Hrvatska i svjetska književnost

KLASIČNA KNJIŽEVNOST TEMELJNA CIVILIZACIJSKA KNJIŽEVNA DJELA BABILONSKO-ASIRSKA KNJIŽEVNOST GILGAMEŠ Gilgameš je najveće i najistaknutije djelo babilonsko-asirske književnosti. Najstariji motivi potječu iz sumerskoga doba, a samo je djelo nastalo oko 1700. prije Krista. Konačan oblik zapisan je na dvanaest nepotpuno sačuvanih ploča, a pronađen je u knjižnici asirskoga cara Asurbanipala (7. stoljeće prije Krista). Ep je sadržajno podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu (od prve do sedme ploče) prripovijeda se o prijateljevanju kralja Gilgameša, sumerskoga, babilonskoga i asirskoga nacionalnoga junaka, s Enkiduom, čovjek kojega karakterizira velika snaga i odrastanje u prirodi među divljim životinjama. Drugi dio epa (od osme do dvanaeste ploče) prati događanja nakon Enkiduove smrti, a posvećen je opisima Gilgamešove tuge za prijateljem, Gilgamešova straha od smrti i njegovih pokušaja da stekne besmrtnost. Premda je u formalnom smislu jednostavan i siromašan, Gilameš se ubraja u najveća djela čovječanstva: ep obiluje motivima koji će biti razrađeni u biblijskoj i grčkoj mitologiji (opći potop, čovjek napravljen od gline i oživljen, zmija koja krade besmrtnost, silazak u podzemlje, pojedini Gilgamešovi pothvati kao predložak Heraklova mita, itd.) i brojnim uzoritim primjerima, unatoč pesimističkom ustroju i nesretnom završetku, upornosti u traženju odgovora na temeljna pitanja života i smrti koja su oduvijek mučila i muče ljudski rod. HEBREJSKA KNJIŽEVNOST - BIBLIJA (Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Judita, Pjesma nad pjesmama, Psalmi, Evanđelje po Ivanu) Biblija je zbornik svetih knjiga judaizma i kršćanstva nazivanih i Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, a dobila je ime prema grčkoj riječi biblia (u značenju: “knjige”). Nastajala je od 13. stoljeća prije Krista do 1. stoljeća za vrijeme Krista. Knjige Staroga zavjeta čine izbor religioznih i svjetovnih tekstova bogate starohebrejske književnosti, a za svoje ih je potrebe prikupilo i sredilo židovsko svećenstvo u razdoblju od 400. do 100. godine prije Krista. Svi ti tekstovi, nastajali su od 13. do 1. stoljeća prije Krista, svoj konačan oblik dobili su od 10. do 1. stoljeća prije Krista, a napisani su u prozi, stihu ili u dramskom obliku, u Bibliji su razvrstani u povijesne knjige (među njima su i knjige Pentateuha ili židovski Tora – Zakon), mudrosne knjige (u njih se ubrajaju i Pjesma nad pjesmama i Psalmi) i proročke knjige. Većina starozavjetnih knjiga napisana je hebrejskim jezikom, a samo manji dio srodnim aramejskim; pojedine su knjige bile donedavno bile poznate samo u grčkom prijevodu, a neke najmlađe knjige bile su i napisane na grčkom. Starozavjetne knjige, nastajale u različitim razdobljima i pod utjecajem raznih književnosti, međusobno se izrazito razlikuju u duhu i izrazu. Biblijski likovi postali su općim dobrom čovječanstva i beskrajno su puta obrađivani u europskoj književnosti i umjetnosti (najčešće: Adam i Eva, Kain i Abel, Abraham i Izak, Lot i njegove kćeri, Samson i Dalila…). Poznavanje Biblije uvjet je za svako dublje poznavanje i razumijevanje europske kulturne baštine. Novi zavjet (1. stoljeće nakon Krista) priznaju samo kršćanske crkve, a pisan je najvećim dijelom grčkim jezikom i sastoji se od evanđelja, djela apostolskih, poslanica i Otkrivenja Ivanova ili Apokalipse. Književna vrijednost novozavjetnih spisa zaostaje za vrijednošću starozavjetnih spisa. Znimku čine pojedini ulomci i Otkrivenje, koje je među svim novozavjetnim knjigama duhom i izrazom najbliže starozavjetnim knjigama. Knjiga Postanka (Geneza, 13. – 4. stoljeće prije Krista), kojom započinje Biblija, prva je knjiga Petoknjižja (grč. Pentateuh), koje se prema predaji većim dijelom pripisuje Mojsiju (13. stoljeće prije Krista), ali je do nas došlo u tekstu nastalom između 8. i 4. stoljeća prije Krista. Jednostavnim, jasnim i jezgrovitim stilom u Knjizi Postanka iznosi se židovsko vjerovanje o stvaranju svijeta, odnosno o stvaranju Zemlje i svemira, o prvim ljudima, o izgonu prvi ljudi iz raja i općem potopu te povijest Židova do odlaska u Egipat. U mnogim je dijelovima vidljiva veza s babilonskom i staroegipatskom mitološkom literaturom. U Knjizi izlaska svjedoči se o izlasku Izraelaca iz egipatskoga ropstva. Spoznali su Božju milost i zaštitu te su prema Bogu osjećali duboku zahvalnost. Mojsije je iskoristio upravo taj njihov zanos da bi od dvanaest plemena stvorio jedan narod koji će se nadati boljoj budućnosti koja je zajamčena Sinajskim savezom. Nakon toga Božji je narod kroz pustinju vodio u predvorje Obećane zemlje. U biblijsku knjigu Mudre izreke skupljene su u 6. ili 5. stoljeću prije Krista dvije zbirke poslovica, zbirka poučnih

izreka i usporedaba iz kasnijih stoljeća. Kao književna vrsta mudrosne su pouke bile omiljene na starom Istoku. Autorstvo dvjema zbirkama poslovica predaja pripisuje židovskom kralju i graditelju jeruzalemskoga hrama Salomonu (vladao je u 10. stoljeću prije Krista). Knjiga o Jobu (5. stoljeće prije Krista) ubraja se u tzv. mudrosne biblijske knjige, a prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj književnosti. Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i stihova, drži se jednim od najljepših i najdubljih dijelova biblijske književnosti. U velikoj je mjeri utjecala na eurospku književnost, pa i na Goetheova Fausta. Propovjednik (3. stoljeće prije Krista), jedna od mudrosnih knjiga, raspravlja o trpljenju, o smislu života i smrti, napisana je najvećim dijelom u prozi. Pisac je nepoznat. Izaijina proročka knjiga: najstarija od tzv. proročkih knjiga pripisuje se Izaiji (8. stoljeće prije Krista), starozavjetnom proroku i savjetniku na dvoru judejskih kraljeva, premda je veći njezin dio nastao kasnije, kao djelo Izaijinih učenika. Izaija je u svojim spisima predvidio propast Izraela, dolazak Mesije i smak svijeta, pa se novozavjetna literatura često poziva na njegove izreke. Slikama i izrazom svojih alegorijskih vizija Izaija je djelovao na svu kasniju apokaliptičnu literaturu. Pisac je jedne od tzv. biblijskih proročkih knjiga i kraljevski savjetnik i svjedok propasti Jeruzalema Jeremija (7. do 6. stoljeće prije Krista), koji je napisao i knjigu od pet tužaljki, previđenih za pjevanje. Psalmi (nastajali od 11.do 4. stoljeća prije Krista) pjesme su za pjevanje uz glazbenu pratnju te najvažniji oblik hebrejske religiozne poezije. Biblijska knjiga psalama sastoji se od 150 pjesama različita karaktera; to su hvalospjevi (himne), tužbalice, zahvalnice, pokorničke, liturgijske, hodočasničke, poučne i proročke pjesme. Predaja je psalme pripisivala kralju Davidu, kojemu vjerojatno pripadaju najstariji psalmi, a znatan dio psalama nastao je u doba babilonskoga sužanjstva. Psalmi su lirski zaokružene cjeline, ali nisu pisani u stihovima, nego u proznim stavcima ili versetima razne dužine, koji se ritmički i sadržajno dijele na dva dijela. Oblik verseta, koji nasljeduje formalne strane egipatske himne i babilonske pokorničke pjesme, s paralelizmom članova, prešao je i u ostalu hebrejsku poeziju, a odigrao je veliku ulogu i u stvaranju slobodnoga stiha. Knjiga o Jobu (5. stoljeće prije Krista) ubraja se u tzv. mudrosne biblijske knjige, a prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj književnosti. Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i stihova, drži se jednim od najljepših i najdubljih dijelova biblijske književnosti. U velikoj je mjeri utjecala na eurospku književnost, pa i na Goetheova Fausta. Pjesma nad pjesmama (10. – 4. stoljeće prije Krista) ubraja se u vrhunska ostvarenja svjetske ljubavne poezije, a najljepše je djelo u ljubavnoj poeziji staroga Istoka. Jedni tumači misle da je to zbornik narodnih ljubavnih pjesama, najvećim dijelom svatovskih, drugi da je riječ o zatvorenoj lirskoj zbirci, a treći da su to dramski fragmenti, četvrti da je to lirski dijalog. Predaja Pjesmu nad pjesmama pripisuje Salomonu, neki komentatori misle da je zaista nastala na Salomonovu dvoru u 10. stoljeću, a novija kritika stavlja ga u 4. stoljeće. Judita (2. do 1. stoljeće prije Krista) pripada povijesnim biblijskim knjigama i jednome od najmlađih dijelova Biblije. Da bi uzvisio židovsko domoljublje i religiju, nepoznati pisac izmislio je fabulu koju smješta u okvir povijesnih događanja iz 6. stoljeća. Pripada jednome od najdramatskije koncipiranih i književno najzaokruženijih biblijskih proznih tekstova. Judita je nadahnula i Marka Marulića, a privlačila je i privlači mnoge umjetnike i književnike. Evanđelja (grč. Euangelia = “dobre vijest”) su novozavjetne povijesne knjige, nastale u 1. stoljeću nakon Krista, u kojima se prikazuju poznate zgode iz života i djelovanja Isusa Krista. Evanđelisti Matej, Marko, Luka i Ivan navode se kao autori tih proznih spisa. Njihovi se iskazi u najvećem dijelu tematski poklapaju (posebno prva tri – tzv. sinoptička evanđelja), ali se ipak međusobno razlikuju u književnoj obradi i namjeni: Matej je najsustavniji i najpregledniji, Marko je najbliži pučkom pristupu i izrazu, Luka je historijski najkritičniji i stilski najuglađeniji, a najmlađi Ivan najkontemplativniji je i najpoetičniji. Najstariji evanđelje, pripisano cariniku Mateju, jednome od prvih Kristovih sljedbenika i poslanika (apostola), pisano je na aramejskome i poslije prevedeno na grčki, a druga tri evanđelja, pripisana Marku, Luki i Ivanu, napisana su na razgovornome grčkome jeziku. Poslanice Korinćanima pripisuju se Pavlu, po rođenju Židovu iz maloazijskoga grada Tarsa, u kojem je kao slobodni rimski građanin stekao zavidnu humanističku naobrazbu. Bio je odgojen u strogo tradicionalnom farizejskom duhu, pa je u početku sudjelovao u progonima kršćana. Nakon viđenja koje mu se ukazalo pred vratima Damaska preobratio se i postao jednim od najvećih zagovaratelja kršćanstva. Zato je poduzeo i nekoliko misijskih putovanja po Bliskom istoku i Grčkoj i napisao niz poslanica upućenih pojedinim vjerskim zajednicama. Svoj nauk izlaže nekonvencionalnim, jednostavnim, i često pjesničkim nadahnutim

izrazom. Zbog takva djelovanja Pavao je odveden u Rim i tamo u zatvoru pogubljen. Otkrivenje, odnosno Otkrivenje Ivanovo (grč. Apokalypsis, kraj 1. st. nakon Krista), posljednja biblijska knjiga i njezin tematski završetak, pripisivana od davnine apostolu Ivanu, sastoji se od prologa i tri dijela. U prvom dijelu Ivan prenosi poruku Kristovu predstavnicima sedam azijskih crkava. U drugom dijelu opisuje niz apokaliptičnih vizija. U trećem proriče Kristovu pobjedu nad svim neprijateljima i slika sreću i blaženstvo spašenih u novom Jeruzalemu. Književno je najzanimljiviji drugi, apokaliptični dio, u kojemu Ivan pjesnički nadahnuto daje seriju od pet vizija (Knjiga sa sedam pečata, Sedam anđela s trubama, Žena, zmaj i Janje, Sedam anđela sa sedam čaša, Propast Babilona), rabeći tematske elemente i simboliku iz starozavjetnih apokaliptičnih spisa, ali unoseći i niz vlastitih novih motiva i simbola. Otkrivenje se odlikuje alegorijskom slojevitošću i tajnovitošću svoga simboličkoga izraza, što je karakteristika svih djela apokaliptičnoga žanra. S književnoga gledišta to je najzanimljivije djelo novozavjetne književnosti koje je nadahnjivalo i nadahnjuje mnoga književna i umjetnička djela i utječe na oblikovanje europske književnosti od srednjega vijeka do simbolizma i nadrealizma i naših dana. TALMUD Talmud (hebr. Talmud = “učenje”), jedna od židovskih svetih knjiga. Sastavljena je od Mišne, usmenoga učenja o svakodnevnom životu, i Gemare, učenih komentara. Konačno je redigirana u 6. stoljeću. Talmud je najmanje prevođena od svih židovskih svetih knjiga. Talmud je temelj načina života židovske zajednice: u Talmudu su pravila o sijanju, zakoni o svetkovinama, ženidbi, privatno i krivično pravo, pravila o osobnoj higijeni, i sl. Kao izvor Talmud ima golemu ulogu u proučavanju židovske zajednice i kulture. Stil Talmuda nije jedinstven, varira od aforističnoga do izražavanja formula. Židovska filologija tumačila je odredbe Talmuda dosljedno simbolično. KUR’AN Kuran (arap. al-Qur’an = “što je za čitanje”; 612.-653.), sveta knjiga Islama, sadrži izreke Muhamedove, koje mu je “diktirao melek Džabrail” (arkanđeo Gabrijel), skupljene između 612. i 639., a redigirane 653. Kur’an je sastavljen od 114 poglavlja (sura), poredanih po dužini, a sastoji se od moralnih, pravnih i religioznih pouka, ilustriranih najvećim dijelom epizodama iz Biblije te židovskih i kršćanskih apokrifnih spisa. Pisan je ritmičkom prozom, metaforičnim i bujnim stilom. Način je izražavanja nesustavan, ali dotjeran i originalan. Jezik Kur’ana postao je normom i uzorom klasičnoga arapskoga jezika. MAHABHARATA Mahabharata (4. st. prije Krista – 4. st. nakon Krista) staronidijski je ep kompliciranoga sastava, najopsežnije djelo u svjetskoj književnosti, koje sadrži više od 200 tisuća stihova u 18 knjiga. Prema predaji, a bez znanstvenoga utemeljenja, autor je epa slijepi Vjasas, zajednički djed obiju vladarskih kuća u zapadnoindijskom plemenu Bharata (Mahabharata = velika borba među Bharatama). Najstariji dio epa i njegovu okosnicu čini ratnički ep o postanku, suparništvu i strašnom ratu Pandava i Kaurava, u kojem pobjeđuju Pandave i preuzimaju vlast među Bharatama. Borba zauzima polovicu Mahabharate, a ostalo su ili umetnuti epovi ili epizode, slabe ili nikakve povezanosti s glavnom radnjom (Pjesma o kralju Nali, Priča o Savitri, itd.), ili još kasniji umetci filozofskoga karaktera, među kojima se tatkad nalaze i pjesnički vrhunci (Bhagavadgita). Pjesma o kralju Nali tematizira suparništvo između dviju loza vladarske kuće, Pandava i Kaurava. Nakon raznih sukoba predstavnici obiju loza pristupaju i kockanju: Judhišthira, najstariji od petorice braće Pandava, izgubio je igru i zato je prognan s braćom u šumu; mudrac Vrhadasvo govori Judhišthiri priču o nišadskom kralju Nali, koji je isto tako, zbog gubitka na kocki, morao bježati u šumu sa svojom ženom Damajanti, a ona ga je nagovorila da se sklone u njezina oca Bhime, kralja Vidarbhe. Pjesma o kralju Nali samostalan je ep od 26 pjevanja umetnut u treću knjigu Mahabharate, pisan u šesnaesteračkim dvostisima (šloke) s rijetkim samostalnim šesnaestercima ili trostisima. Unatoč indijskoj bujnosti najbliži je europskom ukusu. Bhagavadgita, “Pjesma o božanskome”, često nazivana samo Gita, najvažniji je i književno najvrjedniji od moralno-filozofskih spisa u Mahabharati. Kao što se kralj Nala nakon mnogih pustolovina vratio i živio sretno s kraljicom Damajanti, vraćaju se i Judhišthira i njegova braća iz progonstva. Ali ne prestaje neprijateljstvo između rodova Kaurava i Pandava i sprema se strašan konačan obračun među srodnicima. Ardžuna, najljepši i najvještiji borac od petorice Pandova, uočii bitke sumnja u opravdanost rata. Nakon bitke pjevač Sandžaja priča slijepom kralju Dhrtaraštri, vladaru Kaurava, o razgovoru Ardžune i njegova rođaka Kršne, u kojem je

utjelovljen sam veliki bog Višnu. U samoj Indiji Bhagavadgita je danas najpopularniji dio cijeloga epa. Etičke duhovne dvojbe, koje se postupno zaoštravaju u umjetnički oblikovanom dijalogu, najvjernija su ilustracija indijske misli. GRČKA KNJIŽEVNOST HOMER (Ilijada /primjer epa/, Odiseja) Pjesnik Homer (oko 800. prije Krista) bio je, prema antičkoj tradiciji, najstariji poznati grčki pjesnik, autor najvećih grčkih epova. Premda su neki istraživači tvrdili da je Homer opća imenica koja označava pojmove slijepac, prijatelj, sastavljač, Homer je zbiljska osoba koja se vezuje uz ime autora Ilijade i Odiseje. Zbog zagonetnosti autorstva već se od antičkih vremena postavljalo tzv. homersko pitanje, koje se intenziviralo krajem 18. stoljeća. Premda je napisano niz legendi, predaja i životopisa, nijedan auto ni tekst nije točno odredio vrijeme pjesnikova života ni zemljopisno podrijetlo. Sedam se jonskih i drugih gradova natjecalo za čast Homerove domovine, a najviše je glasova dobila Smirna u Maloj Aziji, u kojoj je Homer najvjerojatnije živio, između 900. i 700. prije Krista. U cijeloj Grčkoj poštovao se Homerov kult, o čemu postoje i povijesni tragovi. Rapsodi su čuvali i recitiranjem širili Homerove pjesme. U početku, u antici, Homeru su se uz Ilijadu i Odiseju pripisivali i drugi epski ciklusi, odnosno niz “kikličkih epova” s trojanskom ili tebanskom tematikom (Tebaida, Epigoni), epigrami, tzv. homerske himne bogovima, parodija herojskoga epa, odnosno šaljiv spjev Boj žaba i miševa (Batrahomiomahija) i komična pjesma Margit, a kasnije su mu odricali sve osim Ilijade. S obzirom na homersko pitanje danas prevladava mišljenje tzv. unitarista, prema kojima su i Ilijada i Odiseja djelo jednoga genijalnoga stvaraoca koji je uobličio postojeću građu i napisao zaokružene epske cjeline; Ilijadu (u kojoj se epski pjeva o 49 dana u desetoj godini rata izumeđu Ahejaca i Trojanaca) je napisao najvjerojatnije u mlađim, a Odiseju (priču o životu starih Grka prije nakon Odisejeva /sin itačkoga kralja Laerta/ povratka iz Trojanskoga rata, o traganju Odisejeva sina Telemaha za ocem, o Odisejevu desetogodišnjem lutanju i povratku u rodnu Itaku i vjernom Penelopinu čekanju, o susretu s ljudožderom Kiklopom, itd.) u starijim godinama. Ilijada i Odiseja pripadaju najvećim djelima čovječanstva: na temelju mitologije i legendi iz Trojanskoga rata (12. stoljeće prije Krista), zadirući u tematiku opširno i duboko, odlikujući se prikazom psihološke produbljenosti likova (Hektor, sin kralja Prijama i najveći junak Trojanaca; Paris, Homerov brat; Ahilej, najveći grčki junak; kralj Agamemnon, vođa grčke vojske; Briseida, robinjica Ahilejeva pa Agamemnonova; Patroklo, Ahilejev prijatelj; Odisej; Penelopa, žena Odisejeva; Nausikaja, kći feačkoga kralja Alkinoja; Kiklop Polifem), realističnošću i plastičnošću opisa, otkrivaju nam život, običaje i vjerovanja starih grčkih plemena. Pisani su u heksametrima (Ilijada ima 15.696, a Odiseja 12.103 heksametra), a aleksandrijski su ih filozofi podijelili u 24 knjige prema broju slova grčkog alfabeta. Ostvarujući vrhunce epske književnosti, ovi su Homerovi epovi snažno djelovali na kasniji razvoj antičke, europske i svjetske kulture. ALKEJ (Lađi) Alkej (1. polovica 6. stoljeća prije Krista), grčki pjesnik s otoka Lezba, jedan je od najistaknutijih predstavnika monodijske melike (to je poezija pisana za solo pjevanje uz pratnju lire). Bio je aristokrat i vojnik te sudjelovao u ogorčenim borbama protiv demokratske stranke, a jedno je vrijeme živio i u progonstvu. Zato su teme većine njegovih fragmentarno sačuvanih pjesama politički motive, rat i fanatična mržnja prema tiranima. Pisao je i pjesme uz gozbe i pijanke, himne bogovima, a sačuvani su i neki fragmenti ljubavne lirike. Bio je majstor stiha i forme i uporabljivao je različite metričke oblike. U pjesmi Lađi, kao i u nekim drugim pjesmama, služi se strofom koja je prema njemu prozvana alkejskom strrofom. To je alegorijska domoljubna pjesma koja je našla nasljedovatelje i u antičkoj i u modernoj europskoj književnosti. Formalno i tematski Alkej je svojim djelom utjecao na rimsku liriku i pjesnike europskoga romantizma. SAPFO (SAPFA) (Ljubavna strast) Sapfa (Sapfo, 1. polovica 6. stoljeća prije Krista), najveća grčka pjesnikinja, rodom s otoka Lezba, jedna je od glavnih predstavnika eolske monodijske lirike, uz koju je pisala i tzv. epitalamije, korske svadbene pjesme. Upravljala je jednom školom u kojoj su se školovale mlade djevojke. Kao i suvremenik joj Alkej, i Sapfa je bila upletena u politička događanja te jedanput i prognana s otoka, ali ti događaji nisu našli odraza u njezinoj poeziji. Pjesništvo joj je posvećeno ljubavnoj tematici sa širokom ljestvicom ljubavnih osjećaja, a karakterizira ga bogatstvo metričkih oblika, lijep i melodiozan jezik i duboka iskrenost. Sapfina poezija postigla je veliku slavu

već u antici, a unatoč činjenici što je sačuvana samo u fragmentima stekla je trajno mjesto među vrhuncima svjetske lirike. Pjesma Ljubavna strast, napisana u obliku tzv. safičke strofe, izrazito naglašenoga ritma, uz himnu Afroditi jedini je cjeloviti sačuvan Sapfin tekst. Poznata je i po parafrazi rimskoga pjesnika Katula, koji je prepjevao prve tri strofe pod naslovom Lezbiji. ANAKREONT (primjer anakreontske lirike/) Anakreont (druga polovica 6. stoljeća prije Krista), grčki lirski pjesnik, rodom iz Male Azije, veći dio života proživio je na dvorovima raznih tirana, kamo se sklonio nakon pada svoje domovine pod perzijsku vlast. U Anakreontovim kratkim lirskim pjesmama, kojima pripada i pjesma Pijuckajmo, slave se vedrina i radost života što ih čovjek pronalazi u ljubavi, vinu i veselu društvu. Anakreontova epikurejska poezija lagana je i nepretenciozna, a uživala je veliku popularnost i našla velik broj nasljedovatelja već u antici (Anacreontea = naslov sačuvane antičke zbirke od 60-ak pjesama u Anakreontovu duhu), a snažno je utjecala i na zapadnoeuropsku poeziju, najviše u 18. i 19. stoljeću. PINDAR (Pjesnik o ratu) Pindar (oko 518.-442.), rodom iz okoline Tebe, najveći je predstavnik grčke korske lirike. Od njegova bogata književnog opusa u svim područjima korske lirike sačuvano je samo oko 500 ulomaka i 4 knjige epinikija ili oda u čast pojedinih natjecatelja. Prema mjestu natjecanja epinikije se naslovljuju kao: Olimpijske, Pitijske, Nemejske i Istamske. U teškoj formi oda, metrički raznolikih ali uvijek podijeljenih na niz strofa, antistrofa i epoda, Pindar uz opis natjecanja slavi pobjednika, njegov zavičaj i neko božanstvo i prije svega samu pobjedu kao izraz vrline, dok u središnjem dijelu, najljepšem i misoano najdubljem dijelu pjesme, obrađuje neki mit u vezi sa sadržajem. I pjesmu Pjesnik o ratu, kao i druge Pindarove pjesmotvore, odlikuje bujan jezik, smjele metafore, gomilanje asocijacija, dubina misli, uzvišen stil, često težak današnjem čitatelju, kojim je u antici stekao glas najvećega grčkoga liričara, a u europskoj književnosti bio nenadmašiv uzor gotovo svim pjesnicima od renesanse do romantizma. EZOP (Basne /primjer basne/) Ezop (6. stoljeće prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj Aziji, najvjerojatnije je robovskoga podrijetla. Pod njegovim imenom do nas je došlo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji priređivači. Stare teme Ezop vješto spaja s oštrim promatranjem ljudi i prirode te stvara basnu kao književnu vrstu, stvarajući oblik dramski komponirane pričice s najčešće tragičnim završetkom, s poantom koja je najčešće dodana na završetku i u obliku posebne pouke. U većini Ezopovih basni oblikuju se slike iz životinjskoga svijeta (upravo one nalaze najveći broj nasljedovatelja), ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi, pa čak i bogovi. Život se prikazuje realistično, vjerno, sa svim nepravdama, pa Ezopove basne nose u sebi elemente pravedne društvene kritike. Sadržaj je Ezopovih pouka realna filozofija čovjeka bogata životnim iskustvom koji cijeneći i ističući moralne vrline pokazuje svijest o tome da u životu i prirodi vlada zakon jačega i pametnijega. Ezopove basne (Cvrčak i mravi; Čavka i sova; Vuk i janje; Lisica i jež; Trska i maslina; Zid i čavao; Starac i smrt; Govornik Demad…) pisane su u prozi, jednostavnim i jasnim stilom, i prožete su finim humorom. Ezopa su kao uzor uzimali svi kasniji basnopisci (La Fontaine, Krilov, Relković). ESHIL (Okovani Prometej) Eshil (525.-456.), grčki pisac tragedija, rodom iz Eleuzine kraj Atene, tvorac je grčke tragedije. Bio je suvremenikom grčko-perzijskih ratova i rađanja atenske demokracije, borac u bitkama kraj Maratona i Salamine. Pjesnik je junačkoga duha svoje epohe koji oživljava u herojskim likovima junaka. Napisao je oko 90 drama (70 tragedija i 20 satirskih igara), a sačuvano je samo 7 tragedija. Najpoznatije su Okovani Prometej i jedina sačuvana antička organska (sadržajno povezana) trilogija Orestija (Agamemnon, Žrtva na grobu ili Hoefore i Eumenide). Eshil je uveo drugoga glumca, smanjio ulogu kora (zbora), pojačao značenje dijaloga i na taj način od lirske kantate stvorio prvu pravu grčku dramu. Eshilove tragedije predstavljaju prvi stupanj dramskoga razvoja, radnja im je jednostavna i dosta statična, i koncentrirana oko divovski koncipiranih glavnih dramskih osoba. Lirske zborske dionice imaju znatno veću ulogu nego u kasnijih tragičara. Karakterizira ih svečan i uzvišen stil s obiljem metafora, duboko suživljavanje sa sudbinom junaka, koji nisu obični ljudi nego idealizirana bića s naglašenim dobrim ili zlim svojstvima, sklonost prema lirskim digresijama i razmatranjima o čovjekovoj sudbini. Čovjek je u Eshilovim tragedijama samo igračka u

rukama bogova. U Eshilovim tragedijama otkrivamo i Eshila kao velikoga lirskoga pjesnika. Tragedija Okovani Prometej utemeljena je na grčkome mitu o sukobu boga Zeusa i Prometeja koji je darovao ljudima vatru. Hefestu, Snazi i Sili zapovjedio je Zeus da prikuju Prometeja na jednu stijenu na Kavkazu gdje je orao tisuću godina kljucao njegovu jetru. Nije htio prihvatiti slobodu pod uvjetom da Zeusu otkrije tajnu koju mu je majka povjerila. SOFOKLO (Antigona /primjer tragedije/, Kralj Edip) Sofoklo (496.-406.), grčki pisac tragedija rodom iz Atene, suvremenik Perikla i najvećega procvata atenskoga polisa. Napisao je 123 dramska djela, a do danas je sačuvano u cjelini samo 7 tragedija (Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet, Edip na Kolonu), veći dio jedne satirske igre i niz ulomaka. Nasljednik Eshilov, Sofoklo pojačava dramsku radnju ulogu dijaloga, uvodi trećega glumca, smanjuje zborske dionice i povećava broj članova kora na 15, piše prve anorganske (sadržajno nepovezane) i stvara definitivnu formu grčke drame. Junaci njegovih tragedija nisu više divovske osobe kojima upravljaju sudbina (usud) i volja bogova, nego stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini i svoju veličinu zahvaljuju isključivo čvsrtoći svoga karaktera. Harmonična kompozicja, jasno ocrtani karakteri, visoka etička načela i duboka humanost što izvire iz njegovih tragedija osiguravaju Sofoklu mjesto najvećega i najsavršenijega antičkoga tragičara, a duboko ljudski sukobi koje obrađuje ni danas ne prestaju biti aktualni. O tome svjedoče i brojne obrade Sofoklovih tragedija u modernom ruhu (npr. Anouilhova Antigona, Gavranova Antigona…). U tragediji Kralj Edip doznaje se priča o naslovnom junaku Edipu (= “onaj koji ima natečena stopala”) koji je napustio Korint i svoje roditelje bojeći se proročanstva da će ubiti oca i oženiti vlastitu majku. U Tebi je obranio grad od Sfinge, pa su ga Tebanci u znak zahvalnosti izabrali za svoga kralja. Jokasta, udovica ubijenoga kralja Laja, postala je njegova žena. Želio je doznati tko je ubio kralja Laja, a tad ga je počela mučiti činjenica (susret s prorokom Tiresijom) da je kralj Laj ubijen na križanju cesta gdje je ubio nekoga nepoznatoga starca. Jokasta ga odvraća od strašnih primisli pričajući mu o sinu kojega su ostavili u planini, a time pojačava njegove sumnje. Napetost je na vrhuncu kad otkriva da su mu svezali noge u strahu od proročanstva da će ubiti oca i oženiti majku. Potpomognut prorokom Tiresijom i komentarima Zbora čitatelj/gledatelj skupa s Edipom otkriva da je Edip ubio vlastita oca i oženio se vlastitom majkom. Edip koji se oslijepio zbog strašne vlastite tragedije naslvoni je junak tragedije Edip na Kolonu. Tragedija Antigona, treći dio trilogije o Edipu, nazvana je prema imenu kćeri nesretnoga tebanskog kralja Edipa. Njegovi sinovi Eteoklo i Polinik poginuli su u sukobu oko naslijeđa u Tebi. Kreont, novoizabrani kralj, a Edipov zet, nije dopustio pokop poginuloga Polinika, pa je zaprijetio smrtnom kaznom svakoj osobi koja to pokuša. Unatoč očekivanoj strašnoj kazni Antigona je obavila obred posipanja pepelom tijela svoga brata. Vidio ju je Kreontov stražar, pa je u skladu s Kreontovom zapovijedi bila zatvorena u kraljevsku grobnicu. Antigonin zaručnik Hemon, Kreontov sin, otvorioje potajno grobnicu nastojeći spasiti Antigonu, ali ona je već izvršila samoubojstvo u strahu od gladi. Nakon toga Hemon se ubio. EURIPID (Elektra) Euripid (oko 485.-406.), posljednji veliki grčki pisac tragedija, napisao je oko 90 tragedija, a do danas je sačuvano 17. Najpoznatije su: Alkestida, Medeja, Hipolit, Elektra, Ifigenija u Tauridi, Ifigenija na Aulidi. Bio je suvremenik Peloponeskoga rata i živio u vrijeme kad je prestajalo zanimanje za zajednički život polisa. I kao učenik sofista i njihovih naprednih pogleda Sofoko se udaljuje od općih problema i udubljuje u život i psihu pojedinca. Premda se i Euripid služi mitološkom građom, interpretira je na vlastiti način i prikazuje mitološke junake kao obične ljude sa svim nedostatcima i strastima, a ne kao divove, kao Eshil, ni kao idealizirane junake, kao Sofoklo. Budući da se udaljio od tradicije, Euripid u svojih suvremenika nije doživi uspjeh svojih prethodnika, tragedijskih pjesnika, ali je više od svih grčkih tragičara djelovao na oblikovanje europske drame – svojim utjecajem na novoatičku komediju i na rimsku dramsku književnost. U tragediji Elektra uprizoruje se sudbina Elektrine obitelji. Elektra je Agamemnonova i Klitemnestrina kći. S bratom Orestom željela je osvetiti se očevim ubojicama: svojoj majci i njezinu drugom mužu Egistu. Klitemenstra i Egist ubili su Agamemnona nakon što se on vratio iz rata, bogat. Pokušavaju ubiti i Oresta, ali ne uspijevaju jer mu u bijegu pomaže sestra Elektra. Orest se vraća nakon sedam godina i želi osvetu, ali ga sestra nagovara da izvrši ono što je želio. Prije ubojstva Elektra i Klitemnestra, kći i

majka, razgovaraju. U toj sceni i u drugim prizorima tragedije Euripid duboko zadire u ljudsko srce, posebno u žensku ranjenu intimu. RIMSKA KNJIŽEVNOST PLAUT (Škrtac) Plaut, Titus Maccius Plautus (oko 254.-184.), najveći rimski komediograf, . Iako mu se pripisivalo više od 100 komedija, njegovo je autorstvo nedvojbeno utvrđeno samo za 21 komediju, a među njima najpoznatije su: Menaechmi (Blizanci), Hvalisavi vojnik i Šktrac. Plaut je nastavljač grčke novoatičke komedije, a u gotovo svim svojim djelima obrađuje scene iz obiteljskoga građanskoga života, s rijetkim aluzijama na suvremene rimske prilike, ali u fino tkivo grčke komedije unosi elemente grube komike, nerijetko i lakrdije, ubacuje plesne i glazbene umetke, i tako ih prilagođuje ukusu rimske publike, željne prije svega razonode i zabave. Osnovne su karakterisitke vedre i poletne Plautove komedije: vješto vođena intriga, u kojoj odlučujuću ulogu igra rob, živi dijalozi, sočan narodni govor, jasno ocrtane, često i karikirane osobe. Plautove komedije i danas se s uspjehom izvode na sceni, a djelovale su (plautovske, plautističke, eruditne, učene komedije) na niz europskih komediografa, među ostalima i na našega hrvatskoga renesansnoga književnika Marina Držića (komedija Skup, pisana u prozi, za razliku od stihovane Plautove komedije Škrtac) i na Molièrea (komedija Škrtac). Radnja Plautove komedije Škrtac bazira se na priči o starcu Euklionu koji je u svojoj kući pronašao žaru s blagom i otad živi kao škrtac, u stalnom strahu da mu tko ne ukrade zlato, ili da ga ne bude prisiljen dati kćeri u miraz. Zato i pristaje udati je za postarijega susjeda, bogata Megadora, koji ne traži miraz. No Euklionovu je kćer već ranije zavolio Megadorov nećak Likonid i Megador mu je prepušta jer djevojka očekuje dijete. Između Likonida i Eukliona nastaje nesporazum kad Likonid dolazi zaprositi djevojku i izmoliti oproštaj za svoj postupak, a ne zna da je u međuvremenu netko ukrao starcu žaru sa zlatom (postupak qui pro quo). KATUL (Jadni Katule) Katul (oko 84. – 54.), rodom iz Verone, najveći je rimski lirski pjesnik. Kao pripadnik grupe tzv. novih pjesnika ili neoterika koji su se ugledali u aleksandrijsku poeziju, i Katul je njegovao kult forme i napisao niz dužih pjesama u kojima obrađuje mitološke priče. Njegova se slava temelji prije svega na duboko iskrenim kratkim lirskim pjesmama, u kojima je prvi među rimskim pjesnicima počeo iznositi svoj intimni život. Najbolje Katulove pjesme (Lezbijinu vrapcu; Živimo, Lezbijo; Jadni Katule; Žena moga srca kaže…; Mrzim i ljubim; Uvijek me Lezbija psuje…; Na bratovu grobu) tematiziraju prijateljstvo, gozbe i pijanke, politička izrugivanja, bratovu smrt i strasnu i trajnu ljubav prema prevrtljivoj i pokvarenoj Klodiji koju je u čast Sapfe opjevao pod imenom Lezbije. Njegov lirski izraz, nadahnut poezijom Alkeja i Sapfe, koju je prevodio, poseban je, samosvojan i svjež, i nježan i grub, ali uvijek neposredan. Ostao je nenadmašen u rimskoj lirici. VERGILIJE (Eneida; pjevanje II. IV.) Vergilije (Publije Vergilije Maron; 70.-19.), najistaknutiji pjesnik rimske književnosti Augustova doba, rođen je u Mantovi i odgojen na očevu imanju. Teško se snalazeći u gradskoj gužvi, premda je bio štićenik Augustov i prijatelj Horacijev i član Mecenatova kruga, veći dio života proveo je daleko od Rima, na svom malom imanju u Kampaniji. Njegova ljubav prema prirodi i mirnom seoskom životu, u kojima nalazi utočište pred životnom stvarnošću i okrutnim političkim prilikama, najviše dolazi do izražaja u njegovim Bukolikama ili Eklogama, pastirskim pjesmama pisanima prema uzoru na Teokritove idile. Umjetnički su najdotjeranije Vergilijevo djelo Georgike, didaktični spjev o ratarstvu, u kojem u 4 knjige studiozno obrađuje probleme poljodjelstva, voćarstva, stočarstva, pčelarstva, ujedno uzvisujući povratak mukotrpnom ali sretnome prirodnom životu kakav je u to vrijeme propagirala i Augustova ekonomska politika. Najveću slavu, i u antici i poslije, Vergilije je stekao djelom Eneida, junačkim epom u 12 knjiga. Premda do smrti djelo nije uspio doraditi, sretnim spojem elemenata homerskoga epa s duhom Augustova doba i dotjeranošću izraza aleksandrijskih pjesnika i rimskim neoterika uspio je stvoriti pravi rimski nacionalni ep koji se do romantizma cijenio kao najviši uzor epskoga pjesništva uopće. Od svih rimskih pjesnika Vergilije je ostavio najviše traga u europskoj književnosti. U epu Eneida prikazuje se (“Drveni konj”) kako se trojanski junak Eneja s ocem Anhisom i sinom Askanijem uspio spasiti iz zapaljene Troje te kako po naputku bogova kreće u potragu za novom domovinom. Nakon višegodišnjega lutanja, kad se njegovo brodovlje već približavalo Italiji, oluja ga je bacila na afričku obalu, u blizinu Kartage, gdje ga je kraljica Didona lijepo primila. Zamoljen da priča o svojim lutanjima, Eneja počinje prikazom propasti

Troje. “Laokoonova smrt”: Trojanci nisu poslušali mudre Laokoonove savjete, već su se dali zavesti riječima Grka Sinona, koji im je pao u ropstvo upravo u želji da ih zavara. U tome mu pomaže i strašna iznenadna smrt Laookonova i njegovih sinova, koju su Trojanci protumačili kao kaznu bogova. “Enejin san i požar Troje”: Noć je i cijela Troja spava. Zarobljeni Grk kradomice oslobađa grčke junake iz drvenoga konja uvedenoga u grad i oni otvaraju gradska vrata svojim vojnicima. “Fama”: U Didoninu srcu raspalila je neprijateljica Trojanaca Junona ljubav prema Eneji, nadajući se da će ga tako odvratiti od puta u Italiju. Didona se bori protiv te ljubavi, ali strast je nadjača i glas o tome brzo se širi. “Razdor”: Bogovi javljaju Eneji kako je došlo doba da napusti Kartagu i on se potajno sprema na putovanje. HORACIJE (Lidiji; Poslanica Pizonima) Horacije, Quintus Horatius Flaccus (65. – 8.), rimski pjesnik rodom iz južne Italije, sin je bogatoga oslobođenoga roba koji mu je omogućio izvrsno školovanje u Rimu i Ateni; u mladosti borio se na strani republikanaca, a kasnije ga je Vergilije uveo u Mecenatov krug, blizak Augustu; njegove će političke i društvene koncepcije i Horacije propagirati i u svojoj poeziji. Horacijev pjesnički opus bogat je i raznovrstan: sastoji se od zbirke satirički napisanih Epoda ili Jamba, 2 knjige Satira, 4 knjige lirskih Pjesama (Carmina), nazivanih često i Odama, i svečane rodoljubne korske Pjesme stoljetnice (Carmen saeculare). Napisao je i 2 knjige pjesničkih Poslanica (Epistulae), od kojih je najistaknutija Poslanica Pizonima, prozvana već u antici Ars poetica (Pjesničko umijeće), u kojoj iznosi svoju klasicističku estetiku, kasnije prihvaćenu kao kanon europske normativne poetike. Glavna je značajka Horacijeve poezije (pjesme Deliju, Lidiji, Moja besmrtnost) refleksivni karakter. U svakom djelu izlaže racionalne poglede na život i u duhu Epikurove filozofije propagira umjerene užitke i zadovoljstva. Znatno je obogatio izraz rimske lirike (dotad se razvijala najvećim dijelom pod utjecajem aleksandrijske poezije), prenijevši u nju komplicirane stihove i strofe velikih grčkih liričara (Alkeja, Sapfe, Anakreonta, Pindara, i sl.). Horacijeva je poezija pomalo hladna, ali je do savršenosti formalno virtuozna, pa mu je već za života pribavila glas rimskoga klasika, ali ne i široku popularnost. U novovjekovlju Horacije je jedan od najčitanijih i najprevođenijih rimskih pjesnika. Sentence kojima obiluju Horacijevi stihovi postale su općim kulturnim dobrom. ALBIJE TIBUL (Deliji, I., 3 /primjer elegije/) Tibul (Albius Tibullus, oko 54.-19.), rimski lirik, pjesnik je niza elegija u kojima pjeva o svojoj ljubavi prema Deliji i kasnije Nemezi, o čežnji za mirnim patrijarhalnim seoskim životom i mržnji prema ratu i ratovanju koje mu je oduzelo najljepše godine života. Pjesme, pisane u elegijskom distihu, odišu melankolijom i ističu se jednostavnošću izraza. Elegija Deliji napisana je na Krfu, gdje se Tibul teško razbolio prateći Mesala u ratnom pohodu na Istok. Mesal je bio rimski vojskovođa i političar, slavni govornik i prijatelj umjetnosti, zaštitnik niza pjesnika, pa i Tibula. Završetak ove elegije nadahnuo je mnoge pjesnike, pa i francuskoga književnika Pierrea Ronsarda i hrvatskoga pjesnika Nikolu Šopa, koju je ovu elegiju i preveo na hrvatski. MARCIJAL (Siromašni pjesnik; primjer epigrama) Marcijal (Marcus Valerius Martialis, oko 40. – oko 104.), najveći rimski pjesnik epigrama, rodom je iz Hispanije. Najveći je dio života proveo u Rimu, živeći kao štićenik raznih bogataša. Njihovu je naklonost stjecao duhovitim i oštrim epigramima različita sadržaja u kojima se ogleda cijelo onodobno rimsko društvo (epigrami: Liječnik – grobar; Siromašni pjesnik; Krivi izbor). Napisao je na tisuće epigrama, a sačuvano ih je oko 1500. Svojom konciznošću, duhovitošću i uspjelom završnom poantom postaju uzorom cijelome kasnijemu epigramskom pjesništvu. SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST SVJETSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST BEOWULF (engleski ep) Beowulf je staroengleski junački ep, vjerojatno iz 8. stoljeća. Obrađuje staru anglosaksonsku legendu o gotskom junaku Beowulfu, s povijesnom pozadinom iz 6. stoljeća, iz vremena prije invazije anglosaksonskih plemena na britanske otoke. Radnja spjeva smještena je u Dansku i južnu Škotsku, a prikazuje okrutan i jednostavan život germanskih plemena u ranome

srednjemu vijeku i veliča snagu, hrabrost i vjernost. Ep je djelo nepoznata ali školovana autora koji je na pogansku legendu stavio određene kršćanske elemente. Među junacima ističe se danski kralj Hrotgar i Grendel, čudovište koje živi u močvari. Sastoji se od 3000 aliteracijskih stihova u kojima se isti glasovi ili skupine glasova ponavljaju obično dvaput u prvome i jednom u drugome dijelu stiha. Djelo se odlikuje slikovitošću i jednostavnošću izraza. TRUBADURSKA LIRIKA Trubadurska lirika (provansalski troubadour = “izumitelj novih melodija”, od trobare = nalaziti), pjesništvo provansalskih minnesängera, većinom iz viteškoga staleža, od 11. do 14. stoljeća, posebno od 1150. do 1170., za razliku od poezije profesionalnih pjevača nižega staleža, žonglera, koji su, dijelom u službi trubadura, širili i njihovo pjesništvo. Trubadursko pjesništvo nije bilo ljubavna pjesma u užem smislu riječi, nego aristokratska društvena umjetnost s erotskom tematikom. Trubadur je za svoje pjesme sastavljao tekst i tonsku pratnju, prvotno da bi ih osobno pjevao. Glavni oblici trubadurske lirike bili su dijelom alba (“jutarnja pjesma”, pjesma o zori, strofična pjesma koja izražava tugu dvoje ljubavnika što dan, koji ih razdvaja, dolazi tako brzo), pasturela (kratka srednjovjekovna dijaloška pjesma u žanru dvorske lirske poezije, zasnovana na ustaljenom motivu susreta viteza – koji priča priču – i pastirice), tencona (polemika u stihovima između dvaju ili više pjesnika), ali posebno kancona (najpoznatija talijanska lirska pjesnička forma, sastavljena od neodređena broja strofa, koje su sastavljene od neodređena broja jednaesteraca i sedmeraca, različito rimovanih, a često se završava jednom kraćom strofom) i sirventes (vrsta provansalske lirske pjesme, popularne posebno u 12. i 13. stoljeću, prigodnoga karaktera, u kojoj dvorski pjesnik - sirven - pjeva o junačkim djelima svoga gospodara), koji su se kao minnesäng (usp. sljedeću natuknicu), kao izraz uvjeravanja u spremnost za vitešku uslužnost i odanost u čast plemkinje pjevali pred dvorskim društvom, a vjerojatno su nastali pod utjecajem Arapa u Španjolskoj, koji su uveli sličan kult žene, što se može potkrijepiti i srodnošću motiva. Umjetnost trubadura širila se posebno poslije nemira, ratova protiv Albingežana i na sjevernu Francusku (truveri), sjevernu Italiju i Njemačku, gdje postaju uzorom za Minnesäng. Prvi trubadur bio je vojvoda Gilhelm Deveti iz Akvitanije, a zatim su posebno slavni trubaduri bili Bernard de Vantadur, Bernad de Born i dr., među njima i neplemići kao profesionalni trubaduri. U Hrvatskoj su, do kraja 15. stoljeća, u stilu trubadura, pisali hrvatski književnici u Dubrovniku. Truveri (francuski trouvère, od trobare, “pronalaziti, sastavljati pjesme”) su bili lirski pjesnici 12. i 13. stoljeća koji su pisali stihove na jednome od narječja sjeverne Francuske. Truveri su pretrpjeli znatan utjecaj provansalskih trubadura. U konvencionalnim formama šansone, virelaja, pasturela, ronda i balade, itd. i uz glazbenu pratnju truveri opjevavaju kurtoaznu ljubav i pobožna osjećanja. Truveri su katkada putujući pjesnici, ali češće plemići i velikaši. Okupljali su se u akademijama. PJESAN O ROLANDU (francuski ep) Pjesan o Rolandu (Chanson de Roland, 12. stoljeće) najpoznatija je starofrancuska epopeja iz ciklusa junačkih epova (chânsons de geste) o Karlu Velikome, vrhunsko dostignuće srednjovjekovne junačke epike. Daleka je povijesna podloga ovoga djela napad Baska na odstupnicu vojske Karla Velikoga, koji se 778. godine vraćao iz Španjolske s pohoda protiv Saracena. Pri tome je poginuo velik broj francuskih velikaša, a među njima i Hrolandus, markgrof Bretanje. Oko toga povijesnoga događaja isprela se legenda, uobličena nakon 300 godina u jedinstven, cjelovit spjev, u kojemu su kršćanski Baski pretvoreni u inovjerne Saracene. 36-godišnji Karlo Veliki prikazan je kao legendarni 200-godišnji vladar, a lik povijesno nebitnoga Hrolanda prerastao je u “hrabroga Rolanda”, careva nećaka i oličenje svih srednjovjekovnih viteških ideala: junaštva, poštenja, vjernosti i vazalne odanosti. U završetku epa opisuje se povratak vojske Karla Velikoga u Francusku nakon sedmogodišnjega uspješnoga ratovanja protiv Saracena. Pri prijelazu Pireneja zalaznica na čelu s legendarnim junakom Rolandom pada u zasjedu i nakon neravnomjerne borbe izgiba do posljednjega čovjeka. Na poprištu ostaje još jedino teško ranjeni Roland sa svojim legendarnim rogom Olifantom i nepobjedivim mačem Durendalom. Ep je napisan u desetercima, vezanima asonancom u strofe nejednake duljine, a sastoji se od 4002 stiha. Kompozicija je djela jednostavna, jedinstvena i cjelovita, što nedostaje većini drugih junačkih epova. PJESAN O CIDU (španjolski ep)

Pjesan o Cidu (Cantar de Mio Cid, oko 1140.) epska je pjesma anonimnoga kastilijanskoga pjesnika, najstariji književni spomenik na španjolskome jeziku. U epu su opisani događaji iz života španjolskoga narodnoga junaka Rodriga Diaza de Bivara (oko 1040. – 1099.), zvanoga Cid. U povijesti je ostao poznat kao hrabar ali prevrtljiv feudalac koji se iz osobnih razloga često znao boriti i na strain Maura. Narodna tradicija idealizirala ga je i pretvorila u savršenoga kršćanskoga viteza, junaka “bez mane i straha”. Ova epska pjesma ili ep (nekad se naziva i poemom) do našega je vremena došla nesačuvana, bez početka i bez nekoliko listova iz sredine epa. Sadrži 3730 stihova, a podijeljena je na tri pjevanja, od kojih prvo opisuje lutanja i pothvate krivo oklevetanoga i iz Kastilije prognana Cida, a drugo i treće razne događaje u vezi s udajom njegovih kćeri. Legendarni lik Cida nadahnuo je mnoge umjetnike i izvan granica Španjolske, pa je tako Corneille u razdoblju francuskoga klasicizma, u 17. stoljeću napisao tragediju (“tragikomediju”) Cid. KALEVALA (finski ep) Kalevala, poznat kao finski ep, a zapravo zbornik finskih narodnih pjesama pretežno iz 12. stoljeća koje je pod utjecajem probuđena zanimanja za narodnu poeziju skupio i prema sadržaju svrstao u jednu cjelinu Elias Lönrott (Lenrot, 1802. – 1882.), istraživač i skupljač finske folklorne književnosti. Iako djelo nije organski jedinstveno, ipak kao autentičan zbornik narodnoga stvaralaštva vezan uz nekoliko glavnih likova i uz borbe Finaca s “narodom sjevera” (Laponcima) predstavlja svojevrstan nacionalni ep koji otkriva fantastičan misaoni svijet, život, običaje i pretkršćanska vjerovanja finskoga naroda iz razdoblja ranoga rodovskoga društva. U završnoj redakciji iz 1849. godine Kalevala ima oko 23 000 osmeraca s dosljedno provedenom aliteracijom i povremenom rimom, a podijeljena je na 50 pjevanja ili runa. PJESAN O NIBELUNZIMA (njemački ep) Pjesan o Nibelunzima (Der Nibelunge Nôt, oko 1200.), najveći njemački srednjovjekovni ep, obrađuje legendarnu i povijesnu tematiku vezanu uz staro germansko pleme Burgunda, obrađivanu već i prije u islandskim sagama (Edda, skupni naziv za dva zbornika staroislandskoga pjesništva, 9. – 13. stoljeće). Premda je autor nepoznat, pretpostavlja se da je podrijetlom iz Austrije. Ep se dijeli na dva dijela: prvi je više legendarnoga karaktera i opisuje pothvate, ženidbu i smrt Siegfrieda (Zigfrida), a u drugom se događaji odvijaju na povijesnoj pozadini, a tematika im je vezana uz dvor hunskoga kralja Atile i propast burgundskih vladara. Obje su teme povezane u cjelinu likom Kriemhilde, žene Siegfriedove i poslije Atiline, koja u prvom dijelu nehotice skrivljuje smrt svoga muža, a u drugom je dijelu krvavo osvećuje ubojstvom vlastite braće. Iako se radnja odvija na realnoj povijesnoj i zemljopisnoj pozadini, kao i radnja drugih srednjovjekovnih nacionalnih epova, autor Pjesme o Nibelunzima bio je i pod utjecajem suvremene viteške književnosti te je spojio elemente junačkoga epa i viteškoga romana (shvaćanje ljubavi, fantastika). Djelo je sačuvano samo u kasnijim prijepisima, koji se međusobno razlikuju i po naslovu (stariji Der Nibelunge Nôt – Nevolja Nibelunga i mlađi Der Nibelunge Lied - Pjesma o Nibelunzima) i brojem strofa, ali svi se dijele na 39 pjevanja ili avantura, a pisani su u četverostisima s parnim rimama (tzv. nibelunška strofa). Nakon velike popularnosti u srednjemu vijeku djelo je gotovo bilo zaboravljeno. Izdano je tek u 19. stoljeću, kad je svojom tematikom i mračnom, krvavom atmosferom steklo mnoge poklonike među njemačkim romantičarima. Nadahnulo je i skladatelja Richarda Wagnera za njegovu opernu tetraologiju Der Ring des Nibelungen (1853.-1874.). ROMAN O TRISTANU I IZOLDI (francuski viteški roman) Roman o Tristanu i Izoldi (Tristan et Iseut, 12. stoljeće) srednjovjekovni je viteški roman iz keltskoga ciklusa viteških romana u kojemu se obrađuje poznata legenda o nesretnoj ljubavi Tristana i Izolde. U legendi se veliča ljubav kao osnovna pokretačka snaga ljudskoga života i opisuju se sukobi između osjećaja časti i dužnosti i fatalne snage ljubavne strasti. Ljepota te legende privukla je mnogobrojne pjesnike i od likova Tristana i Izolde stvorila jedan od najslavnijih parova nesretnih ljubavnika u svjetskoj književnosti. Od srednjovjekovnih obradbi najpoznatije su francuske verzije Thomasa Béroula s kraja 12. stoljeća i njemačka verzija Gottfrieda von Strassburga s početka 13. stoljeća, a od novijih obradbi najpoznatija je slavna Wagnerova glazbena drama Tristan i Izolda (1857.). Viteški roman (stfr. romanz = “ono što je prevedeno s lat.”; otud: ono što je pisano na narodnom jeziku, posebno popularni stari francuski spjevovi, za razliku od učene latinske književnosti) srednjovjekovni je narativni

spjev, kasnije često i prozno prepričavan, na narodnom jeziku, s radnjom po pravilu iz legendarnih izvora. Nositelji su radnje obično vitezovi koji u skladu s konvencijom ljubavi u srednjovjekovnoj dvorskoj književnosti dokazuju u neobičnim i često fantastičnim pothvatima svoju hrabrost, osjećanje časti i druge vrline koje ih čine dostojnim njihovih dama. Najčešći su motivi viteških romana legende o Aleksandru Velikom, keltske legende o kralju Arthuru i njegovim vitezovima Okrugloga stola i keltske legende o Tristanu i Izoldi. Poslije francuskoga osvajanja Engleske u 11. stoljeću one su se posebno raširile po Bretagni (tzv. bretonski ciklus), a odatle u 12. i 13. stoljeću prema Švicarskoj i Njemačkoj, Italiji i Hrvatskoj, a zatim prema rusko-poljskoj granici. Osim arturskih legendi omiljena je tema srednjovjekovnoga viteškoga romana priča o Tristanu i Izoldi i njihovoj ljubavi čiji su otrov ispili u čarobnom napitku, o ljubavi koju ništa ne može slomiti. Postoje dvije fragmentarne verzije iz 12. stoljeća i duža prozna verzija iz 13. stoljeća. I ovaj je “roman” u prijevodima i preradbama kružio po mnogim europskim zemljama: poznat je u Engleskoj, Italiji, Hrvatskoj, Rusiji. Kao žanr viteški roman bio je vrlo popularan i u španjolskoj književnosti, a španjolski najpoznatiji viteški roman, naslovljen Amadis iz Galije, sačuvan u jednoj kasnijoj obradbi iz 15. stoljeća, bio je i temeljni predmet Cervantesove parodije viteškoga romana u Don Quijoteu. Renesansa označava i kraj viteškoga romana kao žanra, iako će njegova tematika i poslije, a posebno u kasnom romantizmu, ponovno nadahnjivati neke pjesnike. SVETI AUGUSTIN (Ispovijesti, 1. i 9.; autobiografija) Autobiografija (grčki autos = sam; biografia = životopis) je književni žanr u kojem se opisuje vlastiti život od rođenja do trenutka pisanja ili samo određenih razdoblja života (djetinjstvo, mladost). Kao vrsta ima dugu tradiciju. U najstarijim autobiografijama, kojima pripadaju i Ispovijesti Svetog Augustina (4.-5.stoljeće), težište je na odgojnoj ulozi. Od renesanse unose se i pustolovni elementi. U 18. stoljeću pretvara se u filozofski i pedagoški traktat, a s razvojem romana u 19. stoljeću poprima niz oblika i učvršćuje formu. Najkrupniji je problem autobiografije pitanje vjerodostojnosti njezinih citata. Budući da vremenska udaljenost trenutaka o kojima autor piše, subjektivan odnos prema događajima i osobama i problem sagledavanja vlastite osobe mogu u velikoj mjeri izmijeniti objektivnu sliku o ljudima i vremenu o kojemu bi autobiografija trebala biti svjedočenje, nužan je velik oprez pri prihvaćanju njihova sadržaja. Svjesna ovih eventualnih nedostataka, većina se književnika pri pripremanju građe za autobiografiju služi svojim memoarima, dnevnicima, zabilješkama, zapisima, arhivskim dokumentima, novinskim vijestima i člancima, itd. Razlikuju se dva tipa autobiografije: prvi tip ima dokumentarno-povijesni karakter, a drugom tipu pripadaju autobiografije osobnoga tona, u kojima se pozornost usmjeruje na samu piščevu osobu. Ispovijest je posebna vrsta autobiografije koja manje pozornosti polaže na prisjećanja o izvanjskome svijetu, a više na razvoj u duši, na duševno raspoloženje i na psihičko samootkrivanje te na vlastiti odnos prema svijetu. Za ispovijest je česta oznaka “razotkrivanja” u religioznom smislu životne ispovijesti, a u izvanreligioznom smislu često se u ispovijesti dolazi do samootkrivanja. Začetci književnoga žanra ispovijesti mogu se pronaći u djelu rimskoga cara Marka Aurelija (2. stoljeće poslije Krista) naslovljenome Sebi samome. Na početku razvoja žanra ispovijesti nalaze se Ispovijesti (Confessiones) kršćanskoga pisca Svetog Augustina (oko 400.) kao prvi razgovor pojedinca sa samim sobom. Drugu kulminaciju ovaj žanr dostiže s Rousseauovim Conffesions (1782.) kao “Prilogom usporednom proučavanju ljudskoga srca”. Otad je ispovijest nazočna u mnogim autobiografijama i dnevnicima. Osim toga, oblik je fingirane ispovijesti omiljen u psihološkom romanu, koji na taj način izbjegava unutarnji monolog (npr. Thomas Mann). OPĆESLAVENSKI SREDNJOVJEKOVNI KORPUS ČRNORIZAC HRABAR (O pismenima/Traktat Črnosrisca Hrabra) Traktat Črnorisca Hrabra (10. stoljeće), odnosno tekst autora Črnorisca Hrabra O pismenima jedan je od rijetkih neliturgijskih tekstova pisanih staroslavenskim jezikom. Nije utvrđeno tko se krije iza pseudonima Črnorizac Hrabar. Črnorizac je onaj tko nosi črnu rizu, odnosno crnu haljinu, dakle – svećenik, redovnik. Neki misle da drugi dio njegova imena izražava osobinu njegova karaktera, a drugi tvrde da tu osobinu u srednjemu vijeku nitko ne bi isticao uz redovnika. Traktat Črnorisca Hrabra ne pripada hrvatskoj tradiciji nego je dio općeslavenskoga korpusa koji je utjecao na izgled

gotovo svih slavenskih srednjovjekovnih književnosti, pa i hrvatske. Najvjerojatnije je Črnorizac Hrabar bio iz kruga svete braće Konstantina (Ćirila) i Metoda. Sačuvalo nam se sedamdesetak prijepisa toga teksta (od 14. do 18. stoljeća). Črnorizac, između ostaloga, nabraja riječi koje se ne mogu dobro pisati grčkim slovima. Sve te riječi počinju glasovima za koje grčki alfabet nije imao znakove. Tu je spomenut i glas b jer u to doba u grčkoj pismenosti vlada vitacistički izgovor, tj. beta je vita (npr. Vizant, Vitliom). Črnorizac nakon toga govori i o tzv. trojezičnicima, tj. o onima koji su tvrdili da su samo tri jezika dostojna da uđu na oltar, a to je značilo - u knjigu uopće. To su: grčki, latinski, židovski. Ni Istočna ni Zapadna crkva nisu to nikad proglasile svojim službenim stavom, ali praksa je često bila takva. HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIŽEVNOST BAŠČANSKA PLOČA (BAŠĆANSKA PLOČA) Bašćanska ploča/Bašćanska ploča (napisana između 1077. i 1100. godine, danas se čuva u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu) najvažniji je među hrvatskim epigrafskim (kamenim) spomenicima. To je oveća kamena ploča ispisana glagoljskim pismom, a uz gornji rub ima borduru s tipičnim ornamentom lozice. Ploča je prvotno, kao plutej, bila ugrađena u ogradu (služila je kao pregradna ploča) između prezbiterija (prostor za svećenstvo) i crkvene lađe (prostor za puk) benediktinske crkve svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku. Postoje ostatci druge takve ispisane ploče (pluteja). Glagoljica ploče pripada prijelaznome tipu između oble i uglate glagoljice infiltrirane s nekoliko specifičnih i ćirilskih slova. Starohrvatski jezik teksta protkan je elementima crkvenoslavenskoga jezika. Tekst je na više mjesta nečitljiv zbog oštećenosti kamena, pa se stručnjaci ni danas ne mogu u potpunosti složiti u čitanju, interpretiranju ni u datiranju natpisa. Sadržaj ploče nije jedinstven, tj. predstavlja svojevrstan kartular crkve, odnosno opatije svete Lucije – koji se nastavljao i na drugoj ploči. U prvom stavku sadržana je noticija kojom opat Držiha utvrđuje da je hrvatski kralj Zvonimir (Zvanimir) u svoje vrijeme darovao svetoj Luciji “ledinu” (vjerojatno je riječ o gospodarskom dobru), zatim navodi imena dostojanstvenika koji su možda bili nazočni pri darivanju, a proklinje one koji bi to darivanje zanijekali. U drugom stavku opat Dobrovit izjavljuje da je crkvu sagradio s devetero braće – dakle je postavio i ogradu s pločama (plutejima) – za vrijeme kneza Kosmata koji je vladao cijelom krajinom. Vjerojatno je Kosmat vladao, a Dobrovit sagradio crkvu i postavio ploče oko godine 1100. Na malo preostala prostora uklesan je dodatak, treći stavak, koji govori da je u to doba postojala zajednica svete Lucije i svetoga Nikole u Otočcu. Znanost još sa sigurnošću nije utvrdila koje je područje obuhvaćala Krajina kneza Kosmata ni koji je to zapravo Otočac. (Krajina o kojoj je ovdje riječ svakako je obuhvaćala, osim otoka Krka, jedno šire područje kojemu je bio na čelu knez Kosmat, možda istovjetan s Kuzmom koji je godine 1102. bio u pratnji kralja Kolomana u Belgradu.) Baščanska/Bašćanska ploča jedan je od najstarijih spomenika hrvatskoglagoljske pismenosti. Važan je dokument za povijest pisma (prijelazni tip glagoljice: od oble prema uglatoj) i hrvatskoga jezika i književnosti (nazivamo je “dragim kamenom hrvatskoga jezika i književnosti”; zahvaljujući ovoj ploči Hrvati su “izronili iz mraka svoje nedokumentirane povijesti”). Dokazuje da je kvarnersko područje bilo u granicama Zvonimirove Hrvatske. U njoj nalazimo prvi put potvrđeno hrvatsko narodno ime na hrvatskom jeziku. U njoj se prvi put spominje i ime kralja Zvonimira. VINODOLSKI ZAKON Vinodolski zakon (sastavljen 6. siječnja 1288. u Novom) najstariji je hrvatski zakonski spomenik premda je sačuvan samo u jednom glagoljskom rukopisu iz 15. stoljeća. U slavenskom svijetu od njega je starija samo Ruska Pravda, pa je taj naš zakonski prvijenac, pisan glagoljicom, preveden na velik broj stranih jezika. Cilj je pisanja Vinodolskoga zakon (statuta) bio da se normiraju pravni odnosi u situaciji kad su se dotad slobodne vinodolske općine našle u situaciji da su postale feudalno ovisnima o krčkim knezovima (kasnije Frankapanima). U Zakonu se ističe kodificiranje starih i dobrih običaja, ali iz teksta se vidi da se posebno išlo za definiranjem kaznenoga prava i za osiguranjem kneževih prava. Iz Vinodolskoga zakona mogu se izvrsno odčitavati prilike u našim primorskim gradićima. Posebna je pozornost posvećena reguliranju odredbi zakonskoga prava i definiranju književnih prava.

LUCIDAR Lucidar (nastao u Hrvatskoj u prvoj polovici 15. stoljeća) je srednjovjekova enciklopedija. Prvi tekst enciklopedijskoga karaktera (Elucidarium) napisao je početkom 12. stoljeća Honorije Augustodunensis na latinskome jeziku kao teološki priručnik. Pod imenom Elucidarium, Elucidarius ili Lucidarius javljaju se u Europi različiti spisi enciklopedijskoga karaktera. Krajem 12. stoljeću nastala je i jedna kompilacija na njemačkom, namijenjena pučkom sloju, koja je doživjela velik uspjeh jer je sadržavala cjelokupno srednjovjekovno znanje (iz bogoslovlja, alkemije, magije, astronomije, kozmografije, meteorologije, zemljopisa, gospodarstva, medicine, itd.). Prevodili su je, prerađivali i izdavali na različitim jezicima sve do 19.stoljeća. Na hrvatski ju je s češkoga preveo istarski glagoljaš u prvoj polovici 15. stoljeća. Svojemu je prijevodu u zemljopisnom dijelu dodao podatak o Istri i Učkoj kojega nema ni njemački ni češki prijevod, dodao je znanja o hrvatskim i bliskim im zemljama. Lucidar je napisan u obliku razgovora (dijaloga) između Učenika (koji pita) i Učitelja (koji odgovara). Sačuivan je u dva glagolsjka rukopisa: u Petrisovu zborniku iz 1468. i u Žgombićevu zborniku iz prve polovice 16. stoljeća. ZAPIS POPA MARTINCA Zapis popa Martinca (1493. godine) zapis je suvremenika slavne bitke koja se dogodila na Krbavskome polju 9. rujna 1493. godine. Pop glagoljaš Martinac pisao je u Grobniku lijepa crna i crvena glagoljička slova – ispisivao je brevijar u znanosti poznat pod imenom Drugi novljanski brevijar (čuva se u Novom Vinodolskom). Dok je pisao kodeks, dogodila se za Hrvatsku katastrofalna Krbavska bitka i do njega su stizale uznemirujuće vijesti koje su djelovale na taj način da je usred liturgijske knjige, čim je završio prvi dio kodeksa (tzv. Temporal) zapisao svoje strahove i potresno oslikao teško stanje u Hrvatskoj zbog turskih pustošenja i najezde. Njegov je tekst neposredno povijesno svjedočenje, ali i proza odmaknuta od stilski neutralnoga govora, pisana mješavinom hrvatskoga i staroslavenskoga jezika. LJETOPIS POPA DUKLJANINA (Hrvatska redakcija; XXVII. poglavlje: priča o smrti kralja Zvonimira) Ljetopis popa Dukljanina (14. stoljeće) spis je koji je navodno isprva bio napisan na slavenskom jeziku. Na latinski ga je u svojoj starosti preveo katolički svećenik iz dukljanske biskupije, vjerojatno u Baru. Spis je nastao u 12. stoljeću, a sadržaj mu je rodoslov dukljanske dinastije koja je navodno sad već vladala manjim dijelom južnoslavenskih zemalja. Na hrvatski je preveden vjerojatno u 14. stoljeću, na splitskome području, ali tad su mu dodani dijelovi o hrvatskoj povijesti, posebno tužna priča o tragičnoj smrti hrvatskoga kralja Zvonimira. Tu hrvatsku redakciju, pisanu najvjerojatnije ćirilskim pismom, našao je Splićanin Dmine Papalić u Makarskoj krajini u kući kneza Markovića i pepisao ju je. S Papalićeva rukopisa preveo je spis ponovno na latinski pjesnik Marko Marulić godine 1510., a zatim je Papalićev prijepis prepisao latinicom godine 1546. Jerolim Kaletić u Omišu. RUMANAC TROJSKI (Roman o Troji) Rumanac trojski (15. stoljeće) viteški je srednjovjekovni roman. U hrvatskoj je književnosti sačuvan u glagoljičkim prijepisima iz 15. stoljeća (Vinodolski zbornik, Petrisov zbornik) i u mlađemu latiničkom prijepisu iz dvadesetih godina 17. stoljeća. Oba glagoljička prijepisa pripadaju istoj redakciji, iako je Vinodolski pisan čakavski, a Petrisov je kajkaviziran. Latinicom pisani Derečkajev prijepis iz 17. stoljeća bio je u knjižnici Nikole Zrinjskoga (1620.-1664.) Događaji iz grčke mitologije (Parisovo rođenje i mladost, suđenje trima božicama, otmica lijepe Jelene, bojevi pod Trojom, itd.) prikazani su prema uzusima srednjovjekovne kulture i književnosti. ALEKSANDRIDA Aleksandrida (14. stoljeće u Hrvatskoj) je naziv za romane o Aleksandru Velikome. Postoji velik broj književnih obrada njegovih herojskih djela, a počele su oko godine 300. poslije Krista, PseudoKalinestovim romanom. Takvim su romanima bogate i zapadne i istočne književnosti. U 14. stoljeću pojavila se u velikoj mjeri originalna verzija koju možemo pratiti u grčkoj, rumunjskoj, bugarskoj, srpskoj, hrvatskoj, a od 15. stoljeća i u ruskoj književnosti. Mjesto nastanka nije jasno, ali dobri znalci misle da je moralo biti negdje između Crne Gore i Pelješca, ali postoji mogućnost da je matica bila čakavsko-glagoljska. Naime, u Zadru u jednom inventaru godine 1389. spominje se knjiga o Aleksandru, sauvani su nam tzv. Roudnički rukopis (16. stoljeće, čakavsko-ikavski, bosanica) i Derečkajev rukopis (1621., kajkavski, latinica) koji je prepisan iz Roudničkoga rukopisa. Aleksandar je sin Olimpijade, žene cara Filipa Makedonskoga, ali otac mu je zapravo Nektenab, egipatski car koji se

pred vojskom perzijskoga cara Darija sklonio u Makedoniju, gdje je živio kao ljekarnik i vrač, te se s Olimpijadom sastao u liku boga Amona. Različite verzije o njegovu očinstvu donijele su mu u kasnijem osvajanju svijeta puno sreće jer su ga dovodile u vezu s carevima i bogovima. PISMO NIKOLE MODRUŠKOGA Pismo Nikole Modruškoga (15. stoljeće) napisano je glagoljicom najvjerojatnije između 1477. i 1480. godine. Izvornik nije sačuvan. Prvi ga je put objavio Ivan Kukuljević 1863. u Acta croatica I. Nakon toga ovaj je tekst objavljen više puta. Premda u nekim pojedinostima sadržaj nije jasan, cjelina je razumljiva i donosi prvi polemički hrvatski tekst koji umnogome slijedi uobičajena retorička načela u prikazivanju i pobijanju protivnikovih tvrdnji. HRVOJEV MISAL Hrvojev misal (1404.) pisan je glagoljicom i jedan je od najljepših rukom pisanih kodeksa iz cjelokupne hrvatske, ne samo glagoljičke tradicije. Sačuvano je dvadesetak rukopisnih hrvatskih glagoljicom pisanih misala, ali samo ih je pet u domovini (Vrbnik, Novi Vinodolski, Zagreb), a ostalima se ponose glasovite knjižnice u inozemstvu (Vatikan, Beč, Oxford, Kopenhagen, Pariz, New York, Ljubljana). Hrvojev misal nalazi se u Biblioteci turskih sultana u Carigradu. Pisao ga je pisar Butko za vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Ne zna se tko ga je oslikao. Naši su misali pisani hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskoga jezika, pa je to karakteristično i za Hrvojev misal. Ipak, Hrvojev misal odlikuje se većim udjelom hrvatskih jezičnih elemenata, posebno ikavskim refleksom jata i novim pridjevskim oblicima (npr. umjesto staroga oblika dobrago dolazi dobroga, i sl.). U njemu se ističe Hvalospjev ljubavi (Prva Pavlova poslanica Korinćanima, 13, 1-13). MISAL PO ZAKONU RIMSKOGA DVORA Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.) najstarija je hrvatska tiskana knjiga. To je prvi europski tiskani misal koji nije otisnut latinicom i nije na latinskom jeziku. Svoju prvu tiskanu knjigu mi smo tako dobili kad i carski Beč, a 50 godina prije Berlina i 71 godinu prije Moskve. Vidljivo je iz toga podatka da su hrvatski glagoljaši vrlo brzo uključili hrvatsku kulturu u Guttenbergovu “orbitu”. Hrvatski glagoljaši imali su velik broj stručnih ljudi i dosta materijalnih mogućnosti. Mjesto tiska ne može sa sa sigurnošću utvrditi, najčešće se pretpostavljaju Venecija i Kosinj, ali i neka druga. Misal je knjiga Katoličke crkve u kojoj se nalaze biblijska čitanja Staroga i Novoga zavjeta te molitve, pjesme i razne upute kako da se iz dana u dan slavi misa. Što znače riječi po zakonu rimskoga dvora? Sve do 13. stoljeća u Katoličkoj crkvi uporabljivali su se različiti tekstovi za različite obrede i za njih nije bilo zajedničke knjige. Osim toga, u različitim su krajevima ti tekstovi bili različiti. Od 13. stoljeća rabio se jedinstveni misal za cijeli katolički svijet, i to onaj što ga je propisao rimski dvor, tj. rimska kurija. Naš Prvotisak, otisnut 22. veljače 1483., pripada tom tipu misala. SVIT SE KONČA Svit se konča (pjesma zapisana u 14. stoljeću) srednjovjekovna je satirična pjesma koja šiba život višega klera i redovnika koji u trenutku kad se približava Sudnji dan žive u raznovrsnim opačinama, za novac podaju duhovna dobra (simonija), “služe svome trbuhu”, a one koji bi htjeli živjeti kao pravi isposnici ti isti proglašavaju licemjernima i predaju ih inkvizitorima da im sude, pa se time uzrokuje propast mnogih duša. Zapisana je samo u pariškoj glagoljskoj zbirci, odnosno u Pariškom glagoljskom kodeksu koji se datira potkraj 14. stoljeća, ali se po refleksu ambijenta i ozračja koje u njoj nalazimo pretpostavlja da je po postanju znatno starija. Njezini su dvanaesterci, od kojih se u najvećem dijelu sastoji, pravilni (sastoje se od tri člana od po četiri sloga) pa istražitelji naglašavaju njezinu formalnu skladnost, pojačanu izrazitim strofama od po četiri stiha koji su međusobno povezani jednom rimom. Samo je u završnom dijelu ova pjesma djelomice iskvarena: od tri posljednje strofe dvije imaju po dva dvanaesterca s dobrim rimama, a posljednja ima dva dobra dvanaesterca bez rime i jedan - posljednji stih - koji ima osamanaest slogova i ne rimuje se. Intonacija i motivika te atmosfera opisana u pjesmi vladali su u raznim europskim ambijentima srednjega vijeka, općeeuropski su: našu hrvatsku pjesmu možemo usporediti s bičevateljskim talijanskim pjesmama i s laudama u Italiji u 13. stoljeću i s Carmina Burana iz njemačkih krajeva 13. stoljeća. Arhetip naše pjesme nije mogao nastati prije posljednjih desetljeća 13. stoljeća; u njoj se, naime, osuđuju svi crkveni redovi, pa i oni osnovani u prvoj polovici 13. stoljeća, i to mala braća (franjevci), predikavci (dominikanci) i karmelićani; okreću se prema zemaljskim dobrima, u njih nestaje vjerski žar, izvrgavaju se na taj način kritici pravih

Kristovih sljedbenika. Takvi odnosi mogli bi odgovarati i prilikama 14. stoljeća, tj. predreformatorskim kritikama Katoličke crkve. Datiranju pridonosi i impostacija o prbližavanju Antikrista (Sudnjega dana). Naša je pjesma nastala najvjerojatnije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje je vladao ikavsko-ekavski govor. ŠIBENSKA MOLITVA (Pohvale Gospi) Šibenska molitva (najvjerojatnije 2. polovica 14. stoljeća) pohvala je Gospi pisana u stilu talijanskih lauda (pohvalnih pjesama) kakve su pisali flagelanti (bičevatelji) ili disciplinanti u 13. stoljeću i 14. stoljeću. Lijepa je i pobožna molitva Blaženoj Djevici Mariji. Napisana je u recitativnoj, ritmičkoj, ritmiziranoj prozi, koja pod svaku cijenu nastoji da se pojedini zazivi (stavci) završe rimom, makar i nepravilnom. Ovaj je tekst – Šibenska molitva - dobio ime po nalazištu (Franjevački samostan u Šibeniku), a podnaslov, odnosno drugo ime - Pohvale Gospi - odgovara njezinu sadržaju. Pripada najstarijim hrvatskim latiničkim tekstovima. Pisana je čakavsko-ikavski, vjerojatno u Bribiru (Dalmacija) u drugoj polovici 14. stoljeća. U pojedinostima tekst nije jasan, što možda dolazi zbog toga što autor, vjerojatno franjevac, nije dobro znao hrvatski jezik, a ubacivao je i neke latinske riječi, i služio se nepouzdanom grafijom. U originalu ima latinski naslov Oracio pulcra et devota ad beatam virginem Mariam. VA SE VRIME GODIŠĆA (Božićna pjesma) Va se vrime godišća (najstariji zapisi iz 15. stoljeća), prastara božićna pjesma, hrvatska je preradba latinske pjesme In hoc anni circulo. Pjevala se u svim hrvatskim krajevima, a najstariji su glagoljički zapisi iz 15. stoljeća (u Petrisovu zborniku, pisanome u užoj Hrvatskoj 1468., u Ljubljanskom glagoljskom brevijaru, pisanome u Bermu u Istri), ali se nalazi i u jednom latiničkom rukopisu iz Korčule (danas u Beču). Mlađih rukopisa i izdanja ima bezbroj. Ova je pučko-crkvena pjesma vrlo popularna i u Hrvatskoj se pjeva se i danas. Metar je u njoj istovjetan s latinskim metrom: strofe su građene od po četiri sedmerca, od kojih prva tri paze na asonancu na završetku stiha, a zadnji, četvrti, shvaćen je kao pripjev. MUKA SVETE MARGARITE Muka svete Margarite (najstariji rukopis s prijelaza iz 14. u 15. stoljeće) primjer je srednjovjekovnoga dramskoga teksta. Latinska legenda o Margaritinoj muci i smrti nastala je u ranom srednjem vijeku, širila se u prijevodima na narodnim jezicima, kasnije se pretvarala u stihove, a u 15. je stoljeću dramatizirana. Hrvatska književnost poznaje prozne obrade te teme, odnosno prijevode legende u prozi od 14. stoljeća (u Pariškom zborniku iz 1375., glagoljica), a dramatizacija u osmeračkim distisima sačuvana je u trima latiničkim rukopisma, od kojih je najstariji s prijelaza iz 14. u 15. stoljeće (rukopis firentinske biblioteke Laurenziane, prijelaz 14. i 15. stoljeća, Šibenski /Vrančićev/ rukopis iz druge polovice 16. stoljeća, Zadarski rukopis iz 17. stoljeća, koji na završetku prenosi datiranje: 1500. godinu). Ova dramatizacija legende pripad starijemu razdoblju naših hrvatskih crkvenih prikazanja već po svojoj temi – svetačkoj legendi. Dramatizacija (i versifikacija) nije nije napravljena nip o latinskoj nip o talijanskoj dramatizaciji, nego je nastala u Hrvatskoj na temelju latinske prozne legende. Postoji mogućnost da je autor ove drame Marko Marulić, premda se još uvijek drži da pripada korpusu anonimnih prikazanja, odnosno hrvatskih versificiranih i dramatiziranih svetačkih legendi nastalih potkraj hrvatskoga srednjovjekovnoga razdoblja. U njoj prevladavaju figure straha i mučeništva (muke) organizirane oko protagonistice - svete Margarite - i protivnika joj, antagonista Olibrija, njezina mučitelja.

PREDRENESANSA I HUMANIZAM U SVIJETU DANTE ALIGHIERI (Božanska komedija; Pakao, I.-V.)

Dante Alighieri (1265.-1321.), rodom iz Firence, najveći je talijanski nacionalni pjesnik. Aktivno sudjeluje u onodobnim političkim borbama između gvelfa i gibelina, pa je nakon pobjede neprijateljske stranke godine 1302. prisiljen sve do smrti živjeti u progonstvu. Bio je svestran duh – filozof, tvorac književnoga talijanskoga jezika, političar i, prije svega, pjesnik. Uz književni opus na talijanskom ostavio je i niz latinskih djela, u kojima iznosi svoje filozofske i političke poglede (nedovršena knjiga filozofskih pogleda Gozba, politički traktat O monarhiji) i razmatranja o talijanskom književnom jeziku (O narodnom jeziku). Književni rad započeo je zbirkom pjesama Novi život (Vita nuova, 1292.-1293.) u kojoj je prikupio svoje mladenačke stihove posvećene ljubavi prema Beatrici Portinari i povezao ih proznim komentarom. U toj je zbirci Beatrice, u skladu s koncepcijama ljubavi pjesničke škole “slatkoga novoga stila” (dolce stil nuovo), prerasla u gotovo nadzemaljsko biće i postala simbolom pjesnikova ideala. Kako bi je dostojno uzvisio i nakon njezine smrti, Dante započinje rad na svojoj Božanstvenoj komediji (Divina commedia, 1307. - 1321.), djelu koje je preraslo u najviše dostignuće srednjovjekovne i predrenesansne književnosti i jedno od najvećih književnih dostignuća i ostvarenja čovječanstva. U obliku uobičajene alegorijske srednjovjekovne vizije zagrobnoga života Dante (uz pomoć Beatrice i Vergilija) nas vodi kroz Pakao, Čistilište i Raj i oživljuje grandioznu galeriju likova, od mitoloških i povijesnih likova i osoba pa do svojih suvremenika, predočujući nevjerojatnom snagom izraza svu ljestvicu ljudskih poroka i strasti. Djelo je formalno savršeno komponirano – pisano je u tercinama (strofama od tri jedanaesterca), svaki od triju dijelova; Pakao, Čistilište i Raj, ima po 33 pjevanja podjednake dužine, a skupa s uvodnim pjevanjem postignuta je “savršena brojka” 100. Iako je Danteova Komedija još u mnogočemu srednjovjekovno djelo (forma alegorijske vizije, uloga mističnoga broja 3 i srednjovjekovna simbolika uopće u koncepciji i kompoziciji djela, itd.), ipak u njemu već izbija kritički duh novoga vremena, koji se ne susteže napasti Crkvu i crkvene dostojanstvenike. S razumijevanjem pokazujući slabosti i veličinu ljudske prirode, uzvisuje napredne težnje ljudskoga duha. Božanstvena komedija imala je golem utjecaj na razvoj kasnije europske književnosti, a tragova joj nalazimo i u starih hrvatskih pisaca (Vetranovuć, Baraković, Zoranić, itd.). FRANCESCO PETRARCA (Kanconijer) Francesco Petrarca (1304. - 1374.), talijanski pjesnik i humanist, velik je dio života proveo u Avignonu, tadašnjemu sjedištu papinskoga dvora. Bio je istaknuti humanist i napisao niz književnih djela na latinskom jeziku te stekao čast da 1341. bude u Rimu ovjenčan kao pjesnik. Ipak, njegova slava počiva na Kanconijeru (Canzoniere), zbirci talijanskih stihova, u kojima je dao intiman lirski dnevnik svoje nesretne ljubavi prema Lauri, za njezina života i nakon njezine smrti. U Avignonu se, naime, bliskije upoznao s provansalskom trubadurskom lirikom i tamo je 1327. prvi put ugledao svoju Lauru, vjerojatno ženu Huga de Sadea, koja će postati trajnim nadahnućem njegovih talijanskih stihova. Nadovezujući se na tradicije srednjovjekovne ljubavne poezije, Petrarca preuzima od provansalskih trubadura i talijanskih predstavnika “slatkoga novoga stila” (dolce stil nuovo) njihove pjesničke forme (od 366 pjesama Kanconijera 317 su soneti, 29 kancone, 9 sestine, 7 balade i 4 madrigali) i razvija ih do majstorskoga savršenstva, ali unosi u njih novi duh: opisuje ljubav prema konkretnoj ženi, koja ga svojom ljepotom i tjelesno privlači, i prikazuje svoju unutarnju razapetost između srednjovjekovnih moralnih načela i ovozemaljskih težnji za srećom, čime već navješćuje renesansu. Petrarkina poezija imala je i ima snažan utjecaj na razvoj cjelokupne kasnije ljubavne poezije, a u Italiji je već za pjesnikova živoza dobila niz nastavljača i epigona, pa je njihovim posredovanjem petrarkizam u 15. i 16. stoljeću preplavio cijelu kulturnu Europu. Uvodni sonet Kanconijera, naslovljen Čitateljima, u kojem su već nagoviješteni glavni motivi Petrarkine pjesničke zbirke, nastao je u zrelim godinama pjesnikova života, a prema početnim se stihovima sama zbirka talijanski naziva Rime sparse (Razasute rime). GIOVANNI BOCCACCIO (Decameron) Giovanni Boccaccio (1313.-1375.), talijanski pripovjedač i humanist, rođen je u Parizu, a školovao se u Napulju. Boccaccio najveći dio života provodi u Firenci, obavljajući razne državne službe i baveći se književnošću. Ostavio je opsežan književni opus sastavljen od djela napisanih na latinskom jeziku u duhu humanizma i od niza djela na talijanskom jeziku, među njima i nekoliko ljubavnih romana napisanih u stihu ili prozi (napisanih u mladosti) i prvu biografiju Dantea Alighierija, kojega je

proučavao potkraj života. Glavno mu je djelo Dekameron (Decameron, 1348.-1353.), zbirka od stotinu novela uokvirenih pričom o kugi koja je 1348. harala u Firenci i prisilila sedam djevojaka i tri mladića da napuste grad i prekraćuju vrijeme pripovijedajući naizmjence zanimljive priče. Same su priče duhom i sadržajem raznolike, ali najčešće im je tema senzualna ljubav, stjecanje bogatstva i izrugivanje ljudskoj gluposti i svakom, posebno religioznom licemjerju. Galerija realistički vjerno i psihološki uvjerljivo ocrtanih likova iz svih društvenih slojeva, od trgovaca i prostitutki do predstavnika feudalaca i svećenstva, nemilosrdno razotkrivanje ljudskih poroka i slobodno prikazivanje životnih užitaka, otkrivaju čitatelju djelo u kojem se definitivno prekida sa srednjovjekovnim predrasudama i u kojem su jasno nagoviještena slobodna shvaćanja. Zanimljivost fabule, skladna kompozicija i jasan, odmjeren stil temeljne su značajke izraza Boccacciovih priča koje su postale uzorom svim kasnijim novelistima. HRVATSKA PREDRENESANSA I HRVATSKI HUMANIZAM MARKO MARULIĆ (Davidijada) Marko Marulić (Marcus Marulus; Split, 18. kolovoza 1450.-Split, 5. siječnja 1524.), latinski i hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj, potječe iz splitske plemićke obitelji koja se hrvatski nazivala Pečenić (Pecinić, Picinić), a u 15. stoljeću počela se nazivati Marulus ili De Marulus; oblik Marulić nalazi se u posveti Judite. Podatci o njegovu životu relativno su malobrojni i nepouzdani. U rodnome Splitu polazio je humanističku školu, a nakon toga možda je nastavio školovanje u Italiji, u Padovi. Život je proveo u Splitu, putujući povremeno u Veneciju (zbog trgovine) i Rim (na proslavu jubilarne godine 1500.). Neko je vrijeme proboravio u Nečujmu na otoku Šolti, vjerojatno oko 1510. Obavljao je komunalne dužnosti egzaminatora, sudca, izvršitelja oporuka. Zahvaljujući književnom radu postaje središnja osobnost splitskoga humanističkoga kruga. Marulić je književno stvarao na trima jezicima: hrvatskom, latinskom (više od osamdeset posto sačuvanih djela), i manje na talijanskom (sačuvana tri pisma i vjerojatno njegova dva soneta). Bio je pjesnik i prozaik, sastavljao je kompendije i zbornike uputa za praktični kršćanski život, moralno-teološke i kulturnopovijesne rasprave, propovijedi, dijaloge, priče, pisma, epove, poeme i kraće pjesme. Prevodio je s latinskoga i talijanskoga na hrvatski i s hrvatskoga i talijanskoga na latinski. Djelo mu je naslonjeno na Bibliju i patristiku i grčko-rimsku klasiku i njima nadahnuto. U golemom dijelu opusu pokazuje se kao iznimno zauzeti širitelj i tumač temeljnih zasada kršćanske moralke, ali uz duboku religioznost i trajnu sklonost prema moralnoj pouci očituje i tipično humanističku širinu zanimanja (književnost, povijest, politika, arheologija, slikarstvo) i svestranu erudiciju te renesansnu sposobnost sinteze hrvatske, latinske i talijanske književnosti. Živio je na granici srednjega vijeka i novoga vijeka, preuzimajući mnogobrojne srednjovjekovne sadržaje, ali ih obrađujući u novim (obnovljenim) oblicima. Istodobno je više puta i s velikom zauzetošću pisao o suvremenim događanjima, prije svega o turskoj opasnosti i razjedinjenosti kršćana. Na Marulićeve nazore utjecao je pokret Devotio moderna. Većinu Marulićevih latinskih djela čine prozni spisi religiozno-poučnoga, moralističkoga i teološkoga usmjerenja. Po opsegu i svjetskom odjeku na prvom je mjestu De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca, oko 1496.?), zbirka poučnih pričica i anegdota iz života mnogobrojnih svetaca u šest knjiga. Evangelistarium (Evanđelistar, 1480.-1500.?), najvažnije Marulićevo moralno-teološko djelo, rasprava je u sedam knjiga o praktičnoj kršćanskoj etici, zasnovana na obradbi triju bogoslovnih krjeposti: vjere, nade i ljubavi. U kristološkoj rapsravi De humilitate et gloria Christi (O poniznosti i slavi Kristovoj, 1518.) na temelju starozavjetnih proroka dokazuje da je Krist obećani Mesija. Od manjih proznih spisa na latinskom ističu se: In epigrammata priscorum commentarius (Tumač starih natpisa, poslije 1503.), zbirka od 142 antička natpisa pretežno iz Italije i Salone s obilnim stvarnim i moralističkim komentarima; Vita divi Hieronymi (Život svetoga Jeronima, 1507.), s priloženom polemičkom raspravom u kojoj se dokazuje da svetac potječe iz hrvatskih krajeva; Quinqaginta parabolae (Pedeset priča, 1510.), zbirka prispodoba po uzoru na novozavjetne. Marulić je bio i plodan latinski pjesnik. U epu Davidias (Davidijada, 1506. – 1517.), u 14 pjevanja s ukupno 6765 heksametara opjevao je djela židovskoga kralja Davida, držeći se Biblije, ali u jeziku, stilu i stihu nasljedujući rimske i ranokršćanske pjesnike. Djelo je koncipirano alegorijski, pa David predstavlja Krista, a Šaul Židove koji ga progone. Na kraju je dodan ključ alegoreze: Tropologica Davidiadis

expositio (Alegorijsko tumačenje Davidijade). To je najbolji ep hrvatskoga i vrhunski biblijskovergilijevski ep europskoga humanizma, prvi put tiskan tek 1954. Sačuvan je znatan broj Marulićevih latinskih pjesama i duhovnoga i svjetovnoga sadržaja (žanrovski su to elegije, epigrami, poslanice, versificirani sažetci svetačkih životopisa, himne, i dr.). U najnovije vrijeme otkrivene su i Marulićeve pjesme ljubavnoga sadržaja. Prvi je u Hrvata prevodio Dantea i Petrarku, s talijanskoga na latinski, u dijelovima. Po mišljenju mnogih najvažniji hrvatski pisac 15. i 16. stoljeća, nacionalni klasik, tvorac prvoga epa na hrvatskom jeziku (Judita), klasik kršćanske književnosti i humanist europskoga formata, čije se djela još uvijek otkrivaju u svjetskim knjižnicama i arhivima, postao je prvi hrvatski pisac svjetskoga glasa i do danas najprevođeniji hrvatski autor. Djela su mu prevedena na mnogobrojne svjetske jezike, objavljena s velikim uspjehom u brojnim izdanjima. IVAN ČESMIČKI (U smrt majke Barbare; Nekom vjerovniku; Prosperu – primjer epigrama) Ivan Česmički (latinski pseudonim Ianus Pannonius, Jan Panonije, 1434. – 1472., Medvedgrad kraj Zagreba), humanist i latinski pjesnik. Uz latinski pseudonim, po kojemu je poznat, pouzdano se zna i njegovo krsno ime Ivan (Johannes), koje je u Italiji promijenio u Jan (Ianus). Njegovo je obiteljsko ime predmetom dugotrajnih kontroverzija u hrvatskoj i mađarskoj historiografji. Najprošireniji tradicionalni oblik njegova navodnoga prezimena – Česmički - vjerojatno nije točan, pa se u zadnje vrijeme predlaže da se usvoji ime kakvo se pojavljuje u tzv. seviljskikm kodeksima: Johannes Pannonius Vitezius, Ivan Vitez Panonac. U pozadini je toga razmimoilaženja oko prezimena i problem točna utvrđivanja Panonijeva rodnoga mjesta: prema vlastitu priznanju, rođen je blizu ušća Drave u Dunav. Kao trinaestogodišnjega dječaka ujak Ivan Vitez od Sredne poslao ga je na školovanje u Italiju. Sedam je godina proveo u Ferrari, u glasovitoga Guarina Guarinija, naučivši temeljito oba klasična jezika. Nakon Ferrare četiri je godine studirao u Padovi, i postao doktor kanonskoga prava. Za boravka u Italiji stekao je brojne ugledne prijatelje. Nakon jedanaest godina u Italiji vratio se u Ugarsku i ubrzo, 1459., s nenavršenih 26 godina života, postao biskupom pečuškim. Poštujući želju kralja Matije Korvina (1458.-1490.) prelazi na dvor u Budimu. Otad je stalno u kraljevoj pratnji ili obavlja zadaće za kralja: u pohodu na Bosnu, u Italiji pozdravlja novoimenovanoga papu, Pavla Drugoga, sudjeluje u Matijinu obračiunu s češkim kraljem. Imenovan je za slavonskoga bana, skupa s Ivanom Thuzom, ali su obojica smijenjeni. Pridružuje se skupini velikaša, među kojima je bio i njegov ujak Ivan Vitez i zagrebački biskup Osvald Thuz, koji su se urotili protiv Korvinove samovlade i ponudili prijestolje poljskom kraljeviću Kazimiru. Urotnici ne uspijevaju u svojemu naumu, pa Ivan mora bježati. Sklonio se u Osvalda Thuza na Medvedgradu, gdje je i umro 30. 11. 1472. Prvi mu je grob bio u pavlinskoj crkvi u Remetama, ali tijelo mu je poslije preneseno u pečušku katedralu i tamo sahranjeno. U Panonijevoj književnoj ostavštini tradicionalno se izdavja nekoliko cjelina: dulji sastavci spjevani u daktilskom heksametru (Poemata ili Heroica), elegije (Elegiae), epigrami u raznovrsnim metrima (Epigrammata), prozni prijevodi s grčkoga, govori i pisma. U prvom dijelu opusa izdvaja se školska vježba s osloncem na Vergilija u kojoj se vjetrovi prepiru tko je najjači, zatim politički panegirici i prigodnice posvećene raznim uglednim suvremenicima, političarima i prijateljima. U drugome dijelu opusa od 35 Panonijevih elegija najveći dio predstavlja podsjećanje i prisjećanje na važne događaje u prijateljskom ili obitelsjkom krugu, a u formi epitalamija, epitafa, epicidija, zahvalnica, pjesama na ispraćaju. U ovom se dijelu posebno ističu tekstovi s naglašenim autobiografskim označnicama, kao što su tužbalice u povodu smrti majke Barbare (De morte Barbarae), niz elegija napisanih u napadu bolesti, obećanje vlastitoj duši (Ad animam suam). Uporište je Panonije našao, s obzirom na tradiciju, u Tibulovoj elegiji. Među više od 400 epigrama iz trećega dijela Panonijeva opusa pretežu satirički i erotski, izrazito opsceni, najvećim dijelom nastali za boravka u Italiji. U žanrovskom smislu uzor mu je za epigrame bio Marcijal, a od novovjekovnih epigramatičara Antonio Beccadelli. Kao veliki poznavatelj grčkoga i latinskoga bavio se i prevođenjem; prevodio je ulomke iz Homerove Ilijade, iz Pseudo-Demostena, Plutarha. Značajna su i njegova tri politička govora, ali i velik broj pisama otposlanih iz Korvinova ureda. U privatnom dijelu njegova epsitolarija zanimljiva su pisma upućena prijateljima u Dubrovnik i Trst. Jan Panonije najveći je pjesnik ranoga hrvatskoga humanizma, autor kojega ne zaobilazi nijedna međunarodna antologija novolatinskoga pjesništva. Prerastao je u kultnu figuru srednjoeuropskoga književnoga prostora, a tome su osim njegovih vrijednih književnih djela pridonijele i dramatične okolnosti njegove smrti te vojni i politički slom kraljevstva kojega je bio visokim dostojanstvenikom.

ILIJA CRIJEVIĆ (De Epidauro; Epigrami knjižnici; primjer epigrama) Ilija Crijević (Elias Lampridii de Crieva; Aelius Lampridius Cervinus; Dubrovnik, 1463. - Dubrovnik, 1520.) bio je latinist, jedan od najboljih stilista u povijesti nacionalnoga latiniteta. Ne postoje pouzdani podatci o njegovu školovanju u rodnome gradu. Početkom osamdesetih boravio je u Ferrari, a 1484. u Rimu, u Akademiji Pomponija Leta, okrunjen je lovorovim vijencem za svoje “nježne ljubavne pjesme”. Prema običaju latinizirao je svoje ime pa se otad naziva Aelius Lampridius Cervinus. Kao poeta laureates ostaje neko vrijeme u Rimu, 1487. zatječe se u Dubrovniku, ubrzo se ženi. Od 1497.do 1504. djeluje kao školski suravnatelj. Poslije 1505. boravi u Rimu u svojih znanaca. U međuvremenu ostavši udovac, odlučuje se zarediti, računajući da će se kao kanonik riješiti financijskih poteškoća. Svećenik je postao 1510. Ponovno postaje rektorom dubrovačke gimnazije, i na tom mjestu provodi zadnje desetljeće života. Za života tiskana su mu samo četiri epigrama ad lectorem. Sav drugi rad, pjesnički i prozni, ostao je u rukopisu. Prozni dio Crijevićeva opusa sastoji se od jedanaest pisama, upućenih različitim crkvenim i svjetovnim velikodostojnicima, i dubrovačkim prijateljima, od triju uvodnih raprava o pjesnicima koje je predavao u školi (Plaut, Vergilije, Propercije) i od dvadesetak govora, od kojih su 15 pogrebni govori, orationes funebres, izgovoreni na sprovodima sugrađana, a manji dio vezan je uz njegovu svećeničku službu u kasnim godinama. Stilski i kompozicijski Crijevićeva je proza pod Ciceronovim utjecajem. Pjesnička ostavština Crijevićeva sadrži 240 pjesama u 9 knjiga. U tematskom pogledu riječ je o dvojstvu između nabožnoga i svjetovnoga apjesništva, u kojemu prevladavaju politički sadržaji i prigodnice prijateljima. U cijelom pjesničkom opusu veliku prevlast ima elegijski distih, ali su zastupljeni i drugi metri: heksametar, hendekasilabi, jambi, holijambi, glikonej, asklepijadej, safička strofa. Po obliku to su himne, ode, epigrami, elegije, epiliji. Veličinom se ističe nedovršeni epilij o osnutku Dubrovnika (De Epidauro, 572 heksametra), stihovana zavičajna povijest za koju je predložak nudila Raguzeida Gian Maria Filelfa. Okosnicu čini jedanaest elegija (po drugoj računici dvanaest elegija), uz jedan epigram u hendekasilabima i jedan u glikonejima, u kojima je glavni lik Flavija. U oko 800 stihova ispričana je dovršena ljubavna priča: od nagla zaljubljivanja, preko robovanja domini, do odreknuća od ljubavi. Premda preuzima žanrovski model rimske elegije, Crijević ga na zanimljiv način inovira: ljubavni je rival po zanimanju trgovac, dolazi s legendarno bogatih Antila, drukčije nego u rimskih elegičara nevjera voljene žene ne pokazuje se samo kao moralno pitanje nego i kao ozbiljan zdravstveni rizik. Crijević najjači oslonac u tradiciji nalazi u Ovidiju i Properciju, ali je vidljiv i utjecaj lektire rimskih epičara (Vergilije, Lukrecije, Lukan…) i antičke kršćanske poezije (Prudencije) ili rane kršćanske epike. Od svih hrvatskih humanista najdosljednije je branio ideju o nerazdvojivosti filologije i književnosti. JURAJ ŠIŽGORIĆ (Elegija o pustošenju Šibenskoga polja) Juraj Šižgorić (Georgius Sisgoreus /Sibenicensis Dalmata/ Georgius Sisgoritus /Gorgis/; Šibenik, oko 1445. - Šibenik, 1509.?) jedan je od najvažnijih autora hrvatskoga latinističkoga quattrocenta, središnja osoba šibenskoga humanističkoga kruga. Prilagodljivost različitim stilskim i žanrovskim izazovima otkriva ga kao školovana latinista koji se snažno oslanjao na antičku književnu tradiciju i slikovnost preuzetu iz klasičnoga mita. Među najbolje njegove tekstove ubrajaju se oni u kojima je potresna osobna iskustva uspio posredovati bez pretjerana pokazivanja učenosti. Studirao je u Padovi, gdje je postigao i doktorat iz kanonskoga prava. Kao svećenik obnašao je važne dužnosti u šibenskom kaptolu, bio je generalni vikar biskupa Luke Tolentića i njegova nasljednika Francesca Quirinija. U rodnom je gradu imao velik broj moćnih neprijatelja; u stihovima se žali da je izgubio i očinsko imanje. Šižgorić je autor najstarije hrvatske pjesničke inkunabule Elegiarum et carminum libri tres (Tri knjige elegija i lirskih pjesama). Zbirka je posvećena šibenskom patriciju Petru Taveliću i obuhvaća 62 pjesme, većinom u elegijskim distisima. Uz nešto pjesama koje se bave likovima iz antičkog mita ili povijesti u zbirci prevladavaju poslanice, pozdravnice i epigrami upućeni prijateljima, znancima, svjetovnim i crkvenim velikodostojnicima. Po vrijednosti ističe se pjesnička korespondencija s Tršćaninom Raffaelom Zovenzonijem. Na tragu Ovidijevih Fasta nastao je Šižgorićev kalendar crkvenih svetkovima De diebus Festis, u kojem ima i zanimljivih autobiografskih podataka. Zbirka latinskih pjesama u sapfičkoj strofi sastavljena je od 16 pjesama, od kojih su 13 himne apostolima i svetom Pavlu, a za njom se u svojoj zbirci elegija o apostolima poveo Marko

Marulić. Prozna rasprava De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smještaju Ilirije i o gradu Šibeniku) dovršena je 1487. godine, a izdana je prvi put 1899. Riječ je o zemljopisno-povijesnom ogledu u 17 poglavlja u kojima Šižgorić prikuplja i vrjednuje antičke vijesti o svojemu užem zavičaju (Plinije Stariji, Apijan, Polibije, Solin, Cezar), pokazujući istodobno da dobro poznaje i relevantne humanističke izvore (Decembrio, Boccaccio, Gakeotti). Najzanimljiviji su oni odjeljci u kojima Šižgorić govori iz vlastita iskustva, bilo da je riječ o topografiji (poglavlje 10.-14.), bilo o etnografsikim posebnostima (poglavlje 17., o nekim šibenskim običajima). Dio je Šižgorićeva opusa izgubljen, veći je dio rukopisa sa Šižgorićevim tekstovima u Milanu, Veneciji, Rimu neobjavljen. Najvrjedniji dosad neizdan Šižgorićev tekst tužbalica je za izgubljenom braćom u 49 elegijskih distiha, iz kodeksa koji se čuva u Nacionalnoj knjižnici u Parizu. ANTUN VRANČIĆ (Putovanje iz Budima u Drinopolje) Antun Vrančić (Antonius Verantius /Sibenicensis Dalmata/, Šibenik, 1504. – Prešov, 1573.), istaknuti hrvatski latinist, kao putopisac i epistolograf u samom je vrhu hrvatske humanističke produkcije. Najveća mu je književna vrlina sposobnost da se predstavi kao vjerodostojan očevidac koji podjednako vodi računa o uvjerljivosti i zanimljivosti priče. Nakon djetinjstva provedena u Trogiru i Šibeniku zahvaljujući ujaku Ivanu Statiliću, erdeljskom biskupu, našao se na dvoru Ivana Zapolje. Nakon školovanja u Padovi, Beču i Krakovu postaje Zapoljinim tajnikom i uz njega, a poslije i njegovu udovicu Izabelu, ostaje dvadeset godina. Već kao iskusan diplomat prelazi 1549. u službu Zapoljina suarnika Ferdinada Prvoga Habsburškoga. Nakon što je postao pečuškim biskupom, krenuo je kao kraljev izaslanik u Tursku i tamo proboravio četiri godine. Odmah nakon povratka pomaknut je u čast jegarskoga biskupa. Poslije pada Sigeta odlazi drugi put kao izaslanik u Tursku kako bi isposlovao primirje. Najvišu crkvenu čast, položaj nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske, stekao je 1569., a vrhunac svjetovne moći dosegnuo je 1572., kad je imenovan kraljevim namjesnikom. Papa Grgur Trinaesti izabrao ga je za kardinala, ali ga je smrt spriječila da uživa tu čast. Zbog različlitih svjetovnih i crkvenih dužnosti nije se uspijevao posvetiti književnom radu onoliko koliko bi volio. Od mladenačkih dana pokazuje sklonost prema povijesnim i zemljopisnim istraživanjima u kojima se oslanja na svoje poznavanje latinskoga i brojnih modernih jezika. Tako nastaju prozni ogledi (napisani na latinskom) o Erdelju, Moldaviji i Vlaškoj, o Petru Berisalviću, o ugarskom kralju Ivanu. Mnogi Vrančićevi tekstovi ostali su nedovršeni, poput putopisa koji se bavi prvim izaslanstvom u Tursku 1553.-1557. (Iter Buda Hadrianopolim /Putovanje iz Budima u Drinopolje/ i njegove dijaloške varijante Razgovor s bratom Mihovilom o putovanju i poslanstvu u Carigrad (na latinskom). U nekoliko je navrata održao prigodne govore na latinskome, a na hrvatskom je očuvana samo njegova Molitva koju složi i govori svaki dan, tiskana u Mrnavićevu Nauku krstjanskom (1627.). Kao školovani humanist bavio se i poezijom. Još nije pronađena njegova zbirka elegija objavljena u Krakovu. Zbirka Otia (Pjesme u dokolici) obuhvaća 42 pjesme, od kojih su dvije na talijanskom; dva su sastavka prigodne elegije, a ostatak zbirke tvore epigrami, osim jednoga svi su u elegijskom distihu. Najopsežniji i kulturnopovijesno najzanimljiviji dio Vrančićeve ostavštine njegov je epistolarij, u kojemu je okupljeno oko 1000 pisama iz razdoblja od oko 40 godina, od 1532. do 1573. Pretežan dio potječe od samoga Vrančića, manje je onih koja su njemu upućena, a najmanje u kojima nije ni potpisnik ni naslovnik. Golema većina pisama napisana je na latinskome, uz koje na mađarskome i talijanskome. Na popisu Vrančićevih korespondenata nalaze se glasoviti suvremenici, od povjesničara Giovija do talijanskoga heretika Palearija, od Pavla Gregorijanca do Janka Draškovića i Trankvila Andreisa. Pisma su prvorazredan izvor za povijest mentaliteta, u njima se očituju Vrančićevi stavovi o različitim pitanjima (odnos prema rodbini i zavičaju, teološki prijepori, književni i erotski afiniteti, vanjska politika, medicina, gastronomija).

RENESANSA U SVIJETU

NICCOLÒ MACHIAVELLI (Mandragola) Niccolò Machiavelli (1469. - 1527.), talijanski renesansni književnik i političar. Najvažnije mu je djelo kratka politička rasprava Vladar (Il Principe, 1513.), u kojoj daje modernu građansku teoriju države i, uzimajući u obzir potrebe razjedinjene Italije, razvija ideju da u politici cilj opravdava sredstvo, vulgariziranu kasnije pod imenom makijavelizam. Od književnih mu je djela najznačajnije drama Mandragola (1513.), prva moderna komedija u europskom kazalištu i najbolje komediografsko ostvarenje talijanske renesanse, u kojoj se istodobno pojavljuje komedija karaktera i oštra kritika tadašnjega pokvarena života i društva. U komediji Mandragoli prikazuje se stari i bogati messerr Nicia oženjen mladom i lijepom Lucreziom, u želji da dobije nasljednika. Nade mu se ne ostvaruju, pa situaciju koristi mladi Callimaco, koji se zaljubljuje u Lucreziju, predstavlja se starcu kao učen liječnik i preporučuje za Lucreziju napitak od mandragole, uz opasnost da taj napitak u sebi krije moguće opasnosti za onoga tko provede noć sa ženom koja ga je popila. Callimaco uz pomoć čankoliza Ligurija uspijeva nagovoriti messera Niciu da Lucreziji, nakon što popije napitak, privedu najprije nekoga neznanca, računajući s tim da će to biti upravo on. Nakon što je privolio muža, treba nagovoriti i krjeposnu Lucreziu, a toga se posla prihvaćaju njezina majka Sostrata i ispovjednik fra Timoteo, kojemu su obećani bogati milodari. LODOVICO ARIOSTO (Bijesni Orlando) Lodovico Ariosto (1474.-1533.), talijanski renesansni pjesnik, pisao je latinske i talijanske stihove, renesansne komedije i društvene satire, ali životno mu je djelo veliki viteški ep Bijesni Orlando (Orlando furioso, 1516., 1532.), zamišljen kao nastavak nedovršena Boiardova spjeva Zaljubljeni Orlando (1506.), u kojemu Ariosto oživvljuje fantastični srednjovjekovni viteški svijet i pretvara njegove legendarne junake u moderne ljude, sa strastima i osjećajima renesansnoga čovjeka. Djelo nema jednoga glavnoga junaka ni jednu glavnu radnju, nego opisuje “ljubav, gospe, borbe, vitezove”, odnosno junake i događanja vezane uz imaginarnu saracensku opsadu Pariza u doba Karla Velikoga. U nizu glavnih i sporednih radnji razvija se raskošna slika života u kojoj se isprepleću mašta i realnost, prošlost i sadašnjost. Ep odiše životnom radošću, protkan je finim humorom, pisan s dubokim razumijevanjem za čovjeka i njegove slabosti te, iako mu nedostaje organsko jedinstvo kompozicije, predstavlja vrhunsko dostignuće talijanske renesansne epike. Ep je ispjevan u savršenim stancama (strofama od 8 rimovanih jedanaestreaca), a u završnoj redakciji sadrži 46 pjevanja podjednake duljine. FRANÇOIS RABELAIS (Gargantua i Pantagruel) François Rabelais (oko 1494.-1553.), prvi veliki francuski pripovjedač, uz Montaignea najistaknutiji je predstavnik francuske renesanse. U mladosti bio je redovnik. Zbog navodnih “heretičkih” pogleda bio je prisiljen napustuiti samostan pa studira medicinu, bavi se raznim granama znanosti, a poslije i liječničkom praksom. Napisao je niz znanstvenih spisa. Životno mu je djelo Gargantua i Pantagruel (1532.-1564.), fantastično-satirični roman u 5 knjiga, od kojih su najpoznatije prve dvije: Život Gargantuin (1543.) i Herojska djela i priče velikoga Pantagruela (1532.). Autorstvo pete, posmrtno izdane knjige, još je uvijek sporno. Djelo, pisano u početku iz razonode i zamišljeno kao fantastična pripovijest o pothvatima jedne obitelji divova poznate iz srednjovjekovne književnosti, preraslo je postupno u genijalnu satiru srednjovjekovnih zastarjelih pogleda i institucija i postalo ogledalom vjere renesansnoga čovjeka u moć znanosti i plemenitost ljudske prirode, kojoj treba omogućiti slobodan razvoj na području tjelesnoga i duševnoga života (tzv. pantagruelizam). Jednostavan realizam, prirodan humor i nepresušno obilje riječi, u uporabi kojih Rabelais ne razlikuje tzv. pristojne od tzv. nepristojnih izraza, temeljne su značajke njegova jedinstvenoga stila, koji je odraz vedrog optimizma i vjere renesansnoga čovjeka u svemoć ljudske prirode. Rabelais opisuje život diva Gargantua od trenutka kad je ugledao svijet kroz uho svoje majke i razveselio svog oca diva Grandgousiera, dobroćudnoga vladara jedne utopijske državice, zatraživši odmah nakon rođenja gromkim glasom “Piti, piti, piti!”. Nakon toga slijedi opširan prikaz njegova školovanja. Nakon što se najprije odgajao u duhu srednjega vijeka u učenoga teologa Tubala Holoferna i pokazivao slab napredak (trebalo mu je npr. 5 godina i 3 mjeseca da nauči alphabet od početka do kraja i od kraja do početka), otac ga upućuje u Pariz, gdje nastavlja svoje studije u mudroga Ponokrata, želeći vidjeti što je Gargantua dotad učio i kako je provodio svoje dane, Ponokrat (grč. “marljiv čovjek”) ga u početku pušta da se pridržava starih navika, a zatim se razvija cijela priča.

Garargantuin sin Pantagruel (grčko-maurska kombinacija riječi, znači otprilike “onaj koji je žedan”) školuje se kao i njegov otac u Parizu, gdje se sprijateljuje s Panurgom (Panurg, grč. “koji sve stavlja u pokret”, snalažljiv čovjek), simpatičnim osobenjakom i lopovom, mladićem živa duha i plitka džepa, koji se često i okrutno poigrava glupošću ili naivnošću drugih, nekad iz potrebe, a katkad samo zbog “manguparije”. MIGUEL DE CERVANTES (Don Quijote) Miguel de Cervantes Saavedra (1547.-1616.) najveći je španjolski pripovjedač. Mladost provodi u vojničkoj službi, gdje je teško ranjen i poslije uhićen te mora boraviti u ropstvu. Nakon povratka u domovinu bavi se književnim radom i živi u stalnom siromaštvu. Zbog novčanih neprilika dolazi i u zatvor, u kojem započinje pisati roman Don Quijote. Napisao je 30 drama, niz danas zaboravljenih djela, zbirku pripovijedaka Uzorite novele (Novelas ejemplares, 1613.), i svoje glavno djelo, besmrtni roman Bistri vitez Don Quijote od Manche (prvi dio 1605., drugi dio 1615.). Zamišljen kao satira na preživjele, ali u to doba još vrlo popularne viteške romane, Don Quijote je tijekom stvaranja prerastao prvotne piščeve namjere i postao djelom općeljudske vrijednosti, u kojemu u likovima Don Quijotea i Sancha Panze oživljuju dvije razine Španjolske, dvije povijesne epohe, i dvije vječne dvojbe čovječanstva – sukob između ideala i stvarnosti. Plastično ocrtani likovi, stilska iznijansiranost izraza, jednostavan, zdrav i topao humor, kojim je prožeto cijelo djelo i koji nezadrživo nasmijava i današnjega čitatelja, optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz tragične figure Viteza tužnoga lika, stvorili su od Don Quijotea jedno od najvrjednijih djela u povijesti civilizacije i jedno od najpoznatijih i najčitanijih djela u povijesti svjetske književnosti. Ime Don Quijoteova konja Rocinantea sastavljeno je od riječi rocin (kljuse) i ante (prije). Dulcinea od Tobosa ime je koje je Don Quijote nadjenuo jednoj priprostoj seoskoj djevojci koju je odabrao za vladaricu svojega srca. WILLIAM SHAKESPEARE (Hamlet, San Ivanjske noći, Soneti) William Shakespeare (1564.-1616.), engleski pjesnik i dramatičar, najveći je dramski stvaralac u povijesti svjetske književnosti. Rođen je u Stratford-on-Avonu, napušta rodni grad oko 1585. i stiže u London, gdje živi kao glumac, redatelj, pisac kazališnih tekstova, a vjerojatno i suvlasnik poznatoga kazališta Globe. U razdoblju između 1590. i 1611., kad se definitivno povlači iz kazališnoga života i vraća u rodni Stratford, u kojemu i umire, Shakespeare je napisao 36 ili 37 drama. Mogu se podijeliti na tzv. kraljevske drame ili historije/povijesti, pisane na teme iz engleske povijesti od 13. do početka 16. stoljeća, komedije, tragedije i romantične igre ili idile. U prvom razdoblju njegova stvaranja, koje seže otprilike do 1600., nastaje Shakespeareova najvedrija tragedija Romeo i Giulietta i gotovo sve njegove kraljevske drame: Rikard Treći, Henrik Četvrti, Henrik Peti, i druge. U to doba piše i svih 10 pravih komedija, od kojih su najpoznatije: Ukroćena goropadnica (The Taming of the Shrew, San Ivanjske/Ljetne noći (A Midsummer Night´s Dream), Mletački trgovac, Kako vam drago, Na Tri Kralja ili kako hoćete (Twelfth Nihgt or What You Will.), i Vesele žene windsorske (The Merry Wives of Windsor). U drugom razdoblju (1600. -1608.), uokvirenom rimskim tragedijama Julije Cezar i Koriolan, prevladavaju tragični elementi i pesimizam, pa iz toga perioda potječu sve njegove velike tragedije: Hamlet, Otelo, Kralj Lear, Macbeth i druge i tri tzv. mračne ili tamne komedije: Troilo i Kresida, Konac djelo krasi, Mjera za mjeru, koje predstavljaju neku vrstu modernih drama ideja. U trećemu razdoblju (1608.-1611.) javlja se određena smirenost, pa tad nastaju tzv. romantične komedije, među kojima je Oluja (The Tempest) jedna od najdubljih i najljepših Shakespeareovih drama. Osim drama napisao je i poeme Venera i Adon i Silovanje Lukrecije (The Rape of Lucrece), koje je sam i objavio (za razliku od svojih drama), a između 1591. i 1597. napisao je i zbirku soneta u kojima probija strukturu petrarkizma unoseći osobne osjećaje i temperament. Genijalni stvaralac, Shakespeare u svaku temu, bez obzira na izvor (antička povijest, srednjovjekovne kronike i legende, renesansna novelistika, pričanje suvremenika) unosi dah realnoga života. Ulaženjem u psihu vlastitih junaka stvara galeriju nezaboravnih i vječnih likova izražavajući veliko bogatstvo ljudskih osjećaja. U svom golemom opusu oživljuje cijeli niz svjetova. Bez obzira na to ili upravo zato što nisu povijesno točni, nikad im ne nedostaje životne stvarnosti. Shakespeare snažno djeluje na oblikovanje poetike romantizma, a najjače slobodnom srukturom svojih drama. San Ivanjske noći, komedija lirske faze, istodobno je i komedija koja obrađuje temu same mašte, utjelovljene u vilama, u satrirično prikazanim obrtnicima, ili o njoj govori vojvoda Tezej. Naime, prilagođujući vjerovanja engleskoga seoskoga

folklora svojoj svrsi, pjesnik stvara vilinski svijet u kojem se pojavljuju Titanija, Oberon i Puck, mali čarobnjak ljubavnih zapleta, svijet koji stoji u ironičnom odnosu prema ostala dva ljudska, društvena sloja drame: prema svijetu Vojvode i njegove zaručnice, uz dva ljubavna para, te prema svijetu književno i kazališno nastrojenih obrtnika, među kojima se ističe tkalac Bottom, koji su čvrsto odlučili Vojvodinu svadbu počasriti igrokazom. Uz pratnju različitih vrsta kaotične zbrke pobjeđuju mladi ljubavnici Helena, Hermija, Lisandar i Demetrije, ostvarujući svoju čežnju. Na kraju komedije ponovno je uspostavljen poredak uz gobnu i brojna vjenčanja, ali je to poredak koji se uz pomoć čarolije Ivanjske noći kristalizirao oko mladih, a ne oko krutoga atenskoga ili egleskoga, elizabetanskoga zakona. Stoljećima stručnjaci pokušavaju riješiti fenomen tragedije, odnosno Hamletova odlaganja da izvrši osvetu zbog ubojstva svoga oca, kralja Danske, nad svojim stricem, sadašnjim kraljem Klaudijem, u najboljoj tragediji ikad napisanoj, u Shakespeareovu Hamletu. Napisan iz vizure tajne spoznavanja smrti i vlastitih dvojbi, Hamlet u sebi upija tajnu postojanja usredištenu oko Hamletove ljubavi Ofelije, njegove majke Gertrude, prijatelja Horacija, Ofelijina brata Leara, Ofelijina oca Polonija, začudnih grobara i smjene poretka nagoviještene dolaskom Fortinbrasa na samom kraju tragedije, kad je živ ostao samo Horacije, kako bi pričao priču o Hamletu. Nijedna interpretacija neće moći do kraja objasniti tajnu Hamletova zastora i renesansnoga stanja duha i kritike toga stanja u Engleskoj, ali ni sve ljduske i psihičke slojeve nazočne u svim vremenima i civlizacijama, u svakom čovjeku posebno koji stalno postavlja pitanja o biti ili ne biti sebe, svoje vlastitosti i vlastite egzistencije s drugima. Sami Shakespareovi soneti (objavljeni 1609.), umjesto da pripovijedaju ili barem nagovješćuju neku povezanu priču, kristaliziraju se oko niza tema nabijenih silovitim osobnim emocijama. Tzv. Shakespeareov ili elizabetanski sonet poseban je oblik soneta od tri katrena i jednoga dvostiha, s najčešćim rasporedom rima ababa cdcd efef gg. Razlikuje se od talijanskoga ili Petrarkina soneta, koji je sastavljen od da katrena i dva tercete ili od jedne strofe od osam i druge od šest stihova. Raspored je rima u Petrarkinu sonetu abba abba u katrenima, dok za tercete postoji više uobičajenih kombinacija. HRVATSKA RENESANSA MARKO MARULIĆ (Judita, Molitva suprotiva Turkom) Marko Marulić (Split, 18. kolovoza 1550. - Split, 5. siječnja 1524.) latinski je i hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj koji je stvarao na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Potomak je splitke plemićke obitelji koja se nazivala Pečenić. Jezik Marulićevih hrvatskih djela temelji se na splitskoj čakavici 15. i 16. stoljeća s umjerenim unošenjem crkvenoslavizama, raguzeizama i općeštokavskih elemenata. Latinski mu jezik, uz težnju prema klasičnoj normi, očituje i srednjovjekovne crte na svim razinama, od leksika do stila (usporedite natuknicu o Maruliću vezanu za predrenesansu i humanizam). Najvažnije je Marulićevo hrvatsko djelo Judita (Libar Marka Marulića Splićanina u kom se uzdarži istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena…., 1501.), biblijsko-vergilijevski ep u 6 pjevanja (ukupno 2126 dvostruko rimovanih dvanaesteraca s prijenosnom rimom). Pjesničkom obradbom pripovijesti o hrabroj starozavjetnoj udovici Juditi i neprijatelju Holofernu Marulić je želio pokazati da se prijetećoj turskoj sili može odoljeti junaštvom i vjerom u Boga. Iako se vjerno držao biblijskoga predloška, ep je uobličio prema poetičkim pravilima renesansne epske tvorbe, a u versifikaciji je nasljedovao suvremene pjesnike svjetovne tematike (“začinjavci”). Prozna posveta djela važno je autopoetičko očitovanje. Biblijska poema Suzana, nastala nakon Judite, manjeg je osega (780 stihova) i pjesničkoga dosega. Ostale hrvatske pjesme najvećim su dijelom nabožne i moralističke tematike (npr. Dobri nauci, Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, dijaloška pjesma Utiha nesreće). Domoljubna i protuturska zauzetost snažno se očituje u Molitvi suprotiva Turkom i Tužen’ju grada Hjerozolima. Svjetovnoj su poeziji bliske zabavno-poučne Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka satira i Poklad i Korizma. Dramski tekst (također u stihovima) Prikazan’je historije svetoga Panucija adaptacija je talijanskoga predloška Fea Belcarija. U posljednje se vrijeme počinje pretpostavljati da je Marulić autor još nekih dramskih djela, pa i prikazanja Muka svete Margarite, ali te teze još nisu u potpunosti dokazane. Prozna hrvatska djela koja se s pouzdanjem pripisuju Maruliću malobrojna su: izvorna su samo dva pisma Katarini Obirtića i prozni tekstovi u Juditi, dok su Oficij Blažene Dive Marije i Od naslidovan’ja Isukarstova (1500.) Marulićevi prijevodi s latinskoga (ovaj drugi prijevod je djela De imitatione Christi Tome Kempenskoga). Marulić je jedan od najistaknutijih ili najistaknutiji hrvatski

pisac 15. i 16. stoljeća, nacionalni klasik, tvorac prvoga epa na hrvatskom jeziku, ujedno i klasik kršćanske književnosti te humanist europskoga formata. Ostavio je opsežan i raznovrstan opus koji se odlikuje vrsnom književnom stilizacijom, žanrovskom kompetencijom, sposobnošću variranja i prilagodbe raznovrsnoj čitateljskoj publici, s poticajnom I zanimljivom zastupljenošću i prepletom elemenata i iz srednjega vijeka i humanizma i renesanse. I u stihu i u prozi stvorio je djela goleme vrijednosti i značenja za nacionalnu hrvatsku kulturu i za europski književni i kulturološki obzor. U novije vrijeme, zahvajujući izdavanju Sabranih djela (dvojezična, kritična komentirana) Marka Marulića, započelo je sustavno i intenzivno proučavanje Marulićeve književne ostavštine, a otkrivena su i nova djela i rukopisi. DŽORE DRŽIĆ (Draža je od zlata; Grem si, grem) Džore Držić (Dubrovnik, 1461. - Dubrovnik, 1501.), pjesnik i dramatičar, potomak je građanske obitelji Darsa (Dersa, Dirsa, Drža); stric je književnika Marina Držića (r. 1508.). U Dubrovniku je završio humanističku školu, u Italijii studirao pravo, a devedesetih godina stupio je u svećenički stalež. Pjesme su mu sačuvane u Zborniku Nikše Ranjine (skupa s pjesmama Šiška Menčetića i nekoliko drugih, djelomice anonimnih pjesnika), u prijepisu iz 17. stoljeća i u rukipisu otkrivenu 1965. u Irskoj. Prije otkrića irskoga rukopisa mislilo se da je Džore Držić mogući autor nekih anonimnih pjesma iz Zbornika Nikše Ranjine, između ostalog i tzv. “pjesme na narodnu” Odiljam se. U irskom je rukopisu pronađeno dvadesetak novih Držićevih pjesama (između ostaloga i pjesma Čudan san, pjesnički začetak hrvatske dramske robinje) i dotad nepoznata pastoralna drama (ekloga) Radmio i Ljubmir. Pjesme su mu, s iznimkom prijevoda latinskih crkvenih pjesama Salve Regina i Ave Maria, ljubavne, a na tragu su Petrarke i talijanskih petrarkista 15. stoljeća. Držićeve pjesme tvore motivski ograničen, ali sadržajno cjelovit kanconijer, za koji se vjeruje da poetizira iskustvo jedne jedine ljubavne zgode. Mnoge su pjesme obilježene autorskim akrostihom. Jezik je mješavina ikavsko-ijekavsko-štokavskoga, s dosta čakavizama. Većina je pjesma ispjevana dvostruko rimovanim dvanaestercem. Iznimno se pojavljuje jedanaesterac po uzoru na tal. endecasillabo, četrnaesterac i petnaesterac. Leksik i metaforika ponekad podsjećaju na domaći folklor i pučku pjesmu, a izrazita idealizacija opjevane žene zna podsjetiti na koncepciju ljubavi razvijenu u lirici talijanskih stilnovista. Iz repertoara petrarkističke udvaračke retorike u njegovim pjesmama pravladava kontemplativno divljenje ljepoti odabranice (vila, gospoja, diklica) i introspektivan pogled u vlasitu duševnost, uznemirenu nemogućnošću ostvarenja ljubavnih želja. Iz ljubavne igre slabije je zastupljen trenutak suočenja s vilom i razgovor s njom. U kontemplativnim pjesmama opjevanu žensku osobu vrlo često povezuje s transcendentnim sferama, uspoređujući je s anđelom, suncem, nebom, inzistitrajući i na onostranom podrijetlu njezine ljepote. Protuteža je misli o nebeskom podrijetlu viline ljepote shvaćanje ljubavi i zaljubljenosti kao svojevrsne teološke spoznaje: pogled na mladu diklicu izjednačuje se sa slavljenjem boga. Dramolet, odnosno pastoralna ekloga Radmio i Ljubmir, napisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima, ima oblik scenski izvodive pastorale u kojoj iskusni i razboriti Radmio bez uspjeha pokušava urazumiti zaljubljenoga Ljubmira. Radmilov diskurs obilježen je neidealističkim odnosom prema ljubavi i leksikom seoskoga govora iz dubrovačkoga zaleđa. U Ljubmirovim replikama pastirski tematski svijet estetizira se u duhu renesansne pastorale i petrarkističke lirike. Na taj način uspostavlja se kcontrast koji će postati tradicionalan u komedijama i eklogama, ali i u komičnim poemama hrvatskih pjesnika koji su stvarali u Dubrovniku u 16. i 17., ali i u 18. stoljeću. ŠIŠKO MENČETIĆ (Prvi pogled; Blaženi čas i hip) Šiško Menčetić (Dubrovnik, 1457. - Dubrovnik, 1527.), petrarkistički hrvatski pjesnik, potomak je dubrovačke plemićke obitelji Menčetić (Menze). Školovao se u dubrovačkoj humanističkoj školi, a zatim se bavio trgovinom i administrativnim poslovima, bio je u državnoj službi, bio je knez na Šipanu, a zatim i knez Dubrovačke Republike. U četrdesetoj godini sklopio je brak s Marom Gundulić, s kojom je imao dva sina i kćer. Umro je za epidemije kuge, koja je pokosila i oba njegova sina. U sudskim spisima Dubrovačke Republike Menčetić se više puta spominje u ulozi tužitelja, svjedoka, ali i optuženika. Optužuje ga se za nasrtljivost prema ženama i za tučnjavu u javnim prostorima. Uz Džoru Držića Šiško Menčetić najstariji je po imenu poznati svjetovni lirik iz Dubrovnika. Preko 500 njegovih pjesama sačuvano je u zasebnu rukopisu i u rukopisnom Zborniku

Nikše Ranjine (gdje se nalaze skupa s pjesmama Džore Držića i još nekolicine djelomice anonimnih pjesnika), a dijele se u tri knjige. Uz mnoštvo svjetovnih, pretežno ljubavnih pjesama, ispjevao je i 11 pjesama o Isusu. Kao svjetovni lirik bio je pod izrazitim utjecajem Petrarke i talijanskih petrarkista 15. stoljeća. Ljubavne pjesme posvetio je većem broju žena, a njihova je imena ili hipokoristike zabilježio u akrostihovima/akrostisima (u njega je čest i autorski akrostih). Ženski adresat nazivlje gospođa, gospoja, rjeđe vila. Sve Menčetićeve pjesme, s iznimkom triju u petnaestercu, ispjevane su u dvostruko rimovanom dvanaestercu s provedenom normom ternarnoga fraziranja. Jezik im je u osnovi jekavsko-štokavski, s nešto ikavizama i čakavizama. Prevladavaju pjesme u kojima se sažeto izvješćuje o suočenjima s gospođom i o duševnim posljedicama susreta, ali ima i kratkih epigramatski komponiranih sastavaka od po 2 ili 4 retka i ovećih baladesknih pjesama, s 600 redaka. Dok je lirika Džore Držića pretežno kontemplativna, u Menčetićevim ljubavnim pjesmama ostvaruju se tipične jezične geste petrarkističke lirike: prepričavanje prvih susreta s gospođom, opjevavanje njezine “ljeposti”, udvarački pothvati, razočaranje gospođinom suzdržanošću, odgovarajuće negativne reakcije lirskoga subjekta. Gospođa se opisuje bez pretjeranoga idealizma. U metaforama prevladavaju sunce, sunačce, zora, cvit i ružica, a u opisu frustrirana zaljubljenika hiperbole bolesti, smrti, umiranja. Suprotnost između gospođine privlačnosti i njezine hladnoće uzrokom je mnogih antiteza: ljuvezan – boljezan, dresel – vesel. Lirski subjet ne zatvara se uvijek u krug individualne duševnosti, često se obraća tematiziranome ili implicitnom prijatelju, najčešće gospođi, a nekad i imaginarnoj javnosti, pred kojom svjedoči o gospođinim vrlinama ili prokazuje njezinu ravnodušnost. Zna biti autodestruktivan, osvetoljubiv, agresivan. Stanje intimnoga jadikovanja lirski subjekt zna pretvoriti u fikciju sudskoga procesa ili trgovačkoga ugovora. Menčetićeve pjesme o Isusu po retoričkoj su formi zamišljene kao iskazi vjernika pred likom raspetoga Isusa. RANJININ ZBORNIK (Leute moj mili; Odiljam se; Djevojka hodi po zeleni travi) Ranjinin zbornik, poznat i pod nazivima Ranjinin kanconijer i Zbornik Nikše Ranjine, najstarija je rukopisna zbirka hrvatskih petrarkističkih pjesnika. Nazvan je prema Nikši Andretiću Ranjini (Dubrovnik, oko 1494. – Dubrovnik, nakon 1582.), zapisivaču i prepisivaču, možda i pjesniku. Nikša Ranjina Andretić, plemićkoga roda, školovao se u rodnome gradu. Mlad je ušao u službu Dubrovačke Republike, s dvadeset godina postao je članom Velikoga vijeća, bio je više puta knez Lopuda i Koločepa te Dubrovačke Republike. Godine 1507., kao trinaestogodišnji dječak, započeo je zapisivati ljubavne stihove prvih hrvatskih petrarkista Šiška Menčetića, Džore Držića, Marina Krstićevića, Mavra Vetranovića, Andrije Zlatara i nekih drugih, nepoznatih dubrovačkih autora (a nije isključeno da u njemu ima i pjesama samoga Nikše Ranjine). Tako je nastao zbornik, danas poznat ipak najviše pod nazivom Ranjinin zbornik, koji sadrži 820 pjesama, ali je imao dodatak od 15 pjesama za koje znamo samo po naslovnim stihovima iz popisa. Rukopis koji se čuvao u knjižnici zadarske gimnazije nestao je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Zbornik se sastoji od dva dijela. U prvom su dijelu pomiješane pjesme Šišmunda Menčetića i Džore Držića, a u drugome, koji je pisan kasnije, nalaze se stihovi raznih pjesnika 15. i 16. stoljeća. Pjesme su petrarkističke, najvećim dijelom u već kanoniziranom dvostruko rimovanom dvanaestercu. Najveći broj pjesama pripada struji kariteanskoga petrarkizma, ali ima i drugih varijanti petrarkiranja. Posebnu skupinu čine pjesme “na narodnu”. Ranjinin zbornik važan je po tome što sadrži stihove prve dvojice hrvatskih po imenu poznatih petrarkista Džore Držića i Šiška Menčetića, stihove opisane u drugoj polovici 15. stoljeća kao i stihove nekih drugih, poznatih i nepoznatih petrarkista. 512 pjesama pripada Šišku Menčetiću, a to je više od polovice zbirke, a možda ih je i više jer autorstvo drugoga dijela zbornika nije razjašnjeno. Nikša Ranjina Andretić stekao je velike zasluge za hrvatsku renesansnu književnost skupljanjem “modernih” ljubavnih pjesama u najranijoj mladićkoj dobi, čime je za javnost sačuvao pjesme koje su pripadale petrarkističkoj dubrovačkoj školi, odnosno pjesnicima koji su ih svakodnevno usmeno izlagali svojim prijatejima i ostalima zainteresiranima.

HANIBAL LUCIĆ

(Jur nijedna na svit vila; Otkad se zamota; iz Robinje: Skazanje drugo, stih 685-755 /Robinja i Derenčin/) Hanibal Lucić (Hvar, oko 1485. - Hvar, 1553.), lirski pjesnik, dramatičar i prevoditelj, renesansni petrarkist, potjecao je iz bogate hvarske patricijske obitelji. Ne zna se gdje se i kako školovao. Imao je posjede na Hvaru i Visu. U vrijeme pučko-seljačke pobune pod vodstvom Matije Ivanića (1510.1514.) sklonio se u Split i Trogir, a nakon povratka bavio se obnovom uništenih imanja i obavljao različite funkcije u komunalnoj upravi (sudac, odvjetnik, branitelj komune…). Održavao je veze sa splitskim, trogirskim, dubrovačkim, kotorskim intelektualnim krugovima. Nijedno svoje djelo nije za života tiskao. U posveti prijevoda jedne Ovidijeve heroide splitskom pjesniku Jerolimu Martinčiću, koja potječe iz 1519., piše da je uništio veći dio svoga dotadašnjega pjesničkoga stvaranja. Lucićeva književna djela objavio je nakon očeve smrti izvanbračni mu sin Antun pod naslovom Skladanje izvarsnih pisam razlicih… (Venecija, 1556.). U tom nevelikom svesku sadržan je sav Lucićev književni opus, uz iznimku šest panegiričnih soneta upućenih mletačkim dostojanstvenicima na Hvaru, pisanih na talijanskome. Svezak obuhvaća dvadeset i jednu ljubavnu pjesmu, jednu alegoričnu pjesmu, koje su tumačenja sporna, dramu Robinja, pjesmu U pohvalu grada Dubrovnika, osam pjesničkih poslanica, dva epitafa i spomenuti prijevod Ovidijeve heroide Pariž Eleni. Lucićev lirski opus pripada najzanimljivijim pojavama hrvatskoga renesansnoga petrarkizma. To nije tipičan petrarkistički kanconijer, nego prije antologija koja prikazuje široku lepezu stvaralačkih mogućnosti, individualna sinteza raznorodnih škola i pjesničkih smjerova. Lucić sintetizira iskustva umjetničke i popularne domaće hrvatske tradicije i inspiracije koje proistječu iz najnovije talijanske poezije. U Lucićevoj poeziji spaja se senzualizam petnaestostoljetnoga kariteanizma (kariteanizam /naziv prema pjesniku Cariteu/ je škola i smjer nasljedovanja petrarkizma, a karakterizira ga spoj Petrarkina nasljedovanja s trubadurskom i popularno-pučkom tradicijom, česta uporaba dosjetke, tretiranje pjesme kao pjesničke igre, mogućnost isticanja artističkoga umijeća) s neoplatonizmom i šesnaestostoljetnim akademskim, klasicizmu sklonim petrarkizmom Pietra Bemba i Ludovica Ariosta, koji su tražili povratak na izvorni Petrarkin uzorak. Lucićevo pjesništvo karakterizira neobično versifikacijko umijeće, melodičnost, zvučnost i elegancija stiha te toplina lirskoga izraza nastala zahvaljujući kontaktu s pučkom pjesmom (pa je njegovo djelo sačuvalo vrijednost žive tradicije sve do danas). Lucićeva pjesma Jur nijedna na svit vila drži se njegovim najvećim pjesničkim dostignućem i remek-djelom renesansne poezije. U njoj Lucić na majstorski način povezuje popularno-pučku melodiju s čistim Petrakinim tonom. U cijelosti Lucićev lirski opus svjedoči o promaknuću lirike, karakterističnom za šesnaestostoljetnu europsku poeziju, o podizanju njezine stilističke razine i o zauzimanju višega mjesta u hijerarhiji književnih vrsta. Veliko značenje ima i Lucićeva drama Robinja, jedina drama u užem smislu u starijoj hrvatskoj književnosti, koja je, prema autorovoj tvrdnji, izvedena na pozornici, vjerojatno prije 1530. Robinja je jedan od najranijih dramskih tekstova sa svjetovnom tematikom u hrvatskoj književnosti. Lucić u Robinji polazi od motiva oslobođenja zarobljenice, a taj je književni postupak, koji prerasta u žanr hrvatske dramske robinje karakterističan za stariju hrvatsku književnost, poznat u folkloru (u dramskoj formi u obliku moreške, popularne u Hrvatskoj i u cijelom Sredozemlju) i u ranijoj hrvatskoj umjetničkoj književnosti (Džore Držić, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković…). U dramskoj i scenskoj slici Lucić se oslanja na iz Aristotela i antike poteklu teoriju o jedinstvu mjesta, vremena i prostora i na teoriju o antičkom (tragičnom) junaku i krivnji te na hrvatsku tradiciju srednjovjekovnoga kazališta. Motivu djevojčina oslobođenja, koji završava matrimonijalizacijom (brakom, vjenčanjem), Lucić je dodao povijesnu i zemljopisnu konkretizaciju, oblikujući kao junake drame dva potomka hrvatskih velikaških rodova: Derenčina i Majer-Podmanickih, i lokalizirajući radnju u Dubrovnik(u) (na jednom dubrovačkom trgu, u gradu koji je u to vrijeme bio jedini potpuno slobodan hrvatski grad), ali je i otvarajući prema širokoj pozadini izvanscenskoga prostora koji obuhvaća prostrana područja UgarskoHrvatskoga Kraljevstva. Dio građe Lucić je mogao preuzeti iz usmene književnosti. Dramska konstrukija djela najviše je bazirana na dugim monolozima u kojima čitatelj/gledatelj doznaje sve o prošlim događajima, ali autor poantira radnju umetcima duhovita pučkoga razgovora, odnosno komentarima sluškinja koje promatraju događanja oko vjenčanja, i završnom kulminacijom/apoteozom slavlja vjenčanja i dubrovačke, odnosno hrvatske slobode. Robinja je vrlo popularna, a njezina se pučka preradba još uvijek izvodi na Pagu (tzv. Paška robinja). U pjesmi U pohvalu grada Dubrovnika i u pjesničkim pismima - poslanicama Lucić izražava svoje uvjerenje o

ispravnosti aristokratskoga društveno-političkoga poretka – jamca slobode i opće sreće. Lucićev je jezik čakavština, obogaćena štokavskim elementima, posredovanim poezijom Dubrovčana i pučkom poezijom. U Lucićevu jeziku često se primjećuje i posezanje za crkvenoslavizmima, podrijetlom iz hrvatske srednjovjekovne književnosti, koje koristi za oblikovanje visokoga stila. MAVRO VETRANOVIĆ (Pjesanca upomoć poetam; Moja plavca ; Posvetilište Abramovo) Mavro Vetranović (1482.-1576.) jedan je od najistaknutijih predstavnika hrvatske književne renesanse, autor je golemoga i žanrovski bogata književnog opusa. Obiteljskoga nadimka Čavčić, rođen je u Dubrovniku 1482. godine, a umro u rodnom gradu 15. siječnja 1576. godine. Nakon završene pučke i humanističke škole u Gradu Niko, odnosno Nikola Vetranović, prvo od šestero djece u obitelji pučana, za svećeničko zvanje sprema se u benediktinskoj školi na Mljetu, a 1509. mijenja ime u redovničko; u samostanu na otoku Lokrumu u neposrednoj blizini Dubrovnika polaže zavjet benediktinskom redu pod imenom Mavar (Mavro); školovanje nastavlja u benediktinskom zavodu u Monte Cassinu. U Dubrovnik se vraća 1515. i živi u samostanu na Mljetu. U nekoliko je navrata opatom samostana, a dva puta predstojnikom mljetske kongregacije. Kad zbog nekih problema u reorganizaciji Reda dolazi u nemilost duhovnih vlasti, godine 1517. bježi u Italiju, nekoliko godina boraveći u progonstvu, a dubrovački Senat kažnjava ga izgonom. Godine 1522. bijeg mu je oprošten; vraća se na Lokrum počinjući obnašati časničke dužnosti svojega reda. Godine 1524. opatom je na Mljetu, a 1527. starješinom sjedinjenih samostana na osamljenom otočiću sv. Andrije i samostana sv. Jakova. 1531. priorom je na otoku sv. Andrije. U 67. godini života, nakon 25 godina službovanja unutar Reda, potaknut razmiricama, ali i osobnim iskušenjima, potpuno se povlači, živeći kao pustinjak, eremit (priklanjajući se misticizmu) na tom otočiću kraj Dubrovnika gotovo do kraja života, kad zbog nemoći prelazi u samostan sv. Jakova na Višnjici, u Dubrovniku. Tamo mu je u pločniku urezan grob. Osim književnošću bavio se i astronomijom: na otočiću sv. Andrije napravio je astronomski atlas (poslije 1543. godine). Od šest opsežnih knjiga Vetranovićevih stihova ("Pjesni razlike") što ih spominju dubrovački biografi tri su izgubljene, a tri (zadnje) došle su do nas zahvaljujući rukopisima, odnosno prijepisima uglavnom iz 17. stoljeća. Najveći dio čuva se u Knjižnici Male braće u Dubrovniku (znameniti rukopis in folio pod brojem 77, na 98 listova, glavni je izvor za “nedramatske pjesme”, odnosno IV., V. i VI. Vetranovićevu knjigu) i HAZU u Zagrebu. Nijedan Vetranovićev “autografni rukopis” nije sačuvan. U nepotpunu prijepisu sačuvane su dvije mitološko-pastoralne scenske igre, odnosno dva pastirska dramska prizora te mitološka drama o Orfeju. Spjev Pelegrin (Piligrin), sačuvan u prijepisu VI. knjige, ostao je nedovršen. Početkom 20. stoljeća pronađeno je ili autorski identificirano dvadesetak Vetranovićevih pjesama. Pripisana su mu i dva prikazanja dotad pogrešno atribuirana: Prikazanje od poroda Jezusova i Prikazanje kako bratja prodaše Jozefa. Još uvijek najpotpunije izdanje djela Mavra Vetranovića Čavčića objavljeno je u kolekciji Stari pisci hrvatski u dvije knjige (III. i IV.) u Zagrebu u 19. stoljeću. Sačuvan opus sadržava oko 40 000 stihova, točnije 132 pjesme (među kojima 5 maskerata), 8 drama i nedovršen spjev Pelegrin. Vetranovićevo književno stvaranje može se podijeliti u tri razdoblja, odnosno stvaralačke faze. Sačuvan Vetranovićev opus sadržava oko 40 000 stihova, točnije 132 pjesme (među kojima 5 maskerata), 8 drama i nedovršen spjev Pelegrin. Vetranovićevo književno stvaranje može se podijeliti u tri razdoblja, odnosno stvaralačke faze. U prvom razdoblju, u vremenu do 1527./1530., Vetranović piše ljubavnu poeziju, najvjerojatnije u duhu onodobne leutaške, petrarkističke, odnosno trubadurske lirike (o danas izgubljenu takovrsnu pjesništvu doznajemo iz Vetranovićeve Pjesance u vrijeme od pošljice), maskerate, pastirske prizore (pastorale) i dramu Orfeo. Prevladava mitološka i ljubavna tematika, odraz “svjetlijeg” dijela renesansnoga duha. Moguće je da je u tom razdoblju nastala i biblijska drama Suzana čista. Drugo razdoblje Vetranovićeva stvaralaštva traje od 1530. do 1549./1550. Obilježeno je napuštanjem ozračja vedre petrarkističke lirike (ali i strukturnim zadržavanjem petrarkističkih, pastoralnih, idiličnih, mitoloških i pokladnih slojeva tipičnih za renesansu), okretanjem sumornom raspoloženju i razočaranju. Karakterizira ga tematizacija subjektivnoga doživljaja svijeta, prikazba ovozemaljske muke i patnje, filozofija boli, okrenutost pitanjima života i smrti, refleksija, usmjerenost Bogu i Božjoj ljubavi (preokret: epidemija kuge, “pošljice” u Dubrovniku od 1526. do 1527.). Tad nastaju četiri crkvena prikazanja (Uskrsnutje Isukrstovo, Kako bratja prodaše Jozefa, Posvetilište Abramovo, Od poroda Jezusova), a možda i biblijska drama s elementima sudske drame, odnosno drame pravednosti - Suzana čista), nabožna i

satiričko-politička poezija te raznovrsni slojevitiji, najčešće refleksivni, pjesnički tekstovi različite dužine (egzistencijalni problemi, društveni odnosi, svakodnevni život, etičko-moralna kategorija). Treće razdoblje Vetranovićeva stvaralaštva traje od 1549./1550., a obilježeno je mističnošću, okrenutošću životnoj sintezi, pitanju prolaznosti, ali i “zrelom ushićenošću” čudom života i suživotom čovjeka i prirode. Osim epa Piligrin tad nastaje sedamnaest pjesama (kao uvodne u šestoj knjizi) pod naslovom Pjesni razlike (tiskane tek 1872., u Zagrebu, sve u dvostruko rimovanim dvanaestercima). Zanimljive su Vetranovićeve pjesme u kojima su vidljivi odjeci autorova prirodoznanstva, astronomije, astrologije, fizike, prirodofilozofijskih stavova. Sve pjesme nastale u zadnjim godinama života spoj su invokacije, životne tuge i čežnje za izlazom iz mraka, za svijetom mira i sreće, s naznakom utopijskoga projekta bez boli i rata. Pjesma upućena Mladosti naslućivanje je Piligrinova puta kroz vatru i vodu, ali i ocrt gorkoga ljubavnoga iskustva. U pojedinim religiozno impostiranim pjesmama (Pjesanca djevici) slijedi Dantea i Petrarku (canzona Vergine bella, che di sol vestita). Vetranovićevo najopsežnije i nedovršeno (4374 stiha), a možda i najzanimljivije djelo, vrhunac stvaranja, Pelegrin (Piligrin) - fantastično-alegorijsko-filozofijski je spjev s autobiografskim punktovima o putniku, hodočasniku slojevite strukture, alegorike i metaforike, s elementima klasične i kršćanske mitologije. Zanimljiva fabulativno-koncepcijska nit, sa snažnim uporištem u slikanju doživljenih krajolika, konkretizira trojstvo grijeh-pokora-milost, dogmu o ispovijedi i pričesti, ali i priziva komediju duša, odnosno srednjovjekovnu viziju. Ovo epsko djelo u hrvatskoj književnosti (prizivajući groteskno-komičnu alegorijsku podlogu Prudencijeve Psihomahije, srednjovjekovne bestijarije, angeologije i demonologije, Marulićev Poklad i Korizmu te fantastično putovanje i groteskne likove Držićeva Prologa Dugoga Nosa..; a nagovješćujući devetnaestostoljetni Kazalijev ep Ćoso, prozu hrvatskih borgesovaca - fantastičara druge polovice 20. stoljeća...), zauzima posebno mjesto, otvarajući podvojenošću na putenost i religioznost, apsolutno dobro i apsolutno zlo, izravno i neizravno značenje - prostor manirističkoj književnosti. Pet maskerata (Dvije robinjice; Trgovci Armeni i Indijani; Lanci Alemani, trumbetari i pifari; Remeta; Pastiri; nastale u prvim desetljećima 16. stoljeća, tiskane u Zagrebu 1871.) rubni su pjesničkoglazbeno-scenski oblici, namijenjeni izvedbi u pokladnim danima; u hrvatskoj renesansi pišu ih i Nalješković, Pelegrinović, Sasin...., a u talijanskim gradovima popularne su kao canto carnascialesco. U Vetranovića prevladava blago šaljiv, kadikad i rodoljubni, odnosno domoljubni ton, a manje za Nalješkovića karakterističniji erotski pokladni naboji. Pastirski prizori “prvi” i “drugi”, odnosno “pastirska prikazanja” naslovljena Istorija od Dijane (naslov i Dijana) i Pastirski prizor (naslov i Lovac i vila) nastali su početkom 16. stoljeća, a organizirani su oko motiva oslobađanja zasužnjene djevojke i čežnje za slobodom. U kratkoj mitološkoj drami Orfeo (“Orfej i Euridika”) prekinuta završetka, a možda i izostavljena početka (nastala na početku 16. stoljeća) Vetranović ponovno spaja mitološku i kršćansku simboliku, ovaj put utjelovljujući višeputno obrađenu priču o mitološkom pjevaču Orfeju koji pjesmom i sviranjem (lira) pokušava izvesti voljenu Euridiku iz podzemnoga svijeta; izvorno je preokrećući u Euridikinu (Euridiče), a ne Orfejevu, sudbonosnu pogrešku: okrenuvši se unatoč zabrani (figura oslobađanja Orfeja od grješnosti), Euridiče ostaje osuđena na vječni boravak u podzemnom svijetu; Karon je prevozi na drugu obalu rijeke na poziv Duha, “službenika” Kralja paklenoga. Sačuvan središnji dramski prizor (možda i jedini) prikazba je zbivanja pred vratima pakla i u paklu kojemu simultana srednjovjekovna pozornica daje drukčije značenje: postavljenost pakla na jednoj i vječnoga prebivališta - raja na drugoj strani renesansnu orfejsku temu (melankolija, čežnja, putovanje) stavlja i u okular ranokršćanskoga (srednjovjekovnoga) nadahnuća o viđenju Krista u liku Orfeja: Orfeo stoji pred vratima pakla kao i Krist, Spasitelj (kristoliki Orfeo prikazuje parabolu kršćanske povijesti ostvarujući iskupljenje u drugim prostorima mita, u pretpovijesti). Suzana čista dramatizacija je starozavjetne biblijske legende o starcima Ilijakinu i Izaku koji pokušavaju zavesti čistu Suzanu. S prethodnicom u Marulićevoj pjesmi o Suzani i dramskim nasljedovateljima u dramici Il giudizio di Daniele, priča o kleveti na štetu nevine Suzane zgusnutom strukturom i gotovo psihološkim ustrojem dramskih osoba te smanjenjem didaktične očiglednosti, pobožnosti i utilitarnosti, ali i usmjerenošću na prološku političku aktualizaciju, više je drama pravednosti nego tipično prikazanje; a sudište i suđenje u središtu događanja, u trećem činu, organizirano kao pravi i istinit proces vođen prema proceduri onoga doba, s raspravom koja se vodi kao pred dubrovačkim sudištem, s tekstom angažirano upućenim dubrovačkim sucima i starim popovima povezuju je i s Nalješkovićevima Komedijom drugom i Komedijom trećom, ali i s

Lucićevom Robinjom. U tekst je upisana modificirana simultana pozornica (najčešće uporabljivana u srednjovjekovnom kazalištu). Posvetilište Abramovo prikazano je 1546. pred Kneževim dvorom u Dubrovniku, a pet verzija različite dužine, uvjetovane nazočnošću ili nenazočnošću pastoralnih i komičnih elemenata, svjedoči o popularnosti toga djela. Ova dramatizacija starozavjetne teme Izakove žrtve Čavčićevo je najautorskije dramsko djelo. Odstupajući od naiviteta crkvenih prikazanja, prilagođuje se ukusu publike; razvijajući radnju elementima pastoralnoga žanra (ulazak prirode odsutne u dramskim djelima prošlih stoljeća pothranjen pažljivim čitanjem klasika i talijanskih pisaca), pa čak i komedije (seoske scene, opis seljačkoga života), dok su elementi farse tek naznačeni. Dramski momenti baziraju se na dvama prizorima priče o posvetilištu (žrtvi); na udjelu Abrahamove žene a majke Izakove, Sare u radnji i na problemu šutnje starozavjetnoga izvora o njezinu ponašanju za vrijeme posvetilišta te na Abrahamovu prosvjedu i njegovu odnosu spram Božje zapovijedi, retorici njegova odgovora i njegovu “posluhu”. Vetranović u dramu uvodi biblijski šuteću Saru. Dinamiziranje Sare 1546. godine unosi elemente svakodnevice (brijanje, jutarnje buđenje). Abrahamov odgovor Bogu u kraćim Vetranovićevim verzijama postoji u obliku pogađanja, cjenkanja, a u dužim (vjerojatno nastalim kasnije i pretvorenima u osobniju i intimniju dramaturgiju) svodi se na kratko pristajanje. Snažna nazočnost ženske nositeljice radnje pridonosi dubokom oslikavanju osjećaja i stanja duše, majčine bolne patnje, dajući novu dimenziju figuri Sarinoj. Prikazba noćnoga trenutka i svanuća upućuje na vrijeme odvijanja predstave naznačeno u epilogu od poslijepodne do predvečer, sviranje i pjevanje na pokladno vrijeme, obraćanje publici na sociološku ljestvicu točno stupnjevanu od seljaka, puka, do vlastele, bana i knezova. U drugom razdoblju osim drama nastaje i najveći dio Vetranovićeve poezije: nabožna poezija, nadgrobnice, moralističko-poučni stihovi. Često je ozračje iskrenoga zanosa i, osobito u pjesmi naslovljenoj Remeta, živosti u opisima prirode i pustinjačkog života te smisao za humor. Vetranović piše i refleksivnu poeziju, sa sklonosti filozofskom razmatranju svijeta, i s naglašenom individualnom perspektivom. Iskazuju se unutarnji prijepori, renesansna proturječja, suočenost s hrvatskom i svjetskom zbiljom. Političko-satirička odnosno rodoljubna poezija usmjerena je na moralnu izopačenost vlastita vremena. Vetranovićevo najopsežnije i nedovršeno, a možda i najbolje djelo, vrhunac stvaranja, Pelegrin (Piligrin) - fantastično-alegorijskofilozofijski je spjev s autobiografskim elementima o putniku, hodočasniku slojevite strukture, alegorike i metaforike, s elementima klasične i kršćanske mitologije. Zanimljiva fabulativnokoncepcijska nit ima snažno uporište u slikanju doživljenih krajolika: pjesnik šalje svoju svijest u bijeli svijet kako bi pronašla mjesto njegova spokoja i sreće; u liku Pelegrina (putnika) pjesnik se za božićne noći upućuje na putovanje uprtivši mijeh na leđa u koji zatvara svoje misli, koje bježe; na putovanju doživljuje preobrazbe, viđenja, peripetije, susrete; iza zlatnih vrata, pred kojima je pjesnik, stoji prekrasna djevica Grazia, ali ih ne uspijeva prekoračiti. Ozbiljuje se trojstvo grijeh-pokoramilost, dogma o ispovijedi i pričesti, ali i priziva komedija duša, odnosno srednjovjekovna vizija. Vidljive su reminiscencije iz Dantea, Ovidija, Teokrita, Petrarke i Ariosta. Pelegrin je izgrađen na temelju pomaka od srednjovjekovnih peregrinacijskih poetskih i retoričko-konvencionalnih alegorija (mijeh s mislima i mravima koje ih zoblju, mojemuča), na poetici groteskno-karikaturalno-komičnoga i fantastičnoga prikazivanja svijeta (raznovrsne prijetvorbe, npr. ovce u djevojku; fantastični motivi, npr. priča o siru u kljunu gavrana pretvorenom u postole, većinom na podlozi grčke mitologije i hrvatskoga folklora). Nakazno-humorističan "ja"-pripovjedač glavni je lik koji pripovijeda, u dvostrukorimovanim dvanaestercima, u spoju životinjskoga i ljudskoga obličja (Piligrinova grba kao kazna za traženje ovozemaljske sreće, osleće uši - zadovoljstvo vlastitim koritom, zubi vepra -zadovoljstvo u gnusobi, oči sove - sljepoća za istinu) o "čudnim i nevjerojatnim događajima u nekom nepoznatom svijetu". Pelegrin u hrvatskoj književnosti zauzima posebno mjesto, otvarajući podvojenošću na putenost i religioznost, apsolutno dobro i apsolutno zlo, izravno i neizravno značenje, prostor manirističkoj književnosti, očitovan kao razbijenost strukture književnoga djela nastale iz egzistencijalne nesigurnosti. Vetranovićevo književno djelo nastalo je najvećim dijelom u trenutku stvaranja drugoga naraštaja hrvatskih renesansnih književnika, odnosno oko polovice 16. stoljeća. Jedan od najplodnijih i žanrovski najraznovrsnijih hrvatskih književnika, stvaralac novih književnih oblika, pisac "polivalentne i kompleksne produkcije", s fokusom u egzistencijskoj raznovrsnosti i ljubavi prema hrvatskoj domovini i baštini, vrstan poznavatelj klasične, latinske, hrvatske i talijanske književnosti, dugovječan suvremenik mnogih značajnih književnika, Mavro Vetranović mogao bi se svrstati "među prve figure hrvatske renesanse". Uživao je velik autoritet u

krugu hrvatskih renesansnih književnika, umjetnika, mislilaca i intelektualaca. Čavčićeve drame tek se zadnjih desetljeća 20. stoljeća (Dubrovačke ljetne igre) i na početku 21. stoljeća (Kazalište Marina Držića, Dubrovnik, 2001., praizvedbe drama Suzana čista i Orfeo, obje 2001.) počinju s uspjehom scenski izvoditi i prikazivati javnosti. (M. M.) BRNE KARNARUTIĆ (Vazetje Sigeta grada: Treti dil, stih 597-638) Barne Karnarutić (Brne Krnarutić) (Zadar, između 1515. i 1520.), epski pjesnik, potomak je stare plemićke obitelji. Nakon školovanja u Zadru najvjerojatnije je studirao pravo u Padovi. Služio je kao kapetan hrvatske konjice u mletačkoj vojsci, a zatim prelazi u službu gradske administracije u Zadru. Bio je gradski sudac, orator pred mletačkim duždom, prokurator crkava i samostana, a zatim se posvetio odvjetničkom zvanju. Karnarutićev književni opus nije velik. Sačuvana su dva njegova djela. Epilij Izvarsita ljubav i napokom nemila i nesrićna smart Pirama i Tižbe (1586.) nastao je na fabulativnoj osnovi IV. Ovidijeve Metamorfoze. Djelo je složeno u dvostruko rimovane dvanaesteračke katrene. U pet libara (1561 stih) opjevava se nesretna i tragična ljubav babilonskih zaljubljenika, s mnogim proširivanjima opisa pojedinih zgoda u odnosu na antički predložak. Jasno se razabire utjecaj petrarkističke lirike. Opjevavanjem teme iz antičke klasične baštine (ista je metamorfoza bila predmetom obrada i Dominka Zlatarića i Ignjata Đurđevića) Karnarutić iskazuje pripadnost humanističko-renesansnom književnom krugu. U epiliju je naglašena i kršćansko-moralistička funkcija. Drugo Karnarutićevo djelo, Vazetje Sigeta grada, prvi je hrvatski povijesni ep. Posvećen je sinu sigetskoga branitelja Jurju Zrinskom, a opjevava sigetsku bitku iz 1566. Kao građa za ep Karnarutiću je poslužila kronika sigetske bitke Podsjedanje i osvojenje Sigeta Ferenca Črnka, napisana u stilu humanističkih kronika, s dosta detalja i podataka. Vazetje Sigeta grada ima četiri dijela, a sastoji se od 1056 dvostruko rimovanih dvanaesteraca. U prvom pjevanju pripovjedač epa predstavlja glavne sudionike povijesnoga događanja: sultana Sulejmana Veličanstvenoga i Nikolu Šubića Zrinskog, a zatim potanko opisuje tursku vojsku. U drugom pjevanju pripovijeda se i izvješćuje o pripremanju turske vojske za napad. Tek u trećem pjevanju epa počinje pripovijedanje i izvješćivanje o tijeku sigetske bitke. Pripovijedanje katkad prekidaju dijalozi ili monolozi epskih junaka, od kojih je najvažniji Nikolin govor vojncima u kojem ih priprema na časnu smrt za obranu domovine i kršćanske vojske. U četvrtom dijelu prvo se izvješćuje o smrti staroga sultana Sulejmana Veličanstvenoga i opisuje se novi zapoivjednik turske vojske Mehmed-paša Sokolović, a zatim se izvješćuje o svim fazama borbe za sigetsku utvrdu. Prije završne bitke Zrinski svojim vojnicima drži govor u kojem tursku opsadu tumači kao kaznu za grijeh, za moralne propuste kršćana u cijeloj državi. Slijedi opis posljednje bitke u kojoj se Zrinski hrabro bori, ali ga netko ubija iz puške. Mehmed-paša Sokolović predaje Hrvatima glavu Zrinskog, a oni ga pokopaju u samostanu svete Jelene blizu Čakovca. Pripovijedanje u epu zgusnuto je, obje zaraćene strane pripovjedač nastoji prikazati epski objektivno s pozicija odmaknuta, distancirana epskoga pripovjedača. Vazetje je ispričano kao objektivna i istinolika kronika. Nekim svojim osobinama pokazuje da je njegov autor poznavao vergilijanski ep i njegovu epsku tehniku (katalozi vojske, opisi junaka, itd.). Karnarutićev ep prvi je ep s temom iz nacionalne povijesti u hrvatskoj književnosti. Svojom temom stoji na početku niza epskih djela u hrvatskoj književnosti koja će opjevati isti događaj (Vladislav Menčetić, Petar Zrinski, Pavao Ritter Vitezović, Andrija Kačić Miošić i dr.). Karnarutićev je ep i prvo književno djelo u hrvatskoj književnosti koje je oblikovalo najvažnije idelogeme hrvatske nacionalne povijesti: borbu krsta i nekrsta, pravednih i nepravednih, hrvatske zemlje kao predziđe kršćanstva, pravedna borba Hrvata protiv nasilnih osvajača, Nikola Šubić kao karizmatična osoba hrvatske piovijesti, itd. Piramom I Tižbom I Vazetjem Sigeta grda Karanarutić je unio u hrvatsku književnost dva važna renesansna epa: ljubavni epilij, odnosno stihovanu ljubavnu pripovijetu I svjetovni, nacionalnopovijesni ep iz suvremene povijesti. PETAR ZORANIĆ (Planine; Otkuda bura ishodi i zač se zove; Zač se grad Nin zove i gdo ga najpri sazda; Perivoj od Slave/slave i u njem vile) Petar Zoranić (Zadar, 1508.? - prije 1569.), prozaik i lirik, autor prvoga hrvatskoga romana, jedan je od autora iz starije hrvatske književnosti o čijem se životu i školovanju najmanje zna iz arhivskih podataka. Neke podatke o svojoj obitelji iznosi Zoranić u Planinama, ali se ne zna jesu li vjerodostojni. Predci su mu bili plemići Tetačići (Kurjakovići) iz Like. Pjesnikov pradjed Zoran

doselio se u 14. stoljeću na jadransku obalu, pa je obitelj promijenila nekoliko boravišta i prezime u Zoranić. Jedna grana obitelji odvojila se od plemićke matice i nastanila u Ninu. Zoranić se rodio u Zadru, otac mu se zvao Ivan, a majka mu je bila Elizabeta Medulla. Ne zna se gdje se školovao, a najvjerojantije je imao pravničku naobrazbu jer je radio kao notar i egzaminator javnih spisa. U posveti Planinama naziva ninskoga kanonika Mateja Matijevića svojim učiteljem, a bio je povezan is Jurjem Divnićem, biskupom ninskim, kojega slavi u svojemu romanu, a koji se bavio književnošću. U romanu se slavi i plemenita Jele za koju se pomišlja da bi mogla biti Zoranićeva majka te se nagađa da je odigrala istaknutu ulogu u njegovoj izobrazbi. Od Zotanićeva književnoga djela sačuvano je samo djelo Planine, pisano prozom i stihovima (prozimetrom), a koje se obično određuje kao prvi hrvatski pastoralni roman (datirano je 1536. u Ninu, a tiskano 1569. u Veneciji). Za druga dva Zoranićeva djela – Ljubveni lov i Vilenicu, koja su nastala prije Planina, zna se samo po naslovima: spominju se u Planinama, u poglavlju Perivoj od slave. Planine, prvi hrvatski izvorni roman nakon srednjovjekovnih anonimnih i prijevodnih Rumanac Trojski i Aleksandrida u 24 poglavlja opisuju i pripovijedaju o putovanju pastira Zorana, pod čijim se likom krije sam pisac, po krajevima svoga zavičaja, kako bi se riješio “ljubvenoga betega”. Put glavnoga junaka Zorana započinje u Vodicama kraj Nina, ide morskim putem do današnjega Starigrada, penje se Velikom Paklenicom na vrh Velebita, a ide prema istoku do Dinare, od Dinare rijekom Krkom do Šibenika i od Šibenika morem mimo Zadra do Zatona pred Ninom i na koncu kopnom do samoga Nina. Fabula romana oblikovana je kao putovanje po zbiljskim predjelima na kojemu putovanju Zoran susreće razne pastire i vile (Zorica, Milost, DejaniraDinara, Latinka, Kaldejka, Grkinja, Hrvatica) koji se pojavljuju i kao junakovi vodiči u zbiljske i fikcionalne predjele (npr. Perivoj od slave) i kao njegovi učitelji i savjetodavci. Priča završava viđenjem Divnića, J. Divnića, sv. Jeronima i Istine, apoteozom Slave i Istine te pjesnikovim prihvaćanjem savjeta da se odrekne tjelesnoga života i ljubavi prema ženi i da prihvati moralnokršćanske vrijednosti. Osim u doslovnom smislu roman treba čitati i kao alegoriju: Milost Božja vodi čovjeka kroz zemaljska zla do konačne spoznaje božanske Istine. Napisane u znaku broja sedam, simboličkoga broja čestoga inače u srednjovjekovnoj književnosti, Zoranićeve su Planine sedmodnevnim Zoranovim putovanjem predočile sedmogodišnje trajanje Zoranove (nesretne) ljubavi. Istodobno to se putovanje tumači kao domoljubno, rodoljubno putovanje u okolicu Zadra i Nina kako bi se divio ljepotama vlastite bašćine i, u trećem putovanju-čitanju smisla, krećući na domoljubno književno putovanje proplamsajima hrvatske književnosti – književne bašćine. Istodobno, četvrto je fiktivno putovanje prolaženje svijetom fikcije, prepoznavanja protagonista kao poznavatelja klasičnih djela, od Ovidijevih Metamorfoza, Danteove Božanstvene komedije, Sannazarove Arkadije, Petrarke… Planine su pastirski, autobiografski, povijesno-društveni, ali i alegorjski roman skladan na zasadama humanističke poetike (posebno vrijedne bilješke na marginama s navodima iz klasičnih i kršćanskih djela) Ovaj je renesansni roman jedno od najcjelovitijih i najkompleksnijih djela hrvatske renesansne književnosti. PETAR HEKTOROVIĆ (Ribanje i ribarsko prigovaranje) Petar Hektorović (Stari Grad, 1487. – Stari Grad, 1572.), pjesnik, filozof, melograf (zapisivač pjesama), prvi hrvatski folklorist, graditelj, rođen je u Starom Gradu (Starigradu) na otoku Hvaru u cijenjenoj obitelji hvarskih plemića. Školovao se u Splitu, u kojem najvjerojatnije završava humanistički školu i stječe humanističku naobrazbu, znanje latinskoga jezika i filozofije. Kao mlad plemić doživljuje bunu pučana protiv plemstva koja je pod vodstvom Matije Ivanića trajala od 1510. godine. U redovima protiv obespravljenih bio je svrstan i Petrov otac. Petar Hektorović bio je nasljednikom bogatih očevih imanja na Hvaru i Visu. Preživio je kugu na Hvaru. Da bi spasio život, kao i velik broj njegovih suotočana, godine 1539. pred provalom Turaka na otok Hvar bježi u Italiju. Osamnaest godina provodi u brodici na pučini, s mislima na staru majku. O tome piše u pjesničkoj poslanici dubrovačkom prijatelju, renesansnom književniku i znastveniku Nikoli Nalješkoviću. U Italiji ostaje godinu dana. Vrativši se na Hvar, nalazi velik nered, ali ne odusatje od gradnje dvorca, odnosno tvrđave Tvrdalj, najviše potaknut strahoim od Turaka i gusara. Hektorović sam projektira, gradi i nadzire Tvrdalj, arhitektonski i kulturni spomenik sačuvan do danas. Kad je nakon dugi niz godina završen, s morske strane izgledao je kao utvrda, a s unutarnje kao ljetnikovac s perivojem i ribnjakom. Tvrdalj odiše humanističkom i renesansnom kulturom, a u zidovima su uklesane poslovice i opomene na latinskom i

hrvatskom jeziku. Cijeli svoj život Hektorović provodi upravljajući svojim imanjem, pišući i organizirajući književne susrete. Značajnu godinu u Hektorovićevu književnom djelovanju predstavlja njegovo gostovanje 1557. u Dubrovniku, najvećem hrvatskom renesansnom središtu, u kojem posjećuje stare književne prijatelje i stječe nove, o čemu piše u pjesničkim poslanicama. Hektorović umire 13. ožujka 1572., u 85. godini, u rodnom Starom Gradu, gdje je i pokopan, preživjevši bunu pučana, dvije epidemije kuge i dvije provale Turaka (1539. i 1571.). Imao je izvanbračno dijete. U svojih suvremenika, s kojima se često dopisivao, stvarajući poseban hvarsko-dubrovački renesansni književni krug, uživao je velik ugled i književnu slavu, a njegovi suvremenici isticali su Hektorovićevu čestitost, ozbiljnost i dostojanstvo. Petar Hektorović pisao je na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku i bio zapisivačem hrvatskih narodnih pjesama. U mladim danima pisao je ljubavne pjesme, ali nisu sačuvane. Osim najpoznatijega Hektorovićeva djela, idiličnoga spjeva, odnosno ekloške poslanice ili ekloge napisane na način poslanice, naslovljene Ribanje i ribarsko prigovaranje (1565.), do naših dana ostao je sačuvan nevelik broj Hektorovićevih djela, koja u venecijanskom izdanju iz 1568. (knjiga je naslovljena Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine složene po Petretu Hektoroviću Hvaraninu) stavlja pod naslovnu sintagmu Razlike stvari ine. To su pjesničke poslanice upućene Nikoli Nalješkoviću, Hijeronimu Bartučeviću, Mavru Vetranoviću, Graciozi Lovrinčevoj, Frani Hektoroviću, zatim pismo u prozi Mikši Pelegrinoviću. Hektorović je napisao i Knjige Ovidijeve od lika ljubenoga (prepjev u dvostruko rimovanim dvanaestercima /166 stihova/ prvoga dijela Ovidijeva epa Remedia amoris, dodajući moralno-didaktičnu tendenciju, ali i pjesničku svježinu izvornost. Od tekstova koje je napisao na latinskom i talijanskom jeziku treba spomenuti pismo u prozi Vincencu Vanettiju, doktoru umjetnosit i medicine. Neki povjesničari književnosti pripisuju mu i Prikazanje o sv. Lovrincu. Hektorović je, prema iskazanoj poetici i stilu, pripadnik drugoga naraštaja hrvatskih renesansnih književnika, iako je suvremenik treće generacije. Najpoznatije je djelo Petra Hektrovića Ribanje i ribarsko prigovaranje, iz 1556. a izdano 1568.u Veneciji. U povijesti starije hrvatske književnosti ostalo je zabilježeno kao “najrealističnije djelo”. Istinosan je i sam okvir: Hektorović upućuje djelo kao pjesničku poslanicu prijatelju Hijeronimu Bartučeviću. Vjerodostojna je i tematsko-motivska podloga: autor djela Petar Hektorović istodobno je i protagonist, ali i pripovjedač, komentator i opisivač događanja (djelo je okvirno napisano kao pismoposlanica koje prijatelj kao dar upućuje prijatelju). Hektorović opisuje trodnevno vlastito putovanje brodom s “najboljim “ hvarskim ribarima Paskojem Debeljom (čovjek dobar i “pravi”) i Nikolom Zetom (mlad i “gizdavi”) te Paskojevim neimenovanim malim sinom na koje se otputio kako bi se odmorio od svakodnevnih briga, a najviše od gradnje svoga dvorca-tvrđave. Zbiljska su i mjesta do kojih dolaze ili pristaju: slušajući ili govoreći ribarske priče i pjesme, razgovarajući i hvatajući ribu, četiri protagonista (Paskojev sin ostaje nijemim svjedokom, cijelo vrijeme ne progovarajući) putuju od Staroga Grada na Hvaru do Nečujma na Šolti i natrag do Staroga Grada. Sva mjesta u koja dolaze i lokacije koje spominju mogu se i danas prepoznti, pa je jedan od okvira ovoga djela, ribarske ekloge (razgovora), dokumentarni putopis. Djelo je podijeljeno u tri dijela organizirana prema danima provedenima na moru. Od 1684 stiha većinu zauzimaju dvostruko rimovani dvanaesterci, a ostatak stihovi usmenoga narodnoga stvaralaštva umetnuti u djelo. U djelo su iz usmenog stvaralaštva umetnute tri počasnice, odnosno zdravice (sve tri u Parvom danu odnosno u prvom dijelu: Naš gospodin poljem jizdi; Majka mu je lipo ime dala; Lipo ti je, brajo, pogledat)), zatim lirska pjesma I kliče djevojka i dvije bugarštice/bugaršćice (sva tri zapisa u drugom dijelu, odnosno Drugi dan). Hektorović je zapisao i notni zapis bugarštica, a muzikolozi su notni zapis protumačili kao madrigalski uzorak. Jedna od najvećih vrijednosti Hektorovićeva djela upravo su te dvije bugarštice, najstarije potpuno zapisane hrvatske narodne pjesme. Zapisao ih je 1555. godine, a u Ribanje i ribarsko prigovaranje uvrstio ih je 1556. godine, a objavio 1568. Prije Hektorovića bugarštice su zapisivali Hrvati izbjegli u Italiju, ali samo u ulomcima. Hektorović je zapisao dvije bugarštice: o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu te o Radosavu Siverincu i Vlatku, udinskom vojvodi. Prema vlastitom priznanju Hektorović ih je čuo od ribara I uvrstio u svoje djelo kao mali prizor. Trećega dana putovanja Paskoj i Nikola međusobno se nadmeću odgojnim, mudrim, vjerski poučnim izrekama. Među njima nalazi se I nekoliko poznatih poslovica, zagonetki, pitalica. Cijelo djelo Ribanje i ribarsko prigovaranje odzrcaljuje Hektorovićevo poznavanje talijanskoga književnika Jacopa Sannazara, njegova pastoralnoga romana Arcadia i Ribarskih ekloga (u književnost je tim talijanskim djelom uveden poseban tip ekloge, odnosno pastirskoga razgovora koji se zove ecloga

piscatoria, a u kojem su umjesto pastira protagonisti ribari). Na samom završetku djelu, u završnom Hektorovićevu obraćanju Bartučeviću, razješuje se alegoričnost djela (književno djelo kao ljudski i božanski, vječan dar, umjesto ribarskoga, prolaznoga, ulova), ali i zaokružuje kompozicija, te otkriva isprepletenost fikcije i fakcije, “ribanja” i “prigovaranja”. MIKŠA PELEGRINOVIĆ (Jeđupka/Jejupka) Mikša Pelegrinović (Hvar, oko 1500?. - Zadar, 26. 12. 1562.), hrvatski renesansni pjesnik, pisac maskerata, spominje se prvi put 1519. kao punoljetan građanin hvarske komune (kum kćeri jedne pučanke). Pretpostavlja se da je polazio javnu humanističku školu u Hvaru, a studij prava nastavio u Italiji, u Padovi. Bio je defenzor hvarske komune, notar u Korčuli, kancelar "in criminalibus" (sudac) u Zadru. Pelegrinovićevo glavno djelo Jejupka (Jeđupka, Ijupka, Jupka) sačuvano je u dvije inačice: kraćoj, dubrovačkoj (venecijansko izdanje iz 1599., kao autor naveden Andrija Čubranović, pa se nekoliko stoljeća mislilo da je Pelegrinović plagijator) i dužoj (zadarska, Pelegrinović), sačuvanoj u prijepisima (trogirski i Mažibradićev rukopis). Jejupka je napisana između 1525. i 1527., a zna se da se recitirala u Dubrovniku 20. srpnja 1527. Problem oko autorstva Jejupke (u Dubrovniku prozvane Jeđupka) objašnjen je u 20. stoljeću. Pelegrinović je u trećem desetljeću 16. stoljeća napisao kraću varijantu djela koja je imala uvod i šest maskerata (zakoni renesansne simetrije: uvodna pjesma od šezdeset stihova, odnosno petnaest katrena; svaka maskerata, naslovljena Prvoj gospođi, Drugoj gospođi..., po četrdeset stihova, odnosno deset katrena, sve skupa točno tristo stihova). Da bi zaustavio kvarenje djela nastalo prikazivanjem i prepisivanjem, Pelegrinović je 1556. sastavio konačni oblik zbirke (posvećene Dubrovčanima) koji je imao uvod i dvadeset "sreća" (Prva sreća, Druga sreća...); svaka "sreća" (sudbina, proricanje) završava Uzdarom (osmerački katren) u kojem se poantira misaona potka pjesme. Šesta pjesma (iznimno uspješno petrarkističko ljubavno očitovanje; devedeset katrena; iza Jeđupkine maske potpuno se otkriva zaljubljeni pjesnik) ne postoji u opširnijoj verziji, ali je uklopljena u prvu, kraću verziju Jeđupke, pa je u Dubrovniku uvrštena i u izdanje koje Maro Battitorro(e) posvećuje Tomi Nadalu Budislaviću, a ovaj autorstvo Jeđupke pridaje nepostojećem Andriji Čubranoviću Zlataru (kontaminacija imena: Andrija Čubranović, vjerojatni dubrovački prepisivač jedne varijante, i Andrija Zlatar, pjesnik zastupljen u Zborniku Nikše Ranjine). U žanrovskom smislu Jejupka je zbirka prigodnih pokladnih pjesama, maskerata, cingareska, "jeđupijada", nastala, kao i "đudijate" (maskiranje u Židove), iz pokladnog okružja, najjače izraženog u Dubrovniku, s naznakama dramsko-scenskog okvira (maska, obraćanje publici), ali s prevladavajućim elementima ljubavne poezije, nerijetko s aluzijama usmjerenima na razotkrivanje raznih aspekata suvremenoga života. U uvodnoj se pjesmi Ciganka (Egipćanka, Jeđupka), proročica, zapravo maskirani pjesnik odnosno recitator obraća nazočnim gospođama kazujući im svoju zlu sudbinu, a u ostalim pjesmama obraća se pojedinoj gospođi proričući joj sudbinu odnosno gatajući "sreću" vezanu najviše uz ljubavni i bračni život i moleći od nje dar. Dominira renesansni radostan životni ugođaj. Jeđupka je "leksički, stilski i ritmički ujednačeno djelo". Napisana je ikavskim narječjem hrvatskoga jezika, simetričnim osmercima čakavskoga tipa s obgrljenim srokom. Pelegrinović je napisao i jednu poslanicu (1557.) dubrovačkom pjesniku - Pelegrin Sabu Mišetiću, isto u osmeračkim katrenima, koja svjedoči da je ovaj hvarski književnik autor i niza (danas izgubljenih) pjesama te da je održavao veze s drugim hrvatskim renesansnim književnicima (posebno hvarskog i dubrovačkoga kruga: Hektorović, Vetranović, Nalješković, M. Držić, Bobaljević). Tragovi Pelegrinovićeve "jeđupijade" vidljivi su u anonimnim dubrovačkim "sibilama", u Vetranovićevim, Nalješkovićevim, Sasinovim maskeratama, u Gundulićevu Osmanu, u Palmotićevoj Kristijadi... Postoje još tri dubrovačke Jeđupke - Bobaljevićeva, Horacija Mažibradića i jedna nepoznata autora. Karnevalsko (ulično) okruženje i ugođaj spaja je s tadašnjim talijanskim cingareskama (Bastiano di Francesco Linaiuolo, Giuglielmo Giuggiola). Jeđupka je izvorno djelo, "dobro komponirano i usklađeno". Odlikuje se duhovitošću i lascivnošću, "protagonistovom" uvjerljivošću, ritmičnošću. Jedno je od najpopularnijih i najutjecajnijih djela starije hrvatske književnosti.

MARIN DRŽIĆ (Skup /primjer komedije/; Dundo Maroje; Novela od Stanca) Marin Držić (Dubrovnik, 1508.? – Dubrovnik, 1567.), pjesnik i komediograf (nećak Džore Držića) Marin Držić,

zvan Vidra (zbog snalažljivosti i inteligencije), rodio se (u kući blizu Kneževa dvora) u dubrovačkoj pučkoj, trgovačkoj i posjedničkoj obitelji (u starini se zvala Držimir ili Dersimiri /1295./, a i skraćeno Drža/Dersa/Dersia/Derxa, a do oblika Držić prvi put dolazi 1326.). Držićeva obitelj imala je nasljedno pravo protektorata nad crkvama svih svetih (Domino) u Dubrovniku i svetoga Petra na Kalamoti (Koločepu), imanja u Konavlima, Gružu, Rijeci dubrovačkoj, Stonu i Kalamoti, ali je naglo osiromašila, pa 1538. moraju prodati i vlastitu obiteljsku kuću. Srednje školovanje prošao je Držić u Dubrovniku, a 1526. kao klerik postao je rektorom dviju crkava. Kad obitelj počinje materijalno propadati (Marin je najmlađi od petero braće, ima i dvije sestre, a bilo ih je dvanaestero prije nego su neki umrli), Držić prihvaća dužnost orguljaša u dubrovačkoj Katedrali. Od Senata iste godine, 1538., međutim, prima jednokratnu pomoć i kreće na studij u Sienu. 1541. u Sieni je izabran za rektora studentskog konvikta Sapientiae i za prorektora Sienskoga sveučilišta (ima vlastitu sobu u domu, dvoje slugu, potrebnu hranu). Studirao je pravo, književnost, filozofiju i glazbu (znao je izvrsno svirati nekoliko instrumenata, a poznavao je i nekoliko stranih jezika). Zna se također da je kažnjen ukorom jer je za vrijeme španjolske okupacije kao glumac (igrao je ljubavnika) sudjelovao u zabranjenu izvođenju nepoznate komedije, u stanu jednog sienskog građanina. Držić se 1545. vraća u Dubrovnik; braća su već bankrotirala (Držićev se brat Vlaho bio u Veneciji afirmirao kao slikar) i Marin Držić morao je početi raditi kao pisar. Krajem te godine u Dubrovnik je doputovao pustolovni austrijski grof Christoph von Rogendorf i Držić postaje njegov zabavljač, sobar i tajnik (imao je plaću od dva dukata i dva odijela godišnje). Zajedno putuju u Beč i Carigrad. Godine 1548. Držić postaje đakon, a dvije godine kasnije prezbiter. Počinje Držićevo zlatno razdoblje hrvatskoga kazališta. Prikazuju se: eruditna komedija Pomet (izgubljena, prikazana 1548. Prid Dvorom), pastoralna drama u stihu Tirena (1549., predstava ispred Kneževa dvora prekinuta zbog nevremena, izvedena ponovno, s novim prologom, 1551., na svadbi Vlaha Držića), rustikalna farsa u stihu Novela od Stanca (1550., palača Frana Kabužića, svadba Martolice Džamanjića), rustikalno-mitološka drama u stihu Venere i Adon 1551., palača Sinčićevića, svadba Vlaha Držića), eruditna (učena, plautistička) komedija u prozi Dundo Maroje (1551., u vijećnici Kneževa dvora, nakon neposredne zabrane izvedbe Pred Kneževim Dvorom ili navodnoga nevremena). Pjesni ljuvene izlaze 1551. u Veneciji u jedinoj Držićevoj knjizi objavljenoj za njegova života; naslovljena je Pjesni Marina Držića ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, a u njoj su osim ljubavnoga kanconijera i nekoliko pjesama različite tematike objavljene sve Držićeve dotadašnje drame u stihu (Tirena, Venere i Adon, Novela od Stanca). Da je knjiga bila izvrsno prihvaćena, dokazuju još dva njezina izdanja, 1607. i 1630. 1553. Držić postaje pisar u solani (za plaću od pet perpera). Tih je godina izvedena pastoralno-rustikalna drama u prozi ili komedija Džuho Krpeta (1554.?, svadba Rafa Gučetića, sačuvana samo u fragmentima), eruditna (plautistička) komedija u prozi Skup (1555.?, svadba Saba Gajčina), rustikalno-mitološka drama u prozi i stihu Plakir iliti Grižula (1556., oba naslova potječu od istraživača, autorski se naslov nije sačuvao). Vrijeme premijere plautističke komedije u prozi Pjerin (sačuvana samo u fragmentima, izvedena na svadbi Džona Miškinova), vrijeme premijere komedije u prozi Tripče de Utolče ili Mande (autorski naslov nije sačuvan, oba su naslova dali istraživači) i komedije u prozi Arkulin nije se do danas utvrdilo. Zna se da je 1557. u Hvaru ili u Zadru Marin Držić posjetio Mikšu Pelegrinovića. Držićeva tragedija Hekuba, prva sačuvana hrvatska tragedija, izvedena 1559., izvorna je adaptacija istoimene Euripidove tragedije na temelju talijanske preradbe Lodovica Dolcea. Izvođači Držićevih dramskih djela bile su amaterske družine mladića (koji su glumili i ženske uloge): Pomet-družina, družina Gardzarija i Od Bidzara, Njarnjasi, itd., sastavljene od mladih plemića, ali ponekad i od skupnoga nastupa mladih vlastelina i građana. Posljednje godine Držićeva života ovijene su tamom: nestao je iz Dubrovnika, ne zna se čemu se posvetio nakon što je napustio teatar. Od 1562. do 1567. u Veneciji je kapelan tamošnjeg nadbiskupa. Nezadovoljan stanjem u Dubrovniku, razmišlja o obaranju oligarhije, odnosno "vlade ludijeh nakaza" i uspostavljanju demokratske vlasti. Ta je epizoda iz Držićeva života ostala prilično nerazjašnjena i baca novo svjetlo na čovjeka i komediografa (prvenstveno) Marina Držića. Naime, Držić iz Firence (gdje se iznenada našao) piše 1566. toskanskom vojvodi Cosimu I. Mediciju urotnička pisma (zna se da ih je bilo pet, ali su četiri sačuvana; prvo je napisano 2. srpnja i bilo dugo četrnaest stranica, a posljednje je poslano 28. kolovoza) na talijanskom jeziku, pravi biser autobiografsko-memoarsko-polemičke proze. Iako je u potpunosti zamislio urotnički plan, na pisma nikad ne dobiva odgovor. Ne zna se je li Držićeva iznenadna smrt u Veneciji 1567. povezana s tim pismima (pokopan je 2. svibnja 1567. u crkvi Sv.

Ivana i Pavla u Veneciji). Držićeva lirska poezija nastavlja se djelomice na raniji hrvatski petrarkizam, koji u glavnom posručju svoga stvaranja – drami – parodira. Dramski opus, koji je bio izvođen isključivo o pokladama i na svadbama (nekoliko puta godišnje, ne cijelu godinu), čini pastoralni (idilični) i komediografski dio. U pastoralnom dijelu poseže za domaćom tradicijom (npr. Džore Držić), za oblicima talijanskoga pastoralnoga kazališta i za oblicima rustikalnoga kazališta s izvorima u srednjovjekovnoj protuseljačkoj farsi i pučkom kazalištu. Temelj Držićevih drama čini antiteza (pastoralno-mitološko: rustikalno, viši slojevi: niži slojevi, stih: proza; svijet poezije: realni svijet…), čime iz renesansne poetike prelazi u manirističku poetiku (suprotstavljanje umjetnika politici; zrcalna dramaturgija zamjenjuje dotadašnju dramu tzv. realističkoga oponašanja). Držićevo komediografsko stvaranje najvećim je dijelom bazirano na eruditnoj (učenoj, plautističkoj) komediji (prolog, 5 činova, jedinstvo mjesta (renesansni trg), vremena i radnje, stalni i karakteristični tipovi, karakteri, dramske osobe: škrti starci, zaljubljeni mladići, djevojke, sluge, sluškinje, gospodari, prostitutke, hvalisavi vojnici, stranci, krčmari…; zaplet na prepoznavanju i zamjeni: qui pro quo), s podlogom radnje u svakodnevici, u talijanskoj novelistici i plautovskim komedijama. Za suvremenu talijansku komediografiju vezuje ga posebna uloga jezika i jezičnih stilizacija kao izvora komike. Priklanjajući tome karnevalsku tradiciju, autobiografska izvorišta ključeva za interpretaciju, urotnički pogled na društveno-ploitičku situaciju, scenski šarm, inteligenciju, lucidnost… stvara potpuno originalan i genijalan komički teatar koji predstavlja vrhunac hrvatske renesanse i manirizma, vrh hrvatske i jedan od vrhunaca europske književnosti i kazališta Prevođen na brojne jezike i izvođen na mnogobrojnim hrvatskim i svjetskim pozornicama s golemim uspjehom, Držić postaje i ostaje i naš suvremenik. Tri su vrhunca Držićeve komediografije: Novela od Stanca, Dundo Maroje, Skup. Pirna komedija, mala pokladna igra, komediola, farsa Novela od Stanca, sastavljena od 316 dvostruko rimovanih dvanaesteraca, pravo je remek-djelo hrvatske drame i kazališta. Prikazivala se za vrijeme poklada na piru vlastelina Martolice Hajdinova Džamanjića i Anice Kabužić, 1550. ili 1551. Scenografija je predočivala prostor ispred Velike Onofrijeve fontane, koja se i danas nalazi u Dubrovniku na istom mjestu, a drama inscenira istinit događaj iz renesansne dubrovačke svakidašnjice, kad tri noćnika (dubrovački mladići Vlaho, Miho, Dživo Pešica, koji u tome ima glavnu ulogu) izlaze noću iz svojih kuća, skriveni od strogih očeva, za vrijeme karnevala, da bi susreli djevojke u za to određenim dubrovačkim kućama i da bi napravili “šalu sa Stancem”. Stanac je starac toga imena, a Držić starom seljaku iz dubrovačkoga zaleđa, iz Hercegovine, daje to ime zbog više razloga: Stanac se povezuje i s kamenjarom iz kojega dolazi (stanac-kamen = kamen koji se ne može razbiti), sa stanom (u Dubrovniku traži stan, prenoćište, a došao je prodati kozlića i maslac), sa zimskim i snenim suncem koje je stalo na nebu. Dživo Pešica prevari ga da se on sam pomladio kad je došao u Dubrovnik, na Ivanjdan (tri dana nakon ljetnoga suncostaja, 21.lipnja), pa figura staroga Stanca predočuje cijeli splet simboličnih značenja iz dubrovačke i hrvatske tradicije i europskoga folklora i kulture. Stanac lakovjerno povjeruje u priču, pristajući da njega pomlade uz pomoć vila (maskiranih mladića u pokladnoj noći), ali mu mladići ostrigu bradu i ostave novac za kozlića i seljačke proizvode. U furioznom tempu teče radnja ove jednočine komediole u kojoj se smjenjuju kontrasti i antiteze (mladstar, lukav-glup, noć-dan, istina-laž, toplo-hladno itd.), a zapravo se prikazuje priča o pobjedi proljeća nad zimom, mladosti nad starošću, Dubrovčana nad došljacima, ali i priča o smjeni paradigmi srednji vijek (prevareni starac) - renesansni hedonizam (skloni šali i pametni, snalažljivi mladići). Dundo Maroje, eruditna komedija u pet činova, najbolja je i najveća komedija u hrvatskoj drami i kazalištu i jedan od vrhunaca svjetske komediografije. Uobličuje priču o hodočasničkoj godini 1550. u Rimu, u koji dolazi cijeli svijet, pa i naši Dubrovčani: “našijenci”, okupljeni oko priče/ događaja o raspusnome sinu Maru (velika doza autobiografskih elemenata) koji vara oca i umjesto da se bavi trgovinom suknom u Italiji i Sofiji, kamo ga šalje otac, stari Dundo Maroje davši mu 5000 dukata, iz Dubrovnika pođe u Anconu, a zatim umjesto u Firencu krene u Rim, gdje troši novac na najveću rimsku kurtizanu Lauru. Na početku komedije stari (i škrti i bogati) dubrovački trgovac Dundo Maroje dolazi spasiti još preostalih 2000 dukata, ali do kraja trećega čina Maro (stra je dvadeset i jednu godinu) i njih potroši, pa se pokušava ponovno dodvoriti ocu (dvostruki mehanizam qui pro quo: u prvom dijelu komedije Maro se pravi da ne prepoznaje oca, a u drugom dijelu komedije otac se pravi da ne prepoznaje sina). Sve konce komedije vuče sluga njemačkoga bogataša Uga Tudeška Pomet Trpeza, koji u komediji ima dvostruku ulogu: lukavoga sluge koji živi hedonistički, odnosno pametnoga, inteligentnoga i sposobnoga renesansnoga čovjeka koji se “vremenu akomodava”, i sluge-filozofa koji u monolozima

govori parafraze makijavelističke flozofije i politike u komedijskom ruhu, pokazujući se “kraljem od ljudi”. Oko svakoga od 30 dramskih osoba zapleće se zanimljiva i puna događanja priča, mala drama, zanimljiva komedija, pa se čini da Držić inscenira susret svih tipova, karaktera, osoba, na rimskom trgu, na babilonskom i križišnom trgu svjetske protočnosti. Među njima svojom se autentičnošću i životnošću ističu stari sluga Dunda Maroja Bokčilo, Tripe Kotoranin, kurtizana Laura, lijepa Laurina sluškinja Petrunjela, Marov sluga Popiva, Marova zaručnica Pera, lihvar Sadi Žudio, i brojni drugi upečatljivi našijenci. Komedija započinje prolozima: u maestralnom prvom prologu, koji govori Negromant, Dugi nos (vjerojatno sam Držić), čarobnjakovim (redateljevim književnikovim, glumčevim) potezom Dubrovnik se pretvara u Rim, a prije toga doznajemo priču o Starim, Novim, Velikim i Malim Indijama, o otkrivanju svijeta, o ljudima nazbilj i ljudima nahvao koji će obilježiti cijelu Držićevu dramaturgiju. Dvostrukom komedijskom preobrazbom vlastela, misleći da gledaju komediju o ljudima nahvao – pučanima, glumcima, gledaju zapravo priču o sebi - ljudima nahvao, a nevlastela se pokazuju kao ljudi nazbilj, pravi, moralni, pošteni ljudi, različiti od lažnih “glumaca”. U drugom prologu doznaje se fabula izgubljene komedije Pomet i temeljni zaplet Dunda Maroja, a govori ga Pomet i Pomet-družina. Završetak je Dunda Maroja izgubljen, a kraj su pokušavali rekonstruirati istaknuti hrvatski književnici i povjesničari te teatrolozi: Mihovil Kombol, Ranko Marinković, i dr. Do danas najbolja izvedba komedije Dundo Maroje dogodila se u Dubrovniku, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u njihovo zlatno doba, u režiji Koste Spaića, a prikazivala se od 1964. do 1971., u izvornom dramaturgijskom i jezičnom smislu, bez mijenjanja i iskrivljavanja melodioznoga dubrovačkoga govora (što je u zadnje vrijeme postalo uobičajeno). Komedija u pet činova Skup, kojoj je izgubljeni završetak više puta rekonstrurian, a prolog govori Satir, predočujući okupljenoj svadbenoj i kazališnoj publici da Dubrovkinje navodno više vole pastorale u stihu nego komedije u prozi, zasnovana je na fabuli Plautova Škrtca, ali je snaga njezine izvornosti u mnogo čemu premašila i nadmašila antički motivski sklop. Skup je najdubrovačkija Držićeva komedija: u njemu su sve dramske osobe, osim Kotoranina Pasimae – Dubrovčani. Svi su skupovci, osim toga, stanovnici urbane jezgre Dubrovnika, staroga grada. Premda se prostor Skupa pokorava zakonitostima renesansne eruditne komedije, pa se zato cijela radnja odigrava na renesansnom trgu s nekoliko kuća, Držić umanjuje prostorne dimenzije po mjeri Grada – Dubrovnika, i time pojačava osjećaj dubrovačkosti, ali i klaustrofobičnosti. U Skupu se osim Satira pojavljuje trinaest imenovanih dramskih osoba, a radnja se plete oko dviju fabulativnih niti/osi: one ljubavne i one zlatne. Ljubavna nit zapleće se oko Skupove mlađahne (16 godina) kćeri Andrijane: starac Skup želi vjenčati svoju kćer Andrijanu za staroga i bogatoga Zlatikuma, da ne bi trebao dati prćiju (dotu, miraz), a Andrijana je zaljubljena u mladoga Kamila, nećaka Zlatoga Kuma. Petrarkistički pretjerano zaljubljenome Kamilu u njegovim namjerama nastoji pomoći djetić – mladi sluga Munuo, a Andrijani stara Skupova sluškinja Variva i mlada Dživova (sredovječni dubrovački vlastelin liberalnih shvaćanja) sluškinja Gruba. Druga fabulativna nit ispletena je oko blaga i škrtosti, a u objema sudjeluje i Zlatikumova sestra Dobre, Kamilova majka. Starac Skup, dubrovački vlastelin koji se pretvara da je jako siromašan a ujedno se bavi lihvarenjem, našao je blago (tezoro) i skrio ga u vlastitu kuću, u ognjište, u munčjelu (zemljani lončić). Kako se Skup stalno boji da će mu netko ukrasti tezoro, munčjelu skrije u obližnju crkvu. Briljantnim mehanizmima qui pro quo spajaju se ove dvije fabulativne linije, u kojima se zamjenuje ljubav prema kćeri ljubavlju prema zlatu, uz dodatne ljubavne i bogataške zaplete osoba koje predstavljaju dubrovačkoi društvo u malom. Genijalno koncipirana osoba staroga Skupa, toliko životna da nam se čini da je naš susjed, antologijsko je ostvarenje i hrvatskoga glumca Izeta Hajdarhodžića ostvareno na Dubrovačkim ljetnim igrama pod dirigentskom palicom redatelja Kote Spaića, specijalista za režiju hrvatske, posebno dubrovačke, dramske baštine. BAROK U SVIJETU PEDRO CALDERÓN DE LA BARCA (Život je san) Pedro Calderón de la Barca (1600.-1681.) najveći je dramatičar španjolskoga baroka i posljednji veliki pisac zlatnoga vijeka španjolske književnosti. Pedro Calderón de la Barca rođen je u Madridu. Isusovački đak (teologiju je studirao u Salamanki) i svjedok propadanja španjolske moći, Calderón je pjesnik razdoblja koje je živjelo u obmanama slavne prošlosti, pa spontanost i životnu snagu jednoga Lope de Vege zamjenjuje

poniranjem u psihu svojih junaka/dramskih osoba i majstorskom dramskom tehnikom. Napisao je oko 200 drama, od kojih su 80 kratka crkvena prikazanja u jednom činu (autos sacramentales), pisana većinom potkraj života kad je stupio u svećenički stalež (zaredio se u pedesetoj godini života i živio na kraljevskom dvoru kao kapelan, prepustivši se mirnom i samotnom životu). Od svjetovnih su drama Calderóna de la Barce najpoznatije Život je san (La vida es sueňo) i Zalamejski sudac/Sudac zalamejski (El alcalde de Zalamea), a napisao je i drame Ljubav nakon smrti, Postojani princ, Čudesni čarobnjak.... U drami Život je san poljski kralj Bazilije zatvorio je odmah nakon rođenja svoga sina Sigismunda u samotnu tvrđavu jer mu je proročanstvo nagovijestilo da će kraljević postati loš vladar, zlotvor i tiranin. Međutim, nakon niza godina Bazilije ipak odluči provjeriti Sigismunda i preispitati sudbinu: omamljena sina prebacuje na kraljevski dvor i daje mu vlast u ruke. Sigismund se pokaže kao okrutan vladar: zbog samačkoga života, zbog proročanstva, spleta životnih okolnosti....? Otac ga ponovno, uspavana, vraća u osamu tamnice. Sutradan kraljević ne može razlučiti san od jave. Naravno, Calderón se ne zaustavlja na tome: u drami bogatoj obratima Sigismund se ponovno nađe na prijestolju, ali njegove odluke postaju mudrije i trezvenije. Filozofska drama zlatnoga vijeka španjolske književnosti preispituje egzistencijalna pitanja trajanja i smisla života, postojanosti vlasti, slobode odgoja, vjerovanja u sudbinu i zvijezde, pravdu i nepravdu, dobro i zlo, istinu i laž. Univerzalnost i poetizam dovode dramu Život je san na vrhove svjetske dramske književnosti, a redatelja, glumce i sve suradnike pred zagonetku koju postupno odgonetaju ulazeći u svijet simbola i kultiviranoga svijeta, reduciranih pojavnosti. Ključ za interpretaciju u čitateljevim je i gledateljevim očima, u našim i vašim rukama. Ulazimo zajedno u tajne smisla života i filozofiju postojanja. TORQUATO TASSO (Oslobođeni Jeruzalem; I. i II. pjevanje) Rođen u Sorrentu u Napuljskom Kraljevstvu, u obitelji koja je postupno gubila bogatstvo, kao dvanaestogodišnjak nakon majčine smrti pridružuje se ocu, pjesniku Bernardu Tassu, u egzilu u Rimu te boravi na dvoru urbinskoga vojvode. Nakon boravka u Veneciji kao mladić započinje rad na epu Gerusalemme koji dovršava pod naslovom Rinaldo. Najvjerojatnije je na studiju prava i filozofije u Bologni i Padovi započeo pisati svoje rasprave o pjesničkoj umjetnosti Discorsi dell´ arte poetica u kojima je vidljivo poznavanje Aristotelove Poetike. Boraveći u Ferrari stupa u službu kardinala D´ Este i svoju liriku posvećuje sestrama vojvode Alfonsa Drugoga D´ Este. Nakon očeve smrti s kardinalom odlazi u Pariz i tamo upoznaje francuskoga pjesnika Pierrea Ronsarda. Piše pastoralnu dramu Aminta koju na hrvatski odmah prevodi Dominko Zlatarić i tiska je u Veneciji. Zatim dovršava djelo koje je pisao deset godina, od dolaska u Ferraru, i po kojemu ostaje najpoznatiji do danas: Oslobođeni Jeruzalem (La Gerusalemme liberata). Nakon kraćega boravka u Rimu, uvjetovano i nekim kritikama, započinje reviziju i prepravljanje epa. Veliki psihički pritisci i napor uvjetuju duševne smetnje zbog kojih sedam godina provodi u bolnici Sant´Anna. U bolnici piše moralnofilozofske dijaloge. Prvo izdanje Oslobođenoga Jeruzalema izaziva polemike i suprotna gledišta, najviše u vidokrugu gledanja na Ariosta i njegov ep Orlando Furioso (Bijesni Orlando), u kojima sudjeluje i sam Tasso. Nakon izlaska iz bolnice jedno vrijeme boravi na dvoru princa od Mantove, na kojemu dovršava tragediju Galealto, kojoj će kasnije promijeniti naslov u Torrismondo. Nakon Mantove boravi u Rimu i Napulju i dovršava pjesme Monte oliveto i Le sette giornate del mondo creato. Skrasio se u Rimu, u nećaka pape Klementa Osmog, kojemu posvećuje dovršenu promijenjenu inačicu Oslobođenoga Jeruzalema, koju naslovljuje Osvojeni Jeruzalem (La Gerusalemme conquistata). Piše i dvije religiozne poeme, tzv."plačeve": Suze djevice Marije (Lagrime di Maria Vergine) i Suze Isusa Krista (Lagrime di Gesu Cristo). Za kratkotrajna boravka u Napulju dovršava neke kraće poetičke rasprave, a zatim se vraća u Rim i uživa papinu naklonost i godišnju mirovinu. Umire u samostanu Sant' Onofrio. Zbog raznih polemika vezanih za njegovo djelo i zbog duševne bolesti Torquato Tasso bio je stalna zanimljiva tema i mnogobrojnih legendi o njegovu životu. To je ponukalo i Johanna Wolfganga Goethea da napiše dramu Torquato Tasso. Premda Tassov ep Oslobođeni Jeruzalem govori o događajima iz srednjega vijeka, budući da nastaje u vrijeme protureformacije, u razdoblju nakon Tridentinskoga koncila, istaknuta je njegova sastavnica kršćanski svjetonazor, vidljiv već od samoga naslova: u vrijeme dok traju vjerske borbe (ugroženost kršćana iznutra međusobnim sukobima i izvana prodorom Turaka u Europu), Tassov spjev govori o jedinstvu kršćanske civilizacije i o borbi kršćana za očuvanje "prave" vjere. Osim toga, Tassov se ep nadovezuje na epsku tradiciju koja obrađuje temu grada pod opsadom, od Homerove Troje do neposredna

Tassova prethodnika Ariosta i njegova Bijesna Orlanda u kojem je pod opsadom Pariz. Temeljnu povijesnu okosnicu Tassova epa čine događaji s kraja 11. stoljeća, odnosno posljednji mjeseci prve križarske vojne kad su kršćani pod vodstvom Godfreya de Bouillona zauzeli Jeruzalem. Na to nadovezuju se i isprepleću, kao i u drugim epovima, brojne imaginarne i fantastične epizode. Osim toga, Tasso je želio stvoriti herojski ep prema uzoru na velike antičke epove, Homera i Vergilija, ali i ep u skladu s pravilima poetika koje su se temeljile na otkriću Aristotelove Poetike; karakterizira ga pravilnost u broju pjevanja, jednostavan zaplet i jedinstvo radnje (osvajanje Jeruzalema i oslobađanje Kristova groba), ograničen broj epizoda te, za ep uobičajeno, posredovanje neba i pakla u epskom događanju te nastojanje da se fantastični, mitološki i legendarni svjetovi i likovi povežu s povijesnim događajima i stvarnim osobama prema načelu vjerojatnosti, kako propisuje renesansna poetika. Dok jedni književni povjesnici tvrde da je riječ o renesansnom epu, drugi su zagovaratelji tvrdnje da je Oslobođeni Jeruzalem maniristički ep, a treći da je ovim epom Tasso pokušao pomiriti "romantični", viteški ep (građom slijedi Ariostov uzor, za temu preuzimajući vjersku borbu) s "klasičnim" epom složenim u skladu s antičkim modelom i aristotelovskim poetičkim uputama. Tassov ep, kao i Ariostov, napisan je u strofi karakterističnoj za talijansku epiku (stanca ili ottava rima). Glavni su junaci u epu: Goffredo, vojvoda i vođa koji vodi pohod na Kristov grob u Jeruzalemu, u sedmoj godini križarskoga ratnoga nastojanja; Aladin, kralj Jeruzalema; mladi ljubavnici Sofronia i Olindo; lijepa ratnica Clorinda iz arapskoga tabora, Idroat, kralj Damaska; njegova lijepa nećakinja Armida koja bi ljepotom trebala zavesti Goffreda; Rinaldo, jedan od glavnih križarskih junaka; Tancredi, iz kršćanskoga tabora, zaljubljen u Clorindu, dok je u njega zaljubljena Erminia, kći kralja Antiohije, koja se presvlači u Clorindu. Završetak radnje epa okončava se pobjedničkim ulaskom križara u Jeruzalem i klanjanjem Svetom grobu. Prije toga kršćanska je vojska u krizi, Goffredo poziva Rinalda iz progonstvajer je Jeruzalem nemoguće zauzeti bez Rinalda (Rinaldo je na Otocima Sreće s Armidom, Armida bježi u Egipat i obećaje se onome tko ubije Rinalda). Nakon Rinaldova povratka, u sveopćem križarskom napadu na Jeruzalem, Tancredi, dovršavajući dvoboj, ubija Arganta, a Erminia pomaže u otkrivanju zavjere protiv Goffreda. IVAN GUNDULIĆ (Suze sina razmetnoga; Dubravka; Osman) Ivan (Đivo/Dživo/Gjivo) Gundulić (Dubrovnik, 1589. godine – Dubrovnik, 1638.) hrvatski barokni književnik, lirik, epik i dramatik rođen je u staroj i vrlo uglednoj vlastelinskoj obitelji, u kući Frana Gundulića, dubrovačkoga trgovca i pet puta kneza Dubrovačke Republike, i Đive Gundulić, u starom dijelu ulice Lučarica, u blizini današnje Gundulićeve poljane, na kojoj je Gundulićev spomenik secesijske 1892. godine napravio kipar Ivan Rendić. Otac Frano odgoj trogodišnjega sina povjerava trojici skrbnika. Školuje se u dubrovačkoj humanističkoj gimnaziji, a profesori su mu Petar Palikuća, prevoditelj Života Carla Borromea, i Camilo Camilli, nadopunjivač Tassova epa Oslobođeni Jeruzalem. Kad je imao petnaest godina, sugrađani su ga prozvali Mačica. Godine 1608. postaje punopravnim članom Velikoga vijeća i od toga trenutka obavlja cijeli niz državnih službi. U mlađim je danima pisao poeziju. Sačuvan je samo prepjev triju pjesama Girolama Prettija pod naslovom Ljubovnik sramežljivi. U Dubrovniku se "s velicijem slavam" izvode pred Kneževim dvorom Gundulićeve drame Galatea, Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana, Armida, Posvetilište ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adona, Koraljka od Šira. Godine 1620. piše Posvetu Maru Mara Buniću u kojoj govori o svom "porodu od tmine", navodi svoja "razlika složenja", a spominje i da su mu drame prikazivane s velikim uspjehom i na "očitim mjestima". U Posveti piše i o svojoj namjeri da prepjeva Tassov ep i da ga posveti poljskom kralju. Od "poroda od tmine" do nas su došle četiri drame: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida. Godine 1621. u Rimu su tiskane Pjesni pokorne kralja Davida u izdanju koje se otvara spomenutom Posvetom. Knjiga se sastoji od sedam psalama te jedanaest pjesama što su ih u čast Ivana Gundulića, "kralja ilirskoga pjesništva", spjevali suvremenici. U Rimu je tiskana i Gundulićeva pjesma Od veličanstva Božijeh. Godine 1622. u Veneciji izlazi poema Suze sina razmetnoga. Ivan Gundulić posvećuje je svom stricu Jeru. U stihovima o prolaznosti, grijehu i nezahvalnosti probija se osjećaj gorčine i bespomoćnosti u nezaustavljivom protjecanju vremena. Horacije Mažibradić piše poslanicu Plavkoviću, tj. Ivanu Gunduliću, spominjući piščevu ljubavnu poeziju koju će svud pojati i gospoda i gospoje. Započinje prevoditi Tassov ep, ali ubrzo odustaje. Počinje pisati najznačajniji ep u hrvatskoj književnosti - Osman. Godine 1624. umire mu otac Frano, a 1627. majka Đive. Ostala je njezina oporuka napisana na hrvatskom jeziku. Gundulić se ubrzo nakon majčine smrti zaručio. Vjerenica mu

je bila Nike Sorkočević, siromašna vladika. Godine 1628. pjesnik se oženio. Odmah poslije vjenčanja morao je biti u službi kapetana noći. Tad mu je i izvedena drama Dubravka. Bio je to najveći kazališni događaj. Dogodio se u Dubrovniku ispred Kneževa dvora, na blagdan svetoga Vlaha. Dubrovčani su nakon izvedbe, kad je odlučeno da se na Dan slobode u Dubravi vjenčaju Dubravka i Miljenko, gromoglasno pljeskali i vikali: "Bravo!" Godine 1630. rodio se Đivu i Niki sin Frano, kasnije austrijski časnik i autor zanimljivoga putopisa po Rusiji. Tiskano je drugo izdanje Pjesama pokornih. Godine 1633. rodio im se sin Šiško, kasnije pjesnik i knez Republike. Gundulić je imao i dvije kćeri, Madu i Đivu, koje su postale časne sestre, ali nije poznato ni kad su rođene ni kad su umrle. U Anconi je tiskana Arijadna. Godine 1636. Gundulićima se rodio sin Mato, kao i brat mu Šiško zapamćen kasnije i kao spisatelj i kao knez Republike. Godine 1637. Ivan Gundulić, slavni predstavnik hrvatskoga književnoga baroka, napisao je pjesmu U slavu visine Ferdinanda Drugog, velikog kneza od Toskane. U to vrijeme Đivo Gundulić već dugo priprema svoje životno djelo, ep Osman. Član je poznate napuljske Akademije. U pedesetoj godini života, u prosincu 1638., u Dubrovniku je umro vlastelin dubrovački Ivan Đivo Gundulić zvani Mačica, prema mišljenju mnogih najveći hrvatski pjesnik svih vremena. Bio je tako mladolik da su ga svećenik i medicus pomladili za deset godina. Napustio je ovaj svijet nekoliko dana prije nego što je trebao postati knezom Dubrovačke Republike. Da je u Dubrovniku bio izrazito omiljen, svjedoče i dva groba: onaj fiktivni u dominikanaca i onaj pravi u franjevaca. Pokopan je pokraj glavnoga oltara u crkvi svetoga Franja, u Franjevačkom samostanu u Gradu, gdje ga i na pragu trećega tisućljeća posjećuju brojni posjetitelji iz Hrvatske i cijeloga svijeta. Gundulićevo djelo, prevedeno na mnoge jezike, neprestani je uzor hrvatskim pjesnicima, a pojedini stihovi postali su "opće dobro" svake hrvatske obitelji. Njegova drama Dubravka posveta je Gradu, Gunduliću i Slobodi i s uspjehom se izvodi i u našem vremenu u kazalištima od Dubrovnika do Zagreba. Napokon, koji Hrvat ne zna Gundulićeve stihove iz Dubravke koji odjekuju na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara svakoga 10. srpnja: “O lijepa, o draga, o slatka slobodo,/ dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô…” Dživo Frana Gundulića, zvani Mačica, proživio je svoj vijek kao ugledan, cijenjen i poštovan dubrovački plemić (izbjegavajući sjednice Velikog i Malog vijeća), a to je - u ideološkom pogledu bitno odredilo njegovo književno djelo. Za pjesnikova života boravili su u Dubrovniku i Bartol Kašić i Jakov Mikalja, gdje su - s punom sviješću o jeziku - prikupljali jezično blago i razmišljali o izgradnji i normiranju jedinstvenoga hrvatskoga književnoga jezika; to je, svakako, utjecalo i na Gundulićeve koncepcije o književnom jeziku. Isto je tako relevantan i podatak da je Gundulić kao mladić vjerojatno posjećivao kuću Nikole Gučetića (1549.-1610.), pisca dijaloga o Ljubavi i Ljepoti (1581.), koji se temelje na estetskim koncepcijama neoplatonizma o posvudašnjosti Ljepote, te tako cijeli svemir ima estetska obilježja. U žanrovskom smislu od cjelokupna Gundulićeva djela sačuvale su se samo četiri melodrama iz “poroda od tmine”. Dramskoj vrsti, neobično raširenoj u renesansi i baroku, pripada i pastirska igra Dubravka, koja se - kako kažu sačuvani rukopisi - prikazivala u Dubrovniku 1628. Suze sina razmetnoga (Mletci, 1622. i 1623.) religiozna su poema koja obrađuje biblijsku parabolu iz Evanđelja po Luki o grešnom, razmetnom sinu. Osman, ep u 20 pjevanja, koji je do nas došao okrnjen, slavi pobjedu poljskog kraljevića Vladislava i slavenskog naroda nad Turcima i mladim sultanom Osmanom u bitki kod Hoćima (1621.). Gundulić mijenja smisao i značenje što su ih književni oblici pastorale, epa i plača u književnom baroku imali. Ta se činjenica može objasniti kao nacionalna osobitost, može se tumačiti tradicijom hrvatske književnosti do Gundulića, a može se shvatiti kao izraz veličine Gundulićeva talenta. Djelo Ivana Gundulića ubraja se u vrhunce hrvatske književnosti uopće. Pokazanom iznimnom ljepotom i slojevitošću hrvatskoga jezika, opsegom i žanrovskom profilacijom opusa, privlačnošću scenskih i epskih prizora, baroknom frazom i oštrinom religioznih i misaonih uvida Gundulić je stekao status klasika, koji nadvisuje većinu pisaca svojega vremana. Statut klasika Gundulić zadržava i danas, a potvrđuje ga i stalno zanimanje znanosti za njegov djelo ili život i život njegova opusa na kazališnim pozornicama i na kroatističkim i slavisitičkim katedrama u cijelome svijetu. Suze sina razmetnoga inovacija su u žanrovskom sastavu hrvatske starije književnosti: uzor su religiozne poeme, najvećim dijelom napisane kao monolog, a ispunjene pokorničkim iskazima uzornoga grješnika (pisali su ih i talijanski pjesnici Luigi Tansillo i Erasmo da Valvasone). Svoj lik grješnika Gundulić je našao u starozavjetnoj paraboli (Evanđelje po Luki) o povratku i pokajanju rasipnoga sina. Narav je djela barokna (sklonost bogatoj metaforici, končetu, antitetici, figurama nabrajanja), a ispjevano je u osmeračkim sestinama (ABABCC). U drami

u stihu Dubravki radnja se događa u imaginarnoj poganskoj Dubravi, u kojoj se jednom godišnje obavlja obredno vjenčanje najljepšega pastira i pastirice. Ovaj put to su Dubravka i Miljenko. Peripetije uzrokuje ružni Grdan, nijema dramska osoba (figura in absentia), koji svoju protupravnu čežnju za Dubravkom nastoji ostvariti potkupljivanjem sudaca. Ali u radnju se umiješa bog Lero, omogućujući ostvarenje Grdanove intrige, i ispravlja nepravdu . U glavnu radnju umeću se sporedne epizode sa životno i duhovito koncipiranim satirima Gorštakom, Divjakom, Vukom i satiricom Jeljenkom, i njihovim ljubavnim zapletima. Zbog brojnih idilsko-pastirskih scena Dubravka se u starijoj književnopovijesnoj literaturi doživljavala kao pastorala, a noviji proučavatelji upozorili su na njezinu vezu s baroknom melodramom, s kojom je povezuje alegoričnost poprišta, likova i zapleta: Dubrava (nastala od riječi Dubrovnik, a manje od riječi «dubrava» - šuma) nije imaginarna arkadija, nego alegorija političkoga teritorija (jasno se to vidi i u dijalogu domaćega pastira Radmila i dolutaloga Ribara iz ratom zahvaćene Dalmacije). Grdan nije nametljivi a nevoljeni satir tasovske pastorale, nego društveni uljez, spreman na potkupljivanje i prijevaru. Iako Gundulić slavi slobodu Dubrovačke Republike, pokazuje, tipologizacijom stanovnika Dubrave, slojevitu društvenu zajednicu, nagriženu sebičnošću i društvenim interesima. Politička alegoričnost Dubrave pridonijela je njezinu uspjehu na hrvatskim pozornicama u 19. i 20 stoljeću. Česte izvedbe i tri uglazbljenja (Ivan Zajc, Antun Dobronić, Jakov Goovac) načinili su je vjerojatno najpoznatijim Gundulićevim djelom, a njezini stihovi o «slatkoj slobodi» ponekad su služili kao geslo raznim ideologijama ili njihovim parodijama. Ep Osman ostao je nedovršen, a Gundulić mu je posvetio posljednje desteljeće svoga života. Osman je povijesno-romantični ep u 20 pjevanja (18 dovršenih), ispjevanih osmeračkim katrenom (ABAB), a dikcija mu je umjereno barokna. U njemu se, iz male vremenske udaljenosti, opjevavaju povijesni događaji u vezi s turskim sultanom Osmanom Drugim: njegov nasilan dolazak na vlast, njegov poraz u sukobu s poljskom vojskom kod Hoćima 1621. i njegovo svrgnuće sljedeće godine. Neki književni historiografi vide ga kao nejedinstveno djelo, drugi ističu cjelovitost njegova tematsko-kompozicijskoga nacrta, neki ga razumiju kao iskaz o kršćansko-islamskom sukobu, a drugi stavljaju težište na prizore iz turskoga građanskoga rata u posljednjim pjevanjima epa. Jednodušno mu se priznaje dubina svjetonazorskih iskaza i poetska uspjelost ključnih epizoda (opisi hoćimske bitke, Alipašino balkansko putovanje i dilomatski posjet varšavskom dvoru, romantične epizode sa Sokolicom i Krunoslavom, prizori nemira i nereda u Carigradu). Osman je nastao pod utjecajem Tassova Oslobođena Jeruzalema, što se očituje podjednako na razini izraza (opisi ženske ljepote, viteških dvoboja, kronografija, topografija) i u tematsko-kompozicijskoj srukkturi, koja uključuje tri tipična tematska svijeta tasovskoga epa: povijesni, romantični i eshatološki. U sručnoj literaturi različito se tumači nedovršenost spjeva: u starijih istraživača susreće se mišljenje da su dva danas nedostajuća pjevanja, 14. i 15., izvorno postojala pa su se izgubila ili su namjerno uništena, ili ukradena, a u doba nakon 1900. prevladava mišljenje da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao ili diskontinuitet pjesnikova rada ili nedovoljna koordinacija povijesnih i romantičnih epizoda spjeva, koje je glavne romantične radnje učinila nedovršivima. 14. i 15. pjevanje u više su navrata nadopunjivali hrvatski istraživači i književnici, a do danas je najpopularnija ostala nadopuna Ivana Mažuranića. IVAN BUNIĆ VUČIĆ (Plandovanja; pjesme: Nemoj, nemoj, ma ljubice; Tvrda je vil moja; Prsi ima od leda vil moja gizdava; Slatka dušo mom životu; Vrhu smrti) Ivan Bunić Vučić (Dubrovnik, 1592. – Dubrovnik, 1658.), lirski pjesnik, sin Sara Damjanova i Dese, rođene Martinušić, potomak je stare dubrovačke aristokratske obitelji koja se spominje još od kraja 13. stoljeća. Ivan (Dživo) bio je najstariji sin, imao je još tri brata i četiri sestre. Rano su mu umrla oba roditelja pa se brinuo o malodobnoj braći i sestrama. Školovao se u dubrovačkim školama, a nastavnici su mu bili Pavao Andrijin, Petar Palikuća, Camillo Camilli. Od 1611., kad ulazi u Veliko vijeće, obavlja razne državne službe, a pet puta bio je i knez Republike. Uspješno se bavio i trgovačkim poslovima. Godine 1624. oženio se Marom, kćeri Nikole Luke Buća, i s njom imao dva sina, Sara i Nikolicu, koji su se također bavili pjesništvom, i sedam kćeri. Pjesništvom se Bunić najverojatnjie bavio u mladosti, ali možda i u zrelijim godinama. Najvažnije mu je djelo kanconijer Plandovanja, koji nije bio objavljen za njegova života. Mandalijena pokornica objavljena je za pjesnikova života najvjerojatnije dva puta, no nijedan primjerak tih dvaju izdanja nije sačuvan. Treći

put poema je tiskana godinu dan nakon Bunićeve smrti – 1659. u Veneciji. Bunićevo pjesničko djelo nastaje u prvim desetljećima 17. stoljeća, kad u hrvatsku književnost Dubrovnika i Dalmacije počinju prodirati elementi baroka – novoga knjižvnoga stila zapadnoeuropske umjetnosti. Dok Bunićevu ljubavnu liriku obilježavaju duh baroknoga senzualizma i hedonizma, njegovu religiozno-refleksivnu liriku, a posebno poemu Mandalijenu pokornicu, obilježava duh katoličke obnove. Mandalijena pokornica, nastala u slijedu talijanskih religoznih poema i Gundulićevih Suza sina razmetnoga, u tri cviljenja opjevava priču o Mandalijeni pokornici, a napisana je u osmeračkim katrenima. U Bunićevu kanconijeru Plandovanja (plandovanje je prvobitno značilo podnevni počinak stoke na ispaši, a zatim je bilo metafora za dokolicu) najviše je ljubavnih pjesama (75), ali ima i razgovora pastirskih (5), manji broj nadgrobnica, veći broj duhovnih pjesama, tri prepjeva psalama, a kanconijer završava slavljenjem dubrovačke slobode. Na Plandovanja su utjecali talijanski pjesnici, ponajprije G. B. Marino i njegovi sljedbenici marinisti, kao i Petrarca, a u nekim se pjesmama uočavaju utjecaji talijanskoga antipetrarkista i antimanirista Chiabrere, a od hrvatskih pjesnika nastavlja se na djelo Dž. Držića, Š. Menčetića, H. Lucića, D. Zlatarića i D. Ranjine. Najveći je broj pjesama u Plandovanjima u osmercu ili dvanaestercu, a u desetak pjesama rabi drukčije stihove. Način na koji povezuje stihove u strofe nije poznat u dotadašnjoj hrvatskoj poeziji, ali je uzor pronalazio u suvremenoj talijanskoj poeziji. Ljubav i ljepotu Bunić opjevava povezujući ih s prolaznošću, pa taj opis zadobiva melankolični i efleksivni ton. Koristeći se uporabom izrazito novoga baroknoga stila (stile acuto), Bunić rabi verbalne domišljatosti, lucidnosti, concetto, bizarne i neobične metafore pokazujući kako je u baroku stil nadređen ostalim tekstualnim slojevima. Shvaća liriku kao pjesničku igru koja omogućuje slobodan zalet ingenija i mašte. Ljubavne pjesme obvijene su mu humorom i ironijom, pa je njegova lirika manjih formi predstavnica prve izrazito moderne ljubavne poezije u hrvatskoj književnosti. Uz Gundulićeva, Palmotićeva, Kanavelićeva i Đurđevićeva djela Bunićeva lirika označava vrhunac naroknoga pisanja u hrvatskoj književnosti, ističući se rafiniranom neporednošću (prvi put i obraćanje «crnčici», ženi crne kose, u ljubavnoj hrvatskoj lirici za koju je dotad bila uzor isključivo žena plave kose) i suptilnom manirističnošću. JUNIJE PALMOTIĆ (Pavlimir) Junije Palmotić (Dubrovnik, 1607. – Dubrovnik, 1657.) jedan je od najplodnijih hrvatskih književnika svih vremena. Zlatnim barokom okružen Dubrovčanin za života tiskao je samo jedno djelo - latinsku prigodnicu posvećenu isusovcu Giovanniju Bargioccu, 1633. godine. Mladost je proživio u kući ujaka Miha Gradića, književnika, a u Gradu nakon toga, kao pripadnik vlasteoskoga staleža, obavljao je upravne dužnosti i najteže ali najbolje plaćene službe, cijeli život otplaćujući dugove mlađega brata Ivana, kojemu je bio jamcem. Bio je knez na Mljetu, tri puta knez u Konavlima i na Lastovu. Glumio je u kazališnim družinama Orlovi, Smeteni i Isprazni koje su mu izvodile mnogobrojne drame. Godine 1656. prvi je put bio izabran u Vijeće umoljenih, ali je umro godinu dana poslije, ne navršivši pedesetu, kad je prema dubrovačkim zakonima mogao postati knezom Dubrovačke Republike. Kazalište naših dana pamti izvrsnu predstavu za vrijeme zlatnoga doba Dubrovačkih ljetnih igara, praizvedenu u kolovozu 1971. u režiji Koste Spaića, u izvođenju Festivalskoga dramskog ansambla, u prepunom povijesnih silnica kamenoliku ambijentu Parka Glazbene škole, nazvanu Prikazivanje Pavlimira ljeta 1971., nastalu prema najuzoritijoj Palmotićevoj drami Pavlimir u Spaićevoj adaptaciji, prvi i jedini put prije toga izvedenu u Dubrovniku 1632., hrvatsku Eneidu s impulsima čitanja Orbinijeve knjige o kraljevstvu Slavena. Ta je višeslojna fabulativna dramska tapiserija, s prepletima legende o svetom Hilarionu i kronike popa Dukljanina, djelomice protureformacijski intonirana pohvala Dubrovnika, njegove slobode i slave, s protagonistom Pavlimirom kao «scenskim vitezom katoličke obnove» (koji se iskrcava na dubrovačke hhridi), na uglednom dubrovačkom ljetnom festivalu doživjela modernu praizvedbu u kontektu teatra u teatru, suvremene nam glumačke družine koja izvodi predstavu iz narodnomudrosnoga motrišta svlačenja povijesnih kostima ljepotom narodnoga književnoga i plesno-glazbenoga stvaralaštva. Pavlimir je žanrovski povijesno-fantastična drama, sinteza mitova i lektire, politike i fantazije koja prikazuje nastanak Dubrovnika snagom izbjeglih iz antičkog Epidaura (današnjega Cavtata), ali i pobjedu kršćanstva i katoličanstva nad poganstvom, u alegorijskom pohodu svetoga Pavla i Ivana Krstitelja, dvorskih vekikodostojnika i personificiranih toponima dubrovačkoga i cavtatskoga, konavoskoga i župskoga kraja. Trinaest godina nakon Palmotićeve smrti, 1670., rođak mu Stjepan Gradić objavljuje u Rimu opsežan ep Kristijada,

posvećen švedskoj kraljici Kristini, preradu istoimenoga latinskoga epa Girolama Vide. Pobožnim stihovima pripada i Palmotićeva pohvala svecima Kuzmi i Damjanu i lirska poema o svetoj Katarini Sijenskoj. Satirična poema Govnaida, kritičan napad na jednoga suvremenika, u sestinama, ali vulgarnoga izraza, najbliža je talijanskoj La Merdaide Tomasa Stiglianija. Od manjih lirskih cjelina ističe se atraktivna Muze na piru, prikaz ljubavne igre uz pomoć igraćih karata. Palmotićev prvi kazališni tekst, Atalanta, izveden 1629., mitološka je igra, dramatizirana epizoda iz Ovidijevih Metamorfoza o brzonogoj Atalanti i lukavom proscu Hipomenu, nastala na iskustvima operne libretistike. U duhu načela isusovačke poetike napisan je mali scenski prizor Kolumbo, u kojemu se otkrivač Amerike pokazuje kao isusovački misionar. Nizu Palmotićevih scenskih tekstova potaknutih mitologijom pripadaju: Ipsipile; Akile; Natjecanje Ajača i Akila za oružje Akilovo; Elena ugrabljena; Lavinija. Talijanskom modernom epikom nadahnute su drame: Alčina, Armida, Andromeda (replika Gundulićeve Arijadne). Pseudohistorijske tragikomedije Danica, Captislava i Bisernica prikazuju romantične fabule na način venecijanskih libreta, s dvorovima u Dubrovniku ili u Bosni koji djeluju u skladu s katoličkim slovinstvom. Najuspješniji hrvatski barokni dramatičar, Junije Palmotić u svom kazalištu prikazuje sublimiranu, odgođenu stvarnost, drugotne, romantične svjetove, sukobe pretvarajući u razgovore snova i realnosti, u prepletanje ovozemaljskoga i onozemaljskoga, fantastičnoga i realnoga, povijesnoga i fiktivnoga, mitova i politike, paklenih sila i morskih prizora, galantnih dvorskih ceremonijala i nakaznih ili čudesnih fantazmagorija. Svoje je osmerce i raznovrsne kratke stihove, koji su se nerijetko zborski pjevali i melodram(at)ski uglazbljivali, spojio s iskustvima isusovačke dramatike, talijanske libretistike i tragikomedijskoga žanra, na taj način približavajući se Racineu ili Calderonu ili talijanskim piscima opernih libreta. Neiscrpnom dramatskom energijom i stalnim stvaranjem novih scenskih svjetova i novih dramskih figura, plodnošću i raznovrsnošću stvorenoga Junije Palmotić pravi je hrvatski Lope de Vega. IGNJAT ĐURĐEVIĆ (lirika: Slici svojoj u ruci gospođe, Raklici koja je sumnjila bit ljubljena, Ljubovnik rasrčeni; Uzdasi Mandalijene pokornice; Suze Marunkove) Ignjat Đurđević (Dubrovnik, 1675. – Dubrovnik, 1737.), pjesnik, povjesnik i redovnik, potomak je dubrovačke obitelji Giorgi koja je primljena u plemstvo nakon potresa godine 1667. Polazio je isusovačku gimnaziju u Dubrovniku, a nakon školovanja obavljao je administrativne službe (knez na Šipanu, zapovjednik tvrđave Lovrjenac). U mladosti živio je slobodno i raskalašeno, dolazeći česo u sukobe sa sugrađanima. Godine 1697. naglo odlazi u Rim, zbog jedne ljubavne pjesme, i pristupa isusovačkom redu. Nakon trogodišnjega tečaja filozofije učiteljevao je u isusovačkim kolegijima u Italiji. Godine 1705. izlazi iz isusovačkoga reda, vraća se u Dubrovnik, gotovo je zatvoren zbog dugova, pristupa benediktincima i od Nikole proziva se Ignjatom. Umiješao se u tuđi pravni spor i bio prognan u Apuliju. Od 1713. opet je u Dubrovniku, zatim propovjednik na Mljetu, benediktinski opat na Šipanu. Godine 1718. izabran je za presjednika Akademije ispraznijeh. Do kraja života boravi u dubrovačkim samostanima, odlazeći povremeno u Italiju, u Veneciju, zbog tiskanja vlastitih djela. Posljednje je godine predsjednik Mljetske kongregacije i opat Svetoga Jakova. Postoji sumnja da je zapravo bio otrovan jer mu je smrt bila naprasna. Đurđević je autor bogata i raznovrsna opusa koji je samo djelomice tiskan. Pisao je svjetovnu i religioznu liriku, na hrvatskom i latinskom, ispjevao je religioznu poemu, na tragu baroknih plačeva, odnosno dubrovačkih duhovnih plačeva, i Mandalijene pokornice Dživa Bunića, pod naslovom Uzdasi Mandalijene pokornice, puno je prevodio, pisao nabožna djela na hrvatskom, a potkraj života pisao je eruditnoo-historiografske rasprave. Sve Đurđevićeve pjesme na hrvatskom, s iznimkom Uzdaha i Psaltira, okupljene su u rukopisnoj zbirci Pjesni razlike. Dijele se u nekoliko skupina (ljubavna lirika, nabožne pjesme, idilsko pjesništvo, dulje pripovjedne pjesme, prijevodi basana, pjesme u folklornom tonu, fragment tragedije o Juditi, nekoliko prepjeva). Piše okupiran tradicijom svoga Grada. Đurđevićeve Ljuvene pjesni nastavljaju Bunićeva Plandovanja i odlikuju se odnjegovanim jezikom i složenom sintaksom, ali i tematskim dvosmislicama, tj. tematizacijom predmeta koji su istodobno i stvar i znak, npr. cvijeta, pisma, slike. Jedan od Đurđevićevih pjesničkih i književnih vrhunaca - Uzdasi Mandalijene pokornice nastavljaju se na Gundulićeve Suze sina razmetnoga, dok se za Suze Marunkove može utvrditi da vuku korijene iz komične poeme Derviš Stijepa Đurđevića. Đurđevićeva komična poema Suze Marunkove zaslužuje posebnu pozornost. Nastavljajući putem renesansne šaljive ljubavne lirike, paodirajući zanesenost

petrarkista i suprotstavljajući im priprosti pučki i seljački ljubavni izraz, pjesnik je napravio uspjelu poemu i stvorio još jedan lik smiješnoga, komičnoga udvarača. To je seljak s otoka Mljeta koji nam se predstavlja u bogatstvu mljetske i osobne posebnosti. Nastavljajući se na tradiciju hrvatskoga duhovitoga, komičnoga pjesništva, s usporedbama iz životinjskoga i seljačkoga svijeta, Đurđević «razrađuje» Marunkov prijelaz od ljubavnoga zanosa u konačnu grožnju da će svoju Pavicu tužiti kao vješticu. Triježnjenje nesretnoga Marunka prirodno je: sam uviđa da je sve tlapnja, da sve govori on sam sa sobom, da je Pavica daleko, a on, zalubljenik, da je sam. Ignjat Đurđević posljednji je znameniti pjesnik koji piše hrvatski u Dubrovniku u 18. stoljeću, a vrijednošću svoga djela priklanja se svojim prethodnicima Držiću i Gunduliću. Uz Ivana Dživa Bunića Vučića najveći je lirik Seicenta. Većinu svojih znanstvenih djela napisao je na latinskom jeziku FRAN KRSTO FRANKOPAN Fran Krsto Frankopan (1643.?-Bečko Novo Mjesto, 1671.), pisac i plemić, sin Vuka Krste Frankopana i Dore udovice Paradeiser, rođene Haller de Hallerstein, brat Katarine Zrinske rođene Frankopan (isto tako hrvatske književnice, čije je ime skriveno i u akrostihu jedne Frankopanove pjesme) i šurjak Petra Zrinskoga. Pod vodstvom Petra Zrinskoga sudjelovao je u pobjedonosnoj protuturskoj bitki kraj Jurjevih stijena 1663. godine. Bio je ogulinski kapetan, a 1669. trebao je biti imenovan i senjskim kapetanom, čemu se usprotivila austrijska vojna adminstracija. Iste je godine doznao za protuaustrijsku urotu hrvatskoga i ugarskoga plemstva kojoj je na čelu bio Petar Zrinski i odlučio joj se priključiti. Počekom 1670. urotnici su prokazani, a austrijske su čete upale u Hrvatsku. Pod dojmom nepovoljna obrata Frankopan skupa sa Zrinskim kreće 13. travnja u Beč, da u izravnom suočenju s carem izmoli oprost. U Beču su obojica uhićena, odvojeno zatočeni i stavljeni pod istragu, a zatim prebačeni u zatvor u Bečkome Novom Njestu. Osđueni su na smrt odsijecanjem glave, što se dogodilo 30. travnja 1671. Za Frankopanom su u Beču ostali brojni rukopisi, koji su pod skupnim naslovom Frangepanische Akten došli u bečki Državni arhiv. S iznimkom jedne latinske pjesme u Italiji, u tom je rukopisu sačuvan sav Frankopanov poznati književni opus. On obuhvaća lirsku zbirku pod naslovom Gartlic za čas kratiti, nešto nabožnih i svjetovnih pjesama neuvrštenih u Gartlic, zbirku poslovica Sentencije svakojaške, zbirku zagonetaka Zganke za vrime kratiti, prozni ulomak pod naslovom Trumbita sudnjega dneva i prijevod prvoga prizora Molièreove komedije Georges Dandin ou le mari confondu (Jarne bogati; preveden izravno s francuskoga u tamnici pred pogubljenje; vrhunski početak znatno kasnijih takvih prijevoda u Europi) te nekoliko pjesama na talijanskom. Jezgru Frankopanova književnoga djela tvore tri skupine hrvatskih pjesama: zbirka Gartlic za čas kratiti (109 pjesma nejednake duljine i žanrovskih odredica), 18 nabožnih pjesama i ciklus Dijačke junačke (8 pjedama). Pjesnik se služi gotovo svim metrima ostvarivima unutar starohrvatskoga silabičnoga stihovnoga sustava. Jezik je specifičan: zasniva se na čakavskom govoru, uz čestu uporabu kajkavskih i povremenu uporabu štokavskih elemenata. Frankopanov opus raznolik je i ukorijenjen u duboke slojeve stare europske književnosti, s uzorima starijima od renesanse i baroka, s oslanjanjem i na petrarkističku i predrenesansnu tradiciju i na folklor, pa svjedoči o književnoj kulturi kontinentalne Hrvatske nakon 1600. godine. ANTUN KANIŽLIĆ (Sveta Rožalija) Antun Kanižlić (Požega, 1699. – Požega, 1777.), pjesnik i redovnik, djelovao je u raznim isusovačkim školama u Banskoj Hrvatskoj, Slavoniji i Mađarskoj, a od 1752. ponovno boravi u rodnom gradu. Od 1759. objavio je jedno za drugim nekoliko opsežnih vjersko-moralnih i propagandističkih djela od kojih neka, uz velik broj moralističke proze, sadrže crkvene pjesme i stihovane molitve. Posmrtno su mu objavljena još dva djela: Kamen pravi smutnje velike (1780.), velika teološka i crkvenopovijesna rasprava posvećena problemu crkvenoga raskola, i Sveta Rožalija, panormitanska divica (1780.). Sveta Rožalija odulja je stihovana pripovijest o svetoj Rozaliji (Rozi) iz Palerma koja se na dan zaruka povukla iz svjetovnga okruženja, otišavši u divljinu i prihvativši pustinjački način života. Ova religiozna poema izdaleka sliči dubrovačkim religioznim poemama, ali se od njih razlikuje većim opsegom, kompozicijskom šarolikošću, većom sklonošću alegorijskom jeziku, i složenijom retoričkom formom. Dok u dubrovačkim religioznim poemama pripovjedač, s kojim se identificira pjesnik, uvodi lik egzemplarnoga grešnika i prepušta mu riječ, u Svetoj Rožaliji govori samo Rožalija, i to kroz fiktivni razgovor s pismom koje namjerava poslati roditeljima. Premda je u Kanižlićevu djelu vidljivo poznavanje dubrovačkoga baroka, u stručnoj se

literaturi nameće mišljenje o njegovim doticajima s umjetničkom kulturom rokokoa, ali se primjećuju i tragovi predrenesansne alegorike.

HRVATSKA KNJIŽEVNOST 18. STOLJEĆA (PROSVJETITELJSTVO) MATIJA PETAR KATANČIĆ (Jesenji/Jesenski plodovi) Matija Petar Katančić (Valpovo, 1750. - Budim, 1825.), hrvatski i latinski pjesnik, prevoditelj, estetičar, povjesničar i teoretičar književnosti, leksikograf, arheolog, povjesničar, geograf, numizmatičar, kartograf, franjevac, rođen je u obrtničkoj obitelji, školovao se u više mađarskih gradova, filozofiju je učio u Budimu, a u Baču u Bačkoj svršio je franjevački novicijat i dobio ime Petar. Teologiju i filozofiju završio je u Osijeku, a u Đakovu je zaređen za svećenika. Na Filozofskom fakultetu u Budimu studira humansitičke znanosti, nakon studija u Budimu predaje u franjevačkoj gimnaziji u Osijeku te u arhigimnaziji u Zagrebu Profesorom je arheologije, stare geografije i numizmatike na Sveučilištu u Pešti, istodobno i kustos Sveučilišne biblioteke. Umirovljen, ostaje u franjevačkom samostanu u Budimu sve do smrti. Kao znanstvenik i filolog okušao se u brojnim disciplinama. Pjesnički mu rad nije velik: ostavio je jednu pjesničku zbirku latinskih i hrvatskih pjesama Fructus auctumnales (Jesenski plodovi) i nekoliko prigodnica neuvrštenih u zbirku na mađarskom, latinskom i hrvatskom jeziku. U rukopisu je ostala i Katančičćeva opsežna autobiografija, za koju se ne zna gdje se nalazi. Jesenski plodovi zbirka je koja se sastoji od 39 latinskih i 18 hrvatskih pjesama i koja je nastajala u pjesnikovim mlađim danima. U njoj su vidljiva načela pobornika klasicističke poetike i pjevanja po klasičnim, metričkim i žanrovskim uzorcima. Neke su pjesme (Ševa, Vinobera u zelenoj Molbice dolini) oblikovane kao lirske minijature, žanrovske sličice. U pojednim svojim pjesmama slijedi načela klasične stope, kvantitativne metrike, a u pojedine stihove gradi akcenatski, približavajući se lakoći usmene lirske pjesme. Hrvatska lirika Matije Petra Katančića uzoran je primjer klasicističkoga pjevanja u hrvatskoj književnosti. Ostvario je reinterpretaciju antičke književne baštine i antičkoga mitološkoga svijeta. MATIJA ANTUN RELJKOVIĆ (Satir iliti divji človik) Antun Matija Relković (Reljković) (Svinjar, danas Davor, 1732.-Vinkovci, 1798.), epik-satirik, prozaik, basnopisac, aforist, prevoditrelj, gramatičar, gospodarstveni i pravni pisac, osnovno je školovanje dobio u franjevačkome samostanu u Cerniku, nižu je gimnaziju završio u Ugarskoj. Sa šesnaest godina stupio je u vojsku kao običan vojnik, brzo je napredovao u službi, prvo u gradiškoj, pa u brodskoj pukovniji. Godine 1757. zarobljen je i poslan u Frankfurt na Odri. Tu se služio knjižnicom svojega domaćina, brzo naučio francuski i upoznao se s prosvjetiteljskim idejama koje su iz Francuske dolazile u Njemačku, posebno s fiziokratskim stajalištima koja su poljoprivredu držala glavnim izvorom gospodarskoga razvoja zemlje, a seljački stalež stupom društva i temeljem bogatstva države. Nakon zarobljeništva vraća se u domovinu, često ratujući i napredujući do čina kapetana. Umirovljen je 1786., a carskom diplomom dobio je plemsvo. Jedan njegov sin - Josip Stjepan – bio je gospodarstveni pisac. Osim književnošću bavio se i prevoditeljstvom (preveo je s njemačkoga gospodarsko djelo o uzgoju ovaca, pod imenom W. I. Pauls, a s latinskoga djelo o naravnoj pravici), a autor je i gramatike Nova slavonska i nimačka gramatika molitvenika Slavonske libarice, namijenjena vojnicima i prevedena s francuskoga. U zarobljeništvu u Saskoj napisao je svoje najvažnije djelo: satiričko-narativni spjev Satir iliti divji čovik (1762.), u kojem u jedanaest pjevanja i u desetercima opjevava slavonsku zemlju i njezine prirodne ljepote, a njezine stanovnike - slavonske seljake ocrtava koa zapušteni i gospodarsko zaostali dio pučanstva savjetujući ih kako bi trebali nastojati na napretku. Razloge zaostalosti nalazi u “turskim skulama”, odnosno običajima (prelo, moba, kolo, dugo rasipno svatovanje). Pripovjedač i govornik u Relkovićevu spjevu, Satir, antičko mitološko biće, na duhovit i jednostavan način nudi Slavoncima niz savjeta u uputa za obnovu i razvoj zemlje, u duhu gospodarskih reformi. Godine 1779. tiskano je i drugo izdanje u kojem se uz lik Satira pojvaljuje i lik slavonskoga seljaka koji Satiru odgovara i pokazuje mu kako je prihvatio njegove kritike i unaprijedio svoj život i rad. Satir je prosvjetiteljsko književno djelo koje nosi i obilježja klasičnoga književnoga

naslijeđa. Nek je svašta (1795.) zbirka je raznih pučkih zabavnih pričica. Relković je preveo i velik broj Ezopovih i Fedrovih basni i Pilpajevih fabula, kojima se ubraja u najplodnije hrvatske svjetovne prozaike 18. stoljeća. Djelo Nauk političan i moralski od Pilpaj-bramine, filozofa indijanskoga, zbirka je aforizama, nakon Dimitrićevih Pričica izetih iz Svetoga pisma i filozofa jedino svjedočanstvo takve vrste u starijoj hrvatskoj književnosti. Književno djelo M. A. Relkovića najjače je svjedočanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj književnoj kulturi. ANDRIJA KAČIĆ MIOŠIĆ (Razgovor ugodni naroda slovinskoga) Andrija Kačić Miošić (Brist kraj Makarske, 1704. – Zaostrog, 1760.), epski i vjerski pisac. Krsno mu je ime Antun, a Andrija redovničko. Prezimenom Kačić potpisuje se od 1751., nakon što je u Veneciji dao ovjeriti svoje rodoslovlje prema kojemu je njegova obitelj grana stare plemićke obitelji Kačić koja je sredinom 17. stoljeća dobila mletačko plemstvo. Osnovnu naobrazbu stekao je u franjevačkom samostanu u Zaostrogu, a višu najvjeorjantije u Osijeku. Naon studija vratio se u Dalmaciju, gdje je primio svećeničke redove. Bio je učitelj u filozofskoj školi u zaostroškom samostanu, predavao je na Generalnom teološkom zavodu u Šibeniku. Napisao jei objavio na latinskom jeziku priručnik skolastičke filozofije za potrebe toga rada. Boravio je u samostanu u Sumartinu na Braču, gdje je bio i predstojnki. Posljednjih deset godina života proveo je u Zaostrogu kao predstojnik samostana, ali tu se uglavnom posvetio književnom radu i u to vrijeme tiskao svoja djela. Razgovor ugodni naroda slovinskoga, najvažnije Kačićevo djelo, žanrovski je teško odredljivo. Riječ je o mješavini stiha i proze kojima su prikazani događaji iz povijesti slavenskih zemalja, najvećim dijelom kršćansko-turski ratovi. Djelo je za autorova života tiskano dva puta, drugi put znatno prošireno. Djelo je namijenjeno slabije naobraženoj čitateteljskoj publici, koja poznaje samo hrvatski (slovinski) jezik. Trebalo je pružiti osnovna znanja o hrvatskoj prošlosti koja je prikupio iz historiografske literature pisane talijanskim, latinskim i hrvatskim te iz povijesnih dokumenata i iz usmene tradicije. Kompozicija je djela kronološka, a tematika se prostire od antičke povijesti Ilira do autorova vremena. U prvom dijelu knjige, prije prevlasti turske teme, dominira proza nad stihom, a u drugom se dijelu odnos mijenja u korist stiha. Sve su pjesme napisane asimetričnim epskim desetercem (4-6), osim dvije koje su pisane križano rimovanin osmercem. Neka poetička obilježja i motivi vezuju ovo djelo s Grabovčevim djelom Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (Venecija, 1747). Razgovor ugodni utjecao je na franjevačke picse i na slavonske pisce 18. stoljeća. Protuturska tematika i jezik djela, štokavska ikavica, pridonijeli su velikoj popularnosti knjige od Jadrana do Drave, a u seoskim je sredinama imala i funkciju početnnice iz koje se učilo čitati I pisati. Neke su pjesme iz Kačićeva djela uvrštene u knjige predromantičarskih i romantičarskih eurpskih književnika. U 19. stoljeću to je najizdavanija knjiga starije hrvatske književnosti. Korabljica Pisma svetoga (1760.) kronika je biblijske i svjetovne povijesti, a tiskana je čak sedam puta. Didaktična funkcija i zanimanje za svjetovne teme, oslanjaanje na narodni govor, a u Razgovoru ugodnom i na poetiku narodne pjesme, osnovna su obilježja koja Kačićev opus vezuju za hrvatsku inačicu prosvjetiteljstva, okrenutoga uglavnom slabije izoobraženome puku. TITUŠ BREZOVAČKI (Matijaš Grabancijaš dijak) Tituš (Tito) Brezovački (Zagreb, 1757. – Zagreb, 1805.), komediograf i pjesnik, isusovačku gimnaziju polazi u Varaždinu i Zagrebu; na pavlinskom sveučilištu u Pešti završio je teologiju i filozofiju, a zatim je bio profesor u gimnaziji u Varaždinu. Pavlin ostaje do ukinuća reda u Austriji 1786. godine. Kao dijecezanski svećenik nakon toga službuje u sjevernoj i zapadnoj Hrvatskoj, a od 1799. do smrti u zagrebačkoj župi svetoga Marka. Većinu svojega djela na hrvatskom jeziku napisao je kajkavskim narječjem: drama Sveti Aleksi, komedije Matijaš Granancijaš dijak i Diogeneš te poema Jeremijaš. Dvije su njegove sačuvane pjesme napisane štokavskom ikavicom, a neke je prigodnice sastavio njemačkim i latinskim jezikom. Osim kratke polemičke rasprave o unutarnjim pitanjima Zagrebačke biskupije u njegovoj latinskoj ostavštini zatječemo 13 prigodnica u različitim metrima, malo manje od 1000 stihova. U tim je pjesmama nazočna najava krupnih mijena koje će se uskoro dogoditi u hrvatskoj književnosti i društvu u cjelnii, a Brezovački se pokazuje kao žestok branitelj hrvatske

države i kulturne samosvojnosti protiv mađarizacije. Djelujući kao hrvatski književnik od svršetka 18. do prvih godina 19. stoljeća, Brezovački je pripadnik prosvjetiteljstva, sa svim obilježjima dopreporodnih težnji, kad uz didaktičnost i moralizatorske namjere u književost sjeverne Hrvatke počinju ulaziti brojne kritičke promjene u društvenom i političkom životu. Jedan je od najistaknutijih kajkavskih pisaca. Cijenimo ga ponajprije kao komediografa, jednoga od najvećih u hrvatskoj književnosti i kazalištu. Izravno citirajući Horacija, u predgovoru svoje komedije Matijaš grabancijaš dijak daje koncepciju svojega dramskoga djela, ističući smiješnoi u propedeutičkoj funkciji kazališne umjetnosti, a poštujući tadašnje kanone dramaturgije koji su tražili da kazalište bude školom života, oslanjajući se osim antičkoga poetičara i na klasicističkoga Boileaua. Četveročina drama u prozi Sveti Aleksi (1796.) tematizira hagiografsku priču o rimskom senatorskom sinu Aleksiju koji se u prvoj bračnoj noći iskrao iz ložnice, napustio nevjestu i roditeklje te je najprije sedamanest godina živio u tuđini, a zatim je idućih 17 proboravio kao prosjak pod stubama roditeljskoga doma, da bi mu tek nakon smrti bio otkriven identitet. Lik sluge Favorina u tom djelu nastalome po uzoru na isusovačke drame najavljuje kasnijega komediografa. Matijaš grabancijaš dijak (praizvedba 1804. u Zagrebu) tročina je prozna komedija, pokladna igra locirana u hrvatski glavni grad. Središnja je dramska osoba đak grabacijaš, mladić koji je po pučkoj predaji sjevernohrvatskih krajeva osim dvanaestogoidšnjega školovanja završio i trinaestu školu, u kojoj je stekao nadnaravne moći. Uporabom toga lika kao dramaturškoga sredstva Brezovački svoje sugrađane upozorava na mane i poroke kojih su zarobljenici. Komedija obiluje čarobnjačkim elementima i farsičim sredstvima pruzetima iz komedije dell’ arte. Komedija Diogeneš (praizvedba u Zagrebu tek 1925., nastala oko 1805.) vrhunac je kajkavske drame i kajkavskoga jezičnoga izraza u kojem se ističe spoj barokne fraze i svakodnevnoga pučkoga govora. Sinteza sentimentalnoga (motiv o dvojici izgubljene braće plemenita roda i čestita karaktera) i komičnoga (putujući đak Zmeknirep i gostioničar Medobuz), sentenciozne pučnosti i scensko efektnih komediografskih značajki rađa spoj plautističko-molijerovske komedije i prosvjetiteljske drame, upozorujući na zastranjivanja javnih službenika koja su zaprijetila propašću temeljnih moralnih vrijednosti hrvatskoga društva. EUROPSKI KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO PIERRE CORNEILLE (Cid) Corneille se smatra tvorcem francuske tragedije, ali kad je riječ o klasicističkoj tragediji, tu nije imao toliko uspjeha kao Racine. Corneille, naime, stvara u još prvoj polovici 17. stoljeća, ne kao Racine u drugoj koja je pravo doba klasicizma. Cid je zapravo tragikomedija, više drama u užem smislu nego prava tragedija, dovoljno je već to što ne završava tragično, zapravo završetak joj je višeznačan, otvoren – što je još gore kad je riječ o tragediji. Pogotovo je to loše kad je riječ o klasicističkoj tragediji. Također – istina, Cid je npr. pisan u stihu (aleksandrincu) i u njegovu je središtu sukob emocija i razuma (ljubavi i dužnosti), što sasvim odgovara klasicizmu, ali klasicizmu nikako ne odgovara razvedenost njegove fabule (premaštovita je, prezabavna za uštogljen klasicistički ukus), a ne odgovara mu ni predugo vrijeme radnje (nešto duže od zadanog jednog dana). Iz tih je razloga Corneille bio napadan od suvremene mu kritike. JEAN RACINE (Fedra) U klasicizmu je sve podređeno idealu racionalnosti, pa i racionalizacije. Klasicistička tragedija mora zadovoljiti kriterij triju jedinstava (pogrešno pripisivan Aristotelu) – mora se događati u jedinstvenom prostoru ili na što manje prostora, u jednom danu i fabula ne smije biti razvedena. Takva redukcija nužno u prvi plan stavlja koncentraciju na dijaloge i na psihologiju likova (jer je onemogućeno razmahivanje izvanjske radnje), unutarnju dinamiku nadređuje izvanjskoj, kvalitativnost potiskuje kvantitetu. Klasicistički su dijalozi zapravo svojevrsni monolozi, sugovornici su u službi uha za ispovijedi drugoga. Kako je bitno ograničen prostor slobodnoj mašti, tako i dramska lica moraju biti uvjerljiva i dolična. Takva su ako ih vodi načelo razuma i časti. Ali prikaz strastvenosti dramskih osoba čak je i poželjan – ako im se ta strastvenost obije o glavu. U klasicizmu se ne cijeni originalnost, nego je na posebnoj cijeni približavanje antičkim uzorima, pa se i uvjerljivost djela odmjerava prema sličnosti tim uzorima. Fedra je tipična uzorna klasicistička tragedija. Preuzela je temu iz antike, organizirana je u pet činova, napisana u stihu (aleksandrincu), prikazuje psihologiju

glavne i naslovne junakinje, čija je tragična krivnja, kao i isto takav završetak, upravo u njezinoj strastvenosti i nedovoljnoj kontroli razuma nad iracionalnom stranom njezina bića. MOLIÈRE (Škrtac) Molière je jedan od najboljih svjetskih komediografa svih vremena. Radnja Škrca, komedije u pet činova, događa se u Parizu. Harpagon je starac kojemu je škrtost središnja osobina, toliko izražena da zasjenjuje sve druge i da potpuno određuje njegov karakter i njegovo ponašanje u gotovo svakoj situaciji, i on je i naslovni i glavni lik ovog djela. Osim njega, imamo još puno likova koji sudjeluju u vrlo složenoj, ali vješto vođenoj i vješto na kraju raspletenoj fabuli. Molière piše u prvom redu komediju karaktera, ali služi se i komedijom situacije. Ono što je klasicističko u ovom djelu jest uvjerljivost sadržaja, osmišljenog racionalno i bez nerealne maštovitosti, te komedijska tehnika nadahnuta antičkom komedijom (Plaut). Iz Plauta je posuđena i osnova fabule i središnji lik, a razlike (nemale) su u tome što je Molière odavna poznatu fabularnu okosnicu i tipični karakter lokalizirao u Pariz njegova doba. U tome bi bilo i udaljavanje od klasicizma (jer klasicizam je ipak za veću bliskost s uzorima), a s klasicističke je pozicije posebno problematično to što je tekst napisan u prozi. Prozu klasicizam ne priznaje kao prikladan oblik za pisanje visoke književnosti. VOLTAIRE (Candide) Voltaire, filozof i književnik, jedan od najistaknutijih predstavnika francuskog prosvjetiteljstva i jedan od najosebujnijih intelektualaca u povijesti europske kulture, poznat je i po svojim filozofskim novelama, pripovijetkama i romanima. Književnost u prosvjetiteljstvu ima sasvim jasnu ulogu – ulogu prosvjećivanja svojih čitatelja. Iako od klasicizma nasljeđuje vrhovno načelo razuma, prosvjetiteljstvo se u književnosti neće odreći mašte i neobičnih događaja, jer to može biti vrlo korisno u novoj, poučnoj funkciji literature. Voltaireov Candide, koji završava zaključkom kako je najbolje obrađivati vlastiti vrt, replika je filozofu Leibnizu koji je tvrdio da mi živimo zapravo u najboljem od svih mogućih svjetova i sličnim nazorima. Candide je napisan kao pustolovni roman, roman kretanja, u kojemu glavni lik (naslovni) doživljava puno različitih zgoda koje po njega redom završavaju loše. Taj se roman može čitati i na toj doslovnoj, zabavnoj razini, a njime se može dobro zabaviti i obrazovan duh koji će prepoznati brojne aluzije razbacane po tekstu. Autor bi vjerojatno priželjkivao jedan smjer čitanja koji bi bio između navedena dva – da se čitalac zabavi, a pritom dosta toga nauči, posebno shvati i tako se prosvijetli. CARLO GOLDONI (Gostioničarka Mirandolina) Mirandolina, naslovna junakinja Goldonijeve komedije, privlačna je žena i vlasnica gostionice koju je naslijedila od oca, ali njezina glavna osobina bila bi pamet – ona je razumno biće koje se razumom vodi u životu, i to je sasvim u skladu s duhom epohe u kojoj je djelo pisano, 18. stoljeća i prosvjetiteljstva. Također, ova bi komedija trebala svoje čitatelje/gledatelje i poučiti, i životu i moralu. Cijela se radnja odvija u gostionici, fabula je zamršena, a sve završava sretno. Upoznajemo likove koji imaju i obilježja tipova, ali i obilježja koja pokazuju Goldonijevo poznavanja suvremenog mu života. Carlo Goldoni smatra se reformatorom i obnoviteljem talijanske komedije. Naime, on se pojavio u jednoj praznini talijanskog kazališta, u vrijeme zasićenosti commediom dell'arte koja je bila na svom zalasku. Goldoni je svojim tekstovima donio nove sadržaje i novu dramsku tehniku, jednu svježinu čvrsto utemeljenu na europskoj komediografskoj tradiciji. EUROPSKI PREDROMANTIZAM I ROMANTIZAM JOHANN WOLFGANG GOETHE (Patnje mladog Werthera) Goethe je istaknuti predromantičar, ali i njemački klasicist. Iznimno obrazovan čovjek, spada među najveće europske duhove svih vremena. Svakako je prvo ime njemačke književnosti i kulture. Patnje mladog Werthera spadaju u njegovu predromantičarsku fazu. To je epistolarni roman (u formi pisama) pisan, dakle, u prvom licu. Pripovjedač i glavni lik je mladi Werther koji je jedna hipersenzibilna osoba za koju nema mjesta u društvu. Društvene norme preuzak su okvir za njegovo osobno ostvarenje, one ga guše i sprečavaju i u njemu najvažnijoj stvari – realizaciji ljubavi prema Lotti, udanoj ženi koja mu osjećaje prema njemu

(sve do kraja romana, ali i tada se brzo povlači) ne može izravno pokazati baš zbog svoje suspregnutosti tim normama. Werther je nesretna osoba, on osjeća svjetsku bol (specifičan predromantičarski i romantičarski osjećaj) i na kraju romana završava samoubojstvom jer ne može izdržati takav život. (Pred)romantičarski su likovi takvi, hipersenzibilni, s titanskim svojim ja, egocentrični i posve krhki. U sudaru s realnim svijetom oni bivaju potpuno razbijeni. Također i to što je roman pisan u epistolarnom obliku sukladno je duhu epohe koja na vrh hijerarhije književnih rodova i vrsta stavlja liriku i lirsku pjesmu i u kojoj je epika moguća samo u kombinaciji s lirskim elementima. Za predromantizam, a pogotovo romantizam karakteristične su hibridne književne vrste, a u svakom slučaju prevladava lirsko načelo. FRIEDRICH SCHILLER (Razbojnici) Friedrich Schiller, autor teksta današnje europske himne Oda radosti, pod stare dane njemački klasicist, u mladosti je bio član buntovničkog predromantičarskog pokreta Sturm und Drang i u toj fazi napisao svoj prvi dramski tekst Razbojnici. U njemu je središnja dramska osoba moralno vrli njemački plemić Karl Moor koji se naglo preobražava u vođu razbojničke bande i prepušta neobuzdanosti iracionalne strane svog bića koja ga nagoni da čini razna zlodjela. Emotivna, pustolovna, pravdoljubiva i poštena Karla nagnao je na to ne apstraktni osjećaj svjetske boli, nego konkretan čin njegova po svemu inferiorna, a uz to i nemoralna, brata Franza, koji da bi sebi osigurao budućnost kakvu ne zaslužuje, okreće oca protiv njega. Karla može zaustaviti samo ostvarenje cilja, a to je osveta, koju nakraju ostvaruje posredno – Franz, koji mu je pokušao preoteti i zaručnicu Amaliju, ubija se sam u strahu od kazne. Amaliju ubija Karl, ali po njezinoj želji, jer ne može živjeti bez njega, koji se kao svojevrsni moralni pobjednik na kraju svog olujno-nagonskog puta predaje vlastima. Karlovo prepuštanje strasti čitatelji, kao ni onodobni gledatelji scenske praizvedbe Schillerova teksta, ne osuđuju, nego napeto prate s punom emocionalnom potporom, što govori o bitnoj suprotstavljenosti ovog teksta klasicističkoj poetici. Ono što smeta današnjem čitatelju jest to što je ova drama o buntu neponovljive individue, jednog titanskog ja protiv društva i nepravde napisana u patetičnim i deklamatorskim dijalozima. GEORGE GORDON BYRON (Hodočašće Childea Harolda) Engleski lord Byron, Londonac rođenjem, od rođenja hrom na jednu nogu, emocionalno nestabilan, hipersenzibilan i egocentričan, živio je tek trideset i šest godina i nekoliko mjeseci. Od toga je dvije godine, u svojim ranim dvadesetima, proveo putujući mediteranskim zemljama, a posljednjih osam godina proživio je izvan Britanije, u Švicarskoj i Italiji te u Grčkoj gdje je i sudjelovao u ustanku i umro od groznice. Kao i autora, i mladog engleskog aristokrata Childea (što je titula kandidata za viteza) Harolda ispraznost i zagušljivost života u civiliziranoj domovini potjera na putovanje u egzotične krajeve u potrazi za slobodom bez granica, idealom romantičara. Harold je proputovao Portugal, Španjolsku, Albaniju, Tursku, Grčku, Belgiju, Njemačku, Švicarsku i Italiju (kojoj je posvećeno cijelo četvrto, posljednje pjevanje). Naglasak nije na događajnosti, nego na impresijama i refleksijama glavnog lika i pripovjedača (napravljenog na sliku i priliku autora), obilježenog osamljenošću, melankoličnošću i snažnom žudnjom za slobodom, slobodom koja se ovdje shvaća i kao individualna i kao nacionalna i kao općečovječanska. Dakle riječ je o junaku romantičarskog doba, koji nije samo oblikovan razdobljem u koje spada, nego je i snažno utjecao na oblikovanje tog razdoblja i njegovih junaka u mnogim europskim književnostima. Na europskoj književnosti u cjelini traga je ostavila i forma Byronova teksta, lirsko-epskog spjeva radikalno udaljenog od tradicionalne epike, pa tako osim pojma bajronizma (specifičnog pesimističnog svjetonazora i osjećanja svijeta), i današnji pojmovnici pamte i bajronovsku poemu. Svjetovno Hodočašće Childea Harolda ispjevano je u Spencerovoj stanci, strofi od 9 jampskih stihova, osam deseteraca i završnog dvanaesterca. ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN (Evgenij Onjegin) Evgenij Onjegin je roman u stihovima, što nimalo ne iznenađuje kad znamo da je riječ o djelu iz razdoblja romantizma. Peterburški plemić Evgenij Onjegin, navikao na moderni gradski život, odjednom se nađe u svijetu ruskoga sela (stric mu je na samrti). Onjegin se tamo druži s pjesnikom Lenskim, a zatim i s djevojkama iz obitelji Larinih – Tatjanom i Olgom. Tatjana, djevojka dobrim dijelom odgojena na sentimentalističkoj literaturi, zaljubljuje se u Onjegina, ali on je za nju

nezainteresiran. On je više zainteresiran za Olgu, ali iako ta zainteresiranost nije naročito ozbiljna, Onjegin zbog nje u dvoboju ubija Lenskog. Poslije toga napušta selo i vraća se u grad. Poslije duljeg vremena u gradu će susresti Tatjanu, koja je sad već udana i sazrela kao osoba. Sad je situacija obrnuta, Onjegin se zaljubljuje i priznaje joj to, ali Tatjana ga odbija iako ga voli. Odlučuje se za siguran put, bez kršenja društvenih konvencija. U tom trenutku Onjegin, koji je bez čvrstog oslonca i bez pravog mjesta cijeli svoj život, potpuno se miri sa svojom sudbinom i odlučuje ostatak života prolutati. Onjegin je pravi romantičarski suvišni čovjek. Puškin, jedan od najboljih pisaca u povijesti ruske književnosti, napisao je vrhunsko umjetničko djelo. Evgenij Onjegin uzoran je romantičarski tekst koji se u svom romantizmu ne iscrpljuje – Puškin postiže izvrsnu psihološku analizu, ali i daje prikaz suvremenog mu ruskog društva, i seoskog i gradskog. Posebno se ističe majstorstvo jezika, stila i versifikacije ovog teksta. MIHAIL JURJEVIČ LJERMONTOV (Junak našega doba) Ljermontov, koji je bio zatvaran zbog pjesme o Puškinu (U smrt pjesnika), nije doživio ni četrdeset godina jer je ubijen u dvoboju. Najpoznatiji su mu tekstovi drama Maskerata, koja se i danas izvodi, te roman Junak našega doba, jedan od popularnijih lektirnih naslova. Junak našega doba psihološki je roman, u većoj mjeri nego Puškinov, a Pečorin, glavni lik, još je izrazitiji primjer tzv. suvišnog čovjeka od Puškinova Onjegina (što ništa ne govori o vrijednosnoj usporedbi djela tih autora). Pečorin je ono što na okupu drži Ljermontovljev roman, inače komponiran kao ciklus novela, kojih ima pet: Maksim Maksimič, Bela, Kneginjica Mery, Tamanj i Fatalist. Osim toga što je središnji lik i svjetonazor koji lebdi nad djelom strukturiran potpuno romantičarski, i radnja se događa u romantičarski egzotičnim prostorima. Mutnost Pečorinova lika, njegova gotovo demonska priroda, iskorijenjenost iz društva i pesimističan pogled na svijet, izazivaju usporedbu Ljermontovljeva djela s Byronovim, ali ne treba njihov odnos promatrati isključivo kao odnos utjecaja, nego u prvom redu kao odnos paralelnosti. HRVATSKI ROMANTIZAM PAVAO ŠTOOS (Kip domovine vu početku leta 1831.) Vre i svoj jezik zabit Horvati / Hote, ter drugi narod postati – pjeva se u pjesmi Kip domovine vu početku leta 1831. na kajkavskom književnom jeziku, jer još se nije dogodio štokavski obrat, i u stihu desetercu (s cezurom iza petog sloga). U pjesmi se konstatira to da Hrvati zapostavljaju i zaboravljaju svoj jezik i uopće svoj identitet i okreću se stranome, pogotovo njemačkome. Važno je da se to konstatira kao općepoznata činjenica : Neg' kaj rastepljem reči po svetu, / Kad je več istom znano detetu … – čime se naglašava osjećaj nemoći, pesimizam i elegično raspoloženje lirskog subjekta koje ima isprovocirati čitatelja. Čitatelj, dakle, nije pozvan na suosjećanje s pjesnikom i narodom (koji je neodrediv bez jezika), nego se u njega preslikava takvo raspoloženje i neizravno ga se poziva na nezadovoljstvo, revoltiranost takvom slikom (kajkavski kip = slika). Nije nevažno ni to što se u tim stihovima čuje i osobni lirski glas, a ne samo glas kolektiva, što pridonosi njihovoj pripadnosti romantizmu. Autor im je Pavao Štoos, najstariji od preporoditelja iz današnjeg gimnazijskog programa (inače je stariji npr. ban Jelačić), svećenik koji se bavio književnošću i glazbom. LJUDEVIT GAJ (Horvatov sloga i zjedinjenje) Horvatov sloga i zjedinjenje ili, prema prvom stihu, Još Horvatska ni propala jest budnica, pjesma pjevnog karaktera, s izraženom (i jedinom) izvanknjiževnom svrhom – tzv. buđenje nacionalne svijesti. Napisana je kajkavskim, jasno i jednostavno, u deset strofa, osmerostiha u kojima se izmjenjuju osmerci i peterci, koji su tako i rimovani: osmerci s osmercima, peterci s petercima. Polazi se od lošeg nacionalnog stanja, stanja uspavanosti i rascjepkanosti, ali takvo stanje ne rezultira pesimizom, nego upravo suprotno: golemim optimizmom, što se vidi već iz naslova u kojemu je vizija idealne budućnosti, ali i odlučnog početnog dvostiha (… Dok mi živimo). Nema tu pojedinca i njegove intime, pjeva se s pozicije kolektiva i pjeva se kolektivu. Uostalom, pjesma je i pisana za javno usmeno izvođenje (pjevanje!), i izvodila se u 19. stoljeću kao jedna od nekoliko neslužbenih hrvatskih himni. U pjesmi je i mitsko kolo hrvatskih narodnih ogranaka, ali i južnoslavenskih, koje se u hrvatskoj književnosti nalazi još u predilirskom periodu. Završetak je općeslavenski i nazdravičarski,

što ne može ne podsjetiti na Prešerenovu Zdravicu iako svoju perspektivu ne širi na čovjeka i čovječanstvo uopće. Ljudevit Gaj bio je vođa i glavni ideolog iliraca, autor Kratke osnove horvatskoslavenskog pravopisanja i članka Pravopis, po njemu se hrvatska abeceda (koju je predložio gotovo u današnjem obliku) katkad naziva gajicom, pokretač i urednik hrvatskih/ilirskih/narodnih Novina s kulturnim prilogom Danica… Jedan od najutjecajnijih ljudi u hrvatskoj političkoj, kulturnoj i književnoj povijesti.

DIMITRIJA DEMETER (Grobničko polje – Pjesma Hrvata) U poemi Grobničko polje, najčešće određivanoj tipično bajronovskom, priča o pobjedi Hrvata nad Mongolima na Grobniku (u 13. stoljeću) ispripovijedana je kao osobno prisjećanje pripovjedača (istodobno lirskog subjekta) na slavni događaj iz daleke nacionalne prošlosti, dakle u osnovi lirskim postupkom. Romantičarska je tu hibridnost književne vrste – epska tema u lirskom okviru i s lirskim obilježjima izlaganja, zatim zanimanje za povijest, pa već i sama po sebi egzotičnost Mongola. Grobničko polje manje je epsko i više uklopivo u zapadnoeuropski romantizam od Mažuranićeve Smrti Smail-age Čengića. Pjesma Hrvata, koja započinje poznatim stihom Prosto zrakom ptica leti, može se promatrati izdvojeno iz cijele poeme, a katkad i mora – jer uglazbljena je i samostalno izvođena (i još se izvodi) kao jedna od najpopularnijih iz hrvatskog budničko-davorijskog repertoara. Početni bi stihovi mogli nagovijestiti temu osobne slobode, ali ovdje je riječ isključivo o nacionalnoj. O njoj se u četiri katrena pjeva beskompromisno, s pripjevom, borbenim usklikom U smrt, u smrt, mili rode, / Trh je život bez slobode! (trh = teret), i upravo se zbog te borbenosti pjesma svrstava u davorije, lirski žanr nazvan po slavenskom ratn(ičk)om bogu Davoru. Dimitrija Demeter, podrijetlom Grk, svoje je prve tekstove napisao na novogrčkom, a kasnije je postao jedan od vodećih hrvatskih pjesnika 19. stoljeća, također i jedan od najvažnijih dramatičara (Teuta i libreta za Lisinskijeve opere) i kazalištaraca (intendant HNK). STANKO VRAZ (Đulabije; Ždral putuje k toplom jugu/Gazela; Otkud modre oči?) Stanko Vraz ne samo da nije književnost motrio kao sredstvo politike nego se takvu pogledu i djelatno opirao (pa se razišao s Gajem i osnovao časopis Kolo). Vraz je proglašen prvim hrvatskim književnim kritičarom, a bio je jedan od najboljih onodobnih hrvatskih pjesnika, i to pravi (hrvatski) romantičar: okrenut i domoljublju i posebno svojoj intimi, s osjećajem (svjetske) boli, zasnivajući svoj izraz na usmenoj tradiciji i na Dubrovčanima. Napisao je i putopis Put u Gornje strane. Osim tih činjenica, u red onih najčešće vezanih uz Vraza ide i ona o njegovu pravom imenu – Jakob Frass – i slovenstvu. Đulabijama (sorta crvenih jabuka) podnaslov je Vijenac popjevaka dragoj i domovini, iz kojega je razvidno isprepletanje tih dviju tema u ovom kanconijeru, jedne općeromantičarske (ljubavne) i jedne karakteristične naročito za romantizme istočnoeuropskih i južnoeuropskih nacionalnih književnosti (domoljubne). Draga je Ljubica Cantilly, crnooka i crnokosa Samoborka. Te dvije ljubavi, te ona prema čovjeku i čovječanstvu uopće, ispjevane su u krakovjaku, poljskom obliku u kojemu je osam stihova raspoređeno u dvije strofe, a što se tiče stila i motiva, Vraz se obilno služio usmenoknjiževnom baštinom. Ždral putuje k toplom jugu u obliku je gazele (8 – 13 stihova obično ljubavnog sadržaja), orijentalnog oblika do nas stiglog preko njemačkih romantičara. Prevladava u njoj izvorna romantičarska tuga, bolni pesimizam. Predodređenost, sudbina, motiv mrtve ljubavi, neobičnost, zagonetnost, ljubav bez granica – sva ta obilježja romantizma nalazimo u sonetu Otkud modre oči?, postumno objavljenoj pjesmi koja svojom zaigranom osnovom (prepoznavanje mrtve crnooke i crnokose drage u mladoj i živoj plavojki) podsjeća i na stare dubrovačke pjesnike. I taj motiv mrtve ljubavi povezuje Vraza, kao i Preradovića (Mrtva ljubav), s romantizmom europskog kulturnog kruga, npr. s Amerikancem E. A. Poeom (Annabel Lee), kojemu ionako pripada.

PETAR PRERADOVIĆ

(Rodu o jeziku; Zora puca; Putnik; Mrtva ljubav; Ljudsko srce; Pjesnik) Ne razumije pjesma zapovijedi / Slobodna je, svome glasu slijedi – stihovi su iz Preradovićeva Djeda i unuka. Preradović doista nije klasicistički pjesnik (klasicizam je prvo što mora pasti na pamet kad je riječ o književnim pravilima), ali nije ni tipični neobuzdani romantičar koji ne vidi ništa osim sebe, svoga ja, i pjeva samo sebe, ushićenog ili skršenog u sudaru sa svijetom. Pisao je utilitiranu, didaktičnu domoljubnu liriku, ali i intimnu, ljubavnu i refleksivnu – sam je svoje pjesme podijelio na ljubovke, rodoljupke i one ostale, različne, dakle tipični je hrvatski romantičar, što će reći s bitno prosvjećujućom primjesom. Rodu o jeziku oda je koja ne skriva da joj je uloga probuditi u čitatelja svijest o važnosti jezika kao obilježja nacije, ali ne samo svijest nego i ljubav i skrb prema nacionalnom jeziku. To je pjesma koja čitatelja želi nešto važno naučiti, upravo ga nacionalnojezično prosvijetliti i koja zahtijeva od njega brzu (re)akciju. Zora puca optimistična je pjevna budnica, koja na gradaciji polnoć – zora – dan, i uz motive preuzete iz tradicije (gusle, vila), uz ponavljanja (varijacije) prvih i posljednjih stihova u svih pet strofa, gradi zanesenost svijetlom nacionalnom budućnosti, kojoj će bitno pridonijeti Zora Dalmatinska, za čiji je prvi broj pjesma i pisana. Putnik, dulja pjesma na granici poeme, kazuje kako je prava sreća i sigurnost za pojedinca moguća samo u domaćem okružju, u domovini, pa započinje jaukom: Bože mili, kud sam zašo! / Noć me stigla u tuđinju – ne mistična romantičarska noć, nego noć kao nesreća, tuga, izgubljenost, nesigurnost, stranost… Mrtva ljubav (Preradovićeva pokojna Pavica de Ponte), u kojoj se mrtva draga apostrofira, uklapa se svojom temom u europski romantizam. Ljudsko srce i Pjesnik pripadaju refleksivnom krugu Preradovićevih pjesama. U prvoj, sonetu, razmatra se nemir ljudske duše, a u drugoj, također jedna uopćena tema, pjesnik se prikazuje kao razapet između neba i zemlje. Bijeli sokol u Pjesniku na pjesnikov je prozor došao iz usmene književnosti, što ne isključuje ni daleko srodništvo s Poeovim gavranom. IVAN MAŽURANIĆ (Smrt Smail-age Čengića) Konteksti koji se nužno nameću u čitanju Smrti Smail-age Čengića jesu: ep, povijest epa i hrvatska epska tradicija, europski i hrvatski romantizam. Obilježja epa možemo razvrstati na ona koja se tiču njegove društvene uloge i na ona koja se tiču epa čisto kao književne vrste. Ep je bitno određen svojim društvenim kontekstom – epski pjesnik govori uime kolektiva i govori kolektivu neku priču koja je za taj kolektiv sudbonosna i bitna i koja je tom kolektivu već poznata. Kroz ep dakle kolektiv sam sebi govori o sebi, kako bi sebi objasnio svijet i svoj položaj u svijetu i kako bi se ako kolektiv dodatno učvrstio, na neki način obnovio. Nakon katoličkog Tridentskog koncila (sredina 16. stoljeća) ep još više pojačao svoju didaktičnu službu. Tom opisu u dobroj mjeri odgovara Mažuranićev tekst, u kojemu slobodarski Crnogorci i njihov otpor turskim tlačiteljima imaju uputiti na aktualnu hrvatsku situaciju i uopće na važnost naroda i narodnosti. (Sam izbor Crnogoraca može se protumačiti i interesom romantičara za egzotično, izvorno.) Zato što je fabula epa, pa i njegov smisao, primateljima (kolektivu) već otprije poznata, kao i zato što je sadržaj epa za zajednicu prevažan, epski će pripovjedač pripovijedati naročito opširno i iscrpno, zaustavljajući se na gotovo svakom detalju i težit će tome da svoj tekst nikada ne dovrši. U tome će mu pomoći različita sredstva retardacije (digresije, epizode, ponavljanja, formulaičan stil). S obzirom na te, čisto književne karakteristike, Mažuranićev spjev znatno je udaljen od epa. Smrt Smail-age Čengića prekratka je s tog motrišta i njezino je pripovijedanje vrlo ekonomično, osim toga ima i lirska i dramska obilježja. Prema tome bi se ovo Mažuranićevo djelo najbolje moglo odrediti kao poema, i to romantičarska poema. Romantizam se nalazi i u njezinoj formi, djelomičnoj hibridnosti književne vrste, kao i u inzistiranju na prikazu psihologije glavnog lika, Smail-age. Osim toga, što je već bitna karakteristika istočnoeuropskih i južnoeuropskih romantizama, pa tako i hrvatskoga, u ovoj poemi glavna je tema nacionalne slobode. Stih osmerac upućuje na hrvatsku epsku tradiciju (Osman!), deseterac na usmenoknjiževnu. U jeziku su također, osim funkcionalno upotrijebljenih turcizama, vrlo primjetni utjecaji Dubrovčana i usmene književnosti. Ovaj se tekst može promatrati kao bogat katalog i riznica stilskih figura, što ga veže s klasicističkom poetikom.

HRVATSKI PROTOREALIZAM

AUGUST ŠENOA (Zlatarovo Zlato; Seljačka buna; Prijan Lovro; Budi svoj; Propast Venecije) Cijelo jedno razdoblje u hrvatskoj književnoj povijesti naziva se po Augustu Šenoi, književniku, kulturnom i javnom djelatniku koji je, među ostalim, pisao povijesne romane, realističke pripovijetke, domoljubnu poeziju. Zlatarovo zlato i Seljačka buna povijesni su romani. Njima Šenoa namjenjuje izvanknjiževnu misiju, koju ne skriva: poučiti narod analogijama između povijesti i sadašnjosti, a poučiti ga u nacionalnim pitanjima. Šenoa istražuje povijesne dokumente i nastoji što vjernije prikazati povijesne događaje. Izlaže ih pripovijedanjem isprepletenim s pripovijedanjem izmišljenog sadržaja avanturističkog i ljubavnog trivijalnoknjiževnog podrijetla (u skladu s čim je i crno-bijela karakterizacija likova, dakle idealiziranje odnosno karikiranje, te likovi intriganata). Time on uspijeva narod, horacijevski, poučiti i zabaviti (pa i 19-stoljetni časopis V(i)jenac, kojega uređuje i Šenoa, nosi podnaslov horacijevski podnaslov: Vijenac – zabavi i pouci!), zabavnom dimenzijom privući ga didaktičnim, povijesnim sadržajima. Šenoa uspijeva i u još jednoj prosvjećujućoj namjeri – privući čitatelje domaćoj knjizi. O tome govori i na početku pripovijetke Prijan Lovro, u razgovoru pripovjedača i crne udovice, domaće čitateljice nezadovoljne domaćom literaturom. Prijan Lovro prstenasta je pripovijest (u navedenim povijesnim romanima siže je izgrađen paralelno) čija se radnja događa u suvremenosti i koja se u dobroj mjeri bavi aktualnom društvenom problematikom. Po tome je ta pripovijetka, koja umnogome anticipira kasniju hrvatsku književnost (npr. problem intelektualca, problem selo-grad, čak i motiv fatalne žene, ovdje istina samo dodirnut potkraj teksta), u dobroj mjeri realistička. Povijesne romane određujemo kao puno više romantičarskima (već prema zanimanju za povijest). Budi svoj moralistička je pjesma koja želi poticajno djelovati na čitatelja kako bi ovaj očuvao svoju slobodu i identitet te dostojanstvo. Propast Venecije spada u povjestice, književni žanr koji je promovirao upravo Šenoa, lirsko-epske pjesme, često i s dramskim elementima, zainteresirane, kako im i samo ime kaže, za nacionalnu povijest, a kako nam iskustvo ostatka Šenoinog djela kaže – zainteresiranima za poučavanje čitalaca. EUROPSKI REALIZAM I NATURALIZAM NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ (Kabanica) Gogolj u svom djelu ima obilježja romantizma, ali je već učinio presudan korak prema realizmu. Dostojevskom, ispod čije je kabanice izašao dobar dio moderne europske proze, pripisuje se izjava: Svi smo izašli ispod Gogoljeve kabanice. Novela Kabanica jedna je od omiljenih srednjoškolskih lektira. U tom tekstu iskombinirani su komični i fantastični elementi s društvenom analizom, dakle s elementom realizma. Već bezlično ime Akakija Akakijeviča upućuje da je taj lik literarni konstrukt i da pozornost želi privući svojom svedenošću na svoj društveni položaj. Pripovjedač se prema liku odnosi s jasnim stavom, promatra ga kao svojevrsnu karikaturu. Dakle nerealističkim postupcima (realizam teži objektivnosti i nepristranosti u pripovjedačevu glasu) postižu se realistički učinci – govor o aktualnoj stvarnosti i kritika društva. Od realizma naročito odstupa završetak novele, fantastična pojava duha, koja upućuje na romantičarsku maštovitost, ali i na sklonost ruske književnosti fantastici, koju nasljeđuje i iz usmene tradicije (to se vidi i kod Puškina, npr., a u modernoj književnosti npr. u Bulgakovljevu romanu Majstor i Margarita). IVAN SERGEJEVIČ TURGENJEV (Lovčevi zapisi – Nadstojnik (Špan); Šuma i stepa) Lovčevi zapisi novelistička je zbirka, ciklus povezan pripovjedačem, stilom i sadržajima kojima se novele bave. Uz Turgenjeva se veže sintagma poetski realizam (ili lirski) koja se odnosi na to da se nastoji prikazati društvena problematika, ali i da je naglasak na ugođajnosti, na prikazima u prvom redu likova i na lirskim opisima pejzaža. Društvo koje Turgenjev prikazuje jest društvo ruskog sela u 19. stoljeću, svijet vlastelinskih posjeda na kojima rade kmetovi, i taj svijet prikazuje se u očekivanju gašenja feudalizma. Turgenjevljev pripovjedač negativno prikazuje vlasteline i na strani je kmetstva, pa je prema tome izrazito društveno kritičan. Takva je novela npr. Nadstojnik, a Šuma i stepa približava se svojom defabulativnošću pjesmi u prozi. Iako Turgenjevljeva kritičnost s današnje pozicije izgleda bezazlenom, s pozicije tadašnje ruske vlasti bila je i više nego problematična, pa je pisac zbog nje bio sankcioniran. Zanimljiv je podatak da je zbog nekrologa Gogolju završio u zatvoru.

LAV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ (Ana Karenjina) Ana Karenjina ruskog književnika Tolstoja društveni je, obiteljski i ljubavni roman, s obzirom na način izgradnje sižea strukturiran paralelno. Pratimo tri braka. Anin brak obilježava međusobno poštovanje supružnika, ali i dosada Ane uzrokovana izostankom emocija i strasti. Doli i Oblonski imaju sličan problem, ali njima su djeca dovoljan razlog za opstanak braka. Kitty i Levin jedan su uspješan primjer života u ljubavi i međusobnu poštovanju, jedna idila prosječnosti. Tolstoj prikazuje onodobno rusko društvo, uglavnom aristokraciju, i u njegovu kontekstu funkcioniranje braka kao društvene institucije. Ana je središnji lik romana zato što ona neupitnost te institucije, pa tako i društvenog ustroja, dovodi u pitanje. Ana se kao pojedinac suprotstavlja društvu, prepušta se emotivnoj strani svog bića, strasti prema Vronskom, i napušta brak. Međutim, i tako ostvarena sreća, u novostvorenom prostoru slobode, samo je djelomična i ne može ispuniti pojedinca dokraja. Ani nedostaje dijete i odgovara joj ni društvena izoliranost. Osim toga, nesreća je pogodila i njezinu obitelj. Vronski mora žrtvovati karijeru i također podvrći se društvenoj izolaciji. Ta se situacija razrješava na dva načina. Vronski će se vratiti na svoje mjesto u društvenom mehanizmu, ali za Anu usrećujućeg povratka nema – ona izabire samoubojstvo. Tolstoj, iako stvara psihološki uvjerljive likove, u prvom je redu zainteresiran za socijalnu analizu i po tome je, kao i po tehnici pisanja, jedan od tipičnih predstavnika realizma. FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI (Zločin i kazna) Dostojevski je, prema općem mišljenju, jedan od najboljih svjetskih pisaca, pogotovo romanopisaca. U kontekstu realizma njegova se proza izdvaja i svojim sadržajem (psihologija, i to gotovo nenadmašne psihološke karakterizacije likova, te refleksivnost: vjerska, moralna, filozofska pitanja) i svojim izrazom (unutarnji monolozi i intelektualizirani dijalozi kojima se razgrađuje matrica realističkog pripovijedanja). Upravo time otvorio je taj ruski književnik nove prostore modernoj prozi koja će uslijediti, i koja će ga i svjesno i nesvjesno slijediti, ponudio joj je i nove teme i nove tehnike pisanja. Ne samo da je neprestano zanimljiv i izazovan književnicima i književnim znanstvenicima i uopće intelektualnom svijetu nego Dostojevski ne prestaje biti ni čitateljski iznimno atraktivan. Zločin i kazna u samom je vrhu školske lektire s obzirom na prihvaćanje učenika. Gledajući poetiku, način strukturiranja, taj roman kreće od realističke matrice koju zatim razgrađuje, ali ne na način namjernog suprotstavljanja tradiciji kako bi je se negiralo, nego na način transformacije realističkog načina pisanja koju zahtijeva sam sadržaj. Realistička tehnika pretijesna je Dostojevskom, on je ne gura da se uruši u svojim pukotinama, nego njezine pukotine koristi kako bi je produbio i time omogućio da se ispripovijedaju neki novi sadržaji. Dakle niti je avangardan u smislu svjesnog prevrednovanja svijeta i književnosti, niti je dokraja moderan u smislu nezainteresiranosti za društvo i objektivnu stvarnost (kako je shvaća realizam). Realistička priča o Raskoljnikovu posve bi se usredotočila na problem novca, na prikaz socijalne sredine i likova koji su njome određeni i za nju tipični. Dostojevski ide dalje, zanima ga kako društveni i materijalni položaj, upravo bijeda, mijenja ljude, deformira ih u moralnom smislu, u prvom je planu dubinska psihologija likova kao individua koje nisu oblikovane samo društveno, odgovarajućim književnim postupcima analizira problem svijesti i nesvjesnog (san) te pitanje odnosa dobra i zla na višoj razini, zločina i kazne. Sve to se relativizira (i svijest, percepcija i moral), ali ne radikalno kao u 20. stoljeću jer nakraju je ipak jasan autorov moralni stav. I baš zbog takvog pokušaja dubinskog razumijevanja čovjeka, društva i svijeta, i naročito zbog uspješnosti tog pokušaja, kao i zbog načina pisanja i duboke moralnosti i humanosti svoje proze, Dostojevski ostaje u samom vrhu, neodoljiv i tzv. eliti i tzv. običnom čitatelju. HONORÉ DE BALZAC (Otac Goriot) Roman Otac Goriot prava je realistička studija društvenog života. Balzac nam daje analizu pariškog društva u prvoj polovici devetnaestog stoljeća, i to kritičku analizu koja ima ukazati na moralnu problematičnost. Isprepletene su ovdje tri priče: priča o Goriotu kao prebrižnom ocu kojeg pogrešan model odgoja dovede do situacije nepriznavanja od svojih kćeri, priča o mladiću Rastignacu koji se pokušava uspeti na društvenoj ljestvici velikog grada, a taj put se može prijeći samo odustajanjem od moralnih principa, te priča o Vautrinu, vrlo inteligentnom čovjeku koji je na temelju dosadašnjeg životnog iskustva dekonstruirao sustav društvenih vrijednosti i kojemu se zločin čini kao najnormalnije sredstvo. Kroz sve se provlači problem novca, tipičan za realizam. I

pripovijedanje je realističko, sustavno osmišljeno, s detaljnim opisima ambijenata i uvjerljivim prenošenjem ugođaja, s minucioznim portretiranjem i karakteriziranjem likova. GUSTAVE FLAUBERT (Madame Bovary) Nesretan život Eme Bovary nesretno je i završio, njezinim samoubojstvom, a do toga je dovela nemogućnost ostvarenja žudnje za osobnom srećom. Nemogućnost je uvjetovana i time što je san o sreći bio sam po sebi neostvariv (Ema je svijet gledala očima uglavnom trivijalne literature koju je u velikim količinama čitala u mladosti u samostanu, a koja je od realnog svijeta nepremostivo udaljena – zbog toga se uspoređuje i s Don Quijoteom) te zato što u društvu za takvu Emu nije bilo mjesta. Flaubert se služi jednim zanimljivim karakterom i kako bi napisao jednu psihološku studiju i kako bi, u još većoj mjeri, izanalizirao društvo, i francuski grad i francusku provinciju, mehanizme njegova funkcioniranja i njegovu nemoralnost. Knjiga je u svoje vrijeme bila iznimno provokativna, pa je i završila na sudu gdje se autor uz pomoć vrsnog odvjetnika ipak uspio obraniti od optužbe za nemoral. Flaubertov stil u stručnoj se literaturi redovito proglašava uzorno realističkim, po svom smislu za stvarnost, osjećaju za objektivnost, preciznost i detalj, što doprinosi promatranju Flauberta kao jednog od najvažnijih realista i kao pisca koji je svojim djelom prokrčio put kasnije nastupajućem naturalizmu. ÉMILE ZOLA (Germinal; Thérèse Raquine) Zola je glavni predstavnik naturalizma, smjera u povijesti književnosti (u okviru razdoblja realizma) koji inzistira na znanstveno preciznom prikazu stvarnosti, na određenosti likova miljeom (društvenom sredinom), trenutkom (vremenom) i rasom (svojim genetskim naslijeđem i svojom biologijom), dakle uz socijalnu uvodi i biološku motivaciju likova, i uz koji se veže pojam estetika ružnoće (odnosi se na prikazivanje svijeta bez uljepšavanja i bez izbjegavanja ružnih strana). Pisac se priprema za pisanje tako što provodi društveno istraživanje, i to metodom vlastite kože. Tako je Zola pripremajući se za pisanje Nane obilazio javne kuće, a pripremajući Germinal rudnik i radnički štrajk. Germinal je prikaz bijednog rudarskog života i njihove pobune u obliku iscrpljujućeg štrajka koji završava neuspjehom. U kritici se ističe izvrstan prikaz radničke mase, koja bi bila i glavni lik ovog romana. Ipak imamo i jedan individualiziran glavni lik, a to je Etienne Lantier. Roman je uokviren njegovim dolaskom i odlaskom iz rudarstva, a s pričom o rudarima isprepletena je i osobna Etiennova priča, ljubavni trokut koji uz njega čini Catherine i Chaval, čiji su odnosi motivirani i društveno-materijalnim položajem (Catherinina udaja za Chavala) i psihološki. Carherinino priklanjanje Chavalu u ključnom trenutku zarobljenosti u rudniku motivirano je biološki, glađu. Etiennov odlazak na kraju, motiviran ružnom stranom rudnika i svog vlastitog iskustva u rudniku (bijeda, neuspjeh štrajka, Catherinina smrt, njegovo ubojstvo Chavala), prati simbolično buđenje zemlje u čijoj utrobi radi rudarska masa, što je znak nade i optimizma. Ljubavni trokut u romanu Thérèse Raquine, čija je radnja smještena u jednu parišku radničku četvrt, razrješava se također ubojstvom. Razlika je u tome što ovdje ubojstvo nije učinjeno u afektu i u graničnoj situaciji, nego je unaprijed osmišljeno i zajednički provedeno od Tereze i Laurenta. Središnji lik je Tereza koja je karakterizirana u prvom redu biološki, s obzirom na svoju genetiku i psihološko ustrojstvo i svoje iz toga proizašle potrebe. Likovi se iz ovog romana određuju kao temperamenti (a ne npr. karakteri ili tipovi), što je sasvim u duhu naturalističke poetike. GUY DE MAUPASSANT (Na vodi) Maupassant, iako je pisao i romane i druge književne vrste, poznat je najviše kao jedan od najboljih novelista u povijesti svjetske književnosti. Tristotinjak novela koje je za života napisao može se razvrstati na one u kojima prikazuje život normandijskog sela (sam je rođen u Normandiji), one u kojima prikazuje pariško društvo i one psihološko-fantastične. Po drugom kriteriju dijele se na one kojima je u prvom planu fabula, na novele karaktera, novele problema i lirske novele. Ističe se Maupassantova vještina kompozicije i psihološkog karakteriziranja, a s obzirom na svjetonazor – pesimizam. Na vodi se može okarakterizirati kao lirska novela. U njoj pripovjedač (u prvom licu) prikazuje svoju neobičnu i uzbudljivu zgodu i kako se ona odrazila na stanje njegovo psihičko stanje, a na kraju vješto poantira.

HRVATSKI REALIZAM VJENCESLAV NOVAK (Posljednji Stipančići; Tko je to?) Vjenceslav Novak, ne samo najplodniji pisac u hrvatskom realizmu nego i muzikolog i glazbeni pedagog, Senjanin kao i Kranjčević, češkog podrijetla kao i Šenoa, na književnoj se sceni pojavljuje u godini Šenoine smrti, dakle na samom početku realizma u hrvatskoj književnosti. Prozna skica Tko je to? objavljena je postumno. U tom tekstu prikazan je hrvatski malograđanin, nizanjem njegovih osobina, kao osoba licemjerna, sebična i nestalna u stavovima. Počinje se govorom o tajanstvenom biću, a završava otkrivanjem o kome je riječ te poantira – taj je malograđanin ipak dobar u duši, samo je slab, i autor ga voli iako se ne osjeća dovoljno snažnim pružiti mu ruku koja bi ga pridigla. Posljednji Stipančići tipičan su primjer realističkog romana. Realizam se očituje i u tehnici pripovijedanja i u sadržaju. Priča o patricijskoj obitelji Stipančića sasvim je usidrena u preporodnu Hrvatsku i u njoj rubni Senj, ona je tipična za svoje vrijeme i prostor. Njezina je propast motivirana u prvom redu socijalno, i na mikro i na makrorazini. Na mikrorazini problem je u samom patrijarhalnom uređenju. Valpurga i Lucija njegove su glavne žrtve. Valpurga je nesposobna za život, za nju se brinuo suprug i ona nakon njegove smrti ne može financijski preživjeti. Lucija je također nesposobna i prekrhka, jer živjela je pod staklenim zvonom, pod kojim pak nije mažena, nego gušena u svojoj mladosti. Juraj je, kao prvorođenac i kao sin, uživao potpunu pažnju, uključujući i materijalnu. Ante je bio glava patrijarhalne obitelji i time glavni uzrok njezinih problema. Izvanjska socijalna motiviranost, ona na makrorazini, izravno se očituje na primjeru Jurja i Ante. Ante propada jer se ne snalazi u novim društvenim okolnostima, a Jurjeva se propast može tumačiti (s autorske pozicije) kao izbor pogrešnog puta, odnarođivanja (otuđenje od obitelji uzrokovano je njezinim ustrojstvom). Dakle, propast je socijalno motivirana, ali nije samo socijalna, nego i duševna, psihološka (u prvom redu Lucija) i moralna (Ante i Juraj). Priča o Stipančićima pripovijeda se kao priča iz prošlosti (roman počinje u sadašnjem trenutku, prebacuje se u prošlost, pa vraća u sadašnjost u kojoj se priča nastavlja) koja će objasniti uzroke sadašnjeg stanja. Prikazano je propadanje plemićkog sloja, uspon građanstva, socijalno-ekonomski i politički život Senja i onodobne Hrvatske. Na kraju romana čuje se, kao znak novog vremena, Gajeva budnica. ANTE KOVAČIĆ (U registraturi) Kovačićev se roman U registraturi, kao i svaki drugi tekst, može motriti u svojoj unutrašnjoj strukturiranosti i u različitim kontekstima. Priča o životu Ivice Kičmanovića također je i priča o hrvatskom društvu u drugoj polovici 19. stoljeća pretrpana različitim zanimljivim likovima. Problematizira se suodnos sela i grada, tako da je selo na poziciji dobra, ali naivnog, a grad je u odnosu prema selu prostor iskvarenosti i vrebajuće opasnosti i on je nadmoćniji. Ivica Kičmanović nesretni je primjer seljaka u gradu, ali njega nije uništio samo grad, nego i nesretni spletovi okolnosti, pokrenuti i iracionalnim silama. Iracionalno je u romanu utjelovljeno u liku Laure, najpoznatije fatalne žene hrvatske književnosti, koja je okarakterizirana i socijalno, dakle realistički, ali i romantičarsko-naturalističkim koktelom – nešto je mutno u njoj, ne samo njezina prošlost koja se krije u kovčegu. Kumordinar Žorž zanimljiv je hibrid seljaka i građanina, komičan lik, izobličenošću svog karaktera s više lica na rubu je groteske i baš zbog toga ne može ga se promatrati sažalno, nego i kao signal opasnosti. U trodijelno komponiranom djelu u ulozi pripovjedača nastupaju Ivica Kičmanović, koji pripovijeda svoje djetinjstvo, i uopćeni, sveznajući pripovjedač, koji govori u trećem licu, a pripovijeda i jedan pravni spis, i to onaj Kičmanovićev, iz registrature. Događaji nisu nanizani strogo vremenski ni uzročno-posljedično, i ta se rastrzana neurednost sižea može pripisati tome što je roman pisan i objavljivan u nastavcima (u Vijencu, a kao knjiga tek dvadesetak godina poslije Kovačićeve smrti), a katkad se tumači i kao sukladna slici Ivičine psihe, u svakom je slučaju vrlo funkcionalna u izgradnji značenja romana. Sve je uokvireno događanjem u registraturi, u kojoj sve počinje i završava i prema kojima je ostatak događanja u načelno podređenom položaju (kao razrada, objašnjenje), ali u tom se ključu roman rijetko čita. Heterogenost je teksta poduprta i jezično-stilskom raslojenošću, npr. često se ističe govorna karakterizacija Žorža, zatim česta patetika, itd. Također je nezanemariva komika, kao i element fantastičnog. U registraturi može se promatrati npr. u kontekstu Kovačićeva života i djela, u kontekstu hrvatskoga realizma i povijesti (hrvatskoga) romana. Jasno je da ovaj

osebujni tekst ne pripada šenoinskom tipu romana kao i to da nije tipičan primjer realizma (usporedi Novakove Posljednje Stipančiće). U razvoju Ivičina karaktera razvidan je trag romana odgoja (Bildungsromana), jedne od najžilavijih pripovjednih matrica uopće. Tragičan Ivičin završetak i fatalnost Laurina, npr., mogu se uspoređivati s brojnim kasnijim hrvatskim romanima… To je najbolje djelo Ante Kovačića, pisca koji je prošao put od seljaka do građanina, koji je imao buran javni život i obitelj s puno djece, bio pravnik i pravaš, i koji je umro kao tridesetpetogodišnjak pomračena uma. U registraturi, osim što je vrlo popularno djelo, drži se i jednim od najzanimljivijih hrvatskih romana uopće. EUGEN KUMIČIĆ (Urota zrinjsko-frankopanska) Urota zrinjsko-frankopanska slijedi šenoinski smjer hrvatskog romana. Kumičić je temeljito proučio povijesnu građu i na način zanimljiv širokoj publici izlaže je ne da bi otkrio neku pravu povijesnu istinu, nego da bi tu istinu približio svojim čitateljima kako bi oni shvatili što se događalo i što se događa s njihovom nacijom, da bi izvukli važne pouke i učvrstili svoje domoljublje, koje se najbolje budi i učvršćuje upravo pričama, nacionalnim mitovima, a tragična zrinjsko-frankopanska priča jedan je od najsnažnijih hrvatskih mitova uopće. Čitatelji dakle, osjećajući se dijelom kolektiva, čitaju važnu priču o samima sebi, o svojoj (povijesnoj) sudbini. Trebaju prepoznati dobre i loše stvari i prema tome djelovati u sadašnjosti i budućnosti. Priča je prošarana sadržajima iz repertoara tzv. zabavne ili trivijalne književnosti: idealizacija likova, sentimentalno shvaćanje ljubavi, i time se, kao i interesom za povijest i domoljublje, približava romantizmu. KSAVER ŠANDOR GJALSKI (Pod starimi krovovi – Perillustris ac generosus Cintek) Perillustris ac generosus (ugledni i plemenitog roda) Cintek kao da je usnuo ružan san u kojem su plemenitaši Hrvatskog zagorja iz glavnih preskočili u sporedne uloge, sasvim nespremni na novu situaciju. Cintek čiji se obrisi pred čitateljem pojavljuju postupno, raste u čitateljevim očima i u prenesenom smislu – od u svom automatiziranom plemenitaškom koprcanju komičnog do u svom razrušenom svijetu tragičnog lika. Pripovjedač ne izlaže svoj središnji lik čitateljevu ismijavanju, čak ni zdravom smijehu, nego tek suosjećajnom smiješku, i to zato što prema njemu nije ni ravnodušan, a kamoli da bi likovao nad njegovim potonućem. Gjalski piše o propadanju plemenitaškog sloja, gašenju idile pod starimi krovovi starih hrvatskih zagorskih kurija. Tema je socijalna, tipično realistička, ali Gjalskijeva novelistička zbirka u prvom je redu sentimentalna i pisana kao sjetno prisjećanje. Pripovijedanje je statično, atmosferično, događajnost, pa i društveni procesi u pozadini su. Po tome Gjalskijev realizam poetski, liričan, modernizmu upućen i po zanimanju za individualne psihologije. Uglavnom se uspoređuje s Turgenjevim, čije je djelo Gjalski poznavao, ali treba istaknuti i neke razlike, npr. to da je Turgenjev u Lovčevim zapisima prema vlastelinima bio vrlo kritičan i nije skrivao svoje simpatije prema kmetovima. Pisac, pravim imenom Ljubo Babić, autor je npr. i romana U noći u kojem u prvi plan stavlja upravo društveno-političke procese. JOSIP KOZARAC (Tena) U Kozarčevoj noveli prati se moralna propast naslovnog lika. Pripovijedaju se odnosi tjelesno atraktivne Terezije Pavletić (što je puno Tenino ime i prezime) s četvoricom muškaraca: uglednim i imućnim Slavoncem Jozom Matijevićem, austro-ugarskim vodnikom Jaroslavom Beranekom, francuskim trgovcem Leonom Jungmanom i Ciganinom Đorđem. Peti važan muškarac u njezinu životu bio je njezin otac Jerko, od kojega je naslijedila osnovne karakterne crte. Tenina majka, zatim Jozina supruga Ivka i Đorđeva Maruška ženski su likovi u noveli. Tenin lik, pa i njezina propast, motiviran je i socijalno i biološko-psihološki, njezinim fizičkim izgledom, njezinim od oca naslijeđenim temperamentom. Kozarac nastoji prikazati društvenu stvarnost onodobne Slavonije u koju ulaze kapitalistički odnosi. Može se reći da i sudbina igra ulogu u ovoj priči. Na nju upućuje čin poklanjanja kobne marame Teni od Maruške, koja je Ciganka i samim time nositeljica značenja nečega ne dokraja razumljivog, iracionalnog, tajnovitog, a upućuje i ponovni susret Tene i Jaroslava na kraju, susret nade. Tena je realistički tekst, po tematiziranju socijalnog, s tragovima romantizma (sudbina) i naturalizma (biologija), ali okrenut modernizmu (psihologija).

SILVIJE STRAHIMIR KRANJČEVIĆ (Moj dom; Mojsije; Eli! Eli! lama azavtani?!; Gospodskom kastoru) Nakon budnica i davorija i pretežno domoljubne i prosvjetiteljske preporodne lirike, prošarane Vrazovom ljubavnom poezijom, također Preradovićevom ljubavnom i refleksivnom, zatim nakon također didaktičnih i patriotskih stihova Šenoina doba (Šenoa, Harambašić) te klasicističkoromantičarskih Cirakijevih elegija, dolazi pjesnik dotad (u 19. stoljeću) neviđene energije – Silvije Strahimir Kranjčević. U romantizmu pjesnik je često shvaćen kao nacionalni prorok, Kranjčevićev lirski subjekt to je na specifičan način, domovina je njegov snažan unutrašnji doživljaj, njegovo osobno životno pitanje (Moj dom). Ali to se odnosi tek na dio Kranjčevićeve poezije. U svojim pjesmama Kranjčević otvara nove tematske krugove, uvodi socijalnu tematiku, religioznu i refleksivnu. U Mojsiju, čije je gradivo preuzeto iz Biblije, pjesnik nije shvaćen kao predvodnik nacije u njezinu nacionalnom i političkom osvještavanju, nego društva i čovječanstva u njegovu životu u vrlo uopćenom smislu, dakle drukčije shvaćen genij od onog romantičarskog, svedenog na svoju hipersenzibilnost. Razmatra se tu biblijskim stilom o položaju čovjeka u svijetu, između zemlje i neba, u odnosu prema Bogu, o ljudskom društvu, kombinira se religiozni i refleksivni sadržaj i iznose mnoge velike misli, aforizmi (na ipak jednoj višoj razini od također brojnih Preradovićevih), npr. I narodi su djeca velika / Što lako im je kupit igračke. Poznat je provodni motiv: I tebi baš što goriš plamenom / Od ideala silnih, vječitih, / Ta sjajna vatra crna bit će smrt, / Mrijeti ti ćeš kada počneš sam / U ideale svoje sumnjati. Religiozna i socijalna tematika isprepletene su u Eli! Eli! lama azavtani?! (Gospode, Gospode, zašto si me ostavio), pesimističnoj i prijekornoj pjesmi. MODERNISTIČKA POEZIJA I DRAMA CHARLES BAUDELAIRE (Suglasja; Albatros; Stranac) Baudelaire se smatra jednim od najvećih i najutjecajnijih svjetskih pjesnika uopće. Boem, piše o ružnim stranama gradskog života i morala, o slabim stranama grada, ne prosvjetiteljski ili realistički, nego s osobne pozicije. Glavni mu je ideal ljepota – apsolutna, metafizička, povezana s tajanstvenim i iracionalnim. Izraziti je simbolist, ali njeguje i kult forme, što ga približava parnasovcima. Obnovio je tad već ugaslo zanimanje za formu soneta, a snažno promovirao i tad nedavno nastali pjesnički oblik – lirsku pjesmu u prozi. Najpoznatija mu je zbirka Cvjetovi zla, čiji je naslov znakovit kao i naslov prozne lirske zbirke Spleen Pariza. Suglasja svojim naslovom upućuje na sinesteziju, učinak udruživanja i međudjelovanja različitih osjetila, za Baudelairea i za modernističku poeziju vrlo karakterističnu. U toj pjesmi priroda pojmljena kao hram simbola, a čovjekov položaj u svijetu kao razapetost između razuma i iracionalnog. Albatros u istoimenoj pjesmi simbolizira iznimne pojedince, upravo prave pjesnike kako ih shvaća Baudelaire, izdvojene iz društva koje se prema njima odnosi vrlo okrutno. Zanimljivo je da su albatrosi ružne ptice, što upućuje zapravo na nemogućnost ostatka društva da pojmi njihovu ljepotu. Albatros se po temi može uspoređivati npr. s Cesarićevim Oblakom. Oblake imamo u pjesmi u prozi Stranac, u kojoj oni ne simboliziraju umjetnike, već po svojoj prirodi u društvu marginalizirane, nego predstavljaju ideal ljepote, idealne i prolazne istodobno, kojem ti iskorijenjeni pojedinci, stranci, teže. Stranac bi mogla biti programatska pjesma umjetnika-boema. PAUL VERLAINE (Jesenja pjesma) Među obilježjima Verlaineove poezije ističe se u prvom redu muzikalnost, istaknutost zvukovnog sloja pjesme. Verlaine stvara u drugoj polovici 19. stoljeća i na razmeđi je parnasovačke i simbolističke poetike, u svakom slučaju glas njegova lirskog subjekta osoban je i emotivan. U Jesenjoj pjesmi tematiziran je pejzaž kao odslik duševnog stanja, događanja u pejzažu sukladna su raspoloženju lirskog subjekta. U Verlaineovoj biografiji zanimljiva je intimna epizoda s pjesnikom Rimbaudom. JEAN ARTHUR RIMBAUD (Samoglasnici) U trojci Baudelaire – Verlaine – Rimbaud ovaj posljednji je najmoderniji u estetskom smislu. Rimbaud je pravi simbolist, simboli su u njegovoj poeziji izrazito individualni. To i upućenost onostranosti, sadržajima dokraja neprevodivim u jezik, rezultira slabijom komunikativnošću, dakle njegova je poezija široj publici nerazumljivija i iziskuje veći čitateljski i interpretatorski napor. Takva je već od mladalačke poeme Pijani brod, koju je napisao

kao osamnaestogodišnjak. U sonetu Samoglasnici lirski subjekt niže svoje asocijacije vezane uz pet samoglasnika koje su potpuno individualne. HENRIK IBSEN (Lutkina kuća) Već to što je Lutkina kuća poznatija pod nazivom Nora ukazuje da je u središtu te drame osoba Nore Helmer i neki njezin problem. Norin je problem u njezinu položaju u društvu, konkretno u društvenoj instituciji koja se zove brak. Norin i Torvaldov brak tradicionalan je, nimalo netipičan za svoje doba, a položaj žene u njemu podređen je suprugovu. Nora je pritajeno nezadovoljna time, ali ne poduzima, naravno, ništa, sve do situacije u kojoj se ona kao prekršiteljica društvenih normi (krivotvorila je potpis na mjenici, što je učinila kako bi omogućila muževo liječenje) nađe na Torvaldovu udaru. U tom trenutku u Torvaldovim očima Nora postaje nedostojna i takva položaja u kakvu je dotad bila. Nori taj trenutak otvara oči i njoj je posve jasno da u takvu braku nije sretna i da u njemu ne može ostati, i Nora odlazi, kao prava emancipirana žena, bez obzira na to što se Torvald predomišlja i želi da sve ostane po starom, jer i to po starom (u kojem je modelu ona lutka, kao što se kaže u naslovu) ispod je minimuma na koji novoosvješćena Nora može pristati. Drama je pisana realistički i kao kvalitativna, reducirani su vrijeme i prostor, broj likova nije velik (osim Nore i Torvalda Helmera, tu su još gospođa Linde, Krogstad i doktor Rank) i sve to omogućuje koncentraciju na psihologiju likova i na njihove međusobne odnose. Modernost teksta u prvom se redu nalazi u njegovu tretiranju ženskog lika. Ibsen, kazališni čovjek i dramatičar, najpoznatiji je norveški pisac. HRVATSKA MODERNA JANKO LESKOVAR (Misao na vječnost) Đuro je Martić poludio – poznata je rečenica kojom završava Leskovarova novela (pisac ju je nazivao crticom). Nije takav kraj tog lika iz Misli na vječnost uzrokovan društveno, nego čisto psihološki. Istina, Đuro Martić je bijedni seoski učitelj, lik kakav zanima realiste, ali njegov problem nije u društvenoj sredini. Njegov je problem u njegovoj glavi. Đuru Martića muči njegova vlastita s(a)vijest i ono što ona proizvodi, čudne slike prošlosti koja zapravo nikad ne prolazi i kojoj se ne može pobjeći. Leskovarova novela napisana je 1891., u razdoblju realizma, ali je po svom sadržaju, pa po i načinu njegove obrade (imamo u njoj i unutrašnji monolog), pravi modernistički tekst. Janko Leskovar pisao je novele i romane, redom psihološke, njegove se likove naziva leskovar(ov)cima, a sve ih obilježava intenzivan psihički život i opterećenost savješću. ANTUN GUSTAV MATOŠ (Utjeha kose; Notturno; Jesenje veče; 1909.; Stara pjesma; Cvijet sa raskršća; Camao; Umjetnost i nacionalizam) Matoš je središnji pisac hrvatske moderne, godina čije se smrti (1914.) uzima i kao jedna od mogućih godina završetka tog razdoblja u povijesti hrvatske književnosti. Utjeha kose pjesma je u kojoj se obrađuje motiv mrtve drage, motiv omiljen u romantizmu, ali ovdje se ne nastoji dati sjećanje na mrtvu dragu u nekom bajkovitom obliku, mistificirati ljubav na romantičarski način (kao što čini Poe u Annabel Lee) ni idealizirati je u bilo kom obliku (Preradović, Mrtva ljubav), ovdje je naglasak na snažnoj atmosferi, ugođaju susreta lirskog subjekta s mrtvim tijelom voljene koje leži na odru, na pjesničkoj impresiji. Naravno da su uključene emocije, ali one su baš uključene u cjelokupni dojam, koji se na kraju neobično preokreće uočavanjem životnosti dragine kose koje rezultira smirenim zaključkom: U smrti se sniva. Matoš je, dakle, impresionist, poeziju gradi na dojmu lirskog subjekta i njegovoj uronjenosti u ugođaj. U pjesmi Jesenje veče tmurna slika prirode uzrok je čovjekova osjećaja osamljenosti, a istodobno i odslik njegove psihe. U Notturnu je pejzažno određenje pjesme još više u sjeni refleksivnog. To je pjesma o napuštanju fizičkog svijeta, ona završava time što željeznicu guta već daljina, uostalom i napisana je u samrtničkoj postelji. Matoš je pisao i domoljubnu liriku, vrlo daleku deklamatorskoj iz 19. stoljeća. Matoš je angažiran na način potpune kritičnosti, koja proizlazi upravo iz emotivne povezanosti s domovinom. U 1909. progovara lirski subjekt ogorčen nad očajnom nacionalnom situacijom uzrokovanom izvana, lirski subjekt poistovjećuje se s domovinom, a u Staroj pjesmi ogorčen je situacijom iznutra, samom nacijom odnosno nesvjesnošću, kukavičlukom i pasivnošću hrvatskih ljudi. Sve su navedene pjesme soneti, talijanskog (Petrarkina) tipa, u svima se velika pozornost pridaje formi, vezanom stihu, zvukovnim učincima. Dakle, one jesu angažirane i humano i nacionalno, ali su u prvom redu estetski predmeti, u skladu s modernističkim kultom ljepote.

Cvijet sa raskršća kratka je impresionističko-simbolistička novela, u kojoj pripovjedač Solus neočekivano susreće u slijepoj djevojci Izabeli personifikaciju idealne ljepote i ljubavi, zapravo životnog smisla kojemu se svim silama teži, koja se u tom trenutku čini nadohvat ruke, ali ipak je nemoguća, nedostižna i kontakt s njom moguć je samo trenutačno, a trajno neostvariv. I u noveli Camao simbolizam igra ključnu ulogu, ali tu je Matoš uronio svoj lik, Kamenskog, u jedan halucinantan, iracionalan i bizaran svijet. I sam autor za papigu iz naslova kaže da je simbol onog tamnog, dušmanskog u stvarima i životinjama, ubijajući, izdajući nas u najjačim našim časovima. U eseju Umjetnost i nacionalizam Matoš vrlo uvjerljivo odbacuje izolacionizam nacionalne književnosti kao promašeni put, naglašava kako je domoljublje samo dio emotivno-misaonog svijeta čovjeka kao pojedinca, ali i ne priznaje mogućnost postojanja književnosti iskorijenjene iz nacije. DINKO ŠIMUNOVIĆ (Muljika) Muljika, iako se bavi društvenim kontekstom pojedinca, iako prikazuje primitivni, patrijarhalni kolektivistički svijet Dalmatinske zagore, moderna je novela po svom zanimanju za psihologiju i po svom tretiranju pejzaža. Boja, djevojka nazvana muljikom prema mekanu, bijelu, katkad bijelo-žutu kamenu, jedno je posve krhko biće, koje se upravo tom svojom osobinom izdvaja iz zajednice u kojoj se mora biti naročito zdrav i vitalan kako bi se preživjelo u okrutnom prirodnom okolišu. Boja je, dakle, ono čega se sredina plaši i što sredinu na poseban način ugrožava, ukazujući na mogućnost različitosti i slabosti. Sredina zato prema njoj može biti jedino okrutno. Bojina psihologija suprotstavljena je kolektivnoj, ali ona nije samo društvom određena, nego je shvaćena i kao individuum. S psihologijom, stanjima duše, povezan je i pejzaž kao njihov izraz, odnosno pripovjedačeva takva impresija krajolika. VLADIMIR VIDRIĆ (Jutro; Pejzaž I.; Pejzaž II.; Dva levita; Adieu) Izvorna neobuzdanost u pjesmi Jutro zavodi čitatelja, ali prikazana nekako prigušeno ne dopušta mu da se dokraja uljuljka u njezin svijet, nego ga navodi da nasluti pukotine u toj idiličnoj slici sasvim skladna i savršena svijeta iz kojih vreba osjećaj nesigurnosti, nekakve duboke nelagode. Nesklad je u Vidrićevim pjesmama različito izražen, ovdje je on uzrokovan upravo napetom savršenošću prikazanog svijeta, mitskog i mitološkim bićima nastanjenog pejzaža u kojem nema čovjeka, kao kad se u igranim filmovima često najstrašniji prizori najavljuju idiličnima (npr. vesela dječja igra popraćena ugodnom glazbom koja prelazi u zastrašujuću – ovdje tu zastrašujuću glazbu svira čitatelj). Slično je u Pejzažu I., u kojem je dubinska bol obložena debelim slojem snažnih boja: cvjetovi se žute, pčele su zlaćane, stabla sjenata, oblaci se bijele, nebo se plavi, krovovi su crveni, polje je zlatno – koje ispunjavaju velik prostor (nebo je visoko, polje se s huma k humu vere…). Za razliku od Jutra ovaj je svijet ispražnjen od bića, ljudskih ili čovjekolikih, ali naznačeni su tragovi čovjeka, i to podnevnim zvonom i crvenim krovovima, zlatnim poljem… U objema pjesmama nesigurnost, nelagoda, bol i slično sekundarni su, nalaze se iza slike, iako ih slika priziva. Pejzaž II. uglavnom se interpretira u usporedbi s Pejzažom I. Navodi se kako je u njemu upotrijebljen oblik za prošlo vrijeme (perfekt) i time postignuto pripovijedanje, protjecanje vremena (nasuprot prezentu Pejzaža I. koji sugerira svevremenost)… Pejzaž II., jedna od najzanimljivijih hrvatskih pejzažnih pjesama, organizirana je kao kratka priča o neobičnoj nokturalnoj zgodi lirskog subjekta kojemu se obratio tajanstveni razigrani glas prirode i s kojim je ovaj vodio vrlo kratak razgovor u noći prikazanoj, naravno, prekrasnim vidrićevskim slikama. U svim se Vidrićevim pjesmama nešto događa i to se pripovijeda, nisu one slikarske ili pjesme oka po tome što bi se u njima nizale oznake predmeta, stavljala jedna uz druge njihova imena, u njima se nižu i umrežuju procesi, ali na specifičan način, nekako prigušeno i prerušeno u ljepuškasto ruho klasičnih i pejzažnih motiva, u jezik koji odiše jednostavnošću, jasnoćom, vedrinom i zavodljivom starinom. Upravo iz sudara lepršavosti i naslućene težine često proizlazi velika napetost i osjećaj velike boli. Katkad je to naznačeno vrlo neizravno, a katkad eksplicitnije. Dva levita (svećenika) duboko žude za divnom blijedom ženom cara Salamona, i pjesma je zasnovana na toj neiskazivo snažnoj napetosti između njih i nestvarnog objekta žudnje, bio on erotski, emotivni, misaoni, metafizički, ali u svakom slučaju nedostižan i neprebolan. Adieu (franc. zbogom) kratka je, skladna pjesma o trenucima odlaska, rastanka, zaokružena, ali nedorečena, pa je možemo čitati npr. kao ljubavnu ili misaonu, pjesmu o

pjesnikovanju, ali možemo i učitati u nju podatke o tome kako je posljednja u jedinoj Vidrićevoj za života objavljenoj zbirki, nakon koje je ubrzo umro, dakle čitati je kao konačnu oproštajnu pjesmu. Danas se Vidrića ne čita samo kao pjesnika dionizijskog nadahnuća i lijepih pejzažnih pjesmica, nego se, pogotovo nakon eseja Antuna Barca Umjetnost i bol, u njegovim pjesmama čitaju mnogi ozbiljni sadržaji: emotivni, ljubavni, misaoni, društveni i povijesni… Nemoguće je Vidrića preskočiti kad je riječ o najvažnijim pjesnicima hrvatske moderne, razdoblja u koje se savršeno uklapa svojim impresionizmom, zanimanjem za ljepotu, za pejzaž, modernom upotrebom klasičnih motiva, skladnošću forme (u čemu je znatno nediscipliniraniji od Matoša)… Iako nije doživio svoj trideset i peti rođendan i premda je napisao svega četrdesetak pjesama, jedva dovoljno za jednu zbirku, nemoguće je Vidrića preskočiti ni kad je riječ o samim vrhovima hrvatske književnosti. VLADIMIR NAZOR (Cvrčak; Zvonimirova lađa; Seh duš dan) Nazorov je opus velik i raznorodan. Cvrčak ga predstavlja kao hrvatskog pjesnika mediteranskog kruga, pjesnika uz kojega možemo povezati sljedeće ključne riječi: mediteranski pejzaž, univerzalnost, optimizam, mit, usmena tradicija, naročita zvukovnost… Cvrčak je moderan ditiramb napajan motivima iz narodne književnosti, motivima klasičnim i, najviše, sredozemnim pejzažom, u kojemu se u snažnu zanosu slavi svijet koji je lijep i život koji je dar s neba. Uzvišenim tonom pjeva i lirski subjekt pjesme Zvonimirova lađa, ali on je zanesen nacionalnom opstojnošću usprkos nimalo joj sklonoj povijesti. Nazor je važan dijalektalni pjesnik. Galiotova pesan, objavljena kao i Zvonimirova lađa u zbirci Hrvatski kraljevi 1912. godine, smatra se početkom moderne čakavske poezije (početkom kajkavske smatra se Matošev Hrastovački nokturno). Seh duš dan (Svi sveti) žalopojka je koju nad sinovim grobom izgovara njegova majka. Pripjev (Ninaj, nanaj, lepi sin!…) daje joj dimenziju uspavanke. FRAN GALOVIĆ (Crn – bel) U kajkavskoj pjesmi Crn – bel (a crn – bel je onomatopeja za glasanje zrikavca) zvukovnošću se i pjesničkim slikama dočarava (pred)jesenska atmosfera, atmosfera sjete obilježena motivom prolaznosti. Moderna je ovdje ugođajnost i impresivnost, kao i usklađenost osjetilnih podražaja. Galović je živio dvadeset i sedam godina, vojna je žrtva Prvog svjetskog rata, ali ipak je stvorio opsežan opus. Nevelik je dio tog opusa kajkavski (za života objavljena zbirka Z mojih bregov), ali upravo taj dio smatra se najvrednijim i dovoljnim da se Galovića svrsta među najbolje hrvatske pjesnike, ne samo kajkavske i ne samo dijalektalne. IVAN KOZARAC (Đuka Begović) Tridesetak godina mlađi i književno moderniji i provokativniji od dvaju Kozaraca u hrvatskoj književnosti, Ivan, živio je gotovo upola kraće od Josipa, tek dvadeset i pet godina. Đuka Begović objavljen je postumno. To je pravi roman lika i pravi psihološki roman, i to u većoj mjeri od Bijega Cihlara Nehajeva, jer u njemu je uloga društva manja. Đuka Begović u stalnom je bijegu od svijeta, na svoj osebujan način. On ne bježi tiho, uzmičući, on bježi na sav glas, ne u sebe, nego prema van, u svijet, onakav kakav njemu odgovara. Radikalno se suprotstavlja svemu što bi uspješan slavonski seljak trebao biti. Odbija biti normalan, miran čovjek, predan obitelji i ozbiljnom radu. Đuka Begović je neradnik i rasipnik, hedonist koji se opija i obilno uživa u tzv. lakim ženama. Nešto je demonsko u njemu, a to dolazi iz njegove genetike i iz odgoja od oca Šime. Njegovo ubojstvo Šime može se tumačiti kao obračun sa samim sobom. Ali obračun nije konačan, jer i ne može biti. Đukin je život povijest neobuzdanosti i sumanutih naleta prema tome nečemu mutnom, valjda potpunoj slobodi i sreći, naravno bolno nedostižnoj. U tim je naletima više puta posustao. Na zemlju su ga uglavnom spuštali valovi brige prema kćerki Smilji. Ali svaki se put vraćao u svoju borbu. Nakraju Đuku ostavljamo praktički u okovima, potpuno u vlasti društva čije norme nikako ne može podnijeti, ali i pripovjedač napominje da je to možda samo privremeni smiraj. Đuka Begović zanimljiv je i po stilu koji prati temperament naslovnog junaka. MILUTIN CIHLAR NEHAJEV (Bijeg) Na kraju romana ne samo da glavni lik bježi sa svijeta bacajući se u more nego je pobjeglo i njegovo mrtvo tijelo, jer lešine mu nigdje nisu našli. Đuro Andrijašević pokušava opstati i čak uspjeti u svijetu, ali doživljava potpun neuspjeh jer je tako unaprijed određeno, u crtama njegova karaktera (svojevrsna

psihološka, a ne, kao u naturalizmu, biološka predodređenost). Tragičan završetak uzrokovan je u prvom redu neprilagodljivošću mladog intelektualca. Naglasak je na njegovoj premisaonosti i prevelikoj sklonosti autoanalizi te nedostatku životne energije, dakle nije to romantičarski junak koji propada u sudaru svog hiperboliziranog slobodarskog ega s prenormiranim svijetom. Andrijašević se ne snalazi u velikom gradu, pogotovo se ne snalazi u hrvatskoj provinciji, ali socijalna motivacija njegova sloma sekundarna je. Psihologija je u prvom planu i po tome je ovaj psihološki roman lika moderan, kao i po tome što sama fabula nije u središtu. Bijeg se često označava kao romaneskni vrhunac hrvatske moderne. Može ga se promatrati u nizu hrvatskih proza koje se bave životnim slomom mladih intelektualaca, nizu koji počinje sa Šenoinim Prijanom Lovrom. U prikazu Lovrine tragedije, naprimjer, ipak je veća uloga društvenih čimbenika. Slika društva nije ono zbog čega je Cihlarov roman pisan, ali ne može se reći da pripovjedača društvo, konkretno senjska uska varoš, uopće ne zanima. Ne treba spominjati da mu nikako nije svrha prosvijetliti čitatelje, a kamoli ih čitateljski odgojiti. Od realizma se Bijeg odvaja u prvom redu svojom psihologičnošću, zamecima defabularizacije, pa i kratkoćom. Da je Đuri Andrijaševiću intuitivno jasno u čemu je problem, iako u svom oproštajnom pismu, upućenom prijatelju Toši i napisanom neposredno prije bijega, kaže da mu je to zagonetka, i da nakraju zapravo bježi od samog sebe, takvog sebe, može se naslutiti iz posljednje rečenice tog pisma: Ako imaš sina, ne pričaj mu o meni. IVO VOJNOVIĆ (Ekvinocij; Dubrovačka trilogija) Vojnovićeve su drame moderno psihološke, kvalitativne, s elementom simbolizma te s tragovima realističko-naturalističke poetike, drame ugođaja. Ekvinocij već svojim naslovom ukazuje da ga se mora čitati/igrati u ključu specifičnog ugođaja i priziva prisutnost zvučnih i vizualnih efekata (ekvinocije je, naime, nevrijeme koje se ne manifestira samo fizički, nego ga prati i intenzivna psihička uznemirenost čovjeka). Osnovna je problematika drame socijalna, ali ona prelazi u psihološku, pa i dobiva simboličko značenje. Slično je i s drugim djelom, trilogijom koja se sastoji od dramskih tekstova Allons enfants!, Suton i Na taraci te od uvodnog soneta Prelude i zaključnog Na Mihajlu. U Dubrovačkoj trilogiji riječ je o propasti dubrovačkog plemstva koje je bilo zaštitni znak Dubrovačke Republike, tj. izjednačeno s njom, i dubrovačke slobode. Plemstvo ne može priznati promjene koje dolaze s novim vremenom, ne može ih priznati sebi, jer promjene radikalno mijenjaju njihov položaj i identitet, pa je propast (propast koja ne znači samo slabljenje, nego i fizički nestanak) time potresnija. Vojnovićev je jezik liričan i obilježen patosom, lokaliziran na svim razinama, u Ekvinociju realističniji. Ono što se svakako ne može ne primijetiti jest uloga didaskalija – u ovog dramatičara nisu samo scenske upute, nego vrlo estetizirani tekstovi, katkad nalik pjesmama u prozi. Vojnović je poznat kao kazališni čovjek, a društveno kao profinjeni dandy. MILAN BEGOVIĆ (Bez trećega; Pustolov pred vratima) Giga Barićeva, naslovna junakinja Begovićeva romana, moderna je Penelopa kojoj udvaraju različiti prosci, a nakraju joj se vraća njezin Odisej, neočekivano i neprihvatljivo drukčiji od starog (mladog) Marka. Taj sadržaj završnog dijela romana, Markov povratak, uobličio je Milan Begović i u dramski tekst. U drami Bez trećega dvije su dramske osobe, uz svojevrsni pomoćni lik služavke. Radnja se događa u zatvorenu prostoru i u jednoj noći (u Zagrebu 30-ih godina 20. stoljeća), pa je dakle koncentrirana u dijaloge, u psihologiju jednog složenog muško-ženskog odnosa čiju komplikaciju pokreće Markov ljubomor, kako ga naziva Begović. Ljubomora ovdje nije izvanjski motivirana, nekim konkretnim činom, nego je prikazana ogoljeno, ljubomora dolazi iznutra i za nju nije potreban treći. Ova je drama sadržajno zapravo književna psihološka studija, a formalno je to čista kvalitativna drama dijaloga, kazališni tekst vrlo racionalno pisan za takvo kazalište u kojemu su u prvom planu glumci kao tumači karaktera. Na svim se razinama Bez trećega smatra uzornim tekstom, i često se Begovića proglašava savršenim poznavateljem ženske psihe i kazališnog zanata. Pustolov pred vratima, jedan sasvim drukčiji tekst, drži se jednom od najboljih hrvatskih drama uopće. Sedam od devet prizora odvija se u glavi središnje dramske osobe, bolesne djevojke (Agneze) u njezinim predsmrtnim trenucima, u prostoru-vremenu iracionalnog, djevojkinog nesvjesnog. Taj je film u djevojkinoj glavi zasnovan na njezinim najdubljim žudnjama, a satkan je od komadića svijeta sličnog svijetu trivijalnih romana. U njemu ključnu ulogu ima Neznanac, personifikacija smrti. Snovitost dramskog svijeta, osim što je u ulozi psihoanalitičke studije, omogućuje i simboličnost i višeznačnost.

Postavlja se problem percepcije, odnosa zbilje i iluzije, iz čega proizlazi općenitije pitanje relativnosti istine, po čemu je ova drama pirandelovska i po čemu sudjeluje u dijalogu o središnjim pitanjima 20. stoljeća. JANKO POLIĆ KAMOV (Pjesma nad pjesmama; Brada) Najveći interes za Kamova, jednog od hrvatskih književnih meteora, izražava upravo današnje vrijeme. U svom je kratkom životu Janko Polić (Kamovom se nazvao prema jednom prokletniku iz Biblije) stvorio vrlo zanimljiv opus, po svojim karakteristikama daleko ispred svog vremena, upravo avangardan, a po svojoj kvaliteti u samom vrhu hrvatske književnosti. Međutim, Kamova u povijesti hrvatske književnosti praktički nema, jer u njoj dugo nisu bila prisutna njegova djela. Drastičan je primjer romana Isušena kaljuža. Da taj roman nije objavljen tek pedeset godina poslije svoga nastanka (objavljen 1957.), tko zna kako bi izgledala povijest hrvatskog romana u 20. stoljeću. Kamov je također pisao poeziju, novele, dramske tekstove… Pjesma mrtvog pjesnika duguje svoj naslov puno poznatijoj biblijskoj pjesmi. Cijela je pjesma apostrofa drage lirskoga subjekta, a ona je Ciganka koju već u prvom stihu zove crna ljubavi moja. Kamov slavi blud, preljub, neobuzdanu strast, apsolutnu slobodu. Jasno je da je pjesma u oštru dijalogu s biblijskim predloškom, s književnom tradicijom, s tradicijom uopće, s aktualnom književnošću (hrvatska moderna) i s vrijedećim društvenim normama. To što se pjesma čini programatskom, manifestnom, kao i mnogi Kamovljevi tekstovi, samo potvrđuje da imamo posla s jednim avangardistom. Avangarda, naime, apsolutno negira tradiciju i nastoji prevrednovati sve što je u njezinu obzoru, na društvenom i na umjetničkom planu, ona je snažno upućena svojoj optimalnoj projekciji. U Kamovljevim novelama fabula je u drugom planu, a u prvom često problem identiteta glavnog lika. U Bradi se promatra kako se identitet lika promijenio pošto je obrijao bradu, promjene su uočljive i u društvenom kontekstu, ali i na unutrašnjem planu, one su čak i karakterne. U Kamovljevoj je prozi pripovjedač (istodobno glavni lik) ironičan, često autoironičan, beskompromisno analizira sebe i svijet, služi se unutarnjim monologom, komentarima, neknjiževnim leksikom itd., dakle ozbiljno je suprotstavljen tradiciji, ne samo realističkoj nego i suvremenoj mu modernističkoj. HRVATSKA KNJIŽEVNOST U 1. POLOVICI 20. STOLJEĆA ANTUN BRANKO ŠIMIĆ (Pjesnici; Moja preobraženja; Povratak; Hercegovina; Opomena; Smrt i ja; Smrt; Ručak siromaha) Antun Branko Šimić glavni je predstavnik ekspresionizma u hrvatskoj književnosti. Ekspresionisti, kao i predstavnici ostalih avangardnih književnih smjerova s početka dvadesetog stoljeća, pronalaze svoj odgovor na nepodnošljivu stvarnost čovjekove otuđenosti uzrokovanu novim tehnologijama i novim načinom funkcioniranja društva te užasom svjetskog rata, kao i drukčiji put od književne tradicije nesposobne odgovoriti na to novo stanje koje je u pitanje dovelo samog čovjeka i čovječanstvo. Ekspresionisti se radikalno povlače u sebe smatrajući da je jedina prava stvarnost ona unutar čovjeka, a povlače se ne da bi ostali tamo skriveni, nego da bi iz čovjekove unutrašnjosti progovorili snažnim krikom, stvarajući novu, umjetničku realnost, autonomnu od tzv. objektivne zbilje. Ja pjevam sebe pjeva Antun Branko Šimić u pjesmi Moja preobraženja. Šimićeva poezija tematizira ljubav, zavičaj, tijelo, smrt, bijedu, samu poeziju, čovjeka uopće… Izraz joj je snažan, beskompromisno ozbiljan, simboličan, prevladavaju bijela i plava boja. Pisana je slobodnim i grafički centriranim (simetričnim) stihom i jezično ogoljenim stilom u kojem se i interpunkcija pojavljuje samo onda kad je u čisto umjetničkoj ulozi. Šimić je poživio tek dvadeset i šest godina, a uspio je naglavce preokrenuti hrvatsko pjesništvo snagom svog svog umjetničkog stvaranja, ali i književnog djelovanja u širem smislu (časopisi!). Pjesme je napisao na ekavskom, kao i mnogi hrvatski pisci tog doba, što se tumači politički, ali može se tumačiti i kao estetski, avangardni čin – u smislu raskida s književnom tradicijom i dominantnim književnim standardom kako bi se pronašao novi izraz za nove sadržaje. Nakon političkog razočaranja hrvatski su književnici svoje ekavske pjesme (i)jekavizirali. Za Šimića se u literaturi obično navodi da zbog prerane smrti to nije stigao učiniti.

MIROSLAV KRLEŽA (štokavska lirika – Nokturno, Snijeg; Hrvatski bog Mars – Baraka Pet Be; Kraljevo; Balade Petrice Kerempuha – Khevenhiller; Povratak Filipa Latinovicza; Gospoda Glembajevi; Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića) U svojoj je štokavskoj lirici, kao i u novelama iz Hrvatskog boga Marsa i u dramama iz ciklusa Legende (kamo spada Kraljevo), Krleža avangardist, i to ekspresionist. Avangarda ne samo da se suprotstavlja tradiciji, nego je u cijelosti poriče i želi provesti sveopće prevrednovanje, kako estetsko tako i društveno… Ekspresionisti zbilju pronalaze u svojoj nutrini i izražavaju je (a ne prikazuju) snažnim bojama, često u kontrastima, i krikovima. U Nokturnu zemlja se, umirući, zastrašujući glasa iz svoje unutrašnjosti. U Snijegu je dana crna slika svijeta, unutrašnjeg stanja lirskog subjekta, suprotstavljena bijelom transparentu snijega. Svijet Barake Pet Be zatvoren je u sebe, pa prema tome možemo zaključiti da želi dati objašnjenje cijelog svijeta. Na nižoj razini apstrakcije, samu Baraku Pet Be možemo smatrati simbolom Austro-Ugarske. Svijet prikazan u toj noveli jest svijet koji želi izazvati čitateljevo gađenje nad njegovom nečovječnosti, a novela je zapravo krik i vapaj za čitateljevom humanom i humanističkom (re)akcijom. Kraljevo i Gospoda Glembajevi drame su suprotstavljenih poetika. Kraljevo je kvantitativna, avangardna – ekspresionistička drama koja je sva u izvanjskoj dinamici, u apstraktnosti svojih likova, iz čega proizlazi njezina simbolika i alegoričnost. Gospoda Glembajevi (tekst iz glembajevskog ciklusa koji čine još drame U agoniji i Leda te glembajevska proza) kvalitativna je drama, koja slijedi model građanske, salonske dramaturgije i u kojoj je naglasak na psihološkoj karakterizaciji likova (likovi u Kraljevu uopće nisu karakteri, nego simboli/znakovi), a ne na izvanjskoj radnji. Ako se uzme u obzir to da je glembajevski ciklus nastao poslije Legendi (kojima pripada Kraljevo), može ustvrditi da je Krleža napravio korak unazad u povijesnopoetičkom smislu, ali to nam ne govori apsolutno ništa o književnoj vrijednosti tih drama. I Kraljevo i Gospoda Glembajevi vrhunska su dramska ostvarenja. Povratak Filipa Latinovicza moderan je psihološki roman u kojemu su primjetne tehnike unutrašnjeg monologa, modernog tretiranja likova, vremena i prostora, nestavljanje fabule u prvi plan te esejiziranje romana. U tom se romanu obrađuje moderan problem, karakterističan za 20. stoljeće – problem identiteta. Jasno je da nije riječ o društvenoj analizi i da je napušteno realističko pripovijedanje. Balade Petrice Kerempuha spadaju u modernu hrvatsku dijalektalnu poeziju, ali na specifičan način. Naime, ta pjesnička zbirka nije napisana na nekom organskom govoru, nego na kajkavskom književnom idiomu koji je Krleža konstruirao na temelju bogate stare kajkavske rječničke građe i starih kajkavskih pisaca, koje je prethodno temeljito proučio. U toj se zbirci, nastaloj u vrijeme španjolskog građanskog rata, ali u Zagrebu, tematizira vječnost ljudskog stradanja u ratovima, mentalitet kajkavskoga kmeta (čiji je jezik na specifičan ironičan – Krleža za njega kaže da odozdo pljuje na gospodsku čizmu!), problem izbacivanja kajkavštine kroz prozor od strane iliraca, itd. Tematika je, dakle, socijalna, nacionalna i općečovječanska, humanistička. U Predgovoru Podravskim motivima Krste Hegedušića, mapi hrvatskog slikara-naivca, Krleža progovara o socijalnoj angažiranosti književnosti, problemu koji je bio u središtu poznatog sukoba na književnoj ljevici, i ističe da je prvenstvena funkcija književnosti estetska. Krleža je, po svom utjecaju, najsnažniji hrvatski pisac svih vremena. Nemoguće je zamisliti kako bi izgledala hrvatska kultura, i ne samo kultura, u 20. stoljeću bez pojave Miroslava Krleže. Autor je gotovo nepreglednog opusa, na svim književnim područjima ostvario je vrhunske domete, jedini je hrvatski književnik kojemu je posvećena posebna enciklopedija… IVO ANDRIĆ (Prokleta avlija) Prokleta avlija iz istoimenog Andrićeva romana može se shvatiti kao simbol turske države u kojoj se, kao i npr. u Austro-ugarskoj, nalaze najrazličitiji narodi, može se shvatiti i kao simbol za bilo koji totalitarni režim, ali i za cijeli svijet, čovječanstvo. Naravno, svako od tih različitih shvaćanja na različitoj je razini apstrakcije. Andrića u svakom slučaju zanima kako takav jedan totalitarni mehanizam funkcionira i kako se prelama na pojedinačnim ljudskim sudbinama. Personifikacija tog mehanizma, čovjeku dokraja neuhvatljivog, ali koji čovjeka drži u šaci i onda kad je nevidljiv, jest upravitelj Karađoz, ne slučajno nazvan po liku iz turskog kazališta sjena. Ali nije to samo priča o istambulskom zatvoru/logoru. Prokleta avlija po načinu izgradnje sižea jest prstenasti roman, ispripovijedan u koncentričnim krugovima od kojih svaki ima svog pripovjedača – roman otvara pripovjedač, zatim njegovu ulogu preuzima

fra Rastislav pripovijedajući o fra Petru, fra Petar pripovijeda o Prokletoj avliji, Haim o Ćamilu, a Ćamil o Džem-sultanu. Kao svojevrsni pripovjedač, ali epizodno, pojavljuje se i nesretni Zaim koji drugim zatvorenicima pripovijeda svoje umišljene ljubavne zgode, i možda je baš to mjesto jezičac na vagi koji će nas uputiti na razmišljanje o ovom romanu kao o priči o pričanju. Sve što on ima, u svojoj očajnoj situaciji, jest pripovijedanje. Fra Petar mladom fra Rastislavu u nasljeđe ostavlja upravo priču koju mu pripovijeda u bolesničkoj postelji. Haimovo pripovijedanje neodvojivo je od njegova straha, a Ćamil se iz nemoći da podnese život posve preselio u priču. Pripovijedanje je jedno od bitnih čovjekovih obilježja, jedan od načina kako čovjek razumijeva svijet, prima i prenosi znanje, a također je i nasušna čovjekova potreba – pričanje i primanje priča. Priča o pripovijedanju, koje je određeno samom svojom logikom, nužno je i priča o nepouzdanosti znanja i o relativnosti istine. Ćamilova priča, npr., posve je upitna na razini činjenica. U svakom slučaju, smisao ovog romana (kojeg je Andrić, kao i ostale svoje romane, nazvao pripovijetkom) nije jednoznačan i nije lako razrješiv. Njegova je čar upravo u otkrivanju smisla na presjecima različitih priča i značenja koja one nose. TIN UJEVIĆ U Ujevićevu Notturnu (pjesmi koja započinje stihom Noćas se moje čelo žari) obrađen je motiv tzv. plačnog milja. Riječ je, posve uopćeno, o ganuću najvećeg intenziteta izazvanom doživljajem vrhunaravne ljepote. Oproštaj je programatska pjesma, i to avangardna – jer govori o raskidu s dosadašnjim i o upućivanju prema posve novim vrijednostima. U tom sonetu nalazi se stari književni motiv broda (lađe, plavce) – Ujevićev, tj. njihov, jer lirski subjekt govori uime određenog kolektiva, novog pjesničkog naraštaja, brod, naša mlada plavca oprašta se, i to zauvijek, s književnom tradicijom personificiranom u ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću, a oprašta se na njegovu staročakavskom književnom jeziku. I u pjesmi Naše vile vodi se dijalog s tradicijom, ali ovdje nije riječ o odricanju, nego o propitivanju, čak sentimentalnom, svog odnosa prema njoj. Tradicija je ovdje predstavljena ženama iz hrvatske povijesti i književnosti. Motiv starmladosti nalazi se u Svakidašnjoj jadikovki, monotonoj tužaljki sročenoj u dvadesetak tercina čiji je lirski subjekt mlad, a već zgažen životom, bez životne snage. Pjesma se i stilski i djelomično sadržajno oslanja na Bibliju. Deveta od četrdeset i osam pjesama iz zbirke Kolajna, sonet koji započinje stihom Božanska ženo, gospo nepoznata, tematizira ženu, i to onako kako je Ujevićeva poezija uvijek tematizira – kao dalek, nedostižan ideal, bestjelesan, duhovan, u vezi s metafizičkim. Visoki jablani i Pobratimstvo lica u svemiru spadaju u kasnije faze Ujevićeva pjesništva, u faze refleksivnije, optimističnije i u izrazu razmahanije poezije. Visoki su jablani simbol iznimnih pojedinaca, nepokolebljivih idealista i moralnih vertikala, i pjesma koja se njima bavi zapravo je zanosna oda takvim ljudima. Pjesma Pobratimstvo lica u svemiru nosi humanu utješnu poruku krhkom čovjeku-pojedincu (već u prvom stihu: Ne boj se! nisi sam!…), bavi se pitanjem solidarnosti na razini čovječanstva i problemom identiteta. DOBRIŠA CESARIĆ (Pjesma mrtvog pjesnika; Oblak; Vagonaši; Balada iz predgrađa; Povratak) Cesarića se svrstava u razdoblje tzv. socijalno-psihološkog realizma (iako je stvarao i u kasnijoj tzv. drugoj moderni), s čime je sukladna jednostavnost jezika i stila njegove poezije, neobilježena eksperimentiranjem na tom području, a također i podudarnost leksika sa svijetom koji nas okružuje. Cesarić piše u vezanom stihu, pjesme su mu muzikalne, često šansonijerske, i urbane. Jedan je od najpopularnijih hrvatskih pjesnika uopće. Pjesma mrtvog pjesnika, organizirana kao izravno i intimizirano obraćanje čitatelju (započinje s Moj prijatelju…), bavi se književnom komunikacijom, odnosom pjesnika i djela, djela i čitatelja, čitatelja i pjesnika, te preko toga dolazi do shvaćanja književnog stvaranja (u kojemu zajedno sudjeluju i pjesnik i čitatelj) kao spasa od prolaznosti, smrti, dakle načina dosezanja vječnosti. Oblak iz Oblaka simbol je iznimnog pojedinca, umjetnika koji se uzdiže u visine, ali kojemu je u samoj njegovoj oblačnoj, što će reći prolaznoj, prirodi upisana nemogućnost dosezanja vječnosti. Međutim, u glavnom je fokusu ove pjesme odnos društva prema takvim pojedincima, koje ih nije u stanju prihvatiti, čak ni primijetiti. Društvo ne primjećuje ni čovjeka sa svog dna, bijednika iz Balade iz predgrađa. U Vagonašima također imamo ljude s dna društva, kojima lirski subjekt posuđuje i svoj glas u poznatim stihovima o tome kako je apsolutno jasna škodljivost alkohola, ali kako utjehe nema u vodi. Povratak, ljubavna pjesma, poznat je u široj publici najviše po stihu o krhkosti znanja.

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ (Dugo u noć, u zimsku bijelu noć; Večer nad gradom; Prsten) Majka seljanka iz pjesme Dugo u noć, u zimsku bijelu noć predstavlja upornost čovjeka u svom dostojanstvenom postojanju usprkos težini kojom je ono opterećeno. Ta je ustrajnost tiha, samozatajna, ali apsolutno nepokolebljiva, i to je čini začudnom. Ona također ulijeva sigurnost, jer je personificirana u konkretnom, ali i mitskom liku majke kao skrbnice. Firenca, jedan od najjačih simbola europske civilizacije, djeluje na lirski subjekt pjesme Večer nad gradom i na emotivnom i na misaonom planu. Asocira ga na rodno selo u domovini (Tadijanovićevo Rastušje) i navodi ga na paralele s njim, iz čega se rađa jedan mali lirski esej o ljudskim rukama – Michelangelovim rukama, stvarateljicama umjetnosti (vječnog) čija se smrtnost ne može pojmiti, i ruke seoske, fizičke radnice. Time ruke s vrha civilizacije dobivaju dimenziju obične ljudskosti, a ruralne ruke dimenziju duhovnosti. Tu su, u sporednoj ulozi, i muške ruke iz rodnog sela, ali i sasvim apstrahirana ruka koja će ugasiti svjetiljke, koja čovjeku jamči sigurnost i omogućuje mu miran san. Motiv ruke nalazi se i u Prstenu, ali u središtu je te pjesme upravo naslovni motiv prstena, i to kao simbola vječnosti koja je nedostižna. U pjesmi lirski subjekt stavlja prsten u kontekst njegove vlastite, prstenove povijesti, povijesti svog nastanka od ljudskih ruku, zatim u kontekst značenja koja mu ljudi pridaju i u kontekst značenja koje mu pridaje sam lirski subjekt, a to je vječnost. Tadijanović piše u slobodnom stihu, stihu govorenja, a poezija mu je osobito povezana sa stvarnošću i konkretnošću. Njezin je lirski subjekt najviše moguće blizak samom autoru, nije Tadijanović u svoje pjesništvo prelio samo svoju emotivnomisaonu biografiju, nego i sasvim konkretne podatke (ženu Jelicu, Rastušje, itd.). Često se promatra u usporedbi s Cesarićem, i tada se ističe njihova sličnost u realističnosti. Ističe se, osim razlike u izrazu (već na prvi pogled: vezani – slobodni stih), i razlika u sadržaju odnosno dijelu zbilje koja se pretače u poeziju. Cesariću se tada pripisuje urbanost, grad kao prirodno okružje, a Tadijanoviću ruralnost, seoska sredina kao prostor iskonske sigurnosti i sreće. IVAN GORAN KOVAČIĆ (Jama; Moj grob) Pjesma Moj grob, koja se sastoji od šest distiha (svaki je za sebe i u sebi, naravno parno, rimovan), ispjevana je kao oporuka lirskog subjekta, kao onaj njezin dio u kojoj se nešto zahtijeva, traži ili moli – a to je u ovom slučaju potpuna zaštićenost poslije smrti i nedostupnost ničemu i nikome: Nitko da ne dođe, do prijatelj drag. Iz takve se želje mogu dalje izvlačiti zaključci o tome što ta pjesma govori o životu (lirskog subjekta)… Jama je poema, dakle lirsko-epski spjev, u deset pjevanja ispjevana u sestinama i stihu jedanaestercu. O stilu se može reći da je uzvišen, određen snažnim slikama i zvukovno naročito izražajan. To je posve u skladu sa sadržajem teksta. Jama je jedan od najšokantnijih i etički najangažiranijih tekstova u hrvatskoj književnosti, a govori o stradanjima, klanju, zločinu čovjeka nad čovjekom. S obzirom na to da radi na postizanju ugođaja infernalnosti, može se uspoređivati s Danteovim Paklom. Za oba Goranova (a Goran se odnosi na rodni mu Gorski kotar) teksta ističe se kako su mogući rezultat preodsjećaja vlastite smrti. Zločinački je ubijen u Drugom svjetskom ratu i nepoznat mu je grob. HRVATSKA KNJIŽEVNOST U 2. POLOVICI 20. STOLJEĆA RANKO MARINKOVIĆ (Kiklop) Marinković, iako nije stvorio kvantitativno velik opus, jedan je od najboljih novijih hrvatskih književnika. Njegove su Ruke jedna od najboljih novelističkih zbirki, Glorija jedna od najboljih drama, Geste i grimase vjerojatno najbolja knjiga kazališnih kritika, a Kiklop jedan od najboljih romana u hrvatskoj književnosti. Kiklop ime duguje jednookom čudovištu iz Homerove Odiseje koje proždire ljude, Odisejeve suputnike, i od koga se Odisej pokušava spasiti samoizgladnjivanjem, kako mu ne bi bio dovoljno atraktivan. Melkior Tresić, središnji lik Marinkovićeva romana, izgladnjuje se kako ne bi bio sposoban za vojsku, ne bi li izbjegao stravičnom čudovištu koje se nezaustavljivo približava, a zove se rat. Roman prikazuje potpunu dezorijentiranost tog mladog intelektualca, njegovu psihologiju određenu strahom i nesigurnošću, i daje sliku predratnog Zagreba s opsežnom galerijom zanimljivih i plastično okarakteriziranih likova. Za neke je likove poznato da su oblikovani prema stvarnim osobama, npr. Maestro prema Ujeviću. Marinković piše razvedenom rečenicom, baroknim (manirističkim) stilom i obilno se služi ironijom.

VLADAN DESNICA (Proljeća Ivana Galeba) Roman Proljeća Ivana Galeba karakterizira se kao roman-esej i kao roman monološko-asocijativnog tipa. Ivan Galeb pripovijeda iz pozicije izoliranosti, taj stari violinist ozlijeđene ruke nalazi se u bolnici i po asocijativnom načelu niže epizode iz svog života isprepletene s esejističkim dijelovima teksta. Čitatelj taj niz fragmenata slaže u Galebovu biografiju, ali i suočen je s pozamašnom količinom razmatranja bitnih problema čovjeka, društva i svijeta. Tako se ovaj roman bavi pitanjima umjetnosti, o smislu života, o smrti, o Bogu… Proljeće iz naslova, Galebovo proljeće, nekakva je izvorna sreća, ne uzrokovana ničim do toplinom sunca, kojoj čovjek teži i kojoj se nada, jednostavna pojava koja čovjeku daje novi smisao i energiju. Desnica, rođen u Zadru, književnik je koji participira i u hrvatskoj i u srpskoj nacionalnoj književnosti i kulturi. Pisao je novele, pjesme, eseje, feljtone, scenarije, bavio se prevođenjem. Uz Proljeća Ivana Galeba najpoznatije mu je djelo roman oksimoronskog naslova Zimsko ljetovanje. SLOBODAN NOVAK (Mirisi, zlato i tamjan) Mirisi, zlato i tamjan darovi su koje nose biblijska tri kralja malom Isusu. U Novakovu romanu na Tri kralja prastara će se Madona učiniti. To je stravično pesimističan pogled na svijet, dokraja oslobođen od bilo kakvih iluzija. Poruka koja čitatelja mora ostaviti bez riječi, ili ga pak isprovocirati na reakciju. Mirisi dakle uglavnom aludiraju na Madonin poklon, zlato se može konkretno odnositi na Madonino zlato na tavanu, a tamjan je uopćenija aluzija na svetost – naravno, ironična, jer svijet koji Novak stavlja pred nas izgubio je svoj metafizički temelj. Mali, potpuno rezigniran, naprosto golo egzistira. Zadovoljstvo nalazi u rijetkim tjelesnim užicima – jednom se napija i jednom se seksualno uzbuđuje, ali ne realizira svoju žudnju za tijelom mlade redovnice. Ovaj roman, prepun simbolike i aluzija, napisan briljantnim stilom i značenjski vrlo složen, sav u implikacijama, osim što se bavi egzistencijalnom problematikom, ulazi i u dijalog s vladajućom ideologijom. U kontekstu jugoslavenskog socijalizma on je nužno problematičan već svojim pogledom na svijet. JURE KAŠTELAN (Tvrđava koja se ne predaje; Jadikovka kamena) U Tvrđavi koja se ne predaje lirski je subjekt tvrđava kao simbol čovjeka. Čovjek je to koji vjeruje u svoj san i ne dopušta ni mogućnost ugroženosti od svijeta. Dakle u vremenu koje se uglavnom bavi ugroženošću čovjekove egzistencije Kaštelanov lirski subjekt progovara bezgraničnim optimizmom, koji se oslanja na čovjeka samog. U Jadikovki kamena lirski je subjekt kamen, opet simbol čovjeka, iako ovdje nešto neizravnije. Spas od svjetskih zala pronalazi se u izvornosti, u vraćanju u prirodni duhovni okoliš. Za Kaštelanovo pjesništvo karakteristična je metaforika, sloboda stiha, utjecaj usmene književnosti i nadrealizma, mediteranska univerzalnost i humanost. Osim Jame Ivana Gorana Kovačića, najpoznatija poema u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća jesu Kaštelonovi Tifusari. VESNA PARUN (Mati čovjekova; Ti koja imaš nevinije ruke) Neke su od osnovnih karakteristika poezije Vesne Parun: slikovitost, metaforičnost, čovjekoljubivost, ženstvenost, profinjena osjećajnost, motivi iz prirode, uzvišenost stila… Ti koja imaš nevinije ruke neobična je pjesma po tome što se u njoj apostrofira ljubavna suparnica, žena koja je pridobila srce voljenog muškarca lirske subjektice. Ono što zapanjuje jest to što je glas lirskog ja koliko je to moguće očišćen od ljubomore ili bilo koje nijanse negativnog osjećanja. Lirska subjektica posve je nesebična i posve predana sreći voljene osobe, što upućuje na majčinstvo i na kršćansku ljubav koja nikad ne prestaje. Za takvo nešto, potpuno prevladavanje svog ega, osim duboke iskrenosti i emotivne zrelosti, potrebna je i neobična ljudska hrabrost, zato i ne čudi što su prve dvije od devet strofa djelomično zadržane, poput uzimanja zamaha za nastavak govora. Sintaktički gledano prva je strofa u obliku subjekta, a druga u obliku zavisnog dijela pogodbene rečenice. JOSIP PUPAČIĆ( More) Pupačić nije samo stvarao u krugovaškom dobu, nego je i uređivao Krugove. Usprkos tome nećemo u Pupačićevoj poeziji pronaći velike sličnosti ni s Mihalićem ni sa Slamnigom, nego s Kaštelanom. Pupačić piše u normalnim hrvatskim rečenicama, koje su često organizirane kao nabrajanje ili nizanje čega i koje se uglavnom rasprostiru na više stihova. Dakle vrlo je često opkoračenje i učinci koje ono proizvodi, ritam je određen tom napetošću između stiha i rečenice i samim nizanjem. Stihovi nisu povezani ni rimom ni brojem slogova. U pjesmama se govori

s pozicije emotivnog subjekta o njegovim emotivnim stanjima ili zgodama, dakle nije riječ o misaonim preokupacijama kojima se pristupa isključivo racionalno. Lirski se subjekt nalazi u svijetu svog zavičaja, koji je i materijalan – konkretiziran uglavnom motivima prirode, ali i duhovan, svijet djetinjstva i preko djetinjstva povezan s apstraktnim svijetom usmene predaje. U posljednjoj svojoj fazi (Moj križ svejedno gori) Pupačić se udaljuje od tog bajkovitog svijeta i okreće se nacionalnopovijesnoj tematici, približiva svoj subjekt kolektivu, ali i ovdje je čvrsta veza s osobnom osjećajnošću i s mitskim svijetom. Vrlo je specifično doživljaj ljubavi i doživljaj voljene žene povezan s osjećanjem prirode u pjesmi More, svojevrsnoj lirskoj zagonetki, napisanoj bez interpunkcije. Značenjski ključ krije se u sintagmi more zlato (inače usmeno književnoj), koja se tumači uglavnom kao voljena žena, ali i kao dijete. O sebi neindividualiziranom, isprepletenom s braćom u kolektivni subjekt, sigurnom u toj u idiličnoj obiteljskoj situaciji govori ja pjesme Tri moja brata i ja, u kojoj također pronalazimo i prirodu i mit i, djelomično, zaigranu zagonetnost (u početku)… ANTUN ŠOLJAN (Kratki izlet) Antun Šoljan svojim se književnim i kulturnim djelovanjem nametnuo kao središnja osobnost razdoblja druge moderne u hrvatskoj književnosti, pa se u kroatističkoj literaturi nalazi čak i mišljenje da se to razdoblje (alternativno) može nazvati i Šoljanovim dobom. Šoljanov opus sadrži pjesme, dramske tekstove, prijevode, antologije. Napisao je četiri romana: Izdajice, Kratki izlet, Luka i Drugi ljudi na mjesecu. Alegorijski roman Kratki izlet ispripovijedan je u prvom licu. Mladi pripovjedač putuje u središte Istre zajedno s grupom entuzijasta, studenata povijesti umjetnosti, vođenom od karizmatičnog Roka. Tamo putuju kako bi vidjeli stare freske koje se kriju u nekom samostanu. Interes putnika s vremenom slabi, a osobito nakon što im se pokvari autobus i put moraju nastaviti pješice. Ulaganje velikog napora smanjuje atraktivnost cilja i članovi grupe jedno po jedno odustaju da bi nakraju pripovjedač ostao sam s Rokom. Njih dvojica nekako stignu u samostan, ali tamo ne nađu ono zbog čega su putovali – freske su propale i gotovo su nevidljive. U tom je trenutku pripovjedač, koji mu je najviše vjerovao, potpuno razočaran u Roka. Roko se vraća, a pripovjedač nastavlja put opskurnim samostanskim hodnicima i izašavši iz njih, nađe se u simboličnoj praznini golog kamenjara. Dakle put je vodio u – ništa. Šoljanova je proza u dijalogu sa dikurzom vladajuće ideologije (jugoslavenskog socijalizma) i sa socrealističkom poetikom, ali i s velikim utjecajem Krleže na hrvatsku književnost. Vladajućoj ideologiji suprotstavlja se slabošću svog lika, problematičnim vođom, neodrživošću kolektiva, interesom za kulturnu baštinu, dakle okrenutošću povijesti a ne svijetloj budućnosti, kao i pesimizmom i osjećanjem besmisla. Krležijanskom modelu suprotstavlja se jednostavnošću svog stila i mladošću likova, npr. Također, ovaj roman u dijalogu je s općom povijesti romana – u modelu romana kretanja, kakvim se Kratki izlet drži, očekivao bi se nekakav pikaro, ali to ovdje sasvim izostaje. SLAVKO MIHALIĆ (Majstore, ugasi svijeću) Jedan od najboljih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća, Slavko Mihalić prepoznat je od književnih znanstvenika i kritičara kao pjesnik egzistencije, pjesnik čovjeka u situaciji. Egzistencijalistima su posebno zanimljive tzv. granične situacije, one u kojima čovjek osjeća ili uviđa svoju dramatičnu ugroženost, fizičku ili apstraktnijeg oblika, uglavnom ugroženost svoje egzistencije, svog postojanja, sebe kao čovjeka. Približavanje oluje govori o nadolasku jedne takve ugroze, u Majstore, ugasi svijeću situacija ugroženosti već je nastupila. Oluja koja se približava vrlo je uopćena slijepa sila koja će poništiti čovjeka i kojoj se suprotstaviti ne može, može se samo pobjeći. Pjesma je u obliku izravnog obraćanja voljenoj osobi, koja se ovdje ne pojavljuje kao draga iz ljubavne poezije, nego kao suputnik, supostojanik, životni drug, netko blizak za koga se lirski subjekt osjeća odgovornim, za koga ćuti strah i o kome skrbi. To ne upućuje na to da je taj drugi slabiji, nego je naglasak upravo na odgovornosti. Bliskost je posebno istaknuta time što se ona zove po imenu (Vera), a ne nekom općom imenicom. U Majstore, ugasi svijeću problematizira se književno stvaralaštvo i njegova ugroženost od vladajuće ideologije. Književno stvaralaštvo konkretizirano je u majstoru, komu se izravno obraća te i u ovoj pjesmi imamo apostrofu (izravno obraćanje komu zapravo nenazočnom), dakle problem je shvaćen kao situacija čovjeka, stvaraoca, a konkretna je praksa vladajuće ideologije, praksa eliminiranja slobode i njezinih subjekata, apstrahirana sintagmom ozbiljna vremena. Već u toj sintagmi primjećuje se ironija, a

posebno su ironični prijedlozi majstoru; ipak, nije glavni ton ove pjesme razigran na taj način, pjesma je zapravo stravično ozbiljna i zabrinuta. IVAN SLAMNIG Ivan Slamnig, uz Slavka Mihalića, ključni je pjesnik suvremene hrvatske književnosti. Njih su dvojica predstavnici određenih poetskih modela prema kojima se razvrstavaju svi ostali pjesnici. Uz Slamniga se vežu obilježja jezičnog i stilskog eksperimentiranja, zaigranosti i odnosa prema književnoj, hrvatskoj i svjetskoj, tradiciji kao prema muzeju ili igraonici znakova s kojima se može slobodno baratati. Pridaju mu se atributi poeta ludens i poeta doctus (zaigrani i učeni pjesnik). IVO BREŠAN (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja) Pripremanje i izvedba predstave Amleta, prerađena Hamleta, i sve što je prati događa se u izmišljenu selu Mrduša Donja izmišljene općine Blatuša u Dalmatinskoj zagori u pedesetim godinama dvadesetog stoljeća. Brešanov je dramski tekst tragigroteska. Groteska svoj naziv duguje talijanskoj riječi za spilju, jer su u talijanskim spiljama pronađene stare slikarije koje prikazuju neobična ljudsko-životinjska tijela, koja istodobno izazivaju komični i učinak nelagode. Što je ovdje tako neprirodno nasađeno na što? Imamo kombinaciju jedne svjetske kolektivističke ideologije, socijalizma, i primitivne sredine u koju je još umiješan izobličeni Shakespeare kao znak visoke civiliziranosti i dobivamo zapravo jedno nakazno čudovište kolektiva koje na kraju drame potpuno poludi i u agoniji razuma doživljava svoju nagonsku ekstazu, bolje reći orgazam. Taj se monstrum prethodno nahranio i napojio uništivši one koji se s njim nisu potpuno stopili i njegov zaključni ples, upravo kolo, prijeti svojom nezaustavljivošću da će konačno dokinuti čovječnost. Tragičnost se odnosi na nesretan završetak. Tekst je dakle u dijalogu s vladajućom ideologijom u prostoru i vremenu svog pisanja (ta ideologija izravno progovara i u radijskim izvještajima koji idu među prizorima), dakle socijalizmom, zatim sa zapravo svim totalitarnim i kolektivističkim sustavima. U dijalog s hrvatskom dramskom tradicijom ulazi u prvom redu preko svog jezika – likovi govore mjesnim štokavskim govorom, dakle dijalektalno, što je novost u hrvatskoj dramaturgiji. Brešanov tekst suigra sa Shakespeareovim Hamletom na više razina (podudarnost situacija, karakternih osobina likova, ali i slična tematika) te time usložnjava svoj smisao i priziva različite kodove u kojima se mora čitati, i po tome je posmodernistički u smislu književnih postupaka. Autor nije poznat samo po svojim dramskim tekstovima, Brešan je i romanopisac, posebno u svojoj kasnijoj fazi, te filmski scenarist, pa i u popularnim filmovima svog sina Vinka. NEDJELJKO FABRIO (Vježbanje života; Smrt Vronskog) Vježbanje života nosi podnaslov kronisterija, preuzet od romana Danuncijada hrvatskog književnika Viktora Cara Emina. Roman je kronika dviju obitelji, jedne koja počinje tzv. miješanim brakom, Talijana Carla i Hrvatice Fanice, i hrvatske obitelji Despot. Prati se život njihovih članova od početka 19. do sredine 20. stoljeća. –sterija iz podnaslova u sebi krije i historiju (povijest) i priču (storiju), pa i povijest kao priču, te histeriju. Promatra se život tzv. malih ljudi kroz prizmu političke povijesti jednog prostora, grada Rijeke. Njihove su male priče bitno određene velikom povijesnom pričom i njezinoj histeriji podređene, ali pripovjedača zanimaju upravo one. Kod Šenoe je, npr., bilo obrnuto: u prvom je planu bila povijest, a osobne sudbine promatrane su kroz njezinu prizmu, često samo kao njezina ilustracija. Fabrio ne piše o povijesti, nego o običnom čovjeku na povijesnoj pozornici, i po tome su romani iz Jadranske duologije (koji uz ovaj čini još i Berenikina kosa, a kasnije nastali Triemeron učinio je duologiju trilogijom) novopovijesni. Fabrio stvara u razdoblju nazvanom postomodernizam. Bitno je obilježje postmodernizma, kao stila i svjetonazora, posvemašnja relativizacija i razmrvljenost svijeta, pa postmodernist, prema tome, ne može ispripovijedati nešto s glavom i repom u smislu da iza toga stoji neki čvrst sustav ideja. Postmodernisti prokazuju i razgrađuju sve priče i sve svjetonazore, ne zato što vide u njima nešto s čim se ne slažu ili što bi htjeli izgraditi nešto novo, nego zato što je sustavno osmišljavanje bilo kakve cjeline nemoguće. Ako se to uzme u obzir, jasno je da Fabrio nije pravi postmodernist, iako se služi postmodernističkim tehnikama pisanja, među koje npr. spada i kolaž (u Vježbanju života u pripovijedanje su umetnuti povijesni dokumenti). Posebno se tim tehnikama služi u romanu Smrt Vronskog. Samim tim što Vronski iz Ane Karenjine dolazi u ratni Vukovar 1991. godine, čime se usložnjava smisao teksta, postiže se dijalog s književnom tradicijom shvaćenom kao zanimjivi

muzej znakova s kojima se može slobodno igrati. Ali brojni postmodernistički postupci nisu dovoljni da bi se ovaj roman, kao ni Vježbanje života, definirao postmodernističkim, iako se takvim uglavnom proglašava. Iza Fabriovih tekstova stoji konzistentan pogled na svijet, jasno im je što je dobro, a što zlo, što je ispravno, a što neispravno, itd. Postmodernističkim sredstvima pričaju modernu priču. PAVAO PAVLIČIĆ (Koraljna vrata) Pavao Pavličić, profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i akademik, vrlo je čitan i neobično plodan hrvatski pisac s kojim se čitatelji susreću već kao djeca. Poznat je kao pripadnik generacije hrvatskih fantastičara, kao autor više ili manje eruditskih krimića i kao Vukovarac, u Vukovaru rođen i odrastao, koji je tom gradu posvetio sad već znatan dio svog opusa. U romanu Koraljna vrata nalazimo i elemente krimića i fantastične elemente. Krsto Brodnjak, filolog iz Zagreba, dolazi na Lastovo istražiti neke novopronađene stare rukopise. Među njima je i original Gundulićeva Osmana koji sadrži i dotad nikad ne pronađeno 14. i 15. pjevanje tog epa, što bi već samo po sebi bilo golema senzacija s obzirom na to da je zagonetka tih pjevanja jedna od najintrigantnijih u hrvatskoj književnoj povijesti. Prah s Gundulićeva rukopisa nosi moć iscjeljenja i uzrokuje fantastičnu epidemiju zdravlja i ta činjenica prijeti da će potpuno izmijeniti ne samo Brodnjakov život nego i svijet kakvim ga poznajemo. Zagrebački filolog, koji ima obilježja istražitelja, rješavača enigme, ozbiljno se uplaši odgonetke, te nepojmljive promjene s mogućim nesagledivim posljedicama i spali rukopis. Roman ima dakle postmodernistička obilježja koja se očituju u igranju sa znakovima iz muzeja tradicije (Osman) te u poništavanju granice i hijerarhijskog odnosa između ozbiljne i trivijalne književnosti (krimić). Pavličić se i kao književni povjesničar bavio Osmanom, a zanimljiva je slučajnost da se vukovarska ulica u kojoj je proveo djetinjstvo i po čijem je starom imenu naslovio jednu svoju knjigu (Šapudl) već dugo zove po Ivanu Gunduliću. POEZIJA 20. STOLJEĆA SERGEJ JESENJIN (Pismo majci) Jesenjin je poznat po komunikativnosti (razumljivosti) i melodioznosti svoje poezije, zbog čega je i u široj publici vrlo popularan pjesnik. Također je poznat po braku sa slavnom američkom balerinom Isidorom Duncan te po svojoj boemštini, nesređenom životu u kojemu veliku ulogu igra alkohol, pa je po njemu nazvan i svojedobno popularan životni stil jesenjština. Svoj trideset godina dug život završio je samoubojstvom, a mnogi su ga mladi slijedili, inspirirani oproštajnom pjesmom potpunog pesimizma (Doviđenja, dragi, doviđenja), pa je drugi ruski pjesnik, najpoznatiji europski futurist Majakovski morao napisati svoju pjesničku repliku na to kako bi prekinuo tragične događaje. Pismo majci je intimno-socijalna pjesma ispjevana u vezanom stihu u devet katrena. Lirski subjekt, mladi gradski boem, pravi predstavnik jesenjštine, obraća se svojoj majci, seoskoj starici koja ga s velikom brigom čeka da se jednom vrati kući. Majka je predstavnik tradicionalnih vrijednosti, ali ona je i majka – prema kojoj se osjeća sinovska ljubav. Naglasak nije na sadržaju koji lirski subjekt govori/piše, nego na toplom tonu kojim se majci obraća. FEDERICO GARCÍA LORCA (Konjikova pjesma; Oproštaj) Lorca je pisac lirskih drama i lirskih pjesama u kojima se pronalaze obilježja španjolske usmene književnosti (i u slikovitosti, i u oblicima), ali i obilježja nadrealizma. Karakteristične su za njegovo pjesništvo snažne boje i pjesničke slike utemeljene na metaforičnosti. Jedan je od najvećih pjesnika 20. stoljeća. PABLO NERUDA (Ove noći mogu napisati najtužnije stihove) Nerudina pjesma govori o ljubavi, ona je zatim autoanaliza lirskog subjekta, a govori i o poeziji samoj. Pjesma je svojevrsni oproštaj (ili pokušaj oproštaja) od vlastitih osjećaja prema voljenoj ženi. Nerudin doživljaj žene neodvojiv je od doživljaja prirode, u ovoj pjesmi riječ je o nokturalnom ugođaju. Stil je slikovit, metaforičan, sličan Lorkinu, ali dosta prozirniji i komunikativniji. Tridesetak stihova grupirano je uglavnom u distihe. Pablo Neruda zapravo je pseudonim Čileanca Neftalíja Ricarda Reyesa. Poznata je senzualnost njegove poezije, prihvaćanje nadrealističke poetike, velika popularnost i u današnje vrijeme, te pjesnikova društvena angažiranost i ljevičarska politička orijentacija.

PROZA 20. STOLJEĆA MARCEL PROUST (Combray) Proust je kao mlad francuski aristokrat, obrazovan i profinjen, pravi estet, vodio vrlo intenzivan mondeni društveni život. Astmatičar, posljednjih deset godina proveo je u izolaciji svoje sobe obložene plutom u društvu svoje svijesti, svojih sjećanja. Cijeli život pisao je, a najintenzivnije u tom posljednjem razdoblju, kad je i nastao grandiozan romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom koji se sastoji od sedam dijelova (u trinaest knjiga): Put k Swannu, U sjeni procvalih djevojaka, Kod Guermantesa, Sodoma i Gomora, Zatočenica, Iščezla Albertina i Pronađeno vrijeme. Roman Combray prva je knjiga prvog dijela tog romana-rijeke. Combray je ime mjesta u kojemu je pripovjedač i glavni lik (pripovijeda se u 1. licu) proveo djetinjstvo. To je u prvom redu priča o sjećanju i o tome kako jedno proteklo vrijeme postoji u svijesti, a tek zatim i priča o djetinjstvu, o sredini i o psihologiji likova prošarana esejističkim dijelovima, posebno o umjetnosti. Vrijeme u Prousta sasvim je drukčije od onog u realista, od objektivnog, fizičkog vremena. Vrijeme je ovdje subjektivno i ono je sadržaj svijesti. Izgubljeno vrijeme priziva se intuitivnim uvidom. Dovoljan je kolačić madlen umočen u lipov čaj da bi se pripovjedač prebacio, takoreći, iz jedne dimenzije u drugu. Pripovjedač ne secira svoju svijest racionalnim, znanstvenim pristupom, nego joj se blago prepušta i u dugim, staloženim rečenicama predočava nam njezinu fragmentarnost i njezin diskontinuirani svijet u kojemu su naoko beznačajne stvari zapravo u prvom planu. Proustovo shvaćanje vremena uvjetovano je svakako i autorovim autentičnim životnim iskustvom, ali i autorovim obrazovanjem i upućenošću u suvremena intelektualna strujanja. Naime, Proust je kao student na Sorboni slušao predavanja francuskog filozofa Henrija Bergsona, tada iznimno popularnog, poznatog u povijesti filozofije po svom intuicionizmu. U traganju za izgubljenim vremenom roman je koji potpuno razgrađuje realistički sustav, i svojim svjetonazorom i svojim stilom, i sadržajima koje obrađuje i svojim izrazom, načinom na koji pripovijeda te sadržaje. FRANZ KAFKA (Proces; Preobražaj /Preobrazba/) Kafkin je svijet unutar sebe savršeno logičan, događaji koje on pripovijeda uredno su raspoređeni, slijede po kronološkom i po uzročnoposljedičnom slijedu. Pripovjedač nam ih pripovijeda jednostavnim stilom i ne moramo ulagati velik napor da bismo ih pratili. Problem je u tome što je taj svijet, koji neobično podsjeća na naš koji nas okružuje, zapravo u korijenu drukčiji od našega, barem od onoga kakvim naš svijet shvaćamo ili kakav želimo da on bude. Ili se čitatelj svim silama opire prihvatiti da je svijet Kafkinih djela svijet u kojemu i on živi, pa se zadržava na dojmu njegove začudnosti. I u Procesu i u Preobražaju glavni se lik u određenom životnom trenutku nađe u nekoj neobičnoj i po njega iznimno opasnoj situaciji (u Procesu u situaciji napravljenoj prema modelu iz stvarnosti, sudskom procesu, a u Preobražaju u fantastičnoj – naprosto se doslovce preobrazio u kukca), ali ta ga situacija ne čudi naročito. On zapravo nije svjestan što mu se to događa, dogodilo se nepredviđeno, to mu sad smeta, on čeka da prođe ili pokušava riješiti problem na neki posve običan način. Međutim, sve više se zapliće u tu neku nevidljivu mrežu, sve manje joj se opire, sve više pristaje na njezinu logiku i počinje funkcionirati u skladu s njezinim pravilima i svijet gledati njezinim očima, koliko je to moguće, jer ju je zapravo nemoguće protumačiti. Sve što se događa vodi do likove smrti na kraju, a ono što sve vodi jest neka nepoznata sila, nekakva svijest koja je sve to tako uredila mora stajati iza toga. Dakle taj svijet nije sasvim besmislen, on nije apsurdan, samo je njegova logika čovjeku nedostižna. Pripovjedaču taj svijet nije začudan uopće i on nam pripovijeda sasvim ravnodušno – Proces započinje rečenicom: Bit će da je Josefa K. Netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije učinio nikakvo zlo; a Preobražaj još ravnodušnije: Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirna sna, ustanovio je da se u svom krevetu pretvorio u golema kukca. Onaj koji se najviše čudi i koji pripovijedano ne može podnijeti jest čitatelj. Čitatelj ne može prihvatiti da mu se kao najobičnija priča pripovijeda nešto što je zapravo neprotumačivo i što je vrlo zastrašujuće. Po tome što je čitatelju serviran jedan svijet zatvoren u sebe i ništa izvan njega, zaključuje se da nam Kafka zapravo govori: eto, tako zapravo izgleda svijet u kojem živimo. ERNEST HEMINGWAY (Starac i more; Komu zvono zvoni) Za Hemingwayevu je prozu karakterističan tzv. tvrdo kuhani stil, dakle stil oprečan kićenom, stil ekonomične rečenice, dinamičan, sličan reporterskom, što je i razumljivo jer je taj pisac bio i novinar.

Svoj život proživio je avanturistički i često se ističe kako je promovirao (inače za američku kulturu tipičan) tip muškarca čije je osnovno obilježje vitalizam i spremnost na suočavanje sa životnim izazovima. Roman Komu zvono zvoni napisan je neposredno prije Drugog svjetskog rata, a bavi se jednom diverzantskom akcijom koju treba izvesti grupa gerilaca u Španjolskom građanskom ratu. Sve se događa u tri dana. Glavni je lik Robert Jordan, Amerikanac i španjolski gerilac. U svakom kutku romana čuči smrt kao osnovni problem. Roman zapravo tematizira pitanje humanosti. Starac i more, roman koji se smatra najboljim Hemingwayevim djelom, a svakako je najpopularnije, alegorijska je priča o čovjekovoj neumornoj životnoj borbi. To je jedna moderna bajka koja se bavi bitnim pitanjima čovjeka, možda na prvi pogled sasvim izdvojena iz piščeva opusa, ali potpuno uklopljena u nj svojim svjetonazorom, vitalizmom i svojom humanosti. WILLIAM FAULKNER (Krik i bijes) Aristokratska obitelj Compson iz izmišljenog grada Jeffersona u američkoj državi Mississipi nakon smrti oca Jasona III., alkoholičara koji je ostavlja u stanju rasula, strmoglavljuje se u posvemašnju propast. Priču o tome čitalac je primoran sam velikim naporom osmisliti kao cjelinu, a nude mu se četiri verzije, iz usta trojice braće (idiota Benjyja, hipersenzibilnog Quentina i bezosjećajnog Jasona IV.; u romanu upoznajemo i njihovu sestru Caddy) te sluškinje, crnkinje Dilsey. Roman potpuno dezintegrira realizam nepouzdanošću pripovjedača, tehnikom unutrašnjeg monologa i tijeka svijesti, problematiziranjem percepcije, relativnosti istine, neobjektivnošću prostora i vremena… Faulkner je pisac iz Mississipija koji je američkom Jugu posvetio cijeli svoj opus, bavio se uglavnom propašću aristokracije, a u uključio u njega i probleme rasne diskriminacije. Jedan je od najpoznatijih američkih romanopisaca i dobitnik Nobelove nagrade 1946. JEAN-PAUL SARTRE (Mučnina) Ovaj esejizirani roman-dnevnik govori o čovjeku koji živi život prazan od smisla u isto takvu svijetu, živi zato što živi i ne živi ni za što, a to ga opterećuje. Antoine Roquentin sve jače osjeća mučninu, ne kao osjećaj, nego baš kao osjet – to gađenje je tjelesno, a uzrokuje ga apsurdnost života. Život mu je ispražnjen i od aktivnosti, najveća je zapravo pisanje dnevnika, a pisanje jednog povijesnog rada samo je uzaludan pokušaj osmišljavanja sebe i svijeta, kao što se Samouk pokušava sakriti u svoje učenje, u pokušaj stjecanja svekolikog ljudskog znanja čitanjem knjiga abecednim redom. Roquentin puno misli i analizira i to je u prvom planu u ovom romanu u kojem fabula igra sporednu ulogu. Razmišljanje, filozofiranje, postupno shvaćanje da je čovjek bačen u svijet, u život koji tek sam može i mora ispisati kako hoće, jer je taj svijet, život zapravo zastrašujuća tabula rasa (da upotrijebimo termin kojim se filozofija obično služi za nešto drugo), to Roquentina dovodi do mučnine i on ne zna kako se s time nositi. Inače, egzistencijalistički svjetonazor uopće ne mora rezultirati loše po čovjeka. Na samog Sartrea, filozofa egzistencijalizma, djelovao je zapravo poticajno. S obzirom na to da je samo postojanje posve prazno, da u njega ništa i ni od koga izvana nije upisano (npr. od Boga – Sartre je ateist), čovjek je posve slobodan (a to je tako samo po sebi) i sam svoj majstor (života i svog bitka). Ali čovjek, takav dakle da samo on od sebe i od svijeta može činiti nešto, u tome je odgovoran i sebi i svima drugima uključenima u svoje postojanje. Po tome je egzistencijalizam doista humanizam, kako ga je Sartre nazivao. Sartre je bio društveno angažiran intelektualac, lijeve političke orijentacije, koji je na angažiranosti književnosti inzistirao. 1964. godine odbio je Nobelovu nagradu za književnost. ALBERT CAMUS (Stranac) Camus je, kao i Sartre, predstavnik egzistencijalizma. Glavni lik njegova Stranca, Mersault, apsurdan je čovjek koji živi u apsurdnu svijetu. Nije to neki poseban svijet, nego je to ovaj naš koji nas okružuje, a Mersault je samo čovjek koji je to spoznao, ne filozofirajući, nego spontano, i samo zato što nisu svi toga svjesni, on je stranac. Svijet je potpuno besmislen (to je nešto sasvim drukčije nego kod Kafke čiji svijet ima metafizički temelj, samoje on pojedincu neprotumačiv), jedino što mu može dati smisao jest pojedinac, i to jednostavno svojim egzistiranjem, odnosno načinom na koji postoji (dakle on ne može pronaći smisao, ne zato što to nije u njegovoj moći, nego jer se nema što pronaći). Mersault uviđa tu apsurdnost i, logično, ne priznaje ništa čemu se pripisuje moć izvanjskog pridavanja smisla svijetu, ne vjeruje u Boga, a kamoli da bi vodio računa o društvenim normama – one jednostavno nemaju smislenu osnovu. Međutim, on se tim normama ne protivi, nije on buntovnik, jer

nema se uime čega ni za što protiviti. U njegovu životu nema npr. ljubavi, ima samo zadovoljavanja seksualnih potreba. Kad, zapravo slučajno, ubije Arapina, nađe se na sudu. Ali bit je u tome da on ne odgovara za taj zločin. Mersault odgovara za puno teži zločin (u očima društva) – za svoju nedruštvenost, za svoju apsurdnost, zato što njegova ravnodušnost ugrožava društveni poredak u samoj njegovoj biti (koja mora biti smislena, inače bi društvo samo sebe dokinulo). MEŠA SELIMOVIĆ (Derviš i smrt) Selimović nije puno napisao, a i samo jednom dijelu njegova opusa kritičari priznaju značajniju vrijednost (najviše romanima Derviš i smrt i Tvrđava), ali i to je dovoljno da se taj pisac svrsta u vrh književnosti Bosne i Hercegovine, bošnjačke književnosti te u vrh srpske književnosti (u sva tri nacionalnokulturna konteksta moguće je promatrati i promatra se Selimovićevo djelo). Glavni lik romana Derviš i smrt jest derviš (muslimanski redovnik) Ahmed Nurudin koji u djelu proživljava tragediju svog brata Haruna, a zatim i svoju osobnu. Te tragedije proizlaze iz odnosa pojedinca i vlasti, vladajućeg totalitarnog sistema. Ahmed Nurudin je čovjek koji svoj svjetonazor dijeli s vladajućom ideologijom, odnosno nazori su im istovjetni. On cijeli svoj život i cijelo svoje biće usklađuje s njom i usmjerava prema njezinim načelima, apsolutno uvjeren u njezinu ispravnost. Kad, međutim, uvidi pukotine u takvu savršeno ustrojenom svijetu, a uviđa ih tek u krajnjoj osobnoj situaciji, cijeli se njegov svijet ruši, on mijenja svoje poglede i postajući time problematičan, nužno stradava. Roman je istodobno psihološka studija i studija funkcioniranja pojedinca u monološkom i monolitnom društvu. Iako je radnja smještena u vrijeme Turaka, roman je za vrijeme kad je napisan potpuno aktualan i, zapravo, po svojoj tematici univerzalan. HERMANN HESSE (Stepski vuk) Hesse, Švicarac i njemački književnik čija se književnost označava kao duboko čovječna i slobodarska, u smislu i životnog i književnog stila, napajana negativnim iskustvom dehumanizirane Zapadne Europe 20. stoljeća i pozitivnim iskustvom Indije i istočnjačke filozofije, doživio je kao pisac i najkonvencionalnije moguće priznanje – dobitnik je Nobela 1946. – i priznanje supkulturnog hipi-pokreta čiji su ga pripadnici čitali gotovo kao svog intelektualnog vrača. Harry Haller, otuđen i hipersenzibilan individuum, duboko je u sebi zapravo podvojen na Harryja i na Stepskog Vuka, na racionalno i na nagonsko biće. Njegov je problem u tome što ne zna biti zadovoljan svojim životom, što uviđa besmisao svijeta i života, ali i to što ima umjetničku crtu koja mu govori da je besmrtno dijete bogova. Sretan može biti samo ako životu pristupi s humorom. U Stepskom vuku, romanu koji se karakterizira i kao psihoanalitički dnevnik, koji eksperimentira i s formom, kojeg nastanjuje više pripovjedača i nekoliko priča u priči, čitatelj promatra oslobađanje podsvijesti glavnog lika, složenu halucinantnu viziju koja podsjeća na iskustva eksperimentiranja opojnim drogama. DRAMSKA KNJIŽEVNOST DVADESETOGA STOLJEĆA U SVIJETU ANTON PAVLOVIČ ČEHOV (Tri sestre) Anton Pavlovič Čehov (1860.-1904.), po zanimanju liječnik, ruski pripovjedač i dramatičar, u književnost ulazi kratkim humoreskama, vježbajući sažetost izraza i karakterizacije, a zatim prelazi na novele i pripovijesti, u kojima se njegov tužan humor postupno pretvara u rezignaciju i očaj. Slika života koju Čehov opisuje strukturira se oko obične svakidašnjice. U Čehovljevim pripovijetkama, a zatim i u dramama, nema jakih osobnosti ni neobičnih događanja, u njegovim se pripovijetkama i dramama život jednostavno odvija, teče, bez pravoga cilja i smisla, ali ipak ispunjen neodređenim maštanjima, težnjama koje se nikad neće ostvariti. Dajući realističku sliku života i ukazujući na mnoge društvene suprotnosti i nepravde, Čehov u svojim djelima nikoga i ništa ne osuđuje, ali pokazuje kako život postupno deformira čovjekovu psihu, rastače njegovu volju i dovodi do rezignacije. Istu tematiku obrađuje u svojim jednočinim dramama (jednočinkama) i višečinim (četveročinim) dramama, koje nastaju od 1896. do 1903. godine: Galeb (Čajka), Ujak Vanja (Djadja Vanja), Tri sestre, Višnjik (Višnevyj sad). U njima ne postoji ni tradicionalni zaplet ni rasplet, ne postoje ni pravi junaci ni jake strasti, ali se prikazuje naglašeno odvijanje život junaka. Svojim stvaranjem Čehov završava plodno razdoblje ruskoga realizma, ali nikad ne rabi samo realističko opisivanje stvarnosti, nego u svoja djela unosi mnoge nedorečenosti,

lirska raspoloženja, raznovrsnu atmosferu, pa i simboliku, te sugestivno dočarava život onako kako ga on osjeća, čime se približava impresionizmu i započinje novo razdoblje u povijesti ruske književnosti. Uz Maupassanta drži se najvećim novelistom europskoga romantizma. Svojim dramama snažno je utjecao i utječe na moderno i suvremeno europsko kazalište. U drami Tri sestre događanja se usmjeruju oko sudbine triju sestara, Olge, Maše i Irine i njihova čekanja da se nešto dogodi u ruskoj provinciji, daleko od Moskve. LUIGI PIRANDELLO (Šest osoba traži autora) Luigi Pirandello (1867.-1936.), talijanski pripovjedač i dramatičar, rodom je sa Sicilije, kao i Verga. Istaknuo se kao najbolji nastavljač verističke proze, ali ha već u prvim proznim djelima privlači sukob koji nastaje između unutarnjega osjećajnoga svijeta njegovih junaka i stvarnosti koja ih okružuje i kojoj se pokušavaju prilagoditi. Kao pripovjedač najveći uspjeh postiže romanom Pokojni Matija Pascal (Il fu Mattia Pascal, 1904.) i zbirkom od preko 200 maestralno napisanih novela, u kojima oživljuje cijelu galeriju nesretnih likova iz sicilijanske i rimske sredine. I u proznom, a još više u dramskom opusu Luigija Pirandella dolazi do izražaja suprotnost između težnji i stvarnoga života koja dovodi do podvojenosti osobe njegovih junaka i spoznaje o relativnosti istine. Njegov je dramski opus okupljen pod naslovom Gole maske (Maschere nude), a napisao je ukupno 44 drame, od kojih su najpoznatije: Tako je – ako vam se čini (Così è – se vi pare), Šest osoba traži autora (Sei personaggi in cerca d’autore), Henrik Četvrti, koje su nastajale u prvim desetljećima 20. stoljeća. Pirandellovo je kazalište često nazivano cerebralnim, a zapravo mu je osnovna odlika zasnovanost na humorizmu, o kojemu i Pirandello piše poznatu teorijsku raspravu. Svojim je idejama zacrtao put egzistencijalizmu, isprepletanjem realnoga i irealnoga (san i java, ludilo i razboritost, fantazija i realnost) nadrealizmu, a rušenjem granica između glumaca i publike revolucionirao je kazališnu tehniku i srušio okvire naturalističkoga kazališta. Godine 1934. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. Snažno je utjecao na modernu i suvremenu svjetsku, europsku, a i hrvatsku dramu (Milan Begović, Ivo Vojnović, Ranko Marinković i dr.). U drami Šest osoba traži autora grozna se drama pojavila u pjesnikovu duhu, drama o ocu kojega je pokćerka po prirodi morala upoznati samo kao oca, a zatekla ga je u javnoj kući, i to zbog sramotnoga čina upravo s njom, gdje se ona zbog bijede morala prodavati. Ali tu dramu pisac nije želio napisati, pa šestero osoba koje je on odbacio dođu na pozornicu od ravnatelja (direktora kazališta) zahtijevati umjetnički život koji bi im mogao dati samo pjesnik. Tu gledamo drugu dramu – dramu o izdaji koju šestero osoba doživljuje od scenskoga izraza: oni misle da postoje na sasvim određeni način, a glumci im, tumačeći ih, pridaju sasvim drukčiju stvarnost. U ogledalu ispraznosti svoje vlastite krinke otkriva se tragedija nekomunikabilnosti između čovjeka i čovjeka, ali i između iluzije i stvarnosti, života i umjetnosti. BERTOLT BRECHT (Majka Courage/Hrabrost i njezina djeca) Bertolt Brecht (1898.-1956.), njemački dramatičar, pjesnik i pripovjedač, godine 1931. odlazi u emigraciju i živi većinom u Americi, da bi se 1948. vratio u domovinu i nastanio u Istočnom Berlinu, gdje do smrti deluje kao direktor i redatelj vlastita kazališta. Ističe se kao izvrstan lirski pjesnik i majstor sarkastične balade, ali prije svega ugled i slavu stječe kao istaknuti dramski pisac i kazališni teoretičar, tvorac tzv. espkoga teatra. Pisanje dramskih tekstova započeo je hrabrim ekspresionističkim groteskama: Bubnjevi u noći (Trommeln in der Nacht, 1922., i dr.). Premda i dalje eksperimentira kazališnom tehnikom, kao uvjereni marksist drži da kazalište treba obavljati i odgojnu-društvenu ulogu. Kako bi aktivirao gledatelja i prisilio ga da zauzme kritički stav prema događanjima na pozornici, odbacuje scensku iluziju i zamjenjuje tradicionalnu dramsku strukturu nizom epskih scena, povezanih komentarom i umetnutuim pjesmama, tzv. songovima. Prvi veliki uspjeh postigao je dramom Opera za tri groša (Die Dreigroschenoper, 1928.), modernom preradom Prosjačke opere Johna Gaya (The Beggar’s Opera), koju je nekoliko godina poslije obradio i u obliku romana (Prosjački roman – Der Dreigroschenroman). Od kasnijih Brechtovih drama najpoznatije su drame Majka Courage i njezina djeca (Mutter Courage und ihre Kinder), Život Galilejev (Leben des Galilei), Dobri čovjek iz Sečuana (Der gute Mensch von Sezuan), Kavkaski krug kredom (Der kaukasische Kreidenkreis), nastale od 1939. do 1945. Nakon Drugoga svjetskoga rata Brechtove drame postigle su međunarodni uspjeh, a njegovo epsko kazalište našlo je niz nasljedovatelja u modernoj i suvremenoj drami i kazalištu.

SAMUEL BECKETT (U očekivanju Godota) Samuel Beckett (1906.-1989.), dramatičar i prozaik irskoga podrijetla, uz Ionesca utemeljitelj tzv. teatra apsurda, odnosno tzv. antidrame ili avangardne drame, od 1938. živi u Parizu i nakon Drugoga svjetskoga rata počinje pisati na francuskom, a u pojedinim slučajevima djela objavljuje i na engleskom i na francuskom. U svojim djelima, romanima Murphy; Molloy; Malone umire – Malone se meurt (nastali od 1938. do pedesetih godina 20. stoljeća) i dramama U očekivanju Godota (En attendant Godot, 1952., Svršetak igre (Fin de partie, 1957.), O, divni dani (Happy days; Oh! les beaux jours, 1961.) i drugima svijet prikazuje iz rakursa pesimistične vizije, a život kao igru viših sila u kojoj je čovjek sveden na fiziološko i duhovno vegetiranje, na besmisleno “trajanje” ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjima spasa. Da bi prikazao apsurdnost takva života i čovjekovu bespomoćnost, Beckett napušta tradicionalnu romanesknu fabulu i uobičajeni dramski zaplet i zamjenjuje ih nizom scena koje se ponavljaju s malim varijantama, a likove i dramske osobe svodi na groteskne i stravične marionete (kljasti, nijemi, slijepi, gluhi, itd.) koji se pomiču po nekom besmislenom ritmu unutar svoga ograničenoga životnoga kruga (ulica, križanje, soba), ili su čak onemogućeni i u tom kretanju – smješteni u kante za smeće, zatrpani u pijesku. Izraz je prilagođen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim ponavljanjem više-manje istih dijaloga ili dugim unutarnjim monolozima, u kojima je jezik oslobođen uobičajene gramatičke strukture. Svojim dramama postiže svjetski uspjeh, a na brojnim pozornicama europskih i svjetskih kazališta mijenja sliku stvaranja teatra i razmišljanja o kazalištu i životu suvremenoga čovjeka. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost godine 1968. Premijera Svršetka igre u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, u režiji Želimira Mesarića . Kad je godine 1953. prikazana u režiji Rogera Blina drama U očekivanju Godota (En attendant Godot), bio je to datum u povijesti kazališta. Predstava je doživjela stotine izvedaba, igrana je u cijelom svijetu. Slijede Svršetak igre, Čin bez riječi (Acte sans paroles), Posljednja vrpca (La dernière Bande, 1959), Ah, ti divni dani! (Oh! les beaux jours), Komedija (Comédie, 1963). Drama U očekivanju Godota donijela je sve temeljne naznake Beckettove dramske vizije čovjeka prepuštenog vremenu nužne egzistencijalne propasti, čovjeka u krizi potpuno lišena povijesnoga konteksta. I društveno i obiteljsko izrazito zastupljeno u dramama Ionescovim i Adamovljevim svedeno je u Becketta samo na bijedne ostatke. Mogućnosti za iluziju u njegovih su dramskih osoba svedene na minimum. Tražiti u drami U očekivanju Godota tradicionalne momente dramskoga razvoja prema krizi nepotrebno je. Dva klošara, Vladimir i Estragon, u pustom krajoliku čekaju određenoga Godota koji bi mogao značiti spas u njihovu beznadnom postojanju. Radnje u pravom smislu riječi nema, ništa - ili gotovo ništa se ne događa, atmosfera dosade, tragične praznine, uznemirena je samo u dva navrata upadom na scenu dviju dramskih osoba - sluge i gospodara - Pozza i Luckyja. Kad oni nestanu, situacija ne pokazuje nikakva opravdanja ni u činjenicama ni u karakterima. Na kraju se kao i na početku Vladimir i Estragon nalaze u istoj nepokretnosti čekanja. U takvoj apokaliptičnoj monotoniji Beckett uspijeva održati napetost i pažnju gledatelja naznakom potisnutih mogućnosti dramskih osoba koje se u njihovu jeziku i gestama (ponekad klaunovskim) pojavljuju tek fragmentarno. Sve je uokvireno specifičnim Beckettovim dijalogom koji predstavlja igru “ubijanja vremena”. Parovi dramskih osoba simetrično se razlikuju: Estragon ima karakteristike bića podređenog najelementarnijim instinktima, lakše se prepušta obeshrabrenju; Vladimir ima više otpornosti sudbini i njegove rečenice još su vezane za jedan kulturni kontekst. U paru Pozzo - Lucky oštro je oblikovan odnos gospodara i sluge, pa ipak obje dramske osobe omogućavaju različite interpretacije. Pozzo je određen kao predstavnik najokrutnije vlasti (svoga slugu drži na uzici), lišen je svijesti i humanosti, ali ipak o njima filozofira i pokazuje sposobnost za poetski elan te traži pokraj sebe ljudsku prisutnost. Lucky ostavlja dojam vječne žrtve inteligencije izigrane snagom i svedene na mentalni rasap zbog nemoći očajanja, podsjećajući na lik doktora/liječnika iz komedija. Simetričnost prikaza obaju parova dramskih osoba u drami ukazuje da se Beckettu nametnuo povijesna nemogućnost izlaza u kojem alterniranje sudioničkoga humanizma (kojim se održava iluzija postojanja u čekanju) s grubim klasnim odnosom moći koči svaku životnost. Samo je stablo u drugom činu drame živo, prolistalo. Beckett naznačava nadmoć prirode nad čovjekom koji se ne zna odnositi prema prirodi i njezinu tijeku. EUGÈNE IONESCO (Ćelava pjevačica; Stolice)

Eugène Ionesco (1912.-1994.), francuski dramatičar rumunjskoga podrijetla, istaknuti je predstavnik antidrame, antiteatra, odnosno kazališta apsurda. U svojim dramama Ćelava pjevačica (La Cantatrice chauve) - “antidrama”, Lekcija/Instrukcija (La Leçon) – “komična drama”, Stolice (Les Chaises) – “tragična farsa”, nastalima od 1948. do 1951., i drugima, postavlja se istodobno protiv društvenih i kazališnih konvencija i stvara tzv. teatar apsurda. Želeći prikazati besmislenost suvremenoga građanskoga života, Ionesco pred gledatelje iznosi scene prepune apsurdnih i nelogičnih situacija, u kojima se naizgled ništa ne događa, a život se prikazuje kao besmisleno ponavljanje automatiziranih navika. Govor u Ionescovim antidramama prestaje biti sredstvom međusobnoga sporazumijevanja i svodi se na niz konvencionalnih fraza i klišeja. Na taj način Ionesco kritizira suvremeno društvo, društvene i današnje međusobne ljudske odnose, prikazuje tragediju modernoga čovjeka, koji kao rob životnih navika i društvenih konvencija gubi temeljne ljudske kvalitete – slobodu samostalnoga rasuđivanja i istinskih emocija. Ionescov teatae ipak nije mračan i tragičan kao Beckettov, nego se stalno kreće na granici parodije i farse i ukazuje na Ionescov izrazit smisao za komiku. U kasnijim dramama pomalo se udaljuje od strukture ranijih drama i približava se kazališnim tradicijama (npr. Nosorog – Rhinocéros, 1959.). Ionescove drame s uspjehom se izvode u cijelom svijetu i skupa s Beckettovim označuju veliku prekretnicu u razvoju i promišljanju suvremene drame i kazališta. Ionesco je autorom i niza teorijskih, polemičkih i esejističkih tekstova o suvremenoj dramaturgiji i kazalištu. Ćelava pjevačica uprizoruje apsurdnu situaciju u engleskom građanskom salonu, odnsono interijeru s čudnim satom u kojemu se dijalog dvaju bračnih parova čestih prezimena (Smith i Martin) vodi na temelju apsurdnih situacija iz priručnika za učenje engleskoga jezika, do trenutka dok se ne pojavi potpuno realni vatrogasac i začudna priča o ćelavo pjevačici, koji podcrtavaju antidramu i teatar apsurda. U Stolicama nalaze se Starac i Starica stari gotovo cijelo stoljeće, na kraju životnoga puta, na svjetioniku na udaljenom otoku kako bi uprizorili fiktivni sastanak sa svijetom, poviješću, s cijelim 20. stoljećem i njegovim izostalim predstavnicima za praznim stolicama i s nijemim Govornikom koji na kraju konkretizira potpunu nemogućnost bilo kakve komunikacije u suvremenom svijetu, s dozom velike duhovitosti i sjetne komičnosti, za razliku od komičnosti bazirane na vicu i anegdoti i mehanizmu automatizma, opredmećenja i apsurdnom sklopu robota i svakodnevnoga automatskoga neslušanja sugovornika u Ćelavoj pjevačici.