Historija I

Snježana Vasilj Ekrem Baraković

UDŽBENIK SA ČITANKOM ZA PRVI RAZRED GIMNAZIJE

Urednica Amra Mekić, prof. Recenzenti Jasminka Filipović Bego Omerčević Marija Naletilić

Snježana Vasilj Ekrem Baraković

Dizajn, slog i prijelom DTP studio Sarajevo Publishinga Lektura i korektura Lektorsko-korektorska služba Sarajevo Publishinga /Amra Huseinbegović Štampa: Dobra knjiga, Sarajevo © Sarajevo Publishing, d.d. Sarajevo, 2007. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati niti na bilo koji drugi način reproducirati bez izdavačevog pismenog odobrenja. Vijeće za usklađivanje udžbeničke politike pri Federalnom ministarstvu obrazovanja i nauke na sjednici održanoj u Goraždu 05. 07. 2007. rješenjem broj 03-38-8-3866-U-79/07 odobrilo je ovaj udžbenik za upotrebu.

UDŽBENIK SA ČITANKOM ZA PRVI RAZRED GIMNAZIJE

CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 94(100)(075.3) VASILJ, Snježana Historija, istorija, povijest : udžbenik sa čitankom za prvi razred gimnazije / Snježana Vasilj, Ekrem Baraković. - Sarajevo : Sarajevo Publishing, 2007. - 220 str. : ilustr., geogr. karte ; 26 cm Lat. i ćir. ISBN 978-9958-21-485-1 1. Baraković, Ekrem COBISS.BH-ID 15927302

Sarajevo Publishing Sarajevo, 2007.

1

Uvod u historiju (povijest)

Nadam se da je historija najbolji lijek za bolesni um. Bar nas može podsjetiti ko smo nekad bili i pokazati nam kako smo nisko pali. Livije

Uvod u historiju

Historija I

Šta je historija (povijest)? Postoji veliki broj teorija koje nam definiraju i odgovaraju na pitanje šta je historija, ali se svi možemo složiti u jednom: Historija je nauka koja nam razotkriva prošlost ljudskog društva, prati i tumači njegov razvoj. Predmet historijske nauke jeste svijet u potpunosti, a prije svega čovjek. Prema tome, čovjek ima iskonsku potrebu da upozna vlastitu prošlost, događaje u vlastitom životu, u životu svoje porodice, zemlje i najzad čovječanstva kao cjeline. Čovjek uči kroz iskustvo i naslijeđe koje su ostavili raniji naraštaji. Otuda i naša želja događaje zabilježiti i sačuvati od zaborava. Etimologijsko porijeklo riječi historija ili povijest označava kazivanje, pripovijedanje ili opisivanje događaja u prošlosti.

Zadatak historije (povijesti)

Historija traje od pojave prvih pisanih spomenika klasnog društva i prvih država do danas. Stari vijek počinje oko 3500. godine prije nove ere a traje do 476. godine nove ere, odnosno, do pada Zapadnog rimskog carstva. Srednji vijek počinje 476. godine i traje do 1492. godine, odnosno, do otkrića američkog kontinenta. Novi vijek je period od 1492. godine do 1789. godine, odnosno, do građanske revolucije u Francuskoj. Novije doba počinje 1789. godine a traje do 1918. godine tj. do završetka Prvog svjetskog rata. Savremeno doba traje od 1918. godine do danas.

HISTORIJA (POVIJEST)

Zadatak historije (povijesti) je upoznati nas sa historijskim činjenicama, da se prema njima kritički odnosimo i da istakne ono pozitivno u razvoju ljudskog društva, kako bi ono postalo motiv mladom čovjeku da postane borac za bolju budućnost. I kao nastavni predmet historija ima zadatak da kod učenika izgradi ljubav i odanost prema domovini (patriotizam), da upoznaju svoju kulturu i njene vrijednosti kako bi bili svjesni, pogotovo danas u vrijeme globalizacije, da i mali narodi mogu stvoriti velike vrijednosti na kojima se može graditi budućnost.

Periodizacija historije (povijesti) Činjenica je da općeprihvaćene periodizacije historije do danas nema. Čovjek i njegovo društvo, odnosno, narod i njegova država nisu se u svim dijelovima svijeta isto razvijali. Pitanje početka ili trajanja pojedinih perioda su različiti za različite dijelove svijeta. Da bi se lakše snalazili u vremenu historičari su prihvatili jednu opću periodizaciju: na prahistoriju i historiju. Prahistorija započinje pojavom čovjeka i traje do pojave pisma, klasnog društva i prvih država. Prema materijalu od koga je čovjek izrađivao oruđa za proizvodnju prahistoriju dijelimo na kameno i metalno doba.

PRAHISTORIJA (PRAPOVIJEST) KAMENO DOBA paleolit

stariji srednji mlađi

neolit

6

METALNO DOBA doba bakra doba bronze

stari vijek od 3500. g. pr.n.e. do 476. g. n.e.

srednji vijek od 476. do 1492. godine

novi vijek od 1492. do 1789. godine

novije doba od 1789. do 1918. godine

savremeno doba od 1918. godine do danas

Historiju je moguće podijeliti i na opću i nacionalnu. Opća nam prikazuje razvoj ljudskog društva u cjelini (društveni, privredni, politički i kulturni razvoj), a nacionalna razvoj samo jednog naroda. Historijski razvoj se može pratiti i prema predmetu proučavanja kao društveni, ekonomski, politički, kulturni...

Historijski (povijesni) izvori Historijska nauka proučava prošlost ljudskog društva na osnovi svih elemenata čovjekove djelatnosti kako bi se stekla što realnija slika o događajima i pojavama. Te elemente nazivamo jednim imenom - historijski ili povijesni izvori.

doba željeza

7

Uvod u historiju

Historija I Historijske (povijesne) izvore čine: 1. S  pomenici materijalne kulture - građevine, mostovi, putevi, oruđa za proizvodnju, razne vrste oružja, novac, kosturi ljudi i životinja te i drugi proizvodi ljudske djelatnosti. 2. Pisani spomenici - zakoni, povelje, akta i drugi zakonodavni propisi, karte, knjige svih vrsta, pisma, natpisi i drugo. 3. Tradicija ili usmeno predanje - priče, anegdote, poslovice, epovi i sve ono što se prenosilo usmenim putem s “koljena na koljeno’’. Savremeni historičari svoj današnji rad sve češće baziraju i na savremenim metodičkim uređajima - slikama, fotografijama, filmovima, kasetama, kompact diskovima (CD), gramofonskim pločama pa te izvore možemo nazvati jednim imenom slikovni i zvučni.

Historijske (povijesne) institucije Da bi spomenuti izvori bili dostupni naučnim radnicima i široj društvenoj javnosti moraju se pomno čuvati i trajno štititi. Institucije koje čuvaju i štite historijske izvore su arhivi, muzeji, biblioteke, akademije i razni instituti. Arhiv je ustanova koja prikuplja i obrađuje arhivsku građu, pisane dokumente državnih organa, političkih i drugih organizacija, partija važnih za nauku i dr. Osim Državnog arhiva, u našoj zemlji za proučavanje naše prošlosti upućeni smo i na arhive bližeg ili daljeg okruženja koji imaju i međunarodni značaj (Dubrovački arhiv, Arhiv u Zadru, Beču, Istanbulu, Budimpešti, Veneciji, i posebno Papski arhiv). Sve historijske (povijesne) izvore koristimo kao historijsku građu pa je zato treba dobro čuvati i zaštititi jer ona ponekad može biti i predmet zloupotrebe i falsifikata, pogotovo kod pisanih dokumenata. Zato historijska kritika mora ispitati u kojoj je mjeri neki izvor vjerodostojan.

Historija i društvene nauke U svom razvoju historija je prošla kroz nekoliko faza. Od antike do XVIII stoljeća razvijala se u okviru književnosti. U XVIII stoljeću sa racionalistima započinje filozofski stupanj razvoja historije. Naziv filozofska historija potječe od Voltera i odnosi se na opću historiju, kao posebno područje spoznaje javlja se sa Herderom, a završava se u prvoj polovici XIX stoljeća sa Hegelom i njegovim predavanjima o filozofiji historije. U drugoj polovini XIX stoljeća sa pojavom pozitivizma Ogista Konta historija prelazi u sociološki stupanj razvoja. Po Kontu je historija dio sociologije, ona je ustvari sociologija u prošlosti. Međutim, uporedo sa tim, historija se razvija kao samostalna nauka utvrđujući svoje metode i predmet istraživanja. Prema kriteriju predmeta istraživanja prihvaćena je opća podjela nauka na društvene i prirodne. Većina naučnika smatra da je historija društvena nauka a postoje i mišljenja da je ona prirodno-historijska nauka.

8

Kada je riječ o odnosu historije prema drugim društvenim naukama treba napomenuti da se historičar u svom radu koristi rezultatima drugih nauka, koje onda za njega postaju pomoćne historijske nauke. Posebno se to odnosi na filozofiju, sociologiju, ekonomiju i još neke društvene nauke. Tako je ekonomska historija integralni dio historije kao nauke koja u raznim oblicima govori o razvoju društva, ali je ona teoretski i dio ekonomije. Poseban je odnos historije prema sociologiji jer je taj odnos bio od bitnog značaja za njen razvoj. Bez obzira na razliku u metodama i zadacima, historija i socilogija istražuju isti predmet: ljudsko društvo, dok sve ostale društvene nauke proučavaju određena društvena Volter područja, historiji i sociologiji je predmet proučavanja sa svih društvenih aspekata. Međutim, dok sociologija stvara opće zakone društva, historija se bavi konkretnim historijskim događajima, ali i društvenim strukturama, kao što su kultura, civilizacija, običaji i slično. Dakle, historija se ne ograničava samo na političke događaje nego sagledava sveukupan razvoj društva, pa je stoga značajan i odnos historije prema antropologiji, etnologiji i drugim naučnim disciplinama čije rezultate historičar koristi ovisno o predmetu istraživanja. Od posebne važnosti za historičara je geografija koja daje podatke o prirodnoj sredini u kojoj se historijsko zbivanje odvija. odnosno regionalna geografija koja se bavi različitim kombinacijama prirodnih i društvenih elemenata koji obilježavaju geografski tip zvan regija.

PITANJA I ZADACI 1. Šta je historija? 2. Ko i kako se bavi historijom? 3. Kako naučni radnik radi sa historijskim (povijesnim) izvorima? 4. Pokušajte posjetiti neku historijsku (povijesnu) instituciju. 5. Razmislimo: Šta povezuje historiju (povijest) i druge društvene nauke?

9

Uvod u historiju

Historija I

Pomo}ne historijske nauke

Ra~unawe vremena

Od velike pomo}i nau~niku su i druge nauke koje mi nazivamo pomo}nim historijskim naukama. To su: Arheologija – na temequ iskopavawa materijalnih ostataka prou~ava `ivot i kulturu starih naroda. Poma`e nam rekonstruisati na~in `ivota i svakodnevne odnose. Paleografija (gr~ki palaios-star i grafein-pisati) – prou~ava razvoj pisma kroz pro{lost. Etnografija – opisuje i prou~ava obi~aje materijalne i duhovne kulture nekih naroda ili etni~kih grupa ukqu~uju}i wihov postanak i razvitak. Heraldika – istra`uje i obja{wava oblike, sadr`aje i historiju nastanka grbova. Numizmatika – prou~ava novac. Diplomatika – prou~ava pisane izvore (isprave i druge dokumente). Genealogija – prou~ava porodi~na stabla. Hronologija – prou~ava razli~ita mjerewa vremena u pro{losti i time daje vremenski okvir zbivawa nekog doga|aja.

Baviti se pro{lo{}u zna~i znati kada se neki doga|aj desio. Danas znamo da su se jo{ u osvit prvih civilizacija qudi bavili ra~unawem vremena. Zato se smatra da je ra~unawe vremena jedna od najstarijih vje{tina. Prahistorijski ~ovjek uo~io je izvjesne pravilnosti u ponavqawu nekih prirodnih pojava – smjena dana i no}i, izlaske i zalaske Sunca i Mjeseca, pomra~ewa i Sun~ani sat drugo. Sve se to dovodilo u vezu sa doga|ajima na zemqi. Pomno su pratili a kasnije i zapisivali, wihov polo`aj i kretawe {to je dovelo do sastavqawa kalendara. Herodot je zapisao: “Egip}ani su prvi prona{li godinu i podijelili je na 12 mjeseci. Do toga su do{li posmatraju}i kretawe zvijezda.” Za astronome je kalendar kombinovawe broja dana i mjeseci u godini, tako da bitne pojave u prirodi padaju u iste datume. Naziv kalendar potje~e od gr~ke rije~i Kaleo {to zna~i po~etak novog perioda vremena ili od latinske Kalendae kojom su Rimqani nazivali prvi dan svakog mjeseca. Osnovu kalendara ~ine vremenski periodi uo~eni posmatrawem ritma kretawa Mjeseca (lunarni kalendar) ili Sunca (solarni kalendar). Zbog lak{eg i jednostavnijeg posmatrawa Mjese~evih faza ve}ina naroda su prvo sastavili i koristili lunarni, pa tek kasnije solarni kalendar. Godina lunarnog kalendara se svake ~etvrte godine razlikovala od sun~eve za jedan dan te je to ispravqano dodavawem Pje{~ani sat jednoga dana svake ~etvrte godine. Gr~ki kalendar je bila kombinacija i jednog i drugog. Godina je po~iwala kad je Sunce dolazilo u solsticij (dugodnevicu) ili ekvinocij (ravnodnevicu). Svaki mjesec po~iwao je sa mla|akom. Kako se sun~eva godina ne mo`e dijeliti na lunarne mjesece Grci su morali stalno vr{iti ispravke kalendara. Rimski kalendar je u po~etku bio sli~an gr~kom, s tim da su i oni kasnije Moderni ru~ni sat uveli ispravke. Najstariji rimski kalendar bio je lunarni: godina je imala 304 dana podijeqenih na deset mjeseci razli~ite du`ine. Zbog neta~nosti je Numa Pompilije ovaj kalendar u 7. stoqe}u pr.n.e. zamijenio solarnim. Godina se sastojala od 355 dana podijeqenih na dvanaest mjeseci, koji traju po 29, odnosno 31 dan, s tim {to je februar imao 28 dana. Na prijedlog Sahat kula aleksandrijskog astronoma Sosigena, Gaj Julije Cezar

PITAWA I ZADACI 1. Kako nau~nik koristi rezultate drugih nauka? 2. [ta prou~avaju genealogija i heraldika? Na koji na~in?

10

11

Uvod u historiju

Historija I proveo je reformu kalendara u kojoj godina ima 365 dana, a svaka ~etvrta je prestupna. Po wemu se novi kalendar nazvao julijanski. Zbog razlike koja se javqa nakon stotinu godina, na preporuku poznatog astronoma Keplera 1582. godine, papa Grgur XIII reformisao je kalendar koji je po wemu nazvan gregorijanski. Vremenom je ovaj kalendar prihva}en u skoro svim zemqama svijeta. Stari narodi su u pro{losti ra~unali vrijeme od pojedinih zna~ajnih doga|aja i pojava. Ra~unao se broj godina prije ili poslije tog datuma. U hronologiji se po~etak ra~unawa vremena naziva era (jevrejska, gr~ka, rimska, kr{}anska, muslimanska itd.). Iako je svaki narod ra~unao vrijeme na svoj na~in, ve}ina wih je dan dijelila na sate (Egip}ani, Grci, Rimqani). Za ra~unawe vremena kori{teni su razli~iti instrumenti naj~e{}e satovi: od vodenog (klepsidra) koji je bio u upotrebi kod isto~nih civilizacija pa preko pje{~anih, sun~anih, mehani~kih do danas poznatih koji se pokre}u na elektri~nu energiju ili baterije.

Pro{irimo znawe - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU -

dijele carsku postequ tokom devet no}i. Konkubinama kojih je dvadeset sedam, sqeduju tri no}i u grupama po devet. Devet supruga i tri pratiqe dobijaju jednu no} po grupi a i carici slijedi jedna no} nasamo sa carem. Petnaestog dana u svakom mjesecu wihov slijed je zaokru`en, nakon ~ega se obavqa obrnutim redom. Prema ovakvom redoslijedu, `ene najvi{eg polo`aja odlaze u postequ sa carem tokom no}i koje su najbli`e punom mjesecu, kada je jin, ili `enski utjecaj, najsna`niji, te stoga najsposobniji da odgovori mo}nom jangu, ili mu{koj snazi nebeskog sina. Vjerovalo se da }e tako uskla|en spoj osigurati najboqe vrline kod djece koja su tada za~eta. Glavna funkcija `ena ni`eg polo`aja je da svojim jinom nahrane carev jang. Smatralo se da je pravilan redoslijed ovih procedura u carskoj lo`nici bio od su{tinske va`nosti za op}i poredak i blagostawe carstva. Potreba za preciznim kalendarskim satom, koji bi pokazivao polo`aj nebeskih tijela u svakom trenutku dana i no}i, tada je o~igledno bila u funkciji osigurawa najprobranijih nasqednika prijestoqa . Svaki obazrivi car je redovno poklawao veliku pa`wu astrolo{kim predznacima u samom trenutku za~e}a svakog princa. Astronomska opa`awa i mehani~ki prora~uni Su Sungovog nebeskog sata obezbje|ivali su podatke za takve zapise i predvi|awa, koji su samim tim imala veliki politi~ki zna~aj.

Nebeski sat Su Sunga Pri~a o nebeskom satu je zapravo pri~a o kalendaru koji prati polo`aje planeta nastalom u 9. stoqe}u n.e. Po `eqi i naredbi kineskog cara nauka o izradi kalendara, astronomija i astrologija stavqene su pod nadzor dr`avne sigurnosti. “Ako doznamo za bilo kakav odnos izme|u astronomskih slu`benika ili wihovih podre|enih i ~inovnika iz drugih dr`avnih odsjeka ili raznoraznog obi~nog svijeta, smatrat }emo takve slu~ajeve kr{ewem sigurnosnih propisa kojih se moramo strogo pridr`avati. Stoga se astronomski slu`benici nipo{to ne smiju mije{ati sa gra|anskim i drugim svijetom. Sve }e to pratiti odbor za cenzuru.” ^uveni Su Sungov Nebeski sat, ne bi nikada bio napravqen da Su Sung nije bio visoki carski slu`benik ovla{}en da pomogne caru da sagleda astrolo{ki predodre|ene sudbine. To tako|er obja{wava za{to je za samo nekoliko godina od spektakularnog Su Sungovog dostignu}a ostala tek maglovita legenda. Sam car je imao naro~itu intimnu potrebu za osobqem koje }e pratiti kalendar. Svake no}i, car je u svojoj lo`nici morao da zna kretawa i polo`aje sazvije`|a tokom svakog sata – upravo kao {to je omogu}avao Su Sungov sat. Kada je Su Sung sa~inio ovaj carski sat u carevoj sviti se nalazio veliki broj `ena i konkubina razli~itog polo`aja. Ukupan broj tih `ena iznosio je 121 ({to je tre}ina od 365, najbli`eg okruglog broja) ukqu~uju}i jednu caricu, tri pratiqe, devet supruga, dvadeset sedam konkubina i osamdeset jednu zamjenicu konkubina. Ovako je prema opisu iz Zapisa o obredima dinastije ^ou, izgledalo wihovo smjewivawe na du`nosti: Najprije dolaze one (`ene) ni`eg polo`aja. One najvi{eg polo`aja slijede na kraju. Zamjenice konkubina, kojih ima osamdeset jedna, u grupama od po devet

12

PITAWA I ZADACI 1. [ta je hronologija? 2. Koje se vrste kalendara primjewuju danas u svijetu? 3. Uradite zajedni~ki: Neki zna~ajan doga|aj u pro{losti, naprimjer, po~etak neke historijske epohe, smjestite u vremenski okvir, koriste}i razli~ite kalendare.

13

Prapovijest (prahistorija)

32000. g. pr. Kr. 9500. g. pr. Kr. 7000. g. pr. Kr. 6000. g. pr. Kr. 5. milenij pr. Kr. oko 4500. g. pr. Kr. 4. milenij pr. Kr.

Venera iz Willendorfa neolitik na Bliskom Istoku Çatal Hüyük (Čatal Hijik) u Turskoj predkeramički neolitik bakreno oruđe u Mezopotamiji neolitik u Europi, eneolitik u Anatoliji i Europi

Prapovijest (prahistorija)

Historija I

Pojava čovjeka Prapovijest je razdoblje koje obuhvaća faze od čovjekovog nastanka do pojave prvih pisanih vrela. Prema razvoju tehnoloških tekovina u znanosti dijeli se na razdoblja: kamenog, brončanog i željeznog doba. Ovu podjelu predložili su, na osnovi tipoloških karakteristika materijalnih proizvoda, danski i njemački znanstvenici Ch. J. Thomsen F. Lisch u prvoj polovici XIX. stoljeća. Kasnije će ova kronologija, zbog obima istraživanja, biti dopunjena eneolitikom ili bakrenim dobom koje će se kao nova epoha naći između kamenog i brončanog doba.

Najstarija nalazišta čovjeka

Za zbivanja prije 1. godine kažemo da su se desila prije Krista (pr. Kr.) ili prije nove ere (pr.n.e.).

Evolucijska sinteza je proces biološke promjene kroz generacije genetičkog materijala u sve složenije oblike organizama.

16

U ogromnom vremenskom razdoblju od 4 550 milijuna godina prošlosti Zemlje, čovjeku je pripao tek njezin mali dio. To je vrijeme kvartara, najmlađe i najkraće posljednje faze geološke prošlosti Zemlje, koji se dijeli na stariji pleistocen – paleontološki diluvij i mlađi aluvij ili paleontološki holocen. Obilježavale su ga smjene ledenih i međuledenih doba kada se, zbog ekstremno niskih temperatura, širila zona leda, smanjivala razina mora i povećavala kopnena masa. U tako teškim uvjetima, čovjek je prešao dug put svoje biološke evolucije, te dosegnuo značajan stupanj civilizacijskog sazrijevanja. U karici sveukupnog razvoja čovjeka to je zaokružilo

njegov potpun biološki kod i formiralo njegova kulturna, tehnološka i umjetnička dostignuća. Prošlost čovjekovih prvih predaka primata (majmuni, čovjekoliki majmuni) i ljudi veže se za vremensko razdoblje između oligocena 35 i 33 milijuna godina i miocena (vrijeme između 24 i 5 milijuna godina prije sadašnjosti) kada je u evoluciji došlo do odvajanja linije čovjekolikih majmuna - hominida svih vrsta koje su u bližem srodstvu s ljudima.

Razvoj ljudske rase definiran je s određenim karakteristikama kao npr.: otklon palca šake, što rezultira sposobnošću hvatanja predmeta; stereoskopski vid – preklapanje vidnog polja, što osigurava bolju percepciju dubine; nokti umjesto kandži; veći mozak u odnosu na tjelesnu masu; manje mladunčadi – potomaka; duži period postnatalne ovisnosti što znači duži period učenja i veću roditeljsku skrb; kao i složeniju socijalnu organizaciju ili način prehrane prepoznatljiv po karakteristikama zubi.

Razvoj prvog čovjeka od pleistocena do sadašnjosti

Prva postojbina bila im je Afrika. Na lokalitetu Afar u Etiopiji pronađeni su ostatci 4,5 milijuna godina starog hominida (Ardipithecusa ramidusa). Od njega mlađi (star 43 milijuna godina), ali rasprostranjeniji bio je Australopithecus afarensis. Oni su, kako je dokazano, bili preci Australopithecines boiseia, aetiopicusa i robustusa međusobno povezanih, ali različitih vrsta koje su istovremeno egzistirale i dijelile isti prostor. Među njima je bio i Homo habilis (Spretni čovjek) koji je prije 2 do 3 milijuna godina dobio veći mozak, počeo se uspravljati te koristiti i izrađivati prva oruđa. Ovaj napredak posljedica je promjena u načinu prehrane bogate životinjskim proteinima. Zbog mesa počeo je loviti, izrađivati prve alatke te koristiti vatru. Stalna potraga za hranom prisilila ga je mijenjati staništa.

17

Prapovijest (prahistorija)

Historija I Značajniji napredak uvjetovao je novu vrstu hominida Homo erectusa koji se, zbog potpuno uspravnog hoda, naziva Uspravan čovjek. Bio je nositelj prve kolonizacije. Prije 1,8 milijuna godina počeo se seliti i naseljavati prostore sve do Dalekog Istoka, Kine i Indonezije. U Sjevernoj Europi pojavio se prije 500 000 godina kao Homo heidelbergensis ili arhaični Homo sapiens. Zahvaljujući novim otkrićima fosilnih ostataka u Nariokotomeu u Keniji, pretpostavlja se da su Homo erectus i Homo heidelbergensis imali zajedničkog pretka u Homo ergasteru. S njim ih veže ista tjelesna konstitucija, veličina mozga, vještina izrade alatki, a posebno mogućnost pamćenja - prenošenja stečenih iskustava i složenijeg organiziranja unutar populacije, po čemu se i razlikuju od ranijih Australopiteca. S takvim osobinama stekli su nove socijalne navike, prilagodili se manjim zajednicama – grupama unutar kojih je bilo lakše komunicirati, funkcionirati i osvajati prostranstva. Jedna od tih brojnih regionalnih varijanti je Homo neanderthalensis – neandertalac u Europi i moderni čovjek u Africi. S volumenom mozga od 1520 kubičnih centimetara ovi snažni lovci, koji su sigurno znali govoriti, uspijevali su opstati u nemilosrdnim uvjetima ledenog doba. Do značajnijih promjena došlo je oko 150 000 godina prije sadašnjosti kada se pojavio Homo sapiens sapiens, anatomski moderni čovjek, istinski predak svih ljudskih bića. On je iz podsaharske Afrike, preko Bliskog Istoka, naselio Europu prije oko 40 000 godina, zatim preko Azije Australiju, zapadne otoke Tihog oceana i konačno Ameriku. Intelektualno superiorniji i društveno fleksibilniji uspio se nametnuti i u Europi te potpuno potisnuti neandertalce. Homo sapiens sapiens živio je u manjim populacijskim zajednicama, u složenijim sociološkim odnosima i kulturološkim navikama. Bio je lovac, vješto je izrađivao oruđa i odjeću, služio se govorom koji mu je olakšavao komunikaciju i sporazumijevanje unutar zajednice pri razmjeni i kultnim obredima. Dokaz takvim sposobnostima su: rezbarene alatke, jantar, nakit i, prvi put, tragovi likovnog izražavanja predstavljeni kroz sitnu plastiku i slikarstvo u špiljama u Španjolskoj, na Pirinejima i južnoj Francuskoj.

I. Janković, I. Karavanić, J. Balen, Odiseja čovječanstva, razvoj čovjeka i materijalnih kultura starijeg kamenog doba, Arheološki muzej Zagreb, Zagreb, 2005. str. 63 i 72-73.

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Neandertalci Neandertalci su svojom kulturom i tjelesnim odlikama u potpunosti prilagođeni životu u divljem i uglavnom vrlo hladnom okolišu. Kao što je vidljivo na njihovim kostima, život im nije bio lak. Mnoge ozljede govore o bliskim susretima s lovinom,

18

a jaka mišićna hvatišta odaju povećanu tjelesnu aktivnost. Građa tijela odgovara biološkim zahtjevima života u hladnoj klimi. Tako su primjerice današnji Eskimi slične tjelesne građe kao i neandertalci – niski i kraćih udova, a pripadnici populacija vrućih područja Afrike (poput lovaca plemena Masai) visoki su i imaju duge noge i ruke. Veličina mozga neandertalaca u potpunosti je dostigla onu u suvremenih ljudi, pa je svojim volumenom u samom vrhu vrijednosti zabilježenih u modernih populacija. Razdoblje starijeg kamenog doba ili paleolitika završava prije otprilike 10 000 godina, kada započinje geološko razdoblje holocena, koje traje i danas. Arheološko razdoblje koje slijedi nakon završetka paleolitika naziva se mezolitik ili srednje kameno doba. Mnogi aspekti paleolitičkog ponašanja traju i dalje, pa početak mezolitika treba promatrati kao niz promjena u ponašanju umjesto traženja jasne granice između dvaju razdoblja. Lov i skupljanje sada se odvijaju u novom okolišu, jer je raniji ledenodobni svijet iščeznuo s povišenjem temperature i uzdizanjem mora na razinu sličnu današnjoj. ----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------U srednjem (mezolitik) i mlađem kamenom dobu (neolitik) događaju se važne promjene koje nas vode prema svijetu današnjice. Otkrića bronce i željeza, velika populacijska gibanja, formiranja naroda i država, tehnološki razvitak, računala, put u svemir, prvi otisci ljudskih koraka na površini Mjeseca i drugi događaji koji su obilježili posljednjih nekoliko tisuća godina nikad se ne bi dogodili da nije bilo koraka koje su naši davni preci ostavili u vulkanskom blatu Tanzanije prije više od tri i pol milijuna godina. Ova evolucijska odiseja čovječanstva bila je dug put, prepun evolucijskih pokušaja i pogrešaka, igara slučajnosti i sreće, domišljatosti, inovacija i kulturnih prilagodbi u kojoj je malobrojna grupa čudnovatih dvonožnih primata zauvijek promijenila lice Zemlje.

Homo (latinski) - čovjek Jantar - ćilibar, dobija se od biljne smole

PITANJA I ZADACI 1. Kako su se smjenjivali ledeni i međuledeni periodi? Pogledajte i proučite dijagram. 2. Opišite kako se razvijao čovjek u svojim počecima.

19

Prapovijest (prahistorija)

Historija I

Starije kameno doba - paleolitik Razvoj oruđa Razvoj ljudskog roda, tijekom paleolitika, pratile su i čovjekove različite materijalne aktivnosti. Prve alatke koje je izrađivao, a ne samo koristio, pripadaju kulturama donjeg - starijeg paleolitika točnije vremenu oko 2,5 milijuna god. prije sadašnjosti na tlu Afrike u kulturi oldovan. Njezin nositelj bio je Homo habilis, Spretni čovjek, koji je svoja oruđa izrađivao od kamenih oblutaka, tek ih prilagođavajući za sjekače ili primitivne rezače. Homo erectus i arhaični Homo habilis nositelji su sljedeće - ašelenske kulture koja je nastala u Africi prije oko 1,7 milijuna godina, a zatim u Europi i Zapadnoj Aziji trajala sve do 250 000 godina prije sadašnjosti. Tipična oruđa ove kulture su sjekači oštrijih rubova i klinastog oblika vještije izrađivani od jezgre kamena. Srednji paleolitik obilježila je kultura musterijena nositelji koji su bili neandertalci. Trajala je od prije 200 000 do 30 000 godina prije sadašnjosti. Zauzimala je velike prostore Sjeverne Afrike, Bliskog Istoka, te dijelove Azije i Europe. Od alatki najčešće su se koristili različiti strugači, oruđa s drškom, primitivna koplja i puno oruđa od obrađene kosti npr. udice. I prijelazni period srednjeg i gornjeg paleolitika u Zapadnoj Europi pripada neandertalcima i kulturi šatelperonijena. Najčešće su korišteni jednostavni kameni šiljci i noževi. Međutim, prva prava gornjopaleolitska kultura koja je, kako se pretpostavlja, trajala u vremenu između 40 000 i 20 000 god. prije sadašnjosti, a koja se pripisuje modernom čovjeku bila je orinjasijenska. Tragovi ove kulture susreću se na prostorima Europe, Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Pored raznovrsnih kamenih alatki posebno kvalitetnih sječiva i alatki od kosti ovoj kulturi pripada tradicija prvih umjetničkih djela. Sljedeća kultura djelomično paralelna s orinjasijenskom bila je gravetjenska prepoznatljiva po izradi oštrih i šiljatih precizno obrađenih oštrica – gravetki koje su najčešće služile kao vrhovi vrlo ubojitih kopalja. Iz gornjeg – mlađeg paleolitika - prije 20 000 godina poznata je i solitijenska kultura zastupljena na tlu Francuske, Portugala i Španjolske. Njezine kamene alatke dugi i tanki kremeni šiljci, najčešće u obliku lovorovog lista, savršena su djela paleolitskih cjepača kamena. Oko 18 000 godina prije sadašnjosti, egzistirala je magdalenijenska kultura poznata po obradii ukrašavanju koštanih predmeta, a posebno po špiljskom slikarstvu Frankokantabrijske regije. Na kraju mlađeg – gornjeg paleolitika - početkom mezolitika (grčki mesos - srednji lithos – kamen) prije oko 10 000 godina nisu registrirane nove kulture. Uslijedilo je vrijeme velikih klimatskih promjena. Značajno zatopljenje, do kog je došlo na kraju posljednjeg ledenog doba, utjecalo je i mijenjalo životne okolnosti populacija na širim prostorima. One će do punog izražaja doći tek u vrijeme mlađeg kamenog doba.

20

Kultura oblutaka

Châtelperron

Oruđe od oblutaka

Šiljci Chatelperron

Tehnika: udaranje po oblutku drugim kamenom (ponekad s obje strane)

Tehnika: retuširanje radnog brida

Abbevillien

Aurignacien

Ručni klinovi (oruđe od jezgre)

Sječiva, grebala, šiljci koplja (bjelokost)

Tehnika: obradba oblutka na kamenom nakovnju ili drugim kamenom

Tehnika: jednostrano retuširanje

Clactonien

Gravettien

Oruđe nastalo odlamanjem

Iveraški listoliki šiljci, šiljci s urezom i drškom. Sječivo, grebalo, dubilo.

Tehnika: otkresavanje vrha oblutka (ploha za odbijanje) - Odbijanje ivera s te plohe udaranjem o kameni nakovanj

Tehnika: retuširanje bridova i krajeva.

Acheuléen

Solutréen

Ručni klinovi (oruđe od jezgre)

Šiljci u obliku lista, šiljci s urezom

Tehnika: obradba udarcima drvom

Tehnika: dvostrano retuširanje površine

Moustérien

Magdalénien

Ručni klin (oruđe od jezgre), strugalo lučnog oblika i ručni šiljci (oruđe od ivera)

Pojava koštanog oruđa Tehnika: rezanje, struganje, brušenje, urovašeni ukrasi

Tehnika: iveri su otisnuti s pomoću kosti

Razvoj oruđa u paleolitiku kroz sve kulture

21

Prapovijest (prahistorija)

Historija I Društveni život Skromni nalazi najranije prapovijesti daju malo podataka na osnovu kojih bi bilo moguće nešto više reći o društvenom životu naših predaka. Značajnu ulogu, pri tom, svakako je imao lov. Udruživanje muških članova zajednice, zbog lova kao prioritetnog zanimanja, vjerojatno je bilo uzrokom prve podjele rada. Nasuprot muškarca lovca i ratnika nalazila se žena koja je skrbila o potomcima, staništu, održavanju vatre te sakupljačkoj nadopuni prehrane. Tako je briga za hranu bila presudan faktor pri okupljanju obitelji unutar zajedničkog logorišta - mjesta boravka koje je, ovisno o potrebama ili okolnostima, bilo moguće mijenjati. Istovremeno, to je značilo i formiranje obitelji kao osnovne društvene kategorije koja je u svoju zajednicu okupljala muškarca, ženu i djecu, uz možda i nekog starijeg člana.

Duhovni život Prvi tragovi duhovnog života u paleolitiku prepoznaju se s prvom potrebom čovjeka pokopati bliskog pokojnika. Svoje mrtve pokapali su u plitke jame ili mala groblja koja su najčešće bila u pećinama. Uz neke grobove obavljali su se, kako izgleda, i neki obredi na koje ukazuju tragovi vatre, a rijetko i grobni prilozi, kamena oruđa ili životinjske kosti. U nekim slučajevima, osim mrtvaca, pokapane su samo lubanje koje su nekad imale i teška, namjerno, izazvana oštećenja. Nekad su ih zatrpavali kamenjem, slagali u vijence životinjskih zuba ili s kamenim oruđem, u čemu je moguće gledati neke magijske obrede. Za razliku od ovakvih, ljudskih žrtava, primjera žrtvovanja životinja bilo je više. Najčešće se radilo o žrtvovanju lubanja pećinskog medvjeda (u Švicarskoj je tako otkriven interesantan pećinski nalaz. Na ulazu u pećinu nalazilo se sedam lubanja pećinskog medvjeda s njuškama okrenutim prema izlazu, a u unutrašnjosti devet na kamenim pločama i drugih devet ispod kamenih ploča). Očito se, u tom slučaju radilo o nekom magijskom obredu pri kom su se neandertalci obraćali nekim nadzemaljskim silama, ali iz kojih razloga nemoguće je, bez novih nalaza, nešto više znati.

Prapovijesna umjetnost Snagu svog duha i doživljaj vanjskog svijeta paleolitski čovjek je upečatljivo, tijekom mlađeg paleolitika, izražavao kroz sliku, crtež, gravuru, skulpturu i reljef. Upečatljivo špiljsko slikarstvo, predstavljeno bogatim izrazom, ali siromašno motivom, primjer je realističko-naturalističkog prikazivanja paleolitskog čovjeka frankokantabrijskog kruga. Najčešće su to slike životinja: konja, bizona, jelena ili scene lova, a rijetko portret ili čovjek u prirodnom okruženju, jer čovjek tada nije bio okupiran prirodom, nego je sam bio njezin dio. Njegova jedina preokupacija bila je borba za opstanak, lov i uspješan plijen. Slikanje životinja, mogao je biti ritual pri kom se lovac pripremao za uspješan lov, a slika životinje mogućnost za ostvarenje te želje. Pored toga

22

te slike, pohranjene na zidovima špilja, često izgledaju višebojno, iako su slikane samo s dvije boje - crnom i crvenom. Višebojnost je, paleolitski slikar, postizao vještim prijelazima jedne boje u drugu kao što se da vidjeti u prikazu konja i bizona na zidu špilje Lascaux u Francuskoj i i Altamire u Španjolskoj. Za razliku od slikarstva, pojava sitne plastike u jugozapadnoj, a posebno u Srednjoj i Istočnoj Europi, najčešće se veže za kult plodnosti. Svijest o majci, kao neprocjenjivoj karici u reprodukciji života, tjerala je paleolitskog lovca obratiti se duhovnim zaštitnicima za pomoć u “neizvjesnoj avanturi” stvaranja novog života. O takvim emocijama svjedoči čitav niz, vjerojatno, zavjetnih kipića koji su imali zadatak prikazati ne ženu s njezinim subjektivnim obilježjima, nego majku s njezinim majčinskim karakteristikama. Znanost ih definira kao Venere, a među najpoznatijima su: Venera iz Willendorfa u Austriji (32000. godina pr. Kr.), zatim Venera iz Lespugea i minijaturna glava Venere iz Brassenpouya u Francuskoj koja je nastala u vremenu između 32000. i 24000. godine prije Krista. Njima se pridružuje i reljef Venera iz Laussela u Francuskoj. I određeni simboli, kao način izražavanja, pratili su cjelokupnu prapovijesnu umjetnost. Tumače se kao ideogrami (strijele, krugovi, križevi), piktogrami (shematizirano prikazane životinje, najčešće jeleni ili ljudi) ili psihogrami koji se povezuju s nekim predmetima ili simbolima koji bi mogli imati neka mitološka značenja. Čest motiv u špiljskom slikarstvu je i otisak ruke. Najčešće je to lijevi dlan (jer se radnja obavljala desnom rukom) jednostavno umočen u boju i ostavljen na zidu, ali i njegov negativ izveden Venera iz Willendorfa premazom boje preko cijele šake. Koji je značaj ili simbolika ovakvog načina “umjetničkog” izražavanja, danas je teško znati. U svakom slučaju, egzistiraju kao ostavljen znak određene osobnosti. Najljepši primjeri ovih slikarskih tragova sačuvani su u špiljama Lussel, Gargas las Combarelles i Le Postel u Francuskoj. Među njima su i otisci dječjih ruku, otisak podlaktice u Santiani i vrlo upečatljiva mala šaka bez prsta iz špilje El Castillo u Španjolskoj.

23

Prapovijest (prahistorija)

Historija I

Sredwe kameno doba - mezolitik

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Sahranjivanje u paleolitiku Mnogobrojna sahranjivanja dokazuju da je u to doba postojao izraziti kult mrtvaca. Mrtvaci se pokapaju unutar nastanjenog područja u zgrčenom položaju na boku ili ispruženi na leđa, često s glavom prema sjeveru. Ponegdje ima bogatih priloga (kameno oruđe, nakit a kosti su često posute okerom). Pored pojedinačnih postoji i čitav niz dvostrukih ili grupnih grobova. Grobovi su katkada ograđeni kamenjem ili su prekriveni kamenim pločama. Često su bila pokapanja i uz ognjišta – očigledno su htjeli da pri napuštanju pećine mrtvi simbolično ostanu u zajednici sa živima. I u ovom razdoblju ima čitav niz ukopa i deponiranih lubanja, katkada u otvorenoj pećinskoj “niši”. I tu mnogobrojne lubanje pokazuju ozljede od udaraca što znači da su pojedinci nasilno lišeni života, vjerojatno u okviru nekog kultnog rituala. S tim su u vezi i vrčevi od lubanja. Radi se o lubanjskim pokrovima s relativno ravno izrezanim rubom (tragovi reza pokazuju da su lubanje bile obrađene kratko vrijeme nakon ubijanja). Nije objašnjeno jesu li to kultne posude za piće ili ti vrčevi od lubanja možda pripadaju općenito u okvir kulta u kojemu lubanja ima važno značenje. Velika ilustrirana povijest svijeta, Tom 1, str. 184.

PITANJA I ZADACI 1. Na osnovu čega se dijeli paleolitik? 2. Objasnite razvoj hominida? 3. Koje su karakteristike prapovijesne umjetnost?

24

Mezolitik ili srednjee kameno doba je vrijeme od 10000-8000 g. pr. Kr. pa do oko 6000 g. pr. Kr. Tada je do{lo do zna~ajnih promjena: - geolo{ki je zavr{ilo ledeno doba; - nastale dana{we qudske rase; - te postupno do{lo do novih gospodarskih pojava: ratarstva i sto~arstva.

Predstavnice qudskih rasa

Kraj ledenog doba prouzro~io je promjenu klimatskih zona. Zbog povla~ewa leda i {irenja biqnog pokrova do{lo je do naseqavawa sjevernih oblasti. U takvim okolnostima, du`e zadr`avawe na odre|enim prostorima ~ovjeku je pru`ilo priliku istra`iti nove na~ine prehrane. Postupno je do{lo do namjenskog kultivirawa nekih biqaka i pripitomqavawa odre|enih `ivotiwa. Tako se na prostoru Male Azije po~ela, oko 8000. g. pr. Kr., kultivirati p{enica, je~am i proso; u Aziji (oko 6000. god. pr. Kr.) ri`a i soja, a zatim mahunarke grah i gra{ak koje su se, zahvaquju}i sjemenu punom proteina, mogle dugo ~uvati te koristiti u trenutcima krize kada bi nestalo druge hrane. Sli~an proces odvijao se u Jugozapadnoj Aziji, Kini, Jugoisto~noj Aziji, tropskoj Africi, a u Sredwoj Americi i sjevernom dijelu Ju`ne Amerike oko 7000. godine kukuruz, grah i krumpir. Paralelno s kultiviranjem `itarica odvijao se i proces pripitomqavawa `ivotiwa. Posqedica je bila porast populacije na odre|enim prostorima

25

Prapovijest (prahistorija)

Historija I koji su zbog toga postali nukleusi budu}im naseqima i dru{tvima sa slo`enijim me|usobnim odnosima. Takvi primjeri su tzv. protoneoliti~ke zajednice Karim Shahir u Kurdistanu, natufijenska kultura Jerihona u Izraelu ili Lepenski Vir u \erdapskoj klisuri na Balkanu.

Skulptura Lepenskog vira

Rekonstrukcija naseqa u Lepenskom viru

Grobnica natufijenske kulture

PITAWA I ZADACI 1. Koje su se bitne promjene desile u mezolitiku? 2. Za{to je pripitomqavawe biqaka i `ivotiwa bilo zna~ajno?

26

Mlađe kameno doba - neolitik Neolitik (grčki neos-nov i lithos-kamen) je najmlađe razdoblje kamenog doba koje na prostoru Bliskog istoka počinje već oko 9500 g. pr. Kr. (ali na drugim prostorima i znatno kasnije). Promjene, do kojih je tada došlo, ostavile su značajne tragove na tadašnje zajednice: njihovu organizaciju te društvena i gospodarska kretanja. Iako se radilo o dugotrajnom procesu koji je započeo još u mezolitiku, zbog promjena koje je sobom nosio, naziva se i neolitička revolucija. Zbirka ostataka iz neolitika: vrhovi sjekira, Podrazumijevala je svjesno sudjelovanje dlijeta i alata za poliranje čovjeka u proizvodnji hrane, tj. organizirano ratarstvo i stočarstvo, nova tehnička dostignuća te pojavu prvih ruralnih naselja. U materijalnom smislu došlo je promjenu u izradi i obradi kamenih oruđa i oružja. Iako je obrada alatki okresivanjem i dalje bila aktualna, kamen se češće obrađivao glačanjem i poliranjem. Napredak je značila i tehnologija izrade keramičke robe i proizvodnja tkanine. Osim što su naučili koristili lan i šiti, preli su vunu, pleli te tkali koristeći tkalački stan. To je vrijeme i podjele rada između muškarca i žene. Iako se u muškim grobovima uz oružja lovaca često nalaze i srpovi, kao izravan dokaz muškog angažiranosti i u ratarstvu, najviše poslova ipak je obavljala žena. Iz tog razloga ne iznenađuje pojava matrijarhata koji označava dominantnu ulogu žene u tadašnjem društvu. Posljedica gospodarskog napretka bio je razvoj obrta - zanata koji su vremenom stvorili višak proizvoda te postali sredstvo prve razmjene. Na tim osnovama došlo je do podjele zanimanja. Ratari i obrtnici počeli su živjeti od svog rada uz posredništvo trgovaca koji su, kako izgleda, već tada postali značajna društvena kategorija. Jedan od dokaza su prvi pečati izrađeni od keramike koji su, vjerojatno, garantirali vrijednost određenih proizvoda. Kasnije, na prostoru Mezopotamije postat će nezaobilazni statusni simbol. Osim toga, neolitik je značio promjenu i u novom - urbanom načinu življenja što je posljedica pojave prvih gradskih naselja, ali i prvih etničkih zajednica koje su već tad registrirane na prostoru Bliskog istoka. Pretkeramički neolitik je vrijeme prvih neolitičkih kultura u kojima je gospodarstvo počivalo na ratarstvu i stočarstvu, ali bez keramičkih proizvoda koji su karakteristični za klasični neolitik. Tada se na Bliskom istoku kultiviraju divlje žitarice i pripitomljavaju prve životinje. Tijekom 7. i 6. milenija pr. Kr. grupe prvih ratara brzo su zauzimale nove prostore. O tome svjedoče najraniji slojevi Jerihona naselja u dolini Jordana u Palestini, Jarmo u istočnom Iraku, Çatal Hüyük (Čatal Hijik) u Turskoj ili Khirokitija na Cipru. Sve ove lokalitete, bez obzira na teritorijalnu razdaljinu, Skulptura iz Jerihona povezuju slične karakteristike.

27

Prapovijest (prahistorija)

Historija I Interesantan primjer je naselje u Jerihonu. Najstariji dijelovi tog utvrđenog naselja nastali su u mezolitiku dok njegovi mlađi dijelovi nastali doseljavanjem nove populacije, pripadaju pretkeramičkom neolitiku, Kuće su imale više prostorija bile su koncentrirane oko zajedničkih dvorišta. Ispod podova nekih prostorija, nalazili su se ukopi sa skeletima u zgrčenom položaju ili samo ukopi pojedinačnih lubanja. Drugog arheološkog materijala činile su statue žena, figurice životinja, oruđa i oružja, ali i predmeti koji su do Jerihona stigli razmjenom. Jarmo u Iraku najstarije je pretkeramičko naselje u Mezopotamiji. U kućama pravokutnog tlocrta, koje su imale ognjišta, pronađeno je dosta materijala koji ukazuje na ratarsko-stočarski karakter naselja. Uz kamena oruđa najčešći su žrvnjevi i srpovi, ženske figurice i puno nakita. Çatal Hüyük najveće je ratarskostočarsko naselje u Turskoj koje je na 170000m² nastalo 7000 g. pr. Kr. Građevine su većinom pravokutne osnove, izdijeljene na više prostorija u koje se ulazilo s krova (što u Anatoliji nije rijetko ni danas). Uz stambene objekte pronađeni su i cijeli kultni kompleksi, bogato ukrašeni reljefima i slikama. Unutar kuća sahranjivani su umrli koji su prošli vrlo interesantan pogrebni obred. Bojeni su okerom, plavom ili zelenom bojom te sahranjivani s puno grobnih priloga: Arheološki lokalitet Çatal Hüyük keramičkim pečatima, nakitom od poludragog kamenja, lijevanim bakrom i drugim nalazima koji ukazuju na jaku gospodarsku bazu žitelja ovog naselja koji su se već tada održavali intenzivne trgovačke veze koje su dosezale sve do Sirije. Khirokitija je jedno od rijetkih naselja koje se nije nalazilo na kopnu nego na otoku Cipru ispred maloazijske obale. Kuće u ovom naselju bile su s kupolastim krovovima s više prostorija, ognjištima i grobovima umrlih. Unutar naselja pronađen je bogat arheološki materijal koji je ukazao na bogatu proizvodnju, ali i na trgovačke veze, posebno s maloazijskim kopnom. Pored ostalog, ovo naselje je interesantno i zbog činjenice da su njegovi žitelji prvi pokušali, ali nisu Kupolaste kuće naselja u Khirokitiji - rekonstrukcija uspjeli, napraviti keramičko posuđe.

28

Keramički neolitik naziva se period kada se na brojnim lokalitetima Bliskog istoka susreću keramički predmeti. Iako se još uvijek ne zna pravo podrijetlo keramike, činjenica je da se u Jerihonu javila s novim stanovnicima koji su doselili sa sjevera. Uskoro, nakon pojave proizvodila se u različitim oblicima i ukrasima. O tome svjedoče brojne kulture na Bliskom istoku: Hassuna u Mezopotamiji, Tepe Sialk u Ostaci iz Seskla Iranu ili Hacilar u Anatoliji. I prostor Europe ulazi u krug neolitičkih zemalja. Najstarije kulture su Sesklo u Tesaliji - Grčka, ali i kultura Starčeva rasprostranjena na istočnom i srednjem Balkanu.

Karta s neolitičkim lokalitetima na prostoru Male Azije u prostoru “Plodnog polumjeseca” gdje je na prostoru stepa, sjeverno od Arabijske pustinje, bilo moguće zbog dovoljne količine oborina obrađivati zemlju bez navodnjavanja. Takve okolnosti omogućile su spontani prijelaz sa sakupljačkog na organizirani (ratarstvo i stočarstvo) način gospodarstva.

PITANJA I ZADACI 1. Što je neolitik? 2. Objasnite pojam “Plodnog polumjeseca”. 3. Nabrojte neolitička nalazišta i analizirajte njihove karakteristike?

29

Prapovijest (prahistorija)

Historija I

Eneolitik- bakreno doba ili kasni neolitik Eneolitik je vrijeme kada tijekom 4. milenija pr. Kr. prvi put dolazi do primjene metala. Bakr, zlato i srebro nisu se koristili kao slučajni nalazi nego kao rezultat smišljene metalurške prerade. (Istovremeno je potrebno naglasiti da do pojave metalurgije dolazi spontano i na različitim prostorima u različito vrijeme što znači da je nekim krajevima još trajao eneolitik dok se u drugim već lijevala bronca). Primjerci metalnog oružja Do pojave metalurgije, kako se pretpostavlja, došlo je na prostoru Anatolije, ali je nesumnjivo bila tekovina i drugih populacija na velikim prostranstvima Ponta, Zakavkazja i južnoruskih stepa. S tih prostora došlo je do pokreta stočarskih plemena koja su postupno, u potrazi za metalnim rudama, osvajala nove teritorije. Suočeno s populacijama koje su nadolazile neolitičko stanovništvo postupno je posustajalo. Jednostavno, nije se moglo oduprijeti moćnim stočarima koji su osim metalurgije nosili promjene sveukupnog života. Značile su potpuno novi društveni, gospodarski i kulturni poredak. Stočarstvo je preuzimalo prednost nad ratarstvom. Brže i produktivnije stvarao se višak proizvoda, intenzivirala razmjena, akumulirala različita dobra, ali i mijenjala cjelokupna društvena zajednicu. Patrijarhalni rodovi i plemena čvršće su se povezivali i postajali moćniji, a patrijarhat je, nasuprot neolitičkom matrijarhatu, dobio prednost. Između ostalog reflektirao se i na religiju u kojoj su od tada dominirala muška božanstva. S tim procesima se poistovjećuje i pojava megalita – monumentalnih spomenika na širem, posebno, sjevernom dijelu Europe oko 2000. godine prije Krista. Najpoznatiji spomenik je Stonehenge kultno središte u Velikoj Britaniji. Stonehenge

se za svojim velikim stadima stoka. Na prostorima gdje su nekad cvjetale velike neolitske kulture razvijale se nove kao npr. badenska, kostolačka i vučedolska na kraju srednjeg i kasnog eneolita. U vremenu od 2100./2000 do 1600./1500. došlo je do njihovog potpunog razmještaja i stabilizacije. To dokazuju i arheološki nalazi kao npr. postojanje kola u Pravci indoeuropske seobe koja su uprezali volove ili pojava konj kao domaće životinje. Značajno je naglasiti kako su kontakti među ovim zajednicama, utjecali i na sličnosti, ali ne i na istovjetnost jezika, a karakteristične su za sve zajednice od Indije do europskog zapada.

PITANJA I ZADACI 1. Šta je enolitik? 2. Ko su Indoeuropljani?

Indoeuropske seobe S ovim seobama stočara povezane su i migracije Indoeuropljana. Vjerojatno su bile posljedica nekih prirodnih poremećaja npr. dugotrajnih suša koje su mogle ugroziti opstojnost čitavih zajednica. Danas se pretpostavlja njihova seoba u tri seobena vala. Vjerojatno su se preko Donjeg Podunavlja kretali prema Zapadu i Europi, ali ne organizirano nego spontano krećući

30

31

Prapovijest (prahistorija)

Historija I

Brončano doba

Oružje i ukrasi brončanog doba iz Rumunjske

Vrijeme između 2000. i 850. a u Europi oko 1700. godine prije Krista je brončano doba. Nakon što se bakar posebno u proizvodnji oruđa i oružja pokazao skoro neprimjenjiv, uspješno je savladana tehnologija lijevanja bronce (spoj bakra i kositra) pri čemu je prioritet bio doći do potrebnih sirovina. Činjenica je da su je mogle imati samo one zajednice koje su bile na takvom razvojnom stupnju da su mogle sudjelovati u razmjeni viška roba i tako doći do potrebnih sirovina. Primjer su Egipat, Mezopotamija, Kreta ili Južna Grčka. Tamo je uporaba metala ojačala procese društvenog raslojavanja. Osim što je značio statusni simbol, metal je kao “sila metalnog oruđa” točnije bronca pomogla nametnuti i učvrstiti vlast pojedinim plemenskim vođama, a zatim i doprinijeti i razvoju prvih civilizacija. Brončano doba je na Bliskom Istoku već vrijeme visoko razvijenih civilizacija. Kultura La Tene

Željezno doba Željezno doba predstavlja posljednji veliki prapovijesni period. U arheološkoj znanosti dijeli se na starije i mlađe željezno doba. U Europi se naziva Hallstatt po poznatom željeznodobnom lokalitetu u Austriji i mlađe po švicarskom lokalitetu La Tene. Kronološki to je vrijeme od druge polovine 9. do 4. st. pr. Kr. za starije i od 4. do 1. st. za mlađe željezno doba. Ova kultura, koja je bila posljedica kontakata Panonije s pontsko-kavkaskim Hallstattska kultura i donjopodunavskim prostorima, je s novom metalurgijom željeza, novim oružjima, opremom ratnika konjanika i novim načinom ratovanja, pokrenula narode u alpske prostore. Tamo se

32

ustalila i razvila na bazi kasno brončanodobne kulture žarnih polja (polja s urnama). Na tim prostorima razvijala se u potpuno novim društvenim, gospodarskim i duhovnim odnosima. Po etničkim karakteristikama pripisuje joj se keltsko obilježje.

33

Prapovijest na tlu Bosne i Hercegovine

100000-35000. godine prije sadašnjosti stariji paleolitik na teritoriju Bosne i Hercegovine 35000-10000. kasni paleolitik 6. milenij pr. Kr. neolitik u Bosni i Hercegovini 2500-800. g. metalno doba u Bosni i Hercegovini 1976. godine otkrivena gravura konja u Badnju kod Stoca

Prapovijest na tlu Bosne i Hercegovine

Historija I

Paleolitik i mezolitik na tlu Bosne i Hercegovine Prostori Bosne i Hercegovine su, kao i Europa op}enito, naseqavani jo{ od starijeg kamenog doba – paleolitika. O tome svjedo~e tragovi stani{ta u Makqenovcu kod Doboja, zatim u Kula{ima kod Prwavora i Sokocu. U wima su prona|ene grubo obra|ene kamene alatke – obluci koji se pripisuju homo erectusu ili uspravnom ~ovjeku. Za razliku od starijeg, sredwi paleolitik, s vremenom trajawa od 100 000 do 35 000 godina prije sada{wosti, na tlu BiH ostavio je vi{e tragova. Stani{ta Homo sapiensa neandertalensisa - neandertalca, koji je tada naseqavao Europu, ona na otvorenom, ali i ona u pe}inama otkrivena su na vi{e mjesta, a posebno u sjevernoj Bosni. U wima su prona|ena raznovrsnija i kvalitetnija oru|a i oru`ja, a naj~e{}e kamena sje~iva i strugala. Kasni paleolitik (vrijeme izme|u 35000 i 10000 g. prije sada{wosti), je ve} zna~ajnije zastupqen u Bosni i Hercegovini. Nositeq tog vremena, kromawonac ili Homo sapiens sapiens, koristio se tehni~ki boqe izra|enim oru|ima. Uz to ostavio je i prve tragove svog duhovnog `ivota. Posebno se izdvajaju gravure kowa iz pripe}ka u Badwu kod Stoca otkrivena 1976. godine, i Pe}ine pod lipom kod Sokoca, zatim kamena glava ptice s Male gradine iz Kula{a kod Prwavora i ko{tana zvi`daqka iz pe}ine Crvena stijena na vrelu Trebi{wice uz granicu s Crnom Gorom. Gravura kowa iz pripe}ka u Badwu

Pro{irimo znawe - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Nalazi{ta paleolitika u sjevernoj Bosni U sjevernoj Bosni, u dolinama Usore, Ukrine i dowem toku rijeke Bosne do sada su otkrivena brojna nalazi{ta starijeg kamenog doba. Sva ona se nalaze na bre`uqcima sa kojih se otvara {iroki vidik na okolno podru~je. Zajednice qudi starijeg kamenog doba zadr`avale su se na ovim bre`uqcima da bi mogle {to boqe posmatrati kretawe stada lovnih `ivotiwa. Stada jelena i druge divqa~i nalazila su na ovim bre`uqcima odli~ne pa{wake. S tih pa{waka silazili su na rijeku da se napiju vode. Grupe lovaca pratile su sa vrha bre`uqaka kretawe ovih `ivotiwa i slijedile ih. Vjerovatno su se lovci iz ovih pohoda vra}ali sa obilnim plijenom. Ovaj kraj odgovarao je lovcima starijeg kamenog doba i zbog obiqa kremena od koga su oni izra|ivali svoje oru|e i oru`je. Sva do sad otkrivena nalazi{ta starijeg kamenog doba u sjevernoj Bosni mo`emo uvrstiti u takozvana otvorena stani{ta. Nigdje nema traga zemunica, niti drugih nastambi, {to je i razumqivo. Vjerovatno su ove zajednice lovaca starijeg kamenog doba pravile {atore od `ivotiwskih ko`a, sli~no kao i u nekim drugim oblastima Europe. [ator je za wih bio pokretna ku}a koja se, po potrebi, mogla prenijeti i postaviti na nekom drugom pogodnom mjestu. Ovi lovci su sigurno bili vrlo pokretni i ~esto su lutali za stadima divqa~i. Na pojedinim mjestima su podizali svoje {atore da bi ih zatim nakon du`eg ili kra}eg boravka dizali i odlazili daqe.

PITAWA I ZADACI 1. Uporedite paleolitik na tlu na{e zemqe sa paleolitikom u Europi. 2. Koja su najpoznatija paleoliti~ka naseqa otkrivena u Bosni i Hercegovini?

Mezolitik ili zadwa faza ledenog doba, kada je zbog klimatskih promjena i op}eg zatopqewa do{lo do povla~ewa leda i promjena u biqnom i `ivotiwskom svijetu, nije ostavio zna~ajnijih tragova na podru~ju Bosne i Hercegovine. Tragovi stani{ta prona|eni su samo u isto~noj Hercegovini kod Gacka i Crvenoj stijeni. Karakteristi~ni nalazi su sitna precizno ra|ena kamena oru|a i oru`ja koja su slu`ila kao ubojiti vrhovi za {tapove i harpune. Oru|a iz sjeverne Bosne

36

37

Prapovijest na tlu Bosne i Hercegovine

Historija I

Neolitik ili mlađe kameno doba Mlađe kameno doba ili neolitik (vremenski period od oko 6000. do 3500. g. pr. Kr. koji se kronološki dijeli na stariji, srednji i mlađi) karakterističan je i za Bosnu i Hercegovinu. Sjeveroistočni dio BiH pripadao je starčevačkoj kulturi dok je prostor Hercegovine obilježio impresso kulturni krug (prepoznatljivi po keramici koju su ukrašavali utiskivanjem nekog oštrog predmeta. Primjer su lokaliteti Zelena pećina kod Mostara i Hateljska pećina kod Stoca). Interesantno ja da su se nositelji ovih dvaju kultura susreli u srednjoj Bosni gdje se razvila kakanjska kultura srednjeg neolitika registrirana u Obrima kod Kaknja. Poznati lokaliteti su i Arnautovići kod Visokog te Papratnica i Tuk kod Zavidovića. Posebno se ističu posude sa zvonolikim nogama i kultni ritoni (posude s četiri noge, kosog otvora, crveno obojene unutrašnjosti s drškom). Ukrasi na keramici pronađenoj u Lisičićima kod Konjica Kakanjska kultura je poznata po svojim vezama s istovremenim neolitičkim kulturama u Hercegovini i Dalmaciji gdje se npr. takve posude javljaju u danilskoj kulturi (lokalitet Danilo kod Šibenika). Na jugu zemlje mlađi neolitik je predstavljala hvarsko-lisičićka kultura nazvana po lokalitetima na Hvaru i Lisičićima od Konjica. Drugi su Ravlića pećina kod Gruda, Zelena pećina kod Mostara i Gradac kod Konjica. Karakteristična je po bogatim oblicima i ukrasima keramike. U sjevernoj Bosni starčevačku kulturu naslijedila je sopotska kultura karakteristična po sivoj glačanoj keramici s ukrasnim trakama. Najpoznatija kasna neolitička kultura bila je butmirska nazvana po lokalitetu Butmir kod Sarajeva. Ovoj kulturi pripadaju i nalazišta: Gornje Polje kod Kaknja, Okolište kod Visokog, Brdo u Butmirske skulpture Kiseljaku, Nebo u Biloj, Crkvina kod Turbeta i drugi. Nastala ja na temeljima kakanjske kulture, ali sa značajnim elementima danilske, sopotske i vinčanske prepoznatljivi na keramici. Ova kultura dala je značajne nalaze koji ukazuju na bogat duhovni život nositelja ove neolitičke populacije. To je čitav niz malih antropomorfnih i zoomorfnih skulptura. Zahvaljujući realizmu tih figura, posebno onih antropomorfnih, moguće je, među njima, razlikovati europeidne, armenoidne pa čak inegroidne elemente.

38

Osim ovih, na tlu BiH egzistirale su i druge neolitičke kulture. Prostore istočne i sjeveroistočne Bosne zauzimala ja vinčanska kultura (koja je tada zauzimala cijeli srednji Balkan i veći dio Panonije) Prepoznatljiva je po crnoj i sivoj kvalitetno glačanoj keramici, različitih oblika s bogatim ukrasima, žrtvenicima i figurama. Ovoj kulturi pripada naselje u gornjoj Tuzli gdje se već tada eksploatira sol. Zahvaljujući rudarstvu i poznavanju metalurgije svladali su tehnologiju proizvodnje i prerade zlata (pronađeni su brojni zlatni predmeti).

Dio keramičke posude pronađen u Obrima

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Butmir i Butmirci U predjelima oko gornjeg toka rijeke Bosne živjela je tokom nekoliko stotina godina u drugoj polovici III milenija pr. Kr. jedna zajednica ljudi mlađeg kamenog doba. Prva svjedočanstva o životu i razvoju ove zajednice otkrivena su u Butmiru kod Sarajeva. Po tom nalazištu je čitava ova zajednica dobila u nauci ime “butmirska kulturna grupa’’. Pokušajmo sada za trenutak predočiti sebi ovaj mali svijet. Osim pet do sada otkrivenih, u ovom kraju je postojalo vjerovatno bar još desetak naselja Butmiraca. Sve su to bila sela smještena uglavnom u riječnim dolinama. Svako selo imalo je u svojoj dolini dovoljno prostora za zemljoradnju, napretek ledina i šikara za napasanje, a bilo je dosta šuma u kojima se lovilo. I sirovine su bile nadohvat ruke, drvo, razne vrste kamena na obalama rijeke, kože, kosti i rogovi domaćih životinja i divljači, te naslage gline, toliko potrebne za gradnju kuća i izradu posuđa. Sav život se odvijao u selu i njegovoj okolini, od svakodnevnih poslova do raznih svečanosti i obreda.

PITANJA I ZADACI 1. Koje su se neolitičke kulture razvijale na tlu Bosne i Hercegovine? 2. Po čemu su značajne? 3. Pokušajte posjetiti neko nalazište iz perioda neolitika.

39

Prapovijest na tlu Bosne i Hercegovine

Historija I

Metalno doba (eneolitik i brončano doba) Eneolitik Nove promjena na prostor BiH došle su sredinom 4. milenija kada dolazi do nekoliko seobenih valova. Povezani su sa stepskim nomadima – stočarima koje su pokretnim činili konji i kola s kotačima. Prepoznatljivi su i po načinom ukopa. Ukapali su se posebno građene humke od zemlje, a kasnije kao na našim prostorima i od kamena (gomile ili gromile). U BiH nositelji su lasinjske, badenske, kostolačke i vučedolske kulture koje su se proširile iz panonsko-podunavskog prostora. Interesantno ja da su se njihova naselja nalazila uz rijeke u rudarskim oblastima oko Vrbasa, Bosne i Drine. Lokalitet kostolačke kulture Potočani kod Odžaka podario je izuzetno lijepu, kvalitetnu i raznovrsnu keramiku koju su ukrašavali bogati geometrijski motivi ispunjeni bijelom inkrustacijom (smjesa smole i mljevenih puževih kućica). Najznačajnija enolitička kultura je vučedolska koja se u BiH proširila iz susjednih matičnih prostora Slavonije i Srijema. Najpoznatiji lokaliteti su: Zecovi kod Prijedora, Hrustovača Sanski Most, Debelo brdo i Fortica kod Sarajeva, Gradac Kiseljak, Alihodže Travnik... Inače je bila poznata po razvijenoj metalurgiji bakra (sačuvani su kalupi za lijevanje oruđa i oružja). U Hercegovini ovaj period je obilježila jadranska kultura nastala iz kasne faze hvarskolisičićke kulture. Do novih promjene došlo je na kraju 3. milenija s valom novih doseljenika s prostora donjeg Podunavlja. S njima je do širenja bronce (legura bakra i kositra).

Brončano doba To je vrijeme donijelo značajne promjene na tlu BiH. Tada su se na prostorima istočne Bosne, Glasinca i Podrinja; na prostoru Hercegovine i krajevima iza Dinare te srednjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini formirati značajne kulturne zone. Brončanodobne tekovine podrazumijevale su nova naselja podizana na uzvišenjima (gradine) koja su se lako mogla biti branjena, a po potrebi i učvršćena bedemima te tumule – gomile između kojih bi trebalo izdvojiti one na Glasincu i Kupreškom polju. U njima su sahranjivane istaknute osobe svojih plemenske zajednice. Kuriozitet je ukop obavljen u drvenom sanduku Kultna kolica s Glasinca

40

na sanjkama koje su sačuvane zajedno sa tkaninom u koju je bio umotan). O posebnim kulturama ovog periodu nije moguće govoriti iz razloga što se, vjerojatno zbog slabe istraženosti, tek prepoznaju određeni utjecaji koji će kasnije imati veći značaj. Period srednje bronce (vrijeme između 17. i 13. st. pr. Kr.) je značio stabilizaciju pridošlog nomadskog stanovništva. Nalazi su rijetki. Naselja su češća u ravnicama, a koriste se Brončana posuda pronađena na i pećine. nalazištu Pod kod Bugojna Značajnije novine nastupit će tek krajem 13. i u 12. stoljeća prije Krista kada je s pristižu novi doseljenici iz srednjeg Podunavlja. Oni su poznati po kulturi polja sa žarama (umrli su spaljivani, a njihovi ostaci pohranjivani u žare - urne koje bi polagali u groblja) koja je na ove prostora donijela prve izrađevine od bakra i brončana oruđa. Mogućnost naoružavanja većeg broja ljudi i formiranje prvih vojski. nove populacije su značajno koristile. Na svom putu, stigle su se do Grčke gdje su bile uzrok rušenja mikenske civilizacije. To su one snage koje su na tlu Male Azije uništili hetitsku državu i bile zaustavljene tek u Egiptu. Kultura polje sa žarama na tlu BiH odigrala je značajnu ulogu. Iako su njezini nositelji trajno ostali samo u sjevernom dijelu Bosne ostavili su neizbrisive tragove posebno prepoznatljive po naselju sojenica Donja Dolina kod Bosanske Gradiške. Brončano doba se u značajnom obimu odrazilo na Brončana kopča pronađena na gospodarstvo, duhovnu kulturu i društvene odnose. Iako Glasincu su stočarstvo i zemljoradnja ostali prioritetna zanimanja metalurgija je postupno poprimala sve veći značaj o čemu svjedoče radionički centri u Ripču, Donjoj Dolini, Pivnici, Varvari, Debelom brdu… U duhovnoj kulturi dominirao je kult mrtvih izražen kroz ukope obavljane pod tumulima i ravnim grobovima s bogatim grobnim prilozima. Promjene u društvenim odnosima značajne su zbog procesa koji su počeli utjecati na formiranje plemenskih zajednica koje će svoju punu afirmaciju ipak zaokružiti u željezno doba.

PITANJA I ZADACI 1. Prisjetimo se promjena koje su bile uvjetovane otkrićem metala. Kako se to odrazilo na kulture u današnjoj Bosni i Hercegovini?

41

Civilizacije Starog istoka

5000-2800. protohistorijsko doba u Mezopotamiji nastanak mezopotamske civilizacije 3100. ujedinjenje Gornjeg i Donjeg Egipta 2700. “Spjev o Gilgamešu” (“Ep o Gilgamešu”) 2635-2155. Staro kraljevstvo u Egiptu 2500. prva dinastija u Uru 2296-2240. Sargon I 2200. nestanak akadske države, navala Guta 2112-2006. treća dinastija u Uru 2040-1785. srednje kraljevstvo u Egiptu XVIII st. osnivanje asirske države 1792-1750. Hamurabi 1749-1717. Šamšiadad I 1633. Hiksi u Egiptu 1552-1070. Novo kraljevstvo u Egiptu 1483-1468. Hatšepsut 1347-1339. Tutankamon 1290-1224. Ramzes II 1285. bitka kod Kadeša 1183-1154. Ramzes III 1070-332. Kasno kraljevstvo u Egiptu 1020. prva židovska država 722. asirsko ropstvo (sužanjstvo) 721-705. Sargon II 668-627. Asurbanipal 605-562. Nabukodonosor II 605. bitka kod Karkemiša 597. babilonsko ropstvo (sužanjstvo) 560-483. Siddharta Gautama Buda 558-530. Kir Stariji 530-522. Kambiz V-III st. početak gradnje Velikog kineskog zida 23.03. 1929. otkrivena Tutankamonova grobnica (Carter i Carnavon)

Civilizacije Starog istoka

Historija I

Mezopotamija Mezopotamija ili Me|urije~je, gr~ki su povjesni~ar Polibije i geograf Strabon, nazivali plodnu nizinu Jugozapadne Azije uz rijeke Eufrat i Tigris. Ina~e, Mezopotamija se prostire od Aramejskog gorja na sjeveru do Perzijskog zaqeva na jugu. Kada je to~no, na prostoru Mezopotamije, do{lo do tzv. neolitske revolucije jo{ uvijek se ne zna, ali zbog blizine zna~ajnih lokaliteta tog perioda u Kurdistanu sigurno ne puno kasnije. Neolitik je, na tlu Mezopotamije, u 5. mileniju zamijenilo bakreno doba koje je trajalo do 3200. godine ili po~etka bron~anog doba koje }e zatim oko 1200. godine naslijediti doba `eqeza. Pored ove periodizacije, vrijeme od 5000. do 2800. godine naziva se i protohistorijsko doba, kada dru{tveni i gospodarski napredak rezultiraju nastankom mezopotamske civilizacije. Polo`aj koji je zauzimala u sredi{wem dijelu Bliskog Istoka, bio je od velike va`nosti za Mezopotamiju prvenstveno {to se nalazila na kri`i{tu putova iz Indije i Perzije, Armenije i Male Azije te Sirije i Egipta. Takva pozicija osiguravala je kontakte koji su bili presudni za politi~ke, administrativne, gospodarske, trgova~ke, religijske i kulturne prilike u svim gradovima, zemqama i carstvima koja su nastajala na wezinom tlu.

Sumer

Prve plo~ice s arhai~nim oblikom klinastog pisma prona|ene su na bre`uqku Xemdet Nasra, sjeverno od Ki{a.

44

Sumer se naziva zemqa na krajwem ju`nom dijelu me|urije~ja gdje su jo{ u 4. mileniju `ivjeli Sumerani ili “qudi crne glave”, kako su ih wihovi suvremenici obi~avali zvati. Bili su tvorci rane civilizacije ~ije je tekovine mogu}e pratiti etni~ki i jezi~no, posebno iz razloga {to su bili tvorci prvo apstraktnog - slikovnog, a zatim jo{ jednostavnijeg klinastog pisma. Tragovi tog pisma prona|eni su na glinenim plo~icama u starim gradovima Uruku, Uru i Eriduu. Klinasto pismo je predstavqalo

niz znakova koji su u sirovu glinu utiskivani nekim o{trim predmetom. Tijekom vremena znakovi klinastog pisma su oboga}ivani i nekim simboli~nim znakovima, pojedina~nim i isprepletenim `ivotiwama, ili mitolo{kim motivima. Ina~e, na podru~ju Sumera rano je do{lo do pojave prvih urbanih naseqa unutar kojih je mogu}e prepoznati hramovne komplekse koji }e vremenom postati jezgre budu}ih gradova dr`ava. To je bilo mogu}e zahvaquju}i gospodarskom ustroju razvijenog irigacijskog sustava na jugu i povoqnog polo`aja gradova na sjeveru, koji su svoju mo} izgradili na bogatim sirovinama koje su uz ratarstvo i sto~arstvo postale temeq wihove mo}i. Na primjeru najve}eg centra Sumera - grada Uruka - vidimo te gradove dr`ave kao centralizirane monarhije na ~elu kojih su se nalazili vladari kao apsolutisti~ki monarsi. S objediwenim funkcijama vladara i sve}enika predstavqali su bo`anstvo s rezidencijom u kultnom centru – hramu koji je na taj na~in postao i upravno, administrativno i kulturno sredi{te. Osim vladara, dru{tvenu hijerarhiju ~inili su jo{: sve}enici, vojnici i administrativni slu`benici kao pripadnici rane sumerske aristokracije, te mogu}e i obespravqeni trgovci, obrtnici i seqaci. Uloga vladara bila je neprikosnovena, a wegova apsolutisti~ka vlast tolerirala je samo slu`be savjetodavnog karaktera. O tragovima dru{tvene hijerarhije izravnije govori tek “Spjev o Gilgame{u” oko 2700. godine prije Krista.

Fragment “Spjeva o Gilgame{u”

Gilgame{ i Enkidu ubijaju Humbabu

I u umjetnosti, vladar je zauzimao centralno mjesto. Prikazivan je kao vojskovo|a, graditeq hramova, lovac, sve}enik, ili pastir stada Inane - bo`ice plodnosti. Do promjena u Sumeru do}i }e, po~etkom 3. milenija, s doseqavawem Semita od kada }e, tijekom idu}eg milenija, ta dva naroda odre|ivati politi~ku i kulturnu sliku Mezopotamije. Posebno se dominantnim ~inio grad Ki{ koji se, kroz sukobe s drugim gradovimadr`avama, spomiwe u jednom od najstarijih djela svjetske kwi`evnosti: “Spjevu o Gilgame{u”. Tada se, izme|u ostalog, prvi put, na tlu Mezopotamije spomiwu utvr|eni gradovi, a posebno bedemi veli~anstvenog Uruka, dugi, kako je zabiqe`eno, 9 kilometara. U vrijeme ranih kultura juga Mezopotamije isticao se i grad Ur. Ovaj grad, u kojem se prva dinastija spomiwe ve} 2500. god. pr. Kr., predstavqao je zna~ajno kulturno sredi{te. Po nalazima, isti~u se grobnice s bogatim arheolo{kim materijalom, koje je wihov istra`iva~, ~uveni Leonard Woolly (Leonard Vuli), ozna~io kao kraqevske. Neki od tih grobova masivni su ukopi s pratwom. Istovremeno s gospodarom ukapala se

45

Civilizacije Starog istoka

Historija I i wegova pratwa – posluga i bogata oprema. Me|u wima se posebno isti~e grobnica princeze Pu’abi s kojom su wezine pratiqe dragovoqno oti{le u smrt. U umjetnosti, to je vrijeme i ~estih kipova “vjernika u molitvi” prikazivanih ispred bo`anstava kojima se mole. Tipi~ni su za ve}inske semitske krajeve koji su postupno preuzimali prevlast na tlu Mezopotamije. Kao i u oblasti materijalne kulture Sumeranima se pripisuje prednost u duhovnoj kulturi, a posebno religiji. Koliki je bio zna~aj wihovog teolo{kog koncepta pokazuje ~iwenica da je wihova religija u{la u osnove svih religijskih sustava semitskih naroda. O vjerovawima Sumerana najvi{e podataka su dali Princeza Pu’abi tekstovi sa~uvani na plo~icama s klinastim pismom. Iako je najvi{e takvih tekstova prona|eno u ostacima starih gradova Nipura, A{ura i Ninive, na asirskom ili babilonskom jeziku zapravo se radi se o prijevodima i adaptacijama starih sumerskih tekstova. Analizom tih tekstova saznalo se da su ve} stari sumerski gradovi Eridu, Nipur i [urupak imali svoj panteon. Na vrhu panteona nalazilo se vrhovno bo`anstvo. Uz wega se nalazilo jo{ sedam bogova, a iza wih jo{ 50 velikih kreativnih i nekreativnih bogova. Prema rekonstrukciji: iz prvobitnog mora, ~ija je gospodarica bila bogiwa Namu nastali su nebo i zemqa. Namu je zatim stvorila boga neba Ana i gospodara Ostatci Nipura zemqe bogiwu Ki. Bogovi Anu i Ki bili su roditeqi Enlila boga zraka koji je razdvojio nebo i zemqu te stvorio sunce, mjesec i zvijezde. Istovremeno, imao je zadatak birati i kruniti sumerske kraqeve u svom hramu Nipuru. Enlil i wegova majka Ki su zatim, uz pomo} boga slatkih voda, stvorili biqni i `ivotiwski svijet, dok se stvarawe ~ovjeka pripisuje bogiwi Ninmah. Namu je najzna~ajnije `ensko bo`anstvo “bogiwa majka” ili “zemqa majka” koja se u Uruku, Ki{u i Laga{u zvala jo{ i Inana. Za razliku od we, najra{irenije mu{ko bo`anstvo je bio bog Dumuzij (kasnije semitski Tamuz) posebno {tovan u Uruku kao Inanin brat ili mu`. Kasnije je postao bo`anstvo vegetacije. Uz Enlila, zna~ajno bo`anstvo, bio je i bog Enki «gospodar zemqe» vi{e {tovan kao bog slatkih voda bez kojih vegetacija ne uspijeva, ali i za{titnik umjetnosti, kwi`evnosti i znanosti.

46

O bo`anstvima sumerskog panteona svjedo~e i brojni mitovi, a naj~e{}e oni o stvarawu svijeta, o potopu, Gilgame{u i u mitu o Inani i Dumuziju. Sa~uvani u raznim verzijama, koje su nastajale tijekom vremena, nezaobilazna su svjedo~anstva za izu~avawe civilizacije naroda stare Mezopotamije.

Akad Samostalan razvoj sumerskih gradova bit }e prekinut krajem 3. milenija kada se na prostor Me|urije~ja spu{taju semitska plemena iz planinskih oblasti Sirije. Uskoro su u sjevernom dijelu Mezopotamije osnovali dr`avu unutar koje }e se za vladara Sargona (oko 2296-2240. g. pr. Kr.) na}i sve zemqe od Biblosa na zapadu do Perzijskog zaqeva na istoku. Zbog toga je Sargon nosio titulu “kraqa ~etiriju strana svijeta”. Mo} Akada po~ivala je na snazi Sargonove li~nosti i centraliziranoj upravi koju je stvorio sa svojim nasqednicima. Bio je vladar koji je, prvi u pro{losti Mezopotamije, svoju osobu uzdigao iznad dotada{we

Sargon

47

Civilizacije Starog istoka

Historija I

Akadska dr`ava u vrijeme Sargona

prevlasti gospodara hramova. Takve okolnosti dovele su do raslojavawa u dru{tvu i pojave privatnog vlasni{tva. Zemqa koja je do tada bila neotu|iva imovina hramova promijenila je vlasnike i postala privatna. Uzurpacija vlasti bila je takvog opsega da su Sargonovi nasqednici progla{avani bogovima. Utjecaj semitskog Akada tada je bio ogroman. Slu`beni jezik u dr`avi postao je semitski - akadski, a u religiji su sumerska bo`anstva zemqe ustupila mjesto kozmi~kim bogovima Akada. I u umjetnosti, ve} od Sargonove vladavine, dolazi do zna~ajnih promjena zbog kojih se taj period naziva klasi~nom fazom mezopotamske umjetnosti. Ova dr`ava nestala je oko 2200. godine prije Krista pod udarom plemena Guta - planinskog naroda

koji se punom snagom, na ove prostore, spustio s istoka. Nakon sto godina anarhije osnovana ja Tre}a dinastija iz Ura.

Novosumersko razdobqe (tre}a dinastija iz Ura)

Ur-Namuova stela

48

Ovaj period zna~io je novu prevlast Sumera s juga, nasuprot Akada na sjeveru. Jezgru nove dr`ave ~inio je teritorij slobodnog Laga{a, dok su dr`avu u potpunosti restaurirali Babilon i 3. dinastija iz Ura. Djelovawem prve babilonske dinastije, sumerski jezik je ponovno postao slu`beni. Stari gradovidr`ave vratili su svoj zna~aj, a gospodarstvo i trgovina zna~ili su blagostawe. Istovremeno se intenzivno gradilo i umjetni~ki djelovalo. Uz to, 3. dinastija iz Ura egzistirala je od 2112. do 2006. god. pr. Kr., a vladala je dr`avom koja je bila ne{to mawa od ranijeg Akadskog carstva. Dr`ava je bila ustrojena izrazito apsolutisti~ki. Svu vlast

imao je vladar koji je dr`avom upravqao kao bo`anstvo s pod~iwenim administrativnim aparatom. Unato~ tome, podarila je prve pravne tekstove kao poznati “Ur-Namuov zakonik”. U umjetnosti je poseban zna~aj imala arhitektura. Monumentalna gradwa i daqe je bila aktualna, a wezin vrhunac predstavqa izgradwa stepenaste piramide – zigurata. Povratak Semita u Mezopotamiju ozna~io je kraj ovog perioda. U drugom mileniju na vlast su do{li Amori}ani, narod semitskog podrijetla, koji je na prostoru sredi{we Mezopotamije utemeqio svoju dinastiju.

Semiti su skupina naroda (Amori}ani, Aka|ani, Babilonci, Asirci, Feni~ani, Arapi) koje povezuje jedinstven semitski jezik. Pradomovina im je bio sjeverni dio Arapskog poluotoka odakle su kao nomadi tijekom 4. milenija pr. Kr. po~eli svoju seobu. Na prostore Mezopotamije doselili su u 2. mileniju pr. Kr. gdje su asimilirali starosjedila~ko stanovni{tvo, prihvatili stare kulturne tradicije i osnovali mo}ne dr`ave.

Babilonsko razdobqe Centar amoritske dr`ave nalazio se u Babilonu, u sredi{tu Mezopotamije, na mjestu gdje su se dvije rijeke Eufrat i Tigris najvi{e pribli`avale. Zbog takvog polo`aja postao je najva`nije trgova~ko sredi{te Male Azije. Poseban zna~aj Babilon je stekao u vrijeme cara Hamurabija (1792-1750). On je oko Babilona uspio okupiti druge gradove i formirati centralisti~ku dr`avu, u povijesti poznatu kao Starobabilonsko carstvo. Za wega je karakteristi~no da je, iako vladar semitsko-akadske tradicije, wegovao sumersku tradiciju, posebno cijene}i wezine duhovne vrijednosti. Uspio je sjediniti dva jezika i kulture dva naroda, a babilonskog boga Marduka proglasio je vrhovnim bo`anstvom s objediwenim elementima sumerske i semitske duhovne tradicije. Te tradicije bile su karakteristika i umjetni~kih djela koja ipak nisu uspjela nadma{iti djela novosumerskog doba. Iako je bio poznat graditeq hramova, wegovo najzna~ajnije djelo je “Zakonik” - zbirka obi~ajnih propisa sa~uvanih na glinenim plo~icama i jednoj kamenoj steli koja je prona|ena u Suzi. Na woj je Hamurabi prikazan kako od boga [ama{a prima zakone koji su vrijedno svjedo~anstvo o dru{tvenim odnosima unutar wegove dr`ave. Pored ~iwenice da je predvi|ao kazne koje su se po obi~ajnom pravu odmjeravale “oko za oko”, “Zakonik” kroz svoja 282 ~lana ukazuje na niz

Stela sa Hamurabijevim “Zakonikom”

49

Civilizacije Starog istoka

Historija I

Rekonstrukcija Babilona

I{tarina vrata

50

propisa koji ure|uju kaznene, vojne, privatne i obiteqske odnose te obja{wava ~in vo|ewa sudskog postupka. Uz to, zna~ajno je svjedo~anstvo koje ukazuje na pojavu privatnog posjeda koji se o~itovao kroz vlasni{tvo nad zemqom i robovima. Tako|er, u zakoniku su istaknute i tradicionalne moralne vrijednosti, pravda, istina i odgovornost koje i sam Hamurabi, kao mirotvorac i za{titnik svog naroda, isti~e kao svoje vrline. Nakon wegove smrti carstvo nije uspjelo opstati. Sna`ne udarce zadali su mu Hetiti, Kasiti i Asirci. Do obnove dr`ave do{lo je u 7. st. pr. Kr. kada je nakon osloba|awa od Asiraca osnovano Novobabilonsko carstvo. Nakon Nabopolasara koji je obnovio dr`avu proslavio se vladar Nabukodonosor II. (605-562). Za Siriju je ratovao s Egip}anima u bitci kod Karkemi{a 605. godine prije Krista, 597. godine osvojio je Jeruzalem, a @idove odveo u ~uveno babilonsko su`awstvo. Pored toga {to se iskazao kao osvaja~, bio je poznat i kao veliki graditeq. Za svoje vladavine u Babilonu je podigao monumentalnu prijestolnicu sa sve~anom pala~om za odr`avawe novogodi{wih sve~anosti, bedeme oko grada i utvrdama – I{tarina vrata s kojima se odu{evqavao i Herodot, a od koje je, ina~e, po~iwala cesta koja je u du`ini od 300 metara vodila kroz grad. Vrata su ukra{avali karakteristi~ni motivi `ivotiwa i cvjetnih ornamenata koje je danas mogu}e vidjeti rekonstruirane u muzeju u Berlinu. Ina~e, Herodotu, istinskom svjedoku povijesti, dugujemo one veli~anstvene opise starog Babilona s kojima je Nabukodonosor II. zavr{io davno zapo~eto djelo velikog Hamurabija. Nakon smrti Nabukodonosora II., wegovi nasqednici nisu uspjeli sa~uvati carstvo. Oslabqeno, preuzeo ga je perzijski kraq Kir II.

Pro{irimo znawe - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Kota~ i kola Izum kota~a se`e u prapovijesnim kulturama Mezopotamije sve do 4. tisu}qe}a prije n. e. Dokazano je da se kota~ tada javqa na lon~arskom kolu. Vjerojatno bi jednako stara mogla biti i upotreba kota~a na kolima, iako najstariji dokazi potje~u tek iz 3000. godine prije n.e. To su slikovni znaci na glinenim plo~icama koje su na|ene u Uruku. Iz wih jasno proizlazi da su kola nastala od starijih saonica, koje su jednostavno stavili na kota~e. Drugi se prikazi iz istoga doba mogu na}i na posudama i pe~atima. Otkriveni su i glineni modeli kola. Sama kola na|ena su prvi put u kraqevskom grobovima Ura, Ki{a i dr. Tehni~ka izradba najstarijeg vozila s kota~ima …je nezgrapna drvena konstrukcija s 2 ili 4 plo~asta kota~a. …Gorwi je dio kola imao izrazito visoku ogradu. Ponekad su kota~i i dijelovi kola imali bakreni krov. Kola je vukao par volova ili divqih magaraca upregnutih u rudo. Ve} u ranom povijesnom vremenu (oko 3000. godine prije n.e.) upotrebqavali su Sumerani kola kao bojna kola, pa su ona ostala va`an vojni faktor u Sumeru i u slijede}e doba. Iz Sumera kola su se oko 3000. godine prije n. e. pro{irila u susjedno iransko podru~je (Elam)i na sredwi Eufrat. Odatle su u sredini 3. tisu}qe}a stigla u centralnoazijsko stepsko podru~je i dolinu Inda, a ne{to kasnije dokazana i u gorwem Eufratu i Maloj Aziji. Neobi~no je da je Egipat u ve}em opsegu preuzeo kola tek oko 1600. godine prije n.e. Velika ilustrirana povijest svijeta, Tom 1, str. 446 Pe~ati Predmeti u obliku pe~ata (pucetni pe~ati i pe~atwaci) ili cilindra (pe~atni vaqci) s ugraviranim geometrijskim ili figuralnim motivima slu`ili su za pe~a}ewe glinenih posuda i omota robe radi garantirawa autenti~nosti i kvaliteta sadr`aja. Prvi pe~ati javqau se u Mezopotamiji u kulturi Tell-Halaf u 5. tisu}qe}u prije n.e., a upu}uju na postojawe gradskih kultura s dalekose`nom trgovinom na tom podru~ju. Pe~at se pro{irio iz Mezopotamije u susjedna podru~ja Irana, u Siriju, Palestinu, Predwu Aziju i u Egipat. Pri kraju 4. tisu}qe}a pe~at je u ju`noj Mezopotamiji zamijewen genijalnim izumom pe~atnog cilindra koji se mogao jednostavno izvaqati preko glinenih plombi. Kao materijal za pe~ate u prvo je vrijeme slu`ila glina, kasnije se prednost davala dragom kamewu i bakru. U Mezopotamiji se na pe~atnim vaqcima razvila likovna umjetnost visokog stupwa, koja je najvi{i domet postigla u ranopovijesno doba sumerskih gradova dr`ava. Velika ilustrirana povijest svijeta, Tom 1, str. 461

51

Civilizacije Starog istoka

Historija I Gilgame{ Stihovi s kojima Utnapi{tim (praotac qudi) Gilgame{u opisuje veliki potop. «Sve {to ima{ah, ponesoh sa sobom, sve {to u `ivotu stekoh, pozvah u svoje vozilo obiteq i sve ro|ake, `ivotiwe poqske, marvu s pa{e i qude s posla – sve to ukrcah. Uni|em u vozilo i zakqu~am vrata. Kad je granulo sunce, daleko na obzorju navu~e se crn oblak. Vedrina dana najedanput se prometne u no}, brat ne vidi vi{e brata, narod neba ne mo`e vi{e da se prepozna. Bogovi bijahu prestra{eni od povodwe, bje`ahu i uteko{e k nebu Anua, Bogovi ~u~ahu kao psi, pokraj zida, i tiho le`ahu… [est dana i {est no}i bujahu oluja i poplava, orkan vlada{e na zemqi. Kada sedmi dan osvanu, oluja se sti{a, poplava se izravna, koja pusto{a{e kao ratne vojske; umiri{e se valovi, olujna vjetrina jewa, i povodwa ne ra{}a{e vi{e. Ja promatrah kakva je voda, zamukao bje{e wezin gromot. Ilova~om su postali svi qudi! Sve do krova dopira{e mo~vara! Gledah gdje je kopno, gdje obzorje mora, Daleko, sasvim daleko izroni jedan otok. Do brda Nisira dospije vozilo, Doplovi do brda Nisira i zaustavi se kao usidreno. Kad osvanu sedmi dan, pustim goluba, po{aqem ga nadvor, On odleti i opet se vrati, taj moj golub, Jer ne na|e po~ivali{ta, on se vrati. I ja pustim lastavicu neka leti, i ona odleti pa se vrati, moja lasta, Jer ne na|e po~ivali{ta, ona se vrati. Iza{aqem i gavrana, pustim ga neka odleti, On odleti, i uvidje gavran da opada ogledalo vode; On `dere, lije}e naokolo, grak}e i vi{e se ne vrati.» Hú. plo~ica. Prijevod Stanislav [imi}

RJE^NIK NEPOZNATIH POJMOVA Su`awstvo - ropstvo

PITAWA I ZADACI 1. Uporedite razvoj mezopotamskih gradova? 2. Kako se razvijala Akadska dr`ava? 3. [ta je Hamurabi uredio svojim zakonom? 3. Kakav je zna~aj kota~a i kola za povijest ~ovje~anstva?

52

Hetiti Na prostoru Anatolije u današnjoj Turskoj narod Hetita je utemeljio svoje dvije države. Do osnivanja prve došlo je krajem 17. i početkom 16. stoljeća prije Krista kada se spominje i njihova prijestolnica Hatuša (danas Bogazkale) na rijeci Halisu. Već tada su njihovi vladari Labarna-Hatušiliš I. i njegov nasljednik Muršiliš I. stvorili državu koja se prostirala na jugoistok do Sirije, i na istok do Babilona. Nakon gubitka države od Mitanaca, Hetiti su se, nekoliko stoljeća kasnije, za vladara Šupiluliume oko 1370. g. pr. Kr. našli među velikim državama Bliskog istoka. Taj moćni vladar uspješno je ratovao s Asircima i Egipćanima. Sukobi s Egiptom trajali su sve do vremena Ramzesa Reljef s hetitskim vojnicima II. kada je s njim ratovao Muvatal kod Kadeša 1285. pr. Kr. Tom prilikom između njih je došlo do podjele interesnih sfera. Između ostalog, Sirija je podijeljena na sjeverni dio koji je pripao Hetitima i južni s Palestinom, koji je pripadao Egipćanima. Oko 1200. godine pr. Kr. moć hetitske države počeo je slabiti. Nestala je u seobi Naroda s mora. U 8. st. pr. Kr. na prostorima gdje se nalazila nastala je država Frigijaca. Hetitska država bila je uređena s nizom pravnih propisa. Interesantno je, da za razliku od drugih zemalja na Bliskom istoku, njihovi zakoni nisu poznavali drastične kazne, te se tako i smrtna izricala vrlo rijetko. Čak je i položaj žene u njihovom društvu bio znatno povoljniji. Što se umjetnosti tiče, vladavinu Hetita obilježilo je monumentalno graditeljstvo. O njemu i danas svjedoče ostaci drevne Hatuše otkriveni u Alaça Hüyüku (Aladža Hijiku). Bila je visoko urbaniziran grad snažnih bedema i monumentalnih gradskih vrata, s reprezentativnom vladarevom palačom i hramovima. Posebno se upečatljivim čine sačuvani reljefi koje su ukrašavali zidove špilja te dovratnici ukrašeni skulpturama koji su stanovnike trebali štititi od zlih duhova. Lavlja kapija u Hatuši

53

Civilizacije Starog istoka

Historija I Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Muršilijeva molitva zbog zla koje je učinio svojoj pomajci ...Ubila je... oduzela mi to je po mom mišljenju bio smtrni prijestup, no ona nije umrla. Gledajte! Pitao sam je i bogove moje gospodare, i (u proročištu mi je odgovoreno da je pogubim, ili da je izbacim s položaja. No ja je tada nisam pogubio, već sam je zbacio s položaja svećenice šiwananni. I budući da je proročište objavilo da ona treba biti zbačena s položaja, ja sam je zbacio, i dao sam joj kuću. Ništa joj ne nedostaje što zaželi – ima kruha i vode i sve joj stoji na raspoaganja... Očima promatra sunce i nebo, i jede kruh koji daje život! Moja je paksmo jedna kazna, kaznio sam je samo time što sam je prognao iz palače ... Samo to je kazna kojom sam je kaznio, o bogovi, uzmite pred sebe tu činjenicu i proučite je. Je li njoj život sada postao loš? Ta ona je živa i promatra sunce svojim očima i jede kruh koji daje život. Moja je kazna smrt moje žene! Je li to moguće popraviti? Zato jer ju je ona ubila, kroz sve dane mojega života moja duša silazi pod crnu zemlju zbog nje. O bogovi, ne vidite li tko je kažnjen? ... Budući da sam joj oduzeo dužnost šiwanzanni svećenice, ja ću vam, bogovi, gospodari moji, priređivat žrtve i svetkovine. O bogovi, ne vraćajte joj dužnost šiwanzanni svećenice, ne brinite se za nju! ...ona je proklinjala moju ženu sve dok je nije ubila... Prognao sam kraljicu iz palače, tako da više ne može uricati vaše svećenike i vaše sluge, bogovi... Evo je, Muršili, veliki kralj, kralj zemlje Hatti, stao sam pred vas. R. Matasović, Kultura i književnost Hetita, Matica hrvatska, Zagreb 2000, str. 173-174.

Ako netko otme ženu obećanu drugome, i ako uzme zaručničke darove koje je prvi čovjek dao, mora platiti kaznu, no otac i meti ne plaćaju. Ako je pak otac i mati daju drugome čovjeku, tada i oni plaćaju kaznu. Ako otac i mati odbiju platiti, ženu treba odvojiti od onoga (čovjeka). R. Matasović, Kultura i književnost Hetita, Matica hrvatska, Zagreb 2000, str. 109-110.

PITANJA I ZADACI 1. Ko su Hetiti i kako su formirali svoju državu? 2. Koji su najznačajniji hetitski vladari? 3. Protumačite zajednički neke hetitske zakone.

Iz hetitskih zakona Ako netko ubije muškarca ili ženu u svađi, otkupljuje ga i daje (kao otkup) četiri glave za muškarca i za ženu. Jamči i svojom kućom. Ako netko slobodnog muškarca ili ženu ozlijedi, i on ili ona umre, sagriješila je njegova ruka. On otkupljuje umrloga i daje dvije glave. Jamči i svojom kućom. Ako netko ozlijedi nekog čovjeka i ovaj se razboli, mora ga njegovati. U zamjenu za njega mora dati (drugoga) čovjeka koji će raditi u kući razboljeloga dok je bolestan. Dok je (ozlijeđeni) bolestan daje mu se 6 šekela srebra, a plaća i nadnicu za liječnika. Ako slobodnom čovjeku netko rastrga uho, daje 12 šekela srebra. Jamči i svojom kućom. Ako netko rastrga uho slugi ili služavki, daje 3 šekela srebra.

54

55

Civilizacije Starog istoka

Historija I

Asirsko Carstvo

Semitski Asirci su početkom 2. milenija prije Krista, na brdovitim prostorima sjeverne Mezopotamije, osnovali državu Asiriju. Stanovništvo se većinom bavilo stočarstvom, a uz rijeku Tigris i ratarstvom. Uz to, rano su savladali tehnologiju prerade željezne rude i proizvodnju oružja po kojoj su, kao i po vještini ratovanja, bili posebno poznati. U takvim uvjetima stvorili su vojsku koja je postala okosnica države pa i ne čudi što se zvala “čvor carstva”. Regrutirala se od slobodnog stanovništva po administrativnim oblastima koji su istovremeno bili i zapovjednici. Uz vojsku je postojala carska garda i inženjerske jedinice koje su brinule o izgradnji putova i mostova te za izradu artiljerijskih i opsadnih sprava koje su od njih naslijedili Perzijanci, a zatim i Rimljani. Tijekom svoje povijesti u Asiriji su se izmijenile tri države – carstva. Do osnivanja države došlo je u 18. stoljeću prije Krista kada se na prijestolju spominje Sargon I., Šamšiadad I. (1749-1717) koji je granice zemlje proširio do Iranske visoravni na istoku i Babilona na jugu, te Zimrilim koji se proslavio svojim graditeljstvom. Druga država pripadala je periodu vladavine Asurbalita I. (1363-1328) koji se smatrao ravnopravan egipatskim faraonima i njegovim nasljednicima koji su u borbama s Hetitima pokušavali održati carstvo koje je nakon Tukultininurte I., velikog osvajača Babilona, propalo. Treća faza Asirskog carstva pripada prvom mileniju. Obnavljanje države proteklo je pod snažnim utjecajima Aramejaca koji su prepoznatljivi i u umjetnosti (česti motivi

56

dobrih duhova koji su trebali štititi od zla). Na asirskom prijestolju izmijenilo se nekoliko vladara: Asurnazirpal II. i Salmanasar III. vladali su državom od Eufrata do Sirije. U umjetnosti, dominirali su utjecaji Babilona. Pojačani su djelovanjem kraljice Semuramat, legendarne Semiramide (jedne od najčuvenijih žena Starog istoka) koja je nakon smrti svog muža Šamšiadada V. (832-810) uspješno vladala 6 godina. Semiramidini viseći vrtovi (ubrajaju se Carstvo je punu snagu dosegnulo za među Sedam svjetskih čuda staroga vijeka), rekonstrukcija Tiglatpalasara III. koji je Asiriju povezao u personalnu uniju s Babilonom i Sargona II. (721-705). Njega su, između ostalih, priznali i bahreinski otoci u Perzijskom zaljevu. Samo od danka koji su tada platili Cipar i Egipat podigao je novu prijestolnicu u blizini Ninive Dur-Šarrukin (Sargonov dvor). Velebno zdanje okruživali su hramovi i palače asirske aristokracije, ali je funkcioniralo samo za njegove vladavine. Iza njega Niniva je ponovno vratila svoj sjaj. Posljednji veliki asirski vladar bio je Asurbanipal u lovu, dio reljefa u palači u Ninivi Asurbanipal (668-627) koji se unatoč svojim velikim osvajanjima (čak i Egipta do Teba) proslavio svojim kulturnim aktivnostima. Bio je obrazovan čovjek poznavatelj književnosti, matematike i stranih jezika. Naime, u ostacima palače u Ninivi koja je bila ukrašena brojnim umjetninama otkrivena je velika biblioteka u kojoj su sačuvana najveća djela akadske literature.

PITANJA I ZADACI 1. Kako je nastalo Asirsko carstvo? 2. Koji su najznačajniji asirski vladari?

57

Civilizacije Starog istoka

Historija I

Egipat (Zemqa, Nil, qudi) Zemqa Egipat je zemqa na sjeveroistoku afri~kog kontinenta. U doba paleolitika egipatsko tlo izgledalo je znatno druk~ije nego danas. Iako tragovi prvih kultura na tlu Egipta potje~u jo{ iz vremena paleolitika, prva naseqa nastaju u kulturi Sebil izme|u 15000 do 10000 godina prije Krista. Wihov razvoj nastavqen je i kroz mezolitsku kulturu sjevernoafri~kog Kapsijena prije 9000 godina. Nakon toga Egipat je u{ao u period neolitika koji se istovremeno i u Gorwem i Dowem Egiptu iskazao kroz niz reprezentativnih kultura, od kojih su neke prethodile egipatskom dinasti~kom periodu. U Dowem (sjevernom) Egiptu to su kulture: Merimde beni Salame (prije 50006000. god.), Fajumska (oko 5700. god.), El Omari i Maadi (izme|u 4000. i 3000. god.) koja je vjerojatno bila preddinastijska kultura. Nositeqi ovih kultura `ivjeli su u naseqima s kvadratnim ku}ama, izra|ivali keramiku, wegovali kult pri kojem su `rtvovali qude i `ivotiwe. Kao Dowi, i Gorwi (ju`ni) Egipat obiqe`ilo je nekoliko zna~ajnih neolitskih kultura. Najstarija je El Badari (egzistirala od 5500. do 3800. god.). Iako wezina naseqa nisu prona|ena, wezini pripadnici su se bavili obradom zemqe i sto~arstvom. Izra|ivali su obojenu keramiku te wegovali interesantan kult mrtvih u kom su `ene pokapali bez glava koje su mijewale kerami~ke posude. Od we je mla|a kultura Naqada (datirana izme|u 4000. i 3300. godine) u kojoj se nastoje prepoznati korijeni kasnije egipatske kulture. I wu je obiqe`io kult mrtvih karakteristi~an po pojavi qudskih `rtva na kojima su zamije}eni tragovi kanibalizma. Istovremeno je prva kultura koja je koristila bakar, zlato i srebro. Interesantno je da je bila poznata i na Keramika kulture Naqada tlu Mezopotamije.

Ujediwewe Egipta. @ivot po pravilima rijeke. Stvarawe dr`ave na prostorima uz rijeku Nil nije bio ni kratak ni jednostavan proces. Pri tome je glavnu ulogu odigralac sama rijeka. U kasnom paleolitiku Nil je bio znatno ve}a i {ira rijeka, a velike, danas suhe doline sjeverne Afrike bile su plodne. Nakon zatopqewa, korito Nila postupno se su`avalo stvaraju}i terase plodnog tla koje su omogu}avale idealne uvjete za rano naseqavawe. Stanovni{tvo je po~elo obra|ivati zemqu i u~iti koristiti ogromna vodena bogatstva posebno na dowem Nilu. Od o`ujka do lipwa, kada bi zemqa bila najpogodnija za obra|ivawe, Egip}ani su uz obale Nila sijali `itarice te sadili vo}e i povr}e. Kako su wihovi usjevi, zbog ~estih tropskih vru}ina, znali stradati rano se po~iwu udru`ivati i

58

krotiti rijeku. Spoznaja da mogu kopawem kanala i podizawem nasipa regulirati vode mo}ne rijeke (irigacioni sustav) utjecala je na uspje{no udru`ivawe vi{e naseqa u ve}e teritorijalne zajednice - nome. Na ~elu noma nalazio se nomarh koji je vremenom postajao gospodar s neograni~enom vla{}u. U svojoj osobi objediwavao je sve}eni~ku, sudsku i vojnu vlast. Vjerojatno su neki od tih noma na ~elu s nekim mo}nim nomarsima, koji su ambiciozno znali nametnuti svoju vlast slabijim susjedima, bili jezgre budu}im dr`avama Gorweg i Doweg Egipta. Do wihovog ujediwewa u jednu dr`avu do{lo je 3100. godine prije Krista. Tada je registrirana prva egipatska dinastija na ~elu koje se nalazio vladar Narmer (wegovo ime egipatski sve}enik Maneto ~ije su djelo Aegiptaca» citirali neki anti~ki pisci u ovom valadaru prepoznaje mitskog ujediniteqa egipatske dr`ave Menesa). Sa~uvano je na paleti, “ujediniteq zemqe”, prvi koji je nakon pobjeda nad vladarom sjevera ujedinio krunu Gorweg i Doweg Egipta.

³Pozdrav tebi o Nile! Ti koji izvire{ iz zemqe, Do|i i nahrani Egipat² Stara egipatska himna Krune Gorweg i Doweg Egipta (lijevo i desno), te Ujediwenog Egipta (u sredini)

Staro kraqevstvo (2635-2155. godine prije Krista) Nakon ujediwewa dr`ave u dosta neodre|enom periodu I. i II. dinastije nastupila je II. s kojom nastaje Staro kraqevstvo - organizirana dr`ava autoritarnohijerarhijskog tipa.

Za ujediwewe Egipta vezana je legenda o Horusu i Sethu koji personificiraju dvije dr`ave koje su se nakon vremena suparni{tva na{le u jednoj dr`avi. Simboli~no su kipove faraona na prijestoqu konopima vezali za jedan stup kao simboli~an ~in spajawa dvaju dr`ava. O tom svjedo~i i paleta kraqa juga- Narmera koji je osvojio Gorwi Egipat i ujedinio dr`avu.

59

Civilizacije Starog istoka

Historija I Faraon (per-aa ili “velika kuća”) u starom Egiptu bio je inkarnacija bo`anstva na zemqi sa-re “sin Sunca“. Wegovu titulu dopuwavale su i dvije oznake posebno istaknute na kraqevskoj kruni koje su kao bijela juga, a crvena sjevera ozna~avale faraona kao gospodara ujediwene zemqe. Nadopuwavala ih je glava kobre - ureus - solarni simbol koji personificira snagu Sun~evog diska. Ina~e, simboli vladarske mo}i bili su trostruki bi~ nehah i pastirska palica. Kao vrhovni sve}enik, faraon je prikazivan s bo`icom istine i pravednosti Maat na dlanu. U mitolo{kom smislu bio je sin Sunca i bo`ice neba Nut, ali i nebeski bog Horus - “onaj koji vidi svijet iz visine“ a kasnije sin boga Ozirisa koji se na zemqi pojavio kao ~ovjek.

Na ~elu dr`ave nalazio se vladar – faraon. On je kao inkarnirano bo`anstvo - bog na zemqi bio je gospodar s apsolutnom vla{}u, osoba koja je predstavqala mo} Egipta, {to nije podrazumijevalo samo gospodarsku nego i vojnu i vjersku mo}. Administrativni centar dr`ave nalazio se u Memfisu, gradu koji je svojim spomenicima proslavio egipatsko graditeqstvo Starog kraqevstva. Tada je za faraona Xosera, danas slavni arhitekt i graditeq Imhotep, sagradio prvu 60 metara visoku stepenastu piramidu posmrtnu rezidenciju bo`anskog kraqa s kojom je po~ela era egipatske monumentalne arhitekture.

Piramide – ku}e za umrle faraone

Obi~aj vladara prve i ~etvrte dinastije graditi duple grobnice monumentalne mastabe (pravokutni grobovi kosih zidova) u Saqqari i prazne grobove kenotafe u Abidosu, svetom gradu gdje se nalazio grob boga Ozirisa, napustili su vladari IV. dinastije koji umjesto wih sebi podi`u monumentalne grobnice - piramide. Piramide koje danas poznajemo kao mjesta koja ~uvaju grobove faraona zapravo su bile dom za bo`ansku djecu starog Egipta u kojima su trebali trajati za vje~nost. Stepenasta piramida kraqa Xosera bila je prva izgra|ena grobnica piramidalnog tipa. Me|utim, prvi istinski graditeqi piramida bili su: faraon Snofru osniva~ slavne IV. dinastije koji je 24 godine svoje Xoserova stepenasta piramida vladavine obiqe`io gradwom triju piramida i wegovi nasqednici Keops, Kefren i Mikerin koji su svojim piramidama u Gizi zadivili ~ovje~anstvo. Ove piramide ve} su stari Grci proglasili jednim od svjetskih ~uda. Sagra|ene da se poklapaju sa zvijezdama u sazvije`|u Oriona, koje je za stare Egip}ane povezivano s bogom uskrsnu}a i vje~nog `ivota Ozirisom, nikad nisu prestale buditi ma{tu. Izme|u wih izdvaja se velika Keopsova piramida. Pored piramida pozornost je privla~ila Shema piramide i velika Sfinga duga 75 metara. Nalazi se uz Kefrenovu piramidu u Gizi. Zna~aj

60

ovog kipa, lavqeg tijela i qudske glave, s 4 metra {irokim licem i faraonskim pokrivalom – klaftom na glavi tuma~io je i rimski pisac Plinije u svom enciklopedijskom djelu Historia Naturalis (XXXVI, 12). Sfingu su sagradili sve}enici Heliopolisa kao svog boga Harmakisa “Horusa na horizontu”. Monumentalno graditeqstvo IV. dinastije iza sebe je imalo sna`nu dr`avu s dobro organiziranom administracijom, vjersku stabilnost i mo}no gospodarstvo koje je bilo u stawu podnijeti optere}ewe takve izgradwe.

Sa svojim savr{enim proporcijama: osnovicom 230 x 230 m; visinom 146,59 m; s nagibom zidova 52°52”, s tri prostorije ugra|ene u wezinu unutra{wost, s ugra|enih 2 300 000 kamenih blokova od 1,5 do 50 tona te`ine, Keopsova piramida predstavqa takav gra|evni poduhvat koji nije shva}en ni do danas. Za gradwu piramide bio je zainteresiran i Herodot koji je izme|u ostalog o tome napisao: “Kad su izgradili prvu stubu piramide, dignuli su sa zemqe ostalo kamewe s pomo}u jedne sprave izra|ene od istesanih kratkih greda na idu}u stubu. Kad su podignuli kamen na prvu stubu stavqali su ga na drugu spravu, koja je stajala na prvoj stubi i vukli ga na drugu stubu; i tako redom. Bilo je isto toliko sprava koliko i stuba. A bila je i jedna sprava koja se, kad je kamen bio istovaren, mogla lako premjestiti na sqede}u stubu. Govorili su mi o oba ova na~ina pa ih i ja navodim. Najprije je bio dovr{en vrh piramide pa ispod wega sredi{wi dio koji le`i na zemqi.”

(Hist. II. 125.)

Dinasti~ka piramida Uprava zemqom podrazumijevala je koordinaciju i sposobnosti razli~itih dr`avnih slu`benika. Posebna vlast u toj hijerarhiji pripadala je vrhovnom sve}eniku koji je u ime faraona imao du`nost prinositi `rtve u svrhu dr`avnog kulta. Za razliku od wega, koji je bio izvan oficijelne dr`avne hijerarhije, najve}i polo`aj u dr`avnoj administraciji imao je vezir - izravan faraonov opunomo}enik kome su bili podre|eni svi ni`i dr`avni slu`benici, pisari, obrtnici, radnici i seqaci koji su u dr`avi i dru{tvu ~inili hijerarhijski red. Jedinstvo politike i vjerskog `ivota najboqe su, kako smo vidjeli, pokazale grobnice faraona - gospodara ma`ata i bogova svijeta, posrednika izme|u bogova i qudi, oli~ewa svega savr{enog. Stav o vladaru-faraonu promijenio se kada je u Egiptu do{lo do politi~kih razmirica i borbi za prijestoqe u koje su bili umije{ani sve}enici Heliopolisa

61

Historija I koji su svoj utjecaj nastojali nametnuti kroz religiju boga sunca Ra. Tada su vladaru, utjelovqenom bogu Horusu, uskratili wegovu, do tada apsolutnu, bo`ansku narav. On tako umjesto boga postaje ~ovjek kome je samo preko smrtne majke bog tek otac. U vrijeme Starog kraqevstva Egipat je svoje teritorije pro{irio prema Nubiji do I. katarakte i Palestine na sjeveru. Me|utim, nakon V. dinastije Egipat je u{ao u krizno razdobqe koje }e nakon gra|anskih ratova rezultirati raspadom dr`ave. Umjetnost Stare dr`ave ozna~ila su djela visokog standarda, simetrije, forme i proporcija. Dokaz su slikani reqefi ra|eni na mastabama egipatskih nomarha i drugih dostojanstvenika, ali i statue Kefrena i Mikerina. Nepoznavawe perspektive nije umawio zna~aj djela egipatskih majstora. Na osobama su se morale vidjeti obje ruke i noge, prsni ko{, dok su kukovi i glava bili u profilu, a oko en face. Zna~ajni likovi u pravilu su prikazivani stati~no {to je obveza umjetnika prema vje~nom i bo`anskom u osobama koje su predmet wegovog rada. Za razliku od slika i reqefa koji poznaju odre|eni pokret, kiparska djela su potpuno stati~na. Ponekad tek sugeriraju uhva}en pokret. Reprezentativni su kipovi princa Rahotepa i wegove `ene Nofret kao primjer idealnog egipatskog kanona (podrazumijevao je jedinicu kipovi Rahotep i Nofret mjere 18 {irina qudske {ake za modelirawe tijela) {to je funkcioniralo sve do vremena faraona Ekhnatona.

Sredwe kraqevstvo (2040-1785. godine prije Krista) Sredwu dr`avu - Sredwe kraqevstvo, nakon perioda nereda i ratova, ujedinio je faraon Mentuhotep II., prvi faraon Jedanaeste dinastije. Nakon {to je ograni~io vlast lokalnih monarha on i wegovi nasqednici Mentuhotep III. i Mentuhotep IV. administrativno su uredili dr`avu uvode}i slu`be dr`avnih rizni~ara i formirawem visokog suda. Imperijalna osvajawa po~eli su na jugu ratuju}i u zemqi Ku{. Osvojili su Nubiju, a na sjeveroistoku prodrli do Palestine. Trgovina je bila vrlo intenzivna. Osim ratova poduzimali su trgova~ke ekspedicije u Siriju i zemqu Punt (Etiopija). Dr`avom su upravqali iz Li{ta, maweg mjesta kod Memfisa, dok je ve}i centar tada bila Teba, sredi{te boga Amona kasnije velikog Ra. I socijalne prilike Sredwe dr`ave bile su znatno Mentuhotep II druk~ije. Poslije godina nemira s kraja Starog kraqevstva seqaci su dobili vi{e ravnopravnosti ~ak i pravo na sud. Dobili su zemqi{ne posjede koji su im omogu}ili redovitije i ve}e prihode nadoknadu najamnine, ali ne i slobodu od obveznih javnih radova. Poslove nomarha preuzela je u~inkovita administracija koja

62

Civilizacije Starog istoka je vodila ra~una o porezima, popisi poqa vr{eni su svake dvije godine, procjewivani prihodi i stvarane zalihe za mogu}e gladne godine. Uz poqoprivredu i trgovinu cvjetali su i obrti. U kulturi, sredwe kraqevstvo je poznato kao zlatno doba egipatske kwi`evnosti. Umjesto “kwiga piramida” aktualne su postale “kwige sarkofaga” (tekstovi s posmrtnim kultovima) koje su mogli koristiti svi koji su svojim umrlim mogli priu{titi sarkofag. Na wima su se nalazili tekstovi i magi~ne formule koji bi faraona ili drugog pokojnika ispratiti na putu du{e prema Ozirisu. Od svjetovnih tekstova aktualni su `ivotopisi kao “@ivotopis princa Sinuhea” ili “Savjeti Amenemheta sinu Sesostrisu”. Graditeqstvo Sredweg kraqevstva obiqe`ila je “O, ti ~iji je lik kao u boga, poslu{aj gradwa novih piramida. Podizali su ih uz one najstarije moje rije~i koje ti upu}ujem da u Dah{uru i Lishtu, ali naravno znatno skromnije. bi mogao biti kraq ove zemqe, Bili su ~uveni i hramovi faraona Sesostrisa I. u upravqati dvjema obalama i kako bi Heliopolisu i Mentuhotepa II. u Deir el Bahri, ali su stekao obiqe dobre sre}e. Budi na oprezu sa svim podre|enima kad se danas na`alost devastirani. doga|aju stra{ne stvari koje nisu I kiparstvo je imalo svoje posebnosti. Brojni sjede}i u mislima. Ne dopusti im pristup kipovi Sesostrisa I. primjer su novog u portretnoj u svojoj usamqenosti: Kad ode{ na umjetnosti. Naime, na wegovom licu zamjetan je izraz po~inak budi ~uvar svoga srca jer zabrinutosti vjerojatno zbog politi~kih okolnosti nitko nema prijateqa u danima kojima je bio izlo`en. nevoqe. Ja sam davao siroma{nima. I posmrtni kult je do`ivio niz izmjena. Umjesto Ja sam se skrbio za siro~ad. Ja kipova sluga, koji su u svim prilikama trebali bili pri pru`ih pomo} jednako onomu koji ruci svom gospodaru na onome svijetu, izra|uju figurice nema ni~ega i onomu tko je bogat. u obliku mumija na koje su upisivani magi~ni tekstovi Ali onaj tko je jeo od mog kruha i pomo}u kojih je pokojnik, bez problema, prolazio poqa sakupqao poreze, onaj komu pru`ih ruke svoje, po~inio je zlo~in. ...O, podzemnog svijeta na putu Ozirisovog suda. moji `ivi likovi moji nasqednici I posmrtni kult je do`ivio niz izmjena. Umjesto me|u qudima izrecite na mom kipova sluga, koji su u svim prilikama trebali bili pogrebu govor kakav prije nitko nije pri ruci svom gospodaru na onome svijetu, izra|uju ~uo, pobijedite u borbi kakva se ne figurice u obliku mumija na koje su upisivani magi~ni pamti...“ tekstovi pomo}u kojih je pokojnik, bez problema, prolazio poqa podzemnog svijeta na putu Ozirisovog suda. Nakon 13. dinastije vlast u ve}em dijelu Egipta preuzeli su Hiksi «”vladari stranih zemaqa”» {to je destabiliziralo zemqu. Naime, u vrijeme Sredweg kraqevstva u Delti je naseqen veliki broj Azijata koji su s centrom u Avarisu iskoristili slabqewe centralne vlasti i osnovali 15. i 16. egipatsku dinastiju. Takva situacija je trajala do 17. dinastije kada su namjesnici Teba na jugu, iako ovisni o Hiksima, uspjeli nametnuti svoju vlast, ponovno preuzeti Egipat, a Hikse otjerati do Palestine. Sesostris I

63

Civilizacije Starog istoka

Historija I U gospodarskom smislu Egipat tada preuzima nove tehnologije: proizvodwu bronce, okomiti tkala~ki stan, suvremenije lon~arsko kolo, nova oru`ja, a posebno kola s kowskom zapregom koja }e promijeniti na~in ratovawa.

Novo kraqevstvo (1552-1070. godine prije Krista)

Hat{epsut - Pravo na prijestoqe imala je po ocu Tutmozisu ú., dok se srodstvo s Tutmozisom úúú. pokazalo kao neto~na konstrukcija nekih autora.

Senmut

64

Amosis, prvi vladar 18. dinastije, Egipat je uveo u Novo kraqevstvo. Nakon osloba|awa od Hiksa Egipat je brzo ponovno postao najmo}nija zemqa predwe Azije. Osim {to su do{li u posjed cijele delte i vlast pro{irili na jug zemqe i Dowu Nubiju Amenofis I. i Tutmozis I. vode osvaja~ke ratove na Sinaju u Palestini i Siriji. Svjesni slabosti svoje granice na sjeveru uvode stalnu pla}eni~ku vojsku koja se s novim naoru`awem bojnim kolima s kowskom zapregom i bron~anim i `eqeznim ma~evima ubrzo nametnula kao va`an dru{tveni faktor. U ovom periodu va`nu ulogu na egipatskom dvoru odigrala je kraqica Hat{epsut (1483-1468). Na vlast je do{la kao skrbnica malodobnog sina svog mu`a Tutmozisa II. Imala je sre}u da su je kao `enu prihvatili tebanski sve}enici kod kojih je sve~anim ~inom posve}ena od boga Amona u Karnaku. Sposobna i energi~na svoju mo}, na egipatskom prijestoqu, nije dokazala osvajawima nego trgova~kim ekspedicijama i graditeqstvom. Svoje brodove poslala je u zemqu Punt (brodovi su, kako se pretpostavqa, do Somalije plovili kanalom koji je bio prokopan od isto~ne delte do Crvenog mora). Scene ove egzoti~ne ekspedicije ukra{avale su zidove wezinog posmrtnog hrama u Deir el Bahriju. Wezina vlast, kako izgleda, nije bila bez nadzora Amonovih sve}enika koji su se nalazili i u samom vrhu dr`avne administracije. Jedan od wih Senemut s titulama “upraviteq Amonovih posjeda” i “nadglednik kraqevih poslova” imao je pristup i u hram gdje se nalazila i kraqevska kruna. Zna~aj Senemuta pove}ava i ~iwenica da je istovremeno bio i glavni graditeq wezinog hrama i glavnog sveti{ta - najmonumentalnije gra|evine Novog kraqevstva, ali i osoba koja je stekla

pravo imati vlastiti grob uz svoju kraqicu. [to je ovog Dugo vremena se poku{avalo razloge miqenika, u jednom trenutku, li{ilo krune i wegovih Ekhnatatonovog postupka tra`iti u privilegija, te{ko je re}i. Razlog je vjerojatno bio sukobu s tebanskim sve}enicima. veliki kad se kraqica odrekla svog miqenika jo{ dok Me|utim istra`ivawa to nisu wegova grobnica nije bila zavr{ena. Dala je uni{titi potvrdila nego se pretpostavqa da su wegovo ime – nestao je, a zajedno s wim i wegova samo ~in wegove osobnosti. Ina~e su kraqica. Bez podr{ke put na prijestoqe bio je otvoren ovo razdobqe, zbog nedostatka vi{e podataka, pratila razna ma{tovita za Tutmozisa III. i misti~na tuma~ewa. U tome je u ^im je stupio na prijestoqe novi faraon se na{ao u velikoj mjeri zna~ajnu ulogu odigrala ratu s udru`enim snagama Azijata. Nakon sedmomjese~ne i wegova lijepa `ena punog imena bitke kod Megida na Orontu postao je gospodar svih Nefer-Nefru-Iten koja je udajom za krajeva do Libanona. Ugled dr`ave bio je ogroman. wega dobila ime Nefertiti “Atonova Nakon 17 ratnih pohoda osvajana je Sirija. Egipat je najqep{a“. Od 17. godine wegove priznao Cipar, dok veze s drugim zemqama potvr|uju vladavine vi{e se nije pojavqivala intenzivni diplomatski odnosi. Nakon osvajawa Nubije u javnosti. Pretpostavqa se da je s na jugu, gdje je dopro do IV. katarakta kontrolirao je Ekhnatonom dijelila vlast, ali i da sve do Eufrata. Zna~aj dr`ave nije se mijewao ni za je rodila sina koga je, urotiv{i se protiv vladara, predala tebanskim vladavine wegovih nasqednika. sve}enicima koji su ga trebali Mo}nu Novu dr`avu pratio je op}i napredak, a iskoristiti u sukobu s Atonovim posebno graditeqstvo. Administrativni centar postao sqedbenicima. je Memfis, a kultni Teba posebno nakon izgradwe velikih hramova posve}enih Amonu Ra u Karnaku gdje su u nedalekoj Dolini kraqeva gra|ene grobnice za preminule faraone. To je vrijeme i promjene u religiji. O~itovala se kroz {tovawe boga Sunca koga je u obliku Sun~evog diska Atona promovirao Amenofis IV. I sebe je, kao {tovateqa tog boga nazvao Ekhnaton (“Onaj koji slu`i Atonu”). Odbaciv{i Amona napustio je Tebu i preselio u novu prijestolnicu Ekhnataton “Horizont Atona” koju je sagradio na desnoj obali Nila izme|u Tebe i Memfisa ~iji se ostaci danas nalaze u Tel el Amarni. Va`no je naglasiti da se pri tom nije radilo o Nefertiti i Ekhnaton uvo|ewu monoteizma na nivou cijele dr`ave nego jednostavno o osobnoj odluci vladara za sebe izabrati drugo bo`anstvo. Nakon Ekhnatonove smrti sve se vratilo na staro, svi spomenici koji su podsje}ali na wega uni{teni su, a prijestolnica vra}ena u Memfis. Situacija u dr`avi promijenila se dolaskom na vlast devetogodi{weg Tutankhamona (“`iva Amonova slika”, 1347-1339). Za to su zaslu`eni tebanski sve}enici koji su brzo “preodgojili” mladog kraqa i vratili svojim bogovima. Nova istra`ivawa

65

Civilizacije Starog istoka

Historija I

Ekhnaton i Nefertiti pod sun~evim diskom

Sarkofag faraona Tutankamona

66

pretpostavqaju da je bio Ekhnatonov sin koga je rodila wegova druga `ena Kija. Kako Ekhnaton i Nefertiti nisu imali mu{kog nasqednika nakon Eknathonove smrti pokazao se kao idealna osoba za prijestoqe. Po ocu i djedu imao je pravo naslijediti krunu, a po godinama bio je dovoqno mlad da bi se s wim moglo manipulirati. I wegova rana smrt, ako je, zbog povrede glave, bila smi{qen ~in mo`e se shvatiti kao voqa sve}enika uni{titi svaki trag Akhnatonove loze. Za ovog vladara ve`e se i najve}e arheolo{ko otkri}e do danas. Dana 23. 03. 1929. godine Howard Carter i lord George Herbert Carnarvon u{li su u zape~a}enu Tutankhamonovu grobnicu. U ~etiri sobe i hodniku na{li su neprocjewivo blago. Izme|u ostalog, tijelo faraona {titila su tri sarkofaga. Tre}i je te`io 110,4 kilograma zlata unutar kog se nalazio zlatni antropomorfni sarkofag s mumijom. Lice mumije {titila ja zlatna maska ukra{ena lapis lazulijem i staklenom pastom. Publicitetu nalaza doprinosio je i tisak s natpisima o ~udnovatim smrtnim slu~ajevima istra`iva~a grobnice. Naime, nekoliko istra`iva~a, kao i lord Carnarvon, umrlo je nedugo nakon pronalaska grobnice {to je mnoge natjeralo povjerovati u prokletstvo faraona koji su ritualno s urocima nastojali ~uvati mir svog drugog svijeta. U vrijeme Ekhnatonove i Nefretitine vladavine zna~ajne novine se osje}aju i u umjetnosti. Predmet interesa umjetnika bila je faraonska obiteq prikazivana s jednim do tada neuobi~ajenim grotesknim izrazom {to je posqedica uro|ene deformacije samog Ekhnatona. Glava s izdu`enim licem, kr`qavo tijelo s obje{enim dowim dijelom trbuha i tankim nogama postali su mjerilo ukusa cijele epohe. To, amarnsko, razdobqe u umjetnosti predstavqeno je nizom reqefa na kojima je prikazana kraqevska obiteq ispod Sun~evog diska boga Atona koji svojim zrakama u obliku ruku, simbola `ivota ankh, dijeli blagoslov svojim {tovateqima. Pri tom je primijewen novi kanon u umjetnosti. Umjesto 18 {irina {ake od podloge do visine qudskog oka primijewen je novi koji je propisivao 20 {irina {ake {to je znatno izdu`ivalo qudsku figuru. Me|utim i

ova novina, transparentno iskazana kroz umjetnost, trajala je koliko i protagonisti ovog vremena. Nakon Tutankhamona Egipat se vratio arhaizmu Stare dr`ave.

Devetnaesta dinastija Nakon Tuthankamonove vlasti Novo kraqevstvo su proslavili vladari 19. dinastije, a posebno Ramzes II. (1290-1224). [ezdesetsedam godina wegove duge vladavine zna~ile su wezin vrhunac. Na po~etku vladavine suprotstavio se azijsko-sirijskoj koaliciji u bitki kod Kade{a. Iako s djelomi~nim uspjehom emancipirala ga je kod wegovih protivnika. Nakon dugih ratova protiv Hetita upam}en je kao prvi vladar koji je potpisao prvi mirovni ugovor u povijesti. Tekst ugovora s Hatu{ilijem III. zapisan je na hramu u Karnaku. Nakon wega Egiptom su s mawe uspjeha vladali wegovi nasqednici. Vladavinu Ramzesa III. (1185-1154) obiqe`io je prodor “Naroda s mora” koje je uspio udaqiti od Egipta, nakon ~ega je do{lo do propasti hetitske dr`ave. To je vrijeme i interesantne pojave pqa~kawa faraonskih grobova. Kalkulira se i s mogu}no{}u da je u tome sudjelovala i dr`ava koja se, suo~ena s opasno{}u izvana, odlu~ila na takav na~in financirati svoju vojsku i poku{ati zemqu izvu}i iz krize.

Carter, Carnarvon

Umjetnost i graditeqstvo Novog kraqevstva Graditeqstvo Novog kraqevstva proslavile su Ramzes II opet 2 slavne dinastije, osamnaesta i devetnaesta. Reprezentativan je primjer hram kraqice Hat{epsut izgra|en u Deir el Bahriju. Taj hram posve}en bogovima Amonu, Hator i Anubisu i posmrtnom kraqi~inom kultu, djelo arhitekte Senenmuta, izgra|en je uz umjetna jezera, sustavom terasa koje su smi{qeno popuwavale prostor prema liticama brda u pozadini. Hram su ukra{avali reqefi s prikazima ekspedicije u zemqu Punt. Do velikih radova 19. dinastije do{lo je u Karnaku. Kompleks hramova, veli~ine 52 h 103 metra sa 16 velikih stupova, Tutmesa III. i Setija I. zavr{io je Ramzes II. Karnak je dogra|ivan i ure|ivan sve do vremena Ptolomeida kada je poprimio razmjere ~itavog svetog grada.

67

Historija I Nedaleko od Karnaka nalazio se drugi kompleks hramova u Luxoru koje su gradili Amenofis III. i Ramzes II. Centralni hram boga Amona bio je dug 260 metara. Karnak u Luxoru povezivao je isti kultni obred boga Amona pri kom je kip boga iz Karnaka u sve~anoj procesiji, 3km dugom alejom Hram kraqice Hat{epsut sfingi, pra}en u Luxoru. U Luxoru se, u jednom malom hramu, nalazila sveta barka Aleksandra Makedonskog te hram cara Hadrijana posve}en Serapisu. Najve}e graditeqstvo je ipak pratilo dugu vladavinu Ramzesa II. U isto~noj delti sagradio je svoju prijestolnicu Per Ramzes “Ramzesova ku}a”, a u Abu Simbelu najqep{i hram uklesan u stijenu koji je zajedno s hramom bo`ice Hator i kraqice Nefertari u akciji UNESCO-a 1968. g. spa{en od potapawa tako {to je izrezan i izmje{ten pri ~emu se vodilo ra~una o svim graditeqskim posebnostima. U Novom kraqevstvu faraoni su se ukapali u Ostaci hrama u Karnaku grobnice u {piqama Doline kraqeva. Obi~no se pri tom spajao posmrtni kult faraona s nekim bo`anstvom. Za to mjesto, u kom su otkriveni ~itavi kompleksi grobnica, (npr. samo grobnica Setija I. duga je 140 metara i jo{ uvijek nije potpuno istra`ena) vezan ~itav niz legendi i misti~nih pri~a, a na mnogim mjestima zabrawena su nova istra`ivawa. I umjetni~ki izra`aj Novog kraqevstva je, kao i graditeqstvo, monumentalan. Kiparstvo je karakteristi~no po portretima faraona izme|u kojih se izdvajaju oni Ramzesa II. iz Abu Simbela koji nisu li{eni odre|enih osobnih elemenata pa

68

Civilizacije Starog istoka i obiteqskih karakteristika na koje su ponovo vratili arhajski osmijeh. Interesantno je naglasiti da ih u pravilu prate i skulpture kraqica, uz opasku da wihova veli~ina odgovara wihovoj va`nosti. I kip kraqice Hat{epsut, jedine `ene faraona, vi{e sli~i kipovima wezinih mu{kih kolega. Novina je i oslikavawe grobnica. Naj~e{}i motivi su obredi u ~ast pokojnika, stropovi s oslikanim “astronomskim svodovima” s tablicama kretawa zvijezda i planeta, ali i motivi `ivota nakon smrti.

Ramzesov hram u Abu Simbelu

Kwi`evnost Kwi`evnost Novog kraqevstva nije ispisala najslavnije stranice egipatske kwi`evnosti. Naj~e{}e su to pri~e ~udnih zapleta upletene u mitske radwe egipatskih bo`anstava, naj~e{}e Ozirisovih misterija. Tekstovi kao “Pri~a o dva brata” ~itateqe podu~avaju dobru i zlu.

Kasno kraqevstvo (1070-332. godine prije Krista) Krize u Egiptu postajale su sve dubqe. U takvoj situaciji Ramzes XI. povukao se s vlasti dok je otpor Amonovih sve}enika u Tebi na jugu bio takav da su sami nosili titule vladara, nasuprot vlasti vezira u Tanisu na sjeveru. Oslabqena centralna vlast omogu}ila je veliki priliv stranaca {to se negativno odra`avalo na cijeli Egipat. Deltu su osvoji Libijci koji su oko 945. u Bubastisu osnovali svoju dinastiju. Na ~elu sa [e{onkom umirili su Nubiju, trgovali s feni~anskim gradovima, 925. g. pr. Kr. napali Izrael i opqa~kali Salomonov hram. Wegovi nasqednici nisu uspjeli o~uvati jedinstvo dr`ave koja je nestala u gra|anskom ratu. Na jugu u Nubiji osamostalilo se Ku{itsko carstvo koje se sredinom 8. st. uspjelo nametnuti sve}enicima u Tebi, a zatim vlast pro{iriti i na sjever. Udru`eni s Palestincima poku{ali su se suprotstaviti Asircima koji su za vladar Asurbanipala prodrli u Egipat i opqa~kali Memfis i Tebu. Asirci su na teritoriju Egipta osnovali ~itav niz pokrajina koje su prema wima bile u vazalnom odnosu. Me|utim, s wezinim slabqewem osamostalili su se kraqevi iz Saisa u Delti koji su osnovali 26. saisku dinastiju poznatu kao vrijeme posqedweg sjaja Egipta. Graditeqstvo je bilo u porastu, a kanalom su nastojali

69

Civilizacije Starog istoka

Historija I spojiti Sredozemno i Crveno more. Organizirali su i flotu koja je s pomo}u feni~anskih pomoraca imala zadatak oploviti Afriku. Nesmetanom razvoju saiske dr`ave suprotstavili su se prvo Babilonci 605. g., a zatim i Perzijanci koji su 525. g. pr. Kr. na tlu Egipta formirali novu satrapiju. Wihova vlast trajat }e do 332.g. kada je Aleksandar Makedonski Egipat oslobodio perzijskog jarma. Nakon {to je u oazi Siva progla{en bo`anstvom Egipat je ostao u vlasti Grka. Nakon njegove smrti Egipat postaje helenisti~ka dr`ava. Dinastija Ptolomeida osigurala je vlast do 30. god. pr. Kr. kada se Egipat nakon porazom kraqice Kleopatre na{ao unutar mo}ne rimske dr`ave.

Vjerovawa starih Egip}ana Od vremena arhajskog perioda preko Starog, Sredweg i Novog kraqevstva egipatska religija se iskristalizirala i pretvorila u sustav koji nikada nije dosegnuo razinu jedinstvene religije. Dokaz su razna bo`anstva koja su imala svoja odre|ena mjesta {tovawa kao: bog Ptah u Memfisu, Atum u Heliopolisu, Horus u Edfu, Oziris u Bubastisu, Sobek u Ombosu ili Hator u Denderi. Sva ova bo`anstva u preddinasti~kom periodu su personificirala neke prirodne pojave ili `ivotiwe. Tijekom vremena wihova uloga totema se mijewala sve dok nisu poprimili antropomorfna obiqe`ja kao: Horus - soko bo`anstvo s dva oka Suncem i Mjesecom, Sobek s glavom krokodila, ~ovjek s glavom ibisa bog mudrosti ili Hator – bo`ica neba s glavom krave. Wima su se pridru`ila i bo`anstva prirode. Pojavu Sunca na nebu koje su zvali Ra ili Re stari Egip}ani tuma~ili su kao religiozni znak na vi{e na~ina, tako da je vremenom prerastao u pravi sustav. Bog Ra kao vrhovno bo`anstvo posebno je bio {tovan u Heliopolisu gdje je djelovala i najja~a teolo{ka “Pozdrav tebi, veliki bo`e. {kola. Wezin religiozni sustav ~inilo je ~ak 29 bogova Ja te znam i znam tvoje ime.“ svrstanih u bo`anske porodice. Bog Ra, bez bo`anske partnerice, nalazio se na vrhu piramide. Iza wega su slijedili bog [u i wegova `ena Tefnut, zatim Geb i Nut, Oziris i Izida, Seth i Neftis. Bog Ra, sam je bez `ene, rodio [u (zra~ni prostor) i wegovu `enu Tefnut, Geb je zatim nastao kao zemqa, a Nut kao nebo. Me|u wima je bio i Oziris onaj bog koji je oplo|ivao svijet pri ~emu je wegova oplo|ena `ena Izida rodila sve na zemqi. Za razliku od wih zli Set bio je bog pustiwe, a Neftis wegova neplodna partnerica. Po u~ewu heliopoqskih sve}enika faraon je bio sin boga Ra – koji se svaki dan kao sjaj boga Sunca javqa na nebu. U tu ~ast u starom Egiptu bio mu je posve}en obelisk. Obelisk u Karnaku

70

“svijetle}e tijelo“ - nositeq AKH koji preuzima ulogu tijela na drugom svijetu. Dobiva se mumificirawem ili posebnim magijskim izri~ajima. Prikazuje se hijeroglifom ptice ibisa sa krestom.

HAT

ANKH

KA

BA

dvojnik, ~ovjekova replika za koju se vjerovalo da zadr`ava neke od qudskih potreba i boravi u svijetu `ivih. Prinose joj se hrana i pi}e. du{a, sebstvo u obliku ptice sa licem umrloga. Napu{ta ovaj svijet i odlazi na nebo u bo`ansku egzistenciju.

sjena ili drugi dvojnik. Otisak HAIBIT `iva ~ovjeka. Nije jasno nestaje li poslije smrti.

materijalno tijelo

IB

vitalnost, `ivotna energija

srce, instrument bogova, osobito Tota i Izide. Nakon smrti ono postaje svjedokom na posqedwem sudu o qudskim djelima.

ime, tajno nazivqe. Bit

REN individualnog bi}a izra`ena u magijskoj formuli.

Tot (Tehuti, \ehuti) bog mudrosti i pisara

Ptah - memfiski tvorac svijeta

Hnum -tvorac qudskih du{a

Maat - pravda i istina

Anubis - ~uvar nekropola i psihopomp Seth - Ozirisov ubojica i brat

Neh bog vje~nosti

Ra - solarni bog u liku sokola

Amon - skriveno lice boga Sunca

Hator - velika majka

Min - itifali~ki stvarateq

Feniks - rani solarni bog obnove

Mut - majka za{titnica

Sokar - ratni~ki bog sokol

Nebti - dvostruko bo`anstvo, “dvije gospodarice “ juga i sjevera

Horus - sokol, za{titnik faraona i solarni bog

71

Civilizacije Starog istoka

Historija I Kult i kultni rituali [to se kulta i kultnih rituala ti~e oni su u Egiptu bili strogo propisani. Egip}ani su se svojim bogovima obra}ali izravno stoje}i ili kle~e}i ispred statue bo`anstva s rukama podignutim u visinu glave i dlanova okrenutih bogu. Naj~e{}e su se kultovi obavqali u hramovima i nekropolama zbog posmrtnih kultova. Pri ukopu prinosili su se `rtveni darovi, a u grobnice unosili oni koje je pokojnik mogao konzumirati u vje~nosti. Kultni kipovi egipatskih bogova s wihovim svetim barkama ~uvani su u tajnim dijelovima hramova naosu gdje su bili dostupni samo pojedinim sve}enicima. Oni su bili zadu`eni za odre|ene svete radwe koje su mogle biti tajne, ako su bile posve}ene Ozirisu ili javne- narodne kao Amonove svetkovine slavqene u Karnaku i Luksoru.

Zagrobni `ivot Egipatski ~ovjek duboko je bio pro`et vjerom u zagrobni `ivot koji je za wega zna~io vje~nost - raj u koji se wegova du{a trebala vratiti nakon boravka na zemqi. Iz tog razloga treba shvatiti sve rituale i obrede koje je slojevita egipatska religija omogu}avala. Na prvom mjestu tu je mumificirawe, razni magijski obredi, zavjetne skulpture i darovi koji su pru`ali mogu}nost du{i do}i do svog ciqa. O tom se uostalom u velikoj Mumija Ramzesa II mjeri i bavila posmrtna literatura zahvaquju}i kojoj smo u mogu}nosti saznati bar dio wihovih slo`enih vjerovawa u zagrobni svijet. Temeq je ~inila vjera u prolaznost tijela, to jest wegovog fizi~kog oblika hat koji traje samo za boravka na zemqi, od koga se ~inom smrti odvaja wegova dvojnost ka, koje ima mogu}nost komunicirati sa svijetom koji je u fizi~kom smislu napustio. Duh ~ovjeka predstavqao je wegov ba – du{a, a ima oblik ptice s likom pokojnika koja napu{taju}i tijelo odlazi `ivotu me|u zvijezdama. Zna~ajnu ulogu nakon smrti imao je akh – svjetle}a tvar koja je nastavqala `ivot tijela nakon smrti. To svojstvo, sa~uvanog tijela, preuzimala je mumija, ali i tekstovi s magijskim formulama. Mumija i sarkofag omiqene ma~ke starijeg brata faraona Ekhnatona

72

Nezaobilazno je i svojstvo haibit sjenka – otisak `ivog ~ovjeka, zatim ren ime iskazano kroz tajnu formule i ib srce pokojnog koje je nezaobilazno u kultu Ozirisa i Izide koji ispituju srce kao svjedoka istine i pravde na posqedwem sudu. Posebnu esenciju ~inio je sekhem koji je voqni princip `ivota. O zagrobnom `ivotu u Egiptu je sa~uvano vi{e tekstova me|u kojima su najzna~ajnije Kwige mrtvih koje kroz sudbine mnogih opisuju put du{e od wezinog osloba|awa do odlaska u nebo.

Jezik i pismo Stari Egip}ani su tijekom svoje, tri tisu}e godina, duge povijesti imali vi{e pisama. Prvo i najpoznatije je hijeroglifsko pismo nastalo krajem ~etvrtog milenija oko 3100. g. prije Krista. Poznato je oko 6000 znakova ovog pisma, ali znanstvenici pretpostavqaju da se u pojedinim razdobqima broj kori{tenih znakova kretao do 1000, dok ih se svakodnevno rabilo tek oko 600. Ve}inom su to simboli koji najjednostavnije prikazuju qude, `ivotiwe, razne predmete, nebeska tijela… Me|utim, pored toga hijeroglifi su imali i odre|ene kombinacije logografskih i fonografskih znakova koji su omogu}avali potpunije izra`avawe. To bi podrazumijevalo jedne znakove koji odgovaraju odre|enim konsonantima i druge kojima odgovaraju neke glasovne vrijednosti. Mogu}nosti pisawa hijeroglifima bilo je vi{e. Pisalo se: slijeva nadesno, zdesna nalijevo, a nerijetko i odozgo prema doqe. Primjena hijeroglifa bila je vi{estrana. Vje{to su urezivani u kamen, slikani po zidovima, drvu ili pisani na papirusu. Drugo pismo starih Egip}ana bilo je hijeratsko. Nastalo je nekoliko stoqe}a kasnije kada su Egip}ani otkrili papirus. Me|utim nije nastalo kao kurzivna – prakti~na forma hijeroglifa kako se obi~no misli, nego kao pismo koje ima svoje znakove u kojima je vrlo te{ko prepoznati hijeroglife. U 6. st. pr. Kr. u Egiptu je nastalo tre}e - demotsko [ampolion pismo nazivano i narodno (gr~ki demos – narod) nastalo kao rezultat velikih promjena u egipatskom jeziku tijekom vremena. Novo je zna~ilo spajawe pojedinih znakova u cjelovite simbole koji su zapravo rije~i. Za razliku od ovog pisma koje koristi egipatska administracija religija je i daqe koristila stara pisma.

73

Civilizacije Starog istoka

Historija I I u helenisti~kom Egiptu za vladavine Ptolomeida (332.-30. pr. Kr.) do{lo je do promjena u pisawu. Koristili su se hijeroglifima koje su obogatili novom simbolikom. Vjerojatno zahvaquju}i djelovawu sve}enika nekoliko stotina znakova preraslo je u nekoliko tisu}a koji su kori{teni za prezentaciju religijskih tekstova na wihovim hramovima. Zadwe promjene u jezik Egipta donijelo je kr{}anstvo. Egipatski kr{}ani – Kopti koristili su jezik i pismo koje je zapravo spoj velikih slova gr~kog alfabeta s grlenim egipatskim znakovima. Ovaj jezik se i danas koristi u egipatskim crkvama. Zna~ewe hijeroglifa de{ifrirao je, zahvaquju}i kamenu iz Rosette, 1822. francuski orijentalist i osniva~ egiptologije @an Fransoa [ampolion (Jean Francois Champollion). Od tada je egipatski jezik otkrio brojne tajne. Razvijao se pod utjecajem jezika barbarskih plemena sjeverne Afrike ali i djelovawem semitsko-hamitskih jezi~nih skupina naroda Mezopotamije kao i ve}ina bliskoisto~nih jezika: akadski, babilonski, asirski, feni~ki, hebrejski, aramski...

Kalendar Egipatska godina je, jo{ iz vremena prvih dinastija, imala 365 dana koje su Egip}ani dijelili na ~etiri godi{wa doba povezana s poplavom Nila. Poplava je osim toga podijelila godinu na tri godi{wa doba: I. vrijeme poplave od sredine juna/lipwa do sredine oktobra/listopada; II. z ima ili vrijeme sjetve od sredine oktobra/listopada do polovine februara/ veqa~e; III. q  eto ili vrijeme `etve od sredine februara/veqa~e do sredine juna/lipwa. Osim toga Egip}ani, vje{ti matemati~ari, izra~unali su da se rast Nila to~no poklapa s pojavom zvijezde Sirijusa u praskozorje. S tim danom, koji je uvijek ozna~avao po~etak poplave, po~iwala je godina novog kalendara. Svako godi{we doba imalo je ~etiri mjeseca po 30 dana, dan su dijelili na 24 sata s tim da su i no} i dan trajali po 12 sati.

tvoje zrake grle sve krajeve i sve {to si stvorilo, ti si Ra i sve obuhva}a{, sve uza se ve`e{. Daleko si, a tvoje zrake qude na zemqi dose`u, Visoko si, a za tvojim koracima stupa dan. -------------------------------------------------------------U zoru opet zablista{ na sjajnom obzorju, zrakama svojim, Atone, daje{ nam svjetlo dana, razgoni{ no}nu tminu rukama svojih zraka, obje pokrajine, jug i sjever, praznuju svagdawi blagdan, narod je budan na nogama, a ti si ga podiglo; qudi se umivaju vodom i obla~e se, uzdignutih ruku te hvale i izlazak tvoj slave. U svoj zemqi tvojoj qudi svoj posao rade, sva se stada raduju idu}i svojoj pa{i, drve}e i biqe zeleni se pod zrakama tvojim, sve ptice uzlije}u iz svojih gnijezda u mo~varama, wihova se krila rasklapaju u slavu tvoju, sve gazele ska~u na svojim nogama, i sve {to leti i udara krilima, sve o`ivquje kad ti za svijet iznova sine{. La|e se natje~u uzvodno i nizvodno po rijeci, Sve su ceste otvorene, jer ih ti osvjetquje{, Ribe u zrak ska~u iz rijeke pred licem tvojim, I tvoje zrake dopiru do dna velikog mora. Prijevod Dalibor Brozovi}

RJE^NIK NEPOZNATIH POJMOVA Hijeroglifi - (gr~. hieros gliphs) sveti znakovi Obelisk - za{iqen kvadratni stup sa zlatnim vrhom na kom su pisani tekstovi o djelima faraona

Pro{irimo znawe - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Himna Atonu, bogu Suncu Ti si lijepo, sjaju} se na obzorju neba, O `ivo sunce, {to postoji{ od iskona. Kad se na isto~nom nebu uzdi`e{, svojom qepotom ispuwa{ sve zemqe. Lijepo si, silno, blistavo, lebdi{ visoko nad zemqom,

74

PITAWA I ZADACI 1. Kako je do{lo do ujediwena Egipta? 2. Na koje se periode dijeli povijest Egipta? 3. Ko su bili najzna~ajniji egipatski faraoni? 4. Opi{ite religijske obrede Egip}ana. 5. Koje vrste hijeroglifskog pisma su Egip}ani poznavali?

75

Civilizacije Starog istoka

Historija I

Perzija

Perzijanci su narod koji se naselio na južnom dijelu Iranske visoravni koja je od susjednih azijskih dijelova izdvojena visokim planinskim lancima. Zbog takvih zemljopisnih okolnosti plemena Irana su bila izolirana od susjednih utjecaja s izuzetkom jugozapadnog Elama koji je bio pod utjecajem naroda Mezopotamije. Uz to, važno je istaknuti da su preko iranskog teritorija išli karavanski putovi koji su Daleki Istok povezivali s Perzijskim zaljevom. Zahvaljujući kontinentalnoj klimi, s ekstremno kolebljivim temperaturama s malo padavina, neplodno tlo, stepe i šume su stanovništvo Irana okrenule stočarstvu. Osim toga, Iranska visoravan je bila bogata rudama, posebno bakrom, kositrom, ali i zlatom i srebrom. Početkom II. milenija stanovništvo su većinom činili Kasiti. Kasnije, tijekom I. mil. pr. Kr. situacija se promijenila, spominju se plemena Perzijanaca i Međana koji već govore indoeuropskim jezikom, a sebe smatraju Arijcima. Većinom su bili nomadi koji su se zemljoradnjom bavili vrlo malo. Vremenom su, zahvaljujući razvoju metalurgije, postali čuveni obrtnici. Iranska plemena dugo su živjela u rodovsko-plemenskom poretku zbog čega je perzijska država nastala dosta kasno. Imala je karakter patrijarhalnog plemenskog saveza u kom je kasno došlo do imovinskog raslojavanja. To se, kao i u drugim zemljama Male Azije, odnosilo na sloj svećenika i vojne aristokracije. U takvim okolnostima, do razvoja gradova dolazi tek u 8. stoljeću i većinom su bili vojnog ili trgovačkog karaktera.

76

Perzijanci su naselili južne dijelova zemlje oko Perzijskog zaljeva. Oko 800. god. pokorili su susjedne narode i počeli ekspanziju prema Zapadu. Prvi značajniji vladar bio je Kir Stariji (558-530) koji je uspio Perzijance osloboditi vazalnog odnosa prema Mediji. Pošto je postao gospodar Ahemenida i Međana, porazio je lidijskog kralja Kreza, osvojio Sard, potom Babilon i neke zemlje prema istoku. Njegov nasljednik Kambiz II. (530-522) zbog sigurnosti u zemljama koje je naslijedio u zapadnim oblastima Bliskog istoka, Siriji i Feniciji osvojio je Egipat. Nakon smrti, zbog posljedica povrede, na prijestolju ga je naslijedio Darije I. Veliki 522. g. pr. Kr. Vladao je zemljom koja se prostirala od Inda, Crnog mora i Kaspijskog jezera do Egipta. Kako bi, u tako velikoj državi, olakšao upravu odlučio se na njezinu administrativnu podjelu. Organizirao je vojno-upravne jedinice satrapije kojima je na čelu bio namjesnik – satrap koji je imao upravnu, izvršnu i sudsku vlast. To je podrazumijevalo i pravo ubiranja poreza, ali i zapovijedanje vojskom. Takvo ustrojstvo značilo je Darije I razvijeno gospodarstvo i organiziranu vojsku. Značajan period njegove vladavine obilježili su sukobi s jonskim Grcima koji će biti uvod uvelike grčko-perzijske ratove. Razlog su bili maloazijski Grci koji su 500. g. pr. Kr. digli ustanak protiv perzijske države. Zbog pomoći koju su jonskim Grcima pružili Grci iz domovine moćna Perzija se odlučila pokrenuti rat protiv male daleke Grčke. Dugo pripremani pohod završio je porazom na Maratonu 490. godine. Novi pohod koji je planirao umjesto njega izveo je njegov sin Kserks, nakon što je 486. pr. Kr. naslijedio perzijsko prijestolje. Pohod na Grčku za Perzijance je krenuo uspješno. Nakon što su uspješno došli do Grčke i pobjede u Termopilskom klancu, perzijska vojska prodrla je do Atike i porušila Atenu. Međutim, pomorske pobjede Grka kod Salamine i Plateje natjerale su Perzijance na povratak. Nakon poraza, na prijestolju države Ahemenida našli su se vladari koji nisu bili u stanju vratiti slavu svojih prethodnika. Država će nazadovati do trenutka kada će je svojim oružjem pokoriti Aleksandar Makedonski 338. godine prije Krista. Religija Perzijanaca se, od vremena kada su naseljavali prostore Irana i vjerovali u prirodne sile, transformirala u tipični monoteizam. Predstavljao ga je Zoroastrizam koji

77

Historija I se zasnivao na učenju proroka Zaratustre koji je u Perziji propovijedao monoteizam. Ahura Mazda je po njemu Bog stvoritelj svijeta i čovjeka. Prijatelj je ljudi kojima pomaže u stalnoj borbi dobra i zla, između zlog Ahrimana i Ahura Mazde oličenja dobra čovjek bi trebao odabrati dobro. Najstarije svete knjige s himnama o Ahura Mazdi su Atha, a one s legendama i običajima vjerskog ponašanja su Avesta. Potrebno je naglasiti da staroperzijska religija nije, kao većina religija starog svijeta, poznavala hram kao boravište božanstva. Duh Ahura Mazde nalazio se u vatri koja se zbog toga čuvala na posebnim mjestima. Zbog kultnih obreda podizani su žrtvenici s visokim postoljima na koje se uspinjalo stubama do mjesta gdje se prinosila žrtva. Od ženskih božanstava u Perziji se njegovao kult stare božice Ištar ili Astarte u čast koje su se izrađivale figurice, prvo glinene a kasnije u Perziji i od drugih vrednijih materijala. Na prostoru Perzije poštivalo se i božanstvo Sunca bog Mitra, koji će nešto kasnije u vrijeme rimske vladavine uživati poseban ugled. Njegov kult će preko rimskih legija, koje su boravile na Istoku, postati poznato širom cijelog Rimskog carstva. Zbog nedostatka hramova više se pozornosti posvećivalo profanim građevinama. Od bliske asirske arhitekture razlikovale su se kraljevske palače s posebno reprezentativnim prijestolnim dvoranama – apadane. Najčuvenije apadane nalazile su se u kompleksima carskih palača Kira i Darija od kojih nisu zaostajali niti dijelovi privatnih palača. Veličinu njihovog graditeljstva svjedoče grodnice Darija Velikog i njegovih nasljednika koje su uklesali u litice u dolini Naksh-i-Rustama gdje su trebale biti sigurne od pljačkaša. U umjetnosti, Perzijanci su se proslavili s reljefima i djelima primijenjene umjetnosti gdje je do izražaja došla njihova vještina obrade kovina što dokazuju brojni nalazi otkriveni na prostoru cijele države.

PITANJA I ZADACI 1. Koji su najznačajniji perzijski vladari? 2. Pokušajte objasniti perzijsko religijsko učenje.

78

Civilizacije Starog istoka

Židovi i njihove države Palestina je zemlja na istočnom Sredozemlju na prostoru od južnog Libanona do Arabijske pustinje. Dijeli se na primorje, visoravan zapadno od Jordana, dolinu Jordana i istočnu visoravan. Kraj uz Sredozemno more naseljavali su Filistejci koji su Palestini dali ime, a sjeverni dio Kanaana semitsko pleme Kanaanca. Hebrejska plemena na te prostore doselila su sredinom II. milenija zajedno s brojnim drugim nomadskim plemenima. Život se odvijao u sukobima sa susjednim plemenima sve do trenutka kad su sjeverni dio Kanaana naselili Izraelci, a južni Judejci. Na tlu Izraela oko 1020. g. pr. Kr. nastala je prva židovska država. Nakon što je ujedinio neka sjeverna plemena, prvim Dvanaest židovskih plemena su: kraljem se proglasio Saul. Na prijestolju ga je naslijedio Benjamin, Juda, Isakar, Efraim, Avimelah, kralj David (1002-963). Taj nacionalni junak ujedinio je Naftali, Zebulon, Levi, Samuil, Gedeon, 12 židovskih plemena, te od Izraela i Judeje stvorio jednu Ruben i Menaše. državu. Osim toga utemeljio je Jeruzalem (grad Davidov) koji je osim administrativnog postao i vjerski centar. Nakon njegove smrti na prijestolje je došao njegov sin Solomon. Period njegove vlasti veže se za procvat Izraela. Cvjetala je trgovina, a dobre veze je održavao s Egiptom i Tirom. Bio je i veliki graditelj - proslavio se radovima u Jeruzalemu, Megidu i Gezeru, a posebno zbog gradnje hrama u čast boga Jahve. Nakon njegove smrti jedinstvena država nije mogla opstati. Podijelila se na dva dijela: sjeverni - Izrael i južni - Judeju. Međusobno iscrpljene postale su plijenom moćnih susjeda. Godine 722. pr. Kr. asirski car Sargon II. zauzeo je Samariju glavni grad Izraela, a 27 290 Izraelaca odveo u Asiriju (asirsko sužanjstvo). Za razliku od Izraela, judejska država trajat će do 597. g. pr. Kr., kada će Jeruzalem pasti u ruke babilonskog cara Nabukodonosora. Judejce je odveo u babilonsko sužanjstvo iz kog im je povrat u domovinu omogućio perzijski

79

Civilizacije Starog istoka

Historija I car Kir II. 538. g. prije Krista. idove je karakteriziralo rodovsko uređenje i patrijarhalna porodica. Na čelu roda nalazio se rodovski starješina, a svaki rod je imao svoje vjerske praznike i zasebna groblja. S vremenom, napuštajući nomadski način života, vežu se za seoske općine sa zemljišnim posjedom koju svojim članovima dijele ždrijebom. Ono po čemu se Židovi razlikuju od drugih naroda Bliskog istoka je njihova religija. Vjera u jednoga Boga (Jahve) koji je sa Židovima, kao s odabranim narodom, sklopio savez, prva je monoteistička religija u svijetu. U njihovoj vjeri u jednog Boga i borbi za opstanak organizirao ih je Mojsije kada ih je oko 1200. g. pr. Kr. iz Egipta vratio u “obećanu zemlju”. U određenom smislu bio je zakonodavac koji je utemeljio zakone poznate kao “10 božjih zapovijedi”: 1. Ja sam Gospodin Bog tvoj i nemoj imati drugih bogova osim mene!, 2. Ne uzmi imena Gospodina Boga tvoga isprazno!, 3. Spomeni se, da svetkuješ dan svetačni!, 4. Poštuj oca i mater, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!, 5. Ne ubij!, 6. Ne sagriješi bludno! 7. Ne ukradi!, 8. Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga!, 9. Ne poželi tuđa druga!, 10. Ne poželi nikakve stvari bližnjega svoga. Sveta knjiga Židova je Stari zavjet ili Biblija. Osim što su u njoj pohranjeni temelji židovske duhovnosti, neiscrpno je vrelo povijesnih svjedočanstava i ostavila je, posebno kroz kršćanstvo, neizbrisiv trag u zapadnoj civilizaciji. U Bibliji – Starom zavjetu, pohranjeni su temelji židovske vjere, ali i brojne činjenice iz njihove povijesti. U umjetnosti i graditeljstvu Židovi su bili pod neospornim sirijskim utjecajem. Značajan doprinos ostavili su i Feničani, poznati graditelji koji su se istaknuli i pri gradnji hrama u Jeruzalemu.

Proširimo znanje

- HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Solomonove mudre izreke Prijatelj ljubi u svako vrijeme, A u nevolji i bratom postaje

PITANJA I ZADACI 1. Ko se smatra praocem Židova? 2. Koji je kralj ujedinio Izrael i Judeju? 3. Kako se raspalo kraljevstvo nakon Solomona?

80

Fenicija je uska primorska oblast Male Azije koju su od unutra{wosti odvajali planinski lanci Libanona i Antilibanona. Stanovni{tvo su ~inili semitski Feni~ani koje su Grci nazivali Phoinikes (grimizni qudi) zbog grimizne tkanine koju su proizvodili. Ina~e, Fenicija je bila pokrajina slobodnih gradova koji su povremeno sklapali odre|ene saveze. Najzna~ajniji gradovi su bili Tir, Sidon i Biblos. Najve}i procvat do`ivio je Tir u vrijeme Hirama ú. (969-936). Bio je Feni~anski trgova~ki brod u dobrim odnosima sa susjedima posebno s kraqem Salomonom koji mu je, preko svojih luka na Crvenom moru, osigurao trgova~ke veze s Arabijom i isto~nom Afrikom. U potrazi za metalima ve} u 10. st. su imali kolonije na Cipru, rudnike srebra u [pawolskoj, a u Portugalu kalaj. Iz istog razloga su osnovali i Gades. Wihova najpoznatija luka na Sredozemqu bila je Kartaga koju je 814. g. pr. Kr. osnovao Tir. Kasnija Kartaga }e zasjeniti sve druge feni~anske gradove. Slobodu Fenicije ugrozili su Asirci ru{ewem Sidona 677. pr. Kr. i pokoravawem Tira. Osim kao dobri trgovci Feni~ani su bili ~uveni graditeqi i obrtnici. Gradili su hram kraqa Salamona, a proizvodi od bjelokosti, stakla, nakita i metala bili su jako cijeweni na cijelom prostoru. Ukra{avali su izraelski dvor u Samari, a kao ratni plijen mnogi predmeti bili su odneseni u asirsku prijestolnicu. Nejedinstvo dr`ave odra`avalo se i na religiju. Svaki grad imao je svoje bogove. Kao vrhovno bo`anstvo u Tiru je {tovan Melkart u Biblosu Baal, a u Sidonu A{muna. Za razliku od wih svi su po{tivali Astaru, bo`icu qubavi.

Prvi alfabet

Luđaku se čini pravim njegov put, A mudar čovjek sluša savjete Mnogi se naziva dobrim čovjekom, Ali tko će naći vjerna čovjeka? Kad je čovjek bolestan, njegov ga duh podiže, A ubijen duh tko će podići?

Fenicija

Prijevod Antun Sović

Najve}i doprinos Feni~ana modernoj civilizaciji bio je wihov alfabetski sustav pisawa. Do otkri}a alfabeta do{lo je na Levantu oko 1600. god. pr. Kr. Karakteristi~an je po tome {to jedan znak predstavqa jedan glas, a {to je podrazumijevalo puno mawe znakova nego kod drugih pisama. U Feniciji se koristi od 10. st. pr. Kr., {to svjedo~i natpis na sarkofagu kraqa Tira Hirama. Nedostatak obradive zemqe Feni~ane je okrenuo moru. Bili su vrsni brodograditeqi. Za to su koristili cedrovo drvo i kvalitetan bor koje su osim toga i izvozili posebno u Egipat. Veliki doprinos wihovoj trgovini dali su i raznovrsni obrti. Rano su postali poznati po proizvodwi mirisnih uqa i grimizne boje koju su dobivali iz morskog pu`a Murex trunculos u kojoj su bojili kvalitetnu vunu svojih ovaca i egipatski lan. Proizvodili su i staklo skoro potpuno prozirno od koga su proizvodi prona|eni od Egipta do Crnog mora.

81

Civilizacije Starog istoka

Historija I

Indija Indija je domovina jedne od najranijih civilizacija u prošlosti zemlje koja je nastala i tokom stoljeća se razvijala u dolini rijeke Inda. Međutim, njenu ranu prošlost teško je upoznati jer je na tlu Indije malo pisanih svjedočanstava. Zapravo, prva pisana djela, iako nastala u posljednjim stoljećima drugog milenija, zapisana su tek oko petog stoljeća prije naše ere. Unatoč činjenici što je azijski potkontinent bio naseljen u daljnjoj prahistoriji, kamenom dobu, prva kultura se veže za grad Harappu u trećem mileniju prije naše ere. Snaga ove kulture počivala je na poljoprivrednoj proizvodnji uz rijeku Ind koja je sigurnom opskrbom omogućila snabdijevanje tada dva velika i moćna grada Harappa i Mohenjo-Daro. Značaj ove civilizacije potvrđuje i pismo od nekih 200 znakova koje još nije uspješno dešifrirano, ali se sa sigurnošću može tvrditi pripadnost dravidskom jeziku koji se još uvijek koristi u nekim oblastima južne Indije i Pakistana i bitno je različit od indoevropskih jezika. Značaj indijskih gradova je i intenzivna trgovačka veza sa gradovima u Mezopotamiji o čemu svjedoče arheološki nalazi.

PITAWA I ZADACI 1. [ta ~ini osnovicu feni~anskog gospodarskog napretka? 2. Koji su najva`niji feni~anski gradovi? 3. U ~emu je zna~aj alfabeta kojeg su koristili Feni~ani?

82

Harappa (Harapa)

Mohenjo-Daro (Mohendžo Daro)

83

Civilizacije Starog istoka

Historija I Dolazak Arijevaca Civilizacija u dolini rijeke Ind sa razvijenim centrima Mohenjo Daro u Sindu i Harappa u Pendžabu trajala je oko jednog milenija (od 2500. do 1500. pr.n.e.), te je ona prekinuta zbog motiva koji još nisu dovoljno razjašnjeni. Arheolozi su razvili različite hipoteze: - invazija indoevropskih plemena (Arijevci) koji su došli sa zapada, potvrđena znakovima razaranja u brojnim naseobinama, otkrićem oružja koje je bilo nepoznato lokalnom stanovništvu i leševa naoružanih ljudi ubijenih pri pokušaju bijega; - zbog klimatskih promjena kao što je suša nastala zbog masovne deforesacije-trebalo je osigurati drvo za peći u kojima su se pekle ogromne količine cigle; - zbog prirodnih nepogoda kao što su poplave i tektonska pomjeranja zbog kojih se podigao vodostaj uz obale, sprečavajući normalno otjecanje riječne vode. Arijevci su se nametnuli autohtonom (domaćem) stanovništvu zahvaljujući njihovoj vojnoj superiornosti (posjedovali su bronzano oružje i brze ratne kočije), a spustili su se u dolinu Ganga gdje su se i stacionirali, napuštajući postepeno svoje polunomadske navike. Posljedica njihovog prisustva bilo je i širenje sanskrita, drevnog indijskog jezika čiji se prvi tragovi nalaze u svetim tekstovima (knjigama).

Vedski period Historičari koji su pokušali produbiti poznavanje različitih aspekata arijevskog društva morali su se suočiti sa sličnim poteškoćama kao i naučnici koji su proučavali helensko Srednje doba: ustvari i oni su se, u nedostatku pisanih dokumenata, oslonili na analizu arheoloških ostataka i usmenih tradicija sadržanih u Vedama. Riječ je o svetim knjigama u kojima se Indra je bio Bog rata arijevaca, koji su prodrli u Indiju u drugom nalaze himne, religiozne pjesme i mitovi koje su elaborirali svećenici. Sve je to sakupljeno u četiri zbirke a njihova mileniju prije naše ere transkripcija na sanskrit vjerovatno je završena oko 600. godine prije nove ere. Ova duga historijska faza, koja se proteže otprilike između 1400. i 600. godine prije nove ere naziva se Vedski period.

Kastinski sistem U toku ovih stoljeća društvena zajednica Arijevaca stekla je jednu preciznu fizionomiju tj. jasno se profilirala. Pobjednici su, svjesni svoje vojničke superiornosti, isticali svoju odvojenost od ostalih etničkih grupa odbijajući se miješati sa autohtonim stanovništvom tamne kože, stvarajući na taj način pretpostavke za jedan oblik rasne segregacije, a

84

na tome se zasniva kasnija podjela na kaste (termin “varna’’, ustvari znači ‘’boja’’ iako mi to prevodimo riječju “kasta’’). Protjecanjem vremena kastinski sistem se konsolidirao, postavši krući; on je predstavljen kao božanska institucija i doprinio je sprečavanju bilo kojeg oblika socijalne mobilnosti. Na vrhu se nalazila kasta bramana (svećenika), a zadatak im je bio učiti ljude i vrše obrede, zatim prema redoslijedu važnosti kasta ratnika (kšatrija), koji upravljaju i ratuju, zatim zanatlije, trgovci i seljaci (vajšije). Četvrtu kastu su činile šudre koji su bili porobljeno dravidsko stanovništo sa zadatkom da služe prve dvije kaste, dok su na samom dnu isključeni iz svih kasta (parije). Kralj je, prije svega, ratni vojskovođa a njegovu moć su kontrolirali svećenici i plemići - ratnici, a oba sloja su bila veoma utjecajna.

Budizam Perzijsko carstvo a kasnije i imperija Aleksadra Velikog prostirali su se od obala Mediterana do Perzijskog zaliva i indijskog potkontinenta: postojanje ogromnog jedinstvenog prostora olakšalo je i kontakte između Istoka i Zapada, intenzivirajući političke i ekonomske odnose među državnim organima koji su se nalazili unutar ovog prostora, favorizujući spajanje različitih kultura. Trgovci i zanatlije u Indiji teško su se razvijali pod vlašću Bramana i kšatrija. Zastoj u daljnjem ekonomskom razvoju i sve veće nezadovoljstvo eksploatisanog naroda dovest će do ustanka i pokreta protiv brahmanizma. Zbacivanje brahmanskog društvenog poretka vezano je i za naglo širenje učenja, poznatog pod imenom budizam. Osnivač nove vjere bio je Siddharta Gautama (oko 560-483) Buda nazvan Buda. Po legendi, Buda (Prosvijećeni) je uspio pronaći odgovor na sva životna pitanja. Prema njegovom učenju, svi su ljudi jednaki bez obzira kojoj kasti pripadaju. Najveća ljudska vrlina je odricanje od svake želje i svake djelatnosti. Najveća sreća je nirvana – tj. stanje potpune neaktivnosti i zaranjanje u misli (kontemplacija). Njegovo učenje je bilo upereno protiv bramanskog nasilja i kastinskog društvenog poretka. Iako nije pozivao na otvorenu borbu, nego čak i na pomirenje sa nižim položajem stekao je veliki broj pristalica. U budizmu razlikujemo dva smjera: theravada (nauk starih) i mahajana (velika kola). Propovijedajući, prije svega, jednakost među ljudima budizam se brzo širio ne samo na području Indije nego u cijeloj Aziji. Iako je Aleksandar Veliki uspio prodrijeti u dolinu rijeke Inda nije uspio zauzeti cijelu Indiju i morao se povući. Ubrzo nakon toga dolazi do pokreta protiv strane dominacije pod vodstvom Čandra Gupta. On je ujedinio cijelo područje Inda i

85

Civilizacije Starog istoka

Historija I Ganga a njegov nasljednik Ašoka (273 -232) gotovo čitavu Indiju. Jedinstvena država nije se dugo održala jer se našla na udaru nekoliko nomadskih grupa koje su se iselile iz srednje Azije, a kasnije i osvojile Indiju.

Kultura Stara Indija imala je visoko razvijenu kulturu. Glavna književna djela bila su napisana na književnom jeziku – sanskritu. Na tom jeziku su napisane i vede i dva velika epa: Ramayana i Mahabharata.

Veliki epski spjevovi ilustruju socijalnu historiju i život stare Indije. Kapitel sa lavljim glavama potječe sa jednog od ediktnih stupova cara Ašoke. Kapitel iz Sarnata je izabran za simbol moderne države Indije i nalazi se i na zvaničnoj hinduskoj novčanici.

U njima se govori o herojskim podvizima arijaca i o njihovim osvajanjima. Matematika je smatrana najvišom naukom zajedno sa astronomijom, a arhitektura je bila isto tako razvijena. Ostaci velikih hramova uklesanih u stijene, kao i hramovi poput visokih piramida (pagoda) vidljivi su i danas.

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Pjesma o iskonu Ni bitka ni nebitka nije bilo tada, Ni zračnog prostora ni neba nad njim. Što se skrivalo? Gdje? U čijem okrilju? Što bješe to beskrajno bezdno voda? Ni besmrtnosti ni smrti nije bilo tada. Ni traga nije bilo danu ni noći. Po svom je zakonu disalo Jedno, bez titraja vjetra, A izvan toga nije bilo ničega drugog ni daljeg. U početku bijaše tama zavita u tamu I svemu je bio nespoznatljiv tok. Životom moćno, uvito u prazninu, Jedno se porodi snagom žarke težnje. Ljubavna čežnja obuze ga prvo, A to je bio zametak prve misli. Proničuć srce mišlju, mudraci su našli tu vezu Što bitak s nebitkom spaja. Nit vodilju su tako napeli poprijeko. Što je tad bilo gore, a što dolje? Oploditelji su bili i snage bujanja. Dolje je bio poriv, a gore obdarenje. No, tko to izvjesno zna, objaviti tko nam to može? Otkud su nastali oni, otkud je došlo stvorenje? Bogovi su kasnije došli, po stvaranju svijeta. Pa tko onda da zna iz čeg je to poteklo? Iz čega se je razvilo stvorenje, Je li to djelo Njegovo ili nije, Onoga što nad svemirom bdije u najvišem nebu? On sam to zna, a možda ne zna ni on. Rgveda, X., 129, Prijevod Čedomil Veljačić

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Deforesacija - uništenje šumskih površina za različite svrhe

PITANJA I ZADACI Ova pagoda u Burmi je kompleks blještećih građevina kojima dominira zlatna stupa u obliku zvona koja se diže u visinu više od 90 metara.

86

1. Šta su vede? 2. Pokušajte uraditi interpretaciju “Pjesme o iskonu”.

87

Civilizacije Starog istoka

Historija I

Kina

Kineski ratnik

88

Kineska civilizacija je nastala i razvijala se potpuno izolovana od ostalih centara svijeta. Tek su krajem II stoljeća prije naše ere Kinezi saznali da postoje i drugi civilizirani narodi koji žive izvan njihovih granica. Prostor Kine je jedan od rijetkih prostora koji je u kontinuitetu bio naseljen još prije 500000. godine od kada je na prostorima srednje i južne Kine obitavao tzv. pekinški čovjek iz vrste Homo erectus dok se Homo sapiens pojavio prije 30000 godina na sjeveru i jugozapadu zemlje. Bogatu fazu mezolitika naslijedile su između 7000. i 5000. godine neolitske poljoprivredne kulture u plodnim dolinama Žute rijeke (Hoangho) i Jangcekjang čiji su nosioci direktni preci današnjih Kineza. Kina je prirodno podijeljena na dvije oblasti: sjevernu kojom protječe rijeka Hoangho (Žuta rijeka) i južnu sa rijekom Jangcekjang. U neolitskim naseljima u dolini Žute rijeke (oko 6000. g. pr.n.e.) zemljoradnici su uzgajali proso a pronađeni su i ostaci drugih

biljaka (kupus). Na istočnoj obali mora uzgajala se riža. Na sjeverozapadu je neolitska kultura poznata pod imenom Jangšao. Njihova naselja su imala četvrtast ili okrugli oblik. Izrađivali su grnčariju za različite namjene a ostaci čahura svilene bube navode nas na pretpostavku da su razvili i svilogojstvo. Na sjeveroistoku se razvila posebna neolitska grupa Longšan sa svojim karakteristikama što nam govori da neolitski svijet nije bio uniformisan. Prva dinastija koja nam je poznata potječe iz bronzanog doba i označava kraj prethistorijskog razdoblja. To je dinastija Šan-In i osobine tog razdoblja potječu iz istočne kulture Longšan. Tu su pronađeni prvi predmeti od bronze koji datiraju iz XVIII stoljeća prije nove ere kao što su kineska helabarda ili bodež-sjekira, koplje, bronzani oklopi i drugo. To oružje je garantiralo dominaciju dinastije ŠanIn. Država je bila organizirana centralistički. Na njenom čelu nalazio se vladar koji je kao najveći zemljoposjednik bio vrhovni vjerski, politički i vojni gospodar zemlje. Uz njega se nalazio bogati aristokratski sloj koji je u pokornosti držao ratare i stočare od čijeg je rada ovisila privredna moć dinastije Šan-In.

Bronzani Šan-In kotao

Bronzani kotao je otkriven u Honanu i datira iz perioda između XIV i XII stoljeća prije naše ere. Ljudsko lice možda ukazuje na to da se ova obredna posuda koristila za žrtvovanje ljudi, iako je na posudi pronađen natpis “veliko žito”.

Grobnica čiji presjek vidimo sadržavala je 47 ljudskih žrtava i 5 pasa. Svi su pronađani na ulazu u grobnicu. Osim toga, postoje pojedinačne grobnice za ljude i pse u susjednim jamama. Grobnica iz kasnijeg perioda Šan-In dinastije

Snaga zemlje je počivala na vojsci a ratom je trebalo osvojiti nove zemlje i zarobljenike koji bi najčešće završavali kao obredne žrtve u ritualu pokopa vladara. Osnovicu privrednog života činila je poljoprivreda. Ostaci kanala i jaraka govore o sistemu navodnjavanja. Karakteristike ovog perida su: pismo, palače sa visokim zidovima, gradnja velikih grobnica, kalendar i drugo. Usavršili su i računanje vremena utemeljeno na deset nebeskih planeta i njihovih dvanaest zemaljskih ogranaka svrstanih u cikluse koji se smjenjuju svakih šezdeset godina. To im je omogućilo osnovati godinu koja je trajala 12 mjeseci. Posljednjeg kralja Šan-In dinastije, Di Ksina su u bici u XI stoljeću pr.n.e.

89

Civilizacije Starog istoka

Historija I porazili pobunjenici Čou. Smatra se da je dinastija Šan-In položila temelje kasnije kineske civilizacije, čije su se mnoge tradicije nastavile. Krajem XI stoljeća dinastiju Šan-In pokorila su plemena Čou i formirala novu državu koju su proširila na srednji i donji tok Žute rijeke i srednji tok rijeke Jangcekjang. Za razliku od prethodne, ova država nije bila izrazito centralističkog tipa. Država je bila podijeljena na više posjeda. Carski posjed je bio okružen posjedima koji su pripadali članovima njegove porodice. Zato su često kinesku državu ovog perioda nazivali i “carstvo sredine”. Gradnja velikih hramova i raskošnih dvoraca te ugodan život iziskivali su ogromna sredstva što će dovesti do brojnih ustanaka seljaka i pokorenih naroda. Ako se tome dodaju i stalni pritisci i napadi nomadskih plemena onda tu leži i osnovni uzrok što će se ova država raspasti oko 770. godine pr.n.e. Tokom sljedeća dva i pol stoljeća vodit će se međusobni ratovi da bi se krajem V stoljeća pr.n.e. izdvojilo sedam velikih protivnika. Sredinom III st. pr.n.e. starješine oblasti Čin (Chin) uspjele su se nametnuti okolnim oblastima i zavladati zemljom južno od rijeke Jangcekjang. Tako je nastalo novo carstvo Čin (od 256. do 206. godine pr.n.e.). Najznačajniji vladar ove dinastije je Čin-Huang-Ti koji je okrunjen za prvog kineskog cara. On je eliminirao utjecaj aristokratije, poduzimao velike građevinske radove (nastavio izgradnju velikog Kineskog zida). Lični posjedi vladara su se stalno povećavali, a seljaci gubili zemlju, dok je pritisak nomadskog stanovništvao rastao. Sve će to dovesti do velike pobune 206. godine pr.n.e. i pada dinastije Čin. Vođa ustanka Liv Pang preuzeo je svu vlast i uspostavio novu dinastiju Han. Ni uspostava nove vlasti nije bitnije promijenila odnose u zemlji. Vlast i zemlja su i dalje ostale u rukama aristokratije. Izrabljivanje robova i seljaka stalno se povećavalo, a time i broj nezadovoljnih. To je rezultiralo velikim brojem pobuna i ustanaka, kao što je “ustanak crvenih obrva”. Ustanici su obojili obrve u crveno kako bi se međusobno mogli prepoznati. Uspjeli su čak svrgnuti i cara Van Mana, ali nisu imali jasan stav o budućem društvenom poretku zbog čega su na kraju pretrpjeli poraz. I pored poraza, robovi i seljaci Posuda iz perioda Chan su nastavili borbu za poboljšanje općeg položaja. Drugi veliki ustanak planuo je 184. godine pr.n.e. To je ustanak “žutih turbana” nazvan po žutim turbanima što su ih nosili ustanici. Na čelu ustanka su stala tri brata Čan. Jedan od braće je navodno bio mudrac koji je predskazao da će nova godina biti godina izbavljenja i da će to biti početak novog sretnog vremena. Tako je ustanak dobio na masovnosti ali će i ovaj kao i mnogi prethodni biti ugušen. Međutim, svi ovi ustanci će voditi slabljenju carske vlasti i podrivanju njene moći. Nomadska plemena sa sjevera i srednje azije koristila su se slabošću i upali su u Kinu. Godine 220. prije nove ere carstvo Han je podijeljeno na tri dijela. Tako se stara država raspala.

90

Kultura. Religija Kineska religija je počivala na kultu prirodnih sila, kojima su Kinezi pridavali duhovnu moć. Glavno božanstvo bilo je nebo. Nebo je bilo najveća sila i izvan svih ovozemaljskih blaga. Zato se i carstvo zvalo “Nebeskim”. Tom carstvu su i podizali hramove čije su kupole prekrivali crijepom od fajansa. I kult predaka je bio razvijen. Prilikom sahranjivanja pojedinih careva prinošene su i ljudske žrtve. Nađeni su ostatci vladara sa svim njegovim ženama, bez djece, sa slugama i robovima pa čak i majstorima, koji su pravili grobnicu. Kasnije će prinošenje ljudskih žrtava biti zamijenjeno životinjama.

Pismo Kinesko pismo je nastalo sredinom II milenija pr.n.e. Prvo pismo je bilo slikovno (piktografsko) da bi ga zamijenilo ideogramsko (jedan znak označava jedan pojam). Da bi se svaka riječ obilježila posebnim znakom vremenom će broj znakova narasti na 50000. Takvo pismo je bilo teško za naučiti te je vrlo mali broj ljudi bio pismen. Uglavnom su to bili svećenici. Kinezi su uveli u upotrebu i četku za pisanje, a bili su narod koji je prvi počeo upotrebljavati papir. Oni su također bili prvi koji su otkrili barut ali su ga prije svega upotrebljavali za ceremonijalne aktivnosti (vatromet).

Ovo pogrebno odijelo od nefrita koje datira iz 100. godine pr.n.e. je pronađeno u grobnici princa Liu Šenga , plemića iz kraljevske porodice dinastije Han , a pripadalo je njegovoj ženi princezi Dou Van. Odijelo se sastoji od 2160 pločica nefrita kombinovanog sa komadićima željeza omotanog zlatom i svilom.

Kinesko pismo je u početku bilo piktografsko. Kasnije je ono prošireno tako da one ideje koje se nisu mogle nacrtati prikazivane su fonetskim posudbama-riječ koje imaju isti ili sličan zvuk. Kako bi se izbjegla zabuna koristili su se znakovi za ideje ili ideogrami - poznati kao “znakovi za kategorije” ili “radikali”. Većina kineskih slova se i danas sastoji od fonetskog elementa i radikala.

91

Civilizacije Starog istoka

Historija I Proširimo znanje

Kineski zid Da bi se zaštitili od stalnih upada nomadskih plemena Kinezi su podigli zid koji predstavlja jedan od najvećih graditeljskih pothvata. Zid je, osim zaštitne uloge, predstavljao i graničnu crtu. Početak izgradnje Kineskog zida nije nam poznat. Pretpostavlja se da je nastao u periodu između V i III stoljeća prije naše ere. On se protezao od planinskih masiva provincije Veliki Kineski zid Liaoning na istoku pa preko ravnica sijekući rijeku Hoan-ho do centralne Zid je nastao kao niz odbrambenih Azije na zapadu. U početku je bio sagrađen od nabijene bedema u periodu zaraćenih država (453- zemlje i gline da bi kasnije oblagali ciglama i kamenim 221. godine pr.n.e.). Veći dio današnje pločama. Visina mu je bila i do 10 metara a u osnovi je bio građevine datira iz razdoblja dinastije širok i do 6 metara. Na određenom rastojanju podzidane su Ming (368-1644). četverougaone kule. Dužina zida je preko 2500 kilometara, a današnji izgled datira većinom iz perioda dinastije Ming. Jedina građevina koja se iz svemira može vidjeti na planeti Zemlji je upravo Kineski zid.

Nauka Od svih nauka, u Kini se najviše pažnje posvećivalo astronomiji. Kinezi su usavršili računanje vremena i godinu podijelili na 12 mjeseci. Mogli su predvidjeti pomračenje Sunca i Mjeseca. Poznavali su osnovne elemente matematike, geografije i medicine. Prvi su u svijetu spoznali svojstva magneta i magnetne igle (kompas). Pronašli su i barut koji su upotrebljavali za vatromet. Sve te tekovine su, preko Indije i Arabije, odnosno Grka i Rimljana, vremenom prenijete u Evropu.

- HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Pjesma kineskog vojnika Vojniče, ti si moj drug Kad stupaš uza mene. Mi poznajemo samo još svog cara, Nijedna djeva za nas nema čara, Vojniče, ti si moj drug Kad stupaš uza mene. Vojniče, ti si moj drug Kad mač iz ruke tebi pada: Pred tebe ja ću štitom stat, Jer ja sam tebi dobar brat. Vojniče ti si moj drug Kad mač iz ruke tebi pada. Vojniče ti si moj drug Kad naše kosti gnjiju. Ko žuti dim se mjesec vere, U bambusu se majmun dere. Vojniče, ti si moj drug Kad naše kosti gnjiju.

Prijevod Zlatko Gorjan

ŠI KING (Knjiga pjesama, 1300.-500. pr. Kr. zbornik najranije kineske poezije i ujedno najznačajnija od pet kanonskih knjiga ili Klasika stare kineske književnosti. Pripisuju se Kung Ceu (Konfuciju).

RJEČNIK NEPOZNATIH POJMOVA Fajans - vrsta porculana plave boje Nefrit ili žad - mineral zelene boje koji se nekad koristio za izradu nakita i ukrasa

PITANJA I ZADACI 1. Kako se razvijala kineska država? 2. Koji su najvažniji kineski izumi? Kakav je njihov značaj?

92

93

Grčki svijet 1700-1450.  Kreta se razvija do statusa sile XIX st. pr.n.e. Linearno pismo A 1500. utemeljena Mikena XII-XI st. pojava “naroda s mora” X-VIII st. prema legendi, Tezej je ujedinio naselja u zajednicu - Atenu 750-550. grčka kolonizacija 621. Drakonovi zakoni 596. Solon 561-510. Pizistrat - tiranin u Ateni 499-494. Jonski ustanak 490. bitka na Maratonskom polju 480. bitka kod Termopilskog klanca 479. kopnena bitka kod Plateje, pomorska bitka kod Mikale 478. Delsko-atički savez 495-429. Periklov život 431-404. Peloponeski rat 359-336. Filip II 349. prve Demostenove “Filipike” 355. izgrađen mauzolej u Halikarnasu - jedno od sedam čuda starog svijeta 336-323. Aleksandar Makedonski (Veliki) 333. bitka kod Isa 332. Aleksandar stiže u Egipat 331. osnovana Aleksandrija u Egiptu, bitka kod Gaugamele 1874-1876. H. Schliemann otkrio “Krug grobova” - Mikena

Grčki svijet

Historija I

Zemqa

Minojska civilizacija

Stara Gr~ka je, kao i dana{wa suverena zemqa, zauzimala krajwi jug Balkanskog poluotoka. ^ini je kontinentalni, ve}inom planinski, dio s bogato razu|enom obalom i brojni otoci Jonskog i Egejskog mora. Wezine visoke planinske lance, koji su zbog oskudne vegetacije kao i danas bili pogodni za sto~arstvo, presijecali su kra}i rije~ni tokovi i dijelile mawe doline koje su omogu}avale tek skromno ratarstvo. Iako je takav reqef kontinentalne Gr~ke ve}inom bio nepovoqan i ~inio se ograni~avaju}im faktorom pri naseqavawu, blaga mediteranska klima s vru}im suhim qetima i blagim ki{ovitim zimama u~inila je ovu zemqu pogodnom za `ivot jo{ od vremena najranije prapovijesti. Skromne prirodne mogu}nosti kontinentalne Gr~ke su ~inile tri cjeline: sjeverna s Epirom i Tesalijom, sredwa s Atikom, Beocijom i Fokidom te ju`na s Peloponezom dopuwavala je bogata obala i brojni otoci koji su Grke usmjerili prema morima i bogatstvima koja su nudila.

Minojska - kretska civilizacija (nazvana po kretskom zemlja lijepa i rodna, oko nje voda, a na mitskom kralju Minosu) spada među rane brončanodobne njoj civilizacije koje su cvjetale na širem području istočnog bezbrojni ljudi; gradova je tu Sredozemlja i Bliskog istoka. U najreprezentativnijem devedeset, jezici različni tu se obliku predstavljena je na otoku Kreti koja se već od 3. isprepliću… milenija našla u krugu visoko urbaniziranih zemalja Knosos je velik grad, u njemu je kraljevo koje su već tada ušle u novi složeniji oblik društvenog Minos devet po devet ljeta i drugovo s velikim Zeusom” organiziranja. Visok civilizacijski stupanj Kreta će dostići već oko Homer, Odiseja, XIX. pjevanje 1900. godine pr. Kr. kada Krećani u Knososu i Festosu, za svoje vladare, grade prve palače - točnije rezidencije. Od tada, kao zemlja tipične talasokracije, Kreta će već kroz dva stoljeća (od 1700. do 1450. god. pr. Kr.) postati, velika pomorska, gospodarska i trgovačka sila. Krećani su tada, sa svojom flotom, sigurno bili neosporni gospodari Sredozemlja. Trgovali su s Kikladskim otocima, Ciprom, Egiptom, Sirijom, Palestinom, a preko njih i s Mezopotamijom. Nakon vremena slave nestala je u tragičnim okolnostima. Prvi uzrok bila je erupcija vulkana na otoku Teri oko 1450. g. pr. Kr., a drugi provale ahejskih plemena s Peloponeza. Na takav način pokorena Kreta stekla je novog gospodara. Njihovu gospodarsku moć danas ne prepoznajemo samo kroz arhitekturu veličanstvenih palača-dvoraca, ostaci kojih se vide u Knososu, Festosu, Hagia Trijadi, Mallii i Gurnii i raskošnih vila koje su gradili po cijelom otoku, nego i po čitavom nizu civilizacijskih tekovina. Linearno pismo A Krećani su prvi gradili prometnice kojima su se kretala kola s četiri kotača, koristili vodovod, imali kupatila i kanalizaciju. Međutim, njihovo najveće civilizacijsko dostignuće bilo je prvo europsko pismo, u znanosti poznato kao Linearno pismo A. To pismo kojim su se Krećani koristili već od 19. stoljeća prije Krista do danas nije dešifrirano. Za razliku od njega, kasnije korišteno, Linearno pismo B, prihvaćeno i od Mikenjana, dešifrirali su Ventris i Chaddwick. Radilo se silabičkom sustavu s logografskim elementima, koje je značajnu primjenu našlo u računovodstvu knososkog Linearno pismo B dvorca.

96

“Zemlja Kreta imade u iskričavom moru,

97

Grčki svijet

Historija I Palača-dvorac u Knososu Dvorac u Knososu je najstarije, najznačajnije i najmonumentalnije zdanje brončanog doba ne samo na Kreti nego u cijeloj Egejskoj oblasti. Danas, nakon opsežnih arheoloških istraživanja i restauratorskih zahvata palača se doživljava kao vrlo složen arhitektonski kompleks. Unutar njegovih 1300 prostorija (800 soba, hodnika, stubišta i dvorišta) koncentriranih oko jednog središnjeg – centralnog prostora nalazio se čitav niz namjenskih cjelina: odaje za kralja, žene, dvorjane, poslugu, ali i razni Trijem palače u Knososu skladišni prostori od kojih su neki mogli primiti i do 75 000 litara tekućih sirovina. Složen projekt ovog građevnog kompleksa ostvaren je primjenom čitavog niza tehničkih inovacija koje su, kao složeni vodovodni, kanalizacijski i ventilacijski sustavi imali svrhu poboljšanja komfora i ugode življenja, ali i one koje su, kao dvostruke ploče krovne konstrukcije, za cilj imale njegove gospodare i njihovu imovinu zaštititi od razornih zemljotresa. Osim toga, palača je posebna i zbog pažnje koja se pri gradnji poklanjala životnom prostoru koji je svojom funkcijom i ljepotom trebao pridonositi kvaliteti boravka u njezinim prostorima. U tome se posebno izdvaja prostor za vladara, predstavljen reprezentativnom dvoranom i prijestoljem od alabastra. Pored reljefnih ukrasa, koje predstavljaju glave bikova, svoju potrebu za lijepim stari Krećani su izrazili ukrašavajući zidove Ples s bikom, freska dvorana freskama - svojom omiljenom slikarskom tehnikom. Teme fresaka birane su neposredno iz bogatog okruženja, tog, kako izgleda, miroljubivog naroda. To su scene koje odražavaju njihovu svakodnevicu, zaljubljenost u udobnost, raskoš i općenito ljepotu življenja. Najčešće prikazuju atletska takmičenja, djevojke i žene u raskošnim nošnjama koje plijene svojom ljepotom i ljupkošću La Petite Parisienne kao “La Petite Parisienne” (“Mala Parižanka”), ritualne scene i igre s bikovima, ili jednostavno motive iz prirode cvijeće, ptice, ribe. I vaze, poznate kroz tri slikarska stila: kamares, dvorski i marina stil, svojom ljepotom nisu zaostajale za kretskim freskama. Rađene na lončarskom kolu, tankih stijenki poput ljuske jajeta, elegantnih Kretska vaza i raznolikih oblika bile su vrhunac tehničkog umijeća i slikarske

98

vještine. Interesantno je istaknuti da slikarstvo Krete nije stasalo na religiji niti je prema njoj iskazivalo određen stav. S izuzetkom scena igre s bikovima, koje su imale određen kultni karakter, ta umjetnost bila je izrazito profanog karaktera.

Minojska religija Rijedak lik kultnog obožavanja mogla je biti Boginja majka (“Meter ge” ili “Magna mater”), relikt matrijarhata, personificirana kroz zmiju najstarije božanstvo zemlje koje je imalo pravo dati i uzeti život. To božanstvo koje je još Arthur Evans, slavni istraživač Krete, nazvao “Snake Goddess” (“Zmijska božica”), predstavljali su ženski kipići izrađeni od fajansa (zahtjevnu tehniku njegove izrade Krećani su preuzeli od Egipćana) u karakteristično raskošnoj kretskoj odjeći s obnaženim grudima i zmijama u rukama. Inače, o kretskoj religiji ne zna se puno. Kako hramovi nisu pronađeni pretpostavlja se da su kultni obredi obavljani na oltarima na otvorenim prostorima. Na nekim od tih mjesta pronađeni su nalazi koji ne isključuju moguće kultove i s ljudskim žrtvama.

Zmijska božica

Kao prema religiji, Krećani izražen stav nisu imali ni prema vojsci. Niti jedno umjetničko djelo nije prikazivalo scenu iz rata ili oružje. Izuzetak je bio samo labris, dvobridna sjekira i to više kao simbol kraljevskog statusa i ukrasni element nego oprema ratnika.

Labris

99

Grčki svijet

Historija I

Mikena Mikena se nalazila na sjeveroistoku Peloponeza u pokrajini Argolidi - domovini slavnog kralja Agamemnona koji je prema Homerovoj Ilijadi bio vođa Grka u Trojanskom ratu. Kao i Kreta predstavljala je jedno od središta brončanog doba kontinentalnog dijela stare Grčke. Utemeljili su je oko 1500. godine prije Krista Ahejci gospodari Grčke i Peloponeza. Imali su centraliziranu državu na čelu koje se nalazio apsolutni vladar wanax kao predstavnik lawos-a vojne i damos-a zemljoposjedničke aristokracije. Uz njega po rangu nalazio se vojni zapovjednik lawaghetas kao i brojni članovi administrativnog aparata. U toj hijerarhiji značajno mjesto su zauzimali bazileusi koji su skrbili o zajedničkoj zemlji koju nisu kontrolirali wanaxi. Niže klase, kako se pretpostavlja, predstavljaju obrtnici i zemljoradnici. Mikensko gospodarstvo počivalo je na poljoprivrednoj proizvodnji, obrtništvu i trgovini. Transparentan je podatak da je samo u Knosos godišnje bilo izvoženo oko 30 tona vune. Mikena, taj nekad moćni grad, s izraženom akropolom, bio je utvrđen jakim – kiklopskim (612 metara visokim) bedemom. Ulaz u grad omogućavala su monumentalna vrata iznad kojih se nalazi trokutasta ploča u visokom reljefu s dvije sučeljene lavice između kojih se nalazi stup - simbol moći mikenskih vladara. Mikena, rekonstrukcija Unutar bedema do Lavljih vrata nalazi se “krug grobova” u kom su grobnice krile neprocjenjivo blago koje je prilikom istraživanja otkrio Heinrich Schliemann između 1874. i 1876. godine. Pored ovih otkriven je i čitav niz drugih grobova: jamskih, s kupolom u obliku komore, rova i sarkofaga. Najpoznatija grobnica je ona kralja Atreja vjerojatno sagrađena oko 1300. g. pr. Kr. s kupolom tholosom promjera 14,6 m, do koje se dolazilo kroz 30 m dug hodnik

100

dromos. Inače, unutar Mikene nalazio se čitav niz građevina. Akropolom je dominirao megaron, pravokutna građevina s trijemom, dva stupa, predvorjem i žrtvenikom u sredini koja će kasnije biti osnovni tip grčkog hrama. Unatoč monumentalnoj arhitekturi, Mikenu Homerov “zlatni grad” proslavili su zlatni nalazi. Među njima posebno se ističu zlatne maske - prvi portreti europske umjetnosti. Osim njih tu je i čitav niz zlatnih posuda, mačevi i noževi na kojima su tehnikom damasciranja u zlatu izvedene scene Mikena, lavlja vrata lova i borbe među životinjama. Ovu proizvodnju kao i trgovinu dragocjenim materijalima izravno su kontrolirale vlasti u Mikeni. Mikenska trgovina povezala je čitav Mediteran. Trgovali su s Egiptom, Sirijom, Ciprom, Sicilijom i na neki način bili preteče velikoj grčkoj kolonizaciji. Kontrola trgovačkih putova bila je jedan od stvarnih razloga trojanskog rata. Organiziran društveni ustroj, vojna moć i razvijeno gospodarstvo učinili su Mikenu gospodarom Sredozemlja. To će Agamemnonova zlatna maska posebno doći do izražaja u trenutku kada Ahejci, na čelu s Mikenom, odlučuju preuzeti kontrolu nad važnim prometnim pravcem između Mramornog i Egejskog mora – Dardaneli koje su tada kontrolirali frigijski Trojanci. Godine 1250. pr. Kr. pobjednici u slavnom Trojanskom ratu, ovjekovječenom u “Ilijadi” i “Odiseji” - spjevovima slavnog Homera, postali su ne samo gospodari mora nego i većeg dijela obale bogate rudama. Unatoč tim činjenicama uskoro će, već nakon nekoliko desetljeća, njezina moć početi slabiti, a zatim u provali “naroda s mora” i nestati. Shema kulturnih slojeva grada Troje

PITANJA I ZADACI 1. Kada je nastala Mikena? 2. Opišite njezino ustrojstvo.

101

Grčki svijet

Historija I

Grci dijelovima karijske obale u Maloj Aziji. Ova podjela za Grke je tijekom povijesti bila stalna i uvelike je utjecala ne samo na politi~ke odnose unutar gr~kog svijeta, nego i op}enito na wihovu civilizaciju. U vrijeme naseqavawa Grci su `ivjeli u tzv. gentilnoj dru{tvenoj strukturi. To zna~i da je osnovnu dru{tvenu jedinicu ~inio gens ili rod. Vi{e rodova ~inilo je bratstvo ili fratriju, a fratrije pleme ili filu. Utjecajan sloj unutar plemena ~inila je odre|ena aristokracija na ~elu koje se nalazio bazileus kao vo|a zajednice. Promjene u unutarwem razvoju plemenskih zajednica, izdvajawe aristokratskog sloja i prve podjele na stale`e utjecat }e na pojavu polisa grada-dr`ave (naj~e{}e i najva`nije politi~ke forme god starih Grka) prvo u Joniji, a zatim i u mati~noj Gr~koj. Gradovi-dr`ave postali su op}enit oblik `ivqewa u staroj Gr~koj. Uz aristokraciju, koja je ~inila vodstvo, unutar polisa ubrzo su se na{li obrtnici i trgovci, a nezaobilazno i seqaci. Wihov dru{tveni razvoj nije bio istovjetan. Oni koji su svojim djelovawem, kao npr. Atena, krenuli put demokracije, svoje dru{tvo su gradili po tri principa: - Autarhije - koja je podrazumijevala gospodarsku neovisnost; - Autonomije – koja je gra|anima jam~ila pravo na vlast; - Eleuterije – {to je zna~ilo vawskopoliti~ku neovisnost.

PITAWA I ZADACI 1. Nabrojte gr~ka plemena. 2. [to su polisi? 3. Na kojim se principima gradilo dru{tvo u polisima?

“Narodi s mora” koji su se krajem 12. i 11. st. pojavili na Sredozemqu nisu bili kompaktna etni~ka masa. Me|u wima su se nalazila i indoeuropska plemena koja su kasnije s Doranima zauzeli najve}i dio kopnene Gr~ke i Peloponeza te preko egejskih otoka utjecali na naseqavawe drugih gr~kih plemena na zapadnoj obali Male Azije. Plemena Dorana naselila su dijelove Epira, Etoliju, Peloponez, ju`ne egejske otoke i dijelove ju`ne Anatolije. Nakon naseqavawa Grka Jowana i Eoqana, koji su poznati kao Heleni, formirani su prostori koji su u gr~koj povijesti bili prepoznatqivi kroz tri narje~ja gr~kog jezika: eolsko, jonsko i dorsko. Stanovni{tvo eolskog narje~ja iz Tesalije i Beocije naselilo je sjeverni dio Anatolije i otok Lezbos, a jonskim dijalektom govorili su oni Grci koji su naselili Atiku, Eubeju, neke Cikladske otoke, te dijelove anatolskog primorja oko Halikarnasa s otocima Hiosom i Samosom. Nakon naseqavawa Dorani su svoj jezik s dorskim narje~jem nametnuli: Megari, Korintu, Argolidi, Lakoniji, Milosu, Teri, Kreti, Rodosu i

102

103

Grčki svijet

Historija I

Grčka kolonizacija (750-550. godine)

Osnivanje kolonije (apoikija – kuća daleko od domovine) pokretao je matični grad (metropola) koji je uvijek suglasnost tražio od proročište, najčešće onog u Delfima. Po Apolonovoj suglasnosti gradske vlasti imenovale bi jednog građanina - oikista koji je službeno predvodio iseljeničku kolonijiu (odgovarao je za putovanje, izbor mjesta na kom će se naseobina osnovati, prijenos svete vatre, raspodjelu zemljišta, prijenos kultova, zatim izbjeći sukobe s domaćim stanovništvom i drugo). Proces kolonizacije prvo je prekinut u Joniji gdje je sredinom 6. st. došlo do jačanja Perzije koja je pokorila jonske Grke te u Sjevernoj Africi gdje su svoje ambicije iskazivali feničanski Kartažani koji su postali gospodari zapadnog Sredozemlja. Unatoč tome kolonizacija je u velikoj mjeri promijenila Sredozemni svijet, utemeljila je trgovačke koridore, unaprijedila pomorstvo, obrte, te utjecala na politički život i društvena kretanja.

Grci na Jadranu

Vrijeme VIII. i VII. st. pr. Kr. obilježila je pojava iseljavanja Grka sa svojih matičnih prostora. Razloge je moguće tražiti u unutarnjim i vanjskim pojavama. Na prvom mjestu takvom stanju pogodovao je razvoj društvenih odnosa i gospodarski napredak grčkih polisa koji su konfrontirali staru zemljoposjedničku aristokraciju s novim obrtničkogospodarskim snagama. Aristokracija nije željela dijeliti vlast pa su izlaz tražili u osvajanju novih teritorija. Osim toga, uzroke iseljavanja treba tražiti u: nedostatku obradivog zemljišta, dugova seljaka, porastu broja stanovnika u gradovima, ali i u strahu od mogućeg ropstva. Situacija na Sredozemlju pogodovala je takvim aktivnostima. To znači da nisu postojale snage koja bi se suprotstavile tim aktivnostima. Hetiti su već bili poraženi, egipatska država oslabljena, Asirci su gospodarili najvećim feničanskim gradovima, na zapadnom Sredozemlju Etruščani još nisu dosegnuli svoj puni razvoja, a plemena na Apeninskom i i Pirinejskom poluotoku to, zbog svog primitivnog društvenog razvoja, na to nisu bila u stanju utjecati. Situaciju su mogle zaoštriti feničke naseobine, ali su tada: Utiku i Kartagu u Africi i Gades na Pirinejskom poluotoku zanimali samo trgovački interesi. Prve kolonije bile su izrazito agrarnog karaktera. Tek kasnije, vjerojatno pod utjecajem stalnih putovanja i mogućnosti koje su se pritom nudile, pokrenut će njihov trgovački karakter. Među grčkim polisima u tim procesima prednjačili su: Milet, Fokida, Megara i Korint. Naseljavali su obale Španjolske, Italije, Sicilije, Crnog mora, deltu Nila i sjevernu Afriku. Iz tog razloga, Crno more je nazivano “Pontus euxenios” - gostoljubivo more, a južna Italija i Sicilija “Velika Grčka”.

104

Prve grčke kolonije na istočnoj obali Jadrana osnovane su u drugoj polovici 7. st. pr. Kr. Na krajnjem jugu (prostori današnje Albanije) 627. g. pr. Kr. Korkira je osnovala Epidamnos (u rimsko doba naziva se Dyrrhachium), a 588. godine prije Krista Korkira i Korint Apolloniju. Značaj ovih kolonija, posebno na materijalnu i duhovnu kulturu Ilira u zaleđu, bio je ogroman. Što se kolonizacije unutrašnjosti Jadrana tiče do nje, iako su postojala određena trgovišta Adrija i Spina na sjeveru i Narona u delti Neretve, dolazi tek u 4. st. pr. Kr., i to preko Sirakuze. Dionizije Stariji Sirakuški između 397. Novac kolonije Faros i 390. g. pr. Kr. osniva Issu, a zatim 385. ili 384. godine prije Krista pomaže kolonistima s Egejskog otoka Parosa osnovati koloniju Pharos – Faros na prostoru Starigrada na otoku Hvaru. Po osnivanju, Issa je bila dio sirakuške države. Nakon smrti Dionizija Starijeg, osamostalila se Issa i postala najznačajnija politička i gospodarska snaga srednjeg Jadrana. Tada između ostalog širi svoj utjecaj i samostalno osnivajući nove kolonije i trgovačke faktorije. U 3. st. osnovala je Tragurij (Trogir) i Epetij (Stobreč), a u 2. st. pr. Kr. Salonu.

105

Grčki svijet

Historija I Društveni odnosi

Sparta

Grčka kolonizacija pokrenula je nagli gospodarski razvoj čitavog grčkog svijeta, ali i utjecala na produbljivanje društvenih sukoba koje je kolonizacija nakratko bila prekinula. Glavni pokretač novih odnosa bio je novi sloj obrtnika i trgovaca koji su se s novim kapitalom suprotstavili staroj aristokraciji. Takvi odnosi nisu odgovarali ni seljacima. Dioba zemlje usitnjavala je njihov posjed, a zaduženja su ih dovodila u poziciju dužničkog ropstva. U takvim okolnostima prosvjeda, zbog takvog stanja, bilo je sve više. Teško stanje tek je ublaženo donošenjem odluke o legalizaciji “običajnog prava” koja je trebala spriječiti samovolju plemićke oligarhije pri “dijeljenju pravde”. Međutim, to nije ispunio zahtjeve za ponovnom raspodjelom zemlje ili nastojanje obrtničko-trgovačke klase za sudjelovanje u političkoj vlasti, što je podrazumijevalo i pravo na vojničku službu. Naprimjer u Ateni to je učinio Drakon 624. godine prije Krista. Takve neriješene situacije dovodile su do pojave tiranije (tyrannos – gospodin) koja je podrazumijevala vlast nekog od pripadnika aristokratske klase u određenom polisu. Rješavao je političke i društvene probleme, brinuo za sigurnost, iznosio zakone i rješavao posjedovne odnose. Primjera tiranije u Grčkoj bilo je više. Spominje se u Korintu, na Samosu, Geli ili Sirakuzi, ali ne u onom kontekstu kako taj pojam poznajemo danas. Tiranija je tada bila prijelazna faza između stare oligarhije, koja više nije mogla zadržati vlast, i novih snaga koje kao demos još nisu bile u stanju potpuno preuzeti upravu polisa.

Sparta se nalazila na jugoistoku Peloponeza u pokrajini Lakoniji. Te prostore je između 11. i 9. st. pr. Kr. zaposjelo pleme Dorana koje je nakon osvajanja Mesenije i drugih krajeva Peloponeza osnovalo nekoliko naselja, između kojih se kao glavni grad izdvojila Sparta u plodnoj dolini rijeke Eurote. Nakon vojnih pohoda i osvajanja na Peloponezu zemlja Dorana se razvila u vojničku aristokratskooligarhijsku državu u kojoj je tijekom cijele povijesti njegovan poseban politički sustav zasnovan na moći vojnih zemljoposjednika. Slobodno stanovništvo, koje je imalo sva prava, činili su Spartanci, građani drugog reda bili su perijeci koji su imali osobnu slobodu, ali ne i politička prava, dok su treću klasu činili heloti ili neslobodni seljaci s dosta robovskih elemenata. Spartanci – slobodni stanovnici Lakonije dijelili su se na tri file (Dimanes, Hylleis i Pamfiloi) i 27 bratstava. Bili su vlasnici zemlje koju im je po legendi dodijelio Likurg tako što je svaki slobodan građanin dobio jednak dio klaros spartanske zemlje koju su za njega uz određena davanja obrađivali helioti. Međutim, politička prava i posjed zemlje za Spartance nisu podrazumijevali potpunu slobodu, jer pored toga trebao je biti, ne samo odgojen po Likurgovim Arheološki ostaci Sparte zakonima, nego po njima potpuno i živjeti.

PITANJA I ZADACI 1. Objasnite grčku kolonizaciju pomoću karte. 2. Koje su najznačajnije grčke kolonije na Jadranu?

Državno uređenje Na čelu Sparte bila su dva kralja (bazileusa) biranih iz dvije kuće - Agijada i Euripontida, vijeće staraca (geruzija), 5 efora i narodna skupština. Vlast kraljeva bila je nepovrediva i nasljedna.

106

107

Grčki svijet

Historija I Nosila je ugled, prvenstvo zemljoposjeda, prednost kod podjele ratnog plijena i žrtve, prva mjesta kod gozbe te pravo na davanja helota. Unatoč tome dužnosti su im bile dosta ograničene. Podrazumijevale su obavljanje kultnih obreda i zapovijedanje vojskom u ratu. Upravnu vlast imali su efori. Njih 5 birano je na godinu dana, a imali su nadzora nad svim državnim službama. Sazivali su vijeće starješina i narodnu skupštinu kojom su i presjedali nadzirali državnu blagajnu te pozivali vojsku na oružje. Najveće odluke u državi donosilo je vijeće starješina ili geruzija. Činila su je 2 kralja i 28 doživotno izabranih najuglednijih Spartanaca starijih od 60 godina. Birani su i potvrđivani od svih punopravnih građana na Narodnoj skupštini. U svojim rukama imali su političku i sudsku vlast u tolikoj mjeri da se nekih odluka narodne skupštine nisu morali pridržavati. Narodna skupština apela sazivana je po odluci efora. Sastajala se jednom mjesečno i nazočili su joj svi Spartanci stariji od 30 godina. Posebne odluke nije mogla donositi i uglavnom je prihvaćala ili odbijala odluke geruzije.

Odgoj u Sparti Odgoj mladih u Sparti, za razliku od drugih polisa, bio je povjeren državi. Poglavari fila su, umjesto očeva, odlučivali prihvatiti ili ne dijete po rođenju. Dijete bi se do sedme godine odgajalo u obitelji. S navršenih sedam godina spartanski dječak je morao napustiti dom kako bi se u budućnosti odgajao u duhu vojne tradicije spartanske države. Cilj je bio odgojiti snažnu tjelesno izdržljivu mladež koja se u teško izdržljivim uvjetima pripremala za napore koji su ih očekivali u dugogodišnjoj i zahtjevnoj vojnoj službi. Osim vježbi tjelesne spretnosti i izdržljivosti učili su se još vještini oružja, glazbi i plesu, a inzistiralo se na jednostavnoj i oštroj verbalnoj komunikaciji koja je u tradiciji ostala poznata kao “Laconica brevitas” (“Lakonska kratkoća”). Mladi Spartanac postajao bi vojnik s dvadeset godina dok se oženiti mogao tek u tridesetoj. S brakom njegov vojnički život nije prestajao. I dalje su živjeli u vojarnama u očekivanju vojnog poziva na koji bi u miru i dostojanstveno odlazili u rat. Ni odgoj djevojčica nije bio puno drukčiji. I one su kao i dječaci kroz vježbanje navikavane na različite napore. Od njih se očekivalo hrabro vojnike pratiti u rat, a dostojanstveno ih bez suza očekivati natrag.

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Mudre izreke Agezilaja Starijeg - Kad je slušao hvaljenje ili kuđenje: “Treba poznavati i one koji govore i one o kojima se govori”; - Kad je vidio kako je ulovljeni miš ugrizao dječaka za ruku i pobjegao: “Kad se mala životinja tako osvećuje za nepravdu, promislite što bi trebalo da ljudi rade”; - Strancu koji se divio lakedemonskoj umjerenosti u odjeći i hrani: “Tim sjemenjem sijemo slobodu.” - Upitan kako je stekao veliku slavu: “Prezirući smrt”: Odgovori kralja Agida Starijeg - “Spartanci ne pitaju koliko je neprijatelja, nego gdje su”; - “O susjedima koji su ga ogovarali: “Svoje kućne slabosti povećavaju našim uspjesima”; Antalkid - Atenjaninu koji je Spartance nazvao neznalicama. “Mi jedini nismo ništa loše od vas - Atenjaninu koji je rekao:”Mi smo vas više puta potjerali od rijeke Kefisa”; Mi vas od Eurote nikad”; Ariston - Kad je neko držao pohvalni govoronim Atenjanima koji su pali u borbi sa Spartancima: “A kakvi su tek naši koji su ih pobili”; Leonida - Kad su mu rekli da su neprijatelji blizu: “I mi smo blizu njima”; - Kad mu je Kserks poručio neka preda oružje: “Dođi i uzmi”.

PITANJA I ZADACI 1. Gdje je nastala Sparta? 2. Kako su odgajana djeca u Sparti? 3. Interpretirajte navedene izreke.

Spartanski vojnik

108

109

Grčki svijet

Historija I

Atena Atena, najslavniji gr~ki polis, nalazila se na najisto~nijem dijelu sredwe Gr~ke na poluotoku Atici. Nakon naseqavawa Grka Jowana Atena se nije razlikovala od drugih gr~kih polisa. Na ati~kom tlu nalazilo se vi{e naseqa koja se se, vjerojatno vo|ena sli~nim interesima, ujedinila u vremenu od 10. do 8. stoqe}a prije Krista. To ujedinjenje (ati~ki sinoikizam) legenda pripisuje heroju Tezeju. Jezgro grada, ve} tada, ~inila je utvr|ena Akropola kao pogodno mjesto za obranu doline Kefisa u kojoj se kasnije razvio grad. Ati~ko stanovni{tvo dijelilo se na rodove (genos), bratstva (phratrie) i plemena (phile). Ukupno su postojale 4 file od kojih je svaka imala 3 fratrije, a fratrija 30 rodova. Pretpostavqa se da je ta podjela odgovarala broju godi{wih doba, mjeseci i dana u mjesecu. Po dr`avnom ustroju Atena je do 8. st. bila monarhija. Tradicija pamti vi{e kraqeva, a kao posqedwi spomiwe se Kodro koji je juna~ki poginuo brane}i zemqu od neprijateqa s Peloponeza. Do smjene dr`avnog ure|ewa u Ateni nije do{lo naglo nego politi~kim djelovawem aristokratskih slojeva. Nazivani su eupatridi, a Atikom su vladali nakon kraqeva do po~etka 6. stoqe}a prije Krista. Wima su pripadali najistaknutiji atenski zemqoposjedni~ki rodovi. Osim {to su odre|ivali politi~ke i dru{tvene odnose u dr`avi i dru{tvu, iz wihovih redova imenovani su arhonti i birani drugi du`nosnici. Nametnuli su se s tri slu`be: birali su polemarha kao vojnog zapovjednika, arhonta s najva`nijim administrativnim ovlastima i basileusa kao prvog sve}enika. Tijekom vremena izdvojit }e se slu`ba arhonta eponima po kojem je slu`beno nazivana i teku}a godina. Najstarija institucija bilo je “vije}e najboqih” (aristoe) bule. Odlu~ivali su o svim, za dr`avu, va`nim pitanjimama, skrbili o dr`avnom ustavu te kontrolirali arhonte i druge du`nosnike. Ipak je vode}e politi~ko tijelo u dr`avi bila narodna skup{tina koja je, izme|u ostalog, odlu~ivala o ratu i miru. Uz wih va`nu ulogu imale su i naukrarije (naus Atenski brodovi – la|a i kraino – upravqam). Bile su vezane za file koje su imale zadatak za dr`avu napraviti brod i opremiti ga posadom. Wima nasuprot bili su atenski gra|ani, a ~inili su ih sitni zemqoposjednici, obrtnici i bezemqa{i koji su obespravqeni, naj~e{}e bez zemqe u siroma{tvu `ivjeli od najamnine u strahu da }e zbog nepla}enih zakupa izgubiti slobodu i pasti u ropstvo. Prema legendi, atensku dr`avu osnovao je junak Tezej koji je ujedinio stanovni{tvo Atike s centrom u Ateni. Ina~e, Atena je bila povezana s bo`icom Atenom kao svojom za{titnicom. To je postala u borbi s bogom Posejdonom za prevlast u Atici. Na wezinom tlu Posejdon je stvorio slano jezero, a Atena zasadila prvu maslinu - svetu biqku starih Atewana.

110

U vremenu prije 6. st. pr. Kr. u Atici su se uveliko po~ele mijewati politi~ke i dru{tvene okolnosti. Do{lo je do znatnog napretka obrta, pomorstva i trgovine, a sukladno s tim i nov~arskog gospodarstva. U takvim okolnostima veliko bogatstvo se slijevalo u ruke onih koji nisu mogli politi~kih odlu~ivati jer ja sva vlast bila u rukama, do tada, privilegirane aristokracije. Iz tog razloga tra`ili su i odgovaraju}a prava. Zajedni~ki interese prona{li su u jednom dijelu stare aristokracije, koja se prilagodila novim uvjetima i stvoriti novi dru{tveni sloj timokraciju (plutokracija, oligarhija). To je zna~ilo pojavu novih vrijednosti gdje su se priznawa stjecala ne po podrijetlu, nego po imovini. Na taj na~in gra|ani razli~itih dru{tvenih slojeva uspjeli su do}i na vlast. Novi neprijateq obespravqenoj masi postali su oligarsi. Sukobe do kojih je dolazilo u politi~kim sukobima s wim Atewani }e od tada poku{avali rje{avati zakonskim odredbama.

Drakon Godine 621. Atewani su povjerili pisawe zakona Drakonu, jednom od tada{wih arhonata. On je sredio ranije zakonske odredbe i objavio obi~ajno pravo. Zbog strogih odredbi, posebno krvnog delikta, u tradiciji su ostali poznati kao sinonim za te{ke kazne.

Solon Naprednije zakone Atena je dobila 25 godina kasnije. Ulogu novog zakonodavca dobio je Solon atenski aristokrata. Prva odluka bilo je ukidawe du`ni~kog ropstva, Solonovo timokratsko dr`avno ure|ewe

111

Grčki svijet

Historija I osloba|awe dugova s imawa zadu`enih, vra}awe gra|anske ~asti prognanima iz politi~kih razloga te sloboda zatvora i ropstva svih koji su zbog duga bili u zatvoru ili ropstvu. Pored toga ozvani~io je podjelu gra|ana na ~etiri klase po imetku kako je to po timokratsko oligarhijskom ure|ewu u Ateni bilo ve} uobi~ajeno. Sukladno s tim odredio je poreze i vojnu obvezu. Arhonte su birale file izme|u 40 kandidata kockom. Umjesto areopaga formirao je dvije institucije: areopag i bule. Areopag je imao zadatak brinuti se o Solon zakonima i rodovskim tradicijama, a bule – vije}e 400 po 100 iz svake file sazivali su i pripremali narodnu ³Po{to je Solon u dr`avi dobio skup{tinu. Po Solonovoj uredbi ~lanovi narodne vlast oslobodio je narod robovawa, tada i za budu}e, zaprije~iv{i skup{tine postali su i najsiroma{niji teti. da se uzimaju zajmovi uz zalagawe Od sudskih institucija uveo je helijeju – narodni tijela; zakone je dao i dugove sud jer je zasjedala na otvorenom, a {titila je gra|ane ukinuo, privatne i dr`avne. To zovu samovoqe dr`avnih du`nosnika. sisahtijom, jer su du`nici odbacili Zbog unapre|ewa gospodarstva proveo je reformu sa sebe teret.² novca i mjera te jo{ vi{e Atenu odredio kao trgova~ki Aristotel, Ath. Pol. Fragmenti iz Solonovih elegija. grad. Pored toga donio je niz uredbi s kojima je regulirao nasqedstvo, zabranio besposli~arewe, dozvoqavao je samo izvoziti uqe, ograni~io primawe stranaca i drugih u grad. Wegovi zakoni bili su zapisani na drvenim plo~ama i kao nacionalno blago ~uvani na Akropoli. Sam Solon bio je uvr{ten me|u sedam mudraca Starog svijeta.

Klistenove reforme Svrgavawe Pizistratida s vlasti dovelo je do novih politi~kih borbi. Pobjednik je bio demokrat Klisten koji je s tih pozicija napisao novi ustav. Temeqna promjena je bila podjela atenskog gra|anstva na 10 teritorijalnih fila i 30 tritija, i to na na~in da se svaka sastojala od tri dijela jednog gradskog, drugog primorskog i tre}eg iz kontinentalnog zale|a. S tim u vezi reformu je do`ivjela i vojska koja je dobila po 10 odreda pje{adije i kowanika. Na ni`em stupwu zemqu je podijelio na 100 dema - mawih op}ina tako da je svaki gra|anin bio ~lan jedne od tih dema i odlazio na wihove skup{tine. Od tada u slu`bene popise se uz osobna imena unosilo i ime deme. Pored toga, svaka fila davala je po 50 predstavnika u Vije}e 500. Prvi me|u wima bili su pritani (5) koji su za vije}e obavqali administrativne poslove. Od drugih Solonovih institucija Klisten je reorganizirao vojni vrh. Na ~elo vojske postavio je 10 stratega po jednog iz svake file s polemarhom na ~elu. Zbog straha od tiranije Klisten je uveo ostrakizam koji je zna~io obvezu svakog gra|anina jednom godi{we, ako se o tome izjasni narodna skup{tina, na ostrakonu (glinenoj plo~ici) napisati ime nekog sugra|anina za koga je mislio da ga treba protjerati iz dr`ave. Gra|anin ~ije bi se ime na{lo na 6000 ili vi{e plo~ica morao je 10 godina provesti u progonstvu. S ovim mjerama Atewani su se opredijelili za demokraciju koja }e u potpunosti sa`ivjeti kroz borbe do kojih }e do}i u periodu koji je uslijedio. VIJE]E 500 (BULE)

50

50

50

50

50

50

50

50

50

50

Tiranija Unato~ novim zakonima politi~ke borbe u Ateni nisu prestajale. Iz nepremostivih suprotnosti nastale su tri politi~ke stranke. Svaka je imala odre|en program od onih umjerenih, preko oligarha do demokrata. Situaciju je 561. god. pr. Kr. rije{io demokrat Pizistrat koji je sa svojim pristalicama izveo udar u dr`avi zauzimawem Akropole i sebe progla{avaju}i tiraninom. U tom statusu vladao je 19 godina. U wegovo vrijeme Atena je do`ivjela zna~ajan gospodarski i kulturni napredak. Solonove reforme nije ukinuo. Na istaknuta mjesta dovodio je svoje qude kojima je dijelio zemqu oduzetu od bogatih zemqoposjednika, seqacima je pomagao povoqnim dr`avnim kreditima te poticao trgovinu i obrte. Uveo je pla}eni~ku vojsku koju je financirao iz posebnih - vojnih poreza. Pored toga poznat je i kao veliki graditeq. Wegovom inicijativom u Ateni su gra|eni hramovi, gradski vodovod, ure|ivane ulice. Umjetni~ka djela bila su na cijeni, kipari i slikari ukra{avali su grad, poezija se cijenila, a Homerova djela do`ivjela su prvu redakciju. Nakon wegove smrti naslijedili su ga sinovi. Wihova vladavina je trajala do 510. god. pr. Kr. Hiparh je u zavjeri ubijen, a Hipija je nakon zavedene strahovlade bio protjeran iz grada.

112

Ustrojstvo vlasti u Atici prema Klistenovu ustavu. Prikaz sastava bule (Vije}a pet stotina) prema novoj uredbi fila

PITAWA I ZADACI 1. Kako je bila ure|ena atenska dr`ava? 2. Po ~emu se zna~ajno razlikovala od Sparte? 3. Uporedite Solonove i Klistenove reforme. [ta mislite, koje su bile djelotvornije?

113

Grčki svijet

Historija I

Grčko-perzijski ratovi

Sukobi u Europi

Atena, mlada demokratska država, uskoro se našla u opasnosti kada je Perzijsko carstvo počelo svoj pohod prema Zapadu. Godine 513. pr. Kr. Darije je preko mosta izgrađenog preko Bospora prešao u Europu napadajući zemlju Skita. Ratna taktika Skita koji se nisu upuštali u otvorene sukobe i nepovoljni vremenski uvjeti natjerali su Darija na povlačenje. U takvim uvjetima Grci u Joniji spremali su ustanak protiv Perzije.

Ogorčeni Darije planirao je novi pohod. Već 490. god. na Grčku je poslao flotu s velikim vojnim snagama. Nakon što su osvojili Eretriju na Eubeji, koja je pomagala ustanike, iskrcali su se na grčkoj obali kod Maratona. Tako je 10 000 Atenjana i Platejaca 490. godine na Maratonskom polju slavilo pobjedu nad velikom perzijskom vojskom. Poraženi Perzijanci su se povukli, ali samo do 480. godine. Tada, novi pohod Darijevog sina Kserksa, sa 180 000 vojnika i 800 brodova, ponovno je u završnici slomila mala Atena s nevelikim brojem svojih saveznika. Iako su 480. godine Spartanci s kraljem Leonidom dali živote i predali Termopilski klanac, grčko brodovlje se povuklo kod rta Artemizija, a Atena iza toga bila razorena i poharana, mali Atenjani nakon sloma perzijske flote kod Salamine postali su veliki pobjednici. Pobjeda atenske flote kod Salamine značila je veliki preokret u tom ratu. Ona je bila rezultat političke pobjede demokratskih snaga u Ateni koje su podržali ideju arhonta Temistokla koji se zalagao za izgradnju flote s kojom su se, po njegovom mišljenju, jedino uspješno mogli suprotstaviti nadmoćnim Perzijancima. Iza bitke kod Salamine u kojoj su Perzijanci izgubili veliki dio svoje flote, koja je bila značajna potpora kopnenim snagama, uslijedile su nove pobjede. Na isti dan 479. god. udruženi Atenjani i Peloponežani pobijedili su Perzijance u kopnenoj bitci kod Plateje i pomorskoj kod Mikale. Ove pobjede značile su i nove okolnosti za jonske Grke.

Godine 499. pr. Kr. došlo je do jonskog ustanka. Prvi čin pobune bilo je ukidanje tiranije i uvođenje demokracije. Protjerani su tirani saveznici Perzijanaca i zatražena pomoć Atene, Sparte i drugih grčkih gradova. Spartanci se nisu odazvali, a odziv i drugih Grka bio je vrlo skroman. Pomoć, koju su tom prilikom poslali Atenjani i Eretrijci, postat će razlog perzijskoj odmazdi. Jonski ustanak trajao je pet godina (499.-494.). Nakon početnih uspjeha, kao što je bilo paljenje Sarda, pretvorio se u potpuni krah. Milet je spaljen, a Cipar i drugi jonski gradovi pali su pod perzijsku vlast. Poučeni težinom ustanka Perzijanci su odlučili regulirati odnose s jonskim Grcima, ukinuli tiranije, dozvolili demokraciju i odredili poreze.

114

Prikaz bitke kod Salamine

PITANJA I ZADACI 1. Zbog čega su izbili grčko-perzijski ratovi? 2. Koje su se grčke vojskovođe naročito istakle? 3. Šta je za Grke značila bitka kod Salamine?

115

Grčki svijet

Historija I

Atenska hegemonija Kao pobjednica grčko-perzijskih ratova, Atena je postala vodeći grčki polis. To je stekla svojim ugledom na Egejskom moru, demokratskim sustavom, gospodarskim napretkom i veličanstvenom kulturnom razinom. Nakon prve inicijative koja je podrazumijevala obnovu porušenog grada Atena je, s ciljem borbe protiv moguće nove perzijske agresije, 478. god. pokrenula osnivanje Delskoatičkog saveza kome je politički i financijski centar bio na otoku Delosu. U zajedničku blagajnu svaki saveznički grad uplaćivao je određeni godišnji prihod foros. Po dogovoru saveznika od tog poreza trebala se izgraditi flota kojoj bi, u slučaju ratne opasnosti, vrhovni zapovjednik bio Atenjanin. Ravnopravnost članica u savezu vremenom se mijenjala u korist Atenjana. Svoju dominaciju u Savezu potvrdit će 454. godine prenošenjem blagajne u svoj grad. Unatoč takvim pozicijama Atena je imala i određenih problema. Tada najveći je bio nedostatak obradivog zemljišta. Izlaz su našli u osnivanju kleruhija (komad zemlje koji je dodjeljivan kockom) manjih naselja u kojima su građani zadržavali svoje matično – u ovom slučaju, atensko građansko pravo i izravnu ovisnost o matici. Osnivane su na tračkoj obali, Propontidi, Pontu ili kao Turij u južnoj Italiji. Rješavajući agrarno pitanje, Atena je gospodarski napredovala na svim poljima. Posebno su se razvijali obrti i trgovina. Prevlast Atene na međunarodnom planu potvrdio je Kalijin mir koji je između ostalog objavio garanciju perzijskog cara o slobodi Grka u Maloj Aziji. Međutim, paralelno s uspjesima pojavili su se i nesporazumi sa saveznicima. Nezadovoljstvo saveznika izazvano samovoljnim ponašanjem Atene u arhi, pratila su i intenzivna politička događanja u samom gradu. Iskazivali su se kroz sukobe između aristokrata na čelu kojih se nalazio Kimon i demokrat koji su tada kao nadmoćniji za svog vođu izabrali Perikla.

izjašnjavali se o ratu i miru, odlučivali o financijama, birali i kritizirali i pri tom vjerovali u ljude koje su birali i koji su njihove odluke trebali provesti. To je potvrdio i Aristotel ističući: “Pošto je Periklo preuzeo vodstvo naroda, ustav je postao još povoljniji za narod. Periklo ne samo što je oduzeo areopagu neka prava, nego je i građane naveo da uzmu vlast… Time su se mase osmjelile i počele uzimati u svoje ruke čitavu državnu upravu.” Da bi građani u potpunosti sudjelovali u obavljanju državnih poslova uveo je mistiforiju novčanu naknadu za sudjelovanje u svim institucijama vlasti. S tim činom Atena je u potpunosti potvrdila svoj demokratski razvoj. U Periklovo doba Atena se dokazivala i kao imperijalistička sila. Svoju moć nametnula je tako što se Delsko-atički savez pretvorio u izrazito atenski. Članicama saveza Atenjani su nametnuli svoju valutu, a zajednički novac uskoro je postao atenski jer je uveliko iz zajedničke blagajne počeo curiti u grad. Na vrhuncu svoje moći Atena je bila polis s potpunim političkim slobodama, a grad u materijalnom blagostanju. Za Periklove vlasti preobrazio se u prvu pravu urbaniziranu prijestolnicu antike.

Važno je pritom istaknuti da se demokracija u Ateni, kao izrazito robovlasničkoj državi, odnosila samo na slobodne građane kojih tada nije bilo puno - tek oko 40 000. Punopravnost nisu imale žene, strani građani i razumljivo robovi. Takvi društveni odnosi značajno su se, između ostalog, odražavali i na odgoj i obrazovanje u Ateni. S tim u vezi, važno je naglasiti da je to podrazumijevalo samo obrazovanje dječaka, a ne i djevojčica, iako je već bilo izuzetno obrazovanih djevojaka što uostalom potvrđuje i primjer Periklove žene Aspazije koja je pri mnogim odlukama bila njegov izravni partner. Dječak se s navršenih 7 godina, zbog obrazovanja, povjeravao pedagogu koji ga je pratio na vježbališta i u školu, a zatim gimnaziju gdje se učenike podučavalo: aritmetici, geometriji, retorici, taktici, filozofiji. Potpuno obrazovanje podrazumijevao je i glazbeni odgoj koji se najčešće svodio na učenja sviranja lire.

Periklovo doba. Procvat atenske demokracije

Perikle

116

Periklo (495.-429.), učenik poznatog atenskog filozofa Anaksagore, svojim djelovanjem dokazao se istovremeno kao ratnik, govornik i nadasve, kao dobar državnik koji se, iako aristokrat po rođenju, na čelu demokrata dokazao kao istinski vođa atenskog puka. Kao takvog atenski građani su ga svake godine od 443. do 429. birali za stratega kojih je inače bilo 10. Takvo povjerenje vraćao je predanošću svom gradu koji je u to vrijeme postao društvena, gospodarska, a posebno kulturna velesila. Atenska demokracija za njegove vladavine u potpunosti se dokazala u praksi. Svoje pravo građani su iskazivali kroz narodnu skupštinu. Sudjelovali su pri donošenju zakona,

Ustrojstvo Atenske države u Periklovo doba

117

Grčki svijet

Historija I Atenu je učvrstio, proširio i uljepšao. To je postigao podižući važne vojne, civilne i kultne građevine te veličanstvene spomenike na kojima je angažirao najpoznatije graditelje i umjetnike tog vremena. Arhitekt Kalikrat podigao je bedeme koji su povezali grad i luku Pirej. U to vrijeme sagrađen je i Odeon - građevina namijenjena glazbenim natjecanjima. Najznačajnije spomenike ipak je dobila atenska Akropola, kultno mjesto stare Atike. Iktin i Kalikrat su, od 447. do 442. g. pr. Kr., sagradili Partenon - veličanstveni hram božice Atene. Posebno je bio slavan zbog ukrasne dekoracije i kipa Atene Partenos koja je bila povjerena Fidiji, najslavnijem kiparu toga vremena. Pored toga Akropola je dobila i monumentalni ulaz Propileje koje je, od 438. do 442. g., projektirao Mnesiklo. Erehtejon, živopisni hram s trijemom karijatida (6 Karijatida, u obliku kora nosilo je trijem iznad groba mitskog kralja Kekropa u Erehtejonovom hramu) i mali hram božice Nike uz Propileje, dovršeni su nakon Periklove smrti. Svoj izgled promijenila je i Agora, političko središte – “palača demokracije” ponos Atenjana. Obnovljen je tada Pritanej, izgrađen Buleuterion - Karijatide su dobile ime po vijećnica s 500 polukružnih sjedišta, s govornicom, lakedemonskim djevojkama iz sela Kare, mjestom za predsjedništvo i prostorom za javnost. koje su pri plesu nosile na glavi istu krunu Sagrađen je i hram Majke bogova u kojoj se nalazio kao što je kod kora na ovom hramu. državni arhiv, Apolonov i Aresov hram i natkriveni Zeusov trijem. Pored administrativnih građevina na Agori su se još nalazile: tržnica, polukružno svetište nimfa, Helijeja zgrada porotnog suda, kolonade u koje će se smjestiti stoička filozofska škola i brojni drugi objekti. Cijeli kompleks je bio ukrašen kipovima i oltarima među kojima se isticao oltar posvećen dvanaestorici olimpskih bogova.

Partenon

118

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Periklov posljednji govor 60.- ‘’Zlovolja vaša protiv mene izbila je, kako sam očekivao ( jer joj znam uzroke), i toga radi sazvao sam skupštinu, da vas podsjetim i ukorim, ako se što ne pravo ili name ljutite ili malakšete u nesreći, jer ja mislim, da država, koja u svemu dobro stoji, više koristi pojedincima, nego ako svaki pojedini građanin živi u blagostanju, a ona cjelokupna propada. Ako je naime nekom čovjeku, što se njega tiče, dobro, a domovina mu propada, isto tako propada s njom i on, a ako je on pao u nesreću u sretnoj domovini, mnogo se prije izbavlja iz zla. Kada dakle država može podnositi nesreću pojedinca, a svaki pojedinac njezine ne može, kako ne treba da svi nju branite i da izbjegavate ono što sada radite? Prestrašeni kućnim nesrećama, zanemarujete opći spas i krivite mene, koji sam vam savjetovao da ratujete, a i sami sebe, koji ste se sa mnom u tome složili. Dakako, ljutite se na mene, takva čovjeka, koji, mislim, ni za kim ne zaostaje, da prosudi državne potrebe i da vam ih razloži, i rodoljub je i ne podmitljiv. Jer tko uči državne potrebe, ali ih jasno ne obrazloži, jednako je kao da ih i nije spoznao. Tko ima to oboje, a državi je nesklon, ne može ipak govoriti nešto probitačno. A ako i to ima, a novcem se da potkupiti, sve bi prodavao za to jedno. Ako ste stoga mislili, da ja posjedujem bar donekle ta svojstva više od drugih, i dali se nagovoriti da ratujete, ne mogu sad s pravom nositi krivnju, da vam nanosim nepravdu. 61.- Velika je ludost, da se zarate ljudi, kojima je slobodan izbor i kojima se ispunjavaju ostale želje. Ali ako je bilo nužno, ili da popustimo i postanemo odmah podložni susjedima ili da se kroz pogibili izbavimo, veći prijekor zaslužuje onaj, koji je izbjegao pogibili, od onoga, koji joj je prkosio. Ja sam isti i ne odstupam od svoga, a vi se mjenjajte, jer, kad ste bili ne oštećeni, dali ste se s tom zgodom nagovoriti, a sada se kajete, kad ste u zlu. Moj se govor ne čini istinit vašem malodušnom mišljenju poradi toga, što svako od vas već osjeća bolnu stranu, a korist još svi jasno ne opažate. Ako se i dogodi velika promjena sreće, i to iznenada, vi ste u svom prosuđivanju tako potišteni, da ne biste mogli ustrajati kod onoga, što ste odlučili. Ponižava vaš ponos ono, što se događa iznenada i ne očekivano i preko svakog računa. To se nama uz ostalo dogodilo osobito za kuge. Pa ipak vi, stanovnici velike države i odgojeni u njoj primjerenim načelima, treba da ste voljni podnositi i najveće nesreće i da ne uništavate poštovanje svoje države ( jer ljudi drže jednako opravdanim okrivljivati nekoga, koji stečenu slavu poradi kukavštine izgubi, kao i mrziti onoga, koji drzovito teži za slavom, koja mu ne pripada), i treba da pregorite vlastitu nesreću i prionete oko zajedničkog spasa. 62.- Što se tiče ratnog napora da će on biti velik i da ćemo uza sve to pobjediti, neka vam bude dosta i ono, čime sam vam inače često dokazao, da se neopravdano bojite

119

Grčki svijet

Historija I toga napora. Razložiću i ovo, na što, čini mi se, niste ni sami nikad pomisliti, niti sam ja to spomenuo u prijašnjim govorima, naime veličinu vaše vlasti. Ni sad ja ne bi to uradio, jer se čini dosta hvalisavo, kad vas ne bi gledao nevjerovatno preplašene. Vi mislite, da vladate samo saveznicima, a ja tvrdim, da ste od dva dijela, od kojih je očita korist, od zemlje i mora, potpuni gospodari jednoga čitavog dijela, ukoliko sad njime vladate, i ako budete htjeli, bićete mu gospodari još više. I nema toga, koji će vas priječiti, da plovite morem, uz sadašnje naoružanje vašega brodovlja, ni Kralj ni drugi ikoji narod od sadašnjih. Stoga se ova državna moć ne može porediti s korišću kuća i zemlje, u čemu držite da ste pretrpjeli veliki gubitak. I nije pravo, da snosite teže nego što bi ste pomislili, da ste u poredbi s tom moći zanemarili neki ukrasni vrtić i kakav ukras bogatstva, pa da spoznate da će vam sloboda, ako se spasimo boreći se za nju, lako ono pribaviti, a ako se drugima pokorimo, da se i prije stečeno obično smanjuje. Ne pokažite se u obojem gorima od otaca koji su ono stekli velikim trudom, a nisu baštinili od drugih i još k tomu sačuvali i vama ostavili (sramotnije je da to, kad već imamo, izgubimo nego da nismo imali sreće u stjecanju). Navalite na neprijatelje ne samo s ponosom, nego i s prezirom jer ponos se budi i u kakva kukavca čak i od nepromišljenosti, koju sreća prati, a prezir u onoga, koji vjeruje, da i razumom nadvisuje protivnike. To mi doista imamo. I kod jednake sreće razum, koji proizilazi iz ponosa, pruža jaču odvažnost, te se manje pouzdava u nadu, koja je jaka, kad je čovjek neodlučan, a više se pouzdava u odluku, koja se temelji na stvarnosti, jer ona stalnije predviđa budućnost.

to ljenjivac prekorio, ali onaj, koji i sam hoće nešto raditi, ugledat će se u nas, i ako tko to ne postigne, zavidjet će nam. A to, da nas mrze i da smo im u sadašnjem času nesnosni, zadesilo je zaista sve, koliko ih je željelo vladati jedni drugima. Tko zbog najvećih djela stječe zavist pravo snuje. Mržnja dugo ne traje, a sadašnji sjaj djela i slava uvijek se kasnije spominje i ostaje. Vi prosudite unaprijed, što je za budućnost lijepo, a za sadašnjost nije sramotno, pa to odmah revno stecite. S Lakedemonjanima niti zapodjevajte pregovore niti jasno pokazujte, da vam je teško u sadašnjim nevoljama, jer oni, koji se poradi nesreća najmanje u duši žaloste i djelotvorno se najjače odupiru, ti su najjači i u državama i među pojedincima.

PITANJA I ZADACI 1. Kako je Atena stekla uvjete za hegemoniju? 2. Kakve je reforme sproveo Perikle? 3. Kakav je bio njegov život?

63.- Pravo je da podupirete državnu čast, koja dolazi od vlasti, čime se svi dičite, i da ne bježite od napora ili da ne težite za častima. Ne treba misliti, da se vi borite samo za jedno, da li će te biti robovi umjesto slobodnih ljudi, nego i zato, da ne izgubite vlast i ne dođete u opasnost od onih, kojima ste se za vlasti zamjerili. A nije vam više ni moguće odreći se nje ako koji plašljivac u sadašnjem času, da bi živio u dokolici, i na tu ‘’ poštenu’’ misao dolazi. Vi već imate tu vlast kao silništvo, koje je, čini se nepravedno prigrabiti, a ospasno napustiti. Vrlo bi brzo takvi ljudi mogli druge nagovoriti i upropastiti državu, sve kad bi se i sami za se gdje nastanili kao slobodni, jer u dokolici nema spasa, ako nije s njom združena odlučnost za rad, a neprestance robovati nije od koristi u vladajućoj državi, nego u podložnoj. 64.- A vi se ne dajte ni zavesti od takvih građana niti se ljutite na mene ( s kojim ste se i sami složili da ratujete), što su protivnici navalili i učinili ono, što je bilo prirodno kad im se vi niste htjeli pokoravati i što nas je preko očekivanja zadesila ova bolest, jedini zaista događaj, koji se zbio nenadano za sve nas. I poradi nje znam da sam se donekle još više omrazio, ali s nepravdom ako niste voljni pripisati meni i to, kad budete preko računa u čem sretni. Božanski udes treba podnositi od nužde, a neprijateljske čine muževno. Spominjat će se, da smo kao Heleni vladali zaista najvećim brojem Helena, da smo se održali u najvećim ratovima, i protiv svih i pojedinaca, i da smo stanovali u gradu prepunom svega obilja i najvećem. Ipak bi

120

121

Grčki svijet

Historija I

Peloponeski rat (431.-404. godine prije Krista) Ovaj je rat bio veliki oru`ani sukob izme|u Atene i wezinih saveznika na jednoj i peloponeskih dr`ava sa Spartom na drugoj strani. Zavr{io je nakon 27 godina gubitkom slobode za gr~ki svijet kada je Gr~ka, iscrpqena ratom, pala u ruke “barbarske” Makedonije. Od zavr{etka gr~ko-perzijskih ratova Sparta je s podozrewem pratila sve {to se de{avalo u Atici. Atensku demokraciju, prevlast na moru i sna`an gospodarski rast do`ivqavala je kao izravnu prijetwu kojoj se trebalo suprotstaviti. Kao povod sukobu poslu`io je Korint, stari peloponeski grad, mo}na luka na korintskoj prevlaci, trgova~ki i nov~arski centar koji se suprotstavqao atenskoj ekspanziji nagovaraju}i wezine saveznike da istupe iz arhe. Podr`ala ga je Sparta koja je 446. tra`ila raspu{tawe pomorskog saveza. Kako se Atena na takve ultimatume nije odazivala, objavili su joj rat.

Unutar bedema, gdje su bile udomqene izbjeglice iz Atike, masovno se umiralo. Od posqedica kuge 429. umro je i Periklo. Wegova smrt oslabila je demokratske snage u Ateni, a masovno su ih napu{tali i saveznici. Do kraha Atene do}i }e zbog sicilske ekspedicije kada su Atewani odlu~ili napasti Sirakuzu na Siciliji kao najja~eg spartanskog saveznika. Pod vodstvom trojice stratega Alkibijada, Nikije i Lamaha na Siciliju su Atewani 415. pr. Kr. uputili 134 trijere, 20 000 ~lanova posade i 6400 pje{aka. Problemi su po~eli ve} na putu. Alkibijad je, zbog optu`be i poziva na sud u Atenu, pobjegao u Spartu {to je kasnije iskoristio za osvetu. Atewanima. Nakon iskrcavawa na Siciliji Atewani su bezuspje{no poku{avali osvojiti Sirakuzu. Neodlu~nost Nikije i pogre{na strategija bili su razlozi poraza Atewana 413. godine prije Krista. Osveta Sirakuze nije bila velika samo zbog 7000 zarobqenika, koji su bili osu|eni na rad u kamenolomima, nego zbog udara na pomorsku snagu Atene koja se od tog poraza nikada nije uspjela oporaviti. Novi poraz Atena je do`ivjela ve} 411. godine. Atenski oligarsi u prevratu su zbacili demokrate i uspostavili diktaturu “Vije}a 400” koje je jam~ilo slobodu samo za 5000 gra|ana. Iako su se atenski demokrati uspjeli konsolidirati, poraz Atene bio je neminovan. Nakon poraza atenske flote 404. g. kod Egospotama na Helespontu Atena je bila prisiqena na kapitulaciju. Porazio ju je Spartanac Lisandar s flotom koju su svojim novcem opremili, wihovi nekad najve}i protivnici, Perzijanci. Pora`ena Atena morala se odre}i svih posjeda izvan Atike, sru{iti utvrde u Pireju i bedeme koji su luku povezivali s gradom, predati brodove, vratiti izbjeglice te se u~laniti u Peloponeski savez.

Pro{irimo znawe - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Iz Periklovog govora poginulim u prvoj godini Peloponeskog rata Ve}i dio onih koji su s ovog mesta ve} govorili hvale ~oveka koji je ostalimzakonitim propisima dodao i ovu besedu: Lepo je – kazali su – da se poginuli ratnici slave i re~ima. Ali meni se ~ini da bi bilo dovoqno da se onima koji su svoje juna{tvo pokazali delom isto tako delom odaju po~asti, kakve je, kao {to vidite, na{a dr`ava priredila i ovde pri ovoj pogrebnoj sve~anosti, a da ne bi trebalo da na{a vera u vrline tolikih qudi zavisi od pojedinoga besednika, koji je mo`da vi{e ili mawe obdaren besedni~kom ume{no{}u. Jer te{ko je dr`ati se prave mere u besedi pa da se sasvim veruje besednikovim re~ima….

U prvoj fazi rata (Arhidamov rat) ratne operacije su se vodile i na kopnu i na moru. Dok su Spartanci u Atici uni{tavali zemqu i palili qetinu Atewana, oni su svojim brodovima pusto{ili obale Peloponeza. U te{koj situaciji posebno se na{la Atena u trenutku kad se u gradu pojavila kuga. Tragedija do koje je do{lo bila je stra{na.

122

PITAWA I ZADACI 1. Za{to je izbio Peloponeski rat? 2. Odredite na karti ko su bili saveznici Atene a ko Sparte. 3. Koje su se najzna~ajnije bitke odigrale tijekom Peloponeskog rata?

123

Grčki svijet

Historija I

Religija, kultura i umjetnost antičkih Grka Grci, za razliku od drugih naroda, nisu imali razvijene teološke sustave. Njihova religija bila je jednostavna zasnivala se na mitu koji je nosio priču o postanku svijeta i čovjeku u njemu. U osnovi nisu bili izrazito grčki. Nastali su spajanjem dorskih i jonskih božanstava, narodnih predanja i olimpskih bogova. Bogovi su bili besmrtni, ali s osobinama običnih ljudi. Bili su tašti, osvetoljubivi, svađali su se, voljeli, rađali djecu s različitim partnerima o čemu transparentno govore Homerovi epovi i Heziodova djela. Klasična grčka religija poznavala je dvanaest glavnih božanstava iako ih je po njihovom vjerovanju bilo jako puno. “Trideset tisuća ima na zemlji, koja nas hrani, besmrtnih Zeusovih bogova, smrtne što čuvaju ljude. Oni čuvaju pravdu i djela, koja su dobra. Zrakom zaodjeveni svud se po zemlji kreću.” Heziod, Djela i dani, 250-253.

Grčka božanstva

Zeus

Geja, Uran i Titani. Geja, Zemlja majka je i žena boga Neba Urana. Njezina djeca su Titani, među kojima je najčuveniji Kron. Njegova djeca Zeus, Posejdon, Hera i Had - pobunili su se protiv njega i ostalih Titana, svladali ih i zatvorili u strašni Tartar. Zeus, kralj bogova, vladar svjetla i tame. Nakon pobjede nad Titanima kada je svladao svog oca Krona, postao je vrhovno božanstvo. Svijetom je vladao s najveće grčke planine Olimpa. U braku sa sestrom Herom dobio je bogove Aresa i Hefesta, a s drugim ženama blizance Apolona i Artemidu, Afroditu i Dionisa, dok je Atena iskočila iz njegove glave. Njegova zaštitna životinja bio je orao, a najpoznatija kultna mjesta Olimpija na Peloponezu i Dodona u Epiru. Hera, Zeusova sestra i žena bila je zaštitnica braka. Posebno je štovana u Argolidi, Korintu, Olimpiji, Atici, Samosu, Pestumu i Delu. Posejdon je bog mora zbog čega se često prikazuje s trozupcem i višebojnom kosom. Gospodario je zemljotresom, a atributi su mu bili konj, bik i dupin. Njemu u čast bio Posejdon je sagrađen hram na rtu Sunionu u Atici.

Demetra, božica je plodnosti i zaštitnica zemljoradnje. Kad je tugovala za svojom kćerkom Perzfonom koju je bio oteo Zeus, prihvaćena je u Atici gdje su joj iz poštovanja priređivali značajne svetkovine eleuzimske misterije. Ares, Zeusov i Herin sin, bio je omraženi bog rata. U Grčkoj nije imao svojih hramova, ali su mu Atenjani posvetili brežuljak Areopeg. Had je bog podzemnog carstva u kojem borave duše nakon smrti. Njegovo carstvo štitila je sveta rijeka Stiks dok je ulaz čuvao troglavi pas Kerber. Hefest, bog vatre pa s tim u vezi i zaštitnik obrta, bio je Zeusov i Herin sin. Kao bolesno dijete bio je bačen u more, ali ga je spasila i odgojila Tetida. Posebno je bio štovan u Ateni kao bog kovač. Apolon, sin Zeusov i Letonin, štovan je kao božanstvo svjetlosti, a obraćali su mu se zbog zaštite ratari i stočari. Kao božanstvo proroštva bila su mu Ares posvećena svetišta i proročišta u Delfima i Delosu. Uz to, bio je poznat kao zaštitnik umjetnosti i znanosti, a obraćali su mu se i zbog zaštite kuća. Od 5. stoljeća pr. Kr. dobio je atribute zaštitnika boga Sunca. Artemida, setra blizanka boga Apolona, bila je Zeusova i Letonina kćer. Djevičanska božica bila je zaštitnica lova i gospodarica životinja. Atributi su joj bili luk i strijela, baklja i polumjesec. Afrodita, božica ljubavi i ljepote bila je kći boga Zeusa i Dione, a isplivala je iz mora uz Apolon obale Cipra. Živjela je na Olimpu u braku s bogom Hefestom i sinom Erosom. Posebno je štovana na Cipru, otoku Kiteri i Korintu. Hermes, sin boga Zeusa i Maje, glasnik je bogova i onaj koji daruje bogatstvo posebno u stoci. Kasnije postaje zaštitnikom trgovaca, prometa pa i lopova. Heraklo, sin boga Zeusa i Alkmene, koji je još kao dijete dokazao svoje junaštvo kada je svladao zmiju koju je protiv njega poslala Hera. Kasnije je obavio još dvanaest junačkih djela s kojim je stekao slavu najvećeg grčkog junaka. Prikazivan je s lavljom kožom i kijačom, a Afrodita mnogi gradovi su ga štovali kao dobročinitelja čovječanstva. Dionis, sin boga Zeusa i Semele, bio je bog svetkovina i vina. Pored toga prizivali su ga pri porodima što ga je uvelo u orgijske kultove iz kojih se kasnije razvila tragedija. Njegova žena bila je Arijadna koja je Tezeju pomogla ubiti Minotaora.

Hera

124

125

Grčki svijet

Historija I Atena, zvana i Palada, bila je ljubimica boga Zeusa, štovana je kao božanstvo mudrosti i ratnica (u punoj ratnoj opremi iskočila je iz njegove glave). Atribut joj je sova, a kao zaštitnica grada Atene imala je dva svetišta Erehtej i Partenon. Muze su Zeusove kćeri zaštitnice umjetnosti i znanosti. U pratnji boga Apolona bilo ih je devet i svaka je štitila određenu oblast znanosti ili umjetnosti: Klio povijest, Uranija astronomiju, Kaliopa epsku poeziju, Talija komediju, Euterpa liriku, Melpomena tragediju, Erato ljubavnu pjesmu, Terpsihora ples i Polimnija himni. Nimfe, iako Zeusove kćeri, bile su niža božanstva utjelovljenja prirodnih sila u prirodi. Često se susreću kao pratilje Artemide i Dionisa. Harite su bile božanstva podređena Heri i Afroditi. Najčešće se spominju tri: Eufrozina (veselost), Aglaja (sjaj) i Talija Klio, zaštitnica povijesti (rascvjetana). Dioskuri blizanci Kastor i Polideuk sinovi Zeusa i Lede. Izvršili su mnoga junačka djela. Osobito su ih štovali mornari kao hrabre pomoćnike u nevolji. Mojre su božice sudbine kojima su se i bogovi morali Talija, zaštitnica komedije pokoravati. Poznate su tri: Klota koja prede životnu nit, Laheza koja je čuva i Atropa koja je presijeca.

Olimpijske igre Olimpijske igre održavale su se svake četvrte godine u Olimpiji u pokrajini Elidi na Peloponezu. Prema grčkoj tradiciji prve igre su održane 776. godine prije Krista. Ova godina je, također, prihvaćena kao početna godina grčke ere. Na Olimpijskim igrama mogli su sudjelovati svi slobodni Grci, a gledatelji su mogli biti samo muškarci. Izuzetak je bila samo svećenica Demetrinog kulta. U prvo vrijeme igre su trajale tri, a zatim sedam dana. U početku, imale su samo jednu disciplinu – trčanje u dužini jednog stadiona (197,27 metara). Vremenom, njihov broj je rastao. Uveden je petoboj: trčanje, skok udalj, bacanje Olimpija, rekonstrukcija

126

koplja, diska i hrvanje; kasnije natjecanja dvokolica s četveropregom i čitav niz drugih disciplina. Nagrade pobjednicima bili su slava i vijenac grančice svete masline koju je po legendi na prostoru Olimpije zasadio Heraklo. Ukoliko bi se pobjednik tri puta ovjenčao pobjedničkom slavom imao je pravo na kip sa svojim likom. Antički autori su spominjali 293 Olimpijske igre. Posljednje su održane 393. godine kada ih je kao dio paganske tradicije ukinuo Teodozije I.

Književnost i poezija Grčka pisana riječ poznaje oko 2000 starih pisaca. Najveći među njima nisu obilježili samo arhajsko i klasično doba stare Grčke, nego civilizaciju općenito. Ostavili su veličanstvena djela i stvorili književne rodove čije su forme ostale nepromijenjene do danas. Na pragu svoje povijesti Grčka je čovječanstvu podarila dva veličanstvena epa Ilijadu i Odiseju, koje je prema tradiciji ispjevao slijepi pjesnik Homer. Međutim, činjenica je da su ova djela nastala u vremenu između 12. i 8. st. od kada su kao usmena tradicija prenošena iz generacije u generaciju. Ilijada je ep u kojem je, kroz 15 693 stiha, opjevana posljednja epizoda desetogodišnjeg rata koji se vodio između Ahejaca i Trojanaca zbog, po legendi, jednostavne priče o trojanskom kraljeviću Parisu koji je oteo ženu, lijepu Helenu, kralju Menelaju. Nju su s velikim plijenom, ujedinjeni Ahejci, nakon deset godina ratnih okršaja vratili u domovinu. Odiseja kroz 12 110 stihova, govori o povratku Homer ahejskog junaka Odiseja iz Trojanskog rata na rodnu Itaku gdje ga je sa sinom čekala vjerna žena Penelopa. U arhajsko doba po uzoru na Ilijadu i Odiseju nastala su nova književna djela poznata kao Trojanski ciklus. Iz djela koja ga čine saznajemo brojne epizode koje su prethodile i slijedile Trojanskom ratu. Međutim, uvijek su ostala u sjenci slavnog Homera. Nakon njih u 8. st. pr. Kr. proslavio se beotski pjesnik Heziod s epskim djelima “Postanak bogova” i “Poslovi i dani”. U ovom epu opjevao je čovječanstvo od zlatnog vijeka bogova i heroja do željeznog doba svoje suvremenosti. U 6. st. proslavio se Ezop prvi pisac basni kog je pohvalio i sam Herodot ističući njegovu pamet i dovitljivost. Kroz basnu nastojao je ući u čovjekov život i njegove postupke. Za čovječanstvo sačuvao ih je Demetrije iz Falerona u 4. st. Sedmo i šesto stoljeće obilježila je grčka lirika koja je U svojim stihovima Sapfu je opjevao Alkej: ime dobila po glazbenom instrumentu liri. U lirskoj poeziji “O morska školjko s oštrijeh hridina posebno su upamćeni: Alkej, Sapfo i Pindar. ti kćeri šumne pjene mora, Sapfo (628.-568.) žena pjesnik rođena je na otoku Lezbu ima l’ dječaka koji nije gdje je imala značajnu ulogu u kultu boginje Afrodite. s čežnjom u srcu mislio na te!”

127

Grčki svijet

Historija I Njezini ljubavni, svadbeni i kultni stihovi proslavili su je u toj mjeri da su je predstavljali kao desetu muzu. Za ovo vrijeme veže se i nastanak tragedije (grčki tragos –jarac) koja je u početku bila dio dionizijske svetkovine. Vremenom je primila mitske sadržaje i postala najomiljenija kazališna predstava. Od otvaranja Dionisova kazališta 472. g. u Ateni postale su stalni repertoar koji je za žene bio zabranjen. Ove svečanosti održavane dva puta godišnje bile su financijska obveza – liturgija bogatih građana. Eshil iz Eleuzine poznat je kao otac tragedije. Za života je napisao oko 90 drama od kojih se sačuvalo sedam. Najpoznatije su “Pribjegarke”, “Okovani Prometej”, “Orestija” i “Perzijanci”. U “Perzijancima” je opisao slavnu pobjedu Grka nad Perzijancima kod Salamine u kojoj je kao strateg i sam sudjelovao. Njegove tragedije sačinjavale su tri drame i satirska igra. Proslavljen još za života bio je pozvan na dvor u Sirakuzu na Siciliji gdje je i umro. Iza njega tragediju su u 5. st. pr. Kr. proslavili Sofoklo i Euripid. Sofoklo (496.-406.) ugledni atenski građanin, Periklov prijatelj i blagajnik Arhe-pomorskog saveza 19 puta je pobjeđivao na dramskim natjecanjima. Napustio je trilogiju posvećujući se drami. Predmet njegovih djela je čovjek uvijek izložen tragičnim sukobima karaktera njegovih junaka koji su kod njega, za razliku od Eshila, oslobođeni božanskih utjecaja. Euripid (485.-406.) sa Salamine živio je u Ateni i Makedoniji kao omiljeni pisac makedonskog dvora. Iako je na natjecanjima dobio samo pet nagrada, ostavo je snažan trag na helenističku književnost, a preko nje na klasičnu dramu sve do danas. Za razliku od drame, koja je dominirala, u ovom periodu nije bilo puno mjesta za lirsko pjesništvo. Tek je moguće spomenuti liričare Timoteja iz Mileta i Kirila sa Samosa. Umjesto njih cvjetala je komedija. Aristofan (445.-386.) Najpoznatiji komičar koji je, sve do danas, proslavio antičku komediju. Svojim djelom kritizirao je sve loše strane atenskog društva. Njegovog pera nisu bili pošteđene ni filozofija ni književnost ni politika po čemu se dobro uklopio u demokraciju koja je tolerantno podnosila njegovu satiru.

Filozofija Genijalnost grčkog duha do punog izražaja je došla kroz filozofiju. Nastala je na tlu grčke Jonije kao škola “jonske filozofije prirode”. Već tada, nastojala je pronaći «pratvar» iz koje je nastalo sve što postoji. Među prvim filozofima poznati su: Tales, Anaksimandar i Anaksimen iz Mileta.

128

Tales iz Mileta (625.-545.) koga Aristotel predstavlja kao oca filozofije uzimao je vodu kao prapočelo svega. Sa svoja tri pojavna oblika, kao voda, led i zrak pružala je izravan dokaz njegovom učenju. Iza njih proslavili su se Pitagorejci koje je predvodio slavni Pitagora. Pitagora sa Samosa (oko 580.-500.) filozof, matematičar i fizičar nakon preseljenja u Kroton u južnoj Italiji osnovao je religioznu «Sektu pitagorejaca» koja je bila otvorena i za žene. Opredijeljeni vegetarijanci, koji nisu htjeli povrijediti duše životinja, život su provodili u istraživanjima matematike i glazbe. Njima je pripadao i liječnik Alkmeon iz Krotona s tvrdnjom o mozgu kao centru čovjekove psihe. Njegovo učenje zasnivalo se na broju koji je za njih početak i bit svih stvari. Pored ostalog, tvrdio je da se sustav tonova može matematski shvatiti jer su duljina žice i visina tona u određenom odnosu. Tradicija mu pripisuje i “Pitagorin poučak” i “opću skladnost sfera” po kojoj se zvijezde okreću jedna oko druge proizvodeći zvukove kao sklad glazbe i matematike. U 6. st. pr. Kr. osnovana je i prva filozofska škola u Eleji u južnoj Italiji. Njoj su pripadali Ksenofan, Parmenid i stariji Zenon. Ksenofan iz Polofona (570.-480.) u toj školi izložio je: svoju kozmologiju u središtu koje je Zemlja kao “izvor svega što postoji” i kritičku filozofiju religije u kojoj odbacuje bogove stvorene po uzoru na ljude. Zalaže se samo za jednog boga savršenog, vječnog i statičnog koji bi sav “bio uho, oko i duh”. Tradiciji 5. st. pripadaju i filozofi prirode: Heraklit, Empedokle, Demokrit i Anaksagora. Heraklit iz Efeza (oko 544.-483.). Prvi koji je nazivan “sophos” - mudrac. Po njemu, svijet je trajan i vječno kružni proces koji se vraća u sebe jer “sve teče ništa ne prolazi”. Osnovna tvar za njega je vatra koja sebe uništava i nanovo sebe rađa. Pored toga, prvi je u filozofiji promovirao logos - um kao centar svemira. Empedokle iz Akragasa (495.-435.). Osnove njegove filozofije činila su četiri elementa: vatra, voda, zrak i zemlja iz kojih miješanjem i rastavljanjem nastaje sve. Po njemu, prasupstance pokreću dvije prasile: ljubav koja spaja i mržnja koja razdvaja. Svijet egzistira u kružnom toku kroz četiri razdoblja. U prvim kojim vlada ljubav svijet ima oblik kugle; u drugom nastaje sukob koji razbija jedinstvo iz kog nastaju svjetovi; trećim dominira sukob i sve je razjedinjeno, dok u četvrtom ponovo vlada ljubav, sve je jedinstvo i sklad, a svijet opet ima oblik kugle. Njegovu filozofiju karakteriziraju i određeni vrtlozi u kojima ljubav spaja rastavljene dijelove koji postaju nebeska tijela od kojih u daljim vrtlozima nastaje nebeski svod, zrak, eter i voda koja teče iz zemlje. U 5. st., kao reakcija na djelovanje elejaca i filozofa prirode javljaju se sofisti čije učenje postaje praktična obuka koja ih je svrstalo u prve pedagoge. Bili su svestrani poučavali su retoriku - govorništvo, filozofiju, književnost, umjetnost, gramatiku, pravo, politiku, matematiku i astrologiju. Za svoj rad primali su plaću. Umjesto prirode, predmet njihovog zanimanja postaje čovjek, njegovo mišljenje i kritički stav prema moralnim normama kao temelji etike. Pored Protagore iz Abdere i Georgije iz Leontine sofiste su proslavili Sokrat, Platon i Aristotel.

129

Grčki svijet

Historija I Sokrat (469.-399.). Sin atenskog kipara i primalje, heroj kod Plateje svoj život posvetio je poučavanju. U potrazi za pitanjima o kreposti i kako doći do istine sa svojim učenicima i atenskim građanima vodio je dijaloge na atenskim ulicama i trgovima. Iako za života ništa nije napisao, njegova čuvena filozofska razmatranja sačuvana su u Platonovim, Ksenofontovim i Aristotelovim djelima. Godine 399. u rodnoj Ateni osuđen je na smrt. Sokratovo učenje, osim Platonove Akademije, nastavile su još tri filozofske škole Euklida iz Megare, Antistena iz Atene i Aristirpa iz Kirene. Platon (427.-347.), učenik Sokratov 387. g. u Ateni je osnovao slavnu Akademiju. Iako je kao i njegov učitelj “vladao živom riječju” napisao je značajna djela u obliku dijaloga. Osnove njegovog učenja iznio je u “Znanosti o idejama”. Tvrdio je da čovjekova osjetila mogu zapažati samo odraze vječnih ideja među kojima je ideja dobra prva u hijerarhiji. Između ostalog, izjasnio se i o četiri vrline: mudrosti kao vrlini mišljenja, hrabrosti kao vrlini volje, razboritosti kao sposobnosti pronalaženja mjere između užitka i askeze i na kraju o pravednosti kao ravnoteži koja drži sve prethodne. Pored svog filozofskog rada Platon je djelovao i kao kritičar društva. U svom djelu izjasnio se protiv aktualnih društvenih uređenje: oligarhije, demokracije i tiranije. Po njemu, idealna država bila bi ona na čelu koje bi bili najbolji i gdje bi volja pojedinca i njegove klase bila u službi općeg dobra. Idealne bi bile tri klase koje bi imale određene zadatke: klasa obrtnika, klasa čuvara ili ratnika i klasa onih koji vladaju. Oni bi trebali biti iz redova najobrazovanijih i vladali bi kao “filozofi kraljevi”, ali tek s navršenih 50 god. To bi i kao iskustvo određene životne dobi trebao biti garant ispravnih postupaka u vlasti. Njegovim stopama krenuli su njegovi učenici Speuzip i Ksenokrat. Aristotel (384.-322.) iz Stagire u Trakiji. Na Platonovoj Akademiji bio je 20 god. Kao mlad, već proslavljen filozof, boravio je na makedonskom dvoru kao odgojitelj mladog Aleksandra. 323.g. u Ateni je otvorio svoju filozofsku školu Liceion. Njegovi učenici nazivani su peripatetici po trijemu ispod koga su boravili za vrijeme nastave. Osim što se bavio filozofijom Aristotel je u Ateni utemeljio prirodoslovnu zbirku i knjižnicu u koju je pohranjivao znanstvene i književne spise svoga vremena. Od filozofskih oblasti posebno se bavio logikom, njezinim oblicima i metodama pravilnog mišljenja. U svojim istraživanjima polazio je od pojma pa preko kategorije, suda i zaključka dolazio do dokaza. Od posebnog je značaja njegova metafizika u kojoj je, umjesto Platonovih ideja, prednost dao formi i materiji. Do tih zaključaka došao je promatranjem prirode u kojoj se, kako tvrdi, sve dešava s razlogom i svrhom. Pored ostalog, osnivač je i sustavne zoologije kojoj se na čelu nalazi čovjek kao savršeno biće. Iza njega slijede životinje pa tek onda

130

biljke. S tim u vezi rangirao je i duše. Jedna je ona koja hrani, druga koja osjeća i treća ona koja misli. Po njemu čovjekovu nižu duševne moći nadopunjavao je njegov duh. I njegova Etika ima istaknut značaj posebno zbog stava da je njezin cilj u ljudskom životu potpuno usavršavanje uma koji treba kontrolirati strast. Nezaobilazan je njegov rad i na političkom polju. Poznat je njegov stav da je čovjeku kao društvenom biću mjesto u politici, ali s određenom mjerom. Njegova “Politika” bogat je izvor za proučavanje društveno-političkih sustava antičkih društava. Nakon njega, njegovu školu s uspjehom je vodio Teofrast s Lezba. Međutim, njihovo učenje nije bilo aktualno samo tijekom antike. Kasnije, preko neoplatonizma renesanse postalo je temelj crkvenih znanosti i aristotelizma u skolastici.

Grčka historiografija Počeci grčke historiografije sežu u 6. st. pr. Kr. kada se na tlu Jonije javlja zanimanje za strane narode i njihove zemlje. Prvi koji se interesirao za povijest i zemljopis drugih naroda dio je Hekatej iz Mileta (oko 500. g.). Živio je u vrijeme Jonskog ustanka u kom je i sudjelovao. Puno je putovao, a kao rezultat tih putovanja objavio je prvo zemljopisno djelo i kartu svijeta geografija (grčki ge - zemlja, grafein - pisati). Pored geografije napisao je “Genealogije” u kojima je iznio rodoslovlja poznatih vladarskih kuća i sudbine nekih vladara. Unatoč njegovoj izreci: “Ovo pišem onako kako mi se čini da je istina, jer su grčke priče, po mom mišljenju, suviše mnogobrojne i smiješne” ime oca povijesti je ipak pripalo Herodotu.

Herodot iz Halikarnasa (oko 485.-425.) Po tradiciji Herodot je svojim djelom “Histories apodeksis” (“Prikazivanje povijesti”) stekao ime oca povijesti. Iako je njegovo djelo, kao i djela njegovih prethodnika, kombinacija zemljopisnih i povijesnih podataka, ne može se smatrati logografskim iz razloga što je nastojao metodički dokučiti istinu o stvarima o kojima je pisao. Osim što je opisao različite krajeve u kojima je boravio, nastojao je objasniti mnogo toga što je vidio, čuo i kao izvor koristio. Na taj način stvorio je djelo bez koga ne bi bilo moguće istraživati prošlost naroda Bliskog istoka i Egipta.

Tukidid (oko 455.-396.) Tukididovo djelo “Povijest Peloponeskog rata” bilo je novi, značajan, iskorak grčke historiografije. Kao izravan sudionik tog rata bio je u mogućnosti doći do različitih podataka obiju strana suprotstavljenih u tom ratu. Analizirajući izvore, do kojih je

131

Grčki svijet

Historija I došao, nastojao je utvrditi “kako je zaista bilo i kako će dakle zbog ljudske prirode uvijek slično biti.” Tragajući za povijesnom istinom stvara i vlastitu kronologiju kako bi i na taj način potvrdio svoju znanstvenost i postigao objektivnost u pisanju povijesti. Osim njih značajno mjesto je pripalo i Helaniku iz Mitilene, Teopompu iz Hija, Ksenofontu iz Atene, ali i mnogim drugim.

Umjetnost

Razvoj grčke umjetnosti moguće je pratiti od 10. st. pr. Kr. na prostoru Atike, Jonije i Ciklada koji su bili pošteđeni dorske invazije, a nešto kasnije, i u dorskim zemljama, iako znatno skromnije. To vrijeme obilježio je geometrijski stil (900.-700.) prepoznatljiv kroz proizvodnju i ukrašavanje keramičkih vaza. Već tada, profinjene elegantne vaze oslikavane su različitim geometrijskim motivima: kružnicama, meandrima, trokutima, šahovskim poljem, svastikom, rombom, češljastim ukrasom… Reprezentativne primjere predstavljaju dipilonske vaze pronađene u atenskoj nekropoli u Dipilonu. Tijekom razvoja ovoga stila njihovu će dekoraciju dopuniti figurativni prizori najčešće kultnog i pogrebnog karaktera. Geometrijski stil Značajne promjene u ranoj grčkoj umjetnosti dogodile su se i u vrijeme kolonizacije. Posljedice bogatih trgovačkih odnosa, između grčkih zemalja na Sredozemlju i Male Azije, očitovat će se kroz orijentalizirajuće razdoblje u umjetnosti aktualno od 700. do 610. g. U ovom periodu dolazi do prihvaćanja figurativnih motiva, inače, karakterističnih za umjetnost istočnih naroda. U proizvodnji keramike tada su se isticale radionice Korinta, Kiklada i Jonije. Ipak će najznačajnije promjene u umjetnosti donijeti arhajsko razdoblje i vrijeme između (610.-490.) kada dolazi do napuštanja istočnjačkih tematsko-figurativnih motiva. Važno obilježje dat će već tad izražena određena samostalnost grčkih umjetnika koja će dovesti do grčke prevlasti u umjetnosti na Sredozemlju. Korint i Atena tada prihvaćaju proizvodnju figurativne keramike – crnofiguralni stil koju ukrašavaju s mitološkim Orijentalizirajući stil

132

i epskim scenama. Slika se tako što se skica crteža ispunjava crnim firnisom, dok osnova vaze zadržava boju pečene zemlje. Pored toga detalji se ukrašavaju bijelom bojom. Iz tog vremena poznati su i prvi majstori. Kritija i Ergotim oslikali su “François” vazu, a poznati su i Sofil, Lid i Egzekija. Krajem 6.st. keramika će bit ukrašavana tzv. crvenofiguralnim stilom. Slikalo se tako da je figura ostajala u boji crveno pečene zemlje, dok je osnova premazivana crnim firnisom. Detalji figure slikani Crnofiguralni stil slikarstva su kistom što je umjetnicima osiguravao veću slobodu umjetničkog izražavanja. U ovom stilu dokazale su se čitave radionice i njihovi majstori Eufronije, Eutimid, Epiktet, Brigos, ali i brojni drugi. Arhajsko razdoblje nije značilo samo napredak u vaznom slikarstvu jer istovremeno dolazi i Crvenofiguralni stil slikarstva do značajne produkcije kiparskih radova. Tada susrećemo čitav niz kipova poznatih kao kurosi (torza nagih atleta) i kore (mladih u peplos obučenih djevojaka) koji se klešu u Joniji i Atici, najčešće u prirodnoj veličini. Tijekom 7. st. to su većinom kruta tijela bez individualnih karakteristika, s duhovnom Kuros i Kora suzdržanošću, uhvaćeni u zaustavljenom koraku s težinom tijela jednako raspoređenom na obje noge. Na njima će se tek od 560.g. početi uočavati bolje poznavanje anatomije. Tada će proporcije njihovih tijela biti određene u odnosu 1:5 (što je visina tijela jednaka dužini 5 glava). Važno je naglasiti da kurosi i kore nisu predstavljali ni božanstva ni smrtne ljude, jednostavno bili su odraz težnje grčkih umjetnika za prikazivanjem tjelesne i životne savršenosti koje su za stare Grke bile dostupne i bogovima i herojima i smrtnicima. Vremenom su oblici postajali sve plastičniji, nabori na odjeći kora mekši i opušteniji, a i pokret sve slobodniji. Primjer su Hera sa Samosa, Nosač teleta kore s otoka Hiosa i posebno čuveni kip Nosača teleta.

133

Grčki svijet

Historija I Arhitektura Od arhajskog perioda u Grčkoj cvjeta i arhitektura. Već tada stvaraju se klasični arhitektonski redovi: prvo dorski i jonski, a zatim i korintski koji će u potpunosti doći do izražaja pri gradnji hramova u vremenima koja su slijedila. Dorski red izvorno je grčki i temeljni oblik hrama za razliku od jonskog koji je nastao na tlu Male Azije iz koje je prenesen u druge krajeve. Njegovi elementi su standardni jer su po broju, vrsti i međusobnim odnosom identični na svim fasadama dorskih hramova. Svaki dorski hram ima tri cjeline: stepenasto podnožje, stupove i grede. Dorski stup ima svoj trup ukrašen kanelurama i kapitel sastavljen od jastučastog ehinusa i četvrtaste ploče abakusa. Grednik je složena konstrukcija. Čini ga arhitrav – kameni blokovi koji izravno naliježu na stupove, zatim greda s triglifama i metopama i na kraju izbočena ploča - vijenac ili gejson sa simom kao završnim vijencem. Svi elementi građeni su spajanjem obrađenih kamenih blokova bez pukotina koji samo iznutra mogu biti spajani metalnim spojnicama. S takvom konstrukcijom dorski hram se doimao statično i masivno. Najreprezentativniji dorski hramovi su atenski Partenon, Posejdonov hram u Pestumu, hram u Egini, ali i brojni drugi. Jonski red je, za razliku od dorskog, nježniji i elegantniji zbog vitkijih stupova i užih kanelura. U Ateni se javlja od 5. st. pr. Kr. kada utjecaji s Istoka postaju sve izraženiji. Za razliku od dorskog, jonski stup je složeniji. Ima bazu koju čine tri elementa torus-trohilus-torus i kapitel s ehinusom, asragalom i volutom. Od dorskog hrama razlikuje se i grednik koji je kao friz išao oko cijelog hrama. Iako je svojim izgledom profinjeniji i u nekim elementima izražajniji na tlu Grčke nije imao masovniju primjenu. U jonskom stilu sagrađen je Erehtejon i hram božice Nike uz Propileje na Akropoli. Korintski red je najmlađi. Javlja se krajem 5. st. pr. Kr., i to zbog korintskog kapitela koji je trebao biti zamjena jonskom. Inače, po drugim elementima ne razlikuje se od jonskog. Kapitel je složenije konstrukcije. Čine ga isprepletene volute i akantusovo lišće. Kao nezaobilazan element bit će široko prihvaćen kod Rimljana.

134

Grčka arhitektura do punog izražaja je došla u projektiranju i gradnji hramova. Grčki hram se uvijek nalazio unutar označenog svetog prostora kao mjesto u kojem je boravilo božanstvo. Tip hrama mogao je biti različit, a ovisio je o vanjskom izgledu, obliku te o broju i rasporedu stupova. Ukupno je bilo sedam tipova hrama. Osnovni je bio megaron, građevina naslijeđena iz kretsko-mikenskog svijeta. Ostali su većinom longitudinalne građevine (peripteri) sa svih strana okružene trijemom i stupovima sa savršenim proporcijama jednog od spomenutih redova. Idealnim se hram doimao i zbog jednog arhitektonskog rješenja. Naime, svaki stup je, bez obzira na broj i oblik kanelura, na sredini imao određeno proširenje entazis koji je, zbog vizualnog efekta i sposobnosti gledanja oka, doprinosio savršenijem izgledu hrama. Važan i nezaobilazan element je bio i timpanon - trokutasti zabat nad arhitravom koji je uvijek bio ukrašen reljefom koji se tematski vezao za božanstvo kome je hram bio posvećen.

Klasično razdoblje Klasično razdoblje (490.-323.) predstavlja vrhunac grčke umjetnosti koja će, umjesto stroge jednostavnosti arhajskog perioda, poći novim putem i doseći puno savršenstvo. Transparentan primjer je Kritiosov mladić - kuros poznat kao prvi kip koji samostalno stoji. Lakoća njegovog stava u umjetnosti se naziva kontrapost. Noga koja nosi veću težinu tijela je aktivna, dok je druga slobodna. I njegov lik je drukčiji. On nije samo miran nego ozbiljno zamišljen, svjestan svoje životnosti. U potpunosti će se novo vrijeme pokazati kod Polikletovog Dorifora (Kopljonoše) koji je oličenje proporcije i ritma. Umijeće pokreta u kiparstvu unaprijedit će Miron koji je svojim Diskobolosom (Bacačem diska) grčko kiparstvo uveo u zrelo doba klasičnog stila. Polovinu stoljeća obilježio je pokret slobodno stojeće figure. Diskobolos Primjer je Umiruća Nioba kod koje je umjetnik prvi put ljudsku emociju izrazio licem i tijelom. Dinamičnost ljudskog tijela u prostoru potpuno će izraziti veliki kipari 5. st. pr. Kr. Kroz njihova djela, grčki ideal – jedinstvo duhovnosti i tjelesnosti, koje je sa svim vrijednostima isticala atenska demokracija, bit će ostvareni u potpunosti. Glas najvećeg, pripao je Fidiji, ali ne zbog monumentalnih skulptura Atene Partenos i Zeusa Olimpijskog u krizelefantinskoj tehnici (zlato i slonovača) nego zbog prekrasnih reljefa s hrama božice Nike na atenskoj Akropoli. Posebno se ističe božica Nika u trenutku kada skida svoju sandalu prije nego će stupiti na posvećeno tlo. Veličanstvena umjetnost sredine 5. st. pr. Kr. nastavit će trajati i kroz 4. st., ali s novim iskustvom građanskog rata koji se, sa svim svojim banalnostima, odrazio na tadašnjeg čovjeka. Razočaran u Fidija, Zeus Olimpijski

135

Grčki svijet

Historija I ideal jedinstva i društvenog savršenstva umjetnik će se okrenuti čovjeku pojedincu koji osjeća i u sebi, kroz snažne emocije preživljava stvarnost koja je u Grčkoj definirana kao pathos (od grčkog pascho – ja patim). Pathos iskazan kroz opijenost, bol, nježnost i bijes dominira na prekrasnim djelima, posebno Skopasa, Praksitela i Lizipa. Skopas s Parosa jedan je od najpoznatijih grčkih kipara koji je u mramoru oživio patnju i tugu jednog vremena koje je moralo zaboraviti najveće ideale 5. st. Izuzetno cijenjen sudjelovao je na izradi dekoracije Mauzoleja u Halikarnasu (vjerojatno amazonomahije), ali mu se pripisuje i izrada grupe “Nioba s djecom” (dramatična scena ubojstva Niobe i njezino četrnaestero djece koju su pogubili Apolon i Atremida zbog osvete njihove majke kojoj se Nioba narugala zbog samo dvoje blizanaca Apolona i Artemide). Ipak, slavu besmrtnog priskrbila mu je Bakhantkinja Tijada koju je opjevao i pjesnik Glauk: “…kameni lik njen, dušu je udahnulo dlijeto kamenoresca: oganj strasti plamti u ljudskom biću njenom. Skopase, svojom božanskom rukom, stvorio si divno djelo, bijesnu Tijadu.” Praksitel Atenjanin bio je majstor ženstvene gracioznosti i senzualnosti tijela, ali nadasve umjetnik koji je svojim djelima, bolje nego itko drugi, znao iskazati sjetu, misaonost i idiličnost. Afrodita Knidska, Hermes s malim Dionisom, Apolon Belvederski ili Demetra samo su najpoznatija od ukupno 40-ak njegovih djela koja spominju antički izvori. Među njima, najčuvenija je Afrodita Knidska koju su još u antici, zbog sklada njezinih linija i ljepote lica, isticali kao apsolutno savršenstvo ili Hermes koji savršenih izduženih proporcija (koje je postigao smanjenjem glave i vitkijim tijelom) i potpuno opušten pruža, vjerojatno, grozd malom Dionisu. Lizip iz Sikiona je umjetnik čijim je kiparstvom završila epoha klasične, a počelo doba helenističke umjetnosti. Kritičari njegove umjetnosti kažu da je sačuvao tradicije 5.st., ali i najavio novo doba, oslobađajući se Fidijinog mirnog dostojanstva i Praksitelove ljupkosti. O njegovoj umjetnosti izjasnio se Plinije. “Lizip je kako se spominje, posebnu pažnju pridavao izradi kose, izrađujući manju glavu nego njegovi prethodnici. Tijela njegovih figura bila su nježnija i vitkija, uslijed čega je izgledalo da im je visina veća. Ljubomorno je čuvao simetričnost, ali

136

je napustio kvadratne forme starih skulptora, tvrdeći pri tome da su ljudi predstavljeni onakvi kakvi mu izgledaju”. Njegovo najčuvenije djelo je Apoksiomen - mladi atleta koji sa svog tijela struže ulje i prašinu nakon napornog vježbanja. Prikazan je u vještom trodimenzionalnom pokretu koji je postignut s vodoravno, ispred tijela, postavljenim rukama i slobodno opuštenom desnom nogom. Veličinu Lizipove umjetnosti dopunit će i podatak da je kipar kom je i sam Aleksandar povjerio izradu svojih portreta.

Arhitektura U 4. st. pr. Kr.u Grčkoj se i dalje grade monumentalni hramovi, ali i profane građevine kao tolosi, građevine okrugle osnove izgrađene u Delfima, Epidauru i Olimpiji. U istom stoljeću sagrađena su i prva kamena kazališta. Kao građevine otvorenog tipa imala su tri elementa: scenu (skene) na kojoj su izvođene predstave; okruglu orhestru sa žrtvenikom u sredini i theatron polukružno gledalište. Za gledalište obično se koristila padina brijega u koju su ugrađivana kamena sjedišta. Između njih su bili prolazi koji su omogućavali jednostavnu komunikaciju Grčko kazalište – punjenje i pražnjenje gledališta. Nerijetko, gledalište se od sunca tehnički štitilo krovom od platna - valum. Najstarije kazalište sagrađeno je u Sirakuzi u vrijeme Dionizija Starijeg u 4. st., dok je najljepše sačuvano u Epidauru na Peloponezu iz 330.g. Atena je imala Dionisovo kazalište izgrađeno uz padinu Akropole. U 4. st. sve češće se koristi korintski stil, ali nije rijetkost da se stilovi i kombiniraju. Od hramova tada je sagrađen, Asklepijev hram u Epidauru, Zeusov u Akarnaniji, Artemidin u Efezu, Didimeion u Miletu. Od drugih spomenika posebno je slavan Mauzolej u Halikarnasu, veličanstvena grobnica koju je 355. g. pr. Kr., za svog muža Mauzola, sagradila kraljica Artemizija. Ovu, oko 50m visoku, građevinu, koju su ubrajali u svjetska čuda starog svijeta, projektirali su Pit i Satir , a umjetnički, skulpturom i dekoracijom, ukrasili Skopas i Pitis.

137

Grčki svijet

Historija I

Makedonija

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Iz Ilijade Bog Hefest tješi majku Heru nakon svađe sa Zeusom “Strpi se, majko moja, i ako si tužna, pregori, Čuvaj se, milu tebe da ne vidim jednoć, gdje bije Zeus olimpijski, pomoći od njega neću ti moći; To će me boljet, al’ s njime ogled at vrlo je teško. Već me je jednoć, kad sam obraniti hotio tebe, Za nogu zgrabio te me s božanskoga bacio praga; Čitav sam padao dan; kad zalažaše već sunce, Padnem na Lemnos, a malo života još bješe u meni, Onda me Sinćani otud odnesu, gdjeno sam pao.” Tako joj reče, te se bjeloruka Hera nasmije I u smijehu uzme iz ruke sinove vrč. Tad on bozima vječnim natakati slađani nektar S desne započne strane, iz vrča grabeći jednog. U smijeh udare tada neiskazan blaženi bozi…. Iz Odiseje

Susret Odiseja i Telemaha “Nije, Telemaše, pravo da preveć se čudiš i diviš Svojemu milom ocu, kad ovdje pred tobom stoji! Neće ti drugi više Odisej ovamo doći! Evo kakav sam, takav natrpjav se, te se nalutav, Iza dvadeset ljeta na postojbinu se vratih. Poso to je Atene božice, koja ovakvog Eto učini me po svojoj volji – jer može. Sad me čini nalik na prosjaka, a sad me opet Slična čini mladiću, odjevenu odjećom krasnom.” Tako rekavši sjedne Odisej, te se Telemah Rasplače lijući suze, obujmivši vrijednog oca, I sad snađe obojicu želja da plaču; Oni plakahu glasno, nemilije nego li ptice Orli i jastrebovi krivonokti, koji su ptiće Izvadili seljaci, a ne bijahu još poletari.

PITANJA I ZADACI 1. Nabrojte glavna grčka božanstva. 2. Kako su se razvijali književnost, filozofija i historiografija? 3. Po čemu se razlikuju dorski, jonski i korintski stilovi?

138

Prijevod: Tomo Maretić

Nakon tragedije Peloponeskog rata, agresivnih odnosa između Sparte i Tebe te netrpeljivosti i napetosti koje su, među polisima, uslijedile iza toga na političku scenu IV. st. stupila je Makedonija. Smještena na sjevernoj periferiji Grčke Makedonija je bila izrazito planinska zemlja s plodnim dolinama dviju rijeka Vardara i Strume. Iako naseljena i Grcima dugo je bila na margini njihove povijesti. Od VII. st. na vlasti se nalazila dinastija Ageada koja je stolovala u starom gradu Egi. Nakon borbi za neovisnost sa susjednim plemenima Ilira i Tračana Makedonija se od V. st. počela uključivati u politička događanja u Grčkoj vješto birajući saveznike prema svojim trenutnim interesima. Do početka makedonske ekspanzije doći će za vladara Perdike II. kada je 430. g. zaposjednuta Halkidika, do tada uvijek u atenskom posjedu. Od tada Makedonija će ući u borbu za mjesto grčkog hegemona. To će za rukom poći tek Filipu II. (359.-336.). On je prvo ujedinio Makedoniju tako što joj je priključio sjeverne dijelove uz Egejsko more, a zatim mudro, diplomatski djelujući, ušao u sukobe između grčkih zemalja nastojeći ih pridobiti za svoje interese. Posebno se dokazao u «svetom ratu» 356. g. pr. Kr. kada je u sukobu između Fokeje i Beocije, štiteći sveti grad Delfe, nastojao pridobiti prevlast u srednjoj Grčkoj. Zahvaljujući tome, dobio je mjesto Makedonski ratnici, reljef, u upravnom vijeću delfijske amfiktionije, ali i Atenu IV stoljeće pr.Kr. za protivnika. Filipove aktivnosti, koje su u Ateni izazvale snažne političke reakcije, podržali su svojim govorima Eshin i Izokrat, dok se protiv njega, svom snagom, borio slavni Demosten. On je 349. g. održao prvi govor protiv Filipa – čuvene filipike s kojima je Atenjane pozivao na obranu slobode i demokracije. Međutim, okolnosti su grčki svijet vodile u drugom smjeru. Vrijeme atenske demokracije već je bilo prošlo. Prevlast je tada bila na strani financijski i vojnotehnički nadmoćnije Makedonije. To je i dokazano u bitci kod Heroneje u Beociji 338.g. pr. Kr. u kojoj je Filip pobijedio nespremne snage Atenjana i njihovih saveznika. Rezultati Filipove pobjede vidjeli su se na mirovnom kongresu u Korintu. Poraženim Grcima Filip II. nije se obratio kao pobjednik nego kao izuzetan državnik i diplomat. Umjesto represivnih zahtjeva svim gradovima velikodušno je ponudio mir, pravo na autonomiju i svojih zakona. Predložio je i osnivanje panhelenskog – svegrčkog saveza koji bi za cilj trebao imati oslobađanje maloazijskih Grka, čime je nagovijestio i mogući rat s Perzijom. Do realizacije ovog programa nije došlo. Naime, Filip II. ubijen je u zavjeri, a njegove ideje uskoro će realizirati njegov sin Aleksandar IV., koji ga je naslijedio na prijestolju 336. godine.

139

Grčki svijet

Historija I Aleksandar Veliki Sin Filipa II. Aleksandar III. jadna je od najvećih ličnosti svjetske povijesti. Rođen je 23. 7. 356. g. pr. Kr. na makedonskom dvoru u Peli. Majka mu je bila Olimpijada, princeza s epirskg dvora. Tijekom djetinjstva vodilo se računa o njegovom odgoju i obrazovanju. S trinaest godina dobio je učitelja, već tada poznatog filozofa Aristotela. Idealan učitelj svog učenika je poučio filozofiji, povijesti, politici, prirodnim znanostima i vrijednostima grčke tradicije. S druge strane, baštineći iskustvo svog oca, njegovu hrabrost i odlučnost, postao je idealna osoba Aleksandar Veliki koja je dobila zadatak ostvariti program oslobađanja jonskih Grka perzijskog jarma. U realizaciju tog programa Aleksandar je ušao 334.g. nakon što je stabilizirao stanje u Makedoniji i Grčkoj nakon Filipove smrti. U osvajanje svijeta krenuo je s 30 000 vojnika pješaka, 5 000 konjanika i 160 brodova potpore. Od trenutka kada je prešao rijeku Granik do 329.g. pr. Kr. uspio je pokoriti cijelo Perzijsko Carstvo. Nakon što je oslobodio jonske Grke i vješto presijecanjem riješio “Gordijski čvor”, na kočijama legendarnog Mide, nastavio je osvajanje Male Azije. Godine 333. s Darijem III. se sukobio kod Isa. Nakon te pobjede Aleksandar je zavladao istočnim Sredozemljem i feničanskim gradovima. Slijedio je pohod na Egipat. Egipćani su 332. g. Aleksandra dočekali kao boga. U tom svojstvu su ga i pozdravili u Amonovom hramu u oazi Siva. Boraveći u zemlji faraona utemeljio je Aleksandriju, jedan od najslavnijih gradova starog svijeta. Iz Egipta se uputio u Mezopotamiju. Kod Gaugamele, nedaleko od Ninive, zadnji put se 331. g. sukobio s Darijem koji je, kao i ranije kod Isa, napustio ratište bježeći s pratnjom. Pri bijegu su ga ubili njegovi podanici koji su, na taj način, Aleksandra učinili

Bitka kod Isa, mozaik, Pompeji

140

njegovim nasljednikom po pravu pobjednika. Prva Aleksandrova prijestolnica u Perziji bio je Babilon iz kojeg se preselio u Suzu, a zatim u Perzepolis koji je nesretnim slučajem stradao u požaru. Moćan, ponesen slavom, Aleksandar je nastavio svoja osvajanja. Boravak u Perziji sve više ga je udaljavao od Makedonije i Grčke. Među njegovim vojnicima bilo je sve više Perzijanaca. Novi ratni cilj bila su područja od Kaspijskog jezera, a zatim do Inda na kojem je porazio indijskog kralja Pora. Međutim, njegovoj želji za daljnjim osvajanjima, u toj dalekoj zemlji, suprotstavili su se njegovi vojnici. Prvi put su svom vojskovođi rekli ne. Suočen s tom činjenicom Aleksandar se odlučio na drugi korak. Naime, 324. g. Aleksandar je pripremio vojsku na povratak. Flotom je zapovijedao admiral Nearh, dok se on s kopnenim snagama, pod iznimno teškim uvjetima, vraćao preko pustinje Gedrozije. Samo godinu dana nakon tog nadljudskog napora, 10. 6. 323. g. Aleksandar je umro u Babilonu u 33. godini života.

Za samo deset godina stvorio je carstvo veliko od Makedonije do Inda. Za to vrijeme samo jednu godinu nije ratovao pa je razumljivo što nije uspio administrativno urediti državu. Zanosio se idejom o cjelovitoj državi jedinstvene i bogate kulture. To je nastojao ostvariti partnerstvom Grka i Perzijanaca. Tom cilju trebalo je poslužiti i simbolično “vjenčanje Europe i Azije” - masovna svadba na kojoj je svoje vojskovođe i vojnike vjenčao s Perzijankama. Trajniji od mnogih ideja koje je imao pokazali su se gradovi koje je osnovao. Naseljeni Makedoncima, Grcima i Azijatima ovi, vladarevom odlukom, samostalni gradovi trebali su postati značajni obrtnički, trgovački i kulturni centri koji bi povezali narode osvojene oružjem. Nekima je to uspjelo pa kao Aleksandrija, Taškent, Kandahar ili Karači egzistiraju do danas. Uspjeh je bio i jedinstven monetarni – novčani sustav. Bogate riznice osvojenih zemalja pretvorio je u novac s kojim je unaprijedio gospodarstvo, a posebno trgovinu. Trgovačke veze Zapada s bogatim Istokom postale su vrlo intenzivne, a posljedica je bilo novi helenistički svijet.

141

Grčki svijet

Historija I

Helenisti~ki svijet

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU -

Demostenov govor o Filipu “Da se Filip doista od malena i isprva ponizna vladara silno podigao, da među Grcima nema povjerenja ni sloge, i da je mnogo čudnije bilo što je onako malen postao ovako velik nego što je čudno sada što je tako mnogo posvojio, i da će i ostalo pod svoju vlast podvrći, i sve slično što bih mogao nabrojiti – o tome neću govoriti. Ali ja vidim da je sav svijet, počevši od vas njemu dopustio ono zbog čega su se cijelo pređašnje vrijeme svi ratovi porodili. A što je to? – Da radi što god hoće i da Grke onako jednoga po jednoga čerupa i plijeni i gradove njihove prvom navalom osvaja. (…) I svi mi Grci to vidimo i čujemo, pa umjesto... da se složimo i da sastavimo kakvu zajednicu za prijateljsku pomoć, mirno gledamo kako se taj čovjek sve više širi. Jer, svaki je, rekao bih, naumio da se okoristi onim časom kada drugi izdiše, a ne pazi i ne nastoji kako će se izbaviti Grčka.”

Nakon Aleksandrove smrti u me|usobnim sukobima wegovih nasqednika i generala raspala se wegova dr`ava. Roksana, wegova `ena, tek ro|eni sin, maloumni brat i majka bili su ubijeni, a podijeqena zemqa, nakon mnogih sukoba, nove gospodare kao diadohe – Aleksandrove nasqednike na vlasti - dobila je tek 278/277. godine.

Aleksandar 3. “… Rodio se, dakle, Aleksandar u početku meseca hekatombeona koji Makedonci zovu “loos”, i to šestoga dana, a to je onaj isti dan kad je zapaljen Artemidin hram u Efesu. Stoga je Hegesija iz Magnezije izrekao dosetku koja bi svojom hladnoćom mogla da ugasi onaj požar: “Razume se – kaže - taj hram morao je izgoreti kad je Artemida babičila pri Aleksandrovu rođenju!” A koji se od magova baš onda nalazili u Efezu, svi su požar hrama smatrali kao znak nove nesreće. Ustumarali se, udarajući se u lice i vičući da je onaj dan rodio Aziji prokletstvo i veliku nesreću. Filipu, koji je malo prije osvojio Potideju, stigle su u isto vreme tri vesti: prva, da je Parmenion pobedio Ilire u velikoj bitki: druga, da je pri utrkivanju u Olimpiji odneo pobedu njegov konj; treća, da mu se rodio Aleksandar. Svemu tome on se, razume se, radovao, a njegovu radost povećavahu gatari još više izjavljujući da to dete, kad se zajedno rodilo s trima pobedama, niko neće pobediti”.

PITANJA I ZADACI 1. Šta su filipike? 2. Kako je Aleksandar htio ujediniti osvojene teritorije? 3. Pomoću karte opišite Aleksandrova osvajanja.

142

Tada su, umjesto jedne dr`ave, formirane tri nove helenisti~ke kraqevine: Egipat s dinastijom Ptolomeida, dr`ava Seleukida sa Sirijom, Babilonijom i nekim drugim isto~nim krajevima te Makedonija s Gr~kom na Zapadu na ~elu koje su bili Antigonidi nasqednici Antigona II. Egipat je bio najzna~ajnija helenisti~ka dr`ava. Kraqem se 306. godine proglasio Aleksandrov general Ptolemej. Iako su granice obuhva}ale teritorij od I. katarakte na Nilu do Cirenaike, Palestine, ju`ne Sirije i Cipra, Egipat je vremenom ostao samo na svojim posjedima u Africi. Po dr`avnom ure|ewu Egipat je bio vojno-birokratska centralisti~ka monarhija s kraqevima, koji su bili gospodari zemqe, u kojoj su se pona{ali kao faraoni i postajali bogovi. S dijelom zemqe raspolagao je izravno kraq, dok je ostatak ustupao hramovima, velika{ima, vojnicima. Slobodni ili poluslobodni seqaci bili su kraqevi zemqoradnici koji su za ustupqenu zemqu davali dio prinosa od qetine ili novac. Pored zemqoradwe Egipat su proslavili i wegovi obrtnici posebno zlatari, staklari, tekstilci i kerami~ari koji su radili u dvorskim radionicama. Kraqevski dvor je imao monopol nad svim {to je donosilo dobit: rudnicima, obrtima, trgovinom i nov~arskim gospodarstvom.

143

Historija I Glavni grad dr`ave bila je Aleksandrija osnovana 331. godine od samog Aleksandra nedaleko od delte uz obalu Sredozemnog mora. Kao glavni grad postala je politi~ko, gospodarsko, trgova~ko i kulturno sredi{te tada{weg svijeta. Zbog sigurnosti bila je opasana s 18 kilometara dugim bedemima. Unutar wih nalazio se grad izgra|en po svim normama helenisti~kg urbanizma. Procvat grada dogodio se za Ptolemeja I. Sotera koji je bio «bli`i znanosti nego ma~u». Taj Aleksandrov povjesni~ar sagradio je dvije vode}e kulturne institucije tada{weg svijeta - Muzej i Biblioteku. U wima se ~uvalo 700 000 znanstvenih tekstova o kojima se brinulo oko 200 naj~uvenijih znanstvenika i umjetnika toga vremena (Kalimah pjesnik, Apel slikar, filozofi Euklid i Arhimed, Eratosten utemeqiteq novog kalendara, lije~nik Herofil…). Veliki dio grada zauzimao je kraqevski dvor i aleksandrijska luka koja je bila spojena s otokom Farosom na kojem je 280. g. pr. Kr. Sostrates podigao ~uveni svjetionik, ina~e jedno od «sedam ~uda» Staroga svijeta. Vremenom, Egipat je gubio svoju mo}. Vojska je postajala nepouzdana, a samovoqa administracije, veliki porezi, uzajamne razmirice i konzervativno sve}enstvo vodili su zemqu u anarhiju koja je na kraju Egipat ko{tala gubitka neovisnosti. Pored Egipta i dr`ave Seleukida egzistiralo je nekoliko mawih, ali zna~ajnih gradova dr`ava. Atena je u gr~koj zadr`ala primat zna~ajnog grada na koji se uvijek, posebno zbog wezinog gospodarskog i kulturnog utjecaja, trebalo ra~unati. Zna~ajan razvoj do`ivio je i Rodos posebno zbog svog povoqnog polo`aja i posredni{tva u trgovini. Garant wegove samostalnosti bila je velika i jaka flota koja je s pla}eni~kom vojskom bila ravnopravna egipatskim i sirijskim snagama. Bogatstvo grada prepoznaje se i kroz wegove spomenike koji su nastali u poznatoj rodoskoj kiparskoj {koli). Nakon {to je Grcima u Maloj Aziji Aleksandar dao slobodu i oslobodio ih pla}awa poreza, napredovalo je nekoliko gradova. To je posebno potrebno istaknuti za Milet iz koga je vodio stari “carski put” preko Sirije i Mezopotamije daqe na Istok. Od skupe robe koja je dopremana do egejske obale Milet je, napla}uju}i carine, imao velike koristi. Zna~ajna helenisti~ka dr`ava bila je i Pergamska kraqevina kojom su vladali Atalidi nasqednici Atala I. (241.-197.) vladara koji je Pergam obranio od Gala koji su prodrli do Male Azije. Pergam je bio administrativno vrlo interesantno ure|en polis. Grad je imao vije}e, narodnu skup{tinu, magistrate i kraqevskog namjesnika. Sve drugo izvan grada s imawima i selima bilo je kraqevo vlasni{tvo. Zna~ajnu dobit priskrbili su proizvode}i od ko`e kvalitetan materijal za pisawe - pergament. Bogatstvo dr`ave stvorilo je takvu kulturnu nadgradwu koja je bila ravna najmo}nijim helenisti~kim dr`avama.

144

Grčki svijet Ovi gradovi - dr`ave bili su centri iz kojih se gr~ka kultura {irila od Sredozemqa do Indije. Ekumena – tada{wi naseqeni svijet egzistirao je kao cjelina i smatrao se zajedni{tvom civiliziranih gra|ana. Slu`beni jezik je bio gr~ki, ali se zna~ajno koristio i aramejski. Pergam, rekonstrukcija Nacionalnosti nisu bile u prvom planu jer su jedan odgoj i jednako obrazovawe stvarali jedinstvenu po~etnu poziciju. Kwi`evnost, znanost, a posebno filozofija gospodarile su i izvan Gr~ke. Jednostavno, postale su potreba svakog obrazovanog ~ovjeka. U helenizmu je kwi`evnost wegovala stare i poku{avala prona}i nove forme. Isticala se Plejada grupa od 7 tragika, koji ipak nisu uspjeli nadvladati slavne klasike. Apolonije Rodski napisao je “Argonautiku”, ali se ipak vi{e ~itala laganija kwi`evnost: bukolike-pastirske pjesme, mim duhoviti monolog i epigram. Od pjesnika istakli su se Kalimah prvi ~ovjek aleksandrijske kwi`nice ~uven po svojoj izreci “Malima bogovi uvijek malenkosti daju”, i Teokrit pisac idili~nih pastirskih pjesama od kojih su sa~uvani samo neki fragmenti. Filozofija u helenizmu je, osim {to se izu~avala kao znanost, postajala i na~in `ivqewa. Centar filozofije bila je Atena gdje su djelovali Platonovi i Aristotelovi sqedbenici, zatim Skeptici koji su tvrdili da objektivnu istinu nije mogu}e potpuno spoznati i Kinici Diogenovi sqedbenici koji su prezirali ustaqene dru{tvene norme. Ina~e su bila posebno aktualna dva filozofska u~ewa: stoicizam koga je utemeqio Zenon i epikurejsko u~ewe utemeqeno od Epikura. U svojim istra`ivawima stoici se nisu bavili samo filozofijom. Wihov interes se pro{irivao na logiku, gramatiku, etiku, retoriku i fiziku. Etika je isticana zbog vrline koja je sama sebi pla}a, sposobnost suzdr`ati se od `eqenog i trpeqivosti onog {to se ne `eli. Zalagali su se zatim za kozmopolitizam, jednakost me|u qudima, te`wu za pravdom, za obespravqene s ~im su postali bliski s temeqnim kr{}anskim postavkama. Epikur je, za razliku od stoika, svoje u~ewe zasnivao na u~ewu o atomima koji su osnova wegove mehanisti~ke teorije o postanku kozmosa zbog koje se odrekao mitske predaje o postanku svijeta. Po wemu, bogovi nisu bili u stawu stvarati i odr`avati svijet. Uz filozofiju, razvijala se i matematika. Euklid, utemeqiteq aleksandrijske matemati~ke {kole, je u 13 kwiga sistematizirao sva dotada{wa matemati~ka znawa. Sa~uvana do danas, ta znawa su bila osnovni priru~nik iz kojeg se stoqe}ima u~ila matematika.

145

Grčki svijet

Historija I Arhimed, najve}i anti~ki matemati~ar i fizi~ar, tvorac je zakona o specifi~noj te`ini tijela, postavki o te`i{tu i poluzi te o kosini. Utvrdio je odnose broja “π”, napisao rasprave “O kugli i vaqku”, “O mjerewu kruga”, “O ravnote`i ravnih predmeta” i puno drugog. Poginuo je u rodnoj Sirakuzi od ma~a rimskih vojnika koji su osvajali wegov grad. Eratosten, prvi ~ovjek Aleksandrijske biblioteke, bavio se geografijom, astronomijom i matematikom. Osniva~ je geografije kao znanosti, izra~unao je opseg zemqe, postavio paralele i meridijane. Osim velikog broja matemati~ara isticali su se i Rimski vojnik zatekao je Arhimeda oni koji su se bavili medicinom. Erastirtat i Herofal kako u dvori{tu crta krugove i utemequju anatomiju i fiziologiju. Bili su svjesni prou~ava ih. Arhimed je tada uzviknuo mozga kao centra `iv~anog sustava, a bavili su se srcem, “Noli turbare circulos meos!” (“Ne diraj arterijama i venama. Medicinska saznawa stjecala su se moje krugove!”) izravnim izu~avawima koja su helenisti~koj medicini donijela zna~ajna priznawa.

poletjeti i objaviti pobjedu do`ivqaj je vrijedan svakog divqewa. Iako do danas nije otkriven identitet autora ovog veli~anstvenog djela, neosporno je, zbog svoje stvarala~ke snage, bio na razini najve}ih umjetnika 5. i 4. stoqe}a. Pored navedenih, jo{ je puno djela koja su proslavila epohu helenizma. Me|u wima se isti~u “Apolon i devet Muza”, impozantna skupina “Laokoont” i “Ka`wavawe Dirke” ili (“Toro farnese”) nastala u poznatoj i rodoskoj kiparskoj {koli. Najpoznatiji je Laokoont mramorni kip, zapravo grupa, koja prikazuje Apolonovu osvetu trojanskom sve}eniku koji se protivio uno{ewu drvenog kowa u zidine Troje.

Helenisti~ka umjetnost O umjetnosti u prvom stoqe}u helenizma te{ko je govoriti izvan konteksta vremena koje mu je prethodilo. Na tako velikom prostoru razli~itih utjecaja sigurno je bilo, a umjetnici su sigurno i daqe slikali po uzoru na svoje slavne prethodnike. Po sa~uvanim djelima osje}a se vi{e realizma, ali i emocionalnih elemenata koji su posebno prepoznatqivi na skulpturama posve}enim Atalu I. iz Pergama u ~ast wegove pobjede nad Galima - Keltima krajem 3. st. Reprezentativan je Umiru}i truba~ - Gal koji umire s dostojanstvom s ~im potvr|uje, tada aktualan stav “Znali su umrijeti, iako su bili barbari”. Pergamsku umjetni~ku {kolu reprezentativno je predstavio oltar u Pergamu sagra|en oko 180. g. prije Krista. Najva`nija dekoracija je friz dug 130, a visok 7 m izra|en u visokom reqefu. Prikazivao je Gigantomahiju, borbu bogova i divova s nadnaravnom dramatikom i dinamikom u kojoj predwa~e prikazi Zeusa i Atene koja je bila za{titnica i grada Pergama. Sli~no se pona{aju i druge kiparske {kole. S Oltar u Pergamu dramati~nom dimenzijom ura|en je i kip bo`ice Nike - pobjede koju je Demetrije Poliorket poklonio Samotraki nakon {to je Ptolemeja pobijedio kod Ciparske Salamine 306. g. prije Krista. Bo`ica Nike na pramcu la|e u trenutku kad se sva ustreptala sprema

146

Laokoont sa sinovima

Laokoont je prikazan u trenutku kada Apolonove zmije, u neizdr`ivom bolu, patwi i strahu, ubijaju wega i wegove sinove. Isprepletane zmije i tijela umiru}ih u jednom komadu mramora isklesali su najboqi rodoski kipari Agesandar, Polidor i Atenodor. Sli~ne, dojmqive snage je i grupa “Ka`wavawe Dirke” na kojoj bra}a Amfion i Zeto, na dramati~an na~in, ka`wavaju svoju ma}ehu Dirku, zbog uvreda koje je nanijela wihovoj majci. Kipari bra}a Apolonije i Taurisko vrhunski su izrazili svoj umjetni~ki dar pri

Nike sa Samotrake

Nikad nijedan autor nije uspio na takav savr{en na~in prikazati neko bo`anstvo. “Nike na sebi ima dug hiton, ~ija je draperija sva u naborima i povr{inama ~as skupqenu u gustu i isprepletenu tkaninu, ~as prozirnim i gotovo vla`nim od kapqica i morske pjene koja se di`e ispod pramca, rasipa i zapquskuje i samu figuru. Tu je otkrivena ~itava simfonija ritma i vibrirawa, koja su, rekli bismo, bli`a zvuku nego tvrdoj masi mramora. Posmatraju}i tu odje}u ~ovjek svaki put ima utisak da i sam ose}a i, ako se tako mo`e re}i, mlad vetar koji duva u lice Nike, igra se lakim tkawem wenog hitona, mrsi joj kose i nateruje vodene kapi u o~i i lice, osve`ava je i daje joj snage da ra{iri grudi da bi {to sna`nije, glasnije i daqe mogla da po{aqe svoju zvu~nu vest i poruku.“ Branko Gavela. “Pla{im se Danajaca i kad darove nose“. Vergilije, Eneida, éé., 27.

147

Grčki svijet

Historija I ~emu nisu zaboravili one od kojih su u~ili Lizipa i Praksitela. Nemogu}e je ne istaknuti zna~aj urbanizma i graditeqstva koji su u helenizmu imali zna~ajan doprinos. Do punog izra`aja, urbanizam je do{ao u gradovima kao {to su Milet, Efez ili Prijena koji su gra|eni s pravilnim rasterom ulica kako se to jo{ krajem 5. st.pr. Kr. zalagao Hipodam iz Mileta. Ulice su se sjekle pod pravim kutom ~ine}i pravilne gradske ~etvrti - inzule, a tamo gdje su se sjekle dvije glavne podizao se gradski centar – trg agora. Iako je u helenisti~ko doba sagra|eno nekoliko monumentalnih i zna~ajnih hramova: Artemidin hram u Efezu, Zeusov hram u Ateni, Zeusov oltar u Pergamu, hram kraqice Arsinoe u Samotraki, afirmirala se profana arhitektura. Gradili su se trgovi s trjemovima, pala~e i vile s rasko{nim vrtovima i bogatim interijerima. U gradovima i pala~ama postavqaju se statue vladara i uglednih gra|ana, zavjetni kipovi (Kolos s Rodosa – u ~ast boga Heliosa) {to je posqedica te`wi za pompom i rasko{i. Ipak, uz idealizirana bo`anstva helenizam sve ~e{}e prikazuje stvarnog ~ovjeka ~ak i na novcima lik vladara je nezaobilazan. @ivot svakodnevice postajao je sve interesantniji. @anr scene, mrtva priroda, dekorativna reqefna plastika i minijature postaju nezaobilazne. Qupki dje~ak s guskom ili Artemidin hram u Efesu drugi koji vadi trn iz noge, pijana starica, satiri i menade, svira~i i igra~ice, mali crnci toliko se tra`epa se sve ~e{}e umno`avaju. Helenisti~ki gra|anin volio je na takav na~in prikazan realizam koji se nerijetko gubio u groteski i karikaturi. Uz navedeno, to vrijeme obiqe`ila je i gliptika – vje{tina urezivawa sitnih detaqa u dragi ili poludragi kamen. Na takav na~in obra|en kamen zvao se gema-pupoqak. Prvu gemu napravio je majstor Teodoros sa Sama koji je tiraninu Polikartu napravio prsten sa smaragdnim pe~atom. Od tada su postale nezaobilazan statusni simbol.

148

I mozaik, slika izra|ena sastavqawem raznobojnih kamen~i}a, helenisti~ka je tradicija iako je jednostavnih crno-bijelih mozaika bilo i ranije. Zapravo helenizam je izwedrio klasi~ni mozaik koji je od tada krasio kraqevske i bogata{ke dvorove.

Kolos sa Rodosa

149

Rimski svijet

753. g. pr.n.e. nastanak grada Rima 509. g. pr.n.e. Rim - republika VI st. pr.n.e. reforme Servija Tulija 264-241. Prvi punski rat 218-201. Drugi punski rat 149-146. Treći punski rat 136. ustanak robova na Siciliji 74-71. Spartakov ustanak 60. Prvi trijumvirat 44. ubijen Cezar 43. Drugi trijumvirat 31. bitka kod Akcija 27. g. pr.n.e. Rim - carstvo 64. g. n.e. veliki požar u Rimu 313. Milanski edikt 395. podjela Carstva na Istočno i Zapadno 410. Alarih u Rimu 451. bitka na Katalunskim poljima 476. g. n.e. pad Zapadnog rimskog carstva

Rimski svijet

Historija I

Narodi Apeninskog poluotoka. Nastanak Rima Apeninski poluotok je produženje Srednje Evrope koji se spušta daleko u Sredozemno more. Tim poluotokom se proteže Apeninski vijenac koji predstavlja njegovu kičmu. Južno i zapadno nalaze se tri velika otoka - Sicilija, Sardinija, Korzika, a drugih otoka gotovo da i nema. Te planine nisu tako surove i gole i ispresijecane su brojnim plodnim dolinama, a u staro vrijeme bile su prekrivene šumama. Bilo je mnogo i pašnjaka na kojima su brojna stada mogla da pasu tokom cijele godine. Na istočnoj obali planine se spuštaju skoro do samog Jadranskog mora, osim u Apuliji gdje se između njih i mora pruža prostrana ravnica sa pašnjacima. Na zapadnoj strani, u Etruriji, Laciju i Kampaniji, nastale su plodne ravnice ispresijecane rijekama koje sa središnjeg planinskog vijenca teku u Tirensko more. Najveća među njima je Tibar podesna i za plovidbu koja dijeli Lacij i Etruriju. Druga dolina je Kampanija koju od Tibra razdvajaju ogranci Apenina što se spuštaju do mora. Italijanska obala ima manje pogodne luke od Grčke. Najpogodnije luke se nalaze na zapadnoj strani: Napulj i Đenova. Veze Italije bile su i sa istokom pogodne. Njena istočna obala naslonjena je na zapadnu obalu Grčke. Taj geografski položaj odredio je i historiju Italije i zbog toga je bila dostupna i plemenima Srednje Europe, a i moreplovcima Istoka. I jedne i druge privlačile su njena prirodna bogatstva, umjerena klima i bujna vegetacija. Najstariji stanovnici bili su Ligurci i Iberci, bliski srodnici domorocima Španije i Galije, koja su bila preplavljena plemenima indoevropskog porijekla iz Srednje Evrope. Mješajući se sa starosjediocima i zauzimajući jednu po jednu oblast sve do najjužnije tačke poluotoka, doseljenici su se podijelili u tri grupe od kojih je svaka govorila različitim dijalektom jednog jezika zajedničkog svima i vrlo sličnom Keltskom jeziku. Te grupe su sačinjavali Umbri, Latini i Samniti. Umbri su živjeli u sjevernom i srednjem dijelu Italije; Latini u dolini oko donjeg toka Tibra; a Samiti u brdima i dolinama na jugu poluotoka. Apuljske doline i Venetske ravnice te dijelove istočne obale zaposjela su rano Iliriska plemena. Najborbeniji su bili Japigi. U Ligurskom zalivu živjeli su Liguri a na Siciliji Sikuli. Jug su zaposjeli doseljenici iz Grčke. Na južnom dijelu Apeninskog poluotoka formirao

152

se veliki broj grčkih kolonija pa se taj prostor i zove Velika Grčka (Magna Grecia) a najpoznatije su Tarent, Sirakuza i Napulj. U posljednjem valu javili su se Kelti koje su Rimljani nazivali Galima. Po legendi, 753. godine pr.n.e. nastao je grad Rim, smješten u centralnom dijelu Apeninskog poluotoka iz kojeg će se vremenom razviti rimska država koja će postati najjača sila Starog svijeta. Rimljani su se i u svom stvaralaštvu visoko vinuli, oslanjajući se u početku na temelje starih Grka i drugih naroda da bi to kasnije dodatno usavršili i prenijeli širom svijeta pod jednim imenom rimska civilizacija. Kada dostigne svoj najveći obim pod svojom vlašću objedinjavat će sve države helenističkog istoka i skoro sve zemlje zapada formirajući tako snažnu političku zajednicu oko Sredozemnog mora. Rim je u svom razvoju prošao kroz tri osnovna perioda. Period kraljevstva, republike i carstva. Doba kraljevstva zahvata period od postanka grada Rima 753. godine prije nove ere do 510. godine prije nove ere. Republika traje od 509. godine pr.n.e. do 27. godine pr.n.e. Period carstva traje od 27. godine pr.n.e. do propasti Zapadnog rimskog carstva 476. godine.

Legenda o postanku grada Rima Jedan od junaka iz Trojanskog rata, Eneja, spasio se prilikom propasti Troje i poslije dugog lutanja stigao u Lacij. Kasnije će njegov sin tu osnovati grad Albalongu, u kome su vladali Enejini potomci. Jednome od njih Numitoru otme prijestolje brat Amulije. Numitorovog sina Amulije je pogubio, a njegovu kćerku Reu Silviju, iz straha da ne rodi zakonitog nasljednika, posvetio je za vestalku, koje su bile dužne položiti zavjet djevičanstva. Numitorova kći Rea Silvija rodi s bogom Marsom dvojicu blizanaca. Amulije se poboja da će braća kad odrastu osvetiti svoga djeda; zato naredi robu da ih stavi u košaru i baci u Tibar. Rijeka iznese košaricu sa djecom na obalu. Na plač djece naiđe vučica koja ih podoji svojim mlijekom. Kasnije će blizance naći neki pastir koji će ih predati svojoj ženi. Ona ih othrani i dade im imena Romul i Rem. Kada su braća odrasla saznali su za svoju sudbinu. Romul ubije Amulija i prijestolje vrati Numitoru. Romul i Rem nisu željeli ostati u Albalongi već su riješili da osnuju grad na mjestu gdje ih je našao pastir. Prilikom osnivanja grada braća su se zavadila i Romul je ubio Rema. Romul je novi grad nazvao svojim imenom (Rim-na lat. Roma).

PITANJA I ZADACI 1. Nabrojte narode Apeninskog poluotoka. 2. Kako je nastao grad Rim?

153

Rimski svijet

Historija I

Historija Etruraca

Etrurska umjetnost

Na sjevernom dijelu Italici su potisnuti od strane Etruraca čije porijeklo još i danas nije tačno utvrđeno. Kako ne možemo dešifrirati etrurske tekstove, iskopavanja njihovih naselja daju nam jasnu sliku njihovog života i govore o njihovom društvenom, privrednom i političkom životu. Etrursku državu činio je savez više dobro utvrđenih gradova, u kojima je vlast imala bogata aristokratija. Ta klasa se obogatila na razne načine. Obrađivali su plodnu zemlju, dobro poznavali sistem isušivanja i kultivacije zemljišta te gradnju kanala. Otvarali su rudnike bakra u Etruriji i željeza na otoku Elbi, pa potom razvili uspješnu tehniku proizvodnje metalnih predmeta za raznovrsnu upotrebu. Isto tako usavršili su proizvodnju tkanina. Etrurci su razvili trgovinu sa grčkim svijetom i istokom posredstvom grčkih kolonija u južnoj Italiji i feničanske Kartagine. Sa porastom trgovine i rastom proizvodnje posebno u metalurgiji i poljoprivredi, životni standard počinje rasti. To je dovelo i do velikog demografskog porasta. Etrurska aristokratija povećala se u svom broju, moći i bogatstvu. Sahranjivani su u bogate grobove i nekropole do gradova kao što su Tarkvinija, Caere, Vulci i Vejji. Počeli su dolaziti grčki doseljenici koji su ostavili veliki utjecaj na umjetnost i kulturu Etrurije. Na poljima i u brojnim zanatskim radionicama radio je veliki broj robova do kojih su dolazili stalnim ratovanjem ili gusarskim poduhvatima. Pretpostavlja se da je u početku na čelu svakoga grada stajao kralj koji će kasnije biti zamijenjen izbornim magistratima iz redova aristokracije. Život aristokracije bio je sličan životu Grka. Scene iz života Etruraca vidimo na brojnim vazama, zatim na ukrašenim grobnicama što govori o visokom stepenu njihove kulture. I sportske discipline kojima su se bavili – trčanje, bacanje diska, koplja, hrvanje, trka sa dvokolicama – govore o sličnosti sa Grcima. Veliki utjecaj u etrurskom društvu imalo je i svećenstvo. Njihova religija je ispunjena mnoštvom demona, predskazanja i vjere u zagrobni život. Njihova mitologija preuzeta je od Grka, a kasnije od njih usvojena i u Rimu.

U Etruriju su dolazili brojni doseljenici iz Grčke koji su ostavili veliki utjecaj na umjetnost i kulturu.

154

Regolini Galassi grob

Fibula

Fibula sa orijentalizirajućim lavovima pripada VII stoljeću pr.n.e. i nekada se koristila da se njome pričvrsti odjeća.

Period od kraja 8. stoljeća pr.n.e. do kasnog 7. stoljeća pr.n.e. zbog istočnog utjecaja na umjetnost i kulturu nazvan je orijentalni period. Najpoznatiji spomenik iz ovog perioda je Regolini Galassi grob u Caereu. Poznat je po svojim bogatim pronalascima iz orijentalnog perioda. Ovaj grob je otkriven 1836. godine, a otkrili su ga nadbiskup Regolini i general Galassi po kojima je i dobio ime. Dvoje ljudi je sahranjeno u ovom grobu: žena, kraljevskog porijekla i muškarac koji je bio kremiran. Pronađeno je mnogo nakita i drugih predmeta koji su izrađeni pod jasnim utjecajem Egipta i Istoka.

Etrurska umjetnost cvjeta za vrijeme arhajskog doba u Grčkoj. Arhajski utjecaj zamijenili su orijentalne tendencije. Neke od najljepših grčkih vaza nađene su u etrurskim grobnicama tog vremena. Vajarstvo je isto tako bilo prisutno. Čuvene su njihove grobnice, no za razliku od ostalih naroda oni su u grobnici vidjeli boravište ne samo tijela nego i duše. Oni su ih i oslikavali, a od svih kompozicija možda je najnevjerovatnija velika morska panorama iz vremena od oko 520. godine. pr.n.e. u grobnici lova i ribolova u Tarkviniji.

Freska iz grobnice lova i ribolova (Tarkvinij)

155

Rimski svijet

Historija I 2Na većini fresaka su motivi puni života, veselja, često plesa i muzike. Česti su prikazi životinja i drugih scena iz prirode. Bogatstvo Etruraca počivalo je na eksploataciji bakra i željeza te su, počevši od VI stoljeća pr.n.e., proizvodili velike količine bronzanih predmeta kao i keramike.

Svirač na dvije flaute, grobnica Leoparda

Doba Kraqevstva U pokrajini Laciji na rijeci Tibar, 20 km od u{}a u more po legendi 753. godine pr.n.e. osnovan je grad Rim. Do 509. godine prije nove ere. Rimom su vladali kraqevi. Tradicija govori da ih je bilo sedam. Prvi je bio Romul, a posqedwa trojica Etrurci. Etrurski utjecaj bit }e o~it u koncepciji samoga grada (mnoge gra|evine, po~etak zanatstva i trgovina, pojava pismenosti). Vlast kraqa bila je ograni~ena Senatom Vije}em staraca. U Rimu je prvobitno vladalo rodovsko ure|ewe. Gradsku op}inu sa~iwavali su starosjedioci, koji su se zvali patriciji. Taj naziv dolazi od toga {to se na ~elu porodice nalazio otac (“pater familias”), ~ija je vlast bila vrlo velika. Mogao je prodati u ropstvo ~lanove porodice, pa ~ak ih i ubiti. Ostatci patrijarhalnog dru{venog ure|ewa dugo su se zadr`ali u Rimu. Kod patricija u po~etku nije postojala privatna svojina nad zemqom.

Pater familias

Freska igračica

mo} nad `ivotom i smr}u

Himera

735-715. - R omul (Romulus, prvi rimski kraq, kasnije bo`anstvo Kvirin) 715-673. - N  uma Pompilije (Numa Pompilius) 673-642. - Tula Hostilije (Tullus Hostilius) 642-617. - A nko Marcije (Ancus Marcius) 617-578. - T arkvinije é (Tarquinius Priscus) 578-534. - Servije Tulije (Servius Tullius) 534-510. - T arkvinije éé Oholi (Tarquinius Superbus)

Za{tita Vjernost

Srodnici supruga, djeca, unuci i porodice o`ewenih sinova

Robovi obespravqeni

Klijenti, zantalije i seqaci

Zadatak: Prou~ite dijagram Bronzano ogledalo

Bucchero keramika (VII-V stoljeće pr.n.e. ) većinom crna, uglavnom veoma sjajna od poliranja

PITANJA I ZADACI 1. U čemu je značaj Etrurije za razvoj italske civilizacije? 2. Kako se razvijala etrurska umjetnost?

156

Zemqa je pripadala cijeloj op}ini (ager publicus). Vi{e patricijskih porodica sa~iwavali su rod. Deset rodova ~inilo je kuriju, a deset kurija tribu. Ukupno je bilo tri tribe (Ticiji, Ramni i Luceri) i oni su predstavqali rimski narod (Populus Romanus). Starje{ine patricijskih rodova sa~iwavali su starje{inski savjet ili Senat (10×10×3) u kome je bilo 300 ~lanova. Svi odrasli mu{karci pripadnici rimskog naroda, sastajali su se na skup{tinama, koje su se zvale kurijatske komicije. Na tim skup{tinama rje{avala su se najva`nija pitawa: o izboru vo|e, objavi rata, su|ewu i dr. Pretvarawe op}ina u dr`avu trajalo je dosta dugo. Na ~elu novonastale zajednice

157

Rimski svijet

Historija I stajao je vo|a ili kraq (rex). On je bio vojskovo|a, vrhovni sve}enik i sudac. Kraqevi su imenovali i ~inovnike pa se tako izgra|ivao i dr`avni aparat. Doba kraqevstva je prelazak iz prvobitne zajednice u klasno dru{tvo. Stanovnici Rima koji nisu ulazili u sastav patricijske rodovske op}ine zvali su se plebejci. To su bili doseqenici ili plemena koja je pokorila rimska vojska. Plebejci su bili li~no slobodni, ali nisu imali gra|anska prava, nisu u~estvovali u Narodnoj skup{tini, nisu prisustvovali patricijskim vjerskim obredima, nisu slu`ili vojsku, i nisu se mogli koristiti zajedni~kom zemqom. Bavili su se zemqoradwom, zanatstvom i trgovinom. Brak sa patricijima je bio zakonom zabrawen. Bespravni polo`aj je te{ko padao plebejcima, naro~ito onima koji su ipak uspjeli da se obogate. Zato }e borba za prava plebejaca po~eti vrlo rano. Prema predawu kraq Servije Tulije u 6. stoqe}u pr.n.e. sproveo je reforme od velikog zna~aja za plebejce. Dozvoqavao im je da slu`e vojsku i dobili su izvjesna politi~ka prava. Servije Tulije je izvr{io prvi popis stanovni{tva i proveo dru{tvenu reformu. Cjelokupno stnovni{tvo podijelio je u pet razreda prema visini imovinskog cenzusa, tj. prema bogatstvu. Ta~no se znalo koliko koji razred treba dati rimskoj vojsci centurija (stotina vojnika). Oni koji nisu posjedovali nikakvo bogatstvo zvali su se proleteri (oni koji osim svog poroda nisu imali ni{ta). Prvi i drugi razred su davali vi{e od polovine ukupnog broja centurija. U skladu sa ukupnim doprinosom dobili su i udio u upravqawu gradom. Na~in glasawa u narodnim skup{tinama se ovim mijewa. Gra|ani se sada dijele na centurije, a svaki razred je dobijao onoliko glasova koliko je davao centurija. Prema tome centurije nisu bile samo vojne nego i politi~ke jedinice. Rimom su i daqe upravqali kraqevi i plemstvo, ali su reforme postavile temeqe za kasniju uspostavu republike. Servija Tulija naslijedio je Tarkvinije Oholi. Kao {to mu i ime govori, svojim pona{awem toliko se zamjerio patricijskoj oligarhiji te su se ovi 510. godine pr.n.e. digli na ustanak i protjerali ga. Dr`avnu upravu uzeli su u svoje ruke i sada je vlast postala javna stvar (res publica). Tako je u Rimu uspostavqen novi oblik vlasti-republika. Skup{tine po kurijama (kurijatske komicije) izgubile su svoj raniji zna~aj a novi zna~aj u novom ure|ewu dobile su centurijatske skup{tine (centurijatske komicije) u kojima je glavnu ulogu igralo imovinsko stawe. Na centurijatskim skup{tinama od sada su se birala dva konzula koja su stajala na ~elu dr`ave. Imali su mawu vlast nego raniji kraqevi, jer su uvedene nove dr`avne funkcije – pretori, cenzori, edili i kvestori. Slu`ba im je bila ograni~ena na jednu godinu. Tako }e Rim od 509. godine pr.n.e. postati aristokratska republika u kojoj se mo} patricijske aristokratije jo{ vi{e u~vr{}ava.

158

Doba republike Borba patiricija i plebejaca

SENAT

SAVJETUJE

MAGISTRATI IMENUJU

KONZULI

DIKTATOR

PRETORI CENZORI BIRA

EDILI

Magistrati su se birali iz četiri skupštine. Te skupštine su bile comitia curiata, prve skupštine još iz perioda kraljevstva koje će vremenom izgubiti značaj; concilium plebis, skupština plebejaca koja je birala tribune i čije su odluke bile obavezne za sve; comitia tributa koja je bila isto što i plebejska skupština ali sa određenim brojem patricija; comitia centuriata, centurijatske skupštine čiji su članovi bili vojnici.

KVESTORI TRIBUNI BIRA

COMITIA CURIATA

BIRA

COMITIA TRIBUTA

COMITIA CENTURIATA

CONCILIUM PLEBIS

NAROD RIMA

Poslije sloma kraljevske vlasti i nastanka republike borba između patricija i plebejaca se još više zaoštrila. Patricijska aristokratija je surovo iskorištavala narod. Plebejci su snosili sve državne terete, plaćali su poreze i služili vojsku. Naročito je služenje vojske teško padalo, jer su morali odlaziti od kuće a samim tim nisu bili u mogućnosti obrađivati zemlju te su se zaduživali. Kasnije nisu bili u prilici vratiti dug pa su padali u dužničko ropstvo. Kao odgovor na svoj položaj plebejci su se dogovorili da napuste Rim. Sklonili su se na Sveto Brdo nedaleko od grada. To je toliko uplašilo patricije, jer bez plebejaca nisu mogli živjeti te su morali popustiti njihovim zahtjevima. Pristali su plebejcima dati pravo da sebi biraju posebne zaštitnike-narodne tribune. Prvo dva, a kasnije deset. Narodni tribuni su imali velike ovlasti. Mogli su obustaviti bilo kakvu naredbu konzula ili državnih službenika (pravo veta) donesen protiv plebejaca. Sud je i dalje bio u patricijskim rukama.

159

Rimski svijet

Historija I Kako se sudilo na osnovu običajnog prava, jer nije bilo pisanih zakona često je dolazilo do samovolje. Zato su plebejci tražili da se zakoni zapišu. Patriciji su se dugo tom zahtjevu opirali, ali je ipak 451. godine pr.n.e. formirana komisija sa zadatkom da se za godinu dana napišu zakoni. Nakon skoro dvije godine zakoni će biti urezani na dvanaest bronzanih pločica i izloženi na glavnom trgu - forumu.

Kako je na pločicama bilo zapisano običajno pravo i dalje je ostalo dužničko ropstvo, zabrana braka, a sve visoke državničke funkcije (magistrature) i dalje su ostale u rukama bogatih Rimljana. To je bio razlog da plebejci nastave borbu za politička prava i tek u trećem stoljeću pr.n.e. plebejci će se izboriti za sve državne položaje. Time je od patricijske aristokratije i bogatih plebejaca formirana nova aristokratija u Rimu - nobili. Potpuna ravnopravnost 287. godine prije nove ere Pristup plebejaca Konzulatu 367/366. godine prije nove ere Ukidanje zakona zabrane braka između patricija i plebejaca - oko 445. godine prije nove ere Zakoni XII tablica Oko 450. godine prije nove ere Skupština plebejaca, narodni tribuni Oko 490. godine prije nove ere Patriciji

Početak borbe Oko 500. godine prije nove ere

Plebejci

Izmjena strukture društva

Patriciji (Plemstvo)

Plebejci (Bez plemstva)

Promjene uvjetovane ratovima i porazima Nobilitet (gornji sloj, bira senatore)

Bronzane pločice izložene na forumu (Zakon XII tablica)

160

Vitezovi

Plebs (kao socijalno donji sloj)

Zadatak: Rastumačite dijagrame

161

Rimski svijet

Historija I

Osvajanje Apeninskog poluotoka (Italije) I pored ogorčene borbe koja je vođena između patricija i plebejaca Rim je postepeno osvajao Italiju. Za osvajanja su prije svega bili zainteresirani patriciji i bogati plebejci zbog proširenja zemljišnjih posjeda, ali i plebejska sirotinja jer je dobijala jedan manji dio zemlje. U tome leži uzrok zašto su rado u vojsku stupali i rimski seljaci koji su za dva stoljeća svojom snagom osvojili cijelu Italiju. Rim će sada nastojati uspostaviti puni utjecaj u Laciju. Još za vrijeme etrurske dominacije bio je formiran politički savez između sedam latinskih gradova ali Rim nije bio član toga saveza. Latini su bili nezadovoljni ponašanjem Rima zbog čega je izbila pobuna, a malo zatim i rat. Rim je izašao kao pobjednik i 338. godine pr.n.e. uspostavio punu dominaciju u Laciju. Nakon toga osvojili su južnu Etruriju a naročito teški sukobi vođeni su sa Galima koji su čak uspjeli i prodrijeti do Rima 390. godine pr.n.e. kada su ga opljačkali i zapalili. Za oslobađanje od Gala platili su veliku otkupninu. Najteži i najznačajniji rat Rim je vodio sa ratobornim Samnitima. On je izbio oko plodne oblasti Kampanije i trajao s prekidima od 327. do 290. godine pr.n.e. kada je uspješno završen. Odmah zatim je pokorena i sjeverna Etrurija tako da su se cijela srednja i dio sjeverne Italije našli pod vlašću Rima. U želji da stave i jug Italije pod svoju kontrolu, Rimljani su došli u sukob sa grčkim gradovima (kolonijama), od kojih se izdvajao bogati Tarent. Kako nije imao vlastite vojske Tarent je pozvao u pomoć epirskog kralja Pira. Pir se 280. godine pr.n.e. sa vojskom od 20 000 ljudi i sa bojnim slonovima pojavio u Italiji. U prvoj velikoj bici Pir je odnio sjajnu pobjedu. Godinu dana kasnije Pir je ponovo pobijedio Rimljane, ali je izgubio toliko vojske da je izjavio: “Pobijedim li još jednom ovako ostat ću bez vojske.” Pir je bio prinuđen povući se na Siciliju, da bi se 275. godine pr.n.e. vratio u Italiju gdje su ga Rimljani odlučno porazili. Pir se vratio u Grčku a Rimljani tako uspostavili punu kontrolu nad cijelim Apeninskim poluotokom. Rim nije isto postupao prema svim osvojenim oblastima. Nekim je općinama davao rimsko građansko pravo i te općine su Kralj Pir se zvale municipij. Veći dio pokorenih dobili su status saveznici (sačuvali su svoje unutarnje uređenje, ali su izgubili pravo da u Rimljani su se često koristili vanjskim poslovima budu samostalni i Rimu su davali pomoćne politikom “Zavadi pa vladaj”. čete). Tako je Rim podijelio Italiju na niz općina koje su bile Razmislimo, na koji način su to različitim ugovorima povezane sa Rimom. mogli uraditi.

izdržljivost. Tu i leže razlozi ratnim, a samim tim i političkim uspjesima. Glavninu rimske vojske sačinjavala je teško naoružana pješadija sastavljena od seljaka. Bili su naoružani kratkim dvosjeklim mačevima i dugim kopljima. Za odbranu su im služili oklop, šljem i veliki štit. Vojska se sastojala od nekoliko legija (puk). U svakoj se pored teško naoružanih pješaka nalazilo i nekoliko lahko naoružanih vojnika, uz odred konjanika. Tokom borbe legija se razvijala u tri borbene linije. Boj je započinjala laka pješadija koju je nakon potiskivanja mijenjala prva borbena linija. Vojnici bi bacali teška koplja koja bi se zabijala u protivničke štitove što bi ih gotovo onesposobilo za odbranu, a onda bi započinjala bitka mačevima. Ako bi ovi ipak popustili ulazili bi vojnici druge borbene linije, a vojnici treće borbene linije vrlo rijetko. Vojnici legija (legionari) bili su samo Rimski građani. Rimska vojska je uvijek na konačištima podizala logor (tabor), na padini kakvog brda i u obliku pravougaonika. Oko logora je kopan rov i podizan bedem. Sve četiri strane su imale izlaz i sve jedinice imale su strogo određeno mjesto u logoru. U sredini logora bio je smješten šator zapovjednika, mjesto za skupove i žrtvenik. Rimski legionar nikada nije noćio izvan logora (tabora).

Oprema rimskog vojnika

Ovo je rimski oficir ili konzul. Odjeven je u stilu koji je bio uobičajen za vrijeme trajanja republike. Ova vojna oprema se sastojala od kacige sa perjanicom, i štitnicima za obraze, bronzanim štitnicima za potkoljenice, otvorenim sandalama i prsnim oklopom oko kojeg se vezala ešarpa, koja je bila indikator čina.

Rim - gospodar Italije Svoje pobjede i uspjehe Rim prije svega treba zahvaliti dobro organiziranoj i za ono vrijeme dobro naoružanoj vojsci. Najveći dio vojske bio je sastavljen od seljaka koji su činili i najveći dio populacije Rimske države. Krasila ih je hrabrost, rodoljublje i velika

162

Rimski ratni brod

163

Rimski svijet

Historija I Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU -

Sukobi patricija i plebejaca Rimski historičar Tit Livije u svom djelu “Od osnivanja grada” govori o sukobu između patricija i plebejaca. Prijetio je rat, a država je bila pocijepana, jer su plebejci bili puni mržnje prema patricijima. Tu je mržnju jođ više razbuktalo bijedno stanje jednog zaslužnog čovjeka, koji je bio u godinama. On se jednog dana pojavio na trgu pokazujući sve znake svoje nevolje. Odjeća mu je bila prljava od blata, a još mu je gore izgledalo tijelo - blijedo i mršavo. Osim toga, lice zaraslo u bradu i pod dugom kosom imalo je divlji izgled. No, uprkos takvoj neurednosti ljudi su mogli da ga poznaju. Govorili su da je bio centurion (oficir). Narod ga je okružio kao da se skuplja u skupštinu i postavio mu pitanje zašto tako izgleda i zašto je tako neuredan. On je odgovorio da se zadužio dok je bio u ratu, jer su mu zbog pustošenja polja ostala bez roda, kuća mu je bila zapaljena, sve što je imao je razgrabljeno a stoka otjerana. A u to teško vrijeme država ga je opteretila i vojnim nametom. Dug je zbog kamata rastao i on je najprije ostao bez pradjedovske zemlje, zatim bez ostale imovine i na kraju dug je kao tuberkuloza zahvatio i njegovo tijelo. Povjerilac ga je okovao i bacio u tamnicu. Zatim je pokazao leđa unakažena tragovima nedavnih udaraca. Kada je narod to vidio i čuo počeo je da viče. Galama se nije ograničila samo na trg, već je zahvatila i čitav grad. Dužnici bez okova i u okovima istrčavali su sa svih strana na ulicu moleći Rimljane da ih zaštite. A uvijek se lako nalaze ljudi koji će rado prići ustanicima. Tako su mnogobrojne grupe sa svih strana jurnule prema forumu. Senatori koji su se tu slučajno zatekli našli su se u velikoj opasnosti, ali su se ubrzo umiješali konzuli da bi zaštitili ustanike. Narod im se obraćao i pokazivao svoje okove. “To nam je nagradaq za službu” govorio je. Plebejci su više prijeteći nego moleći tražili da se sazove odlučivanjem. Konzuli su s mukom sakupili samo mali broj senatora. Ostali senatori su se plašili da se pojave ne samo u kuriji nego i na Forumu. I tako Senat zbo gsvoje malobrojnosti nije mogao da održi nikakvo vijećanje. Gomila je postajala svjesna da je izigravaju i da namjerno sve otežu, da senatori nisu odsutni slučajno i samo zbog straha, već u želji da se sve odloži. Vidjela je da se kolebaju i sami konzuli i da nesretni narod postaje predmet podsmijeha. Došlo je do toga da ni konzuli nisu mogli da obuzdaju razjarenu masu. Na kraju se sabrali senatori koji su bili u zakašenjenju zato što nisu znali šta je opasnije, da se pojave ili zadrže kod kuće. Kada se kurija našla na okupu, vidjelo se da ni senatori, pa čak ni konzuli, nisu međusobno saglasni. Konzul Apije, čovjek po prirodi oštar smatrao je da bi stvar mogli okončati sami konzuli primjenom

164

svoje vlasti; pohvatati nekolicinu pa bi se onda ostali primirili. Drugi konzul je naginjao blažim mjerama i smatrao da će biti lakše na lijep način stišati uzburkano raspoloženje nego ga nasilno skršiti.

PITANJA I ZADACI 1. Šta je “Pirova pobjeda”? 2. Kako su Rimljani zavladali Apeninskim poluotokom? 3. Kako su živjele zanatlije u Rimu?

165

Rimski svijet

Historija I

Kultura i religija

Širenje Rima van Italije

Rim }e relativno dugo zadr`ati na~in `ivota iz doba rodovskog ure|ewa. Razlog tome je da su Grci bili relativno udaqeni a pokorena plemena su se nalazila na znatno ni`em stupwu razvoja. To }e se manifestirati i u rimskoj religiji koja je imala mnogobo`a~ki karakter. Skoro svaki predmet i pojava su imali svoje bo`anstvo. Svaka porodica je po{tovala du{e svojih predaka-za{titnika. Ti duhovi su se zvali Lari i Penati (ostatci animizma). Vremenom }e se izdvojiti i bogovi va`ni za `ivot cijele zajednice, kao naprimjer Jupiter koji }e postati glavno bo`anstvo. On je zemqu ~inio plodnom i slao svjetlost, ki{u i gromove. Od zajedni~kih bogova poznati su Nekoliko rimskih bogova jo{ Junona (Jupiterova `ena, za{titnica braka i porodi~nog `ivota), Mars (Bog rata) i dr. Da ne bi uvrijedili bogove prire|ivali su razne vjerske obrede koje su vr{ili sve}enici pa od tuda i wihov veliki ugled i zna~aj. Oni su odr`avali posebne zborove, a najva`niji je zbor pontifika (nadzirali vjerske propise i tuma~ili zakone). Od ~etvrtog stoqe}a pr.n.e. na rimsku religiju utjecaj }e izvr{iti Grci. Kipovi gr~kih bogova pridonijet }e da se u Rimu bogovi sve vi{e zami{qaju u qudskom obliku (antroporfizam) tako da dolazi do izjedna~avawa sa gr~kim bo`anstvima (Jupiter - Zeus, Junona - Hera, Neptun - Posejdon itd.).

Kako je Rim uspostavio punu dominaciju nad Italijom a svaki dan postajao jači tako su rasli i njegovi apetiti za novim posjedima. Plodna Sicilija je privlačila pažnju rimskih zemljoposjednika i trgovaca. Znatan dio otoka pripadao je Kartagini, a na istočnim obalama su se nalazili grčki gradovi koji su bili u neprijateljskim odnosima sa Kartaginom. Rim se umiješao u te odnose i zauzeo jedan grad (Mesenu). Tada je Kartagina 264. godine pr.n.e. objavila rat Rimu čime je počeo dugotrajni rat između Kartagine i Rima. Rim će sa Kartaginom voditi tri punska rata. Rimljani su Kartaginjane zvali Punima, pa otud i naziv punski ratovi.

Punski ratovi

PITAWA I ZADACI 1. [ta mislite, za{to je gr~ka religija ostvarila utjecaj na rimsku? 2. Nabrojte neke rimske bogove.

166

Rimljani su zauzeli skoro cijelu Siciliju osim primorskih gradova koje je štitila snažna kartaginjanska flota. Da bi porazili Kartaginu, Rimljani su shvatili da bez jake flote nema uspjeha. Zato su počeli graditi snažnu mornaricu, prvo kopirajući Kartaginjane, a kasnije unoseći i značajne novine u pomorskoj borbi. Već 260. godine pr.n.e. izvojevana je značajna pobjeda na Siciliji (bitka kod Mila). Nakon te bitke, rimski Senat je odlučio prenijeti rat na tlo Afrike gdje je Rim nakon početnih uspjeha doživio poraz. Poslije poraza rat se nastavio sa promjenjivim uspjehom. Tek nakon pobjede kod Egadskih otoka zapadno od

Prvi punski rat 264.: U sukobu između Mesane i Sirakuze Rim je stao na stranu Mesane, i to je bio povod za rat protiv Kartagine. 261.: Rimljani osvajaju Siciliju. 260.: Pobjede Rimljana kod Mileje. 256.: Rimljani pristaju u Afriku i napreduju do Kartagine. 255.: Kartaginjani pobjeđuju Rimljane kod Tunisa, a preživjeli Rimljani doživljavaju brodolom na Putu za Siciliju. 254.: Rimljani su izvojevali pobjedu kod Panormusa na Siciliji, ali im ne uspjeva da dalje napreduju. 241.: U bici kod Egatskih otoka u blizini Sicilije Rimljani uništavaju kartaginsku flotu i uspješno završavaju rat. Drugi punski rat 218.: Hanibal, prešavši Pirineje i Alpe, dospijeva do sjeverne Italije sa vojskom od 50 000 ljudi, 9 000 konjanika i 37 slonova. 217.: Rimljani doživljavaju poraz kod Trazimenskog jezera. 216.: U bici kod Kane Hanibal nanosi Rimljanima najteži poraz u historiji. 210.: Nakon smrti Hierona od Sirakuze, njegov nasljednik sklapa savez sa Kartaginom i Rimljani zauzimaju te pljačkaju Grad. U međuvremenu rimski general Scipion pristaje u Španiji. 208.: Scipion pobjeđuje kartaginskog generala Hazdrubala kod Bekule. 206.: Scipionova pobjeda kod Ilipe je istisnula Kartaginjane iz Španije. 204.: Scipion pristaje u Africi; sljedeće godine Hanibal se vraća kući iz Italije. 202.: Kartaginska- vojska je uništena kod Zame. Rat se završava godinu dana kasnije sa nesmiljenim uvjetima mira koji su nametnuti Kartagini.

167

Rimski svijet

Historija I

Kartaginski general Hanibal Barka (GORE) je bio jedan od najvećih vojskovođa svih vremena. Njegova invazija Italije sa ratnim slonovima, kao što je ovaj prikazan na punskom novčiću (DOLjE) iskovanom u vrijeme Drugog punskog rata, je rezultirala razornim porazima za Rim, iako Hanibal nije bio u stanju izvojevati krajnju pobjedu. Nakon rata, pod pritiskom Rima, Hanibal odlazi u dobrovoljni egzil u Siriju te kasnije u Bitiniju. Godine 182/83. on je počinio samoubistvo ne želeći se suočiti sa zarobljeništvom u Rimu. Kada je Hanibal stigao do samog Rima, u gradu je zavladao strah. Otada postoji izreka: “Hanibal ante portas.” (“Hanibal pred vratima.”) kojom se želi nagovijestiti da je na pomolu neka opasnost.

168

Sicilike 241. godine Kartagina je pristala na mir. Sicilija je osvojena i Kartagina je morala platiti veliku oštetu. Kako nije imala dovoljno novca, morala je prepustiti Rimu otoke Sardiniju i Korziku. Izgubivši Sardiniju, Siciliju i Korziku, u Kartagini je došlo do krize i velikog ustanka. Tek sa dolaskom na vlast vojskovođe Hamilkara ustanak je ugušen. Gubitak otoka Kartagina je pokušala nadoknaditi osvajanjem Španije koja je pokorena pod vodstvom Hamilkara. U osvajanju Španije Hamilkar je poveo i svog osmogodišnjeg sina Hanibala koji je i sam, u svojoj 26. godini zaratio sa Rimom. I Rim i Kartagina su smatrali da će drugi rat riješiti pitanje dominacije na Sredozemnom moru. Hanibal je pokrenuo ogromnu vojsku sa kartaginskih posjeda u Španiji. Rimljani su željeli prenijeti vojne operaciju na tlo Španije i Afrike, ali je Hanibal preko Alpa upao u sjevernu Italiju. Njegova je vojska umnogome bila desetkovana prelazeći snježne Alpe. Taj nedostatak u njegovoj vojsci popunjen je jednim dijelom Galima. Hanibal je odnio pobjedu 218. godine prije nove ere. U proljeće sljedeće godine, Hanibal je upao u Etruriju gdje ga je čekala rimska vojska. On ju je vješto zaobišao, čime su Rimljani upali u zamku. Nakon toga, Hanibal je odnio pobjedu kod Tranzimetskih jezera (217. godine pr.n.e.). Hanibal je i sljedeće, 216. godine u bici kod Kane odnio sjajnu pobjedu, i to je bio jedan od najtežih rimskih poraza. U svim ovim okršajima Hanibal je gubio mnogo vojnika, a popunjavanje je išlo dosta teško jer kartaginska vlada skoro nikako nije pomagala svom vojskovođi. Ona se plašila da nakon pobjede nad Rimom Hanibal ne prigrabi kraljvesku vlast. Iako je došao samo osam kilometara pred Rim on se nije odlučio za napad jer očekivana pomoć iz Španije nije stigla. Rimljani su uspjeli zauzeti Španiju te onemogućiti savez okolnih sredozemnih zemalja (Ilirije i Grčke) sa Hanibalom. Tada je rimski vojskovođa Scipion prebacio ratne operacije na tlo Afrike. Hanibal je pozvan iz Italije i do odlučujuće bitke je došlo 202. godine pr.n.e. kod Zame (južno od Kartagine). Hanibal je konačno doživio poraz a Kartagina pristala na uvjete mira. Po tom miru, Kartagina je izgubila sve svoje posjede van Afrike, nije smjela ratovati izvan tog kontinenta, trebala je platiti ogromnu ratnu odštetu i predati Rimljanima ratnu mornaricu (osim 10 brodova). Kako je pobjedom nad Kartaginom Rim postao

najjača država na Sredozemlju, počinje njegovo intenzivnije uplitanje u unutrašnja pitanja istočnih država – Makedonije, Grčke, Sirije, Egipta. Istočne države su neprekidno bile u sukobu pa zato nikada nije ni došlo do uspostavljanja jedinstvenog fronta protiv Rima. Međutim, nakon Drugog punskog rata Kartagina se brzo i uspješno oporavila, procvjetala je zemljoradnja i trgovina te su ponovo konkurirali rimskim trgovcima i zemljoposjednicima. Zato su oni bili sve više glasniji da Kartaginu treba potpuno uništiti. Njihove želje zastupao je rimski robovlasnik, senator i govornik Katon Stariji. On je svaki svoj govor, bez obzira na njegovu sadržinu završavao jednom istom rečenicom: “Uostalom, smatram da Kartagu treba razoriti!” Povod za rat nije bilo teško naći. Kada je Kartagina 149. god. pr.n.e povela rat bez rimske saglasnosti protiv numidskog kralja naređeno joj je da svi stanovnici napuste grad i izaberu novo mjesto daleko od mora. To je izazvalo negodovanje i donesena je odluka da se grad brani. Kartagina je dvije godine odolijevala jurišima sve dok glad i bolest nisu učinili svoje. Rimljani su prodrli u grad i surovo se obračunali. Grad je opljačkan, porušen i zapaljen. Na to mjesto je bačeno prokletstvo da se više nikad ne obnovi. Kartaginska oblast pretvorena je u provinciju Afrika. Tako će Rim tokom III i II stoljeća pr.n.e. zavladati Italijom do Alpa, svim sredozemnim otocima, Makedonijom, Grčkom, Španijom i nekim područjima na istočnoj jadranskoj obali. Svi ratovi su Treći punski rat imali pljačkaški karakter. Oni su bili potrebni krupnim 151.: Kartagina ulazi u rat sa Numidijom i zemljoposjednicima, zelenašima i trgovcima. Ako su tako krši svoj sporazum sa Rimom. ratovi u V i IV stoljeću pr.n.e. i donijeli nešto seljačkim 149.: Rimska vojska kreće za Afriku. masama, ovi u III i II stoljeću pr.n.e. doveli su rimske 146.: Kartagina pada nakon duge opsade. seljake i zanatlije do potpune propasti, a ujedno su izazvali Grad je uništen a njegovi stanovnici prodati u roblje. i duboke promjene u samom rimskom društvu. Tako je Rim na zapadu osnovao provincije Siciliju, Sardiniju, Korziku, Cisalpinsku galiju, Španiju i Afriku, a na istoku Iliriju Makedoniju i Grčku. Padom Kartagine Rim je uspostavio potpunu dominaciju nad zapadnim dijelom Sredozemlja. Između Prvog i Drugog punskog rata Rimljani su ratovali i protiv iliriskih plemena na Balkanu i zauzeli uski pojas jadranskog priobalja. Nakon pada Kartagine Rim se okreće protv Makedonije, Grčke i Azije. Nakon uspješnih ratova protiv Makedonije 148. godine pr.n.e. ona postaje provincija, a 146. godine pr.n.e. to će se isto desiti i sa Grčkom. Upravu nad provincijama vršili su namjesnici koji su postavljani iz redova bivših konzula i pretora i zvali su se prokonzuli ili propretori (zamjenici konzula i pretora). Oni su imali svu vlast u svojim rukama i za svoj rad nisu nikom odgovarali. Koristeći se time, provincije su bezobzirno pljačkali. Nametan im je ogroman porez koji je to stanovništvo materijalno upropaštavao. Ubiranje poreza davano je u zakup privatnim licima. Način ubiranja odmah se počeo zloupotrebljavati. Obično bi oni državi isplatili cio iznos a kasnije bi uz pomoć namjesnika od stanovništva uzimali znatno više. Zakupci su se često bavili i zelenaštvom. Zajmove su davali po vrlo nepovoljnim uvjetima. Najveće koristi od rata stekli su nobili, utjecajni rimski građani, koji su osvojenu zemlju dobivali na uživanje a kasnije je pretvarali u svoju. Njihovi veliki posjedi se nazivaju latifundije. Povećanje krupnog zemljišnog posjeda na drugoj strani vodilo je propadanju malih seoskih

169

Rimski svijet

Historija I gazdinstava a time i seljaštva. Propadanje seljaka vezano je i za uvoz jeftinog žita, jer se do njega dolazilo radom robova i tu konkurenciju slobodni seljak nije mogao izdržati. Stalno ratovanje odvajalo je seljaka duži period od zemlje pa se on postepeno odvikavao od poljoprivrede. Sve će to dovesti seljaštvo do postepenog propadanja, i navikavati ga da živi od plate i ratnog plijena, tj. pretvarati ga u profesionalnog vojnika. Oni što ne bi uspjeli u vojničkom poslu prodavali bi zemlju, išli u grad da žive od slučajne zarade ili poklona države a često i pojedinaca. Tako će se formirati čitava armija nezadovoljnih što će dovesti do nemira.

Rimska država nakon završetka Punskih ratova

PITANJA I ZADACI 1. Šta je dovelo do izbijanja punskih ratova? 2. Šta je za Rimljane značio Hanibalov prelazak preko Alpa? 3. Koje su posljedice punskih ratova?

170

Rimski robovi i njihovi ustanci Izvori ropstva su bili višestruki. Uspjesi na bojnom polju rezultirali su ogromnim brojem zarobljenika koji su uglavnom pretvarani u robove. Drugi izvor je prezaduženost, naročito stanovništva u rimskim provincijama koji su Rimu morali plaćati veliki porez. Treći izvor, vrlo čest, bilo je razbojništvo od strane gusara. Napadali su brodove i primorsko stanovništvo prodavali u roblje. Zbog svega navedenog, u provincijama se smanjio broj slobodnog seljaštva. Prodaja i razmjena robova se vršila na robovskim trgovima kojih je bilo širom države. Robovi su u Rimu pripadali državi i pojedincu. Državni robovi radili su na izgradnji puteva, zgrada u kamenolomima, bili tamničari sluge i dr. Položaj im je bio nešto povoljniji u odnosu na privatne. Svi robovi u vlasništvu pojedinca su se dijelili na gradske i seoske. Jedan bogati Rimljanin mogao je posjedovati i preko 100 robova. Obavljali su poslove tjelohranitelja, kuhara, obućara, zidara, arhitekata, učitelja, svirača, glumaca, ljekara i svih struka potrebnih bogatom domu. Posebna vrsta gradskih robova bili su gladijatori. Možda je njihov položaj bio najteži. Rimljani su posebno uživali u predstavama koje su priređivali u amfiteatrima. To su bile borbe između gladijatora ili borbe gladijatora sa divljim zvijerima. Za gladijatore su regrutovani najhrabriji i zločinci. Obučavani su u posebnim školama za borbu i rukovanje oružjem. Seoski robovi radili su na imanjima svojih gospodara. Kako su bili jeftini na njih se malo i trošilo. Na velikim latifundijama radili su robovi porijeklom iz raznih krajeva, kako se ne bi mogli dogovarati radi pobune. Kakav je bio pravni položaj robova najbolje možemo vidjeti iz izreke jednog rimskog pisca iz I stoljeća pr.n.e. koji kaže da se oruđa za proizvodnju dijele na ona koja govore (rob), na ona što riču (volovi) i nijema (kola). Rob prema tome nije bio pod zaštitom zakona. Bio je vlasništvo gospodara i nije mogao imati porodicu niti imovinu. Kako su robovi bili bez ikakvih prava suprotnost između njih i gospodara činila je osnovnu suprotnost rimskog robovlasničkog društva.

Ime gladijatora potječe od latinske riječi gladius što znači mač.

Prikazi borbe gladijatora

171

Rimski svijet

Historija I Ustanci Želeći slobodu i popravljanje svog položaja robovi su dizali ustanke, poslije čega su se robovlasnici sa njima surovo obračunavali. Prvi značajniji ustanak koji je zahvatio cijelu Siciliju izbio je 136. godine pr.n.e. i trajao je četiri godine. Povoljna klima i plodno zemljište pružali su mogućnost razvoja zemljoradnje. Sicilija je inače bila područje na kome je radilo mnoštvo robova a najviše ih je bilo iz Sirije. Njihovi gospodari su prema njima postupali neobično surovo. To je bio razlog što su se oni morali odavati razbojništvu i pljački da bi preživjeli. Legenda kaže kako je jednom robovlasniku u gradu Heni došlo nekoliko robova tražeći odjeću. On ih je išibao i vratio na posao. To je bio povod za veliki ustanak 136. godine pr.n.e. Njima su prišli ostali robovi i počeo je pravi pokolj robovlasnika. Veliki ugled među robovima uživao je jedan Sirijac po imenu Eun, koga su izabrali za kralja. Nekoliko rimskih odreda koji su bili poslani na grad Henu su poraženi. Na drugom kraju otoka izbio je ustanak pod vodstvom Kleona, roba iz Male Azije. Kleon je prišao Eunu i zajednički su porazili rimsku vojsku od skoro 10 000 vojnika. Tada se pobuna proširila i brojala skoro 200 000 ustanika. Robovlasničke latifundije bile su potpuno uništene. Rim je morao tri puta slati svoje snage radi ugušenja ustanka. Centar otpora su bila dva grada: Tauromenijum i Hena. Dugotrajnom opsadom, iznurivanjem glađu i, na kraju izdajom, Rimljani su upali u grad. Nastao je strašan pokolj. Pobijeno je preko 20 000 robova. Kleon je poginuo a Eun zarobljen, odveden u Rim gdje je u tamnici umro. Robovi su 104. godine pr.n.e. na Siciliji podigli novi ustanak. I taj ustanak Rim je teško ugušio ali tek nakon tri godine. Ova dva ustanka su odjeknula širom rimske republike i dali povoda za ustanke u Grčkoj, Makedoniji, Maloj Aziji (ustanak u Pergamskoj kraljevini). Ipak je Spartakov ustanak ostavio najvećeg traga.

u sjevernu Italiju sa namjerom da se prebaci preko Alpa. Nemogavši to izvesti vratio se preko cijele Italije sa namjerom da ode na Siciliju, gdje je bilo puno robova, a onda u Grčku. Prebacivanje nije uspjelo jer su ga prvo prevarili gusari, a kada je sam sagradio splavove razbila ih je bura. Kras mu je stalno bio za petama, ali je u jednom boju poražen. Stalni marševi i dug put koji je Spartak prešao, potkopali su jedinstvo ustanika. Jedni su htjeli napustiti Italiju, drugi ostati i izvojevati svoja prava. Seljaci su se htjeli vratiti kućama. Rimljani su se u međuvremenu konsolidovali, spremili jaku vojsku i 71. godine pr.n.e. porazili ustanike. Šest hiljada zarobljenih robova je razapeto duž cijelog puta, od Kapue do Rima. Ostali su se uspjeli razbježati po cijeloj južnoj Italiji. Iako ustanak nije bio uspješan doprinio je konsolidaciji rimskog sistema. Uzroci neuspjeha ustanka leže, prije svega, u želji robova da dođu do slobode. Zato je bilo potrebno srušiti postojeći sistem za šta nije bilo programa a ni oni nisu bili spremni. “Ustanička vojska” je bila sastavljena od robava iz raznih dijelova zemlje pa se često nisu mogli ni dobro sporazumjeti a sam ustanak je bio više-manje spontan.

PITANJA I ZADACI 1. Ko su bili gladijatori? Opišite njihov položaj. 2. Šta mislite, zašto su ustanci robova doživjeli neuspjeh?

Spartakov ustanak (74-71. god. pr.n.e.) Spartak je bio gladijator u gradu Kapui na jugu Italije. Život gladijatora je bio izuzetno težak. Svakodnevne borbe koje su uveseljavale Rimljane proizvele su veliko nezadovoljstvo. Zato je oko 200 robova, na čelu sa Spartakom, skovalo zavjeru da dignu ustanak i da se oslobode. Ustanak je počeo kada su rimske snage bile zaokupljene ratovanjem na zapadu (Španija) i istoku (borba protiv Mitridata). Zavjera je bila otkrivena i Spartak se sa svojim pristalicama sklonio na brdo Vezuv. Sa jakim snagama Rimljani su blokirali jedini prolaz koji je vodio ka Vezuvu. Tada je Spartak naredio ustanicima da ispletu užad od vinove loze kojim će se spustiti niz nepristupačnu stranu brda i napasti vojsku s leđa. Iznenađena vojska se jednostavno razbježala. Ni sljedeći pokušaji tokom 73. godine nisu uspjeli slomiti ustanak, a Spartaku su stalno pristizali novi odredi robova. Broj ustanika je narastao preko stotinu hiljada. Rim se našao u teškom položaju. Niko nije želio povesti vojsku protiv Spartaka. Najzad na to je pristao rimski bogataš i spletkaroš Kras. Ali Spartak je uvidio da neće lako slomiti Rim pa je odlučio izvesti ustaničku vojsku van Italije. Međutim, ni među ustanicima nije bilo sloge. Tada krenu

172

173

Rimski svijet

Historija I

Suprotnosti rimskog dru{tva - reforme bra}e Grah Jedan dio nobila je smatrao da treba {to br`e obnoviti seqa{tvo ~ime bi se obnovila i rimska vojska. Na prvom mjestu, vojsku su ~inili seqaci te je stoga wihova propast i zamjena slobodnog rada radom robova slabila mo} republike. Ustanci robova pokazali su robovlasnicima koliko je opasno daqe nagomilavawe robova. Zato su smatrali da se seqacima koji propadaju treba dodijeliti zemqa, ~ime bi se ponovo obnovilo slobodno seqa{tvo i u~vrstila rimska dr`ava. To se moglo izvr{iti na taj na~in {to bi se od krupnih vlasnika oduzela dr`avna zemqa (ager publicus) koju su oni nezakonito prigrabili. Bra}a Grah su Bra}a Grah se prihvatili te reforme. Potjecali su iz ugledne porodice plebejskog porijekla sa demokratskim pogledima odakle su naslijedili dobrotu plemenitost i po{tewe. Stariji Tiberije Sempronije je 133. godine pr.n.e. izabran za narodnog tribuna. On je odmah Narodnoj skup{tini podnio zakonski prijedlog po kome ni jedan u`ivalac dr`avne zemqe ne mo`e imati vi{e od 500 jugera (125 hektara) kao starje{ina porodice i po 250 (jugera) na svakog od dva najstarija sina. Ostali ~lanovi porodice nisu dobijali zemqu. Ostatak zemqe, po Tiberiju, imao se razdijeliti na parcele od po 30 jugera i podijeliti siroma{nim gra|anima u nasqedni zakup, s tim da ne smije prodavati. Nakon velikih peripetija skup{tina je usvojila Agrarni zakon i formirala komisiju za podjelu zemqe. Pored Tiberija, u toj komisiji bio je i wegov brat Gaj. Komisija je ve} u po~etku nai{la na velike te{ko}e. U`ivaoci dr`avne zemqe su se odnosili kao da je wihova svojina pa su je poklawali, zalagali, mijewali. To je stvaralo ogromne te{ko}e prilikom utvr|ivawa koja je zemqa dr`avna a koja privatna. Taj se posao nije mogao zavr{iti za jednu godinu. Zato se Tiberije kandidovao za tribuna i za 132. godinu pr.n.e. Po rimskom zakonu se jedno lice nije moglo dva puta uzastopno birati, kako su tvrdili nobili, koji su optu`ili Tiberija da te`i uspostavqawu tiranije. Prilikom novog izbora do{lo je do sukoba izme|u Tiberijevih pristalica i nobila. U tom obra~unu Tiberije je izgubio `ivot, rad komisije je obustavqen, a samim tim i daqe provo|ewe Agrarnog zakona. Wegov brat, Gaj Grah, se poslije Tiberijeve smrti zakleo da }e se osvetiti aristokratiji i da }e agrarnu reformu sprovesti do kraja. Zato ga je narod 123. godine pr.n.e. izabrao za narodnog tribuna. Gaj je bio puno odlu~niji od brata. Prvo je sebi stavio u zadatak da formira oslonac u rimskom dru{tvu. Sproveo je Zakon o `itu po kome je svaki plebejac po sni`enoj cijeni dobijao `ito iz dr`avnih skladi{ta. Podr{ku u trgova~koj sredini je dobio provode}i Sudski zakon. Po ovom zakonu porotnici vi{e nisu iz redova nobila nego iz redova vitezova ~ime je porastao wihov utjecaj u dr`avi. Gaj je proveo Zakon o osnivawu kolonija. U interesu najsiroma{nijih seqaka osnovao je u Italiji nekoliko kolonija. Bilo je u projektu da se kolonije osnuju

174

i van Italije. Time je Gaj dobio podr{ku narodnih asa i vitezova i znatno potisnuo vlast nobila i Senata. Odnos prema Gaju se promijenio kada je podnio Narodnoj skup{tini zakonski prijedlog da i saveznici dobiju gra|anska prava. Taj prijedlog je {titio interese seqa~kih masa u ~itavoj Italiji i nije se svidio rimskoj Narodnoj skup{tini, jer rimski seqaci nisu htjeli dijeliti sa Italicima svoj povla{teni polo`aj. Gaj je povukao prijedlog, ali za 121. godinu pr.n.e. nije bio izabran za narodnog tribuna. To je poslu`ilo nobilima da pred Narodnom skup{tinom pokrenu pitawe o ukidawu kolonija. Oko toga je izbio sukob u kome su nobili pobijedili. Da ne bi pao u ruke neprijateqa Gaj je naredio robu da ga ubije. Tokom 121. godine pr.n.e. osu|eno je i pobijeno preko 3000 Gajevih pristalica. Obustavqena je daqwa podjela zemqe a dozvoqena je prodaja ve} podijeqene zemqe. Seqaci su ponovo ostali bez zemqe. Agrarna reforma nije provedena a od pokreta bra}e Grah okoristili su se samo vitezovi tj. trgova~ko-finansijski slojevi Rima. Proces propadawa seqa{tva se nije zaustavio - klasna borba postala je jo{ o{trija. Bogati nobili (optimati) koji su uzeli svu politi~ku vlast u svoje ruke sukobqavali su se sa predstavnicima (populara) koji su {titili interese siroma{nog naroda. U sukob aristokratskih i demokratskih snaga po~ela se upotrebqavati i vojska. Tako je rimska republika u{la u eru gra|anskih ratova.

Pro{irimo znawe - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU S Rimqaninom na selu U proqe}e, kada snijeg po planinama po~ne da se topi i prvi mlaki vjetrovi smek{avaju gruve zemqe, seqak je uprezao bika u plug, znaju}i dobro da }e napuniti ambar qetinom sa tog poqa, koje se odmaralo pune dvije zime i dva qeta. Prije nego {to }e pristupiti orawu novog poqa, prou~avao je uticaj vjetrova i klime na to zemqi{te i wegov polo`aj, i gledao da sazna koje su se kulture tu prethodno gajile. Svako zemqi{te, u stvari, po svojoj prirodi, mo`e da bude pogodno samo za jednu vrstu kulture: za `itarice ili vinovu lozu, za {ume ili pa{wake. Po{to bi prekopao zemqu prvih mjeseci u godini, ostavqao ju je da se zape~e na qetwem suncu, dok je mawe plodna poqa, koja je `elio da zasije travama, orao gotovo povr{inski, i ona su morala da budu daleko od p{eni~nih poqa, da trava ne bi oduzimala hranu `itu ili pjeskovito zemqi{te upilo ve} ionako oskudnu vlagu. Pri promjeni sazvije`|a, po{to o~isti sjeme od grahorice, divqe kafe i od drugog mahunastog biqa, koje je tu bilo pomije{ano, sijao je. Seqak je znao da lan, zob i mak ispo{}uju zemqu i zato je mijewao kulture, po{to bi prethodno obilno na|ubrio zemqu ili je posuo pepelom. U pozno qeto, na poqima koja su bila `uta od `ita, pu{ile su se strwike pucketaju}i: mo`da se zemqa, mislio je seqak, na taj na~in bogati skrivenom energijom, ili vatra uni{tava ne~isto}e time {to istjeruje suvi{nu vlagu, ili, pak, ta toplota stvara nevidqive pukotine kroz koje su hrawivi sokovi mogli da prodru do novog

175

Rimski svijet

Historija I korijena, ili, naprotiv, stvrdnuv{i zemqu, zatvara izvjesne kanali}e, koji su ranije bili otvoreni, i tako {titi biqku od ki{e, sunca i ledenog vjetra. Ponekad je seqak grabuqom razbijao gruve zemqe i poravwivao wivu branom od pru}a, nadaju}i se da }e mu nebo poslati vedru zimu i ki{ovito qeto. Neki seqaci su poslije sijawa prokopavali kanale i kroz wih pu{tali vodu za navodwavawe wive, kada je bila su{a. Neki su skidali sa `ita suvi{ne izdanke, dok je jo{ imalo samo stabqika, da bi sprije~ili da se krhka stabqika povije pod teretom klasja. Neki su, opet, pravili odvodne kanale za staja}e vode, naro~ito ako se neka rijeka izlila. Ali i pored svih tih radova qetina nije bila sigurna. Seqak je morao da je brani od gusaka, vrabaca, `dralova i korova. I ako se ne bi pazilo, garka bi pojela stabqike i na sve strane bi nikao ~kaq i ~itava jedna divqa {uma trnova, ~i~kova, kukoqa i divqeg zoba. Morala se upotrijebiti grabuqa, tjerati ptice lupawem u dobo{ ili u bakarne plo~ice, razrije|ivati pretjerane sjenke i moliti za ki{u. Poneki put je seqak odlazio u grad, i tovario na samar lijenog magarca dva }upa dragocjenog zejtina ili dvije korpe vo}a, ve} prema godi{wem dobu. I kada se vra}ao ku}i, po{to je usput pode{avao svoje korake prema jo{ sporijem koraku magarca, koji je sada bio natovaren velikim `rvwem ili blokom crne smole, imao je puno stvari da pri~a `eni i djeci: o divnim palatama, rasko{nim odjelima gra|ana, uli~nom saobra}aju, i o svom tom svijetu na Forumu, koji se wemu, naviknutom da ne izgubi nijedan ~as, ~inio besposlen. U trenucima nereda, seqak se starao o spravama: o plugu od te{ke hrastovine, sporim kolima koja su se kotrqala, mlatilu, grabuqi, poqskim saonicama, korpi od pru}a, brani od planike koja je slu`ila za poravwavawe zemqi{ta i zagrtawe sjemena i o re{etu. Da bi napravio plug, birao je u {umi lijep brest, koji bi sasjekao blizu korijena, jer je tu bio najja~i, i od wega je pravio gredeq, to jest zadwi dio pluga, za koji su se pri~vr{}avali ralo i ruda. Sa strane osnovice gredeqa nalazili su se “da{~ice” i so{nik, u koji se zabadalo ralo. Rudu je pravio od tanke lipe, a ru~icu od bukve. Da bi bio siguran da je drvo sasvim suho, seqak je ka~io razne dijelove nad crnim ogwi{tem i izlagao ih dimu. Ako drvo nije bilo dovoqno suho, pucalo je na toploti. I guvno je iziskivalo nogu. Izravwavao ga je velikim vaqkom, po{to bi ga prethodno otkopao i u~vrstio svje`om glinom, da ne bi na wemu iznikla trava i da ne bi ispucalo za vrijeme qeta, ili mi{evi, krtice i krastave `abe napravili rupe. I najzad p~ele. I te davateqke rosnoga meda iziskivale su uporno i marqivo starawe, naro~ito u danima kada se predvi|alo rojewe (a pa`qivi odgajiva~ p~ela mo`e da ga predvidi po hiqadama znakova) bio je potreban strog nadzor da se roj, kao crnkasti oblak, ne bi isuvi{e udaqio i rasuo. Seqak je morao da pospe isjeckani p~eliwak oko podno`ja drveta i da zvu~nim cimbalima tu privu~e p~ele. A kada bi ih jednom uhvatio, morao je da pomogne wihovu radinost, stavqaju}i ih u prikladnu ko{nicu od kore ili pletene trske, oblijepqene spoqa bijelom glinom, da se med zimi ne bi sledio od hladno}e ili qeti rastopio od toplote.

176

Ako je zbog ki{e morao da ostane kod ku}e, seqak je iznalazio stotinu sitnih poslova, kao {to su: da ukuca {iqak koji je isko~io na ralu, da izdubi sudove od drveta, da `igo{e stoku, da numeri{e gomile `ita, da za{iqi motke i vile, da pripremi vrbovo pru}e za vinovu lozu, isplete korpe i sameqe `ito. Kada je sve to bilo gotovo, seqak je posmatrao prvo cvjetawe badema i prema wemu gatao: ako su cvjetovi bili brojniji od listova, i `ita }e biti u izobiqu i vesela vr{idba; u suprotnom slu~aju `etva }e biti veoma bijedna, jer }e stabqike biti kao slama. Ali prije svega bilo je va`no znati ~itati Arturove zvijezde i dane Jari}a i Zmije, kao {to to ~ine oni koji se morem vra}aju u domovinu. Vergilije, Pjesme o zemqoradwi

PITAWA I ZADACI 1. Za{to su reforme bile neophodne? 2, [ta su Grasi poku{ali uraditi? 3. Zbog ~ega wihove mjere nisu bile uspje{ne?

177

Rimski svijet

Historija I

Građanski ratovi - borba optimata i populara Nakon smrti braće Grah došlo je do potpunog urušavanja rimskog društva. Vojska je slabila, slobodni seljaci također, nesposobnost i podmitljivost nobila je prisutna svugdje. Zato će Narodna skupština izabrati za konzula Gaja Marija koji nije bio nobil.

Gaj Marije (Gaius Marius, 157/15686.), bio je porijeklom iz viteške klase. Kao najamnik se borio u Španiji i postao kvestor, narodni tribun, pretor i prokonzul. Oženio je Juliju, koja je potjecala iz plemićkog roda Julija i bila je jedna od Cezarovih tetki. Uz podršku vitezova i Narodne skupštine izabran je za konzula 107. godine pr.n.e. u borbi protiv Numidije u Africi postavljen je za vrhovnog zapovjednika. Od 104. godine pr.n.e. četiri puta zaredom biran je za konzula. Uspješno se suprotstavio napadima Germana na sjevernom dijelu države. Marije je i sproveo vojnu reformu koja je značila opasnost za republiku jer izdržavanje i sigurnost vojnika nisu više ovisili o seoskim imanjima nego su bili u rukama jednog jedinog vojnog zapovjednika. Njega bi slijedili i u slučaju da se okrene protiv republike. Marije je izgubio krvavu bitku za vrhovno zapovjedništvo sa optimatom Sulom.

178

Rimljani su dugo vodili rat sa numidskim kraljem Jugurtom koga nikako nisu mogli poraziti jer ih je on stalno potkupljivao. Marije je brzo da završio rat, porazio i doveo Jugurtu u Rim gdje je pogubljen. Time je Marije postao vrlo popularan. Velike vojničke uspjehe postigao je i u borbama protiv germanskih i keltskih plemena koji su zaprijetili sa sjevera Italije. Rimljanima je još u sjećanju bila godina 390. pr.n.e. kada su Gali spalili grad. Zato Senat i nije protestvovao kada je Marije, vođa populara, bio izabran za konzula. Prvo od čega je Marije krenuo bila je reforma vojske. Sve uspjehe postigao je zahvaljujući toj provedenoj reformi. Reforma se sastojala u tome da je u vojsku priman svako ko je sposoban za rat (do tada su uglavnom vojsku služili seljaci). Rok služenja vojske je bio 16 godina, vojnici su primali platu i opremu, a nakon odsluženja vojnog roka i komad zemlje. Marijeve reforme su bile od velikog značaja za daljnju sudbinu Rima. Vojska je sada sastavljena od profesionalnih vojnika, odana svom vojskovođi koji ju je mogao koristiti kako za interese države, tako i za lične ciljeve. Moć i utjecaj Senata i drugih ustanova počela je opadati. Protiv bogatih robovlasnika i plemstva i protiv rimskog gospodstva nisu se dizali na ustanak samo seljaci i robovi. Ustali su i pokoreni stanovnici južne Italije, takozvani Italici. Oni su se još zvali i saveznici. Saveznici nisu imali građanska prava i nisu im bile dostupne rimske državne i javne dužnosti. Planuo je veliki ustanak koji je zahvatio cijelu južnu Italiju. Radi ugušenja ustanka poslane su najbolje rimske vojskovođe, Marije i Sula, koji su 88. godine pr.n.e. ugušili ustanak. Svi ti ustanci su iscrpljivali Rim. Stanje se nije ni potpuno smirilo a sa istoka je Rimu zaprijetio novi neprijatelj - kralj Ponta Mitridat. Protiv njega je trebalo poslati iskusnog vojskovođu. Populari su predložili Marija, a optimati Sulu. Nastat će ogorčena borba između demokratske (populara) i aristokratske struje (optimata). Senat je uspio postaviti Sulu, jer je Marije izgubio povjerenje svojim prijedlogom da se isluženim vojnicima dodijeli dio državne zemlje.

Kada je Sula postavljen za komandata, političkim reformama je oslabio demokrate, prije svega proširujući Senat svojim pristalicama. Čim je Sula otišao na istok, Marijeve pristalice su prigrabile vlast u Rimu. Sula je zato morao požuriti sa ratnim operacijama i vratiti se u Rim. Dok je boravio na istoku, Marije se surovo obračunavao sa njegovim pristalicama. Nakon uspješno završenog rata, Sula se sa svojom vojskom vratio u Italiju. Marijeve pristalice nisu željele predati vlast što će dovesti žestoke borbe. Time je počeo građanski rat. Marijeve pristalice su poražene a rezultat tog poraza je Sulin teror kojeg je sprovodio sa svojim pristalicama. Uveo je tzv. proskripcije. To znači da je svako mogao javno objaviti ime svog protivnika. Mogao ga je ubiti i konfiskovati njegovu imovinu bez ikakvih kažnjavanja. Marije je u međuvremenu umro a njegov grob je čak zbrisan sa lica zemlje. Tako se Sula obračunao sa svojim protivnicima. Sula je uskoro proglašen za doživotnog diktatora. Ranije je diktator mogao biti biran samo pola godine. Ovim je Sula uveo vojnu diktaturu. Prava Narodne skupštine su smanjena, vlast narodnih tribuna je postala beznačajna, Senat proširen njegovim pristalicama na 600 članova a sud je u rukama senatorskog plemstva. Time je demokratski poredak rimske republike skoro uništen. Kada je smatrao da je nobilima obezbijedio vlast Sula se povukao i uskoro umro 79. godine pr.n.e. Kriza Republike se još više produbljavala zbog ratova sa dotadašnjim saveznicima i ustanaka robova. Osvajanje političke vlasti putem oružja slijedit će sve vojskovođe. Zapravo, oni su tumačili volju onih političkih grupa koje su ih podržavale. Stalni ustanci italskih plemena, Gala, naroda Male Azije, Španije, a pogotovo Spartakov ustanak prouzrokovali su duboku krizu.

Sula

PITANJA I ZADACI 1. Po čemu su se razlikovali Marije i Sula? 2. Kako je završen njihov sukob?

179

Rimski svijet

Historija I

Prvi trijumvirat - nastavak građanskog rata Vidjeli smo da je vojska odigrala glavnu ulogu u gušenju ustanaka robova, seljaka i provincijalaca. Vojna dikatura je mogla bolje zaštititi interese i imovinu robovlasnika. Zato na položaje diktatora pretenduju mnogi vojni komandanti. Među onima koji su željeli zauzeti Sulino mjesto bio je i Pompej koji se još za Sulina života istakao. On se proslavio u mnogim ratovima gušeći ustanke u Španije, razbio je gusare na Sredozemlju koji su ometali i pljačkali brodove, okončao je rat na istoku protiv Mitridata, pokorio Judejsko carstvo, i 62. godine pr.n.e. vratio se u Rim ovjenčan slavom. Tih godina sve veći ugled stjecao je i Gaj Julije Cezar. Potjecao je iz plemićkog roda, a popularnost je stekao priređujući razne igre za narod. Bio je izuzetno obrazovan i pokušao je na vlast doći uz pomoć drugih ljudi. Veliki ugled uživao je i, sigurno najbogatiji čovjek u Rimu, Kras. Prema legendi, polovina senatora bili su njegovi dužnici. Sva trojica su pokušali da sklopiti zavjeru radi ukidanja republike. Tajni savez pod Cezarovim rukovodstvom je i sklopljen 60. godine pr.n.e. pod nazivom Prvi trijumvirat (Savez trojice).

Gnaeus Pompeius Magnus (Gnej Pompej Veliki, 106-48 )

Marcus Licinius Crassus (Marko Licinije Kras, 115-53)

Gaius Julius (Caesar Gaj Julije Cezar, 100-44)

Nakana im je bila osvojiti vlast pa je onda međusobno podijeliti. Tako je Cezar 60. godine pr.n.e. prigrabio titulu konzula. Pompejevi vojnici su odmah dobili zemlju, iako je Senat bio protiv toga. Prihvaćene su sve mjere koje je Pompej proveo na istoku. Time je Cezar zadobio povjerenje vojske. Nakon isteka konzulskog roka Cezar je 58. godine pr.n.e. na upravu dobio Galiju. Ali, cijelu Galiju je tek trebalo osvojiti jer je Rim držao samo dio. Cezar je sebi postavio zadatak: osvojiti cijelu Galiju i time steći ratnu slavu, odanu vojsku i obogatiti se. Time bi se ispunio njegov san da postane diktator, a ujedno i izjednačio i sa Pompejom i sa Krasom. Stanovništvo Galije se sastojalo od mnoštva plemena na čijem čelu su se nalazili aristokrati i sveštenici (druidi). Stalna zavađenost njihovih plemena Cezaru je olakšala zadatak. No, Gali su bili vrlo hrabri i bilo ih je jako mnogo. Cezar je doživljavao i teške poraze ali su organiziranost rimske vojske, bolja tehnika i sjajne vojničke sposobnosti bile odlučujuće. Galija je zauzeta uz ogroman ratni plijen,

180

naročito zlato. Od toga je vojnicima udvostručio platu Nakon što je odlučio prijeći rijeku da bi ih još čvršće vezao za sebe. Nakon Galije, Cezar je Rubikon, Cezar je izgovorio čuvene riječi krenuo i na Britaniju. Ratujući u Galiji stigla je vijest da “Alea iacta est!” (“Kocka je bačena!”). To je Kras poginuo na istoku. Trijumvirat se raspao a borba se i danas kaže kada učinimo nešto nakon za vlast nastavit će se između Cezara i Pompeja. Kako je čega nema povratka. Cezar bio slavan i bogat, bojeći se njegove moći, Pompej je uz pomoć Senata naredio da Cezar napusti vojsku i vrati se u Rim. Kako je Cezar već odavno sebi postavio cilj, to naređenje odbije. Kažu da je dugo i neodučno stajao na na obali rijeke Rubikon, pokušavajući donijeti odluku. Naredio je vojsci da pređe rijeku i brzim maršem se uputio ka Rimu. Kada je to doznao, Pompej se sa jednim dijelom Senata i vojskom povukao na Balkan sa namjerom da prikupi vojsku za konačan obračun. Cezar je ušao u Rim bez borbe. Iz Rima Cezar krenu u Španiju gdje je bilo mnogo Pompejove vojske koja se brzo predala. Zatim se uputi za Pompejem na Balkan. Do odlučnog sukoba je došlo u Tesaliji (bitka kod Farsale) gdje je Pompej potpuno potučen ali se uspio skloniti u Egipat. Tamo je po naređenju egipatskog kralja biti likvidiran. I Cezar je otišao u Egipat gdje se upetljao u dinastičke borbe gdje je dao potporu kraljici Kleopatri. Iz Egipta je prešao u Malu Aziju gdje je Mitridatov sin Farnak provalio u provinciju Pont. Tako lako i brzo je pobijedio da je o tome Rim obavijestio sa tri riječi “Veni, vidi, vici!” (“Dođoh, vidjeh, pobijedih!”).

Rimska država za vrijeme Cezara

181

Rimski svijet

Historija I Ovjenčan slavom Cezar se vratio u Rim kao njegov neograničeni gospodar. Imenovan je za doživotnog diktatora, konzula, narodnog tribuna i cenzora. Svojim pristašama je povećao broj senatora za tristo. Iako je prigrabio svu vlast u Rimu zvanično su i dalje postojali, doduše samo po formi, i Senat i Narodna skupština kao i izborni i javni funkcioneri. Sve dok nije učvrstio vlast, Cezar se predstavljao kao demokrata, a onda je raskinuo sa narodom. Ukinuo je neke zakone, i smanjio povlastice najsiromašnijima. Počeo je naseljavati provincije svojim veteranima, i nekim provincijama davati građanska prava. Počeo je gubiti ugled u narodu, ali i kod pristalica republike kod kojih je nezadovoljstvo bivalo sve veće. U republikanskom krilu senatora formirana je zavjera protiv Cezara. Republikanac Brut, ujedno i Cezarov vlastiti sin, će na sjednici Senata 44. godine. pr.n.e. ubiti Cezara.

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU -

Prvi trijumvirat Rimski historičar Dion Kasije (drugo stoljeće naše ere) govori u svojoj “Rimskoj historiji” o pobudama koje su navele Cezara da sklopi savez sa Pompejom i Krasom. Cezar je pomirio Krasa i Pompeja ne zato što je želio da oni žive u slozi, već zato što su obojica bili jako moćni. Znao je bez pomoći obojice ili bar jednog od njih on sam nikada neće raspolagati nikakvom snagom. Kada bi samo jednog od njih pridobio za svoje interese, drugi bi mu postao protivnik i nanio više štete no što ima koristi od onoga koga bi privukao sebi. S jedne strane, činilo mu se da svi ljudi više vole da se bore protiv neprijatelja nego da pomažu prijatelje, ne samo zato što gnjev i mržnja podstiču na akciju više nego prijateljstvo već zato što radeći i za sebe i za drugoga ne osjećaju ni jednako zadovoljstvo ako uspiju ni jednaku brigu ako pretrpe neuspjeh. S druge strane vidio je da ljudi uopšte ne čine smetnje drugima. Radije im dozvoljavaju da se uzdignu nego da im u njihovom uzdizanju pomognu. Sve je to podstaklo Cezara da pridobije Pompejevu i Krasovu naklonost te da njih same izmire. Bio je uvjeren da se bez njih nikada ne bi mogao osnažiti. Nije se plašio da će njih dvojica, kada se pomire, postati moćniji od njega, jer je odlično znao da će se u njihovom društvu on sam uzdići nad drugima. Oni su sklopili savez, ali su to krili i pretvarali se da su jedan protiv drugoga kako bi njihovo povezivanje ostalo što duže nepoznato.

PITANJA I ZADACI 1. Šta je trijumvirat i ko su prvi trijumviri? 2. Zašto je došlo do sukoba među njima? 3. Opišite Cezarove vojne pohode i politiku.

182

Drugi trijumvirat - propast republike

Marcus Aemilius Lepidus (Marko Emilije Lepid, umro 13. g. n.e.)

Marcus Antonius

(Marko Antonije, 83-30. g. pr.n.e.)

Gaius Julius Caesar Octavianus (Gaj Julije Cezar Oktavijan, 63. g. pr.n.e.-14. g. n.e.)

Cezarova smrt nije na koncu doprinijela o~uvawu Republike. Robovlasni~ka klasa nije se htjela odre}i vojne diktature koja joj je bila potrebna. Strah od robova, sirotiwe i provincija stalno je bio prisutan. Pojavili su se novi pretendenti na polo`aj diktatora: Cezarov prijateq Marko Antonije i Cezarov zapovjednik kowice Lepid tejedan novi politi~ar - Gaj Oktavijan. On je bio unuk Cezarove sestre koga je Cezar posinio i ostavio mu znatan dio imovine. Zato je na svoju stranu privukao mnoge Cezarove pristalice i wegove veterane. Oko sebe je okupio i veliku vojsku. Iako je imao nesuglasica sa Antonijem, sklopio je s wim savez jer je znao da se sam ne mo`e dograbiti vlasti. Savezu je pri{ao i Lepid 43. godine pr.n.e. pa je tako formiran Drugi trijumvirat kojeg je potvrdila i Narodna skup{tina. Dobili su neograni~enu vlast na pet godina. Da bi do{li do novca za vojsku i rat protiv republikanaca, u Rimu su uvedene proskripcije, smrtne kazne, konfiskacije. Pobijeno je preko 2000 vitezova i 300 senatora. Vojsku, koju su bili skupili republikanci Brut i Kasije, trijumviri su porazili kod grada Filipe 42. godine pr.n.e. Brut i Kasije su iste godine godine izvr{ili samoubistvo. Trijumviri su 40. godine pr.n.e. izme|u sebe podijelili dr`avu na tri dijela: Oktavijanu su pripale zapadne provincije, Antoniju isto~ne a Lepidu Afrika. Antonije se na istoku pona{ao kao samodr`ac. Raspolagao je isto~nim krajevima kako je htio, gubio ratove protiv Par}ana, poklawao zemqu egipatskoj kraqici Kleopatri s kojom se bio tajno i o`enio. To je stvorilo ogromno nezadovoqstvo u rimskom dru{tvu koje je Oktavijan iskoristio tako {to je nagovorio Senat da oduzme sva ovla{tewa Antoniju. To je bio uzrok rata izme|u Oktavijana i Antonija koji je kratko trajao. Nakon bitke kod Akcija 31. godine pr.n.e. Antonije je pobjegao u Egipat a vojska se predala Oktavijanu. Antonije i Kleopatra su okon~ali svoje `ivote godinu dana kasnije, a Oktavijan je pokorio Egipat. Ovim je wegova vlast postala neograni~ena. Rimska republika kona~no je propala a po~ela je era carstva. Osnovni uzrok propasti le`i u nastojawu robovlasnika da dr`e u pokornosti robove, sirotiwu, seqake i provincijalce koji su se stalno dizali na ustanke. Pokazat }e se da je samo pla}eni~ka vojska u mogu}nosti uspostaviti mir i sigurnost. Kako je rasla mo} vojske tako je rasla i mo} wihovih komandanata. Vojna diktatura se postepeno uspostavqala od Sule do Oktavijana. Svi oni imali su pla}eni~ku vojsku kojoj je rat

183

Rimski svijet

Historija I bio jedino zanimawe. Svaki komandant koji im je pru`ao mogu}nost da zarade mogao je ra~unati na wih i prilikom preuzimawa vlasti. Tako }e se privremena diktatura pretvoriti u imperiju - carstvo.

PITAWA I ZADACI 1. Ko je ~inio Drugi trijumvirat? 2. Kako je propala republika a po~elo doba carstva?

Carstvo - August i njegovi nasljednici Iako je Oktavijan prigrabio sve važne funkcije u državi od konzula, narodnog tribuna, vrhovnog sveštenika, cenzora, imperatora tj. svu vojnu i građansku vlast, zadržao je sve republikanske institucije. Ovakav vid uprave gdje postoje sve republikanske institucije, a vlast se praktično nalazi u rukama jednog čovjeka naziva se principat.

August

SENATUS Vijeće staraca

POTESTAS TRIBUNITIA (vlast tribuna)

IMPERIUM PROCONSULARE (zapovjednik konzula)

IMPERIUM PROVINCIARUM (vladar provincija)

PONTIFEX MAXIMUS (vrhovni svećenik)

SUMMUM MILITARE IMPERIUM (vrhovni vojni zapovjednik

COMITIA POPULI ROMANI Skupština rimskog naroda

ADMINISTRATIO PROVINCIARUM (upravnik provincija)

MAGISTRATUS Izvršna vlast

August je postepeno prigrabio svu vlast koju su prethodno dijelili Senat i skupštine (comitia). Ove ustanove su ostale jedino kao savjetodavna tijela vladara, autokrate u pravom smislu. Protumačite dijagram.

184

185

Rimski svijet

Historija I Zahvalni senat darovao je Oktavijanu i naziv August (augustus - uzvišeni) koji je davan samo bogovima. Robovlasnici, zaplašeni ustancima robova, sirotinje, seljaka, proskripcija, odrekli su se republike i prihvatili Oktavijanovu apsolutnu vlast. Imućne klase su jednostavno željele mir. Iako je prigrabio sve funkcije u državi on je svoj utjecaj izgrađivao postepeno, poučen sudbinom svojih prethodnika. Narodna skupština je postojala, ali je donosila samo one odluke i birala one ličnosti koje je on predlagao. Sa senatom je podijelio upravu nad provincijama i tako zadovoljio nobile. Raspolagao je ogromnim prihodima koja je naslijedio i novim koje je stekao odakle je mogao dijeliti i sirotinji novac, žito i priređivati mnoge predstave što mu je donosilo popularnost. August će voditi mnoge uspješne ratove nakon čega je od osvojenih zemalja formirao nove provincije: Ilirik, Meziju, Germaniju. Vojska je bila jedan od najznačajnijih faktora za vrijeme Oktavijana. Dobro opremljena i znalački raspoređena u carskim provincijama bila je bitan segment unutrašnje stabilnosti. August je formirao i carsku gardu - pretorijance. Čuvati cara bio im je osnovni zadatak. Augustova dugotrajna vladavina nije samo donijela unutrašnji mir i spokojstvo na vanjskom planu, nego je predstavljala i zlatno doba umjetnosti.

Zlatno doba Rimskog carstva

August je bio prinuđen voditi mnoge ratove, kako odbrambene radi pokoravanja pobunjenih plemena tako i osvajačke radi pokoravanja pograničnih zemalja i traženja prirodnih granica rimskoj državi. Pokoravanjem alpskih plemena pomjerena je granica do gornjeg toka Dunava. Kada je pod kontrolu stavio područje zapadne Njemačke do Labe

186

formirana je provincija Germanija. Od jednog dijela Balkanskog poluotoka i zapadne Panonije formirana je provincija Ilirik, a od istočnih dijelova Balkanskog poluotoka i sjeverne Bugarske provincija Mezija. August je teškom mukom uspio ugušiti i veliki ustanak u provinciji Ilirik. Prilikom pokušaja da provede regrutaciju novih vojnika za osvajanje Češke i Moravske u Iliriku je buknuo veliki ustanak pod vodstvom dva Batona od 6. do 9. godine n.e. Ustanici su formirali veliku vojsku koja je prijetila i samoj Italiji. Samo je nesloga i veliko angažovanje dodatnih trupa spasilo Augusta od poraza. Tako su rijeke Rajna i Dunav postale prirodna granica prema germanskim narodima, Eufrat je bila granica na istoku, afrička pustinja na jugu i Atlanski okean na zapadu. August je pokušao proširiti granicu na desnu obalu Rajne, ali je u Teutoburškoj šumi doživio težak poraz. To ga je potreslo te se odrekao daljnjih osvajanja a državna granica je ostala na Rajni i Dunavu. August je umro 14. godine nove ere u 76. godini života. Senat ga je uvrstio među bogove pa su mu odavane božanske počasti i podizani hramovi. U principatu se nije znalo ko će naslijediti Augusta, a tu će i ležati glavni uzroci budućih nemira u državi. August je posinio Tiberija kome je senat predao vlast. Tiberije se odmah suočio sa nemirima u zemlji. Nezadovoljstvo vojske na Rajni, zavjera robova na jugu Italije i želja republikanski raspoložene aristokratije da se ponovo dočepa vlasti dopinijeli su Tiberijevoj želji da ojača svoju vlast. Izbor magistrata prenio je na senat čime je oslabio Narodnu skupštinu. Ostao je upamćen po zakonu o “uvredi veličanstva” po kojem su smrću kažnjavani svi oni koji bi uvrijedili cara. Imovina bi im bila oduzeta u korist cara čije bi se bogatstvo tako povećavalo. Svi carevi iz kuće Julijevaca-Klaudijevaca služili su se silom u slamanju otpora: i Kaligula, i Klaudije a pogotovo Neron. Neron je vrlo mlad došao na prijestolje, a za njegov život i vlast se vežu mnoge anegdote. Na početku svoje vladavine se iskazao sa dosta dobrih osobina, da bi se uskoro promijenio te postao najgori tiranin. On predstavlja i tipičan primjer moralnog posrtanja rimske aristokratije, koja je samo trošila i uživala u neradu. Iz straha za vlast dao je pobiti svoje najbliže, majku, brata, svoga učitelja filozofa Seneku, svoju suprugu... Dugo se smatralo da je i požar koji je buknuo 64. godine u Rimu njegovo djelo ali novija istraživanja to demantuju. Pojavljivao se u arenama, na daskama pozorišta kao glumac, pjesnik i pjevač što su Rimljani smatrali nedostojnim. Uveo je ponovo zakon o Kaligula uvredi veličanstva, te je znatan broj bogatih ljudi (trebao mu je novac) pao kao žrtva optužbi. Da bi pridobio sirotinju dijelio je novac i priređivao cirkuske zabave. Zato je proglašen neprijateljem države. Bježeći iz Rima 68. godine izvršio je samoubistvo izgovarajući riječi: “O, Jupiteru, kakav umjetnik umire!”. Nakon Nerona, za cara je proglašen Tit Flavije Vespazijan, ujedno i osnivač dinastije Flavijevaca. On je uspio ponovo ojačati imperiju,zavesti mir te proširiti vlast na Jerusalem

187

Rimski svijet

Historija I koga je osvojio i razrušio. Tako je pala i Judeja 70. godine. Poslije Nerona smjenjivali su se rimski carevi koji su uspjeli učvrstiti vlast i proširiti granice Carstva. Formirali su novu aristokratiju na kojoj je počivala čvrstina države. Svakako su najznačajniji bili Trajan (98-117) i Hadrijan (117-138). Trajan je bio prvi provincijalac koji je postao car i posljednji za čije vlade je došlo do većih osvajanja. Trajanu je uspjelo da popravi stanje u zemljoradnji koja je pred kraj I stoljeća nove ere bila skoro zamrla. Trajan Rimska država je u doba Trajana imala i najveći teritorijalni obim. Njegov nasljednik Hadrijan se trudio samo da sačuva i učvrsti granice Carstva.

Kriza carstva Ovako ogromno carstvo i na vanjskom i na untrašnjem planu teško je moglo opstati. Prvi znaci slabosti pokazali su se odmah nakon Hadrijanove smrti. Prestali su osvajački ratovi a time i prihodi pa je sada Rim morao sve češće voditi odbrambene ratove. Germanska plemena prelaze Dunav, probijaju granicu i stižu do same Italije. Oni ruše, pljačkaju i odvode stanovništvo u ropstvo. Na istoku, nova Perzijska država ponovo prijeti a javlja se i kuga. Položaj stanovništva se stalno pogoršava, u vojsci se javlja nedisciplina pogotovo kad im je dozvoljeno da stanuju kod svojih porodica. Javlja se i sve veća neposlušnost prema caru. Trgovina je postala jako rizična i tako slabi i zanatstvo. Rim je više uvozio nego izvozio, te je tako velika količina novca odlazila, a sa njim zlato i srebro. Izbija i finansijska kriza. Sveukupna privreda postala je opterećena novim porezima jer je trebalo izdržavati ogromnu vojsku. Pojava vojnih komandanata

Dobit od robova

Jeftin uvoz

Promjena proizvodnje Hadrijan

Propadanje malih imanja

Dobit od provincija

Iskorištavanje kroz plemstvo i vitezove

Isti nameti za sve vojnike a plijen, prije svega, za Rim

Nezadovoljstvo saveznika

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU -

Trijumf u Rimu Podržavajući povratak heroja-pobjednika u svečanoj povorci glavnom ulicom i pod slapovima konfeta, današnji svijet, ustvari podržava drevni rimski običaj. Senatori su dočekivali rimskog vojskovođu koji se vraćao sa pobjedničkog pohoda izvan gradskih zidina i provodili ga u svečanoj povorci kroz grad. Svirači su puhali u horne i trube, a građani su stajali duž Svetog puta okićenog vijencima, kličući “Ura!”. Vojnici su na ramenima, na drvenim postoljima i na dvokolicama nosili ratni plijen - zaplijenjene kipove i brojne zastave. Za njima se slijedili žrtveni bikovi pozlaćenih rogova i kredom premazanih tijela. Zarobljenici, vladari i plemstvo - koji nisu prodati kao robovi, stupali su okovani lancima. Vojskovođa se vozio u pozlaćenim kočijama koje su vukla četiri konja. Bio je odjeven u zlatnu krunu u obliku lovorovih grana. Za njim su išli njegovi legionari, pjevajući i šaleći se. Rimljani su takve svečane povorke nazivali “trijumfom”. Stvarni trijumf sastojao se u tome što od jednog malog gradadržave stvoreno najmoćnije carstvo starog svijeta.

188

Ugroženost aristokratske ravnopravnosti

Nastanak latifundija

Osiromašenje seljaka i bijeg u gradove Nastanak građanskog proletarijata

Slabljenje vojske

Zadatak: Razmislite i povežite strelicama dijelove ove misaone mape o uzrocima krize u Carstvu

Još je Trajan pokušao popraviti stanje u zemljoradnji, jer je robovska radna snaga počela donositi više štete nego koristi. Robovi prosipaju sjeme, lome oruđa, ne hrane stoku, jednom riječju više nisu zainteresirani za proizvodnju. Time zemljoradnja pada u krizu. Izdržavanje robova je postalo skupo i moralo se preći na rad sitnih zakupaca. Zemljoposjednici zemlju dijele na manje dionice i daju ih sitnim zakupcima - kolonima. Koloni su u početku bili slobodni i zainteresirani za proizvodnju ali će brzo pasti u zavisnost. U kolone je odlazila seoska i gradska sirotinja jer joj je to bio jedini način da preživi. Da bi mogli uživati zemlju morali su plaćati zakupninu ili davati dio proizvoda. I jedno i

189

Rimski svijet

Historija I drugo će se stalno povećavati. Tome treba dodati i državni porez. Iz tih razloga morali su se zaduživati. Kako dug nisu mogli vratiti radili su na zemljoposjednikovoj zemlji, tj. bez mogućnosti da je napuste. Iz statusa roba polahko je prelazio u status zavisnog seljaka. Ni reforma vojske u doba Septimija Severa nije dala rezultate kao ni mjera njegovog sina koji je 212. godine svim slobodnim stanovnicima imperije dao rimsko građansko pravo. Propadanje carstva se teško moglo zaustaviti. Vladavina Severovih rođaka je jedno od najtužnijih poglavlja Rimskog carstva. Razne vojske su za careve proglašavale svoje zapovjednike. Između 235. i 285. godine izredalo se 26 careva, od kojih je samo jedan umro prirodnom smrću. Većina ih je željela dobro državi, ali su bili prisliljeni zapostaviti odbranu teritorije kako bi se odbranili od suparničkih pretendenata. Savezi germanskih plemena su formirani kako bi zauzeli rimske provincije u Evropi. Saksonci su pljačkali britanske i galske provincije, Franci sa sjevera ugrožavali Galiju, Markomani podunavske provincije. Kraljevina Gota koja se razvila na jugu Rusije, napredovala je prema donjem Dunavu, a sve snažnija sasanidska dinastija u Persiji postat će glavni neprijatelj na istoku. Takve prilike su prouzrokovale novu tešku društvenu i privrednu krizu. Stanovništvo je podržavalo onog pretendenta na prijesto koji bi mogao spriječiti haos i uspostaviti red na sigurnim temeljima. Vojska je 284. godine proglasila za cara Gaja Valerija Aurelija Dioklecijana. On je ojačao položaj vladara, sproveo nove reforme u upravljanju državom i obnovio vojsku.

Dominat Krajem 3. stoqe}a Dioklecijan je uvo|ewem jake carske vlasti poku{ao povratiti ugled dr`ave. Senat je izgubio svaki politi~ki utjecaj. Vojska vi{e nije mogla postavqati imperatore, car je postao “dominus” tj gospodar svih podanika bez obzira na dru{tveni polo`aj. Okru`io se rasko{nim dvorom i usvojio isto~wa~ke obi~aje i ceremonije. Svi koji su dolazili caru morali su padati na koqena u znak po{tovawa, veli~anstva i carskog dostojanstva. U nemogu}nosti da sam upravqa Dioklecijan prostranom rimskom dr`avom, a da bi je lak{e branio od upada barbarskih naroda, Dioklecijan je uveo tetrarhiju (podijelio zemqu na ~etiri dijela). Uzeo je suvladara koji je, tako|er, nosio naziv August. Obojica su uzeli pomo}nike koji su se zvali cezari. Tako je carstvo podijeqeno na ~etiri dijela. Dioklecijan je sebi uzeo istok sa Balkanskim poluotokom, a Maksimijan zapad. Podigao je i sebi novu prijestolnicu u Nikomediji. Carski ~inovni~ki aparat je uveo red i mir u provincije, samo {to je izdr`avawe ~etiri ~inovni~ka aparata izazvalo ogromne rashode te uvo|ewe dodatnih poreza. Dioklecijan se povukao 305. sa prijestoqa u nadi da }e mir u ovako preure|enoj dr`avi potrajati.

Dioklecijanova palata - rekonstrukcija

PITAWA I ZADACI Barbari prijete Rimskom carstvu

190

1. Je li dominat mogao spasiti Carstvo od propadawa?

191

Rimski svijet

Historija I

Kršćanstvo Tijekom prvog st. na prostoru Palestine u židovskoj zajednici javilo se kršćanstvo nazvano po imenu osnivača Isusa Krista (Christos “pomazanik” istog značenja kao hebrejski Mashih – Mesija). Isus Krist rodio se za vladavine cara Augusta 4. ili 5. godine stare ere u Betlehemu u Judeji. Za Poncija Pilata, rimskog namjesnika u Judeji, osuđen je na smrt razapinjanjem na križ između 30. i 33. g. u Jeruzalemu. Od tada njihova vjera u jednog Boga, jednakost svih ljudi, ljubav prema bližnjima i besmrtnost duše postupno će se širiti po Maloj Aziji, Sredozemlju i Dobri pastir zapadnim provincijama Rimskog carstva. Kršćanstvo je prvo prihvaćeno u nekim židovskim općinama, a od 49. godine, nakon odluke Savjeta kršćanskih vođa u Jeruzalemu, postalo je dostupno svima koji su sebe našli u vjeri Isusa Krista. Nova vjera brzo se širila posebno zahvaljujući misionarskom radu Kristovih učenika koji su kršćanske enklave utemeljili po mediteranskim lukama i trgovačkim centrima kao u Antiohiji, Aleksandriji, Efezu, Cipru, Korintu, a uskoro i u Rimu. Tomu je u znatnoj mjeri doprinijela i određena literatura, posebno “Novi zavjet” - “Evanđelje” poznato u četiri verzije, koje nas iz ruku Marka, Mateja, Luke i Ivana, upoznaju sa životom i djelom Isusa Krista kao i “Djela apostolska” koja nas informiraju o prvim kršćanima i njihovim zajednicama. Do 59. godine u Rimu je već bila formirana značajna kršćanska zajednica prema kojoj se javna Grob sv. Cecilije u katakombi u RImu vlast, uostalom kao i prema svim drugim religijama odnosila vrlo tolerantno. Međutim od Neronove vladavine situacija se znatno izmijenila. Kršćani su optuživani za sve nevolje koje su bogovi ljudima slali na zemlju. Između ostalog bili su optuženi i za paljenje Rima 64. godine. Neronovu reakciju na traženje odmazde opisao je Tacit: “Neron… je okrivio i podvrgao istrazi, uz posebna mučenja, omražene zločince koje narod naziva kršćani. Začetnik toga imena bio je za Tiberijeve vlade osušen na smrt od prokuratora Poncija Pilata. To je pogubno praznovjerje bilo neko vrijeme ugušivano, ali se opet javljalo ne samo u Judeji, gdje je to zlo nastalo, nego i u gradu (Rimu)…Najprije su pohvatani ljudi koji su ispovijedali tu vjeru, a zatim su oni prokazali čitavo mnoštvo drugih. Njima nije dokazana toliko krivica koliko mržnja na ljudski rod. Pogubljenje kršćana služilo je ostalima za zabavu: oblačili su ih u kože divljih zvijeri, puštali pse da ih rastrgnu, razapinjali ih na križeve i palili, poput buktinja, kad se spusti noć… Iako su kršćani inače bili krivi i zaslužili najtežu kaznu, rađala se u narodu samilost prema njima jer su padali kao žrtve svireposti jednog čovjeka, a ne za opće dobro.”

192

U tim progonima među brojnim kršćanima stradali su i apostoli Petar i Pavao. U strahu povlačili su se u zaštitu kršćanskih općina koje su svoje sljedbenike okupljale u rimskim katakombama podzemnim špiljama i hodnicima u kojima su u velikom broju i sahranjivani. Unatoč progonima koji su posebno bili teški u dva navrata između 100. i 250. godine i između 250. i 311. godine širenje kršćanstva Četiri putovanja sv. Pavla nije zaustavljeno. Tada je situaciju dodatno pogoršavala i teška situacija u samom Carstvu. Međutim to nije sprečavalo cara Dioklecijana proganjati kršćane. Sam je izdao četiri edikta protiv kršćana. Unatoč strašnim pogubljenjima kršćanska strpljivost i vjera u Boga održala ih je do trenutka kada je car Konstantin 313. godine objavio edikt o toleranciji (Milanski edikt) vjera po kom su kršćane od tada slobodno mogli propovijedati svoju vjeru. Konačan trijumf kršćanstvo je doživjelo 380. godine kada je car. Teodozije kršćanstvo proglasio jedinom vjerom u rimskoj državi. U prvim stoljećima Crkve ističu se crkveni oci. Najstariji među njima su sv. Ambrozije (339.-398.) koji se zalagao za status Crkve van institucija države i sv. Jeronim iz Stridona koji je rođen oko 340. g. u Stridonu negdje u Kamena ploča sa apostolima provinciji Dalmaciji. Između ostalog poznat Petrom i Pavlom je po prvom prijevodu Biblije s hebrejskog na latinski jezik. Pored njih kršćanstvo je dobilo i svoje teologe. Najstariji Među njima posebno se ističe sv. Augustin iz Hipona u Numidiji koji je nakon svog zaređenja za biskupa napisao više djela kao “Confessiones”, “O pravoj religiji”, “De civitate Dei” u kojima se osvrnuo na problem grijeha te na međusobne odnose Crkve i države. Vremenom, crkva u Rimu je hijerarhijski postajala sve značajnija. To su priznavale i druge crkve diljem Carstva pa su i za druge preporučivale takav ustroj. Vlast biskupa u Rimu bila je iznad svih zbog čega postaje središnja Sedes Apostolica – Sveta Stolica koja je taj položaj sačuvala sve do danas.

193

Rimski svijet

Historija I Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU -

Pavlov put u Rim Kada sam stigao u Damask, sreo sam jednog svetog čovjeka, nekog Ananija, koji mi, stavši preda me, reče: - Savle, brate, progledaj! - I ja sam ga u istom trenutku vidio. A on je tada dodao:- Bog naših otaca odredio te je da upoznaš njegovu volju i da vidiš Pravednika i čuješ glas iz njegovih usta, jer ćeš mu i ti biti svjedok kod svih ljudi za sve ono što si vidio i čuo.- Zatim, kada sam se vratio u Jerusalim, dok sam se molio u hramu, pao sam u zanos i vidio sam Njega, koji mi je naredio da provedem njegovu vjeru među narodima”. U tom trenutku jedan od najogorčenijih povika: “Ubij ga!” i graja postade još žešća, tako da tribun, pokoleban, naredi da Pavla odvedu u tvrđavu i da ga bičuju sve dok ne prizna svoju krivicu. Ali ga on upita: “Zar smiješ da tučeš rimskog građanina koji još nije osuđen?” Onda tribun, pobojavši se zbog onog što je učinio, naredi da Pavla puste. Sutradan, pak, pozove preda se svećenike, Sindrej (sabor) i Pavla. Ali i tu izbi graja i tribun, još uvijek u nedoumici, naredi da se odvede optuženi i noću ga sprovede u Cezareju pred upravnika Feliksa. Nekoliko dana kasnije, pred Feliksom, vrhovni svećenik i starci ponoviše optužbe da je Pavle podstrekač u čitavom svijetu, da je kolovođa nazarećanske jeresi i, najzad, da je oskvrnuo hram. Pored svega toga, optužba je bila tako maglovita da ga Feliks nije osudio, ali ga je ipak zadržao u zatvoru, dajući mi izvjesnu slobodu. U tom su prošle dvije godine a za to vrijeme je istekao mandat Feliksu. A onda, čim je došao novi namjesnik Porcije Fest, Judejci su ponovo optužili Pavla, ali je on zahtijevao da mu sudi Cezar. Stoga je bilo određeno da Pavle otputuje, i, povjeren sa ostalim zatvorenicima centurionu Juliju, bio je ukrcan u Adrumetu. Plovidba je bila spora sa suprotnim vjetrovima, tako da je lađa stigla u Talasu na početku lošeg godišnjeg doba. Pavle ih je odvraćao da nastave plovidbu, predviđajući veliku opasnost. Ali krmanoš, uzdajući se u svoju umješnost, ipak zaplovi. I dok su plovili pored Krita, podiže se strašna bura. Lađom, koju su bijesni talasi bacali tamovamo, nije se moglo više upravljati i mornari su, pošto su spustili jedra, još jedino mogli da zapušavaju rupe i izbacuju vodu iz lađe. Danima bura nije prestajala, niti je izgledalo da će prestati, i ljudi su bili tako prestrašeni da više nisu ni jeli. Tada Pavle ustade i reče: “Trebalo je, ljudi, da me poslušate i da se ne udaljujete od Krita; ali, ne boj te se, niko neće izgubiti život. Baš noćas pojavio mi se anđeo Gospod, od koga ja potičem i kome služim, i rekao mi je: - Ne boj se Pavle, ti moraš da izađeš pred Cezara, i stoga ti je Bog poklonio sve one koji putuju s tobom. - Zato budite hrabri, prijatelji, jer ja, vjerujući u Boga, vjerujem da će se ispuniti ono što mi je rečeno i da ćemo naići na neki otok”. I zaista, oko ponoći četrnaestog dana mornari spaziše obalu i u zoru se lađa nasuka na jedan jezičak zemlje, koji je zalazio u more. Ko plivajući a ko držeći se grčevito za ostatak lađe svi prispješe na obalu.

194

Stanovnici otoka, koje je bilo Malta, pritrčaše im u pomoć i odmah zapališe vatru. I dok su se svi sušili, Pavle sakupi naramak suhog granja i baci ga na vatru. Pri tom jedna zmija, koja je bila sakrivena u granju, iskoči napolje i zakači mu se o ruku. Svi prisutni, vidjevši to, počeše da mrmljaju: Kakav to mora da je okorjeli ubica kada sudbina, pošto se spasio sigurne smrti na moru ne želi da on živi”. I očekivahu da vide kako pada mrtav. Ali Pavle samo strese zmiju u plamen i ostade mirno da se grije, a ljudi počeše da misle da je on Bog. I zahvaljujući ovome i brojnim čudima narod prihvati sve brodolomnike i predano se staraše o njima. A kada prođoše zimski mjeseci, zatvorenici i njihova pratnja ukrcaše se na jednu aleksandrijsku lađu koja ih dovede do Pocuolija, odakle Pavle nastavi pješice. I tako se njegov put, najzad, bližio kraju. Rimska braća, obaviještena o njegovom dolasku, izađoše mu u susret sve do Apijevog Foruma. U Rimu Pavla pustiše na slobodu, pod prismotrom; ustvari, imao je stalno za sobom jednog vojnika, ali mu to nije smetalo da okuplja prijatelje i da im pripovijeda o carstvu Božijem i nesmetano upućuje u nauku Gospoda Isusa Hrista. Djela Apostolska

PITANJA I ZADACI 1. Kako je nastalo kršćanstvo? 2. Zašto su se rimski carevi opirali novoj vjeri a zašto su na kraju popustili? 3. Ko je izdao Milanski edikt?

195

Rimski svijet

Historija I

Rimsko carstvo nakon Dioklecijanove smrti Odmah nakon Dioklecijanove smrti izbili su građanski ratovi, koji su trajali do 313. dok Konstantinu nije uspjelo da postane jedinim gospodarem Carstva. Iste te godine Konstantin je izdao Milanski edikt kojim je dozvolio kršćanima da slobodno ispovijedaju svoju vjeru. Carska vlast je za Konstantina još više ojačana uz čvršći činovnički aparat. Koloni su definitivno ostali vezani za zemlju. Izvršena je i novčana reforma. Na kraju, Konstantin je dao izgraditi sebi novu prijestolnicu - Konstantinopolis na mjestu stare grčke kolonije Byzantiona. Nalazeći se na raskrsnici Istoka i Zapada, nova prijestolnica se brzo razvijala. Grad je okružen jakim utvrđenjima i podignute su divne građevine. Nova je prijestolnica dostigla staru u slavi, moći i sjaju. Sve reforme i mjere koje je proveo Konstantin bile su posljednji pokušaj spašavanja moćne države. Njegovom vladavinom završena je era značajnih rimskih careva, a razlika Zapada i Istoka svakim danom se sve više pojačavala. Rasulo države bilo je evidentno. Konstantinovi nasljednici nisu imali ni snage ni sredstava da to zaustave. Kriza kolonata, ustanci robova, samovolja birokratije, povećani porezi, nemoćna vojska a pojačani napadi barbarskih naroda, naročito na zapadne provincije tokom IV i V stoljeća jedan su od glavnih uzroka. Njihovi napadi i pokreti nazivaju se Velika seoba naroda.

Velika seoba naroda

Godine 395. car Teodosije je carstvo podijelio na Zapadno i Istočno

196

Na sjevernim obalama Crnog mora pojavio se novi nomadski narod - Huni. Oni su u ogromnim hordama krenuli na zapad. Prvo se na udaru našlo germansko pleme Istočnih Gota (Ostrogota), koje je lako i brzo poraženo. Da ne bi doživjeli sudbinu Istočnih Gota, Zapadni Goti (Vizigoti) su zamolili rimskog cara da se nasele na rimskoj teritoriji uz izvršavanje svih obaveza koje su imali i ostali stanovnici carstva. On im je to dozvolio ali su ih rimski činovnici počeli pljačkati i zlostavljati nakon čega Vizigoti dižu ustanak. Počelo je novo uništavanje i pljačka zemlje. Podjarmljeni slojevi stanovništva pridružili su se ustanicima. Rimski car Valent je 375. godine pokrenuo vojsku protiv Vizigota, ali je kod Hadrijanopolja doživio težak poraz. Istovremeno je došlo do ustanka i u Maloj Aziji, što je Carstvo dovelo u još težu situaciju. Naseljavanje barbara na rimskim teritorijama postalo je još intenzivnije. Novi car Teodosije morao je sklopiti mir. Teodosije je uspio posljednji put ujediniti cijelo carstvo da bi ga pred samu smrt podijelio 395. godine na dva dijela: Zapadno koje je dao sinu Honoriju i istočno, za sina Arkadija. Odmah nakon podjele buknuo je veliki ustanak Vizigota sa Balkanskog poluotoka, koji su sa svojim vođom Alarihom provalilii u Italiju i 410. opljačkali i sam grad Rim. Odatle su upali u južnu Galiju i Španiju, gdje su osnovali svoju državu. Drugo germansko pleme, Vandali, provalilo je u Galiju ali su ih Vizigoti preko Španije protjerali u Sjevernu Afriku gdje su osnovali vandalsku kraljevinu. Vandali su poduzeli pohod na Rim i opljačkali ga. I ostala germanska plemena poduzimali su pohode na Rimsko carstvo. Franci su zauzeli sjevernu Galiju, Burgundi istočnu Galiju a Angli i Sasi Britaniju. Početkom V stoljeća mongolsko pleme Huna iz Azije, nakon pokoravanja Ostrogota, zauzelo je prostor od Volge do Rajne i formiran je Veliki plemenski savez na čelu sa Atilom. Centar tog saveza bio je u današnjoj Mađarskoj. Atila je poduzeo pohode, prvo na Balkan a zatim je opljačkao i Galiju. Na Katalunskim poljima sukobio se sa rimskom vojskom u kojoj je bio priličan broj vojnika barbarskih plemena. Rezultat bitke bili su ogromni i obostrani gubici. Atila se povukao što nam govori o njegovim prvim slabostima. Kada je, nakon tri godine, Atila umro i Veliki plemenski savez se raspao. Pod stalnim napadima barbara Rimsko carstvo se stalno urušavalo. Oni su stalno naseljavani na teritoriji Carstva sa zadatkom da brane imperiju od drugih barbara. Mnoge rimske vojskovođe bile su prisliljene da u vojsku primaju i njihove odrede. Kada je 474. godine za cara izabran Nepot, zapovjednik barbarske vojske se pobunio i svrgnuo ga s vlasti, a na prijestolje postavio svog sina Romula Augustula. Dvije godine kasnije (476.) zapovjednik

Atila “Bič božiji”, kralj Huna (oko 434-453. godine) jedan je od najvećih osvajača u historiji čija su osvajanja kroz priče i legende znatno uvećana. Za vrijeme njegove vladavine Huni su dostigli vrhunac svoje moći. Središte njegove države nalazilo se u Panonskoj niziji. Pokorio je mnoga plemena Germana, Slavena i Gala. Pretrpio je poraz u Galiji na Katalunskim poljima 451. godine.

197

Rimski svijet

Historija I germanskih četa Odoakar zbacio je Romula Augustula sa vlasti a on se proglasio kraljem Germana u Italiji. Ovaj događaj i ova godina se smatraju se konačnim padom Zapadnog rimskog carstva. Istočno rimsko carstvo pod drugim imenom – Bizantija ili Vizantija – živjet će još skoro hiljadu godina.

Uzroci propasti Zapadnog rimskog carstva Rimsko društvo je bilo robovlasničko što znači da je sva proizvodnja bila prebačena na roba, a znamo kakav je bio njegov položaj. Nije smatran čovjekom, morao je raditi na silu, cjelokupan produkt rada uzimao je robovlasnik (pa je zato i produktivnost bila vrlo mala ) i nije bio zainteresiran za rad. S druge strane, robovlasnička klasa je znatno više trošila, pa je tu razliku svojih potreba morala namiriti osvajačkim ratovima. Ali, ni ratovi se nisu mogli voditi beskonačno. Ovakav robovski rad nije omogućio razvoj privrede, koja je osnova svega, pa samim tim i vojne moći. Kriza se pokušala prevazići uspostavom kolonata, no taj prelazak je bio, prije svega, stihijski pa ni proizvodnja kolona nije mogla zadovoljiti ogromne potrebe vladajuće klase i državnog aparata. Zato se stalno uvode novi porezi i takse. Zanatstvo i trgovina stalno su slabili. Na latifundijama se proizvodilo sve, jeftinom radnom snagom, pa onda nije ni došlo do razvoja zanatstva i trgovine. To je razlog propadanja gradova. Prekida se veza između sela i grada. Stalni ustanci robova, a pogotovo oni masovni samo su još produbljivali krizu, a kada je došlo do pritiska i provale barbarskih naroda onda se ta kriza pretvorila u konačnu propast Zapadnog rimskog carstva.

PITANJA I ZADACI 1. Kakva je suština podjele Carstva na Zapadno i Istočno? 2. Kako je Velika seoba naroda utjecala na narode unutar Carstva? 3. Opišite pad Zapadnog rimskog carstva.

Kultura Cjelokupna rimska kultura se razvila pod gr~kim utjecajem, bilo da je rije~ o nauci i kwi`evnosti, likovnoj umjetnosti ili religiji. Taj utjecaj helenisti~ke kulture datira od vremena kada je Rim osvojio italske gr~ke gradove. Op}i napredak Rima doveo je do promjena dotada{weg na~ina `ivota i kulturnih potreba. Rimska jednostavnost i skromnost povla~ila se pred {irewem helenisti~ke rasko{i u gradwi ku}a, obla~ewu, u zabavama, u pristupu obrazovawu itd. Kona~no, i rimsko pismo se razvilo iz gr~kog alfabeta. Znati gr~ki jezik bila je stvar presti`a i obrazovanosti. Ugledni Rimqani su slali svoju djecu u helenisti~ka sredi{ta i dovodili u~iteqe – gr~ke robove.

Kwi`evnost Pod gr~kim utjecajem se razvila i rimska kwi`evnost ali na latinskom jeziku. Od zna~ajnih pjesnika tog ranog perioda treba spomenuti Enija. On je napisao veliku poemu pod naslovom “Qetopis”, u kojoj je prikazana historija Rima od postanka do 2. stoqe}a pr.n.e. I komedija se razvijala pod gr~kim utjecajem. Najpoznatiji je Plaut. Gr~ke komedije je prire|ivao prema rimskim prilikama. U Augustovo vrijeme dolazi do razvoja kwi`evnosti, pogotovo onih pisaca koji podr`avaju wegov re`im. U domu Mecene, bogatog ~ovjeka sastajali su se pisci i pjesnici kojima je ukazivao materijalnu podr{ku. Tu je dolazio i Maron Publije Triptih - tri povezane tablice presvu~ene voskom Vergilije koji je bio najpoznatiji na kojima se pisalo urezivawem pjesnik tog vremena. ^est gost je bio i Horacije, slavni liri~ar, ~iji stihovi poti~u razmi{qawa o sretnom `ivotu ali i veli~aju Augustovu politiku. Mo`da najve}i pjesnik Augustova vremena je Ovidije, ali on nije pripadao krugu koji se okupqao oko Mecene, {to zna~i da nije podr`avao ni Augusta. To je i bio razlog da ga August protjera iz Rima na obale Crnog mora. Iz nostalgije za Rimom nastala su ~uvena djela “Tuge” i “Pisma sa Ponta”. Iako je rimska kwi`evnost u po~etku imala podr`avala~ki karakter ona je postepeno dobila originalne crte. Ona je tako|er doprinijela usavr{avawu latinskog lezika koji }e biti izu~avan tokom sqede}ih stoqe}a.

Filozofija Kao i sve ostalo i filozofija je bila pod sna`nim utjecajem gr~kih filozofskih shvatawa. Filozofsku poemu “O prirodi stvari” napisao je Tit Lukrecije Kar. U woj govori da je cijeli svijet podlo`an prirodnim zakonima. Borio se protiv sujevjerja

198

199

Rimski svijet

Historija I i poricao je zagrobni `ivot. Bio je materijalista pa je tako obja{wavao i razvitak qudskog dru{tva. Zna~ajan filozof iz 1. st. n.e. je Seneka koji je tako|er zagovarao `ivot prema prirodnim zakonima. Iz doba kasnog carstva istaknuta filozofska struja je bila neoplatonizam. U odnosu na klasi~nu filozofiju u neoplatonizmu su zastupqeni elementi koji su bili u duhu vremena.

Pravo Veliki zna~aj u razvoju rimskog dru{tva ima i razvoj prava kao nauke. Kao dio kulturnog `ivota ono svoj izvor ima u Zakonu 12 tablica, a kasnije i zakoni koje su donosili centurijatske i tributske skup{tine. Tako su ve} u doba rane Republike udareni temeqi gra|anskog prava. Ono je regulisalo samo odnose izme|u rimskih gra|ana. Kasnije, u doba Carstva prikupqene su sve pravne norme koje se odnose na pojednice (privatno pravo) i one koje se odnose na relaciju pojedinca i dr`ave (javno pravo). Rimsko pravo je mnogo kasnije u evropskoj praksi postalo kao osnova pravne teorije.

Insule su bile ku}e za izdavawe na tri ili ~etiri sprata sa malim stanovima, ~itavim porodicama bez dovoqno svjetlosti i zraka. Kako su Rimqani u`ivali u borbama gladijatora, gradili su se i amfiteatri. Vespazijan i Tit su podigli u Rimu veliki amfiteatar nazvan Koloseum, ~iji je kapacitet bio 65 000 gledalaca (od toga 45 000 sjede}ih mjesta). Du`ina Koloseuma je 183, a {irina 156 metara. Trijumfalne kapije ili slavoluci su podizani u ~ast vojskovo|ama nakon velikih osvajawa i sjajnih pobjeda.

Rimska insula

Historiografija i historija Rimski histori~ari su kroz svoja djela veli~ali svoju pro{lost i razvijali patriotizam. Tako ~uveni histori~ar Tit Livije u “Historiji Rima” (od postanka do 9. godine) veli~a republikanski Rim. Jedan od najpoznatijih je i Julije Cezar koji je u dvije kwige “Komentari o galskom ratu” i “Komentari o gra|anskom ratu” dao puni doprinos razvoju historije. Poznati histori~ar je i Tacit sa “Analima” i “Historijom”.

Koloseum no}u

Atrij

Titov slavoluk podignut je nakon wegovog pohoda na Istok 81. godine. Dva su poznata reqefa na wemu, jedan prikazuje dio trijumfalne povorke kojom je proslavqeno osvajawe Jerusalema.

Arhitektura Rimqani su veliki doprinos dali i na poqu gra|evinarstva. Sve arhitektonske elemente su preuzeli od Grka i Etruraca kojima su kasnije dali rimsku karakteristiku, od ku}a za stanovawe pa do bazilika, slavoluka, amfiteatara, cirkusa, termi, akvadukata, hramova, puteva, mostova, pozori{ta itd. Dva osnovna tipa ku}a za stanovawe su bila domus i insule. Domus je tipi~na ku}a bogatih, zatvorena visokim zidovima za vawski svijet. Usredsre|ena je oko unutra{weg dvori{ta “atrijuma” odakle je dobijala svjetlost i zrak. Gra|anin je u woj imao “svoj oltar, svoje ogwi{te, svoje doma}e bogove i vr{io obrede i ceremonije” ili ukratko - hram. Bogati Rimqani su kasnije tome pridodavali fontane i peristile. Domus

200

Titov slavoluk, dijelovi reqefa sa Titovog slavoluka

Jedan od najzna~ajnih arhitektonskih tekovina su svakako terme. One su ~esto u jednom kompleksu imale topla i hladna kupatila, bazene, gimnasti~ke dvorane, vrtove, muzeje i biblioteke. Rimqanin je tu dolazio da se odmori, osvje`i tijelo i vidi sa prijateqima. Oni su uglavnom svoje slobodno vrijeme provodili upravo u termama. Najpoznatije su Karakline, Agripine, Neronove i dr.

201

Rimski svijet

Historija I

Mjesto na kome se odvijao javni `ivot u Rimu nazivao se forum. To je bio najva`niji dio grada. Tu se trgovalo, obavqali se najsvetiji dr`avni objedi, sastajali se Senat i Skup{tina, odr`avala se su|ewa, banketi, pogrebi, dr`avni govori te vr{ili krvavi pokoqi. Bio je to prostor i za senatore i za prosjake.

Forum, rekonstrukcija

Vajarstvo i slikarstvo Rim (rekonstrukcija) - 1. Tibar, 2. Circus Maximus, 3. Palatin, 4. Akvadukt, 5. Koloseum, 6. Terme, 7. Augustov Forum, 8. Kapitol

Circus Maximus rekonstrukcija

Pont du Gard, Nimes

202

Gra|evine ogromnih razmjera bili su i cirkusi. Imali su izdu`en ovalni oblik u kojima su se takmi~ili dvokolice i ~etverosprezi. Cirkus u Rimu je mogao primiti i do 250 000 qudi. Potreba za vodom bila je velika, pa su je ogromni vodovodi-akvadukti dovodili u sve dijelove grada. Luk i svod predstavqali su osnovu rimskog graditeqstva. Prvi poduhvati akvadukta ra|eni su za potrebe grada Rima ve} krajem 4. stoqe}a pr.n.e. ali danas od wih postoje samo tragovi. Najpoznatiji je Pont du Gard (Nimes u Francuskoj). Cijevi su postavqane i ispod i iznad zemqe a zbog pada vode gradili su se ogromni kameni lukovi. Tako su ~esto akvadukti znali biti ogromne duga~ke gra|evine.

U okviru likovne umjetnosti vajarstvo je, ~ini se, bilo razvijenije od slikarstva. Vajari su izra|ivali statue istaknutih li~nosti, mnoge reqefe koji su naru~ivani od strane vladara te statue za nadgrobne spomenike. U Rimu je bio prisutan i odre|en broj gr~kih vajara. Malo je djela iz slikarstva, izuzev mozaika kojih ima na teritoriji cijelog carstva. Luk, svod i upotreba betona dozvolili su Rimqanima da prvi put u povijesti arhitekture stvore velike unutra{we prostore. Naro~ito su poslu`ili za velika kupatila koja su bila zna~ajna sredi{ta dru{tvenog `ivota u to doba. Primjena ovih konstrukcijskih elemenata vidqiva je i na Panteonu, velikom hramu kru`ne osnove sa po~etka 2. stoqe}a ~ija je unutra{wost najboqe o~uvana i najimpresivnija od svih unutra{wosti gra|evina koje su se do sada sa~uvale.

Panteon

203

Rimski svijet

Historija I Bazilike, duge dvorane koje su slu`ile za razne potrebe gra|anskog `ivota gra|ene su jo{ u vrijeme Gr~ke. Pod Rimqanima postale s odlika svakog ve}eg grada. Me|u wima se isticala bazilika Leptis Magna u Sjevernoj Africi. Poznata je i Konstantinova bazilika sagra|ena po~etkom 4. stoqe}a.

Pro{irimo znawe - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU Pretvarawe ku}e u dom Rimqani su od ku}e stvorili dom. Stari Rimqanin je u svoju porodicu ubrajao ne samo svoju `enu i djecu ve}, tako|er, i svoje sluge. On j eobavqao porodi~ne religiozne obrede, mole}i se dvaq puta dnevno pred porodi~nim ogwi{tem. Stari Rimqani bili su zemqoradnici koji su obo`avali duhove zemqe koju su raskr~ili. Ti duhovi prihva}eni su kao ku}ni bogovi i zvali su ih larima. Kip lara se postavqao u udubqewe u zidu. Za vrijeme obreda, kada su porodica i sluge bili na okupu, kip bi staqali na sto. Porodica je tako|er po{tovala kao bo`anstvo i penate - za{titnike porodice. Rimqani su palili svije}e ili tamjan pred kipovima penata, mole}i se za blagostawe. Kada je Rimqanin govorio o svojim larima i penatima mislio je na “ogwi{te i dom”. Kao glava porodice, otac je raspolagao `ivotom i smr}u svoje `ene, djece i slugu. Jo{ u doba dr`avnika Cicerona, u prvom stoqe}u p.n.e. neki ~ovjek je stvarno usmrtio vlastitog sina. Takvo postupawe bilo je zakonito sve do drugog stoqe}a na{e ere. Ako neki otac nije `elio svoje dijete, ostavqao bi ga da umre od studeni i gladi. Ovaj se obi~aj odr`ao sve do tre}eg stoqe}a na{e ere. Dje~aci i djevoj~ice poslu`ivali su za stolom, slu{aju}i razgovore odraslih i ne mije{aju}i se u wih. Wihova majka je tokom dana tkala na razboju, a za vrijeme ru~ka gostila je svoga mu`a.

Leptis Magna

PITAWA I ZADACI 1. [ta je triptih? 2. Kakva je razlika izme|u domusa i insule? 3.Opi{ite rimsko graditeqstvo. Koji su najzna~ajniji graditeqski poduhvati u~iqeni u Rimu (pogledajte sliku rekonstrukcije grada)? 4. [ta je forum? 5. Uporedite razvoj gr~ke i rimske umjetnosti. Po ~emu su sli~ne a po ~emu se razlikuju?

204

205

Prostor Bosne i Hercegovine u antici

229. pr.n.e prvi Ilirski rat 231- 230. g. pr.n.e. kralj Agron 168. g. p.r.e. pad Ilirske države 156. g. pr.n.e. rat Rimljana protiv Delmata 6 - 9. g.n.e. Batonov ustanak 10. Ilirik podijeljen na Dalmaciju i Panoniju 20. izgrađeno 5 novih puteva

Prostor BiH u antici

Historija I

Ilirski narodi Vrijeme željeznog doba donijelo je i niz novina u društvenim odnosima. Tad je naime došlo do konsolidiranja većih plemenskih zajednica ili naroda koji su se našli na određenim prostorima BiH. Sjevernu i sjeveroistočnu Bosnu (današnja bosanska Posavina) naseljavala su plemena Panona između kojih se posebno ističu Breuci i Mezeji. Na prostorima jugoistočne Bosne i istočne Hercegovine do razvoja željeznog doba ne dolazi djelovanjem nekih stranih kulturnih grupa. Tu se željeznodobna glasinačka kultura razvila na ranijim brončanodobnim temeljima. Etnički je pripadala Ilirima među kojima se posebno ističu Autarijati, te u istočnoj Hercegovini i na južnom dijelu Jadrana Narensi, Daorsi i Ardijejci s više manjih plemenskih zajednica. Željezno doba u srednjoj i zapadnoj Bosni te zapadnoj Hercegovini razvijalo se kao zaseban kulturni krug. Temeljilo se na autohtonoj bazi s utjecajima kulture žarnih polja. Srednju Bosnu naseljavali su Dezidijati, kraj uz Unu, Kordun, Liku i Gorski Kotar Japodi, a zapadnu Hercegovinu Delmati. O ovim narodima ili plemenskim zajednicama svjedoče brojni materijalni ostaci, ali i običaji pokapanja umrlih. Činjenica je da su upravo u tom segmentu razlike među kulturama najizraženije. Kao primjer možemo istaknuti područje Glasinca na kom je istraženo oko 1300 tumula – grobnih gomila. Pod njima su stoljećima sahranjivani umrli na početku inhumacijom sahranjivanjem tijela, a kasnije spaljivanjem. Nije rijedak slučaj da je u nekim tumulima sahranjeno i više osoba. U pravilu ukope su pratili grobni prilozi nekad iznimno bogati što ukazuju na izdvojen aristokratski sloj starih Autarijata. U 4. st. pr. Kr. na tlu BiH došlo je do značajnih promjena. Sa sjevera osjećali su se snažni utjecaji Kelta, posebno nakon njihovog naseljavanja u Panoniji, a na jugu grčki koji su, do posebnog izražaja došli nakon osnivanja grčkih kolonija na istočnoj obali Jadrana.

208

Veze s Grcima bile su izrazito trgovačke. Njihova roba: keramika, oružje, nakit, ali i vino i ulje, koja je na obalu do trgovačkog emporija – trgovišta Narone (Danas selo Vid kod Metkovića) stizala trgovačkim brodovima razmjenjivana je a zatim u unutrašnjost transportirana rijekom Novac ilirskog kralja Baleja iz 2. st. pr. Kr., Neretvom. Posljedica ovih veza je avers sa kraljevim prodor novčanog gospodarstva koje likom će posebno kod južnih Ilira utjecati na raslojavanje stanovništva. Te veze postat će još izraženije u doba helenizma kada će njegove tekovine u znatnoj mjeri prihvatiti pleme Daorsa. Njihovo plemensko središte Gradina u Ošanićima kod Stoca najznačajniji je helenistički lokalitet u BiH. Grad Daorson bio je središte urbane, materijalne i duhovne kulture starih Daorsa. Ostaci toga grada i materijalni nalazi, do kojih se došlo arheološkim istraživanjima, ukazuju da su Daorsi kao dio tog svijeta imali svog vladara – plemenskog prvaka i Dezidijazski mač prepoznatljivu aristokraciju, da su komunicirali i pisali grčkim jezikom, njegovali tradiciju razvijenih obrtničkih tehnologija, trgovali te uz strane novce trošili i svoj novac. To znači da su imali svoj novac koji su kovali u nekoliko nominala – vrijednosti. Značajan čimbenik tijekom ranog antičkog perioda bila je ilirska država. Do osnivanja ilirske države došlo je u drugoj polovici 5. st. pr. Kr. pod utjecajima grčkog svijeta. Zajednički interesi su, više etnički srodnih plemenskih zajednica, ujedinili u savez koji je krajem 4. st. pr. Kr. prerastao u cjelovitu državnu formaciju koja je imala svoje plemstvo, vojsku i vladare. Uz pleme Ardijeja koje je, kako se pretpostavlja bilo njezin osnivač, nalazile su se i neke plemenske zajednice s juga BiH Daorsi i Plereji. Uloga Daorsa postat će interesantnija kada se za ove krajeve zainteresiraju prekomorski Rimljani koji su, nakon Samnitskih ratova i svojim izlaskom na zapadnu obalu Jadrana, sve češće zveckali oružjem gledajući na ilirsku obalu. Do prve intervencije Rimljana došlo je kada se ilirska država našla u dinastijskoj krizi nakon smrti kralja Agrona 231./230. god. pr. Kr. Razmirice oko izbora kraljice Teute za skrbnicu malodobnom Pinesu i popuštanje vladarske stege vjerojatno su bile razlogom neposluha plemenskih prvaka koji su, Japodska fibula

209

Prostor BiH u antici

Historija I koristeći situaciju sve češće gusarili i pljačkali trgovce te epirske i grčke krajeve. Nezaštićeni zatražili su zaštitu Rimljana koji će, kao njihovi saveznici s Ilirima voditi tri rata. Gospodari ilirske zemlje postali su tek nakon III. ilirskog rata i poraza kralja Gencija 168. g. pr. Kr. U tom ratu Daorsi su odigrali značajnu ulogu – ispravno procijenivši snagu neprijatelja napustili Japodska kapa su kralja Gencija i prešli na stranu Rimljana. Zbog toga su im Rimljani darovali slobodu i imunitet (oprost poreza) „zato što su napustivši Karavancija Gencijeva polubrata, prešli s oružjem Rimljanima“. Međutim na putu do potpunog uspjeha Rimljanima se našlo pleme Delmata. Oni će rimskim legijama, posebno na prostorima današnje Hercegovine i jugozapadne Bosne stoljeće i pol pružati žestoke otpore i nanositi teške poraze. Do prvih sukoba došlo je 156. g. pr. Kr. nakon što su se Isejci i Daorsi žalili Rimljanima na Delmate koji su ugrožavali njihove posjede i nametali danak u žitu i stoci. Unatoč činjenici što je, nakon dugogodišnjih teških borbi, srušeno i plemensko središte Delmata oni u borbi protiv Rimljana nisu odustajali. I novi sukobi do kojih je došlo 119. g. pr. Kr. donijeli su nove pobjede Rimljanima. Njihov vojskovođa Lucije Cecilije Metel u Rimu je proslavio trijumf, a od opljačkanog blaga u Rimu dao podići čuveni Kastorov hram. Iako su snagu Rima Delmati iskušavali i nakon Suline smrti 78. g. pr. Kr., kada su zauzeli Salonu i u vrijeme sukoba između Cezara i Pompeja, kada su kod Sinodija ubili 2000 vojnika, 38 centuriona i 4 tribuna, mir u Iliriku osigurao je tek Oktavijan. Nakon sporazuma u Brindiziju i sklapanja II. trijumvirata usvajani program pomicanja granice Provincije, preko Dinare, prema Panoniji Rimljani su počeli ostvarivati oduzimanjem Salone Delmatima. Od ratnog plijena u Rimu je sagrađena knjižnica, hvaljena od najpoznatijih rimskih pjesnika Horacija i Vergilija. (U to vrijeme, vjerojatno zbog sigurnosti Salone i Narone sagrađen je vojni logor u Humcu kod Ljubuškog koji je uskoro postao nositelj razvoja čitavog kraja. Naime već tada je počelo naseljavanje ovih prostora italicima zbog čega je kraj uz Neretvu bio poznat kao jedan od najnaseljenijih krajeva rimskog Carstva.) Oktavijan – budući rimski car August, s Delmatima je, uz pomoć svojih generala Marka Vipsanija Agripe, Germanika i Tiberija, ratovao od 35. do 33. g. pr. Kr. Oni su, nakon njegovog povlačenja zbog ranjavanja u sukobu s Delmatima 34. g. pr. Kr., završili taj rat. Unutrašnjost provincije bila je osvojena, a poraženi Delmati su priznali poraz predajući Rimljanima 700 talaca. Carska administracija je, preuzimajući upravu nad Ilirikom, uskoro formirala tri sudbena konventa u Saloni, kao centru provincije, te u Skardoni i Naroni. U njima se dijelila pravda za sve plemenske zajednice kako one na obali tako i one u unutrašnjosti Provincije.

210

Ustanci Mir u Iliriku nije dugo trajao. Unatoč nastojanjima rimske administracije Provinciju nije bilo ni lako ni jednostavno umiriti. Do prvog ustanka došlo je 16. g. pr. Kr., kada su se Delmati, nenavikli na pokornost, pobunili protiv gospodara tuđeg jezika, kako su se pri istrazi sami istaknuli. Već 6. g. akumulirani problemi, isprovocirani novačenjem mlade vojske i prikupljanjem novih poreza, bili su uzrokom novog ustanka koji je u znanosti poznat kao Panonski ustanak ili ustanak Batona.

Panonski ustanak ili ustanak Batona U tom ustanku udruženi Breuci (panonsko pleme), Dezidijati i Delmati nanijeli su rimskoj državi najveće probleme nakon, tada već davnih, Punskih ratova. Ustaničke vojske, pod zapovjedništvom dvojice Betona (Breučkog i Dezidijatskog), kontrolirale su cijelu Provinciju. Suočeni s takvom situacijom Rimljani su u Iliriku angažirali oko 120 000 vojnika. Suočeni s takvim snagama prvo su posustali Breuci. Nakon njihovog poraza na rijeci Batinus (rijeka Bosna), ratne operacije pod zapovjedništvom Batona Dezidijatskog

211

Prostor BiH u antici

Historija I prenesene su u unutrašnjost Ilirika. Rat je nakon teških borbi za obje strane riješio Germanik porazom ustaničke vojske kod Ardube (vjerojatno Vranduk u Bosni) i predajom Batona Dezidijatskog. Upitan zbog čega su se Iliri pobunili odgovorio je: “Krivica je na vama, vi ste našim stadima za čuvare slali vukove, a ne pse ili pastire”. Nakon rata Rimljani su učinili sve da do novih sukoba više na dođe. Najznačajnija odluka u tom smislu bila je 10. g. podjela Ilirika na dvije provincije Dalmaciju i Panoniju. Provinciji Dalmaciji, s glavnim gradom Salonom, najvećim dijelom pripadao je teritorij današnje BiH s izuzetkom sjevernih krajeva prema rijeci Savi koji su pripadali provinciji Panoniji. Proces pacifikacije Rimljani su nastavili represivnim mjerama. Stanovništvo su raseljavali, mladiće masovno novačili, ali odvodili i u ropstvo. Osim toga zbog sigurnosti zemlju su brzo povezali cestama. Već do 20. g. izgradili su pet prometnica koje su povezivale jug sa sjeverom i nekoliko logora za kohorte. Provincijom su upravljali carski namjesnici – legati koji su imali vojnu i civilnu vlast. U njihovoj nadležnosti bila je i uprava nad rudnicima za koje su Rimljani bili posebno zainteresirani.

Romanizacija i urbanizacija Iako je rimska vlast, nametnuta oru`jem i te{kim administrativnim mjerama, donijela u Ilirik mir i stabilnost, suprotnosti izme|u osvaja~a i pobije|enih bile su velike. U takvoj situaciji rje{ewe za Rimqane bila je romanizacija koja je zna~ila prilagoditi Ilire novom – rimskom na~inu `ivota prihva}awem kulturnih tekovina, jezika i religije. Va`no sredstvo romanizacije bila je rimska vojska, veterani i italski doseqenici. U tome se dosta napredovalo izgradwom cesta, u vrijeme prvog namjesnika provincije Dolabele, koje su povezale sve krajeve Provincije i urbanizacijom. Uz stara gradinska naseqe i nove prometnice nicala su nova naseqa. Na `alost do danas u BiH nije istra`eno ni jedno urbano naseqe iako ih je mogu}e o~ekivati na vi{e mjesta kao na prostoru Srebrenice (stara Argentarija), Ilixe (Aquae S…), Stoca (Diluntum), Bile}e, Kiseqaka, Tomislavgrada, Travnika, Bawa Luke (Kastra) Gradi{ke i drugih. Pored gradskih naseqa va`ne su bile i vile rustike – seoska gospodarska imawa koja su se registrirana po Nadgrobni spomenik (stela) djevojci ~itavoj BiH i fundi imawa rimskih veterana koja su Lupi, naselje uz rimski logor Humac im kao nagrada dodjeqivana nakon islu`enog vojnog kod Ljubuškog roka. Pored ostalog zna~ajna su i zbog toga {to su

212

doseqenici na nekim od wih po~eli uzgajati i neke nove kulture kao masline i vinovu lozu. Na tim imawima i naseqima otkriven je veliki broj spomenika koji ukazuju na bogatu arhitekturu i graditeqstvo. Tu se posebno izdvajaju Ilixa, Stolac, Srebrenica i Bile}a gdje su, u ostacima gra|evina, prona|eni bogati mozaici ili drugi arheolo{ki materijal. Promjene koje su sa strancima dolazile postupno su mijewale doma}e stanovni{tvo. To se posebno vidi po promjeni osobnih imena. Naime, sve ~e{}e se uz doma}a imena, posebno na spomenicima, susre}u i strana – rimska imena. To je posqedica dijeqewa Mozaik Proljeća iz vile u Stocu rimskog gra|anskog prava doma}em stanovni{tvu. Na po~etku pacifikacije gra|anska prava dijeqena su samo uglednim gra|anima kasnije i drugim dok kona~no 212. godine svi rimski podanici nisu postali potpuno ravnopravni. Proces romanizacije je, pored stjecawa privatnog gra|anskog prava, obuhva}ao i plemenske zajednice koje su pretvarane u municipije i kolonije. Municipiji su bili – gradovi s odre|enim ograni~enim pravima lokalne autonomije i kolonije koje su imale upravu potpuno identi~nu onoj u gradu Rimu.

Karta rimskih komunikacija i naseqenih mjesta u Bosni i Hercegovini u antici

213

Prostor BiH u antici

Historija I

Religija i kultovi

Silvan i Dijana

Kršćastvo provincije Dalmacije

Rimska administracija je, nakon osvajanja Ilirika, donijela značajne promjene i u duhovni život njegovih starosjedilaca. Osim što su uveli svoja božanstva, a posebno kult tri njihova vrhovna božanstva Jupitera, Junone i Minerve, Rimljani su se pokazali izuzetno tolerantni prema domaćim kultovima. To je značilo da se i dalje mogu poštivati domaća božanstva i njegovati stari kultovi. Međutim, vremenom je došlo do pojave izjednačavanja domaćih i rimskih božanstava što znači da su neka domaća božanstva, osobina sličnih nekim rimskim, primala njihova imena. Bind – božanstvo voda izjednačen je s Neptunom, Vidasus – bog šuma sa Silvanom ili Panom te jedno žensko božanstvo kao Dijana ili Silvia (posebno štovani kod Japoda i Delmata). Pored ovih božanstava u Provinciji je štovan i čitav niz stranih božanstava čiji su se kultovi proširili s trgovcima, vojskom i kolonistima. To je posebno aktualno u rudarskim regijama gdje se nalazilo puno stranaca. Između tih božanstava posebno se izdvaja kult boga Mitre nepobjedivog Sunca koji je do naših krajeva stigao iz daleke Perzije. Dva najznačajnija spomenika ovog kulta pronađena su u Jajcu i Konjicu.

Ostaci mitraističkog kulta

Svi mehanizmi koje su Rimljani primijenili pri procesu romanizacije nisu bili potpuno učinkoviti. Unatoč svemu nije došlo do gubitka najvažnijih atributa kod starosjedilaca Ilirika. Iliri su, bar što se ruralnih krajeva tiče, sve do 4. st. govorili svojim jezikom, ostali vjerni svojim običajima (nošnja vidljiva na spomenicima) i sačuvali svoja imena. Do promjena će doći ali tek dosta kasnije u kasnoj antici.

214

Do pojave kršćanstva u provinciji Dalmaciji došlo je dosta rano. Sam apostol Pavle je isticao kako je kršćansku vjeru proširio od Jeruzalema. Inače kršćanstvo Ilirika neosporno treba vezati se za Salonu u kojoj je prvu crkvenu općinu organizirao sv. Dujam, solinski mučenik iz 304. g. Osim Salone, za kršćanstvo na tlu Bosne i Hercegovine, značajnu ulogu su imali Sirmijum (Srijemska Mitrovica), Siscia (Sisak) i Narona Tlocrt bazilike u Cimu (Vid kod Metkovića). O prvim kršćanima svjedoče spomenici kao reljef Dobrog pastira iz Zenice, mozaik iz Panika kod Bleće, sarkofag iz Čerina i ostaci crkvenog namještaja. Inače u BiH su potvrđene brojne crkvene zajednice, ali i biskupije. Ostaci kršćanskih bazilika su brojni i registrirano ih oko pedeset. Između njih ističu se Cim kod Mostara, Blagaj na Japri, bazilika u Zenici, Dabravinama, Mogorjelu, Žitomislićima kod Mostara, Skelani na Drini, Turbe kod Travnika i brojne druge.

Proširimo znanje - HISTORIJSKI TEKST ZA OBRADU -

Kako Iliri dobijaju sol Kažu da kod Ilira koji se zovu Ardijejci, na granici njihovoj prema Autarijatima postoji velika planina, i kraj nje stijena iz koje izbija voda, ne uvijek, u proljeće, i to vrlo obilna. Tu vodu hvataju i čuvaju je tokom dana pod krovom, a noću pod vedrim nebom. To rade pet do šest dana i voda se isuši i dobija se odlična so, koju čuvaju za stoku. Kod njih se naime so ne uvozi pošto žive daleko od mora, i ne mješaju se sa drugim narodima. Najviše se koriste tom solju, za stoku, jer u toku godine ovu dvaput nahrane solju. Kada to ne učine događa se da im ugine sva stoka.

PITANJA I ZADACI 1. Nabrojte ilirske i panonske narode koji su živjeli na tlu naše zemlje. 2.Opišite nastanak i historiju Ilirske države. 3. Kakva je bila Ilirska religija? Ostaci bazilike u Saloni, stara fotografija

215

Sadržaj

Literatura

Izvori i literatura - Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1988. - Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1972. - Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANUBiH, Djela LXVI, CBI Knj. 6, Sarajevo, 1988. - Čović, Od Butmira do Ilira, Sarajevo, 1976. - Durando, Drevna Grčka, Zagreb, 1999. - Enciklopedijski leksikon - mozaik znanja, Interpress, Beograd, 1970. - Gavela, Historija umjetnosti antičke Grčke, Beograd, 1969. - Janković,Karavanić, Balen, Odiseja čovječanstva, Zagreb, 2005. - H. W. Janson, A. Janson, Povijest umjetnosti, Varaždin, 2005. - Karaman, Opća povijest umjetnosti, Školska knjiga, Zagreb, 2004. - Karavanić, Balen, Osvit tehnologije, Arheološki Muzej, Zagreb, 2003. - Kulturna historija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1984. - Lisičar, Grci i Rimljani, Zagrab, 1971. - Maškin, A. Istorija starog Rima, Narodna knjiga, Beograd, 1997. - Nedomački, Arheologija Bliskog istoka, Beograd, 1978. - Rostovcev, Istorija starog sveta, Familet, Beograd, 2004. - Oliphant, Stari svijet, Svjetlost, Sarajevo, 1998. - Grupa autora, Antički Rim, Prosveta, Mladinska knjiga, Beograd-Ljubljana. - Šehić, Denis i Damir, Povijesni atlas svijeta, Europa Press, Zagreb, 2005. - The times, povijest svijeta, Hena com., Zagreb, 2002. - Uranić, Stari Egipat, Povijest, književnost i umjetnost drevnih Egipćana, Školska knjiga, Zagreb, 2002. - Velika ilustrirana povijest Svijeta, Knj. 1. Pradoba – 2500. pr. n.e., Otokar Keršovani, Rijeka, 1974. - Velika ilustrirana povijest Svijeta, Knj. 4. 600-460 pr.n.e., Otokar Keršovani, Rijeka, 1975. - Velika ilustrirana povijest Svijeta, Knj. 5. 460-160 pr.n.e., Otokar Keršovani, Rijeka, 1975. - Vidal Pierre, Bertin Jacques, Historicher bild-Atlas Orbis, Verlag, Muenchen, 1987. - Zamarovsky, Grčko čudo, Zagreb

Sadržaj UVOD U HISTORIJU (POVIJEST) Šta je historija (povijest)?..............................................................................................................6 Zadatak historije (povijesti).........................................................................................................6 Periodizacija historije (povijesti).................................................................................................6 Historijski (povijesni) izvori.........................................................................................................7 Historijske (povijesne) institucije...............................................................................................8 Historija i društvene nauke..........................................................................................................8 Pomo}ne historijske nauke........................................................................................................10 Ra~unawe vremena.........................................................................................................................11

PRETPOVIJEST (PRAHISTORIJA) Pojava čovjeka.............................................................................................................................. 16 Starije kameno doba - paleolitik.............................................................................................. 20 Sredwe kameno doba - mezolitik...............................................................................................25 Mlađe kameno doba - neolitik.................................................................................................. 27 Eneolitik - bakreno doba ili kasni neolitik............................................................................. 30

PRETPOVIJEST NA TLU BOSNE I HERCEGOVINE Paleolitik i mezolitik na tlu Bosne i Hercegovine........................................................36 Neolitik ili mlađe kameno doba............................................................................................... 38 Metalno doba (eneolitik i brončano doba)............................................................................. 40

CIVILIZACIJE STAROG ISTOKA Mezopotamija.................................................................................................................................44 Hetiti.............................................................................................................................................. 53 Asirsko carstvo............................................................................................................................ 56

216

217

Sadržaj

Historija I Egipat (zemqa, Nil, qudi)..........................................................................................................58 Perzija............................................................................................................................................ 76 Židovi i njihove države............................................................................................................... 79 Fenicija..........................................................................................................................................81 Indija.............................................................................................................................................. 83 Kina................................................................................................................................................ 88

GRČKI SVIJET Zemqa...............................................................................................................................................96 Minojska civilizacija................................................................................................................... 97 Mikena......................................................................................................................................... 100 Grci................................................................................................................................................102 Grčka kolonizacija.................................................................................................................... 104 Sparta........................................................................................................................................... 107 Atena..............................................................................................................................................110 Grčko-perzijski ratovi.............................................................................................................. 116 Atenska hegemonija................................................................................................................. 117 Peloponeski rat (431.-404. godine prije Krista)................................................................122 Religija, kultura i umjetnost antičkih Grka.......................................................................... 124 Makedonija................................................................................................................................. 139 Helenisti~ki svijet...................................................................................................................143

Građanski ratovi - borba optimata i populara..................................................................... 178 Prvi trijumvirat - nastavak građanskog rata........................................................................ 180 Drugi trijumvirat - propast republike................................................................................183 Carstvo - August i njegovi nasljednici.................................................................................. 185 Kriza carstva............................................................................................................................... 189 Dominat.........................................................................................................................................191 Kršćanstvo.................................................................................................................................. 192 Rimsko carstvo nakon Dioklecijanove smrti....................................................................... 196 Kultura..........................................................................................................................................199

PROSTOR BOSNE I HERCEGOVINE U ANTICI Ilirski narodi............................................................................................................................... 208 Ustanci......................................................................................................................................... 211 Romanizacija i urbanizacija....................................................................................................212 Religija i kultovi......................................................................................................................... 214 Izvori i literatura........................................................................................................................ 216 Sadržaj......................................................................................................................................... 217

RIMSKI SVIJET Narodi Apeninskog poluotoka. Nastanak Rima................................................................. 152 Historija Etruraca...................................................................................................................... 154 Doba kraqevstva..........................................................................................................................157 Doba republike.......................................................................................................................... 159 Osvajanje Apeninskog poluotoka (Italije)............................................................................ 162 Kultura i religija......................................................................................................................166 Širenje Rima van Italije............................................................................................................ 167 Rimski robovi i njihovi ustanci............................................................................................... 171 Suprotnosti rimskog dru{tva - bra}a Grah.........................................................................174

218

219

Sarajevo Publishing d.d. Sarajevo, Obala Kulina bana 4 Za izdavača: Zijad Kurić, prof.