Historija III

Vehid Smriko Aladin Husić

UDŽBENIK SA ČITANKOM ZA TREĆI RAZRED GIMNAZIJE

Urednica Amra Mekić, prof. Recenzenti Bego Omerčević Dejan Garić Mato Jurišić

Vehid Smriko Aladin Husić

Grafička urednica Larisa Hasanbegović Dizajn, slog i prijelom DTP studio Sarajevo Publishinga Lektura i korektura Lektorsko-korektorska služba Sarajevo Publishinga/Amra Huseinbegović Štampa: Grafotisak, Grude © Sarajevo Publishing, d.d. Sarajevo, 2007. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati niti na bilo koji drugi način reproducirati bez izdavačevog pismenog odobrenja.

UDŽBENIK SA ČITANKOM ZA TREĆI RAZRED GIMNAZIJE

Vijeće za usklađivanje udžbeničke politike pri Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke na sjednici održanoj u Goraždu 05. 07. 2007. rješenjem broj 03-38-8-3866-U-56/07 odobrilo je ovaj udžbenik za upotrebu. CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 94(100)(075.3) SMRIKO, Vehid Historija, istorija, povijest : udžbenik sa čitankom za treći razred gimnazije / Vehid Smriko, Aladin Husić. - Sarajevo : Sarajevo Publishing, 2007. - 256 str. : ilustr., geogr. karte ; 26 cm Lat. i ćir. ISBN 978-9958-21-484-4 1. Husić, Aladin COBISS.BH-ID 15932422

Sarajevo Publishing Sarajevo, 2007.

3

Uvod

Historija III

Poštovani učenici i profesori, pred vama se nalazi udžbenik koji obuhvata historijsko razdoblje od XV stoljeća do 1878. godine. Ovo razdoblje je prebogato historijskm događajima, procesima i ličnostima koje su donekle kreirale novi pogled na svijet, pa se s pravom ovo razdoblje naziva razdoblje “novog vijeka”. Udžbenik je koncipiran tako da je obrađeno 45 nastavnih jedinica u kojima je zastupljena opća historija i historija naše domovine. Nastavne jedinice čine glavni tekst, vinjete, ilustracije različite vrste, historijske karte i tekstovi koji su nastali u određenim historijskim epohama ili su djela autora koji tretiraju određeno pitanje iz nastavne jedinice. Nastojali smo da glavni tekst bude napisan što jednostavnije i prihvatljivije i da bude primaran u izučavanju ovog historijskog razdoblja. Ostali prateći elementi će vam poslužiti da upotpunite svoje znanje i potaći vas na samostalno istraživanje i razmišljanje o historijskim događajima i procesima. Većina novih pojmova je objašnjena u glavnom tekstu, a ostali nepoznati pojmovi dati su na kraju nastavnih jedinica u cilju što boljeg i bržeg razumijevanja ponuđenog teksta. Vjerujemo da će učenici i profesori izbjeći zastarjeli način učenja i predavanja po kome sve što je napisano u udžbeniku mora biti i naučeno. Naš osnovni cilj je bio da vas ovaj udžbenik, pored svoje faktografije, navede na razmišljanje o svemu onom što se desilo u ovom historijskom razdoblju, samostalno istraživanje i tumačenje historijskih događaja i korištenje znanja iz drugih predmeta koji tretiraju određena pitanja iz ovog historijskog perioda. Preporučujemo da se učenici i profesori unaprijed pripreme za nastavni sat i da na osnovu ovog udžbenika kreiraju nastavne sate na savremen metodološki način uz maksimalni angažman učenika. Na taj način će i oni moći pokazati svoju kreativnost, a profesorima će biti lakše organizovati nastavni sat. Autori

4

5

Nastanak modernog svijeta 1453. sultan Mehmed II osvojio Carigrad 1485-1603. vladavina dinastije Tudor (Tjudor) u Engleskoj 1492. Cristopher Columbus (Kristofer Kolumbo) otkrio Ameriku 1517. Martin Luther objavio svojih 95 teza – početak reformacije 1520-1566. vladavina sultana Sulejmana I Kanunija (Zakonodavca) – najveći uspon Osmanskog carstva 1556-1598. vladavina kralja Phillipa II u Španiji 1562-1598. vjerski ratovi u Francuskoj između katolika i hugenota 1571. pomorska bitka kod Lepanta 1614. posljednji saziv staleške skupštine u Francuskoj 1642-1649. Građanski rat u Engleskoj 1645-1669. Kandijski rat 1661-1715. vladavina Luja XIV u Francuskoj 1689. Slavna revolucija u Engleskoj 1683-1699. Veliki bečki rat sred. XVIII st. djelovanje francuskih prosvjetitelja 1775-1783. Rat za nezavisnost Sjedinjenih Američkih Država 1797. Napoleon Bonaparte ukinuo nezavisnost Mletačke republike

Nastanak modernog svijeta

Historija III

ANTROPOCENTRIČNA SLIKA SVIJETA

NOVI VIJEK - doba koje po većini evropskih historičara počinje 1492. godine, dok neki historičari za njegov početak uzimaju 1453. godinu kada su Osmanlije zauzeli Carigrad. Kraj novog vijeka nije utvrđen i tu je došlo do razmimoilaženja historičara.

U čemu je značaj humanizma i renesanse kada ste ih pominjali iz predmeta Likovna kultura, Bosanski jezik i književnost i Muzička kultura? Podijelite se u tri grupe i napravite portfolij – svaka grupa treba dati osnovne podatke o promjenama u likovnoj, muzičkoj umjetnosti i književnosti u odnosu na srednji vijek. U portfolij uvrstite i podatke iz ove nastavne jedinice.

Pojam i osnove na kojima nastaje renesansa Renesansa je preporod svih vidova života. Ona je otvorila put modernoj evropskoj civilizaciji. Od sredine XV stoljeća predstavnici humanizma i renesanse borili su se za obnovu umjetnosti, književnosti i nauke oslobođene utjecaja srednjovjekovlja. Većina obrazovanih ljudi tadašnjeg doba je tvrdila da u svijetu počinje novo doba, doba svjetlosti poslije hiljadu godina “srednjovjekovnog mraka”. Pojavom humanista u Italiji javlja se novi pogled na svijet i čovjeka koji je postavljen u središte interesovanja. Takvo mišljenje koje je u središte postavilo čovjeka nazivamo humanizam. Humaniste je interesovao odnos čovjeka i prirode. Da bi se rasvijetlio taj odnos pomogle su im nauke: anatomija, medicina, biologija, matematika, astronomija. Osnovicu renesanse činio je društveno-ekonomski život koji je dobio nove forme razvitkom gradova, građanskog staleža i novčane privrede. Moć građanstva se povećavala, a moć plemstva slabila. Feudalni sistem i duhovni život pod kontrolom Crkve bio je ugrožen. Borbena parola ovog doba bila je duhovno oslobođenje od crkvene vladavine, a uzor humanistima bio je svestrano obrazovan čovjek. Znanje je izuzetno cijenjeno i pažnja je pridavana obrazovanju. Ideja individualizma je bila dominantna nasuprot univerzalizma.

Vraćanje na antiku U samostanskim bibliotekama očuvana su djela antičkih autora i ona su bila dostupna redovnicima. Evropa je za njih saznala dijelom iz arapskih prijevoda i od Bizantinaca prebjeglih u zapadnu Evropu poslije osmanskog zauzeća Carigrada. Grčka filozofska djela su dijelom korištena u skladu sa skolastičkim mišljenjima. Predstavnici humanizma i renesanse su vraćanjem na antiku pokušali srušiti srednjovjekovne autoritete. U prvoj fazi mijenjan je jedan autoritet drugim - Crkva je zamijenjena antičkom misli. Antička misao je postala polazna tačka samostalnog stvaralaštva i pomoć za oslobođenje od srednjovjekovne tradicije.

8

Vjerski preporod Renesansa je doba vjerskog preporoda, obnove religioznosti u učenim slojevima i obnove religiozne misli koja je trebala zahvatiti neobrazovani narod. Obnova religiozne misli tj. reformacija počela je protestom Martina Luthera 1517. godine protiv korumpiranosti visokog klera. Reformacija je potkopala temelje tradicije, univerzalizma i duhovnog jedinstva katoličke Evrope. Na prvake protestantske humanističke misli djelovao je humanist Desiderius Erasmus Roterodamus (Erazmo Roterdamski), zastupnik vjerske tolerancije i slobodne misli uopće.

Renesansa u Italiji Preteče renesanse mogu se naći u skolastici u učenjima Rogera Bacona (Rodžera Bekona,1214-1294.) i Williama Occama (Vilijama Okama, 1288-1348.) Srednjovjekovni nominalizam je prvi usmjerio misao prema onom iz čega se razvio novovjekovni empirizam. Renesansa je ipak procvat doživjela u Italiji. U historiji književnosti istakli su se italijanski pisci: Dante Alighieri (Aligijeri, 1265-1321.), Francesco Petrarca (Frančesko Petrarka, 1304-1374.) i Giovanni Boccaccio (Đovani Bokačo, 1313-1375.). Dante je utemeljio italijansku književnost na narodnom jeziku koji je smatran vulgarnim nasuprot “ljepšeg, plemenitijeg i vedrijeg” latinskog jezika. To je bio prvi znak nacionalnog individualizma, nasuprot latinskog univerzalizma. Oni su propagirali i budili smisao za antiku, prirodnost, čovječnost i kritički stav prema vjeri, tradiciji, grijehu, ljubavi. Renesansa je imala najpotpuniji izraz u umjetnosti. Italijanski gradovi i djela renesansnih umjetnika su svjedočanstvo o njenom sjaju i potvrđuju mišljenje savremenika da je to doba oživljavanja umjetnosti. Antički uzori su korišteni na nov način za napuštanje srednjovjekovnih kanona i uvođenje slobode pokreta. Antika je otvorila pristup prirodi, a njeno slikanje dobilo je novi izraz. Uživanje u ljudskom tijelu otkrilo je interes za stvaranje portreta. Umjetnost renesanse je bila bliska sa vjerom. Humanistički orijentirani crkveni

ERAZMO ROTERDAMSKI (1466-1536), holandski humanist, književnik, filolog i filozof. U svom djelu “Pohvala ludosti” je na jednostavan i satiričan način kritikovao neukost, ljenost i raspusni život monaha kao i nemoral crkvenih velikodostojnika.

U Božanstvenoj komediji Dante je spojio antičku i narodnu književnost, a simbolički prikaz prelaza od pakla do raja slika je ideje napretka gdje pobjeđuje sloboda, dobrota i istina. Ta “knjiga života” bila je izvor novog znanja o čovjeku. Petrarkina lirika u Kanconijeru bila je uzor pjesnicima i generacijama koje su voljele konkretan život. Bokačo se rugao duhu srednjeg vijeka. U Dekameronu on je napisao je zemaljsku i ljudsku komediju, a visoke ideale ljudskog odricanja i njihovu vrijednost odbija. On ukazuje na suprotnosti redovničkog života i propovjedi, stvarnog licemjerja i nestvarnih želja.

9

Nastanak modernog svijeta

Historija III Najznačajniji predstavnici italijanske renesanse Donatello (1386-1466) kipar iz Firence, jedan od najznačajnijih u svom dobu; Giotto di Bondon (Đoto di Bondon, 12661337) slikar iz Firence, prvi unio stvarni život u umjetnost; Leonardo da Vinci (da Vinči, 1452-1519) slikar, izumitelj, muzičar, arhitekt i vajar. Najpoznatija slikarska djela su mu Mona Lisa i Tajna večera; Niccolò Machiavelli (Nikolo Makijaveli, 1469-1519) političar i filozof iz Firence, autor djela Vladar u kojem je opisao vladara koji treba ujediniti Italiju. Ono je postalo inspiracija za organizaciju vlasti za mnoge vladare. Najpoznatija deviza iz tog djela je “Cilj opravdava sredstvo.”; Michaelangelo Buonarroti (Mikelanđelo Bonaroti, 1475-1564.) slikar, vajar i arhitekt iz Firence. Oslikao Sikstinsku kapelu u Rimu. Najpoznatija vajarska djela su mu David i Mojsije.

Preporod u nauci

Leonardo da Vinči, TAJNA VEČERA, jedno od najboljih renesansnih slikarskih ostvarenja

dostojanstvenici bili su zaštitnici umjetnosti i umjetnika čija su djela imala religioznu tematiku. Pape su ih angažovale za gradnju i oslikavanje crkava i klesanje skulptura. Renesansna umjetnost je doživjela najveći uspon krajem XV i u prvoj polovini XVI stoljeća, kada su djelovali najveći umjetnici renesanse: Leonardo da Vinči, Rafaelo Sancti i Mikelanđelo Buonaroti.

Renesansa je bila preporod u nauci. Rodžer Bekon je izrazio stav da naučnik istražuje, opaža i eksperimentalno proučava prirodu. Nikolaus von Kues (Nikola Kuzanski, 1401-1461) je isticao da je kvantitativno načelo osnovno načelo prirode. Leonardo da Vinči je smatrao da umjetnost i nauka teže ka istom cilju spoznaje prirode pri čemu se umjetnost drži površine stvari i osjetilnog iskustva, a nauka spoznaje unutrašnje sile i oslanja se na matematički proračun. Nikola Kopernik je srušio geocentričnu sliku svijeta i postavio teoriju heliocentričnog sistema. Johannes Kepler je tvorac teorije o harmoniji kosmosa Mikołaj (izvorno) ili Nikola Kopernik 1473-1543) poljski i osnivač moderne astronomije. Galileo Galilej, osnivač klasične mehanike, napravio je prvi teleskop i potvrdio je astronom. Po njegovom mišljenju planete se kreću oko Sunca po Kopernikovu teoriju o heliocentričnom sistemu. Engleski pravilnim kružnicama. Njegovo naučnik Isak Njutn je uspostavio zakone mehanike i učenje je osudila Katolička crkva zakone o gravitaciji. U XVI stoljeću prirodoslovci su izdali i zabranila je njegovo izučavanje. Kopernik je spaljen na lomači djela iz botanike, istraživali su fizička svojstva zraka, a osudom inkvizicije. ispitivanjem krvi došli su do novih spoznaja u medicini. Paracelzus, švicarski ljekar i alhemičar, istraživao je hemijske procese, njihov utjecaj na životne funkcije i utjecaj prirodnih mineralnih voda.

Humanizam i renesansa u Evropi Humanizam i renesansa su dobili nove osobine u evropskim zemljama. Znanje se širilo preko univerziteta, književnih društava, grupa okupljenih oko pojedinaca i akademija. U njima je proučavana antika, pisana je poezija na latinskom jeziku, istraživana je prošlost pojedinih naroda. Filozofija i grčki jezik imali su istaknuto mjesto. Pokret se širio na novoosnovane univerzitete i od protestantizma je dobio poticaj. Humanisti, posebno Sjeverne Evrope, zalagali su se za pročišćenje vjere i Crkve. Njihov ideal je učena pobožnost pod kojom su podrazumijevali da put ka čistoj vjeri vide u nauci koja treba osloboditi kršćanstvo od svega ovozemaljskog. Po njima, istina se nalazila u spisima svetih otaca i Bibliji, a jezik, pravo, prirodne nauke otkrivaju put ka pobožnosti. Humanističko učenje je prodrlo u svijest Francuza, koji su otvorili Collège de France (Kolež de Frans) 1530. godine prekidajući tradiciju srednjovjekovnih univerziteta, ali i kod Engleza to učenje je prodrlo u Crkvu, na dvor i univerzitete.

10

Johannes Kepler (1571-1630) njemački astronom, matematičar i fizičar. Njegova tri zakona su konačno utvrdila heliocentrični sistem kao naučno saznanje. Postavio je nove temelje astronomije.

Galileo Galilei (1564-1642) italijanski fizičar, matematičar, astronom. Posmatrao je Mjesec i njegove neravnine, otkrio sunčeve pjege. Zalagao se za primjenu Kopernikove teorije o heliocentričnom sistemu i zbog toga je morao odgovarati pred inkvizitorskim sudom. Izbjegao je smrtnu kaznu, ali je umro u kućnom pritvoru. Poznat je po izreci o planeti Zemlji “Ipak se kreće!”.

Ser Isaac Newton (Isak Njutn, 1642-1727) engleski fizičar, matematičar, astronom. Pokazao je niz zakonitosti u kretanju nebeskih tijela, unaprijedio nauku o zvuku i toploti, ustanovio emisionu teoriju svjetlosti i pronašao infinitezimalni račun pomoću fizike. Najvažnije djelo mu je “Matematički principi filozofije prirode” iz 1687. godine.

11

Nastanak modernog svijeta

Historija III Tehnička dostignuća novog vijeka Jedno od tehničkih dostignuća novog vijeka je štamparska mašina Johana Gutenberga koja je omogućila širenje znanja. Knjige su bile jeftinije i dostupnije. Prve štampane knjige u Evropi su inkunabule. Za otkrivanje tajni kosmosa Johanes Kepler je pronašao princip teleskopa, a Galileo Galilej ga usavršio. Mikroskop Roberta Hookea (1635-1703) čovjeku je otkrio mikrosvijet. U XVI i XVII stoljeću kao pogonska snaga korištena je voda, a od XVIII stoljeća korištena je vodena para otkrićem parne mašine Jamesa Watta (Džejms Vat, 1736-1819). To je izazvalo industrijsku revoluciju i praktičnu primjenu tehničkih dostignuća. Johannes Gutenberg (1298-1468)

Prosvjetiteljstvo - novi intelektualni pokret

Naslovna strana “Enciklopedije”

12

Krajem XVII i početkom XVIII stoljeća pojavilo se prosvjetiteljstvo. Prosvjetitelji su smatrali da razum omogućuje čovjeku da opažanjem i iskustvom spozna i objasni svijet. Smatrali su da su svi ljudi jednaki, postavili su zahtjev za slobodom pojedinca i da narod ima pravo smjeniti vladu ako ne vlada u korist naroda. Prosvjetiteljstvo je prvi uspjeh imalo u Engleskoj gdje je John Locke (Džon Lok, 1632-1704) pisao o ljudskim pravima - slobodi i jednakosti. U Njemačkoj, Gottfried Wilhelm Leibniz (Gotfrid Vilhelm Lajbnic, 1646-1716) je smatrao da je svijet logički uređen. U Sjedinjenim Američkim Državama, Thomas Jefferson (Tomas Džeferson,1743-1826) i Benjamin Franklin (Bendžamin Frenklin, 1706-1790) su prosvjetiteljske ideje ugradili u Deklaraciju o nezavisnosti SAD-a i Ustav. Prelaskom duhovnog centra Evrope u Francusku sredinom XVII st. francuski jezik, ideali i maniri su pomogli stvaranju evropske kulturne zajednice. Njeni prosvjetitelji su izdali Enciklopediju s ciljem prikupljanja dotadašnja znanja. Najznačajniji prosvjetitelj Jean-Jacques Rousseau (Žan Žak Ruso, 1712-1778.) je smatrao da je čovjek po prirodi dobar, ali da ga je društvo pokvarilo. Ljudi su po prirodi slobodni, jednaki i ravnopravni, u stvarnosti vlada nejednakost koja nastaje sa privatnim vlasništvom.

Najpoznatiji prosvjetitelj je François Marie Arouet Voltaire (Fransoa Volter, 1694-1778), filozof, pjesnik, pisac i duhovni vođa prosvjetiteljstva. Za njega historija ne treba biti hronologija neke dinastije već prikaz privrednog, društvenog, naučnog, političkog i kulturnog razvitka. Bio je borac za slobodu, napredak, vjersku snošljivost i zdrav razum kao načelo prosuđivanja. Kritici je podvrgao crkvu, ali otklanja ateizam kao štetan. Društvu u cjelini je potreban Bog, pa “Kad Boga ne bi bilo trebalo bi ga izmisliti!”. Zagovornik je deizma, razumne religije po kojoj je Bog praum svijeta koji kasnije nema nikakve veze sa svijetom. Charles de Secondat, baron de Montesquieu (Šarl Luj Monteskje, 1689-1755) u Duhu zakona govorio o državi sa podjelom vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku koja je prihvaćena kao pretpostavka za nastanak parlamentarne demokratije. U Perzijskim pismima je ukazao na protivrječnosti zapadne civilizacije, vjere i politike i zbirka razmišljanja o slobodi, vjeri, sa ružnim opaskama o francuskom društvu. Prilike u kojima su djelovali prosvjetitelji su različiti. U Engleskoj njih su podržavali ugledni pojedinci i krugovi. U Francuskoj konzervativne snage su im se opirale, ali nisu spriječile njihov rad. U njemačkim državama oni su bili uzdržani u postojećem sistemu. Svi oni su imali mnogo zajedničkog. Sekularizam i kritičnost čine njihove najveće osobine.

Volter

Monteskje

U djelu “Emil” Ruso je zapisao da je najbolji prirodni odgoj po kome se pojedinac razvija bez štetnih utjecaja društva. U spisu o O porijeklu i osnovama nejednakosti među ljudima postojeće društvo smatra neprirodnim. U Društvenom ugovoru on govori o pojedincu koji se ugovorom udružuje u zajednicu. Volja pojedinca mora biti čuvana u zajedničkoj volji da bi se čuvala jednakost i sloboda u zajednici. Samo narod u cjelini je suveren i taj suverenitet je neotuđiv i nedjeljiv. Upravna vlast treba biti sluga naroda. On opravdava revoluciju i poziva na uspostavljanje prirodnog stanja na višem nivou svrgavanjem despotizma pobunom, jer je ona zakonit čin i koristi silu za svrgavanje despotizma koji je silom upravljao podanicima.

Žan Žak Ruso

13

Nastanak modernog svijeta

Historija III Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU “SOFIJIN SVET” Justejn Gorder Ovo je odlomak iz knjige “Sofijin svet”, romana o filozofiji, u kome Alberto objašnjava djevojčici Hildi filozofske pravce i škole od antike do savremenog doba. Ovdje donosimo odlomak koji se odnosi na prosvjetiteljstvo. Ako pronađete ovu knjigu u nekoj od biblioteka, svakako je pročitajte. “Draga Hildice! ... Alberto će ... pričati o idejama ... francuskog prosvetiteljstva. On će se usredsrediti na sedam tačaka. Tih sedam tačaka su: Pobuna protiv autoriteta, Racionalizam, Zamisao posvetiteljstva, Kulturni optimizam, Povratak prirodi, Humanizovano hrišćanstvo i Ljudska prava ... Prva natuknica je dakle pobuna protiv autoriteta. Ne mali broj filozofa francuskog prosvetiteljstva je posetio Englesku koja je na mnogo načina bila slobodoumnija od njihove sopstvene domovine. U Engleskoj su ih zadivile prirodne nauke, a posebno Njutn i njegova univerzalna fizika. Ali nadahnjivali su ih i engleski filozofi, posebno Lok i njegova filozofija politike. Kod kuće, u Francuskoj, lagano su krenuli u borbu protiv starih autoriteta. Smatrali su da je važno zauzeti skeptičan stav prema svim nasleđenim istinama. Misao je bila da jedinka mora sama pronaći odgovor na sva pitanja ... Pobuna protiv autoriteta se usmerila ne manje protiv vladavine crkve, kralja i plemstva. Te institucije su tokom XVIII veka bile mnogo moćnije u Francuskoj nego u Engleskoj. - I onda je izbila revolucija. - Da, 1789. Ali nove ideje su stigle ranije. Sledeća natuknica je racionalizam. - Ja sam mislila da je racionalizam izumro sa Hjumom. - Hjum je umro tek 1776., to jest dvadesetak godina nakon Monteskjea, a samo dve godine pre Voltera i Rusoa, koji su umrli 1778. Ali sva trojica su bili u Engleskoj i dobro poznavali Lokovu filozofiju. ...većina filozofa u doba prosvetitelja je imala nepokolebljivu veru u ljudski razum. To je bilo toliko upadljivo da većina jednostavno naziva doba francuskog prosvetiteljstva “racionalizmom”. ...tada su filozofi prosvetiteljstva videli svoj zadatak u tome da postave temelj morala, religije i etike koji bi bio u skladu sa nepromenljivim razumom ljudi. I to je dovelo do same prosvetiteljske ideje. - A to je treća tačka. - Sad je valjalo “prosvetiti” široke slojeve naroda . To je bio preduslov boljeg društva ... Zato je velika pažnja posvećena vaspitanju dece i naroda. Nije slučajno što pedagogija kao nauka ima korene u prosvetiteljstvu. - Dakle, školstvo potiče iz srednjeg veka, a pedagogija iz prosvetiteljstva.... - Sledeća tačka je kulturni optimizam ...- Prosvetiteljski filozofi su smatrali da bi čovečanstvo učinilo veliki napredak kako bi se samo raširili poverenje u razum i znanje. Bilo je samo pitanje vremena kad će se nerazumnost i neznanje povući pored “prosvećenom” ljudskošću... Čak šta više nismo ubeđeni da je sav “razvoj”

14

samo dobar. Ali tu kritiku “civilizacije” izneli su još francuski prosvetiteljski filozofi. - Za pojedince je povratak prirodi postao moto. Ali “prirodu” su prosvetiteljski filozofi skoro sasvim izjednačavali sa “razumom”... Ukazivalo se na to da su “primitivni narodi” često zdraviji i srećniji od Evropljana jer nisu “civilizovani”, a samu krilaticu je izrekao Ruso: “ Moramo se vratiti prirodi.” jer priroda je dobra, a čovjek je dobar “po prirodi”... - I religija je morala da se dovede u sklad sa “prirodnim” razumom ljudi. Mnogi su se borili za ono što bismo mi danas nazvali humanizovanim shvatanjem hrišćanstva... - Onda ostaje samo još jedna tačka, a to su ljudska prava... - Da, francuski prosvetiteljski filozofi se nisu zadovoljili teorijskim shvatanjima mesta čoveka u društvu. Oni su se aktivno borili za ono što su nazivali “prirodnim pravima” građana. Pre svega je reč o borbi protiv cenzure, a time za slobodu štampe. Pojedincu je trebalo obezbediti pravo da iskaže sopstvene misli i o religiji, i o moralu, i o politici. Osim toga, borili su se protiv trgovine crnačkim robljem i za humanije postupanje sa kažnjenicima...

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Skolastika (sluškinja teologije) - srednjovjekovna filozofija koja je nastojala dokazati da su vjerske istine i naučne istine Nominalizam - filozofsko-skolastičko shvatanje po kome su opći pojmovi samo riječi koje služe kao oznake za stvari i njihova svojstva, osim apstraktnog i misaonog ne označavaju ništa stvarno (suprotan realizmu) Empirizam - filozofija iskustva koja cjelokupnu spoznaju izvodi iz iskustva tj. eksperimenta.

PITANJA I ZADACI Šta se podrazumijeva pod pojmom renesansa i koji je uzrok njenog nastanka? Objasnite humanističko interesovanje za antiku. Kakav je stav humanista prema filozofiji i teologiji? Kako su humanizam i renesansa utjecali na razvitak nauke i umjetnosti? Šta je suština prosvjetiteljskog načina razmišljanja? Uočite kojim se temama bave francuski prosvjetitelji.

15

Nastanak modernog svijeta

Historija III

VJERSKE BORBE I RASKOLI REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA Da biste lakše razumjeli ovu nastavnu jedinicu podijelite se u grupe. Prva grupa treba prezentirati osnovne podatke o kršćanstvu kao religiji, njenom nastanku, širenju i crkvenom raskolu iz 1054. godine. Druga grupa neka pripremi glavne podatke o kršćanstvu danas, uključujući podatke o crkvama koje danas postoje. Treća grupa neka da osnovne podatke o ulozi crkve u srednjem vijeku, utjecaju papstva u Zapadnoj Evropi i njen utjecaj na kulturu srednjeg vijeka.

Stanje u Crkvi prije reformacije Velika šizma

Od 1350. do 1500. utjecaj Katoličke crkve u kršćanskom svijetu je bio jako slab. Tome su uzrok bili premještanje sjedišta papstva iz Rima u Avinjon (1308-1378) i Velike šizme (1378-1418) kada su bila imenovana dvojica papa. Saborom u Pizi 1409. godine obojica su smijenjeni i izabran je novi papa, ali prethodna dvojica nisu htjela odstupiti sa položaja. Saborom u Konstanci (1414-1418) sva trojica papa su smijenjeni, a papa je postao Martin V.

Crkva je dugo vremena zapostavljala poslanstvo u širenju Kristovog učenja među ljudima i život u tom duhu. Ona je bila snažna institucija i najveći feudalac. Suprotnosti između onih svećenika koji su slijedili takvo učenje i onih koji su živjeli kao svjetovni velikaši su se povećavale. Simonija je bila raširena i na dobro plaćene položaje dolazili su ljudi kojima je vjerska služba bila posljednja stvar u životu. Svećenici, koji su zvanje dobili simonijom, živjeli su neprimjerenim životom za zvanje koje su imali. Niži svećenici bili su slabo obrazovani. Kriza papstva u XIV i XV stoljeću potakla je katoličke teologe da otvorenije kritikuju Katoličku crkvu i traže njeno reformisanje. Međutim, kritičari Crkve su mogli pasti u nemilost inkvizicije ili biti izloženi bacanju anateme, najefikasnije kazne koja je imala veći učinak nego neke tjelesne kazne.

Njegove teze su izazvale papino nezadovoljstvo. Luter je isključen iz crkve, a on je papsku odluku o tome javno pocijepao. Luterov je zaštitnik bio Friederich III, vladar Saksonije. On je Lutera sklonio u dvorac u Vartburgu. Tu je Luter preveo Bibliju na njemački jezik, jer je jedna teza bila da svako mora samostalno moliti Boga i da svećeničko posredovanje nije potrebno. Vjernik se morao ponašati po Bibliji i zato je potrebno da slabo obrazovani ljudi imaju Bibliju na maternjem jeziku.

Luterova Biblija na njemačkom jeziku

Odjek Luterove reformacije Luterova kritika Crkve je doprla do svih društvenih slojeva koji su uz borbu za vjeru postavili i druge zahtjeve. Najniži slojevi su smatrali da će reformacijom dobiti izvorno kršćansko uređenje zasnovano na jednakosti i ukidanje feudalnih obaveza. Građani i plemstvo su vidjeli mogućnost jačanja svoje moći nasuprot katoličkoj vladavini, koja ih je donekle sputavala u tome, i da se mogu ujedno dočepati crkvenih imanja koja bi bila oduzeta u procesu osiromašenja Crkve. Za reformaciju je bio značajan stav sjevernonjemačkih država i gradova koji su bili pod Luterovim utjecajem. Na državnom saboru 1529. godine u Speyeru (Spejeru) petorica kneževa i predstavnici četrnaest gradova potpisali su Protestatio ili Protest protiv zaključaka sabora da se katolicima dozvoli pravo na obred. Zato su nazvani protestantima.

Godine 1525. njemačke zemlje je zahvatio Seljački rat pod vodstvom Thomasa Müntzera (Tomasa Mincera, 1490-1525). Seljaci su prihvatili Luterovu reformaciju smatrajući da će dobiti slobodu i jednakost sa ostalim društvenim slojevima. Kada je seljaštvo očekivalo Luterovu podršku, on je stao na stranu plemstva, pobunjenike nazvao “bijesnim psima”. Ova pobuna je u krvi ugušena.

Reformacija Martina Lutera u Njemačkoj

Martin Luther (1483-1546) njemački reformator, profesor teologije na Vitenberškom univerzitetu

16

Reformacija je počela kao pokušaj reformisanja Katoličke crkve, ali se završila njenom podjelom na Rimokatoličku i Protestantsku crkvu. Početak reformacije je označen činom njemačkog teologa Martina Lutera koji je 1517. godine svijetu obznanio svojih 95 teza u Wittenbergu. One su bile prijedlog za reformisanje Katoličke crkve. Luter je smatrao da čovjek može dobiti oprost vjerom a ne djelima. Vjernici moraju spoznati vjeru neposredno iz Biblije. Osudio je nepravilnosti u Katoličkoj crkvi: indulgencije, nemoralan život svećenika, simoniju, materijalno bogatstvo i napuštanje ideala izvornog kršćanstva.

Kraj vjerskog sukoba u Njemačkoj Pošto je reformacija uzimala maha u Njemačkoj, predstavnici Katoličke crkve su odlučili završiti vjerske sukobe dogovorom sa protestantima. Na saboru u Augsburgu 1555. godine postignut je mir između Katoličke i Protestantske crkve priznavanjem protestantizma kao nove vjere. Po saborskim odlukama svaki njemački vladar je imao pravo odabrati vjeru svojim podanicima po načelu “Cuius regio eius religio.” - “Čija je zemlja tog je i vjera.” Ako podanici nisu željeli prihvatiti vladarevu vjeru morali su se iseliti sa njegovog posjeda.

17

Nastanak modernog svijeta

Historija III

VAŽNI DATUMI ENGLESKE REFORMACIJE 1531. englesko svećenstvo priznalo kralja Henrika VIII za poglavara engleske crkve; 1534. Parlament proglasio Zakon o vrhovnom crkvenom vođi i prekinuo veze sa papom; 1539. Šest propisa o katoličkim doktrinama koje treba slijediti; 1553-1558.kraljica Mary - katolička reakcija, progoni anglikanaca; 1558-1603. kraljica Elizabeth I Tudor - obnova anglikanske crkve.

Reformacija u drugim zemljama

Protureformacija

Reformacija je zahvatila Švicarsku, Francusku i Englesku. U Švicarskoj je počela 1523. godine u Cirihu, a pokrenuo je Urlich Zwingli (Urlih Cvingli, 1484-1531) tražeći veće promjene u vjerovanju, obredima i organizaciji crkve. Reformator Jean Calvin (Žan Kalvin, 1509-1564) je 1536. godine u djelu Temelji kršćanstva želio striktniju religiju od luteranstva. Formirao je “ženevsku crkvu” koja je upravljala sama sobom i imala izborne funkcije. Njegova reformacija se širila u Francuskoj gdje su kalvinisti zvani hugenoti. U Engleskoj je odvojena engleska crkva od Rima zbog spora između engleskog kralja Henryja VIII i pape oko kraljevog razvoda od prve supruge. Pomoću parlamenta Henry VIII je zakonom postao poglavar anglikanske crkve koja se po obredu i organizaciji ne razlikuje od Katoličke. U anglikanskoj crkvi su nastale sekte koje su progonjene i u Novom svijetu su našle prostor za širenje svojih vjerskih uvjerenja.

Katoličku crkvu su pokušali reformisati pojedine pape: osnivanjem samostanskih redova, inkvizicijom, Index librum prohibitorum i općim crkvenim saborom. Prvi pomak u katoličkoj reformaciji je osnivanje samostanskog reda Družba Isusova. Osnivač reda bio je Ignacio (Íñigo) López de Loyola (Ignacije Lojola, 1491-1556). Iako je nastao kao misionarski red, Družba Isusova je bila katolička snaga u borbi protiv reformacije koja je vođena misionarstvom, radom u školstvu i inkvizicijom. Inkvizicija je nastala u XIII stoljeću za sprečavanje širenje hereze. Od kraja XV stoljeća ona je aktivnost prenijela u Španiju i usmjerena je prema preostalim muslimanima, Jevrejima i konvertitima. Sa pojavom protestantizma proširila je rad na protestante, jer su izlazili iz okvira katoličkog vjerskog učenja, nisu se pokajali i proglašeni su hereticima. Crkvene vlasti i inkvizitori nisu direktno nametali kaznu, ali su pri ispitivanju mogli mučiti ispitanike. Po dobijenom priznanju ispitanik je predavan svjetovnom sudu koji je izricao kaznu, najčešće lomaču. Da bi bilo spriječeno širenje protestantizma i naučnih otkrića suprotnih katoličkim postavkama, nastao je Index librum prohibitorum (Popis zabranjenih knjiga). On je sadržavao naslove djela koja su napisali oni koje je Crkva osudila te i djela nepoznatih pisaca. U odbrani čistoće vjere svuda se osjećao rad inkvizicije, tamnice su pune ljudi izloženih mučenjima. Gorjele su lomače koje su trebale vratiti poljuljani autoritet Katoličkoj crkvi. Učeni ljudi su prisiljeni odricati se svog znanja. Katolička crkva je bila iznenađena razmjerima reformacije. Papa i svećenstvo su trebali izgubljene vjernike vratiti pod svoje okrilje. Sazvan je sabor u Tridenu (1545-1563). Doneseni zaključci bili su obavezujući za sve katolike duhovnike i laike. Crkvena organizacija je zadržana. Svećenici su se obavezali na celibat i morali su biti obrazovani. Potvrđeno je da je Vulgata jedini ispravni izvor katoličanstva iz kojeg se dobija božija vijest. Mnoge knjige su proglašene štetnim, a žeđ za naukom proglašena je smrtnim grijehom. Papa je imenovao nuncije da brinu o katoličkom vjerskom

Cvingli, reformator u Cirihu. Napisao je 67 teza i time reformisao crkvu odbacujući katoličke dogme, crkvenu raskoš, rasipništvo i celibat

18

Kalvin, francuski vjerski reformator u švicarskom gradu Ženevi

Lojola - španski oficir, kasnije monah. Uspio je 1540. godine dobiti dozvolu od pape da formira samostanski red Družba Isusova. Red je zasnovan na siromaštvu, poštenju i misionarskom djelovanju. Red je imao strogu hijerarhiju, a vođa reda je imao titulu generala.

INDEX LIBRUM PROHIBITORUM je sačinio papa Pavle IV 1559. godine. Kasnije je stvorena Tajna kongregacija koja je motrila šta se objavljuje i na Index je stavljala i one knjige koje nisu odgovarale Katoličkoj crkvi. Djelatnost ove kongregacije zove se cenzura. BAROK- umjetnički pravac novog doba. Njega je poticala Katolička crkva da bi se oduprla protestantizmu i uspješno provela odluke Tridentinskog koncila. Umjetnost joj je poslužila kao najbolja propaganda. Velike apsolutističke monarhije su krenule istim putem potičući umjetnost da stvori raskošnu sliku njihove veličine. Tako se pojavio barok čija su osnovna obilježja: preobražaj prirodnog objekta, efekti širenja i skupljanja prostora, optičke varke kao sredstvo stvaranja pojačanih emocionalnih doživljaja djela.

19

Nastanak modernog svijeta

Historija III životu u drugim zemljama. Ali, životna praksa je silila ljude na proučavanje prirode i njenih zakona i do gomilanja naučnih podataka. Nauka je izmicala ispod kontrole, a otkrića su ubrzala društveno-privredni napredak Evrope.

Rezultati protureformacije Odluke Tridenskog sabora i njegove disciplinske akcije bile su u nekim oblastima djelotvorne, jer je svećeničko obrazovanje povećano. U nekim zemljama vraćen je autoritet Katoličke crkve, ali osnovni cilj jedinstvo crkve u Zapadnoj Evropi nije ostvaren. Nastala je nova vjerska karta Evrope koja je najvećim dijelom zadržana do danas. Pogledajte vjersku kartu Evrope i navedi zemlje koje su katoličke, protestantske, pravoslavne i islamske.

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU U ovom dijelu donosimo vam tekstove koji su vezani za reformaciju i protureformaciju. Uporedite stavove reformatora sa stavovima Katoličke crkve. Iz Luterovih teza o indulgencijama “21. Varaju se navjesnici oprosta koji vele da će čovjek po papskom oprostu biti prost od muka i blažen. 27. Ko kaže da će duša onaj čas seliti iz čistilišta čim groš padne u škrinjicu, taj propovijeda trice i kučine. 32. Ko drži da je oprosnim pismom siguran za svoje blaženstvo, taj će zajedno sa svojim učiteljima otići do bijesa. 36.Kršćaninu koji osjeća pravo kajanje i bol zbog svojih grijeha potpuno se praštaju muke i krivnje... 43. Kršćane treba učiti: bolje radi ko siromahu daje ili potrebnom posuđuje, nego ko kupuje oprost. 62. Pravo, istinito blago crkve jest sveto evanđelje veličanstva i milosti Božije. 66. Blago oprosta je mreža kojom se u sadašnje vrijeme hvata bogatstvo ljudi.” Iz učenja anglikanske crkve (1562. ) - dio iz “Općeg molitvenika” “Kraljevsko Veličanstvo ima u ovoj Kraljevini Engleskoj i u svojim drugim državama vrhovnu vlast; njemu pripada u svim spornim slučajevima vrhovna vlast nad svim staležima države, bili oni duhovni ili svjetovni; on nije podložan nikakvoj stranoj sudskoj vlasti i ne treba da joj bude podložan. Ako kraljevskom Veličanstvu pridajemo najvišu upravnu vlast - izraz koji, kako primjećujemo, smeta nekim ljudima koji vole klevetati - onda mi time ne prenosimo na naše kneževe službu propovijedanja i izlaganja božije riječi ni dijeljenja sakramenata, kako se to najjasnije vidi iz nedavno objavljenih odredaba naše kraljice Elizabete, nego im mi dajemo jedino prvenstveno pravo koje je sam Bog, kako vidimo, svim pobožnim kneževima u Svetom pismu uvijek davao i koje se sastoji u tome da oni upravljaju svim staležima i razredima, duhovnim i svjetovnim, i da svjetovnim mačem obuzdavaju prkosne i zlotvore. Biskup u Rimu nema nikakve sudske vlasti u ovoj Kraljevini Engleskoj.” U borbi protiv reformacije papa Pavle III je 1540. god. potvrdio red Družbe Isusove. Red je zasnovan na principu poslušnosti starješinama reda i papi. O vrlinama jezuita, članova reda, pisao je Ignacije Lojola. “Mi ćemo rado dopustiti da nas drugi religiozni redovi natkriljuju postom, bdijenjem, mršavom hranom i siromašnim odijevanjem… Ali, u pravoj i potpunoj poslušnosti te u odricanju od svoje volje i suda, predraga braćo, najžarkije želim

20

21

Nastanak modernog svijeta

Historija III da bi se isticali svi koji u ovoj Družbi služe Bogu, našem gospodinu, i da se po tom obilježju prepoznavaju pravi i istinski sinovi Družbe, koji nikada nemaju pred očima osobu kojoj se pokoravaju, nego u njoj Krista, gospodina, zbog kojeg se pokoravaju… A ako poglavar ima nešto manje razboritosti i mudrosti, ne smije se u poslušnosti njemu, ukoliko je on poglavar, ni najmanje popuštati, jer ona zastupa osobu onoga čija mudrost ne može pogriješiti i koji će uvijek nadomjestiti ono što njegovom slugi nedostaje… Najniža i vrlo nesavršena vrsta poslušnosti je ona koja samo izvana izvršava naloge. Ona ne zaslužuje ime kreposti ako se ne uzdigne do drugog stepena, na kojem se volja poglavara pretvara u svoju i toliko se s njima podudara da se, ne samo u izvršenju volje, nego i u sklonosti pokazuje slaganje i da tako obojica isto hoće ili neće… Ali ko se želi žrvovati Bogu mora osim volje žrtvovati i mišljenje - a to je treći i najviši stepen poslušnosti - tako da on ima ne samo jednaku volju nego i jednako mišljenje kao njegov poglavar.”

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Indulgencija – opraštanje grijeha Nuncij – diplomatski predstavnik Papske države ili Vatikana u nekoj državi Konvertit – onaj koji je prešao na drugu vjeru Simonija – “Simonov grijeh” po haldejskom čarobnjaku Simonu koji je htio od Kristovih učenika kupiti tajnu stvaranja čuda; u srednjem i novom vijeku ona podrazumijeva kupovanje ili prodavanje svetih stvari, a posebno crkvenih položaja; ona je strogo zabranjena crkvenim ili kanonskim zakonom

PITANJA I ZADACI Objasnite stanje u Katoličkoj crkvi koje je dovelo do reformacije. Koji su razlozi pokretanja reformacije u Njemačkoj i kako se ona odvijala? Kako je riješen vjerski problem u Njemačkoj? Navedite ostale reformatorske pokrete i njihovu suštinu. Kakva je bila reakcija Katoličke crkve na jačanje reformacije. Objasnite metode kojim je Katolička crkva sprečavala dalje širenje reformacije.

VELIKA GEOGRAFSKA OTKRI]A - Za{to su znawa Evropqana o drugim kontinentima bila ograni~ena u sredwem vijeku? - Koji su faktori utjecali na ograni~avawe evropskih istra`ivawa u sredwem vijeku? - Navedite oblasti koje su Evropqani dobro poznavali i oblasti o kojima nisu ni{ta znali. - Za{to je Sredozemno more dobilo takvo ime?

Do 15. stoqe}a Evropqani su malo znali o drugim kontinentima, jer su im znawa bila ograni~ena na prostor Starog svijeta. Ono je ograni~eno na sjevernu i zapadnu obalu Afrike i kopnene puteve prema Istoku, naro~ito prema Kini, a oni su bili pod kontrolom muslimanskih vladara. Povod za evropska geografska otkri}a bile su pri~e o bogatstvu Indije, a razlozi: nesta{ica plemenitih metala u Evropi i muslimanska kontrola puteva na Bliskom i Sredwem Istoku. U istra`ivawima su se istakli Portugalci i [panci.

Poku{ajte navesti razloge zbog ~ega se toliko `eli uspostaviti trgovina za~inima u to doba. Izra~unajte koliko danas ko{ta 100 kg bibera uzimaju}i u obzir cijenu pakovawa od 5 g bibera koje obi~no kupujemo.

Portugalska otkri}a Portugalci su prvi prona{li puteve prema Indiji. Putuju}i oko Afrike stigli su do wenog krajweg juga. Ovaj poduhvat izveo je Bartolomeo Dijaz koji je 1488. godine doplovio do Rta Dobre Nade i vratio se u Portugal. Drugi moreplovac Vasko de Gama je plove}i 1497. i 1498. godine prona{ao put do Indije. On je zaobi{ao Rt Dobre Nade, u{ao u Indijski okean i do{ao do zapadne obale Indije gdje su Portugalci formirali svoju koloniju Gou. Otkri}e pomorskog puta do Indije izvr{ilo je revoluciju u ekonomskom `ivotu Evrope. Portugalski brodovi su plovili u Indiju sa evropskom, a vra}ali se sa indijskom robom. Oni su doplovili do Dalekog Istoka i postali trgova~ki posrednici izme|u Evrope i Istoka.

[panska otkri}a

Henrik Moreplovac u svojoj Pomorskoj {koli

Henrik Moreplovac (1394-1466) portugalski princ, osniva~ {kole za pomorce. Potakao je Portugalce da potra`e put do Indije. Razlozi zbog kojih su Portugalci po~eli velika istra`ivawa bili su sqede}i: uspostavqawe direktne trgovine za~inima da bi se izbjegla posredni~ka trgovina preko Sredozemnog mora i zaobi{li putevi koje su kontrolisali islamski vladari.

Zahvaquju}i novim znawima o planeti Zemqi i wenom sfernom obliku, {panski moreplovci su smatrali da se do bogatih oblasti Indije mo`e sti}i putuju}i na zapad.

22

23

Nastanak modernog svijeta

Historija III

Kristofor Kolumbo (14511506), \enovqanin u slu`bi {panskog kraqa, organizovao je prvu plovidbu ka zapadu. Sa tri broda Niwa, Pinta, Santa Maria 8.9.1492. godine krenuo je na put ka Americi. Organizovao je jo{ nekoliko ekspedicija i umro je siroma{an u uvjerewu da je doplovio do isto~nih obala Indije.

Ferdinand Magelan (1480-1521) Portugalac i moreplovac ~ija je ekspedicija obavila prvu plovidbu oko Svijeta. Sa {panskim kraqem potpisao ugovor o imenovawu za namjesnika zemaqa koje otkrije 1517. god. Od wegovih pet brodova, u [paniju se vratio samo jedan brod “Viktorija” pod komandom El Kana.

24

[panski dvor je anga`ovao moreplovce iz drugih zemaqa za svoje ekspedicije. Za to je anga`ovan Kristofor Kolumbo. On je 1492. godine otkrio Bahamske otoke i oblasti koje je on nazvao Zapadna Indije. Wegove nove ekspedicije su stigle do ju`nog kopna Sjeverne Amerike. Novootkrivene teritorije su nazvane Novi svijet. Da se radilo o novom kontinentu dokazao je Amerigo Vespu~i po kome je ovaj kontinent dobio ime Amerika. Drugi moreplovac u slu`bi {panskog dvora Portugalac Ferdinand Magelan je odlu~io ploviti na zapad s ciqem da oplovi Zemqu. Ovo putovawe je po~elo 1519. godine. Wegovi brodovi su oplovili Ju`nu Ameriku i uplovili u Pacifik. Nakon duge i te{ke plovidbe Pacifikom, Magelanovi brodovi su 1521. godine stigli do Filipina gdje je Magelan poginuo u borbi sa domorocima, a ovu ekspediciju zavr{io je El Kano 1522. godine koji se vratio u [paniju.

Prekomorska kolonizacija Otkri}a puteva prema istoku i zapadu poticali su evropske pomorske sile da po~nu iskori{tavati novootkrivene zemqe. One su osnivale kolonije, u po~etku trgova~kog, a kasnije osvaja~kog karaktera. Tako je po~ela kolonizacija Afrike, Azije i Amerike. Kolonizatorske dr`ave Portugal, [panija, od 17. stoqe}a i Engleska i Francuska do 19. stoqe}a formirale su velika kolonijalna carstva. Portugalci su potisnuli Arape na Indijskom okeanu i osigurali pomorske puteve preko wega. Oni su formirali upori{ta na koja se oslawala wihova trgovina za~inima i drugom isto~wa~kom robom. Lisabon je postao glavni centar posredni~ke trgovine u kome su Nizozemci otkupqivali robu i prodavali je drugim evropskim dr`avama. Krajem 16. stoqe}a Nizozemci su preuzeli ve}i dio portugalskih kolonija na Istoku i osnovali kolonijalno carstvo. [panci nisu odmah prona{li skupocjenu robu u Americi i nisu imali uhodanu trgovinu. Zato su wihovi metodi osvajawa i iskori{tavawa novih prostora bili druga~iji nego portugalski. Oni su tra`ili srebro, zlato i za~ine prodiru}i dubqe u kontinent. Ove {panske prodore vodili su konkvistadori. Oni su uni{tili dr`avu Asteka u Meksiku 1519. godine

predvo|eni konkvistadorom Fernandom Kortesom i tu oblast su nazvali Nova [panija. Iz we su vr{ena osvajawa prema sjeveru i jugu Amerike. Potraga za zlatom je urodila plodom onda kada je ono prona|eno u riznicama domoroda~kih vladara. To je bio poticaj za daqa osvajawa. Konkvistadori Francisko Pizaro i Almagro su zauzeli dr`avu Inka u Ju`noj Americi. Wihov pohod je obiqe`en svirepim metodama osvajawa. [panci su osvojili dana{wu Kolumbiju, Venecuelu, ^ile i Argentinu. Portugal i [panija su podijelili zapadne kolonije. Portugal je dobio Brazil, a [panija ostali dio Ju`ne Amerike s tim da su Portugalci imali pravo nad isto~nim kolonijama. Iz Novog svijeta i azijskih portugalskih kolonija u Evropu su stizale skupocjene robe, zlato i draguqi za kojima su `udjeli evropski vladari, Crkva i plemstvo. Portugal je bio posrednik u trgovini sa Istokom, a [panija je bila najbogatija dr`ava. U novootkrivenim ameri~kim oblastima evropske dr`ave su udarile temeqe bogatstvu i mo}i kakve do tada Evropa nije poznavala.

Astrolab

Kolonizacija Sjeverne Amerike

Tehni~ki pronalasci, koji su pomogli otkri}a evropskih moreplovaca, su prona|eni mnogo ranije i imali su svoju primjenu kod drugih naroda (Kineza, muslimana). Najzna~ajniji su kompas, astrolab i karavela. Posebno su bile va`ne geografske karte koje su se protivile geocentri~nom sistemu i tvrdwi da je zemqa ravna plo~a.

Najraniji kolonisti u Sjevernoj Americi i Karipskim otocima bili su Englezi i Francuzi. Engleske kolonije su nastale na isto~noj obali i poznate su pod imenom Trinaest kolonija. Francuski kolonisti su naselili isto~nu Kanadu i Luizijanu u dolini rijeke Misisipi. [panci su se naselili na jugozapadnom i centralnom dijelu Sjeverne Amerike, a Nizozemci su imali kolonije u Wu Amsterdamu (kasnije Wu Jork) i Gvajani. Starosjedila~ko stanovni{tvo -Indijanci su mirno `ivjeli sa doseqenicima, ali su napetosti porasle kada je brz porast kolonija ugrozio wihovu zemqu i na~in `ivota. Veliki ratovi izme|u kolonista i domorodaca bili su u 17. i 18. stoqe}u. Doseqenici su pobijedili jer su imali savremenije naoru`awe. Wihov broj je ubrzano rastao. Starosjedioci su potiskivani na zapad. Smawewe njihovog broja je izra`enije u drugoj polovini 19. stoqe}a pri naseqavawu tzv. Divqeg zapada. Nakon borbi, progon starosjedilaca je nastavqen, popra}en je prodajom alkohola i namjernim {irewem zaraznih

Sedamnaesto stoqe}e je bilo zlatno doba Nizozemske, koja je imala republikansko ure|ewe i bila poznata pod nazivom Ujediwene provincije. Nakon {to su izborili nezavisnost od [panije krajem16. stoqe}a Nizozemci su izgradili najuspje{niju trgova~ku naciju u Evropi. Amsterdam se razvijao i postao jedan od najve}ih i najuspje{nijih trgova~kih gradova toga doba.

25

Nastanak modernog svijeta

Historija III Rani doseqenici su u Ameriku dolazili iz razli~itih razloga - potraga za obradivom zemqom, politi~kih, vjerskih i drugih razloga. Prvi kolonisti iz Engleske su bili puritanci iz grada Plimuta. U Sjevernu Ameriku su stigli na brodu “Majski cvijet“ (na slici lijevo) u dana{wu ameri~ku dr`avu Masa~usets 1620. godine nakon duge i te{ke plovidbe. Dolazak na ameri~ko tlo oni su po~eli slaviti kao Dan zahvalnosti, ameri~ki nacionalni praznik. Tog dana na trpezi ameri~kih porodica obavezno se nalazi }urka, prva doseqeni~ka hrana u novoj domovini.

Amerike u Evropu i obratno. Na evropsku privredu najvi{e je utjecao priliv plemenitih metala iz Novog svijeta koji je izazvao revoluciju cijena. Privredna sredi{ta su postali gradovi na obalama Atlantika, a Sredozemqe je izgubilo svoj prvobitni zna~aj. Venecija i druge italijanske pomorske republike su izgubile zna~aj, a [panija, Portugal i Nizozemska su bile u usponu. Manufakturna proizvodwa u zapadnoevropskim zemqama je usavr{avana. Prelaskom na industrijsku proizvodwu u 18. stoqe}u razvili su se kapitalisti~ki odnosi i kolonizacija. REVOLUCIJA CIJENA je pojava dugo prisutna u Evropi poslije geografskih otkri}a i eksploatacija rudnog bogatstva u Americi. Promjene u trgovini dovele su do monetarne revolucije koju su osjetili svi slojevi dru{tva. Koli~ina novca u prometu se pove}avala mnogo br`e nego proizvodwa. Vrijednost plemenitih metala je opadala dok su cijene rasle. Zbog toga se u Evropi 150 godina osje}ala inflacija, jer je novac mawe vrijedio.

Geografska otkri}a evropskih moreplovaca

Za rad u kolonijama evropski trgovci su zarobqavali i kupovali afri~ko stanovni{tvo pretvaraju}i ga u robove. U nehumanim uvjetima ono je brodovima transportirano preko Atlantika i prodavano na tr`i{tima robova u Americi. U ovakvom polo`aju crna~ko stanovni{tvo je dr`ano do druge polovine 19. st. kada su predstavnici abolicionisti~kog pokreta uspjeli izboriti ukidawe ropstva.

bolesti. Do 1890. godine ova populacija je smawena i odlukom vlade Sjediwenih Ameri~kih Dr`ava ograni~ena je u male teritorijalne oblasti ili rezervate.

Promjena slike svijeta

Potosi, najve}i {panski rudnik srebra u Andama na visini od 4 000 m na jugu dana{we Bolivije. Formirali su ga konkvistadori 1547. god. i imao je ogromne rezerve srebra. U 17. i polovinom 18. stoqe}a rudnik je davao jednu polovinu svjetske proizvodwe srebra, a oko rudnika je stanovalo vi{e od 160 000 stanovnika. Kao radna snaga u rudniku u po~etku su kori{teni domoroci, a kasnije afri~ki crni robovi.

26

Geografska otkri}a su izazvala promjene u mnogim sferama `ivota. Od ovog vremena kulturnocivilizacijski prostori su do{li u kontakt jedni s drugima. Evropu i svijet zahvatile su demografske promjene velikih razmjera {to je naro~ito vidqivo u Americi. Broj domorodaca je smawen, a wihovo mjesto zauzelo je evropsko i afri~ko stanovni{tvo. Afri~ko stanovni{to je u Americi pretvoreno u robove i radilo je na planta`ama bogatih evropskih doseqenika. Zahvaquju}i trgovini i robovskoj radnoj snazi obezbje|ivane su velike koli~ine jeftinih sirovina koje su obra|ivane u Evropi, a gotovi proizvodi su vra}ani u kolonije i postepeno se formiralo svjetsko tr`i{te. Poqoprivredne kulture su preno{ene iz

27

Historija III Pro{irimo znawe - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU U svom djelu “Vijesti o Novom svijetu” Antonino Pigafet je opisao prvo putovawe oko svijeta kao saputnik Ferdinanda Magelana u namjeri da “za potomstvo ispri~a te zanimqive novosti”. Iz tog djela donosimo opis putovawa preko Pacifika. “Po moru smo jedrili tri mjeseca i dvadeset dana, nemaju}i ni najmawe svje`e hrane. Dvopek {to smo ga jeli nije vi{e bio kruh nego samo pra{ina koja je bila izmije{ana s crvima koji su je izjeli vrijednu tvar u dvopeku, a osim toga je bila pro`eta nepodno{qivim smradom mi{jih izmetina. Vodu koju smo morali piti bila je tako|e truhla i smradna. Da ne umremo o gladi, bili smo prisiqeni da jedemo i gove|e ko`e kojima je bio omotan veliki kri` na jarbolu za za{titu u`eta. Te ko`e, koje su bile stalno izlo`ene vodi, suncu i vjetrovima, bile su tako tvrde da smo ih najprije morali ~etiri do pet dana u moru mo~iti da postanu mek{e; tada smo ih pekli na ugqevqu da ih mo`emo jesti. ^esto smo dolazili u polo`aj da smo morali jesti piqevinu, pa ~ak i mi{evi, ma kako bili odvratni qudima, postali su tako tra`eno jelo da su qudi pla}ali i po pola dukata za jednog mi{a. Ali to nije bilo sve. Jo{ ve}a nesre}a imala nas je zadesti: zahvatila nas je bolest od koje je na{im qudima zubno meso u gorwoj i dowoj ~equsti tako oteklo da je prekrilo zube te bolesnik nije mogao uzimati nikakvu hranu.”

RJE^NIK NEPOZNATIH POJMOVA Konkvistador - osvaja~, pustolov Abolicionisti~ki pokret - pokret u SAD-u za osloba|awe Afroamerikanaca od ropskog polo`aja

PITAWA I ZADACI Koji su motivi utjecali na pokretawe velikih pomorskih ekspedicija? Opi{i nastanak pojedinih kolonijalnih carstava. Navedite posqedice geografskih otkri}a i kako su se one odrazile na Evropu.

28

Nastanak modernog svijeta

DVA VELIKA CARSTVA NA PRAGU NOVOG DOBA Koje su države u srednjem vijeku igrale najvažniju ulogu u Evropi? Uz pomoć karte pokažite koja je islamska država bila najmoćnija na području Bliskog Istoka u razvijenom srednjem vijeku. Prisjetite se koji su bili razlozi slabljenja Bizantskog carstva u razvijenom srednjem vijeku.

Doba uspona u XV i početkom XVI stoljeća Sultan Mehmed II (1451-1481) je početak svoje vladavine obilježio osvajanjem Carigrada u maju 1453. godine koji je postao nova prijestolnica i dobio ime Istanbul. To je povećalo ugled Mehmedu II, jer je on bio prvi islamski vladar koji je zauzeo ovaj grad i zato je dobio nadimak el Fatih (Osvajač). Poslije toga on je osvojio poluzavisne balkanske države srpsku despotovinu 1459. i Bosnu 1463. godine. Do kraja XV stoljeća za vladavine sultana Bajezida II Osmanlije su zauzele ostatak Hercegovine 1482. i Zetu (Crna Gora) 1499. godine. Osmanska vojska je prodirala u hrvatske i slovenske zemlje, zatim Ugarsku i Poljsku. U toku jednog takvog prodora prema zapadu, Osmalije je na povratku pokušao zaustaviti hrvatski ban Emerik Derenčin sa hrvatskim feudalcima. Bitka se odigrala na Krbavskom polju 1493. godine. Hrvatsko plemstvo je potpuno razbijeno i snaga Hrvatske je slomljena.

Doba najvećeg uspona u XVI stoljeću Kraj XV i početak XVI stoljeća je razdoblje kada je Osmansko carstvo igralo sve veću ulogu u evropskoj historiji. Doba velikog uspona države je počelo sa sultanom Selimom I (1512-1520). On je sredio unutrašnje prilike u zemlji, uklonio rivale, proširio državu na račun Perzije, osvojio Siriju i Egipat 1517. godine, a arabijski Hidžas je priznao njegovu vrhovnu vlast. Vlast nad Mekkom i Medinom učvrstio je osmansku prevlast u arapskom svijetu. Sultan je uzeo titulu halife, a Šerijat je počeo dominirati u državnom i političkom životu. Osvajanja su obezbijedila osmansku kontrolu nad trgovinom na Istoku, a udvostručeni prihodi su omogućili nastavak osvajačke politike.

Mehmed II el Fatih

Mehmedova osvajanja na Balkanu 1459. Srpska despotovina 1463. Bosna 1478/79. Albanija Uspjesi Sulejmana Kanunija 1521. Beograd 1526. Mohačka bitka 1529. Prva opsada Beča 1541. Budim, Ugarska 1566. Siget Sultan Sulejman je dobio nadimak Zakonodavac jer je izdao niz zakona ili kanuna o uređenju vojno-administrativne organizacije i državnih finansija, o položaju pojedinih provincija, timarsko-spahijskom sistemu i raji. Zbog osmanskog naziva za zakon kanun u historijskoj literaturi ga još nazivaju Kanuni.

29

Nastanak modernog svijeta

Historija III Sultan Sulejman I Zakonodavac (1520-1566) doveo je državu na vrhunac moći. Od evropskih osvajanja značajno je zauzeće dijelova Dalmacije i Slavonije, poslije bitke na Mohačkom polju 1526. godine. Njegova vojska je zauzela Ugarsku po zauzeću Budima 1541. godine. Borbe na Sredozemnom moru predvodio je kapudanpaša Hajredin Barbarosa, osvajač Alžira. Poslije pobjede nad habsburškom flotom u bici kod Preveze 1538. godine, Osmanlije su postali gospodari Sredozemlja. Uprkos usponu države, Sulejman Kanuni nije ostvario svoj cilj zauzeti Beč, iako je njegova vojska nekoliko puta stizala u njegovu blizinu. Posljednji sultanov pohod je bio napad na ugarski grad Siget 1566. godine. Sultan je umro prije pada grada, ali je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović u sultanovo ime uspješno završio ovaj pohod.

Španija - nova sila na Zapadu Od 711. godine gospodari Pirinejskog poluostrva su bili Mauri (španski Arapi). Protiv nijih počela je rekonkvista već 718. godine oslobođenjem sjevernih državica Galicije i Leona. Ona je obnovljena u XIII st. kada su španski feudalci počeli pohod protiv Maura. U toj borbi stvoren je sloj ratnika, hidalgosa i kabalerosa, koji su život posvetili rekonkvisti. Za vladavine Ferdinanda II i kraljice Izabele kada su Kastilja i Aragon ujedinjeni, zauzeto je posljednje maursko uporište Granadski emirat 1492. godine.

Završetkom rekonkviste 1492. godine počeo je uspon Španije. Ona je važna za stvaranje jedinstvene države i njene kulture. Utjecaj na njen uspon imala su geografska otkrića i njeno kolonijalno carstvo. Poslije osvajanja Napuljske kraljevine 1504. godine, Španija je postala najjača sila na Sredozemlju. U doba vladavine Karla V Habsburškog (1516-1556), unuka Ferdinanda II, država je imala najveći uspon. Vladao je Španijom, američkim posjedima, Napuljskom kraljevinom, Holandijom, Burgundijom i naslijeđenim posjedima u Evropi. Poslije abdikacije Karla V španske posjede je dobio sin Filip II.

Kralj Filip II (1556-1598)

Filip II

30

Kralj Felipe (Filip) II je 1556. godine preuzeo vlast nad Španijom, njenim američkim posjedima i Holandijom, a carsku krunu Habsburške monarhije je predao bratu Ferdinandu I. Tako se loza Habsburgovaca podijelila na špansku i austrijsku granu. Kralj Filip II je u svojoj zemlji zaveo apsolutizam, a na vjerskom planu je počeo progoniti protestante i ostatke Maura. Zbog privrednog iskorištavanja, političkog i vjerskog pritiska koje je provodio preko guvernera nad stanovnicima Holandije, došlo je do izbijanja holandskog protesta u periodu od

1568. do 1648. godine. Pošto kralj nije uspio ugušiti taj Španska armada je bila najopremljenija protest, sjeverne holandske protestantske provincije su se flota tadašnjeg vremena. Za rat protiv ujedinile i proglasile nezavisnost pod nazivom Utrehtska Engleske upotrijebila je 130 brodova liga 1579. godine. Južne pokrajine, u kojima su većinu različite namjene pod komandom vojvode Medina Sidonija. Svega 14 brodova se činili katolici, ostale su u sastavu Španije. vratilo u Španiju nakon poraza koji je Veliku popularnost Filip II je stekao poslije pomorske armada pretrpjela u pomorskoj bici u bitke kod Lepanta (zapadna obala Grčke) 1571. godine. kanalu La Manche. Krajem 70-tih godina Španiji se pružila prilika da proširi svoje granice. Priliv velikih količina američkog srebra poboljšao je finansijske prilike u državi što je omogućilo kralju da vodi odlučniju vanjsku politiku. Poslije sklapanja mira sa Osmanlijama 1580. godine, Filip II je polagao pravo na portugalski prijesto. Tome se protivila Engleska, a portugalsko plemstvo nije željelo ujedinjenje sa Španijom. Filip II je pomoću vojske ipak postao kralj Portugala. Početkom 1585. godine on je odlučio pokoriti Englesku. Povod za napad bilo je pogubljenje Marije Škotske. U maju 1588. godine španska armada je u kanalu La Manche (La Manš) doživjela poraz. On je predstavljao ozbiljan udarac Španiji, a Englesku je doveo u red najvećih španskih neprijatelja. U narednim godinama Španija je ratovala protiv Francuske, borila se protiv Holanđana uz velika odricanja u korist protivnika “Sveta Trinidad” brod španske i povukla se iz Sjeverne Evrope. Time je razbijeno vjersko armade jedinstvo zapadnih država. Državni interesi su bili važniji od vjerskih, a Francuska i Engleska prihvataju Holandiju kao ravnopravnog člana saveza protiv Španije. Kralj Filip II je umro 1598. godine. Uspio je očuvati i proširiti svoje teritorije, odbraniti katoličanstvo gdje je bilo moguće i otklonio je osmanske prijetnje. Skupo je platio uspjehe i neuspjehe – blagom Amerike i krvlju Kastilje. Posljedice ovakve politike vidljive su u XVII stoljeću. Politički i društveni sukobi ove epohe u uskoj su vezi sa vjerskim pokretima. U XVI stoljeću mijenjaju se stavovi prema kraljevskoj vlasti, državi i vjeri. Politički život, vjerska tolerancija i društvene promjene izazvani reformacijom postaju dio cjelovitog pogleda na svijet.

31

Nastanak modernog svijeta

Historija III Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Ovo je mišljenje Jozefa fon Hamera o sultanu Sulejmanu I Zakonodavcu i njegovo objašnjenje zašto su Evropljani dali ovom sultanu nadimak Veličanstveni “Ako... razmotrimo Sulejmanova neosporna svojstva, akcije i djela, njegovu visoku misao, poduzetni duh i veliku hrabrost, njegovo strogo poštovanje Islama spojeno s toliko tolerancije, njegovu državnu ekonomiju povezanu s toliko ljubavi prema ljepoti, njegovu ljubav prema znanostima spojenu s toliko potpomaganja učenih ljudi; ako razmotrimo njegovih trinaest vojnih pohoda koje je sam predvodio, njegove bojeve, njegova osvajanja Rodosa i Beograda, odmah na početku njegove vladavine kada su bedemi carstva na moru i na kopnu za njega bili osvojeni; Budim i Bagdad su pripojeni carstvu u toku sedam godina; Đula i Siget još su u zadnjim trzajima života osvojeni. Osmanski tugovi bili su za opsada istaknuti pred … Bečom; državne granice su na istoku bile jezero Van, na zapadu do Grana, na jugu osvajanjem Alžira i Tripolisa proširene su sve do Nubije. Pljačkaški pohodi letećih odreda sve su opustošili i pomeli od podnožja Ararata i ravnice Nahdživana sve do podnožja Semeringa i slovenskih štajerskih brežuljaka; pljačkaški pohod Barbarosina i Turgutova brodovlja uništili su sve: Arapsko i Perzijsko more, Sredozemno more i Arhipelag, Apuliju i Kalabriju! Iskrcali su se na Siciliji i Korzici opsjedajući Marseille... Osvojili su Basru na ušću Tigrisa, a na ušću Tibra uzeli su vodu tako da je zadrhtao bliski Rim. Ako pogledamo Sulejmanove građevine ... Sulejmaniju i šest drugih džamija u Carigradu i isto toliko sagrađenih u pokrajini, Justinijanov vodovod u Carigradu i obnovljeni i obogaćeni vodovod supruge Harun ar-Rašida u Meki; osiguravajući mir u Jeruzalemu, izgrađeni su čvrsti zidovi; dolazak u Carigrad je osiguran čvrstim mostom Čekmedže. Konačno još i spomenici Sulejmanova zakonodavstva, kanunname koje obuhvaćaju sve grane državne uprave. Tada mu nipošto ne možemo poreći ime velikog čovjeka i velikoga vladara zbog ljudske slabosti u prevelikoj odanosti ženi i zbog neljudske strogosti prema sinovima i unucima ... On ... je podigao Osmansko carstvo do najvišega vrha njegove veličine, moći i sjaja, Sulejman Zakonodavac, Osvajač, Moćni i Veličanstveni, Veliki, jedini među osmanskim sultanima proslavljen ovim počasnim imenom i zbog toga vrijednim.”

Pod izgovorom vjere pokušao je španski kralj da uvede tiraniju ne obazirući se na bilo kakvo ispoljavanje volje zemlje, kršio je njene privilegije, pogazio zakletvu kojom se obavezao da će ih poštovati. Zbog toga zajednički staleži proglašavaju da je kralj Španije izgubio svako pravo na vlast u Nizozemskoj; oni ga od sada ne priznaju za svog zemaljskog gospodara i ovim razrješavaju sve službenike, načelnike, gospodare, vazale i stanovnike od ranije date zakletve vjernosti i poslušnosti Filipu II.”

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Abdikacija – samovoljno odricanje od prijestolja Bejluk ili begluk – begovski posjed Kapudan-paša – osmanski admiralski čin Mauri – španski muslimani berberskog porijekla Rekonkvista (lat. reconcvisto) - ponovo osvojiti

PITANJA I ZADACI Navedite razloge brzog širenja Osmanskog carstva. Opišite uspon Osmanskog carstva u XIV stoljeću. Objasnite uzroke krize u Osmanskom carstvu na početku XV stoljeća. Opišite osmanska osvajanja u XV stoljeću. Koje promjene nastaju u Osmanskom carstvu u doba sultana Selima I? Kakav je značaj rekonkviste za napredak Španije? Šta je utjecalo na uspon Španije u doba kralja Filipa II?

Iz Haškog manifesta o proglašenju nizozemske nezavisnosti 1581. godine “Narod nije stvoren radi vladara, već vladar radi naroda, jer bez naroda ne bi bilo vladara. On postoji zato da podanicima upravlja po pravu i kako zahtijeva pravednost, da ih voli kao otac djecu, da ih valjano čuva kao pastir stado. Ako sa njima ne postupa tako, već postupa kao sa robovima, prestaje biti vladar i postaje tiranin. A podanici imaju pravo da napuste po zakonitoj odluci njihovih predstavnika, staleža, kad ne preostane nijedno drugo sredstvo, kad ne mogu nikakvim izlaganjem svojih nevolja dobiti od tiranina garancije slobode za tijelo i imanje, za ženu i dijete.

32

33

Nastanak modernog svijeta

Historija III

PROCES UNUTRAŠNJE KRIZE I OPADANJE OSMANSKOG CARSTVA Na čemu je počivala moć Osmanske države u XV i XVI stoljeću? Koji su faktori utjecali na osmanska osvajanja u Evropi? Kako se Osmansko carstvo širilo u doba Mehmeda II i Sulejmana Zakonodavca.

Proces unutrašnje krize Osmansko carstvo nije moglo dugo održati premoć u odnosu na evropske sile. Habsburška monarhija je zaustavila njegovo širenje početkom XVII stoljeća. Osmanlije su ostale bez plijena i oblasti koje bi dijelili spahijama kao timare. Sitne spahije su počeli propadati, a krupne spahije preuzimati njihove timare ili ih država dodjeljuje svojim miljenicima. Napuštenu zemlju spahije su koristili kao čifluk. Od raje gradski trgovci i zelenaši su za nevraćeni dug uzimali tapije i trgovali zemljom i ljudima koji su tu zatečeni. Porezi su povećavani, jer Smrću sultana Sulejmana Zakonodavca je raja plaćala poreze spahiji i čifluk-sahibiji, novom (na slici) 1566. godine počelo je doba u posjedniku čifluka. Taj proces je razarao timarski kome se počinje osjećati kriza u državi sistem, ekonomsku osnovu države. Težak položaj raje iako su teritorije uvećavane. Osmansko izazivao je nestašicu hrane, nemire i razbojništvo. Zbog carstvo je doživjelo nekoliko poraza koji su pokazali evropskim državama da ono tih okolnosti Osmansko carstvo je gubilo nadmoć nad nije nepobjedivo. Oni su bili znak da je ova evropskim silama i vodilo je odbrambene ratove dajući država doživjela vrhunac moći i da se u im teritorije. njemu javlja kriza.

Važni ratovi i bitke u XVI i XVII stoljeću

Lepantska pomorska bitka (7. X 1571. godine) je bila jedna od najbriljantnijih pobjeda udružene evropske flote nad osmanskim pomorskim snagama.

34

Pobjede sultana Sulejmana I Zakonodavca su u potpunosti pokazivale moć Osmanskog carstva. Poslije njegove smrti Osmanlije su počeli gubiti bitke. Prvi veći poraz doživjeli su u pomorskoj bici kod Lepanta 1571. godine između osmanske flote i flote kršćanskih država i gradova. Osmanska flota je uništena.

Iako su Venecijanci uspijeli uz pomoć pape Pavla V organizovati kršćansku ligu, Osmanlije su zauzeli Kipar. Brza obnova osmanske flote pokazala je finansijsku moć Osmanskog carstva. Do kraja XVI stoljeća ono je vodilo dugotrajne ratove protiv Perzije i Habsburške monarhije. Bitkom kod Siska 1593. godine počeo je dugi rat, koji je vođen na prostoru Ugarske. On je pokazao da Osmanlije ne mogu poduzimati ofanzivne akcije kao u doba Sulejmana Zakonodavca. Rat je trajao do 1606. godine. Sklapanjem mira na ušću rijeke Žitve uspostavljena je ravnoteža između Osmanskog carstva i Habsburške monarhije i zaustavljen dalji osmanski prodor u Centralnu Evropu. Pritisak na Istoku od strane Perzije je također zaustavljen.

Mir na ušću Žitve potpisan je 11. novembra 1606. godine. Sklopljen je između Habsburške monarhije i Osmanskog carstva. Njime je završen rat koji je počeo bosanski vezir Hasanpaša Predojević, napadom na grad Sisak 20. juna 1593. godine. Mir je zaključen na osnovu status quo-a. Habsburška monarhija je otkupila godišnji dar koji je plaćala sultanu u iznosu od 2 000 000 forinti.

Kandijski rat (1645-1669) Kandija je osmanski naziv za glavno uporište na otoku Kreti. Oko ovog otoka vođen je rat između osmanskih i mletačkih pomorskih snaga. On je počeo 1645. godine kada se osmanska flota uputila prema Kreti. Osmanlije su bez uspjeha do 1656. godine opsjedale otok. Kada je sultan Murat IV politiku carstva i čast velikog vezira povjerio Mehmed-paši Ćupriliću, Osmanlije su zauzele Kretu ostavljajući Mlečanima tri luke. Mletačka republika (Venecija) je vodila ovaj rat na svim prostorima gdje je to mogla. Na Sredozemnom moru njena flota je ugrožavala osmansku flotu, a u Dalmaciji je koristila sve raspoložive snage. Kandijski rat je završen sporazumom po kome su Osmanlije dobile Kretu i kontrolu nad istočnim Mediteranom, a Mlečani teritorijalno proširenje u Dalmaciji. U toku ovog rata vođene su borbe u Erdelju između osmanskih i habsburških snaga u kojima su Osmanlije bile uspješnije.

Veliki bečki rat (1683-1699) Posljednji osmanski prodor u Centralnu Evropu bio je 1683. godine. Osmanlije su vjerovale u vojni uspjeh, zbog zauzetosti Habsburgovaca u borbi protiv agresivne politike francuskog kralja Luja XIV na zapadnim njemačkim granicama. Veliki vezir Mustafa-paša Ćuprilić

Do Velikog bečkog rata Osmanlije su ratovali protiv Poljske (1672-1681). Nakon njega Osmansko carstvo je dobilo dio Ukrajine. Uporedo je vođen rat protiv Rusije od 1677.do 1681. god. U njemu ono je izgubilo dijelove Ukrajine.

35

Nastanak modernog svijeta

Historija III Hronologija Velikog bečkog rata 1683.

1686. 1687.

1689.

1690.

1697.

1699.

M  ustafa-paša Ćuprilić opsjeda Beč, poljski kralj Jan Sobjecki razbija opsadu A ustrijanci zauzimaju Budimpeštu D ruga mohačka bitka, Osmanlije poraženi, Ugarska postaje nasljedni posjed Habsburga A ustrijanci zauzimaju Beograd, prodiru do Skoplja, izbija Karpošev ustanak A ustrijski poraz u Makedoniji, spaljivanje Skoplja, seoba Srba, Osmanlije zauzimaju Beograd, protjeruju Austrijance iz Transilvanije B itka kod Sente, prodor Eugena Savojskog kroz Bosanski ejalet do Sarajeva K arlovački mir

je sa ogromnom vojskom napao sjevernu Ugarsku i počeo opsadu Beča. Njegova posada je teško odolijevala osmanskim napadima. Beču su u pomoć došle austrijska i armija poljskog kralja Jana III Sobieskog (Jan Sobjecki). Udružena kršćanska vojska je razbila opsadu i potisnula Osmanlije iz Ugarske. U rat se uključila Venecija koja je željela ojačati svoj položaj prema Dubrovniku prekidanjem njegovih veza sa osmanskim područjima i ometanje njegove kopnene trgovine. Protiv Osmanlija su se pobunili kršćani na Balkanu. Mletačko zauzeće Herceg-Novog bilo je povod da se Crnogorci uključe u rat na njenoj strani. Od 1683. do 1690. godine udružena kršćanska vojska je postigla značajne uspjehe, a austrijska vojska je stigla do Skoplja u Makedoniji gdje je podignut Karpošev ustanak. Austrijska ofanziva je natjerala velikog vezira da reorganizuje vojsku i vrati dio izgubljene teritorije. Godine 1690. počela je osmanska kontraofanziva. Austrijska vojska je vraćena preko rijeka Save i Dunava i rat je prenesen sjeverno od njih. Sa austrijskom vojskom se povukao veliki broj Srba koji su kasnije naseljeni u Slavoniji, Baranji i južnoj Ugarskoj. U bici kod Slankamena u Vojvodini 1691. godine osmanska vojska je poražena Osmanlije su se povukle ka Banatu. Austrijska vojska nije iskoristila pobjedu, jer je bila iscrpljena ovim ratom. Izuzetak je bila pobjeda Eugena Savojskog u bici kod Sente 1697. godine. U jesen iste godine, on je izvršio prodor u Bosanski ejalet i 24. oktobra 1697. godine je spalio Sarajevo.

Opsada Beča 1683. godine

36

Mirovni ugovor iz Sremskih Karlovaca (1699.) Dugi i iscrpljujući rat prisilio je zaraćene strane da počnu pregovore o miru uz posredovanje Engleske i Nizomske. U Sremskim Karlovcima je potpisan mirovni ugovor u januaru 1699. godine. Ovo je bio prvi mir koji je Osmansko carstvo potpisalo sa nekom evropskom državom uz posredovanje neutralnih država. Mir je bio potvrda njegovog postepenog povlačenja iz Evrope. Od ovog mira ono je ušlo u fazu opadanja, a njegov ugled kao velike vojne sile je znatno umanjen. Odredbe mira u Sremskim Karlovcima su sljedeće: Ugarska i Erdelj pripali Habsburškoj monarhiji, a Osmansko carstvo je zadržalo Temišvarski Banat. Venecija je zadržala Peloponez u Grčkoj, a u Dalmaciji teritoriju od linije koja spaja Knin, Sinj, Vrgorac i Gabelu na Neretvi i teritoriju od jednog sata hoda oko tih mjesta i posjeda u Hercegovini. Venecija je zadržala Herceg-Novi i pojas obale u Boki Kotorskoj.

Geneza Istočnog pitanja Teritorijalne promjene dovele su u pitanje opstanak Osmanskog carstva. Gubici na sjeveru, zapadu i istoku doveli su neprijatelje u neposrednu blizinu njegovih vitalnih centara (Egejsko, Azovsko i Crno more). Blizina vitalnih centara je pojačavala apetite velikih sila prema osmanskoj teritoriji. Zainteresovanost je pojačana u XVIII i XIX stoljeću, a u diplomatskim pregovorima postavljeno je Istočno pitanje. Pravljeni su planovi o potiskivanju Osmanlija iz Evrope i podjeli njihovih teritorija. Istočno pitanje je bilo izvor sukoba među velikim silama, a naročito Habsburške monarhije i Rusije koje su neposredno bile zainteresovane za osmansku teritoriju.

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Odjeljenje austrijske vojske je 1689. godine prodrlo do Skoplja u Makedoniji. Ne mogavši se u njemu održati, Austrijanci su spalili ovaj grad. Zapovjednik snaga Pikolomini je ovako izvijestio austrijskog cara Leopolda I o svojoj odluci. “Varoš Skoplje je gotovo tako velika kao Prag, bez zidova je i šanaca, našao sam je napuštenu, lišenu svih dragocjenosti, a namirnicama bogato snabdjevenu. Ono malo ljudi što je u njoj ostalo, puni su straha, ... promiču ulicama. Tvrđava je na stari način zidana, sada gotovo bez obrane i bez vode, nema prostora za konjicu koja je tako potrebna za utjerivanje kontribucije. Preko noći smo ostali pod oružjem. Predlagao sam pukovniku Štraseru da tu preuzme komandu. Ovaj iskusni ratnik tražio je petnaest dana roka da pomoću svih trupa i najmljenih mještana postavi grad u obrambeno stanje i snabdije ga kao što treba namirnicama. Ja sam uvidio pravednost toga uvjeta, ali se nisam mogao odlučiti da tako dugo s cijelim korpusom kod te varoši ostanem; kakva neprijateljska vojska mogla se za 4-5 dana pojaviti pred Skopljem. Imali smo klanac za leđima, kroz koji se ... samo vrlo sporo moglo proći

37

Historija III .... Kosovo polje bilo je nezaposjednuto, Niš od nas daleko, a Bosna nam je ostala za leđima. ... dobio sam štafetu da se markgrof Ludvig Badenski (*vrhovni komandant) povlači. Sad sam odlučio, no vrlo nerado, da varoš pod pepelom sahranim. Bilo mi je žao da moram predati plamenu zgrade kakvih u ovom ratu još nisam vidio, džamije od najfinijeg mermera i porfira tisućama svjetiljaka i pozlaćenih alkorana (*Kur’an) ukrašene, kojima bi čovjek i u Rimu poklonio pažnju, lijepe starine, vrtove i zabavišta, iako po barbarskom ukusu, velike zalihe životnih namirnica. Ali, da neprijatelju ništa ne prepustim što se ne može sačuvati, da strah i trepet među barbarske narode rasprostrem i oružje svoga gospodara i u najudaljenijim krajevima učinim strašnim, pošao sam da izvršim djelo. Po svim varoškim ćoškovima postavljeni su ljudi s buktinjama. Na znak od tri topovska pucnja izbio je plamen, dim je pomračivao sunce 26. oktobra i još idućeg dana; mi smo stajali na jednom visokom brdu i pod odjecima ratnih instrumenata promatrali smo požar ovog lijepog mjesta, zaista ne bez muke i žaljenja, dok nam se naturala misao da su i lijepa predgrađa Beča morala podleći istoj sudbini. Što sam mogao da radim?”

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Čifluk – dio posjeda koji obrađuje čifčija, zavisni seljak Vitalan – životni, veoma važan, bitan, neophodan

PITANJA I ZADACI Navedite osnovne razloge koji su doveli do krize u Osmanskom carstvu. Opišite važne bitke i ratove od kraja XVI i u XVII stoljeću. Kakav je odnos na vojnom planu između Osmanskog carstva i evropskih sila? Šta je dovelo do pokretanja Istočnog pitanja?

Nastanak modernog svijeta

DVA GRADA REPUBLIKE [ta se podrazumijeva pod pojmom komuna u sredwem vijeku? Koje su osnovne karakteristike sredwovjekovnih komuna? Prisjetite se uloge Venecije i Dubrovnika u `ivotu ju`noslavenskih naroda u sredwem vijeku.

Po~etak novog doba obiqe`en je rivalstvom na Jadranskom moru izme|u gradovarepublika Venecije i Dubrovnika. Venecija je poku{avala uspostaviti vlast nad isto~nom obalom Jadranskog mora i Dubrovnikom koji se vje{tom politikom i mo}nim za{titnicima uspio oduprijeti ovim napadima.

Mleta~ka republika (Venecija) U novom dobu Venecijom je upravqao patricijat, najekskluzivnija vladaju}a klasa u Evropi i zatvorena dru{tvena skupina. Od 1381. do 1646. godine patricijat nije dozvoqavao novim porodicama da u|u u wegove redove. O Veneciji se govorilo kao o idealno ure|enoj dr`avi. Po ure|ewu ona je bila mje{avina monarhizma, oli~enog u li~nosti du`da, aristokratizma oli~enog u senatu i demokratije, oli~ene u Velikom vije}u. Bila je sinonim slobode tog vremena. Ekonomska mo} i unutra{wa organizacija utjecale su na odr`avawe nezavisnosti, omogu}avale joj da vodi aktivnu vawsku politiku i ratove. Po~ekom 16. stoqe}a bila je najsna`nija italijanska dr`ava. Planskom izgradwom sagra|eni su Trg sv. Marka i Pjaceta, Biblioteka sv. Marka, Lo|eta i veliko stepeni{te Du`deve palate. Ove gra|evine spadaju me|u najqep{e gra|evine pozne renesanse.

Venecija je jedan od najqep{ih gradova Evrope. Po~ela se razvijati u ranom sredwem vijeku na nekoliko mawih otoka. U sredwem vijeku organizovala je svoju komunu, a zatim republiku koja je postala jedna od najorganizovanijih dr`ava. Pod wenom kontrolom u sredwem vijeku nalazili su se dijelovi isto~ne jadranske obale i neka upori{ta na Sredozemnom moru. Mleta~ka republika je 1563. godine kao dr`ava imala 1,7 miliona stanovnika, a sam grad Venecija 167 hiqada.

Panorama dana{we Venecije

38

39

Nastanak modernog svijeta

Historija III Privreda

Mleta~ko umije}e izrade staklenih predmeta, pehar s kraja 15. stoqe}a

Mo} Venecije je po~ivala na privrednim granama: pomorstvu, pomorskom osigurawu, proizvodwi tekstila i stakla, bankarstvu i posredni~koj trgovini za~inima i robama sa Istoka. Promjene u trgovini sa Istokom nastale su nakon geografiskih otkri}a kada je Venecija izgubila monopol nad posredni~kom trgovinom sa Istokom, a [panci i Portugalci su je potisnuli sa evropskog tr`i{ta. Ona je sredinom 16. stoqe}a uspjela vratiti raniji polo`aj i do wegovog kraja odr`ati ravnote`u sa wima tako {to je reorganizovala privredu povla~ewem kapitala iz pomorstva, ulagawem u obradu zemqe i pove}awem tekstilne proizvodwe. Tekstil se izvozio i donosio je velike zarade {to je utjecalo na napredak dr`ave.

Mle~ani i Osmanlije u Dalmaciji

Venecija je u periodu 1418. do1421. godine, koriste}i prijestolne borbe u Ugarskoj, zauzela dalmatinske gradove u kojima je uspostavila svoju upravu. Vrhovnu vlast imao je providur koji je vladao uz pomo} kne`eva koji su upravqali okruzima. Gradovi sa zale|em su ~inili komune u kojima su vlast imali plemi}i i gra|ani koji su vladali na osnovu gradskih statuta.

Prvi osmanski odredi u Dalmaciji su se pojavili 1432. godine i od tada, a posebno nakon zaposjedawa Bosne osmanski upadi iz Bosanskog sanxaka su bili u~estaliji. Upadi su pra}eni pusto{ewem Dalmacije uz qudske i materijalne gubitke. Poslije Lepantske bitke 1571. godine Venecijanci su oslobodili dio Dalmacije. U narednim stoqe}ima Venecija je koristila ratove velikih sila protiv Osmanlija da ih potisne {to daqe od morske obale. U tim ratovima protiv wih ona je koristila stanovni{tvo Dalmacije organizovano u odrede uskoka i hajduka. Venecija je postigla uspjeh Karlova~kim mirom vrativ{i kontrolu nad Dalmacijom.

Dubrova~ka republika na pragu novog doba U sredwem vijeku Dubrov~ani su uspostavili kopnenu i pomorsku trgovinu. Kopnena trgovina na Balkanu se odvijala preko trgova~kih kolonija. Pomorska trgovina se odvijala u mjestima du` jadranske obale i {irom Sredozemqa. U 14. i 15. stoqe}u Dubrova~ka republika je glavni posrednik izme|u balkanskih zemaqa, bogatih sirovinama, i dr`ava Zapadne Evrope i Sredozemqa iz kojih je uvo`ena luksuzna roba. Nijedan od dalmatinskih gradova nije razvio takvo zanatstvo, prodro i ukorijenio se u privredu Balkana kako je to uradio Dubrovnik u rudarstvu i transportnim vezama. On se izdvojio karakterom stanovnika i wihovim sposobnostima, optimizmom, ustrajno{}u i energi~nosti. Dubrovnik je izdr`ao pritisak Venecije i o~uvao samostalnost. U sredwem vijeku je pro{irio teritoriju i preobrazio se iz grada-komune u grad-dr`avu. Tada su se otvorile jo{ ve}e mogu}nosti za trgova~ku ekspanziju.

Dubrova~ka republika u novom dobu U novom dobu Osmansko carstvo je bilo susjed Dubrova~koj republici. Ono nije pogor{alo ekonomski polo`aj Dubrovnika ve} je pred wim otvorilo nove perspektive. Na to je utjecalo nekoliko faktora. Dubrovnik je dobio nekoliko va`nih diplomatskih pobjeda i izabrao najpogodniji status poluvazalne dr`ave u odnosu na mo}nog susjeda.

 awska politika i kraj Mleta~ke V republike Venecija se te{ko prilago|avala novim uvjetima nametnutim od evropskih dr`ava i Osmanskog carstva. U evropskim ratovima 16. stoqe}a ona je mijewala saveznike. U ratovima protiv Osmanskog carstva aktivno je u~estvovala sa ~lanicama Svete lige. Poslije Kandijskog rata (1645-1699), izgubila je Kretu, a Karlova~kim mirom 1699. godine je dobila Moreju (Peloponez), Boku Kotorsku i posjede u Dalmaciji. Wena mo} kao politi~kog faktora je sru{ena Po`areva~kim

40

mirom iz 1718. godine, jer je izgubila Moreju. Od ovog mira Venecija i Osmansko carstvo ne ratuju. Ratovi francuskog cara Napoleona u sjevernoj Italiji ozna~ili su kraj Venecije. Mirom u Kampoformiju 1797. godine Napoleon je ukinuo Mleta~ku republiku podijeliv{i wene posjede sa Austrijom. Odlukama Be~kog kongresa 1815. godine Austrija je dobila venecijanske posjede i wima vladala do wihovog ujediwewa sa Italijom 1866. godine. Od tada sredi{te nekada{weg grada-dr`ave Venecije je jedno od najve}ih turisti~kih sredi{ta sa jedinstvenim polo`ajem, prelijepim gra|evinama i crkvama koje podsje}aju na wenu nekada{wu mo}.

Dubrobvnik je nastao u 12. stoqe}u. Do 13. st. bio je organizovan kao komuna, a od tada do kraja svog postojawa 1809. god. bio je ure|en kao aristokratska republika.

41

Nastanak modernog svijeta

Historija III

Dubrova~ki trgovac

Wegova neutralnost je omogu}ila razvitak trgovine u vrijeme dok su drugi ratovali. Zainteresovanost Porte za Dubrovnik, popustqivost osmanskih ~inovnika i izgradwa trgova~ko-komercijalne mo}i omogu}ili su ekonomsko ujediwewe prostora pod osmanskom vla{}u. Veliki dio trgova~ko-nov~anih operacija na tom prostoru preuzeli su stranci, Venecijanci i Dubrov~ani, a kasnije Francuzi, Nizozemci i Englezi. U 16. stoqe}u u Osmanskom carstvu je porasla poqoprivredna proizvodwa, a na gradske trgove su se slijevale robe za izvoz (ko`e, voska, vune i sl.). Dubrov~ani su znali kako prodrijeti na gradske trgove, kako dopremiti tu robu do obale i kako je izvesti u zapadnu Evropu. Zato je 16. stoqe}e bilo doba ekonomskog procvata i uspona dubrova~ke trgovine. Za razliku od Venecije koja mijewa saveznike da bi o~uvala nezavisnost, Dubrovnik je uglavnom imao kao za{titnika sultana kome je od polovine 15. stoqe}a pla}ao godi{wi danak od 12,5 hiqada dukata.

Period opadawa Krajem 16. stoqe}a opada ekonomska mo} Dubrova~ke republike. To je bilo uvjetovano konkurencijom engleskog i francuskog kapitala, zemqotresom 1667. godine i austrijskomVELIKO osmanskim ratovima koji su sru{ili sistem trgovine na Balkanu. @ivotna VIJE]E snaga Dubrova~ke republike nije bila iscrpqena. Protivnici nisu dobro KNEZ zakonodavna procijenili vi{estoqetno iskustvo (izborna politi~kog lavirawa i kapital vlast funkcija) dubrova~ke aristokratije. To iskustvo spasilo je grad poslije katastrofe 1667. godine, a zatim i na karlova~koj konferenciji 1699. godine. Sredinom MALO VIJE]E 18. stoqe}a Evropi je bila potrebna neutralna flota na Sredozemnom VIJE]E UMOQENIH moru. Na taj zahtjev dubrova~ka flota je odgovorila porastom, a gradska unutra{wa ekonomija je pre`ivjela “drugu mladost”. izvr{na Wegovu flotu je u godinama opadawa i vawska vlast koristilo Osmansko carstvo za prevoz politika trupa u osmansko-ruskim ratovima 1768. i 1774. godine. Dr`avni organi Dubrova~ke republike

42

Trgova~ke veze Dubrovnika sa ostalim gradovima Jugoisto~ne Evrope

Kraj Dubrova~ke republike Socijalni nemiri poslije 1797. godine u Dalmaciji prenijeli su se na dubrova~ke posjede u Konavlima. Oni su smireni pomo}u austrijskog bataqona. Po~etkom 19. stoqe}a do{lo je do krize u dubrova~kim finansijama, jer su dubrova~ke vlasti dale velike sume novca kao “zajam” francuskom komandantu u Italiji. Oko Dubrova~ke republike su interese isticale Habsbur{ka monarhija i Francuska, koje su je `eqele prikqu~iti sebi, i Rusija, koja se pojavila kao za{titnik Slavena na Balkanu. U maju 1806. godine francuska vojska je u{la u Dubrovnik. Dubrova~ka diplomatija se nije mogla osloboditi novog gospodara intervencijama kod velikih sila. Napoleon je 1808. godine ukinuo Dubrova~ku republiku i ukqu~io je u Ilirske provincije. Poslije Be~kog kongresa 1815. godine wenu teritoriju dobila je Habsbur{ka monarhija.

43

Nastanak modernog svijeta

Historija III Pro{irimo znawe - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Dnevnik Mle~anina \irolama Pirulija pokazuje kako se u Veneciji gledalo na otkri}e puta u Indiju i kako se po~elo osje}ati pomjerawe privrednih sredi{ta na Atlantski okean. “1501. juli. Dvadeste i ~etvrtog su do{la pisma iz Portugalije od poslanika venecijanske Siworije upu}enog tamo da bri`qivo razabere istinu o putovawu u Indiju, koje je preduzeo portugalski kraq..., po{to je taj poduhvat imao za venecijansku dr`vau ve}e zna~ewe nego rat sa Turcima ili bilo koji rat koji je izbio. 1501. septembar 19. Istog dana saznalo se iz pisama prispjelih iz Bri`a i Antverpena da su tamo stigle iz Portugalije dvije karavele sa za~inima, dovezenim iz Kalikuta i da su po~eli da ih prodaju. Biber je pomalo zelen i sitan, ali je dobrog kvaliteta, cimet je dosta krupan. Ranije su se svi ti za~ini kupovali u Veneciji i odnosili u Flandriju, sada se oni dovoze iz Portugalije. Po takvom po~etku mo`e se predvidjeti sve zlo koje }e sna}i venecijansku dr`avu od ovog puta koji je prona{ao portugalski kraq.”

RJE^NIK NEPOZNATIH POJMOVA Du`d - titula nekada{weg izbornog poglavara Venecije (Mleta~ke republike) Ilirske provincije - teritorijalno-administrativna oblast koja se pru`ala od Slovenije, jadranskom obalom do Dubrovnika Oligarhija - vladavina malog broja plemi}kih porodica Lavirawe - oprezno postupawe, izmicawe, okoli{awe

PITAWA I ZADACI 1. Uo~ite sli~nosti u dr`avnom, dru{tvenom i privrednom ure|ewu Venecije i Dubrovnika. 2. Kakav je odnos Venecije i Dubrovnika prema Osmanskom carstvu? 3. Za{to je Venecija nastojala sprije~iti privredni napredak Dubrovnika? 4. Kakva je sudbina zadesila Veneciju i Dubrovnik?

Mleta~ki vrhovni providur Katarino Kornaro, koji je na vijest o katastrofi do{ao s flotom pred Dubrovnik, izvijestio je svoju vladu o potresu iz 1667.godine u izvje{taju na italijanskom jeziku . “Na Veliku srijedu, oko 14 sati, uslijedio je potres o kome sam gore ve} pisao ... potres je poru{io sve zgrade u onom gradu, a golem broj wegovih stanovnika ostao je zatrpan pod ru{evinama. Iako oni nastoje ... da umawe taj broj, moraju priznati da `rtava ima najmawe oko ~etiri tisu}e i ne{to vi{e, {to zna~i da je od sveukupnog broja stanovni{tva ostala na `ivotu svega oko tre}ina ...Veoma sna`an po`ar, koji se poslije potresa svuda rasplamsao i, evo, danas ve} trinaesti dan jo{ traje, dao je gradu posqedwi udarac i progutao je na vi{e mjesta ono {to je preostalo. Osim dr`avnog skladi{ta `ita i wihove carinarnice nije ostala ~itava ni jedna zgrada, jer su sve ku}e ... zatim dvor, crkve i samostani sasvim uni{teni i razoreni od stra{nog bi~a koji im je poslao gospodin Bog. Ulice su zakr~ene ru{evinama i ... u`as hvata ~ovjeka kad pogleda na brda kamewa koja stoje umjesto gra|evina i ku}a. Sve je to opasano gradskim bedemima koji su o{te}eni samo malo s morske strane, a ina~e su se i oni, i boqa utvr|ewa, odr`ali i o~uvali. Najve}i dio vlastele nalazio se na trgu. Ba{ su se spremali da u|u u vije}e kad su u trenutak ru{evine zasule wih osamdesetak. Poginuo je u svojoj pala~i i wihov knez, a ~itave obiteqi bile su uni{tene do posqedweg ~lana. Od velikog broja redovnica ... samo su se 62 spasile... Jedino su dr`avni lazareti koji se nalaze izvan grada ostali ~itavi, i pravo je ~udo kako u tolikoj nesre}i nisu pretrpjeli ni najmawe {tete ... Zbuweni i prestra{eni od ovih doga|aja, pre`ivjeli ostaci vlastele i stanovnika brzo su se ra{trkali po raznim mjestima koja su pod wihovom vla{}u. Bili su ve} zaustavili neke brodove u namjeri da napuste zemqu, ali su ih u tome sprije~ile stroge mjere wihove vlade ...”

44

45

Historija III

IZGRADNJA DVAJU MODELA - APSOLUTIZAM I PARLAMENTARIZAM Koja su se državna uređenja pojavila u srednjem vijeku? Kakve su bile srednjovjekovne monarhije? Kako je došlo do uspostavljanja engleskog parlamentarizma? Kako su nastali staleži i kakva je njihova uloga u srednjem vijeku?

Apsolutizam Salus populi superma lex. - Dobrobit naroda je najviši zakon Sa srednjim vijekom nestajala je staleška monarhija zbog narušavanja ravnoteže između vladara i staleških organa. Vladari su prava staleža i autonomiju oblasti osjećali kao teret. Srednjovjekovni stav da je vladar vezan zakonima, u novom dobu zamijenjen je stavom da je vladareva volja zakon i da ona ne treba biti ograničena. Vladari XV stoljeća guše bune, uvode red i ograničavaju moć plemstva, jer je njihova vlast bila garancija reda i mira. Ističe se odanost dinastiji, a nasljedna monarhija postaje legitimni oblik vladavine. Oni ističu pravo donošenja zakona i sprovode ga svojim autoritetom. Od sredine XV stoljeća ravnoteža između vladara i plemstva, centralizacije i decentralizacije države, mijenja se u korist prvih. Važni elementi apsolutizma su administracija i vojska. Administracija se gradi da bi se vladareva politika osjetila u cijeloj državi i osigurala pravda za podanike. Vladari su bili na njenom vrhu i u svojoj ličnosti su sjedinili zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast. Svoju volju provodili su preko savjeta i visokih činovnika čije savjete nisu morali prihvatiti. Novcem građana vladari su stvarali stajaće vojske. Plemići su imali veliku ulogu u vojsci, ali ne kao kraljevski vazali već kao plaćeni oficiri. Do sredine XVI stoljeća apsolutistička monarhija je postigla nekoliko uspjeha: teritorijalno ujedinjenje, administrativni centralizam i kraljevski apsolutizam.

Karakteristike apsolutizma u Francuskoj Početak XVI stoljeća u Francuskoj je obilježen potiskivanjem Francuza iz Italije i vjerskim ratovima (1562-1598. godine) između hugenota i katolika, koji su pored vjerskog, imali karakter građanskog rata. Završeni su krunisanjem Henrya (Anrija) Navarskog koji je postao Anri IV (1598-1610). On je izdao Nantski edikt kojim je katoličanstvo postalo državna vjera, a hugenotima je zagarantovana vjerska sloboda i ravnopravnost sa katolicima pri dobijanju državnih položaja. Njegovom vladavinom počela je vladavina dinastije Burbon. Poslije njegove smrti državom je vladala Caterina Maria Romola di Lorenzo de’ Medici (ili samo Marija Mediči, regentkinja Louisa (Luja) XIII. Njena vladavina je praćena feudalnom anarhijom. Velikim ustupcima ona je probala umiriti plemstvo dajući mu položaje, poklone i penzije što je izazvalo finansijsku krizu koju je pokušala riješiti sazivom skupštine staleža 1614. godine. Tada se bunio građanski stalež,

46

Nastanak modernog svijeta odbijeni su novi porezi i traženo smanjenje privilegija plemstvu i svećenstvu. Staleška skupština je raspuštena i ponovo je sazvana 1789. godine.

LUJ XIV “Država, to sam ja” Maloljetnost Luja XIV koristili su plemstvo i građanstvo nastojeći ograničiti moć vladara. Pobuna nije uspjela zahvaljujući prvom kraljevom ministru kardinalu Julesu Mazarinu (Žil Mazaren, 1602-1661.), koji je na tom položaju naslijedio kardinala Armanda Jean Richelieua (Arman ŽanRišelje, 1585-1642.). Luj XIV je počeo vladati 1661. godine. Želio je imati jaku i bogatu državu i biti utjecajan i neograničeni vladar. Ugušio je plemićke bune. Bez odobrenja staleške skupštine ubirao je poreze i uvodio nove. Vlast je zasnovao na stajaćoj plaćeničkoj vojsci neovisnoj o plemićima u vojnim poduhvatima. Imao je sposobne i učene činovnike. Državna vjera bila je katoličanstvo. Hugenoti su morali napustiti ili svoju vjeru ili državu. Privredni napredak je merkantilizmom pokrenuo Jean-Baptiste Colber (Žan Batist Kolber, 1619-1683.). On je poticao zanatstvo i proizvodnju tekstila. Ukinuo je ograničenja u trgovini, građeni su putevi, poticao je izvoz, a uvoz je sprečavao visokim carinama. Francuska je iz kolonija uvozila sirovine, a u njih slala svoje proizvode. Merkantilizam i stečeno bogatstvo doveli su Francusku na prvo mjesto u Evropi. Svojom vladavinom Luj XIV je utemeljio apsolutističku vladavinu. Zvali su ga perfektni apsolutni monarh. U takvoj Francuskoj javilo se prosvjetiteljstvo

Kralj Luj XIV (1643-1715) idol i uzor mnogih vladara i plemića. Pola stoljeća je dominirao evropskom historijom. Znanja o politici stekao je od kardinala Mazarena. Odlučio je vladati sam i svoju je odluku dosljedno sprovodio.

Rišelje

Versaj, dvorac kralja Luja XIV koji predstavlja simbol njegove apsolutističke vlasti. Nalazi se nekoliko kilometara od centra Pariza. U Versaju je živjelo oko 10 000 ljudi. Dvor je bio okupljalište plemstva koje je moralo biti u kraljevoj blizini zbog njegove želje da ono bude pod stalnom kontrolom. Versaj je danas muzej.

47

Nastanak modernog svijeta

Historija III

Žan Batist Kolber, ekonomista iz doba Luja XIV. Zastupao ekonomsko-privrednu politiku merkantilizam.

Parlamentarizam je način vladanja u državi u kojoj vlast ima narodna skupština ili parlament. Engleski parlament je formiran 1265. godine. U novom vijeku pretrpio je nekoliko reformi i danas se sastoji od Gornjeg doma, Doma lordova, i Donjeg doma. Engleska je najbolji primjer parlamentarne monarhije u novom vijeku. Rat ruža je sukob između engleskih porodica York (Jork) i Lancaster (Lankester). Te porodice su na svojim zastavama imale ruže – Jork bijelu, a Lankester crvenu. Zbog tih simbola ovaj rat je dobio ovakvo ime. Iz Rata ruža najveću korist je izvukla porodica Tjudor koja je preuzela engleski kraljevski prijesto.

Tjudori: Henri VII (1485-1509), Henri VIII (1509-1547) i Elizabeta I (1558-1603)

48

koje govori o jednakosti pred zakonom, ukidanju kmetstva i ograničavanju prava plemstvu i svećenstvu. Za razliku od francuskih, ostali evropski vladari su upoznali prosvjetiteljske ideje ali su preuzeli samo one koje su odgovarale njihovim težnjama za učvršćenje vlasti, moderniju organizaciju i centralizaciju države. Napuštena je autokratska vladavina, a vladari su dobrovoljno ograničavali vlast. Ova novost poznata je pod imenom prosvijećeni apsolutizam. Prosvijećeni vladari nisu izvodili pravo vlasti iz “milosti Božije” već iz korisnosti vlasti ili pretpostavke da je ona izraz “volje naroda”. Oni smatraju da država treba ljude usrećiti prema načelima razuma i ne treba služiti usponu vladara već općem blagostanju naroda. Pravo se nalazi iznad interesa države i treba služiti humanim ciljevima. Vladar se ne poistovjećuje sa državom nego su se podređuje državi, tj. vladar postaje sluga države.

Engleski parlamentarizam U Engleskoj se od srednjeg vijeka razvijao dualizam između krune i parlamenta u kome je parlament zastupao čitav gornji i srednji sloj engleske nacije.

Engleski apsolutizam Rat ruža (1455-1485) je izmjenio englesko društvo jer je uništio plemiće zemljoposjednike, a ojačalo je privrednoaktivno plemstvo i bogato građanstvo. Ovim slojevima je apsolutistička monarhija Henrya (Henrija) VII odgovarala.

Apsolutizam dinastije Tudor (Tjudor) bio je specifičan po tome što je parlament učestvovao u vlasti, a vladari su pomirljivi prema njegovim odlukama. U parlamentu su bili slojevi društva kojima je omogućen veći udio u ekonomskom i političkom životu države. Ostatak feudalnih snaga Katoličku crkvu reformacijom je oslabio kralj Henri VIII. Aktom o supremaciji je ukinuta papska jurisdikcija nad Engleskom, a kralj je postao poglavar engleske (anglikanske) crkve. Za vrijeme Elizabethe (Elizabete) I unaprijeđena je poljoprivreda, trgovina i kolonizacija prekomorskih krajeva. Novo plemstvo, vlasnici manufaktura i trgovačka buržoazija negodovali su protiv apsolutizma kao smetnje razvitku kapitalizma. Tražili su uvođenje ustavne monarhije sa većom vlašću parlamenta. Elizabeta I je do kraja vladavine održala apsolutizam.

Borba za vlast parlamenta Izumiranjem Tjudora, vlast u Engleskoj je dobila dinastija Stuart (Stjuart) koja je povezala snažne apsolutističke sa državnim i crkvenim težnjama, usmjerenim protiv protestantizma, a kralj je trebao biti iznad parlamenta. To je dovelo do sukoba kralja, finansijski ovisnog o parlamentu, i parlamenta, koji je odobravao poreze. Kralj James (Džejms) I počeo je sukob sa parlamentom netolerantnom politikom prema protestantima, a naročito puritancima. Sukob je produbljen za Charlesa (Čarlsa) I zbog poreza nametnutih bez odobrenja parlamenta, zloupotrebe vlasti i kršenja zakona i običaja zemlje. Nagodba sa parlamentom, nakon izgubljenih ratova protiv Francuske i Španije, bila je kratkog vijeka. Kralj je raspustio parlament 1629. godine i vladao apsolutistički jedanaest godina. Kada mu je zatrebao novac sazvao je tzv. kratki parlament koji je za odobravanje poreza tražio da se kralj odrekne zloupotrebe vlasti i zbog toga je nakon tri sedmice raspušten. Novi, tzv. dugi parlament je radio trinaest godina i bio je kraljevim apsolutizmom ograničen u odlučivanju. Rad “dugog parlamenta” i kraljev apsolutizam podijelili su Engleze na dvije političke grupe – staro plemstvo i anglikanska crkva na strani kralja, a novo plemstvo, građanstvo, najamni radnici i seljaštvo na strani parlamenta. One su počele višegodišnji građanski rat.

Građanski rat (1642-1649)

Kraljevi i kraljice Engleske i Škotske

Unutrašnji sukob u Engleskoj podijelio je zemlju. Snage parlamenta su dominirale u istočnim i južnim dijelovima zemlje, a kraljevske u zapadnim i sjevernim. On je izazvao jačanje vjerskih i društvenih razlika. Bogatstvo, društveni položaj i životno doba određivali su političku pripadnost. Rat se odvijao sporo i bezvoljno. Strane nisu mogle obezbijediti premoć. Nakon bitki kod Marston Moora (Marson Mura 1644.) i Nasebyja (Nesbija 1645.),

1603-1625. Džejms I Stjuart 1624-1649. Čarls I Stjuart 1649-1660.  doba“Komonvelta i slobodne države” 1660-1685. Čarls II Stjuart 1685-1688. Džejms II Stjuart 1688-1694. Viljem III Oranski i kraljica Meri II

49

Nastanak modernog svijeta

Historija III

Slavna revolucija i njeni rezultati Zbog apsolutizma Čarlsa II i Džejmsa II i težnje da se iz protestantske Engleske ukloni katolička dinastija izbila je Slavna revolucija tj. parlament je 1688. godine donio odluku da engleski kralj bude nizozemski nasljednik protestant William III de Orange-Nassau (Viljem III Oranski, 1650-1702.). Novi kralj je Poveljom o pravima potvrdio prava parlamenta da donosi i odobrava poreze i odrekao se stajaće vojske. Aktom o toleranciji garantovao je vjersku slobodu van državne crkve, a Aktom o nasljedstvu garantovao je nezavisnost sudstva. Nakon Slavne revolucije Engleska je postala ustavna i parlamentarna monarhija. Parlament je vrhovna zakonodavna vlast u državi, ovlašten je da imenuje kralja i ugovorno ograniči njegova prava. To je pokazalo kako suverena vlast pripada narodu, a ne monarhu, jer je parlament postao predstavnik naroda. Kralj je imao izvršnu vlast, a posebno mjesto je imala sudska vlast. To je izdvojilo Englesku od apsolutističkih država.

Sir Oliver Kromvel, lord-protektor. U njegovo doba Engleska je jedini put u svojoj historiji proglašena republikom. Dok je upravljao Engleskom kao lord protektor ponašao se kao i ostali apsolutisti. Poslije uspostave monarhije, njegovo tijelo je otkopano, odsječena mu je glava i stavljena na vrh zgrade engleskog parlamenta.

Džejms II

50

parlamentarne snage su bile nadmoćnije. Odlučujuću ulogu u tim godinama imao je Oliver Cromwell (Oliver Kromvel, 1599-1658, zapovjednik parlamentarnih snaga. On je 1648. godine zauzeo London, fomirao “krnji parlament” koji je osudio Charlesa (Čarlsa) I i naredne godine ga pogubio. U maju 1649. godine parlament je ukinuo monarhiju i Englesku proglasio “Commonwealthom i slobodnom državom”. Protivnike nove vlasti Kromvel je kažnjavao strogim kaznama. U unutrašnjoj politici nije imao značajnijeg uspjeha iako je parlament donosio prijedloge za reforme, ali bez uputa o njihovom provođenju u djelo. Zato je parlament odlučio da Kromvel bude lord protektor. On je uveo vojnu diktaturu i vladao je kao nekrunisani kralj. Poslije njegove smrti obnovljeni su: monarhija sa dinastijom Stjuart, parlament i njegova kršena prava. Došavši na vlast, James (Džejms) II je zbog katoličke orijentacije izazvao protiv sebe zemljoposjednike što je parlament iskoristio i preuzeo stvari u svoje ruke.

Vilijam III i kraljica Meri

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Kardinal Rišelje se smatra tvorcem francuskog apsolutizma.Predsjedavajući kraljevskog vijeća bio je za Luja XIII. Njegov testament (1764. godine) pokazuje koliko je bio odan izgradnji apsolutističke monarhije. “Dva su zla vladala Francuskom: jeres i sloboda. Luj (XIII) je silom i mojim savjetima oba odstranio. Prvo zlo se tako raširilo da je izgledalo da u jednoj državi ima više država. Vjeroispovijest, koju su tolerisali kraljevi, jedva je još tolerisala zakonitog kralja. Od 200 tvrđava za obezbjeđenje (hugenota) nastalo je toliko gnijezda otpora. U sto gradova to je izazvalo pojavu sto slobodnih država … U jednoj godini ukinuo je 300 gradova, trijumfovao je gotovo svakog dana. Savladao je državu u državi i postao je po drugi put kralj. I da ne bi niko sumnjao u pravednost stvari: Luj (XIII) se borio oružjem, a Bog u isto vrijeme čudima. Drugo zlo Francuske bila je sloboda. Poštovalo se kraljevsko dostojanstvo, ali ne i kraljevska vlast... Kupovala se poslušnost koja je morala biti dobrovoljno pokazivana. Novcem se iskupljivalo od nepokornosti, koje su zaslužile smrt. Tribut se plaćao onima koji su se pravili da će se pobuniti. Vladala je sloboda za krivicu i gotovo nagonjenje na prestup. Zlo je bilo podmićivanjem ublažavano, a raslo je blagodareći blagosti. Da bi se to zlo iskorijenilo, želio sam da Luj (XIII) bude voljen, ali i da se strahuje od njegove

51

Nastanak modernog svijeta

Historija III pravednosti. Trebalo je da vlast bude kod jednog, a poslušnost kod svih. Ja sam htio da se ljubav dobrovoljno pruža kralju, a ne da bude kupovana. Ja sam htio da zlato bude nagrada za vrlinu, a ne za prestup. Mislio sam da vjernost mora da bude bezuslovna, a ne dobrovoljna. Propovijedao sam slijepu poslušnost i želio sam da je Francuzi prihvate.” “Memoari vojvode Sen Simona”, sadrže podatke o ličnosti i karateru francuskog kralj Luja XIV. Uočite karakteristike kralja Luja XIV na osnovu podataka koji su prezentirani u ovom odlomku iz “Memoara”. “On je gledao i pazio na svakog pojedinca; vrlo je dobro pamtio ne samo svaku kratkotrajnu odsutnost onih koje je inače običavao vidjeti svaki dan nego i duži izostanak ljudi koji su se samo katkad pojavljivali. Jednima, i to svima koji su se na bilo koji način posebno isticali, pripisivalo se u grijeh već i to ako se nisu trajno zadržavali na dvoru, a drugima ako su se samo rijetko pokazivali; ali ko uopće nije dolazio ili gotovo nikad, padao je u nemilost. Ako se za takvog čovjeka šta tražilo, dobivao je nadmen odgovor: “Ne poznajem ga.” Ako se šta molilo za jednog od onih koji su se samo rijetko pokazivali, rekao bi: “To je čovjek kojeg nikad ne vidim.” Takva osuda bila je neopoziva. Kralj posebno nije mogao trpjeti ljude koji su stanovali u Parizu. Obziran je bio prema onima koji su voljeli svoja seoska imanja, premda su ljudi i tu morali biti umjereni, a ako su htjeli duže vrijeme izostati, morali su biti vrlo oprezni... Kralj je dobivao izvatke iz svih pisama u kojima su se nalazila takva mjesta o kojima je najprije upravitelj pošte, a onda pretpostavljeni ministar smatrao da kralja treba obavijestiti, ali i čitava pisma ako se ili njihov sadržaj ili pošiljalac smatrao dosta važnim. Jedna prezirna riječ o kralju ili vladi, jedna šala, ... i iz cjeline istrgnuto mjesto iz pisma bilo je dovoljno da neko bude nepovratno izgubljen, a o tome se nije ni najmanje istraživalo. U tajnu se nije moglo prodrijeti. Niko nije mogao tako šutjeti kao kralj...” Engleski parlamentarizam “Zakonom o pravima”1689. godine završena šezdesetogodišnja borba engleske buržoazije i novog plemstva protiv apsolutizma Stjuarta. Prvobitno je to bila samo Deklaracija prava, a zakonom je postala kad su je prihvatili parlament i novi vladari Mary (Meri) i William III de Orange-Nassau (Viljem III Oranski). On je temeljno načelo engleskog ustava. “1. Nezakonito je bez dopuštenja parlamenta sebi prisvojiti vlast, zakone ukidati ili po moći kraljevskoj spriječiti vršenje zakona... 4. Nezakonito je bez dopuštenja parlamenta novce za krunu utjerivati duže vremena ili na drugi način nego što je dopušteno ili će biti dopušteno. 5. Podanici imaju pravo slati molbe kralju, a nezakonito je progoniti i zatvarati molioca.

52

6. N  ezakonito je bez dopuštenja parlamenta regrutirati i držati stajaću vojsku u kraljevstvu u vrijeme mira. 7. Podanici koji su protestanti smiju za svoju odbranu nositi oružje kako to odgovara njihovim prilikama i kako je zakonom dopušteno. 8. Izbori za parlament neka su slobodni. 9. Sloboda govora i raspravljanja u parlamentu ne smije se spriječiti ni dovoditi pred bilo koji sud ili pred bilo koje mjesto izvan parlamenta... 12. Nezakonito je i ne vrijedi ako se podijeli i izrekne globa i zaplijeni imovina pojedinca prije nego što se dokaže krivica. 13. Parlament treba često da se saziva da se stane na put tužbama i da se poprave, pooštre i drže zakoni.”

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Autokratski – neograničen u vladanju Hugenot – francuski protestant kalvinist Jurisdikcija – pravo suđenja Kardinal – najviši vjerski dostojanstvenik u Katoličkoj crkvi; po svom rangu dolazi poslije pape Legitiman – zakonit Merkantilizam ili kolberizam – ekonomsko shvatanje da je trgovina jedini pravi izvor narodnog bogatstva i blagostanja Suvereni – najviši, vrhovni

PITANJA I ZADACI 1. Navedite osnovne karakteristike apsolutizama u Evropi. 2. Objasnite izreku kralja Luja XIV “Država to sam ja!”. 3. Šta se podrazumijeva pod pojmom prosvijećeni apsolutizam? 4. Koji su osnovni uzroci sukoba između engleskog kralja i parlamenta? 5. Koje su karakteristike protektorata Olivera Kromvela u Engleskoj? 6. Kakve je promjene u Engleskoj donijela Slavna revolucija?

53

Nastanak modernog svijeta

Historija III

NASTANAK SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA – RAT ZA NEZAVISNOST Na koji način je izvršena kolonizacija i podjela Sjeverne Amerike? Kakav je bio odnos kolonizatora i domorodačkog stanovništva? Koji su prvi engleski doseljenici na područje Sjeverne Amerike?

Uvod u rat za nezavisnost Teritorija Sjeverne Amerike je u novom vijeku podijeljena između kolonijalnih sila. Španski posjed se protezao do jugozapadnog dijela kontinenta do rijeke Misisipi na istoku, te Montereja i San Franciska na zapadu. Francuski posjed se protezao od područja sjevernih obala Akadije, preko Velikih jezera te istočnom obalom rijeke Misisipi do Meksičkog zaliva i nove naseobine Nju Orleansa. Britanski posjed je bio na istočnoj obali. Do kraja XVII stoljeća Britanci su formirali Trinaest kontinentalnih kolonija. U XVIII st. svaki veći evropski rat imao je svoju paralelu preko Atlantika. Američke teritorije su služile kao kompenzacija prilikom potpisivanja mirovnih ugovora. Poražene strane su pobjednicima ustupale dijelove teritorije svoga kolonijalnog posjeda.

Bostonska čajanka

54

Velika Britanija je pokušala zaustaviti ubrzani privredni razvitak svojih kolonija različitim mjerama koje su iritirale njihove stanovnike. Kolonisti su teško prihvatali poreska opterećenja, a posebno ih je iziritirao Zakon o taksama (Stamp Act) iz 1765. godine. Donošenje ovog zakona izazvalo je sazivanje kongresa u New Yorku (Nju Jorku) na kome su učestvovali predstavnici Trinaest kolonija. Donesena je odluka o nepoštivanju ovog zakona. Svi kolonijalni trgovci i vlasnici prodavnica odbili su prodavati britansku robu dok se ovaj zakon ne stavi van snage. U Bostonu i ostalim gradovima ogorčena masa je napala vladine službenike koji su prodavali takse. Većina kolonista je jednostavno odbila da ih koristi. Ovakav pritisak na vladine službenike i bojkot prisilili su britansku vladu da povuče ovaj zakon. Međutim, već 1767. godine Britanci su uveli nove takse na čaj, papir, boje i druge robe koje su kolonisti uvozili iz inostranstva. Kolonisti su ponovo odbili plaćati takse. Posebne carine su bile uvedene za grad Boston koje kolonisti također nisu plaćali. Da bi se uspostavio red, Britanci su poslali vojsku, ukinuli sve obaveze osim takse na čaj i nemira je bilo manje. Međutim, kolonisti u Masačusetsu nisu bili zadovoljni tim vladinim mjerama. Potpomognuti starosjedilačkim stanovništvom (Indijancima iz plemena Mohavk), oni su u decembru 1773. godine zauzeli britanske trgovačke brodove u bostonskoj luci i pobacali u more 342 sanduka čaja u more. Ovaj događaj je u historiji poznat pod nazivom Bostonska čajanka. Britanski odgovor na Bostonsku čajanku bio je da u skladu sa

kaznenim zakonom države Massachusetts (Masačusets). Bostonska luka je zatvorena dok se šteta ne nadoknadi. Tako je Bostonska čajanka postala povod za rat Trinaest kolonija protiv Velike Britanije koji je postao Rat za nezavisnost Sjedinjenih Američkih Država. Na prvom kontinentalnom kongresu u Filadelfiji, predstavnici kolonija su izrazili lojalnost engleskom kralju, ali su istovremeno pozvali koloniste da podrže stanovnike Masačusetsa u stavu da ne plate štetu Britancima. Kolonije i britanska vlada su sve više utvrđivale svoje pozicije ne popuštajući u svojim stavovima. Rat je tako postao jedina alternativa.

Rat za nezavisnost - vojne operacije

Rat za nezavisnost počeo je u aprilu 1775. godine bitkama kod Leksingtona i Konkorda u državi Masačusets. U junu, na drugom kontinentalnom kongresu, formirana je kolonijalna armija pod komandom generala Georgea Washingtona (Džordža Vašingtona). Poražene nakon dva dana kod Bunker Hilla (Banker HIl), Vašingtonove trupe su se pregrupisale, izbjegle potjeri i na Božić 1776. godine, uspješnim prelaskom rijeke Deliver, započele su sa nizom pobjeda. Najvažnija bitka se odigrala kod grada Saratoge 1777. godine u kojoj su Vašingtonove trupe pobijedile. Konačni trijumf nad britanskim vojnim snagama bio je omogućen potpisivanjem američkofrancuskog savezničkog sporazuma kome se priključila Španija naredne godine. Posljednja bitka se odigrala kod grada Yorktowna (Jorktauna) 1781. godine. Američka vojska, potpomognuta francuskim vojnim jedinicama i mornaricom, prisilila je britansku vojsku na predaju. Potpisivanjem mirovnog ugovora u Parizu 1783. godine završen je Rat za nezavisnost američkih kolonija protiv njihove metropole Velike Britanije. Ovim mirovnim ugovorom Velika jezera na sjeveru i rijeka Misisipi na zapadu priznati su kao granice nove države – Sjedinjenih Američkih Država.

Prikaz bitke kod Banker Hila

Džordž Vašington

55

Nastanak modernog svijeta

Historija III

Razvoj SAD-a nakon Rata za nezavisnost

Po ovom Ustavu uveden je federalni sistem u kom su ojačane federalne institucije koje nemaju apsolutnu moć u pojedinim članicama federacije. Svaka država je zadržala neke svoje institucije. Na federalnom nivou vlast je podijeljena na izvršnu, zakonodavnu i sudsku. Izvršna vlast je pripala predsjedniku za čiji izbor su bila utvrđena pravila. On predvodi federalnu vladu. Zakonodavna vlast je pripala Kongresu, dvodomnoj skupštini čije predstavnike bira narod. Kongres se sastoji od Senata i Predstavničkog doma. Za Senat svaka država bira po dva predstavnika, a za Predstavnički dom bira se broj predstavnika proporcionalno broju stanovnika pojedinih država. Tomas Džeferson, jedan od Sudsku vlast dobio je Vrhovni sud SAD-a koji donosi tvoraca Deklaracije o nezavisnosti odluke u slučaju neslaganja zakona sa ustavom. Na ovaj način je osiguran balans moći između tri nivoa federalne vlasti. Donošenjem Ustava Sjedinjene Američke Države su preuzele kontrolu nad nekadašnjih trinaest britanskih kolonija i novodobijenim teritorijama što je otvorilo mogućnost za dalji slobodni razvitak nove države.

Nastanak američke federacije Uporedo sa početkom rata protiv Velike Britanije, počela je borba za odvajanje Trinaest kolonija od njihove metropole. U maju 1775. godine na drugom kontinentalnom kongresu formirana je američka nacionalna vlada. Na sljedećem kongresu, koji je počeo sa radom 2. jula 1776. godine, učinjen je korak koji je većina Amerikanaca-kolonista smatrala neminovnim. Kongres je presjekao sve veze sa Velikom Britanijom i proglasio da su sve ujedinjene kolonije slobodne i nezavisne države. Dva dana kasnije, 4. jula, objavljena je Deklaracija o nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država, najznačajniji dokument u američkoj historiji. Poslije ponavljanja stava o “slobodi i nezavisnosti kolonija” one su službeno nazvane Sjedinjene Američke Države. Proces izgradnje zajedničke države trinaest kolonija trajao je poslije izvojevane pobjede nad britanskim vojnim snagama. U borbi protiv Britanaca Amerikanci su bili jedinstveni, ali se nisu odmah mogli usaglasiti oko uređenja njihove zajednice sve do 1787. godine. Razlog je ležao u činjenici da su stanovnici pojedinih država osjećali veću lojalnost prema svojoj matičnoj državi nego prema zajedničkoj tj. Sjedinjenim Američkim Državama. Nakon dugih pregovora Sjedinjene Američke Države su dobile Ustav 1787. godine.

56

USTAV

ZAKONODAVNA VLAST - KONGRES dvodomna skupština sastavljena od Senata i Predstavničkog doma

SUDSKA VLAST - VRHOVNI SUD SJEDINJENIH AMERIČKIH DRŽAVA

IZVRŠNA VLAST - PREDSJEDNIK I STATE DEPARTMENT Shema podjele vlasti u Sjedinjenim Američkim državama

57

Nastanak modernog svijeta

Historija III

apsolutnom despotizmu, dužnost je onih nad kojima se vlada da zbace jednu ovakvu vladavinu i da preuzmu nove zaštitne mjere za svoju sigurnost u budućnosti. Historija sadašnjeg kralja Velike Britanije je historija ponavljanja povreda i zadiranja u prava, a sve je to služilo zavođenju neograničene tiranije nad ovim državama. Mi želimo to da dokažemo i da nepristrasnom svijetu podnesemo činjenice...”

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA

Deklaracija je više nego potvrda da su kolonisti postali nova nacija. Ona je istakla ideje o promjenama koje je trebalo provesti. Ona propagira stavove da svi ljudi imaju prirodna prava na život, slobodu i niz drugih prava. Nastala je pod utjecajem ideja koje je zastupao engleski politički mislilac Džon Lok. Jedan od tvoraca Deklaracije Tomas Džeferson kombinovao je Lokove ideje sa kolonijalnim životom u Americi da bi dobio novu definiciju demokratske vlade. Ta nova definicija kaže da vlada mora biti sastavljena od ljudi koje izabere narod i da je glavni razlog postojanja vlade zaštita prava svakog čovjeka posebno.

Alternativa – izbor između dvije mogućnosti, opredjeljivanje za jednu od dvije odluke Iritirati – izazvati razdraženost, ogorčenje, gnjev, srditost Matični – osnovni, onaj koji nekom neposredno pripada

PITANJA I ZADACI 1. Navedite i opišite uzroke izbijanja američkog nezadovoljstva prema britanskoj vlasti. 2. Koji je bio povod za izbijanje rata između američkih kolonija i njihove metropole Velike Britanije? 3. Opišite vojne operacije u Ratu na nezavisnost SAD-a. 4. Kako je izvršena podjela vlasti po američkom ustavu? 5. Na osnovu te podjele navedi koji organi u našoj domovini obavljaju određene nivoe vlasti. Deklaracija nezavisnosti

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Iz Deklaracije o nezavisnosti SAD-a koju je 1776. godine, između ostalih, pisao i Tomas Džeferson. “Smatramo da su neposredne i očigledne sljedeće istine: svi su ljudi stvoreni kao ravnopravni; njihov tvorac ih je obdario izvjesnim neotuđivim pravima; među tim pravima na prvo mjesto treba stavljati: život, slobodu i težnju sreći. Da bi se obezbijedilo očuvanje tih prava, ljudi su stvorili vlade, čija prava vlast proističe iz pristanka onih kojima se vlada; kada ma koja vlada počne rušiti ciljeve radi kojih je osnovana, narod ima pravo da je smijeni ili ukine i ustanovi novu vlast, zasnivajući je na načelima i organizujući njene organe u formama koje će mu izgledati najpodesnije da mu pribave bezbjednost i sreću. Mudrost će tražiti da se ustaljene vlade ne uklanjaju zbog beznačajnih uzroka. Ali, kada je dug lanac zloupotreba i zadiranja u prava usmjerenim uvijek ka jednom cilju, da se narod potčini jednom

58

59

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija

1371. Osmanlije zauzele Makedoniju 1396. Osmanlije zauzele Bugarsku 1402-1420. Venecija uspostavlja vlast u Dalmaciji 1417. Vlaški vojvoda Mirče Stariji priznao vrhovnu vlast osmanskog sultana 1453. Osmanlije zauzele Carigrad, dozvoljen rad Carigradskoj patrijaršiji i jevrejskoj vjerskoj zajedinici 1459. Osmanlije zauzele Srpsku despotovinu 1463. Osmanlije zauzele Bosnu, izdata Ahdnama bosanskim franjevcima 1482. pad Herceg-Novog 1493. Bitka na Krbavskom polju 1499. Osmanlije zauzele Crnu Goru 1521. Sultan Sulejman Zakonodavac zauzeo Beograd 1526. Bitka na Mohačkom polju 1527. Cetinski sabor- Ferdinand I Habsburški postaje ugarski i hrvatski kralj 1529. Prva osmanska opsada Beča 1557. Obnovljena Srpska pravoslavna patrijaršija u Peći 1645-1669. Kandijski rat 1683-1699. Veliki bečki rat 1699. Osmansko-habsburški rat 1711. Karlovački mir 1714-1718. Morejski rat 1718. Požarevački mir 1737-1739. Osmansko-habsburški rat 1739. Beogradski mir 1788-1791. Dubički rat

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija

Historija III

PODJELA BALKANSKOG I JU@NOSLAVENSKOG SVIJETA Kad i kako su ju`noslavenske zemqe do{le pod osmansku, habsbur{ku i mleta~ku vlast? Kada su te dr`ave imale periode svog uspona? Objasnite polo`aj ju`noslavenskih sredwovjekovnih dr`ava pred osmanska osvajawa. Navedite presudne doga|aje za ukqu~ivawe balkanskih prostora u velike dr`ave.

Osmansko-orijentalni dio Od 16. do 18 stoqe}a, balkanski narodi su bili pod vla{}u Osmanskog carstva i Habsbur{ke monarhije. Venecija je vladala dalmatinskim gradovima. Jedino je Dubrova~ka republika o~uvla prividnu nezavisnot pla}aju}i Osmanlijama danak. Osmansko {irewe je zaustavqeno po~etkom 17. stoqe}a, a pri wegovom kraju po~ela je osmanska defanziva.

U 16. stoqe}u Osmansko carstvo je vladalo velikim dijelom Balkana uni{tiv{i sredwovjekovne dr`ave. Akcijama sultana iz 16. stoqe}a zavr{eno je osvajawe prostora do rijeke Save i Dunava na sjeveru i Bosne na zapadu. Tu je osmanska vlast uvela svoje institucije i dru{tvene odnose. Ona je uklawala politi~ke protivnike-vladare i krupno plemstvo. U novoj sredini Osmanlije su nalazile oslonac u sitnom i sredwem plemstvu i specifi~nim dru{tvenim slojevima vlasimasto~arima, daju}i im povlastice. Evropski feudalizam zamijenio je timarsko-spahijski sistem. U tom sistemu vlasnik zemqe dr`ava daje posjede spahijama na u`ivawe tj. oni su ubirali prihode sa posjeda u iznosu koliko

je dr`ava odredila. Uvedena je teritorijalno-administrativna podjela na ejalete, sanxake i nahije i sudska administracija sa kadijom, {erijatskim sudijom. Dru{tvo se dijelilo na dvije klase: asker i raju. U klasi askera su bili vojnici, dr`avni ~inovnici i ulema. Ve}ina u woj bili su muslimani, ali je bilo kr{}ana spahija i u vojnim redovima. Raja je proizvodna klasa. Wena ve}ina su kr{}ani, a bilo je muslimana npr. u Bosni i Hercegovini, Albaniji. Osmanske vlasti su modifikovale timarskoTeritorijalno-administrativna podjela Osmanskog carstva spahijski sistem u ovisnosti o pokrajini i zate~enih prilika. One su izra`enije u udaqenim ejaletima da bi stanovni{tvo bilo odano osmanskoj vlasti. Izvr{ena je podjela po vjerskoj osnovi uvo|ewem institucije mileta. Politi~ke i dru{tvene izmjene utjecale su na vjerske i kulturne tokove. Osmanska osvajawa pratio je proces prelaska na islam svih etni~ko-vjerskih skupina i klasnih kategorija. On je dobio {ire razmjere u Bosni i Hercegovini, Rodopskim planinama i Albaniji. Balkan je bio pod utjecajem orijentalno-islamske kulture ~iji su nosioci, pored Osmanlija, bili muslimani balkanskih zemaqa. Gradovi su dobili orijentalno-islamske karakteristike izgradwom islamskih vjerskih objekata, ~ar{ije i mahala. Ve}inu gradskog stanovni{tva ~inili su muslimani. Utjecaj orijentalno-islamske kulture se osjetio u svim etni~ko-vjerskim skupinama. On je najizra`eniji u leksici, mentalitetu i `ivotnim navikama. U selima je wegovana patrijarhalna kultura, ~uvar naslije|enih kulturnih obrazaca iz sredweg vijeka. Popratna pojava osvajawa bile su migracije stanovni{tva koje su izbrisale sredwovjekovne granice izme|u slavenskih naroda. Naseqavawa anadolskih grupa na isto~nom Balkanu mijewaju wegovu etni~ku i konfesionalnu sliku.

Evropski dio

[irewe Osmanskog carstva do po~etka 16. stoqe}a

62

Na Cetinskom saboru 1527. godine, va`nu ulogu u `ivotu Ju`nih Slavena dobija Habsbur{ka monarhija, jer je od tada kraq bio Ferdinand ú Habsbur{ki od kojeg je hrvatsko plemstvo o~ekivalo pomo} u borbi protiv Osmanlija. Wega su priznali za vladara izbjegli Srbi u ju`noj Ugarskoj. Da bi o~ekivawa plemstva bila ispuwena, Habsburgovci su ulagali sredstva u odbrambeni sistem - Vojnu krajinu. Ostatak hrvatskih zemaqa Hrvatska i Slavonija su imale sabore i banove. Krajem 16. stoqe}a oni su sjediweni u jedan sabor i bana za obje oblasti.

63

Historija III

K Ze ra ma qe q vs sk ki Ja i p po vn or re i ez z ra (d (d do im ik vi n a ) ic a)

Na privredu i dru{tvene odnose zemaqa pod habsbur{kom vla{}u utjecali su osmanska opasnost i po~etak kapitalisti~kog razvitka Dr`ava u centralnoj Evropi. Osmanski napadi su tra`ili sredstva za odbranu, a ona su dobijana poreskim sistemom i uve}awem kmetovskih obaveza. Prodor ranih Naturalna podavawa kapitalisti~kih odnosa omogu}io je Gornica Darovi stranim trgova~kim dru{tvima da Zemqarina podvrgnu doma}u proizvodwu svojim Vandredne nov~ane da}e Tlaka interesima. U hrvatskim zemqama @irovina izmijewena je dru{tvena struktura. Feudalci Broj plemi}a je smawen zbog gubitka (zemaqski gospodari) posjeda u krajevima pod osmanskom vla{}u. Pod habsbur{kom vla{}u malo ih se odr`alo u plemi}kom stale`u. Oni su se morali pot~initi stranim plemi}ima ili izgubiti povlastice i slobodu. Seqacima su nametnute velike obaveza prema dr`avi, plemstvu i Crkvi. Zato su seqaci dizali bune koje su svirepo gu{ene. Najve}i ustanak hrvatskih i Crkva slovena~kih seqaka iz 1573. godine vodio je Matija Gubec. Ustanici su Feudalna renta u Hrvatskoj (16. stoqe}e) imali vojsku i sudove. Bunu je ugu{ila plemi}ka vojska, a ustanici su svirepo ka`weni. Od 15. do 18. stoqe}a na zemqe pod habsbur{kom i mleta~kom vla{}u te Dubrovnik utjecala su evropska vjerska i kulturna kretawa. Slovenske i hrvatske zemqe zahvatila je reformacija i protureformacija i djelimi~no humanizam i renesansa, u dalmatinske gradove i Dubrovnik prodrli su italijanski humanizam i renesansa.

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija Suprotnosti, pro`imawa, posqedice Podjela ju`noslavenskog prostora je poja~avala suprotnosti me|u evropskim zemqama i Osmanskog carstva s jedne strane i balkanskih naroda s druge strane. One su bile najizra`enije u grani~nim oblastima gdje su bili ju`noslavenski narodi. Granica koja ih razdvaja, gospodari koji su im vladali i wihov privredno-ekonomski polo`aj utjecali su na sukobe izme|u wih. Velike dr`ave su ih koristile za svoje interese. U svojim zajednicama ovi narodi su ~uvali etni~ke karakteristike. U ovisnosti pod ~ijom vla{}u su bili, oni su izlo`eni razli~itim utjecajima. Migracije su mije{ale kulturno-civilizacijske obrasce me|u sunarodnicima. Tradicija, obi~aji, jezik i institucije iz jedne preno{eni su u druge oblasti, a Balkan je, naro~ito ju`noslavenski prostor, postao najheterogeniji prostor u svakom pogledu i izdvajao se od ostalih evropskih oblasti.

RJE^NIK NEPOZNATIH POJMOVA

a ic e ar ok it st ` ne a na it in ti s a v se ina in De set set e De D

Heterogen - sastavqen od raznovrsnih elemenata, raznovrstan Konfesionalni - koji se ti~e vjere, vjerski Mentalitet -duhovno ure|ewe; na~in razmi{qawa, shvatawa, sklonosti, nekog nara{taja Milet - osmanski naziv za narod ili vjersku skupinu Patrijarhalan - starinski, miran i skroman, koji se pridr`ava starinskih obi~aja Ulema - u~eni qudi u muslimanskim dr`avama Urbanizacija - izgra|ivawe i ure|ewe gradova

PITAWA I ZADACI 1. Koje su evropske dr`ave vladale ju`noslavenskim prostorima? 2. Koje su novine uvedene u osmansko-orijentalnom dijelu Balkanskog poluotoka? 3. Koje su promjene nastale uspostavqawem osmanske vlasti? 4. Kako su dru{tveno-politi~ke promjene utjecale na vjerske i kulturne tokove? 5. Navedite promjene u dru{tvu, politici i kulturi u zemqama pod habsbur{kom vla{}u.

Krsto Hegedu{i} - Seqa~ka 1573. god., najve}a seqa~ka buna u novom vijeku na hrvatskim i slovenskim prostorima. Podignuta je zbog terora ma|arskog plemi}a Frawe Tahija. Buna je u krvi ugu{ena. Matija Gubec je javno pogubqen na zagreba~kom trgu.

64

65

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija

Historija III

TEOKRATSKA ORGANIZACIJA I KONFESIONALNI SISTEM OSMANSKOG CARSTVA Kakva je bila vjerska slika Evrope u srednjem vijeku? Kada i kako je došlo do podjele kršćanstva na katoličanstvo i pravoslavlje? Kako su bile organizovane crkve u velikim srednjovjekovnim državama? Kada je došlo do prodora islama u Evropu i gdje se on zadržao do novog vijeka? Kakav je bio odnos između kršćanstva i islama u srednjem vijeku?

sultan Selim I Javuz (1512-1520)

Osvajač Egipta i gradova Mekke i Medine, prvi osmanski vladar koji je u svojoj ličnosti spojio halifsku i sultansku titulu. Od njegovog vremena svi osmanski sultani su bili ujedno i halife. Institucija halife je ukinuta 1924. godine u doba Kemal-paše Ataturka, kada je savremena Turska postala svjetovna država.

Prvi put šejh-ul-islam je spomenut u IV stoljeću po Hidžri. On je bio rezervisan za visoku ulemu i mistike, a ponekad je označavao počasnu titulu. Ovaj termin je bio službeni po naredbi sultana Mehmeda II poslije zauzeća Carigrada. Tada je carigradski muftija dobio ovu titulu. Od sultana Sulejmana Zakonodavca šejh-ulislam je počeo sudjelovati u radu Divana. Najveći uspon institucija šejh-ul-islama je doživjela kada je ovu funkciju obavljao Ebu Suud, briljantni pravnik i istanbulski muftija. On je ovu funkciju obavljao 28 godina. Sve kanune koje je izdavao Sulejman Zakonodavac on je redigirao. Funkciju šejh-ul-islama obavljao je jedan Bošnjak. Bio je to Mehmed Refik-ef. Hadžiabdić iz Rogatice. On je bio šejh-ulislam 1866. god. i tu je funkciju obavljao 1 godinu, 9 mjeseci i 9 dana.

66

Institucija halife u Osmanskom carstvu Pod teokratskim uređenjem podrazumijeva se uređenje u kojem vjera nije odvojena od države. U takvoj državi važnu ulogu ima konfesionalizam, teološko učenje koje smatra da prava religioznost ovisi o pripadnosti nekoj vjeri. U Osmanskom carstvu teokratska organizacija se ogledala u objedinjavanju svjetovne titule sultana sa duhovnom titulom halife, predvodnika svih muslimana. Sultan Selim I je objedinio ove titule i uspostavio jedinstvo vjerskog i političkog autoriteta u ličnosti sultana, a vjerska organizacija je spojena sa državnim strukturama. Da bi izgradili državni poredak na osnovu Šerijata, Osmanlije su učinili hanefijsku pravnu školu službenim državnim učenjem ulažući sredstva u obrazovanje. Formiran je sloj uleme, obrazovanih ljudi rangiranih po stepenu obrazovanja. Najvažniju ulogu u osmanskom teokratskom sistemu imao je sultan-halifa. On je bio halifa samo za muslimane u osmanskoj državi. Od XVIII stoljeća isticali su pravo na univerzalni halifat. U doba reformi u XIX stoljeću jačala je uloga svjetovnog prava na račun Šerijata, jer su formirani sudovi neovisni o vjerskim vlastima. Time je značaj halife umanjen u odnosu na sultana. Sultani su šejh-ul-islamu povjerili vjerska pitanja i izdavanje fetve, tumačenja o vjerskim i pravnim pitanjima. On je provjeravao da li su zakoni u skladu sa Šerijatom. Ako taj sklad nije postignut, on je imao pravo zaustaviti provođenje tog zakona. Šejh-

ul-islam je bio na vrhu hijerarhije uleme i nije imao političku moć. Kao vrhovni duhovni autoritet, imenovao je muftije, preko kojih je kontrolisao rad islamskih škola, upravljanje vakufima i primjenu Šerijata. Njegove vjerskoadministrativne poslove obavljala je kancelarija Mešihat.

Pravni sistem Zbog potrebe za pravnim i ideološkim učvršćenjem države razvilo se izučavanje islamske teologije i prava, jačali su vjerska organizacija, školstvo i pravosuđe. Osnova pravnog uređenja države bio je Šerijat. On je dopunjavan kanunima. Šerijat je proisticao iz islamskog vjerskog učenja i bio je nepromjenljiv. Kanuni su zakoni nezavisni od Šerijata i utemeljeni na racionalnim, a ne vjerskim principima, ali su usklađivani sa Šerijatom. Oni su regulisali pitanja iz javnog i administrativnog prava. U slučajevima kada Šerijat i kanuni nisu bili usaglašeni davano je pravno mišljenje fetva kojom je ocjenjivana zakonitost akta centralne vlasti

Tumači zakona U Osmanskom carstvu poznavaoci Šerijata su bili cijenjeni i njihov ugled je rastao. Pravosuđe je bilo u domenu državnog službenika kadiaskera. Neposredni provodioci i tumači zakona bili su kadije koji su imali vjersko i pravno obrazovanje. Oni su postavljani beratom na prijedlog kadiaskera. Širenjem islamskog zakonovodstva formirana je sudska hijerarhija, a kadijska mjesta su razvrstana u pet kategorija. Njihova služba u nekom mjestu nije bila stalna i često su premještani. Kadija se bavio privatnim, građanskim i krivičnim pravom, odluke su donosili sami, a u težim slučajevima izvještavali su centralnu vlast. Pored kadija sudijsku službu su obavljali naibi.

Uredbe i propisi o razlikovanju etno-konfesionalnih skupina Uredbe i propisi o razlikovanju etno-konfesionalnih skupina u Osmanskom carstvu zovu se zimma – odredbe, pod kojima se podrazumijevaju uvjeti za nemuslimane

Najpoznatiji slučaj kada je šejh-ul-islam djelovao kao vrhovni duhovni autoritet u Osmanskom carstvu desio se u doba sultana Bajezida II. Čuvši šta se dešava sa muslimanima Španije u doba rekonkviste i poslije pada Granade 1492. god., sultan je odlučio da sve kršćane protjera ili prisili na prihvatanje islama. Nakon intervencije šejh-ul-islama koji se pozivao na pravilo da islam ne dozvoljava prisilu u vjeri, sultan Bajezid II je odustao od svoje namjere. Boja odjeće je bila po pravilu znak za razlikovanje stanovništva po konfesijama. Odrazi tog običaja koji je predstavljao propise vidi se iz boje odjeće stanovništva Bosne i Hercegovine u osmanskom periodu. Najvidljiviji dijelovi muslimanske odjeće (binjiš, ćurdija, ćurak) su zelene ili crvene, a kod nemuslimana su plave ili kestenjaste boje. Feredža, kao glavni ženski odjevni predmet kod muslimanki, je uvijek zelena, a kod nemuslimanki plava ili kestenjasta. Neke odjevne predmete (zubun, pojas, džube, anterija, dolama) nose muslimani i nemuslimani i oni su crvene ili zelene boje. Muslimani su se po odijevnim predmetima razlikovali jedni od drugih. To je izraženo u obliku kape. Na osnovu njenog oblika, ukrasa ili tkanine kojom je bila omotana, muslimani su se razlikovali po zanimanju i položaju. Na osnovu toga se znalo kojem društvu dotični musliman pripada: esnaflije, trgovci, imami, kadije, šejhovi, muderisi, poljoprivrednici, janjičari itd. Osmanske vlasti su povremeno insistirale na provođenju zimma-odredbi. Do sada otkriveni podaci se uglavnom odnose na XVIII st., kada je kršćansko stanovništvo počelo surađivati sa kršćanskim državama i učestvovati u ratovima protiv Osmanskog carstva. U XIX st. kršćani su nosili fes, čak sa kićankom, pa muslimanska čaršija traži da kršćani skidaju kićanku da bi se razlikovali.

67

Historija III da bi mogli živjeti u islamskoj državi. U historiografiji su zimma-odredbe poznatije kao Kanuni-raja (Zakoni o raji). Po ovim odredbama kršćani i Jevreji, kao narodi Knjige i monoteisti, dobijali su status štićenika ili zimije. Taj položaj oni su dobijali plaćanjem džizije, porezom kojim su oslobođeni vojne obaveze, i poštivanjem zimma-odredbi. Zimmaodredbe su podrazumijevale da se kršćani i Jevreji moraju razlikovati od muslimana. Oni su gubili status štićenika ako bi upotrijebili oružje protiv muslimana, povezali se sa kršćanskim zemljama, bavili se špijunažom ili razbojništvom, ubili muslimana ili ga naveli da napusti islam, bludno općili sa muslimankom ili uskratili džiziju itd. Odluku o kazni donosio je kadija, jer su zimije bili zakonski stavljeni pod zaštitu. Zimma-odredbe su poznavale strožije i labavije verzije i tumačenja u islamskoj historiji, a u praksi su različito primjenjivane. U Osmanskom carstvu srednji kršćanski stalež, trgovci i crkvene osobe, oblačio se kao muslimani i na putovanjima nosio oružje. Kršćanske i jevrejske manjine su se prilagodile muslimanima u odijevanju i životnim navikama. To je bilo naročito izraženo u gradovima. Muslimani su ponekad insistirali na provođenju zimma-odredbi. To se dešavalo u vremenima kada bi se pokazalo da su kršćani podržavali kršćanske sile u borbi protiv Osmanlija, ili u nesigurnim vremenima, bunama i neredima ili kada je njihov položaj na bilo koji način bio ugrožen. U XIX stoljeću u sklopu unutrašnjih reformi u Osmanskom carstvu zimma-odredbe su ukinute.

Paralele sa konfesionalizacijom u Evropi U XV i XVI stoljeću, kršćanski dio Evrope je prolazio kroz burnu historijsku fazu. Uporedo sa formiranjem i mijenjanjem političke, mijenjala se vjerska karta Evrope. Na pragu novog doba Katolička crkva je širila utjecaj na Pirinejski poluotok, ali je gubila pozicije na jugoistoku Evrope. Centralna Evropa bila je zahvaćena reformacijom koja je dovela do crkvenog raskola u Katoličkoj crkvi. Uspostavljanjem ravnoteže među velikim silama u XVI stoljeću, formirana je nova vjerska karta Evrope. Uporedo sa jačanjem konfesionalizma u evropskim zemljama, jačao je i konfesionalizam u Osmanskom carstvu. Pošto je religija igrala važnu ulogu u životu čovjeka novog vijeka, onda je razumljivo što se u evropskim zemljama javilo shvatanje da pripadanje određenoj vjeri znači pravu religioznost. Iz ovakvog stava proizišli su vjerski odnosi u kojima se vladajuća vjera smatra pravom vjerom dok se prema drugoj vjeri ima tolerantan ili netolerantan stav. U odnosu na pitanje konfesionalizacije Osmansko carstvo i evropske zemlje su imali određene sličnosti. One se prvenstveno odnose na favoriziranje pripadnika vladajuće vjere tako što su im garantovana prava i slobode, mogućnosti političkog, privrednog i vojnog uspona i druge pogodnosti. Samim tim pripadnici državne vjere su nastojali imati viši status u odnosu na pripadnike drugih vjera. U takvom okruženju ostalim vjerskim zajednicama su nametana vjerska ograničenja, posebna boja odjeće i obuće, život u izdvojenim naseljima, poreski pritisci i sl. U težnji da očuvaju status prave vjere, u Osmanskom carstvu i evropskim državama državne vlasti su se obračunavale sa svojim istovjercima, ako su na bilo koji način ugrozili status vladajuće religije.

68

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija Nasuprot sličnostima u konfesionalizaciji, Osmansko carstvo i Evropa su imali različit pristup ovom pitanju. Navedene sličnosti u konfesionalizaciji u Osmanskom carstvu i evropskim zemljama su sadržavala izvjesne razlike. Bez obzira što je islam bio vladajuća vjera, u Osmanskom carstvu su se održale ostale vjerske zajednice pravoslavna, katolička, a jevrejskoj je pruženo utočište nakon progona iz Španije. U evropskim zemljama u isto vrijeme važi princip “čija je zemlja tog je i vjera” što je uvjetovalo isključiv stav prema drugoj vjeri. U Osmanskom carstvu do najviših pozicija u političkoj, društvenoj, vojnoj, vjerskoj i kulturnoj sferi mogli su doći muslimani, ali se donekle tolerisalo prisustvo nemuslimana npr. Grka pravoslavaca u administraciji, srpskih spahija i vojnih redova, svih etničkih skupina u privredi i slično.

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU U “Historiji Turskog (Osmanskog) carstva” Jozefa fon Hamera nailazimo na vrlo interesantan opis značaja istanbulskog muftije Džemalija i njegovom utjecaju na odluku sultana Selima I. “...Sultan je u srdžbi zapovijedio da se pogubi stotinu i pedeset činovnika riznice. Džemalija je pošao na divan, premda za to kao muftija nije bio ovlašten, i zatražio da dođe do sultana. “Dužnost je muftije”, rekao je “brinuti se o onom drugom životu sultana Islama i ja te molim za život nepravedno osuđenih činovnika riznice. “Ulema nema pravo miješati se u poslove vladanja”, rekao je sultan: “Samo se strogošću može vladati nad masom.” Džemali odvrati da ovdje nije riječ o ovome svijetu, nego o drugome i tko oprašta, toga čeka vječita nagrada, a nepravednu strogost vječita kazna. Selim je na Džemalijevu molbu osuđenima poklonio ne samo život, nego ih je, na njegovu drugu molbu, postavio opet na njihove položaje.” Osmanska vlast je povremeno uvodila neke mjere koje su se odnosile na raju, kako nemuslimansku tako i muslimansku. Iz Muvekitove “Hronike” donosimo jedan prijepis iz sidžila (sudskog zapisnika) o zabrani nošenja oružja “Raji je bilo zabranjeno da koristi ratnu opremu, oružje i ostalo. Međutim, kako je nešto prije stigao izvještaj da se, zahvaljujući nebrizi i nedostatku nadzora, kod raje u Bosanskom vilajetu našlo mnogo oružja, opreme i ostalog materijala to je, u vezi s tim, naređeno da se iznese oružje, oprema i sve ostalo što se odnosi na ratne potrebe, a koje posjeduje raja kod sebe ili je skriveno po crkvama i ostalim skrovištima gdje se čuva i da se proda, uz odgovarajuću cijenu, vojsci, trgovcima i ostalim muslimanima koji imaju potrebe za tim. Ako nešto od iznesenog oružja ostane neprodato, ono se sve ima sakupiti na jedno mjesto i narediti da se popišu imena vlasnika, pa kasnije, kada se to proda, novac treba pohraniti na sigurnom mjestu da bi im se predao, a u posjedu raje se ne smije ostaviti nijedan komad oružja. Ubuduće treba strogo paziti na to da raja ne kupuje i ne koristi oružje. Tako je naređeno visokim carskim fermanom, izdatim… koncem džumade-l-ahira 1182. godine (I-10.XI 1768.).”

69

Historija III RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Anterija – gornja haljina; muške su kratke, od deblje tkanine i preko prsa presamićene, a ženske mogu biti duge i kratke i pravljene su od svile, polusvile ili od šarene pamučne tkanine čita Berat – dokument o postavljanju na neki položaj Binjiš – široki ogrtač od čohe sa dugačkim rukavima Ćurak – muški kaput postavljen i opšiven krznom, bunda Ćurdija – vrsta gornje kratke i duge haljine postavljen krznom Dolama –starinski kaput od čohe dugih rukava, zatvorenim ili razrezanim, obično do koljena Džube – hodžinska odora pravljena obično od crne čohe Hanefijska pravna škola – šerijatsko-pravna škola ili mezheb Redigirati – pisane sastave skupiti, pregledati, dovesti u red Zubun – gornja haljina od sukna sa rukavima ili bez rukava

PITANJA I ZADACI 1. Objasnite pojmove teokratsko uređenje i konfesionalizam. 2. Kako je u Osmanskom carstvu uspostavljeno teokratsko uređenje? 3. Opišite pravni sistem u Osmanskom carstvu. 4. Koja je uloga šejh-ul-islama u osmanskoj teokratskoj organizaciji? 5. Uočite sličnosti i razlike u konfesionalizaciji u Osmanskom carstvu i evropskim državama.

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija

DALJNJA OSMANSKA OSVAJANJA Koji su bili razlozi zaustavljanja osmanskih osvajanja početkom XV stoljeća? Navedite sultane koji su izvršili najveća osvajanja. Šta je za Osmanlije značilo prenošenje prijestolnice iz Jedrena u Carigrad (Istanbul)? Koje se doba u osmanskoj historiji smatra dobom najvećeg uspona?

Početkom XVI stoljeća, Osmanlije su svoje akcije usmjerili na azijska i afrička područja, a evropski prostor je uznemiravan povremenim upadima osmanskih graničnih jedinica. Sa sultanom Sulejmanom Zakonodavcem počela je osmanska ekspanzija na evropskom tlu. Tada je zauzet Beograd (1521.) i pripremljen upad u Centralnu Evropu. Granice su širene prema zapadu i sjeveru. Sultan Sulejman Zakonodavac je vodio osmansku vojsku u bici na Mohačkom polju 1526. godine porazio ugarsku vojsku, a poslije toga Osmanlije su napale Budim. Osmanska vojska je prvi put neuspješno opsjela Beč 1529. godine. Dolaskom Osmanlija u Dalmaciju i osvajanjem grada Klisa ugrožen je položaj Venecije na tom prostoru. Veliki uspjeh osmanske vojske je zauzeće Budima 1541. godine i zauzimanje centralne Ugarske.

Sulejman I Kanuni (1520-1566)

Novi ejaleti i sandžaci

Prva osmanska opsada Beča 1529. godine

70

U evropskim oblastima Osmanlije su formirali Rumelijski ejalet sa više sandžaka. Ovom ejaletu vremenom su priključivani novi sandžaci: Kliški 1537., Požeški 1538., Cernički sandžak 1557. godine te sandžaci u drugim osvojenim evropskim oblastima. Povećanje teritorije i potreba za efikasnijom upravom, utjecali su na osmansku vlast da od novoosvojenih oblasti u Ugarskoj i Slavoniji sa Zvorničkim sandžakom formira Budimski ejalet 1541. godine. Nastavkom osmanskih osvajanja u Evropi u drugoj polovini XVI stoljeća nastavljeno je uspostavljanje osmanskog teritorijalnoadministrativnog uređenja pa je 1580. godine formiran Bosanski ejalet.

71

Historija III

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija

Stoljeće evropskog straha od Osmanlija Do pada Carigrada pod osmansku vlast evropske zemlje su bezuspješno pokušavale protjerati Osmanlije iz Evrope. Pad Carigrada pod osmansku vlast imao je nekoliko posljedica. Bizantsku tradiciju nastavlja Moskovska kneževina. Španija i Portugal su pronašli morske puteve za trgovinu sa Azijom. U međunarodnim odnosima Osmansko carstvo je bilo saveznik francuskih kraljeva koji su slabili Habsburšku monarhiju pa čak su pape pregovarali sa Osmanlijama da bi njihovu vojnu silu koristili za neke svjetovne ciljeve. U drugoj polovini XV i u XVI stoljeću Osmansko carstvo je dostiglo vrhunac svoje moći. Granične evropske države su mu plaćale godišnji danak. Strah od Osmanlija je pojačavan propovjedima u kojima su oni prikazivani na najgori način. Takozvano “tursko zvono”, koje je opominjalo na dolazak Osmanlija, često je upozoravalo Evropljane na opasnost od njih. U XVI stoljeću Evropa je bila krhka prema monolitnom i organizovanom Osmanskom carstvu. Osmanski upadi i gubitak teritorija prisilili su evropske vladare da organizuju saveze da bi zaustavili osmanske prodore. Od druge polovine XVI stoljeća saveznici su Španija, Venecija i Habsburška monarhija. Rezultat tog saveza je pobjeda kod Lepanta 1571. godine. U antiosmanske saveze se uključuju Poljska u XVII i Rusija u XVIII stoljeću. U XVIII stoljeću za poraz Osmanskog carstva zainteresovane su Habsburška monarhija i Rusija koje su težile da ga potisnu iz Evrope zauzmu i podijele njegove teritorije. One su otvorile Istočno pitanje. Evropske sile su ratove protiv Osmanskog carstva koristile za propagandu u kojoj su pokušale pokazati da se u Evropi vodi sukob između kršćanstva i islama, da bi pridobile kršćane osmanske podanike i iskoristile ih za ostvarenje svojih političkih ciljeva. Islam je poistovjećivan sa Osmanskim carstvom i time je sukob religija dobio političke konotacije.

Položaj nemuslimanskog stanovništva U Osmanskom carstvu odnosi između muslimanske vlasti i pravoslavaca, katolika i Jevreja bili su uređeni Šerijatom. Kršćani i Jevreji su smatrani “ljudima Knjige”. Za njih je uvedena institucija mileta. Oni su bili pod sultanovim suverenitetom, mogli su dostići određene položaje, ostati u svojoj vjeri, ali su zaštitu države plaćali posebnim porezom - džizijom. Osmansko zakonodavstvo je razlikovalo šerijatske i kanunske poreze koje su plaćali nemuslimani. Šerijatski porezi su zemljišni porez harač i glavarina ili džizija koji su kasnije spojeni u jedan pod imenom harač. Plaćanjem harača kršćani su oslobođeni vojne obaveze. Kanunski porezi su bili različiti, jer su u osmanskim porezima dodani lokalni porezi. U vjerskoj organizaciji za pravoslavce je zadržana Carigradska patrijaršija. Sultan Mehmed II je 1453. godine izdao povelju o postavljanju Genadija II za patrijarha Pravoslavne crkve u Osmanskom carstvu. On je imenovao hahambašu (nadrabina), jevrejskog vjerskog

72

Pećka patrijaršija

Samostan u Fojnici

poglavara. Obojica su imali sjedište Pećka patrijaršija, osnovana 1346. u Istanbulu. Pećka patrijaršija, god., obnovljena 1557. god. i po drugi vrhovna institucija Srpske put ukinuta 1766. god. Prvi patrijarh pravoslavne crkve, obnovljena je obnovljene patrijaršije bio je Makarije 1557. godine. Osmanlije su počele Sokolović iz porodice kojoj je pripadao gledati na Pravoslavnu crkvu kao i Mehmed-paša Sokolović, jedan od na opasnost kada se ona počela najpoznatijih velikih vezira porijeklom iz okretati velikim silama i kada je na Bosne. scenu stupila Rusija u XVIII stoljeću. Saradnja Srpske pravoslavne crkve U fojničkom samostanu se čuva Ahdnama sa evropskim silama u ratovima (na slici lijevo) kojom je sultan Mehmed protiv Osmanskog carstva u XVII i II dozvolio rad bosanskim franjevcima. XVIII stoljeću dovela je do ukidanja Ahdnama je uručena tadašnjem Pećke patrijaršije 1766. godine. gvardijanu fra Anđelu Zvizdoviću. Izdavanjem Ahdname 1463. godine Katolička crkva je bila pod Od 1766. god. Srpska pravoslavna kontrolom bosanskih franjevaca. crkva je podijeljena na tri dijela: Srpsku Sa širenjem osmanske vlasti u pravoslavnu crkvu pod kontrolom Evropi širen je utjecaj i granice franjevačke provincije Karlovačke mitropolije u Habsburškoj Bosne Srebrene. Bez obzira na tolerantan stav osmanskih monarhiji, Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori vlasti prema franjevcima, položaj Katoličke crkve je bio i Srpsku pravoslavnu crkvu u Osmanskom teži nego položaj Pravoslavne crkve, jer su Osmanlije carstvu pod kontrolom carigradskog ratovale sa katoličkim državama i bile podozrivije prema patrijarha. katolicima i njihovim svećenicima koji su sumnjičeni za špijunažu i djelovanje protiv države. U timarsko-spahijskoj organizaciji i vojnim redovima bilo je kršćana. Nedostatak vojno sposobnog ljudstva nadoknađen je njihovim angažovanjem u vojnim i poluvojnim službama. Tako se u timarskom sistemu pojavlju kršćani-spahije i kršćanski vojni redovi martolosi i vojnuci. Oni su bili oslobođeni rajinskih obaveza i imali su određene povlastice. Osmanska vlast ih je pomjerala prema granicama. Ako se nisu htjeli preseliti, oni su pretvarani u raju. Vlaško-stočarsko stanovništvo uglavnom je bilo kršćansko i samo je plaćalo porez – filuriju.

73

Historija III Odnos Porte i njenih provincija - ejaleta Osmansko carstvo je imalo izgrađenu ejaletsku upravu koju su vodili veziri. U ovisnosti o položaju određenog ejaleta u državi, ovisio je odnos Porte prema njemu. Odnos prema ejaletima u unutrašnjosti je bio zasnovan na strogim primjenama zakona i organizacija vlasti u njima je lakše provođena zbog blizine centra države. Odnos prema graničnim ejaletima je bio drukčiji, jer su oni bili odbrambeni štit za unutrašnjost države. Zato su se osmanske vlasti prema njima odnosile u ovisnosti s kojom državom je neki ejalet graničio, kakvo je stanovništvo u njemu i djelimično je na taj odnos utjecalo naslijeđe iz srednjeg vijeka. Porta je u njih slala iskusne i sposobne vezire da bi održali stabilnu granicu. Pojedini granični ejaleti su imali poseban status i privilegije, jer je Porta nastojala izbjeći bune ili nemire koji bi ugrozili ne samo zvaničnu vlast, već i opstanak države.

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Ahdnama – sultanova “povelja slobode” kršćanima u Carstvu Konotacija – skup svih atributa koji su bitni za značenje nekog pojma Porta – evropski naziv za Divan, osmansku vladu

PITANJA I ZADACI 1. Zašto je Evropa strahovala od Osmanlija čitavo stoljeće? 2. Kakav je položaj pravoslavnog stanovništva u okviru osmanske države? 3. Na čemu se temelji slobodno djelovanje franjevaca u osmanskoj državi. 4. Kakav je bio odnos Porte prema njenim provincijama?

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija

NAKON BE^KOG RATA Koje su teritorijalne promjene nastupile nakon Velikog be~kog rata i potpisivawa karlova~kog mirovnog ugovora? Kakav je odnos snaga izme|u Osmanskog carstva i evropskih sila poslije Be~kog rata?

Unutra{we stawe u Carstvu pred drugi pohod na Be~

Klasi~ni timarsko-spahijski sistem

Novi odnosi Osmanskog carstva i evropskih dr`ava

^IF^IJA gubi pravo na zemqu i postaje zavisan i pla}a poreze spahiji i ~ifluk-sahibiji

Mir, sklopqen na u{}u rijeke @itve 1606. godine, pokazao je da je Osmansko carstvo u{lo u fazu ravnote`e

74

DR@AVA vlasnik zemqe

Ubistvo velikog vezira Mehmed-pa{e Sokolovi}a 1578. godine kao da je bilo nagovje{taj stagnacije u Osmanskom carstvu. Upravni aparat vi{e nije imao potrebne kvalitete u trenutku kad se Osmansko carstvo susrelo sa Evropom u kojoj je do{lo do korijenitih promjena. Ono se susrelo sa evropskim kraqevima koji su imali smisla za organizaciju dr`ave i prihvatawe novih tekovina i pronalazaka, da shvate, usvoje i provedu reforme sa dalekose`nim posqedicama. Mawak ratnog plijena, izvora boga}ewa jawi~ara i spahija, i nedostatak danaka od evropskih dr`ava smawili su priliv sredstava u dr`avnu blagajnu. Izdaci za dvor, vojsku i upravni aparat primorali su i Portu da daje dr`avna dobra i prihode u zakup pojedincima. Ekonomsko i finansijsko slabqewe dr`ave ubrzavala je prodaja polo`aja i dostojanstava. Mito i korupcija su postali op}a pojava. Dvor je bio pod utjecajem dvorskih dama, kamarile i sumwivih li~nosti. Najsposobniji qudi su bez razloga uklawani sa polo`aja. U Osmanskom carstvu se javio proces ~iflu~ewa kao posqedica pojave korupcije i mita. Wime su se u ve}ini ejaleta bavili spahije. Oni su samovoqno formirali velike posjede i odre|ivali visinu da`bina na wima. U Bosanskom ejaletu u ~iflu~ewe su se ukqu~ili trgovci, zanatlije i ulema. Oni su se uvla~ili izme|u spahije i raje. Tako je raja dobijala dva gospodara i morala je pla}ati duple poreze. Time je izvr{en ekonomski pritisak na raju.

SPAHIJA korisnik prihoda sa zemqe

^IFLUK izvor spahijinih prihoda

DR@AVA gubi vlasni{tvo nad zemqom

SPAHIJA postaje vlasnik ~ifluka ali i daqe u`iva prihode sa timara

^iflu~ewe

75

Historija III sa evropskim silama. U 17. stoqe}u ono je vodilo dva iscrpquju}a rata: Kandijski rat (1645-1669) i Veliki be~ki rat (1683-1699). Kandijski rat je donio mawe teritorijalne promjene na Balkanu u kojima je Venecija dobila teritorije u Dalmaciji, a Osmansko carstvo Kretu. Nakon Velikog be~kog rata Osmanlije su se povukle iz Centralne Evrope. Sloboda vjeroispovijesti katolicima u Bosni, potvr|ena Ahdnamom iz 1463. godine, je Karlova~kim mirom 1699. godine unesena u me|unarodni ugovor {to je kasnije bio izgovor za uplitawe Habsbur{ke monarhije u unutra{we poslove Osmanskog carstva. Ugovorom je garantirana sloboda trgovine svim stranama, a Habsbur{ka monarhija i Venecija su to koristile da ekonomski prodru u Osmansko carstvo preko svojih trgovaca.

Ratovi Osmanskog carstva sa Habsburgovcima, Mle~anima i Rusijom u 18. stoqe}u U 18. stoqe}u Osmansko carstvo je trpjelo ratne poraze ali je izgubilo samo Krim, Banat i neke azijske pokrajine, a zadr`alo je granice na Savi, Dunavu i Dinari. Ono je ratovalo sa evropskim silama ve} od 1700. godine. Zbog ruskih ratova na sjeveru, Osmanlije su pobijedile Ruse na rijeci Prut 1711. godine. U zamjenu za predaju Azova i crnomorske flote, Osmanlije su dozvolili Rusima da se povuku. Morejski rat sa Mle~anima je po~eo 1714. godine oko Moreje (Peloponeza). Na strani Mleta~ke republike bila je Habsbur{ka monarhija. Wena vojska je pobijedila kod Petrovaradina 1716. godine, naredne godine zauzela Beograd i okupirala je sjevernu Srbiju. Rat je zavr{en Po`areva~kim mirom 1718. godine Mir na osmansko-habsbur{koj granici odr`avan je do 1737. godine, a na ruskoosmanskoj granici rat je po~eo 1735. godine. Kao ruski saveznik Habsbur{ka monarhija je zaratila sa Osmanskim carstvom 1737. godine. Ruske snage su pobje|ivale na svom rati{tu, a habsbur{ke snage nisu zauzele Bosanski ejalet i jugoisto~ni Balkan. Do 1739. godine habsbur{ke snage su protjerane iz sjeverne Bosne i Srbije i rat je zavr{en Beogradskim mirom 1739. godine po kome su poni{tene odredbe mira u Po`arevcu, a Rusija je vratila zauzete osmanske teritorije. Carica Katarina Velika (1762-1796) je po~ela Rusko-osmanski rat koji je trajao od 1768. do 1774. godine. Nakon ruske pobjede u pomorskoj bici kod ^e{me 1770. godine i mira u Ku~uk Kajnarxiju, Rusija je dobila teritoriju izme|u Buga i Dwepra, dobila je prava za{tite pravoslavaca u Osmanskom carstvu i prolaska wene trgova~ke flote kroz Bosfor i Dardanele. Rusija tada postaje va`an faktor u rje{avawu Isto~nog pitawa. Habsbur{ka monarhija i Rusija su ratovale sa Osmanskim carstvom od 1788. do 1791. godine. Habsbur{ko-ruski ciq je bio zauzmawe i podjela osmanskih evropskih posjeda. Nakon pograni~nih sukoba koji nisu bitnije utjecali na zara}ene strane, Osmansko carstvo je sklopilo mir u Svi{tovu sa Habsbur{kom monarhijom po kome je Habsbur{ka monarhija vratila zauzete pograni~ne osmanske teritorije, a s Rusijom mir u Ja{iju kada su Rusiji potvr|ena prava nad osvojenim oblastima, o slobodnoj plovidbi Crnim morem i za{titi pravoslavaca.

76

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija Uspostavqawe ÖÖVelike graniceÖÖ Rezultat ratova u 17. i 18. stoqe}u bio je uspostavqawe granice izme|u Osmanskog carstva i Habsbur{ke monarhije i Venecije. Wenim uspostavqawem Karlova~kim mirom 1699. godine na Dunavu, Savi, Uni i planini Dinari, Osmansko carstvo je dobilo zapadnu i sjevernu granicu. Izvjesne izmjene granica desile su se Po`areva~kim mirom 1718. godine kada je granica spu{tena ju`no od Dunava i Save. Tada je ona i{la na jugoistoku od Dunava do Timoka i Zaje~ara, Zapadnom Moravom do ^a~ka i daqe na zapad ju`no od Bijeqine, Posavinom u rasponu od 6 do 10 km do u{}a rijeke Une. Takve granice su bile do Beogradskog mira 1739. godine kada je poni{ten Po`areva~ki mir i granice vra}ene na Savu i Dunav. Posqedwe izmjene osmansko-habsbur{ke granice su bile 1791. godine kada se Osmansko carstvo odreklo Cetina, Lapca, Srpca i pojasa zemqe ispod planine Pqe{evice i oko Plitvi~kih jezera. Ovakve granice su ostale do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine.

Kulturne i politi~ke posqedice U ratovima u 17. i 18. stoqe}u bilo je mnogo migracija stanovni{tva. U Kandijskom ratu kr{}ani su se selili iz Bosanskog ejaleta u dalmatinske gradove i na ostrva. Znatan dio Hercegovaca odselio je u Boku Kotorsku. Upra`wena podru~ja osmanska vlast je sistematski naselila vlasima-sto~arima. Najve}e migracije su bile u Velikom be~kom ratu. Muslimani su napustili teritorije u Ugarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi i Dalmaciji na koje su pre{li kr{}ani iz Osmanskog carstva.

SEOBA SRBA, predvo|en patrijarhom Arsenijem ééé ^arnojevi}em 1690. godine. tada je do{lo do masovnog iseqavawa Srba sa Kosova, Metohije i ju`ne Srbije na habsbur{ku teritoriju. Od ove seobe duhovni i politi~ki utjecaj Pe}ke patrijar{ije je smawen. Duhovni i politi~ki centar Srba je prenesen je u Sremske Karlovce gdje je osnovana Karlova~ka mitropolija.

77

Historija III Tada je do{lo do seobe Srba 1690. godine pod vo|stvom patrijarha Arsenija úúú ^arnojevi}a i katolika 1697. godine iz Bosanskog ejaleta. U 18. stoqe}u ve}e demografske promjene su bile u Crnoj Gori gdje je smawen broj muslimana wihovom fizi~kom likvidacijom u tzv. istrazi poturica izvr{enoj po nare|ewu vladike Danila Petrovi}a 1711. godine. Na prostorima koji su do{li pod vlast evropskih dr`ava devastirana je orijentalno-islamska kulturna i vjerska ba{tina, a muslimani su izlo`eni genocidu i prozelitizmu. U toku ovih ratova Katoli~ka crkva je me|u kr{}anima propagirala antiosmanski ustanak pa ~ak i uniju Katoli~ke i Pravoslavne crkve pod svojim patronatom. Pravoslavna crkva je bila nosilac otpora osmanskoj vlasti. Zato su osmanske vlasti i muslimani postali nepovjerqivi prema tim crkvenim institucijama i wihovim vjernicima.

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija ...Po{to sam sve istinito najpokornije ispri~ao, velim prije svega da carska vojska izvjesno mora propasti, ako se druga uredba ne u~ini, i wu ne mo`e ni{ta drugo toliko oslabiti i upropastiti kao dosada{wa nevaqala, neuredna i bogomrska uprava.”

RJE^NIK NEPOZNATIH POJMOVA Genocid - zlo~in kojim se `eli uni{titi jedan narod Kamarila - dvorska klika, u`a okolina vladara koja vr{i osjetan utjecaj na wega

Pro{irimo znawe - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Prilike u sjevernoj Srbiji pod austrijskom vla{}u od 1718. do 1739. god. opisao je mitropolit Vi}entije Jovanovi} u memoaru upu}enom ruskoj carici Ani. “Kakva su ~uda i pokore po~inili austrijski generali Valis i Nojpert i ostali generali, zapovjednici, pa i sami vojnici, to nije u stawu ~ovje~ji jezik ispri~ati, i to kako po ku}ama i ostalim imawima tako isto i po crkvama, {tovi{e, nisu ostavqali na miru ni same mrtvace, nego su ih iskopavali iz grobova i s wih skidali {to su od vrijednosti na{li. U vjerskim stvarima veoma su nam smetali, a {to je najva`nije, nismo se mogli na ta ~uda i bezakowa `aliti jer nas ne pu{ta{e caru. Wema~ki ministri nisu htjeli podnositi caru na{e tu`be i tegobe, jer i oni imado{e udjela od upqa~kanog plijena iz Srbije. Mi smo se u svojoj nadi i o~ekivawu veoma prevarili, jer ne vidimo ni{ta da se radi korisno za na{ narod i otaxbinu. Umjesto o~ekivane za{tite, nismo ni{ta drugo vidjeli i do~ekali, nego na nebo vapiju}i grijeh, kog su odreda svi ~inili. Gdje su nam porobqene crkve i manastiri? Gdje je na{e imawe iz opusto{enih sela? Mi smo prosto plijen i izlo`eni kiwewu wema~kog naroda. [to od nas otmu i ukradu, odnose u svoju zemqu i jo{ uz to, na podsmjeh na{ega strpqewa, usu|uju se tu`akati se kr{}anskom svijetu kako mi dopu{tamo da gladuje ...carska vojska, do~im se ona ve}inom zabavqa time da tjera na{u marvu sasvim slobodno, kao da ju je na javnoj otima~ini otela. [to im treba i za {to bi trebalo da plate 16-20 talira, to oni uzmu i otmu, i na{i qudi moraju od wih oteto da prekupquju za 4-5 talira, i to se tako radi 2-3 puta, te naposqetku i po triput otkupqivanu marvu otjeraju u tu|e zemqe, pri ~em carska vojska ima i {tetu i umawuje se, jer ve}ina vojnika s otetom marvom utekne, i jo{ na{i siroma{ni qudi moraju da im tjeraju u daqne krajeve otetu marvu. Uz to se kiwe i mu~e na{i siroma{ni zemqoradnici, izmi{qaju se dosad ne~uveni na~ini za wihovo mu~ewe, otima im se imawe, obe{~a{}uju im se djevojke, siluju `ene i druga nedjela ~ine.

78

PITAWA I ZADACI 1. Navedite ratove Osmanskog carstva i evropskih sila u 18. stoqe}u. 2. Koja se nova sila pojavila u borbama protiv Osmanskog carstva? 3. Kada prestaju sukobi izme|u Venecije i Osmanskog carstva? 4. Kakve su bile kulturne i politi~ke posqedice nakon uspostavqawa velike granice izme|u Osmanskog carstva i evropskih sila?

79

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija

Historija III

BALKANSKI NARODI U OSMANSKOM CARSTVU Kakav je bio odnos osmanskih vlasti prema pokorenim narodima? Objasnite suštinu osmanskog teokratskog uređenja. O čemu je ovisio odnos osmanske vlasti prema pokorenim narodima? Objasnite pojmove milet i dimma-odredbe.

Osmansko carstvo je bilo konglomerat naroda i kultura u kome se asimiliralo mnogo etnosa naseljenih u Maloj Aziji. U evropskom dijelu sačuvani su zatečeni etnosi. Osmansko osvajanje je razbilo srednjovjekovne granice među njima, ali oni su se uspjeli očuvati na onim prostorima na kojima su bili naseljeni. Status etnosa je ovisio o odnosu istog prema režimu i zatečenim okolnostima na nekom prostoru. Bugari, Albanci, Makedonci, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Crnogorci, Rumuni, i Romi su imali specifičan položaj u Osmanskom carstvu. Oni su se održali iako su imali status raje ili su bili izloženi procesu prelaska na islam. Pripadnici etničkih skupina, koji su ostali u staroj vjeri, nekad su imali povlašten položaj zbog usluga pruženih osmanskoj vlasti - pomoćni vojni odredi, kolonizatori pustih krajeva, privredni sloj koji je radio za interese države. Grci su koristili bizantski naziv za Rimljane Romaioi što je u turskom jeziku prihvaćeno kao Rum - Rim, evropsko kopno i naziv za Grka. Zato je Rumelijski ejalet dobio ovakvo ime. Po Fanaru, grčkoj četvrti u Istanbulu, svi Grci na visokim položajima u Osmanskom carstvu, posebno svećenici, nazivani su fanariotima i bili su omraženi u južnoslavenskim dijelovima Balkana, jer su zanemarivali njihove potrebe i radili za svoje interese.

80

odbranu Istanbula, Osmanlije su u nju naselili anadolske etničke skupine, da bi ojačali muslimanski element na ovom prostoru. U Bugarskoj se održao bugarski jezik i Pravoslavna crkva pod kontrolom carigradskog patrijarha. Bugari koji su primili islam nazivani su Pomaci i imali su izdvojena naselja.

Osmanlije i Grci - dva glavna naroda

Makedonci

Grci su, osim u Grčkoj, bili naseljeni na istočnom dijelu Balkana, obalama Crnog mora, Male Azije i egejskih otoka. Oni su urbane dijelove imali u velikim centrima: Istanbulu, Aleksandriji, Bukureštu, Jašiju i značajnijim lukama. Pošto su u evropskom dijelu države bili brojniji od Osmanlija, Grci su dobili vjerske povlastice, ličnu i imovinsku zaštitu. Gotovo svi kršćani, koji su imali visok crkveni položaj, imanje ili bogatstvo stečeno trgovinom ili su zauzimali važne svjetovne položaje pod sultanovom vlašću, bili su Grci, ili su se smatrali Grcima, ili su ih drugi smatrali Grcima. U novim okolnostima oni su mogli postići dobru karijeru. Iz redova fanariota, svjetovnih službenika i bogatih grčkih porodica osmanski dvor je dobijao veliki broj službenika centralne vlade i vladare dvije osmanske kneževine naseljenih Rumunima – Moldaviji i Vlaškoj. Grci su bili uključeni u osmansku mornaricu, a neki su imali visoke činove. U južnim grčkim oblastima vladali su grčki poglavari i plaćali su danak sultanu. Grčki trgovci su držali pomorsku trgovinu koja je donosila veliki profit.

Poslije Maričke bitke 1371. godine makedonski etnički prostor je uključen u Osmansko carstvo i bio je jedinstven do Balkanskih ratova 1912/1913. godine, kada je podijeljen između Srbije, Grčke i Bugarske. Od XV stoljeća osmanski feudalizam je bio uveden, a feudalnu klasu su činili Osmanlije i mali broj feudalaca kršćana. Makedonski gradovi su dobili orijentalno-islamske karakteristike, a većina njihovog stanovništva bili su Turci. U selima naseljenim Makedoncima proces prelaska na islam je bio slab. Formirana su čisto muslimanska sela koja su naselili juruci iz Male Azije i Makedonci muslimani koji se danas zovu Torbeši. Od kraja XV stoljeća u gradovima su se razvili zanati, rudarstvo i stočarstvo. Veliki zanatskotrgovački centri su Skoplje i Bitolj. Partneri makedonskih zanatlija i trgovaca bili su Dubrovčani i Jevreji koji su imali kolonije u makedonskim gradovima. Zbog ekonomskog pritiska na raju u XVI i XVII stoljeću izbijale su bune protiv osmanske vlasti koje su Osmanlije gušile uz primjenu surovih metoda kažnjavanja. Najpoznatija buna je Karpošev ustanak (1689-1690). U XVIII stoljeću u zapadnu Makedoniju su naseljavali Albanci sa planina oduzimajući poljoprivredna područja i zemlju poljoprivrednom makedonskom stanovništvu.

Bugari Pred osmanska osvajanja Bugari su bili slabo organizovani i podijeljeni. Snaga njihove srednjovjekovne države je oslabila nakon bitke kod Velbužda 1330. godine kada ih je pobijedio srpski kralj Stefan Dečanski. Poslije 1371. godine Bugarska je podijeljena na dva dijela što je olakšalo osmansko osvajanje. Do 1396. godine bugarski prostor bio je uključen u Rumelijski ejalet sa centrom u Jedrenu. Položaj Bugara pod osmanskom vlašću bio je isti kao i ostalih balkanskih naroda. Oni koji su prihvatili islam mogli su napredovati u osmanskoj hijerarhiji, a oni koji su ostali u staroj vjeri imali su status raje. Svjesni značaja Bugarske za njihova dalja osvajanja, a kasnije za

Bugarska u srednjem vijeku je doživjela vrhunac u XIII st. kada je bila vodeća balkanska država. U XIV st. ona je podijeljena je Vidinsku i Trnavsku Bugarsku. Njih su Osmanlije su zauzeli u doba Bajezida I (1389-1402).

Albanci U prvoj polovini XV stoljeća, Osmanlije su zauzeli dio Balkana koji su naseljavali Albanci. Njihovi feudalci su bili osmanski vazali, a narodu su nametnute feudalne obaveze. Skender-beg je oslobodio Albance od osmanske vlasti 1443. godine. Poslije njegove smrti Osmanlije su zauzele taj prostor do 1503. godine. Većina Albanaca je prihvatila islam, a manji broj su bili kršćani. U

Albanska narodna nošnja

81

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija

Historija III Funkcioneri Albanci na osmanskom dvoru u drugoj polovini XVII i u XVIII st. su iz istaknute porodice Ćuprilić koja je u XVII st. dala velike vezire: Mehmed-pašu (1656-1661) i Ahmed-pašu (1661-1676) koji su vodili Kandijski rat, i Mustafa-pašu (1683-1691) koji je počeo Veliki bečki rat, zaustavio habsburšku ofanzivu 1690. godine. Toj porodici su pripadali Huseinpaša koji je zaključio Karlovački mir i Numan-paša, bosanski vezir.

Osmanskom carstvu oni su igrali važnu ulogu u njegovoj vojsci. Albanci muslimani dostizali su najviše položaje, a albanske jedinice su korištene u ratovima protiv evropskih sila i za smirivanje unutrašnjih nereda. Lojalnost sultanu pokazivale su surovošću u gušenju buna u državi. Kod Albanaca je bitna pripadnost etničkoj skupini bez obzira na vjersku pripadnost. Ova osobina je jako izražena pa su oni sačuvali tradiciju i običaje izgrađene na strogom patrijarhalnom odnosu unutar zajednice i običajno pravo koje je imalo primarnu ulogu u rješavanju sporova.

Rumuni Transilvanija je prva rumunska država nastala početkom X st. U XI st. je autonomna pokrajina u Ugarskoj. Pod vlast Osmanlija Transilvanija je pala 1542. god. U XIV st. između Karpata i Dunava nastala je Vlaška. Ona je zaustavljala osmanske prodore sjeverno od Dunava do 1417. god. kada je priznala vrhovnu vlast Mehmeda I. Moldavija je nastala u XV st. Njeni kneževi su vodili borbu protiv Mađara, Poljaka i Osmanlija. Za vladavine Stefana Cel Mare (1457-1504) bila je nezavisna kneževina. Poslije njegove smrti bila je pod osmanskom vlašću.

Od 1417. godine vlaški vojvoda Mirče Stariji (13861418) priznavao je vrhovnu vlast osmanskog sultana. Krajem XVI stoljeća za vladavine vojvode Mihaila Vitezaula, Vlaška je otkazala vazalnu poslušnost sultanu i pripojene su joj Transilvanija i Moldavija. Poslije njegove smrti rumunske državice su ponovo priznale sultanovu vrhovnu vlast. U osmansko doba u rumunskim pokrajinama upravljali su domaći kneževi koje su birali feudalci-bojari, a njihov izbor potvrđivao je sultan. Od XVIII stoljeća sultan je ukinuo pravo biranja domaćih kneževa i postavljao je Grke fanariote. Vlaška, Moldavija i Transilvanija su kroz osmansko razdoblje bili centri otpora i podrške evropskim silama u ratu protiv Osmanskog carstva. U XVII i XVIII stoljeću preko Vlaške i Moldavije su prelazile ruske i osmanske vojske što se odražavalo na život običnog stanovništva.

Srbi U XV i XVI stoljeću Srbi su imali određene povlastice. Osmanska vlast ih je uključivala u pomoćne vojne redove i naseljavala u opustjele oblasti. Srpske spahije i vojni odredi, dok su bili odani sultanu i obavljali dužnosti, bili su oslobođeni rajinskih obaveza. To je bio razlog za seobu Srba unutar osmanske države. U XVII i XVIII stoljeću Srbija je izložena ratnim dejstvima koja su utjecala na opadanje privrede. Od 1718. do 1739. godine Smederevski sandžak je uključen u Habsburšku monarhiju. To

82

razdoblje srpske historije je obilježeno pogoršavanjem položaja Srba tako da je Beogradski mir iz 1739. godine dočekan kao oslobođenje od zuluma habsburške vlasti. Osmansko carstvo je tada obnovilo vlast koja je bila znatno oslabljena. U XVIII stoljeću razvila se knežinska samouprava naročito poslije 1791. godine. U Smederevskom sandžaku je većina muslimana živjela u gradovima, dok su Srbi činili većinu seoskog stanovništva. Gradovi su imali stanovništvo različite etničke pripadnosti. Kohezioni faktor u osmansko doba za Srbe je bila Srpska pravoslavna patrijaršija od obnove 1557. godine. Njena jurisdikcija na prostoru naseljenom Srbima utjecala je na održavanje njihovih etničko-vjerskih karakteristika.

Srpska nošnja iz BiH

Bošnjaci muslimani U historiji Bošnjaka ovog doba vidljivo je više etapa. U prvoj etapi, od 1463. do kraja XVI stoljeća, Bošnjaci se uklapaju u osmanski feudalizam, postepeno prelaze na islam, odlaze na nove prostore i uključuju se u privrednoekonomski, politički i kulturni život Osmanskog carstva. U drugoj etapi u XVII i XVIII stoljeću oni su važan faktor u odbrani zapadnih granica i učestvuju u ratovima Osmanskog carstva i evropskih sila, javljuju se otpori osmanskoj vlasti u vidu socijalnih buna i postepenog stvaranja ubjeđenja o njihovoj važnosti u odbrani države. U XIX stoljeću u prvoj etapi oni se bore protiv sultanovih reformi i za autonomiju Bosne u osmanskoj državi, a u drugoj oni prihvataju reforme, bore se protiv ustanika i okupacije 1878. godine. Bošnjaci su dobili nekoliko povlastica koje su utjecale na odnose sa centralnom vlašću. Oni su imali pravo davati djecu u adžemi-oglan, pravo da samo oni mogu dobiti posjede u Bosanskom sandžaku i krajem XVI stoljeća pravo nasljeđivanja posjeda po sistemu odžakluktimara. Bošnjaci su zadržali svoj jezik koji je obogaćen turcizmima koji je bio treći službeni jezik, jer su ga koristili visoki dvorski službenici u komunikaciji sa balkanskim provincijama i državama.

Muslimanska nošnja sa Bjelašnice

83

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija

Historija III Crnogorci

Crnogorska narodna nošnja

Doseljavanje Roma Romi su prešli u evropski dio Bizantskog carstva XIV i XV st. g lavno romsko središte južna Grčka 1362. prvi pisani izvor o Romima u Dubrovniku 1378. u darovnici se pominju romska sela u zapadnoj Bugarskoj 1574. ferman sultana Selima II o poreskim olakšicama Romima-rudarima u Bosni XI st.

84

Od 1499. godine Crna Gora je bila u sastavu Skadarskog sandžaka i bila je posebna teritorija sa vojvodom na čelu. Zavođenje timarskog sistema izazvalo je nezadovoljstvo stanovništva. Da bi se učvrstila u njoj, osmanska vlast je formirala Crnogorski sandžak. Crnogorci su bili slobodni stočari i plaćali su filuriju. Na toj osnovi u XVI i XVII stoljeću razvila se njena autonomija i plemensko društvo u kojem su Crnogorci su imali zbor plemenskih starješina. On je bio posrednik između osmanske vlasti i naroda. U XVII stoljeću crnogorska plemena su nastojala očuvati autonomiju, a knez je bio njen predstavnik. Ona su koristila velike ratove za oslobođenje od osmanske vlasti. Osmanlije su izvodile kaznene ekspedicije, održavali vrhovnu vlast i prisiljavali Crnogorce da je priznaju. Krajem XVII stoljeća vladike iz porodice Petrović su ujedinjavali crnogorska plemena, a Šćepan Mali (17671773) uspostavio je jaču centralnu vlast neovisnu od Osmanskog carstva. Iako autonomna, Crna Gora je bila zahvaćena procesom prelaska na islam domaćeg stanovništva. Povećan broj muslimana u Crnoj Gori, 1711. godine izazvao je tzv. istragu poturica po nalogu vladike Danila Petrovića. Tada je ubijeno, protjerano i nasilno pokršteno dosta muslimanskih porodica.

Romi Veće naseljavanje Roma u Evropu počelo je sa osmanskim osvajanjima. Po vjeri bili su muslimani i kršćani što nije mijenjalo njihov društveni status i tretirani su kao etnička i rasna skupina sa posebnim psihičkim osobinama. Na Balkan se su doselili: Bijeli Romi ili Arlije (u Bosni su muslimani, a u Srbiji i Makedoniji pravoslavci), Crni Romi ili Čergaši te Karavlasi ili Crni Vlasi. Razlika među njima bila je u odnosu prema romskom jeziku i načinu života. Arlije su uglavnom prešli na sjedilački način života i postepeno su zaboravljali romski jezik. Čergaši i Karavlasi su govorili romski jezik i bili su nomadi. Društveni položaj Roma uklopljenih u administrativni pojam “romskog sandžaka” bio je relativno dobar i obuhvatao je vojno organizovane Rome na široj teritoriji. U toku krize u

Osmanskom carstvu, sa nemirima, hajdučijom i razbojništvom, dio Roma se uključio u razbojničke družine što je pogoršalo odnos ostalih Roma sa stanovništvom i osmanskom vlašću. Romi su većinom radili na prepravljanju tvrđava, u brodogradilištima i rudnicima i vojnim muzičkim jedinicama. Ističu se kao konjušari, kovači, mesari, svirači, pjevači, plesači, a žene kao gatare. Živjeli su na dnu društvene ljestvice i u izdvojenim tzv. karanfil mahalama. U XVIII i XIX stoljeću vlast ih je prisiljavala da se nastane na određenom prostoru različitim odlukama, ali su oni nastavili živjeti svojim načinom života koji se u velikoj mjeri održao do danas.

Etničke i religijske posebnosti i zajednički sociokulturni kodovi Etničke skupine u Osmanskom carstvu su održale etničke i religijske osobine. U svakodnevnom životu one su međusobno komunicirale što je utjecalo na formiranje zajedničkih sociokulturnih kodova koji su povezivali etnose praveći od Osmanskog carstva etnički konglomerat. Život etnosa može se pratiti sa aspekta privatnog života, koji se odvijao u zatvorenim sredinama od porodice do većih organizacijskih jedinica (kućna zadruga, pleme isl.), i javnog života u kome oni kontaktiraju sa drugim etnosima bez obzira na vjersku ili drugu pripadnost. U privatnom životu etničke skupine su čuvale svoje osobine u koje osmanska vlast nije mogla prodrijeti. Narodnu kulturu je njegovao i održavao obični narod koji je živio po ustaljenim principima i običajima iz prethodnih vremena. Mnogi običaji i ustanove su održani kroz osmansko doba. Zajednice su se odupirale novom kulturnom utjecaju, ali je taj otpor postepeno popuštao. U životu etnosa ukorijenjene su monoteističke religije: islam, pravoslavlje, katoličanstvo i judaizam, koje su doprinosile stvaranju njihovih etničkih osobina. Javni život etničkih skupina se značajno promijenio naročito u privredi. Potreba za uspješnijim privređivanjem natjerala je pripadnike uglavnom gradskih slojeva da komuniciraju jedni s drugima, da ulaze u esnafe i trgovačka udruženja ne samo sa svojim sunarodnicima i istovjernicima već i sa drugima. To je utjecalo da se u javnom životu osjeti utjecaj orijentalno-islamske kulture na ove društvene slojeve, mada se taj utjecaj osjetio u širim narodnim masama u leksici, oblačenju, mentalitetu i sl. U etničkim skupinama može se pratiti sfera visoke kulture na čije djelatnike su utjecale vjerske institucije i jedino u njima su mogli uspjeti i pokazati svoj talent.

Velike migracije i njihovi uzroci Demografske promjene i migracije na Balkanu su počele osmanskim osvajanjima i imale različite uzroke: strah od Osmanlija, plansko naseljavanje etničkih skupina na pustim područjima ili spontano naseljavanje nekih oblasti, unutrašnje migracije selo-grad, iz grada u grad i migracije u toku ratova. Slavensko stanovništvo se pomjeralo u različitim smjerovima. Na Balkan je naseljeno novo stanovništvo: Romi, Jevreji, juruci. Ekonomski razlozi su djelimično usložnili balkansku demografsku sliku. U većim gradovima su bile

85

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija

Historija III Epidemije koje su od sredine XVII i u XVIII st. pogađale Bosnu i Hercegovinu najviše su pogađale muslimane, jer su oni živjeli u ratarskim selima i gradovima. Broj muslimana u XVIII st. se smanjivao zbog epidemija, nerodnih godina i ratova. Na pustu zemlju bosanskomuslimansko plemstvo je naseljavalo pravoslavce i katolike iz Crne Gore, Hercegovine i Dalmacije kao radnu snagu mijenjajući na taj način etničku strukturu stanovništva.

Migracije južnoslavenskih naroda od XV do XVIII stoljeća

trgovačke kolonije Grka, Dubrovčana, Jevreja i drugih naroda. Prelazak na islam pripadnika balkanskih naroda mijenjao je demografsku sliku Balkana. Unutrašnje migracije selo-grad i iz grada u grad dovele su, također, do miješanja stanovništva. Ono je u novom okruženju zaboravljalo svoje porijeklo. Osmansko carstvo i ostale države zahvatale su epidemije zaraznih bolesti koje su desetkovale stanovništvo ili su pravile pustoš. Epidemije kuge su češće pogađale ratarska naselja i gradove. Nerodica i glad su bile česte u mirnodopskim i u ratnim godinama. Glad je posebno pogađala planinske oblasti iz kojih su se ljudi iseljavali u krajeve u kojima su mogli obezbijediti živežne namirnice. Migracija su napravile novi etnički raspored. Srpski etnički centar je pomjeren iz Raške, Kosova i Metohije u Šumadiju, a Srbi su naselili područja gdje ih prije nije bilo

ili su bili u malobrojni (Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Bosna i Hercegovina). Albanci su širili etnički prostor na Kosovo i Metohiju, zapadnu Makedoniju i dijelove Grčke. U hrvatskim zemljama sjeverna Dalmacija, Lika i Pounje dobili su novo stanovništvo, a staro se raselilo. Hrvatski etnički centar pomjeren je prema sjeveru. Kulturne i vjerske posljedice su izražene kroz brisanje mnogih razlika među južnoslavenskim narodima u jeziku, patrijarhalnoj kulturi, mentalitetu i sl. iako su etničke skupine zadržavale elemente svoje kulture i tradicije koju njeguju i održavaju.

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Adžemi-oglan – dječaci koje su janjičarski činovnici uzimali u janjičare Asimilirati – izjednačiti, prilagoditi Karanfil mahala - eufemistički naziv za romsko naselje Konglomerat – prenatrpanost, mješavina Vladika - visoki pravoslavni crkveni dostojanstvenik Zulum – nepravda, nasilje, bezakonje

PITANJA I ZADACI 1. Uočite osnovne sličnosti i razlike položaja balkanskih naroda pod osmanskom vlašću. 2. Koji su faktori utjecali na posebne odnose Osmanlija prema pojedinim narodima? 3. Koji su narodi imali specifičan položaj u državi s obzirom da nisu imali zasebnu teritoriju i svoju administrativnu jedinicu. 4. Navedite etno-religijske posebnosti i zajedničke sociokulturne kodove balkanskih naroda. 5. Navedite i objasnite najznačajnije razloge velikih migracija.

86

87

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija

Historija III

ŽIVJETI U DVAMA SVJETOVIMA Kada su i kako južnoslavenske zemlje došle pod vlast evropskih država i Osmanskog carstva? Kakav je bio položaj južnoslavenskih naroda u sklopu tih velikih država? Koje su bile posljedice migracija na Balkanskom poluotoku? Kakav je odnos zvaničnih vlasti tih država prema zatečenom ili novopridošlom stanovništvu?

Hrvati Osmanska osvajanja u Hrvatskoj su nastavljena u XVI stoljeću. Za Osmanlije su bile značajne Slavonija, Dalmacija, Lika i Krbava. Zbog ugroženosti tih krajeva Hrvati su se iseljavali ka sjeverozapadu. Na napuštene oblasti su se naselili Srbi izbjegli pred osmanskim napadom. Najveći broj doseljenika je uključen u Vojnu krajinu pod habsburškom kontrolom. Hrvatsko plemstvo je izgubilo pravo raspolaganja feudalnim posjedima u dijelovima uključenim u Vojnu krajinu. U drugoj polovini XVI stoljeća borbe su vođene u Banskoj krajini, uskom području između rijeka Kupe i Une. Bitkom kod Siska 1593. godine zaustavljen je osmanski prodor u hrvatskim zemljama. Vojna krajina u XVII stoljeću je zaustavljala osmanske prodore i bila je sredstvo za jačanje habsburške vlasti u Hrvatskoj. U XVII i XVIII stoljeću ona je proširena potiskivanjem Osmanlija prema Savi i Dunavu i obuhvatila je oko polovine hrvatske teritorije.

 eudalni odnosi i F kmetski otpor Pod habsburškom vlašću održavan je kruti feudalizam zasnovan na radu kmetova i dažbinama koje su povećavane i umnožavane. Samovolja stranih feudalaca je izraženija. Neuspjeli pokušaji kmetova da mirnim putem poboljšaju položaj prisilili su ih da se oružjem bore protiv feudalne samovolje. U prvoj polovini XVI st. dijelovi Dalmacije i Slavonije bili su pod osmanskom vlašću. Ostaci hrvatskih zemalja su bili u Habsburškoj monarhiji, a dalmatinski gradovi pod vlašću Venecije. Habsburgovci su formirali Vojnu krajinu od Drave na sjeveru do Jadranskog mora. Ona je amortizirala osmanske napade prema sjeverozapadu. Bila je pod komandom austrijskih generala, a krajišnici su bili Slaveni.

88

U januaru 1573. godine počela je seljačka buna Matije Gupca u hrvatskom Zagorju i slovenskim zemljama zbog samovolje mađarskog vlastelina Franje Tahija. Feudalna vojska je ugušila bunu i kaznila pobunjenike izuzetno surovim kaznama. Seljačke bune su u hrvatskim zemljama podizane do 1848. godine do ukidanja kmetstva.

Borba protiv habsburškog apsolutizma

U XVII stoljeću bečki dvor je uvodio strogi centralizam u Vojnoj krajini i oblastima pod kontrolom hrvatskog bana i sabora što je izazivalo nezadovoljstvo hrvatskog plemstva. Zbog sukoba sa Francuskom, Habsburgovci su vodili pasivnu politiku prema Osmanskom carstvu, a ugarsko i hrvatsko plemstvo je željelo vratiti posjede koji su bili pod osmanskom vlašću. Nezadovoljstvo stavovima i ponašanjem bečkog dvora hrvatski i ugarski plemići su izrazili zavjerom koju su predvodili hrvatski velikaši Petar Zrinjski i Krsto Frankopan u periodu od 1663. do 1670. godine. Oni su ustali protiv habsburškog apsolutizma, neprijatelja ostataka hrvatske državnosti. Vođe zavjere su pokušali dobiti podršku Francuske, Venecije, Poljske i Osmanskog carstva ali nisu uspjeli. Bečki dvor je saznao za zavjeru, njene vođe su uhapšene i osuđene na smrt 1671. godine. Tako je bečki dvor uklonio protivnike, oduzeo im posjede i nastavio proces jačanja apsolutizma, centralizma i germanizacije. Nakon pobjede u Velikom bečkom ratu, Habsburška monarhija je potvrdila položaj velike sile i učvrstila je unutrašnju strukturu vlasti što se odrazilo na narode u njoj. Razvitak poljoprivrede doveo je do povećanja obradivih površina i povećavanja feudalnih zahtjeva plemića. Krajišnicima su ukidane samouprave i zavedena je jača vojnička disciplina. Po povlačenju Osmanlija iz Slavonije, ona je prešla u ruke veleposjednika i vojnih komandanata. Polovinom XVIII stoljeća seljaci i krajišnici su dizali bune protiv lokalnih vlasti. Propisima za Vojnu krajinu, Slavoniju i Hrvatsku habsburška vlast je nastojala smiriti bune i ograničiti prava feudalaca. Određene su novčane obaveze prema državi, feudalcu i Crkvi i regulisan je kuluk. Habsburški dvor je provodio mjere kojima je trebalo uvesti prosvijećeni apsolutizam u državi. Taj proces je dostigao vrhunac u doba cara Josepha (Jozefa) II (1780-1790). Hrvatsko plemstvo je izgubilo

Bečki dvor je učvrstio centralizam u cijeloj državi. Habsburški carevi XVIII st. nastojali su postići državno jedinstvo ukidajući prava staleža i provincija. Priznavanjem Pragmatičke sankcije 1712. god. Hrvatska se priklonila Beču. U reformama kojima je jačan centralizam, bečki dvor je 1761. god., osnivanjem Kraljevskog vijeća na čelu sa hrvatskim banom, stavio hrvatski sabor u drugi plan U reformama Jozefa II (1780-1790) centralizam je dostigao vrhunac. Jozefinske reforme su trebale uvesti prosvijećeni apsolutizam. Osobine su mu centralizam, germanizacija, borba protiv utjecaja Katoličke crkve, širenje prosvjete,trgovine i manufakture. Zbog izražajnije mađarizacije, hrvatsko plemstvo je sa Srbima iz Ugarske zatražilo pomoć od Beča. Bečki dvor i ugarsko plemstvo sklopili su sporazum po kome je Hrvatska pala pod vlast Ugarskog namjesničkog vijeća. Hrvatski sabor je izgubio funkcije, a hrvatski ban je posrednik između Hrvatske i Beča u Budimu.

Zrinski i Frankopan, pokretači velike urote protiv bečkog dvora. Zbog neuspjelih pregovora sa ugarskim plemstvom i osmanskim sultanom, urota je osujećena a oni su pogubljeni u Beču.

89

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija

Historija III

GENERALNI PROVIDUR Venecijanac, vojna i civilna vlast, posrednik između dalmatinskih komuna i centralne vlasti

KNEZ Venecijanac, sudska i vojna vlast, odgovoran državnim organima u Veneciji

KOMUNALNI ORGANI VLASTI Domaći patricijat

političku bitku za održavanje institucija simbola njihove autonomije. Sabor i ban su postali posrednici između plemstva i bečke vlade.

Dalmacija pod mletačkom vlašću Mletačka vlast u Dalmaciji je trajala od 1409. do 1797. godine. Nju su provodili generalni providuri sa sjedištem u Zadru. Oni su bili vodeće ličnosti u vojnoj, civilnoj upravi i posrednici između komuna i centralne vlasti u Veneciji. Dalmatinski gradovi su bili organizovani po komunalnom principu i bili su potčinjeni državnoj vlasti na različite načine. Gradom-komunom upravljao je knez biran iz redova venecijanskog plemstva. On je imao sudsku i vojnu vlast i za rad je bio odgovoran najvišim državnim organima. U gradovima je održano aristokratsko unutrašnje uređenje sa domaćim plemstvom koje je obavljalo različite funkcije u lokalnoj upravi. Izgubivši raniji utjecaj dalmatinsko plemstvo je bilo nezadovoljno venecijanskom vlašću. Obični svijet je u Veneciji vidio zaštitnika od plemićke samovolje. Zbog toga je dolazilo do sukoba između plemstva i pučana. Tada bi venecijanska vlada intervenisala u korist običnog naroda. Venecija je imala poseban odnos prema uskocima prebjeglim iz Osmanskog carstva podržavajući njihove akcije protiv njega, a kada je vladao mir, Venecija se morala boriti protiv uskoka koji su vršili pljačke i napadali njene brodove.

Privreda Buna na Hvaru, sukob pučana i plemića u periodu od 1510. do 1514. godine. Počela zbog osionog ponašanja plemića. Seljaci su provalili u grad i sa pučanima napadali plemiće, a neke su ubili. Pokušaj Venecije da uguši bunu protjerivanjem 65 učesnika pobune izazvao je bunu na ostalim otocima. 1514. god. izvršen je pokolj nad svim zatočenim domaćim plemićima. Surovim mjerama mletačka vlast je ugušila bunu na Hvaru, ali su napetosti između plemića i pučana ostale.

90

Privreda u dalmatinskim oblastima je ovisila o odnosima između Venecije i Osmanskog carstva. U toku ratova dalmatinski gradovi su služili za odbranu i upade na osmanski teritorij, a u miru kao baze za transport venecijanske robe u unutrašnjost Balkana i osmanske robe u italijanske gradove. Dalmatinski trgovci su iz Bosanskog ejaleta dobijali različite stočarske proizvode i nešto žita. Tako su oni dalmatinske gradove snabdjevali živežnim namirnicama. U unutrašnjost Balkana uvožene su: tkanine, so, vino, ulje, začini i zanatski proizvodi. Venecija je uspjela onemogućiti konkurenciju dalmatinskih gradova u trgovini i proizvodnji. Zabranila je razvitak

manufakturne proizvodnje, trgovinu je usmjeravala po svojoj volji, a zanatstvo je ostalo nerazvijeno. Tako su venecijanski privrednici izvlačili najveću korist iz onih privrednih grana koje su se razvijale u dalmatinskim gradovima, a naročito trgovine.

Kultura u Dalmaciji u novom vijeku

Dalmatinski gradovi su bili značajna kulturna središta. Pod mletačkom vlašću gradovi su očuvali razumijevanje za obrazovanje i vrijednosti umjetničkih ostvarenja. U gradovima su podignute katedrale i utvrđenja. Stalne veze sa Italijom omogućile su prodor renesanse s kojom se pojavljuje interesovanje za stare pisce i slavensku prošlost koja je glorificirana, a Slaveni su izjednačeni sa Germanima, Grcima i Rimljanima. Najveći procvat u renesansi doživjela je književnost na “slovinskom” i latinskom jeziku u djelima Marka Marulića, Hanibala Lucića i Petra Hektorovića. Ostala umjetnička aktivnost je daleko zaostajala za književnošću. Od XVI stoljeća u Dalmaciji nije bilo značajnijih slikara i slikarskih škola. Građevine u renesansnom stilu su rijetke, jer su gradovi osiromašeni.

Katedrala u Trogiru

Srbi pod habsburškom vlašću U toku osmanskih osvajanja dio Srba se preselio u Habsburšku monarhiju i uključio se u Vojnu krajinu. Kao vojnici, bili su pod direktnom komandom bečkog dvora i njihovih generala. U Vojnoj krajini oni su dobili privilegije koje su ponekad bile ograničavane. Krajišnici su se odupirali tim nastojanjim bečkog dvora. Zato je došlo do pravne regulacije položaja krajišnika tzv. Vlaškim statutima. Veća koncentracija Srba pod habsburškom kontrolom je evidentna poslije seobe Srba 1690. godine kada su se naselili u Srijemu, Vojvodini i Slavoniji. Provođenjem reformi za centralizaciju države mađarska administracija je uredbama i propisima pokušala srpsku narodnu i crkvenu autonomiju svesti na crkveno-školsku autonomiju. Protesti protiv ovih uredbi su bili uzaludni. Srbima je data mogućnost da se isele ili priznaju vlast mađarske administracije. Dio Srba je otišao u Rusiju, na obalama Dnjepra formirao Novu Srbiju

U XVIII st. formiran je trgovački sloj Srba. Privredni uspon i politička prava koja je vlast davala pojedinim gradovima omogućili su stvaranje srpske inteligencije čiji se dio školovao na njemačkim univerzitetima. Građanski trgovački sloj se sukobio sa konzervativnim crkvenim krugovima, protivnicima reformi u životu naroda.

91

Historija III

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija

i brzo se rusificirala. Ovakav odnos mađarske administracije natjerao je bečki dvor da Srbima u Ugarskoj obezbijedi autonomiju u dogovoru sa mađarskom administracijom. Na političkom planu Srbi su se podijelili na dvije struje. Prva je zastupala ideju o jedinstvu Srba i tražila posebnu teritoriju sa srpskom upravom uz oslonac na Beč. Druga je zastupala ideju održavanja srpskih privilegija, njihovo uklapanje u ugarsko zakonodavstvo i čuvanje autonomije. Na kraju, ugarski sabor je dao Srbima građanska prava, vjersku slobodu i privilegije, njihovi poslovi su bili pod kontrolom Ugarske dvorske kancelarije, a Beč je zadržao pravo utjecaja na Srpsku pravoslavnu crkvu i sabore. U XVIII stoljeću među Srbima južne Ugarske jačali su ruski kulturni utjecaji radom svećenika, učenika i studenata. Širenje ruskih utjecaja među Srbima se nije dopao habsburškoj vlasti. Ona je provela kulturno-prosvjetne reforme koje su ga prekinule. Stvorena je Ilirska dvorska deputacija koja se bavila Srbima. Država je štampala knjige na srpskom jeziku. Srbi u južnoj Ugarskoj su prihvatili zapadnu umjetnost i njene uzore i racionalizam. U baroknom stilu su podignute gradske crkve.

Proširimo znanje

Komunikacijski dodiri, odnosi između govornika istog jezika preko “Velike granice”

Urota je u početku bila pokret ugarskih i hrvatskih velikaša protiv apsolutizma cara Leopolda I Habsburškog. Ovo je tekst zavjerenice pomenutih velikaša.

Na granici Osmanskog carstva i Habsburške monarhije u XVI stoljeću formirane su vojno-odbrambene oblasti: habsburška Vojna krajina i osmanski serhat ili Bosanska krajina. Vojna krajina je čuvala prostor od rijeke Drave do Jadranskog mora, a Bosansku krajinu činili su granični sandžaci sa kapetanijama duž granice. Na bosanskoj strani krajišnici su bili muslimani slavenskog porijekla pod komandom krajiških sandžak-begova, aga i dizdara. Duž granice bili su podignuti čardaci, kule i karaule za zaštitu Bosanskog ejaleta od krajiških, uskočkih i hajdučkih upada i kao baze za upade na habsburški prostor. Granica je bila poprište stalnih sukoba između govornika istog jezika koji su se borili za interese velikih sila. U njima je najčešće primjenjivana taktika brzog upada ili zasjeda, pokazivalo se junaštvo opjevano u epskim pjesmama. Ti sukobi su prikazivani kao viteški uz idealizaciju junaka s obje strane. Stvarnost je bila drugačija. Krajišnici su imali isti zadatak – rat protiv onih s druge strane granice. Razlika je bila u tome kom vladaru služe. U ratovima oni su bili glavni vojni faktor za odbranu granica. Realnu sliku stanja na granici daju epistolarni spomenici na zajedničkom jeziku krajišnika s obje granice. U njima su podaci o životu na granici popraćenom sukobima, čarkanjima, paljevinom, pljačkom i odvođenjem talaca. Najčešće se odnose na razmjenu ratnih zarobljenika. U pravilu su obostrano uljudna iako su krajiški zapovjednici veliki protivnici. Pisma ponekad sadržavaju priznanja za junaštvo i viteštvo protivničke strane. U doba mira krajišnici su nadgledali prolaze, kontrolisali putnike i poštivali naredbe vrhovne vlasti.

“Mi grof Franjo Vešeljeni haladski, palatin ugarski, nadalje grof Franjo Nadaždi fogarašfeldski, državni sudac ugarski, onda grof Petar Zrinski, ban hrvatski, videći da su stanje Ugarske i stvar njezina naroda došli u takvu pogibao da će, ako je mi koji smo prvi stupovi zemlje ne spriječimo kojim dozvoljenim putem, doći do konačne propasti tog plemenitog i pod nebom tako glasovitog naroda. Budući da nalazimo vrlo potrebnim da se ova zemlja u svojim granicama ne smanji, da naš narod brojem ne spadne – pa, napokon, da ovo malo preostala naroda u kršćanstvu i u svojoj vrsti i zemlji u ovim tijesnim granicama možemo održati, smatramo potrebnim u prvom redu da se nas trojica vjerom obvežemo jedan drugomu da sve ovakve stvari moraju ostati tajnom, a da tako bolje uspiju istaknute dobre namjere, osigurajmo jedan drugoga našom riječi, na vjeru i blaženstvo naših duša, da ovaj naš rad i našu dužnost, a uz to istaknute namjere i nastojanja nikom ni iz kakva uzroka nećemo pokazati ni na koji način; štoviše, da na nalični način držimo tajnu i pred onima kojima je ova stvar inače uglavnom poznata. Drugo, obvežimo se - što god možemo u korist opstanka i napretka našega naroda i Ugarske našom pameću pronaći i učiniti - da ćemo sve to marljivo izvršiti, pa ako ustreba, obratit ćemo se i na druge. Nadalje, učinit ćemo u tom bijednom stanju još i to da jedan bez drugoga ništa ne smije uraditi, već da ćemo u svemu započeti jednakom voljom i sporazumom i raditi stalno do konca... Radi toga dali smo jedan drugomu pismo pisano našom rukom i proviđeno pečatom da, držeći ga često pred našim očima, ne bacimo duše naše u vječno prokletstvo, a da ne povrijedimo javno svoje poštenje i da ga ne izgubimo.”

92

- HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU O surovosti u kažnjavanju pobunjenika u buni Matije Gupca iz 1573. god. svjedoči pismo bana Juraja Draškovića caru Maksimilijanu na latinskom jeziku. “Jednog od njih, kojeg su zvali Gubec-beg i nedavno imenovali kraljem, okrunićemo za primjer drugima, ako to odobri vaše posvećeno veličanstvo, željeznom krunom, i to usijanom. O tome, dakle, kao i o drugim pitanjima očekujemo uputu od vašeg posvećenog veličanstva. Vječni Bog dao da vaše posvećeno veličanstvo veoma dugo i sretno kraljuje i caruje.” Zavjerenica velikaša (1666. godine)

93

Historija III U XVIII st. granica Mletačke Dalmacije pomakla se do Velebita i Dinare, ali je privreda i dalje ostala nerazvijena. U Dalmatinskoj Zagori bili su stočari Morlaci. Njihov ekstenzivni način zemljoradnje opisao je Ivan Lovrić u djelu na italijanskom jeziku “Bilješke sa puta po Dalmaciji opata Alberta Fortisa” 1776. godine. “… Kad posiju žito, onda misle da su učinili sve i više ne stupaju nogom na zasijana polja dok ne dođe vrijeme žetve. Zbog oduševljenja za oružje gledaju na obrađivanje zemlje kaona neku nisku stvar, kojoj je sva vrijednost u tom što se bez nje ne može. Često napuštaju zemlju koja ne traži mnogo drugo nego da ih obogati. Priroda je prema njima u vrlo mnogim mjestima tako darežljiva, a oni se ne znaju koristiti njezinim darovima! Obično nemaju vrtova, i na njihovim posjedima nema voća, osim onog što se naziva divljim. …Kad ih tko prekori zbog lijenosti ili nastoji poučiti kako da obrađuju zemlju, uvijek im je na jeziku odgovor: “Što nisu radili naši stariji, nećemo ni mi.” Smatraju najvećom vrlinom ne mijenjati sistem naslijeđen od djedova, i tko radi drugačije, do toga ne drže mnogo ... Morlaci nikako neće drugih običaja osim starinskih. Kad bi ostali pri takvu mišljenju, bio bi napredak u zemljoradnji uvijek isti. Prema tome bi bila najpreča potreba iščupati iz njihovih tvrdih glava predrasude, koje su velika zapreka njihovoj sreći. Ali kako to da su ljudi od prirode tako jaki (kao što su Morlaci) toliko lijeni u obrađivanju zemlje, i što je čudnije, da su ti ljudi, koji u vrijeme rata do kraja mrze mir i svoje grudi neštedimice izlažu neprijateljskom bijesu, kasnije u vrijeme mira tako tromi?.”

Balkanski i južnoslavenski svijet između dviju civilizacija RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Arbitar – sudija Epistolarni – u obliku pisma Glorificirati – slaviti, veličati, uzdizati pohvalama Karaula – stražarnica, vojna pogranična stanica Rusificirati se – prihvatiti ruski jezik, običaje, kulturu i tradiciju

PITANJA I ZADACI 1. Zbog čega je došlo do urote Frankopana protiv bečkog dvora? 2. Koje su promjene nastupile u južnoj Ugarskoj poslije doseljavanja Srba? 3. Koje su karakteristike privrednih, društvenih i kulturnih odnosa u Dalmaciji pod mletačkom vlašću? 4. Koje su karakteristike odnosa između krajišnika sa obje strane velike granice?

Pismo Mustaj-bega Ličkog harambaši Petru Smiljaniću Mustaj-beg Lički je bio krčko-lički sandžak-beg i zapovjednik krajišnika u serhtut. Ušao je u narodnu epsku pjesmu kao veliki junak i vojskovođa. Ovo je njegovo pismo harambaši Petru Smiljaniću koji je u narodnoj pjesmi njegov najveći protivnik. Da li je baš tako bilo? “Od nas gospodina Mustafage, kapetana udvinskoga i ličkoga, harambaši Petru Smiljaniću poklon i vele drago i lubeznivo pozdravlenje kako bratu i prijatelju našemu. Čudimo se Vašemu gospodstvu da nam nigdir list ne dodjo od vas, budući s našim ocem priatel. Toliko li mlite da mi nismo ništa posli oca vridni? Molim vaše gospodstvo, ako ne bude koje oprave, da smo vam bili pisali da opravite pri gospodinu djeneralu, molimo vašu milost, ako ča vidite da ne bude mira, dajte nam na glas po priatelsku skrovito, molimo vašu milost. I pozdravlaše vas naša mati i molaše za jedno tursku robinicu, a ča bude prvo, hoćemo vam uslati. Molimo vašu milost, pozdravite nam od naše strane sina vašega harambaše Iliju. Čuli smo da je junak na toj Kraini. Bog znade da nam je drago, jere je naš. I eto mu uslasmo jedno pero sokolovo, zač je za nj. Moće ga nositi prid junaci. I molimo ga za jedni signu karabinu, ča znate, da tribuje. Vira moja, hoćemo mu pošteno jizpraviti i Bog vas veseli. I molimo vas, harambaša Ilija, da nam iušale jednu bocu rakije, pa ćemo se napiti. I da ste veseli. Amin.”

94

95

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

1463. Sultan Mehmed II zauzeo Bosnu, formiran Bosanski sandžak 1482. pad Herceg Novog pod osmansku vlast 1490-1493. Jakub-paša bosanski sandžak-beg 1512. pad Srebreničke banovine pod osmansku vlast 1516. Kanunnama o timarima u Bosanskom sandžaku 1521-1541. Gazi Husrev-beg bosanski sandžak-beg u tri navrata 1527. pad Jajačke banovine pod osmansku vlast 1574-1580. Ferhad-beg Sokolović bosanski sandžak-beg 1580. Formiran Bosanski ejalet, Ferhad-beg Sokolović prvi bosanski vezir 1591-1593. Hasan-paša Predojević bosanski vezir 1592.  Hasan-paša Predojević zauzeo Bihać – završeno osvajanje današnje Bosne i Hercegovine 1593. Bitka kod grada Siska – Hasan-paša Predojević poražen 1594. Hatihumajun sultana Murata III o odžakluk-timarima 1645-1669. Kandijski rat – Bosanskom ejaletu oduzeti dijelovi Dalmacije i predati Veneciji 1673. Prva muslimanska pobuna zbog vanrednih poreza 1682. Druga muslimanska pobuna zbog nepravdi lokalne uprave 1697. Prodor princa Eugena Savojskog u Bosanski ejalet 1699.  Karlovačkim mirom uspostavljene bosanske granice na Savi, Uni i Dinari 1718. Požarevačkim mirom granica Bosanskog ejaleta spuštena južno od rijeke Save 1737.  Bitka kod Banja Luke – pobjeda nad Josipom Hildburghauzenom 1747-1757. Muslimanske pobune u Bosanskom ejaletu

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III

BOSNA NAKON PROPASTI KRAQEVSTVA Kakav je bio me|unarodni polo`aj sredwovjekovne Bosne? Za{to sredwovjekovna Bosna nije imala dobre odnose sa rimskim papom? Kakve su bile prilike u sredwovjekovnoj Bosni u 15. stoqe}u? Koji su bili posqedwi bosanski kraqevi i kakav je bio wihov odnos sa osmanskim sultanom?

vojne posade. Ugarski kraq Matija Korvin je krajem 1463. godine zauzeo Jajce, a sqede}e godine sjeveroisto~nu Bosnu. Na tim teritorijama formirao je Jaja~ku i Srebreni~ku banovinu koje su se, kao sredi{te otpora, odr`ale do po~etka 16. stoqe}a. Uspostavqawem ovih banovina Bosna je podijeqena izme|u Osmanskog carstva i Ugarske. Banovine su se odr`ale pod ugarskom vla{}u do prvih decenija 16. stoqe}a. Osmanlije su Srebrenik, centar Srebreni~ke banovine, zauzeli 1512. godine, a Jaja~ka banovina se odr`ala do 1527. godine kada se opsjednuto Jajce moralo predati.

Pad Bosne i pad Hercegovine pod osmansku vlast Iz svojih upori{ta 1463. godine, sa ogromnom vojskom, sultan Mehmed úú je zauzeo Kraqevu zemqu. Ovom akcijom uni{tena je posqedwa balkanska dr`ava, a Osmanlijama je bio otvoren put za daqwa osvajawa ka zapadu i Centralnoj Evropi. Napad sultana Mehmeda úú je uslijedio kada je bosanski kraq Stjepan Toma{evi} odbio platiti godi{wi tribut. Po{to nije uspio obezbijediti podr{ku evropskih kr{}anskih dr`ava, bosanski kraq nije mogao odbraniti svoju dr`avu. Vojska sultana Mehmeda úú prvo je zauzela Bobovac. Po{to je kraq bio u novoj prijestolnici Jajcu, osmanska kowica je krenula ka tom gradu. On je iz Jajca pobjegao u grad Kqu~. Osmanlije su opsjeli Kqu~ i, uz obe}awe da mu se ne}e ni{ta ru`no desiti, kraq Stjepan Toma{evi} se predao i sa pratwom je doveden pred sultana u Jajce. Potpisao je naredbu o predaji gradova Kqu~ i nakon toga je pogubqen. Tako je sredwovjekovna Bosna pala pod osmansku vlast. U toku pohoda protiv Kraqeve zemqe bio je osvojen najve}i dio teritorije hercega Stjepana Vuk~i}a Kosa~e. On je poslije povla~ewa osmanske vojske osloba|ao svoje gradove. U kasnu jesen 1463. godine u borbu protiv Osmanlija ukqu~ile su se Ugarska i Venecija. Hercegovinu to nije spasilo. Tokom 1465. godine ve}i wen dio je zauzet. Uski pojas zemqi{ta uz morsku obalu sa gradom Novim odr`ao se do 1482. godine kada je hercegov sin Vlatko predao grad Osmanlijama.

Srebreni~ka i Jaja~ka banovina Stjepan Toma{evi} (1461-1463) posqedwi bosanski kraq

98

Po zauzimawu Jajca i pogubqewa bosanskog kraqa Stjepana Toma{evi}a, sultan Mehmed úú se sa glavninom vojske povukao iz Bosne ostavqaju}i malobrojne

Osmanska osvajawa do 1592. godine Za vladavine sultana Bajezida úú nije bilo velikih osvajawa i stvarani su uvjeti za wihovo pokretawe. Za vladavine sultana Selima ú, u Bosni je osvojena Srebreni~ka banovina 1512. godine, a onda su osvajawa usmjerena prema Dalmaciji, Lici i Slavoniji. Za vrijeme sultana Sulejmana Zakonodavca, Bosanski sanxak je bio povjeravan istaknutim vojskovo|ama. Za pro{irewa osmanske teritorije zna~ajno je doba bosanskog sanxak-bega Gazi Husrev-bega. On je zauzeo dijelove Dalmacije, Liku i Krbavu, Jaja~ku banovinu.

99

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III Novu etapu u osmanskim osvajawima iz Bosanskog sanxaka po~eo je Ferhad-begom Sokolovi} (1566-1584). On je osvajao teritorije u Dalmaciji i Bosanskoj krajini. Osvojene teritorije su 1580. godine ukqu~ene u Bosanski ejalet sa sjedi{tem u Bawoj Luci. Poslije wegovog osnivawa nastavqeno je teritorijalno {irewe. Osmanski namjesnici su Bosanskom ejaletu prikqu~ili nove gradove i krajeve. Posebno se istakao Hasan-pa{a Predojevi} koji je 1592. godine zauzeo Biha} ~ime je zavr{eno osvajawe dana{we teritorije Bosne i Hercegovine.

Demonta`a starinskog mita ÖÖBosna {aptom padeÖÖ Pad sredwovjekovne Bosne pod osmansku vlast 1463. godine izazvao je veliki strah od bosanskog udesa kod susjeda. ^im su Osmanlije ostvarile ratni ciq u Bosni, postavqeno je pitawe: za{to je Bosna tako lahko i neo~ekivano pala? Susjedi su znali za wene odbrambene potencijale, ali nisu uzimali u obzir da je Bosna ostala bez strane pomo}i. Po{to je brzo prega`ena, uni{tena i ostala bez kraqa, ~inilo se da je Bosna “{aptom pala”. Trogirski knez i ugarski kraq su tvrdili da je Bosna pora`ena “prije nego {to je sultan izvukao ma~ iz korica”. Nasuprot ovakvim stavovima, osmanski izvori govore o sna`nom otporu koji je wihova vojska savladala. Pad Bosne je tuma~en i izdajom pripadnika Crkve bosanske. Fama o wihovoj izdaji, pro{irena iz Budima i Rima, nema potvrdu u historijskim izvorima, jer nijedan prethodni osmanski pohod protiv Bosne nije se oslawao na saradwu pripadnika Crkve bosanske. Upore|ivawe Bosne sa “crvoto~nom zgradom” gotovom da sama od sebe propadne, koju su Osmanlije sru{ili “jednim udarom noge”, je tendenciozan prikaz ove zemqe u tada{wim izvorima. Bosna je dugo odolijevala osmanskim napadima koji su joj slabili odbrambenu mo}. U posqedwem obra~unu Osmanlije su upotrijebili 150-200 hiqada vojnika. Osmansko carstvo je u{lo u fazu uspona predvo|eno sultanom Mehmedom úú pred kojim su pokleknule mnoge dr`ave, a zauze}e Bosne ozna~ilo je kraj jakih sredwovjekovnih dr`ava na Jajce, posqedwe Balkanu. Ugarska i Poqska boravi{te su poku{avale uni{titi Stjepana osmanske kopnene snage i Toma{evi}a razbiti Osmansko carstvo, ali se to zavr{avalo porazima i uvjeravalo druge da moraju izbjegavati osmanske napade. Kada je do{la na red, Bosna ih nije mogla izbje}i. Bosna nije sama od sebe propala ve} je “pred o~ima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraqevstvo” kako je pisala Venecija Firenci 14. juna 1463. godine.

100

RJE^NIK NEPOZNATIH POJMOVA Fama - govor, govorkawe, pri~a zasnovana na la`nim vijestima Konsolidacija - utvr|ivawe, u~vr{}ewe, sre|enost Tribut - porez, da}a, danak koji pla}a podre|eni narod ili vazalni vladar stvarnom vladaru

PITAWA I ZADACI 1. Koje su promjene nastupile u Bosni uspostavqawem osmanske vlasti? 2. Kako je teklo osmansko osvajawe dana{we Bosne i Hercegovine? 3. Kako je do{lo do pada sredwovjekovne Bosne? 4. [ta se de{avalo u Bosni poslije povla~ewa sultana Mehmeda éé? 5. Navedite najzna~ajnije godine i namjesnike koji su vr{ili velika osvajawa u 16. stoqe}u. 6. Na kojim osnovama je bazirana tvrdwa da “Bosna {aptom pade“?

101

Historija III

BOSNA KAO POLAZNO PODRUČJE ZA EVROPSKA OSVAJANJA Koje su posljedice pada srednjovjekovne Bosne pod osmansku vlast? Opišite podjelu teritorije Bosne nakon 1463. godine. Kakav status su imali dijelovi Bosne pod osmanskom i ugarskom kontrolom?

Evropska osvajanja i lokalna pustošenja Osmanska vlast je 1463. godine formirala Bosanski sandžak iz kojeg su napadane ugarske i mletačke oblasti. Spahije sa bosanskim sandžak-begovima su prodirali preko Hrvatske i Kranjske do Štajerske, a u Bosanski sandžak su upadale ugarske jedinice iz Jajačke i Srebreničke banovine, Hrvatske i Ugarske. Bosanski sandžak-beg Jakub-paša (1490-1493) je napadao susjedne zemlje. Nakon prodora do Austrije, njega je na povratku na Krbavskom polju dočekao hrvatski ban Emerik Derenčin 1493. godine. U toj bici ban je poražen i zarobljen. Odbrambena moć Hrvatske je bila uništena. Put za dalje osmanske prodore bio je otvoren. Granični sukobi sa susjedima praćeni su pustošenjima i stvarali su psihozu stalnog straha, a hrvatsko i dalmatinsko stanovništvo se preseljavalo na sigurnije prostore.

Zaslužni legatori i nemilosrdni osvajači Zbog značaja Bosanskog sandžaka za daljnja osvajanja, vlast je na mjesto sandžak-bega imenovala najsposobnije vojskovođe. Oni su održavali i širili njegovu teritoriju na račun Ugarske i Venecije do bitke na Mohačkom polju 1526. godine, a onda na račun Habsburške monarhije. U tome su se istakli Jakub-paša, Gazi Husrev-beg, Ferhat-beg Sokolović i vezir Hasan-paša Predojević. Bosanski sandžak je bio akindžijska baza. Poslije smrti kralja Matije Korvina 1490. godine, ugarska odbrana je popustila, a zaštita države pala je na hrvatske banove i velikaše. Oni nisu imali dovoljno snaga i sredstava za odbranu. Zajedničkim akcijama ponekad su zaustavljali osmanske upade i povremeno upadali na osmanski teritorij. Usmjeravanje osmanskih ratnih operacija prema Aziji i Africi, smanjio je vojne operacije u Bosanskom Gazi Husrev-begova medresa sandžaku. “Ovu građevinu podiže za one koji traže U XVI stoljeću bosanski sandžak-begovi Husrev-beg i nauku, a za ljubav Allaha, koji uslišava Ferhad-beg Sokolović su bili zaslužni legatori i nemilosrdni molbe, Gazi Husrev-beg, zapovjednik osvajači. Oni su širili osmansku vlast na habsburške i boraca za vjeru, on je izvor dobročinstva, venecijanske teritorije, čuvali granicu i ostavili su vakufe ponos pravednih. Fejzirabb joj izreče hronostih: stjecište dobrih, dom savršenih u bosanskim šeherima Sarajevu i Banjoj Luci. Husrevbeg je dužnost bosanskog sandžak-bega obavljao sa ljudi! “

102

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu prekidima od 1521. do 1541. godine. U početku uprave napadao je Dalmaciju. Osvojio je Knin i Skradin, a krajem 1523. godine Ostrovicu. On je 1526. godine predvodio bosanske spahije u bici na Mohačkom polju. Godinu dana poslije osvojeni su Obrovac, Udbina, Krbava i Lika. Te godine Husrev-beg je zauzeo Jajce i Banja Luku. Nakon kraćeg izbivanja iz Bosne, vraćen je na mjesto sandžakbega 1536. godine. Iste godine je napao Slavoniju i 1537. godine zauzeo je grad Klis. Posljednji pohod Husrev-bega na habsburškom prostoru bio je napad na Budim 1541. godine. Poginuo u Crnoj Gori iste godine u bici protiv plemena Kuča. Ostavio je mnogo zadužbina u Sarajevu: Begovu džamiju, medresu Kuršumliju sa hanikahom, hamam, bezistan, Tašlihan, imaret, musafirhanu i preko 200 dućana u sarajevskoj čaršiji. Od 1574. do 1580. godine bosanski sandžak-beg bio je Ferhad-beg Sokolović. On je pobijedio kapetana hrvatske krajine baruna Herberta Auersperga kod Budačkog grada na rijeci Radonji. Bez obzira na mirovni ugovor između Osmanskog carstva i evropskih zemalja, pod komandom Ferhad-bega je samo 1576. godine izvršeno šezdeset upada preko bosanske granice. Zauzeti su Bužim i Cazin, a naredne godine gradovi uz rijeku Unu. Zbog osvajanja i želje centralne vlasti da ima efikasniju upravu u novoosvojenim oblastima, 1580. godine formiran je Bosanski ejalet, za vezira imenovan je Ferhad-beg, a sjedište mu je bila Banja Luka. Banjalučka čaršija je u njegovo doba dobila 200 dućana, džamiju Ferhadiju, karavansaraj, banju, dvor. Svojim vakufima je osnovao kasabe Zemunik i Hrvace. Poslije Ferhad-bega, među bosanskim namjesnicima istakao se vezir Hasan-paša Predojević. (1591-1593). On je zauzeo Bihać 1592. godine i formirao Bihaćki sandžak. Tada je Bosanski ejalet imao najveću teritoriju. Naredne 1593. godine Hasan-paša je napao Sisak, ali je poražen u sukobu sa hrvatskim banom Tomom Erdödyjem (Erdedijem). Veliki broj najboljih oficira i vojnika iz Bosanskog ejaleta je izginuo i među njima Hasan-paša Predojević i četiri sandžak-bega. Ovom bitkom počeo je rat između Osmanskog carstva i Habsburške monarhije. Godinu dana poslije u Bosanskom ejaletu je uvedena praksa nasljeđivanja odžakluk-timara, porodičnih nasljednih posjeda. Ona je ozakonjena naredbom

Na Divanu održanom 15. septembra 1521. godine dotadašnji smederevski sandžak-beg Husrev-beg imenovan je za bosanskog sandžak-bega. Majka mu je kći sultana Bajezida II a otac Ferhad-beg je porijeklom bio iz Hercegovine.

Austrijska delegacija kod Gazi Husrev-bega (Kotorac kod Sarajeva, 11. septembar 1530, ilustracija iz Kuripešićevog putopisa

Kliški sandžak-beg je bio Murad-beg Tardić, porijeklom iz Šibenika. On je sa Husrev-begom ratovao po Hrvatskoj.

Ferhad-beg Sokolović je pripadao poznatoj porodici Sokolovića iz koje je potjecao veliki vezir Mehmed-paša Sokolović. Slavni vezir je bio Ferhadbegov amidža (stric). Do imenovanja za bosanskog sandžak-bega, zauzeo je mnoge gradove u Dalmaciji, proširivši teritoriju Kliškog sandžaka.

103

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III sultana Murata III. Time je osmanska vlast napravila iznimku u timarsko-spahijskom sistemu koja je bitno utjecala na izgradnju strukture bosanskohercegovačkog muslimanskog plemstva.

Struktuiranje nove demografske slike Osmanski utjecaj na migracije u Bosni od XV stoljeća je velik. Pod njihovim pritiskom pomjerilo se vlaško stanovništvo iz jugoistočne Bosne i Hercegovine ka sjeverozapadu i sjeveru. Nakon 1463. godine dio katolika je napustio njeno područje. U XVI stoljeću osmanska Ferhad-begova (Ferhadija) džamija u vlast je planski naseljavala stanovništvo u graničnim Banjoj Luci, najmonumentalniji objekat oblastima prema Habsburškoj monarhiji, tako što ga je Ferhad-begovog vakufa, jedna od najljepših džamija iz osmanskog perioda u iz pasivnih krajeva prebacivala u ravničarske dijelove uz Bosni. Srušena u ratu 1992-1995. godine. Savu. Pasivni krajevi su prepušteni vlasima-stočarima uz olakšice u timarskom sistemu. Tako je došlo do miješanja stanovništva bez obzira na vjersku i etničku pripadnost. Na vjersku i demografsku sliku tadašnje Bosne i Hercegovine utjecao je proces prelaska na islam. Primanjem nove vjere ranije razlike među ljudima su brisane. Bosanskohercegovački muslimani su se počeli osjećati pripadnicima velike vjerske zajednice napuštajući i zaboravljajući predislamsku prošlost. Naravno da se nije zaboravljala pripadnost zemlji iz koje su potekli što se vidi u djelima velikana pisane riječi koji su uz ime često imali dodatak Bosanac, Bosnevi, Bosnali i sl. Zbog iseljavanja dijela katolika ili njihovog prihvatanja islama, neka njihova naselja u Bosni poprimila su islamske karakteristike. U seoske oblasti zapadne i jugozapadne Bosne naseljeni su pravoslavci. Oni su pomjerani uporedo sa širenjem osmanskih granica na područje Hrvatske i Dalmacije.

je u posebnom turbetu, koje je podigao u blizini časne džamije u Banjoj Luci. Bog mu se smilovao. Gazi Ferhad-paša podigao je u gradu Banjoj Luci masivnu pod kupolom lijepo ukrašenu džamiju, sa vitkom munarom, lijepu medresu, doveo pitku vodu i izgradio druge dobrotvorne objekte. On je uvakufio u korist tih dobrotvornih ustanova, za njihovo izdržavanje, sve prihode od desetine i zakupa na trećinu koje je imao u selu Kula, kao i prihode koje je imao u selu Rebrovac, te desetinske prihode koje je imao sa zeameta, koje je imao u Banjoj Luci i oko nje. Nadalje, mukate milćova u Banjoj Luci također je uvakufio u korist ovih dobrotvornih objekata. Poslije merhuma Gazi Husrev-begova vakufa, ovo je po veličini prvi vakuf na području Bosne. I sada postoji i u dobrom je stanju.”

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Akindžije – navalni konjanici; jurišna konjica koja je vršila upade u neprijateljsku zemlju Bezistan – pokriveni trg u kome se nalaze radnje za prodaju različite robe Demografski – koji se tiče demografije, nauke o narodu i državi na osnovu statistike Hamam – javno kupatilo Hanikah – tekija sa internatom za derviše Imaret – javna kuhinja Konsolidacija – utvrđivanje, učvršćenje, sređenost Legator – onaj koji ostavlja oporuku, oporučitelj Musafirhana – dobrotvorna ugostiteljska kuća Šeher – veliki grad u Osmanskom carstvu Vakuf – islamska vjerska ili svjetovna zadužbina

Proširimo znanje

PITANJA I ZADACI

- HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU -

1. Opišite najznačajnije vojne i graditeljske poduhvate Gazi Husrev-bega. 2. U čemu je značaj uprave Ferhad-bega Sokolovića? 3. Opišite vojne poduhvate bosanskog vezira Hasan-paše Predojevića. 4. Koja je posljedica bitke kod grada Siska za Bosanski ejalet?

Ovo je Muvekitov opis Ferhad-paše Sokolovića i njegovog vakufa u Banjoj Luci. Uočite osnovne karakteristike vakufa kao važne institucije u urbanizaciji ovog grada. “Iste godine (1580.) Bosanski vilajet uzdignut je na rang pašaluka, a spomenutom Gazi Ferhad-begu dodjeljena je titula mirimirana. Od tada, sve valije koje su postavljeni u Bosanski vilajet, vode se pod nazivom paša. Spomenuti je ostao neko vrijeme bosanski valija, pa je smjenjen i postavljen za Budimskog valiju. Za vrijeme dok je bio budimski valija i poginuo je od ruke svog sluge. Njegovo tijelo sahranjeno

104

105

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III

RAZDOBLJE STABILNOSTI I PROSPERITETA Kada je Osmansko carstvo doživjelo svoj najveći uspon? Na čemu je počivala moć osmanske države? Koji je društveni poredak uveden u zemljama koje je osvojilo Osmansko carstvo? Kakve su promjene nastupile u privrednom i kulturnom životu zemalja pod osmanskom vlašću?

Doba Sulejmana I Zakonodavca i Mehmed-paše Sokolovića

Mehmed-paša Sokolović (1505-1579)

Odveden u adžemi-oglan kao dječak 1549. rumelijski vezir. 1565. veliki vezir. 1566. poslije smrti sultana Sulejmana I, završio je bitku za Siget u korist Osmanskog carstva. 1579. ubijen prilikom ulaska džamiju Po podacima u “Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine” Safvet-bega Bašagića, u periodu od 1544. do 1612. godine. Bosna je Carstvu dala 9 velikih vezira, 3 nasljednika velikog vezira, 10 vezira sa tri tuga 10 velikih admirala i namjesnika i 3 namjesnika s titulom bega.

106

Razdoblje stabilnosti i prosperiteta Osmanskog carstva počelo je sa vladavinom sultana Sulejmana I Zakonodavca. Tada su uspostavljeni stabilni društveni, privredni i kulturni odnosi u njegovoj unutrašnjosti. To je vidljivo u Bosanskom i u okolnim sandžacima. U njima je uveden osmanski politički sistem i društveni odnosi. Ubrzana je orijentalno-islamska urbanizacija gradova. Zanatstvo i trgovina su se razvijali. Na kulturno-civilizacijskom planu promjene su uočljive u procesu širenja islama i orijentalno-islamske kulture. Od Bosanaca koji su u XVI stoljeću izgradili različite karijere u novoj državi, posebno se istakao veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, jedan u nizu velikih vezira Bosanaca u periodu od 1463. do 1612. godine. Njegovim stupanjem na mjesto velikog vezira 1565. godine država je stabilizirana. Posebnu pažnju je pridavao zapadnim provincijama povjeravajući ih rođacima. Mehmed-paša je ostavio zadužbine po cijeloj državi, a u rodnom selu Sokolovići je sagradio džamiju, musafirhanu, mekteb, imaret, vodovod i česmu. Njegove najpoznatije zadužbine su u Višegradu i Trebinju. Njegovi biografi su naveli da je bio jedan od najvećih državnika u historiji.

Razvoj trgovine Razvoj zanatstva utjecao je na razvoj trgovine. Trgovci iz Bosne su otkupljivali zanatske proizvode i prenosili ih u druge oblasti Bosanskog sandžaka i plasirali ih u pazarnim danima u gradovima i na sajmovima ili vašarima. Od XVI stoljeća Bosanski sandžak je područje tranzitne trgovine.

Bosanski trgovci robu iz unutrašnjosti prenose karavnima u jadranske luke: Dubrovnik, Split, Šibenik i Zadar. Iz njih roba je odlazila u evropske zemlje. Robu i proizvode iz jadranskih luka kojima je unutrašnjost oskudijevala, oni su prenosili u povratku u Bosnu i dijelove Balkana. Njihovi karavani su stizali do Soluna i Istanbula i donosili orijentalnu robu. Unosan posao za trgovce-zakupce je bio zakup skela, ubiranje prihoda na ime carine u korist države. Bosanska trgovina je ojačala otvaranjem splitske luke. Bosanski trgovci, naročito Sarajlije, naselili su se u gradovima uz karavanske puteve prema Dalmaciji i Istoku, a trgovci iz sjeveroistočne Bosne u gradovima Srbije i Ugarske. Bosanski trgovaci su ugrozili trgovinu primorskih trgovaca u njihovim kolonijama na Balkanu. U XVI stoljeću pored trgovaca muslimana pojavili su se trgovci katolici i Jevreji, a od XVIII i u XIX stoljeću javili su se trgovci pravoslavci.

Esnafi ili cehovi U kasabama Bosanskog sandžaka bile su brojne zanatske radionice. Od prve polovine XVI stoljeća u bosanskim gradovima postoje cehovi ili esnafi pojedinih zanata i grana zanata. Po tome su se isticali Sarajevo, Foča i Novi Pazar. Njih je predvodio ćehaja. Apsolutnu premoć u esnafima su imali zanatlije muslimani, ali su ubrzo uključeni zanatlije kršćani i Jevreji. Krajem XVI stoljeća esnafi su bili zatvoreni organizmi. U njima su profesionalna tradicija u porodici i zajednički interes igrali važnu ulogu. Esnafi su se povezali sa esnafima u drugim bosanskim gradovima, drugim dijelovima Balkana i Panoniji.

Bosanski trgovac

Kujundžijiski esnaf u Sarajevu je bio konfesionalno mješovit. Pored 34 muslimana u njemu su bili katolici, pravoslavci i Jevreji. Oni su imali sjedište i radnje u Gazi Husrev-begovom bezistanu.

Veliki graditeljski poduhvati Ovo doba je doba velike graditeljske aktivnost koja je u vezi sa institucijom vakufa, pojavom istaknutih ličnosti porijekla iz Bosne, sultanima, članovima njihovih porodica i osmanskih funkcionera koji su ostavljali zadužbine. Podignuti objekti su bili vjerski i profani. Vjerski objekti su džamije, mektebi, tekije i medrese. Prve džamije su podizane kao carske zadužbine i to Careva

Neki od namjesnika, Mehmed-paša Sokolović, Rustem-paša Opuković, Gazi Husrev-beg, Ferhad-beg Sokolović i niz drugih, ostavili su svoje zadužbine i one su sačuvane do savremenog doba.

107

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III

dobio je nove vrste objekata: hanove, karavan-saraje, bezistane, hamame i sahat-kule. Hanovi si bili privredne i društvene ustanove sa osnovnom namjenom pružanja trodnevnih besplatnih usluga putnicima. Do kraja XVII stoljeća oni su komercijalizirani, služili su za trgovinu, zanatstvo i bili su središte političkog života i okupljanja. U čaršijama su podizani hamami, javna kupatila, što je bilo u skladu sa islamskim propisima o ličnoj higijeni. Uz hamame su građeni vodovodi i česme. Česme su podizane u mahalama. Čaršije u većim gradovima su dobile sahatkule od kojih je prva podignuta u Banjoj Luci 1587. godine.

Za Bajezida II podignute su carske džamije u Foči, Rogatici, Višegradu, Travniku, Prozoru i Pruscu. Za Selima I u Knežini, Tešnju i Doboju. Za Sulejmana II u Jajcu, Banjoj Luci, Donjoj Tuzli, Bijeljini, Gradišci, Kamengradu, Oborcima kod Donjeg Vakufa, Glamoču, Drnišu i Dobrunu. Od džamija koje je podigao član sultanove porodice najpozantija je džamija Esmesultanije u Jajcu. Samo u Sarajevu u XV i XVI st. podignuto je oko 100 džamija i veliki broj medresa. Najpoznatije džamije domaćih utemeljivača su Ali-pašina džamija u Sarajevu, Ferhad-begova džamija u Banjoj Luci (Ferhadija), Mehmed-bega Opukovića (Karađozbegova)u Mostaru i Hadži Mustafa-agina u Mrkonjić-Gradu.

Komunikacijski objekti

Aladža džamija u Foči

džamija u Sarajevu i Tvrđavska džamija u Zvorniku podignute u čast Mehmeda II. Najveći broj džamija podignut je po naređenju i u ime Sulejmana Kanunija. Pored carskih džamija, u Bosanskom ejaletu je podignuto mnogo džamija čiji su utemeljivači domaći ljudi. Pored sakralne uloge, džamije su bile centri kulturno-prosvjetne djelatnosti. Uz njih su podizani mektebi za stjecanje osnovnog islamskog obrazovanja. Vjerski objekti tekije, okupljališta derviša različitih derviških redova, su podizane u gradovima, na karavanskim putevima, tihim i osamljenim mjestima. U većim gradovima podizane su medrese u kojima su učenici-softe stjecali znanja iz islamske teologije, gramatike i sintakse i drugih znanosti toga doba. U Sarajevu su postojala 3 bezistana: Bursa-bezistan (na slici), Gazi Husrevbegov bezistan i Mehmed-begov bezistan, koji je nestao u velikom požaru 1842. god. U Banjoj Luci je postojao Ferhad-begov bezistan koji je izgorio 1690. god. U Travniku su bila dva - Ćamil Ahmed-pašin i Mehmed-paše Kukavice.

108

Profano graditeljstvo Izgradnja profanih objekata ovisila je o privrednom razvitku gradova, njihovom statusu i razvitku saobraćaja. Pored stambene arhitekture, privredni dio grada - čaršija

Napredak trgovine utjecao je na poboljšanje starih i otvaranje novih putnih pravaca. Pored navedenih objekata profanog karaktera, posebno mjesto u graditeljstvu osmanske epohe imaju kameni mostovi kao vrhunska djela osmanskog graditeljstva. Mehmed-paša Sokolović je finansirao izgradnju mosta na Drini u Višegradu i tzv. Arslanagića mosta na Trebišnjici. Posebnom ljepotom se ističu Stari most u Mostaru, djelo mimara Hajrudina, i most na rijeci Žepi.

Prema podacima Hamdije Kreševljakovića u 42 grada bio je po jedan ili dva hamama. U Sarajevu ih je bilo 7. Građeni su po ugledu na jednostavne džamije sa središnjom kupolom okruženom sa više malih kupola. Dijelili su se na muške i ženske ako ih je bilo više u jednom gradu. Ako je bio samo jedan, bili su određeni dani ili sati kada su hamam mogli koristiti mušakrci odnosno žene. Kao zadužbine česme su često podizale žene. Sahat-kule su u pravilu građene u centru čaršije ili u sklopu pojedinih tvrđava. O tačnosti satova na sahat-kulama pazili su muvekiti koji su određivali tačno vrijeme namaza, tj. pravili su takvim, muslimanski kalendar.

Most u Višegradu

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU U “Historiji Turskog (Osmanskog) carstva” Jozef fon Hamer daje karakteristike velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Koristeći ovaj izvor prokomentarišite piščeve stavove. “Po prirodi nije bio okrutan, naprosto strog. Svoju četrnaestogodišnju vladavinu nije umrljao beskorisnim smaknućima, osim što je dao smaknuti svojih stotinu i dvadeset odbjeg1ih robova... O trajnoj vrijednosti govore građevine koje je podigao u mnogo gradova Carstva, u Evropi i Aziji. Najistaknutije su: džamija, škola i kuhinja za siromašne u Burgasu, na putu ad Edrena u Carigrad, te u blizini Pajasa, tašilskog grada, čiju je tvrđavu obnovio; više pobožnih zaklada (vakufa) u Meki i u Carigradu, jednostavnu grobnu zgradu, u kojoj je kod Ejuba sahranjen... To je bio najveći veliki vezir Osmanskog carstva, koji je najduže od svih velikih vezira imao taj položaj u

109

Historija III tih četrdeset godina i bio pad vladavinom triju sultana, Muratov zet, osvajač Sigeta, Mehmed Sokolović. Prije pola stoljeća istupio je iz paževske sobe seraja kao sobar, nikada smijenjen s položaja; bio je na najvišim položajima, kapudanpaša, rumelijski beglerbeg, vezir i konačno veliki vezir za Sulejmana I i uživao najveće sultanavo povjerenje; za Selima II upravljao je s neograničenom moći, za Murata III vladao je s umanjenim ugledom. Osmansko carstvo se održalo još kroz čitavo vrijeme dok je vladao sultan Selim II na vrhuncu slave do koje ga je podigao genij Sulejmana Zakonodavca, zahvaljujući to samo mudrosti i snazi velikoga vezira. Pa čak za tih pet godina pod Muratom, iako nije više vladao neograničenom moći, još uvijek nisu izbili znaci slabasti koja se bližila...”

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Dijaspora – raseljenost, razasutost; naselja nekog naroda izvan domovine Kordovan – vrsta uštavljene kože Kujundžije – zlatari, koji izrađuju umjetničke filigranske predmete od zlata i srebra Medresa – muslimanska vjerska škola Profani – “koji se nalazi van hrama”, svjetovni

PITANJA I ZADACI 1. Kako se period velikog uspona Osmanskog carstva odrazio na privredne, društvene i kulturne tokove u Bosni i Hercegovini? 2. Šta je utjecalo na razvitak zanatstva i trgovine u Bosni? 3. Ko su nosioci trgovine u Bosni u periodu stabilnosti i prosperiteta? 4. Koji su najvažniji graditeljski poduhvati u tom periodu? 5. Navedite najvažnije objekte vjerskog, profanog i komunikacijskog tipa.

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

[IREWE ISLAMA – ISLAMIZACIJA Koje su vjerske zajednice postojale u sredwovjekovnoj Bosni? Kakav je bio stav pape i evropskih katoli~kih zemaqa prema sredwovjekovnoj Bosni s obzirom na prisutnost pripadnika crkve bosanske u woj? Kakvu su vjersku politiku provodili posqedwi bosanski kraqevi?

Rezultati konfesionalizacije Zapadne Evrope. Potiskivawe starih vjerskih kultova U novom vijeku zapadnoevropske dr`ave su podijeqene na katoli~ke i protestantske. Sistematskim radom katoli~kih i protestantskih sve}enika na {irewu i ja~awu kr{}anstva oba tipa potisnuti su stari kultovi i izbrisana je vjerska tradicija koja je egzistirala uporedo sa kr{}anstvom. Rad na vjerskom planu podr`an je obrazovawem sve}enstva, otvarawem {kola pod patronatom Crkve i vjerskim obrazovawem vjernika na materwem jeziku. Veliki utjecaj na potiskivawe starih kultova i praznovjerja imala je inkvizicija i institucije koje su pomagale wen rad. Odnos prema mawinskim vjerskim zajednicama se izmijenio. ^esto je prelazio granice tolerancije i prerastao u neprijateqstvo. U borbi za o~uvawe vjere i weno ja~awe ukqu~ili su se vladari. Oni su poni{tavali dogovore me|u vjerskim skupinama, prisiqavali pripadnike druge vjere da prihvate vjeru vladara ili ih protjeruju iz svojih dr`ava. Tako se ustalilo shvatawe da postoji dr`avna vjera koju podanici moraju prihvatiti i ispuwavati wene vjerske zahtjeve. Vladar i etablirano sve}enstvo su postizali izuzetne rezultate u propagirawu i odr`avawu dr`avne vjere. Vjerski disidenti i pripadnici drugih vjera u zapadnoevropskim zemqama su prisiqeni na iseqavawe ili prihvatawe i po{tivawe mnogih nametnutih ograni~ewa.

Uravnote`en prikaz slo`enog politi~ko-vjersko-socijalnog procesa Va`na karakteristika bosanskohercegova~ke historije osmanskog perioda je proces prelaska na islam koji je po~eo sredinom 15., a najve}e razmjere do`ivo je u 16. stoqe}u. Tada je Osmansko carstvo bilo na vrhuncu mo}i {to je, pored niza uzroka, utjecalo na prelazak na islam bosanskohercegova~kog stanovni{tva.

Konfesionalna slika sredwovjekovne Bosne Sredwovjekovna Bosna je imala specifi~nu crkvenu historiju sa tri crkve – Crkva bosanska, Katoli~ka i Pravoslavna. One su imale slabu crkvenu organizaciju. U Hercegovini i isto~noj Bosni za pridobijawe vjernika nadmetale su se sve tri crkve, a u ve}em dijelu Bosne Katoli~ka i Crkva bosanska. Nijedna crkva nije imala teritorijalnu podjelu na `upe i nisu podr`avale dr`avnu politiku sredwovjekovne Bosne. Izuzetak donekle je Crkva bosanska ~iji su predstavnici ponekad podr`avali

110

111

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III plemstvo u sporu sa vladarima. Seosko stanovni{tvo je bilo daleko od stalnog crkvenog utjecaja. Zato su pripadnici sve tri crkve bili izlo`eni procesu prelaska na islam. Ako se uzme u obzir da nijedna crkva nije odlu~no zastupala crkvene interese, da nisu imali crkveni nadzor nad vjernicima preko kojeg bi djelovali na wih da ne prihvataju islam, proces prelaska na islam je bio olak{an.

Razlozi prelaska na islam Osmansko carstvo nije vodilo politiku prisilnog prihvatawa islama. Dok su Osmanlije vladale u wegovom evropskom dijelu uporedo su djelovali islam, katoli~anstvo, pravoslavqe i judaizam, ali se odvijao i proces prelaska na islam. Odbacivawem mitova i legendi vezanih za ovaj proces, mogu se izdvojiti ekonomski, socijalni i duhovni razlozi mada nikad ne znamo {ta qude motivi{e da pre|u na drugu vjeru. Pretpostavqalo se da se prelazilo na islam zbog poboq{awa ekonomskog polo`aja s tim da se ekonomska motivacija ne mo`e ograni~iti na izbjegavawe poreza za nemuslimane. To nije mogao biti osnovni razlog za prelazak na islam, jer su muslimani pla}ali poreze, obavqali vojnu slu`bu i pla}ali vjerske obaveze kao {to je zekjat. Druga grupa razloga su socijalni razlozi. Prvi je mogu}nost izgradwe karijere u administraciji ili vojnoj slu`bi, jer je od sredine 16. stoqe}a trebalo biti musliman za postizawe uspje{ne karijere u dr`avnoj i vojnoj strukturi. Drugi je privilegiran polo`aj muslimana u dr`avi, jer su nemuslimanima Zakonom o raji bila nametnuta izvjesna ograni~ewa pa je pravni polo`aj muslimana bio povoqniji. Tre}i razlog je ropstvo. Kako su Osmanlije u ratovima zarobqavali mnogo qudi, oni su ih pretvarali u robove. Prihvatawem islama robovi su mogli tra`iti oslobo|ewe od ropskog polo`aja. Preobra}eni robovi-oslobo|enici naj~e{}e su se naseqavali u gradovima. ^etvrti razlog je razvitak gradova za koje je va`ila institucija muafijet kojom je gradsko stanovni{tvo osloba|ano rajinskih obaveza {to je moglo utjecati na proces prelaska na islam. Pored ~isto svjetovnih, ne treba zanemariti duhovne razloge - privla~na mo} islama kao religije i na~ina `ivota uop}e, nov i jednostavan religijski okvir u kome se dobro snalazio obi~ni ~ovjek, ~iwenice da u islamu nema posrednika izme|u vjernika i Boga, da nema prisile u vjeri, jednostavni monoteizam i sli~no - mogli su imati privla~nu mo} za pripadnike razli~itih vjerskih, etni~kih i socijalnih skupina da pre|u na ovu vjeru.

Nosioci procesa prelaska na islam Proces prelaska na islam nosili su dr`avni, administrativno-upravni vojni slu`benici i ulema (kadije, imami, hatibi i dervi{i). ^iwenica da se islam {irio postepeno kazuje da nije bilo dr`avne politike u prevjeravawu, jer nijedna osmanska pokrajina u evropskom dijelu nije odjednom i masovno prevjerena niti je weno stanovni{tvo zbog vjere protjerano. Brzina i obim prelaska na islam bio je uvjetovan zate~enim prilikama.

112

Tempo procesa prelaska na islam O tempu prelaska na islam najboqe svjedo~e osmanski izvori. Po podacima iz tih izvora vrlo mali broj qudi isto~ne i sredwe Bosne je prihvatio islam u drugoj polovini 15. stoqe}a. U narednim decenijama vidqiv je porast broja muslimana, a krajem 16. i po~etkom 17. stoqe}a muslimani su bili ve}ina stanovni{tva u Bosanskom ejaletu. Pored prihvatawa islama, na broj muslimana utjecalo je iseqavawe kr{}ana. U naseqima sa crkvenim ustanovama, manastirima i samostanima, prelazak na islam bio je usporen i kr{}ani su se odr`ali kroz osmansko doba, a gdje ih nije bilo islam se br`e {irio. Tekija na izvoru Bune kod Blagaja

Ko prelazi na islam? Historijski izvori pokazuju da su islam prihvatale sve dru{tvene kategorije i da vi{e prelaze zemqoradnici nego sto~ari. Do pada Bosne 1463. godine pojedini bosanski feudalci ili ~lanovi wihovih porodica su prelazili na islam. Osmanska vlast je bila zainteresovana za sitno i sredwe plemstvo pa je prema plemi}ima tolerantna {to pokazuje zadr`avawe sredwovjekovne institucije “plemenite ba{tine” {to je bio razlog vi{e da ova dru{tvena kategorija prihvati islam. Po historijskim izvorima ne mo`e se ta~no utvrditi koliko pripadnika bosanskih vjerskih zajednica prelazi na islam, jer su li~na sredwovjekovna imena sve tri vjere ista. Jedino se mo`e re}i da je tada Crkva bosanska nestala. Zbog porasta broja muslimana i wenog nestanka, pretpostavqa se da je najve}i broj wenih pripadnika prihvatio islam.

Posebno mjesto u {irewu islama u BiH pripada dervi{kim redovima, koji su do{li sa osmanskim osvajawima. Dervi{ke tekije i zavije su bili centri {irewa islama, a dervi{i su zainteresovane za islam vje{tim govorom upoznavali sa vjerskim osnovama i tako su obavqali misiju. U Bosni je bilo mnogo dervi{kih redova. Najutjecajniji su bili mevlevije, nak{ibendije i bekta{ije. Dervi{ki red hamzevija je imao i karakteristike socijalnog pokreta. Zbog toga su oni osu|eni kao heretici i po nare|ewu velikog vezira Mehmed-pa{e Sokolovi}a i uz saradwu bosanske vlasti i uleme, fizi~ki su likvidirani.

Moderna tuma~ewa osmanske historije - historijske istine i mitovi Osmanska historija u historiografskim djelima balkanskih naroda bila je optere}ena predrasudama i nacionalno obojena, a Osmansko carstvo je prikazivano kao izvor zla, tiranska i despotska dr`ava i netolerantna prema nemuslimanima. Na udaru je bio proces prelaska na islam koji je prikazivan kao organizovan i krajwe okrutan. U tim prikazima ovog procesa kao najja~i

113

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III argument je kori{tena dev{irma, kao vid dr`avnog terora. Ti prikazi su nastajali na osnovu kr{}anskih izvora koji su, pored velike va`nosti za rasvjetqavawe ovog historijskog problema, bili pristrasni i neprijateqski raspolo`eni prema osmanskoj vlasti. Istra`ivawa osmanskih izvora u posqedwim decenijama 20. stoqe}a upotpunili su sliku o ovom procesu i razbili prisutne mitove u tim historiografijama. Historija Bosne i Hercegovine osmanskog perioda bila je predmet pristrasnog prikazivawa od strane srpskih i hrvatskih historiografa koji su `eqeli pokazati pravo nad ovim prostorom, nastojali stanovni{tvo Bosne i Hercegovine prikazati dijelom svog etnosa ili izvesti teze o muslimanima kao stranom azijskom elementu. Novija historijska istra`ivawa dokazala su da muslimani Bosne i Hercegovine pripadaju slavenskoj grupi naroda, da imaju zajedni~ke sociokulturne kodove, tradiciju i na kraju historiju. Dev{irma (tur. brawe cvije}a ili u narodu danak u krvi) uvedena je u doba Murata é i podrazumijeva uzimawe kr{}anske djece u jawi~are. Provo|ena je periodi~no naro~ito na jugoisto~nom Balkanu. Muslimani Bo{waci i Albanci mogli su djecu slati u jawi~are. Dev{irma je ukinuta u 17. st., a od polovine tog stoqe}a jawi~ari su mogli biti samo sinovi jawi~ara. U Bosanskom ejaletu jawi~arski polo`aj je od sredine 17. st. nasqedan {to je utjecalo na porast broja pripadnika ovog vojnog reda.

RJE^NIK NEPOZNATIH POJMOVA Dervi{ - pripadnik dervi{kog reda (tarikata), mistik Disident - otpadnik, odmetnik, heretik Etablirano - uspostavqeno, ustanovqeno Etablirano sve}enstvo - sve}enstvo u crkvenoj hijerarhiji od `upnika do kardinala Hatib - imam koji dr`i hutbu ili vaz (propovjed) petkom ili na Bajrame Imam - muslimanski vjerski dostojanstvenik, predvodnik molitve (namaza) u xamiji

PITAWA I ZADACI 1. Zbog ~ega stanovnici Bosne prihvataju islam? 2. Kojim tempom stanovni{tvo prihvata novu vjeru? 3. Ko su bili nosioci procesa prelaska na islam? 4. Kakva je uloga dervi{kih redova u {irewu islama i islamske kulture? 5. Objasnite su{tinu tuma~ewa osmanske historije do savremenih istra`ivawa. 6. Na koji na~in su nova istra`ivawa utjecala na tuma~ewa osmanske historije?

114

ORGANIZACIJA OSMANSKOG CARSTVA Kada je Osmansko carstvo doživjelo najveći uspon? Koje su osnovne karakteristike osmanske države? Na kojim vojnim redovima je počivala moć osmanske vojske?

Vojna organizacija Osmansku vojsku su činile kopnena vojska i mornarica. Kopnena vojska se sastojala od stajaće sultanove vojske, provincijskih snaga i pomoćnih vojnih redova. Glavnina osmanske vojske bila je provincijska spahijska konjica. Za službu su spahije dobijale posjede na uživanje i po toj osnovi dijelili su se na timarnike i zaime. Provincijsku vojsku su još činile akindžije. Posebno mjesto u osmanskoj vojsci imali su janjičari, vojni red u početku regrutovan od ratnih zarobljenika ili plaćenika, a kasnije kupljenjem kršćanske djece putem devširme. Janjičari su bili organizovani u manje jedinice - orte i buljuke - koji su činili janjičarski korpus koji je stalno držan u pripravnosti i bio spreman da stupi u akciju. Oni su živjeli u kasarnama, bili su najznačajnija borbena snaga, uživali su velike povlastice i stizali su do visokih položaja u upravnoj i vojnoj hijerarhiji. Od sredine XVII stoljeća janjičarski položaj je nasljeđivan. Tada se javljaju domaći janjičari u provincijama na osnovu povlastice da se janjičarski sinovi upisuju u janjičarski korpus. Za službu su dobijali platu iz državne blagajne. Pomoćne vojne snage su bile jedinice različitih vrsta i namjena. Njihovi pripadnici su dobijali zemlju ili su oslobođeni plaćanja poreza. Najznačajniji su azapi (stražari), naoružani nomadi - juruci i derbendžije, čuvari karavanskih puteva, posebno prolaza kroz klance. U balkanskim provincijama vojne i policijske službe obavljali su vojnuci i martolosi. Vojnuci su bili sultanovi konjušari i sokolari i dobijali su vojnučku baštinu potpuno ili djelimično oslobođenu od poreza. Martolosi su ušli u osmansku vojsku u zamjenu za pravo zadržavanja posjeda u timarsko-spahijskom sistemu. Od druge polovine XVI stoljeća oni su bili u garnizonima u većini osmanskih tvrđava na Dunavu. Zbog četovanja po Hrvatskoj, Ugarskoj i Štajerskoj bili su na zlu glasu. Ponekad bi prebjegli i stupili u kršćansku službu i bili korišteni za borbu protiv

Spahije u pokretu za Beč 1683. g.

Janjičar, pripadnik pješačke vojske i sultanove garde

115

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III Osmanlija. Prisustvo kršćana u osmanskoj vojsci bila je prelazna mjera s ciljem učvršćivanje osmanske vlasti u novoosvojenim oblastima. Pojedini kršćani su imali zemljišne posjede i ulazili su u red spahija. Oni su nestali u XVI stoljeću primanjem islama ili izumiranjem. Većina kršćanskih vojnih redova je nestala krajem XVI stoljeća. Orkestar osmanske vojske

Administrativno-teritorijalno uređenje Osmansko carstvo je u administrativnom pogledu bilo podijeljeno na provincije (ejalete) kojima su upravljali begler-begovi ili veziri. Ejaleti su bili podijeljeni na manje upravnoadministrativne jedinice - sandžake kojima su upravljali sandžak-begovi. Sandžake su činile najmanje jedinice nahije. Posebno mjesto u ovoj podjeli su imali kadiluci, sudski okruzi u kojima su glavnu riječ imale kadije. U svojoj službi oni su bili nezavisni od provincijskih vlasti i podređeni su centralnim sudskim organima u Istanbulu.

kanuni fermani

SULTAN

izvorište cjelokupne vlasti u Carstvu (vrhovna, zakonodavna)

DIVAN

berati irade ahdname VELIKI VEZIR

izvršna vlast

ŠEJH-UL-ISLAM (tumač Šerijata)

VEZIRI u ejaletima

KADIASKER vrhovni sudski činovnik

MUFTIJE u ejaletima

SANDŽAKBEGOVI

KADIJE ILI NAIBI sudije u ejaletima (sude u kadilucima - sudskim oblastima)

Državna uprava u Osmanskom carstvu

116

Vrhovna vlast Sultan je bio gospodar Osmanskog carstva, a odluke je donosio samostalno ili po savjetu državnih organa. Od 1517. godine bio je i duhovni vođa (halifa) muslimana u Osmanskom carstvu. Važnu ulogu u donošenju odluka imao je Divan, centralni organ osmanske vlade kojim je predsjedavao sultan ili veliki vezir. Divan je činilo mnogo službenika koji su obavljali poslove čiji se djelokrug odnosio na: politička pitanja, pravosuđe i finansije. Savjetodavnu ulogu imalo je tri do pet kube-vezira. Dvojica kadiaskera bavili su se sudskim poslovima, a dvojica defterdara finansijama. Odluke i zakone mogao je tumačiti i potvrđivati njihovu zakonitost samo šejh-ulislam. Nišandžija je predvodio dvorsku kancelariju gdje su nastajali različiti akti koje je sultan potvrđivao tugrom. Odluka donesena na Divanu i potvrđena od sultana prenošena je na provincijske službenike.

Poreski sistem U Osmanskom carstvu vojska je dala ime vladajućoj klasi - asker. Pored spahija, askeru su pripadali upravni, sudski i finansijski činovnici, vjerski službenici i profesori-muderisi i svi oni koji su bili u državnoj službi. Drugu klasu činila je raja. Podjela na asker i raju nije u potpunosti odgovarala vjerskoj podjeli, jer je među rajom bilo muslimana, a u askeru je bilo kršćanskih spahija i vojnika. Za izdržavanje askera i popunjavanje državnog budžeta korišten je poreski sistem. Pojedine društvene kategorije su imale različite poreske obaveze. Kršćanska raja je spahiji davala naturalnu rentu, rajinski podanički porez i sultanu harač, porez za oslobođenje od vojne obaveze. Muslimanska raja je davala naturalnu rentu, razne novčane pristojbe i podanički porez. Vlasi-stočari su plaćali porez filuriju u iznosu od jednog dukata. Prava i povlastice klase askera mogu se objasniti sistemom korištenja zemlje i prirodnih bogatstava. U načelu sve što je bilo u državi pripadalo je sultanu i on je raspolagao svim bogatstvima. Prihodi su se slijevali u državnu blagajnu iz različitih izvora. Najbogatiji izvori prihoda rudnici, jezera, velike obradive površine i čitava sela bili su hasovi, posjedi koje je koristio sultan ili ih je davao vezirima i visokim činovnicima. Spahije i istaknuti pojedinci su za ispunjavanje vojne obaveze dobijali dvije vrste posjeda – timare i zeamete. Uživalac timara ili zeameta je dobijao berat, kojim su određeni prihodi koje je spahija ubirao i obaveze koje je morao ispuniti. Spahija je bio odgovoran za provođenje i primjenu državnih agrarnih zakona i za red na posjedu. On hapsi, ali ne sudi. Posjed je uživao dok je obavljao vojničku službu, a u suprotnom posjed mu je oduziman. Isticanjem u ratu spahija je dobijao veći posjed kao nagradu. To je bio razlog zbog čega su spahije bili okosnica osmanske vojne sile.

Stratifikacija bosanskog društva U Bosanskom ejaletu od sredine XVI stoljeća je došlo do stratifikacije društva. Pojavile su se kapetanije, granične vojno-odbrambene jedinice kojima su upravljali kapetani. Oni su postavljani na položaj beratom uz redovnu platu i nasljedne službe. Dužnost posade u kapetaniji bila je da čuva granicu od upada neprijatelja iz susjednih zemalja, a u unutrašnjosti da štiti živote i imanja podanika od hajduka i razbojnika. Sa razvitkom kapetanija javila se ustanova vilajetskih ajana, uglednih ljudi. Od polovine XVIII stoljeća u kadilucima su ajani potisnuli dotadašnje nosioce lokalne vlasti. U početku oni su uzimali poslove koji nisu bili u nadležnosti postojećih vojno-upravnih organa, a kasnije su postali nosioci cjelokupne vojno-političke vlasti u kadiluku. U kadilucima gdje su postojale kapetanije spajanjem kapetanske i ajanske časti sjedinjene su upravne i vojne funkcije u jednoj ličnosti. Ajanska čast je bila nasljedna u uglednim begovskim porodicama. Svoje stavove ajani su izražavali preko ajanskog vijeća u sjedištima vezira. Zbog podudarnosti ajanskih i interesa centralne vlasti, oni su u nekim kadilucima bili neosporivi gospodari.

117

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III Sistemske modifikacije Osmanska centralna vlast je prilagođavala svoje agrarne ustanove regionalnim prilikama i potrebama. U timarskom sistemu obrađivač zemlje je bio nasljedni zakupac i imao je pravo uživanja plodova. Zakup je prenošen sa oca na sina i nije se mogao prenositi na treće lice. Seljak je dobijao dovoljnu parcelu zemlje sa koje je mogao hraniti porodicu. Posjedi seljaka muslimana zovu se čifluk, a seljaka kršćana baština. Oni se nisu mogli dijeliti među sinovima umrlog seljaka, već su ih morali obrađivati zajedno. Osmanska administracija je pridobila sitno i srednje plemstvo za ostvarenje svojih ciljeva i učvršćenje vlasti zadržavanjem srednjovjekovne institucije plemenite baštine. Njihovi posjednici su bili iz domaće srednjovjekovne feudalne klase. Oni su mogli ostati u svojoj vjeri i uživati plemenitu baštinu pod uvjetom da ispunjavaju obaveze prema sultanu, prvenstveno vojne. Tako je timarski sistem od početka u Bosni imao određene osobenosti. Najznačajnije modifikacije timarskog sistema u Bosanskom sandžaku i ejaletu, vide se u dva dokumenta: Kanunnami iz 1516. i Hatihumajunu iz 1594. godine. Po Kanunnami timari i zeameti u Bosanskom sandžaku su dodjeljivani isključivo bosanskim spahijama čime je timarsko-spahijska organizacija zatvorena i isključivo rezervirana za njih. Hatihumajunom sultan Murat III je uveo instituciju odžakluk-timara, nasljednih porodičnih dobara. Ovi dokumenti su učvrstili položaja bosanskomuslimanskog feudalnog sloja. Uvođenje odžakluk-timara stvorilo je uvjerenje o vječnosti feudalnih prava. Zahvaljujući odžakluk-timarima, timarsko-spahijska organizacija u Bosanskom ejaletu je bila jača nego u ostalim dijelovima države i ona se odupirala zloupotrebama provincijske vlasti.

Razvoj i promjene upravno-teritorijalne organizacije u današnjoj BiH Na području Bosne i Hercegovine prvo je osnovan Bosanski sandžak 1463. godine koji je u vojno-administrativnom pogledu pripadao Rumelijskom ejaletu. Kasnije su osnovani Hercegovački (1470.), Zvornički (između 1478. i 1483.) i Kliški (1537.). Zbog daljnjeg teritorijalnog širenja, prvih znakova slabljenja centralne vlasti i želje za uspostavljanjem čvršće vlasti na novoosvojenim područjima, Porta je izvršila promjene u administrativnoupravnoj organizaciji evropskog dijela države. Izdvajanjem Bosanskog, Hercegovačkog, Kliškog, Pakračkog i Krčkog sandžaka iz Rumelijskog, te Zvorničkog i Požeškog iz Budimskog ejaleta, osnovan je Bosanski ejalet 1580. godine. Prvi bosanski begler-beg bio je Ferhad-beg Sokolović. Ovakve granice Bosanski ejalet je imao do Velikog bečkog rata (1683-1699). Tada je Karlovačkim mirom Osmansko carstvo ostalo bez posjeda u Lici, Krbavi i Slavoniji, a Bosanski ejalet je činilo pet sandžaka: Bosanski, Hercegovački, Kliški, Zvornički i Bihaćki sandžak, koji je brzo ukinut, a njegova teritorija je priključena Bosanskom sandžaku. Ova podjela je ostala do 1851. godine kada je u Bosanskom ejaletu formirano sedam oblasti zvanih kajmekamluci: Sarajevo, Travnik, Banja Luka, Bihać, Zvornik, Hercegovina i Novi Pazar. Ovu podjelu uveo je Omer-paša Latas i ona je ostala do austrougarske okupacije 1878. godine.

118

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU U ovom odlomku iz djela Hamdije Kreševljakovića “Esnafi i obrti” možete upoznati organizaciju vlasti u gradu Banjoj Luci u periodu osmanske vlasti “... Policijsku vlast u Banjoj Luci vršio je vojvoda. Prvi po imenu poznati vojvoda bio je neki Kubad. Bio je na životu 1554. godine. Evlija Čelebija spominje šeherskog vojvodu. Negdje poslije 1659. godine organizovana je banjalučka kapetanija. Koliko znam, od tog vremena nema spomena vojvodi. Njegovu je službu preuzeo kapetan. Osim kadije i vojvode, odnosno kapetana, imala je Banja Luka dva dizdara, dva serdara, alajbega i ceribašu, a onda muftiju, haračkog agu i nadglednika baždara, muhtesiba, bilježnika i muselima ili kajmekama. Dizdar je zapovjednik grada (tvrđave) i gradske posade. Njegova vlast ne prelazi preko zidina i opkopa oko grada. Kako su ovdje jedno vrijeme bila dva grada, bila su i dva dizdara… Serdar je zapovjednik jeničara u jednom mjestu. Sjedišta su im ponajviše u sjedištu kadiluka. Komandant svih jeničara sjedio je u Sarajevu, a njemu su bili potčinjeni serdari u pokrajini. U nekim mjestima Bosne bilo je i budimskih jeničara, a svi su imali svog serdara… Alajbeg je zapovjednik spahija i zaima (lenske gospode) jednog sandžaka. Bez njegove preporuke ne podjeljuje se nikome leno. Evlija Čelebija navodi da je u njegovo doba sjedio alajbeg u Banjoj Luci… Ceribaša je vršio sličnu službu kao i alajbeg. On je zapovjednik čerahora, lagumdžija, bešlija i spahijske vojske… Muftija je vjerski dobro obrazovan čovjek koji je izdavao fetve (decizije). Harački aga je povjerenik za kupljenje harača, nadzornik baždara je trošarinski činovnik, a muhtesib je tržni nadzornik. Muselim (muteselim) ili kajmekam zvao se povjerenik bosanskog vezira u većim mjestima (Pljevlje, Zvornik, Mostar, Hlivno i Foča). Njega postavlja i skida vezir. To su bili ljudi od ugleda i ličnog vezirova povjerenja. Vršili su razne administrativne poslove po nalogu vezira i kadije dotičnog mjesta. Muselimova vlast protezala se i na okolna mjesta onog grada u kome on sjedi. Tako banjalučki muselim nije vršio vlast u samoj Banjoj Luci, nego i svoj banjalučkoj krajini… Sve nabrojene službe osim službe kadije i muftije dokinute su između 1826. i 1851. godine.” Muvekitov opis načina obrade čifluka u Bosni “Čifluci u Bosanskom ejaletu od davnina su se obrađivali na četiri načina i to: Prvi način: Čifluci i njemu pripadajuće zgrade, sve što je potrebno za obradu: konji, volovi i sjeme, kao i sav ostali alat pripadali su vlasniku, a vlasnik je zemlju sam sa svojom obitelji ili sa plaćenom radnom snagom obrađivao. Svi prihodi sa zemlje, osim ušura, pripadali su vlasniku. Drugi način: Sve zgrade, kao i ono što je potrebno za obradu, pripadaju vlasniku. Ali, iz ljetine, koja je dobijena besplatnim radom čifčije, sjetvom i žetvom sa zemlje, pošto se izdvoji ušur i sjeme, iz preostalog dijela ljetine, jedna polovica pripada vlasniku, a druga polovina čifčiji. Treći način: Sve zgrade, kao i ono što je potrebno za obradu čifčiji, također pripada

119

Historija III vlasniku. Iz ljetine, koja je dobijena sa zemlje besplatnim radom čifčije, izdvaja se samo ušur. Iz preostalog dijela, zavisno od plodnosti zemljišta, vlasniku pripada trećina, odnosno četvrtina, a dvije trećine odnosno tri četvrtine čifčiji. Četvrti način: Zgrade su ili vlasnikove ili čifčijine, a sve ono što je potrebno za obradu je isključivo čifčijino. Za onaj dio čiflučke zemlje, koji je izdvojen na takvom čifluku i izuzet ispod raspolaganja čifčije, a zove se begluk, vlasnik je davao samo sjeme, a iz ljetine dobijene besplatnim radom čifčije, osim ušur, sve je ostalo pripadalo vlasniku. U naknadu za to, iz ljetine koja je dobijena iz zemlje a kojom je raspolagao čifčija, izdvajao se samo ušur. Iz preostalog dijela ljetine, zavisno o plodnosti zemljišta, u nekim kadilucima pripadala je vlasnicima jedna petina, u nekim šestina, pa sve do jedne devetine.”

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Akča – osmanski srebreni novac Akindžije - jurišna konjica na granici, upadali u susjedne zemlje pripremajući teren za osvajanje Hatihumajun – svečana povelja osmanskog sultana ( u početku vlastoručno sultanovo pismo) Kanunnama – zakonik, knjiga ili dokument koji sadrže zakone Kube vezir – najistaknutiji vezir koji je učestvovao u radu sultanskog vijeća Divana Stratifikacija – oblikovanje slojeva (ovdje društvenih slojeva) Tugra – svečani sultanov potpis; obično je pravljen u obliku pečata

PITANJA I ZADACI 1. Opišite organizaciju osmanske vojske. 2. Koja je razlika između spahijskog, janjičarskog i pomoćnih vojnih redova? 3. Navedite nazive teritorijalno-administrativnih jedinica. 4. Koje vrste poreza su postojale u osmanskoj državi? 5. Koje su posebnosti Bosanskog ejaleta u okviru osmanske države?

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

ORIJENTALNO-ISLAMSKA URBANIZACIJA Koji je kulturno-civilizacijski utjecaj bio dominantan u periodu novog vijeka na Balkanu? Koje su karakteristike islamsko-orijentalnog grada? Postoji li u vašem gradu vakufska zaostavština? Ako postoji, opišite je. Opišite izgled čaršije u svom gradu.

Razvoj gradova i njihova obilježja U urbanizaciji Bosanskog sandžaka vidljive su tri etape. Prva etapa obuhvata period u kome nema velikih promjena u zatečenim varošima. To je period stagnacije tih naselja koji traje nekoliko decenija. Druga etapa obuhvata vrijeme preobražaja starih varoši u gradove sa orijentalnoislamskim karakteristikama koji dobijaju status kasabe i ona traje u XVI stoljeću, a Sarajevo, 1697. godine ubrzana je poslije zauzeća Jajačke banovine. Treća etapa obuhvata kraj urbanog razvitka većine gradova u Bosanskom ejaletu i počinje krajem XVI stoljeća i traje u narednim stoljećima.

Faktori utjecaja na razvoj gradova

Ulaz u Begovu džamiju u Sarajevu

120

Razvitak gradova u XV i XVI stoljeću uvjetovali su: vojno-strategijski, komunikacijski, privredni i administrativni momenti, s tim što je njihov prioritet bio različit od mjesta do mjesta. Prva etapa je karakteristična po odbrambenim karakteristikama naselja. Poslije 1528. godine, kada je Bosna bila tranzitno područje, komunikacijski moment bio je primaran i uvjetovao je nastanak gradova duž putnih pravaca. Kada su državne granice pomjerene ka sjeveru i zapadu, nastupilo je doba u kome su privredni i demografski uvjeti utjecali na razvitak pojedinih gradova. Na razvitak gradova utjecao je administrativni značaj naročito ako su bili sjedište begler-begova i sandžak-begova. Na osnovu toga razvilo se nekoliko vrsta gradova: gradovi uz važne puteve, gradovi-proizvodna, zanatska i kulturna

121

Historija III središta, gradovi-administrativna i sudska središta i gradovi oko srednjovjekovnih trgova i rudarskih naselja. Oni su u pravilu bili kasabe. Da bi naselje postalo kasaba moralo je ispuniti demografski uvjet, po kome je moralo biti dovoljno naseljeno sa jednim ili više džemata ili mahala, kulturno-vjerski uvjet, moralo je imati glavnu džamiju za obavljanje pet dnevnih namaza, džume i Bajram-namaza, i privredni uvjet, moralo je imati čaršiju sa dućanima, hanom i drugim objektima, trgom i sedmičnim pazarnim danom. Tada su gradovi dobijali orijentalno-islamske karakteristike gradnjom niza objekata u čaršiji.

Organizacija rada i svakodnevnice u gradovima Gradovi osmanskog doba su akumulirali ekonomska dobra i tekovine ĆEHAJA materijalne i duhovne kulture, primali (cehmajstor) strane utjecaje i izgrađivali ličnosti u zanatstvu, trgovini, prosvjeti i nauci. KALFABAŠA USTABAŠA (inspektor rada (najbolji majstor, Najvažniji dio grada je čaršija gdje su LONDŽA smještene zanatske radionice, javne esnafa) ispitivač šegrta) glavni odbor esnafa građevine vjerskog i profanog karaktera. Zanatlije su organizovani u esnafe istog ili srodnog zanata. Esnaf je zauzimao JIGIT ČAUŠ određeni dio čaršije što je najvidljivije (egzekutivni (londžin i ćehajin u Sarajevu gdje su po njima ulice dobile organ) kurir) nazive - Kujundžiluk, Sarači, Kovači i sl. Struktura esnafske uprave Na skupštinama zanatlije su birali ćehaju koji je vodio londžu i druge esnafske funkcionere. Londža je određivala plaću kalfama, cijenu proizvoda itd. Za izbor londže aktivno pravo glasa imali su majstori i kalfe, a pasivno samo majstori. Pri proglašenju šegrta za kalfu i kalfe za majstora o trošku esnafa priređivan je izlet tzv. kušanma. U esnafima su bili zanatlije različite vjerske pripadnosti. Dešavalo se da je u nekom esnafu bilo zanatlija svih vjera. U XVIII stoljeću oni su bili važan faktor u političkom životu pojedinih gradova. Svoje proteste protiv nepravednih odluka vlasti izražavali su zatvaranjem čaršije. Razvitak zanatstva doveo je do napretka trgovine. Bosanski trgovci su trgovali domaćim proizvodima i robom uvezenom iz inostranstva. Uspostavljenim trgovačkim vezama izvožene su štavljene kože i kožni proizvodi (obuće, konjske opreme), vosak, ćebad i drugih artikala. Uvoženi su: razne vrste tkanina, južno voće, riba, maslina, kalaj i bakarna ruda. Početkom XVIII stoljeća pojačan je uvoz kafe, duhana, burmuta i opijuma. Bosanski i strani trgovci su posjećivali godišnje vašare i sajmove u Bosanskom ejaletu, a domaći trgovci su posjećivali sajmove u Habsburškoj monarhiji. Zahvaljujući trgovačkim esnafima, materijalnom bogatstvu, darivanjima, krupniji trgovci muslimani bili su ugledne ličnosti, povezali se sa domaćim feudalcima i ulemom. U mahalama i džematima ugledni trgovci i zanatlije su podigli lijepe, prostrane i dobro opremljene kuće. Uz domaće rukotvorine njihove kuće su opremljene stranim proizvodima.

122

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu Institucija vakufa Gradovi u Bosni su se razvijali uz aktivno zauzimanje osmanske vlasti, privatnom incijativom i poduzimljivošću preko institucije vakufa. Osmanska vlast se prvenstveno bavila potrebama vojske, uprave i sudstva, dok je briga o vjersko-prosvjetnim, kulturnim i društvenim prilikama bila prepuštena privatnoj inicijativi. Onaj ko je gradio objekte za dobrobit svih izražavao je pokornost Bogu, pa su i najviši osmanski funkcioneri podizali različite ustanove izvan državnog djelokruga. U te objekte ulaze svi vjerski i profani objekti. Za izdržavanje tih objekata podizani su popratni objekti koji su se zvali imaret. Imarete su osnivači organizovali po principu vakufa. Vakuf je vjerska zadužbina ustanovljena za izdržavanje nekog javnog zdanja ili ustanove. Dokument o osnivanju vakufa zove se vakufnama kojom vakif, određuje muteveliju, upravnika vakufa, i prihode za njegovo izdržavanje. Najveći vakufi u Bosni iz XVI stoljeća su Husrev-begov u Sarajevu, Ferhadbegov u Banjoj Luci i Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu.

Sistem komunikacija Sređivanjem vojno-političkih prilika u Bosni do kraja treće decenije XVI stoljeća i razvitkom privrede razvio se sistem komunikacija. Pošto je Bosanski sandžak, a kasnije ejalet, bio tranzitno područje između balkanskog zaleđa i jadranskih gradova prokrčeni su novi putni pravci sa infrastrukturom: hanovi, karavan-saraji, derviške zavije i tekije, mostovi i odredi derbedžija, čuvara planinskih prevoja i klanaca, mostova i riječnih gazova. Tim pravcima je transportovana roba između Orijenta i zapadnoevropskih država. U planinskim krajevima roba je prenošena karavanima, a u ravničarskim kolima. Prijenos robe obavljale su kiridžije. Relativno dobri drumovi su bili tzv. Stambolska džada, Sarajevo-Novi Pazar, i drum Sarajevo-Travnik. Mostovi su uglavnom bili drveni i i zahtijevali su češće popravke. Zbog opadanja blagostanja u XVII i XVIII stoljeću više nisu građeni kameni mostovi. Preko velikih rijeka prelazilo se skelama koje su davane pod zakup. Zbog razbojništva i nesigurnosti u XVII i XVIII stoljeću putnike, trgovce i kiridžije štitile su posade na usamljenim i opasnim mjestima koje su bile smještene u karaule ili čardake. Za putnike duž drumova su podizani hanovi. U XVIII stoljeću njihov broj je znatno porastao. Razmak između hanova u XVI i XVIII stoljeću je smanjen od jednog

Arslanagića most u Trebinju

Detalj hercegovačkog puta

123

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III konaka do 3-4 sata. Razlog skraćenja razmaka među hanovima je što su oni bili izvor dobre zarade. Duž puteva su podizane menzilhane, usputne poštanske stanice za mijenjanje poštanskih konja. Njih su koristili tatari, prenosioci pošte u Osmanskom carstvu.

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Uočite osnovne karakteristike vakufa i navedite objekte koji služe za vjerske i svjetovne potrebe na osnovu ovog Muvekitovog opisa Gazi Husrev-begovog vakufa u Sarajevu. “Njegova časna džamija je toliko visoka i prostrana, da joj rijetko ima ravne. Ona je veoma masivna i čvrsta i okolni zidovi su joj široki preko tri aršina. Čak ima u njenim zidovima i prostran prolaz, koji vodi na kupolu visoku oko četrdeset aršina, u kojoj je oko stotinu svjetiljki postavljenih s unutrašnje strane da bi se mogle paliti i gasiti. Toliko je ispunjena predavanjima, učenjem Kur’ana i tevhida, da se svaki dan poslije podnevnog namaza sakuplja trideset mudževvida na jedno mjesto, koji prouče trideset džuz’ova Kur’ana, završe časnu hatmu, a sevab od učenja poklone za dušu spomenutog vakifa. ... Za vrijeme odabranih noći ... te za vrijeme ramazana i Bajrama, u samoj džamiji i izvan nje, pali se oko šest stotina kandilja. Od sahat-kule do džamije postave se žice na kojima obnoć svijetle kandilji tako postavljeni da ispisuju mudre izreke. Pred džamijom je jedan okrugli ljetni šadrvan... Krasne je izrade i lijepo ukrašen... Nasuprot njemu je jedan podugačak zimski šadrvan. Od početka do kraja zime iz njegovih deset otvora teče topla voda. Ta divna medresa je uvijek puna đaka i učenjaka... I njegov časni hanikah je pun murida, koji se neprekidno bave naukom, tevhidom i zikrom. I njegov lijepi mekteb je pun male djece... U musafirhani stalno odsjedaju siromašni putnici namjernici ... pa se i njima i njihovim konjima daje nužna opskrba. Nikada nije manje od deset gostiju, koji se zadržavaju od jednog dana do jedne godine ... svima koji dođu u bolnicu, bez obzira na vjeru, svakom siromahu, strancu i beskućniku, bio muško ili žensko, daje se bolesnička odjeća i posteljina, preuzima se na liječenje i dodjeljuje mu se potrebna hrana. Ni ovdje nije nikad manje od deset bolesnika. U imaretu se stalno kuhaju vakufnamom određena jela. Uz onih preko stotinu službenika vakufa i više od šezdeset đaka i posluge, što iznosi oko sto sedamdeset osoba, svakog dana, svakome jednako je davana po jedna oka hljeba, koja se sastoji od četiri somuna, a za vrijeme ramazana po jedna kutlača pirinčeva pilava i čorbe. U dane Bajrama i petkom, dodaje se po jedna kutlača zerdeta, kao i po jedna kutlača pirinčeva pilava i čorbe. Ostalim danima dijeli se užina i to po jedna kutlača pirinčeve čorbe, a za večeru po jedna kutlača grahove čorbe. Sa udaljenosti od jednog sata hoda od Sarajeva dovedena je pitka voda, zvana Crnjilo, i raspoređena za potrebe naroda u sve dobrotvorne ustanove - u dvadeset i jednu mahalu. Turbe gdje je pokopan preminuli, to je časno mjesto Božijim svjetlom osvijetljeno i Istinom nadahnuto, mjesto gdje se polažu nade da će sve molbe biti

124

uslišane. To mjesto nije bez onih koji traže izlaz za svoje nevolje, u smislu riječi: “Kada tražite najbolji put u svojim poslovima, zatražite Božiju pomoć blizu grobova dobrih ljudi.”... U njegovoj biblioteci poredano je oko hiljadu i pet stotina knjiga iz raznih grana znanosti. Postavljena su dvojica bibliotekara sa zadatkom da opslužuju čitaoce. Jedna od masivnih zgrada toga vakufa u gradu Sarajevu je han, poznat pod imenom Tašlihan. To je stari han na dva kata, koji ima šezdeset odaja u vidu magaze. To je jedan veliki karavan ispred čijih odaja su navedeni prolazi. ... kasnije, nevjernici koji su zauzeli Sarajevo ove svodove iznad prolaza su porušili. Uz njega se nalazili jedan veliki uredan i masivan bezistan sa šezdeset dućana unutra i vani trideset. Ima i prostran i veliki čifte hamam, poseban za muškarce, a poseban za žene. Zatim dva hana: jedan se zove Morića-han, a drugi Kulhan. ... u prizemlju su magaze i dućani, a gore je četrdeset-pedeset soba. Spomenuti je uvakufio zemljište, oranice i obradive površine kadilucima Zihul spomenutom Serezu, koje je nasljedstvom od oca dobio ili kupnjom došao u njihov posjed... I danas se u kasi tog vakufa čuva carska temliknama, koju je izdao 940. godine (1533./34.) uzvišeni sultan Sulejmanhan spomenutom Gazi Husrev-begu o davanju u vlasništvo ovakufljenih zemalja u kadilucima Jajca i Tešnja, koje su i danas u posjedu spomenutog vakufa.”

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Burmut – sitan duhan za ušmrkivanje Džada – put Gaz – plitki dio rijeke preko koga se prelazilo na konjima Infrastruktura – popratni objekti Menzilhana – poštanska stanica gdje su u pripravnosti držani odmorni konji za tatare (poštare)

PITANJA I ZADACI 1. Navedite osnovne faktore koji su utjecali na razvoj gradova u Bosanskom ejaletu. 2. Opišite organizaciju života u bosanskohercegovačkim gradovima osmanskog perioda. 3. Koji su bili razlozi uspona trgovine i zanatstva? 4. Objasnite pojam vakuf i njegov značaj za urbanizaciju. 5. Šta je utjecalo na razvitak komunikacija u Bosanskom ejaletu? 6. Ako je vaš grad nastao u srednjem ili novom vijeku, opišite njegov razvitak i napravite portfolio na tu temu.

125

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III

SELO I GRAD Koja je privredna grana najzastupqenija u sredwem vijeku i doba osmanske vlasti? Kako su se nazivali obra|iva~i zemqe u sredwem vijeku i koje su im bile obaveze prema feudalnim klasama? Koje su promjene nastupile u bosanskohercegova~kim gradovima nakon osmanskih osvajawa?

Doseqavawe je mijewalo vjersko-etni~ku strukturu gradskog stanovni{tva. Grad je bio sigurnije mjesto za stanovawe. Zbog razvitka i preovla|ivawa poqoprivrede i sto~arstva na selu, u gradovima su se razvili zanati za podmirivawe potreba ovih privrednih grana. Gradski pazarni dani su bili naro~ito zna~ajni za kontakte izme|u sela i grada. Tada su gradovi bili preplavqeni seoskim stanovni{tvom koje je na ~ar{iji plasiralo proizvode, kupovalo potrebne proizvode i obavqalo druge poslove vezane za razli~ite oblasti wegovog `ivota.

Dva nagla{eno opre~na socijalno-kulturna modela `ivqewa

Civilizacijski dinamizam grada

Prema zna~aju i veli~ini, osmanska vlast je dijelila naseqa na: selo, trg, kasabu i grad-{eher. Selom je nazivano naseqe koje nije ispuwavalo uvjete da bi imalo status gradskog naseqa. Wegova veli~ina je bila razli~ita. Veliko selo je imalo oko 100, sredwe do 50, a malo do 30 ku}a. Seosko stanovni{tvo je uglavnom pripadalo raji koja je radila na ~iflucima u sastavu timara ili zijameta. Spahije su na selima ubirali da`bine i imali druga prava vezana za dodijeqeni posjed. Wihova prava u upravqawu selom bila su ograni~ena. U selima su se pojavili oblici samouprave zasnovane na patrijarhalnom obi~ajnom pravu. Nasuprot selu, grad je bio naseqe u kome su se razvijale razli~ite privredne grane, dobio je druk~ije dru{tveno-ekonomske osobine i bio je trgova~ko, zanatsko, finansijsko, administrativno i kulturno sredi{te.

Gradovi osmanskog doba su bili centri u kojima su se Soba u gradskoj ku}i akumulirala ekonomska dobra i tekovine materijalne i duhovne kulture. Oni su poboq{ali op}u higijenu i zdravqe, jer su u wemu bili objekati za li~nu higijenu radili su qekari i apotekari. Gradovi su lak{e i br`e primali strane utjecaje. U wima je vr{ena izgradwa li~nosti u zanatima, trgovini, prosvjeti i nauci. Li~ni i ku}ni komfor gradskog ~ovjeka je bio bogatiji i raznovrsniji. Kao centri ekonomske akumulacije dobara gradovi su znatno utjecali na bogatstvo dr`ave i gradskih stanovnika. Wihova ekonomska mo} je rasla, a najbogatiji wegovi slojevi su preuzimali kontrolu u lokalnoj upravi i bili su nezaobilazan faktor u rje{avawu lokalnih pitawa. Tako je u gradovima stvarana odre|ena hijerarhija koja je po{tovana od ve}ine gradskog stanovni{tva. Trgovci i zanatlije, a naro~ito esnafski prvaci, zajedno sa lokalnim organima vlasti, kreirali su ekonomsku i politi~ku sudbinu odre|enog grada. Tada{wi gradovi su bili otvorenog tipa i u wih su se uselili qudi razli~itog etni~kog, vjerskog, ekonomskog i socijalnog porijekla. Svaki grad je onda po nekim svojim zakonitostima podvrgavao do{qaka svom politi~kom i ekonomskom utjecaju ukqu~uju}i ga u svoje `ivotne tokove. Otvorenost gradova dovodila je do razmjene informacija, iskustava i stavova. Gradovi Bosanskog ejaleta su bili povezani jedan s drugim pa su mnoge pojave dobijale lan~ani karakter od kulturnih preko privrednih do politi~kih. Gradovi su bili centri orijentalno-islamske kulture. U mnogim gradovima Bosanskog ejaleta nastajala su djela razli~ite vrste koja su uvr{tena u najvi{e domete te kulture. Doma}i qudi, {kolovani u islamskim centrima, donosili su znawa u svoje gradove i tu su nastavqali djelatnost. Stil `ivqewa dobijao je orijentalno-islamske karakteristike uz dodavawe doma}ih elemenata bez obzira na vjersku i etni~ku pripadnost wegovih stanovnika {to je ovoj vrsti kulture davalo novo bogatstvo. Gradovi su bili politi~ki centri. Neki su predstavqali prave autonomne oblasti npr. Sarajevo. Gradovi su podizali bune protiv lokalne i zvani~ne vlasti.

Antagonizam i privla~ewe Od po~etka osmanske vladavine na ovim prostorima javio se antagonizam izme|u sela i grada. On se ogledalo prvenstveno u broju stanovnika, komunalijama, kulturnoprosvjetnim ustanovama i higijeni. Sela su u tom pogledu bila znatno zaostalija. Ono je bilo vi{e optere}eno porezima, nametima i kulucima razli~ite vrste. Kao administrativni i politi~ki centar, grad je ~esto prebacivao svoje poreske terete na selo. Antagonizam se pojavio sa razlikom u pogledu svojine. U gradu je bila zastupqena mulkovna (privatna) svojina koja je mogla u~estvovati u prometu. Na selu je preovladavala mirijska svojina tj. dr`avna svojina nad zemqom koja nije mogla biti prodavana. Grad je u privrednom smislu preuzimao vi{kove proizvodwe sa sela, ali nije u~estvovao u unapre|ewu posjeda i seoskih gazdinstava. Selo je zadr`avalo patrijarhalne oblike proizvodwe, a u gradu se osje}ao dinamizam u privredi. Poseban razlog antagonizma izme|u sela i grada bio je polo`aj gradskog stanovni{tva obuhva}enog pravnom institucijom muafijet kojim je ono bilo oslobo|eno rajinskih obaveza. Gradovi su dobijali orijentalno-islamske karakteristike i postajali su sjedi{ta vezira, sanxak-begova, kadiluka i sl. To je utjecalo na antagonizaciju sela i grada na politi~kom i kulturnom poqu. Dok je grad dobijao karakteristike kulturnih centara koji uzore crpi iz orijentalno-islamske kulture, selo je svoju kulturu crpilo iz patrijarhalnih izvora i predosmanske tradicije. Pored toga, grad je imao i privla~nu mo} za seosko stanovni{tvo koje sa razvitkom gradova preseqava u wih. Ovom unutra{wom migracijom selo-grad sa sela je odlazio vi{ak radne snage.

126

127

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III Konzervirawe i dugo trajawe arhajskih oblika na selu Osmanska osvajawa su razbila feudalna dru{tva na Balkanu. Ostale su samo stare patrijarhalne ustanove - ku}na zadruga i selo uop}e. Osnovu seoske privrede ~inila je naturalna privreda u ku}nim zadrugama u kojoj je seqak imao kontrolu nad proizvodwom. U administrativnom pogledu sela su bila dijelovi nahije, imala su odre|ene kolektivne du`nosti i samoupravne kompetencije. Selo se u osmanskom sistemu javqa kao teritorijalna, samoupravna, privredna i kulturna zajednica. Kao teritorijalna jedinica ono je imalo atar koji je obuhvatao naseqe, privatne ba{tine, ispa{e, vode i {ume. Sela su ~uvala atare od drugih. Kao samoupravna zajednica selo je odgovaralo za javni red i mir na svojoj teritoriji, ~uvalo je puteve, klance i {ume i borilo se protiv razbojnika i hajduka. Na selo je razrezivan porez i razne druge obaveze. Samouprava je po~ivala na obi~ajnom pravu i, pod utjecajem patrijarhata, imalo je ja~i moralni utjecaj nego upravna vlast i weni zakoni. Kao privredna cjelina ono je bilo glavni proizvo|a~ `ivotnih namirnica i za wihovu proizvodwu selo je postajalo dru{tveni kolektiv koji koristi zajedni~ke ispa{e, organizuje mobe u toku poqskih radova i seqaci ispoma`u jedni druge u raznim prilikama. Kao kulturna zajednica selo je imalo duhovni `ivot i kulturu. On je vezan za vjerske praznike i posebne prilike u `ivotu kao {to su svadbe, sijela i druge zabave. Navedene karakteristike sela imale su korijen u sredwovjekovqu, postojale su kroz osmansko doba i odr`avale se do savremenog doba. Zbog ovog kontinuiteta trajawa karakteristike vezane za selo spadaju u tzv. pojave dugog trajawa. U ovo doba u selima su se pojavile organizacije esnafskog karaktera. Pored rijetkih esnafa seoskih zanatlija, postojala je ustanova te`akba{e. On je bio predstavnik najuglednije i najboqe ku}e koja se isticala uspjesima u poqoprivredi i ~estito{}u ~lanova. Te`akba{a se postajalo “izborom bez izbora” - onaj doma}in koji se isticao navedenim osobinama postajao bi po pre{utnoj `eqi i odobrewu kolektiva te`akba{om. On je u`ivao veliki ugled. Zvani~ne vlasti su ga pozivale na do~ek visokih li~nosti. Bio je ~lan suda dobrih qudi pri podjeli imawa me|u ~lanovima porodice Ogwi{te u seoskoj ku}i ili zadruge. Davao je savjete o orawu i sijawu. Prvi je orao wivu {to je bio znak da i drugi mogu to raditi. Te`akba{a je bilo me|u te`acima svih vjera do austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine. U vjerski mje{ovitim selima te`akba{a je bio zajedni~ki. Te`akba{a kr{}anin bio je istovremeno ~if~ija, zavisni seqak, ali to nije bila smetwa da bude i te`akba{a.

Ekonomska simbioti~nost, oblici dodira, razmjene i komunikacije Kako je Osmansko carstvo po~ivalo na agraru kao najva`nijoj privrednoj grani, onda je razumqivo da je izme|u grada i sela dolazilo do me|usobnih utjecaja. Gradovi su u 16. i 17. stoqe}u ovisili o demografskim kretawima seoskog stanovni{tva koje se useqavalo

128

u wih i samim tim je odre|ivan status grada, jer status kasabe ili {ehera dobijali su oni gradovi u koja se useli odre|eni broj muslimana seqaka. Useqavawem je mijewana wihova vjerska struktura. Na privrednom planu, grad je apsorbovao seoske proizvode, jer bez wih grad nije mogao opstati pa su grad i selo privredno bili najpovezaniji. Iz grada na selo dolazili su proizvodi koje ono u svojoj naturalnoj privredi nije proizvodilo. Gradski zanatski proizvodi su na selu imali tr`i{te, naro~ito oni koji su vezani za poqoprivredno-sto~arsku proizvodwu. Gradovi su, po odre|enim karakteristikama, imali agrarni ili poluagrarni karakter. To je utjecalo na razmjenu agrarnih proizvoda i stoke. Na kulturnom planu vidqiva su preplitawa me|usobnog utjecaja. U obje vrste naseqa udoma}ila se islamsko-orijentalna kultura koja je bila dominantna u mnogim granama `ivota od odijevawa do leksike. Ona je imala razli~it intenzitet u gradovima i selima i u vjerskim grupama.

Pro{irimo znawe - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Gdje i kako se stanovalo u Sarajevu opisao je francuski putopisac Pule u svom putopisu koji je nastao polovinom 16. stoqe}a “Sarajevo je prijestolnica jednoga od najzna~ajnijih pa{aluka i neobi~no je veliko... Stanovi qudi iz vi{ih dru{tvenih krugova su isti kao i kod {irih slojeva, a isti slu~aj je i sa namje{tajem, i oni se razlikuju samo svojim bogatstvom. Obi~no oni imaju po dva stana - za sebe i za `ene. U svakom od wih ima soba namijewenih no}nom i dnevnom boravku. U ovim posqednim su namje{tene se}ije od dasaka, sli~ne estradama kod nas u Francuskoj, visoke dvije-tri stepenice i zastrte }ilimima; a svuda unaokolo su pore|ani jastuci od brokata, kadife ili satena. Unutra{wa obloga je u wima savr{eno izvedena, mada nema ni sjaj ni reqefnost na{ih obloga. A na zidovima nema drugih ukrasa osim, ponegdje, niz eksera, o koje vje{aju oru`je; ono je kod wih na najvi{oj cijeni, i na wega najvi{e novaca tro{e. Ve}ina ih spava u sobi~ku, u kome je pod malo podignut; ali u wemu nema ni~ega drugog osim jednog }ilima, po kome se svake ve~eri prostiru du{eci, ~ar{avi i jorgani, na koje su ~ar{avi pri{iveni, a ujurto se sla`u na stolove ili na daske, napravqene u tu svrhu na kraju sobe. Mnogi spremaju posteqinu u pregratke. To su zimska boravi{ta. Najve}e `ege provode obi~no na veoma otkrivenim mjestima, koje ja ne mogu objasniti prije nego {to opi{em wihove ku}e. One su velike... Sagra|ene su tako da im zidovi sa ulica nali~e na zidove kakve tamnice; na wima ima najvi{e dva prozor~i}a sa demirima i kapcima, i to gradu, kada se u wega u|e, daje vrlo neprijatan izgled. Svaka od ovih zgrada ima svoju avliju ili vrt, iz kojih se vidi simetri~nost zgrade, koja nikad nema vi{e od jednog sprata; dok im prizemqe slu`i kao staja, podrum ili kuhiwa. Gorwi dio ku}e je tako raspore|en da se na sredwem dijelu zgrade, i to du` gotovo ~itave povr{ine, nalazi samo velik hodnik, sasvim otvoren sa predwe strane, okrenut prema sjeveru, obojen `ivom masnom bojom. Cijelo qeto oni se na ovom trijemu osvje`avaju; a zimi se ~esto griju na suncu. Najzna~ajnije li~nosti i one koje tra`e ve}u udobnost i svje`inu, grade taj

129

Historija III hladwak u ba{ti ili avliji, malo uzdignut od zemqe, ispred kakve velike fontane. U ku}ama ima jo{ nekoliko velikih soba, po strani kojih se, na visini ne{to ve}oj od polovice zida, nalazi jedan kuti} ogra|en mu{epcima, odakle `ene mogu da vide druge, a da ti ne vide wih. Obi~aj im brani da razgovaraju sa drugim qudima izuzev sa svojima...” Iz vodi~a “Pro{lost Bosne i Hercegovine u zbirkama Zemaqskog muzeja u Sarajevu” donosimo dijelove iz ~lanka o etnografskoj zbirci koja govori o `ivotu na selu. “Ova zbirka u glavnim crtama daje pregled narodnog `ivota u Bosni i Hercegovini prikazuju}i one predmete koje je na{ narod upotrebqavao ranije. ... Za drqanwe upotrebqavala se u planinskim krajevima brana od grawa, dok je u ostalim krajevima drvena sa gvozdenim klincima. @ito se `awe srpom ili kosi. Kod `etve se upotrebqava vodir u kome stoji gladilica za o{trewe kose. @ito se vr{e kowima... Prerada lana i konopqe vr{i se na vrlo jednostavan na~in. Lan i konopqa slu`e najvi{e za izradu odijela, posteqine i dr. Ovo je `enski posao. ... Prerada vune tako|er je `enski posao. Pored obi~ne preslice upotrebqava se i tzv. ~ekrklija (kolovrat). Tka se na starinskom drvenom stanu. U vezi sa ovim poslovima je izrada narodne no{we, koja je doskora bila proizvod na{ih `ena na selu, a u mnogim krajevima i danas...Tip ku}e uvijek odgovara sredini u kojoj se `ivi. Ku}a se gradila od onog materijala koji se nalazio u blizini ~ovjeka. Tako su u krajevima bogatim {umom ku}e od drveta (brvnare), u ni`im predjelima od blata ({eperu{e), a u kr{u kamene ku}e. ... Za ~uvawe bra{na slu`i drveni sanduk zvani ’hambar’, a za mije{awe hqeba ’na}ve’.”

RJE^NIK NEPOZNATIH POJMOVA Antagonizam - opre~nost, suparni{tvo, suprotnost Dinamizam - sposobnost slobodnog djelovawa vlastitom unutra{wom i `ivom silom Kompetencija - mjerodavnost Moba - kolektivno obavqawe poqoprivrednih radova Simbioti~nost - zajedni~ko `ivqewe Te`akba{a - slo`enica od rije~i te`ak (poqoprivrednik) i turcizma ba{a (glava, glavar ili starje{ina); drugi naziv za te`akba{u je ~if~iba{a

PITAWA I ZADACI 1. U ~emu se ogleda antagonizam izme|u sela i grada? 2. U ~emu se ogleda civilizacijski dinamizam grada? 3. Za{to je do{lo do konzervirawa arhajskih oblika na selima? 4. Koje su dodirne ta~ke izme|u grada i sela na ekonomskom i kulturnom planu?

130

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

BOSNA NAKON BEČKOG RATA Kada je izvršen prvi osmanski napad na Beč i ko je izvršio taj napad? Kakav je odnos snaga uspostavljen mirom na rijeci Žitvi između Osmanskog carstva i Habsburške monarhije? Zašto je Osmansko carstvo bilo prisiljeno da zaustavi dalje osvajanje?

Bečki rat i njegove posljedice Osmanski poraz pod Bečom imao je naročitog odjeka u Bosanskom ejaletu. Duž granica prema Vojnoj krajini i mletačkih posjeda u Dalmaciji počeli su upadi krajišnika i uskočko-hajdučkih četa na njegov prostor. Za kratko vrijeme osmanske snage su potisnute iz Skradina, Karina, Vrane, Benkovca i Obrovca. Nakon nekoliko smjena bosanskih vezira odbrana je stabilizirana, ali su izgubljene tvrđave Knin i Sinj 1687. godine. U 1689. godini habsburška vojska je zauzela Krbavu i Liku. Iako je 1690. godine počela osmanska kontraofanziva i habsburška vojska protjerana preko Save i Dunava, u Bosanskom ejaletu su vođene borbe sa uskocima u jugozapadnoj Bosni, hrvatskim banovima u sjeverozapadnim dijelovima i venecijanskom vojskom na jugu. Teret odbrane je uglavnom pao na domaće muslimane kojima je prijetio progon u slučaju da izgube Bosanski ejalet. Uporedo sa ovim borbama, 1696. godine bosanska vojska je ratovala u Ugarskoj. U Bosanskom ejaletu je tada vladao prividni mir. Naredne 1697. godine bosanski vojnici su osujetili zauzeće Bihaća. Uspješna odbrana Bihaća ostala je u sjeni osmanskog poraza kod Sente 11. septembra 1697. godine i prodora Eugena Savojskog u Bosanski ejalet.

Prodor princa Eugena Savojskog u Bosanski ejalet U Bosanskom ejaletu se brzo saznalo za poraz Osmanlija kod Sente. Bosanski vezir Mehmed-paša Korča je naprasno umro čuvši tu vijest. Saznavši da Vranduk, jedino uporiše koje Eugen nije osvojio tokom upada u Bosnu Bosanski ejalet nema vezira, princ Eugen Savojski je 12. oktobra 1697. godine počeo prodor u Bosanski ejalet izazivajući opći strah i zbunjenost sultanovih podanika. Pravac kretanja bio je dolina rijeke Bosne, od Bosanskog Broda do Sarajeva. Bez većeg otpora zauzeo je Doboj i Maglaj. Bosanski odredi su pokušali organizovati odbranu kod Žepča i Vranduka, ali to nije zaustavilo njegovu vojsku da uđe u pustu Zenicu i brzim maršem stigne do Visokog. Iz Visokog je uputio pismo Sarajlijama da se predaju. Pošto nije dobio željeni odgovor 23. oktobra počeo je napad na Sarajevo, a narednog dana grad je zapalio. Zbog nedostatka materijalnih sredstava i nadolazeće zime Eugen Savojski se povukao iz Bosanskog ejaleta napustivši njegovu teritoriju 5. novembra. Sa ovom vojskom povukao se veliki broj

131

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III Prodor Eugena Savojskog kroz Bosnu

katolika koji su mu pružali pomoć u toku pohoda ka Sarajevu. Posljednje bitke u ovom ratu vođene su na jugu Bosanskog ejaleta oko Stoca i Počitelja i na Nevesinjskom polju.

Karlovački mir (1699. godine)

Posredstvom Engleske, Holandije i Španije potpisan je mir u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovim mirom su određene granice Bosanskog ejaleta: na sjeveru rijeka Sava, na zapadu rijeka Una, na jugozapadu planina Dinara, a na jugu današnja granica Bosne i Hercegovine. Ove granice su ostale sve do danas. Istočna granica bio je Smederevski sandžak. Ona je mijenjana u XIX i XX stoljeću. Odlukama ovog mira teritorija Bosanskog ejaleta je smanjena. Požeški, Cernički i Lički sandžak su skoro u potpunosti pripali Habsburškoj monarhiji, a dijelovi Hercegovačkog i Kliškog sandžaka Veneciji. U XVIII stoljeće on ulazi kao najisturenija zapadna granična provincija i njegova uloga je promijenjena. Nekadašnja baza za osvajanja postala je odbrambeni bedem i serhat cijelom teritorijom. Granica na Savi i Dinari prisilila je bošnjačko stanovništvo da se svrsta u jedinstven front odbrane Bosanskog ejaleta. Da bi odbrana bila efikasnija reorganizirani su administracija i vojska. Novim administrativnim uređenjem Bosanski ejalet je imao pet, a od 1718. godine četiri sandžaka. Reorganizacija vojske je izvršena po vojnim redovima i povećan je broj kapetanija. Mobilizaciji je bilo podložno oko 60 000 ljudi skupa s vojnim redovima i formacijama raspoređenim po važnijim mjestima.

korišteni hrvatski graničari i srpski dobrovoljački korpusi tzv. frajkori za sukobe isključivo sa Bošnjacima muslimanima. Od Bečkog rata i u XVIII stoljeću, osnovni cilj kršćanskih sila je bio protjerivanje i iskorjenjivanje islama u Evropi. Religijsko-civilizacijski antagonizam je vidljiv u odnosu prema stanovništvu kome je uskraćena vjerska sloboda. U skladu sa principom “Cuius regio, eius religio”, islam je u potpunosti zbrisan sa prostora koji su oduzeti Osmanskom carstvu. Uporedo sa eliminisanjem islama, uništeno je sve što je podsjećalo na osmansku vlast i orijentalno-islamsku kulturu. Samo rijetki sačuvani objekti i toponimi svjedoče da su na tom prostoru nekada živjeli muslimani. U XVIII stoljeću neprijateljstva i sumnje među vjerskim grupama bosanskohercegovačkog stanovništva izazivali su evropski vladari pozivajući kršćane da stupe u oružanu borbu protiv Osmanlija. Pobunjenici su materijalno potpomagani. Upadi hajduka i uskoka i pomaganje frajkora zaoštravali su netrpeljivosti. Zbog toga se u ovom stoljeću netrpeljivost između muslimana i kršćana javlja na vjerskoj, a ne klasnoj osnovi.

Ideološke i psihološko-kulturne posljedice

Gubitkom Ugarske i Slavonije veliki broj bosanskih spahija je izgubio posjede i imovinu na tim prostorima. Mnogi vakufi u Bosanskom ejaletu su ostali bez sredstava za izdržavanje. U njega su se slili izbjegli muslimani, a oni koji to nisu učinili bili su ili ubijeni ili pokršteni. Slična je bila sudbina krajeva pod vlašću Venecije i Vojne krajine. Ovakav odnos habsburških i mletačkih vlasti bio je pripremljen u ratovima vođenim protiv Osmanskog carstva u prethodnom stoljeću. Od kraja XVII stoljeća ovaj odnos je dobio ideološku formu i provodio se konstantno u ratovima XVIII stoljeća. U njima su

132

Bosanski ejalet - uporedite granice ejaleta na početku XVII i na početku XVIII stoljeća

133

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Prilikom svog prodora kroz Bosanski ejalet princ Eugen Savojski, austrijski vojskovođa, stigao je do Sarajeva i njegovim stanovnicima uputio je pismo sljedeće sadržine. “Mi Evgenije Franc, vojvoda od Savoje i Pijemonta, vitez Zlatnog Runa i generalni fedmaršal Njegova Veličanstva rimskog cara i ugarskog i češkog kralja, glavni komadant jedne dragonske regimente i komandujući general glavne armije Njegova Veličanstva, koja je u ratu sa otomanskom Portom, dajemo ovim na znanje vrhovnom poglavaru otomanske varoši Sarajeva, odličnim građanima i svima stanovnicima, da se, pošto smo božijom milošću sa istom ovom vojskom 11. septembra ove godne pobijedili velikog sultana u logoru kod Sente na Tisi, nalazimo ovdje u provinciji Bosni i da smo u blizini pomenute varoši Sarajeva, pošto smo pobjedničkim oružjem Njegovog carskog i kraljevskog Veličanstva, premilostivog našeg gospodara, srećno osvojili sve pozicije i tvrđave na koje smo naišli, i da usljed toga naše dalje prodiranje tim manje ima zapretka, što smo već stigli u ravnice. Kako nijesmo došli u ovu zemlju sa namjerom da pravednom carskom oružju žrtvujemo još ljudske krvi, nego da i one koji traže milost i hoće da se pokore rimskom caru, sa ljubavlju i dobrotom pripazimo, odlučili smo se, iz osobitih obzira prema Sarajevu, da ovo pismo pošaljemo sa napomenom, ako želite da se spasite od zla, da nam pošaljete jednoga ili više izaslanika, ali odmah, jer ćemo inače mi bez oklijevanja nastaviti svoj marš, a onda nećemo ništa uvažiti, jer neće biti vremena za to da se ponovo sporazumijevamo kada se sa svojom vojskom primaknemo bliže. Ova naša opomena je učinjena u dobroj namjeri, ali izjavljujemo, ako se ona ne uvaži, i ako ostanete uporni, da će se naša dobrota izvrgnuti u strogost, pa ćemo sve uništiti mačem i vatrom. Nećemo poštedjeti ni dijete u majčinoj utrobi, jer je pripravljena teška artiljerija. Neka se niko ne zavarava slabom nadom u otpor, jer se dobro još sjećamo koliko je otomanske krvi proliveno u ovom pohodu i kako je ovih prošlih dana postupano sa onima koji su se oduprli našem moćnom oružju, tako da je i ćehaja bosanskog paše morao pobjeći. Mi ponavljamo svoju dobronamjernu opomenu i uvjeravamo vas da ćemo dati sigurnu pratnju i za ovamo i za tamo onima koje nam vi pošaljete.”

134

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Mobilizacija – stavljanje vojske iz mirnodopskog u ratno stanje Reorganizacija – ponovno uređenje, preuređenje Sakralni – vjerski

PITANJA I ZADACI 1. Navedite osnovne faze Velikog bečkog rata i njihove karakteristike. 2. Opišite prodor princa Eugena Savojskog u Bosanski ejalet. 3. Koje su odredbe Karlovačkog mira? 4. Kakve su bile posljedice uspostavljanja granica po odredbama Karlovačkog mira za Bosanski ejalet?

135

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III

BOSANSKI EJALET U RATOVIMA U XVIII STOLJEĆU Koje je velike ratove Osmansko carstvo vodilo protiv evropskih država? Uporedite uvjete sklapanja i odredbe mira na ušću rijeke Žitve i u Sremskim Karlovcima. Navedite kako je Osmansko carstvo zaustavljeno u svom pohodu na Beč.

Morejski rat (1714-1718) Morejski rat je izbio zbog mletačkih napada na osmanske brodove i podrške crnogorskom vladiki Danilu, čije su čete upadale u Bosanski ejalet. Osmanlije su 1714. godine objavili rat Veneciji i brzom akcijom zauzeli su Moreju (Peloponez). U rat su uvedeni bosanski vojni odredi. Oni su se borili sa venecijanskim snagama u Dalmaciji. Najveća bitka na ovom ratištu bila je 1715. godine kod grada Sinja. Tada su bosanski odredi poraženi. Naredne godine bosanske snage su protjerale Venecijance iz Gabele u dolini Neretve. Osmanski uspjesi na Peloponezu i uspjesi bosanske vojske na bosansko-dalmatinskoj granici bili su povod da se u ovaj rat uključi Habsburška monarhija. U Bici kod Petrovaradina 1716. godine Osmanlije su poražene. Habsburška vojska je zauzela Beograd. Bosanske snage Ohrabrene uspjesima u Velikom bečkom su osujetile habsburško osvajanje Zvornika i Bosanskog ratu, Habsburška monarhija i Rusija Novog, a Venecijanci su zauzeli Imotski 1717. godine. nastavile su ratove protiv Osmanskog Posredstvom Engleske i Holandije, zaključen je mir u carstva u XVIII st. s ciljem da ovladaju Požarevcu 1718. godine. Odredbama mira Habsburška njegovim teritorijama i podijele ih. U monarhija je dobila sjeverni dio Bosanskog ejaleta: ratove je uključen Bosanski ejalet kao Bijeljinu i uski pojas zemlje južno od Save do ušća Une u najistureniji osmanski ejalet. Najveći utjecaj na Bosanski ejalet imali su: rasponu od 6 do 10 km. Bosanski ejalet je dobio dva izlaza Morejski, Habsburško-osmanski i Dubički na more - kod poluotoka Kleka (kod Neuma) i u dolini rat. rijeke Sutorine na ulazu u Boku Kotorsku. Venecija je bila najveći gubitnik u ratu. Izgubila je Moreju i Gabelu u dolini Neretve, ali je dobila Imotski sa okolinom. Morejski rat je posljednji rat Venecije sa Osmanskim carstvom.

komandom princa Josipa Hildburghauzena, treći pravac prema Zvorniku i četvrti pravac je trebao presjeći vezu Bosanskog ejaleta sa Osmanskim carstvom u Sandžaku. Pomoć koju je tražio bosanski vezir Ali-paša Hekimoglu nije stigla. On je ajansko vijeće u Travniku upoznao sa stanjem u kome se ejalet nalazi. Ajansko vijeće je jednoglasno odlučilo da pruži otpor habsburškoj vojsci. Izvršena je mobilizacija, a u odbranu gradova na zapadu Bosanskog ejaleta uključile su se i žene. Glavna bitka u Bosanskom ejaletu odigrala se kod Banja Luke. Opsada grada pod komandom princa Hildburghauzena počela je 24. jula, a završena je protuudarom bosanske vojske 4. augusta 1737. godine. Nakon pet frontalnih udara habsburške snage su razbijene. Princ Hildburghauzen je napustio bojište i 13. augusta napustio teritoriju Bosanskog ejaleta. Osmanska ofanziva s juga potisnula je habsburšku vojsku iz Srbije, a u njenim zapadnim dijelovima bosanske snage su oslobodile Zvornički sandžak. Posljednja bitka bila je kod Grocke kod Beograda, između Josipa Hildburghauzena i Hekimoglu Alipaše. Habsburška vojska je poražena, a rat je završen Beogradskim mirom 1739. godine. Habsburška monarhija gubi sve što je dobila Požarevačkim mirom. Poslije ovog rata mir je održan do Dubičkog rata.

Habsburško-osmanski rat (1737-1739) Uspostavljeno primirje trajalo je do 1737. godine. Habsburška monarhija je pripremala novi napad na Osmansko carstvo s osnovnim ciljem da okupira Bosanski ejalet. Isplanirana su četiri pravca napada sa pet tabora vojske: prvi pravac prema gradovima na granici Cetingradu, Bužimu i Staroj Ostrovici sa dva tabora vojske, drugi pravac prema Banjoj Luci sa najvećim taborom pod

136

Promjene granica u XVIII stoljeću

137

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III Dubički rat (1788-1791) Da bi osigurale pobjedu, habsburške vlasti su pred Dubički rat izvršile vojne i propagandne pripreme. Kršćani su pozvani na ustanak protiv Osmanlija uz obećanje da će imati ista prava kao njihovi podanici. Muslimani su pozivani da ostanu mirni uz obećanje da će biti ravnopravni sa ostalim narodom pod vlašću habsburškog cara. Bosanskim spahijama, janjičarima i ostalim vojnim redovima data su slična obećanja i uz obećanja da će islam biti ravnopravan sa kršćanstvom i da će vjerski službenici biti plaćani iz carske blagajne. Ova obećanja muslimanima su data u skladu sa Patentom o toleranciji habsburškog cara Jozefa II iz 1781. godine. Vojne operacije su počele 1788. godine. Pošto su se najžešće borbe u ovom trogodišnjem ratu vodile oko grada Bosanske Dubice, rat je nazvan Dubički rat. Zbog zauzetosti osmanske vojske na drugim ratištima, teret odbrane je pao na domaće vojne redove. Od centralne vlasti iz Istanbula stigao je vojni materijal i novac. Glavni zapovjednik habsbuških snaga na bosanskom ratištu general Gideon Laudon naišao je na dobro organiziranu odbranu u pograničnim gradovima. Nakon dvije godine opsade zauzeo je Bosansku Dubicu, Bosanski Novi, Bosansku Gradišku i Cetin. Rat je završen mirovnim ugovorom potpisanim u gradu Svištovu 1791. godine. Osmansko carstvo je priznalo gubitak Cetina i pojasa zemljišta ispod planine Plješevice i Plitvičkih jezera. Bosanskom ejaletu su vraćeni gradovi na rijeci Uni koje je zauzeo general Laudon.

Iseljavanja na hrvatsku teritoriju pod vlašću Habsburgovaca i Mlečana Krajem XVI i početkom XVII stoljeća muslimani, naročito iz Bosanskog ejaleta, naselili su Slavoniju i Ugarsku u velikom broju. U njima su dobijali timare i zeamete, a u gradovima su se naselili trgovci i zanatlije. Sa prvim znacima krize u Osmanskom carstvu i poslije povećavanja nameta, kršćani su napuštali Bosanski ejalet, a ponekad, zbog pritiska habsburških vlasti na krajišnike, prelazili su na teritoriju pod osmanskom vlašću. Najveće migracije su se desile u velikim ratovima u XVII i u XVIII stoljeću. U prvim godinama Kandijskog rata (1645-1669) skupine vlaha ili morlaka prešle su na venecijanske teritorije gdje su uključeni u uskočko-hajdučke čete. Od Velikog bečkog rata (1683-1699) migracije su dobile suprotan smjer, ali samo jednim dijelom. Iz Ugarske i Slavonije iselili su se muslimani i manje skupine Jevreja. Pravoslavci su prešli Savu i Dunav u toku osmanske protuofanzive. Poslije prodora Eugena Savojskog 1697. godine, iz Bosanskog ejaleta, po nekim izvještajima, iselilo se mnogo katolika. Morlaci Ova seoba je izazvana strahom od osmanske odmazde

138

zbog pružanja pomoći Eugenu Savojskom. U ovom ratu iz jugozapadne Bosne u Dalmaciju iseljeno je oko 400 katoličkih porodica na nagovor uskočkog vođe Stojana Jankovića. Izbjegli muslimani su se dijelom zadržali u graničnim gradovima Bosanskog ejaleta, a dio je odselio prema jugoistoku Balkana. Posljedice migracija bile su višestruke. One su utjecale na formiranje novog etničkog rasporeda južnoslavenskih naroda koji je onda utjecao na ostale segmente života.

Graničarski (krajiški) element i mentalitet s obje strane granice Formiranjem kapetanija i Vojne krajine duž granice između Osmanskog carstva i Habsburške monarhije, formirao se poseban graničarski element sa posebnim mentalitetom koji ih je razlikovao od ostalog stanovništva. Zanimanje graničara ili krajišnika bilo je rat ili četovanje. Pod četovanjem podrazumijevaju se upadi graničara na protivničku teritoriju. Glavni motiv ovih upada bila je pljačka, kako kršćanskih krajišnika, hajduka i uskoka, tako i muslimanskih krajišnika i pandura. Muslimanski krajišnici su bili pod komandom pojedinih bosanskih kapetana. Oni su štitili granicu i povremeno upadali na habsburšku ili mletačku teritoriju. Panduri su bili u službi osmanske države i njih su sačinjavali muslimani i nemuslimani.

Nastanak epskog korpusa i epskog pogleda na svijet Upadi i četovanja graničara su opjevana u epskim junačkim pjesmama nastalim s obje strane granice. S obzirom da su krajišnici bili u stalnom pokretu oni su bili manje izloženi utjecajima i duže su održali patrijarhalne karakteristike iz prethodnog doba. To je utjecalo na nastanak i razvitak epskih junačkih pjesama. Epski ciklusi vezani za Bosnu i Hercegovinu dijele se na uskočko-hajdučke i pjesme bosanskohercegovačkih muslimana. U obje vrste su opjevane stvarne ličnosti i događaji okićeni epskim detaljima. Epske pjesme su utjecale na formiranje ideoloških, moralnih i kulturnih karakteristika naroda i formiranje njegovog pogleda na svijet. S obzirom da su pjesme slavile “svoje” heroje, moralne kvalitete i kulturne obrasce neminovno su utjecale na formiranje epskog pogleda na svijet, u kome je sve oslikano crno-bijelom tehnikom. Na tom fonu formirala se svijest da su svi postupci protiv onih drugih opravdani i da je svaki čin, koji je u skladu sa činom nekog junaka iz prošlosti, mjerilo po kome se trebaju ponašati oni koji su usvojili određeni epski ciklus u svojoj sredini. Ovakvo shvatanje je preneseno u XIX i u XX stoljeće, a rezultati ovakvog pogleda na svijet za južnoslavenske narode, a naročito narode Bosne i Hercegovine, bili su katastrofalni.

139

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Bitka kod Banja Luke Muvekitov opis bitke kod Banja Luke između bosanske vojske predvođene Hekimoglu Ali-pašom i austrijske vojske predvođene princom Josipom Hildburghauzenom. Po mišljenju većine historičara, ova bitka je odgodila austrijsku okupaciju Bosne za 150 godina. “Osamdeset hiljada Austrijanaca i dvadeset hiljada Mađara, pod komandom princa Hildburghauzena, sa još četiri đenerala, potrebnom municijom i opremom, poslano je da zazumu Banja Luku, ... ban Hrvatske, zajedno sa đeneralima tvrđave Koprivice i Varadina, sa austrijskom i hrvatskom vojskom, sačinjavao je drugo krilo na samoj granici Bosne ispred tvrđava Bužima i Cetine. Treće krilo sačinjavali su đenerali Like, Karlovca i Osijeka sa dvadeset hiljada austrijskih vojnika ispred tvrđave Stara Ostrovica. Četvrto krilo sa mađarskom vojskom smjestilo se pred tvrđavu Zvornik, blizu Beograda. ... Neprijatelji su već bili iskopali opkope i tabije oko tvrđave Banje Luke ... pa su, preko mosta, koji su izgradili ispod tvrđave, preveli četvrtinu svoje vojske i cijelu varoš opkolili opkopima. ... U međuvremenu je jedna muslimanka pala u neprijeteljske ruke, pa je njihov starješina po ovoj ženi poslao pismo koje je glasilo: “Paši, muhafizu tvrđave Banja Luka i svim oficirima dostavlja se sljedeće: Vam je poznata ćesarova snaga. Ovo što ste do sada izdržali i odolijevali, to je sve, dalje nam se nećete moći suprostavljati. Paša, od koga očekujete pomoć, ima samo tri-četiri hiljade vojnika, a od naših četvorice istaknutih đenerala svaki pojedničano može vašem paši odgovoriti, a paše na ovu stranu neće moći doći. Tvrđave Bužim i Cetingrad su sada našom vojskom opkoljene, a i tvrđava Niš je već do sada zauzeta. Ako tvrđavu predate, pustit ćemo vas da slobodno iznesete što imate i svoje živote sačuvate. Eto, to je sve.” Pročitavši ovo pismo, muhafiz tvrđave obratio se ostalima: “Šta velite?”, a oni mu odgovorili: “Carsku tvrđavu, a naš zavičaj, mi nećemo dati neprijatelju. Odlučili smo da za vjeru i državu živote žrtvujemo!” ... Na dan 6. rebiu-l-ewwela 1150. godine (6. VIII 1737.), idući izravnim putem prema neprijatelju, kada su se približili na tri sata do Banja Luke, krenuli su planinskim obroncima Sutradan su se spustili u banjalučko polje, gdje su raspoređeni centar i oba krila…Kada su neprijatelji opazili da su islamski borci iznenada sišli s planinice, prokleti komadant je odmah poslao svoja četiri odabrana đenerala sa petnaest hiljada probranih neprijateljskih oklopnika s onu stranu rijeke, gdje se nalazila njegova vojska. Ovi su postavili topove na svoja mjesta, rasporedili odrede i tako se pripremili. Tada su islamski borci učinili opći napad na neprijatelje. Za vrijeme dvosatne borbe pobili su bezbroj neprijatelja i trojicu istaknutih đenerala, a mnogo ih se podavilo u rijeci Vrbasu. ... Iza toga su se borci borili dva sata ... Kod posljednjeg napada neprijatelji su bježali prema mostovima na rijeci Vrbasu ne bi li preko njih prešli, ali je njihov komadant ranije naredio da se mostovi poruše. Kako neprijatelji nisu mogli izdržati gonjenje, većina

140

ih se utopila, a dosta ih je sabljama sasječeno. Od neprijatelja kojih je, na ovoj strani bilo mnogo, ni dvije stotine se nije spasilo. Islamski borci zarobili su od neprijatelja, kao ratni plijen, dvanaest topova, tri havan-topa, dvije hiljade i tri stotine čergi i čadora i petnaest hiljada fučija baruta. ... Sutradan je Ali-paša sazvao divan. Pošto je čestitao islamskim ratnicima, muhafizima, svim stanovnicima grada, zabitima, odgovrnim vojnima licima i ulemi, svim ratnicima je darovao odore i čelenke.”

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Morlak – “Vlah s mora”, Slaveni (katolici i pravoslavci) sa istočne obale Jadrana. Regeneracija – obnavljanje

PITANJA I ZADACI 1. Koji su ratovi vođeni u XVIII st. između evropskih država i Osmanskog carstva? 2. Kad i zašto je Venecija prestala ratovati sa Osmanskim carstvom? 3. Opišite ulogu Ali-paše Hekimoglua u ratu 1737-1739. godine. 4. U čemu je značaj Banjalučke bitke? 5. Koje smjerove imaju migracije u XVII i XVIII stoljeću u Bosanskom ejaletu? 6. Kakva je uloga krajišnika u Habsburškoj monarhiji, a kakva u Osmanskom carstvu u XVII i XVIII stoljeću? 7. Šta je utjecalo na nastanak epskih pjesama naroda Bosne i Hercegovine?

141

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III

SLABQEWE SISTEMA VLASTI [ta je ~inilo osnovu privrednog `ivota Osmanskog carstva? Kakva je bila uloga askera u osmanskoj dr`avi? Opi{ite status jawi~ara i spahija u osmanskoj dr`avi. Po ~emu se razlikovao osmanski feudalizam od evropskog feudalizma? Objasnite pojam ~iflu~ewe.

Ekonomsko slabqewe Znaci krize Osmanskog carstva su se javili i u zadwim godinama vladavine Sulejmana é i wegovog nasqednika Selima éé. Osmanske pomorske snage su pretrpjele dva poraza, kod Malte i Lepanta, a kopnene snage su do`ivjele poraz kod Siska. To je pokazalo da osmanska vojska nije nepobjediva. Do posqedwih decenija 17. stoqe}a Osmansko carstvo je odr`avalo ravnote`u sa evropskim silama da bi onda pre{lo u defanzivu. Od kraja 17. i po~etkom 18. st. Osmansko carstvo pokazuje niz slabosti. Gubi teritorije, ima qudske i materijalne gubitke, a kriza se pokazala u tri osnovne oblasti dr`avnog `ivota: ekonomiji, vojsci i administraciji.

Od 1615. godine u jawi~arski oxak su uzimana samo djeca jawi~ara. Dev{irma je ukinuta ne{to kasnije (1637/38. godine). Novi vojni redovi defanzivnog karaktera Azapi lahka pje{adija po tvr|avama du` plovnih rijeka Be{lije lahka lokalna pla}eni~ka kowica Farisi glavni red pla}ene kowice Gonulije pograni~na lahka kowica koja je odbijala iznenadne napade

142

Procesom ~iflu~ewa spahija se ekonomski osamostalio od dr`ave, jer prihodi sa timara ili zeameta nisu vi{e bili wegovi primarni prihodi. On je te prihode dobijao sa ~ifluka koji su postali wegovo vlasni{tvo. ^ifluk-sahibija nije morao biti spahija pod ~ijom kontrolom su bili odre|eni ~ifluci prije provo|ewa ~iflu~ewa. On je mogao pripadati nekom drugom dru{tvenom sloju – administrativnim ~inovnicima, ulemi, trgovcima i sl. ^ifluk-sahibije su, kao vlasnici ~ifluka, pove}avali namete i time izazivali nezadovoqstvo muslimanske i nemuslimanske raje (~if~ija). Zbog ~iflu~ewa u dr`avnu kasu se uvijek slijevala odre|ena ili umawena koli~ina prihoda koji nisu mogli pokriti velike dr`avne rashode.

Vojno slabqewe Kada su se spahije ekonomski osamostalile u odnosu na dr`avu u procesu ~iflu~ewa, wihov interes za vojnu slu`bu je opadao, a spahijska organizacija, osnovna vojna snaga osmanske dr`ave, je slabila. Spahije su izbjegavali vojnu obavezu, bili su nedisciplinirani i brojnost im je opadala. Najve}i poraz spahijska organizacija je pretrpjela pod Be~om 1683. godine. U jawi~arskoj organizaciji je do{lo do radikalnih izmjena. Jawi~arski korpus od 17. stoqe}a nije popuwavan dev{irmom, jer je jawi~arski poziv preno{en na potomke. Jawi~ari su napustili vojni~ki na~in `ivota. Oni su se `enili, bavili se trgovinom i zanatstvom. Nedisciplina, korupcija i neredovne plate slabili su wihovu borbenu gotovost.

Slabosti u administraciji Slabosti u administraciji su vidqivi od sultanovog dvora do najni`ih ~inovinika. Dvorske kamarile i utjecajni pojedinaci su kontrolisali dvor. Sultani su svojim postupcima pokazivali da nisu dorasli situaciji u kojoj su vladali. ^este smjene velikih vezira i osamostaqivawe provincijskih podmitqivih i korumpiranih ~inovnika pokazali su slabosti u administraciji. Ja~awe provincijskih vojnih redova i wihov neposluh slabili su utjecaj centralne vlasti koja ih nije mogla kontrolisati zbog op}e unutra{we krize i te{kog me|unarodnog polo`aja Osmanskog carstva. Zato su vrhovni osmanski ~inovnici u provincijama provodili samovoqu, dolazili u sukob sa stanovni{tvom i wihovim predstavnicima i koristili tu situaciju za li~no boga}ewe. Mito i korupcija su zahvatali administrativni aparat i to je bio razlog pokretawa buna raje, gradskog stanovni{tva i otkazivawa poslu{nosti organima vlasti u 18. stoqe}u.

Mahzar - kolektivna `alba koju upu}uju najugledniji qudi odre|ene dru{tvene klase ili gradskog stanovni{tva osmanskoj centralnoj vlasti. Nakon teksta `albe slijedili su potpisi tih qudi koje oni ovjeravaju svojim li~nim pe~atom koji je obi~no pravqen u obliku srebrnog prstena.

Pojave neposlu{nosti, pobuna i odmetni{tva Kriza u sistemu osmanske vlasti dovela je do neposlu{nosti vojnika, muslimanskih socijalnih buna i odmetawa pojedinaca koji su ugro`avali stanovni{tvo Bosanskog ejaleta. Prvi neposluh organima vlasti u Bosanskom ejaletu bio je otpor kraji{kih begova 1638. godine zbog sumwivih radwi defterdara Mahmutefendije Zeni~aka kojeg je podr`avao vezir Vu~epa{a. Vanredni porezi i nepravde lokalne vlasti u Bosanskom ejaletu su ~est uzrok buna muslimanske raje i gradskog stanovni{tva. Takve bune su bile 1673. i 1682. godine. Prva je izbila zbog vanrednih poreza, a druga zbog nepravdi lokalne vlasti u Sarajevu i wegovoj okolini. One su bile uvod u stale{ke nemire i seqa~ke bune u 18. stoqe}u. Prve decenije 18. stoqe}a u Bosanskom ejaletu su pro{le u te`wi da se on o~uva u veliki ratovima. Teret odbrane snosilo je doma}e stanovni{tvo, a bosanske spahije su ratovale na dalekim rati{tima. Ve} u prvim decenijama ovog stoqe}a desile su se mawe seqa~ke bune. Poslije 1739. godine muslimanski socijalni nemiri su bili ~e{}i.

Ugled bosanskog vezira je toliko opao da nije sam mogao smijeniti kapetana koji je otvoreno pomagao pobuwenike u tuzlanskom kraju, a Ali-pa{a Hekimoglu je smijewen na zahtjev ajanskog vije}a koje je uputilo mazhar centralnoj vlasti.

143

Bosna i Hercegovina u Osmanskom carstvu

Historija III Energi~ni bosanski vezir Mehmedpa{a Kukavica je zaustavio pobunu koja je zahvatila Bosanski ejalet 17471757. godine o ~emu svjedo~e sqede}i stihovi: “Dok bija{e Kukavica pa{a, Ne znade se ko bija{e ba{a, Sve saruke zbi{e u sanduke, Jatagane skri{e na tavane.“ Pri~a se da je u Kukavi~ino doba travni~ki kadija bio iz porodice Kos koji je bio desna ruka Mehmed-pa{i. Neko iz prikrivene opozicije je to vrijeme ovako opjevao: “Jadna Bosno, {to si do~ekala, Da u tebi dvije ptice sude, Kos kadija, pa{a Kukavica.“

Za neke krajeve }efilema je bila trajna kao npr. u Zeni~koj nahiji gdje je vr{en popis svakih 8 do 10 godina.

Najve}e nezadovoqstvo izazvalo je davawe novca i materijalnih dobara za provincijsku i lokalnu vlasti. Veziri upu}eni da ugu{e bune nisu uspjeli tako da je buna puni zamah dobila od 1747. godine. Od 1747. do 1757. godine Bosanski ejalet je zahvatila anarhija prouzrokovana nerije{enim problemima i osiono{}u pojedinih lokalnih funkcionera i ~itavih grupa. Neredi su po~eli u Sarajevu u kome se razvila `iva akcija za stvarawe posebne vojne organizacije koja bi preuzela odbranu ejaleta. Ona je trebala obuhvatiti sve vojne redove i posade u kapetanijama. Pobuwenici su zagovarali stvarawe seqa~ko-gradske milicije ~iji bi se pripadnici nazivali ba{e. Oni su otkazivali poslu{nost zvani~nim starje{inama, oduzimali im polo`aje i imenovali svoje zapovjednike serdare i ba{eskije. Time se izra`avao jedan vid borbe za neku maglovitu autonomiju koja je afirmaciju do`ivjela u pokretu Husein-kapetana Grada{~evi}a. Pobuna se brzo {irila po Bosanskom ejaletu. Pobuwenici predvo|eni odlu~nim pojedincima su odbacili autoritet dr`avne vlasti. Veziri nisu mogli smiriti pobunu. Energi~nom akcijom bosanskog vezira Mehmed-pa{e Kukavice, u tri navrata od 1752. do 1762., po~elo je uvo|ewe reda represivnim mjerama. Vo|e pobune su eliminisane, a od stanovni{tva je tra`eno da daje garancije da se ne}e suprotstavqati dr`avnoj vlasti. Ova mjera se zove }efilema. Bune su imale socijalni karakter i usmjerene su protiv lokalne vlasti, a sultanova vlast nije dovo|ena u pitawe.

RJE^NIK NEPOZNATIH POJMOVA Korumpiranost - pokvarenost, podmitqivost

PITAWA I ZADACI 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Koje promjene nastupaju u timarsko-spahijskom sistemu u 18. stoqe}u? Kako je tekao proces ~iflu~ewa? Koje su promjene nastupile u vojnom sistemu osmanske dr`ave? Koji faktori su utjecali na slabqewe administracije osmanske dr`ave? Koji su osnovni razlozi podizawa buna u Bosanskom ejaletu u 18. stoqe}u? Za{to je u Bosanskom ejaletu do{lo do pojave hajdu~ije?

Hajdu~ija U doba osmanske vlasti na Balkanu bila je ra{irena hajdu~ija. Izraz hajduk potje~e od turske rije~i “haydut” {to zna~i odmetnik od vlasti. Nosioci hajdu~ije bili su prete`no kr{}ani, a sporadi~no se javquju muslimanske hajdu~ke ~ete. Prostori na kojima su hajduci djelovali bili su {umoviti predjeli i mjesta na kojima se mogla postaviti zasjeda. Pqa~ka je bila osnovni motiv organizirawa hajdu~kih ~eta od 10 do 30 qudi. Ponekad su imale vi{e pripadnika i bile su pod komandom haramba{e. One su napadale osmanske predstavnike vlasti, trgova~ke karavane, imu}nije qude na selu i sve one od kojih se mogla ste}i materijalna korist. Plijen su sakupqali od proqe}a do jeseni, a zimi su bili kod tajnih saveznika jataka. U velikim ratovima i bunama kr{}ana, hajduci su aktivno u~estvovali i pru`ali podr{ku onima koji su ugro`avali osmansku vlast. U epskim pjesmama oni su prikazani kao idealizirani likovi i zbog toga su bili uzor mnogim generacijama.

144

145

Bosnanski svijet i njegov mikrokosmos

Historija III

OSMANSKI KONFESIONALIZAM Šta se podrazumijeva pod pojmovima teokratsko uređenje i konfesionalizam? Navedite na koji način su osmanske vlasti regulisale pitanja vjerskih zajednica u svojoj državi.

Vrijednosti i ograničenja vjersko-etničke tolerancije Osmansko carstvo je tolerisalo postojanje različitih vjersko-etničkih skupina. Tolerancija je bila zasnovana na Šerijatu, po kome su muslimani morali biti tolerantni prema sljedbenicima Knjige. Ona je imala vrijednosti i ograničenja proistekla iz teokratskog uređenja države. Vrijednosti vjersko-etničke tolerancije bile su višestruke. Osmanska vlast je morala stanovništvo osvojenih oblasti sačuvati da bi imala obrađivače zemlje i dobar i siguran izvor državnih prihoda. Tolerisanjem nemuslimana Osmansko carstvo je imalo jak privredni gradski sloj i uspješne trgovce i zanatlije. Oni su jačali ekonomsku moć države i uspostavljali trgovačke kontakte. Uspostavljanjem institucije mileta, osmanska vlast je odgovornost za ponašanje vjersko-etničkih skupina prebacila na vjerske poglavare i službenike i oslanjala se na njihov autoritet. Tolerancija je omogućila razvitak narodne i visoke kulture vjersko-etničkih skupina. Njihov jezik, tradicija, kultura i običaji su se održali do XIX stoljeća sa manjim utjecajima orijentalno-islamske kulture. Na toj osnovi razvile su se nacionalne ideje koje su dovele do formiranja nacionalnih država na Balkanu. Vjersko-etnička tolerancija je imala ograničenja za nemuslimane (pravoslavce, katolike i Jevreje). Osmanska vlast je uvela ta ograničenja da bi se oni razlikovali od muslimana. Ona je omogućila kontakte među sunarodnicima s druge strane granice. Pod njihovim utjecajem i utjecajem kršćanskih zemalja, pojedinci su postajali neprijateljski raspoloženi prema osmanskoj vlasti, a ona je ponekad, s razlogom ili bez njega, bila sumnjičava prema pojedinim vjersko-etničkim skupinama, a ponekad je koristila represivne mjere prelazeći tanku liniju između tolerancije i netolerancije. Različitim uredbama nemuslimanima je ograničeno djelovanje u sferi visoke kulture. Njihova politička prava su bila ukinuta, tako da su se morali samo zadovoljiti onim što im je osmanska vlast ponudila. Ponekad su uspijevali ostvariti neko poboljšanje što je opet ovisilo o volji predstavnika vlasti i vještini predstavnika vjersko-etničkih skupina koji su sa zvaničnom vlašću pregovarali.

Sistem mileta - osnova na kojoj se kasnije iz konfesija razvijaju bosanske etno-nacije Institucija mileta uvedena je i u Bosanskom ejaletu, a vjerske skupine su tolerisale jedna drugu. Tolerancija je naročito izražena u prvim stoljećima osmanske vlasti. Od XVII stoljeća postepeno se zaoštravaju vjerski odnosi zbog različitog stava prema osmanskoj vlasti. Muslimani su željeli održavanje osmanske vlasti što je usko povezana sa njihovim

148

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos opstankom, jer su ratovi iz XVII i XVIII stoljeća pokazali da im prijeti uništenje ili progon, ako ova vlast bude protjerana. Pravoslavci i katolici su se sukobljavali sa osmanskom vlašću tako što su pomagali evropskim zemljama u borbi protiv nje. Jačanjem crkvenoškolskih opština i pod utjecajem nacionalnih pokreta susjednih država, počeo je proces identifikacije pojedinih pripadnika vjerskih zajednica sa susjednim narodima. Taj proces je izraženiji od polovine XIX stoljeća kada je u Bosni i Hercegovini došlo do identifikacije pravoslavlja sa srpstvom, a katoličanstva sa hrvatstvom. Religijska podjela prenesena je na plan socijalnih, a kasnije nacionalnih odnosa. Pravoslavno i katoličko građanstvo je prihvatilo srpsku i hrvatsku nacionalnost, a onda upornim radom ove nacionalne ideje su dobile podršku u narodu.

Kritičko rasvjetljavanje triju nacionalistički etnogeneza Pod utjecajem nacionalnih preporoda i romantičarskih prikaza, koji su trebali nacionalnim pokretima kao oslonac za djelovanje, od XIX stoljeća historija Bosne i Hercegovine se tumačila sa nacionalnih pozicija. U radovima historiografa ona je prikazivana kao “stara nemanjićka zemlja”, “stara zemlja hrvatskih banova i kraljeva” i “Bosna kao zemlja etničkog kontinuiteta između dobrih Bošnjana, bogumila i Bošnjaka muslimana”. Tradicionalni pristup ovih tumačenja historije Bosne i Hercegovine baziran je na dvije postavke – prisvajanje i negiranje. Prisvajanje se temelji na pretpostavci da slavenska plemena naseljena u Bosni i Hercegovini moraju biti srpskog ili hrvatskog etničkog korpusa, a historija srednjovjekovnog stanovništva ove zemlje je historija Hrvata ili Srba. Negiranje se provodi kroz negiranje umijeća državotvornosti srednjovjekovnim Bošnjanima. Srednjovjekovna Bosna se smješta u srpsku ili hrvatsku srednjovjekovnu državu, naročito njen nastanak kao zasebne cjeline u ranom srednjem vijeku. U cilju dokazivanja jedne od tri nacionalističke etnogeneze polazi se od srednjovjekovne Bosne. Njena vjerska slika je posebno interesantna za nacionalne tumače historije. Postojanje samostalne Crkve bosanske pokušava se minimizirati ili negirati, s ciljem da se stanovništvo srednjovjekovne Bosne svede na katoličku i pravoslavnu vjeru, a samim tim njeni stanovnici se identificiraju kao Hrvati ili Srbi iako je nacija produkt XIX stoljeća. Tvrdnjama da je Crkva bosanska derivat katoličanstva ili pravoslavlja, pokušalo se doći do poistovjećivanja njenih pripadnika sa katoličkom ili pravoslavnom pripadnošću s tim da je ono upalo u herezu ili da je suprotna crkva to smatrala herezom. Favoriziranjem katoličanstva i pravoslavlja u odnosu na Crkvu bosansku izrodilo je teorije koje žele dokazati da su ove religije mnogo starije na ovom prostoru od Crkve Bosanske. Bosanska srednjovjekovna dinastija Kotromanić i bosansko plemstvo je prisvajano na osnovu njihove religijske pripadnosti, krvnih veza nastalih sklapanjem braka ili krvne veze njihovih predaka. Zbog toga se bosanski vladari i plemstvo proglašavanju “starim hrvatskim ili srpskim plemstvom”. Teritorijalno prisvajanje srednjovjekovne Bosne zasnovano je na teorijama o vlasti pojedinih hrvatskih i srpskih vladara nad Bosnom u ranom srednjem vijeku (VII-VIII stoljeća). Negiranjem bosanske državne samostalnosti do bana Kulina, Bosna se, po

149

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

Historija III tvrđenju nacionalnih historičara, prepušta hrvatskim, srpskim, bizantskim i mađarskim vladarima. Historija srednjovjekovne Bosne je utemeljena na izvornim dokumentima iz kojih se vidi zasebnost i državnost banovine i kraljevine Bosne. Iz ovih izvora može se ustanoviti da je srednjovjekovna Bosna država sa izgrađenom državnom strukturom, vladajućom dinastijom, organima vlasti u kojima učestvuje plemstvo kao državotvorni element Bosne, i krunom koja okuplja Bosnu oko kraljevskog trona. Vjerska slika srednjovjekovne Bosne u kojoj su djelovali Crkva bosanska, katoličanstvo i pravoslavlje ne može potvrditi teze o srpskom ili hrvatskom porijeklu bosanskog srednjovjekovnog stanovništva, jer su imena pripadnika sve tri vjere ista, a utjecaji ovih vjerskih sistema se prepliću na određenim prostorima. U historijskim izvorima nema potvrde da su bosanski vladari priznavali vlast srpskih ili hrvatskih vladara. Teorija o Bosni “staroj nemanjićkoj zemlji” nema osnove, jer dinastija Nemanjića nikada nije vladala Bosnom. Ova teorija se bazira na činjenici da je kralj Tvrtko 1377. godine, preuzeo kraljevsku krunu srpske porodice Nemanjića i tradiciji o postojanja srpskih nemanjićkih manastira u Bosni. Teorija o Bosni “zemlji starih hrvatskih banova i kraljeva” bazira se na izvorima koji govore o religijskoj pripadnosti bosanskih vladara. Izvori koji tretiraju ovo pitanje se koriste jednostrano, a zanemaruju se izvori koji sumnjaju u odanost istih katoličanstvu, pa čak neke vladare proglašavaju i hereticima iako su zvanično katolici npr. bosanski kralj Tvrtko II (1421-1443) je optužen da je heretik iako je on davao podršku bosanskim franjevcima. Poseban problem u nacionalističkim etnogenezama je pitanje bosanskohercegovačkih muslimana. Nacionalističke ideologije su zastupale dvije teze. Prva je da su bosanskohercegovački muslimani Srbi ili Hrvati, a druga je da su oni azijskog porijekla. Prva teza je imala za cilj da se prostor naseljen bosanskohercegovačkim muslimanima priključi Srbiji ili Hrvatskoj, a muslimanima nametne srpska ili hrvatska nacionalnost. Druga teza je bila ekstremnija. Ona je za cilj imala iseljavanje ili uništavanje muslimana Bosne i Hercegovine, a krajnji cilj bi opet bio pripajanje Bosne i Hercegovine jednoj od susjednih zemalja. Međutim, obje teze su naučno neutemeljene. Prvom se oduzima mogućnost da su Bošnjani, stanovnici srednjovjekovne Bosne, primili islam i da su nastavili živjeti u svojoj zemlji. Osim toga, to srednjovjekovno stanovništvo se proglašava Srbima i Hrvatima po principima formiranja nacije u XIX stoljeću koji se ne mogu primjenjivati na razdoblje srednjeg vijeka. Obje nacionalističke etnogeneze nastoje dokazati da su nacije u Bosni karakteristične već u ranom srednjem vijeku, da su nepromjenjive u razvijenom srednjem vijeku i osmanskom dobu i kao takve ulaze u XIX stoljeće. U nekim tekstovima bošnjačkih društvenih djelatnika pojavila se teza u etničkom kontinuitetu između “dobrih Bošnjana” - bogumila i Bošnjaka. Ovi radovi pojednostavljuju bosansku historiju s ciljem da se izvede vertikala da su svi Bošnjani bili bogumili, da su svi odjednom prihvatili islam, postali dobri muslimani i branili svoju posebnost kroz period osmanske vlasti. Posebno je izražena teza o učenju Crkve bosanske i njene sličnosti sa islamskim vjerskim dogmama i obredima. U ova djela se unose mitski elementi. Na ovim osnovima formirala se pogrešna predodžba o kontinuitetu uz zanemarivanje

150

mnogih faktora koji su bili specifični za bosansko društvo kroz historiju. Time se upalo u zamku traženja nacionalne vertikale karakteristične za hrvatsku i srpsku nacionalističku ideologiju.

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Francuski putopisac Šarl Irijart daje sljedeće podatke o položaju katolika i pravoslavaca u Bosanskom ejaletu. “… katoličko sveštenstvo u Bosni uživa posebne povlastice. Ferman Mehmeda II zajamčio im je potpunu svojinu nad imanjima koja im pripadaju sa izuzećem od poreza; drugi je ferman dao pravo da se mogu školovati u inostranstvu. Nema nijednog franjevca u Bosni koji nije bar po nekoliko godina pohađao sjemeništa u Mađarskoj, Austriji i Italiji. Kako svi oni zavise od Kongregacije za širenje vjere iz Rima, oni posjeduju staleški duh, i taj ih osjećaj čini nadmoćnima nad pravoslavnim sveštenstvom, koje ugnjetavaju i cijede njihovi vlastiti episkopi: vlast franjevaca je stvarna, a narod ih čak smatra nepogrešivima; da su bili upotrijebili svoj uticaj da prosvjećuju svoju pastvu i da im donose izvana pojmove o najosnovnijem privređivanju, koji bi toliko vrijedili u ovim pokrajinama, bez sumnje bi se izgled ove zemlje promijenio... Bosanskom katoličkom svešteniku može se zamjeriti i to da pušta da se vjeruje kako on ima neku natprirodnu moć. To vjerovanje ukazuje kod raje njegovog obreda na naivnu lakovjernost koju bi trebalo razbiti, a neobično je da raja pravoslavnog obreda odriče svome popu čarobnu moć koju pripisuje franjevcu. Videći u toj prednosti lagan izvor prihoda, većina franjevaca prodaje amajlije i talismane od uroka i paklenih duhova. Ranije su svojom rukom pisali poneki stih iz Svetog pisma, čije su riječi raspoređivali na kabalistički način. Danas ni za koga nije tajna da je štampanje tih kartica jedna od djelatnosti nekih štamparskih ustanova u Zagrebu i Zadru. Presavijene u obliku šešira, te se amajlije nose u vrećicama oko vrata i tjeraju... pojedine bolesti, čuvaju od nesretnih slučajeva... Katolik je ... manje prepušten sam sebi nego pravoslavac; on ima gotove jamce i zaštitnike; bosanski biskup nadzire kler i parohije, međutim, franjevci izmiču njegovom djelovanju, mada većina katoličkih sveštenika pripada tom redu, a i sam taj biskup je najčešće njegov član; ... Što se tiče pravoslavnih, fanariotski mitropolit, koji je pozvan da bude njihov duhovni poglavar u Bosni i Hercegovini na osnovu izbora u carigradskom Fanaru, ...još više doprinosi njihovoj i popovskoj bijedi svojom gramzljivošću nego što im je neka podrška. Dadžbine koje im plaća svaki stanovnik potpuno su nesrazmjerne sa imetkom raje. Prava i prednosti tih dostojanstvenika su brojna: svako novo imenovanje, svako postavljanje zahtijeva od svakog grčko-pravoslavnog sveštenika da putuje u mitropoliju da bi primio od nosioca te titule novu diplomu koju će skupo platiti, i čije će dobivanje prouzrokovati velike rashode. Sarajevski mitropolit služi liturgiju besplatno samo tri puta godišnje, a za ove visoke članove sveštenstva sve je

151

Historija III izvor prihoda. Nijedno se vjenčanje ne može obaviti bez dozvole koja se kupuje bilo od patrijarha, bilo od episkopa. Ispovijed, oproštenje grijeha, pričest bolesnika, krštenje podliježu taksama od čijeg zbira episkop uzima svoj dio. Među brojne povlastice na osnovu zvanja koje mu je dodijelio sinod u Fanaru, treba uračunati i taksu na nasljeđivanje svećeničke odežde, jahaćeg konja i knjiga, kojoj podliježe svaki pop u eparhiji.”

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Etnogeneza – postanak ili nastajanje naroda

PITANJA I ZADACI 1. Koje su vrijednosti, a koja su ograničenja vjersko-etničke tolerancije? 2. Na koji način institucija mileta utječe na nastanak bosanskohercegovačkih nacija? 3. Koje su sličnosti, a koje su razlike u tumačenju historije Bosne u tri nacionalističke etnogeneze?

152

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

BOSANSKI SVIJET I WEGOVA ^ETIRI UNUTRA[WA KULTURNO-CIVILIZACIJSKA KRUGA Kako je izvr{ena podjela bosanskohercegova~kog stanovni{tva nakon osmanskog osvajawa? Koji su procesi utjecali na formirawe vjerske slike ovog prostora u osmanskom dobu? Kakav je bio odnos osmanskih vlasti i vjerskih zajednica u 15. i 16. stoqe}u?

Unutra{we kulturno-civilizacijski mikrokrugovi Na formirawe civilizacijskih mikrokrugova u Bosni i Hercegovini utjecalo je nekoliko faktora: osmanska vlast, polo`aj Bosne i Hercegovine u osmanskoj dr`avi, geostrategijski polo`aj i procesi i zbivawa koji su se u woj odvijali. Osmanska vlast u Bosni i Hercegovini je trajala oko ~etiri stoqe}a, a wen prostor je bio pod utjecajem orijentalno-islamske civilizacije prepletenom sa naslije|enom kulturnom tradicijom, pa je orijentalnoislamska kultura oboga}ena naslije|enim kulturnim tradicijama. Wen geostrategijski polo`aj utjecao je da Bosna i Hercegovina bude popri{te ratova, unutra{weg pomjerawa stanovni{tva i doseqavawa mawih razli~itih vjersko-etni~kih skupina koje su se uklapale u ovaj prostor prihvataju}i dio zate~enog kulturno-civilizacijskog nasqe|a i dodaju}i ono {to je doneseno iz prethodne postojbine. Procesi i zbivawa u woj oblikovali su fizionomiju ove zemqe koja je u 19. i 20. stoqe}e u{la kao multikonfesionalna i multietni~ka zemqa. S obzirom na procese u susjednim evropskim zemqama u 19. stoqe}u, Bosna i Hercegovina je bila rijetka zemqa sa takvom etni~kom i vjerskom strukturom. U tim procesima formirana je slo`ena vjerska slika. Uporedo se odr`avaju islam, pravoslavqe i katoli~anstvo. Wihovi vjernici su bili istog etni~kog porijekla i imali su sli~an jezik. Od 19. stoqe}a djelovawe socijalnih, kulturnih, klasnih i politi~kih faktora, ova vjerska slika je poslu`ila za nacionalno opredjeqivawe Bo{waka, Srba i Hrvata.

Vladaju}i orijentalni jezici u Osmanskom carstvu su bili turski, arapski i perzijski jezik. Ovi jezici su na{li svoju primjenu u pojedinim sferama kulturnog, vjeskog i slu`benog `ivota Osmanskog carstva. Turski jezik je bio jezik administracije, arapski jezik jezik vjere, a perzijski jezik - jezik kwi`evnosti, posebno poezije. U pismu Mustaj-bega Li~kog haramba{i Petru Smiqani}u nailazimo na podatak o svijesti pripadnosti slavenskoj skupini naroda. Ono potje~e iz 17. stoqe}a ka`e se: “...Molimo va{u milost, pozdravite nam od na{e strane sina va{ega haramba{e Iliju. ^uli smo da je junak na toj Kraini. Bog znade da nam je drago, jere je na{...“.

153

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

Historija III Kulturno-civilizacijski mikrokrugovi u sferi op}eg konfesionalizma razvila su se u tri kulturno-civilizacijska kruga; muslimanski, pravoslavni, katoli~ki i jevrejsko-sefardski kulturno-civilizacijski krug. Bo{wa~ko-muslimanski kulturno-civilizacijski krug bio je pod utjecajem orijentalno-islamske kulture. Bo{waci muslimani su se brzo ukqu~ili u orijentalnoislamsku kulturnu sferu. Prihvataju}i islam i orijentalne jezike, oni su u{li u red naroda u Osmanskom carstvu koji su dali mnogo autoriteta razli~itih zanimawa. U svakodnevnom `ivotu Bo{waci su usvojili nove kulturno-civilizacijske obrasce koji su mijewali na wihovu svakodnevnicu. Uporedo sa novim, oni su odr`ali mnoge obi~aje i tradicije iz predislamskog vremena. Srpsko-pravoslavni kulturno-civilizacijski krug je ~uvao crkvenoslavenske i bizantske sredwovjekovne tradicije. Wihovo wegovawe u osmanskom dobu svedeno je na manastire i crkveno-{kolske op{tine. U wima je nastavqeno stvarawe, prepisivawe, ukra{avawe i {tampawe kwiga, ukra{avawe crkvenih zdawa freskama i ikonama, opismewavawe i uspostavqane su veze sa istovjernicima u i van Osmanskog carstva. Na hrvatsko-katoli~ki kulturno-civilizacijski krug utjecaj su imali zapadnokr{}anski modeli i tradicije. Najzna~ajnija uloga u odr`avawu ovog kulturno-civilizacijskog kruga pripala je frawevcima. Kao stub katoli~anstva na bosanskohercegova~kim prostorima, oni su nastojali provesti u djelo odluke i promjene koje su se donosile u svjetskom katoli~kom sredi{tu Rimu. Frawevci su bili nosioci visoke katoli~ke kulture u malobrojnim fraweva~kim samostanima. Obi~ni katoli~ki svijet je, kao i ostali obi~ni svijet drugih vjera, `ivio po naslije|enim patrijarhalnim obrascima predosmanskog doba. Jevrejsko-sefardski kulturno-civilizacijski krug je obogatio kulturu i civilizaciju u Bosni kao novi vjerski, kulturni i etni~ki element. Sefardi su donijeli hebrejski i ladino jezik. Ova skupina je bila najzatvorenija. Wegova visoka kultura kretala se u visokim vjerskim krugovima, a patrijarhat je izra`en kod obi~nog jevrejskog stanovni{tva.

osje}ao se utjecaj bosanske sredwovjekovne tradicije u seoskim oblastima i svoju manifestaciju do`ivqavala u obi~ajima, tradicijama, jeziku i folkloru uop}e. Bosna je bila zemqa u kojoj su u dodir do{li narodi, kulture i civilizacije, vjere i obi~aji. Bez obzira na negativne politi~ke i ideolo{ke interese, zbog kojih su na{i narodi imali mnoga negativna historijska iskustva, u woj su bili faktori koji su povezivali weno stanovni{tvo. Posebno mjesto u tome imao je zajedni~ki jezik. Uz ostale nazive, mnogi stari pisci naj~e{}e su ga nazivali bosanski. Taj jezi~ki supstrat, koji je u 18. stoqe}u uo~en kao najboqi, bio je podloga za formirawe hrvatskog i srpskog jezika u narednom stoqe}u. Drugi faktor je zajedni~ko slavensko porijeklo o kojem nikada nije izblijedila svijest kod na{ih naroda. Tre}i faktor je arhajskofolklorna duhovna podloga, koja se samo djelimi~no izmijenila, a wenu `ivotnu snagu nije poni{tila religijska i civilizacijska pripadnost. ^etvrti faktor je mutna, ali trajna predoxba, o historijskoj autonomiji Bosne. Ona je na neobi~an na~in trajala u teritorijalno-administrativnoj autonomiji Bosanskog ejaleta. Ovi faktori su stoqe}ima djelovali na svijest bosanskohercegova~kog ~ovjeka. Najja~e dejstvo imao je svakodnevni `ivot koji je pronalazio puteve zbli`avawa na relaciji qudskih susreta van svih ograda i razlika i koji nadvisuje svaki kulturno-civilizacijski krug u ovoj zemqi.

PITAWA I ZADACI 1. Objasnite nastanak bosanskohercegova~kih kulturno-civilizacijskih krugova. 2. Koje su osnovne karakteristike svakog kulturno-civilizacijskog kruga? 3. Koji su faktori i kako utjecali na povezivawe bosanskohercegova~kog stanovni{tva.

Oblikovawe bosanskog vi{ekonfesionalnog i etni~kog mikrokosmosa Kroz osmansko doba u Bosni i Hercegovini, bez obzira na dezintegriraju}e faktore razvijao se kult dobrosusjedskih odnosa ili kom{iluka koji je bio negacija svih razdijeqenosti. Uspostavqawem ~etiri kulturno-civilizacijska kruga u Bosni i Hercegovini formirana je vi{ekonfesionalna i multietni~ka zajednica. Tu je do{lo do preplitawa vjerskih i etni~kih zajednica uglavnom u mje{ovitim naseqima. Bez obzira na izri~ito odvojen `ivot u sferama visoke kulture, veliki dio stanovni{tva je imao mnoge zajedni~ke odlike: jezik, patrijarhalnu kulturu, narodni kalendar, zajedni~ke zborove razli~ite vrste itd. Gradovi su bili centri kulture i privla~no mjesto za etni~ke i vjerske zajednice. Pored utjecaja orijentalno-islamske kulture,

154

155

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

Historija III

ISTORODNOSTI I RAZLIKE Koji su kulturno-civilizacijski krugovi bili u Bosanskom ejaletu u XVI stoljeću? Koji su faktori utjecali na formiranje tih kulturno-civilizacijskih krugova? Koji su faktori utjecali na povezivanje bosanskohercegovačkog stanovništva?

Zajednički supstrat jezika, oblika narodne kulture, svakidašnje poslovne i običajne komunikacije “OD SVIH NARODA KOJI GOVORE SLAVENSKI BOSANCI IMAJU NAJGLAĐI I NAJELEGANTNIJI JEZIK I DIČE SE ČINJENICOM DA JEDINI ONI DAN-DANAS PAZE NA ČISTOĆU SLAVENSKOG JEZIKA.” Mavro Orbini: “O kraljevstvu Slavena”

NIŠAN BRAĆE RADILOVIĆA U ČADAVINI KOD ROGATICE “Hasan i Ahmat dva Radilovića sina stari Hasan umro e...bieše er bio čovek sa junačeju. I njegov brat Ahmat velike žalosti radi pisaše ovo i da e blagosloven tko će proiti i proklet koji privaliti.”

156

U Bosni u srednjem vijeku jezik se zvao bosanski jezik i bio je podijeljen na nekoliko dijalekata po govornim zonama: zapadnoštokavski, u njenom većem dijelu, istočnoštokavski u dolini Drine i istočno od Neretve, i čakavsko, u dolini Une i zapadno od nje. Štokavski govor je podijeljen na dijalekte uvjetno nazvane: zapadnobosanski, istočnobosanski, zapadnohumski i istočnohumski. Dva humska su bila štokvska, a dva bosanska šćakavska. Zapadni tipovi su ikavski, a istočni su ijekavski. Osmanska osvajanja i migracije su utjecali na nestanak ili miješanje starih bosanskohumskih dijalekata i širenje jugoistočnog štokavsko-ijekavskog dijalekta, jer su narodne pjesme njime ispjevane. Pošto je narodna usmena književnost bila način izražavanja kulturnih tradicija, ovaj dijalekat je služio jezičkim reformatorima i standardizatorima južnoslavenskih jezika kao najpouzdaniji izvor. Bečkim dogovorom iz 1850. godine on je prihvaćen kao osnova za nastanak hrvatskog i srpskog jezika čiji su nazivi prihvaćeni u Bosni i Hercegovini u doba austrougarske vlasti. Naziv bosanski jezik je korišten u osmansko doba i austrougarske okupacije. Od 1945. do 70-tih godina XX stoljeća u Bosni i Hercegovini je prihvaćen naziv srpsko-hrvatski/ hrvatsko-srpski jezik. Tadašnji muslimanski intelektualci su zagovarali bosanskohercegovački standardnojezički izraz sa istočnom i zapadnom varijantom. Od 90-tih godina u upotrebu je vraćen naziv bosanski jezik, pored hrvatskog i srpskog. U narodnoj kulturi su se održale neke srednjovjekovne tradicije koje su dolazile u sukob sa zvaničnim religijskim sistemima koji su ih zbog masovnosti morali tolerisati. Stanovnici, bez obzira na vjersku pripadnost, održali su

različite običaje obilježavanja praznika, svadbene i druge običaje, usmenu književnost, folklor koji se preplitao u svim zajednicama, odijevanje, vjerovanja u vile, vještice, sihirbašice i sihirbaze, vražja kola, moć različitih predmeta, hamajlija, svetaca i evlija itd. U ljeto organizirane su mobe u kojima su učestvovali svi bez obzira na vjersko-etničku pripadnost, ako su naselja bila mješovita. Mijenjani su proizvodi pazarnim danima, na seoskim skupovima ili teferičima. Stanovništvo se okupljalo oko džamija, crkvava, svetih mjesta iz predislamskog doba obilježavajući događaje svaka vjersko-etnička skupina na svoj način.

Izričito odvojen život u sferama visoke kulture Visoka kultura je postojala kod svih etničko-vjerskih zajednica i njena razvijenost je bila različita. Utjecaj na nivo razvitka visoke kulture ovisio je prvenstveno o vjerskoj pripadnosti njenih nosilaca ili o odnosu etničko-vjerske zajednice i osmanske vlasti. Najveći uspon je doživjela islamska visoka kultura zbog podrške zvanične vlasti. Ostale visoke kulture su svojim odnosom prema vlastima uvjetovale stepen svog razvitka. Pošto je religija igrala najvažniju ulogu u sferi visoke kulture onda je logično da je ona kreirana u uskim okvirima vjerskih institucija i nije imala dodirne tačke sa ostalim visokim kulturama. Islamska visoka kultura doživljava punu afirmaciju u različitim vidovima života. Ostale visoke kulture, pravoslavna, katolička i jevrejska, su limitirane različitim ograničenjima nametnutim od zvanične vlasti. One su ostale zatvorene u samostane, manastire, crkvene i jevrejske općine ali su postigle izuzetan razvitak. Predstavnici visoke kulture nisu bili samo značajni za Bosnu i Hercegovinu, već su njihovi radovi uvažavani u drugim dijelovima Osmanskog carstva i u krugovima intelektualnih elita drugih etničko-vjerskih skupina. Narodne nošnje iz zeničkog kraja

Fenomen narodne usmene književnosti koja počiva na istim osnovama, jeziku, arhetipovima a razlikuje se po ideološkim osnovama Narodna književnost se razvijala u osmansko doba u Bosni i Hercegovini. U njenim okvirima su se razvili mnogi oblici usmene književnosti od epskih pjesama do sevdalinke, balade, poslovica, zagonetki i drugih oblika usmene književnosti. Posebno su se razvile epske narodne pjesme u sve tri etničke i vjerske skupine. One su počivale na istoj strukturalnoj osnovi i zajedničkim stilsko-jezičkim modelima, u horizontu iste poetike, filozofije i patrijarhalnog morala. One su bile najjači duhovni bijeg iz svakodnevnice i ulazak u svijet junaka, slobode i pravde. Motivi i likovi su stalni i uzimani su iz socijalne

157

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

Historija III i političke stvarnosti tog doba ispunjene dvobojima, bitkama, otmicama, potjerama, pritiscima na siromašne od strane tlačitelja, zaštitom nemoćnih, gorskim hajducima, krajišnicima, vitezovima, uskocima itd.

Nastanak nekih tradicija klesanja i ukrašavanja stećaka i njihovo konfesionalno diferenciranje u oblikovanju nadgrobnih spomenika Umjetnost stećaka se razvijala od XIII do XVII stoljeća. Nemoguće je odrediti njihovu duhovnu pripadnost jednoj vjerskoj skupini srednjovjekovne Bosne, jer je nemoguće odrediti vjersku pripadnost onog koji je podigao stećak. Stećci su najbolji pokazatelji narodne kultne umjetnosti. Zlatni vijek klesanja stećaka je XV stoljeće. Ono je nastavljeno poslije osmanskog osvajanja Bosne. U XVI stoljeću stećak se pretvarao u visoke forme obeliska. Od XVII stoljeća nadgrobni spomenici su podijeljeni u tri smjera uporedo sa izgradnjom tri etničko-vjerske skupine. Kršćani, pravoslavci i katolici, XVI stoljeća su nastavili klesanje stećaka po srednjovjekovnim modelima, a muslimani su se u mnogim elementima pridružili toj tradiciji. U osmanskom dobu stećci su izgubili nivo obrade iz XV stoljeća i ona je arhaizirana. U pretapanju horizontalnih oblika u vertikalne posebno mjesto pripada pojavi muslimanskih nadgrobnih spomenika nišana koje narod naziva šehidskim. Oni su često u istom groblju sa stećcima ili u njihovoj blizini. To je odgovaralo društvenoj strukturi u kojoj pod istim krovom žive muslimani i nemuslimani. Visoki Julijanski kalendar je nastao 46. god. spomenici imaju pravougaonu osnovu suženu prema pr.n.e. na osnovu istraživanja egipatskog vrhu i najčešće završavaju piramidom. Nišani su ukrašeni astronoma Sosigena, a po naređenju srednjovjekovnim motivima. Epigrafski natpisi su pisani imperatora Gaja Julija Cezara po kome je bosančicom na narodnom jeziku, sa muslimanskim kalendar dobio ime. Njegova osnova je imenom i predislamskim frazama. sunčeva godina. Reforma ovog kalendara je izvršena na prijedlog komisije astronoma i po naređenju pape Grgura XIII 1582. god. Po papi Grguru XIII kalendar je nazvan gregorijanski kalendar. Razlika koja se pojavila do te godine otklonjena je tako što je poslije 4. oktobra 1582. god. naredni dan bio 15. oktobar. Novi kalendar nije odmah prihvaćen u svim zemljama. Veliki otpor ovom kalendaru su pružale pravoslavne zemlje i Pravoslavna crkva koja je do danas zadržala julijanski kalendar kao vjerski kalendar. U Italiji, Španiji, Francuskoj i Portugalu prihvaćen je odmah. U Engleskoj 1752., u Švedskoj 1753., u njemačkim državama do kraja XVIII stoljeća, a u Srbiji, Crnoj Gori i Rusiji tek 1918. godine.

158

Svijet četiri kalendara U Bosni i Hercegovini vjerske skupine su imale kalendare za praćenje vjerskih praznika i datiranje događaja. Dolaskom Osmanlija i prelaskom dijela stanovništva na islam, uveden je muslimanski hidžretski kalendar. To je lunarni kalendar i kraći je od solarnog za 10 dana. Službenici muvekiti su pravili hidžretski kalendar takvim po kome su određivani datumi islamskih praznika. Pravoslavci su koristili julijanski kalendar kao vjerski kalendar uz dvojako datiranje događaja i dokumenata. Prvi način datiranja za početak je koristio godinu stvaranja svijeta koje se po tadašnjem vjerovanju desilo 5500. god. pr.n.e., a drugi je uzimao kršćansku eru od

Isusovog rođenja. Katolici su vrijeme računali na isti način. Od XVII stoljeća oni su usvojilo gregorijanski kalendar. Jevrejski kalendar je luni-solarni, a početak ere je stvaranje svijeta koje se po jevrejskom proračunu desilo 3760. god. pr.n.e. Zvanične kalendare su uglavnom koristili nosioci visoke kulture konfesionalnih skupina, a narod je za događaje i praćenje vremena imao zajedničke kalendarske markacije.

Transkonfesionalna narodna praksa starih zajedničkih godišnjih kalendarskih markacija

Nova godina po gregorijanskom kalendaru počinje 1. januara, a po julijanskom ili pravoslavna nova godina počinje 13. januara. Nova godina po hidžretskom kalendaru, nazvanom po Hidžri tj. preseljenju Poslanika Muhameda iz Meke u Medinu 622. godine, počinje 1. muharema (prvi hidžretski mjesec), a po hebrejskom kalendaru zove se Roš Hašana i počinje 1. tišrina (sedmi mjesec jevrejske vjerske godine).

Praksa zajedničkih kalendarskih markacija je Svake godine na Jurjev u naselju Popova bazirana na predosmanskim kalendarskim obilježjima Bašta kod Zenice je organizovan veliki vezanim za određene praznike koji su vukli porijeklo iz teferič. Na njemu su mladići pokazivali koja mu se djevojka dopada tako što bi doba prije njihove identifikacije sa kršćanskim svetim je drenovim prutićem dotakao ili blago danima. One su prisutne u svim etno-konfesionalnim šibao. skupinama. Pored srednjovjekovnih naziva, one su dobile muslimanske nazive i mogu se podijeliti na one Jurjev je posebno obilježavan u “karanfil za topla i za hladna razdoblja. mahalama” gdje je živjelo romsko Za obilježavanje toplih razdoblja se ističu Jurjev stanovništvo. Slavlje u takvim mahalama (Đurđevdan ili Rozi Hidr), Aliđun (Ilindan) i Miholjdan. je počinjalo u jurjevskoj noći, na Jurjev Jurjev se obilježava 6. maja i po narodnom vjerovanju i duboko u noć nakon njega. Svakog 2. augusta u mjestu Krušćica kod Viteza smatra se početkom ljeta. Ovaj praznik je bio praćen održava se i danas teferič na Aliđun. nizom običaja u danu prije ili u jurjevskoj noći, koji su bili u suprotnosti sa religijskim sistemima, ali to nije sprečavalo etno-konfesionalne skupine da po svome obilježe ovaj praznik i ovisno od kraja do kraja. Jurjev je posebno bio raširen među mladim koji su ga obilježavali na svoj način. Svi običaji su imali za cilj da se u ljeto uđe zdrav, mlad, mirisan, zaštićen od zla. Na Jurjev su bili organizovani zborovi različite vrste na kojima se okupljalo stanovništvo i ta praksa se održavala do savremenog doba. Drugi praznik Ilindan ili Aliđun se obilježava 2. augusta. On predstavlja kraj sušnog i početak kišnog perioda ljeta i, po narodnom vjerovanju, to je najtopliji ljetni dan. U narodu se zadržala izreka “do Aliđuna s prahom od Aliđuna s kalom (blatom)”. Treći praznik koji obilježava kraj ljeta i pripremu za zimu je Miholjdan (12. oktobar). Dani oko Miholjdana se zovu “Miholjsko ljeto”. Obilježavan je završetkom berbe, pripremom i sjetvom ozimih žitnih kultura i zimskim oranjem njiva. Hladni period je podijeljen na više dijelova. Po narodnom vjerovanju zima počinje 8. novembra na Rozi Kasum ili Mitrovdan. U narodu se zadržala izreka “Kasum dokasa, ljeto prokasa”. Prvih 40 dana zime zvao se erbein (21.12.- 31.1.). Posljednjih 50 dana zime zvao

159

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

Historija III se hamsin (31.1.-20.3.). Najhladniji period zime je zemherija (oko 6.1). Prestanak hladnih dana obilježava se “udaranjem” džemreta: prvo džemre “udara” u zrak oko 19. februara., drugo u vodu oko 26. februara i treće u zemlju oko 5. marta. Nekoliko dana prije proljeća zovu se “babje huke”, a kraj hladnog perioda zove se “goveđa zima” (25.4-1.5.). U nekim mjestima Bosne i Hercegovine neki običaji i manifestacije iz predislamskog doba održani su i dobili su islamske karakteristike kao dovišta: Djevojačka pećina, Lastavica kod Zenice i druga dovišta. U okolini Kraljeve Sutjeske nalaze se pećine koje su služile za religijske obrede po nekim pretpostavkama još od ranokršćanskog perioda. U njih su se do nedavno povlačili derviši. U njima nije ništa mijenjano samo je dodavano i mogu se pratiti promjene koje su dolazile jedna za drugom.

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU -

narodna verska shvatanja…U Ljubinju (Hercegovina) kako saopštava E. Lilek, neće niko u mladim godinama posaditi orah, jer kažu: kad se god orah osuši, sušiće se i onaj koji ga je posadio. Slično se verovalo i u gradu Sarajevu: orah kod kuće ne sme se nikako poseći, jer kako bi se posečeni orah posušio, onako bi se osušio i onaj ko ga je posekao…” …Kod Hrvata katolika u selu Brankovićima kod Zavidovića se veruje (podatak iz 1967.) da svaki čovek ima u šumi svoje drvo. Ako se desi da ga poseče, desiće mu se neka nesreća. Kad se rađa dete, muško ili žensko, nastaje i to stablo. Kod muslimana u okolini Rogatice veruje se da će umreti čovek koji naiđe na drvo koje je njegovo i poseče ga. U selu Preljubovićima pod planinom Romanijom (sa muslimanskim stanovništvom) veruje se da čovek ima u šumi svoj glog (Crataegus) i, kad mu dođe vreme da umre, on mora otići u šumu da taj glog poseče, ali on to čini nehotice, nesvesno, tj. ne znajući da je to njegov glog i da on treba da umre… “

Iz članka Milenka S. Filipovića “Čovekov dvojnik u narodnom verovanju Južnih Slovena” donosimo dijelove koji govore o vjerovanjima naroda Bosne i Hercegovine, a koji nisu u skladu sa zvaničnim religijskim sistemima na ovom prostoru već su se održavala u narodu.

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA

VODA I KAMEN KAO ČOVEKOV DVOJNIK “… svakom čoveku kad se rodi, Bog odredi jedno vrelo, i kakvo je ono, takav je i njegov život: Ako je vrelo snažno i jako, bogat je onaj čije je. Za čoveka koji se trudi i radi, a od toga rada nema odgovarajuće koristi kažu: “Džaba mu je da radi, kad mu je takvo – tanko – vrelo!” Na svetu ima onoliko vrela koliko ima ljudi. ... U selu Preljubovićima pod Romanijom (opština Sokolac, muslimansko stanovništvo) veruju da svaki čovek ima svoj izvor i da jednom u životu mora doći na taj izvor da se na njemu napije vode, pa makar da je taj izvor u nekoj drugoj zemlji. Snaga izvora zavisi od snage ljudi čiji su: slabići, nejaki ljudi imaju male izvore, a hrabri ljudi (ratnici, vojskovođe) imaju jake… Nekada je takvo verovanje, sigurno, postojalo i u Livanjskom polju…: kad se kome desi neka nesreća ili on doživi nešto krupnije, kaže se: “Određeno mu je da mora doći napiti se vode odatle”… I tu se, dakle, veruje u neku sudbinsku povezanost čoveka i vode; U stvari se radi o okrnjenom verovanju u vrelo kao čovekova dvojnika…

PITANJA I ZADACI

VEGETABILNI DVOJNIK Kult stabla je veoma razvijen kod Južnih Slovena, i to ne samo u oblastima koje su zaostale u kulturnom razvitku i u kojima se, stoga, susreću u većoj meri starinska verovanja i pogledi na svet, kao i drugi elementi starine, nego takav kult postoji i u onim oblastima koje su ekonomski i kulturno naprednije… …U narodnim pesmama Južnih Slovena ima toga da neko stablo predstavlja ili zamenjuje neko lice, ali se u takvim primerima radi redovno o pesničkim metaforama. Stoga ovom prilikom neću takve primere ni uzimati u obzir, jer oni ne odražavaju

160

Džemre – zračna struja koja dovodi do popuštanja studeni u rano proljeće Markacija – obilježavanje, označavanje Obelisk – kameni stub koji se pri vrhu sužava Sihirbašica i sihirbaz – vračara i vračar, čarobnjaci

1. Na čemu počiva supstrat zajedničkog jezika? 2. Koji su zajednički oblici narodne kulture? 3. Na čemu počiva zajednička poslovna i običajna komunikacija? 4. Zašto je odvojen život u sferama visoke kulture? 5. Navedite osobine zvaničnih kalendara vjersko-etničkih skupina u Bosni i Hercegovini. 6. Kako je obični svijet obilježavao topla i hladna razdoblja u osmansko doba?

161

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

Historija III

VANJSKA DUHOVNA I POLITIČKA SREDIŠTA Gdje su se nalazili duhovni centri katoličke i pravoslavne vjere u srednjem vijeku? Kako su bile organizovane vjerske zajednice u srednjovjekovnoj Bosni? U čemu je razlika u organizaciji Katoličke i Pravoslavne crkve?

Orijentisanost na tri vanjska duhovnocivilizacijska središta

Istanbul (Aja Sofija), duhovni i politički centar muslimana Osmanskog carstva

Vatikan, katolički duhovni centar

Pećka patrijaršija, srpskopravoslavni duhovni centar

162

U osmansko doba u Bosni i Hercegovini vjerske zajednice su imale vanjske duhovne centre: muslimani u Istanbulu, katolici u Rimu, a pravoslavci u Pećkoj patrijaršiji dok je postojala u Osmanskom carstvu. Za muslimane u Bosanskom ejaletu Istanbul je bio simbol jedinstva svih muslimana, jer je osmanski sultan bio njihov duhovni vođa. Naredbe i fetve iz Istanbula u Bosanskom ejaletu su čitane u svečanoj atmosferi, a slušači su odanost izražavali stojeći. Pod utjecajem Istanbula, u Bosni i Hercegovini se osjetio orijentalnoislamski kulturno-civilizacijski utjecaj u svim vidovima života muslimana. Oni su prihvatali sve ono što je u Istanbulu utvrđeno kao važeće u vjerskom, političkom i kulturnom pogledu. Po svojoj organizaciji Katolička i Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini osmanskog doba su imale duhovne centre u Rimu i u Peći na Kosovu. Njihova djelatnost u Bosni i Hercegovini je ovisila o stavovima tih duhovnih centara prema osmanskoj vlasti. To je dovodilo do sukoba sa osmanskom vlašću, a posljedice sukoba su snosile obje crkve. Pod utjecajem tih duhovnih centara crkvena politika je bila pod prismotrom sa strane. U katoličkim samostanima i pravoslavnim manastirima razvila se visoka kultura. Sa jačanjem napetosti između kršćanskih država i Osmanskog carstva, u Bosni i Hercegovini su se jačale unutrašnje suprotnosti. S jedne strane su bili kršćani koji teže oslobođenju od osmanske vlasti, a s druge strane muslimani koji teže da se ona održi. Od XVIII stoljeća orijentisanost stanovništva Bosanskog ejaleta na tri duhovna centra je dobijala političke konotacije. Uspostavljanjem granice 1699. godine počelo je mijenjanje stavova o pripadnosti ovoj zemlji. Suštinu ovih stavova čini ideja da se kršćani trebaju osloboditi od osmanske vlasti pomoću neke evropske

sile i da se uspostavi vlast kršćanskog vladara umjesto sultanove vlasti. Ovi stavovi su se javili u manjem dijelu predstavnika visoke kulture, dok je obični svijet i dalje duboko u svijesti pripadao ovom prostoru, mada se i kod njega pojavila težnja za oslobođenjem od osmanske vlasti. Poseban utjecaj na kršćane imale su Habsburška monarhija i Rusija. One su u svojoj propagandi među balkanskim kršćanima potencirale civilizacijski sukob između islama i kršćanstva. Tako se postepeno javila želja za uključivanjem ovih prostora u njihov sastav ili da se oni osamostale pod njihovim patronatom. Nasuprot ovakvim stavovima, muslimani su razvijali osjećaj zavičajnosti, važnosti u Osmanskom carstvu i želje da se očuvaju na bosanskohercegovačkom prostoru uz zadržavanje postojećeg stanja. Dugotrajna orijentisanost na tri duhovna centra utjecali su na svijest stanovništva u Bosni da trebaju pripadati svojim vjerskim zajednicama van ovog prostora. Ali je bitno napomenuti da je svo stanovništvo Bosne i Hercegovine bilo svjesno zemaljske pripadnosti. Stanovništvo susjednih zemalja je bosanskohercegovačko stanovništvo nazivalo Bosancima bez obzira na vjeru s tim da je ponekad postojao izuzetak za muslimane koje su nazivali domaći Turci ili Turci prvenstveno misleći na njihovu vjersku pripadnost, a ne pripadnost turskom etnosu.

Prepreke za proces političko-nacionalne integracije i oblikovanje trajnog i čvrstog osjećaja lojalnosti Bosni i Hercegovini U XIX stoljeću, pod utjecajem reformskog pokreta osmanskih sultana, koji su propagirali oslobađanje od feudalnih obaveza i vjersku slobodu, i nacionalnih pokreta u susjednim zemljama, umjesto orijentisanosti prema duhovnim centrima, javlja se orijentisanost ka političkim centrima iz kojih je ova zemlja bila pod jakom nacionalnom propagandom iz susjednih zemalja, od druge polovine XIX stoljeća. Pod utjecajem srpskih tajnih organizacija i crkveno-školskih opština širena je srpska nacionalna ideja uz stalno potenciranje stava o pripadnosti Bosne i Hercegovine tzv. “srpskim zemljama”. U Bosni i Hercegovini pravoslavlje je poistovjećeno sa srpstvom i u drugoj polovini XIX stoljeća došlo do opredjeljivanja pravoslavaca za srpstvo. Kod bosanskih franjevaca je od polovine XIX stoljeća bila razvijena svijest o bosanskoj pripadnosti katoličkog stanovništva. Pod utjecajem zakašnjelog Ilirskog pokreta i razvijene hrvatske nacionalne propagande došlo je do definitivnog opredjeljivanja katoličkog stanovništva za hrvatstvo, jer je katoličanstvo poistovijećeno sa hrvatstvom. Što se tiče bosanskohercegovačkih muslimana, obje nacionalne ideje su nudile rješenja koje oni nisu prihvatili. Ove ideje su bosanskohercegovačke muslimane smatrale pripadnicima hrvatskog ili srpskog nacionalnog korpusa koji su u određenom historijskom dobu prihvatili islam i time se odrodili od svog navodnog nacionalnog korpusa. Drugi stav prema bosanskohercegovačkim muslimanima je da su oni azijskog porijekla i da njihov opstanak na ovom prostoru nije moguć. Zbog toga su se vjerske suprotnosti sve više pojačavale.

163

Historija III Osmanske vlasti su pokušale uspostaviti integralno bošnjaštvo kojim bi stanovništvo Bosne i Hercegovine imalo zajedničku nacionalnu pripadnost. Taj pokušaj nije prihvaćen u bosanskohercegovačkim vjerskim zajednicama, jer su kršćani, pogotovo pravoslavci, bili pod utjecajem nacionalnih ideja iz susjednih zemalja. Poistovjećivanje vjere sa nacijom produbilo je unutrašnje suprotnosti, a prostor današnje Bosne i Hercegovine je izišao iz okvira formiranja nacija po evropskom uzoru. Pored osnovnih faktora za nastanak nacije jezika, prostora, tradicije i kulture, važnu ulogu u formiranju nacija igrala je religijska pripadnost bosanskohercegovačkog stanovništva. Na razbijanje političko-nacionalne integracije bosanskohercegovačkog stanovništva i oblikovanja trajnog i čvrstog osjećaja lojalnosti prema Bosni i Hercegovini najpogubnije su utjecale srpska i hrvatska velikodržavna ideja, koje su polagale ekskluzivno pravo nad ovim prostorom. One su utjecale da se u Bosni i Hercegovini pojave zastupnici tih ideja koje su imale negativne historijske posljedice. Trend opredjeljivanja za duhovne i političke centre jača nakon austrougarske okupacije kada je utjecaj Beograda i Zagreba bio sve izraženiji.

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Ekskluzivan – isključiv Integracija – okupljanje, učvršćenje Konotacija – skup svih atributa koji su bitni za značenje nekog pojma

PITANJA I ZADACI 1. Kako se orijentisanost na duhovne centre odražava na stanovništvo u Bosni? 2. Kako su velike sile utjecale na jačanje suprotnosti između vjerskih zajednica u Bosanskom ejaletu? 3. Kad i zašto je došlo do nacionalnog opredjeljenja i okretanja ka vanjskim političkim centrima naroda današnje Bosne i Hercegovine? 4. Koje ideje i stavovi su utjecali na slabljenje integracijskih faktora naroda u Bosni?

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

MUSLIMANSKI KRUG Za{to je stanovni{tvo Bosanskog ejaleta prelazilo na islam? Kako je bila organizovana osmanska dr`ava u vjerskom pogledu? Koji su dru{tveni slojevi prihvatili islam? Koje su promjene nastupile u dana{woj Bosni i Hercegovini uspostavqawem osmanske vlasti?

Participirawe u globalnom svijetu islamsko-orijentalne kulture, nauke i umjetnosti Sa prihvatawem islama, po~eo je proces uklapawa bosanskohercegova~kih muslimana u globalni svijet orijentalno-islamske kulture, nauke i umjetnosti. Za povezivawe sa tim svijetom trebalo je nau~iti arapski, turski i perzijski jezik. Preko djela na tim jezicima oni su upoznali islamsko-teolo{ka, nau~na, pravna, politi~ko-upravna i literarno-poetska djela. U po~etku osmanske vlasti uvo`eni su originalni rukopisi i prijepisi kwiga iz Buhare, Kaira, Bagdada i Istanbula. Onda su wih prepisivali na{i prepisiva~i. Od 15. stoqe}a bosanskohercegova~ki muslimani su stvarali djela daju}i doprinos orijentalno-islamskoj kulturi. Nastale su: teolo{ke i pravne rasprave, historije, hronike, tursko-bosanski rje~nici, putopisi i poezija. Neki stvaraoci pi{u na sva tri orijentalna jezika. Prema istra`ivawima od 15. do 19. stoqe}a moglo bi se nabrojati oko 500 imena autora razli~itih profesija.

Slo`enost i dinami~ke promjene odnosa u trouglu islam i sultanat. Bo{wa~ka zavi~ajnost, dru{tvena i kulturna slojevitost muslimanskog dru{tva Od po~etka osmanske vlasti bosanskohercegova~ki muslimani su odani islamu i osmanskoj upravi. Od 18. stoqe}a kod wih se isti~e svijest o bosanskoj zavi~ajnosti. Ona nije nestala osmanskim osvajawima, jer su najvi{i funkcioneri bosanskog porijekla nastojali pokazati privr`enost ovoj zemqi davawem u vakuf sredstva za izgradwu objekata ili su uz ime

164

Za izradu ~uvene “Hunername“ (“Kwige careva“), anga`ovani su na{i qudi, a wen ilustrator Osman Naka{, prema ocjenama histori~ara umjetnosti, je prijelomna li~nost u razvitku osmansko-islamske minijature uop}e.

U dekorativnoj umjetnosti, kaligrafiji i slikawu minijatura, Bo{waci su postigli velik uspjeh. Ove poslove su radili mnogi doma}i qudi. Osman-pa{a i Mustafa Faginovi} su ukrasili jednu istanbulsku xamiju.

165

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

Historija III Najboqa ilustracija bosanske stvarnosti onog vremena su pjesme “Duvawski arzuhal“ Mehmed-age Pru{~anina i “^udan zeman nastade“ Abdulvehaba Ilhamije @ep~aka zbog koje je pjesnika pogubio Xelaludinpa{a.

imali dodatak o zavi~ajnoj pripadnosti. Od 18. stoqe}a ova svijest se manifestirala u shvatawu o va`nosti Bosanskog ejaleta za odbranu dr`ave. To je bila podloga za nastanak ideje o autonomiji Bosanskog ejaleta izra`ene u pokretu za autonomiju 1831/1832. godine Husein-kapetana Grada{~evi}a. Muslimani Bosanskog ejaleta su pripadali askeru i raji. U askeru oni su ve}inom bili spahije i jawi~ari. Posebno mjesto imali su kapetani i wihove jedinice. Askeru je pripadala ulema. Muslimansko gradsko stanovni{tvo ~inili su trgovci i zanatlije, stub privrede u ~ar{iji sa posebnim na~inom organizirawa, funkcionirawa i pona{awa. Muslimansko seqa{tvo je najve}im dijelom pripadalo raji. Pla}alo je sve da`bine osim hara~a i obavqalo je vojnu slu`bu. Wegov `ivot je bio sli~an `ivotu ostale raje. Jedina razlika je bila vjerska pripadnost. Ono je zadr`alo mnoge obi~aje i tradiciju iz prethodnog doba i mawe je izlo`eno utjecaju orijentalno-islamske kulture nego gradsko stanovni{tvo. Zna~ajni su bili ajani, lokalni uglednici, koji su odlu~ivali o razli~itim pitawa.

su arzuhali, protestne molbe u stihovima o samovla{}u funkcionera i te{ko}ama grani~arskog `ivota. Alhamijado kwi`evnost i jezi~ka komunikacija u bosanski govor su unijeli mnogo turcizama.

Kultura, kwi`evnost, oblici umjetnosti Najve}i uspon orijentalno-islamska kultura u Bosni i Hercegovini do`ivjela je u 16. stoqe}u. Nosioci kulture i centri wene koncentracije su gradovi. Javne gra|evine su podignute u duhu orijentalno-islamske kulture, a stambena arhitektura je zadr`ala elemente bosanskog sredwovjekovqa i primorskih utjecaja, pored orijentalnog utjecaja. Najqep{i spomenici su nastali u monumentalnoj arhitekturi vjerskog i svjetovnog karaktera. Na gradwi nekih objekata radili su najboqi osmanski arhitekti tog doba mimari Sinan i Hajrudin i doma}i graditeqi Nexar Haxi Ibrahim i Sinan iz Sarajeva. Husrevbegova u Sarajevu i Ferhad-begova xamija u Bawoj Luci se po arhitektonskim osobinama mogu svrstati u najvi{e domete vjerske arhitekture. Graditeqsko umije}e je pokazano u gradwi kamenih mostova u Vi{egradu i Mostaru.

Karakteristi~no je da su bosanski pisci na orijentalnim jezicima uz svoje nau~no ili pjesni~ko ime zadr`avali oznaku svog prorijekla kao {to su: “Bosnevi“, “Bosnali“ ili jednostavno “Bo{wak“. Centri stvarawa na orijentalnim jezicima u 16. stoqe}u bili su Prusac, Mostar i Sarajevo.

Svrzina ku}a u Sarajevu, primjer muslimanske stambene arhitekture

Fenomen alhamijado kwi`evnosti “Potur [ahidija“ (stranica iz originala)

Tursko-bosanski rje~nik pod nazivom “Makbul-i-arif“ (“Privla~an za znalca“), popularnijeg naziva “Potur [ahidija“, {to u prijevodu zna~i “narodni rje~nik po uzoru na [ahidija“ tj. Ibrahima [ahidija, osmanskog pjesnika i sastavqa~a tursko-perzijskog rje~nika u stihovima, koji je Hevaiji bio uzor.

166

Pod pojmom alhamijado kwi`evnost podrazumijeva se kwi`evnost na na{em jeziku koja je zapisana arapskim pismom ili arebicom. Prve na ovaj na~in zapisane na{e rije~i potje~u iz 15. stoqe}a. U ovoj kwi`evnosti preovladavaju poetska djela, a prozna djela su malobrojnija i kre}u se u sferi pou~nopobo`ne tematike. U 16. i 17. stoqe}u nastale su prve alhamijado pjesme. Ve}ina ima pou~no-pobo`nu tematiku, ali se pi{u i svjetovne pjesme. Me|u brojnim alhamijado piscima isti~e se Umihana ^uvidina, pjesnikiwa nekoliko pjesama po uzoru na narodne epske pjesme. Jedan od najzna~ajnijih poduhvata alhamijado kwi`evnosti je tursko-bosanski rje~nik “Potur [ahidija”, djelo Muhameda Hevaije Uskufija. On je izvor za izu~avawe historije lingivistike na ovim prostorima. Zna~ajni

Stari most u Mostaru, djelo mimara Hajrudina. Most je sru{en u ratu 1993. godine a obnovqen je 2004. godine.

167

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

Historija III U pisanom stvarala{tvu prvo mjesto pripada autoritetima islamsko-teolo{kih nauka uglednih u cijeloj dr`avi. Od wih se isti~u: Hasan Kjafi Pru{~ak, pisac politi~kog djela “Temeqi mudrosti o ure|ewu svijeta”, popularni pisac i profesor Mustafa Ejubovi} ili [ejh Jujo, Muhamed Musi} Allamek, pisac 12 teolo{kih i nau~nih djela, i histori~ari Ibrahim Pe~evija i Koxa Husein. U kwi`evnosti na Kur’an, Sarajevo, orijentalnim jezicima stvarane su klasi~ne pjesni~ke Gazi Husrev-begova biblioteka forme, hronike, putopisi, biografije, politi~ke i teolo{ke rasprave. U obiqu pisaca isti~u se: Dervi{pa{a Bajezidagi}, pisac na tri orijentalna jezika, pjesnik Hasan Kaimija, u~enik i biograf Mustafe Ejubovi}a Ibrahim Opija~ i Sabit U`i~anin iz 17. stoqe}a. U 18. stoqe}u to su Fevzi Mostarac, pisac “Bulbulistana” i Mula Mustafa Ba{eskija, autor “Qetopisa” u kome je opisao `ivot u Sarajevu . U umjetnosti zna~ajni su umjetni~ki zanati. Ukra{avawe oru`ja, izrada nakita i dijelova odje}e i razli~itih predmeta bili su vid umjetni~kog izra`avawa. Lijepo pisawe ili kaligrafija je bila vrsta umjetnosti. Wena primjena je vidqiva u ukra{avawu kwiga, na natpisima na ulazu u xamije, kaligrafski ukra{enim zidovima i ispisivawu levhi. Svi epigrafski natpisi su kaligrafski. Ona je povezana sa prepisivawem kwiga, a naro~ito prepisivawem Kur’ana i hadisa. Zanatlije muxeliti su uvezivali i ukra{avali kwige. Ukra{avawe ni{ana 16. i 17. stoqe}a, ra|eno je kaligrafsko-epigrafskim natpisima. U pisawu tariha ili hronogram na{i autori su postigli visok nivo.

Na~in `ivota koji karakteri{e estetizacija svakodnevnice

Muslimanska gradska narodna no{wa iz Zenice

168

Orijentalno-islamska civilizacija je ve}im dijelom prodrla u svakodnevni `ivot muslimana u Bosni. Pod wenim utjecajem promijenile su se navike, na~in stanovawa, no{wa, kuhiwa, wegovawe cvije}a, u`ivawe kahve i duhana. Navike su mijewane pod utjecajem te kulture i islamskih vjerskih propisa. @ivot je krenuo drugim tokovima. Poslovno-privredna aktivnost obavqana je na ~ar{iji i ona je bila glavno mjesto gdje su se muslimani upoznavali sa novim pojavama neophodnim za usavr{avawe i izmjenu na~ina `ivota u novoj kulturnocivilizacijskoj sferi. U mahalama podignute su ku}e sa avlijama i odvojenim mu{kim i `enskim odajama. Avlije su ukra{avane cvijetwacima. U toku dana u avlijama su svoje poslove obavqale `ene. Naj~e{}e su bile kaldrmisane. Ku}e su

u pravilu imale izvor pitke vode. One su bile ogra|ene visokim ogradama prema ulici, a otvorene prema ba{~ama i ostalim zelenim povr{inama. Kanati, ulazna vrata, su ukra{avani metalnim ukrasima, a posebno zvekirima, halkama kojima se udaralo o vrata da bi se doma}inu dalo do znawa da neko dolazi. Unutra{wost ku}e je ukra{avana predmetima orijentalnog porijekla ili predmetima koji su pretrpjeli odre|enu izmjenu pod utjecajem orijentalno-islamske kulture. Posebno mjesto u ku}i imale su sehare, sanduci za ~uvawe garderobe, nakita i drugih porodi~nih dragocjenosti. Sve promjene nastale u stambenim objektima imale su za ciq da oni budu mjesto za odmor i opu{tawe. Zbog toga se pridavala va`nost estetizaciji wenog enterijera i eksterijera. Jela orijentalne kuhiwe su sve vi{e zauzimala mjesto u bosanskoj kuhiwi. Neka jela su se odr`ala do danas i postala prepoznatqiva kao bosanska jela. No{wa je pretrpjela velike izmjene. U duhu orijentalno-islamske kulture i islamskih vjerskih propisa no{eni su turbani i ostale kape orijentalnog porijekla. One su bile oznake pripadnosti nekoj profesiji. Pored toga, ve}inom udate `ene nosile su zar i ferexu od najskupocjenije tkanine.

RJE^NIK NEPOZNATIH POJMOVA Epigrafski - koji pripada epigrafiji, natpisu na ku}i, nadgrobnom ili drugom spomeniku Estetizacija - oplemewivawe i uqep{avawe odre|enog prostora Ferexa - `enski ogrta~ od ~ohe, koji su muslimanke obla~ile pri izlaska na ulicu Globalan - cjelokupan, ukupan Hadis - muslimanska vjerska tradicija, izreke i djela koja se pripisuju Muhammedu (a.s.) Kaligrafija - vje{tina lijepog pisawa Muxelit - kwigovezac Levha - natpis koji sadr`i ajeta iz Kur«ana na razli~itim materijalima Zar - `enski zavitak od basme, {tofa i svile u kome su muslimanke umotane izlazile na ulicu

PITAWA I ZADACI 1. Na koji na~in muslimani u Bosanskom ejaletu ulaze u orijentalno-islamsku sferu? 2. Koje su osnovne karakteristike muslimanskog dru{tva? 3. Navedite osnovne karakteristike kulture, kwi`evnosti i umjetnosti muslimanskog kulturnocivilizacijskog kruga.

169

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

Historija III

PRAVOSLAVNI KRUG

Pravoslavna crkva u Bosanskom ejaletu

Kakav je bio položaj Pravoslavne crkve u Osmanskom carstvu? Zašto je osmanska vlast dozvolila obnovu Pećke patrijaršije? Zašto je došlo do promjene pozitivnog odnosa osmanske vlasti prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi u XVII i XVIII stoljeću?

Do obnove Pećke patrijaršije 1557. godine pravoslavne crkve u Bosni su bile u okviru tri episkopije: dabarskobosanske, zahumsko-hercegovačke i zvorničke. U XVI i početkom XVII stoljeća podignute su crkve na temeljima ili u blizini starih crkvi. U prvoj polovini XVI stoljeća podignute su crkve u sjeveroistočnoj Bosni, a crkveno graditeljstvo je nastavljeno u Hercegovini. Svoje ciljeve i interese Pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini se poistovjećivala s ciljevima crkve u Srbiji. Zato su se njeni upravljači morali snalaziti da bi je očuvali i održali pravoslavce u toj vjeri, pogotovo kada su interesi Pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini bili ugroženi zbog postupaka crkve u Srbiji.

Snaženje položaja i utjecaja Zbog uloge Srba u širenju Osmanskog carstva, sultan Sulejman I je odobrio obnovu Pećke patijaršije 1557. godine, a njen patrijarh bio je Makarije Sokolović. Jurisdikcija Pećke patrijaršije proširena je na Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Slavoniju, Dalmaciju, Hrvatsku i Ugarsku. U XV i XVI stoljeću Srpska pravoslavna crkva je bila najveći kršćanski zemljoposjednik, jer su Pećka patrijaršija i njene eparhije dobile zemljišne posjede. Ona Stara pravoslavna crkva u Sarajevu je imala izvjesnu samoupravu u izboru patrijarha i episkopa i sudsku nadležnost u bračnim sporovima i unutrašnjim odnosima pravoslavne zajednice. U drugoj polovini XVI stoljeća Srpska pravoslavna crkva je imala dobre odnose sa osmanskom vlašću. U XVII stoljeću taj odnos se promijenio zbog postepenog ukidanja srpskih feudalnih elemenata, finansijskih pritisaka i oduzimanja crkvenih imanja koja su uživana kao timar. Zbog toga su patrijarsi stali na stranu narodnih pokreta i tražili zaštitu neke kršćanske sile. Međutim, oni nisu tražili oslobođenje od osmanske vlasti, tako da je podrška uskraćena, a ustanci predvođeni svećenstvom bili su osuđeni na propast. Izmirenje srpskog svećenstva i osmanske vlasti od sredine XVII stoljeća nije uspjelo. Ratovi u XVII i XVIII stoljeću su izmijenili odnos između njih zbog sudjelovanja Srba i patrijarha u ratovima protiv Osmanskog carstva. Poslije seobe Srba 1690. godine slabio je utjecaj Pećke patrijaršije. Na mjestu patrijarha smjenjivali su se Grci i Srbi. Ukidanjem Pećke patrijaršije 1766. godine svećenstvo je izgubilo utjecaj u odnosima sa osmanskom vlašću.

170

Zlatno stoljeće manastirske i crkvene umjetnosti Zlatno stoljeće manastirske i crkvene umjetnosti u Bosni i Hercegovini je trajalo od početka XVI do sredine XVII stoljeća. Tada se razvila vjerska, kulturna i prosvjetna djelatnost i crkvena arhitektura. Od 1557. godine u Bosni i Hercegovini obnovljeno je i iz temelja podignuto oko dvadeset manastira. Podizali su ih svećenici, kaluđeri i narod. Građeni su od grubo tesanog kamena. Po arhitektonskim osobinama slični su zgradama ovog tipa iz doba srpske despotovine. To su većinom poluobličaste zasvedene (Zavala i Lomnica) ili krstobrazne bazilike (Ozren, Tamna, Vozuća, Gostović). Manastiri su bili centri književne, teološke, filozofske misli i centri njegovanja crkvene umjetnosti. Posebno mjesto u vjerskoj, kulturnoj i prosvjetnoj djelatnosti imalo je otvaranje štamparije u Goraždu 1517. godine. Crkve i manastiri su ukrašeni ikonama i freskama. Ikonopis se ugledao na srpsko-pravoslavnu slikarsku tradiciju. Ikonopisci su bili učenici pećko-dečanskih slikara. Najbolji ikonopisci su Longin, autor ikonostasa crkve u Lomnici i praznične ikone u selu Cikote, i Sarajlija Nemko Solak, slikar ikone “Sveta Trojica”. Najbolje ikone iz XVII stoljeća su one u Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu. Ikone su smještene u ikonostasima ukrašenim

U goraždanskoj štampariji štampani su: “Služabnik” (1519.), “Psaltir” (1521.), “Molitvenik” (1523.) i druge vjerske knjige za pravoslavno svećenstvo u Bosni i Hercegovini. U manastirima su bili skriptoriji za prepisivanje vjerskih tekstova, književni rad i prevodilaštvo. Pored pomenutih, ističu se ikonopisci Andrija Raičević je 1649. godine uradio za Staru pravoslavnu crkvu u Sarajevu prikaz svetog Kirjaka. Slikar patrijarha Maksima je 1674. god. autor ikonostasa Stare pravoslavne crkve sa nekoliko ikona. Avesalom Vujić je uradio Blagovijesti za manastir Žitomislić u XVII st.. U XVIII st. Leontije je slikao Legende o svetom Đorđu i autor je dvije ikone Bogorodice. Maksim Tujković je oslikao prijestolne ikone za Staru pravoslavnu crkvu u Sarajevu. Rafailo Dimitrijević je slikar ikonostasa i ikona u manastiru Dobričevo i za Staru pravoslavnu crkvu u Sarajevu. Simeun Lazarević je posljednji majstor ikonopisa u Bosni i Hercegovini. U XIX stoljeću ikonopis je potisnut pojavom zanatskih radova i prodora ruskih ikona .

171

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

Historija III rezbarijama u pozlaćenom drvetu. Ikonostas je u početku bio nizak, a kasnije je dosezao do stropa crkve. U freskoslikarstvu korišteni su uzori kao u slikanju ikona. Najpoznatiji freskoslikari su: Vicko Lovro, pop Strahinja i Georgije Mitrofanović. Vicko Lovro je oslikao manastir Tvrdoš. Pop Strahinja je radio na freskama u manastirima u Budimlju, Dobrunu i Ozrenu, a Georgije Mitrofanović je slikao za hercegovačke manastire Zavalu i Dobričevo i Hilandar na Svetoj Gori u Grčkoj. Sarajevska crkvena opština je nastajala od XVI od sredine XVII stoljeća. Prvi pomen pravoslavnog sveštenika u Sarajevu potječe iz 1489. godine, pop Vuk se pominje 1516. godine, a prostorije za vjeronauku 1539/1540. godine. Crkveno zdanje je podignuto između 1520. i 1539. god. Porastom i ekonomskoprivrednim jačanjem pravoslavnih zanatlija i trgovaca, Sarajevska crkvena opština je bogatila, a trgovci i zanatlije su kontrolisali opštinsku imovinu i utjecali su na izbor paroha i upravnog i nadzornog vijeća. Značaj sarajevske opštine je porastao kada su mitropoliti stalno bili u Sarajevu. Mostarska crkvena opština, nastala u XVIII st., bila je druga po važnosti i značajna za pravoslavce u Hercegovini.

Pravoslavni manastiri u Bosanskom ejaletu

Pravoslavne crkvene opštine Pod osmanskom vlašću nastale su pravoslavne crkvene opštine za čiji nastanak je morala postojati crkva sa svećenikom i prostorima za vjersku obuku. One su uživale autonomiju u unutrašnjoj samoupravi, rasporedu prihoda za vjerske i humane potrebe i izdržavanje vjerskih škola. U upravi pravoslavne crkvene opštine bili su paroh i 12 crkvenih kmetova, predstavnika esnafa ili trgovaca. Crkvena opština je štitila autonomiju pred osmanskom vlašću ili crkvenim velikodostojnicima. One su od XVIII stoljeća snažnije i bogatije, jer su pravoslavni trgovci utjecajniji u čaršijama i crkvenim opštinama. Razvijene crkvene opštine su bile u Sarajevu i Mostaru.

Pravoslavna narodna nošnja iz Bosne

Zbog mijenjanja odnosa Srpske pravoslavne crkve i Osmanskog carstva i njenog antiosmanskog djelovanja, javila se napetost između muslimana, koji su štitili osmansku vlast, i pravoslavne raje, koja je težila da se nje oslobodi. Razjedinjenost Srpske pravoslavne crkve, nezainteresovanost fanariota za stanje srpskopravoslavnog stanovništva i odnos osmanskih vlasti prema njemu, utjecali su da nosioci Srpske pravoslavne crkve budu sveštenici i kaluđeri. Zbog njihovog niskog obrazovnog nivoa i općeg siromaštva većine pravoslavaca, došlo je do postepene arhaizacije pravoslavaca u Bosni i Hercegovini koja se ogledala u njegovanju tradicija seoske kulture sa izraženim patrijahalnim odnosom i običajnim pravom.

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Arhaizacija – zadržavanje ukusa ili duha starog vremena Eparhija ili episkopija – organizacijski oblik Pravoslavne crkve niži od patrijaršije Ikonopis – slikanje ikona Ikonostas – unutrašnja pregrada koja odvaja svetište od prostora za vjernike Kaluđer – pravoslavni monah, živi u manastiru po posebnim isposničkim pravilima Krstobrazna – u obliku krsta ili križa Skriptorij – zgrada u kojoj se obavlja prepisivačka djelatnost

PITANJA I ZADACI 1. Kakva je bila uloga pravoslavnih crkvenih opština? 2. Šta je utjecalo na opadanje i arhaizaciju pravoslavnog elementa nakon ukidanja Pećke patrijaršije? 3. Koje su osnovne osobine “zlatnog stoljeća” manastirske i crkvene umjetnosti?

Arhaizacija i opadanje pravoslavnog elementa Ukidanjem Pećke patrijaršije nestao je posljednji srpski feudalni ostatak. Sitno svećenstvo i kaluđere osiromašenih manastira kontrolisali su fanarioti. Oni nisu odobravali fanariotske postupke. Sitno svećenstvo je u svojim mogućnostima bilo kohezioni faktor okupljanja srpskog stanovništva.

172

173

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

Historija III

KATOLIČKI KRUG Kakva je bila vjerska politika posljednjih bosanskih kraljeva? Ko su bili nosioci katoličanstva u srednjovjekovnoj Bosni i u doba osmanske vlasti? Koji je najznačajniji događaj iz 1463. godine vezan za katoličanstvo u Bosni i u čemu je njegov značaj?

Pometnja i rasip nakon propasti srednjovjekovnog kraljevstva

Franjevci su u Bosanskom ejaletu bili stub katoličanstva.

Pohod sultana Mehmeda II na srednjovjekovnu Bosnu 1463. godine izazvao je opću pometnju u njoj što se odrazilo na katolike čiji se broj smanjivao. Raniji katolički krajevi su vjerski postali mješoviti. Katolici se iseljavaju pred osmanskim napadom, dijelom prelaze na islam i vrlo mali prelazi na pravoslavlje. U toku osvajanja crkvene zgrade su stradale, neke su napuštene i pretvorene u džamije, a neke su ostale do Velikog bečkog rata. Poslije njega su opstali samostani: Kraljeva Sutjeska, Fojnica, Olovo, Visoko i Kreševo. Osmansko osvajanje je promijenilo pravni i klasni status katolika. U pravnom pogledu oni su imali status zimija, zadržali su posjede, bavili se zemljoradnjom, zanatstvom i trgovinom sve dok su bili odani osmanskoj vlasti. U klasnom pogledu katolici su svrstani u klasu raje. Franjevački samostani u Bosanskom ejaletu

174

Duhovni i politički značaj ahdname (28. maj 1463. godine) Po osvajanju Bosne u mjestu Milodraž sultan Mehmed II je izdao Ahdnamu fra Anđelu Zvizdoviću. Po Ahdnami bosanski franjevci su dobili vjersku slobodu, pravo povratka izbjeglih franjevaca, pravo na život i imetak i da ih posjećuju stranci. Franjevci su postali zastupnici bosanskih katolika, štitili ih od miješanja pravoslavnih mitropolita u katoličke poslove i uzimanja poreza. Po Ahdnami u XVI stoljeću franjevci su oslobođeni od glavarine, ispendže i drugih davanja, a većih odstupanja od prava datih Ahdnamom nije bilo. Od XVII stoljeća franjevci su politički kontrolisani, jer su se vlasti miješale u izbor provincijala. Odstupanja od Ahdname su češća u ratovima Osmanskog carstva i evropskih zemalja, a finansijska opterećenja bila su veća. Oni su plaćali vanredne poreze, dažbine za oslobođenje od optužbi i sl. Najteži porez je bio džulus, plaćan pri promjeni na prijestolju. Krajem XVII i u XIX stoljeću bosanski vezir je džulus ubirao za sebe.

Sultan Mehmed II je dva puta regulisao status bosanskih franjevaca u ulozi političkog predstavnika bosanskih katolika. Prvu ahdnamu sultan je izdao bosanskim franjevcima srebreničkog samostana u proljeće 1462. godine. Dokument nije sačuvan. O njemu svjedoči jedna naredba sultana Bajezida II iz 1499. godine.

Ponovni egzodus nakon pohoda Eugena Savojskog 1697. godine U ratovima u XVII st. evropske katoličke države su proklamovale protjerivanje Osmanlija i obnovu kršćanskih predosmanskih odnosa. Upućivani su pozivi balkanskim kršćanima na saradnju i lojalnost sa gospodarima koji su trebali doći. Slična kampanja je provedena u Velikom bečkom ratu. Pobjede habsburške vojske u prvoj fazi rata, dale su nadu kršćanima da će se osloboditi osmanske vlasti. Prodor princa Eugena Savojskog u Bosanski ejalet 1697. godine utjecao je na egzodus bosankih katolika. U toku prodora od 12. 10. do 5. 11. 1697. godine popaljena je i uništena muslimanska imovina u dolini rijeke Bosne. Iz straha pred osmanskom odmazdom, vojsci Eugena Savojskog priključio se veliki broj bosanskih katolika i s njim su napustili Bosanski ejalet. Ne zna se tačno koliko je katolika tada otišlo iz Bosne, ali je vidljivo smanjen njihov broj u mnogim naseljima.

Eugen Savojski (1663-1736) princ, austrijski vojskovođa i diplomata. Trebalo je biti svećenik, ali su ga više privlačile prirodne nauke. Slavu je stekao stupanjem u austrijsku vojsku i ratovima protiv Osmanskog carstva i Francuske čiju vojnu akademiju nije mogao upisati. U svom dvoru Belvedere u Beču ostavio je dragocjenu zbirku umjetničkih djela i veliku biblioteku.

175

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

Historija III Bosna srebrena

Hrvatska narodna nošnja iz Kraljeve Sutjeske

Jedna od najarhaičnijih i etnološki najatraktivnijih pojava je tetovaža na rukama, posebno kod žena, koji je vjerovatno predstavljao predslavenski relikt i koji se u zatvorenijim sredinama održan do danas. Samouci su koristili “tablice” od javorovog i kruškovog drveta ili voštane tablice. Po prvim se pisalo “lapišom” od olova, a po voštanim oštrim predmetom. Napisano se brisalo oštrim predmetom ili komadom stakla.

Bosanski franjevci su od 1517. godine organizovani u provinciju Bosnu Srebrenu. Značaj franjevaca i provincije je rastao u XVI stoljeću poslije osmanskih osvajanja Slavonije, Ugarske i Dalmacije i pada Đakova, dotadašnjeg sjedišta bosanskih biskupa. Franjevcima je prepuštena organizacija Katoličke crkve na bosanskim i osvojenim prostorima. Za održavanje provincije i samostana bilo je nekoliko izvora: samostanski posjedi, redovna davanja i drugi darovi, napuštene župe, katolici iz Slavonije, Srijema i južne Ugarske i katoličke kolonije u Srbiji i Bugarskoj. Oko prihoda franjevci su se sukobljavali sa bosanskim biskupima i jezuitima. Oni su se pred sudovima borili protiv pravoslavnih mitropolita koji su željeli oporezovati katolike i prevesti ih na pravoslavlje. Odbijali su mogućnost rada drugim svećenicima i crkvenim redovima u svojoj provinciji.

Kultura, pismenost, književnost

Bosanski franjevci su bili glavni stub kulture katolika u Bosanskom ejaletu. Centri kulture su bili franjevački samostani u kojima se sticalo osnovno redovničko obrazovanje i odvijale kulturne aktivnosti. Pored širenja pismenosti i bavljenja književnošću, bosanski franjevci su samostane pretvorili u centre prikupljanja arhivske građe, ostataka materijalne kulture, umjetničkih djela, proizvoda umjetničkog zanatstva i formiraju etnografske zbirke. Nasuprot toj kulturi u samostanima, narodna kultura katolika je održala arhajske specifičnosti. Bosanski franjevci su širili pismenost s ciljem jačanja vjere i moralnih osobina katolika. Upornim radom i primjenom različitih metoda opismenjavanja prilagođenih intelektualnom nivou ljudi, franjevci su sticali popularnost. Opismenjavanje je vršeno u samostanskim školama. Njih su pohađali đaci koji su se zaredili i oni koji su nastavili svjetovni život. Pored ovakvog opismenjavanja, bosanski katolici su se samopodučavali. Bosanski franjevci su koristili ćirilicu, latinicu i bosančicu. Ova pisma su korištena kao pismo šireg područja i zbog uspješnijeg djelovanja u narodu. Latinica je bila specifična po nestandardizovanoj grafiji koja je korištena za pisanje ili štampanje djela. Šarolikost u pisanju latinicom u Bosni i Hercegovini je trajala dok je Ljudevit Gaj nije reformisao. Najznačajnija kulturna djelatnost bosanskih franjevaca je književno stvaralaštvo na maternjem i latniskom jeziku. Utemeljivačem franjevačke književnosti smatra se fra Matija Divković (1563-1634), jer je pisao na narodnom jeziku i za potrebe naroda. Napisao je

176

“Nauk krstjanski” u duhu tridentinskog koncila i obnove Katoličke crkve, i “Sto čudesa ali ti zlamenja bl. Bogorodice privede u jezik Slovinski Matija Divković”. Pored Divkovića pojavilo se nekoliko franjevaca koji su se bavili književnošću preko koje su pružali pomoć svećenicima i pouku narodu. Njihova djela su teološke sadržine: teološki priručnici za svećenike, knjige za crkvenu upotrebu ili pobožna štiva i pjesme za narod, čudesa, prikazanja i sl. Franjevci su prevodili i prilagođavali tekstove kršćanskih autora. U XVII i XVIII stoljeću oni su nastavili stvaranje pobožno-poučnih djela kao književnu tradiciju fra Matije Divkovića. Među franjevcima bilo je stvaralaca na evropskim jezicima, naročito na latinskom. Najznačajniji je Juraj Dragišić, teolog, filozof, filolog i predstavnik evropskog humanizma i latiniteta, koji je karijeru razvijao u Bolonji, Firenci, Padovi, Parizu i Oksfordu. U XVIII stoljeću franjevci pišu ljetopise. Najznačajniji ljetopisi su Ljetopis fra Nikole Lašvanina i sutješkog samostana. U svakodnevnom životu franjevci su igrali važnu ulogu za običnog čovjeka katolika. Oni su bili savjetnici, liječnici, učitelji i sl. pa ih je narod nazivao “ujacima”. Katolici su zadržali arhajsku folklornu podlogu i održavali je bez obzira na protivljenje franjevaca.

“…mučno je tuđim slovima u naš jezik upisat svaku rič po svojoj naravi, izgovaranju i potpunu njezinu zlamenju … jer u Latinah nejma onoliko slova koliko bi se otilo za moć pisat podpuno, i uprav u naš jezik. Vidili smo sve knjige štampane u naš jezik latinskim slovima i ne vidismo ni jednoga da jednako pišu” (Marko Dobretić, 1782. god.)

Naslovnica “Nauka krstjanskog” fra Matije Divkovića

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Egzodus – izlazak, odlazak, napuštanje Grafija – pisanje Provincijal – poglavar franjevačkog reda Zimija – nemuslimanski (pravoslavni, katolički i jevrejski) podanik Osmanskog carstva

PITANJA I ZADACI 1. U čemu je duhovni i politički značaj Ahdname? 2. Navedite u kom periodu i zašto raste ugled i bogatstvo katoličkih trgovaca? 3. Kako se razvija i u čemu je značaj franjevačke provincije Bosne Srebrene? 4. Navedite najznačajnije franjevačke stvaraoce i karakteristike njihovih djela.

177

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

Historija III

JEVREJSKO-SEFARDSKI KRUG Kad i za{to su Jevreji do{li u Osmansko carstvo? Kakav je bio odnos osmanskih vlasti prema wima? Kojim zanimawima su se Jevreji naj~e{}e bavili u evropskim zemqama?

Na~in ustrojavawa jevrejskih op}ina @ivot bosanskih Sefarda kretao se u skromnim i prili~no jednoli~nim okvirima, od zatvorene porodice i zajedni~kih op}inskih poslova do raznih radwi poslovnoprofesionalnog zna~aja. U porodici je dominirao patrijarhat. ^lanovi porodice su se pokoravali drevnim shvatawima naro~ito u pogledu o~eve vlasti i preimu}stva mu{kih nad `enskim ~lanovima porodice. Takva porodica mogla je ~uvati i wegovati razne narodne obi~aje i vjerskokulturnu tradiciju prenesenu iz stare postojbine.

Rabin - jevrejski sve}enik

178

Nakon progona iz [panije, Jevreji Sefardi su se naselili u Osmanskom carstvu. Po{to je osmanska vlast dozvoqavala nemuslimanima slobodno ispovjedawe vjere, Jevreji su u`ivali vjersku slobodu, odr`avali su sastanke u hramu i zajedni~ki vr{ili vjerske obrede. Tako su Jevreji tradicionalno wegovali religioznost i kulturu. U Bosanskom ejaletu Sefardi su se naselili u Sarajevu u 16. stoqe}u, u Travniku u 18. stoqe}u, a do kraja 19. stoqe}a jevrejske op}ine su formirane u Bawoj Luci, Bijeqini, Zenici, Biha}u i drugim mjestima. Bosanski Sefardi su imali vjerske op}ine koje su bile ure|ene statutom. Op}ina je sjediwavala vjerske, prosvjetne i sudske funkcije i bila predstavni~ka ustanova Jevreja ~ime je nagla{en wen lai~ki karakter. Op}inu je vodio odbor s odre|enim pravima i du`nostima i op}inu i narod zastupao pred vlastima. Op}inski odbor, nadzornik sinagoge, kasir palestinskog novca i {kolski tutor mijewani su na novu jevrejsku godinu. Savjetodavni odbor je rje{avao nesuglasice me|u ~lanovima uprave. ^uvawu i ja~awu jevrejske zajednice doprinosila su dobrotvorna dru{tva. U `ivotu Jevreja va`nu ulogu imao je rabin, jevrejski duhovni pastir i sudija. U sudskim raspavama on se pozivao na vjerske propise i propise sa komentarima i stranke su bile zadovoqne wegovim rje{ewima i odlukama. Vjernici su mu vi{e vjerovali nego redovnom sudu i nisu se smjeli suprotstaviti wegovoj odluci. Veliki utjecaj je imao u rje{avawu pitawa porodi~nog prava i razvoda brakova. Brakorazvodnu ispravu mogao je dati samo rabin i to samo zbog izri~itog brakolomstva i slu~ajevima ako supru`nici nisu imali djece. Rabini su smjewivani u jevrejskoj op}ini unapre|ewem. Stjecawem posebnog renomea upu}ivani su u ve}e jevrejske op}ine. Rabini su bili nastavnici, pisci, sastavqa~i prigodnih pjesama i sli~no.

Povezanost sa op}inama Carstva i Evrope Sefardi su bili od koristi Osmanskom carstvu, jer su pomogli da ono obnovi ekonomiju, finansije, a kulturno i vojni~ki da se pribli`i evropskim silama. Me|u useqenicima Sefardima bilo je privrednika, nau~nika, kwi`evnika i vojnih stratega. Nakon pola stoqe}a od izgona iz [panije i Portugala, Sefardi sti`u u Bosnu i Hercegovinu, nastawuju se i po~iwu svoju djelatnost. Oni su uspostavqali poslovne i trgova~ke veze izme|u sebe, sa sunarodnicima, naj~e{}e ~lanovima porodice u Osmanskom carstvu, a kasnije u Italiji i jadranskim lukama s jedne strane i ve}im osmanskim gradovima s druge strane. Tako su Sefardi popunili prazninu u osmanskim privrednim tokovima koja je nastala smawewem broja stranih trgovaca na Balkanu. Polazne ta~ke za trgovinu sa Zapadom bili su Split i Dubrovnik.

Kulturne tradicije Sefardi su pod utjecajem kulturnih-psihi~kih, materijalnih i politi~kih uvjeta u kojima su `ivjeli bili zatvorena etni~ka grupa u kojoj se kulturna tradicija donesena iz [panije i Portugala konzervirala i ~uvala od propadawa. Sefardi su donijeli hebrejski i {panski jezik, ali su brzo u~ili jezik naroda i sredine kojoj su se odu`ivali nude}i joj iskustvo i znawe. Pisci kwiga na hebrejskom jeziku bili su rabini. U vjerskim djelima koristili su historijske i biblijske doga|aje. Me|u djelima ove vrste isti~u se svici pisani na ko`i ili pergamentu. Na velikim svicima zapisivana je Tora. Wu su pisali u~eni rabini-kaligrafi i Toru su znali napamet. Posebno mjesto zauzimaju “Megilat Ester”, zbirke svitaka sa tekstom kwige o Esteri i sarajevska Hagada. Sefardi u Bosni su govorili {panski jezik ili ladino. Pisani ladino je imao bogatiji rje~nik i vi{e {panskih rije~i od govornog koji je uzimao rije~i iz drugih jezika posebno turskog. Ladinom je napisano nekoliko molitvenika, uglavnom prijevoda, zapisnici jevrejske op}ine u Sarajevu Svitak ima vaqkasti oblik i - Pinkas, univerzalna op}inska kwiga pri~vr{}en je na vaqkaste srebrene ili pozla}ene dr{ke. Smatralo se o `ivotu i radu Jevreja, humanitarnih velikim grijehom ne{to pogre{no i prosvjetnih institucija. U historiji napisati, pa su pisci to radili sarajevskih Sefarda zna~ajan je Statut pa`qivo, jer je Tora najve}a svetiwa jevrejske op}ine u kome su podaci o za Jevreje. prihodima, rashodima i pravilima o imenovawu rabina i drugih slu`benika.

179

Bosanski svijet i njegov mikrokosmos

Historija III Romanse

Hagada je hebrejska rije~ nastala od “hagad”-kazati. U svijetu gdje su `ivjeli Jevreji pisane su hagade. ^esto su imale lokalni karakter, jer su opisivale historiju sredine u kojoj su `ivjeli Jevreji i kori{tene su u ku}i. Sarajevska Hagada je ~uvana u Zemaqskom muzeju u Sarajevu, a weni autori nisu poznati. Pretpostavqa se da je Hagada nastala u 14. stoqe}u u [paniji, prenesena u Veneciju, a odatle u Sarajevo. Wena vrijednost je neprocjewiva zbog starosti, misterioznog puta do Sarajeva, bogatstva minijature, ilustracija, ornamentike i impresivnih inicijala. U toku okupacije 1941. godine dva wema~ka oficira su iz Sarajevske op}ine odnijeli Pinkas. Poslije oslobo|ewa bra}a dr. Hajim i dr. Samuel Kamhi su u ^ehoslova~koj i Wema~koj tra`ili od tamo{wih vlasti da se Pinkas vrati Jevrejskoj op}ini. Wihova misija je bila neuspje{na. Za Pinkasom se jo{ traga. Jevrejske op}ine u drugim gradovima su vodili svoje Pinkase. Limarski zanat je bio jedan od najzastupqenijih zanata kojim su se bavili Jevreji.

180

Romanse bosanskih Sefarda se razlikuju od drugih jevrejskih romansi {to se obja{wava `ivotnim uvjetima i geografskom udaqeno{}u Bosanskog ejaleta od sefardskih centara. Jezik im je ~ist i wegovan, a tekstovi su se udaqili od originala, a neke rije~i drugih jezika su zamijenile {panske. Romanse nastale u novoj domovini Bosni nose pe~at duha, mentaliteta, karaktera i raspolo`ewa samih Sefarda. Po{to su oni bili religiozni, nastale su religijske romanse na {panskom jeziku koje su pjevane unisono sa razvu~enom i monotonom melodijom uskla|enom sa sadr`ajem i elementima sinagogalne muzike. Osim vjerskih, brojne su qubavne romanse, ali ih je malo zabiqe`eno u zbirkama.

RJE^NIK NEPOZNATIH POJMOVA Bak{i{ - poklon u novcu ili robi Hamal - nosa~ Saraf - mjewa~ novca Sinagogalna muzika - jevrejska vjerska muzika Unisoni - jednozvu~ni, jednoglasni

PITAWA I ZADACI 1. Ko su Sefardi? Po ~emu se razlikuju od ostalih Jevreja? 2. Kako Jevreji utje~u na privredni `ivot u Bosanskom ejaletu? 3. Navedite najzna~ajnije karakteristike sefardske kulture.

U~estvovawe u `ivotu ~ar{ije U svakodnevnoj komunikaciji sa ~ar{ijom, Sefardi su obavqali razli~ite poslove. Wihova zdravstvena kultura bila je razvijena u skladu sa vremenom i obi~ajima. Lije~ewem su se bavili stru~ni i priu~eni qekari i apotekari, sve}enici, babice, vidarice, bajalice. Svi oni su uglavnom bili pobo`ni i vjerovali su da }e wihov rad uspjeti uz Bo`iju pomo}. Oni su pisali i imali qekaru{e, kwige sa nazivima i uputama za spravqawe lijekova koji su prodavani u drogerijama i trgovinama narodnih lijekova. Apotekari su poznavali narodne lijekove i droge, wihovo djelovawe, namjenu i na~in upotrebe, prikupqali si, kupovali, obra|ivali i prodavali qekovito biqe i sinteti~ke lijekove sa uputstvom za upotrebu i za odre|ene bolesti i povrede. Sefardi su bili dobri trgovci, jer su vodili kakvo-takvo kwigovodstvo. Probleme sa zvani~nim vlastima rje{avali su bak{i{ima i mitom. Trgova~ko zanimawe je preno{eno sa oca na sina ili zeta. U ve}im centrima Sefardi su imali veletrgovine, a u mawim mjestima trgova~ke radwe za koje je roba dobavqana iz Sarajeva. Zanatlije Sefardi su bili siroma{ni, a porodice sa mnogo djece su izdr`avali “~eki}em i iglom”. Oni su bili u esnafima sa pripadnicima drugih vjera s tim da su Sefardi iskqu~ivo ~inili limarski esnaf. Najsiroma{niji Sefardi su radili kao hamali, prevoznici, itd. Me|u Sefardima bilo je trgovaca kapitalom - sarafa ili nov~ara.

181

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Politička karta Evrope u prvoj polovini XIX stoljeća

1789. Početak Francuske građanske revolucije, Deklaracija o pravima čovjeka i građanina 1789-1807. Vladavina sultana Selima III, početak reformi u Osmanskom carstvu 1791. Francuska dobila prvi ustav 1793-1794. Jakobinska diktatura u Francuskoj 1795-1799. Vladavina Direktorija u Francuskoj 1799-1814. Vladavina Napoleona Bonaparte u Francuskoj 1804-1812. Prvi srpski ustanak 1808-1839. Vladavina sultana Mahmuda II, nizami džedid 1815. Bečki kongres, Drugi srpski ustanak – Srbija dobila usmeno priznanje autonomije 1821-1827. Grčki ustanak protiv osmanske vlasti 1826. Ukidanje janjičara u Osmanskom carstvu 1827. Ukidanje janjičara u Bosanskom ejaletu 1830. Organizovanje Ilirskog pokreta, Hatišerif o autonomiji Srbije 1831-1832. Pokret za autonomiju Bosne 1834. Ukinute kapetanije u Bosanskom ejaletu 1839-1861. Vladavina sultana Abdulmedžid, doba Tanzimata (reformno doba) 1839. Hatišerif od Gulhane 1842-1858. Vladavina ustavobranitelja u Srbiji, plan vanjske politike Srbije “Načertanije” Ilije Garašanina 1848-1849. Revolucije u Evropi, Tahir-pašina reforma u Bosanskom ejaletu 1850-1852. Akcija Omer-paše Latasa u Bosanskom ejaletu 1859-1870. Proces ujedinjenja italijanskih država 1861-1865. Građanski rat u Sjedinjenim Američkim Državama 1864-1871. Proces ujedinjenja njemačkih država 1867. Austro-ugarska nagodba 1868. Hrvatsko-ugarska nagodba 1875-1878. Ustanak u Hercegovini i Bosni, Velika istočna kriza 1878. Berlinski kongres

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III

VRIJEME FRANCUSKE REVOLUCIJE I NAPOLEONA BONAPARTE Koje su karakteristike francuskog apsolutizma? Kakva je bila uloga francuskih prosvjetitelja u formiranju ideja o društvu? Zašto u Francuskoj nije uveden prosvijećeni apsolutizam? Zašto francuski kraljevi nisu sazivali skupštine staleža?

Kraj XVIII stoljeća u evropskoj historiji obilježen je Francuskom revolucijom u kojoj su ispoljene sve promjene novog doba: geografska otkrića, razvitak nauke, primjena naučnih otkrića u proizvodnji i društvene promjene. One su u XIX stoljeću potresale evropske države. Cilj im je uspostavljanje građanske vlasti, metoda borbe je revolucija koja je trebala demokratizovati države, a feudalno društvo zamijeniti građanskim. Prosvjetiteljske ideje su trebale biti provedene formiranjem ustavne države. Nosilac revolucije bio je treći stalež jer je bio nezadovoljan društvenim sistemom. Građanstvo, predstavnik većine nacije, željelo je vlast.

Duhovne osnove Šarl Luj Monteskje se u “Duhu zakona” zalaže za ustavnu monarhiju engleskog tipa kao kompromisno rješenje. Smatrao je da je republika idealno rješenje, ali rijetko ostvarljiv oblik državnog uređenja. On je predložio podjelu vlasti na zakonodavnu, izvršnu, sudsku, a zakon treba stajati iznad vlasti i spriječiti da jedan čovjek postane svemoćan. Žan Žak Ruso je propagirao prosvjetiteljski ideal čovjekove slobode i usavršavanja. Smatrali su ga tvorcem radikalno shvaćene demokratije u kojoj u građanskoj državi opća volja postaje izvor i temelj svakog prava. Neograničena vlast koja bi izvršavala opću volju nad pojedincem ne bi značila prisilu, jer bi ljudi potčinjavali jedino sami sebe. Fransoa Volter je kritikovao Crkvu kao instituciju i feudalizam. Smatrao da su Bog i religija potrebni narodu, jer se religijom može vladati njime. Mrzio je kraljeve i moćnike, kritikovao ih i tako postao rušilac autoriteta vlasti. Zbog toga je bio nosilac revolucionarnih ideja.

184

Nove ideje, vjera u napredak i čovjeka utjecali su na duhovnu pripremu Francuske revolucije u XVIII stoljeću. Dok su u drugim zemljama vladari uvodili prosvijećeni apsolutizam, francuski vladari su održavali kruti apsolutizam. Tako se pokazao nesklad između francuske državne stvarnosti i prosvjetiteljskih želja. Prosvjetitelji su kritikovali prilike u Francuskoj pozivajući se na primjer Engleske, ustavne i parlamentarne monarhije sa ograničenom monarhijskom vlasti. Njihova kritika apsolutizma je imala dva smjera. Jedan je polazio od plemstva, svećenstva i parlamentarne opozicije kojima je trebalo vratiti prava oduzeta u apsolutizmu, a drugi je dolazio od ekonomski ojačalog i bespravnog građanstva koje je tražilo društvenu i političku jednakost. U djelima filozofa-racionalista, Monteskjea, Rusoa, Voltera i enciklopedista postavljeni su principi ustavne države u kojoj “božanska prava kralja” treba zamijeniti “prirodnim pravima čovjeka”. Pored prosvjetitelja, apsolutizam su kritikovali hugenotski emigranti koji su otkrivali opačine apsolutističke monarhije. Stavovi prosvjetitelja i emigranata odgovarali su trećem staležu čija ekonomska moć i politička prava nisu bila u skladu. Zato je treći stalež bio opozicija režimu. Kritičari režima su svoje programe širili u javnosti i oko njih su okupljali simpatizere.

Francuska pred revoluciju Za vladavine Luja XV apsolutizam je počeo slabiti. Utjecaj plemstva u društvu se povećavao. Na vanjskopolitičkom planu Francuska je izgubila ratove za poljsko i austrijsko naslijeđe (1740-1748), Sedmogodišnji rat (1756-1763) i dio teritorije u Sjevernoj Americi, Africi i Aziji, a dobila je pokrajinu Lorenu i Korziku. Kralj Luj XVI je vladao apsolutistički prazneći državnu blagajnu, rasipajući novac na raskošni dvorski život. Finansijske probleme pokušali su riješiti ministri finansija štednjom i poreskim sistemom u kome bi poreze plaćali povlašteni staleži. Pokušaje ministara finansija rušili su upravo ti staleži, štiteći povlašteni položaj. Nedostatak finansija, otpor povlaštenih staleža, prezaduženost države i nemogućnosti namirenja novca iz postojećeg poreskog sistema, prisilili su kralja da sazove generalne staleže, koji su mu trebali odobriti nove poreze.

Tok revolucije. Politički sukob kralja i trećeg staleža Odluka o sazivu generalnih staleža pokrenula je političku aktivnost u kojoj su formulisani zahtjevi za promjenu postojećeg stanja. Predstavnici staleža su se sastali 4. maja 1789. godine i bili su razvrstani u vijeće svećenstva (I stalež), vijeće plemstva (II stalež) i vijeće građana (III stalež). Kralj Luj XVI je od vijeća tražio odobrenje za uvođenje novih poreza, iznio je svoje zahtjeve, a o reformama u državi nije htio raspravljati. Njegov cilj je bio održati postojeće stanje i dobiti sredstva za njegovo očuvanje. Predstavnici građana se nisu složili sa kraljevom namjerom. Njima su se priključili predstavnici nižeg svećenstva. Smatrajući se predstavnicima najbrojnijeg dijela francuskog stanovništva, predstavnici trećeg staleža su odlučili da ne napuste Pariz dok ne donesu ustav. U međuvremenu je postavljeno pitanje izglasavanja odluka. Pošto su generalni staleži glasali po vijećima, prva dva vijeća su bila za takvo glasanje, jer su bili protiv radikalnih reformi i znali su da će glasanje po vijećima omogućiti kralju da ostvari svoje namjere, a postojeće stanje i njihove privilegije bili bi

Kralj Luj XV (1715-1774), poznat po izreci “Poslije mene, potop!” Promjena uloge Skupštine u Francuskoj

4.5.1789. s kupština Generalnih staleža 20.6.1789. n arodno predstavništvo 9.7.1789. Ustavotvorna skupština, odluka o ukidanju kmetstva 25.8.1789. D eklaracija o pravima čovjeka i građanina 1791. Prvi francuski ustav, zakonodavna skupština 20.9.1792. Ukidanje monarhije

Kralj Luj XVI (1774-1792)

185

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III Kralj Luj XVI je sa pristalicama starog režima i apsolutističkih monarhija, želio srušiti revolucionarnu vlast i obnoviti apsolutizam u Francuskoj. Predvodnik koalicije evropskih snaga protiv revolucionarne vlasti bila je Habsburška monarhija čija je dinastija bila bastion apsolutizma u Evropi i zbog porodičnih veza sa Burbonima.

održani. Vijeće građana je smatrao da treba glasati svaki predstavnik za sebe. Ovom odlukom faktički je ukinuta skupština staleža i pretvorena u Narodnu skupštinu. Ona je odlučila donijeti ustav i prerasla je u ustavotvornu skupštinu. Kralj i vlada su odlučili silom onemogućiti njen rad. Francuska je sve brže ulazila u revoluciju .

Luj XVI: “Da li je to neka pobuna?” Vojvoda Liankur: “Ne, visočanstvo, to je revolucija!”

Francuska revolucija je počela u Parizu napadom na tvrđavu-zatvor Bastilju, 14. jula 1789. godine. Povod za sukob je bio napad grupe vojnika na Parižane u noći prije napada na Bastilju. Te noći Parižani su oteli oružje iz vojnog skladišta i sutradan počeli zauzeće tvrđave. Vijesti iz Pariza su se brzo širile i u Francuskoj je počela revolucija. Tog dana prestao je politički sukob kralja i trećeg staleža i prerastao je u općenarodni oružani ustanak protiv apsolutizma – Francusku građansku revoluciju. Stari režim se počeo rušiti i ustupati mjesto građanskom društvu.

Izgradnja građanskog društva do Jakobinske diktature Izgradnja građanskog društva počela je 1789. godine. Ustavotvorna skupština je donijela odluku o ukidanja feudalizma i crkvene desetine (4. augusta) i Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina (25. augusta). U Deklaraciji se ističu prirodna prava čovjeka. Ona je bila temelj izgradnje nove države. U oktobru i novembru razvlašćena je Katolička crkva kao aristokratsko-društvena korporacija. Francuska je dobila prvi ustav 1791. godine po kojem je ustavna i parlamentarna monarhija sa narodom kao izvorom suvereniteta. Kralj je postao državni službenik sa godišnjom platom. Za veleizdaju mogao je biti zbačen s vlasti. Birao je visoke civilne i vojne službenike odgovorne Zakonodavnoj skupštini. Vodio je unutrašnju i vanjsku politiku. Odluke o ratu i miru donosio je sa Zakonodavnom skupštinom koju on nije mogao raspustiti. Država je podijeljena na departmane, kantone i komune. Izborno pravo za Zakonodavnu skupštinu imalo je oko polovine muškog stanovništva, jer je ono ograničeno srednjim imovinski cenzusom. Ustav je garantovao jednakost svih građana pred zakonom. Donošenjem ustava ustavotvorna skupština je postala Zakonodavna skupština u kojoj su se pojavile političke grupe žirondinci, koji su politički program temeljili na odredbama francuskog ustava i zastupali su interese bogatih građana, i jakobinci, koji su tražili nastavak i odbranu revolucije od unutrašnje reakcije i kontrarevolucije. Od aprila 1792. godine počeli su revolucionarni ratovi protiv habsburške i pruske vojske. Početak ratova bio je poguban za Francusku jer nije imala organiziranu vojsku koja

186

je, iako vođena patriotizmom, poražavana u bitkama protiv koalicijske vojske evropskih sila. Kada su neprijatelji zaprijetili Parizu, jakobinci i Parižani su organizirali odbranu zajedno sa odredima Nacionalne garde iz ostalih gradova. Od tih odreda stvorena je revolucionarna vojska. Ona je protjerala austrijsko-prusku vojsku preko Rajne u Belgiju. Tada se pokazala kraljeva saradnja sa francuskim neprijateljima. Kralj Luj XVI i kraljica Marija Antoaneta su uhapšeni, monarhija je ukinuta 20. septembra 1792. godine, Francuska je proglašena republikom, a kralj i kraljica su pogubljeni. Kraljevo smaknuće je izazvalo neprijateljstvo evropskih sila prema Francuskoj, a u antifrancusku koaliciju su ušle Velika Britanija, Nizozemska i Španija. Revolucionarna vlast je ugrožena, Francuska je trpjela poraze i u njoj su počele rojalističke i seljačke bune. To su iskoristili jakobinci i preuzeli su vlast u državi.

Jakobinska diktatura (1793-1794) Pobunom 1793. godine jakobinci su bili vodeća snaga u Francuskoj. Formirali su Komitet javnog spasa pod vodstvom Maximiliena Robespierrea (Maksimilijan Robespjer, 1758-1794.). Počeli su obračun sa rojalistima i žirondincima koji podižu bune. Državu je zahvatio građanski rat u kome je primijenjen jakobinski teror protiv političkih protivnika da bi se osigurala vlast. Formiran je revolucionarni sud koji je za mjesec i po dana osudio na smrt 1350 ljudi. Rezultati terora su bili strahoviti. Pozivajući se na opću volju, jakobinci su ubili mnogo plemića, političkih protivnika i članova jakobinske političke struje. Oni su ukinuli feudalizam, kršćanstvo su zamijenili kultom razuma, uveli revolucionarni kalendar, proveli opću mobilizaciju. Žirondinci su Termidorskim prevratom u julu 1794. godine preuzeli vlast, a Robespjer je pogubljen.

Robespjer

Termidorska vladavina i vladavina direktorija (1794-1799) Nova vlast je raspustila jakobinske klubove i progonila političke protivnike jakobince. U ljeto 1795. godine Termidorski konvent je donio novi ustav. Njime je precizirano pravo svojine, biračko pravo ograničeno imovinskim cenzusom i izvršena je reorganizacija vlasti. Formirana je dvodomna skupština i Direktorij od pet članova kao izvršna vlast. Za četiri godine Direktorij je postepeno preuzimao vlast. Njegov utjecaj

“Robespjer ubija dželata zato što sporo radi” (karikatura)

187

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III je porastao poslije pobjede nad rojalistima u oktobru 1795. godine kada je Direktorij ukinuo Termidorski konvent i uspostavio svoju vlast koju su ugrožavali nemiri plemićapovratnika. U strahu da revolucija može doći u opasnost, buržoazija je oslonce potražila u vojsci i vođi Napoleonu Bonaparti (1769-1821).

Značaj Francuske revolucije U doba Direktorija dovršena je Francuska revolucija. Pobjedom nad vanjskim neprijateljima prestala je opasnost od obnove starog režima. Na unutrašnjem planu buržoazija je stvorila uvjete za uvođenje građanskog društva koje se orijentisalo na jačanje stabilnosti unutrašnjih privrednih i društvenih odnosa. Građanstvo je uspostavilo jedinstvenu državu u kojoj su se svi osjećali pripadnicima francuske nacije. Svjetskohistorijski značaj Francuske revolucije se pokazao tokom i nakon novih ratova kada je uzdrman feudalizam u evropskim zemljama. Stvaranje građanskog društva je jedan od prelomnih momenata u historiji čovječanstva. Pod utjecajem francuskih ideja, političkog i ekonomskog dodira sa francuskom buržoazijom, elementi kapitalizma u evropskim zemljama počeli su se brže razvijati nego što je bilo moguće na osnovu vlastitih društvenoekonomskih izvora.

Napoleonovi ratovi i prevlast u Francuskoj U toku revolucije evropske sile su formirale koalicije i vodile ratove protiv revolucionarne vlasti, za njeno rušenje i obnovu apsolutizma. Napoleonovi ratovi su nastavak tih ratova. Napoleonov cilj je bio obnova francuske prevlasti u Evropi i svijetu. Tome se suprotstavljala Velika Britanija kojoj nije odgovaralo francusko jačanje. Pošto je Velika Britanija imala razvijeniju mornaricu, Francuska nije ostvarila prevlast na moru, ali je njena vojska pobjeđivala na kopnu i osvojila veći dio Evrope (1805-1808). Britanska prevlast na moru pokazana je u pomorskoj bici kod Trafalgara kada je admiral Horacije Nelson porazio francusku flotu 1805. godine. Francuska prevlast na kopnu je pokazana šest sedmica poslije u bici kod Austerlica kada je Napoleon porazio udruženu austrijskorusku vojsku. Organizovane koalicije protiv Napoleonovog osvajačkog pohoda trpjele su poraze. Napoleon je promijenio političku kartu Evrope. Francuska je vladala: Španijom, Njemačkom, Kraljevinom Italijom, Velikim varšavskim vojvodstvom, Švicarskom i Napuljskom kraljevinom. Na tu teritoriju naslanjale su se vazalne države. Austrija, Pruska

18. brimer sedme godine republike (9. septembar 1799. godine) Uspješna karijera u revoluciji i vojne funkcije su Napoleona Bonapartu uveli u francuski sistem vlasti. Njegova pomoć Direktoriju povećala mu je ugled u vojsci. Kriza Direktorija je nastupila dok je on boravio u Egiptu. Neuspjesi francuske vojske u borbi protiv austrijsko-ruske vojske pod vođstvom Aleksandra Suvorova, poslužili su Napoleonu da napusti vojsku u Egiptu i vrati se u Francusku gdje je 9. septembra 1799. godine izvršio državni udar, postao prvi konzul i stvarni gospodar Francuske. Represivnim mjerama suzbio je dalja revolucionarna previranja i bune rojalista. On nije ukidao rezultate revolucije već ih je očuvao. Autokratskom vlašću centralizirao je državu, uspostavio organizovan sistem uprave i donio više zakonika kojima je učvrstio slobodu i nepovredivost vlasništva. Sklopio je konkordat s papom Napoleon Bonaparte 1801. godine kojim je priznato oduzimanje crkvenih imanja i državi dato pravo da vrši kontrolu crkvenog rada. Svemoćni prvi konzul se 1802. godine proglasio doživotnim konzulom, a 1804. godine carem Francuza. Francuska je postala građanska monarhija.

188

189

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III i Rusija su izgubile dijelove teritorija i ugovorima bile vezane za Francusku. Napoleon je htio Veliku Britaniju ekonomski iscrpiti i osvojiti. U Berlinu je 1806. godine donio odluku o kontinentalnoj blokadi kojom su zabranjeni privredni kontakti evropskim državama sa Velikom Britanijom. Kontinentalna blokada nije postigla cilj iako su Velikoj Britaniji nanesene privredne poteškoće. U pokorenim zemljama Napoleonova vlast nije bila dobro prihvaćena. U njima se budila nacionalna svijest i nacionalni patriotizam. Novi porezi, odvođenje mladića u vojsku i teror bili su razlog otpora takvoj vlasti. Njegove napredne reforme nisu umanjile mržnju prema okupatoru. Ustanci su podignuti u Španiji i Njemačkoj.

Pohod na Rusiju i Napoleonov poraz Rusko kršenje odluke o kontinentalnoj blokadi dalo je povod Napoleonu da u junu 1812. godine napadne Rusiju sa vojskom od pola miliona vojnika. On je pobijedio kod Borodina, stigao u napuštenu Moskvu i to je bio kraj njegovog napredovanja. Ruska vojska pod komandom Mihaila Kutuzova se taktički povlačila, udaljila Napoleona od baza za snabdijevanje i uvukla njegovu vojsku u zimu. Poslije boravka u Moskvi, Napoleon je naredio povlačenje koje je bilo pogubno za francusku vojsku. Evropske sile su organizirale koaliciju i u bici kod Lajpciga 1813. godine porazile Francuze. Koalicijska vojska je ušla u Pariz 1814. godine, Napoleon je abdicirao i protjeran je na otok Elbu. Napoleon je pobjegao sa Elbe i ponovo preuzeo vlast. Nova evropska koalicija je u bici kod Vaterloa, 1815. godine, porazila francusku vojsku. Napoleon se predao i protjeran je na otok sv. Helenu. NASLOVI U PARISKOJ ŠTAMPI O NAPOLEONOVOM BIJEGU SA KORZIKE I DOLASKU U PARIZ: “Korzikansko strašilo iskrcalo se u Žuanskom zalivu”; “Ljudožder ide u pravcu Grasa”; “Bonaparte je zauzeo Lion”; “Napoleon se približava Fonteblou”; “Njegovo carsko veličanstvo se sutra očekuje u svom vijernom Parizu” - Šta primjećujete iz ovih naslova?

Rezultati Napoleonovih ratova Pad Napoleona nije značio poništenje onog što je on u svojoj vladavini postigao. On se istakao u vojnoj, diplomatskoj i zakonodavno-upravnoj djelatnosti. Njegova vojna strategija i taktika utjecale su na razvitak vojne misli XIX stoljeća. Društvene promjene u evropskim zemljama su bile inspirisane idejama francuske revolucije koje su u njih stigle sa francuskom vojskom i upravom. U Evropi su građene ceste, škole sa Napoleonova pismena nastavom na maternjem jeziku, ukinut je feudalizam, abdikacija crkvi oduzeta imanja i uvedeni građanski zakoni. Ove reforme su se održavale u doba feudalne reakcije, dovele su do pojave nacionalnih pokreta i želje evropskih nacionalnih buržoazija da se oslobode apsolutističkih režima.

190

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Deklaracija o pravima čovjeka i građanina Deklaracija o pravima čovjeka i građanina od 27. augusta 1789. godine stvorena je prema idejama francuskih filozofa XVIII stoljeća. U odnosu na dotadašnje društvene prilike, to je bio dokument od velikog značaja. “Zastupnici francuskog naroda u Narodnoj skupštini smatraju da su nepoznavanje, zaboravljanje ili preziranja prava čovjeka jedini uzroci javnih nesreća i pokvarenosti države, pa su odlučili da u svečanoj deklaraciji izlože prirodna prava čovjeka, neotuđiva i sveta, da bi ta deklaracija bila bez prestanka pred očima svih članova društva i neprestano ih podsjećala na njihova prava i dužnosti. Tako bi se akti zakonodavne i izvršne vlasti mogli svaki čas usporediti i zbog toga poštovati, i tako bi žalbe građana, osnovane odsad na jednostavnim i nepobitnim načelima, koristile uvijek održavanju ustava i sreći svih ljudi. Zato narodna skupština priznaje, i pod zaštitom vrhovnog bića objavljuje ova prava čovjeka i građanina: Čl. 1. Ljudi se rađaju i ostaju slobodni i jednaki u pravima. Društvene se razlike mogu temeljiti samo na općoj koristi. Čl. 2. Cilj svakog društvenog udruživanja je zaštita prirodnih i nezastarivih prava čovjeka. Ta su prava: sloboda, vlasništvo, sigurnost i otpor protiv ugnjetavanja. Čl. 3. Porijeklo svake vlasti počinje u biti u narodu. Ni društvo ni pojedinac ne može vršiti vlast koja ne proističe izričito iz naroda. Čl. 4. Sloboda se sastoji u tome da čovjek može raditi sve što ne škodi drugome. Tako se prirodna prava svakog čovjeka omeđuju granicama koje drugim članovima društva osiguravaju uživanje istih tih prava. Te granice može odrediti samo zakon. Čl. 5. Zakon smije zabranjivati samo djela štetna za društvo. Sve što zakon ne brani, ne može se sprečavati, a niko ne može prisiliti nekoga da radi što zakon ne nalaže. Čl. 6. Zakon je izraz opće volje. Svi građani imaju pravo da ili lično, ili preko svojih predstavnika sudjeluju u njegovom stvaranju. On mora biti isti za sve, bilo kad zaštićuje, bilo kad kažnjava... Čl. 7. Niko ne može biti optužen, uhapšen ni zadržan u zatvoru, osim u slučajevima koje zakon predviđa i na način koji on propisuje. ... ali svaki građanin pozvan pred sud ili uhapšen na osnovu zakona, mora da se smjesta pokori; bude smatran krivcem ako se odupre. Čl. 8. Zakon smije ustanoviti kazne samo očito i nužno potrebno, i niko ne može biti kažnjen, osim po zakonu koji je donesen i objavljen i primijenjen prije počinjenog prestupa. Čl. 9. Svaki se čovjek smatra nevinim sve dok se ne proglasi krivim. Ako se drži prijeko potrebnim da bude uhapšen, svaka pretjerana strogost koja ne bi bila nužna za njegovo stavljanje u pritvor mora se oštro suzbiti zakonom. Čl. 10. Niko ne smije biti uznemiravan zbog svojih pogleda, čak ni vjerskih, samo ako njihovim izražavanjem ne remeti javni red ustanovljen zakonom.

191

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III Čl. 11. Slobodno saopćavanje misli i pogleda je jedno od najdragocjenijih prava čovjeka. Dakle, svaki građanin može govoriti, pisati, štampati slobodno, jedino mora odgovarati za zloupotrebu te slobode u slučajevima koje određuje zakon. Čl. 12. Garancija prava čovjeka i građanina iziskuje javnu silu. Ta je sila ustanovljena za dobro svih, a ne za ličnu korist onih kojima je povjerena. Čl. 13. Za izdržavanje javne sile i za troškove uprave prijeko je potreban opšti porez. On mora biti jednako raspoređen na sve građane prema njihovim mogućnostima. Čl. 14. Svaki građanin ima pravo da sam ili preko svojih predstavnika pokaže potrebu javnog doprinosa, da ga slobodno prihvati, da kontroliše njegovo korištenje, da mu odredi količinu i raspodjelu, uživanje i trajanje. Čl. 15. Zajednica ima pravo da traži od svakog državnog činovnika račune o njegovu poslovanju. Čl. 16. Svako društvo, u kojem garancija prava nije osigurana ni dioba vlasti određena, nije ustavno. Čl. 17. Budući da je vlasništvo nepovredivo i sveto pravo, svojina se nikome ne može oduzeti, osim ako to izričito traži opća potreba zakonom ustanovljena, ali uz uslov pravične i prethodne odštete.” Iz dekreta cara Napoleona od 21. novembra 1806. godine “ Dano u carskom logoru kod Berlina, 21. XI 1806. Mi Napoleon, car Francuza, kralj Italije itd., uzevši u obzir: 1. Da Engleska ne priznaje pravo naroda , kojeg se drže svi civilizovani narodi; 2. Da postupa kao s neprijateljem sa svima osobama koje pripadaju jednoj miroljubljivoj državi...; 3. Da proteže svoje pravo pljačke na trgovačke brodove i robu kao i na imovinu privatnika, što bi se smjelo primjenjivati samo na dobra koja pripadaju neprijateljskoj državi; 4. Da proširuje pravo blokade na neutvrđene gradove i trgovačke luke, kao i na druge luke i riječna ušća, što je po razumu i ustaljenom običaju svih izloženih naroda primjenjivo samo na utvrđena mjesta…; 5. Da takva nečuvena zloupotreba prava blokade nema drugog cilja, nego da ometa promet među narodima i da tako trgovinu i industriju Engleske utemelji na propasti industrije i trgovine kontinenta; 6. Da, kao što je očigledno shvaćanje Engleske, svaki tko na kontinentu posluje i trguje engleskom robom u stvari odobrava njezina shvaćanja i postaje njezinim sukrivcem; 7. Da takvo ponašanje Engleske, u svemu dostojno najranijih vremena barbarstva, pogoduje njezinoj moći na teret svih drugih; 8. Da na osnovu prirodnog prava slijedi da se neprijatelju suprotstavi isto oružje kojim se on služi i da se protiv njega bori na isti način koji on upotrebljava kad zbacuje sve pojmove pravde i sva liberalna shvaćanja, koja su plod ljudske civilizacije, - zaključili smo da na Englesku primijenimo sve mjere koje je ona unijela u svoje pomorsko zakonodavstvo.”

192

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Departman – okrug u Francuskoj Konvent – skupština Korporacija – društvu, udruga, udruženje koje ima isti cilj Suverenitet – vrhovna vlast; potpuna državna nezavisnost Termidor – “mjesec toplote” po revolucionarnom kalendaru (od 19-20. jula do 17-18. augusta) Brimer – “mjesec magle” po revolucionarnom kalendaru (od 23. oktobra do 24. novembra)

PITANJA I ZADACI 1. Kakva je struktura francuskog društva pred revoluciju? 2. Kakva je bila uloga francuskih prosvjetitelja u duhovnoj pripremi revolucije? 3. Kad i zbog čega nastupa razlaz između kralja i staleške skupštine? 4. Koje su osnovne karakteristike jakobinske diktature? 5. Zašto je revolucija značajna? 6. Kako je Napoleon Bonaparte uspostavio svoju ličnu vlast u Francuskoj? 7. Opišite Napoleonove sukobe sa evropskim silama. 8. Zašto je uspostavljena kontinentalna blokada? 9. U čemu je značaj Napoleonovih osvajanja za evropske narode?

193

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III

KONGRESI VELIKIH EVROPSKIH SILA U XIX STOLJEĆU Na koji način su se evropske sile organizovale u borbi protiv Osmanskog carstva? Kada je prvi put došlo do pokretanja Istočnog pitanja? Koje su vodeće evropske sile u XVIII stoljeću? Kakvi su bili planovi vodećih evropskih sila na Balkanskom poluotoku?

Evropsku historiju XIX stoljeća obilježila su tri velika kongresa: Bečki 1814/1815., Pariški 1856. i Berlinski kongres 1878. godine.

Bečki kongres Sveta alijansa – međunarodna organizacija za kolektivnu bezbjednost zasnovanu na pojedinim ugovorima između velikih sila. Naziv potječe od osnovnog ugovora Aleksandra I, Franje I i Fridriha Vilhelma III u Parizu 26.IX 1815. god. Alijansi nisu pristupili engleski kralj Džordž IV, papa Pio VII i sultan Mahmud II. Do 1848. god. glavni pokretač i izvršilac njenih odluka bio je austrijski knez Klemens von Metternich (Klemens von Meternih, 1773-1859.)

Bečki kongres, savremena karikatura

Napoleonov poraz 1814. godine bio je kraj velikih potresa u Evropi izazvanih francuskom vladavinom, početak feudalne reakcije i obnove starog režima. Evropski vladari i ministri su se sastali u Beču 1814. godine. Glavnu riječ na kongresu je imao Komitet četvorice sastavljen od predstavnika Engleske, Rusije, Austrije i Pruske. Ciljevi kongresa su: uspostavljanje političke stabilnosti i ravnoteže u Evropi, osiguranje mira, sprečavanje izbijanja revolucija i uspostavljanje nove političke karte Evrope. Odlukama Bečkog kongresa Francuska se morala vratiti u prijašnje granice, platiti ratnu odštetu od 700 miliona franaka i predati 53 tvrđave pobjednicima. Ukinute su Napoleonove države, obnovljene su stare države i u njih su vraćeni vladari po načelu dinastičkog legitimiteta pravo zakonitih dinastija i vladara da upravljaju državom. Burboni su vraćeni u Francusku, Španiju i južnu Italiju, Savojci u Kraljevinu Pijemont. Zaštitu starog poretka i ovog načela preuzeo je savez Sveta alijansa, politički savez ruskog i austrijskog cara i pruskog kralja.

sila u procesu odlučivanja, dobila je dijelove Poljske, Pomeranije, Saksonije, lijevu obalu Rajne i Rur. Austrija je pod svoju vlast vratila slovenske zemlje, Hrvatsku, Vojnu krajinu i Dubrovnik, Salzburg i Tirol, Galiciju na istoku i Lombardiju i Veneciju u Italiji. Manje italijanske države predate su habsburškim rođacima. Formirana je njemačka konfederacija od 34 monarhije i 4 slobodna grada sa Saveznom skupštinom u Frankfurtu na Majni. U njemu su najmoćnije države bile Austrija i Pruska koje su se borile za utjecaj u skupštini. Švedska i Norveška su formirale personalnu uniju. Stvoreni su: Ujedinjeno nizozemsko kraljevstvo, Pijemontsko-sardinska kraljevina i Švicarska konfederacija čiju je neutralnost garantovao Bečki kongres.

KONGRESI I INTERVENCIJE SVETE ALIJANSE 1821. Austrija guši pobune u Pijemontu; Rusija je prisiljena da ne interveniše u Grčkom ustanku, 1822. Kongres u Veroni Francuska guši revoluciju u Španiji, 1828. Rusija preuzima vodeću ulogu u Svetoj alijansi, 1830. Raspad Alijanse na dva bloka - liberalni i konzervativni, 1849. Posljednja intervencija u Mađarskoj, 1852-1853. Raspad Svete Alijanse

Preuređenje evropskih granica po odlukama Bečkog kongresa Na Bečkom kongresu velike sile su podijelile teritorije. Engleska je dobila pomorske oblasti: Maltu, Jonske otoke, Mauricijus i Cejlon i povećala je pomorsku moć. Rusija je zadržala Finsku, Besarabiju i dvije trećine Poljske. Pruska, nova

194

Evropa poslije Bečkog kongresa

195

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III Krimski rat (1853-1856) i Pariški kongres Sredinom XIX stoljeća Rusija je pokrenula Istočno pitanje obnavljajući zahtjev o pravu zaštite kršćanskih svetih mjesta u Palestini koja su bila pod osmanskom kontrolom. Iako je osmanski sultan bio popustljiv prema Rusiji, ona je 1853. godine počela Krimski rat. Osmanskom carstvu su pomogle Francuska, Velika Britanija i Kraljevina Pijemont. Rat je trajao do 1856. godine i završen je mirom u Parizu. Krimski rat je izazvan uzajamnim strahom velikih sila zbog remećenja ravnoteže među njima i zbog jačanja ruskog položaja na jugoistoku Evrope. On je vođen radi Evrope i protiv Rusije. Velika Britanija i Francuska su koristile rat da bi uspostavile narušenu ravnotežu sila u Evropi nakon ruskog poraza. Stvarni problem u Krimskom ratu nije bilo Osmansko carstvo već centralna Evropa. Britanci su se nadali da će uspostaviti evropsku hegemoniju umjesto ruske hegemonije. Nakon diplomatske akcije velikih sila i lošeg položaja na ratištu, Rusija je 1856. godine potpisala mir koji je značio rušenje mita o njenoj sili, a evropski vladari mogli su od Evrope praviti što su htjeli. Na kongresu u Parizu od 25. februara do 16. aprila 1856. godine pobijeđena Rusija se obavezala da će napustiti podunavske kneževine, da neće imati pretenzija na Carigrad i neće držati ratnu mornaricu na Crnom moru. Sultan je donio zakon o položaju kršćana čime je evropskim silama oduzeto pravo da se miješaju u unutrašnje poslove njegove države. Crno more je postalo neutralna zona i dozvoljena je plovidba samo trgovačkim brodovima. Regulisana je plovidba Dunavom. Ispravljena je granica u Besarabiji u korist Moldavije. Ranije privilegije Moldaviji i Vlaškoj su potvrđene pod sultanovim suverenitetom. Srbiji je potvrđena unutrašnja samouprava pod suverenitetom sultana i pravo Osmanlija da imaju garnizone u toj kneževini.

Grčki ustanak (1821-1827) je primjer kako velike sile oslabe drugu silu. Podignut je protiv Osmanskog carstva i za oslobođenje i nezavisnost Grčke. Taj ustanak su pomagale Rusija, Habsburška monarhija i Velika Britanija što je na kraju dovelo do oslobođenja Grčke od Osmanskog carstva i proglašenja njene nezavisnosti.

Velika istočna kriza (1875-1878) i Berlinski kongres Mir u San Stefanu 3. 3. 1878. godine sklopljen je između Rusije i Osmanskog carstva. Odluke: Crna Gora dobija Plav, Gusinje, Nikšić, Spuž, Podgoricu, Žabljak, Bar, Ulcinj i nezavisnost. Srbija dobija Kosovo i Novopazarski sandžak i nezavisnost. Formirana je Velika Bugarska pod sultanovim suverenitetom i ruskim knezom kao vladarem. Rusija je trebala držati vojsku dvije godine u Bugarskoj i izgraditi njen državni aparat. Bosna i Hercegovina dobija autonomiju.

196

U julu 1875. godine protiv osmanske vlasti prvo su se pobunili seljaci u Hercegovini, a zatim u Bosni. To je bio početak velike istočne krize. Potčinjeni narodi Slaveni, Grci ili Rumuni nisu uzimani u obzir u rješavanju najvažnijih problema, već su služili kao strateški dodatak interesima velikih sila koji na početku krize nisu bili definisani. Rusi su bili poniženi zbog zatvaranja moreuza Bosfora i Dardanela i zabrane držanja crnomorske flote. Austrijanci su ovisili o slobodnoj plovidbi Dunavom. Osmansko carstvo je bilo potrebno Britancima za osiguranje Istočnog Mediterana i Bliskog Istoka od ruske dominacije. Francuzi i Britanci su bili glavni finansijeri Osmanskog carstva pa oni, zbog ekonomskih interesa,

nisu željeli pokretanje istočnog pitanja. Kad su se pobunili balkanski Slaveni, Rusija je odlučila iskoristiti tu pobunu. Najvažniji ruski cilj je bio oduzeti Osmanskom carstvu teritorije na Balkanu i izaći na Sredozemno more. Ovaj cilj se sukobljavao sa interesima Austro-Ugarske, koja je osmanskom teritorijom željela nadoknaditi izgubljene teritorije u ratovima sa Italijom i Pruskom. Velika Britanija je željela očuvati Osmansko carstvo i pozicije u njemu. Balkanske zemlje su željele oslobođenje i osamostaljenje od Osmanskog carstva i proširenje teritorija na njegov račun. To je iskomplikovalo situaciju na Balkanu. Srbija i Crna Gora Balkanske zemlje u XIX stoljeću su 1876. godine objavile rat Osmanskom carstvu pod izgovorom da pružaju pomoć ustanicima u Bosni i Hercegovini. Rusija je objavila rat Osmanskom carstvu. Veliki ruski uspjeh na Balkanu i zaključenje Sanstefanskog ugovora pokrenuli su diplomatije evropskih sila da sazovu kongres na kome su odlučivale o sudbini Osmanskog carstva, ravnoteži među velikim silama i sudbini balkanskih naroda. Veliko uzbuđenje u evropskoj diplomatiji izazvalo je sklapanje Sanstefanskog ugovora. Zaključenje Sanstefanskog ugovora između Osmanskog carstva i Rusije bilo je uzrok sazivanja Berlinskog kongresa, jer njegove odredbe nisu odgovarale velikim silama. Od 13. juna do 13. jula 1878. godine velike sile Velika Britanija, Francuska, Austro-Ugarska, Njemačka, Rusija i Osmansko carstvo su kreirale odredbe Berlinskog kongresa. Na kongresu je izvršena revizija mira u San Stefanu. Velika Bugarska je rasparčana na troje: autonomnu kneževinu, poluautonomnu provinciju Istočnu Rumeliju i na Makedoniju koja je ostala u Osmanskom carstvu. Članom 25. Berlinskog ugovora Austro-Ugarska je dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu i Novopozarski sandžak koji ostaju pod vrhovnim suverenitetom sultana. Srbiji je priznata nezavisnost i proširenje na četiri okruga (Leskovac, Pirot, Vranje i Niš). Crnoj Gori je također priznata nezavisnost i udvostručila je teritoriju. Rumunija je dobila nezavisnost i teritorijalna proširenja na donjem Dunavu. Na kongresu je Rusija ponovo poražena, njeni uspjesi u rusko-osmanskom ratu su izbrisani ona više nije bila onako jaka sila kao početkom XIX stoljeća. Osmansko carstvo nije bilo efektivna vojna sila i bilo je neutralna barijera između Rusije i Velike Britanije.

197

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III Makedonija i Bosna i Hercegovina bile su klice predstojeće nesreće. Oko prve su izbili Balkanski ratovi, a oko druge aneksiona kriza 1908. godine i Prvi svjetski rat. Njemačka je postala velika sila. Nova ravnoteža sila je stvorena i koncentrisana je na ponašanje Njemačke. Poslije kongresa je nastupilo razdoblje mira od 35 godina u kome nije bilo direktnog sukoba među velikim silama, iako je ono obilježeno velikim krizama koje umalo Evropu nisu uveli u veliki rat.

Državnici na Berlinskom kongresu 1878. godine Oto fon Bizmark, njemački kancelar, rukuje se sa ruskim grofom Šuvalovim. Do njih je zajednički ministar Austro-Ugarske Gjula Andraši. Lijevo sjedi ruski ministar vanjskih poslova Gorčakov i rukom drži engleskog ministra vanjskih poslova Benjamina Dizraelija. Desno je osmanska delegacija.

Evropska diplomatija u XIX stoljeću Evropska diplomatija XIX stoljeća trpjela je izmjene. U početku je bila konzervativna i čuvala je feudalizam kojim su osigurane pozicije plemstva i dinastija po dinastičkom legitimitetu. U prvoj polovini XIX stoljeća evropske države su dobro sarađivale na provođenju diplomatskih ciljeva. Diplomate Engleske, Francuske, Habsburške monarhije i Rusije su dogovorima rješavale međusobne i probleme u drugim zemljama istovremeno nastojeći ostvariti svoje ciljeve. Bilo je diplomatskih sukoba i dugih pregovora. Otpor dinastičkom legitimitetu, evropske sile su gušile ili su pomagale pokrete koji su ugrožavali njihove protivnike. Od druge polovine XIX stoljeća diplomatije su nastojale princip ravnoteže poremetiti i ostvariti dominaciju na određenim prostorima i postaviti svoju državu na vodeće mjesto. Najvažniji faktor u evropskoj diplomatiji bila je Francuska predvođena carem Napoleonom III. To se pokazalo u Krimskom ratu, kada su njegovom diplomatskom akcijom evropske države pomogle Osmanskom carstvu i odbranile ga od Rusije. To je prekretnica u evropskoj diplomatiji, jer je Rusija, važni faktor diplomatije i politike, prisiljena na popuštanje. Nakon ujedinjenja 1871. godine, u vrhove evropske diplomatije ušla je Njemačka. Njena ekonomska i vojna moć obezbijedili su joj vodeće mjesto u rješavanju evropskih političkih pitanja. Evropske države, a naročito Austro-Ugarska monarhija, su vodile računa o stavu Njemačke prema određenim pitanjima što se pokazalo na Berlinskom kongresu.

198

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Član XXV Berlinskog mirovnog ugovora Ovim članom ugovora Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. “Austro-Ugarska će zaposjesti pokrajine Bosnu i Hercegovinu i upravljaće njima. Kako austrougraska vlada ne želi da primi na sebe upravu Novopazarskog sandžaka, koji se prostire između Srbije i Crne gore (u pravcu jugoistoka - do iza Mitrovice), to će u njemu i dalje ostati osmanska uprava. Pa ipak, da bi se s jedne strane osiguralo novo političko stanje, a s druge sloboda i sigurnost saobraćajnih puteva, Austro-Ugarska zadržava za sebe pravo da na cijelom ovom prostoru starog Bosanskog vilajeta drži svoje garnizone i da ima u svojoj vlasti njegove vojničke i trgovačke puteve. Vlade austrijska i osmanska zadržavaju obavezu da se o pojedinstima u ovoj stvari sporazumiju.”

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Aneksija – pripajanje teritorija nekoj državi i uvođenje vlasti države koja vrši aneksiju Hegemonija – prevlast Legitimitet – zakonitost, utemeljenost na pravu Načelo dinastičkog legitimiteta – načelo kojim se ne mogu umanjiti prava nasljednih dinastija Samoinicijativno – svojom voljom, dobrovoljno Suverenitet – vrhovna vlast, neograničena vlast; potpuna državna nezavisnost

PITANJA I ZADACI 1. Zašto su sazivani kongresi velikih sila u XIX stoljeću? 2. Šta se podrazumijeva pod pojmom dinastički legitimitet? 3. Koja su pitanja razmatrana na kongresima u XIX stoljeću? 4. Kakav je odnos velikih sila prema Istočnom pitanju u prvoj, a kakav u drugoj polovini XIX stoljeća? 5. Koja je država bila nezaobilazan faktor u diplomatiji druge polovine XIX stoljeća? 6. U čemu se razlikuju diplomatije evropskih sila u prvoj i drugoj polovini XIX stoljeća?

199

Historija III

PROQE]E NARODA - REVOLUCIONARNA 1848/1849. U EVROPI Kada i za{to je do{lo do uspostavqawa Svete alijanse? Kakav je bio utjecaj Francuske revolucije na evropske narode? Kako su ideje Francuske revolucije dospjele do evropskih naroda? Kako se zove doba evropske historije nakon Be~kog kongresa?

U prvoj polovini 19. stoqe}a Evropa je povremeno zahvatana revolucijama. Neke od wih ugu{ila je Sveta alijansa. Revolucionarni trend je zaustavqen Julskom revolucijom u Francuskoj 1830. godine. Evropom je vladala apsolutna i konzervativna vlast zasnovana na dinasti~kom legitimitetu. Pod utjecajem ideja Francuske revolucije ja~ale su nove snage, nosioci novog koncepta vlasti, nacionalnih ideja, nacionalnih programa, novih politi~kih odnosa i ustanova. To su liberali i demokrati. Oni su te`ili provo|ewu tekovina Francuske revolucije i potjecali su iz redova bur`oazije. U wihovim programima tra`i se uvo|ewe gra|anskih sloboda i pravna za{tita od svih vrsta terora. To je potaklo druge slojeve da se bore protiv re`ima i pomognu nacionalnoj bur`oaziji, nosiocu ideje o nacionalnoj dr`avi. Nacionalna ideja je izra`enija u vi{enacionalnim dr`avama u kojima su strani vladari i vladaju}e elite eksploatisali pojedine narode. U wima su ja~ali pokreti sa idejom o nacionalnoj dr`avi. Nosioci nacionalnih pokreta su tra`ili dr`avu koja }e im osigurati pravni poredak, slobodan razvitak i pravnu za{titu od samovoqe dr`ave i tu|inskih vladara. Nacionalni pokreti su oja~ali u 1848. i 1849. godini.

200

Bosna i svijet u XIX stoljeću Proqe}e naroda Revolucije 1848/1849. godine u evropskim zemqama su te`ile ka demokratskoj vlasti i parlamentarizmu, ru{ewu apsolutizma, nacionalnim dr`avama, rje{avawu socijalnih problema, borbi za radni~ka prava, ukidawu kmetstva i sl. Revolucije i revolucionarni pokreti su razli~iti po programima i pripremama za wihov po~etak. U Francuskoj, Pruskoj i Habsbur{koj monarhiji reforme je tra`ila bur`oazija, u Wema~kom savezu i Habsbur{koj monarhiji istaknut je zahtjev za rje{avawe agrarnog pitawa i ukidawa feudalnih obaveza. Borba za rje{avawe nacionalnog pitawa u kombinaciji sa oslobodila~kom borbom izra`ena je u Italiji, Wema~kom savezu, kod Ma|ara i slavenskih naroda u Habsbur{koj monarhiji. Nosioci revolucija su bili razli~iti dru{tveni slojevi: sitna i sredwa bur`oazija, liberalno plemstvo, radni{tvo i seqa{tvo. Svi oni su imali svoje zahtjeve i nadu da }e wihovi problemi biti rije{eni. Nasuprot wih bili su plemstvo i krupna bur`oazija, nosioci konzervativnih ideja.

Revolucija u Francuskoj Francuska revolucija je po~ela 22/23. februara 1848. godine kada je na banketima liberalno-demokratska opozicija tra`ila izborno pravo bez ograni~ewa imovinskim cenzusom i op}e pravo glasa. Vlada kraqa Luja Filipa je zabrawivala bankete, a u~esnike progonila. Uvedena je cenzura da bi se sprije~ilo {irewe liberalno-demokratskih ideja. Jedan banket zavr{en je napadom kraqevske vojske na demonstrante. Pod pritiskom demonstranata i kraqevske vojske koja im je pri{la, Luj Filip je abdicirao. U Francuskoj je uspostavqena Druga republika 24. februara 1848. godine. Vlast su dobili umjereni republikanci i radikali. Progla{eno je op}e pravo glasa, ukinute su smrtna kazna za politi~ke krivce i cenzura. Organizovani su izbori Luj Napoleon, drugi francuski car (1852-1871) za Narodnu skup{tinu na kojima su pobijedili umjereni republikanci. Radikalni republikanci i radnici su bili nezadovoqini tim rezultatima, jer nije rije{eno socijalno pitawe. Junskim ustankom radnici su probali produbiti revoluciju i stvoriti socijalnodemokratsku republiku. Protiv wih bili su seqaci i bur`oazija. Ustanak je ugu{io Luj Kavewak represivnim mjerama. Narodna skup{tina je u novembru donijela ustav kojim je ozakowena republika i op}e pravo glasa. Ona je dobila zakonodavnu vlast, a weni poslanici su birani na tri godine. Predsjednik republike je biran na ~etiri godine, imao je izvr{nu vlast, birao je ministre, dr`avne i vojne slu`benike. Na izborima za predsjednka pobijedio je Luj Napoleon Bonaparte. On je 1852. godine dr`avnim udarom postao car Napoleon úúú. U Francusku je vra}ena monarhija.

201

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III O nacionalnom ujediwewu wema~kih dr`ava raspravqano je od aprila do juna 1848. god. i javili su se: malowema~ki program, predvi|a ujediwene wema~kih zemaqa sa Pruskom bez Austrije, i velikowema~ki program, formirawe savezne wema~ke dr`ave i Austrije. Pruska i Austrija su se borile oko vode}eg polo`aja u Wema~kom savezu. Krajem decembra 1848. godine savezni parlament je usvojio ustav Wema~kog rajha: dr`ava je nasqedna monarhija, zakonodavnu vlast ima parlament, a izvr{nu nasqedni car. Progla{eno je op}e pravo glasa i federalna dr`ava sa jednom vladom, valutom, carinama i vawskim poslovima. Ostalo je bilo u nadle`nosti ~lanica federacije. Carsku krunu pruski kraq je odbio, ugu{ene su revolucije, a ujediwewe je odlo`eno.

Klemens fon Meternih bio je austrijski dr`avni kancelar od 1815. do 1848. godine. Na Be~kom kongresu, u “Komitetu ~etvorice“ Habsbur{ka monarhija je igrala va`nu ulogu u odlu~ivawu. Engleski ministar Robert Kastelrix i austrijski kancelar Klemenso Meternih su tvorci principa dinasti~kog legitimiteta. Meternih je bio stub politike provo|ene od 1815. god. Meternih je smatrao da svaki ustupak zahtjevima pojedinih narod vodi do toga da i drugi postave iste zahtjeve. To, po wemu, vodi ka ru{ewu dr`ave. Razli~itim mjerama ja~ao je apsolutizam i suzbijao napredne pokrete i zato se doba od 1815. do 1848. godine zove Meternihov apsolutizam.

202

Revolucija u Wema~kom savezu U jugozapadnom dijelu Wema~kog saveza revolucija je provo|ena mirnim putem. Tamo{wi vladari su prihvatili liberalno-demokratske zahtjeve i formirali vlade, donosili ustave, uvodili su pravnu jednakost, slobodu mi{qewa i druge elemente gra|anskog dru{tva. U nekim dr`avama predstavnici starog re`ima pru`ali su otpor, jer su nosioci revolucije tra`ili radikalno ukidawe feudalnih odnosa, sigurnost privatnog vlasni{tva i slobodu poduzetni{tva. Wema~ka bur`oazija je bila zainteresovana za ujediwewe zemqe, jer bi ono moglo obezbijediti uvjete za wen privredni razvitak i za{titu wihovih dr`ava od ekonomski ja~ih dr`ava. U Wema~kom savezu istaknuta su tri problema: ukidawe feudalizma rje{avawem agrarnog pitawa, ru{ewe apsolutizma uvo|ewem ustavnosti i parlamentarizma te kona~no ujediwewe wema~kih dr`ava.

Revolucija u Pruskoj Dok su dr`ave jugozapadne wema~ke dr`ave bile pod utjecajem francuskerevolucije, isto~ne dr`ave revolucija je zahvatila nakon revolucije u Be~u. 18. marta 1848. godine revolucija je po~ela u Pruskoj pobunom u Berlinu i isticawem zahtjeva za uvo|ewe ustavnosti i liberalno-demokratskih reformi. Pruska vojska je pucala na demonstrante, ali ih nije savladala. Kraq Fridrih Vilhelm úñ pristao je formirati liberalnu vladu i odr`ati izbore za ustavotvornu skup{tinu. Izborno pravo je ograni~eno imovinskim cenzusom. Kraqevskim dr`avnim udarom ugu{ena je pruska revolucija u novembru 1848. godine Raspu{tena je liberalna vlada i vlast su preuzeli predstavnici starog re`ima.

je zna~io pad apsolutizma i po~etak ja~awa i {irewa nacionalnih i liberalnih pokreta pokorenih naroda. Austrijski car nije mogao savladati Pod pritiskom liberala car Ferdinand ú je proglasio ma|arsku revoluciju i tra`io je ustav 15. maja 1848. godine. Ukinuta je cenzura i pomo} od ruskog cara Nikolaja é. Taj formirana nacionalna garda. Nove nerede izazvale su “@andar Evrope“ je poslao armiju od ustavne odredbe o carevom pravu da sprije~i dono{ewe 100 000 vojnika. Ruski car je ovako zakona, stale{ki karakter predstavni~kih tijela i objasnio generalu Paskijevi~u svoju odluku: “Ne bih se mije{ao da se to imovinskim cenzusom ograni~eno izborno pravo. Car ne ti~e na{e ko`e, tj. kada ne bih je povukao ustav i sazvao skup{tinu izabranu op}im znao da su be~ki i drugi nitkovi pravom glasa. Novi neredi su bili u oktobru 1848. u Ma|arskoj ne samo neprijateqi godine kada su radnici i studenti htjeli zaustaviti Austrije, nego ru{ioci svjetskog vojnu intervenciju u Ma|arskoj, jer bi porazom mira i reda...zlikovci i ru{ioci Ma|ara bile ukinute tekovine revolucije u Austriji. koje treba istrijebiti radi na{eg Komandant vojske Alfred Vindi{grec i hrvatski mira.“ ban Josip Jela~i} napali su Be~. Revolucionari su kapitulirali. Grad je podvrgnut teroru i stradalo je nekoliko hiqada qudi. Uveden je apsolutizam. Samo u zapadnom dijelu dr`ave ukinuti su feudalni odnosi, do{lo je do smjene na prijestoqu i napu{ten je velikowema~ki program ujediwewa wema~kih dr`ava. Vojska je kori{tena za gu{ewe revolucije u ostalim dijelovima Monarhije.

Revolucija u Ugarskoj (Ma|arskoj) Revolucija je po~ela u Budimpe{ti 15. marta 1848. godine. Narod i liberalno plemstvo tra`ili su poresku jednakost, ukidawe kmetstva, slobodu {tampe, osloba|awe politi~kih protivnika. Ma|arski sabor je donio odluku o ukidawu kmetstva za otkup i niz odluka koje su ru{ile apsolutizam be~kog dvora. U po~etku su ovu revoluciju podr`ali nema|arski narodi. Isticawem ma|arskog nacionalnog programa u daqem toku revolucije koji negira nacionalna prava drugih naroda, izazvan je strah tih naroda od ma|arske revolucije. To je be~ki dvor iskoristio, a bana Jela~i}a i wegovu vojsku uveo u borbu protiv Ma|ara. U oktobru 1848. godine, austrijska vojska je iz svih pravaca napala Ma|arsku. Revolucionari su opirali napadu do 13. augusta 1849. godine kada su udru`ene rusko-austrijske snage potpuno umirile Ma|arsku.

Lajo{ Ko{ut, vo|a revolucije u Ugarskoj

Revolucija u Habsbur{koj monarhiji Revolucija, koju su pokrenuli studenti, po~ela je 13. marta 1848. godine u Be~u, Pragu, Bratislavi, Lombardiji i Veneciji i pra}ena je masovnim pokretima u cijeloj dr`avi. Be~ki revolucionari su zbacili s vlasti Klemensa fon Meterniha. Wegov pad

Revolucija u ju`noslavenskim zemqama pod habsbur{kom vla{}u U ju`noslavenskim oblastima dominiralo je socijalno i nacionalno pitawe. Meternihov re`im i ma|arski nacionalni pokret su ju`noslavenske nacionalne pokrete sputavali. Be~ka revolucija bila je znak za pokretawe demonstracija u ju`noslavenskim centrima i masovnih seqa~kih pokreta.

203

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III U Hrvatskoj je 25. marta 1848. godine, na sjedinici Narodnog sabora, hrvatski ban Josip Jela~i} proglasio je ukidawe kmetstva u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Tom odlukom seqa{tvo nije bilo zadovoqno, jer se borilo za podjelu zemqe i ukidawe feudalnih obaveza. Protiv seqa~kih buna ban je koristio vojsku i formirao prijeki sud. Tako je djelimi~no rije{eno socijalno pitawe. Oko nacionalnog pitawa hrvatski politi~ari nisu bili jedinstveni. Pod pritiskom Narodne stranke sabor je donio odluku o poni{tewu unije sa Ma|arskom, potvr|eno je imenovawe bana Jela~i}a, uvedena je op}a poreska uprava i usvojen stav o federalnom ure|ewu Monarhije. Zbog sukoba sa ma|arskim nacionalnim pokretom i zao{travawa odnosa izme|u Be~a i Pe{te, hrvatski Hrvatski ban Josip Jela~i} politi~ari su se priklonili Be~u. Be~ki politi~ari su podr`avali Hrvate protiv Ma|ara nastoje}i pridobiti ih za odlu~uju}i udar protiv ma|arske revolucije. Hrvatske oru`ane snage sa banom Jela~i}em borile su se protiv Ma|ara i zbog zauzetosti u tim borbama revolucionarni zahtjevi s po~etka revolucije nisu ostvareni. Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Vojna krajina bile su razjediwene. Vojna Krajina i Dalmacija su bile pod austrijskom, a Slavonija i Rijeka pod ma|arskom vla{}u. Revolucija u Be~u pokrenula je nemire u slovenskim zemqama. Seqa{tvo nije pla}alo feudalne obaveze, a radni{tvo se bunilo u industrijskim centrima i sukobilo s vojskom. Bune su prestale dono{ewem vladine odluke o ukidawu kmetstva otkupom.

Rezultati revolucionarnih kretawa U evropskim revolucijama 1848/1849. godine izrasli su liberalni i demokratski pokreti, ve}ina evropskih naroda je razvila osje}aj za naciju, feudalni poredak je u ve}ini evropskih zemaqa bio pri kraju postojawa. Evropska dru{tva su patila od mnogih socijalnih problema i oni su bili uzrok slabqewa revolucionarnih pokreta i doveli su do wenog ugu{ewa. Na socijalnom pitawu su vidqive etape revolucija. U prvoj fazi gra|ani i liberalno plemstvo su ru{ili apsolutizam da bi se u drugoj fazi sukobili sa radni{tvom i seqa{tvom koji su tra`ili provo|ewe prava socijalne jednakosti, ukidawe kmetskih odnosa i podjelu zemqe. ^im bi vladari ili parlamenti donijeli takve odluke, oni su se iskqu~ivali iz revolucije, a autoritativne vlasti su zavodile re`im sli~an onom prije revolucije.

204

Pro{irimo znawe - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Dana 18. marta 1848. godine u Berlinu je po~ela revolucija. Jedan o~evidac je zapisao ovo: “Bila su dva sata popodne kada je grupa qudi protr~ala kroz Kenih{trase. Pojavili su se uzbu|eni, blijedi, zadihani qudi. Uzvici negodovawa i prijetwe ~uli su se po cijelom gradu. Gradom je prohujao vihor kao da se zemqa otvorila pod nogama. Narod je prekopavao plo~nik, pusto{io du}ane u kojima je bilo oru`je, upadao u ku}e, uzimao sjekire. U tren oka na Kenih{traseu pojavilo se dvanaest jakih barikada odli~no izgra|enih od ko~ija, omnibusa, zave`qaja robe... Na krovovima ku}a pojavili su se qudi. Stoje}i na velikoj visini, s crepovima u rukama, o~ekivali su vojnike. Svi su se naoru`ali ~ime su mogli... Cio grad je ustao kao jedan ~ovjek.” Poziv na revolucionarnu skup{tinu u Berlinu 1848. “Velika republikanska masovna skup{tina u Parku u ~ast velike evropske revolucije odr`ava se u ponedjeqak 3. aprila popodne u 4 sata. Govori na wema~kom, engleskom i francuskom jeziku. Nijemci sugra|ani! Izbio je ~as posqedweg suda. Sloboda ustaje iz groba, a djelo satane tone u vje~nu tamu. Narodi starog svijeta podi`u se iz svog poni`ewa. Prijestoqa se tresu. Potrebno je jo{ malo borbe i cijela tiranija pro{losti le`a}e mrtva na tlu. Di`u se gra|ani Bavarske i Hesena, Nasaua i Badena i kao ze~eve tjeraju pred sobom kukavi~ke despote. Wema~ka republika je lozinka na{e bra}e u domovini. Nijemci gra|ani! Republikanci! Do|ite masovno! Slavite zajedno s nama uskrsnu}e ~ovje~anstva i pad tirana! Francuzi i Poqaci, Talijani i [vicarci, Irci i Englezi, svi narodi svijeta pru`aju na taj dan u Parku bratske ruke da bi nadaleko gromko pozdravili slobodu. I vi ne}ete biti posqedwi. Nijemci sugra|ani, vi }ete pokazati da znate cijeniti slobodu i da ste spremni da pomognete kad treba, da sloboda postane zajedni~ko dobro cijelog ~ovje~anstva. @ivjela evropska revolucija! @ivio novi svijet!” Proglas naroda hrvatsko-slavnoskog 1848. godine “Ko postupawe ma|arskog naroda protiv drugih, nema|arskih, osobito slavenskih, naroda poznaje morao bi na{e te`we za slobodom odobriti. Svakog naroda je prva i najve}a du`nost svoju slobodu, svoju narodnost i svoj `ivot braniti i odr`ati. Ma|ari su sve narode u Ugarskoj tla~ili i na silu im nametali svoj jezik – oni u Ugarskoj nikog drugog naroda do ma|arskog poznavali nisu. Ime Slaven dobilo je u wih zna~ewe poruge – jednom rje~ju oni su propast svim drugim narodima i narodnostima pripremali. Oni su na{e poslanike u Ugarskom saboru s najve}im ogor~ewem napadali i pakosno ih u

205

Historija III svakoj prilici vrije|ali – oni su Slavoniju, Viroviticu i Po`egu za ugarske `upanije proglasili. Ma|arski jezik su za jedini jezik zakonodavstva i uprave proglasili... To je postupawe Ma|ara do mjeseca marta teku}e godine. U to kucnu ~as reforme i novog vijeka. Veli~anstvene nove ideje o slobodi naroda, ispred koji svi nesebi~ni interesi treba da i{~eznu, dale su nam novu nadu da }e se Ma|ari na pravi put povratiti i ostale narode kao sebi jednake priznati. Ali smo se i opet quto prevarili. Oni su sada poslije reforme, staroj svojoj politici ma|arizacije vjerni, istim zakonima potvrdili da Slavoniju i Rijeku sa Hrvatskim primorjem od Hrvatske ho}e otcijepiti, te tako wihovu do sada postoje}u narodnu slobodu i narodnost utamaniti.”

RJE^NIK NEPOZNATIH POJMOVA Banket - protestni skup opozicije u Francuskoj Cenzura - pregled tekstova radi odobrewa ili zabrane {tampawa. Konzervativan - staromodan posebno u politi~kom `ivotu. Rajh - carstvo

PITAWA I ZADACI 1. Objasnite suprotnosti u evropskim dr`avama polovinom 19. stoqe}a. 2. Navedite osnovne zahtjeve koji su postavqeni u ve}ini dr`ava u revoluciji 1848/1849. godine. 3. Uporedite revolucionarna kretawa u Evropi 1848/1849. godine. 4. Objasnite rezultate revolucije u evropskim zemqama i pitawa koja su rije{ena, a koja nisu.

206

Bosna i svijet u XIX stoljeću

EKONOMIJA EVROPE Šta je utjecalo na nastanak kapitalizma u okviru feudalnog društva? U kakvom je ekonomskom i političkom položaj buržoazija u evropskim zemljama do kraja XVIII stoljeća? Koje su evropske zemlje bile kapitalističke krajem XVIII stoljeća? Šta je utjecalo na njihov brzi ekonomski napredak u toku od XV do XIX stoljeća?

Pronalazak parne mašine i njena primjena u privredi označili su početak industrijske revolucije, jednog od najznačajnijih procesa koji je pokazan kroz privredno-ekonomski napredak od 1830. do 1880. godine. U njemu se pokazao značaj ovog tehničkog dostignuća iz XVIII stoljeća, jer su tehnička dostignuća dobila masovnu primjenu u industriji. Industrijska revolucija je prvo zahvatila Englesku i proširila se na Sjedinjene Američke Države i evropske zemlje. U Evropi se proces industrijalizacije odvijao od 1850. do 1870. godine kada je ograničena na Zapadnu i Srednju Evropu i Skandinaviju. Ovaj veliki privredni napredak se naziva druga industrijska revolucija.

Utjecaj industrijske revolucije na razvoj privrede Primjena vodene pare kao pogonske snage dovela je, pored industrijskog razvoja, i do napretka drugih privrednih grana-rudarstva, jer je ugalj postao glavna pogonska sirovina i metalurgije, zbog velikih potreba za željezom u izgradnji parobroda, željeznica i mašina. Od sredine XIX stoljeća usavršena je proizvodnja čelika koji je korišten u vojnoj industriji. Promjene su se desile u saobraćaju. Napredak u izgradnji željeznica izazvao je: modernizaciju i povećanu proizvodnju uglja i željeza, novi način gradnje saobraćajnica sa mostovima i tunelima, angažiranje većeg broja radne snage i ulaganja velikog kapitala. Zato je došlo do koncentracije kapitala u pojedinim evropskim državama, međunarodnog povezivanja država i prebacivanja kapitala na one prostore kojima je on bio potreban. To je promijenilo rad banaka koje su kreditnim poslovanjem povećavale profit. Potreba za ulaganjem kapitala u svim dijelovima svijeta bila je razlog usavršavanja informisanja. Usavršeni su izumi za razmjenu informacija: štampa, poštanske veze, telegraf, telefon. Povećao se stepen obrazovanosti stanovništva. Prijenos kapitala i industrijalizacija izazvali su ekonomsku migraciju stanovništva iz siromašnih u industrijski razvijene zemlje. Od druge polovine XIX stoljeća kao pogonska sirovina koristi se nafta. Konstrukcija diesel (dizel) motora sa unutrašnjim sagorijevanjem uvela je naftu i njene derivate u red najraširenije pogonske sirovine kao zamjene za ugalj i vodenu paru. Upotreba uglja i

207

Historija III nafte utjecali su na razvitak hemijske industrije. Izumom dinamo-mašine i elektromotora pronađen je novi izvor energije električna energija. Pronalazak naizmjenične struje i njen prijenos na daljinu podstakli su gradnju termo i hidroelektrana.

Postanak monopola - koncentracija kapitala Napredak u privredi primoravao je vlasnike tvornica da usavršavaju i RUDNICI modernizuju preduzeća. Razvitak teške ŽELJEZA industrije i novih industrijskih grana tražili su veće ulaganje kapitala kojim PAROBRODSKA pojedini kapitalisti nisu raspolagali. ŽELJEZARE Zato su oni udruživali kapitale i DRUŠTVA nastala su monopolistička udruženja: KONCERN karteli, udruženja preduzeća iste grane ČELIKA proizvodnje koja su se sporazumjevali o cijeni robe, obimu proizvodnje i podjeli tržišta, sindikati, organizacije TVORNICE ŽELJEZNICE za zajedničku prodaju robe, trustovi, ČELIKA udruženja iste grane proizvodnje u kome je centralna uprava rukovodila ELEKTRANE proizvodnjom i prodajom roba i koncerni, sastavljeni od više trustova različitih privrednih grana, trgovačkih Koncern i transportnih preduzeća i banaka. Stvaranju ovih udruženja doprinosile su ekonomske krize i propadanje malih preduzeća koja su se našla pod kontrolom velikih monopolističkih organizacija. One su ovladale privredom velikih zemalja do početka XX stoljeća. Formiranjem monopolističkih udruženja napušten je princip slobodne trgovine i zamjenjuje je protekcionizam. On se pojavio zato što su pojedine evropske države teško ostvarivale napredak vlastite industrije zbog slobodnog uvoza i konkurencije u slobodnoj trgovini. Njime su zatvorene granice različitim carinskim preprekama. To je izazivalo carinske ratove među pojedinim zemljama u kojima su glavnu riječ na ekonomskom planu vodila monopolistička udruženja. Tako je nastupila nova faza u razvitku kapitalizma monopolistički kapitalizam. Koncentracija u privredi prouzrokovala je političku koncentraciju. Svijetom je vladalo nekoliko sila koje su težile širiti vlast na druga područja ekonomskim pritiskom ili vojnom silom. Vlade, parlamenti i političke stranke postale su oruđe u rukama ekonomski najjačih kapitalističkih organizacija. Od 1878. godine ta sprega je postala jača i svijet je ušao u sljedeću fazu - imperijalizam.

208

Bosna i svijet u XIX stoljeću Privredni razvitak svjetskih sila Od početka industrijske revolucije pa do sedamdesetih godina XIX stoljeća Velika Britanija je bila vodeća industrijska zemlja, bila je centar tekstilne proizvodnje i najveći izvoznik uglja sa četiri petine ukupne svjetske proizvodnje ovog energenta. Ona je bila vodeća u proizvodnji sirovog željeza, u svjetskoj trgovini i raspolagala je najvećom pomorskom flotom. U periodu od 1820. do 1851. godine industrijska revolucija u Velikoj Britaniji je srušila agrarnu društvenu strukturu i tradicionalnu zemljoposjedničku vlast. Nova klasa poslovnih ljudi Proizvodnja uglja 1820-1870. razvila se u važnu političku silu, a novostvorena urbana radnička klasa, mučeći se sa lošim radnim uvjetima uz minimalnu sigurnost, postavila temelje organiziranih radničkih protesta. Ovakav položaj Velike Britanije je smanjen od polovine XIX st. kada su Francuska, Sjedinjene Američke Države i Njemačka počele svoj ekonomski napredak. Njena ekonomska moć je održavana zahvaljujući kolonijalnom carstvu iz kojeg je crpila sirovine i polufabrikate i ulagala kapitala u kolonijama za njihovu proizvodnju. Francuska je od polovine XIX stoljeća doživjela Proizvodnja sirovog željeza 1820-1870. ekonomski procvat. Na privrednom planu on je obilježen javnim radovima, gradnjom radničkih naselja, planskim uređenjem gradova, izgradnjom saobraćajnica. Nezaposlenost je smanjena angažovanjem radne snage na izgradnji saobraćajnica, u lahkoj i teškoj industriji. U drugoj polovini XIX stoljeća pojavile su se nove ekonomske sile: Sjedinjene Američke Države i Njemačka. Privreda Sjedinjenih Američkih Država je zasnovana na slobodnom poduzetništvu i ekonomskom liberalizmu. Useljavanje stranaca potaklo je dalji privredni napredak. Poljoprivredna proizvodnja se dijelila na: farmersku u sjevernim Izgrađene željezničke pruge 1840-1870. i plantažnu proizvodnju u južnim državama. Zlatna groznica sredinom XIX stoljeća i otkriće rudnih bogatstava u Kaliforniji doveli su do razvitka različitih industrijskih grana. Primjenom naučnih otkrića usavršavana je proizvodnja, a nacionalno bogatstvo je u porastu.

209

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III Ujedinjenje Njemačke pozitivno se odrazilo na njen privredni razvitak. On je baziran na proizvodnji željeza i čelika. Vrlo brzo Njemačka je postala treća svjetska pomorska sila. U njoj su nastala velika i značajna otkrića koja su primjenu našla u autoindustriji, elektroindustriji i sl. Velika pažnja je pridavana proizvodnji oružja čiji je najznačajniji proizvođač bilo preduzeće Alfreda Kruppa (1812-1887) u Esenu. Njemačka je postala središte hemijske industrije i jedna od vodećih trgovačkih i finansijskih svjetskih sila. Iako je industrijski razvoj Evrope bio ubrzan, većina Evropljana je 70-tih godina XIX stoljeća živjela od poljoprivrede. Ova proizvodnja nije bila mehanizirana i bila je na niskom nivou. Izvan glavnih centara zadržali su se tradicionalni oblici proizvodnje.

Radnički pokret Industrijska revolucija je prouzrokovala angažovanje “Manifest komunističke partije” je imao velikog broja radnika u evropskim zemljama. Oni su sljedeći uvod: “Bauk kruži Evropom napuštali sela, dolazili u gradove i zapošljavali se u – bauk komunizma. Sve sile stare Evrope industrijskim preduzećima. Vlasnici preduzeća su sjedinile su se u svetu hajku protiv tog upošljavali što jeftiniju radnu snagu da bi im profit bio bauka, rimski papa, ruski car, Meternih i što veći, pa su radnici bili prepušteni volji poslodavaca, a Gizo, francuski radikali, njemački policajci. država ih nije štitila od iskorištavanja. Oni su pokušavali Gdje je ona opoziciona partija koju njeni izboriti poboljšanje svog položaja: ustancima, čartizmom protivnici nisu izvikali kao komunističku, i štrajkovima. gdje je ona opoziciona partija koja nije opozicionarima i svojim reakcionarima Od sredine XIX stoljeća javilo se filozofsko-ekonomsko protivnicima uzvratila kao prijekor koji učenje koje je nudilo rješavanje radničkog položaja pod ih je imao žigosati kao komuniste. Iz nazivom naučni socijalizam. Njegovi nosioci su Karl Marx ove činjenice proizilaze dvije stvari: sve (Marks, 1818-1883.) i Friedrich Engels (Fridrih Engels, evropske sile priznaju komunizam kao 1820-1895.). Oni su u “Manifestu komunističke partije” silu. Uveliko je vrijeme da komunisti pred nudili rješenje položaja radnika uspostavljanjem novog cijelim svijetom izlože svoja shvatanja, društvenog poretka socijalizma. Socijalizam je trebala ciljeve, težnje, te da pričama o bauku uspostaviti radnička klasa revolucijom, uvođenjem komunizma protivustave Manifest same diktature proleterijata, ukidanjem privatnog vlasništva partije.” i oduzimanjem imovine buržujima. U Marksovom djelu “Kapital” izvršena je analiza kapitalizma, istaknute su protivrječnosti u njegovim društvenim odnosima koji se mogu riješiti nastankom društva bez privatne imovine, a društveno vlasništvo je osnova za ulazak u besklasno društvo - komunizam. Ovo učenje je bilo društveno-politička osnova radničkog i socijalističkog pokreta. Sedamdesetih i osamdesetih godina XIX stoljeća javile su se radničke stranke čiji su politički programi zasnovani na socijalističkim idejama, ali odbacuju revoluciju kao način smjene društvenih odnosa. Ostvarenje poboljšanja za radnike one su tražile kroz državne institucije i općom demokratizacijom društva. Takve stranke se zovu socijaldemokratske stranke.

210

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Iz knjige “Uspon čovjeka” Jacoba Bronowskog (Jakoba Bronovskog) donosimo dio o pobornicima industrijske revolucije i zašto je ona engleska. “Pobornike industrijske revolucije obično su zamišljali kao poslovne ljude grubih crta lica, koji nemaju nikakva drugog poticaja osim vlastitog interesa. To nije točno. Prije svega, mnogi su od njih bili izumitelji i na taj su način započeli posao. Drugo, gotovo nitko nije pripadao anglikanskoj crkvi, nego su proizišli iz puritanske tradicije unitarizma i sličnih pokreta. John Wilkinson bio je prilično pod utjecajem svog šurjaka Josepha Priestleyja, koji se kasnije proslavio kao kemičar. On je bio unitaristički župnik i vjerojatno začetnik ideje o “najvećoj sreći u najvećem mnoštvu”. Joseph Priestley je pak bio naučni savjetnik Josiaha Wedgwooda. Kad govorimo o Wedgwoodu, obično mislimo na čovjeka koji je oslikao one prekrasne pribore za jelo, što su ih kupovali aristokratski i kraljevski krugovi. On je zapravo oslikavao te pribore u rijetkim prilikama, po narudžbi. Tako je 1774. izradio servis od gotovo tisuću komada za rusku caricu Katarinu Veliku. Vrijednost mu je iznosila više od 2.000 funti. Velika svota za to doba! Zapravo je taj servis bilo obično posuđe svijetlosive boje, koje je, nedekorirano - svih tisuću komada - stajalo manje od 50 funti. To svijetlosivo posuđe, koje je obogatilo Wedgwooda, nije bilo porculansko nego glineno. Ono je bilo za svakodnevnu upotrebu, i običan čovjek s ulice mogao je kupiti komad za šiling. Upravo je to promijenilo kuhinje radničke klase u industrijskoj revoluciji. Wedgwood je bio čudnovat čovjek: domišljao se kako da poboljša svoj posao i izmišljao znanstvene metode kojima ga je usavršavao. S pomoću neke vrste pomičnih skala, koje su se širile, izumio je način mjerenja visokih temperatura u pećima za sušenje.” ………… “Revolucije ne podižu sudbine nego ljudi. Katkada su ti ljudi usamljeni geniji. Pa ipak, velike revolucije 18. stoljeća vodili su ujedinjeni mnogi manje važni ljudi. Ono što ih je tjeralo naprijed bila je ideja da je svaki čovjek gospodar vlastite sudbine. Nama je danas jasno da znanost ima težinu društvene odgovornosti... Industrijska je revolucija dug lanac promjena koje su počele oko 1760. godine... Industrijska je revolucija, jednostavno, engleski način društvenih promjena. O njoj razmišljam kao o engleskoj revoluciji. Što je to čini engleskom? Prije svega, buknula je u Engleskoj, koja je tada već bila vodeća manufakturska zemlja. Ali manufaktura - to je industrija malih domaćih domaćinstava. Industrijska revolucija je počela na selu; ljudi koji su je poveli bili su obrtnici - graditelji mlinova, urar, graditelj kanala, kovač. Ono što industrijsku revoluciju čini tako posebno engleskom jest činjenica da se ukorijenila na selu. Druga je karakteristika to što su novi izumi bili u svakodnevnoj upotrebi. Kanali su bili prometne arterije. Oni nisu bili probijeni zato da njima prolaze brodovi

211

Historija III za zabavu, nego tegljači; a tegljači nisu prevozili luksuznu robu, nego posude i lonce, bale materijala, kutije vrpci i sve obične stvari koje su se mogle jeftino kupiti. Sve su se te stvari proizvodile na selu. Sela se polako, daleko od Londona, prerastala u gradove. Među njima se razvila trgovina. Dakle, tehnologija je u Engleskoj bila u službi cijele zemlje, a ne samo njenog glavnog grada...” Ali ipak : “U srednjim su se školama predavali samo klasični predmeti, zbog kojih su te škole i bile osnovane. Na sveučilištima (osobito u Oxfordu i Cambridgeu) također se malo pažnje pridavalo modernim znanostima; osim toga, na studij se nisu mogli upisati oni koji nisu pripadali anglikanskoj crkvi.”

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Čartizam – politički i socijalni pokret engleskih radnika (1836-1848) koji se borio za prava radnika pisanjem peticija ili protesta, dobio je ime po “Narodnoj povelji” (People’s Charter) izdatoj 1838. godine Impuls – poticaj, pokretačka snaga Lihvarski – zelenaški Manifest – proglas, objava

PITANJA I ZADACI 1. Šta je industrijska revolucija i u čemu je njen značaj za razvitak kapitalističke privrede. 2. Objasnite nastanak monopola i posljedice njegovog uspostavljanja. 3. Koje su promjene nastupile u privrednom razvitku pojedinih evropskih država sa uspostavljanjem kapitalističkog društvenog poretka? 4. Zašto je radnički pokret postao politička snaga u XIX stoljeću? 5. Koja je razlika između socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka?

212

Bosna i svijet u XIX stoljeću

NACIONALNI POKRETI U EVROPI OD SREDINE XIX STOLJEĆA DO 1878. GODINE Šta se podrazumijeva pod pojmom nacionalno pitanje? Koji faktori utječu na nastanak jedne nacije? Kada su istaknuti zahtjevi za rješenje nacionalnog pitanja u Evropi? Zašto ono nije riješeno? Navedite osnovne zahtjeve revolucionara 1848/1849. godine.

1849. Oktroisani ustav 1851-1860. Bahov apsolutizam 1860. Oktobarska diploma - uvođenje ustavnosti 1861. Februarski patent - obnova apsolutizma 1866. Austrijsko-pruski rat 1867. Austro-ugarska nagodba

Habsburška monarhija do Austro-ugarske nagodbe Poslije revolucija 1848/1849. godine u Habsburškoj monarhiji proglašen je oktroisani ustav i ona je bila centralizovana država sa njemačkom prevlasti. Ustav je izbrisao demokratske tekovine revolucije i naišao je na otpor u cijeloj državi. Bečki dvor je 1851. godine ukinuo oktroisani ustav i zaveo Bahov apsolutizam nazvan po ministru Alexanderu von Bachu (Aleksandar Bah, 1813-1893). Država je imala razgranatu birokratiju koja je provodila germanizaciju. Uvedena je cenzura i crkvena kontrola u školama i izdavačkoj djelatnosti. Bečka Narodi Habsburške monarhije vlada je pomagala razvitak kapitalizma u korist njemačke buržoazije, a ona je podržavala vladu, jer je težila ka učvršćenju njemačke prevlasti u državi. Sa industrijskom revolucijom razvila se industrijska proizvodnja. U gradovima su podignute brojne tvornice njemačkih kapitalista. Zbog otpora slavenskih naroda i Mađara, finansijskog sloma i poraza vojske u ratovima u Italiji, Oktobarskom diplomom iz 1860. godine, car Franz Joseph (Franc Jozef ) I je vratio ustav. Uspostavljanjem ustavnosti nacionalne skupine su dobile neka nacionalna prava, ali već 1861. godine, Februarskim patentom, ponovo je vraćen centralizam i ukinuta su sva prava dobijena Franc Jozef I (1830-1916)

213

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III Oktobarskom diplomom. Ovaj postupak vlade izazvao je nezadovoljstvo koje je pojačano gubicima u ratovima sa Italijom i Pruskom.

Austro-ugarska nagodba

Unutrašnje stanje u zemlji i slab vanjskopolitički položaj doveli su bečki dvor i vladu pod pritisak mađarskih, čeških, poljskih i hrvatskih političara koji su težili ka autonomiji u kojoj bi osigurali nacionalne, političke i ekonomske interese. Najuporniji u ostvarivanju svojih interesa bili su Mađari koji su prisilili dvor i vladu na ustupke. Godine 1867. potpisana je Austro-ugarska nagodba, dokument kojim je preuređena država na unutrašnjem planu. Država je uređena kao dvojna monarhija od austrijskog i mađarskog dijela. Austrijanci i Mađari su imali zajedničkog vladara iz dinastije Habsburg i Zajedničku vladu koja se sastojala od ministarstva rata (vojske), ministarstva vanjskih poslova i ministarstva finansija. Zajednički ministar finansija ujedno je predsjedavao Zajedničkom vladom i uvijek je bio Mađar. Zajedničku vladu su nadzirale delegacije austrijskog i mađarskog AUSTRO-UGARSKA DVOJNA MONARHIJA

AUSTRO-UGARSKA MONARHIJA personalna unija

ZAJEDNIČKE INSTITUCIJE

VLADAR austrijski car ugarski kralj

ZAJEDNIČKA VLADA MINISTARSTVO FINANSIJA MINISTARSTVO RATA MINISTARSTVO VANJSKIH POSLOVA

Zajedničke institucije Austro-Ugarske monarhije

AUSTRIJA (Cislajtanija)

UGARSKA (Translajtanija)

AUSTRIJA

UGARSKA

KRANJSKA

SLOVAČKA

KORUŠKA

TRANSILVANIJA

ŠTAJERSKA

ERDELJ

DALMACIJA

VOJVODINA

VOJNA KRAJINA

SLAVONIJA

TIROL

HRVATSKA

ČEŠKA MORAVSKA ŠLEZIJA GALICIJA BUKOVINA

214

parlamenta. Ostali poslovi su bili pod kontrolom svakog dijela posebno. Austrija i Mađarska su bile države sa vladama i parlamentima. Nagodbom Mađari su dobili široku autonomiju, a ostali narodi su bili podređeni ili Austrijancijama ili Mađarima. Nagodbom nisu bili riješeni svi sporovi između Mađara i Austrijanaca. Oni su se sukobljavali na ekonomskom planu, a nezadovoljstvo drugih naroda je izraženije. Oba razloga su utjecala na slabljenje Austro-Ugarske monarhije koja je postajala ovisnija o Njemačkoj.

Ujedinjenje Italije Revolucijom 1848/1849. godine nije došlo do ujedinjena Italije niti je ona oslobođena od tuđinske habsburške i špansko-burbonske vlasti. U Rimu se nalazila francuska okupaciona vojska. Jedina slobodna italijanska država je bila Kraljevina Sardinija ili Pijemont. Pijemont je sačuvao ustav poslije revolucije 1848./1849. godine, a njegova vlada je počela ujedinjavati Italiju. Pijemont je postao centar “Risorgimenta” (“Rizorđimenta”). Prema zamisli pijemontske vlade, predvođene Camillom Bensom di Cavourom (Kamilom Kavurom, 1810-1861), ujedinjenje je trebalo provesti uz pomoć velike sile uz korištenje političke situacije među velikim silama. Po Kavurovoj zamisli, ujedinjenom Italijom treba vladati sardinska dinastija, a pomoć pri ujedinjenju trebala je pružiti Francuska i car Napoleon III. Francuska i carska pomoć je obezbijeđena učešćem Pijemonta u Krimskom ratu. Nakon sastanka u Plomberiju l859. godine, car Napoleon III je obećao Pijemontu pomoć u ratu sa Habsburškom monarhijom, a Pijemont Francuskoj Savoju i Nicu.

Etape italijanskog ujedinjenja

Rizorgimento - pokret za nacionalno ujedinjenje Italije. Imao je dvije etape: prva do 1850.god., kada se ujedinjenje željelo ostvariti bunama, ustancima i revolucijom i druga, (od 1850. do 1870. godine), kada ujedinjenje vodi Kraljevina Pijemont.

Kamilo Kavur pripadao je posjedničkoj porodici. U mladosti je bio u službi na pijemontskom dvoru. Kao sjajan govornik isticao se u parlamentu gdje je branio slobodu trgovine, razvitak industrije, izgradnju željeznice i dr. Bio je vladin prvi ministar 1852.-1861. god. i nije dočekao završetak prve etape ujedinjenja Italije.

Italijansko ujedinjenje imalo je nekoliko etapa koje su ovisile o politici koju su zastupali nosioci ujedinjenja. U prvoj etapi ujedinjenja Italije, Pijemont je objavio rat Habsburškoj monarhiji 1859. godine. Udružena francuskopijemontska vojska je potukla habsburšku vojsku u bitkama kod Mađente i Solferina. Poslije ovih pobjeda Lombardija je priključena Pijemontu. Parma, Modena, Toskana i Romanja su 1860. godine proglasile ujedinjenje sa Pijemontom. Tako je ujedinjena sjeverna Italija osim Venecije koja je bila pod habsburškom vlašću. Na jugu Italije, u Napuljskoj kraljevini, je u aprilu 1860. godine počeo seljački ustanak koji se pretvorio u oslobodilačku borbu. Ustanak je pojačan kada je Giuseppe Garibaldi (Đuzepe Garibaldi, 1807-1882) sa dobrovoljcima pomogao ustanicima. Oni su oslobodili

215

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III Siciliju i zauzeli Napulj. Garibaldi je proglašen diktatorom Juga. Ujedinjenje sjeverne Italije pod vodstvom Pijemonta i Napuljske kraljevine proglašeno je l860. godine nakon narodnog glasanja, a 1861. godine formirana je Kraljevina Italija bez Rima i Venecije. Sljedeća etapa počela je Austrijsko-pruskim ratom 1866. godine. Italija je podržala Prusku. Pruska pobjeda je Italiji donijela Veneciju. Van Italije bio je Rim. Rješavanje rimskog pitanja ovisilo je o Napoleonu III. Rim je ujedinjen sa Italijom poslije Francuskopruskog rata 1870/1871. godine. Pruska pobjeda i pad papinog zaštitnika Napoleona III omogućili su italijanskom kralju Vittoriu Emanuelu II (Vitoru Emanuelu, 1820-1878) da 1870. godine zauzme Rim, proglasi ga državnom prijestolnicom, a papa se povukao u Vatikan.

Faze njemačkog i italijanskog ujedinjenja

Ujedinjenje Njemačke Zahvaljujući kancelaru Ottu von Bismarcku (Oto fon Bizmark, 1815-1898.), Pruska je bila nosilac njemačkog ujedinjenja. On je ukinuo samostalnost njemačkih država između Pruske i njenih saskih i porajnskih posjeda i počeo njemačko ujedinjenje. Novopriključene teritorije u procesu ujedinjenja bile su pokrajine Šlezvig-Holštajn poslije Prusko-danskog rata 1864. godine. U rat se uključila Austrija. Nakon danskog poraza Pruska i Austrija su uvele kondominij, koji je kratko trajao i bio predmet spora između dotadašnjih saveznika. Bizmark je tražio povod za rat sa Austrijom želeći je potisnuti iz njemačke konfederacije. Kada je Austrija pokušala ukinuti kondominij u Šlezvig-Holštajnu, Bizmark je počeo rat protiv nje. U bici kod Sadove 1866. godine Prusi

216

su pobijedili Austrijance i potpisan je mir u Pragu čime je Austrija izgubila Šlezvig-Holštajn i povukla se iz tog području. Nakon mira u Pragu, Pruska je anektirala njemačke države i zaokružila teritorij pod svojom kontrolom. Od tih teritorija 1867. godine formiran je Sjevernonjemački savez koji je dobio ustav, parlament i jedinstven carinski sistem. U Savezu nisu bile države južno od rijeke Majne, jer je Francuska prijetila ratom ako se one ujedine sa Sjevenonjemačkim savezom. Njemačko ujedinjenje je završeno Francusko-pruskim ratom 1870./1871. godine kada je uklonjena Francuska zadnja prepreka njemačkom ujedinjenju. Poslije poraza u bici kod Sedana 4. septembra 1870. godine, francuska Zakonodavna skupština je zbacila s vlasti Napoleona III i proglasila Treću republiku, što je omogućilo nesmetan pruski prodor do Pariza. Našavši se u pruskom okruženju, grad je morao kapitulirati u januaru 1871. godine. Odredbe mira između Francuske i Njemačke su sljedeće: Francuska se odrekla Alzasa i Lorene u korist Njemačke, proglašeno je ujedinjenje Njemačke uspostavljanjem Drugog Rajha, kao ustavne monarhije, pruski kralj Wilhelm I je postao njemački car i Njemačkoj su pripojene ostale njemačke države.

Oto fon Bizmark, kancelar - ujedinitelj. Njegova politika ujedinjenja Njemačke nazivana je “politika željeza i krvi”. Oslonac za provođenje te politike Bizmark je pronašao u organizovanoj diplomatiji, njemačkom nacionalnom pokretu i ratovima sa protivnicima ujedinjenja – Savezom njemačkih država koje ne žele izgubiti samostalnost, Habsburškom monarhijom, Danskom i Francuskom.

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Diktator – osoba sa posebnim ovlaštenjima u upravljanju Kancelar – njemački naziv za predsjednika vlade Kapitulacija – ugovor o predaji Kondominij – zajedničko vladanje više država određenim prostorom Oktroisani – nametnuti

PITANJA I ZADACI 1. Koje su osobine Bahovog apsolutizma u Habsburškoj monarhiji? 2. Šta je ojačalo nacionalne težnje mađarskih nacionalista? 3. Navedite glavne odredbe Austrougarske nagodbe. 4. Kakva je uloga Pijemonta u procesu ujedinjenja Italije? 5. Uporedite etape njemačkog i italijanskog ujedinjenja.

217

Historija III

GRA|ANSKI RAT U SJEDIWENIM AMERI^KIM DR@ AVAMA Kada i kako su Sjediwene Ameri~ke Dr`ave izborile nezavisnost? Koja su prava propagirana u Deklaraciji o nezavisnosti SAD-a? Koje su karakteristike ustava SAD-a? Ko su bili stanovnici Sjediwenih Ameri~kih dr`ava i kakav su dru{tveni polo`aj imali u okviru te dr`ave krajem 18. stoqe}a?

Bosna i svijet u XIX stoljeću Abolicionisti~ki pokret Ve} u prvoj polovini 19. stoqe}a u Sjediwenim Ameri~kim Dr`avama po~ela je kampawa za ukidawe ropstva koja se pojavila u sjevernim dr`avama i novoosvojenim oblastima. Iz te kampawe izrastao je abolicionisti~ki pokret koji je tra`io da se u ime ~ovje~nosti i slobode ukine ropstvo. Pokret je imao protivnike u ju`nim dr`avama. Abolicionisti su pomagali bijeg crnaca s juga u Kanadu tzv. “podzemnom `eqeznicom”. Izme|u abolicionista i zagovornika odr`avawa ropstva desio se oru`ani sukob u dr`avi Kanzas 1854. godine. Ovaj ustanak vodio je Xon Braun, bijelac i abolicionist. Ustanak je ugu{en.

Sjediwene Ameri~ke Dr`ave u prvoj polovini 19. stoqe}a Poslije Rata za nezavisnost Sjediwene Ameri~ke Dr`ave izgra|uju gra|ansko dru{tvo zasnovano na slobodnom poduzetni{tvu i ekonomskom liberalizmu. Do 1853. godine Sjediwene Ameri~ke Dr`ave su obuhvatile centralni i zapadni dio kontinenta do Tihog okeana. Te prostore naseqavali su imigranti koji su formirali nove dr`ave u sklopu Sjediwenih Ameri~kih Dr`ava. Otkri}e zlata u Kaliforniji i zlatna groznica polovinom 19. stoqe}a utjecali su na razvitak saobra}aja, industrije i pove}awe nacionalnog bogatstva. Uporedo sa ovim promjenama, u Sjediwenim Ameri~kim Dr`avama na ekonomsko-privrednom planu formirana su dva podru~ja: Sjever sa razvijenim farmerstvom i industrijom i Jug sa planta`nom proizvodwom i robovlasni{tvom. U dr`avi je uspostavqen sistem zasnovan na prosvjetiteqskim idejama koje propagiraju jednakost i prava za sve qude. Me|utim, crnci-robovi i Indijanci nisu u`ivali ista prava kao bijelci. U me|unarodnim odnosima Sjediwene Ameri~ke Dr`ave su se od 1823. godine pridr`avale Monroove doktrine po kojoj niko osim Amerikanaca ne mo`e odlu~ivati o politi~koj sudbini Amerike, a Amerikanci se uzdr`avaju od mije{awa u evropske politi~ke probleme.

Abraham Linkoln Odnosi izme|u Sjevera i Juga su se zao{travali polovinom 19. stoqe}a. Tada je na scenu stupio Abraham Linkoln (1809-1865), osniva~ i lider Republikanske stranke i abolicionist, zagovornik ukidawa ropstva. Svojim politi~kim darom i sjajnom govorni~kom vje{tinom vodio je verbalne dvoboje sa Stivenom Daglasom, pristalicom o~uvawa ropstva. Wegov izbor za predsjednika Sjediwenih Ameri~kih Dr`ava 1860. godine bio je povod da po~ne secesija. Svojom naredbom 1863. godine Linkoln je u toku gra|anskog rata ukinuo ropstvo u Sjediwenim Ameri~kim Dr`avama.

Sjediwene Ameri~ke Dr`ave pred gra|anski rat (1861-1865) Suprotnosti izme|u Sjevera i Juga na privrednom i politi~kom planu su se zao{travale do 1861. godine. Jug nije `elio uvesti liberalne ideje koje su se razvile na Sjeveru, pogotovo one koje su zastupali abolicionisti, jer bi time bilo ugro`eno robovlasni{tvo na kome je po~ivala wegova privreda. On se suprotstavqao uspostavi slobodnog tr`i{ta radne snage koja je bila potrebna Sjeveru za daqi industrijski razvitak. Jug nije bio zadovoqan izborom Abrahama Linkolna za predsjednika dr`ave jer se bojao wegovog liberalizma. U februaru 1861. godine od Sjediwenih Ameri~kih Dr`ava odvojila se dr`ava Ju`na Karolina, a za wom je to isto u~inilo {est ju`nih dr`ava. One su formirale Konfederaciju Ameri~kih Dr`ava koju je predvodio Xeferson Dejvis, a sjeverne dr`ave su nazivane Unija.

218

219

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III Tok gra|anskog rata (1861-1865)

Linkoln na bojnom poqu sa vojnicima

VA@NI DATUMI 1861. konfederalci osvojili tvr|avu Sampter u Ju`noj Karolini, 1862. Konfederalci pod komandom generala Roberta Lija pobijedili kod Ri~monda i Frederiksburga, 1863. Unionisti pobijedili kod Viksburga i Getisburgaratna sre}a na strani Unionista, 1864. Unionisti~ki general [erman mar{ira kroz Xorxiju razaraju}i je, 1865. Konfederalci pora`eni - general Robert Li se predaje kod Epometoksakraj rata.

Gra|anski rat u Sjediwenim Ameri~kim Dr`avama je po~eo u aprilu 1861. godine kada je vojska Konfederacije napala vojsku Unije kod Fort Samtera. Unija je na to odgovorila napadom na konfederalnu teritoriju i blokirala je s mora. Tako je `eqela sprije~iti snabdijevawe Konfederacije vitalnim sirovinama. Osnovni vojni ciq Unije bio je da ovlada dolinom Misisipija i utvr|ewima na Zapadu. Konfederacija se odbranila, suzbila ofanzive u Virxiniji i rat prenijela na sjever. U bici kod Antietama u Merilendu u septembru 1862. godine wene vojne snage su pora`ene. Ovim porazom snage Unije su ovladale dolinama Misisipija i Tenesija i 1864. godine jedna vojska Unije je zauzela Virxiniju, a druga Xorxiju i Ju`nu Karolinu. Naredne 1865. godine vojska Konfederacije je pora`ena.

Posqedice gra|anskog rata Gra|anski rat u Sjediwenim Ameri~kim Dr`avama je odnio veliki broj `rtava na obje strane, a ju`ne dr`ave su pretrpjele velika materijalna razarawa. Jedinstvo dr`ave je spa{eno, Afroamerikanci su dobili slobodu, gra|anska i politi~ka prava, ali su ona bila ograni~ena razli~itim protuustavnim odredbama i mjerama tzv. Crna~kih zakona. U ju`nim dr`avama je uvedena segregacija u svim oblastima `ivota. Obustavqawem rata nije prestao sukob Sjevera i Juga. Poslije ubistva Abrahama Linkolna, predsjednik Endrju Xonson amnestirao je ve}inu ~lanica Konfederacije. Poslije ovog rata SAD su po~ele veliki uspon.

Pro{irimo znawe - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Iz poslanice ameri~kog predsjednika Xejmsa Monroa upu}ene Kongresu 1823. godine. Poku{ajte na osnovu teksta objasniti su{tinu “Monrooe doktrine”. “U ratovima evropskih sila, u stvarima koje se ti~u wih samih mi se nikada nismo opredjeqivali niti se to sla`e sa na{om politikom. Mi se smatramo pogo|enim ili se spremamo za odbranu samo kada su na{a prava napadnuta ili ozbiqno ugro`ena...

220

Iskrenosti i prijateqskim odnosima koji postoje izme|u Sjediwenih Dr`ava i tih sila dugujemo izjavu: Da }emo svaki poku{aj pro{irivawa wihovog sistema na bilo koji dio ove hemisfere smatrati opasnim po na{ mir i sigurnost, U postoje}e kolonije ili protektorate bilo koje evropske sile mi se nismo niti }emo se mije{ati... Na{a politika prema Evropi koja je bila prihva}ena u ranijem razdobqu ratova, {to su tako dugo uznemiravali onaj dio zemaqske kugle, pri svemu tome ostaje ista, tj. ne mije{ati se u unutra{we stvari bilo koje od wezinih sila; smatrati vladu de facto kao za nas zakonitu vladu; gajiti prijateqske odnose s wom i sa~uvati iskrenim te odnose, ~vrstom i mu{kom politikom, izlaze}i u svim prilikama u susret pravednim zahtjevima svake sile, ne podnose}i nepravdu ni od koje. Ali {to se ovih kontinenata ti~e, okolnosti su zna~ajno i upadqivo razli~ite. Nemogu}e je savezni~kim silama pro{iriti svoj politi~ki sistem na bilo koji dio oba kontineta, a time ne ugroze na{e mjesto i sre}u...” 13. Amandman u Ustavu Sjediwenih Ameri~kih Dr`ava Ovaj amandman ameri~ki Kongres je usvojio 1860., a ratifikovao 1865. godine poslije pobjede Sjevera nad Jugom u Gra|anskom ratu 1861-1864. godine. Ta pobjeda je omogu}ila definitivno ukidawe ropstva koje je naredbom predsjednika Abraham Linkolna ukinuto 1863. godine u svim zemqama Unije. Odjeqak 1. U Sjediwenim Ameri~kim Dr`avama ili na bilo kom mjestu podlo`nom wihovoj vlasti ne smije postojati ropstvo niti prinudno slu`ewe sem kao kazna za zlo~in za koji krivac bude propisno osu|en. Odjeqak 2. Kongres ima pravo odgovaraju}im zakonodavstvom obezbijediti po{tivawe ovog ~lana.

RJE^NIK NEPOZNATIH POJMOVA Abolicionizam - pokret za ukidawe ropstva u Sjediwenim Ameri~kim Dr`avama Doktrina - u~ewe o ne~emu koje je izlo`eno kao sistem Konfederacija - savez dr`ava sklopqen na du`e vrijeme Segregacija - izdvajawe iz neke cjeline; u ovom slu~aju odvajawe pripadnika crne i bijele rase

PITAWA I ZADACI 1. Opi{ite dru{tveno-ekonomski razvitak SAD-a u prvoj polovini 19. stoqe}a. 2. Defini{ite pojam abolicionizam i navedite razloge wegovog nastanka. 3. Po ~emu je zna~ajan ameri~ki predsjednik Abraham Linkoln? 4. Objasnite razloge izbijawa Gra|anskog rata u Sjediwenim Ameri~kim Dr`avama. 5. Objasnite tok vojnih operacija u toku rata. 6. Navedite posqedice rata i objasnite polo`aj Afroamerikanaca u SAD-u.

221

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III

NACIONALNI RAZVITAK DRŽAVA U JUGOISTOČNOJ EVROPI Koje države su vladale balkanskim zemljama na početku XIX stoljeća? Kakav je bio odnos habsburške vlasti prema nacionalnim pokretima unutar njene države?

Nacionalni razvitak naroda pod osmanskom vlašću U zemljama Jugoistočne Evrope pod osmanskom vlašću nacionalni pokreti su se razvijali uporedo sa idejom o oslobođenju i samostalnosti. Nastali su pod utjecajem evropskih nacionalnih pokreta, a potaknuti idejama Francuske revolucije i francuskom vladavinom Evropom krajem XVIII i početkom XIX stoljeća. Zbog krize u Osmanskom carstvu i zainteresovanosti velikih sila za njegovu teritoriu, uspjesi nacionalnih pokreta su ovisili o volji velikih sila. U većini slučajeva nosioci nacionalnih pokreta u ovim zemljama su malobrojni pripadnici intelektualne elite obrazovane na evropskim univerzitetima gdje su oni upoznali nacionalne ideje evropskih naroda i donijeli ih u svoje domovine. Podršku njenim idejama dali su građanski sloj, liberalno plemstvo i vjerske institucije, nosioci tradicije i kulturnoprosvjetne djelatnosti pojedinih naroda.

Grčki nacionalni pokret Prvi Grk koji je isplanirao ustanak i oslobođenje Grčke bio je pjesnik Riga od Velestina. Riga je bio tvorac revolucionarnih proklamacija i ustava u kome je govorio o suverenom narodu buduće države koja obuhvata “bez razlike vjere i jezika Grke, Albance, Vlahe, Armence, Turke i svaku drugu rasu”. Austrijanci su ga 1789. godine predali Osmanlijama i oni su ga objesili u Beogradu.

Prva stvarna nacionalna borba u Evropi počela je 1821. godine u grčkim pokrajinama Osmanskog carstva. Veze sa evropskim zemljama omogućile su širenje ideja prosvjetiteljstva i jačanja nacionalne svijesti što je podržavala Grčka pravoslavna crkva. Nacionalna svijest je poticala Grke da krenu u opći ustanak protiv osmanske vlasti. Osnivanjem heterija, tajnih grčkih udruženja za širenje nacionalne svijesti, počele su pripreme za ustanak koji je podignut 1821. godine. Ustanak su podržale evropske sile. On je trajao do 1827. godine kada je Osmansko carstvo, pod pritiskom velikih sila, obustavilo vojne operacije protiv ustanika. Londonskim protokolom 1830. godine ono je priznalo nezavisnost Grčke.

Makedonski nacionalni pokret U XIX stoljeću, pod utjecajem fanariotskog djelovanja u kulturno-prosvjetnoj i vjerskoj sferi, u Makedoniji su se javile nacionalne ideje. Grci su kontrolisali trgovinu, manufakture i veliki dio nepokretne imovine. Fanarioti su helenizirali Makedonce preko crkvene službe

222

i škola s ciljem priključenja makedonskog prostora Grčkoj. Formiranjem autonomne kneževine Srbije, u drugoj polovini XIX stoljeća počelo je širenje srpske nacionalne ideje u Makedoniji. U takvom okruženju pojavio se makedonski nacionalni pokret. On se borio za upotrebu makedonskog jezika u školama i crkvama. Osnovi cilj mu je bio borba protiv fanariotskog i srpskog nacionalnog utjecaja. Ovaj pokret predvodila su braća Konstantin i Dmitar Miladinov. Formiranjem bugarske egzarhije 1870. godine borba za makedonski jezik dobila je političko obilježje. Bugarska egzarhija je dobila crkveno-školsku upravu u Makedoniji i počelo je širenje bugarskih nacionalnih ideja, a Makedonija je bila pod utjecajem tri nacionalne propagande. Borba Makedonaca za nacionalna prava nastavljena je krajem XIX i u XX stoljeću.

Bugarski nacionalni pokret Bugarski nacionalni pokret su pokrenuli u XIX stoljeću obrazovani Bugari. Tada je jačao trgovački sloj koji je preuzeo vodeću ulogu u bugarskom nacionalnom pokretu. Odlučan trenutak ovog nacionalnog pokreta nastupio je osnivanjem bugarske egzarhije. To je bila pobjeda nacionalnog pokreta u crkvenom obliku, a svećenici su bili nacionalne vođe. Pomoću zavjereničke mreže dignut je ustanak 1876. godine protiv osmanske vlasti koji je ugušen. Nakon Rusko-osmanskog rata 1877-1878. godine i Sanstefanskog mira, formirana je Velika Bugarska čime je bio otvoren put za oslobođenje od osmanske vlasti. Ono je uslijedilo voljom velikih sila. Na Berlinskom kongresu Bugarska je stekla nezavisnost.

Albanski nacionalni pokret Albanski nacionalni pokret se pojavio tek 1878. godine kada je osnovana Prizrenska liga. Ona je zahtijevala da se Kosovo i Metohija, jugoistočna Crna Gora, zapadna Makedonija i zapadna Grčka, naseljeni Albancima, ujedine sa Albanijom. Drugi zahtjev je bio autonomija pod osmanskom vlašću. Prizrenska liga nije ostvarila ciljeve, a Albanija u manjim granicama je formirana 1912. godine.

Hrvatski nacionalni pokret Promjene iz doba francuske uprave bile su pod udarom feudalne reakcije. Oslonac bečkom dvoru za suzbijanje ovih promjena bilo je mađarsko plemstvo koje je željelo formirati jedinstvenu mađarsku državu “Od Karpata do Jadranskog mora” provođenjem mađarizacije, razbijanjem Banske Hrvatske i političkom i kulturnom dominacijom u Hrvatskoj. Tome se oduprla hrvatska inteligencija, liberalno plemstvo i mlada građanska klasa. Pod utjecajem Ilirskih provincija razvila se ilirska ideja koja je korijene imala u Hrvatskoj i obuhvatala je širi jugoslavenski prostor. Ona je trebala okupiti južnoslavenske narode u kulturnu zajednicu utemeljenu na zajedničkom jeziku i nacionalnoj svijesti. Pokret je nazvan Ilirski pokret. U početku je bio južnoslavenski, a završio je kao hrvatski

223

Historija III nacionalni pokret. Utemeljivač pokreta bio je Ljudevit Gaj koji se borio za narodni jezik. Nastojao je stvoriti jedinstveni književni jezik za južne Slavene koji se služe štokavskim dijalektom. Pošto većina južnih Slavena govore tim dijalektom počeo je štampati “Narodne novine” i “Danicu Ilirsku” na ovom dijalektu. Ilirski pokret je dobio politički program 1832. godine u djelu “Disertacija”, u kome se postavlja politički cilj - formiranje velike Ilirije unutar Hrvatske, slovenskih pokrajina te Bosne i Hercegovine. Ilirski pokret je u početku shvaćen kao odbrana od mađarskog nacionalizma i od zvanične vlasti dozvoljen mu je rad. Protivnici pokreta u hrvatskom plemstvu stali su uz mađarsko plemstvo i formirali Hrvatsko-ugarsku stranku. Nasuprot ove stranke nastala je Ilirska stranka. U strahu od jačanja Ilirske stranke, Beč je 1843. godine zabranio upotrebu ilirskog imena. Ova zabrana je bila prekretnica u političkoj orijentaciji pokreta. Ilirska ideja je svedena na izgrađivanje hrvatskih kulturno-nacionalnih Ljudevit Gaj (1809-1872) hrvatski institucija, a Ilirska stranka je nazvana Narodna stranka. preporoditelj i vođa Ilirskog pokreta. Ona je izborila upotrebu hrvatskog jezika u školama i Iako je mnogo uradio na jačanju Ilirskog državnim ustanovama 1845. godine. pokreta, umro je skoro zaboravljen. U revoluciji 1848/1849. godine nisu ostvareni osnovni zahtjevi zbog nejedinstva hrvatskih političara. U Bahovom “Disertaciju” je napisao pristalica Ilirskog pokreta grof Janko Drašković 1832. god. apsolutizmu (1850-1860) izražena je germanizacija, i to je bio prvi pisani politički program na ukinuti su Hrvatski sabor i političke slobode. Predstavnici južnoslavenskom prostoru. Ilirska ideja nacionalnog pokreta su napustili politički život i prešli u je popularizirana i dobila je veliki broj naučno-kulturni rad. pristalica koji su sebe zvali Ilirci. Padom Bahovog apsolutizma, obnovljene su nacionalne institucije, uveden je hrvatski jezik u škole, Josip Juraj Štrosmajer (1815-1905) vođa obnovljeni su politički život i Hrvatski sabor. Novost u Narodne stranke od 1861.god. Borio hrvatskom nacionalnom pokretu bilo je pitanje državnose za jedinstvo Hrvatske i Dalmacije i pravnog položaja zemlje. Programe o ovom pitanju ravnopravnost Hrvatske i Mađarske. Bio je veliki mecena. Novčanim prilozima nudile su tri stranke. Mađarska stranka Levina Rauha pomogao je rad JAZU (Jugoslavenske predlagala je obnovu zajednice Hrvatske i Mađarske bez akademije znanosti i umjetnosti) i ikakvih uvjeta. On je dobio podršku hrvatske aristokratije Zagrebačkog sveučilišta. Godine 1873. i zemljoposjednika. Narodna stranka se podijelila na više povukao se iz političkog života. grupa. Najbrojniju grupu vodio je nadbiskup Josip Juraj Strossmayer (Štrosmajer). On i njegove pristalice su smatrali da je najbolje rješenje državno-pravnog položaja Hrvatske preuređenje Habsburške monarhije na federalnom principu. Drugu grupu Narodne stranke predvodili su ban Ivan Mažuranić i Ivan Kukuljević Sakcinski koji su bili protiv mađarske prevlasti, ali su bili za oslonac na Beč. Od trećeg krila Narodne stranke nastala je Stranka prava Ante Starčevića i Eugena Kvaternika. Ona je smatrala da su Južni Slaveni Hrvati, da hrvatsko pitanje treba

224

Bosna i svijet u XIX stoljeću riješiti u Habsburškoj monarhiji s tim da Hrvatska bude samostalna na osnovu hrvatskog državnog prava. Ovi programi nisu mogli biti ostvareni, jer je Habsburška monarhija na svaki način sprečavala nacionalne težnje slavenskih naroda.

Srbija od autonomije do nezavisnosti Teritorijalni razvoj Srbije u XIX stoljeću

Pokret za oslobođenje Srbije počeo je u Prvom srpskom ustanku (1804-1812) pod vodstvom Karađorđa Petrovića. Tada je pokret protiv janjičarskih vođadahija u Smederevskom sandžaku pretvoren u pokret za oslobođenje. U ustanku je srpsko pitanje internacionalizovano. Ustanike je podržala Rusija nastojeći ih iskoristiti za ostvarenje svojih ciljeva i osvajanje Istočnog Balkana. Nakon Rusko-osmanskog rata zaključen je mir u Bukureštu 1812. godine kojim je ustanicima zagarantovana amnestija i unutrašnja samouprava. Zauzetost Rusije u ratu sa Napoleonom

Knez Miloš Obrenović, vođa Drugog srpskog ustanka. Vladao je Kneževinom Srbijom dva puta: Prvi put od 1815. do 1838. a drugi put od 1858. do 1860. godine. Njegov apsolutizam osjetili su mnogi pismeni ljudi među kojima i Vuk Stefanović Karadžić. Ustavobranitelji su politički protivnici Miloša Obrenovića i zastupnici stava da Srbija mora imati ustav koji bi ograničio kneževsku vlast. Upravljali su Srbijom 1842.-1858. god. sa knezom Aleksandrom I Karađorđevićem. Poslije njihovog pada 1858. god. obnovljena je vlast Obrenovića koji su vladali do 1903. god.

225

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III

“Načertanije” je napisao Ilija Garašanin (na slici). To je plan o širenju Srbije na prostore koji po Garašaninovom mišljenju pripadaju Srbima. U njemu se formira ideja o velikoj Srbiji koja bi trebala obuhvatiti Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu, dio Bugarske, dio Albanije, Dalmaciju i veći dio Slavonije, jer se rodila ideja da su svi štokavci Srbi. Ovu ideju o jezičkoj i nacionalnoj pripadnosti srpskoj naciji istakao je Vuk Karadžić rečenicom “Srbi sve i svuda”.

omogućila je Osmanlijama da umire Srbiju kaznivši ustanike. U drugom srpskom ustanku pod vodstvom kneza Miloša Obrenovića, 1815. godine, sa Marašli Ali-pašom usmeno je dogovorena autonomija. Od tada je knez nastojao napismeno dobiti potvrdu autonomije. Pod pritiskom velikih sila, prvenstveno Rusije, Kneževina Srbija je dobila autonomiju Hatišerifom iz 1830., koja je proširena Hatišerifom iz 1833. godine. Odredbe ovih hatišerifa su sljedeće: Srbija je bila autonomna kneževina u Osmanskom carstvu, Miloš Obrenović je nasljedni knez, Srbiji su pripojeni dijelovi Zvorničkog sandžaka na desnoj obali rijeke Drine i muslimani su trebali napustiti Srbiju u određenom roku. Do svrgnuća s vlasti 1838. godine, knez Miloš Obrenović je uveo apsolutističku vlast. To je naišlo na otpor unutar Srbije. Osmanska vlast je 1838. godine nametnula tzv. Turski ustav kojim je vlast kneza Miloša bila ograničena. On je odstupio s vlasti u korist sina koji je vladao kao i on. Obrenovićima su vlast oduzeli Ustavobranitelji 1842. godine. U doba ustavobranitelja formiralo se građansko društvo i napravljen je tajni plan vanjske politike kneževine Srbije “Načertanije” autora Ilije Garašanina. Za njegovo provođenje trebalo je formirati tajne organizacije u južnoslavenskim zemljama koje bi pripremile narod za borbu protiv Osmanskog carstva. Nova faza u oslobađanju od osmanske vlasti bila je od 1862. do 1867. godine. Knez Mihajlo Obrenović je isposlovao da osmanska vojska napusti utvrde u Srbiji i ona je faktički bila slobodna. Međunarodno priznanje je dobijeno na Berlinskom kongresu 1878. godine, uz teritorijalno proširenje na četiri okruga na jugoistoku.

Izgradnja crnogorske države

Petar II Petrović Njegoš

226

Od kraja XVIII stoljeća do 1851. godine Crna Gora je bila crkvena kneževina sa vladikom kao svjetovnim vladarom. Njeno izdvajanje iz Osmanskog carstva počelo je poslije bitke na Krusima 1796. godine pod vodstvom vladike Petra I Petrovića. On je okupio crnogorska plemena i počeo izgradnju državnih organa. Vladika Petar II Petrović Njegoš formirao je centralni

organ Senat crnogorski i brdski, stalno naoružanu formaciju perjanike i neku vrstu nižeg suda gvardiju. Lokanu vlast su imali kapetani, plemenski prvaci. On je utvrdio dio granice prema Hercegovini u dogovoru sa hercegovačkim prvakom Ali-pašom Rizvanbegovićem. Knez Danilo I Petrović (1851-1860) je promijenio status Crne Gore pretvorivši je u svjetovnu kneževinu. On je izdržao osmanske napade i ugušio plemenske bune. Pomoću velikih sila, Crna Gora je dobila granicu prema Osmanskom carstvu 1859. godine i od tada je faktički bila nezavisna. Knez Nikola I (1860-1916) je nastojao Teritorijalni razvoj Crne Gore u XIX stoljeću održati postojeće stanje u državi. U Velikoj istočnoj krizi (1875-1878) Crna Gora je sa Srbijom ušla u rat protiv Osmanlija i pomagala je ustanike u Hercegovini. Na Berlinskom kongresu priznata joj je nezavisnost i teritorijalno proširenje kojim je nekoliko puta uvećala teritoriju.

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Egzarhija – organizacijski oblik Pravoslavne crkve kojim upravlja egzarh, patrijarhov namjesnik Elita – vodeći sloj društva

PITANJA I ZADACI 1. Ko su bili nosioci nacionalnih ideja u balkanskim zemljama do 1878. godine? 2. Koji su se procesi odvijali u balkanskim državama uporedo sa jačanjem nacionalne svijesti? 3. Navedite ključne datume za pojedine balkanske zemlje koji obilježavaju početak izgradnje samostalne države. 4. Koje su bile ideje Ilirskog pokreta? 5. Zašto je Ilirski pokret sveden na uskohrvatski nacionalni pokret? 6. Kako je Srbija došla do autonomije u Osmanskom carstvu i svoje nezavisnosti? 7. Kako je izvršena izgradnja državnosti Crne Gore?

227

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III

KULTURA, NAUKA I UMJETNOST U XIX STOLJEĆU Koje su osnovne karakteristike humanizma, renesanse i prosvjetiteljstva? Koje su osnovne karakteristike baroka? Kakav je bio stav prema nauci u većini evropskih zemalja od XVIII stoljeća? Koji je društveni sloj rado prihvatao nove kulturne obrasce? “Vjerujem da će Pariz jednog dana, viđen iz balona, prikazati to bogatstvo linija, to izobilje detalja, tu raznovrsnost prizora, nešto, ne znam šta, ali veličanstveno u jednostavnosti i neočekivano u ljepoti, što odlikuje ploču za igranje dama.” Viktor Igo, “Notre-Dame de Paris” (“Zvonar Bogorodične crkve”) Georges-Eugène Haussmann (Žorž Ežen Osman 1809-1891) je bio baron Drugog carstva u Francuskoj i smatra se tvorcem “grada svjetlosti” Pariza. Po narudžbi cara Napoleona III, on je trasirao velike avenije i ose komunikacija, protjerao proleterijat iz historijskog centra Pariza na periferiju i na papiru trasirao budućnost novih kvartova. Tako je dao formu Pariza iz Drugog carstva i Treće republike.

Pariz u XIX stoljeću

228

Kultura Sa jačanjem građanske klase u staroevropskom aristokratskom društvu i njegovih političkih i duhovnih institucija počela se razvijati građanska kultura. Uprkos konzervatizmu aristokratskih krugova, od 1760. do 1830. godine evropska kultura je poprimila građanska obilježja. To je bila gradska kultura čija su središta bila u prijestolnicama i glavnim urbanim centrima pojedinih država, univerzitetskim i starim trgovačkim centrima i novim industrijskim naseljima. Njeni nosioci su obrazovani građani i intelektualci, činovnici, posjednička i industrijska buržoazija. Duhovne korijene ona je pronašla u prosvjetiteljstvu. Zbog toga je bila nadnacionalna, razumska i sentimentalna. Njen politički ideal je slobodan i razuman građanin koji je po pravima i dužnostima izjednačen sa ostalim građanima. Građanin je tu kvalifikaciju stjecao obrazovanjem i imovinom. Osnovni pojmovi građanskog svijeta su bili odgoj i rezultat rada. Da bi se to postiglo, država je uvela obavezno osnovno obrazovanje, otvorene su profesionalne, stručne i visoke tehničke škole, reformisani su univerziteti. Tako je nastala obrazovana elita kao predstavnik građanstva. Od tridesetih godina XIX stoljeća u evropskoj kulturi značajno zauzimaju naučnici, intelektualci i industrijalci koji su svojim djelovanjem povezali teoriju i praksu. To je bio prijelaz evropske kulture od idealizma ka realizmu na šta su utjecali pozitivistička vjera u nauku, evolucionizam i historijski materijalizam. Uveden je novi princip u politici koju karakteriše ubrzavanje društveno-ekonomskih procesa kao posljedica povezivanja nauke i tehnike. Pod utjecajem industrijske revolucije razvilo se industrijsko-tehničko masovno društvo sa novim društvenim i političkim oblicima organizacije. Političkim i privrednim prodiranjem u svijet počeo je izvoz oblika kulture građanskog društva i evropskih naučnih

dostignuća na druge kontinente. Tako je počela evropeizacija starih društava i kultura koje su bile u opadanju. U XIX stoljeću evropske prijestolnice su planski rekonstruisane. Urbanom organizacijom četvrti oko estetskog i funkcionalnog centra, gradovi su dobili servise i infrastrukturu, zdanja i specijalizovane zone prema jednom skupnom ideološkom sistemu koji odražava buržoasko društvo. Na periferiji su bila groblja. Za buržoaziju je ovakav grad bio remek-djelo epohe. Nova tehnička dostignuća su utjecala na izradu predmeta svakodnevne upotrebe i odjeće po kvalitetu tradicionalnog zanatstva, ali po nižoj cijeni i za šire tržište. Naglašeni oblici uz obilno ukrašavanje i pretrpanost imaju prednost. U zanatskoj i industrijskoj proizvodnji je napravljeno sve što se smatralo ukusnim. Nastali su stilovi ampir i bidermajer karakteristični za buržoasko društvo na evropskom kontinentu, a viktorijanski stil u Engleskoj.

Prirodne nauke Razvitak prirodnih nauka bio je u vezi sa društveno-ekonomskim odnosima. Novi naučni duh težio je da se što više dostupnih prirodnih pojava objasni i dokaže na racionalan način što je dovelo do niza novih pronalazaka i njihove primjene. U fizici su elektricitet i magnetizam postale temeljne fizikalne discipline. U osnovi izučavanja elektriciteta ugrađeni su Galvanijevi (Luigi Galvani, 1737-1798) i Voltini Alessandro Volta (1745-1827) eksperimenti. Faradejevim otkrićem elektromagnetne indukcije počela je proizvodnja jednosmjerne, a kasnije naizmjenične struje. Uporedo se razvijaju električni prenos, telegrafija i telefonija. Posebno mjesto zauzimaju pronalasci i primjena novih izvora energije, električne energije i nafte. Pronalazak dinamomašine i elektro-motora omogućili su primjenu električne energije za pokretanje mašina i rasvjetu. Thomas Alva Edison (1847-1931) prvi je konstruisao sijalicu i gradske centrale za proizvodnju jednosmjerne struje. Nikola Tesla (1856-1943) je otkrio naizmjeničnu struju prenosivu na daljinu. Pronalaskom nafte počeo je razvoj hemijske industrije koja prerađuje naftu, ugalj, azot i fosfatna jedinjenja. Upotrebom Voltinog elementa razvija se elektrohemija. U ispitivanju materije istakao se John Dalton (1766-1844), utemeljivač atomske teorije po kojoj težinski odnosi u jedinjenjima ovise o težini svakog atoma u sastavu tog Nikola Tesla jedinjenja. Dmitri Mendeleev (Mendeljejev, 1834-1907.) je izvršio klasifikaciju i sistematizaciju do tada poznatih hemijskih elemenata na osnovu atomske težine.

229

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III

Darvin je zbog svoje teorije često bio predmet ismijavanja i glavna tema karikaturista onovremenog društva.



Biološka naučna dostignuća primjenjivana su u poljoprivredi, medicini, farmaciji i drugim privrednim granama. Embriologija, mikrobiologija i klasifikacija biljaka i životinja su u žiži interesovanja. Teorije Jean-Baptistea Lamarcka (Žan Batist Lamark, 1744-1829) Étiennea Geoffroy Saint-Hilairea (Etjen Žofrua Sent-Iler, 1772-1844) i Charlesa Darwina (Čarls Darvin, 1809-1882) utjecale su na razvitak evolucionizma, pogleda na svijet čije je osnovno načelo razvoj iz nižeg ka višem obliku života. Medicina je napredovala u anatomiji, dijagnostici, patologiji i histologiji. Otkrivene su mnoge zarazne bolesti i usavršene su metode liječenja. U hirurgiji se počinje primjenjivati narkoza. Pasterova (Louis Pasteur, 1822-1895) injekcija protiv bjesnila i otkriće da se ljudsko zdravlje može čuvati od mikroba sterilizacijom produžili su životni vijek i smanjili smrtnost. Medicinski pronalasci su doveli do postepenog porasta broja stanovništva.

Društvene nauke

Društvene nauke su dobile nove karakteritstike. U filozofiji XIX stoljeća centralno jezgro je idealizam kojeg razvijaju filozofi: George Berkeley (Džordž Berkli, 16851753), Gottfried Wilhelm Leibniz (Gotfrid Vilhelm Lajbnic, 1646-1716), Immanuel Kant (1724-1804), Johann Gottlieb Fichte (Johan Gotlib Fihte, 1762-1814), Georg Wilhelm Friedrich Hegel (Georg Vilhelm Fridrih Hegel, 1770-1831) i drugi. U XIX stoljeću napisana su mnoga historijska djela na osnovu kritički obrađenih historijskih izvora. Njih obrađuju osposobljeni su stručnjaci pomoćnih historijskih nauka. One su omogućile uspon historiografije u kojoj je prevaziđeno opisivanje i idealizacija događaja. Nova historiografija je tražila historijsku istinu u kritički obrađenim historijskim izvorima, tražeći odgovor na Leopold von Ranke pitanja “Kako je to bilo?” i “Zašto?”. Utemeljitelj moderne historiografije je njemački historičar Leopold von Ranke (1775-1886), tvorac historicizma, sociološkog i filozofskog učenja koje promatra ljude i događaje prvenstveno sa historijskog stanovišta tj. u odnosu prema društvenoj sredini iz koje su ponikli.

230

Umjetnost Krajem XVIII stoljeća održavao se umjetnički pravac klasicizam koji se oduševljavao estetskim i moralnim idealima klasične antike. U doba feudalne reakcije i nacionalnih pokreta javio se umjetnički pravac romantizam. Romantičari su tražili uzore u prošlosti njihove nacije. Jedni romantičari su u djelima slavili srednjovjekovno doba, a drugi su prikazivali slavnu, stvarnu ili izmišljenu, prošlost svoje nacije i dali joj poticaj u borbi za pobjedu nacionalnih ideala. Ovaj romantičarski stav prema prošlosti doveo je do razvitka historije za potrebe nacionalnih pokreta, pojačan je interes za narodne pjesme kao uzore za pisanje novih djela slične tematike. U svim vidovima nastala su djela vrhunske umjetničke vrijednosti. Sredinom XIX stoljeća javio se umjetnički pravac realizam. On napušta idealiziranje prošlosti i okreće se surovoj stvarnosti. Realisti su nastojali na što objektivniji način prikazati sredinu u kojoj su živjeli i djelovali. Realizam je evropski fenomen. Pojavio se u Francuskoj poslije revolucionarne 1848/1849. godine, a punu afirmaciju je doživio u Drugom carstvu u Francuskoj. On je najizraženiji u književnosti i likovnoj umjetnosti. On se proširio na raznim nivoima i oblicima u Evropi i propagirao je “iskrenost u umjetnosti”, a realistička umjetnička djela su postala istinsko ogledalo epohe. Predstavljene scene prikazivale su život. Teme su postali siromasi, radnici, seljaci, bogalji i ostali niži slojevi stanovništva. Od 1870. do 1880. godine on ustupa mjesto novom umjetničkom pravcu impresionizmu.

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Ampir – stil francuske umjetnosti za vrijeme cara Napoleona Bonaparte koji je oponašao rimsku umjetnost iz doba carstva Bidermajer – umjetnički naziv za malograđanski jednostavni stil, manifestovao se naročito u izradi namještaja, a koji je nastao početkom XIX stoljeća

PITANJA I ZADACI 1. Koje su posljedice industrijske revolucije na društvene odnose u evropskim zemljama? 2. Kako su se u XIX stoljeću razvijale prirodne nauke? 3. Koje su promjene nastupile u sferi društvenih nauka? 4. Objasnite osnovne karakteristike umjetničkih pravaca romantizma i realizma i uočite njihove razlike.

231

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III

DOBA REFORMI U BOSANSKOM EJALETU Kakav je polo`aj Bosanskog ejaleta u Osmanskom carstvu po~etkom 19. st.? Koji su dru{tveni slojevi bili utjecajni u bosanskom dru{tvu do kraja 18. st.? Kako su se bosanskohercegova~ki muslimani odnosili prema centralnoj i lokalnoj vlasti u 18. st.? Koja je dr`ava i za{to bila zainteresovana za podru~je dana{we BiH? Po~etak slabqewa Osmanskog carstva uo~en je ve} krajem 16. st. kada se pojavquju djela koja su ukazivala na te slabosti i davala rje{ewa kako da se one otklone. U 17. i 18. st. Osmanlije su mogli uvidjeti inferiornost svoje dr`avne, dru{tvene, ekonomske i vojne organizacije u odnosu na zapadne dr`ave. Tek u 18. st. Osmanlije su po~ele provoditi reforme u ciqu popravqawa dr`avnih finansija iznala`ewem novih izvora dr`avnih prihoda i podizawa vojne mo}i reorganizacijom timarskog sistema, jawi~arskog korpusa i izgradwom ratne flote po uzoru na evropske. Ti poku{aji nisu dali rezultat.

Selim úúú

232

Sultani reformatori Unutra{wi preobra`aj Osmanskog carstva po~eo je sultan Selim úúú (1789-1807) reformama nizami xedid (“novo ure|ewe”). Ciqevi reformi su: ukidawe jawi~ara, reorganizacija timarskospahijske organizacije i stvarawe regularne vojske ili nizama, ozdravqewe finansijskog sistema, suzbijawe korupcije i tra`ewe novih izvora dr`avnih prihoda i centralizacija dr`ave uz pot~iwavawe provincijskih organa Porti. Zbog unutra{wih i vawskih uzroka on nije ostvario taj plan. Te reforme je nastavio sultan Mahmud úú (1808-1839). On je Poveqom sloge pridobio ajane, jednu od najja~ih unutra{wih snaga u dr`avi. Uveo je novu vojsku ili nizam. Ja~ao je centralnu vlast i ograni~avao samovoqu vezira. Jawi~arski oxak je ukinuo 1826. godine obra~unom na Atmejdanu u Istanbulu. Mahmud úú je ukinuo Divan i formirao vladu sa ministarstvima ~iji su ministri dobijali platu umjesto zemqi{nih posjeda. Sultan Abdulmexid (1839-1861) je nastavio reformski pokret. U~vr{}eni autoritet centralne vlasti, oslabqeni konzervativni elementi, uni{teni jawi~arski odredi i novi qudi spremni da nastave reforme, bili su preduvjeti da Abdulmexid Hati{erifom od Gulhane od 3. novembra 1839. godine dr`avu uvede u novo reformsko doba ili Tanzimat. Hati{erif je proklamovao principe na kojima su se morali zasnivati zakoni i to: za{tita ~asti, `ivota i imetka, regulirawe poreskog sistema i ubirawa poreza, regulirawe vojne obaveze sa odre|enim na~inom mobilizacije i rokom trajawa slu`be, ravnopravnost svih podanika bez razlike na vjeru i klasu. Ovim hati{erifom nestao je klasi~ni osmanski sistem i po~elo stvarawe nove dru{tvene strukture i upravnog poretka bez askera kao osnove sistema. Novi

reformski akt je Hatihumajun iz 1856. godine, kojim su: potvr|ena i pro{irena na~ela Hati{erifa od Gulhane, istaknuti stavovi o podanicima kr{}anima, koji su dobili ve}e slobode i prava u pogledu li~ne slobode, imovine, u~estvovawa u dr`avnim slu`bama, administrativnim organima i gra|anskim sudovima nezavisnim od {erijatskih sudova. Oni su mogli slu`iti u vojsci, ukinut je hara~, a umjesto vojne obaveze mogli su platiti porez bedeli-askeriju. Agrarni odnosi su regulisani Ramazanskim zakonom 1858. godine za cijelu dr`avu. Wime je izvr{ena kategorizacija zemqe i kodifikacija ~iflu~kih odnosa nastalih nakon ukidawa timarskog sistema.

Reforme u Bosanskom ejaletu do 1839. godine Reforme sultana Selima úúú u Bosanskom ejaletu se nisu osjetile. Srpski i drugi ustanci i kori{tewe spahija i jawi~ara za odbranu provincije utjecali su da se stawe u woj ne mijewa. U prvim decenijama 19. stoqe}a veziri su poku{ali uvesti zakonitost i red, a reforme nisu provodili. Nosioci vlasti i stanovni{tvo se nisu slagali. Veziri su se sukobqavali sa protivnicima reformi spahijama, kapetanima i ulemom. Kr{}ani su nezadovoqni naredbom o odijevawu, jer ih odvaja od ostalog stanovni{tva. Bosanski vezir Seid Ali Xelaludin-pa{a (18201822) je poku{ao zavesti autoritet vlasti i mjere za obezbje|ewe odbrane ovog ejaleta. Bio je okrutan prema uglednim qudima. Pogubqewima su zavr{avana ajanska vije}a i pojedina~ne posjete veziru. Naru{io je pravo nasqe|ivawa kapetanija i za kapetane imenovao wemu odane qude. Prva provedena reforma u Bosanskom ejaletu je ukidawe jawi~ara 1827. godine. Wihovo ukidawe na dr`avnom nivou 1826. godine izazvalo je jawi~arsku bunu u Sarajevu i ve}im centrima u ejaletu. Vezir Abdurahim-pa{a je sarajevske prvake sa jawi~arskim agom Ali-agom Ru{~uklijom pogubio po~etkom 1827. godine u Zvorniku i ubrzo je buna ugu{ena u Sarajevu, a ostali jawi~ari su prihvatili ovu reformu.

Mahmud úú

Sultan Mahmud éé se suo~io sa nizom pobuna - srpski ustanci i gr~ki ustanak imali su za ciq oslobo|ewe od osmanske vlasti, a ostale pobune te`ile su ka ostvarewu autonomije unutar dr`ave.

Abdulmexid

Hati{erif od Gulhane je ferman (naredba) kojim se proklamuju tzv. “tanzimat-i hayriye” (“spasonosne uredbe“). Odredbe koje su u wemu nisu sistematizovane u formi zakona.

233

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III Do ovih doga|aja postojao je dru{tveno-politi~ki okvir za borbu za autonomiju Bosne, po ugledu na oblasti koje su je izborile po~etkom 19. stoqe}a.

Pokret za autonomiju Bosne 1831/1832. godine

Husein Kapetan Grada{~evi} (18021833) - kapetan Grada~a~ke kapetanije poslije kapetana Murat-bega kojeg je ubio Xelaludin-pa{a u Travniku 1821. godine. Pripadao je lozi koja je 100 godina upravqala Grada~a~kom kapetanijom. Imao je 1300 kmetova. Obrazovan je u Grada~cu i imao je ku}nu biblioteku. Bio je poznavalac evropskih i osmanskih djela razli~ite vrste. Podigao je kulu u Grada~cu, jednu od najqep{ih xamija koja se zove Husejnija (1826. godine) i dvorac u selu ^ardak na vje{ta~kom otoku. Imao je dobre odnose sa frawevcima, posebno sa fra Ilijom Star~evi}em. Podigao je prvu katoli~ku {kolu, crkvu i `upni ured u Tolisi. Poslije poraza pokreta, wegova imovina je zaplijewena, jedan dio je on uni{tio (dvorac u ^ardaku), a jedan dio je ostao u vlasni{tvu porodice. Umro je u Istanbulu pod nepoznatim okolnostima i sahrawen na istanbulskom mezarju Ejub.

234

U Bosanskom ejaletu pobunili su se kapetani i ajani. Razlozi su: nezadovoqstvo odnosom vezira prema ovoj zemqi, politi~ki ustupci Srbiji i wena pro{irewa na nahije Zvorni~kog sanxaka, {tetne odluke centralne vlasti po Bosanski ejalet i reforme. Na sastanku u Tuzli 20. januara do 5. februara 1831. godine prvaci Bosanskog ejaleta usvojili su sqede}e zakqu~ke: Porta mora opozvati privilegije i teritorijalne ustupke date Srbiji, Porta mora obustaviti provo|ewe reformi i uvo|ewe nizama, Porta mora dopustiti uvo|ewe autonomne vlasti sa vezirom iz redova bosanskih prvaka, da se Bosna prema Porti postavi kao autonomna pokrajina koja bi godi{we pla}ala danak od 4000 kesa. Zakqu~ci su preko bosanskog vezira trebali sti}i do Porte, a vo|a pokreta bio je Husein-kapetan Grada{~evi}. I Porta i vezir su odbacili zahtjeve. Pokret za autonomiju Bosne po~eo je ulaskom kapetana i ajana u Travnik, u martu 1831. godine. Vezir Ali Namik-pa{a je prvo odbio zakqu~ke tuzlanskog sastanka, ali ih je pod pritiskom bosanskih prvaka prihvatio. Nakon vezirovog bijega iz Travnika, kapetani su se 29. marta odlu~ili za oru`anu borbu. Progla{ena je op}a mobilizacija, a Husein-kapetan je bio glavni vojni zapovjednik. Hercegova~ki prvaci, predvo|eni Ali-agom Rizvanbegovi}em i Smail-agom ^engi}em, odvojili su se od ovog pokreta. @ele}i se spojiti sa pobuwenim Albancima i sprije~iti prodor osmanske vojske u Bosanski ejalet, Husen-kapetan je s vojskom oti{ao na Kosovo. U bitkama kod Lipqana i [timqa bosanska vojska je porazila vojsku velikog vezira Re{id-pa{e. Nakon pobjeda, Husein-kapetan je uputio delegaciju velikom veziru sa zahtjevima za autonomiju Bosne, ali ona nije ostvarila ciq. Po povratku u Sarajevo, Husein-kapetan je progla{en vezirom 12. septembra 1831. godine. Tim

~inom je progla{ena autonomija Bosne. On nije dobio obe}ani ferman o imenovawu, a poku{aj slamawa otpora hercegova~kih prvaka u zimu 1831/1832. godine nije uspio. Ipak, ovi doga|aji su utjecali na slabqewe pokreta. U proqe}e 1832. godine veliki vezir je uputio 30000 vojnika predvo|enih Hamdipa{om. Bosanska vojska je gubila bitke u jugoisto~nom dijelu Bosanskog ejaleta, a osmanska vojska je napredovala ka sredwoj Bosni. Posqedwe i presudne bitke su se dogodile na Palama (29. maja) i na Zlom Stupu kod Sarajeva (4. juna). Osmanska vojska je sa snagama hercegova~kih prvaka porazila ustani~ku vojsku. Husein-kapetan se sa pristalicama povukao, napustio Bosnu i pre{ao u Austriju.

Kula Zmaja od Bosne Husein-kapetana Grada{~evi}a u Grada~cu

Promjene u Bosanskom ejaletu poslije pokreta za autonomiju

Veliki vezir Re{id-pa{a je razjediwavao pokret ubje|uju}i bosanske prvake da nije protiv da bosanski vezir bude doma}i ~ovjek, ali da Husein-kapetan nije dostojan tog zvawa. Pridobio je hercegova~ke prvake: stola~kog ajana Ali-agu Rizvanbegovi}a, gata~kog ajana Smail-agu ^engi}a, pivsko-nevesiwskog ajana Lufti-beg Rexepa{i}a, trebiwskog ajana Hasanbega Resulbegovi}a i nik{i}kog ajana Osman-kapetana Mu{ovi}a.

Nakon slamawa pokreta za autonomiju uslijedilo je ukidawe kapetanija 1834/1835. godine. Kapetansku ~ast su dobili muselimi, potomci kapetanskih porodica. Oni su bili dr`avni slu`benici, a slu`ba im nije nasqedna. Muselimluci su podijeqeni na nahije. Hercegova~ki sanxak je izdvojen iz Bosanskog ejaleta u mutesarifluk pod upravom Ali-age Rizvanbegovi}a. On je dobio ~in pa{e i titulu vezira. U administrativnom pogledu mutesarifluk je bio dio Bosanskog ejaleta. Ograni~ena je samovoqa nosilaca lokalne vlasti koji su postali dr`avni slu`benici. Ukidawe timarsko-spahijskog sistema i spahija bilo je usporeno. Mali broj spahija je preveden u policijske snage, jer su oni smatrali da trebaju obavqati vojnu slu`bu. Wihova organizacija u Bosanskom ejaletu se odr`ala do 1851. godine. Oni su u`ivali prihode sa posjeda i nisu ratovali van Bosanskog ejaleta.

Bosanski ejalet u vrijeme Tanzimata Poslije progla{ewa Hati{erifa od Gulhane osmanske vlasti su po~ele provo|ewe wegovih odredbi. Odluka Porte da se u duhu Hati{erifa obrazuju upravna vije}a koja trebaju raditi na pravilnom funkcionisawu lokalne uprave, u Bosanskom ejaletu

235

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III provedena je 1840/1841. godine i zvalo se Vije}e prvaka zemqe. Nakon formirawa Dr`avnog savjeta na Porti, u Bosanskom ejaletu savjeti su formirani 1845. godine i zamijenili su Vije}e prvaka zemqe. Osmanski Trgova~ki zakon iz 1840. godine i Krivi~ni zakon iz 1846. godine Bosanski ejalet je uveo tek 1852. godine. Prepreka u provo|ewu reformi bila je vojska. Centralna vlast je to poku{ala rije{iti ukidawem starih ustanova i formirawem nizama. Mobilizacija u nizam u Bosanskom ejaletu je propala, a ejalet su zahvatale bune. Odredbe Hati{erifa sporo su provo|ene. Kr{}ani su nezadovoqni, jer nije rije{en wihov socijalno-ekonomski i politi~ki polo`aj. Muslimani su nezadovoqni, jer su u reformama vidjeli ukidawe tradicionalnih institucija i povlastica.

Tahir-pa{a u Bosni Nezadovoqna provo|ewem reformi u Bosanskom ejaletu, Porta je u wega poslala vezira Tahir-pa{u (1847-1850). On je ukinuo beglu~ewe ili angariju, radnu obavezu, i uveo naturalnu rentu koja je pove}avana i kretala se od jedne petine do jedne polovine. Strogost pri ubirawu poreza i regrutaciji za nizam izazvali su otpor bosanskih muslimana, pa se do kraja uprave vezir borio sa doma}im feudalcima, pobuwenim muslimanima i kr{}anima

Omer-pa{a Latas

Omer-pa{a Latas (Mihajlo Latas) u mladosti pobjegao iz Austrije, u Bawoj Luci primio islam i uzeo ime Omer. Iz Bawa Luke odlazi u Vidin, a nakon toga u Istanbul. Ubrzo napreduje u vojnoj karijeri i postaje u~iteq princu, a kasnije sultanu, Abdulmexidu. Godine 1839. postaje specijalista za gu{ewe pobuna u Osmanskom carstvu. 1850. godine dobio je posebna ovla{tewa kao serasker serdari ekrem s ciqem da smiri bunu u Bosanskom ejaletu za {to je iskoristio 10000 nizama, 2000 Arnauta i 30 topova.

236

Bune bosanskih prvaka protiv vlasti i sporo provo|ewe reformi naveli su Portu da u Bosanski ejalet po{aqe Omer-pa{u Latasa, specijalistu za gu{ewe provincijskih buna. On je u Sarajevu 1850. godine okupio bosanske prvake, pro~itao im ferman i tra`io provo|ewe reformi. Bune su ponovo zahvatile Krajinu, Posavinu, Hercegovinu i sredwu Bosnu. Wih je Omer-pa{a vojno ugu{io uz poni`avawe bosanskih prvaka, ubistva i progone. Izme|u ostalih, stradao je i Ali-pa{a Rizvanbegovi}. To je potaklo nade kr{}ana u rje{avawe wihovog socijalno-politi~kog polo`aja. Zbog oduzimawa oru`ja od wih izbila je buna u Hercegovini 1851. godine. U Bosanskom ejaletu Omer-pa{a je proveo vojne, administrativne i personalne reforme. On je regrutovao mladi}e u nizam. U administrativnom pogledu Latas je 1851. godine sanxake pretvorio u kajmekamluke, formirao je Novopazarski sanxak,

Hercegova~ki mutesarifluk je postao kajmekamluk dok je sjedi{te vezira preneseno iz Travnika u Sarajevo. Upravne polo`aje dao je strancima. Posqedice wegove kaznene akcije su: slamawe politi~kog otpora bosanskih begova, uni{tewe svih poku{aja ostvarivawa autonomije, sa politi~ke scene je nestao doma}i muslimanski element a na scenu su stupili stranci koji su ovaj prostor smatrali izvorom boga}ewa i gradske pokrete bosanskohercegova~kih muslimana su zamjewivali kr{}anski seqa~ki ustanci i bune. Kr{}ani su razoru`ani, a agrarni odnosi su ostali isti. Oni su dobili prava da popravqaju stare i prave nove crkve, da se mole na odgovaraju}im mjestima i da ne prelaze granice i slu{aju propagandu iz Austrije.

Reformski zahvati u drugoj polovini 19. stoqe}a u Bosni Nakon Ramazanskog zakona iz 1858. godine, za Bosanski ejalet je 1859. godine donesen Zakon o ~iflucima u Bosni (Saferska naredba) kojim su sistemski rije{eni ~iflu~ki odnosi izme|u ~ifluk-sahibije i ~if~ije po Tahir-pa{inoj uredbi iz 1848. godine. Reforme u Bosanskom ejaletu je intenzivirao vezir Topal [erif Osman-pa{a (1861-1869). Tada su uvedene upravno-administrativne izmjene. Vilajetskim zakonom iz 1865. godine, zamijewen je naziv ejalet nazivom vilajet. Vezir je dobio naziv valija, defterdar muhasebexija, a generalni sekretar vilajetske uprave mektubxija. Uz wih je bilo sedam na~elnika razli~itih resora. Najvi{i organ uprave je Upravno vije}e od 4 imenovana ~lana i 6 izabranih narodnih predstavnika kojih su polovica bili nemuslimani. Upravnim vije}em je predsjedavao valija. Formirano je Op}e vilajetsko vije}e, vilajetska skup{tina, od po 4 predstavnika iz sedam sanxaka i to 2 muslimana i 2 nemuslimana. Valija Osman-pa{a je proveo regrutaciju bosanskih muslimana. U tome mu je pomogao portin komesar Xevdetefendija koji je, ugovarawem uvjeta za regrutaciju sa bosanskim begovima, formirao dva vojna puka pod tri uvjeta: da rok slu`be bude tri godine, da pukovi budu kori{teni samo u Bosni i Hercegovini i da polovina oficira budu doma}i qudi. Nova regrutacija je

Fra Ivan Frawo Juki}, u po~etku Latasov prijateq, a kasnije prognanik, ovako je opisao Latasovo vojevawe u Bosni: “Pro}i }e i stotina godina, a rane im ne}e zarasti (Bosancima i Hercegovcima), niti }e ono {to su pogubili ikada vi{e ste}i! Od vi{e stotina godina, {to su im praoci stekli, to sada sve ode Arnautu i nizamu u torbu.“

Vezirska rezidencija u Travniku

Uredbom o organizaciji vilajeta (1864. godine) izvr{ena je reorganizacija provincijske uprave, napravqene su mawe teritorijalne promjene vilajeta. Bosanski ejalet je preure|en Vilajetskim zakonom iz 1865. god. Promjene koje su u wima navedene ostale su do kraja osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Sli~nu organizaciju kao vilajet imali su sanxaci ili live. Administrativne i lokalne funkcije dobili su muslimani i nemuslimani i duhovna lica nemuslimana. Promjene su zahvatile nahije i seoske organizacije. Karakteristike vije}a bile su: da su u wih ukqu~ena duhovna lica, da su ~lanovi birani imovinskim cenzusom i na osnovu vjere i u wima je obezbije|ena muslimanska ve}ina.

237

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III provedena 1864. i 1865. godine kada je svaki sanxak dao po jedan bataqon. Formirana je `andarmerija u koju je u{ao dio kr{}anskih podanika. U Bosanskom vilajetu lansirana je ideja o integralnom bo{wa{tvu. Ona se javila u doba Omer-pa{e Latasa i uklapala se u rasu|ivawe dijela bosanskih frawevaca o historijskom kontinuitetu sa sredwim vijekom. Ona se ponovo pojavila u listu “Bosanski vijesnik” (1866. godine) i temeqi se na tvrdwi da postoji bosanski narod sa svojim posebnostima, geneti~ki i historijski vezan za Bosnu. Borba za autonomiju tuma~ena je postojawem bosanske nacionalne ideologije. Tu ideju vilajetska vlast je potvr|ivala nizom mjera od prevo|ewa zakona na bosanski jezik do slu`benih naziva (1869. godine).

Pro{irimo znawe - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Re{id-pa{ina kaima Ovo je kaima, odgovor velikog vezira Re{id-pa{e Huseinu-kapetanu Grada{~evi}u u kojoj mu daje odgovor na zahtjeve u kojima je zatra`eno da mu se potvrdi titula bosanskog vezira. Ovu kaimu je u svojoj “Hronici” zabiqe`io Muvekit. Uo~ite osnovne zahtjeve nosilaca pokreta za autonomiju i stav osmanske vlasti prema tim zahtjevima. (NAPOMENA: Iz dokumenta su izbrisani dijelovi koji su karakteristika orijentalnog kitwastog na~ina pisawa) “Sada{wem Bosanskom valiji i uglednom veziru, wegovoj visosti Huseinpa{i,... dostavqa se na znawe, uz sqede}e uvjete: Cjelokupno stanovni{tvo na podru~ju mog carstva, u svim ejaletima i sanxacima... uva`eni veziri i mirmirani, samo su vjerne i pokorne sluge svijetlog cara... Zato {to nam je pru`io tako velike blagodati, treba mu u svakom pogledu pokazati svoju iskrenost, privr`enost i dati sve od sebe da se stekne carska milost i pokazati svoju du`nu pokornost, izvr{avaju}i carsku voqu... Jo{ od osvajawa, Bosanski ejalet je pod posebnom pa`wom Dvora, ba{ zato {to se nalazi na islamskoj granici, uvijek je bio u carskoj milosti i uvijek mu je posve}ivana briga, da bi `ivio u blagostawu i ukazivana mu je carska milost. Stanovnici Bosne, znaju}i za tolike blagodati i cijene}i to, mogu se ponositi time koliko su do sada pokazivali juna{tva i odva`nosti pokorno vr{e}i svoju pokornost prema Carstvu i ispoqavaju}i sultanu svoju poslu{nost. Ali sada, zbog neosnovanih tvrdwi, suprotstavqawe i dizawe buna me|u vama i druge neprijatne stvari {to su se dogodile, ni~im se ne mogu opravdati, jer ste odbili ono {to je Dvor od vas tra`io. Sve va{e mahzare... kao i ovaj ... mi smo primili i sve ono o ~emu se u wima govori i {to vi pi{ete mi smo se s tim potanko upoznali. Pitawe vezirskog polo`aja koji molite od Dvora je u wegovoj nadle`nosti i dosada se uvodio u ~irak xeridu... Ali ako se sultan bude slo`io da vas uzme u svoju slu`bu i vi }e te... uskladiti svoje postupke prema sultanoj voqi i pokoravati se wegovim `eqama, iskazuju}i poslu{nost. Sve dotle dok budete tako odani... i dok ta

238

privr`enost bude iskazana na taj na~in da ste u stawu za sultana da `rtvujete ne samo imetak i djecu nego i svoj `ivot, vi }ete biti u stawu da potvrdite va{u iskrenost i odanost u slu`bi. Da bi ste dokazali privr`enost i odanost svom sultanu, vi trebate... me|u stanovnicima svog ejaleta odabrati mladi}e koji odgovaraju za carsku vojsku, pa da ih po novim propisima uniformi{ete da bi se odmah uputili na obu~avawe. Pri tome se ne obra}ajte na to {ta ko govori o kome, niti pazite na ne~iju nevoqu, jer je carska voqa iznad ostalih... i vi }ete nastojati po svaku cjenu da je izvr{ite. Ne daj Bo`e, ako se ispostavi da vi ubudu}e budete uporni na isticawu pripadnosti svojoj u`oj domovini i lokalisti~kom fanatizmu, ja }u odmah s jakim vojnim snagama udariti na vas pa }u i taj kraj pomo}u carske sile ... dovesti u red i zavesti strah, kakav nikad do sada niste imali. Ovo znajte zasigurno, pa se prema tome pona{ajte! Ne nasjedajte drugima, nego nastojte u svemu da se pokorite voqi sultana, {to vam je sveta vjerska du`nost. Ovo se strogo stavqa na znawe i to treba shvatiti kao upozorewe od velikog vezira... “

RJE^NIK NEPOZNATIH POJMOVA Gulhana (Gűlhana) - ru`i~wak; park ispod velikog sultanovog dvora u Istanbulu Hati{erif - sve~ana sultanova poveqa Integralan - potpun, cjelovit, cjelokupan Mutesarifluk - okrug, oblast kojim upravqa mutesarif Muteselim - vezirov zastupnik u sanxaku Nizami xedid - novi sistem Nizamsko odijelo - osmansko vojni~ko odijelo skrojeno po evropskom modelu (hla~e, vojni~ki kaput i fes) koje je trebalo zamijeniti tradicionalno osmansko odijelo Serasker - glavni, vrhovni komandant koji je po ~inu ni`i samo od velikog vezira

PITAWA I ZADACI 1. Koji su reformski periodi u Osmanskom carstvu i objasni wihove nazive? 2. Koji su bili razlozi za po~etak pokreta za autonomiju Bosne? 3. Koje su posqedice sloma pokreta za autonomiju Bosne? 4. U ~emu je zna~aj Hati{erifa od Gulhane? 5. Kakav je stav bosanskohercegova~kog stanovni{tva prema Hati{erifu od Gulhane? 6. U ~emu je su{tina Tahir- pa{ine reforme u Bosanskom ejaletu? 7. Opi{ite akciju Omer-pa{e Latasa i wene posqedice. 8. Kako je tekao proces provo|ewa reformi u Bosanskom ejaletu do 1865. godine? 9. Koje su promjene nastupile uvo|ewem Vilajetskog zakona?

239

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III

DRUŠTVO I PRIVREDA Kako je bilo podijeljeno društvo u Bosanskom ejaletu do kraja XVIII stoljeća? Koje su privredne grane bile zastupljenje u njemu do XIX stoljeća? Na koji način su bili organizovani esnafi? Objasnite utjecaj islamsko-orijentalne kulture na narode Bosne i Hercegovine.

Društvo na početku XIX stoljeća U XIX stoljeću bosanskohercegovačko društvo je bilo slojevito. Pored domaćih vjerskih skupina: muslimana, pravoslavaca, katolika i jevreja, evidentno je prisustvo Turaka, Grka, Albanaca, Austrijanaca i drugih naroda. Seosko stanovništvo je pripadalo svim vjerskim grupama i klasi raje, a u gradu dvije trećine stanovništva bili su muslimani. Ukupan procenat gradskog stanovništva bio je 10%. Stanovništvo Bosanskog ejaleta u XIX stoljeću je imalo različit društveni status. Asker su činili muslimani. U 39 kapetanija krajem XVIII stoljeća bilo je 24 000 vojnika sa kapetanima, a u drugoj deceniji XIX stoljeća u Bosanskom ejaletu je bilo oko 70 000 janjičara u 19 gradova sa centrom u Sarajevu gdje su u janjičarski odžak upisani trgovci i zanatlije. Početkom XIX stoljeća u Bosanskom ejaletu je bilo između 15 000 i 20 000 spahija. Sve to pokazuje da su bosanski muslimani tada živjeli poluvojničkim životom.

Promjene u društvenoj strukturi Reforme osmanske vlasti su mijenjale društvenu strukturu. U klasi askera su prvo ukinuti janjičari, pa kapetani, koji su često bili ajani, a onda spahije. Tako je ukinuta klasična podjela stanovništva na asker i raju. Umjesto njih stvara se nova klasa koju čine čifluk-sahibije, timar-sahibije, gradski slojevi - trgovci i zanatlije - koja dobija obilježja građanske klase. Reforme su izmijenile položaj kršćana koji su Hatišerifom od Gulhane dobili ravnopravnost sa ostalim podanicima i garancije za čast, život i imetak. Ukinut je kuluk čime je ukinut klasični timarski sistem, ali su klasni odnosi ostali. Oni su oslobođeni harača koji je zamijenjen bedeli-askerijom (vojnica). Saferskom naredbom su ozakonjeni čiflučki odnosi tako da su klasni odnosi dobili svoju zakonsku formu.

Privredne prilike U prvoj polovini XIX stoljeća poljoprivreda i stočarstvo su glavne privredne grane. Uspostavljanjem francuske vlasti u susjedstvu i kontinentalne blokade razvijena je tranzitna trgovina tzv. “pamučnim putem” u koju su se uključili bosanskohercegovački trgovci koji stječu veliki kapital. Pamuk je preko Bosne prenošen od Soluna ka Zapadu do 1815. godine. U gradskoj privredi trgovina i zanatstvo su primarne privredne grane Ukidanjem esnafa polovinom XIX stoljeća ubrzano je propadanje starih zanata čiju robu mijenja industrijska roba. Neke zanatlije pretvaraju radnje u radionice slične

240

manufakturama. Trgovci stranom robom se bogate i formiran je sloj građanske klase. Privrednom napretku doprinosi izgradnja kolskih puteva Brod-Sarajevo, dolinom Bosne, i Sarajevo-Mostar-Metković dolinom Neretve. Bosanski ejalet je dobio željezničku prugu Dobrljin-Banja Luka. Eksploatacija ruda i šuma ostala je na početku, a akcionarska društva brzo su propala. Pilane i pivara u Sarajevu su nagovijestili razvitka industrije.

Kultura Provođenje reformi je utjecalo na kulturu i prosvjetu. Za razliku od prije, kršćani su dobili pravo da obnavljaju i podižu crkve i osnivaju vjerske škole. Nedostatak domaćeg školovanog kadra, nadomjestili su svećenici i učitelji iz Srbije, južne Ugarske i Dalmacije koji su vršili nacionalnu propagandu, što je naročito izraženo kod bosanskohercegovačkih pravoslavaca. Oni su od polovine XIX stoljeća bili pod utjecajem propagande iz Srbije. Udžbenici su uvoženi sa strane. Katoličko školstvo je bilo pod kontrolom franjevaca. U organiziranom muslimanskom školstvu od druge polovine XIX stoljeća osnivane su više šerijatske škole ruždije. Od 1865. godine, otvaranjem vilajetske štamparije u Sarajevu, štampane su knjige za potrebe škola na bosanskom jeziku, što je predstavljalo novinu u kulturnom životu Bosne i Hercegovine. Muslimanski književnici XIX stoljeća pripadali su postklasičnoj osmanskoj književnosti. Njen najznačajniji predstavnik je Fadil-paša Šerifović, pisac divana sa gazelima i hronostihova. Značajni su alhamijado pjesnici Abdurahman Siri, Arif Sarajlija, Abdulvehab Ilhamija Žepčak i Omer Humo. Posebno su značajne hronike na turskom jeziku Mula Mustafe Bašeskije, Saliha Sidki Mahmudkadića i Saliha Sidki Hadžihuseinovića Muvekita. U književno-historijskom stvaralaštvu bosanskih Hrvata istakli su se franjevci Ivan Franjo Jukić, Petar Bakula, Martin Nedić i Grga Martić koji su bili zagovornici ideje o buđenju naroda. Pomoću hrvatskih iliraca izdavali su časopis “Bosanski prijatelj”. Djela su pisali na latinskom i bosanskom jeziku. U pjesništvu su se istakli Grga Martić i Martin Nedić. Franjevci su se bavili filologijom, historiografijom i drugim naučnim disciplinama ostavivši mnogo podataka i izvora za izučavanje prošlosti ove zemlje.

NAJZNAČAJNIJI MUSLIMANSKI HRONIČARI I HISTORIČARI S KRAJA XVIII I U XIX STOLJEĆU Mula Mustafa Bašeskija: “Ljetopis” opisuje događaje u Sarajevu od 1756. do 1804./1805. godine; Salih Sidki Mahmudkadić: “Ustanak srpske raje, njegovo ugušenje i izbavljenje grada Beograda” ; Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekit: “Historija Bosne” od srednjeg vijeka do austrougarske okupacije;

Ivan Frano Jukić (1818-1857) Pokretač časopisa “Bosanski prijatelj, autor knjige “Zemljopis i poviestnica Bosne” i “Početak pismenstva i napomena nauka kerstjanskog na službu pučkih učionicah u Bosni”. Prikupljao narodne pjesme. U progonstvo ga poslao Omer-paša Latas kome je on posvetio jedan broj “Bosanskog prijatelja”.

241

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III Bosanski Srbi su njegovali ljetopise. U tome su se istakli Prokopije Čokorilo, Joanikije Pamučina, Nićifor Dučić i Staka Skenderova. U prosvjeti, pisanju priloga, rasprava i monografija različite tematike istakao se Vaso Pelagić, prvi socijalist u Bosni i Hercegovini. U jevrejsko-sefardskoj sredini njegovana je rabinska književnost na ladino jeziku.

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Prilike u petoj deceniji XIX stoljeća i položaju muslimanske i nemuslimanske raje ilustruje ova žalba seljaka muslimana i kršćana tešanjskog kraja iz 1842. godine “Mi, ponizni podanici muslimanske vjere i nesrećni hrišćani cijelog tešanjskog okruga, molimo se Bogu na nebu i slavnom padišahu na zemlji, a tako i tebi njegovom zastupniku, uvjeravajući te u našu poniznu pokornost: 1. M  i plaćamo porez na zemaljske proizvode... koji nazivamo vezirovo pričešće, porez na koji se ne žalimo i koji nam nije težak; on ne može biti smanjen ni povećan, ali 2. Mi plaćamo dva puta porez u novcu; ...iznos mu je utvrđen u sumi od 30 kesa ( 500 groša) za cio srez, ali postupno svaka od tih isplata podignuta je na 160 kesa,... Molimo te pogledaj naša plaćanja,... pronađi tko nas tlači i globi. Mi smo sigurni da ti taj fakat, kao ni toliki drugi, nije poznat. 3. Mi plaćamo i već od prije tri godine podnosimo izvjestan vječiti namet pod imenom dukata na nepokretnost, tj. da pored desetine moramo platiti još jedan dukat... 4. Od prije nekoliko godina razrezan nam je još jedan porez u ječmu i voću. Mi držimo da je taj porez vezir razrezao na spahije ili na vlasnike zemlje, ali da su ga oni nametnuli zemljoradnicima, kako muslimanima tako i hrišćanima, i tako mi moramo za zemaljske proizvode... platiti dva, pa čak i tri puta porez, u novcu ili u naturi.. 5. Od kada dajemo slano maslo pod nazivom “za vezira”.... Mi smo već platitili tu dažbinu dva puta u novcu i sumnjamo da je taj porez po tvojoj naredbi prikupljen dva i tri puta u toku iste godine . 6. Pored dvadeset četiri kese koje plaćamo Muslimanu (Ahmedbegu Gradaščeviću) mi mu dajemo takođe ovnove, ćurane, slano maslo, jaja, stočnu hranu i drva. Ta suma predstavljala je ranije iznos poreza koju je cio okrug imao da plaća veziru; danas ...moramo davati samo Muselimu pedeset kesa....mi moramo izdržavati cijelu njegovu kuću u kojoj živi ne manje od sedamdeset lica i davati joj sve što je potrebno. Tim nametima dodate su i vanredne takse koje su po našem uvjerenju sasvim nezakonite kao: a) namet koji mora biti isplaćen prilikom smrti starješine porodice,...

242

Ovaj porez čija se naplata vrši na način sasvim nasilnički i žestok, baca često siročiće u prošnju. b) Ranije je postojao običaj ...da se visina taksa objavi i saopšti zemljoradnicima muslimanima i hrišćanima; sada se ti porezi naplaćuju bez ikakve prethodne objave i otvoreno se pribjegava potplaćivanju da se ućutkaju izvjesni viđeni ljudi. ...uprkos tome oni vrše naplate s krajnjom surovošću, često pribjegavaju hapšenju ili batinanju i tada siroti seljaci jauču, plaču i mole smrt da ih spase. c) Porez se naplaćuje, a vezir nije o tome unaprijed izvješten, što je očigledno, pošto Muselim poslije naplate čuva kod sebe spiskove, tako da je nemoguće kontrolisati prihode...”

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Sukno – čvrsta tkanina od pamuka koja se koristila za izradu vojničkih uniformi Divan – zbornik ili zbirka pjesama Gazel – lirska pjesma istog metra i srika od 7 do 12 distiha, prva dva stiha se rimuju, pa svaki parni.

PITANJA I ZADACI 1. Koje su promjene nastupile u privredi Bosanskog ejaleta u XIX stoljeću. 2. Objasnite promjene u društvenoj strukturi Bosanskog ejaleta u XIX stoljeću. 3. Koje su karakteristike kulture u Bosanskom ejaletu XIX stoljeća? 4. Navedite predstavnike pisane riječi u Bosanskom ejaletu iz XIX stoljeća.

243

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III

BOSANSKI EJALET/VILAJET U MEĐUNARODNOJ POLITICI (1850-1875). STRANI KONZULATI, VELIKA ISTOČNA KRIZA I OKUPACIJA BOSNE I HERCEGOVINE Šta se podrazumijeva pod pojmom Istočno pitanje? Koje države su bile zainteresovane za Balkan i kako su nastojale dobiti ga za sebe? Zašto je otporna moć osmanskog sultana bila slaba u XIX stoljeću?

Bosanski ejalet/vilajet u međunarodnoj politici (1850-1875) Od Bečkog kongresa interes velikih sila za Bosanskim ejaletom je slabio. Krimski rat i Pariški kongres 1856. godine su pokazali da Osmansko carstvo ovisi o velikim silama i da je u krizi. Sultanova obećanja, data na Pariškom kongresu o unutrašnjim reformama, morala su biti provedena. Od sredine XIX stoljeća Bosanski ejalet je u žiži interesovanja i otvoreni su konzulati velikih sila za praćenje provođenja reformi. Poseban interes su pokazale Austrija, kao zaštitnik katolika, i Rusija, kao zaštitnik pravoslavaca. Od početka XIX st. Bosanski ejalet je imao stabilne zapadne granice. Habsburška monarhija je ratovala sa Napoleonom, smanjila je aktivnost na Balkanu i izmijenila političku strategiju ka ovom području. Od 1808. godine preko konzulata u Travniku pratila je dešavanja u Bosni. Po zauzimanju Dalmacije i Dubrovačke republike, Francuska je bila na granicama Bosanskog ejaleta. Ona je 1807. godine otvorila konzulat u Travniku i pratila zbivanja u Bosanskom ejaletu. U toku kontinentalne blokade, Bosanski ejalet je bio tranzitno područje sa “pamučnim putem” kojim su francuske tvornice sukna su snabdijevane pamukom iz Istanbula i Soluna. Do Velike istočne krize, Istočno pitanje je aktuelno u Krimskom ratu. Tada su velike sile pomogle i očuvale Osmanskom carstvu. Austro-Ugarska i Rusija su preko konzulata pratile dešavanja u njemu, čekale tren da se uključe u unutrašnje stvari i pokrenu Istočno pitanje. Povod su im bili ustanci u BiH i ostalim dijelovima Balkana.

244

Strani konzulati Prve konzulate u našoj domovini imale su Austrija i Francuska u prvoj polovini XIX stoljeća. Od sredine XIX stoljeća do 1875. godine u Bosanskom ejaletu sve velike sile su otvorile konzulate. Zadatak konzulata je bio praćenje procesa provođenja reformi i odnos osmanskih vlasti prema kršćanima. Među konzulatima je vladalo nepovjerenje. Pretpostavljene u Istanbulu i svoje vlade obavještavali su o svemu onom što bi imalo političku ili drugu korist u održavanju ravnoteže ili prevlasti u utjecaju na Osmansko carstvo. Na lokalnom nivou oni su vodili računa o pojedinim vjerskim zajednicama pomažući crkveno-školski rad. Katoličke države su pomagale katolike i zbog toga se javilo suparništvo između Francuske i Austrije. Ruski konzulat je podržavao pravoslavce. Pored ovih aktivnosti konzulati su obavljali špijunsko-obavještajne aktivnosti koje su kasnije korištene u Velikoj istočnoj krizi (1875-1878).

Ustanak 1875-1878. godine Seljački ustanak izbio je u istočnoj Hercegovini i brzo se širio po Bosanskom vilajetu, naročito u dijelovima gdje

su bili naseljeni pravoslavci (Bosanska krajina i sjeverna Bosna). Ustanku se priključio dio katolika jugozapadne Bosne. Srbija i Crna Gora su pomagale ustanicima u ljudstvu i materijalnim dobrima. One su zaratile sa Osmanskim carstvom što je bio povod za rusko uplitanje u ovaj sukob. Rusko uplitanje je pokrenulo diplomatije evropskih država koje su željele spriječiti rusko napredovanje na Balkanu. Tako je bosanskohercegovački ustanak internacionaliziran. Ustanak je u početku imao socijalni karakter. Zahtjevi ustanika su bili rušenje agrarnog sistema i stvaranje slobodnog seljačkog posjeda. Njima su dodani politički zahtjevi: oslobođenje od osmanske vlasti i ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom. Međutim, ustaničke vođe su bile nejedinstvene, ustanak je oslabio, nisu formirane jedinstvene ustaničke snage i on se pretvorio u strateški dodatak operacijama velikih sila. Kriza ustanka je kulminirala 1877. godine kada ustanak nije pomagala srbijanska vlada. Ujedinjenje Bosne sa Srbijom, a Hercegovine sa Crnom Gorom nije ostvareno. Velike sile su odlučile drukčije. Rajhštatskim dogovorom iz 1876. godine i Budimpeštanskim konvencijama 1877. godine, sudbina Bosne i Hercegovine bila je riješena rusko-austrougarskim dogovorom da Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu.

Berlinski kongres i okupacija Bosne i Hercegovine Ruski vojni uspjesi na istoku Balkana i Sanstefanski mir su razlozi sazivanja Berlinskog kongresa (od 13. juna do 13. jula 1878.) i revidiranja Sanstefanskog ugovora. Članom XXV Berlinskog ugovora, Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. U toku Berlinskog kongresa u Bosanskom vilajetu počelo je zbacivanje osmanske vlasti koje su vodili muslimanski prvaci predvođeni Muhamedom Hadžijamakovićem i Abdulahom Kaukčijom. Formiranjem nacionalno mješovite Narodne skupštine, 5. juna 1878. godine, počele su pripreme za otpor okupaciji.

Nevesinjska buna 1875. godine

Ustanak u Hercegovini (“nevesinjska puška”), izbio je u okolini Nevesinja u ljeto 1875. god. Uzroci su mu bili nerodna godina, povećane dažbine i zakup poreza. Vođa ustanka bio je Mićo Ljubibratić, koji se zalagao za provizornu vladu za Hercegovinu i suprotstavio se ujedinjenju sa Crnom Gorom. Na Kosijerevskoj skupštini crnogorska struja ga je udaljila iz ustanka.

Ustanici

“Ustanak 1875.-1878. god. je bio sukob velikih razmjera. U toku ustanka stradalo je oko 150 000 ljudi, a oko 150 000 do 200 000 ljudi prešlo je preko austrijske granice.”

245

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III Pripreme za otpor austrougarskoj okupaciji Narodna skupština je brzo izgubila kontrolu nad masom okupljenom u dvorištu Husrev-begove džamije u Sarajevu. Povod okupljanja je bila vijest iz austrijskog konzulata o odluci velikih sila da Austro-Ugarska okupira Bosnu i Hercegovinu. Junak narodnih masa Salih Vilajetović, poznatiji kao Hadži Lojo, pozvao je narod na bunu protiv osmanske vlasti i protjerivanje austrougarskog konzula. Smjenom Veli-paše, osmanskog komandanta, osmanska vlast u Bosni i Hercegovini je uglavnom bila dokinuta. Buna iz Sarajeva prenesena je u druge gradove. Novi komandant Hafiz-paša stigao je u Sarajevo sa pljevaljskim muftijom Mehmedom Šemsekadićem. Muftijin dolazak promijenio je antiosmansko raspoloženje pobunjene mase, usmjerio ga u antiaustrijsko i počele su pripreme za otpor okupaciji. Mobilizirano je oko 93 000 ljudi većinom Bošnjaka, dijelom Srba i Hrvata, a Jevreji su otpor pomagali materijalno. Muslimanskim odredima su komandovali Junuz-ef. Halačević, Atif-ef. Uzunović i Ahmed-ef. Svrzo, a srpskim i hrvatskim Risto Bujak i Aleksandar Kezić

U okupaciji je učestvovalo oko 82 000 vojnika i oficira. Komandant baron Josip Filipović je uputio Proklamaciju stanovništvu BiH u kojoj se kaže da austrougarska vojska dolazi kao prijatelj da uspostavi red uz saglasnost evropskih sila i sultanovom voljom.

Austrougarske pripreme i vojne operacije

Nakon priprema, 29. jula 1878. godine, austrougarska vojska je ušla u Bosnu i Hercegovinu i naišla na otpor bosanskohercegovačkog stanovništva u trajanju od tri i po mjeseca. Ona je morala voditi oko 76 vojnih akcija. Zbog oružanog otpora, baron Josip Filipović je formirao prijeke sudove koji su na smrt osuđivali one koji su se oružjem suprotstavili njegovoj vojsci. Dolinama rijeka Vrbas i Bosne slamani su centri bosanske odbrane kod Banja Luke, Doboja, Maglaja, Žepča. Za zauzimanje Sarajeva, baron je upotrijebio 14 000 vojnika i artiljeriju. Napad je izveden 19. augusta i trajao je nekoliko sati. U odbrani Sarajeva poginulo je 400 građana, 600 ih je otpremljeno u logore, a 15 je osuđeno na smrt među kojima i duhovni vođa Muhamed Hadžijamaković. Otpor austrougarskoj vojsci pružan je do 20. oktobra oko Bihaća, u Posavini i istočnoj Hercegovini. Austrougarska vojska je izgubila oko 5 500 vojnika. Nakon vojnog sloma pobunjenika, u Bosni i Hercegovini je uvedena vojna uprava. Ulične borbe u Sarajevu 1878. godine, crtež iz tog doba

246

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Početak hercegovačkog ustanka 1875. godine opisao je francuski putopisac Šarl Irijart u svom djelu “Bosna i Hercegovina - putopis iz vremena ustanka (18751878)” “Hercegovački ustanak je buknuo prvih dana mjeseca jula 1875. godine. Istraživali smo uzroke bune... Prema riječima ustanika, kada su turski poreznici s područja Nevesinja došli da od raje naplate dadžbine koje su već bile izmirene nekoliko dana ranije, ona je odbila zahtjeve predstavnika poreske uprave. Nekoliko dana kasnije, kako su turski predstavnici ušli u taj kraj u pratnji zaptija sa zadatkom da izvrše istragu, stanovnici su pomislili da se radi o odmazdi, napali pratnju i natjerali povjerenike u bijeg. To je bio znak za pobunu u cijelom području. Izvještaj otomanske vlade drukčije objašnjava porijeklo sukoba: početkom ljeta 1875. godine, stanovnici iz okoline Nevesinja napali su karavan koji je pripadao trgovcima iz Mostara; namirnice i roba su opljačkane, a nekoliko žandarma iz pratnje je pobijeno. Podnesena je tužba sudu, oštećeni vlasnici su se naoružali i krenuli u potragu za krivcima, koji su se sklonili u Crnu Goru. Razumljivo je da, tražeći sklonište u Crnoj Gori, krivci - od njih preko stotinu - nisu priznali svoj zločin, već su naveli kako su pobjegli kako ih ne bi pljačkali zakupci poreza...”

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Konzulat – diplomatsko predstavništvo neke države po rangu niže od ambasade Povizoran – privremen samo za kratko vrijeme Strateški – koji se tiče vođenja ratnih operacija

PITANJA I ZADACI 1. Koja je bila funkcija konzulata u Bosanskom ejaletu? 2. Na koji način je došlo do pokretanja Velike istočne krize? 3. Koji su bili razlozi za pokretanje pobune u Bosanskom vilajetu? 4. Na koji način je ustanak internacionaliziran? 5. Koje odluke su donesene za Bosnu i Hercegovinu na Berlinskom kongresu? 6. Kako je bosanskohercegovačko stanovništvo protestiralo na odluke Berlinskog ugovora? 7. Opišite tok operacija austrougarske vojske u Bosni i Hercegovini 1878. godine?

247

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III

@ENA U NOVOM VIJEKU [ta je to “patrijarhat” i koje su wegove karakteristike? Kakav je bio polo`aj `ena u sredwem vijeku? Kakav je polo`aj savremene `ene u na{oj domovini?

Polo`aj `ene u novom vijeku Tek od druge polovine 19. stoqe}a `ena je u pravima izjedna~ena sa mu{karcima. U prethodnim historijskim razdobqima pod utjecajem patrijarhata wen `ivot je kreiran po voqi mu{karaca. Bez obzira na ~iwenicu da se u novom vijeku de{avaju velike promjene koje osloba|aju ~ovjeka ko pojedinca od sredwovjekovnih stega, kao {to su humanizam i renesansa, prosvjetiteqstvo i Francuska revolucija, Deklaracija o pravima ~ovjeka i gra|anina i Deklaracija o nezavisnosti Sjediwenih Ameri~kih Dr`ava, u kojima se govori o neotu|ivim qudskim pravima, polo`aj `ene u novom vijeku se nije bitnije izmijenio u odnosu na sredwi vijek {to se ti~e wenog dru{tvenog i ekonomskog statusa. One su i daqe ostale na marginama dru{tvenih politi~kih, kulturnih i obrazovnih kretawa. Sredwovjekovni maniri lijepog pona{awa inspirisanog vite{tvom, po kojim mu{karac treba ugoditi `eni, zamijeweni su odnosom u kome `ena mora ugoditi mu{karcu. Prava koja su imale po vjerskim zakonima uglavnom su zanemarivana, jer su polo`aj `ene regulisali svjetovni zakoni i obi~ajno pravo u ovisnosti od sredine u kojoj su one `ivjele. Ipak, stvarni polo`aj `ene je ovisio o pripadnosti dru{tvenom sloju.

Obrazovawe `ena U skladu sa op}im kretawima u novom vijeku, evidentan je napredak u obrazovawu `ena. Imu}nije gradske djevojke su bile obrazovane sli~no kao mladi}i i tako su dobijale klasi~no obrazovawe sa dodatkom podu~avawa u slikarstvu, muzici i plesu. Ve}ina `ena, pogotovo iz ni`ih dru{tvenih slojeva, ostala je neobrazovana ili su {anse za wihovo obrazovawe bile minimalne. Obrazovawe `ena je uglavnom zavr{avano u prvim godinama punoqetnosti kada su one stajale pred izborom ili }e nastaviti svoje obrazovawe ili }e sklopiti brak, jer jedno s drugim nije i{lo. Bra~ne obaveze i briga za doma}instvo, koje je bilo wena primarna obaveza, onemogu}avale su `enu novog vijeka da iskoristi svoj intelektualni potencijal ili da eventualno svoje znawe primjeni kao pomo} mu`u. @ena je trebala biti trezvena osoba, dobra doma}ica, pokorna i vjerna supruga. Ona nije mogla u~estvovati u dru{tvenim i javnim aktivnostima, jer je to smatrano neprikladnim i to je wu, po tada{wem shvatawu, odvajalo od doma}instva. Ipak, ve}ina seoskih `ena i

248

`ena iz ni`ih gradskih slojeva su morale raditi ili pomagati mu`evima u razli~itim poslovima, ali je wihov rad mawe cijewen i mawe pla}en u odnosu na mu{karce.

Brak Odnos prema braku kao instituciji je bio razli~it u evropskim dr`avama i on je uvjetovan vjerskom pripadno{}u. Katoli~ki brak je smatran sakramentom, svetom obavezom, koja se nije mogla raskinuti. Protestantski brak se razlikovao od katoli~kog po tome {to je on dozvoqavao razvod braka, mada su takvi slu~ajevi vrlo rijetki u novom vijeku. U oba slu~aja brak je trebao biti zajednica u kojoj se qudi vole, po{tuju i imaju povjerewe u svoje partnere. Stvarnost je bila druk~ija. @ena je morala biti ~estita i dobra supruga i majka, a bra~nom prevarom ona bi bila prezrena i poni`ena. Izvan braka `ene koje su se razvele ili su ostale bez mu`a, bile su bez ikakve za{tite. ^esto su bile na udaru inkvizicije i u novom vijeku ~esto su okrivqavane kao vje{tice i spaqivane na loma~ama.

@ena i islamskom svijetu Primarni zadatak `ene u islamskom svijetu je bio sli~an zadatku `ena u kr{}anskim dr`avama, a to je briga o doma}instvu, djeci i porodici. Iako su wihova prava regulisana {erijatskim propisima, ona nisu u potpunosti po{tivana zbog utjecaja svjetovnog i obi~ajnog prava. @ ene su iskqu~ene iz glavnih dru{tvenih tokova, wihov glas je utihnuo, a prava su ignorirana. One nisu u~estvovale u dr`avnoj upravi, rijetko su stjecale vi{e obrazovawe, ali su osnovno vjersko obrazovawe stjecale naj~e{}e u porodici. U principu polo`aj `ene muslimanke je ovisio o wenom dru{tvenom statusu.

Osmanske `ene u haremu

@enski pokret u 18. i 19. stoqe}u U doba Francuske revolucije 1789. godine pojavio se feministi~ki pokret koji se borio za jednaka prava oba spola. Tada su nastala djela koja su tretirala `enska prava. Filozof Antoan Nikol Kondorset je napisala 1790. godine prvi esej o priznavawu potpunog dr`avqanstva `enama, a u Velikoj Britaniji Meri Vulstonkraft je objavila prvi feministi~ki dokument pod nazivom “Po{tivawe `enskih prava”. Feministi~ki pokret u Sjediwenim Ameri~kim Dr`avama je izrastao iz borbe protiv ropstva 1792. godine, a wegove predvodnice su Albigejl Adams, Mersi Otes Voren i Ema Vilard.

249

Bosna i svijet u XIX stoljeću

Historija III One su predvodile kampawe za prava `ena, ali je prvi feministi~ki kongres odr`an 1898. godine u ameri~koj dr`avi Wujork tek 1898. godine. Neke `ene koje su se borile za prava `ena bile su osu|ene na smrt, kao {to je bilo 1793. godine kada je na giqotinu u Francuskoj izvedena Olimp de Gu`, autorica Deklaracije o pravima `ena i gra|anki. Ovo su bili prvi poku{aji da se `enska prava aktueliziraju, ali su nai{li na `estok otpor i do kraja 19. stoqe}a borba za `enska prava u zapadnoevropskim zemqama i Sjediwenim Ameri~kim Dr`avama je bila sporadi~na, a u ostalim dijelovima Evrope i islamskom svijetu pitawe `enskih prava nije postavqano. Izuzetak predstavqaju Engleskiwe koje su 1867. godine osnovale Pokret sufra`etkiwa, `ena-boraca za pravo glasa, ali je i wihova djelatnost okarakterisana najpogrdnijim epitetima. Borba za prava `ena je bila dugotrajna i te{ka. Do po~etka Prvog svjetskog rata 1914. godine pravo glasa su dobile samo Finkiwe i Austrijanke, dok je `enama u drugim evropskim dr`avama to pravo uskra}ivano do kraja Drugog svjetskog rata.

Pro{irimo znawe - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Iz “Pisama o Bosni” Ahmet Xevdet-pa{e O a{ikovawu u Sarajevu “Djevojke u Bosni dok se ne udaju ne obla~e ferexu, ali zato pokrivaju glavu {alom i dr`e}i jednom rukom oba kraja ovog prekriva~a, idu ulicom vrlo uqudno i smjerno. Kad neki momak progovori s djevojkom, to zna~i da joj je mu{terija... Odgovori li mu djevojka, onda je du`na odgovarati na sva pitawa, sve dok momak sa wom bude razgovarao i pitao je... Poslije vjen~awa, djevojka se zavija u ferexu, i sada joj vi{e niko ne mo`e vidjeti ni jedne jedine vlasi... Pored toga Bosanci a{ikuju na vrlo po{ten na~in. Mladi} ide djevojci na avlijska vrata. Ona sama od{krine vrata, i tu razgovaraju, a ponekad djevojka uvede momka i u svoje dvori{te. Djevojka prostre serxadu, donese ibrik sa vodom i crnu kafu i tako nastave razgovor. Ali ako, makar i slu~ajno, jedno drugo dotakne prstom, to se odmah smatra kao pristanak na vjen~awe, i odmah potom se ide kadiji na vjen~awe. Ako bi ovo pravilo prenijeli na Carigrad, pitam vas, koliko bi se puta morale vjen~avati one na{e `ene koje hodaju po Kalpak-]iralba{i (predgra|e u Carigradu). Pravo da ka`em: Bosanci su qudi napredni, potpune vjere i ~ista srca. I mu{karci i `ene odlikuju se po{tewem i dobrim odgojem. Seoske djevojke, me|utim, dok se ne udaju, hodaju potpuno otkrivene po selu. Svaki seqak ima ku}u na vlastitoj wivi. Zbog toga nema sela izgra|enih na na~in gradova, gdje bi ku}e bile gra|ene jedna uz drugu, nego su ra{trkane, pa ipak nema slu~aja da bi ko udario djevojci na obraz ili je ~ak obe{~astio. A{ikovawe je u Bosni

250

jedan od starih obi~aja. Gotovo sve `enidbe obavqaju se na ovaj na~in: Svadba zapo~iwe u ku}i djevojke, a zavr{ava u drugoj, u ku}i mlado`ewe. Svadba je ~esto skop~ana sa velikim tro{kovima, pa su siroma{ni prisiqeni da se zadu`e. Da bi se to na neki na~in izbjeglo, djevojka, po dogovoru, pobjegne iz roditeqske ku}e i tako ku}a iz koje se djevojka udaje pro|e bez svadbenih tro{kova. Sarajke su vrlo vje{te u tra`ewu mu`a. Sve su razgovorne i vrlo lijepe. Osobito strance umiju vje{to da ulove. Valije i ~inovnici ve}inom se zaa{ikuju u Sarajevu, pa tu, kad se o`ene, i ostanu. Na taj na~in se pove}ava i broj stanovni{tva u Sarajevu iz godine u godinu. Vjen~awe se obavqa pred sudom (kod kadije). Otac one djevojke koja je pobjegla od ku}e i tako se udala bude neko vrijeme qut, a kasnije se pomiri i zahvali bogu {to se na taj na~in spasio tro{ka... Ova vjen~awa su vrlo zanimqiva i vrijedno ih je pogledati. Vjen~awa se obavqaju odmah, na licu mjesta, na sokaku, pred djevoj~inom ku}om. Kad se vjen~awe obavi, do|u `ene iz mahale, skupe se oko mlade, prigrnu joj ferexu ... i tako je sakriju. Poslije toga vi{e je niko ne mo`e vidjeti. Ostale djevojke iz kom{iluka iskupe se u dvori{te i po~nu pjevati divne sevdalinke i svadbene pjesme. Poslije zovnemo djevo~ina oca, obavijestiom ga o svemu, predamo mu k}erku i zeta, pa na taj na~in izbjegnemo sve qutwe i srxbe s o~eve strane.”

PITAWA I ZADACI 1. Koje su se promjene pojavile u novom vijeku u odnosu `ena-mu{karac u odnosu na sredwi vijek? 2. Objasnite promjenu u odnosu na obrazovawe `ene u sredwem i novom vijeku. 3. Kakav je polo`aj `ene u islamskom svijetu u novom vijeku? 4. Koji su se pokreti za `enska prava pojavili krajem 18. i u 19. stoqe}u?

251

Historija III

Izvori i literatura za proširenje znanja • ALIČIĆ, Ahmed S., Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, OIS, Posebna izdanja XIX, Sarajevo 1996. • ALIČIĆ, Ahmed S., Uređenje Bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine, OIS, Posebna izdanja XI, Sarajevo 1983. • ANIĆ-KLAIĆ-DOMOVIĆ, Rječnik stranih riječi, Sani-Plus, Zagreb 1998. • ATLAS SVJETSKE POVIJESTI, The Times, Zagreb 1987. • BAŠAGIĆ-REDŽEPAŠIĆ, Safvet-beg, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1900 • BOGIČEVIĆ, Vojislav, Pismenost u Bosni i Hercegovini, IRO “Veselin Masleša”, Sarajevo 1975. • BRONOWSKI, Jacob, Uspon čovjeka, “Otokar Keršovani”, Rijeka 1984. • ĆEHAJIĆ, Džemal, Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama, Sarajevo 1973. • ĆIRKOVIĆ, Sima M., Istorija za II razred gimnazije, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo 1971. • ĆOROVIĆ, Vladimir, Bosna i Hercegovina, Beograd 1925. • DURMIŠEVIĆ, Enes, Institucija hilafeta u Osmanskom carstvu sa posebnim osvrtom na Bosanski ejalet, Rijaset Islamske zajednice, “Takvim” za 2001., Sarajevo 2000. • DŽAJA, Srećko, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar 2000. • ENCIKLOPEDIJA, Leksikografski zavod, Zagreb 1955. • ENCIKLOPEDIJSKI LEKSIKON, Mozaik znanja, Istorija, Interpres, Beograd 1970. • FILIPOVIĆ, Milenko S., Čovekov dvojnik u narodnom vjerovanju Južnih Slovena, ANUBiH, Radovi knj.XXX, ODN knj. 10, Sarajevo 1966. • FILIPOVIĆ, Vladimir, Filozofija renesanse, Filozofska hrestomatija, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1982. • FILIPOVIĆ,Milenko S., Majevica, s osobitim obzirom na etničku prošlost i etničke osobine majevičkih Srba, ANUBiH, Djela knj. XXXIV, ODN knj. 19, Sarajevo 1969. • FREJDENBERG, M.M., Dubrovnik i Osmanska imperija, Moskva 1984. • GORDER, Justejn, Sofijin svet, roman o istoriji filozofije, “Geopoetika”, Beograd 2000. • GRUPA AUTORA, Bosna i Hercegovina, od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata, Štab Vrhovne komande oružanih snaga Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1994.

252

Izvori i literatura • GRUPA AUTORA, Istina o Bosni i Hercegovini, Altermedia d.o.o, NUB BiH, Sarajevo 1991. • GRUPA AUTORA, Istorija Jugoslavije, “Prosveta”, Beograd 1973. • GRUPA AUTORA, Istorija naroda Jugoslavnije II, “Prosveta”, Beograd 1953. • HAMMER, Joseph von, Historija Turskog /Osmanskog/ carstva, (I i II), “Ognjen Prica”, Zagreb 1979. • IMAMOVIĆ, Mustafa, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo 1997. • INALDŽIK, Halil, Osmansko carstvo, SKZ, Beograd 1974. • IRIJART, Šarl, Bosna i Hercegovina – putopis iz vremena ustanka 1875-1876, IRO “Veselin Masleša”, Sarajevo 1981. • JAHIĆ, Dževad, Bošnjački narod i njegov jezik, Sarajevo 1999. • KOVAČEVIĆ, Ešref, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj republici po odredbama karlovačkog mira, Sarajevo 1973. • KREŠEVLJAKOVIĆ, Hamdija, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini, ND NR BiH, Djela knj. XVII, Sarajevo 1961. • KREŠEVLJAKOVIĆ, Hamdija, Kapetanije u Bosni i Hercegovini, “Svjetlost”, Sarajevo 1980. • L AŠVANIN, fra Nikola, Ljetopis, IRO “Veselin Masleša”, Sarajevo 1981. • LOVRENOVIĆ, Ivan, Labirint pamćenja – kulturno-historijski eseji o Bosni, Sarajevo 1990. • MALCOLM, Noel, Povijest Bosne, Zagreb-Sarajevo 1995. • MIROŠEVIĆ, Franko i MACAN, Trpimir, Hrvatska i svijet u XVIII i XIX stoljeću, “Školska knjiga”, Zagreb 1995. • MUJEZINOVIĆ, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, “SarajevoPublishing” 1998. • MUVEKIT, Salih Sidki Hadžihuseinović, Povijest Bosne (u čitanci “Hronika”), ElKalem, Sarajevo 1999. • NAMETAK, Abdulah, Hrestomatija alhamijado književnosti, “Svjetlost”, Sarajevo 1981. • OPŠTA ISTORIJA UMETNOSTI, Beograd 1998. • OVEN, Čedvik, Istorija reformacije, “Dobra vest”, Novi Sad 1986. • PAPIĆ, Krešimir, Travnik, grad i regija, Zavičajni muzej Travnik, Travnik 1975. • PERAZIĆ, Stanko, Istorijska čitanka za VII razred osnovne škole, “Svjetlost”, Sarajevo 1987. • PISANA RIJEČ U BOSNI I HERCEGOVINI, IRO”Veselin Masleša”, Sarajevo 1982. • POVIJESNI ATLAS, IRO “Kartografija – učila”, Zagreb 1990. • PROŠLOST BOSNE I HERCEGOVINE U ZBIRKAMA ZEMALJSKOG MUZEJA U SARAJEVU

253

Sadržaj

Historija III • ŠABANOVIĆ, Hazim, Bosanski pašaluk, postanak i upravna vlast, Sarajevo 1966. • ŠABANOVIĆ, Hazim, Krajište Isa-bega Ishakovića, zbirni katastarski popis iz 1455., OIS, Sarajevo 1964. • ŠAMIĆ, Midhat, Francuski putnici u Bosni na pragu XIX stoljeća, Sarajevo 1966. • SETON-WATSON, Hugh, Nacije i države, “Globus”, Zagreb 1980. • ŠKALJIĆ, Abdulah, Turcizmi u srpskohrvatskom/hrvatskosrpskom jeziku, “Svjetlost”, Sarajevo 1985. • SOCIJALISTIČKA REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA, iz II izdanja Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb 1983. • SPOMENICA, 400 godina od dolaska Jevreja u Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo 1966. • SUĆESKA, Avdo, Ajani • P  rilog proučavanju lokalne vlasti…Sarajevo 1965. • TAHMIŠČIĆ, Husein, Poezija Sarajeva, “Svjetlost”, Sarajevo 1968. • TEPIĆ, Ibrahim i ISAKOVIĆ, Fahrudin, Historija za III razred gimnazije, Sarajevo 1994. • THOMSON, Alan, Crkvena povijest 3 1500-1800, “Dobra vest”, Novi Sad 1986. • ZENICA, monografija, Muzej grada Zenice, Zenica (bez oznake godine izdanja) • ŽEŽELJ, Mirko, Historijska čitanka za II razred gimnazije, “Školska knjiga”, Zagreb 1963. • ŽIVOJINOVIĆ, Dragoljub, Svet u ekspanziji, Ilustrovana istorija sveta (III), Beograd 1979. • ŽIVOJINOVIĆ, Dragoljub, Uspon Evrope, Matica Srpska, Novi Sad 1982.

SADRŽAJ NASTANAK MODERNOG SVIJETA Antropocentrična slika svijeta.....................................................................................................8 Vjerske borbe i raskoli - reformacija i protureformacija..................................................... 16 Velika geografska otkri}a........................................................................................................23 Dva velika carstva na pragu novog doba................................................................................ 29 Proces unutrašnje krize i opadanje Osmanskog carstva..................................................... 34 Dva grada republike.....................................................................................................................39 Izgradnja dvaju modela - apsolutizam i parlamentarizam................................................. 46 Nastanak Sjedinjenih Američkih Država - Rat za nezavisnost.......................................... 54

BALKANSKI I JUŽNOSLAVENSKI SVIJET IZMEĐU DVIJE CIVILIZACIJE Podjela balkanskog i ju`noslavenskog svijeta.....................................................................62 Teokratska organizacija i konfesionalni sistem Osmanskog carstva................................ 66 Daljnja osmanska osvajanja....................................................................................................... 71 Nakon Be~kog rata........................................................................................................................75 Balkanski narodi u Osmanskom carstvu................................................................................ 81 Živjeti u dvama svjetovima....................................................................................................... 88

BOSNA I HERCEGOVINA U OSMANSKOM CARSTVU Bosna nakon propasti kraqevstva............................................................................................98 Bosna kao polazno područje za evropska osvajanja.......................................................... 102 Razdoblje stabilnosti i prosperiteta....................................................................................... 106 [irewe islama - islamizacija................................................................................................111 Organizacija Osmanskog carstva........................................................................................... 115 Orijentalno-islamska urbanizacija......................................................................................... 121 Selo i grad....................................................................................................................................126 Bosna nakon Bečkog rata........................................................................................................ 131 Bosanski ejalet u ratovima u XVIII stoljeću........................................................................ 136 Slabqewe sistema vlasti.........................................................................................................142

254

255

Historija III BOSANSKI SVIJET I NJEGOV MIKROKOSMOS Osmanski konfesionalizam..................................................................................................... 148 Bosanski svijet i wegova ~etiri unutra{wa kulturno-civilizacijska kruga............153 Istorodnosti i razlike................................................................................................................. 156 Vanjska duhovna i politička središta..................................................................................... 162 Muslimanski krug.......................................................................................................................165 Pravoslavni krug........................................................................................................................ 170 Katolički krug............................................................................................................................. 174 Jevrejsko-sefardski krug..........................................................................................................178

BOSNA I SVIJET U XIX STOLJEĆU Vrijeme Francuske revolucije i Napoelona Bonaparte...................................................... 184 Kongresi velikih evropskih sila u XIX stoljeću.................................................................... 194 Proqe}e naroda - revolucionarna 1848/1849. u Evropi....................................................200 Ekonomija Evrope..................................................................................................................... 207 Nacionalni pokreti u Evropi od sredine XIX stoljeća do 1878. godine.......................... 213 Gra|anski rat u Sjediwenim Ameri~kim dr`avama...........................................................218 Nacionalni razvitak država u Jugoistočnoj Evropi.............................................................. 222 Kultura, nauka i umjetnost u XIX stoljeću.......................................................................... 228 Doba reformi u Bosanskom ejaletu........................................................................................238 Društvo i privreda..................................................................................................................... 240 Bosanski ejalet/vilajet u međunarodnoj politici (1850-1875). Strani konzulati, Velika istočna kriza i okupacija Bosne i Hercegovine......................... 244 @ena u novom vijeku...................................................................................................................248 Izvori i literatura za proširenje znanja.................................................................................. 252 Sadržaj......................................................................................................................................... 255

Sarajevo Publishing d.d. Sarajevo, Obala Kulina bana 4 Za izdavača: Mustafa Alagić, dipl.oec.

256