Horvat Branko Politicka Ekonomija Socijalizma

Bib1ioteka POSEBNA IZDANJA

Branko Horvat

I I

l

Recenzenti dr ALEKSANDAR BAJT dr IVAN MAKSIMOVIC

POLITIČKA

EKONOMIJA SOCIJALIZMA

GLOBUS/ZAGREB

.Predgovor jugoslavenskom izdanju.

© Branko Horvat Naslov origiriala The Political Economy of Socialism M. E. Sharp e, Inc., Armonk, New York, 1982.

\

1G1H ,~~;{ I

Ovo je jedini od mojih značajnijih radova koji je prije objavljen u inozemstvu nego u zemlji. . S obzirom na temu,osjećam potrebu da tu inverziju normalnog slijeda događaja objasnim. Znanstvena istraživanja na osnovi kojih je pisana ova knjiga zahtijevala su mnogogodišnji rad koji pojedinac ne može sam financirati. Imao sam sreću da budem suradnik Instituta ekonomskih nauka u Beogradu, koji je iz svojih oskudnih sredstava niz godina odvajao odredene svote što mi je omogućilo da se veći dio godine posvetim samo radu na ovoj knjizi. Sljedeći problem bila je nužna literatura. Jugoslavenske biblioteke tako su slabo opremljene da je bilo. Kakav ozbiljan rad na području društvenih znanostiu zemlji nemoguć. Polazeći s popisom od 1.00 knjiga u zagrebačku" Sveučilišnu biblioteku, vraćao bih se sa 2-3 .knjige i ostalih nije bilo. U Beogradu, čija je biblioteka bila razorena za vrijeme rata, bilo je još gore. Ako knjiga nema u domaćim bibliotekama, one se posuđuju od stranih. No, međunarodne međubibliotečne pozajmice čudno funkCioniraju u našoj zemlji. U Stockholmu bih na knjigu iz druge zemlje čekao 10 do 20 dana, u Beogradu 6 do 12 mjeseci. Morao sam se stoga, kao i nekada u partizanima, snalaziti, i pronaći načine vlastitog financiranja istraživanja u centralnim nacionalnim bibliote.kama u Parizu, Londonu, Berlinu, Stockholmu i Washingtonu. . Nakon šest godina takvih snalaženja knjiga se primicalazavršet15u, ali su sredstva Instituta presušila. Institut se stoga 1979. godine s mo~ jom Političkom ekonomijom socijalizma prijavio na natječaj Fonda: za izdavačku djelatnost i naučno istraživački rad Predsjedništva CK SK]. Nakon nekog vremena od Fonda je stigao ovaj odgovor: »Rad je projiciran ti četiri knjige. Međutim, iz samih naslova knjiga teško se može razabrati teorijsko-metodološki pris.tup problemati~i, kao ni polazna hipoteza. Doduše, autor već u prvoj knjizi vrši određenu klasifikaciju sistema kao predmeta kritike. MeđutiIii, ograničavajući se samo na »kapitalizam« i »etatizam« autor "nije dao istovremeno i dovoljno ubedljivo teorijsko i metodološko obrazloženje, odnosno teorijsko-istorijsku zasnovano st . svog stanovišta. Manje-više šeme ostalih knjiga izazivaju iste nedoumice. Stoga je Upravni odbor ocenio da ne može sufinancirati ovo isti:až.iv~nje.«

Preveli s engleskog DUBRAVKO MIHALJEK i MIA MIKle

Sekretar UO Fonda"· Vlado Cvjetičanin . 5

U nemogućnosti da završim i objavim knjigu u Jugoslaviji, obratio sam se dugogodišnjem izdavaču engleskih prijevoda mojih radova u New Yorku, Myronu Sharpeu. Sharpe. se bez oklijevanja prihvatio izdavanja a da nije vidio rukopis, niti je tražio recenziju. Odgovarajući predujam omogućio je završavanje rada, koji je zatim objavljen u rekordnom roku u New Yorku i Oxfordu. Ovo se izdanje neznatno razlikuje od engleskog, jedino je djelomično popunjena jedna značajna praznina. Da ne bih dalje odugovlačio objavljivanje knjige, u engleskom sam izdanju izostavio istraživanje socijalističke transformacije međunarodnih ekonomskih odnosa. U međuvremenu sam dobio poziv od Međunarodne ekonomske asocijacije da u prosincu 1982. sudjelujem u New Yorku na simpoziju »Sko- . rašnji razvoj ekonomske znanosti s posebnim osvrtom na međunarodne ekonomske odnose«. Bilo je pozvano sedam ekonomista s namjerom da predstavljaju teorijska gledišta sedam karakterističnih regija svijeta. Od mene se očekivalo da izložim socijalističke poglede na svjetsku privredu. Taj poziv mi je omogućio da pripremim tekst koji je, s malim izmjenama i dopunama, ušao kao 19. poglavlje u ovu knjigu. Tako je ovo jugoslavensko izdanje na neki način ipak prvo potpuno izdanje. Rukopis knjige završen je i predan američkom izdavaču prije etatističke krize u Poljskoj. U poglavlju 17 ta je kriza bila prognozirana, i čitalac može sam usporediti analizu provedenu u tom poglavlju sa stvarnim tokom događaja. Poljska me odavno zanimala, često više afektivno nego znanstveno. Mnogi znanci i poznavanje jezika omogućili su mi da pratim društvene procese u toj zemlji. Nisam ipak mogao pretpostaviti da će - osim Papadopulosove Grčke .....:... Poljska biti jedina evropska zemlja gdje će u poslijeratnom razdoblju biti uvedena vojna diktatura. Još se manje moglo pretpostaviti da će general Jaruzetski učiniti ono što ni predratni diktator maršal Pilsudski - koji je također bio »socijalist« nije uradio, a nije uradila ni jedna meni poznata diktatura: i formalno najaviti rat vlastitom narodu! Etatizam je tako obogatio repertoar represije, i poljski događaji omogućuju da se analiza etatizma u poglavljima 2 i 17 produbi. Budući da su stvari još u toku, ostavio sam to za drugu priliku. Iako ova knjiga predstavlja pokušaj zasnivanja opće marksističke teorije socijalističkog društva, a profili prijelaznih društava izrađeni su za tri osnovne grupacije zemalja koje danas postoje, bilo bi poželjno da se za jugoslavensko izdanje izradi i specifični profil prijelaznog jugoslavenskog društva. Predradnje za to izvršio sam u svojim knjigama Ogled jugoslavenskom društvu (Mladost, 1969), Jugoslavenski privredni sistem: Formiranje prve samoupravne privrede (Sharp e, 1976) i Funkcioniranje jugoslavenske privrede (Liber, 1983), te u mnogobrojnim manjim radovima. Međut~m, dosad nije bilo ni vremena ni povoljnih okolnosti za sintetsku generalizaciju, pa i to ostavljam za drugu priliku. Englesko i američko izdanje knjige bilo je popraćeno panegiričnim ocjenama u progresivnim publikacijama, knjiga je ubrzo proglašena jednom od knjiga godine, priprema se kineski prijevod, a objavljeno je i drugo američko izdanje. Kod nas, međutim, izdavači nisu pokazali zanimanje za knjigu, osim dviju kuća - koje su odustale jer su ustanovile da bi objavljivanje bilo preskupo. Zbog toga izražavam više nego

kurtoaznu zahvalnost drugovima koji su u SIZ-u za znanstveni rad donijeli odluku da se knjizi dodijeli najveća, prema propisima moguća, subvencija, što je omogućilo objavljivanje. Također želim odati priznanje izdavačkoj kući »Globus« za ekspeditivan rad na objavljivanju, a magistri Miji Mikić i magistru Dubravku Mihaljeku na savjesnom .prevođenju. '--'.

Zagreb, 30. srpnja 1983.

Dr Branko Horvat

°

6

7

Predgovor engleskom izdanju

U određenom smislu, ova knjiga predstavlja životno djelo. Ne u smislu stvarnog pisanja - na njoj sam radio samo tokom posljednjih šest godina.· Ali razmišljao sam o njenom sadržaju u toku cijelog svog života. Još otkako je moj razred napustio srednju školu u malom provincijskom gradiću u Hrvatskoj da bi se pridružio partizanima u jugoslavenskoj revoluciji, socijalizam je bio moja stalna preokupacija. Moja generacija· prihvatila se ostvarivanja onog na što je Marx pozivao u svojoj slavnoj tezi o Feuerbachu: mijenjanja svijeta, ne samo njego~ vog tumačenja. Pokazalo se da mijenjanje svijeta uopće nije ·lak i jednostavan posao. Nasuprot našim izvornim pogledima, .SOCijalizam se pokazao prilično neuhvatljivim . i nejasnim. Iako tumačiti svijet nije bilo dovoljno, bio je to još uvijek neophodan uvjet da se on promijeni na željeni način. Zanemarivanje ozbiljnog teoretskog istraživanja nužno bi imalo razorne posljedice. Većina naših »znanstvenih« objašnjenja pala je na ispitu društvene prakse. Pokazala su se naivnim r prostodušnim, ponekad mračnjačkim i jednostavno potpuno pogrešnim. Vrlo brzo - jedva tri godine nakon svršetka oružane borbe - potreba za temeljitim preispitivanjem primljene socijalističke teorije postala je očigledna. Od tada, razmišljao sam o ovoj knjizL Kad sam završio srednju školu, nešto više od godinu dana nakon revolucije, nije mi bilo jasno na koji bih način mogao biti najkorisniji u izgrađivanju socijalizma. Studirao sam tehniku i onda se prebacio mi ekonomiju, filozofiju i sociologiju. Na kraju sam zaključio da ekonomija, budući da se bavi »bazom« društva, pruža priliku za dostojno zanimanje. Tako sam postao· ekonomist. Moj dugoročni program uključivao je stjecanje praktičnog iskustva iz planiranja privrednog razvoja i pisanje knjige od fundamentalnog značenja za teoriju socijalističke ekonomije. Iz početka sam program slijedio prilično pomno. Moja druga disertacija, poslije objavljena na nekoliko jezika, bila je teoretsko istraživanje, Ekonomska. teorija. pla.nske privrede. Izraz socija.lističke ispustio sam iz naslova da ne bih zastrašio izdavače na Zapadu. U pogledu stjecanja praktičkog iskustva, pozvan sam da se pridružim ·Saveznom zavodu za privredno planiranje, gdje sam postao odgovoran za metodologiju planiranja. Nekoliko godina poslije, iz tog se odjela razvio Institut ekonomskih nauka, na čijem sam čelu bio idućih sedam· godina. To je bilo razdoblje intenzivnog 9

empirijskog istraživanja problema ekonomskog i društvenog razvoja, i planiranja. Rad na socijalističkoj ekonomskoj teoriji morao sam, međutim, odgoditi, i pomicati sve dalje u budućnost. Na kraju, postalo je apsolutno jasno da se ekonomija ne može proučavati bez istraživanja društvenih odnosa i politike, Na nesreću, studije socijalističkih političkih sistema i društvenog razvoja nisu se pojavljivale, te je tako postalo nužno razviti· istovremeno ekonomsku i društveno-političku teoriju. To je, dakle, bila geneza ove Političke ekonomije socijalizma. Možda je potrebno napomenuti da u mojoj upotrebi politička ekonomija ima donekle posebno značenje. Izraz politička ekonomija. izumljen je prije tri stoljeća da bi se označilo upravljanje narodnom privredom nasuprot upravljanju obiteljskim domaćinstvima. Vremenom, to je značenje doživjelo promjenu. Klasična politička ekonomija označi,vala je ekonomiku specifičnog društva: ona je značila teoriju kapitalističkog načina društvene proizvodnje. To je teorija koja je postala cilj Marxove Kritike političke ekonomije. Pojavom neoklasične ekonomije uklonjene su društvene i političke dimenzije. Ostala je samo čista ekonomija. Uskoro je čista ekonomska teorija počela značiti izgrađivanje modela nepovezanih s bilo kakvim ekonomskim odluči­ vanjem ili rješavanjem problema realnog svijeta. Tek odnedavno na Zapadu oživljava zanimanje za klasičnim političko-ekonomskim pristupom, zamijenjenim, u međuvremenu, ekonomskom sociologijom. Na Istoku politička ekonomija je ostala okamenjena na stupnju razvoja iz devetnaestog stoljeća, kao da se u svijetu i u teoriji otada nije ništa dogodilo. Stoga se malo pomoći moglo očekivati iz bilo kojeg od ta dva izvora. S druge strane, problem s kojim sam se uhvatio ukoštac zahtijevao je vrlo jasanneortodoksan pristup. Kako socijalističko društvo usprkos brojnim obećavajućim počecima - još ne postoji, klasičan pristup bio je neprimjeren. I ekonomske i političke institucije trebalo jc najprije skicirati, a tek potom proučavati njihovo međudjelovanje. Prema tome, politička ekonomija zahtijevala je spajanje ekonomske i političke teorije u jednu jedinstvenu socijalnu teoriju. To je impliciralo brojne metodološke probleme. Prije svega, ideja o nacrtu novog' društvenog sistema ima sve izglede da bude prihvaćena s velikom sumnjom. Ne miriše. li to na utopiju, na zavaravanje samoga sebe? Joseph Schumpeter je vrlo nedvosmislen kad takav pokušaj naziva »neznanstvenim«.l Za razliku od inženjera, čiji je zadatak graditi nove strojeve, od društvenog znanstvenika ne očekuje se da gradi nove društvene sisteme; njegov je posao da ih kritički analizira i da ih objašnjava. Ipak, logički nema nikave razlike između ta dva zadatka - osim da je potonji mnogo teži. Konstrukcija novog mosta, na primjer, može biti jedinstvena, može predstavljati nešto što nije nikada prije postojalo; svejedno, pouzdano možemo oče­ kivati da se most neće srušiti ako su svi proračuni dobro napravljeni i ako se koriste odgovarajući konstrukcijski materijali. Ili, da uzmemo jedan drugi primjer, Einsteinova teorija mogla se 1905. godine činiti fantastičnom, i jedva ju je itko bio spreman prihvatiti. Ali nitko je nije nazvao utopijskom. I tek kad je prošla na ispitu teoretske konzistentnosti i korespondencije sa stvarnošću, bila je prihvaćena. Formiranje društvenih institucija je različito jer utječe na vrijed10

nosti za koje su ljudi spremni žrtvovati život. Ono je također različito jer društvena stvarnost oključuje jednu dodatnu dimenziju životnog značenja svijest. Za razliku od gradnje mosta, »konstrukcijski materijali« se i sami mijenjaju. Zbog toga je izgradnja društva mnogo složenija i teža. Povrh toga, društvena teorija nije samo dio konstrukcije nego također i sama postaje dio stvarnosti. Ova je knjiga ispitivanje tog neistraženog područja. Njena je namjera odgovoriti zahtjevu Roberta Heilbronera za pretvaranjem »ekonomije u instrument društvene znanosti čija svrha i opravdanje nije toliko rasvjetljavanje načina na koji se društvo stvarno ponaša, koliko formuliranje načina na koje bi se ono trebalo ponašati ... utvrđivanje nužnih obrazaca ponašanja koji će društvu omogućiti postizavanje. postuIiranog cilja«.2 Cijeli je problem mnogo značajniji nego što bi akademska rasprava o metodologiji mogla odavati. Tradicija zanemarivanja izgradnje l:mdućeg društva - u stvari, otvorenog proglašavanja svakog pokušaja takve konstrukcije utopijskim i protuznanstvenim - vrlo je duga i čvrsto ukOrijenjena u socijalističkom pokretu. Ona je počela s Marxom i Engelsom, kOjima se možda može oprostiti, jer je društvo u kOjem su življeli - suprotno njibovim vlastitim uvjerenjima - bilo vrlo udaljeno od socijalizma. Ali ta je tradicija još živa, i s razornim posljedicama. Kad je 1891. godine njemačka SOCijaldemokratska partija pripremala svoj Erfurtski program, neki su njezini članovi zahtijevali da program sadrži političku i institucionalnu skicu za prijelazno razdoblje. Karl Kautsky, vodeći partijski teoretičar, odbacio je taj prijedlog kao neopravdan, jer vrijeme još nije bilo zrelo. Kad je, dva i pol desetljeća poslije, 1918. godine, vrijeme bilo zrelo, partija nije imala uopće nikakav akcioni program. Teturala se kroz poslijeratni kaos, izgubila vlast, sukobila različite dijelove radničke klase i gurnula zemlju u galopirajuću inflaciju; proizašla društvena i ekonomska nestabilnost, golema nezaposlenost i žučne borbe između komunista i socijalista otvorile su put Hitleru i nacistima. Povijest austrijskog socijalizma gotovo· je ista. Slično su ruski SOcijalisti 1917. godine bili iznenađeni jer ih ništa nije vodilo. Dakako, oni su željeli vlast. Ali što činiti kad se vlast osvoji - bila je to zagonetka za koju se nitko nije zanimao. Krajem 1916. Lenjin - očigledno jedini koji je bio svjestan tog problema, a potaknut polemikom s Buharinom - prihvatio se ponovnog čitanja Marxa, Engelsa i Kautskoga u ciriškoj knjižnici da bi otkrio rješenja koja bi oni sugerirali. Na toj je osnovi, nakon povratka u Rusiju, Lenjin grozničavo sastavio svoju Državu i revolUCiju između revolucija u veljači i listopadu 1917. Međutim, njegov rad nije bio od velike koristi jer se ideje iz te knjige nisu ili nisu mogle primijeniti na ruskoj pozornici. Uskoro je Lenjin umro. Slučajni i nekontrolirani procesi koji su počeli nakon njegove smrti završili su staljinističkom kontrarevolucijom. Navodeći ta tri povijesna primjera, ne želim reći da bi znanstveno razrađeni akcioni program i institucionalna skica sutrašnjice revolucije spriječili nacizam i staljinizam. Na žalost, društveni sistem nije tako jednostavan. Ali i nadalje tvrdim da je odsutnost svakog smislenog dugoročnog programa izuzetno pomogla kontrarevoluciji u tim slučajevima.

Podnaslov ove knjige govori da je ona

marksističko

istraživanje. 11

Izraz marksistički također je potrebno tumačiti na, poseban način. On ne znači ponavljanje Marxovih zaključaka koji su bili primjenjivi u povijesnoj situaciji prije stotinu godina. To bi išlo u marksologiju, ne u marksizam. On znači stav koji bi Marx vjerojatno zauzeo da živi danas. Netko će to glatko odbiti, naziv_ajući to hipotetskim korištenjem izraza koje se ne može provjeriti činjenicama; napokon, Marx je mrtav i ne možemo ga konzultirati. Kako se moja teorija razilazi s Marxovom u nekim važnim pitanjima, a u drugima se bavi problemima koje Marx _nije nikada susretao,:može se tvrditi ~a s~ je~ino ja odgov.oranza.nj!l: Međutim, kako je očito pod Marxovlm utjecajem, mogao bl se konst1ti izraz s crticom, marksizam-horvatizam, koji je Benjamin Ward natuk-, nuo mojem prijašnjem ra.du. Ali ja još uvijek više volim svoj podnaslov. Postoje bar dva razloga zbog kojih ovu knjigu treba' nazvati jednostavno marksističkom. Jedan je lišiti kritičare zadovoljstva trijumfalnog otkrića da je, na kraju krajeva, ovo marksistička rasprava, te se kao takva može odbaciti. Dobro je unaprijed znati da je ona marksistička, tako da se njezini zaključci ne mogu odbaciti bez podnošenja zadovoljavajućih protudokaza. Drugi je razlog fundamentalniji. J edan moj prijatelj, poznati marksistički filozof, običavao je reći da je Marx postigao što je htio jer se mogao uspeti na ramena jednog intelektualnog diva - Hegela. Što se mene tiče, slobodno sam se uspeo _na široka Marxova ramena. Ni jedna znanost ne počinje ni od čega, i nije lažna skromnost iskazati svoj dug velikim prethodnicima. Slučajno je moje prvo štivo iz socijalne teorije bio Komunistički manifest. Isto je tako slučajno da sain, pošto satri ga pročitao, sudjelovao u jednoj od malobrojnih istinskih SOCijalnih revolucija našega doba. Marx i revolucija lijepo su se slagali, i moj nevini duh primio je ostatak kao nešto samo po sebi razumljivo. Tako je Marxovo razmišljanje vrlo prirodno ušlo u mene; postalo je dio mog vlastitog razmišljanja i mojeg vlastitog pristupa društvenim fenomenima. Nisu me »uči1i« marksizmu, ja sam ga živio. I upravo stoga što sam marksizam spontano prihvatio kao svoj vlastiti način razmišljanja, nisam osjećao nikakve zapreke u ispravljanju primljene teorije kad god se nije slagala s činjenicama. Isto bi bio učinio' i Marx. ' Marxovi citati brojniji su Ilego što sam to htio; u određenoj mjeri to se odnosi i na navode iz djela drugih autora. Za to postoje četiri razloga. Marx je, kao i svi veliki mislioci, tako često pogrešno shvaćen i krivo tumačen da bi za one koji nisu upoznati s njegovim učenjem moglo biti korisno upoznati izvornog mislioca. One koji poznaju Marxa, Citati bi trebali upozoriti da određena tvrdnja nije slučajna~ Treći razlog za citate općenito jest da je, čini se, yrijedno truda istražiti intelektualno porijeklo pojmova koje koristimo. Više puta sam se iznemidio time što su do mojih otkrića prije došli i drugi. Što se tiče nekih drugih, na izgled suvišnih, citata, njihova je svrha spriječiti svaku optužbu o pristranosti. U području gdje su strasti prilično uzburkane, gotovo je nemoguće izbjeći nesporazume. Ali, vrijedi pokušati. Mislim da je John Kenneth Galbraith jednom rekao da se moramo uvijek brinuti o svojim kritičarima i štititi ih da ne počine nerazumnu pogrešku ,tamo gdje je to moguće. Prihvatio sam načelo navođenja »zapadnih« pisaca prilikom kritiziranja društvenog poretka u kojem žive, i pozivanja na »istocne« pisce 12

prilikom raščlanjivanja njihovih vlastitih društava. Oni koji žive u određenom društvu trebali bi to društvo najbolje poznavati, i mogu se smatrati njihovim najboljim predstavnicima - ili sucima. To načelo nisam mogao sasvim dosljedno slijediti - tabui postoje i u našim društvima, ne samo u »primitivnim«, te se stoga o nekim temama jednostavno ne raspravlja - ali sam učinio sve što sam mogao, pretražujući literaturu na dvanaestak jezika. Da bih ideje koje sam razvio u knjizi izložio stručnoj kritici, raspravljao sam o njima na brojnim međunarodnim znanstvenim skupovima. To je iskustvo ponekad bilo vrlo čudno: suočavali smo se s velikim teškoćama u uspostavljanju komunikacije. Prisjećao bih se jedne opaske Karla Kautskog: »Svaka nova zamisao unapređivanja institucija činila se utopijskom onima koji su postojeći poredak uzimali zdravo za gotovo«. Često bi sudionici u raspravama izbjegavali svaku analizu i jednostavno tvrdili da je određena zamisao nestvarna, ako ne i potpuno nemoguća. Pobliže ispitivanje onoga što su mislili redovito je pokazivalo da su oni podrazumijevali da sve drugo ostaje nepromijenjeno. Očigledno, nije moguće provesti nijednu radikalnu promjenu ili unaprijediti bilo koju važnu društvenu instituciju - to jest jedan podsistem - ako društvenI sistem ostaje n'epromijenjen. Stoga moram upozoriti čitaoca na činjenicu da je ovo pokušaj konstruiranja sistema.Postojeći poredak ne samo da se ne uzima zdravo .za, gotovo; on se preispituje u svakoj točki. Da bih to pokazao, pozivam čitaoca da mi 1I~~se pridruži u istraživanju mogućnosti transformacije i mijenjanja posto~ o~~~ećih društvenih sistema. -~f~~7i,t,\\ Ova knjiga ima najmanje jedan veliki nedostatak: njena se institu_, \~C~~~~:< ~0bnalna skica zaustavlja na granicama nacionalne države. Socijalizam -'-' poretka u dva sistema.77 Kako se povećava ekonomska nesigurnost, kapitalizam počinje propadati s inflacijom, nedostatkom radne discipline i neodoljivim zahtjevima za participacijom u odlučivanju kao pratećim pojavama. Politička nesigurnost u etatističkoj zemlji nagriza politički monopol - kao što se to pokazalo u Čehoslovačkoj i Poljskoj - i vodi do sličnih zahtjeva za promjenom društvenih odnosa. Ali, prije nego do toga dođe, oba sistema ostaju stratificirani klasni sistemi. U oba sistema proletarijat je eksploatirana klasa. Glavnu razliku između dva sistema nalazimo u činjenici da se eksploatacija i raspodjela društvene moći u kapitalizmu provodi prije svega ekonomskim sredstvima, a u etatizmu u prvom redu političkim.

79

Poglavlje 4

Alijenacija 1 reijikacija

l. Alijenacija . U sv~iem ~~vornom. značenju, kako su ga koristili Hegel i Marx, pOJam a/lJe!1~CI]a Od~lOS.lO se na ra~ilaženje između ljudskog postojanja I l!~dske ?I~1. Postojanje se odnosI na realnu egzistenciju individue u SVIJetu. -B.lt J~ pno što ind~vi~ua potencijalno može biti. Čovjek je otuđen ako Je njegovo postojanje rastavljeno od njegove biti. . .St~ je č?vje.kova bit, kakvi su njegovi ljudski potencijali, predmet Je IzucavanJa filozofske antropologije. Mihailo Marković izražava široko. prihvaćeno mišljenje kada čovjeka određuje kao slobodno, ~reativ~o, potpuno razvijeno i socijalizirano biće. To je očito normativno (ft1ozofsko), a ne pozitivno (znanstveno) stajalište. Slično tome ~ogli bi~mo slijediti brazilskog pedagoga Paula. Freirea, i bitnu razlik~ lzm..eđu.~ov!e~a i. ~ru.gih vr;!~ ž.ivotiD:~a opisati 9pažanjem da čovjek m~~e ~IJ.enJatl sVlJet 1 razmlsijati o SVIJetu, sebi i svojim aktivnostima, a ZIVOtin~e se ~e mog~ odvojiti od svojih postupaka, pa su stoga bića ~u~e,.akt1\;no~tt, .a ne .1, pral