Homersko pitanje i Odiseja seminar

1. UVOD

Odiseja je jedan od dva grčka epa koja se pripisuju pjesniku Homeru. No tko je

Homer? Na ovo pitanje ne možemo pouzdano odgovoriti jer nemamo vjerodostojnih dokaza.  Najstarija sačuvana sa čuvana djela ne samo grčke nego i europske književnosti su junački epovi Ilijada i Odiseja, nastali otprilike u 8. st. prije Krista, a predstavljaju završnu fazu dugog i plodnog razvoja grčke epske poezije. Stoga se Homer smatra jednim od najvećih pjesnika kako starogrčke tako i europske književnosti. Nažalost, ne možemo ni samo autorstvo ovih epova pripisati veličanstvenom pjesniku zbog dvojbi o  njegovom postojanju. U antici ga smatraju povijesnom osobom, dok se u posljednjim stoljećima javlja sumnja u njegovo postojanje i tada dolazi do tzv. homerskog pitanja. Upravo će o pitanju autorstva i Odiseji govoriti ovaj seminar.

2. NASTANAK I RAZVITAK KNJIŽEVNOSTI PRIJE HOMERA

Savršen književni oblik i visoka umjetnička vrijednost svjedoče da Ilijada i Odiseja ne  predstavljaju početak, već sam kraj dugog i plodnog književnog razvoja. Na području Troje nalazio se grad Mikena, glavno središte mikenske kulture koja je prethodila grčkoj i iz koje je grčka crpila elemente umjetnosti, mitologije, religije, znanosti, glazbe i po ezije. Mikenska kultura čini povijesni temelj grčkih herojskih priča i grčke mitologije. Ona je došla na vidjelo zahvaljujući njemačkom arheologu Heinrichu Schliemannu. Očaran Homerom i uvjeren da se u Ilijadi i Odiseji krije prava povijesna jezgra, sedamdesetih godina

devetnaestog stoljeća nakon neuspješnih iskopavanja počeo tražiti Homerovu Troju u njenom sjevernom dijelu, na području Turske, gdje se nalazi nekoliko brežuljaka. Schliemann je na najnižem od njih, koji se na turskom jeziku zove Hisarlik, vršio iskopavanja u kojima je naišao na 9 različitih slojeva naselja. Naišavši u drugom sloju na zlatni i srebrni nakit, pretpostavio je da je našao blago trojanskog kralja Prijama. Nakon Schliemannove smrti iskopavanje je nastavio Dorpfeld usporeĎujući ostatke materijalne kulture u šestom sloju s nalazima mikenske kulture te  je utvrdio da je Homerova Troja zapravo upravo to šesto, a ne drugo naselje.

1

Trojanski rat se smatrao povijesnom činjenicom pa su se odredile i godine njegova trajanja (1194-1184. Prije n.e.). Ostaci materijalne kulture u Troji, koji se poklapaju s opisima u Ilijadi te

 podudaranje trojanskog materijala s nim što je pronaĎeno u žarištima mikenske kulture na Peloponezu potvr Ďuju da je u Homerovim epovima sadržana stvarna povijesna jezgra koju je

 pjesnička mašta bogato ispreplela pričama. TakoĎer, plemena koja su u vrijeme mikenske kulture nastanjivala Grčku spominju se u tekstovima pod imenom Ahajvaša (Ahejci) i Danauna (Danajci) kojima Homer naziva grčka plemena pod Trojom. Što se tiče pjesništva prije Homera, nema nikakvih zapisa, no postojalo je uvjerenje da  je i prije njega bilo mnogo pjesnika. Epopeji su prethodili jednostavniji oblici, pjesme praćene glazbom, himne, pogrebne pjesme, svadbene pjesme. To su bili usmeni oblici književnosti i

 pjesništva. Čak ni obroci nisu prolazili bez pjesama, bilo da su one ljubavne tematike, šaljive, satirične ili povijesne, pjesme su oduvijek postojale u narodu. Pa tak o i sam Homer u svom djelu Odiseji opisuje pjevača Femija koji pjevajući uz kitaru zabavlja Penelopine prosce. ''Pjesama mnogo, o Femiju, znaš, što ljude vesele,

ljudi i bogova djela, što pjesmom ih slave pjevači. takvu im zapjevaj pjesmu meĎu njima sjedeć, a oni pijući vino nek šute...'' (Penelopa kori pjevača što pjeva tužnu pjesmu) Dokaz postojanja kulture i književnosti prije Homera je i njegov epski stih heksametar 1 koji se razvio iz dva kraća stiha daktilsk og tetrametra i adoneja koji se javljaju kao samostalni u eolskoj  poeziji.

1

Heksametar (grč héx -šest, métron -mjera) je najpoznatiji stari grčki i latinski stih. Sastavljen je od šest mjera ili stopa, i to 5 daktila i jednog spondeja. 2

3. HOMERSKO PITANJE

Grci su držali da su oba epa djelo jednog pjesnika: Homera. Istog mišljenja bili su svi oni koji su ih čitali. Sve dok D'Aubignac nije iznio tvrdnju da Ilijada nije Homerovo djelo jer on tad nije ni postojao, a taj ep je nastao spajanjem nekoliko samostalnih pjesama o opsjedanju troje

što ih je ispjevala nekolicina slijepih pjevača. Homerovo ime nasalo je, navodno od ho me horon tj. onaj koji ne vidi. Wood je tvrdio da epovi s nekoliko tisuća stihova ne mogu biti djelo jednog

čovjeka, nastali su postupno, a Homer ih je samo skupio. On je smatrao da su se pjesme od davnina prenosile usmenim putem i bile zapisane tek u 6. St. p.n.e. On nije poricao Homerovo

 postojanje, dapače, priznavao mu je autorstvo većine pjesama. Autorstvo Ilijade i Odiseje vezuje se s Homerom, no o njegovom se životu ni danas ne može ništa tvrditi sa sigurnošću. Kroz povijest je napisano mnoštvo Homerovih životopisa, a li su podaci u njima često kontradiktorni. Najstariju je napisao Artemon iz Klazomene, ali se iz nje sačuvala samo jedna rečenica, a autor najveće je Platonov učenik Heraklid. U vremenskom odreĎivanju Homerova života, postoji nekoliko kombinacija i mišljenja. Jedni tvrde da je živio za vrijeme trojanskog rata (1194-1184 p.n.e), drugi tvrde da je živio do sto, pa čak i 400 godina nakon tog

rata. TakoĎer se i podaci o njegovom rodnom gradu razilaze, prema poznatom grčkom distihu: ''Sedam gradova tvrdi da Homeru su zavičaj: Smirna, Hios, Kolofon, Itaka, Pil, Arg i Atena''.

Homera su zamišljali kao stara, siromašna i slijepa pjevača koji je seleći se iz jednog kraja u drugi živio od recitiranja svojih pjesama. Problematika homerskog pitanja kreće se oko toga je li postojao Homer, je li stvorio jedan ili oba epa i na kraju, postoji li jedinstvo u kompoziciji samih pjesama. Problem homerskog pitanja

 poticao je od davnina istraživanja i želju za otkrivanjem pravog autorstva. U početku su se Homeru uz Ilijadu i Odiseju pripisivale i Tebaida, Epigoni, zbornik himni, šaljiva pjesma Boj

žaba i miševa i drugi. Jedan aspekt homerskog pitanja, onaj o razlikovanju autora Ilijade i Odiseje, iznijet je prvi put već u helenističko doba. Aleksandrijski gramatičari, nadareni kritičkim oštroumljem i metodološkom strogošću povezanom sa samostalnošću mišljenja, imaju velike zasluge za proučavanje Homera. Postoje mnoge teorije o postanku i razvitku Homerovih epova, najznatnije su:

3

a) Teorija o samostalnim pjesmama (Karl Lachmann)

Proučavajući jedinstvo Ilijade otkrio  je praznine u pripovijedanju, prekidanja i logička

 proturječja. Zato je smatrao da je Ilijada složena od više kraćih samostalnih pjesama koje su mogli ispjevati različiti pjesnici, a širile su se usmenim putem. Uspio  je izlučiti 16 pjesama iz Ilijade.

b) Teorija o jezgri ili proširenju (Gottfried Hermann)

Prema ovoj teoriji Homer je ispjevao jezgre Ilijade i Odiseje. Te jezgre su bile male pjesme koje

su kasnije pjesnici preraĎivali i proširivali. Iako se te jezgre ne mogu izlučiti danas, valja razlikovati 3 sloja: pjesme starije od Homera, Homerove pjesme i doda tne pjesme kasnijih  pjesnika.

c) Teorija o prvobitnom jedinstvu ili unitarska teorija (G. W. Nitzsch)

 Nitzsch nastoji dokazati temeljne etičke misli koje Ilijadi i Odiseji daju organsko jedinstvo. U Ilijadi je to izraženo u sudbini glavnog junaka Ahileja, koji je za svoju žestoku srdžbu kažnjen smrću najmilijeg druga Patrokla. Ahilejeva tragična krivnja sastoji se u njegovoj želji da sam odredi čas svog povratka u boj, što mu ne dopuštaju više sile. Za organsko jedinstvo u Odiseji važno je kažnjavanje obijesnih prosaca. Oba je epa ispjevao jedan pjesnik služeći se starijim  pjesmama.

d) Teorija o kompilaciji (A. Kirchhoff)

Ova teorija obuhvaća uglavnom kritiku Odiseje. Ona nije djelo samo jednog pjesnika, niti zbitka

samostalnih pjesama, već je ona starija jezgra koja je po odreĎenu planu kasnije obraĎena i raširena, a sastojala se od dva dijela; starijeg i mlaĎeg. Sastavili su ih različiti pjesnici u različito vrijeme. Stariji dio je obuhvaćao povratak Odiseja, a mlaĎi njegovu osvetu. e) Teorija o jedinstvenoj pjesničkoj obradbi (G. Finsler, D. Mulder, U.V. Wilamowitz, E. Bethe)

Zastupnici ove teorije drže da je Ilijadu sastavio nadaren pjesnik u doma kad je epsko pjesništvo

 bilo pri zavvršetku svog razvitka, a kao graĎa su mu poslužili stariji predlošci već pjesnički obraĎeni. 4

Svi dosadašnji istraživači mogu se podijeliti na pluraliste ili analitičare koji brane misao o kolektivnom autorstvu i unitariste koji brane jedinstvo epova pripisujući ih jednom stvaraocu.

4. ODISEJA

Ilijada i Odiseja su najveće tvorevine grčke i svjetske književnosti koje su sačuvane iz davnih vremena, ona su ujedno i najstarija pjesnička djela grčke književnosti. Književna povijest  poznaje i starija djela, ali opsegom nijedno ne nadmašuje Ilijadu i Odiseju. To su dva samostalna epa ispjevana heksametrom te povezana glavnim junacima i dogaĎajima. Imaju složenu, ali  preglednu strukturu prema unaprijed razraĎenom planu, kojeg se strogo drže. Vode nas do nebeskih visina Olimpa i do vrtoglavih dubina ljudske nutrine, uvode stotine individualnih likova

sa stotinama sudbina. Zbivanjima zgusnutima u samo nekoliko tjedana epovi sažimlju dogaĎaje mnogih stoljeća, obiluju maštovitošću, ali realistički slikaju život, a karakterizira ih bogat i slikovit jezik pun metafora. U djelima su prisutni mit i stvarnost. 2

Odiseja je ep sastavljen od 24 pjevanja   u 12 110 heksametra. Dobija ime po glavnom junaku Odiseju. Radnja odiseje traje po jednima 41, a po drugima 40 dana, tu se ne računaju Odisejevi

doživljaji koji traju 10 godina, a pripovijeda ih Odisej na dvoru. Iako se Odiseja podudara u kompoziciji s Ilijadom, pjesnik Odiseje nadvisuje pjesnika Ilijade mirom, sigurnošću i ekonomijom. Karakteri su u Odiseji jače istaknuti nego u Ilijadi, sluge su podjeljeni na vjerne i nevjerne.

Odisej je muž mudre i lukave pameti. Opreznost, hladnokrvno rasuĎivanje i prijevara spašavaju ga iz svih opasnosti, a radoznalost i nekoristoljubiva žeĎ za novim spoznajama dovode ga u opasnosti.  Nakon desetogodišnjeg ratovanja pod Trojom on luta deset godina po svim morima i

doživljava mnogo opasnih pustolovina. Izgubivši sve prijatelje, vraća se u domovinu Itaku i uz  pomoć sina Telemaha se osvećuje proscima koji su prosili njegovu ženu Penelopu i trošili njegov imetak. Penelopa, iako izmorena od tuge i očaja zbog gubitka voljenog Odiseja, ostaje čvrsta i ne

dopušta proscima da je zavedu te na kraju biva nagraĎena povratkom svog muža. Okosnicu Odiseje čine Odisejev povratak i osveta proscima. 2

Aleksandrijski su filolozi podijelili Odiseju u 24 pjevanja prema broju slova u grčkom alfabetu. 5

3

Kao Ilijada, i Odiseja započinje invokacijom.

Srdžbu,boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina  Pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne jade,

Snažne je duše mnogih junaka poslala ona k Hadu, a njih je same učinila ,da budu plijen  Psima i pticama svima,i tako se Zeusova volja

Vršila,od kad se ono razdvojio u svaĎi bio  Atrejev sin, junacima kralj,s Ahilejem divnim. (Homer, Ilijada)

O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom

 Koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju Gradove ljudi mnogih on vidje i ćud im spozna  I mnoge na moru jade pretrpje u srcu svojem  Za dušu svoju se boreć i povratak svojih drugova

 Ali ni tako drugova on ne spase, ako i želje  Jer smrt naĎoše sami zbog svojega drskoga grijeha  Jesti idući stado, ludaci, Hiperiona  Helija, koji je dan za povratak uzeo njima

 I nama, Zeusova kćeri, pripovjedi o tome svemu! (Homer, Odiseja)

Dok u Ilijadi čitavo vrijeme priča pjesnik, u prvom dijelu Odiseje glavni dio pričanja prepušta samom junaku koji nas obavještava o svojim doživljajima. U oba epa radnju pokreće božanski gnjev. U Ilijadi je to srdžba Apolonova, a u Odiseji Posejdonov bijes koji počinje djelovati u 9.  pjevanju nakon Polifemova osljepljenja.

''Čuj me, o Poseidone, zemljomični, mrkijeh vlasa, ako sam doista tvoj, i otac ti li si meni,

ne daj da se Odisej gradobija povrati kući.  sin Laertov Odisej, na Itaci njemu su dvori.

ali suĎeno je li, da drage ugleda svoje, u dom da ureĎen svoj i u zemlju očinsku doĎe, 3

Invokacija- u njiževnosti označava uvodni dio u klasičnom pjesništvu u kojem pjesnik, tražeći inspiraciju, zaziva muze ili neko božanstvo.

6

kasno, u zo čas došo izgubivši čitavo društvo, na laĎi došao tuĎoj i u kući našao tugu!'' 

U 11. Pjevanju Odisej posjećuje podzemni svijet tj. mrtvačko carstvo i prvo prinese žrtvu. Iskopa  jamu, najprije u nju izlije mednog pića, slatkog vina, vode i brašna, a zatim žrtvuje ovcu i ovna nad jamom i sačeka da se pojave duše mrtvih. Prvo je vidio svog prijatelja Elpendora koji mu je rekao sudbinu da će se vratiti na Itaku i moli ga da ga se sjeti kad se vrati i dostojno sahrani

'' znam iz Aidova doma odavde da ćeš otići  s laĎom graĎenom dobro na oog eejski opet   pak te molim, o kralju, na mene da pomisliš tamo te me neoplakana, nesahranjena ne ostav''

Zatim stupa u kontakt s Tiresijom, prije kojeg nikom nije dao da primi žrtvu i napije se crne krvi. On mu govori sudbinu i kaže mu da će se vratiti u domovinu, no da će se pomučiti oko povratka  jer se zamjerio bogovima, posebice Posejdonu kojem je oslijepio sina. Proći će kroz još jedan test

u susretu s Helijem i stadom njegovim. Ako ne takne to stado, sretno će se vratiti u domovinu, no ošteti li stado, bit će to propast njega i njegova društva. Nakon Tiresije susreće se sa svojom majkom koju pita za stanje u domovini nakon njegovog odlaska i ona mu priča o ženi koja tuguje

za njim i sinu koji ima vlast u svojim rukama. Nakon toga još susreće mnoge junake poput Agamemnona, Ahileja, Patrokla i Antiloha. Prije obraćanja duša Odiseju, one se napiju k rvi i obrate mu se sa: ''Z eusovo čedo, domišljat Odiseju, sine Laertov.''

Možemo 11 pjevanje Odiseje usporediti s 12 pjevanjem Epa o Gilgamešu koji opisuju podzemni svijet mrtvih. Pa tako Gilgameš takoĎer moli sve koji mu mogu pomoći da otkriju tajnu kako doći do tog svijeta. I dok je Odisej morao prinjeti žrtvu u obliku životinja, Gilgameš je morao  podzemnom svijetu pristupiti potpuno gol, skidajući kroz 7 krugova sa sebe odjeću. Nije se smio namazati skupocjenim uljem, ni imati cipele na nogama, poljubiti ženu koju voli ni tući onu koju

ne podnosi. Na kraju kad je došao do samog ulaza u svijet biva protjeran jer ne pripada u njemu, dok je Odisej bez problema stupio u kontakt s dušama svog prijatelja, majke i Tiresije. No ipak  Gilgameš  dolazi do svog prijatelja pomoću boga Eua, prijatelj mu pak ne otkriva ništa o zagrobnom životu tvrdeći da mu je bolje da živi u neznanju, jer da mu otkrije istinu, on bi samo sjeo i plakao.

7

U drugom dijelu odiseje dolazi do gradacije u radnji i postepenog razrješavanja. Odisej se prvo

otkriva Telemahu koji ga prepozna, zatim vrač proriče Penelopi povratak muža, Euriklija  prepoznaje Odiseja pri pranju nogu po ožiljku, otkriva se pastirima, na kraju Penelopa prepoznaje Odiseja. TakoĎer postepeno i opravdava već pripremljenu osvetu; on prvo prosjači kod prosaca, no oni ga odbija ju, dolazi u sukobe s proscima i pobjeĎuje ih.

5. ZAKLJUČAK 

Ilijada i Odiseja su dva epa iznimnog značaja kako za grčku tako i za europsku književnost. Zbog svoje kompleksnosti sadržaja i kompozicije sumnja se u autorstvo samo jedne osobe i zbog toga se počinju raĎati nove teorije vezane uz homersko pitanje. Ep obiluje mitologijom roĎenom još u doba mikenske kulture. Mitološka stvorenja poput kiklopa i nimfi te  bogovi poput Zeusa, Atene, Hada i Posejdona neizbježna su u književnosti, a glavni su pokretači radnje ovih epova. Neosporivo je, dakle, da su ovi epovi vrhunac grčke kulture i neiscrpni uzori

nadstojećim književnicima. Možda nikada nećemo pronaći odgovor koji će u potpunosti odgovoriti na pitanje kako su nastala, ali bez sumnje moramo biti sretni što smo u mogućnosti

uživati u ovim bezvremenskim djelima.

8

Literatura

Solar, M. (2003). Povijest svjetske književnosti. Zagreb Dukat, Z. (1987). Homersko pitanje. Zagreb Homer. (1950). Odiseja. Zagreb

Tronski, I. M. (1951). Povijest antičke književnosti. Zagreb.

9