svojih učitelja, knjige u najvećem stupnju katoličke i u svakom pogledu pravovjerne ti suci proglašavaju heretičkima i od­ bijaju od njih čitaoce želeći da ti budu slijepi, da ne bi mogli prozreti varke i spletke kojima se izruguju bijednim na­ rodima. Što se tiče ovoga mog djela Crkvena država tako kruto i tako strogo osuđena« zbog hereze u Parizu od malobrojnih nazoviteologa, u Kolnu od nekakvih papinih parasita, a u Rimu od onoga vrhovnog ureda Inkvizicije, ja sam ga doista već podvrgao ispitivanju prema pravim crkvenim propisima i ponovno ga iskreno i vrlo rado podvrgavam.

detegere, veritatem catholicam ambitioni et avaritiae Roma­ nensium contrariam tradere. Ac ne fideles populi, papae subiecti, oculos aperiant, puram discant veritatem et suorum decipulas cognoscant magistrorum, libros maxime catholicos et ex omni parte orthodoxos haereticos esse clamant et ab eis avertunt lectores, quos omnino caecos esse volunt, ne possint dolos et artes perspicere, quibus miseri populi ludi­ ficantur. Ego sane, quod spectat ad hoc meum De Republica Ec­ clesiastica opus, tam rigide tamque severe Parisiis a paucu­ lis theologastris. Coloniae a papae nescio quibus parasitis, Romae ab illo supremo Inquisitionis officio haeresis dam­ natum, veris Ecclesiasticis regulis examinandum iam subieci et denuo ex animo libentissime subiicio.

VI

VI

KRŠĆANSKIM SE VLADARIMA PREPORUČUJE MIR U CRKVI

PAX ECCLESIASTICA PRINCIPIBUS CHRISTIANIS COMMENDATUR

ko o sklapanju mira i o crkvenoj slozi neće da razmiš­ ljaju crkveni prvaci, koji bi to najviše morali, obraćam A se na vas, sve kršćanske vladare, a osobito moćnije i glaso-

uodsi Ecclesiastici proceres de ineunda pace et concor­ Q dia Ecclesiastica cogitare nolunt, qui maxime deberent, vos iam Principes Christianos interpello omnes, ac praeser­

vitije monarhe na jednoj i na drugoj strani. Ako priznajete Krista gospodarom svojeg žezla, ako ljubite njegovu zaruč­ nicu crkvu, svoju majku, vaša je dužnost da crkvene službe­ nike i vodiče u vjeri pobožnim nagovaranjem, oštrijim po­ ticanjem, pa čak i blagim prisiljavanjem navedete na to da svakako budu voljni u tolikim razmimoilaženjima izgraditi crkveni mir potrebnom međusobnom snošljivošću. Prije toga treba ipak da saslušate učitelje zaista pobožne i umjerene da biste od njih naučili kako ta snošljivost nimalo ne škodi temelju vjere. Nadam se da će Cassanderov, odnosno ovaj moj savjet odobriti umjereni teolozi jedne i druge strane ako pomno• • Tu su oštru kritiku nekih katoličkih krugova izazvale prve četiri knjige Crkvene države koje je Dominis objavio u Londonu god. 1617.

tim Monarchas potentiores utriusque partis et celebriores. Vestrum est, si Christum sceptrorum vestrorum dominum agnoscitis, si Ecclesiam, ipsius sponsam, vestram matrem, diligitis, Ecclesiasticos ministros et fidei duces pio suasu, vehementiori impulsu, etiam suavi coactione eo adigere, ut velint omnino pacem Ecclesiasticam in tot dissensionibus per necessariam mutuam tolerantiam componere, prius ta­ men auditis vere piis et moderati animi doctoribus, a quibus intelligatis tolerantiam hanc nihil fidei fundamentali obesse. Spero enim consilium Cassandri, consilium hoc meum a moderatis theologis utriusque partis, si diligenter totum meum consilium cum iis, quibus ad ipsum viam mihi prae­ munivi, pervolutarint, approbatum iri. Cura haec pacis Ec­ clesiasticae ad vos maxime pertinet. Principes religiosissimi.

38

39

pročitaju čitav moj savjet zajedno s onim čime sam sebi utro put do njega. Ova briga za crkveni mir pripada najviše vama, vrlo pobožni vladari, da bi se uklonili tako gadni, ta­ ko sramotni i tako pogubni raskoli i ostvarilo crkveno je­ dinstvo. Jer te isprazne vjerske nesuglasice uzrok su golemih meteža, potiču među kršćanima građanske ratove, ne do­ puštaju čak ni da sama građanska država uživa svoj mir i spokoj i, što je vrhunac i kruna svih svjetovnih nevolja, po­ tiču Turčina da ovaj preostatak naše Evrope, za kojim žesto­ ko žudi, čitav proždere i proguta. Mir crkve bit će ujedno mir i snaga države. 0 tom miru ozbiljno razmišljajte i dje­ luj te. Način koji sam predložio za ostvarenje mira siguran je i lak, samo ako ga i vi prihvatite. Preveo Veljko Gortan

40

u t schismata haec tam foeda, tam turpia, tam perniciosa tollantur et unio Ecclesiae concilietur. Hae enim religionis vanissimae dissensiones turbarum causa sunt ingentium, bella civilia inter Christianos excitant, Rempublicam etiam ipsam civilem pace et tranquillitate sua frui non permittunt et, quod malum omnium temporalium summa et coronis est. Tuream excitant, ut hoc quod reliquum est nostrae Europae, in quod vehementer inhiat, totum devoret et absor­ beat. Christianorum dissensiones fuerunt semper Turearum incrementa. Pax Ecclesiae erit pax et robur etiam Reipublicae. Serio de hac pace cogitate et agite! Modus ineundae pacis a me propositus et tutus est et facilis, modo vos etiam soli velitis.

IVAN LUČIĆ JOANNESLUCIUS (1604-1679)

općem priznanju Ivan Lučić osnivač je znanstvene, kritičke hrvatske historiografije. P oRodio se u Trogiru u staroj plemićkoj obitelji u rujnu 1604. Roditelji su mu rano umrli, pa se za njegovo školova­ nje brinuo ujak Nikola Divnić. On ga 1618. pošalje u Rim, gdje dobiva humanističko obrazovanje, a zatim u Padovi studira filozofiju i matematiku. Poslije toga u tom istom gradu posvećuje se studiju prava i 1630. postaje doktor utriusque iuris. Kako mu je u to vrijeme umro u Trogiru brat, vraća se 1630. kući da preuzme skrbništvo nad njego­ vom djecom. Od 1633. do 1635. boravi u Rimu, a tada se vraća u Trogir i tu ostaje do 1654. Kao plemić aktivno su­ djeluje u gradskoj upravi. U pismu iz god. 1651. javlja svom prijatelju, zadarskom arhiđakonu Valeriju Ponte, da je započeo pisati opsežno povijesno djelo koje će mu zadati više posla nego što je mislio. Smatrajući da se povijest može pisati samo na teme­ lju natpisa, arhivske građe i suvremenih dokumenata. Lučić, koji se u Padovi uputio u moderne historiografske metode, s velikim se marom daje na sabiranje takve građe za svoje djelo o povijesti Dalmacije. U tome su mu pomagali neki prijatelji iz Splita, Šibenika, Zadra i Raba. Kako je želio da se upozna sa više povijesnih izvora i s novijom literaturom u Italiji, napušta 1654. Trogir i odlazi u Rim, gdje ostaje do kraja života. Tu se mnogo družio s nekim poznatim Hrvati­ ma, među ostalim i s Tomkom Mrnavićem i Bartolom Kašićem, a najviše sa Stjepanom Gradićem, kustosom Vatikan­ ske biblioteke. Umro je 11. siječnja 1679. i pokopan je u zavodu sv. Jeronima kojim je upravljao od 1666. Lučićev znanstveni prvijenac bilo je kritičko izdanje životopisa sv. Ivana, biskupa trogirskoga (Vita beati Ioannis, episcopi Traguriensis). Objavio ga je u Rimu 1657. Ivan 45

je bio biskup u Trogiru od 1066. do 1100, dakle u vrijeme posljednjih hrvatskih kraljeva narodne krvi. Ta biografija potječe iz 12. stoljeća i važno je vrelo za tadašnju povijest Trogira. Svojim glavnim povijesnim djelom De regno Dalmatiae et Croatiae (O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske) u šest knji­ ga Lučić je, uz ostalo, želio pobiti tvrdnje nekih političara da će Mletačka Republika, izgubi li u ratu s Turcima Kandiju (Kretu) s naslovom kraljevstva, biti lišena počasti koje joj se kao kraljevstvu iskazuju u međunarodnoj politici. Već samo posjedovanje Dalmacije kao starog kraljevstva daje, pre­ ma Lučićevu mišljenju, Mlecima pravo na te počasti. Iako to djelo ima izrazitu promletačku tendenciju, napisano je objektivno novom, kritičkom metodom na temelju najboljih izvora dostupnih piscu. U njemu je izložena povijest Dalma­ cije od antičkih vremena do 1480. Posebno je zanimljiva šesta knjiga s prikazom privatnog života Dalmatinaca i dru­ gih Hrvata koji su imali užeg dodira s Dalmacijom. Na tom djelu radio je Lučić preko deset godina, završio ga je najkasnije 1662, ali je do njegova tiskanja prošlo ne­ koliko godina. Kako u Italiji nije mogao naći izdavača koji bi mu rukopis tiskao potpuno o svojem trošku, prihvatio je povoljnu ponudu izdavača Blaeu-a iz Amsterdama. No naj­ prije kuga u tom gradu, pa ratovi u Nizozemskoj oduljiše izdavanje do 1666. Kao dodatak Lučić je u istoj knjizi objavio deset dal­ matinskih povijesnih izvora, od kojih su neki vrlo važni za našu stariju povijest, npr. djelo splitskog arhiđakona Tome o solinskim i splitskim biskupima (Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium). Među njima je i Obsidio Iadrensis (Opsada Zadra), u kojem anonimni pisac u protumletačkom duhu prikazuje mletačku opsadu Zadra 1345— —1346. Iza toga slijedi odjeljak iz Apijanove Rimske povi­ jesti o ratovima Rimljana s Ilirima, preveden na latinski od Lučićeva prisnog prijatelja Stjepana Gradića. Paralelno sa svojim glavnim djelom Lučić je pisao i po­ vijest rodnoga grada i izdao je na talijanskom 1673. u Mleci­ ma pod naslovom Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traii (Povijesni spomeni Traguriona sada nazvanog Trogir). Tu je na temelju bogate dokumentarne građe obrađena poli­ tička i kulturna povijest Trogira od prvih njegovih početaka

do polovine 15. stoljeća s povremenim osvrtom i na ostalu Dalmaciju. U djelu Inscriptiones Dalmaticae iz god. 1673. Lučić je, uz izbor rimskih natpisa iz Dalmacije i uz bilješke za dva latinska izvora tiskana s njegovim glavnim djelom, objavio i Addenda et corrigenda in opere De regno Dalmatiae et Croatiae (Dodaci i ispravci u djelu O kraljevstvu Dalma­ cije i Hrvatske). Historiografska metoda Lučićeva još uvijek nije zasta­ rjela, a obilje njegove dokumentarne građe nije ni do danas izgubilo svoju vrijednost. Kako je za njega historiografija strogo egzaktna znanost, ne trudi se da piše elegantnim stilom niti se služi retoričkim ukrasima. Zato mu je izlaga­ nje sažeto i hladno, ponekad gotovo suhoparno. Iako nije objavljen pod Lučićevim imenom, plodom nje­ gova znanstvenog rada može se s pravom smatrati i kritički tekst Trogirskog statuta (Statuta et reformationes civitatis Tragurii) na kojem je dugo radio. Izdao ga je 1708. u Mleci­ ma njegov prijatelj Trogiranin Jerolim Cippico. Znanstvenu kritičnost pokazao je Lučić i kod trogirskog rukopisa opsežnog odlomka iz Petronijeva Satiricona s opi­ som Trimalhionove gozbe. Kad je Marin Statilić oko 1653. pronašao u nekom trogirskom kodeksu taj dotada nepoznat Petronijev fragment, Lučić je odmah uočio da se radi o pra­ vom tekstu Petromje-vu i brinuo se da se taj neobično vri­ jedan nalaz što prije objavi, i to onako kako je nađen, bez ikakvih izmjena i ispravaka. Djelo De regno Dalmatiae et Croatiae doživjelo je tri iz­ danja, 1666, 1748. i 1758, a u talijanskom prijevodu Klementa Miošića i Cezara Pavišića objavljeno je u Trstu 1896. V. G.

47 46

BIBLIOGRAFIJA

IZDANJA DJELA IVANA LUČIĆA Vita beati loannis, episcopi Traguriensis, Romae 1657. De regno Dalmatiae et Croatiae libri VI, Amstelaedami 1666; drugo izdanje priredio I. J. Schwandtner u zbirci Scriptores rerum Hungaricarum, Dalmaticarum, Croaticarum et Slavonicarum veteres et genuini, knj. 3, Beč 1748; treće izdanje, nepotpuno i nekritičko, tiskano je također u Beču kod iz­ davača I. T. Trattnera 1758. Inscriptiones Dalmaticae, Venetiis 1673. LITERATURA O IVANU LUČIĆU F. Rački: Povjestnik Ivan Lučić, Trogiranin, Rad 49, Zagreb 1879. V. Brunelli: Giovanni Lucio, Rivista dalmatica, Zadar 1899—1901. B. Poparić: Pisma Ivana Lučića Trogiranina, Starine 31 i 32, Za­ greb 1905—1907. F. Sišić: Priručnik izvora hrvatske historije, Zagreb 1914. Zbornik Historijskog instituta JAZU, sv.6, povodom 300-godišnjice djela De regno Dalmatiae et Croatiae (1666), Zagreb 1969. V. G.

4 H rvatski latinisti II

49

O KRALJEVSTVU DALMACIJE HRVATSKE

I

I

DE R E G N O D A L M A T I A E ET CROATIAE

I

O JADRANSKOJ PREFEKTURI I DUKATU DALMACIJE DE PRAEFECTURA ADRIATICI ET DUCATU DALMATIAE ad se rimsko carstvo približavalo svome kraju i barbari pustošili Italiju, Veneti su se zbježali na obližnje obale K i otoke te tu sagradili privremene nastambe. Međutim kako su i novi barbari stalno nadolazili, dugo su se zadržali na tim istim mjestima. A pošto su zatim Heruli i Goti zauzimali Italiju i Dalmaciju, Veneti su nastavili tu živjeti, navikli već na teškoće pomorskog života. Ni kasnije, kad je Belizar po­ novno osvojio Italiju, nisu se usudili vratiti se u svoju po­ stojbinu, jer se nastavljao rat s Gotima, već su se stalno na­ selili između močvara i, skloni carstvu, prevezli su Narsetovu vojsku preko svojih laguna protiv volje Franaka. A kad su Langobardi najposlije zauzeli zapadni dio Italije i povećao se broj onih koji su se sklanjali na te iste otoke, počeli su graditi različite gradove i, zadržavajući međusobno povjerenje i rimske običaje, dali se na pomorstvo pristajući uz ravenske egzarhe.1 Budući da je grčka moć u Italiji pomalo opadala, Lan­ gobardi su zauzeli ostale krajeve venetskog kopna, a Slaveni su na sličan način, gotovo u isto vrijeme, osvojili Dalmaciju s nekim otocima. Tada se povećao broj stanovnika i venetskih otoka, a grčka pomorska sila bila je oslabljena gubit­ kom Dalmacije. Zbog toga su i jedni i drugi, tj. Veneti i Dalmati, zbog životnih potreba još više bili prinuđeni da se dadu na pomorstvo, samo što su Veneti zbog zgodnog po1 U Ravenni je imao sjedište egzarh, bizantski vojni zapo­ vjednik kojem je bilo povjereno i vršenje civilne vlasti. 50

eneti enim, declinante Imperio Romano barbarisque Italiam vastantibus, ad proxima littora insulasque con­ V fugientes temporarias habitationes construxerant, sed aliis atque aliis barbaris supervenientibus in iisdem locis persti­ terunt. Herulis deinde et Gothis Italiam cum Dalmatia oc­ cupantibus, jam maritimis aerumnis assuefacti, ibidem ha­ bitationes continuarunt neque post Italiam a Belisario re­ cuperatam, ob continuatum cum Gothis bellum, patrias re­ petere ausi sunt, sed sedibus inter paludes fixis. Imperio facientes, Narsetis exercitum invitis Francis per propria aestuaria transfretarunt. Longobardis tandem occidentalem partem Italiae occupantibus confugientiumque ad easdem insulas numero crescente, varias civitates construentes, con­ cordes inter se fidem moresque Romanos servantes, Exarchis Ravennae adhaerentes navigationem exercuerunt. Sed Graecorum viribus in Italia sensim decrescentibus, Longobardi reliqua continentis Venetiae loca et Slavi simili­ ter Dalmatiae cum aliquibus etiam insulis uno eodemque tempore occuparunt. Tunc et Venetarum insularum habita­ torum numerus auctus est et Graecorum vires maritimae in Adriatico, ex Dalmatiae mutilatione, debilitatae fuerunt. Abindeque utrique, tam Veneti quam Dalmatae, ob victus necessitatem eo magis navigationi incumbendi necessitatem habuerunt, sed Veneti ex situs opportunitate meliorem con­ ditionem nacti sunt, cum omnium occidentalis Italiae flumi51

ložaja imali bolje mogućnosti jer su u svojoj vlasti držali ušća svih rijeka zapadne Italije koje se slijevaju u Jadran­ sko more. Tako se ima protumačiti činjenica da su Veneti povećali broj brodova i proširili svoje pomorske putove.

num in Adriaticum se exonerantium ostia in potestate») ha­ berent. Ideo navium Venetarum numerum auctum naviga­ tionemque eorum dilatatam argui debet.

II II

DE MORIBUS CROATORUM

O OBIČAJIMA HRVATA

eđutim, kad su Hrvati došli pod vlast Franaka i Zapad­ nog carstva, hrvatski su knezovi od njih preuzeli na­ slove za svoje župane i za svoje dvorjanike. Naime, u prije spomenutim privilegijima nalaze se popisani ovi naslovi: komornik prvi, drugi, treći; pehamik, palatin, konjušnik, dvorski knez (tepči)2, kapelan kneževskog a kasnije kraljev­ skog dvora, oružar, štitonoša, dvorski sudac — slavenski: p o s t e l n i k , tj. komornik ili nadstojnik spavaće sobe u b r u s a r ili nadstojnik trpeze v o l a r ili nadstojnik volova š t i t o n o š a ili nosač štita d v o r n i k ili dvoranin d a d ili d e d — djed ili starosta i slični, koje su hrvatski kraljevi upotrebljavali. Ne zna se da li je Maverarius bio slavenski ili latinski naziv. Krešimir je župane nazvao knezovima, a to su onda nastavili i ugarski kraljevi. To se moglo naći u vezi s dvorskim službama i zapo­ vjednicima oblasti, o vojničkim pak službama bit će govora kasnije u vezi s ugarskim kraljevima. Poznato je iz Arciđakona i navoda privilegiji da je dvor knezova i kraljeva bio pokretan, a ne stalan. Pa ipak bi se iz prije spomenutog privilegija Krešimirova iz godine 1069, izdanog u njegovoj rezidenciji u Ninu, kao i iz spora ninskog biskupa i splitskog nadbiskupa, spomenutog u Mucimirovu privilegiju, moralo zaključiti da je Nin bio rezidencija kne-1

M

1 Tepči = nosilac kraljevskog žezla 52

t Croatis Francis et Occidentali Imperio se subjicienti­ bus, ab eisdem duces Croatorum titulos ipsis zupanis A vel suis aulicis mutuati sunt, nam in supradictis privilegiis inveniuntur subscripti camerarius primus, secundus, tertius, pincemarius, palatinus, cavallarius, curialis comes, capellanus ducalis, postea regalis curiae, armiger, scutobajulus, iudex curiae, et Slave: p o s t e l n i k , id est camerarius sive cubilis praefectus u b r u s a r sive mensae praefectus v o l a r sive boum praefectus s c h i t o n o s sive scutobajulus d u o r n i c h sive curialis d a d sive d e d — avus vel senior et similia, qui Croatorum regibus in usu fuere. Mavevarius autem an Slavum vel Latinum fuerit, incompertum est. Zupanos Cresimirus comites appellavit, et deinceps reges Ungariae continuavere. Haec de aulicis magistratibus et regionum praefectis invenire licuit, de militaribus autem infra dicetur regum Ungariae tempore. Curiam ducum et regum mobilem, non fixam fuisse ex Archidiacono et datis privilegiorum constat, quamvis ex Cresimiri privilegio 1069. supracitato, dato in suo Nonensi cenaculo, et contentione Nonensis episcopi cum arhiepiscopo Spalatensi, in Privilegio Mucimiri memorata, Nonam residentiam ducum et regum fuisse dici deberet episcopumque Nonensem tunc ducalis procuratoris munere functum, quod a) corr. ex potestatem 53

zova i kraljeva i da je ninski biskup u to doba vršio dužnost kneževskog prokuratora. To se, s obzirom na položaj, može prihvatiti, osobito za vrijeme dok su hrvatski knezovi bili pod vlašću kraljeva Italije. Premda se našlo malo privilegija izdanih u Ninu, a mnogo u Šibeniku, Novigradu, Kninu, Bio­ gradu i ostalim mjestima Hrvatske, ili na poljanama kod crkava blizu rijeka i izvora, ipak se može tvrditi da su se skupštine održavale ondje gdje je dvoru bolje odgovaralo. Na svečanijim pak skupštinama, sazvanim od kralja, sudje­ lovali su biskupi iz Dalmacije i Hrvatske. Privilegiji su se ovjeravali na različite načine: samo pe­ čatima, kao Trpimirovi, pečatima i pečatom kneževskog prstena, kao Mucimirovi, potpisom i odobrenjem dvorjanika i biskupa, kao kralja Petra Krešimira i Zvonimira. I prem­ da se sačuvalo više originalnih kraljevskih privilegija, našao se samo jedan Krešimirov iz godine 1071. s visećim okruglim pečatom od voska, a nalazi se u svetištu crkve u Rabu. Na pečatu se vidi slika kralja kako sjedi na prijestolju.

III 0 PUSTOŠENJU ZADRA

neque etiam ex situs opportunitate incongruum fuit, prae­ sertim donec duces Croatorum regibus Italiae paruerunt. Tamen cum pauca privilegia Nonae data reperdantur, multa autem in Sibenico, Civitate Nova, Teneno, Belgrado caeterisque locis Croatiae, vel penes ecclesias, prope flumina fontes­ que in locis campestribus, pro aulae commoditate curias caelebratas comprobatur. Solemnioribus autem curiis regum episcopi Dalmatiae et Croatiae interveniebant. Privilegia diversimode firmabantur: signis tantum, ut Tirpimiri, signis et sigillo annuli ducis, ut Mucimiri, subscrip­ tione et approbatione aulicorum et episcoporum, ut regum Cresimiri Petri et Zuonimiri. Et quamvis plura originalia regum privilegia supersint, unicum tantum pendenti sigillo cereo rotundo Cresimiri reperitur anni 1071. in sanctuario Arbensis ecclesiae existens, in quo imago regis in throno sedentis apparet.

III DE IADRENSI DESOLATIONE

nterim cruce signatorum relata multitudo militum, sicut ex diversis longinquisque regionibus procedebant, ita ad Ipraestitutum tempus Venetias non convenerant et, quod

međuvremenu skupilo se veliko mnoštvo križara, a kako su dolazili iz različitih i udaljenih krajeva, nisu se sastali u Mlecima u određeno vrijeme i, što je najvažnije, nisu imali obećani novac bez kojeg im Mlečani nisu htjeli opremiti lađe niti im pripraviti živežne namirnice. Zbog toga se u razmiricama gubilo vrijeme za odlazak u Siriju, pa je onda došlo do novih odluka. Mlečani su, naime, uviđali da će se, ako ustraju u nakani da zadrže brodovlje, vojnici ra­ zići i da će potom opremanje lađa biti promašeno, a na ve­ liku štetu građana pokvarit će se i hrana koju su po ugovo­ ru pripremili. Zato su na domišljat savjet dužda predložili Francuzima da osvoje Zadar (silno su, naime, željeli da ga opet zadobiju). To su uzalud često i prije pokušavali, a na­ dali su se da će ga sada lako osvojiti ako uprave na njegovo

magis intererat, pecuniam promissam non habebant, sine qua classem deducere commeatusque praebere Veneti nole­ bant, ob id tempus in Syriam navigandi in contentionibus absumeretur, inde nova consilia orta sunt. Nam Veneti pro­ spicientes, si in retinendae classis proposito persisterent, milites dilapsuros apparatumque exinde navium in irritum abiturum et commeatum ex pacto praeparatum maximo ci­ vium damno corruptum iri, propterea ex solerti Ducis con­ silio Iadram (cujus recuperandae studio vehementi tene­ bantur) oppugnandam Francis proposuerunt sperantes, quod olim saepe frustra tentaverant, tunc ob discordiam, quae inter regem Ungariae et Andream, ejus fratrem, intercede-

54

55

U

opsjedanje tako moćnu vojnu silu jer je, zbog nesloge koja je izbila između ugarskog kralja i njegova brata Andrije, Zadar ostao bez ugarske pomoći. I premda su križari u po­ četku silno od toga zazirali, ipak su — budući da su uporno ostajali pri odluci da ostvare hodočašće, a zbog nestašice hrane bili su i ovisni o Mlečanima — prihvatili uvjete uz male preinake i pogodili se da će plijen koji im pripadne po osvojenju Zadra dati za otplatu duga što su ga još prije s Mlečanima utanačili. I tako napokon isploviše tek na izmaku ljeta, tj. osmog listopada god. 1202. Najprije su utjerali strah Tršćamima i prisilili ih da Mlečanima plaćaju danak, a zatim su se do­ vezli u Dalmaciju i počeli opsjedati grad Zadar. Međutim Zadranima nisu ostale nepoznate pripreme koje su se u Mlecima vršile, pa su se u strahu za svoju sudbinu obratili papi3 da ih zaštiti, kako se može doznati iz njegovih pisa­ ma. Ali zbog teškoća u kojima su se nalazili Francuzi, Za­ drani su mislili da te zime brodovlje neće isploviti ili su očekivali da će proslijediti ravno u Siriju daleko od nji­ hovih zidina. Zbog toga treba smatrati da se nisu ni pobri­ nuli za pomoć ni spremili za obranu jer su se prevarili u tom očekivanju. A svatko može lako zamisliti kako su se Zadrani strašno preplašili kad su mimo svako očekivanje ugledali brodovlje svuda naokolo svojih zidina i Francuze koji su im, iskrcavši se na kopno, onemogućili svaku pomoć. Dandolo ovako opisuje opsadu Zadra: »Duid odmah krene i s brodovljem stigne pod Zadar, koji je pod zaštitom ugarskog kralja sve dotle ustrajao u pobuni, pa uz pristanak Francuza pozove stanovnike da mu se predadu na uobičajeni način. Kad su oni to odbili, duid zapovjedi vojnicima da uzmu oruije i izvrše juriš na grad. Mlečani su čitav dan navaljivali svježim snagama, a kako Zadrani nisu bili u stanju podnijeti napor rata, slijedećeg jutra predadoše se mletačkom duidu bez ikakvih uvjeta. Duid uz pristanak čitave mletačke vojske koja je tu bila prisutna zapovjedi da se svuda naokolo sruše zidovi uz more i odluči tu provesti zimu. Stoga građani, bojeći se da neće dobiti duždeve milosti i pouzdavajući se u kraljevu zaštitu, iziđoše iz grada.«* * Inocenciju III. 56

bat, Ungaricis auxiliis destitutam facile se expugnaturos, si tam validum apparatum in eiusdem obsidium verterent. Et quamvis initio cruce signati ab ea re vehementer abhor­ rerent, tamen, cum in susceptae peregrinationis proposito perseverarent et ob inopiam commeatuum Venetis obnoxii essent, conditionem (exceptis paucis) receperunt Iadrensiumque spolia, quae contigissent, in dissolutione aeris alieni, cum Venetis pridem constituti, cedere pacti sunt. Sic tandem aestate jam elabente, die scilicet 8. Octobris anni 1202, e portu solventes, primo incusso Tergestinis ter­ rore ad tributum Venetis pendendum coegerunt, inde in Dalmatiam delati Iadrensis urbis obsidionem aggressi sunt. Sed sicuti apparatus, qui Venetiis fiebat, Iadrenses non la­ tebat, ita sibi timentes summi Pontificis protectionem pro­ curarunt, ut ex epistolis ejusdem elicitur, sed ob angustias, in quibusb>reperiebantur«) Franci, vel illa hyeme classem non discessuram opinasse vel recto tramite Syriam versus longe ab ipsorum moenibus progressuram credidisse, ideo, hac incertitudine deceptos, neque subsidia procurasse neque se ad defensionem praeparasse censendum est. At cum praeter expectationem circumfusam moenibus classem et Francos, descensioned>in terram facta, subsidia intercepisse cernerent, quanto terrore perculsi fuerint Iadrenses, quisque coniicere potest. Iadrensem oppugnationem Dandulus describit: Dux Ulico secedens, cum stolo Iadram pervenit, quae favore regis Ungariae in rebellione hucusque permanserat, et obtemperantibus Francis incolas monuit, ut solita ad eum subjectione redirent. Quibus renuentibus, jubet Dux arma capere et contra civitatem insultum facere. Illi integra die renovatis instabant viribus, Iadrenses itaque, pondus proelii non ferentes, mane sequenti se voluntati Ducis sine aliqua conditione submiserunt, Dux autem, consensu totius populi Veneti tunc praesentis, maritimos muros circum­ quaque dirui fecit et ibidem hyemare disposuit. Cives itaque Ducis gratiam non mereri formidantes et de regio favore confisi ex urbe exiverunt. b) corr. ex quas c) corr. ex reperiebanter d) corr. ex dissensione 57

Međutim opširnije o tome govori Pavao Ramnazije u prvoj knjizi djela O carigradskom ratu po zapisima Geoffroia Villehardouina, koji je učestvovao u tom ratu, i po starim spomenicima. On, naime, priča da je brodovlje prista­ lo u Zadar desetog studenoga 1202. i da su se Francuzi is­ krcali na kopno. Sutradan su Mlečani raskinuli lance i osvo­ jili luku, a Zadrani, lišeni pomoći Ugara i Hrvata, odlučili su se predati mletačkom duždu. Pošto je dužd zadarske poslanike poslao Francuzima, neki su od njih umirili Zađrane i uvjerili ih da se oni neće boriti protiv kršćana, pa su se Zadrani ohrabrili (premda su toliko puta iskusili mletačku silu) i počeli spremati obranu. A kako su i razboritiji Fran­ cuzi pristajali na juriš, počeli su veoma snažno jurišati na grad, s kopna Francuzi, a Mlečani s mora, dovukavši na sje­ veru bojne sprave s obje strane. Kad su Mlečani potkopali temelje jednoj od kula, Zadrani su klonuli duhom i predali se pod uvjetom da se poštede životi građana. Iako je Zadar bio osvojen uz pomoć Francuza, plijen je, prema ugovoru, pripao samo Mlečanima. Ondje su prezimili, a došlo je tu nekoliko puta do nemira između Francuza i Mlečana pa je mnogo Francuza prebjeglo k Ugrima, među kojima autor spominje kao glavnog Simona de Montforta. Mlečani su na­ pokon sravnili sa zemljom zadarske kule i zidine da bi Zadrahe učinili još slabijima pa su odatle isplovili sedmog travnja 1203. godine.

Sed fusius Paulus Ramnasius De bello Constantinopolitano, lib. primo, ex commentariis Gothefredi Villharduini, qui eidem bello interfuit, ex antiquis monumentis. Classem enim Iadram appulsam die decimo Novembris 1202. descen­ sionemque in terram Francos fecisse refert, sequenti vero die Venetos fracta catena portum occupasse Iadrensesque, Ungarorum et Croatorum auxiliis destitutos, deditionem Du­ ci Veneto facere voluisse. Duce autem legatos Iadrensium ad Francos remittente, eorum aliquos Iadrenses confortatos se contra Christianos non pugnaturos asseruisse, ideo Iad­ renses animo reassumpto (cum toties Venetorum vires ex­ perti fuissent) defensionem parasse. At sanioribus Franco­ rum oppugnationi assentientibus, Francos a terra, Venetos vero a mari, ex aquilonari parte machinis utrinque prolatis, acerrime oppugnasse, et fundamentis unius ex turribus a Venetis subrutis Iadertinos animos despondisse deditionem­ que salva tantum civium vita fecisse, Iadraque Galli auxilio capta solius Veneti praeda ex pacto fuit, ibique hybematum, ubi inter Francos et Venetos aliquoties tumultuatum, et multos ex Francis ad Ungaros descivisse, inter quos princi­ palem Simeonem Montefortensem memorat. Venetosque tan­ dem et muros Iadrae complanasse, ut infirmiores redderent Iadrenses, indeque discessisse septima Aprilis 1203.

IV IV

DE DUCATU CHULMIAE ET PIRATICA ALMISANORUM

O KNEŽEVINI HUM I OMIŠKOM GUSARENJU

miš leži na ušću rijeke Tilura, sada Cetine, koja utječe u more između dva vrlo visoka i duga planinska vrha, strma i bez luka, koji s istočne strane sežu do ušća rijeke Neretve, a sa zapadne se pružaju sve do Splita. Premda ova rijeka teče uskim koritom između visokih i strmih planina, ipak je plovna u dužini od tri milje. Prije nego utječe u more, širi se u obliku jezera, jer su tu brda

O

58

lmisum situm est ad ostium fluroinis Tilluri, nunc Ceti­ na, quod in mare exit inter duo praealta continuataA que montium juga, aspera et importuosa, ex occidentali vero Spalatum usque protensa. Flumen autem ipsum, quamvis inter altos et arduos montes restrictum fluat, tamen navigabile est per tria milliaria, sed antequam in mare exeat, montibus hinc inde re­ cedentibus, quasi in lacum dilatatum insulam efficit ripas59

s obje strane razmaknuta, i čini otok i tu i tamo ima plitke obale pogodne za brodogradnju. Zatim se rijeka opet stiska između dvije visoke i nepristupačne litice koje se nadovezuju na brdski masiv, izbija na plitku obalu i tako pruža si­ guran smještaj brodovima. A budući da je i more oko ušća rijeke puno pličina i prudova koji se mijenjaju prema plimi i oseki, samo stanov­ nici koji taj kraj poznaju mogu ući u rijeku. S istočne stra­ ne na teritoriju Huma na veću stijenu prislanja se manja na kojoj leži Omiš, koji može vrlo lako bilo kojoj vrsti bro­ dova spriječiti ulaz u rijeku što leži ispod. Strabon spominje da su tu obalu od starine posjedovali Ardijejci i da su ih Rimljani zbog gusarenja odbacili daleko od morske obale. Zato nije nikakvo čudo što su se u ovom sigurnom i od pri­ rode stvorenom skrovištu zajedno našli Hrvati i Humljani pa obnavljajući često gusarenje proslavili ime Omišana. Pa kao što su napadaje na moru vršili na zapovijed kralja, dokle god je trajao rat s Mlečanima, tako treba smatrati da su nastavili s gusarenjem za svoj račun kad se kralj pomirio s Mlečanima. Budući da su pljačkali sve one koji su plovili, pa čak plijenili i hodočasnike koji su išli u Svetu zemlju, papa Honorije bio je zbog toga prisiljen da pošalje legata Akoncija, kako je to vidljivo iz njegova pisma upućenog Splićanima.V

que hinc inde tenues«) et ad fabricanda navigia aptas habet, deinde coarctatum inter duas altas et inaccessibiles rupes, quae crepidinibus*) montium junguntur, in littus vadosum erumpens commodam stationem navibus praebet. Cum vero mare ipsum circa ostium fluminis brevibus et syrtis scateat, quae etiam aestu maris variantur, ideo solis incolis notum ingressum permittunt, ex cujus orientali parte in Chulmitana regione annexa est maiori minor rupes, supra quam Almisum sedet, quod subjacens fluminis ingressum cuicunque generi navium facillime prohibere potest. Hanc eandem oram antiquitus Ardieos possedisse et ob piraticam a Romanis longe a mari abaotos memorat Strabo. Ideo nil mirum, si in hoc tuto a natura parato receptaculo Croati et Chulmitae convenientes piraticamque saepe renovantes Almisanorum nomen famosum effecerint, et prout infestatio­ nem maris, usque quo bellum cum Venetis gerebatur, jus­ sione regia exercuisse censendum est, ita, rege cum Venetis componente, piraticam per se continuasse. At cum universos navigantes vexantes, peregrinos quoque in terram sanctam procedentes spoliarent, hac de causa Honorius summus Pontifex Aconcium legatum mittere coactus fuit, ut ex ejus­ dem epistola Spalatensibus scripta apparet.

V V

DE COMITIBUS BREBERIENSIBUS ET PIRATICA ALMISANORUM RENOVATA

0 BRIBIRSKIM KNEZOVIMA I OBNOVI OMIŠKOG GUSARENJA

vaj se pak primorski grad u privilegijima naziva Almu sum, slavenski Omiš. Treba reći da su Mlečani u početku malo držali do omiškog gusarenja. Njihovi veliki brodovi ploveći izvan za­ ljeva i napredujući ravnim smjerom uzduž obale daleko od njihove zemlje prezirali su gusare kao neopasne. Međutim,

O

60

oc autem maritimum oppidum in privilegiis Almisum dicitur, Slave Omise. HHanc Almisanorum piraticam a principio Venetos parvi pendisse dicendum est. Nam sicut naves ipsorum majores extra Culfum navigantes recto itinere longe ab eorum fini­ bus procedentes imbecillitatem piratarum spernebant, ita e) corr. ex tenes f) corr. ex trepidinibus 61

ako bi im neki manji brod bio uhvaćen, oni bi od susjednih Splićana prijateljskim putem zatražili i isposlovali da im se brod vrati po ugovorima koji su morali biti sklopljeni s ugarskim kraljem (iako se ti ugovori nisu našli, ipak se po kasnijim pogodbama, koje u svoje vrijeme treba iznijeti, mora zaključiti da su postojali). A budući da su gusari iz dana u dan postajali sve jači te napadali i veće brodove, Mlečani su ih obuzdali, kako izvješćuje Dandolo.

si quae minora ligna intercipiebantur, a proximis eorum Spalatensibus recuperationem amicabiliter ex pactis, quae cum rege Ungariae statuta esse debuerunt (quae quamvis non reperiantur, tamen ex posterioribus conventionibus suo loco referendis extitisse conjici debet), requisivisse et rece­ pisse. Sed cum piratae in dies invalescentes majora quoque ligna aggressi fuissent, a Venetis compesciti fuerunt, ut Dandulus refert.

Poznato je da je gusarenje bilo obnovljeno, a po sudje­ lovanju u plijenu bribirski su ih knezovi zaštićivali. To do­ kazuju činjenice koje se mogu naći u pismenim dokumenti­ ma. Kad je, naime, ban Pavao Bribirski navijestio rat Spli­ ćanima godine 1285. i prisilio Trogirane da mu dođu u po­ moć protiv njih, Mlečani su tada poslali poslanike u Trogir.

Piraticam autem renovatam constat, et ex participatione praedae comites Breberienses fautores habuisse arguunt ea, quae ex scripturis eliciuntur. Nam cum Paulus Breberiensis banus guerram indixisset Spalatinis 1285. Traguriensesque coegisset sibi contra eosdem opitulari, Veneti tunc ambasciatores Tragurium miserunt.

Nikako se ne može saznati zbog čega su ti poslanici bili poslani. Pa ipak, budući da su Trogirani imali sa Splićanima i Šibenčanima neke nemilice, pa su ovi godine 1283. opu­ stošili trogirsko polje i more, i budući da je iste godine na­ čelnik trogirski bio Petar Faledro i oni odlučili zatim da iza­ beru načelnika iz Ferma te za njegov prijevoz isposlovali od Omišana sigurnost, i to od Grgura Bribirskog, kneza trogir­ skog i omiškog, i budući da je taj načelnik uza sve to od Omišana bio zarobljen, dugo zadržan i tek na zahtjev samog kneza jedva pušten, kako je zabilježeno u domovinskoj Kro­ nici — čini se da treba zaključiti da su Mlečani poslali po­ slanike upravo zbog Omišana. A to tim više jer se saznaje da su se ban Pavao i njegova braća nagodili s Mlečanima, a Trogirani su uz njegovo jamstvo odredili da će platiti svotu od 600 libara one godine kad Omiš više ne bude pod vlašću bribirskih knezova. Po tome se jasno vidi da su u to vrijeme bribirski knezovi zaštićivali omiško gusarenje, a to će kasni­ je biti još vidljivije. Stoga Mlečani, uvijek budno pazeći da bude mir na Jadranu, kao što su nastojali Omišane istrgnuti iz vlasti bribirskih knezova da ih lišene zaštite mogu uništiti, tako su preko posrednika nastojali spriječiti razmirice s Hrvati­ ma ako bi slučajno do njih došlo, kako se vidi iz arbitražne odluke donesene povodom spora između Rabljana i Ninjana.

Hi autem ambasciatores qua de causa missi fuerint, nulla memoria reperitur. Tamen cum Tragurienses cum Spalatensibus et Sibenicensibus simultates habuissent, et Traguriensem agrum et mare ab eisdem damnificatum fuerit 1283. eodemque anno Franciscus Faletrus potestas fuerit Traguriensium, qui deinde decreverunt eligere sibi potesta­ tem de Firmo, pro cujus transfretatione securitatem de Almisanis a comite Gregorio Breberiensi eorum et Almisi comite obtinuissent, nihilominus idem potestas ab Almi­ sanis captus diuque detentus, vix comitis ejusdem jussu liberatus fuit, ut in patriae Chronico. Idcirco Venetos Almisanorum potissima de causa hos ambasciatores misisse di­ cendum videtur et eo magis, quia banum Paulum eiusque fratres cum Venetis convenisse et Tragurienses pro ejusdem fide jussisse reperitur se soluturos partem sescentarum li­ brarum eo anno, quo contigerit Almisum exire de potestate comitum Breberiensium. Ex quo Almisanorum piraticam tunc a comitibus Breberiensibus protectam apparet, quod deinde clarius patebit. Ideo Veneti, quieti Adriatici semper intenti, sicuti Almisanos e manibus Breberiensium eripere studebant, ut pro­ tectione destitutos reprimerent, ita si quae controversiae cum Croatis intercedebant, per arbitros compescere cura­ bant, ut per sententiam arbitrariam inter Arbenses et Nonenses prolatam apparet.