Hose Ortega i Gaset - Ideje i Uvjerenja - Vjerovati i misliti

IDEJE I UVJEREWA. VJEROVATI I MISLITI

HOSE ORTEGA I GASET

UDK 140.8

Ideje i uvjerewa. Vjerovati i misliti

I Ideje se imaju; u uvjerewima se nalazi. — “Misliti na stvari” i “podrazumijevati ih”.

Kada se `eli razumjeti jedan ~ovjek, `ivot jednog ~ovjeka, poku{avamo prije svega istra`iti koje su wegove ideje. Otkako Evropqanin vjeruje da ima “istorijski smisao”, ovo je najosnovniji zahtjev. Kako ne}e uticati na egzistenciju jedne li~nosti wene ideje i ideje wenog vremena? Stvar je jasna. Savr{eno; ali stvar je tako|e prili~no pogre{na, i, po mom sudu, nedovoqna jasno}a o onom {to se tra`i kad se istra`uju ideje jednog ~ovjeka – ili jednog doba– spre~ava postizawe jasno}e o wegovom `ivotu, o wegovoj istoriji. Pod izrazom “ideje jednog ~ovjeka” mo`emo podrazumijevati vrlo razli~ite stvari. Na primjer: misli koje mu padaju na um o ovom ili onom i one koje padaju na um wegovom bli`wem a koje on ponavqa i usvaja. Ove misli mogu posjedovati najrazli~itije stupweve istine. Mogu biti i “nau~ne istine”. Te razlike, me|utim, ne zna~e mnogo, ako ne{to i zna~e, pred mnogo radikalnijim pitawem koje sada pokre}emo. Jer, bile to obi~ne misli, bilo stroge nau~ne istine, uvijek }e se raditi o zamislima koje se pojavquju u jednom ~ovjeku, izvorno wegove ili pod uticajem bli`weg. Ali ovo o~igledno implicira da je ~ovjek ve} bio tu, prije nego {to mu je pala na um ideja ili prije nego {to je ovu usvojio. Ova ni~e, na jedan ili drugi na~in, unutar `ivota koji joj je pretho-

275

HOSE ORTEGA I GASET

dio. No, nema qudskog `ivota koji nije sa~iwen od odre|enih osnovnih uvjerewa i, takore}i, sagra|en na wima. @ivjeti zna~i morati se suo~iti s ne~im – sa svijetom i samim sobom. Ali taj svijet i taj “sam svoj” s kojima se ~ovjek susre}e, ve} mu se pojavquju kao jedna vrsta interpretacije, “ideje” o svijetu i o samom sebi. Ovdje nailazimo na drugi sloj ideja koje ~ovjek ima. Ali kako samo razli~itih od svih onih koje mu padaju na um ili koje usvaja! Ove osnovne “ideje” koje zovem “uvjerewa” – vidje}e se ve} za{to – ne pojavquju se u ta~no odre|eno vrijeme unutar na{eg `ivota, ne dolazimo do wih jednim posebnim aktom mi{qewa, nisu, sve u svemu, misli koje imamo, nisu zamisli ~ak ni one najvi{e vrste koje, zbog svoje logi~ke savr{enosti, zovemo rasu|ivawima. Upravo suprotno: te ideje koje su, zapravo, “uvjerewa” sa~iwavaju okvir na{eg `ivota i, zbog toga, nemaju karakter posebnih sadr`aja unutar wega. Mo`e se re}i da to nisu ideje koje imamo, nego ideje koje jesmo. [tavi{e: upravo zato {to su najradikalnija uvjerewa brkamo ih sa stvarno{}u samom – one su na{ svijet i na{e bi}e – i gube stoga karakter ideja, na{ih misli koje su isto tako mogle i da nam ne padnu na um. Kada je shva}ena postoje}a razlika izme|u ova dva sloja, ideja postaje, bez daqweg, jasna razli~ita uloga koju igraju u na{em `ivotu. I, usqed toga, ogromna razlika u stepenu djelovawa. O idejama–zamislima – i neka bude jasno da u wih ukqu~ujem najstro`e nau~ne istine – mo`emo re}i da ih proizvodimo, zastupamo ih, raspravqamo ih, propagiramo ih, borimo se za wih dotle da smo spremni i umrijeti zbog wih. Ono {to ne mo`emo je... `ivjeti od wih. One su na{e djelo i, stoga, ve} pretpostavqaju na{ `ivot koji se zasniva na idejama–uvjerewima koje mi ne proizvodimo, koje, uop{te, ~ak ni ne zacrtavamo sebi i koje, jasno je, ne raspravqamo niti propagiramo niti podupiremo. S uvjerewima, strogo govore}i, ne ~inimo ni{ta nego se jednostavno nalazimo u wima. Upravo ono {to nam se nikad ne de{ava – ako pa`qivo govorimo – s na{im zamislima. Svakodnevni jezik ta~no je prona{ao izraz “biti uvjeren”. Zapravo, uvjeren se jeste a zamisao se ima i podupire. Dok je uvjerewe ono {to ima nas i podupire nas.

276

IDEJE I UVJEREWA. VJEROVATI I MISLITI

Ima, dakle, ideja s kojima se sre}emo – stoga ih zovem zamisli – i ideja u kojima se nalazimo, za koje se ~ini da su ve} tu prije nego {to smo se upustili u mi{qewe. Kad se ovo ima u vidu, iznena|uju}e je to {to se i jedne i druge nazivaju isto: ideje. Istovjetnost naziva je jedino {to spre~ava razlikovawe dviju stvari ~ija razli~itost tako jasno izlazi pred nas ~im se jedan naspram drugog postave ova dva termina: uvjerewa i zamisli. Nedosqedan postupak davawa istog naziva dvjema tako razli~itim stvarima nije, me|utim, slu~ajnost niti nepa`wa. On poti~e iz jedne dubqe nedosqednosti: iz brkawa dva radikalno razli~ita problema koji zahtijevaju dva, ni{ta mawe razli~ita, oblika mi{qewa i imenovawa. Ali ostavimo sada ovu stranu predmeta: odve} je nerazumqiva. Dovoqno nam je da obratimo pa`wu na to da je “ideja” termin iz psiholo{kog rje~nika i da psihologija, kao svaka posebna nauka, posjeduje samo drugostepenu nadle`nost. Istina wenih pojmova vezuje se za posebnu ta~ku gledi{ta koja je konstitui{e i vrijedi u vidokrugu koji ova ta~ka gledi{ta stvara i opisuje. Tako, kada psihologija ka`e za ne{to da je “ideja”, ne zagovara da je izrekla ono najzna~ajnije, najstvarnije o tome. Jedina ta~ka gledi{ta koja nije pojedina~na i promjewiva je stanovi{te `ivota, iz prostog razloga {to su sve ostale date unutar wega i samo su wegova razvrstavawa. No, kao `ivotni fenomen uvjerewe nimalo ne li~i na zamisao: wegova uloga u sklopu na{eg postojawa je potpuno razli~ita i, na odre|en na~in, suprotstavqa~ka. Kakve posqedice s tim u vezi mo`e imati ~iwenica da su, sa psiholo{ke ta~ke gledi{ta, i jedno i drugo “ideje” a ne osje}awa, htijewa itd.? Prikladno je, dakle, da namijenimo ovaj termin – “ideje” – za ozna~avawe svega onog {to se u na{em `ivotu pojavquje kao rezultat na{e intelektualne aktivnosti. Uvjerewa nam se, me|utim, ukazuju sa suprotnim karakterom. Ne dolazimo do wih jednim naporom razumijevawa, nego ona ve} djeluju duboko u nama kad se upustimo u razmi{qawe o ne~emu. Zbog toga ih obi~no ne formuli{emo, nego se zadovoqavamo upu}ivawem na wih kao {to imamo obi~aj ~initi sa svim onim {to je za nas stvarnost sama. Teorije,

277

HOSE ORTEGA I GASET

naprotiv, ~ak i one najistinitije, postoje samo dok su mi{qene: zbog toga je potrebno da budu formulisane. Ovo otkriva, bez daqweg, da sve ono o ~emu mislimo predstavqa ipso facto za nas jednu spornu stvarnost i zauzima u na{em `ivotu podre|eno mjesto ako se uporedi s na{im izvornim uvjerewima. O wima ne razmi{qamo sad ili kasnije: na{ odnos s wima sastoji se u ne~emu mnogo djelotvornijem; sastoji se u... wihovom podrazumijevawu, uvijek, neprekidno. Ova naspramnost izme|u mi{qewa o jednoj stvari i wenog podrazumijevawa ~ini mi se izvanredno va`nom za uno{ewe jasno}e u sklop qudskog `ivota. Intelektualizam koji je ugwetavao, gotovo bez prekida, cijelu pro{lost filozofije spre~avao je da se ona jasno uvidi i ~ak obrnuo odgovaraju}e vrijednosti oba termina. Objasni}u. Neka ~italac ispita bilo koje svoje postupawe, ~ak i ono koje se pojavquje kao najprostije. ^italac se nalazi u svojoj ku}i i, iz ovog ili onog razloga, odlu~i iza}i na ulicu. [ta u cjelokupnom ovom wegovom postupku zaista ima svojstvo mi{qenog, ~ak i ako se ta rije~ shvati u wenom naj{irem smislu, {to }e re}i, kao jasna i prisutna svijest o ne~emu? ^italac je obratio pa`wu na svoje motive, usvojenu odluku, izvr{avawe pokreta kojima je hodao, otvorio vrata i si{ao niz stepenice. U najboqem slu~aju sve ovo. Ipak, ~ak i u tom slu~aju, koliko god tra`io u svojoj svijesti, ne}e na}i u woj nijednu misao koja bi napomiwala da postoji ulica. ^italac se ni za trenutak nije zapitao da li ona postoji ili ne postoji. Za{to? Ne mo`e se osporavati da je za odlu~ivawe za izlazak na ulicu od odre|ene va`nosti to da ona postoji. U strogom smislu, to je najva`nije od svega, pretpostavka svega ostalog. Me|utim, upravo ovu tako va`nu pretpostavku ~italac nije doveo u pitawe, nije mislio na wu ni da bi je opovrgao ni da bi je potvrdio niti da bi u wu posumwao. Da li to zna~i da postojawe ili nepostojawe ulice nije uticalo na wegovo pona{awe i postupawe? O~igledno, ne. Dokaz bi se imao ako bi pri dolasku do vrata svoje ku}e otkrio da je ulica nestala, da zemqa zavr{ava na pragu wegove ku}e ili da se pred wim otvorio bezdan. Tada bi u

278

IDEJE I UVJEREWA. VJEROVATI I MISLITI

svijesti ~itaoca nastalo jedno veoma jasno i nasilno iznena|ewe. Zbog ~ega? Zbog toga {to ulice nema. Ali, nismo li se ranije slo`ili u tome da nije ni mislio da ona postoji, nije od toga ni pravio pitawe? Ovo iznena|ewe otkriva do koje mjere je postojawe ulice djelovalo u wegovom prethodnom stawu, {to }e re}i, do koje mjere je ~italac podrazumijevao ulicu iako na wu nije mislio i upravo zato {to na wu nije mislio. Psiholog }e nam re}i da je rije~ o uobi~ajenom mi{qewu te da ga zbog toga ne zapa`amo ili }e se pozvati na hipotezu o podsvijesti itd. Sve ovo vrlo je upitno i ispostavqa se sasvim neva`nim za na{ predmet. Uvijek }e se pokazati da o onome {to je odlu~uju}e djelovalo u na{em pona{awu, u smislu da je bilo wegova osnovna pretpostavka, mi nismo mislili s jasnom i zasebnom svije{}u. To je bilo u nama ali ne u svjesnom obliku nego kao prikrivena implikacija na{e svijesti ili mi{qewa. Tako ovaj na~in u~estvovawa ne~ega u na{em `ivotu, a da mi o tom ne~emu ne razmi{qamo, zovem “podrazumijevati ne{to”. A taj na~in je svojstven na{im djelatnim uvjerewima. Intelektualizam, rekao sam, obr}e vrijednost termina. Sada se ispostavqa jasnim smisao ove optu`be. Uistinu, intelektualizam je te`io da najdjelotvornijim u na{em `ivotu smatra ono najsvjesnije. Sada vidimo da je istina ono suprotno. Najve}i uticaj na na{e pona{awe prebiva u prikrivenim implikacijama na{e intelektualne aktivnosti, u svemu onom {to podrazumijevamo i na {ta, iz ~istog podrazumijevawa, ne mislimo. Nazire li se ve} ogromna gre{ka po~iwena nastojawem da se `ivot jednog ~ovjeka ili jednog doba razjasni wihovim idejama; to jest, wihovim posebnim mislima, umjesto dubqeg prodirawa do sloja wihovih, mawe-vi{e neizri~itih, uvjerewa o stvarima koje su podrazumijevali? U~initi ovo, napraviti popis stvari koje se podrazumijevaju, bilo bi, zaista, izgraditi istoriju, rasvijetliti `ivot iz wegovog temeqa.

279

HOSE ORTEGA I GASET

II Zbuwenost na{eg doba. — Vjerujemo u um a ne u wegove ideje. Nauka gotovo poezija.

Da sa`mem: kada poku{avamo utvrditi koje su ideje jednog ~ovjeka ili doba, obi~no pobrkamo dvije korjenito razli~ite stvari: wihova uvjerewa i wihove zamisli ili „misli”. U strogom smislu, samo ove posqedwe treba zvati “idejama”. Uvjerewa ~ine osnovu na{eg `ivota, tlo na kojem se on zbiva. Jer nam ona ispostavqaju to {to je za nas stvarnost sama. ^itavo na{e pona{awe, ukqu~uju}i intelektualno, zavisi od poretka na{ih izvornih uvjerewa. U wima “`ivimo, kre}emo se i jesmo”. Zbog toga obi~no nemamo jasnu svijest o wima, ne mislimo na wih, nego ona djeluju prikriveno kao implikacije onog {to izri~ito ~inimo ili mislimo. Kada zaista vjerujemo u jednu stvar, nemamo “ideju” o toj stvari ve} je jednostavno “podrazumijevamo”. S druge strane, ideje, {to }e re}i, misli koje imamo o stvarima, bilo izvorne ili preuzete, nemaju u na{em `ivotu vrijednost stvarnosti. Djeluju u wemu upravo kao na{e misli i samo kao takve. Ovo zna~i da je cijeli na{ “intelektualni `ivot” ni`estepen u odnosu na na{ stvarni ili samosvojni `ivot i predstavqa u wemu samo jednu virtuelnu ili zami{qenu oblast. Pita}e se {ta onda zna~i istina ideja, teorija. Odgovaram: istina ili neistina jedne ideje pitawe je “unutra{weg ure|ewa” u okviru zami{qenog svijeta na{ih ideja. Jedna ideja je istinita kada odgovara ideji koju imamo o stvarnosti. Ali na{a ideja o stvarnosti nije na{a stvarnost. Ova se sastoji od svega onog {to, zapravo, podrazumijevamo `ive}i. E sada, o ve}ini stvari koje zaista podrazumijevamo mi nemamo ni naznaku ideje, a ako je imamo – usqed nekog posebnog napora razmatrawa usmjerenog na nas same – neva`na je, zato {to nam nije stvarna ukoliko je ideja nego, naprotiv, u mjeri u kojoj nam nije samo ideja, ve} pod-razumijevaju}e uvjerewe. Mogu}e je da za na{e doba nema va`nijeg pitawa koje bi trebalo razjasniti od pitawa za {ta se uhvatiti u vezi sa ulogom i

280

IDEJE I UVJEREWA. VJEROVATI I MISLITI

mjestom {to u qudskom `ivotu pripadaju svemu intelektualnom. Postoji jedna vrsta dobâ koja se odlikuju svojom velikom zbuweno{}u. Ovoj vrsti pripada na{e doba. Ali svako od ovih doba zbuweno je na pomalo druk~iji na~in i iz razli~itih razloga. Velika zbuwenost dana{wice hrani se u posqedwe vrijeme time {to se ~ovjeku, nakon nekoliko vijekova veoma plodne intelektualne djelatnosti i velike posve}enosti woj, po~iwe de{avati da ne zna kako se nositi s idejama. Ve} predosje}a da ih je pogre{no shvatio, da je wihova uloga u `ivotu razli~ita od one koju im je tokom ovih vijekova dodijelio, ali jo{ uvijek ne zna {ta one zapravo ~ine. Zbog toga je jako va`no da, prije svega, nau~imo potpuno jasno razdvojiti “intelektualni `ivot” – koji, naravno, kao takav nije `ivot – od `ivu}eg `ivota, stvarnog, onog koji jesmo. Nakon {to je ovo vaqano u~iweno, bi}e prostora da se pokrenu druga dva pitawa: U kakvoj uzajamnoj vezi stoje ideje i uvjerewa? Odakle dolaze, kako nastaju uvjerewa? U prethodnom odjeqku rekao sam da je jednozna~no nazivawe uvjerewa i zamisli idejama vodilo u gre{ku. Sada dodajem da istu {tetu proizvodi i govoriti, bez razlikovawa, o uvjerewima, ubje|ewima itd. kada se radi o idejama. Uistinu, pogre{ka je zvati uvjerewem vezivawe koje u na{em umu uzrokuje neka intelektualna kombinacija, koja god ona bila. Uzmimo krajwi slu~aj najstro`eg nau~nog mi{qewa, dakle, onog koje se temeqi na o~iglednosti. ^ak ni u ovom slu~aju ne mo`e se ozbiqno govoriti o uvjerewu. Ono o~igledno, koliko god o~igledno bilo, za nas nije stvarnost, ne vjerujemo u wega. Na{ um ne mo`e izbje}i da to prizna kao istinu; wegovo vezivawe je automatsko, mehani~ko. Ali, ispravno shva}eno, to vezivawe, to priznavawe istine ne zna~i ni{ta drugo do ovo: kada po~nemo da mislimo o onom na {ta se ta istina odnosi, ne}emo u sebi prihvatiti misao razli~itu ili suprotstavqenu onoj koja nam se ~ini o~iglednom. Ali... razumije se: vezivawe uma ima kao uslov to o ~emu je rije~, da `elimo misliti. Ovo je dovoqno da se primijeti nestvarnost gra|e ~itavog na{eg “intelektualnog `ivota”. Na{e vezivawe za datu misao je,

281

HOSE ORTEGA I GASET

ponavqam, neizbje`no; ali, kako je u na{im rukama da je mislimo ili ne, ovo tako neizbje`no vezivawe, koje bi nam se nametnulo kao najmo}nija stvarnost, pretvara se u ne{to zavisno od na{e voqe i ipso facto prestaje biti stvarnost za nas. Jer je stvarnost upravo ono {to podrazumijevamo, `eqeli ili ne. Stvarnost je protivvoqnost, ono {to mi ne postavqamo; prije svega, to je ono na {ta nailazimo. Pored ovog, ~ovjek ima jasnu svijest da se wegov intelekt bavi samo problemati~nim stvarima; da se istina ideja hrani svojom problemati~no{}u. Stoga se ova istina sastoji u dokazu koji za wu nastojimo dati. Ideji je potrebno propitivawe kao plu}ima kiseonik, odr`ava se i potvr|uje oslawaju}i se na druge ideje, koje opet jezde na nekim drugim, ~ine}i jednu cjelinu ili poredak. One grade, tako, jedan svijet odvojen od stvarnog svijeta, svijet sastavqen iskqu~ivo od ideja za koji ~ovjek zna da ga je proizveo i da je za wega odgovoran. Tako se postojanost najpostojanije ideje svodi na izdr`qivost s kojom podnosi dovo|ewe u odnos sa svim ostalim idejama. Ni{ta mawe, ali i ni{ta vi{e. Ono {to se ne mo`e jeste provjeriti jednu ideju, kao kovanicu, udaraju}i wome neposredno o stvarnost kao o pokusni kamen. Vrhovna istina jeste istina o~iglednog, ali vrijednost o~iglednosti same je, opet, puka teorija, ideja i intelektualna kombinacija. Izme|u nas i na{ih ideja postoji, dakle, uvijek jedna nesavladiva razdaqina: ona koja se prote`e od stvarnog do zami{qenog. S druge strane, s na{im uvjerewima uvijek smo u nerazdvojnom jedinstvu. Zbog toga se mo`e re}i da smo mi uvjerewa. U pogledu na{ih pojmova stoji nam na raspolagawu jedan, mawi ili ve}i, prostor nezavisnosti. Koliko god da je veliki wihov uticaj na na{ `ivot, uvijek ih mo`emo otkazati, odvojiti se od na{ih teorija. [tavi{e, pona{awe u skladu s na{im mislima, {to }e re}i, wihovo potpuno uzimawe za ozbiqno zahtijeva od nas neki poseban napor. To otkriva da ne vjerujemo u wih, da u oslawawu na na{e ideje predosje}amo nekakvu su{tinsku prijetwu, toliko da strepimo od prepu{tawa na{eg pona{awa na{im idejama kao da

282

IDEJE I UVJEREWA. VJEROVATI I MISLITI

su one uvjerewa. Da nije tako, ne bismo cijenili bivawe “u skladu sa svojim idejama” kao ne{to posebno herojsko. Ne mo`e se, me|utim, pore}i da nam je svojstveno upravqati na{e pona{awe prema mnogim “nau~nim istinama”. Ne smatraju}i to herojskim, za{ti}ujemo se, upra`wavamo postupke, upotrebqavamo sredstva koja nam se, u strogom smislu, ~ine opasnim i ~ija sigurnost nema drugu garanciju do nau~nu. Obja{wewe je vrlo jednostavno i slu`i, uzgred, da razjasni ~itaocu neke te{ko}e na koje je nailazio od po~etka ovog razmatrawa. Radi se jednostavno o tome da ga se podsjeti da je me|u uvjerewima dana{weg ~ovjeka jedno od najva`nijih wegovo uvjerewe u “razum”, u inteligenciju. Ne}emo sada ulaziti u pojedinosti izmjena koje je ovih posqedwih godina do`ivjelo to uvjerewe. Kakve god one bile, neupitno je da ono su{tinsko tog uvjerewa opstaje, {to }e re}i, da ~ovjek nastavqa da podrazumijeva djelotvornost svog intelekta kao jednu od postoje}ih stvarnosti koje sa~iwavaju wegov `ivot. Ali vaqa smireno zapaziti da je jedna stvar vjerovati u inteligenciju a druga vjerovati u odre|ene ideje koje ova inteligencija smi{qa. Ni u jednu od ovih ideja ne vjeruje se neposrednom vjerom. Na{e uvjerewe odnosi se na stvar, na inteligenciju, kao ne{to uop{teno, i ova vjera nije jedna ideja o inteligenciji. Uporedite jasno}u ove vjere u inteligenciju sa nejasnom idejom koju gotovo svi qudi imaju o inteligenciji. Budu}i da inteligencija neprekidno ispravqa svoje pojmove i ju~era{wu istinu zamjewuje dana{wom, ako bi se na{a vjera u inteligenciju sastojala u neposrednom vjerovawu u ideje, promjena ovih nosila bi sa sobom gubitak vjere u inteligenciju. Me|utim, doga|a se upravo suprotno. Na{a vjera u razum postojano je pretrpjela najskandaloznije promjene teorija o wemu, ukqu~uju}i duboke promjene teorije o tome {ta je sam razum. Ove posqedwe promjene uticale su, bez sumwe, na oblik te vjere, ali ova vjera nastavila je neustra{ivo da djeluje u jednom ili drugom obliku. Ovdje je jedan sjajan primjer onog {to treba, prije svega, da zanima istoriju kad istinski odlu~i da bude nauka, nauka o ~ovjeku. Umjesto da se bavi samo sa~iwavawem “istorije” – {to }e re-

283

HOSE ORTEGA I GASET

}i, popisivawem redoslijeda – ideja o razumu od Dekarta do danas, poku{a}e jasno odrediti kakva je bila vjera u razum koja je stvarno djelovala u svakom pojedina~nom dobu i koje su bile wene posqedice po `ivot. I o~igledno je da je si`e drame od koje se `ivot sastoji razli~it ako se vjeruje da jedan svemogu} i dobar Bog postoji ili ako se vjeruje suprotno. @ivot je tako|e razli~it, makar razlika bila mawa, za onog koji vjeruje u neograni~enu mo} razuma za rasvjetqavawe stvarnosti, kako se vjerovalo krajem 17. vijeka u Francuskoj, i za onog koji vjeruje, kao pozitivisti 1860, da je spoznaja razuma su{tinski zavisna. Ovakvo izu~avawe dozvolilo bi nam da jasno vidimo promjene koje je pro`ivjela na{a vjera u razum tokom posqedwih dvadeset godina, i to bi prikazalo u neo~ekivanom svjetlu skoro sve ~udne stvari koje se de{avaju u na{e vrijeme. Ali sada mi je stalo samo do toga da u~inim da ~italac shvati koja je na{a veza s idejama, s intelektualnim svijetom. Ova veza nije vjera u wih: stvari koje nam na{e mi{qewe, na{e teorije nude nisu za nas stvarnost, nego upravo i samo... ideje. Ali ~italac ne}e dobro razumjeti {ta nam je ne{to, kad nam je samo ideja a ne stvarnost, ako ga ne pozovem da obrati pa`wu na svoj stav pred onim {to se zove “ma{tawe, uobraziqa”. Ali svijet ma{tawa, uobraziqe, jeste poezija. Dobro, ne}u ustuknuti; naprotiv, do ovoga sam `elio do}i. Da bi se ispravno shvatilo {ta su nam ideje, wihova prevashodna uloga u `ivotu, neophodno je imati hrabrosti pribli`iti nauku poeziji u mnogo ve}oj mjeri nego {to se to do sada usu|ivalo. Rekao bih, ako me se nakon svega izjavqenog `eli dobro razumjeti, da je nauka mnogo bli`a poeziji nego stvarnosti, da je weno u~e{}e u sklopu na{eg `ivota veoma sli~no onom koje ima umjetnost. Nesumwivo, u pore|ewu s jednim romanom, nauka izgleda kao stvarnost sama. Ali u pore|ewu sa izvornom stvarno{}u zapa`a se {ta nauka ima od romana, ma{tawa, umne konstrukcije, izmi{qenog zdawa.

284

IDEJE I UVJEREWA. VJEROVATI I MISLITI

III Sumwa i uvjerewe — “More sumwi” — Mjesto ideja.

^ovjek je, u su{tini, sklon vjerovawu ili, {to je isto, najdubqi sloj na{eg `ivota, onaj koji odr`ava i nosi sve ostale, sastoji se od uvjerewa1. Ova su, pak, ~vrsta zemqa na{ih nastojawa. (Uzgred re~eno, metafora se temeqi na jednom od najosnovnijih uvjerewa koje imamo i bez kojeg, mo`da, ne bismo mogli `ivjeti: uvjerewe da je zemqa ~vrsta, uprkos zemqotresima koji se ponekad i na povr{ini nekih wenih mjesta de{avaju. Zamislite da sutra, iz ovih ili onih razloga, nestane ovo uvjerewe. Odrediti glavne tokove radikalne promjene koju bi u izgledu qudskog `ivota proizveo ovaj nestanak, bila bi odli~na vje`ba uvo|ewa u istorijsko mi{qewe). Ali u toj osnovnoj oblasti na{ih uvjerewa otvaraju se, ovdje-ondje, poput pukotina, ogromne rupe sumwi. Ovo je trenutak da se ka`e da je sumwa, ona istinska, ona koja nije prosto metodska ni intelektualna, jedan vid uvjerewa i da u sklopu `ivota pripada istom sloju kojem i ono. Tako|e, u sumwi se mo`e biti. Samo {to u ovom slu~aju bivawe ima odliku u`asa. U sumwi se bude na isti na~in kao i u ponoru, to jest, padaju}i. To je, u stvari, opovrgnutost stabilnosti. Odjednom osje}amo kako se pod nama gubi ~vrsto}a zemqe i ~ini nam se da padamo, padamo u prazninu, nemo}ni da se ohrabrimo, nemo}ni da u~inimo i{ta da bismo se u~vrstili, da bismo `ivjeli. To je kao smrt unutar `ivota, kao da prisustvujemo poni{tewu na{eg sopstvenog postojawa. Me|utim, sumwa zadr`ava od uvjerewa svojstvo ne~ega u ~emu se bude, to jest, ne~ega {to mi ne proizvodimo ili ne postavqamo. Ona nije neka ideja koju bismo mogli misliti ili ne, podr`avati, preispitivati, uobli~avati, nego smo mi u potpunosti ona. Neka se ne shvati kao paradoks, ali smatram da je veoma te{ko opisati ono {to je istinska sumwa ako se ne ka`e da vjerujemo u na{u sumwu. 1

Ostavqamo netaknutim pitawe da li ispod ovog dubqeg sloja postoji i jo{ ne{to, jedno metafizi~ko dno do kojeg na{a uvjerewa ~ak ni ne sti`u.

285

HOSE ORTEGA I GASET

Ako ne bi bilo tako, ako bismo sumwali u na{u sumwu, ova bi bila bezopasna. Ono {to je stra{no jeste da ona djeluje u na{em `ivotu upravo isto kao i uvjerewe i pripada istom sloju kao i ono. Razlika izme|u vjere i sumwe ne sastoji se, dakle, u vjerovawu. Sumwa nije jedno “ne vjerovati” pred vjerovawem, niti jedno “vjerovati da ne” pred jednim “vjerovati da da”. Element razlike nalazi se u onom {to se vjeruje. Vjera vjeruje da Bog postoji ili da Bog ne postoji. Smje{ta nas u jednu stvarnost, potvrdnu ili “odri~nu”, ali nepogre{ivu, i, stoga, bivaju}i u woj, osje}amo se smje{tenim u ne{to stabilno. Ono {to nas spre~ava da ispravno razumijemo ulogu sumwe u na{em `ivotu jeste umi{qenost da ona pred nas ne stavqa stvarnost. I ova gre{ka proizlazi, isto tako, iz nepoznavawa onog {to sumwa ima od uvjerewa. Bilo bi vrlo rastere}uju}e kada bi bilo dovoqno sumwati u ne{to pa da ono pred nama nestane kao stvarnost. Ali takva stvar se ne doga|a, nego nas sumwa baca pred ono sumwivo, pred jednu stvarnost koja je stvarnost onoliko koliko i ona koja je zasnovana na uvjerewu, ali koja je dvoli~na, dvoglava, nestabilna, pred kojom ne znamo ~emu da se priklonimo ni {ta da radimo. Sumwa je, ukratko, bivawe u nestabilnom kao takvom: to je `ivot u trenutku zemqotresa, jednog trajnog i kona~nog zemqotresa. Na ovom mjestu, kao i na tolikim drugim koji se ti~u qudskog `ivota, velika razja{wewa dolaze nam iz svakodnevnog jezika prije nego iz nau~nog. Mislioci su, iako se ~ini la`ju, uvijek }utke prelazili preko one ukorijewene stvarnosti, ostavqali su je za sobom. S druge strane, ~ovjek koji nije mislilac, koji posve}uje vi{e pa`we onom presudnom, bacao je izo{trene poglede na sopstveni `ivot i ostavio u jeziku svog naroda talog svojih nazirawa. Odve} zaboravqamo da je jezik ve} mi{qewe, doktrina. Koriste}i ga kao sredstvo za slo`enije ideolo{ke kombinacije, ne shvatamo ozbiqno prvobitnu ideologiju koju on izra`ava, koja on jeste. Kada se, sticajem okolnosti, ne zanimamo onim {to `elimo re}i kroz prethodno ustanovqene jezi~ke izraze i obratimo pa`-

286

IDEJE I UVJEREWA. VJEROVATI I MISLITI

wu na ono {to nam oni sami za sebe ka`u, iznena|uje nas wihova o{trina, wihovo pronicqivo otkrivawe stvarnosti. Svi svakodnevni izrazi koji se odnose na sumwu govore nam da se ~ovjek u woj osje}a urowenim u jedan element koji nije postojan, nije ~vrst. Ono sumwivo je jedna te~na stvarnost u kojoj se ~ovjek ne mo`e odr`ati i tone. Odatle i “na}i se u moru sumwi”. To je protivstav elementu uvjerewa: ~vrstoj zemqi2. I zadr`avaju}i se na istoj slici, iz sumwe nam govori ne{to kao neodlu~nost, kolebawe talasa. Zacijelo, svijet sumwivog je jedan morski pejza` i nadahwuje ~ovjeka slutwama brodoloma. Sumwa, opisana kao kolebawe, ~ini da uvidimo do koje mjere je ona uvjerewe. Ona je to u tolikoj mjeri da se sastoji u razmno`avawu vjerovawa. Dvoji∗ se jer se nalazi u dva suprotstavqena uvjerewa, koja se me|usobno sudaraju i bacaju nas jedno drugom, ostavqaju}i nas bez tla pod tabanima. Dva je vrlo jasno uo~qivo u dvo dvojbe. Osje}aju}i da pada u ove bezdane koji se otvaraju na ~vrstom tlu wegovih uvjerewa, ~ovjek nastupa otresito. Trudi se “iza}i iz sumwe”. Ali, {ta uraditi? Odlika onog sumwivog jeste da pred wim ne znamo {ta da uradimo. [ta }emo, onda, uraditi kada je ono {to nam se de{ava upravo to da ne znamo {ta raditi jer nam se svijet – razumije se, jedan wegov dio – prikazuje dvosmislenim? S wim nema {ta da se uradi. Ali u takvim okolnostima ~ovjek upra`wava jednu neobi~nu radwu koja se gotovo ne ~ini takvom: ~ovjek po~iwe da misli. Misliti na jednu stvar je najmawe {to mo`emo u~initi s wom. Ne treba je ni dodirnuti. Ne moramo se ni pomjeriti. Kada sve oko nas iznevjeri, ostaje nam, me|utim, ova mogu}nost da mislimo o onom {to nas iznevjerava. Um je najbli`e oru|e s kojim ~ovjek raspola`e. Uvijek ga ima pri ruci. Dok vjeruje

2

La voz tierra viene de tersa, seca, sólida. (Glas zemqa dolazi od ravna, suva,

~vrsta.) ∗

U ovom slu~aju umjesto rije~i sumwa, kojom smo dosad prevodili {pansku rije~ duda, upotrijebili smo rije~ dvojba da bismo doslovno prenijeli Ortegino obja{wewe. Naime, on u korijenu rije~i sumwa (duda) nalazi rije~ (broj) dva (dos) (lat. duo, duae, duo).

287

HOSE ORTEGA I GASET

obi~no ga ne koristi, jer je to jedan mu~an napor. Ali tonu}i u sumwu hvata se za wega gr~evito kao za pojas za spasavawe. Praznine na{ih uvjerewa su, dakle, `ivotni prostor u koji ideje ume}u svoje u~e{}e. Kod wih se uvijek radi o zamjeni svijeta sumwe, nestabilnog, dvosmislenog, jednim svijetom u kojem dvosmislenost nestaje. Kako se ovo posti`e? Ma{taju}i, izmi{qaju}i svjetove. Ideja je zami{qawe. ^ovjeku nije dat nijedan prethodno utvr|en svijet. Date su mu jedino muke i radosti wegovog `ivota. Vo|en wima, mora izmisliti svijet. Najve}i dio tog svijeta naslijedio je od svojih prethodnika i on djeluje u wegovom `ivotu kao poredak ~vrstih uvjerewa. Ali svako ponaosob mora se, za svoj ra~un, suo~iti sa svim sumwivim, sa svim onim {to je pitawe. U tu svrhu isprobava zami{qene likove svjetova i sopstvenog mogu}eg pona{awa u wima. Me|u ovim likovima jedan mu se u najboqem slu~aju ~ini ~vr{}im, i to zove istinom. Ali neka bude jasno: ono istinito, ~ak i ono nau~no istinito, nije ni{ta drugo do jedan poseban slu~aj zami{qenog. Postoje ta~na zami{qawa. [tavi{e: ta~no mo`e biti samo ono zami{qeno. Nema na~ina da se ~ovjek dobro razumije ako se ne uo~i da matematika ni~e iz istog korijena kao i poezija, iz dara za ma{tu.

[Izvornik: Ideas y creencias, Obras Completas, Tomo V, Editorial Taurus/Fundación José Ortega y Gasset, Madrid, 2006]

Prevela: Milijana Sladojevi} Male{

288