Historija Bosnjaka - Mustafa Imamovic

Majci Hurki i ocu Teufiku

Za ovu sam se knjigu pripremao jo{ od rane mladosti, vo|en znati`eljom, ali i onim Kantovim kategori~kim imperativom da ~ovjek mora djelovati tako da na~ela njegove volje mogu u svako doba postati op}im zakonom. @elio sam se jednostavno orijentirati u svijetu, a uslov za to je bio da saznam ko sam, odakle sam, gdje sam i kuda idem. Sâmo pisanje ove knjige po~eo sam u najtragi~nijim momentima za bo{nja~ki narod, osje}aju}i da je to u tim trenucima moja du`nost prema vlastitom narodu i ~arobnoj zemlji Bosni. U svemu tome neobi~no su me podsticali i vjerovali u mene moji prijatelji i kolege akademik dr. Avdo Su}eska, profesor dr. Rusmir Mahmut}ehaji} i profesor dr. Mustafa Ceri}. Mada, s obzirom na okolnosti relativno rijetki, pojedina~ni razgovori sa svakim od njih, rasprave i komentiranje odre|enih pitanja predstavljali su mi jedno od najve}ih intelektualnih zadovoljstava pri pisanju ove knjige. Posebno me je ~esto profesor Su}eska hrabrio da je vrijeme za jednu ovakvu knjigu i da ja to mogu i moram uraditi. Knjiga je sada tu. Samu knjigu ~italac ne treba posmatrati kao jednu zauvijek datu, kazanu i napisanu historiju Bo{njaka, nego kao jedan konkretan istra`iva~ki napor koji ostavlja prostor i nadu da }e biti podsticaj mla|im histori~arima i drugim nau~nim pregaocima. Pisanje jedne ovakve knjige naprosto promijeni ~ovjekov `ivot. Moja supruga Senada bila je cijelo vrijeme hrabrim svjedokom tih promjena. Ona je bila prijatelj, ~esto konsultant i kriti~ar, i mnogo onoga {to slijedi u tekstu rezultat je njene odanosti i dosljednosti prema ideji mog opredjeljenja, djela i rada. Sarajevo, 1993–1996.

Autor

UVOD

Jedan od prvih poznatih sudova o Bo{njacima i njihovoj zemlji ujedno je i prvi nesporazum i zabluda u vezi s njima. Predstava o bosanskim muslimanima i njihovoj zemlji kao egzoti~nom svijetu i tamnom vilajetu na rubu Orijenta i Evrope jeste parohijalna evrocentristi~ka zabluda i nacionalisti~ka balkanska propaganda, nastala zato {to se Bosna uvijek te{ko otvarala spoljnom svijetu. ^injenica je da su Bo{njaci, kao muslimani, te njihova zemlja srazmjerno kasno iskusili puni uticaj evropskih ideja, vje{tina i mogu}nosti, koje su vladale svjetskom povije{}u jo{ od XVII stolje}a. To, me|utim, nije bila posljedica neke njihove posebne konzervativnosti ili ravnodu{nosti prema modernom `ivotu, nego rezultat stolje}a prethodnog razvoja, ~ija su im dostignu}a omogu}ila da tako dugo odolijevaju evropskom izazovu. Posebno je to vidljivo u ratovima u XVIII st. (1737–1739. i 1788–1791) te u bo{nja~kim selja~kim bunama i nemirima sredinom istoga stolje}a. Usljed toga je historiju Bo{njaka i njihovog `ivotnog prostora neophodno odre|ivati njihovim vlastitim povijesnim epohama, ~ija se razvijenost ili eventualna zaostalost nikako ne mogu procjenjivati bespredmetnim upore|ivanjem sa glavnim tokovima povijesti u najrazvijenijim dijelovima Evrope. Evropljani su tokom posljednja tri stolje}a nametnuli svijetu vlastiti povijesni razvoj, odre|en periodizacijom na stari, srednji i novi vijek, kao navodno univerzalno svjetsko iskustvo. Potpuno se zaboravlja da je pri svakom prou~avanju historije uvijek neophodno imati na umu da u biti svaka civilizacija, region ili zemlja i narod imaju svoj vlastiti stari, srednji i novi vijek. Ve} je, uostalom, drevni Egipat imao svoje staro, srednje i novo carstvo. Historija Bo{njaka mo`e se podijeliti u tri velika razdoblja: (1) doba feudalne bosanske dr`ave; (2) doba osmanske vladavine; (3) moderno doba, koje nastupa sa austorugarskom okupacijom 1878. i traje sve do danas. Svaki od ova tri velika razdoblja ima svoje brojne me|ufaze, sa manje ili vi{e izra`enim razli~itim odlikama i karakteristikama u odnosu na op}e sklonosti datih epoha bo{nja~ke povijesti. Po~eci te povijesti se`u do vremena 7

kasnog rimskog carstva i ju`noslavenskog ranog feudalizma i u kontinuitetu traju sve do na{ih dana. Prema tome, zadatak ove historije Bo{njaka bio bi da se hronolo{ki rekonstruira taj kontinuitet i otkriju njegove osnovne i trajne zakonitosti, jednom rije~ju da se ispri~a usud i povijesna sudbina bosanskih muslimana. Na{a historijska nauka nema do danas, na`alost, ni jedne sinteti~ke povijesti Bo{njaka koja bi obuhvatila ili bar nazna~ila njihov cjelokupni razvoj. Postoje, dodu{e, ve} brojna djela, nastala uglavnom u posljednjih stotinjak godina, koja obra|uju razli~ite strane i pitanja politi~kog, kulturnog, knji`evnog, demografskog, etni~kog, vjerskog i ekonomskog razvoja Bo{njaka. Tu su, tako|er, manje ili vi{e zna~ajne, razli~ite povijesti i pregledi historije Bosne u pojedinim etapama njenog razvoja kao dr`ave i geopoliti~ke cjeline. Cilj je ove historije da rekonstruira povijesni put Bo{njaka, ali da pri tom ne bude njegovo puko opisivanje, nego da, uz hronolo{ku rekonstrukciju, ~esto opore svakodnevice, istovremeno bude i nauka o ~ovjeku ovog prostora op}enito, a o bosanskomuslimanskom posebno. Ona }e istovremeno biti poku{aj da se otkriju i razjasne neki od nepromjenljivih i univerzalnih principa ljudske prirode. Neko je u nauci ve} primijetio kako je jedan od paradoksa historije da su oni narodi koji su iza sebe ostavili monumentalna djela materijalne kulture, kao dokaz i potvrdu svog postojanja, vremenom uglavnom i{~ezli, dok su oni narodi koji su oblikovali i ostavljali ideje i kulturnopoliti~ke ciljeve pre`ivjeli i ostali u povijesti. Dru{tvo ili narod bez ideja nema historije. Ova }e se historija, ne zanemaruju}i bo{nja~ku materijalnu kulturu i njene spomenike, uglavnom nastojati baviti idejama kojima su se Bo{njaci u svojoj povijesti rukovodili i koje su im omogu}ile da kao narod pre`ive i opstanu svoji na svome. Dostojevski je smatrao da ni ~ovjek niti nacija ne mogu postojati bez neke velike ili uzvi{ene ideje. Drugim rije~ima, ova bi historija, s obzirom na vrijeme u kojem se pi{e, htjela biti, kako to svojevremeno re~e engleski filozof Edmund Burke, "savez izme|u mrtvih, `ivih i onih jo{ nero|enih". Uz napomenuti vremenski raspon razvoja Bo{njaka potrebno je ovdje utvrditi i odrediti i prostorni okvir njihove historije, njihovu teritorijalnu rasprostranjenost i brojnost. Najzad, prije po~etka izlaganja samog toka bo{nja~ke povijesti, neophodno je razrije{iti dilemu oko etni~kog, odnosno nacionalno–politi~kog imena Bo{njaka i naziva njihovog jezika. Bo{njaci nastanjuju sredi{nji ju`noslavenski etni~ki i balkanski geopoliti~ki prostor, na kojem u teritorijalnom kontinentu `ive od rijeke Vardara i planinskih masiva [are i Prokletija na jugoistoku do rijeka Save i Une na sjeverozapadu. Na tom svom prostoru Bo{njaci `ive u teritorijalno ve}oj 8

ili manjoj mjeri izmije{ani sa Srbima, zatim Hrvatima, Crnogorcima, Albancima i Makedoncima. Prema popisima stanovni{tva iz 1971, 1981. i aprila 1991. Bo{njaci su – pod tada etni~ko–vjerskim imenom Musliman – bili tre}a najbrojnija nacija u biv{oj jugoslavenskoj dr`avi. Prema popisu iz aprila 1991. u tada{njoj je Jugoslaviji `ivjelo ukupno 2.376.646 ljudi koji su se izja{njavali kao Muslimani. Preko 80 % ovih Muslimana `ivjelo je u Bosni i Hercegovini, {to je u apsolutnom broju iznosilo 1.905.018 ili 43,7 % ukupnog stanovni{tva Bosne i Hercegovine. U ostalim dijelovima biv{e Jugoslavije prema istom popisu `ivjelo ih je u Crnoj Gori 89.932 (14,6 %), u Vojvodini 6.079 (0,3 %), Kosovu 57.408 (2,9 %), na podru~ju u`e Srbije 173.871 (3,0 %), u Hrvatskoj 47.603 (1,0 %), u Makedoniji 70.000 (3,3 %), te u Sloveniji 26,725 (1,36 %). Svi navedeni popisi stanovni{tva pokazuju da su Bo{njaci mlada i vitalna nacija. Tako su Muslimani prema rezultatima popisa iz 1971. godine imali najvi{i natalitet u biv{oj Jugoslaviji, tj. 16,7 % na 1.000 stanovnika, a istovremeno najni`i mortalitet, svega 6,2 umrlih na 1.000 stanovnika. Taj se demografski trend u osnovi nastavio tokom narednih dvadeset godina. Bosna je jo{ od ranog srednjeg vijeka, kao grani~na zemlja izme|u Bizanta i Frana~ke, a kasnije i Srbije i ugarsko–hrvatske dr`ave, bila podru~je su~eljavanja i sukobljavanja razli~itih politi~kih i vjerskih interesa i ideja. Politi~kim `ivotom feudalne Bosne dominirala je autohtona bosanska vlastela, a vjerskim Crkva bosanska. Kroz stolje}a u Humu ja~a pravoslavno stanovni{tvo, a u sredi{njim dijelovima Bosne katoli~ko, zahvaljuju}i prije svega kulturno–politi~kom djelovanju franjevaca. Od sredine XIV i tokom XV st., dolaskom Turaka–Osmanlija, ovo vjerski {aroliko stanovni{tvo postepeno prihvata islam. Tako se na bosanskom dr`avnom tlu i bosanskoslavenskoj etni~koj podlozi, te novo{tokavskom jezi~nom izrazu, asimiliranjem islama kona~no oblikuje bosanskomuslimanski ili, kra}e, bo{nja~ki etnos, narod ili nacija, naspram ostalim Ju`nim Slavenima istog jezika (Srbima, Hrvatima i Crnogorcima), ali razli~itog vjerskog i kulturno–politi~kog iskustva. Historija Ju`nih Slavena, odnosno op}enito Balkana, u velikoj je mjeri historija seoba i razli~itih migracija, izazvanih uglavnom ekonomskom nu`dom ili ~estim ratovima, kojima je kroz stolje}a vi{e puta mijenjana etni~ka slika i struktura cijelih regiona, zemalja i krajeva. Kada je o Bo{njacima kao muslimanima rije~, glavni uzrok i razlog njihovih migracija jeste skoro neprekidni genocid, koji se nad njima vr{i ve} gotovo tri stolje}a od strane njihovih hri{}anskih i kr{}anskih susjeda i raznih balkanskih i drugih dr`ava, kako biv{ih tako i sada{njih. Osmanska osvajanja i ratovanja, uglavnom sa Habsburgovcima i Mlecima, u kojima je sa obje strane u~estvovao 9

velik broj pripadnika svih ju`noslavenskih naroda, bila su pra}ena obostranim razaranjem, plja~kom i ubijanjem, {to je redovni scenarij svih ratova. Ovdje je bitno primjetiti da Osmanska carevina, kao islamska dr`ava, nije tokom svojih osvajanja vr{ila nikakvo vjersko niti fizi~ko zatiranje i uni{tavanje pokorenih naroda. U skladu sa {erijatskim principom i praksom, po kojoj narodi koji imaju "knjigu Bo`ijeg otkrovenja" (Jevreji i kr{}ani) u`ivaju u islamskoj dr`avi status za{ti}enih manjina, pokoreno se nemuslimansko stanovni{tvo odr`avalo kroz stolje}a osmanske vladavine. Pokoreni su se narodi na razli~ite na~ine uklju~ivali u osmanski privredni, vojni i upravni sistem i tako se vjerski i kulturno o~uvali i odr`ali. Nasuprot tome, opadanjem mo}i Osmanske carevine i njenim postepenim povla~enjem iz srednje Evrope, Bo{njaci su kao muslimani ubijani, progonjeni ili silom pokr{tavani, tako da ih danas nema u mnogim zemljama i krajevima gdje su nekad u ve}ini ili velikom broju `ivjeli. Tako je Bo{njaka potpuno nestalo u Ugarskoj, Slavoniji, Lici, Krbavi, Dalmaciji, Boki Kotorskoj, dana{njoj zapadnoj Srbiji, te staroj Crnoj Gori i biv{oj isto~noj Hercegovini (Nik{i} i dr.). Bo{njaci su se odr`ali u nekoliko manje ili vi{e kompaktnih podru~ja ili regija, odnosno {irih geopoliti~kih cjelina. Tako se po regijama, idu}i od jugoistoka prema sjeverozapadu, izdvajaju ~etiri skupine. Prvu ~ine Gorani ili Goranci, koji nastanjuju staru {arplaninsku `upu Goru na jugu Metohije. Ta se `upa danas uglavnom poklapa sa teritorijom op}ine Draga{ u blizini Prizrena. Goranska naselja, kojih ukupno ima 31, od kojih devet u Albaniji a dva u Makedoniji, ~vrsto su slavenskomuslimanska. Glavno zanimanje Goranaca je sto~arstvo, a dugo su bili poznati i po dobrim majstorima pu{karima. Kao pe~albari po velikim gradovima biv{e Jugoslavije, gdje ih ~esto pogre{no zamjenjuju sa Albancima, uglavnom su poznati kao vrsni slasti~ari, a u ranijim vremenima i kao sarafi. Goranci su uvijek teritorijalno bili odvojeni od Bosne. ^injenica da su se u popisima stanovni{tva od 1971. nacionalno izja{njavali kao Muslimani pokazuje da su i emocionalno bliski Bo{njacima, kako zbog iste vjere, tako i zajedni~kog slavenskog jezika, koji sami Goranci nazivaju "goranskim". Islam su prihvatili srazmjerno kasno, u XVIII st., da bi se kao sto~ari za{titili od napada susjednog albanskog plemena Ljumljana. Oni su u odnosu na pravoslavne Slavene istog jezika i u odnosu na vjerski istovjetne, ali jezi~ki odvojene Albance, uvijek znali sa~uvati svoju etni~ku posebnost. Nasuprot tome, kada se na|u u bosanskomuslimanskoj sredini brzo se asimiliraju i u cijelosti poistovje}uju sa Bo{njacima. Gorancima su sli~ni Torbe{i, koji `ive po planinskim selima zapadne Makedonije, na podru~ju Male Reke i Velesa. Ima ih i po ju`nim skopskim 10

selima, pa se cijela ta oblast nekad nazivala Torbe{ijom. Torbe{i su dio nekada{njeg mija~kog plemena koje nastanjuje sliv rijeke Radike, sa 23 sela, od kojih su najve}a Gali~nik i Lazarpolje, dok su najve}a torbe{ka naselja Gorno Vranovci i @ernonica. Mijaci su nekada bili posebno pleme, pa se no{njom, govorom i obi~ajima jasno odvajaju od okolnog stanovni{tva. Bave se zemljoradnjom i sto~arstvom, a kao pe~albari raznim zanatima. Etnolozi koji su se bavili prou~avanjem njihovog `ivota zapazili su da "pravoslavni Mijaci smatraju samo sebe pravim Mijacima, a za svoje zemljake i sunarodnike muhamedance upotrebljavaju imena Kurki i Torbe{i". Danas se ne mo`e pouzdano re}i koliko je prihvatanje islama odvojilo Torbe{e od mati~nog makedonskog etnosa. U svakom slu~aju, Torbe{i su sa~uvali svoj jezik i govore kao i Mijaci gali~kim dijalektom. U Makedoniji se susre}e i jedan broj Bo{njaka doseljenih uglavnom iz Sand`aka. Oni su se po~eli doseljavati odmah poslije 1945, kupuju}i zemlju od doma}eg muslimanskog stanovni{tva koje se iseljavalo u Tursku. Prema starijim istra`ivanjima, iz pedesetih i po~etka {ezdesetih godina, Bo{njaci su osnovali u Makedoniji tri ve}e oaze: u Skoplju i njegovoj okolini te u okolini Velesa i Prilepa. Doseljenici su svoj jezik, skupa sa okolnim mje{tanima, nazivali "bo{nja~kim". Ve}ina se ovih Bo{njaka iz Sand`aka vremenom iselila u Tursku. Sljede}u skupinu Bo{njaka ~ine, uvjetno re~eno, crnogorski muslimani, zatim muslimani u Novopazarskom sand`aku, s obje strane srpsko–crnogorske granice, te najzad muslimani u Bosni i Hercegovini, ~iji se savremeni teritorijalno–politi~ki okvir postepeno oblikovao nizom ratova i me|unarodnih ugovora u vremenu 1699–1878. godine. Povijesno su se kao jedna nacionalno–politi~ka cjelina oformili Bo{njaci u Bosni i Hercegovini i Sand`aku, uz veliku etni~ko–kulturnu bliskost sa muslimanima u Crnoj Gori. Teritorijalni supstrat politi~kom i op}enito etni~kom oformljenju Bo{njaka bio je Bosanski ejalet ili pa{aluk, kao neposredni dr`avno–pravni, odnosno teritorijalno–politi~ki produ`etak Bosanskog kraljevstva. Jo{ od vremena kralja Tvrtka I Kotromani}a pa sve do uo~i austrougarske okupacije 1878. prostor dana{njeg Sand`aka bio je sastavni dio Bosne, kojoj je u svakom pogledu politi~ki, ekonomski i kulturno u cijelosti pripadao. Odatle naziv Bosanski Musliman ili Bo{njak obilje`ava Ju`nog Slavena koji se etni~ki oformio na historijskom teritoriju Bosne, pod kojom se uvijek kao njen sastavni dio, jo{ od srednjeg vijeka, podrazumijevala i Humska zemlja, kasnije Hercegovina. U slu`benom imenu zemlje dvo~lani naziv Bosna i Hercegovina uveden je tek u vezi sa austrougarskom okupacijom. Poseban je slu~aj odr`anja nekada{njeg Novopazarskog sand`aka, ili jednostavno Sand`aka, kao geopoliti~ke cjeline na kojoj `ive Bo{njaci. Ri11

je~ju sand`ak u Osmanskom carstvu se nazivala osnovna vojna upravno–teritorijalna jedinica. Osnovno je zna~enje rije~i zastava ili bajrak. Upravo je negdje u Sand`aku zabilje`ena pjesma u kojoj se nalaze stihovi: "Dobra konja {to je za sand`aka / da mi nosi careva bajraka." To je prosto zna~ilo da se u svakom sand`aku u slu~aju rata imao pod jedan bajrak iskupiti odre|eni broj vojnika. U vrijeme njegove pune mo}i u Osmanskom carstvu je bilo nekoliko stotina sand`aka. ^ak je jo{ i 1800. njihov broj iznosio 290, raspore|enih u 25 ejaleta. Opadanjem Carstva njihov broj se postepeno smanjuje. Kona~no su ukinuti zakonom od 20. I 1921. i preure|eni u vilajete. Nakon toga na politi~kom i diplomatskom prostoru ostala su samo dva sand`aka. To su Alexandrette, tj. turski Iskenderun, na tursko–sirijskoj granici, i nekada{nji Novopazarski sand`ak. Sand`ak i zaljev Alexandrette je izme|u dva svjetska rata dugo bio predmetom diplomatskog spora izme|u Turske i Sirije, koja je bila pod francuskom upravom. Francuska je kona~no Ankarskim sporazumom 23. VI 1939. priznala sporni sand`ak i zaljev Turskoj. Biv{i sand`ak Alexandrette time je postao vilajet Hatay, sa gradovima Iskenderunom i Antakyom. Tako je u svijetu ostao samo jedan Sand`ak, pisan velikim po~etnim slovom, koji spada u najzna~ajnije historijske i geopoliti~ke prostore bo{nja~kog naroda. Muslimani slavenskog porijekla i jezika u dana{njoj Crnoj Gori, osim onih u Sand`aku, Nik{i}u i Kola{inu, nisu nikad du`e vrijeme bili u sastavu Bosanskog ejaleta ili pa{aluka. Samo kra}e vrijeme, osamdesetih godina XVII st., isto~na granica Bosanskog pa{aluka protezala se ~ak do @abljaka, stare prijestolnice Crnojevi}a, na u{}u Mora~e u Skadarsko jezero, pa su tako i muslimani Podgorice, Spu`a, Bara, Plava i Gusinja dr`avno–pravno bili stanovnici Bosne. U tom su sklopu Plav i Gusinje predstavljali zna~ajnu subkulturnu mikroregiju, ~iji su se stanovnici, bar {to se ti~e susjednih Albanaca, smatrali i nazivali Bo{njacima. Bez obzira na kratkotrajnost tih administrativno-politi~kih veza, muslimani navedenih mjesta su se bez sumnje, po svojim kulturnim odlikama, porijeklu, jeziku i osje}anjima sastavni dio bo{nja~kog korpusa. [tavi{e, muslimani navedenih mjesta danas se u politi~kom smislu deklariraju i identificiraju sa sand`a~kim muslimanima. Uz sve navedene krajeve velik broj Bo{njaka `ivi odranije u dijaspori, posebno u Turskoj, zatim u SAD, te kao radnici na tzv. privremenom radu u Njema~koj, Austriji i drugim zemljama zapadne Evrope. Naziv Musliman, koji je u posljednjih osam–devet decenija upotrebljavan za Bo{njake, poti~e od arapske rije~i muslim, {to je particip aktiva od rije~i islam, u zna~enju "predati se Bogu". Rije~ musliman je perzijski plural od arapskog muslim, a ozna~ava pripadnika islamske vjere. Ovaj 12

perzijski plural upotrebljava se u turskom (müsliman) i bosanskom jeziku kao singular. U posebnim povijesnim prilikama taj je pojam na ju`noslavenskom etni~kom i politi~kom prostoru dobio u posljednjih sto godina zna~ajne etni~ke, odnosno nacionalne oznake slavenskog muslimanskog stanovni{tva u Bosni i Hercegovini, Sand`aku, Crnoj Gori i Kosovu. U tom zna~enju taj je pojam pisan velikim po~etnim slovom, obi~no kao Musliman ili Muslimani. Taj je naziv djelimi~no kori{ten i u dijaspori, kako u okolnim zemljama tako i u zemljama zapadne Evrope. Izuzetak je u tom pogledu Turska, gdje se veoma brojna i razgranata bosansko–muslimanska dijaspora uvijek i isklju~ivo nazivala bo{nja~kim imenom. Isti je slu~aj i u Sjedinjenim Ameri~kim Dr`avama. Bo{nja~kom imenu priklonio se po~etkom {ezdesetih godina dio politi~ke emigracije oko lista Bosanski pogledi. Srednjovjekovni Bosanci danas se u literaturi i govoru naj~e{}e nazivaju bogumilima, kao navodne prista{e u~enja nekog bugarskog hereti~kog popa Bogumila iz X stolje}a. Bez obzira koliko danas bilo popularno, ime bogumili ili bogomili ne odgovara stvarnosti, jer se srednjovjekovni Bosanci nikad nisu nazivali tim imenom. Oni su sebe nazivali krstjani, "dobri Bo{njani" ili naj~e{}e i najjednostavnije "dobri ljudi". Ime bogumili samo se jedanput susre}e u srednjovjekovnim izvorima i odnosi se na jedan sasvim ograni~en prostor. Konstantin Filozof, osniva~ poznate prepisiva~ke {kole u manastiru Manasija na Resavi, u svom `ivotopisu Stefana Lazarevi}a, nastalom 1431–35. godine, ka`e da su stanovnici bosanskog grada Srebrenice "svi jeresi bogomilske". Cijelo vrijeme osmanske vladavine za muslimane u Bosni, tj. Bosanskom ejaletu ili pa{aluku, koji je u razli~ita vremena obuhvatio, pored dana{nje Bosne i Hercegovine, mnoge okolne teritorije, upotrebljavala su se dva naziva. Prema Turcima i prema osmanskim vlastima u Carigradu bosanskohercegova~ki, sand`a~ki i ostali muslimani slavenskog porijekla i jezika sebe su u etni~kom, politi~kom i jezi~kom smislu smatrali i nazivali Bo{njacima. Tako su ih nazivali i Turci i osmanska administracija u svojim slu`benim aktima. U mnogim slu`benim spisima Porte bo{nja~ko ime se kao regionalna i narodna oznaka susre}e u raznim oblicima (Bosnaklar, Bosnak taifesi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm, sve u zna~enju Bo{njaci ili "bosanski narod"). Isti naziv za bosanske muslimane, tj. Bo{njaci ili "bosanski narod", koristio se i u pismima koja su Husein-kapetan Grada{~evi} i istaknuti sudionici njegovog pokreta upu}ivali austrijskim vlastima i knezu Milo{u Obrenovi}u. U tom je smislu Husein-kapetan bio izri~it u pismima austrijskom kancelaru Metternichu, datiranim u Travniku i Grada~cu 13. III, odnosno 23. VI 1832. godine. Ovaj je termin koristio i Ali-pa{a Rizvanbegovi} u prepisci sa austrijskim vlastima u Dalmaciji. Istovremeno se za Bo{njake 13

u svakodnevnom govoru i pisanoj rije~i upotrebljavao naziv Tur~in, kao vjerska oznaka kojom se htjelo re}i da su oni "turske", tj. islamske vjere, ~ime su se jasno razlikovali od pripadnika ostalih ju`noslavenskih naroda istog ili zajedni~kog jezika, ali drugih vjeroispovijesti. U tim su relacijama ovaj termin koristili i muslimani i njihovi susjedi nemuslimani u Bosni i Hercegovini i okolnim ju`noslavenskim zemljama. Me|utim, i u osmansko doba Bo{njaci su se znali ogra|ivati od naziva Turci. Tako je zabilje`eno da su 1568. neki Bo{njaci odbili da u ispravu o zaklju~enju nekog posla u Zadru budu upisani kao Turci, pa su na vlastiti zahtjev uvedeni kao "Mussolmani di Bossina". Poslije austougarske okupacije 1878, po~eo se slu`beno za Bo{njake koristiti termin Muhamedanci ili Muhamedovci, prema njema~kom Muhammedaner. Taj je naziv koristila i {tampa, ali ga narod nije prihvatio, nego se i dalje slu`io imenima Bo{njak ili Tur~in. Istovremeno sve vi{e u upotrebu ulazi naziv musliman. U izmijenjenim nacionalno–politi~kim odnosima ovaj se naziv po~inje sve ~e{}e koristiti, potiskuju}i prethodne. ^lancima u listovima Bo{njak i Behar bo{nja~ka je javnost 1900. otvoreno zahtijevala da se termin Muhamedanac, kao neprimjeren, sekta{ki i uvredljiv, izbaci iz slu`bene upotrebe i zamijeni nazivom Musliman. Nakon toga u bo{nja~koj {tampi i publicistici upotrebljava se isklju~ivo rije~ Musliman, {to i narod prihvata kao svoju savremenu etni~ku, odnosno nacionalno–politi~ku oznaku. Bo{njaci su mogli u tom prelomnom i zbunjuju}em vremenu biti Bo{njaci u jezi~kom smislu samo u odnosu na Turke, a u politi~kom u odnosu na Osmanlije, tj. Carigrad. ^im je okupacijom 1878. Carigrad izgubio ulogu presudnog politi~kog ~inioca, ime Bo{njak po~elo se samo gasiti i gubiti. Ovo tim prije {to su mu okupacione vlasti, po uzoru na Osman [erif Topal-pa{inu politiku u Bosni {ezdesetih godina pro{log stolje}a, davale interkonfesionalno zna~enje, obuhvataju}i tim terminom sve stanovnike Bosne i Hercegovine, bez obzira na vjeroispovijest. Pravoslavni i katolici odbacili su to u ve}ini jo{ {ezdesetih godina, a poslije okupacije isto su u~inili i muslimani. Narod je iz svakodnevne `ivotne prakse i iskustva osjetio da se u novim prilikama u odnosu na pravoslavne i katolike, tj. Srbe i Hrvate, sa kojima dijeli isti `ivotni prostor, mo`e u politi~kom i kulturnom pogledu ravnopravno odrediti jedino muslimanskim imenom. Prelomni trenutak u bo{nja~kom kulturno–politi~kom i nacionalnom preporodu, koji je po~eo sredinom osamdesetih godina pro{log stolje}a, dogodio se 1899/1900. godine, sa po~etkom borbe bosanskih muslimana za vjersku i vakufsku–mearifsku autonomiju i pokretanjem Behara, petnaestodnevnog "lista za pouku i zabavu", kao prvog bo{nja~kog knji`evnog 14

~asopisa. Od tada rije~i musliman i muslimanski dobijaju u Bosni i Hercegovini, a skoro istovremeno i u Sand`aku, znatno {ire zna~enje od oznake pripadnika islama. Tako ve} od kraja XIX st. sve politi~ke organizacije i stranke, kulturne i privredne ustanove, kiraethane ili ~itaonice, sportska dru{tva i ostala pregnu}a i poduze}a koja se formiraju i nastaju me|u Bo{njacima imaju u svom nazivu isklju~ivo atribut muslimanski ili, rje|e, islamski. Takvo stanje i praksa odr`ali su se i dalje potvrdili u vremenu izme|u dva svjetska rata. [to se ti~e naziva ili imena jezika kojim Bo{njaci govore, taj je jezik u srednjem vijeku naj~e{}e nazivan jednostavno slavenskim ili ilirskim, a ne{to kasnije bosanskim. Prvi spomen imena bosanski jezik nalazi se u jednom notarskom spisu grada Kotora od 3. VII 1436, u kojem je zabilje`eno da je gradski knez kupio petnaestogodi{nju djevojku "bosanskog roda i hereti~ke vjere zvanu bosanskim jezikom Djevena". Ninski biskup pisao je 1581. nekom fratru "bosanskim jezikom". U op}u upotrebu naziv bosanski jezik ulazi u XVII i XVIII stolje}u. Zabilje`eno je da su dubrova~ki poklisari po~etkom XVII st. pri~ali u Zvorniku nekom Bostand`i Mehmed-begu da "u audijenciji kod Njegovog Veli~anstva" (sultana) ne govore italijanskim, "nego ovim bosanskim jezikom". Slavni turski putopisac Evlija ^elebi bilje`i u XVII st. da Bo{njaci govore bosanskim jezikom, a spominje i prvi bosansko–turski rje~nik, koji je 1631. sastavio Muhamed Hevai Uskufi. Duvanjski biskup fra Pavle Dragi~evi} pi{e 1735. da u Bosni ima sve}enika koji se u vjerskim obredima poma`u bosanskim jezikom jer ne znaju dobro crkvenoslavenski. On dodaje da je katolicima u razgovoru sa pravoslavnima dovoljno da poznaju bosanski jezik. Od tada se ni`u brojni podaci da se u Bosni "eglendi{e bosanski" (Matija Ma`urani}, 1842, Ivan Kukuljevi} Sakcinski, 1858. i dr.). Srpski prvaci iz Hercegovine tra`ili su od Ali-pa{e Rizvanbegovi}a da se za vladiku, umjesto Grka, postavi ~ovjek "vi~an bo{nja~kom jeziku". Jusuf-beg ^engi} je u listu Bo{njak 3. XII 1891. pisao da se u pogledu vjere najbolje moliti Bogu na arapskom jeziku. Ali ako neko ne zna arapski, onda neka se moli na jeziku koji je svako "od svojih roditelja ~uo i nau~io, to jest ovdje bosanski". Naziv bosanski jezik ostao je u slu`benoj upotrebi i nakon austrougarske okupacije 1878, bez obzira na agresivnost srpske i hrvatske propagande da se to ime izbaci iz upotrebe. Zemaljska vlada BiH je 4. X 1907. jednom internom naredbom obavijestila sve nadle`ne organe da se "zemaljski jezik" (Landessprache) ima svuda slu`beno nazivati srpsko–hrvatskim, odnosno hrvatsko–srpskim. Time je zvani~no ukinut naziv bosanski ili bo{nja~ki jezik. S obzirom na tradiciju, ubrzo je posebnom vladinom odlukom 20. XI 1907. dozvoljeno Bo{njacima da u svojim autonomnim ustanovama mogu dalje 15

koristiti naziv bosanski jezik. Poslije 1918. u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, tj. Jugoslaviji, ta je praksa jednostavno ukinuta i napu{tena. Naziv bosanski jezik bio je u praksi prosto ekskomuniciran i fakti~ki zabranjen sve od 1945. do prvih mjeseci 1991, kada su ga Bo{njaci putem svoje {tampe i publicistike spontano vratili u upotrebu, {to je ve} nau~no utemeljeno i razrije{eno. Naziv Musliman kao etni~ko, odnosno nacionalno–politi~ko ime potpuno je afirmirano aktima NOP-a 1941–45, posebno odlukama AVNOJ-a, te zemaljskih antifa{isti~kih vije}a Bosne i Hercegovine, Sand`aka, Crne Gore i Boke Kotorske i Velike antifa{isti~ke skup{tine narodnog oslobo|enja Srbije. Posebnom deklaracijom o pravima gra|ana Bosne i Hercegovine, usvojenom na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a, u ljeto 1944, zajam~ena je jednakost i ravnopravnost Muslimana, Srba i Hrvata, izvojevana i ste~ena u zajedni~koj narodnooslobodila~koj, odnosno antifa{isti~koj borbi. U razdoblju izme|u 1947. i 1949. slu`bena je politika ustvari ukinula "nacionalno ime" Musliman, priznato u toku NOB-e. U~injeno je to pod pritiskom, kako se ne bi povrijedili odre|eni nacionalni, zapravo nacionalisti~ki, u prvom redu srpski interesi u Bosni i Hercegovini. Uz mnoge nedore~enosti, slu`bena se politika ve} prilikom prvog poslijeratnog popisa stanovni{tva 1948. vratila staroj praksi nacionalnog opredjeljivanja Bo{njaka. Prema tom nacionalisti~kom politi~kom konceptu, bosanski muslimani }e se, kao navodno jo{ etni~ki amorfna grupa, postepeno, zavisno od svog kulturnog napredovanja, nacionalno opredjeljivati bilo u srpskom, bilo u hrvatskom usmjerenju. Nakon dosta lutanja i zbunjenosti oko pitanja kojim imenom izraziti i ozna~iti bo{nja~ki etnos, slu`beno je krajem {ezdesetih godina usvojena, ve} odranije u praksi rasprostranjeno, kao nacionalna oznaka, ime Musliman, odnosno Muslimani. Po~etkom 1960. redakcija Re~nika, odnosno Rje~nika srpskohrvatskog/ /hrvatskosrpskog jezika dviju matica, srpske i hrvatske, uz Srbe, Hrvate i Crnogorce, posebno je istakla i bosanske muslimane kao ravnopravan subjektivitet u pitanjima zajedni~kog jezika. Svoj nacionalni identitet Bo{njaci su, prema datim mogu}nostima, potpuno iskazali i potvrdili popisima stanovni{tva 1971, 1981. i 1991. godine. Ime Musliman u prvom redu je proisteklo iz slo`ene politi~ke historije Bosne i Hercegovine, te op}enito muslimana na ju`noslavenskom prostoru i namjernog manipuliranja njihovom vjerskom i etni~kom, odnosno nacionalnom pripadno{}u od razli~itih interesnih grupa i politika, kako unutar tako i izvan Bosne. U godinama neposredno pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu (1992) u kolokvijalnom govoru, {tampi, publicistici te nau~nim raspravama sve se ~e{}e ~uo i pisao dvo~lani naziv Bosanski Muslimani, kao oznaka za sve Bo{njake na histo16

rijskom tlu nekada{njeg Tvrtkovog Bosanskog kraljevstva, te u teritorijalno–politi~kom kontinuitetu s njim, kasnijeg Bosanskog pa{aluka. Upotreba naziva Bo{njak postepeno se aktualizira u vrijeme kraha komunisti~kog re`ima 1989/90. godine. U pravom {arenilu politi~kih stranaka, grupa i ideja, nastalih raspadom Saveza komunista Jugoslavije, artikulira se, me|u ostalim, i bo{nja{tvo kroz razli~ite politi~ke, intelektualne, akademske i druge rasprave. Od po~etka agresije na Bosnu i Hercegovinu aprila 1992. i nevi|enog genocida nad Bo{njacima, te sa organiziranjem vlastitih oru`anih snaga i herojskim otporom agresorima, u narodu se spontano sve ~e{}e po~eo upotrebljavati naziv Bo{njak i Bo{njaci, kao nacionalna oznaka bosanskih muslimana. Tokom dvije godine rata, stradanja, otpora i borbe, naziv Bo{njak, kao etni~ka i nacionalno–politi~ka oznaka, dobio je u {tampi i drugoj javnoj govornoj i pisanoj rije~i prakti~no ravnopravno mjesto sa do tada uobi~ajenim i jo{ ustavno va`e}im terminima Musliman, odnosno Bosanski Muslimani. Bio je to spontan proces vra}anja u upotrebu starog bosanskomuslimanskog narodnog imena, analogan, tako|er, spontanom procesu tokom kojeg se prije jednog stolje}a to ime izobi~ajilo iz svakodnevnog, kako javnog tako i privatnog `ivota. Na Drugom bo{nja~kom saboru 28. IX 1993. u Sarajevu plebiscitarno je prihva}en naziv Bo{njak. To je samo potvr|eno Daytonskim sporazumom i Ustavom Bosne i Hercegovine od 21. XI 1995. godine. Ipak, sam naziv Bosanski Muslimani nije u historijskom smislu bez svoje samozatajne snage. Kada je u uvjetima [estojanuarske diktature u Kraljevini Jugoslaviji 31. I 1930. godine ukinut [tatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko–mearifskih poslova u BiH od 15. IV 1909, provedena je jedinstvena organizacija Islamske zajednice za teritoriju cijele dr`ave, pod nazivom Islamska vjerska zajednica. Time je re`im posredno priznao da pored islamske vjerske organizacije postoje i mogu postojati i druge kulturne i sli~ne organizacije pod muslimanskim imenom. Pojam pravoslavni, rimokatolik, evangelik itd. imao je uvijek u biv{oj Jugoslaviji isklju~ivo vjersko zna~enje, dok je pojam musliman, iako mu je odricana etni~ka indentifikacija u najmanju ruku, shvatan i smatran kao poseban politi~ki fenomen. U vrijeme rasprava, otvorenih Sporazumom Cvetkovi}–Ma~ek i uspostavljanjem Banovine Hrvatske, o preure|enju Kraljevine Jugoslavije i njenoj eventualnoj federalizaciji, moglo se tokom 1939–40. godine ~uti u stru~noj javnosti da je "duhovito i ta~no" da se "muslimani u Bosni i Hercegovini imaju smatrati kao posebna etni~ka zajednica". U povijesnom smislu tu zajednicu zapravo ~ine Bo{njaci.

17

I DIO

SREDNJOVJEKOVNA BOSNA

Geopoliti~ki polo`aj Bosne i Hercegovine

U odre|enju svakog naroda bitna su dva osnovna elementa: porijeklo, odnosno etnogeneza i prostor na kojem `ivi. Svaka rekonstrukcija povijesti Bo{njaka mora po~eti pitanjem njihovog porijekla kao naroda i njihove etnogeneze. Zato je neophodno prethodno odre|enje historijskog prostora i uvjeta u kojima su Bo{njaci kao poseban etnos nastali i nacionalno–politi~ki se razvijali i do danas odr`ali. Bosanski je muslimanski ~ovjek povijesno `ivio i `ivi u izuzetno slo`enim okolnostima koje su ga oduvijek tjerale da sam o sebi razmi{lja. "Nazva{e me Hamzom / Kao {to nazva{e hiljadama ljudi / Iz pustinja divljih beduina (…) / I onih s pazara visokog Irana / [to prodaju }ilime / Biser, nakit, `ene. / O ~udno je to, ~udno / Da ovdje / U na{oj zemlji kraj Evrope / Hamzom zovu mene! / ^esto mislim na te / Muhamedov stri~e, / O, veliki Hamza (…) / U bici kod Uhda. / Ko lav se bori{ (…) / O, ~udno je to, ~udno / Da ovdje / U na{oj zemlji kraj Evrope / Hamzom zovu mene!" Tako je pjevao Hamza Humo 1924. godine, poku{avaju}i da odgonetne tu vje~itu bosansku ili bo{nja~ku muslimansku upitanost, ko smo, odakle smo, gdje smo i kuda idemo. Bo{njaci su zaista, kao bosanskomuslimanski i islamski narod, u naj{irem smislu rije~i geografski u Evropi, ali ipak pokraj, a ~esto i vrlo daleko od nje. Bez obzira na to {to je islam jedna od bitnih odrednica njihovog etni~kog identiteta, njihov je kategorijalni aparat u biti helenisti~ki, tj. evropski. Bo{njaci kao muslimani `ive na Balkanu, a Evropa je kr{}anska, bilo da je katoli~ka, protestantska ili anglikanska. Francuski histori~ar Pierre Chauni, u svom kapitalnom djelu Civilizacija klasi~ne Evrope odre|uje Evropu pojmom "kr{}anski svijet", iza kojeg stoji "hiljadugodi{nja upotreba, {est stolje}a kri`arskih ratova, bogata riznica osje}anja i sazvu~ja". Evropa je kao pojam (od asirsko–gr~ke rije~i ereb, {to zna~i "zalazak sunca") ro|ena u XVII st., a klasi~nom je postala u doba prosvjetiteljstva oko 1750. godine. Bez obzira na to {to je termin Evropa u Engleskoj, Holandiji i Francuskoj u biti preovladao oko 1660, izraz "kr{}anski svijet" jo{ dugo ostaje u upotrebi u [panjolskoj, na jugu Italije i Veneciji, u Austriji, Ugarskoj i Poljskoj, gdje je pred osmansko–turskom opasno{}u `ivio stari duh krsta{kih ili kri`arskih ratova. Sve su te zemlje 21

opkoljavale i opkoljavaju Balkan, koji je etni~ki, jezi~ki i vjerski najslo`eniji dio Evrope, shva}ene kao kulturno–povijesni i geografski pojam. Najva`niji ~inilac te slo`enosti i razli~itosti sigurno je islam, odnosno muslimani razli~itog jezika i porijekla, koji na Balkanu `ive manje ili vi{e izmije{ani, kako me|usobno tako i sa pripadnicima razli~itih pravoslavnih naroda (Srba, Makedonaca, Grka, Bugara, Crnogoraca, Rumuna), te katoli~kih Hrvata. Evropu i islam, kao bitnu komponentu Balkana, vrlo je te{ko, kako je to primijetio tunisko–francuski profesor Hi{am D`ait, komparativno prou~avati. Upore|uje se jedan geografski pojam sa islamom kao religijom i slo`enom civilizacijom, koja se prostire od Filipina i Indonezije na istoku do marokanske obale Atlantika na zapadu. U Evropi, izuzimaju}i evropsku Tursku i evropske dijelove biv{eg SSSR-a, `ivi {est do sedam miliona muslimana evropskog korijena i jezika, me|u kojima su, kako je to primijetio ameri~ki antropolog William Lockwood, historijski i politi~ki upravo najzna~ajniji bosanski muslimani, odnosno Bo{njaci. Skoro sve etni~ke skupine na Balkanu mogu se u osnovi odrediti na temelju dva kriterija: jezik i vjera. Kod Albanaca, bez obzira na vjeroispovijest, jezik je imao odlu~uju}u rije~ u etni~kom ili nacionalnom konstituiranju i homogeniziranju. Nasuprot tome, kod ve}ine Ju`nih Slavena, sa izuzetkom Bugara, Makedonaca i Slovenaca, vjera je bila i ostala etni~ka vododjelnica i osnovni element etni~kog odre|enja i nacionalne kohezije. Po~etni ~inilac u etnogenezi Bo{njaka svakako su slavenski etnicitet i jezik koje su oni, kao i ostali Ju`ni Slaveni, donijeli na Balkan iz neke svoje, jo{ nedefinirane pradomovine, negdje iza Karpata. Bosanski su Slaveni naselili sredi{nji dio ju`noslavenskog etni~kog prostora i na njemu vremenom izgradili svoju sna`nu feudalnu dr`avu, koja je u vrijeme kralja Tvrtka I Kotromani}a, u drugoj polovini XIV st. zauzimala {iroke prostore na sve ~etiri strane svijeta, daleko izvan granica dana{nje BiH. Prilikom doseljavanja Slaveni su u Bosni zatekli ne{to romaniziranog stanovni{tva, uglavnom ilirskog i tra~kog porijekla. To se stanovni{tvo pred velikom slavenskom najezdom povla~i u planine, gdje se po prirodi stvari bavi sto~arstvom. Slaveni ih nazivaju vlasima, po starogermanskoj rije~i Wallch, {to zna~i Roman ili Rimljanin. U svim pravnim izvorima i dokumentima srednjovjekovne Bosne, Srbije i Dubrovnika rije~ju vlah ozna~ava se feudalno zavisni sto~ar. Vlasi se vremenom slaviziraju, asimiliraju i stapaju sa Slavenima razli~itih vjera. Rije~, od kasnog osmanskog razdoblja pa sve do danas zadr`ava, sa stanovi{ta muslimana, kada su u pitanju pravoslavni i katolici, izvjestan pogrdan smisao. Kada su u pitanju muslimani, korelativ pojmu vlaha kao sto~ara je balija, sve u zna~enju prost i primitivan ~ovjek. 22

U svojoj etnogenezi bosanski Slaveni, kasnije Bo{njaci ili Bosanski Muslimani, kao sredi{nji ju`noslavenski narod, vrlo malo su se mije{ali sa drugim narodima, {to nije slu~aj sa okolnim Ju`nim Slavenima, u ~ijoj je etnogenezi udio neslavenskog elementa prili~no zna~ajan – na istoku Grka, Albanaca, Cincara, Rumuna i drugih, a na zapadu Nijemaca, Italijana, Ma|ara, ^eha itd. Bo{njaci su se rijetko krvno mije{ali ~ak i sa drugim muslimanima neslavenskog porijekla, bez obzira na jake duhovne veze sa islamskim Orijentom. Manji broj Turaka i drugih orijentalaca, te ne{to vi{e Arnauta, koji su se doseljavali radi slu`be ili posla u Bosnu, vrlo brzo su se stapali sa doma}im muslimanskim svijetom. Ve} je ]iro Truhelka primijetio da su Bo{njaci najstariji i "naj~i{}i Slaveni u Bosni", {to su kasnije svojim istra`ivanjima potvrdili Milenko S. Filipovi}, [piro Kuli{i} te Muhamed Had`ijahi}. Cjelokupna su bosanskomuslimanska, to jest bo{nja~ka etnogeneza i historija uvjetovane i odre|ene Bosnom, kao sredi{njom ju`noslavenskom zemljom, te njenim teritorijalno–politi~kim i dr`avno–pravnim kontinuitetom, kao bitnim obilje`jem njene povijesti. Srednjovjekovna Bosna, u odnosu da druge ju`noslavenske zemlje i dr`ave pokazuje, kako demografsko– –etni~ku tako i geopoliti~ku stabilnost. U historiji Balkana nisu se, kako je to primijetio Ivo Banac, selili samo narodi nego i njihove dr`ave. Prvobitna je Srbija bila daleko na jugu od Dunava. Nastala u Ra{koj, ona se dalje {irila prema jugoistoku. Hrvatska je kao dr`ava nastala na Jadranu i gornjem Pounju, pa je kroz stolje}a svoje politi~ko te`i{te pomjerila prema sjeverozapadu. Naziv Crna Gora kao geopoliti~ka i narodna oznaka javlja se tek u XVIII st. i prvobitno se odnosio samo na ~etiri nahije na prostoru od Cetinja do Rijeke Crnojevi}a i Vira Crmni~kog na Skadarskom jezeru. Sredi{te slovena~ke ranofeudalne dr`ave bilo je u Koru{koj, na Polju Svete Gospe (Maria Saal), danas kod Klagenfurta u Austriji. Vremenom se etni~ko i politi~ko sredi{te Slovenaca pomjera u Kranjsku kada se u XIX st. javlja termin Slovenija kao geopoliti~ki pojam. Izuzetak je u tom pogledu Bosna, koja se, za razliku od okolnih zemalja, nije tokom povijesti selila niti cijepala, nego je u kontinuitetu, od njenog prvog spomena, sredinom X st. kao male zemlje oko izvora i gornjeg toka istoimene rijeke, do Austougarske okupacije, odnosno do danas postojala, bilo u svom u`em bilo u {irem prostornom okviru i obimu. Geopoliti~ko joj je sredi{te uvijek bilo i ostalo sarajevsko–viso~ko–zeni~ka kotlina. U geopoliti~kom i kulturnohistorijskom pogledu povijesna je sudbina Bosne bitno odre|ena podjelom Rimskog carstva na Isto~no i Zapadno, koju je kona~no 395. izvr{io Teodosije Veliki. Bosna je tako postala grani~nom obla{}u, ne samo izme|u dva posebna politi~ka entiteta nego 23

istovremeno i dvije civilizacije, koje su postepeno oblikuju: latinske, tj. rimokatoli~ke na zapadu i gr~kopravoslavne na istoku. Njihovi politi~ki rivaliteti i vjerski i kulturni uticaji upravo se prepli}u na tlu Bosne. Bosna je tako, jo{ od ranog srednjeg vijeka, kao grani~na zemlja izme|u Bizanta i Frana~ke dr`ave, a kasnije Srbije i ugarskohrvatske kraljevine, nastojala izboriti i odrediti vlastiti politi~ki i kulturni identitet. U nauci nema jedinstvenog mi{ljenja o postanku i zna~enju imena Bosna. Stariji su pisci ime Bosna dovodili u vezu sa tra~kim plemenom Besa, po kojem su, navodno, rijeka i zemlja Bosna dobile ime. Nauka je kasnije utvrdila da spomenuto tra~ko pleme nije u Bosni ostavilo nikakvih tragova, pa se ne mo`e ni dovoditi u vezu sa njenim imenom. Lajos Thallóczy i Karl Patsch korijen imena Bosna nalaze u ilirskoj rije~i bos, {to na albanskom ozna~ava mjesto gdje se ispire so. Bosna bi po tome bila isto {to i Solna zemlja ili Usora oko Tuzle, gdje se ispirala so. Ni ova teza nije odr`iva, jer Solna zemlja nije u prvim stolje}ima bosanske dr`avnosti pripadala pojmu Bosne u u`em smislu, nego oblasti Usora. U literaturi se ime Bosna ~esto izvodi iz imena rimskog municipija Bistue Nova, koji se obi~no smje{ta u okolinu Zenice ili Travnika. Po tome se municipiju navodno nazivala Bistuenska biskupija, koja se spominje u spisima salonitanskih sabora 530, odnosno 533. godine. Sli~no je mi{ljenje koje ime Bosne dovodi u vezi sa rimskom postajom Basante, negdje na u{}u Bosne u Savu. Filolog Anton Mayer izvodio je rije~ Bosna iz prastare indoevropske osnove bos ili bhog, u zna~enju "vode teku}ice" te bi Bosna zna~ila isto {to i rijeka. Neki rimski izvori spominju u tom smislu "Bathinus flumen" ili ilirski Bassinus, {to bi opet zna~ilo "teku}a voda". Ime Bosna bi se, prema nekim piscima, moglo dovesti u vezu sa rijetkom latinskom rije~ju bosina, kojom se ozna~ava granica (limes ili termines). Rije~ je, kao takva, izgleda, bila sa~uvana u govoru Franaka, koji su u VIII st. na podru~ju Bosne bili grani~ari prema Bizantu. Po tome bi Bosanci bili isto {to i grani~ari. Sva navedena mi{ljenja podudaraju se sa op}om tezom poznatog filologa Petra Skoka da su nazivi svih ve}ih savskih pritoka predslavenskog porijekla, bez obzira gdje im je korijen. Nasuprot tome, u literaturi postoje mi{ljenja da su Slaveni koji su se doselili na podru~je sredi{nje ili mati~ne Bosne donijeli to ime sa sobom, kao {to su u~inila i neka druga staroslavenska plemena, u prvom redu Hrvati i Srbi. Po tome je u slavenskoj pradomovini, negdje iza Karpata, `ivjelo pleme Bosna ili plemenski starje{ina po imenu Bosna. Stari su pisci smatrali da su Anti istovjetni Slavenima, a u izvorima iz IV st. spominje se neki antski vojvoda Bosa, ~ije bi se ime moglo dovesti u vezu sa rije~ju Bosna. Tome bi u prilog i{la ~injenica da se Bosna u srednjovjekovnim izvorima srazmjerno ~esto spominje kao mu{ko ime ili 24

`ensko li~no ime ili kao toponim u Dalmaciji, Hrvatskoj, Ugarskoj i Slova~koj. Ime Bosna spominje se 1082. kao toponim za jedan lokalitet u blizini Veszpréma u Ugarskoj. Ne{to kasnije, 1130. i 1138. u Kne{tvu Nitri u Slova~koj spominje se lokalitet Basan i kmet po imenu Boson. @ena nekog zadarskog priora nosila je u XI st. ime Bosna, a pod istim imenom spominje se 1103. neki monah u Biogradu na Moru. Na osnovi toga mo`e se zaklju~iti da ime Bosna ipak nije ostalo "od starijega tu|ega naroda", kako se to jo{ 1880. tvrdilo u Rje~niku JAZU, nego da se, izgleda, neko ve}e slavensko pleme Bosna naselilo u srednjoj Bosni i dijelu Dalmacije. U svakom slu~aju, bizantski car Konstantin Porfirogenit poznaje sredinom X st. ime Bosna, kao oznaku sredi{nje, tj. mati~ne zemlje Bosne. On u svom spisu De administrando imperio tim imenom naziva malu zemlju ("horion Bosona"), oko izvora, gornjeg i srednjeg toka istoimene rijeke, u kojoj se nalaze i dva grada, Katera i Desnek. Termin Katera je vjerovatno nastao od gr~ke rije~i kastron, kojom se op}enito ozna~ava svako utvr|enje, katera ili prosto grad, odnosno Gradac. Vjerovatno se nalazio negdje na {irem prostoru dana{njeg Sarajeva. Ime Desneka, drugog grada–utvrde u Bosni, ve}ina nau~nika dovodi u vezu sa ilirskim plemenom Destijati, koje je `ivjelo u srednjoj Bosni, izme|u Breze i Visokog. Desnek bi odatle bio "Desne Kastron", nekada{nji grad ili utvrda Destijata, lociran negdje oko Visokog. Za {ire podru~je Visokog, kao kasnijeg politi~kog sredi{ta srednjovjekovne Bosne, ~esto se jednostavno koristio naziv Bosna. Pored Bosne, Porfirogenit spominje i neke druge oblasti i mjesta koja su kasnije postepeno ulazila u sastav bosanske dr`ave. Tu je na prvom mjestu nastanjeni grad Soli (Salines, Ad Salinas), kao vjerovatno sjedi{te istoimene `upe, zatim oblasti Trebinje, Zahumlje i Paganiju (Neretljansku oblast), pljevsku (Pleba), imotsku (Emota) i hlivanjsku `upu sa istoimenim nastanjenim gradom. Na cijelom tom prostoru plemena i `upe se postepeno ujedinjuju radi odbrane od raznih vanjskih provala. U tome je oblast Bosna, zahvaljuju}i svom sredi{njem polo`aju u sarajevsko–viso~koj kotlini i geografskim odlikama, imala vode}u ulogu. Mati~na je zemlja Bosna svojom planinskom konfiguracijom predstavljala prirodno sredi{te dr`ave koja je svjesno htjela izbje}i politi~ke i kulturne uticaje, kako sa istoka tako i sa zapada, te na taj na~in izgraditi i o~uvati svoju samobitnost. Ime Bosna postepeno se prenosilo sa podru~ja Visokog na susjedne pripojene `upe i oblasti, tako da se ve} prije kraja X st. oblikuje na tlu Bosne dr`ava koju Pop Dukljanin u svojoj hronici navodi ravnopravno sa Ra{kom i Hrvatskom. [tavi{e, postoje sasvim utemeljni dokazi da se Bosna kao dr`ava uobli~ila prije drugih susjednih ju`noslavenskih ranofeudalnih dr`ava. Vjeruje se da je Sklavinija 25

(Sclavonia), koja se spominje u frana~kim analima i drugim ranofeudalnim izvorima, ustvari Bosna. Frana~ki anali spominju 838. kneza Ratimira, koji vlada na podru~ju Sklavinije, tj. Bosne. Prema nekim mi{ljenjima, sabor na Duvanjskom polju odr`an je vjerovatno krajem IX ili po~etkom X st., a u svakom slu~aju negdje izme|u 877. i 917. godine. Po tome je "Regnum Sclavorum", koje se spominje u Ljetopisu, ustvari Bosna, a "preblagi kralj Budimir" zapravo bosanski vladar. U svakom slu~aju, u podacima dukljanskog Ljetopisa postoji "jedan neprekinut niz kronolo{kih upori{ta, vezanih za poznate istorijske doga|aje, koji su se zbili u vremenskom razmaku od sredine X do kraja XI stolje}a". Bosna se u Dukljaninovom Ljetopisu prikazuje kao ve} srazmjerno velika zemlja, koja se prostire od Drine do gornjeg Vrbasa i jadranskog razvo|a, sa organiziranom vla{}u, na ~ijem se ~elu nalazi ban. Iz planinskog gnijezda izme|u Igmana i Vranduka, Drine i Vrbasa krenula je bosanska dr`avna ideja da u drugoj polovini XIV st. dosegne do poku{aja do tada naj{ire ju`noslavenske sinteze. Kralj Tvrtko I je, bez sumnje, bio jedna od najsposobnijih i najja~ih dr`avotvornih li~nosti cijele ju`noslavenske historije. On je odlu~no djelovao na pripajanju Bosni okolnih ju`noslavenskih zemalja, preuzimaju}i istovremeno njihovo politi~ko, dinasti~ko i dr`avopravno naslije|e. On je, po rije~ima jednog starijeg autora, imao sve pretpostavke da postane "prvi jugoslovenski kralj". U njegovoj dr`avni~koj i politi~koj li~nosti energija i mudra obazrivost stoje u ravnote`i, {to je prije jedna germanska nego slavenska crta. S te strane kralj Tvrtko je bio sinteza, ali istovremeno negacija i suprotnost dr`avi koju je doveo do njenog vrhunca.

26

Postanak bosanske srednjovjekovne dr`ave i njen razvoj do kraja vladavine bana Kulina

Bosna je, kako je to u najnovijoj historijskoj literaturi dokazano, bez sumnje najstarija ju`noslavenska ranofeudalna dr`ava. U historijskoj nauci dugo je vladalo neutemeljeno mi{ljenje da je proces unutra{njeg raslojavanja i razgradnje rodovsko–plemenskog dru{tva i njegovih ustanova, {to neophodno dovodi do uspostavljanja dr`ave, kod slavenskih plemena koja su naselila Bosnu tekao sporije nego kod ostalih Ju`nih Slavena. Kao razlog tome naj~e{}e se navodila planinska konfiguracija bosanskog tla, {to je navodno ote`avalo komuniciranje i politi~ko povezivanje izme|u udaljenih rodova i plemena. Tako su pojedine `upe ili manje oblasti dugo o~uvale karakter plemenskih teritorijalnih organizama sa konzerviranim rodovskim ustanovama, u koje su sporo prodirali novi feudalni privredni i politi~ki odnosi. Bosna je, pored toga, bila dosta udaljena od tada{njih civilizacijskih sredi{ta na istoku i zapadu (Carigrad i Rim), te su njihovi ekonomski, politi~ki i kulturni uticaji do nje sporo dopirali i slabo se osje}ali. To bi zna~ilo da su se feudalni odnosi uglavnom razvijali na doma}im osnovama kao rezultat prirodnog raslojavanja rodovsko–plemenskog dru{tva u doba vojne demokratije. Bez obzira na sve to, nema razloga da se smatra da historija Bosne kao feudalne dr`ave po~inje kasnije nego u okolnim ju`noslavenskim zemljama. Prije svega, vrlo je te{ko utvrditi i definirati {ta je to, op}enito gledano, dr`ava u ranom feudalizmu. Naj~e{}e je to tek neki labavi, a teritorijalno vrlo rastegljiv, savez plemena, ~iji vo|a, vojskovo|a ili vojvoda (dux) nastoji sebi osigurati legitimitet potvrdom svog polo`aja od bizantskih careva ili, na drugoj strani, rimskih nadbiskupa, poznatijih pod imenom rimskih papa, kao nasljednika i ba{tinika rimskih careva i rimskih dr`avnih tradicija i jedinih izvora pravno osnovane vlasti u evropskom srednjem vijeku. Sa svoje strane i bizantski carevi i rimske pape, mada u me|usobnom rivalitetu, jednako su nastojali obuzdati ru{ila~ku barbarsku provalu na prostore nekada{njeg Rimskog carstva. Osnovni put za to bila je hristjanizacija ili kristjanizacija paganskih barbara, ili "neznabo`a~kih plemena", i 27

uspostavljanje me|u njima neke politi~ke organizacije, kako bi se preko jednog priznatog vo|e (vojvode, kneza, bana, velikog `upana i sl.), koji stoji na njenom ~elu, obuzdala ru{ila~ka barbarska stihija. Na taj na~in se silna barbarska energija nastojala usmjeriti u produktivne svrhe i dovesti u ustaljeni poredak stvari i odnosa, koji mora biti pravno ure|en. Svako pravno normiranje pretpostavlja odre|enu pismenost, kao osnovni instrument civilizacije. U tu svrhu i bizantska vlada i rimska kurija opremaju i {alju me|u razli~ita barbarska plemena svoje misionare, koji me|u njima {ire hri{}anski ili kr{}anski nauk i vjeru, te donose latinsko ili gr~ko pismo, odnosno latinski i gr~ki, koje je, uz hebrejski, crkva prihvatila kao tri sveta jezika. Biblija je smatrana izvornom i vjerodostojnom jedino na jednom od ova tri jezika. Latinska ili katoli~ka crkva te{ko je u tom pogledu dopu{tala kakva odstupanja, smatraju}i svako prevo|enje Starog i Novog zavjeta na neki drugi, narodni jezik, u pravilu herezom. Bizantska je vlada u tom pogledu nastupala daleko pragmati~nije. Njeni slu`benici, solunska bra}a ]irilo i Metodije sastavili su za potrebe misionarskog rada me|u Slavenima prvu slavensku glagoljsku azbuku, a zatim su na jezik makedonskih Slavena, koji su od djetinjstva dobro znali, preveli potrebne crkvene knjige. Tako opremljeni krenuli su sredinom IX st. kao monasi na misionarski rad me|u moravske i panonske Slavene. Njihovi u~enici, nakon {to su 885. protjerani iz Moravske od strane njema~kog i latinskog sve}enstva, dolaze u ju`noslavenske zemlje gdje nastavljaju svoj misionarski rad. Oni su nai{li na posebno dobar prijem kod bugarskog kneza Mihajla Borisa, koji ih je podr`ao da me|u brojnim slavenskim pukom na jugu Balkana, "jo{ sirovom u vjeri", postave temelje slavenske pismenosti i slavenske rije~i kao osnovu hristjanizacije i uspostavljanja crkve kao ustanove. Sredi{ta slavenske crkvene kulture i slavenske crkvene knji`evnosti bili su gradovi Preslav u Bugarskoj, a posebno Ohrid u Makedoniji. Iz njih su se slavenska vjerska rije~ i pismo {irili po cijelom Balkanu, pa i ostalom slavenskom svijetu. Potpuno je izvjesno da je tim procesom obuhva}ena i Bosna, u kojoj se, prema kasnijim izvorima, }irilo–metodska glagoljska obredna praksa na slavenskom jeziku rano ukorijenila. U izvje{taju o svojoj misiji u Bosni 1203. papski izaslanik Ivan de Kazamaris (Casamaris) posebno nagla{ava da je tamo potrebno uspostaviti tri do ~etiri biskupije, sa biskupima koji bi, za razliku od tamo{njeg, morali dobro poznavati latinski jezik. Vjerovatno se ovdje misli na biskupa Radogota, za kojeg jedna kasnija hronika bilje`i da je prilikom svog posve}enja za vrijeme bana Kulina, svom nadbiskupu u Dubrovniku, Bernardu, morao polo`iti zakletvu na slavenskom, "po{to nije znao latinski niti koji drugi jezik osim slavenskog". To 28

pokazuje da je u Bosni crkvena slu`ba odavno vr{ena na narodnom jeziku i prema slavenskim liturgijskim knjigama. Uporedo sa vjersko–kulturnom akcijom, bizantska vlada nastoji ogromnu slavensku masu, koja je preplavila njene ilirske pokrajine, smiriti i uklju~iti je u svoj vojni, privredni i fiskalni sistem. Brojnim i razli~itim mjerama ona je to uspjela putem ustanove seoske teritorijalne op}ine ili slavenske `upe, kao proizvodne, fiskalne i vojne jedinice. Stanovnici op}ina, odnosno `upa u kojima su se dugo zadr`ali mnogi elementi kolektivnog, rodovsko–plemenskog vlasni{tva, imali su polo`aj slobodnih seljaka–vojnika, uz odre|ene poreske obaveze prema dr`avi. Time je ujedno rije{en problem nedostatka ljudstva kao radne snage i vojske, {to je bio jedan od osnovnih uzroka krize kasnog Rimskog carstva. Bizant je tako u~vrstio svoje granice pa je u vremenu od VII do XI st. do{lo do obnove njegove mo}i i potpune prevlasti na Balkanu i isto~nom Sredozemlju. Glavni ~inilac te obnove i mo}i jeste brojno slobodno slavensko selja{tvo sa vojnom i fiskalnom obavezom prema dr`avi. Tako je, kako je to slikovito primijetio ~uveni bizantolog Georgije Ostrogorski, svje`a slavenska krv podmladila istro{eni organizam Rimske imperije, produ`iv{i joj, kao Bizantu `ivot za osam narednih stolje}a. Bosanski su Slaveni u prvim stolje}ima po dolasku na Balkan, odnosno na podru~je Isto~nog rimskog carstva, tj. Bizanta bez sumnje dijelili sudbinu ostalih Ju`nih Slavena. Tokom cijelog X st. bizantski carevi iz tzv. Makedonske dinastije vodili su borbu za o~uvanje dru{tvene strukture koja je omogu}ila obnovu i odr`anje bizantske mo}i. Ali uz sve napore oni nisu mogli zaustaviti dvostruki prirodno–historijski proces, koji je zahvatio Carstvo krajem IX stolje}a. To je proces propadanja slobodnog selja{tva, koje je davalo vojsku i poreze, i ja~anja mo}i aristokratije, koja je postepeno prerasla u feudalni stale`. Kraj vladavine cara Vasilija II Makedonskog 1025. istovremeno je zna~io po~etak kraja dugotrajne obnove i mo}i Carstva. Nastupilo je prelazno razdoblje, u kojem novi feudalni poredak jo{ nije bio jasno odre|en, dok je stara du{tvena struktura ve} bila prakti~no razorena. Prelazno je razdoblje okon~ano prestankom vladavine Makedonske dinastije 1081. i dolaskom na vlast dinastije Komnena, kada u Bizantu po~inje prava feudalna epoha. Ju`ni Slaveni su kao sastavni dio Bizanta aktivni sudionici tog procesa. Feudalizacija Bizanta zna~i istovremeno i feudalizaciju me|u Slavenima. Opadanjem bizantske mo}i otvara se prostor za osamostaljivanje pojedinih slavenskih saveza, tj. plemena, odnosno `upa i oblasti i njihovo prerastanje u dr`avu pod raznim doma}im ili narodnim vladarima i dinastijama. Izvjesno je da je Bosna zahva}ena svim tim zbivanjima te da i u njoj dolazi do br`eg unutra{njeg povezivanja `upa i oblasti i procesa feudalizacije. Vrhovna 29

bizantska vlast u Bosni ve} je oko sredine XI st. bila vi{e nominalna nego stvarna. Bizantska vlada je oko 1040. morala novcem potkupljivati bosanskog bana da joj se pridru`i u ratu protiv zetskog kneza Vojislava, koji se nastojao osamostaliti. To pokazuje da je Bosna ve} tada obuhvatala ve}i broj `upa izme|u Drine i Vrbasa, koje su, iako slabo povezane, ipak sa~injavale jednu geopoliti~ku, odnosno dr`avnu cjelinu. Ta je cjelina nastajala postepenim {irenjem mati~ne zemlje Bosne, na sjeveru dolinom rijeke Bosne prema slivovima Usore i Spre~e, zatim dolinom Vrbasa na zapad, prema Donjim Krajima, a na istok prema Podrinju, te na jug Humskom zemljom prema moru. Proces ~vr{}eg povezivanja ovih oblasti, pra}en procesom feudalizacije, a time i postepene izgradnje ustanova dr`avne vlasti, dobija na opisanom prostoru Bosne sasvim jasne oblike po~etkom XII stolje}a. Va`nu ulogu u tome imala je ~injenica da se Bosna tada na{la u neposrednom susjedstvu sna`ne ugarsko–hrvatske dr`ave, koja je kao personalna unija nastala jednim feudalnim ugovorom, koji su hrvatski velika{i sklopili sa ugarskim kraljem Kolomanom 1102. godine. Tim ugovorom, zvanim Pacta conventa, hrvatski su velika{i priznali ugarskog kralja za hrvatskog kralja, a on im je za uzvrat potvrdio sva njihova dotada{nja ba{tinska i ostala feudalna prava. Bosna je u ugarsko–hrvatskoj dr`avi, tj. u Ugarskoj, dobila najupornijeg protivnika svoje dr`avne samostalnosti. Ugarski kraljevi nastoje svim silama pot~initi Bosnu koju su, po rije~ima Franje Ra~kog, smatrali "podno`jem" svoje dr`ave. Da bi ostvarili taj cilj, ugarski kraljevi vr{e sna`an vojni i politi~ki pritisak na Bosnu i ve} se od ~etvrte decenije XII st. predstavljaju kao njeni gospodari. Tako se u jednoj povelji kralja Bele II iz 1137. navodi Bosna kao vojvodstvo (Bosniensis ducatus) u okviru njegovog kraljevstva. Od sljede}e, 1138. godine, u tituli ugarskih kraljeva, me|u ostalim, redovno se stavlja Rama (Ramae rex). U literaturi se ~esto smatra da se imenom ove male `upe ozna~ava cijela Bosna. Spomen Rame mogao bi zna~iti da su ugarski kraljevi poku{ali s juga, iz Dalmacije kojom su ve} gospodarili, dolinom Neretve prodrijeti u Bosnu, ali da vjerovatno dalje od Rame nisu stigli. Svi ovi spomeni i titule izra`avaju uglavnom ugarske pretenzije na Bosnu, koje samo ukazuju na ~injenicu da je Bosna ve} imala du`u dr`avnu tradiciju. U stvarnosti, ugarski kraljevi nisu ni po kojoj osnovi imali niti mogli imati bilo kakvo historijsko pravo na Bosnu. Prvi po imenu poznati bosanski ban Bori} spominje se u vremenu 1154–1164. godine. To je doba kratkotrajne obnove bizantske mo}i za vrijeme vladavine cara Manojla Komnena 1143–1180. godine. Obnoviv{i bizantsku vlast na ve}em dijelu Balkana, Komnen se neizbje`no morao sukobiti sa ugarskim svojatanjem istog prostora. Tako se ban Bori} javlja 30

u vrijeme ugarsko–bizantskih ratova, ali ne kao ugarski vazal, nego kao samostalni gospodar cijele Bosne. U ugarsko–bizantskom ratu ban Bori} se, prema sa~uvanim izvorima, "sa svojim ~etama pridru`io ugarskoj vojsci" prilikom opsade grada Brani~eva (danas selo u sjeveroisto~noj Srbiji). ^im je pred opsjednuti grad stigao car Manojlo, ugarsko–bosanska vojska je digla opsadu. Ugarska je vojska po{la prema Beogradu, a ban Bori} sa svojim ~etama uz rijeku Savu prema Drini, odnosno svojoj zemlji Bosni. Kad je saznao da se Bori}, "egzarh dalmatinske zemlje Bosne", nalazio me|u saveznicima peonskog (ugarskog) kralja, car Manojlo Komnen odmah je odabrao "najhrabriji dio vojske" da goni Bori}a. Ako je bizantski car uputio protiv Bori}a najhrabriji dio svoje vojske, to pokazuje da je bosanski ban raspolagao sa po{tovanja du`nom silom. O svemu tome op{irno svjedo~i savremenik tih zbivanja, bizantski pisac Kinam (Cinnamus). On bana Bori}a izri~ito naziva saveznikom (simahos) ugarskog kralja, a njegovu dr`avu jasno razgrani~ava od okolnih zemalja. Kinam izri~ito pi{e da je Bori} skrenuo kod Save prema Drini, "koja izvire negdje odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije". Bosna nije, izri~it je Kinam, "pot~injena velikom `upanu Srba, nego narod u njoj ima poseban na~in `ivota i upravljanja". Ban Bori} se kasnije djelatno upleo u borbe oko nasljedstva ugarskog prijestolja. Pobjednik u tim borbama, István (Stjepan) IV, iskazao mu je zahvalnost tako {to mu je 1163. darovao prostrane posjede u Slavoniji, na koje je Bori} pobjegao kada je Manojlo Komnen ponovno zaratio sa Ugarskom. U tom ratu Komnen je 1166/67. zagospodario Dalmacijom, dijelom Hrvatske, Srijemom i Bosnom, koja se tada prvi i jedini put javila u bizantskoj carskoj tituli. Sljede}i vladar Bosne koji se po imenu spominje nakon Bori}a jeste ban Kulin, "veliki ban", "plemeniti i mo}ni mu`", kako ga u svom izvje{taju 1203. ~asti papski izaslanik Ivan de Kazamaris. Kulin je mo`da do{ao na vlast jo{ prije smrti cara Manojla 1180, kao bizantski vazal. Ono {to je bitno jeste da se nakon 1180. Bosna u mozaiku ju`noslavenskih zemalja javlja kao ve} izgra|ena i ~vrsta dr`ava, koja se u diplomatskim spisima razli~ito naziva: vojvodstvo (ducatus), regija (terra, districtus), banovina (banatus), te na kraju kraljevstvo (regnum). U spisima se susre}e i naziv "bosanski rusag", {to je vjerovatno iskrivljeni oblik ma|arske rije~i ország, u zna~enju zemlja, dr`ava ili nacija. Bosanska se dr`ava u doba bana Kulina prostirala od Drine do Grme~a, sa oblastima Bosnom, Usorom, Soli i Donjim Krajima oko Sane. S obzirom na njenu teritorijalnu rasprostranjenost, papski izaslanik Ivan de Kazamaris predlo`io je 1203. da se u Bosni uspostave tri–~etiri biskupije, jer je Kulinova zemlja prostrana, velika deset i vi{e dana hoda. 31

Ban Kulin je vjerovatno najtipi~nija li~nost srednjovjekovne Bosne i jedini je bosanski vladar koji je ostao sa~uvan u tradiciji i narodnoj poslovici: "Od Kulina bana i dobrijeh dana." U vrijeme potpune feudalne anarhije u Bosni po~etkom XV st. jedna skupina bosanske vlastele obratila se napuljskom kralju Ladislavu da se bosanske granice potvrde u opsegu koje su imale za vrijeme bana Kulina. To pokazuje da se u Bosni, zahva}enoj feudalnim rasulom, i dva stolje}a nakon bana Kulina ~uvala uspomena na njegovu vladavinu kao doba postojanosti i dr`avni~ke mudrosti. Bore}i se svim sredstvima za bosansku samobitnost, ovaj mudri ban znao se praviti i nevje{t – kako ne razumije u ~emu su doktrinarne vjerske razlike izme|u katoli~anstva i patarenstva, samo da bi i sebi i Bosni skinuo s vrata papu i ugarskog kralja. Ban Kulin, vi{e nego i najmo}niji bosanski vladar kralj Tvrtko I, simbolizira duh i karakter Bosne kao osobene zemlje. Za vladavinu bana Kulina, pored politi~ke stabilnosti, vezuje se i zna~ajan privredni prosperitet Bosne, utemeljen na razvoju rudarstva i trgova~kim vezama sa dalmatinskim gradovima, posebno Dubrovnikom. Iz ugovora (povelje) o trgovini, koji je ban Kulin zaklju~io sa dubrova~kom op}inom 29. VIII 1189, mo`e se zaklju~iti da je u to vrijeme u Bosni ve} postojala odre|ena feudalna struktura vlasti. Kulin se pona{ao kao i svaki drugi patrimonijalni feudalni vladar. On se smatra vlasnikom cjelokupnog dr`avnog teritorija. Kao gospodar Bosne on jam~i Dubrov~anima slobodu trgovine i kretanja po zemlji kojom vlada. Oko bana se ve} nalazi odre|eni izvr{ni i prinudni aparat vlasti, po{to Kulin obe}ava dubrova~kim trgovcima za{titu od eventualnih nasilja njegovih "~asnika". Najzad, tu je i njegova dvorska kancelarija, {to obi~no predstavlja posljednju kariku u izgradnji feudalne dr`avne organizacije. Ova povelja nedvosmisleno pokazuje da je u vrijeme njenog izdavanja, krajem XII st. na tlu Bosne postojala dr`ava sa svojom osobenom organizacijom vlasti i odre|enim pravnim sistemom. Ona istovremeno predstavlja prvi pisani dokumenat koji govori o trgova~kim vezama Bosne sa Dubrovnikom, koje su sigurno od ranije postojale. Ugovorom se, prema tome, samo ure|uje jedna ve} uhodana praksa trgova~kog prometa i veza Bosne sa Dubrovnikom. Ja~anjem tog prometa i veza i u Bosni se vremenom razvijaju mala trgova~ka sredi{ta. Tri glavna trga bili su Vrhbosna, Visoko i Drijeva (Narenta), na lijevoj obali Neretve, kod u{}a rijeke Krupe. Za vrijeme bana Kulina javljaju se prve vijesti o postojanju i {irenju hereti~kog u~enja u Bosni, koje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio i sam ban Kulin, s obitelji, rodbinom i mnogo naroda. O tome je papu Inocenta III godine 1199. prvi izvijestio zetski knez Vukan, stariji sin velikog ra{kog `upana Stefana Nemanje. Knez Vukan pi{e da se "u zemlji ugarskog kralja, to jest u Bosni, razvija hereza ne malih razmjera, i to u 32

tolikoj mjeri da je i sam ban Kulin, po{to je sa svojom `enom i svojom sestrom, udovicom pokojnog Miroslava humskog, i sa vi{e svojih srodnika bio zaveden, preveo u onu herezu vi{e od deset hiljada kr{}ana". Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika i njihovog u~enja u Bosni ozbiljno uzimala, iako se, preko razli~itih kanala iz Dalmacije i Dubrovnika, za nju moralo i ranije znati. U Rimu su tek navodi iz pisma kneza Vukana primljeni i shva}eni kao vrlo ozbiljno i vjerodostojno upozorenje, pa su odmah preduzete odre|ene radnje da se bosanska hereza u korijenu sasije~e. Papa se na prvom mjestu ve} 1200. obratio pismom ugarskom kralju Emeriku, tra`e}i njegovu intervenciju protiv heretika u Bosni. Intervencija je nu`na ne samo radi Bosne nego i radi toga "da ova bolest, ako se u po~etku ne suzbije, ne zarazi okolne zemlje pa da se i po ugarskom kraljevstvu ne razvije njena po{ast". Emerik je odmah prihvatio papin poziv, vide}i u intervenciji mogu}nost da uz podr{ku rimske kurije ostvari svoje politi~ke pretenzije na Bosnu. Time je zapo~ela bliska saradnja izme|u rimske kurije i ugarsko–hrvatskih kraljeva, te raznih vladara iz loze Nemanji}a i njihove svetosavske pravoslavne crkve u zajedni~koj borbi protiv hereti~ke Bosne, a ustvari protiv njene samosvojnosti i samobitnosti. Bio je to po~etak saradnje izme|u ma~a i kri`a ili krsta, koja se kroz cijelu povijest Bosne, kada su u pitanju bosanski heretici, pa bilo da su "patareni" ili "babuni", bilo muslimani, nije vi{e nikada prekidala. Usagla{ena akcija rimske kurije i ugarskog kralja Emerika protiv Bosne, podstaknuta izvje{tajem zetskog kneza Vukana, pada u vrijeme borbe za srpsko prijestolje, na prelazu iz XII u XIII st. kada su ugarski vladari nosili i titulu "srpskog kralja". Do srpske prijestolne krize do{lo je kada se 1196. veliki `upan Stefan Nemanja, protivno tada{njem redu naslije|a, presko~iv{i najstarijeg sina Vukana, odrekao vlasti u korist srednjeg sina Stefana, koji je kao zet bizantskog cara imao politi~ku prednost nad starijim bratom. Vukan je od oca mjesto o~ekivanog prijestolja dobio na upravu Zetu i Trebinje, sa titulom "velikog kneza". Uvrije|en i nezadovoljan, Vukan se povezao sa ugarskim kraljem Emerikom i uz njegovu podr{ku nekoliko se godina borio za prijestolje protiv mla|eg brata. U sklopu te borbe treba gledati i njegovo pismo papi 1199, u kojem su se iza vjerskih optu`bi i dokaza protiv navodnih heretika u Bosni krili konkretni politi~ki motivi i ciljevi. Ukoliko bi kralj Emerik uspio svrgnuti Kulina, onda bi na mjesto bosanskog bana mogao do}i sam Vukan, kao Emerikov saveznik i "pravovjernik", koji priznaje papu i rimsku crkvu kao pravu i jedinu. Istovremeno su i Emerikovi motivi bili prije svega politi~ke prirode. Prilikom pacifikacije Huma 1198. kralj Emerik se nije usudio napasti Kulina, kao "gospodina Bosne", i "njegovu 33

zemlju". Kralj Emerik se u jednom pismu papi `ali da je Kulin upao u Srbiju i odveo "neke kr{}ane", kao podanike ugarske krune, te da prijeti da }e i "preostali dio zemlje uzeti". Jasno je da Kulin nije bio nikakav ugarski vazal, nego, za razliku od svog prethodnika bana Bori}a, nije bio ni politi~ki povezan sa ugarskim kraljem. Nakon {to je 1202. pomogao Vukanu da zbaci Stefana i za kratko se vrijeme domogne polo`aja velikog srpskog `upana, ugarski kralj je smatrao da se mo`e okrenuti Bosni i dovesti je u svoju politi~ku zavisnost. Pred opasno{}u od kri`arskog rata, lukavi i oprezni Kulin odmah je pokazao volju da u pogledu vjere prihvati sve {to od njega tra`i rimska kurija. U pismu rimskoj kuriji pravdao se da nije znao razlikovati heretike od katolika, te da je spreman primiti svaku pouku, pa u tom smislu moli papu da po{alje u Bosnu svog izaslanika, koji }e njega i njegove ljude ispitati i uputiti u stvarima vjere. Papa je prihvatio njegov zahtjev i poslao u Bosnu ~ovjeka svog posebnog povjerenja, vlastitog dvorskog kapelana, ve} spominjanog Ivana de Kazamarisa. On je prema dobijenim uputstvima trebalo da postupi kao i u ranijim sli~nim misijama, odnosno istragama vo|enim protiv katara i patarena po Italiji i Francuskoj, {to je zna~ilo da prvo poku{a prevesti heretike "na put istine", a ako se ne odazovu onda da se protiv njih postupi po propisima koje je izdao papa, {to je zna~ilo da se upotrijebi sila. Papin izaslanik, u pratnji dubrova~kog arhi|akona Marina, stigao je u Bosnu po~etkom aprila 1203. godine. Odmah je na Bilinom polju, "pored rijeke" (na podru~ju Zenice) odr`ao sabor sa "starje{inama krstjana", banom Kulinom, njegovim ~asnicima i narodom. Ispitivanjem "krstjanskih" starje{ina ustanovio je da su njihovi vjerski pogledi i obredna praksa u bitnim pitanjima suprotni u~enju katoli~ke crkve i op}enito kr{}anstva kao religije. Zato je zatra`io od starje{ina da se odreknu bitnih ta~aka svog u~enja. Oni su na to odmah pristali, pa su 8. IV 1203. potpisali akt o odbacivanju (abjuraciji) svog hereti~kog u~enja i prakse. Pored prisutnih starje{ina bosanskih krstjana, akt je potpisao i sam ban Kulin te, kao svjedok, dubrova~ki arhi|akon Marin. Kazamaris je tako obavio posao u Bosni u skladu sa uputstvima pape Inocenta III, koji je – za razliku od svojih prethodnika – vodio bla`u politiku prema protivnicima hijerarhijskog ustrojstva crkve, ukoliko se njihova vjerska djelatnost nije nalazila u suprotnosti sa slu`benim katoli~kim dogmama. Tamo gdje ta politika nije dala `eljenog u~inka, Inocent III nije oklijevao da proglasi kri`arski rat, kao {to je to u~inio 1209. protiv albi`ana (Albigenses), francuskog ogranka sekte katara. U Bosni je 1203. ta politika o~ito dala `eljeni u~inak pa je Ivan de Kazamaris, smatraju}i da je zavr{io posao, krenuo u Ugarsku da se i tamo 34

potvrdi ono {to je utana~io i potpisao na Bilinu polju. Radi toga je poveo sa sobom banovog sina i dvojicu bosanskih crkvenih starje{ina, po imenu Ljubina i Bragetu. Oni su pred kraljem, kalo~kim nadbiskupom (Kalocsa – danas malo mjesto u ma|arskom Podunavlju u podru~ju Kecskeméta, a nekada sjedi{te vrlo zna~ajne nadbiskupije) i drugom ugarskom gospodom, "u ime sve svoje bra}e i samog bana Kulina", ponovili zakletvu da }e se pridr`avati svih datih obaveza. Banovom je sinu uru~en akt sa kraljevim pe~atom, kao nalog banu da pazi da se primljene obaveze po{tuju i da se izvr{ava sve ostalo {to bi u vjerskim stvarima od njegovih ljudi tra`ila rimska crkva. Ukoliko bi ban svjesno podr`avao i {titio heretike, bio bi du`an platiti globu od 1.000 maraka srebra, koju bi po pola dijelili rimska kurija i kraljeva blagajna. Pismom datiranim u Ugarskoj 10. VI 1203. Kazamaris je izvijestio papu da je obavio posao sa "biv{im patarenima" u Bosni. U stvarnosti, ~in odricanja pokazao se samo kao Kulinov takti~ki potez, povu~en u samoodbrani da bi se izbjegla opasnost krsta{kog rata. Sabor na Bilinu polju, sa svim doga|ajima koji su mu potom slijedili, pokazao je da su bosanski krstjani bili u stanju da se na razli~ite na~ine odupru svakoj vrsti spoljnog pritiska. Oni su se pokazali ~vr{}im i ustrajnijim nego {to su to njihovi brojni protivnici mislili. [to se pritisak poja~avao, to su vi{e ja~ali i njihov otpor i njihova snaga. Osobene historijske prilike u Bosni omogu}ile su bosanskom krstjanstvu da tu uhvati ~vrstog korijena i razvije se u veliku moralnu snagu kojom se, skoro tri stolje}a, pru`ao otpor svim pritiscima koji su dolazili, kako sa zapada tako i sa istoka. Opravdano se postavlja pitanje: Da li je bosanska verzija kr{}anstva u toj svojoj samozatajnosti oblikovala politi~ki pojam srednjovjekovnog bosanstva i bosansku dr`avu ili je Bosna samo iskoristila "bogumilstvo" ili "patarenstvo" kao sredstvo za ostvarenje svoje dr`avne samostalnosti i jedne osobene duhovnosti? Razna dualisti~ka u~enja prisutna su u skoro svim dijelovima Balkana kroz cijeli srednji vijek. Taj je "balkansko–slavenski protestantizam" imao svoje duboke socijalno–eti~ke korijene, ali jedino je u Bosni igrao politi~ku ulogu. Hereza je u Bosni, bez sumnje, bila sredstvom dr`avne politike, ali joj se duhovna dimenzija i presudan uticaj na duhovni `ivot bosanskog ~ovjeka nikako ne mogu odre}i. Sabor na Bilinu polju odr`an je u vrijeme ^etvrtog kri`arskog rata, 1202–1204. godine, koji je doveo do znatnih pomjeranja u politi~kim odnosima na Balkanu i u isto~nom Sredozemlju, {to se vremenom osjetilo i u samoj Bosni. Op}enito je poznato da su kri`arski ratovi, vo|eni od kraja XI do sedamdesetih godina XIII st., bili osvaja~ki pohodi feudalne zapadne i srednje Evrope protiv muslimanskog Srednjeg istoka, pod izgovorom 35

osloba|anja Kristovog groba, koji se nalazi u Jerusalemu, a zapravo radi osvajanja i plja~kanja bogatog Istoka. Neposredan povod da se u ove dugotrajne ratove pokrenu skoro sve kategorije stanovni{tva feudalne katoli~ke Evrope bilo je seld`u~ko zauze}e Jerusalema 1077. godine. Na velikom crkvenom saboru u Clermont-Ferrandu 1095, papa Urban II pozvao je sve kr{}ane u sveti rat "za oslobo|enje groba Gospodnjeg". Mnogi prisutni odu{evljeno su prihvatili proziv, pa su odmah u znak pristanka pri{ili na odje}u kri`eve od crvene tkanine, po kojima su prozvani kri`arima ili krsta{ima, a njihovi dugotrajni pohodi na istok kri`arskim ili krsta{kim ratovima. Ve} sljede}e, 1096. godine, velika skupina kri`ara krenula je prema Palestini. Na svom putu u "Svetu zemlju" oni su, prolaze}i, uglavnom zlostavljali doma}e stanovni{tvo. Ti su kri`arski pohodi zaobi{li Bosnu, ali je njihov ~etvrti rat dijelom vo|en u njenoj neposrednoj blizini. U tom ratu zapadni vitezovi i ostala masa kri`ara odustali su od svog "svetog cilja", koji ionako nisu uspjeli trajno ostvariti, nego su – na podstrek i uz pomo} uvijek poslovne i lukave Venecije – u jesen 1202, nakon opsade, prvo zauzeli Zadar. Papa Inocent III odmah je reagirao i osudio ovu "skandaloznu perverziju", da jedna kri`arska vojska napada na kr{}anski grad pod vla{}u ugarskog kralja, koji je tako|er uzeo kri`. Nakon toga, ve} ekskomunicirana kri`arska vojska, mleta~kim brodovima prevezena je na Krf, a poslije toga u Palestinu. Po{to su prezimili na sirijskoj obali, kri`ari su sa svojom flotom uplovili u Bosfor 24. VI 1203. godine. Kao neposredan povod za napad na Carigrad poslu`io im je poziv bizantskog princa Aleksija Antele da, uz dobru nagradu, vrate na prijestolje njegovog oca Isaka II. Mada je papa zabranio napad na Grke, tj. Bizantince, kri`ari i Venecija nisu se na to obazirali. Sklopili su sporazum da se osnuje Latinsko carstvo sa jo{ tri manje dr`ave. Venecija je imala da zadr`i trgova~ke povlastice i mjesto novog, latinskog patrijarha Carigrada. Pravoslavni raskol morao se jednostavno silom okon~ati. Dogovoreno je da se plijen dijeli po pola, ~ime se kona~no "sveti rat" okrenuo u "kriminalno razbojni{tvo". Poslije kra}e opsade, kri`ari su 12. IV 1204. zauzeli Carigrad i u naredna tri dana potpuno oplja~kali grad, za njih do tada nevi|enog bogatstva i rasko{i. Bila je to "najvi{e pla}ena i najnepo{tenija pogodba koju je Venecija ikada u~inila". Uz tri manje dr`ave kri`ari su, prema dogovoru sa Venecijom, uspostavili svoje Latinsko carstvo sa sjedi{tem u Carigradu. Bizantska vlada, car i patrijarh povukli su se u Nikeju (turski Iznik) u Maloj Aziji, odakle su vodili borbu za obnavljanje Carstva, u ~emu su, zauze}em Carigrada (25. VII 1261), kona~no uspjeli. Carstvo je obnovljeno, ali u znatno smanjenom obimu nego prije pada Carigrada, 1204. godine. 36

Ban Matej Ninoslav i uspon bosanskog feudalizma

Padom Carigrada 1204. te komadanjem Bizanta izmijenjen je politi~ki polo`aj skoro svih balkanskih dr`ava. Pored ve} tradicionalnog Bizantskog carstva te Ugarskog kraljevstva, pojavio se jedan novi ~inilac koji je od tada po~eo bitno uticati na politi~ku ravnote`u snaga u isto~nom Sredozemlju i na Balkanu. To je bila Venecija, tj. Mleta~ka republika. Pad Carigrada 1204. ozna~io je istovremeno i kraj bizantske pomorske i trgova~ke prevlasti u isto~nom Sredozemlju i po~etak pune mleta~ke kolonijalne ekspanzije. Stekav{i potpunu pomorsku prevlast na tom prostoru, Venecija nastoji preko Dalmacije i egejskih otoka trgova~ki i politi~ki prodrijeti i u unutra{njost Balkana. Taj prodor Venecije u Dalmaciju, odnosno na ju`ne bosanske granice, imao je dalekose`ne privredne, politi~ke i vojne posljedice za historiju Bosne i Bo{njaka. Od XIII st. pa sve do svoje propasti u Napoleonovim ratovima 1797, Mleta~ka republika stalno je bila prisutna u raznim historijskim zbivanjima vezanim za Bosnu i Bo{njake. Sa njom se tvrdoglavo pregovaralo, a naj~e{}e ratovalo, posebno u XVII i po~etkom XVIII stolje}a. Jo{ od XVI st. mleta~ki pla}enici u vidu hajduka i uskoka ~etuju, plja~kaju i ubijaju uz ju`ne i jugozapadne granice tada{nje osmanske Bosne. Stalni i krvavi bojevi bosanskih kraji{nika sa raznim mleta~kim pla}enicima, kao {to su uskoci i hajduci, nezaobilazan su dio bo{nja~ke epske tradicije. Oslanjaju}i se na razne evropske "svete" i druge saveze, Venecija je u ratovima XVII st. otela Bosni najve}i dio njenog, jo{ srednjovjekovnog primorja, sa gradovima kao {to su Herceg–Novi i drugi, odakle su Bo{njaci nemilosrdno protjerani. Slomom Bizanta, srpski veliki `upan Stefan Nemanji}, koji tek {to je iza{ao kao pobjednik iz rata protiv svog starijeg brata Vukana, na{ao se u nezavidnom polo`aju. Srbija je bila stije{njena izme|u novoosnovanog Latinskog carstva, Ugarske i obnovljene Bugarske. Stefan je, da bi se osigurao, odmah uspostavio veze sa papom i Mleta~kom republikom, koja je imala presudan uticaj na Latinsko carstvo. Da bi u~vrstio svoj polo`aj, Stefan je otjerao svoju prvu `enu, bizantsku princezu, i o`enio se Mle~ankom, du`devom unukom. Nakon {to je tako oja~ao svoj savez sa Mle~anima, zatra`io 37

je od pape kraljevsku krunu, uz obe}anje da }e {iriti katolicizam u Srbiji i priznati njegovu vrhovnu vlast. Papa se time na{ao u neugodnom polo`aju u odnosu na Ugarsku, ali kada je uvidio da Srbiju, oslonjenu na veze sa Venecijom, ne}e uspjeti pokoriti ni Latinsko carstvo niti Ugarska, poslao je Stefanu svog posebnog izaslanika, koji je 1217. "vjen~ao" Stefana sa kraljevskom krunom. Tako je Stefan Nemanji}, kao prvi kralj i krunisani vladar Srbije, ostao u historiji poznat po imenu "Prvovjen~ani". Stefan nije nakon toga ni poku{ao izvr{iti svoja obe}anja data papi, nego je u pomo} u vr{enju dr`avni~kih poslova pozvao svog mla|eg brata Savu, koji se ina~e od po~etka protivio bilo kakvim vezama sa papom. Vje{to se koriste}i spletom me|unarodnih odnosa te slabo{}u Bizanta i vaseljenskog patrijarha u Nikeji, Sava je uspio osamostaliti srpsku pravoslavnu crvku. Nikejski patrijarh je 1219. upravo Savu imenovao za prvog srpskog arhiepiskopa, ~ime je srpska crkva postala autokefalnom. Time je u kontekstu ^etvrtog kri`arskog rata, koji je znatno izmijenio politi~ku ravnote`u snaga u jugoisto~noj Evropi, Srbija uspjela posti}i svoju dr`avnu i crkvenu samostalnost. Kri`arski ratovi s po~etka XIII st. donijeli su odre|ene promjene i u neposrednom zapadnom, ugarsko–hrvatskom susjedstvu Bosne. Ugarski kralj Andrija II bio je jedan od vo|a Petog kri`arskog rata (1217–1221). U ve}ini kri`arskih ratova su sudjelovali i kraljevi ratnici iz Hrvatske, Slavonije i Ugarske. Upravo na prijelazu iz XII u XIII st. njihov du{tveni status bio je ugro`en ja~anjem mo}i i vlasti starih velika{kih porodica. Oni su se, skupa sa vojnicima kraljevskih gradova i drugim u`ivaocima kraljevskih darovnica, `ilavo borili da ne potpadnu pod vlast velika{a koji su prijetili da ih degradiraju na status svojih podlo`nika. Nakon neuspjelog kri`arskog pohoda protiv egipatskog sultana, oni su od kralja Andrije II dobili zakonsku za{titu svog polo`aja. Kralj im je 1222. posebnim aktom, zvanim Zlatna bula, potvrdio polo`aj, ba{tinska i ostala prava, ~ime im je pru`io zakonsku za{titu pred velika{kim zahtjevima. Kralj je time izbjegao neposrednu opasnost od gra|anskog rata, ali je zato do{ao u zavisnost od svog plemstva. Sa razdobljem vladavine Andrije II (1205–1235) po~ela je feudalna era u Ugarskoj. Duboko ispod ranga krupnih prelata i magnata stajala je velika klasa uzburkanog ni`eg plemstva, dok je ostalo stanovni{tvo svedeno na status obi~nih kmetova i podlo`nika. Slab, ali ~astoljubiv i rasipan, kralj Andrija je bezuspje{no poku{avao uve}ati svoje kraljevstvo i obuzdati plemstvo. Zlatnom bulom kona~no je uni{ten stari ma|arski poredak. "Bula" je predvidjela da se cjelokupno plemstvo, vi{e i ni`e, sastaje na sabor jedanput godi{nje u Stolnom Biogradu (Székesféhervár – za vrijeme Austrije, njema~ki Stuhlweissenburg). Plemstvu je mogao suditi i kazniti ga samo njegov kolegij. Crkveni i plemi}ki posjedi bili su oslobo|eni 38

poreza. S druge strane, ~isti feudalizam bio je ograni~en ~injenicom da `upani nisu imali nasljedna prava na `upaniju, kojom su skupa sa `upanijskim saborom upravljali. Neispunjavanje odredaba Zlatne bule nije smatrano nelojalno{}u prema vladaru. Bosna, kao srazmjerno siroma{na i te{ko pristupa~na zemlja, nije privla~ila kri`are, `eljne plja~ke i plijena u njihovim pohodima prema bizantskom i islamskom istoku. Ipak, kri`arski ratovi, posebno ~etvrti, nisu bili bez uticaja na razvoj prilika u Bosni i oko nje. Kri`arski su ratovi op}enito, a ~etvrti posebno, produbili jaz izme|u katoli~ke i pravoslavne crkve, {to je vodilo ja~anju njihovog pritiska na Bosnu i bosanske krstjane kao heretike. Pored toga, kri`arski ratovi su probudili zagri`enost i netrpeljivost, posebno u zapadnoj i srednjoj Evropi, pa je rimska kurija, uz sve svoje poslove vezane za velike kri`arske pohode na Istok, stalno radila na kona~nom iskorjenjivanju bosanske hereze. Razdoblje od po~etka XIII st. pa do dolaska na vlast bana Mateja Ninoslava 1232. u Bosni je obilje`eno ja~anjem i {irenjem Crkve bosanske i njenog u~enja, te naglim porastom mo}i i uticaja bosanske vlastele. Umjesto da se nakon ~ina odricanja 1203. hereza u Bosni smiri, kako su to u Rimu o~ekivali, do{lo je do njenog uspona i pro{irivanja na susjednu Slavoniju, a bosanski su krstjani stupili u neposredne veze sa zapadnim hereticima. U doba sabora na Bilinom polju bosanski su krstjani, {to se vidi iz Akta o odricanju, imali svoje starje{ine, a to zna~i i vjersku organizaciju. Za tu se organizaciju u latinskim izvorima redovno koristio naziv "crkva Slavonije" (ecclesia Sclavoniae) i u pravilu se odnosio na Bosnu i "crkvu bosansku". Iz jednog antihereti~kog spisa iz druge polovine XIII st. u kojem se spominje hereti~ki "episkop Slavonije ili Bosne", mo`e sa zaklju~iti da je u toj slu`bi bio jo{ u drugoj polovini XII st. Vjerska organizacija bosanskih krstjana pod svojim bosansko-slavenskim imenom "crkva bosanska" prvi put se spominje u jednoj nedatiranoj povelji bana Sjepana II Kotromani}a, koja vjerovatno poti~e iz 1325. godine. Nakon toga, u svim bosanskim pravnim, diplomatskim i drugim pisanim aktima Crkva bosanska isklju~ivo se navodi pod tim imenom. Jedna srednjovjekovna hronika bilje`i da je 1223. "antipapa" hereti~kih albi`ana (Albigenza) boravio negdje "u predjelu Bugarske, Hrvatske i Dalmacije, pored zemlje ugarskog naroda". U tom je predjelu "zabluda toliko oja~ala da je biskupe i mnoge druge privukla u svoju opa~inu". Sve se to, bez sumnje, odnosi na Bosnu. Brojna papska pisma u vremenu od 1221. do 1233. pokazuju da je bosanski krstjanski pokret, nakon {to se poslije 1203. kratkotrajno u samoodbrani primirio, izbio ponovno svom snagom na povr{inu. Ve} 1221. papa utvr|uje u jednom pismu da "heretici u bosanskim krajevima" ponovno "javno pripovijedaju zablude svoje opa~ine na veliku 39

{tetu stada Gospodnjeg". U~enje Crkve bosanske o~ito je imalo podr{ku, ne samo u narodu nego i me|u vlastelom i slavonskim sve}enstvom zvani~ne crkve. U Rimu je zato rije{eno da se ne}e, kao 1203. godine, i}i na ispitivanje i pridobijanje heretika, nego na iskorjenjivanje silom, ne samo njih samih nego i "svih onih koji ih primaju i {tite". Papa je u tom smislu posebnim pismom pozvao kralja, plemstvo i sve}enstvo Ugarske da mu pomognu prilikom prikupljanja i pridobijanja kri`ara za pohod protiv Bosne. Zauzet drugim poslovima i brigama, kralj Andrija II je 1225. predao vlast nad Bosnom, Usorom i Soli kalo~kom nadbiskupu, sa zadatkom da te zemlje "o~isti" od heretika. Rim je bio zadovoljan tom odlukom, te papa u svom pismu hvali kalo~kog nadbiskupa {to je "hrabro pripasao krsta{ki ma~" i {to preduzima mjere "da goni heretike u Bosni, Soli i Usori". Nadbiskupu se preporu~uje da "podsti~e vjernike protiv nevjernika", {to je u praksi zna~ilo da propovijeda i priprema kri`arski rat protiv Bosne. Sve je to i{lo vrlo sporo i sa stanovi{ta Rima nije donijelo nikakav stvaran u~inak. Zato je 1233. u Bosnu upu}en novi papski izaslanik, kardinal Jakob. On je tu na prvom mjestu zatekao novog bana Mateja Ninoslava, porijeklom iz hereti~ke porodice, kojega je privolio, vjerovatno i uz ugarski pritisak, da prihvati katoli~anstvo. Skupa sa Ninoslavom na katoli~ku je vjeru pre{ao i njegov ro|ak Prijezda. On je dominikancima, koji su kao misionari i inkvizitori ubrzo do{li u Bosnu, morao predati sina kao taoca, ~ime je jam~io da ne}e odstupiti od rimske crkve. Istovremeno, na polo`aju biskupa u zemlji ~iji su stanovnici "velikim dijelom" pristajali uz hereti~ko u~enje, kardinal Jakob je zatekao ~ovjeka koji je, "umjesto da bude vodi~ drugima, zapleo povjerene mu du{e u nerazrje{ive okove". U tom smislu, kardinal Jakob posebno te{ko tereti dubrova~kog nadbiskupa, ~ijoj je mitropoliji tada pripadala Bosna, {to ni{ta nije preduzimao, iako je znao da je bosanski biskup sklon hereticima i da se "u crkvama bosanske biskupije ne vr{i slu`ba Bo`ija". O~ito je da su Dubrov~anima bili va`niji njihovi trgova~ki probici od crkveno–politi~kih pitanja. Odatle su i crkvene vlasti, u skladu sa politikom Republike, izbjegavale isticanje u pogledu vjerskih pitanja u Bosni, kako se ne bi ugrozili dubrova~ki poslovni interesi. Zato je kardinal Jakob, po ovla{}enju rimske kurije, za biskupa u Bosni postavio njema~kog dominikanca Ivana Teutonca. Dominikanci su istovremeno preuzeli vr{enje inkvizitorske slu`be u Bosni, koju im je upravo 1233. povjerio papa Grgur IX, za zasluge u borbi protiv albi`anskih heretika u ju`noj Francuskoj. Red je osnovao {panjolski monah Dominik de Guzman (Gouzmán), upravo u vrijeme kri`arskog rata protiv albi`ana 1209–1216. godine. Kao zagri`eni pobornici inkvizicije, dominikanci su na svoj grb stavljali psa koji razdire heretika, nazivaju}i sebe istovremeno "psima Gospodnjim". Uprkos takvoj 40

reputaciji, zagri`enoj vjerskoj gorljivosti i surovosti, dominikanci nisu uspjeli u svojoj misionarskoj slu`bi u Bosni. Razvoj feudalizma u Bosni poja~an je u prve tri decenije XIII st., {to zna~i istovremeno sa istovjetnim procesima u Srbiji, na jednoj, te ugarsko–hrvatskoj dr`avi, na drugoj strani. Srednji i sitni sloj plemstva u Bosni obrazuje se od onih koji su uspjeli zadr`ati slobodu i izbje}i feudalne obaveze te se o~uvati od slu`bi i poslova koji dru{tveno uni`avaju. Plemstvo je uvijek dr`alo ~vrstu vezu sa {irom zajednicom krvnog srodstva, zvanom "pleme", koje je ~esto bilo brojno, sna`no i ~vrsto ukorijenjeno na "plemenitom" ili "plemenitoj ba{tini", {to je bilo i ostalo bitno obilje`je bosanske vlastele. Krupni velika{i nastoje da `upe i oblasti, kojima su do tada upravljali kao vladarevi slu`benici, pretvore u svoje feude. Ban Matej Ninoslav je 1233. pisao papi Grguru IX da se njegova vlastela ne pokorava, prema starom obi~aju, njegovoj vrhovnoj vlasti, nego samostalno upravlja povjerenim `upama. Dok su njegovi preci, `alio se ban Ninoslav, "po starom obi~aju", povjeravali `upe i sela kome su htjeli i oduzimali ih prema vlastitom naho|enju i potrebi, sada njemu, "koji je nedavno sa hereti~ke pre{ao na katoli~ku vjeru i po~eo da goni heretike", dr`aoci posjeda "uskra}uju poslu{nost, kr{e stare obi~aje" i zadr`avaju posjede "protiv njegove volje". Da bi pomogao banu Ninoslavu da u~vrsti svoj autoritet, papa je zatra`io od hercega Hrvatske, Kolomana, sina ugarskog kralja, da preduzme korake kako bi se u Bosni odr`ao "stari obi~aj". To bi bilo "na korist vjere a na propast hereti~ke opa~ine", jer ne smije se dopustiti da Ninoslav kao katolik bude "u gorem polo`aju nego {to su bili njegovi preci koji su bili zara`eni hereti~kim krivovjerjem". Sigurno je papa pri tome imao u vidu i potrebe katoli~ke crkve za zemlji{nim posjedom i feudalnim povlasticama koje uz njega idu. Katoli~ka crkva, odnosno bosanska biskupija, poslije Sabora na Bilinu polju, bila je obdarena posjedima i feudalnim povlasticama u cijeloj Bosni. Vlastela je u toku razvoja feudalizma prigrabila mnoge "`upe i zemlje" koje su poslije 1203. darovane katoli~koj crkvi. Izvjesno je da je u tom pogledu do{lo do sukoba izme|u bana Ninoslava i njegove vlastele. Nakon izvje{taja iz Bosne da je ban Ninoslav ponovno pri{ao hereticima i da je njihov pokret zahvatio i susjedne zemlje, posebno Slavoniju, papa je obnovio zahtjev da se protiv Bosne povede kri`arski rat. Papa je u jednom aktu iz 1234. ustanovio da je u Bosni "naraslo mno{tvo nevjernika", tako da "sva zemlja izgleda kao `alosna i neprohodna pustinja, zarasla u trnje i koprive". Kako se kri`arska akcija nije mogla provesti bez u~e{}a Ugarske, to je novom bosanskom biskupu, Ivanu Teutoncu nalo`eno da tamo propovi41

jeda "sveti rat" protiv bosanskih i slavonskih heretika da bi se i od same Ugarske otklonila opasnost koja joj se pribli`ava. Biskup je dobio ovla{tenje da daje oprost od grijehova i razne povlastice svima koji se svrstaju u kri`arske redove i po|u u rat "za uni{tenje heretika". ^ak je i paliku}ama i nasilnicima koji su digli ruku na crkvena lica obe}an oprost od grijeha, samo ako stupe u kri`arsku vojsku. Cijela kri`arska vojna povjerena je hercegu Kolomanu, koji je dobio posebna ovla{tenja. Prema odluci ugarskog kralja, sa kojom se saglasio i papa, trebalo je da se Bosna stavi pod neposrednu hercegovu vlast, {to je pretpostavljalo uklanjanje doma}e bosanske dinastije. Time je kri`arski pohod dobio zna~aj osvaja~kog rata, ~ime se pokazalo da je patarenstvo bana Ninoslava prije svega politi~ki, a ne vjerski problem. Ugarski su kraljevi o~ito svoje politi~ke protivnike progla{avali hereticima, a borbu protiv njihove hereze uzimali kao povod i izgovor za nametanje svoje vlasti nad Bosnom. Odatle je i u Bosni pitanje odbrane navodne hereti~ke crkve neophodno imalo dr`avno–politi~ki zna~aj. Tako ni ban Matej Ninoslav, suo~en sa napadom na svoju zemlju, nije oklijevao da se, bez obzira na vjerska pitanja, odmah stavi na ~elo otpora protiv Rima i Ugarske. Kada ga je Rim optu`io da je ponovno otpao od katolicizma, ban Matej Ninoslav odbacio je to izjavom da je samo "iz nevolje primio pomo} heretika protiv svojih neprijatelja". Rat je po~eo 1235. i trajao je, sa prekidima, tri godine. Kri`arima je pru`en sna`an i odlu~an otpor, pa je usljed te{ko}a ratovanja bosanski biskup Ivan Teutonac ve} prve godine rata tra`io od Rima da bude razrije{en du`nosti. Kolomanova vojska uspjela je, uz mnogo prolivene krvi, pro}i kroz Bosnu i Humsku zemlju. Kada se vojska 1237/38. povukla sa plijenom koji je usput naplja~kala, stvari su u Bosni opet krenule svojim uobi~ajenim tokom. Ratom nije bila ugro`ena samo Crkva bosanska i bosanski krstjani, nego istovremeno i posjedni~ki interesi bosanske vlastele i ostalog stanovni{tva, te dinasti~ki interesi bosanskog bana. Kri`arski rat, pokrenut u cilju istrebljenja heretika, ujedinio je u otporu sve strukture bosanske dr`ave – doma}u crkvu, vlastelu, selja{tvo i vladara. Zahvaljuju}i tako udru`enom otporu, kri`ari nisu uspjeli posti}i nikakav trajan uspjeh. Po okon~anju rata briga o za{titi interesa rimske crkve prepu{tena je nadbiskupu Kalo~e, koji je u pograni~nim dijelovima Bosne podigao vi{e tvr|ava "radi odbrane crkve i vjere i radi istrebljenja heretika". Iz tih tvr|ava sa ugarskim posadama vr{eni su povremeni oru`ani izleti u okolna podru~ja. U tom smislu papa u jednom kasnijem aktu odaje priznanje kalo~kim nadbiskupima za uspjehe u borbi protiv heretika, ali u stvarnosti snaga i uticaj Crkve bosanske nisu osjetno oslabili. 42

Dominikanci su, nakon preuzimanja bosanske biskupije, namjeravali da u Bosni rimska kurija i ugarski dvor podignu biskupsku katedralnu crkvu radi podizanja biskupova autoriteta i u~vr{}enja katoli~ke crkvene organizacije. Umjesto toga, godine 1237. biskup Ivan Teutonac napu{ta svoj polo`aj i odlazi iz Bosne. Na njegovo mjesto imenovan je 1238, kao bosanski biskup, dominikanac Ponsa. On je, kao i njegov prethodnik, nai{ao u zemlji na trpeljiv otpor stanovni{tva, koje je odbijalo da daje crkvene da`bine. Zato mu je, da bi se biskupija mogla izdr`avati, godine 1239. herceg Koloman poklonio \akovo u Slavoniji, sa okolnim zemlji{tem i svim feudalnim pravima. Odmah nakon odbrane zemlje od kri`ara, ban Ninoslav je zaklju~io s prolje}a 1240. ugovor sa Dubrovnikom o trgovini i prijateljstvu. Tim je povodom "Matej Ninoslav, po milosti Bo`joj veliki ban bosanski", izdao povelju u kojoj ka`e da je do{ao u Dubrovnik starim prijateljima, "vlasteli i op}ini gradskoj", sa svojim "boljarima" – vojvodom Juri{om, tep~ijom Radonjom i njegovim bratom Simeonom, peharnikom Mironom i drugom vlastelom – Zabarem, Prada{em, Prijezdom, Sfinorom, Slavkom Pali~i}em i Gredislavom Turbi}em. Skupa s njima, ban je dubrova~koj vlasteli i knezu Nikoli Toni}u obe}ao "vje~ni mir i ljubav, kako se potpi{e", te da to imaju po{tovati i on sam i njegov sin i unuk i svi njegovi "kmeti, ljudi i vladalci". Ban Ninoslav se obavezao ugovorom da }e braniti Dubrovnik ako bi zaratio s ra{kim kraljem. Sve to pokazuje da je, bez obzira na tek izdr`ani kri`arski rat, vojna snaga bana bila zna~ajna, a njegova vlast, barem u najve}em i najva`nijem dijelu Bosne, ~vrsta i postojana. Po~etkom ~etrdesetih godina XIII st. (1241–42) ugarsko–hrvatsko kraljevstvo pogodila je velika tatarska najezda, koja je opusto{ila sve {to joj se na{lo na putu od Karpata do zidina dalmatinskih gradova. Tatari su zaobi{li Bosnu, ~ime su vlast, polo`aj i vojna snaga bana Ninoslava dalje u~vr{}eni i oja~ani. Ban se osje}ao toliko mo}nim da je prihvatio poziv Spli}ana, koji su tada bili u neprijateljstvu s kraljem Belom IV, pa im je sa ja~om vojskom 1243–44. pomogao u ratu protiv kralju odanog Trogira. Vjerodostojan zapis o tome ostavio je poznati splitski ljetopisac Toma Arhi|akon. On op{irno pri~a kako su Spli}ani u sukobu sa Trogirom pozvali u pomo} bana Mateja Ninoslava, platili mu novcem iz gradske blagajne i izabrali ga za svog kneza. Ban Ninoslav je, bez oklijevanja i zabacuju}i obzire prema ugarskom kralju, prihvatio poziv i sa svojom vojskom primjerno kaznio Trogirane, nakon ~ega su mu i oni dali kne`evsku ~ast. Poslije je ban oti{ao natrag u svoju zemlju, a u Splitu je ostavio "jednog od svojih sinova sa jakom konjicom". Iz toga je jasno da Spli}ani nisu Ninoslava 43

dr`ali heretikom, jer ga ne bi pustili u grad, po{to im je samim gradskim statutom iz 1242. bilo zabranjeno da hereticima pru`aju gostoprimstvo. Smatraju}i da su ovom intervencijom bana Ninoslava povrije|ena njegova suverena prava nad dalmatinskim gradovima, ugarsko–hrvatski kralj Bela IV je 1244. poveo kazneni pohod protiv bana kao svog politi~kog protivnika. Pred prijetnjom novog rata, ban Ninoslav je bio prisiljen da izrazi lojalnost ugarskom kralju, te da pristane da se bosanskoj biskupiji priznaju prava i povlastice na ranije joj datim posjedima. Ti su posjedi, uz pristanak bana, potvr|eni poveljom koju je kralj Bela izdao 20. VI 1244. godine. Njihov obim nije bio mali i bilo ih je u mnogim `upama, od Usore do Neretve i od Uskoplja do Pra~e, pa bi prihod s njih, da se mogao redovno ubirati, sigurno predstavljao solidnu materijalnu osnovu za organizaciju i djelovanje katoli~ke crkve. Ali u Bosni se ni uz sve prijetnje i pritiske rimske kurije i ugarskih kraljeva nisu mogli ostvariti uvjeti za njihovu redovno ubiranje. Tome ni{ta nisu pomogle ni utvrde koje je po Bosni, "radi odbrane vjere" i za{tite crkve, podigao kalo~ki nadbiskup. Izvrgnute stalnim napadima doma}e vlastele i stanovni{tva, te su tvr|ave i utvrde postepeno sasvim propale. Od godine 1246. u~estali su zahtjevi iz Rima kalo~kom nadbiskupu da se protiv Bosne povede novi kri`arski rat i da se zemlja koja se otme od heretika dodijeli "pravovjernim kr{}anima". Za novi kri`arski pohod nije bilo ni volje niti uvjeta, a bosanski biskup toliko je osiroma{io da su, na papinu molbu, po ugarskim zemljama prikupljani nov~ani prilozi za izdr`avanje njega i njegove crkve. Jedino rje{enje je bilo da bosanski biskup premjesti svoje sjedi{te u \akovo u Slavoniji, gdje je odranije imao zemlji{ne posjede. Tamo se ve} od 1252. redovno spominje dvor bosanskog biskupa. Tako su bosanski biskupi prenijeli svoje sjedi{te izvan Bosne. Oni su sa te sigurne udaljednosti upravljali svojom biskupijom, u koju uglavnom vi{e nisu zalazili. Tako se upravo u vrijeme uspona bosanske vlastele za vladavine bana Mateja Ninoslava, koji se iskazao kao odlu~an i sposoban vladar, uprkos svim nastojanjima Rima i Ugarske da uni{te bosansku herezu, kona~no u~vrstila i potvrdila Crkva bosanska. Istovremeno, kona~no se u~vrstila i afirmirala stale{ka organizacija i struktura bosanske vlastele. U zajedni~koj odbrani od vanjskih neprijatelja, crkva i vlastela su se me|usobno sve vi{e pribli`avale. Vlastela je sve vi{e prihvatala vjersko u~enje bosanske crkve, dok je crkva istovremeno ulazila u svjetovne poslove vlastele. Udru`ena sa Crkvom bosanskom i brane}i je od nasrtaja rimske crkve i ugarsko–hrvatske dr`ave, vlastela je time istovremeno {titila svoje feudalne zemljoposjedni~ke interese. Uvjet opstanka i crkve i vlastele bila je samostalna bosanska 44

dr`ava. Izme|u katoli~anstva i pravoslavlja usko podru~je Crkve bosanske moglo se odr`ati samo unutar granica bosanske dr`ave. S druge strane, bosanska vlastela je samo unutar tih istih granica mogla imati i odr`avati svoju odlu~uju}u politi~ku rije~. U svakoj drugoj dr`avnoj tvorevini, srpskoj ili ugarsko–hrvatskoj, Bosna bi geografski bila periferna oblast, pa bi i njena vlastela bila politi~ki sasvim marginalizirana. U tom smislu, stale{ki organizirana vlastela, kao politi~ki narod srednjovjekovne Bosne, i posebno ustrojena Crkva bosanska, svojim interesima i svije{}u o njima, imale su presudnu ulogu u etni~kom razvoju i oblikovanju Bosne. Vlastela i crkva su, prije svega, bile nosioci zemaljskog imena Bosne i Bosanaca (Bo{njana ili Bo{njaka) i ~uvari svojih prava i svoje teritorijalne zasebnosti, osobenosti i cjeline. Iz samosvijesti o sebi i svojim interesima proizlazila je i svijest o zna~aju vlastite teritorije za njihovo o~uvanje. Takva su osje}anja le`ala u korijenu bosanskog patriotizma i evolucije bo{nja~kog etniciteta. Me|utim, ono {to je ~inilo osobenosti etni~ko–politi~kog razvoja Bosne nisu bile neke velike razlike u njenom feudalnom ustrojstvu i dr`avnoj organizaciji u odnosu na susjedne zemlje, Srbiju i Hrvatsku sa Ugarskom. Zapravo, svi ti politi~ki entiteti su u doba razvijenog feudalizma predstavljali stale{ke monarhije, u kojima je vlast vladara u ve}oj ili manjoj mjeri, zavisno od odnosa snaga, bila ograni~ena pravima vlastele, odnosno institucijom stale{ke skup{tine, feudalnog ili dr`avnog sabora. Osnova razli~itog etnopoliti~kog razvoja Bosne le`i u njenoj posebnoj crkvi i njenim su{tinskim razlikama u odnosu na rimokatoli~ku i srpskopravoslavnu crkvu. Katoli~ka i isto~nopravoslavna crkva su pored hijerarhije i mona{kih redova imale i razu|enu mre`u `upa i parohija, sa sve}enstvom koje je stalno vr{ilo uticaj na svakodnevni `ivot vjernika, okupljaju}i ih na mise i bogoslu`enja, dijele}i im svete tajne i oproste od grijehova, pribavljaju}i im Bo`iju milost i na ovom i na onom svijetu. Nasuprot tome, Crkva bosanska je, mada je imala izvjesnu hijerarhiju sa strojnicima, gostima i didom (djed), koji je stajao na njenom ~elu, u osnovi bila ograni~ena na uski krug "savr{enih" ili "pravih krstjana koji grijeha ne ljube". Ostalo je bila masa obi~nih vjernika, "mrsnih ljudi", koji nisu imali posebne crkvene milosti. Odatle, {iroki slojevi stanovni{tva u Bosni su ostali u nekom nejasno definiranom stanju izme|u svojih starih paganskih vjerovanja i kr{}anstva. Tek pred kraj XIV i kroz prvu polovinu XV st. dvije velike crkve, zapadna i isto~na, polahko osvajaju bosanski prostor, a skoro istovremeno s njima u Bosnu dolazi islam.

45

Bosna u borbi za odbranu samostalnosti protiv ugarskih kraljeva i hrvatskih velika{a

Posljednje spominjanje bana Mateja Ninoslava poti~e iz 1249, kada je opet u punoj snazi obnovio svoj raniji ugovor sa Dubrovnikom. Nakon {to je sjedi{te Bosanske biskupije izmje{teno u \akovo, pod neposrednu vlast ugarskog nadbiskupa u Kalo~i, kralj Bela IV poveo je 1253. odlu~an rat protiv Bosne i uglavnom uspio savladati otpor u cijeloj zemlji. Ninoslavljev ro|ak i nasljednik Prijezda pre{ao je sasvim na stranu ugarskog kralja, koji mu je kao priznanje za poslu{no dr`anje darovao 1255. `upu Novake u Slavoniji. Time je ban Prijezda po svim znamenjima bio uklju~en u ugarsko–hrvatski donacionalni feudalni sustav. Bosanska dr`ava je podijeljena tako {to je Prijezda kao bosanski ban vladao Bosnom i Donjim Krajima, dok su Usora i Soli izdvojene u posebnu banovinu i povjerene na upravljanje raznim li~nostima odanim ugarskoj kraljevskoj ku}i. Vrhovnu vlast ugarskog kralja priznao je i humski `upan Radoslav. Prijezda je, kao srodnik prethodnog bana Ninoslava, nastavio red nasljednih bosanskih banova, pa se kao takav op}enito smatra osniva~em dinastije Kotromani}a. Bez obzira na to, Prijezda je odano izvr{avao svoje feudalne obaveze prema ugarskoj kruni. U tom je smislu jedan odred bosanske vojske u~estvovao 1260. na strani kralja Bele IV u njegovom ratu protiv ~e{kog kralja P{emisla Otokara. Ugarska je sa istoka i sjevera okru`ila Bosnu sa vi{e sebi pot~injenih banovina – usorskom, ma~vanskom i ku~evsko–brani~evskom, koje je ustanovljavala kao dio svog odbrambenog sistema, od Karpata do Dalmacije. Ma~vanskom banovinom, koja je uklju~ivala i Beograd, i brani~evskom banovinom vladao je, pod ugarskim patronatom, kralj Stefan Dragutin. Te su teritorije predstavljale jednu od tada{nje dvije srpske dr`ave. Kralj Dragutin je svjesno, uz ugarsku pomo}, preoteo vlast svome ocu Uro{u Nemanji}u. Stefan Dragutin je ubrzo do{ao u sukob sa svojim bratom Milutinom, pa su tako njihovim me|usobnim sporazumom nastale dvije srpske dr`ave. Na jugu je kao "ra{ki kralj" vladao Milutin, a na sjeveru je biv{im ugarskim prostorima upravljao Dragutin, poznat kao "sremski kralj". Za njegova je 46

vremena krenuo talas srpsko–vla{ke kolonizacije prema sjeveru. Stefan Dragutin je od 1284, kao ugarski vazal, upravljao oblastima Usorom i Soli, u kojima je, prema njegovom `ivotopisu, "mnoge od heretika obratio na vjeru hristiansku i krstio ih". Dragutinova k}erka Jelisaveta udala se za Stjepana, sina bana Prijezde, ~ime su Kotromani}i do{li u srodstvo sa Nemanji}ima. Kralj Dragutin stalno se zanimao za vjerske i druge odnose u Bosni, nastoje}i na njih na odre|en na~in uticati. Posljednji akt koji je ban Prijezda kao vladar u~inio vjerovatno je povelja kojom je u maju 1287. svom zetu iz ku}e Baboni}a Vodi~kih na Sani darovao, uz pristanak "velika{a sve Bosne", `upu Zemljanik (Zemunik) u podru~ju Gornjeg Vrbasa. Prijezdu je naslijedio njegov sin, ban Stjepan I Kotromani}. U to vrijeme ugarske prevlasti u Bosni progoni navodnih heretika nisu prestajali. Svuda u zemlji osje}ala se op}a pravna nesigurnost. To je ugro`avalo trgovinu i veoma poga|alo narod, kojemu slaba banska vlast nije mogla pru`iti za{titu. Kao posljedica toga razgranala se jedino trgovina bosanskim robljem, koje se iz svih krajeva Bosne, posebno iz oblasti Usore pod vla{}u Stefana Dragutina, dovodi u Dubrovnik i druge primorske gradove. Odatle su robovi i ropkinje (servi et ancillae) dalje prodavani po talijanskim gradovima, gdje su naj~e{}e slu`ili kao ku}na posluga. Na sve proteste bosanskih banova papi {to se njihovi podanici odvode u ropstvo, koje u samoj Bosni nije postojalo, Dubrov~ani, Kotorani, Spli}ani i drugi pravdali su se time da su u pitanju heretici, a ne pravovjerni katolici. S obzirom na to da pola stolje}a dominikanskog misionarskog i inkvizitorskog rada na iskorjenjivanju bosanske hereze nije dalo nikakve rezultate, to je kralj Stefan Dragutin, stalno zaokupljen tim pritanjem, tra`io od pape da se dominikanci u Bosni zamijene franjevcima. Papa je prihvatio tu inicijativu pa se 1291. godine obratio franjeva~kim starje{inama u Dalmaciji i Slavoniji da u Bosnu upute svoja dva redovnika "koji su verzirani u pismenosti i vje{ti jeziku one oblasti". U Rimu se kona~no shvatilo da je prvi uvjet mogu}eg uspjeha u borbi protiv bosanskih heretika znanje jezika sredine u kojoj su oni djelovali. Tako su franjevci krajem XIII st. stigli u Bosnu, gdje su vremenom postali jednim od vrlo zna~ajnih ~inilaca njenog etnopoliti~kog razvoja i op}enito kulturnog i vjerskog `ivota. Franjeva~ki red Male bra}e (Ordo fratrum minorum) spada me|u "prosja~ke" mona{ke redove. Osniva~ mu je Franjo Asi{ki (Francesco d’Assisi), porijeklom iz imu}ne trgova~ke porodice. Poslije du`e bolesti njegova su vjerska osje}anja intenzivirana. Svojim vizionarskim istupima po~eo je pridobijati sljedbenike, koji su prihvatili njegov zahtjev o odricanju i siroma{tvu. Red je ustanovljen 1209, s ciljem 47

{irenja katoli~anstva i borbe protiv heretika. U skladu sa svojim zavjetom o odricanju i siroma{tvu, franjevci su nosili jednostavnu, tamno sme|u vunenu odje}u s kapulja~om, u`etom oko pasa i sandalama. Franjevci su vremenom potpuno istisnuli dominikance iz Bosne. U svojoj su se misionarskoj djelatnosti, antihereti~koj propagandi i borbi slu`ili znatno druga~ijim metodama nego njihovi prethodnici. Mada silu i inkvizitorske metode nisu sasvim odbacili, oni su te`i{te svoje djelatnosti stavili, s jedne strane, na postepeno, ali uporno pribli`avanje narodu, a s druge su tra`ili na~in da se kao savjetodavci i posrednici u raznim politi~kim i diplomatskim poslovima nametnu vladaru i njegovom dvoru te samoj bosanskoj vlasteli. U tome su vremenom uspjeli pa su, kada je rije~ o politi~kim i diplomatskim poslovima vladara i vlastele, pri kraju bosanske dr`avne samostalnosti uspjeli skoro potpuno marginalizirati ulogu Crkve bosanske. U vanjskopoliti~kim poslovima bosanskog dvora u~e{}e predstavnika Crkve bosanske uvijek je bilo vrlo diskretno, skoro nevidljivo. To je bilo sasvim razumljivo, jer se na njih izvan Bosne gledalo s podozrenjem i neprijateljski, kao na heretike. Zato se bosanski krstjanin u XV st., kada je veoma o`ivjelo vanjskopoliti~ko djelovanje bosanskih kraljeva i velika{a, rijetko susre}e "u bilo kakvoj diplomatskoj misiji". Odatle skoro nestvarno djeluje vijest da je kao izaslanik kralja Ostoje u Dubrovniku 1403. du`e vremena boravio "pataren" Vlatko. Kasnije se kao poslanik iz Bosne u razli~itim misijama u Dubrovniku vi{e puta spominje neki fratar Stjepan. Mada se ne spominju ~esto u diplomatskim misijama, to ne zna~i da visoki pripadnici Crkve bosanske nisu imali uticaja na vanjsku politiku bosanske dr`ave. To je posebno bio slu~aj kada su se me|unarodni pregovori obavljali na tlu Bosne. Dubrov~ani su svoje izaslanike pred put u Bosnu na trgova~ke i druge pregovore u pravilu napu}ivali da povelje i povlastice "prema obi~aju" potvrde "kralj, kraljica, baroni i patareni". Pojedini krupni bosanski velika{i koristili su se bez ustru~avanja u pregovara~kim i op}enito diplomatskim misijama uslugama visokih starje{ina Crkve bosanske. U tom su se svojstvu na dvorovima Pavlovi}a i Kosa~a ~esto spominjali pojedini krstjani. Najpoznatiji od njih bio je "starac", a kasnije "gost" Radin, koji je za svog gospodara Radoslava Pavlovi}a obavljao razne poslove u Dubrovniku. On je 1437. pre{ao u slu`bu Stjepana Vuk~i}a Kosa~e, koji ga je tako|er raznim poslovima slao kao svog izaslanika u Dubrovnik. U vrijeme otvorenog sukoba hercega Stjepana sa Dubrovnikom, gost Radin je odr`avao tajne veze sa Dubrov~anima i od njihovih poklona dobro se obogatio, o ~emu svjedo~i njegov testament. Od vremena kralja Stjepana Toma{a 1443. franjevci dolaze do sve ve}eg uticaja na dvoru i kona~no uklanjaju pripadnike Crkve bosanske kao 48

bitne ~inioce u bosanskoj vanjskoj politici. U politi~kim planovima rimske kurije u to je vrijeme gospodarila ideja kri`arskog rata protiv Osmanlija. Stvarni izvr{ioci ove politike u Bosni bili su "papin izaslanik i franjevci". Na njihov nagovor kralj je tra`io, a 18. VI 1447. i dobio odobrenje iz Rima da mo`e uzeti dvojicu franjevaca kao svoje kapelane i slati ih na stranu kao poslanike, bez prethodnog odobrenja njihovog starje{ine. Franjevci su, izme|u ostalog, i na taj na~in uspjeli mirnim putem u~initi ono {to ugarskim kraljevima nije po{lo za rukom da u~ine silom, tj. da obuzdaju Crkvu bosansku i njeno u~enje. Prema nekim, po svemu sude}i pretjeranim procjenama, franjevci su za oko 120 godina misionarskog rada, od 1339. do 1463, uspjeli u Bosni obratiti na katoli~anstvo "preko 500.000 bogomilskih sljedbenika", {to je ~inilo "preko ~etiri petine pu~anstva u tada{njoj bosanskoj dr`avi". Franjevci su kroz kasniju bosansku povijest ~esto hvaljeni kao narodni fratri, bosanski rodoljubi i ~uvari uspomene na srednjovjekovnu bosansku dr`avu, {to su oni, bez sumnje, u velikoj mjeri bili. Njihov starje{ina fra An|elo Zvizdovi} Vrhbosanski imao je hrabrosti da u trenutku pada Bosne iza|e pred sultana Mehmeda II Fatiha i zatra`i za bosanske franjevce slobodu daljeg vjerskog djelovanja. Sultan Fatih mu je, u skladu sa {erijatskim propisima, u tom smislu izdao 28. V 1464. ahdnamu, tj. pismenu "obavezu" ili "jamstvo" o slobodi daljeg vjerskog rada. Tom su ahdnamom katolici u Bosni dobili mir i slobodu vjeroispovijedanja dotle dok budu mirni i dok se pokoravaju sultanovim zapovijedima. Kao vjerska zajednica, oni su ustvari time opstali i pre`ivjeli u Bosni. U godinama obnove, nakon tatarske provale u ugarske i hrvatske zemlje, veoma je oja~ala mo} pojedinih velika{kih porodica. Oslabljena kraljevska vlast morala se osloniti na krupnu vlastelu koja se, dok je cijela zemlja stradala, uspjela odr`ati u tvrdim i te{ko pristupa~nim zamkovima i utvrdama. Me|u velika{kim porodicama posebno su oja~ali knezovi [ubi}i, kojima je sjedi{te bilo u njihovoj nasljednoj `upi Bribir (u zale|u [ibenika i Skradina). Oni tokom XIII st. uporno {ire svoje porodi~ne posjede, prvo u Dalmaciji, gdje su uspjeli ovladati i gradovima [ibenikom, Trogirom i Splitom, a povremeno i Zadrom, te donjim tokom i u{}em Neretve. [ubi}i se potom okre}u na sjever, prema Hrvatskoj. Koriste}i se okolnostima nastalim u vrijeme borbe za ugarsko–hrvatsko prijestolje, izme|u Arpadovi}a i napuljskih kraljeva An`ujaca (Anjou), [ubi}i su se u posljednoj deceniji XIII st. ustvari izdigli do dinasti~ke mo}i. Pretendenti na ugarsko–hrvatsko prijestolje prosto su se utrkivali za njihovu naklonost, dijele}i im titule i ~asti koje su oni u stvarnosti ve} u`ivali. Najmo}niji me|u njima, Pavao [ubi}, postao je krajem XIII st. stvarni vladar u Dalmaciji i Hrvatskoj, tako da 49

se njegova vlast prostirala "sve do pokrajine koja se zove Bosna". Pavao [ubi} nije krio namjeru da svoju vlast pro{iri upravo i na tu "provinciju", odnosno zemlju. U svojoj povelji iz 1299. Pavao se naziva "ban (banus) Hrvatske i Dalmacije i gospodar (dominus) Bosne". Nedostajala je ipak titula bosanskoga bana. Smatraju}i se ve} dovoljno mo}nim, a uz naklonost pretendenata na ugarsko–hrvatsko prijestolje, Pavao I [ubi} postavio je 1302. svoga brata Mladena za bosanskog bana, sa titulom Mladen I [ubi}. Tada{nji bosanski ban Stjepan I Kotromani} pru`io je [ubi}ima odlu~an otpor. U cijeloj Bosni vo|ene su `estoke borbe. Ban Stjepan I bio je potisnut sve do isto~ne granice Bosne, gdje su se u junu 1302. susrele na Drini dvije vojske. Iako je Mladen [ubi} u dramati~nom sukobu savladao bosansku vojsku, njegov polo`aj u Bosni nije bio nimalo siguran niti stabilan. Rat je imao i vjersku dimenziju borbe protiv bosanskih heretika, tj. pripadnika Crkve bosanske. ^itavo navodno banovanje Mladena [ubi}a proteklo je u neprestanom ratovanju sa Bo{njacima i njihovim banom Stjepanom I Kotromani}em. U jednom od tih u~estalih bojeva Mladen [ubi} je 1304. kona~no i sam izgubio `ivot. Za njegovog nasljednika Pavao [ubi} je postavio svoga sina Mladena, koji se titulirao kao Mladen II, "gospodar ~itave Bosne". To gospodstvo zasnivalo se na sistemu vazalnih veza i odnosa koje je Mladen [ubi} uspostavio sa dobrim dijelom bosanske vlastele, posebno onom iz Donjih Krajeva, koja mu je geografski bila najbli`a. Sli~nu vezu i kompromis najvjerovatnije je uspostavio i sa Stjepanom I Kotromani}em. U toku unutra{njih nereda, do kojih je do{lo nakon smrti bana Stjepana I Kotromani}a, Mladen [ubi} je ponovno oru`jem krenuo na Bosnu i uzeo pod svoj patronat Stjepanovog sina, budu}eg bosanskog bana Stjepana II Kotromani}a. Na stabiliziranje odnosa izme|u [ubi}a i Kotromani}a vjerovatno je uticala i ~injenica da su se u me|uvremenu i rodbinski povezali. Poslije okon~anja borbi za ugarsko–hrvatsko prijestolje, novi kralj An`ujac, Karlo I Robert, postepeno ru{i i obuzdava mo} jednog po jednog osamostaljenog ugarskog i hrvatskog velika{a ("oligarha"). Ban Stjepan II Kotromani} je u tome odmah vidio za sebe priliku i mogu}nost da iza|e iz sjene [ubi}a. On se radi toga sasvim logi~no vezao za sna`nog i odlu~nog An`ujca. U borbi protiv Mladena [ubi}a, ban Stjepan II uspio je privu}i na svoju stranu i neke njegove dotada{nje vazale u Donjim Krajima, na prvom mjestu uticajne knezove Stipani}e Hrvatini}e, koji su dr`ali tvrdi grad Klju~. Bitkom u Poljicama (kod Splita), kralj Karlo Robert nanio je odlu~uju}i poraz [ubi}ima i tako sru{io njihovu dotada{nju mo}. Time je ujedno okon~ana i njihova vlast u Bosni. U neredima koji su nastali slomom [ubi}a, ban Stjepan II Kotromani} nije pristao uz hrvatsku vlastelu, koja je ustala 50

protiv kralja, ve} je stao na stranu kralja, ~ime je sebi i svojoj dr`avi osigurao dobre i ~vrste odnose sa ugarskim dvorom. On je tako na najbolji na~in iskoristio politi~ke posljedice sloma [ubi}a. U banu Stjepanu II Bosna je, poslije du`eg vremena, dobila vladara izrazite politi~ke mudrosti i dr`avnika koji je odlu~nim i krupnim potezima uveo svoju zemlju u glavne tokove balkanske politike. U vrlo kratkom vremenu, od samo ~etiri godine, od 1322. do 1326, ban Stjepan II kona~no je pripojio Bosni Donje Krajeve (Bosanska krajina), oblasti Usoru i Soli, `upe Duvno, Hlivno i Glamo~ (tzv. Zavr{je ili Tropolje), zatim primorje od Neretve do Cetine (Neretljanska krajina), te na kraju Humsku zemlju. Tako je Pribisav, "Dijak bana Stipana", mogao ve} oko 1323. zapisati da njegov gospodar dr`i zemlju "od Save do mora, od Cetine do Drine". Time su za vrijeme Stjepana II Kotromani}a trajno uobli~ene teritorijalne konture savremene Bosne. U naporima bana Stjepana II da u~vrsti granice svoje dr`ave, posebno mjesto zauzimao je Hum. U vrijeme bana Kulina Humskom zemljom ili obla{}u vladao je knez Miroslav, brat Stefana Nemanje, a potom njegovi nasljednici, kao vazali ra{kih, odnosno srpskih vladara. Mada je sve do 1326. Hum bio politi~ki uglavnom odvojen od Bosne, postojala je velika kulturnohistorijska povezanost ovih prostora. Pored toga, Hum je predstavljao i privrednu sponu Bosne sa Dubrovnikom. U isto vrijeme kada i Bosna, Hum je bio zahva}en herezom. Gone}i heretike, herceg Hrvatske Koloman upao je 1239. sa svojom kri`arskom vojskom i u Hum, odakle se ubrzo povukao. Bez obzira na ~injenicu {to je u Humu, usljed politi~kih veza sa Ra{kom, pravoslavno stanovni{tvo bilo srazmjerno brojno, zahumski episkop je pod pritiskom heretika sredinom XIII st. premjestio svoje sjedi{te iz Stona ~ak u manastir sv. Petra na Limu, u dana{njem Bijelom Polju. Srpski vladari i velika{i za dugo vremena nisu mogli pre`aliti gubitak Huma. Stefan Du{an je vi{e puta, na razne na~ine, poku{avao povratiti Hum. On je, me|u ostalim, ~etvrt stolje}a nakon gubitka Huma, godine 1350. poduzeo veliki vojni pohod na Bosnu, pa je stigao ~ak i do Bobovca, ali Hum nije povratio. Tako je ban Stjepan II ostao "po milosti Bo`joj gospodin svim zemljama bosanskim i Soli i Usore i Donjim Krajem i Humskoj zemlji". Ulazak Huma u sastav Bosne imao je dvije posljedice. Prva je da je Humska zemlja vremenom postala sredi{te okupljanja budu}eg prostora Hercegovine kao sastavnog dijela Bosne. Ban Stjepan II je ve} 1333. prodao Dubrov~anima Humsko primorje od Stona do Gruda (u Konavlama), sa poluotokom Pelje{cem. Kasnije su, 1419, odnosno 1426, vojvode Sandalj Hrani} i Radoslav Pavlovi} prodali Dubrov~anima i Konavle. Porodica 51

vojvode Sandalja Hrani}a, iz reda Kosa~a na Drini kod Gora`da, otimala je postepeno zemlje Pavlovi}a u Humu, a naro~ito poslije smrti vojvode Radoslava Pavlovi}a, 1441. godine. Tada je ve} u Humskoj zemlji i Podrinju vladao vojvoda Stjepan Kosa~a, koji je 1448, da bi podigao svoj ugled, dobio ili uzeo naslov "hercega od sv. Save", jer je Mile{eva, gdje su le`ale kosti Save Nemanji}a, bila u njegovom posjedu. Ne zna se ta~no ko je vojvodi Stjepanu dao titulu hercega. U literaturi se spominje da su to mogli biti njema~ki car Fridrih III, papa, sultan, napuljski kralj Alfons V, bosanski kralj, ili jednostavno on sam sebi. To nije toliko zna~ajno, koliko ~injenica da se od tada cjelokupan posjed – kojim je, kao dijelom Bosne, upravljao herceg Stjepan – vi{e nije nazivao Humskom, nego Hercegovom zemljom, tj. Hercegovinom. Imenom Hercegovina po~eo se tako od sredine XV st. nazivati cijeli prostor od Ostroga kod Nik{i}a na istoku do Imotskog na zapadu i od mora na jugu do Konjica na sjeveru. Druga posljedica pro{irenja Bosne na oblast Huma le`i u ~injenici da time u njenim dr`avnim granicama pravoslavlje, koje je to tada uglavnom bilo ograni~eno na Podrinje, dobija na zna~aju kao tre}a vjerska komponenta, pored Crkve bosanske i katoli~anstva. Izvjestan zamah pravoslavlja poma`u Sandalj Hrani}, a potom i herceg Stjepan, podizanjem vi{e crkava i hramova, kao {to su Hum, Polimlje, Gora`de, Dobrun, [}epan Polje, Savina kod Herceg–Novog i drugi. Srpska pravoslavna crkva uvijek je zauzimala izrazito neprijateljski stav prema bosanskim krstjanima i njihovoj vjerskoj organizaciji. O tome rje~ito govore brojne anateme i prokletstva koje je u svojim obrednicama i sinodicima Srpska crkva izricala protiv bosanskih heretika, navode}i ~esto poimenice najpoznatije i najpoduzetnije me|u njima. Na{av{i se u granicama bosanske dr`ave, pravoslavno sve{tenstvo, iako u na~elu i vjerskoj praksi krajnje odbojno prema Crkvi bosanskoj, nije na politi~kom polju dolazilo u sukob s njom. Razlog tome le`i mo`da i u ~injenici {to je herceg Stjepan Kosa~a pripadao, kao krstjanin, Crkvi bosanskoj. Iako je u nemanji}koj dr`avi politi~ki bila veoma poduzetna, pravoslavna crkva nije u Bosni poku{ala potisnuti Crkvu bosansku i nametnuti svoj uticaj na vladara i njegov dvor. Nasuprot tome, franjevci su, kako se ve} vidjelo, kao nosioci katolicizma u Bosni, sistematski i vrlo uporno nastojali istisnuti Crkvu bosansku kao politi~ki ~inilac na dvoru bosanskih vladara. Pro{irenjem bosanske dr`ave za vrijeme bana Stjepana II, u njen su okvir do{la i podru~ja duvanjske, stonske, a dijelom i zagreba~ke biskupije, ~ime je brojno oja~alo katoli~ko stanovni{tvo, a franjeva~ki misionarski rad dobio na prodornosti i zamahu. 52

U tom je sklopu 1340. uspostavljena Franjeva~ka bosanska vikarija sa sjedi{tem u Visokom. Pravoslavlje je bilo ograni~eno na isto~ne i ju`ne dijelove zemlje, ali u odnosu na heretike nije stajalo pasivno, nego je radilo na njihovom preobra}enju. Pri tome pravoslavna crkva, kao ni katoli~ka, nije odbacivala metode sile kada su joj uvjeti, mjesto i vrijeme to omogu}avali. Tako je postepeno preobra}enje bosanskih krstjana na pravoslavlje u oblasti Huma teklo srazmjerno mirnim putem, dok su u dijelovima Podrinja heretici sredinom XV st. progonima i silom uvo|eni u pravoslavlje.

53

Feudalna organizacija

Pored toga {to se teritorijalno {irila, Bosna je istovremeno za vrijeme duge i srazmjerno mirne vladavine bana Stjepana II Kotromani}a izuzetno privredno oja~ala. U to vrijeme Sasi otvaraju u Bosni rudnike, uglavnom plemenitih metala, ~ija je proizvodnja u Evropi tada bila u zastoju. To daje podsticaje trgovini sa Dubrovnikom i drugim gradovima s obje strane Jadrana, koja dobija do tada nepoznate razmjere. Na toj rudarsko–trgova~koj osnovi u Bosni se postepeno uobli~uju gradska naselja srednjoevropskog tipa. Polahko izrasta i doma}i trgova~ki i poslovni sloj, prije svih me|u samom bosanskom vlastelom, koja je imala najvi{e koristi od teritorijalnog {irenja i privrednog uspona Bosne. Sa op}im privrednim razvitkom zemlje ja~ala je ekonomska i politi~ka mo} bosanske i humske vlastele. Da bi osigurao podr{ku vlastele, ban Stjepan II Kotromani} je, jo{ u vrijeme borbe protiv Mladena [ubi}a, darovao vlasteli mnoge ba{tine. Tako su mnogi me|u krupnom vlastelom dobili u posjed vi{e `upa. Nosioci prava vlasni{tva na vlastelinskim ba{tinama nisu bili pojedinci, nego cijeli vlastelinski rodovi, naj~e{}e grupa bra}e. To je imalo posebne posljedice na socijalno–ekonomske i politi~ke odnose izme|u vlastele i vladara. Ta je okolnost davala bosanskoj vlasteli posebnu mo} i uticaj u dr`avi, koji je ona osiguravala preko svog feudalnog sabora. Jednom darovanu ba{tinu vladar vi{e nije mogao povratiti, jer je i izdajnik u ratu odgovarao "glavom svojom ili blagom", a ostalim ~lanovima njegove porodice ba{tina se nije mogla dirati. Sam vladar nije mogao suditi vlasteli za izdaju ili nevjeru (neodazivanje u rat, kovanje novca, uzurpacija vladarevih regalnih prava i sl.), nego su to ~inili "vlastelinski kolegiji", sastavljeni od same vlastele i predstavnika Crkve bosanske. U odnosima vladara i vlastele predstavnici Crkve bosanske u pravilu su dr`ali stranu vlastele. Vlastela je na svojim posjedima imala naj{ira imunitetska prava u odnosu na seljake kao naseljenike svog feuda. U prava vlastele nisu se mogli mije{ati vladarevi slu`benici (vladalci ili ~asnici). Politi~ka mo} vlastele izra`avala se posebno kroz njeno obavezno svjedo~enje pri izdavanju vladarskih povelja. Obi~no se najstariji vlastelin upisivao na povelji kao svjedok u vlastito ime i u ime svoje "bratje", {to je zna~ilo cijelog vlastelinskog roda. 54

U Bosni je postojao sistem hijerarhijskog vazaliteta, tako {to je ni`a ili "mala" vlastela zavisila od "velike vlastele" ili velmo`a. Jednako kao {to su vladari darivali ba{tine krupnoj vlasteli, uz odre|ene uslove i obaveze, tako su i velmo`e darivale manju vlastelu i vlastel~i}e, ~ime su ih stavljali u polo`aj svojih "slugu", tj. vazala. Ovi vazali su kao "sluge" "gospode bosanske" bili obavezni na "vjernu slu`bu", koja se prije svega sastojala u "vojevanju". Svaki vlastelin je kao vazal bio obavezan da "slu`i gospodinu oru`jem, kako mo`e najbolje". Pored toga, vazalska obaveza se mogla sastojati u slu`enju na dvoru svog gospodara, kao seniora. Vlastela je isto tako mogla za svog gospodara vr{iti razne misije i obavljati druge zadatke. U Bosni se sva vlastela nazivala knezovima, bez obzira da li se radilo o velikoj ili maloj vlasteli, odnosno o velmo`ama ili njihovim vazalima. Vlastela se tako|er ~esto me|usobno ~astila titulama `upana, vojvoda i velikih vojvoda. Ove su razne titule izra`avale samo dru{tveni i politi~ki rang njihovog nosioca, a ne neku posebnu funkciju. Cjelokupna je vlastela vukla svoju ekonomsku i politi~ku mo} iz svog vlastelinstva, tj. zemlji{nog posjeda na kojem su radile razli~ite kategorije seljaka kao podlo`nika. U srednjovjekovnoj Bosni nije bilo op}ih pravnih normi u vidu zakona pa su zato pravni polo`aj seljaka i oblici `ivljenja na bosanskom selu malo poznati. Izvjesno je da su ve}inu selja{tva ~inili feudalno zavisni zemljoradnici, koji se krajem postojanja bosanske feudalne dr`ave, u poveljama i drugim ispravama, spominju kao kmeti ili kmeti}i. Tako je kralj Stjepan Toma{evi} 1461. poklonio svome stricu Radivoju "{est kmeta i vinogradi". U starijim poveljama zavisni su se seljaci naj~e{}e spominjali samo kao "~ovjek" ili "ljudi". Tu se uvijek radilo o ne~ijem ~ovjeku ili ne~ijim ljudima. Oni su kao takvi uvijek dijelili sudbinu zemlje na kojoj su `ivjeli i radili. Kralj Ostoja je 1399. ustupio Dubrovniku neke zemlje "sa vsima seli i zaseoci i s ljudmi". Vojvoda Sandalj Hrani} je 1420. ustupio Dubrovniku svoj dio Konavla i grad Sokol "sa svim selima, zaseocima i s ljudima, sa ispa{ama, drvima i dubravama". Na isti je na~in 1427. veliki vojvoda Radoslav Pavlovi} prodao preostali dio Konavala, "s ljudima, s gorom i vodom". Manji dio selja{tva su ~inili feudalno zavisni sto~ari, koji se u svim bosanskim i dubrova~kim ispravama nazivaju vlasima. Vojvoda Donjih Krajeva Juraj Vojsali}, kao sinovac i nasljednik Hrvoja Vuk~i}a, poklonio je 1434. bra}i Jurjevi}ima neke posjede, me|u kojima tri katuna, tj. "vlahe Vohini}e i Pribinovi}e i Hardomili}e". Kralj Stjepan Toma{evi} spominje 1461. u jednoj darovnici i "katun vlaha". U Bosni je bilo i slobodnih seljaka koje dubrova~ki izvori u XV st. spominju kao "homo liber" ili "homo sui iuris". Bosanske povelje spominju tako|er slobodne i poluzavisne seljake pod nazivom polovnici ili tretjanici. 55

Sli~no drugim feudalnim dr`avama, i u Bosni se osje}ao manjak seoske radne snage, posebno zemljoradnika. Zato su vladari od prve polovine XIV st. zabranjivali bosanskim i humskim seljacima da napu{taju vlastelinske posjede na kojima su `ivjeli i koje su obra|ivali. Seljaci nisu smjeli samovoljno prelaziti sa jednog vlastelinstva na drugo, niti se sklanjati na dubrova~ku teritoriju. Ban Stjepan II Kotromani} je 1323, skupa sa svojim bratom Vladislavom, dao vjeru svom vazalu, knezu Vukoslavu Hrvatini}u, da ne}e primati njegove ljude. Sli~no se obavezao Tvrtko I prema knezu Vlatku Vukosavli}u. On je jo{ kao ban 1353. naredio da niko ne smije primiti "u na{em gospodstve Vlatkova ~loveka, ni sam ban Tvrtko ni njegov brat Vuk, brez volje kneza Vlatka". O obliku i obimu feudalne rente u srednjovjekovnoj Bosni nema pouzdanih podataka. Sigurno je da se polo`aj bosanskih seljaka u posljednjim decenijama pred pad Bosanskog kraljevstva bio znatno pogor{ao. U uslovima u~estalih osmanskih upada u zemlju i stalnih trvenja i razra~unavanja me|u vlastelom i velmo`ama, obaveze seljaka su postajale sve ve}e i te`e, a njihov imovinski i pravni polo`aj sve nesigurniji. Su{tinu tog polo`aja mo`da je najbolje svojom pjesni~kom snagom i vizijom doku~io i izrazio Mak Dizdar: "Ase le`it / Vojnik Gor~in / U zemlji svojoj / Na ba{tini / Tu`di / @ih / A smrt dozivah / No} i dan / Mrava ne zgazih / U vojnike / Odoh / Bil sam / U pet i pet vojni / Bez {tita i oklopa / E da ednom / Prestanu / Gor~ine…" Radi uve}anja vlastitih prihoda, ban Stjepan II je, po uzoru na ugarske An`ujce, preduzimao niz razli~itih fiskalnih mjera, me|u kojima je na prvom mjestu bilo kovanje prvog bosanskog srebrenog novca, {to je spadalo u isklju~iva prava vladara. Taj se novac nazivao dinar (denarius). Novac je kovan u rudarskom naselju Fojnica, u ~ijoj se okolini nalazilo vi{e rudnika srebra, me|u kojima su najve}i bili Ostru`nica i De`evica. Velike koli~ine srebra proizvodile su se i u Srebrenici. Pored srebra, kopali su se i proizvodili na vi{e mjesta bakar i `eljezo, ~iji su glavni kupci bili Dubrov~ani. Bosna se po svom srebru pro~ula do Venecije, pa su Mle~ani 1343. molili srpskog kralja Stefana Du{ana da kod bosanskog bana preporu~i njihove trgovce. Ban Stjepan II bio je nesumnjivo li~nost od velikog politi~kog formata. On je smjelo vukao krupne dr`avni~ke poteze, iako je morao biti svjestan ~injenice da dr`avna struktura Bosne nije bila u skladu sa jakom sredi{njom vla{}u. Dr`avno ustrojstvo Bosne u osnovi je jo{ od vremena bana Mateja Ninoslava po~ivalo na li~nim obavezama velika{a prema vladaru, pa je njegova vlast u velikoj mjeri zavisila od njihove "vjerne slu`be". Stale{ka skup{tina vlastele, koja se u izvorima naj~e{}e spominje pod imenom "stanak sve zemlje Bosne" (ali, tako|er, i "zbor", "sva Bosna", "sav rusag bosanski"), 56

davala je izri~itu saglasnost na sve va`nije odluke vladara, kojima se u svakom trenutku mogla suprotstaviti i zaustaviti njihovo izvr{enje. Bez obzira na {iroka ovla{tenja vlastele, Bosna je u me|unarodnim odnosima smatrana i tretirana kao jedna dr`ava, koju predstavlja vladar kao nosilac njenog spoljnog suvereniteta. Dubrova~ki, mleta~ki i drugi strani izaslanici koji su dolazili u Bosnu nosili su sa sobom punomo}ja koja su uvijek glasila na vladara. Isto tako, bosanski poslanici na strani su istupali isklju~ivo kao predstavnici vladara. To na~elo i praksa nisu zavisili od unutra{njih bosanskih prilika i odnosa. Mada je vlast vladara ~esto zavisila od volje vlastele, posebno velmo`a, njegov je dvor cijelo vrijeme bio mjesto gdje su se primali strani izaslanici i gdje su se vodili pregovori, zaklju~ivali ugovori i raspravljali me|udr`avni sporovi. Ni u vrijeme najve}e slabosti centralne vlasti u XV st. nije se smanjila uloga kraljevskog dvora "u politi~kom saobra}aju sa spoljnim svijetom". Jedan broj li~nosti na bosanskom dvoru bio je u svojstvu vladarevih savjetnika neposredno uklju~en u razli~ite pregovore, te op}enito u odre|ivanje i vo|enje vanjskih poslova. Poseban uticaj na te poslove imao je, prema ustaljenoj praksi, vlastelinski sabor, koji je u mnogim pitanjima vanjske politike donosio kona~ne odluke. Raspravu o spoljnopoliti~kim pitanjima na saboru je mogao pokrenuti kralj, ali i pojedini velika{i, bilo u svoje ime, bilo u ime neke vlasteoske koalicije. Nije bio rijedak slu~aj da su to pojedini velika{i ~inili i na inicijativu neke strane dr`ave, naj~e{}e Dubrovnika. Dubrov~ani su se znali obra}ati pojedinoj vlasteli s molbom da se kao prijatelji Republike zauzmu za njene interese kod kralja ili na stanku. Kada je Tvrtko II 1420. ponovno do{ao na vlast, on je iz nekih razloga zatezao sa izdavanjem povelje Dubrovniku, kojom bi potvrdio stare povlastice Republici. Dubrov~ani su se kao svome prijatelju obratili vojvodi Sandalju Hrani}u, koji je njihovo tra`enje iznio pred stanak u augustu 1421. godine. Pored Sandalja, za dubrova~ke se zahtjeve posebno zalo`io i vojvoda Vukmir Zlatonosovi}. Po odluci stanka kralj je 18. VIII 1421. izdao povelju u korist Dubrovnika, pa se dubrova~ko Malo vije}e (vlada) pismeno zahvalilo vojvodama Sandalju i Vukmiru i bogato ih darivalo. Bez obzira na zna~aj vlasteoskog sabora, kralju je ipak pripadala posljednja rije~ u pitanjima spoljne politike. ^ak je i tako mo}an vojvoda, kao {to je bio Sandalj Hrani}, samo "s velikom milostju i trudom" uspio privoliti kralja Tvrtka II da izda povelju kojom se potvr|uju dubrova~ke trgova~ke i druge povlastice. [irenjem granica Bosna je izgubila svoju raniju vjersku cjelovitost. Na Crkvu bosansku je i sa zapada i sa istoka poja~an pritisak, ve} samom ~injenicom da je u granicama Bosne zna~ajno poraslo katoli~ko i pravoslavno 57

stanovni{tvo. Razli~iti pritisci i inkvizicija nisu za vrijeme bana Stjepana II bitno poljuljali polo`aj Crkve bosanske niti su papske optu`be slomile bosanskog bana. Ipak je ban Stjepan II morao biti svjestan ~injenice da njegova vlast i postojanost dr`ave zavise od pa`ljivog i mudrog balansiranja, kako na unutra{njem tako i na vanjskom planu. Mjeru tog balansa odre|ivalo je stanje odnosa sa krupnom vlastelom, na jednoj strani, te susjednom Ugarskom, koja se pod An`ujcima ponovno izdigla u sna`nu dr`avu, koja je predstavljala stalnu prijetnju bosanskoj samostalnosti. Sve te, kako unutra{nje tako i vanjske, stare i nove protivrje~nosti mogle su u svakom trenutku izazvati manje ili vi{e o{tru krizu u bosanskoj dr`avi. Ban Stjepan II je kroz sve te opasnosti mudro vodio svoj dr`avni brod. Vlastiti ugled ban Stjepan II potvrdio je 1353, udajom svoje k}erke Elizabete za ugarsko–hrvatskog kralja Ludvika I An`ujskog, tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara. Tim ~inom ban Stjepan II je Bosnu i svoju vladarsku ku}u "pribli`io svijetu visoke evropske politike", ~ime je iste godine na najbolji na~in okon~ao svoju tridesetgodi{nju plodnu vladavinu. Bana Stjepana II naslijedio je njegov sinovac Tvrtko I Kotromani}. Smr}u bana Stjepana izbile su na povr{inu sve protivrje~nosti koje su prijetile stabilnosti zemlje pa su prvih petnaest godina vladavine Tvrtka I obilje`ene prikrivenom i otvorenom krizom, koja je na mahove sna`no zahvatala cijelu Bosnu.

58

Bosna u doba Tvrtka I Kotromani}a

Ban Stjepan II vladao je u povoljnim i unutra{njim i vanjskim prilikama. U zemlji je imao podr{ku svoje vlastele, a sa strane naklonost ugarskog kralja Ludovika. Istovremeno, ni sa istoka nije bio posebno ugro`en, jer je srpski vladar Stefan Du{an bio uglavnom zauzet ru{enjem Bizanta, te snovima o Carigradu i kruni isto~norimskog, odnosno gr~kog carstva. U tom pogledu, Stefan Du{an nije krio svoja nastojanja i namjere. On se, ~im je zauzeo grad Ser (Sérrai), tada zna~ajno sredi{te u Egejskoj Makedoniji, proglasio "gospodarom Romanije", tj. Bizanta, pa se u tom smislu ve} krajem 1345. proglasio carem Srba i Grka. Nasuprot svom prethodniku, Tvrtko I Kotromani} po~eo je 1353. svoju vladavinu u znatno izmijenjenim spoljnim i unutra{njim okolnostima. Ugarski kralj Ludovik I nastavio je rad svog prethodnika Karla Roberta na upornom obnavljanju kraljevskih prava i vlasti u svim dijelovima ugarsko–hrvatske dr`ave. Njemu su se vremenom pot~inili svi ugarski i hrvatski velika{i. Ludovik I je sanjao o prevlasti na Balkanu, pa je od po~etka svoje vladavine 1342. nekoliko puta sa sjevera napao Srbiju. Stefan Du{an je uspio 1346. zaklju~iti mir sa Ludovikom, jer je `elio imati osigurano zale|e za nesmetan pohod na jugoistok, prema Carigradu. Ludovik se u Dalmaciji sukobio sa Mle~anima, koji su tu stekli pozicije u vrijeme kada su gradovi nastojali da se oslobode pritiska od strane [ubi}a. Budu}i da su 1355, poslije smrti cara Stefana Du{ana, Mle~ani ostali bez svog velikog saveznika na Balkanu, kralj Ludovik je sljede}e godine poveo rat u kojem je potpuno porazio i istisnuo Veneciju sa isto~ne obale Jadrana, "od Kvarnera do Dra~a", kako je to zaklju~eno Zadarskim mirom 1358. godine. Na isto~nim granicama Bosne stanje je bilo druk~ije. Iznenadnom smr}u cara Stefana Du{ana odjedanput se pokazalo koliko je njegovo prostrano carstvo bilo iznutra nestabilno. Srpska vlastela, u stalnom nezadovoljstvu usljed ja~anja vladareve mo}i, kao da je jedva do~ekala da sa politi~ke scene nestane sna`ne i autoritarne li~nosti Stefana Du{ana, pa je poslije njegove smrti izazvala pravi mete` u zemlji. ^im su sa Du{anovom smr}u prestali osvaja~ki ratovi, dotada{nja vjernost vlastele vladaru izmetnula se 59

u odmetni{tvo. Unutar same vlastele, kako svjetovne tako i crkvene, izbile su na povr{inu razli~ite suprotnosti, me|u kojima su bile i one etni~kog karaktera. Mada su mnogi Grci zadr`ali u Du{anovoj dr`avi svoje posjede, ~asti i polo`aje, ipak su sa prezirom gledali na "barbarsku" srpsku vlastelu. Tada{nji poznati bizantski histori~ar Nikifor Grigora otvoreno je pisao da je "sretan ko se rodio kao Grk, a ne kao barbarin". Gr~ki feudalci i gr~ko gradsko stanovni{tvo pokazali su jednak prezir i gnjev i prema albanskoj vlasteli, kojoj je Du{an dao visoke polo`aje po Epiru i Tesaliji, a posebno prema brojnom slavenskom selja{tvu. Za nekoliko godina poslije smrti Stefana Du{ana njegova se dr`ava raspala na posjede osamostaljenih velika{a, koji su se tro{ili u me|usobnim sukobima, nesposobni da se ujedine pred sve brojnijim spoljnim opasnostima. U tim okolnostima Bosni sa istoka nije prijetila opasnost, ali se zato kralj Ludovik, nakon {to je slomio mo} krupne hrvatske vlastele, okrenuo prema Bosni, koju je nastojao dovesti u polo`aj zavisnosti od ugarske krune. Ludovik je prvo prisilio Tvrtka da mu ustupi zapadni Hum sa trgom Drijeva, kao navodni miraz svoje `ene Elizabete. Da bi uzdrmao bosansku dr`avu, Ludovik je podr`avao partikularizam bosanskih velika{a, posebno Hrvatini}a u Donjim Krajima, s kojima je ~esto mijenjao utvr|ene gradove po zapadnoj Bosni. Prilikom zaklju~enja Zadarskog mira 1358. Ludovik je odredio da Dubrovnik, umjesto bosanskom banu, ubudu}e njemu pla}a "stonski dohodak" od pet stotina perpera godi{nje, kao naknadu za ustupljeni Pelje{ac. Na kraju je, nakon skoro stogodi{njeg zati{ja, pokrenuo pitanje bosanskih heretika, zahtijevaju}i njihov progon, posebno u oblasti Usore. Stoga je Ludovik 1363. otpremio na Bosnu dvije kri`arske vojske. Jednu vojsku, koja je od Sane nastupala prema Jajcu, li~no je vodio kralj Ludovik, dok je vo|stvo druge, koja je provalila u oblasti Usore i Soli, povjerio svom dvorskom palatinu Nikoli Katu. Tvrtko je sa svojim jedinicama porazio obje vojske: Ludovikovu pod gradom Sokolom na Plivi kod Jajca, a onu njegovog palatina, kod Srebrenika. Ludovik je od svog dolaska na vlast znao samo za pobjede, od srednje Evrope i Italije do Dalmacije i Bugarske. U kri`arskom pohodu na Bosnu pretrpio je te`ak poraz. Ludovikova vojska povla~ila se u takvom neredu da je tom prilikom izgubljen ~ak i ugarski dr`avni pe~at. Ove sjajne Tvrtkove pobjede nagovijestile su njegove vojni~ke i dr`avni~ke sposobnosti i pru`ile mu nadu da }e pod njihovim utiskom prevazi}i otpor vlastele i povezati njene rascjepkane snage, te ih ujedinjene usmjeriti jedinstvenom cilju politi~kog u~vr{}enja i pro{irenja bosanske dr`ave. Tvrtko je dr`ao da je pobjedama nad Ludovikom blizu tog cilja. Unutra{nje bosanske prilike, me|utim, jo{ nisu bile sazrele za takvu sveobuhvatnu i jedinstvenu dr`avnu politiku kakvu je Tvrtko kao vladar od po~etka imao na umu. Dio 60

vlastele se februara 1366. otvoreno pobunio protiv njega. Tvrtko se morao obratiti za pomo} upravo ugarskom kralju Ludoviku, na ~ijem je dvoru potra`io spas pred pobunjenom vlastelom, koja je na mjesto bana dovela njegovog brata Vuki}a. Ban Tvrtko je vlastitom odlu~nom akcijom, a uz pomo} kralja Ludovika, ubrzo povratio svoje pozicije u Bosni. Usljed te pomo}i Tvrtko je privremeno do{ao u zavisnost prema Ludoviku. Marta 1366. Tvrtko se naziva banom "po milosti Bo`joj i gospodara na{eg kralja Ludovika". Ve} sljede}e godine, potvr|uju}i stare povelje Dubrovniku, Tvrtko se titulira "milo{}u Bo`jom ban bosanski", bez ikakvog spominjanja ugarskog kralja. Punu vlast u zemlji Tvrtko je uspostavio i u~vrstio tokom 1369. godine. Time je sretno prebrodio posljednji krizni trenutak na svom dugom i uspje{nom dr`avni~kom putu. Sa ~vrstom vla{}u u zemlji, ban Tvrtko je, koriste}i se povoljnim me|unarodnim okolnostima, u sljede}ih dvadeset godina na~inio od Bosne u to vrijeme najve}u dr`avu na Balkanu i me|u Ju`nim Slavenima. Nakon {to je ponovno zagospodario cijelom Bosnom, ban Tvrtko I je svoj prvi veliki vanjskopoliti~ki uspjeh postigao na istoku, gdje su mu to omogu}avale prilike nastale raspadanjem nekada{nje Du{anove dr`ave. Tvrtko I je tu priliku osjetio "instinktom feudalca u usponu". U savezu sa knezom Lazarem, najmo}nijim feudalnim gospodarom u Srbiji, skr{io je 1373. godine svog prvog isto~nog susjeda, Nikolu Altomanovi}a, pa je, poslije podjele njegovih posjeda, u granice bosanske dr`ave uklju~eno Gornje Podrinje sa Pivom, Tarom, te srednjim i donjim Polimljem. Ubrzo potom Tvrtko je zauzeo primorske `upe Trebinje, Konavle i Dra~evicu, ~ime je granicu Bosne pomjerio do Boke Kotorske. Podjelom posjeda Nikole Altomanovi}a, u sastav Bosne je u{ao dana{nji Sand`ak, odnosno ranofeudalna Ra{ka, kao jezgro biv{e nemanji}ke dr`ave. Koriste}i se time i ~injenicom da je bio u daljem srodstvu sa Nemanji}ima, Tvrtko se rado priklonio ideji da se ve`e za njihove dr`avne tradicije, utoliko prije {to je u tom trenutku raspolagao ve}om snagom nego bilo koji oblasni gospodar u Srbiji. Zato njegovom logotetu Vlatku, "bjeguncu iz Srbije", nije bilo te{ko da ga ubijedi da upravo njemu, Tvrtku I Kotromani}u, zakonito pripada "dvogubi vijenac", {to je zna~ilo dvostruka kraljevska kruna, Bosne i Srbije. Za mjesto svoje krunidbe Tvrtko I je odabrao manastir Mile{evu kod Prijepolja, zadu`binu Vladislava Nemanji}a, sina ra{kog (srpskog) kralja Stefana Prvovjen~anog. U povelji koju je 10. IV 1378. izdao Dubrov~anima, Tvrtko pi{e da mu je Bogom darovano u nasljedstvo prijestolje i kraljevstvo njegovih predaka, "gospode srpske". Tako se Tvrtko, vjerovatno oktobra 1377, okrunio za kralja "Srbljem i Bosne i Primorju i Zapadnim stranam" te po~eo "s Bogom kraljevati". Istovremeno je svom narodnom imenu iz dr`avnopravnih razloga 61

dodao i ime Stefan, koje su simboli~no nosili svi srpski vladari. To je i u Bosni postalo tradicijom, pa su ga poslije Tvrtka I svom imenu dodavali svi bosanski kraljevi. Nakon krunisanja, Tvrtko I je dalje u~vr{}ivao svoju vlast u Bosni, a u vanjskopoliti~kim odnosima znatno se izdigao u hijerarhiji vladara. Njegovu kraljevsku krunu odmah su priznali svi najva`niji srpski oblasni gospodari, zatim Dubrovnik, Venecija i ugarski kralj Ludovik I, te njegova nasljednica, kraljica Marija. Pozvav{i se na zakonitu nemanji}ku kraljevsku krunu, jer je poticala iz Rima – koji je uz Carigrad bio jedan od dva pravna izvori{ta vlasti u srednjovjekovnoj Evropi, koja je imala ta~no utvr|en sistem titula i hijerarhije – Tvrtko I je osigurao vlastiti legitimitet. Pri tome je zna~ajnu ulogu imala ~injenica da je pripadao "bosanskoj banskoj porodici Kotromani}a", za koju se u tada{njem feudalnom svijetu op}enito smatralo da "vlada Bosnom od njenog postojanja". Mada je na svoj kraljevski pe~at, pored kotromani}evskog grba sa an`ujskim ljiljanima, stavio i nemanji}evskog dvoglavog orla, a u pogledu zvanja i ceremonijala svoj dvor uredio po uzoru na nemanji}ki, Tvrtko je bio daleko od pomisli da obnavlja staru srpsku dr`avu. Nominalno po vjeri katolik, gospodar hereti~ke Bosne, ~iju je crkvu odlu~no branio, jednako kao {to je {titio katolike i pravoslavne, koji su se teritorijalnim {irenjem bosanske dr`ave na{li u njenim granicama, Tvrtko I je po religijskim i politi~kim shvatanjima bio daleko od polusveta~kih likova i manastirske tame pravoslavnih srpskih vladara. Nakon {to je stilom velikog dr`avnika uzeo srpsku kraljevsku krunu, koja mu se sama nudila, Tvrtko I se potpuno okrenuo romansko–mediteranskom i srednjoevropskom svijetu, gdje je po svojoj politogenezi i geopoliti~koj poziciji pripadao. Kralj Tvrtko I ulazi u red kosmopolitiskih srednjovjekovnih vladara, ~iji je dvor bio stjeci{te ljudi sa svih strana, mjesto pro`imanja i ujedinjenja razli~itih kulturno–politi~kih i jezi~kih uticaja. Pored logoteta (kancelara) Vlatka iz Ra{ke, na Tvrtkovom dvoru mjesto su na{li kninski biskup, Dubrov~anin Mihajlo, koji mu je pisao latinske povelje i pisma, Spli}anin Ivan, ~ijim se diplomatskim uslugama slu`io, Tripe Bu}a iz Kotora, kao kraljevski protovestijar (ministar finansija), potomci nekada mo}nih [ubi}a, fra Peregrin Saksonac i mnogi drugi. Tu je bila i Tvrtkova `ena, bugarska princeza Doroteja. Sve to pokazuje da Tvrtko, polaze}i od osobenosti i geopoliti~ke situacije svoje dr`ave, nije pristajao uz vjersko–politi~ke podjele svoga vremena. Kao {to su godine rasula srpske dr`ave, poslije Stefana Du{ana, pru`ile Tvrtku priliku da ostvari svoja nastojanja na istoku, tako mu je smrt ugarsko–hrvatskog kralja Ludovika dala priliku da ostvari svoje planove u zoni zapadnog uticaja, prema kojoj su ve} odavno bili usmjereni njegovi terito62

rijalni ciljevi. U skladu s tim svojim ciljevima, Tvrtko I je 1382. utemeljio grad Novi (Sveti Stefan), na ulazu u Bokokotorski zaljev, a ve} sljede}e godine podigao je grad Br{tenik (Sveti Mihajlo), kod Opuzena, kao osnovu za izgradnju brodogradili{ta i razvoj bosanske flote. Ludovikovom smr}u otvorena je nova ugarsko–hrvatska dinasti~ka kriza. U borbi izme|u An`ujaca i Luksemburgovaca za ugarsko–hrvatsko prijestolje veoma je opao kraljevski autoritet, pa su se hrvatski velika{i nastojali ponovno dokopati vlasti. U cijeloj zemlji zavladala je feudalna anarhija. Mada su mu Ludovikove nasljednice, kraljice Elizabeta i Marija priznale 1385. pravo na grad Kotor, kojim je ve} zagospodario godinu dana ranije, Tvrtko I je otvoreno stao na stranu pobunjene hrvatske vlastele i uz njenu podr{ku pripojio sebi znatne dijelove starog hrvatskog teritorija u zale|u dalmatinskih gradova. Poslije du`eg otpora, predali su mu se 1390. gradovi Split, Trogir i [ibenik, sa otocima Bra~om, Kor~ulom i Hvarom. Tako je Tvrtko zavladao cijelim jadranskim obalnim pojasom, od Kotora do u{}a Zrmanje, sa izuzetkom Dubrovnika i mleta~kog Zadra. Iste, 1390. godine, Tvrtko I je pro{irio svoju titulu, pa se nazivao "po milosti Bo`joj slavni kralj Ra{ke, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja". Iako je Tvrtko uistinu zagospodario ve}im dijelom hrvatskih zemalja, uklju~uju}i tu i dalmatinske gradove, njihovo uklju~ivanje u njegovu kraljevsku titulu nije bilo pravno pokriveno formalnim aktom krunisanja. Prema preciznim srednjovjekovnim dr`avnopravnim shvatanjima, za taj ~in je, u konkretnom slu~aju, bila nu`na ugarska kruna sv. Stjepana (Szent István), koja se ~uvala u Stolnom Biogradu, i prisustvo ugarskog primasa, ostrogonskog (Esztergom) nadbiskupa. Bez obzira na to, Tvrtkova kruna, pokrivena njegovom stvarnom vla{}u u zemljama koje je nabrojao u tituli, ukazuje da su mu dalekose`ni politi~ki pogledi bili okrenuti zapadu. Tvrtko je 1387. odbio da prizna novog ugarskog kralja Sigismunda (Zsigmond) I Luksembur{kog, pa je ~ak pomi{ljao da uspostavi rodbinske veze sa austrijskom ku}om Habsburgovaca. Pri kraju Tvrtkove vladavine, na isto~nim granicama Bosne ve} se pojavljuju Turci–Osmanlije, koji polahko iz Edirna (Jedrene), gdje su uspostavili svoje sredi{te za dalje prodore na Balkan, upadaju i u samu Bosnu. Prva provala Turaka–Osmanlija u Bosnu uknji`ena je u jesen 1386. godine. Tada je jedan njihov manji odred uspio prodrijeti sve do doline Neretve, gdje ih je zaustavio Tvrtkov vojvoda Vlatko Vukovi}. Dvije godine kasnije upali su ponovno u Bosnu, sa ne{to ja~im snagama, pod komandom nekog [ahin-pa{e. Tom prilikom, isti Tvrtkov vojvoda, Vlatko Vukovi}, sa~ekao ih je i kod Bile}e porazio 27. VIII 1388. godine. Nakon tih epizodnih pohoda i neuspjeha, sultan Murat I odlu~io je da poduzme {iru akciju protiv Srbije, a zatim i u Bosni. Do odlu~uju}e bitke do{lo je 28. VI 1389. na 63

Kosovu, gdje je vojvoda Vlatko Vukovi} predvodio bosansku pomo}nu vojsku, ~ime je Tvrtko pokazao da srpsku krunu ne nosi samo formalno. Tvrtko je u pismima Trogiru i Firenci, augusta 1389, Kosovsku bitku opisao i predstavio kao svoju pobjedu, utoliko prije {to se bosanski odred pod komandom vojvode Vlatka vratio sa Kosova bez ve}ih gubitaka. Takvo Tvrtkovo dr`anje moglo bi se objasniti ~injenicom da on u tom trenutku nije uo~io dalekose`nost prodora Osmanlija na Balkan. Tvrtko je, kao iskusan vladar i dr`avnik, sigurno znao da su u vrijeme Kosovske bitke, pored istro{enog i onemo}alog Bizanta, na Balkanu postojale 24 razli~ite dr`ave i dr`avice, ne ra~unaju}i tu ugarske, mleta~ke i |enovske posjede i domene. On je u toj situaciji morao ipak razmi{ljati o mogu}nostima njihovog objedinjavanja u cilju djelotvornog otpora upornom osmanskom osvaja~u. Sve Tvrtkove mogu}e namjere u tom pogledu i o~iti planovi prema zapadu prekinuti su njegovom smr}u 1391. godine.

64

Privreda i dru{tvo

Politi~ki uspon Bosne pra}en je od prve polovine XIV st. odgovaraju}im privrednim razvitkom i napretkom. [irenjem teritorija bosanske dr`ave prirodno se pove}ao obim trgovine, koja je za osnovu imala op}i porast proizvodnje, posebno u rudarstvu. Uz tvrde gradove i utvr|enja te samostane, nastaju trgovi na kojima se otvaraju nedjeljni, godi{nji i prigodni sajmovi, gdje se prodavala i razmjenjivala roba razli~itog porijekla i namjene. Na tim mjestima vremenom se naseljavaju zanatlije, uobli~uju trgova~ke kolonije i uspostavljaju carinarnice. Me|u zanatlijama naj~e{}e su se javljali oru`ari, kova~i, alatni~ari, zidari, drvodjelje, kroja~i, obu}ari i kujund`ije, koji su se bavili izradom nakita, posu|a i predmeta za svakodnevnu upotrebu. Ve}ina njih u~ila je zanat u Dubrovniku i u dalmatinskim gradovima. Glavni potro{a~ i kupac zanatskih proizvoda bila je bosanska vojska. Bosna je bila bogata rudama i metalima, koji su se proizvodili i prera|ivali u brojnim mjestima: Fojnici, Visokom, Konjicu, Srebrenici, Jele~u, Fo~i, Mostaru, Livnu, Janji}ima kod Zenice, Biha}u, Vrbasu (Banja Luka), Soli (Tuzla), Olovu, Gora`du, Dobrunu, Vi{egradu, Srebreniku, Zvorniku i Usori kod Doboja. Ve}e dubrova~ke kolonije bile su u Srebrenici, Ustikolini, Fo~i, Cernici kod Gackog, Drijevima na Neretvi, Br{teniku kod Opuzena, Herceg–Novom, Trebinju, Konjicu, Pra~i, Nerezima kod ^apljine i drugdje. Dubrova~ki i drugi trgovci u`ivali su slobodu kretanja i trgovine, s tim {to su bosanski vadari imali pravo da na uvoznu robu napla}uju odre|enu carinu. Tako su skoro u svim trgova~kim sredi{tima postojale carinske slu`be. Mada su bosanski banovi i kraljevi, poput svih srednjovjekovnih vladara, u`ivali regalna (vladarska) prava, me|u koja su spadale i carine, njih je u tom pogledu veoma ograni~avala vlastela. [tavi{e, mo`e se re}i da je "ustanova carina" nakon Tvrtka I dobrim dijelom pre{la u ruke vlastele. U tim je godinama vlast vladara bila je toliko oslabila da regal od kovanja novca jednostavno vi{e nije ni postojao. Vladari su bili toliko finansijski oslabili da nisu mogli dalje kovati novac, a vlastela im nije vi{e "po starom obi~aju" davala ni "dukat od ku}e". Tako su se otimanjem regalnih prihoda i uzurpiranjem vladarevih prava mnogi bosanski feudalci brzo bogatili i obogatili. 65

Primjera radi, kada je umro dubrova~ki vlastelin Marin Kabu`i}, u njegovoj se ostav{tini zateklo olovo kneza Pavla Radinovi}a u vrijednosti 251.975 libara, odnosno oko 90.000 kilograma. Glavni uvozni artikl bila je so, koja se najvi{e uvozila iz dubrova~kih solana, zatim s otoka Raba, iz Ulcinja i iz Dra~a. Ostala strana roba uglavnom se uvozila za potrebe vlastele. Za njene potrebe iz Dubrovnika i drugih dalmatinskih gradova, ili njihovim podsredstvom iz Italije, Francuske i Carigrada, uvozile su se: luksuzne tkanine, oru`je, posu|e, nakit, ju`no vo}e, egzoti~ni za~ini, vino, ulje i razli~ite umjetnine, posebno slike. Potrebe za uvoznom luksuznom robom posebno su porasle na prijelazu iz XIV u XV st., kada bosanska vlastela sve vi{e usvaja srednjovjekovnu vite{ko–dvorsku kulturu, stil `ivljenja i na~in pona{anja. To se sve ogleda u opremanju dvorova i ku}a luksuznim namje{tajem i slikama, bogatoj odje}i, oru`ju i konjskoj opremi fine izrade. Putuju}e muzi~ke i pozori{ne grupe i trupe iz Italije postaju redovni gosti na dvorovima bosanskih kraljeva i vlastele. Njihove predstave sve vi{e zamjenjuju tradicionalne vidove vlastelinske zabave, kao {to su lov i razne gozbe. Veze sa riterskom srednjom Evropom odr`avaju se preko Budima, dok je Dubrovnik bio prozor u mediteranski svijet trgovine, novca, renesansne umjetnosti, zabave i op}enito na~ina `ivota. Tako su velike vojvode Hrvoje Vuk~i} i Sandalj Hrani}, svojom rasko{nom pojavom i manirima, dominirali me|u evropskom feudalnom elitom na velikom vite{kom turniru u Budimu 1412. godine. Najmo}niji me|u bosanskom vlastelom u pravilu su imali svoje luksuzno namje{tene ku}e u Dubrovniku. Po ukusno ure|enim enterijerima posebno se izdvajala ku}a Sandalja Hrani}a, ~iji su stil opona{ali i imu}ni Dubrov~ani. Iz Bosne su se, pored ruda i metala, u ve}oj mjeri izvozili lova~ki i sto~arski proizvodi, kao {to su krzno, vuna, sir i drugi mlije~ni proizvodi. Vjerovatno se izvozilo i su{eno vo}e, ~ija je proizvodnja i potro{nja, osobito me|u pripadnicima Crkve bosanske, bila veoma razvijena. Pripadnici Crkve bosanske, kao navodni heretici, ~esto su bili `rtve trgovine robljem. Bez obzira na ~injenicu da se bosanska vlastela izrabljiva~ki odnosila prema svom pot~injenom selja{tvu, kmetovima ili "ljudima", nije nikada dr`ala robove i ropkinje kao ku}nu i drugu poslugu, {to je bio redovan slu~aj me|u "prosvijetljenom" evropskom gospodom. U Bosni je trgovina robljem smatrana "nedostojnom i sramnom", pa se "trgovinom robova u Bosni zanimahu samo visoko civilizovani Dubrov~ani". Dubrova~ki akti spominju i lovce na ljude, zvane "ropci" (raptores hominum). Oni su na zemlji bosanskih vladara, uglavnom u neposrednom zale|u Dubrovnika, hvatali ljude i prodavali ih kao roblje. Oblici `ivljenja na bosanskom selu nisu, s obzirom na oskudnost izvora, bli`e poznati. 66

Trgovci koji su uvozili i odvozili doma}u robu putovali su u karavanima koji su brojali i po tri stotine konja. Do 1331. karavani koji su prenosili robu i{li su pod pratnjom dubrova~kog kapetana. Kasnije su trgovci robu pregonili na vlastiti rizik, uz naknadu kirid`ijama u novcu ili odgovaraju}oj koli~ini soli. Starje{ina kirid`ija brinuo je o pla}anju carine i vodio tro{kovnik drugih rashoda koje je karavan imao. Bosanski trgovci su u Dubrovniku i drugim dalmatinskim gradovima, oprezno i obi~no u manjim iznosima, uzimali nov~ane i robne zajmove sa odre|enim rokom obrta i vra}anjem duga. Ekonomski ja~a bosanska vlastela ulagala je u Dubrovniku i drugim gradovima svoj novac uz kamate i kao zalogu uzimala odre|ene dragocjenosti. U trgova~kim poslovima, kao jedna vrsta ortakluka, osnivani su konzorciji ili dru`be trgovaca radi prometa neke robe uz odgovaraju}u podjelu dobiti. U takve poslove ulazila je i bosanska vlastela, a nerijetko i sam vladar. To se, primjera radi, vidi po jednom sa~uvanom ugovoru koji je 3. II 1449. kralj Stjepan Toma{ zaklju~io sa nekim trogirskim trgovcem Nikolom. Obojica su ulo`ila po pet hiljada dukata radi trgovine srebrom. Iz ugovora se vidi da su imali svoje du}ane (stacune) u Splitu, Fojnici i Jajcu, te da su dobit dijelili na ravne ~asti. Zna~ajan izvor prihoda za vladara i vlastelu bili su rudnici, posebno srebra i olova, sa svojim trgova~kim naseljima, od kojih su jednako dobro profitirali i njihovi gospodari i zakupci. U izvorima se spominje da su rudnici oko Srebrenice davali 1448. prihod od 30.000 dukata godi{nje. Dobri Bo{njani su u pravilu brzo u~ili i ulazili u tajne raznih obrta i trgova~kih poslova. Prema izvorima, u srednjovjekovnoj Bosni i Dubrovniku bila su poznata trideset ~etiri razli~ita zanata. Kao {to su u rudarstvu vremenom zamijenili Sase, tako su Bosanci savladali vje{tinu i umije}e ve}ine od tih zanata. U poslovanju sa Dubrov~anima i drugim strancima Bosanci su se rano po~eli slu`iti savremenim instrumentima i oblicima trgovine, kao {to su mjenice, trgova~ka dru{tva, poslovi zastupanja, punomo}stvo i sl. Privredni uspon omogu}en je ~injenicom da je u vrijeme kralja Tvrtka I prostor Bosne bio po{te|en kri`arskih i drugih ratova, ~ime je i "Crkva bosanska dobila na snazi i ugledu". Taj ugled dopirao je daleko izvan granica Bosne, jer su, prema podacima iz 1387, u Bosnu vi{e puta dolazili heretici iz sjeverne Italije, s ciljem da "potpuno i savr{eno nau~e hereti~ku nauku od u~itelja koji tamo borave". [tite}i Crkvu bosansku, Tvrtko I je time istovremeno {titio i svoj narod u naj{irem smislu te rije~i, koji je u ve}ini, za njegovog vremena, ~inio vjernike te crkve i pristalice njenog u~enja. Tvrtkova smrt 1391. ozna~ila je zavr{etak uspona bosanske dr`ave i po~etak njenog kraja. Kao i u slu~aju Du{anovog srpskog carstva, pokazalo 67

se da je Tvrtkovo Bosansko kraljevstvo, iako prostrano, iznutra bilo slabo organizirano, te da je uglavnom predstavljalo njegovo li~no djelo. Odmah poslije Tvrtkove smrti po~eli su uzimati maha oblasni gospodari, koji na {tetu kraljevske vlasti vode zemlju "u feudalnu anarhiju najgoreg tipa". Kraljevska vlast naglo slabi, a samovolja i sebi~nost krupne bosanske vlastele raste, i to u trenucima kada se zemlja na{la pred brojnim vanjskim prijetnjama i opasnostima.

68

Pad srednjovjekovne bosanske dr`ave

Jo{ u posljednjoj deceniji Tvrtkove vladavine, u doba najve}eg uspona bosanske dr`ave, postavljeni su temelji mo}i trima velikim vlastelinskim rodovima: knezovima Hrvatini}ima, Hrani}ima Kosa~ama i Radinovi}ima Pavlovi}ima. Uz njih je postojao jo{ jedan broj velmo`a, ali ne tolike mo}i, snage i uticaja na bosansku politiku. Najmo}niji me|u njima bio je Hrvoje Vuk~i} Hrvatini}, kojemu je kralj Tvrtko 1380. dodijelio titulu velikog bosanskog vojvode, daruju}i mu pri tome, pored toga {to je ve} imao velike posjede u Donjim Krajima, tri sela u `upi La{va, uz izri~itu potvrdu da mu se darovani posjedi ne mogu oduzeti ni u slu~aju nevjere. Hrvoje je ~vrsto dr`ao gradove Klju~ na Sani, Hlivno sa istoimenom `upom, Kotor-Varo{ u `upi Zemljanik i Jajce, gdje mu je uglavnom bilo sjedi{te. Pored Hrvoja, u isto vrijeme izdi`e se "veliki bosanski knez" Sandalj Hrani} Kosa~a, sin vojvode Vlatka Vukovi}a, koji je na prostoru od Pive do Ustipra~e na Drini dr`ao nekoliko `upa, me|u kojima su posebno zna~ajne bile Drina, sa gradom Fo~om i Gora`dem, kao izvorna ba{tina Hrani}a Kosa~a. Knez Pavao Radinovi}, kasnije Pavlovi}, dr`ao je podru~je u slivu rijeke Pra~e. Sjedi{te mu je bilo u Bor~u kod Rogatice, a dr`ao je i gradove prema Drini – Pavlovac sa trgovi{tem Pra~om, te Rogaticu, Vi{egrad i Dobrun. Srednja i sitna vlastela vi{e je zavisila od ovih krupnih vlastelinskih rodova nego od samog vladara. Ti krupni velika{i pristajali su uz vladara sve dok se nisu dovoljno osilili da su svoje velike feudalne ba{tine i posjede mogli zapravo pretvoriti u samostalne dr`avice. Oni su na svojim posjedima uzurpirali jednako sve prihode od zemlje i od regalnih i drugih prava i prihoda (rudnici, carine, novac itd.) koji su rasli razvojem robno–nov~anog prometa, a koji su, po definiciji, pripadali isklju~ivo vladaru. Oni su, radi vlastitih interesa, sru{ili ideju "pravne dr`ave" u srednjovjekovnom smislu rije~i, koju su bosanski vladari, od banova Bori}a i Kulina do kralja Tvrtka I, uporno nastojali izgraditi i o~uvati. Bosanski su vladari i prije uspostavljanja dinastije Kotromani}a ~uvali formalno–pravni kontinuitet i autoritet bosanske dr`ave, priznavaju}i svojim prethodnicima legitimitet i primaju}i na sebe njihove dugove, kako bi u me|unarodnim odnosima odr`ali vjerodostojnost Bosne. 69

Pripadnici spomenuta tri visoka vlastelinska roda sru{ili su sve te napore, ru{e}i na prvom mjestu autoritet kraljevske vlasti. Oni su na bosanskom dr`avnom saboru (stanku) odlu~ivali o promjenama na prijestolju. Po svojoj volji postavljali su i smjenjivali bosanske kraljeve. Tako ni Tvrtko I, mada je bio najmo}niji bosanski vladar, nije uspio osigurati prijestolje svom sinu, kasnijem kralju Tvrtku II. Voljom velike vlastele na bosanskom prijestolju poslije Tvrtkove smrti na{ao se njegov ro|ak, kralj Stjepan Dabi{a. Od tada su osioni velika{i odbacivali od sebe bosansku krunu "kao truhlu jabuku", krvavo se otimaju}i izme|u sebe oko imanja i gradova, {to su koristili i Ugarska i Turci–Osmanlije. Ugarska i osmanska dr`ava borile su se u posljednjoj deceniji XIV st. za uticaj i prevlast u Bosni, {to je samo pogodovalo ja~anju i razvijanju feudalnih partikularizama. Kada je Sigismund Luksembur{ki, kao pobjednik u borbi za ugarsko prijestolje, primio 1387. krunu sv. Stjepana, cijelim pojasom ju`no od Drave gospodarili su njegovi protivnici. Hrvatska vlastela stalno je u zemlji odr`avala stanje pobune protiv budimskog dvora, u upornom nastojanju da tamo dovede Ladislava Napuljskog. U tome je imala podr{ku Tvrtka I i srpskog kneza Lazara. Knez Lazar je pred Kosovsku bitku odustao od tog neformalnog saveza i izmirio se sa kraljem Sigismundom, kako bi se osigurao barem sa sjevera. Tvrtkov nasljednik, kralj Stjepan Dabi{a, bio je pod nejasnim okolnostima primoran da ugovorom u \akovu 1393. prizna Sigismundovu vlast. Sljede}e, 1394. godine, Sigismund je savladao i otpor hrvatske vlastele, pa se kralj Dabi{a morao odre}i Dalmacije i Hrvatske. Nakon toga, Sigismund je po~eo ubrzano okupljati oko sebe doju~era{nje protivnike, pripremaju}i veliki kri`arski pohod protiv Turaka–Osmanlija. U sklopu tih doga|aja krupna vlastela uklonila je Stjepana Dabi{u i za novog bosanskog kralja 1395. postavila Stjepana Ostoju. Sigismund Luksembur{ki vodio je, na ~elu kr{}anskih snaga, dva pohoda protiv Osmanlija. Prvo je, brane}i svog vazala, vojvodu Vla{ke, pobjedio osmanske snage na Rovinama 1395. godine. Tu su, bore}i se na strani sultanove vojske, kao njegovi vazali, poginuli Marko Kraljevi} i Konstantin Dejanovi}, nakon ~ega su njihove oblasti pripojene osmanskoj dr`avi, kao ohridski i }ustendilski sand`ak. Sljede}e godine Sigismund je po Ugarskoj, Francuskoj, Njema~koj, Poljskoj i drugim evropskim zemljama prikupio vojsku od oko 60.000 ritera, s namjerom da jednim kri`arskim pohodom oslobodi Evropu od osmanske opasnosti. Velika kri`arska vojska krenula je u ljeto 1396. iz Budima i ubrzo opkolila Nikopolj, grad na Dunavu u sjevernoj Bugarskoj. Opsjednutoj osmanskoj posadi u Nikopolju u pomo} je po{ao li~no sultan Bajezit I i na ~elu brojne vojske, sastavljene od anadolskih i rumelijskih Turaka i njegovih balkanskih vazala, me|u kojima 70

je bio i knez Stefan Lazarevi}, koji su ga, "ako ne i s voljom, a ono po nu`di", pratili u svim pohodima i bitkama. Do odlu~uju}e bitke do{lo je 25. IX 1396, u kojoj je Bajezit nanio poguban poraz elitnoj kri`arskoj vojsci. Nakon te pobjede, Osmanlije su odmah zauzele Vidin, pre{le Dunav i u jednom naletu vojni~ki prodrli u Srijem i u dio Slavonije. Nikopoljskom bitkom Osmanlije su kona~no u~vrstile svoju vlast u Bugarskoj, Tesaliji i Makedoniji. Kako su pojedini osmanski vazali umirali ili ginuli, kao Marko Kraljevi} na Rovinama, sultan je njihove zemlje odmah pretvarao u sand`ake i kona~no ih pripajao svome carstvu. Tako je poslije Nikopoljske bitke i Vidinska Bugarska pretvorena u Vidinski sand`ak, glavno upori{te i polaznu ta~ku za osmanske upade i prodore u Vla{ku, Ugarsku i sjevernu Srbiju. Pobjedom kod Nikopolja pred Osmanlijama je bio otvoren put za veliki napad na zemlje ugarske krune. Iznenada je, me|utim, do{lo do skoro polustoljetnog zastoja u osmanskim osvajanjima. Dok su Osmanlije ratovale po Balkanu, u srednjoj Aziji su Mongoli, pod vo|stvom Timur–Lenka (Tamerlana), osnovali veliku dr`avu sa sjedi{tem u Samarkandu. Timur je, uz podr{ku mnogih seld`u~kih emira koji su bili nezadovoljni centralisti~kom osmanskom politikom, provalio u Anadoliju, na ~elu ogromne vojske od 80.000 ljudi. On je 28. VII 1402, kod Ankare, na terenu koji je bio vrlo povoljan za djelovanje brze mongolske konjice, nametnuo bitku dvostruko slabijim osmanskim snagama, koje je vodio sultan Bajezit I. Bitka je zavr{ena te{kim osmanskim porazom, kojom prilikom je zarobljen i sam sultan Bajezit I. Me|u vazalima u osmanskoj vojsci bio je i Stefan Lazarevi}, sa odredom od oko pet hiljada vojnika. U zarobljeni{tvu je sultan Bajezit I izvr{io samoubistvo, otrovom koji je, sakriven u prstenu, stalno nosio u svojim pohodima i bitkama. Njegovi sinovi, Mehmed, Sulejman, Isa i Musa po~eli su borbu za o~evo naslije|e. Bajezitov poraz i gra|anski rat, koji je uslijedio u osmanskoj dr`avi u razdoblju 1402–1413, odmah su iskoristili seld`u~ki emiri da se osamostale. Bizant je povratio Solun, Stefan Lazarevi} se, pod zvanjem despota, koje mu je dao bizantski car, zapravo osamostalio, a Mle~ani su porazili Osmanlije na Galipolju. Tako su, neo~ekivano, Bajezitov poraz i gra|anski rat me|u njegovim sinovima dali priliku balkanskim i srednjoevropskim dr`avama da predahnu i da se vrate vlastitim sukobima i unutra{njim razmiricama. Poslije te{kog poraza kod Nikopolja, kralj Sigismund nije vi{e ni pomi{ljao na rat protiv Osmanlija. Okrenuo se uglavnom zapadu, s namjerom da zagospodari ^e{kom i Njema~kom i tako u srednjoj Evropi osnuje zajednicu dr`ava pod jednom dinastijom. U tome je uspio pa je 1411. krunisan za rimskog, odnosno njema~kog cara. Poslije toga Sigismund je svu svoju snagu posvetio okon~anju raskola u katoli~koj crkvi, izazvanog pokretom 71

~e{kog vjerskog reformatora Jana Husa, ~ije je u~enje, usmjereno protiv slu`bene crkvene hijerarhije i njenih svjetovnih povlastica, imalo dodira sa Crkvom bosanskom. Rimska kurija i papa osudili su 1410. Husa kao heretika i izop}ili ga iz crkvene zajednice. Zalaganjem Sigismunda, kao vladara Svetog rimskog carstva germanske narodnosti, sazvan je 1414, u njema~kom gradu Konstanci (Konstanz), XVI katoli~ki koncil. I Jan Hus je pozvan na koncil da iznese svoja gledi{ta, uz obe}anja da mu se ne}e ni{ta desiti. Koncil je osudio Husovo u~enje kao herezu. Uprkos obe}anjima, Hus je zatvoren i 6. VII 1415. spaljen na loma~i kao heretik. Nakon toga, po~eli su dugotrajni husitski ratovi, okon~ani pobjedom nad Husovim sljedbenicima tek 1436, samo godinu dana prije Sigismundove smrti. Zauzet vjerskim problemima katoli~ke crkve i njema~ke prevlasti nad ^e{kom, Sigismund se morao pomiriti sa gubicima na balkanskom podru~ju. Prvo je izgubio dalmatinske gradove i otoke. Hrvatska velika{ka opozicija nije odustajala od namjere da na ugarsko–hrvatsko prijestolje dovede napuljskog kralja Ladislava An`ujskog. Na poziv hrvatskih velika{a, Ladislav Napuljski je 1403. do{ao u Zadar, gdje se okrunio za ugarskog i hrvatskog kralja. U dinasti~kim borbama oko ugarske krune, veliki bosanski vojvoda Hrvoje Hrvatini} se priklonio hrvatskim velika{ima i njihovom kandidatu, napuljskom kralju Ladislavu. Vojvoda Hrvoje, skupa sa bosanskim kraljem Ostojom i uz veliku pratnju, do{ao je jula 1403. u Zadar na sve~anost krunisanja kralja Ladislava. Kralj Ladislav je tom prilikom imenovao Hrvoja hercegom splitskim, koji je od tada ustvari vladao u zapadnoj Bosni, dalmatinskoj Hrvatskoj i zapadnom dijelu Huma. Hrvojeva mo} toliko je narasla da se njegova volja morala u Bosni uvijek uva`avati. Prema dubrova~kim izvorima, Hrvoje se pona{ao kao stvarni kralj Bosne. Herceg Hrvoje je 1404, uz podr{ku ostale vlastele, svrgnuo kralja Ostoju, zbog njegovih prijateljskih odnosa sa Ugarskom i Dubrovnikom, te na prijestolje doveo Tvrtka II Tvrtkovi}a. Tako je Tvrtko II sjeo na bosansko prijestolje tek trinaest godina poslije smrti svoga slavnog oca, Tvrtka I Kotromani}a. Ladislav Napuljski nije bio u stanju da se u Ugarskoj ozbiljno suprotstavi Sigismundu Luksembur{kom. Njegove pristalice u Hrvatskoj i Slavoniji kralj Sigismund je skr{io uz pomo} mo}ne porodice celjskih grofova, koji su vladali Savinjskom dolinom i [tajerskom. Oni su mu ina~e pru`ali podr{ku u njegovoj evropskoj politici. Nesposoban da sam ostvari pretenzije na ugarsko prijestolje, Ladislav Napuljski je 1409. prodao Mle~anima svoja prava na Dalmaciju i njene gradove. To je Sigismundu, uz sve ostalo, samo navuklo dugotrajne sukobe sa Venecijom. U svojoj borbi protiv husitskih heretika, Sigismund nije zaboravljao ni one bosanske. Bosna se ponovno na{la na meti stalnih ugarskih napada, ne samo usljed svoje crkve nego i 72

usljed politike hercega Hrvoja, koji je u Ugarskoj smatran za glavnog Sigismundovog protivnika. Svi ti napadi Sigismundove vojske vi{e su izazvali stradanje naroda po Bosni, nego {to su osigurali ugarske pozicije. Da bi rije{io to pitanje i osigurao zale|e s juga za provo|enje svojih evropskih planova, Sigismund je 1408. uputio sna`nu kri`arsku vojsku u Bosnu, koja je kod usorskog grada Dobora, na lijevoj obali Bosne kod Modri~e, nanijela te`ak poraz Bo{njacima. Prema savremenim izvje{tajima, kralj Sigismund je poslije bitke "po obi~aju ma~a" dao poubijati "buntovnike oba spola, ljude, djecu i starce iz svih krajeva Bosne". Ve}i broj vlastele tokom bitke je zarobljen i pogubljen u samom gradu Doboru. Istovremeno su, po kraljevom nare|enju, mnogi bosanski gradovi i trgovi "u ni{ta pretvoreni". Ovaj poraz jo{ vi{e je razjedinio bosansku vlastelu, uzdrmao do tada svemo}nog hercega Hrvoja i pokolebao ga u njegovoj protivugarskoj politici. Pod utiskom ugarske pobjede, Hrvoje se izmirio sa kraljem Sigismundom i priznao katoli~ku vjeru. Slijede}e, 1409. godine, vlastela je svrgla kralja Tvrtka II i vratila na prijestolje prougarski nastrojenog kralja Ostoju. To Sigismundu nije bilo dovoljno pa je 1409. ponovno s uspjehom ratovao, uglavnom po isto~noj Bosni. Sigismund je tada oblasti Usoru i Soli stavio pod svoju neposrednu kraljevsku vlast i tako ih izdvojio iz Bosanske kraljevine. Istovremeno je, 1411. godine, predao grad Srebrenicu s okolnim rudnicima na upravu i kori{tenje srpskom despotu Stefanu Lazarevi}u. Odatle vjerovatno poti~e podatak Stefanovog biografa Konstantina Filozofa da su stanovnici bosanskog grada Srebrenice "svi jeresi bogomilske". Kada je tako u~vrstio svoj polo`aj, Sigismund je odlu~io da skr{i hercega Hrvoja, i dalje najmo}nijeg i najuticajnijeg velmo`e u Bosni. Prvo mu je 1413. oduzeo otoke Bra~ i Hvar i nagovorio dalmatinske gradove da mu odreknu vlast. Potom mu je oduzeo Sansku `upu i predao je knezovima Baboni}ima Blagajskim. Sve je to navelo hercega Hrvoja da se sa jednim brojem druge bosanske vlastele obrati za pomo} Turcima–Osmanlijama, me|u kojima je u me|uvremenu okon~an gra|anski rat. U jedanaestgodi{njoj borbi ~etverice sinova sultana Bajezita I za njegovo naslije|e, pobijedio je najstariji me|u bra}om, sultan Mehmed I. On je u odlu~uju}em okr{aju savladao jedinog preostalog suparnika, svog najmla|eg brata Musu (navodno zvanog Kesed`ija: po turskim rije~ima yol i kesici, u prevodu "put" i "onaj koji sije~e", u zna~enju drumski razbojnik). Presudna bitka izme|u dvojice Bajezitovih sinova odigrala se 5. VII 1413. na Blatnom polju (turski Çumurlu) kod Samokova, ju`no od Sofije, na rijeci Isker (Iskr) u podno`ju planine Vito{e. Mehmed je smatran za zastupnika feudalnog reda i poretka, pa je imao punu podr{ku svih anadolskih i rumelijskih sand`ak-begova i drugih velika{a. Nasuprot tome, Musa je vodio janji~are, 73

razne sufijske elemente i op}enito ni`e dru{tvene slojeve osmanskog dru{tva. Nije odatle slu~ajno da su u njihovu zavr{nu bitku na Mehmedovu stranu pri{li kralj Sigismund, despot Stefan Lazarevi} i njegov sestri} \ura| Brankovi}, te bosanski vojvoda Sandalj Hrani}. Sigismund, despot Stefan i Sandalj Hrani} poslali su vojsku, ali su se uzdr`ali od li~nog u~e{}a u boju. Komanda nad cjelokupnom kr{}anskom vojskom u Mehmedovom taboru povjerena je \ur|u Brankovi}u, koji je – uz Stefana Lazarevi}a, kao najkrupniji feudalac Srbije – formalno davao legimititet vojno–politi~kom uplitanju kr{}anskih feudalaca u obra~un izme|u dva osmanska princa. Da su feudalci solidarni, bez obzira na vjeru i narodnost, kada su im klasni interesi u pitanju, pokazuje upravo dramati~ni uzvik \ura|a Brankovi}a "izdadosmo svoje", koji mu se, prema njegovim biografima, spontano oteo u jednom trenutku bitke, kada su Musini odredi suzbili kr{}anske trupe. U toku bitke Musa je ostao bez ruke. Uhva}en je pri bijegu i zadavljen. Le{ mu je donesen pred Mehmeda, a onda je otpremljen u Bursu, gdje su u to vrijeme ukopavani svi osmanski sultani i prin~evi. Poslije bitke sultan Mehmed I je, po staroosmanskom hroni~aru Ne{riju, prvo utvrdio granice i zavr{io neke druge dr`avne poslove, a onda se uputio u tada{nju prijestolnicu Edirne, gdje je 31. VII 1413. sve~ano ustoli~en na vladarsko prijestolje. Kao vladar ponovno ujedinjene osmanske dr`ave, sultan Mehmed I bio je spreman za dalje {irenje i obnovu Carstva. S tim u vezi, prihvatio je 1414. poziv hercega Hrvoja da mu pru`i pomo} u ratu protiv ugarskog kralja. Tako je osmanska vojska upala u Bosnu u ljeto 1414. godine. Ve} tada su kralj Ostoja i veliki vojvoda Sandalj bili prisiljeni obavezati se na pla}anje danka sultanu. Ugarska prijetnja posljednji put je ujedinila cijelu Bosnu u jednodu{nom otporu kralju Sigismundu i njegovim kri`arima. ^ak su se veliki vojvoda bosanski Sandalj Hrani} i herceg Hrvoje me|usobno izmirili. Slo`nim otporom cijele Bosne, koji je predvodio herceg Hrvoje, te uz odlu~uju}u pomo} Osmanlija, Sigismundova je vojska u julu 1415. pora`ena kod Doboja. Taj savez sa Osmanlijama ozna~io je put postepenom, ali trajnom osmanskom prodoru u Bosnu. Od tada se Osmanlije javljaju kao stalni ~inilac u me|uvelika{kim razra~unima i previranjima u Bosni te njihovim ratovima sa susjednim dr`avama. Smr}u hercega Hrvoja 1416. slabi u Bosni uticaj Hrvatini}a, a ja~aju mo} i vlast velikog vojvode Sandalja Hrani}a Kosa~e i kneza Pavla Radinovi}a te njihovih rodova. U tim godinama, vlast bosanskog kralja, kao nosioca dr`avnog suvereniteta i simbola njene cjeline, nije se skoro ni osje}ala. Bosanski vladari nemo}no gledaju kako ih krupna vlastela li{ava njihovih zakonskih prava i prihoda. U zemlji i njenim me|unarodnim odnosima zavladala je op}a pravna nesigurnost. Gazili su se stari ugovori bosan74

skih kraljeva sa Dubrovnikom i drugim primorskim gradovima, ~iji su trgovci skoro svakodnevno plja~kani. Vlastela krivotvori i kuje strani, posebno dubrova~ki novac, te otima posjede na prostoru Dubrovnika i Dalmacije. Dubrov~ani se nastoje osigurati tako {to povelje o slobodnoj trgovini, umjesto sa bosanskim kraljem, zaklju~uju izravno sa pojedinim velmo`ama. Razmirice me|u bosanskom vlastelom surovo su i bezobzirno razrje{avane. Nakon pobjede nad Sigismundovom vojskom, Radinovi}i (Pavlovi}i) su uz pomo} Osmanlija opusto{ili posjede svog glavnog suparnika, vojvode Sandalja Hrani}a, ali su od tada postali stvarni osmanski vazali i sultanovi kletvenici. S druge strane, uz pomo} Sandalja Hrani}a, ubijen je Pavle Radinovi}, ~ime su po~ela te{ka i stalna neprijateljstva izme|u Kosa~a i Pavlovih sinova, kneza Petra i vojvode Radoslava Pavlovi}a. U toj stalnoj borbi Sandalj Hrani} je 1418. i sam priznao vrhovnu vlast sultana. Nakon toga vojvoda skopskog kraji{ta Ishak-beg, dotada{nji zastupnik Pavlovi}a, ubio je 1420. kneza Petra Pavlovi}a i po~eo aktivno pomagati vojvodu Sandalja. Nakon kratkotrajne vladavine sina kralja Ostoje, Stjepana Ostoji}a (1418–1421), na prijestolje je, uz ugarsku podr{ku, po drugi put do{ao Tvrtko II Tvrtkovi}. S obzirom na op}e rasulo u zemlji i sve bli`u osmansku opasnost, njegova druga vladavina trajala je za~u|uju}e dugo, sve do 1443. godine. Druga vladavina Tvrtka II obilje`ena je odre|enim privrednim rastom, obnovom i usponom gradova te razvojem doma}eg gradskog stanovni{tva, {to je uglavnom bio rezultat {irenja i ja~anja franjeva~kog i op}enito katoli~kog uticaja. S druge strane, to razdoblje obilje`eno je izrazitom politi~kom nestabilno{}u, u kojoj se Tvrtko odr`avao mo`da samo zahvaljuju}i ~injenici da je stalno bio u procjepu izme|u svoje vlastele, Ugara i Osmanlija. U takvim prilikama Tvrtko II ~esto, osim po kraljevskoj tituli, nije bio vladar, nego samo jedan me|u vlastelom. Po svojoj stvarnoj vlasti bio je slabiji od druge krupne vlastele. On ~esto nije bio vi{e ni prvi me|u jednakim (primus inter pares). U tim nesigurnim prilikama, Tvrtko II je 1427. zaklju~io ugovor da, ukoliko on umre bez mu{kih potomaka, bosanska kruna pre|e na njegove ro|ake, grofove celjske, s kojima je jo{ njegov otac Tvrtko I uspostavio porodi~ne veze. Politi~ki, Tvrtko II se dr`ao manevriraju}i izme|u vlastele, Ugarske i Osmanlija. Uglavnom se oslanjao na Ugarsku, u varljivoj nadi da }e tako obuzdati i poni{titi osmansku opasnost. Me|utim, ve} 1428. bio je prisiljen otpo~eti pla}anje danka sultanu. Bez obzira na to, Osmanlije su ubrzo isturile protiv njega Radivoja Ostoji}a, sina biv{eg kralja Ostoje, kao svog pretedenta na bosansku vladarsku stolicu. Pojedini velika{i su radi svojih probitaka ulazili u ratove sa okolnim dr`avama. Tako je vojvoda Radoslav Pavlovi}, nakon {to je 1426. prodao Dubrov~anima polovinu Konavla, 75

poku{ao to kasnije silom povratiti, pa je 1430. zaratio sa Dubrovnikom. Pozvao je u pomo} Osmanlije, a slu`e}i se raznim spletkama uvukao je 1432. godine Bosnu u rat sa srpskom despotovinom. U ratu se vojvoda Radoslav pokazao vrlo prepredenim i nepouzdanim saveznikom. Smatraju}i da su Osmanlije ve} stvarni gospodari u Bosni, srpski despot \ura| Brankovi} pregovarao je 1432. sa Sandaljem Hrani}em da zajedni~ki kupe od sultana Tvrtkovu kraljevinu. Da bi se za{titio, Tvrtko II je 1435. bio prisiljen primiti dvostruko vazalstvo, prema ugarskom kralju i prema sultanu, kojemu se obavezao pla}ati godi{nji danak u iznosu od 25.000 dukata. Da bi od vlastele sa~uvao svoj vladarski polo`aj, Tvrtko II je, nakon smrti svoga za{titnika, kralja Sigismunda, priznao 1437. vrhovnu vlast sultana. Nedovoljno jak da sam brani samostalnost Bosne, Tvrtko II je 1441. ponudio Mle~anima da preuzmu vlast nad njegovom kraljevinom. U toj su se kraljevini, me|utim, Osmanlije ve} osje}ale stvarnim gospodarima. Sultan Murat II izdao je 1441–42. pismo kojim Dubrov~anima jam~i slobodnu trgovinu u zemljama pod njegovom vla{}u, me|u kojima se izri~ito spominje Bosna. Tvrtkove vladarske muke i poni`enja prekra}eni su njegovom smr}u 1443. godine. U vezi sa nasljedstvom bosanske krune postavilo se pitanje ostvarivanja Tvrtkovog ugovora sa celjskim grofovima. Vlastela je, sa vojvodom Sandaljem Hrani}em na ~elu, jo{ za Tvrtkova `ivota izra`avala otvoreno nezadovoljstvo idejom da celjski grofovi preuzmu bosansku krunu. Bosanska vlastela dovela je na prijestolje do tada skoro nepoznatog Tvrtkovog ro|aka, Stjepana Toma{a, sina biv{eg kralja Stjepana Ostoje. On je u trenutku stupanja na prijestolje 1443. bio pripadnik Crkve bosanske. Svoj u po~etku nesiguran polo`aj kralj Toma{ je u~vrstio uz pomo} ugarskog kraljevskog namjesnika, erdeljskog vojvode Jánosa Hunyadija (Janko Hunjadi, u narodnoj pjesmi Sibinjanin Janko), u to doba vode}e li~nosti u borbi protiv Osmanlija na Balkanu i u Podunavlju. U~vr{}enju polo`aja kralja Stjepana Toma{a prvih godina njegove vladavine pogodovale su tada{nje me|unarodne i unutra{nje okolnosti. Po~etkom ~etrdesetih godina XIV st. zajedni~kim naporima ugarsko–hrvatskog kralja Vladislava, erdeljskog vojvode Jánosa Hunyadija i srpskog despota \ura|a Brankovi}a, privremeno je zaustavljeno dalje osmansko napredovanje prema zapadu i sjeveru. Istovremeno, albanski knez Gjergj Kastriota (Skender-beg) odmetnuo se od sultana i 1443. do~epao Kruje (Krujë), tvr|ave sjeverno od Tirane, od koje je u~inio sredi{te otpora osmanskom osvajanju sjeverne Albanije. János Hunyadi uspje{no je razbio prvu osmansku opsadu Beograda 1440–41, a zatim je 1442. porazio Osmanlije kod svog stolnog grada Sibinja u Erdelju (Transilvaniji). Zajedni~ka ugarsko-srpska vojska od oko 40.000 ratnika, pod komandom Jánosa Hunyadija i despota \ura|a Brankovi}a, 76

nanijela je 2. I 1444. na planini Kunovici, isto~no od Ni{a, te`ak poraz osmanskim snagama pod zapovjedni{tvom rumelijskog beglerbega Kasim-pa{e. Ohrabren time, kralj Stjepan Toma{ je krenuo u akciju i maja 1444. istisnuo Osmanlije iz Srebrenice, a zatim iz zapadnog Huma njihovog vazala, Sandaljevog nasljednika, vojvodu Stjepana Vuk~i}a Kosa~u. To su sigurno bili najve}i uspjesi kralja Stjepana Toma{a, koje nije bitno u tom trenutku poremetio ni poraz Jánosa Hunyadija, ni pogibija poljsko–ugarskog kralja Ladislava III, 10. IX 1444, u boju sa Osmanlijama kod Varne. Da bi u zemlji u~vrstio svoj polo`aj, kralj Stjepan Toma{ je 1445. pre{ao na katolicizam, nakon ~ega mu je rimski papa formalno priznao kraljevsku krunu. Tako oja~an, kralj se 1446. izmirio sa vojvodom Stjepanom Vuk~i}em Kosa~om i o`enio se njegovom k}erkom Katarinom, koja je udajom tako|er primila katoli~ku vjeru. Kralja su podr`ali nakrupniji me|u vlastelom, knezovi Pavlovi}i, knezovi Kova~evi}i (Dinji~i}i) i Vojsali}i, nasljednici hercega Hrvoja u Donjim Krajima. Time nije bio neposredno doveden u pitanje polo`aj Crkve bosanske, koja je u prvim godinama vladavine kralja Stjepana Toma{a zadr`ala svoj zna~aj i uticaj. U augustu 1446. okupila se u Vranduku na vije}anje "sva Bosna", uklju~uju}i i dida Miloja. Kralj Stjepan Toma{ je tom prilikom izdao povelju sinovima vojvode Ivani{a Dragi{i}a, uz obe}anje da im se "poklon i vjera ne}e dotle pore}i dok im se krivica ne bi dokazala didom i Crkvom bosanskom i dobrim Bo{njanima". Istovremeno je u jednom pismu, u ljeto 1447, papa Nikola V sa `aljenjem tvrdio da je Petar Vojsali} iz Donjih Kraja "jedini katolik me|u bosanskom feudalnom gospodom koji je sa~uvao neokrnjenu svetu katoli~ku vjeru". U isto vrijeme kada i kralj Toma{, primljen je u okrilje katoli~ke crkve i njegov saveznik, vojvoda Ivani{ Pavlovi}. On je, me|utim, ubrzo otpao od "prave vjere". Katoli~anstvo su tako|er primili vojvoda Sladoje Semkovi} sa bra}om i vojvoda Petar Kla{i} sa sinom. Bez obzira na cjelokupno te{ko stanje u zemlji, a posebno na stalnu osmansku prijetnju, Bosna nije, ni uz sva nastojanja katoli~ke crkve, pokazivala neku naro~itu `elju da se otvori prema Rimu, odnosno Evropi. Bosna tako nije poslala svoje predstavnike na Bazelski koncil (1431–1449), koji je sazvan radi ujedinjenja isto~ne sa zapadnom crkvom i izmirenja sa ~e{kim husitima. Koncil je na inicijativu dubrova~kog dominikanca Ivana Stojkovi}a raspravljao i o bosanskim krstjanima, ali bez njihovog predstavnika. Najkrupniji bosanski velika{i su, zavisno od okolnosti i politi~kih potreba, ~esto "imali" po dvije, pa i tri vjere. Slika i prilika takvih velika{a bili su vojvoda Sandalj Hrani} i njegov nasljednik herceg Stjepan Vuk~i} Kosa~a. Vojvoda Sandalj je istovremeno, zavisno od prilika, bio i krstjanin i pravoslavni. Herceg Stjepan je iz politi~kih razloga po{tivao i {titio pra77

voslavlje. Njemu su istovremeno, prema zabilje{kama Pija II, kao "svome drugu u nevjeri" prebjegli mnogi bosanski "manihejci" kada ih je kralj Toma{ po~eo progoniti. Uz sve to, on se od 1439. povremeno obra}ao papi sa porukom da `eli primiti katoli~anstvo. Papa Eugen IV je 1451. objavio da je hercega Stjepana primio "u milost katoli~ke crkve kao dobrog vjernika". Iste godine herceg je napao katoli~ki Dubrovnik pa ga je papa posebnom bulom izop}io iz crkve. Kralj Stjepan Toma{ je iz dr`avnih razloga uspio sprije~iti objavljivanje ove bule. Izgleda da jedino Dubrov~ani nisu imali iluzija o vjerskoj pripadnosti hercega Stjepana, koga su dosljedno smatrali za "perfidnog patarena". Na dvoru hercega Stjepana slu`ili su kao njegovi savjetnici pripadnici sve tri vjere. To je na prvom mjestu bio gost Radin, a zatim mitropolit David, kao poglavar pravoslavne crkve u Humskoj zemlji. Me|u bliskim hercegovim savjetnicima bio je i "po~teni vitez" Pribislav Vukoti}, koji se priklonio katoli~anstvu. Isto kao hercegu Stjepanu, tako je i njegovim sinovima Vladislavu i Vlatku bilo te{ko odrediti pravu vjersku pripadnost. Mada je na~elno smatran pravoslavnim, Vladislav je 1454. i{ao na hodo~a{}e u Loreto, poznato katoli~ko sveti{te na italijanskoj obali Jadrana, ju`no od Ankone. Loreto je, me|utim, hodo~astio 1480. i zetski knez Ivan Crnojevi}. Vlatko je, kao posljednji gospodar Hercegovine, nastojao – sli~no svome ocu – odr`avati neku vrstu vjerske ravnote`e, uvjeravaju}i povremeno preko svojih izaslanika papu o svom "najboljem raspolo`enju" prema katoli~koj vjeri i Svetoj stolici. Franjevci, koji su u me|uvremenu veoma oja~ali i u~vrstili svoj polo`aj u Bosni, tu`ili su kralja Toma{a rimskoj kuriji da je, bez obzira {to je li~no prihvatio katolicizam, zadr`ao dobre i bliske odnose sa Crkvom bosanskom i njenim starje{inama. Papa je odmah uzvratio i zatra`io od kralja da "mrsku manihejsku herezu" iskorijeni "ma~em, ognjem i smr}u". U suprotnom, bit }e smatran sau~esnikom njihova "nevjerstva". Papa je ista upozorenja uputio vojvodama Stjepanu Kosa~i i Ivani{u Pavlovi}u. Pritisci Rima oslabili su kraljev polo`aj i u zemlji su se pojedini velika{i ponovno odvojili od kralja. U ~asu nove osmanske provale u Bosnu, marta 1448, zemlja je bila skoro sasvim razjedinjena. Vojvoda Stjepan Kosa~a odmah je obnovio svoje veze sa Osmanlijama. Kralj se tako, ostavljen od najmo}nijeg bosanskog velika{a, na{ao usamljen. Osim toga, jo{ od 1444. bio je u sukobu sa despotom \ur|em Brankovi}em oko Srebrenice. Osmanlije su tokom pohoda 1448. kona~no zauzele tvr|avu Hodidjed sa Vrhbosnom, u ~ijoj su blizini podigle svoj tabor sa sjedi{tem vojvode Zapadnih strana, odakle su vr{ili dalje prodore prema sjeverozapadu i jugu bosanske dr`ave. Kralj se mogao osloniti jedino na Hunjadija, koji se i sam na{ao u nezavidnom polo`aju, nakon 78

poraza od Osmanlija na Kosovu 1448. godine. U me|usobnim pregovorima 1449. Hunjadi je u prisustvu papskog izaslanika obe}ao podr{ku kralju Toma{u, ukoliko povede odlu~nu borbu protiv heretika. Nemaju}i drugog izbora, kralj Toma{ je tokom 1450. zapo~eo do tada nevi|en progon bosanskih krstjana. Pred prijetnjom potpunog iskorjenjivanja, brojne pristalice Crkve bosanske, zajedno sa svojim starje{inama, oti{le su pod za{titu Osmanlija ili u Hercegovinu, gdje im je, ne obaziru}i se na papske prigovore, herceg Stjepan pru`io uto~i{te. Posljednja decenija `ivota Bosanskog kraljevstva zapo~ela je zapravo 29. V 1453, kada je sultan Mehmed II Fatih, na ~elu svoje brojne vojske, na juri{ osvojio Carigrad, ~ime je kona~no sru{io Bizant i spojio azijske i evropske dijelove Carstva. Nakon toga, kona~no je zauzeta cijela Srbija ju`no od Zapadne Morave. Despotovina je tada, 1455. godine, nepovratno ostala bez Novog Brda, koje je sa svojim rudnikom i trgovinom bilo osnova njene finansijske mo}i. Novo Brdo se odr`alo i u vrijeme kada su Osmanlije 1439. prvi put zauzele Smederevo, koje je vje{ti despot \ura| uspio kasnije povratiti. Osmanlije su 1456. bezuspje{no opsjedale Smederevo i Beograd, kojom prilikom je od kuge umro u Gardo{u (Zemun) Jano{ Hunjadi, branilac Beograda i tada{nji vrlo uporni i neumorni borac protiv Turaka – Osmanlija. U Bosni se osje}ala stalna opasnost od novog odlu~nog osmanskog napada. Kralj Stjepan Toma{ je poslije Hunjadijeve smrti uzaludno poku{avao osigurati podr{ku na zapadu. U jednom pismu mleta~koj vladi kralj Toma{ se `alio da ga sultan stalno ucjenjuje. Sultan vi{e nije zadovoljan samo znatnim svotama novca koje mu se daju "na veliku {tetu na{u i na{ih podanika", nego tra`i ~etiri grada, kako bi "lak{e mogao zaposjesti ostatak na{eg kraljevstva". Za samo ~etiri godine kralj Toma{ je, kako je 1457. rekao papskom izaslaniku, isplatio Osmanlijama 160.000 dukata, ali su mu oni i dalje prijetili. Na kraljeva upozorenja da "nikada nije bila tolika potreba za odbranom i otporom", niko se na zapadu nije odazivao. Ugarska, kao njegov glavni saveznik, bila je zauzeta svojim unutra{njim politi~kim previranjima. Mle~ani su gledali svoje privredne interese pa su zabranili da se u dijelu Dalmacije pod njihovom vla{}u prikupljaju prihodi za bosansku vojsku. Osim praznih obe}anja i neke na~elne podr{ke, ni papa nije mogao ni{ta djelotvorno u~initi. Kralju Toma{u tako nije ni{ta drugo preostalo nego da se 1458. sporazumije sa Osmanlijama i obnovi pla}anje danka u novcu. U me|uvremenu je 1456. umro despot \ura| Brankovi}, koji je, bez obzira na sukobe sa kraljem Toma{om oko Srebrenice, {titio Bosnu sa istoka. \ura|a je naslijedio njegov sin Lazar, koji je umro ve} 1458. godine. Njega je naslijedio njegov mla|i, slijepi brat Stefan Brankovi}, koji je 79

odmah napustio Srbiju i oti{ao u Italiju, gdje je umro 1476. godine. Kralj Toma{ je u tim dramati~nim godinama nastojao ostvariti ~vr{}i savez sa srpskom despotovinom. Tako je, uz ugarsko odobrenje, 21. III 1459. obavljeno vjen~anje bosanskog prjestolonasljednika Stjepana Toma{evi}a sa k}erkom pokojnog despota Lazara Brankovi}a. Na osmanskom dvoru je taj ~in shva}en kao poku{aj ostvarenja personalne unije izme|u Bosanskog kraljevstva i srpske dr`ave, koja je pravno postojala jo{ od Tvrtkovog krunisanja nemanji}kom krunom 1377. godine. Zato je sultan Mehmed Fatih odmah uzvratio i ve} u ljeto 1459, bez velikog napora i otpora, zauzeo Smederevo, ~ime je kona~no dokraj~ena srpska srednjovjekovna dr`ava. Da se ta dr`ava, ~ija je historija povezana sa Bosnom, odr`ala jo{ 70 godina nakon Kosovske bitke, ~ak uz odre|eni privredni napredak, treba zahvaliti ~injenici da je osmansku dr`avu, nakon Ankarske bitke 1402, potresao te`ak gra|anski rat. Pored toga, mo`da je bila presudna uloga despota \ura|a Brankovi}a, koji je 1426. naslijedio svog ujaka Stefana Lazarevi}a. On je dalekovido procijenio da }e budu}e sredi{te srpske dr`ave, umjesto na jugu, biti na Dunavu. Upravo je despot \ura| u razdoblju 1428–1430. podigao na Dunavu svoju prijestolnicu Smederevo, kao najve}u i najprostraniju grad–tvr|avu na slavenskom dijelu Balkana. Na jednoj od 25 gradskih kula nalazi se natpis izra|en crvenom opekom da je grad dovr{io u ljeto 1430. "V Hrista Boga blagoverni despot \ura| gospodar Srbljem i Pomorju zetskom". Vjerovatno je, imaju}i u vidu u kakvim je te{kim okolnostima dr`ao Srbiju, u "registru evropskih dr`ava" prve polovine XV st. Lajos Thallóczy ocijenio da je despot \ura| Brankovi} bio jedan od "najve}ih diplomata svih vremena" i "najgenijalniji dr`avnik srpskog naroda". Sve to ipak nije moglo otkloniti propast i nestanak Srbije kao dr`ave i geopoliti~ke cjeline za naredna ~etiri stolje}a. Bosna je, nasuprot tome, u tom vremenu nestajala kao dr`ava, ali se kao geopoliti~ki pojam i kulturno–politi~ka cjelina neprekidno odr`avala. Osmanlije su odmah po zauze}u Smedereva i ru{enju srpske despotovine nastavile redovno upadati u Bosnu i prodirati prema njenim sjeverozapadnim granicama. Pri tome nisu {tedile ni zemlju prepredenog hercega Stjepana Kosa~e, koji je stalno lavirao izme|u Osmanlija, bosanskog kralja, Venecije i Dubrovnika, beskrupulozno mijenjaju}i svaki ~as svoj politi~ki pravac, samo s jednim ciljem – da se sam odr`i, vjeruju}i pri tome da je u stanju prevariti sviju redom. On je tako sve vi{e poja~avao podvojenost izme|u "kraljeve zemlje" ili Bosne u u`em smislu i "humske zemlje" ili Hercegovine, kojom je kao obla{}u bosanske dr`ave ustvari vladao. Ratovao je sam sa Dubrovnikom. Politi~ki se dr`ao Osmanlija, dok je kralj Toma{ nastojao svojoj dr`avi na}i oslonac u Ugarskoj. Mo`da u bolje strane njegova vladanja spada to da je {irom 80

pru`ao uto~i{te pripadnicima Crkve bosanske, koji su se sklanjali pod njegovu za{titu pred progonima kralja Toma{a. Nakon pada Srpske despotovine, herceg Stjepan se po~eo polahko pribli`avati bosanskom kralju, posebno kada su Osmanlije 18. XI 1459. zapalile na njegovom teritoriju manastir Mile{evu i uznemirili cijelu oblast do dubrova~ke granice. Pred potpuno jasnom osmanskom namjerom da se nakon zauze}a Smedereva rije{i i pitanje Bosanskog kraljevstva, herceg Stjepan se izmirio sa Toma{evim nasljednikom, posljednjim bosanskim kraljem Stjepanom Toma{evi}em, koji je preuzeo prijestolje nakon o~eve smrti 1461. godine. Kralj Stjepan Toma{evi} ~ini o~ajni~ke napore da rimskog papu, Veneciju i ostale ~inioce i zemlje kr{}anskog svijeta zainteresira za sudbinu Bosne. U tom o~ajni~kom i dirljivom naporu, obra}aju}i se papi Piu II, kralj Stjepan Toma{evi} pi{e da je "kao dijete kr{ten i u~io latinsku knjigu, da tvrdo opslu`uje katoli~ku vjeru, te da se ne pla{i ~ega se otac bojao". To jasno pokazuje da se njegov otac, kralj Toma{, i pored progona heretika, koje je preduzeo 1450, zapravo pla{io Crkve bosanske, {to samo po sebi govori o njenom uticaju i snazi sve do posljednjih godina dr`avne samostalnosti srednjovjekovne Bosne. Uz sve to, kralj Stjepan Toma{evi} je preko svojih poslanika upozorio papu da bosanski seljaci ("prostota") masovno prilaze Turcima, koji im nude slobodu i za{titu od njihove vlastele. Uprkos tome, Rim mu nije mogao ili nije htio djelotvorno pomo}i. Papa mu je jedino, kao neku vrstu moralnog priznanja i podr{ke, poslao putem svog izaslanika kraljevsku krunu, kojom se Stjepan Toma{evi} sve~ano okrunio u Crkvi Sv. Marije u Jajcu, s jeseni 1461. godine. Ohrabren tim ~inom, kralj se 1462. obratio odlu~nom ugarskom kralju Matiji Korvinu, sinu Janka Hunjadija, koji mu je obe}ao pomo}. Zauzvrat, kralj Stjepan Toma{evi} je priznao vrhovnu ugarsku vlast i 9. VI 1462. otkazao sultanu dalje pla}anje danka. To je bio gubitni~ki i pogibeljan ~in. Kralj Stjepan Toma{evi} je jo{ uvijek "oki}en golemom Tvrtkovom titulom", uobra`avao da "zapovida slugam kraljevstva mi, voevodam, knezovom, `upanom, e vinikom, vsakoga stanja ludem". U stvarnosti, kralj nije zapovijedao vi{e nikome. U prolje}e 1463. krenula je prema Bosni – preko Skoplja, Kosova i Sjenice – velika osmanska vojska pod vo|stvom sultana Mehmeda II Fatiha. Po~etkom maja Osmanlije su se spustile na Drinu, gdje su se knezovi Pavlovi}i i Kova~evi}i predali bez ikakvog otpora. Odatle je sultan o{trim mar{em krenuo u unutra{njost Bosne i ve} je 19. maja s vojskom stigao pod tvrdi grad Bobovac, ~ija se posada, kojom je zapovijedao vojvoda Radak, predala bez prave opsade i borbe ve} nakon tri dana. Brz i neo~ekivan pad dobro utvr|enog Bobovca izazvao je pometnju i obeshrabrenost posada u ostalim gradovima. Tako se odmah predalo i Jajce, u ~ijoj blizini se sultan 81

bio privremeno utaborio. Dotle je kralj Stjepan Toma{evi}, "kao napu{teni besku}nik", lutao i bje`ao, nastoje}i da "hitno skupi nekakvu vojsku", ne bi li se dokopao Hrvatske ili Primorja. U Klju~u na Sani, gdje se bio sklonio, sustigle su ga osmanske prethodnice pod komandom Mahmud-pa{e. Nakon ~etiri dana opsade, na rije~ se predao posljednji bosanski kralj, sa svojim stricem Radivojem i drugom vlastelom. Mahmud-pa{a ih je sproveo u Jajce i predao sultanu. Kralj je bio prisiljen narediti zapovjednicima svojih preostalih gradova da se predaju. Nakon toga, pogubljen je, zajedno sa svojim stricem, knezovima Pavlovi}ima i Kova~evi}ima te ostalom zarobljenom vlastelom. U starijoj se literaturi tvrdilo da je srednjovjekovna bosanska dr`ava, razjedana velika{kim sva|ama, bila obi~na "crvoto~na zgrada", koju su Osmanlije sru{ile "jednim udarom noge". Drugi su u istom stilu dodavali da "ve}eg rugla na{a istorija uistinu ne poznaje" od velika{kim sva|ama rasto~ene Bosne. Historijske istine radi, osmansko osvajanje Bosne trajalo je punih 77 godina (1386–1463). Osvajanje Srbije, od Mari~ke bitke 1371. do pada Smedereva 1459, trajalo je 88 godina. Osmanlije su svuda temeljno nastupale. U pohodu na Bosnu sultan Fatih je predvodio vojsku od preko 150.000 ljudi. Mehmed II Fatih bio je tada jedan od najmo}nijih vladalaca svijeta. Kao osvaja~ je naprosto satirao i gutao carstva i razne balkanske dr`ave i dr`avice. Nisu im uspijevali pomo}i ni francuski, ni njema~ki vitezovi, koje su anga`irale i pla}ale tada vojni~ki sna`ne dr`ave, kao {to su bile Ugarska i Poljska. Osmanska je vojska tada raspolagala sa najsna`nijom artiljerijom na svijetu. Skender-begovo upori{te Kruju tukli su 1450. topom koji je izbacivao kugle te{ke 190 kilograma. Pri opsadi Carigrada u maju 1453. Osmanlije su koristile i topove koji su izbacivali |ulad te`ine 360 kilograma. Kada je Bosna do{la na red, bez obzira na otpor, nije mogla izbje}i svoju sudbinu. Prije toga pred Osmanlijama su pali i mnogo ja~i i ve}i protivnici. Bosni sa Zapada niko ni~im nije pomogao. Tek kada je Bosna pala, Venecija je 14. VI 1463. pisala Firenci da je "pred o~ima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo". Istovremeno sa prodorom u Bosnu, manji osmanski odredi djelovali su i u Hercegovini. Osmanlije su postigle vi{e pobjeda nad vojskom hercega Stjepana. Po~etkom juna 1463. herceg Stjepan je bje`ao prema Novom, sa mogu}no{}u da se usput skloni u Dubrovnik. To zna~i da se znatan dio Hercegovine ve} bio predao. Sultan Mehmed II Fatih je sredinom juna 1463. odlu~io da se, zbog nedostatka hrane za ljude i stoku, povu~e sa glavninom svojih snaga u unutra{njost osmanskog teritorija. Jedino je po osvojenim gradovima ostavio manje posade. Zapovjedni{tvo osmanske vojske za Hercegovinu nalazilo se jo{ 22. VI 1463. u Nevesinju, odakle se po 82

sultanovom nare|enju povuklo i ve} je 2. jula bilo u Fo~i. Tako se hercegu Stjepanu pru`ila mogu}nost da preduzme ~i{}enje svojih gradova od osmanskih posada te da tako privremeno ponovno uspostavi svoju vlast u oblasti kojom je vladao. Zauzimanje Bosne imalo je za osmansku dr`avu i njeno dalje {irenje vi{estruki zna~aj. Osmanskim osvajanjem Bosne dokinuta je posljednja zna~ajna dr`ava na Balkanu. Osvajanjem Bosne, kao sredi{njeg balkanskog prostora i mostobrana izme|u srednje Evrope i isto~ne obale Jadrana, Osmanlije su stekle zna~ajne strate{ke prednosti, kako u odnosu na Ugarsku, kao svog glavnog protivnika na kopnu, tako i prema Veneciji, kao sna`nom protivniku s mora. Zaposjedanjem Bosne Osmanlije su ugrozile oba svoja protivnika na ovom dijelu Balkana. Ova zbivanja kona~no su pokrenula evropske kr{}anske snage na djelovanje. Pod papinim nadzorom Ugari i Mle~ani su, kao najugro`eniji susjedi, sklopili 12. IX 1463. vojni savez protiv sultana. Ugarski kralj Matija Korvin potisnuo je Osmanlije iz podru~ja Vrbasa, a malobrojna osmanska posada u Jajcu predala mu se i stavila u njegovu slu`bu 12. IX 1463. godine. Nakon toga, Korvinova vojska potisnula je Osmanlije iz sjeveroisto~ne Bosne, osvojiv{i gradove Srebrenik i Zvornik. Kralj Korvin je na tim podru~jima sjeverozapadne i sjeveroisto~ne Bosne uspostavio dvije banovine, Jaja~ku i Srebreni~ku, kao dio ugarsko–hrvatskog odbrambenog sistema prema Osmanlijama. Srebrenik i Zvornik su se odr`ali sve do 1512, a Jajce ~ak do 1528. godine. U julu 1465. ja~i osmanski odredi preduzeli su odlu~nu ofanzivu protiv Hercegovine. Osmanska vojska, pod zapovjedni{tvom bosanskog namjesnika Isa-bega Ishakovi}a i njegovih vojvoda Ahmeda i Ismaila, vrlo brzo je zauzela najve}i dio Hercegovine i prodrla do dubrova~ke granice. Akcija je nastavljena i sljede}e godine, kada je 3. VI 1466. osmanska vojska zauzela Blagaj, staru hercegovu prijestolnicu. Iste godine umro je i herceg Stjepan. Naslijedio ga je sin Vlatko Hercegovi}. Vlatko je, kao posljednji "herceg od sv. Save", dr`ao jo{ u svojoj vlasti gradove Novi i Risan u `upi Dra~evica, te jedan uzak i neobra|en pojas zemlji{ta od Boke, do u{}a Neretve, "koji je kako–tako odvajao dubrova~ku teritoriju od neposredne turske oblasti". Ostali dio "Hercegove zemlje", koju Osmanlije jo{ nisu bile uzele, dr`ali su drugi sin hercega Stjepana, knez Vladislav, Mle~ani i Ugri. Op}i osmanski napad na Hercegovinu odmah su iskoristili Mle~ani i – kao navodni za{titnici novog hercega Vlatka – zaposjeli Imotsku krajinu i zadr`ali je sa sebe. Posljednji dio "Hercegove zemlje" u Boki Osmanlije su kona~no osvojile 1482. godine.

83

Crkva bosanska

Sigurno je da nema ni jedne teme u bosanskoj povijesti oko koje su se toliko lomila koplja kao oko pitanja karaktera, uloge i zna~aja Crkve bosanske. To je pitanje u nauci prisutno ve} vi{e od 120 godina, jo{ od gotovo istovremene pojave studija Bo`idara Petranovi}a Bogomili, crkva bosanska i krstjani (1867) i Franje Ra~kog Bogumili i patareni (1867). Od tada je o Crkvi bosanskoj nastala brojna i razli~ita literatura, ali ona uprkos tome sve do danas predstavlja, kao {to je to zgodno primijetio Vladimir Dvornikovi}, "jednu sfingu". Skoro sva djela i razli~iti prilozi koji su poslije Petranovi}a i Ra~kog objavljeni o Crkvi bosanskoj imaju izrazito polemi~ki karakter. To je razumljivo, jer pitanje Crkve bosanske zadire u sve nacionalne mitove i s njima povezane nacionalisti~ke ideologije i predrasude, koje su nastale i koje postoje na sredi{njem ju`noslavenskom prostoru. Procesi koji su zahvatili Bosnu nakon uni{tenja njene srednjovjekovne dr`ave, a to su {irenje islama i oblikovanje bo{nja~kog etnosa, ne mogu se objasniti niti shvatiti bez karaktera i uloge Crkve bosanske, za koju je s razlogom primije}eno da kao "osebujni bosanski fenomen le`i u samom srcu bo{nja~ke nacionalnosti". Uvidom u izvore razli~itog porijekla mo`e se utvrditi da se u njima spominju, s jedne strane Crkva bosanska, a s druge hereza (dualizam, manihejstvo) i heretici (jeretici), odnosno babuni, bogumili, patareni i sl. Mnogi histori~ari i stru~njaci iz drugih podru~ja koji su o tome pisali uzimali su navedene pojmove kao sinonime pa je tako nastala dosta ra{irena predstava da je vjerskim `ivotom u Bosni od XII st. do osmanskih osvajanja gospodarila Crkva bosanska, ~ije je u~enje u osnovi bilo manihejskog, odnosno hereti~kog karaktera. Neslaganja u literaturi javljaju se u vezi sa pitanjem ocjene prirode te crkve i njene hereze. Prema prvom shvatanju koje se susre}e u literaturi, hereza se poistovje}uje sa Crkvom bosanskom. Mada ~esto nazivana razli~itim imenima, Crkva bosanska je ustvari jedan od mnogih izdanaka manihejstva, kao sinteze tradicionalnog perzijskog vjerskog dualizma dobra i zla, sa elementima ranog kr{}anstva. Tu je sintezu uobli~io perzijski vjerski u~enjak Mani (Maniheus) jo{ u tre}em stolje}u nove ere. Pojava Manija kao vjerskog i 84

socijalnog propovjednika poklapa se sa utemeljenjem Novoperzijskog carstva i dinastije Sasanida, koja je vladala Iranom od 226. do arapske invazije 641–645. godine. Sasanidi su zaratustrizam (gr~ki – zoroastrizam) proglasilio dr`avnom religijom. Tim je institucionaliziranjem zoroastrizam postao ideologijom vladaju}ih slojeva Novoperzijskog carstva. Njegovi sve}enici su opravdavali i branili dati politi~ki poredak i socijalne odnose u iranskom dru{tvu. Sasanidi su, uz oslonac na zoroastrizam, gu{ili socijalni bunt i pokrete ugnjetenih slojeva stanovni{tva i progonili ona vjerska u~enja koja su propovijedala egalitarizam i otpor vlastima, slu`benoj crkvi i njenoj vjeronauci. Me|u takva u~enja je, pored ranog kr{}anstva, spadalo i manihejstvo. Njegov tvorac Mani je osu|ivao materijalna dobra i ovozemaljska u`ivanja, propovijedaju}i istovremeno asketski `ivot. Prema Maniju, spas svakog pojedinca ne zavisi od volje crkve, nego od njegovog li~nog `ivota. To je izazvalo reakciju slu`bene zoroastri~ke crkve, koja je pozvala Manija na javnu raspravu. On je prihvatio poziv na tu raspravu, nakon koje je progla{en otpadnikom od vjere predaka i ba~en u tamnicu, gdje je 277. na svirep na~in ubijen. Manijevo u~enje se poslije njegove smrti pro{irilo po Rimskom carstvu, najprije u Maloj Aziji, odakle je pre{lo na Balkan i dalje u Evropu. Rimski imperator Dioklecijan je ve} 296. bio prisiljen da izda edikt kojim se osu|uje manihejstvo i nare|uje progon njegovih sljedbenika. On tu isti~e da su do njega, kao imperatora, stigle vijesti da su manihejci, "kao iznenadna kuga", provalili iz zemlje "neprijateljskih Iranaca" u Rimsko carstvo i tu prouzro~ili "mnoge nevolje i tragedije". Od njih se treba ~uvati jer oni prijete da svojim "neljudskim postupcima" i "ludim iranskim obi~ajima" zatruju "miroljubivi i nevini rimski narod", pa ~ak i "narod cijelog svijeta". Dioklecijan stoga nare|uje da se njihova imovina svuda zaplijeni, a njihove knjige spale. Uprkos `estokim progonima, Manijevo se u~enje {irilo, posebno me|u obespravljenim slojevima stanovni{tva, kako na zapadu tako i na istoku Rimskog carstva. Invazijom Rimskog carstva od strane razli~itih barbarskih plemena i ubrzanjem procesa feudalizacije javljaju se mnoge neomanihejske sekte i pokreti koji se sa socijalnog i vjerskog stanovi{ta opiru tom procesu. Oni su se zapravo opirali ukme}ivanju slobodnih seljaka, ~ime su stekli jaka upori{ta me|u slavenskim i frana~kim selja{tvom koje je preplavilo evropske provincije Rimskog carstva. Odatle su se neomanihejske sekte i vjerske zajednice odr`ale u razli~itim formama i pod razli~itim imenima kroz cijelo razdoblje ranog feudalizma. Ponegdje, kao {to je to bio slu~aj u Bosni, njihove su pristalice prona{le na~in `ivljenja sa feudalnom dr`avom, pa su se konstituirali kao hijerarhijski ure|ena crkva. Crkva bosanska, prema tome, predstavlja dio istog pokreta kojem su pripadali bogumilstvo 85

na jugoistoku Balkana, te razne dualisti~ke hereze u sjevernoj Italiji i ju`noj Francuskoj (patareni, katari, valdenzi, albi`ani i dr.). Poznati histori~ar Ante Babi} je utvrdio da je na prostoru od Male Azije do Pirineja bilo 16 takvih pokreta, me|u kojima je Crkva bosanska, sa svojim krstjanima i pristalicama, vjerovatno bila najbrojnija. Pisci koji zastupaju mi{ljenje o hereti~kom karakteru Crkve bosanske uglavnom se pozivaju na papske i inkvizitorske izvore, posebno na spise pape Pia II s po~etka druge polovine XV stolje}a. To mi{ljenje prvi je nau~no formulirao i zastupao Franjo Ra~ki. Prema Ra~kom, Crkva bosanska predstavlja izdanak bogumilstva, koje je kao u~enje i pokret u X st. utemeljio neki bugarski sve}enik po imenu Bogumil. Njegovo se u~enje brzo pro{irilo po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, odakle je preko Ra{ke stiglo i u Bosnu. Bogumil je propovijedao da `ivotom i svijetom ravnaju dva na~ela koja se stalno me|usobno bore. To su na~ela zla i dobra, odnosno tame i svijetla. Iza na~ela zla stoji Sotona, a iza na~ela dobra Bog. Sotona je tvorac vidljivog i oku`enog materijalnog svijeta, od ~ijeg se zla ~ovjek mo`e osloboditi odricanjem od ovosvjetskih u`ivanja, kao {to su meso, vino i `ene. Istovremeno je odbacivano sve materijalno {to je slu`bena crkva vezivala sa vjerovanjem u Boga. Tako je na prvom mjestu odbacivana cjelokupna organizaciona i hijerarhijska struktura tradicionalne crkve, svi njeni gra|evinski objekti, a posebno bogati manastiri. ^ak je i sam krst ili kri` postao omra`eni "simbol la`nog vjerovanja". Nasuprot tradicionalnoj crkvenoj i vjerskoj hijerarhiji, bogumilstvo je priznavalo samo dvije kategorije vjernika: pre~i{}ene izabranike i obi~ne vjernike. Primjereno tome, u Bosni su to bili "savr{eni krstjani", u koje je Ra~ki ubrajao strojnike, starce i goste, a na drugoj strani "mrsni ljudi", kao obi~ni vjernici. "Pravih krstjana" u srednjovjekovnoj Bosni moglo je biti svega nekoliko stotina. Oni su bili obavezni da vode pravi isposni~ki `ivot. Nasuprot tome, svi ostali, takozvani "mrsni ljudi", slobodno su se `enili, jeli mrsnu hranu, ratovali i polagali zakletve. Njihova je jedina obaveza bila da u svemu slu{aju "savr{ene krstjane" i da se pred smrt pokaju te prime neku vrstu kr{tenja. U socijalnom pogledu, Crkva bosanska je proistekla iz raznih pokreta koji su propovijedali odricanje od vlasni{tva i od zakletve, otpor prema ratu i nepokoravanje svakoj feudalnoj, kako svjetovnoj tako i crkvenoj vlasti i hijerarhiji. Taj se antifeudalni bogumilski ili patarenski pokret uobli~io u Bosni u slu`benu crkvenu ustanovu, tako {to se odrekao svog dru{tvenog programa, a zadr`ao dogmatsko u~enje. Dok su se na istoku i na zapadu svjetovna i crkvena vlastela (episkopi, biskupi, igumani i opati) me|usobno borili za posjede i prevlast, dotle bosanska vlastela nije u Crkvi bosanskoj u tom pogledu imala suparnika. Bosanska vlastela je podr`avala bosansku 86

crkvu, ~esto se oslanjaju}i na njen autoritet u odnosima prema vladaru i stanovni{tvu. Zauzvrat, vlastela je {titila crkvu u odnosu prema vladaru, a posebno od napada spolja. U novijoj nauci bogumilsku teoriju o Crkvi bosanskoj najvi{e su podr`avali Aleksandar Solovjev i Dragutin Kniewald. Solovjev je u vi{e svojih radova postavio nekoliko nau~no osnovanih hipoteza kada su u pitanju dogmatsko u~enje, organizacija i struktura Crkve bosanske. Na osnovi tih svojih nau~nih analiza Solovjev je izvukao op}i zaklju~ak da je "bosanska crkva bila od kraja XII do XV v. zaista hereti~ka, i to bogomilska". Analizom latinskih izvora do sli~nog zaklju~ka do{ao je i D. Kniewald, tj. da "crkva bosanska predstavlja jaku organizaciju neomanihejske sljedbe u bitnosti jednake onoj koju su na zapadu zvali katharima ili patarenima". Tako su Ra~ki i njegovi istomi{ljenici dali jednu cjelovitu sliku Crkve bosanske, kao organizacije sasvim razli~ite od crkve u okolnim zemljama, sa vlastitim na~elima, ustrojstvom i teologijom. Nasuprot Ra~kom i njegovim istomi{ljenicima, u literaturi se rano javilo drugo shvatanje, po kojem je bosanska crkva, mada ~esto nazivana hereti~kom, ustvari po svojoj doktrini bila pravoslavna. Od srpskog se pravoslavlja, navodno, razlikovala samo po tome {to je imala svoju samostalnu bosansku hijerarhiju. Takvo mi{ljenje, jo{ prije pojave studije F. Ra~kog, iznio je B. Petranovi}, a po njemu je bosanska crkva bila samo jedna od gr~koisto~nih crkava, ustvari srpkopravoslavna, koja se odvojila i prihvatila neka hereti~ka vjerovanja. Me|u vi{e srpskih autora ovo je mi{ljenje najo{trije zastupao Vaso Glu{ac. Mada je iznio ne{to "zdravorazumskog skepticizma" u pogledu nekih tuma~enja F. Ra~kog, Glu{ac je sa izvorima postupao krajnje proizvoljno. Njegov `estok i neakademski ton najbolji su primjer visokog stupnja emocionalnosti koji obilje`ava i mnoge druge radove o bosanskoj crkvi, osobito u starijoj literaturi. Bosanske povelje i dubrova~ke isprave pru`aju obilje podataka na osnovi kojih se mo`e zaklju~iti da su se pripadnici Crkve bosanske dr`ali nekih standardnih kr{}anskih vjerovanja i pona{anja koja su bila strana i dualizmu i praksi pripisivanoj bosanskoj crkvi u rimskim katoli~kim dokumentima. Me|utim, i pored toga, "pravoslavna teorija" ima i mnogo nedostataka. Nju ne osporavaju samo papski i inkvizitorski dokumenti nego je pobijaju, tako|er, razli~iti srpski crkveni i drugi izvori, u kojima se ~esto baca anatema, ~ak i poimeni~no, na pripadnike Crkve bosanske kao heretike. Du{anov zakonik prijeti globom i batinanjem onome ko izgovori "babunsku rije~". Vlastelin je za babunsku rije~ ka`njavan sa 100 perpera, a sebar sa 12 perpera i batinjanjem. Istovremeno je heretik koji bi se na{ao da tajno `ivi me|u hri{}anima ka`njavan paljenjem po 87

obrazu i progonstvom. Kao izrazito nacionalisti~ka i paternalisti~ka u odnosu na Bosnu, teorija o navodnom srpskopravoslavnom porijeklu i karakteru Crkve bosanske odavno je izgubila svaku nau~nu vjerodostojnost, "barem izvan Srbije". U svojim ranim radovima Jaroslav [idak je zastupao mi{ljenje da Crkva bosanska nije bila ni hereti~ka niti pravoslavna, nego "pravovjerna" kr{}anska crkva sa slavenskim bogoslu`enjem i vlastitom organizacijom i hijerarhijom, potpuno nezavisnom, kako od Rima tako i od Carigrada. Kroz svoje kasnije polemi~ke radove o "pitanju Crkve bosanske u novijoj literaturi", [idak je, uglavnom, do{ao do zaklju~ka da su unutar nje postojale zna~ajne hereti~ke tendencije. Me|u katoli~kim znanstvenicima veliku je popularnost stekla teza koju je 1953. iznio Luka Petrovi}, u kojoj sa dosta argumenata odbacuje dualizam i dokazuje monisti~ki karakter bosanske crkve, koja se razvila iz rane katoli~ke organizacije u Bosni. Najzad, ameri~ki histori~ar Crkve bosanske profesor John Fine je u svom istra`ivanju krenuo od ~injenice da su izvori o njoj vrlo protivrje~ni. Tu je protivrje~nost uo~io jo{ Mauro Orbini u svom Kraljevstvu Slavena iz 1601. godine. Orbini je imao spise pape Pia II iz XV st., ali se pored njih koristio i jednom istovremenom hronikom, ~iji je sastavlja~ neki Pietro Livio iz Verone. Livio, nasuprot papskim spisima, svjedo~i o monizmu bosanske crkve. Iz dileme koju su mu nametnuli protivrje~ni izvje{taji u izvorima, Orbini je na{ao prirodni izlaz u zaklju~ku da su u Bosni morala postojati dva istodobna i naporedna vjerska pokreta ili hereze. Odatle je John Fine utvrdio da su u srednjovjekovnoj Bosni istovremeno postojale dualisti~ka hereza i raskolni~ka Crkva bosanska. Njegov krajnji zaklju~ak jeste da je Bosna pred osmansko osvajanje bila nastanjena Slavenima koji su pripadali trima vjerskim skupinama. Najve}i dio Bosne u u`em smislu bio je ve} katoli~ki ili kriptobogumilski, zahvaljuju}i `ivom djelovanju franjeva~kih misionara kroz cijelo jedno stolje}e prije dolaska Osmanlija. Pravoslavni Slaveni i pravoslavni Vlasi (sto~ari) nastanjivali su uglavnom isto~nu Hercegovinu. [to se ti~e preostalog sve}enstva i pripadnika Crkve bosanske i dualisti~kog i nedualisti~kog krila, bili su uglavnom koncentrirani u sjevernoj Hercegovini. O hijerarhiji i ustrojstvu Crkve bosanske postoje prili~no pouzdani podaci. "Savr{eni krstjani" op}enito su se nazivali strojnicima, me|u kojima su se izdvajali starci i gosti kao vi{i crkveni dostojanstvenici. Na ~elu Crkve bosanske i njene hijerarhije stajao je did. Crkva bosanska nije dr`ala ni u`ivala feudalne posjede niti od seljaka ubirala crkvenu desetinu ili bir, pa njeni dostojanstvenici nisu spadali u vlastelinski stale`. 88

Dok o ustrojstvu i hijerarhiji Crkve bosanske postoje srazmjerno pouzdani podaci, o njenoj se doktrini, na`alost, zna vrlo malo. Prije svega, nedostaju u tom pogledu podaci iz prve ruke, tj. iz same Bosne. Nije, sa~uvan ni jedan izvorni bosanski opis ustrojstva, ceremonijala i teolo{kih principa Crkve bosanske. Ni bosanski franjevci, koji su se tako uporno borili protiv bosanskih heretika, nisu o tome ostavili nikakav izvorni spis ili izvje{taj. Postoje, dodu{e, neki popisi "zabluda bosanskih heretika", koje su krajem XIV st. sastavljali talijanski franjevci. U njima se bosanski krstjani prikazuju kao pravi dualisti katarskog ili bogumilskog tipa. Tako se u jednom spisu ka`e kako oni vjeruju da postoje dva boga, od kojih je onaj ve}i stvorio sve duhovne i nevidljive stvari, a manji, Lucifer, sve tjelesne i vidljive stvari. Dalje se ka`e da bosanski krstjani odbacuju Stari zavjet, svetu misu, crkvene gra|evine i slike, a "napose kri`". U literaturi je ve} primije}eno da su ovakvi popisi "zabluda bosanskih heretika" ustvari obi~ni prijepisi kriti~kih traktata protiv talijanskih katara. Pone{to se o doktrini i praksi Crkve bosanske posredno mo`e zaklju~iti iz Akta o odricanju (abjuraciji), donesenog na Saboru na Bilinu polju, u prolje}e 1203. godine. Starje{ine Crkve bosanske tom prilikom obavezale su se da }e priznavati vrhovnu vlast Rima, primati katoli~ke sve}enike u svoje hi`e (samostane), obnoviti oltare i kri`eve na mjestima gdje se vr{i bogoslu`enje, obavljati ispovijed i pokoru, dr`ati se praznika i posta prema rimskom kalendaru, obavljati pri~est najmanje sedam puta godi{nje, da ne}e dopu{tati da mu{karci i `ene `ive u istim hi`ama te da }e uskra}ivati uto~i{te hereticima. Na kraju su obe}ali da }e se umjesto imenom krstjanin izme|u sebe nazivati bra}om. Iz ovog je zaista te{ko izvesti odre|en zaklju~ak o pozitivnim teolo{kim postulatima Crkve bosanske. Na osnovi drugih izvora mo`e se zaklju~iti da su bosanski krstjani dosljedno smatrali da put ka spasenju ne zavisi od nekog sakramenta (kr{tenja, krizme, pri~esti, pokore, ispovijedi, posljednje pomasti, braka i sl.), niti od dobre volje crkvenih pastira, nego isklju~ivo od na~ina `ivota vjernika. Pored toga, zna se da su krstjani Crkve bosanske odbacivali Stari zavjet, proroke i spise svetih otaca. Jednako su odbacivali i kult Marije, do kojeg je katoli~ka crkva veoma dr`ala. Smatrali su da je Krist samo prividno imao ljudsko tijelo, te da ustvari nije ni trpio niti umro. Bosanski krstjani su odricali svaku vlast kr{}anskim crkvama, posebno katoli~koj. Smatrali su da je samo njihova crkva prava pa je odatle starje{ina Crkve bosanske nasljednik apostola Petra, a ne rimski papa. U tom su smislu prezirali crkve, katoli~ku i pravoslavnu, koje su nazivali "sinagogama sotone". Odbacivali su upotrebu svetih slika kao obi~nu idolatriju. Nisu vr{ili slu`bu Bo`iju niti su vjerovali u svece i njihove navodne mo}i. Vjerovali su u 89

uskrsnu}e duha, ali ne i tijela, jer tijelo poti~e od sotone. Op}enito su pridavali zna~aj asketskim pravilima `ivota, posebno postu, ali ne po rimskom kalendaru. U skladu sa isposni~kim pravilima, odbacivali su meso, vino, obilje i rasko{. Osporavali su svjetovnim vladarima pravo da izri~u smrtnu kaznu, a nisu prihvatali ni zakletvu. Krstili su samo odrasle osobe koje su u stanju svjesno primiti krstjansku nauku. Bosanski krstjani su slavili Bo`i} i Uskrs, a posebno Jurjevo ili \ur|evdan, kao stari slavenski praznik kojim se obilje`ava po~etak prolje}a. Bogumilska teorija o bosanskoj crkvi Franje Ra~kog u`ivala je cijelo jedno stolje}e popularnost i vjerodostojnost jer se smatralo da automatski i logi~no obja{njava dva druga slo`ena pitanja bosanske povijesti. Prvo je masovno prihvatanje islama, a drugo je "misterija" bosanskih ste}aka. Smatralo se da su bogumili, izmoreni stalnim progonima od katolicizma i pravoslavlja, jednostavno odmah nakon dolaska Osmanlija masovno prihvatili islam. Sa po~etkom prou~avanja osmanskih deftera pedesetih godina, ta je teorija jednostavno pala u vodu, mada je jo{ uvijek popularna me|u laicima i histori~arima–amaterima. Bogumilstvom se ne mo`e objasniti ni zagonetka ste}aka. Kako je primijetio Noel Malcolm, bogumilstvo je bilo ra{ireno i po Bugarskoj, Trakiji i Makedoniji, ali tamo nema nikakvih ste}aka. Pored toga, na mnogim ste}cima uklesan je krst ili kri`, koji su bogumili odbacivali. Najve}i broj ste}aka sa~uvan je u Hercegovini i poti~e s kraja XIV i po~etka XV st., kada je ve}ina bosanskog stanovni{tva ve} bila u{la u katoli~anstvo ili pravoslavlje. Odatle se u nauci danas op}enito vjeruje da svi motivi na ste}cima "ne pripadaju jednom jedinom dekorativno–slikovnom jeziku". Na ste}cima se susre}u uklesani veoma razli~iti motivi i simboli, od paganskih do raznih kr{}anskih, hereti~kih, ratni~kih, cehovskih i drugih. U Bosnu je sredinom XV st. ponovno do{la jedna dominikanska misija koju je predvodio Dubrov~anin Ivan Uljarevi}. On je dobio dozvolu od pape Nikole V da mo`e slobodno po Bosni i Srbiji "propovijedati katoli~ku vjeru, osnivati samostane i primati u svoje redove one koji to `ele". Prema jednoj dubrova~koj ikonoteci, ovi su dominikanci, uz dozvolu kralja Stjepana Toma{a, poslali trojicu patarena u Rim, gdje su 1461, nakon izjave o abjuraciji, pokr{teni. Pod sve ve}im pritiskom Rima, kralj Stjepan Toma{ je 1450. po~eo otvoreno progoniti krstjane. U jednom dominikanskom izvje{taju iz februara 1451. tvrdilo se da ~im "fratri do|u u mjesto koje krivovjerci dr`e" heretici "i{~ezavaju kao vosak na vatri". Sigurno je, me|utim, da pokr{tavanje bosanskih krstjana nije teklo tako jednostavno i brzo. Progoni su u svakom slu~aju nastavljeni pa je did Crkve bosanske potra`io 1453. uto~i{te kod hercega Stjepana Kosa~e. On je, prema jednom pismu carigradskog pa90

trijarha Genadija II Sholarija, pre{ao na pravoslavlje. Uz "bosanskog djeda" na pravoslavlje je pre{ao i ve}i broj njegovih vjernika, po{to su ~uli za povlastice koje je gr~ka pravoslavna crkva dobila od sultana Mehmeda Fatiha odmah po osvajanju Carigrada. Uprkos svim progonima krstjana i drugim mjerama protiv njih, Bosanska biskupija nije jo{ ni sredinom XV st. bila u stanju ubirati crkvenu desetinu. Papa Kalikst III je zato u septembru 1457. dao Ivanu Navari novac od crkvene desetine koji je ubran u Dalmaciji da ga podijeli ugarskom i bosanskom kralju. Papa je istovremeno naredio i svom legatu Marinu iz Siene da prikuplja nov~anu pomo} za bosanskog kralja. Kralj Toma{ je 1459. prisilno preobratio na katoli~anstvo dvije hiljade krstjana, dok su ~etrdeseterica "najtvrdokornijih" oti{li u Hercegovu zemlju. To je u Bosni u u`em smislu kona~no "slomilo ki~mu Crkvi bosanskoj". Nema znakova niti podataka o tome da su se starje{ine ili pripadnici Crkve bosanske priklonili Osmanlijama. Naprotiv, poznato je da se gost Radin, jedan od najuglednijih preostalih crkvenih starje{ina i uticajni dvorjanin hercega Stjepana, obratio 1466. Veneciji s molbom da sa 50–60 pripadnika svoje sekte i zakona pre|e na njenu teritoriju, uz uvjet da tamo zadr`e svoju vjeru. Izgleda da mu se pastva svela na svega 50–60 sljedbenika, uklju~uju}i tu, vjerovatno, i onih ~etrdeset "najtvrdokornijih". Iz prvog osmanskog popisa Bosanskog sand`aka vidi se da su pripadnici nekada{nje Crkve bosanske upisivani kao "kristian" (krstjanin), dok su katolici i pravoslavni upisivani kao "gebr" ili "kafir", {to prosto zna~i nevjernik. Mada su cijela dva–tri sela upisana kao "kristian", na podru~ju Bosanskog sand`aka nije u tom trenutku bilo ni punih 700 takvih du{a. To je izgleda bilo sve {to je u trenutku pada bosanskog kraljevstva ostalo od nekad brojnih bosanskih krstjana. U Bosni je, kao i drugdje, uvijek potrebno razlikovati religiju kao doktrinu od religije kao dru{tvene stvarnosti. Sve su velike religije, odnosno vjerske tradicije, nastale u srazmjerno razvijenim gradskim sredinama, kao proizvod odre|enih vladaju}ih i obrazovanih klasa i slojeva. Njihovo u~enje i praksa dopiru do sela u manje ili vi{e pojednostavljenoj, odnosno iskrivljenoj formi. Gradovi se u srednjovjekovnoj Bosni razvijaju kasno, uglavnom u XIV i XV st., kao trgova~ke ili rudarske kolonije stranaca, prete`no Dubrov~ana, Sasa i franjeva~kih redovnika. Veze bosanskog selja{tva sa gradovima i op}enito sa strancima, osim uz dalmatinsku granicu, bile su vrlo slabe. Upravo ~injenica da ni jedna od triju crkava nije na tlu Bosne i me|u bosanskim selja{tvom imala osobito ~vrst oslonac i zna~ajniji uticaj, omogu}ila je masovno prihvatanje islama. Sigurno je da su islam prihvatili pripadnici sve tri religije u Bosni. Prema tome, prihvatanje islama od strane 91

brojnih Bosanaca tokom prvog stolje}a nakon pada bosanske dr`ave posljedica je dinamizma nove vjere, a ne neke njihove navodne sklonosti ka preobra}anju usljed pripadanja nekim hereti~kim u~enjima, kako se to ~esto misli i pi{e. U takvim uvjetima svaka vjerska praksa u srednjovjekovnoj Bosni bila je manje ili vi{e iskrivljena u odnosu na svoje izvore i sredi{ta u drugim, razvijenijim sredinama. Zato se vjerske prilike u Bosni ne mogu objasniti opisivanjem raznih religijskih doktrina, kao {to su manihejstvo i druge hereze. Crkva bosanska i njena hereza nisu predstavljale samo vjersku pojavu nego su istovremeno bile izraz socijalno–politi~kog stanja jednog nerazvijenog selja~kog dru{tva i na njemu zasnovane feudalne dr`ave. Izvori otkrivaju sinkretizam i vrlo slabo poimanje kr{}anstva u srednjovjekovnoj Bosni. Crkva bosanska ni u duhovnom, ni u izravnom politi~kom smislu nije ostavila nikakvo naslije|e. Njeno je naslije|e u tom smislu ustvari preuzeo islam. Sa stanovi{ta politi~ke uloge, Crkva bosanska je odigrala dvostruku i donekle protivrje~nu ulogu. Usljed svoje povezanosti sa vlastelom, ona je bila jedan od klju~nih ~inilaca slabosti sredi{nje vlasti i snage partikularizma u feudalnoj Bosni. Na drugoj strani, Crkva bosanska je, kao ideolo{ki ~inilac u borbi protiv pape i ugarsko–hrvatskih kraljeva i velika{a, te srpskih vladara koji su nosili katoli~anstvo, odnosno pravoslavlje, dala zna~ajan doprinos izgradnji bosanske dr`avne samostalnosti i odbrani od vanjskih neprijatelja.

92

II DIO

DOBA OSMANSKE VLADAVINE

Osmanska dr`ava i islamska civilizacija

Prema ranim osmansko–turskim hronikama, Osmanlije poti~u iz Centralne Azije, iz nomadskog plemena Kayi Turaka, jednog organka Turaka Oghuza, koji su pod pritiskom mongolskih najezda izbjegli u Anadoliju tokom tre}e decenije XIII stolje}a. Kasnije hronike, od kojih su mnoge prepletene legendama i mitovima, o~ito su pisane sa namjerom da se uve}a ugled vladaju}e Osmanove ku}e sa dugom linijom istaknutih predaka. Kriti~kom analizom filolo{kih i epigrafskih podataka, poznati engleski osmanist Paul Wittek otkrio je izvjesne protivrje~nosti u tradicionalnoj genealogiji i nastojao dokazati da je Kayi–linija osmanskih vladara u manjoj ili ve}oj mjeri izmi{ljena. Wittek sa dosta argumenata pokazuje da Osmanlije nisu do{le u Anadoliju "kao novi talas" najezde u XIII stolje}u. On dalje dokazuje da Osmanlije nisu sebe smatrale posebnim plemenskim entitetom ili nekom posebnom rasom, nego samo "zajednicom gazija", tj. ratnika koji se na bizantskoj granici bore za napredak islama. Ve}ina istra`iva~a odbacuje mi{ljenje, koje se susre}e u literaturi da su Osmanlije bile "samonikli ljudi" koji su prihvatili islam po dolasku u zapadnu Anadoliju, gdje su se spojili sa dijelom maloazijskih Grka, iz ~ega je proistekla osmanska nacija kao dr`ava. Turski histori~ar Mehmed Fuad Köprülü smatra da su Osmanlije samo jedna od mnogih, me|usobno povezanih turskih etni~kih grupa koje su naselile Anadoliju. U tom smilu, za njega je osmanski politi~ki, a turski etni~ki pojam. Op}enito gledano, mnoge neizvjesnosti pokrivaju historiju Osmanlija prije XIII stolje}a. Ono {to je op}eprihva}eno to je da je osniva~ osmanske dr`ave, tj. kasnijeg Osmanskog carstva, bio Osman, sin Erthogrula, jednog od turkmenskih vo|a. Otac, Erthogrul dobio je kao gazija od seld`u~kog sultana Alaldina II feudalne posjede i zemlje, zvane bejlik (beylik) ili emirat, sa sjedi{tem u gradu Sögüt, na bizantskoj granici unutar Male Azije. Sa pripadnicima jednog broja svog turkmenskog plemena ~uvao je granicu i – kao i druge gazije – vodio prepade na bizantsku teritoriju. Te posjede naslijedio je njegov sin Osman. Od svih anadolskih begova i emira Osman Gazi je vladao prostorom koji je bio najistureniji prema ju`nim obalama Crnog mora i najbli`i Bizantu 95

i Balkanu. Osman Gazi je, prema bizantskom hroni~aru Georgiju Paphymerosu, po~eo 1301. opsadu Nikeje (Iznik). Bizantska vlada poslala je opkoljenom gradu u pomo} najamni~ku vojsku od oko dvije hiljade ljudi. Osman ih je sa~ekao u zasjedi na prilazima gradu i u ljeto 1301. potpuno potukao. Ovom pobjedom Osman je stekao slavu {irom Anadolije, pa su iz svih njenih krajeva pristizale gazije i stavile se pod njegovu zastavu. Prema ustaljenom obi~aju, u pograni~nim emiratima i bejlucima su uzeli ime svog vo|e i postali poznati pod nazivom Osmanlije. Na taj na~in je istovremeno uspostavljena Osmanska dinastija. Tako se 1301. mo`e smatrati godinom uspostavljanja i u~vr{}enja osmanske dinastije i dr`ave. Histori~ari do danas, posebno oni na Balkanu, nisu nau~no odgovorili na pitanje kako je mala grupa nomadskih ili polunomadskih Turaka uspjela stvoriti organiziranu i prostranu islamsku dr`avu, u kojoj je `ivio i velik broj nemuslimana. Neki misle da je ta temeljna osniva~ka snaga bila u neprekidnom ratni~kom pohodu, koji su Erthogrul i njegov nasljednik Osman, kao vo|e gazija, vodili protiv bizantsko–kr{}anskih ratnika, me|u kojima su bili brojni Slaveni, kao akritoi (grani~ari – limitanei). Do Osmanovog dolaska na vlast 1299. prvobitni Erthogrulov emirat toliko je pro{iren stalnim ratovanjem da se pretvorio u dr`avu. Prilika da se bore za islam privla~ila je brojne gazije iz mnogih dijelova islamskog svijeta, a posebno razne turske etni~ke grupe, koje su ispred Mongola bje`ale u Anadoliju. Tako je gazijska struktura postepeno oblikovala osnovu za vojno–administrativnu organizaciju Etrhogrulovog emirata, odnosno kasnije Osmanove dr`ave. ^uvaju}i granicu islama prema Bizantu, Erthogrul je sa zna~ajnim brojem svojih razli~itih turkmenskih saveznika istovremeno vodio upade na bizantske teritorije. Tako je organizacija gazija oblikovala osnovu za politi~ku strukturu emirata i budu}eg Carstva. U balkanskoj, a dobrim dijelom i evropskoj literaturi, name}e se mi{ljenje da su rane Osmanlije bili primitivni plemenski ljudi. Izvori i kasnije razdoblje islamsko–kr{}anske i jevrejske koegzistencije te uzajamnog uticaja pokazuju da su Osmanlije, nasuprot tome, imale odgovaraju}e i samozatajne snage za gradnju jedne mo}ne dr`ave. Drugim rije~ima, to je bio etni~ki elemenat sa izrazitim smislom za politi~ku organizaciju, koji je – na osnovama islama kao u~enja – od seld`u~kih podanika i robova, vremenom uspio izgraditi jednu od najve}ih i najdugotrajnijih imperija koje historija poznaje. Duga tradicija perzijskog, arapskog, seld`u~kog i op}enito islamskog gradskog `ivota i intelektualnih djelatnosti veoma su doprinijeli usponu i razvoju nove dr`ave. U osnivanju osmanskog dr`avnog sistema posebnu ulogu imale su ahije, kao udru`enja trgovaca i zanatlija te ulema, kao stale` 96

u~itelja i tuma~a islama. Ove su dvije strukture posebno doprinijele uspostavljanju i {irenju osmanskog dr`avnog sistema. Rastu i usponu osmanske dr`ave, pored toga, zna~ajan doprinos dali su muslimanski esnafi, kao udru`enja zanatlija, a posebno o{tra disciplina udru`enja muslimanske mlade`i, ~iji su ~lanovi bili vezani kodeksom moralnih, odnosno eti~kih ideala, tj. pravilima ~asti gazija. Pored toga, sposobnost raznih osmanskih vladara imala je zna~ajnu ulogu u njihovim po~etnim uspjesima. Tome je svakako doprinijelo opadanje Bizanta, nakon ^etvrtog kri`arskog rata 1204, te feudalna anarhija u balkanskim ju`noslavenskim zemljama. Uz sve to, mo`e se dodati i ~injenica da Zapad, posebno Venecija, \enova i Firenca, usljed svojih trgova~kih interesa na Bliskom Istoku, nisu bili jedinstveni u otporu Osmanlijama. U ogromnom muslimanskom svijetu bilo je malo ljudi tako privr`enih islamu, kao {to su to bile Osmanlije. Gaza ili sveti rat kao ideal bio je zna~ajan ~inilac u uspostavi i razvoju osmanske dr`ave. Cjelokupno dru{tvo u ranom osmanskom emiratu organizira se u skladu sa kulturnim idealom svetog rata radi {irenja darulislama (Dar-al-Islam – "zemlje islama" ili kod samih muslimana jednostavnije daruna – "na{a zemlja") sve dotle dok se njime ne obuhvati cijeli svijet. Nasuprot darulislamu stoji darulharb (Dar-al-harb), kao "zemlja rata", odnosno teritorije koje su neprestano izlo`ene prijetnji rata. Gaza je shvatana kao vjerska du`nost koja je njene pripadnike nadahnjivala za razli~ite poduhvate i ~inila ih spremnim na `rtvovanje. Druga~ije re~eno, u tom pograni~nom dru{tvu sve su se dru{tvene vrline sjedinjavale u idealu gaze. O dubini vjerskih osje}anja i uvjerenja koja su vladala me|u gazijama svjedo~i u svojim bilje{kama solunski arhiepiskop Georgije Palamas. Kada su Osmanlije u prolje}e 1354. nakon Galipolja zauzele Solun, potvrdile su mu polo`aj arhiepiskopa, uz rije~i da je napredovanje islama od istoka prema zapadu jasan dokaz da je to Bo`ija volja i da je islam "prava vjera". Istovremeno, u skladu sa u~enjem islama, svrha svetog rata nije bila da uni{ti, ve} samo da pot~ini i za{titi kao "kitabijsku" manjinu – kr{}ane, Jevreje i ostale narode koji posjeduju knjigu Bo`ijeg otkrovenja, tj. neislamski svijet. Dok su razvijenu islamsku civilizaciju u osmanskom zale|u odlikovale vjerska ortodoksija i skolastika, a {erijatski zakoni i dvorska literatura pisani jednim izvje{ta~enim knji`evnim jezikom, dotle je u pograni~nim bejlucima preovladavala narodna kultura, obilje`ena dervi{kim tarikatima (redovima), misticizmom, epskom knji`evno{}u i obi~ajnim pravom, koje je u dnevnoj praksi bilo skoro u istoj ravni sa {erijatom. U osmanskoj dr`avi i drugim pograni~nim bejlucima turski jezik je prvi put postao slu`benim 97

jezikom administracije i knji`evnosti, umjesto do tada obaveznog arapskog i perzijskog. Osmanlije su izgradile carstvo sjedinjenjem pod svojom upravom islamske Anadolije i kr{}anskog, a posebno pravoslavnog svijeta na Balkanu te dijelova srednje Evrope. U osnovi je ve} Bajezit I krajem XIV st. na~inio carstvo koje se prostiralo od Eufrata do Dunava. On je 1395. u jednom pohodu stigao sve do Slankamena na Dunavu, a zatim upao u Vla{ku, gdje je potukao tada{njeg vla{kog vojvodu Mir~u. Tako je, uprkos svom na~elu neprekidnog svetog rata, osmanska dr`ava istovremeno bila za{titnik pravoslavne crkve i miliona pravoslavnih kr{}ana, u prvom redu Grka i Srba, te bosanskih i drugih katolika. Srbi su se upravo pod osmanskom vla{}u i njenim raznim vojnim pohodima pro{irili na prostore na kojima prije dolaska Osmanlija na Balkan i u srednju Evropu nisu nikada `ivjeli. Tako su zahvaljuju}i Osmanlijama, koji su ih mahom kao pravoslavne vlahe (sto~are) i pripadnike pomo}nih vojni~kh rodova svuda za sobom vodile, stigli do sjeverne Dalmacije, Slavonije, Zagreba~ke Gore, Ba~ke, Banata i ju`ne Ma|arske, sve do Budima. Na isti su na~in Srbi naselili brojne dijelove Bosne i Hercegovine, u kojoj prije osmanskih osvajanja nisu imali ~ak ni jedan manastir. Prvi manastir su, uz dozvolu osmanskih vlasti, suprotno {erijatskim propisima, podigli 1547. u Papra}i kod Zvornika. Nakon toga, za osmanske vladavine izgradili su, u raznim krajevima Bosne, jo{ sedam manastira, uz velik broj crkava. Sli~an je slu~aj bio i sa Jevrejima, nakon njihovog izgona iz [panjolske (1492) i Portugala (1496), koji su za vrijeme vladavine sultana Bajezita II (1481–1512) na{li uto~i{te u Osmanskom carstvu. Sultan Bajezit II je iz "osje}aja ~ovje~nosti" izdao naredbu zapovjednicima svojih evropskih pokrajina da prognane Jevreje ne vra}aju sa granica, nego da ih kao vrijedan, u~en i radin obrtni~ki narod "najprijaznije prime". Na takvu sultanovu odluku sigurno su imale uticaja i stare osmanske `idovske op}ine. Prema jednom popisu iz 1477. samo u Istanbulu bilo je ve} 1.500 jevrejskih domova. U vrijeme dolaska {panjolskih i portugalskih Jevreja na prostore Osmanskog carstva, na ~elu jevrejske zajednice bio je Mo{a Kapsali, tada{nji istanbulski hahamba{a (nadrabin) koji je sa osmanskim dvorom imao veoma dobre odnose. Ne{to kasnije, prve su jevrejske trgova~ke porodice stigle preko Soluna i u Bosnu, odnosno u Sarajevo. U historijskim vrelima ozna~avaju se tri godine kao vrijeme dolaska prvih Jevreja u Sarajevo: 1541, 1551. i najzad – kao najpouzdanije vrijeme njihovog stalnog nastanjivanja na bosanskom tlu – 1565. godina. Islam, odnosno osmanska dr`ava, kao tradicionalna bliskoisto~na sila koja je daleko prodrla u Evropu, jam~ila je pravoslavcima, katolicima i 98

Jevrejima, kao za{ti}enim manjinama, `ivot i imovinu, pod uvjetom da pla}aju glavarinu (d`izju). Osmanska dr`ava im je, u skladu sa temeljnim principima islama, dopu{tala da slobodno ispovijedaju vlastitu vjeru i vode svoj na~in `ivota, te je takvu politiku dosljedno vodila svo vrijeme svoga trajanja. Ta za{tita nemuslimana u islamskoj dr`avi bila je zna~ajan ~inilac vojnog uspjeha Osmanlija. Pored toga, Osmanlije su imale veoma blagonaklon stav prema selja{tvu kao izvoru dr`avnih prihoda. To je bila njihova tradicionalna i trajna politika, kojom je tako|er podsticana vjerska trpeljivost. Zemlji{ni porez, zvani hara~, ~inio je velik dio dohotka osmanske dr`ave. Osmanlije su islamske principe o vjerskoj trpeljivosti {irokogrudo primjenjivale. Oni su se kao ljudi koji `ive na granici od po~etka slobodno mije{ali sa kr{}anima. Neposredan je bio dodir pripadnika bizantskih pograni~nih jedinica i muslimanskih gazija, pa su ve} tada mnogi akritoi i stratioti (vojnici–seljaci), gr~kog i slavenskog porijekla, prihvatili islam. Prema tome, samo se cjelovitim sagledavanjem strukture osmanske dr`ave i dru{tva i njene slo`ene politike mo`e objasniti ~injenica da se mali osmanski emirat ili bejlik, posve}en svetom ratu na granici Bizanta, pro{irio u jednu od najve}ih svjetskih imperija. Svojim ukupnim polo`ajem osmanski bejlik imao je sve preduvjete da izraste u kozmopolitsko carstvo. Nakon zauze}a Galipolja i Soluna, Osmanlije pro{iruju svoj mostobran na evropskom tlu ubrzanim osvajanjem Trakije, tako da su im se ve} u ljeto 1361. predale Edirne, njen glavni grad. Da bi osigurao polo`aj svoje dr`ave na evropskom tlu, Osmanov nasljednik, sultan Orhan, vodio je politiku turske etni~ke kolonizacije Trakije. On je planski preseljavao muslimansko stanovni{tvo iz Anadolije u Evropu ili – kako su je Turci zvali – Rumeliju (Rumeli toprak – "rimska zemlja"), posebno nomade sklone brzom prilago|avanju. U te krajeve dolaze i dervi{i, koji osnivaju svoja stani{ta (zavije), kao jezgra iz kojih nastaju sela i ve}a naselja. Svim tim mjerama oblikovana je ~vrsta osnova za dalje osmansko {irenje u Evropu. Ima mi{ljenja da su pod Mehmedom II Fatihom muslimani i gr~ko stanovni{tvo koje je u bazenu Mramornog mora prihvatilo islam, kao dr`ava ustvari predstavljali nastavak Bizanta. Prema Franzu Babingeru, kada je Mehmed II Fatih 29. V 1453. na juri{ osvojio Carigrad i preimenovao ga u Istanbul, u Evropi se javio jedan broj njegovih gorljivih pristalica. Za njih je Fatih, kao gospodar nekada{njeg Konstatinopolisa, bio nastavlja~ Rimskog carstva, pa se me|u zapadnim piscima tada za Carigrad sretao naziv "Turski Rim". Najizrazitiji primjer takvog ranog asimiliranja i prihvatanja islama me|u kr{}anim bio je Mihal Gazi, koji je primio islam i kao nekada{nji bizantski pograni~ni starje{ina pre{ao na stranu Osmanlija. 99

Tako je nekada{nji pograni~ni emirat ili bejlik postepeno izrastao u kozmopolitsku dr`avu, u kojoj su sve rase i vjere predstavljale jednu cjelinu i u kojoj je ostvarena koegzistencija islama sa pravoslavnim, katoli~kim i `idovskim svijetom. U toj dr`avi mogli su se ~uti brojni jezici Istoka i Zapada, koji su bili kako u slu`benoj tako i poslovnoj ili privatnoj upotrebi. Slu`beno je nadvladao turski, kao jezik administracije i knji`evnosti, pisan arapskim pismom. U osmanskoj dr`avi od ~etiri sunijska mezheba (pravne {kole) slu`beno je bio u primjeni, {to se ti~e vjerskih obreda i {erijatskog sudstva, hanefijski mezheb (po Abu Hanifi, kod Bo{njaka poznatom pod po~asnim imenom Imami Azam), ali su u arapskom svijetu bila sasvim slobodno u primjeni i tri ostala mezheba – malikijski, hanbalijski i {afijski. Sve to govori da je osmanska dr`ava bila jednako trpeljiva koliko i slo`ena zajednica. Kao dr`ava koja se u po~etku prostirala u zapadnoj Anadoliji, vrlo rano je prihvatila produhovljene islamske ustanove posredstvom prethodnog seld`u~kog sultanata. Sredi{ta tog sultanata bili su gradovi Üsküdar (na isto~noj obali Bosfora), Kastamonu (sjeveroisto~no od Ankare), Izmir, Konya (Konja), Denizli (isto~no od Izmira), Uluborlu (na izvoru velike rijeke Mendora) i drugi. Iz tih su gradova osmanski slu`benici, ulema i drugi pripadnici Carstva preuzimali i dalje {irili tradicije islamskog dr`avni{tva i civilizacije. Tako su Osmanlije islamsku kulturnu tradiciju u prvo vrijeme pri{irile na bizantske gradove u srednjoj Anadoliji, kao {to su Milas (jugoisto~no od Izmira), Izmir, Manisa (sjeverno od Izmira na rijeci Gediz) i Bursa. Iz jednog grada u drugi Erthogrul i Osman, {irenjem svog gazijskog emirata, prenosili su dr`avnu prijestolnicu. Osmanov sin i nasljednik sultan Orhan zaustavio se u Bursi kao prijestolnici. Tu je 1327. iskovao prve ak~e, kao osmanski srebreni novac. Orhan je u Izniku (Nikeji) 1331. podigao i otvorio prvu medresu u osmanskoj dr`avi. U Bursi je 1340. dovr{io izgradnju kompleksa prostranih bazara, bezistana i time od tog grada napravio veliko trgova~ko sredi{te. Nekoliko godina prije toga Bursu je kao tada{nju osmansku prijestolnicu posjetio arapski putnik Ibn Battuta i kasnije je opisao kao "veliki grad sa lijepim bazarima i {irokim ulicama". Sveti gazijski rat i turkmensko osvajanje Male Azije bili su osnovni dinami~ni ~inioci po~etka razvoja i {irenja osmanske dr`ave. Administrativno i kulturno, Osmansko carstvo na svim svojim prostorima, na tri kontinenta – Aziji, balkanskom i srednjoevropskom dijelu Evrope te sjevernoj Africi – zasnivalo se u prvom redu na principima islama, te op}enito politi~koj tradiciji i civilizaciji Bliskog Istoka. Turci–Osmanlije su pored svojih etni~kih korijena i obi~aja u gradnji dr`ave i Carevine apsorbirali elemente drugih kultura koje su postojale ili 100

ostavile svoje tragove na anadolskom tlu. To su bili elementi hetitske, ermenske i gr~ko–bizantske kulture, koja je na njih uticala posebno nakon zauze}a Carigrada. Ipak je islam bio osnovno na~elo osmanske dr`ave i dru{tva. Islam je vrlo brzo svojom snagom natkrilio sva ranija naslje|a i uticaje koje su Turci donijeli iz Centralne Azije ili zatekli u Anadoliji. Brojne turske i turkmenske rodovsko–plemenske grupe koje su se uklju~ile u ranu osmansku dr`avu kao politi~ki pojam, podizali su svijest me|u Osmanlijama o njihovom turskom porijeklu. Odatle su se osmanski sultani, uz svoju slu`benu titulu, koju su preuzeli od Seld`uka, dr`ali i starog turskog vladarskog naziva han (khan). Oni su istovremeno prihvatili i kasnije legende o svom porijeklu od Turaka Oghuza da bi vlastitoj dinastiji podigli ugled i zna~aj. Izvan toga, Osmanlije su sve do pred kraj XIX st. malo polagale na tursku nacionalnu ideju. Do te su ideje Osmanlije do{le tek u posljednjoj fazi rje{avanja tzv. isto~nog pitanja, {to je u biti zna~ilo pitanja o "opstanku Osmanske carevine na Balkanskom poluostrvu i na Levantu". Ima histori~ara koji "isto~no pitanje" poistovje}uju sa povije{}u Osmanlija od osnivanja Carevine do moderne Turske. Takvo mi{ljenje nema oslonca u stvarnoj historiji. Isto~no pitanje otvoreno je krizom osmanske vlasti nad njenim balkanskim, srednjoevropskim, srednjoazijskim i arapskim posjedima, kako u Aziji tako i u sjevernoj Africi. Ima mi{ljenja da je to pitanje otvoreno Be~kim ili Velikim austro–turskim ratom 1683, u kojem su Osmanlije pora`ene i Karlova~kim (Sremski Karlovci) mirom 26. I 1699. izgubili skoro sve svoje srednjoevropske posjede. U stvarnosti isto~no je pitanje otvoreno takozvanim Ku~uk–Kajnard`ijskim mirom (Kajnard`a, danas grad u bugarskom dijelu Dobrud`e), zaklju~enim izme|u Osmanske i Ruske carevine 10. VII 1774, kojim je okon~an njihov sedmogodi{nji rat. Nakon poraza u tom ratu, osmanska vlada ustupila je Rusiji prostor izme|u Dnjepra i Buga te predjele oko Azovskog mora. Istim je mirom Tatarima priznata nezavisnost, a Rusija im je, uz pritisak osmanske vlasti, ustupila Krim i Kuban. Osmanska carevina dozvolila je ruskim brodovima slobodnu plovidbu kroz Bosfor i Dardanele te na Donjem Dunavu. Pored toga, osmanska vlada se obavezala da }e Vla{koj i Moldaviji dati izvjesnu autonomiju koju }e Rusija {tititi. Prvi put u osmanskoj historiji priznato je jednoj nemuslimanskoj sili da ima pravo za{tite pravoslavnih kr{}ana na njenom prostoru. Istovremeno je i sultanu, kao halifi, priznato pravo da je vjerski poglavar svih muslimana koji su do{li pod nemuslimansku, u konkretnom slu~aju rusku vlast. Od tada je ustvari Rusija, umjesto Austrije i Venecije, preuzela vode}u ulogu u ru{enju Osmanskog carstva. 101

Isto~no pitanje okon~ano je ugovorom izme|u Turske i sila Antante, u Lozani 24. VII 1923, nakon {to je Mustafa Kemal-pa{a, "otac svih Turaka" (Atatürk), 9. IX 1922. oslobodio od Grka Izmir i zapadnu Anadoliju, te ih ujedinio sa Trakijom do rijeke Marice, odnosno Edirna. Mustafa Kemal-pa{a je, nakon poraza Osmanske carevine u Prvom svjetskom ratu, obrnuo "isto~no pitanje", politi~ki se odrekao Carevine i ujedinjenja srednjoazijskih turskih naroda. Nasuprot svom prijatelju Enver-pa{i, koji se, radi ujedinjenja svih turskih naroda Bliskog Istoka i srednje Azije, sve do 1924. bezuspje{no borio sa Lenjinovim generalima, Mustafa Kemal-pa{a se pragmati~no odrekao vi{enacionalne imperije u korist turske etni~ke, odnosno moderne nacionalne dr`ave, koju je na opisanom prostoru svojim vojni~kim genijem uspio ostvariti. Sve je to uradio talentom i manirom velikog vojskovo|e i dr`avnika. Time je Mustafa Kemal-pa{a pokazao da je istrajavanje na "isto~nom pitanju", kao pitanju evropeizacije Osmanskog carstva – {to je od kraja XVIII i po~etka XIX st. i vremena sultana Selima III i Mahmuda II, koji su sa velikom energijom zapo~eli taj proces, uni{tiv{i me|u ostalim i janji~arski red i ajanstvo u cijelom Carstvu – ipak bilo uzaludno tro{enje energije i vremena. Mustafa Kemal-pa{a je "isto~no pitanje" jednostavno pretvorio u "zapadno pitanje" tako {to je, pobjedom u ratu i nizom kasnijih politi~kih i prosvjetnih reformi, od Turske na~inio u biti dr`avu zapadne ustavne strukture. Prije nastupa Osmanlija, Evropa je iskusila vi{e ru{ila~kih azijskih, prije svega mongolskih provala. Osmanlije, oplemenjene duhom islama, nisu u svom pohodu ru{ile, nego su na prvom mjestu gradile i bez nasilja i prisile {irile jednu civilizaciju koja je na evropskim prostorima najplodnije tlo sigurno na{la u Bosni.

102

Osmansko osvajanje Bosne i njeno vojno–administrativno i agrarno ure|enje

Redoslijed osmanskih osvajanja na Balkanu odre|en je geografskim uvjetima i politi~kim prilikama. U svom prodoru na sjeverozapad Balkana Osmanlije su prirodno slijedile dva stara historijska rimska druma. Prema zapadu su koristili Via Egnatia, put koji je od Skadra preko Dra~a, Ohrida, Bitolja i Soluna vodio do Carigrada. Na sjever su prodirali ju`nim krakom Via Militaris, puta koji je trasiran od Beograda preko ]uprije, Ni{a i Sofije do Carigrada. Taj je put jo{ od srednjeg vijeka bio poznat kao Carigradski drum, a za vrijeme Turaka–Osmanlija kao Stambolski drum (Stambul’ d yol). Osmanlije su srazmjerno lahko osvajale Balkan zahvaljuju}i dvjema okolnostima. S jedne strane, to je op}e feudalno rasulo koje je tada vladalo na Balkanu, a sa druge, njihova ~vrsta politika i razra|ena taktika u nastupu prema kr{}anskim dr`avama koje su se nalazile na pravcu njihovih osvajanja. Osmanski prodor vremenski se podudarao sa dr`avno–pravnom i politi~kom fragmentacijom srednjovjekovnih balkanskih dr`ava, ali i samog Bizanta. Me|usobno posva|ani, balkanski vladari i njihovi prakti~no osamostaljeni krupni feudalci nisu oklijevali da tra`e spoljnu pomo} kako bi razrije{ili svoje razmirice i sukobe. Tako je u svakoj balkanskoj dr`avi postojala jedna strana koja je tra`ila pomo} Ugarske ili Mletaka, a nasuprot njoj druga, proturska, koja je u tom me|usobnom sukobu tra`ila pomo} Osmanlija. U samom Bizantu car, dvor i patrijar{ija su tra`ili i o~ekivali pomo} sa kr{}anskog, ali ipak katoli~kog Zapada. Ipak, nakon ^etvrtog kri`arskog rata (1204) i po~etka kraja Isto~nog rimskog carstva, bizantski dostojanstvenici nisu vjerovali nikome na Zapadu. Pred stalnom osmanskom navalom, najbolje je to izrazio veliki vojvoda Luka Notar, koga je narod zvao "Stub Romejaca" (Oslonac Rimljana), slijede}im rije~ima: "Radije u Gradu osmanski turban nego rimska mitra." "Stub Romejaca" predao se sultanu Fatihu 29. V 1453. godine. Nakon {to je optu`en da je protivpravno prisvojio 120.000 dukata, koji su mu zaplijenjeni u korist osmanske dr`ave, Luka Notar je pogubljen. Uz takav protivrimski stav pristajalo je ni`e gr~ko pravoslavno sve{tenstvo 103

i op}enito gr~ko pravoslavno stanovni{tvo, upla{eno stalnim prodorom Italijana, fanati~no se opiru}i svakom katoli~kom prisustvu i eventualnom uticaju. Osmanlije su im u tome, radi svojih interesa, pru`ale svaku pomo}. Nasuprot tom rasulu i nesnala`enju, Osmanlije su vodile dosljednu politiku, za ~ije su provo|enje imale na raspolaganju, kako odgovaraju}u vojnu snagu tako i strogo centraliziranu dr`avnu vlast. Uz sve to, veliku prednost za Osmanlije predstavljao je janji~arski red ili korpus, "prva staja}a vojska u Evropi". Prema tradiciji, taj korpus osnovao je sultan Orhan od ratnih zarobljenika poslije zauze}a Edirna. Janji~arski korpus nalazio se pod neposrednom komandom sultana. U svojim osvajanjima Osmanlije su u pravilu prvo poku{avale ste}i povjerenje kr{}anskih feudalaca i osigurati njihovu dobrovoljnu predaju i pokornost. Tek ako im to ne bi uspjelo, bez oklijevanja bi se hvatali oru`ja. To je bila su{tina njihove prvobitne osvaja~ke taktike i politike, kojom su poslije Mari~ke (1371), a posebno Kosovske bitke (1389), uspostavili na Balkanu cijeli sistem svojih vazalskih dr`ava i dr`avica. Nakon Mari~ke bitke ~ak je i bizantski car postao u pravom smislu osmanski vazal, po{to su pripadnici Paleologa, posljednje bizantske vladaju}e loze, tra`ili sultanovu pomo} da bi sa~uvali svoje prijestolje. Logi~no je da su onda i ostali balkanski vladari po{li za primjerom Bizanta. Osmanlije su skrupulozno po{tovale feudalne principe. Od vazala je u po~etku zahtijevan manji godi{nji danak, kao znak pokornosti islamskoj, odnosno osmanskoj dr`avi. Kasnije je svaki vazal morao na osmanski dvor poslati kao taoca jednog od svojih sinova. Vremenom se uobi~ajilo da vazal jednom godi{nje osobno posjeti osmanski dvor i zakune se na vjernost, te da sultanove prijatelje i neprijatelje smatra svojim prijateljima, odnosno neprijateljima. Uz to, vazali su imali obavezu slati pomo}ne trupe prilikom sultanovih ratnih pohoda. Ako bi se vazal ogrije{io o svoje du`nosti i obaveze, njegova je zemlja progla{avana za darulharb i tako izlagana mogu}em napadu gazija. Ve} je sultan Bajezit I odredio, a Mehmed II Fatih potvrdio Dunav kao sjevernu granicu Carstva. U tom smislu, sultan Mehmed Fatih je odlu~no spre~avao bilo koju balkansku dr`avu ili neku stranu silu, u prvom redu Ugarsku, da se u~vrsti ju`no od Dunava. To je postalo o~ito nakon osvajanja Smedereva (1459), Bosne (1463), Moreje i Albanije (1464–1479). Pla{e}i se da bi u slu~aju vanjske navale na Carstvo lokalni–vazalni vladari pre{li na stranu neprijatelja, sultan Fatih je, da bi se osigurao, nastojao ukloniti sve preostale dinastije na Balkanu. Nekima je davao godi{nju apana`u (arpaluk), druge je slao kao namjesnike u udaljene pokrajine, dok je tre}e jednostavno fizi~ki uni{tavao. Nakon osvajanja Moreje, sultan je Dimitriju 104

Paleologu odredio penziju od 300.000 ak~i godi{nje. Nasuprot tome, gdje god je smatrao da je opasno da ostavi vladaju}u dinastiju, Fatih je pristupao njenom fizi~kom uni{tenju. On je tako potpuno uklonio, odnosno fizi~ki uni{tio dinastiju Komnena, koja je vladala Trapezuntom (Trabzon) na Crnom moru. Fatih je zauzeo Trapezunt 15. VIII 1461. godine, ta~no na 200-godi{njicu obnove Bizantskog carstva 1261. godine. Na isti na~in Fatih je postupio i sa posljednjim bosanskim kraljem Stjepanom Toma{evi}em. To zna~i da bosanska srednjovjekovna dr`ava nije sama od sebe propala usljed navodne op}e izdaje nasilno pokatoli~enih krstjana, posebno Radaka, zapovjednika tvrdog grada Bobovca. Osmanlije su decenijama postepeno potkopavale Bosansko kraljevstvo, prije nego {to je sultan Fatih u prolje}e 1463. na ~elu velike vojne sile krenuo u kona~ni pohod na Bosnu. Malobrojna posada Bobovca, koja se hrabro borila, takvoj sili ipak nije mogla odoljeti. Postojala je ideja o formiranju kr{}anske koalicije za pomo} Bosni, koju je zagovarao papa Pio II (papa Piccolomini). Biskup Nikola Modru{ki je, kao papski izaslanik u Bosni 1461–63, nagovorio kralja Stjepana Toma{evi}a da prestane taktizirati sa Osmanlijama i da se u cijelosti osloni na Ugarsku i kr{}ansku koaliciju, koja je u kriti~nom trenutku potpuno zatajila. Prema tome, nisu ta~ne tvrdnje mnogih na Zapadu, a posebno ugarskog kralja Matije Korvina, da je Bosna pala prije nego {to je sultan "izvukao ma~ iz korica". Biskup Nikola Modru{ki pi{e da je u toku borbi izgubio 19 svojih pratilaca, a sam je "jedva iznio `ivu glavu", "vi{e Bo`ijom pomo}i nego ljudskom". On je za sve optu`io "bogumilske raskolnike", koji su nedavno bili pokr{teni "protiv svoje volje", pa su zato izdali bosanskog kralja koji im je "bio povjerio najutvr|enije gradove svog kraljevstva". Ovi silom preobra}eni "raskolnici" su, kako ka`e Modru{ki, "podupirali Tur~ina", koji "osvoji ~itav Ilirik koji se sada zove Bosna". Osmaniziranje neke novoosvojene oblasti ili zemlje nije zna~ilo "brz i radikalan preobra`aj", nego jedan "postepeni razvoj". Uvo|enje osmanskih ustanova, upravno–teritorijalnog, sudskog, vojnog i agrarnog ure|enja bio je proces koji je ~esto trajao po nekoliko decenija. To je bio slu~aj i u Bosni. Prije svega, padom Jajca 1463. nije bio osvojen cijeli prostor srednjovjekovne bosanske dr`ave. Osvajanje cijele Bosne trajalo je jo{ narednih 130 godina i zavr{eno je tek padom Biha}a pod osmansku vlast 1592. godine. U tom razdoblju uni{teno je socijalno–ekonomsko i politi~ko ustrojstvo srednjovjekovne bosanske dr`ave i uspostavljen osmanski sistem vlasti i privredna struktura. Istovremeno, to je razdoblje najve}eg uspona Osmanskog carstva. Nakon Fatihovih osvajanja, za vladavine njegovog nasljednika Bajezita II dolazi do teritorijalno–politi~kog u~vr{}enja i velikog privrednog poleta i uspona Carstva. Njegovi nasljednici Selim I, Sulejman 105

I Zakonodavac (na Zapadu Veli~anstveni) i Selim II su u razdoblju od 1512. do 1571. prakti~no zaokru`ili proces osmanskih osvajanja. U tom vremenu osmanska dr`ava razvila se u veliku svjetsku imperiju, tako da u XVI st. nije bilo ni jednog pitanja u me|unarodnoj politici koje se nije ticalo Osmanlija i u ~ije rje{avanje oni nisu bili uvu~eni. Zavo|enje osmanskog sistema po~elo je u Bosni postepeno jo{ od dvadesetih i tridesetih godina XV stolje}a. U tome je u prvo vrijeme posebnu ulogu imalo Skopsko kraji{te. Nakon Kosovske bitke, Vuk Brankovi} je nastavio pru`ati otpor Osmanlijama, ali je, prepu{ten sam sebi, bio prisiljen stupiti u vazalni odnos prema sultanu i obavezati se na pla}anje godi{njeg danka. Istovremeno je morao, 6. I 1392, predati Osmanlijama Skoplje, sa jo{ nekim svojim gradovima uz "bosanski drum". Skoplje tada postaje sjedi{te osmanskog kraji{ta i polazna ta~ka za prodor u Bosnu. Na polo`aj skopskog kraji{nika do{ao je 1414. Ishak-beg, vjerovatno oslobo|eni rob, o ~ijem se porijeklu ni{ta pouzdano ne zna, mada su ga neki stariji pisci pogre{no poku{ali dovesti u vezu sa bosanskim Kosa~ama. Ishak-bega su na polo`aju kraji{nika 1439. naslijedili njegovi sinovi, Barak i Isa-beg Ishakovi}. Osmanski kraji{nici ili kraji{ke vojvode nadzirale su iz Skoplja okolne tributarne kr{}anske vladare. Istovremeno, oni su bili najistureniji sultanovi vojno–administrativni zastupnici prema Zapadu. Kao takvi, skopski kraji{nici su odigrali presudnu ulogu u potkopavanju i ru{enju bosanske srednjovjekovne dr`ave. Bosna je neprekidno bila pod njihovim nadzorom i sve osmanske vojne i politi~ke akcije prema njoj polazile su iz Skoplja. U tom smislu Osmanlije postepeno uspostavljaju svoju vlast na liniji od Skoplja do Hodidjeda, srednjovjekovne tvr|ave na prostoru kasnijeg Sarajeva. Ve} 1396. u Zve~anu, na tada{njoj isto~noj bosanskoj granici, sjedio je njihov }efalija Feriz sa odgovaraju}om posadom. Istovremeno se u `eljeznom rudniku Gluhovici kod dana{njeg Novog Pazara spominje kadija, {to zna~i da je ve} tada na tom prostoru, koji je od vremena kralja Tvrtka I ulazio u sastav bosanske dr`ave, `ivjelo muslimansko stanovni{tvo. To }e podru~je kasnije u}i u sastav Bosanskog sand`aka i ejaleta ili pa{aluka, kao njegova najisto~nija oblast. Ni u vrijeme gra|anskog rata u osmanskoj dr`avi izme|u sinova Bajezita I (1402–1413), uticaj Osmanlija nije u Bosni slabio, nego je usljed velika{kih razra~unavanja stalno ja~ao. Ve} se vojvoda Sandalj Hrani} politi~ki pribli`io princu Sulejmanu, jednom od ~etverice Bajezitovih sinova, koji je vladao Rumelijom, pa je 1411. dr`ao u svojoj zemlji osmansku najamni~ku vojsku od oko 7.000 ljudi. Osmanlijama, odnosno skopskom kraji{niku Ishak-begu obratio se za pomo} 1414. i herceg Hrvoje Vuk~i}, po{to je bio ugro`en od strane ugarskog kralja Sigismunda, a u zemlji progla{en za izdajnika. 106

Taj je poziv prihva}en, pa je Ishak-beg u ljeto 1414. upao u Bosnu i prisilio kralja Ostoju i vojvodu Sandalja na pla}anje danka sultanu. Naredne, 1415. godine u tributarni odnos prema sultanu do{li su i Pavlovi}i, po{to su uz Ishak-begovu pomo} opusto{ili zemlje svog protivnika Sandalja Hrani}a. Jula iste godine Osmanlije su kod Doboja porazile vojsku ugarskog kralja Sigismunda. Do 1434–35. godine Ishak-beg je vi{e puta, pod raznim izgovorima, s pozivom ili bez poziva doma}ih velmo`a, upadao u Bosnu. U razdoblju od 1435. do 1448. skopski kraji{nici su kona~no u~vrstili osmanske pozicije u jugoisto~noj Bosni. Prva d`amija u Bosni podignuta je tridesetih godina XV st. u Ustikolini, {to je siguran znak da su u tom podru~ju ve} `ivjeli muslimani. Kona~no zauzimanje tvr|ave Hodidjed 1448. predstavljalo je "osnovicu turske vojne vlasti" u Bosni. Zaposjedanjem Hodidjeda "sultan je dobio klju~eve za dolinu Bosne". Na zaposjednutom dijelu Bosne Osmanlije su, vjerovatno oko 1450, osnovale Bosansko kraji{te, kao svoju prvu upravnu jedinicu na bosanskom tlu. Na ~elu tog kraji{ta bio je skopski kraji{nik Isa-beg Ishakovi}. U prvom poznatom popisu Isa-begova kraji{ta iz 1455. Bosansko kraji{te se naziva Vilajet Hodidjed i Vilajet Saray ovasi, tj. "polje oko dvora". Iz popisa se vidi da je Kraji{te obuhvatalo cijelo Sarajevsko polje sa okolnim planinskim predjelima, {to se poklapalo sa teritorijom kasnije Sarajevske nahije. Na tom prostoru nije bilo spahijskih posjeda, nego samo timari ~lanova posade Hodidjeda, a ostalo zemlji{te je pripadalo Isa-begovom hasu. Popis pokazuje da su sela na tom prostoru uglavnom bila slabo naseljena. U ve}ini spominju se i vojnuci, kao pripadnici pomo}nih vojnih redova. Sve svoje da`bine seljaci su pla}ali odsjekom u vidu tzv. filurije. Me|u stanovnicima poreskim obveznicima tog kraja u popisu se ne spominje ni jedan musliman. U to doba tu se jo{ nalazilo malo srednjovjekovno naselje, koje se u popisu spominje kao Trgovi{te ili Nautornik, jer se u njemu pazarni dan odr`avao utorkom. To bi, ustvari, mogla biti srednjovjekovna Vrhbosna, uglavnom kao kolonija dubrova~kih trgovaca, koja se nalazila pri u{}u Ko{evskog potoka u Miljacku. U Isa-begovoj vakufnami to se naselje naziva Stara Varo{. Mada srednjovjekovna Vrhbosna, odnosno Trgovi{te, nije imalo nikakvog udjela u nastanku i razvitku Sarajeva, koje su Osmanlije planski podigle kao potpuno novo gradsko naselje, njegovo se ime kra}e vrijeme zadr`alo u osmanskim izvorima i poslije 1463. godine. U prvom osmanskom popisu Bosanskog sand`aka iz 1469. taj se lokalitet navodi pod imenom Staro Trgovi{te. Bosanski kraji{nik Isa-beg Ishakovi} u historiji je poznat prije svega kao utemeljitelj Sarajeva. On je na lijevoj obali Miljacke, oko dvora ili 107

saraja, koji se vjerovatno nalazio na mjestu gdje je po~injala kasnija ulica [iroka~a, najprije 1457. podigao d`amiju, koju je u ~ast sultana Mehmeda Fatiha nazvao Carevom. Do d`amije je 1459. sagradio hamam, zatim }upriju preko Miljacke, a malo dalje na desnoj obali rijeke veliki han, zvani Kolobara, jedan bezistan i vi{e du}ana. Uzvodno na Miljacki podigao je branu (na turskom bent, po ~emu je cijeli lokalitet prozvan Bemba{a) sa devet mlinova. Radi izdr`avanja musafirhane, koju je 1461. sagradio na Bemba{i, Isa-beg je u zimu 1462. uvakufio mlinove na Miljacki i Ko{evi, han Kolobaru, bezistan sa du}anima, hamam i vi{e njiva. Izdavanje ove vakufname, tj. davanje navedenih objekata na op}u korist ustvari ozna~ava osnivanje Sarajeva kao grada. Iz navedene vakufname vidi se da Isa-beg Ishakovi} nije bio samo veliki dobrotvor nego i vojskovo|a, budu}i da mu je sultan "povjerio stra`u i upravu ove zemlje i granice Bosne", {to su dr`ali i njegovi prethodnici, te da mo`e "zapovijedati i malom i velikom". Po osvajanju Bosne i upostavljanju Bosanskog sand`aka (1463), Isa-beg Ishakovi} je imenovan za bosanskog sand`ak-bega, {to je bila du`nost koja mu je, s obzirom na njegovu dotada{nju ulogu i polo`aj, po svemu i pripadala. Sjedi{te Bosanskog sand`aka postalo je Sarajevo, grad koji je upravo Isa-beg utemeljio. Kako je ve} ranije spomenuto, sultan Fatih se ubrzo po zauzimanju Jajca i pogubljenju posljednjeg bosanskog kralja povukao sa glavninom vojske u unutra{njost Carstva. Osnovni je razlog tome bio nedostatak hrane za ljude i stoku. U Jajcu i drugim osvojenim gradovima na sjeveru i zapadu Bosne ostavio je tek malobrojne posade. Prema svjedo~enju Konstantina Mihailovi}a Janji~ara, Fatih je tvr|avu Zve~aj, izme|u Banje Luke i Jajca, povjerio njemu kao zapovjedniku. Posada se sastojala od svega osamdeset ljudi, pedeset janji~ara i kao pomo} trideset "drugih Turaka". Istovremeno mu je sultan dao "polugodi{nju pla}u za svakog od janji~ara". ^im je sultan napustio Bosnu, ugarski kralj Matija Korvin je odmah pred zimu 1463. krenuo sa velikom vojskom na Jajce, koje je poslije dvomjese~ne opsade zauzeto, nakon ~ega se i Zve~aj predao. Zarobljene ~lanove posade u Jajcu i Zve~aju kralj Matija je poveo sa sobom pa se Konstantin Janji~ar u svojim Memoarima zahvaljuje "Gospodu Bogu {to se tako sa ~a{}u vratio me|u kr{}ane". Po{to je tako potisnuo Osmanlije iz sjeverne i sjeverozapadne Bosne, Korvin je radi odbrane ju`nih ugarskih granica uspostavio na tom prostoru dvije banovine, Jaja~ku i Srebreni~ku, ~ime je Slavonija, kao dio Ugarske, bila za{ti}ena od napada Osmanlija. Poku{aj sultana Fatiha da ve} sljede}e godine povrati Jajce zavr{en je neuspjehom. Banovine su se odr`ale pod ugarskom vla{}u sve do prvih decenija XVI stolje}a. Osmanlije su Srebrenik 108

kona~no osvojile 1512, dok se Jajce odr`alo pod ugarskom vla{}u ~ak jo{ dvije godine poslije Moha~ke bitke (1526). Osmanlije su grad dr`ale pod stalnom opsadom jo{ od po~etka 1520. godine. Opkoljena posada dobijala je hranu, uglavnom je~am, konvojima koji su pod oru`anom pratnjom stizali iz Slavonije u grad ~etiri puta godi{nje. Osmanlije su grad ponovno zauzele tek 1528. godine. Uspostavljanjem Jaja~ke i Srebreni~ke banovine Bosna je ustvari podijeljena izme|u Osmanske carevine i Ugarske. Bosanskom stanovni{tvu takvo stanje je te{ko padalo, posebno pre`ivjeloj sitnoj bosanskoj vlasteli, po{to su velmo`e ve} si{le sa historijske pozornice, bilo fizi~kom likvidacijom, bilo bijegom na Zapad. Sitna vlastela bila je u prvom redu nezadovoljna zato {to joj nova osmanska vlast ograni~ava pravo raspolaganja sa njenim biv{im feudalnim posjedima, koji su pretvoreni u timare. Sitna vlastela poduzima izvjesne akcije za obnovu Bosanskog kraljevstva. Jedna grupa bosanskih plemi}a iza{la je ve} po~etkom augusta 1463. pred mleta~ki senat i molila pomo} za oslobo|enje i obnovu Bosanskog kraljevstva. Ova akcija nije dala nikakve rezultate. Ni selja{tvo nije bilo zadovoljno i te{ko se privikavalo na novu vlast. Izvori pokazuju da je tokom prve decenije osmanske vlasti veoma mali procenat bosanskog stanovni{tva prihvatio islam. Ovo neraspolo`enje me|u stanovni{tvom nije promaklo osmanskim vlastima. Kako sami u tom trenutku nisu mogli istisnuti Ugarsku iz Bosne, pribjegli su jednoj mjeri koja je "jedinstvena u povijesti njihovih osvajanja". Osmanlije su od sjevernih dijelova Bosanskog sand`aka krajem 1465. osnovali "Bosansko kraljevstvo", kao neku, modernim jezikom re~eno, tampon–zonu ili koridor izme|u svojih i ugarskih posjeda u Bosni. Oni su time istovremeno me|u doma}im stanovni{tvom stvorili iluziju da se obnavlja bosanska dr`ava. Upravu nad tim tobo`njim kraljevstvom povjerili su Matiji, jednom od rijetkih pre`ivjelih Kotromani}a. Matija je bio sin njihovog {ti}enika Radivoja, koga su svojevremeno isticali nasuprot kralju Tvrtku II kao svog pretendenta na bosansko prijestolje. Teritorij novog "Bosanskog kraljevstva" prostirao se od La{ve na sjever i sastojao se od {est gradova i njihovih podru~ja. Sjedi{te kralja je najvjerovatnije bilo u Vranduku. Na tom podru~ju nisu djelovale nikakve osmanske vlasti, nego je kralj sa svojom vlastelom vr{io vlast na osnovi u`ivanja feudalnih imunitetskih prava. Matija se, kao "bosanski kralj, sin kralja Radivoja", drugi put spominje u izvorima 11. I 1467, a potom mu se gubi svaki trag. Pretpostavlja se da je oti{ao u Carigrad, gdje mu je ve} od ranije `ivjela `ena. Njegovim odlaskom kona~no se ugasila loza Kotromani}a. 109

^etiri godine kasnije, 16. IX 1471, u izvorima se ponovno spominje "Matija Saban~i}, takozvani kralj Bosne". Saban~i}i su bili poznata sitna bosanska vlastela koja je imala posjede u `upi Vrhbosna, u kojoj i danas dva sela nose njihovo ime. Ni on se nije dugo odr`ao na tom mjestu, po{to su Osmanlije po~etkom maja 1476. postavile novog "kralja", opet Matiju, ovog puta Vojsali}a. Ovaj je bio veoma "kr{}anski nastrojen" pa se nije zadovoljio samo sultanovim imenovanjem, nego je pismeno zatra`io od ugarskog kralja da ga i on prizna i potvrdi. Osmanlije su odmah za to saznale pa su opsjele Vranduk i druge gradove u "Bosanskom kraljevstvu". Ugarski kralj mu je poslao u pomo} svoje trupe koje su uspjele da ga po~etkom jula 1476. oslobode te opsade. To je posljednja poznata vijest o osmanskom "bosanskom kralju". Ni{ta se pouzdano ne zna {ta se desilo sa "kraljem" Vojsali}em i njegovom vlastelom, ali se zna da su Osmanlije tada jednostavno u~inile kraj tom navodnom kraljevstvu. Njegov je teritorij ponovno priklju~en Bosanskom sand`aku. Dotada{nju ulogu bosanske vlastele u vr{enju vlasti na tom podru~ju, kao prelazno rje{enje do uspostavljanja redovne administrativne strukture, preuzeli su vojvode i vla{ki knezovi. Ova epizoda sa malim bosanskim kraljevstvom pokazuje koliko je ideja Bosne i bosanske dr`ave kao posebnog politi~kog entiteta bile duboko ukorijenjena u svijesti {irokih slojeva bosanskog dru{tva, prije svega me|u sitnom vlastelom, selja{tvom i pripadnicima Crkve bosanske. Ta epizoda ujedno pokazuje pragmatizam Osmanlija, koje su iz politi~kih razloga bile spremne taktizirati i praviti manevre, ne odustaju}i pri tome od svog krajnjeg cilja. Taj cilj je bio potpuno osmaniziranje svake novoosvojene zemlje, posebno na evropskom tlu. U tom smislu Osmanlije su pored ve} postoje}eg Bosanskog sand`aka, prije kraja XV st. uspostavile u Bosni jo{ dva sand`aka, Hercegova~ki i Zvorni~ki. Taktiziranje u sjevernoj Bosni nije spre~avalo niti odlagalo osmanske pothvate u drugim pravcima, prije svega u Hercegovoj zemlji. Krajem 1463. herceg Stjepan Kosa~a je uspio dijelom povratiti svoje teritorije. Osmanlije su ih ponovno poslije dvije godine osvojile, pa je herceg Stjepan na{ao uto~i{te u Novom, gdje je 1466. umro. Njegov drugi sin Vlatko, koji je naslijedio titulu hercega, nastojao je, uz pomo} Ugarske i Venecije, odbraniti ono {to je jo{ od o~eve zemlje ostalo. To ga je samo jo{ dalje uplitalo u sukobe izme|u Dubrovnika i sopstvene vlastele. Dotle su Osmanlije, polahko, ali uporno, otkidale komad po komad nekada{nje Hercegove zemlje. Sve te prostore osvojene do 1470. pripajali su Bosanskom sand`aku. Tako se 1466. spominje vojvoda Bosanskog sand`aka koji upravlja osvojenim dijelovima Hercegove zemlje. Od 1469. do 1470. spominje se na tom mjestu izvjesni Hamza-beg. Tada je uspostavljen Hercegova~ki sand`ak. Prvobitno 110

sjedi{te Hercegova~kog sand`aka bilo je u Fo~i, a potom, od 1572. do 1833, u Pljevljima (Taslid`a). Od sredine XVI st. hercegova~ki namjesnici su ~esto boravili u Mostaru, gdje su povremeno zasjedali, pa se odatle u raznim izvorima spominje "mostarski pa{a". Slu`benim sjedi{tem Hercegova~kog sand`aka Mostar je postao tek 1833. godine. Krajem maja ili po~etkom juna 1483. osnovan je Zvorni~ki sand`ak, koji se sastojao od nekoliko nahija. Pored Zvornika, kao va`ne tvr|ave u donjem toku Drine i sjedi{ta sand`aka, poseban zna~aj imali su poznati srednjovjekovni rudnik Srebrenica, te Donja i Gornja Tuzla. Teritorij Zvorni~kog sand`aka prostirao se s obje strane Drine. Na isto~noj strani Drine najve}e i najzna~ajnije naselje Zvorni~kog sand`aka bio je [abac ili u osmanskim izvorima Bögürdelen na Savi. Usljed malog podru~ja koje je ovaj sand`ak obuhvatao, hasovi (imanja) njegovog upravnika nalazili su se na prostoru Bosanskog sand`aka. Zvorni~ki sand`ak imao je na svom prostoru samo nekoliko spahija, sa jednim spahijskim zapovjednikom. Njihovi timari tako|er su se nalazili na podru~ju Bosanskog sand`aka. Ju`ne i jugozapadne granice Bosanskog sand`aka obuhvatale su gornju Neretvu i Ramu, koje su i u srednjem vijeku spadale u Kraljevu zemlju. Na zapadu su najisturenije ta~ke Bosanskog sand`aka bile nahije Uskoplje i Livno, koje se 1468. spominje kao osmanska tvr|ava. Prema sjeveru granica je uklju~ivala nahije La{vu i Brod (Zenicu) i dalje je i{la niz srednji tok rijeke Bosne, obuhvataju}i Vranduk, Maglaj i Te{anj. Odatle je granica skretala prema jugoistoku, zahvataju}i rudnik Olovo i nakada{nje zemlje Kova~evi}a i Pavlovi}a. Najisturenija ta~ka Bosanskog sand`aka na jugoistoku bila je oblast Jele~ sa Novim Pazarom. Grad Novi i donji tok Neretve Osmanlije su kona~no zauzele 1482. i uklju~ile ih u Hercegova~ki sand`ak. Tom sand`aku pripojeno je kasnije i cijelo Makarsko primorje. Sva tri sand`aka utemeljena u XV st. na bosanskom tlu ulazili su u sastav Rumelijskog ejaleta, koji je do osvajanja Budima 1541. obuhvatao sve osmanske posjede u Evropi ili Rumeliji. Osnivanjem bosanskog ejaleta ili pa{aluka ovi su sand`aci u{li u njegov sastav. To va`i i za Hercegova~ki sand`ak, koji je stalno bio podre|en bosanskom beglerbegu. Ovaj sand`ak je vrlo ~esto, posebno tokom XVII st., dodjeljivan na upravu kao arpaluk (apana`u), ne samo bosanskim beglerbezima nego i bosanskim defterdarima. U tim slu~ajevima Hercegovinom su upravljali "muteselimi bosanskih vezira, odnosno defterdara". Tek 1833. Hercegovina je izdvojena u poseban pa{aluk, ali je ve} 1867. ponovno kao muteserifluk pripojena Vilajetu bosanskom. Prvih godina bosanski sand`ak je uglavnom bio organiziran po sistemu suba{iluka (nadzorni{tava) kao prelaznom obliku vojno–administarativnog ure|enja. Ni u Hercegova~kom niti u Zvorni~kom sand`aku, koji su usta111

novljeni kasnije, nije bilo suba{iluka, nego je u njima odmah uspostavljena redovna vojno–administrativna organizacija, sa nahijama kao osnovnim upravnim jedinicama. Na ~elu jedne ili dvije nahije stajao je ~eriba{a, kao zapovjednik spahija tog podru~ja. Vojno–upravna organizacija bosanskih sand`aka dovr{ena je u XVI st. uspostavljanjem polo`aja alajbega (bajraktara), kao zapovjednika svih spahija u jednom sand`aku. On je bio izravno odgovoran sand`ak-begu. Sa postepenim prihvatanjem islama na bosanskom tlu, a u skladu sa potrebama osmanskih vlasti uspostavljaju se kadiluci, kao sudski okruzi. Prvi kadiluci u Bosanskom sand`aku bili su jele~ki, sarajevski, bobova~ki, neretljanski, drinski, blagajski i kadiluk oblasti Pavlovi}a i Kova~evi}a. Osnivanjem Hercegova~kog sand`aka izdvojeni su drinski i blagajski kadiluk i pripojeni novoformiranom sand`aku.

112

Agrarno ure|enje

U Bosni, kao tipi~noj osmanskoj provinciji, zavedeno je klasi~no tursko agrarno ure|enje, poznato kao timarski sistem. Naziv ovog oblika agrarnog ure|enja poti~e od perzijske rije~i timar, ~ije je osnovno zna~enje "njegovanje, ~i{}enje i uredno hranjenje konja". Odatle je u prenesenom smislu timar zemlji{ni posjed koji je svom u`ivaocu, spahiji ili timarliji, tj. vojniku–konjaniku trebalo da osigura prihode za vlastito izdr`avanje i opremu i izdr`avanje konja. Timarski sistem vu~e porijeklo od perzijskih, seld`u~kih i bizantskih ustanova. Perzijski timar i klasi~na bizantska pronija, kao feudalni posjedi ~ije je u`ivanje vezano za vr{enje vojne slu`be, bez prava naslje|ivanja, mogu se smatrati prototipom kasnijeg osmanskog timara, odnosno samog timarskog sistema. Tim sistemom odre|en je ne samo karakter i oblik provincijske administracije Carstva, nego istovremeno njegova cjelokupna finansijska, socijalna i agrarna politika. Timarski sistem je uvjetovan potrebom da se velika carska vojska izdr`ava i odr`ava na osnovama srednjovjekovne, u osnovi naturalne privrede. Sve agrarne i finansijske ustanove u tom sistemu bile su u slu`bi vojnih potreba dr`ave i njene administracije. Odatle su u timarskom sistemu postojale u osnovi dvije kategorije posjeda. U prvu kategoriju spadaju timari, a u drugu zijameti i hasovi. Timar je kao feudalni posjed bio isklju~ivo u funkciji vojnih potreba dr`ave. Drugim rije~ima, timar je bio feudalno leno, koje je dodjeljivano za vr{enje vojni~ke slu`be. Kao takav, timar je svom u`ivaocu mogao donijeti godi{nji prihod od 2.000 do 19.999 ak~i. Nasuprot tome, zijamet i has su bili posjedi ~ije u`ivanje nije bilo vezano samo sa vojne du`nosti, nego i za funkcije u administrativnom aparatu. Zijameti su obi~no dodjeljivani sand`ak-bezima, zapovjednicima spahijske konjice i drugim dr`avnim ~inovnicima. Njihovi su u`ivaoci u pravilu nosili titulu bega. Zijamet je svom u`ivaocu (zaimu) mogao donijeti prihod od 19.999 do 99.999 ak~i. Hasovi su bili dodjeljivani na u`ivanje najvi{im dr`avnim ~inovnicima, beglerbezima i upravnicima ve}ih sand`aka. Postojali su tako|er i carski hasovi, sa kojih su prihodi pripadali isklju~ivo sultanu, odnosno dr`avi. 113

Timarski je re`im uspostavljen samo u onim dijelovima Carevine u kojima su ~vrsto provedeni i ukorijenjeni osmanski zakon i osmanska administracija. To je bilo prije svega u Anadoliji i Rumeliji, uklju~uju}i tu i Bosnu. U arapskim pokrajinama Carstva, kao {to su bili Egipat, Bagdad, Basra i Al-Hasa (Arabija), te u Abisiniji, ostavljene su u funkciji zate~ene agrarne i finansijske ustanove, bez zavo|enja timarskog sistema pa su zahvaljuju}i tome ove zemlje sa~uvale izvjesnu autonomiju. Osnovni preduslov uvo|enja timarskog sistema bilo je uspostavljanje potpune dr`avne kontrole nad obradivom zemljom i {umskim povr{inama. Nikakva prava privatnog vlasni{tva nisu u na~elu mogla biti zaprekom dr`avnoj kontroli nad zemljom. Osmanska dr`ava je svu obradivu seosku zemlju proglasila mirijom, carskom zemljom, odnosno dr`avnim vlasni{tvom. Izuzetak od toga bili su samo mulkovi, kao privatno vlasni{tvo, i vakufi, odnosno vakufska dobra. Pravni re`im ovih privatnih ili slobodnih i vakufskih imanja sultan je mogao, zavisno od trenutka procjene dr`avnih interesa, ozakoniti ili ih izmijeniti. U vrijeme jake centralne vlasti ili pune osvaja~ke politike, kakvu su vodili Bajezit I i Mehmed Fatih, dr`ava je ograni~avala i ukidala pravo na privatno vlasni{tvo i vakufe. Tako je Mehmed Fatih 1470. odredio da se moraju vratiti dr`avi svi vakufi koje prethodni sultan nije ozakonio, odnosno ~ije zgrade nisu vi{e postojale ili su izgubile funkciju koju im je vakif namijenio. U literaturi se procjenjuje da je na taj na~in preko 20.000 sela i poljoprivrednih imanja pretvoreno u mirijsku zemlju. Cilj tih mjera bio je da se pove}a broj vojnika–konjanika, odnosno spahija sa timarima, a time i udarna mo} Carstva. Bez obzira na to, krupne i uticajne li~nosti u osmanskoj administraciji svih razina uporno su nastojale da se po{tuje pravo privatnog vlasni{tva nad zemljom i pro{iri obim takvih posjeda. Predstavnici uleme, pogo|eni ukidanjem mnogih vakufa, dokazivali su da je taj ~in u suprotnosti sa {erijatom. Tako je za vrijeme vladavine Fatihovog nasljednika, sultana Bajezita II, do{lo do vra}anja ve}ine oduzetih privatnih imanja i vakufa prvobitnim vlasnicima. Fatihova politika zahvatanja privatnog vlasni{tva i vakufa obnovljena je za vrijeme Selima I i Sulejmana I Veli~anstvenog, po{to su njihova velika osvajanja tra`ila sve ve}i broj spahija i sve vi{e novca, koji se mogao prikupiti jedino pove}anjem broja seljaka obaveznih na pla}anje raznih poreza. Kako je sve vi{e vojnika ~ekalo da dobije timare, to je dr`ava pro{irila obim mirijske zemlje na ra~un starih zemljovlasnika i uleme. Smatra se da je za vrijeme Sulejmana I oko 1528. skoro 87 % cjelokupne obradive zemlje bilo pod pravnim re`imom mirije. Krajem XVI i po~etkom XVII st. dr`ava je po~ela polahko gubiti nadzor nad mirijskom zemljom, {to se smatra jednim od glavnih uzroka postepenog opadanja velike mo}i Osmanskog carstva. Sli~no evrop114

skom feudalizmu, i u timarskom sistemu u osnovi je vladao princip podijeljenog vlasni{tva, sa tri titulara, odnosno nosioca odre|enih vlasni~kih prava. To su bili seljaci, spahije ili timarlije i na kraju dr`ava, odnosno sultan sa vrhovnim pravom vlasni{tva. Vrhovno pravo vlasni{tva bilo je, op}enito govore}i, ja~e nagla{eno nego u evropskom feudalnim dr`avama, gdje je to pravo ~esto bilo samo nominalno. U timarskom sistemu to je pravo bilo puna stvarnost. Sultan je imao isklju~ivo pravo da raspola`e dr`avnom zemljom, {to zna~i da je dodjeljuje i oduzima po svojoj volji i procjeni politi~kih potreba. Su{tina timarskog sistema je u tome {to sultan, odnosno dr`ava, nije spahiji davala samu zemlju, nego ovla{tenje da od seljaka prikuplja utvr|eni iznos dr`avnih prihoda sa zemlje koja mu je u tu svrhu dodijeljena. Samo u tom smislu spahija, kojem je dodijeljen timar sa odre|enim ovla{tenjima nad seljacima koji su tu `ivjeli i radili, mo`e se uslovno nazvati zemljoposjednikom. Osnovno pravo koje je dr`ava ustupala spahiji kao zemljoposjedniku bilo je pravo na ubiranje prihoda koje su mu se jam~ili pri dodjeli timara. Istovremeno se spahija starao o provo|enju i primjeni dr`avnih agrarnih zakona. On je imao pravo da zainteresiranim seljacima iznajmljuje pod ugovorom nenaseljenu zemlju. Ako bi se neki seljak naselio na napu{tenoj zemlji na podru~ju timara, spahija je imao pravo da od njega odmah tra`i i prima zakonom utvr|enu rentu i druga fiskalna davanja. Dr`ava je podsticala i u vidu odre|ene nagrade podupirala spahije da naseljavaju seljake na svom timaru, jer se time pro{irivala i pove}avala povr{ina obra|ene zemlje, a tako i dr`avni prihod. Spahija je za svoje vlastite potrebe i ishranjivanje stoke imao jedan ~ift (ba{tinu) zemlje, ~ija je veli~ina bila razli~ita, zavisno od mjesta i vrste poljoprivredne kulture koja se u tom kraju prete`no gajila. To zna~i da je to ponekad umjesto ora}e zemlje mogao biti ve}i vinograd, vo}njak i sli~no. U Bosni je ova spahijska ba{tina obi~no iznosila do desetak dunuma. Spahija nije mogao pro{irivati svoju ba{tinu ili ~ift zahvatanjem zemlje koju je dr`ala raja, odnosno seljaci. S obzirom na ovla{tenja koja je imao, spahija je u timarskom sistemu u osnovi bio u polo`aju "dr`avnog ~inovnika", koji je, pored vojne obaveze, imao i obavezu da "provodi va`e}e zemlji{ne zakone". Pored toga, spahija je bio odgovoran za red u selu. On je bio ovla{ten da uhapsi prekr{itelja, ali mu nije mogao suditi. Odre|ivanje kazne za svakog prekr{itelja spadalo je u isklju~ivu nadle`nost lokalnog kadije. Isto tako, spahija nije imao ni{ta sa izvr{enjem kazne. Kaznu su izvr{avali sand`ak-beg i njegovi organi. Polovina novca od globa prikupljenih od seljaka na ime sitnih prekr{aja pripadala je spahiji, a polovina sand`ak-begu. 115

Jedan engleski putnik, H. Blount, koji je oko 1634. boravio u Turskoj, zabilje`io je u svom putopisu da je svrha timarskog sistema da "ulije strah u narod koji `ivi u pokrajinama i natjera ga da dobro obra|uje zemlju". Nasuprot tome, poznati turski histori~ar Halil Inalcik (Inald`ik)smatra da je jedan od glavnih zadataka te ustanove bio "osiguranje javnog reda". Spahija je, pored ostalog, bio dio sistema sigurnosti koji je obuhvatio i sela te "{titio raju od razbojnika", gone}i i ka`njavaju}i prestupnike. Sand`ak-beg i suba{a su bili odgovorni za javni red pa su povremeno obilazili svoju oblast da pohvataju razne lopove i pustahije. U timarskom sistemu seljak koji je obra|ivao zemlju imao je status nasljednog zakupca. Kao naknadu za rad na zemlji imao je pravo plodou`ivanja. To se pravo zakupa prenosilo sa oca na sina, ali se nije moglo prenijeti na tre}e lice. Seljak je imao pravo da trajno obra|uje zemlju, uz uslov da pla}a razrezane da`bine, ali nije smio mijenjati namjenu zemlje, bilo da se radilo o oranici, vinogradu, vo}njaku, livadi ili pa{njaku. Zemlju seljaka koji bi tri godine bez razloga zanemario njeno obra|ivanje spahija je mogao ustupiti nekom drugom. Seljak koji je bio glava ku}e dobijao je dovoljno veliku parcelu zemlje (~ift) da se na njoj mo`e prehraniti jedna porodica. Ovi posjedi seljaka muslimana zvali su se ~ifluci, a posjedi seljaka kr{}ana ba{tine. ^ifluk ili ba{tina se nakon smrti starje{ine porodice nije mogao dijeliti me|u njegovim sinovima, nego su ih morali zajedno obra|ivati. Svaki seljak koji je dr`ao ba{tinu, odnosno svaki odrasli mu{karac kr{}anin koji je `ivio i radio na selu, pla}ao je spahiji posebnu godi{nju taksu, tj. resmi-~ift ili ispend`e, koja je iznosila 22 ak~e. Muslimani seljaci su pla}ali na ime takse za dr`anje ~ifta 25 ak~i godi{nje po svakoj ku}i. Resmi-~ift je ustvari ubiran u po~etku umjesto radne obaveze i njegov je iznos izjedna~avan sa vrijedno{}u sijena, druge sto~ne hrane, drva i radnih usluga koje je u doba bizantske vlasti seljak dugovao svom feudalcu. O~igledno je bilo nastojanje osmanske vlasti da se kulu~enje u {to ve}oj mjeri nadomjesti pla}anjem u gotovu novcu. Isti je slu~aj bio i sa obavezama priselice ili zalaznine, po kojoj je seljak bio du`an spahiji koji do|e u selo pru`iti trodnevno gostopimstvo, uklju~uju}i tu i brigu o njegovom konju. Po{to su spahije sasvim rijetko zalazile kod seljaka, ova je obaveza zamijenjena salarijom, odnosno pla}anjem odgovaraju}e nov~ane naknade koja je ura~unavana u desetinu. Seljak je bio obavezan da desetinu preveze do spahijskog hambara ili do pijace, ako nije bila dalje od jednog dana putovanja. Zakon je tolerirao obi~aj da seljak radi na spahijskom ~iftu jedan do tri dana godi{nje. Tokom XV st. na timarima je bilo mnogo neobra|ene zemlje, uz istovremeni veliki nedostatak radne snage koja bi tu zemlju obra|ivala. Usljed 116

toga dolazilo je do stalnih sukoba me|u timarlijama pri poku{ajima da jedan drugom preotmu seljake. Po{to bi spahija kojem bi seljaci pobjegli gubio prihod, zakon je zabranjivao raji da napu{ta svoje prvobitno prebivali{te. Time je u timarskom sistemu uspostavljena neka vrsta vezanosti seljaka za zemlju. Spahija je u praksi mogao samo na osnovu kadijinog ukaza vratiti odbjeglog seljaka, u prvo vrijeme u roku od 15, a kasnije od 10 godina. Ako bi odbjegli seljak pre{ao u grad i po~eo se baviti nekim zanatom, spahija ga vi{e nije mogao ni sudski prisiliti da se vrati. Jedino ga je mogao na osnovi kadijine presude obavezati da mu pla}a godi{nju naknadu u iznosu od jednog dukata usljed napu{tanja zemlje (~ift-bozan-ak~a). U XVI st. naglo je poraslo stanovni{tvo Carstva u svim njegovim pokrajinama, uklju~uju}i i Bosnu. Posebno su se u vrijeme Sulejmana Veli~anstvenog pove}ale redovno obra|ivane povr{ine zemlje, pa su se pove}ali i prihodi, kako spahija tako i dr`ave. Do{lo je do ubrzane urbanizacije, a u nekim oblastima Carstva, posebno u Bosni, i do ubrzanog procesa prihvatanja islama. Zato zakoni prakti~no vi{e ne zabranjuju seljacima da napu{taju zemlju, nego ih naprotiv podsti~u da naseljavaju gradove. U tom je vremenu povr{ina stalno obra|ivane zemlje dostigla "najvi{i stepen koji je dopu{tala tehnologija onoga doba". Svi osmanski porezi i da`bine koje su davali i pla}ali seljaci ili raja bili su podijeljeni u dvije vrste ili grupe. U prvu grupu spadale su one fiskalne obaveze koje su odre|ene {erijatom, a u drugu porezi koje je propisivala dr`ava. Fiskalne obaveze propisane {erijatom bile su zemlji{ni porezi (u{r, hara~) i glavarina (d`izja). U Osmanskom carstvu su ova dva poreza spojena u jedan, poznat pod nazivom hara~, koji je pla}an kao nadoknada za osloba|anje od vojnih du`nosti. Ubiran je u korist dr`ave jedanput godi{nje i u po~etku je iznosio 35 ak~i po glavi, a pla}ali su ga svi odrasli kr{}ani. Opadanjem mo}i osmanske dr`ave tokom XVII st. naglo se pove}ao iznos hara~a, {to je sve bilo pra}eno raznim zloupotrebama njegovih ubira~a (hazine defterdara). U to je vrijeme iznos hara~a za imu}nije nemuslimane iznosio ~etiri, a za siroma{ne dva dukata godi{nje. Iznosi hara~a su bili stalno u porastu, {to je nailazilo na otpor i izazivalo brojne nemire i op}e nezadovoljstvo. Osnovna fiskalna obaveza seljaka u timarskom sistemu bio je desetak, koji je kao feudalna renta davan spahiji u naturalnom obliku, sastavljenom od svih glavnih poljoprivrednih proizvoda. U{r ili desetak nije neophodno zna~io deset procenata u matematskom smislu rije~i, nego je obi~no iznosio jednu sedminu ili osminu, zavisno od vrste poljoprivrednih proizvoda. Svi porezi koje je propisivala dr`ava nazivani su jednim imenom resumi urfije. Bilo je vi{e kategorija takvih poreza i da`bina koje su bile ta~no 117

fiksirane u osmanskim kanunima. Tu su spadali porezi na stoku, razne trgova~ke takse i takse od dr`avnih monopola. Niz proizvoda smatran je dr`avnim monopolom, na prvom mjestu so, zatim ri`a, vosak, svije}e, safun, drvna gra|a, rudnici itd. U kategoriju resmova spadalo je i pla}anje bedela, tj. zamjenika za izvjesne slu`be koje su zahtijevane od podanika, te taksa za izdavanje raznih dokumenata, kao {to su berati (akti o imenovanju) i teskere (razne sudske isprave i druge potvrde). Poznate su i baduhava da`bine, u koje su uglavnom spadale takse na vjen~anje i manje globe. U praksi oporezivanja mogu se na}i manje ili ve}e razlike od jednog do drugog sand`aka ili suba{iluka, {to je uglavnom zavisilo od toga da li je jedan kraj bio prete`no zemljoradni~ki ili sto~arski. Naprijed skicirana "legalna" slika timarskog sistema, odnosno osmanskog feudalnog ustrojstva, nije uvijek ni svuda odgovarala stvarnom stanju. Mada u osnovi strogo centralizirana, osmanska dr`ava je istovremeno, od samog po~etka, pokazivala veliku sposobnost prilago|avanja svojih, u prvom redu agrarnih ustanova regionalnim prilikama i potrebama. To je rezultiralo raznim varijacijama i osobenostima osmanskog feudalizma, od jedne do druge osmanske regije ili zemlje. U tom smislu, osmanski feudalizam u Bosni je stekao niz svojih osobenosti. Hronolo{ki gledano, te se osobenosti ispoljavaju u postojanju spahija–kr{}ana u prvo vrijeme osmanske vlasti u Bosni, zatim u posebnom polo`aju srazmjerno brojnog vla{kog (sto~arskog) stanovni{tva, osobito u Hercegovini, ali i u drugim krajevima Bosne. Najzna~ajnija osobenost osmanskog feudalizma u Bosni ogleda se u odredbama Kanun–name za Bosanski sand`ak iz 1516, prema kojoj su timari u Bosni mogli biti dodjeljivani isklju~ivo doma}im ljudima. Iz tog je proistekla druga osnovna osobenost osmanskog feudalizma u Bosni, koja se ogleda u ranoj pojavi od`akluk-timara, kao nasljednih porodi~nih feudalnih dobara. Ove dvije ~injenice su – uz proces postepenog, ali masovnog prihvatanja islama – imale dalekose`an zna~aj i posljedice u daljem historijskom razvitku Bosne. Osmanlije su nakon kona~nog pada Bosanskog kraljevstva dovele sa podru~ja Skopskog kraji{ta u Bosnu jedan broj svojih ljudi kojima su tu dodijeljeni timari. Iz reda doma}eg bosanskog feudalnog stale`a u timarsku su organizaciju primljeni samo oni koji su ve} ranije svojim proturskim dr`anjem to zaslu`ili i u koje je nova osmanska vlast imala povjerenje. Tu su spadali i oni pripadnici doma}e vlastele koji su bez otpora predali Osmanlijama bosanske tvr|ave. To je pojava koja je ve} ranije zabilje`ena na podru~ju Smederevskog sand`aka. Tako je 1427. komandant Golupca na Dunavu, neki Jeremija, umjesto Ma|arima, kako je to bio dogovorio despot \ura|, predao grad Turcima. U najstarijem popisu Bosanskog sand`aka iz 1468. izri~ito se spominju Isa Bali, koji je "predao grad Samobor (kod 118

Gora`da) i pre{ao na islam", te Mahmud Ungurus (Ma|ar), koji je Osmanlijama predao grad Novi (na Savi kod Bijeljine). Odmah po osvajanju Bosne dodijeljeni su timari ~lanovima tvr|avskih posada (mustahfizima). Tako su ve} krajem 1463. dodijeljeni timari mustahfizima tvr|ave Hodidjed, Ungurusu Doganu, kao janji~aru, Bo{njaku Ismailu i Ma|aru Aliji. Novi muslimani ma|arskog porijekla dobijali su timare i dalje od `upe Vrhbosna. Tako je jula 1463. nekom Ma|aru Karad`i, kao mustahfizu grada Zve~ana kod Mitrovice na Kosovu, dodijeljen timar, a drugom Ma|aru, tako|er Karad`i, timar je dodijeljen negdje u skopskoj oblasti. U istom defteru, uz imena 14 spahija stoji naznaka "novi musliman" (muslim-i nev). Pored toga, navodi se jo{ 11 spahija kojima su otac ili stariji brat kr{}ani i 12 sa prezimenom iz kojeg je o~ito njihovo kr{}ansko porijeklo (Ismail \uri}, Mahmud Garov~i}, Jusuf Radosavi}, Iskender Radinovi}, Jusuf Divkovi}, Rustem Pretra`an, Kasim Andri}, Ilijas Bratilovi}, Ismail Repu{evi}, Alija Bo`idar~i}, Mahmud Dragilovi} i Mahmud Ru`i}). Novi muslimani koji se kao timarlije spominju u popisu iz 1468. bili su razli~itog etni~kog porijekla. Pored Bo{njaka, tu su {esterica Ma|ara, trojica Albanaca (Arnaud), ~etverica Vlaha, dok je neki Karad`oz bio Nijemac (Alaman), a kao }ehaja u gradu Dobrunu zapisan je Sas Alija. Posljednja dvojica su o~ito bili stru~njaci zate~eni na radu u rudarskim mjestima. Pripadnicima stare bosanske vlastele, koje su Osmanlije prihvatile kao ljude od svog povjerenja, dodjeljivani su timari obi~no u drugom kraju zemlje od onoga u kojem su do tada `ivjeli i imali svoj feudalni posjed. Oni nisu imali obavezu da odmah prihvate islam. Odatle se u prvo vrijeme osmanske vladavine u Bosni susre}e srazmjerno velik broj spahija–kr{}ana, posebno na osvojenim podru~jima nekada{nje Hercegove zemlje. Osmanlije u pravilu nisu primale u timarsku organizaciju starje{ine krupnih vlastelinskih porodica. Njih su naj~e{}e odmah fizi~ki likvidirali, ali su njihovim sinovima i op}enito mla|im ~lanovima porodice timari odmah dodjeljivani, ukoliko su to `eljeli. Tako je jedan broj mla|ih pripadnika iz reda krupne bosanske vlastele uklju~en u novi osmanski vojno–administrativni poredak. Najve}i dio njih vrlo je rado prihvatio islam. S druge strane, svaki poku{aj bilo kakvog otpora, osmanska vlast je odmah lomila i u korijenu sasijecala, stale{kom degradacijom nekada{nje vlastele na status raje. Tako je zabilje`eno da su Osmanlije 1468. u oblasti Jele~a kod Novog Pazara sveli na rajinski status 144 vlastelinske ku}e. Sposobniji pojedinci me|u poslu{nim doma}im ljudima mogli su dobiti ne samo timare nego i ve}e posjede kao {to su zijameti. Tako je Hamza-beg Obrenovi} dr`ao 1485. dio zijameta Vi{egrada, koji mu je godi{nje donosio prihode od 73.000 ak~i. U isto je vrijeme njegov otac knez Petar Obrenovi} 119

dr`ao u nahiji Neretva u okolici Konjica zijamet sa godi{njim prihodom od 40.325 ak~i. Knez Petar je, prema dubrova~kim izvje{tajima iz 1487, u kojima su ga Dubrov~ani nazivali "dubrova~kim gra|aninom", imao jo{ dva sina. Stariji, Mehmed-beg, bio je krajem XV st. sand`ak-beg Moreje, a 1499. spominje se kao sultanov kapid`iba{a koji je posredovao na Porti u korist Dubrov~ana. Ve} 1500. godine Mehmed-beg se susre}e na polo`aju hercegova~kog sand`ak-bega. Obrenovi}i su izgleda imali ro|ake u Poljicama, staroj hrvatskoj `upi, koje Mehmed-beg, kao hercegova~ki sand`ak-beg, poziva da mu do|u i pot~ine se osmanskoj vlasti. Drugi sin kneza Petra, Halil-pa{a dospio je ~ak do polo`aja rumelijskog beglerbega. Prema popisu Bosanskog sand`aka iz 1485. u tom je sand`aku bilo ukupno 269 spahijskih timara, sa ukupnim godi{njim prihodom od 1,606.372 ak~e. Od toga su spahije kr{}ani dr`ali 35 timara, sa ukupnim prihodom od 121.015 ak~i. Istovremeno su u Bosanskom sand`aku zapisana 24 zijameta, sa ukupnim godi{njim prihodom od 906.740 ak~i. Neki od timarlija i zaima, bilo kr{}ana, bilo izravnih potomaka doma}e vlastele, spominju se poimeni~no i u drugim dokumentima neposredno poslije osvajanja Bosne. Tako se me|u zaimima spominje Sinan-beg, sin Dragalja, koji je imao posjed u nahiji Osat na Drini, sjeverno od Vi{egrada. Me|u spahijama kr{}anima neposredno poslije 1463. izri~ito se spominju Radoje Masnovi}, koji je imao timar u nahiji Neretva, Radoje Stan~i}, sa timarom u nahiji Visoko i \uro Kapi}, kao posjednik malog timara u nahiji Olovo, sa prihodom od svega 2.101 ak~om. Tu su zatim Milovac i Radivoje Vlahovi}, sa timarima u nahiji Neretva. Njihovi ro|aci Ali-beg i Smail-beg, sinovi kneza Ivana Vlahovi}a, ve} su bili prihvatili islam. Ali-beg Vlahovi} je sa bratom Smail-begom, kao "~e{negir i sklav (rob) sultana Mehmeda II", dolazio 1470. u Dubrovnik u vezi sa ostavinskom raspravom hercega Stjepana. U Hercegovini se 1476–77. kao zaim spominje knez Herak Vrane{, koji je imao zijamete u nahijama Trebinje i Popovo polje, s prihodom od 28.975 ak~i. U isto vrijeme u cijelom Hercegova~kom sand`aku postojala su svega 52 spahijska timara, od kojih su 14 dr`ali kr{}ani. Me|u tih 14 kr{}ana posjednika timara spominje se i Sanko, biv{i u~itelj i vaspita~ sinova hercega Stjepana, koji je u`ivao manji timar, s prihodom od 3.350 ak~i. Broj kr{}ana spahija se stalno smanjivao, bilo tako {to su njihovi sinovi u pravilu odmah prihvatali islam, bilo tako {to su to i oni sami ~inili, ra~unaju}i da }e kao muslimani mo}i uve}ati svoj timar. Kr{}ani kao spahije sve se rje|e spominju u izvorima, pa su prakti~no i{~ezli do kraja XV stolje}a. [to se ti~e vrste i u`ivanja prava na timaru i obaveza prema dr`avi, bosanske spahije se u XV st. ni po ~emu nisu razlikovale od spahija u 120

drugim dijelovima Carstva. Od po~etka XVI st. u tom pogledu u Bosni postepeno nastaju odre|ene promjene i osobenosti, kao posljedica njenog kraji{kog polo`aja i karaktera. Neke osobenosti su u Hercegovini vidljive ve} u XV stolje}u. Mustahfizi, koji su pripadali stalnoj posadi hercegova~kih tvr|ava, ubirali su sa svojih timara kao prihod ukupno 394.546 ak~i godi{nje. S druge strane, vla{ke starje{ine su u Hercegova~kom sand`aku u`ivale za tada{nje prilike znatne timare. Prema podacima iz 1477, timar vojvode Grgura donosio je prihod od 7.232, a timar vojvode Vuki}a, sina Vela}a, 7.975 ak~i. Veli~ina ovih timara dobija na zna~aju ako se ima u vidu da su istovremeno dvojica me|u najistaknutijim bosanskim spahijama toga vremena, Alija Vili}, potomak stare bosanske vlastele, te Kara-Osman, "rodona~elnik bosanskog ogranka Malko~a", posjedovali timare s prihodom od 11.291, odnosno 8.439 ak~i, prvi u nahiji Rama a drugi u nahiji Sarajevo. To zna~i da su Osmanlije ve} u XV st. posebnu pa`nju posve}ivale oblasti Hercegovine, imaju}i u vidu njen geopoliti~ki polo`aj, karakter privredne strukture i sastav stanovni{tva. Izgra|enim sistemom tvr|ava budno se motrilo na ovaj istureni sand`ak. Osmanlije su istovremeno oprezno postupale sa sto~arima, odnosno vlasima, koji su u privrednoj i vojnoj strukturi Carstva, tokom XV i XVI st., ali i kasnije, imali posebnu ulogu i zna~aj. Prije svega, vla{ko stanovni{tvo je predstavljalo prakti~no neiscrpan izvor nove radne snage, neophodne za unapre|enje i pro{irenje zemljoradnje. Osmanske vlasti su sa vla{kim starje{inama sklapale ugovore o naseljavanju pustih zemalja (mevata) sto~arima. Pri tome su starje{ine kao naknadu dobijale na kori{tenje zemlju, mlinove i druge privredne pogodnosti. Tako znatan broj vlaha prelazi sa sto~arstva i manje–vi{e nomadskog na~ina `ivota na zemljoradnju, te se stalno nastanjuje po selima i preuzima obaveze koje su imali i drugi zemljoradnici. Vlasi su bili organizirani u svoje d`emate, sa vlastitim starje{inama, knezovima, vojvodama ili katunarima. Najve}i dio godine `ivjeli su po katunima smje{tenim na planinskim visoravnima, bogatim pa{njacima. Jedino su se zimi spu{tali u ravni~arske predjele u potrazi za hranom za svoja stada. Vlasi su smatrani sposobnim vojni~kim elementom pa su Osmanlije iz njihovih redova regrutirale svoju pomo}nu vojsku, ~iji su se pripadnici zvali vojnuci, martolozi i derbend`ije (~uvari klanaca). Pored toga, u vrijeme vojnih pohoda vlasi su bili du`ni da na svakih deset ku}a daju i opreme jednog konjanika. Vlasi su obavljali i kirid`ijske poslove, prenose}i robu i razli~ita pismena i usmena obavje{tenja i vijesti. Kao naknadu za vojnu slu`bu i druge usluge, Osmanlije su vlasima priznale tzv."vla{ka prava", koja su ovi manje–vi{e u`ivali i prije dolaska Osmanlija u Bosnu. Tako su vojnuci za svoju slu`bu u`ivali slobodne, "vojnu~ke" ba{tine, na kojima su 121

bili oslobo|eni svih da`bina. Kako su zemlju obra|ivali vlastitim radom, to su vojnuci ustvari imali status slobodnih seljaka. U odnosu na zemljoradnike, vlasi su kao nomadi imali druk~iji status. U prvim stolje}ima osmanska dr`ava nije vlahe optere}ivala raznovrsnim feudalnim da`binama kao ostalu raju, nego je od svake vla{ke ku}e kao porez napla}ivala jedan dukat (filuriju) godi{nje. Pored toga, svaka vla{ka ku}a davala je godi{nje jednu ovcu sa janjetom ili dvanaest ak~i u gotovini, ovna ili 15 ak~i, a na svakih 50 ku}a dva ovna ili 60 ak~i. Neo`enjeni vlasi nisu pla}ali niti davali ikakav porez. Me|u vlasima, posebno hercegova~kim, bilo je i trgovaca. Hercegova~ki vlasi su bili glavni snabdjeva~i Dubrovnika stokom i raznim sto~nim proizvodima. Bez obzira na okolnost {to je znatan dio vlaha vremenom prelazio na zemljoradnju, njihov se broj pove}avao stalnim prilivom novih vla{kih skupina iz Drobnjaka i drugih dijelova dana{nje Crne Gore, ali i iz Dalmacije. Skupa sa hercegova~kim vlasima, oni naseljavaju razne dijelove Bosanskog sand`aka. U po~etku su se ve}e skupine vlaha u ovom sand`aku nalazile oko Travnika, Te{nja i Maglaja. Oni su, pored svog stalnog zanimanja, ~uvali te isturene dijelove Bosanskog sand`aka prema jaja~koj i srebreni~koj banovini. Op}enito se mo`e re}i da su vlasi odigrali zna~ajnu ulogu u razvoju i evoluciji osmanskog feudalizma u Bosni, posebno u vrijeme procesa ~iflu~enja. Razvoj osmanskog feudalizma i njegova osobena evolucija u Bosni, vezani su za njen istureni kraji{ki polo`aj. Bosna je prakti~no cijelo vrijeme osmanske vladavine imala polo`aj isturene krajine. Bosna je kao krajina (serhat) u dva razli~ita razdoblja osmanske historije imala dvije razli~ite uloge, najprije ofanzivnu, a kasnije odbrambenu. U vrijeme uspona Osmanskog carstva Bosna je bila polazna ta~ka za osmanske upade i pohode prema Hrvatskoj, Ugarskoj, Kranjskoj i [tajerskoj, ali i prema Dalmaciji, Boki i Zetskom primorju. Nakon poraza Osmanlija u velikom Be~kom ratu (1683–1699) i Karlova~kog mira, Bosna postaje najisturenija osmanska pokrajina, izlo`ena stalnim napadima Mle~ana iz Dalmacije i Austrije, sa sjevera i zapada. Tako je na jugu, kod Gabele, bio "zid islama" (Sedd-i islam), a na zapadu se prostirala krajina (serhadd). Jo{ od osnivanja bosanskog kraji{ta, vjerovatno 1455, kada se prvi put izri~ito spominje "Skender, vojvoda u Vrhbosni", Osmanlije su svoj spahijski red po~ele popunjavati doma}im ljudima, kojima je sultan, umjesto ranijih feudalnih ba{tina, dodjeljivao timare i zijamete. Taj je proces nastavljen uporedo sa daljim osvajanjem pojedinih krajeva Bosanskog kraljevstva. Time se timarska organizacija u Bosni razvijala na ra{irenoj praksi dodjeljivanja feudalnih posjeda doma}im spahijama i u~vr{}enju njihovih feudalnih prava. 122

To je bilo utoliko jednostavnije {to su timari i zijameti jednog broja sitnih bosanskih spahija nastali od njihovih starih plemenskih ba{tina. Pored toga, ~esto su pojedine spahije imale na posjedima drugih spahija svoje ~ifluke, koji su zapravo bili njihove stare ba{tine. Kako su ti ~ifluci imali status rajinske zemlje, to su seljaci koji su ih posjedovali morali davati dio feudalne rente, ne samo svome nego i drugim spahijama. Tako je u odre|enoj mjeri odr`an kontinuitet u posjedovanju zemlje od strane pojedinih doma}ih, nekada{njih vlastelinskih, a sada spahijskih porodica. Iz spleta svih tih okolnosti u Bosni je ve} po~etkom XVI st. ozakonjena praksa da se timari i zijameti dodjeljuju isklju~ivo doma}im ljudima. U Kanunnami bosanskog sand`aka iz 1516. odre|eno je da se ne smije mijenjati pravna priroda pojedinih timara, nego – "neka ostaju onakvi kakvi su". Ako pojedini timari ili zijameti ostanu upra`njeni (mahlul), "neka se opet daju ljudima toga vilajeta", a "neka se ne daju ljudima li{enih posjeda (mazul) iz drugih sand`aka". Upra`njeno leno u Bosanskom sand`aku, kako je izri~ito odre|eno ovom kanunnamom, moglo se dodijeliti opet samo "~ovjeku li{enom posjeda u tom sand`aku". Zabranom kojom se onemogu}uje da timari i zijameti u Bosni budu dodijeljeni strancima veoma je oja~an i u~vr{}en polo`aj doma}eg, bosanskomuslimanskog feudalnog sloja. Pored toga, kako je ve} spomenuto, ja~anju i osobenom polo`aju bo{nja~koga plemstva u Bosni posebno je doprinijelo vrlo rano uspostavljanje prava nasljedstva timara u jednoj porodici, odnosno uspostavljanje ustanove od`akluk–timara, kao nasljednih porodi~nih dobara. Od`akluk–timari su ozakonjeni beratom bosanskog beglerbega Mustafe-pa{e Ajaspa{i}a, neposredno poslije velikog poraza osmanske, prete`no bo{nja~ke vojske pod Siskom 1593. godine. Ovaj berat je vi{e puta potvr|ivan fermanima sultana. Kako su kasnije pojedine spahije, osobito iz begovskih porodica, ~esto za sebe i svoje pretke tvrdile da posjede dr`e jo{ od osvajanja (fetha) Bosne – dokazuju}i to turskim dokumentima i usmenom predajom – mogu}e je da su od`akluk–timari u Bosni postojali i prije 1593. godine. Ukoliko su od`akluk–timari postojali u Bosni i prije spomenute godine, pravo naslje|ivanja posjeda vjerovatno su imali samo sinovi poginulog ili umrlog spahije. Ta se praksa mo`da pojavila ubrzo poslije kaunname iz 1516. godine. Nakon njenog ozakonjenja 1593, to se pravo postepeno {iri i na pobo~ne srodnike po mu{koj liniji. Ako poginuli ili umrli spahija nije imao sinova, posjed su naslje|ivala njegova bra}a, a ako nije bilo bra}e, onda redom ostali najbli`i srodnici. Vremenom se pravo nasljedstva pro{irilo i na srodnike po `enskoj liniji. Pravo na u`ivanje od`akluk–timara pripadalo je prakti~no vrlo {irokom krugu lica unutar jedne porodice, pa se posjed nije mogao raspar~avati. 123

Od`akluk–timari su vi{estruko uticali na ja~anje dru{tvenog i politi~kog polo`aja krupnih spahijskih porodica, odnosno bosanskomuslimanskog plemstva kao povla{tenog stale`a. Uvo|enjem prava naslje|ivanja timara, posjed je iz nara{taja u nara{taj ostajao u rukama jedne porodice, ~ime je stvarano uvjerenje o "vje~nosti feudalnih prava". Pored toga, od`akluk–timari su doprinijeli ubrzavanju procesa ~iflu~enja u interesu njihovih u`ivalaca, koji su svoje timare postepeno pretvarali u ~ifluke i na taj na~in ustvari postajali vlasnici zemlje (~ifluk–sahibije). Najzad, ustanova od`akluk–timara dovela je do konzerviranja svih feudalnih posjeda, bez obzira na njihovu veli~inu, ~ime je omogu}ila u`ivaocima timara i zijameta da se djelotvornije odupru mogu}im zloupotrebama nosilaca provincijske upravne vlasti. Takve zloupotrebe su vrlo u~estale tokom XVII i XVIII st., ~emu su bosanske spahije pru`ale odlu~an otpor, pozivaju}i se na svoja prava, ozakonjena fermanima o od`akluk–timarima. Svojom borbom protiv zloupotrebe provincijske administrativne hijerarhije, bo{nja~ko vojni~ko plemstvo je dugo onemogu}avalo pojavu feudalne anarhije, kakva se javljala u drugim dijelovima Carstva. Zahvaljuju}i u~vr{}enju ustanove od`akluk–timara i svijesti o svojim pravima, timarska ili spahijska organizacija u Bosni je bila ja~a nego u bilo kojem drugom kraju Osmanskog carstva. Odatle je u Bosni opstao znatan broj spahija u vidu ~ifluk–sahibija jo{ i u XIX st., kada ih je 1839. u velikom broju zatekao Tanzimat (reforma), kojim je u Carstvu kona~no i formalno ukinuta spahijska organizacija.

124

Dru{tvena struktura

Dru{tveno ure|enje Osmanskog carstva regulirano je zakonima (kanunima), koji su se u na~elu oslanjali na islamska shvatanja dru{tva i dr`ave. Socijalna historija Bosne i Bo{njaka pokazuje da ideal Carstva, sadr`an u islamskim na~elima i osmanskim zakonima, ne treba mije{ati sa povijesnom zbiljom. Dru{tveno ure|enje Osmanskog carstva bilo je usko vezano uz ideju osmanske dr`ave i njenu evoluciju. Razvojem i usponom Carstva mijenjalo se i osmansko shvatanje dr`ave i njene dru{tvene strukture, koja je pored op}ih crta imala niz lokalnih osobenosti. Jo{ od svog nastanka kao pograni~nog bejlika i zajednice gazija, osmanska dr`ava je {irenje i odbranu islama smatrala svojim najva`nijim zadatkom. Odatle je tokom svih narednih stolje}a osmanska dr`ava skrupulozno po{tovala {erijat "do posljednjeg slova". Otuda se u prvo vrijeme, kako zakonodavna tako i upravna vlast nalazila u rukama uleme, koja je uglavnom dolazila iz razvijenih kulturnih sredi{ta islamskog zale|a. Prvi osmanski veziri bili su pripadnici uleme, ali ve} tokom prve polovine XIV st., za vrijeme sultana Orhana i njegovog nasljednika Murata I, ulemu potiskuju visoki ~inovnici, koji dolaze iz starih seld`u~kih sredi{ta u Anadoliji, te iz Perzije i Egipta. Oni su u novo carstvo, koje je bilo u naglom usponu, prenosili stare bliskoisto~ne tradicije i shvatanja dr`ave i administracije. Ulema se tome opirala, pa je o{tro napadala administrativne mjere koje je poduzimao Bajezit I. On je zaveo katastarske i poreske registre (deftere), s ciljem da fiskalni sistem i finansijska politika slu`e stalnom pove}anju dr`avnih prihoda. Posebno je na udaru kriti~ara bilo usvajanje ustanove kul (kullar) – robova. Po tom sistemu svi visoki dr`avni ~inovnici u pravilu su regrutirani iz reda ratnih zarobljenika. Ovaj robovski kul–sistem postao je ki~mom cjelokupne centralne dr`avne administracije. Da bi se sultan i dr`ava koju je on predstavljao odr`avali bila je potrebna vojska, za ~ije su izdr`avanje, kako u ratu tako i u miru, bila neophodna velika nov~ana sredstva. Ta su se sredstva mogla osigurati samo dosljednim prikupljanjem poreza od podanika, odnosno od naroda, koji mora biti dovoljno bogat da mo`e izmiriti svoje fiskalne obaveze prema dr`avi. Odatle, da bi narod bio bogat "zakoni moraju biti pravedni". Ukoliko 125

se bilo {ta od toga zanemari – "dr`ava }e se raspasti". Ova teorija dr`ave izlo`ena je u jednom traktatu koji je napisan 1069, po nalogu jednog turskog vladara iz dinastije Karanahida. Kasnije su navedene postavke u{le u skoro sve rasprave i druga djela o islamskoj politi~koj teoriji. Mnoge od tih ideja sadr`ane su u moralno–politi~koj raspravi o ure|enju dr`ave, koju je 1596–97, pod naslovom Temelji mudrosti o ure|enju svijeta, napisao Hasan Kafija Pru{~ak, kadija i vjerovatno najve}i bosanski u~enjak osmanskog doba. Neposredan povod za njegovo djelo bio je poraz bo{nja~ke vojske kod Siska 1593. te ispoljene slabosti u daljem toku rata sa Austrijom. Stalna potreba da se uve}aju dr`avni prihodi podrazumijevala je pravdu i pravi~nu vladavinu. Pravda se, prije svega, shvatala kao za{tita od zloupotreba predstavnika vlasti, a posebno od "nezakonitih nameta". Osnovna du`nost sultana, kao vladara i suverena, bila je da osigura takvu za{titu. Osnovni cilj takve politike sastojao se u o~uvanju i ja~anju suverenove mo}i i vlasti, po{to se sultanova vlast smatrala temeljom cjelokupne dru{tvene strukture. Klasni sistem Osmanskog carstva vukao je svoje porijeklo iz dru{tvenog ustrojstva starih bliskoisto~nih dr`ava. U svrhu oporezivanja svi su osmanski podanici, kako muslimani tako i nemuslimani, bili podijeljeni u dvije osnovne klase: vojni~ku (asker) i podre|enu (raja). Pripadnici uleme – uklju~uju}i tu, pored vjerskih slu`benika (imama, vaiza, hatiba, mujezina i dr.), tako|er kadije i muftije, kao sudije, odnosno tuma~e prava – nisu bili, strogo gledaju}i, vojni~ka klasa, ali su prema mjerilima poreskog sistema bili uklju~eni u tu kategoriju. U vojni~ku klasu su spadali svi vojnici koji su ~inili sultanovu gardu i op}enito sve vojne formacije ~iji se pripadnici nisu bavili proizvodnjom, ulema i upravno i sudsko ~inovni{tvo. Vojni~koj su klasi pripadali i ~lanovi njihove u`e i {ire porodice, ku}na posluga i robovi. Prema jednoj drugoj, ideolo{koj kategorizaciji, stanovni{tvo osmanske dr`ave sastojalo se od dva stale`a ili klase, vladaju}e i podani~ke. Vladaju}u su klasu sa~injavali muslimani koji su izra`avali lojalnost sultanu, kao halifi, te slijedili osmanske obi~aje. Nasuprot tome, podani~ki stale` ili raju su ~inili oni kojima je nedostajala ili jedna ili obje ove karakteristike. Svaka od ovih klasa imala je svoje du`nosti i povlastice. Prva je upravljala i branila Carstvo, uz pravo da iskori{tava njegovo bogatstvo, dok je druga proizvodila to bogatstvo. U stvarnosti se ovako shva}ena klasna podjela u osmanskoj dr`avi nije uvijek ni svuda podudarala sa vjerskom podjelom. Tako su u XV st. Osmanlije primile u svoju vojni~ku klasu na hiljade kr{}anskih konjanika i pored razlike u vjeri. U raznim dijelovima Carstva bilo je dru{tvenih grupa koje nisu pripadale ni vojni~koj klasi niti raji. Jedan broj kr{}ana u`ivao je odre|ene povlastice i bio je izuzet od pla}anja 126

poreza i drugih davanja, iako nisu bili pripadnici vojni~ke klase. Povla{tene nemuslimanske grupe me|u raznim kr{}anima i Jevrejima, oblikovane su ili od strane osmanske dr`ave ili su se same razvile kroz sticanje bogatstva. Takvi su bili gr~ki arhonti, koji su vodili vlastite poslove, dobro `ivjeli i ~esto djelovali kao agenti, odnosno posrednici osmanskih dostojanstvenika u raznim poslovima. Tu su tako|er spadali i vla{ki i moldavski "gospodari", zatim pripadnici imu}ne ermenske klase (tzv. amira), a nakon obnove Pe}ke patrijar{ije 1557. i visoki srpski pravoslavni sve{tenici (partijarh, mitropoliti, episkopi i igumani). Me|u njima su najzna~ajnija skupina bili pripadnici gr~kih aristokratskih familija koje su `ivjele u istanbulskom kvartu Fanar, gdje se nalazilo sjedi{te Vaseljenske patrijar{ije i po kojem su nazivani fanariotima. Na zapadu su fanarioti ~esto ozna~avani sintagmom "kr{}anski Turci", koja je prema nekim autorima "zgodno opisivala njihovu moralnu i politi~ku poziciju". Na drugoj strani, podanici koji su se bavili zemljoradnjom, sto~arstvom, zanatstvom ili trgovinom, smatrani su rajom, kako nemuslimani tako i muslimani. To zna~i da je pojam raje, bilo muslimanske bilo kr{}anske, op}enito podrazumijevao osmanske podanike, proizvo|a~e i poreske obveznike. U u`em smislu rije~i, raju su zapravo ~inili zemljoradnici, dok su nomadi i gradsko stanovni{tvo imali druga~iji status. Poseban status imale su i razli~ite grupe stanovni{tva poznate pod nazivom "opro{tena raja" (muaf ) , koja je imala izvjesne povlastice i bila oslobo|ena nekih davanja u naknadu za obavljanje odre|enih slu`bi i du`nosti. Kako je osmansko plemstvo u prvom redu bilo "vojni~ko plemstvo u koje je mogao dospjeti svaki podanik musliman", ako se istakne ratni~kim ili nekim drugim zaslugama za dr`avu, to su se mnogi pojednici nastojali osloboditi statusa raje i svrstati se u red vojni~ke klase. To je bilo te{ko ostvarivo jer se u na~elu smatralo da se nered u Carstvu mo`e izbje}i samo "ukoliko svako ostane u svojoj klasi", onako kako je upisan u slu`beni registar ili defter. Svako ko je htio dospjeti u vojni~ku klasu morao je dobiti posebnu povelju (berat), koja se rijetko izdavala. Ali kako je u osmanskom dru{tvu postojao "iznena|uju}i stepen vertikalne pokretljivosti", to brojni selja~ki sinovi nisu gubili nadu i ~esto su se borili kao dobrovoljci na granicama ili kao ratnici u sultanovim pohodima. Onoga koji se me|u njima istakne sultan je mogao nagraditi ukazom kojim bi dobio vojni~ki status. Kako je prelazak iz redova raje u vojni~ku klasu predstavljao kr{enje jednog od osnovnih principa dr`ave, to je Sulejman I Veli~anstveni ukinuo ranije datu povlasticu o osloba|anju od poreza onih pojedinaca koji su na taj na~in stupili u vojni~ku klasu. To je zna~ilo da je pristup vojni~koj klasi ostao rezerviran samo za potomke vojnika, dok je raja, po{to je kao proizvo|a~ 127

i poreski obveznik bila od su{tinskog zna~aja za dr`avu, morala ostati u statusu u kojem se zatekla. U ponovnom napu{tanju tog principa tokom XVII st. tada{nji su turski histori~ari vidjeli jedan od glavnih uzroka opadanja mo}i Osmanskog carstva. Najstariji poznati spomen muslimanske raje u Bosni nalazi se u kanun-nami Zvorni~kog sand`aka iz 1548. godine. Tu se izri~ito navodi da "u nekim selima stanuju muslimani raja". Mulimanska raja u Bosni je prakti~no od samog po~etka osmanske vladavine bila vrlo brojna, posebno u XVII i XVIII stolje}u. Tada je naziv raja upotrebljavan, bez obzira na vjeroispovijest, za sve seljake zemljoradnike i poreske obveznike. Tokom XVIII st. zao{travaju se klasne suprotnosti, koje se vremenom podudaraju sa vjerskim i etni~kim podjelama. U takvim okolnostima, izraz raja po~inje se sve vi{e koristiti samo za nemuslimane. Upravo u XVIII st. teret odbrane granica Carstva, u prvom redu same Bosne, pada na sve Bo{njake kao muslimane, pa ve}ina muslimanske raje dobija postepeno status slobodnih seljaka. Aktivno u~e{}e seljaka Bo{njaka u osmanskoj vojnoj slu`bi, posebno u odbrani Bosne, dovodi do njihovog osloba|anja od razli~itih materijalnih obaveza prema dr`avi. Du`nost odbrane Bosne u~vr{}uje i kod seljaka Bo{njaka svijest o njihovom posebnom polo`aju u Carstvu, za ~ije su dobro bezbroj puta `rtvovali `ivote i imetke. Polo`aj Bosne, kao zemlje na granici (}enaru) Osmanskog carstva, istovremeno je sna`no razvijao kod svih Bo{njaka osje}aj pripadnosti islamu, njegovoj politi~koj zajednici i civilizaciji. Uz punu svijest o geopoliti~koj va`nosti Bosne, narodni pjeva~ poru~uje sultanu: "Bosna ti je sorgu~ (perjanica) Carevine, / ako dadne{ Bosnu na }enaru, / oti}’ }e ti ravna Rumelija, / ode li ti ravna Rumelija, / Carigrada dugo gledat ne}e{!" Tako je u Bosni tokom vremena nastala i formirala se po sadr`aju i obliku jedna slo`ena, ali istovremeno jedinstvena muslimanska zajednica. Bo{nja~ka muslimanska zajednica, odnosno dru{tvo uobli~ilo se kao osoben vid zajednice, koju je u jednu cjelinu povezivala op}a privr`enost osmanskoj islamskoj dr`avi, ~ijim su posredstvom Bo{njaci postali muslimani i na taj na~in tijesno povezali svoju sudbinu sa tom dr`avom. Posredstvom islama, koji je predstavljao idejnu polugu Osmanskog carstva, Bo{njaci su usvojili jedinstvenu politi~ku ideologiju i ulazili u jedinstven kulturni krug. Na toj se osnovi formirao na tlu Bosanskog ejaleta bo{nja~ki narod, sa vlastitim interesima i stremljenjima. Bo{nja~ki je narod jo{ od srednjeg vijeka i po~etka osmanskog razdoblja bio klasno strukturiran. ^inili su ga spahije, duhovna inteligencija (ulema), gradski slojevi, slobodni i zavisni seljaci (raja). 128

Mada su svi oni u odnosu na nemuslimane imali isti, mo`e se re}i, povla{teni dru{tveni polo`aj, ipak nisu svi imali isti pravni i politi~ki polo`aj. To zna~i da nisu imali iste du`nosti niti istovjetan politi~ki uticaj i zna~aj. Sve spahije, zatim ~uvari tvr|ava (neferi) i janji~ari imali su na prvom mjestu vojnu du`nost. U samoj spahijskoj organizaciji najve}i su ugled i uticaj u`ivali zaimi ili begovi, bez obzira na polo`aj i du`nost koju su vr{ili (sand`ak-bezi, alajbezi, muteselimi i dr.). Me|u janji~arima to su bile njihove age i serdari, a po tvr|avama dizdari i kapetani. U redovima uleme ugledom i uticajem na prvom su mjestu bile kadije i muftije, zatim poznati muderisi, hatibi i vaizi. Svi su oni, kao prvaci bo{nja~kog dru{tva, ~inili njegov "politi~ki narod" u feudalnom smislu te rije~i. Kao takvi, oni dr`e gotovo sve poluge vlasti u kadilucima i nahijama, a radi odbrane svojih interesa spremni su pru`iti i oru`ani otpor centralnoj osmanskoj vlasti. [to se ti~e zanatlija i trgovaca po gradovima, a naro~ito Bo{njaka seljaka, oni su u ve}oj ili manjoj mjeri morali obavljati razli~ite li~ne slu`be te ispunjavati svoje poreske obaveze prema spahijama i kasnije ~ifluk–sahibijama. Bez obzira na ~injenicu {to su u~estvovali u odbrani granica Bosne, ovi slojevi stanovni{tva morali su pla}ati naro~iti porez – taksit, za izdr`avanje bosanskog vezira i drugih dr`avnih ~inovnika. Pored toga, od Karlova~kog mira (1699) bili su optere}eni novim, posebnim nametima radi ubrzane izgradnje tvr|ava po Bosni, u cilju njene djelotvorne odbrane. Uz sve to, jedan nezanemarljiv broj seljaka muslimana u Bosni ostaje jo{ vrlo dugo u polo`aju zavisnih seljaka ili raje. Tako je, prema austrougarskom popisu iz 1910, u Bosni i Hercegovini bilo jo{ preko {est hiljada bo{nja~kih porodica optere}enih razli~itim feudalnim i eksfeudalnim teretima.

129

Vojna organizacija

Osmanska oru`ana sila sastojala se od kopnene vojske i mornarice. Kopnena vojska se sastojala od "robova Porte" (kapikullar) i provincijskih snaga. Kapikulu–jedinice su zapravo ~inile stalnu staja}u sultanovu vojsku. U po~etku je ova vojska popunjavana zarobljenicima i pla}enicima, jednako muslimanima i nemuslimanima. Kasnije je, do prve polovine XVII st., prete`no bila sastavljena od mlade`i regrutirane kroz sistem dev{irme ("danka u krvi"). Bez obzira na ovu podjelu, osmanska oru`ana sila se u biti sastojala od feudalne i staja}e vojske, te pomo}nih vojnih redova. Do kraja XVI st. glavninu oru`ane sile Carstva ~inila je feudalna vojska, odnosno spahijska konjica. U`ivaoci timara bili su obavezni da li~no vr{e vojnu slu`bu i da opreme i u rat po{alju jedan broj vojnika. Broj tih naoru`anih i opremljenih ljudi (d`ebelija) koje je spahija bio obavezan dati zavisio je od visine dohotka koji mu je posjed donosio. U izuzetnim slu~ajevima, spahija je umjesto vojne slu`be mogao platiti odgovaraju}u naknadu u novcu. Timarlija je mogao u`ivati svoj posjed sve dotle dok je ispunjavao vojnu obavezu i dok nije izvr{io neko krivi~no djelo. Neposredni pretpostavljeni starje{ina svim spahijama konjanicima u jednom sand`aku bio je alajbeg, koga su oni izme|u sebe do`ivotno birali i davali mu bajrak i dobo{. Sljede}i po rangu zapovjednici u spahijskoj konjici bili su ~eriba{e ili suba{e, koji su u pravilu postavljani iz reda zaima. Pored spahijske konjice u provincijsku feudalnu vojsku ulazile su tako|er akind`ije (juri{na konjica). Akind`ije su u pravilu djelovale na granicama Carstva, a nastavljale su osmansku tradiciju gazija. Bili su oslobo|eni poreza, a akind`ijske starje{ine su dr`ale njihove nahije kao nasljedne timare. Akind`ije su kao vojni red raspu{teni po odluci velikog vezira Kod`a Sinan-pa{e, nakon {to su 1595. pretrpjeli te`ak poraz u Vla{koj. Njihovo mjesto i ulogu preuzele su delije (lahka konjica). Delije su uglavnom regrutirane od Bo{njaka, ali i od katolika i od pravoslavnih po Hrvatskoj i Srbiji, koji su u me|uvremenu primili islam. Staja}a se vojska sastojala od dva osnovna korpusa ili od`aka, janji~arskog i artiljerijskog. Janji~arski rod je nastao sredinom XIV st., a formalno je organiziran u korpus za vrijeme Murata I (1362–1389). Janji~ari (nova 130

vojska) su u po~etku bili regrutirani od ratnih zarobljenika, a kasnije kupljenjem kr{}anske djece putem dev{irme. Dev{irma (doslovno: sakupljanje, prikupljanje) u kasnijoj je kr{}anskoj, osobito pravoslavnoj epskoj tradiciji bila ozlogla{ena i oplakivana kao "danak u krvi". Bo{njaci, iako muslimani, bili su tako|er obuhva}eni obavezom dev{irme, samo {to su je oni smatrali svojom zna~ajnom povlasticom. Djeca za janji~arski od`ak kupljena su svake ~etvrte ili pete godine, odnosno po potrebi. Najobdarenija od ove djece su izdvajana i {kolovana za li~nu sultanovu pratnju i za razne druge slu`be na dvoru. Ve}ina ostalih novoregrutiranih dje~aka ili momaka (ad`ami-oglan) postajali su pripadnici staja}e pje{adijske vojske, odnosno janji~arskog reda. Janji~arski korpus se dijelio u manje jedinice, orte i buljuke (bölük). Jednom ortom zapovijedao je ~orbad`ija (doslovno: onaj koji dr`i kep~e, tj. kev~iju za ~orbu), a buljukom aga. Na ~elu cijelog korpusa stajao je kao zapovjednik janji~arski aga. Janji~arski korpus je dr`an svo vrijeme u ratnoj pripravnosti, uvijek spreman da u svakom ~asu stupi u akciju. Zato su janji~ari `ivjeli isklju~ivo u svojim kasarnama i do XVI st. nije im bilo dozvoljeno da se `ene. Janji~arski korpus u vrijeme Sulejmana I brojao je 12.000 ljudi. U svakom slu~aju, janji~ari nisu bili najve}a grupacija u osmanskoj vojsci, ali usljed svoje organizacije, obuke i discipline, te vje{tine u upotrebi koplja te luka i strijele, a kasnije i vatrenog oru`ja, predstavljali su najzna~ajniju borbenu snagu u Carstvu sve do pred kraj XVII stolje}a. U vrijeme mira janji~ari su odr`avali sigurnost na klju~nim ta~kama {irom Carstva. Slu`ili su kao pratnja i stra`a ~lanovima Carskog divana prilikom njegovog zasjedanja. U Istanbulu su jo{ slu`ili kao gradska policija i vatrograsci. Janji~ari su tako|er, u smjenama od po devet mjeseci, ~uvali glavne gradske kapije, bedeme i tvr|ave, te vr{ili policijsku slu`bu u velikim gradskim sredi{tima u unutra{njosti Carstva. U ratu su janji~ari, kao pje{aci, zauzimali tokom bitke sredi{nji polo`aj u osmanskoj borbenoj formaciji, izravno {tite}i sultana. Janji~ari su dobijali strog islamski vjerski odgoj. Svoje redovne mirnodopske poslove nisu obavljali petkom, prepu{taju}i to drugima, kako bi se sami mogli posvetiti vjerskim du`nostima. Janji~ari su bili tijesno povezani sa dervi{kim redom bekta{ija, pa su ponekad nazivani "bekta{i–vojskom". Bekta{ije su bile glavni u~itelji i savjetnici janji~arima u svim pitanjima vjerskog u~enja i prakse. Istovremeno, bekta{ije su slu`ile kao tabor–imami (vojni sve}enici) janji~arskih buljuka. Krajem XVII st. i slu`beno je janji~arskom od`aku pridodat jedan buljuk bekta{ija, ~ijeg je starje{inu imenovao vrhovni vo|a njihovog tarikata. 131

Janji~ari su u`ivali mnoge povlastice, a ve}i broj ih se uspeo do visokih polo`aja u osmanskoj upravnoj i vojnoj hijerarhiji. Upravo su oni bili prvi koji su u osmanskoj dr`avi otvoreno iskazali nezadovoljstvo svojim polo`ajem i ~injenicom da su svi pripadnici sredi{nje administrativne i vojne ustanove, bez obzira koje su mjesto u njenoj hijerarhiji zauzimali, smatrani robovima sultana, koji je u svojoj li~nosti sjedinjavao cjelokupnu dr`avnu i vjersku vlast. Pred janji~arskim nezadovoljstvom prvo je 1568. popustio Selim II, koji je bio prisiljen dodijeliti im "povlasticu da se njihovi sinovi upisiju u korpus". Time se javlja prva pukotina u sistemu i cjelokupnom konceptu janji~arske vojske, koja }e vremenom od nekada{njeg sto`era osmanske oru`ane sile i mo}i postati glavnim nosiocem nereda i bezvla{}a u Carstvu. To je posebno bio slu~aj u Bosni. Dev{irma je kao na~in regrutiranja janji~arskog podmlatka ukinuta 1637, odnosno sredinom XVII stolje}a. Od tada se pored carskih janji~ara (kapikulu) u sve ve}em broju javljaju po pojedinim pokrajinama, posebno u Bosni, doma}i janji~ari (yerlu kulu). Artiljerijski ili topd`ijski korpus (Topd`u od`ak) ustanovljen je sa pojavom baruta i vatrenog oru`ja u prvoj polovini XV st., za vrijeme Murata II (1421–1451). Masivnost i glomaznost prvog vatrenog oru`ja, kao {to su topovi i pu{ke sa vanjskim barutnim punjenjima, odlagali su i usporavali njegovu op}u upotrebu. Spahijska konjica se opirala novom oru`ju jer joj je ono ote`avalo njene brze pokrete tokom bitke. Nasuprot tome, janji~ari su je, kao pje{adija, smjesta i potpuno prihvatili. Pored toga, osnovan je poseban topd`ijski korpus, ~iji su pripadnici tako|er bili regrutirani iz reda ad`ami-oglana. U po~etku se ovaj korpus sastojao od svega 625 ljudi, ali 1457, u vrijeme Mehmeda II Fatiha, ve} je brojao 1.100 ljudi. Njegov nasljednik Bajezit II opremio je janji~are i sa kratkim ru~nim pu{kama, zvanim arkebuze. Osim toga, razvio je pokretno topni{tvo koje vi{e nije djelovalo samo za sebe, nego u vezi sa kretanjima cjelokupne vojske na odre|enom boji{tu. Topd`ijski od`ak je vremenom narastao na 5.000 ljudi. Kona~no, u osmansku staja}u vojsku bilo je uklju~eno i {est konji~kih buljuka. Nekad se ova dvorska konjica mije{a se provincijskom konjicom, mada je ona zapravo po svom statusu bila sasvim razli~ita. Prvo, njeni pripadnici rijetko su nazivani spahijama, kao pripadnici provincijske konjice, nego obi~no "buljuk ljudi". Pored toga, oni su bili stalno smje{teni u Istanbulu i u pravilu su umjesto timara dobijali plate. S obzirom na okolnost da su morali odr`avati konje i da je broj pripadnika korpusa stalno rastao, njihove su se kasarne sa {talama nalazile u okolini Istanbula, a kasnije i u drugim velikim gradovima. Krajem XVI st. korpus je brojao oko 6.000 ljudi, do kraja XVII st. njihov broj se popeo na 21.000, odnosno na preko 22.000 krajem XVIII stolje}a. Iz istih razloga kao i provincijska konjica, oni su 132

izbjegavali te{ke ru~ne pu{ke, koriste}i se radije strijelama, bode`ima, kopljima, sjekirama i drugim hladnim oru`jem. Pomo}ne vojne snage sastojale su se od razli~itih vojnika i jedinica, smje{tenih po tvr|avama, klancima i planinskim prevojima, te op}enito na raznim strate{ki va`nim ta~kama. Bilo je vi{e pomo}nih vojnih redova ~iji su pripadnici, u zamjenu za dobijenu zemlju ili osloba|anje od poreza, vr{ili vojnu obavezu kao pje{aci (yaye ili piyade), stra`ari (azapi), ~uvari tvr|ava, izvi|a~i, nosa~i municije i naoru`ani nomadi (juruci). Azapi su isto kao i janji~ari primali platu, ali su uglavnom bili regrutirani me|u anadolskim Turkmenima, a ne putem dev{irme. Odatle su azapi mogli da se `ene i da ostave slu`bu jednom od svojih mu{kih potomaka. Nakon ga{enja sistema dev{irme, svi muslimani mu{karci koji su `ivjeli u pograni~nim predjelima bili su podlo`ni regrutaciji u azapske jedinice. Godi{nje je na 20 do 30 ku}a uziman jedan od njihovih mladi}a da ispuni ovu obavezu, dok su ostali mjesto stra`arske slu`be snabdijevali datu azapsku jedinicu hranom. Sredinom XVI st. azapi su podijeljeni na tvr|avske (Kale azaplari) i priobalne pomorske stra`e (Deniz azaplari), koje su ostale u slu`bi sve do reformi sultana Mahmuda II, po~etkom XIX stolje}a. Poseban zna~aj imale su derbend`ije, me|u kojima je u XV i XVI st. bilo jednako muslimana i nemuslimana. Oni su ~uvali karavanske puteve, posebno kroz planinske tjesnace (derbent). Na takvim mjestima ~esto su gra|eni hanovi i karavan–saraji radi trgovaca i drugih putnika. Tu su derbend`ije ~esto boravile, pa se vremenom oko takvih objekata formiraju manja i ve}a stalna naselja, u Bosni op}enito poznata pod imenom "derventa". Sli~no feudalnoj vojsci, mnogi od ovih pomo}nih redova vremenom su izgubili svoj zna~aj, pa su ili ukidani ili su se, jedan po jedan, do kraja XVIII st. sami od sebe gasili. Osmanlije su od po~etka koristile kr{}ane za razne vojne i policijske slu`be, posebno u balkanskim zemljama. Dvije najpoznatije kr{}anske vojne organizacije bili su ve} spomenuti vojnuci i martolozi. Vojnuci su uglavnom bili carski konju{ari i sokolari. Kao naknadu za slu`bu dobijali su svoju "vojnu~ku" ba{tinu, koja je bila potpuno ili djelomi~no oslobo|ena od poreza. Vojnuci i martolozi su u pravilu nala`eni me|u vla{kim stanovni{tvom, a njihove su zajednice imale {iroku autonomiju. Ni`e vojnu~ke starje{ine (logatori) bili su kr{}ani, a vi{e – ~eriba{a ili vojnuk-beg – obi~no su bili muslimani. Naziv martoloz (gr~ki armatolos) odnosio se prvobitno na kr{}anske vojnike koji su jo{ pod bizantskom, srpskom i bugarskom vla{}u dr`ali male posjede. Oni su u{li u osmansku vojnu slu`bu u zamjenu za pravo da zadr`e svoje posjede u okviru timarskog sistema. Od druge polovine XV 133

st. martolozi su obavljali garnizonsku slu`bu u ve}ini osmanskih tvr|ava podignutih du` Dunava. Kao takvi, bili su na zlu glasu usljed ~etovanja po Hrvatskoj, Ugarskoj i [tajerskoj. Istovremeno, martolozi su prelazili preko granice i stupali u kr{}ansku slu`bu. Tamo su uvje`bavani i opremani za borbu protiv osmanskih martoloza. Vojne austrijske vlasti nastojale su da mortoloze bolje pla}aju od ostalih vojnika. Austrija je tako 1540. podmirivala tro{ak za izdr`avanje 800 mortoloza, a [tajerska je 1541. uzela 400 mortoloza u kraji{ku slu`bu koje su pla}ale varo{i i trgovi{ta. Nakon {to je Sulejman I Veli~anstveni pripojio Ugarsku svome carstvu, mnoge je martoloze koristio za popunu ljudstva na derbentima, pa su se nazivi derbend`ije i martolozi me|usobno zamjenjivali. Prisustvo kr{}ana u osmanskoj vojsci bila je jedna prelazna mjera, sra~unata na to da se osmanska vlast u novoosvojenim zemljama na Balkanu {to bezbolnije uspostavi i ukorijeni. Osim toga, kr{}anski pomo}ni vojni redovi u osmanskoj vojsci bili su u slu`bi velikih osvajanja u Podunavlju, posebno u vrijeme Sulejmana I Veli~anstvenog (1520–1566). Nakon toga, oni postepeno gube razlog postojanja. Kr{}ani spahije su prirodnom smr}u ili prihavatanjem islama nestali ve} krajem XV stolje}a. Ve}ina pomo}nih kr{}anskih vojnih redova potro{ila je svoj vijek trajanja do kraja XVI st., kada su uglavnom ukinuti i raspu{teni. S obzirom na kraji{ki karakter Bosne, u njoj se ve} po~etkom druge polovine XVI st. javljaju kapetanije, kao grani~ne vojno–teritorijalne jedinice. Ustanova kapetanluka (kapudanluk) u po~etku je kod Osmanlija bila vezana za vojne operacije na vodi, kako na moru tako i na plovnim rijekama, prije svega na Dunavu i Savi. Kapetani se spominju u ugarsko–hrvatskoj, odnosno habsbur{koj vojsci, bilo kao komadanti odre|enih vojnih formacija, bilo kao zapovjednici nekog utvr|enog grada ili odre|enog odbrambenog prostora. Zna se da su Biha} i Krupa na Uni jo{ prije osmanskog osvajanja imali svoje kapetane. Kada su doprle do Save i Une, Osmanlije su se upoznale sa ovom ustanovom, pa su sa svoje strane granice po~ele po pojedinim mjestima uspostavljati kapetanije. U prvo doba kapetanije su bile manji utvr|eni prostori du` bosanske granice prema habsbur{kim posjedima u Slavoniji i Hrvatskoj i mleta~kim u Dalmaciji. Od XVIII st. kapetanije se uspostavljaju i u unutra{njosti Bosne, obi~no du` glavnih puteva. U svakoj je kapetaniji postojao barem jedan tvrdi grad, te pokoja kula, utvr|eni ~ardak, a negdje i neka palanka. Vojskom u kapetaniji je zapovijedao kapetan. Kapetan i svi ni`i zapovjednici, te svi vojnici ili neferi postavljani su carskim beratima, uz redovnu platu. Vojska u kapetaniji se sastojala iz vi{e rodova, kao {to su konjanici (farisi), azapi, mustahfizi, pasvani (no}ni ~uvari), topd`ije, d`ebed`ije (oklopnici) i d`onulije (dobrovoljci). Sve te 134

slu`be, od kapetana pa do posljednjeg vojnika, bile su nasljedne i prelazile su po sistemu od`akluka, sa oca na sina, starijeg brata ili nekog drugog bli`eg ro|aka. Glavna du`nost posada u kapetanijama bila je da danono}no ~uvaju granicu od upada i prodora neprijatelja, a u unutra{njosti `ivote i imanja podanika od hajduka i razbojnika. Prva kapetanija uspostavljena u Bosni vjerovatno je bila Gradi{ka, ~iji se kapetan D`afer-beg, sin Kli{kog sand`aka Malko~-bega Karaosmanovi}a, spominje u jednom pismu pograni~nih austrijskih vlasti od 8. I 1558. godine. Osvajanjem Krupe i Biha}a, 1565. odnosno 1592, u njima su odmah postavljeni kapetani. Kapetanija u Gabeli prvi put se spominje 1591, a u Klisu 1596. godine. To su bile prve kapetanije na podru~ju Bosanskog ejaleta. Tokom XVII st. radi odbrane tog ejaleta uspostavljen je cijeli niz kapetanija na prostoru od Gradi{ke na Savi do Novog u Boki Kotorskoj. Kako je Bosanski ejalet sve do Be~kog rata obuhvatao znatne dijelove Slavonije, Like, Dalmacije i Boke, to su kapetanije postojale u tada{njim pograni~nim gradovima ejaleta, kao {to su bili Osijek, Virovitica, Jasenovac, Udbina, Obrovac, Zemunik i Islam kod Zadra, Nadin, Skradin, Imotski, Knin i Herceg–Novi. Poslije Karlova~kog mira (1699) u Bosni je ostalo svega 12 kapetanija. Tokom XVIII st., uglavnom do austro–turskog rata (1737–1739), ustrojeno je 28 novih kapetanija. U vrijeme velikih nemira i buna u Bosni sredinom XVIII st. u jednoj bujruldiji (naredbi) bosanskog valije Had`i Muhamed-pa{e, od 12. XII 1753, spominje se i nabraja 36 kapetanija. Tu se ne spominju kapetanije Tuzla, D`isri–Tara i Hutovo. Tuzla se ne spominje jer je njen tada{nji kapetan pristajao uz pobunjenike. Posljednja kapetanija uspostavljena je u Hutovu 1802. godine. Prema popisu iz 1829. {est godina prije njihovog kona~nog ukidanja u Bosni je postojalo ukupno 39 kapetanija. To su bile: biha}ka (Biha}), ostro`a~ka (Ostro`ac), krupska (Krupa), novska (Novi), pridorska (Prijedor), kamengradska (Stari Majdan) dubi~ka (Dubica), gradi{ka (Bos. Gradi{ka ili Berbir), kozara~ka (Kozarac), banjalu~ka (Banja Luka), d`isri–sanska (Sanski Most), koba{ka (Koba{), jaja~ka (Jajce), vrandu~ka (Derventa), maglajska (Maglaj), dobojska (Doboj), te{anjska (Te{anj), staroostrovi~ka (Kulen–Vakuf), petrova~ka (Petrovac), klju~ka (Klju~ na Sani), kupre{ka (Kupres), glamo~ka (Glamo~), livanjska (Livno), seddid`edidska (Duvno), ljubu{ka (Ljubu{ki), mostarska (Mostar), po~iteljska (Po~itelj), vido{ka (Stolac), klju~ka (Klju~ kod Gacka), trebinjska (Trebinje), klobu~ka (Klobuk), onogo{tska (Nik{i}), hutovska (Hutovo), kola{inska (Kola{in), d`isri–tarska (negdje na Tari), zvorni~ka (Zvornik), tuzlanska (Tuzla) i grada~a~ka (Grada~ac). Teritorijalno je najprostranija bila Grada~a~ka kapetanija, koja se uz to isticala svojim ure|enjem i bogatstvom. Odmah poslije Karlova~kog mira 135

(1699) u Grada~cu je uspostavljen agaluk, iz kojeg se brzo razvila prostrana kapetanija. U Grada~cu je u vrijeme Karlova~kog mira bila stra`a od 20 azapa. Njihov zapovjednik, Bajram-aga, sin Ibrahimov, postavljen je beratom od 16. IV 1701. za opunomo}enog komesara pri novom razgrani~enju sa Austrijom. Po{to je taj posao uspje{no i pouzdano obavio, Bajram-aga se 10. IV 1702, izjavom pred sarajevskim kadijom Sabitom Alaudinom i u prisustvu divanskog ~au{a Abdul Kadira, kao izaslanika bosanskog vezira Halil-pa{e, primio ~asti agaluka novoustrojenim d`ematom od 50 konjanika, sa ukupnom dnevnom platom od 602 ak~e. Bajram-aga se obavezao da }e ~uvati novouspostavljenu granicu sa Austrijom na Savi. Agaluk u Grada~cu je ubrzo prerastao u kapetaniju. Pored Grada~ca, na prostoru ove kapetanije postojale su jo{ dvije tvr|ave, Srebrenik i Soko, te jedna kula u Bijeloj na Tinji. U Grada~cu je pored tvr|ave postojala jo{ jedna kula, te utvr|eni ~ardak osam kilometara sjeverno od grada. Grada~a~ki kapetani, Grada{~evi}i, posebno Osman, Murat i Husein ("Zmaj od Bosne") poklanjali su veliku pa`nju izgradnji svoga grada, podizanjem ve}eg broja javnih, vjersko–prosvjetnih i privrednih zdanja. Stari dio grada je svoj kona~ni izgled i urbanu siluetu dobio u razdoblju od 1756. do 1820. godine. Kako je Grada~ac pripadao gra~ani~kom kadiluku, to je Murat-kapetan podigao u Gra~anici medresu i dvije javne ~esme. U uskoj vezi sa historijom kapetanija i kapetana u Bosni je ustanova "vilajetskih ajana" (uglednih ljudi). Tokom druge polovine XVIII st. u~vrstila se u Bosni ustanova ajanluka, kao novog oblika vr{enja funkcija lokalne uprave u osmanskoj dr`avi. Ve} od polovine XVIII st. javlja se u svakom kadiluku po jedan ajan koji svojim ugledom postepeno potiskuje dotada{nje nosioce vlasti. Ajani u po~etku zapravo preuzimaju nove poslove koji nisu spadali u nadle`nost ni jednog od dotada{njih vojno–upravnih organa. Tako ajani, zajedno sa kadijama, vr{e razrez novih op}edr`avnih nameta na stanovni{tvo, organiziraju gonjenje hajduka i suzbijanje nemira, preuzimaju brigu o prenosu po{te od Carigrada do pojedinih pokrajina i kadiluka, nadziru i maksimiraju cijene hrani, mobiliziraju muslimansko stanovni{tvo sposobno za no{enje oru`ja te predvode vojsku u raznim ratovima i pohodima. Ajani su u po~etku birani, a ponegdje su i predstavnici kr{}anskog milleta (uglavnom sve}enici) u~estvovali u njihovom izboru. Ovaj obi~aj biranja ubrzo je prestao, po{to je funkcija ajana pru`ala velike mogu}nosti njenim nosiocima za li~no boga}enje putem raznih zloupotreba vlasti. Odatle pojedinci iz gornjih slojeva bo{nja~kog dru{tva vode prave male ratove da bi se domogli polo`aja ajana. Vremenom ajani, regrutirani uglavnom iz najuglednijih begovskih porodica, postaju nosioci cjelokupne vojno–politi~ke vlasti na podru~ju jednog kadiluka. U ve}ini kadiluka gdje su postojale 136

kapetanije funkciju ajana preuzeli su kapetani. Tako je do{lo do spoja ajanske kao upravne i kapetanske kao vojne funkcije u jednoj li~nosti, odnosno nasljednim putem u jednoj porodici. Ova ~injenica dovodi do sna`nog ja~anja privrednih i politi~kih pozicija svih bosanskih kapetana. Oni su svoj polo`aj odr`avali, bez obzira na povremene sukobe, me|usobnom ravnote`om i stale{kom solidarno{}u, posebno u odnosu na centralnu vlast. Tako su bosanski ajani 1730. uputili mahzar (predstavku) sultanu protiv uzurpatora mostarske kapetanije, nekog Hasana, koji je preoteo silom tu kapetaniju njenom zakonskom u`ivaocu, Ahmed-begu Vu~jakovi}u. Mahzar je usvojen, a uzurpator je sultanskom naredbom odstranjen pa je kapetanska funkcija vra}ena njenom legalnom nosiocu. Strani posmatra~i u Bosni primijetili su po~etkom XIX st. da su bosanski ajani, kao neosporni gospodari u kadilucima, u~inili od bosanskog pa{aluka jednu svoju osobenu konfederaciju. Ajanski su se interesi dugo vremena podudarali sa politikom i ciljevima centralnih osmanskih vlasti. Zajedni~ki je interes, prije svega, bila odbrana granica osmanske dr`ave, odnosno Bosne, koju su ajani istovremeno branili kao vlastitu domovinu, ali i svoj povla{teni dru{tveno–ekonomski i politi~ki polo`aj. Ta su se me|usobna sloga i razumijevanje sa centralnim vlastima institiucionalno izra`avali kroz tzv. ajansko vije}e, odnosno povremena savjetovanja vezira sa bosanskim ajanima. Sa po~etkom reformnog projekta sultana Mahmuda II 1808. neosporno se gospodstvo bosanskih ajana, odnosno kapetana i njihova samovolja po kadilucima nisu vi{e mogli dovesti u sklad sa `eljama i naporima centralne vlasti da vojno–administrativnim reformama osigura svoj autoritet u svim dijelovima Carstva. Tako je me|usobni sukob postao neizbje`an i rezultirao je bunom bosanskih ajana pod vo|stvom Husein-kapetana Grada{~evi}a.

137

Proces prihvatanja islama u Bosni

Prihvatanje islama od najve}eg dijela bosanskog stanovni{tva i asimiliranje islamske civilizacije na tlu Bosne predstavlja najizrazitiju i najzna~ajniju pojavu i crtu njene moderne povijesti. Islam, skupa sa srednjovjekovnom bosanskom herezom, koja mu je prethodila, ~ini duhovnu vertikalu Bosne i Bo{njaka i njihovu bitnu povijesnu odrednicu. Historijska nauka nije ni do danas ovaj fenomen uspjela sustavno razjasniti. Njemu se pristupa, sli~no kao fenomenu Crkve bosanske i bosanskih krstjana, sa puno emocija i strasti, ali i sa brojnim predrasudama, sve do otvorenog krivotvorenja prirode i karaktera etni~ke i vjerske strukture Bosne prije i u toku procesa {irenja islama. Vrlo je danas ra{ireno popularno bo{nja~ko mi{ljenje i uvjerenje da su bosanski muslimani "ogromnom ve}inom potomci starih bogomila bosanskih, koji su sa~injavali ve}inu ili masu naroda bosanskoga za doba narodne dr`ave". Po tom shvatanju, usljed stalnih napada katolicizma i pravoslavlja na pripadnike Crkve bosanske, prihvati{e ovi islam i tako se "u~vrsti{e pomo}u ove uzvi{ene vjere sa tvrdim bedemima od navale obiju crkava." ^in prihvatanja islama po tome se mi{ljenju desio u jedan mah i masovno, odmah po padu Jajca, u junu 1463, jo{ dok je sultan Fatih boravio u Bosni. Padom Jajca, kao stolnog grada Kraljevine, nastupio je navodno "~as islamizacije". Po tom predanju, 36.000 bogumilskih porodica pohrlilo je pod Jajce da se pokloni sultanu Mehmedu II Fatihu. Oni su tu svi zajedno i odjednom prihvatili islam i tako postali muslimani. Tu se odmah trideset hiljada za vojsku sposobnih Bo{njaka zaklelo sultanu "na njegovu zastavu kao janji~ari". Stariji histori~ari i drugi pisci dr`e da je ova tradicija vjerodostojna. Oni se pri tome pozivaju na tzv. Janji~arski kanun ili zakon, odnosno na jedan njegov prepis, koji je 1724. sa~inio u Istanbulu neki Mustafa ^elebi. Tu se na prvom mjestu isti~e da je Bosna izuzetak u odnosu na sve ostale pokrajine Carstva, kada je u pitanju kupljenje djece za janji~arski od`ak. Dok je u ostalim pokrajinama praksa i zakon uzimati samo kr{}ansku djecu u ad`ami–oglane, dotle je u Bosni "zakonom odre|eno da se samo uzimaju muslimanski sinovi i primaju odmah u carske saraje i ba{~e". Bo{njaci su 138

stekli ovo povjerenje i povlasticu jo{ dok je sultan Fatih "osvajao Bosnu", tako {to se "ve}ina naroda poklonila njegovoj sili i odmah pre{la na islam". Kad je vidio da svi "najedanput (bir ugurden) primi{e islam", sultan im re~e da oni nisu "hr|av narod". Na to im je jo{ dodao da mogu od njega tra`iti {ta `ele. Bo{njaci mu na to odgovore da mole da se i njihova djeca uzimaju u ad`ami–oglane. Njihovoj je molbi udovoljeno i od tada je "zakonom zajam~eno" da se "muslimanska djeca iz Bosne, bila obrezana ili neobrezana, bez joklame (pregleda) moraju primati u saraje". U prilog Janji~arskom zakonu, odnosno tvrdnji da je islam u Bosni odmah i odjedanput prihva}en od velikog dijela stanovni{tva, u literaturi se ~esto navode i drugi izvori koji govore kako je sultan Fatih iz Bosne odveo mnogo roblja. Tako turski ljetopisac i histori~ar Dursun-beg, koji je pratio Fatiha prilikom pohoda na Bosnu, pi{e da se doma}i svijet u pojedinim nahijama sklonio po te`e pristupa~nim mjestima i prirodnim utvrdama, odakle Osmanlije "toliko roblje povedo{e" da to ne bi "kadar bio popisati ni najvje{tiji pisar". Dursun-beg dalje pi{e da je nakon zauze}a Jajca "pobjedonosni sultan" naredio da se iz grada izvedu svi zarobljenici, "kojih je bilo bezbroj mnogo". Neke od njih sultan je ispoklanjao svojim vojskovo|ama i spahijama, a drugima je dopustio da "ostanu u gradu". Sli~no je 1601. pisao i Mauro Orbini u svom Kraljevstvu Slavena, tj. da je Mehmed II iz Bosne "gotovo ve}inu plemstva odveo u Aziju u ropstvo". Ni Dursun-beg, kao neposredni svjedok i u~esnik doga|aja, niti Orbini ne znaju ni{ta o masovnom prihvatanju islama pod Jajcem 1463. godine. Savremeni poljski hroni~ar Jan Dlugosz zabilje`io je da je sultan Fatih prilikom osvajanja Bosne "do 100.000 osoba oba pola odveo u ropstvo, od kojih je 30.000 sna`nih mladi}a uvrstio u jani~are". Apostolski vizitator, Albanac Petar Masarechi pisao je 1624. o masovnom prihvatanju islama od strane silom pokatoli~enih bosanskih krstjana. Masarechi vjeruje da je do toga do{lo zato {to su se mnogi "sje}ali krivovjerja i usljed toga bili slabi u vjeri, pa su prilikom dolaska Turaka u Bosnu lahko prelazili na islam da sa~uvaju svoju slobodu". Teorija o Janji~arskom zakonu, odnosno o naglom i jednokratnom prihvatanju islama od strane velikog broja Bo{njaka te{ko da mo`e izdr`ati historijsku kritiku. To je mi{ljenje bez stvarnih dokaza, a osim toga i bez osje}anja i smisla za dinamiku historijskih zbivanja. Prihvatanje islama u Bosni bilo je jedan proces ~ija se postepenost i dinamika mogu pratiti prije svega na osnovu osmanskih deftera, ~ijem se prou~avanju u Bosni pristupilo tek poslije 1945. godine. Pored toga, mno{tvo podataka o tom procesu pru`aju i izvje{taji, u pravilu dobro obavije{tenih, papskih vizitatora. Ovi primarni izvori pokazuju 139

da je proces prihvatanja islama u Bosni trajao 250 godina. U XV odnosno do po~etka XVI st. taj je proces tekao prili~no sporo i ne bez oscilacija, zastoja i retorzija. Prihvatanje islama se intenzivira tokom XVI st., posebno nakon Moha~ke bitke 1526, {to se kao proces nastavlja kroz cijelo XVII stolje}e. Proces prihvatanja islama je prakti~no trajao sve do posljednja dva desetlje}a pred austro–ugarsku okupaciju, samo {to u XVIII i XIX st. nije imao tako dramati~an tok kao u prvih 150–200 godina osmanske vladavine. Jednom rije~ju, sama priroda historijskih procesa, pogotovo tako slo`enog kao {to je prihvatanje islama, u jednoj zemlji burnih vjerskih previranja, kakva je ve} stolje}ima prije pojave islama na njenom tlu bila Bosna, dovodi u pitanje vjerodostojnost Janji~arskog zakona. Autori koji smatraju da ovaj zakon sadr`i vjerodostojan model prihvatanja islama u Bosni, kao ~ina koji se desio u jedan mah i masovno, pozivaju se na njegov rukopis, koji je, kako je naprijed navedeno, nastao 1724, {to zna~i 250 godina poslije doga|aja o kojima govori. Kroz tih 250 godina brojna predanja i mitovi su se prepleli sa stvarnim doga|ajima. Sam tekst Janji~arskog zakona svjedo~i da je pisan iz odre|enog historijskog iskustva i perspektive, uz oslonac na usmenu tradiciju nastalu u me|uvremenu. U posljednjim re~enicama rukopisa Janji~arskog zakona se ka`e da su "muslimanska djeca iz Bosne", odgajana u carskom saraju, kao pametna i darovita "ve}inom do{la do najve}ih ~asti u dr`avi". Jasno je da se ovakva tvrdnja nije mogla izre}i 1463. kada je Janji~arski zakon navodno progla{en, nego tek iz perspektive i iskustva od preko dva stolje}a, tokom kojih su mnogi Bo{njaci napravili vrlo uspje{nu karijeru u osmanskoj dr`avnoj i vojnoj hijerarhiji. Broj od preko 30.000, ili po nekim autorima preko 36.000 ljudi, okupljenih pod Jajcem po~etkom juna 1463, sasvim je nestvaran i nepojmljiv. Pitanje je kako bi se toliki broj ljudi tu prehranio, kada se je, kako je naprijed ve} navedeno, sam sultan Fatih povukao sa vojskom u unutra{njost Carstva, odmah po zauze}u Jajca, upravo usljed nedostatka hrane za ljude i stoku. Isto je i sa brojem od navodno 30.000 dobrovoljno regrutiranih vojnika u samo jednom danu. Ako se taj broj uporedi sa ~injenicom da je cijeli janji~arski korpus u Fatihovo doba brojao oko 8.000 ljudi, a u doba Sulejmana Veli~anstvenog oko 12.000, onda se vidi da se tu, u najmanju ruku, radi o proizvoljnom pretjerivanju. Brojnost pokupljenog i odvedenog roblja iz zemlje nije nikakav dokaz o ranom masovnom prihvatanju islama u Bosni. To je roblje slu`ilo za demografsku obnovu Carigrada, a ne za islamiziranje osvojene zemlje. Carigrad je ve} u V st. imao oko milion stanovnika. Gradski atar koji su opasivale dvostruke visoke zidine, ukupne du`ine oko 45 km, bio je ~ak ve}i nego 140

{to je toliko stanovni{tvo zahtijevalo. Od latinskog osvajanja 1204. stanovni{tvo grada je stalno opadalo, tako da je 1437. u gradu bilo svega oko 40.000 du{a. Ra~una se da je 1453. u Carigradu bilo svega oko 50.000 stanovnika, uklju~uju}i tu i izbjeglice iz okolnih bizantskih mjesta. Savremenici su zabilje`ili da je grad bio toliko opustio da su se unutar zidina, umjesto nekada{njih stambenih zgrada i ku}a, prostirali vo}njaci i veliki vinogradi, osobito uz manastire. Unutar zidina nekad velikog i jedinstvenog metropolisa, nalazio se zapravo ve}i broj raznih zbijenih gradova i sela, me|usobno odijeljenih prostranim poljoprivrednim zemlji{tem. Sultan Mehmed II u{ao je 29. V 1453. na ~elu svojih odreda u jedan prakti~no pust grad. Me|u malim brojem onih koji su u Carigradu ostali nakon njegovog pada, bili su Jevreji u ~etvrti Balat, na kraju zaljeva Zlatni rog. Ostali stanovnici koji su pre`ivjeli osvajanje ve}inom su pobjegli iz grada. Da bi obnovio opustjeli grad sultan Fatih je odredio da se iz svakog ve}eg osvojenog grada tre}ina stanovni{tva odvede u Carigrad i tamo stalno nastani. Zahvaljuju}i takvoj demografskoj politici i obnovi grada, u Carigradu je krajem vladavine sultana Mehmeda II Fatiha ve} bilo 16.324 doma}instva. Ako se uzme da se, po konzervativnom prora~unu, jedno doma}instvo u prosjeku sastojalo od pet ~lanova, onda to zna~i da je grad tada imao oko 100.000 stanovnika. Od toga su otprilike polovinu ~inili muslimani, jednu ~etvrtinu pravoslavni Grci, a ostalo etni~ki razli~iti Evropljani, zatim Jevreji, Ermeni i Cigani. Sultan Mehmed II je na taj na~in u raznim dijelovima Carigrada izme|u 1459. i 1475. naselio stanovnike iz Amasre, Stare i Nove Fokeje, Trapezunta, Korinta i Argosa, Karamanije, Eubeje i Kafe. Prema rije~ima jednog savremenika, J. M. Angiolelloa, za "kratko vrijeme novi stanovnici su sebi izgradili prekrasne domove i crkve". Takva demografska politika se zadr`ala izgleda i u doba Sulejmana I Veli~anstvenog. Sultan Sulejman je nakon zauze}a Beograda, tada najju`nije ugarske varo{i i tvr|ave, 28/29. VIII 1521, jedan dio zarobljenika, uglavnom Srba, koji su uz Ugare ~inili ve}inu mje{ovite kr{}anske posade grada, poslao u Carigrad. Oni su naseljeni u jednoj mahali u jugozapadnom dijelu Carigrada, u blizini Beogradske kapije (Belgratkapi). Ovi naseljenici iz Beograda podigli su jednu {umu o okolici grada koja se i danas zove Beogradska {uma (Belgratorman). Doseljenici iz Beograda su se, kao i ve}ina ostalih ratnih zarobljenika razli~itog jezika i etniciteta koji su prije njih naseljeni u Carigrad, vremenom asimilirali i i{~ezli me|u etni~kim Turcima, a vjerovatno dijelom i me|u Grcima. Popularno uvjerenje da su pripadnici Crkve bosanske listom pohrlili da prihvate islam ne odgovara dru{tvenoj zbilji Bosne u prvim decenijama osmanske vladavine. Prije osmanskog osvajanja na tlu Bosne su postojale 141

i borile se za opstanak i prevlast tri crkve. Sve do posljednje decenije postojanja bosanskog kraljevstva dr`avna politika nije ni jednu od njih posebno podr`avala. Tek 1450. kralj Stjepan Toma{ je stao na stranu katoli~ke crkve i po~eo odobravati i podr`avati progon bosanskih krstjana i njihovo nasilno pokatoli~avanje. Odatle se ~esto misli da su mnogi nasilno pokatoli~eni krstjani izdali zemlju 1463, bez otpora predali tvrde gradove Osmanlijama i otvoreno stali na njihovu stranu. Bilo je slu~ajeva predaje gradova i prelaska na stranu Osmanlija, ali je bijeg iz Bosne, ne samo katolika nego i bosanskih krstjana, bio znatno ~e{}a pojava. Me|u bjeguncima je bilo najvi{e pripadnika sitne vlastele. Naj~e{}e su bje`ali u Dalmaciju i Italiju, gdje su se kao nekada{nji heretici brzo stopili sa katolicima. Bje`alo je dijelom i pravoslavno stanovni{tvo iz Huma u susjedne zemlje. Oni pripadnici Crkve bosanske koji su ostali u zemlji i ve} 1463. prihvatili islam pokazali su neka kolebanja u pogledu svojih vjerskih uvjerenja. Tako se ve} iste 1463. oko 400 ja~ih "doma}ih Turaka" odmah pridru`ilo ugarskom kralju Matiji Korvinu prilikom njegovog pohoda i osvajanja Jajca. O iznevjeravanju islama i izdaji dobrog dijela bo{nja~ke posade u Jajcu tom prilikom, svjedo~i i Konstantin Janji~ar, koji je kako je ve} naprijed spomenuto, predao kralju Matiji tvr|avu Zve~aj. On pi{e da su Bo{njaci koji su se "predali Turcima" i "s Turcima bili u gradu i varo{i" silom zauzeli jednu gradsku kulu na koju je bio podignut osmanski bajrak, koji su odmah bacili "i po~eli tu}i Turke". Kad su to Ugari vidjeli "odmah su `ivo doletjeli" i "iz te kule po~eli prodirati u varo{", sve dok je nisu potpuno osvojili. Mada zauzet ratom u Moreji, sultan Fatih je odmah poku{ao povratiti Jajce, koje je sa 30.000 vojnika bezuspje{no opsjedao. Vide}i da grad ne mo`e brzo osvojiti, digao je opsadu. Prilikom opsade zarobljeno je 200 branitelja grada, uglavnom nekada{njih bosanskih krstjana, koje je sultan poveo u Carigrad i ondje ih kao kaznu za izdajstvo pogubio. Na to izvjesno vjersko kolebanje nekada{njih bosanskih krstjana ukazuje i jedan sid`il iz 1465. godine. Tu se ka`e da je sultan Fatih u selima oko Jajca "podijelio i ostavio u vlasni{tvo zemlje" onim "patarenima koji su pre{li na islam". Kako su "isti patareni iznevjerili islam i opet pre{li na kr{}anstvo" kada je kralj Matija osvojio Jajce, to je sultan kada je ponovno do{ao u oblast oko Jajca "te nevjerne patarene" li{io vlasni{tva nad zemljom i protjerao ih u Anadoliju. Muslimansko stanovni{tvo u Bosni je po vlastitom zahtjevu bilo obuhva}eno obavezama davanja hiljadu djece za janji~arski podmladak, ali ne prije XVI stolje}a. Prvi takav slu~aj desio se tek 1515. godine. Tokom XVI st. to je ponovljeno vi{e puta. Muslimanska djeca iz Bosne uzimana su uglavnom u dvorsku, a rje|e u vojnu slu`bu. Pored Bo{njaka, povlasticu 142

da daju djecu u ad`ami–oglane imali su jo{ jedino albanski muslimani i pripadnici kavkaskog plemena Abaza. Takva djeca i momci se u dokumentima ~esto spominju kao "sunetli oglan". Za bo{nja~ku djecu se pored toga koristio termin "potur oglan". Sigurno da su muslimani u Bosni i drugdje, nastoje}i da se dev{irmom obuhvate i njihova djeca, o~ekivali odre|ene pogodnosti i prednosti, ne samo za te mladi}e nego i za sebe, ina~e njihov postupak ne bi imao smisla. U praksi su muslimanska djeca iz Bosne uzimana u ad`ami–oglane samo ako to njihovi roditelji i oni sami uistinu `ele. Osmanska dr`ava nije vodila nikakvu slu`benu politiku prevo|enja nemuslimana u islam. Prozelitizam i misionarstvo su strani islamu. U tom smislu u osmanskoj dr`avi nije vo|ena nikakva organizirana vjerska propaganda u kojoj bi u~estvovali pripadnici uleme. Kao u~eni i vjerski obrazovani ljudi, oni su po~injali djelovati tek po{to bi se stanovni{tvo na odre|enom podru~ju priznalo muslimanima. Tek tada se javljala potreba da se ovi novi muslimani podu~e u vjeri, {to je bio zadatak uleme. Ko je htio dobrovoljno je primao islam, a nad onima koji su ostali u svojoj vjeri nije vr{eno nikakvo nasilje niti utjerivanje u novu vjeru. Naprotiv, njima je bila zajam~ena vjerska sloboda, ukoliko pla}aju d`izju, odnosno hara~. Me|u prvim aktima koje je sultan Fatih donio po osvajanju Carigrada bila je sve~ana povelja o postavljanju Genadija II za patrijarha pravoslavne crkve. Pored toga, sultan je odmah imenovao i haham-ba{u (nadrabina), kao vjerskog poglavara cjelokupne jevrejske zajednice u Carstvu. Obojica su imali sjedi{te u Carigradu, kao prijestolnici Carstva. Nakon osvajanja Bosne, sultan je, kako je ve} istaknuto, posebnom poveljom (ahdnamom) zajam~io franjevcima slobodu vjerskog rada, a time i slobodu vjeroispovijesti katolicima u Bosni. Ovaj akt sultana Fatiha ustvari je omogu}io katoli~koj crkvi i njenim sljedbenicima da opstanu u Bosni. Franjevci su prije dolaska Osmanlija imali u Bosni, uklju~uju}i tu i Hercegovu zemlju, ukupno 39 samostana. Mnogi se od njih ne spominju u ranim osmanskim defterima jer su tokom ~estih ratovanja sru{eni i o{te}eni, ili su ih njihovi redovnici jednostavno napustili. Neki od tih franjeva~kih samostana, kao u Fo~i, Jajcu, Zvorniku, Srebrenici i Biha}u, pretvoreni su u d`amije. Jedan general franjeva~kog reda na{ao je u Bosni 1508. deset franjeva~kih samostana. S druge strane, mada se Srpska patrijar{ija u Pe}i ugasila skoro istovremeno sa nestankom srpske dr`ave na tom prostoru, nije nestalo Srpske crkve, ~iji su episkopi do{li pod jurisdikciju autokefalne Ohridske arhiepiskopije, u kojoj je vode}a mjesta uglavnom dr`alo gr~ko sve}enstvo. Ohridska arhiepiskopija je uglavnom po{tivala ono {to je ostalo od srpskog crkvenog 143

naslije|a, kako bi tim oja~ala svoje pozicije prema Carigradskoj patrijar{iji. Srpska crkva je nastavila djelovanje me|u svojim pripadnicima, uz jednovremena nastojanja da se obnovi njena autokefalnost, odnosno nezavisnost prema Ohridskoj arhiepiskopiji. Autokefalnost Srpske pravoslavne crkve obnovljena je 1557. uspostavljanjem Pe}ke patrijar{ije. Toj odluci sultan Sulejmana I Veli~anstvenog doprinijela je ~injenica da su Srbi, kao pripadnici pomo}nih vojnih redova, imali zna~ajnu ulogu prilikom osmanskih ratovanja i osvajanja u Podunavlju. Posebnu ulogu odigrali su Srbi prilikom osvajanja Banata 1551–52. Oni ne samo da su bili uklju~eni u veliku vojsku Sulejmana Veli~anstvenog nego su, kao ~lanovi gradskih posada u ugarskim tvr|avama po Banatu, svojom predajom ustvari omogu}ili Osmanlijama da brzo osvoje tu zemlju. Pe}ka patrijar{ija je imala preko 40 mitropolita i episkopa. Ona je pod svojom crkvenom jurisdikcijom dr`ala dio sjeverne Makedonije i isto~ne Bugarske, zatim Srbiju, Crnu Goru sa Zetskim primorjem, Srijem, Banat, Ba~ku i Bosnu, te naselja Srba u Hrvatskoj, Dalmaciji i Ugarskoj. Pe}ka patrijar{ija, odnosno Srpska crkva je imala feudalni status i organizaciju, sa brojnim feudalnim povlasticama. Bila je najve}i hri{}anski i op}enito jedan od najkrupnijih feudalnih zemljoposjednika u balkanskim pokrajinama Osmanskog carstva. Jo{ prije obnove Pe}ke patrijar{ije Srpska crkva je slobodno djelovala, a pojedinim manastirima dodjeljivani su zemlji{ni posjedi kao timari. Na toj materijalnoj osnovi pojedine crkve i manastiri nabavljaju i {tamparije radi {irenja liturgijskih knjiga. Prva {tamparija nabavljena je u Veneciji 1519. i prenijeta je u Gora`de, u crkvu. Sv. \or|a, koju je 1446. podigao herceg Stjepan Kosa~a. [tamparija je tu radila do 1523. godine. Kasnije su pri ve}em broju manastira radile manje {tamparije. U Bosni je, uprkos zakonskih smetnji, podignuto vi{e srpsko–pravoslavnih manastira, posebno u Zvorni~kom sand`aku. Tako se u jednom defteru iz 1548. spominje manastir Papra}a u nahiji Bira~. Ne{to kasnije spominju se manastiri Tamna kod Teo~aka, Ozren, Lomnica kod [ekovi}a, Vozu}a i Gostovi} na Krivaji i dr. Novi manastiri su ~esto podizani i na ru{evinama nekada{njih franjeva~kih samostana. Uz podizanje novih, obnovljeni su i ponovno oslikani freskama i stari, o{te}eni i padu skloni hramovi. Pe}ka patrijar{ija je od seobe, zapravo od povla~enja oko 30.000 Srba 1690. sa austrijskom vojskom u zemlje preko Save i Dunava, pod vo|stvom patrijarha Arsenija III ^arnojevi}a, sve vi{e zapadala u politi~ke i finansijske te{ko}e. Uporedo s tim, rastao je pritisak Carigradske patrijar{ije na dr`avu da se patrijar{ijska stolica u Pe}i povjeri nekom od gr~kih crkvenih velikodostojnika. Pe}ki patrijarsi su se sve ~e{}e nelojalno dr`ali prema 144

osmanskim vlastima, posebno u ratu 1737–39, a 1765. se otkrilo da patrijar{ija duguje ogromnu sumu novca bogatom carigradskom Grku \or|u Spatarisu, koji je pod optu`bom za izdaju osu|en i obje{en, a imovina mu konfiscirana u korist dr`ave. Dug je trebalo platiti dr`avi, a blagajna Patrijar{ije u Pe}i bila je prazna. Carigradski patrijarh Samuil Hanceris se ponudio da izmiri te dugove, uz uslov da se Pe}ka patrijar{ija stavi pod njegovu jurisdikciju. Fermanom sultana Mustafe III 11. IX 1766. ukinuta je Pe}ka patrijar{ija, a sve njene eparhije do{le su pod izravnu vlast carigradskog patrijarha. O {irini autonomnih prava i feudalnih povlastica koje su Pe}ka patrijar{ija, odnosno Srpska crkva, u`ivale u Osmanskom carstvu najbolje svjedo~i sam Arsenije III, koji je u ratu izdao dr`avu i priklju~io se Austrijancima. Po dolasku u Srijem, na austrijsku teritoriju, on je odmah zatra`io da se Srpskoj crkvi i tu da autonomija "kakva je postojala pod Turcima". Carskim privilegijem od 21. VIII 1690. on je postao poglavar Srpske crkve u Austriji. Autonomija utvr|ena ovim privilegijem te{ko se provodila u djelo, usljed velikog otpora katoli~ke crkve i ugarskih feudalnih magnata. Nemuslimanima su u Carstvu povjeravane i vrlo osjetljive slu`be. U po~etku se me|u nemuslimanima susre}u spahije, nahijske vojvode, ~uvari tvr|ava i ostali vojnici, pripadnici svih vojni~kih redova, osim janji~arskog. Kasnije su nemuslimanima, posebno Grcima i pravoslavnim Albancima, ~esto povjeravane vrlo suptilne diplomatske misije. Osmansko carstvo je upravo kao islamska dr`ava bilo vjerski trpeljivo, daleko od duhovne sku~enosti i isklju~ivnosti Bizanta i Srbije, te zapadnog evropskog katolicizma i protestantizma. Nasuprot kozmopolitizmu Osmanskog carstva, kr{}anski se svijet usko dr`ao principa prisilne istovjetnosti dr`ave i vjeroispovijesti, {to je najjasnije formulirano odredbama augsbur{kog vjerskog mira 1555. godine: Cuius regio, eius religio (^ija je zemlja, njegova je i vjera). Bez obzira na sve to, u odre|enoj epskoj tradiciji i literaturi, posebno u srpskoj i hrvatskoj historiografiji, stalno se ponavlja i podr`ava teza da se proces prihvatanja islama "odigrao u znaku fizi~ke i psiholo{ke prinude". Tu je tezu najdosljednije razvio i formulisao Radovan Samard`i} 1991. u studiji Prodor islama u jugoisto~nu Evropu. Na drugoj strani, tu staru tezu hrvatske historiografije sa`eo je jo{ ranije (1967) O. Dominik Mandi} u knjizi Etni~ka povijest Bosne i Hercegovine. Veliki izvorni materijal koji pisac tu donosi tako je protuma~en da – osim katolika koji su, po njemu, jo{ od najranijeg srednjeg vijeka bili nacionalno osvije{}eni Hrvati i njihovih navodnih progona – u cijeloj Bosni nikog drugog nije bilo i ni{ta se drugo u njenoj historiji nije ni dogodilo. 145

Tvrdi se da je "svako primanje nove vere stvar prinude", ~ak i kada se "preobra}enik" u trenutku prihvatanja novih uvjerenja subjektivno tako ne osje}a. Ljudi su, po tome, prihvatili islam u op}oj duhovnoj depresiji. Osmanska osvajanja Balkana i Panonije su trajala skoro dva stolje}a, tokom kojih su Osmanlije vi{e puta tako porazile i potukle razne kri`arske i kr{}anske vojske da je kroz nekoliko nara{taja do{lo do demoralizacije i potpune duhovne dezorijentacije unutar razdrobljenog balkanskog i panonskog hri{}anskog i kr{}anskog svijeta. Toj op}oj demoralizaciji, usljed stalnih vojnih poraza, Osmanlije su doprinosile izazivanjem "neuhvatljivih smutnji" kojima su dalje razgra|ivane uredbe i tradicije zate~enog kr{}anskog stanovni{tva. U tome su Osmanlijama i{li na ruku "mnogi otpadnici od hri{}anstva", posebno umi{ljeno premudri Grci, za koje se sa `aljenjem konstatira da su "zlehudi pomo}nici Turcima" uglavnom "ostali u staroj veri". U takvoj duhovnoj situaciji tvrdi se da su islam prihvatili uglavnom razni prikra}eni i odba~eni elementi, te kojekakve druge levente (pers. besposli~ar, gotovan). Tako se navodi da su novu vjeru primali "robovi da bi im skinuli sind`ire", na smrt osu|eni, prijestupnici koje je vlastita sredina odbacila, uhode, razni pustolovi i besku}nici. Tu su i kmetovi koji su htjeli da se oslobode feudalne zavisnosti, ali i imu}niji ljudi, kao sitna vlastela, seoski knezovi i gradsko stanovni{tvo, radi o~uvanja svog dru{tvenog statusa. Uz sve to, kao dokaz za navodno prisilno {irenje islama, ~esto se tvrdi da su Osmanlije pokretale iz Anadolije i naseljavale na Balkan razli~ita muslimanska, uglavnom turska plemena i razne manje dru{tvene grupe. Kao najizrazitiji primjer prisilnog {irenja islama srpska historiografija uzima "danak u krvi". U cijelom mno{tvu onih koji su se razli~itim putevima uspinjali do najvi{ih polo`aja u Carstvu, ropski slu`e}i osmanskoj dr`avnoj ideji, izdvajali su se dje~aci i mladi}i pokupljeni "dankom u krvi", a zatim godinama odgajani za sna`ne janji~are, carevu tjelesnu gardu i visoke ~asnike i dostojanstvenike. Uzeta kao cjelina, ta skupina ljudi je navodno bila glavni nosilac "potonje islamizacije". Po tome mi{ljenju, oni koji su u mladosti silom regrutirani u janji~arski podmladak, a kasnije dospjeli do visokih zvanja i polo`aja u Carstvu, uticali su da u njihovom zavi~aju ~itava sela i manje oblasti napuste kr{}anstvo. Kao tipi~an primjer za takvu tvrdnju uzima se rod Sokolovi}a, sa velikim vezirom Mehmed-pa{om na ~elu, koji je navodno "preobratio u muslimane mnoga sela i kasabe gornjeg Podrinja". Tvrdnje da je {irenje islama podrazumijevalo ~in sile i prisile nemaju utemeljenja u izvorima. One vi{e govore o nacionalisti~kim i drugim optere}enjima i predrasudama njihovih sastavlja~a i zastupnika, nego {to doprinose obja{njavanju i rasvjetljavanju jednog slo`enog historijskog procesa, kao {to je bilo {irenje islama u Bosni i okolnim zemljama. Ve} sama 146

~injenica da je taj proces stolje}ima trajao uvjerljivo pokazuje da islam nikome nije silom nametan. Besmislene su tvrdnje da su islam prihvatali ljudi u ropstvu i razni odba~eni elementi ili oni koji su `eljeli do}i do vi{eg dru{tvenog polo`aja. Islamski propisi podsti~u muslimane da osloba|aju robove i zarobljenike. S druge strane, prihvatanje islama nije zna~ilo da }e neko samim tim ~inom biti oslobo|en rajinskog statusa, popraviti dru{tveni polo`aj ili postati imu}an. U ~isto islamskim dijelovima Carstva, u prvom redu u Anadoliji, raju su ~inili isklju~ivo muslimani. Sve do druge polovine XVIII st. u Bosni je ve}inu seljaka ~inila muslimanska raja, od koje se, kako je ve} naprijed navedeno, jedan broj nije oslobodio polo`aja feudalne zavisnosti sve do kraja Prvog svjetskog rata. S druge strane, Bosna je cijelo vrijeme osmanske uprave bila puna muslimanske sirotinje, dok je istovremeno u Carstvu, posebno u njegovim velikim gradovima, `ivjelo i uspje{no poslovalo na hiljade manje ili vi{e imu}nih trgovaca – Grka, Ermena, Srba, Vlaha, Cincara, Jevreja i drugih, koji nikada nisu ostavili svoju kr{}ansku, uglavnom pravoslavnu, odnosno jevrejsku vjeru. Sli~no je bilo i sa bojarima u Vla{koj i Moldaviji, koji su sa~uvali svoje feudalne posjede i povlastice, ne `rtvuju}i pri tome vjeru. U Bosni je od kraja XVIII i po~etka XIX st. ekonomski veoma oja~ao pravoslavni srpski trgova~ki sloj, koji se unutar sebe povezivao, kako poslovnim tako i rodbinskim vezama. Ve} su tada srpski trgovci imali velikog udjela u bosanskoj spoljnoj, uglavnom izvoznoj trgovini. U isto vrijeme je sli~an slu~aj bio u Beogradskom pa{aluku, gdje su, posebno nakon Svi{tovskog mira 1791, srpski trgovci, kao veliki izvoznici stoke u Austriju, privredno veoma oja~ali. Ovaj vode}i dru{tveni sloj, pored ekonomske mo}i, ste~ene upravo u osmanskom poretku i sistemu odnosa, sve otvorenije tra`i za sebe i politi~ku vlast, {to je rezultiralo Prvim srpskim ustankom. Tvrdnja o navodnom planskom naseljavanju razli~itih muslimanskih plemena i grupa iz Anadolije na Balkan, kao jednom od odlu~uju}ih ~inilaca u procesu {irenja islama, ne mo`e se odr`ati kada joj se suprotstave stvarne ~injenice. Prije svega, prostrana Anadolija je bila slabo naseljena, pa je i sama u prvim stolje}ima Carstva bila zemlja imigracije. Izvjesne turske etni~ke kolonizacije bilo je na podru~ju Trakije (Istrand`a–Istranca), a sasvim neznatno u daljim evropskim pokrajinama Carstva. Etni~kih Turaka u Bosni zapravo nije ni bilo. One Turke koji su poslom ili slu`bom dolazili u Bosnu, doma}i muslimanski svijet je dr`ao strancima, nazivaju}i ih Turku{ama. Rijetko je koji ostajao stalno u Bosni. Ukoliko bi ostao, brzo bi se asimilirao i slavizirao, utapaju}i se u bosansko–muslimansku slavensku masu. U nauci je na osnovi valjanih antropolo{kih istra`ivanja utvr|eno da 147

su na cijelom ju`noslavenskom prostoru upravo bosanski muslimani, odnosno Bo{njaci, "naj~i{}i Slaveni". Da bi na svaki na~in obezvrijedila islam, muslimane, Turke i Bo{njake, srpska nacionalisti~ka historiografija, bez ikakvih ograda, tvrdi da je prihvatanje islama bio ~in "ljudske zbunjenosti i kolektivnog maloumlja". Takvo stanje je, po tome, vladalo tamo gdje su crkvene prilike bile nesre|ene, a vjerovanja povr{na i pro`eta sinkretizmom i hereti~kim u~enjima. Kao tipi~an primjer takvog stanja i odnosa uzima se Bosna, koja je "{apatom" pala Osmanlijama u ruke. Pored nejasnih i navodno zbunjenih vjerskih osje}anja, kao uzrok navode se tako|er razmirice, sva|e i otvoreni sukobi me|u krupnim bosanskim velika{ima. Nasuprot Bosni, u tom pogledu se isti~e navodni primjer Srbije, u kojoj je bilo "velikih duhovnih predvodnika", kakav je bio Sava Nemanji}. Zahvaljuju}i tim duhovnim predvodnicima, narod je u Srbiji navodno postao "duhovno sre|en" i "zbli`en u Hristu", te upu}en na pravi smisao i sadr`aj svoje vjere. U vezi sa navedenim tvrdnjama o dezintegraciji srednjovjekovne bosanske dr`ave usljed velika{ke samovolje, mora se primijetiti da ni u jednoj okolnoj balkanskoj i panonskoj zemlji stanje nije bilo bitno druk~ije, posebno ne u Srbiji i ugarsko–hrvatskoj dr`avi. Krupni zemaljski gospodari su nakon smrti cara Du{ana (1355), zapravo raskomadali srpsku feudalnu dr`avu na vi{e "udelnih kne`evina" i oblasti. Srpska feudalna dr`ava bila je zahva}ena rasulom i velika{kom neslogom i neredom jo{ u vrijeme kada je Bosna pod Tvrtkom I bila u punom usponu. Kako je ve} istaknuto, osmanska osvajanja bosanskog kraljevstva trajala su 77 godina (1386–1463), skoro jednako kao i srpske feudalne dr`ave (1371–1459), pa se za Bosnu ne mo`e re}i da je lahko i bez otpora pala. Ni tvrdnja o otpornoj duhovnoj snazi svetosavlja ne mo`e opstati kada se zna da je veliki dio stanovni{tva na prostoru izme|u Jele~a, odnosno Novog Pazara, Gornjeg Podrinja, Polimlja, uklju~uju}i tu i isto~nu Hercegovinu, vrlo rano prihvatio islam. Tako se i u srpskoj historiografiji sa `aljenjem ~esto konstatira da je do masovnog prihvatanja islama do{lo u zemlji u kojoj je nekada nastalo Miroslavljevo evan|elje i gdje su u manastiru Mile{evi po~ivale mo{ti sv. Save. Stara Ra{ka je tako bez ikakve prisile postala vremenom jedna prete`no muslimanska zemlja, sa razvijenim gradovima bosansko–orijentalnog tipa, iz kojih se proces prihvatanja islama postepeno {irio na seoska podru~ja. U tim nekad ~isto pravoslavnim krajevima islam su prihvatala cijela sela, a ~itav proces je po~injao obi~no tako {to bi islam prvo primilo seoski knez i trgovci stokom koji su poslovali sa Dubrovnikom. Po~etkom XVI st. pravoslavno stanovni{tvo u velikom broju i u drugim krajevima prihvata islam. Tako je monah Marko Trebinjac zabilje`io 1509. 148

kako su mnogi bez prisile ostavili pravoslavlje i primili islam. Na isto vrijeme i pojavu ukazuje i pop Vuk, koji je 1516. u Sarajevu zapisao da "u te dane u toj zemlji bija{e veliko umno`enje agarenskih ~eda, a pravoslavne vjere kristianske u toj zemlji veliko umanjenie." Plima prihvatanja islama od strane brojnih pojedinaca, ali i cijelih sela, nastavila se i nakon obnove Pe}ke patrijar{ije i u~vr{}enja njene jurisdikcije nad srpsko–pravoslavnim eparhijama u Bosni, Slavoniji i Dalmaciji. Isto tako, ni sloboda vjerskog djelovanja i misionarstva franjevaca u Bosni nije presjekla proces prihvatanja islama. Podaci o {irenju islama me|u katolicima redovno se ni`u u izvje{tajima papskih vizitatora iz Bosne. Kao {to postojanje manastira Mile{eve, nekada{njeg "rasadnika srpskog svetosavlja" nije djelovalo na okolno stanovni{tvo da ne prihvati islam, isto tako ni stari franjeva~ki samostani, Kraljeva Sutjeska, Kre{evo i Fojnica, kao glavna upori{ta katolicizma, nisu uspjeli sprije~iti da katoli~ko stanovni{tvo vremenom u znatnom broju prihvati islam, i to upravo na naju`em podru~ju njihovog evangelisti~kog rada, na podru~ju izme|u Zenice, Kaknja, Visokog i Kiseljaka. Pored toga, franjeva~ke starje{ine u Bosni su, jednako kao pe}ki patrijarsi, u svakoj pogodnoj prilici istupali kao neprijatelji osmanske dr`ave. Najpogodnija prilika za to bio je austro–turski rat (1683–1699), u kojem su se Srbi 1690. iselili, odnosno povukli zajedno sa austrijskom vojskom preko Save i Dunava. U kontekstu istog rata bosanski katolici su tako|er imali svoje seobe, kada su se povukli sa vojskom Eugena Savojskog, prilikom njegovog upada u Bosnu i spaljivanja Sarajeva 23/24. X 1697. godine. Sam Eugen Savojski zapisao je tada u svoj ratni dnevnik da se nada da }e pokupiti sve kr{}ane u Bosni i odvesti ih "nazad preko rijeke Save". Prema franjeva~kim podacima, u cijeloj Bosni, uklju~uju}i i Hercegovinu, ostalo je svega oko 25.000 katolika i 29 franjeva~kih redovnika. Svi ostali katolici, ne{to preko 70.000, oti{li su sa Eugenom Savojskim u Slavoniju ili sa usko~kim serdarom Stojanom Jankovi}em u mleta~ku Dalmaciju. Nakon toga, srpsko–pravoslavno stanovni{tvo broj~ano je nadma{ilo katolike u Bosni. U samoj Bosni, neposredno pred i poslije osmanskog uni{tenja bosanskog kraljevstva, u sve tri vjerske organizacije, Crkvi bosanskoj te katoli~koj, ali i pravoslavnoj crkvi vladalo je rasulo. Osmanske vlasti su, polaze}i od islamskog u~enja i svojih dr`avnih interesa, poduzele naprijed ve} spomenute mjere da se stanje u katoli~koj, ali i pravoslavnoj crkvi stabilizira. [to se ti~e preostalih bosanskih krstjana, oni koji nisu odmah prihvatili islam mogli su se povu}i u sferu svoje duhovne privatnosti, slobodni od strahovitog katoli~kog prozelitisti~kog pritiska i progona. Uprkos tome, neta~na je teza, koja se rano pojavila u historijskoj literaturi, da su islam prihvatili odmah i bez otpora skoro svi bogumili ili patareni. Ve} je Franjo 149

Ra~ki pisao (1869–70) da su patarene u Bosni naslijedili "sada{njimi bosanskimi Muslemani". Ra~ki se pitao kako je u Bosni nestalo patarena, "do~im se kr{}anska vjera i u jednoj i u drugoj crkvi sa~uvala". Njegov odgovor je da su bosanski i humski velika{i, ukoliko se nisu iselili iz "nesretne jim ota~bine", onda "iz koristi i u lasti" ili "na silu" prihvatili "vjeru svojih gospodara". Kao primjere nasilnog prihvatanja islama Ra~ki navodi jednog sina Hercega Stjepana i djecu posljednjeg bosanskog kralja, Stjepana Toma{evi}a. Ra~ki je ovdje ipak zapao u protivrje~nost, jer nespojivo je tvrditi da su vjerske prilike i odnosi u Bosni ve} pripremili prostor za islamiziranje bogumila ili patarena, a u isto vrijeme govoriti o nasilnom prihvatanju islama. U novijoj je literaturi Aleksandar Solovjev neposredno vezivao islamiziranje Bosne za "nestanak bogumilstva". Navodno su bogumili najednom pre{li na islam sa uvjerenjem da je Muhammed (a. s.) onaj Paraklet, "duh utje{itelj", koga je Isus najavio svojim u~enicima na Tajnoj ve~eri. U jednoj tradicionalnoj bo{nja~koj literaturi, uglavnom amaterskog nivoa, ~esto se {pekulira sa sli~nostima izme|u manihejskih u~enja i islama, te da odatle izviru neke navodne predisponiranosti bogumila da prihvate islam. Takva teza je u nauci odavno oborena. Mo`e se re}i da nisu vjerski nego politi~ki razlozi bosanske krstjane pribli`ili Turcima–Osmanlijama, kao nosiocima islama. Progon i nasilno pokatoli~avanje pripadnika Crkve bosanske od strane dvojice posljednjih bosanskih kraljeva dovelo je do njihovog skoro potpunog uni{tenja u "kraljevoj zemlji". Mnogi bosanski krstjani su bje`ali u "hercegovu zemlju" pod za{titom hercega Stjepana, a neki su, posebno starje{ine Crkve bosanske, izbjegli u Bugarsku, gdje su na{li uto~i{te kod svojih vjerskih srodnika, bugarskih pavlikijana. Tako su u Bosni nastale prilike u kojima se moralo birati izme|u grube katoli~ke prozelitisti~ke kampanje posljednjih bosanskih kraljeva i Turaka–Osmanlija u njihovom pobjedonosnom nastupu. Mnogi izvori iz tog vremena svjedo~e o proturskim raspolo`enjima i osje}ajima me|u bosanskim krstjanima, ali i me|u {irokim slojevima selja{tva. Otvorena proturska orijentacija ili prosto vjerska ravnodu{nost u uslovima rasula Crkve bosanske, logi~no su mnoge pojedince vodili prihvatanju islama. Sli~no je bilo i u susjednoj Slavoniji, koja je u srednjem vijeku bila usko vezana za vjerska i duhovna kretanja u Bosni. Kao {to se svojevremeno po Slavoniji {irilo iz Bosne patarensko u~enje, tako je sa uspostavljanjem osmanske vlasti na ovom podru~ju do{lo do pravog vala prihvatanja islama. Velik broj slavonskih seljaka prihvatio je islam ve} poslije prvog dodira sa Turcima–Osmanlijama. Zagreba~ki biskup [imun Erdödy je pisao 24. XI 1536. da "sigurno mo`e potvrditi da je poslije zauze}a Broda, vi{e od 150

40.000 ljudi napustilo kr{}anstvo, pored onih koji su uzeti kao robovi. Sve vi{e i vi{e ljudi to ~ini, u nadi da }e ostatak svog `ivota provesti u mirnijim vremenima." To ukazuje na ~injenicu da su Osmanlije, u odnosu na raniju srednjovjekovnu bosansku ili hrvatsko–ugarsku vlast, donosile daleko vi{e mira i sigurnosti. Deset dana kasnije biskup je pisao caru i kralju Ferdinandu da "na`alost, ovi bijedni ljudi prihvataju muhamedansku vjeru u o~ajanju odbacuju}i vjeru Krista Spasitelja. To je toliko masovno da su me moji vlastiti vazali u podru~ju tvr|ave Sopje (kod Podravske Slatine) napustili, priznavaju}i vlast Turaka." Osmanlije, sude}i po savremenim i kasnijim tursko–osmanskim hroni~arima i drugim piscima, nisu razlikovale niti su se trudile da razlikuju bosanske krstjane od katolika i pravoslavnih. Rasprave o zamr{enim vjerskim pitanjima, u kojima je srednjovjekovni kr{}anski ~ovjek sa stra{}u i krajnjom isklju~ivo{}u u~estvovao – ~esto i oru`jem, kad u `aru verbalnog obra~una ponestane drugih dokaza i argumenata – nisu bile primjerene islamu. To ne zna~i da je islam bio po{te|en unutra{njih previranja, sinkretizma i raskola. Do raskola na sunije i {iije do{lo je ve} u prvom stolje}u islama, odnosno po~etkom druge polovine VII stolje}a. Time su ustanovljena dva pravca u {erijatskom pravu, odnosno op}enito u islamu. Pristalice prvog, sunijskog pravca su smatrale da je jedino Muhammed a. s. mogao vjerodostojno tuma~iti Kur’an. On je to za `ivota radio tako {to je izri~ito ili pre{utno odobrio ili zabranio neko ~injenje ili ne~injenje. Nakon njegove smrti ni jedan pojedinac, pa ni halifa, nema pravo intervenirati u {erijatskom pravu. Nasuprot tome, {iije su vjerovale da je Bo`iji Poslanik za svog prvog nasljednika odredio Aliju te da hilafet dalje prelazi na Alijino, tj. Poslanikovo mu{ko potomstvo. Alija i njegovi izravni potomci su kao imami nepogre{ivi, tako da njihove izreke i tuma~enja {erijata imaju isti zna~aj kao i Muhammedovi hadisi. @elja jednog broja muslimana da ustanova hilafeta ili imamata u islamu ostane unutar Poslanikove porodice i ku}e ostala je politi~ki neostvarena. Kako je politi~ki {iizam nai{ao na sna`an otpor u islamskom svijetu, to se {iijska energija usmjerila na vjersko polje djelovanja. U uskoj vezi sa {iizmom su razni, ~esto misti~ni, dervi{ki redovi, odnosno tarikati. Osnovno zna~enje rije~i tarik ili tarikat jeste put, zapravo na~in pou~avanja i upu}ivanja u vjersku praksu. Odatle su i {iizam i dervi{ka bratstva ili redovi uvijek bili i ostali priznati i organizirani oblici vjerskog `ivota u islamu. Polaze}i od takvog vjerskog i politi~kog iskustva, Osmanlije se nisu mogle niti `eljele zanimati za doktrinarne vjerske razlike i sukobe u Bosni. U skladu sa svojom dugoro~nom politikom, cilj osmanske dr`ave u Bosni, jednako kao i drugdje, sastojao se u {to br`em zavo|enju njenog admini151

strativno–vojnog i agrarnog ure|enja. To je ure|enje bilo tako projektirano da dr`avi osigura dvije stvari. Prvo, ljude, odnosno vojnike koji }e ratovati, i drugo, poreze, odnosno novac kojim }e se to pokrivati. Da li }e neko u svemu tome, prije ili kasnije, prihvatiti islam, dr`avu nije posebno zanimalo niti je novu vjeru ikome nametala. U starijoj literaturi je bila prili~no ra{irena, ali zato ni{ta manje pogre{na, teorija da je islam u Bosni prihva}en tako {to je po osvojenju Bosne cjelokupno doma}e kr{}ansko plemstvo pre{lo na vjeru osvaja~a, kako bi zadr`alo svoje feudalne posjede. Ova teorija je nau~no oborena ve} tridesetih godina ovoga stolje}a, ali kako se jo{ susre}u njeni zagovornici, neophodno je u vezi s tim dati nekoliko napomena. Uvjerenje da je sva stara bosanska vlastela prihvatila islam kako bi sa~uvala svoje posjede, predstavlja jednu od popularnih predrasuda koje su se javile u narodnoj epici i raznim predanjima. To rasprostranjeno i do kraja pojednostavljeno narodno shvatanje procesa prihvatanja islama sa`eto je izrazio P. P. Njego{ 1847. u Gorskom vijencu: "Postado{e lafi ratarima / Istur~i se plahi i lakomi." Samo nekoliko godina kasnije (1851) franjevac Ivan Franjo Juki}, pod pseudonimom Slavoljub Bo{njak, u svom glavnom djelu Zemljopis i poviestnica Bosne, ka`e za bosanske muslimane da su "postali od zlo~estijeh krstjanah, koji svoje gospodstvo ne znaju}i druk~ije uz~uvati, potur~i{e se". Juki} dalje pi{e da im je "novi zakon (tj. vjera, islam) osigurao imanja i bogatstva, oslobodio od hara~a i svakog danka, dopu{tao svako dielo grije{no, bez truda i rada mogli su gospodarstvo provoditi". U biti isto stanovi{te iznio je 1878. i Vjekoslav Klai}. U djelu Bosna, podatci o zemljopisu i poviesti, on pi{e da su bosanski begovi bri`ljivo ~uvali "svoje starinske povlastice i povelje od kr{}anskih vladara, da ih iznesu na vidjelo, ako Bosnom zavlada koji kr{}anski vladar". Na isti na~in je proces prihvatanja islama tuma~io Jovan Cviji}, poznati i priznati antropogeograf. On je 1918. u studiji La péninsule Balkanique – Géographie humaine, utvrdio da je, "kako se ~ini", bosanska vlastela "za vrijeme turske najezde" vrlo "lahko primila muhamedansku vjeru da bi o~uvala svoju nadmo}nost i da bi se mogla osvetiti Ugarima koji su je po `elji papinoj naro~ito gonili". Kasnije je sli~no pisao Milan Prelog u dvotomnoj knjizi Povijest Bosne u doba osmanske vladavine. Takvih tradicionalnih shvatanja procesa prihvatanja islama dr`ao se i Ivo Andri}, koji je 1924. u svojoj disertaciji Razvoj duhovnog `ivota u Bosni pod uticajem turske vladavine utvrdio da je "bosanski vlastelin", kako bi spasio "svoju zemlju i svoje tle", bez oklijevanja "prihvatio vjeru osvaja~a". Po{to je stara vjera "zatajila", bosanski vlastelin je odmah svoj zemlji{ni posjed, prava i povlastice nastojao ~vrsto i trajno vezati "za propise i for152

mulacije nove vjere". Ovo svoje navodno nau~no uvjerenje, uz mnoge predrasude prema islamu i muslimanima, na koje mu je kao mentor u svom referatu skrenuo pa`nju ve} profesor dr. Heinrich F. Schmid, Andri} }e dosljedno provla~iti kroz skoro sva svoja knji`evna djela. Histori~ari koji su poku{avali nau~nom metodologijom utemeljiti tezu da je prihvatanje islama u Bosni vezano u prvom redu za odr`anje zemlji{nog posjeda dokazivali su da je u pogledu agrarnog ure|enja osmanska Bosna u su{tini ostala ono {to je bila u doba Kotromani}a, tj. jedna feudalna, veoma raspar~ana zemlja. Osim toga, u historiografiji se vjerovalo da je bosanska vlastela, koja je vjerski uglavnom pripadala "bogumilskoj sekti", prva prihvatila islam jer je ve} iz iskustva borbe sa katoli~kom crkvom nau~ila da "trguje sa vjerskim uvjerenjem". ^injenica da je Bosna od druge polovine XVIII st. pa do pred kraj osmanske vladavine, sa svojim ajanima i kapetanima, prili~no osamostaljenim u odnosu na bosanskog vezira i centralnu vlast u Carigradu, veoma podsje}ala na srednjovjekovnu Bosnu, sa njenom osiljenom krupnom vlastelom i slabom vla{}u vladara, navodila je mnoge na zaklju~ak da su agrarni odnosi u Bosni za "turske vlade" samo nastavak agrarnog stanja u kojem se zemlja nalazila prije dolaska Osmanlija. Pored intelektualne inercije i nedostatka historijskih izvora, na dugo zadr`avanje takvog mi{ljenja imala je svog uticaja, kako je to primijetio Vasa ^ubrilovi}, "i politika". U nacionalnom je interesu bilo za vrijeme turske i austrijske vlade u Bosni i Hercegovini prikazivati muslimansko plemstvo kao neposredne potomke srednjovjekovne bosanske vlastele. Smatralo se da se tako me|u muslimanskim plemstvom podi`e narodna svijest i osje}anje narodne solidarnosti u borbi za oslobo|enje i ujedinjenje. Istovremeno se time `eljelo ista}i jugoslavensko, ustvari srpsko, navodno historijsko pravo na Bosnu. S druge strane, "sami bosanski begovi" su {irili takve pri~e kad god su to nalazili za shodno i korisno. U pravilu su to uvijek ~inili kada bi im zatrebao politi~ki oslonac u {irokim slojevima bo{nja~kog naroda protiv Carigrada i Be~a ili kada im je bilo neophodno da se pozovu na svoj legitimitet radi o~uvanja svojih zemlji{nih povlastica i pogodnosti u rje{avanju agrarnih pitanja. U to se mije{ala, na jednoj strani, nacionalna romantika, a na drugoj, odre|eni begovski, vite{ki ponos, {to sve skupa nije imalo ~vrste veze sa stvarnim stanjem, odnosno sa nau~nom istinom. Sredinom tridesetih godina V. ^ubrilovi} je u studiji Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini utvrdio, {to je potvr|eno kasnijim istra`ivanjima, da su agrarni odnosi u Bosni XIX st. rezultat unutra{njeg razvoja, kako Osmanskog carstva op}enito tako i nje same, kao najisturenije grani~ne osmanske pokrajine. 153

Uvjerenje da je bosanska vlastela prihvatila islam kako bi "bez truda i rada" mogla svoje gospodstvo provoditi, pokazuje svako odsustvo poznavanja karaktera i prirode osmanskog vojno–administrativnog i zemlji{nog ure|enja. Svaki bosanski vlastelin koji se uklju~io u taj sistem, kao u`ivalac timara i spahija, provodio je najve}i dio godine u aktivnoj vojnoj slu`bi kao ratnik–konjanik. Prema tome, prihodi koje je po zakonu ubirao sa svog posjeda nisu mu dolazili ni bez truda, ni bez rada, naj~e{}e vrlo krvavog. [tavi{e, vlastelinu koji se odlu~io da se uklju~i u timarski sistem nije bilo uop}e neophodno da postane musliman. Kao {to je ve} naprijed istaknuto, u prvim decenijama osmanske Bosne spahije kr{}ani su bili sasvim uobi~ajena pojava. Neki stariji pisci, kao Vladislav Skari}, tvrde da su se kr{}ani spahije u Bosni zadr`ale sve do velikog austro–turskog rata (1683–1699). Od tada postepeno i{~ezavaju, uglavnom zato {to su neki smatrani nedovoljno pouzdanim ili zato {to su njihovi spahiluci ustupani muslimanskim spahijama koji su ostali bez posjeda nakon osmanskog povla~enja iz Ugarske, Slavonije, Like i Dalmacije. ^ubrilovi} je na osnovi starih srpskih zapisa i natpisa zaklju~io da stara vlastela, posebno na podru~ju isto~ne Bosne, isto~ne Hercegovine, stare Ra{ke i Crne Gore, nije morala napu{tati staru vjeru i prihvatati islam da bi sa~uvala zemlji{ne posjede. Mogla ih je sa~uvati ostaju}i u svojoj hri{}anskoj ili kr{}anskoj vjeri, uz uslov da se primi vojne ili neke druge, po dr`avu korisne slu`be. U prvim decenijama osmanske vladavine ~esto se susre}u kr{}ani na visokim polo`ajima u slu`bi bosanskog sand`ak-bega. Oni se koriste za razne diplomatske misije, slu`e kao pisari, tuma~i i ljekari. Tokom sedamdestih godina XV st. na dvoru bosanskog sand`ak-bega nalazio se kao d`erahba{a (glavni ranar ili hirurg) neki Vlah Svinjarevi}. Pored toga, u historiji i evoluciji krupnog zemljoposjeda u Bosni za vrijeme osmanske vladavine bilo je bezbroj prekida, lomova i promjena, tako da se uop}e ne mo`e govoriti o nekom kontinuitetu izme|u o~eva i sinova. Krupni muslimanski zemljoposjed u Bosni nastao je kao posljedica njenog osobenog geopoliti~kog polo`aja, dru{tveno–ekonomskog i politi~kog razvoja, jo{ od kraja XVI stolje}a. Veliki muslimanski zemlji{ni posjed, koji su u XIX i po~etkom XX st. vidjeli Juki}, Klai}, Andri}, Prelog i drugi, u pravilu nije imao nikakve neposredne veze sa feudalnim ustrojstvom srednjovjekovne Bosne i njenim vlastelinskim rodovima. Stari hrvatski histori~ar i politi~ar Tadija Smi~iklas tvrdi da se u Slavoniji, nakon {to su Austrijanci u Be~kom ratu iz nje potisli Osmanlije, ni jedan kmet vi{e nije sje}ao ni imenom niti po predanju svog predosmanskog zemaljskog gospodara. Bo{nja~ke su spahije dr`ale posjede u Slavoniji i 154

Ugarskoj sve do osmanskog poraza u velikom Be~kom ratu, kada su se povukle na prostore ju`no od Save i Dunava. Padom Bosne pod osmansku vlast (1463) istovremeno je nestalo njenog krupnog plemstva. Sultan Mehmed II Fatih u Bosni je postupio jednako kao u drugim zemljama koje je ma~em osvojio. Svuda gdje su mu `ivi pali u ruke vladari i velika{i pokorenih zemalja, sultan ih je dao pogubiti. Tako je postupio i prilikom osvajanja Carigrada, Trapezunta i Moreje. Kada je osvojio Bosnu, sultan Fatih je naredio da se pogube pripadnici krupnog plemstva, Kova~evi}i i Pavlovi}i, zatim sam kralj Stjepan Toma{evi} i sva sa njim zarobljena vlastela. Jedan dio vlastele, prije svega sitne, ostao je u zemlji, nastoje}i se uklju~iti u novi vojno–administrativni poredak. Navedeni postupak prema bosanskom kralju i njegovoj krupnoj vlasteli bio je u skladu sa osmanskom politikom da se u svakoj novoosvojenoj zemlji uni{ti staro plemstvo. Na tu ~injenicu ukazali su jo{ u XVI i XVII st. dvojica tada najboljih evropskih poznavalaca Osmanskog carstva, Antonio Meravino Genovese i Englez Paul Rycaut. Fizi~ka likvidacija vladara, krupne vlastele i velikodostojnika, kao na~in razra~una sa nosiocima vlasti u osvojenim zemljama, nije bio osmanski izum. Takva praksa je na Istoku postojala i odr`avala se jo{ od vremena starih Asiraca i Babilonaca. Ideja je bila da se u narodu pokorene zemlje u korijenu sasije~e iluzija da jo{ postoji stara dr`ava. U tom smislu i Hasan Kafija Pru{~ak u svom djelu Nizam-ul-alem savjetuje vladara da pobije|enom neprijatelju "ne ostavlja prvake, jer mr`nja ne izlazi iz njihovih srca, nego ostaje i prelazi na potomke". Tako je u praksi starih bliskoisto~nih dr`ava, u osvojenoj zemlji, glavama biv{ih nosilaca vlasti postavljana jasna i odlu~na granica izme|u starog i novog re`ima. Sna`na i na svoje prerogative veoma osjetljiva centralna osmanska vlast u principu nije u svojoj blizini podnosila nikakvu nasljednu aristokratiju. Sultan je bio nosilac cjelokupne vlasti i pred njim su svi podanici bili jednaki. On je svojom voljom mogao svakog sposobnog roba podi}i na polo`aj sand`ak-bega, beglerbega i velikog vezira, ali je istovremeno svakog od njih mogao uvijek degradirati na status obi~nog roba. Tako zasnovana uprava i dr`ava nije mogla ni pomi{ljati da u ratom osvojenoj Bosni ostavi doma}u vlastelu, bez obzira na okolnost {to bi prihvatila islam, makar i sa sjenkom feudalnih povlastica i politi~ke mo}i kojima je raspolagala u svom kraljevstvu. Jedinu sponu sa starim bosanskim feudalnim poretkom i novim osmanskim ure|enjem predstavljali su sinovi pogubljene krupne i srednje vlastele, koji su zarobljeni i odvedeni u Carigrad i druge velike gradove u unutra{njosti Carstva. Oni primaju islam, {koluju se, ratuju i prave karijeru u osmanskoj 155

dr`avnoj hijerarhiji. Tom su krugu pripadali Sinan-pa{a Borovini}, Mustafa-beg Juri{i}, Mustaj-beg Milivojevi}, Mehemed-beg Obrenovi}, Hasan-beg Mihailovi}, Skender-beg Vranje{evi}, Mustafa-beg Bogojevi} (Dautpa{i}), Ali-beg Vlahovi} i dr. Najpoznatiji me|u njima bio je sin hercega Stjepana, Ahmed Hercegovi}, koji je u tri maha obna{ao polo`aje velikog vezira: 1500, 1502. i 1511. godine. Ve}ina njih je, idu}i za slu`bom i karijerom, dobijala posjede u raznim pokrajinama daleko od Bosne. Jedan manji broj je dolazio u Bosnu, ali ve} u zreloj dobi i sa iskustvom u upravno–vojnoj ili sudskoj slu`bi, sa zadatkom da kao visoki carski ~inovnici upravljaju zemljom svojih predaka. Po islamsko–osmanskoj tradiciji oni su, kao upravnici sand`aka i drugi visoko ~inovnici, svojom graditeljskom djelatno{}u i svojim vakufima dali zna~ajan doprinos urbanom razvitku bosanskih gradova i unapre|enju kulturno–prosvjetnog `ivota bosanskomuslimanske sredine. Jednom rije~ju, bili su u ve}ini dobro etablirani u novom osmanskom politi~kom i dru{tveno–ekonomskom poretku. [to se ti~e kasnijeg bosanskomuslimanskog plemstva, ono je bilo razli~itog porijekla. Veliku ve}inu su ~inili potomci obi~nih bosanskih ljudi, kako muslimana tako i kr{}ana, koji su svojom sposobno{}u i vojnim zaslugama dospjeli do visokih polo`aja, zvanja i posjeda. Jedan, skoro neznatan broj, predstavljaju potomci visokih osmanskih ~inovnika neslavenskog porijekla (Turci i Perzijanci), ~iji su o~evi slu`ili u Bosni, tu dobili timare ili zijamete i tu kona~no ostali. Takvi su bili ^engi}i, Miralemi, Atlagi}i, Ulamapa{i}i, Skenderpa{i}i i vjerovatno Laki{i}i i Malko~i–Dugali}i. Napokon, tre}u, tako|er malobrojnu grupu, ~ine potomci nekada{nje bosanske vlastele. To je svega nekoliko porodica: Kova~evi}i, Sijer~i}i, Todorovi}i, Ljubovi}i, Brankovi}i i Stani~i}i, a mo`da se jo{ u najvi{e dva–tri slu~aja mo`e pretpostaviti predosmansko bosansko vlastelinsko porijeklo. Za ~etiri–pet begovskih porodica mo`e se osnovano pretpostaviti da su bile nebosanskog, robovskog porijekla. To su vjerovatno Isabegovi}i, Pijalepa{i}i i Vlahovi}i. Neke od nekad mo}nih i poznatih obitelji iz prvog stolje}a osmanske vladavine vremenom sa potpuno i{~ezle. To je bio slu~aj sa Minetovi}ima, potomcima Mehmed-bega Minetoglua, prvog bosanskog sand`ak-bega. Potpuno su tako|er i{~ezli Tardi}i, Borovi}i, Katu{i}i i neki drugi. Na drugoj strani, neke porodice gube zemljoposjede i ostaju samo nasljedne mutevelije (upravnici) svojih vakufa (Jahjapa{i}i i Boljani}i). Bosna je Osmanskom carstvu dala devetericu velikih vezira. Svi su se oni na tom polo`aju nalazili u razmaku od svega 67 godina, od prvog, Rustem-pa{e Opukovi}a (1544) do posljednjeg, Kujund`i Murat-pa{e (1607–1611). Dvojica najznamenitijih me|u njima bili su Opukovi} i Mehmed-pa{a Sokolovi}. Opukovi}, a dijelom i Sokolovi}, slu`bovali su za 156

vrijeme Sulejmana Veli~anstvenog, kada je Osmansko carstvo bilo na vrhuncu svoje mo}i. Kukuljevi}–Sakcinski tvrdi da je Rustem-pa{a bio sin nekog Radoja Opukovi}a iz Mostara, {to je kasnije nastojao potkrijepiti i Hamdija Kre{evljakovi} pozivaju}i se na stare turske pisce. Na drugoj strani, S. Ba{agi} je utvrdio da je Rustem-pa{a bio rodom iz Skradina u Dalmaciji. Tu ga je, navodno skupa sa starijim bratom, budu}im Sinan-pa{om, zarobio 1521. neki Bekta{, vojvoda hercegova~kog sand`aka Mehmed-bega. Vjerovatno da je najbli`i istini Rustem-pa{in savremenik i dobar poznavalac tada{njih prilika u Osmanskom carstvu, Mle~anin F. Navagero, koji ka`e da je Rustem-pa{a bio rodom "iz jednog sela pokraj Sarajeva". O vremenu njegovog dovo|enja u Istanbul i {kolovanja nema pouzdanih podataka. Zna se da je kao sposoban ~ovjek brzo napredovao u slu`bi. Sultan Sulejman ga je dr`ao "razboritim, punim vrlina i veselog duha". Nakon slu`be na dvoru, bio je beglerbeg u Anadoliji i Dijarbekiru. U Istanbul se vratio kao ~etvrti vezir Porte. Istovremeno se o`enio omiljenom sultanovom k}erkom Mihrimah (Sun~ani mjesec), "poznatoj po svojoj ljepoti i bogatstvu". Sultanija Mihrimah je bila k}erka glasovite Hurem-sultanije, na Zapadu poznatije pod imenom Roksalena. Kao najdra`a od `ena sultana Sulejmanova, kojoj je bio odan, "i vi{e nego {to prili~i samodr{cu", Roksalena je bila izuzetno uticajna li~nost, neobi~no vje{ta u svim haremskim i dvorskim politi~kim spletkama. Rustem--pa{a je, kao njen zet i {ti}enik, ve} u prolje}e 1541. postavljen za drugog vezira u Carskom divanu. U tom svojstvu Rustem-pa{a je u~estvovao u devetom velikom Sulejmanovom ratnom pohodu, ~iji je cilj bio Budim. Prema narodnoj pjesmi Car Sulejman uzimlje Budim, koju je Kosta Hörmann zabilje`io u Sarajevu, zauze}e Budima bila je Sulejmanova zavjetna obaveza, koju mu je na samrti ostavio otac, sultan Selim I. U pohod na Budim Sulejman je krenuo na solsticij, 22/23. VI 1541. godine. Glavna bitka za Budim vodila se 21. VIII 1541, pod Gerhardovim brdom u blizini grada, u kojoj su Bo{njaci, predvo|eni tada{njim bosanskim sand`akom Ulamabegom, porazili i rastjerali ~ete Ferdinanda Habsbur{kog, koje su opsjedale Budim, gdje se nalazila kraljica Izabela, udovica kralja Ivana Zapolje, ina~e sultanovog {ti}enika, sa jednogodi{njim Zapoljinim sinom. Nakon {to su bosanske spahije razbile opsadu Budima, janji~ari su se u grad, kako ka`e Hammer, "neopazice i miroljubivo u{uljali" i odmah putem telala objavili `iteljima sigurnost `ivota i imovine, ako dobrovoljno predaju oru`je i mirno prime janji~are. Tako je Budim, glavni grad Ugarske, 29. VIII 1541, ta~no na petnaestogodi{njicu bitke na Moha~u, do{ao pod osmansku vlast. Sam sultan u{ao je u Budim 2. IX 1541, gdje je u crkvi "Na{e drage Gospe", koju je namijenio da postane prva d`amija Budima, obavio namaz. U svim 157

doga|ajima oko Budima Rustem-pa{a je igrao zna~ajnu ulogu, ali ne kao ratnik, nego kao diplomata i pregovara~ oko mirne predaje grada. Na polo`aj velikog vezira Rustem-pa{a je do{ao marta 1544. godine. To je bilo du`e mirno razdoblje, po{to je sultan Sulejman, svojim ratnim uspjesima i svojom mo}i nametnuo isto~nom Mediteranu, Balkanu i velikom dijelu srednje i isto~ne Evrope "osmanski mir" (Pax Ottomanica). U tim uslovima Rustem-pa{a je kao veliki vezir mogao iskazati svo svoje diplomatsko umije}e. Me|u ostalim, Dubrov~ani su mu se ~esto obra}ali kao "svom za{titniku i srodniku i kao onome koji je njihova jezika". Nakon {to je okrivljen za smrt sultan-zade (princa) Mustafe, Rustem-pa{a je pao u sultanovu nemilost, pa mu je oduzet dr`avni pe~at. Vje{ta i mo}na Roksalena uspjela je 1555. vratiti svog zeta na polo`aj velikog vezira, na kojem se odr`ao sve do smrti 1561. godine. Rustem-pa{a je za `ivota stekao ogroman imetak, koji je kao vakif tro{io za podizanje brojnih zadu`bina. Samo u Istanbulu izgradio je d`amiju, medresu, karavan–saraj, hamam i kutubhanu (biblioteku). Gradio je i po drugim gradovima i krajevima Carstva, posebno u Bosni. Tako je u Sarajevu podigao ~uveni Brusa–bezistan, han i most preko @eljeznice na Ilid`i i druge objekte. Ve}inu njegovih gra|evina projektirao je sam Mimar Sinan, najve}i osmanski arhitekt. Najstariji Rustem-pa{in brat, Sinan-pa{a, bio je hercegova~ki sand`ak-beg, a potom kapudan-pa{a, odnosno admiral cijele osmanske flote. Mla|i brat Mehmed-beg, zvani Kara|oz-beg, ostao je zapam}en kao graditelj vi{e zadu`bina u Mostaru, me|u kojima je najpoznatija Kara|ozbegova d`amija. Zna se da je Rustem-pa{a imao dva sina i jednu k}erku, koja je bila udata za velikog vezira Ahmed-pa{u. Stariji sin sultan-zade Mustafa-pa{e bio je 1592. kli{ki sand`ak-beg, a poginuo je skupa sa Hasan-pa{om Predojevi}em pod Siskom 1593. godine. Neophodno je dati jo{ nekoliko napomena o dev{irmi, kao o navodnom najizrazitijem vidu "nasilne islamizacije". Na prvom mjestu, nema osnove da se odlu~no zaklju~i da su oni pojedinci koji su putem ad`ami–oglana do{li do visokih polo`aja u Carstvu, kao takvi prevodili u islam na svom rodnom kraju ~itava sela i kasabe, kako se tvrdi za Mehmed-pa{u Sokolovi}a da je u~inio u gornjem Podrinju. Prije svega, taj je kraj bio zahva}en procesom prihvatanja islama dobrih 120 godina prije pojave Mehmed-pa{e, kao visokog carskog dostojanstvenika. Preko gornjeg Podrinja vodio je glavni put koji je povezivao Skopsko kraji{te sa Vrhbosnom, odnosno kasnije Rumeliju sa Bosnom. Skoro pola stolje}a prije pada Bosne na tom se prostoru javljaju prvi muslimani me|u Bo{njacima, pa se tu za njihove potrebe grade d`amije, od kojih se najstarijom smatra ona u Ustikolini, kako je ve} spome158

nuto, podignuta tridesetih godina XV stolje}a. Osim toga, kao urbano naselje kasaba se uspostavlja upravo podizanjem d`amije. U kasabi skoro u pravilu isklju~ivo `ive muslimani, pa tu Mehmed-pa{a nije imao potrebe bilo koga "prevoditi na islam". Mehmed-pa{a je `ivio i djelovao cijelo jedno stolje}e kasnije. U vrijeme sultana Sulejmana I Veli~anstvenog mladi je Sokolovi}, kao {kolovan i okretan dvorjanin, koji se ve} istakao u ratu sa Ugarskom i Austrijom (1526–1533), obavljao razne du`nosti u carskom saraju. Ve} 1543. bio je zapovjednik dvorske stra`e (kapid`iba{a). Tri godine kasnije, poslije smrti velikog admirala Hajrudina Barbarose, postavljen je na njegovo mjesto kao kapudan-pa{a. Za dalje ratne zasluge, posebno na Istoku u perzijskoj vojni, Mehmed-pa{a je 1555. dobio polo`aj tre}eg vezira. Tokom tog rata Osmanlije su prvi put uspostavile vezu i saradnju sa svojim etni~kim i jezi~kim srodnicima s one strane rijeke Amu Darje (anti~ki Oxus), odnosno sa uzbe~kim hanom, gospodarom Samarkanda i Buhare. Osnova te saradnje bila je borba protiv perzijskog {aha kao zajedni~kog protivnika. Svi ovi vojni i diplomatski uspjesi otvorili su put Mehmed-pa{i ka polo`aju prvog ~inovnika Carstva. Taj je polo`aj Mehmed-pa{a dobio imenovanjem za velikog vezira 28. VI 1565. godine. U toku svog posljednjeg velikog pohoda protiv habsbur{ke Ugarske, umro je pod opsjednutim Sigetom 6. IX 1566, sultan Sulejman Veli~anstveni. Dva dana kasnije, 8. septembra, janji~ari su na juri{ zauzeli Siget. Tom prilikom je poginulo svih {est stotina posljednjih branilaca grada, koje je osobno predvodio hrvatski ban Nikola Zrinski. Sam Zrinski, "ugarski Leonida", `iv je zarobljen i odmah pogubljen. Njegovu odrubljenu glavu Mehmed-pa{a je poslao svom ne}aku, Gulabi-agi, budimskom namjesniku, sa zadatkom da je proslijedi do Be~a na ugarski carski dvor. U me|uvremenu, Mehmed-pa{a je uz pomo} carskog {titono{e D`afer-bega i tajnog pisara Feriduna, pod te{kim okolnostima, uspio pune tri sedmice sakriti od vojske i ostalih carskih dostojanstvenika sultanovu smrt. Takva mjera, s ciljem da se izbjegnu neredi i osigura bezbolan prenos vlasti na novog sultana, primijenjena je ve} prilikom smrti Mehmeda I i Mehmeda II Fatiha te Selima I, ali ne tako dugo i ne pod tako izuzetnim okolnostima. Mehmed-pa{a je smjesta, po posebnom ~au{u, poslao pismo prestolonasljedniku, svom puncu Selimu, koji se tada nalazio u Kutahiji, s nalogom da smjesta preko Carigrada krene za Beograd, gdje se uputio i veliki vezir sa glavninom vojske. Novi sultan Selim stigao je iz Carigrada u Beograd za svega 15 dana. Tek tada je Mehmed-pa{a objavio vojsci da je sultan Sulejman Veli~anstveni umro i da je Selim II novi sultan. Time se Mehmed-pa{a Sokolovi} kona~no u~vrstio na polo`aju velikog vezira. Njegova mo} i uticaj dostigli su do tada nevi|ene razmjere za jednog velikog vezira. Odatle je austrijski diplomata, histori~ar i za~etnik moderne 159

evropske osmanistike, Joseph von Hammer, jo{ 1830. primijetio da je umjesto "za vladavine Selima II", bolje kazati "za vladavine velikog vezira Sokolovi}a". Tu ~injenicu su zapazili ve} Sokolovi}evi savremenici, kao mleta~ki bajlo (ambasador) u Carigradu, Mario Cavalli, koji je ve} 1567. pisao svojoj vladi da je Mehmed-pa{a "prvi vezir", "onaj koji caruje u Turskoj". Cavalli je zaklju~io da je Mehmed-pa{a "svojom pame}u i razborito{}u" potpuno zaslu`io toliku vlast. Takav svoj polo`aj Mehmed-pa{a je nastojao zadr`ati i po stupanju na prijestolje Selimovog nasljednika, Murata III (1574–1595), ali se naglo pove}ao broj njegovih neprijatelja, kako me|u dvorjanima tako i me|u carigradskom ulemom. Na dvoru je opoziciju Mehmed-pa{i predvodio defterdar Kara Uvejs-pa{a, a me|u ulemom se po neprijateljstvu prema velikom veziru najvi{e isticao carigradski muftija [emsudin Ahmed-ef. Kadizade. Sokolovi} je pao, vjerovatno kao `rtva zavjere, tako {to ga je 11. X 1579. u njegovom saraju ubio neki dervi{, porijeklom iz Bosne, koji je navodno do{ao da od vezira ne{to moli i da tra`i milostinju. Ubica je po nekim piscima bio pristalica ili pripadnik hamzevijskog reda. Osniva~ ovog sinkreti~kog islamsko–bogumilskog reda i njegovog u~enja bio je Hamza Bali Bo{njak iz Gornje Tuzle. On je odveden u Carigrad i nakon ispitivanja, kao heretik osu|en na smrt i pogubljen 6. VI 1573. godine. Ubistvo Mehmed-pa{e moglo bi, prema tome, biti i ~in osvete. Mehmed-pa{a Sokolovi} je u ime Sulejmana Veli~anstvenog, jo{ pod osvojenim Sigetom, okupio i dr`ao vojnu snagu Carstva u svojoj ~vrstoj ruci, ne samo za tri sedmice poslije sultanove smrti nego i tokom narednih 13 godina, koliko je bio na polo`aju velikog vezira. Za to vrijeme, dr`e}i se na~ela sultana Sulejmana, Mehmed-pa{a je odr`avao Carstvo na vrhuncu vojno–politi~ke mo}i i kulturno–prosvjetnog i graditeljskog procvata, na koje ga je uzdigao najve}i osmanski vladar. Veliki vezir Mehmed-pa{a nije bio prvi visoki osmanski dostojanstvenik porijeklom iz roda Sokolovi}a ~iji su razli~iti ogranci `ivjeli na prostoru od Glasinca do Drine i Lima. Prvi koji je iz roda Sokolovi}a putem ad`ami–oglana napravio karijeru u Carstvu krajem XV i u prvoj polovini XVI st. bio je Deli Husrev-pa{a. On je jo{ 1516. imenovan za namjesnika u Konji, a zatim je redom bio beglerbeg Dijarbekira, [ama (Damask), Halepa i Rumelije. Ve} 1535–36. susre}e se na polo`aju egipatskog valije, kada je imenovan za ~lana vezirskog vije}a. Deli Husrev-pa{a imao je dva sina: Kurd-bega, koji je umro 1572. na polo`aju sand`ak-bega u Nigdu, jugoisto~no od Ankare i Mustafa-agu, koji je izgleda `ivio na svom zijametu u Bosni, po{to je ukopan u [eti}ima kod Rogatice, gdje mu se mezar i danas nalazi. Drugi Sokolovi} koji je napravio visoku karijeru u Carstvu bio je Mustafa-pa{a Lala, koji je do{ao u carski saraj uz pomo} Deli Husrev-pa{e, svog starijeg 160

brata. Mustafa-pa{a Lala bio je stalno protivnik svog ro|aka Mehmed-pa{e Sokolovi}a. Poznato je da je Mehmed-pa{a dovodio svoje najbli`e ro|ake u Carigrad i da su mu sestra i otac primili islam. Sestra [emsa se udala za Sinan-bega Boljani}a, hercegova~kog sand`aka. Otac Dimitrije je dobio ime D`emaludin Sinan-beg. Za njega se zna da je bio mutevelija jednog Mehmed-pa{inog vakufa, utemeljenog u Bosni. Kasnije, kako su skoro svi njegovi najbli`i ro|aci postigli uspje{nu vojno–upravnu karijeru, veliki vezir Mehmed-pa{a nije se zanimao za dovo|enje novih ljudi iz svog kraja u Carigrad, nego se, pored dr`avni~kih poslova, posvetio podizanju svojih brojnih zadu`bina i vakufa {irom Carstva. Tako je u svom rodnom selu Sokolovi}ima kod Rudog izgradio d`amiju, mekteb, musafirhanu i vodovod. Mehmed-pa{ine zadu`bine razasute su po Carigradu, Edirnama, Halepu, Medini, Be~kereku u Banatu, Beogradu te po Bosni, gdje je ostao zapam}en najvi{e po gradnji mostova. Smatra se da je Sokolovi} podigao tri do pet mostova izuzetnog privrednog zna~aja i velike graditeljske ljepote. To su }uprija na Drini u Vi{egradu, Arslanagi}a most u Trebinju, Vezirov most u Podgorici, most na u{}u @epe u Drinu i vjerovatno Kozju }upriju u Sarajevu. Ovi i drugi mostovi u Bosni grade se u sklopu velikog obnavljanja putne mre`e i trgova~kih prometnica, koje se vr{i u Carstvu tokom XVI st., u doba Sulejmana Veli~anstvenog i njegovog nasljednika Selima II. Taj zama{ni poduhvat provode u djelo uglavnom dvojica velikih vezira Bo{njaka, Rustem-pa{a Opukovi} i Mehmed-pa{a Sokolovi}. Nema podataka da je Mehmed-pa{a Sokolovi} gradio kr{}anske vjerske objekte po Bosni, kao {to su to ~inili neki drugi visoki carski dostojanstvenici porijeklom Bo{njaci. Tako je, primjera radi, Osman-pa{a Bo{njak u svom rodnom selu Kazanci, na hercegova~ko–crnogorskoj granici, sagradio d`amiju sa medresom i crkvicu. D`amiju, ~ije su se ru{evine raspoznavale do poslije Drugog svjetskog rata, uni{tio je jo{ {ezdesetih godina XVII st. Bajo Pivljanin (Nikoli}), poznati hajdu~ki ~etoba{a u mleta~koj slu`bi. Ako Mehmed-pa{a Sokolovi} nije sam podizao pravoslavne crkvene objekte, sigurno je kao visoki carski dostojanstvenik znatno uticao na odluku osmanske dr`ave da 1557. obnovi Pe}ku patrijar{iju. Za prvog patrijarha postavljen je Makarije Sokolovi}, po predanju iguman ili arhimandrit svetogorskog manastira Hilandar. Op}enito se pogre{no smatra da je Makarije bio Mehmed-pa{in brat. To se tvrdi na osnovi posrednih izvora. Tako je njema~ki putopisac Stephan Gerlach pisao 1575. da je obnovitelj Patrijar{ije bio brat velikog vezira. Mnogo kasnije, u XIX stolje}u, zapisao je hroni~ar manastira Trono{e kod Loznice da je patrijarh Makarije bio brat tada{njeg velikog vezira i da je od njega dobio hati{erif da obnovi "sve manastire i 161

crkve". Oba ova kasnija zapisa previ|aju ~injenicu da u vrijeme obnove Patrijar{ije Mehmed-pa{a nije jo{ bio veliki vezir, nego po rangu tre}i vezir. Velikim vezirom postat }e tek osam godina kasnije. Neposredni svjedok, spomenuti mleta~ki bajlo M. Cavalli, pi{e u jednom svom izvje{taju iz augusta 1558. da mu je jedan sve}enik, Dubrov~anin, vikar bosanskog nadbiskupa, rekao kako je nedavno postavljeni "srpski patrijarh gr~kog obreda" do{ao na taj polo`aj zahvaljuju}i podr{ci "svog strica, koji je pa{a". Patrijarh je dobio od sultana berat da mu "svi kr{}ani, i latinskog i gr~kog obreda, pla}aju jednake namete". Turski hroni~ari, koji su bili veoma obavije{teni o u`oj porodici velikog vezira, znaju da je imao dva brata i njihov `ivotni put prate sve do sultanova saraja. Odatle se mo`e zaklju~iti da Makarije nije mogao nikako biti Mehmed-pa{in sinovac. Nije mu to mogao biti ~ak ni u prvoj pobo~noj liniji, jer je poznato da je Mehmed-pa{in ro|eni stric rano primio islam, pa mu se ne zna ~ak ni za ro|eno ime. U izvorima se spominje kao Rustem-beg Sokolovi}, sa tri sina: Dervi{-pa{om, Ali-begom i Ferhad-pa{om. Prema tome, pravi Mehmed-pa{in sinovac bio je Ferhad-pa{a, kli{ki i bosanski sand`ak-beg i prvi beglerbeg Bosanskog ejaleta. [to se ti~e Makarija, on je mogao biti samo neki dalji Mehmed-pa{in ro|ak, s obzirom na ~injenicu da je rod Sokolovi}a bio veoma razgranat. Nacional–romanti~arska je zabluda da je Mehmed-pa{a radio na obnavljanju Pe}ke patrijar{ije zato {to se sje}ao svog porijekla i bio mu privr`en. Mehmed-pa{a, kao ~lan vezirskog vije}a, sigurno nije bio bez uticaja prilikom dono{enja odluke da se obnovi Srpska patrijar{ija, ali to ne treba vezivati ni za kakva osje}anja niti sentimentalna sje}anja, nego isklju~ivo za procjenu osmanskih dr`avnih interesa. Mehmed-pa{a Sokolovi} je kroz svoj odgoj u Edirnama, gdje je stekao prvo islamsko obrazovanje, te kasnije kroz vojevanje po Ugarskoj, u~estvovanje u pohodima na Bagdad i Perziju, te slu`bovanje na dvoru postao, kako pravovjerni musliman tako i pravi Osmanlija. On je od po~etka do kraja bio i ostao iskreno privr`en svom novom zakonu, koji je po~eo u~iti kada mu je bilo ve} 16–18 godina. Mehmed-pa{a je bio temeljito islamski obrazovan i kao musliman moralno veoma postojan i smiren u svojoj vjeri. Njegovo cjelokupno dr`anje i djelovanje pokazuje da on u tom pogledu nije imao nikakvih sumnji. Za njega su kr{}anstvo i jevrejstvo bile religije Bo`ijeg otkrovenja koje prethode islamu. U skladu sa islamskim u~enjem, on je prema jevrejstvu i kr{}anstvu, uklju~uju}i tu i pravoslavlje, imao jasan stav trpeljivosti i pru`anja dr`avnih garancija njihovim sljedbenicima kao zimijama, odnosno pripadnicima za{ti}enih manjima. Izvan tog strogo islamskog stava, Mehmed-pa{a prema hri{}anstvu nije imao niti je mogao imati bilo kakvih drugih naklonosti i osje}anja. Sve 162

je ostalo bilo podre|eno politi~kim interesima osmanske dr`ave, koje je on veoma dobro shvatao i pronicljivo zastupao. Mehmed-pa{a Sokolovi} se svim svojim ogromnim znanjem i velikom snagom borio da osmanskoj dr`avi sa~uva njene ~vrste islamske temelje. Njegovo pona{anje pokazuje da je smatrao da opasnost po te temelje mo`e do}i prije od muslimanskog formalno–logi~kog vjerskog misticizma, nego od nekog hri{}anstva prema kojem se vodi dosljedna islamska politika. U tom smislu, Mehmed-pa{a se o{tro suprotstavljao muslimanskim sinkretisti~kim i hereti~kim u~enjima i pokretima {to, me|u ostalim, pokazuje i ~injenica da je kao veliki vezir ve} prve godine svoje slu`be dao pogubiti Hamzu Bo{njaka. Nalaze}i se decenijama na visokim i isturenim polo`ajima Carstva, sa kojih pa`ljiv i o{trouman posmatra~ mo`e daleko vidjeti, Mehmed-pa{a je, kao pronicljiv ~ovjek, sigurno mogao sagledati mnoge opasnosti koje prijete osmanskoj dr`avi, me|u kojima janji~arski red nije bio na posljednjem mjestu. Ve} je istaknuto da se dev{irma, odnosno kupljenje djece i mladi}a za popunu janji~arskog od`aka i obavljanje du`nosti na dvoru, ne mo`e smatrati glavnim ~iniocem u procesu {irenja islama, pogotovo ne u Bosni. U najstarijim osmanskim izvorima dev{irmom se ozna~avalo pravo na uzimanje do petine zarobljenika u novoosvojenom "nevjerni~kom" gradu, rje|e cijeloj zemlji. Tursko–osmansko predanje datira prvo regrutiranje zarobljenika za posebne odrede u doba sultana Orhana, a nastanak janji~arskog korpusa vezuje se za prve godine vladavine Murata I. To se mi{ljenje ukorijenilo u nauci najvi{e zahvaljuju}i starom tursko–osmanskom histori~aru Idrisu Bitlisiju, koga Halil Inalcik odre|uje kao "sunijskog histori~ara" koji je pisao krajem XV i po~etkom XVI st. (umro 1520). Bez obzira na to op}eprihva}eno mi{ljenje, ipak se u nauci jo{ ne zna godina kada je osnovana ustanova dev{irme u njenom u`em zna~enju, tj. kao uzimanje kr{}anske djece za janji~arski podmladak. Solunski mitropolit Isidor Glabas `ali se 1395, {to zna~i u doba Bajezita I, zbog "uzimanja djece po nare|enju emira". Po onome {to 1430. pi{e Sinan-pa{a `iteljima Janjine, tj. da }e ih po{tedjeti odvo|enja u zarobljeni{tvo ako mu se pokore, moglo bi se zaklju~iti da su posebne ~ete jo{ u doba Murata II regrutirane od ratnih zarobljenika. S druge strane, u novijoj historiografiji se sve ~e{}e susre}e mi{ljenje da je upravo Murat II uspostavio dev{irmu, a da je dotada{nje regrutiranje janji~ara iz reda ratnih zarobljenika spadalo u ustanovu pend`ika (pencik), po kojoj je sultanu pripadalo pravo da primi jednu petinu svih ratnih zarobljenika. Ako je dev{irma u svom u`em zna~enju postojala ranije, onda je sultan Murat II mogao biti njen obnovitelj, nakon {to je do{lo do zastoja i prekida u razvoju ove ustanove u vrijeme gra|anskog rata u osmanskoj 163

dr`avi (1402–1413). U svakom slu~aju, zna se da je Murat II izvr{io reformu janji~arskog korpusa. Tursko–osmanski histori~ari i pravnici su se sporili oko pitanja da li je dev{irma u saglasnosti sa {erijatom. Idris Bitlisi je tvrdio da je dev{irma u skladu sa {erijatom jer je ve}ina zimija, odnosno nemuslimana, silom pokorena. Nasuprot tome, Saddedin, drugi poznati tursko–osmanski histori~ar iz XVI st., smatrao je da dev{irma predstavlja povredu prava zimija. On je ipak dozvolio njenu mogu}nost na osnovi {afiijskog u~enja, po kojem oni koji su primili kr{}anstvo poslije objave Kur’ana, odnosno poslije 622, ne spadaju u "narod knjige", pa prema tome nemaju ni pravo na polo`aj zimija. Po tome, na Balkanu bi samo Grci imali status zimija, dok bi istovremeno ogromna slavenska selja~ka masa, koja je krajem VI i po~etkom VII st. preplavila bizantske balkanske pokrajine, bila li{ena tog statusa. Bez obzira na ove pravno–teorijske nesuglasice, u na~elu je svo kr{}ansko stanovni{tvo evropskih pokrajina Carstva, a ne{to kasnije i azijskih, bilo obuhva}eno dev{irmom. Smatra se da je u Maloj Aziji bilo prvo obuhva}eno dev{irmom podru~je nekada{njeg Trapezuntskog carstva dinastije Komnina, ~ije je stanovni{tvo bilo kr{}ansko. Odatle se dev{irma pro{irila na ostale maloazijske oblasti Carstva. Posljednji slu~aj dev{irme u Anadoliji zabilje`en je 1623. godine. Od dev{irme su bila izuzeta gradska djeca, za koju je dr`alo da su ve} obrazovana u svojoj vjeri, a osim toga, manje su sna`na i zdrava od seoske mlade`i. Ali i tu je povremeno bilo izuzetaka. Zabilje`eno je, naprimjer, da je u XVI st. dev{irma u nekoliko navrata kupljena u Atini. Cjelokupno kr{}ansko stanovni{tvo Carigrada, uklju~uju}i tu i Galatu, kao naselje raznih evropskih, uglavnom talijanskih trgovaca, bilo je izuzeto od dev{irme. Izuzeto je bilo stanovni{tvo Rodosa i Hiosa, a tako|er Vla{ke i Moldavije. Ermeni su u po~etku tako|er bili izuzeti od dev{irme, ali ima znakova da su joj kasnije povremeno podvrgavani. U Evropi i na Balkanu su se ukorijenile predrasude da je dev{irma uzimana redovno i u pravilnim razmacima od 4–5 godina, a nekad i ~e{}e, te da je uziman utvr|eni postotak djece, po nekima desetina, pa navodno petina ili ~ak jedna tre}ina. Brojni historijski izvori pokazuju, me|utim, da dev{irma nije obavljana ni u pravilnim razmacima niti u odre|enom postotku. Kupljenje djece za ad`ami–oglane odvijalo se zapravo prema potrebi. Tako za vladavine Mehmeda II Fatiha dev{irma ustvari nije ni provo|ena, kako usljed stalnog priliva zarobljenika, po osnovi pend`ika, tako i usljed ograni~enosti broja janji~ara na korpus od 8.000 do 10.000 ljudi. Kasnije je dev{irma tako|er nare|ivana u neredovnim razmacima, u~estalije tokom XVI st., dok se od po~etka narednog stolje}a polahko gasi. Po~etkom XVII st. janji~arski od`ak ve}inom 164

je popunjavan iz muslimanskih redova, uglavnom janji~arskim sinovima. Mleta~ki bajlo Foscarini pi{e u jednom izvje{taju iz 1637. da u cijelom Carstvu ve} punih dvanaest godina nisu kupljeni ad`ami–oglani. Godinu dana kasnije nare|ena je iznenada jedna dev{irma, koja je prema Josephu von Hammeru bila posljednja koja je obavljena u Carstvu. Upravo je te 1638. obavljena, me|u ostalim, posljednja dev{irma i na podru~ju dijelova dana{nje Srbije. Jednom rije~ju, ustanova dev{irme je u praksi primjenjivana uz mnoge izuzetke i varijacije, kako od jednog do drugog dijela Carstva tako i po vremenskim razmacima u kojima je provo|ena, pa se ne mo`e govoriti o nekom njenom jedinstvenom modelu. U svakom slu~aju, godine 1637/38. ukinuta je ustanova dev{irme. Od tada, kako je to 1651. izri~ito tra`io janji~arski vo|a Bekta{-aga, "u slu`bu Velikog gospodara" primana su isklju~ivo djeca janji~ara. Engleski diplomata Paul Rycaut, koji je nakon {estogodi{njeg slu`bovanja u Carigradu objavio 1668. svoj, danas ve} "klasi~ni izvje{taj" o stanju Osmanskog carstva (The Present State of the Ottoman Empire), izri~ito navodi da je ve} tada dev{irma bila "potpuno zaboravljena". Mada rijetko, dev{irma je ipak kupljena i kasnije, sve do po~etka XVIII st., ali ne radi popunjavanja borbenih janji~arskih redova, nego samo za potrebe carskog saraja. Da je dev{irma postala sasvim rijetka i neredovna mo`e se zaklju~iti iz jedne odredbe mirovnog ugovora, kojim je 1672. Poljska ustupila Osmanskom carstvu Volino–podoljsku visoravan u zapadnoj Ukrajini. Na insistiranje poljske strane, ~lanom 3. ugovora, odre|eno je da su `itelji Podoljske za{ti}eni i izuzeti od regrutiranja, "ako se naredi dev{irma". Proizvoljne procjene o broju pokupljene djece koje daju razni evropski putopisci, a nacionalisti~ka historiografija balkanskih kr{}anskih naroda nekriti~ki prihvata i iskori{tava, ne odgovara stvarnom stanju. Ra~una se da je najmanje 200.000 djece na Balkanu pro{lo kroz sistem dev{irme tokom oko dva stolje}a primjene ove ustanove. To je u prosjeku godi{nje iznosilo oko hiljadu djece. Broj djece za kupljenje bio je odre|ivan tako da je jedan dje~ak, obi~no u dobi od 14 do 18 godina, uziman na svakih 40 ku}a. Mada je broj mlade`i koja je putem uklju~ivanja u ad`ami–oglane prihvatila islam bio ipak ograni~en, ta je ~injenica imala vi{estruk uticaj na historiju Osmanskog carstva. Kako je znatan broj ad`ami–oglana nakon zavr{enog {kolovanja i obuke slu`io na dvoru, a bio slavenskog porijekla, to je njihov jezik "usa|en u srce osmanske dr`ave". Jedan zapadni posmatra~ zabilje`io je 1595. da je "slavenski", poslije turskog i arapskog, tre}i jezik Carstva. Nekoliko decenija kasnije J. H. Hottinger je zapazio da se "turski jezik rijetko kada ~uje na sultanovu dvoru", jer su "cijeli dvor i ve}ina 165

magnata" bili "renegati" iz slavenski govore}ih zemalja. "Slavenski" se nije govorio samo u Saraju, nego je to istovremeno bio i jezik ve}ine janji~ara. Janji~ari su vrlo rano po~eli ispoljavati samovolju i neposlu{nost prema pojedinim vezirima, tra`e}i stalno ve}e plate i druge povlastice za svoje porodice. U biti je, kako je pisao Stanford Shaw, trijumf "balkanskog elementa" unutar "osmanske vladaju}e klase kroz sistem dev{irme" doveo do sloma osmanskih finansijskih i administrativnih ustanova i bio uzrokom "kasnijeg propadanja Carstva". O~ito je da regrutiranje u ad`ami–oglane nije moglo biti osnovom procesa {irenja islama. To posebno nije bio slu~aj u Bosni, gdje je selja{tvo ~inilo osnovni demografski supstrat u procesu masovnog prihvatanja islama. Provo|enje dev{irme u Bosni je imalo vi{e svojih osobenosti. Ve} je poznato da su od po~etka XVI st. dev{irmom u Bosni bili obuhva}eni i muslimani. Izgleda da su muslimani u Bosni davali ve}i broj ad`ami–oglana nego kr{}ani. Iz jednog nedatiranog spiska, poimeni~no nabrojanih 60 dje~aka, u dobi izme|u 13 i 19 godina, regrutiranih u kazi Novi Pazar, vidi se da su 44 bili muslimani, a 16 kr{}ani. U Bosni su postojale tri kategorije stanovni{tva koje su bile obuhva}ene dev{irmom: muslimani, poturi i kr{}ani. Izvori pokazuju da prilikom kupljenja dev{irme nije uvijek bilo jasno ko sve potpada pod obavezu dev{irme. U sve tri je grupe bilo pojedinaca koji su `eljeli da oni sami ili njihova djeca budu uzeta u ad`ami–oglane. Na drugoj strani, jednako tako pojedini pripadnici sve tri grupe nastojali su izbje}i dev{irmu. Svi su oni o~ito od dev{irme o~ekivali neke koristi, ne samo za svoju djecu nego i li~no za sebe. U protivnom, njihovo pona{anje ne bi imalo smisla. U takvoj situaciji vr{ene su razne zloupotrebe, a ~esto je dolazilo do poku{aja prevare i podmi}ivanja, s ciljem da neko bude uzet ili izostavljen pri kupljenju ad`ami–oglana. U carskoj zapovijesti iz 1589. o kupljenju a`ami–oglana u Bosanskom ejaletu, bosanskom se beglerbegu na kraju poru~uje: "^uvajte se da ne biste od koga {to uzeli." Jaja-ba{e koji su rukovodili regrutiranjem mlade`i za ad`ami–oglane dali su pokupiti vi{e djece nego {to im je carska naredba to dopu{tala. Vi{kom djece su zatim trgovali u svoju korist. Mito (ru{vet) su davali, kako kr{}ani tako i muslimani. Kr{}ani su, naro~ito u po~etku, znali davati mito da se upravo njihovo dijete pokupi, kako bi barem za jedno ~eljade rije{ili pitanje egzistencije. Osim toga, mnogi su mislili da }e imati neke koristi ako im dijete postane odabrani carski vojnik ili ~ak neki dostojanstvenik. Kako su muslimani u Bosni bili obuhva}eni dev{irmom, to je u tom pogledu bio manji pritisak na kr{}ane. U jednoj carskoj zapovijedi (beratu) upu}enoj 1565. "kadijama Bosne, Hercegovine i Klisa" izri~ito se ka`e da je "ve}ina mladi}a" koja je 166

iz njihovih kadiluka do tada uzimana u ad`ami–oglane "bila obrezana", {to zna~i da se radilo o muslimanskoj djeci. Francuski diplomat Auguste Boppe izvje{tava 1624. kako se u Sarajevu sa kr{}anima dobro postupa. Oni su u mogu}nosti da iskupe svoju djecu od odvo|enja u janji~arsku slu`bu, daju}i sultanovim izaslanicima 30–40 talira "od glave". Kako o`enjeni dje~aci ili mladi}i nisu uzimani u a`ami–oglane, to su roditelji ~esto vrlo rano `enili svoje sinove. Jedinci tako|er nisu kupljeni, kako se ku}a i imanje ne bi zapustili i ugasili, a dr`ava ostala bez jednog poreskog obveznika. Na drugoj strani, kadije su u Bosni spre~avale jaja-ba{u da uzima obrezane mladi}e. Kadije se zapovije{}u iz 1565. upozoravaju da to ne ~ine. Pri tome im se nare|uje samo da paze da "obrezani mladi}i budu od tamo{njih starih mje{tana", a ne od onih "koji su kasnije do{li samo da bi postali ad`ami–oglani". Takvi su ~esto dolazili "s vana" u Bosnu obrezani samo "da bi bili uzeti u ad`ami–oglane", {to inicira da se radi o kr{}anskim mladi}ima koji se la`no, "s varkom i prevarom", poturaju kao Bo{njaci. Zato se kadijama nare|uje da omogu}e da se "od obrezanih mladi}a od tamo{njih starih mje{tana uzmu oni koji odgovaraju, kao {to je to i do sada uzimano". Nejasno}a pri provo|enju dev{irme u Bosni bilo je i kasnije, {to se vidi iz carskih zapovijesti izdatih 1573. i 1578. kadijama bosanskog, hercegova~kog i kli{kog sand`aka, te iz berata naslovljenog 1589. na bosanskog beglerbega. U zapovijesti iz 1573. na prvom mjestu se isti~e da je "uobi~ajeno da se u spomenuta tri sand`aka" ad`ami–oglani za janji~arsku du`nost "kupe od sve raje". Kadijama se u tom smislu nare|uje da ne prave nikakve smetnje anadolskom agi Ferhad-agi, koji je upu}en da iz njihovih kadiluka kupi ad`ami–oglane "bili oni od kr{}ana ili od potura" (Potur taifesi). Na kraju, kadijama se nare|uje da se ne protive "davanju podesnih s motivacijom da su oni obrezani". Kako je u tom pogledu o~ito bilo nekih nesporazuma, to je ova carska zapovijest u biti ponovljena pet godina kasnije, tj. 1578. godine. Kadijama "u sand`acima Bosanskom, Hercegova~kom i Kli{kom" nare|uje se da kad do|e anadolski aga treba, "u smislu berata koji se nalazi u njegovoj ruci", da mu omogu}e da kupi ad`ami–oglane, "bili oni od kr{}anske ili muslimanske raje". Stoga im se na kraju nare|uje da se ne suprotstavljaju imenovanom zato {to "oni nisu kr{}anski sinovi". U carskoj zapovijesti iz 1589. bosanski beglerbeg se podsje}a da se "i obrezani sinovi potura" (Potur ogullari), koji su "od davnina" i "po starom na~inu uzimani iz Bosanskog ejaleta, ali koji ne znaju turski, smatraju kao ad`ami–oglani". Beglerbegu Halil-pa{i nare|uje se da se dobro ~uva da ne bi, suprotno carskoj zapovijesti, umije{ao "mladi}e od drugih pod izgovorom 167

da su to sinovi potura". Jednako kao oni {to ne znaju turski, tako se oni koji su se turcizirali, odnosno "usvojili turske obi~aje" (Türklesmes) ne smiju uzimati u ad`ami–oglansku slu`bu. Navedene carske zapovijedi jasno pokazuju da je proces prihvatanja islama u Bosni bio vrlo postepen, posebno kada je rije~ o selja{tvu, koje je ~inilo veliku ve}inu bosanskog stanovni{tva. Ve}ina seoskog stanovni{tva u Bosni je prihvatila islam u jednom procesu koji je trajao oko 150 godina. Iz navedenih carskih zapovijesti jasno se vidi dinamika kojom je obavljana dev{irma i njeni ograni~eni ciljevi pa se odatle mo`e zaklju~iti da janji~arstvo nije u Bosni bilo niti moglo biti osnovom masovnog prihvatanja islama. Pouzdani izvori postoje samo za pet kampanja kupljenja ad`ami–oglana za janji~arsku du`nost tokom XVI st., kada je dev{irma bila naj`ivlja. U Bosni se pouzdano zna da je dev{irma obavljena 1515, 1565, 1573, 1578. i 1589. godine. Izme|u 1565. i 1589. dev{irma je obavljana u razmacima od osam, pet i jedanaest godina. To pokazuje da je dev{irma, kako je ve} konstatirano, provo|ena neredovno i prema potrebi. Jo{ se ne zna da li je u jednom razdoblju od 50 godina (1515–1565) vr{ena dev{irma. Mo`e se samo pretpostaviti da je u spomenutom rasponu obavljena bar tri do ~etiri puta. Sve je to, me|utim, daleko od neke masovnosti i pripremanja podloge za nasilno prihvatanje islama. Na neosnovanost tvrdnji o nasilnom "{irenju islama" jasno je odgovorio Vladislav Skari} jo{ 1940. godine. On je na osnovi izvora ustanovio da je "krivo mi{ljenje da se na Balkanskom poluostrvu islam {irio naglo i da je slu`beno {iren silom". Tu ~injenicu Skari} potkrepljuje jednim logi~kim argumentom, koji je vrlo o~it, tj. "da XIX vijek ne bi zatekao ni jednog hri{}anina, niti bi bilo i jedne crkve i manastira da je islam {iren dr`avnom silom". Islam su jednostavno "{irile prilike i ljudske okolnosti". Odatle je svako nastojanje da se za ~injenicu masovnog prihvatanja islama u Bosni na|e neko navodno historijsko obja{njenje usmjereno u prvom redu na negiranje Bo{njaka. Cilj svih spomenutih teorija o "islamizaciji" jeste da se nametne teza kako je "Bo{njacima njihov muslimanski identitet nametnut i efemeran". Mnogi autori razli~itog kr{}anskog opredjeljenja misle i pi{u da je {irenjem islama u Bosni nastupila neka "du{evna praznina". Tako je pisao austrijski arheolog Moriz Hoernes, jedan od istra`iva~a ~uvenog neolitskog naselja u Butmiru, a kasnije urednik poznatih Nau~nih saop}enja iz Bosne i Hercegovine (Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Hercegovina). Predhistorija mu nije bila dovoljna pa se olahko, poput mnogih drugih, u svojim (Dinarische Wanderungen, 1881) Dinarskim putovanjima upustio u antropologiju i historiju Bosne. Hoernes }e tu jezgrovito izraziti tvrdnju koju su drugi, manje ili vi{e op{irno varirali, 168

tj. da je jedna bo{nja~ka generacija, "po cijenu svojih lovi{ta, {tala i oru`nica `rtvovala vjeru svojih predaka". To uporno nametanje krivice Bo{njacima, usljed navodne izdaje pradjedovske vjere, te poricanje islama kao univerzalnog shvatanja svijeta, stalno je prisutno u balkanskom intelektualnom svijetu. Taj privid navodne intelektualne pozicije, a kojom se Bo{njaci ustvari `ele eti~ki diskvalificirati, najjasnije je sadr`ano u rije~ima Ive Andri}a da njegovu disertaciju "ne bi trebalo shvatiti kao kritiku islamske kulture kao takve, ve} jedino kao kritiku onih posljedica do kojih je do{lo usljed njenog preno{enja na jednu hri{}ansku, slavensku zemlju". Ta navodna historijska obja{njenja su zapravo nehistorijska, jer polaze od postavke da je kr{}anstvo imanentno Bosni. Naprotiv, svi su barbari, uklju~uju}i tu i Slavene, kr{}anstvo primili uz dobru prisilu, bilo papsku, bilo bizantsku. [to se Bosne ti~e, ona nikad nije ni bila kr{}anska zemlja u smislu pripadanja Rimu ili Bizantu. Poruka je u tom smislu jasna: Bo{njaci bi jednostavno morali biti sve drugo, samo ne ono {to ustvari jesu, tj. bosanski muslimani. U krajnjoj liniji, proces prihvatanja islama od strane Bo{njaka zapravo ne tra`i nikakvo obja{njenje. To je jednostavno jedna historijska ~injenica koja samu sebe obja{njava. Mogu ta obja{njenja biti legendarna i mitska, kao {to je pri~a o navodnom Janji~arskom zakonu, ali njima nisu potrebna nikakva tuma~enja, a jo{ manje pravdanja. Makar se radilo i o mitu, mora se znati da svaka legenda ili predanje samo za sebe govori i samo sebe opravdava. Svako ko je `elio napraviti karijeru u strukturi ili hijerarhiji osmanske dr`ave u na~elu je od po~etka XVI st. morao biti musliman. U po~etku je put da se to postigne bilo svrstavanje u janji~arski korpus. To posebno va`i za balkanske narode, uklju~uju}i tu na prvom mjestu Bo{njake. Svakom se sposobnom pojedincu ulaskom u janji~arski korpus otvarala mogu}nost da u strukturi Carstva napravi karijeru. Svi oni koji su se smatrali muslimanima, pripadnicima jedne nadmo}ne civilizacije, svjesno su se i politi~ki osje}ali Osmanlijama. Bo{njaci su se tu posebno isticali, o ~emu, na putu kroz Bosnu, od Be~a do Carigrada, 1530. svjedo~i Slovenac Benedikt Kuripe~i~ (Kuripe{i}), tuma~ austrijskog izaslanstva. On pi{e da su svi osmanski "janji~ari i najbolji slu`benici, ~inovnici i kapetani redom Bo{njaci". Oni se u Carstvu "smatraju najboljim, najpo`rtvovanijim i najvjernijim ljudima koji vole da se dr`e pravim Turcima". Od ostalih Turaka razlikuju se "okretno{}u i ljepotom", a "ljep{e se i nose nego Turci". Jo{ je u doba Bizanta dolazak u Carigrad, kako je pisao poznati bizantolog Steven Runciman, "bio prirodan cilj svakog slavoljubivog ~ovjeka, jer je Carigrad bio nesumnjivo sredi{te Carstva". U tom se pogledu polo`aj, zna~aj i uloga Carigrada ni~im nisu promijenili poslije Fatihovog ulaska u ovaj 169

grad 29. V 1453. godine. U Bizantskom carstvu, dodu{e, putovanje nije mnogo ohrabrivano iz prostog razloga {to je "naseljene zajednice bilo lak{e oporezovati i nadzirati". Ipak su sposobni i preduzimljivi mladi ljudi, kakav je bio obi~ni konju{ar iz Makedonije, a kasnije car Vasilije Makedonski (867–886), uspijevali da na|u na~in da do|u u Carigrad. Isto je bilo u Osmanskom carstvu. Prava rijeka avanturista, raznih rasa i jezika, nastojala je oku{ati sre}u u Carigradu, kao gradu svih gradova. U Osmanskom carstvu stalno se putovalo. Svjedo~e o tome mnogi hanovi, mostovi i karavan–saraji, podizani s ciljem da se na|u na usluzi brojnim putnicima–namjernicima. Pored trgovaca, posebno su pokretljivi bili dervi{i, a brojnim hodo~asnicima dr`ava je na putu uvijek izlazila u susret i podsticala ih da ne posustanu na putovanju do Meke i Medine. Sve je to Osmanskom carstvu davalo izuzetan kosmopolitski karakter i ugo|aj. Na postupnost procesa prihvatanja islama ukazuje srazmjerno dugo postojanje kategorije potura u demografskoj strukturi Bosne. Koliko je poznato, poturi se prvi put slu`beno spominju 1539. u Kanunnami za bosanski, hercegova~ki i zvorni~ki sand`ak. Tu se propisuje da se od nemuslimana ispend`e napla}uje 25 ak~i, a od potura koji je o`enjen 22 ak~e. Od punoljetnog a neo`enjenog potura uzima se na ime ispend`e 20 ak~i. Iz ove kanunname izlazi da o`enjeni poturi pla}aju godi{nje na ime ispend`e 22 ak~e, upravo koliko i muslimani posjednici ~ifluka. Istovremeno su poturi–momci pla}ali koliko i sinovi muslimana koji su `ivjeli sa ocem u istoj porodici. Du`e ili kra}e postojanje potura u pojedinim dijelovima Bosne sasvim je logi~no. Historija svijeta pamti bezbrojne idejne i vjerske prevrate, te smjene razli~itih vlasti i re`ima. Nikada se nije desilo da je jedan novi vjerski i idejni sustav odmah izbrisao u nekom narodu sve tragove njegovog prethodnog duhovnog `ivota. To nije bio slu~aj ni u Bosni, pa bilo da su islam prihvatali bosanski krstjani, katolici ili pravoslavni. Islam su bez sumnje u Bosni svi prihvatali, mada su nekada{nji patareni ili bogumili naj~e{}e jo{ dugo zadr`avali neke manje ili vi{e skrivene ostatke svojih ranijih vjerovanja. Tako stari pravni histori~ar Dubrovnika Konstantin Vojnovi} pi{e da je jedan katoli~ki sve}enik izjavio pred inkvizicijom 1550. kako su mu se neki povjerili da posjeduju patarenske knjige. On je pri tome odbio da oda imena tih ljudi jer je to saznao prilikom njihove ispovijedi. Ne{to kasnije, oko 1566, o postojanju patarena izvje{tava i neimar Hajrudin, graditelj Starog mosta u Mostaru. On se u vrijeme zastoja radova na mostu, usljed nabujalosti Neretve od proljetnih ki{a, zanimao za okolinu pa je zapisao da u selima oko Milkovi}a ima "ne{to seljaka" koji su "stare vjere" i zovu se "patareni". Mauro Orbini je smatrao da se Crkva bosanska odr`ala sve 170

do 1502. godine. Po njemu, tada je nestalo njenih pristalica, odnosno patarena, kako ih Orbini prema rimokatoli~koj tradiciji naziva. Kasniji izvori pobijaju ovu Orbinijevu tvrdnju. Poturi se spominju u mnogim kasnijim izvorima, osobito u zapisima evropskih putnika i diplomata, ali i u turskim spisima. Najrazu|eniji je u tom pogledu jedan rukopis anonimnog tursko–osmanskog pisca iz 1585, odnosno njegov prepis iz 1640, u kojem se me|u ostalim govori o prihvatanju islama u Bosni i o bosanskim poturima. Autor na prvom mjestu isti~e da je u pro{lo doba u vilajetu Bosna bila kr{}anska vjera. Kad je "bilo su|eno, da se ovaj vilajet osvoji" i da se u njemu zavede "sud i uprava" osmanske dr`ave, onda je radi popisa stanovni{tva upu}en u Bosnu kao sultanov izaslanik (muhrir) neki Mesih-pa{a. On je zatekao narod u strahu od velikih davanja, pa usljed toga zanemaruje svoja imanja, iako Bosna vodom, zrakom i ljepotom zemlje odska~e od ostalih pokrajina. Mesih-pa{a je dostavio o tome izvje{taj Porti, sa zahtjevom da se ukine d`izja, ali mu to nije dozvoljeno. Kako zemlja ne bi dalje propadala, Mesih-pa{a, kao razborit ~ovjek, u dogovoru sa uglednim starcima, uredi da iz svakog sela poneko od mu{karaca primi muslimansko ime, kako bi im se na taj na~in oprostila d`izja. U skladu s tim dogovorom, svako svoje ime dade prevesti na turski. Kome je bilo ime @ivko, prozove se Jahja, kome je bilo ime Vuk, uzme ime Kurt, Gvozden postane Timur i tako redom. Umjesto d`izje, koja je time ukinuta, odre|eno je da se na svaku selja~ku ba{tinu napla}uje jedan dukat. Navedeni rukopis je nastao 120, odnosno 180 godina poslije doga|aja koje opisuje, pa je pitanje koliko se mo`e prihvatiti kao sasvim vjerodostojan historijski dokument. Neka njegova posredna potvrda mo`da se mo`e na}i jedino u zbirnom defteru vilajeta Hodidjed iz 1455, u kojem postoji odre|eno odstupanje od uobi~ajene osmanske poreske prakse. Vilajet Hodidjed je bio prva stalna osmanska upravno–vojna teritorijalna jedinica na tlu Bosne. Njen sumarni popis izvr{en je osam godina prije fetha i uspostavljanja Bosanskog sand`aka 1463. godine. Napla}ivanje dukata po svakoj ba{tini, umjesto d`izje i drugih davanja, moglo je biti samo privremeni ustupak, prije kona~nog osvajanja Bosne i zavo|enja stalnog osmanskog agrarnog i vojnog ustrojstva. Bez obzira na to, vjerska kategorizacija bosanskog stanovni{tva koju anonimni autor daje mo`e se za razdoblje XVI i XVII st. smatrati ta~nom. Svijet se po tome u Bosni podijelio u tri grupe. Prva grupa, "koja se povela za svjetiljkom Bo`je upute, spasila se bezvjerstva". To su bili pravi muslimani. Druga grupa, koju su ~inili kr{}ani, dr`e}i se kur’anskog na~ela "vama va{a, a meni moja vjera", ostade tako "u propasti bezvjerstva". Najzad, tre}u grupu, koju autor naziva "kolebaju}a", ~inili su poturi. Rije~ potur autor 171

obja{njava kao "polumusliman", a za takve Kur’an ka`e da su "goveda ili jo{ gori". Poturi uzimaju dvostruke zapise, i od hod`e i od popa. Oni ~uvaju "bezvjerske propise", ali "boje}i se poni`enja paze na ehlisunitski put". Ve}ina savremenih katoli~kih autora iskazivala je prema poturima izuzetnu vjersku i prozelisti~ku revnost. U tom smislu o poturima kao skrivenim kr{}anima pisao je Jeronim Zlatari}, navodno potomak stare bosanske vlastele koja je po padu bosanskog kraljevstva na{la uto~i{te u Dubrovniku. On je jula 1599. boravio u Bosni s ciljem da se osobno uvjeri o stanju i raspolo`enju naroda. Zlatari} je spadao me|u one katoli~ke posmatra~e Bosne koji su vjerovali da }e u trenutku obra~una sa Turskom kr{}anski svijet imati podr{ku me|u poturima. O tome je, po ovla{tenju bosanskog biskupa fra Franje Bali~evi}a, izvijestio iste godine austrijskog cara Rudolfa II. Zlatari} je uvjeravao cara i nadvojvodu Ferdinanda da bi u slobodnom stanju svi poturi "dragovoljno primili sveto kr{tenje". Ova je procjena bila pogre{na i to se u praksi nije desilo. Razvoj je i{ao drugim pravcem. O obi~aju da u jednoj porodici samo njen starje{ina prihvati islam pisao je 1610. barski nadbiskup Marino Bizzi. On pi{e da ima slavenskih krajeva "u kojima su se istur~ile starje{ine, a `ene i ~eljad su sva jo{ bila u kr{}anstvu". To je prete`no bio slu~aj me|u manje–vi{e nomadskim sto~arima, koji su jo{ uvijek `ivjeli u nekoj vrsti plemenske organizacije, koja je svojim pripadnicima pru`ala za{titu i ve}u nezavisnost od feudalnih veza, nego kada su u pitanju stalno naseljeni zemljoradnici. O poturima je krajem XVI st. tako|er pisao talijanski histori~ar Montalbano, prvo u spisu Rerum Turcarum Comentarius (Komentar o turskim stvarima), a zatim 1630. u djelu Turci Imperii Status (Polo`aj Turskog carstva). Montalbano ka`e da se u "kraljevstvu Bosni" nalaze i ljudi "zvani potur", koji nisu "ni kr{}ani, ni turci". Oni se obrezuju, ali se ipak smatraju za najgore vjernike. Prema Montalbanu, krajem XVI st. je u biv{em bosanskom kraljevstvu bilo mno{tvo onih koji su u ne~emu bili muslimani, a u ne~emu kr{}ani, mada ni jedno ni drugo nisu pravo ni potpuno ispovijedali. Zato ih ni pravi muslimani, ni kr{}ani, posebno katolici, nisu smatrali nikakvim vjernicima. Naj~e{}e su dr`ani za grube i neotesane seljake. Ve} je Zlatari} izvje{tavao da su poturi "seljaci muslimani", koji su veoma brojni a ima ih "nekoliko puta vi{e nego katolika". Muhamed Hevai Uskufi protuma~io je 1631. u svom bosansko–turskom rje~niku (popularni Potur–[ahidija) rije~ potur kao seljak ili selja~ina. On doslovno ka`e da se "selo re~e köy, a Potur köylü". U istom smislu o poturima govori narodna pjesma: "Otur, potur (tj. Sjedi, selja~e), ne der’ opanaka, / ovdje nema za te djevojaka." Za same opanke, kao tradicionalnu selja~ku obu}u, u narodu se govorilo "poture", kako to jasno proizlazi iz 172

jedne pjesme: "Hodi, dragi, otura, / nemoj derat’ potura!" Isto se tako za selja~ke ~ak{ire ka`e "poturlije". Jedna narodna pjesma kazuje: "Mor~ak{ire (ljubi~aste ~ak{ire) poskida{e, / poturlije obuko{e." Mula Mustafa Ba{eskija rije~ju potur ozna~ava prostog ~ovjeka iz naroda koji je primio islam, dok Evlija ^elebi tim nazivom ozna~ava sve Bo{njake. Dr. Safvet-beg Ba{agi} je smatrao da su se poturima na turskom jeziku ustvari nazivali patareni ili bogumili. On to izri~ito tvrdi u svom rukopisnom rje~niku turcizama. Rije~ poturluk Ba{agi} je obja{njavao kao "balinsko neotmjeno pona{anje". U tom smislu Ba{agi} navodi nekog bega koji je pred hod`ama izjavio kako su mu poturi tek "silom sljedbenici". Prema poturima su se ~esto diskriminatorski pona{ale i osmanske vlasti. Iz sid`ila sarajevskog kadije, posebno iz jednog zapisnika od 10. IX 1566. nedvojbeno se kao svjedoci razdvajaju poturi od pravih muslimana. U navedenom anonimnom spisu iz 1585. tvrdi se ~ak da su vladari svojevremeno zabranjivali mije{anje potura sa Turcima. Odre|ena diskriminacija prema poturima ogledala se tako|er u postojanju u nekim mjestima, naprimjer u Travniku, njihovih posebnih mahala i mezarja. Nasuprot ovako ra{irenom mi{ljenju o poturima, kao najprimitivnijem selja~kom sloju u Bosni, Paul Rycaut, spomenuti engleski diplomat iz {ezdesetih godina XVII st., smatrao ih je urbanim i vojni~kim elementom, ~ija su vjerska shvatanja pro`eta melanholijom i stoicizmom. Poturi su ve}inom zanatlije i trgovci na malo. Pored toga, mnogi od njih `ive kao vojnici na granicama Bosne i Ugarske. Rycaut smatra da su svi oni sljedbenici islamske sekte kadezadeli, koju jedno stolje}e kasnije Ba{eskija spominje pod imenom kadi}i. Ovu je sektu osnovao i {irio neki Bigali-ef., koji je `ivio i djelovao u vrijeme sultana Murata IV (1623–1640). Bigali-ef. je uveo u tradicionalne islamske molitve vi{e novih obrednih pravila i postupaka, posebno kod ukopa umrlih. Rycaut navodi da je ova sekta najvi{e ra{irena me|u muslimanima u Rusiji i me|u raznim kr{}anskim odmetnicima. Bosanski poturi su, kao pripadnici sekte kadezadeli, veoma ta~ni i gorljivi u izvr{avanju vjerskih obreda i propisa. Oni su pri tome, kako tvrdi Rycaut, jako prijetvorni, odnosno "farisejski". Dok na jednoj strani "~itaju Evan|elje na slavenskom jeziku, koje dobijaju iz Moravske i susjednog grada Dubrovnika", dotle istovremeno "radoznalo izu~avaju tajne Kur’ana i zakona na arapskom jeziku" ({erijata). Da ih ostali muslimani ne bi smatrali "sirovim i nepismenim oni afektiraju sa dvorskim perzijskim". Poturi se u Bosni, dodaje Rycaut, obrezuju i istovremeno "gnu{aju slika i znaka kri`a". Dugo zadr`avanje potura u Bosni nikako se ne mo`e tuma~iti, kako je to mislio A. Solovjev, "duplim moralom bogumila". Poturi se nikako ne bi mogli ubrajati u neke "dvovjerce", skrivene patarene ili kr{}ane, odnosno 173

"{arene", kako su dvovjerci jo{ u XIX st. nazivani me|u Vasojevi}ima u Polimlju. Dvovjerstvo je bilo posebno ra{ireno me|u Albancima. Takvi su pojedinci nazivani "ljarmani", {to na albanskom upravo zna~i "razne boje". Oni su se, kako je pisao Leopold Ranke, sretali jo{ i u drugoj polovini XIX stolje}a. Poturi su nakon prelaznog razdoblja postali emotivno najprivr`eniji islamu. Mada izvori od kraja XVII st. sve rje|e spominju taj naziv, on se u povremenoj upotrebi zadr`ao sve do druge polovine XVIII stolje}a. Glasoviti isusovac Daniel Farlati u svom djelu o crkvenoj historiji Balkana, Illyricum sacrum, objavljenom u Veneciji 1751, ve} vi{e ne zna za naziv potur, nego muslimanske gor{ta~ke sto~are naziva balijama. Upravo u to vrijeme, sredinom XVIII st., cijela Bosna je bila zahva}ena velikim muslimanskim selja~kim bunama, koje su trajale deset godina. Bosanski namjesnik Mehmed-pa{a Kukavica, koji je poslije mnogo muka i krvi uspio kona~no ugu{iti ove bune (1757), u svojim izvje{tajima centralnim vlastima u Carigradu, pobunjene muslimane seljake naziva jo{ rije~ju poturi. [to se ti~e balija, koje spominje Farlati, oni su se kao poseban dru{tveni sloj najdu`e zadr`ali na podru~ju Podvele`ja i srednjeg toka Neretve, na prostoru od Konjica, preko Jablanice do Dre`nice. Op}i nivo njihovog vjerskog obrazovanja bio je sve do pred kraj XIX st. prili~no nizak. Bez obzira na ~injenicu {to se u praksi poturi, odnosno balije nisu uvijek u svemu pridr`avali mnogih islamskih propisa i obi~aja, ipak su strogo po{tovali neke islamske ustanove. To su na prvom mjestu prihvatanje muslimanskih imena, zatim obrezivanje i striktno odbacivanje svinjetine u ishrani. Stvarno duhovno sa`ivljavanje sa islamom moglo je do}i i dolazilo je tek sa protokom vremena, stalnim u~enjem i vr{enjem propisanih vjerskih obreda. Taj je proces tekao sporo, jer u prvo vrijeme {irenja islama u najve}em dijelu Bosne nije bilo dovoljno imama. U pravilu je samo u utvr|enim gradovima postojao za potrebe vojske po jedan imam, koji je i sam bio mustahfiz, odnosno ~lan tvr|avske posade. Stanje se u tom pogledu postepeno mijenja, nastankom seoskih muslimanskih naselja i kasaba, sa ure|enim mahalama, okupljenih oko muslimanskih kulturnih ustanova, kao {to su d`amije, mesd`idi, tekije i imareta. Tu su ve} stvoreni uslovi za redovnu vjersku poduku i pouku. Hod`e su kao imami predvodili vjernike u molitvi, dok su mualimi i ostali vjerski slu`benici u~ili njihovu djecu svemu {to treba znati svaki dobar musliman. Odrasli su, jednako kao i djeca, u~ili na jednom stranom jeziku molitve ~iji su pravi i puni smisao tek po~injali postepeno shvatati i prihvatati. To se dalje pamtilo za cijeli `ivot i nosilo u sebi kao su{tina vlastitog muslimanskog bi}a. Od toga 174

svjesno vi{e nije moglo biti nikakvog odstupanja niti ikakvih kompromisa sa nekim drugim saznanjem ili `ivotnim iskustvom. [irenje islama u Bosni je usko povezano sa nastankom i razvojem gradova. Ova su se dva procesa me|usobno uslovljavali i preplitali. Asimiliranje islama ne mo`e se posmatrati odvojeno od razvoja gradova. Istovremeno bi razvoj bosansko–orijentalnog grada bio nemogu} bez muslimanskog seoskog stanovni{tva i njegovog priliva u grad. S druge strane je op}a urbanizacija Bosne nakon dolaska Osmanlija podsticala i ubrzavala proces prihvatanja islama od strane okolnog seoskog stanovni{tva. Iz redova tog stanovni{tva u najbli`e kasabe doseljavaju se prete`no seoske zanatlije, uglavnom radi sticanja gradskih poreskih povlastica. Op}enito se mo`e re}i da su u Bosni, posebno u gradovima, pravljeni neki ustupci u odnosu na vjerske propise, kada je u pitanju tro{enje i u`ivanje alkoholnih pi}a. Tu je odre|ena tadicionalna kultura ~esto preovladavala jer je, uprkos vjerskoj zabrani, rakija bila u neku ruku "nacionalno pi}e" Bo{njaka. Vino se uglavnom izbjegavalo, ali su se tro{ile razne {ire. Evlija ^elebi me|u sarajevskim pi}ima spominje na prvom mjestu "nevareno vino", odnosno muselez, {to na arapskom zna~i {ira ili mo{t. Sli~no pi}e ^elebi je na{ao i u Blagaju, gdje se spravljalo od divljih {ipaka. Muselez se u jednoj narodnoj pjesmi spominje skupa sa {erbetom: "[ta je hajrula da nije Bosna potekla {erbetom, a Neretva muselezom." U Sarajevu se tro{ila, kako pi{e ^elebi, i hardalija, jedna vrsta mladog vina kojem su dodavani goru{ica (hardalija) i drugi za~ini. Hardaliju u Bosni spominje i Paul Rycaut. Kao specijalitet Sarajeva Evlija ^elebi isti~e ramazaniju, pi}e koje se "pravi od gro`|a" i "s nogu obara ~ovjeka". Me|u glasovitim pi}ima Banje Luke, Evlija ^elebi spominje peloniju, vjerovatno ekstrakt pelina, te nane-rakisi, ili modernim jezikom re~eno, mentol-liker. U Bosni se spravljala i pila i medovina, poznato pi}e starih Slavena. Op}enito se mo`e re}i da je u Bosni u jednom razdoblju od oko 150–200 godina do{lo do sveobuhvatnog asimiliranja islamske civilizacije u svim oblastima ljudskog `ivota. Tu je ipak postojala razlika izme|u grada i sela. Dok je u gradovima islam u pogledu vjerskih du`nosti i `ivotnih pravila i obi~aja dosljedno po{tovan i primjenjivan, dotle se u zaba~enim selima ~esto sretala jedna heterogena vjerska praksa. Tako je za podvele{ke balije, koje su do 1629. bili katolici, zabilje`eno krajem XIX st. da "ne vr{e redovno propise Muhammedove vjere", ne kupaju se i "rijetko idu u d`amiju". Posebno je zabilje`eno da "ne kriju `ene kao drugi muslimani". Muslimanka tu "ide otvorena lica". Obavlja sve poljske radove, ~uva stoku i pri tome, uz kakav ru~ni rad pjeva – "da se razlije`u brda i doline". U ku}i slobodno stupa u razgovor sa strancem, pa makar 175

bio "i inovjerac". Savremenici su zabilje`ili da se u mnogim krajevima Hercegovine, zatim u okolini Cazina, dolini rijeke Rame i drugdje, muslimanke nisu krile sve do pred kraj XIX stolje}a. U pravilu, djevojke se u odre|enim dru{tvenim slojevima nisu krile sve do udaje. O tome svjedo~i u svojim pismima Ahmed D`evdet-pa{a, koji je kao carski mufeti{ (inspektor) boravio u Bosni 1864. kako bi proveo organizaciju nove vojske. On pi{e kako u Bosni "djevojke od dvadeset do dvadeset i pet godina hodaju i a{ikuju bez fered`e". Umjesto fered`e, pi{e D`evdet-pa{a, Bosanke "pokrivaju glavu {alom i jednom rukom dr`e}i oba kraja idu vrlo uljudno". Izgleda da je obi~aj pokrivanja lica kod muslimanki u Bosni prevladao tek poslije austro–ugarske okupacije. Na to ukazuje i navod arhimandrita, kasnijeg sarajevskog mitropolita, Save Kosanovi}a, da se do okupacije BiH "malo koja turska djevojka zaklanjala". One "od ni`e klase" i danas po Sarajevu raznose i prodaju slatko mlijeko "po domovima bez razlike" (muslimanskim ili nemuslimanskim), "zagrnute {arenim bo{~ama i lica otkrivena". U zaba~enijim krajevima, uglavnom u sjevernoj i dijelovima isto~ne Hercegovine, pravi muslimanski obred u~vr{}en je u prvim godinama po austro–ugarskoj okupaciji. Jo{ u godinama neposredno pred Okupaciju prosvjetiteljski su me|u muslimanskim planincima, posebno u konji~kom i jablani~kom kraju, djelovali mostarski alimi, me|u kojima se svojim prosvjetiteljskim radom naro~ito isticao Omer-ef. Humo. Za kona~no privo|enje tamo{njih muslimana pravim islamskim obi~ajima posebno je zaslu`an Ibrahim-beg Ba{agi}, koji je prvih godina poslije okupacije slu`bovao kao kotarski predstojnik u Konjicu. On je u selima oko Jablanice i po Vele`u zatekao povr{no islamizirano stanovni{tvo, koje je narod pogrdno nazivao balijama. Ibrahim-beg je otkrio, me|u ostalim, da se nisu vjen~avali pred kadijom, nego prema svojim mjesnim obi~ajima, pred nedou~enim seoskim hod`om. Odmah im je doveo prave hod`e i odredio da se sva dotada{nja i budu}a vjen~anja moraju obaviti pred kadijom. Time je vjerovatno u Bosni dovr{en proces {irenja islama kao odre|enog kulturnog modela i `ivotne filozofije. Taj proces u njegovom cjelokupnom povijesnom trajanju dr. Muhamed Had`ijahi} je svojevremeno predstavio jednim grafi~kim modelom. Po tome se proces prihvatanja islama mo`e pratiti i predstaviti kroz {irenje nekoliko koncentri~nih krugova. U prvom se krugu nalazi grad, odnosno kasaba ili {eher, sa d`amijama, mektebima, medresama, tekijama i drugim islamskim kulturnim, prosvjetnim i dobrotvornim ustanovama. Iz takvog urbanog jezgra islamski uticaji prodiru u neposrednu okolinu grada, koja predstavlja drugi krug islamiziranja. Tre}i krug prodora islama ~ine `upni krajevi i doline 176

rijeka, du` kojih ~esto idu zna~ajne prometnice koje povezuje ve}a i manja urbana sredi{ta. Najzad, ~etvrti krug ~ine podru~ja izvan glavnih puteva i ~esto te{ko pristupa~ni planinski krajevi, udaljeni od gradskih sredi{ta, gdje `ivi uglavnom sto~arsko stanovni{tvo. U svakom novom muslimanskom naselju prvo zdanje je po pravilu bila d`amija. Uzroci prihvatanja islama bili su vrlo slo`eni. Kod mnogih su ljudi, iz razli~itih razloga, sigurno postojale odre|ene individualne psiholo{ke predispozicije prema novoj vjeri i njenoj civilizaciji. Izvjesno je da su veliki osmanski ratni uspjesi i pobjede nad smetenim i posva|anim kr{}anskim vladarima i feudalcima djelovali vrlo sna`no na mnoge savremenike. Osmanlije su donosile jednu novu kulturu i civilizaciju, utemeljenu u gradskom na~inu `ivota kojem hedonizam nije bio stran. Pored toga, vrlo je zna~ajna ~injenica da su me|uljudski odnosi u islamu na~elno pro`eti jednako{}u i dru{tvenim dinamizmom, {to je bio sna`na i privla~na suprotnost u odnosu na imobilnost balkanskih feudalnih dru{tava. Tu privla~nu snagu islama posredstvom Osmanlija opazio je ve} posljednji bosanski kralj Stjepan Toma{evi}, koji se uo~i same propasti svoga kraljevstva bespomo}no `alio papi Piu II. Kralj je pisao sa varljivom nadom i krajnjom neizvjesno{}u da }e mu u posljednji ~as prite}i u pomo} neki kr{}anski savez sa papom na ~elu. Stjepan Toma{evi} pi{e da su Turci u njegovoj kraljevini "sazidali nekoliko tvr|ava i pokazuju se ljubazni prema seljacima, obe}avaju}i da }e svaki od njih biti slobodan koji k njima otpadne. Prost um seljaka ne razumije prevaru, te misli da }e ta sloboda uvijek trajati. Lako je mogu}e da }e narod, ovim varanjem zaveden, od mene otpasti, ako ne vidi da sam tvojom vla{}u oja~an. Ni vlastela ne}e se dugo odr`avati u svojim gradovima ostavljena od seljaka." Ovo pismo jasno ukazuje da je osnovna masa "novih muslimana" u Bosni potekla iz selja~kog stale`a, mada je sto`ernu ta~ku u procesu prihvatanja islama predstavljao grad. Vjerovatno ve} odatle poti~e pogre{na predstava da su bosanski muslimani uglavnom gradski element. Ta~no je da su Bo{njaci sve do Drugog svjetskog rata imali apsolutnu ve}inu u ukupnom gradskom stanovni{tvu u BiH. Bo{njaci su stolje}ima bili i ostali najbrojnije gradsko stanovni{tvo u BiH, ali je od ukupnog njihovog broja sve do Prvog svjetskog rata preko dvije tre}ine `ivjelo na selu. Tako je 1910. od ukupno 273.203 stanovnika koji su `ivjeli u tada{njih 66 bosansko–hercegova~kih gradskih naselja, Bo{njaka bilo 141.225. ili 50,76 %. Ali taj broj Bo{njaka, gradskih `itelja, ~inili su tek 23,07 % u odnosu na ukupno tada{nje bo{nja~ko stanovni{tvo, ~iji je broj iznosio 612.137. To zna~i da je selja{tvo ~inilo apsolutnu ve}inu bo{nja~kog stanovni{tva, od177

nosno 470.912 ili 76,93 %. Ovakva struktura bo{nja~kog stanovni{tva posljedica je cjelokupnog toka i dinamike procesa {irenja islama. Prema popisnom defteru iz 1468/69. na prostoru tada{njeg Bosanskog sand`aka bile su svega 332 muslimanske ku}e, od kojih 264 seoskih i 68 gradskih. Kr{}anskih ku}a bilo je 37.125, sa 8.770 neo`enjenih kr{}ana i 147 udovica. Broj muslimana se kroz narednih petnaest godina pove}ao za oko trinaest puta. Iz sumarnog deftera Bosanskog sand`aka vidi se da su tu 1485. godine ve} bile 4.134 muslimanske ku}e. Uz to, navode se poimenice 1.064 odrasla neo`enjena muslimana. Istovremeno su popisane 30.552 kr{}anske ku}e, zatim 2.443 neo`enjena kr{}anina i 48 udovica. Samo ~etiri godine kasnije, u defteru iz 1489. popisano je u Bosanskom sand`aku ne{to manje kr{}ana, uz blagi porast muslimana. Tako je kr{}anskih ku}a bilo 25.068, sa 4.026 neo`enjenih i 1.332 udovice. Muslimanskih domova bilo je 4.485, uz 2.348 neo`enjenih muslimana. U posljednja dva popisa nije obuhva}eno podru~je Hercegovine, koja je 1470. izdvojena u poseban sand`ak. Prema daljim katastarskim defterima u razdoblju 1520–1535. bilje`i se ustaljen rast muslimanskog stanovni{tva u tada{nja tri sand`aka ili live na prostoru Bosne. U livi Bosna bilo je ukupno 16.935 muslimanskih i 19.619 kr{}anskih domova. Hercegova~ki sand`ak, kao prostorno manji i slabije naseljen, brojao je 7.070 muslimanskih i 9.588 kr{}anskih domova. Zvorni~ki sand`ak, koji je obuhvatao sjeveroisto~nu Bosnu, sa vi{e naselja na desnoj obali Drine, brojao je istovremeno 2.654 muslimanske, prema 13.112 kr{}anskih ku}a. Iz toga se vidi da je proces {irenja islama u prve tri decenije XVI st. na podru~ju zvorni~kog sand`aka bio ne{to sporiji nego u bosanskom i hercegova~kom sand`aku. Podaci iz deftera za Zvorni~ki sand`ak iz 1528, 1533. i 1548. pokazuju da se broj muslimana na tom podru~ju kretao oko 30 do 40 posto od ukupnog stanovni{tva. Sre|ivanjem prilika u ovoj oblasti, nakon Moha~ke bitke 1526, postepeno se pove}ava udio muslimana u ukupnom stanovni{tvu. Ova je oblast op}enito bila slabije naseljena nego Bosanski sand`ak i Hercegovina. Zvorni~ki sand`ak-beg je jo{ i 1541. pozivao vla{ke knezove i primi}ure da nasele ovo podru~je "svojom rajom", uz znatne poreske povlastice. Sredinom XVI st. proces {irenja islama u Zvorni~kom sand`aku bio je usporen, prije svega usljed izvjesne krize timarsko–spahijskog sistema te finansijske krize i inflacije. Ra~unaju}i prema jednoj konzervativnoj procjeni da je svako doma}instvo brojalo prosje~no pet ~lanova, poznati turski histori~ar Omer Lütfi Barkan je na osnovi navedenog broja ku}a izra~unao da je u tre}oj deceniji XVI st. u Bosni `ivjelo 344.325 stanovnika, od kojih su 38,7 % bili muslimani. 178

U drugoj polovini XVI st. op}i pokret {irenja islama dobio je takvo ubrzanje na prostoru Bosne da je 1580. osnovan Bosanski ejalet kao najvi{a administrativno–vojna teritorijalna forma u Osmanskom carstvu. Proces prihvatanja islama bio je posebno intenzivan i masovan na prostoru Bosanskog sand`aka. On se kao sredi{nji i najve}i sand`ak Bosanskog ejaleta prostirao od Kosovske Mitrovice na jugoistoku do Cazinske krajine na sjeverozapadu. Bosanski sand`ak se tako prostirao isto~no od Drine, presijecaju}i rijeke Lim i Ibar, na prostoru dana{nje Srbije, odnosno obuhvataju}i cijelo podru~je kasnijeg Novopazarskog sand`aka. Tako je sand`ak Bosna, sa svojih 55 nahija i 14 kadiluka, zahvatao i pokrivao jednu ~etvrtinu cjelokupnog prostora Bosanskog ejaleta. Pored Bosanskog sand`aka, u sastav Bosanskog ejaleta ulazili su sand`aci Klis u Dalmaciji sa 42 nahije, odnosno sedam kadiluka, Zvornik, uklju~uju}i Loznicu, [abac i Krupanj u Srbiji, sa 31 nahijom i 10 kadiluka, Hercegovina, sa dijelovima dana{nje Crne Gore i ukupno 25 nahija, Cernica (Pakrac) ili Za~asna (^azma) u Slavoniji, sa 13 nahija i tri kadiluka, te Krka (Lika) sa 30 nahija i dva kadiluka. Kasnije su u sastav Bosanskog ejaleta u{li i sand`aci Po`ega u Slavoniji, sa sedam kadiluka te Biha}, sa kadilucima Kamengrad i Biha}. Op}i popis Bosanskog sand`aka iz 1604. zasniva se na privrednoj i vjerskoj strukturi stanovni{tva, kako gradskog tako i seoskog. Rezultati ovog popisa pokazuju izuzetno brzo {irenje islama. U Bosanskom sand`aku ukupno je bilo 64.721 ku}a, od kojih su 45.941 bila muslimanska doma}instva, sa 4.979 zdravih neo`enjenih mu{karaca, {to zna~i potencijalnih ku}nih doma}ina. Kr{}anskih ku}a, ra~unaju}i zajedno katoli~ke i pravoslavne, bilo je svega 18.891. To zna~i da je odnos bio 71 % muslimana prema 29 % kr{}ana. Za tada{nje prilike i privrednu strukturu veliki je broj muslimana spadao u kategoriju gradskog stanovni{tva. U gradovima je bilo ukupno 9.845 muslimanskih ku}a, uklju~uju}i 2.429 punoljetnih samaca. Muslimansko selja{tvo, odnosno raja brojala je 36.098 ku}a sa 1.550 neo`enjenih. Gradsko muslimansko stanovni{tvo ~inilo je tako 21 %, a raja ili selja{tvo preostalih 79 % od ukupnog muslimanskog stanovni{tva. To pokazuje da je muslimanska raja u sand`aku Bosna 1604. bila dvostruko brojnija od kr{}anske raje. Me|u muslimanskom populacijom jedna petina bila je urbano, a ~etiri petine poljoprivredno stanovni{tvo. Sa ovim podacima iz deftera od 1604. uglavnom se sla`u procjene zapadnih, prete`no slu`benih, katoli~kih putnika i posjetilaca Bosne. Najizrazitiji me|u njima bio je {ibenski kanonik Ivan Tomko Mrnavi}, kasniji bosanski biskup, koji je starinom bio porijeklom iz Bosne. On je 1623. putovao svojom starom domovinom i budu}om dijecezom i o tome napisao, u vidu izvje{taja papi Urbanu VIII, knjigu Opis Bosne. Mrnavi} je pisao da 179

kr{}ani "radi nemara" kr{}anskih vladara da oslobode Bosnu, svakim danom slabe, kako u svojoj nadi tako "i u broju trajnim otpadima", tj. prelascima na islam. Govore}i u "op}im potezima", pisao je Mrnavi} papi, "sada su dvije tre}ine stanovni{tva Turci, (tj. bosanski muslimani), a jedna tre}ina kr{}ani, od kojih ve}i dio gr~kog obreda". Sli~no je 1628. pisao i Atanasije Grgi~evi}, izaslanik austrijskog cara Ferdinanda II. On je ustanovio da "u ovom Kraljevstvu", tj. Bosni, "{izmatika (pravoslavnih) ima ve}i broj nego katolika". "Turaka", posebno onih "koji obra|uju zemlju", "mnogo je ve}i broj nego katolika i {izmatika". Jedino je apostolski vizitator, Albanac Peter Masarechi 1624, u svojoj vjerskoj gorljivosti vidio da u Bosni ima preko 150.000 katolika, a pravoslavnih polovina od toga broja. On je tako|er procijenio da muslimani u Bosni ~ine tri ~etvrtine stanovni{tva i da op}enito uzev{i "ima vrlo mnogo sela u kojima nema ni jednog kr{}anina". Masarechi ka`e da se geografski Bosna prostire od Novog Pazara do Hrvatske, 15 dana u duljinu, te od Save do mora, 8 dana hoda u {irinu, ne ra~unaju}i tu Hum i Popovo polje. Tako se krajem XVII st. na prostoru od Metohije, na istoku, do Like, na zapadu, te od Slavonije, na sjeveru, do Dalmacije, na jugu, obrazovala velika i gusta aglomeracija muslimanskog stanovni{tva, slavenskog porijekla i jezika. To je stanovni{tvo u jezi~kom, etni~kom i politi~kom smislu op}enito u Osmanskom carstvu smatrano Bo{njacima, odnosno bo{nja~kim narodom.

180

Gradovi i gradski `ivot

Osmanlije su u Bosni od po~etka istovremeno obnavljale, ponovno naseljavale i pro{irivale stare, a prije svega podizale nove gradove. Gradovi se ne mogu razvijati ukoliko vlast ne poma`e i ne unapre|uje one privredne djelatnosti na kojima po~iva i od kojih zavisi njihovo postojanje i odr`avanje. Od svih takvih djelatnosti najva`nije su one koje slu`e razvoju i unapre|enju obrta i trgovine. Da bi se imalo ~ime trgovati neophodno je na prvom mjestu podsticati razvoj zemljoradnje i zanatstva, ~emu je osmanska dr`ava, kao ba{tinik starih, bliskoisto~nih tradicija izgradnje i odr`avanja kanala za novodnjavanje, nasipa, puteva, mostova i zanatskih sredi{ta, posve}ivala posebnu pa`nju. Osmanske vlasti su razvoju trgovine u cijelom Carstvu, pa prema tome i u Bosni, poklanjale zna~ajnu brigu i pa`nju. Tu je na prvom mjestu dolazila izgradnja i odr`avanje puteva, sa objektima potrebnim za prihvat, smje{taj i sigurnost trgovaca i drugih putnika. Konstantin Jire~ek je u svojoj studiji o "vojnom putu" (Heerstrasse) od Beograda do Carigrada, objavljenoj 1877, primijetio da od propasti Rimske imperije u Evropi nije bilo dr`ave koja je toliku pa`nju posve}ivala sistemu svojih puteva kao {to je bio slu~aj u Osmanskom carstvu. Ishodi{na ta~ka svih puteva u Carstvu bio je Istanbul. Tu su se sticali svi putevi koji su arapske zemlje, centralnu Aziju, Iransku visoravan i Anadoliju povezivali sa Evropom. Jedini put iz Carigrada prema Evropi i{ao je do Edirna, gdje se ra~vao u pet razli~itih pravaca, prema sjeveru, jugu i zapadu. Sjeverni krak vodio je preko Dobrud`e do delte Dunava, a zatim uz rijeku Prut do sjeverne granice Moldavije, gdje je ulazio u Poljsku. Jedan kratak, ali strate{ki vrlo zna~ajan ju`ni put, vodio je do Galipolja, na ulazu u Dardanele. Glavni i centralni put i{ao je od Edirna, preko Plovdiva, Sofije, Ni{a, Beograda, Osijeka i Moha~a do Budima. Taj magistralni put bio je od najve}eg, kako privrednog tako i vojnog zna~aja za Carstvo. ^etvrta je linija i{la na jug od ovog puta, prema Serezu, Solunu, Bitolju i Ohridu, dopiru}i do Dra~a na Jadranu. Glavni vojni put nije bio od zna~aja samo zato {to je povezivao Carigrad i Edirne sa Beogradom i Budimom, nego i zato {to je predstavljao prvu polovinu "jednog krajnje 181

zna~ajnog trgova~kog puta", koji se od Plovdiva, odnosno Tatar–Pazard`ika, odvajao prema Skoplju i vodio dalje preko Pri{tine i Novog Pazara do Sarajeva. Od Sarajeva putevi su se preko Mostara, Travnika i Livna granali prema Dubrovniku, odnosno Splitu, a dolinom Bosne na sjever prema Slavoniji. Bosna je tako s kraja XV i po~etkom XVI st. postala u pravom smislu rije~i podru~je koje je povezivalo Rumeliju sa Jadranskim morem i zapadnim dijelovima Panonije. To je ~injenica, me|u ostalim, pogodovala razvitku gradova u Bosni. Gradovi u Bosni, sa orijentalno–muslimansko fizionomijom, nisu nastajali niti su se razvijali stihijski, nego uz aktivno zauzimanje osmanske dr`ave. Istovremeno se nastanak gradova te pravni i privredni razvoj ne mo`e zamisliti bez privatne inicijative i poduzimljivosti, koja je ostvarena putem ustanove imareta, odnosno vakufa. Osmanska se dr`ava u prvom redu brinula o djelovanju i potrebama vojske, uprave i sudstva, dok je briga o vjersko–prosvjetnim, kulturnim i dru{tvenim prilikama, bila prepu{tena privatnoj inicijativi, odnosno ustanovi imareta i vakufa. U gradovima je prije svega bilo sjedi{te upravnih i sudskih vlasti. Dr`ava je istovremeno planski razvijala gradsku privredu, u prvom redu one zanate koji su slu`ili potrebama i opremanju vojske. Dok je u starim dr`avama Bliskog Istoka podizanje raznih privrednih i drugih javnih objekata bilo prije svega u slu`bi fiskalnih potreba vladareve blagajne, dotle se u Osmanskom carstvu, kao islamskoj dr`avi, to smatralo vjerskom du`no{}u, te izrazom i dokazom dobro~instva. Onaj ko je gradio takva zdanja izra`avao je time svoju pokornost Bogu. Odatle se na takve objekte, ~ak kada su ih gradili li~no sultan i visoki dr`avni slu`benici, gledalo kao na samostalne privatne ustanove nastale, u strogom smislu rije~i, izvan dr`avnog djelokruga. U takve objekte spadale su d`amije, mektebi i medrese, musafirhane, javne kuhinje, bolnice, vodovodi i ~esme, putevi i mostovi, {to je sve podizano iz vjerskih i humanitarnih pobuda. Skup svih tih objekata nazivan je imaretom. Radi izdr`avanja i odr`avanja tih zadu`bina njihov graditelj je podizao obi~no musafirhanu, hamam, han ili karavan–saraj, ~ar{iju sa du}anima i bezistanom, vodenice, pekaru i a{~inicu te druge privredne objekte. Sve je to ulazilo u sklop jednog imareta, koje su njihovi osniva~i organizirali na principu vakufa. Op}enito se vakuf mo`e odrediti kao vjerska zaklada ili zadu`bina, ustanovljena radi izdr`avanja nekog javnog zdanja ili ustanove, kao {to su d`amija, medresa, musafirhana i sl. Dokumentom o osnivanju vakufa, tzv. vakufnamom, njegov je osniva~ odre|ivao namjenu svoje zaklade, uslove pod kojima }e se koristiti i na~in na koji }e se njome upravljati. U tu je 182

svrhu vakif, osniva~ vakufa, imenovao muteveliju, kao upravitelja ili staratelja svoga vakufa. Glavna du`nost mutevelije bila je da strogo vodi ra~una da se prihodi vakufa, koji su ostvarivani iz razli~itih izvora, redovno tro{e u namijenjene dobrotvorne svrhe. Po~etni kapital vakufa nije se smio krnjiti, a stvari koje su uvakufljene (zemlja, vodenice, zgrade i ostalo) nikako nisu mogle niti smjele postati vlasni{tvom tre}eg lica. Da bi se sve to osiguralo, vakufnama je sastavljana u prisustvu kadije i upisivana u sudski protokol (sid`il). Pored toga, u Osmanskom carstvu je zavedena praksa da dr`ava potvr|uje i nadzire sve uspostavljene vakufe. Imareti su predstavljali sr` i sredi{te svih planski podignutih gradova po Bosni. Kako je skoro sve gradove po Bosni osmanska dr`ava smi{ljeno i planski podizala, to su imareti dominirali njihovim urbanim jezgrom. Krajem XIX st. pojam imareta u Bosni je sveden na ustanovu dobrotvorne javne kuhinje, u kojoj su gradska sirotinja, putnici–namjernici, u~enici medrese i neki vakufski slu`benici besplatno dobijali jedan do dva obroka dnevno. U tom je smislu djelovao Gazi Husrev-begov imaret u Sarajevu. Osnovan jo{ 1531, vr{io tu svoju funkciju sve do Drugog svjetskog rata. Odatle su se u kolokvijalnom govoru u sarajevskoj ~ar{iji svaki dan mogli ~uti izrazi, kao {to su "imaret–~orba", "imaretski pilav", "imaretski hljeb" i sl. U Bosni su se u osnovi razvile tri vrste gradova. Prvo su bili gradovi koji su se kao proizvodna, obrtna i kulturna sredi{ta razvili du` zna~ajnih trgova~kih puteva. Na drugom mjestu su gradovi koji su formirani kao sjedi{ta ve}ih administrativnih i sudskih teritorijalnih jedinica, kao {to su sand`aci i kadiluci (sudski okruzi). Najzad, Osmanlije su stavile u slu`bu i pro{irile jedan broj starih rudarskih naselja i srednjovjekovnih trgova. Ova podjela nije bila strogo povu~ena, pa su mnoga gradska naselja, pored svojih, prije svega, trgova~kih i proizvodnih funkcija, istovremeno bila sjedi{ta muteselima, a neka i kadiluka, i obrnuto. U tom se smislu u razvitku bosansko–orijentalnih gradova jasno uo~avaju tri razdoblja. Prvo, koje obuhvata vrijeme neposredno po osvajanju Bosne, obilje`eno je opadanjem zate~enih srednjovjekovnih varo{i i trgovi{ta. Sa ubrzanjem procesa {irenja islama po~inje se, negdje prije a negdje kasnije, mijenjati demografska i urbana struktura zemlje. Time zapo~inje drugo razdoblje, tokom kojeg dolazi do postepenog oblikovanja gradova muslimanskog, odnosno bosansko–orijentalnog tipa. Tokom tre}eg razdoblja, koje te~e od XVI st. i traje zapravo do kraja osmanske vladavine, gradovi u Bosni dobijaju postepeno svoju potpunu urbanu dispoziciju i svoj prepoznatljivi i osobeni karakter. Ova razdoblja nisu bila strogo razdvojena, po{to se svi gradovi nisu jednovremeno niti ravnomjerno razvijali. Bosanska naselja gradskog tipa imala su u pravilu status kasabe, odnosno provincijskog 183

osmanskog grada. Jedino su Sarajevo i Banja Luka, kao sjedi{ta Bosanskog ejaleta, stekli u XVI odnosno XVII st. status {ehera ili, modernim jezikom re~eno, velegrada. Jedno je naselje moglo administrativno–pravno dobiti status kasabe ukoliko bi se u njemu stekli odre|eni demografski, kulturno–vjerski, privredni i urbano–geografski uslovi. U demografskom je smislu dato naselje moralo biti stalno nastanjeno muslimanskim stanovni{tvom, sa jednim ili vi{e d`emata ili mahala. Osnovni kulturno–vjerski uslov je bio da u mjestu, pored eventualnih mahalskih mesd`ida ili malih d`ematskih d`amija, postoji jedna glavna d`amija, u kojoj se redovno obavlja svih pet dnevnih namaza, klanjaju d`ume i bajram–namaz, dr`i hutba (propovijed) i spominje u molitvi vladaju}i sultan, odnosno halifa. Od privrednih uvjeta u naselju je morala postojati ~ar{ija, sa nekim brojem du}ana, hanom i drugim javnim objektima, a prije svega sa trgom, na kojem se redovno odr`avao sedmi~ni pazarni dan. Ustvari, samim podizanjem d`amije ispunjavan je taj privredni uvjet za prerastanje nekog sela, pazari{ta ili varo{i u kasabu. Onaj ko je gradio d`amiju obi~no bi uz nju odmah podigao i uvakufio jedan broj du}ana i drugih objekata i ustanovio pazarni dan. Nakon ispunjavanja navedenih uslova, nadle`ni kadija je u pravilu davao prijedlog da se odre|eno naselje proglasi kasabom i kao takvo zavede u odgovaraju}i popis na Porti. Tim ~inom muslimansko stanovni{tvo, nastanjeno na podru~ju kojemu je priznat status grada, bilo je oslobo|eno od resmi–~ifta, kao osnovnog rajinskog poreza koji je pripadao nadle`nom spahiji. Iz tih je razloga bilo neophodno odrediti urbano–geografski prostor koji zaprema jedna kasaba, kako se ne bi smanjio broj poreskih obveznika. Odatle su u svim defterima bosanskih sand`aka od kraja XVI st. vrlo podrobno ubilje`ene granice onih dijelova jednog naselja koji imaju status kasabe. Ustanova kojom je rajinsko stanovni{tvo, kako muslimansko tako i nemuslimansko, potpuno ili djelimi~no oslobo|eno od redovnih i vanrednih dr`avnih poreza i feudalnih nameta, u osmanskom se pravu nazivala muafijet. Ustanovom muafijeta vr{eno je diferenciranje me|u rajom. Osloba|anjem odre|enih kategorija rajinskog stanovni{tva od pla}anja resmi–~ifta ili ispend`e i odre|enih dr`avnih nameta ili avariza mijenjan je njegov pravni polo`aj. Na taj na~in izme|u dviju osnovnih dru{tvenih klasa, askera (vojni~ke klase) i raje nastajali su odre|eni dru{tveni me|uslojevi, kako od muslimanske tako i kr{}anske raje, a osloba|ani su rajinskih obaveza u naknadu za vr{enje odre|enih slu`bi. Takvi su bili vjerski slu`benici, kalu|eri i redovnici priznatih konfesija, zatim ve} spominjani vojnuci, martolozi, muselemi, derbend`ije, pasvand`ije, asasi, la|ari i skelari i dr. 184

Muafijet je u na~elu bio ustanova vezana za odre|eni stupanj razvoja svih gradova i odnosio se na cjelokupno muslimansko gradsko stanovni{tvo. Ukoliko je to stanovni{tvo vr{ilo i neke druge za dr`avu va`ne slu`be, to su se njegove poreske povlastice pove}avale. To je obi~no bilo vezano za vojnu, odnosno ratnu slu`bu, kakav je bio slu~aj sa Sarajevom i jo{ nekim gradovima u Bosni. Uslovi progla{enja jednog mjesta kasabom, odnosno oslobo|enja njegovog muslimanskog stanovni{tva rajinskog statusa uvijek su taksativno odre|ivani carskim fermanom zvanim muaf–nama (imunitetska povelja). U procesu oblikovanja kasaba u Bosni dr. Adem Hand`i} je uo~io dvije komponente. To su dervi{ka i dr`avna ili ortodoksna. Po njegovom mi{ljenju dervi{ka komponenta je starija i posebno je do{la do izra`aja u nastanku urbanih naselja u Bosni u drugoj polovini XV stolje}a. Od tada prvenstvo preuzima ortodoksna, odnosno slu`bena, dr`avna komponenta. Osnovna dervi{ka ustanova ~ijim se osnivanjem pola`u temelji jedne kasabe bila je zavija. Kod nas se umjesto ovog slu`benog arapskog naziva, u kolokvijalnom govoru uglavnom upotrebljava perzijski termin tekija. Osniva~ zavije ili tekije obi~no je bio neki od {ejhova koji su pripadali jednom od dervi{kih redova. U po~ecima osmanske dr`ave pripadnici dervi{kih redova ili bratstava uglavnom su se nazivali ahijama. Oni su {irom Anadolije osnovali na stotine zavija ili tekija. Ahije su sebe vi{e smatrale pripadnicima jedne dru{tvene organizacije u slu`bi osmansko–islamskog rasprostranjenja, a manje nekim posebnim vjerskim redom u u`em smislu te rije~i. Sistem i ulogu zavija opisao je arapski putnik Ibn Battuta na primjeru Anadolije, kojom je putovao 1333. godine. On pi{e da se zavije nalaze u svakom kraju, grada i selu "turkmenskog al-Ruma". Njemu se ~inilo da se ni{ta na svijetu ne bi moglo uporediti s njima, s obzirom na brigu za namjernike i srda~nost sa kojom se slu`i hrana i {tite putnici od bandi i raznih lupe`a. U biti je takvu ulogu imala i zavija koju je na sredini puta izme|u Srebrenice i Zvornika podigao 1519. {ejh Hamza Orlovi}. On je bio predak kasnijeg osniva~a heterodoksnog hamzevijskog reda, Hamze Bali Bo{njaka iz Gornje Tuzle. Dervi{i su se u Bosni prili~no rano pojavili. O tome svjedo~e dva dervi{ka ni{ana koji se danas nalaze u haremu Alipa{ine d`amije u Sarajevu i koji su datirani izme|u 6. X 1461. i 27. IX 1462. godine. Ovi dervi{ki ni{ani spadaju me|u najstarije u Bosni i pokazuju da je kod Vrhbosne morala biti podignuta zavija negdje izme|u 1435. i 1461. godine. Vakufnamom kojom je februara 1462. utemeljio Sarajevo, Isa-beg Ishakovi} je me|u ostalim osnovao i jednu zaviju. Prema njenom opisu u vakufnami, ta se je zavija sastojala od tri ku}e, jedne {tale i dvori{ta. Njena svrha je na 185

prvom mjestu bila da slu`i kao "kona~i{te siroma{nim muslimanima, koji su u~enici, sejjidi, ratnici i putnici–namjernici". Svi su gosti imali pravo kona~iti u zaviji najvi{e do tri dana, za koje vrijeme su imali pravo na besplatnu ~orbu i hljeb ujutro i nave~er. Na hranu su imali pravo i neki slu`benici Isa-begovog vakufa. To su bili zamjenik mutevelije, njegov pisar i {ejh zavije, kuhar i njegov pomo}nik, ekonom i ~uvar. Iz vakufname proizlazi da je zavija u prvom redu bila u slu`bi kona~i{ta i javne kuhinje. Sli~no Isa-begu i njegov sin Mehmed-beg, poznat kao Mehmed-^elebi, bio je naklonjen dervi{ima. On je na mjestu nekada{njeg srednjovjekovnog trga, na putu od Vrhbosne prema Dobrunu, poznatog pod imenom Vra~e ili Rogatica, utemeljio muslimansko naselje, koje je po njemu dobilo ime ^elebi Pazar. Trg ili Pazar je ustvari pripadao njegovom zijametu. Kao muslimansko naselje, Rogatica se u po~etku sporo razvijala, pa je u njoj 1489. bilo ukupno 86 ku}a, od kojih svega pet muslimanskih, sa dva odrasla neo`enjena mu{karca. Svi muslimani su bili novi jer im je kao otac ubilje`en kr{}anin. Me|u muslimanima se posebno spominje neki dervi{ Muslihudin, koji je na tom mjestu podigao zaviju i tu se nastanio. Da bi se zavija izdr`avala, dervi{ Muslihudin je "od Mehmeda ^elebije, sina umrlog Isabega" dobio jednu njivu od pet dunuma, od koje se po obi~aju daje u{ur, "{to iznosi 50 ak~i". Me|u bosanska urbana naselja ~iji su utemeljitelji uglavnom dervi{i spada i Skender–Vakuf, varo{ica na starom putu od Travnika prema Banjoj Luci. To je jedina kasaba u Bosni koja i danas nosi ime svog osniva~a, Ali-dede Iskendera. Nastanak ove kasabe pada u drugu polovinu XVII st. kada se (1693) u sid`ilu jaja~kog kadije, taj lokalitet spominje kao Ali-hod`ina d`amija. Prema sa~uvanom porodi~nom predanju, Ali-hod`a je bio jedan od ~etverice sinova Ali-dede Iskendera, koji je kao dervi{ i timarlija, podizanjem zavije i svojim vakufom za njeno izdr`avanje, udario temelje kasabe koja nosi njegovo ime. Ali-dede Iskender je poginuo u borbi sa lokalnim razbojnicima. Uvakufio je ukupan prihod svoje zavije, na ~ijem je mjestu sin mu Ali-hod`a podigao d`amiju, kojom je obuhvatio i o~ev mezar. Stara d`amija u Skender–Vakufu bila je jedina u Bosni unutar koje se nalazio ne~iji grob. Kao pravni termin, odnosno stupanj u slu`benom klasificiranju osmanskih naselja, kasaba je nerazdvojno vezana sa idejom i funkcijom d`amije. Tokom povijesti islama d`amija je kao mjesto zajedni~ke molitve postala sveta, ali se ipak nikada nije izgubio njen prvobitni karakter javnog sastajali{ta, gdje su se raspravljala i rje{avala pitanja koja se ti~u datog muslimanskog d`emata kao cjeline. U mnogim mjestima u Bosni prve d`amije su podizane kao carske zadu`bine, bilo u ime ili u slavu pojedinih sultana. 186

Podizanje ovih carskih d`amija pokazuje da je osmanska dr`ava bila neposredno zainteresirana i uklju~ena u osnivanje i izgradnju gradskih naselja. Negdje Osmanlije planski podi`u potpuno novi grad muslimansko–orijentalnog tipa, a negdje se muslimanska naselja sa orijentalnom arhitekturom i islamskim kulturnim ustanovama naslanjaju na ve} postoje}e srednjovjekovne varo{i, trgovi{ta ili tvr|ave. Tipi~an primjer dva takva grada su Sarajevo i Zvornik, budu}a sjedi{ta Bosanskog i Zvorni~kog sand`aka, ~iji urbani razvoj pada u prve decenije osmanskog prisustva i vlasti u Bosni. U Sarajevu i Zvorniku su podignute prve dvije carske d`amije u Bosni, obje u slavu sultana Mehmeda II Fatiha. Sarajevo je bilo potpuno novi grad, planski podignut, bez neposredne veze i kontinuiteta sa obli`njim srednjovjekovnim trgovi{tem Vrhbosna. Tako je u budu}em Sarajevu, kao prvi objekat, planski 1457. podignuta Careva d`amija. Kako je trg Vrhbosna, poznat i pod imenom Utorkovi{te, po pazarnom danu koji je tu odr`avan utorkom, imao veoma mali zna~aj, to se Sarajevo u svakom pogledu smatra novim naseljem. Nasuprot tome, u Zvorniku je Careva d`amija podignuta unutar srednjovjekovne tvr|ave, oko koje se razvila prva istoimena muslimanska mahala. Kasnije je po nare|enju Sulejmana Veli~anstvenog u Zvorniku podignuta jo{ jedna d`amija. Ova d`amija, zvana Sulejmanija, za razliku od Fatihove d`amije u tvr|avi, podignuta u podgra|u i kao takva je predstavljala po~etak izgradnje muslimanskog naselja, koje se naslanjalo na srednjovjekovnu varo{. Br`i urbani razvoj Zvornik do`ivljava od 1530, kada je tada{nji zvorni~ki sand`ak-beg Bah{i-beg, u okviru svoga vakufa, pored vodovoda izgradio i zaviju, koja je djelovala kao musafirhana i javna kuhinja. Bah{i-beg je, u okviru istog vakufa, podigao most na rijeci Drinja~i, 15 kilometara ju`no od Zvornika, i pored njega karavan–saraj. Za vrijeme vladavine Fatihovog sina Bajezita II (1481–1512) podignute su carske d`amije u Fo~i, Rogatici, Vi{egradu, Srebrenici, Travniku, Prozoru i Pruscu (Akhisaru). U Pruscu, koji se vremenom razvio u jedno od glavnih `ari{ta arapsko–islamskih znanosti u Bosni, vrlo je rano podignuta jedna zavija ili tekija. Po svom prvobitnom karakteru tu je bila i musafirhana u slu`bi tada{njih prometnica. Tekija u Pruscu morala je biti podignuta ve} u prvoj polovini XVI st. jer se u jednom popisu iz 1574. navodi da je odre|eno obradivo zemlji{te jo{ "odranije bilo zavje{tano za odr`avanje mosta, karavan–saraja i zavije u blizini Akhisara, vakufske ustanove predaka Omer-bega, sina Malko~-begova". Za kratkotrajne, ali vrlo uspje{ne vladavine Selima I (1512–1520) podignute su u njegovu slavu d`amije u Kne`ini, Te{nju i Doboju. Najve}i broj carskih d`amija podignut je po nare|enju i u ime Sulejmana I Veli~an187

stvenog. Tada su izgra|ene d`amije u Jajcu, Banjoj Luci, Donjoj Tuzli, Bijeljini, Gradi{ci, Kamengradu, Oborcima (nekad kasaba, a danas selo kod Donjeg Vakufa), Glamo~u, Drni{u (u sand`aku Klis) i Dobrunu na Drini. Kasaba D`esri Kebir (Veliki Most), dana{nji Kulen–Vakuf na Uni, osnovan je podizanjem d`amije sultana Ahmeda I (1603–1617), ina~e graditelja ~uvene Plave d`amije u Istanbulu (Sultan Ahmet cami). Ovdje se radilo samo o prvim d`amijama, ~ijim je podizanjem ozna~en po~etak urbanog razvoja navedenih gradova. U osmanskim defterima su obi~no prema carskim d`amijama bilje`ene i ozna~avane prve gradske mahale. Najstarije d`amije u pojedinim mjestima bilje`ene su obi~no kao "~asne d`amije" (d`ami {erif) ili prosto "stare d`amije" (d`ami atik). Tako su u nekim kasabama prve mahale u defterima iz XVI st. jednostavno upisivane kao Mahala ~asne d`amije (Mahalle cami-i {erif) ili Mahala stare d`amije (Mahalle cami-i atik). Osmanlije su u Bosni zatekle nekoliko srazmjerno razvijenih srednjovjekovnih varo{i, uglavnom rudarskih mjesta i trgovi{ta, koja u prvim decenijama nove vlasti uglavnom nisu mijenjala svoju zate~enu urbanu fizionomiju. Takva su mjesta u prvom redu bila Fojnica, Kre{evo, Srebrenica, Kraljeva Sutjeska, Visoko, Olovo, Gornja i Donja Tuzla. U svim ovim mjestima postojali su franjeva~ki samostani i crkve, pa je u njima proces {irenja islama tekao sporo. U urbanom pogledu ova su naselja mirovala ili opadala. Nova, muslimanska naselja su obi~no podizana pored ovih starih rudarskih mjesta i varo{i, a ne unutar njih samih. Tako te stare varo{i vremenom postaju rubna ili prigradska naselja novopodignutih kasaba. Izuzetak su u tom pogledu u prvo vrijeme bili Visoko i Olovo, gdje srazmjerno rano dolazi do pojave prihvatanja islama od strane samog varo{kog stanovni{tva, pa se ova dva naselja iznutra mijenjaju i razvijaju u nove gradove muslimansko–orijentalnog tipa. Br`oj urbanizaciji Visokog poseban doprinos dao je Ajas-beg, koji je u tri maha bio bosanski sand`ak-beg: 1470–75, 1477. i 1483. Ajas-beg je vjerovatno bio porijeklom kr{}anin, po{to mu se kao ime oca navodi Abdulah (Bo`iji rob) {to se ~esto susretalo kod mnogih muslimana koji nisu `eljeli da im se spominje nemuslimansko o~evo ime. On je u Sarajevu podigao jednu d`amiju i hamam, a u Visokom tako|er hamam, te bazar sa du}anima i jednu tekiju. U popisu iz 1489. navodi se da je "umrli Ajas-pa{a" zavje{tao "svojoj tekiji na samom bazaru" (tj. u Visokom) jedan bostan (ba{~u) i jednu njivu. Prema istom popisu, Visoko je tada imalo {est mahala sa 221 ku}om i 33 neo`enjena mu{karca. Od toga muslimanskih je bilo samo 10 ku}a, sa 11 mud`ereda (neo`enjenih). Svi su muslimani bili zabilje`eni kao novi, tj. izravnog kr{}anskog porijekla. 188

U starim rudnicima srebra i zlata – Kre{evu, Fojnici i De`evici proizvodnja je stalno opadala. U Fojnici je petina od proizvedenog zlata 1541. godine iznosila 37.868 ak~i, a krajem XVI st. spala je na svega 2.413 ak~i, dok se srebro potpuno prestalo proizvoditi. Vare{ki rudnici `eljeza radili su do oko 1552. godine. Osmanlije su 1571. obnovile proizvodnju u rudniku Stari Majdan (kod Sanskog Mosta) u tada{njem sand`aku Klis. Rudnik je o`ivljen radi ratnih potreba, pa su u njemu od dobijene rude odmah livena topovska zrna. Na podru~ju hercegova~kog sand`aka radio je do pred kraj XVI st. jedino rudnik `eljeza u ^ajni~u. U jednom dokumentu iz 1585. spominje se da vlasti ometaju proizvodnju ovom rudniku, upli}u}i se u poslove rudara, odnosno rudarskih poduzetnika. Osim `eljeznog obrta, ^ajni~e je u to vrijeme, kao kasaba sa preko 200, ve}inom muslimanskih ku}a, bilo vrlo `ivo zanatsko i trgova~ko sredi{te. I u novim prilikama primat u proizvodnji srebra zadr`ala je Srebrenica, nekada najve}i i najzna~ajniji rudnik i rudarski grad u Bosni. U tre}oj deceniji XVI st. godi{nja renta od rudnika i kovnice u Srebrenici iznosila je 477.032 ak~e, a 1548. godine taj se prihod pove}ao na 508.829 ak~i. Rudnik Sase u blizini Srebrenice davao je u razdoblju 1520–1535. godine ukupan prihod u vidu rente od 220.399. ak~i, a 1548. samo 82.541 ak~u. Daleko br`i razvoj od starih rudarskih mjesta i trgova u Bosni su imali novopodignuti gradovi. Dva prva naselja koja su u Bosanskom sand`aku dobila status kasabe bili su Novi Pazar i Sarajevo. Upravo se iz te ~injenice najbolje mo`e sagledati zna~aj vojnih i trgova~kih puteva za razvoj gradova. Novi Pazar (Yeni Pazar) utemeljen je sredinom XV st. u blizini srednjovjekovnog trgovi{ta Ras, kao veoma zna~ajna strate{ka ta~ka na putu koji je povezivao Skoplje sa "zapadnim stranama" ili Bosanskim kraji{tem, odnosno Sarajevom kao njegovim sredi{tem. Oba ova grada utemeljio je skopski, a kasnije bosanski kraji{nik Isa-beg Ishakovi}. Novi Pazar se u po~etku br`e razvijao nego Sarajevo. Tako je 1489. Novi Pazar imao 221, a Sarajevo 199 doma}instava. Od kraja tre}e decenije XVI st. po~inje nagli uspon Sarajeva, dok je Novi Pazar ve} oko 1528. dostigao vrhunac svog tada{njeg urbanog razvoja. Novi Pazar je tada imao 16 muslimanskih i ~etiri kr{}anske mahale, sa ukupno 582 doma}instva. Ve} 1540. u Novom Pazaru je bilo 17 ku}a manje nego 1528. godine. Istovremeno je Sarajevo ve} bilo srazmjerno veliki grad, sa apsolutnom ve}inom muslimanskog, bo{nja~kog stanovni{tva. U gradu je bilo 1.112 muslimanskih doma}instava, sa 572 neo`enjena punoljetna mu{karca, jednom udovicom i jednim vojnukom, vjerovatno poturom. Kr{}anskih ku}a bilo je svega 15, sa osam ba{tina, 16 udovica i dva vojnuka. Zna~i da je odnos gradskog stanovni{tva bio 96,77 % muslimana, prema svega 3,23 % 189

kr{}ana. U selima Sarajevske nahije odnos stanovni{tva bio je 93,75 % muslimana i 6,25 % kr{}ana. To zna~i da je u ukupnoj vjerskoj strukturi stanovni{tva Sarajeva i okoline 1530. godine bilo 94,56 % muslimana i 5,44 % kr{}ana. Muslimansko stanovni{tvo je zapravo bilo isklju~ivo doma}eg, slavenskog porijekla. Me|u muslimanima obi~no bi se na{la tek dva–tri stranca. Tako se 1489. me|u sarajevskim muslimanima navode samo dvojica stranaca: Skender Karamanli, kao tada{nji bosanski muftija i neki Mustafa Kuman. Defter iz 1570. me|u muslimanima u Sarajevu bilje`i tako|er samo dvojicu stranaca. To su neki Kasim iz Istanbula i Jusuf, sin Mustafe iz Anadolije. Razlozi urbanog zaostajanja Novog Pazara i na drugoj strani uspona Sarajeva le`e u promjenama i pomjeranju geopoliti~kih i strate{kih, te privrednih prilika i okolnosti do kojih je do{lo poslije Moha~ke bitke i sloma Ugarske 1526. godine. Samo dvije godine kasnije pala je pod osmansku vlast Jaja~ka banovina, kao posljednje ugarsko upori{te u Bosni. Ovim doga|ajima granice osmanske Bosne pomjerene su daleko na sjever, u Slavoniju. Istovremeno su ostvarene pretpostavke za dalje {irenje granica, prema Pounju, Lici i Dalmaciji na zapadu i jugozapadu. Politi~ke prilike u Bosni su u~vr{}ene, {to dovodi do ubrzanog procesa {irenja islama. [to se Sarajeva kao grada ti~e i sela Sarajevske nahije, taj je proces ustvari zavr{en do 1604. godine. Sarajevo se ve} razvilo u srazmjerno veliki grad, sa 91 muslimanskom i jednom kr{}anskom mahalom, nazivanom Varo{. Grad je ukupno brojao 4.225 ku}a, od ~ega 4.080 muslimanskih i 1.426 mud`ereda. U Varo{i je bilo ukupno 145 ku}a, od kojih 141 kr{}anska i samo ~etiri jevrejske. Prema vjerskoj strukturi u Sarajevu je 1604. godine bilo 96,79 % muslimana, u odnosu na svega 3,21 % nemuslimana. U selima i trgovima Sarajevske nahije muslimani su ~inili ~ak 99,52 % stanovni{tva, u odnosu na samo 0,48 % kr{}ana. To zna~i da su po~etkom XVII st. sela u bli`oj i daljoj okolini Sarajeva zapravo bila isklju~ivo muslimanska. Sre|ivanje vojno–politi~kih prilika u Bosni do kraja tre}e decenije XVI st. tako|er dovodi do br`eg razvoja gradske privrede i trgovine. To opet podsti~e otvaranje novih putnih pravaca, odnosno izgradnju putne mre`e, sa odgovaraju}om infrastrukturom. Glavni objekti te infrastrukture bili su hanovi, karavan–saraji, ali i dervi{ka skloni{ta (zavije ili tekije), mostovi i odredi derbend`ija, koji su radi sigurnosti putnika i robe ~uvali planinske prevoje i klance, mostove i rije~ne gazove. Sredinom XVI st. dr`ava je imenovala za derbend`ijsku slu`bu 2.288 seoskih porodica u Anadoliji i 1.906 na Balkanu, uklju~uju}i i Bosnu. Po gradovima su kroz sistem imareta i vakufa podizane musafirhane, bezistani i bazari, du}ani te drugi objekti koji su slu`ili unapre|enju trgovine, prometu ljudi i roba i protoku novih 190

vijesti. Prema histori~aru Halilu Inalciku, u Bosni i Hercegovini je tokom osmanske vladavine podignuto 18 karavan–saraja, 232 musafirhane, 32 hana, 10 bezistana i 42 mosta, me|u kojima se nalaze i Stari most u Mostaru, Vi{egradska }uprija, Arslanagi}a most u Trebinju, Kozja }uprija u Sarajevu i drugi. Podatak o svega 32 hana mogao bi se vjerovatno odnositi samo na hanove koji su podignuti i izdr`avali se iz sredstava carskih vakufa. Stvarni broj hanova u Bosni je bio znatno ve}i. Tako Hamdija Kre{evljakovi} poimeni~no navodi 134 naselja koja su u Bosni dobila ime po hanu. Najvi{e takvih mjesta, ukupno 19, nalazi se na podru~ju op}ine Rogatica. Zatim slijede Sarajevo sa 15, Bugojno sa 14 takvih naselja i lokaliteta, Vlasenica sa 13, Banja Luka sa 9, Visoko sa 8, Fo~a i Travnik sa po 6, Vi{egrad i Srebrenica sa po 5, Mostar sa 4, Bosanska Gradi{ka i Klju~ sa po 3, @ep~e, Zvornik, Prnjavor, Te{anj i Varcar–Vakuf sa po dva. Po jedan toponim koji ukazuje na nekada{nje postojanje hana nalazi se na podru~ju op}ina Stolac, Glamo~, Livno, ^ajni~e, Nevesinje, Biha}, Bijeljina, Br~ko, Derventa, Konjic, Ljubu{ki, Maglaj i Kladanj. Pored toga, u ~asu Austrougarske okupacije (1878) samo u Sarajevu bilo je ravno 50 hanova, koje Kre{evljakovi} pojedina~no navodi i opisuje. Hanovi po gradovima su bili zna~ajne, ne samo privredne nego i dru{tvene ustanove. Osim {to su slu`ili trgovini, obrtu i saobra}aju, hanovi su u svakoj ~ar{iji bili sredi{ta politi~kog `ivota i okupljanja. Bez ~ar{ije nema kasabe ni grada, a na drugoj strani, ~ar{ija bez hana nije ~ar{ija. To se vrlo lijepo vidi iz Duvanjskog arzuhala, stihovane molbe na bosanskom, upu}ene vlastima, koju je sastavio Mehmed-aga Pru{~anin. On je sa jednom grupom vojnika poslat oko 1740. u Duvno da ~uva granicu prema mleta~koj Dalmaciji. Tjeskobu vojni~kog `ivota u pustom mjestu bez ~ar{ije i hana Mehmed-aga izra`ava stihovima: "Stjera{e nas u Duvno, / Kano konje u guvno, / …Ni ~ar{ije ni hana, / A nestade duhana, / Ve} pijemo smrdana, / Razumite gospodo!" O zna~aju hana za urbani razvoj i fizionomiju svakog muslimansko–orijentalnog grada najbolje svjedo~i ~injenica da je od utemeljenja Sarajeva (1462) pa do sredine XVI st. u Bosni svaki ve}i i znamenitiji vakuf, uz ostale objekte, obavezno imao han, u kojem su do pred kraj XVII st. sve usluge putnicima u pravilu bile besplatne. Kada su nakon Velikog be~kog rata (1683–1699) mnogi vakufi ostali bez prihoda sa velikih zemlji{nih posjeda u Slavoniji i Ugarskoj, dolazi do komercijaliziranja hanova. Da bi se odr`ali, vakufi izdaju svoje hanove u zakup. U posljednjim decenijama XVIII i po~etkom XIX st. hanovi i njihove kahve postaju stjeci{ta doma}ih janji~ara i svih drugih nezadovoljnika i 191

protivnika reformi sultana Selima III i Mahmuda II. Time han kao ustanova, pored op}e dru{tvene, dobija i politi~ku dimenziju i funkciju. Trojica istaknutih sarajevskih janji~arskih prvaka dr`ali su po~etkom XIX st. u zakup tri najstarija i najve}a trgova~ka hana. Tako je han Kolobaru, koji je sagra|en jo{ prije 1462, dr`ao u zakup Ibrahim bajraktar Pinjo, dok je zakupac Novog hana, koji je pripadao Gazi Husrev-begovu vakufu, bio neki \ul Mustafa. Han je upravo po njemu dobio ime \ulov ili ~e{}e \ulagin han. Drugi novi han, koji je tako|er pripadao Gazi Husrev-begovu vakufu, u zakup je dr`ao Ibrahim-aga Mori}, pa je tako ovaj han i prozvan Mori}a han. O politi~koj ulozi i zna~aju ovih hanova i njihovih zakupaca u tim nemirnim vremenima govori se u narodnoj pjesmi. Naime, u njoj se kazuje o tome kako je Abdurahman-pa{a isjekao sarajevske ba{e, gdje njegov terd`uman (tuma~) na jednom mjestu ka`e: "Ono ti je Pinjo bajraktare, / kahva mu je na srid Kolobare, / kada ho}e age Sarajlije, / kada ho}e da ~ine vije}e, / oni ne i|u muli na me{}emu, / nego i|u Pinji bajraktaru." Hanovi su ipak u prvom redu bili privredne ustanove. Oni su slu`ili za prihvat, odmor i preno}i{te razli~itih putnika, kirid`ija i njihovih karavana. Pored toga, u hanovima se vremenom sve ~e{}e obavljala trgovina. U tom su smislu kori{teni, kako hanovi u ~ar{iji, tako i oni pri ulazu ili izlazu iz grada. Poznati prigradski hanovi bili su Boji}a han, na ulazu u Banju Luku iz pravca Gradi{ke, te Cicin han na Soukbunaru, na trebevi}kim prilazima Sarajevu. U hanovima je bilo posebno `ivo uo~i redovnih sedmi~nih pazarnih dana i godi{njih sajmova ili va{ara. Tih su dana razni preprodavci, zvani pretrge, kupovali po hanovima robu od trgovaca i seljaka i dalje je kr~mili u ~ar{iji. Bilo je trgovaca koji su odsjedali u hanu po nekoliko sedmica ili mjeseci. Obi~no bi dr`ali po dvije sobe, od kojih im je jedna slu`ila za stanovanje, a druga za skladi{te ili lager. Tu su ili kupovali odre|enu robu i dalje je otpremali svojim kompanjonima, ili prihvatali i skladi{tili robu radi preprodaje. Ta je praksa rano zavedena. Tako splitski trgovac Marko Kavanjin ve} 1605. pi{e iz Sarajeva svome bratu kako jo{ nije dobio lagera u hanu i javlja mu koja roba dobro ide te koliko se na ~emu mo`e zaraditi. Posebno isti~e da se na opijumu mo`e "sto nasto" zaraditi. Osim u Sarajevu, takvih trgova~kih hanova bilo je u Banjoj Luci, Mostaru i Fo~i, a tako|er u Kre{evu, Fojnici i Vare{u, gdje su demird`ije odsjedale po mjesec i vi{e dana, dok se ne podmire. Bilo je demird`ija, ne samo iz Sarajeva i drugih bosanskih gradova nego i trgovaca `eljeznom robom iz Albanije i Srbije. Gotovu robu po hanovima su prodavale obi~no najsiroma{nije zanatlije, koje nisu imale du}ana u ~ar{iji, posebno u zimskim mjesecima i u vrijeme }esatluka (krize). 192

Trgova~ki promet u Bosni je posebno o`ivio u vrijeme kontinentalne blokade, koju je ukazom od 21. IX 1806. zaveo Napoleon, zabraniv{i evropskim zemljama svaku trgovinu sa Engleskom, kako bi je ekonomski slomio. U Bosni je posebno o`ivjela trgovina pamukom pa je Sarajevo postalo sredi{tem za promet tom robom. Pamuk je u velikim karavanima stizao iz Izmira i Soluna. Iz Sarajeva je dalje, preko Livna, otpreman za Split i preko Kostajnice za Trst. Francuzi su za svoje potrebe zakupili cijeli han Kolobaru, koji francuski konzul u Travniku Pierre David (u Andri}evoj Travni~koj hronici @an Davil) spominje u svojoj slu`benoj prepisci kao "Han des francais". Pored toga, Francuzi su 1811. otvorili svoju trgova~ku firmu u Sarajevu, koju je odlu~no vodio Jacques Fresine. Po hanovima, du` puteva kojima se prenosio pamuk, same su kirid`ije potkradale robu, a ponegdje i zalagale dio tovara koji bi im bio povjeren. Osmanske vlasti su ih ka`njavale, ali to nije mnogo pomoglo. Usljed tih i drugih neprilika i smetnji u trgovini, Francuzi su 1813. napustili Sarajevo, a op}i je promet robe i novca znatno opao. Jo{ je sultan Fatih {irom Carstva podigao velik broj razli~itih zdanja namijenjenih razvoju i unapre|enju prometa, za ~ije je odr`avanje uvakufio ogromnu imovinu. Svojom vakufnamom sultan Fatih je odredio da se prema svim putnicima koji odsjednu u hanu ili karavan–saraju koji su njegova zadu`bina, mora lijepo postupati i da se svim njihovim potrebama ima udovoljiti. U hanovima su se, najdu`e do tri dana, besplatno dobijali smje{taj i hrana, a potom su putnici morali nastaviti put. U velikim karavan–sarajima posluga je prihvatala i smje{tala sve putnike–namjernike, bez obzira na njihovu vjeroispovijest i zemlju iz koje su dolazili. Po zalasku sunca svaki gost je dobijao }asu ~orbe, veknu hljeba i svije}u. Istovremeno je svakom konju davana po torba zobi. Poslije ve~ernje molitve, karavansarajska muzika bi svirala pove~erje, nakon ~ega bi se zatvarale kapije. Ujutro, prije otvaranja kapije, upravnik karavan–saraja bi po obi~aju glasno upitao sve goste da li im je tokom no}i {ta nestalo. Ako bi propustio da to u~ini, upravnik je smatran odgovornim za svaku nestalu stvar, pa je {tetu morao sam nadoknaditi. Tako je bilo u bolje ure|enim karavan–sarajima i musafirhanama, koji su uz to izdr`avani iz prihoda imu}nih vakufa. Gazi Husrev-beg je u svojoj vakufnami iz 1531. odredio da se u njegovoj musafirhani svaki putnik ~im do|e ponudi medom i hljebom. Ali nije svuda bilo tako. Obi~ni karavan–saraji sastojali su se u pravilu od dvije velike prostorije, sa stropnom ventilacijom: jedna je bila za putnike, a druga za konje, kola, deve i mule. Prostorija za putnike sastojala se od ve}eg broja ognji{ta, ugra|enih u podignute zidove. Po tim zidovima ljudi bi po redu dolaska razastirali svoju kabanicu ili 193

sed`adu, a kao jastuk i pokriva~ slu`ili su im obi~no konjsko sedlo i vlastita dolama. Za no}enje i kuhanje nije se ni{ta pla}alo. Od onoga "koji vodi brigu o tome da otvara i zatvara karavan–saraj" mogla su se kupiti drva, sijeno i `ito, {to se odmah i pla}alo. To se radilo zato da putnik "mo`e sljede}eg jutra da otputuje u koji god sahat ho}e". Opis takvih hanova ostavili su austrijski carski kuriri Jacob Betzek, koji je 1564. putovao od Beograda prema Istanbulu, te izaslanik cara Ferdinanda II, Atanasije Grgi~evi}, koji uz to dodaje da se "u cijeloj Ma|arskoj podvrgnutoj Tur~inu i po cijelom Ilirikumu" nalaze karavan–saraji. Angier Ghiselin von Busbecq, koji je od 1553. do 1562. bio na Porti ambasador Svetog rimskog carstva njema~ke narodnosti, ka`e u jednom pismu da se klonio takvih smje{taja. Najvi{e mu je smetalo {to je tu svako svakome bio na o~ima. Tu je svako radio sve otvoreno i niko ni na kog nije pri tome obra}ao pa`nju. Me|utim, pisao je Busbecq, kad bi se on pojavio sa svojim pratiocima, onda bi "svi Turci upirali o~i u nas i ~udili se na{em vladanju i na{im obi~ajima". Nasuprot tome, rado je svra}ao u "turske gostinjce", za koje je na{ao da su "vrlo udobni i lijepo gra|eni". Tu je svako imao "posebnu sobu za spavanje", a gostoprimstvo se nije uskra}ivalo nikome, "bio on kr{}anin ili `idov, imu}an ili siroma{an". Njemu se samom ~esto ~inilo da je u njima "dostojanstveno do~ekan kao u kakvoj kraljevskoj pala~i". Tu su gosti dobijali besplatno hranu, obi~no gusto ukuhanu je~menu ka{u sa komadom mesa, hljebom i medom. Busbecq pi{e da se u po~etku ne}kao da to uzme, ali kada je iz pristojnosti jedanput–dvaput probao, ta mu se "hrana doista svidjela". Od tada je redovno objedovao u musafirhanama jer "ta vrsta ka{e, osim {to je Galen preporu~uje kao vrlo zdravu, ima i ugodan ukus". Od nekih tridesetak karavan–saraja u Bosni, dva su se nalazila u Sarajevu. Prvi je bio Skender-pa{in, koji je izgra|en oko 1500. na lijevoj obali Ko{evskog potoka, pri njegovom u{}u u Miljacku. Ovaj karavan–saraj je vjerovatno izgorio 1697. kada je Eugen Savojski spalio Sarajevo. Drugi je bio Kemal-begov, koji se nalazio u blizini ^ekrek~ijine d`amije na Ba{-~ar{iji. Sagra|en je oko 1530. i vjerovatno je imao istu sudbinu kao i Skender-pa{in karavan–saraj. Poznat je Ferhad-pa{in karavan–saraj u Banjoj Luci, sagra|en 1587, koji se nalazio preko puta njegove d`amije. Bio je ~vrsto gra|en, a vrijeme njegove propasti se ne zna. U Priboju na Limu je tako|er bio veliki karavan–saraj, koji je 1582. sagradio ~ajni~ki dobrotvor Sinan-beg. Poznati hrvatski kulturni radnik Abel Luk{i}, koji je odmah po okupaciji BiH (1878) objavio u Pragu jedan opis Bosne sa potpunim leksikonom naseljenih mjesta (Neueste Beschreiburg und vollständiges Orts–Lexicon von Bosnien und der Herzegovina), mogao je samo utvrditi da kara194

van–saraja, "koje su osnivali i izdr`avali pobo`ni muslimani u doba sre}e i bogatstva Osmanlija, ima u Bosni jo{ malen broj". Trgovini i obrtu te li~nim potrebama gradskog stanovni{tva, slu`ila su tako|er razna druga zdanja koja su bila sastavni dio ve}ine bosanskih ~ar{ija. To su – pored hanova, karavan–saraja i musafirhana – bili brojni du}ani razli~itih esnafa, magaze, daire (skladi{ta), mlinovi, stupe i druge radionice. U ve}im gradovima su, pored ostalog, postojali i bezistani. Bezistani su bili ~vrste, kamenom zidane zgrade presvo|ene kupolama. U Bosni je bilo {est bezistana, tri u Sarajevu, jedan u Banjoj Luci i dva u Travniku. Ova tri grada su u dugom razdoblju, naizmjeni~no, bili sjedi{ta bosanskog sand`ak-bega, odnosno od 1580. beglerbega ili bosanskog vezira. Sama rije~ bezistan je arapsko–perzijska slo`enica u zna~enju mjesta (perzijski stan) gdje se prodaje platno (arapski bez). Tako je ve} spominjani Brusa–bezistan, koji je u Sarajevu podigao veliki vezir Rustem-pa{a Opukovi}, dobio svoje ime po tome {to se u njemu prodavala svila i svilena roba iz Burse. U vrijeme kada je 1551. Rustem-pa{a podigao Brusa–bezistan kao svoj vakuf, u Sarajevu su ve} postojala dva bezistana. Prvi bezistan u Sarajevu, odnosno u Bosni, podigao je kao svoju zadu`binu Mehmed-beg, sin utemeljitelja Sarajeva Isa-bega Ishakovi}a. Mehmed-begov bezistan je sagra|en odmah do Kolobara hana, koji je pripadao Isa-begovu vakufu. Kupole Mehmed-begova bezistana su se uru{ile u velikom po`aru prilikom upada Eugena Savojskog u Sarajevo 1697. godine. Bezistan je nakon toga natkriven drvenim krovom. Ovaj bezistan je do temelja izgorio u velikom po`aru koji je zahvatio sarajevsku ~ar{iju 9. VII 1842. godine. Prema poznatom hroni~aru Sarajeva i Bosne, Salih-ef. Had`ihusejnovi}u Muvekitu, koji je zapamtio taj po`ar, tada je u jednom danu u ~ar{iji izgorjelo preko dvije hiljade raznih objekata. Na mjestu Mehmed-begovog bezistana vremenom je izgra|en poslovni kompleks od oko 60 du}ana, koji je bio poznat pod imenom Trgovke ili Pazarbule. Trgovke su, sa obrazlo`enjem da je "stara ekonomska nit prekinuta", sru{ene 1949, ali su u procesu revitalizacije Ba{~ar{ije obnovljene sedamdesetih godina. Po~etkom ~etrdesetih godina XVI st. podignut je iz sredstava Gazi Husrev-begova vakufa bezistan sa karavan–sarajem, poznat pod imenom Ta{lihan. Gazi Husrev-begov bezistan podignut je na oko 50 metara zapadno od njegove ~uvene d`amije. U njemu i njegovih 52 du}ana prodavala se razna tekstilna, uglavnom pamu~na i svilena roba, ali i drugi manufakturni proizvodi. Tom su robom u samom bezistanu trgovali isklju~ivo muslimani i jevreji. Vanjski du}ani Gazi Husrev-begova bezistana pripadali su kujund`ijskom esnafu, gdje su du}ane imali i mjenja~i zlatnog novca i sarafi. 195

Kujund`ijski esnaf je bio konfesionalno mje{ovit, pa su u sklopu bezistana svoje du}ane, pored 34 muslimana, imali i majstori katolici, pravoslavni i jevreji. Zajedno sa Ta{lihanom, u kojem su svoje sjedi{te i radnje imali kako doma}i tako i strani trgovci, Gazi Husrev-begov bezistan bio je sve do Austrougarske okupacije "pravi centar bosanske trgovine". Oko 1587. prvi bosanski beglerbeg, Ferhad-pa{a Sokolovi} je kao svoju zadu`binu podigao u Banjoj Luci veliki bezistan. Evlija ^elebi je zabilje`io da u banjalu~koj ~ar{iji ima oko tri stotine du}ana i "tvrdo sazidan bezistan sa sto du}ana, gdje se i danas s obje strane provla~i gvozdeni lanac". Ovaj je bezistan vjerovatno izgorio 1690, kada je za vrijeme Be~kog rata jedan ve}i odjel austrijske vojske iz Po`ege iznenadnom provalom djelomi~no zauzeo i spalio Banja Luku. Najzad, u Travniku su 1757/58. tada{nji bosanski namjesnici ]amil Ahmed-pa{a i Mehmed-pa{a Kukavica podigli iz sredstava svojih vakufa dva manja bezistana, jedan u Donjoj a drugi u Gornjoj ~ar{iji. U odnosu na sarajevske i banjalu~ke bezistane, to su bile skromne gra|evine, zidane u vrijeme opadanja vojne i privredne mo}i Carstva, pa time i Bosne kao njegove isturene zapadne pokrajine. S obzirom na ~injenicu da se, u skladu sa islamskim propisima, velika pa`nja poklanjala li~noj higijeni, to su javne banje ili hamami spadali me|u najomiljenije objekte po ~ar{ijama bosanskih gradova. Bo{njaci su bri`ljivo njegovali kult vode, o ~emu svjedo~e brojne ~esme i vodovodi {irom Bosne, koji su podizani na op}u korist, za `edne, ali i za du{e umrlih i poginulih ({ehida). O tome svjedo~e natpisi na mnogim ~esmama. U raznim varijantama, sa manje ili vi{e pjesni~kog dara, na natpisima mnogih ~esmi je izra`ena misao i ispisana kur’anska poruka da je Bog "sve `ivo od vode stvorio" ili da je "lijepa ~esma voda `ivota". Potom je na natpisu uklesano ime vakifa ili dobrotvora koji je podigao ~esmu, obi~no sa `eljom i porukom da mu onaj ~ija nafaka bude da iz te ~esme popije makar jedan gutljaj vode, u~ini dovu (blagoslov) ili da mu po`eli mjesto u d`enetu. Me|u graditeljima ~esmi kao dobrotvori se ~esto javljaju i `ene. ^esme su obi~no podizane po mahalama, kao rezidencijalnim dijelovima grada, dok su po ve}im i bogatijim ~ar{ijama pored obi~nih ~esmi gra|eni i sebilji (ve}e ~esme u obliku ku}ice). U dvori{tima ve}ih d`amija podizani su {adrvani. Evlija ^elebi je 1659. zabilje`io da na nekoliko mjesta u Sarajevu postoje "vru}e ~esme". Jednu takvu ~esmu izri~ito spominje kraj Begove d`amije. Sve ~esme, sebilji i {adrvani smatrani su op}im dobrom i njima su se koristili i slu`ili svi stanovnici, bez ikakve razlike. Vru}e ~esme su bile izuzetak od tog pravila i njima su se koristili isklju~ivo muslimani. Takve su se ~esme nalazile pri d`amijama i slu`ile su za ugodno uzimanje abdesta 196

zimi. Voda se grijala u kazanima i pu{tala kroz cijevi koje su za tu svrhu bile posebno izra|ene. Prema Hamdiji Kre{evljakovi}u u 42 gradska naselja na podru~ju dana{nje Bosne i Hercegovine postojao je prije 1878. po jedan ili vi{e hamama. Samo u Sarajevu bilo je sedam hamama, od kojih je najstariji Isa-begov, podignut 1464. godine. U Fo~i su bila ~etiri hamama, u Travniku tri, Mostaru, Banjoj Luci i Br~kom po dva itd. Hamami su u pravilu projektirani, odnosno gra|eni na formu jednostavnijih d`amija, sa sredi{njim svodom, okru`enim sa vi{e malih kupola. U mjestima gdje je bilo vi{e hamama, jedan ili dva su bili `enski hamami. Tamo gdje je bio samo jedan hamam, bili su odre|eni dani i sati u kojima su hamam mogli koristiti mu{kraci, odnosno `ene. U dane ili sate kada su samo `ene koristile hamam, one bi vje{ale odje}u preko vrata kao upozorenje mu{karcima da ne prilaze. Mu{karci su i{li u jutarnjim satima u hamame, a poslije kupanja na posao. @ene bi obi~no prvo posvr{avale ku}ne poslove, pa onda odlazile na kupanje. Mu{karci su i{li pojedina~no u hamam, a `ene u pravilu u dru{tvu sa vi{e drugih `ena. Ima vi{e narodnih pjesama koje svjedo~e o takvim `enskim posjetama hamamu: "Hvalila se [ari}a kaduna, / u hamamu me|u kadunama…" Ili, na drugom mjestu: "Hvalila se Alibegovica, / u hamamu me|u hanumama…" itd. U mnogim mjestima hamami su podizani u neposrednoj blizini hana, kako bi bili na usluzi i putnicima–namjernicima. Tako se u narodnim pojesmama ~esto spominju han i hamam zajedno: "Kad izgori {eher Sarajevo, / izgori{e hani i hamami, / sto du}ana i sto bazerd`ana…" Pored javnih banja, muslimanske gradske ku}e su u pravilu imale ku}ne banje i hamamd`ike. Bogatije i ve}e ku}e su, pored toga, u dijelu ku}e koji se zvao divanhana (predsoblje, hodnik) imale i posebne abdesluke ili abdesthane, gdje su se prale ruke i vr{ilo obredno pranje prije namaza (molitve). Evlija ^elebi je zabilje`io u Sarajevu 1660. da je kod "odabranih ljudi" koji su ga pozivali na musafirluk ulazio u ku}ne banje i da su mu se "jako dopale". Bo{njaci su sate i dane, mjesece i godine ra~unali prema islamskom mjerenju vremena i islamskom kalendaru. Dan je bio podijeljen na dva dijela od po 12 sati. Sati su se brojali od zalaska sunca, tako da je jedan sat bio sat poslije zalaska sunca, a u zoru je bilo 12 sati. Tada su se po~injali ra~unati dnevni sati, tako da je u trenutku zalaska sunca ponovno bilo 12 sati. Takvo ra~unanje vremena u narodu se poslije austro–ugarske okupacije nazivalo "alaturka", za razliku od srednjoevropskog vremena, "alafranga". Ali bez obzira na sate, ljudi su svoje obaveze i svoj radni dan raspore|ivali i prilago|avali prema vremenu pet obaveznih dnevnih molitvi 197

("be{ vakat-namaz"). Za ve}inu muslimana kao radnih ljudi to je bio najprimjereniji vodi~ kada je rije~ o vremenu. Upravo radi tih obaveznih dnevnih molitvi, koje su padale u ta~no odre|eno vrijeme, muslimani su daleko vi{e od drugih naroda prou~avali astronomiju. Zato je pri svakoj ve}oj d`amiji u nekom mjestu postojala muvekithana, gdje se ustanovljavalo ta~no vrijeme namaza, po~etak i kraj posta te dolazak muslimanskih praznika. Kako su osobni satovi bili rijetki i skupi, to su u bosanskim gradovima podizane sahat–kule da bi se ljudi mogli ravnati prema vremenu i obavezama. Sahat–kule su se kao zadu`bine pojedinih vakifa (dobro~initelja) po~ele po Osmanskom carstvu podizati u drugoj polovini XVI stolje}a. Obi~aj postavljanja javnih satova Osmanlije su preuzele iz srednje Evrope. Prva sahat–kula u Osmanskom carstvu podignuta je 1566. u Skoplju, gdje je donesen sahat iz tada osvojenog Sigeta. Prvu sahat–kulu u Bosni podigao je Ferhad-pa{a Sokolovi} u Banjoj Luci, ne{to prije 1587. godine. Ubrzo potom izgra|ena je sahat–kula u Sarajevu. U Travniku su podignute dvije sahat–kule, a jo{ po jedna u Mostaru, Po~itelju, Livnu, Gra~anici, Jajcu, Pruscu, Te{nju, Trebinju, Gornjem i Donjem Vakufu, Fo~i, Maglaju, Prozoru, Nevesinju i Grada~cu. Sahat–kule su u pravilu gra|ene u sredi{tu ~ar{ije, ali ima ih i u okrilju gradskih tvr|ava (Po~itelj, Te{anj, Trebinje, Maglaj i Grada~ac). Muslimanska ili hid`retska godina ima 354 dana. Sastoji se od {est lunarnih mjeseci od po 30 dana i {est mjeseci do 29 dana, {to zna~i da je za 11 dana kra}a od solarne godine. Tako se utvr|eni doga|aji u muslimanskom kalendaru svake godine pomjeraju za 11 dana unazad. Nova hid`retska godina po~inje prvog dana mjeseca muharrema i nije pra}ena nekim posebnim ceremonijalom. U novije vrijeme se eventualno u nekim d`amijama odr`avala akademija sa predavanjem o zna~enju i zna~aju Hid`re. Studenti Vi{e islamske {erijatsko–teolo{ke {kole u Sarajevu su, primjera radi, svojevremeno redovno odr`avali takve akademije uo~i muslimanske Nove godine. Za po~etak ra~unanja muslimanske ere uzeto je preseljenje (hid`ra) Muhammeda a. s. i njegovih prvih sljedbenika iz Meke u Medinu, u petak 1. muharrema, odnosno 16. VII 622. godine. Sedamdeset godina kasnije, tre}i halifa Omer je uveo ra~unanje vremena po Hid`ri. Deseti dan muharrema jedan je od velikih vjerskih dana kod muslimana. Tog dana obavljaju se molitve u znak `aljenja i sje}anja na okrutno ubistvo "gospodara svih mu~enika" (sejjida) El-Husejna, mla|eg sina Hazreti Fatime i Hazreti Alije i unuka Muhammeda a. s. Desetog muharrema 61. godine po Hid`ri, odnosno 10. X 680, El-Husejn je kod Kerbele u Iraku, skupa sa oko dvije stotine ~lanova porodice i najodanijih sljedbenika, ubijen i sasje~en po nare|enju Jezida, sina Muavije i drugog halife iz dinastije 198

Emevija. [iije su ve} 686. godine zaveli obi~aj koji se pro{irio i me|u sunijama da se taj `alosni dan obilje`ava kao Jevmu-l-Kerbela (Dan Kerbele) ili Jevmu-l-a{ura (Deseti dan). U Bosni je taj dan posebno obilje`avan po tekijama me|u dervi{ima. Pored molitvi, Deseti dan se tako|er obilje`avao pripremanjem i slu`enjem posebnog jela koje su u Bosni jednostavno nazivalo ha{ure (arapski a{ura). To je ustvari jedna vrsta mije{anog kompota ili ho{afa od vo}a, zrnastog povr}a i `itarica. Prema {iijskoj tradiciji, jelo je moralo sadr`avati najmanje 77 takvih sastojaka, a po sunijskoj sedam. U Bosni se po obi~aju ha{ure spravljalo od malo suhih {ljiva, smokava, suhog gro`|a, jabuka, kru{aka, roga~a, tre{anja, narand`i, hurmi, vi{anja, oraha, p{enice, kukuruza, je~ma ili ger{la, bungura, pirin~a, so~iva ili le}e, ribizli, bamije itd. Bo{nja~ka usmena knji`evnost spominje ha{ure sa 44 do 70 vrsta vo}a, povr}a i `itarica. Ako ih se ne mo`e vi{e sabrati, onda mora biti najmanje sedam sastojaka ha{ure. Neki pisci smatraju da je broj sedam vezan za iscrpljene rezerve hrane koje je Nuh-pejgamber na{ao u svojim zalihama kada je njegova la|a–kov~eg kona~no pristala na Araratu. Nuh-pejgamber je u svojim zalihama na{ao jo{ svega sedam vrsta namirnica, od kojih je u znak zahvalnosti Bogu pripremio sve~ani objed. Vjerovatno je odatle me|u Bo{njacima u nekim krajevima Bosne bio obi~aj da se beri}eta radi uo~i muslimanske Nove godine nabavlja i kupuje sedam osnovnih `ivotnih namirnica, kao {to su bra{no od raznih `itarica, so, masno}a, pirina~, krompir, {e}er, suho vo}e ili druge namirnice, zavisno od prirode poljoprivrednih kultura koje su se u datom kraju uzgajale. Poseban zna~aj za muslimane je uvijek imao Ramazan i ramazanski post za koji su, zavisno od pojedinih krajeva Bosne, vezani mnogi razli~iti obi~aji. Nakon mjesec dana posta dolazi Ramazanski bajram, koji pada 1. {evvala hid`retske godine i traje tri dana. Ramazanski bajram je kao veliki praznik i blagodat opjevan u bo{nja~koj narodnoj pjesmi. Me|u najpoznatije i vrlo ~esto pjevane lirske pjesme spada ona koja zapo~inje stihovima: "Bajram ide, Bajramu se nadam, / {to bih dragom bajramluka dala…" Za bajram su u Bosni vezane i mnoge narodne poslovice kojima se sa`eto uobli~ava i izra`ava neko `ivotno iskustvo vezano za ljudske osobine i navike ili neke `ivotne situacije. Tako se me|u Bo{njacima moglo ~uti, da "nije Bajram svaki dan", ali je zato "budali svaki dan Bajram". Sporost i ljudsku nedjelotvornost u svakodnevnom `ivotu narod je lijepo opisao izrekom: "Dok se Bajro obu~e i Bajram se provu~e." Propu{tenu priliku koja u `ivotu rijetko dolazi i za kojom se `ali narod je jezgrovito izrazio poslovicom: "Top pu~e, Bajram pro|e". Veliki muslimanski praznici su dolazili u ta~no odre|eno vrijeme u godini, prema hid`retskom kalendaru, ali za onoga koji 199

ne{to ne radi na vrijeme, nego odga|a za posljednji ~as, narod je govorio: "Ne tovi se kurban na Bajram." Kurban–bajram ili Had`i–bajram je drugi veliki muslimanski praznik, koji nastupa 10. zul-hid`d`eta hid`retske godine i u sunijskoj praksi traje ~etiri dana. Ovaj je odabrani dan u izravnoj vezi sa obavljanjem had`a i prino{enjem `rtve, koja se sastoji u klanju kurbana (u Bosni naj~e{}e ovna). Stari je obi~aj da se po obavljanju bajram–namaza kolju kurbani i da se kurbansko meso potom dijeli rodbini, kom{ijama, prijateljima, a najvi{e sirotinji. Mada klanje kurbana sa stanovi{ta {erijatskih, odnosno islamskih propisa, nije obavezno, nego tek drugostepena du`nost za one koji ispunjavaju imovinske i druge uslove, me|u Bo{njacima je postojao izvjestan "kult kurbana". Tako su, posebno na bo{nja~kom selu, mnogi dr`ali vi{e do klanja kurbana, nego do nekih osnovnih islamskih du`nosti, kao {to su namaz ili post. U narodu su postojala razna vjerovanja i obi~aji u vezi sa klanjem kurbana koji imaju jo{ paganske korijene. Vjerovalo se da klanjem kurbana otklanjaju razne bolesti, nesre}e i neda}e u `ivotu onoga koji klanjem kurbana prinosi `rtvu, kako od njega samog tako i od njegove porodice. U nekim krajevima Bosne klanje kurbana, provo|eno za du{e umrlih, obavljano je na samom mezaru umrlog. Me|u ostalim muslimanskim sve~anim danima na prvom mjestu dolazi dan mevluda ili prosto mevlud, koji pada 12. rebiul-evvela, kada se u~enjem spjeva u slavu ro|enja Muhammeda a. s. obilje`ava njegov ro|endan, koji se u historijskim vrelima datira u ponedjeljak, 20. IV 571. godine. Smatra se da su proslavu mevluda oko XIV st. uvele halife iz dinastije Fatimija u Egiptu. Obi~aj se vremenom pro{irio po cijelom islamskom svijetu. U Bosni su se mevludi obi~no u~ili po d`amijama, a imu}niji ljudi su ih prire|ivali i po svojim ku}ama. Gazi Husrev-beg je svojom vakufnamom iz 1531. odredio 300 dirhema godi{nje sa svrhom da se redovno jedanput u mjesecu rebiul-evvelu u njegovoj d`amiji u~i mevlud. D`amija se je za mevlud posebno spremala i osvje`avala mirisima. U~esnicima mevluda obavezno je dijeljeno {erbe. U novije vrijeme se uobi~ajilo da se mevlud u~i ne samo u mjesecu ro|enja Muhammeda a. s. nego i u raznim drugim prigodama, kao {to su obnavljanje stare ili otvaranje nove d`amije, zavr{ni ispiti u mektebima ili medresama, useljenje u novu ku}u, pa ~ak i obilje`avanje neke okrugle godi{njice braka ili ispra}aja sina u vojsku. Tako|er je srazmjerno novijeg vremena pojava da se mevlud umjesto arapskog u~i na bosanskom jeziku. Prvi takav mevlud, na tra`enje bo{nja~kih prvaka iz Kola{ina spjevao je i 1879. objavio hafiz Salih Ga{evi} iz Nik{i}a. U uvodu svoga Mevluda Ga{evi} ka`e: "Moli{e me kola{inski prvi{i, / Mevlud nami 200

daj bosanski napi{i…" Ga{evi}ev Mevlud je cijelo jedno stolje}e bio u bo{nja~kom narodu vrlo omiljen. Jedan mevlud na bosanskom jeziku spjevao je "po muteber }itabima" (cijenjenim knjigama) i Mirza Safvet, tj. Safvet-beg Ba{agi}. I Ba{agi}ev Mevlud bio je omiljen u narodu pa je za kratko vrijeme do`ivio tri izdanja. U novije doba ~esto je izvo|en Mevlud Re{ada Kadi}a, a me|u Bo{njacima su se na temi mevluda oku{ali jo{ i E{ref Kova~evi} i D`emaludin Lati}. Pored navedenih odabranih dana, Bo{njaci su kao muslimani obilje`avali i obilje`avaju svake godine odabrane no}i ("mubarek ve~eri"). Me|u tim no}ima najtajnovitija je Lejletu-l-mirad`, odnosno 27. ve~er mjeseca red`eba, kojom se obilje`ava no} u kojoj je Muhammed a. s. uzdignut na nebo, gdje mu je od Allaha d`. {. objavljena cijela sura Fatiha i gdje je dobio zadu`enje za pet dnevnih namaza. U Kur’anu je Mirad` (uspinjanje u visinu) opisan u suri Isra (No}no putovanje). Taj se dramati~ni doga|aj desio u septembru 621, godinu dana prije Hid`re. Poslanik je u jednom trenutku na krilatom konju Buraku preba~en u El-Kudus (Jerusalem), odakle se uspeo do sedmog neba. Kako je El-Kudus u tom no}nom putovanju poslu`io kao zemaljska stanica, odmori{te, to je u muslimanskom svijetu postao tre}i grad po svetosti, odmah poslije Meke i Medine. Ovo je znamenito i ~udesno putovanje bilo i ostalo omiljenom temom u muslimanskoj sufijskoj filozofiji, a sje}anje na njega je uvijek bilo jedna od `ivotnih i pokreta~kih snaga u islamu. Philip K. Hitti navodi u svojoj Historiji Arapa da je {panjolski nau~nik Miguel Asin smatrao (Islam and the Divine Comedy, London 1926) da su Isra i Mirad` predstavljali prvobitni izvor i poticaj za Danteovu Bo`anstvenu komediju. Spjevovi o Poslovnikovu uspe}u na nebo nazivaju se mirad`ije, a istim imenom se nazivaju i sve~anosti na kojima se oni recitiraju. U Bosni su se mirad`ije obi~no prire|ivale i odr`avale u tekijama. Tako se u Sarajevu mirad`ija redovno u~ila u Mevlevijskoj tekiji na Bendba{i (Bemba{i), a kasnije i u Sinan-pa{inoj tekiji na Pirinom brijegu. Osim toga, bilo je u Sarajevu u~enih i imu}nih pojedinaca koji su u svojim ku}ama decenijama dr`ali tradiciju mirad`ije. Tako je u vrijeme Had`i Mujage Merhemi}a, koji se i sam bavio prou~avanjem i tuma~enjem Mesnevije D`elaludina Rumije, te me|u njegovim nasljednicima decenijama odr`avana tradicija mirad`ije, uz prisustvo {ireg kruga prijatelja i po{tovalaca ove vrste pjesni{tva. U Bosni se naj~e{}e recitirala mirad`ija Sabita U`i~anina, spjevana na turskom jeziku, koja sadr`i vi{e od dvije stotine stihova. Me|u vi{e pjesnika i pisaca koje je bo{nja~koj knji`evnosti dalo U`ice ({ejh Muslihidin U`i~anin, D`ari ^elebi U`i~anin, Zari Mustafa U`i~anin, Zikri Abu Bekir U`i~anin) izdvaja se pjesni~kim talentom i djelom Sabit Alauddin U`i~anin. Sabit je ro|en 201

oko 1650. u U`icu, gdje je `ivjelo brojno bo{nja~ko stanovni{tvo. Odatle Sabita ~e{}e nazivaju Bosnevi (Bo{njak) nego U`i~anin. Sabit U`i~anin je najistaknutiji predstavnik divanske poezije porijeklom iz Bosne. [kolovao se u rodnom gradu, a potom u Istanbulu. Sabitu je `ivot protekao izme|u povremene kadijske slu`be i slu`be muderisa i {ejha u raznim mjestima Trakije i Anadolije i stalnog napora da postane dvorski pjesnik i da `ivi od svoje poezije. U tome ga je onemogu}io carigaradski dvorski pjesni~ki klan. Pored Mirad`ije, ostavio je oko 650 pjesama koje spadaju u divansku poeziju, me|u kojima se isti~e velika pohvalna pjesma (kasida) Zafername-i-Sabit (Sabitova pjesma o pobjedi), spjevana u slavu krimskog hana Selima Giraja i njegovih pobjeda nad rusko–poljskom vojskom. Na Zafernamu je zna~ajno uticala bo{nja~ka narodna pjesma. Odatle na polju epske poezije ovo djelo ima izuzetno mjesto u klasi~noj knji`evnosti na turskom jeziku, kako po osobenom stilu tako i po opisu ratnih scena, pa i po izvjesnoj satiri. Sabit je umro u Istanbulu 1712. godine. U mjesecu ramazanu u Bosni su se tradicionalno obilje`avale dvije odabrane ve~eri. Prva je 17. no} ramazana, u kojoj se obnavlja sje}anje na dan bitke na Bedru, u kojoj su 16. III 624. muslimani Medine izvojevali prvu veliku pobjedu nad daleko brojnijim mu{ricima (paganima) Meke. Druga je 27. no} ramazana, koja se smatra najsvetijom no}i u islamu i obilje`ava se kao Lejletu-l-kadr (No} odluke), odnosno no} u kojoj je Muhammed a. s. u pe}ini Hira 610. godine primio prve ajete (stavke) Objave, koji u prijevodu na bosanski jezik glase: "^itaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara, / stvara ~ovjeka od ugru{ka! / ^itaj, plemenit je gospodar tvoj, / Koji ~ovjeka pou~ava onome {to ne zna." Bo{njaci su se sa prihvatanjem islama dr`ali ovih ajeta Objave. To pokazuje razgranat {kolski sistem, sa mektebima i medresama, pa i pravim sredi{tima arapsko–islamskih znanosti, kakvi su bili Sarajevo, Mostar i Prusac. Austrougarska okupacija 1878. zatekla je u Bosni i Hercegovini preko 500 mekteba ili u kolokvijalnom bosanskom govoru mejtefa. Antun Hangi, prosvjetni radnik i folklorist, koji je 1890. do{ao u Bosnu i tu ostao do smrti (1909), navodi da je u zemlji na{ao d`emata u kojima nije bilo d`amije, "ali ga nema u kojem nije bilo mejtefa". Mektebi su u pravilu uvijek bili puni djece, iako u {kolu niko nikad nije morao prisilno i}i. Bo{njaci su marljivo slali svoju djecu u mejtefe, jer su ih islamski propisi obavezivali da svoju i mu{ku i `ensku djecu, radi Boga i ljudi {alju u {kolu. Djeca su u mektebima u~ila da bi i `ivi i mrtvi od njih hair (dobro, korist) vidjeli i da i na ovom i na onom svijetu s njima zadovoljni budu. Cjelokupni se {kolski sistem u praksi zasnivao i izdr`avao uglavnom na bazi vakufa. U znak zahvalnosti svojim brojnim vakifima na polju prosvjete 202

i op}enito dru{tvenog `ivota, Bo{njaci su ustanovili i obilje`avali Dan vakifa, {to je jedinstven slu~aj u muslimanskom svijetu. Ulema–med`lis donio je u Sarajevu 21. X 1932. odluku da se 26. dan mjeseca red`eba – kada je 943. hid`retske godine (8. I 1537.), dan uo~i Lejletu-l-mirad`a, Gazi Husrev-beg sa~inio i potpisao svoju vakufnamu o podizanju Kur{umli medrese – obilje`ava i slavi kao Dan vakifa. Dan vakifa je prvi put obilje`en 26. red`eba 1353. hid`retske godine, {to je palo u nedjelju 4. XI 1934. godine. Od tada se Dan vakifa obilje`ava svake godine tako {to se po d`amijama odr`avaju prigodna predavanja te u~e i poklanjaju hatme (jedno ~itanje cijelog Kur’ana) za du{e umrlih vakifa. Oblici popularne zabave me|u Bo{njacima se u po~etku osmanske vladavine uglavnom nastavljaju na tradiciju kulturno–zabavnog `ivota koja je u XV st. postepeno uvedena u Bosnu, posebno me|u vlastelom i gradskim stanovni{tvom. Pored toga, na selu su postojali razni oblici "etnodramskog teatra" u vidu razli~itih narodnih obi~aja u vezi sa godi{njim dobima i poljoprivrednim radovima (koledarske i kralji~ke pjesme, ladarice, dodole i sl.). Ve}ina tih obi~aja ima svoj korijen jo{ u paganskim vremenima, ali su ih katoli~ka i pravoslavna crkva kristijanizirale i vezale za pojedine vjerske praznike. Sa procesom {irenja islama ovi se obi~aji na muslimanskom selu gube, s obzirom na ~injenicu da je islam kao religija razuma suzbijao svako praznovjerje. Razne stare obi~aje paganskog porijekla muslimani su, u skladu sa islamskim propisima, zamijenili dovama. Postojale su razne prigodne dove, kao {to su uspavanke ili dove pred spavanje, dove poslije jela, hair-dove (blagoslov), bed-dove (prokletstvo), hafiske dove te u vrijeme velikih su{a vrlo ~esto ki{ne dove, na koje su izvo|ena i mektebska djeca. Me|u muslimanima u Bosni su od pamtivjeka bile poznate godi{nje dove koje su odr`avane na otvorenom prostoru, na tzv. dovi{tima. Mnoga poznata dovi{ta u Bosni nalazila su se na mjestu nekada{njih crkvi{ta, na kojima su bosanski krstjani zajedni~ki u prirodi obavljali svoje molitve i obrede, po{to Crkva bosanska nije imala nikakvih sakralnih gra|evina. Dove pod otvorenim nebom su se odr`avale u ta~no odre|ene dane u godini koji nisu bili vezani za pokretni hid`retski kalendar, nego su bili ta~no utvr|eni. Ove godi{nje dove su u pravilu odr`avane utorkom, pa ih je narod zvao "dove utorkova~e". Mo`da je jedini izuzetak u tom pogledu bila dova na Ajvatovici kod Prusca, koja se odr`avala svakog sedmog ponedjeljka po Jurjevu (\ur|ev–danu). Dova se odr`avala u znak sje}anja na Ajvaz-dedu koji je, prema narodnoj predaji, na ~udesan na~in doveo vodu iz planine [uljage u Prusac. To je bila najpoznatija i najve}a godi{nja dova u cijeloj Bosni. Ajvatovica je kao dovi{te u narodu bila poznata kao "mala ]aba". Poslije Ajvatovice najpoznatije je dovi{te bila Brateljevi}ka pe}ina kod 203

Kladnja. Dova u Brateljevi}koj pe}ini se odr`avala svake godine u posljednji utorak pred Ali|un (Ilindan). Na dovu u Brateljevi}ku pe}inu, kao i na Ajvatovicu, i{li su samo mu{karci. Nakon raznih molitvi, klanjao se podne namaz u pe}ini i ispred nje, a jedan od prisutnih alima odr`ao bi na kraju vaz (propovijed). Dove pod otvorenim nebom su odr`avane u vi{e mjesta u dolini Spre~e i u gornjem toku rijeke Tinje, u okolici Tuzle. U tim su mjestima dove odr`avane sukcesivno, od prvog utorka poslije Jurjeva (6. maj) pa sve do petog utorka po Ali|unu (2. august). Prva dova na tom prostoru odr`avana je u Dobrnji, rodnom mjestu poznatog bo{nja~kog alhamijado pisca i leksikografa iz XVI stolje}a, Muhameda Hevai Uskufije, a posljednja u Lipnici kod Tuzle. U istom se kraju, na Toplici kod @ivinica, nalazi tako|er jedno poznato dovi{te, na kojem se dova odr`avala svakog sedmog utorka po Jurjevu. Preko ~etiri stotine godina redovno se odr`avala dova kod stare seoske d`amije u Kari}ima kod Vare{a. Ova masovno posje}ena dova odr`avala se svakog prvog utorka iza Ali|una. Na dovu u Kari}ima dolazili su samo mu{karci iz raznih, ~esto i iz vrlo udaljenih dijelova Bosne. Redovno su je posje}ivali dervi{i, koji su tom prilikom tamo odr`avali svoju skupnu molitvu ili halkai–zikr. Nekada{nji uli~ni teatar po bosanskim gradovima koji su prire|ivali razni glumci i zabavlja~i, kao bufoni, histrioni, "stovrazi" i drugi, zamijenili su u osmansko doba sa istom ulogom i sli~nim stilom zabave razni pehlivani, koji su u pravilu dolazili sa Istoka. Ve} se od sredine XV st. u izvorima spominju osmanski Turci kao razni vje{taci i zabavlja~i. Tako je u septembru 1452. u Dubrovniku gostovao i prikazivao svoje vje{tine "neki turski ma|ioni~ar". Bosanska, posebno humska vlastela je prilikom pokladnih i drugih sve~anosti slala u Dubrovnik svoje glumce i svira~e, a u prvo vrijeme su to isto ~inili i visoki osmanski vojno–upravni ~inovnici u Bosni. Posljednji bosanski kraji{nik, Isa-beg Ishakovi}, poslao je 1461. u Dubrovnik svoje dobo{are, koji su zajedno sa bufonima i muzi~arima hercega Stjepana i vojvode Petra Pavlovi}a u~estvovali na pokladnim sve~anostima. Pet godina kasnije (1466) spominje se pet svira~a nekog Ahmed-begovog }ehaje (mo`da Ahmed-bega Hercegovi}a) koji su zabavljali Dubrov~ane. U januaru 1494. dubrova~ka vlada je nagradila neke "Turke" koji su "davali predstave i izvodili igre na pijaci u Dubrovniku". Decembra 1552. u Dubrovnik je na preporuku hercegova~kog sand`ak-bega do{ao neki Zamba{a sa dru`inom da daje svoje predstave. Dubrova~ka vlada je odlu~ila da Zamba{u i njegovu dru`inu nagradi sa 300 aspri, pod uslovom da "ne izvode svoje igre". U isto je vrijeme Ali-beg Pavlovi}, vjerovatno jedan od rijetkih izdanaka stare bosanske velika{ke porodice Pavlovi}a, poslao u Dubrovnik svoje glumce, 204

koje je predvodio Radoje Vukosali}, da za praznik zabavljaju dubrova~ku vlastelu. Kako je pozori{te u kojem se na sceni pojavljuju i igraju `ivi ljudi smatrano sa stanovi{ta islamskih propisa nedoli~nim, to su ubrzo nestale gluma~ke dru`ine poput one kakvu je imao spomenuti Ali-beg u Bosni. Bo{njacima su ostali pehlivani, kao profesionalni zabavlja~i, guta~i vatre, imitatori i `ongleri, krotitelji zvijeri, hoda~i na {tulama, igra~i na konopcu, svira~i i lakrdija{i, koji su svojim vje{tinama zabavljali svijet po mahalama, u ~ar{iji i po va{arima, pred hanovima i raznim konacima. U nekim slojevima muslimanskog dru{tva u Bosni bilo je onih kojima su i pehlivani smetali, jer navodno odvra}aju ljude od rada i vjere. Tako Ba{eskija bilje`i da su 1779, "deset dana po Ali|unu", u Sarajevo do{li pehlivani i tra`ili dozvolu da daju predstave. Dozvolu od vlasti nisu dobili, jer su se tome protivili kadi}evci, "koji su po vanj{tini i govoru prave sofije (pobo`ni ljudi, mistici), a u su{tini i govoru prave ~ar{ijske }ifte". Kako ne dobi{e dozvolu, pehlivani odo{e u Visoko, "a za njima ode i mnogo Sarajlija da promatraju njihove vje{tine". Ba{eskija je zabilje`io jo{ jedan neuspio dolazak pehlivana u Sarajevo, 27. VII 1798. godine. I tada im "dva–tri kadi}evca pokvari{e planove i ne dozvoli{e da pokazuju svoje vje{tine", pa su oni opet morali oti}i u Visoko. Za njima je "oti{lo i mnogo svijeta". Tako su kadi}evci, od kojih "dolaze samo pote{ko}e", "mnogo svijeta namu~ili usljed odlaska u Visoko da bi pehlivane vidjeli". Po svemu sude}i, u Bosni nije bilo mnogo doma}ih ljudi pehlivana. U Sarajevu su, dodu{e, dvije mahale jo{ u XVI st. imale u svom nazivu rije~ pehlivan. Prva je bila Mahala Oru~-pehlivana, koja se nalazila isto~no od Gazi Husrev-begovog hamama, a sredi{te joj je bila Oru~-pehlivanova d`amija. Druga je Pehlivan Hasanova mahala, na lijevoj obali Miljacke, na mjestu gdje se danas prote`u ulice Tekija i Podtekija. Nije poznato da li su spomenuti Oru~, kao graditelj d`amije, i Hasan stvarno bili pehlivani ili se radilo samo o nadimcima. Me|utim, pouzdano se znade da je glasoviti pehlivan Arif Tamburija, koji je djelovao jo{ i u razdoblju izme|u dva svjetska rata, bio Bo{njak. U nedostatku druge zabave osim vjerskih sve~anosti, mla|i ugledni i imu}ni gra|ani su sami organizirali sijela, uz poslu`enje, muziku, pjesme i {ale. Jedan takav slu~aj Ba{eskija bilje`i u Sarajevu 1780/81. godine. Ba{eskija pi{e da je "jedna skupina mladih kadija–efendija" (Abdul-ef. Had`imusli}, Alikadi}i, muftijin zet Kuravija, ]emerli}, Abdurahman i Salihaga Pinjo, Lutfulah ]ur~i}, Muteveli}, Sulejman Ablagija, Ismail Had`i}, Dukatar, Fazlagi}, Cigi} i dr.), "njih sedamnaest na broju", prire|ivala po dogovoru dva puta sedmi~no "sohbet–halve" (razgovor ili sijelo uz halvu). 205

Na ta sijela su dolazili i }ehaja mehkeme, mulini sinovi, Isa-beg te "jo{ nekoliko njihovih poznanika i prijatelja". Tu bi se, kako pi{e Ba{eskija, postavilo po sedam sofri, na kojima je bilo 20–30 sahana raznih jela, sviralo bi se uz naj, pjevale sevdalinke i zametale razne {ale. Za sve to se tro{ilo 40–50 gro{a. Pobo`nom i smjernom Ba{eskiji tolika "raspu{tenost" (azginlik) bila je predznak kuge. I sam se Ba{eskija redovno, jedanput sedmi~no, "uo~i ~etvrtka", sastajao sa svojim dru{tvom na sohbet–halve, samo druk~ijeg sadr`aja. Tako je iste, 1780. godine, kada je zabilje`io obi~aj mladih kadija, zapisao da se njegovo dru{tvo sastajalo na sohbet–halvu u ku}i "sara~a Hasan-ba{e na Atmejdanu". Svi koji su bili u tom dru{tvu "davali su i jeli halvu". Ba{eskijino dru{tvo su ~inili: sara~ (remenar) hafiz mula efendija Sara~begovi}, sara~ki kalfa-ba{a Ahmed, ku}edoma}in Hasan i njegov ortak bakal Mustafa, sara~ Bekir-ba{a Grabevija, imam Buzad`i had`i Hasanove d`amije mula Fazlija [e}o, had`i Ismail ^omora, bibliotekar hafiz Mahmut, mula Hasan Vilajetovi}, sara~ Tabut~i}, Osmanov ortak Hasan i berber mula Omer. Dru{tvo bi nakon obavljene ve~ernje molitve "zasjelo u kolo i jedno pola sata bi kao u tekiji u~ili tevhid, Kur’an, salavate, a zatim jedno pola sahata bi ~itali knjige". O~ito da su razni slojevi me|u Bo{njacima imali razli~ite i svojim shvatanjima i nazorima primjerene oblike dru{tvenog `ivota. Kako usljed islamskih propisa u Osmanskom carstvu nije bilo teatra u evropskom smislu, to je u Bosni, kao i u drugim krajevima Carstva, veliku popularnost u`ivalo tursko "pozori{te sjenki", ~iji je glavni junak bio Kara|oz (Karagöz – Crnooki). Po njemu se cijelo ovo pozori{te zvalo jednostavno "kara|oz". Figure u kara|ozu su izra|ivane od {tavljene i jarko bojene ko`e. Pokretao ih je pomo}u konca glumac–izvo|a~, koji je istovremeno igrao sve likove, odnosno uloge. Predstava i likovi, odnosno karakteri u toj igri sjenki ne mogu se odvojiti od Osmanskog carstva, u ~ijem su socijalnom kontekstu i etosu nastali i `ivjeli. To je bilo carstvo koje se prostiralo na tri kontinenta i ~ije se stanovni{tvo sastojalo od razli~itih nacionalnosti, vjerskih i etni~kih grupa, od kojih je svaka vidjela Istanbul kao svoj glavni grad i prirodno sredi{te. U tom je smislu kara|oz vjerno odslikavao `ivot i razli~ite ljude i slojeve kosmopolitske metropole, a u krajnjoj liniji jednog univerzalnog i {arolikog carstva, ~iji su sastavni dio bili i Bo{njaci. Kara|oz je bio prije svega ~vrsto ukorijenjen u kulturu Istanbula, ~iji milje predstavljaju Kara|oz, kao ~ovjek iz naroda, a na drugoj strani gradski aristokrata Had`ivat (Hacivat). Uz njih, tu je jo{ niz sporednih tipiziranih istanbulskih likova, kao {to su uvijek pospani pu{a~ opijuma (tiryaki), ~elebi (kico{, dendi), hvalisavac Matiz, pijanica i nasilnik Tuzsuz Deli Bekir, patuljak Bebe Ruhi i vi{e `enskih likova (zenne), uvijek sklonih 206

ogovaranju. Zavisno od zapleta i potreba radnje, u igri kara|oza su se pojavljivali i drugi likovi. To su brojna Kara|ozova i Had`ivatova rodbina, hod`a, rabin, hamamd`ija, igra~ na konopcu, ma|ioni~ar, plesa~ice i njihov vo|a, zlobna i vje{tici sli~na stara Ciganka, zvana Bok Ana i mnogi drugi. Za razliku od Kara|oza i Had`ivata, koji su kao likovi donekle individualizirani, ostali u~esnici u igri se javljaju kao tipi~ni predstavnici svoje etnosocijalne grupe. To su nepromjenljivi likovi, ~iji je karakter odre|en bilo etni~kom pripadno{}u, bilo zanimanjem ili kombinacijom jednog i drugog. Tako je Tur~in ili Baba Himmet uvijek predstavljen u liku krupnog drvosje~e iz Anadolije, koji govori sirovim jezikom i ne mo`e shvatiti mnoge stvari koje vidi u gradu. On je dobro}udan, ne ljuti se na Kara|ozove {ale na njegov ra~un i stalno pri~a o svojoj izabranici u rodnom selu. Sli~ni Tur~inu su oni koji dolaze iz anadolskih gradova Kayseri i Bolu, ali su bolje upoznati sa `ivotom u Istanbulu. ^ovjek iz Kayserije je obi~no predstavljen kao prodavac pastrme (usoljenog ili suhog mesa), bakalin, moler ili obu}ar, dok je onaj iz Bolua uvijek samo a{~ija. Nasuprot Baba Himmetu, oni su izuzetno lukavi, ali ne znaju mnogo o gradskoj etikeciji. Pored njih, tu je i ~ovjek iz Egina koji je uvijek predstavljen kao debeli mesar, Laz, ili ~ovjek sa crnomorske obale, koji je u pravilu mornar, pucar vune ili kalajd`ija. Veoma je pri~ljiv, govori brzo i treba mu petnaestak minuta da bi nekome rekao "zdravo". Uz to je uvijek vrlo nervozan, a ~esto bi zaigrao temperamentni crnomorski ples zvani horon. Kurd je no}ni ~uvar u nekoj od bezbrojnih istanbulskih mahala. U govoru ~esto koristi kurdske rije~i. Mada prazan u izrazu, poku{ava djelovati va`no, a ustvari izgleda nadmeno. Ad`em (Perzijanac) je trgovac {alovima, tepisima i `enskom odje}om. On ustvari dolazi iz Azerbejd`ana, "turskog dijela Perzije", i uvijek se pojavljuje na konju. Dobar je poznavalac klasi~ne perzijske poezije koju ~esto pateti~no recitira, pa mu obrazovani Had`ivat laska, nazivaju}i ga "ru`om Irana". ^esto pretjeruje i pri~a o velikim sumama novca, mada su u stvarnosti njegove poslovne transakcije sitne. Vrlo je osjetljiv na Kara|ozove dosjetke na njegov ra~un. Arapin je obi~no trgovac ili putnik, ali ponekad i prosjak, prodavac slatki{a ili tuca~ kahve. Kad god treba ne{to platiti izgovara rije~i molitve, a kad ponekad od nekoga primi novac, onda se moli za njega, ali tako da ga zapravo proklinje. Skoro se sva njegova konverzacija svodi na stalno ponavljanje pitanja, kao {to su: ko, kome, kada, gdje ili {ta, koje izgovara ili u egipatskom dijalektu ili u dijalektu Damaska. Po{to se na turskom jeziku rije~ju arap ozna~ava i crnac, to se on u kara|ozu javljao i kao karikatura evnuha, kako po dijalektu tako i po gluposti. Ermenin je obi~no glavni domar nekog imu}nog i velikog doma}instva. Nema smisla za humor, ograni~ene je inteligencije i svoj posao shvata veoma ozbiljno. 207

Drugi tip Ermenina je draguljar ili tapetar koji pravi luksuzne zavjese. Nasuprot prvom tipu, on je rafiniraniji i cijeni finije stvari u `ivotu. Izigrava aristokratu, ali nije dovoljno uspje{an da podnese tro{kove takvog `ivota pa ga Kara|oz stalno izaziva. Uvijek nosi fes, dugu anteriju i ki{obran sa slomljenom dr{kom. Grk i Franak predstavljaju tipi~ne likove Levantinca i Evropljanina ("alafranga"). Evropljanin je obi~no po zanimanju lije~nik. Govori slabo turski, stalno ubacuju}i u svoj govor francuske i gr~ke rije~i. Grk je u pravilu lukavi trgovac, kroja~ ili kr~mar. Evropljanin je, uprkos svog lo{eg turskog, ponekad neozbiljan i poku{ava da upravo na turskom napravi duhovitu igru rije~i, {to mu naravno ne uspijeva. On je jednako kao Grk kukavica i slab karakter. Jevrej (Yahudi ili ^ifut) koji se stalno cjenka i tvrdi pazar je dobro poznati karakter u kara|ozu, pa bilo da se javljao kao lihvar, staretinar ili torbar. On je {krt, {tedljiv, lukav i pla{ljiv. ^ak i kad se poslije dugog poga|anja slo`i oko cijene, on se `ali da je previsoka i da ne mo`e platiti. On je ~esto u stanju da naljuti Kara|oza, jer pravi skarednu igru rije~i na njegov ra~un, izgovaraju}i se svojim negramati~kim i lo{im znanjem turskog jezika. Albanac (Arnavut) se obi~no javljao kao uli~ni prodavac boze, ili kao ba{~ovan, trgovac stokom ili ~uvar lovi{ta. On se trudi da govori u~tivo, ali usljed svog akcenta, stalno ostavlja smije{an utisak. Neuk je, ali i hvalisavac koji ima obi~aj da se ~esto poziva na svoj pi{tolj, koji mu se na|e u ruci ~im se naljuti, spreman da odmah puca i ubije. Na glavi nosi bijelo ke~e, a oko pasa je obmotan brojnim {arenim pe{kirima. Rumelijac (Rumelili) ili muhad`ir je doseljenik sa Balkana. On govori vrlo sporo i obi~no je bio hrva~ ili arabad`ija (rabad`ija, prevoznik). ^esto pri~a o svom selu i o ~injenici da je hrva~. Veoma je ponosan na svoje hrva~ke sposobnosti, kojima se hvali, mada ustvari uglavnom gubi svoje me~eve. Uvijek se trudi da izgleda inteligentno i oprezno. Mada ih nema me|u likovima i karakterima kara|oza, Bo{njaci su se sa svima njima susretali i komunicirali za dugih putovanja i boravaka u Carigradu. Stari Bo{njaci koji su bivali u Carigradu govorili su da je to grad u kojem se sti~e "jetmi{ i}i mile" (sedamdeset i dva svijeta) i gdje ~ovjek mo`e prosto zabasati da se izgubi i da ga nestane. Kara|oz upravo potvr|uje takav dojam. Kara|oz je bio omiljeni vid narodne zabave, ali i neka vrsta politi~ke i dru{tvene hronike Istanbula i Osmanskog carstva op}enito, u vrijeme kad nije bilo {tampe ili kada je njena cirkulacija bila veoma ograni~ena. Glavni junak Kara|oz je kao obi~ni ~ovjek sa carigradskih ulica, svojim osje}anjem zdravog razuma, bez ustezanja, upu}ivao satiri~ne `aoke na ra~un ni`ih organa vlasti, usljed gluposti, nasilja, korupcije i kr{enja osnovnih moralnih 208

normi pona{anja. U tom je smilu francuski pjesnik Gérard de Nerval (Voyage en Orient, Paris 1861) zapazio, da "u savremenim komadima, ovaj gospodin (Kara|oz) uvijek pripada opoziciji". Kara|ozu je "dozvoljena sloboda govora". Svojim jezikom on uvijek manje ili vi{e prkosi i izaziva "batinu, sablju ili konopac". Kara|oz je tradicionalno bio simbol tzv. "malog ~ovjeka", ili modernim jezikom re~eno "port–parol" naroda ~ije je fundamentalne poglede na dru{tvo izra`avao. Usljed sve o{trije politi~ke i dru{tvene satire, sultan Abdulaziz (1861–1876), mada i sam ljubitelj i pokrovitelj kara|oza, zaveo je cenzuru ovog teatra. Tridesettrogodi{nja despotska vladavina Abdulhamida II, koja je potom uslijedila, ubila je satiru kao vitalni element kara|oza. Mada Bo{njaka nije neposredno bilo u ovom carigradskom teatru, kara|oz je ipak, putuju}i prostranom Osmanskom carevinom dosta rano stigao u Bosnu. Tako je ve} Evlija ^elebi po~etkom druge polovine XVII st. zabilje`io da se kara|oz igra u Bosni. Kara|oz je tu usvojio bosanski jezik i prilagodio se bosanskim prilikama i bo{nja~kim potrebama i pogledima na svijet, da bi se na kraju ispoljio kao "samoniklo djelo bezobraznog doma}eg genija". Za razliku od carigradskog kara|oza, u kojem se susre}e mno{tvo karaktera i tipova, u Bosni se njihov broj sveo na petericu fiksiranih junaka, "koji su se javljali u svim mogu}im i nemogu}im situacijama". Tu je na prvom mjestu sam Kara|oz, }elavi grbavac krivih nogu, ali ~ovjek vje{t svakoj prilici i `ivotnoj situaciji. Nasuprot njemu je Had`i-Hajvat, njegov drug i prijatelj, prepredenjak, lukavi spletkaro{ i varalica. Iako prijatelji, oni su bili u stalnom sukobu, koriste}i svaku priliku i mogu}nost da jedan drugog nadmudre i prevare. Uz njih je Bekri Mujo, pijanica, kavgad`ija i siled`ija, te navodni veliki ljubavnik. Kao suprotnost ovoj raspusnoj i pustopa{noj trojki, stajao je, kao neka vrsta "moralne policije", kruti predstavnik uleme Mehmed-ef., zvani Fenjerli, jer je no}u i danju nosio fenjer u potrazi za ispadima i sitnim i bezazlenim lopovlucima trojice obje{enjaka i neradnika. Na kraju, tu je bio i imu}ni Jevrej Bonsokadli Mo{a, {krtica, ali u biti naivan i bezazlen ~ovjek. Kao takav, stalna je meta trojice raspusnika i prepredenjaka, koji uvijek spremaju razne smicalice kako bi se dokopali njegove k}erke ili njegovog "tajanstvenog blaga". Vlasti u Bosni i neki obrazovani krugovi nisu ba{ uvijek sa simpatijama gledali na predstave kara|oza. Tako je poluslu`beni vilajetski list Sarajevski cvjetnik pisao u zimu 1870. da je u grad stigao neki Ermenin iz Carigrada i u jednoj kafani u Carskoj mahali za novce prikazuje igru "takozvani Kara|oz". Za ovaj list su to "sramotne predstave". U narednom ~lanku o kara|ozu Sarajevski cvjetnik konstatira da je na njima bilo malo doma}eg 209

svijeta. Ve}inu gledalaca ~inile su "Stambolije", "koji su se u ovakve predstave u Carigradu zaljubili i koji su svoje vaspitanje iz ovakvih predstava crpili". Kara|oz se igrao i za vrijeme austrougarske uprave, odnosno u Sarajevu sve do 1930. godine. Poznati njema~ki pozori{ni histori~ar Georg Jacob je zabilje`io da je 1904. u Sarajevu, u kafani Husejna Pa{ali}a, u Jeftanovi}a ulici (kod hotela "Evropa"), gledao jednu predstavu kara|oza sa veoma dobrim izvo|a~em, nekim Samuilom Gratijanijem. Prvi je dio predstave igran na bosanskom, a drugi na turskom jeziku. I drugi istra`iva~ turskog pozori{ta sjenki, Nichollas Martinovich (The Turkish Theatre, New York 1933) pi{e da je u Sarajevu gledao jednu predstavu kara|oza, ali samo na turskom jeziku. Publika je, prema Martinovichu, sa simpatijama primila i pratila predstavu, jer "isto~ne populacije razumiju isto~nja~ki `ivot". Posljednji kara|oz–teatar u Bosni dr`ao je u Sarajevu, na "Cirkus–placu", Hasib bin Mehmed, prvi – kako se sam predstavljao – bosanski "hokobaz ili ma|ioni~ar". Ostao je zapam}en kao veliki majstor kara|oza. Pred konkurencijom zvu~nog filma i raznih novih vrsta zabave, pozori{ta i igre, te pritisnut razli~itim taksama, majstor je bio prisiljen da 1930. kona~no zatvori svoje pozori{te. Bo{nja~ki je narodni genije na~inio u odre|enim formama literarna djela koja su svoju vrijednost trajno zadr`ala sve do danas. U Bosni se tako i danas pjevaju bo{nja~ke narodne sevdalinke i balade, koje su produkt bo{nja~kog duha i njegovog povijesnog i dru{tvenog konteksta. Bo{nja~ka je balada po na~inu izra`avanja naracija, odnosno pripovijedanje lirsko–epskog oblika, sa sna`nim dramskim elementima. Ona po svojoj gra|i sadr`i u sebi ne{to historijsko i mitsko, a po na~inu pripovijedanja i dramati~nosti ne{to tajanstveno i kobno, ne{to {to je neumoljiva sudbina. Ve}ina bo{nja~kih balada kazuje "o sukobima izme|u krvno ili emotivno vezanih ljudi". Pozornica i okvir tih sukoba je u pravilu porodica, kao "psihosocijalna agentura" dru{tva. Ona je osnovno ishodi{te i ~uvar vladaju}ih obi~ajnih i moralnih normi na kojima je po~ivao dru{tveni red i poredak. Psiholo{ki i moralni sukobi izme|u pojedinaca i patrijarhalne porodice, odnosno eti~ke krajnosti i njihovo dramati~no i tragi~no razrje{enje ~ine unutarnju sadr`inu ve}ine bo{nja~kih balada. Bo{nja~ke balade u tom smislu kazuju i pjevaju o uroku i fatalnosti ljepote, o stradanju svatova i nevjeste, o zloj svekrvi, o `eni kao `rtvi kletve i o zanemarenoj `eni. Sadr`aj nekih balada ~inila su razli~ita snovi|enja i predskazanja. S obzirom na ~esta ratovanja kod Bo{njaka su bile ra{irene balade o {ehitima ({ehidima) i {ehidskim grobovima i grobljima ({ehitlucima). Ta su groblja bila brojna, pa mnogi lokaliteti u Bosni i Hercegovini nose naziv {ehitluci. 210

Balade naj~e{}e pripovijedaju o nedu`nim `rtvama i pora`enima koji su u svom porazu odnijeli moralnu pobjedu i iskazali svoje du{evno herojstvo. Prema popularnom muslimanskom vjerovanju, na grobovima nevino stradalih, ali osobenih li~nosti, pojavljuje se nur (svjetlo) kao znak Bo`ije naklonosti prema `rtvi. Ponekad je u bo{nja~kim baladama nur gorio i na licu onoga koji je od Boga bio predodre|en da dunjalu~ki (ovozemaljski) svijet uskoro zamijeni sa onim drugim i boljim, ahiretskim svijetom. U blizini banjalu~kog lokaliteta Prvi mlinovi nalazio se jedan neobilje`en grob za koji je narod odvajkada vjerovao da pripada "potopnici Nazi", o ~ijoj sudbini pjeva jedna balada. Ljepotica Naza je stradala kao `rtva ljubomore i spletki svoje snahe, bratovljeve `ene. Kada joj je brat zaprijetio kaznom, Naza je, ne sa~ekav{i da ~uje nepravednu optu`bu, sko~ila u Vrbas, u ~ijim se bukovima utopila. U Banjoj Luci je bio obi~aj da se na njenom grobu pale svije}e "od murada", kako bi se po titraju plamena odgonetnuo ishod neke `elje. Takve grobove i grobove {ehida koji su se svjesno `rtvovali za vjeru obi~no su posje}ivali oni "koji tragaju za sre}om". Me|u brojnim bo{nja~kim baladama ~etiri se izdvajaju posebnom umjetni~kom ljepotom i izra`ajnom snagom. To su pjesme o nesretnim dragim (Omer i Mejrema), balade o pogibiji bra}e Mori}a, pjesme o pogibiji Hifzi-bega \umi{i}a te znamenita Hasanaginica. Omer i Mejrema su nesretni zaljubljenici kojima roditelji uskra}uju sre}u, {to je motiv koji se ~esto susre}e i u baladama drugih naroda. Pjesme o pogibiji sarajevskih janji~arskih prvaka Mori}a kazuju o jednom historijskom doga|aju koji se zbio u Sarajevu oko 1750. godine, u vrijeme velikih bo{nja~kih selja~kih buna i drugih nemira. Umjetni~ku slavu bo{nja~ke balade Evropom i svijetom pronijela je glasovita Hasanaginica. Pjesmu o plemenitoj Hasan-aginoj ljubi objavio je 1774. u izvorniku i prepjevu na italijanski jezik opat, filolog i prirodnjak Alberto Fortis u svome putopisu Viaggio in Dalmazia (Put po Dalmaciji), {tampanom u Veneciji. Samo ~etiri godine kasnije (1778), Hasanaginica je objavljena na njema~kom u Herderovoj zbirci narodnih pjesama, u prepjevu mladog, ali ve} slavnog Goethea. Nakon toga, Fortisov putopis i Hasanaginica su kontinuirano prevo|eni na druge evropske jezike. Na francuski su Hasanaginicu prevodili svjetski poznati pjesnici: Charles Nodier, Gerard de Nerval, Prosper Merimée i Poljak Adam Mickiewicz. Hasanaginicu je 1819. na poljski preveo i prepjevao Kazimierz Brodzinski. Na engleski su ovu bo{nja~ku baladu prevodili slavni Walter Scott, John Boyd Greenshields i William E. Aytoun. Sva trojica ovih prevodilaca su [kotlan|ani, {to nije slu~ajno, jer je [kotska klasi~na zemlja balade. Ve} 1813. Ferenc Kazinczy je preveo i objavio Hasanaginicu na ma|arskom jeziku. Pet godina kasnije (1818) Samuel Ro`nay je preveo i objavio Hasa211

naginicu na ~e{kom jeziku. U me|uvremenu je (1798) Dubrov~anin \uro Feri} preveo Hasanaginicu na latinski. Ne{to kasnije ovu baladu je preveo talijanski pisac i leksikograf Niccolo Tommaseo, porijeklom Hrvat iz [ibenika. Balada o plemenitoj Hasan-aginoj ljubi je rano prevedena i objavljena na ruskom jeziku. A. H. Vostokov je ve} 1827. objavio svoj prijevod Hasanaginice a ubrzo potom baladu je prepjevao i slavni A. S. Pu{kin. Kasnije je ovu baladu prepjevala i Ana Ahmatova. Me|u starije prijevode Hasanaginice spadaju njeni prepjevi na slovena~ki i {vedski jezik. Na slovena~ki Hasanaginicu je preveo Jakob Zupan i objavio jo{ 1831. godine. J. L. Runberg je 1879. objavio svoj {vedski prijevod Hasanaginice. U novija vremena Hasanaginica je prevedena i objavljena na albanskom (Esad Mekuli), malajskom (Pangkat Harahap), makedonskom (Georgi Stolev), turskom (Tajib Oki}), danskom (Birthe Traerup), perzijskom (D`emal ]ehaji}) i arapskom jeziku (Ahmed Smajlovi}). Osim toga, Hasanaginica je vi{e puta dramatizirana i prire|ena za izvo|enje u pozori{tu. Najpoznatije i najpopularnije su dramatizacije Hasanaginice bile one Milana Ogrizovi}a i Alekse [anti}a, a dramatizacijom Alije Isakovi}a pozori{te je dobilo najvjerodostojniji i knji`evno najupe~atljiviji predlo`ak za igru. Kao pozori{ni komad Hasanaginica je kod Bo{njaka bila veoma popularna i izvodile su je i prikazivale u dugom razdobljhu mnoge amaterske dramske dru`ine po Bosni. Mo`da ni jedna balkanska pjesma nije ljep{e niti bogatije za~injena orijentalnim ukusom nego bo{nja~ka, odnosno bosanska sevdalinka. I danas popularna sevdalinka je pjesma o ljubavi i ljubavnoj ~e`nji i `elji. Ona je izraz uzajamnih mu{kih i `enskih emocija, prepletenih sentimentalno{}u i orijentalnom stra{}u. Sevdalinka je kao lirska ljubavna pjesma nastala u bosanskomuslimanskoj gradskoj sredini. Ona je za podlogu imala bosansku lirsku narodnu pjesmu, koja je u urbanoj bo{nja~koj sredini pretrpjela izrazit uticaj Orijenta. To se posebno ogleda u "strukturi melodije i tehnici pjevanja". Stvaraoci i prenosioci sevdalinke preina~ili su elemente primljene i preuzete iz orijentalne tradicije, stvoriv{i jednu rafiniranu poeziju "isto~nja~ko–slavenskog sevdaha" koja spada u red najvi{ih bo{nja~kih kulturnih ostvarenja. Po svom sadr`aju i dijalo{koj formi sevdalinka se naj~e{}e vezuje za patrijarhalni na~in udvaranja ili a{ikovanja. Odatle su bo{nja~ki pjesnici koji su stvarali u duhu narodne poezije svoje pjesme inspirisane sevdalinkom ~esto nazivali a{iklijama ili sevdalijama. Klasi~an primjer takvog pjevanja i upotrebe tih naziva koji jasno upu}uju na sadr`aj i formu pjesme bio je Mirza Safvet (Safvet-beg Ba{agi}). U skladu sa islamskim propisima rad je, uz po{tovanje vjere, za svakog bo{nja~kog ~ovjeka predstavljao osnovnu obavezu. Radna godina je trajala 212

neprekidno svih 354 dana u godini. ^ar{ija se nije zatvarala ni u dane najve}ih islamskih praznika. U Osmanskom carstvu, pa prema tome i u Bosni, ~ar{ija se danju zatvarala samo u slu~aju neke iznenadne i velike uzbune, mete`a ili nemira. Na selu su poljski i drugi radovi, zavisno od sezone, tako|er obavljani bez obzira na blagdane. Svoju radnu godinu neko je mogao prekinuti odsustvovanjem radi odlaska na had`, {to je moglo potrajati od deset do cijelih dvanaest mjeseci. Poreg toga, svaki se vojnik u na~elu mogao vratiti sa pohoda da bi na vrijeme pomogao prilikom `etve. Ova je velika fleksibilnost bila mogu}a samo u kontekstu uvjerenja o vanvremenskom kontinuitetu `ivota. Bo{njaci su srazmjerno puno putovali po Osmanskom carstvu. Ne ra~unaju}i razne vojne pohode po dalekim i nepoznatim krajevima, od Crnog mora do Be~a, najzna~ajnije i najve}e putovanje predstavljao je odlazak na had`. Time je svaki musliman, ako su mu to prilike i mogu}nosti dozvoljavale, ispunjavao jedan od pet islamskih {artova (osnovnih vjerskih du`nosti). Sa tih putovanja Bo{njaci su, iako su puno pisali, rijetko ostavljali neki putopisni spis. U osmanskoj knji`evnosti op}enito gledano nema mnogo te vrste literarnih djela. Rijetki bo{nja~ki putopisi sadr`e uglavnom samo kra}e ili du`e itinerere sa putovanja na had`. Najstariji, a vjerovatno i najzna~ajniji takav putopis poti~e iz 1615, a pisao ga je na tuskom jeziku Had`i Jusuf, sin Muhamedov iz Livna. Had`i Jusuf je, nakon {to je u rodnom gradu stekao osnovno obrazovanje i nau~io turski jezik, slu`io kao mujezin u tamo{njoj Mustafa-pa{inoj ili Beglukd`amiji, podignutoj jo{ 1577/78. godine. Mujezin Jusuf je imao dva brata, starijeg i ne{to obrazovanijeg Omer-ef. i mla|eg Hasana. Kad je neki D`afer-aga D`ud`a podigao svoju d`amiju u Duvnu (@upanj Potoku), Omer-ef. je postao imam te d`amije sa dnevnom platom od 25 ak~i, a sam Jusuf kao mujezin sa dnevnom platom od 12 ak~i. Had`i-Jusuf ka`e da se pored mujezinske du`nosti pomalo bavio i "dozvoljenom trgovinom". Kad je zaradio 18.000 ak~i odlu~io je da sa dvojicom bra}e ode na had`iluk, {to mu je bila stalno "najve}a `elja". Jusuf se odlu~io da na putu zapisuje mjesta kroz koja bude prolazio i koja bude vidio. Na put su krenuli poslije d`ume–namaza, u petak, "devetog lipnja" 1615. godine. Iz Duvna su preko ~aira nekog spahije Husejna stigli uve~e u Ramu, gdje su kona~ili kod nekog D`afer-bega, vjerovatno begova Kop~i}a u Rami. U ponedjeljak su bili u Prozoru, odakle su u utorak uve~e stigli u Sarajevo, gdje su ostali tri dana. Iz Sarajeva je "pro{ao kroz lijepu varo{ Gora`de kroz koju proti~e velika rijeka Drina". Putovanje su nastavili preko ^ajni~a i Pljevalja (Taslid`a), koje Jusuf opisuje kao lijepu i dobro ure|enu varo{ sa bogatom ~ar{ijom i divnom d`amijom, sa {adrvanom oko kojeg su 213

se nalazili veliki mramorni stubovi. U toj je d`amiji Had`i Jusuf vidio pet krasnih Mushafa. Tu se mo`e raditi samo o d`amiji Husein-pa{e Boljani}a, rodom iz okoline Pljevalja, koji je kao beglerbeg Dijarbekira podigao 1570/71. u svom rodnom kraju d`amiju i druge vakufske objekte. Iz Pljevalja je Jusuf sa bra}om stigao u Prijepolje, ispod kojeg proti~e Lim. Zatim su preko Sjenice stigli u Novi Pazar, vrlo lijepu varo{ koja ima dobro ispasi{te Rogoznu, kroz koju proti~e Ibar. Preko Mitrovice stigli su u Pri{tinu, lijepu varo{ ispod koje se prostire Kosovo polje, kroz koje proti~e Lab, na kojem se nalazi ~vrsto gra|en most sultana Murata. Po{to su se u Pri{tini odmorili jedan dan, preko Kosova su stigli u mjesto Pasjake i odsjeli u nekom hanu. Preko Skopske Crne Gore do{li su u Nagori~ane, ostavljaju}i Ka~anik i Skoplje na desnoj strani. Had`i Jusuf spominje da se pokraj Skoplja nalazi polje Kalkandelen (Tetovo). Od Nagori~ana pro{li su selo Istar~in i do{li u veliko i vinogradima bogato selo Konopli}, u kojem se nalazio han dug stotinu i {irok trideset ar{ina. Had`i Jusuf je zapisao da je taj veliki han podigao Mahmud-pa{a, sin nekog pekara iz tog kraja. Nakon {to su pre{li Krivu Rijeku, stigli su u lijepo mjesto ]ustendil, ~ije se stanovni{tvo prete`no bavi peradarstvom. Tu su ostali u petak i klanjali d`umu. Dalje su kona~ili u Dupnici, Samokovu, ju`no od Sofije, Kostand`i i Tatarpazard`iku, ispod kojeg proti~e Marica. Tu se nalazi veliki Kur{umli-han, sa stotinu od`aka (ognji{ta) i oko dvije stotine soba. Nasred dvori{ta tog hana nalazio se lijep {adrvan. Had`i Jusuf je vidio i saznao da u Plovdivu, u koji su potom stigli, ima 12 d`amija i 40 mahalskih mesd`ida. Pored toga, u tom gradu ima velikih hanova, od kojih je jedan Kur{umli-han pokraj mosta na Marici, zatim bezistan i vi{e medresa. Tu slu`buje i mulla od 500 ak~i (vjerovatno dnevne plate). Idu}i dalje, kona~ili su redom u mjestima Kijalija, Uzund`eova, Harmanli, Keprili i Edirne. U Edirnama posebno isti~e i opisuje divnu sultan Selimovu d`amiju sa ~etiri munare, od kojih svaka ima po tri {erefeta. Iz Edirna su na putu prema Carigradu kona~ili u Havsi, Burgazu (Luleburgaz), ^arliji (^orlu), Silivri, Bujuk i Ku~uk ^ekmed`i (Veliko i Malo ^ekmed`e) i kona~no u Stambolu. Za Carigrad Had`i Jusuf ka`e da nema rije~i ni pera koje bi moglo opisati njegove ljepote. U Carigradu su se ukrcali na la|u i zaplovili prema Aleksandriji. Had`i Jusuf bilje`i otoke pored kojih su plovili. To su Baba burunu, Sagar adasi, Susam adasi (Samos) i Rodos. Tvr|avu na Rodosu uporedio je sa tvr|avom Lon~aricom kod Travnika. Had`i Jusuf pa`ljivo opisuje Aleksandriju, posebno njene d`amije i op{irno pi{e o zijaretima (posjetama) koje je u~inio grobovima muslimanskih velikana, o kojima ~esto pri~a ~itave legende. 214

Iz Aleksandrije su do{li u luku Re{id na Nilu, gdje su se zadr`ali nekoliko dana, a potom su uz Nil za pet dana stigli u Misir (Kairo). Za Kairo ka`e da u njemu ima 500 d`amija, me|u kojima je posjetio najznamenitije, kao {to su Al-Azhar, Husejnova, Mehdija, Baba Omer i mnoge druge, od kojih svaku posebno opisuje. I u Kairu je u~inio zijaret grobovima ve}ine od 70 evlija (dobrih ljudih) koji su tu sahranjeni. Zapisao je njihova imena i pri~e koje su o njima u predaji sa~uvane. Iz Kaira su krenuli sa jednim karavanom uz pratnju od dvije stotine vojnika i za tri dana preko Birke stigli u Suec. Tu su se sa oko dvije stotine had`ija, me|u kojima se nalazio i njihov poznanik, neki Had`i [aban iz Livna, ukrcali na la|u i zaplovili prema D`idi. Plovidba je trajala 24 dana i Had`i Jusuf je poimeni~no nabrajao 24 luke u koje je la|a pristajala. Za D`idu ka`e da je to najve}a luka na tom putu. Opisuju}i je kao mekansku luku, Had`i Jusuf ka`e da je njeno ime nastalo od d`edda Hava (pramajka Eva) koja je tu sahranjena i ~iji se grob velikih dimenzija tu nalazio i posje}ivao. Po{to su obavili obredno kupanje i obukli ihrame, krenuli su put Meke, gdje su stigli nakon 24 sata. Tu se Jusuf odmah zahvalio Bogu {to mu je dao mogu}nost i sre}u da do|e u Meku i obavi had`. Svaki dan je i po danu i po no}i obilazio Kabu. Od ushi}enja i uzbu|enja tu je propjevao i u stihovima opisao Harem-i [erif, njegove kapije i munare, zatim vrelo Zemzem, Mekam-i Ibrahim i Kabu. Me|u ostalim u Meki je susreo i jednog Bo{njaka koji je bio ostao bez novca. U Medini je zabilje`io i opisao sva znamenita mjesta. Tu se upustio u meditaciju o historiji islama, opisuju}i hid`ret i razvoj islama u pojedinim razdobljima. Iz Medine se vratio u Meku odakle je kopnom krenuo u Kairo. Na tom putu nabraja i opisuje 40 konaka koje je pro{ao. Pri tome napominje da ne opisuje mjesta koja je ve} pre{ao i zabilje`io na putu za Meku. U Kairu se zadr`ao nekoliko dana, ponovno posje}uju}i grobove znamenitih ljudi. Iz Kaira je oti{ao u Aleksandriju, odakle je nakon sedam dana krenuo morem prema domovini. Usput se na Rodosu zadr`ao 15 dana. Bilo je ve} prolje}e i Jurjevo, {to zna~i da je na putu bio ve} 11 mjeseci. Sa Rodosa je, plove}i pored brojnih otoka i oto~i}a, stigao u Solun gdje je ostao deset dana. Grad je detaljno opisao, navode}i ~ak i broj ku}a. Tu je pre{ao Vardar i idu}i uz rijeku za {est dana stigao u Skoplje. U Skoplju je zatekao 30 had`ija Sarajlija, s kojima je stigao u Sarajevo. Odatle je po~etkom juna 1616. do{ao svojoj ku}i u Duvnu, {to zna~i da je na putu proveo godinu dana. Odlazak na had` nije zna~io samo izvr{enje jedne vjerske du`nosti, nego je to za svakog Bo{njaka kojem se pru`ila ta mogu}nost bilo jedno 215

od najve}ih `ivotnih iskustava. Bez obzira na tada{nje ograni~ene mogu}nosti i daljinu putovanja, iz Bosne je na daleki put do Meke i Medine svake godine kretalo na desetine, a ponekad i stotine had`ija. Bilo je, s druge strane, godina osjeke i krize, kada su se had`ije na prste brojale. Tako je Ba{eskija zabilje`io, "neka se upamti", da je 1778. iz Sarajeva "samo jedan ~ovjek kao zamjenik oti{ao na hodo~a{}e u Meku", a i taj "ode ne~ujno kao kradljivac". Da bi se ubrzao promet ljudi i robe, u Osmanskom carstvu podizani su brojni mostovi. [to se mostova ti~e, Inalcikov navod od 42 mosta vjerovatno je upola manji od stvarnog broja razli~itih mostova podignutih u Bosni za vrijeme osmanske uprave. Prema istra`ivanjima D`emala ^eli}a i Mehmeda Mujezinovi}a, u BiH je za vrijeme osmanske uprave podignuto najmanje 70 mostova na Drini, Miljacki, Bosni, Uni, Vrbasu, Neretvi i njihovim pritokama, te manjim pritokama Save. Bez obzira na razli~ite uvjete koji su putnicima stajali na raspolaganju, putni pravci su igrali va`nu ulogu u formiranju i razvoju vi{e gradova u Bosni. Glavni putni pravci u Bosni slijedili su uglavnom velike vodotokove: Drinu, Bosnu, Vrbas, Neretvu i Unu sa njihovim pritokama. Na glavnom putu, koji je dolinom Bosne i Ukrine vodio od Sarajeva prema Slavoniji formirana je oko 1570. kasaba Gornja Ukrina, koja je u XVIII st. dobila ime Derventa. Gornja Ukrina je prvobitno bila derbend`ijsko selo, koje se, kako pi{e u defteru iz 1604, nalazilo "na javnom putu koji vodi od tvr|ave Te{nja prema Po`egi, {umovito je i vrlo opasan derbend gdje haramije (razbojnici) presijecaju put i ubijaju putnike". Zato je 1570. godine Ali-aga, dizdar tvr|ave Dobora (kod Modri~e), ~ijoj je nahiji pripadao spomenuti derbent, podigao tu prvu d`amiju. Stanovni{tvo Gornje Ukrine se nakon toga znatno pove}alo pa su tu ubrzo izgra|ene jo{ dvije d`amije, hanovi i karavan–saraj, ~ime je mjesto preraslo u kasabu. Na istom putnom pravcu, izme|u tvr|ave Doboj i Save razvile su se jo{ tri kasabe: Dubo~ac, Kotorsko i Velika. Dubo~ac na Savi utemeljio je Sulejman-beg, kapetan Save, podizanjem d`amije i drugih vakufskih objekata. To mjesto je vrlo brzo postalo zna~ajnom skelom, odnosno vezom izme|u bosanske i slavonske Posavine. U isto vrijeme je, oko 1580, tako|er iz derbend`ijskog sela, nastala Bijeljina, prvobitno poznata kao kasaba ^etvrtkovi{te. To se derbend`ijsko selo nalazilo na dubrova~kom putu, koji "iz Hercegovine, Klisa, Dubrovnika i Bosne vodi prema Budimu i Temi{varu". Kao derbent to mjesto stoji "na javnom putu prema skeli Ra~i i dobro je naseljeno". Zato bi, prema prijedlogu nadle`nih vlasti, "bilo za narod dobro, a i za dr`avu korisno, da to mjesto postane kasaba". 216

Du` puta u gornjem i donjem toku Vrbasa osnovano je sedam kasaba, od kojih dvije kao skele na Savi, Koba{ i Gradi{ka. Na Gornjem Vrbasu spominju se krajem XVI st. u defterima tri kasabe, ranije seoska naselja: ^esta, Novosel i Novo Jajce. Kasabu ^esta, dana{nji Gornji Vakuf, u nahiji Uskoplje, utemeljio je oko 1590. zaim Mehemed-beg Sto~anin podizanjem d`amije i prate}ih vakufskih objekata. Ne{to sjevernije, u istoj nahiji, Ibrahim-beg, iz poznate bo{nja~ke posjedni~ke loze Malko~a, podigao je kasabu Novosel, dana{nji Donji Vakuf. Novosel je po~etkom XVI st. bio kasaba sa dvije muslimanske mahale, u kojima je bila 161 ku}a sa 33 mud`ereda. Skoro su svi stanovnici bili razne zanatlije. Bilo je trgovaca ~ohom, a spominje se jedan ranar (d`errah). Kako je grad i dalje bio strate{ki va`an derbent, to je u njemu bilo nastanjeno 14 vojnika, od kojih 10 spahija, dvojica }ehaja i po jedan suba{a i vojvoda. Novo Jajce (Jenid`e Jajce), kasniji Varcar–Vakuf, nastao je sjeveroisto~no od Jajca, na mjestu derbend`ijskog sela Gornja Kloka. Kasabu je na tom mjestu, radi sigurnosti putnika i saobra}aja, podigao Had`i Mustafa, sin Mehmed-bega, aga u Carskom saraju. Mehmed-beg i sin mu Mustafa poticali su prema tradiciji iz doma}e pravoslavne porodice \ukanovi}a. Iz sa~uvane kanunname, koju je 1590. izdao Had`i Mustafa, vidi se da je on tu podigao d`amiju i mekteb, izgradio vodovod i hamam, jedan karavan–saraj i 25 du}ana, ~ime je mjesto dobilo status kasabe. U donjem toku Vrbasa, na putu od Banje Luke prema Doboju i Derventi, osnovao je prvi bosanski beglerbeg Ferhad-pa{a Sokolovi} kasabu Li{nja (danas istoimeno selo kod Prnjavora). Na Vrbasu, nizvodno od Banje Luke, tada{nji bosanski beglerbeg Ajas-pa{a zade Mustafa-pa{a utemeljio je, 1593. na uobi~ajeni na~in vakufnamom, kasabu Trn. Kasaba je u XVII st. bila zna~ajno privredno sredi{te gdje se redovno odr`avalo pet godi{njih sajmova. Koba{ se, kao skela na Savi i jedno vrijeme u XVI st. sjedi{te prostranog kadiluka (kasnije premje{tenog u Banju Luku), razvio u kasabu srednje veli~ine. Gradi{ka je kao kasaba stalno imala veliki prometni i trgova~ki zna~aj, jer je tu bila glavna izlazna skela na kraju puta koji je Banju Luku i njeno zale|e povezivao sa Slavonijom. Posebno je opasan derbent, kako se navodi u jednom defteru, bio "prolaz preko brda zvanog Doljan", na putu Sarajevo–Hre{a–Podromanija–Rogatica–Vi{egrad. Zbog razbojnika se skoro niko od putnika nije usu|ivao da u|e u selo u blizini tog brda "{to pripada Rogatici". Zato je sultan Murat III, fermanom od 8. VII 1589, naredio lokalnom funkcioneru Had`i Ibrahim-agi da u tom selu podigne kasabu, kako bi "putnici stalno dolazili i prolazili", {to bi i "za dr`avnu blagajnu bilo korisno". Had`i Ibrahim-aga je tu kao svoje vakufske objekte podigao d`amiju, mektebe, karavan–saraj 217

i nekoliko du}ana. Tako je nastala nekada{nja kasaba Glasinac. Kako bi novopodignuti grad naselio i o`ivio, to je Had`i Ibrahim-aga, kao vakif (dobrotvor), odredio da umjesto stanovnika njegov vakuf pla}a gospodaru zemlje (spahiji) po 125 ak~i godi{nje na ime tr`nog bad`a (tro{arine, maltarine) i pristojbe na povrtlarstvo i p~elinje ko{nice. Navedeni }e se porezi pla}ati sve dotle dok stanovnici kasabe budu ~uvali derbend i "izlazili u susret putnicima i namjernicima, te brinuli o svojim ispa{ama". Zahvaljuju}i tim povlasticama, u kasabu su se odmah naselili "mnogi nomadi" (hajmani) i oni koji "nisu bili upisani ni kod jednog spahije". Tako je prema defteru iz 1604. kasaba Glasinac, pored male ~ar{ije, ve} imala jedan stambeni dio, upisan kao Mahala ~asne Had`i-Ibrahimagine d`amije sa 62 muslimanske ku}e. Ove i ostale kasabe utemeljene u drugoj polovini XVI i tokom XVII st. nisu proistekle iz neke srednjovjekovne varo{ke tradicije. One su se odmah oformile i razvile kao muslimanska gradska naselja na mjestima gdje su ve} postojala derbend`ijska sela. Takve kasabe su osnivane u prvom redu iz strate{kih razloga, radi osiguranja uslova za nesmetan tok saobra}aja i prometa ljudi i roba. Svakako je najzna~ajniji ~inilac u razvitku jednog broja gradova u Bosni bila ~injenica da se u njima du`e ili kra}e vrijeme nalazilo sjedi{te najvi{ih lokalnih upravno–vojnih i sudskih organa vlasti, prije svega sand`ak-begova i bosanskog beglerbega. To su bili Sarajevo, Banja Luka i Travnik, u kojima je bilo sjedi{te Bosanskog sand`aka, odnosno kasnijeg beglerbega ili bosanskog vezira. Sjedi{te Hercegova~kog sand`aka sukcesivno je bilo u Fo~i, Pljevljima i Mostaru, Zvorni~kog u Zvorniku i Donjoj Tuzli, a Kli{kog u Livnu. Prostor dana{njeg Sarajeva, svojim geografskim polo`ajem, plodno{}u tla, obiljem {uma, vrela, potoka i rijeka, od davnina je privla~io ljude, pa je ovaj kraj bio naseljen jo{ od ranog srednjeg vijeka. U tom smislu taj je prostor bio predodre|en za budu}e sjedi{te Bosanskog sand`aka, odnosno Bosne. Na tom su prostoru Osmanlije, tokom prvih decenija XV st, podigle svoj vojni logor, koji je slu`io kao baza za dalje osvaja~ke pohode prema zapadu, Posavini i obalama Jadrana. Velike potrebe vojske za raznovrsnom robom i opremom privla~ile su na to mjesto brojne zanatlije i trgovce. Pored toga, ovaj logor, kao sjedi{te vojvode "zapadnih strana" ili bosanskog kraji{nika, postaje i administrativno sredi{te Bosne. Tako su se tu tokom samo dvije decenije osmanskog prisustva stekli uslovi za stvaranje jednog srazmjerno velikog urbanog naselja. Odlu~uju}i korak u tom pravcu u~inio je bosanski kraji{nik, vi{e puta spominjani Isa-beg Ishakovi}, koji je svojim zadu`binama stvarno utemeljio Sarajevo kao grad. Rana geneza tog grada je ve} naprijed spominjana. Naziv Sarajevo za novoosnovani grad prvi put 218

se spominje 1477. u jednoj vakufnami tada{njeg bosanskog sand`aka Ajas-bega, napisanoj na arapskom jeziku. Na bosanskom se jeziku ovaj naziv grada susre}e prvi put u pismu bosanskog namjesnika Firus-bega Dubrov~anima, 7. III 1507. godine. Naziv je slavizirana izvedenica turskog saray–ovasi (konak–polje), kako je u Isa-begovoj vakufnami ozna~eno mjesto gdje su podignute njegove zadu`bine. Novoosnovani grad je ubrzo postao va`no privredno sredi{te, zahvaljuju}i ~injenici da se na{ao na raskr{}u zna~ajnih trgova~kih puteva, koji su povezivali zapadnobalkanske posjede Osmanskog carstva i jadranske gradove, posebno Dubrovnik i Split, sa Solunom i Carigradom. Na ogromnom i srazmjerno jedinstvenom osmanskom tr`i{tu, koje se prostiralo na preko tri kontinenta, Sarajevo se, u njegovom evropskom dijelu, vremenom razvilo u jedan od tri ili ~etiri najve}a trga i obrtna centra. Tu se sticala, razmjenjivala, carinila i dalje otpremala najraznovrsnija roba, kako sa Orijenta tako i iz evropskih zemalja i mediteranskh gradova. Prema zapisima koje su ostavili brojni evropski i osmanski pisci i putnici iz XVI i XVII st. vidi se da su tada u Sarajevo dolazili "mnogi evropski trgovci" i da je to mjesto "puno naseljeno i bogato robom svake vrste", posebno jeftinim `ivotnim namirnicama. Jednom od tih putnika, poslaniku cara Ferdinanda II, Atanasiju Grgi~evi}u, ~inilo se 1628. da u ~itavom ovom dijelu Evrope nema bogatijeg grada od Sarajeva. Sarajevo nije bilo samo trgova~ko sredi{te nego istovremeno zna~ajno obrtno sredi{te. Nova civilizacija koju su Osmanlije donijele u Bosnu, zasnovana na tekovinama duge tradicije gradskog `ivota na Orijentu, skoro iz temelja je izmijenila navike i kvalitetno uve}ala potrebe stanovni{tva u odje}i, obu}i i drugim predmetima za li~nu upotrebu, opremanju ku}e, ishrani, oru`ju i opremanju konja, javnom kulturnom i prosvjetnom `ivotu. To je podstaklo sna`an razvoj proizvodnih i uslu`nih zanata u Sarajevu. Na osnovi naziva pojedinih zanata i naziva njihovih alata, koji su po pravilu turskog porijekla, mo`e se zaklju~iti da je oko {ezdesetih novih obrta do{lo u Bosnu sa pojavom Osmanlija. U Sarajevu se razvilo oko osamdeset razli~itih proizvodnih i uslu`nih zanata, koji su prera|ivali razne vrste metala, sirovu i {tavljenu ko`u, vunu, tekstil, drvo, glinu i razne prehrambene proizvode. Pored toga, postojalo je vi{e uslu`nih obrta, posebno u oblasti a{~iluka, vrsta jela i ishrane i njihovog saldisanja (na~ina serviranja). Sve je to prije dolaska Osmanlija u Bosni bilo nepoznato. Na po~etku tre}e decenije XVI st., odnosno 1521, za upravnika Bosanskog sand`aka do{ao je ~uveni Gazi Husrev-beg. On je na tom polo`aju ostao u Sarajevu, uz dva kra}a prekida, sve do smrti 1541. godine. Sa Gazi 219

Husrev-begom po~inje drugo gra|evinsko razdoblje i ujedno "zlatni vijek" u razvitku starog Sarajeva, koje upravo tada od kasabe postaje {eher. Javni i privatni graditeljski polet u Sarajevu nastavljen je i nakon Gazi Husrev-bega. Oko 1554. dovr{ena je izgradnja ~itave sarajevske ~ar{ije sa 45 ulica, kao zanatske i trgova~ke ~etvrti, koja se postepeno formirala na desnoj obali Miljacke, oko ve}ih javnih gra|evina. Po tim brojnim, uglavnom natkrivenim ulicama i uli~icama, nizale su se stotine razli~itih du}ana i du}an~i}a, razvrstanih strogo po pojedinim esnafima, u kojima se po ~itav dan radilo i `ivo trgovalo. ^ar{ija je predstavljala poslovno jezgro grada (evropski city), oko kojega su se po padinama okolnih brda i planina u zelenilu smjestile stambene ~etvrti Sarajeva, izme|u ~ijih krovova su se probijala kubeta i munare mnogih d`amija. Mada nije stalno bilo administrativno sredi{te Bosne – po{to je jedno vrijeme (1703–1850) sjedi{te bosanskog vezira bilo u Travniku, jer se grad nakon pohoda Eugena Savojskog sporo obnavljao – Sarajevo je vrlo rano, naro~itom sultanskom poveljom, muafnamom, steklo odre|ene povlastice i bilo oslobo|eno nekih dr`avnih da`bina, te obaveze nezla (decenzusa), tj. tro{kova oko smje{taja slu`benih lica dok borave u ovom gradu. Bosanski je vezir na putu za Travnik mogao ostati u Sarajevu samo tri no}i, i to kao musafir. Pored toga, sarajevska je esnafska organizacija tako|er izborila za sebe autonomiju, po{to su sarajevski obrtnici i trgovci sami birali svog }ehaju (evropskog "cehmajstora"), {to je bio veoma rijedak slu~aj u Osmanskom carstvu. Sva politi~ka gibanja koja su zahvatala Bosnu, posebno odre|ene autonomisti~ke te`nje i pokreti, nalazili su svoj izraz i upori{te u Sarajevu. Razvoj gradske privrede vodio je unutra{njem klasnom raslojavanju. U gradu se izdi`e trgova~ki stale`, posebno trgovci uvoznom robom (bazerd`ani) koji su se bavili i nov~anim kreditima. Nasuprot njima, javljaju se najamni radnici koji rade na nadnicu ("pod i{~iluk"), a regrutirani su od propalih zanatlija i gradske sirotinje. Time se javlja za~etak klasne podjele na dund`eriju (proleterijat) i barbaguzane (bur`oaziju). No bez obzira na to, grad se podizao po uspostavljenim urbanim uzusima, a to zna~i da se ~uvalo ono {to je ba{tinjeno. Sarajevo je, kao grad velike trgovine i novca, privla~ilo stanovni{tvo iz cijele Bosne, pa je bilo zna~ajan ~inilac urbanizacije i op}eg privrednog i kulturnog razvoja ove zemlje tokom XVI i XVII stolje}a. U ~itavoj je Bosni Sarajevo va`ilo kao grad `ivog posla i dobre zarade. Tako je u Mostaru zabilje`ena tradicija da je navodno Gazi Husrev-beg rekao: "Ko god u Sarajevo u opancima do{ao, iz njega u ~izmama izi{ao." Zna~ajno je imati u vidu da je u urbanicaciji Sarajeva i svih drugih bosanskih gradova, za razliku od mnogih drugih izvanbosanskih ju`noslavenskih gradova, udio 220

stranog etni~kog elementa bio neznatan. Urbanizacija i razvoj Sarajeva rezultat su rada doma}eg, bosansko–slavenskog muslimanskog elementa. Pripadnici islama neslavenskog etni~kog porijekla brzo su se asimilirali u bo{nja~koj sredini. Sjeverno i zapadno od Sarajeva razvijaju se gradovi Visoko, Zenica, Travnik i Banja Luka. U sedmoj deceniji XVI st. Visoko je brojalo preko 700 ku}a. Iza Visokog dolaze Jajce i Travnik sa oko 400 ku}a, Zenica sa 330 i Banja Luka oko 300 doma}instava. Travnik se razvio tokom XVI st. u dolini La{ve, kojom je vodio zna~ajan strate{ki i trgova~ki put prema sjeverozapadnoj Bosni, Pounju i Lici, na koje je bila usmjerena osmanska ekspanzija. Za nekoliko decenija Travnik se, uz zna~ajnu tvr|avu, razvio u muslimansko–orijentalni grad bosanskog tipa. Nakon osvajanja ugarske Jaja~ke banovine (1528), Jajce je uglavnom ostalo zna~ajnom tvr|avom, dok se Banja Luka za dvadesetak godina razvila u tre}e privredno sredi{te u Bosni. Banja Luka je tako|er nastala u blizini jednog starog srednjovjekovnog trgovi{ta, ali po osmanskom obi~aju nezavisno od njega, kao potpuno nov grad. Jedan od prvih zna~ajnih dobrotvora i graditelja Banje Luke bio je upravnik Bosanskog sand`aka Sofi Mehmed-pa{a. U njegovo je vrijeme 1553/54. sjedi{te Bosanskog sand`ak-bega preneseno u Banju Luku. Mada je to bilo najkasnije 1554, prvi dokaz o tome poti~e tek od 3. VI 1563. godine. Pod tim je datumom bosanski sand`ak-beg Osman-{ah-beg Skenderpa{i} pisao iz Banje Luke austrijskom caru Maksimilijanu. Najzna~ajniji graditelj Banje Luke kao kasabe i {ehera bio je Ferhad-beg Sokolovi}, koji je kao slavom ovjen~ani bosanski kraji{nik u svojstvu kli{kog sand`aka, imenovan 1574. za bosanskog sand`ak-bega. Savremenici su zapisali da se prilikom njegovog dolaska u Banju Luku, kao novog bosanskog sand`ak-bega, pred njim nosilo 700 bajraka. Istovremeno ga je pratilo "tri stotine leventa (prikladnih junaka) u odijelu od vu~ine, pod `eljeznim kalpacima". Ferhad-beg je u gradu na Vrbasu podigao 216 javnih objekata, me|u kojima je svakako najzna~ajnija bila d`amija Ferhadija. U {irem krugu oko d`amije Ferhad-beg je podigao svoju rezidenciju (saraj), dvije stotine du}ana, hamam, karavan–saraj i druge vakufske objekte. Ferhad-beg je, jo{ kao kli{ki sand`ak-beg, svojim zadu`binama podigao tokom Kiparskog rata (1571–74) kasabe Zemunik i Hrvace, u neposrednom zale|u Zadra. Razvoj gradova, kao sredi{ta upravnih i sudskih vlasti, u Hercegova~kom sand`aku tekao je sukcesivno od istoka prema zapadu, kako se geopoliti~ki i mikroregionalni pojam Hercegovine pomjerao. U prvobitnom, sjeveroisto~nom dijelu tog sand`aka, razvijaju se prvo njegova sjedi{ta, Fo~a i Taslid`a (Pljevlja), te okolni gradovi, posebno ^ajni~e i Prijepolje. Najbr`e se razvijala Fo~a, koja je {ezdesetih godina XVI st. ve} brojala oko 1.350 221

muslimanskih ku}a. Ve} u to vrijeme Mostar po~inje polahko preuzimati vode}e mjesto u Hercegova~kom sand`aku. Podizanje gradskog naselja jo{ u srednjem vijeku na mjestu kasnijeg Mostara pripisuje se gostu Radivoju, o~ito jednom od starje{ina Crkve bosanske u slu`bi hercega Stjepana. Srednjovjekovni drveni most na tom mjestu spominje se prvi put 1452, kada se jedan od sinova hercega Stjepana pobunio protiv oca i oteo mu neke gradove, me|u kojima dvije tvr|ave na mostu na Neretvi. Tada{nji most na Neretvi nastao je prvenstveno radi lokalnih i regionalnih prometnih potreba. Bez obzira na to, njegova gradnja i postojanje privla~ili su okolno stanovni{tvo i doveli do njegove koncentracije. Naselje oko mosta brzo se {irilo, potiskuju}i postepeno Blagaj, kao nekada{nje sjedi{te hercega Stjepana. Nakon osmanskog osvajanja, jo{ je izrazitije ubrzan razvoj naselja oko mosta na Neretvi, koje se na{lo na raskr{}u svih regionalnih puteva nekada{nje Hercegove zemlje. U osmanskim se dokumentima Mostar prvi put spominje 1474, kada je tamo{nji suba{a Skender na vakufskoj osnovi podigao nekoliko javnih objekata. Mada je bio labilne konstrukcije, most je koristio Osmanlijama za vojne operacije na desnoj obali Neretve. O tom su starom mostu, sto godina kasnije, ostavili zapise osmanski putopisci Had`i Kalfa (Kjatib ^elebija) i Evlija ^elebi. Had`i Kalfa je zapisao da je taj srednjovjekovni most bio "drven" i da je "visio na lancima", pa se tako tresao "da se preko njega samo sa smrtnim strahom prelazilo". Evlija ^elebi je opet zabilje`io da je "prema pri~anju latinskih histori~ara u ovome {eheru" bio most na "jakom gvozdenom lancu", te da je odatle grad dobio ime Mostar. Novi i slavni most dovr{en je 1566. godine. Ta, u historiji arhitekture jedinstvena "kamena tvorevina", koju je podigao mimar Hajrudin, neizostavno bi impresionirala svakog putnika i namjernika. Evlija ^elebi ka`e da je, kao "bijedni i jadni rob Bo`iji", pro{ao i vidio "{esnaest carevina", ali da takvog visokog i lijepog mosta nigdje nije na{ao. Njemu se ~inilo, da most ~ija du`ina iznosi "ravnih stotinu koraka" izgleda kao "luk duge". Oko tog mosta neponovljive ljepote i smjelosti, ~ija je gradnja trajala skoro devet godina, vremenom je izrastao pravi {eher. Mostar se ve} do kraja XVI st. razvio u grad u kojem }e ga obliku zate}i austro–ugarska okupacija 1878. Mada je bio ustvari najmla|e gradsko naselje u nekada{njoj Hercegovoj zemlji, brzo je ekonomski i politi~ki potisnuo sva druga srednjovjekovna naselja na tom podru~ju. Kao grad, Mostar od kraja XVI st. postaje ekonomsko, vojno i kulturno sredi{te Hercegovine. Grad se prvobitno formirao na lijevoj obali Neretve oko najstarije, Atik d`amije, uz koju je izrasla mahala Mejdan. U vremenu od 1476. do 1618. podignute su d`amije: Sinan-pa{ina, ]ejvan Kethode, Kara|ozbegova, Nesuh-age Vu~jakovi}a, Me222

hmed-]ehajina, Dervi{-pa{e Bajezidagi}a, Had`i Balina i Koski Mehmed-pa{ina. Ukupno je grad imao 35 d`amija. Mostar je 1633. imao 24 muslimanske mahale. U gradu su njegovi dobrotvori podigli vi{e privrednih i socijalno–humanitarnih objekata. U razdoblju od dvadeset godina (1550–1570) samo trojica dobrotvora, ]ejvan Kethoda, Nesuh-beg Vu~jakovi} i Kara|oz-beg podigli su 145 du}ana na ~ar{iji. Oni su podigli i tri velika hana, a Koski Mehmed-pa{a svoj karavan–saraj. Kara|oz-beg je podigao imaret sa musafirhanom, dervi{ki hanikah i medresu. U Kazaz–mahali je 1664. podignuta sahat–kula. Sinan-pa{a i ]ejvan-beg podigli su iste godine dva hamama. Mostar je pored Koski Mehmed-pa{ine, kao najstarije, imao jo{ osam medresa. Me|u velike bosanske gradove ~iji je nastanak i urbani razvoj vezan za osmansko razdoblje spada i Tuzla, koja se jo{ u XVI st. profilirala kao privredno, kulturno i politi~ko sredi{te Zvorni~kog sand`aka, odnosno sjeveroisto~ne Bosne. Osmanlije su na tom prostoru, pored Zvornika, zatekle jo{ nekoliko tvr|ava i naselja, me|u kojima su Srebrenica, Teo~ak, Soko (Gra~anica), Srebrenik, Nenavi{te (Grada~ac), Gornja i Donja Tuzla. Na mjestu Donje Tuzle postajao je do osmanskog osvajanja grad u okviru drvene tvr|ave (Aga~ hisar). Savremni osmansko–turski hroni~ar Mehmed Ne{ri u svom djelu Kitab-i cihannama (Knjiga o osvaja~u svijeta) navodi da je taj grad, prije dolaska sultana Fatiha, spalio posljednji bosanski kralj Stjepan Toma{evi}, kako bi onemogu}io dalje prodore akind`ijskog i martoloskog vo|e tada{njeg Smederevskog sand`aka, Ali-bega Mihaloglua. Urbani razvoj Gornje Tuzle dovr{en je oko 1701. u okviru Bali-begova vakufa. Tada je u okviru spomenutog vakufa u Gornjoj Tuzli postojala narodna kuhinja (imaret) za besplatno dijeljenje hrane sirotinji. Od tada naselje kao urbana aglomeracija stagnira pa za vrijeme austro–ugarske uprave, pored Po~itelja i Iza~i}a, gubi status grada. Nasuprot tome, Donja Tuzla, ili jednostavno Tuzla do`ivljava puni i kontinuirani uspon. Prema osmanskim popisima Gornja Tuzla je 1532. imala 155 ku}a, od kojih 114 muslimanskih, a njen je godi{nji rentni prihod od solnih bunara iznosio 10.873 ak~e. Nasuprot tome, po istom je popisu u Donjoj Tuzli bila 61 ku}a, me|u kojima samo tri muslimanske, a solna renta je godi{nje iznosila svega 2.860 ak~i. Samo 16 godina kasnije (1548) eksploatacija soli u Donjoj Tuzli donosi zakupcima rentu od 84.453 ak~e. Tada je Donja Tuzla ve} bila kasaba sa pet muslimanskih mahala i ukupno 283 muslimanske ku}e. U istom se popisu spominje "~asna d`amija", iz ~ega se vidi da je podignuta sredstvima sultana Sulejmana Veli~anstvenog. Iz svih podataka se vidi da cijela oblast, mada u srednjem vijeku zvana Soli, nije po proizvodnji tog od `ivotne va`nosti zna~ajnog artikla prelazila 223

lokalne okvire. Srednjovjekovna Bosna je veliku ve}inu svojih potreba za solju podmirivala uvozom iz dubrova~kih i drugih primorskih solana. Tek od uspostavljanja osmanske vlasti dolazi do velikog razvoja i porasta proizvodnje "soli na drvo". Ova sintagma, koja se u osmanskim dokumentima redovno susre}e kada je u pitanju proizvodnja soli u Tuzli, jasno ukazuje na tehnologiju proizvodnje soli, koja se varila, za razliku od osmanskih primorskih solana u kojima se sol dobijala prirodnim isparavanjem vode. Od svog osnivanja 1537. Kli{ki sand`ak je, pored osmanske Dalmacije, obuhvatao jugozapadnu Bosnu sa dijelom Krajine. Odatle je sand`ak Klis uvijek i{ao zajedno sa Bosanskim, Zvorni~kim i Hercegova~kim sand`akom, a kasnije je bio sastavni dio Bosanskog ejaleta. Na podru~ju Kli{kog sand`aka, osim ve}eg broja tvr|ava, nije bilo zna~ajnih gradskih naselja. Izuzetak je bilo Livno, koje se po~inje br`e razvijati jo{ prije uspostave sand`aka Klis. Oko 1520. godine Livno je imalo 63 kr{}anske i svega dvije muslimanske ku}e. Samo osam godina kasnije Livno broji ve} 90 muslimanskih i svega 14 kr{}anskih ku}a. Ve} su tada trgova~ki karavani od Sarajeva prema Jadranu i{li prete`no preko Livna. Kako je Livno bilo na putu od Sarajeva prema Splitu, to se Dubrovnik, kao nekada tradicionalni glavni partner u bosanskoj uvozno–izvoznoj trgovini, polahko potiskuje u drugi plan. Dubrov~ani se ipak ne daju pa se tako 1528. me|u kr{}anskim ku}ama u Livnu bilje`i ~ak pet onih dubrova~kih trgovaca. Livno se 1575. razvilo u ve}i grad sa 540 ku}a, ~ar{ijom i svim njenim prate}im objektima. To je bio znak spli}anskim komunalnim vlastima da poduzmu akciju kojom }e Dubrovnik ukloniti kao konkurenta u bosanskoj trgovini. Samo tri godine poslije navedenog popisa, splitski prior Daniel Rodrigo predla`e mleta~koj vladi plan po kojem bi Split umjesto Dubrovnika postao ishodi{nom ta~kom trgovine sa Bosnom i time op}enito unutra{njo{}u Balkana. Nakon izvjesnog oklijevanja, Venecija je 1592. otvorila u Splitu skelu sa lu~kim ure|ajima, skladi{tem i lazaretom. Splitski knez i kapetan Danijel Malin pisao je u oktobru 1594. da se "put od Sarajeva do Splita prevaljuje za sedam dana", od ~ega ~etiri dana do Livna, odnosno Duvna, odakle se roba u preostala tri dana "doveze u Split". U uskoj vezi sa sve ve}om orijentacijom sarajevske, i op}enito bosanske, izvozne i uvozne trgovine na Split, bila je Ankona, sa druge strane Jadrana. Kao slobodna luka na papskoj teritoriji, Ankona se uzdi`e, {to izaziva zabrinutost Venecije, pogotovu jer se tada pri~alo da bi se Ankona mogla dobrovoljno staviti pod osmanski protektorat. Bosanski, a posebno sarajevski trgovci se od tada sve vi{e orijentiraju na Split. Brzo se utvrdilo da Split prirodno i prometno za Bosnu ima niz prednosti u odnosu na Dubrovnik. Splitski komesi Paolo Trevision i Andre Renier ubrzo sa zadovoljstvom pi{u mleta~koj vladi da njihov grad ima 224

toliko prednosti za sarajevske trgovce obrtnike da su osmanske vlasti prihvatile "Split kao luku za svoju robu", te da su "u Bosni prokr~ile {ume i izgradile puteve prema Splitu". Bez obzira na ovaj eufori~ni izvje{taj splitskih zvani~nika, da je njihov grad po~eo iz bosanske trgovine istiskivati Dubrovnik, {to je bilo predmetom dobre zarade, u Bosni je bilo nekih oklijevanja da se tradicionalni Dubrovnik zamijeni novom splitskom destinacijom. Najvi{e je to bilo usljed straha od prepada mleta~kih uskoka. Kada su trgovina i profit u pitanju i to je otklonjeno, pa zna~aj Splita za Bosnu raste, a Dubrovnik od tada konstantno opada. Po~etkom XIX st. francuski konzularni ~inovnik Chaumette des Fosses je zabilje`io da se iz Sarajeva za Split i obrnuto otprema godi{nje devet velikih karavana, dok istovremeno ne bilje`i ni jedan takav karavan za Dubrovnik. Sa ogomnim prirodnim zale|em Bosne, Split raste, dok Dubrovnik, pogo|en zemljotresom 6. IV 1667, po~inje opadati. Grad se kasnije obnavlja, ali ulazak Francuza 31. I 1808, koji ozna~ava kraj Republike, ipak do~ekuje u dekadenciji. Istodobno se u Bosni de{avaju velika politi~ka i socijalno–ekonomska previranja, kao posljedica njenog agrarnog i vojno–politi~kog razvoja i evolucije u prethodna dva stolje}a.

225

Prodor Bo{njaka u Hrvatsku i Podunavlje

Nakon osvajanja i kona~nog u~vr{}enja svog polo`aja u okviru Bosanskog sand`aka, Osmanlije nastavljaju sa upadima u hrvatske teritorije, posebno na Krbavu i Dalmaciju. Ti su krajevi jo{ prije pada Bosne 1463. postali obla{}u neposredne akcije i prolaza osmanskih akind`ija. Stanje feudalne anarhije u hrvatskim krajevima ugarsko–hrvatske dr`ave samo je olak{alo upade osmanskih akind`ija i njihove prodore sve do Ljubljane i Graca u [tajerskoj. Zbog tih upada krbavski biskup se jo{ 1460. povukao iz Udbine u Modru{ kod Ogulina. Ugarski kraljevi su jo{ od tridesetih godina XV st. nastojali izgraditi odbrambeni sistem kojim bi pred sve u~estalijom osmanskom opasno{}u za{titili svoje posjede. Tako je kralj Sigismund 1435. uspio uspostaviti jedan odbrambeni sistem du` granice prema Mle~anima u Dalmaciji i prema sve prisutnijim Osmanlijama u Bosni. Taj se sistem sastojao od tri tabora: hrvatskog na jugu, slavonskog prema Uni i usorskog na sjeveru. To je u osnovi bio za~etak odbrambenog sistema iz kojeg je u XVI st. proistekla Vojna krajina ili granica, kojim je znatan dio hrvatskih zemalja postao stalnim vojni~kim logori{tem. Navedeni tabori su bili postavljeni i organizirani na principu banderijalne feudalne vojske, sastavljene od kraljevskih posada utvr|enih gradova i raspolo`ivih oru`anih snaga hrvatskog plemstva. U taboru je u principu na 33 kmeta dolazio po jedan opremljeni konjanik. Poslije pada Bosne 1463. taj je odbrambeni sistem utvr|en uspostavljanjem Jaja~ke i Srebreni~ke banovine, te osnivanjem kapetanije u Senju 1469. godine. Mada je povratio Jajce, ugarski kralj Matija Korvin nije uspio sprije~iti da se Osmanlije trajno u~vrste u dolini Sane, sa upori{tima u tvrdom Kamengradu i Klju~u. Sana tako postaje polaznom ta~kom za osmanske pohode, u kojima u sve ve}em broju u~estvuju sami Bo{njaci, kako prema zapadu tako i prema jugu. Kako su Jaja~ka i Srebreni~ka banovina predstavljale zapreku za direktne upade iz Bosne u Slavoniju, to su Osmanlije tamo prodirale sa podru~ja Smederevskog sand`aka. Zagreba~ki ljetopisac kanonik Antun Vrabec bilje`i 1467. kako "pokori{e Turci s malu vojsku Krbavu". Ve} slijede}e godine, bosanski sand`ak-beg Ajas-beg sa 20.000 ljudi provalio je u Hrvatsku i prodro ~ak do Senja, 226

gdje je zarobljen tada{nji hrvatski ban Pavle Spiran~i}. Nakon toga, Ajas-beg je nastavio pohod i preko Kupe prodro u Kranjsku i probio se sve do Ljubljane, odakle se vratio "u Bosnu s velikim plijenom". Od tada pa sve do 1483, kada je kralj Matija uspio sklopiti primirje sa Osmanlijama, bosanski sand`ak-begovi su punih petnaest godina redovno provaljivali u hrvatske krajeve i dalje na sjeverozapad u slovena~ke pokrajine, sve do mleta~ke Furlanije. Primirje je odmah 1483. prekinuo novi bosanski sand`ak Davud-beg, koji je na ~elu 15.000 konjanika, ve}inom Bo{njaka, provalio u Dalmaciju, a zatim je preko Hrvatske i Kranjske stigao ~ak do [tajerske, koju "pohara sve do Graca". U Bosnu se "s ogromnim plijenom" vratio preko Slavonije. Za njegovo je vrijeme Hercegova~ki sand`ak D`omeli oglu Jigit-beg osvojio @abljak na Skadarskom jezeru, sjedi{te zetskog gospodara Ivana Crnojevi}a. Za vrijeme namjesnikovanja u Bosni Mehmed-bega Gazi Isabegovi}a i Sinan-bega (1485–1490) na bosansko–hrvatskoj granici je ponovno uspostavljeno i odr`avano primirje. Mada je sultan Bajezit II vi{e pa`nje poklanjao ekonomskom razvoju i vojno–politi~kom konsolidiranju ogromnih prostora koje je njegov prethodnik Mehmed Fatih osvojio, on se ipak upustio u vi{e ratova sa Mle~anima, kako na istoku (Karamanija, Egipat) tako i na zapadu. Po~etkom devedesetih godina XV st. Bajezit II je ponovno okrenuo pogled na Ugarsku, "rasto~enu unutra{njim nemirima i strana~kim borbama poslije smrti Matije Korvina". U Ugarskoj i Slavoniji je do{lo do borbe izme|u pristalica kralja Vladislava, iz poljske dinastije Jagelonaca, i stranke austrijskog cara Maksimilijana Habsbur{kog. Maksimilijan je polagao pravo na ugarsko prijestolje na osnovu nasljednog ugovora kojeg je njegov otac, Fridrih III sklopio 1463. sa kraljem Matijom. Borba je okon~ana 1491. novim nasljednim ugovorom kojim su Habsburgovci osigurali ugarsku krunu u slu~aju da izumru Jagelonci. U Hrvatskoj je gra|anski rat nastavljen opsadom Senja od strane Frankopana, koji su nastojali oru`jem vratiti svoje izgubljene obiteljske posjede. Frankopane su predvodili grofovi Nikola i Bernard, te modru{ki grof Ivan. U takvoj je situaciji izvr{enje planova prema Ugarskoj sultan Bajezit II povjerio Bo{njaku Jakub-pa{i, koga Hammer naziva Karamanli. Jakubpa{a je bio ~ovjek naro~itog Bajezitovog povjerenja jo{ iz vremena kada je kao princ–namjesnik stolovao u Amasiji. Za bosanskog sand`ak-bega Jakub-pa{a je postavljen 1490. godine. On je u sadejstvu sa smederevskim i kru{eva~kim sand`ak-begom odmah preduzeo ofanzivne akcije prema Hrvatskoj i Ugarskoj. Prilikom prvog pohoda u jesen 1491. na povratku iz Kranjske osmanske ~ete su naletjele na zasjedu hrvatske vojske na Gornjoj Kupi, gdje su 227

potu~ene. Ostaci njihovih ~eta probili su se do Udbine, gdje su nanovo pora`eni. Tu je poginuo i Gerz Eljaz, u narodnoj pjesmi proslavljeni bo{nja~ki junak \erzelez Alija. Pjesme, pri~e i legende o \erzelezu i njegovom juna{tvu ~ine poseban ciklus u bo{nja~koj epici i usmenoj tradiciji. \erzeleza je narodna pjesma izvajala u klasi~nog epskog junaka, gospodskog i milostivog pona{anja, pobratima Kraljevi}a Marka i Sibinjanin Janka (Hunyadi Jánosa). U jednoj pjesmi Alija \erzelez sam sebe predstavlja rije~ima: "Hajd’ ne luduj, neznana delijo, / ja otklen sam, od kojeg li grada, / i kako se po imenu vi~em, / jesi l’ ~uo {eher Sarajevo, / u Saraj’vu Begovu d`amiju, / vi{ d`amije [eh-Sinan tekiju, / pod tekijom \erzelez Aliju, / ja sam glavom \erzelez Alija!" U Logavinoj ulici, ta~no ispod Had`i-Sinanove tekije, nalazi se velika nenastanjena ~ardaklija koju narod zove \erzelezova ku}a. Ova je mahala nastala u XVI st., a istovremeno je nazvana po staroj i ~uvenoj sarajevskoj porodici Logavija, koja je gradu davala kadije, muderise, {ejhove i druge u~ene ljude. Za Aliju \erzeleza su vezana jo{ dva lokaliteta u Sarajevu. Po narodnoj predaji, na Debelom Brdu, u predjelu Soukbunara, ispod Trebevi}a, nalaze se otisci kopita \erzelezovog dorata. Narodna predaja vezuje za \erzeleza i lokalitet Velika drveta na Alipa{inom Mostu, gdje se nalazilo jedno od najstarijih bo{nja~kih mezarja u Bosni. Prema predaji tu je ukopana \erzelezova sestra Ajka, koju je brat sabljom posjekao zato {to je htjela pobje}i sa "Zmajem Ognjenim", tj. Vukom Jaj~aninom kada je 1480. dijelom porobio i popalio Sarajevo. I sam se sultan divio \erzelezu: "Car ugleda \erzelez Aliju, / Sav u srmi i ~istome zlatu, / Pa je opet care upitao: / Ko je ono na konju doratu? / Ono, care, \erzelez Alija, / A Alija od Bosne gazija!". U drugoj verziji pjesme veliki vezir ]uprili} predstavlja \erzeleza rije~ima: "Ono glavom \erzelez Alija, / {to onakog ne ima{ junaka, / {to je care tvoje carevine, / on ti zemlju ~uva od kaura, / ne izdaje zemlje ni gradova"!" Na to su caru "suze udarile od radosti", pa je od "sveg srca pomislio": "[u}ur Bogu i dana{njem danu, / kad ja imam onakvih junaka!" ^uveni bo{nja~ki histori~ar, rodom iz Pe~uha, Ibrahim Alajbegovi}–Pe~evija (1574–1650) pi{e u svojoj poznatoj hronici Tarih-i Pe~evi, da je ban Deren~in odsje~enu Gerz Eljazovu glavu poklonio ugarskom kralju, koji je naredio da se ova ukopa na Budimskom brdu, koje je od tada prozvano Gerzelez brdo. Po Pe~eviji, Gerz Eljaz je bio rodom iz Janje kod Bijeljine. Isto misli i Evlija ^elebi, spominju}i u svom Putopisu i to brdo u Budimu. Na njemu je u \erzelezovu slavu, koji se istakao pri zauze}u Budima, sultan Sulejman podigao tekiju. Vuk Karad`i} navodi u svom Rje~niku da budimski "Srblji pripovijedaju da je nekakav Tur~in iz Bosne Gerzelez 228

Alija, koji se pjeva i u pjesmama, sko~io na konju s tog brda u Dunav za carevo zdravlje kad su Turci osvojili Budim". Ve} je stari tursko–osmanski pisac Kemal-pa{a zade (1468–1534) znao oko 1480. za bosanskog ratnika i akind`iju po imenu Gürz Ilyas. Osmansko–turski pjesnik Esiri s po~etka XVII st. u jednoj pjesmi pripovijeda o Gürz Ilyasu i njegovoj zna~ajnoj ulozi u odbrani Sarajeva 1480, u vrijeme opsade Vuka Jaj~anina (Grgurovi}a). Esiri vi{e puta nagla{ava da prenosi samo ono {to je ~uo. Ti hronolo{ki ispremetani doga|aji i podaci predstavljaju osnovni historijski sloj ispletenog epskog predanja oko \erzeleza. Nema sumnje da je historijski Gürz Ilyas ustvari epski \erzelez Alija. U opisu krbavske bitke u jednoj tursko–osmanskoj hronici (Tarih-i al-i Osman) iz 1512, pisac ka`e da je hrvatski ban Deren~in (Derend`ilu) pogubio junaka, pehlivana, jigita (vje{tog konjanika) i znamenitog vojvodu Gürz Ilyasa. Kako je Deren~in prije krbavske bitke 1495, u kojoj je pao u osmansko ropstvo, bio jaja~ki ban, to je Gürz Ilyas vjerovatno poginuo tokom Jakub-pa{inog pohoda 1491. godine. Drugu verziju o pogibiji Gürz Ilyasa dao je Mesihi, divanski pisar rumelijskog beglerbega, koji je 1513. pisao da su u blizini Sokol–grada (kod Varcar–Vakufa) poginula trojica spomenutih suba{a, Gürz Ilyas, Güzel Tursun i Mumin Havace (Havad`e). Mogu}e je da je Gürz Ilyas poginuo kod Sokol–grada u sukobu sa Deren~inom, po{to je ovaj tada bio jaja~ki ban. Kao takav, Deren~in je povremeno uznemiravao teritorije pod osmanskom vla{}u oru`anim ispadima u bli`u i dalju okolicu Jajca. U Gerzovu kod Sokola, odnosno Varcar–Vakufa, nalazi se turbe \erzelez Alije. Kult \erzelezovog turbeta njeguje se u narodu jo{ od XVI st., a kod njega se svakog 2. augusta, na Ali|un (tur. Aligünü – Alijin dan) odr`ava narodno veselje (dernek). Gerzovo, koje se ranije zvalo Prhovo, spominje se u osmanskim defterima prvi put 1528. godine. Samo ime lokaliteta svjedo~i o popularnosti i kontinuitetu \erzelezove epske slave. Dok su Bo{njaci ratovali prema sjeverozapadu, dotle je smederevski sand`ak-beg Ali-pa{a Hadum ~etovao po Ugarskoj. Ali-pa{u su suzbili i porazili Pavle Kinis, zvani "Turski bi~", Georg More i kasnije Stjepan od Telegde iz Erdelja. U ovim bitkama Ali-pa{a je izgubio oko 15.000 vojnika i cjelokupni plijen. Georg More je na ugarski sabor dovezao "dvoja kola puna odsje~enih turskih glava". Njegov izvje{taj o pobjedi "i krvavi prilog u`asnuli su sabor". Na drugoj strani, dva osmanska odreda su prodrla u Kranjsku, preko Metlike sve do Ljubljane, a drugi u Koru{ku, do Villacha (Filah). Maksimilijan Habsbur{ki je u pomo} Koru{koj poslao vojsku. Kod Villacha je do{lo do sudara u kojem je palo oko 7.000 kr{}anskih i deset hiljada 229

osmanskih vojnika, me|u kojima i Ali-pa{a Mihal-oglu, nekada{nji vidinski sand`ak-beg i poznati i slavni podunavski akind`ija, o kojem se "u Rumeliji jo{ pjesme pjevaju", kako je to 1512. zabilje`io anonimni osmansko–turski hroni~ar. Ovi porazi su izazvali Jakub-pa{u pa je u ljeto 1493, sa osam hiljada akind`ija krenuo na pohod prema sjeverozapadu. Prolaze}i kraj Jajca, izazvao je na borbu njegovog zapovjednika Ladislava Kani`aja. Kani`aj je provalio iz grada i poslije kra}e ~arke Jakub-pa{a je bez zadr`avanja nastavio svoj pohod preko Une i Kupe. Tom je prilikom stigao sve do Celja, Ptuja i Donje [tajerske, plijene}i i haraju}i uz put. Pri povratku, u augustu 1493, pusto{io je i po sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Kod Zagreba je Jakub-pa{a udario na jug, preko Modru{a prema Udbini. Kod prijevoja Sadbar put mu je bio zakr~en drvljem i kamenjem, a uz to opkoljen hrvatskim plemi}kim bandijerima, pod komandom hrvatskog bana Emerika Deren~ina. Uz njega su bili brat i sin, te trojica Frankopana: grofovi Nikola, Bernard i Ivan. Frankopani su se u me|uvremenu, pred osmanskom opasno{}u, izmirili sa banom, utoliko prije {to nisu uspjeli ostvariti svoj osnovni cilj, osvojiti Senj. Tokom pregovora s njima opkoljeni Jakub-pa{a je ponudio otkupninu, kako bi slobodno pro{ao dalje prema Bosni. Ban Deren~in i Frankopani su u zamjenu za nesmetan prolaz tra`ili od Jakub-pa{e da se oslobode svi kr{}anski zarobljenici i da im se preda sav plijen. Nesiguran pred osmanskom silom, Deren~in je oklijevao i htio je pristati na Jakub-pa{inu ponudu. Bernard Frankopan mu je na to prigovorio da se povla~i, kako bi spasio `ivot sinu i bratu. Tako nije do{lo ni do pogodbe o otkupnini niti do povla~enja hrvatske vojske. Dok su pregovarali, Jakub-pa{a je, isjekav{i {umu, prokr~io put iz klanca. Nakon toga, Jakub-pa{a je optu`io Deren~ina da je, ne dozvoliv{i mu slobodan prolaz, povrijedio primirje. U toj je situaciji ban Deren~in donio pogre{nu takti~ku odluku da Jakub-pa{i nametne bitku na otvorenom polju. Obje su strane bile pribli`no jednake po broju vojnika, ali su lahko pokretljive osmanske akind`ije imale u sukobu na otvorenom polju veliku prednost nad te{kom hrvatskom feudalnom konjicom. Razviv{i se u manevar, lete}a osmanska konjica je ujutro 9. IX 1493. krenula u napad. Hrvatska im je vojska po{la u susret i spustila se u ravnicu ispod Udbine. Akind`ije su lahko sa tri strane opkolile hrvatske oklopnike, koji su odmah izgubili nekoliko zapovjednika. Tokom bitke hrvatska je vojska potpuno razbijena i potu~ena, a sva tri Deren~ina su zarobljena. Od trojice Frankopana, jedan je poginuo u boju, drugi je zarobljen, a tre}i pobjegao. Sin i brat bana Deren~ina su pogubljeni, a on je sam poslan u Carigrad. Izveden pred sultana Bajezita II, Deren~in nije promijenio svoje oholo i nadmeno dr`anje. Bajezit ga ipak nije pogubio, nego ga je pod 230

stra`om prognao na jedan otok, gdje je nakon tri mjeseca od te{ke klime ili otrova umro. Jakub-pa{a je za ovu sjajnu pobjedu obdaren carskim ma~em i konjem, te ubrzo polo`ajem rumelijskog beglerbega. U slavu svoje pobjede sam Jakub-pa{a je spjevao veliku fahriju (hvalospjev) u kojoj se poredi sa sultanom Muratom I. Jakub-pa{a je pjesmu, kao ogledalo vlastitog "ponosa i krvavog zna~aja", poslao sultanu Bajezitu, kao neku vrstu izvje{taja o bici na Krbavskom polju. Taj stihovni izvje{taj, odnosno poema inspirirana vlastitom pobjedom na Krbavskom polju, pokazuje da Jakub-pa{a nije bio samo vojskovo|a nego i pjesnik. Bo{njak Hadum Jakub-pa{a je u knji`evnosti poznat pod pjesni~kim imenom Dervi{. On spada me|u ~etiri–pet prvih Bo{njaka koji su se oglasili u knji`evnosti na turskom i drugim orijentalnim jezicima. Prije Jakub-pa{e, ili istovremeno s njim, u osmanskoj knji`evnosti su se javili Mahmud-pa{a An|elovi} (Angel-zade), poznat pod pjesni~kim imenom Adni, zatim Mevla Abdulkerim i Mevlana Ajas, Mustafa-pa{a Skenderpa{i}, u knji`evnosti zvani Suni i dr. Mevla Abdulkerim i Mevlana Ajas su kao pripadnici uleme uglavnom poznati kao pisci glosa i komentara na razli~ita djela iz {erijatskog prava. Adni je ostavio ve}i broj pohvalnih i lirskih pjesama (kasida i gazela) pisanih na turskom i perzijskom jeziku. Kao veliki vezir Mehmeda II Fatiha, Mahmud-pa{a je u pohodu protiv Bosanskog kraljevstva u prolje}e 1463. vodio prethodnicu osmanske vojske od 20.000 ljudi, s kojima je vrlo brzo zauzeo neke gradove. Mahmud-pa{i se, na rije~ da mu `ivotu ni{ta ne}e biti, predao u Klju~u na Sani posljednji bosanski kralj Stjepan Toma{evi}. U ljeto slijede}e 1464. Mahmud-pa{a je ponovno do{ao u Bosnu sa prethodnicom od oko dvadeset hiljada vojnika, s ciljem da ponovno osvoji Jajce koje su Ugari dr`ali. Iz svog logora pred Jajcem uputio je 19. VII 1464. pismo Dubrov~anima na bosanskom jeziku, }irilicom, u kojem ih obavje{tava o svom dolasku i prekorijeva ih {to mu jo{ nisu poslali izaslanike. U istom je pismu Mahmud-pa{a tra`io od Dubrov~ana da mu po{alju {alitre, sumpora i devet hiljada dinara. Istovremeno sa opsadom Jajca, Mahmudpa{ine ~ete su pusto{ile po susjednim hrvatskim zemljama, kojom su prilikom doprle ~ak do posjeda Stjepana Frankopana i zarobile mu sina. Poslije vi{e bezuspje{nih juri{a na Jajce, sultan Fatih je naredio dizanje opsade, pa se Mahmud-pa{a skupa sa sultanom i glavninom vojske povukao iz Bosne. To je bio njegov posljednji boravak u Bosni. Adni, odnosno Mahmud-pa{a, Mevla Abdulkerim i Mevlana Ajas su kao dje~aci ili mladi}i zarobljeni negdje kod Novog Brda i odvedeni u Edirne radi obuke i {kolovanja. Nasuprot tome, Jakub-pa{a je vjerovatno 231

bio me|u prvim Bo{njacima koji su se okoristili povlasticom koju je sultan Fatih dao muslimanima u Bosni, tj. da se mogu javljati i slati svoju djecu u ad`ami–oglane. Svojim pjesni~kim, veoma lijepo stiliziranim izvje{tajem o pobjedi na Krbavskom polju, Jakub-pa{a se iskazao kao jedan od boljih predstavnika Bosne na isto~nom Parnasu. Kao vojskovo|a, Jakub-pa{a izvje{tava sultana Bajezita II da je na boji{tu palo devet hiljada, a zarobljeno jedanaest hiljada hrvatskih plemi}a i vojnika. To uglavnom potvr|uje i savremeni osmansko–turski hroni~ar A{ik-pa{e Zade. Na drugoj strani, razne ugarske historije navode da je na Krbavskom polju poginulo i zarobljeno {est i po hiljada Hrvata i Ma|ara. Suprotno tome, svi savremeni hrvatski izvori govore o 13.000 poginulih i zarobljenih hrvatskih vojnika na Krbavskom polju. Upravo je tako ninski biskup Juraj Divni~ pisao 27. IX 1493. papi Aleksandru VI Bord`iji (Borgia). Drugi savremenik, glagolja{ki pop Martinac je zabilje`io na kraju Novljanskog brevijara, da takve tuge u Hrvatskoj nije bilo "od vremena Tatara i Gota". Krbavska bitka, u kojoj je, prema hrvatskom ljetopiscu iz XV st. franjevcu Ivanu Toma{i}u, "propalo ~itavo plemstvo Hrvatske", sa 13.000 izginulih, zna~ila je te`ak udarac i "pravi rasap kraljevstva hrvatskoga". Turski histori~ari ovu bitku porede sa bitkom na Kosovu. Na Kosovu su 1389. sultani Murat I i Bajezit I sa Osmanlijama otvorili jedno krilo kapije koja vodi u Podunavlje. Jakub-pa{a je sa Bo{njacima otvorio na Krbavi drugo krilo te kapije, kroz koju su osmanske vojske kasnije bez otpora prolazile u srednju Evropu. Krbavskom bitkom Osmanlije su zaista slomile i hrvatski otpor na cijelom prostoru od Gvozda do Cetine. Lika i Krbava su od tada izlo`ene stalnim osmanskim upadima i prodorima Bo{njaka, sve do njihovog kona~nog osvojenja 1527. godine. U Krbavskoj bici stradalo je u prvom redu staro hrvatsko plemstvo, ono od "dvanaest plemena", iz vremena hrvatske dr`avne samostalnosti, prije njenog ulaska u uniju sa Ugarskom 1102. godine. Ti stari hrvatski vlastelinski rodovi upravo su nastanjivali podru~je izme|u Gvozda i Cetine. Odatle je vrlo znakovito bitka na Krbavskom polju u ugovoru o primirju sa Osmanlijama nazvana "hrvatskim porazom" (cladis croatica). To je u pravom smislu rije~i bio poraz, mada Osmanlije sve do 1513. nisu upadale u hrvatske zemlje sa ~vrstom namjerom da ih stalno osvoje, nego uglavnom radi plja~ke i odvo|enja roblja. Jedan savremenik je zabilje`io, da je nakon Krbavske bitke "u cijeloj toj zemlji ostalo malo ljudi, da su svi pobijeni i pohvatani". Hrvatski stale`i su se `alili caru Maksimilijanu da su im usljed stalnih osmanskih provala "gradovi i ku}e prazne", "podlo`nici i kmetovi odvedeni, imanje oteto, porobljeno i popaljeno". Vlastelinski urbari iz tog vremena 232

bilje`e mnoga napu{tena sela ne samo ju`no od Gvozda nego i u Hrvatskom zagorju. Zbog stalnog opadanja broja "poreskih dimova" ne siroma{i samo selja{tvo, nego i vlastela pa gospodar Brinja (kod Senja), knez An` Frankopan 1490. moli da mu se zbog "pravog ubo{tva"odgodi pla}anje nekog duga. Uskoro poslije krbavskog poraza, hrvatski se stale`i, na saboru u Biha}u, "prelati i magnati kao i mo}ni i plemi}i i svi prvaci", koji "zastupaju nesretno kraljevstvo hrvatsko", obra}aju za pomo} papi kao njegovi "najponizniji sinovi". U toj svojoj molbi hrvatska vlastela nije isklju~ila mogu}nost da se na bilo koji na~in nagodi sa Osmanlijama. To nije bila samo prazna prijetnja, jer se ve} od 1494. pojedini velika{i, kao Blagajski, Kurjakovi}i, Zrinski i drugi manji plemi}i, prihvataju uloge povremenih sultanovih hara~lija. Osim toga, oni sve ~e{}e slobodno propu{taju osmanske ~ete kako bi svoje posjede za{titili od plja~ke. To je ipak bilo privremeno i iz nu`de, po{to hrvatsko plemstvo sve ~e{}e nastoji uspostaviti veze sa Habsburgovcima i Mle~anima, od kojih prvi pretendiraju na ugarsko–hrvatsku krunu. Bansku ~ast u Hrvatskoj preuzeo je Ivani{ Korvin, nezakoniti sin kralja Matije. Kao hrvatsko–slavonsko–dalmatinski ban, Ivani{ je ulagao mnogo truda i napora oko odbrane zemlje. On je uspio posti}i i nekoliko manjih pobjeda protiv Osmanlija. Ipak, sedmogodi{nje primirje koje je zaklju~io sa Osmanlijama 1503. nije bitno oslabilo njihov vojno–strate{ki polo`aj. Osmanlije su ~vrsto zadr`ale svoja glavna upori{ta izme|u Sane i Japre, posebno Kamengrad, kao sredi{te iz kojeg su polazile sve njihove akcije prema Hrvatskoj. Pored toga, Osmanlije su zadr`ale Makarsku, koju su osvojile u ratu sa Mle~anima 1499–1503. godine. Istovremeno su Osmanlije sve vi{e stezale obru~ oko Jajca i Zve~aja, ~ije su posade uznemiravale stanovni{tvo okolnih krajeva, posebno u jesen, kada su mu otimale ljetinu i drugu hranu. Zato je tada{nji bosanski sand`ak-beg Skender-pa{a Mihailovi} opremio 1501. svog sina Mustaj-bega sa hiljadu konjanika i dvije hiljade pje{aka, koji nakon kra}e opsade prisili{e Zve~aj na predaju. Naredne godine Mustaj-beg velikom brzinom presretne ugarske ~ete koje su nosile Jajcu hranu i municiju i sve im otme. Oru`anom provalom 1512/13. Osmanlije su osvojile i zadr`ale pograni~no podru~je izme|u Cetine i Imotskog. Istovremeno je 1513. slobodna op}ina Poljica, umjesto mleta~ke priznala vrhovnu vlast sultana, uz obavezu pla}anja hara~a. Bez obzira na to, slavonski se stale`i nisu odazvali na banov poziv da prisko~e u pomo} Hrvatskoj. Iste godine za hrvatskog bana imenovan je dvorski kancelar i biskup Veszpréma Petar Berislavi}. On se punih sedam godina, sve do pogibije kod Korenice 1520, svim snagama borio za odbranu zemlje. Ban Petar, 233

koji je 1513. porazio Osmanlije kod Dubice, u`ivao je jedino podr{ku i pomo} pape Leona X. Papa se pla{io da bi Osmanlije mogle ugroziti Italiju ukoliko se u~vrste na isto~noj obali Jadrana. Zato je hrvatskog bana Berislavi}a znatno pomogao oru`jem, hranom i novcem. Jajce se u to vrijeme dr`alo i odr`alo najvi{e zahvaljuju}i banu Berislavi}u i njegovom staranju i brizi oko odbrane Hrvatske. Nakon {to su Osmanlije 1521. zauzele Beograd i [abac, osvojile su dio Srijema i pri tome oplja~kale isto~nu Slavoniju. Na drugoj strani, Bo{njaci su 1522, pod vo|stvom Gazi Husrev-bega, osvojili Knin, a 1523/24. Ostrovicu i Sinj, kao klju~na upori{ta za prodor prema manjim utvr|enjima ju`no od Velebita. Time su Osmanlije trajno zavladale cijelim podru~jem od Cetine do Zrmanje, osim dva tvr|a grada, Klisa i Obrovca. Samo je uski primorski pojas sa otocima, od Novigrada na sjeveru do Omi{a na jugu, ostao pod vla{}u Venecije, koja je tada bila u miru sa Osmanskom carevinom. Na sjeveru, na putu za Moha~, Osmanlije su 1526. pokorile isto~nu Slavoniju, sa Varadinom, Ilokom i Osijekom. Pravac njihove ekspanzije bio je tada usmjeren prema Ugarskoj, odnosno Srednjoj Evropi. U toj ekspanziji i prodoru Bo{njaci su u velikom broju aktivno u~estvovali. Bosna, ili administrativno–politi~ki do 1580. Bosanski sand`ak, dugo je vremena uporedo sa Smederevskim sand`akom, bila izrazito akind`ijska oblast. Uprava nad akind`ijskim sand`acima uvijek je povjeravana ljudima koji su se ve} istakli vojno–organizacionim sposobnostima, ali jednovremeno i li~nom hrabro{}u. Takav je, me|u ostalima, bio pobjednik na Krbavskom polju, Jakub-pa{a, koji je svojim juna{tvom uzvitlao "cijelu buru u bosanskoj povjesnici". Provode}i dosljedno dalekose`nu osmansku politiku prodora u Podunavlje, Jakub-pa{a nije izbjegavao ni li~ni vite{ki dvoboj. Kako je neposredno nakon Krbavske bitke Jajce bilo izvrgnuto stalnim osmanskim napadima, to se ban Vlatkovi} jednom prilikom pohvalio na budimskom dvoru da }e Jakub-pa{u `iva uhvatiti i otpremiti kralju na dvor. Po{to je to Jakub-pa{a do~uo, pozove bana "na mejdan juna~ki". Jakub-pa{a mu je u svom za takve prilike uvijek epskom stilu uputio stihovanu poslanicu: "Evo mene, hodi i ti amo, / na mejdanu da se ogledamo, / ko se hvali spremi}u ga `iva, / {to s’ u rupu ko lisica skriva, / nek se horoz juna~inom gradi, / pred sokolom on je jadnik mladi!" Vlatkovi} se, pou~en Deren~inovom katastrofom u sudaru sa akind`ijama na otvorenom polju, nije odazvao na ovaj poziv pa je Jakub-pa{a opet samo pro{ao pored Jajca. Kako je Bosna uvijek bila kraji{te, to su njeni namjesnici u pravilu imali znatno {ira vojno–politi~ka ovla{tenja nego razni sand`ak-bezi i beglerbezi u unutra{njosti Carstva. U prvim stolje}ima kraji{ki polo`aj Bosne imao je izrazito ofanzivan karakter, kao polazna ta~ka za dalja osvajanja. 234

Od kraja XVII st. Osmanlije su prisiljene na uzmak, u kojem Bosna, umjesto ofanzivnog, postaje njihovo glavno odbrambeno kraji{te na tlu Evrope. Uz Jakub-pa{u, prva je faza kraji{ke povijesti Bosne obilje`ena prije svega djelovanjem njenog najve}eg namjesnika, Gazi Husrev-bega. Gazi Husrev-begov dolazak na ~elo Bosanskog sand`aka neposredno je vezan za veli~anstveno doba vladavine sultana Sulejmana I Zakonodavca. Veliki su doga|aji vezani za vladavinu Sulejmana Veli~anstvenog tra`ili na isturenom polo`aju bosanskog sand`ak-bega ~ovjeka doraslog zahtjevima vremena. Odlukom carskog divana 15. IX 1521. na taj je polo`aj imenovan Gazi Husrev-beg, dotada{nji smederevski sand`ak-beg. Samo dvanaest dana kasnije, nalazimo u Sarajevu dubrova~ke poklisare Mihu Damjana i Marina Bercinjala, sa pozdravima i poklonima novom sand`ak-begu. Uvijek dobro obavije{teni Dubrov~ani su znali da je novi bosanski namjesnik po majci unuk sultana Bajezita II, ~iji je otac bio Ferhad-beg, njihov susjed iz Hercegovine. Ferhad-beg je bio jedan od najuspje{nijih osmanskih vojskovo|a na prijelazu iz XV u XVI stolje}e. Ratovao je na granicama Perzije i Egipta, gdje je u bici kod Adane i poginuo. Gazi Husrev-beg je na polo`aju bosanskog namjesnika, uz dva vrlo kratka prekida, ostao sve do smrti 1541. godine. On je jednako obilje`io povijest svojom li~no{}u izuzetnog vojskovo|e, o ~emu svjedo~i njegov epitet Gazi, i istovremeno velikog graditelja i dobrotvora, posebno u Sarajevu. Bo{njak po o~evom porijeklu i vlastitom duhovnom opredjeljenju, Gazi Husrev-beg simbolizira povijest Bosne i Bo{njaka cijelog XVI stolje}a. Narodna pjesma Gazi Husrev-beg vodi svatove u Stambol, najbolje slika i karakterizira Bo{njake toga doba kroz jedan dijalog sultana i njegovog vezira ]uprili}a: "^uje{ mene, ]uprili} vezire, / zna{ li kad si meni govorio: / u Bo{njaka nigdje ni{ta nema, / du{eci im zelena travica, / a jastuci studeno kamenje! / No, veli mu ]uprilovi} vezire: / Sve sam tebi ja to govorio! / A veli mu care od Stambola: / Vidi{, lalo, ]uprili} vezire, / na svatima dobro odijelo, / na konjima rahte (oprema) pozla}ene! / Da prodadu u na{em Stambolu, / bi{e mogli pô Stambola platit! / A veli mu ]uprili} vezire: / Oni {tede svoje odijelo, / kad ih zovne{ ti na svoju vojsku, / obuku se prema du{manima, / oni tebi obraz osvjetlaju!" Kao bosanski sand`ak-beg, Gazi Husrev-beg je prvo vojevao po Dalmaciji, gdje je, uz Knin i Skradin, krajem 1523. osvojio i Ostrovicu. Po tradiciji svih bosanskih sand`ak-begova i on je poku{ao osvojiti Jajce. Grad je opsjedao u prolje}e 1525. samo sa svojim Bo{njacima, bez ikakve pomo}i centralne vlasti. Jajcu je u pomo} pritekao modru{ki knez i hrvatski ban Krsto Frankopan, sin Bernarda Frankopana, pa su Bo{njaci uzmakli. U vezi s tom epizodom Safvet-beg Ba{agi} navodi neidentificirane "kr{}anske po235

vjesni~are", prema kojima je "broj poginulih Turaka bio 30.000 u odnosu na ~etiri hiljade kr{}ana". Ba{agi} komentira: da su "Bo{njacima bile povezane ruke, dok bi ih toliko zasjekli, bar bi stotinu Frankopanovih vojnika raskinuli zubima." Uo~i odlu~uju}eg pohoda na Ugarsku, Sulejman Veli~anstveni je naredio Gazi Husrev-begu da preko Slavonije krene prema u{}u Save u Dunav. To je strate{ki bio zna~ajan potez, po{to je Slavonija ve} tada nazivana predzi|em (antemurale) Ugarske. Time je jednovremeno ugro`ena cjelovitost sve vi{e dezorganizirane Hrvatske. U takvoj situaciji Hrvatska i Slavonija stalno su se kolebale izme|u tri mogu}nosti. Hrvatsko plemstvo se na{lo pred tri opcije. Prve dvije su bile priklanjanje Austriji ili, na drugoj strani, Veneciji, a tre}a otvoreni kolektivni sporazum sa sultanom. Sve tri su opcije jednako dovodile u pitanje njenu dotada{nju dr`avnu zajednicu sa Ugarskom. O svemu tome otvoreno je raspravljano na Hrvatskom saboru. Habsburgovci su, da bi osigurali svoje pozicije, ve} 1522. vojno pomagali bana Ivana Karlovi}a u njegovom sukobu sa ostalim velika{ima. Od 1524. habsbur{ki dvor po~inje redovno pomagati odbranu pojedinih hrvatskih gradova. Vjerovatno zato ni`e plemstvo poziva iste godine austrijskog nadvojvodu Ferdinanda, kao svog "gospodara", da imenuje bana. Kako je Habsburgovcima kralj Matija Korvin ve} bio priznao pravo na ugarsko–hrvatsku krunu, to se Ferdinand sistematski pripremao za tu svoju funkciju. On je uz to bio rodbinski povezan sa ugarskim kraljem Ludvikom II. Venecija je pru`ala potporu dalmatinskim gradovima, ali dalje od pomo}i u oru`ju i novcu drugim dijelovima Hrvatske nije bila spremna i}i. Pred rastu}om osmanskom invazijom Hrvatski je sabor na zasjedanju u Kri`evcima, januara 1526, donio odluku da otka`e poslu{nost kralju Ludviku II. Mada je odluka zvu~ala kao ucjena kralju, ona je izra`avala svijest o prijete}oj dilemi: propast kraljevstva ili priklanjanje Habsburgovcima i dalja vrlo slo`ena borba. Doga|aji su sami po sebi svima na Balkanu i u Podunavlju, presti`u}i jedni druge, nametali pona{anje i rje{enja. Pripremi za odlu~uju}i pohod na Ugarsku sultan Sulejman Veli~anstveni posvetio je skoro godinu dana. Sultan se odlu~io da li~no vodi vojsku na Ugarsku, kao {to je to u~inio u dva maha ranije, pri osvajanju Beograda i Rodosa. Sve {to se de{avalo na bosansko–hrvatskoj granici bilo je samo predigra velikog osmanskog pohoda na Ugarsku. Pripremama pohoda neposredno je rukovodio veliki vezir Ibrahim-pa{a, po ro|enju Albanac, ~ovjek posebnog sultanovog povjerenja. To je povjerenje Ibrahim-pa{a stekao prije svega na bojnom polju u Egiptu i smirivanjem janji~arske pobune. Ibrahim-pa{a je uz to prokr~io sebi put ka vrhovima vlasti zahvaljuju}i okolnosti da su dvojica dotada{njih najuticajnijih vezira u datim prilikama istro{ili 236

svoju funkciju. Mustafa-pa{a je zbog starosti i kostobolje bio vezan za postelju, dok drugi vezir Ajas-pa{a, osim veoma hrabrog i vje{tog rukovanja sabljom, nije ~estito znao ni govoriti niti pisati. Ibrahim-pa{a je bio poliglot, koji je osim svog maternjeg i turskog jezika govorio jo{ gr~ki, perzijski i italijanski. Veoma na~itan, muzi~ki nadaren i duhovit, Ibrahim-pa{a je za dugih sijela pri~ao sultanu o Hanibalu i Aleksandru Makedonskom. Sve je to u sultanu Sulejmanu I, kao ve} "neograni~enom vlasniku mo}i pera i ma~a", podgrijavalo `elju za velikim pohodom. U tom je smislu sve bilo planirano. Pozivom novom mleta~kom bajlu da ga prati u pohodu, kao {to je to u~inio njegov prethodnik prilikom opsade Rodosa, sultan je njema~ko–rimskom caru Karlu i ostalim evropskim vladarima objelodanio svoju namjeru. Preko Junuz-bega, terd`umana i izaslanika u Veneciji, sultan je pred sam polazak iz Carigrada o svom pohodu direktno obavijestio mleta~kog du`da Loredana. Prije toga sultan je preduzeo sve potrebne mjere da osigura mir i kontrolu nad Carigradom za vrijeme svoga vi{emjese~nog odsustva. U me|uvremenu je 1525. umro istanbulski muftija Alija D`emali, koji je kroz 22 godine slu`be stekao veliki ugled kao u~en i pravdoljubiv ~ovjek. Na njegovo je mjesto imenovan Kemal-pa{a Zade, jedan od najve}ih literata kojeg su Osmanlije ikada imale, tada ve} znamenit pravnik, filolog i povjesni~ar. Takav ~ovjek na polo`aju {ejhul-islama bio je puna garancija Sulejmanu da mo`e biti miran i siguran {to se ti~e rukovo|enja ulemom i pravosu|em. Odr`avanje reda i mira u Carigradu, dok je on sam odsutan, sultan je povjerio, kao kajmakamu, Kasim-pa{i, dotada{njem namjesniku Egipta. U pripreme za pohod spadala je i posjeta grobovima predaka, a posebno Ejubovom grobu i d`amiji, jednom od svetih mjesta islama. Po predanju tu je ukopan Aba-Ejub-el Ensari, bajraktar Bo`ijeg poslanika Muhammeda. Ejub (tur. Eyüp) je do{ao u Carigrad sa arapskom vojskom. Tu je podigao grad radi odr`avanja jednog skupa. Pri odlasku ubijen je strijelom i tu sahranjen. Sedam stolje}a kasnije, kada je sultan Mehmed Fatih osvojio Carigrad, njegov je hod`a, inspiriran Bo`ijim otkrovenjem, ozna~io mjesto gdje je Ejub sahranjen. Po sultanovom nare|enju pristupilo se na ozna~enom mjestu kopanju. Ubrzo su iskopani tabut i ostaci svetog ~ovjeka. Na tom je mjestu sultan Fatih podigao svoju prvu d`amiju u Carigradu. Tu je vremenom izrastao pravi grad mrtvih, sa nizom socijalnih institucija (imareta) podizanih uglavnom kao zadu`bine majki–sultanija. Sultan Sulejman je sa vi{e od 100.000 ljudi i tri stotine topova krenuo iz Carigrada u ponedjeljak, 23. IV 1526. godine. Tri mjeseca kasnije u Beogradu je primio ~estitke za Bajram. U me|uvremenu je u Zemun, pod Gardo{, kulu Sibinjanin Janka, pristigao Gazi Husrev-beg sa svojim Bo{237

njacima, nakon krstarenja po Slavoniji i zauzimanja srijemskih utvrda. Uz njega je bio i hercegova~ki sand`ak-beg. Osmanski se logor prostirao uz Dunav, od Beograda i Zemuna do Iloka. Odlika cijelog pohoda bili su "najve}i red i najstro`ija disciplina". Uo~i pohoda sultan je naredio da se vojsci isplate svi zaostali dirluci (plate). Vojska je u taboru stalno uzvikivala: "Carev cilj je Budim!" Napredovanje je nastavljeno du` Dunava i Drave do Osijeka, gdje je za pet dana podignut pontonski most, kako bi vojska pre{la na lijevu, sjevernu obalu Drave. Vojska je u ki{i i magli, kroz mo~vare i glib, preko nabujalih potoka i voda uporno prodirala prema Moha~u (Mohács). Bo{njacima nije bilo prvi put da, kako bi to Krle`a rekao, gledaju "daljine meglene in kalne". Od slavnih dana na Moha~u to im je kasnije bila stalna sudbina. Skoro nema kraja prostrane Carevine gdje nisu ratovali i kosti ostavljali, od prilaza Be~u do Ozije (O~akov na Dnjeparskom Limanu, na Crnom moru). Moha~ je bio pravi po~etak tog vrlo bitnog segmenta bo{nja~ke povijesti. Ime tog malog mjesta, na zapadnoj strani jednog istoimenog dunavskog rukavca, sinonim je velike i dalekose`ne povijesne prekretnice u historiji ve}ine Ju`nih Slavena i Srednje Evrope. Isto ime nosi i ravnica podno mjesta, bogata vinogradima. Na tom prostoru, izme|u blata Kra{o (ili Kra{i|a), sela Feldvar i jedne crkve sa ju`ne strane, koju su Osmanlije po turski prozvale Pusu Kilise (crkva u zasjedi ili pozadini) odigrala se velika bitka. Upravo je tu centralna pozicija u rasporedu osmanske vojske pripala Bo{njacima, pod komandom Gazi Husrev-bega. Dvije no}i uo~i bitke raznovrsna i raznorodna osmanska vojska se odmarala i moralno pripremala za boj. Stalno se mogao ~uti pokli~: "Tako Bog ho}e!" Veliki je vezir Ibrahim-pa{a stalno obilazio vojsku i posje}ivao sultana. Na ratno vije}e sultan je pozvao Gazi Husrev-bega i veterane lete}e konjice, kojima je on zapovijedao. Me|u njima bio je stari Bo{njak Adultud`a (Adul Tuca) koji je samo rekao da nema boljeg savjeta, nego li udariti. Sultan je odobrio taj mudri savjet. Sutradan, na sabahu, sultan se pomolio: "Moj Bo`e, mo} i snaga su u Tebe! Moj Bo`e, pomo} i za{tita su u Tebe! Pomozi Muhammedovu narodu!" Ujutro je, 28. VIII 1526, Gazi Husrev-beg ponovno pozvao svoje pot~injene starje{ine: starog Alaj-bega, Kara Osmanbega, suba{u Mehmeda, ceriba{u Balabana te Adultud`u. Poruka je bila da ih sultan zove na vije}e. Stari akind`ija Adultud`a se pojavio kao i prethodni dan, onakav kakav je bio na mar{u, s oklopom i {ljemom, sa dugim brkom i obrijanom bradom. U trku je s konja dobacio Gazi Husrev-begu: "Nije sada vakta razgovoru" jer su ~arkad`ije ve} donijele haber da se "du{man blizu primaknuo". Nakon {to mu je jo{ doviknuo: "Hajde, be`e, 238

da reda{ bajrake!" – Adultud`a je udario konja mamuzama i galopom odjahao u pravcu prvih borbenih linija. Bitka je bila kratka, ali `estoka. Nakon sna`nog napada i po~etnog uspjeha, ugarska vojska je potpuno pora`ena. Odlu~uju}u ulogu u tome su imali mo}na osmanska artiljerija i spahijska konjica. Oko 40.000 bosanskih, smederevskih i drugih spahija i akind`ija je u silovitom protivudaru razbilo ugarsku vojsku, probiv{i njen centralni borbeni poredak. Bitka je za ugarsku vojsku bila izgubljena prije nego su njeni zapovjednici shvatili {ta se doga|a. Grof Battyhány je u jednom trenutku doviknuo kralju Ludviku II: "Bje`e Turci, pobjeda je na{a!" Prakti~no se u istom trenutku kralj na{ao u sredi{tu osmanske konjice, koja je poput bujice sve ispred sebe nosila, sjekla i gazila. Ugari su po~eli u neredu bje`ati na sve strane. U tom op}em mete`u kralj je nestao. On se, bje`e}i sa jednim dijelom vojske, vjerovatno utopio u mo~varama na desnoj obali Dunava. Jaka ljetna ki{a koja se spustila na Moha~ko polje spasila je pri bijegu jedan broj pre`ivjelih. Defterdari, kojima je bilo nare|eno da drugog dana prebroje i pokopaju mrtve, nabrojali su dvadeset hiljada poginulih pje{aka i ~etiri hiljade oklopnika. ^etiri hiljade zarobljenih mu{karaca je ubijeno, dok su `ene pu{tene. Nakon toga, obustavljeno je dalje zarobljavanje pre`ivjelih. Sultan Sulejman je potom krenuo prema Budimu, koji se unaprijed bez borbe predao. Klju~evi grada su simboli~no doneseni u Dunafeldvár, na pola puta od Moha~a do Budima, gdje su sve~ano uru~eni sultanu. Desetog septembra 1526. sultan Sulejman je u{ao u Budim. Sultan je izdao o{tru naredbu da se grad, njegovo stanovni{tvo i imovina ne smiju dirati, {to janji~arima i akind`ijama, `eljnim plja~ke, nije ba{ bilo pravo. Sulejman se smjestio u kraljevom lova~kom dvorcu izvan Budima, dok je veliki vezir ostao u gradu. Tu je u kraljevskom dvorcu veliki vezir sve~ano primio ~estitanja za Kurban-bajram, koji je proslavljen po tradicionalnom obi~aju. Nakon toga, sultan i veliki vezir su pre{li u Pe{tu, na lijevoj obali Dunava, gdje su podigli svoj tabor. U Pe{ti su ih sve~ano do~ekali ugarski dostojanstvenici i uglednici, kojima je sultan obe}ao Ivana Zapolju (Szapolyai) za kralja. Nakon ~etrnaest dana od dolaska u Budim, po~eo je 24. septembra povratak sultana sa vojskom niz lijevu obalu Dunava. La|ama je otpremljen bogati plijen, sa dragocjenostima iz kraljevskog dvora, me|u kojima je bila i biblioteka Matije Korvina. Istim su la|ama krenuli i Jevreji, koji su bili protjerani iz Budima. Za samo sahat i po bitke na Moha~u je rije{eno slijede}ih 180 godina sudbine Hrvatske i Ugarske. Velika pobjeda osmanske sile, u kojoj su Bo{njaci imali znatnog udjela, otvorila je put njihovom prodoru i ekspanziji u Podunavlje, Liku, Dalmaciju i Primorje. Taj je prodor ostvaren postepeno 239

tokom XVI st., u kojem su Osmanlije vodile vi{e sna`nih ofanzivnih ratova protiv ugarsko–hrvatske dr`ave, odnosno protiv Habsburgovaca. Ugarsko i hrvatsko plemstvo je ubrzano nastojalo da poslije te{kog poraza na Moha~u redefinira svoj dr`avnopravni status i okvir te osigura odbranu svojih preostalih zemalja i posjeda. U tim su nastojanjima nezaobilazan faktor bili Habsburgovci, ~iji su se posjedi poslije moha~ke katastrofe na{li direktno na udaru Osmanlija. Kako je na Moha~u poginuo kralj Ludovik II Jagelonski, ~ime je izumrla njegova dinastija, to je ugarsko–hrvatski tron ostao upra`njen. Ferdinand Habsbur{ki je otvoreno tra`io ugarsko–hrvatsku krunu, kao ba{tinu svoje `ene Ane, sestre kralja Ludovika II. Pored toga, Ferdinand se pozivao i na ~injenicu da je Matija Korvin svojevremeno priznao Habsburgovcima pravo na ugarsku krunu. U me|uvremenu je, petnaest godina poslije smrti kralja Matije, ugarski dr`avni sabor 1505. usvojio zaklju~ak po kojem stranci ne mogu do}i na ugarsko prijestolje. Na toj se osnovi ugarsko plemstvo podijelilo. Jedan dio plemstva je na saboru u Stolnom Biogradu, u novembru 1526, izabrao za kralja erdeljskog kneza Ivana Zapolju, koji je u`ivao osmansku podr{ku i za{titu. Drugi dio ugarskog plemstva je ve} u decembru 1526, na saboru u Po`unu (Pozsony, danas Bratislava) Zapoljinu krunidbu proglasio nezakonitom i za kralja izabrao Ferdinanda Habsbur{kog. Hrvatski su se velika{i tako|er podijelili u vezi sa izborom novog kralja. Velika{i ju`no od Kupe i Gvozda su smatrali da su Habsburgovci jedina realna snaga sposobna da pru`i otpor Osmanlijama, pa su na saboru u Cetingradu 1. I 1527. proglasili Ferdinanda za hrvatskog kralja. Na saboru su se Ferdinandovi izaslanici obavezali u njegovo ime da }e on o svom tro{ku dr`ati u Hrvatskoj 1.000 konjanika i 200 pje{aka, sa posadama u pograni~nim gradovima i tvr|avama prema osmanskoj Bosni. Poimeni~no su spomenuti ti gradovi: Klis, Biha}, Ripa~, Oto~ac, Senj i Starigrad ispod Velebita. Jedan od Frankopana, knez Krsto Frankopan je odbio da prizna Ferdinanda za kralja. On je ve} 6. I 1527. uspio okupiti na saboru u biskupskom gradu Dubravi kod ^azme slavonske velika{e, koji su tako|er bili protiv Ferdinanda. Oni su za kralja izabrali Zapolju, koji je potom imenovao Krstu Frankopana za hrvatskog bana, a zagreba~kog biskupa [imuna Erdödyja za svoga kancelara. Tako je Hrvatska imala za kralja Ferdinanda Habsbur{kog, a Slavonija Ivana Zapolju. Ferdinand Habsbur{ki je prakti~no sve svoje snage usmjerio na borbu protiv Zapolje, tako da je skoro potpuno zanemario odbranu Hrvatske. Klju~ne hrvatske tvr|ave prema Bosni branile su malobrojne posade, koje nisu mogle sprije~iti stalne upade Bo{njaka po okolnim `upama. Usljed gra|anskog rata izme|u Ferdinandovih i Zapoljinih pristalica i velika{ke 240

tlake, narod je veoma osiroma{io, pa su mnogi seljaci bje`ali u krajeve pod osmanskom vla{}u. Gra|anski rat je okon~an ugovorom zaklju~enim februara 1538, kojim je Ferdinand priznao Zapoljin kraljevski naslov i vlast nad onim dijelovima Ugarske koje je tada dr`ao pod svojom neposrednom kontrolom. Zapolja se tom prilikom odrekao, u korist Ferdinanda, titule kralja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Tek poslije Zapoljine smrti 1540. uspio je Ferdinand osigurati ugarsko–hrvatsku krunu habsbur{koj dinastiji. Poslije Moha~ke bitke nekoliko gradova u kojima su se u Bosni jo{ dr`ale ugarske posade ostalo je izlo`eno "sudbini i Gazi Husrev-begu". Po~etkom 1528, poslije slabog otpora obeshrabrene posade i njenog malodu{nog zapovjednika Stjepana Grbonoga, Jajce je kona~no ponovno palo u osmanske ruke. Grad je zauzeo Gazi Husrev-begov }ehaja Murat-beg Tardi}. Na vijest o padu Jajca, kapetan Andrija Radovi} je bez borbe predao Banju Luku. Padom ova dva grada ubrzo su pali pograni~ni gradovi sa tvr|avama Greben, Sokol, Jezero, Vinac, Vrba{ki Grad, Liva~, Komatin i Bo~ac u Bosni, zatim Udbina u Hrvatskoj, Vrana u Dalmaciji, te Modru{ i Po`ega u Slavoniji. Sve ove gradove zauzeli su Bo{njaci sa Gazi Husrev-begom na ~elu. Gazi Husrev-beg je tada, kako ka`e Hammer, vladao u Bosni "u sjaju i mo}i, ali pravedno". Tokom cijele 1528. sultan Sulejman se spremao za novi pohod na Ugarsku, odnosno na Habsburgovce. Krajem 1527. u Carigrad je kao izaslanik kralja Zapolje stigao poljski palatin Hieronim Lasczky, s ciljem da sklopi savez sa sultanom i potra`i njegovu pomo}. Zahvaljuju}i svojoj diplomatskoj vje{tini, ali i podmi}ivanju uticajnih ljudi oko velikog vezira Ibrahim-pa{e, Lasczky je izdejstvovao da Zapolja, umjesto pla}anja godi{njeg danka, {alje jednom godi{nje svoje poslanstvo sa izrazima pokornosti sultanu i prigodnim darovima. Na vijest o tome Ferdinand Habsbur{ki je sa svoje strane poslao prvo austrijsko poslanstvo Porti. Poslanstvo su predvodila dvojica nuncija, Ivan Hobordanski i Nijemac Weichselberger. Oni su u Carigrad stigli i po sultanovom nare|enju sve~ano do~ekani 29. V 1528, ta~no na sedamdesetpetu godi{njicu zauzimanja grada. Oni, za razliku od Zapoljinih izaslanika, nisu do{li da tra`e savez i pomo} nego su nastupili sa zahtjevom da se vrate mjesta koja su oduzeta ugarsko–hrvatskom kraljevstvu. Pored toga, ponudili su mir ili pregovore o prekidu vatre. Za popis mjesta ~ije se vra}anje tra`ilo veliki vezir Ibrahim-pa{a je rekao da ga ~udi "{to Ferdinand nije zahtijevao i Carigrad". Zbog Ferdinandovog zahtjeva, a posebno zbog grubog na~ina na koji je iznesen, sultan Sulejman se veoma naljutio pa je naredio da se dvojica izaslanika stave u ku}ni pritvor u svrati{tu u kojem su odsjeli. Pu{teni su tek poslije osam mjeseci i obdareni sa po dvije stotine dukata, 241

kako bi Ferdinandu prenijeli sultanovu objavu rata. Pri njihovom odlasku iz Carigrada, krajem marta 1529, sultan im je sam usmeno rekao da poru~e Ferdinandu da }e on do}i "sa svom svojom snagom i mo}i", kako bi mu li~no vratio ono {to od njega tra`i. U tom je smislu na kraju dodao neka se Ferdinand dobro pripremi za njegov do~ek. Sultan Sulejman je na svoj novi veliki pohod krenuo iz Carigrada 10. V 1529. godine. Prolje}e je te godine bilo veoma ki{ovito pa je prijelaz preko nabujalih rijeka: Marice, Morave, Save, a posebno Drave kod Osijeka pri~injavao znatne te{ko}e u planiranom rasporedu napredovanja velike carske vojske. Sultan je ipak stigao na vrijeme na Moha~, mjesto svoje velike pobjede, gdje je 20. VI 1529. sve~ano primio svog {ti}enika Ivana Zapolju kao kralja. Po~etkom septembra sultan Sulejman je taborovao u budimskim vinogradima, dok je vojska opsjedala grad, u kojem se nalazila Ferdinandova njema~ka posada. [estog dana opsade njema~ka posada je predala budimsku tvr|avu, po{to su njeni zapovjednici dobili obe}anje da mogu slobodno i}i. Sedmog dana nakon zauze}a Budima, 14. septembra, Zapolja je sve~ano primio krunu Svetog Stjepana i sjeo na ugarsko kraljevsko prijestolje. Dok je jo{ u budimskom dvoru trajala ta sve~anost, sultan je ve} s vojskom napredovao prema Be~u. Opsada utvr|enog habsbur{kog glavnog grada po~ela je 27. IX 1529. godine. Juri{i na grad smjenjivali su se jedan za drugim punih 18 dana. Osmanlije su sru{ile nekoliko kula i minama napravile vi{e bre{a u utvr|enim gradskim zidinama, ali je sr~ana posada uspjela odbiti sve juri{e. Posljednji juri{ na grad izvr{en je bez uspjeha 14. X 1529, nakon ~ega je sultan naredio povla~enje. Sljede}eg je dana spas Be~a objavljen gruhanjem topova sa bedema, zvonjavom svih gradskih zvona i muzikom sa tornjeva. Kao austrijski patriota, Hammer isti~e da bi Sulejman stigao "u srce Njema~ke, da Be~ nije poslu`io kao grudobran". Tako je ugarskim porazom na Moha~u 1526. i Ferdinandovom uspje{nom odbranom Be~a, tri godine kasnije, fakti~ki nastala Habsbur{ka carevina, kao "nenamjerno djelo Sulejmana Veli~anstvenog". Bez obzira na neuspjeh pod Be~om, sultan Sulejman je u ljeto i jesen 1532, na ~elu vojske od 200.000 ljudi, ponovno ratovao po zemljama Ferdinanda Habsbur{kog, odnosno njema~kog cara Karla V. U ovom je pohodu sudjelovala i bosanska vojska, koja je brojala 50.000 ljudi. Bo{njaci su i{li kao prethodnica velike Sulejmanove vojske pa su tako, "robe}i i pale}i", provalili u Donju i Gornju Austriju. Cilj ovog Sulejmanovog pohoda nije bila opsada Be~a i drugih utvr|enih gradova nego `elja da se Ferdinand i Karlo V navuku u bitku na otvorenom polju. Do takve bitke nije do{lo, ali je tokom pohoda u sultanove ruke palo dvadesetak utvrda i gradova po 242

Ugarskoj i Slavoniji. Uz sve to, poharane su [tajerska, Donja i Gornja Austrija. Vojska je pokupila ogroman ratni plijen i povela sa sobom kao roblje trideset hiljada du{a iz [tajerske, Ugarske i Slavonije. Ovaj pobjedonosni Sulejmanov pohod stvorio je, {to se Porte ti~e, povoljne uslove za mirovne pregovore koje je `elio i Ferdinand, nakon {to su njegove zemlje skoro potpuno opusto{ene. Pregovori o miru vo|eni su u Carigradu cijelu prvu polovinu 1533. godine. Po mirovnom ugovoru, koji je zaklju~en krajem juna 1533, sultan je zadr`ao Ugarsku za Zapolju i njegove nasljednike, a Ferdinandu je priznato samo ono {to je stvarno posjedovao. Ugarska je tako ostala Osmanskom carstvu. To je bila cijena kojom je Austrija platila svoj prvi mir sa Osmanskom carevinom. Bez obzira na ovaj mir, na granicama Bosne prema Hrvatskoj nastavljen je stalni rat sa uskocima, ~ija su glavna upori{ta bila u Klisu i kasnije Senju. Odatle su "uskakali" u Bosnu, gdje su kao hajduci iz zasjede napadali trgova~ke karavane, otimali i plijenili stoku i palili kule i ~ardake. Na moru su uskoci djelovali protiv osmanskih brodova kao gusari. Habsburgovci su poslije 1526. prihvatili uskoke kao carske najamnike i fakti~ki im povjerili odbranu Hrvatske krajine i Primorja. Tako su Bo{njaci, bez obzira na stanje mira izme|u Austrije i Porte, silom prilika stalno bili u ratu sa uskocima i hajducima, koje su podr`avali i pla}ali Habsburgovci. Kako su kli{ki uskoci stalno uznemiravali Bosansku krajinu, to se od 1536. bosanska vojska, koju je predvodio Gazi Husrev-begov }ehaja Murat-beg Tardi}, stalno nalazila oko Klisa. Tardi} je u blizini Sinja podigao dvije utvrde, kako bi nepristupa~nom Klisu presjekao dovoz hrane i drugog materijala i tako njegove stanovnike i posadu prisilio na predaju. Bez obzira na uskoke, Klis je svojim polo`ajem predstavljao strate{ki izuzetno zna~ajnu tvr|avu. Smje{ten na jednoj nepristupa~noj litici na prevoju Mosora i Kozjaka, Klis je dominirao cijelom srednjom Dalmacijom. Klis se prvi put spominje jo{ u povelji hrvatskog kneza Trpimira iz 852. godine. Od 1387. Klis je bio u posjedu bosanskog kralja Tvrtka I. Nakon njegove smrti (1391), Klis je sa cijelom Dalmacijom do{ao pod vlast ugarsko–hrvatskih kraljeva. U te{ko pristupa~ni i utvr|eni Klis ugarsko–hrvatski kralj Bela IV se prilikom tatarske provale 1241–42. sklonio i tako spasio svoju djecu. Po~etkom 1537. krenula je u pomo} opkoljenom Klisu hrvatska vojska pod zapovjedni{tvom usko~kog starje{ine Petra Kru`i}a. Murat-beg Tardi} ga je presreo kod Solina i potpuno potukao. Nakon toga, Klis se vi{e nije mogao odr`ati pa se njegova posada predala 12. III 1537. Bo{njaci su tako uni{tili posljednje upori{te hrvatskog kraljevstva ju`no od Velebita. Iste je godine uspostavljen Kli{ki sand`ak, za ~ijeg je prvog upravnika sa titulom 243

bega imenovan Murat Tardi}, koji je kao Dalmatinac rodom iz [ibenika "na to imao pravo". Ubrzo potom do{lo je do mleta~ko–osmanskog rata 1537–1540. godine. Rat je, nakon 35–godi{njeg me|usobnog mira, po~eo optu`bama Porte da je Venecija povrijedila slobodu plovidbe. Odlu~uju}a pomorska bitka u ovom ratu odigrala se u vodama Preveze, na gr~koj obali Jonskog mora. Osmanskom flotom je zapovijedao ~uveni osmanski admiral Hajredin Barbarosa, a zdru`enu {panjolsku, papsku i mleta~ku flotu je vodio |enovljanski admiral u papskoj slu`bi Andrea Doria. Tokom bitke Barbarosa je zarobio i uni{tio sedam protivni~kih galija, pa se nakon toga zdru`ena kr{}anska flota povukla. Samo je "no} sprije~ila da kr{}ansko brodovlje ne do`ivi jo{ ve}i poraz". Mle~ani su iste godine pretrpjeli poraz i na kopnu, kod Nadina u Dalmaciji. Tu ih je, prilikom poku{aja da zauzmu Nadin, porazio Gazi Husrev-beg sa svojim Bo{njacima. Nakon toga, Gazi Husrev-beg je za kratko opsjedao Zadar. On je tom prilikom, robe}i i pale}i, prokrstario cijelom mleta~kom Dalmacijom. Vojska se u Bosnu vratila sa ogromnim plijenom. Poraz kod Preveza kr{}anska je koalicija odmah nastojala naknaditi u Boki Kotorskoj. Andrea Doria je sa svojim galijama stigao 27. X 1538. pred Herceg–Novi i odmah po~eo topovima tu}i novsku tvr|avu. Istovremeno su se iskrcali [panjolci i sa kopna opkolili grad. Hajredin Barbarosa je poku{ao slijediti flotu kr{}anske koalicije, ali ga je u Otrantskom prolazu zahvatila jaka oluja pa se sa vi{e o{te}enih brodova morao skloniti u Valonu. Sa kopna je opkoljenom Novom poku{ao pomo}i hercegova~ki sand`ak-beg Bali-beg sa ne{to vojske, ali je stigao prekasno da u|e u grad i oja~a odbranu. Tako je poslije trodnevne opsade Novi pao u ruke kr{}anske koalicije. Tom je prilikom zarobljeno 1.700 njegovih pre`ivjelih `itelja i branilaca. Odrasli mu{karci su sasje~eni, a `ene i djeca odvedeni kao roblje u Veneciju, gdje su dalje prodavani kao ku}na posluga po italijanskim gradovima. Napada~i su, pored toga, zadobili plijen u vrijednosti od sedamdeset hiljada talira. U gradu je ostala posada od ~etiri hiljade [panjolaca. Gubitak Novog, koji je 1382. utemeljio bosanski kralj Tvrtko I, te{ko je pao Bo{njacima. Ve} 1. I 1539. pred gradske zidine je stigao Murat-beg Tardi} sa ne{to vojske i {est topova. [panjolci su odmah provalili iz grada i, prije nego {to je napad zapo~eo, prisilili Bo{njake na povla~enje, pri ~emu su zarobili svih {est topova. Ovaj je neuspjeh te{ko primljen ne samo u Bosni nego i na Porti. Prema Novom je upu}ena velika kopnena vojska od 60.000 ljudi, pod komandom rumelijskog beglerbega Husrev-pa{e. S mora je prema Novom krenuo Hajredin Barbarosa sa 150 jedrenjaka. Njegova prethodnica od 27 244

brodova stigla je pred Novi 13. VII 1539. godine. ^etiri dana kasnije stigao je Hajredin sa cjelokupnom flotom i odmah preuzeo komandu nad opsadom. Pune tri sedmice grad je tu~en topovima s kopna i mora. Sedmog augusta na grad je izvr{en op}i juri{. Osmanske prethodnice su prodrle u grad, ali su ih [panjolci u posljednji trenutak suzbili. Sljede}eg su dana dvojica {panjolskih prebjega odali Hajredinu da je posada tvr|ave spala na svega 730 vojnika, kojima ve} nedostaje hrane i oru`ja. Hajredin je 10. augusta komandovao novi juri{, u kojem je grad brzo zauzet. Zapovjednik grada Francesco Sarmiente se predao sa oko 300 ljudi, koliko ih je ostalo `ivih od ~etiri hiljade ~lanova posade. Dan poslije pada Novog, Hajredinu Barbarosi se bez borbe predao i ~vrsti grad Risan. Mleta~ki providur Kotora je odmah poslao Hajredinu slatki{e, vo}e i druga osvje`enja, "ali ih veliki admiral vrati s napomenom da }e to trebati samom Kotoru." Hajredin je 15. VIII 1539. iskrcao svoje ~ete pred Kotorom, ali je ve} narednog dana, poslije kra}e razmjene vatre, odustao od opsade i vratio vojsku na brodove. Prije nego {to je otplovio, primio je na dar pet stotina talira, koje mu je providur poslao na srebrenom pladnju. Na drugoj strani, Gazi Husrev-beg je iste godine zauzeo Sinj. Poraz kod Preveze i gubitak Novog, Risna i Sinja uvjerili su Veneciju da osmanska flota ima inicijativu i prevlast na moru pa je odmah upu}eno poslanstvo u Carigrad da tra`i mir. Po~etkom 1540. mleta~ki izaslanik Centelmi je dobio od sultana mirovnu povelju po kojoj je, pored nekih ustupaka u Moreji (Peloponezu) i Egejskom arhipelagu, Venecija priznala Porti gradove Herceg–Novi i Risan u Boki, te Nadin i Vranu u Dalmaciji. Pored toga, Venecija se obavezala da na ime ratne {tete plati sultanu 30.000 dukata. Ovim ugovorom Venecija se obavezala na po{tivanje slobode plovidbe Jadranskim morem. Venecija je ubrzo po zaklju~enju mira po~ela svojim brodovima prevoziti osmansku robu, porijeklom uglavnom iz Bosne. Na to su senjski uskoci po~eli svojim malim brodovima gusarskog tipa presretati, napadati i plja~kati mleta~ke la|e sa robom iz Bosne i drugih krajeva Osmanskog carstva. Kako padom Klisa nisu vi{e mogli hajdukovati i robiti po pograni~nim krajevima Bosne, to su uskoci plja~kanjem bosanske robe sa mleta~kih brodova i dalje nanosili direktnu {tetu bosanskoj privredi tog doba. Godine 1541. pretrpjela je Bosna te`ak gubitak pogibijom Gazi Husrev-bega. Gazi Husrev-beg je izgubio `ivot na teritoriji dana{nje Crne Gore, u bici protiv pobunjenih Ku~a, koji su odbili da plate hara~. Prema narodnoj predaji, Gazi Husrev-begu je na mjestu pogibije izva|en i zakopan drob, dok mu je tijelo preneseno u Sarajevo i sahranjeno u turbetu u haremu njegove d`amije. To je bio uobi~ajeni osmanski postupak kada se do odre245

|enog mjesta sahrane moralo prenijeti tijelo sultana ili nekog od visokih dr`avnih dostojanstvenika, umrlog ili poginulog na putu ili u nekom vojnom pohodu. Iznutrica je va|ena, a tijelo balzamirano medom, kako usljed dugog transporta ne bi do{lo do truhljenja i raspadanja organizma prije d`enaze. Po mjestu gdje je zakopan Gazi Husrev-begov drob, cijeli se kraj prozvao Drobnjak, odnosno Drobnjaci. Gazi Husrev-beg zauzima prvo mjesto me|u bosanskim namjesnicima. On je to mjesto stekao tokom 27 godina "begovanja u Bosni" svojim mnogim osvajanjima i pobjedama, a posebno svojim brojnim gra|evinama i zadu`binama, kojima je veoma doprinio privrednom i kulturnom usponu Sarajeva i cijele zemlje. Bo{njaci su u velikom broju u~estvovali u pohodu na Sziget (Siget), koji je u dramati~nim okolnostima osvojen 7. IX 1566. godine. U me|uvremenu se rat sa mleta~kim snagama na bosansko–dalmatinskoj granici skoro bez prestanka nastavljao. Teret tog ratovanja najvi{e je nosio Kli{ki sand`ak, za ~ijeg je upravnika 1566. imenovan Ferhad-beg Sokolovi}. On je ve} 1568. u pohodu po Dalmaciji osvojio Zemunik kod Zadra, te utvrde Ozren i Bijelu Stijenu. Posebno zna~ajan bio je Zemunik, kao jedna od ja~ih osmanskih utvrda prema mleta~kom Zadru. Svoje sposobnosti vojskovo|e Ferhad-beg Sokolovi} je posebno iskazao tokom osmansko–mleta~kog rata (1571–1574), poznatog kao Kiparski rat. Kipar je kao otok koji dominira isto~nim Sredozemljem uvijek bio izuzetno zna~ajno raskr{}e civilizacija i trgova~kih puteva. Kao takav, otok je u svojoj povijesti promijenio mnoge gospodare, dok 1489. nije do{ao pod mleta~ku vlast. Smje{ten u blizini ju`ne obale Male Azije, Kipar se prirodno nametao kao sljede}i cilj osmanske ekspanzije. Kipar je ve} ranije 315 godina bio pod islamskom, odnosno arapskom vla{}u. Kako je Kipar (Kibris), kao jedna od najzna~ajnijih bizantiskih pomorskih baza, bio vrlo blizu sirijske obale, to ga je sirijski namjesnik Muavija, uz odobrenje tre}eg halife Osmana, osvojio 649. godine. U prvoj pomorskoj bici koju su Arabljani vodili, Muavija je potukao bizantsku flotu, kojom je komandovao li~no car Konstans II. Tako je Kipar bio prvi otok koji je pripojen islamskoj dr`avi. Po predanju, iz tog se vremena u blizini Larnake, na jugoisto~noj obali Kipra, nalazi grob Poslanikove sestri~ne Umm Haram, pa se to mjesto me|u Bo{njacima smatralo svetim. U vrijeme obnove mo}i Isto~nog rimskog carstva, odnosno Bizanta, za vrijeme vladavine makedonske dinastije, od sredine devetog do druge polovine XI st., na udaru su se na{li arapski posjedi u isto~nom Sredozemlju. To su u prvom redu bili Sirija i Kipar, koji je svojim polo`ajem zatvarao pomorski put prema isto~nim obalama Mediterana. Odlu~ni bizantski car Nikifor II Foka preoteo je Arapima 246

965. godine Kipar i time otvorio put prema Siriji. Time je za narednih {est stotina godina okon~ana muslimanska vlast na Kipru. Po{to je 1570. isticao ugovor o miru sa Venecijom, to je Porta njegovo produ`enje uslovila ustupanjem Kipra. Venecija je to odbila, pa je osmanska flota sa desantnim ~etama zaplovila prema Kipru. Za zapovjednika operacija na kopnu imenovan je Lala Mustafa-pa{a Sokolovi}, dok je mornaricu vodio admiral Pijale-pa{a. Prvog augusta 1570. osmanski brodovi su stigli pred Limasol na jugozapadnoj obali Kipra. Tu su se osmanske ~ete nesmetano i bez otpora iskrcale i pod komandom Lale Mustafe-pa{e krenule prema Nikoziji, gdje je bilo sjedi{te mleta~kog providura Kipra. U me|uvremenu, Pijale-pa{a je poslao osamdeset brodova da iz Karamanije, odnosno ju`ne Anadolije prevezu na Kipar nove trupe. Nakon mjesec dana opsade, Nikozija je osvojena juri{em 9. IX 1570. godine. Tom je prilikom ubijen i sam providur Nicolo Dandolo. Potom se pre{lo na opsadu Famaguste, najtvr|eg grada na Kipru, smje{tenog u prostranom zaljevu na isto~noj obali otoka. Grad se hrabro dr`ao i predao se tek 1. VIII 1571, poslije skoro godinu dana opsade. Tako je ta~no nakon godinu dana cijeli Kipar bio zauzet. Istovremeno sa opsadom Famaguste, osmanski su brodovi vodili vrlo aktivan rat na isto~noj obali Jadrana. Akcijama osmanske flote u Jadranu je komandovao Okajli Ali-pa{a, zvani Kili~ Ali-pa{a (Ali-pa{a Ma~). On je na putu prema dalmatinskoj obali opusto{io Kandiju (Krit) i nekoliko manjih egejskih otoka, a zatim bez borbe zauzeo Ulcinj i Bar. Uz dalmatinsku obalu je privremeno zauzeo i oplja~kao Kor~ulu i Hvar. Operacije osmanske flote uz dalmatinsku obalu pratio je na kopnu kli{ki sand`ak-beg Ferhad-beg Sokolovi} sa svojim Bo{njacima. On je osvojio tvr|ave Plo~nik, Drni{, Obrovac, kulu Vi~evo i plodno Tinjsko polje, koje je postalo posjed porodice Sokolovi}. Ovim osvajanjima Ferhad-beg je znatno pro{irio teritoriju Kli{kog sand`aka. Pri kraju Kiparskog rata (1574) Ferhad-beg je za svoje vojne zasluge imenovan za bosanskog sand`ak-bega. Odmah po zauze}u Nikozije, veliki vezir Mehmed-pa{a Sokolovi} je predlo`io venecijanskom bajlu da mleta~ka vlada po{alje izaslanike radi zaklju~enja mira. Venecija na tu ponudu nije reagirala, jer je ponovno poslije trideset godina formirana kr{}anska pomorska koalicija protiv Osmanlija. Odlu~uju}a bitka izme|u zdru`ene kr{}anske i osmanske flote vo|ena je 7. X 1571. godine. Kr{}anska flota se sastojala od 232 galije i {est galeasa, sa mleta~kim, {panjolskim, papskim i malte{kim zastavama. Nasuprot njoj, osmanska se flota sastojala od 210 galija i 66 galijica. Kr{}anska flota nije imala samo prednost u ve}em broju te{kih brodova nego i u broju vojnika koji su, uz to, bili bolje naoru`ani. U toku jednodnevne bitke Osmanlije su izgubile skoro 200 brodova i oko 40.000 vojnika. Kr{}an247

ska flota je izgubila svega 15 galija, sa ne{to vi{e od deset hiljada poginulih vojnika. Bitku kod Lepanta tursko–osmanski hroni~ari nazivaju "bitka uni{tene flote". Mada kr{}anske sile nisu uspjele iskoristiti pobjedu da bi povratile Kipar i izgubljene gradove na Jadranu, lepantska je bitka ipak ozna~ila po~etak opadanja osmanske mo}i u Sredozemnom moru. Mleta~ki bajlo Barbaro, koji je svo vrijeme rata za Kipar ostao u Carigradu, posjetio je poslije lepantske bitke velikog vezira, kako bi ispitao njegovo raspolo`enje. Mehmed-pa{a se mirno dr`ao, nagla{avaju}i konzulu da je velika razlika izme|u mleta~kog i osmanskog gubitka. "Mi smo vama", rekao je veliki vezir, "oduzeli jednu dr`avu i time vam odsjekli ruku, dok ste vi nama, pobiv{i na{u mornaricu, obrijali bradu. Odsje~ena ruka ne}e vi{e prirasti, a obrijana brada }e jo{ gu{}e narasti". ^injenica da je pobjeda kr{}anske koalicije kod Lepanta ostala bez stvarnog u~inka veoma jasno osvjetljava prirodu i mehanizme mo}i Osmanskog carstva tog vremena. Carstvo se postojano dr`alo ~ak i za vrijeme "o{trog u`ivaoca pi}a kakav je bio Selim II". Uspostavljeni administrativno–politi~ki mehanizmi su djelotvorno funkcionirali, zahvaljuju}i prije svega velikom veziru Mehmed-pa{i Sokolovi}u i istanbulskom muftiji Ebusuudu, novoimenovanom kapudanpa{i Ulud` Aliji i cijeloj strukturi vlasti, koja je svoju mo} crpila iz ogromnog imetka koji je Visokoj porti bio na raspolaganju. Uprkos ogromnim gubicima na Lepantu, Carevina je jo{ imala 230 ve}ih i manjih brodova i galija. Za samo nekoliko mjeseci u carigradskom brodogradili{tu je izgra|eno 150 novih brodova, tako da je osmanska flota opet mogla u punom broju isploviti. Mada je veliki vezir obnovio 1575. mirovni ugovor sa Habsburgovcima, Ferhad-beg je nastavio ratovanje po Hrvatskoj i Slavoniji. U junu i julu 1576. Ferhad-beg je sa sedam hiljada vojnika osvojio Bu`im i Cazin. Habsburgovci su tra`ili da Ferhad-beg vrati ove gradove, uz naknadu od 50.000 cekina, ali je veliki vezir Mehmed-pa{a odbio tu ponudu. To je ohrabrilo Ferhad-bega da nastavi sa osvajanjima. On je tokom 1577. zauzeo Mutnik, Veliku Kladu{u, Pe}igrad, Podzvizd i Zrin. Time su zauzeti svi gradovi i utvrde u gornjem Pounju, osim Biha}a. U prolje}e 1578. habsbur{ka vojska ja~ine deset hiljada ljudi uspjela je osvojiti Cazin, Bu`im i Zrin. Ve} u jesen iste godine Ferhad-beg je vratio ove gradove i uz to je osvojio jo{ i Dre`nik. Od tih novoosvojenih krajeva osnovan je novi sand`ak sa sjedi{tem u Ostro{cu na Uni. Za sve ove svoje uspjehe Ferhad-beg Sokolovi} je dobio naziv Gazi. U posljednjoj godini svog slu`bovanja na mjestu bosanskog beglerbega Ferhad-pa{a je provalio u ju`nu Ugarsku. Njegov je cilj bila Kanji`a (Kanizsa), koja je poslije pada Szigeta postala oslonac odbrane ma|arske i 248

hrvatske Podravine. U bici pod Kanji`om 22. VIII 1587. ugarsko–hrvatske, odnosno habsbur{ke jedinice su razbile osmanske snage. Nakon toga su privremeno prestala ofanzivna djelovanja bosansko–slavonskih sand`ak-begova. Stanje mira nije dugo trajalo. Godine 1591. imenovan je za bosanskog belgerbega Hasan-pa{a Predojevi}, koji se ve} kao segedinski sand`ak-beg istakao svojom ratoborno{}u. Hasan-pa{a je po ro|enju bio Bo{njak. Neki hroni~ari tvrde da je bio rodom iz Lu`aca kod Sanskog Mosta, a drugi da je porijeklom iz Hercegovine. On je kao sposoban vojnik u`ivao na carskom saraju podr{ku velikog vezira Sijavu{-pa{e i Dervi{-pa{e Bajezidagi}a, prvog savjetnika sultana Murata III. Obojica su bili po porijeklu i ro|enju Bo{njaci. Ro|eni Mostarac, Dervi{-pa{a Bajezidagi} je ve} tada u`ivao glas jednog od najve}ih osmansko–turskih pjesnika svoga vremena. Ova dvojica visokih osmanskih dostojanstvenika fakti~ki su omogu}ili Hasan-pa{i da vojne odluke mo`e donositi samostalno. Austrijski poslanik u Carigradu se bojao da }e Hasan-pa{ino imenovanje za bosanskog namjesnika donijeti nove vojne sukobe i rat na granici dvije carevine. On je u tom smislu intervenirao kod Porte, ali bez uspjeha. Hasan-pa{inim dolaskom u Bosnu 1591. nastupilo je stanje i{~ekivanja rata. Hasan-pa{a je odmah povrijedio mir sa Austrijom, zauzimanjem Blagaja na Korani i izgradnjom petrinjske tvr|ave na u{}u Korane u Kupu. Petrinjska tvr|ava je slu`ila kao neposredno upori{te za napade na Sisak. U prolje}e 1592. Hasan-pa{a je ponovno provalio u hrvatsku krajinu i zauzeo Hrastovicu i Goru. Odatle je njegova prethodnica sa topovima stigla 10. VI 1592. pred Biha} i po~ela opsadu ove najzna~ajnije tvr|ave na granici. Tri dana kasnije Hasan-pa{a je sa glavninom svoje vojske stigao pred opsjednuti grad. Odbranom Biha}a zapovijedao je kapetan Josip Lamberg. On je odbio prve Hasan-pa{ine ponude da mirno preda grad. Hasan-pa{a je 14. juna po~eo sa svih strana tu}i grad `estokom artiljerijskom vatrom. Izlo`eni petodnevnom sna`nom artiljerijskom granatiranju, kapetan Lamberg i posada su uvidjeli da se grad vi{e ne mo`e braniti pa su se 19. VI 1592. predali. Osvajanjem Biha}a zaokru`en je teritorij Bosanskog ejaleta, koji se prostirao od [apca na sjeveroistoku do Jadranskog mora i od Zve~ana na Kosovu do Virovitice na sjeverozapadu Slavonije. Tako je bosanski namjesnik ili beglerbeg dr`ao teritoriju koja je bila ve}a i od one kojom je svojevremeno vladao kralj Tvrtko I Kotromani}. Osvojiv{i Biha}, koji je predstavljao pravi bedem na hrvatsko–bosanskoj granici, Hasan-pa{a se usmjerio u pravcu Siska. On je prvo poku{avao da pregovorima privoli posadu Siska da mirno preda grad. Odbranom Siska zapovijedao je neki kapetan Mikac. On se pretvarao da je spreman predati 249

grad. Tako je 19. VIII 1592. namamio neke spahije u tvr|avu, a onda ih namjerno izazvanom eksplozijom buradi sa barutom bacio u zrak. Vijest o ovom podmuklom ubistvu veoma je pogodila i naljutila Hasan-pa{u. Ubrzo je grof Nadasdy posebnim pismom izazvao bosanskog namjesnika na borbu, {to je Hasan-pa{i, po vlastitim rije~ima, pru`ilo priliku da se osveti. U izravnom okr{aju, po~etkom septembra 1592, grof Nadasdy je izgubio dvije hiljade ljudi, dok ih je tri stotine bilo zarobljeno, skupa sa 12 topova i 7 zastava. Zarobljenike i trofeje Hasan-pa{a je poslao u Carigrad, gdje su slavodobitno sprovedeni ispred ku}e austrijskog poslanika. To poni`enje i Hasan-pa{ina ratobornost veoma su uznemirili Habsburgovce. "Opasnost od Turaka" je bila toliko o~ita da je Rudolf II naredio da u Svetom rimskom carstvu i Ugarskoj zvone "turska zvona". Tri puta se dnevno zvonilo i "pozivalo na molitvu protiv Turaka". Tokom zime i prolje}a 1593. bosanski se namjesnik spremao za odlu~uju}i pohod na Sisak i dalje u sjevernu Hrvatsku. Krajem maja 1593. Hasan-pa{a je bio spreman za pohod. Ibrahim Pe~evi je, prolaze}i tada kroz Banju Luku, zatekao u njoj "na mejdan razvijene bajrake", iznesene tugove i po sand`acima poredane alaje vojske. Na sve se strane orilo od borija, bubnjeva i talambasa. Hasan-pa{u je zatekao u divanhani, "pod sabljom i u ~izmama". Poslije kra}eg razgovora, Hasan-pa{a je uzjahao konja i krenuo na vojsku. Prema dogovoru sa velikim vezirom Sijavu{-pa{om, bosanskom namjesniku je trebalo pod Siskom da se pridru`i rumelijska vojska, pod zapovjedni{tvom beglerbega Girli Hasan-pa{e. Ra~unaju}i na tu pomo}, Hasanpa{a Predojevi} se 15. VI 1593, sa oko 20.000 Bo{njaka, utaborio kod Petrinje na desnoj obali Kupe. S njim su bila ~etverica sand`ak-begova Bosanskog ejaleta: hercegova~ki, zvorni~ki, kli{ki i kr~ki ili li~ki. U me|uvremenu je u Carigradu spahijskom pobunom oboren veliki vezir Sijavu{-pa{a. Na njegovo je mjesto imenovan Sinan-pa{a, osvaja~ Tunisa i Jemena. "Ljutiti Albanac", Sinan-pa{a je, zbog netrpeljivosti prema pa{i Predojevi}u i `elje da izazove novi rat sa Habsburgovcima, odmah premjestio Girli Hasan-pa{u za temi{varskog namjesnika, a na njegovo mjesto rumelijskog beglerbega postavio svog sina. Vijest o ovim promjenama stigla je rumelijsku vojsku u Srijemu sa nare|enjem da ne ide dalje prema Sisku, nego da sa~eka dolazak novoimenovanog beglerbega. Bosanski namjesnik Hasan-pa{a je tako ostao sam sa Bo{njacima pred Siskom, kojem je u pomo} pristigla brojna vojska koju je predvodio hrvatski ban Toma Erdödy. U pomo} su sa vojskom pristigli i njema~ki kapetani Auersperg, Eggenberg, Redern i Paradieser. Bez obzira na to {to je vidio da mu o~ekivana pomo} iz Rumelije ne}e sti}i, Hasan-pa{a se ipak odlu~io 250

da prvi napadne znatno brojnije habsbur{ke ~ete, uzdaju}i se u trenutak iznena|enja i ratnu sre}u. On je no}u 19. juna sa kr~kim sand`akom, starim Gazi Memi-begom, koji je predvodio pje{adiju, pre{ao na lijevu obalu Kupe i opkolio Sisak. U naredna dva dana pridru`io im se i ostatak vojske. Hasan-pa{a je krenuo u op}i napad 22. VI 1593. godine. Bitka je vo|ena u uglu koji ~ini Odra na u{}u u Kupu. Tu je za pet sati bitke bo{nja~ka vojska, uz velike gubitke, potisnuta na rijeke. Uski i slabi mostovi su popustili pa su se brojni pje{aci i konjanici utopili, me|u njima i sam Hasan-pa{a Predojevi}. Pored bosanskog namjesnika, smrtno su stradali stari Gazi Memi-beg, zvorni~ki sand`ak Sinan-beg i dvojica unuka sultanije Mihrimah i Rustem-pa{e Opukovi}a, hercegova~ki sand`ak Mehmed-beg i kli{ki Mustafa-pa{a Sultan-zade. Hammer procjenjuje da je u boju poginulo ili se utopilo pri povla~enju i bijegu oko 18.000 ljudi. Nasuprot tome, Ba{agi} ka`e da je Bosna skupo platila, "sa 7.000 junaka i vitezova", Hasan-pa{in "drzoviti ponos" i poku{aj da po svaku cijenu zauzme Sisak. Bez obzira koji je navod o broju poginulih Bo{njaka ta~an, ~injenica je da je poraz pod Siskom bio strahovit. Sigurno je da je izginuo velik broj Bo{njaka, u prvom redu spahija. Na to ukazuje ~injenica da su, ubrzo poslije poraza pod Siskom, u Bosanskom ejaletu ustanovljeni od`akluk–timari, kao spahijska lena koja su se naslje|ivala u okviru {ire porodice. Ustanova od`akluk–timara uvedena je radi spa{avanja osnova timarskog sistema i ja~anja vojne mo}i "jedne dragocjene pokrajine Osmanskog carstva". U roku od samo dvije decenije osmanska vojna sila je do`ivjela dva te{ka udarca, na Lepantu i kod Siska. Poraz na Lepantu 1571. pokazao je da osmanska pomorska sila nije vi{e neprikosnovena. Samo dvije decenije kasnije, Osmansko carstvo se suo~ilo sa novim te{kim porazom i saznanjem da ni njegova kopnena sila nije vi{e nepobjediva. Gubici `ive sile i te{ke artiljerije pod Siskom bili su toliko veliki da se 1593. u osmanskoj povijesti naziva "godinom propasti". Poraz pod Siskom do{ao je ta~no u stotoj godini od velike osmanske i bo{nja~ke pobjede na Krbavskom polju. Utoliko prije se to u Carigradu, a i u Bosni, nije moglo lahko preboljeti. Tako je do{lo do novog rata protiv Ugarske, odnosno protiv Habsburgovaca. Time je ostvarena zamisao velikog vezira Sinan-pa{e, kao najve}eg zagovornika rata. Kao formalni povod za objavu rata uzeta je ~injenica da be~ki dvor nije ni{ta poduzimao da obuzda piratske akcije senjskih uskoka, koji su pod neposrednom komandom njema~kog kapetana stalno presretali i plja~kali mleta~ke brodove, koji su prevozili raznu osmansku robu. 251

Bo{njaci su, bez obzira na velike gubitke pod Siskom, od po~etka aktivno sudjelovali u ovom ratu, od zapadnih granica Bosne do krajnjeg sjevera Ugarske. Poslije pogibije Hasan-pa{e Predojevi}a, za novog bosanskog namjesnika imenovan je Sarho{ Mustafa-pa{a Ajaspa{i}, ne}ak velikog vezira Sinan-pa{e. Rat je trajao 13 godina, a za to vrijeme na osmanskom prijestolju smijenila su se trojica sultana. Prve dvije godine rata pale su u dvije posljednje godine dugovje~ne vladavine Murata III (1574–1595). Najve}e ratne operacije su vo|ene za vrijeme njegovog nasljednika Mehmeda III (1595–1603). Posljednja faza rata, uglavnom obilje`ena slo`enim mirovnim pregovorima, poklopila se sa po~etkom vladanja Ahmeda I (1603–1617). Rat je vo|en sa promjenljivom ratnom sre}om. Neki su gradovi, kao Györ (Janoka), Stolni Biograd, Pe{ta, Ostrogon, Hatvan, Raba i drugi, vi{e puta prelazili iz jednih u druge ruke. Ohrabrena pobjedom kod Siska, hrvatska vojska je odmah poku{ala zauzeti Petrinju i Biha}, koje je sa deset hiljada konjanika i pje{aka napao 5. XI 1593. usko~ki kapetan i kraji{ki pukovnik Juraj Lenkovi}. Oba su ova poku{aja suzbijena, mada je Lenkovi} uspio iz Biha}a izvu}i oko stotinu zarobljenika. U ljeto 1594. bosanski namjesnik Sarho{ Mustafa-pa{a je sa Bo{njacima za samo pet dana zauzeo Sisak, kojem u tom trenutku niotkud nije mogla pristi}i pomo}. Po{to je u gradu ostavio manju posadu, Mustafa-pa{a je poplijenio zagreba~ku `upaniju. Bo{njaci su se potom, sredinom septembra pridru`ili Sinan-pa{inoj vojsci pod Osijekom. Prvog dana muslimanske Nove godine, 27. IX 1594, vojska je pre{la Dravu i krenula na sjever. Bosanski beglerbeg je sa svojim ~etama ostavljen kod Stolnog Biograda, kojem je prijetila opasnost. Vojska velikog vezira je zauzela polo`aje pred Veszprémom, ~iji su se branitelji poslije trodnevne opsade predali. Na drugoj strani, zdru`ena habsbur{ka vojska je zauzela Stolni Biograd. Tom prilikom hrabro{}u i juna{tvom se posebno istakao budimski beglerbeg Hasan-pa{a Sokolovi}, sin slavnog Mehmed-pa{e Sokolovi}a. Hasan-pa{a se, mada tri puta ranjen, uspio pod stalnom borbom probiti sa jednim brojem vojnika iz opkoljenog grada i sti}i u Budim. Ve} sljede}e godine Hasan-pa{a Sokolovi} je svojom sr~ano{}u spasio opkoljeni Hatvan, sjeveroisto~no od Budima. Za sva svoja juna{tva i vojni~ku sposobnost Hasan-pa{a je imenovan za beglerbega Rumelije. Na hrvatsko–bosanskoj granici pukovnik Lenkovi} je uspio preoteti Bo{njacima Petrinju, Sisak i Kostajnicu, koju su bosanske ~ete ubrzo povratile. Uz svu neizvjesnost zbivanja na bojnom polju, u osmanskoj je vojsci tokom ovog rata bilo vi{e znakova kolebljivosti, malodu{nosti, pa i kukavi~luka. To se vidjelo ve} prilikom odbrane i razbijanja opsade Ostrogona, 252

koji je hrabro branio "beg i muhafiz" Kara Ali-beg Malko~. Veliki vezir Sinan-pa{a je u pomo} opkoljenom Ostrogonu uputio svoga sina Mehmed-pa{u, koga je u me|uvremenu postavio za serdara. U kriti~nom trenutku Mehmed-pa{a se povukao pa su pod Ostrogonom ostala dvojica Bo{njaka, Lala Mustafa-pa{a Sokolovi} i Hasan-pa{a Tiro. Tokom cijelog rata Bo{njaci su se op}enito pokazali kao najpostojaniji borci. Oni su u velikoj mjeri zaslu`ni za dva najve}a uspjeha u ovom ratu. To su bili osvajanje Egera na sjeveroistoku Ugarske i Kanji`e na jugozapadu. Osnovni osmanski strate{ki interes u ovom ratu bio je upravo osvajanje ta dva grada. Osmanlije su jo{ 1552. opsjedale Eger (bosanski, Jegra ili Egra) ~iji su se branitelji hrabro dr`ali, bez obzira na velike `rtve. U kriti~nom trenutku na gradske zidine su se ispele `ene Egera koje su se ravnopravno borile sa mu{karcima. Grad je odbranjen, a toj hrabrosti `ena Egera poznati ma|arski pisac Géza Gárdonyi posvetio je historijski roman Zvijezde Egera. Krajem septembra 1596. utaborila se velika carska vojska pod Egerom. Vojsku je predvodio veliki vezir Ibrahim-pa{a, rodom iz Novog [ehera kod Maglaja. U vojsci je bio ve}i broj Bo{njaka, me|u kojima su se isticala dvojica Sokolovi}a, Hasan-pa{a i Lala Mustafa-pa{a, kao beglerbegovi Rumelije, odnosno Anadolije. Uz njih je bio i poznati hroni~ar i histori~ar deftedar Ibrahim Alajbegovi}–Pe~evi. Poslije desetak dana opsade, Eger je 13. X 1596. bio prinu|en na predaju. Nakon ovog uspjeha rat je ponovno uzeo nepovoljan tok po Osmanlije. Jake ugarsko–njema~ke snage su u jesen 1598. po~ele opsadu Budima. Gradu su u pomo} pritekli pa{a Stolnog Biograda i smederevski sand`ak-beg. Uprkos tome, svakog se ~asa o~ekivao pad grada. Hrabrim i upornim braniocima pomogla je rana i jaka zima, koja je natjerala napada~e da 8. XII 1598. dignu opsadu. U odbrani Budima tom se prilikom posebno istakao bosanski namjesnik i ro|eni Bo{njak Hasan-pa{a Tiro, ~ije juna~ke podvige iz rata "po Un|urovini" slavi bo{nja~ka narodna epika. Budim se, mada uz znatne gubitke u ljudstvu, spasio hrabro{}u i sre}om, ali je ve} bilo o~igledno da je me|u Osmanlijama nastupio ratni zamor i zasi}enje. O tome je juna 1599. veliki vezir Ibrahim-pa{a Novo{eherlija otvoreno pisao sultanu. On je u pismu svu krivicu za dugi i mukotrpni rat bacio na umrlog Sinan-pa{u Albanca, iza koga je ostalo "neizmjerno bogatstvo" od nevjerovatnih 500.000 dukata, kao "izraz njegove `udnje za dobrima, te njegova odricanja od tada{njeg luksuza". Osmanski redovi su konsolidirani tokom 1599. pa je u ljeto naredne godine poduzet pohod na Kanji`u. U ovom velikom pohodu u~estvovali su mnogi Bo{njaci, koji su uglavnom dr`ali komandu nad osmanskom vojskom 253

pod Kanji`om. Tu su bili veliki vezir Ibrahim-pa{a, rumelijski beglerbeg Lala Mustafa-pa{a Sokolovi}, Hasan-pa{a Tiro, kao namjesnik Pe~uha, beglerbeg Dijarbekira Mahmud-pa{a, temi{varski beglerbeg Ahmed-pa{a Dugali}, defterdar Mehmed-pa{a Kljunovi}, zapovjednik Szigeta i Murat-pa{a Novo{eherlija, brati} velikog vezira. Sama opsada Kanji`e je bila mu~nija i te`a nego ijedna druga u ovom ratu. Zbog mo~varnog polo`aja grada nisu se mogle lahko primijeniti ni mine niti opkopi. Vojska je od trstike pravila hasure, preko kojih se kroz mo~varu dolazilo do samih gradskih zidina. To je bio mukotrpan posao, jer je hasure trebalo svaki dan obnavljati. Opkoljenom gradu su pristigle u pomo} njema~ke ~ete pod komandom lotarin{kog vojvode Phillipea Mercoeura. On se pred nadmo}nom osmanskom silom vrlo brzo i bez ikakve borbe povukao, ~ime je opkoljena posada izgubila svaku nadu. Njen zapovjednik Georg Paradieser je tada predao grad poslije 44 dana straha i mu~ne opsade. Posada je slobodno napustila grad, sa cjelokupnom pokretnom imovinom, za ~iji je prenos osmanska vojska dala tovarne deve. U gradu je kao plijen ostalo pedeset velikih topova i 26 karte~a. Osvajanje Kanji`e, o ~emu je izvje{taj napisao histori~ar Hasan-beg Zade, slavilo se u Carigradu puna tri dana i no}i. U Kanji`i je sa jakom posadom ostavljen Hasan-pa{a Tiro, dok su se veliki vezir i ostale pa{e i sand`aci povukli na zimovanje u Beograd i Banju Luku, kako bi bili na prolje}e {to bli`e frontu. Jedino je janji~arski aga oti{ao u Carigrad. Habsburgovci su u prolje}e 1601. poku{ali sa znatnim snagama povratiti Kanji`u, kojoj je u pomo} upu}en bosanski namjesnik Tatar Mehmed-pa{a. Prije nego {to je Mehmed-pa{a stigao sa Bo{njacima pod Kanji`u, uspio je Hasan-pa{a Tiro svojom odlu~no{}u, ratnom vje{tinom i lukavstvom suzbiti napada~e. Ba{agi} smatra da je ovom odbranom Kanji`e Hasan-pa{a Tiro izvr{io "mo`da najve}e juna{tvo, {to ga je igda izvoj{tilo tursko oru`je". Razni su "laskavci i ljubitelji lijepih umjetnosti" hvalili Mehmeda III, kao velikog vladara zbog osvajanja Egera i Kanji`e. U stvarnosti on je bio slabi} kao i njegov otac i prethodnik, "misti~ki raspu{tenik" Murat III. Upravo je Murat III svojim skretanjem i odustajanjem od osnovnih zakona Carstva pripremio put svom sinu Mehmedu III. To je bio put koji je usljed sultanove slabosti, nezrelosti i korumpiranosti, ~astoljublja i nesposobnosti ve}ine njegovih vezira vodio opadanju mo}i Osmanskog carstva. Opadanje Carstva ogledalo se prije svega u opadanju ratni~kog duha. Ve} u novembru 1594, dok je sultan Murat III jo{ bio `iv, vratio se iz zimovali{ta u blizini fronta u Carigrad janji~arski aga, {to je do tada bila nezamisliva stvar. Janji~arski aga se izgovarao da ni njegovi prethodnici 254

nisu zimovali na drugom mjestu nego tamo gdje je sultan. Da bi se podigao posrnuli ratni~ki zanos, rumelijskoj vojsci su u pomo} pozvani sirijski janji~ari. Oni su sa sobom donijeli iz Damaska u Carigrad Poslanikovu svetu zastavu, kao jednu od "najdragocjenijih relikvija", koju je sultan Selim I zadobio prilikom osvajanja Egipta 1517. godine. To je tako|er bilo do tada nezamislivo. Bilo kako, sveta zastava je u pratnji hiljadu janji~ara prenesena u tabor velikog vezira, gdje se pobjedonosno vihorila. Sam pogled na ovu zastavu ulijevao je snagu odu{evljenim islamskim borcima. Vjerovalo se da se ova zastava za vrijeme bitke ~esto sama od sebe razvija i sna`no izvija uvis, kao da no{ena krilima pobjede leti ispred ratnika. Krajem ljeta i u jesen 1596. sultan Mehmed III je li~no boravio sa vojskom na ugarskom rati{tu. Samo deset dana poslije osvajanja Egera, vo|ena je velika bitka protiv ugarsko–njema~ke vojske u mo~varnoj ravnici pored rijeke Körös, lijeve pritoke Tise u ju`noj Ma|arskoj. Bitka se vodila oko nadzora nad gazom kroz mo~vare. Ve} se prvog dana bitke, 23. X 1596, kada su Osmanlije pretrpjele gubitak od hiljadu janji~ara, stotinu spahija i 43 topa, vidjelo da ugarsko–njema~ka vojska ima premo} u ljudstvu i oru`ju. U takvoj situaciji sultan je sazvao ratno vije}e, na kojem je zagovarao povla~enje. Njegov li~ni u~itelj i savjetnik Seadedin je s velikom rje~ito{}u dokazivao da sultan mora ostati i tu}i protivnika u ravnici, jer bi bilo "ne~uveno da jedan osmanski padi{ah bez razloga okrene le|a neprijatelju". Tako je sultan ostao. Tre}eg, kriti~nog dana bitke, ve} se jasno nazirala ugarsko–njema~ka pobjeda. Sultan se prvo nalazio u sredini, a zatim se povukao, u pozadinu osmanskog bojnog poretka. Seadedin je tje{io malodu{nog sultana da pobjeda tra`i istrajnost i da iza oluje dolazi razvedravanje. Mehmed III se u tim kriti~nim trenucima svo vrijeme ~vrsto dr`ao svete zastave, odbaciv{i ~ak i Poslanikov ogrta~, kao najsvetiju relikviju sultanske riznice. U posljednji trenutak, ve} malaksalim osmanskim ~etama, pristigao je u pomo} vezir ^ikala (D`igal-oglu) sa 20.000 tatarskih konjanika. Nijemce i Ugare, koji su se ve} bili opustili i predali pobjedni~kom slavlju i plja~ki, zahvatio je pani~an strah. U sveop}em bijegu, ugarsko–njema~ka vojska je skoro potpuno sasje~ena, a u osmanske je ruke pao velik ratni plijen. U ovom ratu sa Habsburgovcima pojavile su se prve zna~ajne pukotine u osmanskom vojnom i administrativnom sistemu, i to u trenutku kada je na prijelazu iz XVI u XVII st. Carstvo bilo na vrhuncu mo}i. Kriza se najjasnije ogledala u pojavi do tada nezamislivih vojnih pobuna, kako u Carigradu tako i u raznim pokrajinama i zemljama Carstva. Dok su ranije demonstrirali samo janji~ari, s ciljem da od novog sultana iznude ve}e plate, sada su se po~ele buniti spahije i drugi slojevi stanovni{tva. 255

Do jedne takve pobune do{lo je 1603. u Sarajevu i Banjoj Luci. Krajem 1602. imenovan je za bosanskog beglerbega D`elali Hasan-pa{a, koji je navodno ranije bio hajdu~ki haramba{a u Anadoliji, poznat pod imenom Karajazid`i Hasan (Hasan Crni pisar). Samo {to je stupio na tlo Bosne, D`elali Hasan-pa{u je u Novom Pazaru stigla carska naredba da pravo odatle ide na ugarsko rati{te. Kako nije odmah mogao sam preuzeti svoju du`nost u Bosni, to je Hasan-pa{a uputio svog }ehaju Kurda za muselima u Sarajevo, a svog drugog povjerenika za muselima u Banju Luku. Kurd-}ehaja je odmah po~eo po Sarajevu hara~iti i drugo nasilje provoditi. To je izazvalo veliko nezadovoljstvo u sarajevskoj ~ar{iji. Ogor~enje je dostiglo vrhunac kada su }ehajini ljudi svezali nekog majstora sara~a i poveli ga u tamnicu. Taj je doga|aj veoma uzbunio ~ar{iju pa svjetina navali i zapali }ehajinu ku}u, a njega u tom op}em mete`u ubije neki softa Halil Stonjanin. Istovremeno su i Banjalu~ani protjerali novog muselima. Hasan-pa{a je stigao u Banju Luku tek u jesen 1603. i odmah po~eo provoditi svoju volju i nasilje. To je izazvalo novi revolt stanovni{tva, na ~ije se ~elo stavio neki Sefer-beg. Njega su Banjalu~ani predlo`ili za pa{u namjesnika. Do{lo je i do kra}eg oru`anog sukoba, u kojem su pobunjeni Banjalu~ani pora`eni, ali je Porta ipak premjestila D`elali Hasan-pa{u za beglerbega u Temi{var, a na njegovo mjesto imenovala Ahmed-pa{u Dugali}a. U ovom se ratu izme|u janji~ara i spahija javila "ubojita mr`nja", koju su pojedini veziri iskori{tavali, zloupotrebljavaju}i jedne protiv drugih. Pored toga, u ratu je do{lo do grubih kr{enja starih kanuna i obi~aja koji su se ticali timara i vojske. Godina 1596. je predstavljala prekretnu ta~ku u historiji Osmanskog carstva. U toj je godini Carstvo dostiglo svoj vrhunac i u njoj se za~eo proces njegovog postepenog propadanja. Stari osmansko–turski histori~ar i pragmati~ar Ko~i-beg ozna~io je 1596. kao godinu u kojoj su carske granice, osvajanjem Egera, dosegle svoje najve}e prostranstvo, ali i godinu u kojoj je nepo{tivanje kanuna bilo najve}e. Posebno su kr{eni timarski kanuni pa je me|u spahijama zavladala pravna nesigurnost, ~ime su podrivani sami temelji vojne i ekonomske mo}i Carstva. Odre|eno je da spahije moraju stalno boraviti na posjedu, kako bi za tri dana bili na okupu, a za deset ve} spremni za pokret. Istovremeno se 1596. javila praksa davanja timara u arpaluk (apana`u) licima koja su uz to bila oslobo|ena ratne slu`be. U takvoj situaciji op}e ratne iscrpljenosti i nezadovoljstva me|u vojskom moralo se tragati za mirom. Poslije du`e diplomatske aktivnosti, izme|u austrijskog cara i sultana je zaklju~en mir na dvadeset godina. Mir je potpisan 11. XI 1606. u selu @itvator{u ili @itavi, na u{}u istoimene rijeke u Nitru, jugoisto~no od Bratislave. Ovim mirom Austrija se oslobodila polu256

stoljetne obaveze da svake godine daje sultanu "po~asni dar", ustvari godi{nji danak od 30.000 dukata. Taj }e se danak jednom zauvijek isplatiti sumom od 200.000 talira. Zaklju~eno je da prestaju vojni upadi i plja~kanja, uz obavezu vra}anja zarobljenika i naknadu {tete. Ugarska je najve}im dijelom ostala u sastavu Osmanskog carstva, dok je Erdelj ostao u polo`aju poluzavisnosti od sultana. Sultan i car su u ravnopravnom polo`aju i odnose se jedan prema drugom kao otac i sin, odnosno sin i otac. To je bio prvi slu~aj da je Osmansko carstvo priznalo nekom stranom vladaru da je ravan sultanu. Pored austrijskog izaslanika, u Carigradu i u Be~u }e boraviti osmanski poslanik sa statusom sand`ak-bega. Modernim jezikom re~eno, @itvatoro{kim mirom su uspostavljeni puni diplomatski odnosi i pravila me|usobnog pona{anja na temelju jednakosti i prijateljstva. @itvatoro{ki ili @itavski mir je za narednih osamdeset godina donio stabilizaciju bo{nja~ke kolonizacije Ugarske i Like. Osmansko carstvo je do{lo u posjed ovih zemalja dobrim dijelom zahvaljuju}i Bo{njacima. Uporedo sa postepenim osvajanjem Podunavlja i Like, tekla je jo{ od 1526. bo{nja~ka kolonizacija koja je imala veliki zna~aj za u~vr{}ivanje osmanske vlasti na tim prostorima. Osmanska dr`avna politika je svjesno i{la na koloniziranje Bo{njaka po Slavoniji, Ugarskoj i Hrvatskoj. Kako svjedo~i Benedikt Kuripe~i~ u svom putopisu iz 1530, u Bosni je vr{en pritisak na posjednike timara da se nastanjuju u tim novoosvojenim krajevima. Istovremeno se na bo{nja~ku kolonizaciju u tim krajevima nadovezao proces prihvatanja islama od tamo{njeg doma}eg svijeta. Odatle je sasvim razumljivo da su Bo{njaci dali veliki broj visokih vojno–upravnih i sudskih ~inovnika u osvojenim ugarskim i slavonsko–hrvatskim zemljama. Ra~una se da je tokom 150 godina osmanske vladavine samo na polo`aju budimskog beglerbega bilo preko dvadeset Bo{njaka. Neki od njih istakli su se kao dobrotvori i graditelji u svojoj rodnoj Bosni. Takvi su bili poznati banjalu~ki dobrotvor Sofi Mehmed-pa{a, zatim Ali-pa{a Kalauz, koji je podigao monumentalnu d`amiju u Maglaju, Musa-pa{a, utemeljitelj Nove Kasabe kod Zvornika i mnogi drugi. Proces naseljavanja Ugarske i Hrvatske zahvatio je i naj{ire bo{nja~ke slojeve. Bo{nja~ka naselja su bila posebno brojna i jaka uz granice oko Kanji`e, Szigeta, Pe~uha, Veszprema, Vi{egrada (na Dunavu sjeverno od Budima), Ostrogona, Stolnog Biograda, ali se susre}u i u Potisju i Banatu. Tako je Evlija ^elebi zabilje`io 1660/61. da se u svim gradovima osmanske Ugarske govori bosanski, odnosno da su Budim, Pe~uh, Stolni Biograd, Sziget, Kanji`a, Siklós ([iklo{) i drugi gradovi "obi~ne bo{nja~ke varo{i". Bo{nja~kom kolonizacijom i procesom prihvatanja islama od strane starosjedilaca formirala se za vrijeme osmanske vladavine, na prostoru iz257

me|u Drave, Dunava, Save i Ilove, nova demografska grupa koju su ~inili Bo{njaci. Pri kraju osmanske vladavine, oko 1680, na tom je prostoru `ivjelo otprilike 115.000 muslimana, prete`no Bo{njaka, 72.000 katolika, najve}im dijelom Hrvata, 33.000 Srba i dvije hiljade Ma|ara. Bo{njaci i drugi muslimani su ~inili ne{to vi{e od polovine cjelokupnog stanovni{tva na tom podru~ju. Gradovi u Podunavlju nisu bili samo etni~ki i jezi~ki prete`no bo{nja~ki, nego su takvi bili i po urbanoj dispoziciji i arhitekturi svojih sakralnih i profanih gra|evina. Po svojoj arhitekturi u doba osmanske vladavine Ugarska je bila samo "jednim od regionalnih podru~ja bosanskohercegova~ke pokrajine". U tom smislu prodor Bo{njaka u Hrvatsku i Podunavlje nije predstavljao ekspanziju jedne vojni~ke rase ili klase, nego u prvom redu jedan civilizacijski i kulturni proces. U Lici su jednako kao u Ugarskoj Bo{njaci, uglavnom doseljenici iz Bosne, uz ne{to starosjedilaca koji su prihvatili islam, ~inili ve}inu stanovni{tva. Ta je bo{nja~ka populacija i njena kulturna struktura u Lici izdr`ala i pre`ivjela dugotrajni kandijski rat sredinom XVII stolje}a. Tek nakon poraza Osmanlija pod Be~om 1683. Bo{njaci su morali napustiti prostore Ugarske, Slavonije i Hrvatske.

258

Kandijski i Be~ki rat

Zavr{etak vi{egodi{njeg osmansko–austrijskog rata (1593–1606) nije Bo{njacima osigurao du`e razdoblje mira. Jedno vrijeme nakon @itvatoro{kog mira Bo{njaci nisu i{li na bli`a i dalja rati{ta izvan Bosne, ali su skoro neprekidno morali ratovati na njenim granicama prema Hrvatskoj i Dalmaciji. Osim toga, vo|eni su ratovi u neposrednom sudsjedstvu Bosne, odnosno Bosanskog ejaleta, koji su se ticali `ivota i sudbine Bo{njaka. Tokom cijelog rata (1593–1606) Bo{njaci su se, pored brojnog sudjelovanja u velikim bitkama na ugarskom boji{tu, morali nositi sa senjskim uskocima na granicama Bosne i du` jadranske obale. Na uporno tra`enje Venecije, ~iju su trgovinu uskoci stalno ugro`avali, Austrija je januara 1601. protjerala uskoke iz Senja. Oni su se ubrzo vratili i nastavili napadati mleta~ke trgova~ke brodove i upadati u osmanske teritorije u svome zale|u. Osmanski su podanici, uglavnom Bo{njaci, morali jedno vrijeme uskocima pla}ati danak u naknadu za slobodu plovidbe du` jadranske obale, od Ulcinja do dubrova~kog teritorija i od Neretve do Splita. Usko~ke gusarske akcije su dostigle tolike razmjere da su Mle~ani 1615. zaratili protiv Habsburgovaca. Glavnu rije~ u ovom ratu vodili su uskoci pod vo|stvom kapetana Andrije Ferleti}a. Oni su svojim gusarskim brodovima krstarili od isto~ne do zapadne obale Jadrana i presretali i plja~kali mleta~ke galije i ometali snabdijevanje njihovih kopnenih snaga u Dalmaciji. Uskocima su odmah u pomo} pritekli hrvatski velika{i sa svojim raznim grani~arskim ~etama. Austrija je u ovom ratu ostala usamljena, dok su na stranu Venecije stale sve ostale sile, posebno Francuska, ~iji je op}i interes bio sigurnost plovidbe i trgovine na Mediteranu, uklju~uju}i tu i Jadran. Iz straha da }e se suo~iti sa evropskom koalicijom, Austrija je pristala na mirno okon~anje "usko~kog rata". Mir je posredovanjem francuskog Kralja Luja XIII zaklju~en i potpisan u Madridu 6. IX 1617. godine. Austrija se obavezala da }e protjerati uskoke iz Senja i spaliti njihovu gusarsku flotu. Tu obavezu Austrija je izvr{ila tokom 1618, ~ime je ustvari prepustila Veneciji prevlast na Jadranu. Protjerani uskoci su se ve}inom iselili u Oto~ac u Lici i na @umbera~ku goru, sjeveroisto~no od Karlovca. Oni su tu odmah stupili u 259

austrijsku grani~arsku slu`bu i uklju~ili se u ratne i plja~ka{ke upade i pohode po bosanskoj granici, odnosno Krajini. Grani~ari ili kraji{nici, koji su Habsburgovcima ~uvali granicu prema osmanskoj Bosni, na prostoru od Drave do sjeveroisto~nih obala Jadrana, regrutirani su uglavnom iz redova vla{kog stanovni{tva. Ratovima prorije|enu zemlju na tom prostoru naseljavaju poslije Moha~ke bitke uglavnom Vlasi iz Bosne, koji su uz preostale katoli~ke starosjedioce zaposjedali nekada{nja sela. Smatra se da je jo{ Ferhad-beg Sokolovi} doveo 1578. na bosansko–hrvatsku granicu ve}i broj Vlaha iz Stare Srbije, "da mu vuku topove i grade utvrde". Ferhad-beg je stalno naselio ove Vlahe i povjerio im na ~uvanje neke palanke. Oni su ta mjesta u prvoj prilici predali habsbur{kim oficirima. Sa druge, osmanske strane granice formirala se "turska", odnosno Bosanska krajina, koju su teritorijalno ~inili kr~ko–li~ki, kli{ki i biha}ki sand`ak. Kraji{ki sand`ak-bezi, age i dizdari su iz svojih tvrdih gradova i kula iznenadnim upadima uznemiravali susjedne krajeve po Primorju i Dalmaciji. Na drugoj su strani to isto ~inili uskoci i grani~ari. Borbe su obi~no vo|ene oko ~ardaka, kula, tvr|ava, rije~nih i planinskih prijelaza i prijevoja. U tom stalnom me|usobnom ratu obi~no je primjenjivana taktika brzih prepada i zasjeda, {to je u narodnoj epici opjevano kao li~ni dvoboji i mejdani istaknutih kraji{kih vo|a i junaka sa grani~arskim i hajdu~kim starje{inama. To doba u historiji Krajine, Like i srednje Dalmacije prikazano je u epskim pjesmama kao njihovo "vite{ko doba". U stvarnosti to je bila krvava i opora svakida{njost, {to upe~atljivo priznaje i opisuje jedna bo{nja~ka epska pjesma: "Ovaka je krvava Krajina: / s krvi ru~ak, a s krvi ve~era, / svak krvave `va~e zalogaje, / nikad bjela danka za odmorka!" Tu mu~nu svakida{njost jasno odslikavaju pisma koja su kraji{ki sand`ak-bezi, kapetani i dizdari na jednoj, te kapetani i haramba{e na drugoj strani me|usobno razmjenjivali. Oni, kao ljudi u slu`bi dva carstva, ali i dvije vjere i kulture, pi{u jedni drugima na svom maternjem slavenskom jeziku, koji im je zajedni~ki. Tim zajedni~kim jezikom oni su izra`avali i dijelili zajedni~ku muku `ivota, ~etovanja i ratovanja na granici. Kraji{ka su se pisma naj~e{}e odnosila na razmjenu ratnih zarobljenika. Mada pisana u nu`di i nevolji, ta su pisma u pravilu obostrano uljudna. Ljuti protivnici, koji o{tro ratuju jedni protiv drugih, uglavnom su se me|usobno ophodili i odnosili sa po{tovanjem. Osim {to su razmjenjivali pozdrave sa svojim protivnicima, Bo{njaci su im ponekad slali male poklone, kao znak priznavanja njihovog juna{tva i vite{tva. Li~ki sand`ak-beg i narodnom pjesmom proslavljeni junak, Mustaj-beg Li~ki, pisao je sredinom XVII st. starom uskoku i grani~aru Petru Smiljani}u da od njega pozdravi svog sina, "haramba{u Iliju". Mustaj-beg pi{e da je ~uo 260

da je Ilija "junak u toj krajini", pa mu zato {alje "jedno pero sokolovo" da ga nosi "prid junaci". U historijskim vrelima Mustaj-beg Li~ki se kao udbinski kapetan spominje pod imenom Mustafa-beg Hurakalovi}. Izvori spominju i njegovog brata Mehmed-bega Hurakalovi}a. Od 1653. Mustaj-beg Hurakalovi} se u izvorima spominje kao li~ki sand`ak-beg. Lika Mustaj-beg, kako se od tada ~esto spominje u raznim spisima i pjesmama, bio je zet li~kog alajbega Jusuf-bega Filipovi}a. Jusuf-beg je tako|er u{ao u narodnu pjesmu kao jedan od istaknutih kraji{kih junaka. U nekim se pjesmama spominje Mustaj-begov sin Jusuf-beg Mustajbegovi}. Pored Mustaj-bega Li~kog, u bo{nja~koj se narodnoj epici naj~e{}e slave mejdani i juna~ki podvizi bra}e Hrnjica iz Kladu{e. Uz njih je obavezno i{ao i Tale Li~anin, odnosno Ibrahim Tale, poznat kao Tale od Ora{ca ili ~e{}e Budalina Tale, jedinstveni i samosvojni komi~ni lik ne samo ju`noslavenske epike, nego i {ire. Bra}a Mujo (Mustafa-aga) i Halil Hrnjica bili su klasi~ni epski junaci, uz koje se u pjesmama jo{ spominju Murat i Omer. Po predanju Hrnjice su bile rodom iz Knina, odakle ih je poslije o~eve smrti doveo u Kladu{u njihov djed po majci, Hurem-aga Kozli~i}. Bra}a su se tu nastanila i kao obi~ni seljaci `ivjeli u prili~nom siroma{tvu. Mujo Hrnjica je usred banjalu~ke ~ar{ije, gdje je i{ao nekim poslom, u otvorenom sukobu ubio jednog hajdu~kog haramba{u i nekoliko pripadnika njegove dru`ine. Za to njegovo juna{tvo navodno je saznao tada{nji beglerbeg Sarho{ Ibrahim-pa{a Memibegovi}, koji je u Velikoj Kladu{i sagradio Hrnjicama kulu i dao im agaluk, uz obavezu da ~uvaju granicu na Krajini. Od tada su Hrnjice cijelog `ivota suzbijali grani~arske i usko~ke upade iz Hrvatske i Dalmacije, ali istovremeno i sami ~etovali po tim krajevima. O njihovom ~etovanju, bojevima i drugim do`ivljajima po Kordunu i Ravnim Kotarima pripovijedaju brojne epske pjesme. Ukoliko je ova predaja ta~na, onda su Hrnjice svoj agaluk u Kladu{i morali dobiti 1621, jer je upravo tada Sarho{ Ibrahim-pa{a Memibegovi} sjedio u Banjoj Luci na polo`aju bosanskog beglerbega. Hrnjice su imali posebno aktivnu ulogu u ratovanju i nemirima na Krajini 1637. godine. U junu 1637. provalio je u Krajinu sa brojnim konjanicima Petar Jankovi}, sin kapetana Ga{para Jankovi}a iz Kri`ani} Grada. Cilj ovog pohoda je bio Biha}, kao klju~ni grad na Krajini. Tom prilikom seljaci iz okoline Biha}a listom ustanu u odbranu grada. Ova bo{nja~ka narodna vojska razbije grani~arsku konjicu i zarobi njenog zapovjednika Petra Jankovi}a. Kraji{nici su se otimali oko Jankovi}a kao su`nja jer se za njega o~ekivao velik otkup. Odmah po njegovom zarobljavanju Krupljani su ga preoteli od biha}kih seljaka. Biha}ki kapetan Idriz-beg je tra`io Jankovi}a nazad, po{to su ga 261

zarobili njegovi seljaci. Idriz-beg je skupa sa bosanskim defterdarom Mahmut-ef. Zeni~akom uputio izvje{taj u Carigrad da je Jankovi} sin jednog od prvaka habsbur{kog cara i da su Kraji{nici na svoju ruku uzeli za njega otkup od 40.000 gro{a. U me|uvremenu su kostajni~ki i krupski kapetan, sa jo{ nekoliko kraji{kih starje{ina, uz znanje i na nagovor bosanskog beglerbega Silahdar Mehmed-pa{e Vu~a, razmijenili Jankovi}a za osam zarobljenih Bo{njaka i 12.000 gro{a, {to su dijelom primili u novcu a dijelom u srebrenom posu|u. Od sultana je ubrzo stigao ferman Mehmed-pa{i Vu~u da u Carigrad otpremi navodnu otkupninu od 40.000 gro{a sa glavama kostajni~kog i krupskog kapetana, te ostrovi~kog i kladu{kog dizdara, Nasuh-bega i Muje Hrnjice. Na vijest o tome pobune se ova ~etverica Kraji{nika i do|u sa vojskom pod Banju Luku. Pobunjenici su zahtijevali da im beglerbeg Vu~o-pa{a izru~i defterdara Mahmut-ef., koji ih je ocrnio kod sultana i koji im otima i za sebe zadr`ava plate. Uz beglerbegovu pomo}, defterdar je tajno pobjegao iz Banje Luke u Sarajevo. Vijest o defterdarovom bijegu veoma je razljutila okupljene kraji{nike, koji neoprezno udare na beglerbega i njegove ~ete. U `estokom boju Mehmed-pa{a Vu~o potpuno porazi Kraji{nike. Tom su prilikom me|u ostalim poginuli i Halil Hrnjica i Tale Li~anin. Muvekit tvrdi da je u boju izginulo dosta Kraji{nika, ~ije su zelene dolame danima plivale po Vrbasu. Odmah poslije bitke beglerbeg Vu~o-pa{a je poslao banjalu~kog kadiju Be{ir-ef. da savjetuje kraji{ke prvake da se pokore carskom fermanu. U mahzaru (`albi) koju su uputili sultanu, kraji{ki prvaci su istakli da im je defterdar "pojeo" 25 tovara ak~i od plate i da ih je la`no optu`io da su za otkup zarobljenog Jankovi}a uzeli 40.000 gro{a. Izrazili su spremnost da po{alju 12.000 gro{a, koliko su za su`nja stvarno primili. Na kraju su naglasili, da }e oni, ako sultan ba{ to `eli, "na svaki na~in opet uhvatiti Jankovi}a" i otpremiti ga u Carigrad. Me|u Kraji{nicima je ponovno zavladalo nezadovoljstvo kada je krajem 1638. beglerbeg pogubio dvojicu njihovih aga, Mujagu ^au{evi}a i D`afer-agu Odoba{u, koji su do{li u Sarajevo da tra`e zaostale plate. Vjerovalo se da je Mehmed-pa{a Vu~o to u~inio po nagovoru defterdara Mahmut-ef. Zeni~aka. Ubrzo je kao novi bosanski namjesnik stigao u Sarajevo [ahin-pa{a, rodom iz Bosne, kao i njegov prethodnik Mehmed-pa{a Vu~o. [ahin-pa{a je prema naredbi koju je donio iz Carigrada odmah pogubio zloglasnog defterdara Mahmut-ef. Nakon toga, [ahin-pa{a je odlu~no, vojnim mjerama i mobiliziranjem seljaka, uspio za du`e vrijeme suzbiti tada u Bosni prili~no ra{irenu hajdu~iju. 262

Me|u Kraji{nicima kao vojnicima je postojala odre|ena socijalna slojevitost, koja se o~itovala u doga|ajima 1637/38. godine. Za sve Kraji{nike, bez obzira na njihovo socijalno porijeklo i polo`aj, granica Bosne je bila granica islama i muslimanskog svijeta prema kr{}anskom Zapadu. U XVII st. to je ustvari bila granica izme|u Li~kog i Kli{kog sand`aka, na jednoj, i austrijske Vojne krajine i mleta~ke Dalmacije, na drugoj strani. Ve}ina Bo{njaka Kraji{nika su obi~ni seljaci, kojima je sudbina dodijelila `ivot na granici Carstva i koji ratuju iz egzistencijalne nu`de. Pravi epski predstavnici tog obi~nog selja~kog bosanskomuslimanskog svijeta bili su bra}a Hrnjice. Njihovo je ratovanje za islam i sultana kao halife bila ustvari jedna stalna borba za vlastito odr`anje i opstanak. U toj borbi oni su se kao jednostavni ljudi iz naroda mogli sresti i u dru{tvu sa hajducima. Nasuprot tome, Mustaj-beg Li~ki je predstavnik vi{eg socijalnog sloja i koljena. On je uvijek bio na ~elu kraji{ke selja~ke mase kada je u pitanju bila odbrana granica Carstva, ali kao kapetan i sand`ak-beg nije dijelio njene socijalne probleme. Mustaj-bega nije bilo me|u Kraji{nicima pred Banjom Lukom, gdje su do{li da tra`e isplatu svojih zaostalih dirluka i smaknu}e defterdara koji je pokrao njihovu vojni~ku muku. Sigurno je da bi Mustaj-begova solidarnost u ovoj nevolji Kraji{nicima mnogo zna~ila, jer se "njegova rije~ ~ula i po{tovala kao rije~ Kur’ana". Nije slu~ajno Mujo Hrnjica prigovorio Mustaj-begu da je kriv za smrt njegovog brata Halila. Za sve obi~ne Kraji{nike Lika Mustaj-beg je bio "direk od Udbine", a Udbina je bila sto`erna ta~ka odbrane "Tur}ije", pod kojom su se podrazumijevali, kako Krajina i Bosna tako i cijelo Osmansko carstvo. Odatle je Mustaj-beg Li~ki bio li~nost od izuzetnog zna~aja. S njim bi se na Krajini mogao uporediti jo{ jedino biha}ki kapetan, njegov imenjak i klasni drug, Mustaj-beg Hasumovi}. Biha}ki kapetan je prilikom jednog ve}eg sukoba na granici pao u zarobljeni{tvo hrvatskog bana Nikole Zrinskog. O njegovom izbavljenju iz zarobljeni{tva op{irno pri~a Evlija ^elebi. Slavni putopisac se 1659. zatekao u Banjoj Luci, odakle ga je tada{nji bosanski namjesnik Melek Ahmed-pa{a poslao u "Vilajet Zrinskog" sa 12 velikih ("srijemskih") kola, natovarenih krznom i raznim drugim skupocjenostima, da otkupi Mustaj-bega Hasumovi}a. Po obavljenom otkupu vratio se sa Mustaj-begom u Banju Luku, odakle su krenuli u Carigrad. Tamo ih je primio prvo veliki vezir Mehmed-pa{a ]uprili}, a potom i sultan Mehmed IV Avd`i (Lovac). Na prijemu kod sultana Mustaj-beg je savjetovao da se povede ekspedicija na Erdelj, {to je velikom veziru ]uprili}u, kao pristalici rata, bilo jako drago. O~igledno da je ovakvo ratni~ko raspolo`enje bilo izraz uvjerenosti u neprolaznu snagu Osmanskog carstva. Ta samouvjerenost nije bila pri263

mjerena trenutku, jer se Carstvo nalazilo usred dugotrajnog i iscrpljuju}eg rata sa Venecijom za Kandiju (Krit). U tom su ratu posebno bili anga`irani Bo{njaci, jer se rat dobrim dijelom vodio na granicama Bosne sa mleta~kom Dalmacijom. Osim toga, Bo{njaci su i{li i na glavno boji{te na otok Krit u isto~nom Sredozemlju. Da bi od Venecije preoteli Krit, Osmanlije su morale da vode jedan od najdu`ih ratova u historiji svojih osvajanja. Osmanlijama je trebalo 25 godina (1644–1669) da osvoje ovaj gr~ki otok u mleta~kom posjedu. To dovoljno govori o opadanju snage nekad mo}ne osmanske ratne mornarice. Rat je poveo sultan Ibrahim I, zvani Deli (Ludi). On je svojim surovim vladanjem i raskala{enim i rasipni~kim `ivotom ispraznio carsku blagajnu, a janji~are i spahije doveo u stanje stalne pobune. Da bi se dr`ava izvukla iz krize, sultan se odlu~io za rat protiv Venecije i osvajanje Krita, na {to su ga du`e vremena podsticali neki visoki carski ~inovnici. Me|u njima se posebno isticao admiral flote Jusuf-pa{a, rodom Dalmatinac iz Vrane, pravim imenom Josip Maskovi}. On je kao Jusuf prvo slu`io kod Ali-age, gospodara Vrane, a zatim je bio konju{ar kod nadinskog bega Sinana. Siroma{an, ali mlad i ambiciozan, Jusuf je u potrazi za karijerom i uspjehom do{ao iz rodne Dalmacije u Sarajevo. Kao okretan, obrazovan i duhovit mladi}, Jusuf-pa{a je ubrzo na{ao put do saraja u Carigradu. Tu je u po~etku obavljao razne slu`be, od ~uvara do bostand`ije (vrtlara), da bi vrlo brzo do{ao do polo`aja carskog silahdara (oru`ara). Kada je krajem juna 1644. u sukobu sa pobunjenim janji~arima uhva}en i pogubljen veliki vezir Kara Mustafa-pa{a, Jusuf-pa{a je imenovan za zapovjednika flote i jednog od vezira Porte. Polo`aj admirala flote Jusuf-pa{a je prije svega shvatio kao mogu}nost da ostvari svoju veliku `elju i vojno porazi Mle~ane. Njegovu mr`nju protiv Venecije podsticali su i njegovi biv{i gospodari Ali-beg i Sinan-beg. Raspolo`enje u vrhovima Carstva je bilo takvo da su zagovornici rata sa Venecijom samo ~ekali zgodan povod za njegov po~etak. Rat je fakti~ki po~eo u septembru 1644. kada su malte{ki pirati napali i orobili jedan osmanski brod koji je prevozio hodo~asnike, odnosno had`ije. Odred malte{kih gusarskih brodova sa zarobljenicima i plijenom je pristao na otok Karpatos, sjeveroisto~no od Krita, radi uzimanja dvopeka i vode. U Carigradu se to odmah uzelo kao povod za rat, jer je Venecija, prema kapitulacijama sa Portom, bila du`na da {titi brodove sa hodo~asnicima. Venecija je nastojala onemogu}iti gusarske plja~ka{ke akcije, ali nije bila sklona zatvaranju svojih luka za brodove koji su operirali u ime kr{}anstva. U Carigradu se smatralo da }e se uzimanjem Krita od Venecije u~initi kraj gusarskim napadima na osmanske obale i brodove. 264

Velika osmanska flota od ~etiri stotine brodova i sa 75.000 vojnika iskrcala se 24. VI 1665. u blizini Hanije (Kaneje) na sjeverozapadu Krita. Tako su tre}i put u historiji muslimani stupili na tlo ovog otoka, koji je zbog svoje plodnosti jo{ od anti~kih vremena nazivan "gojni". Nakon {to je osvojio Kipar, Muavija se 674. godine za kratko vrijeme iskrcao na Krit. Otok su 827. godine ponovno osvojili Arapi ili Saraceni i tu se odr`ali naredne 134 godine, kada ih je 961. kona~no protjerao bizantski car Roman II iz makedonske dinastije. Doma}e gr~ko stanovni{tvo na Kritu, koje je dugo trpilo strogu mleta~ku vlast i vjerski pritisak katoli~kog sve}enstva, pru`ilo je zna~ajnu podr{ku osmanskoj invazionoj vojsci. Za kratko vrijeme osvojena je Kaneja i tom prilikom Osmanlijama je pao u ruke znatan ratni plijen u topovima i drugom vojnom materijalu. Ova velika Jusuf-pa{ina pobjeda nije iskori{tena. On je dvorskim spletkama bez ikakvog razloga smijenjen, a za serdara kritske kampanje postavljen je u prolje}e 1646. nesposobni, biv{i veliki vezir, Semin Mehmed-pa{a. U novoj ratnoj kampanji, koja je po~ela jula 1646, Mehmed-pa{a je najvi{e vremena tro{io na osiguranje plijena i polo`aja njegovim pristalicama. Odatle se napor da se osvoji preostali dio Krita izrodio u dugu i iscrpljuju}u opsadu Irakliona, glavnog grada i luke na otoku. Opsada je po~ela 7. VII 1647. i trajala je narednih 13 godina. Zbog te duge opsade cijela je kampanja za osvajanje Krita nazvana Kandijski rat, po italijanskom imenu kritskog glavnog grada, Candia, odnosno turskom Kandiye. Dugotrajnost rata pokazuje da su obje sile, bez obzira na sve znake opadanja, raspolagale sa jo{ zna~ajnim ljudskim resursima i bogatstvima. Venecija je bila u stanju ne samo da dr`i svoj polo`aj na Kritu nego i da ugro`ava i napada osmanske obale na Jadranu te da ~ak u prolje}e 1648. mjesec dana dr`i u blokadi Dardanele. Mleta~ka opsada Dardanela (24. aprila – 26. maja 1648) izazvala je u Carigradu pravu paniku. Veziri i ulema su, nakon {to je blokada razbijena, odlu~ili da uklone sultana Ibrahima. Tu mu je odluku prenio 8. VI 1648. istanbulski muftija ({ejhul-islam). Sultan je zato~en u unutra{nje odaje saraja, gdje je deset dana kasnije zadavljen. U me|uvremenu je njegov maloljetni sin Mehmed IV izvikan za novog sultana. Ova smjena na prijestolju nije dovela do okon~anja Kandijskog rata, koji se otegao u dugu pozicionu borbu, sa povremenim obostranim prodorima i udarima, ali bez trajnog i odlu~uju}eg rezultata. To je posebno bio slu~aj na bosansko–dalmatinskom rati{tu, koje se stalno nalazilo u stanju ni rata ni mira. Osmansko–mleta~ki rat na Kritu i isto~nom Sredozemlju nije se odmah prenio na bosansko–dalmatinsku granicu. Prolaze}i kroz Bosnu po~etkom rata, budimski beglerbeg Deli Husein-pa{a je pokupio ve}i broj zaima i 265

spahija i odveo ih na glavno rati{te na Kritu. To je bilo jedino anga`iranje Bo{njaka u Kandijskom ratu tokom njegove prve godine. Tokom te godine odr`avane su normalne trgova~ke veze izme|u Bosne i mleta~ke Dalmacije. Osmanski trgovci iz Bosne su nesmetano prolazili sa svojom robom preko splitske skele za Veneciju i obratno. Prve ratne operacije na bosansko–dalmatinskoj granici po~ele su u ljeto 1646. Tada je novi bosanski namjesnik, Ibrahim-pa{a Siv~i} Gabeljak, sa ve}im vojnim snagama napao mleta~ke posjede, utvrde i gradove po sjevernoj Dalmaciji. On je tom prilikom osvojio Novigrad i poru{io jedan broj mleta~kih palanki. U oktobru su osmanski odredi poku{ali osvojiti [ibenik, ali su odbijeni. Mle~ani su poslije toga uzvratili napadom na pograni~na osmanska utvr|enja, me|u kojima i Skradin. Ve} u po~etku ovih borbi stara hrvatska `upa Poljica je, kao osmanska autonomna oblast, otkazala pokornost sultanu i pre{la na stranu Venecije. Februara 1647. na stranu Venecije prelazi i Cetinska krajina, odnosno primorje od Cetine do Neretve. Mle~ani su istovremeno stupili u vezu sa vla{kim starje{inama na grani~nim podru~jima Bosanskog ejaleta, pa se jedan dio Vlaha preseljava iz Bosne u Dalmaciju. Od ovih preseljenih i izbjeglih sto~ara, koje Mle~ani nazivaju "Vlasima s mora", odnosno morlacima (Moriachi), uspostavlja se nova usko~ka organizacija, sa upori{tima u Ravnim Kotarima i Makarskom primorju. Ovi novi uskoci su postali glavna mleta~ka oru`ana sila u borbi za Dalmaciju tokom Kandijskog rata. Oni nisu samo ~uvali i branili mleta~ke posjede u Dalmaciji nego su istovremeno u posebnim hajdu~kim ~etama upadali na osmansku teritoriju, plja~kaju}i i pale}i ~esto i po dubini jugozapadne Bosne i prodiru}i sve do Kupre{kih vrata i Prusca. Vijesti o ovim upadima dopirale su i do Sarajeva, pa su se po~etkom 1648, radi odbrane od mogu}eg napada, oko grada kopali {an~evi. Mle~ani su ve} u januaru 1647. krenuli u napad iz Zadra i [ibenika. Tom su prilikom osvojili Zemunik, najva`nije osmansko upori{te na granici. Pored Zemunika, Mle~ani su tokom 1647. osvojili jo{ Vranu i Nadin. Istovremeno su morla~ki hajdu~ki odredi u jednom prodoru zauzeli, oplja~kali i popalili Gra~ac u Lici. Poseban zna~aj za Veneciju je imalo osvajanje Nadina, koji je uz Knin smatran za najja~e utvr|enje Li~kog sand`aka. Mleta~ka taktika je bila da stalnim hajdu~kim upadima i prepadima ve`e osmanske snage za Bosnu i tako ih odvrati od operacija prema jadranskoj obali. Ta je taktika urodila plodom pa su Mle~ani u jesen 1647. prisilili posadu Ostrovice i njenog posljednjeg kapetana Jusuf-agu Had`agi}a na predaju. Padom ovog zna~ajnog upori{ta izme|u Zadra, [ibenika i Obrovca potisnute su Osmanlije dalje od mora. Krajem iste godine opsjednut je Klis, kojem je u pomo} pritekao bosanski deftedar Mustafa-aga sa Bo{njacima, 266

pa je raznorodna mleta~ka vojska pora`ena i odba~ena. To nije obeshrabrilo Mle~ane, koji su ubrzo ponovno opkolili grad, uz istovremene napade na Drni{, Knin i Vrliku. Klis je kona~no pao u mleta~ke ruke 30. III 1648, nakon vi{e od sto godina osmanske vlasti. Ova izuzetno zna~ajna tvr|ava, skoro na samim prilazima Splitu, bila je svojevrsni simbol osmanskog prisustva u Dalmaciji. Osvajanje Klisa Venecija je slavila i predstavljala ne samo kao svoj uspjeh nego kao veliku pobjedu kr{}ana nad muslimanima. Tek poslije ovih neuspjeha Osmanlije su krenule u odlu~niji rat na bosansko–dalmatinskoj granici. U Bosnu je sredinom 1648. kao novi namjesnik do{ao Dervi{ Mehmed-pa{a Omerpa{i}, koji je odmah mobilizirao dio bosanskih spahija i drugih vojnika, kojima je za zborno mjesto odredio Livno. Odatle su upali u Dalmaciju, gdje su neprijatelju nanijeli vi{e poraza i ubili preko sedam stotina hajduka, uskoka i drugih mleta~kih vojnika. Pri povratku sa ovog pohoda, uz znatan plijen, spahije doneso{e u Bosnu i kugu, koja se ra{iri skoro po cijelom ejaletu. Kako je Dervi{ Mehmed-pa{a iznenada umro od kapi u Livnu to je za novog bosanskog namjesnika do{ao Hasan-pa{a Memibegovi}. Hasan-pa{a je odlu~nim potezima uspostavio red i mir u ejaletu. Uporedo s tim, on je ve} krajem 1648. porazio i natjerao u bjekstvo poznatog usko~kog starje{inu Iliju Smiljani}a, koji je sa tri hiljade hajduka i druge mleta~ke vojske provalio u Bosnu. Hasan-pa{a je tokom 1649. uspio suzbiti vi{e hajdu~kih i usko~kih napada na teritoriju Bosanskog ejaleta. U tim borbama Bo{njaci su uspjeli pogubiti nekoliko istaknutih hajdu~kih i usko~kih vo|a u mleta~koj slu`bi. Poznati hajdu~ki vo|a Vuk Mandu{i} je suzbijen ~ak kod Klju~a na Sani. Uskoci i hajduci su, predvo|eni istaknutim haramba{om Petrom Smiljani}em, provalili u Liku i oplijenili mnoga sela. Istovremeno je katoli~ki pop i istaknuti ~etovo|a Stjepan Sori} napao Udbinu i usput popalio nekoliko stotina ku}a. Zatim su zajedno napali Ribnik, gdje su ih Kraji{nici potpuno potukli. Tom su prilikom Kraji{nici ubili u boju Petra Smiljani}a, a popa Sori}a zarobili i potom posjekli. Odmah poslije ovih uspjeha, jaki osmanski odredi prodrli su iz Bosne u Dalmaciju i prokrstarili Poljica i Ravne Kotare, sve do Biograda na Moru. U tom pohodu Bo{njaci su zarobili i pogubili Vuka Mandu{i}a. Ve} od tada Kandijski rat, kako na glavnom kritskom rati{tu tako i u Dalmaciji, prerasta u trajan rat. Djeca bosanskih spahija, koja su ostala u kolijevci kada su oni po~etkom rata oti{li sa budimskim Husein-pa{om na Krit, stigla su odrasti i mnogo prije kraja rata zamijeniti o~eve na bojnom polju. Osmanlije su du` mleta~ko–dalmatinske granice oganizirale pandursku slu`bu u koju je regrutirano doma}e kr{}ansko i muslimansko stanovni{tvo. Ovi osmanski panduri ~uvaju granicu Bosne, ali istovremeno 267

provaljuju na mleta~ku teritoriju i plja~kaju tamo{nje stanovni{tvo. Oni tako odgovaraju uskocima i hajducima u mleta~koj slu`bi. Vremenom je plja~ka postala glavni motiv i razlog vojnih pohoda i operacija, kako uskoka i hajduka na mleta~koj tako i pandura na osmanskoj strani. Na mleta~koj strani skoro sva te`ina rata pada na uskoke i hajduke koje su, umjesto izginulih Smiljani}a, Sori}a i Mandu{i}a, predvodili Petar i Tadija Kuli{i} sa drugim haramba{ama. Oni svoja upori{ta premje{taju ~ak na otoke Bra~, Hvar i Kor~ulu, odakle vr{e upade na kopno. Tu su im se uspje{no suprotstavljali Kraji{nici i drugi Bo{njaci, pomagani po potrebi pandurima kao ~uvarima granice. Rat se tako pretvorio u jedan niz ~etovanja, u kojima su se izgubili njegovi prvobitni strate{ki vojno–politi~ki ciljevi. Pored Dalmacije, du` mleta~ke granice prema Bosni formirala su se jo{ dva ratna podru~ja, jedno na teritoriju Dubrova~ke republike, a drugo u Boki Kotorskoj. Dubrovnik je u Kandijskom ratu bio neutralan, ali je njegovo podru~je bilo opkoljeno teritorijama dviju zara}enih dr`ava. Dok je osmanska strana uglavnom po{tivala neutralnost Dubrova~ke republike, dotle su Mle~ani grubo kr{ili njen teritorijalni integritet. Mleta~ki uskoci i hajduci su preko dubrova~kog teritorija upadali u isto~nu Hercegovinu. Odatle su sa plijenom, dok su ih gonili osmanski panduri, bje`ali na dubrova~ke otoke, gdje su se nalazile baze mleta~ke mornarice. Iz tih baza hajduci i uskoci su plja~kali dubrova~ka sela i naselja. Meta njihovih napada ~esto su bili i dubrova~ki brodovi, {to je oko male republike stvaralo nesigurnost i izolaciju od svijeta. Mle~ani su namjerno tako postupali sa Dubrovnikom da bi uni{tili njegovu trgovinu sa osmanskim zale|em. Kao neutralna luka, Dubrovnik je upravo tokom Kandijskog rata preuzeo najve}i dio trgovine izme|u Bosne i talijanskih gradova. Mle~ani su 1654. uspostavili u Perastu novu hajdu~ko–gusarsku bazu, uglavnom od prebjega iz Hercegovine i drugih krajeva pod osmanskom vla{}u. Ova hajdu~ko–gusarska baza bila je u prvom redu usmjerena na ometanje pomorskog i kopnenog saobra}aja prema osmanskim lukama i tvr|avama Herceg–Novog i Risna. Tako je Boka Kotorska postala tre}e ratno podru~je na isto~noj obali Jadrana. Iz Perasta su hajduci, pod mleta~kim nadzorom i komandom, napadali osmanske posjede po Boki i Hercegovini, prodiru}i ponekad ~ak do isto~ne Bosne. Tu su istaknute hajdu~ke haramba{e i pla}enici bili Bajo Nikoli} Pivljanin, Niko i Stevo Popovi}, Limo Bajraktar, vojvoda Lazarevi} i drugi. Oni su ~esto napadali i plja~kali dubrova~ke trgova~ke karavane pri njihovom odlasku ili povratku iz Bosne. U toku Kandijskog rata do{lo je 1650. do izvjesnih nemira u Sarajevu, ~iji su gra|ani tra`ili da se smijeni tada{nji bosanski namjesnik, Grk Prevezali Mehmed-pa{a. Sarajlije su optu`ile centralnim vlastima Mehmed-pa{u da 268

im neovla{teno tra`i novac za grani~arsku slu`bu. Na to je Mehmed-pa{a poslao u Sarajevo svog }ehaju sa delijama da kazni nezadovoljnike. Prema nekim izvorima, u gradu je tom prilikom do{lo i do manjeg oru`anog sukoba. U me|uvremenu je usljed Mehmed-pa{ine neopreznosti pala Gabela u ruke Mle~anima, pa ga je Porta opozvala iz Bosne. U Bosnu je za novog namjesnika stigao Fadil Ahmed-pa{a Maglajac. Od tada su Bo{njaci, posebno Sarajlije, po~eli sve ~e{}e otvoreno izra`avati svoje nezadovoljstvo i otpor pojedinim carskim ~inovnicima i op}enito mjerama centralnih vlasti u Bosni. Po~etkom 1654. dolazi do o`ivljavanja borbi na bosansko–dalmatinskom frontu. Mle~ani su ve} u februaru te godine sa jakim snagama opkolili Knin, glavno vojno upori{te Bosanskog ejaleta u srednjoj Dalmaciji. Opkoljenim braniocima Knina pritekao je u pomo} bosanski namjesnik Fadil-pa{a Maglajac. On je na Nevroz (prvog dana prolje}a), 21. marta nametnuo Mle~anima odlu~uju}u bitku. Istog dana Mle~ani su potpuno razbijeni i pora`eni. Oko Knina je palo i posje~eno vi{e od 2.500 mleta~kih vojnika. Na bosanskoj strani u ovom boju se posebno istakao zaim Hajdar-beg [ahinpa{i}. Fadil-pa{a nije iskoristio ovu pobjedu za ofanzivu prema dalmatinskoj obali, nego se zadovoljio hitnom opravkom o{te}enih bedema i kula na kninskoj tvr|avi. Rat se narednih mjeseci nastavio brojnim ~etovanjima s obje strane granice. U tim ~etovanjima je iste godine, prilikom morla~kog upada u Liku, poginuo poznati hajdu~ki haramba{a Ilija Smiljani}. Tako su Bo{njaci, poslije Petra Smiljani}a, popa Stjepana Sori}a i Vuka Mandu{i}a, uspjeli ukloniti i ~etvrtog poznatog usko~ko–hajdu~kog haramba{u na granici sa Mle~anima. Iscrpljena dugotrajnim ratom i {tetom zbog pada trgova~kog prometa i gubitka osmanskog tr`i{ta, Venecija je poku{avala zaklju~iti mirovni ugovor sa Portom. Mle~ani su posredstvom francuskog poslanika na Porti uporno nudili tokom 1655. i u prvoj polovini 1656. mirovne pregovore. Oni su na sve mirovne ponude stalno dobijali isti odgovor, tj. da se iz vjerskih razloga Kandija ne mo`e napustiti, jer je tamo izgra|ena d`amija. Venecija je u me|uvremenu, 26. VI 1656, porazila osmansku flotu na ulasku u Dardanele i ponovno blokirala moreuz. Ovaj se poraz ~esto upore|uje sa svojevremenom katastrofom osmanske flote kod Lepanta. Poraz i blokada Dardanela bili su samo krajnji izraz politi~kog haosa u Carstvu do kojeg je dovela prevlast janji~arskih aga na vojno–politi~kom i pristalica filistarske kadizade sekte na vjerskom polju. U tim trenucima politi~kog haosa i duboke eti~ke krize, Carstvo je na{lo snage da kroz svoje ugra|ene vojno–administrativne i vjersko–sudske mehanizme potra`i izlaz iz anarhije. Razvijeni sistem osmanske birokratije iznjedrio je iz svojih redova i novembra 1656. izgurao na polo`aj velikog 269

vezira starog, ali odlu~nog Mehmed-pa{u ]uprili}a (Köprülü). Mehmed-pa{a je imao tipi~nu karijeru pripadnika osmanske vojni~ke, odnosno vladaju}e klase. Za njega se zna da je ro|en u albanskom selu Rudnik kod Berata. Pretpostavlja se da je u sultanovu slu`bu u{ao kao ad`ami–oglan, prilikom jednog od posljednjih kupljenja dev{irme. Kako se kao energi~an i ~estit mlad ~ovjek nije snalazio u dvorskim spletkama, to je preporu~en za spahijsku slu`bu u provinciji. Tako je kao timar dobio selo Köprü (Kepri), u sand`aku Rum u centralnoj Anadoliji. Tu se o`enio sand`ak-begovom k}erkom, ~ime je po~eo njegov dugotrajni uspon prema vrhovima vlasti. Me|u brojnim du`nostima koje je obavljao, Mehmed-pa{a je uz ostalo bio sand`ak-beg Amasije, namjesnik Trabzona i ~lan carskog divana kao ministar bez portfelja (kubbe veziri). Za vrijeme povremenih zastoja u karijeri, Mehmed-pa{a se uvijek vra}ao u selo Köprü, koje je osje}ao kao svoj pravi dom i zavi~aj, po kojem je uzeo ime Köprülü. On se ve} bio povukao u mirovinu u svoj zavi~aj, odakle su ga njegovi prijatelji uspjeli dovesti na polo`aj velikog vezira. Mada je ve} imao 80 godina, Mehmed-pa{a se u trenutku velike krize Carstva pokazao kao ~ovjek ~iji je trenutak upravo do{ao. On je odmah pristupio zavo|enju reda i discipline u Carstvu i organiziranju odlu~ne borbe protiv Venecije. Dolaskom Mehmed-pa{e ]uprili}a na polo`aj velikog vezira okon~ano je jedno razdoblje osmanske historije "u kojem je najvi{e tekla krv". On je svojom energijom vratio Carstvu njegove ve} "zamrle snage upravljanja". Razdoblje od 1656. do 1683. ozna~eno je u historiji Carstva kao "godine ]uprili}a", jer su u tom vremenu pripadnici te porodice obna{ali du`nost velikog vezira. "Godine ]uprili}a" su zapo~ele Mehmed-pa{inom uspje{nom pomorskom operacijom, u kojoj je augusta 1657. povratio od Mle~ana otoke Lemnos i Bozd`u (Bozca), ~ime su deblokirani Dardaneli. Tako je poslije godinu dana Mehmed-pa{a svojim li~nim prisustvom vratio osmanskim stjegovima i zastavama pobjedu i toliko potrebno samopouzdanje. Vrijeme Mehmed-pa{e ]uprili}a se u svijesti Bo{njaka pamti i kao novo epsko doba. Mehmed-pa{a je u bo{nja~koj epskoj tradiciji poznat pod imenom "Stari ]uprili}". Poslije poraza pod Kninom i pogibije njihovog pla}enika i haramba{e Ilije Smiljani}a na Velebitu 1654, Mle~ani nisu vi{e pokazivali volje da na bosansko–dalmatinskoj granici vode ofanzivne akcije {irih razmjera. Veliki vezir je ve} novembra 1656. za novog bosanskog namjesnika imenovao svog suparnika i protivnika Seida Ahmed-pa{u, biv{eg zapovjednika osmanske flote. Istovremeno je za hercegova~kog sand`aka imenovan Ali-beg ^engi}. Oni su u junu 1657. bezuspje{no poku{ali osvojiti Split. Poslije tog neuspjeha Seidi Ahmed-pa{a je oplja~kao okolinu [ibenika. Na drugoj 270

strani, Ali-beg ^engi} je na svoju ruku pusto{io okolinu Zadra. Taj je Ali-begov pohod dobio epsku formu u narodnoj pjesmi o Ali-begu ^engi}u i Biserki, k}erki zadarskog bana. Seidi Ahmed-pa{a je tada po{ao da u zajednici sa skadarskim namjesnikom Fazli-pa{om osvoji Kotor. Usput je Ali-beg ^engi} osvojio i popalio Perast, poznato hajdu~ko–gusarsko upori{te u Boki Kotorskoj. Opsada Kotora je trajala mjesec dana, ali se njegova posada odr`ala i odbranila grad. Kotor se odr`ao zahvaljuju}i i ~injenici da su hercegova~ki sand`ak-beg i bosanski namjesnik stupili u me|uvremenu u tajnu vezu sa Mle~anima i od njih primali mito. Osmanske te{ko}e, izazvane dugotrajnim ratom sa Venecijom, poku{ao je iskoristiti erdeljski knez György Rákóczy, koji se zanosio planovima o stvaranju jake protestantske dr`ave u srednjoj i jugoisto~noj Evropi. I pored te{kog poraza koji su mu nanijeli krimski Tatari, Rákóczy je odbio da izjavi pokornost sultanu. Da bi sprije~io njegove planove, veliki vezir ]uprili} je u ljeto 1658. li~no vodio veliku vojsku s kojom je zauzeo cijeli Erdelj, dok je knez Rákóczy uspio pobje}i na habsbur{ku teritoriju. Nakon {to je Rákóczy umro 1660, njegove su se pristalice okupile oko Jánosa Keménya, koji se uz podr{ku Habsburgovaca vratio po~etkom 1661. u Erdelj. Porta je protiv njega poslala bosanske spahije, koje su osvojili Arad i prisilile Keménya da spas ponovno potra`i bjekstvom na teritoriju pod habsbur{kom vla{}u. Za novog erdeljskog kralja izabran je septembra 1661. Mihaly Apaffy, "pobo`an i u~en dr`avnik", koji je kao sultanov {ti}enik ostao na tom polo`aju narednih dvadeset godina. Ovi su doga|aji predstavljali uvod u novi rat sa Habsburgovcima u koji su Bo{njaci ponovno bili aktivno uklju~eni. Po{to je smirio pobunu u Erdelju, Mehmed-pa{a je odlu~io da se zbog starosti povu~e sa polo`aja velikog vezira. Mada je u tom trenutku imao 85 godina, on je uspio prebroditi sve dvorske i politi~ke spletke i osigurati polo`aj velikog vezira svom sinu Fazil Ahmed-pa{i, namjesniku Sirije. Fazil Ahmed-pa{a je stigao u Carigrad da preuzme du`nost upravo na dan o~eve smrti 31. X 1661. godine. Kako je Mehmed-pa{u ~esto znalo izdati njegovo oskudno obrazovanje, to se on pobrinuo da mu sin dobije najbolje mogu}e {kolovanje tog vremena. Jo{ kao mlad i {kolovan ~ovjek, Fazil Ahmed-pa{a je primljen u red visokoobrazovane carigradske uleme. On se kasnije opredijelio za vojno–birokratsku karijeru, ali je ostao zapam}en kao vrlo u~en hod`a. Odatle je Fazil Ahmed-pa{a u bo{nja~koj usmenoj epici poznat kao "Hod`a ]uprili}". Fazil Ahmed-pa{a je na osnovama koje je postavio njegov otac nastavio raditi na obnovi dr`ave i vojske. Za 15 godina slu`be on je polo`aj velikog vezira u~inio mo}nijim i uticajnijim nego {to je bio i u vrijeme Mehmed-pa{e Sokolovi}a. 271

Svoj prvi ratni pohod Fazil Ahmed-pa{a je poveo protiv Austrije zbog stalnih napora Habsburgovaca da u Erdelju dovedu na vlast svoje pristalice. Rat je po~eo u ljeto 1663. kada su tatarski konjanici prokrstarili Erdeljom, Moravskom i ^e{kom. Taj je prepad alarmirao i podstakao op}i evropski napor da se pomognu Habsburgovci radi odbrane kr{}anstva. Krajem jula 1663. brojna osmanska vojska, u kojoj je bilo i oko deset hiljada Bo{njaka, opkolila je Ujvar, danas Nove Zamky u ju`noj Slova~koj. Opsadom je zapovijedao li~no veliki vezir. Posada Ujvara je potpisala predaju 24. VIII 1663, uz uslov da za ~etiri dana slobodno napusti grad, a da dotle u njega ne u|e ni jedan osmanski vojnik. Za evakuaciju pre`ivjelih branilaca i ranjenika Fazil Ahmed-pa{a je dao hiljadu kola, a njihov odlazak ispratila je osmanska vojna muzika. Osmansko osvajanje Ujvara uzbunilo je cijelu Austriju, Njema~ku i dobar dio Evrope. Nikada se za vrijeme brojnih austro–osmanskih ratova nije po Njema~koj toliko pisalo o turskoj opasnosti kao 1663–64. godine. Po crkvama i gradskim trgovima su dr`ane antiturske propovijedi i izricana brojna proro~anstva, savjeti i opomene. Osmanska vojska je pod Ujvarom pokazala veliku energiju i upornost, pa je tako u Ma|arskoj i Austriji nastala uzre~ica: "Zapeo kao Turci pred Ujvarom". U ljeto 1664. veliki vezir je ponovno predvodio osmansku vojsku protiv Habsburgovaca. Tu su ponovno bili i Bo{njaci pod zapovjedni{tvom bosanskog beglerbega Smail-pa{e ^engi}a. Do odlu~uju}e bitke do{lo je kod Szentgottharda, na rijeci Raab u zapadnoj Ma|arskoj. Szentgotthard je bila tvr|ava koja je nadzirala put prema Gracu i Be~u. Tu su se 1. VIII 1664. sukobile osmanska i zdru`ena kr{}anska vojska, kojom je komandovao austrijski feldmar{al Raimund Montecuccoli. Bitka se fakti~ki zavr{ila bez pobjednika, ali uz ne{to ve}e osmanske gubitke u ljudstvu i oru`ju, posebno topovima. Izginuo je i ve}i broj Bo{njaka, uklju~uju}i i samog Smail-pa{u ^engi}a. Osmanlijama je onemogu}en prelazak preko rijeke Raab i time daljnje napredovanje kroz [tajersku prema Donjoj Austriji. Odatle je u Evropi Szentgotthard u prvi mah slavljen kao velika kr{}anska pobjeda, mada je osmanska armija u biti ostala netaknuta i spremna za novu borbu. To je feldmar{al Montecuccoli dobro znao pa se Ahmed-pa{a sa vojskom nesmetano povukao u obli`nji Vasvar, gdje je ve} 20. VIII 1664. sklopljen mir. Austrija se ovim mirovnim ugovorom obavezala da napusti sve svoje pozicije u Erdelju i da prizna sultanovog sizerena Apaffyja za erdeljskog kralja. Tako je ovim ugovorom veliki vezir Ahmed-pa{a postigao sve svoje politi~ke ciljeve. Sultan je zadr`ao vlast nad sjevernom Ugarskom i protektorat nad Erdeljom, uz obavezu austrijskog cara da mu daje godi{nji 272

nov~ani poklon. Jedina utje{na nagrada austrijskom caru bila je osmansko obe}anje da }e se uzdr`ati od upada na habsbur{ku teritoriju ako i njegove pograni~ne snage ostanu mirne. Ovakav je mir izazvao ogromno razo~arenje u Evropi, koja se jo{ nasla|ivala szentgotthardskom bitkom, koju je smatrala svojom velikom pobjedom. U stvarnosti je mirovni ugovor vjerno reflektirao datu politi~ku i vojnu situaciju. Rat 1663–64. je jasno pokazao u kojoj su mjeri otac i sin ]uprili} uspjeli za kratko vrijeme obnoviti osmansku vojnu mo}. Nakon ovog uspjeha, Fazil Ahmed-pa{a je li~no predvodio novu opsadu Kandije, koju je okon~ao njenim zauze}em 31. VIII 1669. godine. Samo {est dana kasnije, 6. IX 1669, zaklju~en je i potpisan mir u jednom {atoru, koji je u blizini razorenog grada specijalno postavljen i ure|en za tu priliku. Mirovnim ugovorom Veneciji su obnovljene njene trgova~ke povlastice u Osmanskom carstvu, uz obavezu da se u budu}nosti uzdr`i od bilo kakvog pomaganja sultanovim neprijateljima. Venecija je pored toga zadr`ala tri male luke na Kritu, te Klis, koji je u prvim godinama rata osvojila u Dalmaciji. U dugoj i bogatoj historiji osmanskih ratovanja ni jedna tvr|ava niti grad nisu osvajani u tako dugom razdoblju i uz toliko krvi, tro{ka i hrabrosti, kao {to je to bio slu~aj sa Kandijom. Na vijest o kona~nom osvajanju Kandije i zaklju~enju mira, tada{nji bosanski namjesnik Ibrahim-pa{a Te{njak je o dr`avnom tro{ku priredio veliko slavlje, na kojem su u~estvovali brojni odli~nici iz cijele Bosne. Istovremeno se slavilo po svim ve}im mjestima u Bosni. Hroni~ari su zabilje`ili da su se ljudi radovali jer im je napokon zapalo malo mirnog vremena, koliko da se odmore i predahnu od neprekidnog vojevanja, kako u domovini tako i po dalekim rati{tima, od Krita do prilaza Be~u. Poznati bo{nja~ki pjesnik Hasan Kaimija iz Sarajeva napisao je na bosanskom jeziku pjesmu o osvajanju Kandije. Pjesma je nastala jo{ za vrijeme rata jer Kaimija u njoj prijeti Mle~anima da }e zbog raznih ratnih nevolja koje su pogodile Bosnu "zlatom platiti" kad im "ode Kandija". Kraj Kandijskog rata Bosna je do~ekala finansijski potpuno iscrpljena. Kako je izbijanjem rata prestala trgovina sa mleta~kim dalmatinskim lukama, to je Bosna imala ogromnu ekonomsku {tetu. Iz ove je trgovine Bosna prije izbijanja rata crpila znatne prihode. Tako je 1639. dr`avna blagajna u Bosni imala od splitske skele godi{nji prihod od 50 tovara ak~i. Dvije godine kasnije (1641) zakup skela u Zadru i [ibeniku donosio je Bosni 18 tovara ak~i godi{nje. Poslije zaklju~enja mira i osmanske i mleta~ke vlasti su se trudile da o`ive bosansku trgovinu. Venecija je posebno nastojala da istisne Dubrovnik u snabdijevanju pojedinih krajeva Bosne solju. Posebno je o`ivjela trgovina 273

na zadarskoj skeli, preko koje je uglavnom i{ao promet sa Ankonom. Godi{nje je na zadarsku skelu pristizalo iz Bosne 20–30 hiljada volova. Ankona je iz Bosne uvozila godi{nje sedam stotina tovara voska, 600 bala safijana (kozje ko`e), tri hiljade bala volovskih ko`a i {est hiljada tovara vune. Ovaj trgovinski polet, koji je trajao 14 godina, od zavr{etka Kandijskog do po~etka velikog Be~kog rata 1683, nije bio dovoljan za potpuno stabiliziranje bosanske privrede. Slabost seoske privrede, kao glavnog izvora sirovina za gradsku esnafsku proizvodnju, te prometna nesigurnost, usljed ~estih hajdu~kih prepada na trgova~ke karavane, nisu dozvoljavali dugoro~no privredno konsolidiranje. Tu je, pored toga, bio i sve ve}i priliv strane, posebno engleske manufakturne robe pa je trgovinski bilans Bosne bio u stalnoj pasivi. Privredna kriza (}esatluk), koja je jednako poga|ala selo i grad, vodila je stalnom rastu cijena i inflaciji. To je bilo uzrokom otvorenog nezadovoljstva seoskog i gradskog bo{nja~kog stanovni{tva. Krajem maja 1682. do{lo je do otvorene bune seljaka u sarajevskom kadiluku. Njima se pridru`ila sarajevska sirotinja sa drugim nezadovoljnim gradskim elementima. U historijskim vrelima i usmenoj predaji susre}u se suprotne vijesti o razlozima i karakteru ove pobune. Prema vijestima u izvorima Bo{njaci seljaci su se pobunili zbog zloupotreba organa sudske i upravne vlasti u sarajevskom kadiluku. Odatle se ova pobuna u starim osmanskim hronikama bilje`i kao "slu~aj smutnje sarajevskog kadije". Kako je u to vrijeme bilo vi{e nerasvijetljenih slu~ajeva ubistava u kadiluku, to su sarajevski mulla, izvjesni Omer-ef. i muselim naumili da na ime toga od svakog seljaka naplate globu i novac me|usobno podijele. Seljaci su se usprotivili pla}anju globe pa su 26. V 1682. u velikom broju do{li u Sarajevo. Pred tolikim brojem razjarenih seljaka ~ar{ija se u znak uzbune odmah zatvorila. Seljaci su udarili na sud, ubili mullu i njegovog pomo}nika (naiba), a sudnicu preturili i oplja~kali. Uz to su porazbijali ~etiri ku}e sudskih poslu`itelja (muhzira). Nazadovoljnim seljacima pridru`ila se i gladna sarajevska sirotinja, koju je predvodio spomenuti pjesnik i dervi{ki {ejh Hasan Kaimija. On je zahtijevao da se sirotinji podijeli `ito koje su bogati {pekulanti skrivali po svojim magazama. Sam Kaimija je zbog svoje u~enosti i uzornog `ivota u narodu bio poznat kao evlija (sveti ~ovjek) pod imenom Kaimi-Baba. On je svoju ku}u u Kuluk~ijama (Sabljarskoj ulici) poklonio za tekiju dervi{ima halvetijskog reda. Uz ku}u je svojim sredstvima podigao }upriju preko Miljacke, zvanu ]umurija. Kao vrlo u~en teolog, dervi{ i pjesnik, Kaimija je ve} ranije do{ao u sukob sa slu`benom sarajevskom ulemom. Nakon {to 274

je pobuna ugu{ena, Kaimija je kao njen vo|a i vjerovatno inspirator protjeran iz Sarajeva u Zvornik, gdje je 1690. umro. Seljaci i Sarajlije su zbog ubistva mulle i plja~kanja sudnice strogo ka`njeni. Ubrzo po ugu{enju pobune u Sarajevo je stigao iz Carigrada carski inspektor (mufeti{), neki Frenk Hasan-aga. On je na ime od{tete naplatio 250 kesa, od toga 25 kesa za sebe, za mullinu djecu 35, a za svoje mla|e po dvije i po kese. Osim toga, Frenk Hasan-aga je pogubio 14 seljaka a dvadesetericu otpremio u Carigrad. U me|uvremenu, Bo{njaci su u~estvovali u nekoliko pohoda i bitaka tokom poljske kampanje 1672–1677. godine. Rat se vodio uglavnom po prostorima dana{nje jugozapadne Ukrajine, na Podoljskoj visoravni i gornjem toku Dnjestra. Klju~na ta~ka u svim ovim pohodima bio je gradi} Hotin (Ho}in) na Dnjestru. Tako su u bo{nja~koj narodnoj tradiciji upam}eni Hotin i hotinski most koji su Bo{njaci mnogo puta prelazili, gdje su se u slavu sultana borili i ginuli. Petogodi{nji rat sa Poljskom donio je sultanu nove teritorije na podru~ju Ukrajine i kona~no doveo do prvog rata sa Rusijom (1678–1681), koji je za Osmanlije tako|er bio uspje{an. Ovim ratovima i mirovnim ugovorima, sa Poljskom 27. X 1676. i Rusijom 8. I 1681, dostigla je osmanska ekspanzija u isto~noj Evropi svoju najvi{u ta~ku. Samo nekoliko dana po zaklju~enju mira sa Poljskom, umro je 3. XI 1676. veliki vezir Fazil Ahmed-pa{a ]uprili}. On je na polo`aju velikog vezira proveo punih 15 godina i tri dana. Od svih velikih vezira Ahmed-pa{a ]uprili} je najdu`e upravljao Carstvom, ~ak devet i po mjeseci du`e od velikog Mehmed-pa{e Sokolovi}a. Fazil Ahmed-pa{a je jedini od velikih vezira koji zaslu`uje da se upore|uje sa Sokolovi}em, bez obzira na sve njihove me|usobne razlike u obrazovanju, karijeri i karakteru. Izme|u vremena njihovog vezirstva i smrti stoji cijelo jedno stolje}e, ~ime se ispunilo popularno bo{nja~ko vjerovanje da na po~etku svakog stolje}a stoji jedan velik ~ovjek, koji svom vremenu daje i udara pe~at. Sokolovi} je `ivio i djelovao u posljednjem stolje}u prvog milenijuma islama, a ]uprili} u prvom stolje}u drugog milenijuma od vremena Hid`re. Mehmed-pa{a je u odnosu na ]uprili}a djelovao u vrijeme vrlo slo`enih odnosa i prilika u Carstvu. ]uprili} je uve}ao i podigao Carstvo do krajnjih granica njegove {irine i mo}i. Bez obzira na to, Sokolovi} je po op}em mi{ljenju, kako savremenih osmanskih hroni~ara tako i kasnijih evropskih histori~ara, kao vojskovo|a i dr`avnik bio znatno iznad ]uprili}a. Poslije smrti Fazil Ahmed-pa{e za velikog vezira je imenovan njegov brat po mlijeku, Kara Mustafa-pa{a, kojem je bilo su|eno da upravlja Carstvom u trenutku njegove historijske prekretnice. Kara Mustafa-pa{a je 275

posljednji put doveo Osmanlije pred kapije Be~a. On je komandovao drugom opsadom habsbur{kog glavnog grada, ~ije je eventualno osvajanje otvaralo Osmanlijama puteve prema Njema~koj i zapadu Evrope. Nasuprot tome, poraz je vodio i doveo do vra}anja Osmanlija na Balkan. Osmanska mo} je kona~no posrnula pred Be~om, a kola Carstva su se obrnula "niza stranu". Na tom strmoglavom putu bilo je povremenih zastoja i predaha, ali nikada vi{e trajnog oporavka i povratka. Budu}i sudbinski povezani sa Osmanskim carstvom, Bo{njaci su bili neposredni sudionici cjelokupnog tog historijskog procesa. Porta se 1682. odlu~ila da podr`i ugarski pokret za nezavisnost od Habsburgovaca. Vo|e ugarskog pokreta Nikola Zrinski i grof Imre Thököly obratili su se Osmanlijama za pomo}, uz obe}anje da }e zauzvrat prihvatiti sultanov sizerenitet. Takav ugarski plan podr`ala je Francuska, kako bi oslabila Habsburgovce kao svoje glavne protivnike u Evropi. Tako je sultan u ljeto 1682. priznao Thökölya za ugarskog kralja. Zauzeti borbama sa Francuskom, Habsburgovci su u tom trenutku nastojali izbje}i otvoreni sukob sa Osmanlijama. U toj su situaciji francuski agenti uspjeli uvjeriti velikog vezira da je do{ao trenutak da zauzme Be~ i tako ostvari ono {to njegovi prethodnici nisu uspjeli. Ve} po~etkom 1683. u Edirnama se sakupila velika vojska, ~iji je cilj bio Be~. Na vijest o tome austrijski car je u`urbano nastojao formirati novu evropsku koaliciju u cilju otpora osmanskoj prijetnji. Ta je nastojanja `ivo podr`avao papa Inocent IX, koji je apelirao na evropske vladare da se ujedine u novom kri`arskom ratu protiv nevjernika. Kako su ti njegovi pozivi i napori uglavnom bili blokirani zbog protivljenja Francuske, to je papa i{ao tako daleko da je tra`io pomo} od iranskog {aha, starog osmanskog protivnika. Papa je uspio kao pomo} Habsburgovcima prikupiti ne{to ljudstva i novca po Portugalu, [panjolskoj i nekim njema~kim kne`evinama. U svemu tome, kako su doga|aji pokazali, najva`niji i jedini stvarni austrijski saveznik bio je poljski kralj Jan III Sobjeski (Sobieski). Velika osmanska armija je jula 1683. opkolila Be~. U ovom je pohodu i opsadi Be~a u~estvovao velik broj Bo{njaka pod zapovjedni{tvom bosanskog namjesnika Hizir-pa{e. Bo{njaci su jo{ u nastupanju prema Be~u bili kao prethodnica zadu`eni za gradnju mostova na rijeci Raab. Veliki vezir Kara Mustafa-pa{a je sa glavninom vojske pre{ao Raab 8. VIII 1683. dok je istovremeno cijeli habsbur{ki dvor napustio Be~ i sklonio se u Gornju Austriju. Na putu prema Be~u padale su pred osmanskom silom jedna za drugom austrijske tvr|ave, obi~no poslije svega nekoliko sati opsade. ^etrnaestog jula po~ela je opsada Be~a, koja je trajala punih {ezdeset dana. Iscrpljenim braniteljima u posljednji je ~as pristigao u pomo} Jan 276

III Sobieski, na ~elu vojske od oko 70.000 ljudi, od kojih 26.000 konjanika sa oko 140 topova. Pored 20.000 Poljaka, ovu savezni~ku vojsku su ~inili Austrijanci, Saksonci, Bavarci i drugi Nijemci. U odlu~uju}oj bici na brdu Kahlenberg kod Be~a, Sobieski je 12. IX 1683. razbio osmanske snage od oko 60.000 ljudi, kojima je zapovijedao li~no veliki vezir Kara Mustafa-pa{a. Poraz na Kahlenbergu nije zna~io samo kraj opsade Be~a nego i po~etak kraja ofanzivne mo}i Osmanske carevine i njene vladavine u Podunavlju. Sam kralj Sobieski je zbog ove pobjede slavljen kao spasitelj Evrope i njene kulture. Nasuprot tome, u vlastitoj zemlji Sobieski je u krugu poljske {ljahte, uz koju je pristajala i njegova `ena, bio omra`en. Stisnuto svojom duhovnom tjeskobom, sitno poljsko plemstvo mu nije opra{talo njegovu prosvije}enost, {irinu i vojni~ku sposobnost. Za vrijeme opsade Be~a bo{nja~ke ~ete, sastavljene od spahijske konjice i pje{adije, bile su utaborene u Döblingu, odakle su juri{ale na gradske zidine i tornjeve. Nakon poraza na Kahlenbergu, Bo{njaci su se sa dijelovima osmanske vojske povla~ili niz Dunav na istok prema Komarnom. Na tom mjestu, namame Bo{njaci u jednoj {umi Poljake u zasjedu te im nanesu poraz. Tu je poginulo vi{e od dvije hiljade Poljaka, a sam je kralj Jan Sobieski u posljednji trenutak izbjegao zarobljavanje, zahvaljuju}i pomo}i koju mu je uputio lotarin{ki vojvoda. Samo dva dana kasnije do{lo je do nove bitke u kojoj su Poljaci odbili `estok napad Bo{njaka. U strahovitom je boju poginulo sedam hiljada Bo{njaka, a me|u njima i sam bosanski namjesnik Hizir-pa{a. Po~etkom oktobra 1683. glavnina osmanske vojske u povla~enju prikupila se u Budimu. Kara Mustafa-pa{a je odatle krenuo na jug prema Beogradu, gdje je namjeravao srediti svoju dezorganiziranu vojsku i jo{ je jedanput pokrenuti protiv neprijatelja. Njegovi protivnici su u me|uvremenu uspjeli uvjeriti sultana da je on zbog svoje sebi~nosti jedini krivac {to Be~ nije osvojen. Navodno je, da ne bi plijen dijelio sa drugima, Kara Mustafa-pa{a izbjegavao da naredi op}i juri{ na ve} iscrpljeni grad. On je ~ekao da se grad preda, kako bi plijen u cijelosti pripao njemu. Tako je zbog neuspjeha pod Be~om i bjekstva koje je potom uslijedilo, Kara Mustafa-pa{a smijenjen i zadavljen u beogradskoj tvr|avi 15. XII 1683. godine. Rat se od prilaza Be~u brzo prenio na ju`ne granice Bosne. ^im se saznalo za osmanski poraz pod Be~om, izbio je u jesen 1683. u grani~nim oblastima Dalmacije i Bosne morla~ki ustanak. Na ~elu ustanka su bili Stojan Jankovi} i \uro Posedarac. Centar ustanka je bio u Ravnim kotarima, odakle se brzo pro{irio na jug, do Cetine i Makarskog primorja. Morla~ki uskoci i hajduci su na prepad napali i oplja~kali sve osmanske trgovce, uglavnom Bo{njake, koji su se u tom trenutku na{li na mleta~koj teritoriji. 277

U sljede}em naletu morlaci su pobili i protjerali bosanske pandure na granici. Po{to Venecija tada jo{ nije bila u ratu sa Osmanskom carevinom, to su mleta~ke vlasti nastojale primiriti pobunjene morlake. Uprkos tim poku{ajima mleta~kih vlasti, morlaci su do novembra 1683. uglavnom uspjeli protjerati Bo{njake iz sjeverne Dalmacije. Ustanici su za kratko vrijeme zauzeli Skradin, Vranu, Benkovac i Obrovac, kao posljednje osmansko upori{te u sjevernoj Dalmaciji. Pod osmanskom vla{}u na tom prostoru su ostali jo{ jedino Sinj i Knin. Po~etkom januara 1684. morla~ki ustanici su zauzeli i Makarsku. Kako je Venecija ubrzo stupila u rat protiv Osmanske carevine, to je ustanak formalno okon~an, a morlaci su i dalje ostali glavna mleta~ka oru`ana snaga na rati{tu prema Bosni. Tako se Venecija jo{ prije nego {to je formalno zaratila protiv Osmanlija teritorijalno pro{irila u Dalmaciji na njihov ra~un. Austrijanci nisu u prvi mah iskoristili u cijelosti pobjedu pod Be~om zbog zauzetosti u ratu sa francuskim kraljem Lujom XIV oko {panjolske Holandije. Da je Francuska nastavila rat protiv Habsburgovaca, Osmanlije bi vjerovatno bile u stanju da se oporave i obnove ofanzivu. Francuzi su ubrzo po ostvarenju svojih ciljeva napustili savez sa Osmanlijama, {to se Porti redovno doga|alo sa njenim eventualnim saveznicima na Zapadu. Tako se poslije poraza pod Be~om Osmanska carevina na{la sama nasuprot jednom broju udru`enih kr{}anskih sila. Stupanjem Venecije u rat, marta 1684, formirana je Sveta liga, kojoj su pored Austrije, Poljske i Mleta~ke republike, pristupile jo{ Malta, Toskana i papa Inocent XI, odnosno papska dr`ava. Njima su ubrzo pridru`ila i Rusija, u zamjenu za poljske ustupke u Ukrajini. Tokom sljede}ih {esnaest godina osmanske su se armije morale istovremeno boriti na vi{e frontova. Protiv Habsburgovaca su se borile po Ugarskoj, Slavoniji, Hrvatskoj, Bosni i Srbiji. Front protiv Poljske se uglavnom nalazio na prostranstvima Ukrajine. Sa Mle~anima se ratovalo u Dalmaciji, Boki, Albaniji i Moreji. Kona~no, front protiv Rusije je obuhvatao podru~je Krima, Vla{ke i Moldavije. Bo{njaci su u velikom broju bili zauzeti na frontovima protiv Habsburgovaca i Venecije. Oni su doprinosili i centralnoj osmanskoj vojsci u Podunavlju, ali su posebno ratovali u neposrednom zapadnom i ju`nom susjedstvu Bosne. U tom su sklopu Venecija i Austrija, svaka sa svoje strane, po~ele pozivati katoli~ko i pravoslavno stanovni{tvo po Bosni da im se priklju~i u borbi protiv Osmanlija. Pobunjenim morlacima u sjevernoj Dalmaciji ubrzo su u pomo} prisko~ili li~ki carski grani~ari, me|u kojima se posebno isticao brinjski `upnik, 278

"juna~ki pop" Marko Mesi}. Osmanlije su ve} tokom 1684. izgubile cijelu Dalmaciju i Liku. Osmanske, uglavnom bo{nja~ke posade su se redom predavale i napu{tale gradove po Dalmaciji, Lici i Krbavi. Morla~ke hajdu~ke ~ete su tokom 1684. napale i oplja~kale okolinu Gra~aca, Knina i Sinja. Iste su godine neke hajdu~ke ~ete prodrle u jugozapadnu Bosnu ~ak do Glamo~a. Sa sjeverne strane Bosnu je napadao hrvatski ban Nikola Erdödy. U prvom pohodu on je 1684. pre{ao Unu i opusto{io okolinu Bosanske Dubice. On je iste godine sa karlova~kim grani~arima ponovno upao u Bosansku krajinu i pri tome je, plja~kaju}i i pale}i, skoro cijelu prokrstario. Na drugoj strani osvojena je 1684. Virovitica, ~ime je po~elo potiskivanje Osmanlija iz Slavonije. Zbog slabe organizacije odbrane Bosne smijenjen je njen tada{nji namjesnik Osman-pa{a Hercegovac, a na njegovo je mjesto imenovan je Funduk Mustafa-pa{a. On je tokom 1685. za kratko uspio potisnuti Mle~ane sa skoro svih njihovih novoosvojenih pozicija na bosansko–dalmatinskoj granici. Tokom 1686–87. uspjeli su Mle~ani sa svojim hajducima povratiti te pozicije i osvojiti Sinj i Knin u Dalmaciji. Knin je navodno pao zbog izdaje njegovog zapovjednika, biv{eg bosanskog namjesnika Mehmed-pa{e Atlagi}a. Iza Knina palo je u mleta~ke ruke bez otpora ~etrnaest drugih utvrda i palanki. Oktobra 1687. pali su u mleta~ke ruke Risan i Novi u Boki. Bo{nja~ko stanovni{tvo Risna i Herceg–Novog je izbjeglo i naselilo se uglavnom u Nik{i}u i Trebinju, odnosno njihovoj okolini, gdje su dobili zemlju. Najve}e teritorijalne gubitke Osmanlije su pretrpjele u Ugarskoj, koja je bila glavni orijentir i podru~je njihovog prodora u Evropu. Odatle su upravo te{ki gubici na ugarskom rati{tu doveli do sloma osmanskog morala i organizacije. Na cijelom ugarskom rati{tu obeshrabrena i dezorganizirana osmanska vojska je pru`ala vrlo slab otpor neprijatelju. Tokom ljeta 1684. i 1685. najve}i dio jugozapadne Ugarske, uklju~uju}i tu i Pe{tu, ve} je bio u habsbur{kim rukama. Hiljade osmanskih spahija, me|u kojima brojni Bo{njaci, morale su napustiti te krajeve. Kako su ostali bez posjeda, oni su se povla~ili u Bosnu i druge balkanske provincije Carstva, rije{eni da tu na|u nove izvore prihoda i dobiju potvrdu svog polo`aja, ali i da se osvete onima koje su smatrali odgovornim za propast. Juna 1686. pao je Budim, najva`niji bo{nja~ki centar sjeverno od Save i Dunava. Sa Bo{njacima koji su uspjeli ostati `ivi i izbje}i iz Budima povukli su se i Jevreji sefardi, koji su uglavnom do{li u Sarajevo. Ve}inom su bili smje{teni u veliki Mahmutov han, gdje su stanovali i trgovali. Iste godine Habsburgovci su osvojili Pe~uh i Segedin. 279

Neuspjesi na bojnom polju, u prvom redu na ugarskom rati{tu, odr`avali su stalno stanje pobune me|u nezadovoljnim spahijama, janji~arima i op}enito najamnicima. Vojska je jednostavno otkazivala poslu{nost dok joj se ne isplate zaostale prinadle`nosti. Vlada je uvela poseban ratni porez (imdad-i seferiye) koji je padao na sve ~inovnike i podanike Carstva, bez obzira na njihov dohodak i trenutno finansijsko stanje. To nije dovelo do pobolj{anja finansijskih prilika Carstva nego je samo ubrzalo inflaciju. Cijena hljeba je tokom 1686. dva puta udvostru~avana, {to je me|u stanovni{tvom izazivalo pravu paniku. Pored inflacije, tokom 1685–1687. pojavili su se nedostatak hrane, glad i kuga. U takvoj situaciji, vezir i ulema su se ponovno ujedinili i uklonili sa prijestolja sultana Mehmeda IV. Za razliku od svog oca, sultana Deli Ibrahima, on nije umoren nego je samo zato~en u unutra{nje odaje hrama. Na prijestolje je 27. XI 1687. postavljen njegov mla|i brat Sulejman II (1687–1691). Ove promjene nisu donijele trenutni oporavak Carstvu, ~ija je vojska nastavila gubiti upori{ta u Podunavlju, Slavoniji i Lici. Glavni organizator borbi protiv Osmanlija po Slavoniji bio je biskupski vikar Luka Ibri{imovi}. On je zbog svoje stalne protivosmanske djelatnosti bio po~etkom rata 1683. osu|en na smrt. Po{to je uz otkup pu{ten na slobodu, po~eo je odmah ~etovati i pomagati akcije austrijske vojske. Uz njegovu pomo} Austrijanci su 1687. osvojili Osijek, Vukovar i \akovo. Osmanlijama je ve} tada u Podunavlju preostalo tek nekoliko odsje~enih tvr|ava, ne ra~unaju}i tu cijeli Banat, koji su jo{ ~vrsto dr`ali. U vrijeme vladavine sultana Sulejmana II Venecija i Poljska se zbog svojih unutra{njih problema uglavnom nisu upu{tale u ve}e vojne akcije. Mle~ani su se ograni~ili na ~uvanje onoga {to su osvojili u Dalmaciji i Boki, uz stalno nastojanje da izoliraju Dubrovnik i presijeku njegove trgova~ke tokove sa bosanskim zale|em. Nasuprot tome, Austrijanci su bili veoma aktivni, posebno na frontu prema Bosni i Beogradu, te dalje prema unutra{njosti osmanskog teritorija. U ratovanju na prilazima Bosne posebno su se isticala dvojica ve} spomenutih katoli~kih sve}enika u funkciji hajdu~kih ~etovo|a, Marko Mesi} u Lici i Luka Ibri{imovi} u Slavoniji. Regularne hrvatske i austrijske odrede na tom dijelu fronta predvodili su ban Nikola Erdödy i mark–grof Ludwig Badenski. U ljeto 1688. habsbur{ki odredi su pre{li Dunav i opkolili Beograd. Habsbur{ke ~ete su pored toga u{le u Bosansku Posavinu i osvojile Derventu. Austrijanci su 8. IX 1688. zauzeli Beograd, ~ime su sru{ili osmansku odbrambenu liniju na Dunavu. Nakon toga Sulejman II je preko Be~a ponudio 280

mir ~lanicama Svete lige. On je pristao da prizna sva savezni~ka osvajanja sjeverno od Save i Dunava, ukoliko se rat odmah okon~a. Austrijski car Leopold I je bio spreman prihvatiti ovu mirovnu ponudu, po{to su Habsburgovci ponovno imali problema sa Lujem XIV, koji je poku{ao preuzeti vlast u Porajnju i Bavarskoj. Njegovi su saveznici, koji nisu bili ugro`eni francuskom prijetnjom, htjeli nastavak rata sve dok ne ostvare svoje ciljeve. ^ak i Hammer smatra da su zahtjevi "sila Svetog saveza bili pretjerani". Austrija je, pored onoga {to je u Podunavlju ve} osvojila, tra`ila jo{ i Banat sa Temi{varom. Venecija je tra`ila veliki dio Gr~ke i cijelu isto~nu obalu Jadrana, od Obrovca do Bojane, dok je Poljska tra`ila grad Kamjanec, Podoljsku visoravan i cijelu Ukrajinu, uz obavezu Porte da Tatare sa Krima preseli negdje u Aziju. Svi zahtjevi Austrije i Venecije zna~ili su da }e Bosna u svakoj kona~noj mirovnoj kombinaciji ostati zemlja neposredno izlo`ena daljim mleta~kim i habsbur{kim napadima i osvajanjima. Mirovni pregovori su po~eli u Be~u 8. II 1689. godine. Dok su pregovori bezuspje{no nastavljani, u Carigradu je 9. aprila objavljena fetva da "sultan za spas Carstva sam ide u rat". U tom smislu sultan Sulejman II premjestio je carski {ator iz Carigrada u Edirne. Pregovori o miru su kona~no propali 11. VI 1689. pa su habsbur{ki odredi krenuli prema granicama Bosne i dolinom Morave prema Ni{u. Novi bosanski namjesnik Topal Husein-pa{a je uspio u ljeto 1689. ne samo odbraniti Bosnu nego istovremeno voditi ofanzivne akcije po Slavoniji i na Dunavu. On je krajem jula, poslije devetnaest dana opsade, uspio povratiti Zvornik, koji je u decembru 1688. bio osvojio Ludwig Badenski. Bo{njaci su istovremeno razbili kod Valpova {est hiljada Ma|ara i slavonskih hajduka Luke Ibri{imovi}a. Na drugoj strani, Bo{njaci su kona~no izgubili li~ke i krbavske gradove. Najdu`e se odr`ala Udbina, koju su habsbur{ki grani~ari zauzeli tek 21. VIII 1689. godine. Topal Husein-pa{a je poslije zauze}a Zvornika uspje{no ratovao po Ma~vi i Srijemu. On je sa osmanskim saveznikom, erdeljskim grofom Thökölyjem, napadao tvr|ave na Dunavu pa je uz pomo} osmanske podunavske flote povratio Fethislam (Kladovo). Osmanlije su, osim toga, imale znatnog uspjeha na ukrajinskom frontu, gdje su Poljaci uzalud opsjedali Kamjanec, te protiv Mle~ana na Peloponezu. U bo{nja~koj su se tradiciji dugo odr`ala `iva sje}anja na ~esta i te{ka ratovanja u Podunavlju. Starim Bo{njacima je Dunav, kao velika i mo}na rijeka, bio simbol neke sudbinske snage. Dugo se me|u Bo{njacima odr`ala uzre~ica, "k’o Dunavo", kojom se ozna~avala i izra`avala neka mo}na i neumitna sila koja polahko, ali sigurno ide svome cilju. Svu muku i tragiku ratovanja s kojim je bilo skop~ano ~esto prela`enje te velike vode, stari su 281

Bo{njaci iskazali kroz melanholi~nu pjesmu "Oj, Dunavo…". Ogromna prostranstva Carevine koju su nastanjivali i {irom koje su stolje}ima ratovali, nerijetko kao odva`na prethodnica, Bo{njaci su zapamtili stihom pjesme "Zmaj pole}e s mora na Dunav…" Osmanska ofanziva prema dunavskim tvr|avama prekinuta je iznenadnim porazom kod Bato~ine (Lapovo), 21. VIII 1689. godine. To je badenskom mark–grofu otvorilo put prema Ni{u. Do novembra 1689. Habsburgovci su veoma brzo osvojili Fethislam, Vidin, Ni{, Pirot, Pe}, Prizren i Skoplje. Izgledalo je da se bli`i kraj osmanske vlasti u Evropi. U tom je odsudnom trenutku za velikog vezira imenovan opet jedan ]uprili}, Fazil Mustafa-pa{a, mla|i brat slavnog Fazil Ahmed-pa{e. Pod njegovom upravom, tokom zime 1689–90, dogodio se jedan od najneo~ekivanijih i naj~udnijih preokreta u dugoj historiji Osmanskog carstva. Mustafa-pa{a je odmah odlu~no reorganizirao osmanske oru`ane snage. On je na klju~ne polo`aje u vladi i vojsci doveo sposobne i po{tene ljude, koji su uspjeli suzbiti korupciju. Za kratko vrijeme skinuto je sa platnog spiska vi{e od 30.000 pripadnika janji~arskog korpusa koji vi{e nisu bili u stanju izvr{avati svoje du`nosti. Istovremeno je smijenjen ve}i broj upravnika i namjesnika provincija. Novoimenovani namjesnici su na prvom mjestu disciplinirali provincijsku vojsku, zavedeni su red i efikasnost u prikupljanju poreza i reguliranju, odnosno ograni~avanju cijena. Ove vojne i ekonomske mjere prihvatili su sada i uvijek buntovni janji~ari, ve}inom gradske zanatlije, kojima je dugotrajna anarhija ugro`avala same osnove egzistencije. Svim ovim mjerama kona~no je uravnote`en dr`avni bud`et. Tako je u prolje}e 1690. osmanska vojska, pod komandom velikog vezira Mustafa-pa{e ]uprili}a, bila spremna za protivofanzivu. Na drugoj strani, zauze}em Skoplja habsbur{ka je ofanziva dostigla u tom trenutku svoj vrhunac. Habsbur{ka je vojska jednostavno tim ~inom iscrpila svoje ofanzivne snage. Pored toga, u vojsci se pojavila kuga, od koje je obolio i sam austrijski feldmar{al Giovani Piccolomini. On je umro 9. XI 1689. u Pe}i, dok je vodio pregovore sa albanskim plemenskim glavarima i srpskim crkvenim starje{inama o zajedni~kim akcijama protiv Osmanlija. Ve} je tada bilo jasno da austrijskoj vojsci predstoji veliko povla~enje na sjever. Dok je pravoslavno stanovni{tvo na jugu u potpunosti sara|ivalo sa Austrijancima, dotle je na sjeveru bila druga~ija situacija. Beskompromisan prozelitisti~ki nastup austrijskih katoli~kih vojnih sve}enika i povrede crkvene autonomije unijeli su nemir me|u pravoslavno stanovni{tvo u dijelovima Srbije, Vla{koj i Erdelju. Crkvene su se starje{ine prisjetile da su njihovi preci prije dva–tri stolje}a do~ekivali Osmanlije sa dobrodo{licom. U Banatu 282

su upravo Srbi svojevremeno bez borbe predali gradove Osmanlijama. Tako su iz pravoslavnih crkvenih redova sve ~e{}e upu}ivani pozivi sultanu za pomo} u obnovi njihovih politi~kih i vjerskih prava. U me|uvremenu je Ludwig Badenski, po nare|enju cara Leopolda, konfinirao u ^e{ku grofa \or|a Brankovi}a, kako bi sprije~io eventualnu obnovu "ilirske", odnosno srpske dr`ave. Grof Imre Thököly je kao protestant stajao na ~elu organiziranog otpora Habsburgovcima na tom prostoru. On je na prvom mjestu blokirao ve}inu puteva kojima su snabdijevane austrijske trupe na jugu Srbije, Kosovu i Makedoniji. Pred ]uprili}evom ofanzivom habsbur{ka vojska je vrlo brzo do`ivjela krah. Veliki vezir je ve} 9. IX 1690. bio u Ni{u, a po~etkom oktobra u Smederevu. Beograd je ponovno osvojen 14. X 1690, poslije samo {est dana opsade. Time je u cijelosti obnovljena i uspostavljena osmanska linija odbrane na Dunavu. Pored pobjeda u Pomoravlju i Podunavlju, osmanska je vojska u 1690. bila vrlo uspje{na i na bosanskom frontu. Bosanski namjesnik Topal Huseinpa{a je sa jakim snagama upao u Slavoniju, gdje je bez uspjeha opsjedao Osijek. U povratku su Bo{njaci preoteli od habsbur{kih ~eta Bosanski Novi, Dubicu i Jasenovac. Poku{aj Rizvan-age Zenkovi}a da sa Kraji{nicima povrati Udbinu i Liku nije uspio. Bo{njaci su u ovim bitkama bili prakti~no prepu{teni sami sebi. Bosna je tokom 1689. bila skoro odsje~ena od Carigrada, pa se sama morala brinuti o snabdijevanju u uslovima su{e, gladi i kuge, te razbojni{tva i masovne hajdu~ije. Velik broj borbeno sposobnih Bo{njaka stradao je na rati{tima izvan Bosne, uglavnom u Ugarskoj, Slavoniji i Srbiji. Sve je to Bo{njake stavilo pred jedno od najte`ih isku{enja u njihovoj historiji. Tokom 1689–90. u Bosni je, jednako kao u cijelom Carstvu, vojno–upravni i pravosudni sistem po~eo veoma efikasno funkcionirati, kao rezultat odlu~ne politike velikog vezira Mustafa-pa{e ]uprili}a. Njegovi su administrativni i vojni napori ipak potkopani neuspjehom u oblasti privrede. Sistemom stroge kontrole cijena nije obuzdana inflacija niti je izbjegnuta masovna pojava gladi. U takvim uslovima bosanski namjesnik Topal Husein-pa{a je ~inio velike napore kako bi pokrenuo ljudstvo i materijalna sredstva za odbranu granica Bosne. Ve} iscrpljeno stanovni{tvo je te{ko podnosilo te mjere vlasti. Tako su se Sarajlije `alile 1690. vlastima u Carigradu da je, po odluci Husein-pa{e, sarajevski muteselim D`afer ubrao od stanovnika Sarajevskog kadiluka trideset kesa ak~i i 200.000 grla goveda. Od samog grada Sarajeva svaki se mjesec ubiru "seymen ak~e". Osim toga, u Sarajevu je jednokratno ubrano petnaest tovara ak~i, a samo od bogatijih gra|ana 283

jo{ 80.000 ak~i kao "zi kudret ak~e" (ak~e za Bo`iju mo}). U vidu taksa na ime ostav{tina u Sarajevu je ubrano jo{ sto hiljada ak~i itd. Kako iz Carigrada nije stizao novac, to su u Bosni kovane sitne bakarne pare, zvane mangure, radi osiguranja plata vojnicima u pograni~nim tvr|avama. U tu je svrhu od stanovni{tva vr{ena povremena konfiskacija bakarnog posu|a i nakita. Istovremeno se novac za redovne isplate vojni~kih prinadle`nosti morao namirivati iz vakufskih i maloljetni~kih gotovina (evladiyet vakufa), pa su ti vakufski fondovi prakti~no ispra`njeni. Uz sve to, novac je vi{e puta devalviran, dok su trgovci, te vojnici i drugi slu`benici naredbom vlasti primoravani da kao cijenu plate primaju kovanice prema njihovom slu`benom kursu, a ne po stvarnoj tr`i{noj vrijednosti. Upravo u vrijeme zna~ajnih vojnih uspjeha kulminirale su u Bosni 1690. razne bolesti i glad. Nastupilo je vrijeme kada su `ivi zavidjeli mrtvima. Franjeva~ki ljetopisac Nikola La{vanin bilje`i da je u prolje}e 1690. "oganj" (vru}ica, groznica) pomorio ljude gore nego kuga. Iste je godine pao snijeg i mraz na `ito, pa je nastala do tada nezapam}ena glad usljed koje je pomrlo mnogo naroda. U sid`ilima je zabilje`eno da se te godine jedna oka p{enice prodavala za 130 mangura, a za "bijele novce" (srebrene) 38 ak~i. Kako bi pre`ivjeli ljudi su bili prisiljeni da jedu travu, `ir, hrastovu koru, ljeskovu resu, vinovu lozu, orahove ljuske, konjsko meso, pa ~ak pse i ma~ke. Istovremeno je mnogo naroda pred opasno{}u od provale austrijske vojske bje`alo od Save na jug prema unutra{njosti Bosne. Na sve strane su le`ali mrtvi koje nije imao ko da zakopava. Da bi suzbio u tim uslovima veoma ra{irenu pojavu razbojni{tva, bosanski pa{a je sjekao i vje{ao sve uskoke i hajduke koje bi pred njega doveli. Jedan je Dubrov~anin zapisao da je 1690. u Sarajevu i Konjicu vladala nezapam}ena glad te da su ljudi pobili i pojeli sve pse. Veliki vezir Mustafa-pa{a ]uprili} je u ljeto 1691. sa oko sto hiljada ljudi i 150 topova pre{ao Dunav, kako bi iznenadio neprijatelja kod Petrovaradina. Umjesto toga, kod Slankamena, na u{}u Tise u Dunav, sa~ekao ga je u zasjedi feldmar{al Ludwig Badenski sa oko 60.000 ljudi. Drugog dana bitke, 20. VIII 1691, poginuo je veliki vezir Mustafa-pa{a, nakon ~ega su se osmanske trupe pani~no povukle prema Zemunu. Pogibijom Mustafa-pa{e i porazom kod Slankamena okon~ana je osmanska protivofanziva. Kako su Habsburgovci bili zauzeti na zapadu, to je cijela situacija na frontu u Podunavlju rezultirala pat–pozicijom. Ve} tada su Dunav i Sava postali novom stalnom granicom izme|u dva carstva. Blokada, odnosno pat–pozicija je nastupila i na egejskom i sredozemnom frontu, po{to su Mle~ani, u svojim upornim poku{ajima da po284

novno osvoje Krit, do`ivjeli 18. VII 1692. potpuni poraz. Mle~ani su septembra 1694. uspjeli zauzeti otok Hios (turski Sakiz), ali su ve} sljede}e godine protjerani op}im ustankom doma}eg pravoslavnog stanovni{tva, izazvanog vrlo grubim pona{anjem mleta~kih vojnika i katoli~kih sve}enika koji su s njima do{li. Ovaj neuspjeh na Kritu i Hiosu doveo je u pitanje i samu mleta~ku vlast na Peloponezu. Na sjevernom, ukrajinskom frontu tako|er je do{lo do blokiranja ratne situacije. Kralj Jan Sobieski je ve} bio bolestan i iscrpljen, a Poljaci ni poslije tri poku{aja 1692–94. nisu uspjeli osvojiti klju~nu tvr|avu Kamjanec. Dolaskom na vlast Petra Velikog (1689–1725) Rusija izrasta u novu zna~ajnu prijetnju osmanskim pozicijama na Crnom moru. U strate{kim planovima Petra Velikog uspostavljanje kontrole nad Crnim morem je predstavljalo prvi korak prema izlasku na Mediteran, odnosno na topla mora. Poslije jednog neuspjelog poku{aja, Petar Veliki je augusta 1696. osvojio Azov. To je bio po~etak dugotrajnih ratova u kojima }e tokom jednog stolje}a Crno more od "osmanskog jezera" postati podru~je izrazite ruske dominacije. Gubitkom Azova Osmansko carstvo se od kraja XVII st. na{lo ugro`eno iz jednog potpuno novog pravca. Ta je ~injenica brojne Bo{njake vodila vi{e puta tokom XVIII st. na daleka crnomorska rati{ta i stradanja. Gubitkom Ugarske i Slavonije "Bosna je vi{e izgubila nego sva Turska". Tu su zauvijek propali brojni posjedi i imanja bosanskih spahija. Istovremeno su nestala velika vakufska imanja po Panoniji, iz ~ijih su se prihoda izdr`avale mnoge zadu`bine u Bosni. Hiljade bo{nja~kih porodica koje su jo{ od vremena Mehmed-pa{e Sokolovi}a `ivjele po tamo{njim ve}im gradovima pokr{tene su i ostale po Ugarskoj i Slavoniji. Samo se mali broj Bo{njaka uspio povu}i u Bosnu i druge krajeve ju`no od Save i Dunava. Na njihovo porijeklo podsje}aju prezimena i lokaliteti Budimli}, Budimlija, Biogradlija, Biogradli}, Po`egija i dr. Sli~nu sudbinu su imali i Bo{njaci u Lici, Krbavi i Dalmaciji. Spominjani katoli~ki `upnik Marko Mesi} je odmah po povla~enju Osmanlija iz Like i Krbave zapo~eo "pokr{tavanje preostalih Turaka" na tom podru~ju. Ti navodni "Turci" bili su ustvari etni~ki Bo{njaci. U njihovom pokr{tavanju pop Mesi} je stekao takve zasluge da ga je papa imenovao apostolskim poslanikom za Liku, dok ga je car Leopold I obdario 1693. feudalnim posjedom. Senjski biskup Sebastijan Glavini} u svom opisu Like i Krbave (Licae et Corbaviae descriptio) iz 1696. ka`e da je tamo sreo 1.700 odraslih mu{karaca koji su "ranije ispovijedali islam". Stvarni je broj morao biti znatno ve}i, jer je samo u Lici oko 1680. bilo sedam hiljada bo{nja~kih doma}instava, sa vi{e od 30.000 ~lanova. Svi su poslije 1689. nestali, bilo da su izbjegli u Bosnu ili silom pokr{teni. Na njih po Lici i Dalmaciji 285

podsje}aju jo{ samo neki toponimi i prezimena, dok franjeva~ke arhive ~uvaju podatke o njihovom pokr{tavanju. Bili su to te{ki udarci za Bo{njake. Oni koji nisu izginuli u nekom od mnogih bojeva po panonskim prostranstvima, li~koj i dalmatinskoj granici, ili nisu tamo silom pokatoli~eni, prorije|eni su u Bosni kugom i gla|u. ^ak i u tako te{koj situaciji uspio je Topal Husein-pa{a popisati 1690. u Bosni devedeset bajraka konjanika i pje{aka. Oni su stalno iznova morali odbijati ~este hrvatske, odnosno austrijske i mleta~ke provale u Bosnu. Mleta~ki hajduci su nekoliko puta upadali u Bosnu, sve dok ih Bo{njaci nisu 1695. te{ko porazili kod Ravnog u Hercegovini i kod Kupresa, gdje im je poginuo njihov poznati haramba{a Stojan Jankovi}. Upadima u Bosnu je od 1693. prednja~io novi hrvatski ban Adam Batthyány. S obzirom na cjelokupno stanje u zemlji i stalne napade neprijatelja, slu`beni izvje{taji i predstavke stanovni{tva, koji su tih godina slati iz Bosne u Carigrad, ispunjeni su molbama za hitnu pomo}. Pred stalnom opasno{}u od napada neprijatelja na Biha}, Livno i gradove na Savi moli se 1693. sultan da se smiluje nemo}nom stanovni{tvu Bosne i odmah po{alje nov~anu pomo} za mobilizaciju leventa i drugih vojnika i nabavku municije i topova. U suprotnom, postoji velika opasnost da tvr|ave u Bosni padnu u ruke neprijatelja, a bo{nja~ko stanovni{tvo bude odvedeno u ropstvo. Sarajlije su 1694. molile sultana da pru`i pomo} ugro`enom gradu, koji oni sami nisu u stanju braniti, jer su iscrpljeni slanjem vojnika i novca za odbranu Gabele od Mle~ana. Posebno se isti~e da je velik broj ljudi pomro od gladi i kuge. U jednoj op{irnoj predstavci iz 1695. izlo`en je cijeli historijat fizi~kog i materijalnog stradanja stanovni{tva Bosne tokom proteklih dvanaest godina ratovanja. Tu se isti~e da je zemlja Bosna opkoljena neprijateljem sa svih strana, dok je stanovni{tvo obuzeto strahom, jer vi{e nema dovoljno ni vojnika, ni hrane, ni municije, ni novca, niti bilo ~ega {to je potrebno za borbu i ratovanje. Sarajlije su se ponovno oglasile predstavkom 1696, u kojoj upozoravaju da se stanovni{tvo grada i okoline nalazi u velikoj bijedi te da je ve}inom nesposobno za borbu. Neprijatelj je o tome dobro obavije{ten i grad mo`e lahko pasti i stradati. Upravo je 1696. hrvatski ban Adam Batthyány predlo`io austrijskom feldmar{alu princu Eugenu Savojskom da se sa ja~im snagama zauzme Biha}, kao klju~no mjesto za dalja osvajanja Bosne. Princ Eugen je prihvatio plan pa je za zapovjednika cijelog pohoda odre|en karlova~ki general grof Karl Auersperg. O~ekuju}i ovaj napad, bosanski namjesnik Kor~a Mehmed-pa{a je poslao u pomo} posadi Biha}a pet stotina spahija, hiljadu kraji{nika (serhatlija) i 1.500 sejmena, sa ve}om koli~inom municije i hrane. Oni su 286

sa mjesnom posadom popravili gradske zidine, o~istili i produbili okolne {an~eve i opkope, ~ime je Biha} pripremljen za odbranu. Habsbur{ka vojska od oko 13.000 ljudi, koji su vukli 32 topa, stigla je pred Biha} 9. VI 1697. godine. Nakon {to su tri sedmice uspje{no odolijevali opsadi, Bo{njaci su 28. juna iza{li iz tvr|ave i u otvorenom protivnapadu porazili neprijatelja i natjerali ga na povla~enje. U me|uvremenu je sultan Mustafa II (1695–1703) vodio tokom ljeta 1695–1697. tri ve}a pohoda protiv Austrijanaca u tada{njoj ju`noj Ugarskoj. Svojom uspje{nom odbranom Temi{vara, odnosno Banata, posljednjeg osmanskog posjeda i upori{ta sjeverno od Dunava, sultan Mustafa II je dobio zvanje Gazi (Pobjednik). Pri prelasku iz Banata u Ba~ku sultana je kod Sente sa~ekao i 11. IX 1697. te{ko porazio princ Eugen Savojski. U bici su, pored ostalih, poginuli veliki vezir Almas Mehmed-pa{a sa 18 beglerbegova i janji~arskim agom. Sultan je razbijenu vojsku ostavio u Beogradu i vratio se u Edirne. Ovim porazom i pravim rasulom osmanske vojske sjeverne granice Carstva su ostale nebranjene. To je odmah iskoristio princ Eugen Savojski, kao najve}i vojni~ki genije tog vremena, da poslije poraza Austrijanaca pod Biha}om, udari na Bosnu drugim pravcem. On se poslije pobjede kod Sente prebacio na sjeverne granice Bosne, gdje je sa svega oko osam hiljada ljudi 12. X 1697. pre{ao Savu kod Broda. Na vijest o porazu kod Sente bosanski namjesnik Kor~a Gazi Mehmed-pa{a je presvisnuo od tuge. Tako je Bosna fakti~ki bila nebranjena, {to je Eugenu Savojskom omogu}ilo da vrlo brzo napreduje dolinom Bosne prema Sarajevu. Usput je harao i palio, kako bi izazvao strah i zbunjenost me|u bo{nja~kim stanovni{tvom u unutra{njosti zemlje. Franjevci su, kako se hvalio njihov stari histori~ar Mijo Vjenceslav Batini}, prethodno dostavili Savojskom izvje{taje o razmje{taju osmanske sile i polo`aju pojedinih mjesta na njegovom putu prema Sarajevu. Tako je Savojski za samo dvadeset dana, 22. oktobra stigao u Visoko, gdje je uspostavio svoj logor. Odatle je uputio izvidnicu prema Sarajevu, sa pismom naslovljenim "vrhovnom poglavaru osmanske varo{i Sarajeva, odli~nim gra|anima i svim stanovnicima". U pismu im poru~uje da je "iz osobitih obzira prema Sarajevu" odlu~io da im se obrati sa napomenom da mu, ako `ele da se spasu "od zla", po{alju "jednog ili vi{e izaslanika". Izaslanici moraju do}i odmah, jer }e u suprotnom carska vojska "bez oklijevanja nastaviti svoj mar{" i proliti "jo{ ljudske krvi", mada nije do{la s tom namjerom. Sarajlijama se poru~uje da se "niko ne zavarava slabom nadom u otpor". Tako je stanovnicima Sarajeva poru~io "Eugenije Franz, vojvoda od Savoje i Pijemonta, vitez Zlatnog runa i generalni feldmar{al Njegova veli~anstva rimskog cara i ugarskog i ~e{kog kralja", itd. Ovaj Italijan po porijeklu, 287

a Francuz po vaspitanju, biv{i student matematike i prirodnih nauka, koji je u austrijsku vojsku stupio tek poslije neuspjelog poku{aja da bude primljen u francusku armiju, postupio je sa Sarajevom i njegovim stanovnicima ta~no kako im je u svom pismu obe}ao, odnosno zaprijetio. Po{to se njegov pismono{a vratio sav krvav, sa vije{}u da su ga Bo{njaci na prilazima gradu ranili, a truba~a koji je bio s njim ubili, to je princ Eugen 23. oktobra rasporedio svoje ~ete "na uzvisini koja dominira samim gradom". Odatle je, kako je zapisao u svom ratnom dnevniku, "uputio pojedine odrede da poharaju grad". Za sam grad Savojski ka`e da se "nalazi na {irokom prostoru", da je "potpuno otvoren" te da ima "120 lijepih d`amija". Stanovnici grada, ili po Savojskom "Turci", koji su se ve} bili razbje`ali, "ostavili su za sobom veliku koli~inu svakojake robe". Sve su to vojnici oplja~kali. Predve~er, 23. oktobra, "grad je planuo". Savojski je i sutradan, 24. oktobra, ostao u Sarajevu. "Prepustili smo", zapisao je Savojski, "grad i svu okolicu vatri"." Dok je grad gorio "juri{ni odred" je progonio njegove stanovnike. Juri{nici su se vratili "s bogatim plijenom i mnogo `ena i djece, nakon {to su pobili svu silu Turaka". Po{to je zima bila na pragu, to je princ Eugen odmah sa vojskom, plijenom i zarobljenicima, te "mnogo kr{}anskog `iteljstva", krenuo nazad prema Savi. Na putu je plja~kao i palio sva bo{nja~ka imanja. Ve} 5. XI 1697. princ Eugen je pre{ao Savu i napustio Bosnu. U doma}im bosanskim izvorima se vrlo malo govori o ovoj katastrofi Bosne i Sarajeva. Iz jedne molbe upu}ene sultanu vidi se da su u po`aru izgorjele skoro sve sarajevske d`amije, a ve}ina njihovih imama i mujezina izginula. O ovoj katastrofi Sarajeva sa~uvane su tri pjesme na turskom jeziku od doma}ih bo{nja~kih autora, o~igledno ro|enih Sarajlija. Jednu je spjevao Re{id Mehmed Bo{njak, a druge dvije su od anonimnih pjesnika. Re{id Mehmed Bo{njak je bio bogat i uz to vrlo {kolovan ~ovjek koji je te~no pisao na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. U samo jednom danu, 24. X 1697, u plamenu je propao njegov cjelokupan pokretni i nepokretni imetak, pa je oti{ao u Carigrad. Tu se jednom pjesmom obratio {ejhul-islamu Seid Fejzulah-ef. da mu dodijeli neku slu`bu od koje bi mogao `ivjeti. U pjesmi o katastrofi Sarajeva, Re{id je opisao sve njegove ljepote, posebno djevojke Sarajeva, pitaju}i se "{ta bi od ~istog {eher Sarajeva". On na to pitanje nije poku{ao dati odgovor, ali zato dvojica anonimnih autora u pjesmama Pohod na Grad i Stanovnici su pobjegli u planine i pustare, posebno ovaj drugi, kriti~ki razmi{ljaju o katastrofi Sarajeva. U prvoj pjesmi se ka`e da su "njema~ki bezbo`nici do{li i spalili lijepo {eher Sarajevo". @ene i djeca nad tim zlo~inom "nemo}no jecaju", dok im "nevjernik grabi imetak i hranu", a "deset hiljada ljudi kao robovi sad pla~u". U drugoj pjesmi autor ka`e da je "tabor austrijski" upao u Bosnu, jer je "saznao i 288

shvatio da je ona ostala bez glave". Ovdje se vjerovatno misli na naprasnu smrt bosanskog namjesnika Kor~a Mehmed-pa{e. Neprijatelj je mjesta zatekao prazna, po{to su "stanovnici pobjegli u planine i pustare". Mnogi su sada "nazuli opanke i postali pastiri". Nesre}a je ogromna, a "izjedna~ili su se bogata{i i siromasi". U svemu {to se dogodilo pjesnik vidi "Bo`iju odredbu", jer se "gre{ne sluge ne dr`e Bo`ijih zapovijesti". Pjesnik ukazuje na pad morala kod Bo{njaka, jer "danas vi{e nema onoga koji bi `elio da umre". Zbog toga su Sarajlije vidjele "okrutnost neba". Pjesnik poru~uje da }e pro}i "hiljade mjeseci, a iz pusto{i se ne}emo di}i". On je, jednako kao mnogi drugi, "u svojoj domovini ostao `eljan domovine". Tokom naredne, 1698. godine, Bo{njaci su uglavnom ratovali protiv Mle~ana, koji su nastojali osvojiti neke gradove u Hercegovini, kako bi sa zale|a oja~ali svoj polo`aj na Jadranu. Tako su u decembru 1697. iznenada, ali bez uspjeha napali Stolac. Nakon toga je novi bosanski namjesnik Daltaban Mustafa-pa{a pobijedio na Nevesinjskom polju ve}e odrede Mle~ana, koji poslije ovog poraza sami napusti{e dalju opsadu Po~itelja. U ljeto 1698. Mustafa-pa{a je dopremio hranu i municiju u Biha}, odakle je upao u Hrvatsku krajinu. Tom je prilikom osvojio i razorio novigradsku tvr|avu te se vratio u Bosnu sa bogatim plijenom. Usput je ponovno porazio i Mle~ane koji su poku{ali zauzeti Glamo~. Bez obzira na ove manje pohode, sve su strane ve} bile iscrpljene ovim dugogodi{njim ratom. Mirovni pregovori su, uz posredovanje Engleske, Holandije i [panjolske, vo|eni u Sremskim Karlovcima. Tu je Osmanska carevina zaklju~ila i potpisala mir sa Austrijom 26. januara, a sa Venecijom 7. II 1699. godine. Mirovni ugovori su zaklju~eni na principu uti possidetis, tako da je svaka strana zadr`ala one teritorije koje je u tom trenutku dr`ala. Osmanska carevina je tako sjeverno od Dunava zadr`ala samo Banat sa Temi{varom, dok je sve ostalo pripalo Habsbur{koj carevini. [to se Bosne ti~e, Osmanlije su izgubile prakti~no sve svoje posjede u Slavoniji, Lici, Krbavi i Dalmaciji. Sjeverne, zapadne i ju`ne granice Bosne i{le su rijekom Savom, Unom i Cetinom. Tako su ve} Karlova~kim mirom 1699. ove granice Bosne svedene na okvir koje su imale u vrijeme Berlinskog kongresa 1878. godine. Izvan tih granica u sastavu tada{njeg Bosanskog ejaleta ostali su gradovi Cetingrad, Furjan, Dre`nik, Lapac, Bori~evac i Imotski sa kotarom. Sultan je Karlova~kim mirom potvrdio slobodu vjeroispovijesti katolicima u Bosni, {to je austrijskom caru omogu}ilo da se pod vidom njihove za{tite upli}e u unutra{nje osmanske poslove. Ugovorom se jam~i i sloboda trgovine svim stranama, ~ime je Austriji i Veneciji omogu}eno da komercijalno iskori{tavaju Osmansko carstvo i ujedno preko svojih trgovaca podbadaju i uzbunjuju njegovo kr{}ansko stanovni{tvo protiv samog sultana, kao njihovog legitimnog vladara. 289

Bo{njaci u borbi za opstanak

Porazom u ratu krajem XVII st. zao{trava se ekonomska i finansijska kriza osmanske dr`ave i dovodi u pitanje funkcioniranje njenih klasi~nih institucija. Elementi te krize posebno se ispoljavaju u Bosni, koja tada postaje grani~na provincija Carstva, izlo`ena stalnim napadima Austrije sa sjevera i zapada, Mletaka iz Dalmacije i Crnogoraca sa jugoistoka. Istovremeno po~inju progoni Bo{njaka i genocid nad njima kao muslimanima. Progoni Bo{njaka, u smislu njihovog fizi~kog i kulturnog istrebljenja, po~inju ve} u toku Be~kog rata, a intenziviraju se tokom XVIII stolje}a. Ideolo{ka osnova tog genocida pripremljena je ve} tokom ranijih ratova izme|u Osmanlija, na jednoj, te ugarsko–hrvatskih kraljeva, odnosno Habsburgovaca i Mleta~ke republike, na drugoj strani. Upravo je tokom tih ratova nastala sintagma o Hrvatskoj kao "predzi|u kr{}anstva". To je bio jedan od ideolo{kih izvora genocida nad Bo{njacima kao muslimanima. U tim ratovima sa obje strane u~estvovao je velik broj pripadnika svih ju`noslavenskih i drugih balkanskih naroda. Tokom XVII i XVIII st. to su na osmanskoj strani bili uglavnom Bo{njaci, a na austrijskoj i mleta~koj brojni Hrvati i Srbi, kao carski grani~ari, uskoci i hajduci, te razni dobrovoljci ili "frajkori" (Frei-Korps). Tokom Kandijskog, a posebno Be~kog rata, Bosna je pretrpjela veliku ekonomsku {tetu i razaranja, a znatan dio bo{nja~kog stanovni{tva u okolnim je zemljama ve} tada potpuno istrijebljen. U svim tim ratnim stradanjima i nevoljama Bo{njacima je najte`e padala opasnost od nasilnog prevjeravanja. Tu su na udaru na prvom mjestu bili nemo}ni, odnosno `ene, djeca i starci. Na tu je opasnost posebno ukazano u jednoj sudskoj obavijesti (ilamu), upu}enoj iz Bosne sultanu krajem 1697, odmah nakon ru{ila~kog upada i pohoda Eugena Savojskog. Tu se isti~e da se Bo{njaci nisu mogli oduprijeti neprijatelju jer je u Bosni veoma opao broj vojnika, a tra`ena pomo} iz Carigrada nije pristigla. Usljed toga pale su tvr|ave Doboj i Maglaj, dok je palanka @ep~e spaljena. Odatle je neprijateljska vojska s obje strane svoga puta oplja~kala i popalila sva sela i kasabe i na kraju {eher Sarajevo. U ovom se ilamu posebno isti~e da su stanovnici Bosne "potpuno iscrpljeni" pa bi, ako im se ne pomogne, "neprijatelj ovu sirotinju potpuno pregazio, 290

bezbroj kratkovidih, zatim uglednih, po{tenih i ~estitih `ena i djece podli nevjernik bi preobratio iz najbolje vjere Muhammedove u svoju iskrivljenu vjeru". Na jednom drugom mjestu Bo{njaci isti~u da }e, ako "ne daj Bo`e, neprijatelj bilo sa koje strane navali, sve `ene bez za{tite i udovice, siro~ad i uop{te narod i sirotinja biti prega`eni od neprijatelja, a za to }e na Sudnjem danu odgovarati oni koji ne usli{aju na{e molbe i vapaje". Od Be~kog rata pa tokom cijelog XVIII st. sve se susjedne kr{}anske sile i njihovi doma}i pomaga~i bore da iskorijene i zatru Bo{njake kao muslimane. Sve se to zbivalo u vrijeme vjerske netrpeljivosti u kr{}anskoj i katoli~koj Evropi, ali stradanja Bo{njaka nastavljaju se i u vijeku na~elne vjerske tolerancije, gra|anskih i ljudskih sloboda. U tom smislu, ideolo{ki izvori genocida nad Bo{njacima u moderno doba le`e u `elji balkanskih, prije svega srpskih i crnogorskih vladaju}ih struktura da njihovim istrebljivanjem stvore svoje etni~ki ~iste teritorije, odnosno dr`ave. Cijeli je taj proces otvoren takozvanom "istragom poturica", ustvari pokoljem Bo{njaka u staroj Crnoj Gori po~etkom XVIII stolje}a. Stara Crna Gora se sastojala od svega ~etiri nahije: Katunske (Cetinje), Rije~ke, Crmni~ke i Lje{anske. Prema historijskim izvorima, krajem XVII st. u staroj Crnoj Gori je `ivjelo oko 800–1.000 Bo{njaka, kojih poslije 1711/12. na tom prostoru vi{e nema. Na Bo{njake, odnosno muslimane u staroj Crnoj Gori podsje}aju 52 toponima. Postojalo je 6 d`amija, od kojih ni jedna nije sa~uvana, ali se znaju njihovi lokaliteti i nazivi. Pokolj Bo{njaka u Crnoj Gori izvr{en je za vrijeme vladike Danila [}ep~evi}a Petrovi}a. Danila su za crnogorskog vladiku izabrali plemenski glavari na svom zboru 1697. godine. On je potom hirotonisan, odnosno zavladi~en po crkvenom obredu oko 1700. od izbjeglog srpskog patrijarha Arsenija ^arnojevi}a. Od tada je polo`aj vladike crnogorskog, kao crkvenog i svjetovnog poglavara, postao nasljedan u ku}i Petrovi}a–Njego{a. U historijskoj se literaturi spominju razli~ite godine u kojima je izvr{en pokolj nad Bo{njacima, od 1702. do 1708. godine. Ve}inom se smatra da je vladika Danilo na Bo`i} 1702, na samo Badnje ve~e ili pred zoru, isjekao "sve Turke" u Crnoj Gori. To se mi{ljenje zasniva na jednom zapisu, koji navodno poti~e od samog vladike Danila, u kojem on pri~a o izgonu "Turaka" upravo 1702. godine. Vladika Danilo spominje tu svoj otkup iz Podgorice, gdje je, prema tekstu zapisa, bio na godinu dana prije "istrage poturica". Sima Milutinovi} Sarajlija pri~a u svojoj Istoriji Crne Gore (Beograd 1835) da je neki Demir-pa{a poslan iz Carigrada da izvr{i inspekciju raje (da "tefti{i raju") i odmetnike dovede u red. On je me|u ostalima pozvao i vladiku Danila "na va`ni" razgovor. Vladika je tom prilikom zatvoren i "stavljen na otkup". Po 291

drugoj verziji, Ze}ani su, uz dozvolu skadarskog pa{e, pozvali vladiku na posve}enje crkve u selu Srpska. Vladika je tom prilikom u Podgorici zatvoren, a oslobodio ga je skadarski pa{a, uz otkup od 3.000 dukata. Bilo kako, vladika je ~im se na{ao na slobodi sazvao crnogorske glavare, koji su mu na Nikoljdan, vjerovatno 19. XII 1701, dali vjeru "da }e Turke izme|u sebe izagnati". Ali, `ali se vladika Danilo u svom zapisu, "Crnogorci prevari{e, na Turke ne udari{e". Crnogorci su ponovno iznevjerili dogovor uglavljen sa vladikom na \ur|evdan, vjerovatno 6. V 1702. godine. Danilo ponovno razo~arano konstatira da je dogovoreni rok do{ao i pro{ao, "a Turci ostado{e zdravo". [tavi{e, "jo{ se po~e{e", na nagovor Podgori~ana, "mno`ina tur~iti". Vladika Danilo je onda odlu~io da ucjenom i mitom poku{a ohrabriti Crnogorce "da Turke pobiju". U me|uvremenu je ~uo da se "skadarski Turci" spremaju da ga uhvate zato {to je "bunio Crnogorce". Zato je pozvao Vuka Borilovi}a i ~etvericu bra}e Martinovi}a i rekao im da "ako ne}e Turke pobiti koji su me|u njima", onda }e se on "ma}i iz Crne Gore". Kako su mu odgovorili da oni "ne smiju ulo`iti", odnosno napasti Bo{njake, to im je kao poklon, a ustvari mito, dao svoju sablju, }urak, pu{ku vezenu srebrom i deset dukata. Mada su poklone zadr`ali, odbili su da idu na Bo{njake, dok im vladika ne da svoje ljude. Vladika ka`e da su njegove ljude tra`ili zato {to su se bojali da "jedan drugoga ne izdaju". Tako su trojica vladi~inih momaka, odnosno tjelohranitelja po{li sa Borilovi}em i Martinovi}ima i oni su ustvari prvi po~eli "biti Turke". Prvi su na udaru bili Bo{njaci u Cetinjskom Polju, a zatim oni iz Crmnice i Rijeke Crnojevi}a. Oni koji nisu uspjeli ute}i u Podgoricu ili Skadar, ubijeni su ili pokr{teni. Smatra se da su potomci ovih pokr{tenih danas Matanovi}i, Ramadanovi}i, Mustapi}i i drugi. "Istraga poturica" nije prvi slu~aj u evropskoj povijesti da se pokolj i likvidacija politi~kih i vjerskih neistomi{ljenika i protivnika vr{i u no}i velikih kr{}anskih blagdana. Poznata je "sicilijanska ve~ernja" (Vespri Siciliani), kada su Sicilijanci 1282. u Palermu u no}i na uskr{nji ponedjeljak ubili na hiljade pristalica napuljskog kralja Karla I An`ujskog. U Parizu je u no}i uo~i Svetog Bartolomeja, 23/24. VIII 1572, ubijeno oko 25.000 francuskih kalvinista ili hugenota. Eti~ki i historijski gledano, "istraga poturica" je bila jedan ~in li{en svakog "~ojstva i juna{tva". Prema zapisu samog vladike Danila vidi se da se svi akteri tog doga|aja pona{aju jadno, a la`u jedni drugima ~ak i kada "daju vjeru". Bez obzira na tu historijsku realnost, pokolj i progon Bo{njaka iz Crne Gore u epskoj je tradiciji prikazan kao juna~ki i eti~ki ~in. Cijeli je doga|aj transponiran i preveden na iskrivljeni epski jezik u dramskom spjevu crnogorskog vladike P. P. Njego{a Gorski vijenac. Tu se jedan ~in 292

koji je u osnovi zlo~in uzdi`e na nivo ~asti i vite{kog morala. Od njegovog prvog objavljivanja u Be~u, po~etkom 1847, taj je epsko–dramski spjev postao kultnom knjigom genocidnog progona Bo{njaka samo zato {to su muslimani. Kako je opjevani pokolj nad Bo{njacima izvr{en uo~i Bo`i}a, to su srpski i crnogorski ~etnici, kad god su mogli, slijedili tu tradiciju i u Drugom svjetskom ratu svoje kolja~ke napade na Bo{njake zapo~injali na pravoslavno Badnje ve~e. Takvo stanje duha Krle`a je jednom prilikom nazvao "krugom turske magije". "Kako se fascinantan krug turske magije", pisao je Krle`a, "jo{ uvijek nije ugasio u na{im svijestima, vi{e od svega govori Njego{, ~ije parole jo{ danas ubiru pljesak sa otvorene scene, kao da se u Gorskom vijencu govori o neposredno `ivim politi~kim problemima, a ne o jednom historijskom motivu na prijelazu iz XVII u XVIII stolje}e". Bez obzira na pokolj i progon Bo{njaka, bo{nja~ki prvaci Podgorice i Spu`a su 1706. uzeli u za{titu Crnogorce pred osmanskim vlastima, koje su se spremale da ih zbog stalne hajdu~ije rasele. Zbog ovog doga|aja ima mi{ljenja da "istraga poturica" nije izvr{ena 1702, nego pod ruskim uticajem 1711, odnosno na pravoslavni Bo`i}, 7. I 1712. godine. Nakon {to je 8. VII 1709. pobijedio kod Poltave {vedskog kralja Karla XII, Petar I Veliki je procijenio da mo`e zaratiti protiv Osmanlija, kako bi u~vrstio i pro{irio svoj mostobran na Azovskom, odnosno Crnom moru. Krimski han je u novembru 1710. donio u Carigrad dokaze o ruskim prekr{ajima mira. On je ukazao na nu`nost rata protiv Rusije, koja buni raju i ugro`ava cijelu Rumeliju, odnosno sve evropske posjede Carstva. Februara 1711. u Carigradu je objavljen rat Rusiji. Ruska vlada je u ovom ratu ra~unala na pomo} Vlaha, Moldavaca, Srba i Crnogoraca, pa im je u tom smislu marta 1711. uputila posebnu povelju. Povelja je upu}ena u pojedine balkanske zemlje po trojici posebnih emisara: Mihailu Miloradovi}u, Ivanu Luka{evi}u i Ivanu Albanezu. Nadanja Petra Velikog da }e ruska vojska dobiti oru`anu pomo} Vlaha, Moldavaca i austrijskih Srba nisu se ostvarila. Pozivu su se odazvali jedino Crnogorci, me|u koje je, kao ruski izaslanik, stigao general Miloradovi}. Oni su u ljeto 1711. intenzivirali svoju hajdu~iju i ~etovanje, kao vid borbe protiv Osmanlija. Crnogorci su, zajedno sa Br|anima i susjednim hercegova~kim plemenima, napali utvr|ene gradove Nik{i}, Spu`, Podgoricu i Gacko, ali ih nisu uspjeli osvojiti. Crnogorskom hajdu~ijom i napadom na ove gradove Bo{njaci su uklju~eni u rusko–osmanski rat. Ovaj je rat poznat kao Prutski pohod, jer su se glavne operacije vodile oko rijeke Prut u Moldaviji. Bo{njaci su tako, samo dvanaest godina od okon~anja velikog be~kog rata, morali ponovno i}i na daleka rati{ta izvan granica Bosne. 293

U tom razdoblju izvr{ena je administrativno–vojna reforma Bosanskog ejaleta. Gubitkom Slavonije, Like i Dalmacije, broj sand`aka je sveden na svega pet: Bosanski, Hercegova~ki, Zvorni~ki, Kli{ki i Biha}ki. Pored teritorijalne, izvr{ena je i odre|ena vojna reforma na tradicionalnoj osnovi. Tom je reformom u~vr{}ena spahijska organizacija, koja je u Bosni tokom XVIII st. zadr`ala visok stepen borbene gotovosti. Spahije su podijeljene u dvije kategorije: lokalne (yerlu kulu) i pograni~ne (serhad kulu). S obzirom na kraji{ki karakter Bosanskog ejaleta, poslije 1699. pove}ava se broj kapetanija, kao izrazito defanzivnih, odnosno odbrambenih vojno–upravnih formacija. U vremenu od 1699. do 1716. uspostavljeno je u Bosni, pored 12 postoje}ih, 16 novih kapetanija. Stalne pograni~ne posade su brojale 16.000 vojnika, a Bosna je u slu~aju rata mogla mobilizirati oko 60.000 ljudi. Uporedo sa vojno–upravnom reformom, u zemlji su podizana nova i pravljena stara utvr|enja. Posebno je utvr|ivana zapadna granica Bosne, pa je uz Unu podignut ~itav niz tvr|ava i kula. Svim tim mjerama Bosanski ejalet je znatno izmijenio svoj izgled i ure|enje, te su Bo{njaci spremno do~ekali ratove koji su im nametnuti tokom prve polovine XVIII stolje}a. Izbijanjem rusko–osmanskog rata u Bosni je izvr{ena mobilizacija pa je u Prutskom pohodu u~estvovalo 1.553 spahija Bo{njaka. Na Prutu ustvari nije ni do{lo do prave bitke. Li{ena bilo kakve podr{ke lokalnog stanovni{tva u Moldaviji, ruska armija, koju je vodio li~no Petar Veliki, na{la se jula 1711. potpuno opkoljena osmanskom vojskom, kojom je zapovijedao veliki vezir Baltad`i (Kopljanik) Mehmed. Da bi se izvukao, Petru Velikom nije preostalo ni{ta drugo nego da tra`i pregovore. Prethodno je predao Osmanlijama svoju cjelokupnu artiljeriju. Mir je zaklju~en 21. VII 1711. godine. Rusi su predali Azov i tvr|ave na Dnjestru. Time je zavr{en Prutski pohod ili rat, ali ne i za Bo{njake. Oni su i 1712. morali ratovati protiv Crnogoraca i Br|ana, koji su nastavili sa hajdu~ijom i plja~ka{kim upadima u Hercegovinu. Prema narodnom predanju, Crnogorci su 1712. u bici kod Careva Laza, u blizini Rijeke Crnojevi}a, porazili jedan manji osmanski odred koji je po{ao da ih kazni zbog stalne hajdu~ije. Kako crnogorska hajdu~ija nije prestajala, to su bosanski namjesnik Numan-pa{a ]uprili} i hercegova~ki sand`ak Be}ir-beg ^engi} krenuli krajem ljeta 1714. na Crnu Goru. U ovom je pohodu u~estvovalo oko 15.000 Bo{njaka, koji su 13. oktobra ve} stigli na Cetinje. Dok se narod u strahu skrivao po pe}inama, vladika Danilo je pobjegao u Kotor pod mleta~ku za{titu. Preostali su glavari dali pa{i ]uprili}u uvjeravanja da }e ostati mirni i pokorni sultanu. U povratku je Numan-pa{a poveo oko dvije hiljade Crnogoraca i Br|ana sa porodicama i nastanio ih na tada slabo naseljenu Glasina~ku visoravan kod Sarajeva. 294

Mleta~ko uznemiravanje nekih osmanskih brodova i davanje za{tite vladici Danilu u Carigradu je ocijenjeno kao povreda Karlova~kog mira pa je Porta 8. XII 1714. objavila rat Veneciji. Osmanlije su brzom akcijom osvojile Moreju (Peloponez), dok su borbe na bosansko–dalmatinskom rati{tu vo|ene sa promjenljivom sre}om. Najve}a bitka vo|ena je augusta 1715. kod Sinja, gdje su osmanske snage, pod komandom bosanskog namjesnika Mustafa-pa{e ^eli}a, pretrpjele poraz. Od tada se u Sinju svake godine 14. augusta odr`ava "vite{ka igra", zvana "alka", kojom Sinjani slave uspomenu na ovu odbranu svog grada od Turaka. Takve pu~ke igre i ma{kare, kao sje}anje na pobjedu nad muslimanima, susre}u se u cijeloj ju`noj Evropi, od [panjolske, preko juga Italije do Dalmacije. Nigdje u muslimanskom svijetu, me|utim, ratni~kih igara s takvim povodom nema. Neuspjeh pod Sinjom nije obeshrabrio Mustafa-pa{u, koji se nakon kratkog predaha vratio na dalmatinsku granicu, gdje je poru{io skoro sve mleta~ke kule i palanke. Mle~ani, u nemogu}nosti da dalje brane svoju najja~u i najva`niju utvrdu, minirali su Gabelu u no}i 16. III 1716. i pobjegli. U poru{enu i napu{tenu Gabelu odmah je stigao biv{i deftedar Osman-pa{a Trebinjac (Resulbegovi}) sa zadatkom da je popravi, naseli i ~uva. Osmanski uspjesi u Moreji i na bosansko–dalmatinskoj granici alarmirali su Austriju, koja se upla{ila za svoje posjede u Lici i Primorju. Tako se Austrija 13. IV 1716. pridru`ila Veneciji i objavila rat Porti. Brza i lahka pobjeda u Moreji dala je Osmanlijama vi{ak samopouzdanja pa su sa oko 100.000 ljudi krenuli preko Beograda u susret austrijskoj armiji, koju je predvodio Eugen Savojski. On je 5. VIII 1716. nanio kod Petrovaradina novi strahovit poraz Osmanlijama. Odmah nakon toga, Savojski je zauzeo Temi{var, odnosno Banat, a 20. augusta i Beograd. Nasuprot tome, bosanski sjeverni front du` Save i Une dr`ao se veoma postojano. Osnovna strate{ka zamisao Savojskog na tom dijelu rati{ta bila je da osvoji Zvornik i Bosanski Novi, a onda da napadne Biha}. Austrijanci su uspjeli osvojiti Gradi{ku, Dubicu i Kostajnicu, zatim Bijeljinu i, uz velike obostrane `rtve, Kozarac. Bo{njaci su, me|utim, pod ponovnim zapovjedni{tvom Numan-pa{e ]uprili}a uspjeli odbraniti Zvornik i Novi, ~ime je otpao i austrijski plan o napadu na Biha}. U me|uvremenu su Mle~ani napali osmanska pograni~na utvr|enja na vi{e mjesta pa su 1. VIII 1717. uspjeli zauzeti Imotski, {to je bio njihov najve}i uspjeh u cijelom ovom ratu. Posredovanjem Engleske i Holandije ovaj je rat okon~an mirom u Po`arevcu 21. VII 1718. Austrija je dobila Bijeljinu, sa uskim pojasom ju`no od Save, do u{}a Une. U taj pojas {irine 6–10 kilometara u{li su gradovi Br~ko, Bosanski Brod, Koba{, Gradi{ka, Dubica i Furjan. Dubrov~ani 295

su `ivo nastojali da se osmanskom teritorijom odvoje i za{tite od mleta~kih posjeda u Dalmaciji i Boki, pa su dobrovoljno ustupili Bosanskom ejaletu dva uzana izlaza na more. To su na sjeveru Neum i Klek, a na jugu dolina rje~ice Sutorine, koja se ulijeva u Toplanski zaljev, na ulazu u Boku Kotorsku. Taj dubrova~ki zahtjev podr`ale su i Porta i Austrija, ~ime je Venecija ne samo vojno nego i politi~ki pora`ena. Ona je odredbama Po`areva~kog mira kona~no izgubila Moreju i posljednja mala upori{ta na Kritu. Na granici prema Bosni trajno je izgubila Gabelu. Njen jedini dobitak bio je Imotski sa kotarom. Rat 1714–18 bio je njen posljednji rat protiv Osmanske carevine. Neuspjehom u tom ratu, koji je sama izazvala, Mleta~ka republika je prakti~no gurnuta u red drugorazrednih evropskih dr`ava. U Bosni se poslije Po`areva~kog mira radi dalje odbrane podi`u nova i obnavljaju stara utvr|enja i popaljene varo{i. Pre`ivjelo stanovni{tvo iz izgubljenih gradova uz Savu povla~i se iza nove granice u unutra{njost Bosne. Situacija je u cijelom ejaletu bila vrlo te{ka zbog ~estih epidemija i skoro stalnog ratovanja. Nije pro{lo ni punih 10 godina od Po`areva~kog mira, a Bo{njaci su morali ponovno u rat i to daleko izvan granica Bosne. Po~etkom 1727. na osmansko–perzijskoj granici ponovno je izbio jedan od brojnih me|usobnih ratova. Bosna je morala opremiti i poslati na perzijsko rati{te 5.200 spahija i drugih vojnika. Oni su aprila 1727. pod komandom hercegova~kog sand`aka Gazi Ahmed-bega Rustempa{i}a i njegovog sina kli{kog sand`aka Rustem-bega oti{li put Perzije. Godinu dana kasnije, aprila 1728, od te se vojske u Bosnu vratilo svega pet stotina bolesnih i iscrpljenih ljudi. ^etiri godine kasnije, 1731/32, u Bosni se pojavila kuga, koja je sa prekidima trajala deset godina, sa povremenim pravim pomorima. Franjeva~ki ljetopisac Nikola La{vanin navodi da je u ve}im gradovima tokom 1732. dnevno umiralo i do tri stotine osoba. U samom centru Osmanskog carstva vrijeme poslije Po`areva~kog mira mo`e se ozna~iti kao po~etak osmanskog kulturno–politi~kog i intelektualnog bu|enja, koje }e u punom smislu procvjetati jedno stolje}e kasnije u vrijeme Tanzimata. Za sada, od po~etka tre}e decenije XVIII st. u Carigradu su na sve strane cvjetale lale. Tada{nji veliki vezir Damad Ibrahim-pa{a uveo je modu da se ba{~e oko luksuznih velika{kih ku}a i saraja masovno ukra{avaju lalama koje su posebno njegovane. Tako je to cijelo razdoblje u historiji Osmanskog carstva postalo poznato kao period lala (Lale Devri). Damad Ibrahim-pa{a nije bio reformator, ali je bez sumnje bio inovator. On je za 13 godina, 1717–1730, koliko je slu`io kao prvi ~inovnik Carstva i priznati vo|a perioda lala, uveo vi{e zna~ajnih kulturno–politi~kih inovacija, ~iji }e se rezultati osjetiti ve} tokom rata protiv Rusije i Austrije 296

1736–39. godine. Ibrahim-pa{a je uspostavio redovne kontakte sa evropskim ambasadorima u Carigradu. Istovremeno je, da bi sebi osigurao redovne informacije o evropskim politi~kim i vojnim prilikama, uputio prve stalne osmanske ambasadore u Pariz, Be~, Moskvu i druge evropske prijestolnice. Radi odre|enih inovacija u Carstvu, Ibrahim-pa{a je dovodio pojedince iz evropskih zemalja koji su prihvatili islam i za potrebe dr`ave obavljali razne stru~ne poslove. Ovi kr{}ani, koji su u XVIII st. prihvatali islam su, za razliku od onih koji su ga svojevremeno primili kroz sistem dev{irme, prenosili i primjenjivali u Carstvu mnoge od vje{tina i ideja Zapada. Prvi u toj grupi bio je Ibrahim Muteferika, porijeklom ma|arski protestant, ~ije pravo ime nije poznato. On je 1727. osnovao i vodio u Carigradu prvu osmansko–tursku {tampariju. Na vojnom planu izuzetan je zna~aj imao francuski plemi} i artiljerijski stru~njak Claude–Alexandre de Bonneval. Kao profesionalni vojnik pridru`io se Eugenu Savojskom i s njim za ra~un Austrije ratovao protiv Francuza i pape, pa je tako u~estvovao i u bici protiv Osmanlija kod Petrovaradina, 5. VIII 1716.godine. Mlad ~ovjek, burnog temperamenta, nije dugo mogao sa Savojskim pa se 1730. sa nekoliko drugova na{ao u Sarajevu. Tu je prihvatio islam i uzeo ime Ahmed. Ubrzo je stigao u Carigrad, gdje se temeljno prihvatio modernizacije osmanske artiljerije. Dobio je generalski ~in i novo ime Humbarad`i (Bombarder) Ahmed-pa{a. Eugen Savojski je umro neposredno pred rat 1736, dok je Bonneval kao Humbarad`i Ahmed-pa{a bio njegov aktivan u~esnik. Nakon uspje{nog rata za poljsko naslije|e (1733–35), nova ruska carica Ana bila je spremna za rat protiv Osmanske carevine, o ~emu je imala tajni sporazum sa austrijskim carem Karlom VI. Po tom sporazumu Rusija bi uzela Krim i Azov i dijelove Moldavije i Vla{ke, a Austrija Bosnu i Albaniju do u{}a Drima. Da bi izazvala rat, Rusija je uputila ultimatum sultanu, optu`uju}i ga za navodne stalne povrede mirovnog sporazuma sa Pruta. Izazov je prihva}en pa je u Carigradu objavljen rat Rusiji, 2. V 1736. godine. To je automatski zna~ilo da }e Bo{njaci ponovno morati i}i na daleka ukrajinska rati{ta. Iz Bosne je odmah opremljeno i na crnomorska rati{ta upu}eno deset hiljada vojnika, pod zapovjedni{tvom Be}ir-pa{e ^engi}a. Oni su prvo stigli u Bender na Dnjestru, gdje su prezimili. Krajem juna 1737. nare|eno im je da idu u pomo} tvr|avi Kara Kerman, odnosno Oziji. To je danas ukrajinski grad O~akov, na Dnjeparskom limanu, isto~no od Odese. Bo{njaci su sa ostalom posadom "hrabro, strpljivo i ustrajno, dan za danom" branili tvr|avu, koju je ruska vojska bila opkolila sa sve ~etiri strane. Neprijatelj je 14. VI 1737. sa dvije strane zapalio "ku}e i saraje" u tvr|avi, a zatim je digao u 297

zrak "~etiri glavna stovari{ta municije". U strahovitoj eksploziji ve}ina Bo{njaka je izginula, zajedno sa Be}ir-pa{om, koji je svojim juna{tvom zadivio i samu neprijateljsku stranu. Malobrojni pre`ivjeli branioci, uklju~uju}i i Bo{njake, bili su zarobljeni. Ova tragi~na bitka i sudbina Bo{njaka u njoj opjevani su u narodnoj pjesmi Boj pod Ozijom, a Safvet-beg Ba{agi} je pod istim naslovom napisao dramu u stihovima. Me|u pre`ivjelima, odnosno zarobljenim, bili su Abdi-beg i Husein-beg Kor~a, ljubu{ki kapetan Ali-beg, Hasan-beg Rustempa{i}, Osman-beg Repovac, alajbezi Sulejman i Osman Osmanbegovi}, tuzlanski kapetan Dervi{-beg, Be}ir-pa{in brat Jahja-kapetan ^engi} i drugi. Jedan od pre`ivjelih bio je i Ahmed Had`inesimovi} iz Prusca, koji je o vojevanju pod Ozijom i su`anjstvu u Rusiji ostavio na turskom jeziku pisanu "hroniku doga|aja". Zarobljenici su od O~akova do ruske granice, gdje su u Prevol~anu prezimili, pje{a~ili 71 dan. Na putu su mu~eni gla|u i `e|u, tako da su mnogi podlegli i u mukama umrli. Had`inesimovi} pi{e da su te{ko}e i raznorazna mu~enja "od strane nevjernika", koja su zarobljenici pretrpjeli, "podnijeli mo`da jo{ samo Poslanikovi unuci, veliki mu~enici Hasan i Husejn na Kerbelskom polju". Su`anjstvo je proveo u Kostromu na Volgi, sjeveroisto~no od Moskve. Tu je ostao 22 mjeseca, sve do okon~anja rata i zaklju~enja mira. U povratku su daleko bolje tretirani. Tako su u Moskvi, "staroj ruskoj prijestolnici", ostali tri dana. Tu su se Rusi lijepo ponijeli prema zarobljenicima. ^ak su ih kroz grad provozali kolima da ga {to bolje razgledaju, a posebno carske dvore. U povratku su se u nekim mjestima du`e zadr`avali, a negdje samo kona~ili. U rodni Prusac, iz kojeg je krenuo 17. IX 1736, Had`inesimovi} je stigao 7. XI 1744. godine. To zna~i da je u ratu i su`anjstvu proveo skoro punih osam godina. Ra~una se da se od ukupno 7.743 Bo{njaka zarobljenih pod Ozijom u Bosnu vratilo samo 1.340. Ostali su ili pobijeni u putu, ili skapali od gladi, ili umrli po raznim tamnicama. Dok se na ruskom boji{tu ratovalo, a Bo{njaci daleko od svoje domovine ginuli i prolazili kroz pravu golgotu, Austrija je vr{ila pripreme za rat. U te pripreme spadali su i tajni pregovori sa srpskim patrijarhom Arsenijem IV [akabentom i br|anskim i albanskim glavarima da se ustankom i ~etovanjem priklju~e austrijskim trupama. Patrijarh Arsenije je, poslije tajnog sastanka sa crkvenim i plemenskim glavarima, obavijestio 8. III 1737. austrijskog zapovjednika Beograda da }e, ~im se pojavi careva vojska, oni odmah "udariti na Turke". Na drugoj strani, Austrijanci su na granicama Bosne od prolje}a 1737. vr{ili veliku koncentraciju svojih snaga. Ukupno je osnovano pet tabora vojske, kako bi se Bosna jednovremeno napala sa pet strana. Najve}i tabor nalazio se u polju kod Gradi{ke, na osam sahata hoda od Banje Luke, koja 298

je odre|ena kao prvi cilj austrijskog pohoda na Bosnu. Druga dva tabora su postavljena "preko puta" Cetingrada, Bu`ima i Stare Ostrovice kod Kulen–Vakufa, kao najisturenijih bosanskih tvr|ava. ^etvrta austrijska formacija je zauzela polo`aje prema Zvorniku, koji se smatrao "bosanskom krajinom prema Beogradu, u ~ijoj se blizini nalazi". Najzad, pripremljena je jedna grupa ~iji je cilj bio da "presije~e puteve koji idu iz Bosne u Rumeliju i Arnautluk", kako s te strane Bosna ne bi mogla primiti nikakvu pomo}. Prema austrijskom planu ova bi se grupacija, nakon zauzimanja Ni{a, "odvojila od glavnine vojske i zauzela Novi Pazar – katanac Bosne". Sa prve tri grupacije, koje su bile stacionirane u Hrvatskoj i ~iji je zadatak bio da provale u Bosnu, zapovijedao je princ Josip Friedrich Sachsen, poznatiji kao Hildburghausen. Car Karlo VI je ~vrsto vjerovao da }e ovaj saksonski vojvoda u ovoj prilici zaposjesti cijelu Bosnu, jer Austriji nije bio dovoljan uski pojas Posavine, dobijen mirom u Po`arevcu 1718. godine. Te je planove car zasnivao i na ~injenici da se Bosna nalazi u te{koj situaciji. Znatan dio njenih vojnih efektiva bio je anga`iran na ruskom rati{tu, a stanovni{tvo je prorije|eno kugom. Osim toga, zemlja je te{ko mogla ra~unati na pomo} centralnih vlasti iz Carigrada, koje su bile zauzete brojnim problemima na drugim stranama. U tim te{kim vremenima na mjestu bosanskog namjesnika zatekao se biv{i veliki vezir He}im-oglu Ali-pa{a. Ovaj vrsni vojnik, koji se proslavio odbranom Bosne, nije po ro|enju bio Bo{njak. Koliko se zna, Ali-pa{a je ro|en 4. VI 1689. u Carigradu. Njegov otac, Nuh-ef. je bio u~eni lije~nik. Jedno je vrijeme bio dvorski d`erahba{a (glavni hirurg), a u vrijeme sultana Mustafe II (1695–1703) he}imba{a (glavni lije~nik) Rumelije. Hammer misli da je Nuh-ef. porijeklom bio Mle~anin. Ali-pa{a je tako po svom ocu lije~niku prozvan He}im-oglu (He}imovi}). U mladosti se odmah opredijelio za vojno–upravnu karijeru. Njegovu je sposobnost u tom pogledu uo~io veliki vezir Damad Ibrahim-pa{a i imenovao ga 1719. za vojvodu Turkmena, ~ime je ujedno dobio i titulu pa{e. Tako su se uspon i karijera He}im-oglu Ali-pa{e poklopili sa periodom lala. Ali-pa{a je slu`bovao u raznim dijelovima Carstva a po~etkom 1732. imenovan je za velikog vezira. U Carigradu se tada sprijateljio sa Humbarad`i Ahmed-pa{om (Bonnevalom) koji je u to vrijeme imao veliki uticaj i uplitao se u sve poslove unutra{nje i vanjske politike. Bonneval je bio glavni Ali-pa{in savjetnik u svim pitanjima evropske politike. Kao veliki vezir Ali-pa{a ga je odlikovao ~inom pa{e sa dva tuga. Ali-pa{a je zbog nekih pitanja perzijske politike iznenada pao u nemilost, pa je 14. VII 1735. svrgnut i prognan na otok Midili (Lesbos), gdje je ostao ne{to du`e od pola godine. Vra}en je iz progonstva i 1. IV 1736. imenovan za bosanskog namjes299

nika. S obzirom na burno vrijeme u kojem je pet godina slu`io u Bosni, He}im-oglu Ali-pa{a se iskazao kao jedan od najvaljanijih i najodlu~nijih namjesnika koje je Bosna ikada imala. ^im je stigao u Bosnu, Ali-pa{a je naredio da se pristupi hitnoj opravci pograni~nih tvr|ava. Istovremeno je naredio da se odmah otkupljuje i sakuplja hrana i sprema u tvr|ave. Po manevarskim pokretima austrijskih trupa u Hrvatskoj i Slavoniji, Ali-pa{a je zaklju~io da se sprema napad na Bosnu, o ~emu je odmah izvijestio Carigrad. Odatle mu je savjetovano da se dr`i pasivno i da ni~im ne izaziva Austrijance, jer se Porta nadala da bi se rat sa Austrijom jo{ mogao izbje}i. Vijesti sa granice su i dalje bile nepovoljne pa je Ali-pa{a uputio svog izaslanika u Cernik (Pakrac) kako bi se direktno kod samog Hildburghausena obavijestio o austrijskim namjerama. Hildburghausen mu je rekao da austrijske vojne pripreme nisu uperene protiv osmanskih granica. Na insistiranje izaslanika da dobije odre|eniji odgovor, Hildburghausen mu je odbrusio da ni on ne zna pravi smisao priprema, ali da }e se to znati na Petrovdan (29. VI 1737). Hildburghausen je ustvari samo ~ekao {ta }e mu o po~etku napada javiti glavnokomanduju}i austrijskih trupa, feldmar{al grof Seckendorf. Nakon toga, Ali-pa{a je donio hrabru i sudbonosnu odluku da djeluje samostalno, bez prethodnog obavje{tavanja i ~ekanja saglasnosti Carigrada. On je u tom smislu sazvao savjet (divan) bo{nja~kih prvaka iz svih kadiluka Bosanskog ejaleta. Tako su se krajem maja 1737. okupili u Travniku na vije}anje svi "ajani, uglednici Sarajeva, iskusni grani~ari, kadije, {ejhovi, muftije i druge u~ene osobe". Ovaj je skup jednoglasno zaklju~io da se neprijatelju mora dati otpor. Ali-pa{a je u tom smislu ve} 2. VI 1737. proglasio op}u mobilizaciju, imenovao komandante svih mjesta i odredio Travni~ko polje za zborno mjesto cjelokupne vojske. Ljetopisac La{vanin je zabilje`io da je Ali-pa{a naredio da svako "ima ustati na oru`je", uklju~uju}i tu ~ak i kadije i imame. Jednom rije~ju, "tko god mo`e sablju pasati". Ako bi neko izostao, "imao se objesit" pred ku}nim vratima. Austrija je Osmanskoj carevini slu`beno objavila rat tako {to je izaslanik feldmar{ala Seckendorfa predao o tome notu ni{kom pa{i 14. VII 1737. godine. Samo osam dana kasnije, 23. jula, glavnina austrijske vojske je stigla pred Ni{. Ve} sutradan, 24. jula, u austrijski glavni stan, nedaleko od Ni{a, do{ao je patrijarh Arsenije [akabenta sa glavarima Vasojevi}a, Ku~a, Pipera, Bratono`i}a, Klimenata, Hota i Gruda. Tu su primili nare|enja da bune narod i napadaju Turke. Posada ni{ke tvr|ave predala se bez borbe 28. jula, a isti dan su srpski hajdu~ki i pobunjeni~ki odredi zaposjeli 300

Novi Pazar, koji je vojni~ka posada ve} bila napustila. Time je bila prekinuta veza Bosne sa Carigradom i op}enito drugim dijelovima Carstva. To nije obeshrabrilo Ali-pa{u, koji je potpuno sa~uvao prisebnost duha. Na Travni~ko polje, kao zborno mjesto, stalno su pristizale nove ~ete iz svih krajeva Bosne. Dolazilo je "malo i golemo, tko god mo`e oru`je nositi", tako da se skupila, kako La{vanin bilje`i, "~udna vojska, strahovita". Moral je u cijeloj vojsci bio na visokoj razini, jer su stigle vijesti da su Bo{njaci na dva kraja Bosne, kod Lje{nice na desnoj obali Drine u Zvorni~kom sand`aku i kod Stare Ostrovice, ve} nanijeli Austrijancima dva te{ka poraza. Prije upada u Bosnu, juna 1737, izdao je car Karlo VI proglas na bosansko pu~anstvo kojim poziva svo kr{}ansko stanovni{tvo da se pridru`i njegovim ~etama, a {to se Bo{njaka ("Turaka") ti~e, jam~i im se li~na i imovinska sigurnost, ukoliko ostanu mirni i dobrovoljno se predaju. Svojinom i imovinom mogu u tom slu~aju slobodno raspolagati i oti}i kuda `ele. Oni koji bi radi imetka ostali moraju se pokrstiti, jer im pod njegovom vla{}u zakon njihove vjere ne mo`e imati mjesta ("zakon vire svoje mesta imati nemo`e"). Ova prijetnja egzistencijalnog i duhovnog uni{tenja Bo{njaka jo{ je vi{e podigla njihov moral. Navedeni je proglas {tampan u 400 primjeraka, latinicom i }irilicom, na lo{em "slavjanskom" jeziku. Proglas je do{ao u Ali-pa{ine ruke pa je i vojska okupljena na Travni~kom polju znala za njegov vjerski isklju~iv i prijete}i sadr`aj. Hildburghausen je po~eo opsadu Banje Luke 24. VII 1737. godine. Opkoljeni grad se hrabro dr`ao i odbijao sve pozive na predaju. Ali-pa{a je sa glavninom svoje vojske stigao 2. augusta na oko pola dana hoda od Banje Luke. Tu je izvr{en raspored trupa za odlu~uju}i boj. Desno krilo je dr`ao Mehmed-beg Fidahi} sa kraji{kim kapetanima. Lijevo su bili bosanski alajbezi sa zaimima i timarlijama, njihovom bra}om i sinovima. Centrom je neposredno zapovijedao He}im-oglu Ali-pa{a sa janji~arima i jednim brojem odreda mobiliziranih {irom Bosne. Odlu~uju}a bitka po~ela je oko podne 4. VIII 1737. godine. U pet frontalnih juri{a Bo{njaci su do ve~eri istoga dana potpuno razbili austrijske ~ete i natjerali ih u pani~an bijeg preko Vrbasa, u kojem su se mnogi carski vojnici utopili. Iste no}i Hildburghausen je sa svojim {tabom napustio bojno polje i 13. augusta se kona~no sa preostalom svojom vojskom povukao preko Save. Ovaj veliki boj i bo{nja~ka pobjeda pod Banjom Lukom imali su za Bo{njake zna~aj presudnog otad`binskog ili domovinskog rata. S obzirom na proglas cara Karla VI, Bo{njaci kao muslimani ne bi mogli opstati u vlastitoj zemlji. Stari Bo{njaci, savremenici boja pod Banjom Lukom, bili su potpuno svjesni njegovog zna~aja. Postoji vi{e pjesama posve}enih tom 301

boju, od kojih je najpoznatija ona koju je "zabilje`io i popunio" Mehmed-beg Kapetanovi} Ljubu{ak. On je tu pjesmu objavio 1888, kako bi obilje`io stopedesetgodi{njicu ove, mo`da najpresudnije bitke u historiji Bosne i Bo{njaka. Tema boja pod Banjom Lukom je zauzela zna~ajno mjesto i u savremenoj knji`evnosti Bosne, naj~e{}e u vidu hronograma u slavu He}im-oglu Ali-pa{e. Me|u ostalim, knji`evno je izuzetno vrijedna pjesma koju je 1738. spjevao u Ali-pa{inu slavu sarajevski kadija i pjesnik Mustafa-ef. Muhlisija. Knji`evnost o banjalu~kom boju, kao op}enito cjelokupna bo{nja~ka literatura, kako na bosanskom tako i na orijentalnim jezicima, izra`ava svijest njenih stvaralaca o svom bo{nja~ko–muslimanskom identitetu. Taj je identitet jasno odre|en i ome|en, na jednoj strani rodnim bosanskim tlom, a na drugoj dubokom svije{}u o pripadnosti islamu. Ta svijest je koliko duhovna toliko i sociolo{ka kategorija i ona je kao takva jasno prisutna u cjelokupnom bo{nja~kom knji`evnom stvarala{tvu. Me|u mnogim drugim, He}im-oglu Ali-pa{a utjelovljuje i izra`ava tu svijest. Mada po ro|enju nije bio Bo{njak, He}im-oglu Ali-pa{a svojim zaslugama za Bosnu spada u red najistaknutijih bo{nja~kih povijesnih li~nosti. Ali-pa{a je ve} 8. VIII 1737, samo ~etiri dana poslije banjalu~ke bitke, pohitao preko Travnika u Sarajevo da organizira osloba|anje Novog Pazara, kako bi Bosnu povezao sa unutra{njo{}u Carstva. Po njegovom nare|enju hercegova~ki muteselim Murat-beg ^engi} je ve} 24. VIII 1737. oslobodio Novi Pazar, prisiliv{i Austrijance, pod komandom pukovnika Lentulusa, te srpske odrede, pod zapovjedni{tvom Stani{e Markovi}a i starovla{kog kneza Atanasija Ra{kovi}a, da se povuku prema ^a~ku. Istog je dana pred Novi Pazar stigao patrijarh Arsenije [akabenta sa 3.000 Br|ana i Albanaca da se pridru`i Austrijancima. Na vijest da su Bo{njaci ve} u gradu, patrijarhov odred se raspao, a on je sam sa pratnjom pobjegao za Austrijancima. Osloba|anjem Novog Pazara je za nepun mjesec dana ponovno uspostavljena veza Bosne sa Carigradom. U me|uvremenu je rumelijski beglerbeg Ahmed-pa{a ]uprili} pripremio veliku kontraofanzivu, pa je 16. IX 1737, sa vojskom od oko 80.000 ljudi, bez borbe povratio Ni{. He}im-oglu Ali-pa{a je istovremeno krstario po zapadnoj Srbiji, gdje je 12. oktobra sa svojim Bo{njacima potukao kod Valjeva vrlo jake austrijske snage. Tako je okon~ana ratna kampanja 1737. potpunom pobjedom osmanskog oru`ja, ~emu su Bo{njaci ustvari dali odlu~uju}i doprinos. Bo{njacima je na pobjedama ~estitao li~no sultan Mahmud I svojim ru~nim pismom upu}enim Ali-pa{i. Sultan se ujedno zahvalio svim zapovjednicima i vojnicima na svemu {to su u~inili na odbrani Carevine. Ali-pa{i 302

je na dar poslao sablju i ogrta~. Uz to je prilo`io 35.000 ak~i, kao pomo} o{te}enim, kako bi se barem donekle ubla`ile finansijske i ekonomske nevolje Bosne i Bo{njaka. Nevolje Bosne i Bo{njaka su, uprkos sjajnih vojnih pobjeda, bile izuzetno te{ke. Prije svega, gubici u ljudstvu su usljed ratova i kuge bili ogromni, dok su rezerve hrane bile pri kraju, pa je zemlji prijetila glad. Odatle je postojao opravdan strah {ta }e se dogoditi ako Austrija sljede}e, 1738, ponovno frontalno napadne Bosnu. U tom su smislu Bo{njaci krajem novembra 1737. uputili jedan mahzar sultanu, u kojem ga podsje}aju koliko je sve Bo{njaka stradalo prilikom vojne na Perziju i pod Ozijom, te na ~injenicu da je prije pet godina od kuge "oti{lo pod zemlju" oko "dvadeset hiljada junaka". Odatle je u zemlji suvi{e malo onih koji su jo{ kadri nositi oru`je, a i ono {to je ostalo "gola je sirotinja". Zemlja Bosna je i ina~e "planinska i neplodna", a posljednjih ~etiri–pet godina "ljetina donosi samo sjeme". Ove je godine "upravo u vrijeme `etve, navalio din–du{manin", pa usljed borbi s njim nikome nije "na um padalo" da sre|uje ljetinu, koja je tako "jo{ na zemlji propala". Tako se u Bosni "ni po kakvu cijenu ne mo`e na}i zahire (hrane)", pa je "zemljom zavladala glad i oskudica". Zato se sultan moli da iz Rumelijskog ejaleta podari "toliko zahire" koliko je potrebno za {estomjese~nu prehranu 30.000 vojnika. Bez toga Bosna ni na kakav na~in ne}e biti u stanju da se odupre din–du{maninu niti da ~uva carske gradove. Sre}om, cijela je 1738. protekla samo u uobi~ajenim ~arkanjima sa austrijskim grani~arima uz Unu i Savu. Na drugoj strani, He}im-oglu Ali-pa{a je `elio da za svaki slu~aj ve} na po~etku godine povrati U`ice, koje je u jesen 1737. ostalo u austrijskim rukama. On sam je ve} u februaru 1738. sa oko deset hiljada ljudi zauzeo polo`aj kod Vi{egrada da bi sprije~io eventualni poku{aj neprijatelja da pre|e Drinu. Odatle je poslao Ibrahim-pa{u Ali-pa{i}a i Mehmed-bega Fidahi}a, sa oko osam hiljada ljudi, da osvoje i oslobode U`ice. Oni su usput prvo zauzeli palanke ^a~ak i Po`egu. Austrijska posada u U`icu je nakon toga, 24. III 1738, predala grad, uz pravo slobodnog izlaska, te je preko Rudnika oti{la prema Beogradu. Na glavnom frontu oko Beograda ve} su, uz posredovanje Francuske, vo|eni poluzvani~ni pregovori o miru. Pregovori su zapinjali uglavnom oko nastojanja Austrije da zadr`i Beograd, sa ne{to teritorije ju`no od Save i Dunava. Razvoj doga|aja primorao je Austriju da ovdje popusti jer je 23. VII 1739. do{lo do odlu~uju}e bitke kod Hisard`ika (Grocke), nedaleko od Beograda. U brojnoj osmanskoj vojsci, koju je predvodio veliki vezir Ivez Had`i Muhamed-pa{a, nalazilo se kao prethodnica i 12.000 Bo{njaka, pod komandom He}im-oglu Ali-pa{e. Austrijskom pje{adijom zapovijedao je Hildburghausen pa su se tako on i Ali-pa{a po drugi put na{li izravno 303

su~eljeni. Tokom bitke, koja je trajala 12 sati, Austrijanci su pretrpjeli te`ak poraz. Me|u oko 6.000 poginulih bilo je ~ak deset generala i 346 vi{ih oficira. Sutradan poslije bitke austrijska vojska se povukla na sjevernu, lijevu obalu Dunava. Veliki vezir je tako|er pre{ao Dunav pa je 30. jula do{lo do nove bitke kod Pan~eva, u kojoj su Austrijanci ponovno pora`eni. Time su osmanske snage potpuno opkolile Beograd, jer je u me|uvremenu He}im-oglu Ali-pa{a izgradio pontonski most na Savi i sa svojim se Bo{njacima utaborio na Adi Ciganliji (^ingane adasi). U toj situaciji u Beogradu je, uz francusko posredovanje, sklopljen mir 1. IX 1739. godine. Austrija je, me|u ostalim, izgubila sve posjede koje je prethodnim Po`areva~kim mirom stekla u Bosni, osim Donjeg Furjana na hrvatskoj granici. Ovim novim ugovorom u Beogradu granica izme|u Habsbur{kog i Osmanskog carstva stabilizirala se za narednih 150 godina na Savi i Dunavu. Time je sjeverna granica Bosne kona~no povu~ena i utvr|ena du` rijeke Save. Granica na Savi i Dunavu imala je kako politi~ki tako i civilizacijski karakter. [to se Bo{njaka ti~e, vrijeme rata 1737–1739. bilo je dramati~no koliko i slavno. Oni su tada kona~no odbranili svoj polo`aj na datom geopoliti~kom prostoru. Kasnije generacije Bo{njaka bile su ponosne na djelo svojih predaka. To upe~atljivo izra`ava jedna narodna pjesma ~iji stihovi povezuju dvije odlu~uju}e bitke u tom ratu, onu kod Banje Luke 1737. i drugu kod Beograda 1739: "Sabljo moja, roditelja moga, / mnogo si mi po~inila jada, / mnogo jada oko Beograda, / mnogo muke oko Banja Luke!" Nakon Austrije i Rusija je bila prisiljena okon~ati rat sa Osmanlijama, bez ikakvih teritorijalnih dobitaka na Crnom moru. Rusija je ponovno izgubila Azov, a njena se roba kroz Crno more mogla prevoziti isklju~ivo osmanskim brodovima. Naprijed pomenuti Ahmed Had`inesimovi} je iz iskustva svog robovanja u Rusiji i dugog putovanja zaklju~io da Azov (turski Azak) "za osmansku dinastiju ne predstavlja ni jednu ak~u koristi. Naprotiv, to mjesto nju stoji po hiljadu kesa godi{nje."

304

Stale{ki nemiri i selja~ke bune

Osmanska pobjeda u ratu 1736–1739. oja~ala je polo`aj pristalica tradicionalnih reformi u Carstvu. Na unutra{njem planu tro{kovi trogodi{njeg rata su doveli do pove}anog oporezivanja, {to je bio uvod u mnoge selja~ke bune i stale{ke nemire. Osim toga, rat je kona~no u~vrstio politi~ki zna~aj lokalnih prvaka, kao ajana ili derebegova (derebey – gospodar doline, `upe). Ni jedna od ove dvije pojave nije mimoi{la Bosnu. Desetak godina po okon~anju rata do{lo je do velikih stale{kih nemira i selja~kih buna, a ajani i e{rafi (odli~nici, prvaci) su se nametnuli kao politi~ki partneri nosiocima centralne vlasti u Bosni. Od kada je uo~i rata He}im-oglu Ali-pa{a odr`ao krajem maja 1737. u Travniku savjetovanje sa bosanskim prvacima i odli~nicima, uobi~ajilo se da se takvo "ajansko vije}e" redovno sastaje. Vije}e se sastajalo svake godine u pravilu 4. {evvala, {to zna~i prvog dana poslije Ramazana, odnosno Ramazanskog bajrama. Tu su kapetani, kao ajani i drugi uglednici vije}ali o raznim poslovima i pitanjima od zna~aja za Ejalet. Vije}em je predsjedavao bosanski vezir sa ejaletskim defterdarom ({efom finansija). Vezir je po ukazanoj potrebi mogao sazvati ajane i u vanredno zasjedanje. Ova praksa se odr`ala sve do ukidanja ajanluka i kapetanija u Bosni 1835. godine. Bosanski sand`ak, odnosno kasniji Bosanski ejalet ili pa{aluk imali su jo{ od svog nastanka karakter krajine (serhata). Bosna i Bo{njaci su u tom smislu imali posebno mjesto u Carstvu. Skoro svi odrasli Bo{njaci mu{karci, bez obzira na stale{ku pripadnost, bili su na razne na~ine anga`irani u vojnoj slu`bi. Prije Be~kog rata, kako svjedo~i Evlija ^elebi, najve}i broj grani~ara i pripadnika tvr|avskih posada po Ugarskoj, Slavoniji, Lici i Dalmaciji dolazio je iz Bosne. On bilje`i da se "~ak svi ratnici na krajini ejaleta Budima, Egre, Kanji`e i Bosne u svih sedam stotina i {ezdeset pograni~nih tvr|ava regrutuju iz serhata Bosne. Oni dan–no} vode bojeve, ~arkanja, ratove i bitke s neprijateljima na sve strane". Nakon Be~kog rata taj kraji{ki karakter Bosne i vojni~ke du`nosti koje su iz njega proizlazile za Bo{njake samo su dobili novi presudan zamah i zna~aj. Iz Ugarske, Slavonije, Like i Dalmacije jo{ se moglo odstupiti, ali iz Bosne za Bo{njake vi{e odstupanja nije moglo biti. 305

Uz skoro stalna ratovanja, bojeve i ~arkanja Bo{njaci su redovno obavljali i izvr{avali svoje egzistencijalne i stale{ke poslove, du`nosti i obaveze. Prema Evliji ^elebiji bo{nja~ko stanovni{tvo je u stale{kom i profesionalnom pogledu bilo veoma slojevito. Tako on, govore}i o zanimanjima stanovni{tva Sarajeva, ka`e da "jedan dio naroda slu`i kao grani~arski ratnici, drugi su dr`avni slu`benici, a tre}i obrtnici i mjenja~i novca (sarraf)". Uz to se "jedan dio stanovni{tva bavi trgovinom", dok neki "slu`e kao sejmeni (sekban) pa{a i aga, te pobiru dr`avne dohotke (mali miri)". Sli~nu strukturu stanovni{tva ^elebi je zabilje`io i u Banjoj Luci, gdje jedan dio stanovni{tva ~ine trgovci koji "dolaze i odlaze" ~ak u Beograd, Skoplje i Solun. Drugi su opet "gazije i borci za vjeru", dok poseban stale` ~ine "slu`benici ~asnog {erijata", {to zna~i kadije i muftije. Neki su ba{~ovani, "jedni su ulema, a drugi stale` su privrednici i zanatlije". U ovom kitnjastom, ali ta~nom opisu bo{nja~ke stale{ke ili klasne strukture nedostaje ustvari njena najzna~ajnija i najbrojnija komponenta, a to je selja{tvo. Kada je o selja{tvu rije~, onda su sve do prve polovine XIX st. muslimani seljaci u Bosni bili brojniji od seljaka kr{}ana. Ni jedno dru{tvo, pa ni bo{nja~ko, nije moglo niti mo`e postojati i opstati ukoliko se jedan ve}i ili manji broj ljudi ne bavi poljoprivrednom proizvodnjom u svim njenim vidovima. Ta je proizvodnja ustvari uvijek bila osnova svih ostalih privrednih djelatnosti. U tom smislu selja{tvo je u Bosni, kao i drugdje, bilo osnovni izvor cjelokupne dru{tvene akumulacije. Seljaci su ~inili osnovnu radnu masu stanovni{tva, ali su istovremeno bili i osnovni izvor iz kojeg su se najrazli~itijim i vrlo slo`enim putevima regrutirali svi ostali dru{tveni slojevi i stale`i. Tako su pojedini seljaci isticanjem u ratu prelazili u neku od vojni~kih slu`bi. Gradska privreda bi se te{ko mogla popunjavati i obnavljati bez radne snage koja je dolazila sa sela. Pojedini seljaci su u gradovima obi~no po~injali kao sluge, pa su popunjavali esnafe, a oni najokretniji su vremenom ulazili i u trgovinu. U Bosni je u svakom slu~aju postojao zna~ajan stepen vertikalne dru{tvene mobilnosti. Od zavr{etka rata 1737–1739. punih pet decenija nije se na granicama Bosne pojavila neprijateljska vojska. U tih pola stolje}a do{lo je do zna~ajnih pomjeranja u bo{nja~koj dru{tvenoj strukturi, koja su u krajnjoj liniji rezultirala odre|enim nemirima i selja~kim bunama. U zemlji koja je usljed dugotrajnih ratova ekonomski i finansijski bila veoma iscrpljena ve}ina stanovni{tva je bila uznemirena i zapla{ena. Alajbezi i pojedini bosanski namjesnici ~ine razne zloupotrebe u vezi sa zemljom kao osnovnim izvorom bogatstva i prihoda. Oni su upisivali timare i zijamete na ljude kojih uop}e nema ili su ih dodjeljivali onima koji na to nisu imali pravo. Time se smanjivao broj spahija i izazivalo nezadovoljstvo onih kojima 306

su ti posjedi zakonski pripadali. Ajani, odnosno kapetani i pojedine spahije se uklju~uju u proces ~iflu~enja i tako zahvatanjem rajinske zemlje postaju srednji i krupni feudalni zemljoposjednici. Tako su samo ~etiri kapetanske porodice, koje se javljaju tek poslije Be~kog rata: Kulenovi}i, D`ini}i, Ceri}i i Grada{~evi}i, do kraja XVIII st. ve} u{le u red najkrupnijih bosanskih zemljoposjednika. U svim tim socijalno–ekonomskim previranjima Bo{njaci seljaci su ve}inom uspjeli odr`ati status slobodnih seljaka, {to je bilo uslovljeno njihovom obavezom da u~estvuju u odbrani granica Bosne, odnosno Carstva. Od po~etka XVIII st. cjelokupno je bo{nja~ko stanovni{tvo u ve}ini kadiluka u Bosni posebnim oprosnim poveljama (muafnamama) bilo oslobo|eno op}edr`avnih nameta. Budu}i da su imali vojnu obavezu, seljaci i ostali radni slojevi bo{nja~kog stanovni{tva nisu pla}ali op}edr`avne poreze, ali su se zato odnekud morala osigurati sredstva za pla}anje provincijskih ~inovnika, izgradnju, opravku i odr`avanje tvr|ava i redovnu isplatu vojni~kih prinadle`nosti. Centralna je vlast bila prisiljena da sve to jednostavno prebaci na podanike u samim provincijama, bez obzira na to da li je njihovo stanovni{tvo bilo oslobo|eno (muaf ) ili nije (gayri muaf ) od pla}anja dr`avnih nameta. Tako je ve} krajem druge decenije XVIII st. u Bosni ustanovljen porez zvani imdadi hazarije ili taksit, koji je ubiran u korist upravnika sand`aka i bosanskog namjesnika. Taksit je ubiran u novcu od svih posjednika zemlje (~ifluka). Ubiran je u dva godi{nja obroka, ljetni i zimski, i slu`io je za izdr`avanje vezirovog dvora. Taksit je razrezivao kadija, a ubirali su ga ajani, odnosno kapetani kao novi nosioci lokalne vlasti, obi~no u saradnji sa raznim ni`im slu`benicima, kao {to su muba{iri (komesari), ~ohadari i drugi. Ajani i njihovi slu`benici su vrlo rano uz taksit po~eli nezakonito ubirati razne doprinose u svoju korist. Tako se kupila posebna nagrada za muba{ire, zatim neka vratarina (hard`i bab), tro{kovi za menzilhane (po{tanske postaje) i kona~i{ta i sl. Pri tome su vr{ene razne zloupotrebe. Tako su ajani i njihovi slu`benici mije{ali stavke u poreskim knjigama (defterima), unosili u spiskove dvostruki iznos taksita i umjesto dva obroka godi{nje ubirali ga pod razli~itim izgovorima i po nekoliko puta tokom godine. Kako je taksit ubiran za izdr`avanje vezirovog konaka, to je bilo slu~ajeva da se od pojedinih kadiluka tra`ilo da unaprijed po{alju u konak odre|ene `ivotne namirnice na ime budu}eg taksita. Sve je to dovelo do velikog nezadovoljstva u zemlji, osobito me|u selja{tvom. Da bi sprije~ila pojavu otvorenih nemira i buna, centralna vlada je u prolje}e 1745. po drugi put uputila u Bosnu za namjesnika He}im-oglu 307

Ali-pa{u, ra~unaju}i da }e on svojim ugledom smiriti stanje u zemlji i omogu}iti normalno funkcioniranje poreskog i upravnog sistema. Radi velikih potreba centralne dr`avne blagajne He}im-oglu Ali-pa{a je odmah utrostru~io poreze na sve seljake. On je istovremeno veoma zao{trio poresku politiku prema bogatijim slojevima dru{tva, ajanima i drugim prvacima i uglednicima. Neke od njih koji su se otvoreno usprotivili visokim porezima koji su im nametnuti, Ali-pa{a je dao zatvoriti. Razne deputacije koje su ispred naroda dolazile da se `ale na visoke poreze, Ali-pa{a je uzalud nastojao uvjeriti da to nije nikakva njegova samovolja i nepravda nego jedna te{ka dr`avna potreba. Kako Ali-pa{a nije nikako popu{tao, to su se Prozorski i neki drugi kadiluci u Hercegovini otvoreno pobunili. U neredima koji su nastali pri poku{aju da se raspisani porez prisilno ubere poginulo je vi{e osoba, me|u kojima i brat hercegova~kog muteselima. Ovakvim postupkom Ali-pa{a se veoma zamjerio svojim Bo{njacima, pa je poslije samo {est mjeseci, 8. X 1745, povu~en iz Bosne i premje{ten u Siriju. Njegov nasljednik na polo`aju bosanskog namjesnika, Bostand`i Sulejman-pa{a, nije imao drugog izbora nego da nastavi sa istim poreskim pritiskom. Takva politika je, me|u ostalim, bila posljedica ~injenice da je u Bosni od kraja XVII st. stalno opadao broj stanovni{tva, pa je to samo po sebi vodilo velikom pove}anju finansijskih tereta za preostalo stanovni{tvo, koje je uz to naglo siroma{ilo. Tom siroma{nom stanovni{tvu, uz sav pove}ani poreski pritisak, nametnut je jo{ i kuluk radi opravke postoje}ih i izgradnje novih tvr|ava i gradova. Tako je u Bosni u petoj deceniji XVIII st. do{lo do otvorenog i masovnog tla~enja sirotinje od vezira kao predstavnika centralne vlasti. Takva situacija je pru`ila priliku janji~arskim vo|ama, u narodu zvanim ba{ama, da se aktivno umije{aju u politi~ki `ivot zemlje, u koji su kapetani kao ~lanovi ajanskog vije}a ve} bili uklju~eni. Pod izgovorom da {tite narod od nasilja pa{a (vezira), ba{e i ba{eskije (islu`eni janji~ari, veterani) su se po~eli skupa sa ajanima "mije{ati u vilajetske stvari i poslove". Sve je po~elo u Sarajevu, kao sredi{tu politi~kog `ivota u zemlji. Prema Mula Mustafi Ba{eskiji, "svi su se stanovnici {ehera, iz samilosti prema sirotinji suprotstavili pa{ama". Po~eli su se "odr`avati sastanci", dok je narod isticao "ajane i ba{eskije i po~eo da ih hvali". Ubrzo je do{lo do preokreta, jer su "ovladali jaramazi" (neobuzdani ljudi, nevaljalci), tako da je do{lo do nereda i anarhije. Jaramazi su uzeli "toliko maha da nisu imali nimalo straha ni bojazni od starje{ina". Oni su stalno "zametali kavgu me|u mirnim stanovni{tvom" pa je samo tokom 1747. u gradu ubijeno 98 ljudi. Me|u ubijenim je bilo "vrlo malo ljudi od rza i obraza", nego su jaramazi jedni druge iz osvete ili "bez razloga ubijali". 308

Neredi i nemiri su se iz Sarajeva ubrzo prenijeli u unutra{njost Bosne, tako {to su ba{e i ba{eskije, da bi tobo`e sprije~ili muba{irima pristup narodu, po~eli po cijelom Ejaletu, pa i po selima upisivati u janji~are "i malo i veliko". Me|u janji~are su upisali i neke serhatlije (kraji{nike), pa ~ak i kapetane. Izmislili su i redom po~eli napla}ivati nekakvu "ak~u na ki{nu kabanicu" (yagmurluk akce), pa su tako narodu oteli silan novac. Ba{e su koristile i razne druge prilike, kao {to su suneti, gozbe, teferi~i i bajramski blagdani, da sakupljaju i pod vidom darivanja ustvari otimaju novac. Izme|u kapetana koji su se upisali u janji~are i onih koji su to odbili do{lo je do sukoba, pa su jedni drugim po~eli otimati vojnike i oduzimati ~ifluke po selima. Zemlja je u{la u stanje anarhije u kojem nisu po{tovani ni vezir ni njegovi slu`benici, ni drugi, kao {to su ulema i kadije. Redovna vlast jednostavno nije mogla funkcionirati. U takvoj situaciji centralna vlada je odlu~ila da u Bosnu za namjesnika po tre}i put po{alje energi~nog He}im-oglu Ali-pa{u, koji je na putu za Travnik stigao u Sarajevo 13. IV 1747. godine. Istovremeno je stigao i carski kapid`iba{a da li~no razre`e poreze u Bosni, ali su ga Sarajlije protjerale. U septembru iste godine Ali-pa{a je pozvao sebi u Travnik sarajevskog kadiju Abdulah-ef. i neke age i bajraktare. Zavarani time {to Ali-pa{a nekoliko mjeseci ni~im nije reagirao na nerede u Sarajevu, oni se odazva{e pozivu. Tom je prilikom Ali-pa{a dao pogubiti dvojicu bajraktara, a kadiju Abdulah-ef. je zatvorio u Vranduk. Ali-pa{a je istovremeno smaknuo i novskog kapetana D`afer-bega Ceri}a. Poslije ovih strogih mjera u zemlji je nastalo izvjesno zati{je, ali je ve} po~etkom 1748. izbila buna u Mostaru zbog nekih zaostalih vojni~kih plata. Tom je prilikom ubijen vezirov izaslanik i vi{e drugih ljudi. Ba{e su prona{le neki navodni carski ferman pa su Ali-pa{ine postupke proglasili nezakonitim. Kako su se neredi nastavili i prenijeli u jugozapadnu Bosnu, to je Ali-pa{a u podru~ja Duvna, Livna i Glamo~a poslao svog deliba{u sa sedamdeset konjanika, koji su pobili vo|e nezadovoljnika, a janji~arske ba{e rastjerali. He}im-oglu Ali-pa{a je time do{ao u sukob sa ve}inom ajana i drugih svojih najvjernijih saradnika s kojima je svojevremeno odbranio granice Bosne i pobijedio austrijsku silu. Zbog njihovih pritu`bi Carigradu, He}imoglu Ali-pa{a je 31. III 1748. kona~no premje{ten iz Bosne u Trikalu u Tesaliji. Odlaskom He}im-oglu Ali-pa{e buna u Bosni je po~ela dobijati izvjesne organizirane oblike. U Sarajevu je inicirano osnivanje odreda selja~ko–gradske milicije, kako bi se pokazalo da je vanredno oporezivanje u korist vezira i za vojne svrhe nepotrebno, jer je odbrana granica Bosne i za{tita unutra{njeg poretka u Carstvu du`nost svih Bo{njaka kao muslimana. U 309

tom su smislu ba{eskije po~ele sa svojim ljudima dr`ati stra`u po mahalama i odr`avati red u ~ar{iji. Pored Sarajeva, za~eci ove doma}e vojno–policijske organizacije su se javili i u vi{e drugih gradova i sela. Osnivanju ove nove bo{nja~ko–muslimanske vojske najvi{e su se usprotivili tada{nji kapetani, posebno oni u Krajini, vide}i u tome opasnost za svoje politi~ke i socijalno–ekonomske pozicije i interese. U me|uvremenu su neredi u Bosni po~eli sve vi{e prerastati u pravu bunu seljaka Bo{njaka. Pored jugozapadne Bosne, Mostara i Sarajeva, glavna `ari{ta bune bila su u selima na {irem podru~ju Tuzle i oko Te{nja. Seljaci Tuzlanskog kadiluka su zbog kuluka podigli bunu ve} 1747. godine. U to je doba fermanom nare|eno da se u Tuzli poru{i palanka i sagradi grad. Istim je fermanom raspisano koliko koje selo ima dovu}i kamena i druge gra|e. Kako su se te obaveze sa izgradnjom grada stalno pove}avale, to su seljaci podigli bunu u kojoj su u~estvovali samo Bo{njaci. Na bunu ih je najvi{e podsticao sam tuzlanski kapetan, skupa sa nekim imamima. Seljaci su tokom bune, koja je du`e trajala, po~inili znatne {tete, kako samoj Tuzli tako i onima koji nisu uz njih pristajali. Iz sli~nih razloga do{lo je do bune i u selima oko Te{nja. Glavni podstreka~ i vo|a te bune bio je biv{i sarajevski kadija Abdurahman Muharemija, koga je tada{nji bosanski namjesnik Sejjidi Abdulah-pa{a li~no izazvao time {to je naredio da mu se zapali ku}a prilikom nereda u Sarajevu 1750. godine. Pored seljaka, prete`no zemljoradnika, u buni su ponegdje u~estvovale i sitne spahije, seoski d`ematski imami i oni slojevi gradskog stanovni{tva koji su posjedovali ~ifluke. Na Bosni su se svaki ~as mijenjali namjesnici, kojima je centralna vlada stavljala u zadatak da ugu{e bunu i stanu ukraj anarhiji. U tome je kona~no uspio Mehmed-pa{a Kukavica, ro|eni Bo{njak, koji je prvo imenovan za specijalnog komesara (muba{ira) sa zadatkom da u Bosni zavede red. Prvi rezultati koje je u tome postigao preporu~ili su ga za polo`aj bosanskog vezira, na koji je postavljen krajem 1752. godine. Po{to je u me|uvremenu u~inio kraj mnogim nemirima, Mehmed-pa{a je sredinom septembra 1753. li~no do{ao u Te{anj, u ~ijoj je {iroj okolini buna bila jo{ naj`e{}a. Tom prilikom Te{njaci su mu me|usobno zajam~ili da se odri~u vo|e pobunjenika Abdurahmana Muharemije, te da }e ga progoniti. Muharemija je zaista uskoro stradao tokom jedne bitke kod Zvornika, gdje su ga mu~ki ubili neki potpla}eni pripadnici njegove pratnje. Njegovim ubistvom Mehmed-pa{a Kukavica je uklonio jednog od za~etnika bune i njenog najsposobnijeg i najdosljednijeg vo|u. Mehmed-pa{a Kukavica je u gu{enju selja~ke bune imao odlu~nu i sna`nu pomo} sarajevskih ba310

{eskija, koji su u me|uvremenu potpuno pre{li na stranu pa{a i ove pomagali "u svakom pogledu". Nakon {to je krajem 1753. likvidirao Muharemiju i porazio njegove najvjernije pristalice, pa{a Kukavica je uspio iskorijeniti i ostala `ari{ta bosanske bune. On se pri tome vrlo vje{to slu`io lukavstvom, prijetnjama i stvaranjem razdora me|u vo|ama bune. Tamo gdje to nije bilo dovoljno, pribjegavao je najgrubljoj sili tako {to je nemilosrdno progonio pobunjenike, ubijao njihove vo|e i saradnike, a pristalice zatvarao, uni{tavao im imetak i palio ku}e. Istovremeno sa gu{enjem bune, Mehmed-pa{a je sve koji su kao posjednici zemlje (~ifluka) bili obavezni na pla}anje poreza prisilio da ponovno po~nu davati taksit i to sa svim zaostalim obrocima. Mehmed-pa{a se svuda do kraja nemilosrdno obra~unavao sa janji~arskim ba{ama. Ostale su jedino jo{ sarajevske ba{e i ba{eskije koji su, dodu{e, pre{li na stranu legitimnih vlasti, ali ~ije je djelovanje u gradu stalno unosilo nemir, posebno li~nu i imovinsku nesigurnost. Takva je situacija vremenom po~ela sve vi{e uznemiravati bogatije slojeve, posebno trgovce. Sarajevski poslovni svijet, u prvom redu trgovci, jednostavno vi{e nije mogao podnositi nepredvidivo pona{anje jaramaza, odnosno ba{a. U tom je smislu jedna gupa trgovaca, u dogovoru sa zabitom Mehmed-agom, na prevaru po~etkom 1757. uhvatila njihovog vo|u, ba{eskiju Sari-Murata. Mehmed-aga je u zatvoru po kratkom postupku svojom rukom ubio Sari-Murata. U znak osvete Sari-Muratovi drugovi (jolda{i) su 3. III 1757. ubili {estericu trgovaca: Kara had`i Aliju i Kara had`i Hasana, nekog had`i Sulejmana, Mehmed-ef. Konjiciju, had`iju ]atu i had`iju Krnjeza. Kako je tih dana zapadao veliki snijeg, to ubice nisu mogle pobje}i, pa ih vlasti uz pomo} gra|ana za tri–~etiri dana sve pohvataju. Bilo ih je ukupno 22, me|u kojima su najistaknutije kolovo|e bili dvojica bra}e Mori}a, had`i Pa{o, Ibrahim-aga i jedan Halilba{i}. Svi su odmah uz gruhanje topova zadavljeni u sarajevskoj tvr|avi. Time je Bosna poslije punih deset godina nemira, anarhije i buna umirena, ili kako je to Mehmed-pa{a Kukavica u izvje{taju sultanu napisao ponovno osvojena, odnosno "feth u~injena". To dovoljno govori o {irini i razmjerama bune kojom je Bosna bila zahva}ena. Surovi obra~un Mehmed-pa{e sa pobunjenicima pomalo je zlurado, ali u osnovi ta~no prikazan u jednoj narodnoj pjesmi. Tu se ka`e da je sultan, kada su mu stigle tu`be da "jaramazi Bosnu raskopa{e," pustio po gradu telale: "Ne bi li se koji junak na{o, / da u Bosni ba{e iskorijeni, / al’ se junak na}i ne moga{e, / osim jednog pa{e Kukavice. / A kad do|e pa{a Kukavica, / kada do|e Bosni ponositoj, / od njega se ba{e prepado{e: / jatagane kriju na tavane, 311

/ a d`ubeta kriju u |ubreta, / a saruke kriju u sanduke: / "Aman, pa{a, nisam bio ba{a, / sijem, orem i ver|iju dajem!" / Al’ im pa{a ne {}e vjerovati, / ve} isje~e sve redom glavare". Suprotno ovome, u drugoj pjesmi oplakuje se sudbina Bosne i podrugljivo govori o Mehmed-pa{i Kukavici i njegovom glavnom saradniku, travni~kom kadiji Abdulah-ef. Kosu: "Jadna Bosno, {ta si do~ekala, / da u tebi dvije tice sude / Kos kadija, pa{a Kukavica!" Buna u Bosni spada u red tipi~nih selja~kih buna srednjeg vijeka do kojih dolazi obi~no u kontekstu dugotrajnog ratnog stanja i njegovih neposrednih posljedica. Prve takve bune u Evropi su izbile u vrijeme "stogodi{njeg rata" izme|u Francuske i Engleske (1337–1453). Tako je u Francuskoj ve} 1358. izbila poznata `akerija (jacquerie) kao stihijni selja~ki pokret, koji je za svega nekoliko sedmica ugu{en. Sli~an pokret, kojem je na ~elu bio neki seoski zanatlija Wat Tyler, izbio je u Engleskoj 1381. godine. Buna je krvavo ugu{ena, a sam Tyler pogubljen, ali su nakon toga sva feudalna davanja fiksirana i pretvorena u jedinstven nov~ani porez. Prva takva buna u Osmanskom carstvu, kako je ve} ranije pomenuto, izbila je u zapadnoj Anadoliji 1603, {to zna~i u vrijeme rata sa Habsburgovcima 1593–1606. godine. Na ~elu bune bio je neki Deli Hasan, koji je vrlo brzo izrazio pokornost sultanu i zatra`io oprost tako {to }e mu se dati mogu}nost da se iskupi "u borbi protiv nevjernika". Ta mu je mogu}nost pru`ena, pa je sa vojskom od oko deset hiljada ratnika, za koju Hammer ka`e da je "bila mje{avina plja~ka{kog olo{a naj~udnijeg izgleda", pre{ao u Rumeliju i upu}en na ugarsko rati{te. Tu se istakao u "ljutom boju" kod Pe{te 27. IX 1603, u kojem je juna~ki poginuo bosanski namjesnik i poznati bo{nja~ki pjesnik Dervi{-pa{a Bajezidagi}. Poslije toga, Deli Hasan je kao D`elali Hasan-pa{a kra}e vrijeme nominalno bio na polo`aju bosanskog namjesnika, mada, kako je ve} naprijed pomenuto dalje od Novog Pazara u Bosnu nije stigao. U svim ovim srednjovjekovnim bunama seljaci ne dovode u pitanje legitimnost vlasti, posebno vladara (kralja, cara, sultana), niti sam feudalni poredak kao takav. Oni se samo bune protiv zloupotrebe vlasti u vidu "brutalne korupcije" i uvo|enja novih nameta. To je bila borba za tzv. "stare pravice". Politi~ki program ovih selja~kih buna mo`e se sa`eti u paroli: "@ivio kralj, ali bez poreza!" (Vive le Roi, sans la gabelle!). Kao parafraza ove parole program pobunjenih bo{nja~kih seljaka mogao bi se sli~no izraziti: "Padi{ahum ja{a ~ok, ama ver|ija jok!" (@ivio mnogo padi{ah, ali porez ne!) Seljaci u Bosni su se u biti borili za stari poreski sistem, odnosno za svoje poreske povlastice u vidu muafijeta. 312

Isto~no pitanje i Dubi~ki rat

Bosna je kao grani~na zemlja Osmanskog carstva prema kr{}anskom Zapadu od po~etka bila obuhva}ena takozvanim "isto~nim pitanjem" (res Orientales). Sam termin "isto~no pitanje" upotrijebljen je u evropskom diplomatskom rje~niku prvi put na zasjedanju Svete alijanse u Veroni 1822, povodom gr~kog ustanka 1821. godine. Historijski gledano, isto~no se pitanje postavilo daleko ranije pa se odatle u literaturi razli~ito shvata i definira. U naj{irem smislu, isto~no se pitanje shvata i definira kao historija odnosa islama i kr{}anske Evrope, odnosno kao "problem napredovanja susjednih naroda na {tetu muslimanskih naroda". Ve} je poznati njema~ki osmanista J. W. Zinkeisen sveo 1855. "isto~no pitanje" na problem koji se ti~e postanka, opstanka i budu}nosti Osmanske carevine, "koja se kao neka kob uvukla me|u evropske dr`ave". Sedamdeset godina kasnije, Vasilj Popovi} je isto~no pitanje ograni~io na problem opstanka Osmanske carevine na Balkanskom poluotoku i u isto~nom Sredozemlju (Levantu). To bi ustvari bila "najmla|a faza" stoljetnih borbi izme|u Azije i Evrope na njihovim najosjetljivijim dodirnim ta~kama, kao {to su moreuzi, Bosfor i Dardaneli, egejski i isto~no–sredozemni otoci prema oblastima Sirije, Libana i Palestine (états du Levant). Najve}i broj pisaca, posebno savremenih, isto~no pitanje shvata i definira kao problem popunjavanja praznine koja je u geopoliti~kom prostoru nastajala postepenim slabljenjem i povla~enjem Osmanske carevine iz srednje i isto~ne Evrope. U tom se smislu isto~no pitanje ograni~ava na diplomatsku borbu Rusije i velikih evropskih sila za "osmansku ba{tinu". Tako shva}eno isto~no pitanje je stvarno otvoreno Ku~uk–Kajnard`ijskim mirom 1774, kojim je okon~an {estogodi{nji rusko–turski rat. Kao diplomatsko pitanje opstanka i nasljedstva Osmanske dr`ave na Balkanu i Levantu, isto~no je pitanje obuhvatalo kompleks problema i doga|aja u vremenu od druge polovine XVIII do prvih decenija XX stolje}a. Tu, prije svega, spadaju odnosi Porte sa evropskim silama, koje su u svojoj imperijalisti~koj ekspanziji nastojale svaka za sebe otkinuti {to ve}i i zna~ajniji dio osmanskog nasljedstva. Ovi se odnosi prepli}u sa evolucijom unutra{njih prilika u Carstvu. U to vrijeme unutar Carstva dolazi do o~itog 313

razgra|ivanja i dekadencije njegove klasi~ne dr`avne i dru{tvene organizacije. Istovremeno se na Balkanu i u arapskim zemljama Carstva, prije svega u Egiptu, javljaju ustanci i oslobodila~ki pokreti. U to se upli}u velike evropske sile, koje usljed me|usobnog rivalstva svoju ekspanzionisti~ku politiku i ciljeve na Balkanu i Bliskom istoku ~esto prikrivaju navodnom brigom za polo`aj pot~injenih naroda u Carstvu. Bilo kako da se shvati i definira isto~no pitanje, {ire ili u`e, ono se u svakoj svojoj dimenziji ticalo i ti~e povijesne sudbine Bo{njaka. Za Bo{njake je to uvijek bilo pitanje opstanka na rodnom tlu, uz o~uvanje vlastitog muslimanskog identiteta, bez obzira na mogu}u sudbinu Osmanskog carstva. Inicijativu u politici potiskivanja i ru{enja Osmanskog carstva preuzima {ezdesetih godina XVIII st. ruska carica Katarina II Velika (1762–1796). Ona je u prvom redu sna`no o`ivjela stare ambicije Petra Velikog da Rusiji osigura prevlast na Crnom moru. Uz njenu oru`anu podr{ku, za poljskog kralja je 1764. izabran Stanislav Poniatowski. On je nastojao osigurati vjersku ravnopravnost nekatolicima, {to je izazvalo otpor katolika i osnivanje Poljske nacionalne konfederacije u podru~ju Podolja u dana{njoj Ukrajini. Ova se konfederacija obratila Osmanlijama za pomo}. Porta je na to zatra`ila rusko povla~enje iz Poljske, {to je Katarina odbila. Uslijedio je rat koji je sultan Mustafa III, po nagovoru Francuske i krimskog hana, objavio 4. X 1768. godine. Austrija ovaj put nije zaratila skupa sa Rusijom, pa je Bosna na toj strani bila mirna. Bo{njaci su ipak morali ratovati na drugoj strani, protiv Crnogoraca i ponovno na rati{tima oko Dnjestra i obala Crnog mora. U to vrijeme na ~elu Crne Gore bio je [}epan Mali (1766–1774), poznat kao "la`ni car", u stvari avanturista nepoznatog porijekla koji se izdavao za svrgnutog ruskog cara Petra III. Kao takav, [}epan Mali je "uzvitlao buru" u Crnoj Gori i prigrabio vlast od mitropolita (vladike) Save Petrovi}a. [}epan Mali je po~eo uznemiravati okolne osmanske posjede pa su, pored ostalog, Crnogorci i Br|ani odbili pla}anje hara~a. U julu 1768. nare|eno je iz Carigrada bosanskom namjesniku Silahdar Mehmed-pa{i da digne vojsku i prisili Crnogorce na pla}anje hara~a, odnosno na pokornost sultanu. Mehmed-pa{a Silahdar je naredbom od 8. VIII 1768. za zborno mjesto vojske odredio Gata~ko polje. Tra`eno je da se iz Sarajeva tamo uputi hiljadu vojnika (nefera, janji~ara) i tri topa sa opremom. Neferi su tako|er tra`eni iz Visokog, Fojnice i Kre{eva. Istovremeno je nare|eno da se spreme peksimiti za vojsku i po{alju na Gata~ko polje. U vojsci koja je 19. VIII 1768. oti{la u Crnu Goru bilo je ukupno oko sedam hiljada ljudi. Pored hiljadu nefera iz Sarajeva, tu je bilo ~etiri hiljade 314

spahija i zaima iz raznih mjesta Bosanskog ejaleta, dok je s Mehmed-pa{om Silahdarom oti{lo jo{ oko dvije hiljade ljudi. Odlu~uju}a bitka se odigrala 8. IX 1768. u Ostro{kom klancu, na putu od Nik{i}a prema Spu`u, gdje su Crnogorci "napravili utvrde od drveta i postavili zasjede". Bo{nja~ka vojska je u jednom naletu osvojila sve te utvrde i prisilila Crnogorce na bjekstvo, "dok ih je ne{to zarobljeno, a ne{to poginulo". Na bo{nja~koj strani gubici su bili sasvim neznatni. Po{to se sa Crnogorcima ne mo`e uspje{no boriti "onaj koji ne poznaje njihove varke", to su ovoj pobjedi, kako pi{e Ba{eskija, mnogo doprinijeli Trebinjci, Nik{i}ani i stanovnici Spu`a "koji su im vje{ti". Na vijest o pobjedi na Ostrogu, koja je u Sarajevo stigla 11. IX 1768, ~uveni pjesnik Mejli (Dervi{ Mehmed Gurani) napisao je kronogram u slavu Mehmed-pa{e Silahdara, koji je "jednim zamahom ma~a osvojio Crnu Goru". Pjesmu o osvojenju Ostroga napisao je i Mula Mustafa Ba{eskija i uvrstio je u svoju hroniku. Poslije pobjede na Ostrogu, Bo{njaci su, uz znatne pote{ko}e zbog kr{evitog tla, osvojili ^evo, Zolotu, Crnicu i Bjelopavli}e. Nakon toga su "cnogorski knezovi i vo|e" pristali da pla}aju hara~. U ovom je pohodu ne{to Crnogoraca zarobljeno, "a neki su se predali na vjeru". Ba{eskija pi{e da su mu oni koji su u~estvovali u pohodu pri~ali da je "na crnogorskim putevima vrlo te{ko voditi borbu, jer je to sami kamen". Od vi{e njih je slu{ao "da bi voljeli na drugu koju vojnu i {ezdeset konaka daleko oti}i, jer im je to lak{e negoli u ovaj kameniti kraj". Ta im se prilika, da ratuju {ezdeset konaka daleko od ku}e, vrlo brzo pru`ila, jer je krajem 1768. stigao iz Carigrada ferman da se u Bosni razvijaju i popisuju bajraci "u svrhu odlaska na moskovsku vojnu". Fermanom je odre|eno da se u Bosni popi{e 70–80 janji~arskih bajraka. Svaki aga koji razvije bajrak bio je du`an da o svom tro{ku opremi najmanje pedeset ljudi i povede ih na vojnu. Tokom mjeseca Ramazana, koji je nastupio 9. I 1769, u Sarajevu je razvijeno i popisano 40 bajraka. Me|u janji~arskim agama prvi je uzeo bajrak u svoje ruke Sulejman-aga Ind`e (Vitki), ina~e jedan od najbogatijih ljudi u Sarajevu. On je tako postao ba{aga (glavni aga). Sarajevske age su krenule na vojnu 8. IV 1769. godine. Sedam dana kasnije, 15. aprila, za njima je oti{ao kapetan D`ino Gradi{~anin na ~elu 1.200 nefera iz Krajine. U pomo} osmanskim tvr|avama na Dnjestru iz Bosne je oti{lo i 50 bajraka spahija. Svi su na odredi{te u tvr|avu Hotin stigli u maju 1769. godine. Tu su Bo{njaci pokazali veliku hrabrost u odbrani grada na koji je navalilo oko 70.000 Rusa i Poljaka sa 27 topova. U Sarajevu je 9. VII 1769. stigao "radosni ferman" da je kod Hotina izvojevana velika pobjeda nad neprijateljem. Tim povodom u gradu je tri dana trajalo veselje uz pucnjavu 315

topova, ali se vijest pokazala la`nom. Ubrzo je ponovno stigao tatar i donio "veselu vijest" o velikoj pobjedi kod Hotina, {to se opet slavilo tri dana. Kada se u jesen 1769. vojska vratila sa pohoda, ustanovilo se da je i ova vijest bila la`na. Iscrpljena osmanska vojska je pred nadmo}nom silom morala napustiti Hotin pa su Rusi u{li u praznu tvr|avu i tako je zauzeli. Glavnina osmanske vojske prezimila je na podru~ju Baba–planine u rumunskom dijelu Dobrud`e. Pred novu ratnu kampanju, u rano prolje}e 1770, obeshrabreni i iscrpljeni Bo{njaci nisu pokazivali osobito raspolo`enje niti `elju da idu na rusko rati{te. Iz Carigrada je po~etkom marta 1770. dopremljeno 36.300 gro{a dr`avnog novca da se u Bosni popi{e hiljadu sejbana (janji~ara tre}e divizije). Istovremeno je u Sarajevu razvijeno svega pet bajraka. Zbog obaveze vlastite odbrane, Bo{njaci su odbijali i}i u rat daleko od ku}e, izgovaraju}i se velikim zaostatkom vojni~kih plata, a posebno isticanjem zna~aja i osobenosti Bosne koja po svom polo`aju nije isto {to i Rumelija. Svijest o tom posebnom polo`aju narod je izra`avao izrekom: "Ba{ka Bosna, ba{ka Urumenlija." Tako je 15. III 1770. u Sarajevo stigao carski ferman koji je pro~itan i saslu{an u Carevoj d`amiji. Ferman je odre|ivao da se iz rumelijskog orta–kola podignu stare age i neferi i upute na polje Baba–planine "u carsku ordiju pod ~asnu zastavu". Tu se me|u prisutnim jamacima (pomo}nicima bajraktara) razvila rasprava u kojoj je ve}ina tvrdila da se ferman ne odnosi na njih, jer se u njemu ne spominje Bosna nego samo Rumelija. Zaklju~eno je da Bosna ne spada u rumelijski orta–kol. S obzirom na to da ve} tri godine nisu stigle vojni~ke plate i da su se mnogi istro{ili dok su oti{li i vratili se s Hotina, to je carskom izaslaniku predat ilam, u kojem je re~eno da Bo{njaci nemaju novaca za odlazak u rat, pa ako ih sultan ne pomogne oni ne}e ni po}i. Cijela 1770. je pro{la u raspravama, pozivima i pritiscima na "hotinske age" da idu u Ukrajinu i ~uvaju preostale gradove na Dnjestru. Jedino su se spahije dobrovoljno i bez pogovora odazivale. Ostali se uglavnom nisu odazivali, stalno ponavljaju}i da se ferman o pozivu odnosi samo na Rumeliju, a da se Bosna u njemu ne spominje. Osim toga, zaostale plate vojnicima nikako nisu stizale niti ispla}ivane. Ba{eskija je 1771. godine zabilje`io da "ferman ponovno sti`e, ali pla}e ne stigo{e". Bo{njaci su bili zabrinuti i zbog mogu}ih napada na granice Bosne iz Crne Gore i Dalmacije. Odmah po izbijanju rata, u Crnu Goru je stigao ruski izaslanik knez Jurij Dolgoruki. On je poslan da navodno izvidi slu~aj la`nog cara [}epana Malog, ali i da buni Crnogorce. Dolgoruki nije mogao ukloniti [}epana Malog niti pokrenuti Crnogorce u rat, ali su njegova pojava i prisustvo izazvali podozrenje okolnih sand`aka. Tako su i u Bosni preduzete 316

razne mjere predostro`nosti. Jo{ u vrijeme pohoda na Crnu Goru 1768. stigla je carska naredba da se od bosanske raje oduzme oru`je i po odobrenju kadije proda, a novac uru~i vlasnicima. Naknadnom naredbom vra}eno je oduzeto oru`je trgovcima kr{}anima, uz dozvolu da ga nose. U maju 1770. odre|ene su bosanske spahije da ~uvaju Nik{i}. Spahije su se okupile na Glasincu i odatle pod vo|stvom alajbega Omera Babi}a krenule put Nik{i}a. Neki od njih su raspore|eni jo{ dalje, na "~etiri sahata hoda od Nik{i}a". Usljed rata u zemlji su poskupili p{enica, maslo i svije}e. Istovremeno je iz vojnih razloga zabranjen izvoz stoke iz Bosne. Zbog skupo}e do{lo je do protesta u Sarajevu i napada na janji~arskog agu, u ~emu su uglavnom u~estvovale `ene i djeca. Rusi su do kraja 1770, pored Hotina, osvojili Bender, Brailu, Izmail, Kiliju i druge gradove u donjem toku Dunava. Vijest da je neprijatelj osvojio sjevernu stranu Dunava stigla je u Sarajevo i Bosnu oko Bo`i}a 1770. godine. To je izazvalo veliku `alost i strah da }e "neprijatelj sti}i sve do Istanbula ako bi se Dunav zaledio i neprijatelj ga pre{ao". Bez obzira na ovaj strah odziv na "moskovsku vojnu" bio je sve slabiji. U ljeto 1771. raspisano je u Bosni ubiranje seferi imdadije (ratne pomo}i). Protiv ubiranja ovog ratnog poreza ustale su prvo Sarajlije. Oni su 4. VIII 1771. u vezi sa naredbom o zavo|enju ovog ratnog nameta, u Carevoj d`amiji izjavili da "ne}e dati te pomo}i". Sutradan se, u znak protesta protiv raspisane ratne pomo}i, u Sarajevu usred dana zatvorila ~ar{ija. Ratna pomo} je raspisana po odre|enom redoslijedu, a od toga je na Sarajevsku nahiju do{la vrlo mala svota, svega 1.080 gro{a. To je namjerno tako u~injeno da se Sarajlije ne bi bunile, jer su drugi u Bosni gledali da li }e Sarajlije pristati na davanje ratne pomo}i, pa da se onda prema tom porezu i sami odrede. Kada se saznalo da su Sarajlije odbile dati ratnu pomo}, odmah se javio otpor njenom ubiranju i u unutra{njosti Bosne. Tako je zbog ratne pomo}i u Zenici ubijen jedan stari janji~arski aga. Bo{njaci u Vlasenici su se tako|er usprotivili davanju ratne pomo}i pa je i tamo u neredima tim povodom ubijen jedan ~ovjek. Mada su stizali fermani da se popisuju svi koji ne}e da daju ratnu pomo}, otpor njenom ubiranju nije prestajao. Tako je 27. II 1773. u sarajevskoj tvr|avi zadavljen imam d`emata iz sela @up~e kod Visokog. Skupa s njim zadavljena su i dvojica seljaka. Imam je progla{en krivim {to su seljaci u spomenutom selu odbili dati ratnu pomo}, dok su dvojica seljaka smatrani njegovim glavnim pomaga~ima i kolovo|ama. U martu iste godine zadavljen je u sarajevskoj tvr|avi jo{ jedan seljak iz Visokog zbog izbjegavanja davanja ratne pomo}i. Tek je po~etkom 1774, ve} pri kraju rata, uspjela vlast u Sarajevu silom ubrati "veliku svotu ratne pomo}i". Porez je 317

razrezan tako da se nije vodilo ra~una da li se radi o bogatim ljudima, agama ili neferima (obi~nim gra|anima). U prosjeku je razrezano 30–40, a nekima i po 60 gro{a. Uz sve ratne nevolje i oskudicu, u ljeto 1771. pojavila se kuga, prvo u Beogradu i U`icu, a zatim na Glasincu, Palama i u Rogatici, te Srebrenici i u Kopa~ima kod Gora`da. Bolest se relativno brzo smirila, ali se u Sarajevu pojavila epidemija zau{nica, od koje je pomrlo mnogo djece. Tako se Bosna nosila sa mnogim tipi~no ratnim nevoljama, mada se sam rat vodio daleko od njenih granica. U ovom ratu Rusija je prvi put uspjela da Osmansku carevinu napadne ne samo sa sjevera, na obalama Crnog mora, nego i sa juga, u Sredozemnom i Egejskom moru. Po~etkom rata izvr{eni su uz englesku pomo} u Portsmouthu remont i opremanje ruske balti~ke flote, pod komandom admirala Alekseja Orlova. Njemu se u svojstvu pomo}nika i savjetnika pridru`io jedan broj engleskih mornari~kih oficira. Cilj Engleske je bio da pomo}u Rusije okon~a dugotrajnu francusku nadmo} na Levantu. Tako opremljena eskadra je pod nazivom Prva arhipela{ka ekspedicija zaplovila Atlantikom, Gibraltarom i Mediteranom prema gr~kim obalama i otocima. Po~etkom 1770. ruski su se brodovi pojavili na jugozapadnim obalama Peloponeza, gdje su u luci Navarin (Nauarinon) uspostavili svoju bazu. Ruski agenti su nastojali podi}i me|u Grcima velik ustanak protiv Osmanlija, ali sve se zavr{ilo na pokolju muslimanskog stanovni{tva u dijelovima Moreje i na jonskim otocima Kefaloniji i Zakintosu. Ubrzo je do{lo do obostranog razo~arenja, kod Grka zbog neznatne ruske vojne pomo}i, a kod Rusa zbog "gr~kog kukavi~luka, nepouzdanosti i srebroljubivosti". Ruska flota se povukla pa su Grci ostali neza{ti}eni pred osmanskim represalijama zbog pobune i pokolja nad muslimanskim stanovni{tvom. Osmanski odgovor na upad i prodor ruske flote bio je trom i neodlu~an. Po{to je napustio obale Moreje, admiral Orlov je zaplovio prema zapadnoj, egejskoj obali Male Azije. Tu je u luci ^e{me (ÇeÕme), nasuprot otoku Hiosu, zatekao osmansku flotu, koju je iznenadnim napadom 6/7. VII 1770. skoro u cijelosti uni{tio na sidri{tu. Rusi su artiljerijom i malim zapaljivim brodovima (branderima) izazvali eksplozije i po`are na osmanskim brodovima. Tako je vatra progutala 26 ve}ih i oko 50 manjih osmanskih brodova, uz ogromne gubitke u ljudstvu. To je poslije bitke na Lepantu (7. X 1571) bio prvi veliki poraz osmanske flote i fakti~ki kraj pomorske mo}i Carstva. Admiral Orlov nije, zbog stalnih nesporazuma sa svojim engleskim savjetnicima, uspio iskoristiti prednost koju je stekao ovom pobjedom. On je bez uspjeha poku{ao osvojiti otoke Rodos i Egriboz (Eubeju, Negropont). Nakon toga, sve se svelo na sporadi~no ometanje osmanske trgovine u 318

Egeju i poku{aj da se doturi izvjesna pomo} mamelu~kim pobunjenicima protiv sultana u Egiptu i Siriji. Tako prva ruska "arhipela{ka ekspedicija" nije postigla osnovni cilj Katarine Velike da zauzme i pri sklapanju mira zadr`i jednu luku na ju`nim obalama Balkana ili na nekom od egejskih otoka, odakle bi se pod vidom trgovine i u miru odr`avale veze i ostvarivao uticaj me|u pravoslavnim podanicima Osmanskog carstva. Nasuprot tome, uspjesi na sjeveru su bili iznad o~ekivanja. To se, prije svega, odnosi na ruski ratni uspjeh na Krimu, gdje je potpuno i kona~no okon~ana sultanova vrhovna vlast nad tatarskim hanom. Na Krimu je uspostavljena autonomna tatarska dr`ava pod ruskim sizerenitetom, za ~ijeg je hana ustoli~en ruski eksponent Sahip Giraj. U narodu je pod uticajem uleme {ireno nezadovoljstvo zbog uspostavljanja nemuslimanskog protektorata i prisustva ruskih garnizona na Krimu. Istovremeno su tatarski prvaci, koji su izbjegli u Carigrad i dijelove Rumelije, izabrali Maksuda Giraja kao novog hana u izgnanstvu. Oni i njihove pristalice su se uglavnom naselili u Ru{~uku (Ruse, na Dunavu u Bugarskoj) da tu, pod osmanskom za{titom, sa~ekaju dan povratka Krima pod sultanovu vlast. Taj dan nisu do~ekali jer osmanska dr`ava nije vi{e imala snage da radi Krima krene u novi rat. Mada je rat trajao jo{ skoro dvije godine, svoju kulminaciju dostigao je 1772, sa ruskom okupacijom Moldavije, Vla{ke i Krima. Ve} je tada pruski kralj Fridrih II savjetovao carici Katarini, kao svojoj saveznici, da sklopi mir. [tavi{e, predlagao je da se Rusija, skupa sa Austrijom i Pruskom, pro{iri samo na ra~un Poljske, a da vrati Turskoj sve {to je ratom osvojila. Istovremeno je austrijski kancelar grof Wenzel Kaunitz otvoreno upozorio ruskog poslanika da Rusija mora voditi ra~una o ravnote`i sila na Istoku. Posredovanjem austrijskog i pruskog poslanika do{lo je do prvih mirovnih pregovora u Bukure{tu, krajem 1772. godine. Pregovori su ubrzo propali zbog pretjeranih ruskih zahtjeva. Kako je 1773. u ju`noj Rusiji izbio veliki selja~ki ustanak pod vo|stvom Jemeljana Puga~ova, to je sama Katarina po~ela po`urivati pregovore. Da bi ubrzala pregovore, ruska vojska je, pod komandom ~uvenog vojskovo|e Aleksandra Suvorova, u prolje}e 1774. pre{la Dunav i kod [umena u sjeveroisto~noj Bugarskoj zaobi{la glavninu osmanske vojske te joj odsjekla vezu sa pozadinom. Veliki vezir Bahri Mustafa-pa{a je bio nakon toga prisiljen da zatra`i pregovore, koji su vo|eni 10–21. VII 1774. u Maloj Kajnard`i, u bugarskom dijelu Dobrud`e, gdje je bio ruski glavni stan. Ku~uk–Kajnard`ijskim mirom Rusija je vratila Osmanskoj carevini sve {to je osvojila u Besarabiji, Moldaviji, Vla{koj i u Arhipelagu. Rusija je zadr`ala ugao crnomorske obale izme|u Dnjepra i Buga, ali bez Ozije, koja 319

se uspjela odr`ati i ostati u osmanskom posjedu. Pored toga, Rusiji su pripali Azov i Ker~. Ovi naizgled mali teritorijalni dobici, uz ~injenicu da je sultan morao priznati nezavisnost krimskim Tatarima, zna~ili su da je Rusija kona~no ~vrsto zakora~ila na Crno more i Mediteran, po{to je njenim brodovima priznata sloboda plovidbe kroz moreuze. Ruskim trgovcima, poslanicima, konzulima i drugom diplomatskom osoblju priznata su sva prava koja u Osmanskom carstvu u tom svojstvu ve} imaju dr`avljani Francuske, Engleske, Holandije i drugih evropskih sila. Osim toga, Rusiji je priznat status sile za{titnice pravoslavnog stanovni{tva u Osmanskom carstvu. To je omogu}ilo Rusiji da se otvoreno upli}e u unutra{nje stvari osmanske dr`ave, sa te`njom da u krajnjoj liniji nad njom uspostavi svoj protektorat. Mada su teritorijalni gubici Osmanskog carstva bili ograni~eni, Ku~uk–Kajnard`ijski mir je bio jedan od najsudbonosnijih dokumenata u osmanskoj historiji. Sultanu je kao halifi priznata vrhovna vjerska vlast nad muslimanima koji su do{li pod nemuslimansku, rusku vlast. Sama ta ~injenica je ozna~ila po~etak kraja univerzalnosti Osmanskog carstva kao islamske dr`ave. Be~ki rat, odnosno Karlova~ki mir 1699, ozna~io je kraj ekspanzije Osmanskog carstva u Evropi. Rat 1768–1774. i Ku~uk–Kajnard`ijski mir ozna~ili su po~etak njegovog kraja i "neizlje~ive propasti". Montesquieu je, kao savremenik Ku~uk–Kajnard`ijskog mira, vidio tu propast, ali je ta~no predvidio njenu dugotrajnost zbog suprotnosti interesa velikih evropskih sila. To je propadanje teklo tako sporo i mu~no da su stanje i slika Osmanskog carstva dijagnosticirani sintagmom "bolesnik na Bosforu", koju je u diplomatski rje~nik unio ruski car Nikola I (1825–1855). Po okon~anju rata u Bosni je jedan od osnovnih problema bio problem vojni~kih plata, koje nisu stizale niti ispla}ivane u prosjeku 7–10 godina. Ba{eskija je u maju 1778. zabilje`io da je "to bila jedna briga i tegoba za cijeli {eher, jer pla}e nisu do{le ve} sedam godina, a vojnici se bili zadu`ili". Tako su i du`nici i oni koji su novac davali u zajam bili "o`alo{}eni". Iste su se godine na Krajini "zavadile" serhatlije sa kapetanima. Do{lo je i do otvorene pobune serhatlija, mahom tvr|avskih ~uvara, kojima su njihovi kapetani nastojali oteti posjede (~ifluke) i tako ih ustvari pretvoriti u svoje beglu~are ili napoli~are. Na ~elu pobuna u Krajini bili su neki Kara Ja{ar-aga i Ali-aga ^ehaji} iz Novog, Muja-aga i Zulf-aga D`ojo iz Biha}a, Ibrahim-aga Zenkovi} iz Cetina, Ibrahim-aga Kula{ iz Kozarca, mula Mehmed iz Prijedora i drugi. Pobunjenici su prvo navalili na Kamengrad i Banju Luku, a zatim na Krupu, Biha} i Staru Ostrovicu. Tu se u tvr|avu zatvorio kapetan Be{irevi} koga je opkolilo deset hiljada vojnika. Pobunjenici su uspjeli oplja~kati neke gradove i protjerati kapetane. Na kraju su kraji{nici 320

(serhatlije) krenuli na Travnik. Bosanski vezir Silahdar Mehmed-pa{a, osvaja~ Ostroga 1768, obratio se Sarajlijama za pomo} i posredovanje. Iz Sarajeva su "iz svake grupe izabrana po dva–tri pametna i ozbiljna ~ovjeka, koji se uputi{e na grani~arsku vojsku radi izmirenja". Vezir je istovremeno pozvao u pomo} spahije sa alajbezima i kli{kog mutesarifa D`afer-pa{u ^engi}a. Njihovim posredovanjem izbjegnut je oru`ani sukob i postignuto izmirenje pa su se kraji{nici vratili svojim du`nostima. S obzirom na to da su Bo{njaci generacijama bili vojnici pod raznim imenima, to su mnogi nosili vojni~ku odje}u i znakove pa se vi{e nije raspoznavalo ko je stvarno u nekoj pla}enoj vojni~koj slu`bi a ko nije. Zato je, navodno po~etkom 1784, izdata naredba da oni koji nemaju veze sa "od`acima i dirlucima" ({tabovima i platama) ne smiju nositi vojni~ku odje}u i znakove. Tokom 1784. izbio je grani~ni spor sa Austrijom oko "suhe me|e" na Krajini. Navodno je Austrija tra`ila korekciju granice, tako da joj se ustupe sve zemlje do Une, po ~emu bi Austriji pripali Cetingrad, Kladu{a, Cazin, Ostro`ac, Krupa, Bu`im itd, ukupno 21 tvr|ava i ~etiri kule. Tim povodom je na granici do{lo do ja~ih ~arkanja izme|u stanovnika Bu`ima i austrijskih grani~ara. Neki su mislili da je do{lo do novog rata sa Austrijom pa je u Bosnu stigao carski muba{ir, kapid`iaga Ahmed-aga Kara|ozbegovi} da umiri Kraji{nike i navodno udovolji zahtjevima Austrije. Po drugoj verziji, Porta je odmah odbila zahtjeve Austrijanaca, a sultan im je ~ak poru~io "da }e ih kazniti". U to vrijeme, ve} ~etvrtu godinu na polo`aju bosanskog namjesnika bio je, u narodu vrlo omiljeni, Abdulah-pa{a Defterdarevi} Sarajlija. On je septembra 1784. sazvao Ajansko vije}e, na kojem je u prisustvu carskog muba{ira Ahmed-age jednoglasno donijeta odluka da se granica izme|u Bosne i Hrvatske, koja je ure|ena mirom iz 1739, ne mo`e mijenjati. Ako do toga do|e, onda }e se Bo{njaci di}i na ustanak. U tom je smislu otpremljen i mahzar u Carigrad. Taj je mahzar navodno bio uzrokom Abdulah-pa{ine nagle smrti. Po{to mu je mahzar upisan u grijeh, otpremljena mu je u sultanovo ime, "za zasluge", ~a{a otrova. Prema narodnoj predaji, Abdulah-pa{a je ispijaju}i otrov rekao carskom muba{iru: "Ba{ vererum, bir ta{ verem." (I glavu }u svoju dati, a kamena jednog ne dam.) Nasuprot ovoj predaji, Muvekit ka`e da je Abdulah-pa{a naprasno umro od kapi u Travniku, gdje je sahranjen u posebnom turbetu kod Jeni d`amije. Sa Muvekitom se sla`e Ba{eskijin zapis da je 12. I 1785. "naprasno umro bosanski valija Abdulah-pa{a Bo{njak, koji je bio prijatelj Bosne, poznat kao dare`ljiv ~ovjek, otvorene ruke". Ba{eskija smatra da su pri~e o njegovom trovanju koje je svijet {irio "besmislica" ali ipak oprezno dodaje da se u vezi s tim 321

"ne zna prava istina". Ba{agi} smatra da je narodna predaja vjerodostojna i da je Abdulah-pa{ina smrt bila prora~unata. To se, po Ba{agi}u, vidi po tome {to je u Travnik vrlo brzo stigao novi vezir Kara Hase}i Ahmed-pa{a. S njim je do{ao i kapid`iba{a Ibrahim-aga da popi{e i zaplijeni u korist dr`ave Abdulah-pa{inu ostav{tinu. Abdulah-pa{in patriotski i juna~ki postupak Ba{agi} je opjevao u scenskoj igri Abdullah-pa{a, dramski spjev u 4 ~ina iz XVIII stolje}a (Sarajevo 1900). Abdulah-pa{a je kao dobrotvor jo{ za `ivota uvakufio svoje imanje u korist jedne tekije i drugih islamskih ustanova. Odredio je da mu u turbetu pored groba na tro{ak njegovog vakufa danono}no gori velika svije}a. Mada u vezi sa Abdulah-pa{inom smr}u nije sve jasno, svi se savremeni hroni~ari sla`u da je on, kako re~e Ba{eskija, "u odnosu na druge pa{e bio dobar ~ovjek". On je, prema Ba{eskiji, prilikom dolaska na du`nost bosanskog namjesnika u oktobru 1780. podijelio samo u Sarajevu "oko tri stotine odora", te mnogo drugih darova "svojoj rodbini i sirotinji". Abdulah-pa{inu dare`ljivost i dobrotu potvr|uje i fra Nikola La{vanin, koji u svom ljetopisu pi{e da "za njegova vladanja siromasi nisu znali {ta je zlo". Sli~no je i ljetopisac franjeva~kog samostana u Kre{evu zapisao da je Abdulah-pa{a bio "csovik posve dobar, siromaha i raje mila majka". Od kraja 1785. jugoisto~ni dijelovi Bosanskog ejaleta bili su izlo`eni upadima albanskih pobunjenika, koje su predvodili skadarski sand`ak-beg Kara Mahmud-pa{a Bu{atlija i glasoviti ~etovo|a Hasan Hot. Kara Mahmud-pa{a je, u nastojanjima da svoju vlast protegne na {ire podru~je Albanije i Crne Gore, do{ao u sukob sa centralnom vla{}u. U jednom od pohoda koje je centralna vlast poduzimala protiv Bu{atlije u~estvovali su januara 1786. i Bo{njaci. Kako se Bu{atlija privremeno izmirio sa centralnim vlastima, to do sukoba nije ni do{lo pa su se Bo{njaci ve} u februaru vratili iz pohoda. Hasan Hot je na ~elu brojne e{kije (odmetnika) neprestano uznemiravao gradove i palanke po Albaniji, ali i po grani~nim dijelovima Hercegova~kog sand`aka. Kako se bilo pro~ulo da se sprema udariti na Taslid`u (Pljevlja) i Prijepolje, to je hercegova~ki muselim Mustaj-pa{a sa spahijama i zaimima ~uvao Taslid`u, a Sinan-pa{a sa zvorni~kim sand`akom Prijepolje. Kada je vidio da tu ne}e mo}i ni{ta posti}i, Hasan Hot je udario na Kola{in i Nik{i}. Na oba je mjesta bio pora`en i suzbijen od samih Kola{inaca i Nik{i}ana. Krajem 1787. ponovno je stigla naredba da Bo{njaci idu na Skadar, po{to se Kara Mahmud-pa{a Bu{atlija opet odmetnuo. U toku priprema za ovaj pohod stigla je vijest da je Austrija, poslije 50 godina mira, 8. II 1788. objavila rat Osmanskoj carevini. Bo{njaci tako ostado{e da brane svoju 322

domovinu, na ~ijim se granicama poslije pola stolje}a ponovno pojavila velika neprijateljska vojska. Ovaj je rat bio izravan rezultat osvaja~kih nastojanja Katarine II Velike, posebno pothranjivanih lahkim uspjehom na Krimu. Ona je u jednom memorandumu, koji je jo{ 10. IX 1782. podnijela austrijskom caru Josipu II, izlo`ila svoj ~uveni "gr~ki projekt". Taj se projekt u osnovi svodio na prijedlog da se razbije evropska Turska i me|usobno podijele njeni posjedi na principu ravnote`e snaga. Upravo radi te ravnote`e na Balkanu su se imale stvoriti dvije nove dr`ave. Prvo bi se sjedinjenjem Vla{ke i Moldavije stvorila samostalna pravoslavna dr`ava, pod anti~kim imenom Dacija. Katarina je za prvog vladara ove nove dr`ave predvidjela svog ljubimca, kneza Grigorija Potemkina. Na drugoj strani, ujedinjenjem Trakije, Makedonije, Bugarske i sjeverne Gr~ke obnovio bi se Bizant, odnosno gr~ko srednjovjekovno carstvo, sa sjedi{tem u Carigradu. Mjesto prvog cara obnovljenog isto~nog rimskog, odnosno gr~kog carstva, Katarina je namijenila svom tada trogodi{njem unuku, koji je ve} prilikom ro|enja 1779. dobio znakovito ime Konstantin. On je od ranog djetinjstva pripreman za tu ulogu. Suo~ena sa agresivnom politikom Katarine II, Porta je, iako nespremna za rat, 14. VIII 1787. objavila Rusiji rat, uz mogu}nost da se objava opozove, ukoliko se Rusija povu~e sa Krima i Kavkaza. Objava je prihva}ena, mada ni sama Rusija nije bila spremna za rat. Ista je situacija bila i sa Austrijom. Zbog op}e nespremnosti zara}enih sila cijeli je rat vo|en vrlo mlitavo. Rat nije donio ni Rusiji niti Austriji nikakav trajan uspjeh, a ni jedna ta~ka ambicioznog Katarininog "gr~kog projekta" nije ostvarena. Austrija je ve} od 1780. vr{ila odre|ene pripreme za novi poku{aj osvajanja Bosne, uglavnom slanjem uhoda koji su prikupljali obavje{tajne podatke vojnog karaktera. Austrijski su agenti nailazili na podr{ku franjeva~kog biskupa fra Augustina Bote{–Oki}a. Fra Augustin Oki} je bio rodom iz okoline Kre{eva i upravo je zauzimanjem cara Josipa II u Rimu imenovan biskupom 1785. godine. Oki}evim nastojanjem uspostavljena je takozvana "Fundacija" Josipa II iz ~ijih se sredstava {kolovao i odgajao bosanski sve}eni~ki podmladak u Zagreba~kom sjemeni{tu. Skupa sa objavom rata, car Josip II je uputio i proglas bosanskom stanovni{tvu. Tu se, na osnovu njegovog Patenta o toleranciji iz 1781, Bo{njacima, ukoliko ostanu mirni, jam~i li~na i imovinska sigurnost i potpuna ravnopravnost islama sa drugim vjeroispovijestima, pa ~ak i pla}anje imama i drugih vjerskih slu`benika iz dr`avne kase. Bez obzira na ova obe}anja, Bo{njaci su na sjeverozapadnim granicama Bosne pru`ili sna`an otpor austrijskoj vojsci. 323

Prema Bosni Austrija je postavila dva korpusa, ukupne ja~ine 51.000 vojnika. Prostor od li~ko–dalmatinske granice do Dubice pokrivao je hrvatski korpus, ja~ine 39.000 momaka. Na prostoru od Gradi{ke do [apca postavljen je slavonski korpus od 12.000 ljudi, koji je ujedno bio veza sa glavninom austrijske vojske kod Beograda. Zauzeta na drugim stranama, centralna osmanska vlada se ograni~ila na slanje novca i opreme, dok je fizi~ki teret odbrane Bosne, kao i ranije, pao na same Bo{njake. Na vijest o objavi rata bo{nja~ko nebora~ko stanovni{tvo se iz pograni~nih krajeva povuklo sa imetkom u tvr|ave i gradove u unutra{njosti. Kako na granicama Bosne dugo nije bilo rata, to je svijet bio donekle i upla{en. Strah je brzo razbijen, po{to su serhatlije svuda do~ekali i suzbili neprijatelja. Nasuprot kraji{nicima, Sarajlije su se u ovom ratu dr`ale prili~no neodlu~no. U gradu je postojalo vi{e stranaka, {to je bio povod "mnogim glupostima i ludostima". Mula Mustafa Ba{eskija pi{e da me|usobno podijeljeni zapovjednici, ajani, age i ba{e "nisu mogli shvatiti da nebo{njaci, raja u Sarajevu i Sarajevskoj nahiji, ne sa~injavaju ni jednu petnaestinu stanovni{tva, a od kojih muteselim pokupi 200–300 vojnika. Ovi su "jadnici" morali sami podnijeti tro{kove puta, a sa muselimom su krenuli ~ak prije Bo{njaka, "{to nije nikako opravdano". Tim povodom Ba{eskija zaklju~uje da su "Bo{njaci, kratko re~eno, nerazboriti ljudi". U maju 1788. stiglo je u Sarajevo tri stotine tovara municije koja je odmah otpremljena na Krajinu. Razvijeno je 30 bajraka, tako da je iz {ehera na vojnu oti{lo 3.000 ljudi. I pri tako relativno malom broju vojnika koji su napustili grad, mnoge su ku}e ostale bez odrasle mu{ke glave. Zato je nare|eno da se no}u ~uvaju mahale od kradljivaca. To su radili mladi}i, ustvari dje~aci, koji su sve to shvatili kao igru i besposlicu. No}u, 29. VI 1788. u Sarajevu je buknuo velik po`ar. Vatra je izbila u novoj ku}i nekog Jevreja u blizini ^ifuthane. Zbog vjetra vatra se brzo {irila, a zbog odlaska na vojnu u gradu nije bilo dovoljno sna`nih ljudi koji bi to sprije~ili. Po`ar je te{kom mukom uga{en tek iza sabaha. U po`aru je izgorjelo 17 hanova, 50–60 du}ana, a gorjele su i Sahat–kula i Begova d`amija. Istovremeno su izgorjeli bezistani i magaze, zajedno sa robom. Po`ar je zahvatio i prostor od Husrev-begova hamama do ]umurije }uprije i od ]ur~i}a mahale do Stare pravoslavne crkve i Taba~kog mesd`ida. U crkvi je izgorjelo {est nebo{njaka, sa robom koju su tu bili sklonili, a u hanu Kolobari su stradala dvojica Jevreja. Bio je to jedan od najve}ih i najte`ih po`ara koji je zahvatio sarajevsku ~ar{iju. Kako na frontu ni sa jedne strane nije bilo ofanzivnih akcija, to se ve}ina Sarajlija, ~uv{i za po`ar, vratila u {eher. Za njima su se poveli 324

Viso~aci i ostali, pa su po pograni~nim gradovima i palankama ostali uglavnom sami kraji{nici. U ovom su ratu vi{i bo{nja~ki slojevi op}enito pokazali prve znake kolebanja u pogledu otpora Austriji. Prvaci su se me|usobno sva|ali, pa ~ak i odvra}ali ljude od borbe. Takvo dr`anje prvaka i zapovjednika izazvalo je nezadovoljstvo me|u ni`im bo{nja~kim slojevima spremnim za borbu. Taj se svijet, kako pi{e Ba{eskija, "skoro listom stavio pod janji~arske zastave i na vojnu po{ao o svom tro{ku, ali zapovjednici se nisu pobrinuli za topove i opkope". Zapovjednici op}enito nisu vodili brigu o vojsci koju su "golu–bosu" dr`ali vi{e mjeseci. Mjesto da brinu o vojsci, age su se po~ele baviti sto~nom trgovinom, dok su u pozadini istovremeno zavladali oskudica i glad. Zbog takvog stanja, sarajevske i ostale delikanlije (momci) "nisu bile zagrijane za borbu". Ukoliko je kod nekih i bilo volje za borbom, prvaci i vo|e to nisu ni znali niti htjeli iskoristiti. Tako se cijelo ljeto 1788. "jedna odu{evljena i vatrena vojska dosa|ivala", jer se niko nije brinuo o njenoj opremi. Ljudi su proveli pet–{est mjeseci na polo`ajima, a da nisu stupili ni jednom u boj. Razlog tome je sigurno i nespremnost Austrijanaca koji su, ukoliko su i napadali, ~inili to kratko i nesigurno. Glavne su se borbe vodile oko grada Dubice, pa je ovaj rat u historiji Bosne i Bo{njaka ostao poznat kao Dubi~ki rat. Poslije vi{e neuspjelih poku{aja, Austrijanci su 26. VIII 1788. zauzeli Dubicu, a 3. oktobra iste godine Bosanski Novi. Tek 1789, odnosno 1790. zauzeli su Gradi{ku i Cetin. O otporu Bo{njaka poznat je stav feldmar{ala Gideona Laudona, glavnokomanduju}eg austrijske vojske. Za njega je bilo nevjerovatno kako su tvrdo gra|eni bosanski gradi}i, kako se "doma}i Turci" u njima uporno brane i kako se znaju lahko ponovno u{an~iti kada im se razori jedna odbrambena linija. U jesen 1789. upu}en je u pomo} Bosni Kara Mahmud-pa{a Bu{atlija, koga su osmanske vlasti u me|uvremenu uhvatile, ali su ga pustile na slobodu kada je izbio rat. On je sa 15.000 vojnika, uglavnom nebo{njaka, stigao u Sarajevo 10. X 1789. Vojska je preno}ila u Sarajevskom polju, a odatle se uputila u bosansku ordiju na Krajini. Bu{atlija se jedno vrijeme zadr`avao oko Varcar–Vakufa i Travnika, ali kako je ve} nastupala zima i time kraj ratne kampanje, to nije ni stupio u borbu, nego se vratio Skadru. Ljudima nije bilo jasno za{to je Bu{atlija uop}e upu}en u Bosnu, kao navodna pomo}, i to "pred samu zimu kada za to nema nikakve potrebe". Bo{njaci su smatrali da je Bu{atliju trebalo odmah poslati u Beograd, koji je ve} skoro pune dvije godine bio pod austrijskom opsadom. Ustvari, Bu{atlija je stigao u Sarajevo dva dana kasnije, nakon {to je feldmar{al Laudon 8. X 1789. kona~no zauzeo Beograd. 325

Nekog ve}eg uspjeha Austrijanci nisu imali ni na frontu u Srbiji. Slavonski korpus je u tre}em poku{aju uspio u prolje}e 1788. osvojiti [abac u Zvorni~kom sand`aku. Austrija se u Srbiji oslanjala uglavnom na srpske dobrovolja~ke ~ete (frajkore). Dok su frajkori ~etovali i hajdukovali, regularne austrijske trupe su bile anga`irane na slo`enoj operaciji opkoljavanja i opsade Beograda, {to je trajalo cijelu prvu polovinu rata. Za zapovjednika dobrovoljaca u Srbiji je postavljen neki austrijski major Mihaljevi}. Njegovi su odredi bili poznati kao "Mihaljevi}ev frajkor" i djelovali su u zapadnoj i sjevernoj Srbiji. U [umadiji i isto~noj Srbiji je sa svojim frajkorima ratovao kapetan Ko~a An|elkovi}. On je uglavnom ometao saobra}aj i veze izme|u Beograda i Ni{a. Po njemu je ovaj rat u Srbiji u narodu nazvan Ko~ina krajina, mada je on ve} prvih mjeseci rata pora`en, pa je morao pobje}i u Banat. Osmanlije su ga tu sustigle i uhvatile te septembra 1788. pogubile u Tekiji na Dunavu. Ve} je prve ratne godine bilo jasno da od dalekose`nog Katarininog "gr~kog projekta" ne}e ni{ta biti. Osim slabog u~inka ruske i austrijske vojske na frontu, ru{enju Osmanskog carstva su se iz svojih razloga i interesa usprotivile Engleska i Pruska. U me|uvremenu je 14. VII 1789. izbila Francuska revolucija, koja je veoma uzdrmala i zabrinula feudalnu Evropu. Tako se 1791. pristupilo mirovnim pregovorima. Mir izme|u Austrije i Porte zaklju~en je 4. VIII 1791. u Svi{tovu, pristani{tu na lijevoj obali Dunava u Bugarskoj. Ovim mirovnim ugovorom Austrija je vratila Osmanskoj carevini tri osvojena grada na sjeverozapadu Bosne (Dubicu, Novi i Gradi{ku), dok je jedino zadr`ala Cetingrad. Kraji{nici i neki kraji{ki kapetani nikako se nisu mirili sa gubitkom Cetingrada. U tome se posebno isticao Hasanaga Pe}ki, koji je imao vlastitu malu vojsku sa dva topa i oko 50 ljudi, od kojih su ~ak trideseterica bili prebjezi sa austrijske strane, optu`eni za razne prekr{aje i krivi~na djela. Hasan-aga je skoro 30 godina vodio sa Austrijom neki svoj privatni rat. On je istovremeno bio u stalnom sukobu i sva|i sa bosanskim vezirom koga je, jednako kao i sultana, optu`ivao za gubitak Cetingrada. Uz njega je pristajao i ostro`a~ki kapetan Hasan-beg Be{irevi}. On je u prolje}e 1822. napao Cetingrad, zauzeo ga i oplja~kao. Preliminarni mir izme|u Rusije i Osmanskog carstva zaklju~en je pod uticajem Engleske i Pruske u augustu 1791. godine. Mir je kona~no potpisan u moldavskom glavnom gradu Ja{iju (Iasi) 9. I 1792. godine. Ovaj mir nije Rusiji donio neke zna~ajne teritorijalne dobitke, ali je njime potvr|ena njena vode}a uloga na Balkanu, kao za{titnice svih pravoslavnih podanika Osmanskog carstva. Mirom u Ja{iju potvr|en je ~lan 7. prethodnog Ku~uk–Kajnard`ijskog mira, prema kojem je Rusija imala pravo da kod os326

manskih vlasti intervenira u korist pravoslavnog stanovni{tva, {to joj je u praksi davalo pravo protektorata nad njim. Porta se trudila da tom pravu Rusije ne pridaje ve}i zna~aj nego {to ga ima austrijski protektorat nad katolicima u Carstvu, na osnovu ~lanova 13, 11. i 9. Karlova~kog, Po`areva~kog i Beogradskog mira. Razlika je ipak bila u kvantitetu. Broj katolika u Osmanskom carstvu je bio neznatan, uglavnom ne{to u Bosni i Albaniji. Nasuprot tome, broj ruskih pravoslavnih istovjernika bio je u balkanskim zemljama Osmanskog carstva velik. Taj je kvantitet davao Rusiji, u toj fazi isto~nog pitanja, kvalitetno ja~i polo`aj na Balkanu u odnosu na Austriju. Manifestiralo se to ve} sa izbijanjem Prvog srpskog ustanka 1804. godine.

327

Bo{njaci u odnosu na Prvi srpski ustanak

Od kraja XVIII i po~etkom XIX st. dolazi do izvjesnog ubla`avanja i otupljivanja o{trice ekonomsko–socijalnih sukoba i borbi me|u Bo{njacima. Razlog tome su ustanci i oslobodila~ki pokreti kr{}anskih, u prvom redu pravoslavnih naroda, koji tada izbijaju u Osmanskom carstvu. Ovim se ustancima ne dovodi u pitanje samo osmanska vlast, nego se istovremeno na raznim podru~jima ugro`ava fizi~ki opstanak muslimanskog stanovni{tva, uklju~uju}i tu i Bo{njake. Tako je u Bosni shva}en i primljen Prvi srpski ustanak, koji je podignut 14. II 1804. u Ora{cu kod Aran|elovca. Osje}aj da su ustankom Bo{njaci kao muslimani u svakom pogledu ugro`eni bio je razlogom da su odredi bosanske vojske od po~etka u~estvovali u osmanskim vojnim operacijama protiv ustanika. Ustanici su, osim toga, od po~etka izra`avali teritorijalne pretenzije prema Bosni. To je vrlo plasti~no i jasno izra`eno u zavr{nim stihovima poznate epske pjesme Filipa Vi{nji}a, Po~etak bune protiv dahija: "Kad je \or|e Srbijom zavlado, / i Srbiju krstom prekrstio, / i svojijem krilom zakrilio, / od Vidina pak do vode Drine, / od Kosova te do Biograda, / vako \or|e Drini govorio: / "Drino vodo, plemenita me|o, / izme|’ Bosne i izme|’ Srbije, / naskoro }e i to vrijeme do}i, / kada }u ja i tebeka pre}i, / i ~estitu Bosnu polaziti!" Pri prvoj ve}oj intervenciji protiv ustanika Bo{njaci su potu~eni u boju na Mi{aru kod [apca, 13. VIII 1806. godine. Kasnije su prilikom pohoda Sulejman-pa{e Skopljaka nanijeli vi{e te{kih poraza srpskim ustanicima. Bo{njaci su me|u prvima u{li u Beograd 5. X 1813, kada je do{lo do vojnog sloma Prvog srpskog ustanka. Bo{njaci i op}enito muslimansko stanovni{tvo koje je `ivjelo u Beogradskom pa{aluku do`ivjelo je vrlo te{ku sudbinu u toku Prvog srpskog ustanka. Prema nekim procjenama, u Beogradskom pa{aluku je pred Prvi srpski ustanak `ivjelo oko 20.000 Bo{njaka, ne ra~unaju}i tu pripadnike osmanskih garnizona. Srbi su svo muslimansko stanovni{tvo op}enito, pa i u Beogradskom pa{aluku, nazivali Turcima. U stvarnosti tu je bilo vrlo malo pravih etni~kih Turaka. Radilo se uglavnom o Bo{njacima, te manjem broju Albanaca. Austrijsko–osmanski ratovi tokom XVIII st., pra}eni hajdu~ijom i ~etovanjem srpskih frajkora, stvorili su kod muslimanskog, pre328

te`no bo{nja~kog, seoskog stanovni{tva u Beogradskom pa{aluku i dijelovima sjeverozapadne Srbije, koji su pripadali Zvorni~kom sand`aku, odnosno Bosni, osje}aj potpune nesigurnosti. Bo{njaci su zato bili prisiljeni da se koncentriraju po gradovima i palankama koje su imale garnizone ili da usljed demoralizacije i straha potpuno napuste zemlju. Srpski ustanici su u po~etku na~elno pravili razliku izme|u mirnih, "carskih" Turaka i janji~arskih nasilnika i odmetnika od centralne vlasti, isti~u}i da se bore samo protiv ovih drugih. Ustvari, ustanici nisu pravili razliku me|u bo{nja~kim stanovni{tvom, smatraju}i ga u cijelosti neprijateljskim. Ustanici su jedino po nekim varo{ima i palankama u koje su ulazili (Valjevu, [apcu, Rudniku, Smederevu i Jagodini) iz takti~kih razloga ostavljali na miru "carske Turke", ustvari Bo{njake, takozvane "starince" (erlije), dok su ostale ubijali ili protjerivali. Prema kasnijim kazivanjima pojedinih ustanika, za sve njih Turci su bez razlike bili samo krvavi neprijatelji. Tokom svih devet godina ustanka u Beogradskom pa{aluku je, da se poslu`imo rije~ima starog srpskog histori~ara i politi~ara Stojana Novakovi}a, vr{eno "generalno trebljenje Turaka iz naroda". To je trijebljenje posebno surovo i temeljno izvedeno dvomjese~nim progonima muslimanskog stanovni{tva Beograda, u koji su ustanici kona~no u{li 8. I 1807. godine. Razulareni be}ari Miloja Petrovi}a Trnavca, `eljni plja~ke i plijena, uz pre{utnu saglasnost zapovjednika grada Mladena Milovanovi}a, nisu osim Bo{njaka po{tedjeli ni Jevreje, Grke, Cincare, pa ni neke beogradske Srbe, trgovce i zanatlije. Nekoliko stotina Jevreja sa `enama i djecom protjerani su u susjedni Srijem i Banat. Pokolji i progoni u Beogradu kulminirali su po~etkom marta 1807. godine. Beogradski vezir Sulejman-pa{a je, po dogovoru sa srpskim vlastima, krenuo 7. marta sa svojom pratnjom i pod za{titom jednog srpskog odreda u pravcu Ni{a. Po izlasku iz grada, kod Pa{ine ~esme na Vra~aru, Sulejman-pa{a i njegova pratnja su napadnuti i pobijeni. To je bio signal za op}i napad na "Turke" u Beogradu. Mnogi su pobijeni, mnogi na silu pokr{teni, posebno `ene i djeca, a svima bogatijim oduzeta su imanja. Jedan broj `ena i djece ukrcan je na la|e i upu}en Dunavom u Vidin. Borba me|u srpskim starje{inama oko podjele bo{nja~kih posjeda i imetka u Beogradu trajala je dugo vremena, o ~emu se starao Praviteljstvuju{~i sovjet. Politika tjeranja "Turaka", ustvari Bo{njaka, nastavi}e se tokom Drugog srpskog ustanka. Procjenjuje se da je uo~i Hati{erifa od 3. VIII 1830. u Srbiji `ivjelo oko devet do deset hiljada Bo{njaka (Beograd 4.000, U`ice 2.000, ]uprija 1.500, Smederevo 800 i Hasan-pa{ina, tj. Smederevska Palanka 200). Hati{erifom je, me|u ostalim, odre|eno da se muslimansko stanovni{tvo ima iseliti iz Srbije (Beogradskog pa{aluka) u roku od godinu 329

dana. Kako se pokazalo da je to suvi{e kratko vrijeme za sre|ivanje svih imovinsko–pravnih odnosa, to je 1833. rok za iseljavanje produ`en za pet godina. Ali i poslije toga roka u Srbiji je ostalo vi{e hiljada Bo{njaka, ~ije je rezidiranje bilo ograni~eno na {est garnizonih mjesta: [abac, Beograd, Smederevo, Kladovo, U`ice i Soko. Za vrijeme ustavobranitelja i kneza Aleksandra Kara|or|evi}a, 1842–1858, koji je odr`avao dobre, mada neiskrene odnose sa Portom, do{lo je do relativnog zati{ja, mirnog `ivota i prestanka izgona Bo{njaka. Povratak na vlast i druga vlada Milo{a i Mihaila Obrenovi}a (1858–1867) obilje`eni su nastojanjima da se kona~no rije{i pitanje navodnih Turaka, ~ije se prisustvo, posebno u Beogradu, smatralo nepodno{ljivim. Srpskim se vlastima ubrzo ukazala prilika da taj problem, modernim jezikom re~eno, internacionaliziraju i sa svog stanovi{ta ubrzaju njegovo rje{enje. U Beogradu je 3. VI 1862. do{lo do incidenta kod takozvane ^ukur ~esme, kojom su prilikom osmanski nizami ubili jednog srpskog dje~aka ili mladi}a. ^im se saznalo za ovaj doga|aj, u beogradskoj je varo{i do{lo do antiturskih demonstracija, pa se lokalno muslimansko stanovni{tvo sklonilo u tvr|avu pod za{titu osmanskog garnizona. Iz tvr|ave je potom bombardovana beogradska varo{. Napad je prekinut intervencijom konzula velikih sila u Beogradu. Radi sre|ivanja ovog pitanja u Kanlid`i (gradi} na maloazijskoj obali Bosfora) je odr`ana me|unarodna konferencija, na kojoj je 22. IX 1862. odlu~eno da muslimansko stanovni{tvo mora napustiti Srbiju, gdje }e ostati samo ~etiri osmanska garnizona, u tvr|avama [abac, Beograd, Smederevo i Kladovo, dok se tvr|ave u unutra{njosti, Soko i U`ice, imaju sru{iti. Krajem 1862. po~elo je iseljavanje Bo{njaka iz U`ica i Sokola u Bosnu, gdje je osmanska vlada podigla za njih dva nova naselja na Savi, Gornju i Donju Aziziju (po sultanu Abdulazizu), danas Bosanski [amac i Ora{je. Posebno je ilustrativan slu~aj U`ica, koje je u prvoj polovini XIX st. bilo prava i poslije Beograda najve}a "turska" (muslimanska, odnosno bo{nja~ka) varo{ u Srbiji. Osniva~ srpskog teatra, pisac i glumac Joakim Vuji} zabilje`io je u svojim Pute{estvijama, da je U`ice tridesetih godina pro{log stolje}a imalo 2.000 bo{nja~kih ku}a, dvadeset d`amija i 80 srpskih domova. Engleski putopisac Archibald Patton bio je u U`icu 1843, gdje ga je muselim obavijestio da u gradu ima 3.500 bo{nja~kih i 600 srpskih ku}a. U`i~ki su Bo{njaci bili veoma ponosni na svoj grad, pa su mu pjevali: "Oj, U`ice, mali Carigrade, / dok bija{e, dobar li bija{e, / kroz tebe se pro}i ne moga{e, / od sokaka i od }efenaka, / od momaka i od djevojaka!" Prema srpskim slu`benim izvorima, U`ice je napustilo 2.966 Bo{njaka, koji su bili prisiljeni u bescijenje prodati ili jednostavno ostaviti svoj nepokretni imetak. Bo{njaci 330

iz u`i~kih sela iselili su se u Bosnu jo{ 1834, od kada su uzaludno potra`ivali prihode sa svojih ranijih imanja. Istu sudbinu, samo u ne{to manjem broju, do`ivjeli su i Bo{njaci grada–tvr|ave Soko, koji se nalazio u blizini Krupnja u jugozapadnoj Srbiji. Po~etkom 1863. minama su sru{ene i kao vojni objekti potpuno onesposobljene u`i~ka i sokolska tvr|ava. Miniranju su slu`beno prisustvovali ruski i engleski vojni komesari, srpski general Ranko Alimpi} i osmanski pukovnik Mehmed Ali-bej. U skup{tinskoj besjedi 17. VIII 1864. knez Mihailo Obrenovi} je mogao sa zadovoljstvom konstatirati: "Muslimani koji su `ivjeli u U`icu i Sokolu, iseljeni su, a gradovi u`i~ki i sokolski poru{eni su." Nasuprot ovoj suhoparnoj politi~koj konstataciji, srpski hroni~ar Miladin Radovi} je zabilje`io da je rastanak Bo{njaka sa U`icem i Sokolom bio tu`an i vrlo te`ak: "Sve je oti{lo pla~u}i." Procjenjuje se da je po~etkom {ezdesetih godina Srbiju napustilo 8.000 Bo{njaka. U Srbiji je ostao izvjestan broj Cigana–muslimana, koji nisu smatrani "Turcima", te onih Bo{njaka koji su se proglasili Ciganima kako ne bi ostavili svoje rodne ku}e. Poseban je slu~aj sa Bo{njacima u selima Mali Zvornik i Sakar, koji su i poslije te{kih pritisaka i natezanja sa srpskim vlastima jednostavno odbili da idu i tako do danas tamo ostali. Ovo se razdoblje zavr{ava 24. IV 1867, kada je posljednji osmanski komandant beogradske tvr|ave Ali Riza-pa{a simboli~no predao knezu Mihailu klju~eve srpskih gradova [apca, Beograda, Smedereva i Kladova, koje je sultan "povjerio knezu na ~uvanje". Sutradan je Ali Riza-pa{a napustio Beograd sa posljednjim odredom osmanske vojske. Istovremeno je na kalemegdansku tvr|avu, "pored sultanove", podignuta i srpska zastava. Nekoliko hiljada preostalih Bo{njaka u Srbiji bili su od tada potpuno u nadle`nosti i zavisnosti od srpskih vlasti. Knez Mihailo je 1868. naredio da se popravi jedina preostala beogradska d`amija, Bajrakli d`amija, kako Muslimani koji tu `ive "ne bi bez religiozne utehe bili". Mala muslimanska zajednica u Srbiji je 1874. brojala 6.176 pripadnika. Najbrojnije zajednice bile su u Aleksincu (1.242), Knja`evcu (1.101), [apcu (688) i regionu Podrinja (973). Beogradska muslimanska zajednica sastojala se od svega 36 pripadnika. U me|uvremenu je (1852) u Crnoj Gori, od strane dr`ave, izvr{eno pokr{tavanje oko osam stotina Bo{njaka, u selima Konjusi, Bo`i}i, Donja R`anica i na u{}u R`ani~ke rijeke. Suprotno kanonskim propisima pravoslavne crkve, po kojima je kr{tenje indivdualni ~in, koji obavlja sve{tenik u crkvi, ovo pokr{tavanje je vr{eno grupno, na otvorenoj poljani, u prisustvu plemenskih kapetana, bajraktara, perjanika, `andarma i ostalih predstavnika vlasti. Crnogorski histori~ari pravdaju ovo pokr{tavanje "klasnim, vjerskim 331

i politi~kim razlozima", te posebno procjenom da je navodno proces islamizacije vodio "deslavenizaciji naselja". Nasuprot tome, historijski je utvr|ena istina da su se, na primjer, Albanci, koji su `ivjeli oko Ro`aja, nakon prelaska na islam slavenizirali. Islam nigdje, ni u Bosni niti u Sand`aku, nije doveo do deslaveniziranja stanovni{tva.

332

Borba za autonomiju Bosne – Husein-kapetan Grada{~evi}

Po~etkom XIX st. javljaju se me|u Bo{njacima pobune i otpori, ali na razli~itoj socijalnoj i politi~koj osnovi i platformi od prete`no selja~kih buna u XVIII stolje}u. Od kraja XVIII i po~etka XIX st. bune se uglavnom ajani i kapetani, kao feudalni veleposjednici i glavni nosioci funkcije lokalne vlasti. Uz njih pristaju i janji~ari po gradovima, posebno u Sarajevu, koji su bili zna~ajan supstrat i u nemirima sredinom XVIII stolje}a. I jedni i drugi ustaju protiv centralne vlasti, koja im ugro`ava socijalni i politi~ki polo`aj. Janji~ari su egzistencijalno ugro`eni jer dr`ava nastoji da ukine ovaj vojni~ki red, koji se odavno izmakao svakoj kontroli, a u me|uvremenu je izgubio svoju vojnu svrsishodnost. Ajani se bune jer dr`ava nastoji tradicionalnu lokalnu upravu, ~iji su oni nosioci, zamijeniti savremenom ~inovni~kom administracijom. Time bi ajani izgubili svoju politi~ku mo}. Ve} u prvoj polovini XVIII st. u~vrstila se u Bosni ustanova ajanluka, kao novog oblika vr{enja funkcija lokalne uprave u osmanskoj dr`avi. Ova funkcija je pru`ala velike mogu}nosti njenim nosiocima za li~no boga}enje putem raznih zloupotreba vlasti. Odatle pojedinci iz gornjih slojeva bo{nja~kog stanovni{tva vode prave male ratove da bi se domogli polo`aja ajana. Vremenom ajani, regrutirani uglavnom iz najuglednijih begovskih porodica, postaju nosioci cjelokupne vlasti na podru~ju jednog kadiluka. U ve}ini kadiluka gdje su postojale kapetanije funkciju ajana preuzeli su kapetani. Tako je do{lo do spoja ajanske i vojne kapetanske funkcije u jednoj li~nosti, odnosno nasljednim putem u jednoj porodici. Ova ~injenica dovodi do sna`nog ja~anja ekonomskih i politi~kih pozicija svih bosanskih kapetana, kojih je po~etkom XIX st. bilo 39. Svoj polo`aj odr`avali su, bez obzira na povremene sukobe, me|usobnom ravnote`om i stale{kom solidarno{}u, posebno u odnosu na centralnu vlast. Tada{nji strani posmatra~i u Bosni, uglavnom konzuli velikih sila, primijetili su da su bosanski ajani, kao neosporni gospodari u kadilucima, u~inili od Bosanskog pa{aluka jednu svoju osobenu konfederaciju. Ajanski su se interesi dugo vremena podudarali sa politikom i ciljevima centralnih osmanskih vlasti. Zajedni~ki im je interes, prije svega, bio odbrana granica osmanske dr`ave, odnosno Bosne, ~ime su ajani istovremeno branili kako vlastitu domovinu tako i svoj povla{teni 333

socijalno–ekonomski i politi~ki polo`aj. Ta su se me|usobna sloga i razumijevanje institucionalno izra`avali kroz Ajansko vije}e, odnosno redovna i povremena savjetovanja vezira sa bosanskim ajanima. Sa po~etkom reformnog projekta sultana Mahmuda II 1808. neosporno se gospodstvo bosanskih ajana i njihova samovolja po kadilucima nisu vi{e mogli dovesti u sklad sa `eljama i naporima centralne vlasti da vojno–administrativnim reformama osigura svoj autoritet u svim dijelovima Carstva. Ve} od po~etka dvadesetih godina XIX st. sultan Mahmud II, preko zloglasnog D`elal-pa{e, po~inje obra~un sa bosanskim ajanima prostom fizi~kom likvidacijom najsilnijih me|u njima. Uporedo te~e i akcija fizi~ke likvidacije ve} odavno neposlu{nih i samovoljnih janji~ara. Zami{ljene i najavljene upravne i vojne reforme ~inile su izli{nim, kako janji~arstvo tako i ajanluk. Nakon masovne likvidacije janji~ara u njihovim najja~im upori{tima, Sarajevu i Mostaru, Mahmud II je poku{ao privoliti bosanske ajane da mirnim putem prihvate reforme, nude}i im polo`aj muteselima, kao prvih modernih dr`avnih ~inovnika u Carstvu, odnosno Bosanskom pa{aluku. Tu su ponudu bosanski ajani odlu~no odbili, jer se nikako nisu mogli pomiriti sa perspektivom da od neospornih gospodara u kadiluku postanu obi~ni, makar i relativno visoki ~inovnici. Time je otvoren put direktnom oru`anom obra~unu izme|u bosanskih ajana i centralne vlasti. Sultan Mahmud II, poznat kao "Petar Veliki" Osmanskog carstva, ali i kao "Adli" (Pravedni), bio je vrlo odlu~an da taj obra~un dovede do kraja. On je ustvari bio pristalica i nastavlja~ reformi koje je u posljednjoj deceniji XVIII st. po~eo njegov ro|ak i prethodnik sultan Selim III, koji je nastojao na prvom mjestu raspustiti janji~arski i zavesti nizamski red. Tek {to je 1808. stupio na prijestolje, mladi sultan Mahmud II je bio svjedokom pobune janji~ara koji su ubili reformama odanog velikog vezira Mustafa-pa{u Bajraktara. Mladi je sultan svoj vlastiti `ivot dugovao ~injenici da je u tom trenutku bio jedini `ivi osmanski princ. On je u datom momentu vlast morao prepustiti protivnicima reformi, ali je pronicljivo i strpljivo ~ekao da nastavi reforme Selima III fizi~kom likvidacijom onih snaga koje su im se suprodstavljale. Uprkos egipatskom i gr~kom ustanku, Mahmud II je uspijevao postepeno po Anadoliji i Rumeliji smaknuti jednog po jednog lokalnog mo}nika i tako jednu po jednu provinciju stavljati pod efektivnu kontrolu Carigrada. U me|uvremenu je uspio privu}i na svoju stranu nekada{njeg janji~arskog agu Husein-pa{u, pod ~ijom je komandom i uz fetvu {eih-ul-islama, 15. VI 1826. izvr{en na Atmejdanu u Istanbulu masakr nad nekoliko hiljada janji~ara. Me|u pristalicama reformi taj je doga|aj poznat kao Vaka-i-Hayriye (sretan ili povoljan po~etak). To je ustvari bio "povoljan po~etak" za 334

obra~un sa preostalim feudalnim autonomijama u Carstvu. U tom je pogledu prva na redu bila Bosna. Bosanski vezir Ali Namik-pa{a Moralia poku{ao je ponovno po~etkom 1831. privoliti ajane na poslu{nost, odanost sultanu i prihvatanje reformi. Kapetani i ajani su odbili njegov poziv da do|u u Travnik, nego su se krajem januara 1831. sastali u Tuzli. Tu su se dogovorili da ne prihvate reforme, nego da se odupru, posebno uvo|enju nove vojske i novih poreza, te ustupanju podrinjskih nahija Srbiji. Na kraju su, 5. II 1831, za svog vo|u izabrali Husein-kapetana Grada{~evi}a. Navedene zahtjeve bosanskih ajana Husein-kapetan je u pratnji oko 4.000 svojih pristalica prenio bosanskom veziru u Travniku u drugoj polovini marta iste godine. U prvom ve}em sukobu sa vojskom velikog vezira, 18. VII 1831. kod Ka~anika na Kosovu, Husein-kapetan je izvojevao veliku pobjedu, pa su ga ostali ajani potom proglasili za bosanskog vezira, u kuli Had`i Mujage Zlatara (Zlatarevi}a) u selu Zabilju kod Viteza. Carski vezir Namik-pa{a Moralia uspio je pobje}i u Hercegovinu, a odatle preko Dubrovnika u Carigrad. Nakon toga je, prema A. S. Ali~i}u, u Sarajevu 12. IX 1831. zvani~no progla{ena i javno objavljena autonomija Bosne. To zna~i da je autonomija progla{ena samo desetak dana nakon {to je skoro sva sarajevska ~ar{ija stradala u katastrofalnom po`aru 31. augusta. Politi~ki program bosanskih ajana nije bio jasno i do kraja formuliran, ali se mo`e re}i da su uz ve} spomenuto odbijanje reformi koje su, po njima, suprotne islamskoj tradiciji, posebno insistirali da se ne dira u njihova posjedni~ka prava, te da se ubudu}e na polo`aj bosanskog vezira postavljaju isklju~ivo doma}i ljudi. To bi fakti~ki zna~ilo da bi Bosna, pod politi~kim vo|stvom ajana, dobila autonoman polo`aj u Osmanskom carstvu, sli~an onom kakav je Srbija dobila Hati{erifom iz 1830. godine. U pogledu polo`aja ostalih slojeva muslimanskog stanovni{tva i nebo{njaka program bosanskih ajana nije predvi|ao nikakve promjene. Insistiralo se jedino na prestanku rada na uvo|enju regularnih trupa (nizama) i novih uniformi, te za{titi prava pripadnika starog janji~arskog korpusa. U tom se smislu tra`ilo vra}anje cjelokupne oduzete imovine, kako pobijenih, tako i onih jo{ `ivih janji~ara. Op}enito se tra`ila nadoknada za sve gubitke pretrpljene od ukidanja starih institucija i nadoknada za sve ratne tro{kove koje su Bo{njaci imali u sukobu sa vojskom valikog vezira. Centralna vlast, odnosno Mahmut II nije prihvatio zahtjeve ajana niti je priznao legitimnost Husein-kapetana kao bosanskog vezira. U kona~nom obra~unu izme|u sultana i Husein-kapetana, u odlu~uju}em momentu pre{li su na stranu sultana neki hercegova~ki ajani, sa Ali-agom Rizvanbegovi}em i Smail-agom ^engi}em na ~elu. Vojska velikog vezira je uz njihovu pomo} nanijela presudan poraz 335

Husein-kapetanu i njegovim pristalicama na Palama kod Sarajeva, 31. V 1832. godine. Samo ~etiri dana kasnije, 4. juna Husein-kapetan se jo{ jedanput, pred samim zidinama Sarajeva, uzalud oku{ao u boju sa vojskom velikog vezira, kojemu su pomagali Rizvanbegovi} i ^engi}. Tim porazom njegov pokret je kona~no propao. Za svoje usluge Ali-aga Rizvanbegovi} je nagra|en izdvajanjem Hercegovine u poseban pa{aluk, koji je njemu li~no na arpaluk, kao veziru sa titulom pa{e, povjeren na upravu. Centralna vlast se kona~no obra~unala sa bosanskim ajanima tek odlu~nom akcijom Omer-pa{e Latasa 1850, fizi~kim uni{tenjem i likvidacijom preostalih ajana, uklju~uju}i tu i Ali-pa{u Rizvanbegovi}a. Latas je posebno surovo postupao sa ve} ostarjelim Ali-pa{om, koga je, prije nego {to ga je kod Banje Luke likvidirao, u svakoj prilici poni`avao. Sama Rizvanbegovi}eva izdaja Husein-kapetana i ostalih bosanskih ajana, kao svojih klasnih drugova, govori o njegovoj potpuno pogre{noj procjeni politi~kih prilika i tendencija u Carstvu. ^udno je da je on, kao iskusan ~ovjek i narodni prvak, mogao povjerovati da }e se u vrijeme kada je bilo o~ito da se ajanluk u cijelom Carstvu brutalno dokida, on kao takav jedan mo}i odr`ati u Hercegovini, samo zato {to je u datom trenutku u~inio jedan, koliko nelojalan toliko i ponizan ~in. Svojim ratnim pohodom po Bosni i Hercegovini, koji je trajao godinu dana, Latas je prakti~no dokraj~io i uni{tio one politi~ke snage koje su stolje}ima predstavljale politi~ki narod u historiji Bosne i Bo{njaka. Sa povijesne distance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko–socijalnih pozicija, ustvari borile za svojevrsnu autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu. Ideje o autonomiji zasnivale su se na unutra{njem socijalno–ekonomskom i politi~kom ure|enju koje se u Bosni postepeno razvilo jo{ tokom XVI st. i koje je u odnosu na ostale dijelove Carstva imalo jasno izra`ene svoje osobenosti. Drugi osnov zahtjeva za autonomijom bio je polo`aj Bosne kao "najisturenije pokrajine Carstva prema kr{}anskoj Evropi", {to je posebno do{lo do izra`aja od kraja XVII st., odnosno Karlova~kog mira 1699. godine. Ta je ~injenica Bosni u biti davala poseban "me|unarodni polo`aj". Uprkos tome, s obzirom na sve unutra{nje i spoljne okolnosti Osnamskog carstva, ideje o autonomiji Bosne nisu se u prvoj polovini XIX st. mogle ostvariti. Zato je poraz bosanskih ajana kao bosanskog politi~kog naroda, bio neizbje`an. Oni nisu poku{ali na}i drugi most i drugu vezu, osim islama, sa ostalim slojevima bo{nja~kog stanovni{tva, koje je uostalom kuga 1813–1817. veoma prorijedila. Savremenici bilje`e da je Husein-kapetan Grada{~evi}, kao "Zmaj od Bosne", kako se naj~e{}e sam nazivao i potpisivao, bio "~ovik pametan i bogat". Franjeva~ki hroni~ar fra Jako Balti} pi{e da se "Vezir Husein" prema 336

"krstjanim ~inja{e pravedan". Veliki borac, ratnik i patriota, Husein-kapetan se ipak slabo snalazio u diplomatiji, mada bi se moglo re}i da mu je politika bila strast i usud. Svom je pokretu nastojao, i u velikoj mjeri uspio, dati jedan op}ebosanski karakter. Sa izuzetkom nekoliko hercegova~kih ajana, uz njega je ipak pristala sva Bosna, uklju~uju}i tu i Sand`ak. Posredstvom ~ovjeka od svog osobitog povjerenja, fra Ilije Star~evi}a, odr`avao je veze sa susjednim austrijskim vlastima, ~iju je podr{ku nastojao osigurati. Ali, Austrija "iz svoje sebi~nosti nije htjela znati za Bo{njake". Pored toga, knjaz Milo{ Obrenovi}, u strahu za svoju tek ste~enu autonomiju, dr`ao se prema Husein-kapetanu veoma dvoli~no. Cijelu je situaciju na kraju vjerovatno najbolje rezimirao Vuk Karad`i} u pismu Jerneju Kopitaru, datiranom u Zemunu 18. VI 1832: "U Srbiji sve po starome, a sultan Bo{njake pokori sam."

337

Tanzimat i agrarni odnosi

Agrarno pitanje u svom ekonomskom, socijalnom i nacionalno–politi~kom vidu spada u nekoliko klju~nih problema bosanske historije XIX i prvih decenija XX stolje}a. U nauci je ovaj problem prisutan ve} ~itavo stolje}e pa je o bosanskom agraru napisana brojna literatura razli~ite vrijednosti i namjene. Agrarno se pitanje u Bosni naro~ito zao{trava nakon progla{enja Hati{erifa od Gulhane, 3. XI 1839, kada se ve} bio ustalio ~iflu~ki sistem. U okviru politike Tanzimata postavlja se i pitanje pravnog ure|ivanja agrarnih odnosa u Bosni. Prilikom poku{aja rje{avanja i pravnog reguliranja agrarnog pitanja osmanska vlast je polazila od datog stanja ~iflu~kih odnosa u pojedinim sand`acima Bosanskog vilajeta. Proces ~iflu~enja u Bosni imao je vi{e zna~ajnih osobenosti u odnosu na druge dijelove Osmanskog carstva. Mada je ~ifluka bilo u Bosni jo{ od po~etka osmanske vlasti, proces ~iflu~enja je tu tekao sporije nego u drugim krajevima Carstva. Taj proces u mnogim krajevima Bosne te~e uglavnom tako {to bosanske spahije zahvataju rajinsku zemlju. Odatle se u Bosni naj~e{}e u jednoj li~nosti pojavljuje spahija i ~ifluk–sahibija. To je bilo omogu}eno ~injenicom da su bosanske spahije skoro od samog po~etka u`ivale poseban polo`aj i povlastice. Bosanskom kanunnamom iz 1516. izri~ito je odre|eno da spahiluke u Bosni mogu dobiti i dr`ati samo lica iz Bosne. Pored toga, bosanskim spahijama je vrlo rano priznato pravo da spahiluke dr`e i u`ivaju kao porodi~ne nasljedne feude (od`akluk–timari). Posjed je tako stalno ostajao u rukama jedne porodice kod koje se vremenom u~vr{}ivalo uvjerenje o njenim vlasni~kim pravima na tom posjedu. Kada su ovi posjedi vremenom ostajali bez svojih obra|iva~a, gasilo se postepeno pravo dr`anja tih posjeda po sistemu rajinskog tesarrufa, koji se tako spajao sa spahijskim tesarrufom. U prvim stolje}ima osmanske vladavine ve}inu raje ~inili su bo{nja~ki seljaci. Vremenom, usljed ~estih ratova, razli~itih epidemija i gladi, smanjuje se broj muslimanskog stanovni{tva u Bosni. Pored toga, u~e{}e bo{nja~kih seljaka u osmanskoj vojnoj slu`bi dovodi do njihovog osloba|anja od rajinskih i drugih materijalnih obaveza prema dr`avi. Na taj na~in najve}i dio bo{nja~ke raje svrstava se u XVIII i XIX st. u red slobodnih seljaka. 338

Preuzimaju}i u svoj posjed opustjele rajinske ~ifluke, bosanske spahije (~ifluk–sahibije) naseljavaju na njih krajem XVIII i po~etkom XIX st. hri{}ansko stanovni{tvo iz Crne Gore i isto~ne Hercegovine. Proizvodni odnos izme|u ~ifluk–sahibija i ovih novih naseljenika rajinske zemlje uspostavljao se putem slobodne pogodbe. ^ifluk–sahibija je u pravilu davao seljaku zemlju u zakup uz odre|enu naknadu u naturi. U isto~noj i centralnoj Bosni i nekim dijelovima Hercegovine zakupnina je iznosila polovinu, tre}inu, ~etvrtinu, ponegdje petinu, zavisno od vrste zemlji{ta i odgovaraju}ih poljoprivrednih kultura. Ova davanja od strane seljaka nisu bila sporna. Seljaci su osporavali ~ifluk–sahibijama neka druga davanja, posebno u Bosanskoj krajini, Posavini i Semberiji, gdje je dijelom, za razliku od drugih krajeva Bosne, vr{eno nasilno ukme}ivanje. U ovim krajevima zato dolazi do nezadovoljstva i pobuna seljaka. Da bi sti{ao to nezadovoljstvo selja{tva, bosanski namjesnik Husrev-pa{a poku{ao je 1843. posebnom naredbom urediti odnose izme|u ~ifluk–sahibija i njihovih ~if~ija. Ovom naredbom, koja predstavlja prvi poku{aj sre|ivanja agrarnih odnosa u Bosni u XIX st., regulirana su tri kruga pitanja: (1) obaveze kmetova prema ~ifluk–sahibijama (spahijama); (2) zabrana ~ifluk–sahibijama da tra`e ona davanja koja su u me|uvremenu sami nametnuli; i (3) zabrana kmetovima da napu{taju ~ifluke i ~ifluk–sahibijama da bez razloga tjeraju kmetove. Na istim osnovama poku{ao je 1847. tada{nji namjesnik u Bosni, Tahir-pa{a, urediti agrarne odnose izme|u ~ifluk–sahibija i njihovih ~if~ija. Od ~etrdesetih godina XIX st. u Bosni se ustalila obaveza kmetova da besplatno rade na begovskom zemlji{tu. To je bilo uzrokom stalnog nezadovoljstva me|u selja{tvom. Porta je zato izdala naredbu Tahir-pa{i da odmah ukine kuluk (tzv. beglu~enje), jer taj oblik optere}ivanja seljaka ne postoji u drugim dijelovima Carstva niti je ranije postojao u Bosni. U tu svrhu Tahir-pa{a je krajem 1847, odnosno po~etkom 1848. sazvao zbor u Travniku, kojem je prisustvovalo nekoliko najistaknutijih bo{nja~kih prvaka te predstavnici (uglavnom sve}enici) "latinskog milleta" i "gr~kog (pravoslavnog) milleta". Predstavnici kmetova nisu prisustvovali ovom zboru. Na zboru je donijeta odluka da se mjesto kuluka (beglu~enja) u cijeloj Bosni uvede davanje tre}ine od svega "{to se sije", a polovine od onoga {to "samo ni~e". Uvo|enje tre}ine najvi{e je pogodilo selja{tvo Bosanske Posavine, dijelom Krajine i Hercegovine, te upravo tu dolazi, tokom pedesetih godina a i kasnije, do ~e{}ih pobuna seljaka. Ni Omer-pa{a Latas, bez obzira na svu surovost i nastojanja nije uspio praksu zakupa poreza u Bosni zamijeniti njegovim neposrednim ubiranjem. Nakon kodificiranja zemlji{nog prava u osmanskoj dr`avi, Ramazanskim zakonom iz 1858, izdala je centralna vlast 12. IX 1859. posebnu Uredbu o ~iflucima u Bosni, koja je u literaturi poznatija pod imenom Saferska 339

naredba (jer je objavljena 14. safera 1276). Ovom naredbom kona~no su ozakonjeni agrarni odnosi stvoreni ~iflu~enjem, odnosno postoje}e obi~ajno agrarno pravo, koje je utvr|eno za svaki od {est sand`aka Bosanskog vilajeta, izjavama predstavnika ~ifluk–sahibija i ~if~ija pred Velikim tanzimatskim med`lisom u Istanbulu. Po Saferskoj naredbi, posjednik zemlji{ta je vlasnik koji to zemlji{te mo`e uz saglasnost dr`ave prodati, zamijeniti, zalo`iti i ostaviti svojim nasljednicima. Lice koje tu zemlju dr`i u zakup (musted`ir) nema vlasni~kih prava na samu zemlju, mada njegov zakup ima nasljedni karakter. Posjednik ga ne mo`e di}i sa zemlje koju dr`i i obra|uje, osim ako kmet (zakupnik) trajno zanemaruje zemlju, odbija bez razloga da pla}a hak i nema nade da }e se u tom pogledu popraviti, {to se sve mora sudski dokazati. Odnosi izme|u posjednika i kmeta reguliraju se putem me|usobnog zakupni~kog ugovora, koji se zvao muzarea, koji je zaklju~ivan na odre|eno vrijeme. Kmet mo`e sam napustiti zemlji{te i otkazati zakupni~ki ugovor, {to mora saop}iti zemljovlasniku po zavr{etku vr{idbe, kako bi ovaj imao vremena pobrinuti se za drugo lice koje }e preuzeti obra|ivanje zemlje. Ako bi zakupnik napustio zemlju prije nego {to je smirena ljetina, morao bi nadoknaditi posjedniku svu eventualnu {tetu. Kmet ima pravo pre~e kupovine, ukoliko vlasnik prodaje ~ifluk. Sve nove gradnje na ~ifluku (kmetovskom seli{tu) izvodi zemljoposjednik, a odr`avanje i popravke vr{i kmet. Ukoliko kmet napu{ta ~ifluk, a sam je napravio neku zgradu, vlasnik je obavezan da mu to isplati. Isto va`i i za vo}e koje je kmet zasadio na ~ifluku. Zemljoposjednik ne smije kmeta koristiti za svoje razli~ite radove, niti ga istjerati iz ku}e da bi se sam uselio, niti smije tra`iti od kmeta besplatan smje{taj i opskrbu. Visina razli~itih davanja ure|ena je posebno za svaki od {est bosanskih sand`aka, na osnovu spomenutih izjava kmetovskih deputacija pred tanzimatskim med`lisom o tome koliko se ~ega od starine davalo. Saferska je naredba samo potvrdila postoje}e stanje i obi~ajno pravo. Njenim dono{enjem pravno je zavr{en slo`eni i osobeni razvitak osmanskog feudalizma u Bosni. Kad je okupacijom 1878. Austro–Ugarska preuzela upravu u Bosni i Hercegovini, odmah je ozakonila Safersku naredbu kao osnov za reguliranje agrarnih odnosa u ovoj zemlji. Skupa sa Zemlji{nim zakonom iz 1858. Saferska je naredba ostala pravno na snazi u Bosni i Hercegovini sve do kraja austrougarske uprave 1918. godine. Od kona~nog sloma ajana 1850. nastaje u politi~kom `ivotu Bo{njaka zati{je koje osmanska vlast nastoji iskoristiti za dovr{avanje procesa reformi vojske, uprave, poreskog sistema i drugih oblasti dru{tvenog `ivota. Objedinjavanje tih tanzimatskih mjera ili reformi u Bosni je u pravnom i administrativnom pogledu izvr{eno izdavanjem i objavljivanjem Uredbe o organizaciji Bosanskog vilajeta 1. VI 1865. godine. Njena stvarna primjena 340

u praksi kao Ustavnog zakona Vilajeta Bosanskog po~ela je tokom 1867. godine. U tom je pogledu posebno bio aktivan Osman [erif Topal-pa{a, posljednji veliki bosanski namjesnik, koji je za svoje uprave tokom {ezdesetih godina pro{log stolje}a prili~no odlu~no nastojao izvesti Bosnu na put gra|anskog razvitka, kako u privrednom tako i administrativno–politi~kom pogledu. Vjerovatno da je najve}a kulturna tekovina tog doba me|u Bo{njacima pojava modernog {tamparstva, {tampe i novinarstva kao profesije. Krajem maja 1866. po~ela je u Sarajevu raditi prva moderna {tamparija, koju je za potrebe vilajetske uprave dobavio Osman [erif Topal-pa{a. U {tampariji, koju je montirao i kra}e vrijeme vodio iskusni njema~ki majstor iz Zemuna Ignaz Soppron, {tampao se od 1866. pa sve do okupacije 1878. slu`beni vilajetski list Bosna. Bosna je bila dvojezi~ni sedmi~ni list, {tampan uporedo na turskom i bosanskom jeziku, }irilicom i prema Vuk–Dani~i}evom pravopisu. Kroz 13 godina njenog izla`enja Bosnu su ure|ivali Mustafa Refet Imanovi}, Salih Biogradlija, Nurrudin Kurt}ehaji} i na kraju Kadri Carigradlija, slovoslaga~ turskog teksta u listu. Kao povremeni saradnici lista u novinarskom poslu se tada ogledaju i Mehmed Hulusi i Mehmed Fi}ri Kolagi}. Pored slu`bene Bosne, u Sarajevu se uskoro pojavio i prvi privatni bo{nja~ki list, Sarajevski cvjetnik, ~iji je izdava~ i urednik bio Mehmed [a}ir Kurt}ehaji}. Njegov je osnovni cilj bio da za{titi Bosnu i Bo{njake od olahkog omalova`avanja i svojatanja od strane tada{nje srpske i hrvatske {tampe. Kurt}ehaji} je u tom smislu s uspjehom polemizirao sa listovima kao {to su bili Zastava, Vidovdan, Narodne novine, Srbija, Narodni list i drugi. Mehmed [a}ir Kurt}ehaji} je bio prvi pravi bo{nja~ki novinar. Ro|en je 1844. u Akovu (Bijelom Polju) na Limu. Otac mu je bio kadija koji je slu`bovao na vi{e mjesta u Bosanskom vilajetu. Kurt}ehaji} se {kolovao samo u Bosni, mada je imao veliku `elju da nastavi studije negdje na Zapadu, {to mu mogu}nosti i prilike nisu dozvolile. Na Zapad je oti{ao tek kada je obolio od tuberkuloze. Tra`e}i lijeka svojoj bolesti, umro je u 28. godini `ivota, u ljeto 1872. u Be~u, gdje je i pokopan. Omer-pa{a Latas je 1850. vezirsku stolicu poslije skoro 150 godina prenio u Sarajevo koje je time kao stvarno sredi{te Bosne definitivno postalo vilajetski, odnosno zemaljski glavni grad. U narednom godinama su sve tada{nje velike evropske sile otvorile tu svoje konzulate. Grad je pored {tamparije i novina, dobio i modernu po{tu, sa telegrafskom vezom sa Istanbulom i Bosanskim Brodom. Za vrijeme Osman Topal-pa{e izgra|en je kolski put Sarajevo–Brod, otvorene su prve svjetovne {kole (ru`dije), te podignuti mnogi novi zna~ajni javni objekti u evropskom stilu, posebno u Sarajevu. U gradu je tako po341

dignuto vi{e modernih dr`avnih zgrada, kao {to su konak, merkez ili policija, upravna zgrada sand`aka na Bistriku, kasarna zvana Med`idija, vojna bolnica na Hisetima, itd. Konzervativni {iroki bo{nja~ki muslimanski slojevi, bez pravog politi~kog vo|stva, dr`e se prema svemu tome uglavnom pasivno. Ipak, svim tim Osman Topal-pa{inim reformama Bosna i Hercegovina se fakti~ki pripremala za veliki preokret koji }e u `ivotu Bo{njaka nastupiti austrougarskom okupacijom 1878. godine.

342

III DIO

OKUPACIJA BOSNE I HERCEGOVINE (1875–1878)

344

Isto~na kriza i Berlinski kongres (1875–1878)

Okupacijom 1878. Bosna i Hercegovina je u{la u sastav Habsbur{ke monarhije. Usljed osobenih me|unarodnih okolnosti u kojima je izvr{ena ova okupacija, unutra{njih prilika i odnosa u okupiranoj zemlji i veoma slo`enog ustavnog sklopa Habsbur{ke monarhije, Bosna i Hercegovina je u njenom okviru ~itavo vrijeme imala poseban dr`avnopravni polo`aj. Osnovni me|unarodno–pravni akti koji su odre|ivali taj polo`aj bili su ~lan 25. Berlinskog ugovora i Carigradska konvencija. Odatle je na prvom mjestu potrebno utvrditi okolnosti u kojima su donijeti ovi akti, odnosno izvr{ena okupacija BiH, ~ime su Bo{njaci do{li pod nemuslimansku vlast. U toku "velike isto~ne krize" (1875–1878) u{la je Bosna i Hercegovina u centar svjetske politike, u kojoj }e se na}i jo{ u dva maha, 1908–1909 i 1914. godine. Kada je u ljeto 1875, upravo ustankom u Bosni, ponovno otvoreno "isto~no pitanje", tj. pitanje preuzimanja i podjele osmanskih teritorija u Evropi, Aziji i Africi, povela je Austro–Ugarska opreznu diplomatsku akciju u cilju dobivanja i zaposjedanja Bosne i Hercegovine. Razli~iti planovi Austrije da osvoji Bosnu poti~u jo{ iz prve polovine XVII stolje}a. Ove planove Austrija je vojni~ki poku{ala ostvariti u tri maha: 1697, 1737 i 1788–91, ali svaki put bez uspjeha. Pitanje pripajanja Bosne i Hercegovine Monarhiji zao{trava se nakon zavr{etka Napoleonovih ratova 1813–14, kada je Austrija kona~no do{la u posjed ~itave Jadranske obale, od Istre do Boke Kotorske. Opkoljena odavno sa sjevera i zapada austrijskom teritorijom, Bosna je sada postala Monarhiji neophodna kao neposredno zale|e dalmatinske obale. Posebno su od 1857. godine mar{al Radetzki i admiral Tegetthoff skretali pa`nju na neophodnost okupacije Bosne i Hercegovine iz strate{kih razloga, radi osiguranja austrijskih primorskih posjeda Istre i Dalmacije. Od druge polovine XIX st., Austrija se vojni~ki i diplomatski spremala da u pogodnoj prilici zaposjedne Bosnu i Hercegovinu. Pored u~vr{}enja svog polo`aja na Jadranskoj obali, Austro–Ugarska je dr`ala da zaposjedanjem BiH posti`e i druge ciljeve: (1) preduzima veliki korak u ekonomskoj i politi~koj ekspanziji ka jugoistoku; (2) sprje~ava stvaranje neke velike slavenske dr`ave na svojim ju`nim granicama; i (3) osigurava svom kapitalu u pogledu prirodnih bogatstava i op}ih privrednih 345

potencijala izuzetno zna~ajno podru~je. Kada je u ljeto 1875. ustankom u isto~noj Hercegovini i Bosanskoj krajini otvorena velika isto~na kriza, tada{nji austrougarski ministar spoljnih poslova, grof Gyula Andrássy je, imaju}i u vidu sve politi~ke i ekonomske interese Monarhije, poveo pa`ljivu diplomatsku akciju koju }e uspje{no zavr{iti tri godine kasnije, dobijanjem okupacionog mandata. Pred svojom i stranom javno{}u Andrássy je zahtjev za okupacijom Bosne i Hercegovine pravdao potrebom da se u ovoj zemlji provedu barem neke osnovne ekonomske i politi~ke reforme, osigura red i mir i tako otkloni opasnost od ju`nih granica Monarhije. Andrássy je dokazivao da stabilnost Bosne i Hercegovine nije samo u interesu Monarhije, nego op}a potreba radi odr`avanja mira u Evropi. Po njemu, osmanska vlast je nesposobna da provede reforme i osigura stabilnost u Bosni, nego to mo`e u~initi samo jedna jaka i nepristrasna sila. U tom smislu Andrássy je 30. XII 1875. uputio svoju prvu notu velikim evropskim silama. Andrássy je tra`io da velike sile zajedni~ki zahtijevaju od Porte da se u BiH ostvare neke osnovne reforme. Predlo`ene reforme obuhvataju vjersku jednakost, ukidanje zakupljivanja poreza, kori{tenje poreza isklju~ivo u pokrajinama u kojima su prikupljeni i uvo|enje razli~itih olak{ica kojima bi se pobolj{ao polo`aj seljaka. Nadzor nad provo|enjem reformi vr{ila bi jedna evropska komisija. U me|uvremenu, Porta je iradom od 2. X 1875. obe}ala odre|ene poreske i upravne reforme, kao i da }e preduzeti mjere protiv zloupotreba lokalnih vlasti na koje su se ustanici `alili evropskim konzulima. Ferman o reformama za cijelu Carevinu zaista je obnarodovan 12. XII 1875. godine. Ustanici u Krajini i Hercegovini nisu vjerovali u te najavljene reforme nego su nastavili borbe protiv osmanskih vlasti. Iako program izlo`en u ovoj noti nije proveden uglavnom zbog protivljenja Engleske, Andrássy je nastavio diplomatsku akciju ~iji je krajnji cilj bio pripajanje Bosne i Hercegovine Monarhiji. On je ve} 13. V 1876, uz prethodnu saglasnost njema~kog kancelara Bismarcka i ruskog ministra Aleksandra Gor~akova, uputio novi memorandum velikim silama, sa prijedlogom reformi ~ije bi provo|enje nadzirao konzularni kor u Sarajevu. I ovaj prijedlog Engleska je o{tro odbacila. Po~etkom jula 1876, pod pritiskom svog nacionalno–romanti~arski raspolo`enog javnog mnijenja, knez Srbije Milan Obrenovi} i crnogorski knez Nikola I Petrovi} zaratili su protiv Osmanske carevine. Andrássy je u toj situaciji ubrzo postigao prvi zna~ajan diplomatski uspjeh kada je na sastanku izme|u Franje Josipa i ruskog cara Aleksandra II, 8. VII 1876. u Reichstadtu (danas gradi} Zákopy, u ^e{koj), Austro–Ugarska dobila pristanak Rusije da u slu~aju poraza Turske u ratu sa Srbijom i Crnom Gorom mo`e uzeti 346

Bosnu i Hercegovinu. Pokazalo se da je Osmanska carevina jo{ suvi{e jaka za Srbiju i Crnu Goru, koje su u ratu potpuno pora`ene. Rusija je zato odlu~ila da i sama stupi u rat, kako bi osigurala svoje interese na Balkanu i eventualno se dokopala Carigrada i moreuza. Pou~ena iskustvom iz Krimskog rata, kada je ostala usamljena, odlu~ila je da prethodno obnovi Reichstadtski sporazum sa Austro–Ugarskom. Tako je 15. I 1877. u Budimpe{ti sklopljena konvencija, s ciljem da se izbjegne kolizija austrijskih i ruskih interesa u isto~nom pitanju. Tom konvencijom obavezala se Austrija na neutralnost u rusko–turskom ratu, a za uzvrat je dobila pravo da izabere momenat i na~in okupacije Bosne i Hercegovine. Me|utim, Rusija se nije dr`ala ovog dogovora po{to je, nakon pobjednosnog rata, ~lanom 14. Sanstefanskog ugovora od 3. III 1878, bila predvi|ena neka vrsta autonomije za Bosnu i Hercegovinu. U zemlji su se imale provesti od ranije predlagane reforme, ~ije }e modifikacije utvrditi Austrija, Turska i Rusija. Vilajetski ustav iz 1867. imao je biti strogo po{tovan i izvr{avan. Zaostali danak se ne}e tra`iti, a teku}i prihodi ovih pokrajina upotrebljava}e se do 1. III 1880, isklju~ivo za naknadu {tete izbjegli~kim porodicama, bez obzira na rasu i vjeru. Ugovorom nije ni{ta re~eno o austrougarskom zahtjevu za Bosnu i Hercegovinu. To je za Austro–Ugarsku bio dovoljan razlog da iza|e iz saveza sa Rusijom, koja je ponovno ostala usamljena. Austro–Ugarska je dobila odlu~nu podr{ku Njema~ke i ovog puta Engleske, koja je smatrala da rusko primicanje Carigradu i moreuzima ugro`ava vitalne interese britanske imperije na Suecu i ~itavom Bliskom istoku. Tako je revizija Sanstefanskog ugovora postala neizbje`na i u tu svrhu sastao se Kongres velikih sila 13. VI 1878. u Berlinu. Na osmoj sjednici Kongresa, 28. VI 1878, stavljen je na raspravljanje ~lan 14. Sanstefanskog ugovora, koji se odnosio na Bosnu i Hercegovinu. Formalan prijedlog da se Austro–Ugarskoj povjeri mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom podnijeli su britanski delegati. Sve prisutne sile su prihvatile ovaj prijedlog, osim osmanskih predstavnika, koji su istupili protiv okupacije, isti~u}i posebno da Bo{njaci odlu~no tra`e da ostanu pod Turskom i da je Porta pripremila nu`nu reformu. Engleska i Njema~ka su vr{ile velik pritisak na osmanske predstavnike da prihvate odluku Kongresa. Tek na sjednici od 4. jula, a po dobijenim instrukcijama iz Istanbula, osmanski delegati su pro~itali izjavu da je "carska turska vlada uzela u vrlo ozbiljno razmatranje mi{ljenje Kongresa o pogodnim sredstvima za povra}aj mira u Bosni i Hercegovini. Ona u to stavlja potpuno povjerenje i zadr`ava sebi pravo da se neposredno i prethodno sporazumije u tom pogledu sa be~kom vladom." Andrássy je rekao da je zadovoljan ovom izjavom pa je Otto von Bismarck, kao predsjedavaju}i, objavio da je Austro–Ugarska dobila mandat 347

da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom. Ova odluka formulirana je u poznatom ~lanu 25. Berlinskog ugovora. Na sam dan potpisivanja ugovora, 13. VII 1878, osmanski delegati su, poslije upornog insistiranja, uspjeli da od austrougarskih predstavnika dobiju pismenu izjavu da "suverena prava Nj. C. Vel. Sultana na pokrajine Bosnu i Hercegovinu ne}e pretrpjeti nikakve povrede faktom okupacije, te da }e se okupacija smatrati kao privremena".

348

Muslimani i Bo{njaci u Srbiji i Crnoj Gori poslije Berlinskog kongresa

Tokom velike isto~ne krize 1875–1878, odnosno u ratovima 1876–1878, autonomnim kne`evinama u Srbiji i Crnoj Gori priznat je odlukom Berlinskog kongresa status nezavisnih i suverenih dr`ava, uz znatno teritorijalno pro{irenje. Srbija je pro{irena tako {to je dobila ~etiri nova okruga: ni{ki, pirotski, topli~ki i vranjski. Prema podacima iz 1874. na tom je prostoru `ivjelo ukupno 6.566 muslimana, razli~ite etni~ke pripadnosti. Jedan od uslova koji su velike sile okupljene na Berlinskom kongresu postavile Srbiji da bi joj priznale nezavisnost bio je da na svojoj teritoriji osigura slobodu vjeroispovijesti. Povod tome bila je `alba upu}ena Kongresu od strane Univerzalne izraelske alijanse (Alliance Israelite Universalle), me|unarodne organizacije sa sjedi{tem u Parizu, na diskriminaciju Jevreja u Srbiji. U ~lanu 35. Berlinskog ugovora odre|eno je da se u Srbiji "ne}e mo}i nikome razlika u vjeri i vjeroispovijedi protivstaviti kao uzrok da bude isklju~en, ili da je nesposoban za u`ivanje gra|anskih i politi~kih prava, da ne bude primljen u javne slu`be, zvanja i ~asti, ili da ne vr{i razne zanate i industrije ma u kom mjestu to bilo. Sloboda i javno vr{enje crkvenih obreda bi}e ujam~eni svima srpskim gra|anima, kao i strancima, i nikakva smetnja ne}e se mo}i ~initi hijerarhijskom ure|enju raznih vjeroispovijedi, niti odnosima njihovim sa crkvenim starije{inama svojim." Ovu odredbu srpska vlada je odmah 1878. preto~ila u ~lan 77. Zakona o ure|enju oslobo|enih predela, kojim se "gra|anima muhamedanske kao i gra|anima svake druge zakonom priznate vere" potvr|uje pravo i sloboda da ravnopravno obavljaju "verozakonske odredbe veroispovedi svoje". Pored toga, imenovan je i muftija, kao muslimanski vjerski poglavar, sa sjedi{tem u Ni{u. U stvarnosti, muslimansko se stanovni{tvo iz ~etiri novopripojena okruga skoro u cijelosti, milom ili silom, iselilo. Pojedini krajevi, kao Topolica i dijelovi vranjskog okruga, koje je uglavnom nastanjivalo albansko muslimansko stanovni{tvo, potpuno su opustjeli. Po{to nije bilo mogu}nosti da se brzo izvr{i unutra{nja kolonizacija, to mnoga zemlji{ta vi{e godina nisu obra|ivana niti je na njih napla}ivan porez. Usljed toga je, kako je to pisao 349

biv{i ministar narodne privrede Kosta Stojanovi}, srpska dr`ava imala ogromnu {tetu. Situacija u Crnoj Gori, koja je Berlinskim kongresom tako|er stekla nezavisnost, bila je sli~na onoj u Srbiji. Ratovima i odlukom Kongresa pripali su Crnoj Gori zna~ajniji bo{nja~ki gradski centri: Nik{i}, Podgorica, Spu`, Berane, Kola{in i Bar. Ovi su gradovi, kao i muslimanska sela u plodnim dolinama, odmah bili izlo`eni velikom imigracionom talasu siroma{nog pravoslavnog stanovni{tva sa okolnih planina. Ve}ina bo{nja~kog stanovni{tva u me|uvremenu je pobjegla u Bosnu i Hercegovinu, Sand`ak, Kosovo i Albaniju. Od tada je po~elo lutanje mnogih bo{nja~kih porodica iz dana{nje Crne Gore, ne samo po Balkanu nego istovremeno sve do Anadolije i sjeverne Amerike. Oni koji su ostali ~inili su malu islamsku zajednicu, sa crnogorskim muftijom na ~elu, ~ije je sjedi{te bilo prvo u Starom Baru, a potom u Podgorici. Jedino su Bo{njaci Plava i Gusinja odbili da priznaju odluke Berlinskog kongresa. Oni su pru`ili odlu~an oru`ani otpor odlukama Berlinskog kongresa, odnosno pripajanju Plava i Gusinja Crnoj Gori. Na ~elu oru`anog otpora bio je Ali-beg [abanagi}, poznat kao Ali-pa{a Gusinjski. On je sa svojim Plavljanima i Gusinjanima pune dvije godine odolijevao crnogorskoj vojsci. To je pitanje zbog uspje{nog otpora Plava i Gusinja internacionalizirano i postalo je predmetom op{irne prepiske me|u velikim silama. Austro–Ugarska je po~etkom 1880. pokrenula akciju da se izvr{i "formalna predaja" Plava i Gusinja Crnoj Gori. Ali-pa{a Gusinjski se, uz podr{ku Albanaca sa Metohije i Rugova, ponovno tome oru`ano suprotstavio. U vremenu od 7/8. do 13. I 1880. vo|ena je velika i krvava bitka sa Crnogorcima. To je uvjerilo velike evropske sile da se na tom podru~ju odluke Berlinskog kongresa ne mogu provesti bez daljeg prolijevanja krvi. Na inicijativu Francuske, izvr{ena je kompenzacija tako {to je mjesto Plava i Gusinja Crnoj Gori predat Ulcinj sa u{}em Bojane. Primopredaja Ulcinja izme|u osmanskih i crnogorskih jedinica izvr{ena je 26. XI 1880. godine. Ali-beg [abanagi} je za zasluge dobio od sultana zvanje pa{e. Podru~je Plava i Gusinja je izdvojeno u poseban sand`ak, koji je kao arpaluk predat na upravu samom Ali-pa{i Gusinjskom.

350

Okupacija Bosne i Hercegovine (1878)

Velika isto~na kriza i Berlinski kongres donijeli su pravi prevrat u `ivotu Bosne i Hercegovine, "glavne tvr|ave Bo{njaka kao slavenskih muslimana u jugoisto~noj Evropi". Odlukom Berlinskog kongresa povjerena je Austro–Ugarskoj uprava nad Bosnom i Hercegovinom, bez formalne povrede suverenih prava sultana. To sultanovo pravo bilo je nudum ius, dok je stvarnu vlast u Bosni i Hercegovini ~vrsto dr`ala Austro–Ugarska. Bo{njaci su se oru`jem, kao toliko puta ranije, suprotstavili austrougarskoj vojsci. Tek poslije `estokih tromjese~nih borbi i uz anga`iranje jedne tre}ine svoje oru`ane sile, uspjela je Austro–Ugarska krajem oktobra 1878. okupirati cijelu Bosnu i Hercegovinu. Prve vijesti o mogu}nosti austro–ugarske okupacije po~ele su u Bosnu stizati jo{ s prolje}a 1878. godine. Me|u Bo{njacima su ove vijesti izazivale uznemirenje pa je ve} 5. VI 1878. osnovan u Sarajevu Narodni odbor, koji je javno djelovao i pripremao otpor mogu}im okupacionim ~etama. Prvih dana jula saznalo se u Sarajevu za odluku Berlinskog kongresa, kojom je Turska predala Bosnu i Hercegovinu na upravu Austro–Ugarskoj. Narodni odbor je 7. jula iznudio ostavku Veli-pa{e, vojnog komandanta Bosne, ~ime je jasno pokazao da }e, suprotno nare|enjima iz Carigrada, organizirati otpor austro–ugarskim ~etama. Od tada u Sarajevu i drugim krajevima Bosne prakti~no nisu prestajali nemiri, posebno me|u bo{nja~kim stanovni{tvom. Narodni odbor je 27. VII 1878. zbacio osmanlijsku vlast u Sarajevu i formirao svoju Narodnu vladu, u kojoj su vojni poslovi povjereni Smail-begu Selmanovi}u Taslid`aku i Muhamedu Had`ijamakovi}u, policija Abidagi Ga~aninu i Ahmedu Naki, a uprava telegrafa [erifu Zild`i}u. Dok je Narodna vlada vr{ila ubrzane pripreme za oru`ani otpor, primila je 29. jula telegrame iz Bosanske Gradi{ke i Broda da je austrijska vojska po~ela prelaziti preko Save. Pored toga, austrijske ~ete su u{le u BiH kod [amca, Kostajnice, Vrgorca i Imotskog. Glavnokomanduju}i okupacionih trupa, general Josip Filipovi}, obratio se stanovni{tvu Bosne i Hercegovine jednim proglasom u ime austrijskog cara. U proglasu se isti~e da austro–ugarska vojska dolazi u saglasnosti sa evropskim dr`avama i samim sultanom, koji je odlu~io da stanovnike Bosne "povjeri za{titi svog mo}nog prijatelja, 351

cara i kralja". Dalje se obe}ava za{tita `ivota, vjere i imovine, zakonska ravnopravnost svih stanovnika i sloboda vjeroispovijesti i upotrebe svog jezika. Obi~aji se ne}e dirati, a stari zakoni va`i}e do izdavanja novih. Prihodi zemlje tro{i}e se isklju~ivo na njene potrebe, a zaostali porezi ne}e se kupiti. Vojska }e sve {to uzima za svoje potrebe pla}ati u gotovom. Stanovnici se pozivaju da se sa pouzdanjem predaju "za{titi slavnih zastava Austro–Ugarske". "Primite na{e vojnike kao prijatelje, slu{ajte zapovjednike, prihvatite se opet svoga posla i plodovi va{eg rada bi}e za{ti}eni." Vojska je stanovni{tvu dijelila proglas, {tampan na turskom i bosanskom jeziku, }irilicom i latinicom. Austrougarska vojska nai{la je na `ilav otpor ustanika u skoro svim krajevima Bosne. Komandant Bosne Smail Haki Selmanovi} izdao je po~etkom augusta Objavu kojom poziva sve njene `itelje, "islame, Hristjane i Latine" da se "slo`no odupru neprijateljima". U Objavi se spominje samo Bosna, njeno stanovni{tvo i pro{lost, dok o Turskoj i sultanu nema ni rije~i. Time se o~igledno `eljelo ista}i da je Bosna samostalna i da se sama brani. Bosanska Narodna vlada, iako potpuno sama i bez i~ije pomo}i, organizirala je i pru`ila sna`an otpor austrougarskoj vojsci. Glavnina tog otpora skr{ena je ulaskom austrougarske vojske u Sarajevo 19. VIII 1878. godine. Veza izme|u austrougarskih trupa u Bosni sa onima u Hercegovini, pod komandom generala Stevana Jovanovi}a, uspostavljena je tek 8. oktobra kod Konjica. Posljednja `ari{ta otpora u Bosni likvidirana su tek 20. X 1878. godine. Be~ki Kriegsarchiv bilje`i oko 60 ve}ih i manjih bitaka u toku okupacije. U tim bitkama Austro–Ugarska je, po sopstvenom priznanju, izgubila oko 6.000 vojnika i oficira (946 poginulih, 3.980 ranjenih i 272 nestala vojnika i oficira). Prvobitno je Be~ odredio za okupaciju 82.000 vojnika, ali je u toku borbi ovaj okupacioni korpus stalno pove}avan i na kraju je narastao na 200.000 ljudi. Prema austrijskim procjenama, ustani~ka vojska je imala oko 93.000 boraca. Ova, po svom sastavu skoro isklju~ivo bosansko–muslimanska vojska, dala je dosta po`rtvovanih i dobrih boraca i komandanata, me|u kojima se isti~u Had`ijamakovi} i ~uveni pljevaljski muftija Mehmed Vehbi [emsekadi}. Sna`an otpor ustanika i prili~no veliki gubici austrougarskih ~eta izazvali su gnjev generala Filipovi}a, koji je u prvim danima okupacije postupao o{tro, ponekad ~ak brutalno. Obavje{tavaju}i cara o zauze}u Sarajeva, Filipovi} pi{e o "nevjerovatnim pojavama divljeg fanatizma", ispoljenim od strane ustanika u jednoj borbi "koja se kao najgroznija zamisliti mo`e". Engleska {tampa je sa indignacijom zabilje`ila da je Filipovi} naredio da se iz osmanske vojne bolnice izbace svi ranjeni ustanici. Preko 600 zarobljenih ustanika otpremljeno je u logor u Olomuc, gdje su ostali do 352

kraja 1879. godine. Prvih dana okupacije u Sarajevu i drugim mjestima Bosne po~eo je raditi prijeki sud (Standgericht), koji je Filipovi} uspostavio jo{ u Doboju, 4. VIII 1878, kao prvi organ austro–ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini.

353

Bosna i Sand`ak – Carigradska konvencija

Austro–Ugarska je `eljela da i vojni~ki osigura svoj polo`aj u Bosni zaposjednu}em Limske doline, odnosno Novopazarskog sand`aka. Turska je, sa druge strane, nastojala dobiti priznanje privremenog karaktera okupacije i neotu|ivosti sultanovih suverenih prava nad Bosnom. Zato su obje strane, svaka iz svojih interesa `eljele zaklju~iti me|usobnu konvenciju kojom bi se rije{ila ova pitanja. Konvencija je bila od posebnog zna~aja za Bo{njake. Pored toga {to je odredio da }e Austro–Ugarska "okupirati i upravljati pokrajinama Bosnom i Hercegovinom", ~lan 25. Berlinskog ugovora je izri~ito naglasio da "austro–ugarska vlada ne `eli da primi na sebe upravu Novopazarskog sand`aka koji se prostire izme|u Srbije i Crne Gore u pravcu jugoistoka, do iza Mitrovice, te }e u njemu i dalje funkcionirati osmanska uprava". Ali, da bi se osiguralo novo politi~ko stanje, "sloboda" i sigurnost puteva, Austro–Ugarska zadr`ava za sebe pravo da na cijelom podru~ju starog bosanskog vilajeta dr`i svoje garnizone i da ima u svojoj vlasti njegove vojni~ke i trgova~ke puteve. Na kraju je samo spomenuto da austrijska i osmanska vlada "zadr`avaju pravo da se o pojedinostima sporazumiju". To je zna~ilo da }e Austro–Ugarska djelimi~no zaposjesti Novopazarski sand`ak, na osnovu posebnog sporazuma sa Turskom. Austrijska i ugarska liberalna opozicija su tra`ile da se uop{te ne ide u Sand`ak, dok je vojna stranka insistirala na punoj okupaciji, isto kao sa Bosnom i Hercegovinom. Andrássy je izabrao srednje rje{enje, djelimi~nu okupaciju na osnovu posebnog sporazuma, dr`e}i se principa da Osmansku carevinu treba podr`avati tako dugo dok se ne zamijeni ne~im boljim. Zaposjednu}e Sand`aka Andrássy je obrazlagao potrebom stvaranja odbrambenog bedema za utvr|enje Bosne i Hercegovine. "Novopazarski sand`ak je za Bosnu isto {to i posjedovanje Bosfora za Crno more". Ulaskom u Sand`ak "bilo bi in concreto dokazano da na granici Bosne za nas nema vi{e Pirineja". Me|utim, potpuno zaposjedanje Sand`aka i izbijanje na albansku granicu Osmanska carevina bi shvatila kao direktno ugro`avanje i preduzela bi korake u cilju odbrane, {to bi imalo dalekose`ne politi~ke posljedice. 354

Dalje bi se, uz malo u~e{}e austrijskih trupa, sprije~ilo ~etovanje po Sand`aku. Sprije~ilo bi se i stvaranje velike slavenske dr`ave na Balkanu i suzbila ruska politika, koja pod vidom za{tite slavenskog i kr{}anskog pravoslavnog stanovni{tva provodi svoju hegemoniju. Iz svih ovih razloga, Andrássy se odlu~io za dr`anje Sand`aka zajedni~ki sa Turskom. U tom smislu je ve} po~etkom augusta 1878. Austro–Ugarska ponudila Porti redigiran projekt konvencije u 13 ta~aka. Osmanska vlada je stavila vi{e primjedbi na ovaj nacrt. U po~etku je Turska `eljela po`uriti zaklju~enje konvencije, ali je kasnije, pod utiskom hrabrog otpora Bo{njaka, zauzela o{triji stav prema Be~u. Osmanska vlada je po~etkom oktobra pristajala na konvenciju samo ako sadr`i priznavanje sultanovih suverenih prava i provizorni karakter okupacije, u smislu pismene izjave od 13. jula, koju su dali austrougarski delegati na kongresu. Na osnovu izvje{taja Hafiz-pa{e, vojnog komandanta Bosne, koji je nakon pada Sarajeva stigao u Istanbul sredinom septembra, sastavila je Porta cirkularnu notu o zlodjelima austrougarske vojske u Bosni, koju je predala silama potpisnicama Berlinskog ugovora. Nota je u cijelosti objavljena 7. X 1878. u londonskom listu Standard. Osmanski predstavnik u Be~u, Karatheodory-pa{a, ina~e fanariotski Grk, zvani~no je obavijestio Andrássyja, 8. X 1878, da nakon svih doga|aja u Bosni sultan kao halifa ne mo`e dati pristanak na zaklju~enje konvencije. U vezi s tim, Andrássy je dao instrukciju grofu Zichyju, svom ambasadoru u Carigradu, da ~lan 25. samo "fakultativno" predvi|a konvenciju, ~ije eventualno nezaklju~enje ne}e sprije~iti Austro–Ugarsku da postupa prema Berlinskom ugovoru. Ve} 4. oktobra Andrássy je cirkularnim telegramom izvijestio svoje ambasadore u Istanbulu, Londonu, Berlinu, Parizu, Petersburgu i Rimu da sa indignacijom odbacuje optu`be navedene u osmanskoj noti. On je ponovno naglasio grofu Zichyju da je zaklju~enje konvencije uvijek smatrao fakultativnim, a ne obaveznim. Bez obzira na ove izjave, Austro–Ugarska je imala dosta razloga da `eli {to br`e zaklju~enje konvencije. Prije svega, granica izme|u Bosne, Sand`aka i Crne Gore nije bila jasno utvr|ena, pa su nemiri i sukobi bili ~esti. Be~ka Trgova~ka komora je tra`ila da se hitno uspostavi carinska granica jer se utvrdilo da preko Sand`aka ulazi u Bosnu necarinjena roba. Iz Sand`aka su stizale vijesti o djelatnosti muftije [emsekadi}a, poznatog branioca Bosne, koji je `ivo nastojao organizirati otpor i sprije~iti dolazak austrougarske vojske. Konzul Jellinek javio je iz Prizrena da je muftija [emsekadi} zaplijenio i uni{tio 240.000 oka vina namijenjenih austrougarskoj vojsci. To je izazvalo nesigurnost me|u trgovcima i liferantima pa je Austro–Ugarska na svaki na~in `eljela obezbijediti sigurnost i slobodu na trgova~kim putevima u dolini Lima. Austro–Ugarska se, me|utim, nije usu355

|ivala preuzeti rizik novog rata. General{tab se pla{io da }e udvostru~iti dotada{nje velike gubitke i istovremeno jo{ vi{e razdra`iti ve} i onako ogor~eno i nezadovoljno javno mnijenje u Monarhiji. Radi pritiska na Portu, okupacione vlasti su nastojale da otpremanjem adresa i poklonstvenih deputacija prika`u kako se samo stanovni{tvo BiH odri~e sultana i moli aneksiju od cara i kralja. Prvu takvu deputaciju primio je Franjo Josip 14. XI 1878. u Budimpe{ti. S druge strane, osmanska vlada je u me|uvremenu od ve}ine sila dobila potpuno negativan odgovor na svoju cirkularnu notu o zlodjelima austrougarske vojske u BiH. Vide}i da je ostala usamljena, osmanska vlada je 17. XI 1878. izjavila spremnost da se zajedni~ka uprava u Novopazarskom sand`aku uredi jednom konvencijom sa Austro–Ugarskom. Da bi Portu, a posebno sultana, uvjerila u svoje najbolje namjere, austrougarska vlada je opozvala iz Bosne generala Josipa Filipovi}a, koji je optu`ivan kao neprijatelj Bo{njaka. Obavje{tavaju}i Zichyja o tome, Andrássy mu posebno podvla~i da je hercog Wilhelm Württemberg, kome je, umjesto Filipovi}a, povjerena vrhovna komanda, "obljubljen kod tamo{njih Turaka", tj. Bo{njaka. Krajem decembra 1878. sultan je izdao iradu o mje{ovitoj upravi u Novopazarskom sand`aku pa su pregovori o Konvenciji ubrzo nastavljeni. Ovi pregovori su uspje{no okon~ani potpisivanjem Konvencije 21. IV 1879. u Carigradu. U uvodu Konvencije se potvr|uje da "~injenica okupacije ne vrije|a suverena prava" sultana nad Bosnom i Hercegovinom, dok privremenost okupacije nije uop}e spomenuta. Konvencija jam~i slobodu vjeroispovijesti svim stanovnicima okupirane pokrajine. Posebno se Bo{njacima zajam~ava pravo da slobodno odr`avaju veze sa svojim duhovnim poglavarom u Carigradu, da u javnim molitvama spominju ime sultana (halifa) i da na d`amijama isti~u osmansku zastavu, tamo gdje je to ve} bio obi~aj. Bo{njacima se jo{ posebno garantuje li~na i imovinska sloboda i sigurnost. Prihodi Bosne i Hercegovine koristi}e se isklju~ivo za upravu i druge potrebe ove pokrajine, a razni osmanski novac bi}e i dalje slobodno upotrebljavan u poslovnom prometu. Porta }e po svom naho|enju raspolagati oru`jem, ratnim i drugim materijalom koji je ostao po utvr|enjima ili garnizonima Bosne. Inventar i primopredaju ovog materijala izvr{i}e posebni komesari obiju vlada. Pitanje putnih isprava, {to je za Bo{njake bilo od posebnog zna~aja, te postupanje sa stanovnicima Bosne i Hercegovine, koji putuju iz ili u pokrajinu, uredi}e se naknadnim sporazumom. Odre|eno je da }e austrougarske trupe imati garnizone u Priboju, Prijepolju i Bijelom Polju, koje je naknadno zamijenjeno sa Pljevljima. Ukupan 356

broj vojnika ne smije biti ve}i od 4–5 hiljada, s tim da i Porta ima pravo dr`ati jednak broj vojnika u tim mjestima. Pregovori o kona~nom zaposjedanju doline Lima zavr{eni su 26. VII 1879. u Sarajevu. Sa austrijske strane pregovore je vodio tada{nji zemaljski poglavar Wilhelm von Württemberg sa {tabnim oficirima, a sa turske Husni-pa{a sa pukovnikom Saidom i majorom Hilmi-begom. Sve je teklo bez te{ko}a, osim {to se primje}ivalo da Turci nastoje odugovla~iti pregovore. Na tra`enje Austro–Ugarske, sultan je po~etkom jula 1879. pozvao muftiju [emsekadi}a kao svog gosta u Istanbul i time ga udaljio sa granica Bosne, ~ijeg se uticaja i djelovanja Austrija posebno pribojavala. [emsekadi} je u Istanbulu do~ekan sa velikim po~astima. Li~no ga je primio sultan Abdul-Hamid II. [emsekadi} je za sebe i svoju pratnju dobio poseban konak sa redovnom godi{njom platom. Nikada se nije vi{e vratio u svoja rodna Pljevlja i svoj rodni kraj. Ovaj veliki bo{nja~ki patriota, alim i ratnik umro je u Istanbulu 29. I 1887. Ulazak austrougarskih ~eta u Sand`ak po~eo je 8. VIII 1879. po{to su prethodno izgra|eni putevi prema Gora`du i ^ajni~u. Zaposjednu}e odre|enih ta~aka pro{lo je bez incidenata i uz poku{aj da se svemu da vid prijateljstva dviju vlada. Ve} 14. septembra Polimlje je bilo zaposjednuto. Time je izvr{ena odluka Berlinskog kongresa. Austro–Ugarska je u zvani~nim izvje{tajima tvrdila da je odredbe Konvencije izvr{ila u cijelosti, ali je u praksi stvarno odstupila od skoro svih njenih ta~aka. Konvencija je ipak, makar i formalno, omogu}avala odr`avanje jedinstva Bo{njaka na cijelom njihovom etni~kom prostoru, od Kosovske Mitrovice na istoku do Une i Save na sjeverozapadu.

357

IV DIO

AUSTRO–UGARSKO RAZDOBLJE

Politi~ki razvitak Bo{njaka poslije Okupacije

Okupacijom 1878. nastala je u `ivotu Bo{njaka velika prekretnica. Taj doga|aj u povijesti ovog naroda mo`e se upore|ivati samo sa onim sudbonosnim zaokretima koji presijecaju tok historije i upu}uju je drugim pravcem, izazivaju}i najrazli~itije velike i male drame u `ivotima ljudi koji su u tom krupnom ~inu, ~esto i nesvjesni njegovog zna~aja, akteri, statisti ili posmatra~i. Dolazak Austro–Ugarske u BiH zna~io je za Bo{njake prelazak iz jedne civilizacije u drugu, sasvim razli~itu kulturu i na~in `ivota, {to nije moglo pro}i ni jednostavno, ni bezbolno niti brzo. Bo{njaci su posredstvom religije u{li u jedinstveni islamski kulturni krug i integrirali se u specifi~no osmansko dru{tvo, koje je obuhvatalo svo muslimansko stanovni{tvo prostrane Carevine. Za razliku od nemuslimanskog stanovni{tva, koje je u vidu posebnih milleta ~inilo zasebne zajednice, muslimansko dru{tvo je bilo potpuno klasno strukturirano, obuhvataju}i u sebi sve srednjovjekovne stale`e: spahije, ulemu (sve}enstvo), trgovce, zanatlije, slobodne i zavisne seljake (raju). Izrazite klasne razlike unutar muslimanskog dru{tva u Bosni dovodile su do pru`anja otpora vladaju}em sloju i centralnoj vlasti u vidu pismenih predstavki (mahzara) i otvorenih demonstracija i buna. Mnogostranost i razvijenost unutra{njeg kulturnog i politi~kog `ivota bo{nja~kog dru{tva stavljala ga je na "prvo mjesto me|u etni~kim zajednicama u Bosni i Hercegovini". Stotine ekonomskih, politi~kih, kulturnih i psiholo{kih niti, stvaranih i razvijanih stolje}ima, vezivalo je Bo{njake sa dalekim centrima politi~kog, vjerskog i kulturnog `ivota islamskog svijeta. Okupacija, protiv koje su se Bo{njaci oru`jem borili, presjekla je gotovo jednim mahom sve te veze. Godinama poslije Okupacije Bo{njaci su se osje}ali potpuno izgubljeni. Prepu{teni sami sebi, politi~ki neorganizirani i bez ikakvog oslonca izvan Bosne, oni su morali prihvatiti novu civilizaciju ili propasti. Me|utim, put prilago|avanja novim prilikama nije bio ni lahak, ni jednostavan. U toku prve dvije decenije me|u Bo{njacima gotovo nema nikakvih vidljivih socijalno–politi~kih gibanja. Neke politi~ke akcije inicira sama okupaciona uprava, ali one se zavr{avaju u veoma uskom krugu onih rijetkih bo{nja~kih gra|ana koji su prvi shvatili dalekose`nost i trajnost 361

novih prilika. Jedini pokret koji nastaje u samom bo{nja~kom narodu je iseljavanje u Tursku zbog krajnje te{kih ekonomskih prilika, {to }e u tri maha: nakon uvo|enja vojne obaveze (1881), u vrijeme D`abi}eva pokreta i poslije Aneksije, dobiti krupne razmjere. Borba za vjersku i vakufsko–mearifsku autonomiju, koja je po~ela 1899, bila je prvi zna~ajan politi~ki pokret ponikao u samom bo{nja~kom narodu. Autonomni pokret je nastao iz potrebe da se Bo{njaci odupru austrijskom kulturno–politi~kom okru`enju, zapravo iz neophodnosti da se kao narod odr`e na svom tlu i da sa~uvaju svoju samobitnost u jednoj eminentno katoli~koj dr`avi, kakva je bila Habsbur{ka monarhija. Pored ove "tradicionalisti~ke" politi~ke struje, u to vrijeme se u bo{nja~kom narodu javlja i jedan gra|anski sloj, a u javni `ivot stupa prva generacija evropski obrazovanih bo{nja~kih intelektualaca, koji }e inicirati, organizirati i voditi odre|ene, uglavnom kulturne pokrete me|u Bo{njacima. Okupacija je izazvala vi{estruke posljedice u `ivotu Bo{njaka. Prva reakcija bila je op}a utu~enost, nepovjerenje i mr`nja prema "[vabama". Pri~a se da je bilo starih ljudi koji poslije Okupacije nisu nikad izi{li iz svoje ku}e i avlije, samo da ne bi sreli omrznutog "[vabu". Mada nezadovoljni, Bo{njaci su prvih godina nakon okupacije uglavnom {utjeli i trpjeli. Svakako da je najva`nija posljedica Okupacije to da su Bo{njaci naglo i nepovratno gurnuti na kapitalisti~ki put razvitka, na kojem se u ogromnoj ve}ini decenijama nisu uspjeli sna}i. Me|utim, ne manje zna~ajna je ~injenica da su Bo{njaci dovedeni Okupacijom u polo`aj koji je politi~ki, kulturno i ekonomski bio slabiji u odnosu na druge dvije nacionalne zajednice u Bosni. Mukotrpna i krivudava borba da se u ekonomskom i kulturnom pogledu uhvati korak sa ostalima otvarala je Bo{njacima postepeno nove vidike. Zbog oru`anog otpora okupaciona uprava je u po~etku zauzela prili~no o{tar stav prema Bo{njacima. Filipovi} nije ni prije imao povjerenja u Bo{njake, a njihov oru`ani otpor pretvorio je to nepovjerenje u pravu mr`nju. U svojim izvje{tajima Carevoj vojnoj kancelariji, on naziva muslimansko stanovni{tvo "divljom i po`ivotinjenom gomilom", koju tek treba "dovesti do ljudske svijesti". Ovaj stav prema Bo{njacima Filipovi} je otvoreno ispoljio prilikom prijema prve "poklonstvene deputacije" sarajevskih gra|ana, 23. VIII 1878, koju su pripremili fra Grga Marti}, Toma Herkalovi} i Dubrov~anin \or|e Rajkovi}. Prema kazivanju protopopa Nedeljka (Stijepe Trifkovi}a), Filipovi} je tom prilikom grubo napao bo{nja~ke izaslanike, nazivaju}i ih "lopovima i skotovima", "r|ama i kukavicama", ~ijim se "ulicama ne mo`e pro}i od smrada i ne~isto}e". Prebacuju}i im {to "juna~ki i po{teno" nisu objavili rat, izrazio je ~u|enje "kako je ovaj nesretni narod mogao 362

`ivjeti me|u takijem zlikovcima". Na kraju im je zaprijetio da }e im kao "buntovnicima" pokazati "silu Austrije". Poznati hroni~ar Bosne Muhamed Enveri Kadi} donosi ovaj Filipovi}ev govor u znatno bla`oj formi: "Unato~ {to tri godine vidite da turska vlada ne mo`e postaviti red i ugu{iti ustanak, i unato~ {to vam ne valjaju putovi ni mostovi i {to nema pravde, slobode i jednakosti, trebalo bi da do~ekate objeru~ke i sa zadovoljstvom prijateljsku vojsku velike sile Austrije, koja dolazi da ugu{i bunu i uspostavi mir, a vi se, naprotiv, prihvatiste kao neprijatelj za oru`je i prouzro~iste tolike gubitke u vojsci. To je jako `alosno. A zar vi ne znate (ovdje je digao ruku u vis), da bi ova gvozdena ruka za petnaest dana stigla u Mitrovicu. S Bogom." Mogu}e je da verzija protopop Nedeljka nije sasvim vjerodostojna i da je on time izrazio svoj stav prema Bo{njacima, ali i Marti} tvrdi da Filipovi} "tude obori veliku vatru na Turke i na hri{}ane i ~ivute". Neprijateljsko Filipovi}evo dr`anje prema Bo{njacima iskoristio je grof Andrássy, koji kao razlog za njegovo smjenjivanje navodi i to da ide za iskorjenjivanjem muslimana. Po Andrássyjevom mi{ljenju, Filipovi} je, kao "izrazit Slaven," pripadao onoj struji koja je te`ila zatiranju muslimana u BiH. Zadatak vlade je, me|utim, bio da bo{nja~ki elemenat, u prvom redu posjednici, zauzmu prijateljski stav prema austrougarskoj politici. To je bilo jedino sredstvo da se ukloni spletkarenje Ju`nih Slavena, koji su `eljeli dobiti nesmetani prostor protjerivanjem Bo{njaka iz BiH. Po{to je Filipovi} bio isuvi{e Slaven da bi se mogao oduprijeti nastojanjima svojih prijatelja iz biv{e Vojne granice, Andrássy je u njega izgubio povjerenje.

363

Uspostava Rijaseta i islamske vjerske hijerarhije (1882)

Novi zemaljski poglavar herzog Württemberg nastojao je izvjesnom spoljnom pa`njom odobrovoljiti Bo{njake. Ogromna ve}ina muslimanskog stanovni{tva ostala je prema okupatoru, me|utim, i dalje neprijateljski raspolo`ena. Da bi stekla kakvo–takvo povjerenje Bo{njaka, Austro–Ugarska nastoji uspostaviti islamsku vjersku hijerarhiju, ali tako da bude {to vi{e odvojena od Carigrada. Na ovome je radio ve} general Filipovi}. Fra Grgo Marti} pri~a da mu je Filipovi} jednog dana rekao da bi "`elio dobiti jedno pismo od Turaka, u kom }e sami izre}i da se dragovoljno podla`u kano podanici Njegovu Veli~anstvu Franji Josipu I, samo da mole da im ostane vjera, imanje i obraz na svom mjestu, a oni da }e svakoj naredbi Njegova Veli~anstva pokorni biti, da }e dati momke u vojnike i da }e se za njegovu krunu boriti kano za sultana". Osim toga, po`elio je jo{ "da isti poglavica vjeroispovijedi njihove na mjesto {ejhul-islama u Carigradu bude postavljen posebni njihov u Bosni". Marti} je preuzeo na sebe da organizira slanje takve predstavke. On je za to pridobio Mustaj-bega Fadilpa{i}a, Mehmed-bega Kapetanovi}a i muftiju Hilmi-ef. Had`iomerovi}a. Izjavu, koju je navodno potpisalo 58 uglednih sarajevskih gra|ana, sastavio je sam Marti}, a latinicom prepisao Zuhdi-ef. Bakarevi}. Iako su iza ove izjave, pisane "u priestolnom gradu Sarajevu staroga kraljevstva Bosne mijeseca Listopada dneva sedamnajestoga godine svetoga predanja prorokova hiljadu dvie stotine devedeset i pete", stajali ljudi koji nisu u~estvovali u pokretu protiv Okupacije, tek je poslije dosta odugovla~enja predata Filipovi}u, 8. XI 1878. od posebne deputacije, sastavljene od pet uglednih gra|ana. Izjava je objavljena u slu`benim novinama, ali bez imena ijednog potpisnika. Hroni~ar Enveri Kadi} zabilje`io je imena svih 58 navodnih potpisnika, mada se po Sarajevu pri~alo da mnogi od njih nisu nikad izjavu ni vidjeli, a kamoli potpisali. Na osnovi ove Kadi}eve liste utvrdio je Hamdija Kapid`i} socijalni sastav potpisnika: 22 posjednika, 15 vjerskih slu`benika i 13 trgovaca. U kasnijim politi~kim raspravama o ure|enju Islamske vjerske zajednice, Austro–Ugarska se stalno pozivala na ovu iznu|enu izjavu. Zamjenik zemaljskog poglavara, general Stevan Jovanovi} po`uruje jednim dopisom 364

od 16. IV 1879. ministarstvo u Be~u da muslimansko pitanje rije{i u smislu izjave "pedesetosmorice". Po njemu, time bi kod fanatizovanog muslimanskog stanovni{tva kona~no bile presje~ene sve nade u Carigrad. Razumnim bo{nja~kim notablima je u interesu sre|ivanje prilika u zemlji i ne `ele da se propagandom iz Carigrada razbuktaju nemiri. Jovanovi} predla`e da se za muslimanskog vjerskog poglavara izabere Mustaj-beg Fadilpa{i}, gradona~elnik Sarajeva, ili Mustafa Hilmi Had`iomerovi}, sarajevski muftija, napominju}i da su oba imali dotad sasvim korektno dr`anje prema upravi i da bi izborom ili jednog ili drugog sigurno bili za{ti}eni dr`avni interesi. Formalno su austrougarske vlasti smatrale vrhovnim predstavnikom Islamske vjerske zajednice Nuri-ef. Hafizovi}a, koji se u trenutku okupacije zatekao na polo`aju vrhovnog {erijatskog sudije u Sarajevu. Me|utim, veze sa Carigradom nije bilo lahko presje}i. Opirali su se i Bo{njaci i sama Porta. ^lanom 2. Carigradske konvencije od 21. IV 1879. zajam~eno je Bo{njacima pravo da slobodno odr`avaju veze sa svojim vjerskim starje{inama u Carigradu. Time je znatno neutraliziran efekat spomenute izjave grupe sarajevskih gra|ana. Povodom toga zatra`ili su 12. V 1879. zajedni~ki ministar finansija Leopold Hoffman i zemaljski poglavar herzog Württemberg mi{ljenje od Andrássyja, kao ministra spoljnih poslova. U svojoj noti od 21. V 1879. grof Andrássy preporu~uje diplomatsko i oportunisti~ko dr`anje. Austro–Ugarska mora po{tivati Konvenciju, pa prema tome {tititi slobodu vjerskih veza izme|u Bo{njaka i Carigrada. Me|utim, treba podr`ati sve samoinicijativne akcije Bo{njaka koje idu za prekidom ovih odnosa. Svaki takav akt Bo{njaka treba da bude dobrovoljan, {to je i dobar preduslov za aneksiju. Odvajanje Bo{njaka od Carigrada oduzelo bi Porti sna`no oru`je u politi~koj borbi i otklonilo njene revandikacije. Jednom rije~ju, Andrássy preporu~uje da vlada povjerljivo poma`e akcije onih koji su za otcjepljenje od Carigrada, a javno da isti~e svoju neutralnost u pitanju o kome treba da odlu~e navodno sami Bo{njaci. Nakon vi{e od godinu dana zati{ja i i{~ekivanja, Porta je iznenada preuzela inicijativu tako {to je 18. VI 1880. sultan imenovao za novog bosanskog muftiju biv{eg rumelijskog kadiaskera Ahmed-[ukri efendiju. Austrougarska vlada spre~ava dolazak novoimenovanog muftije, isti~u}i da je njoj predata cjelokupna administracija u zemlji i da se ona ne}e mije{ati u vjerska pitanja Bo{njaka, ali da ni drugima ne}e dopustiti da to ~ine. Kao agument navodila je da i u Tunisu pravo imenovanja kadija i muftija pripada isklju~ivo beju, a ne sultanu. Imenovanje kadija spada prema tome u isklju~ivu nadle`nost Zemaljske vlade, dok vjerske slu`benike mo`e eventualno imenovati {ejhul-islam, ali samo iz redova doma}ih ljudi. 365

Zemaljska vlada sada aktivnije radi na odvajanju Bo{njaka od Carigrada. Njenom inicijativom, grupa od 27 sarajevskih gra|ana podnosi po~etkom 1881. predstavku kojom tra`i uspostavu islamske vjerske hijerarhije u Bosni i Hercegovini, sa ulema–med`lisom i reisul-ulemom na ~elu. Nakon du`eg oklijevanja, {ejhul-islam je 22. III 1882. imenovao sarajevskog muftiju Had`iomerovi}a za bosanskog muftiju, ~ime je Porta indirektno priznala potrebu stvaranja jednog vjerskog starje{instva u samoj zemlji. [ejhul-islam ovlastio je muftiju da mo`e imenovati vjerske slu`benike i {erijatske sudije i ujedno mu povjerio vrhovni {erijatski sud. Zajedni~ki ministar finansija Benjamin Kállay, kao vrhovni administrator BiH, podnio je 13. X 1882. caru prijedlog da se za prvog reisul-ulemu imenuje Had`iomerovi}, protiv koga Porta sigurno ne}e protestirati, po{to je ve} imenovan za bosanskog muftiju. U pitanju izbora reisul-uleme javile su se navodno dvije struje: begovska i hod`inska. Predstavnik begovske struje, Mustafa Nuri Fadilpa{i}, dobio je navodno dvije tre}ine glasova svih vjerskih slu`benika. Me|utim, Kállay je za imenovanje ipak predlo`io predstavnika hod`inske struje, Mustafu Hilmi Had`iomerovi}a. Po{to se prezime nije pisalo, Kállay je samo precrtao Nuri, a dodao Hilmi. Car je ve} 17. X 1882. potpisao dekret o imenovanju Had`iomerovi}a, napisan latinicom i u "zemaljskom jeziku". Istovremeno imenovao je i ~etvericu ~lanova ulema–med`lisa. Za prve ~lanove ulema–med`lisa imenovani su kadije Hasan-ef. Pozderac, Mehmed Nezir-ef. [kalji}, Nuri-ef. Hafizovi} i Husein-ef. Ibrahimovi}. Car je 7. I 1883. primio delegaciju Bo{njaka sa Had`iomerovi}em na ~elu, koja mu je izrazila zahvalnost za uspostavljanje islamske hijerarhije. Reisul-ulema Mustafa Hilmi Had`iomerovi} umro je 10. II 1893. godine. Za novog reisul-ulemu imenovan je 25. X 1893. Muhamed Teufik-ef. Azabagi}. Novi reis je sve~ano ustoli~en 20. novembra iste godine u Konaku, nakon dove u Carevoj d`amiji u Sarajevu.

366

Iseljavanje u Tursku

Austro–Ugarska je o~igledno smatrala da je ure|enje bo{nja~ke vjerske organizacije i njeno odvajanje od Carigrada jedan od bitnih uslova za u~vr{}enje njenog polo`aja u Bosni. Ra~unala je da }e tako li{iti Portu svake mogu}nosti da intervenira u bosanskim poslovima i bar djelimi~no zadovoljiti Bo{njake i ~vr{}e ih vezati za Monarhiju. Nezadovoljstvo ve}ine bo{nja~kog naroda ve} se pokazalo izvjesnim u~e{}em u Hercegova~kom ustanku (1882), a snaga vjekovnih veza sa Turskom neprekidnim pokretom iseljavanja. Nije pro{la ni jedna godina da se ne iseli u Tursku bar nekoliko stotina Bo{njaka, a bivalo je godina kada su se iseljenici brojali u hiljadama. Kao uzrok iseljavanja u literaturi su ~esto navo|eni psiholo{ki razlozi. Jovan Cviji} izri~ito ka`e da iseljavanje Bo{njaka "nije izazvano ekonomskim uzrocima, ve} naro~itim psihi~kim stanjem". Time je i Austro–Ugarska zvani~no u javnosti obja{njavala iseljavanje. Po tome se "neki stalni krug muhamedanskih obitelji nije mogao sna}i u promijenjenim prilikama, te se je prvih godina iza okupacije selio iz zemlje". Me|utim, ve} je Francuz Gaston Gravier, ina~e lektor za francuski jezik na Univerzitetu u Beogradu, koji se usput bavio i antropologijom, ta~no primijetio da je glavni uzrok emigracije osiroma{enje naroda i da Austro–Ugarska namjerno omogu}ava iseljavanje Bo{njaka, kako bi br`e provela kolonizaciju Bosne i Hercegovine. U svojim povjerljivim spisima, samo za internu upotrebu, austrougarski organi vlasti upravo su siroma{tvo navodili kao naj~e{}i uzrok emigracije. Neposredno iza okupacije emigracija nije bila velika. Iselili su se uglavnom vi{i ~inovnici i pojedini ugledni Bo{njaci, "koji su mislili da su kompromitovani prema novoj vladi". Tek od progla{enja "Wehrgesetza", (1881), tj. uvo|enja vojne obaveze, i s tim vezanog Hercegova~kog ustanka, po~inje masovna seoba. U vremenu 1878–1883. austrougarska uprava nije uop}e vodila statistiku o iseljavanju, ali je kasnije procijenila da se u tom razdoblju moglo iseliti najvi{e 8.000 lica. Nakon progla{enja vojnog zakona, naglo je porastao broj molbi za iseljavanje. Vlada je jedino gledala da pojedinci ne izbjegnu vojnu obavezu ili obavezu prema tre}im licima, pa je zabranila iseljavanje osoba starijih od 367

15 godina, a sposobnih za vojnu slu`bu. Svi ostali interesenti su lahko dobijali dozvolu za iseljavanje. Vlasti su spre~avale povratak iseljenika, jer su na njihove zemlje odmah naseljavale koloniste. To je naro~ito koristila srpska propaganda protiv Austrije, mada u stvarnosti to nije uvijek bilo ta~no. Vlada je izri~ito nagla{avala da nije njen zadatak da u svim pravcima spre~ava iseljavanje, nego samo da onemogu}ava odlazak iz zemlje onim emigrantima na kojima po~ivaju va`ni interesi zemlje, ili su va`nim zadacima ukop~ani u privredu. Kao osnovni uzrok iseljavanja, vlada navodi "prijelaz sa naturalne na nov~anu privredu" (1879. uvedena je naplata desetine u novcu umjesto u naturi), do ~ega je do{ao baron Hugo Kutschera, "obilaze}i biha}ki okrug". Kállay je opet pisao da stanovnici Bosne i Hercegovine "mrze sve {to je tu|insko, bili to ljudi ili ustanove". U posebne razloge iseljavanja vlada je ubrajala: djelovanje izvana i tajna agitacija; strast za dobitkom; religiozni fanatizam; sujevjerna odvratnost prema nemuslimanskoj vlasti i otpor vojnom zakonu; averzija prema pravnoj dr`avi, koja za mnoge zna~i okove, a ne korist; ekonomski polo`aj iseljenika; seoba poznanika; ~e`nja za Turskom i zanos za nacionalnu ideju; {kolovanje djece; ro|aci; bavljenje trgovinom i tra`enje namje{tenja u Turskoj; lo{a zemlja za obra|ivanje; nada u bolju zaradu, kuluk i rabota itd. Godine 1882. u 3.003 molbe nisu navedeni nikakvi razlozi za iseljavanje, ali je vlada i te zahtjeve rije{ila pozitivno, po{to je o~ekivala da }e biti mnogo vi{e interesenata. Ne mo`e se pore}i da psihi~ke, kulturne i religiozne veze sa Turskom nisu imale nikakav zna~aj u iseljavanju. Nesumnjivo da je bilo i propagande za iseljavanje. Porta je o~ekivala da }e do iseljavanja do}i, pa su u cijelom Kosovskom vilajetu postavljene "muhad`irske komisije", koje su prihvatale iseljenike, davale im "tain" i upu}ivale dalje. U bud`etu za 1882/3. predvidjela je Porta 1.000.000 zlatnih lira za pomo} iseljenicima. U ostav{tini pjesnika Arifa Hikmeta, ro|enog Mostarca i unuka Ali-pa{e Rizvanbegovi}a, na|ena je jedna anonimna pjesma, kojom se Bo{njaci pozivaju na iseljavanje, napada stanje u Bosni "pod [vabama" i veli~a sultan Abdul-Hamid. Postoji pretpostavka da autor pjesme nije Hikmet, jer je u Carigradu bio poznat kao protivnik Abdul-Hamidove vladavine, nego neki nemusliman iz Bosne ili Hercegovine, koji je ovom propagandnom pjesmom htio podsta}i Bo{njake da prodaju svoju imovinu u bescijenje i sele radi spasa `ivota i dina. Kod Hikmeta je pjesma na|ena jer je namjeravao povesti akciju suprotnu od one koja se tamo zagovara. Zemaljska vlada je zabranila ulazak u Bosnu carigradskom listu Terd`umani Hakikat (Tuma~ pravde) br. 507 od 23. II 1880, zato {to je napadao Zemaljsku vladu, iznose}i nepravde i zulume koji se vr{e nad stanovni{tvom. Posebno je 368

ukazivao na prozelitisti~ke namjere vlade. Zato list i poziva Bo{njake da sele u Tursku, kako bi sva ta zla izbjegli. Bilo je i samih Bo{njaka koji su opusto{ili mnoge ~isto bo{nja~ke krajeve, nagovaraju}i svijet na seobu, od ~ega su imali materijalnu korist kao posrednici pri kupoprodaji zemlji{ta i naselja. Kao agitatori za iseljavanje spominju se Osman Alibegovi} i drugovi iz Tuzle, Muhamed-beg Karabegovi}, Omer Seferovi} i Hafiz D`ini} iz Banje Luke, Be}ir-aga Had`iselimovi} iz Kotor–Varo{i, Suljaga Suljetovi} iz Prijedora, Muhamed-beg Pa{ali} iz Bosanske Krupe i Hasan-aga Pezo iz Bosanske Dubice. Jedna grupa iseljenika, 41 porodica od Cazina i Krupe, koja je na 45 zapre`nih kola pro{la juna 1883. kroz Sarajevo, na putu prema Gora`du i ^ajni~u, izjavila je "u horu" sarajevskom kotarskom predstojniku Stefanovskom: "Nama Austrijanac ni{ta uradio nije, {ta je nama krivo uradili su nam na{i na~elnici." Iseljenici su se posebno `alili na cazinskog na~elnika Ahmed-agu Pozderca, koji "zapovijeda u ~itavom kotaru, a nesretan je onaj koji bi se usudio njega tu`iti". Svu dubinu klasnog jaza i mr`nje izme|u bo{nja~kog selja{tva i zemljoposjednika pokazuje izvje{taj kotarskog referenta iz Bijeljine, ina~e ro|enog Nijemca, koji 1898. sa indignacijom pi{e da su neki Ali-beg Pa{i} i Ahmet-beg Osmanbegovi} "imali smjelosti izjaviti da ih se ta fukara (koja seli) uop}e ni{ta ne ti~e. Ona je niko i ni{ta ovdje, pa }e to isto biti i na drugom mjestu." Bilo je trezvenih i odgovornih ljudi koji su poku{ali odvra}ati od iseljavanja. Tako je hafiz Muhamed-ef. Had`ijahi} objavio 1884. seriju ~lanaka protiv seljenja u tursko–bosanskom listu Vatan (Domovina). Dvije godine kasnije {tampao je, tako|er na turskom jeziku, raspravu protiv hid`reta (iseljavanja) Muhamed Teufik Azabagi}, kasniji reisul-ulema. Ali u cjelini, tada{nje bo{nja~ko politi~ko rukovodstvo nije se, kako je 1927. pisao Edhem Mulabdi}, zauzelo "izrazito i otvoreno u pitanju hid`reta, koji se onda bija{e razmahao i koji osjetljivo pogodi na{u zajednicu". Osiroma{enje seljaka prvih godina nakon okupacije bilo je svuda vidljivo. Stanovni{tvo se pove}avalo, a pritisak kolonista bio je sve ja~i. Do slobodne zemlje se te{ko moglo do}i jer je bila vi{estruko skuplja od one na kojoj su le`ali eksfeudalni tereti. Polo`aj seljaka ote`avao je i obavezan kuluk, koji je vlada uvela radi izgradnje puteva. Od 1885. vlada preduzima neke preventivne mjere protiv seobe. Seljacima se davalo sjeme i tegle}a marva, a preko kotarskih pripomo}nih zaklada krediti. Ali sve je to malo ili nikako usporavalo proces siroma{enja selja{tva, posebno u Hercegovini i Krajini. Razni sumnjivi "kulturtregeri", koje je i austrougarski vojni list Vedette, u jednom ~lanku 1880. ozna~io kao "Vagabunden in Bosnien", 369

vr{ili su agitaciju za iseljavanje i u bescjenje kupovali zemlju od zapla{enih seljaka. Na zemlju iseljenika Zemaljska vlada je odmah naseljavala koloniste, koji su 1895. godine dr`ali 51.027 hektara ziratnog zemlji{ta. Vlada je odmah po okupaciji naselila u Krajini 12.000 hrvatskih seljaka koji su dijelom uzurpirali zemlju starosjedilaca. Radi osiguranja zemlje za svoje koloniste, vlada je stvarno podsticala emigraciju, daju}i iseljenicima olak{ice u transportu i nov~anu pomo}. Knji`evnik Hifzi Bjelevac navodi da mu je muftija D`abi} pri~ao u Carigradu da je austrougarski poslanik Kalitze zahtijevao od Porte da prima Bo{njake, jer su to buntovni i Monarhiji nepo}udni, pa time i nepo`eljni elementi. Podsticaji za iseljavanje dolazili su ponekad i od hrvatskog i srpskog politi~kog vo|stva, koje se nadalo da }e tako oja~ati svoj elemenat. Mostarski biskup fra Pa{kal Buconji} je poveo akciju da iseljeni~ka zemlja pre|e u hrvatske ruke. On je kupovao zemlju u Nevesinju i Bijelom Polju i naseljavao stanovni{tvo iz ljubu{kog i mostarskog sreza, koji su bili prenapu~eni. Vlada je, me|utim, ometala ovu unutra{nju kolonizaciju, daju}i sve prednosti svojim kolonistima. Od 1891. vlada je vodila i statistiku iseljenika po zanimanjima. Po tim podacima iselilo se u periodu 1891–1897. godine 3.764 (71,27 %) poljoprivrednika, 555 (10,51 %) zanatlija, 280 (5,30 %) trgovaca, 118 (2,24 %) pripadnika slobodnih profesija, 395 (7,46 %) radnika i nadni~ara i 170 (3,22 %) ostalih. Iz ovog pregleda se vidi da su uz seljake najbrojniji iseljenici bili zanatlije i trgovci. Sli~no seljacima, osiroma{ile su i sitne bo{nja~ke zanatlije, koje su ~inile ve}inu stanovni{tva po bosanskohercegova~kim gradovima. O{tra konkurencija industrijske robe smanjila je mogu}nost njihove zarade. Tro{kovi `ivota su rasli, a cijene zanatlijskih proizvoda stalno padale. Prije Okupacije 1 kg p{eni~nog hljeba prve klase ko{tao je u Sarajevu 2 gro{a i 10 para. Odmah po Okupaciji sko~ila je cijena na 3 gro{a. Cijena za 1 kg masla sko~ila je sa 12 na 20 gro{a, oka govedine sa 3,20 na 4, graha sa 1,20 na 2,20, za jedno jaje od 6 do 10 para itd. Doma}i trgovci "ne mogu da izdr`e konkurenciju stranih trgovaca". Ova re~enica u jednom vladinom izvje{taju podvu~ena je crvenom olovkom. Zbog prekomjerne skupo}e svih vrsta `ive`a i hrane, koja je zavladala u Sarajevu, vlada je ve} 30. IX 1878. zabranila rad nakupaca. Bo{nja~ki trgovci su posebno te{ko pogo|eni, jer su izgubili svoje vjerovatno najbolje mu{terije – osmanske ~inovnike. Novo ~inovni{tvo nije se snabdijevalo u njihovim radnjama. Odmah po uvo|enju dr`avnog monopola duhana, deseterica Bo{njaka – kri`a~a duhana mole da se sa porodicama isele u Tursku, jer od svog zanata u Sarajevu vi{e ne mogu `ivjeti. I mnogi drugi zanati su potpuno nestali. 370

Statistike su u poljoprivrednike ubrajale ne samo seljake nego i zemljoposjednike – age i begove. Njih privla~i nov na~in `ivota, roba i zadovoljstva koje je Okupacija donijela. Nova uprava im povremeno omogu}ava da do|u do kredita, koji naj~e{}e ne ula`u u produktivne svrhe. Radi otplate dugova vr{e pritisak na kmetove, a kad ni to ne poma`e, prodaju imanje i sele se u Tursku, da bi tamo uz pomo} ro|aka ili uticajnih poznanika dobili kakvu slu`bu ili penziju. Materijalno stanje ogromne ve}ine iseljenika u trenutku polaska je krajnje bijedno. Prema podacima austrougarskih organa, iseljenici su u periodu 1891–1897. za prodane nekretnine dobili 332.522 forinte, a ponijeli su sa sobom 379.979 forinti. To je po jednoj porodici iznosilo u prosjeku 529, odnosno po osobi 104 forinte. Situacija je zapravo te`a kada se zna da je bilo dosta onih koji ustvari nisu imali nikakvih sredstava za put. To je po pravilu bio put bez povratka. U razdoblju od 1883. do 1905. vratilo se u Bosnu svega 2.027 Bo{njaka. Vrlo je te{ko ta~no re}i koliko se Bo{njaka iselilo u toku ~etrdeset godina austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. U publicistici se spominje ~ak brojka od 300.000 iseljenika, {to je svakako pretjerano. Prema austrougarskim slu`benim podacima od 1878. do 1914. iselilo se svega 61.114 Bo{njaka, {to otprilike odgovara broju (63.376) koloniziranih lica. Me|utim, ni sami austrougarski organi nisu dr`ali da su ovi podaci ta~ni. Kada su 1906. godine prvi put o tome javno date zvani~ne brojke, izri~ito je nagla{eno da su "prili~no pouzdane". Koliko se izvori o broju iseljenika razilaze najbolje pokazuje podatak da je carigradsko povjereni{tvo za smje{taj izbjeglica obavijestilo knji`evnika Bjelevca da se 1900–1905. doselilo iz Bosne 72.000 lica. Zvani~ni austrijski izvori priznaju za isti period samo 13.750 iseljenika. Zvani~na austrougarska brojka od svega 61.114 iseljenika je preniska i neta~na. Procentualni udio Bo{njaka u ukupnom broju stanovnika Bosne i Hercegovine neprekidno se od Okupacije smanjivao. Okupacija je, prema popisu iz 1879. zatekla 448.613 Bo{njaka, {to je ~inilo 38,73 % stanovni{tva Bosne i Hercegovine. I mada je muslimansko stanovni{tvo u apsolutnom iznosu raslo, njegov udio u odnosu na cjelokupno `iteljstvo se smanjivao. Popis 1885. godine na{ao je 492.710 Bo{njaka, tj. 36,88 %, a 1895. godine 548.632, odnosno 34,99 %. Ovaj procenat je 1910. godine spao na svega 32,25 %, {to je u apsolutnom broju iznosilo 612.137. Za ovo smanjivanje bo{nja~kog stanovni{tva u Bosni i Hercegovini navodila je Austro–Ugarska zvani~no nekoliko razloga. Prije svega, doseljavanje tu|ih elemenata koji "gotovo nikad ne pripadaju muhamedanskoj vjeroispovijesti", zatim vra}anje kr{}anskog stanovni{tva, koje je pred Oku371

paciju bilo izbjeglo, i iseljavanje samih Bo{njaka. Kao glavni uzrok se navode pote{ko}e na koje kod Bo{njaka "jo{ uvijek nailazi popisivanje osoba `enskog spola". U mnogim bo{nja~kim ku}ama tobo`e "nije obi~aj pitati za `enske ~lanove obitelji", pa se ~esto `enska djeca ne prijavljuju popisiva~ima. Te{ko je uzeti bilo koji drugi razlog bo{nja~koj depopulaciji, osim velikog iseljavanja u Tursku, koje prema nekim procjenama iznosi oko 150.000 du{a. Uprkos tako velikoj depopulaciji bo{nja~kog stanovni{tva, nikako se ne mo`e re}i da je Austro–Ugarska vodila bilo kakvu genocidnu politiku prema Bo{njacima. Nema sumnje da zvani~ni austrougarski ~inioci nisu `eljeli da iseljavanje bo{nja~kog stanovni{tva iz BiH dobije pretjerano velike razmjere. Oni su znali da potpuno iseljavanje, s obzirom na sultanov suverenitet nad BiH, ne dolazi u obzir ve} iz dr`avnopravnih razloga, a pogotovo ne iz ekonomskih i politi~kih potreba. Sigurno je da na prvo mjesto dolaze politi~ki razlozi. Austro–Ugarska se u prvom redu pla{ila da bi masovnim iseljavanjem bo{nja~kog stanovni{tva bila poreme}ena etni~ka i konfesionalna ravnote`a u BiH u korist srpskog elementa, {to bi veoma ote`alo polo`aj Monarhije na Balkanu. Neki pisci smatraju da je to osnovni razlog {to Kállay nije pristupio radikalnom rje{avanju agrarnog pitanja. Pritisak vlasti na bo{nja~ko stanovni{tvo nakon okupacije donekle popu{ta tek od sredine osamdesetih godina. Vlada je izgleda shvatila da u "izmirenju sa pokorenim Bo{njacima treba tra`iti jedinu mogu}nost za osiguranje trajnog napretka zemlje". Austrijski general Moriz grof Attems, koji je po okupaciji slu`bovao u Bosni, pisao je da su svi oni "imali u prvo vrijeme utisak da su Bo{njaci najpristojniji i najpouzdaniji dio stanovni{tva".

372

Nacionalna politika okupacione uprave i bo{nja{tvo

U trenutku Okupacije u Monarhiji nije postojao nikakav zvani~an koncept o vo|enju odre|ene nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Socijalne i konfesionalne suprotnosti me|u bosanskohercegova~kim stanovni{tvom nametale su austrougarskim vlastima potrebu odr`avanja ravnote`e. Austrougarski zvani~ni krugovi su dosta rano shvatili da bi svaki ve}i poreme}aj konfesionalno-etni~ke ravnote`e u BiH u korist jednog od njena tri elementa mogao ugroziti polo`aj Monarhije u okupiranoj zemlji. Bosna je bila izlo`ena sna`nim nacionalisti~kim pritiscima, od ~ijeg je efikasnog izoliranja u velikoj mjeri zavisio opstanak Monarhije u njoj, odnosno odr`anje njema~ke i ma|arske prevlasti u njenoj upravi. Poku{aj generala Filipovi}a da uz oslonac na ~inovni~ku ekipu iz Hrvatske provede u upravi okupirane zemlje jedan ekskluzivno hrvatski kurs vrlo brzo se zavr{io neuspjehom. Filipovi} nije nastupao samo kao austrougarski vojnik nego istodobno kao predstavnik hrvatskog javnog mnijenja, koje je u njega polagalo velike nade. Mnogi u Hrvatskoj su se zanosili iluzijom da }e BiH biti pripojena Trojednici. Na vijest o zauze}u Sarajeva zavladalo je u Zagrebu 21. VIII 1878. veliko odu{evljenje. Odr`ane su velike manifestacije i {tampana posebna spomenica u slavu "hrvatskih junaka", koji su svojoj bra}i "po krvi i rodu" Bo{njacima i Hercegovcima donijeli ve} "~etiri vijeka `u|enu slobodu". Hrvatski sabor je 21. VIII 1878. podnio adresu caru, kojom je tra`io da se Bosna i Hercegovina pripoji Trojednici. Adresa je odlu~no odbijena, uz primjedbu da je Sabor njenim podno{enjem prekora~io svoju nadle`nost. Filipovi}eva ~inovni~ka ekipa nastojala je u svakoj prilici istaknuti hrvatsko ime. Naredbom Zemaljske vlade, 26. VIII 1879, osnovana su u Sarajevu "dva u~evna te~aja u svrhu u~enja, ~itanja i pisanja hrvatskoga jezika latinskim pismeni". U njema~kom tekstu iste naredbe ne spominje se, me|utim, hrvatski nego samo zemaljski jezik. Zajedni~ko ministarstvo je ve} 12. IX 1879. zabranilo upotrebu izraza hrvatski, pa je Zemaljska vlada izmijenila spomenutu naredbu utoliko {to je rije~ hrvatski ispu{tena. Od tada je bio u upotrebi za jezik naziv zemaljski, koji je 1883. zamijenjen 373

rije~ju bosanski. Premje{tanjem generala Filipovi}a iz Bosne, po~etkom decembra 1878, prestaje hrvatski kurs okupacione uprave. Od tada okupaciona uprava nastoji uglavnom voditi politiku ravnote`e i pariteta izme|u pojedinih konfesija. S obzirom na ustavnu strukturu i unutra{nje odnose u Monarhiji, okupaciona uprava je imala veoma sku~ene mogu}nosti za vo|enje neke {ire nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Svi njeni napori sveli su se na spre~avanje ili bar efikasno kontroliranje nacionalnih aspiracija doma}eg stanovni{tva. Tu potrebu je Kállay posebno naglasio u svom memorandumu iz juna 1882, kada je preuzeo upravu nad Bosnom i Hercegovinom. Kállay je procijenio da je srpski nacionalni pokret u BiH najrazvijeniji te da je potrebno, ne zapostavljaju}i ostale, onemogu}iti njegove iredentisti~ke te`nje. On je smatrao da je za to povoljan trenutak po{to se zvani~na Srbija posebnom Tajnom konvencijom sa Austro–Ugarskom, potpisanom 28. VI 1881, obavezala da ne}e dozvoliti sa svoje teritorije nikakvu politi~ku, vjersku ili drugu propagandu protiv Monarhije, uklju~uju}i tu Bosnu i Hercegovinu i Novopazarski sand`ak. Kállay je dozvolio da se ime Srbin slobodno upotrebljava, a ne{to kasnije vlasti su pokrenule i list Prosvjeta, {tampan }irilicom. Ovim "srpskim kursom", koji je oli~avao civilni adlatus baron Fedor Nikoli}, po majci unuk kneza Milo{a Obrenovi}a, Kállay je nastojao da za svoju politiku pridobije vode}e srpsko gra|anstvo. Nikoli} je, kao blizak ro|ak kralja Milana Obrenovi}a, odr`avao veze sa zvani~nom Srbijom, {to je skupa sa ranijim Kállayevim interesovanjem za Srbe i njihovu pro{lost imalo izvjesnog odjeka kod nekih srpskih gra|anskih slojeva. U ogromnoj ve}ini srpsko gra|anstvo, a pogotovu selja{tvo nije imalo puno povjerenja u Nikoli}evu politiku u BiH. On je oti{ao iz Bosne 1886, ~ime je Kállay `elio osloboditi prostor za svoju novu nacionalnu politiku, koja je, polaze}i od vjerske tolerancije i po{tovanja pariteta, imala za cilj da u doma}em stanovni{tvu razvije i u~vrsti osje}anje zemaljske, bosanske posebnosti, odnosno narodnosti. Kállay je smatrao da su uslovi za to povoljni, po{to su nacionalni pokreti u BiH prili~no slabi, vode}i slojevi gra|anstva se odnose lojalno prema Monarhiji, a u zemlji jo{ postoji izvjesna tradicija bosanstva, kao oznaka dr`avne, odnosno vilajetske pripadnosti. Upravo ovo bosanstvo istakao je Kállay nasuprot razli~itim nacionalnim idejama u Bosni i Hercegovini. Takvo bosanstvo, koje je Kállayevim nastojanjem krajem osamdesetih godina dobilo obilje`ja jedne politi~ke ideje sa spoljnim simbolima (grb i zastava), o{tro je napadano u srpskoj i hrvatskoj {tampi i publicistici. Pri tome se tvrdilo da je to "bosanstvo" izmislio Kállay. Ovaj stav savremene srpske i hrvatske nacionalisti~ke propagande preuzela 374

je i kasnija literatura, pa se ~esto sre}e mi{ljenje da su "bosanstvo" i "bosanska narodnost" nekakva Kállayeva fikcija "stvorena dekretom". Ovakav stav je, me|utim, apsurdan. Kállay je, kao histori~ar i politi~ar, dobro znao da se realnim historijskim silama, kakav je npr. bio srpski nacionalni pokret, ne mogu suprotstaviti nikakve politi~ke invencije. On je realnim historijskim procesima, tj. nacionalnim pokretima, suprotstavio tako|er objektivnu dru{tvenu silu, u vidu bosanske politi~ke tradicije. Odgovaraju}i na prigovore poslanika u Delegacijama austrijskog i ugarskog parlamenta, Kállay je vi{e puta istakao da nije on izmislio ime Bosna i Bosanci, pa prema tome ni bosanstvo, ni bosanski jezik. To je bilo potpuno ta~no. Kállay je isticao da ime Bosna spominje jo{ Konstantin Porfirogenit, a ova rije~ se upotrebljava i u svim slavensko–bosanskim izvorima. Isto tako, nije on izmislio antagonizme izme|u konfesija, odnosno naroda koji ~ine bosansko stanovni{tvo. Ali i pored tih antagonizama, stanovnici Bosne zovu sebe Bosancima ili Bo{njacima. On je, otkako se nalazi na ~elu uprave Bosne i Hercegovine, zapazio da se ova zemlja uvijek osje}ala kao ne{to posebno i nije marila za svoje najbli`e ro|ake i susjede, osim ukoliko ih je mogla sebi pot~initi. Bosna se, navodno, uvijek oslanjala na nekog ja~eg i mo}nijeg. To je prvo bio bizantski car, ugarski kralj, zatim sultan, i na kraju austrijski car. U toj historijskoj tradiciji ogleda se i bi}e "bosanskog" naroda. Zato je njegov zadatak upravo da kod Bosanaca budi i razvija osje}aje dr`avnosti, i to velike i mo}ne dr`avnosti. U tome vlada mora da se oslanja na "bosansku aristokraciju", koja je po bogatstvu i obrazovanju vode}a snaga dru{tva. On, uostalom kao ministar, ne mo`e provoditi ni hrvatsku ni srpsku politiku, jer je opunomo}en da upravlja Bosnom i Hercegovinom pod egidom Austrougarske monarhije. Kállayeva nacionalna politika nije za Bosnu predstavljala posebnu novinu. Mo`e se re}i da je Kállay samo sa mnogo vi{e odlu~nosti i upornosti nastavio politiku koju je vodila osmanska uprava u Bosni, {ezdesetih i sedamdesetih godina. Za vrijeme osmanske uprave pod Bo{njacima su se podrazumijevali samo muslimani, a ne i kr{}ani. Tako ~uveni putopisac Evlija ^elebi pi{e da su stanovnici Srebrenice Bo{njaci, a raja su im Srbi i Bugari. Matija Ma`urani}, brat hrvatskog bana i knji`evnika Ivana Ma`urani}a, pisao je 1842: "U Bosni se Krstjani ne smiju zvati Bo{njaci. Kad se re~e Bo{njaci: onda Muhamedovci samo sebe razumiju, a Krstjani su samo raja Bo{nja~ka, a druga~ije Vlasi. Bo{njaci i Osmanlije, premda su Muhamedovci i jedan i drugi, opet se mrze stra{no kao prava nebra}a." Iz pisama, koje je Husein-kapetan Grada{~evi} uputio austrijskom caru i knezu Metternichu, marta i jula 1832, vidi se da je on pod pojmom "bosanski narod" obuhvatio samo Bo{njake i to sve, bez obzira na stale{ku pripadnost. 375

Prve poku{aje da se bo{nja{tvo pro{iri na sve stanovnike Bosne, bez obzira na vjeroispovijest, inicirala je centralna osmanska vlast u sklopu dr`avnih reformi koje je provodila. Ve} je Omer-pa{a Latas po~etkom pedesetih godina pro{log stolje}a vodio takvu politiku u Bosni. U tome je imao podr{ku jednog dijela bosanskih franjevaca, kod kojih se odr`ao kontinuitet tradicije o postojanju kraljevine Bosne i bosanske katoli~ke provincije, franjeva~ke redodr`ave Bosne Srebrne (Bosna Argentina), kojoj je jo{ sultan Mehmed Fatih 1464. potvrdio privilegije. Organizirani poku{aji na izgradnji jedne bosanske nacionalne ideologije ~injeni su za vrijeme re`ima [erif Osman Topal-pa{e, posljednjeg velikog bosanskog namjesnika od 1861. do 1869. godine. Osman Topal-pa{a, koji je odlu~nije nastojao izvesti Bosnu na put bur`oaskog razvitka, budno je pratio nacionalisti~ku literaturu i propagandu u Bosni i prou~avao politi~ko raspolo`enje i koncepcije franjevaca i srpskog gra|anstva. Osman Topal-pa{a se mo`e smatrati inspiratorom i tvorcem ideje interkonfesionalnog bo{nja{tva, koju }e kasnije Kállay uporno zastupati. Po toj koncepciji postoji bosanski narod, koji je historijski vezan za osmansku dr`avu, ali koji je i unutar te dr`ave zadr`ao svoje narodne osobenosti tako da izra`ava narodnost u punom smislu. Ta narodnost nije samo generi~na, nego je i historijski vezana za Bosnu, upravljana i ograni~avana njome, te je ostala nepovrije|ena razli~ito{}u vjeroispovijesti. Izraz te narodnosti su i autonomisti~ke te`nje Bosne, koje su sada u skladu sa sistemom koji se uvodi u Osmanskom carstvu. Organizacija Bosanskog vilajeta teoretski odgovara politi~koj autonomiji i daje mogu}nost njenog pro{irenja. Uvo|enje autonomije dalo je ve} dobre rezultate na ekonomskom polju, pa Bosna u tom pogledu mo`e drugima slu`iti za uzor. Bosna je uvijek imala neku vrstu autonomije koja je zasnovana na njenoj pro{losti i izra`ava njeno historijsko pravo. Ali ta nekada{nja autonomija Bosne zasnivala se na feudalizmu, pa prema tome nije u duhu racionalisti~ko–pravne teorije. Raniji "bo{njakluk" bio je zasnovan na feudalnim koncepcijama, dok sadr`aj i smisao novog bo{njakluka, odnosno bosanske nacije treba da se gradi na racionalisti~ko–pravnoj teoriji. Prema tome, bo{nja{tvo u novim uslovima zna~i naciju koja obuhvata svo stanovni{tvo Bosne, a ne samo Bo{njake kao povla{teni elemenat, odnosno kao vladaju}u konfesiju. Me|utim, ovi poku{aji ostali su potpuno uzaludni. Bo{njaci su se u to doba jo{ te{ko mirili sa idejom ravnopravnosti sa ostalim stanovnicima Bosne. Srpska nacionalna ideja, {irena propagandom iz Srbije i Monarhije, bila je ve} prihva}ena kod ogromne ve}ine pravoslavnog gra|anstva i selja{tva. Bez ikakvih potresa i franjevci su u korist hrvatske nacionalne ideje napustili bo{nja~ku ideologiju, utoliko lak{e {to ova uop}e nije imala korijena 376

kod katoli~kog selja{tva. Pravoslavno i katoli~ko stanovni{tvo u Bosni bilo je u ve}ini doseljeno tokom XVIII i XIX st., pa njihova svijest, tradicija i ideologija nisu imale nikakve veze sa bosanskom srednjovjekovnom dr`avom. Zato su i nastojanja Austro–Ugarske da o`ivi interkonfesionalno bo{nja{tvo kao nacionalnu ideologiju, historijski bila unaprijed osu|ena na neuspjeh. U unutra{njem `ivotu zemlje, bo{nja{tvo je jasno do{lo do izra`aja po~etkom devedesetih godina. Sredinom 1891. godine pokrenuo je Mehmed-beg Kapetanovi}–Ljubu{ak list Bo{njak, ~ija su pojava i pisanje izazvali `u~ne polemike u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj. U zahtjevu kojim je molio Zemaljsku vladu da mu dopusti izdavanje novina, Kapetanovi} je naveo da se "srpska i hrvatska {tampa sa svom `estinom i u duhu svojih nacionalnih tendencija bori da direktno pridobije bo{nja~ki elemenat", dok }e njegov list "braniti ~isto otad`binsko, tj. bosansko osje}anje". Navode}i ovaj zahtjev, Zemaljska vlada je 6. IV 1891. preporu~ila Zajedni~kom ministarstvu da odobri Kapetanovi}u izdavanje lista, utoliko prije {to njegova li~nost "pru`a sve garantije za korektno i lojalno dr`anje novina prema na{oj upravi i dr`avnoj ideji". Pored toga, vlada preporu~uje list i zato {to "duhovni razvitak, koji mladu muslimansku generaciju mijenja pod sada{njim uslovima, iziskuje s jedne strane potrebu za novinskom lektirom, a s druge strane i za organom u kojem bi se muslimani mogli literarno ogledati". Prvi broj Bo{njaka izi{ao je 2. VII 1891. godine. Program lista, objavljen u ovom broju bio je dosta uop}en i vi{e je nagla{avao muslimansku misao nego bo{nja{tvo. Te`i{te programa je na prosvjetiteljskom radu u narodu, razbijanju predrasuda o Bo{njacima i njihovo pribli`avanje evropskoj civilizaciji. Stav o nacionalnom pitanju Bosne i Hercegovine iznio je list kroz pjesmu Bo{njaku koju je napisao S. B. (Safvet-beg Ba{agi}, tada |ak gimnazije): "Zna{ "Bo{nja~e", nije davno bilo, / Sveg’ mi sv’jeta nema petnaest ljeta / Kad u na{oj Bosni ponositoj / I juna~koj zemlji Hercegovoj / Od Trebinja do Brodskijeh vrata / Nije bilo Srba ni Hrvata. / A danas se kroza svoje hire / Oba stranca ko u svome {ire. / […] / Oba su nas gosta saletila / Da nam otmu najsvetije blago / Na{e ime ponosno i drago." Ovim stihovima, koji su kasnije ~esto u razli~ite svrhe citirani, nikako se nije `eljelo re}i da u BiH nije bilo pravoslavnih (Srba) ni katolika (Hrvata) u fizi~kom smislu, nego da nije bilo srpskog ni hrvatskog nacionalnog imena. Pisac aludira na ~injenicu da je do sedamdesetih godina XIX st. Bosna i Hercegovina bila nacionalno neizdiferencirana i da se tek pod uticajem izvana, tj. srpskom i hrvatskom nacionalnom propagandom formira kod pravoslavnih i katolika srpska, odnosno hrvatska narodna svijest. Ta propaganda je i devedesetih godina bila jo{ vrlo intenzivna i obuhvatala je i Bo{njake, kojima se naturalo srpsko ili hrvatsko ime. Bo{njak je odlu~no 377

odbijao ova svojatanja i isticao da "mi njihovu narodnost ne preziremo" i da "nikad ne}emo zanijekati da nijesmo od jugoslovenskog plemena", ali da "ostajemo Bo{njaci kao {to su nam bili pradjedovi i ni{ta drugo". Srpska i hrvatska {tampa o{tro je napala Ba{agi}evu pjesmu i stav Bo{njaka. Tim povodom Bo{njak je pisao da "do okupacije nije bilo ni traga ovdje tom novoskovanom srpstvu i hrvatstvu". To se tek u novije doba razmahalo i sve novine "s obje strane" stalno o tome pi{u, "a glavna je ta~ka oko koje se kre}e ta cijela polemika mi muhamedovci; jedni i drugi privla~e nas sebi". "Dok nam Hrvati dokazuju, da su nam hri{}ani najve}i du{mani i da je srpstvo {to i pravoslavlje, ovi se satra{e pozivaju}i se na nekakvu historiju i posrbi{e cijeli svijet." Posebno ukazuje na ulogu koju igra sve}enstvo sa obje strane u ovoj propagandi i da hrvatstvo i srpstvo stvarno nisu odijeljeni od katoli~anstva i pravoslavlja. Bo{njak savjetuje Bo{njake da se u pogledu srpske i hrvatske propagande dr`e "starog amaneta", tj. da ostanu "vjerni svojoj domovini i svojoj bosanskoj narodnosti". Na pojavu i pisanje Bo{njaka ~u|enjem i ljutnjom reagirala je ve} 30. VII 1891. Bosanska vila. List se ~udi da se stvara neki novi narod slavenski, pod imenom Bo{njaka, a jezik se zove bosanskim i bo{nja~kim. Posebno je ~udna tvrdnja da u Bosni prije 15 godina nije bilo Srba i Hrvata. Vila upu}uje Bo{njak na pisanje Miklo{i~a, Jagi}a, Majkova i drugih nau~nika, pa i na samu historiju Kállayevu ili izjavu vladinog savjetnika Heinricha Müllera "da u Bosni i Hercegovini `ivi jedan narod pocijepan u tri vjere – a to je narod srpski". Pored toga, Bo{njaku se prigovara i {to se {tampa latinicom, {to navodno kvari jezik i izdaje zavjet svojih "vite{kijeh otaca". I na hrvatskoj strani reakcije na Bo{njak bile su o{tre. Tako je ugledni zagreba~ki Obzor 24. XII 1891. pisao: "Bo{njaci su Bo{njaci po zemlji, kao {to su Dalmatinci po zemlji Dalmatinci, kao {to su Slovenci Slovenci, Pijemontezi Pijemontezi, Tirolci Tirolci itd. Ali ’bo{nja{tvo’ nije narodnost: Bosanske narodnosti nema, kao {to nema dalmatinske, tirolske, pijemonte{ke itd.". Obzor isti~e da je bosansko ime ~asno i ponosno i da niko ne tra`i od Bosanaca da ga se odreknu, kao {to tvrdi Bo{njak. Me|utim, to nije ime naroda, jer koliko bi onda na Balkanu bilo narodnosti kada bi se narodnost tako odre|ivala. List smatra da vjersko dijeljenje "na{ega naroda" ima `alosne posljedice. "Mi se po vjeri dijelimo: katolici su Hrvati, pravoslavni su Srbi, a Muhamedanci su Bo{njaci. Uz takve razlike, za koje nije bilo mjesta ni u najtamnijoj dobi srednjeg vijeka, koja da nas budu}nost ~eka? Ma|ari i Niemci imadu pravo, da nas nesposobnim dr`e i da nas diele kao neki plien." I pored o{trih napada koje su upu}ivali Bo{njaku povodom pjesme Od Trebinja do brodskijeh vrata, i drugi listovi su pri svakoj ozbiljnijoj analizi 378

morali priznati isto {to je i pjesma, mada sa izvjesnim pretjerivanjem – tvrdila: da je srpsko i hrvatsko nacionalno osje}anje u Bosni skora{nja pojava. Tako je dubrova~ka Crvena Hrvatska, koja je ina~e o{tro napadala Bo{njak, pisala 26. V 1892. da se "narodnosno pitanje razmahalo" u Bosni i Hercegovini "istom od zaposjednu}a ovih zemalja po Austriji". Ina~e, narod pravoslavni, ili pravije govore}i hri{}anski, u ovijem zemljama nije ni{ta znao o kakvoj ’srpskoj narodnosti’, kao {to katolici ili pravije kr{}ani tako|er nijesu imali pojma o narodnosti, isto i muhamedovci ili pravije po tadanjem nazivu ’Turci’. "Narod nije znao za narodnost nego se razlikovao me|usobno po vjeroispovijestima". U polemici sa raznim listovima Bo{njak je formulirao svoje shvatanje bo{nja{tva i njegove historijske korijene. Prema Bo{njaku, elementi narodne identifikacije su jezik i slavensko porijeklo, a faktori koji su odvojili Bo{njake od ostalih naroda su klima, mjesni obi~aji i vjera. Po doseljavanju Slavena – dana{nji Bo{njaci, Srbi i Hrvati po~eli su se me|usobno razlikovati uplivom klime i razli~itih mjesnih obi~aja. Tako se prozva{e i razli~itim imenima: oni preko Save Hrvatima, preko Drine Srbima, dok se oni, koji odabra{e za stanovanje na{u dana{nju domovinu, nazva{e Bo{njacima. Razlika u imenima pretvorila se u narodnost, ali nije samo prouzrokovana klimom i obi~ajima, "nego ih je najbolje u~vrstila vjera". Od rascjepa gr~ko–pravoslavne i rimo–katoli~ke crkve, dana{nji Srbi i Hrvati odvojili su se i sa narodnosnog gledi{ta. Bo{njaci su prihvatili bogumilsku vjeru, kako bi se "s vjerskog i narodnosnog gledi{ta utvrdili". Oni su imali i svoje posebno pismo, bosan~icu, dok su Srbi i Hrvati prihvatili }irilicu, odnosno latinicu. Zbog stalnih napada katolicizma i pravoslavlja na patarene, prihvati{e ovi islam i tako se "u~vrsti{e pomo}u ove uzvi{ene vjere sa tvrdim bedemom od navale obiju crkava". U tom smislu, za Bo{njak, Srbi i Hrvati su susjedni narodi sa kojima treba u slozi i ljubavi `ivjeti, samo da i oni ostave na miru Bo{njake i ne naturaju im svoje ime. Srpski i hrvatski listovi su ~esto znali poricati i ignorirati svaku tradiciju bosanstva, jednostavno tvrde}i da je to izum okupacione uprave radi dijeljenja i zava|anja naroda. Ovo pitanje i ovakav stav nacionalisti~ke {tampe je apsurdan, jer su nazivi Bo{njak i bosanski jezik bili dosta poznati. Tako, na primjer, Dositej Obradovi} pi{e iz Leipziga 13. IV 1783. Haralampiju: "Bo{njak i Hercegovac Tur~in, on se Tur~in po veri zove, a po narodnosti i po jeziku, kako su god bili njegovi ~ukundedovi, tako }e biti i njegovi poslednji unuci Bo{njaci i Hercegovci dokle god Bog svet dr`i." Pitanje naziva jezika izazvalo je naj`u~nije rasprave. I srpska i hrvatska {tampa `u~no je reagirala na upotrebu naziva bosanski jezik. Bo{njak je tvrdio da su Srbi i Hrvati za osnovu svog knji`evnog jezika uzeli bosanski 379

jezik, ali su ga jedni nazvali srpskim, a drugi hrvatskim. List se jedino u broju od 23. VII 1891. ~udi "za{to naziv, {to su ga oni na{em jeziku po svojoj volji, a bez na{eg pitanja dali, sada nama po{to–poto ho}e da nametnu, pa nam ~ak brane da mi u na{oj vlastitoj ku}i svoj jezik ozna~ujemo imenom na{eg naroda". Upotrebu naziva bosanski jezik podr`ao je i svjetski ~uveni filolog i profesor Be~kog univerziteta, Vatroslav Jagi} u Carevinskom vije}u (austrijskom parlamentu) 1896. godine. Bo{njak je 16. VII 1896. u cijelosti prenio i podr`ao ovo Jagi}evo izlaganje. Jagi} je istakao da bi u slu~aju upotrebe naziva srpski ili hrvatski, ili srpsko–hrvatski, do{lo do spora izme|u Srba i Hrvata ~ija }e oznaka do}i na prvo mjesto. Zato je dobro da jezik odgovara nazivu zemlje. Taj naziv nije izmislio Kállay, ve} se u XVII i XVIII st. upotrebljavao. Mada se u {kolskim knjigama i drugim publikacijama u Bosni jezik naziva bosanskim, u njima nema ni najmanje te`nje da se stvori jezi~ki partikularizam ili posebna ortografija. To je isti onaj jezik "{to ga Srbi zovu srpskim, a Hrvati hrvatskim". ("U Moravskoj ima ljudi koji vele da govore moravskim, a drugi taj jezik nazivaju ~e{kim.") Bitno je da u jeziku nema razlike i Kállay "potpuno pravo radi {to da preprije~i raspravu slu`beno svuda" upotrebljava "na nu`du" izraz "bosanski jezik". Zbog ovoga govora Jagi} je bio napadan sa svih strana i izlo`en o{troj kritici i u Beogradu i u Zagrebu. U Bosni i Hercegovini zvani~no je ve} 1883. godine uveden Vuk–Dani~i}ev fonetski pravopis. Kako je jezik zvani~no nazvan bosanskim, to je i gramatika koja je izdata 1890. nosila istu oznaku. Gramatika bosanskog jezika do`ivjela je vi{e izdanja latinicom i }irilicom i sve do pred Prvi svjetski rat upotrebljavala se u {kolama. Bo{njak je nastojao da pod vidom bo{nja{tva okupi sve etni~ko–vjerske grupe u Bosni. Tako je 18. II 1892. pisao da je istina da je "srpsko ime usko skop~ano sa pravoslavljem, a hrvatsko naprotiv sa katolicizmom hrvatskim, do~im bi bosansko bilo neko neutralno zemlji{te, koje nije skop~ano ni sa jednim ni sa drugim, a ne bi s toga vrije|alo vjersko ~uvstvo ni jednih ni drugih, ni tre}ih", budu}i da je bosansko stanovni{tvo suvi{e razdijeljeno na tri vjere. Blizu pola miliona Slavena Bo{njaka u dana{njim prilikama se "ne mo`e ni ignorirati niti uni{titi", jer su Bo{njaci "va`an faktor kulturni i socijalni"."Bo{njaci ne prijete hegemonijom nikomu, a ime kojim se oni ponose, ve} bi bilo, kad bi se primilo, dovoljno jamstvo, da se {tede njihove osobine". Skoro nema slu~aja da je neko od pravoslavnih i katolika prihvatio i podr`ao nacionalnu liniju Bo{njaka. Mo`e se zabilje`iti samo jedan slu~aj da je Bo{njak 28. VII 1892. objavio ~lanak nekog anonimnog "pravoslavnog 380

Bo{njaka neovisna posjednika i trgovca iz Bos. krajine", u kome se podr`ava bo{nja{tvo i isti~e da je u Srbiji, posebno u novooslobo|enim krajevima, "op}a imovinska nesigurnost" i da seljaci govore da je i pod Turcima "mnogo bolje bilo". Nije isklju~eno da je me|u srpskim gra|anstvom u Bosni bilo izvjesnog raspolo`enja da se prihvati bo{nja{tvo i Austrija zbog pravne i imovinske sigurnosti koju je nosila i zbog mogu}nosti privredne ekspanzije, ali se to, osim u ovom slu~aju, nije javno manifestiralo putem Bo{njaka. Kod katolika, me|utim, sre}e se ponegdje bo{nja{tvo jo{ i 1906. godine. Tako je u Kupresu osnovana Bosanska ~itaonica, a neki "Bo{njak–katolik" zalagao se za "bratsku slogu" pod zajedni~kim i za sve opravdanim bosanskim imenom, o ~emu je Bo{njak pisao 3. i 17. V 1906. godine. Bo{njak je, me|utim, brzo shvatio da je pod bo{nja{tvom nemogu}e vi{e ujediniti sve etni~ke grupe u Bosni i Hercegovini pa je ve} 3. III 1892. pisao da su u Srba i Hrvata "strasti tako razgrijane i oni se nalaze u dva neprijateljska tabora, pa kad bi imali slobodne ruke, oni bi se po~upali isto kao Srbi i Bugari kod Slivnice". Zato je upravo dobro da "u Bosni opstoji muslimanska stihija, koja znade obuzdati strasti, te posreduje i odlu~uje". Bo{njaci imaju taj zadatak i oni }e ga znati izvr{iti "dr`e}i se vjerno svojeg bosanskog jezika i svoje iz davnine sjajno sa~uvane bosanske narodnosti". Bo{njak je u prvih nekoliko mjeseci izla`enja i polemike identificirao muslimane sa bo{nja{tvom. U na~elu i pravoslavni (Srbi) i katolici (Hrvati) smatrani su Bo{njacima, ali, kako su ovi u praksi to odbacili, to se u pisanju i stavu Bo{njaka i samo bo{nja{tvo identificiralo sa muslimanima. Tako se Bo{njak, po{to je nekoliko mjeseci poku{avao da bude op}ebosanski list, fakti~ki vratio na svoj program iznijet u prvom broju, kada se list ~itaocima predstavio isklju~ivo kao muslimansko glasilo. List je dodu{e insistirao na bo{nja~koj nacionalnoj identifikaciji muslimana, ali to niukoliko nije uticalo na njegov ekskluzivno muslimanski karakter. List Bo{njak, ~iji su vlasnici i izdava~i bili Mehmed-beg Kapetanovi}, a potom Jusuf-beg Filipovi} i njegov sin E{ref Filipovi}, imao je izvjesni dvostruki karakter. Svojim lojalnim stavom prema austrougarskoj upravi, ovaj list je nesumnjivo podr`avao Kállayevu bosansku politiku, ~iji je osnovni cilj bio u~vr{}enje polo`aja Monarhije u okupiranoj zemlji. Ali, s druge strane, isticanjem bo{nja{tva nasuprot srpskoj i hrvatskoj nacionalnoj ideji u Bosni i Hercegovini, ovaj list je bio specifi~an izraz osje}anja narodne posebnosti Bo{njaka, bez obzira na ~injenicu {to ovi ve}inom nisu pristajali uz list. Bo{njak je djelo onog dijela muslimanskog gra|anstva koji je prvi shvatio potrebu i neminovnost usvajanja evropske kulture i na~ina `ivota pa je, prema tome, prihvatio austrijsku upravu kao nosioca te nove civilizacije. 381

Pogre{no bi bilo misliti da su Kállayeva politika i djelatnost Bo{njaka politi~ki bili bezna~ajni. Sve do sredine devedesetih godina, ta~nije do po~etka srpske i bo{nja~ke borbe za vjersku autonomiju (1896, odnosno 1899) predstavljalo je bo{nja{tvo izvjesnu potencijalnu mogu}nost suprotstavljanja pojedinim nacionalnim pokretima. To se vidi i po tome {to je Bo{njak ~esto i o{tro kritiziran, a poznato je da u politici neko najvi{e napada onu koncepciju koja je najra{irenija i po njegove vlastite interese najopasnija. Posljednje svoje velike polemike Bo{njak je vodio krajem zadnje decenije XIX stolje}a. Uticaj i zna~aj Bo{njaka po~eo je da slabi ve} od 1895, mada }e on sve do 1906. ostati jedini bo{nja~ki politi~ki list. Razlozi za opadanje njegovog nivoa, uticaja i zna~aja su vi{estruki. Oko Bo{njaka, koji je prvih godina za onda{nje prilike bio dobro ure|ivan list, okupljala se skoro sva mlada muslimanska inteligencija. Me|utim, ova inteligencija, koja se razli~itim putevima po~inje uklju~ivati u antiaustrijsku borbu na slavenskom Jugu, napu{ta polahko list zbog provladinog dr`anja vode}ih ljudi u Bo{njaku. Drugi uzrok je u dosta uskoj socijalnoj bazi i antidemokrati~nosti bo{nja{tva. List je uvijek nagla{avao da vode}u ulogu u dru{tvu ima "plemstvo", koje je ~uvar narodnih tradicija. Na kraju, Bo{njak je ostao izvan bo{nja~kog politi~kog pokreta, tj. borbe za autonomiju, pa je u drugoj deceniji svog izla`enja `ivotario na periferiji tokova politi~kog i javnog `ivota. Iako je Bo{njak izlazio ~ak do 1910, mo`e se slobodno tvrditi da kona~no od 1899/1900. interkonfesionalno bo{nja{tvo ne predstavlja vi{e nikakvu realnu politi~ku snagu niti alternativu nacionalnim pokretima u Bosni. Pod pritiskom srpskog i hrvatskog politi~kog pokreta, Zemaljska vlada je kona~no 4. X 1907. jednom internom naredbom obavijestila sve organe vlasti da se zemaljski jezik ima svuda slu`beno nazivati "srpsko–hrvatski". Time je zvani~no ukinut naziv bosanski jezik. Kako je me|u Bo{njacima bio duboko ukorijenjen naziv bosanski jezik, to je njima posebnom odlukom Zemaljske vlade, 29. XI 1907. dozvoljeno da u okviru samoupravnih institucija i {kola svoj jezik i dalje ozna~avaju bosanskim imenom. Ukidanjem naziva bosanski jezik Austro–Ugarska je u~inila samo posljednji korak u napu{tanju politike interkonfesionalnog bo{nja{tva, koja je ve} mnogo ranije pretrpjela neuspjeh i u koju ni Kállay nije izgleda nikad iskreno vjerovao. ^itava ta politika u biti je imala karakter jednog provizornog, na brzinu sklopljenog nacionalnog koncepta. Bo{nja{tvo se mo`e posmatrati i kao mogu}nost da se prevazi|e konfesionalna sadr`ina nacije u Bosni i Hercegovini. Me|utim, ni jedan od nosilaca bo{nja{tva u su{tini mu nije davao ovo zna~enje. I kod lista Bo{njak, u po~etku, to {ire zna~enje bo{nja{tva vi{e je privid i odraz zvani~ne austrijske 382

politike, nego vlastito uvjerenje. Za Bo{njak, i pored njegove uske dru{tvene pozicije, bo{nja{tvo je, prije svega, mogu}nost nacionalne samoidentifikacije muslimana i isklju~ivo sredstvo odbrane njihove posebnosti. Tokom svih dvadeset godina svog izla`enja i djelovanja Bo{njak smatra Bo{njake nacionalnom posebno{}u, iako se ~esto kolebao izme|u bo{nja~kog i muslimanskog imena. Bez obzira na stvarne ciljeve Kállaya, kao vrhovnog eksponenta austrougarske uprave, bo{nja{tvo je u prvih 20 godina okupacije u su{tini odigralo ovu historijsku ulogu u Bosni i Hercegovini. Tako ni bo{nja{tvo nije moglo i}i izvan ve} oformljenih tokova politi~kog `ivota na nacionalno–konfesionalnim osnovama, u okviru tradicionalnih vjerskih i prosvjetnih institucija.

383

Za i protiv Austrije

Polaze}i od vlastitih interesa, austrougarska politika u BiH nastoji od druge polovine osamdesetih godina pribli`iti se muslimanskom stanovni{tvu, odnosno njegovim vode}im slojevima. Dalekose`ni planovi Austro–Ugarske o prodoru prema Solunu obuhvatali su krajeve (Sand`ak, Kosovo, sjeverna Albanija, Makedonija) u kojima je `ivjelo dosta muslimanskog stanovni{tva razli~itih nacionalnosti. Austro–Ugarska je ra~unala da bi eventualno mogla ste}i izvjesne simpatije ovog stanovni{tva jedino ukoliko osigura egzistenciju i napredak Bo{njaka kao muslimana koji ve} `ive pod njenom vla{}u u BiH. U tom pogledu, bez obzira, kako ocjenjivali razli~ite strane austrougarske politike u BiH, jedna ~injenica je neosporna i veoma zna~ajna. Ulazak Austro–Ugarske u Bosnu i Hercegovinu 1878. bio je prvi slu~aj u historiji osmanskog povla~enja iz Evrope da je doma}e islamizirano stanovni{tvo moglo ostati i nastaviti svoj na~in `ivota. Bo{njaci su kao cjelina `ivotno bili zainteresirani u tri pitanja: fizi~ka egzistencija, ekonomsko–politi~ki polo`aj i sloboda vlastitog na~ina `ivota. Austro–Ugarska je osiguravala prvo, i u tome je bila njena prednost pred svakom drugom mogu}om vla{}u – srpskom, crnogorskom ili hrvatskom. Ova ~injenica ima svoju historijsku te`inu. To upravo isti~u pristalice "proaustrijske" stranke kod muslimanskog begovata i gra|anstva. "Do sada nije bilo nigdje i nikad slu~aja, gdje bi sa punom slobodom `ivjelo preko po milijuna muhamedovaca pod za{titom jednoga kr{}anskoga vladara, kao {to mi danas u na{oj domovini rahat `ivimo", dok su na{a bra}a u Nik{i}u i po mnogim mjestima u Srbiji protjerana, pisao je 1893. Mehmed-beg Kapetanovi}–Ljubu{ak. Isti~u}i {ta je sve nova vlast u~inila za napredak zemlje i za{titu `ivota i imetka Bo{njaka, zaklju~uje se da se u Austriji "osniva na{a budu}nost". "Ne samo na{a nego i sviju muhamedovaca koji `ivimo na Balkanskom Poluostrvu". Mada bi se ovo moglo protuma~iti kao podr{ka austrougarskom prodoru na jugoistok, nema sumnje da je polo`aj muslimanskog stanovni{tva u BiH pod Austro–Ugarskom bio neuporedivo sigurniji u odnosu na sudbinu tog stanovni{tva u krajevima pripojenim 1878. pojedinim balkanskim dr`avama. U tom smislu list Vatan je septembra 384

1884. pisao, da su "od svih muslimana koji su pod nemuslimansku vladu do{li, najbolje pro{li muslimani u BiH". U Monarhiji, koja je prilikom ranijih potiskivanja Osmanske carevine protjerivala i uni{tavala islamizirano stanovni{tvo, bilo je javnih zahtjeva da se sli~no postupi i u Bosni i Hercegovini. Tako se 1886. pojavila anonimna bro{ura, {tampana u Leipzigu, Bosniens Gegenwahrt und nächste Zukunft (Sada{njost i najbli`a budu}nost Bosne) u kojoj pisac ka`e da je vladino na~elo ravnopravnosti svih vjeroispovijesti "kobna velika zabluda". Ne mo`e se provesti ravnopravnost islama sa kr{}anskim vjerama. Bez obzira {to im vlada uga|a, Bo{njaci ostaju neprijateljski i nepovjerljivi prema njoj. To nije samo mi{ljenje imu}nijih Bo{njaka "ve} i najsiroma{nijeg njihovog nadni~ara", pa se ~udi slu`benim krugovima koji se zanose da }e se Bo{njaci "ikada sprijateljiti s novim stanjem stvari". "Ve}ina muhamedanaca ne mo`e se sna}i u novostvorenim odnosima, ona se ~vrsto nada da }e se vrijeme turskoga gospodarstva doskora povratiti. Muhamedanci su svi – skoro bez iznimke – zakleti neprijatelji Austrije, koju iz dna du{e mrze". Iseljavanju Bo{njaka ne bi trebalo stavljati zapreka. Oni }e se svakako iseliti, samo {to }e kasnije iznijeti vi{e novca iz Monarhije, jer vrijednost zemlje raste. Uop}e, "turski elemenat ne mo`e na gospodarstvenom polju konkurirati sa drugim narodima, i nije kadar oprijeti se evropskoj kulturi, ve} mu je su|eno malo po malo i{~eznuti". Ovu je bro{uru istovremeno u prijevodu na hrvatski u nastavcima objavio zagreba~ki Obzor, januara 1886. godine. Na ovaj pamflet odgovorio je iste godine Mehmed-beg Kapetanovi} knji`icom Wie denken die Muhammedaner in Bosnien ([to misle Muhamedanci u Bosni). On se, prije svega, ~udi da se danas mo`e na}i neko koji bi "s velikom mr`njom o nama i na{oj vjeri pisao". Razlog tome mo`e biti "ili nerazum ili fanatizam, a moglo bi biti da je i oboje". On dalje pobija sve tvrdnje nepoznatog pisca, a onda za tada{nje prilike smjelo ka`e da "lijepo svatko znade uz ovu stranu, da ova zadnja dva vijeka, {to je god turska vlada izgubila i {to joj se oduzelo, vi{e nikad i nikad nije joj se povratilo". Ovu tvrdnju da "Bosna mo`e biti sve drugo ali turska nikada", nije se usudio ponoviti ni jedan bo{nja~ki gra|anski politi~ar sve do zavr{etka balkanskih ratova. U stvarnosti, Austro–Ugarska je vrlo malo u~inila za pobolj{anje polo`aja bo{nja~kog stanovni{tva. To se posebno odnosi na preko 80 hiljada bo{nja~kih selja~kih porodica, me|u kojima je bilo vi{e od 6.000 kmetova. Po op{toj napu{tenosti i bespomo}nosti, bo{nja~ko selja{tvo i ve}ina ostalih slojeva bo{nja~kog stanovni{tva stvarno su se nalazili u zapostavljenom polo`aju. Dovoljno je navesti da je poslije 30 godina austrougarske vladavine, 94,65 % bo{nja~kog stanovni{tva u BiH bilo nepismeno u evropskom smislu. 385

Mada je pravno za{titila zemljoposjednike, Austro–Ugarska nije stvarno pobolj{ala polo`aj ni ovog stale`a. Ona je samo zadr`ala status quo, ali u vidu provizorijuma koji se protegao na pune tri decenije. Taj dugi provizorijum i neizvjesnost koju je stvarao veoma su nepovoljno djelovali na ekonomski polo`aj posjedni~ke klase. I ova klasa je ekonomski gubila, a politi~ki ni{ta nije dobila. Jedini, skoro isklju~ivo formalan oblik politi~kog priznanja Bo{njacima je bilo to {to su imali ve}inu mjesta u gradskim op}inskim zastupstvima koje je dr`ava imenovala. Prema stanju 1895. od ukupno 91 gradske op}ine, u 77 Bo{njaci su dr`ali mjesta na~elnika, a u 11 podna~elnika i jo{ 305 zastupni~kih sjedi{ta. Istovremeno, pravoslavni su imali 6 na~elni~kih, 34 podna~elni~ka i 202 zastupni~ka mjesta, a katolici 6 na~elnika, 11 podna~elnika i 95 zastupnika. Me|utim, ovo nije zna~ilo nikakvo favoriziranje Bo{njaka, jer su i pored velikog iseljavanja i priliva stranaca Bo{njaci jo{ i 1910. ~inili 50,76 % od ukupnog gradskog stanovni{tva, a od tada{njih 66 gradskih op}ina imali su u 46 apsolutnu ve}inu, pa je zato logi~no {to su dr`ali ve}inu na~elni~kih mjesta. Austro–Ugarska je vodila ra~una i o izvjesnim specifi~no bo{nja~kim institucijama i potrebama. S obzirom na slabo poznavanje evropskog pisma, vlada je u periodu 1882–1892. izdavala na turskom jeziku zemaljske godi{njake, kalendare (Bosna ve Hersek Vilayeti Salnamesi). Pored toga, izlazio je u Sarajevu 1884–1897. na turskom jeziku list Vatan (Domovina), a 1897–1902. list Rehber (Vodi~). Zemaljska vlada je {tampala o svom tro{ku 1888–89. godine Narodne pjesne Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, u dvije knjige, sa vi{e hiljada stihova bo{nja~ke epske poezije, koje je prikupio Kosta Hörmann. Li~no je Kállay preporu~io da knjiga bude jeftina, kako bi doprla do {to ve}eg broja Bo{njaka, koji }e tako vidjeti da se vlada stara o "unapre|enju njihove narodne literature". Osnovni bo{nja~ki kulturno–politi~ki interes tog vremena odnosio se na rad i polo`aj vakufa, kao temeljnih materijalnih izvora za izdr`avanje {kola i ostalih mearifskih i islamskih institucija, koje su uglavnom davale okvir i ispunjavale sadr`aj tada{njeg javnog `ivota u Bo{njaka. Sredinom marta 1883. Zajedni~ko ministarstvo finansija imenovalo je Privremenu komisiju za ure|enje vakufskih poslova u BiH, za ~ijeg je predsjednika odre|en sarajevski gradona~elnik Mustaj-beg Fadilpa{i}. U stvarnosti, Komisiju su vodili stalni vladini izaslanici, profesor Balint i vladin tajnik István Kvassay, ~iji je opse`an izvje{taj o vakufima Zemaljska vlada uzela za osnov pri ure|enju ovog pitanja. Bez obzira na ~injenicu {to je sav rad vakufa bio strogo pod kontrolom vlade, "mora se lojalno priznati da je 386

dotada{nja vakufska uprava stekla velikih zasluga za na{ kulturni napredak", pisao je kasnije Fehim Spaho. U drugim zemljama koje su iza Berlinskog kongresa otrgnute od Osmanskog carstva, nestalo je vakufa posve, a gdje ih je {togod i ostalo, bijahu u najgorem stanju. "Na{a dotada{nja vakufska uprava, ne samo {to je sve vakufe sa~uvala, ve} ih je jo{ i unaprijedila". Kada je 8. XI 1885. Privremena vakufska komisija ustupila, na zahtjev Zemaljske vlade, groblja [ehitluke i ^ekrek~inicu za javne parkove, {to se protivilo obi~ajima, usprotivili su se ovome Bo{njaci i obratili se 1886. jednom predstavkom caru, kojom su tra`ili vakufsku samoupravu. Ovim je stvarno ozna~en po~etak latentne borbe Bo{njaka za vjersko–prosvjetnu autonomiju. Vlada je 1893. pristupila kona~nom ure|enju vakufa na osnovu nacrta koji je izradila Privremena vakufska komisija. Pri raspravljanju o organizaciji vakufa, javila se opozicija vladinim prijedlozima, koju je vodio mostarski muftija D`abi}, tra`e}i potpunu autonomiju u vakufsko–mearifskim poslovima. Nacrt koji su izradili ljudi od vladinog povjerenja postao je, uz izvjesne prepravke, naredba sankcijom Zajedni~kog ministarstva finansija 10. VII 1894. godine. Ovom narednom ustanovljeno je Zemaljsko vakufsko povjerenstvo, kao savjetodavna, i Zemaljska vakufska direkcija, kao izvr{na vlast. Njen rad je i dalje kontrolirao naro~iti vladin povjerenik (Regierungskommisär). Iako je nova vakufska uprava funkcionirala kako treba, sre|ivala i unapre|ivala vakufski imetak i izvr{avala namijenjeni joj zadatak, narod ipak nije s tom upravom bio zadovoljan jer nije u njoj imao nikakva u~e{}a. Sva vlast u vakufskim poslovima bila je u rukama dr`ave, odnosno u organu koji je ona po svojoj volji postavljala. Narod se nije ni u ~emu pitao. Nasuprot tome, vlada je tvrdila da je ure|enje vakufa pobudilo opoziciju u mnogih Bo{njaka, "koji to ure|enje ne nalaze osnovano u vjerskom zakonu, a naro~ito u vakufskih upravitelja, koji se time vidje{e prikra}eni u svojim dohocima, {to su ih prije samovoljno upotrebljavali". Tako se ve} u vakufskom pitanju javljaju dvije politi~ke struje. Jedna naginje vladi i sa~injavaju je ~inovnici i manji dio uleme, gra|ana i zemljoposjednika. Na drugoj strani, u opoziciji je nezavisni svijet, ve}ina uleme i zemljoposjednika, uz koje pristaju gra|ani i selja{tvo. Od 1895. godine javlja se pokret zemljoposjednika, u kojem su naro~ito aktivne travni~ka i posavska grupa. Brojnim pojedina~nim i kolektivnim `albama okupacionoj vlasti i sultanu, oni nastoje dokazati da su materijalno o{te}eni i da time trpi islamska zajednica u cijelosti. Po~etkom novembra 1895. podnio je Muharem-beg Teskered`i}–Dervi{pa{i} iz Travnika, sa jo{ 85 veleposjednika iz travni~kog i sarajevskog okruga, `albu caru i istovremeno sultanu, u kojoj se navodi nekoliko osnovnih smetnji njihovom ma387

terijalnom polo`aju: (1) u gruntovnicama se njihova zemlja vodi kao dr`avna, dok bi sva kmetska seli{ta zapravo trebalo upisati kao mulkovna (privatna) dobra; (2) agrarni sporovi izme|u kmeta i age se zbog pristrasnosti vlade zavr{avaju na {tetu age; (3) vlada je mnoge {ume koje su po dvjesta i vi{e godina pripadale pojedinim porodicama, proglasila carskim. Vrijednost {umskog posjeda usljed mogu}nosti privredne eksploatacije je veoma porasla, pa su se sve tri strane: kmet, beg i dr`ava trudile da {to vi{e zahvate. Otvorenom uzurpacijom dr`ave rasla je "carska {uma". Beg se, s druge strane, nastojao oduprijeti caru, ali i kmeta li{iti servitutskih prava, dok je kmet nastojao iz ~iflu~ke {ume isje}i i prodati {to ve}u koli~inu drveta. Najzad, zemljoposjednici se `ale da kmetovi izbjegavaju da ispune svoja davanja. I pisac bro{ure Bosniens Gegenwart und nächste Zukunft navodi da vlast, ukoliko i osudi kmeta da plati "tre}inu", sporo provodi ovrhu da du`nika ne upropasti. Pored toga se zahtijeva da se vo|enje vakufskih i mearifskih poslova prepusti Bo{njacima, bez mije{anja vlade. Ovaj posljednji zahtjev je o~igledno stavljen iz ~isto politi~kih razloga, kako bi se osigurala {ira bo{nja~ka podr{ka stale{kim interesima veleposjednika. Kállay je ve} 19. XII 1895. predlo`io caru da se ova veleposjedni~ka `alba odbije. Svako popu{tanje zemljoposjednicima, ~ak i u opravdanim slu~ajevima, izazvalo bi protivakciju kmetova, kojih je daleko vi{e i koji bi dobili podr{ku srpske ~ar{ije, anga`irane tada u borbi za vjersko–prosvjetnu autonomiju. Civilni adlatus Hugo Kutschera izvje{tava 4. V 1899. o svom putu kroz Posavinu povodom `albi begova na materijalne i posjedni~ke te{ko}e. Posavski kmetovi su godinama u materijalnom zaostatku sa svojim obavezama prema zemljovlasnicima i ve} se smatraju apsolutnim gospodarima zemlje koju dr`e. Seljak je svjestan ve}e vrijednosti svog rada i orijentira se na one proizvode za koje se zemljovlasniku ne daje rentu. Vlast je ocijenila da je veleposjedni~ki pokret slab i da sve postavljene zahtjeve mo`e odbiti. Zemljoposjednici se poku{avaju ponovno politi~ki aktivirati sa svojim zahtjevima 1899, kada je po~ela borba Bo{njaka za vjersku i vakufsko–mearifsku autonomiju.

388

Borba Bo{njaka za vjersku i vakufsko–mearifsku autonomiju: prva faza 1899–1902. godine

Autonomnom borbom po~eo je postepeni proces modernog politi~kog organiziranja Bo{njaka. Istovremeno je ve} na po~etku ove borbe do{lo do bo{nja~ko–srpske politi~ke saradnje, koja }e trajati vi{e godina i iskazivati se u nizu zajedni~kih politi~kih akcija. Autonomna borba Bo{njaka po~ela je protestnom skup{tinom mostarskih gra|ana 5. V 1899. povodom vijesti da su dva dana ranije neke milosrdne katoli~ke sestre odvele Fatu Omanovi}, maloljetnu k}erku te`aka Osmana Omanovi}a. Slu~ajeva otmice bo{nja~ke djece od strane katoli~kog sve}enstva i milosrdnih sestara bilo je i ranije. Tako je mnogo uzbu|enja izazvala otmica neke {esnaestogodi{nje djevojke augusta 1890. koja je radila u ku}i sarajevskog gradona~elnika Esada-ef. Kulovi}a. Posebna delegacija sarajevskih gra|ana je prvog septembra 1890. predala protest Zemaljskom poglavaru, a nadbiskup Josip [tadler je osobno morao pisati izja{njenje. Time je ovaj slu~aj okon~an. Ali protesti protiv tih pojava nisu nikada dobili takve razmjere i izazvali posljedice kao otmica Fate Omanovi}. Otac je nestanak k}eri prijavio oru`ni~koj stanici, a cijeli slu~aj je silno uzrujao sve Bo{njake mostarskog kotara, a naro~ito mostarske gra|ane. Smatralo se da takvi doga|aji prijete opasnosti i rzu cijeloga islama. Protestna skup{tina u mostarskoj kiraethani (~itaonici) ukazala je na opasnost od katoli~ke vjerske propagande koja je u zadnje vrijeme postala i suvi{e nasrtljiva. Tu je uz u~e{}e preko hiljadu Bo{njaka izabran jedan odbor od dvanaest ~lanova, sa muftijom Ali-Fehmi D`abi}em na ~elu, koji je okru`nom na~elniku, baronu Isidoru Benku, podnio zahtjev da se maloljetna Fata prona|e i vrati svojim roditeljima. Vlasti se nisu mnogo trudile da prona|u ukradenu Fatu pa je mostarski odbor, osnovan na spomenutoj skup{tini, 13. VI 1899. uputio jednu predstavku Zemaljskoj vladi. Pored Fate Omanovi}, navedena su jo{ dva slu~aja, "jer bi ina~e mogli navesti nevjerovatno veliki broj takvih slu~ajeva", po{to se "dolaskom okupacije u{unjao veliki broj misionara i fratara u na{u zemlju, te su odmah po~eli raditi na {irenju svoga kr{}anstva". Mostarski gra|ani 389

su jo{ 1887. godine tra`ili od cara za{titu protiv vjerske propagande. U toj se predstavci ka`e da u strahu za svoj opstanak mole "preponizno" Zemaljsku vladu da se sva oteta bo{nja~ka djeca prona|u i vrate roditeljima, a da se krivci kazne i da se jednom zauvijek "ovakvom zulumu na put stane". Vlada nije obra}ala posebnu pa`nju na takve predstavke. Odgovor vlasti sveo se na tvrdnju da je za pokr{tavanje Bo{njaka najvi{e kriv slab vjerski odgoj islamskog naroda u BiH. Ovakav odgovor i dr`anje vlade izazivao je nezadovoljstvo i mostarskom pokretu se pridru`i{e Bo{njaci iz cijele Hercegovine. Svemu ovome vlasti nisu pridavale ve}i zna~aj, mada su se izdaleka pla{ile da mo`e do}i do povezivanja Bo{njaka sa srpskim autonomnim pokretom. Vlada je saznala da je Gligorije Jeftanovi} ve} decembra 1898. pregovarao sa istaknutim sarajevskim opozicionarom Salih-agom Bi~ak~i}em, s prijedlogom da se Bo{njaci pridru`e Srbima u borbi za vjersku i prosvjetnu autonomiju, koju su Srbi poveli jo{ 7. XII 1896. godine. Ohrabreni podr{kom Bo{njaka iz cijele Hercegovine, ~lanovi mostarskog odbora su odlu~ili da tra`e vakufsku autonomiju za podru~je Hercegovine, kao svoje "u`e domovine". Nakon ~etiri mjeseca rada, pripremio je odbor dvije predstavke o nacrtu autonomnih statuta za vakufsko–mearifsku zakladu u Hercegovini. Jedna je od tih predstavki predata Kállayu u Be~u 14. X 1899. a druga 19. oktobra iste godine caru Franji Josipu u kraljevskom dvoru u Budimu. U predstavkama se priznaje da je i selja~ki i gra|anski bo{nja~ki stale` "slabim vjerskim odgojem naoru`an", ali da su za to krivi mjerodavni faktori, kao {to su Ulema-med`lis i Vrhovno vakufsko povjerenstvo. Zato se tra`i odvajanje vakufa u Hercegovini i osnivanje njihovih posebnih organa u Mostaru. Radi unapre|enja vjerskih prilika, tra`i se osnivanje Islamskog duhovnog odbora sa odre|enim vjersko–prosvjetnim ovla{tenjima. Odbor bi pregledao sve {kolske knjige, kako ne bi sadr`avale ne{to {to se kosi sa propisima islama. U istom smislu pregledale bi se naredbe i propisi Zemaljske vlade, kako se islamske ustanove ne bi vrije|ale u javnim zavodima, {kolama, zvanjima, bolnicama i vojsci. Su{tinu predstavki ~ini izra`avanje nepovjerenja prema vjerskim, vakufskim i mearifskim organima koje je vlada imenovala i tra`enje i osnivanje autonomnih islamskih institucija sa {irokom nadle`no{}u. Zemaljska vlada je 12. XII 1899, nakon op{irne analize, predlo`ila da se predstavke i cjelokupni koncept nove organizacije Islamske zajednice odbiju kao neosnovani. Naknadno je Kutschera predlo`io Kállayu da se smijeni muftija D`abi}. Kutschera je dr`ao da razmatrane protivmjere na akciju "mostarskog odbora", koje su se svodile na izvjesnu reformu medresa i osnivanje vi{eg islamskog u~ili{ta u Travniku, trenutno nisu oportune. 390

Zajedni~ko ministarstvo finansija u Be~u slo`ilo se sa ovim prijedlozima, pa su predstavnici mostarskog odbora obavije{teni 2. II 1900. da je car odbio njihovu predstavku, ali uz napomenu da }e i ubudu}e kao do tada {tititi bo{nja~ke vjerske ustanove i interese. Zemaljska vlada je u aprilu 1900. smijenila muftiju D`abi}a, zatvorila mostarsku kiraethanu, kao mjesto okupljanja bo{nja~ke opozicije, a njenog sekretara [erifa Arnautovi}a otpustila iz op{tinske slu`be. Ove mjere, posebno smjenjivanje D`abi}a, imale su za vladu neo~ekivane i nepovoljne posljedice. Nezadovoljstvo bo{nja~kog naroda pro{irilo se na cijelu Bosnu, u kojoj Travnik, sli~no Mostaru u Hercegovini, postaje sredi{te opozicije. Tek tada vlasti preduzimaju izvjesne protivmjere, ali je Kállay jo{ potcjenjivao {irinu pokreta. On je smatrao da bi se davanjem li~nih povlastica "mnogim nezadovoljnicima", primjera radi, imenovanjem "sujetnog" muftije D`abi}a za reisul-ulemu, mogla razbiti bo{nja~ka opozicija. Zemaljska vlada pokrenula je akciju na prikupljanju pismenih izjava o lojalnosti od uglednijih i imu}nijih Bo{njaka. Neslaganje sa "hercegova~kim pokretom" prvi su na tra`enje vlade izjavili travni~ki muftija Munib Korkut (koga je Kállay prozvao "der heilige Mufti") i reisul-ulema Teufik Azabagi}. Odziv na ovu izjavu bio je veoma slab pa je Kállay naredio Kutscheri, 7. VII 1900. da obustavi svaku akciju za pridobijanje potpisnika protiv D`abi}evog pokreta. Sa svoje strane, u `elji da paralizira pokret, Kállay je 1900. objavio studiju o polo`aju Bo{njaka u Bosni, potpisanu pseudonimom Ungarn (Die Lage der Mohammedaner in Bosnien), uglavnom da bi javnost Habsbur{ke monarhije uvjerio da su bo{nja~ki zahtjevi neosnovani. Istovremeno sa pro{irivanjem bo{nja~kog autonomnog pokreta na cijelu BiH, do{lo je do njegovog politi~kog povezivanja sa srpskim autonomnim pokretom, koji je ve} imao iskustvo i uhodan mehanizam borbe. Zemaljska vlada je ve} prilikom analize nacrta statuta o vakufskoj autonomiji za Hercegovinu, 12. XII 1899. primijetila izvjesne sli~nosti sa "Jeftanovi}–[olinim" statutom za crkveno–{kolsku autonomiju. Kada je u prolje}e 1900. otputovala u Budimpe{tu prva muslimanska delegacija da iskoristi zasjedanje austro–ugarskog parlamenta za svoju politi~ku akciju, Gligorije Jeftanovi} je o tome 25. V 1900. obavijestio ~e{kog publicistu i novinara Jozefa Hola~eka, uz napomenu da dolaze ~etverica najuglednijih "Turaka" (Salih Alajbegovi}, Ahmed Karabeg, Husein Kajtaz i muftija D`abi}). U istom pismu Jeftanovi} moli Hola~eka da spomenute ljude po mogu}nosti u {tampi zastupa i da ih kao Bo{njake "u odbranu uzme". Usput Jeftanovi} napominje Hola~eku da }e njihova dana{nja borba i Srbima koristiti. Dolazak bo{nja~ke deputacije u Budimpe{tu donio je politi~ke efekte. Poslanik u Ugarskom parlamentu Samuel Viszontay postavio je interpelaciju 391

u vezi sa bo{nja~kim prilikama, koju je predsjednik Koloman Széll odbacio. Bo{nja~ki predstavnici uspjeli su se povezati sa ma|arskim opozicionim poslanicima (Bartha, Blaskovich i dr.) koji su `albe Bo{njaka koristili kao jedan od argumenata u nastojanjima da sru{e Kállaya. Iz tih razloga zajedni~ko ministarstvo finansija procijenilo je da nije oportuno poduzimati stroge mjere protiv bosanskomuslimanske opozicije. Bo{nja~ko–srpska opozicija je za politi~ku demonstraciju protiv Austro–Ugarske posebno nastojala iskoristiti proslavu 25 godina stupanja na prijestolje sultana Abdul–Hamida. Kako proslavu u gradovima nije mogla sprije~iti, vlast je nastojala onemogu}iti njeno pro{irenje na bo{nja~ko selo. Vlast se pla{ila da se u bo{nja~kim slojevima naroda ponovno ne probudi svijest o pripadnosti BiH Turskoj. Zemaljska vlada je uop}e nastojala izolirati bosanskomuslimansko selja{tvo iz pokreta za vjersku i vakufsko–mearifsku autonomiju. U tome nije uspjela i bo{nja~ki autonomni pokret imao je brojnu podr{ku selja{tva. Sva nastojanja vlasti da suzbije autonomni bo{nja~ki pokret proganjanjem njegovih pristalica nisu donijela o~ekivani rezultat. Pokret se {irio i po mnogim gradovima i selima osnivani su njegovi odbori. Kállay je kona~no vidio da ne mo`e ignorirati bo{nja~ki pokret za autonomiju pa je izrazio spremnost da primi jednu delegaciju i saslu{a `elje i `albe bo{nja~kog naroda. Delegacija, koju je predvodio muftija D`abi}, predala je Kállayu 19. XII 1900. u Sarajevu op{iran memorandum, zajedno sa nacrtom statuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko–mearifskih poslova u BiH. Op{iran memorandum iznosi historijat doga|aja u BiH jo{ od Berlinskog kongresa. Govori o te{kom stanju Islamske zajednice i svim nepravdama i skrnavljenjima koje je vlast u~inila prema njoj. Nebrojene tegobe Bo{njaka "bolni su vapaj naroda koji je preko ~etiri stotine godina srastao sa islamom i koji sada poslije dvadeset i dvije godine okupacione vlade vidi da mu je ugro`en vjerski opstanak u zemlji koju je stolje}ima branio svojim grudima i natapao svojom krvlju". Na kraju se ka`e da opstanak nije ugro`en samo Bo{njacima nego i pravoslavnima, koji zajedno ~ine 1.221.878 stanovnika starosjedilaca, prema 334.142 katolika, me|u kojima je veliki broj ~inovnika i doseljenika. U nacrtu statuta bila je jedna odredba, ~lan 96. na koju austrougarska vlast unaprijed nije htjela pristati. Bo{njaci su tim ~lanom tra`ili da ~lanove Ulema-med`lisa i reisul-ulemu bira vakufsko–mearifski sabor i da izme|u izabranih kandidata car postavlja jednog za reisa nakon prethodnog odobrenja carigradskog me{ihata (rezidencija {ejhul-islama). Vlast nije `eljela da se u najvi{e islamsko vjersko tijelo biraju svjetovna lica, a jo{ manje da car kod imenovanja reisa bude vezan prethodnim 392

odobrenjem istanbulskog me{ihata. Kállay je smatrao da je svemu tome kriva Novopazarska konvencija, "krajnje {tetna suverenitetska konvencija sa Portom, zbog koje bosanski muslimani ne znaju kuda pripadaju". Ulema-med`lis u Sarajevu je uspostavljen zato, smatrao je Kállay, da bi veza sa halifom i {ejhul-islamom, kao vrhovnim vjerskim autoritetima u muslimanskom svijetu, bila prekinuta. Na osnovu predstavke i nacrta statuta povedeni su 2. II 1901. pregovori izme|u vlade, koju je zastupao civilni adlatus baron Kutschera, i jednog muslimanskog odbora od dvanaest ~lanova, sa D`abi}em na ~elu. Kutschera je dobio instrukcije da ne smije pristati da se i u ~isto islamska vjerska pitanja mije{a sultan, jer bi se time fakti~ki priznao njegov suverenitet nad BiH. Sve to jasno pokazuje da je vjerska autonomija bila u prvom redu politi~ko pitanje. Pregovori su trajali bez prekida do 23. IV 1901. godine. Kutschera je nastojao odugovla~iti pregovore, kako bi time zamorio bo{nja~ke pregovara~e i iznutra ih raslojio, ra~unaju}i da neki od njih pre|u na stranu vlade. Pregovori su u po~etku obuhvatili lak{e teme, uglavnom o {kolstvu, dok su pitanja izbora Ulema-med`lisa, reisul-uleme, a posebno problem me{ihata do{li na red tek pri kraju pregovora. Ovim pregovorima dominirala su vjerska i vakufsko–mearifska pitanja, dok su agrarni problemi samo uzgred spominjani. Raspravljalo se jedino o tuma~enju pravne prirode zemlji{nog vlasni{tva u Bosni i s tim u vezi nepravilnim upisima u gruntovne knjige. Op}a je karakteristika ove prve etape autonomnog pokreta da su se agrarni problemi nalazili potpuno u drugom planu, iako u pokretu i njegovom vo|stvu u~estvuje ve}i broj krupnih i sitnih zemljoposjednika. Kako su se pregovori bli`ili kraju, postojalo je sve jasnije da ni jedna strana ne `eli odstupiti od svojih stajali{ta u bitnim pitanjima Ulema-med`lisa, reisul-uleme i me{ihata. Na sjednici 20. IV 1901. Kutschera je prebacio bo{nja~kim pregovara~ima da se ne bore za vjerske nego politi~ke ciljeve. On je tom prilikom rekao da ako bi se i{lo dalje tim putem koji oni tra`e, onda bi poslije sedam dana zahtijevali "postavljanje doglavnika (tj. adlatusa) i valije". To ne zna~i reformu vakufa i mearifa, nego ukazuje na bo{nja~ke "prevratne", tj. autonomisti~ke te`nje. Na posljednjoj, tridesetoj sjednici, 23. IV 1901, konstatiralo se da postoje ~etiri sporne ta~ke: (1) izbor i sastav Ulema-med`lisa; (2) postavljanje i imenovanje reisul-uleme i muftija; (3) pitanje me{ihata i davanje men{ure reisul-ulemi; i (4) pitanje dr`avne subvencije. Tu je utvr|eno da svaka strana ostaje pri svojim zahtjevima pa su time pregovori prekinuti. Kutschera je na kraju izjavio da Zemaljska vlada ne mo`e pristati na bo{nja~ke zahtjeve, 393

jer ne `eli da se dovede u polo`aj pukog izvr{nog organa jednog vjerskog tijela. Jedna bo{nja~ka delegacija koju su sa~injavali muftija D`abi}, Hamid-beg Hasanpa{i}, had`i Osman-ef. Prci}, had`i Sulejman-beg Ceri}, had`i Salih-aga Bi~ak~i} i [erif Arnautovi}, predala je 10. VI 1901. caru Franji Josipu u Be~u memorandum u kojem opisuje tok pregovora i ukazuje da krivicu za njihov neuspjeh snosi Zemaljska vlada. U toku boravka delegacije u Be~u pojavili su se glasovi o sporazumu izme|u Bo{njaka i Srba o daljoj zajedni~koj akciji. Augusta 1901. odr`an je u ku}i Ahmet-age Hende u Kiseljaku sastanak bo{nja~kih i srpskih prvaka, sa D`abi}em i Jeftanovi}em na ~elu. Sastanak je dr`an u tajnosti, ali je vlada preko svoje {pijunske mre`e za njega saznala, pa je ve} 5. VIII 1901. predlo`ila Kállayu da se izvr{i pretres Hendine ku}e. Predmet sastanka bila je borba za politi~ku autonomiju BiH, sli~no egejskom gr~kom otoku Kritu. Na ~elu bi bio guverner Bo{njak i viceguverner Srbin. Prema Porti zadr`ala bi se autonomija u "tributarnom odnosu". Kállay 10. IX 1901. procjenjuje da je bo{nja~ko–srpska opozicija jednodu{na u namjeri da nastavi borbu protiv Austro–Ugarske, te da radi na politi~koj autonomiji BiH, ili ~ak njenom vra}anju Osmanskoj carevini. Zato se poo{travaju policijske mjere. To izaziva val seobe bo{nja~kog stanovni{tva u Tursku. Krajem januara 1902. odlazi u Istanbul muftija D`abi}, sa jo{ petericom drugova, da kod najvi{ih islamskih foruma tra`i savjet i uputstva u pitanju vjerske i vakufsko–mearifske autonomije. Vlada to koristi i 4. III 1902. progla{ava D`abi}a neovla{tenim iseljenikom te mu zabranjuje povratak u zemlju, pod prijetnjom osude na tri mjeseca zatvora i protjerivanja po izdr`anoj kazni. Istovremeno je interniran u Ra{ku Goru kod Mostara [erif Arnautovi} zato {to je u novosadskoj Zastavi 5. VI 1902. objavio ~lanak, da Bo{njaci ne smatraju Bosnu i Hercegovinu sastavnim dijelom Habsbur{ke monarhije. Zbog ovakvih postupaka vlade jedna brojna muslimanska delegacija je 28. V 1902. u Budimpe{ti predala protest zajedni~kom austrougarskom parlamentu. Nakon D`abi}evog odlaska, Bo{njake su zastupali Ali-beg Firdus i Bakir-beg Tuzli}. Da bi se bo{nja~ki pokret diskreditirao u Istanbulu, predlo`io je Kutschera 19. VI 1901. da se u {tampi proture vijesti o navodnim vezama bo{nja~kih prvaka sa mladoosmanlijama ili mladoturcima. Preko Henry Mossera, komesara bosanskohercegova~ke izlo`be u Parizu, preduzimani su koraci da se takva vijest proturi u listu Me{veret (Savjetnik), organu mladoturaka. Kállay je pridobio i osmanskog poslanika u Be~u, koji je poslao svojoj vladi jedan memorandum protiv bosanskomuslimanske opozicije. Kada je februara 1902. jedna zajedni~ka delegacija Bo{njaka i Srba 394

predala velikom veziru Edhem-pa{i predstavku sa oko {est stotina hiljada potpisa na zahtjev da se okupiranoj pokrajini vrate raniji osmanski zakoni ili da im se da autonomija, odgovoreno je da je u sada{njim prilikama nedopustiva ingerencija Porte i da sultan ne}e prihvatiti te zahtjeve. Ovo je posebno razo~aralo Bo{njake, mada se, zbog me|unarodnih okolnosti, u stvarnosti druga~iji odgovor nije mogao ni o~ekivati. Porta je navodno preko svog poslanika u Bukure{tu sugerirala Bo{njacima da rade sporazumno sa Srbima. Srbi su ponudili bo{nja~kim predstavnicima Ali-begu Firdusu i Bakir-begu Tuzli}u, nacrt ugovora o politi~koj saradnji, koji je po svim indicijama napisao pe{tanski advokat i poslanik Ugarskog sabora dr. Emil Gavrila, dugogodi{nji pravni savjetnik srpskih bosanskih politi~kih vo|a. U nacrtu, koji se sastojao od 25 ~lanova, na prvom se mjestu tra`ila politi~ka autonomija za BiH pod sultanovim suverenitetom. Na ~elu vlasti u BiH nalazio bi se guverner, imenovan od Porte, naizmjeni~no jedan "bosanski musliman" i "jedan pravoslavni Srbin". Ugovor je sa bo{nja~ke strane ostao nepotpisan, jer se nije mogla posti}i saglasnost o rje{avanju agrarnog pitanja. Pored toga, Bo{njaci su odbili da pristanu na odredbe ~lanova 11–13, kojima se predlagalo da slu`beni naziv jezika u BiH bude isklju~ivo srpski, te da se u javnom pismenom saobra}aju, {kolama i dr`avnim organima koristi isklju~ivo }irilica. Bo{njaci nisu mogli na to pristati, pa je ugovor propao, mada se me|usobni politi~ki savez odr`ao sve do 1910. i po~etka rada prvog bosansko–hercegova~kog Sabora. Bilo je zami{ljeno da spomenuti ugovor, ukoliko se potpi{e, ostane strogo ~uvana tajna, ali je jo{ u toku njegove pripreme tekst dospio u javnost pa se, kako 30. IX 1901. pi{e dr. Emil Gavrila Gligoriju Jeftanovi}u, "morao dati o{tar demanti, koji je potpuno uspeo". Zahtjevom da BiH dobije samoupravu pod vrhovnom vla{}u svog suverena sultana, sadr`anim u nacrtu ugovora usvojen je dr`avno–pravni program koji su Bo{njaci smatrali svojim kona~nim ciljem, a Srbi vjerovatno samo prelaznom etapom. Ponu|eni nacrt ugovora je ustvari dao program zajedni~ke srpsko–bo{nja~ke akcije u borbi protiv Austro–Ugarske, ali i protiv hrvatskih nacionalno–politi~kih aspiracija u BiH. Vjerovatno da su srpski gra|anski politi~ari podsticali i podr`avali bo{nja~ki autonomni pokret, kako bi provo|enjem svoje nacionalne ideologije pridobili Bo{njake, a time i Bosnu. Otuda ima shvatanja da je cijeli bo{nja~ki pokret djelo srpske politi~ke propagande, koja je bezuspje{ne prozelitisti~ke akcije militantnog katoli~kog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa [tadlera vje{to dovodila u vezu sa hrvatskom nacionalnom propagandom i time Bo{njake odvojila od Hrvata. Ima hrvatskih pisaca koji `ale {to njihovi politi~ari nisu bili tako vje{ti i 395

dalekovidi kao srpski, koji su svojom propagandom iskoristili jedan incident sa Fatom Omanovi} "da se muslimani listom okrenu protiv Monarhije". Takve su ocjene sasvim neosnovane, jer u biti sa povijesne ta~ke gledi{ta Bo{njaci nisu nikada bili protivnici Monarhije, a njihova kasnija sudbina je pokazala da su, bez obzira na povremene sukobe sa austrougarskim vlastima, nestankom te Monarhije 1918. postali svojevrsni historijski gubitnici. Bo{nja~ki se autonomni pokret, sa svom svojom elementarno{}u i {irinom, nije mogao izazvati nikavom propagandom. On je zahvatio naj{ire slojeve bo{nja~kog naroda, a to ne mo`e biti posljedica bilo kakve propagande, pa ma koliko bila vje{ta. Bo{nja~ki pokret je nastao iz dubokih unutra{njih potreba naroda i rezultat je ~injenice da se `ivot Bo{njaka kretao jo{ u okvirima tradicionalnih ustanova, u kojima su im okupacijom 1878. prava bila prikra}ena, a egzistencija i neke osnovne ljudske potrebe ugro`ene. Postoje u prvom redu dva razloga da se bo{nja~ki autonomni pokret dijelom oslonio na istovjetni srpski pokret. Prvo, logika tada{nje politi~ke borbe upu}ivala je i jedne i druge na me|usobni savez. Drugi razlog je da se ona malobrojna evropski obrazovana bo{nja~ka inteligencija nije priklju~ila niti stavila na ~elo pokreta svog naroda, pa su bo{nja~ki prvaci jednostavno morali tra`iti usluge drugih za pisanje i prevo|enje memoranduma, predstavki i drugih materijala. Kako se sama bo{nja~ka inteligencija tu|ila od narodnog pokreta, to su se oni koji su vodili taj pokret morali osloniti na one koji su im nudili svoju pomo}. Iz redova tada{njih bo{nja~kih intelektualaca objavljena je 1902. godine anonimna bro{ura protiv autonomnog pokreta (Anonimus, Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini). U toj se bro{uri o{tro napada D`abi}ev pokret, sva ulema, sve postoje}e islamske institucije, isti~e lijenost, inercija i nesnala`enje Bo{njaka. Ismijava se navodna nepismenost ~lanova muslimanskog odbora koji vodi pokret za autonomiju i napada se {to je za svoje sekretare anga`irao dvojicu Srba novinara. Muslimanski odbor u pregovorima koje je vodio sa vladom 1901. nije se mogao osloniti niti na jednog evropski obrazovanog bosanskomuslimanskog intelektualca. Istovremeno je Kutschera u vladinoj delegaciji doveo na pregovore trojicu Bo{njaka ~inovnika: Atifa Bahtijarevi}a, Zuhdi Bakarevi}a i Osmana Nuri Had`i}a. To ne zna~i da evropski obrazovani bo{nja~ki intelektualci nisu sa svoje strane preduzimali akcije u korist naroda, ali su se ulema i zemljoposjednici, {tite}i svoje interese, pokazali vrlo pragmati~nim.

396

Druga faza autonomne borbe 1905–1909. i Muslimanska narodna organizacija

Progon D`abi}a iz zemlje ostavio je autonomni pokret jedno vrijeme bez vo|stva. Smatraju}i da je time pokret u narodu oslabio, novi zajedni~ki ministar finansija, Istvan Burián je krajem 1904. i po~etkom 1905. popunio upra`njena mjesta u Ulema-med`lisu i Vakufskoj direkciji i imenovao nove ~lanove Zemaljskog vakufskog povjerenstva. Vakufsko povjerenstvo je na zasjedanju marta 1905. donijelo odluku da za izdr`avanje islamskih {kolskih zavoda propi{e pet posto prireza na neposredni porez. Skoro jednodu{an odgovor u narodu bio je da se prirez ne}e pla}ati bez prethodnog uvo|enja vjerske i vakufsko–mearifske autonomije. Ohrabreni ovim, vo|e pokreta koje su ostale u zemlji predale su 24. IV 1905. predstavku ministru Buriánu, gdje tra`e ukidanje vanrednih policijskih mjera kojima se ograni~ava sloboda kretanja i rada, dozvola povratka u domovinu onima koji su progla{eni neovla{tenim iseljenicima, te pu{tanje interniranih na slobodu, ~ime bi se "islamskom narodu" omogu}ilo da preko svojih zastupnika pristupi kona~nom ure|enju vlastite vjersko–prosvjetne autonomije. U ovoj novoj situaciji posebno se aktivirala veleposjedni~ka grupa u autonomnom pokretu, koja je 1899. bila potisnuta. Veleposjednici su ocijenili da je sada prilika da ponovno istaknu svoje agrarne zahtjeve i da preuzmu vo|stvo autonomnog pokreta, utoliko prije {to izolirana D`abi}eva grupa u Carigradu nije pru`ala nikakvu garanciju za rje{avanje vakufskog i vjersko–prosvjetnog pitanja u dogledno vrijeme. Jedna bo{nja~ka deputacija, koju su sa~injavali [erif Arnautovi}, Mahmud-beg D`ini}, [emsi-beg Zaimovi} i Dervi{-beg Miralem, otputovala je februara 1906. preko Beograda u Carigrad da od D`abi}a preuzme dokumente i ovla{tenja za dalje vo|enje autonomnog pokreta. Odlazak ove delegacije primljen je sa simpatijama skoro u svim bo{nja~kim krugovima, pa ~ak i u onim koji su u periodu 1899–1902. bili protiv autonomnog pokreta. Bo{njak je u broju od 22. II 1906. zamjerio {to je slanje delegacije dr`ano u tajnosti i {to ne ide niko iz Sarajeva, ali je ipak po`elio uspjeh ovoj "maloj deputaciji", jer je "rje{enje ovog pitanja postalo ve} op}om nu`dom musli397

manskog naroda". Nakon vi{e od mjesec dana pregovora, uspjelo je delegaciji preuzeti dokumente i punomo}ja od D`abi}a. Po povratku u zemlju, aprila 1906, Arnautovi} i drugovi preduzimaju korake za pokretanje naroda u akciju i ponovno otvaranje kancelarije u Budimpe{ti, koja }e upoznavati javnost sa programom i akcijama bo{nja~kog autonomnog pokreta. U tu je svrhu u jesen 1906. pokrenut i list Musavat (Jednakost). U takvoj situaciji i zemaljsko vakufsko povjerenstvo, mada imenovano od vlade, pru`a podr{ku autonomnom pokretu. Na zasjedanju maja 1906. Vakufsko povjerenstvo je na prijedlog Akifa Biserovi}a usvojilo peticiju kojom tra`i od vlade da do kraja te godine rije{i pitanje islamske autonomije. Ni ministar Burián nema drugog izbora nego nastavak pregovora sa bo{nja~kom opozicijom, tamo gdje su 1901. prekinuti. On u tom smislu daje i izjavu u politi~koj javnosti Monarhije. Iz izjave bi se ~ak moglo zaklju~iti da }e u spornom pitanju me{ihata izi}i u susret bo{nja~kim zahtjevima. U izjavi se izri~ito nagla{ava da su "svi muslimanski sve}enici na~elno podvr`eni kalifu, to jest za sunitske muslimane, me|u koje spadaju i bosanski, osmanlijskom sultanu", odnosno njegovom mjestozastupniku u pitanju vjere, {ejhul-islamu. Istovremeno je istaknuto da se pitanje vakufsko–mearifske autonomije "mo`e istom onda rije{iti, kada se Muslimani kona~no slo`e" u pogledu svojih zahtjeva i odgovaraju}ih svojih zastupnika. Oba ova zahtjeva bo{nja~ki autonomni pokret je brzo ispunio provo|enjem strana~ke organizacije i isticanjem njenog programa. Bo{nja~ki prvaci u svojoj agitaciji za osnivanje jedne politi~ke stranke isti~u da je pitanje "hljeba i dru{tvenog polo`aja" za Bo{njake veoma akutno. Zato je krajnje vrijeme, kako je 13. XI 1906. pisao Musavat, da iz saznanja da smo "materijalno opali i dru{tveno zaostali razvijemo potrebu da se trgnemo i po|emo naprijed". Na istom se mjestu isti~e da su uvjet za to tri stvari. Boriti se u prvom redu za vjersko–prosvjetne i politi~ke slobode, koje su osnovica za na{ dalji kulturni napredak. Ali, na drugom mjestu, uvjet je toj borbi pobolj{anje materijalnog stanja Bo{njaka, jer bi uspjeli samo na taj na~in izboriti svoja ostala prava. Osnovni je uslov tome provesti jednu politi~ku organizaciju, kako bi svi Bo{njaci mogli slo`no zatra`iti i izboriti svoja prava. Ali, tu se odmah ispoljava i odre|ena ograni~enost bo{nja~kog autonomnog pokreta. Vo|e pokreta ograni~avaju svoju djelatnost uglavnom na gradove i gradsko stanovni{tvo. "Nama je svima poznato, pisao je Musavat, da je na{a glavna brojna snaga u gradovima, a posjedna i na selima kao i po gradovima. Prema ovom fakti~nom stanju moramo udesiti i pravac organizacije." Zato se u po~etku smatralo da se politi~ko organiziranje mora ograni~iti samo na organizaciju "gradskih muslimana". Tvrdnja da je bo398

sanskomuslimanska "glavna brojna snaga u gradovima" nije ta~na u odnosu na ukupni broj bo{nja~kog stanovni{tva. Ta~no je samo da su Bo{njaci ~inili apsolutnu ve}inu gradskog stanovni{tva. Od ukupno 278.203 gradskih stanovnika, prema popisu iz 1910, Bo{njaci ~inili 141.225 ili 50,76 %. Ali ovih 141.225 Bo{njaka, gradskih `itelja, ~inili su tek 23,07 % od ukupnog tada{njeg bosanskomuslimanskog stanovni{tva u BiH koji je iznosio 612.137. U na~elu je ostavljena mogu}nost da se politi~kom organizacijom obuhvati i samo selo. U stvarnosti na tome se malo radilo. Znatno kasnije konstatirano je u Musavatu 26. VI 1908. da je "briga za podizanjem na{eg te`a~kog stale`a" u `ivotnoj zbilji zanemarena. Stranka je ipak imala velik uticaj na bo{nja~kom selu, {to se pokazalo prilikom prvih saborskih izbora 1910. godine. Na pismeni poziv Ali-bega Firdusa i drugova odr`an je 3. XII 1906. u Slavonskom Brodu sastanak bo{nja~kih prvaka iz cijele zemlje, na kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija (MNO). Ve}ina u~esnika sastanka tra`ila je da se autonomna borba pro{iri na pitanje politi~kih sloboda i ure|enje agrarnih odnosa. Manjina je bila za to da se borba nastavi isklju~ivo za vjersku i vakufsko–mearifsku autonomiju. Narod je kasnije prve prozvao "ko{}unima" a druge "mehki{ima". Na sastanku je izabran i Egzekutivni odbor MNO, za ~ije je stalno sjedi{te odre|ena Budimpe{ta. Za predsjednika Egzekutivnog odbora izabran je Ali-beg Firdus, zemljoposjednik iz Livna. U politi~kom programu usvojenom na sastanku u Brodu na vje{t na~in se agrarni odnosi postavljaju kao op}ebo{nja~ko pitanje. Isti~e se da je vlada pretvorila mulk (privatni) posjed u erazi miriju (dr`avnu zemlju), "premda je to u otvorenom protuslovlju sa na{om vjerom i premda se time kr{e izri~iti principi {eriatskih propisa". U programu se dalje tra`i ukidanje naredbe o neovla{tenim iseljenicima i dozvola povratka licima koja borave izvan zemlje. Zahtijeva se uvo|enje gra|anskih sloboda, sloboda javnih korporacija i op}inskih samouprava, {to ostali svijet davno ve} ima. Odlu~no je istaknuto da "po vjerskom, dr`avnom i prirodnom pravu mi muslimani moramo biti u neposrednoj vezi sa na{im Hilafetom odnosno sa {eih-islamskom kapijom". Neodr`ivo je da "inovjerna nemuslimanska vlada, upravlja islamskim potrebama i prilikama te vakufskom imovinom onako kako ona ho}e". To nije slu~aj sa ostalim vjeroispovijestima. Kada se Bo{njaci legalno i mirno potu`e vlastima na svoja vjerska i agrarna prava, bivaju globljeni, hap{eni i internirani, dok istovremeno nadbiskup [tadler bez ikakvih posljedica otvoreno i javno ka`e da ne priznaje nikakvih ministarskih naredbi niti odredaba vlade. Dok se Bo{njaci hapse i pri privatnom putovanju iz jednog kotara u drugi, dotle katolici dr`e javne zborove sa vi{e hiljada u~esnika. Ustaje se i protiv 399

povla{}ivanja stranaca–kolonista koji dobijaju dr`avnu zemlju, "dok se od na{eg seljaka besku}nika stvara varo{ki proleterijat". Sve su dr`avne zakupnine, industrijska preduze}a i razne liferacije u rukama stranaca, "dok se i na{im poku{ajima staje na put". Na kraju se odlu~no isti~e da bo{nja~ki prvaci ne rade "po naputku Srba i u korist Srbije", {to vlada {iri kako bi ih diskreditirala "kod doma}eg islamskog svijeta". Sastavni dio programa MNO bio je program lista Musavat, koji je postao zvani~ni organ stranke. MNO je preko ovog svog glasila, uz ostalo, posebno isticala da je "u dr`avno-pravnom pogledu" BiH sastavni dio Osmanske carevine, a da je Austro–Ugarska samo opunomo}enica evropskih sila, koje su joj na Berlinskom kongresu povjerile upravu i ure|enje te zemlje. Po~etkom 1907. obavljeni su u cijeloj BiH izbori, na kojima je u~estvovalo preko 130.000 odraslih Bo{njaka. U svim mjestima izabrani su tzv. "milletski odbori" MNO, koji su poslali svoje delegate na prvu strana~ku skup{tinu u Budimpe{tu, 11. III 1907. godine. Preko sto delegata ponovno su izabrali i pro{irili Egzekutivni odbor od 18 ~lanova, "kojima je povjereno da o svim pitanjima zastupaju muslimanski narod BiH". Za ~lanove odbora izabrani su Ali-beg Firdus, Mahmud-beg Fadilpa{i}, Ahmet-aga Henda, Abdulah-ef. Pre{ljo, Mehmed-beg D`ini}, Husein-beg Ceri}, Ahmed-beg Ceri}, Bakir-beg Tuzli}, Ali-beg Had`ialibegovi}, [emsi-beg Zaimovi}, Osman-beg Pa{i}, Rifet-beg Sulejmanpa{i}, [erif-ef. Arnautovi}, Vasif-beg Bi{~evi}, Zaim-beg Filipovi}, Dervi{-beg Miralem, Bahri-beg Kapetanovi}, Mehmed-ef. Milavi} i Muharem-aga Pa{ali}. Iz ovog sastava odbora vidi se da su, osim trojice ~lanova, svi ostali pripadali zemljoposjedni~kom stale`u. Ova jasna manifestacija op}e narodne podr{ke bo{nja~kim vo|ama ostavila je sna`an utisak u ugarskom saboru, u kojem se jednom rezolucijom 6. IV 1907. zahtijeva da se preduzmu potrebni koraci kako bi se ispunile "`elje muslimanskih narodnih zakonskih predstavnika". Mada se sada nije mogao izgovarati da ne zna sa kim treba da pregovara, Burián poku{ava zaobi}i Egzekutivni odbor. On tra`i od Zemaljskog vakufskog povjerenstva da podnese prijedloge o ure|enju vakufsko–mearifske autonomije. Povjerenstvo to odbija, sa obrazlo`enjem da su njegovi ~lanovi postavljeni od strane vlade, te nisu ovla{teni da govore u ime naroda. Dobiv{i tako nedvosmisleno priznanje da je jedini pravi zastupnik bo{nja~kog naroda, Egzekutivni odbor razvija {iroku aktivnost. Njegova narodna kancelarija u Budimpe{ti nastoji zainteresirati ma|arsku javnost i politi~ke stranke za bo{nja~ki i bosanski pokret. Izvanbosanska javnost sve se vi{e interesira za muslimansko pitanje. Na prvom mjestu bio je jedan dio ma|arske javnosti, koja je i{la u svakom pogledu na ruku bo{nja~kim vo|ama. Osim 400

toga, prvaci ma|arskih stranaka, kao i ostali ma|arski parlamentarci, pokazivali su izuzetno zanimanje za bo{nja~ke stvari. Oni se i u delegacijama i u parlamentu, kao i u svojim listovima, zauzimaju za bo{nja~ke zahtjeve. Musavat je 30. VIII 1907. pisao da su Ma|ari "svojom predusretljivo{}u zaslu`ili na{e najve}e simpatije". Sa ma|arskim simpatijama i podr{kom u bo{nja~kom pokretu mnogo se kalkuliralo, ali ih nikako ne treba precjenjivati. U stvarnosti, {ira ma|arska javnost je bila veoma slabo obavije{tena o bosanskim prilikama, a opozicioni politi~ari koristili su bo{nja~ke zahtjeve samo kao usputni argument u borbi protiv vlade i njenih istaknutih li~nosti. O tome je 6. VII 1906. iz Be~a pisao L. Thallóczy nekom u Sarajevu koga oslovljava sa "dragi prijatelju" ("kedves barátom"), da su Bo{njaci "ponovno za{utjeli bar u Budimpe{ti". ^im su prestale diskusije "o bosanskim stvarima u {tampi, poznavanje bosanskih prilika spalo je ispod nulte ta~ke, mada ni prije toga nije bilo iznad". Ova indolencija se budi samo onda "kada je rije~ o nekom li~nom pitanju". Bez obzira na povremene izjave u parlamentu i pisanju {tampe, ma|arska javnost je bila u su{tini nezainteresirana za bo{nja~ke zahtjeve i nije puno doprinijela njihovom ostvarenju. Egzekutivni odbor je apelirao da mu se iz cijele zemlje {alju informacije o ekonomskom polo`aju Bo{njaka, posebno o agrarnim parnicama. To pokazuje da je glavni pravac djelatnosti MNO bio usmjeren na pitanje za{tite posjedni~kih interesa zemljovlasnika, uz pitanje vjerske i vakufsko–mearifske autonomije, uz koju se tra`ila i politi~ka autonomija za Bosnu i Hercegovinu, kao formalno–pravno sastavni dio Osmanske carevine. Kako su propali svi Buriánovi poku{aji da u pitanju autonomije izbjegne Egzekutivni odbor MNO, to je Zemaljska vlada za BiH zvani~no 4. IV 1907. izjavila da se sla`e sa zaklju~kom Zemaljskog vakufskog povjerenstva da je Egzekutivni odbor predstavnik bo{nja~kog naroda, te da ni ona nema nikakvih razloga da osporava na~in izbora narodnih zastupnika, po{to protiv toga izbora nisu stigli nikakvi prigovori. Na osnovu ovih priznanja, Egzekutivni odbor podnosi 1. VI 1907. ministru Buriánu predstavku u kojoj rekapitulira cijeli tok autonomne borbe, obrazla`e sporna pitanja i iznosi svoje poznate zahtjeve, koji se ti~u agrarnih interesa zemljoposjednika, vjerskih i vakufskih pitanja, ukidanja vanrednih policijskih mjera u BiH, te tra`i gra|anske i politi~ke slobode uz autonomiju BiH. Na osnovu ove predstavke povedeni su u Be~u pregovori izme|u bo{nja~ke delegacije i ministra Buriána. Zaklju~eno je da se pitanje vjersko-prosvjetne autonomije mora posmatrati odvojeno od ekonomskih pitanja. Pregovori o vjerskim pitanjima vodi}e u ime vlasti barun Kutschera, koji je i 1901. bio vladin izaslanik u vjerskoj anketi, a o ostalim pitanjima civilni adlatus Benko. Na osnovu ankete 1901. izra|en je novi nacrt autonomnog statuta, koji je slu`io kao osnova za dalje 401

pregovore, odnosno rad vjerske ankete koja se sastala u Sarajevu 24. VI 1907. godine. Poslije dugih i zamornih pregovora, postignut je sporazum o svim spornim pitanjima, osim u pogledu men{ure (me{ihata), tj. pitanja ko }e davati duhovnu investituru reisul-ulemi, kao vrhovnom poglavaru Islamske zajednice u BiH. Pred po~etak pregovora bosanskomuslimanska javnost nedvosmisleno je upozorila ~lanove Egzekutivnog odbora da zastupaju ono mi{ljenje koje su prihvatili od naroda prilikom dobijanja zastupni~kih mandata. Musavat je 21. VI 1907. pisao da vjerski i dr`avnopravni suverenitet pripada sultanu kao halifi, pa prema tome jedino on ima pravo da izdaje men{uru. Nezgoda je bila da je me|u samim bo{nja~kim prvacima do{lo do neslaganja o ovom pitanju. U takvoj situaciji ministar Burián je predlo`io da se nastave pregovori o privrednim i pravnim pitanjima, a da se problem men{ure odlo`i. Bo{nja~ki prvaci su to odbili te odlu~no tra`ili da se prethodno rije{i pitanje men{ure. Kako su obje strane ostale pri svojim stavovima, pregovori su prekinuti 13. VII 1907. godine. Egzekutivni odbor je odmah 17. VII 1907. izdao proglas o toku pregovora i zatra`io od naroda podr{ku za svoj stav, koju su mu milletski odbori jednoglasno dali. Da bi {to ja~e istakla sultanov suverenitet, Muslimanska narodna organizacija nastoji organizirati proslavu sultanovog ro|endana u cijeloj zemlji. Po~etkom augusta 1907. upu}en je poziv svim Bo{njacima da proslave sultanov ro|endan. Ovu su proslavu okupacione vlasti od po~etka silom spre~avale, iako se svake godine 18. augusta proslavljao ro|endan cara Franje Josipa, koji je samo "privremeni pacifikator" i "provizorni mandator evropskih sila". Zato MNO smatra da na isti na~in treba proslaviti i sultanov dan, prvog septembra. List Musavat je 30. VIII 1907. donio predstavku tuzlanskih Bo{njaka, sa velikim brojem potpisa, kojom se od gradske op}ine zahtijeva da dozvoli proslavu "d`ulusi-humajuna". List ipak narodu savjetuje opreznost, da ne bi stradao i bio izlo`en gonjenju. I pored ove opasnosti, sultanov dan je u cijeloj zemlji sve~ano proslavljen i svuda su se, kako je pisao Musavat, prvog septembra 1907. ~uli uzvici "Padi{ahum ~ok ja{a" (@ivio dugo padi{ah-sultan!) Nakon ove zategnutosti oko proslave ro|endana sultana Abdul Hamida II, ministar Burián nare|uje 5. XI 1907. baronu Benku da poku{a obnoviti pregovore sa bo{nja~kim predstavnicima o privrednim i pravnim pitanjima. O toj svojoj spremnosti da nastavi pregovore vlada je zvani~no obavijestila Ali-bega Firdusa 13. XI 1907. godine. Egzekutivni odbor je dobro osjetio kuda smjera ova vladina inicijativa za obnovu pregovora. Ukoliko bi Odbor prihvatio pregovore o ekonomsko–pravnim pitanjima, koja se uglavnom ti~u u`ih zemljoposjedni~kih stale{kih interesa, a zanemario pitanje vakufske i vjersko–prosvjetne autonomije, onda bi izgubio povjerenje ostalih {irokih slojeva bo{nja~kog naroda. Zato Egzekutivni odbor 402

na sjednici 22. XI 1907, odr`anoj u Travniku, prihvata pregovore, ali samo pod uslovom da se prethodno rije{i pitanje men{ure. O tome je od jedne delegacije ~lanova odbora li~no obavije{ten i ministar Burián 9. XII 1907. u Be~u. Nastavak pregovora izme|u vlade i Egzekutivnog odbora nastavljen je u tom smislu 7. I 1908. godine. Ve} prvog dana pregovora izbio je o{tar sukob, po{to se pokazalo da bo{nja~ki prvaci i vlada zauzimaju sasvim suprotna gledi{ta u pitanju suvereniteta nad BiH. Bo{nja~ki pregovara~i su insistirali da je sultan pravi suveren okupirane zemlje, dok je austrijskom caru Berlinskim ugovorom dato samo administrativno pravo, a ne i duhovno, koje pripada sultanu kao halifi, pa prema tome jedino on, odnosno njegov zamjenik u pitanjima vjere {ejhul-islam, mo`e izdati men{uru reisu kao vjerskom poglavaru Bo{njaka. Ovaj stav podr`ali su i hafiz Sulejman-ef. [arac, vrhovni {erijatski sudija, had`i Munib-ef. Korkut, ~lan Ulema-med`lisa i ugledni mostarski muderiz had`i Salih-ef. Alajbegovi}, koji su u ranijim pregovorima u~estvovali na strani vlade. Zbog toga je vlada hafiza [arca, kao vrhovnog sudiju, suspendirala i stavila pod disciplinski sud. Baron Benko je napao Egzekutivni odbor, posebno [erifa Arnautovi}a, da u ~isto vjerske stvari `eli uvu}i dr`avnopravna pitanja. On je istakao da vlada ne mo`e odstupiti od principa da pravo imenovanja reisul-uleme pripada jedino caru i kralju. Tek tako postavljeni reis mo`e na odre|eni na~in, koji i bo{nja~ki predstavnici mogu predlo`iti, zatra`iti men{uru iz Istanbula. Benko je ultimativno rekao da vlada od toga ne mo`e odstupiti, makar se anketa ponovno razi{la. Prvaci, a i {ira bo{nja~ka javnost su se ponovno podijelili na pitanju men{ure. Na produbljavanju ovih razlika radila je i vlada, {to je moglo ugroziti jedinstvo MNO. Zato je Egzekutivni odbor odlu~io da ovo pitanje iznese na skup{tinu milletskih odbora, koja je sazvana za 20. I 1908. u Sarajevu. Firdus je pod izgovorom da je bolestan otezao pregovore "do sastanka vilajetske sjednice". Na skup{tini MNO, na kojoj je u~estvovalo oko 1.200 delegata iz svih kotareva u zemlji, formiralo se pet razli~itih mi{ljenja u pogledu men{ure. Pla{e}i se da bi u slu~aju glasanja o ovim prijedlozima moglo do}i do rascjepa u stranci, Firdus je predlo`io da se svih pet mi{ljenja dostave istanbulskom {ejhul-islamu da on donese sud koji je po {erijatu ispravan. Skup{tina je ovaj prijedlog jednoglasno usvojila, ~ime je odr`ano jedinstvo MNO. O ovoj odluci vo|stvo MNO je 23. I 1908. obavijestilo predstavnike vlade, sa ~ime se vlada slo`ila. Bo{nja~ki su predstavnici 8. III 1908. predali Zemaljskoj vladi podnesak o spornim pitanjima na turskom jeziku, koji je vlada diplomatskim putem dostavila u Istanbul {ejhul-islamu na odgovor. Na odluku iz Carigrada dugo se ~ekalo, po{to je austrougarska 403

diplomatija svim silama radila da rje{enje bude u njenom interesu. Neposredno pred Aneksiju stigla je odluka {ejhul-islama, koja je uglavnom u tri ta~ke sadr`avala kompromis izme|u zahtjeva MNO i vlade: (1) duhovna izborna kurija izabra}e tri kandidata za mjesto reisul-uleme i podnije}e vladi njihova imena; (2) car i kralj }e jednog od te trojice imenovati za reisul-ulemu; (3) duhovna kurija }e sastaviti molbu na ime ovog izabranog kandidata, koja }e se pomo}u takrira (izjave) austrougarskog poslanstva u Carigradu uputiti {ejhul-islamu radi izdavanja men{ure. Kako je samo nekoliko dana kasnije progla{ena aneksija, to Austro– –Ugarska nije vi{e imala razloga da spre~ava vjerske veze Bo{njaka sa Istanbulom, po{to je to pitanje izgubilo politi~ki i dr`avnopravni zna~aj. Sredinom decembra 1908. pristupilo se kona~nom redigiranju autonomnog statuta, {to je za mjesec dana obavila posebna komisija sastavljena od predstavnika vlade i Egzekutivnog odbora. Car je 15. IV 1909. sankcionirao Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko–mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini, koji je stupio na snagu 1. maja iste godine. Osim ovog dostignu}a, MNO nije uspjela posti}i nikakav sporazum o ekonomskim i agrarnim pitanjima, o {erijatskim sudovima, o iseljavanju, progonima, internacijama i kolonizaciji, o kojima je skoro neprekidno vodila duge i zamr{ene pregovore sa vladom. Mada neodlu~no, u bo{nja~koj se javnosti zamjeralo vo|stvu MNO {to nije imalo ve}eg uspjeha u nekoliko mlakih poku{aja da se oja~a i modernizira muslimanska privreda, unaprijedi njena trgovina, industrija i zanatstvo. Osnovnu socijalnu bazu stranke ~inilo je bo{nja~ko gradsko stanovni{tvo, sitni trgovci i zanatlije. Od ukupno 44.034 vlasnika raznih obrta u BiH krajem 1907, 20.178 bili su Bo{njaci, od toga 12.145 u proizvodnim obrtima, a 8.033 u trgovini, prometu i ostalim privrednim djelatnostima. Ako se uzme u obzir da je od ukupnog broja obrtnika 44.034, zemaljskih pripadnika BiH bilo 40.077, onda su Bo{njaci ~inili vi{e od polovine svih obrtnika u zemlji. Iako ne postoje podaci o veli~ini kapitala ovih obrtnika, mo`e se sa sigurno{}u tvrditi da se radi uglavnom o sitnom zanatstvu i trgovini, uz upo{ljavanje u najboljem slu~aju do desetak radnika ili u~enika. Pregledom oglasa i reklama po onda{njoj bosanskoj {tampi, mo`e se utvrditi da su postojala svega dva–tri bo{nja~ka poduzetnika koji su raspolagali znatnim kapitalom i ulazili u ve}e trgova~ko–izvozne poslove. To su prije svih bili Esad-ef. Kulovi} iz Sarajeva, Mujaga Komadina iz Mostara i naro~ito Adem-aga Me{i} iz Te{nja. Nerazvijenost i prete`no esnafski karakter bo{nja~ke gradske privrede pokazuje ~injenica da se poslovima novca, kredita i osiguranja bavilo svega pet Bo{njaka kao vlasnika, sa ukupno 37 namje{tenika. 404

U prvoj deceniji XX st. ipak se i u bo{nja~koj privredi osjetila potreba za koncentracijom kapitala i osnivanjem nov~anih zavoda koji bi svojim kreditima ubrzali razvitak ove privrede. Najstariji ~isto bo{nja~ki nov~ani zavod je Prva muslimanska kreditna zadruga s.o.j. u Te{nju, osnovana 1906. koja je ubrzo prerasla u Muslimansku trgova~ku i poljodjelsku banku d.d. u Te{nju, sa kapitalom od 600.000 kruna. Ukupan kapital sedam bo{nja~kih banaka, koliko ih je bilo 31. XII 1910, iznosio je 1,138.591,14 kruna, depoziti 168.550,72 kruna, a dobici 171.870,84 krune. Ve} 1907. godine javila se potreba da se u Sarajevu uspostavi centralna bosansko–muslimanska banka. Diskusije o osnivanju ove banke u Egzekutivnom odboru, u ~iju je nadle`nost, po mi{ljenju bo{nja~ke javnosti, spadalo ovo pitanje, tekle su tako sporo da se tek poslije dvije godine jedva do{lo do principijelnog zaklju~ka da je takva ustanova potrebna. Banka je osnovana tek 1911. godine. Vo|stvo MNO, koje je uglavnom pripadalo veleposjednicima, prete`no se bavilo vlastitim ekonomskim interesima. Pri tome se ~esto u literaturi navodi da se ekonomski program aga i begova sastojao u konzervaciji agrarno–pravnih "eksfeudalnih" odnosa. Tu se previ|a ~injenica da se kapitalisti~ki razvitak nije mogao zaustaviti pred ovim stale`om, nego ga je naprotiv zahvatio. Na prijelomu dva stolje}a bosanski aga se na{ao "u procjepu izme|u privredne aktivnosti i rentijerstva". Od ubira~a zemlji{ne zakupnine ili zemlji{ne rente, aga nastoji postati kapitalisti~ki rentijer, a istodobno svog zakupca (musted`ira), koji je op}enito ali pogre{no nazivan kmetom, pretvoriti u najamnog poljoprivrednog radnika. Odatle se sr` agrarnog programa bo{nja~ke gra|anske politike sastoji u insistiranju na privatno–pravnom karakteru postoje}ih zemlji{nih odnosa u BiH, kako je to utvr|eno Ramazanskim (zemlji{nim) zakonom a posebno Uredbom o ~iflucima u Bosni, op}enito poznatoj kao Saferska naredba, od 14. safera 1276. (12. XII 1859). Oba ova zakona Austro–Ugarska je recipirala odmah po okupaciji 1878. i oni su sve do 1918. predstavljali osnovne pravne akte na osnovu kojih su regulirani agrarni odnosi u BiH. Osnovni ekonomski zahtjevi zemljoposjednika svode se na dosljednu primjenu ova dva zakona. U tom smislu njihov zahtjev je da se dosljedno provede mulkizacija (privatizacija) tzv. kmetovske oku}nice te da se kmet li{i servitutskih prava na njihovim {umama. Zemljoposjednici se uporno bore da se kmetovska oku}nica, koja se sastojala od ku}e, gospodarskih zgrada, ne{to ba{~e, vo}njaka ili vinograda, izdvoji i ne tretira kao dio ~ifluka, nego da se u zemlji{ne knjige upi{e kao njihovo privatno (mulk) vlasni{tvo, a ne kao dr`avna (mirijska) zemlja. Time bi zemljoposjednici dobili mogu}nost da 405

u svako doba odstrane kmeta, koji je pravno gledano, prema Saferskoj naredbi, bio obi~an zakupac, sa svog privatnog posjeda. U tom smislu u nacrtu Agrarnih ustanova koji je juna 1908. Egzekutivni odbor podnio Zemaljskoj vladi, zahtjeva se da zemljovlasnici i kmetovi urede me|usobne odnose ugovorom, a ne statusom, odnosno zakonom. Zakupca ili kmeta koji bi se u tri maha ogrije{io o svoje obaveze, zemljovlasnik bi mogao otjerati sa posjeda, kao {to poslodavac otpu{ta nediscipliniranog radnika. Ako se svi ovi zahtjevi zemljoposjednika pa`ljivo pogledaju i skupe u cjelinu, onda bi se bosanski kmet na po~etku XX st. imao pretvoriti u poljoprivrednog radnika. Takav proces pretvaranja feudalnih veleposjednika u kapitalisti~ke rentijere i poduzetnike, a njihovih kmetova u najamne poljoprivredne radnike, odigrao se ve} ranije u zapadnoj i srednjoj Evropi. U BiH se takve te`nje nisu mogle provesti jer su beg i aga austrougarskom okupacijom li{eni politi~ke mo}i. Pored toga, tome se suprotstavljao i kmet kao zakupac zemlji{ta, jer je osje}ao da se njegovo kmetsko pravo na ~ifluku postepeno, uz pre{utnu saglasnost pa i direktnu podr{ku vlasti, pretvara u privatno vlasni{tvo. Tako se bosanski zemljoposjednik na{ao zarobljen u jednoj situaciji u kojoj se nije mogao ostvariti kao poduzetnik niti odr`ati kao biv{i feudalni gospodar. Prema tome, neminovno je morao propasti i na jednom i na drugom polju. Po~etkom XX st. u BiH je bilo jo{ svega 6–7 stvarno veleposjedni~kih porodica, od kojih su najja~i bili Grada{~evi}i (u Grada~cu) sa preko 1.200 kmetskih seli{ta, Fadilpa{i}i (Sarajevo) oko 700, Tuzli}i (Tuzla) i D`ini}i (Banja Luka) sa preko 500 itd. Nekad slavne i ~uvene porodice Babi}i, Turhanije, Muzaferije, ]emerli}i, D`eneti}i, Sokolovi}i, ^elebi}i i dr. raspolagali su u prosjeku sa pet–{est kmetskih seli{ta ili ~ifluka. Tako je dolazilo do dosta brzog smanjivanja broja zemljoposjednika sa ~iflucima, pa i pomjeranja zemlji{nog veleposjeda iz bo{nja~kih u nebo{nja~ke ruke. Od ukupno 10.963 zemljoposjednika sa kmetovima, prema popisu iz 1910, bilo je 9.573 (91,95 %) Bo{njaka i 926 (8,85 %) ostalih. Udio nebo{njaka u zemlji{nom veleposjedu bez kmetova bio je jo{ ve}i. Od ukupno 4.281 zemljoposjednika bez kmetova je bilo 3.073 (70,62 %) Bo{njaka i 1.258 (29,38 %) ostalih. Ovi zemljoposjednici nebo{njaci nisu do zemlje mogli do}i nasljedstvom, a posjedovanje zemlje je prestalo biti izvorom politi~ke mo}i. Logi~no je zato da su zemlju kupovali jedino iz ekonomskog interesa. Od popisa 10. X 1910. godine, pa do 1. I 1912. smanjio se broj zemljoposjednika sa kmetovima od 10.463 na 9.230. To zna~i da je smanjenje u toku samo jedne godine iznosilo 1.233 ili 11,8 %. 406

Ostale socijalne grupe u politici Muslimanske narodne organizacije nisu imale nekog posebnog zna~aja. U nerazvijenoj radni~koj klasi BiH Bo{njaci su bili najmalobrojniji. Krajem 1907. u erarnom obrtu, a prete`an dio industrije je bio u dr`avnim rukama, bilo je zaposleno svega 2.088 Bo{njaka. Od ovih 2.088 radilo je u industriji sirovina 528, drvnoj 413, hemijskoj 268, tekstilnoj 153, prehrambenoj 394, gra|evinskoj 81, metalnoj 113, grafi~koj 10, elektroindustriji 12, trgovini 3, uslugama 8, i prometu 825 radnika. Selja{tvo nije u~estvovalo u politi~kom `ivotu, bar ne na njegovoj javnoj sceni, ali se ne mo`e re}i da MNO nije imala odlu~uju}i uticaj na njega. Preko 77.000 slobodnih seljaka Bo{njaka i oko 6.000 kmetova slijedili su uglavnom vo|stvo MNO, koje se umje{no koristilo njihovim te{kim polo`ajem i ugro`enom egzistencijom. U stvarnosti, MNO nije ni{ta u~inila za pobolj{anje polo`aja bo{nja~kog selja{tva. Dubinu jaza izme|u vo|stva MNO i selja{tva dobro ilustrira ~lanak objavljen u Musavatu 18. X 1910, povodom agrarnih nemira u Bosanskoj krajini i Posavini. Tu se ka`e da su kmetovi "selja~ka rulja u kojoj }emo gledati obi~ne razbojnike, bez obzira da li su to pravoslavni, katolici ili muslimani". Muslimanska narodna organizacija, kao i prethodni D`abi}ev pokret iz koga je nastala, nije u`ivala podr{ku velike ve}ine tada{nje bo{nja~ke inteligencije. Fakti~ki je to bila stranka bez inteligencije i intelektualnog vo|stva. Na tu ~injenicu `alio se predsjednik MNO, Ali-beg Firdus u intervjuu koji je novembra 1908. u Istanbulu dao uredniku mladoturskog lista Ikdam (Progres). Tom je prilikom Firdus rekao da je bo{nja~ki narod "bez temelja", jer je "sva na{a inteligencija na strani vladinoj i vlada njima diktira po svojoj volji i to oni izvr{avaju kao sa nekom ~a{}u". Uz ovakvu pasivnost i direktno oponiranje inteligencije, MNO nije mogla na kulturnom polju posti}i zna~ajnije rezultate, mada je u tom pravcu ~inila izvjesne napore. Egzekutivni odbor je na sjednici odr`anoj u Banjoj Luci 6. X 1907, donio odluku o osnivanju i usvojio pravila Muslimanskog akcionarskog dru{tva za izdavanje novina i knjiga Hamijet (Patriotizam) sa po~etnim kapitalom od 100.000 kruna. Ova akcija do`ivjela je neuspjeh. Jedini ve}i uspjeh na tom polju MNO je postigla preuzimanjem kontrole nad bo{nja~kim humanitarnim i kulturno–potpornim dru{tvom Gajret, koje je 20. II 1903. osnovala i vodila grupa intelektualaca politi~kih protivnika MNO. Na {estoj skup{tini Gajreta 5. VII 1907. ve}inu su odnijele pristalice MNO, pa je za novog predsjednika Gajreta izabran Mahmud-beg Fadilpa{i}, ~lan Egzekutivnog odbora stranke. Gajret je tada imao 4.082 ~lana. Nova uprava povela je uz podr{ku stranke {iru akciju za upis novih ~lanova, a 5. VIII 1907. pokrenut je i dru{tveni list. 407

Na sjednici 6. X 1907. u Banjoj Luci Egzekutivni odbor MNO konstatirao je da upis u Gajret nije bio onoliki "koliko dolikuje na{em milletu", pa je uputio novi apel za upis i davanje priloga dru{tvu, po{to su njegove potrebe ogromne. Gajret je jedva uspijevao osigurati 2–8 stipendija godi{nje, prema 70–90 koliko je davala srpska Prosvjeta i 30 stipendija hrvatski Napredak. Skoro sva kulturno–politi~ka aktivnost Stranke, osim beskrajnih pregovora sa vladom, svodila se na izdavanje lista Musavat i otvaranje brojnih bo{nja~kih kiraethana (~itaonica), kojih je tada u BiH bilo preko 120. Ta aktivnost obuhvatala je uzak sloj gradskog stanovni{tva. Organ Stranke Musavat imao je 1907. godine tira` od svega 1.600 primjeraka, sa 1.480 pretplatnika. To u biti nije bilo tako malo, kada je deset politi~kih listova, koliko ih je tada izlazilo u BiH, imalo svega oko 10.000 pretplatnika. Dok su centri dru{tvenog `ivota i okupljanja kod Srba i Hrvata uglavnom bila razna pjeva~ka dru{tva, dotle kod Bo{njaka tu ulogu igraju ~itaonice. Ove ustanove najbolje su odgovarale karakteru i navikama prosje~nog bosanskomuslimanskog svijeta. Okupljanje i razgovor ili muhabet po "kahvama", pretresanje dnevnih novosti, osobito vanjskopoliti~kih, bio je omiljeni stil dru{tvenog `ivota me|u Bo{njacima, koji je uvela ulema {kolovana u Carigradu. Pri ovim ~itaonicama, koje se poslije 1903. sve ~e{}e nazivaju i klubovima, obi~no nisu postojale biblioteke, ali se tu mogla dobiti sva dnevna i sedmi~na {tampa. I nakon 1903, kada se i kod Bo{njaka osnivaju i druge vrste dru{tava, ~inile su ~itaonice preko polovine svih bo{nja~kih ustanova. Do 1903. radilo je u BiH trinaest kiraethana, a u periodu od osnivanja i rada MNO otvoreno je 116 novih ~itaonica. Kao i raniji D`abi}ev pokret, i MNO je bila u izvjesnom akcionom savezu sa srpskim nacionalno–politi~kim pokretom. To se na stranicama Musavata, iako oprezno, ne{to ~e{}e manifestiralo, zato {to je list u prvim godinama izla`enja ure|ivao Smail-aga ]emalovi}, izrazito prosrpski orijentiran politi~ar, a ne zato {to je to bila stvarna `elja vo|stva stranke. Ve}ina u Egzekutivnom odboru bila je protiv nekog ~vr{}eg vezivanja za srpski gra|anski politi~ki pokret, posebno protiv nekih pismenih sporazuma, pla{e}i se, prije svega, da to narod ne bi prihvatio. Na to ukazuju rije~i istaknutog vo|e MNO [erifa Arnautovi}a, koji je, kada su pregovori sa vladom januara 1908. zapali u te{ko}e, izjavio kako se Firdus, D`ini}, Fadilp{ai} i Miralem "sla`u potpuno" s njim da je najbolje pregovore prekinuti te slobodno potpisati slogu sa Srbima i javno kroz Evropu tra`iti autonomiju, jer vlada ne dozvoljava Bo{njacima govoriti o {erijatu. Musavat je povremeno vrlo oprezno ukazivao svojim ~itaocima da je po interese Bo{njaka bolje da sara|uju sa Srbima, nego Hrvatima, po{to u programu Srpske narodne organizacije stoji da su "Bosna i Hercegovina 408

sastavni dio Turske carevine, kojima Austro–Ugarska na osnovu mandata evropskih sila upravlja". Nagla{avalo se da MNO nema ni{ta protiv saradnje sa "po{tenim i naprednim katolicima" i nu|en im je "usmeno i pismeno" savez prilikom op}inskih izbora u Mostaru 1907. godine. Ali, me|u njima vladaju razni aneksiona{i i jezuiti, koji pristaju na saradnju jedino pod uslovom da se "odri~emo sami sebe i svog roda". Pri tome se uvijek nagla{avalo da su Bo{njaci jednako protiv pripajanja svoje domovine Hrvatskoj, kao i protiv njenog prisajedinjavanja Srbiji. Ali-beg Firdus je saradnju sa Srbima objasnio, u naprijed spomenutoj izjavi mladoturskom listu Ikdam, ~injenicom da njegova stranka ne u`iva podr{ku bo{nja~ke inteligencije i "zato mi muslimani moramo raditi sa Srbima, kod kojih je pak mnogo spremnih ljudi". Kada je mladoturska revolucija 24. VII 1908. vratila na snagu liberalni Midhat-pa{in Ustav iz 1876, pokrenuli su muslimanska i srpska narodna organizacija zajedni~ku akciju da Bosna i Hercegovina kao sastavni dio Osmanske carevine, dobije svoj ustav. Zajedni~ka delegacija, koju su vodili Ali-beg Firdus i Gligorije Jeftanovi}, predala je 7. IX 1908. na Ilid`i kod Sarajeva u tom smislu predstavku ministru Buriánu. Tu se zahtijeva "{to skoriji, savremen i potpun ustav za pripadnike Bosne i Hercegovine, bez rje{avanja dr`avno–pravnog polo`aja ovih zemalja", kojim bi se osigurale gra|anske i politi~ke slobode, jednakost i uspostavio parlament. Pri predaji predstavke Firdus je i usmeno naglasio Buriánu da se ustav tra`i "bezuslovno, tj. da se ne dira u dr`avno–pravni polo`aj na{e otad`bine". Zajedni~ka muslimansko–srpska deputacija krenula je po~etkom oktobra u Budimpe{tu, da pred austro–ugarskim delegacijama iznese zahtjev za uvo|enjem ustava. ^lanove deputacije je na putu, 7. X 1908, sustigla vijest o aneksiji Bosne i Hercegovine.

409

Muslimanska napredna (samostalna) stranka

Nasuprot Muslimanskoj narodnoj organizaciji postojala je jedna prili~no heterogena grupa tzv. "naprednih Muslimana". Pokret koji se me|u Bo{njacima javio krajem XIX i po~etkom XX st. jasno se razvijao u dva zasebna pravca, svaki sa svojim sli~nim, ali i posebnim ciljevima. Na jednoj strani je pokret za vakufsko–mearifsku autonomiju, koji je izraz {irokog narodnog nezadovoljstva austrougarskom upravom, dok je drugi pokret "~isto kulturne prirode". Njegovi nosioci su 1900. pokrenuli prvi bo{nja~ki knji`evni list Behar, osnovali potporno dru{tvo Gajret, sportsko dru{tvo El-kamer, Bo{nja~ki klub, vi{e ~itaonica i trezvenja~kih dru{tava, Islamsku dioni~arsku {tampariju, list Ogledalo, prvu muslimansku zemljoradni~ku zadrugu u selu [ijama kod Maglaja, tada kotar Te{anj itd. Jednom rije~ju, oni su obavili niz poslova koji se u historiji srednjoevropskih naroda obi~no nazivaju "kulturnim" ili "nacionalnim preporodom." Ovaj preporod zapo~inje krajem osamdesetih i devedesetih godina pro{log stolje}a, sa djelatno{}u Mehmed-bega Kapetanovi}a–Ljubu{aka i lista Bo{njak. Ve} u svojoj prvoj zbirci bo{nja~ke narodne knji`evnosti, pod naslovom Narodno blago, objavljenoj 1887, Kapetanovi} nagla{ava ideju o slavenskoj etni~koj pripadnosti Bo{njaka, uz njihovo strogo odvajanje od Turaka – Osmanlija. Nakon Narodnog blaga, Kapetanovi} je 1896. izdao Isto~no blago, zbirku orijentalne knji`evnosti, u kojoj isti~e drugu bitnu odliku Bo{njaka, njihovu pripadnost islamskoj civilizaciji. Time je u su{tini nastala ideolo{ka koncepcija bo{nja~kog kulturnog preporoda. Po toj koncepciji, u narodu je neophodno razbuditi i u~vrstiti svijest o njegovom slavenskom porijeklu i potrebi pribli`avanja Zapadu, ali uz o~uvanje islamske kulture, koja je bila i ostala jednom od bitnih komponenti bo{nja~kog narodnog bi}a. Prema tome, bosansko tlo, slavensko porijeklo i jezik, te islam predstavljaju tri bitna elementa bo{nja~kog nacionalnog ome|ivanja. Tu je i ro|ena ideja o posredni~koj ulozi Bo{njaka izme|u zapadne i isto~ne kulture, koje }e se nosioci bo{nja~kog preporoda dosljedno dr`ati i prakti~no ostvarivati kroz svoj ~asopis Behar. U svojoj ure|iva~koj politici Behar je stalno nastojao pru`iti bo{nja~koj ~itala~koj publici, s jedne strane, autenti~an narodni `ivot i slavensku narodnu tradiciju, a prevodima isto~nih 410

knji`evnosti, na drugoj strani, odr`ati kontinuitet orijentalnog duha. Ovaj ~asopis budi svijest me|u bo{nja~kim intelektualcima o vlastitom prostoru i tribini i time neovisnosti od drugih listova. To je Bo{njacima omogu}avalo da se odupru raznim nacionalisti~kim pritiscima. Nosioci ovih djelatnosti nazivaju sami sebe "naprednim Muslimanima", ali ne predstavljaju homogenu grupu. Tu se nalazi ne{to uglednijih re`imski orijentiranih gra|ana, me|u kojima se posebno izdvajaju gradona~elnik Sarajeva Esad-ef. Kulovi} i te{anjski veletrgovac i bankar Adem-aga Me{i}, zatim nekoliko nezavisnih intelektualaca, od kojih je najistaknutiji Safvet-beg Ba{agi}, te na kraju jedan broj dr`avnih ~inovnika, me|u kojima su najaktivniji Osman Nuri Had`i} i Edhem Mulabdi}. "Napredni Muslimani" su se u su{tini borili za iste ciljeve za koje i nosioci autonomnog pokreta, tj. za odr`anje bo{nja~kog naroda u BiH i za{titu njegovih, prije svega posjedni~kih interesa. Sa nosiocima autonomnog pokreta razilazili su se uglavnom u metodu i taktici te borbe. Naprednjaci smatraju da je do{lo vrijeme "zamjene oru`ja knjigom i naukom". Oni shvataju da nije vrijeme za epske borbe sa Austrijom, nego za strpljiv ekonomski i kulturni rad na postepenom preobra`aju bo{nja~kog dru{tva u realisti~ko–racionalisti~kom, odnosno gra|anskom duhu. Po mi{ljenju ve}ine naprednjaka, bo{nja~ki ciljevi se mogu najbolje ostvariti prihvatanjem austrijske uprave kao ne~eg {to je trajno i kona~no rije{eno i izvjesnim povezivanjem sa hrvatskom gra|anskom politikom, koja je, prema njihovoj procjeni, po interese i egzistenciju Bo{njaka manje opasna od srpskog politi~kog kursa. Aktivnost "naprednih Muslimana" na kulturnom polju ide svojim pravcem, kao {to vlastitim putem ide i autonomni pokret. Ova dva pokreta uglavnom nemaju me|usobne veze, osim u dru{tvu Gajret, ali je bilo puno njihovih ~lanova koji su pristalice i jednog i drugog rada. Zapravo, kako je to kasnije pri~ao jedan od aktivnih u~esnika tih zbivanja, Edhem Mulabdi}, autonomnom pokretu "pridru`i{e se nezavisni, a na{i prvaci ~inovni~kog kadra u neutralnu pozadinu, da se nikom ne zamjere i da ostanu vjerni svojoj tradiciji". Ali, istovremeno je bio prili~an broj "naprednih Muslimana" koji su omalova`avali autonomni pokret i izra`avali otvoreno neprijateljstvo prema njegovim vo|ama. Gra|anska misao "naprednih Muslimana" uglavnom se ispoljavala u kritici "ahmedija{a", neobrazovane uleme koja `ivi od zaglupljivanja naroda, te u napadu na sve postoje}e islamske institucije, mektebe, medrese i druge {kole ~ija se reforma zahtijevala. U {tampi i publicistici "naprednih Muslimana" ~esto se isticalo da je "na{a duhovna inteligencija uz rijetke izuzetke i ~asne iznimke nedorasla svome zvanju i polo`aju". Ona se "ve}inom sastoji iz bezbroj trutova", koji `ive od narodne muke. Najve}i dio te inteligencije 411

predstavlja "grm imele", koja si{e krv iz i onako izmu~enog narodnog tijela. Ukazivalo se na "lijenost", inerciju i nesnala`enje bo{nja~kog naroda. U praksi sve akcije "naprednjaka" svode se na kulturni rad, ali u okviru postoje}ih dru{tvenih odnosa. U prvom broju svog Ogledala, 31. V 1907, Ba{agi} je pisao o potrebi aktivnijeg nastojanja "oko moralnog i materijalnog unapre|enja islamskog elementa u Bosni i Hercegovini", obja{njavanjem njegovog socijalnog polo`aja, razlaganjem "zakona, dru{tvenog `ivota i razvitka", upozoravanjem na posljedice "op}eg nemara, nerada i stran~arenja", pru`anjem "zrele pouke i zabave" i upu}ivanjem "na sredstva i na~ine kojima }e osigurati opstanak i bolju budu}nost". U proznoj knji`evnosti "naprednih Muslimana" najzna~ajnija je pou~na i didakti~ka tendencija u kojoj dominira kritika konzervativizma unutar bo{nja~kog dru{tva, ali bez zadiranja u klasne osnove tog dru{tva. Dva osnovna socijalna problema kojima se bavi ova knji`evnost i publicistika su {kolovanje `enske djece i iseljavanje Bo{njaka. Sa rijetkim izuzecima, ovi "napredni Muslimani" su pristalice konzerviranja postoje}ih socijalno–ekonomskih odnosa. Njihovi pozivi na prosvjetu i prihvatanje zapadne kulture nisu upu}eni {irokim slojevima bo{nja~kog naroda, nego njegovom posjedni~kom stale`u, begovatu i bogatijim gra|anima. U istom broju Ogledala Ba{agi} poru~uje: "Nek se danas opamete na{i bogati bezi i age, pa za inad na{im ’kulturtregerima’ naobraze svoje sinove i tako stvore nezavisnu inteligenciju, druk~ije }e se onda tra`iti na{a prava i pravice, druk~ije }e pretstavni{tva monarhije primati na{e izaslanike, druk~ije }e diplomati o nama voditi ra~una, druk~ije }e javno mi{ljenje govoriti o nama i na{im tra`binama." Knji`evnost "naprednih Muslimana" ~esto `eli ukazati tom vode}em bo{nja~kom sloju na neophodnost i korisnost prihvatanja zapadne prosvjete i kulture. Klasi~an primjer za to je roman Edhema Mulabdi}a "Nova vremena" – Slika iz novijeg `ivota u Bosni. Kako su i sami uglavnom potekli iz zemljoposjedni~kog sloja, "napredni Muslimani" su kao intelektualci upravo u tom sloju gledali vode}u snagu dru{tva. "Narodu je vazda na ~elu stajalo njegovo plemstvo, ka`e nam povijest i slu`ilo mu kao uzor i dobar primjer u svemu", pisao je Ba{agi} u Ogledalu 15. VI 1907. godine. Bez obzira na sve svoje kulturne akcije, "napredni Muslimani" nisu uspjeli ostvariti zna~ajniji uticaj me|u bo{nja~kim narodom, koji je najve}im dijelom i{ao za Egzekutivnim odborom. "Napredni Muslimani" nisu imali neku ve}u podr{ku ~ak ni u gradovima, na koje se skoro isklju~ivo svodila njihova kulturna djelatnost. Po mi{ljenju ovih intelektualaca, bitna odlika bo{nja~kog naroda je "konzervativizam", a nivo njegove dru{tvene svijesti ozna~avali su obi~no rije~ju d`ahilijet (neznanje). Iako je ~esto znala uka412

zivati na analfabetizam i druga zla koja priti{}u bo{nja~ki narod, ova "napredna" inteligencija nije imala ni snage niti `elje da "za|e u {iroke slojeve naroda", da identificiraju}i se sa narodom po~ne svoj rad na odgovaraju}i, narodnom shvatanju i prilikama u zemlji primjeren na~in. Umjesto toga, Ogledalo je 2. VI 1907. pisalo da se ova inteligencija tu|i od naroda i svega "{to je isto~no mudruju}i, da je sve natra`nja~ko i pogubno {to ne dolazi sa Zapada". Kako je u Beharu 1. III 1908. primijetio jedan savremenik, bo{nja~ki su intelektualci, posebno ~inovnici, "kineskim zidom odijeljeni od svog elementa, od onog elementa kojem pripadaju njegovi roditelji, bra}a, rodbina i prijatelji". Dok kritikuje narodni `ivot, ta se inteligencija sama "ne podvrgava kritici". Na istom mjestu u Beharu toj se inteligenciji poru~uje da kad se je ve} toliko povela za Zapadom, "pa na Istoku ni ne mo`e da opazi {togod {to valja", za{to se onda ne ugleda na zapadnu inteligenciju kako ona radi, `ivi i osje}a za svoj narod. Uop}e se isticalo da kad bosanski musliman stupi u dr`avnu slu`bu misli da njega vi{e ni{ta ne ve`e sa narodom i narodnim pokretima. Njegov je ideal "zlatna jaka i masna pla}a", a zajedni~ko mu je dobro deveta briga. Bez obzira na ovu usku socijalnu bazu kulturnog pokreta, ne mo`e se pore}i da je jedan broj poduzimljivijih ljudi postigao u datim uvjetima zna~ajne rezultate. Tu na prvom mjestu dolazi pokretanje prvog bo{nja~kog knji`evnog lista Behar. Behar su 1900. pokrenuli knji`evnici Safvet-beg Ba{agi}, Edhem Mulabdi} i Osman Nuri Had`i}, sa nekoliko drugih kulturnih djelatnika, a ~asopis je finansirao Adem-aga Me{i}. Zadatak lista je bio knji`evno i publicisti~ko prikazivanje bo{nja~kog narodnog `ivota, s namjerom da se uti~e na njegovo oblikovanje i usmjeravanje u pravcu prosvjetnog i kulturnog usavr{avanja i napretka. Tira` lista, koji je izlazio dva puta mjese~no, bio je relativno mali. Godine 1906. iznosio je svega 800 primjeraka, a 1907. popeo se na 1.000 primjeraka. Ovo nije ni tako mali tira` kada se zna da je evropska pismenost me|u Bo{njacima jo{ bila srazmjerno slabo ra{irena u odnosu na arebicu i alhamijado literaturu. To pokazuje ~injenica da je u isto vrijeme D`emaludin ^au{evi}, kasniji reisul-ulema, {tampao arebicom na bosanskom jeziku poznati Mevlud hafiza Saliha Ga{evi}a u 37.000 primjeraka. U Sarajevu su sve do po~etka Prvog svjetskog rata izlazila ~etiri lista {tampana arebicom na bosanskom jeziku. To su bili Tarik (Put), Muallim (U~itelj), Misbah (Baklja) i Yeni Misbah (Nova baklja). Kao izrazito bo{nja~ki porodi~ni ~asopis, Behar je za devet godina izla`enja uspio kona~no oformiti bo{nja~ku ~itala~ku publiku, potisnuti tradicionalnu orijentalnu pismenost me|u Bo{njacima i polo`iti ~vrste osnove za njihov knji`evni i kulturni razvoj u znaku simbioze i pro`imanja Istoka sa Zapadom. Time je otvoren put postepenom evropeiziranju Bo{njaka. 413

Drugo zna~ajno ostvarenje "naprednih Muslimana" je osnivanje dru{tva Gajret, 20. II 1903. godine. U ovoj akciji sami "napredni Muslimani" bili su podijeljeni pa je jedan dio, uglavnom dr`avnih ~inovnika, nastojao po nalogu Zemaljske vlade onemogu}iti osnivanje dru{tva. Inicijativu za osnivanje Gajreta dao je Safvet-beg Ba{agi}, koji je izabran i za njegovog prvog predsjednika. Samo ime dru{tvu Gajret (nastojanje, pomo}) dao je navodno Riza-beg Kapetanovi}. U osnivanju i radu Gajreta u~estvovale su i mnoge pristalice autonomnog pokreta, mada njegovo vo|stvo nije pru`ilo formalnu podr{ku dru{tvu. Zemaljska vlada je preko sarajevskog gradona~elnika Esada-ef. Kulovi}a, Osmana Nuri Had`i}a i grupe drugih ~inovnika i gra|ana poku{ala sprije~iti osnivanje dru{tva. Oni su na osniva~koj skup{tini uglavnom isticali da jo{ nije vrijeme za utemeljenje takvog dru{tva, nego da treba prethodno razmisliti da se sve ne bi zavr{ilo neuspjehom. Kasnije je sam Kulovi} priznao da je po `elji Kállaya do{ao na skup{tinu da sprije~i osnivanje dru{tva, "jer bi se tobo`e muslimani blamirali prema srpskoj ’Prosvjeti’ ne pomagav{i izda{no ’Gajret’ kao {to su Srbi pomagali ’Prosvjetu’". Zalaganjem Ba{agi}a, Mulabdi}a, Me{i}a i drugih, skup{tina je aklamacijom odbila Kulovi}ev i Had`i}ev prijedlog. Slu`beni predstavnici autonomnog pokreta Ahmet-aga Henda i Mustaj-beg Halilba{i} dr`ali su se na osniva~koj skup{tini neutralno, izjaviv{i da "bo{nja~ki narod ima svoje zastupnike u Stambolu koji rade na jednom programu u kojem je sadr`ana i ovakva ustanova". Zato za sada pripadnici autonomnog pokreta ne}e i}i ni u kakav rad dok njihovi "zastupnici ne svr{e u Carigradu". U prelomnom trenutku, Kulovi} se obratio na prisutnog reisul-ulemu Teufika-ef. Azabagi}a, koji je, suprotno o~ekivanom, odlu~no podr`ao osnivanje Gajreta. Kulovi} i Had`i} su tada, sa jo{ sedam prisutnih gra|ana i ~inovnika, napustili skup{tinu, koja je nastavila rad, usvojila pravila i izabrala upravu Gajreta. Kako je ve} naprijed spomenuto, na {estoj skup{tini Gajreta, 5. VII 1907, uspjela je MNO preuzeti upravu i glavni odbor dru{tva. Uprkos tome, "napredni Muslimani" nisu istupili iz Gajreta, a zadr`ali su u svojim rukama kontrolu u vi{e njegovih mjesnih odbora. Upravo je velika Gajretova godi{nja zabava, krajem februara 1908. u Te{nju, iskori{tena za prvi na~elni dogovor "naprednih Muslimana" o osnivanju vlastite politi~ke stranke. Jedan dio "naprednih Muslimana", prije svih Ba{agi}, poku{avao je prethodno, sredinom 1907, posti}i sporazum sa Muslimanskom narodnom organizacijom i pomo}i joj u ostvarenju njenog programa. On je u Ogledalu od 2. VIII 1907. priznao da se "na{a inteligencija kroz ~itavo vrijeme od kako se vodi ozbiljna akcija za saniranje na{ih vjersko–prosvjetnih prilika dr`ala u tom pitanju ve}ma postrance pasivno". Ba{agi} nije osporavao mandat Egzekutivnom odboru i smatrao je da su njegovi ~lanovi "pozvani" 414

da vode autonomni pokret, ali da bi im se morala pridru`iti i inteligencija. On vo|ama MNO direktno nudi usluge, opominju}i ih da se tu|im memorandumima ne saniraju bo{nja~ke vjersko–mearifske prilike niti rje{ava agrarno pitanje ako i dalje nebo{njaci budu pisali "na{e peticije". Ba{agi} isti~e da me|u obrazovanim Bo{njacima ima ljudi koji ho}e, mogu i umiju pisati, ako ne ljep{e i bolje, ali barem isto toliko koliko su umjeli oni koji su do sada pisali i pi{u "na{e peticije". Do sporazuma nije do{lo, uglavnom zbog sukoba oko uprave Gajreta a i ~injenice da je Ba{agi} u svojim naporima ostao skoro usamljen, pa je krajem augusta 1907. sa trinaestim brojem obustavio izdavanje svog lista Ogledalo. Pored toga, Ba{agi}eve napore za uspostavljanje saradnje sa MNO nastojala je osujetiti i grupa oko Srpske rije~i, koja se pla{ila da to mo`e dovesti u pitanje njen akcioni savez sa egzekutivcima. Ve} na prve Ba{agi}eve ponude Muslimanskoj narodnoj organizaciji za saradnju, Srpska rije~ objavljuje 17. III 1907. ~lanak, "Nepozvani advokat", u kojem mu osporava pravo da se mije{a u autonomnu borbu i poku{ava ga diskreditirati tvrdnjom da je na zahtjev profesorskog zbora otpu{ten iz sarajevske gimnazije, gdje je predavao arapski jezik. Profesorski zbor je, me|utim, ovo javno demantirao. Me|u "naprednim Muslimanima" sazrijeva uvjerenje o neophodnosti osnivanja vlastite stranke. U nagla{avanju te potrebe isticala se grupa oko starog lista Bo{njak. Oni 2. I 1908. otvoreno priznaju da "danas Narodna stranka imade mnogo vi{e pristalica nego li ’napredna’". Razlog je {to Narodna stranka ima organizaciju, pa je zato "prijeka potreba, da se napredni Muslimani organizuju". Oni bi poslije, po mi{ljenju saradnika Bo{njaka, svojom prosvjetnom akcijom stekli vi{e pristalica u narodu. Nakon spomenutog na~elnog dogovora o osnivanju vlastite stranke, februara 1908, odr`ana je u Te{nju 24–26. VIII 1908. osniva~ka skup{tina Muslimanske napredne stranke. Na skup{tini je izabran glavni odbor stranke te njegov predsjednik Adem-aga Me{i}. Za sekretara je izabran Zija-beg \onlagi}. Usvojen je strana~ki program i donijeta odluka o pokretanju strana~kog glasila Muslimanska svijest. U programu se prije svega nagla{ava da }e Muslimanska napredna stranka (MNS) "ustrajati u tu svrhu da organizuje sve slojeve svoga naroda na borbu i odbranu, da muslimani u Bosni i Hercegovini o~uvaju svoju vjeru, svoj imetak, svoj dru{tveni polo`aj, svoju individualnost". Za Bo{njake se ka`e da su "starosjedila~ko autonomno pu~anstvo" te mu prema tome pripada neoborivo pravo da u prvom redu odlu~uje o sudbini BiH. U pogledu dr`avno–pravnog polo`aja BiH, MNS je za odr`avanje status quoa, koji je odre|en ~lanom 25. Berlinskog ugovora, Carigradskom konvencijom od 21. IV 1879. i Carskom proklamacijom od 28. VII 1878. godine. S druge strane, 415

nagla{ava se da }e se MNS "svim zakonitim sredstvima" protiviti da BiH "dobije potpunu dr`avnu autonomiju, a naro~ito }e se oprijeti svim sredstvima da se Bosna i Hercegovina pripoji Srbiji ili Crnoj Gori ili kojoj drugoj dr`avnoj tvorbi". Neki "napredni Muslimani" su dr`ali da bi autonomna Bosna odmah postala plijen Srbije. Adem-aga Me{i} je u izjavi datoj Bo{njaku 7. III 1907. istakao da autonomiju BiH smatra isto {to i njeno pripajanje Srbiji, a o tome "kao musliman ne smijem ni sanjati, a kamoli raditi". Prosvjetni program "naprednih Muslimana" je bio veoma {iroko postavljen. Na prvom mjestu se nagla{ava da spas bo{nja~kog naroda u BiH "le`i u prosvjeti". Istovremeno se tra`i pribli`avanje Zapadu pa se isti~e da "islamske vjerske zasade ne stoje u protuslovlju sa zapadnoevropskom prosvjetom". U tome je nu`no odr`anje ravnote`e i zato }e stranka nastojati da unese u narod {to vi{e, kako "zapadnoevropske tako prave islamske prosvjete." Programom se zahtijeva uvo|enje obaveznog osmogodi{njeg {kolovanja, reforma svih islamskih {kolskih zavoda i osnivanje islamskog fakulteta, te vi{e mjesta za Bo{njake u privrednim, zanatskim i stru~nim {kolama. Pored toga, tra`i se osnivanje sveu~ili{ta u Sarajevu, kako bi se {to ve}em broju Bo{njaka omogu}ila "visoko{kolska naobrazba". MNS zahtijeva da arapsko pismo u BiH "bude slu`beno ravnopravno drugim pismima ili da se za sav narod u BiH uvede jedno slu`beno pismo latinica". I privredni ili "gospodarski" program MNS je op{iran i najavljuje borbu za podizanje bo{nja~ke poljoprivrede, trgovine, zanatstva, bankarstva i industrije. U tom cilju od vlade se tra`i da izgradi mre`u komunikacija prema potrebama zemlje te da uvede povoljnu `eljezni~ku tarifnu politiku i carinsku za{titu BiH. Socijalni program MNS obuhvata potrebu zdravstvenog prosvje}ivanja Bo{njaka, {irenje higijene, ure|enje siroti{ta, domova za iznemogle, suzbijanje alkoholizma i sl. U ovaj dio programa unijet je i jedan ~lan koji govori o "radni~kom pitanju". U tom pogledu MNS }e nastojati da oko sebe okupi {to vi{e bo{nja~kih radnika, a posebno }e raditi na unapre|enju i pobolj{anju njihovih `ivotnih i stale{kih prilika, kao {to su ure|enje radnog vremena, pobolj{anje plata, osiguranje radnika za slu~aj nezgode, starosti i smrti. Stranka }e suzbijati sve one smjerove me|u radni{tvom koji bi "muslimanske radnike zavodili u internacionalizam i bezvjerstvo". Politi~ki zahtjevi MNS svode se, sli~no drugim strankama, na uvo|enje politi~kih i gra|anskih sloboda, ustanovljenje zemaljskog sabora, samoupravu op}ina, nezavisnost sudija i skra}enje vojne obaveze. Stranka ima i nekih posebnih zahtjeva, posebno da se Bo{njacima u vojsci daju izvjesne olak{ice iz vjerskih razloga, da se povratnicima iz Turske vrati bosanskohercegova~ko dr`avljanstvo, te da se {erijatskim sudovima preda i izvr{na vlast. 416

Za agrarne odnose se ka`e da su to "`ivotna pitanja muslimanskog elementa u Bosni i Hercegovini", pa }e MNS upravo na tim pitanjima najvi{e i najupornije raditi. U programu se uop}eno govori da je budu}nost Bo{njaka u BiH "uvjetovana time da oni zadr`e svoj naslije|eni zemlji{ni posjed". Zato }e stranka najodlu~nije i najo{trije istupiti, kako protiv pojedinaca tako i cijelih skupina i smjerova "koji budu i{li za time da Bo{njake rastave od njihove zemlje". Konkretno se tra`i da se odnosi izme|u aga i musted`ira urede zakonom koji bi se uglavnom zasnivao na postoje}oj Saferskoj naredbi i pravnim obi~ajima. U ostalim pitanjima agrarni program MNS ne razlikuje se u biti od odgovaraju}eg programa MNO. Znaju}i da bi u datim okolnostima na eventualnim saborskim izborima ostala bez ikakve podr{ke bira~a, MNS je jedina bosanska stranka koja je u svom programu tra`ila da se u zemaljskom saboru predvide mjesta za "primjereni broj virilista i to onih koji su zvani da {tite agrarne interese muslimana". Muslimanska napredna stranka je podr`ala aneksiju BiH, koja je progla{ena samo mjesec i po dana poslije njenog osnivanja. Stranka je pod Me{i}evim rukovodstvom vodila izrazito prohrvatsku i prore`imsku politiku, zbog ~ega je bila krajnje nepopularna u narodu. Vjerovatno zato je, 31. I 1910, ne{to prije prvih saborskih izbora MNS revidirala svoj program, javno se odrekla prohrvatske orijentacije i uzela naziv Muslimanska samostalna stranka (MSS).

417

Mladoturska revolucija i aneksija BiH

Krajem XIX i po~etkom XX st., u politi~kim vrhovima Austro–Ugarske preovladalo je uvjerenje da se, bez obzira na ~injenicu {to pitanje dr`avno–pravnog statusa Bosne i Hercegovine u okviru Monarhije nije ra{~i{}eno, mo`e izvr{iti aneksija okupirane zemlje, ukoliko se za to steknu povoljne me|unarodne okolnosti. Izvr{enje aneksije zavisilo je prije svega od dvije okolnosti. Prvo, od me|unarodnog polo`aja i unutra{njeg stanja Osmanske carevine i drugo, od mogu}nosti austro–ruskog saveza. Austro–Ugarska je savez sa Rusijom uvijek uslovljavala dobijanjem odrije{enih ruku u pitanju aneksije BiH. Kao uslov za pristupanje tzv. Trojecarskom savezu (Dreikaiserbund) 1881. tra`ila je Austro–Ugarska da "kada do|e momenat" zamijeni postoje}e stanje okupacije sa aneksijom, uz zadr`avanje prava na dr`anje garnizona u Novopazarskom sand`aku. Stav Rusije je bio da Berlinski ugovor daje Austro–Ugarskoj samo "pravo vojne okupacije". Aneksija je slo`eno pitanje koje zahtijeva "posebno ispitivanje u svoje vrijeme i na svom mjestu". I Austrija i Rusija mogle su svoju ekspanziju ostvariti samo na ra~un Osmanske carevine, kao dio daljeg rje{avanja isto~nog pitanja. Austrija je `eljela preuzeti osmanske posjede na jugoistoku Evrope, dok je Rusija tra`ila otvaranje moreuza, a ra~unala i sa zauze}em Carigrada. Za ostvarenje ovih te`nji trebalo je u pogodnom trenutku iskoristiti slabost i unutra{nje te{ko}e Turske. Nakon neuspjeha obiju sila da ermenski ustanak 1896. i te{ko}e Turske iskoriste za ostvarenje svojih ciljeva, sklopljen je me|usobni sporazum 5. V 1897, kojim se predvi|alo odr`anje status quoa na Balkanu i Bliskom istoku. Ovaj austro–ruski sporazum ostavio je, kako je to primijetio A. J. P. Taylor, Bliski istok "na ledu" za sljede}ih deset godina. Nakon desetgodi{njeg mirovanja, problem aneksije izbio je u prvi plan krajem 1907. godine. To je posljedica dviju okolnosti. Prvo, dolazak Aloysa Lexa von Aehrenthala i Aleksandra Petrovi~a Izvoljskog za ministre spoljnih poslova Austro–Ugarske, odnosno Rusije. Baron von Aehrenthal `elio je izvu}i Monarhiju iz podre|enog polo`aja u evropskoj politici, na koje je svedena unutra{njim krizama i sna`nim izrastanjem Njema~ke. Za takvu aktivnu vanjsku politiku Aehrenthal je dobio podr{ku nadvojvode Franza Ferdinanda i na~elnika General{taba Conrada von Hötzendorfa. Jedinu 418

mogu}nost za ostvarivanje njihovih ekspanzionisti~kih planova pru`ao je Balkan. Samo je na tom prostoru Austro–Ugarska mogla eventualno na}i nova tr`i{ta za svoje proizvode, a progresivno opadanje Turske "nagovje{tavalo je ponovno otvaranje" isto~nog pitanja, koje se moglo iskoristiti za neka dalja teritorijalna pro{irenja i druge politi~ke prednosti. Tome je pogodovalo {to je novi ruski ministar spoljnih poslova A. P. Izvoljski, koji je stupio na du`nost nekoliko mjeseci prije Aehrenthala, dok je ovaj bio jo{ ambasador u Sankt Petersburgu, bio "vatreno uvjeren u misiju Rusije na Bliskom istoku" i u tom smislu kovao odgovaraju}e politi~ke planove. Drugo, Be~u je postepeno postajalo jasno da situacija u Bosni zahtijeva "drasti~an postupak". Mir i red su odavno uspostavljeni, a postignut je i odre|eni privredni napredak. Apsolutisti~ka uprava u rukama njema~kih i ugarskih birokrata bila je istovremeno nepopularna, kako kod doma}eg gra|anstva tako jo{ vi{e me|u bosanskim selja{tvom. Uz to, bila je prakti~no nesposobna da se efikasno odupre bezobzirnoj nacionalisti~koj agitaciji iz Srbije. Odatle se za Monarhiju rje{enje bosanskog pitanja postavljalo kao prvi nu`an korak ka sre|ivanju {ireg ju`noslavenskog pitanja. Aehrenthal je pokrenuo pitanje aneksije na sjednici zajedni~ke austro–ugarske vlade, 11. XII 1907. godine. On je insistirao da se Bosni i Hercegovini ne mogu dati nikakva autonomija niti neko predstavni~ko tijelo, odnosno sabor, prije provo|enja aneksije. Ministri su potpuno odobrili ovo njegovo mi{ljenje. Ohrabren ovom podr{kom, on je tokom prve polovine 1908. vr{io vrlo `ivu razmjenu nota i memoranduma sa Izvoljskim, kako bi osigurao rusku saglasnost za aneksiju BiH. Izvoljski je memorandumom od 2. VII 1908. pristao da prizna aneksiju BiH u zamjenu za austrougarsku podr{ku u pitanju otvaranja Bosfora i Dardanela, ~ime bi se u to vrijeme jo{ slaboj ruskoj crnomorskoj floti osigurao prolazak kroz ove moreuze. To je o~igledno za Rusiju bila previsoka cijena, ali je Izvoljski toliko bio opsjednut `eljom da ruskoj floti osigura izlazak u Sredozemlje da je po nekim mi{ljenjima bio spreman ~ak `rtvovati i Srbiju, samo da povoljno rije{i pitanje moreuza. Kada je izvr{ena Mladoturska revolucija, progla{enjem ustava 23. VII 1908, ocijenila je austro–ugarska zajedni~ka vlada da je Turska pala "pod likvidaciju" i da je prema tome do{ao dugo ~ekani trenutak za aneksiju. [tavi{e, taj je ~in bio neophodan kako bi se sprije~io uticaj Mladoturske revolucije u BiH, koji se manifestirao u sna`nom pokretu za uvo|enje ustavnosti, ali bez promjene njenog dr`avnopravnog polo`aja i statusa privremeno okupirane zemlje. Pitanje aneksije odlu~eno je na sjednici zajedni~ke vlade u Be~u 19. VIII 1908. Aneksija BiH predstavljala je "prvo podmetanje noge mladoturskoj revoluciji". Uporedo sa proglasom aneksije, Bugarska je proklamirala 419

samostalnost i odrekla pla}anje tributa sultanu, {to je u~inilo i stanovni{tvo Krita. Tri godine kasnije Italija je napala Libiju, odnosno Tripolis, a uskoro zatim po~eo je Prvi balkanski rat. Uporedo sa ubrzanim pripremama za progla{enje aneksije donijeta je odluka da Austro–Ugarska napusti Sand`ak. Aehrenthal je o pitanju Sand`aka izradio jedan mali memorandum, koji su ostali ministri u zajedni~koj vladi prihvatili. Po tom memorandumu Austro–Ugarska je 1879. sa tri garnizona zaposjela Novopazarski sand`ak, da bi sprije~ila ujedinjenje Srbije sa Crnom Gorom te istovremeno podr`ala Tursku, a u slu~aju njene propasti zadr`ala tu teritoriju kao tampon zonu, uz jednovremeno osiguranje svojih jugoisto~nih granica. U novim okolnostima ta bi politika bila neprakti~na, po{to bi se tamo godinama morao dr`ati cijeli armijski korpus, izlo`en napadima Srba, Crnogoraca i Albanaca. Monarhiji bi to nametnulo te{ke finansijske terete, a ne bi osiguralo granice. Sigurne granice Monarhija mo`e posti}i samo ako odlu~no sasije~e "zlo u korijenu" i "u~ini kraj velikosrpskim snovima u budu}nosti". Austrija }e zato u eventualnom ratu uzeti ono {to od Srbije ostane, po{to se zadovolji Bugarska, a Albanija }e postati nezavisna zemlja. Mladoturska revolucija u~inila je pitanje ustanovnosti u BiH veoma aktualnim, ali se njegovo rje{avanje vezivalo za prethodnu aneksiju, te postizanje unutra{njeg sporazuma o dr`avnopravnim pitanjima izme|u vlada Austrije i Ugarske. Ali upravo u dr`avno–pravnim pitanjima dvije su se vlade skoro potpuno razilazile. Ugarski predsjednik vlade Sándor Wekerle izjavio je da }e Ma|arska podr`ati aneksiju pod odre|enim uslovima. Glavni uslov bio je da se aneksija izvr{i unutar dualisti~kog ustavnog ustrojstva Monarhije, {to je zna~ilo da je isklju~eno svako trijalisti~ko preure|enje Monarhije. Pored toga, on je tra`io da se aneksija izvr{i na osnovu prava krune Sv. Stjepana, po{to se Bosna nalazi u tituli, grbu i zastavi ugarskih kraljeva. Austrijski predsjednik Max Beck je pobijao Ugarsku tezu o pravnom osnovu aneksije, ali u raspravama koje su o tome vo|ene nije bio isklju~iv kao Wekerle. Beck je na prvom mjestu isticao da Austrija ne mo`e dozvoliti da se BiH, koja je dobijena krvlju i imetkom njenih dr`avljana, priklju~i Ugarskoj, po{to bi time do{lo do pomjeranja odnosa snaga i ravnote`e izme|u dvije dr`ave Monarhije. U najboljem slu~aju, moglo bi se samo na~elno govoriti o pripadnosti BiH Ugarskoj, ali bi se u praksi Bosnom i Hercegovinom moralo upravljati kao posebnom obla{}u (corpus separatum). Zajedni~ki ministar finansija Burián se tako|er zalagao za hitnost aneksije, preciziraju}i da se ona mora proglasiti i provesti prije najavljenog saziva osmanskog parlamenta, koji mo`e postaviti zahtjev za vra}anje okupirane 420

zemlje, po{to je Monarhija izvr{ila svoj mandat. Usagla{avanje stavova u dr`avno–pravnim pitanjima prepu{teno je predsjednicima vlada Austrije i Ugarske, sa rokom do 10. IX 1908. godine. Istovremeno, vlada je obavezala ministra vanjskih poslova da diplomatskim putem postigne sporazum sa Turskom, Rusijom, Italijom i Engleskom u pitanju aneksije. U tom smislu, Aehrenthal je diplomatskim putem obavijestio o predstoje}oj aneksiji jedino ministarstva spoljnjih poslova Rusije, Italije i Njema~ke, dok diplomatske misije Austro–Ugarske u Parizu, Londonu i Istanbulu nisu u tom pogledu preduzele prakti~no nikakve korake. Pored diplomatskih akcija i dr`avno–pravnih pregovora izme|u Austrije i Ugarske, poduzeti su i odre|eni koraci na pripremanju aneksije u samoj Bosni i Hercegovini. Augusta 1908. boravio je u Bosni be~ki, ranije sarajevski advokat dr. Berthold Krassa, gdje je razgovarao sa vo|ama bo{nja~ke i srpske opozicije. Njega je u ovu misiju vjerovatno uputio nadvojvoda Franz Ferdinand i vojni vrh Monarhije. O misiji dr. Krasse nisu ni{ta znali ni ministar Burián, ni Zemaljska vlada u Sarajevu, pa ni sam ministar vanjskih poslova Aehrenthal. Od svih ministara i ~lanova zajedni~ke vlade, dr. Krassa je jedino njega pismom od 16. VIII 1908. obavijestio da se u Bosni nalazi u odre|enoj misiji, o ~emu }e ga naknadno usmeno informirati. Na boravak dr. Krassa u Sarajevu prvi je upozorio splitski list Na{e doba, 27. VIII 1908. godine. Samo dva dana kasnije, Sarajewoer Tagblatt ("Nezavisni list za za{titu austrougarskih interesa na Balkanu") u ~lanku Tajna misija dr. Krasse isti~e da }e se srpska i muslimanska opozicija uobraziti, po{to im se sa "vi{eg mjesta" {alje povjerljiv ~ovjek sa posebnom misijom. List napominje da se mo`e zaklju~iti sporazum sa bosanskom opozicijom jedino ako njime "ne bi bila uskra}ena nikakva prava austrijskih i ugarskih dr`avljana u ovim zemljama". Dr. Krassa je razgovarao u Sarajevu sa Ismet-agom Merhemi}em, a od Srba sa Gligorijem Jeftanovi}em i Ristom Damjanovi}em. Po savjetu njih trojice otputovao je i u Livno, gdje je razgovarao sa Ali-begom Firdusom i Kostom Kujund`i}em, a u Mostaru sa [erifom Arnautovi}em. Na ove tajne razgovore dr. Krasse upozorio je Wekerlea neki Bo{njak ("neki Tur~in") "ma|arofil". Wekerle je odmah obavijestio Buriána da Krassa vjerovatno namjerava da u Bosni formira delegaciju koja }e moliti prijestolonasljednika Ferdinanda da se proglasi aneksija tako {to bi BiH, kao zasebna zemlja sa ustavom i na ~elu s prijestolonasljednikom, dobrovoljno bila ponu|ena Monarhiji. Smatraju}i da su time ugro`ena "historijska prava" Ugarske, Burián je naredio Zemaljskoj vladi u Sarajevu da provede istragu. Vlada je utvrdila da je Krassa, "po vi{em nalogu" i u ime jedne "visoke li~nosti", nudio 421

vo|ama bo{nja~ke i srpske opozicije odre|ene ustupke u politi~kom i privrednom pogledu, koje ovi nisu prihvatili. Prema izvje{taju vlade, dr. Krassa je posebno izjavio Ismet-agi Merhemi}u da je ovla{ten da Bo{njacima obe}a da }e sve njihove `elje i zahtjevi biti ispunjeni. Prore`imskim strankama nije bilo pravo da je Krassa i{ao na razgovore samo sa opozicionim prvacima. "Zar jo{ ne ima nitko drugi u Bosni s kim bi se dalo progovoriti?", pitala se tom prilikom Muslimanska svijest u broju od 9. IX 1908. godine. Za ma|arske politi~are bilo je jedino bitno da misija dr. Krasse nije uspjela. Posljednja sjednica zajedni~ke austrougarske vlade prije Aneksije odr`ana je 10. IX 1908. godine. Na njoj je prepu{teno Aehrenthalu da na me|unarodnom planu odmah poduzme i provede sve potrebne mjere. On se, u tom smislu, sastao sa Izvoljskim na svom imanju u Buchlau (danas Buhlov) u Moravskoj, 15. i 16. IX 1908. i tom ga prilikom obavijestio da vrijeme aneksije zavisi od izvje{taja iz Sarajeva i Pljevalja, ali da }e se ona u svakom slu~aju proglasiti po~etkom oktobra, prije sastanka Delegacija. Tekst proglasa o aneksiji pa`ljivo je pripreman. Ve} 27. IX 1908. Burián je tekst proklamacije predao L. Thallóczyju da ga prevede na bosanski jezik. Thallóczy je to uradio istog dana uz pomo} svog koncipijenta dr. Bo`e ^erovi}a, "hercegova~kog Srbina", kojeg je prethodno zakleo na {utnju. Thallóczy je u svom dnevniku zapisao da za prijevod misli "da glasi dosta dobro i narodski". Proklamacija Aneksije, koju je osobno potpisao u Budimpe{ti car i kralj Franjo Josip I, 5. X 1908, naslovljena Bosancima i Hercegovcima, javno je objavljena u Sarajevu 7. oktobra. U proglasu car i kralj je ~in aneksije obrazlo`io potrebom uvo|enja ustava u BiH. Proglas i sam akt aneksije, koje je londonski Times ozna~io kao primjer "jezuitske kazuistike i politi~kog cinizma", izazvali su veliku diplomatsku krizu. Britanija i Francuska su smatrale da je aneksijom Austro–Ugarska jednostrano izmijenila Berlinski ugovor te da takav postupak predstavlja, kako je to rekao britanski ministar vanjskih poslova Edward Grey austro–ugarskom ambasadoru u Londonu, "velik udarac javnom povjerenju". Aneksija je izazvala veliko uzbu|enje u Italiji i Rusiji, a posebno u Srbiji, Crnoj Gori i Turskoj, koja je proglasila bojkot austrougarske robe, te istovremeno poduzela izvjesne vojne pripreme. Da bi popravila svoje pozicije u krizi, Rusija je bezuspje{no zagovarala jednu me|unarodnu konferenciju na kojoj bi se raspravljalo o ~itavom kompleksu isto~nog pitanja. Za smirivanje cjelokupne aneksione krize presudan je bio stav Njema~ke, koja je odlu~no podr`ala Austro–Ugarsku. Posredstvom njema~ke diplomatije, Turska je poslije kra}ih pregovora sa Austro–Ugarskom priznala aneksiju 26. II 1909. ~ime je Bosna i Hercegovina i formalno do{la pod habsburgovski suverenitet. Tom prilikom Austro–Uga422

rska se odrekla svojih prava u Novopazarskom sand`aku, obavezala se da }e Turskoj isplatiti dva i po miliona funti i dati joj druge ekonomske koncesije i osigurati punu vjersku slobodu za muslimansko stanovni{tvo u BiH. Aneksijom je i formalno prekinuta vi{estoljetna veza Bosne sa Osmanskom carevinom. Priznanjem aneksije, Turska se nepovratno odrekla jedne od svojih nekad najzna~ajnijih i najvrijednijih pokrajina. Time je i formalno prestao sultanov suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom, nakon {to je Njema~ka, 21. III 1909. predala vladi u Sankt Petersburgu ultimatum, u literaturi ozna~en kao "najva`niji dokument u krizi", kojim je tra`ila da Rusija jasno i formalno prizna aneksiju, {to je ova odmah i u~inila. Ovaj dr`avno–pravni ~in su nakon toga kona~no priznale Srbija i Crna Gora, 31. III, odnosno 5. IV 1909. godine.

423

Bo{njaci i Aneksija – iseljavanje u Tursku

U Sarajevu se ve} 6. X 1908. saznalo za Aneksiju, ali je sve bilo mirno. Proglasu aneksije vlasti su u cijeloj zemlji pridavale velik zna~aj, a samom ~inu sve~ani karakter. Proglas aneksije, kako je ve} istaknuto, objavljen je 7. oktobra u ranim jutarnjim satima vojsci i svim oru`ni~kim stanicama. U svim okruzima, kotarevima i kotarskim ispostavama javno su izlijepljene plakate sa tekstom proglasa. Vlasti su poduzele sve mjere, kako bi se proglas aneksije istovremeno objavio na cjelokupnoj teritoriji Bosne i Hercegovine. Proglas je od{tampan u Be~u, latinicom i }irilicom u po 6.200 primjeraka i po posebnim kuririma dostavljen svim okru`nim predstojnicima, koji su ga odmah proslijedili kotarskim predstojnicima i {efovima kotarskih ispostava, koji su ga istakli na upravnim zgradama, op}inskim uredima, {kolama i bolnicama, te finansijskim postajama i carinarnicama. Pored toga, proglas aneksije je objavljivan narodu i putem telala. Pojedini gradona~elnici, poput sarajevskog, Esada-ef. Kulovi}a, posebnim su plakatima pozivali gra|anstvo da "u slavu histori~kog ~ina aneksije" tri dana dr`i oki}ene i osvijetljene ku}e. Sarajevsko gradsko zastupstvo je istog dana odr`alo sve~anu sjednicu, sa koje su svi zastupnici oti{li kod zemaljskog poglavara Antona Edlera Windsora i civilnog adlatusa Benka i ~estitali im Aneksiju. Iste ve~eri zabrujala su sva zvona na sarajevskoj katedrali, pred Konakom je svirala vojna muzika, a sa @ute tabije i fortice Hum ispaljen je 101 topovski hitac. Ova topovska kanonada namjerno je prire|ena u ak{am, po{to je bio Ramazan, pa je grad bio sve~ano osvijetljen, a ve}ina stanovni{tva, posebno muslimanskog, na ulicama. Slijede}eg dana odr`ana su sve~ana blagodarenja u pravoslavnoj i katoli~koj crkvi, a zemaljski poglavar primao je ~estitanja od delegacija raznih javnih ustanova i korporacija. I pored svih ovih spoljnjih manifestacija u prilog Aneksiji, vlasti su nastojale da u prvim najkriti~nijim danima krize izoliraju Bosnu od vanjskog svijeta. Sve telegrafske i telefonske veze Sarajeva sa svijetom bile su blokirane od 7. do 11. X 1908. godine. Proglas aneksije u stvarnosti je izazvao uznemirenje i te{ko se dojmio velikog dijela, uglavnom bo{nja~kog stanovni{tva Sarajeva i cijele Bosne i 424

Hercegovine. Predstavnici Muslimanske i Srpske narodne organizacije, koji su se tada nalazili zbog zasjedanja delegacija u Budimpe{ti, izdali su 11. X 1908. zajedni~ku poruku "narodu u Bosni i Hercegovini". Tu se prvo konstatira da se kroz proteklih 30 godina narod nije mogao "sprijateljiti" sa okupacijom, koja je do{la bez njegovog pitanja. Dalje se isti~e da se od zahtjeva za autonomijom BiH ne odustaje, po{to }e se politi~ki prvaci Bo{njaka i Srba u svom radu rukovoditi narodnom te`njom za slobodom, kako bi sami o svojoj sudbini odlu~ivali. Najbolja garancija uspjehu ove nove borbe je jedinstveni rad Bo{njaka i Srba, "koji ni~iji napadaji ne}e mo}i razbiti". Zajedni~ko ministarstvo finansija odmah je naredilo Zemaljskoj vladi u Sarajevu da sprije~i javno afi{iranje ovog proglasa ili bilo kakvu drugu antiaustrijsku agitaciju. Objavljivanje proglasa u {tampi nije bilo zabranjeno. Mada je re~eno da "u ovim odlu~nim ~asovima padaju za uvijek pregrade iz pro{losti", ovaj budimpe{tanski proglas narodu bio je u stvarnosti posljednji zajedni~ki bo{nja~ko–srpski akt u aneksionoj krizi. Nesigurni u svoju snagu, bo{nja~ki i srpski gra|anski politi~ari savjetuju narodu strpljivo i mirno dr`anje, a sve nade pola`u u konferenciju velikih sila, koju je ruski ministar Izvoljski bezuspje{no zagovarao. Zajedno sa proglasom odlu~eno je da se u inostranstvo po{alje jedna delegacija koja }e svjetsku javnost upoznati sa mi{ljenjem stanovni{tva u BiH. U delegaciju su od strane SNO odre|eni Du{an Vasiljevi}, Risto Radulovi} i Atanasije [ola, a od strane Bo{njaka Dervi{-beg Miralem, dr. Murat Sari} i Salih Ba{i}. Iako su vlasti saznale za ovu delegaciju, svi su, osim Miralema i Ba{i}a, uspjeli iza}i iz zemlje. Dr. Murat Sari} se poslije zajedni~ke posjete Parizu odvojio od trojice srpskih delegata. Vlasti u Bosni su pa`ljivo pratile raspolo`enje stanovni{tva, mada do nekih ve}ih nemira nije moglo do}i po{to su dvije velike opozicione stranke savjetovale narodu mir i po{tovanje pravnog poretka. Kod velike ve}ine Bo{njaka iznenada i brzo provedena aneksija izazvala je zaprepa{}enje. To je za njih bio neo~ekivan i uni{tavaju}i udarac usred, kako se to u jednom vladinom izvje{taju ka`e, "divljeg" veselja o fatamorgani ja~anja Turske, nakon Mladoturske revolucije jula 1908. godine. "Zagri`eni" Bo{njaci te{ko vjeruju da je bilo mogu}e jednom proklamacijom ukloniti sultanov suverenitet i da su oni sada podanici kr{}anskog vladara. Veliki dio "strogo vjernih" Bo{njaka, koji "ne poznaje nacionalni osje}aj", ne}e se mo}i, prema procjenama vlade, sna}i u novim uslovima. Na prolje}e }e vjerovatno do}i do iseljeni~kog pokreta me|u Bo{njacima, pisalo je u izvje{taju koji je vlada u Sarajevu uputila Be~u ve} 11. X 1908. godine. 425

Prema izvje{taju mostarskog kotarskog predstojnika barona Karla Pitnera, stanje u Hercegovini je mirno. U kotarevima prema crnogorskoj granici nema nikakvih oru`anih nemira, od kojih su vlasti uo~i proglasa aneksije strahovale. Pitner pi{e 23. X 1908. da su Bo{njaci "potpuno utu~eni". Kako je bilo vrijeme Ramazana, niko se od njih nije ~uo niti vidio na ulicama. Svi su bili puni nekog strahom ispunjenog i{~ekivanja. Najvi{e su bili pogo|eni oni me|u Bo{njacima koji se jo{ sje}aju turske uprave. Oni su promjenu suvereniteta osjetili vi{e nego kao golu frazu. Te{ko su primili i progla{enje nezavisnosti Bugarske. Mladoturski pokret i revolucija ispunili su ponosom svako bo{nja~ko muslimansko srce i budili nadu o obnovi stare osmanske mo}i i slave. Nemogu}nost Turske da bilo {ta u~ini i izmijeni, kako svoj polo`aj tako i polo`aj BiH, te{ko ih je iznenadila i pogodila. U Hercegovini se ve} osje}aju simptomi iseljeni~kog pokreta. Me|u Bo{njacima se {iri strah da islam ne}e biti za{ti}en, da }e se muslimanska `ena morati otkriti i da }e biti zabranjeno spominjanje imena halife prilikom redovnih molitvi u d`amijama. Sve je to me|u Bo{njacima izazvalo te{ko psiholo{ko raspolo`enje i stanje. Obe}anje ustava imalo je vrlo malo odjeka i razumijevanja me|u mostarskim i ostalim hercegova~kim Bo{njacima. Zapa`eno je, dodaje na kraju Pitner, da su od progla{enja aneksije u~estale razne provokacije od strane hercegova~kih katolika prema pripadnicima drugih vjeroispovijesti, a posebno prema Bo{njacima. Pored hrvatskih listova i stranaka, Aneksiju je pozdravio i podr`ao i stari Bo{njak, u ~lancima 9. X i 6. XI 1908. kao doga|aj koji se "naslu}ivao" i pozvao "muslimanski narod" da prihvati novo stanje i odlu~nije radi na svom kulturnom i privrednom napretku. Istovremeno, list je odlu~no odbacio svojatanje Bo{njaka da su tobo`e Hrvati i osudio hrvatske pretenzije na BiH, koje su oja~ale poslije Aneksije. Muslimanska napredna stranka tako|er je podr`ala Aneksiju, iako je njen list Muslimanska svijest samo nekoliko dana pred njen proglas, 30. IX 1908. pisao da "velika ve}ina naroda nije za aneksiju" i da se uvjeti od kojih ona zavisi ne mogu lahko ispuniti. Suprotno takvom pisanju, isti list je po proglasu aneksije, ve} 14. X 1908. pozvao Bo{njake da prihvate novo stanje po{to ni{ta ne ugro`ava njihov opstanak i ne moraju se brinuti "za sigurnost vjere i imetka". List je upozoravao da je Bo{njake 30 godina uzalud "zanosila pomisao na Carigrad i na otomansku vlast", mada je poznavaocima "politike na Balkanu" bilo oduvijek jasno "da je aneksija Bosne i Hercegovine starija od same okupacije". Istovremeno se kao uzro~nici i krivci za Aneksiju ozna~avaju mladoturci, odnosno "prekono}ni preokret u samoj otomanskoj carevini", te "politi~ke trzavice u samoj na{oj domovini" i srpska politika i propaganda izazivanja Austro–Ugarske. 426

Krajem oktobra 1908. po~eo je sarajevski gradona~elnik i jedan od vo|a "naprednih Muslimana", Esad-ef. Kulovi}, akciju za organiziranje jedne bo{nja~ke poklonstvene deputacije, koja bi caru u Be~u izrazila lojalnost u ime Bo{njaka. Kulovi} je 26. X 1908. pozvao otvorenim pismom u Muslimanskoj svijesti Bo{njake da "u {to ve}em broju po|emo pokloniti se pred Previ{njim prijestoljem" i time izrazimo "vjernost i odanost svega islamskog milleta u Bosni i Hercegovini". On tvrdi da }e Bo{njaci, ako se "budu znali sna}i u novim prilikama biti ubrzo pozvani, da u na{oj domovini vode prvu rije~". Kulovi} je veoma aktivan i nastoji iskoristiti situaciju i opoziciju Muslimanske narodne organizacije, kako bi svoju Naprednu stranku isturio kao pravog predstavnika cjelokupnog bo{nja~kog naroda. On je 4. XI 1908. odveo jednu bo{nja~ku deputaciju u Be~, koja se sastojala od 64 gradona~elnika, veleposjednika, duhovnih lica i trgovaca. Politi~ki su to uglavnom bile bezna~ajne li~nosti. Car je primio ovu deputaciju 9. XI 1908. godine. Kulovi} je pozdravio cara jednim govorom, koji je sadr`avao osnovne ideje na bazi kojih }e se i Muslimanska narodna organizacija kasnije donekle pribli`iti Austro–Ugarskoj. Tu se prvo isti~e da je Austrija okupacijom spasila Bo{njake, kojima je prijetilo potpuno istrebljenje. Kulovi} je zatim ~estitao Aneksiju i izrazio uvjerenje da }e car "na temelju na{eg historijskog prava i fakti~kog posjeda pozitivnim zakonima u~vrstiti i obezbijediti na{e posjede i na{a vlasni~ka prava". Slijede}eg dana deputaciju je primio i nadvojvoda Ferdinand, kome je Kulovi} odr`ao sli~an govor. Muslimanska narodna organizacija je o{tro napadala ovu delegaciju, posebno Kulovi}a, nazivaju}i ga "politi~kim mrtvacem". U njenom glasilu Musavat uvedena je posebna rubrika Narod progovara, u kojoj su objavljivane brojne izjave i pisma da Kulovi}, Me{i} i kompanija "nisu nikakvi zastupnici muslimanski". Posebno nezadovoljstvo i pravu indignaciju izazvala je Kulovi}eva izjava be~kom dopisniku Daily Telegrapha da su "muslimani sretni i zadovoljni aneksijom, jer je tim aktom prestao strah da }e se Bosna i Hercegovina povratiti ponovno pod zulum}arsku Tursku". Kad se zna kakva su bila raspolo`enja i osje}anja prema Turskoj u bo{nja~kom narodu, prosto je nevjerovatno da je jedan politi~ar, sa ambicijama kakve je imao Kulovi}, mogao dati ovakvu izjavu. Vjerovatno zato Kulovi} nije mogao do}i do politi~kog vo|stva bo{nja~kog naroda, mada je mislio da mu Aneksija i opstrukcija MNO pru`aju za to mogu}nost. Dok su u Be~ odlazile bo{nja~ka i druge poklonstvene deputacije, koje su predvodili dr. Nikola Mandi}, nadbiskup Josip [tadler i u ime Srba dr. Lazar Dimitrijevi}, dotle je Muslimanska narodna organizacija uputila svog predsjednika Firdusa u Carigrad da dobije upute {ta da rade Bo{njaci: da 427

li }e sjediti, ili se seliti, ili pristati na Aneksiju i ostale vladine zahtjeve i ponude. Po~etkom novembra 1908. Firdus se obratio Mladoturskom komitetu u Istanbulu za savjet o tome da li bi bo{nja~ki narodni zastupnici iz BiH mogli prisustvovati eventualnoj konferenciji velikih sila, kojoj bi podnijeli memorandum sa protestom protiv Aneksije i "sa zahtjevom da Bosna i Hercegovina dobije autonomiju pod jednim turskim princom kao guvernerom". Ali-beg Firdus nije ni{ta od svega toga uspio posti}i u Istanbulu. Po povratku u zemlju, svojim politi~kim drugovima Firdus je rekao da su mu Mladoturci savjetovali mir, te da ~eka na razvoj stvari i da sve ostalo prepusti njima, "koji }e se svim silama zauzeti za BiH na budu}oj konferenciji". On je primijetio da Mladoturci "ho}e da samo Bo{njake {to bolje propazare u pregovorima sa Austrijom". Na drugoj strani, "Staroturci" su ga susretali sa nepovjerenjem i prebacivali mu da je srbofil, dok su ga austrijski {pijuni okolo potkazivali da je posjetio srpsko i rusko poslanstvo u Stambolu. Krajem decembra 1908. prvaci MNO su odr`ali sastanak u Mori}a hanu u Sarajevu i zaklju~ili da Bo{njaci ostanu mirni i da za sve nepravde narod odmah javlja Egzekutivnom odboru, koji }e dalje korake preduzeti, "jer ina~e sve bi svr{ilo preko na{ih glava". Izra`en je strah za opstanak Bo{njaka pa je na istom sastanku zaklju~eno da se vi{e ne ide u zajedni~ke akcije sa Srbima, koje su ve} prakti~no prestale naprijed spomenutim pe{tanskim proglasom. Me|u bo{nja~kim prvacima se mislilo da }e na prolje}e Srbija i Crna Gora zaratiti sa Austrijom, "{to bosanski Srbi ne}e mirno gledati". Zato Bo{njaci ne smiju u tome s njima zajedno, jer bi naposljetku sve platili svojim glavama. Kako se na diplomatskom polju aneksiona kriza bli`ila raspletu, vlada je nastojala posrednim putem dobiti priznanje Aneksije od strane politi~kog vo|stva Bo{njaka i Srba. U tom cilju zajedni~ko ministarstvo finansija sazvalo je ustavnu anketu za po~etak februara 1909. godine. U~estvovanje u ovoj ustavnoj anketi zna~ilo bi prakti~no prihvatanje novostvorenog stanja. Anketa bi raspravljala o budu}em bosanskom ustavu na osnovu nacrta koji je po Buriánovim uputstvima izradila Zemaljska vlada u Sarajevu. U anketu je vlada pozvala ugledne pojedince iz svih konfesija, i to 8 Srba, 10 Bo{njaka, 5 Hrvata i jednog Jevreja. Vlada je namjerno izbjegla da pozove politi~ke stranke, pravdaju}i se da one nisu zakonom priznate. Pet pozvanih predstavnika Srba, koji su bili ~lanovi SNO i koji su prvog dana rada ankete, 8. II 1909, prisustvovali njenoj sjednici, dali su sljede}eg dana izjavu da ne}e u~estvovati u njenom daljem radu zato {to u nju nisu pozvani kao zastupnici naroda nego kao pojedinci. 428

Od deset pozvanih Bo{njaka samo su trojica: Firdus, Miralem i Muhamed Karabeg bili ~lanovi MNO, a ostali su bili prore`imski ljudi. Sva trojica su se izgovorili li~nim razlozima i otklonili poziv da u~estvuju u radu ustavne ankete. ^im se po~elo govoriti o ustavnoj anketi, Musavat je 13. I 1909. objavio ~lanak O nama bez nas, kojim upozorava vladu da bo{nja~ki narod ne}e biti zadovoljan ni sa kakvim ustavom u ~ijoj izradi ne bude u~estvovao preko svojih izabranih predstavnika. List dalje skre}e pa`nju vladi da }e u ovom poslu pretrpjeti neuspjeh po{to uzima Kulovi}a i njemu sli~ne, a zaobilazi "prave narodne predstavnike". Kako su pozvani predstavnici MNO odbili da u~estvuju u ustavnoj anketi, list je u ~lanku od 8. II 1909. pisao da se "vlada nije obratila na legitimirane narodne zastupnike iz na{ih organizacija, nego je pozvala ve}inom ljude koje ona ima uvijek i u svakom poslu u svojim rukama". Pored toga, Musavat zamjera vladi da nacrt ustava nije uputila pojedinim organizacijama, kako bi ga one prou~ile i o njemu se pismeno ili usmeno preko svojih izaslanika izjasnile i zauzele svoje stanovi{te u pojedinim ustavnim pitanjima. Baron Benko je u izvje{taju zajedni~kom ministarstvu finansija mogao jedino konstatirati da se bo{nja~ka i srpska opozicija `eli za sada dr`ati {to dalje od ustavne ankete. Time je propao poku{aj vlade da, koriste}i se privla~no{}u ideje o budu}em ustavu, dobije posredno priznanje Aneksije od dviju najve}ih politi~kih stranaka u zemlji. Muslimanska narodna organizacija polagala je jo{ izvjesne nade u osmanski parlament, koji je tokom januara zasjedao u Istanbulu. Postojala je nada da }e osmanski parlament uskratiti povjerenje velikom veziru ]amil-pa{i, po{to se sve otvorenije pri~alo da je on ve} postigao sporazum sa Austrijom o priznanju Aneksije. Stari vo|a autonomnog pokreta, muftija D`abi}, koji je od 1902. `ivio u Carigradu, podnio je krajem januara 1909. predstavku osmanskom parlamentu. On se prije svega obratio poslanicima "iz arapskih krajeva da bi sagledali va`nost Bosne i Hercegovine, jer je poznato da mnogo njih ne zna u potpunosti njenu va`nost kao {to ni mi ne znamo va`nost njihovih zemalja". U prili~no op{irnoj predstavci, D`abi} je na prvom mjestu govorio o privrednom zna~aju Bosne, kao jedne od najbogatijih pokrajina osmanske dr`ave. Po njemu, okupacija je privremena i Bosna se mora kao autonomna pokrajina vratiti osmanskoj dr`avi. Zato je zaklju~ak osmanske vlade da prizna aneksiju BiH "o~ito gre{ka". To je ustvari pomaganje Austrije, koje }e neminovno dovesti do prolijevanja krvi u Evropi, a istodobno je to nesre}a za osmansku zajednicu, koja je gura u o~itu propast. D`abi} moli da se Aneksija ne prizna prije nego {to se cijeli predmet ne iznese pred Ha{ki sud. Ako ni{ta drugo ne pomogne, onda se mora ratovati. Na kraju, D`abi} skre}e pa`nju da "`urba Austrije" da se 429

ovih dana sporazumi sa osmanskom vladom svjedo~i da je ona u te{ko}ama i da se boji. "Ako izdr`imo jo{ koji dan vidje}ete kako }e Austrija pristati na ono {to `elimo", poru~uje na kraju muftija D`abi}. Parlament je podr`ao ]amil-pa{u i ve} 23. I 1909. Musavat otvoreno pi{e da se veliki vezir nagodio sa Austrijom i da je time bosanskohercegova~ko pitanje kona~no rije{eno. Ali i pored toga, MNO odbija da prizna Aneksiju. U istom broju list javlja da je dvorski savjetnik Kosta Hörmann nudio njegovom uredniku Omeru Holjevcu da izjavi da }e sporazumno raditi sa vladom, a vlada }e osigurati ne samo njegovu budu}nost, nego i budu}nost stranke koju zastupa. Redakcija na to ironi~no pita, za{to se visoki vladin ~inovnik "ponizuje" ~ak do jednog urednika Musavata kod toliko "odli~nika iz Kulovi}–Me{i}eve deputacije i tra`i njega za posredovanje izme|u nje i naroda i to uz velike `rtve". Mada je vlada u cijeloj svjetskoj {tampi objavila da se svi sla`u sa njom, osim "nekoliko nezadovoljnika", sada je jasno da uz sebe nema nikog "od uplivnih ljudi iz naroda", jer se u tom slu~aju ne bi obratila na "na{eg urednika" da je "spoji sa narodom". Sam austrijsko–turski sporazum i priznanje Aneksije od strane Turske, krajem februara 1909. predstavljali su novi strahovit udarac za sve Bo{njake. Najpotresniji dokumenat o tome je Memorandum Muslimana iz Bosne i Hercegovine, "predan osmanlijskom Parlamentu mjeseca februara 1909. u Carigradu". Tu se op{irno iznosi {ta su sve Bo{njaci dali osmanskoj dr`avi i njenoj historijskoj ideji. Ukazuje se koliku opasnost predstavlja Aneksija, koju je Austrija u~inila u namjeri da "nanese smrtne udarce turskoj dr`avi". Izra`ava se o~ajni~ka nevjerica da }e Turska za nekoliko miliona funti u~initi bespravnim robljem 1,400.000 "svojih najvjernijih podanika". Podnosioci Memoranduma isti~u da narod koji je doveden do prosja~kog {tapa, bore}i se za svoju nezavisnost i jednu dr`avu, nije zaslu`io da ga ona prodaje za 2,5 miliona funti i preda ga na milost i nemilost du{mana, koji ho}e ne samo da ga odnarodi nego da ga potpuno istrijebi. Oni se pitaju zar Turska, koja je svaki pedalj zemlje krvlju iskupila, sada kao ustavna dr`ava prodaje svoje zemlje onome ko na njih nema nikakvog prava. To nije prodaja samo turskih dobara, ve} prodaja suverenih prava i "prodaja onih koji bijahu uvijek spremni kurban biti za islamsko dobro". Priznanjem Aneksije nije otklonjena opasnost ni za Bo{njake pa ni za samu Tursku. Na kraju, izra`ava se nada da bratski osmanski narod ne}e dopustiti da muslimani do`ive tu "sramnu prodaju". Ako treba Bo{njaci }e umjesto 2,5 miliona funti dati i deset miliona, pa makar i svoju djecu prodavali, samo da mjesto "austrijskih robova" ostanu ono {to su i bili "najvjerniji podanici Osmanske carevine". 430

Aneksija i njeno priznanje od strane Turske izazvali su ono ~ega su se svi pla{ili, a to je masovno iseljavanje Bo{njaka iz BiH. Neki savremenici nisu za iseljavanje krivili samo Austro–Ugarsku, nego i Tursku, koja je istodobno dala pobudu za emigraciju. Prema izjavi dr. Nazim-beja, ~lana solunskog Mladoturskog komiteta, njihova vlada je spremna da na granicama Srbije, Bugarske i Gr~ke naseli, zbog odr`avanja ravnote`e prema tamo{njem hri{}anskom elementu, muslimane iz Bosne i isto~ne Rumelije i da je ve} preko 200.000 muslimana iz tih krajeva predalo molbu za dobijanje zemlje i turskog dr`avljanstva. Te{ko je ta~no re}i koliko se Bo{njaka iselilo u Tursku nakon Aneksije. Po podacima Zemaljske vlade u Sarajevu, tokom 1908. iselilo se iz BiH svega 613 Bo{njaka, 1909. godine 2.538, dok tokom 1910. broj iseljenika naglo ska~e na 17.018. Broj iseljenika morao je siguno biti znatno ve}i. Govorilo se o pravom "narodnom huku" koji je te{ko zaustaviti. Beogradska `eljezni~ka stanica je svake ve~eri, pred polazak solunskog voza, bila zakr~ena bosanskim muhad`irima. "Ako se iseljavanje tako masovno nastavi, ni polovina muslimana ne}e ostati u Bosni", pisao je Jovan Cviji} 1910. godine. Izgleda da je mladoturska vlada zaista `eljela pomo}u Bo{njaka izvr{iti unutra{nju kolonizaciju i spasiti preostale posjede u Evropi. U prvobitnom nacrtu austrijsko–turskog ugovora o priznanju Aneksije bila je jedna ta~ka za koju je Thallóczy u svom dnevniku 22. I 1909. primijetio da je "prava glupost". Tom ta~kom se predvi|alo da Bo{njaci mogu u roku od tri godine slobodno da se isele i raspola`u svojom pokretnom imovinom. To bi prakti~no bio "poziv za iseljavanje", ~ime bi se "predala vlast u srpske ruke". Burián je odmah intervenirao kod Aehrenthala, pa je ova ta~ka brisana. I sama Turska bila je iznena|ena prilivom iseljenika. Mnogi su dugo `ivjeli pod {atorima, a vlada je kupovala ~itave ~ifluke i zemlju dijelila doseljenicima. Vo|stvo MNO poku{ava sprije~iti iseljavanje i agitira protiv njega dramati~nim apelom u Musavatu 15. IV 1909: "Rodoljubi, otad`bina je u opasnosti!" Da bi dali Bo{njacima neki oslonac u zemlji, prvaci MNO ubrzavaju pregovore sa vladom oko kona~nog redigiranja Autonomnog vjersko–prosvjetnog i vakufskog statuta. Ali-beg Firdus izvje{tava 23. II 1909. civilnog adlatusa Benka da `eli, "da se ve} jednom sretno kraju privede to pitanje toliko va`no za islamski kulturni napredak". Kona~no dono{enje Autonomnog statuta aprila 1909. nije nimalo uticalo na stav MNO prema Aneksiji, koju je i dalje odbijala da prizna. U me|uvremenu, odr`an je na Ilid`i sastanak bo{nja~kih i srpskih predstavnika, na kojem je opunomo}en Danilo Dimovi} da otputuje u Be~ i obavijesti se o budu}em ustavu. Be~ka {tampa je nakon toga donijela senzacionalnu vijest da je Dimovi} ustvari ponudio u ime politi~kog vo|stva 431

bosanskih Srba izjavu o lojalnosti. Zaista, ve} 3. V 1909. Gligorije Jeftanovi}, Vojislav [ola i Danilo Dimovi} su posjetili Buriána u Be~u i u ime svojih jednomi{ljenika izjavili vjernost i odanost dinastiji i spremnost da na novoj zakonitoj osnovi, stvorenoj u njihovoj domovini lojalno i u okviru pripremanih zemaljskih ustanova, sa vladom zajedno djeluju. Delegacija je ~ak prethodno posjetila be~kog gradona~elnika, poznatog klerikalca Karla Luegera. Thallóczy je tih dana u svom dnevniku zapisao da je "Beograd dao blagoslov delegaciji". Vo|stvo MNO o{tro je reagiralo na ovu vijest. [erif Arnautovi} je jednim otvorenim pismom pozvao preko Musaveta 26. V 1909. Dimovi}a da se javno izjasni o svojoj misiji u Be~u. Dimovi} je u privatnom pismu izjavio Arnautovi}u da je neoportuno javno tretirati ove probleme, dodaju}i da "va{e {anse u agrarnom pitanju stoje vrlo lo{e". Arnautovi} je na to 7. VI 1909. objavio u Musavatu novo otvoreno pismo "Ne mogu dalje," o svom povla~enju iz politi~kog `ivota zbog oportunizma grupe oko Gligorija Jeftanovi}a i ~injenice da je "opozicioni Mostar" izabrao za po~asnog gra|anina biv{eg okru`nog predstojnika barona Pitnera. Na ovu izjavu, koju je Srpska rije~ 10. VI 1909. ozna~ila kao njegovu "politi~ku posmrtnicu", Arnautovi} je dobio vi{e izraza javne podr{ke od strane ve}eg broja milletskih odbora MNO, koji su objavljeni u Musavatu 19. VI 1909. godine. Muslimanska narodna organizacija je tek pred dono{enje ustava i poslije {ireg politi~kog savjetovanja tokom februara 1910. odlu~ila da prizna Aneksiju. Delegacija MNO, u sastavu Firdus, Arnautovi}, Ragib-beg D`ini}, Mehmed-beg Fadilpa{i} i Be}ir-beg Grada{~evi}, posjetila je 8. II 1910. barona Pitnera, a dva dana kasnije civilnog adlatusa Benka i zemaljskog poglavara generala Marjana Vare{anina. Delegacija je u ime MNO bezuslovno priznala Aneksiju i izrazila lojalnost dinastiji. Istovremeno su iznijeti i neki zahtjevi u pogledu podjele mandata u budu}em saboru te izra`ena nada da }e zemaljska uprava "na}i razumijevanja i potpore za specijalne muslimanske interese". Ovakav korak bio je na kraju potpuno logi~an, po{to je Muslimanska narodna organizacija, kao i sve ostale gra|anske politi~ke stranke, `eljela i u novim okolnostima legalno djelovati, a prvi uslov za to bio je priznavanje habsbur{kog suvereniteta nad BiH. Tako je i u Bosni godinu dana poslije diplomatskog rje{enja formalno okon~ana aneksiona kriza.

432

Ustav za BiH i BH. sabor – politi~ki odnosi i razvoj Bo{njaka

U Proglasu aneksije Car je obe}ao narodu Bosne i Hercegovine ustav. U ru~nom pismu koje je skupa sa proglasom uputio 5. X 1908. ministru Buriánu, car je odredio i okvire Bosanskog ustava. Car smatra da je kulturno stanje naroda takvo da mu je potrebno jam~iti zakonom priznata gra|anska prava, kao i ona koja }e se naknadno priznati. Sve to zahtijeva postojanje odre|enih konstitucionalnih ustanova, pa Car nare|uje da se omogu}i izvjesno u~estvovanje naroda u upravi zemlje posredstvom zemaljskog zastupstva, ali u takvom obliku koji }e odgovarati vjerskim prilikama i ~uvati od starina naslije|eni "dru{tveni red". O~igledna je bila `elja vladara da ustav koji }e on darovati svojoj novoj krunskoj pokrajini osigura na prvom mjestu datu konfesionalnu i socijalnu strukturu bosanskog dru{tva. Kako je aneksija pro{la, uglavnom bez te`ih politi~kih posljedica u zemlji, a diplomatska kriza se smirivala, pokrenula je vlada po~etkom 1910. pripreme za dono{enje ustava. Rad na dono{enju ustava nije tekao lahko i otegao se du`e od godinu dana. Uglavnom radi umirenja javnog mnijenja, vlada se odlu~ila da za 8. II 1909. sazove naprijed spomenutu ustavnu anketu u Sarajevu. Anketu je otvorio civilni adlatus baron Benko, koji je u du`em govoru izlo`io principe budu}eg ustava. On je uglavnom govorio o sastavu bosanskohercegova~kog sabora i njegovoj nadle`nosti. Prvi je princip bio ve} istaknut u Carevom ru~nom pismu, kao sastavnom dijelu ~ina aneksije, da budu}e "zemaljsko zastupstvo mora odgovarati vjerskim prilikama i ~uvati od starine naslije|eni dru{tveni red". To je fakti~ki zna~ilo da }e budu}i sabor biti konstituiran po posebnim kurijama, u kojima }e biti zastupljeni "odli~ni dostojanstvenici; osobe koje su obrazovanjem i imanjem na prvom mjestu; stanovnici gradova i seoskih op}ina". Po{to je prethodno naglasio da }e ustavom biti zajam~ena gra|anska prava, baron Benko je odredio djelokrug tako sastavljenog sabora. Iz njegove nadle`nosti izuzeti su takozvani zajedni~ki poslovi koji se u Austro–Ugarskoj "ure|uju na temelju sporazuma obiju dr`ava Monarhije". Prema austro–ugarskoj nagodbi (Ausgleich) iz 1867, to su bili diplomatsko–vojni, carinski i monopolni 433

poslovi. To je prakti~no zna~ilo da BiH, mada sa stanovi{ta unutra{njeg pravnog poretka tre}a dr`ava unutar Monarhije, ne}e ni pod habsburgovskim suverenitetom biti ravnopravna njenim drugim dvjema dr`avama, Austriji i Ugarskoj. Odatle saboru pripada "pravo nadzora nad upravom i pravo zakonodavstva i kontrole u svim predmetima koji se ti~u uprave i sudstva samo u Bosni i Hercegovini". To podru~je nije bilo bezna~ajno, ali ni u tim pitanjima saboru nije data stvarna zakonodavna vlast, po{to njegov zaklju~ak postaje zakon samo "uz sankciju vladara". O nekoj autonomiji Bosne, koju su tra`ile Muslimanska i Srpska narodna organizacija, nije prema principima koje je izlo`io Benko, moglo biti ni rije~i. Odmah poslije barona Benka, izjavio je dr. Nikola Stojanovi} da on i njegovi drugovi ne mogu sudjelovati u anketi, po{to u nju nisu pozvani kao predstavnici Srpske narodne organizacije, nego samo kao pojedinci. On je odbacio i Benkovu primjedbu da ta organizacija nije formalno priznata od strane vlade, mada je osnovana uz njen pre{utni pristanak. Dodao je jo{ da SNO odbacuje predlo`ene ustavne odredbe i ostaje na principima sadr`anim u njenom programu, tj. na zahtjevu za autonomijom BiH. ^lanovi SNO su se nakon toga odmah povukli iz rada ustavne ankete. Dr. N. Stojanovi} je svoj pripremljeni govor odmah {tampao u Zagrebu, pod naslovom Autonomija BiH – Jedan neodr`an govor, sa obrazlo`enjem da ga objavljuje kako se "ne bi stavio prigovor da se na{i zahtjevi nisu znali." Kao {to je naprijed ve} re~eno, pozvani predstavnici Muslimanske narodne organizacije, Firdus, Karabeg i Miralem, odlu~no su odbili da u~estvuju u anketi i za razliku od pripadnika SNO nisu do{li ni na prvu sjednicu ankete. Tako su u radu ankete u~estvovali kao pojedinci predstavnici svih politi~kih stranaka, osim Muslimanke i Srpske narodne organizacije, te Socijal–demokratske stranke za BiH. Organ MNO Musavat kritikovao je rad i izjave "naprednih Muslimana" na sjednicama ankete, koju je u broju od 16. II 1909. ozna~io kao "anketu kreatura". Tek po{to je anketa odavno zavr{ena, MNO je po~ev od 4. V 1909. iza{la u Musavatu sa serijom napisa pod naslovom Na{e ustavno ure|enje. U tako naslovljenoj seriji tekstova MNO je formulirala svoj stav u pogledu budu}eg ustava. Po{to je konstatirano da se u ~itavoj Evropi jo{ jedino u Bosni "neustavno vlada", zahtijeva se da vlada pozove "istinske narodne predstavnike" svih politi~kih grupa pa da s njima o svemu raspravlja, "~ime bi uostalom jedan dio odgovornosti za budu}e ustavno ure|enje mogla i na na{ narod prevaliti". Prvi uslov za taj rad bio je da vlada u sporazumu sa narodnim predstavnicima izda zakon o slobodi zbora i dogovora i zakon o politi~kom udru`ivanju i organiziranju. Ova dva zakona morala bi prethoditi ustavu. Ina~e je apsurdno da se stupa u borbu za izbor narodnih poslanika, 434

a da narod ne smije organizirati jednu politi~ku stranku, jer u zemlji ne postoji sloboda odr`avanja zborova, skup{tina i udru`ivanja. List tra`i da ovi zakoni budu liberalni te da ih u me|uvremenu vlada kao takve u praksi tuma~i i primjenjuje. Sam ustavni program MNO bio je veoma liberalan i barem na rije~ima vrlo odlu~an. Muslimanska narodna organizacija je bila posebno odlu~na u zahtjevima za uvo|enjem punog parlamentarizma i za dr`avno–pravnu autonomiju BiH. Zato se u njenom glasilu isticalo da }e MNO politi~ki i dalje sara|ivati sa Srbima, po{to su i oni saglasni da Bosnom i Hercegovinom upravlja samo i jedino bosanskohercegova~ki narod, preko svog zemaljskog sabora (parlamenta), "u kojemu }e sjediti 31 pravoslavni, 24 muslimana i 16 katolika, a ne sabor u Zagrebu u kome bi bilo 116 katolika, 69 pravoslavnih i tek 24 muslimana". Zbog svog liberalnog ustavnog projekta i kritikovanja uprave, uredni{tvo Musavata je ka`njeno sa 1.500 kruna globe. Kako se bo{nja~ko–srpski savez ubrzo raspao, nakon {to je Jeftanovi} maja 1909. priznao aneksiju, to od zajedni~ke borbe za autonomiju BiH nije prakti~no bilo ni{ta. U okolnostima nastalim poslije aneksije, dok je MNO bila u opoziciji, "napredni Muslimani" su vidjeli mogu}nost da se nametnu kao politi~ki predstavnici bo{nja~kog naroda. Jo{ od trenutka kada je carevim proglasom Bosni obe}an ustav, "napredni Muslimani" se `ivo zanimaju za ovo pitanje. Uredni{tvo njihovog poluslu`benog glasila Muslimanska svijest zagovara u nekim ~lancima pripajanje BiH Hrvatskoj, kao na~in rje{enja ustavnog pitanja. Nije se imalo dodu{e hrabrosti da se to izri~ito ka`e, ali je jasno na {ta se odnose rije~i objavljene u Muslimanskoj svijesti 5. XI 1908. da ako "u dr`avi prisvojiteljici imade ve} zasebnog podru~ja, koje nastanjava narod isti kao i prisvojeni, treba da ta oba podru~ja spoji, tako da bi prisvojeno podru~je ve} tim samim ~inom postalo sudionik onog upravnog oblika koji vlada u onom dijelu, kojemu je pripojeno". Ali ako se tako sjedinjenje ne izvr{i, onda je Austro–Ugarska du`na pripojenom podru~ju dati ustav kojim }e biti osiguran narodni opstanak, posebno s obzirom na Bo{njake. Muslimanska svijest u svojim je tekstovima, izme|u ostalog, posebno tra`ila za{titu jezika doma}ih stanovnika BiH od opasne kolonizacije favoriziranih narodnosti, u prvom redu Nijemaca. Predstavnici Muslimanske napredne stranke ve} su na prvoj sjednici ankete predali baronu Benku svoju deklaraciju o ustavu. Oni tu isti~u da su odredbe o budu}em zemaljskom zastupstvu, njegovom sastavu i zadatku da ~uva "od starine naslije|eni dru{tveni razmjer", osobito dobro primljene me|u Bo{njacima BiH, jer su Bo{njaci, kao najstariji elemenat u zemlji, zauzimali uvijek prvo i odlu~uju}e mjesto u svojoj domovini. U tom smislu, 435

otvoreno se o~ekuje od mjerodavnih faktora da tu ~injenicu uzmu u obzir i da i u novim prilikama, koje pru`aju mogu}nosti Bo{njacima i drugim pripadnicima BiH da neposredno uti~u na javne poslove svoje domovine, po{tuju povijesni zna~aj Bo{njaka i njihov naslije|eni polo`aj. Ustavni zahtjevi "naprednih Muslimana" svodili su se na ~etiri ta~ke. Prvo, za{tita bo{nja~kog stanovni{tva od konverzije, prije svega od katoli~kog prozelitizma. Drugo, nepovredivost privatnog vlasni{tva i odr`anje agrarnih odnosa u vidu ozakonjenom Saferskom naredbom iz 1859. godine. Ova se ta~ka posebno razra|uje tako {to se zahtijeva uspostavljanje jedne saborske kurije, u kojoj bi bili predstavljeni isklju~ivo krupni zemljoposjednici, "bez razlike vjeroispovijesti". Ova bi kurija ~inila prelaz izme|u virilnih i biranih ~lanova sabora. U cilju za{tite zemljoposjednika tra`eno je da se i `enama, "velikim posjednicama" da pravo glasa u ovoj veleposjedni~koj kuriji, tako da mogu po opunomo}eniku glasati na saborskim izborima. Tre}om ta~kom svog ustavnog programa "naprednjaci" tra`e da se "Bosna i Hercegovina kao jedinstveno i nerazdru`ivo tijelo ni na koji na~in ne mogu jedno od drugog rastaviti". ^etvrtom se ta~kom zahtijeva da se posebno za{titi muslimansko bra~no, porodi~no i nasljedno pravo. Na kraju je tra`eno da se sve}enicima svih konfesija uskrati pasivno pravo glasa. Bez obzira na brojne razlike, u anketi je ispoljeno i odre|eno jedinstvo svih politi~kih i etni~ko–konfesionalnih grupa, prije svega u pitanjima za{tite i br`eg ekonomskog razvitka doma}eg gra|anstva. U anketi su u~estvovali, pored predstavnika obje politi~ke struje me|u Hrvatima, liberalno–franjeva~ke (HNZ) i [tadlerove klerikalne, i predstavnici "naprednih Muslimana", dok je Srbe predstavljao dr. Lazar Dimitrijevi}, vo|a male prore`imske Srpske narodne samostalne stranke. Tako su u anketi, uprkos opstrukciji dviju najve}ih stranaka u zemlji, MNO i SNO, u~estvovali predstavnici svih etni~ko–konfesionalnih skupina u BiH. Vlada je odbila zahtjev doseljenika iz Monarhije da i oni budu predstavljeni u anketi, pla{e}i se da bi se njihovim u~estvovanjem neki od pozvanih u anketu povukli iz njenog rada. Predstavnici svih politi~kih grupa su kritikovali vladinu `eljezni~ku i tarifnu politiku, a posebno su zahtijevali da pitanje carina, indirektnih poreza i monopola bude u nadle`nosti Bosanskog sabora. Na sve ove brojne i argumentirane zahtjeve civilni adlatus Benko i {ef pravosudnog odjela Zemaljske vlade Adalbert Schek su samo odgovarali da }e "Bosanski sabor imati pravo adrese, te }e mo}i sve svoje `elje u adresi ista}i". Tokom rada ankete dolazilo je i do o{trih sukoba oko agrarnog pitanja izme|u pripadnika "naprednih Muslimana", u ~ije je ime o tome uglavnom istupao dr. Halid-beg Hrasnica, i dr. Lazara Dimitrijevi}a, koji je tra`io radikalno rje{enje ovog pitanja potpunim osloba|anjem selja{tva od eks–feudalnih i drugih ugovornih 436

obaveza prema zemljoposjednicima. Dimitrijevi}a su u ovome indirektno podr`avali hrvatski katoli~ki klerikalci. [to se ti~e predstavnika Hrvatske narodne zajednice, oni su se u ovom pitanju uglavnom dr`ali neutralno, iz straha da ne do|u u sukob sa bo{nja~kim predstavnicima. To je bilo posljedica ~injenice da je Hrvatska narodna zajednica bila svjesna da su Hrvati u BiH u manjini te da svoje velike dr`avno–pravne ciljeve mogu ostvariti jedino ako za sebe pridobiju Bo{njake. Nacrtom ustava koji je u osnovnim potezima iznio baron Benko, u govoru kojim je otvorio rad ankete, ni jednom rije~ju nije spomenuo radni~ko pitanje niti se vlada osvrtala na prijedloge i zahtjeve Socijal–demokratske stranke za BiH, koja je javno tra`ila ukidanje konfesionalnog i stale{kog principa u konstituiranju sabora te op}e i jednako pravo glasa za sve gra|ane BiH. Na sjednici ustavne ankete 16. II 1909. predstavnik HNZ \uro D`amonja tra`io je da se uz ostale uvede i radni~ka kurija sa dva mandata. Ovaj su prijedlog podr`ali dr. Nikola Mandi} i Adem-aga Me{i}. Hrvatski gra|anski politi~ari su najvi{e insistirali na ure|enju "radni~kog pitanja" i uspostavljanju u saboru radni~ke kurije, vjerovatno kako bi time katoli~ke radnike Hrvate odvojili od socijal–demokratije. Cilj austrougarskih zvani~nih faktora bio je da se odugovla~i sa ustavnim pripremama. L. Thallóczy je 15. II 1910. zapisao u svom dnevniku da se "ustavne rasprave" u Bosni "odugovla~e koliko je god mogu}e". Rad na ustavu je tekao krajnje sporo i bezvoljno. Na ovu sporost i odugovla~enje sa dono{enjem ustava BiH stavljali su ozbiljne prigovore i neki ugledni ~lanovi Carevinskog vije}a (austrijskog parlamenta) u Be~u. Protiv odugovla~enja sa bosanskim ustavom o{tro je protestirao profesor Tomas Masaryk, kao ugledni zastupnik u Carevinskom vije}u, kada je septembra 1909. posjetio Sarajevo. [ef pravosudnog odjela A. Schek mu se izvinjavao, uz obrazlo`enje da to pitanje ne zavisi samo od bosanske Zemaljske vlade ve} i od drugih faktora. Kada se nakon godinu i po dana rada ve} pripremalo progla{enje ustava, kona~no je i Muslimanska narodna organizacija, kao {to je naprijed navedeno, 8. II 1910. "bezuslovno" priznala aneksiju i izrazila svoju lojalnost prema habsbur{koj dinastiji. Politi~ko vo|stvo stranke obe}alo je vladi lojalnu saradnju u budu}em saboru, tra`e}i od nje da zakonske prijedloge koji se ti~u interesa Bo{njaka prethodno raspravi sa vo|stvom stranke. MNO je tra`ila i pove}anje broja bo{nja~kih mandata u saboru, po{to su ve} ranije isto za sebe tra`ile sve srpske i hrvatske stranke. U tom je smislu ministru Buriánu podnijeta predstavka u pogledu nepravedne podjele saborskih mandata. Pored toga, MNO je tra`ila ve}i broj virilnih mjesta u saboru, po{to Bo{njacima "ne pripada i ne}e pripadati" prakti~no ni jedan od svjetovnih virilnih mandata. U biti je tra`eno da Bo{njaci imaju 437

u saboru vi{e od jedne tre}ine mandata, srazmjerno njihovoj brojnosti u ukupnom stanovni{tvu BiH. Prema mi{ljenju vo|stva stranke, to se moglo ostvariti davanjem bo{nja~kim veleposjednicima odgovaraju}eg broja mandata. I Esad-ef. Kulovi} je sa strane "naprednih Muslimana" tra`io 10. II 1910. preko Careve kancelarije ve}i broj mandata za Bo{njake u kuriji inteligencije i gradskoj kuriji. Oba zahtjeva su bila odbijena, sa obrazlo`enjem da su bo{nja~ki mandati proporcionalni broju njihovog stanovni{tva, ili uop}e nisu ni razmatrani. Ovo posebno va`i za zahtjeve MNO, ~ija je predstavka protokolirana kod Zemaljske vlade 12. II 1910, a samo pet dana kasnije Car je sankcionirao Ustav, odnosno Zemaljski {tatut za Bosnu i Hercegovinu. Ustav i za njega vezane zakone car Franjo Josip sankcionirao je 17. II 1910, a sve~ano su progla{eni u velikoj dvorani Zemaljske vlade 20. istoga mjeseca. Toj sve~anosti prisustvovali su svi ~lanovi vlade, vi{i ~inovnici i predstavnici civilnih i vojnih vlasti, poglavari svih vjerskih zajednica, predstavnici gradske op}ine, autonomnih oblasti i korporacija i drugi ugledni gra|ani. Sve~ano progla{enje izvr{io je zemaljski poglavar Marjan Vare{anin, koji je kra}im govorom saop}io skupu nastale promjene, a zatim pro~itao carevo rje{enje o uvo|enju ustava. Novi ustavni poredak u Bosni i Hercegovini reguliran je sa {est zakona, koji predstavljaju cjelinu: (1) Zemaljski ustav ([tatut), (2) Izborni red, (3) Saborski poslovni red, (4) Zakon o dru{tvima za BiH, (5) Zakon o skupljanju za BiH, (6) Zakon o kotarskim vije}ima. Bosanski ustavni poredak zasnivao se na ideji o tzv. "piramidalnoj ustavnosti", prema kojoj su se prvobitna minimalna ustavna prava, zajam~ena navedenim zakonima, imala postepeno pro{irivati novim demokratskim ustanovama i u vidu poklona (oktroiranja) povremeno davati narodu. Ovakav koncept ograni~ene ustavnosti bio je, po zvani~nom tvr|enju, logi~na posljedica kulturne zaostalosti naroda u BiH. Ustav je donio vrlo malo promjena u upravi BiH. Vrhovna upravna vlast ostala je u rukama zajedni~kog ministarstva finansija u Be~u i njegove agencije, ~inovni~ke Zemaljske vlade u Sarajevu. Najva`nija je ~injenica da je BiH ustavom dobila svoj sabor, kao neku vrstu parlamentarnog tijela, mada sa veoma ograni~enim legislativnim zakonskim pravima. Bosanski sabor je sastavljen kombinacijom socijalnog, nacionalnog i virilisti~kog kurijalnog sistema veoma slo`enog karaktera. Pored toga, za razliku od drugih zastarjelih predstavni~kih ustanova u Monarhiji, Bosanski sabor se nije zasnivao ni na nekoj posebnoj bosanskoj tradiciji. Srednjovjekovnog "stanka", odnosno dr`avnog sabora, kao stale{ke skup{tine bosanske vlastele odavno je nestalo, a njegova funkcija i tradicija u narodu potpuno je zaboravljena. U obja{njenjima kojima je zajedni~ko ministarstvo finansija 438

propratilo ustavne zakone, a posebno saborski izborni red, nagla{eno je da je takva struktura sabora pode{ena kako bi bila {to je mogu}e vjerniji odraz nacionalnih, konfesionalnih i politi~kih prilika u BiH. Gra|ani su tako bili podijeljeni u tri glasa~ke kurije po nacionalnim grupama, ~ime se svakoj konfesiji osiguravao odgovaraju}i broj poslanika, srazmjerno njenoj brojnosti. Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije na socijalnoj bazi: gradska, seoska, veleposjedni~ka i kurija inteligencije. Pored izabranih poslanika, u sabor je ulazilo i 20 virilista, tj. poslanika koji su automatski po svom polo`aju smatrani ~lanovima sabora. To su bili: reisul-ulema, vakufsko–mearifski direktor, sarajevski i mostarski muftija i po imenovanju najstariji muftija; ~etiri srpsko–pravoslavna mitropolita i potpredsjednik Velikog upravnog i prosvjetnog savjeta SPC; rimokatoli~ki nadbiskup, te oba provincijala (redodr`avnika) franjeva~kog reda; sefardski nadrabin; predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Advokatske komore u Sarajevu, na~elnik Zemaljskog glavnog grada Sarajeva i predsjednik Trgova~ke i obrtni~ke komore u Sarajevu. Zemaljska vlada je predlo`ila da se na 25.000 stanovnika bira jedan poslanik. Prema popisu stanovni{tva od aprila 1895. bilo je u BiH 1.568.092 `itelja. Od tog broja otpadalo je na muslimane 548.632, pravoslavne 673.246 i na katolike 334.142 stanovnika. Zemaljski odjel za statistiku procijenio je da je krajem 1909. bilo u BiH 1.800.000 stanovnika. Popis izvr{en u oktobru 1910. pokazao je da u zemlji `ivi 1.898.044 stanovnika, {to zna~i da je prora~un bio pribli`no ta~an. Polaze}i od procijenjenog broja stanovnika i ra~unaju}i da se jedan poslanik bira na 25.000 stanovnika, utvr|eno je da }e se u budu}i bosanski sabor birati 72 poslanika. Ovaj broj se imao podijeliti na tri spomenute kurije. Aktivno bira~ko pravo imali su svi "bosanskohercegova~ki pripadnici" mu{kog spola koji su na dan izbora navr{ili 24 godine, samovlasni su i koji u zemlji stalno stanuju najmanje jednu godinu prije izbora. Aktivno bira~ko pravo imali su i austrijski i ugarski dr`avljani, ukoliko su bili namje{teni u upravnoj, prosvjetnoj i `eljezni~arskoj slu`bi u BiH. Jedino su `ene veleposjednice, ukoliko pla}aju najmanje 140 kruna zemljarine, imale aktivno bira~ko pravo u prvom razredu prve kurije. Pravo glasa nisu imala lica koja se nalaze pod ste~ajem, dok traje ste~ajni postupak, zatim aktivna vojna lica, te osobe koje su pod istragom ili su ve} osu|ene zbog krivi~nih djela. Pasivno bira~ko pravo imali su mu{karci sa navr{enih 30 godina, ukoliko u`ivaju sva gra|anska prava. Lica u aktivnoj dr`avnoj slu`bi, u upravi, `eljeznicama i javnim {kolama, nisu imala pasivno bira~ko pravo. Mada je vlada odredila da se jedan poslanik bira na 25.000 stanovnika, u stvarnosti situacija je bila sasvim razli~ita, zavisno od pojedinih kurija i 439

konfesija. U nekim kurijama favorizirana je jedna, druga ili tre}a konfesija. Ali, kada se sve kurije uzmu zajedno, onda je prosjek bira~a, odnosno stanovnika po jednom zastupniku, za sve tri konfesije bio ujedna~en. Jedan pravoslavni mandat dolazio je na 33.714 stanovnika, muslimanski na 33.355, a katoli~ki na 33.373 stanovnika. O~igledno je da je pri izborima vlada `eljela odr`ati ravnote`u i paritet izme|u etni~ko–konfesionalnih grupa. Dr`anje ove ravnote`e i pariteta bio je jedan od osnovnih principa austrougarske politike u BiH. Kao izraz tog principa, car, kome je dato pravo imenovanja predsjednika i potpredsjednika sabora, bio je obavezan da pazi da se na polo`aj predsjednika i potpredsjednika naizmjeni~no nalaze pripadnici sve tri konfesije. Kao "neka vrsta dekoracije" u bosanski ustav je mehani~ki prenijet ~lan 142. austrijskog Temeljnog dr`avnog zakona (Staatsgrundgesetz) od 21. XII 1867, koji je sadr`avao odredbe o gra|anskim pravima. ^lanovi 2–30 bosanskog ustava sadr`avali su odredbe o gra|anskim slobodama, poznate iz ve}ine gra|anskih ustava i deklaracija o pravima. Poseban zna~aj imao je ~lan 11. kojim je "svim zemaljskim pripadnicima ujam~eno ~uvanje narodne osobine i jezika". Zemaljska vlada imala je pravo da u slu~aju rata, nemira ili veleizdajni~kih akcija suspendira gra|anska prava navedena u ustavu. Po ustavu je BiH ostala jedinstveno podru~je, sa jedinstvenim zemaljskim pripadni{tvom i predstavljala je posebnu upravnu jedinicu (territorium separatum), kao podru~je zajedni~ke vladavine dviju dr`ava Monarhije. Ovaj posebni pravni subjektivitet BiH izra`avao se u periodu nakon aneksije djelimi~no kroz sabor. Kao tre}e dr`avno–pravno tijelo u okviru Monarhije, BiH nije mogla ni poslije aneksije i ustava neposredno participirati u tzv. zajedni~kim poslovima. Ustav je odredio da sabor iz svojih redova bira deveto~lani Zemaljski savjet, ~iji je zadatak bio da kontaktira sa austrijskim parlamentom, ugarskim saborom i delegacijama. Ve} samo osnivanje i funkcija Zemaljskog savjeta posredno su ukazivali na ~injenicu da je bilo potrebno da se postepeno u budu}nosti Bosni i Hercegovini osigura odre|eno mjesto u vr{enju tzv. zajedni~kih poslova u Monarhiji. Svi vode}i gra|anski politi~ari i intelektualci u BiH prihvatili su ustav kao svr{enu ~injenicu. Oni su, {tavi{e, vjerovali da u zemlji po~inje jedna nova politi~ka era. Potpuno zahva}eni idejama tzv. realpolitike, bosanski gra|anski politi~ari su vjerovali da im i ograni~eni ustav pru`a dovoljno mogu}nosti za rad na "narodnim stvarima". Ovo "realno" pragmati~no stanovi{te zauzela je i Muslimanska narodna organizacija, koja je do tada bila najtvr|a opoziciona stranka. Njen Egzekutivni odbor obratio se putem Musavata 12. II 1910. jednim proglasom 440

bo{nja~koj javnosti u kojem se isti~e da je nu`no preduzeti odre|ene korake, kako bi u novoj ustavnoj eri bo{nja~ki interesi bili dovoljno za{ti}eni. Ta za{tita ostvariva}e se u prvom redu preko sabora i drugih ustavnih institucija. Same te institucije ne zadovoljavaju potrebe naroda, ali sve zavisi od ljudi koji }e biti u saboru, ~ime se indirektno apeliralo da se u sabor biraju predstavnici MNO. Umjesto sporazumnog djelovanja, ustav je izazivao nova strana~ka pregrupisavanja i polarizaciju unutar bo{nja~kog gra|anskog politi~kog pokreta. Reaktiviranje sna`ne MNO, neposredno pred progla{enje ustava, izazvalo je te{ku krizu unutar Muslimanske napredne stranke. "Napredni Muslimani" su nastojali iskoristiti opoziciju MNO i njenu apstinenciju od zvani~ne ustavne rasprave i nametnuti se kao glavni politi~ki predstavnici Bo{njaka. Potcjenjuju}i MNO i dr`e}i da su je u postaneksionom razdoblju politi~ki sasvim potisnuli, "napredni Muslimani" su odbili njenu ponudu da poduzmu zajedni~ku akciju u pogledu "nepravedne podjele" saborskih mandata. Da bi unaprijed odbila mogu}e prigovore MNO zbog prore`imskog i posebno prohrvatskog dr`anja svojih vode}ih ~lanova, {to je bilo krajnje nepopularno me|u bo{nja~kim narodom, Napredna stranka se reorganizirala na skup{tini u Sarajevu 31. I 1910. godine. Do ove skup{tine do{lo je najvi{e na zahtjev sarajevskog gradona~elnika Esada-ef. Kulovi}a, koji se u periodu od aneksije do progla{enja ustava afirmirao kao stvarni vo|a "naprednih Muslimana", mada formalno nije bio ~lan glavnog odbora stranke. On je kao uslov za ulazak u vo|stvo stranke postavio zahtjev da se stranka javno odrekne svakog rada na bilo kakvom prohrvatskom nacionaliziranju Bo{njaka. Tome se, po kasnijoj vlastitoj izjavi, najvi{e suprotstavio Adem-aga Me{i}. Napredna stranka nije dodu{e u svom programu sadr`avala nikakve ta~ke o tobo`njem hrvatstvu Bo{njaka, ali je zbog pisanja svog glasila Muslimanske svijesti, posebno njenog glavnog urednika Ekrema [ahinovi}a te djelatnosti Adem-age Me{i}a, bila u narodu ozna~ena kao frankova~ka. Nakon dosta `ive i o{tre politi~ke borbe, na skup{tini je odlu~eno da se obustavi izdavanje kompromitirane Muslimanske svijesti i pokrene novi list, Muslimanska sloga, da sama stranka promijeni ime "napredna" u Muslimanska samostalna stranka (MSS) i da se jednim proglasom javno odrekne "nacionaliziranja", tj. kroatiziranja Bo{njaka. Ovaj proglas Muslimanske samostalne stranke izazvao je `aljenje kod hrvatskih gra|anskih stranaka u Bosni. Reakcija Hrvatske narodne zajednice bila je relativno blaga. Njen list Hrvatska zajednica pisao je 3. II 1910. da se postupak "naprednjaka", uz sve `aljenje, ne mo`e osu|ivati te da je on u~injen pod pritiskom okolnosti, jer su "naprednjaci", zbog hrvatskog na441

cionalizma, bili u bo{nja~koj sredini "prili~no zanemareni". Da ne bi ostali samo "jedna inteligentna elita", bez korijena i dodira sa narodom, "naprednjaci" su morali "iz svoje la|e izbaciti suvi{an balast", mada je `alosno da je "taj balast predstavljala nacionalna misao i to ba{ hrvatska". Na kraju se napominje da }e HNZ zadr`ati simpatije za ovu stranku. Nasuprot tome, [tadlerov Hrvatski dnevnik je sa puno o{trine i ne bez izvjesne zluradosti pisao 5. II 1910. da su "napredni Muslimani" " stresli sa sebe hrvatsku pra{inu" i potra`ili nov okvir u kojem nema mjesta hrvatskom imenu. List je konstatirao da danas nema u Bosni "ni jednog istaknutijeg muslimana" koji bi bio spreman da u javnosti ispovijeda hrvatsko nacionalno osvjedo~enje i ideju te da se za njih bori me|u bo{nja~kim elementom. To pokazuje, pisao je dalje list, da je [tadler nesumnjivo bio u pravu, kada je nasuprot prvacima HNZ, koji su se uzalud nadali da }e Bo{njake pridobiti za hrvatstvo, zahtijevao da se Hrvati organiziraju isklju~ivo na katoli~koj osnovi. Ni promjena imena stranke i glasila, ni javno odricanje od hrvatstva nisu biv{e "naprednjake", a nove "samostalce", u~inili popularnijim u narodu. U tom pogledu pozicije MNO u narodu nisu bile nimalo poljuljane. Musavat je 12. II 1910. u tom smislu objavio karakteristi~an komentar pod naslovom Rahmetli naprednjaci. List je ukazivao da promjena imena ne zna~i nikakvu izmjenu politike "naprednjaka". Za ve}inu Bo{njaka "naprednjaci" ili "samostalci" bili su, bez obzira na njihov zna~ajan kulturni rad, jednostavno skupina oportunisti~kih i hiperlojalnih elemenata, koji su kroz ~itavo vrijeme autonomne borbe Bo{njaka stajali po strani, a mnogi me|u njima pokorno slu{ali i slu`ili vladi, kako je to zapisao Osman \iki} u prvom broju svog lista Samouprava (organa "muslimanske demokratije") 31. III 1910. godine. Nakon progla{enja ustava, do{lo je tako|er do o{trijeg politi~kog diferenciranja unutar Muslimanske narodne organizacije. Jedna grupa njenih mla|ih aktivista, ne istupaju}i formalno iz stranke, pokrenula je spomenuti list Samoupravu, kao "organ muslimanske demokratije". "Muslimanska demokratija" priznavala je lojalno da je Narodna organizacija svojom desetgodi{njom borbom i radom "u~inila dosta na{em elementu". Autonomija vjerskih i vakufsko–mearifskih poslova svakako je zna~ajno dostignu}e, ali samo po sebi nedovoljno da popravi polo`aj bo{nja~kog naroda, koji se nalazi "u jadnom i nevoljnom stanju". Bo{njaci "demokrati" u prvi plan isti~u potrebu socijalnog rada u narodu radi pobolj{anja njegovih `ivotnih prilika. Dok je Narodna organizacija skoro uvijek na prvo mjesto stavljala veleposjedni~ke interese, dotle Bo{njaci "demokrate" isti~u da prije svega treba raditi na podizanju bo{nja~kog seljaka, radnika, zanatlije, malog posjednika i trgovca, koji "sa~injavaju ogromnu ve}inu na{eg elementa". U tom smislu "demokrati" smatraju da se interesi svih bo{nja~kih stale`a moraju 442

jednako ~uvati i {tititi. "Demokrati" su u pogledu nacionalnog pitanja smatrali "sve tri vjeroispovijesti u zemlji jednim narodom", ali ne ka`u kojim. Tako i ova prva, uslovno re~eno antifeudalna politi~ka grupa me|u Bo{njacima, nije mogla iza}i iz okvira tradicionalne op}ebo{nja~ke orijentacije, karakteristi~ne za tada{nje pa dobrim dijelom i kasnije politi~ko organiziranje Bo{njaka. To je bila logi~na posljedica okolnosti u kojima su se Bo{njaci u cijelosti, kao zajednica, na{li poslije okupacije 1878. godine. "Demokrati" shvataju da je "razlikovanje u dru{tvu" prvi uslov socijalno–ekonomskog i kulturnog napretka, ali u svojoj kritici konzervativnosti, prete`no velikoposjedni~kog vo|stva MNO, oni sve vi{e padaju na srpskonacionalno–politi~ko stanovi{te, ~ime su se, jednako kao i prije njih "naprednjaci", potpuno onemogu}ili u bo{nja~kom narodu. Zato prvacima MNO, koji su uvijek isticali da stoje na "stanovi{tu ~isto muslimanskih interesa", nije bilo te{ko da odr`e svoj uticaj u narodu. Zemaljska vlada je prve saborske izbore raspisala za 18–28. V 1910. godine. Nakon raspisivanja izbora, MNO i MSS su povele pregovore o zajedni~kom istupanju na njima. Pregovori su vo|eni uglavnom o podjeli mandata, mada su "samostalci" podnijeli jedan program o ujedinjenju dviju stranaka. Egzekutivni odbor MNO nudio je "samostalcima" {est mandata, ali su oni tra`ili vi{e. Kako "egzekutivci" nisu htjeli ustupiti vi{e ni jedan mandat, to su pregovori prekinuti. "Samostalci" su posebnim izdanjem Muslimanske sloge 28. IV 1910. optu`ili Muslimansku narodnu organizaciju za neuspjeh pregovora, dok Musavat nije dao nikakav komentar. Na izborima je Srpska narodna organizacija osvojila sve pravoslavne mandate, ukupno 31. Isto je i Muslimanska narodna organizacija dobila svih 24 muslimanska mandata. Od 16 katoli~kih mandata, Hrvatska narodna zajednica je dobila 12, a {tadlerovci svega 4 zastupni~ka mjesta. Odziv bira~a bio je masovan, ~ak i u tre}oj, seoskoj kuriji, gdje se to najmanje o~ekivalo. Od ukupno 105.734 upisanih Bo{njaka bira~a u seoskoj kuriji, glasalo je 88.205, ili 83 %. Srba – upisanih bira~a, u ovoj kuriji glasalo je 85 %. Najmanji odziv bira~a u seoskoj kuriji bio je me|u Hrvatima, gdje je glasalo svega 61 % od ukupnog broja upisanih bira~a. Bez mandata su ostali bo{nja~ki "samostalci" i "demokrati". Bo{njaci "demokrati" su istakli jedino Osmana \iki}a kao kandidata u tre}oj kuriji u nekim selima isto~ne Hercegovine. Uticaj Narodne organizacije bio je tako sna`an da su seljaci odbijali da uop}e saslu{aju govore Osmana \iki}a, Smail-age ]emalovi}a i drugih "demokratskih agitatora". "Samostalci" su priznali svoj poraz kao "`alosnu istinu" da je njihova stranka na prvom koraku nai{la na "neprohodne zapreke ta{tine i d`ehaleta" (neznanja). U Bosanski sabor izabrano je nekoliko "muslimanskih analfa443

beta", koji za Bo{njake ne}e mo}i ni{ta u~initi, nego im samo poslu`iti "na sramotu pred ~itavim kulturnim svijetom", pisala je Muslimanska sloga 27. V 1910. godine. Umjesto da analizira uzroke svog neuspjeha, stranka je jednostavno optu`ila "egzekutivce" da su potisnuli bo{nja~ku inteligenciju uz pomo} Srba i barona Pitnera. Potpuni poraz MSS rezignirano je 11. VI 1910. prokomentirao i stari list Bo{njak. Nepopularnost "samostalaca" ili "naprednjaka" pokazuje i podatak da je od 98.814 Bo{njaka bira~a u gradskoj kuriji, za MNO glasalo 81.217, a za MSS svega 7.597 gra|ana. U takvoj situaciji Esad-ef. Kulovi}, vo|a MSS, kojem je kao sarajevskom gradona~elniku pripadalo virilno mjesto u saboru, podnio je ostavku, ne `ele}i da u saboru bude izlo`en napadima svih ostalih bo{nja~kih poslanika. Odmah poslije saborskih izbora, posjetio je car Franjo Josip prvi i jedini put Bosnu i Hercegovinu. Car je u Sarajevu boravio od 30. maja do 3. juna. On je tom prilikom 31. maja izdao patent, kojim je sazvao sabor za 15. VI 1910. godine. Sabor se sastao u odre|eni dan. Carskim ukazom od 10. VI 1910. za predsjednika prve saborske sjednice imenovan je Ali-beg Firdus, a za potpredsjednike Vojislav [ola i dr. Nikola Mandi}. Kako je Ali-beg Firdus ve} bio na samrtni~koj postelji, to je predsjedni~ku du`nost tokom cijelog prvog zasjedanja vr{io Vojislav [ola. On i Mandi} su odmah polo`ili "zavjeru" (zakletvu) zemaljskom poglavaru Vare{aninu, a zatim je [ola, kao predsjedavaju}i, "zavjerio" ostale zastupnike. Ve} na drugoj saborskoj sjednici, 16. VI 1910. izjavio je dr. Nikola Stojanovi} u ime "svih srpskih poslanika" protest {to je vlada prilikom stavljanja prijedloga za imenovanje predsjednika Sabora zanemarila princip relativne ve}ine. Na ovo je putem Musavata 18. VI 1910. iz redova Muslimanske narodne organizacije do{la o{tra javna reakcija i ~u|enje da protiv imenovanja Firdusa, koji je toliko godina vodio Bo{njake "u zajedni~koj borbi sa pravoslavnim Srbima", protestiraju oni koji su uvijek isticali i isti~u princip nacionaliteta, dok im je vjera navodno "privatna i sporedna stvar". Protest dolazi od ljudi koji godinama govore da su oni "samo Srbi i ni{ta drugo" i koji neprestano prigovaraju Bo{njacima za{to se bore samo pod vjerskom "firmom" i {to ne uzmu noviju i moderniju ideju nacionalnosti. Ovo je utoliko ~udnije {to protest dolazi od ljudi koji su se uvijek voljeli "hvaliti svojim napretkom i kulturom". List na kraju dodaje da bi ta ista gospoda protestirala protiv imenovanja Ali-bega Firdusa, ~ak kad bi on bio "osvjedo~eniji Srbin nego {to je bio rahmetli Avdo Karabegovi}". Oni bi protestirali samo zato {to je Firdus Bo{njak, a nije pravoslavni Srbin. Time se ovaj slu~aj smatrao okon~anim, ali kao da je nagovijestio kasnije o{tre bo{nja~ko–srpske sukobe u saboru. Te{ko bolestan, Ali-beg Firdus je ubrzo umro, 1. VII 1910. godine. Kako je jo{ 14. VI 1910. 444

Egzekutivni odbor MNO obavijestio bo{nja~ku javnost da ustupa vo|stvo stranke "na{im saborskim poslanicima koji stoje na programu organizacije", to je za predsjednika Kluba narodnih poslanika Bo{njaka i ujedno novog vo|u stranke izabran Dervi{-beg Miralem. Mada je u po~etku Sabor radio sporazumno, skoro sve debate karakterizira nacionalisti~ka obojenost istupa srpskih i hrvatskih zastupnika, koji su u svakoj prilici isticali svoje zahtjeve za Bosnom i Hercegovinom. To je naro~ito do{lo do izra`aja u prvoj prora~unskoj (bud`etskoj) raspravi, koja je otvorena 18. VII 1910. godine. Izvjestilac saborskog prora~unskog odbora, [}epan Gr|i}, uzgred je spomenuo da u BiH `ive samo dvije narodnosti, srpska i hrvatska, te da je i za jedne i za druge, "kao realne politi~are", bitno da zajedno "pridobiju elemente mo}i" svojim ekonomskim i kulturnim podizanjem, kako bi stvarno preuzeli vlast u zemlji. Na~elni govor u toj debati u ime Muslimanskog kluba odr`ao je dr. Murat Sari}. On se nije ni osvrnuo na nacionalisti~ke i dr`avno–pravne aspiracije srpskih poslanika, nego je mnogobrojnim podacima ukazivao na te`ak polo`aj Bo{njaka i diskriminaciju koju vlada vr{i prema njima u dr`avnoj slu`bi, {kolstvu, vjerskom `ivotu, toleri{u}i pri tome otvoreni katoli~ki prozelitizam. U relativno mirnu bud`etsku debatu, u kojoj su poslanici kritikovali vladinu politiku, buru je unio virilista dr. Ivan [ari}, nadbiskupski vikar, izjavom da je za autonomiju Bosne, ali "u hrvatskoj dr`avi" i da HKU "ne mo`e priznati na teritoriju kraljevstva hrvatskoga nikoje drugo ime, nikoji drugi narod i nikakve druge ambleme doli hrvatske". Ove su rije~i do~ekane burnim protestom Sabora, posebno srpskih poslanika. Predsjednik Kluba muslimanskih poslanika pro~itao je saop}enje Kluba da se preko [ari}evih rije~i prelazi sa prezirom i protestira protiv takve i sli~ne drskosti, ma sa koje strane ona dolazila. Bo{njacima se ne mogu dr`ati lekcije kojoj narodnosti pripadaju niti se mo`e dopustiti da se BiH sjedini sa Hrvatskom ili ma kojom drugom pokrajinom. Na{e je geslo, istakao je Dervi{-beg Miralem, "Bosna Bosancima". Tako je ve} ova prva bud`etska rasprava u Saboru pokazala da skoro svako pitanje u BiH, zbog srpskih i hrvatskih nacionalisti~kih aspiracija, dobija nacionalno–politi~ki, odnosno dr`avno–pravni karakter. U Saboru je po tom vo|ena `u~na debata povodom prijedloga Zakona o Po{tanskoj {tedionici. Vlada je fakti~ki ovaj Zakon ve} sama donijela, zatra`iv{i od Sabora samo naknadnu saglasnost. Predstavnici sva tri saborska kluba bili su jednodu{ni u tome da je tim ~inom vlada prekr{ila Ustav, jer je to pitanje spadalo u isklju~ivu nadle`nost Bosanskog sabora. Zakon je 445

ipak naknadno izglasan 1. II 1911. glasovima Hrvata i Bo{njaka, u veoma bu~noj i napetoj atmosferi i po{to su srpski poslanici napustili sabornicu. Debata o Zakonu o Po{tanskoj {tedionici otvorila je proces politi~kog prestrojavanja u svim saborskim grupama. Prvi put od Okupacije do{lo je u jednom pitanju do politi~ke saradnje izme|u Hrvata i Bo{njaka. Kona~no je prekinuta dugogodi{nja bo{nja~ko–srpska saradnja, {to u Muslimanskom poslani~kom klubu nije pro{lo bez otpora i neslaganja. Najzad, debata je otkrila da i u samom Srpskom klubu postoje neslaganja i da je jedinstvo Srpske narodne organizacije, ostvareno pred izbore, ozbiljno ugro`eno. Sve ove tendencije do kraja }e se razviti i iskazati u toku rasprave o agrarnom pitanju, tj. povodom prijedloga Zakona o fakultativnom otkupljivanju kmetovskih seli{ta. Jo{ u vrijeme saborskih izbora znalo se da }e agrarno pitanje igrati klju~nu ulogu u politi~kom prestrojavanju zemlje. U dr`avno–pravnim okolnostima u kojima se BiH tada nalazila i s obzirom na razli~ite nacionalisti~ke te`nje u tom pogledu, ovaj njen osnovni ekonomsko–socijalni problem postavljao se i rje{avao u prvom redu kao nacionalno–politi~ko pitanje. Agrarno pitanje dovelo je do stvaranja hrvatsko–bo{nja~kog pakta, pojave dviju disidentskih grupa me|u Bo{njacima, i do razbijanja jedinstvenog Srpskog kluba. Srpska gra|anska politika na{la se u agrarnom pitanju u procjepu izme|u pritiska svog selja{tva, koje nastoji prisvojiti zemlju koju obra|uje i rije{iti se obaveza prema njenom vlasniku, tj. agi, a sa druge strane `elje da odr`i dotada{nji politi~ki savez sa Muslimanskom narodnom organizacijom, koji je smatrala bitnim za ostvarenje srpskih nacionalnih aspiracija u BiH. Bo{nja~ko politi~ko vo|stvo, u kojem zemljoposjednici imaju odlu~uju}u rije~, `eli zadr`ati zemlji{ni posjed i u tu svrhu koristi osje}aj ugro`enosti svih slojeva bo{nja~kog stanovni{tva. U toj borbi bo{nja~ko vo|stvo tra`i sigurnijeg politi~kog saveznika od srpskog gra|anstva, koje se podijeljeno nalazi u me|usobnim unutra{njim previranjima i sukobima. Najzad, hrvatska gra|anska politika, koja je po svojoj djelatnosti i psihologiji bila tipi~an odraz polo`aja jedne manjine, mogla je ste}i relativnu snagu jedino oslanjanjem na Hrvatsku i pridobijanjem Bo{njaka u Bosni. Taj njen polo`aj i svijest o njemu nalaze se u drasti~nom raskoraku sa krupnim hrvatskim nacionalnim i dr`avno–pravnim te`njama. Izme|u potrebe da pomogne hrvatskom seljaku ili ostvari nacionalne aspiracije, hrvatska gra|anska politika se odlu~ila na ovo drugo. Ubrzo poslije saborskih izbora, dr. Nikola Mandi} je neo~ekivano potpisao sa Srbima pakt da }e HNZ podupirati obavezni otkup kmetova. To je vjerovatno u~inio pod utiskom izbornog poraza Muslimanske samostalne stranke i potpune pobjede Narodne organizacije, sa kojom se sporazum 446

~inio neostvarljivim zbog njene dugogodi{nje saradnje sa Srbima i opozicionarstva. O agraru je vo|ena debata i van Sabora, u raznim javnim glasilima, posebno u ~asopisu Pregled. Na osnovu izvjesnih posrednih prora~una, tvrdilo se sa srpske strane da maksimalan broj bo{nja~kih aginskih du{a iznosi 31.698, a minimalan broj bo{nja~kih kmetskih du{a 42.737. Iz toga se zaklju~ivalo da je Bo{njacima u ve}ini u interesu da se agrarno pitanje rije{i povoljno ne samo za "kmetove" nego za age i begove. Ostala ogromna ve}ina Bo{njaka, kao {to su zanatlije, trgovci i slobodni seljaci, navodno nisu bili zainteresirani za to pitanje. Agrarno pitanje je od ~isto socijalno–ekonomskog dobilo politi~ki karakter. Ono je uzrokom, kako je u Samoupravi od 1. XII 1910. pisao Hamid Svrzo, da je sav bo{nja~ki element postao konzervativan, a njegovo vo|stvo vladina desnica u Saboru, koja }e prihvatiti sve vladine zakonske prijedloge, samo ako mu se bude u agrarnom pitanju i{lo na ruku. To vo|stvo je radi agrara zapustilo sve grane privrede i op}enito rad na narodnom podizanju. Duga propaganda u~inila je da danas svaki Bo{njak dr`i da je agrar jedina baza i ~uvar Bo{njaka u Bosni. Zbog toga bi naglo rje{enje agrarnog pitanja zna~ilo jedan veliki i opasan udarac za Bo{njake, koji bi mnoge od njih iz Bosne raselio. Ta okolnost, zaklju~uje Svrzo, nala`e nam da ne rje{avamo naglo agrarno pitanje. Tako ni pripadnici "muslimanske demokratije" nisu znali predlo`iti ni{ta odre|eno u pogledu rje{enja agrarnog pitanja {to bi efikasno suprotstavili Muslimanskoj narodnoj organizaciji. "Demokrati" su bili suvi{e slabi da bi mogli ugroziti postoje}e bo{nja~ko politi~ko vo|stvo. Pored toga, ovo vo|stvo je raspolagalo sna`nim propagandnim argumentima protiv "demokrata". Dovoljno je bilo da u narodu govore, kako oni oko Samouprave ho}e da nametnu Bo{njacima srpstvo, {to je u bosanskim prilikama fakti~ki zna~ilo pravoslavlje, pa da im onemogu}e svaki rad i uticaj u narodu. U tome i le`i osnovna slabost Bo{njaka "demokrata", koji uglavnom nisu znali razdvojiti interese srpske gra|anske politike u odnosu na stvarni polo`aj i potrebe bo{nja~kog naroda. Kad se utvrdilo da su zvani~ni austrougarski faktori za fakultativni otkup, onda je sa srpske strane ponu|en Bo{njacima jedan projekat agrarnog zakona koji je izradio dr. Nikola Stojanovi}. Osnovna ideja ovog zakonskog projekta je osiguranje stalnosti kmeta na posjedu i ukidanje prava agi da kmeta koji ne izvr{ava svoje obaveze odstrani sa svog zemlji{ta. Ovaj projekat je formalno stajao na stanovi{tu fakultativnog otkupa, ali je jednovremeno pru`ao mogu}nosti kmetu, odnosno zakupcu zemlji{ta, da se postepeno fakti~ki pretvori u slobodnog vlasnika. Kao protivuslugu Bo{njacima da podr`e ovaj zakonski projekat, Srpski klub se ponudio da glasa za ve}u 447

pomo} iz bud`etskih sredstava za obrazovanje varo{kog bo{nja~kog i aginskog podmlatka u srednjim i zanatskim {kolama. Ovaj, sa srpske strane ponu|eni projekat, za bo{nja~ko je vo|stvo bio neprihvatljiv. Svaka stalnost kmeta, kao zakupca na posjedu, vodi u krajnjoj liniji li{avanju age, odnosno vlasnika zemlje, njegovih prava. Osnovna tendencija zemljovlasnika bila je da se izvr{i potpuna mulkizacija (privatizacija) tzv. kmetovske oku}nice i da se seljak li{i servitutskih prava na njihovim {umama. Ta te`nja da se ~itav odnos izme|u zemljovlasnika i kmetova postavi na ~isto privatno–pravnu osnovu proizlazila je iz dosljednog tuma~enja Saferske naredbe iz 1859. godine. Sve je to bilo jasno razra|eno ve} u nacrtu Agrarnih ustanova, koji je juna 1908. Egzekutivni odbor MNO podnio Zemaljskoj vladi. I "napredni Muslimani", jednako kao pristalice MNO, insistiraju, shodno Saferskoj naredbi, da je odnos izme|u age i kmeta privatno–pravni, a ne javno–pravni. Saferska naredba ozna~ava kmeta rije~ju musted`ir (zakupnik), {to je i u njema~kom slu`benom prijevodu naredbe 1878. prihva}eno, jer se upotrebljava pojam Pachter, a ne kmet (Lehnsbauer). Odnos zemljovlasnik–zakupac ozna~en je pojmom Pachterverhältnisse, {to zna~i najamni odnos koji se ure|uje putem me|usobnog zakupni~kog ugovora (muzarea). U jeku agrarnih rasprava u saboru, Muslimanska sloga je 11. IV 1911. pisala da je agrarni odnos u "na{oj domovini" bio i ostao "samo privatno pravna materija". Tu se radi o pravima gra|anina prema gra|aninu, seljaka prema zemljovlasniku, zakupca prema zakupodavcu. Ovaj stav i tendencija da se seljak na veleposjedu tretira kao zakupac, a aga kao zakupodavac, sa svim pravnim posljedicama koje iz takvog odnosa proisti~u, jasno su izra`eni u projektu Zakona koji je protiv "lex Stojanovi}", Muslimanski klub ponudio Srpskom kao osnov za sporazum. Na srpskoj strani ovaj prijedlog je do~ekan komentarom da smo "s ovom osnovom u potpunom srednjem vijeku". Niko se nije potrudio da uo~i njegov gra|anski koncept o privatno–pravnom, tj. ugovornom karakteru agrarnih odnosa. Me|u jednim brojem bo{nja~kih zemljoposjednika postojala je spremnost da se prihvati obavezni otkup. Kotarski predstojnik iz Prijedora izvijestio je Zemaljsku vladu augusta 1910. da su mu neki bo{nja~ki posjednici izjavili da bi bili potpuno zadovoljni obaveznim otkupom. Narodni poslanik Omer-ef. ^irkinagi} je tom prilikom rekao da se jedan broj bo{nja~kih zastupnika u Saboru jedino iz obzira prema krupnim zemljoposjednicima (kojih u zemlji ima najvi{e pedesetak) i zbog strana~ke discipline izjasnio protiv obaveznog otkupa, iako ustvari nemaju ni{ta protiv takvog na~ina rje{avanja agrarnog pitanja. ^irkinagi} se navodno spremao da u banjalu~kom okrugu vr{i agitaciju za obavezan otkup, po{to tvrdi da su danas ~ifluci ionako vi{e u rukama "kmetova", nego posjednika. Muslimanska 448

sloga je 11. X 1910. javljala da su i Be}ir-beg Grada{~evi} iz Grada~ca, Dervi{-beg Miralem i Ali-beg Alibegovi} iz Modri~e dolazili u Bijeljinu da nagovore tamo{nje posjednike da prihvate obavezni otkup kmetova. Na sve to, niko od ovih javno prozvanih ljudi nije ni{ta izjavljivao. Znalo se da je Be}ir-beg Grada{~evi} pru`io svojim kmetovima ili zakupcima mogu}nost da se otkupe ~im je izabran za narodnog zastupnika. Zato je od svojih politi~kih protivnika optu`ivan da takvim ~inom posredno izaziva nesigurnost me|u Bo{njacima i podsti~e ih na seobu, utoliko prije {to su koincidencijom istovremeno u Krajini i Posavini izbili selja~ki nemiri. Bilo je zaista pojava seobe u Tursku pa je Musavat 8. X 1910. uputio dramati~an apel: "Muslimani, ne pu{tajte zemlju iz ruku!", jer "narod bez zemlje je narod bez budu}nosti i stablo bez korijena." U Muslimanskoj slozi zagovarala se ideja o organiziranju dioni~arskih dru{tava za kupovanje zemlje od potencijalnih iseljenika. Selja~ki pokret, poznat kao "{trajk", u Bosanskoj krajini i Posavini, u ljeto i jesen 1910, zapla{io je bo{nja~ke zemljoposjednike. Za njih je taj selja~ki {trajk zna~io ~in protiv prava vlasni{tva, kao "najuzvi{enijeg prava slobode". Musavat je uz to 8. X 1910. pisao i nagla{avao da se bune upravo oni "koji su gladni i goli primljeni u ovoj zemlji od njezinih vlasnika". Op}enito se smatralo da selja~ki pokret nije nastao spontano, nego agitacijom Petra Ko~i}a, kao saborskog poslanika, i njegovih drugova. Pokret je trebalo da bude sredstvo pritiska na vlast da odbaci fakultativni i usvoji obavezni otkup. Cjelokupna bo{nja~ka {tampa smatrala je da je uskra}ivanje zakonite tre}ine zemljoposjednicima po~etak terora kojim pravoslavni Srbi misle otjerati Bo{njake s njihovog zemlji{ta. Odatle je selja~ki pokret neugodno pao vode}im srpskim gra|anskim politi~arima koji su radili na sporazumu sa Bo{njacima. Oni su bili iznena|eni ovim doga|ajem pa je Srpska rije~ 13. VIII 1910. priznala da pokret nije potekao iz same selja~ke sredine, nego da je "namjerno izazvan sa druge strane". Seljaci se pozivaju da u svom interesu ne ustaju protiv davanja haka. Izra`ava se razumijevanje za njihov te`ak polo`aj, ali se ohrabruju da jo{ ovu jesen budu strpljivi, jer nedavanjem haka umnogome ote`avaju rad srpskih poslanika, koji vjeruju da }e Sabor na kraju prihvatiti kao zakon obavezni otkup. Srpski politi~ari su smatrali da je pokret nedovoljno organiziran i da je po~eo "u nezgodan politi~ki momenat". "Nezgodan politi~ki momenat" sastojao se u tome {to su zapla{eni Bo{njaci izgubili povjerenje u bilo kakav sporazuman rad sa srpskim politi~arima, smatraju}i da ovi podsti~u seljake na nedavanje haka. Taj je strah svakako bio pretjeran, jer u to vrijeme ~ak ni socijal–demokrati nisu tra`ili rje{enje agrarnog pitanja bez davanja od{tete zemljoposjednicima. Bez obzira na to, "{trajk" je bio dovoljan razlog da bo{nja~ko vo|stvo potra`i sporazum 449

sa Hrvatskom narodnom zajednicom. HNZ je bila usvojila obavezno rje{avanje i u tom smislu potpisala i sporazum sa Srbima. Taj je sporazum uglavnom bio sredstvo pritiska na Bo{njake da tra`e sporazum sa Hrvatima. Kao uslov za prihvatanje fakultativnog otkupa, HNZ je tra`ila da Bo{njaci podr`e u saboru Mandi}ev prijedlog Zakona o zvani~nom narodnom jeziku u Bosni i Hercegovini, podnijet 30. I 1911. godine. Na toj liniji do{lo je do hrvatsko–bo{nja~kog sporazuma, koji je prvi put funkcionirao prilikom saborske rasprave o po{tanskim {tedionicama, a spreman je do~ekao i zakonsku osnovu o fakultativnom otkupljivanju kmetovskih seli{ta. Zakonska osnova izra|ena je i podnijeta Saboru ve} 6. VII 1910. godine. Su{tina prijedloga je bila da otkupljivanje mo`e uslijediti samo na temelju dobrovoljnog sporazuma izme|u vlasnika zemlje i kmeta. Predlo`eni projekat rje{enja je ustvari samo ozakonjivao dotada{nju praksu pri otkupu kmetova, s tom razlikom {to je u slu~aju sporazuma izme|u vlasnika i kmeta dr`ava osiguravala potrebna sredstva za to. Ako se kmet i aga sporazumiju o otkupu i cijeni, vlada je bila du`na posredovati i pozajmiti kmetu cijelu otkupnu sumu, koju bi ovaj u toku vi{e godina otpla}ivao, uz kamatnu stopu povoljniju od bankovne. U tom smislu vlada je bila du`na osigurati sredstva na slobodnom nov~anom tr`i{tu. Tim svojim posredovanjem vlada je stranom kapitalu omogu}avala unosan i siguran plasman. U Be~u se vodila borba da li }e austrijski kapital (Zemaljska banka) ili ma|arski (Agrarna banka) preuzeti ulogu kreditora otkupa kmetova. Ma|ari su odlu~no tra`ili na~elo pariteta. I doma}i, bosanskohercegova~ki kapital, iako slab, poku{avao se ubaciti u igru oko otkupa kmetova. Poslije duge borbe na relaciji Be~–Pe{ta na|eno je srednje rje{enje pa je otkup kmetova povjeren Zemaljskoj banci kao predstavniku bosanskohercegova~kog erara. Rezultati dotada{nje prakse fakultativnog okupa, za koji su seljaci na razli~ite na~ine nalazili sredstva, nisu bili zadovoljavaju}i. U trenutku kada je podnijeta zakonska osnova o fakultativnom otkupu u zemlji je jo{ bilo tzv. "~istih" kmetova 79.677, od ~ega 58.895 Srba, 17.916 Hrvata i 3.653 Bo{njaka. Istovremeno je i slobodnih i kmetova, ali prete`no slobodnih, bilo 14.453 seljaka, od kojih 1.438 Bo{njaka, 7.462 Srba i 5.533 Hrvata. Na kraju, dijelom slobodnih, ali prete`no kmetova seljaka bilo je 16.963, od kojih 1.223 Bo{njaka, 9.322 Srbina i 6.418 Hrvata. Saborska debata o fakultativnom otkupu kmetova bila je mirna i kratka. Na to je uticala ~injenica da je bila osigurana ve}ina za vladin prijelog Zakona, a djelovala je i iscrpljenost od prethodnih rasprava. Generalna debata otvorena je 4. IV 1911. i u njoj su govorili zastupnici ]amil Karamehmedovi}, kao podnosilac izvje{taja ve}ine u agrarnom odboru, dok je Vasilj Gr|i} govorio ispred manjine u ovom odboru. Pored njih u debati 450

su jo{ od strane Bo{njaka govorili ^irkinagi}, Miralem i Mustaj-beg Muteveli}, a od Srba Ko~i} i Jeftanovi}. Od strane Hrvata niko se nije javio za rije~. Tako je ve} sljede}eg dana, 5. IV 1911, bez ikakve rasprave, apsolutnom ve}inom izglasan Vladin prijedlog Zakona o fakultativnom otkupljivanju kmetovskih seli{ta. Vlada je `eljela da za jedan tako zna~ajan zakonski prijedlog, koji je potekao osobno od Cara, glasa bar nekoliko srpskih poslanika. Da bi se koliko–toliko oslabio efekat pribli`avanja Bo{njaka i Hrvata, {to se smatralo uspjehom vladine politike, 12 poslanika Srba (virilisti i poslanici prve kurije) glasali su po pristanku svih ostalih ~lanova Srpskog kluba za fakultativni otkup kmetova. Za takav postupak Srpski klub je preko doktora Emila Gavrila dobio saglasnost iz Beograda, uz istovremenu opomenu Petru Ko~i}u da se sjeti i ima na umu {ta je u Beogradu dogovorio. Prema njegovom dr`anju u raspravi o agrarnom pitanju u Beogradu }e suditi da li je on kao politi~ar "zreo". Prije glasanja o Zakonu, Muslimanski i Hrvatski klub su 31. III 1911. sklopili pakt o saradnji u Saboru, tj. da }e Hrvati glasati za predlo`eni agrarni zakon, dok }e Bo{njaci podr`ati Mandi}evu jezi~ku osnovu, po kojoj se jezik ima zvani~no nazivati hrvatski ili srpski. Bo{njaci "demokrati" o{tro su reagirali, nazivaju}i potpisivanje pakta izdajom, kako je to 4. IV 1911. pisala Samouprava, jer se navodno Bo{njaci paktom obavezuju da }e u BiH priznati hrvatski jezik te da }e se BiH "prisajediniti Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji". Ove dramati~ne vijesti o sadr`ini pakta ubrzo su se pokazale neta~nim. Zagreba~ki Obzor je u vi{e mahova tvrdio da su se Bo{njaci obavezali da "ne}e smetati dr`avno–pravnim aspiracijama Hrvata". Muslimanski poslani~ki klub je izjavio da Obzorovi izvje{taji ne odgovaraju pravom stanju stvari, odnosno da su neta~ni. Ali, kako su se razli~ite neta~ne vijesti o paktu ponavljale, to je Muslimanski klub 2. V 1911. preko Musavata dao novu rezolutnu izjavu da Bo{njaci stoje "na stanovi{tu autonomije Bosne i Hercegovine, u kakvom god dr`avno–pravnom sklopu bila Habsbur{ka monarhija". Ovo je doslovno bila ta~ka 1. bo{nja~ko–hrvatskog pakta. Pored toga, u ugovoru se na vi{e mjesta spominju Bo{njaci i njihovi "narodni poslovi". Srbi su smatrali da je cilj pakta da Bo{njake prikloni hrvatskoj nacionalnoj misli. Hrvati su se nadali da pakt predstavlja va`an korak prema kroatizaciji Bo{njaka. Ali u tome su se razo~arali, iako se pakt u daljem radu Sabora pokazao stabilnim. Pored toga, na pakt sa Hrvatima nisu pristali svi ~lanovi Muslimanskog kluba. Predsjednik kluba Dervi{-beg Miralem i zastupnici Be}ir-beg Grada{~evi}, Osman-beg Pa{i}, Vasif-beg Bi{~evi} i dr. Murat Sari} odbili su da potpi{u pakt sa Hrvatima, uz izjavu da oni ostaju pri programu MNO. 451

Kasnije se u literaturi tvrdilo (dr. Nikola Stojanovi}) da je glasovima dvanaest srpskih poslanika koji su glasali za fakultativnu osnovu prakti~no otkupljen pristanak nekoliko bo{nja~kih poslanika da ne potpi{u hrvatsko–bo{nja~ki pakt, kojim se htjela osigurati "Hrvatima nadmo}nost u Bosni". Miralem i drugovi su se krajem 1911. formalno konstituirali kao Egzekutivni odbor MNO i pokrenuli svoje glasilo Novi Musavat. O razlozima nepotpisivanja pakta Miralem je op{irno govorio u svojoj seriji ~lanaka Javni ra~un o mome politi~kom radu u Saboru i van Sabora, objavljivanim u Novom Musavatu od njegovog prvog broja 30. XII 1911. do 27. I 1912. godine. Dervi{-beg Miralem je tvrdio da su "pakta{i" (naziv za one Bo{njake koji su potpisali pakt) potpisivanjem sporazuma sa Hrvatima, bez povoda izazvali protiv Bo{njaka ma|arsko javno mnijenje. To ukazuje da je vjerovatno ta~no da su dr. M. Sari} i V. Bi{~evi} odbili da potpi{u pakt pod pritiskom Ma|ara barona Pitnera, najpovjerljivijeg Buriánovog ~ovjeka u Bosni. Potpisivanje pakta shva}eno je u Ma|arskoj kao velikohrvatski akt, pa Miralem podsje}a javnost {ta su sve Ma|ari u~inili za bo{nja~ki autonomni pokret. On je posebno isticao da Bo{njaci mogu odr`ati svoj dosada{nji polo`aj samo u autonomnoj BiH, za{to se moraju svim silama boriti. Zato o{tro napada navodni pristanak "pakta{a" na pripajanje Bosne Hrvatskoj. Ova Miralemova tvrdnja bila je neosnovana, po{to takva klauzula u paktu nije postojala. Hrvatski predstavnici su zato nastojali podsta}i ujedinjenje Muslimanske narodne organizacije sa Muslimanskom samostalnom strankom, u nadi da }e hrvatofili iz ove stranke ponovno prihvatiti hrvatsko dr`avno–pravno stanovi{te. Ubrzo je zaista do{lo do ujedinjenja ovih dviju bo{nja~kih stranaka, ali su hrvatski politi~ari odmah uvidjeli da im taj ~in nije pomogao u njihovim nacionalno–politi~kim aspiracijama. Pokazalo se da je tu kompromis nemogu}, jer su svi Bo{njaci u biti bili za autonomiju BiH. Tako se javno pokazalo da je u datoj nacionalnoj strukturi, autonomija BiH predstavljala optimalno dr`avno pravno rje{enje, koje stoji iznad trenutnih ekonomskih i politi~kih interesa i kombinacija. Na to jasno ukazuje insistiranje bo{nja~kog politi~kog vo|stva u paktu sa Hrvatima na autonomiji BiH, bez obzira na ustavni sklop Habsbur{ke monarhije. To je prakti~no zna~ilo da je i pod uslovima dualizma ili eventualnog trijalizma u Monarhiji, BiH imala zadr`ati autonomni status. Potpisuju}i ovakvu klauzulu, hrvatska gra|anska politika, koja je i dalje u na~elu ostala pri zahtjevima za trijalisti~kim preure|enjem Monarhije i priklju~enjem BiH Hrvatskoj, prakti~no je pristala da i pod tim okolnostima, ako ve} ne mo`e druk~ije, BiH ostane territorium separatum. Pregovori o ujedinjenju MNO i MSS, vo|eni jo{ od marta 1911, zavr{eni su 14. VIII 1911. stvaranjem Ujedinjene muslimanske organizacije (UMO). Kao {to se Dervi{-beg Miralem, sa jednim brojem 452

poslanika, odvojio od MNO, tako je i u Samostalnoj stranci do{lo do rascjepa povodom ovih pregovora. Predsjednik stranke dr. Halid-beg Hrasnica, koji je na dopunskim izborima 3. IV 1911. izabran za saborskog zastupnika u veleposjedni~koj kuriji, nije pristao na ujedinjenje. On je stajao na stanovi{tu da Muslimanska samostalna stranka mora iz svog programa ukloniti svako nacionalno obilje`je, ne name}u}i nikome od Bo{njaka hrvatsko ili srpsko ime. Prema njemu, zadatak stranke je da Bo{njake kulturno i gospodarstveno podigne pa da onda oni, "kao u~eni i zgodni ljudi", sami za sebe rje{avaju pitanje nacije. Muslimani su poseban ~inilac, pisao je Hrasnica u Muslimanskoj slozi 19. IX 1911, sa vlastitim interesima koji zahtijevaju da oni ostanu slobodnih ruku prema Srbima i Hrvatima. Mo`e se slobodno re}i da je i u programu nove Ujedinjene muslimanske organizacije odr`ano i o~uvano ovo na~elo. U drugoj ta~ci programa odlu~no se nagla{ava da UMO stoji na stanovi{tu autonomije BiH, bez obzira na ustavni sklop Habsbur{ke monarhije. Na hrvatskoj strani takav stav nove ujedinjene bo{nja~ke stranke izazvao je izuzetno razo~arenje, posebno ~injenica da su taj program potpisali najugledniji hrvatski orijentirani Bo{njaci, Safvet-beg Ba{agi} i Adem-aga Me{i}. UMO nije u tom pogledu ostavljala nikakvu sumnju. U ~lanku Dualizam i trijalizam, objavljenom 5. IX 1911. u novopokrenutom strana~kom listu Zeman, jo{ je jasnije nego u samom programu obrazlo`en stav stranke. Ma|ari, koji su za dualizam, nastoje da se BiH kona~no pripoji Ugarskoj, "valjda kao kakva obi~na `upanija". Trijalizam je sa druge strane "politi~ki ideal Hrvata", ali se za njega interesiraju i mnogi uticajni faktori u Be~u. Bo{nja~ki politi~ki program isklju~uje i dualizam i trijalizam, jer su Bo{njaci potpuno svjesni da svoj polo`aj mogu odr`ati "samo u autonomnoj Bosni". Time je zavr{ena slo`ena politi~ka borba i nacionalno i strana~ko grupiranje i pregrupiranje izazvano raspravom o agrarnom zakonu. ^injenica da je i 12 Srba poslanika glasalo za fakultativni otkup, uvjerila je bo{nja~ko politi~ko vo|stvo da su oni zna~ajan ~inilac, za ~iju se naklonost bore i Srbi i Hrvati. Mo`e se re}i da je bo{nja~ko politi~ko vo|stvo uspjelo u agrarnoj debati i op}enito u saboru i javnom politi~kom `ivotu odr`ati samostalnost i slobodne ruke i prema jednima i prema drugima. U raspravi u Saboru oko Zakona o odr`avanju i upravi javnih puteva iznenada je u prvi plan izbilo jezi~ko pitanje. Sabor je 7. XII 1911. jednoglasno primio prijedlog svog pravnog odbora da je du`nost vlade i op}ina da obilje`e ceste. Isto je tako op}inski posao nabavljanje, postavljanje i odr`avanje tabli za mjesne natpise, koji se skupa sa putokazima ispisuju ravnopravno u oba pisma te arapskim slovima, isklju~uju}i njema~ki, ma|arski i ostale strane jezike. Srbi i Hrvati su se prepirali da li }e na prvo 453

mjesto do}i }irilica ili latinica, ali su i jedni i drugi prihvatili, na zahtjev Bo{njaka, istovremeno natpise arapskim slovima (arebicom). Vlada je odbila da potvrdi ovaj saborski zaklju~ak, uz izjavu da arapsko pismo smatra egzoti~nim. Na istoj sjednici (7. XII 1911), [}epan Gr|i} je, vjerovatno uz prethodni dogovor sa vladom, postavio pitanje civilnom adlatusu baronu Benku, na kojem stanovi{tu stoji vlada u pogledu naziva jezika i u pogledu upotrebe pisma. Benko je odgovorio da vlada stoji na stanovi{tu pariteta oba pisma i naziva jezika srpsko–hrvatski, te ne bi mogla prihvatiti nikakve prijedloge koji bi i{li za tim da se ovo pitanje jednostrano rije{i. Ova izjava je dala satisfakciju srpskim poslanicima i pokazala da vlada ne `eli prekid saradnje s njima, dok je izazvala nezadovoljstvo me|u hrvatskim zastupnicima, koji su glasali za vladinu fakultativnu osnovu rje{avanja agrarnog pitanja upravo zbog njenog obe}anja da }e njihov jezi~ki prijedlog biti prihva}en. [erif Arnautovi} je u ime bo{nja~ko–hrvatske koalicije izjavio na sjednici 9. XII 1911. da Benkova izjava pokazuje da vlada ne}e ni ubudu}e po{tovati volju sabora i da radi iza le|a Muslimanskog i Hrvatskog kluba. Pored toga, Benko je svojom izjavom prekr{io me|ustrana~ki sporazum da se u debati o cestama ne spominje jezi~ko pitanje. Milan Sr{ki} je na to izjavio da Srpski klub nije uradio ni{ta u sporazumu sa vladom, nego da stoji na stanovi{tu da rje{enje jezi~kog pitanja prema ustavu pripada saboru. Po Sr{ki}u to pitanje imaju pravo rje{avati i rije{iti samo Srbi i Hrvati me|usobnim sporazumom. [to se Bo{njaka ti~e, oni prema Sr{ki}u nemaju prava da se u to pitanje mije{aju dok se nacionalno ne izjasne da li su Srbi ili Hrvati. On je i li~no prozvao [erifa Arnautovi}a da ka`e je li Srbin ili Hrvat pa }e mu onda u jezi~kom pitanju dati odlu~uju}u rije~. Arnautovi} mu je na to dobacio: "Ja imam vi{e prava na jezik od vas koji ste do{li ovamo." Ovaj Sr{ki}ev stav podr`ali su i Bo{njaci "demokrati". Bo{nja~ki poslanici su navodno izabrani na "anacionalnom programu" pa ih njihovi "anacionalni izbornici" nisu poslali u sabor da vode rasprave oko naziva, jezika nego da im pomognu u raznim "`ivotnim narodnim pitanjima", pisala je Samouprava 14. XII 1911. godine. Balkanski ratovi, koji su po~eli u jesen 1912, djelovali su na Bo{njake pora`avaju}e, kako u BiH tako jo{ vi{e u Sand`aku. Propast evropske Turske Bo{njaci su primili kao nestajanje ne~ega {to je dio njih samih, u {to su ugradili znatnu energiju tokom svoje historije. Tu se najbolje ispoljila njihova vezanost za islamsku civilizaciju i osmansku dr`avu. Ali, balkanski su ratovi istovremeno predstavljali i kona~no saznanje da su iluzije o povratku Turske neostvarive i da Bo{njaci moraju odlu~nije nego do tada prihvatiti evropsku civilizaciju, ukoliko `ele da se odr`e na svojoj zemlji. 454

Prvi balkanski rat izazvao je me|u Srbima u BiH talas velikog ohrabrenja i nade. Srpsko gra|anstvo je svakodnevno pratilo izvje{taje sa rati{ta, sakupljali su se prilozi za srpski i crnogorski Crveni krst, a mnogi su tajno prelazili granicu i pridru`ivali se kao dobrovoljci srpskoj i crnogorskoj vojsci. U to vrijeme dolazi do izvjesnog pribli`avanja Srba i Hrvata. Hrvatska {tampa (sa izvjesnim izuzetkom [tadlerovog Hrvatskog dnevnika) daje podr{ku balkanskim saveznicima, dok istovremeno uvijek protivhrvatska i o{tra Ko~i}eva Otad`bina i druga srpska {tampa uzimaju umjereniji ton prema Hrvatima. Kada je srpska vojska izbila na Jadransko more kod Dra~a u Albaniji, jedna grupa od oko 500 Srba i Hrvata priredila je 16. XI 1912. manifestacije na sarajevskim ulicama, kao znak podr{ke balkanskim saveznicima. Ve} sljede}eg dana sastalo se oko 3.000 Bo{njaka pred zgradom dru{tva "El kamer", odakle su krenuli pred Konak, demonstriraju}i protiv balkanskih saveznika. Slom evropske Turske veoma je izmijenio dr`anje Bo{njaka, koji su u mjesecima pred izbijanje Prvog svjetskog rata stajali u izvjesnoj mjeri po strani od srpsko–hrvatskih sukoba. Op}enito se me|u Bo{njacima zapa`ala `elja da se u~ini ne{to vi{e na vlastitoj nacionalno–politi~koj izgradnji. Politi~ko vo|stvo se kona~no osmjelilo da narodu otvoreno ka`e da je jedini izlaz prihvatanje evropskog na~ina `ivota, uz jednovremeno o~uvanje vlastite narodne bo{nja~ke tradicije oli~ene prije svega u islamskom svjetonazoru i na~inu `ivota. Otvorenim pismom [erifa Arnautovi}a Muslimanima na Balkanu, objavljenom u prvom broju novopokrenutog lista sa simboli~nim nazivom Vakat, 2. I 1914, on to poru~uje svim muslimanima koji su u{li u sastav raznih balkanskih dr`ava i opominje ih da Bo{njaci imaju u tom pogledu 30–godi{nje gorko iskustvo. Sa takvim osje}anjima Bo{njaci su do~ekali po~etak Prvog svjetskog rata.

455

Balkanski ratovi i Bo{njaci u Sand`aku

Aneksija BiH ozna~ila je odsudni po~etak kraja Osmanske carevine, odnosno skoro potpunu propast evropske Turske, do koje je do{lo u Prvom balkanskom ratu. Mladoturska revolucija nije uspjela da revitalizira Osmansku carevinu, bez obzira na uvo|enje ustavnosti i parlamentarnog `ivota. Zbog skoro stalnih ratova, unutra{njih otpora, odnosno pobuna u Jemenu, na Kritu i nemira u Albaniji, te vlastitog nejedinstva, Mladoturci nisu uspjeli reformirati istro{ene osmanske institucije. Pored toga, usljed svoje ideolo{ke ograni~enosti, tipi~ne za politi~ke predstavnike svih liberalnih pokreta tog vremena u Evropi, Mladoturci su zauzimali prema neturskim narodima u Carevini stav politi~ke i ideolo{ke netrpeljivosti. Balkanskom ratu prethodila je italijanska objava rata Osmanskoj carevini 1911. godine. Italija je u okviru svoje kolonijalne ekspanzije po~ela vojne operacije uglavnom na Sredozemnom moru, u zaljevu Surt (Sirt), usmjerene na osvajanje osmanske provincije Tripolitanije, tj. Libije. Prevlast na moru omogu}ila je italijanskim kopnenim snagama da zauzmu najve}e primorske gradove, Tripoli, Bengazi i Misartah. Nakon toga, sultan je bio prisiljen da se mirovnim ugovorom 1912. odrekne Tripolitanije, koja je postala italijanska kolonija. U ovom ratu Italija je upotrijebila i avijaciju i izvr{ila prvo bombardiranje iz zraka u historiji ratovanja. Odatle se ovaj rat u literaturi uzima kao prvi primjer rata koji je jedna "civilizirana dr`ava" vodila, uni{tavaju}i doma}e stanovni{tvo Libije tada najsavremenijim oru`jem i sredstvima. Mada je Libija bila daleko od Bosne, Tripolitanski rat i poraz Osmanske carevine ostavili su mu~an utisak me|u Bo{njacima. Taj mu~an utisak pretvorio se u pravo razo~arenje i rezignaciju porazom Turske u Prvom balkanskom ratu. Prvi balkanski rat vodile su zajedni~ki Srbija, Bugarska, Gr~ka i Crna Gora, kao ~lanice Balkanskog saveza, protiv Turske, u cilju osvajanja i podjele preostalih osmanskih posjeda na Balkanu. Balkanski je savez uspostavljen me|usobnim bilateralnim sporazumima, od kojih su prvi zaklju~ile Srbija i Bugarska 13. III 1912. godine. Sporazum je predvi|ao da se na jugu prema Turskoj vodi ofanzivni rat, a da se prema Austro–Ugarskoj na sjeverozapadu zauzme defanzivno dr`anje. Bit ovog sporazuma i kasnijih 456

sli~nih aran`mana sa dvije druge balkanske dr`avice, Gr~kom i Crnom Gorom, bila je prije svega teritorijalna podjela Makedonije, Kosova i Metohije, Sand`aka i Albanije. Ugovori su predvi|ali izlazak Srbije na more, preko Albanije. Tajnim klauzulama svi me|usobni ugovori predvi|ali su podjelu Albanije izme|u ~etiri balkanske dr`ave saveznice. Na {irem me|unarodnom planu balkanski su ratovi omogu}eni ~injenicom da su velike zapadne evropske sile, u prvom redu Engleska, upla{ene sna`enjem Njema~ke, promijenile dr`anje prema Osmanskoj carevini. U aneksiji BiH Engleska je vidjela prvi krupan korak u njema~kom prodoru na istok (Drang nach Osten), ~ime bi se ugrozile britanske pozicije u isto~nom Sredozemlju i op}enito na Bliskom istoku. Sa planovima balkanskih saveznica, koje su po~etkom 1912. uglavnom dovr{ile modernizaciju i naoru`anje svojih armija, slo`ile su se iz istih razloga, kao i Engleska, tako|er Rusija i Francuska. Izbijanje balkanskog rata ubrzano je pobunom Albanaca u ljeto 1912, koja je kulminirala ulaskom albanskih ustanika pod komandom Ise Boljetinca u Skoplje. Mladoturci su pristali na pregovore sa albanskim Komitetom nacionalnog ujedinjenja o uspostavljanju autonomne Albanije, koja bi obuhvatila vilajete Skadar, Kosovo, Monastir (Bitolj) i Janjinu. Da bi sprije~ile uspostavljanje autonomne Albanije u njenim "etni~kim granicama", balkanske dr`ave saveznice su zaratile protiv Turske ve} po~etkom oktobra 1912, znatno prije nego {to su planirale. U ovom ratu Turska je pora`ena, a balkanski saveznici su me|usobno podijelili Makedoniju, Kosovo i Metohiju, Sand`ak i Albaniju. U me|uvremenu, dok je rat jo{ trajao, 37 albanskih rodoljuba proglasili su 28. XI 1912. u Valoni (Vlora) nezavisnost Albanije. Na to se Srbija, Gr~ka i Crna Gora, koje su prakti~no okupirale Albaniju, nisu ni osvrtale. Te{ko pora`ena Turska bila je prisiljena da 30. V 1913. potpi{e u Londonu mirovni ugovor kojim se odrekla svih teritorija zapadno od linije Eniz–Midia (danas je Enis turski grad na Marici pri njenom u{}u u Egejsko more, a Midia grad na obali Crnog mora, u rumunskom dijelu Dobrud`e). Mada je u Prvom balkanskom ratu zauzela i Edirne, Bugarska je bila nezadovoljna plijenom koji je dobila u Makedoniji, ~iji je najve}i dio sa Solunom uzela Gr~ka, a zatim Srbija sa Skopljem i Bitoljem. Zato je Bugarska iznenada napala 29/30. VI 1913. srpske i gr~ke trupe u Makedoniji, ~ime je zapo~eo Drugi balkanski rat. U ovom ratu Srbiji i Gr~koj pridru`ila se i Rumunija, koja je zauzela bugarski dio Dobrud`e. Turska je iskoristila kriti~nu situaciju u kojoj se na{la Bugarska i 15. VII 1913. pre{la svojim trupama liniju Eniz–Midia, koje su skoro bez ikakvog otpora, za samo sedam dana, 22. jula u{le u Edirne. Mirovnim ugovorom zaklju~enim 10. VIII 1913. u Bukure{tu, Bugarska se odrekla svih svojih teritorijalnih as457

piracija u korist Gr~ke i Srbije. Turska je zadr`ala Edirne i isto~nu Trakiju i tako ipak uspjela ostati na dijelu Rumelije i zadr`ati status evropske zemlje. Cijeli kompleks pitanja pokrenutih Prvim balkanskim ratom okon~an je tzv. Ambasadorskom konferencijom tokom decembra 1913. u Londonu, koja je sazvana na inicijativu Engleske, kako bi se zbog spornih pitanja na Balkanu sprije~io {iri evropski sukob. Na ovoj je konferenciji kona~no potvr|eno stanje proisteklo iz dva balkanska rata, s tim {to je Albaniji priznata nezavisnost u granicama u kojima se i danas nalazi. Dok su Bo{njaci u Bosni vrlo te{ko do`ivjeli poraz Turske, koja im je do po~etka Prvog balkanskog rata bila "na dohvat ruke", odmah preko Uvca i Metaljke, dotle su njihovi sunarodnici, Bo{njaci u Sand`aku, veoma gorko, krvavo i neposredno osjetili posljedice tog doga|aja. Nakon poraza Turske Sand`ak je podijeljen izme|u Srbije i Crne Gore. Srezovi Novi Pazar, Sjenica, Priboj, Prijepolje i Tutin pripali su Srbiji, dok su Pljevlja, Bijelo Polje, Berane i Ro`aj pripali Crnoj Gori. O ulasku srpskih jedinica u Novi Pazar sa~uvan je zapis koji je ostavio turski ~inovnik Omer Koni~anin. On pi{e da su srpsku vojsku "sve~ano do~ekali Srbi iz grada i masa muslimana". Srpske `ene bile su obu~ene u sve~ane haljine, sa niskama dukata oko glave i vrata. U razgovoru s njima srpski oficir, komandant mjesta, pitao ih je kroz {alu: "Je li to onaj turski zulum, {to ste ga trpeli?", pokazuju}i na zlatne niske. Istog dana srpska vojska je raspore|ena po svim ulicama grada. Njen je odnos prema Bo{njacima bio korektan, {to je na novopazarsko stanovni{tvo ostavilo veoma povoljan utisak. Pona{anje srpskih vojnika u svakom je pogledu bilo primjerno. Sve bo{nja~ke ku}e ~iji su vlasnici napustili grad za vrijeme borbi oko Novog Pazara, ~uvali su na smjenu srpski vojnici. Kad bi se vlasnik vratio, stra`ar bi mu predao ku}u, uz zapisnik koji je utvr|ivao stanje ku}e i poku}stva. Zbog svega toga, srpska vojska je stekla odre|eno povjerenje i ugled kod Bo{njaka u tom dijelu Sand`aka. Poslije ulaska srpske vojske nije zabilje`en ni jedan slu~aj ubistva ili plja~ke u Novom Pazaru. Sasvim je druk~ija situacija bila u onom dijelu Sand`aka u koji je u{la crnogorska vojska. Ona se posebno o{tro obra~unavala sa bo{nja~kim stanovni{tvom u Sjenici i na Pe{teru, {to je pra}eno plja~kama i paljevinom bo{nja~kih ku}a. Od Bo{njaka je prvo na podmukao na~in oduzeto oru`je, a zatim se pri{lo klanju i ubijanju golorukih ljudi. Samo u selu Doli}ima ubijeno je tako 58 Bo{njaka. Plja~kanja, ubistava i zloupotreba bilo je posebno u Bijelom Polju i okolini, {to je izazvalo velik strah i nepovjerenje u bo{nja~kom narodu. Samo do po~etka Prvog svjetskog rata iz crnogorskog dijela Sand`aka iselila su se u Tursku 12.302 Bo{njaka. U plja~kanju i nasilju prednja~ili su pojedini oficiri i ~inovnici. Kakve su razmjere imali 458

zlo~ini i nasilje najbolje potvr|uje ~injenica da je radi smirivanja naroda u ljeto 1913. morala biti osnovana komisija Kraljevske crnogorske vlade sa zadatkom da izvidi i ispita zloupotrebu i zlo~ine dr`avnih ~inovnika u novooslobo|enim krajevima. Ta stra{na vremena umjetni~ki je obradio knji`evnik Risto Ratkovi}, u romanu sa simboli~nim naslovom Nevidbog, gdje opisuje plja~kanja i nasilja u bjelopoljskom kraju. Posebno dramati~nu sudbinu do`ivjeli su Bo{njaci Plava i Gusinja. Mirne odnose stanovni{tva sa novom vla{}u poremetio je dolazak neregularnih ~eta, pod komandom nekog Avra Cemovi}a. Njegovi ljudi po~eli su plja~kati i paliti ku}e, otimati stoku, vr{iti nasilje nad bo{nja~kim `enama i ubijati mirne ljude. Ra~una se da je tada bez razloga ubijeno oko 550 Bo{njaka u Plavu i Gusinju, a po nekim podacima i cijelih 800, nakon ~ega se pristupilo nasilnom pokr{tavanju. U toj situaciji gusinjski muftija je savjetovao stanovni{tvu da privremeno i formalno, radi spasa golog `ivota, primi pravoslavlje, a da se kasnije vrati islamu. Ljudi su ga poslu{ali pa je pop iz Gusinja, \or|e [ekularac, za nekoliko dana pokrstio preko 12.000 Bo{njaka. Istovremeno je po~etkom maja 1913. jedna delegacija uglednih plavsko–gusinjskih Bo{njaka uspjela sti}i na Cetinje, gdje je kralja Nikolu upoznala sa `alosnim doga|ajima u njihovom kraju. Kraljevom odlu~nom intervencijom odmah su otvorene sve d`amije, a nasilno pokr{tenim dozvoljen povratak u islam. Osim tri porodice, svi su se ostali Plavljani i Gusinjani istoga dana vratili svojoj vjeri islamu. Zabilje`eno je da su, na vijesti sa Cetinja da im je odobren povratak svojoj vjeri i zabranjeno dalje pokr{tavanje, Plavljani i Gusinjani u masama pohrlili na obale Plavskog jezera, Lima i na druge vode, gdje su uzeli abdest i napunili sve raspolo`ive d`amije. Izbijanjem Prvog svjetskog rata mnogi su Bo{njaci, kao srpski i crnogorski gra|ani, mobilizirani u vojsku, gdje su se lojalno i hrabro borili. Me|u sand`a~kim Bo{njacima sa~uvala se tradicija da je neznani junak ~iji spomenik stoji na Avali ustvari jedan Bo{njak iz Sand`aka, Sulejman Bali}, koji se istakao hrabro{}u, poginuv{i u borbi protiv austrougarskih ~eta. Time su se u Prvom svjetskom ratu Bo{njaci iz Bosne silom prilika borili protiv Bo{njaka iz Sand`aka. Hrabro i lojalno dr`anje Bo{njaka Sand`aka u toku Prvog svjetskog rata nije ih spasilo da nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. budu izlo`eni raznim vidovima genocida, plja~kanju i progonima.

459

V DIO

PRVI SVJETSKI RAT I STVARANJE JUGOSLAVENSKE DR@AVE (1914–1918)

Bosna i Hercegovina u Prvom svjetskom ratu

Balkanski ratovi su prethodili Prvom svjetskom ratu. Rat 1912, u kojem su balkanski saveznici sru{ili "evropsku Tursku", stvorio je atmosferu u kojem je jednim teroristi~kim ~inom iniciran Prvi svjetski rat. Ubistvo austrijskog nadvojvode Franza Ferdinanda, koje je 28. VI 1914. po~inio Gavrilo Princip, djelo je grupe "nacionalno–revolucionarnih", ta~nije nacionalisti~kih srpskih omladinaca, poznate pod imenom Mlada Bosna. Mada Prvi svjetski rat ima svoje prave uzroke i razloge u suprotnostima izme|u dva bloka velikih imperijalisti~kih sila, ovaj sarajevski doga|aj ubrzao je njegovo izbijanje. Odmah nakon atentata, u Sarajevu i nekim mjestima u unutra{njosti zemlje do{lo je do demonstracija protiv Srba pa su mnoge radnje i ku}e srpskih trgovaca i gra|ana demolirane i oplja~kane. Vjerovatno iz osje}anja odgovornosti {to su svojim propustima pri organiziranju nadvojvodine posjete dozvolile da se zlo~in dogodi, gradske vlasti Sarajeva su ~ak prvi dan podsticale neodgovorne elemente na demonstracije protiv Srba. Poznati gra|anski politi~ari i ~lanovi Bosanskog sabora, predstavnici svih triju naroda, dr. Jozo Sunari}, [erif Arnautovi} i Danilo Dimovi}, odmah su posjetili zemaljskog poglavara Oscara Potioreka i tra`ili interveniranje, kako bi se neredi i progoni Srba sprije~ili. General Potiorek proglasio je 29. VI 1914. u Sarajevu prijeki sud. U obrazlo`enju odluke o prijekom sudu Zemaljska vlada istakla je da nije kriva za "nemile doga|aje" koji su sna`no izbili kao neposredna reakcija na "`alosno zlodjelo". Ona je spremna pru`iti pomo} svima koji su se zbog progona i plja~ki na{li bez `ivotnih sredstava. Prijeki sud je ukinut ve} 26. jula, dva dana pred objavu i po~etak rata. Vrhbosanski nadbiskup Josip [tadler tako|er se na{ao pobu|en da jednom okru`nicom pozove 4. VII 1914. narod i sve}enstvo da "u op}oj tuzi i bolu" ne naru{avaju mir i red i ne nanosi {tete "bli`njemu svome". Sredinom jula 1914. putovala je ispred Srpske narodne organizacije u Be~ tro~lana delegacija, koju su sa~injavali Danilo Dimovi}, dr. Milan Jojki} i dr. Dimitrije Vasi}, da od zajedni~ke vlade tra`i za{titu za Srbe. Po{to su ve} prvi rezultati istrage o ubistvu Ferdinanda pokazali da se tada{nji vode}i srpski politi~ki krugovi u zemlji ne mogu dovesti u vezu s 463

tim teroristi~kim aktom, istraga je okrenuta protiv zvani~ne Srbije. Vlada Kraljevine Srbije optu`ena je za atentat. U tom smislu Austro–Ugarska je uputila 23. VII 1914. ultimatum u deset ta~aka. U ultimatumu se uglavnom tra`ilo da srpska vlada sprije~i svaku antiaustrijsku propagandu, da se odmah pohapse svi koji su u~estvovali u zavjeri 28. juna a nalaze se na teritoriji Srbije, te da u istrazi protiv njih slu`beno u~estvuju i austrougarski organi. Vlada Srbije, suo~ena sa ratnom prijetnjom, prihvatila je sve zahtjeve, osim posljednjeg o neposrednom u~e{}u austrougarskih organa u istrazi koja se vr{i na njenoj dr`avnoj teritoriji. To bi predstavljalo, smatrala je vlada Srbije, povredu njenog dr`avnog suvereniteta. Takvim odgovorom srpske vlade na austrijski ultimatum rat je postao neizbje`an. Vlada Austro–Ugarske objavila je 28. VII 1914. Srbiji rat. U rat su se ubrzo umije{ale tada{nje velike sile, Njema~ka, Francuska i Rusija, a vremenom i druge zemlje, uklju~uju}i od 1917. i Sjedinjene Ameri~ke Dr`ave. Tako je krajem jula 1914. po~eo Prvi svjetski rat. U BiH, posebno me|u srpskim stanovni{tvom, zavladao je osje}aj straha. Zato je jedna delegacija sarajevskih Srba, predvo|ena pravoslavnim mitropolitom Evgenijem Leticom, ve} tre}eg dana rata, 1. VIII 1914, posjetila dr. Nikolu Mandi}a, potpredsjednika Zemaljske vlade i izrazila mu svoju lojalnost i odanost austrijskom caru, odnosno austrougarskoj dr`avi. Bilo je i onih koji su nastojali smiriti ratnu psihozu. Me|u njima je bio tada{nji zajedni~ki ministar finansija Leon Bilinski, koji je bio protivnik rata. On je odmah nakon ubistva Ferdinanda poku{ao, ali bez uspjeha, omogu}iti Bosanskom saboru da nastavi rad i da se tako u cijeloj zemlji smiri stanje. Pokrenuo je nekoliko zakonskih projekata, oslanjaju}i se uglavnom na poznatog sarajevskog advokata Danila Dimovi}a i saborskog zastupnika, te njegovu politi~ku grupu oko lista Istina. Sve to nije dalo rezultata jer je carskim dekretom 6. II 1915. sabor privremeno suspendiran, po{to su prethodno van snage stavljene najbitnije odredbe Bosanskog ustava iz 1910. godine. Ve} prvih dana izbijanja rata nastupila su u cijeloj zemlji te{ka vremena. Do{lo je do sudskih progona i interniranja srpskog stanovni{tva, posebno onog sa granice prema Crnoj Gori i Srbiji. Protiv takve politike i takvih postupaka me|u prvima se javno oglasio reisul-ulema D`emaludin ^au{evi}. On je jo{ 4. VII 1914. uputio apel Bo{njacima, savjetuju}i "svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naro~ito da se pro|e Bogu mrskog djela, uni{tavanja imovine". Dvadesetak dana kasnije, ^au{evi} je u Proglasu muslimanima, objavljenom u listu Jeni Misbah, 24. VII 1914. ponovno odlu~no pozvao sve Bo{njake da budu "obazrivi i promi{ljeni" i da "svakom dobrim" zajme, te da ne ~ine "nikakvih besposlica" zbog kojih bi se "poslije mogli kajati". "Mi `ivimo sa drugim nemuslimanskim gra|anima 464

u na{oj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima }emo `ivjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki na{ hr|av postupak prema njima mogao donijeti za sobom vrlo ru`ne posljedice." Pored reisa ^au{evi}a, sli~nim su se apelima protiv progona Srba i uni{tavanja njihove imovine ogla{avali i drugi bo{nja~ki politi~ki, kulturni i vjerski prvaci i radnici, sve dok se to moglo objaviti u raznim novinama koje su po kratkom policijskom postupku iz dana u dan obustavljane i zabranjivane. Borbena djelovanja na granici BiH i Srbije po~ela su prvom austrougarskom ofanzivom, 12. VIII 1914. godine. Nakon ~etverodnevne bitke na Ceru, srpska vojska je porazila austrougarske ~ete i natjerala ih da se 24. augusta povuku preko Drine natrag u Bosnu. Srpska je vojska odmah po tom i sama pre{la Drinu i u{la u isto~nu Bosnu. Na tom terenu i u isto~noj Hercegovini srpska vojska je djelovala u savezu sa crnogorskim ~etama, koje su joj se brzo pridru`ile. Zajedni~ki su vodili vi{e bitaka protiv Austrijanaca, uz plja~ka{ke akcije na Drini i u isto~noj Hercegovini. U svim tim akcijama srpska i crnogorska vojska po~inile su vi{e zlo~ina nad bo{nja~kim stanovni{tvom. Krajem septembra 1914. srpske i crnogorske ~ete izbile su na Romaniju, gdje su doprle skoro do Pala. Stanje je bilo toliko kriti~no i te{ko da je komandant sarajevskog garnizona 18. IX 1914. izdao naredbu o ograni~avanju kretanja gra|ana i zabrani svakog ulaska i izlaska iz grada bez posebne vojne dozvole. Na Romaniji su od 18. do 30. X 1914. vo|ene te{ke borbe za odbranu samog glavnog zemaljskog grada. Prilikom te provale srpska i crnogorska vojska po~inila je po isto~noj Bosni i Hercegovini ve}i broj zlo~ina. Posebno su stradali srezovi: fo~anski, ~ajni~ki, vi{egradski, rogati~ki, bijeljinski u Semberiji i gata~ki, bile}ki i trebinjski u isto~noj Hercegovini. Tokom ovih vi{emjese~nih borbi iz tih je krajeva izbjeglo u druge krajeve Bosne 37.294 Bo{njaka, uz to jo{ dodatnih 7.102 iz Sand`aka. Razoreno je i spaljeno vi{e hiljada stambenih i gospodarskih objekata te oplja~kana i uni{tena brojna pokretna imovina. Akcijom dviju austrougarskih armijskih grupa srpska i crnogorska vojska su odba~ene preko Drine, odnosno bosansko–crnogorske granice. Austrougarska vojska je zatim zauzela Beograd i nastavila dalje operacije. Ovim ponovnim prodorom austrougarske vojske u Srbiju po~ele su borbe koje su trajale mjesec dana, od 16. novembra do 15. decembra 1914, poznate i pod imenom Kolubarska bitka. U tim borbama, odnosno u Kolubarskoj bici, srpska vojska je izvojevala pobjedu, protjerav{i sve austrougarske jedinice preko Save u Srijem. U prolje}e 1915. Austro–Ugarska je, uz podr{ku Njema~ke, odlu~ila krenuti u novu ofanzivu protiv Srbije. U junu 1915. osnovana je sna`na 465

grupa armija, nazvana "Makenzen", prema komanduju}em njema~kom generalu Augustu Makenzenu. Nakon duljih priprema, ova je armijska grupa napala Srbiju 6. X 1915. i za samo nekoliko dana zauzela Beograd, Smederevo, Po`arevac, Golubac i druga mjesta. Za nepun mjesec Srbija je u cijelosti bila okupirana. Srpska vojska se do februara 1916. uspjela preko Crne Gore i Albanije povu}i do jadranske obale, odakle je francuskim i italijanskim brodovima preba~ena na gr~ki jonski otok Krf. Skupa sa vojskom povukli su se kralj i regent, vlada i Narodna skup{tina, tako da je na Krfu nastavljen politi~ki `ivot, prekinut ratnim slomom oktobra 1915. godine. Odstupnicu srpskoj vojsci pri povla~enju {titila je crnogorska vojska, koja je 6. i 7. I 1916. vodila kod Mojkovca te{ku bitku sa Austrijancima. Nakon Mojkova~ke bitke, za samo tri dana, od 8. do 11. I 1916, austro–ugarska vojska stigla je na Cetinje. Time je Crna Gora kao dr`ava kapitulirala, a kralj Nikola I Petrovi} i najve}i dio vlade pobjegli su u Italiju. U me|uvremenu, od 12. do 28. X 1914, dok su se jo{ u Sarajevu ~uli srpsko–crnogorski topovi sa Romanije, odr`ano je su|enje "mladobosancima", odnosno teroristima i ubicama Franza Ferdinanda. Ve}ini optu`enih, po{to su bili maloljetna lica, izre~ene su samo vremenske kazne zatvora, uklju~uju}i tu i Gavrila Principa. Austro–Ugarska je bila strogo pravna dr`ava pa se po njenim zakonima maloljetnim licima ni za najte`e zlo~ine nije mogla izre}i smrtna kazna. Zbog stalne i potajne antiaustrijske politike u ratnim uslovima, odr`ano je tokom rata u raznim mjestima BiH vi{e tzv. veleizdajni~kih procesa, protiv jednog broja Srba, a 11. XI 1915. vlasti su zabranile kori{tenje }irilice u slu`benoj upotrebi, koja je do tada bila potpuno ravnopravna sa latinicom. Pou~eni iskustvom iz srpsko–crnogorskog upada u isto~nu Bosnu, Bo{njaci su osnivali svoje razli~ite "za{titne odrede" da bi se odbranili u slu~aju nekog novog takvog upada. Slomom Srbije i Crne Gore u oktobru 1915, BiH je prestala biti neposredno ratno popri{te. Frontovi Prvog svjetskog rata pomjeraju se daleko od njenih granica, ali brojni Bo{njaci, mobilizirani u austrougarske regimente, ginu i stradavaju na tim dalekim frontovima. Bosanske regimente uglavnom su se borile na ruskom i italijanskom frontu. Na ruskom frontu Bo{njaci su u~estvovali u brojnim bitkama, uglavnom u Galiciji, izme|u rijeka Visle i Buga. Mnogi se sa tih galicijskih daljina nisu vratili ku}i, ~ak ni kao invalidi. Na italijanskom boji{tu bili su u~esnici devet strahovitih bitaka na rijeci So~i, oko Gorice i na visoravni Doberdo. O tome je lije~nik i pjesnik Miroslav Feldman ostavio upe~atljiv zapis: "Kao zelen }ilim, posut makovim glavama / Crveni fesovi lete / Strminom Monte Melete / Te`ak ih vjetar nosi / Te{ka ih kosa kosi / Ru{e ih crni bumbari / Bodu ih trobridni `alci / ]ilim u ponosnoj Bosni / Doma}i tkali su tkalci / ^ovje~e, to nije 466

}ilim / I nije slika." Ljudski gubici BiH su u Prvom svjetskom ratu, posebno kada je o Bo{njacima rije~, bili izuzetno veliki. Bosanske, uglavnom bo{nja~ke regimente, ubrajane su u elitne austrougarske trupe, ~iji je dolazak protivniku ulivao strah. Dok su Bo{njaci nemilice ginuli za cara i kralja, dotle su im be~ki, zagreba~ki i pe{tanski purgeri, koji fronta nisu ni vidjeli, aplaudirali i skandirali "Bosanci dolaze!" (njema~ki: "Bosniaken kommen!" ili ma|arski: "Jönnek a Bosnyákok!") Mada daleko od velikih boji{ta, u BiH su se posljedice rata, prije svega u vidu masovne gladi, svuda osje}ale. U zemlji je zavedena ratna privreda. Po svim gradovima glavne su li~nosti postali razni preduzima~i, u narodu zvani "gibira{i", obi~no trgovci koji su od dr`ave dobili monopol na dodjelu i raspodjelu redovnog i vrlo oskudnog mjese~nog sljedovanja (gibire). Posljedice usmjeravanja privrede na ratne ciljeve bile su stalno uzimanje od stanovni{tva raznih stvari za vojne potrebe, u vidu tzv. rekvizicije. Uzimana je u prvom redu vu~na stoka i hrana, pa se uskoro po cijeloj zemlji, a posebno u gradovima, osjetila i glad. Zato se u Sarajevu i drugim ve}im gradovima ve} od augusta 1914. pre{lo na poseban re`im snabdijevanja stanovni{tva `ivotnim namirnicama u vidu tzv. aprovizacije. Zemaljska vlada je preduzela i druge mjere, posebno kada je Sarajevo u pitanju, da se u zemlji osiguraju bar najnu`nije namirnice. Uprkos tome, zemlja je do~ekala kraj rata u velikoj bijedi i neima{tini.

467

Pitanje statusa BiH (1914–1918)

Do izbijanja Prvog svjetskog rata, a prema Bosanskom ustavu iz 1910. Bosna i Hercegovina u dualisti~koj strukturi Habsbur{ke monarhije predstavljala je posebno upravno tijelo, sa posebnim pravnim sistemom i posebnim statusom svojih gra|ana, koji nisu tretirani ni kao austrijski, niti kao ugarski dr`avljani, nego kao "bosanskohercegova~ki zemaljski pripadnici". Taj posebni bosanskohercegova~ki dr`avnopravni subjektivitet najvi{e se izra`avao kroz Bosanski sabor. Raspu{tanjem Bosanskog sabora, carevim dekretom 6. II 1915, BiH je i dalje zadr`ala svoj poseban status u odnosu na Austriju i Ugarsku. Zato su se, bez obzira na rat, u vrhovima Monarhije pravile razne kombinacije oko njenog dr`avnopravnog polo`aja. Zemaljski poglavar Stjepan Sarkoti} tako je predlagao da se umjesto raspu{tenog sabora u BiH obrazuje administrativni savjet, kao neko kvazipredstavni~ko tijelo, koje bi mu pomagalo u radu. Zajedni~ka vlada u Be~u je to odbila, sa obrazlo`enjem da sabor nije stavljen van snage te da }e se, kada to okolnosti dopuste, ponovno sazvati. Zato bi osnivanje nekog administrativnog savjeta samo ote`alo situaciju u zemlji. Kombinacije oko dr`avnopravnog polo`aja BiH pravljene su prije svega sa ciljem da se sprije~i eventualni raspad Austro–Ugarske i onemogu}i rje{enje jugoslavenskog pitanja. Austrijski vojni krugovi insistirali su da se BiH pripoji Austriji, dok su ugarski politi~ki vrhovi smatrali da bi BiH trebalo prisajediniti Ugarskoj. Istovremeno, nu|eni su razli~iti planovi o podjeli BiH izme|u Ugarske i Austrije, tako {to bi Ugarskoj pripali Banja Luka i Biha}, a ostala ~etiri okruga (Sarajevo, Travnik, Tuzla i Mostar) Austriji. Predsjednik ugarske vlade grof István Tisza smatrao je da bi se pripojenjem BiH Ugarskoj ponovno u Monarhiji uspostavila politi~ka ravnote`a, poreme}ena priklju~enjem Poljske Austriji. Ugarska vlada na sjednici 2. X 1915. slu`beno je usvojila plan o priklju~enju BiH Ugarskoj, uz zahtjev da se u BiH prethodno ukinu svi oblici autonomnog politi~kog `ivota, dok se u njoj ne u~vrsti polo`aj Monarhije, odnosno Ugarske. Grof Tisza istrajavao je na ovoj ideji sve do pred sam slom Habsbur{ke carevine. On je u septembru 1918. posjetio Sarajevo, gdje je razgovarao sa najistaknutijim 468

bosanskim politi~arima. Ideju da je mogu}e pripojiti BiH Ugarskoj grof Tisza je napustio tek po{to su mu jugoslavenski orijentirani srpski i hrvatski bosanskohercegova~ki politi~ari predali 20. IX 1918. u Sarajevu memorandum u kojem se tra`i rje{enje bosanskog pitanja na osnovu principa samoopredjeljenja naroda, i to u formi ravnopravnih i politi~ki samostalnih naroda. Istovremeno sa ovim previranjima u Bosni i oko Bosne, na drugoj strani je tekao proces rje{avanja jugoslavenskog pitanja u vidu stvaranja jedne zajedni~ke jugoslavenske dr`ave, ujedinjenjem Kraljevine Srbije (i Crne Gore) sa ju`noslavenskim zemljama Habsbur{ke monarhije.

469

Jugoslavensko pitanje

Jugoslavenska ideja, kao ideja stvaranja jedne zajedni~ke dr`ave Ju`nih Slavena, nema neku dugu prethistoriju. Ona se najprije javila u dva maha u XIX st. u Hrvatskoj, i to prvo pod ilirskim, a zatim pod jugoslavenskim imenom. U prvoj deceniji XX st. ta ideja javlja se i u Srbiji. Te ideje bile su uglavnom ograni~ene na odre|ene intelektualne i kulturne krugove, bez odre|enog politi~kog zna~aja. Izvjestan politi~ki zna~aj jugoslavenska ideja dobija tek poslije 1903. i u vrijeme balkanskih ratova 1912/13. godine. Koincidencijom historijskih doga|aja tokom 1903, u ve}ini ju`noslavenskih zemalja i pokrajina do{lo je do zna~ajnih politi~kih promjena i doga|aja. U Srbiji je u maju 1903. izvr{en dr`avni udar, kojim je ubijen korumpirani kralj Aleksandar Obrenovi}, a na vlast je dovedena dinastija Kara|or|evi}a. Ali, va`nije je od toga bilo da je u `ivot uveden bur`oasko–demokratski ustav iz 1888, kojim su ostvareni uslovi za nove demokratske forme politi~kog `ivota. Iste godine pao je u Hrvatskoj apsolutisti~ki re`im bana Khuena Hedervaryja, ~ime je stvoren prostor za "politiku novog kursa" i zbli`avanje Hrvata i Srba. Smr}u Benjamina Kállaya, u julu 1903, koji je kao austrougarski zajedni~ki ministar finansija punu 21. godinu izgra|ivao apsolutisti~ki re`im u Bosni i Hercegovini, otvoren je put postepenim promjenama i novim formama politi~kog `ivota u ovoj zemlji. Najzad, Ilindenskim ustankom 1903. po~elo je novo razdoblje u dugoj i te{koj borbi makedonskog naroda za nacionalno i socijalno oslobo|enje. U ju`noslavenskim zemljama Austro–Ugarske postoje istovremeno dvije, donekle opre~ne jugoslavenske ideje. Jedna polazi od uvjerenja da je mogu}e trijalisti~ko preure|enje Habsbur{ke monarhije. Monarhija bi se prema tome preuredila tako da se uz njene dvije postoje}e dr`ave, Austriju i Ugarsku, koje ~ine njen sastav, stvori i jedna tre}a jugoslavenska dr`ava. Ujedinjenjem banske Hrvatske, Dalmacije, Istre, Bosne i Hercegovine i slovena~kih pokrajina stvorila bi se jedna sna`na jugoslavenska dr`ava, ~ime bi se unutar Monarhije postigla politi~ka ravnote`a prema Nijemcima i Ma|arima. S druge strane, kako se postepeno razbijaju iluzije o mogu}nosti federalizacije Monarhije, ja~aju ideje o neminovnosti rje{enja jugoslavenskog 470

pitanja izvan Austro–Ugarske, ujedinjenjem Hrvatske i ostalih ju`noslavenskih zemalja sa Srbijom i Crnom Gorom. Nakon 1903. znatan dio hrvatskih, slovena~kih i srpskih politi~ara poku{ao je u svojoj borbi protiv Be~a ostvariti savez sa liberalnim ma|arskim i italijanskim krugovima, koji su se tako|er opirali habsbur{kom centralizmu. Ali, bore}i se za svoje nacionalno oslobo|enje, ma|arsko i italijansko gra|anstvo istovremeno je vodilo ekspanzionisti~ku politiku prema ju`noslavenskim narodima. Brzo se pokazalo da se takav savez, poznat kao "politika novog kursa", ne mo`e ostvariti bez znatnih politi~kih i teritorijalnih ustupaka Ma|arima i Italijanima. Zato se nu`no morao tra`iti saveznik izvan Monarhije, a to je bila Srbija, kojoj je tako|er bila potrebna podr{ka ostalih Ju`nih Slavena. U Srbiji se od 1903. intenziviraju pripreme za osloba|anje "svih srpskih zemalja", onako kako su one bile zami{ljene i definirane u raznim nacionalisti~kim planovima, jo{ od poznatog Gara{aninovog Na~ertanija iz 1844. godine. Pored toga, u nekim srpskim intelektualnim krugovima javljaju se koncepcije o stvaranju {iroke ju`noslavenske zajednice, koje uglavnom polaze od ideje srpsko–hrvatskog nacionalnog unitarizma, tj. od uvjerenja da su Srbi i Hrvati jedan narod, kojima se ponekad pridodaju i Slovenci. Oko omladinskog lista izrazite nacionalisti~ke orijentacije, Slovenski jug, koji je po~eo izlaziti u novembru 1903, javljaju se ideje ju`noslavenske uzajamnosti i jedinstva, kojima se obuhvataju Srbi, Hrvati, Slovenci i Bugari, dok se ostali narodi ne spominju. Op}enito se mo`e re}i da su te`nje ka stvaranju izvjesne jugoslavenske dr`ave, naro~ito poslije balkanskih ratova, bile dosta ra{irene. Slom Osmanske carevine na Balkanu 1912. kod mnogih je politi~kih faktora razgrijao nadu da }e se uskoro sru{iti i Habsbur{ka carevina, kao druga imperija koja je velik broj Ju`nih Slavena dr`ala pod svojom vla{}u. Me|utim, u pogledu mogu}e jugoslavenske dr`ave postojale su znatne razlike u pitanju njenog oblika, politi~kog okvira, tj. unutar Habsbur{ke monarhije ili izvan nje, zatim njenog obima i unutra{njeg ure|enja. Nosioci ovih te`nji su razni gra|anski politi~ari ju`noslavenskih naroda. U tim te`njama oni vrlo te{ko uspijevaju prona}i ravnote`u izme|u svojih posebnih i zajedni~kih interesa. Oni gotovo po pravilu svoj u`i interes poku{avaju prikazati kao op}i, zajedni~ki cilj. Odatle se javljaju mnoga kolebanja u politici prema "jugoslavenskom pitanju". S tim kolebanjima u{lo se u rat 1914, tokom kojega je "jugoslavensko pitanje" i u Srbiji i kod Ju`nih Slavena u Austro–Ugarskoj formulirano u konkretan politi~ki program. Izbijanjem rata 1914. jugoslovensko pitanje u{lo je u svoju kriti~nu fazu. Rje{enje tog pitanja, pa prema tome i pitanja BiH i Bo{njaka, zavisilo 471

je od ishoda Prvog svjetskog rata. Ukoliko u ratu pobijede sile Antante i Srbija, kao njima pridru`ena dr`ava, bez statusa saveznika, onda se mo`e na ru{evinama Austro–Ugarske stvoriti jedna {ira jugoslavenska dr`ava. Ali, ako pobijede Centralne sile, a ishod rata bio je neizvjestan sve do jeseni 1918, onda propada projekat stvaranja zajedni~ke jugoslavenske dr`ave. Politi~ki nosioci jugoslavenskog programa u toku rata bili su srpska vlada i Jugoslavenski odbor. Tokom ~itavog rata na ~elu srpske vlade bio je Nikola Pa{i}, vo|a Radikalne stranke. Jugoslavenski program i politika od 1914. do 1918. stvarani su i provo|eni u uslovima imperijalisti~kog rata. Odatle je eventualno ujedinjenje Ju`nih Slavena u velikoj mjeri tretirano kao problem teritorijalnih kompenzacija izvedenih u re`iji velikih sila. Tako su sile Antante, posebno Rusija, u `elji da Bugarsku privuku na svoju stranu, vr{ile od po~etka pritisak na Srbiju da ustupi Bugarskoj znatan dio Vardarske Makedonije. Za taj ustupak Srbiji je obe}avano teritorijalno obe{te}enje u drugoj strani, u prvom redu u Bosni i Hercegovini i Dalmaciji. Istovremeno, sile Antante tajnim Londonskim protokolom, potpisanim 26. VI 1915, obe}ale su Italiji kao kompenzaciju za njen ulazak u rat na njihovoj strani, uz ostalo, Istru i skoro cijelu Dalmaciju sa otocima. Vijesti o tome veoma su uzbunile ju`noslavenske politi~are iz Austro–Ugarske, koji se po~inju vezivati za Srbiju, u `elji da zajedni~kim naporima poni{te odredbe Londonskog protokola. Nigdje se interesi i te`nje ju`noslavenske politi~ke emigracije, okupljene u Jugoslavenskom odboru, i srpske vlade nisu tako slagali kao u "jadranskom pitanju". Dok je pritisak velikih sila u "makedonskom pitanju" gurao Srbiju na zapad, dotle je "jadransko pitanje" tjeralo hrvatske i slovena~ke politi~are na pribli`avanje Srbiji. Opiru}i se odlu~no pritisku Rusije da Bugarskoj ustupi dijelove Vardarske Makedonije, srpska vlada je u jednom politi~ki i vojni~ki kriti~nom trenutku, po~etkom decembra 1914, u vrijeme Kolubarske bitke, otvoreno i prvi put istupila sa svojim jugoslavenskim programom. Srbijanska Narodna skup{tina je na zasjedanju u Ni{u 7. XII 1914. usvojila deklaraciju u kojoj se isti~e da se Srbija u ovom ratu ne bori samo za o~uvanje svoje nezavisnosti nego istovremeno za oslobo|enje sve "neoslobo|ene bra}e Srba, Hrvata i Slovenaca". Taj cilj Narodna skup{tina je ponovila na svom zasjedanju, tako|er u Ni{u, 23. VIII 1915. godine. U uskoj vezi sa ovakvim ratnim jugoslavenskim programom srpske vlade je i njena ideja o srpsko–hrvatsko–slovena~kom nacionalnom i politi~kom jedinstvu, iz ~ega je logi~no proizlazila ideja o dr`avnopravnom unitarizmu. Unitarna dr`ava bila je za srpsku vladu uslov srpsko–hrvatsko–slovena~kog ujedinjenja. 472

Izlaze}i sa ovakvim programom, srpska vlada se nadala da }e parlamentarno–demokratski poredak Srbije imati veliku privla~nu mo} za Ju`ne Slavene u Habsbur{koj monarhiji. U politi~koj praksi rje{avanja jugoslavenskog pitanja to se nije dogodilo. Ve}ina hrvatskih i slovena~kih politi~ara nije pokazivala odu{evljenje unutra{njim poretkom Kraljevine Srbije, tra`e}i od nje da im u budu}oj dr`avi jam~i u prvom redu nacionalna prava. Povjerenje u svoj ustavni poredak dovela je u sumnju sama srpska vlada vlastitom politi~kom praksom u Makedoniji i na Kosovu, nakon balkanskih ratova. Makedonci ne samo da nisu bili nacionalno priznati nego se nisu mogli koristiti ni politi~kim niti ostalim gra|anskim pravima, koja su u`ivali gra|ani Srbije prema ustavu od 1903. godine. Uvi|aju}i negativne posljedice takvog stanja, regent Aleksandar je proklamacijom 25. XII 1914. proglasio punu gra|ansku i politi~ku jednakost "bra}e koju od Turaka oslobodismo" sa [umadincima i drugim Srbijancima. Istovremeno, ukinuo je sve specijalne zakone i iznimne mjere koje su u Makedoniji uvedene nakon njenog pripajanja Srbiji 1913. godine. Ova "proklamacija o Makedoniji" nije me|u ju`noslavenskim politi~arima u emigraciji mogla otkloniti sve sumnje u pogledu krajnjih namjera srpske vlade. Na samom po~etku rata iz Austro–Ugarske je uspio iza}i jedan broj istaknutih jugoslavenskih politi~ara i javnih radnika, poznatih po svom antihabsbur{kom raspolo`enju. Ova ju`noslavenska politi~ka emigracija okuplja se prvih mjeseci rata po savezni~kim zemljama, me|usobno povezuje i organizira, s ciljem vo|enja nacionalno–politi~ke akcije za za{titu interesa Ju`nih Slavena koji su `ivjeli pod austrougarskom vla{}u. Istaknuti hrvatski i slovena~ki politi~ari koji su se na po~etku rata na{li u emigraciji, odmah stupaju u vezu sa srpskom vladom, koja im tako|er predla`e da formiraju jedan odbor koji }e raditi na upoznavanju javnosti savezni~kih zemalja sa jugoslavenskim pitanjem. Takvo tijelo, pod imenom Hrvatski odbor, osnovano je ve} u novembru 1914. u Firenci. Ovo tijelo formalno se konstituiralo 1. V 1915. u Parizu, pod nazivom Jugoslavenski odbor. Za predsjednika Odbora izabran je dr. Ante Trumbi}, istaknuti hrvatski politi~ar iz Dalmacije. U Odboru je bilo vi{e istaknutih politi~ara iz Hrvatske, a od slovena~kih predstavnika najzna~ajniji i najaktivniji bio je dr. Bogumil Vo{njak. Bosnu i Hercegovinu u Odboru su predstavljala trojica srpskih bosanskih politi~ara: dr. Nikola Stojanovi}, Du{an Vasiljevi} i dr. Milan Sr{ki}. To zna~i da u Jugoslavenskom odboru nije bilo politi~kih predstavnika Bo{njaka. Stalno sjedi{te Jugoslavenskog odbora bilo je u Londonu. Jugoslavenski odbor uspio je ostvariti dosta blisku saradnju sa srpskom vladom, posebno u borbi protiv odredaba tajnog Londonskog protokola, kojim su saveznici obe}ali Italiji Dalmaciju i Istru. Koriste}i se diplomatskom mre`om Kraljevine Srbije, 473

Jugoslavenski odbor je uspio zainteresirati vlade savezni~kih zemalja za ujedinjenje Ju`nih Slavena. @ivu propagandnu aktivnost Jugoslavenski odbor je razvio me|u ju`noslavenskim iseljenicima u Sjevernoj i Ju`noj Americi, odakle je dobijao finansijsku podr{ku za svoj rad. Kasnije, Odbor svoju propagandnu aktivnost pro{iruje i na Rusiju, me|u zarobljene austrougarske vojnike koji su poticali iz ju`noslavenskih pokrajina Monarhije. Me|u njima se regrutira Jugoslavenska dobrovolja~ka divizija koja se borila na Solunskom frontu. Jedan od osniva~a i najistaknutijih ~lanova Jugoslavenskog odbora u po~etku je bio Frano Supilo, bez sumnje najzna~ajniji hrvatski politi~ar prvih dviju decenija XX stolje}a. On je bio vatreni pobornik hrvatsko–srpske saradnje i jugoslavenske ideje, ali je smatrao da budu}a jugoslavenska zajednica mora biti stvorena demokratskim putem, na bazi priznavanja prava na samoopredjeljenje svim jugoslavenskim narodima. Zahtijevao je da se sva dr`avno–pravna pitanja budu}e zajedni~ke dr`ave urede konsenzusom, bez ikakvih prethodnih uslova sa bilo koje strane. Supilo je zbog lukavog i sumnjivog dr`anja Nikole Pa{i}a posebno insistirao da se ra{~isti pitanje velikosrpske hegemonije u budu}oj dr`avi. Kako su ostali ~lanovi Odbora, pla{e}i se da se zbog spleta me|unarodnih okolnosti pitanje ujedinjenja ne mo`e odlagati u nedogled, bili umjereniji i skloni kompromisu sa srpskom vladom, Frano Supilo je napustio Jugoslavenski odbor. U prvoj polovini 1917. i srpska vlada i Jugoslavenski odbor smatrali su, svako iz svojih razloga, da bi bilo potrebno iza}i pred savezni~ku javnost sa jednim zajedni~kim programom jugoslavenskog ujedinjenja. Po~etkom 1917. sve se vi{e govorilo o mogu}nosti mirovnih pregovora izme|u zara}enih strana, posebno o mogu}nosti zaklju~enja separatnog mira izme|u Antante i Austro–Ugarske. Februarskom revolucijom 1917. otpala je iz rata Rusija, kao glavni saveznik Srbije. Pored toga, srpsku vladu na Krfu mu~ila su unutra{nja strana~ko–politi~ka trvenja, neslaganje sa regentom Aleksandrom, te odre|eno nezadovoljstvo u vojsci zbog su|enja oficirima iz organizacije "Crna ruka" (tzv. Solunski proces). Na drugoj strani, Jugoslavenski odbor se pla{io da se unutar Monarhije ne rije{i jugoslavensko pitanje te da ga srpska vlada ne napusti, paktiraju}i u pogledu "jadranskog pitanja" sa Italijom. Zato su se obje strane odlu~ile na me|usobne pregovore. Poslije du`e od mjesec dana pregovora, vo|enih na Krfu u ljeto 1917, srpska vlada i Jugoslavenski odbor objavili su 20. VII 1917. zajedni~ku deklaraciju, u kojoj izjavljuju da }e po okon~anju rata obrazovati slobodnu, nacionalnu i nezavisnu dr`avu Srba, Hrvata i Slovenaca. Ova deklaracija polazi od dva osnovna na~ela. Prvo je na~elo nacionalnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca, kao "jednog troimenog i troplemenog naroda", a drugo 474

je na~elo samoopredjeljenja naroda. Na osnovu tih na~ela postavlja se zahtjev za stvaranjem zajedni~ke dr`ave na ru{evinama Habsbur{ke carevine. Prema deklaraciji ta zajedni~ka dr`ava bi bila ustavna, parlamentarna monarhija, sa dinastijom Kara|or|evi}a na ~elu. Deklaracijom je dalje rije{eno niz sitnijih pitanja, kao {to su ravnopravnost vjeroispovijesti, ravnopravnost latinice i }irilice, izjedna~avanje kalendara, dr`avna zastava i grb, bira~ko pravo itd. Istovremeno je klju~no pitanje unutra{njeg ure|enja, tj. unitarna ili slo`ena dr`ava, ostalo nerazja{njeno i nedefinirano. Nigdje nije re~eno da budu}a dr`ava ne}e biti federalna, ali je iz toka pregovora, prema njihovim zapisnicima, jasno proisticalo da }e budu}a dr`ava biti unitarna, sa odre|enom administrativnom decentralizacijom, ~iji obim i oblik nije definiran. U Deklaraciji se nedvosmisleno ka`e da }e "Dr`ava Srba, Hrvata i Slovenaca, poznatih pod imenom Ju`nih Slavena ili Jugoslavena, biti slobodna nezavisna Kraljevina sa jedinstvenom teritorijom". Sve {to je u Deklaraciji proklamirano potvrdi}e se Ustavom, "koji }e poslije zaklju~enja mira donijeti Ustavotvorna skup{tina izabrana na osnovi op{teg i jednakog, neposrednog i tajnog prava glasa". Kao neki varljivi ustupak onima koji su bili protiv unitaristi~kog ure|enja dr`ave, u Deklaraciji je istaknuto da }e budu}i Ustav "dati narodu mogu}nost, da razvija svoje posebne energije u samoupravnim jedinicama, obilje`enim prirodnim, socijalnim i ekonomskim prilikama". Ustav se ina~e morao donijeti "brojno kvalifikovanom ve}inom". Ovom deklaracijom, mada je u mnogo ~emu ostala nejasna i nedore~ena, prvi put je u toku rata javno iskazana volja Ju`nih Slavena da stvore zajedni~ku dr`avu. Krfsku deklaraciju usvojio je 27. VIII 1917. Crnogorski odbor, osnovan po~etkom iste godine u Parizu sa zadatkom da me|u Crnogorcima {iri ideju ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom i ostalim ju`noslavenskim zemljama. Bo{njaci su bili izvan tih politi~kih kretanja sve do potkraj 1917/1918. godine. U tom me|uvremenu dolazi tokom 1917. do o`ivljavanja javnog politi~kog `ivota u Austro–Ugarskoj, koji je bio zamro po~etkom rata. Na prvom se mjestu postavljaju razna dr`avno–pravna pitanja, me|u kojima dominira jugoslavensko pitanje. Najaktivniji su u tome slovena~ki klerikalni politi~ari, posebno Janez Krek i dr. Anton Koro{ec, vo|e Slovenske ljudske stranke. Koro{ec je po~etkom 1917. izjavio austrijskom kancelaru Heinrichu Clam– –Martinicu da je na jugu Habsbur{ke carevine velikosrpska ideja najja~a i da zbog toga treba efikasno pri}i rje{avanju jugoslavenskog pitanja ujedinjenjem Slovenije i Hrvatske u okviru Monarhije. Prvih mjeseci 1917. Koro{ec uspostavlja intenzivne veze sa politi~arima u Zagrebu, Bosni, a posebno u Dalmaciji i Istri, koje su, kao i slovena~ke pokrajine, bile predstavljene u Carevinskom vije}u u Be~u. Krek i Koro{ec su 21. V 1917. 475

izjavili caru Karlu da priznaju Srbe za ravnopravnog nacionalnog partnera u zajedni~koj dr`avi. @ivim nastojanjem Koro{ca sve ju`noslavenske politi~ke grupe iz Slovenije, Istre i Dalmacije, predstavljane u be~kom parlamentu, u{le su u Jugoslavenski klub, koji je 30. V 1917. iza{ao pred Carevinsko vije}e sa deklaracijom u kojoj se tra`i stvaranje jedne jugoslavenske dr`ave pod `ezlom "habsbur{ko–lorenske dinastije". Ta je Majska deklaracija ozna~ila po~etak pokreta koji je postepeno doveo do ujedinjenja ju`noslavenskih zemalja koje su bile pod habsbur{kom vla{}u, stvaranjem Dr`ave Slovenaca, Hrvata i Srba 29. X 1918. godine. Povodom Majske i Krfske deklaracije javno su se oglasili hrvatski i bo{nja~ki politi~ari u BiH, koji uop}e nisu bili predstavljeni u Jugoslavenskom odboru. Prvi su se izjasnili [tadlerovi klerikalci, usko povezani sa slovena~kim klerikalcima, ali i sa tada{njim zemaljskim poglavarom Stjepanom Sarkoti}em. Nadbiskup [tadler je zastupao tzv. "hrvatsko rje{enje", kao na~in da se sa~uva Monarhija i njena dualisti~ka struktura, uz otvaranje mogu}nosti za trijalisti~ko preure|enje. Po tom trijalisti~kom rje{enju trebalo bi u jedan dr`avno–pravni entitet ujediniti Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, te Istru sa Kranjskom i drugim slovena~kim pokrajinama, ukoliko se tome ne bi protivila Austrija. Od bo{nja~kih politi~ara prvi su istupili predsjednik sabora Safvet-beg Ba{agi} i [erif Arnautovi}, tada jedan od najuticajnijih vo|a Ujedinjene muslimanske organizacije. Oni su 17. VIII 1917. predali memorandum caru Karlu, s prijedlogom da se dr`avno–pravni polo`aj BiH rije{i njenim priklju~enjem Ugarskoj, sa osiguranom autonomijom. Nasuprot tome, mla|i bo{nja~ki politi~ari i intelektualci u Bosni prihvataju postepeno jugoslavensku orijentaciju. Tako je tada{nji sekretar Trgova~ke i obrtni~ke komore u Sarajevu, dr. Mehmed Spaho, izjavio u februaru 1918. da "muslimanska inteligencija a ve}im dijelom i {iroke narodne mase, uvi|aju da im je spas u slozi i jedinstvu svih Srba, Hrvata i Slovenaca". Najzad su se, prilikom kratke posjete Antona Koro{ca Sarajevu, po~etkom septembra 1918. oglasili i bosanski franjevci, izjavom da je zahtjev da se na slavenskom Jugu ujedine Hrvati, Slovenci i Srbi jedan prirodan zahtjev. Da bi odbacili svaku sumnju da oni kao autohtoni `ivalj u Bosni nisu tobo`e za ujedinjenje, to "odva`no izjavljuju" svoju solidarnost sa Jugoslavenskim klubom u Be~u i njegovom deklaracijom od 30. V 1917. godine. Bez obzira na to, najve}i je utisak na dr. Koro{ca izazvala izjava reisul-uleme ^au{evi}a, koga je posjetio skupa sa dr. Ivom Sunari}em. Reisul-ulema je tom prilikom rekao dr. Koro{cu: "Radite {to vas je volja. Ja }u odobriti svaki ~in, koji }e na{em narodu donijeti slobodu. Meni je dosta 476

na{e vlade i turske i njema~ke." U daljem se razgovoru reisul-ulema izjasnio "protiv nastojanja [erifa Arnautovi}a" da se Bosna priklju~i Ugarskoj. Reisul-ulema se izri~ito opredijelio za saradnju svih Ju`nih Slavena i op}u amnestiju. Koro{ec je razgovarao i sa Dervi{-begom Miralemom i Sejfudinom Huseinagi}em, prokuratorom Islamske banke i pristalicom Adem-age Me{i}a. Obojica su se izjasnili za Majsku deklaraciju. Vode}i Bo{njaci su se time izjasnili za zajedni~ku slovena~ko–hrvatsko–srpsku akciju. Od prolje}a 1918. u ju`noslavenskim zemljama Habsbur{ke monarhije po~inje, u duhu Majske deklaracije, ubrzani proces postepenog politi~kog osamostavljivanja u odnosu na Be~ i Budimpe{tu. Tako se ve} 3. III 1918. sastala u Zagrebu grupa hrvatskih, slovena~kih i srpskih politi~ara, koja je usvojila i potpisala rezoluciju u kojoj se isti~e da je "nu`na koncentracija svih stranaka i grupa koje, stoje}i na stanovi{tu narodnog jedinstva, te oslanjaju}i se na na~elo narodnog samoodre|enja, tra`e svoju narodnu nezavisnost i na demokratskim temeljima ure|enu dr`avu Slovenaca, Hrvata i Srba". Rezoluciju su potpisali i peterica politi~ara iz BiH: Danilo Dimovi}, \uro D`amonja, Kosta Majki}, Jozo Sunari} i Vojislav [ola. Me|u njima nije bio ni jedan Bo{njak, {to dovoljno govori o poku{ajima njihove politi~ke izolacije u tim prelomnim historijskim trenucima i doga|ajima, ali mo`e biti i znak bo{nja~kog opreza pred neizvjesnostima koje je donosila propast Austro–Ugarske i stvaranje jugoslavenske dr`ave pod o~itom srpskom dominacijom. Na osnovu ove rezolucije, od marta do maja 1918. izvr{ena je odre|ena politi~ka koncentracija nekoliko hrvatskih stranaka i ve}eg broja uglednih politi~ara iz u`e Hrvatske, Dalmacije, Istre, Me|imurja i BiH. U Zagrebu je po~eo izlaziti list Glas Slovenaca, Hrvata i Srba, koji je otvoreno agitirao za jugoslavensku dr`avu. Pri tome je sve vi{e i otvorenije preovladavala orijentacija da se ide ka stvaranju jugoslavenske dr`ave izvan Monarhije. Kada je krajem ljeta 1918. postalo jasno da }e centralne sile izgubiti rat, a istovremeno su ~itavu Austro–Ugarsku zahvatila velika revolucionarna vrenja, ju`noslavenski politi~ari pristupaju osnivanju vlastitih organa vlasti. Tako nastaju "narodna vije}a", kao predstavni~ka politi~ka tijela za pojedine zemlje i pokrajine. Ve} u julu 1918. godine osnivaju se narodna vije}a u Dalmaciji, na Hrvatskom primorju i u Istri. U augustu se osniva u Ljubljani Narodni svet, kao predstavni~ko tijelo za slovena~ke pokrajine. Najzad, u septembru 1918. osnovano je Narodno vije}e za Bosnu i Hercegovinu. Razvoj situacije na boji{tima tokom septembra 1918. ukazivao je da }e se Habsbur{ka monarhija vrlo brzo raspasti. U takvoj situaciji ju`noslavenski politi~ari proglasili su u Zagrebu 8. X 1918. Narodno vije}e Slovenaca, Hrvata i Srba, kao "politi~ko predstavni{tvo svih Slovenaca, Hrvata i Srba 477

koji `ive u Hrvatskoj i Slavoniji s Rijekom, Dalmaciji, Bosni i Hercegovini, Istri, Trstu, Kranjskoj, Gori~koj, [tajerskoj, Koru{koj, Ba~koj, Banatu, Baranji i Me|imurju". Za predsjednika Vije}a izabran je slovena~ki politi~ar dr. Antun Koro{ec. U svom proglasu Narodno vije}e je odlu~no istaklo da tra`i "neovisnu i slobodnu dr`avu Slovenaca, Hrvata i Srba ure|enu na demokratskim na~elima". Narodno vije}e je 16. X 1918. odbilo manifest cara Karla, koji je ponudio preure|enje Monarhije na trijalisti~koj osnovi. Odmah nakon toga, Narodno vije}e se na sjednicama odr`anim u Zagrebu od 17. do 18. X 1918. konstituiralo kao centralni organ SHS–a. Tom prilikom izdata je objava Narodnog vije}a narodu Slovenaca, Hrvata i Srba, u kojoj se, izme|u ostalog, isti~e da je "od ovog trenutka Narodno vije}e opunomo}eno od svih narodnih stranaka i grupa da u svoje ruke preuzme vo|enje narodne politike". U praksi to je zna~ilo da }e u svim budu}im dr`avno–pravnim i politi~kim pregovorima, umjesto pojedinih stranaka, nastupati Narodno vije}e SHS–a. U plenum Narodnog vije}a SHS iz BiH je u{lo 18 predstavnika. To su bili: Kosta Kujund`i}, Gligorije Jeftanovi}, [}epan Gr|i}, dr. Jozo Sunari}, Vojislav [ola, fra Ljubomir Gali}, dr. Luka ^abraji}, dr. Savo Ljubibrati}, Vjekoslav Jelavi}, dr. Milan Jojki}, dr. Tugomir Alaupovi}, dr. Vladimir ]orovi}, Hamid Svrzo, fra Didak Bunti}, Maksim \urkovi}, dr. Mehmed Spaho, prota Du{an Kecmanovi} i dr. Vojislav Besarovi}. U Sredi{nji je odbor Narodnog vije}a u{lo {est bosanskohercegova~kih predstavnika: dr. Jozo Sunari}, Vojislav [ola, dr. Milan Jojki}, [}epan Gr|i}, fra Ljubomir Gali} i dr. Luka ^abraji}. Ovaj spisak pokazuje da u Sredi{nji odbor nije imenovan niti jedan Bo{njak, kao navodni pripadnik naroda Slovenaca, Hrvata i Srba. Zato su bo{nja~ki gra|anski politi~ari o{tro protestirali pa su naknadno u Sredi{nji odbor kooptirani dr. Halid-beg Hrasnica i Hamid Svrzo. Kona~ni akt o konstituiranju Dr`ave Slovenaca, Hrvata i Srba, bila je odluka Hrvatskog sabora od 29. X 1918. kojom se raskidaju sve dr`avno–pravne veze Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sa Kraljevinom Ugarskom i Austrijskom carevinom i objavljuje pristupanje Dr`avi Slovenaca, Hrvata i Srba "na cijelom etnografskom podru~ju toga naroda". Tako je 29. X 1918. osnovana Dr`ava Slovenaca, Hrvata i Srba. Za predsjednika Narodnog vije}a SHS, kao vrhovnog organa vlasti u toj novoj dr`avi, izabran je Anton Koro{ec, a za potpredsjednike dr. Ante Paveli} (zubar) i Svetozar Pribi}evi}. Stvaranje Dr`ave SHS, ~iji je sastavni dio bila i BiH, rezultat je u velikoj mjeri tada{njih me|unarodnih okolnosti, u prvom redu sovjetske revolucije u Rusiji i Lenjinovog Dekreta o miru, kojim je 8. XI 1917. proklamirano pravo naroda na samoopredjeljenje. 478

Tome je parirao ameri~ki predsjednik Woodrow Wilson, koji je 8. I 1918. objavio svojih poznatih ^etrnaest ta~aka, u kojima je, kao jednu od pretpostavki za uspostavljanje svjetskog mira, predvidio i "autonomiju naroda u Austro–Ugarskoj", {to su ti narodi, a posebno Ju`ni Slaveni, protuma~ili i shvatili kao pravo na samoopredjeljenje. Wilsonov ambasador u Parizu William Sharp je jo{ prije toga, krajem aprila 1917, uvjeravao Trumbi}a da predsjednik Wilson odli~no poznaje "sva zamr{ena pitanja u Evropi" i da ne}e dopustiti da Jugoslaveni "budu orobljeni". Po povratku bosanskohercegova~kih delegata iz Zagreba 31. X 1918. konstituiran je u Sarajevu Glavni odbor Narodnog vije}a SHS za BiH. Posljednji austro–ugarski zemaljski poglavar BiH, general Stjepan Sarkoti}, predao je 1. XI 1918, uz prisustvo visokih vojnih funkcionera, upravu zemlje Glavnom odboru Narodnog vije}a SHS za BiH. ^lanovi Narodnog vije}a bili su Gligorije Jeftanovi}, kao predsjednik, te dr. Jozo Sunari} i dr. Halid--beg Hrasnica, kao potpredsjednici. Sekretari su bili dr. Savo Ljubibrati} i Hamid Svrzo. Ostali su ~lanovi bili Vasilj Gr|i}, Kosta Kujund`i}, Vojislav [ola, Danilo Dimovi}, Vjekoslav Jelavi}, fra Ljubo Gali}, dr. Vojislav Besarovi}, fra Didak Bunti}, dr. Luka ^abraji}, dr. Vladimir ]orovi}, Karlo Canker, \uro D`amonja, Simo Barakovi}, dr. Milan Jojki}, Du{an Kecmanovi}, Pero Stokanovi}, Smail-aga ]emalovi}, profesor Salih Ba{i}, Maksim \urkovi} i [}epan Gr|i}. Tre}eg novembra 1918. imenovana je prva bosanskohercegova~ka Narodna (Zemaljska) vlada za BiH u koju su u{li Atanasije [ola, kao predsjednik, Danilo Dimovi}, kao povjerenik za pravosu|e, dr. Mehmed Spaho, povjerenik za obrt, trgovinu, po{tu i brzojav, Vjekoslav Jelavi}, povjerenik za zdravstvo, dr. Tugomir Alaupovi} za prosvjetu i bogo{tovlje, Stevo @akula za prehranu, Vaso Risti}, povjerenik za finansije, Vasilj i [}epan Gr|i} za organizaciju narodnih vije}a, odnosno za odbranu. Istog je dana Narodna vlada brzojavno obavijestila sve kotarske urede da "preuzima poslove zemaljske uprave", uz du`nost i obavezu da u cijeloj zemlji odr`i "javni mir, red i sigurnost". U skladu s tim, moraju se u svakom mjestu "u sporazumu sa najvi|enijim nekompromitiranim li~nostima sviju vjera" te sa oru`ni~kim zapovjedni{tvom, uspostaviti okru`ni i kotarski odbori Narodnog vije}a SHS. Istovremeno se na narod apeliralo da bude "milostiv i velikodu{an" te da "oprosti i zaboravi sve nevolje i uvrede", kako nikome ne bi dopustio da mu "u slobodi glas okalja i osramoti". Ova je izjava zvu~ala u skladu sa poznatim osnovnim na~elom narodnog suvereniteta: "^uvaj sva~ije dobro i imetak, ~uvaj li~nu slobodu i sigurnost svakog gra|anina." U prevratnoj praksi to se sve izmetnulo u poziv na nemilosrdni progon Bo{njaka. 479

Tako ovaj i sli~ni proglasi nisu u tom prevratnom vremenu mogli sami po sebi suzbiti razli~ite nerede i previranja, me|u kojima je na prvom mjestu bilo agrarno nasilje. Zbog op}eg nereda u mnogim dijelovima zemlje, do{lo je 4. XI 1918. kod Vi{egrada do sastanka predstavnika Glavnog odbora Narodnog vije}a SHS za BiH sa vojvodom Stepom Stepanovi}em, komandantom Druge srpske armije. Tu je postignut sporazum da jedinice Druge srpske armije u|u u BiH i preuzmu brigu o javnoj sigurnosti i odr`avanju reda i mira. Tako su ve} 6. XI 1918. prve srpske jedinice u{le u Sarajevo, a zatim postepeno i u druga mjesta BiH. Istoga dana, 6. XI 1918, po~ela je u @enevi Konferencija o jugoslavenskom ujedinjenju. Stvaranjem Dr`ave SHS nastala je sa stanovi{ta jugoslavenskog pitanja jedna bitno nova pravna situacija. Sada prema Kraljevini Srbiji nije stajalo jedno nezvani~no politi~ko tijelo, kao {to je bio Jugoslavenski odbor, nego jedna nova dr`ava, koja je obuhvatala sve ju`noslavenske zemlje biv{e Austro–Ugarske, osim Vojvodine. Ve} po~etkom novembra 1918. do{lo je to prvog poku{aja ujedinjenja Dr`ave SHS i Kraljevine Srbije. U tom cilju vo|eni su od 6. do 9. XI 1918. pregovori u @enevi izme|u srpske vlade, Narodnog vije}a SHS, Jugoslavenskog odbora i predstavnika srbijanske opozicije. Pregovori su zavr{eni usvajanjem jedne deklaracije, u literaturi poznate kao @enevska deklaracija, koja je prema op}em mi{ljenju predvi|ala da se bar u po~etku ujedinjenje izvr{i na konfederativnom principu. Predstavnici Narodnog vije}a SHS i Jugoslavenskog odbora `eljeli su @enevskim sporazumom, bar za izvjesno vrijeme, otkloniti velikosrpski unitaristi~ki koncept ujedinjenja, u nadi da }e se kasnije u Ustavotvornoj skup{tini na}i za njih povoljnije rje{enje. I sam predsjednik srpske vlade Nikola Pa{i} bio je prisiljen pristati na takav sporazum, po{to je na konferenciji ostao u manjini. Po povratku u Beograd, Pa{i} je odmah podnio ostavku na mjesto predsjednika vlade i time anulirao svoj potpis na @enevskoj deklaraciji. Time je omogu}io srpskoj vladi da naknadno odbije da primi @enevski sporazum, {to je ona i u~inila. Sporazum su odbili i neki ~lanovi Narodnog vije}a u Zagrebu, posebno njegov potpredsjednik Svetozar Pribi}evi}, koji se odlu~no zalagao za unitaristi~ki koncept ujedinjenja. Time je propao posljednji poku{aj da se ujedinjenje ostvari na ravnopravnoj osnovi. Situacija u novostvorenoj Dr`avi Slovenaca, Hrvata i Srba bila je izuzetno te{ka usljed agrarnih i drugih revolucionarnih nemira, te prodora italijanske vojske u Istru, Rijeku, dijelove Slovenije i Dalmacije. Dr`ava SHS nije raspolagala ni sa kakvom zna~ajnijom oru`anom silom da bi sve to mogla sprije~iti. Zato je sa raznih strana po`urivano njeno ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. U takvoj je situaciji Narodno vije}e SHS, poslije dugih rasprava, 480

izabralo 24. XI 1918. u Zagrebu, odbor od 28 lica, sa zadatkom da u sporazumu sa vladom Kraljevine Srbije "bezodvla~no provede organizaciju jedinstvene dr`ave". U me|uvremenu, Velika narodna skup{tina Vojvodine, odr`ana u Novom Sadu 25. XI 1918, proglasila je direktno ujedinjenje Vojvodine sa Srbijom. Dan kasnije, istu odluku donijela je na skupu u Podgorici crnogorska Velika narodna skup{tina. U toj je situaciji delegacija Narodnog vije}a SHS otputovala 27. XI 1918. u Beograd radi pregovora o ujedinjenju. Me|u 28 ~lanova pregovara~ke delegacije, koju je predvodio potpredsjednik Narodnog vije}a SHS dr. Ante Paveli} (zubar), bilo je i {est predstavnika iz BiH: dr. Luka ^abraji}, [}epan Gr|i}, dr. Savo Ljubibrati}, dr. Jozo Sunari}, Vojislav [ola, a od Bo{njaka dr. Halid-beg Hrasnica i Hamid Svrzo. Mada su bili u te{koj situaciji, ~lanovi delegacije su stajali pri uputstvima koja su imali da se budu}a dr`ava uredi na federalnom principu. Od toga je tokom pregovora delegacija morala odustati. Delegacija se u Beogradu na{la pod velikim pritiskom, izolirana u pogledu konsultacija sa Zagrebom, pa je morala izmijeniti svoj Naputak. Umjesto Naputka, delegacija je 1. XII 1918. podnijela jednu adresu regentu Aleksandru Kara|or|evi}u, kojom ga poziva da u ime kralja Petra preuzme vlast u ~itavoj dr`avi. Regent je na to proglasio "ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne Dr`ave Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca". Tako je Bosna i Hercegovina, pa time i Bo{njaci, kao sastavni dio Dr`ave Slovenaca, Hrvata i Srba, u{la u sastav nove jugoslavenske dr`ave.

481

482

VI DIO

RAZDOBLJE PRVE JUGOSLAVENSKE DR@AVE (1918–1941)

BiH i Bo{njaci za vrijeme privremenog dr`avnog ure|enja

^inom ujedinjenja 1. XII 1918. BiH je u{la u sastav jedinstvene jugoslavenske dr`ave, ali je jo{ jedno du`e vrijeme zadr`ala neke elemente i oblike svoje dr`avnosti i autonomnosti. Glavni odbor Narodnog vije}a za BiH prestao je sa radom 31. XII 1918, ali je Narodna vlada za BiH nastavila i dalje obavljati svoje redovne poslove. Narodna vlada, koja je imala deset povjereni{tava, radila je pod tim imenom do 31. I 1919. godine. U me|uvremenu, u skladu sa tendencijom centralizacije vlasti u novoj dr`avi, naredbom regenta Aleksandra, Narodna vlada preimenovana je u Zemaljsku vladu i iz njenog djelokruga izdvojeni su i prenijeti na centralnu vladu u Beogradu spoljni i vojni poslovi, dr`avne finansije, poslovi ishrane i obnove zemlje i trgovine, obrta i industrije. Tako je, umjesto ranijih deset, Zemaljska vlada za BiH od 1. II 1919. imala samo ~etiri povjereni{tva: za unutra{nje poslove, pravosu|e, poljoprivredu, te prosvjetu i vjerske poslove. Zbog niza te{ko}a prakti~ne prirode, ove regentovom naredbom predvi|ene promjene tekle su vrlo sporo pa je u stvarnosti Zemaljska vlada za BiH i u narednih ~etiri–pet godina u osnovi zadr`ala istu organizaciju i strukturu vlasti kakvu je imala ranija Narodna vlada. Tako su u sastav Zemaljske vlade za BiH, pored predsjednika i potpredsjednika, ulazili i povjerenici za unutra{nje poslove, za pravosu|e, poljoprivredu i rudarstvo, za zdravstvo i prehranu, za trgovinu, obrt, po{tu i brzojav, za bogo{tovlje i nastavu, za narodnu odbranu i socijalnu skrb. Na sporost i postupnost administrativnih promjena ukazuje terminologija i leksika koji su jo{ uvijek bili austro–ugarski. [tavi{e, centralna vlada u Beogradu izdala je 26. II 1919. naredbu o uspostavljanju funkcije delegata ministra finansija pri Zemaljskoj vladi za BiH. Njemu je ubrzo pridodat i povjerenik za javne radove i `eljeznice, ~ime je u praksi djelokrug Zemaljske vlade zna~ajno pro{iren, bez obzira na ~injenicu {to je naredbom o njenom osnivanju bio su`en. Takvu situaciju nametala je `ivotna praksa, prije svega bo{nja~ka egzistencija, iako je centralna vlast u Beogradu `eljela suprotno. To je, pored ostalog, samo pokazivalo da je tradicija Bosne i Hercegovine i bo{nja{tva te njihove dr`avnosti imala duboke korijene. 485

U cijeloj novoj dr`avi zavedeno je privremeno dr`avno ure|enje, koje se silom prilika oslanjalo na zate~ene dr`avno–pravne tradicije. Osnovna na~ela privremenog dr`avnog ure|enja odre|ena su ve} Prvodecembarskim aktom, tj. proglasom ujedinjenja. Tim aktom bilo je predvi|eno da }e vlast u novoj dr`avi do dono{enja Ustava vr{iti kralj, odnosno regent Aleksandar, vlada i Privremeno narodno predstavni{tvo (PNP). Sve do 20. XII 1918, kada je obrazovana prva vlada Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, cjelokupnu je vlast imao isklju~ivo regent Aleksandar. On se pri tome oslanjao na srpsku vojsku, kao jedinu stvarnu oru`anu silu na teritoriji nove dr`ave i ~injenicu da su interesi dinastije Kara|or|evi}a i monarhisti~ki oblik vladavine osigurani ve} Krfskom deklaracijom i samim Prvodecembarskim aktom. Regent je tako imenovao i prvu vladu Kraljevine SHS, u koju su u{li predstavnici svih va`nijih politi~kih stranaka i grupa, te istaknute li~nosti iz skoro svih krajeva zemlje. Tako je predsjednik vlade postao "iskusni velikosrbin", radikalski prvak Stojan Proti}, a potpredsjednik dr. Anton Koro{ec. Biv{i predsjednik Jugoslavenskog odbora, dr. Ante Trumbi}, imenovan je za ministra vanjskih poslova. Izuzetno va`an resor i polo`aj ministra unutra{njih poslova regent je povjerio Svetozaru Pribi}evi}u, ~ovjeku svog osobitog povjerenja. Prvak demokratske stranke Ljubomir Davidovi} postao je ministar prosvjete, a socijalista Vitomir Kora} ministar socijalne politike. U vladu su u{la i trojica ministara iz Bosne i Hercegovine, i to po etni~ko–vjerskom klju~u, o kojem je regent tada o~igledno vodio ra~una. Tako je Hrvat dr. Tugomir Alaupovi} postao ministar vjera, a Srbin dr. Uro{ Krulj ministar narodnog zdravlja. Jedini Bo{njak u toj vladi bio je dr. Mehmed Spaho, kome je povjeren resor ministra {uma i ruda. Ve} pri obrazovanju ove prve vlade do{lo je do izra`aja neparlamentarno pona{anje regenta, uz njegove diktatorske sklonosti. On je jednostavno pogazio me|ustrana~ki dogovor da se prva vlada povjeri Nikoli Pa{i}u. Umjesto na polo`aj predsjednika vlade, regent je Pa{i}a poslao za delegata na Mirovnu konferenciju u Pariz. To je, prema rije~ima dr. Josipa Smodlake, poznatog politi~ara iz Dalmacije, bio prvi Aleksandrov dr`avni udar. Drugi udar regent Aleksandar izvr{io je u vezi sa obrazovanjem Privremenog narodnog predstavni{tva. Prvodecembarskim aktom bilo je predvi|eno da }e Privremeno narodno predstavni{tvo biti obrazovano "sporazumom izme|u Narodnog vije}a u Zagrebu i predstavnika naroda Kraljevine Srbije". Umjesto toga, spisak poslani~kih kandidata za ovo predstavni{tvo sastavio je po regentovom nalogu dr. Albert Kramer, ministar za Ustavotvornu skup{tinu (Konstituantu) i izjedna~enje zakona. Ovaj ~in, kojim je regent Aleksandar otvoreno ispoljio svoju sklonost ka samodr`avlju, u velikoj je mjeri obilje`io op}i polo`aj Privremenog narodnog predstavni{tva, kao parlamentarnog ti486

jela, odnosno prvog jugoslavenskog parlamenta. U privremeno narodno predstavni{tvo iz Slovenije su u{la 32 poslanika, iz Hrvatske sa Slavonijom, Rijekom i Me|imurjem 62, iz Istre 4, iz Dalmacije 12, iz Vojvodine 24, iz Srbije 84, iz Crne Gore 12 te iz Bosne i Hercegovine 42. Prema odluci Narodnog vije}a SHS za BiH, me|u tih 42 zastupnika bilo je svega jedanaest Bo{njaka. To su bili: dr. Mehmed Spaho, dr. Halid-beg Hrasnica, Hamid Svrzo, [efkija Gluhi}, Ahmed-beg Salihbegovi}, dr. Ejub Mujezinovi}, Suljaga Salihagi}, Mehmed-beg Ze~evi}, had`i Muhamed D`ini} i [ukrija Kurtovi}. Jugoslavenska muslimanska organizacija, koja je u me|uvremenu osnovana, samo je prvu dvojicu, dr. Spahu i dr. Hrasnicu, priznala za svoje predstavnike. Ostali su uglavnom bili pripadnici grupe takozvanih "muslimana–demokrata", okupljenih oko dnevnog lista Jednakost, koji su izdavali i ure|ivali Hamid Svrzo, Ahmed Salihbegovi} i Ahmet Had`ialagi}. JMO je smatrala da s obzirom na broj od 612.137 Bo{njaka u BiH, prema popisu stanovni{tva iz 1910, Bo{njacima pripada 15 mjesta u Privremenom narodnom predstani{tvu. Od tih 15, s obzirom na brojnost mjesnih organizacija JMO i broj delegata prisutnih na njenoj osniva~koj skup{tini, Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji bi trebalo da pripadne deset mjesta. Kao svoje kandidate za Privremeno narodno predstavni{tvo JMO je istakla dr. Halid-bega Hrasnicu, advokata iz Sarajeva, Sakiba Korkuta, upravitelja Okru`ne medrese u Sarajevu, tuzlanskog gradona~elnika Osmana Vilovi}a, dr. Hamdiju Karamehmedovi}a, ljekara iz Sarajeva, Fehima Kurbegovi}a, sudiju u Gra~anici, Ziju Rizaefendi}a, posjednika iz Sarajeva, tuzlanskog predstojnika dr. Ahmed-bega Defterdarevi}a, dubi~kog na~elnika Ahmeda [eri}a, banjalu~kog na~elnika dr. Ali-Kjamila D`ini}a i Saliha Balji}a, profesora iz Mostara. Za njihove zamjenike predlo`eni su Hajdar ^ekro, in`enjer iz Sarajeva, Ibrahim Pajazetovi}, veterinar iz Cazina, tuzlanski odvjetnik dr. Bahrija Kadi}, Hasan Rustempa{i}, posjednik iz Bugojna, dr. Atif Had`ikadi}, profesor iz Sarajeva, Husein Bi{~evi}, posjednik iz Biha}a, Salih Had`iegri}, umirovljeni kadija iz Br~kog, Mustafa Kapetanovi}, sudski savjetnik iz Banje Luke, dr. Abdulah Bukvica, ljekar iz Br~kog i dr. Murat Sari}, ljekar iz Mostara. Pored Centralnog odbora JMO, prigovore na delegiranje i imenovanje bo{nja~kih predstavnika u PNP uputile su i mjesne organizacije JMO iz Sarajeva, Rogatice, Te{nja, Doboja, Donjeg Vakufa, Maglaja, ^ajni~a, Bugojna, Gra~anice, Tuzle i Konjica. Prema tome, Privremeno narodno predstavni{tvo, zadu`eno da pripremi izbore za Ustavotvornu skup{tinu, nije nastalo neposrednim izborima, koje je vlada unaprijed isklju~ila, pozivaju}i se na me|unarodnu situaciju i unutra{nja socijalno–politi~ka vrenja. Zasjedanja tog Predstavni{tva bila 487

su ispunjena o{trim sukobima, najvi{e oko samog na~ina njegovog sastavljanja, a onda oko dono{enja Zakona o izborima za Ustavotvornu skup{tinu. Taj je zakon kona~no donijet 3. IX 1920, nakon 18 mjeseci rada Privremenog narodnog predstavni{tva. Bo{nja~ki predstavnici u PNP su se najvi{e anga`irali prilikom ratifikacije Sen`ermenskog ugovora sa Austrijom.

488

Polo`aj Bo{njaka i osnivanje Jugoslavenske muslimanske organizacije

Sa ujedinjenjem 1918. nastala su za sve Bo{njake, na prostoru od Prokletija na jugoistoku do Une i Save na sjeverozapadu, veoma te{ka vremena. Bo{njaci su se na{li u jednoj socijalno–ekonomski i politi~ki novoj i slo`enoj situaciji. Prema podacima iz posljednjih godina austro– –ugarske uprave, u BiH je bilo oko 45.000 Bo{njaka vlasnika raznih obrta, uglavnom sitnih zanatskih i trgova~kih radnji. Oni su, uz ne{to najamnih radnika, ~inili osnovnu masu bo{nja~kog gradskog stanovni{tva. Od Bo{njaka koje je statistika ubrajala u kategoriju zemljoposjednika sa kmetovima, a takvih je prema popisu iz 1910. ukupno bilo 9.573, ve}inu su ~inili sitni posjednici sa jednim ili dva–tri ~ifluka. Pravih veleposjednika nije bilo vi{e od tridesetak, dok je istovremeno bilo oko tri hiljade Bo{njaka ze mljoposjednika bez ~if~ija. U nerazvijenoj radni~koj klasi BiH Bo{njaci su bili najmalobrojniji. Tu su preovla|ivali radnici koji su dolazili iz drugih dijelova Austro–Ugarske, pa ~ak i u {umarstvu, kao drvosje~e. Krajem austrougarske vladavine u erarnom, tj. dr`avnom obrtu, a prete`an je dio industrije bio u dr`avnim rukama, radilo je svega 2.088 Bo{njaka. Svo ovo bo{nja~ko, kako gradsko, tako i zemljoposjedni~ko stanovni{tvo, a posebno selja{tvo bilo je nakon 1918. izlo`eno naglom procesu osiroma{ivanja. Zato mnogi Bo{njaci rano prilaze tada{njem radni~kom i socijalisti~kom pokretu. Ujedinjenjem, tj. stvaranjem jugoslavenske dr`ave, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, nastavljena je i zao{trena genocidna politika prema Bo{njacima kao muslimanima, kako u Sand`aku i na Kosovu tako i u Bosni i Hercegovini. Samo na podru~ju isto~ne Hercegovine u prvim godinama po ujedinjenju ubijeno je van suda i zakona preko tri hiljade Bo{njaka kao muslimana, najvi{e od poznatih bandita Maje Vujovi}a i Petra Rogana. O te{kom stanju, nasilju vlasti prema bo{nja~ko–muslimanskom stanovni{tvu na Kosovu, u Sand`aku i Makedoniji svjedo~io je ~ak deset godina poslije ujedinjenja tada{nji reisul-ulema Ibrahim-ef. Maglajli} u svom izvje{taju vladi iz januara 1931. godine. 489

U prvim mjesecima poslije ujedinjenja predsjednik Zemaljske vlade za BiH Atanasije [ola u telegramima i izvje{tajima Ministarstvu unutra{njih djela u Beogradu i li~no ministru Pribi}evi}u redovno je izvje{tavao o stanju javne sigurnosti u zemlji. U tim izvje{tajima, pored ostalog, najvi{e se govorilo o stradanjima Bo{njaka. Ta stradanja predstavljaju jednu od osnovnih karakteristika cjelokupnog `ivota i stanja u BiH prvih desetak godina poslije prvog decembra 1918. godine. Svakovrsni napadi na `ivote i imovinu Bo{njaka i patolo{ka psiholo{ka {ikaniranja stalnim povicima upu}enim Bo{njacima: "Idite u Aziju!", "Selite u Aziju!" i sl., po~eli su u tim prevratnim danima, u jesen 1918. godine. Njih nije mogla ili nije htjela sprije~iti ni Druga srpska armija Stepe Stepanovi}a, pozvana po~etkom novembra 1918. da u BiH zavede i osigura mir, red i poredak. Odatle je reisul-ulema ^au{evi} ta~no rekao predsjedniku Zemaljske vlade Atanasiju [oli da je Bosna zapala pod teror kakvog ne pamti. Na udaru su se prvo na{li bo{nja~ki zemljoposjednici, kojima su srpski seljaci jednostavno {irom Bosne palili ku}e i gospodarske zgrade i time otimali zemlju. Stanje nereda bilo je takvo da je regent Aleksandar u Manifestu narodu od 24. XII 1918. (6. I 1919.) pored ostalog, izjavio: "Ja `elim da se odmah pristupi pravednom rje{avanju agrarnog pitanja i da se ukinu kmetstva i veliki zemlji{ni posjedi. U oba slu~aja zemlja }e se podijeliti me|u moje siroma{ne zemljoradnike, s pravi~nom naknadom dosada{njim njenim vlasnicima." Zato regent isti~e da je pozvao vladu "da odmah obrazuje komisiju koja }e spremiti rje{enje agrarnog pitanja". U istom proglasu regent poziva "seljake–kmetove" da sa povjerenjem u njegovu "kraljevsku rije~" mirno sa~ekaju da im njihova dr`ava "zakonskim putem preda zemlju, koja }e unaprijed biti samo Bo`ija i njihova, kao {to je to ve} odavno u Srbiji". Iz ovih regentovih rije~i vidi se da njemu, odnosno njegovim savjetnicima, priroda agrarnih odnosa u Bosni nije bila uop}e jasna. Uz sve to, regentove rije~i su bile upu}ene onima koji se na njih nisu obazirali. Tako je samo do septembra 1920, pored ostalih oblika nasilja, ubijeno oko 2.000 Bo{njaka. Do jula 1926. u pograni~nim krajevima prema Crnoj Gori ubijeno je 126 Bo{njaka, uglavnom seljaka. Istovremeno je zapaljeno oko 500 bo{nja~kih seoskih zadruga. Tome treba dodati nekoliko hiljada bo{nja~kih porodica koje su se radi spasa golog `ivota iselile u Tursku, ostavljaju}i pri tome svu svoju imovinu bez ikakve za{tite i naknade. Samo do jula 1919. od 4.281 bo{nja~kog zemljoradnika oduzeto je, bez ikakve naknade, 400.072 hektara njihove vlastite zemlje. Sve je to ~injeno sistematski, sa atavisti~kim povikom i namjerom "osve}ivanja Kosova", a sa ciljem, da se po primjeru Srbije XIX st. iz Bosne "istrijebe Turci" jer za njih nema druge kazne nego "ubiti i premlatiti". 490

Izvje{taji o neizdr`ljivom polo`aju Bo{njaka kao muslimana doprli su i do inozemstva. Tako je francuski novinar Charles Rivet, prilikom boravka u Sarajevu februara 1919, izme|u ostalih, razgovarao i sa reisul-ulemom ^au{evi}em i taj razgovor objavio u listu Le temps prvog aprila iste godine. "Hiljade ljudi ubijenih, {est `ena spaljenih, 270 sela oplja~kano i uni{teno, eto bilansa za nas muslimane prilikom sve~enog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se mi spremali slu`iti svom du{om. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvim. Smatra nas se uljezima." Na ovo je ministar Pribi}evi} zahtijevao od predsjednika Zemaljske vlade [ole da "diskretno" zatra`i od ^au{evi}a da demantira izjavu pariskom novinaru, ili da mu u suprotnom uputi prijedlog za njegovo penzioniranje. [ola je odgovorio da to nije mogu}e, jer su ^au{evi}evi navodi ta~ni, a radi se o ~ovjeku koji je 1914. {titio Srbe od progona. Progonima su bili izlo`eni i Bo{njaci u Sand`aku. Najdrasti~niji genocid nad Bo{njacima u Kraljevini Jugoslaviji izvr{en je upravo u Sand`aku, po~etkom novembra 1924, u selima [ahovi}i i Pavino Polje, u srezu Bijelo Polje. Kod Kola{ina je 7. XI 1924. ubijen biv{i sreski na~elnik Bo{ko Bo{kovi}. Ubili su ga iz osvete, kako je kasnije na sudu dokazano, ro|aci njegove biv{e `ene. Za ovo ubistvo vlasti su bez ikakvog osnova optu`ile neke Bo{njake. Na Bo{kovi}evoj sahrani su na izvr{enje krvne osvete nad Bo{njacima posebno hu{kali okru`ni na~elnik iz Bijelog Polja Nikodim Cemovi}, poglavar bjelopoljski Lazo Bogi}evi} i neki drugi. U no}i izme|u 9. i 10. novembra po{lo je oko 2.000 naoru`anih Crnogoraca na [ahovi}e i Pavino Polje, gdje su pobili i poklali oko 600 Bo{njaka – djece, `ena i odraslih. Za zlo~in se odmah saznalo pa je reisul-ulema ^au{evi} uputio o{tar protest vlastima, dok su poslanici raznih stranaka u parlamentu s tim u vezi interpelirali vladu. Slati su i memorandumi kralju Aleksandru, ali se cijeli slu~aj vremenom zata{kao. Pre`ivjeli stanovnici Pavina Polja i [ahovi}a potpuno su iselili u Pljevlja, Sarajevo, neko u Tursku, a 140 porodica sa oko 400 ~lanova do{li su kao muhad`iri u Gornji Rahi} kod Br~kog i tu se trajno naselili. Na mjestu nekada{njih [ahovi}a danas je pravoslavno selo Toma{evo. Vlasti su tako postupale sa Bo{njacima, uprkos ~injenici da se ~lanom 10. Sen`ermenskog ugovora, tj. ugovora o miru sa Austrijom od 10. IX 1919, Kraljevina SHS obavezala se da }e Bo{njacima pru`iti punu za{titu, kako u pogledu njihovog li~nog integriteta tako i svim njihovim vjerskim ustanovama. Uprkos toj obavezi, vlasti su masovno uzurpirale vakufsku imovinu, a mnoge d`amije progla{avane su dotrajalim pa su ru{ene ili ustupane vojsci za magacine i sokolske dvorane. 491

Op}e ekonomske, socijalne i politi~ke prilike u kojim su se Bo{njaci kao cjelina na{li nakon 1918. uvjetovale su potrebu njihovog politi~kog organiziranja. Na povezivanje i okupljanje bo{nja~kih gra|anskih politi~ara u prvim mjesecima 1919. bitno su uticala tri faktora. Prvi je bio ve} spomenuti op}i i masovni napad na `ivote i imovinu muslimanskog stanovni{tva gotovo u ~itavoj Bosni i Hercegovini, Sand`aku i dijelovima Crne Gore. Druga dva faktora su bila ugro`enost agrarnih interesa bo{nja~kih zemljoposjednika i veoma mala zastupljenost Bo{njaka u organima vlasti, osnovanim u BiH i u novoj dr`avi tokom procesa ujedinjenja Prvog decembra 1918. i neposredno poslije toga. Bo{nja~ko stanovni{tvo, a posebno selja{tvo, koje je ~inilo 75 % cjelokupne bo{nja~ke populacije, bilo je u novoj dr`avi, Kraljevini SHS, izlo`eno razli~itom {ikaniranju, plja~kanju i ubistvima. Jedan dio {tampe otvoreno je {irio mr`nju i nepovjerenje prema Bo{njacima, kao muslimanima, pripisuju}i im protivdr`avne te`nje i raspolo`enja. Do osnivanja lokalnih politi~kih organizacija radi za{tite li~ne i imovinske sigurnosti Bo{njaka do{lo je prvo u Tuzli, a zatim u Sarajevu i drugim gradovima u BiH. Politi~ke odnose u BiH izme|u dva svjetska rata karakterizira politi~ko–strana~ka razu|enost, {to je posljedica razli~itog gledanja na politi~ko–ekonomske probleme zemlje, ali i slo`ene nacionalne i vjerske strukture BiH. Prema prvom poslijeratnom popisu stanovni{tva, u BiH je 1921. `ivjelo ukupno 1,890.460 stanovnika, od toga 829.360 pravoslavnih, 588.173 muslimana, 444.309 katolika, 12.051 Jevreja i 16.567 pripadnika ostalih vjeroispovijesti. Ovaj je popis pokazao da je u razdoblju od 1910. do 1921. do{lo do depopulacije bo{nja~kog stanovni{tva. U godini 1921, u BiH su `ivjela 23.964 Bo{njaka manje nego 1910. godine. Uzroci te depopulacije su prije svega rat i progoni kojima su Bo{njaci bili izlo`eni u prvim godinama poslije progla{enja jugoslavenske dr`ave. Tada{nja vladaju}a ideologija nacionalnog i dr`avnog unitarizma nije priznavala postojanje posebnih nacija, ve} samo triju "plemena": Srba, Hrvata i Slovenaca, kao jednog "jedinstvenog jugoslavenskog naroda", a u slu~aju Bo{njaka i ~injenicu da oni kao muslimani predstavljaju odre|enu kulturno–vjersku grupu. Na toj unitaristi~koj nacionalnoj ideologiji, koja je bila osnova za koncept centralisti~kog dr`avnog ure|enja, osnovana je upravo u Sarajevu 15. II 1919. Demokratska stranka. Njeno jezgro ~inila je ve} postoje}a Demokratska stranka u Srbiji, kojoj su se pridru`ile razne jugoslavenski i unitaristi~ki orijentirane politi~ke grupe iz Slovenije, Hrvatske i Dalmacije. Od politi~kih grupa iz BiH njoj su pristupile srpske grupe oko listova Narod i Radena, te bo{nja~ka grupa oko lista Jednakost. Upravo je stvaranje ove stranke na jednoj jugoslavenskoj osnovi, koja je u sredi{te svog programa stavila centralisti~ko ure|enje 492

dr`ave SHS i time borbu protiv svih federalisti~kih i autonomisti~kih projekata dr`avnog ure|enja, ubrzalo politi~ko organiziranje drugih stranaka na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Ve} su u to vrijeme bo{nja~ke interese u javnosti zastupala dva lista, Jednakost i Vrijeme. Prvi broj "politi~ko–informativnog lista" Vrijeme pojavio se 8. I 1919, kao glasilo Muslimanske organizacije, odnosno JMO u osnivanju. List je izlazio dva puta nedjeljno, a ure|ivao ga je Sakib Korkut sa drugovima. Ovaj list se ugasio ve} 18. II 1919, samo dan poslije osnivanja JMO. List je odmah, kao organ Centralnog odbora JMO, sa istim urednikom i ure|iva~kim odborom, nastavio izlaziti pod imenom Pravda. Time je JMO ve} samim nazivom svog glasila isticala da Bo{njaci kao muslimani tra`e pravdu, odnosno li~nu i imovinsku sigurnost, ostvarivanje i za{titu svojih prava. Fakti~ki, istovremeno sa osnivanjem Demokratske stranke, u Sarajevu je na skup{tini odr`anoj od 14. do 17. II 1919. izvr{eno ujedinjenje svih dotada{njih bo{nja~kih lokalnih politi~kih organizacija. Te su se organizacije Bo{njaka tom prilikom ujedinile u jedinstvenu politi~ku stranku Bo{njaka na podru~ju Bosne i Hercegovine, pod nazivom Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO). Tu je donesen program i statut stranke i izabran je Centralni odbor od 31 ~lana. Za predsjednika je jednoglasno izabran tuzlanski muftija had`i hafiz Ibrahim Maglajli}, a za potpredsjednike dr. Hamdija Karamehmedovi} i dr. Halid-beg Hrasnica. Pored njih, u Centralni odbor su izabrani Sakib Korkut, Zijo Rizaefendi}, Hajdar ^ekro, Edhem Mulabdi}, profesor Velija Sadovi}, dr. Atif Had`ikadi}, te knji`evnici [emsudin Sarajli} i Hifzi Bjelevac. Svi su navedeni, osim muftije Maglajli}a, bili stalno nastanjeni u Sarajevu, pa su po odluci osniva~ke skup{tine sa~injavali stalni radni ili poslovni odbor stranke. U Centralni su odbor jo{ izabrani bijeljenski gradona~elnik Ibrahim Had`isalihovi}, dr. Abdulah Bukvica, Uzeir Uzeirbegovi}, veleposjednik iz Maglaja, Ahmet Kova~evi}, dr. Ahmet-beg Defterdarevi}, Hamdija Afgan, trgovac iz Banje Luke, Hamdija D`ini}, veleposjednik iz Banje Luke, gradona~elnik Bosanskog Novog Alija Bi{~evi}, dr. Ali-Kjamil D`ini}, Ahmed [eri}, Muhamed-beg Hrasnica, sudski savjetnik iz Travnika, Hamid Kurbegovi}, posjednik iz Donjeg Vakufa, Hasan Miljkovi}, posjednik iz Cazina, Husein Bi{~evi}, posjednik iz Biha}a, dr. Osman Kulenovi}, policijski pristav iz Bosanskog Novog, Muhamed Ibrahimpa{i}, veleposjednik iz Biha}a, Salih Balji} i muftija [akir Mesihovi}. U ovom prvom izabranom vo|stvu i rukovodstvu JMO svega su ~etverica: Hamdija D`ini}, dr. Hamdija Karamehmedovi}, hafiz Ibrahim Maglajli} i Muhamed Ibrahimpa{i} bili aktivni politi~ari i funkcioneri Ujedinjene musli493

manske organizacije iz 1911. godine. To zna~i da izme|u novoosnovane JMO i djelatnosti bo{nja~kih politi~ara i stranaka za vrijeme austrougarske vladavine nije u ve}oj mjeri postojao ni organizacioni niti kadrovski kontinuitet. Vode}u rije~ u JMO, u odnosu na bo{nja~ke politi~ke stranke iz doba Austro–Ugarske, imao je gra|anski, ne{to modernizirani ~ar{ijski element, uglavnom trgovci, posjednici, ~inovnici i intelektualci. Po profesionalnoj i stale{koj pripadnosti u prvom Centralnom odboru JMO bilo je sedam posjednika, pet gradona~elnika, po tri profesora i ~inovnika, po dvojica sudija, ljekara i muftija, te po jedan advokat, novinar, poduzetnik, kotarski predstojnik, trgovac, u~itelj i knji`evnik. U svoje glavne zadatke JMO je ubrajala postizanje li~ne i imovinske sigurnosti Bo{njaka, za{titu agrarnih interesa bo{nja~kih zemljoposjednika i o~uvanje muslimanske vjerske i vakufsko–mearifske autonomije. JMO je nastojala svojom organizacijom obuhvatiti i Bo{njake izvan BiH, ali su to tada{nji vladaju}i srpski krugovi svim sredstvima, grubo i odlu~no onemogu}avali. U pogledu unutra{njeg dr`avnog ure|enja JMO se na prvom mjestu borila za nedjeljivost i autonomiju BiH, koja je za nju predstavljala osnovni okvir politi~kog djelovanja. Ona u tome nije bila uvijek dosljedna, nego je taktizirala, zavisno od ~injenice da li se nalazila u opoziciji ili u vladi. Nakon Demokratske stranke i JMO, u Bosni i Hercegovini je tokom 1919. i po~etkom 1920. osnovano vi{e drugih stranaka. Me|u prvima je obnovljena stara Hrvatska narodna zajednica, koja se kasnije podijelila na Hrvatsku te`a~ku stranku i Hrvatsku pu~ku stranku. Sve tri ove stranke stajale su na programu autonomisti~kog, odnosno federalisti~kog dr`avnog ure|enja. Od srpskih stranaka, pored Demokratske, koja je brzo izgubila uticaj u narodu, dr. Milan Sr{ki} je osnovao bosanski ogranak Radikalne stranke. Po~etkom 1920. dio gra|anstva i bogati seljaci osnovali su Savez te`aka, kasnije preimenovan u Savez zemljoradnika. Obje ove stranke bile su izrazito centralisti~ki orijentirane. Sr{ki}eva Radikalna stranka je ~ak odbacivala svako jugoslavenstvo, isti~u}i u svom programu jedino srpstvo, dok su "zemljoradnici", uz srpstvo, naglasak stavljali i na radikalno provo|enje agrarne reforme. Pored ovih izvornih bosanskih stranaka, na podru~ju BiH djelovale su i neke druge politi~ke stranke i organizacije, uglavnom Komunisti~ka partija Jugoslavije i Hrvatska selja~ka stranka. Ove stranke koje su ~inile op}i bosanskohercegova~ki politi~ki mozaik mogle su prvi put provjeriti svoju stvarnu snagu i uticaj me|u bira~ima na izborima za Ustavotvornu skup{tinu.

494

Ustavotvorna skup{tina i Vidovdanski ustav

Izbori za Ustavotvornu skup{tinu Kraljevine SHS raspisani su za 28. XI 1920. godine. Prema izbornom zakonu bira~ko pravo su imali mu{karci sa navr{enom 21 godinom starosti, dok `ene, oficiri, podoficiri i vojnici nisu mogli glasati. Za lice koje se namjeravalo kandidirati na izborima tra`eno je da ima najmanje 25 godina starosti i da zna ~itati i pisati. Zbog velikog broja nepismenih bira~a zakon je predvidio da se glasa kuglicama. U predizbornoj kampanji u~estvovale su u cijeloj Kraljevini 22 politi~ke stranke, {to govori o velikom stupnju politizacije te o strana~koj raspar~anosti. Biralo se ukupno 419 poslanika. Velik broj bira~a nije uop}e iza{ao na birali{ta. Najve}i broj glasova i time poslani~kih mjesta dobila je Demokratska stranka (92), a odmah do nje Narodna radikalna stranka, sa 91 mandatom. Na tre}em mjestu bila je Komunisti~ka partija Jugoslavije (KPJ), sa 58 poslani~kih mjesta, a na ~etvrtom Hrvatska pu~ka (republikanska) selja~ka stranka Stjepana Radi}a, sa 50 mandata. Dalje su slijedili Savez zemljoradnika, sa 39 mandata, Slovenska ljudska stranka, sa 14, D`emijet (Nacionalna turska organizacija), sa 8 itd. Od 22 stranke, koliko ih je iza{lo na izbore, 16 je dobilo mandate u Ustavotvornoj skup{tini, a izabran je jedan samostalni, izvanstrana~ki kandidat, dr. Ante Trumbi}, biv{i predsjednik Jugoslavenskog odbora. U BiH najve}i je broj glasova (110.895) i mandata (24), dobila Jugoslavenska muslimanska organizacija. Uspjeh JMO u BiH je bio izrazit s obzirom na ~injenicu da su ostale stranke na tom prostoru dobile daleko manji broj mandata: Radikalna stranka 11, Hrvatska te`a~ka stranka 7, Savez zemljoradnika 12, Hrvatska pu~ka stranka 3, Demokratska stranka 2 i KPJ 4 poslani~ka mandata. Tako je JMO iz izbora za Ustavotvornu skup{tinu 28. XI 1920. iza{la kao najja~a i najuticajnija bosanskohercegova~ka stranka. Ona je glasovima goleme ve}ine Bo{njaka svih slojeva uspjela osigurati za sebe politi~ko predstavljanje bo{nja~kog naroda. Na izbore 1920. iza{le su jo{ tri bo{nja~ke stranke, Muslimanska te`a~ka stranka ("Mute`"), Narodna muslimanska stranka i Muslimanska narodna stranka, ali su pretrpjele potpuni neuspjeh. Sve tri skupa nisu dobile ni ukupno hiljadu glasova. 495

Uporedo s tim, me|u dijelom Bo{njaka stalno je u odre|enoj mjeri bila prisutna i jedna lijevo orijentirana politi~ka linija, vezana za tada{nji radni~ki pokret i KPJ. Ta je politi~ka orijentacija direktno vezana za ogromno osiroma{enje bo{nja~kog, posebno zemljoposjedni~kog ali i gradskog elementa. Tako su, prema izvje{taju policije, prilikom op}inskih izbora u Sarajevu i drugim gradovima u BiH 1928. ve}inu agitatora i sudionika zborova Republikansko–radni~ko–selja~kog bloka, iza kojega je stajala KPJ, ~inili "mla|i muslimani". Privremenim poslovnikom za Ustavotvornu skup{tinu, koji je mimo svih parlamentarnih pravila i obi~aja propisala vlada, predvi|eno je da poslanik ne mo`e vr{iti svoju du`nost dok ne polo`i zakletvu vjernosti kralju. Tako je ispalo da su poslanici, koji bi tek putem Ustava trebalo da se izjasne o obliku vladavine, to pitanje samim ~inom polaganja zakletve kralju imali smatrati okon~anim. Zbog toga 50 zastupnika Radi}eve HRSS–e i jo{ nekih stranaka nisu predali Verifikacionom odboru svoja punomo}ja, tako da su od 419 izabranih poslanika radu Skup{tine pristupila svega 342 poslanika. Osnovno pitanje koje je dominiralo politi~kim `ivotom zajedni~ke jugoslavenske dr`ave, pa time i radom Ustavotvorne skup{tine, bilo je pitanje unutra{njeg dr`avnog ure|enja. Po pravilima klasi~ne dr`avno–pravne nauke, ustavno pravo se u prvom redu bavilo organizacijom zakonodavnih vlasti. [to se ti~e upravnih vlasti, samo su njeni vrhovni organi, {ef dr`ave i ministri, spadali u predmet ustavnog prava. Upravna podjela dr`ave i njena unutra{nja organizacija pripadali su administrativnom pravu. Kako su u sastav jugoslavenske dr`ave 1918. u{li ekonomski, politi~ki, etni~ki, vjerski i kulturno razli~ite zemlje i krajevi, to se pitanje njenog dr`avnog ure|enja, odnosno kriterija administrativno–teritorijalne podjele i stepena decentralizacije lokalne uprave, nametalo kao bitno ustavno pitanje. Ustavno–pravni faktori su se na{li pred dilemom da li pri ure|enju jugoslavenske dr`ave priznati i dr`avno–pravno institucionalizirati postoje}e razlike ili ih jednostavno zanemariti. Odatle je "pitanje lokalne uprave" za jugoslavenske ustavotvorce bilo "najva`nije od svih pitanja". Tako su se u Ustavotvornoj skup{tini i op}enito u politi~kom `ivotu zemlje na{li, na jednoj strani, nacionalni unitarizam i dr`avni centralizam, a nasuprot njima neki oblik slo`ene dr`ave, u vidu konfederacije, personalne i realne unije, federacije ili unutra{njih autonomija. Glavni zastupnici i nosioci unitarizma i centralizma bili su monarhija, odnosno dinastija Kara|or|evi}a, srpska vojska, formalno transformirana u vojsku Kraljevine SHS, Radikalna i Demokratska stranka, te Savez zemljoradnika. Nasuprot njima, stajale su dvije vrste opozicije, od kojih se jedna mo`e ozna~iti kao "tvrda", a druga kao "autonomisti~ka". Tvrda opozicija odbijala je samu zajedni~ku 496

jugoslavensku dr`avu kao takvu. Nju su ~inili Radi}eva HRSS, Hrvatska stranka prava (frankovci), crnogorski "zelena{i", albanski ka~aci i Unutra{nja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO). Tvrdoj opoziciji su pripadali i komunisti, mada oni nisu dovodili u pitanje samu jugoslavensku dr`avu kao takvu, nego njen socijalno–ekonomski poredak i dr`avno ustrojstvo. Autonomisti~ku opoziciju ~inili su Slovenska ljudska stranka, JMO, liberalni hrvatski intelektualci i D`emijet. Cijela autonomisti~ka opozicija, koja je u biti bila lojalna dr`avi, koristila se u svojoj borbi isklju~ivo politi~kim sredstvima. Isto se mo`e re}i i za HRSS i KPJ, kao pripadnike "tvrde" opozicije, ali kada je rije~ o "zelena{ima", ka~acima i VMRO–u i kasnije frankovcima (usta{ama), oni nisu prezali ni od oru`anog otpora dr`avi, bilo u vidu ~etovanja kao tzv. komite, bilo u vidu terorizma. Izborno odmjeravanje politi~kih snaga pokazalo je da je uticaj komunista porastao u tolikoj mjeri da je to zaprepastilo i veoma upla{ilo vladaju}e krugove u Kraljevini SHS. Oni su shvatili da ako `ele ostvariti svoj koncept dr`avnog ure|enja, prvo moraju likvidirati klasni front, na kojem su do tada anga`irali puno svojih politi~kih i oru`anih snaga. Tokom 1919. i 1920. ~itavu zemlju potresali su brojni {trajkovi i tarifni pokreti, prije svega `eljezni~ara i rudara. Vrhunac svega bila je poznata Husinska buna u decembru 1920, neposredno nakon izbora za Ustavotvornu skup{tinu, kada je {trajk rudara Kreke prerastao u oru`ani sukob sa vojskom. Vlada je odmah reagirala tako {to je krajem decembra 1920. donijela poznatu "Obznanu", kojom se "do rje{enja Ustava" zabranjuje svaka komunisti~ka i druga rasprava, propaganda i aktivnost. Vladaju}e snage su zatim u augustu 1921. donijele Zakon o za{titi poretka u dr`avi, na osnovu kojega je komunisti~kim poslanicima u Narodnoj skup{tini oduzet poslani~ki imunitet, koji ih je do tada {titio. Dodu{e, svi komunisti~ki poslanici iza{li su iz Ustavotvorne skup{tine jo{ u maju 1921, nakon {to je vlada odbila njihov zahtjev da se povu~e "Obznana". Poslije dono{enja Zakona o za{titi dr`ave KPJ se morala povu}i u ilegalnost i tako djelovati sve do rata 1941. godine. Krajem januara 1921. Ustavotvorna skup{tina je obrazovala odbor koji je imao zadatak da pregleda i prou~i nacrte Ustava. Do roka koji je bio odre|en poslovnikom tom odboru je podnijeto osam ustavnih nacrta i projekata. Podnosioci nacrta bili su ili pojedini poslani~ki klubovi ili pojedinci, kao {to su Stojan Proti}, dr. Josip Smodlaka i dr. Ante Trumbi}. Mada su se svi podnijeti nacrti me|usobno razlikovali, mo`e se re}i da su u njima u osnovi do{la do izra`aja tri osnovna shvatanja o budu}em ustavnom ustrojstvu dr`ave. Prvu grupu nacrta ~ine oni koji predvi|aju federalisti~ko dr`avno ure|enje. Druga grupa nacrta predvi|ala je umjereno centralisti~ko, 497

sa manjom ili ve}om decentralizacijom, a tre}a striktno unitaristi~ko–centralisti~ko dr`avno ure|enje. Federalisti~ko dr`avno ure|enje predlagale su neke stranke iz Hrvatske i Slovenije. [iru ili u`u decentralizaciju ili samoupravu, u centralisti~ki ure|enoj dr`avi, tra`ili su u svojim nacrtima dr. Josip Smodlaka, dr. Ante Trumbi} i Jugoslavenska muslimanska organizacija. Negdje na sredini izme|u shvatanja o federativnom ure|enju dr`ave i u`e ili {ire decentralizacije i dekoncentracije vlasti stajao je nacrt radikalskog prvaka Stojana Proti}a. U svim nacrtima koji su se bazirali na ideji federativnog ure|enja i manje ili ve}e decentralizacije predvi|ao se neki vid autonomije za Bosnu i Hercegovinu. Neki od tih nacrta predvi|ali su da se pojedini dijelovi BiH ve`u za okolne zemlje, dok drugi predvi|aju da bi unutar Bosne Krajina imala poseban status, a tre}i predvi|aju da bi Dalmacija bila vezana za BiH. Jedino je JMO u svom projektu istrajavala na potpunom teritorijalnom integritetu i cjelovitosti BiH, odnosno o~uvanju "kompaktnosti teritorije koja je od muslimana nastanjena". Tre}i i u datom odnosu politi~kih snaga jedini prilaz dr`avnom ure|enju koji je imao izgleda na uspjeh, jer su ga favorizirale odredbe Poslovnika i cjelokupna politika vladaju}ih krugova u dr`avi, izra`en je u vladinom Nacrtu ustava. Taj je nacrt polazio od Krfske deklaracije i Prvodecembarskog akta, a ra|en je po uzoru na srbijanski Ustav iz 1888, odnosno 1903. godine. Nacrtom je bilo predvi|eno da se ozakoni centralisti~ki ure|ena monarhija, sa ograni~enim pravima parlamenta i vrlo {irokim ovla{tenjima kralja. Nezadovoljni nedemokratskim i neparlamentarnim metodama rada Skup{tine te samovoljnim postupcima vlade, Ustavotvornu skup{tinu su napu{tali poslanici pojedinih stranaka i klubova. Tako se broj narodnih predstavnika izabranih za Ustavotvornu skup{tinu od 419 smanjio na svega 258. To vladi, koju je fakti~ki kontrolirao regent Aleksandar, ni{ta nije smetalo u odluci da dovr{i posao oko dono{enja Ustava po svojoj i regentovoj `elji. Kako je ve} ranije vlada Poslovnikom o radu Ustavotvorne skup{tine predvidjela da se Ustav umjesto kvalifikovanom mo`e donijeti prostom ve}inom, to je bilo dovoljno da za ustav glasa svega 210 poslanika. JMO je odlu~ila da glasa za Ustav, kako bi se sa~uvala teritorijalna cjelovitost BiH, rije{ila neka vakufsko–mearifska i statusna pitanja Bo{njaka i op}enito pobolj{ao polo`aj Bo{njaka i pro{irila njihova zastupljenost u organima vlasti. Posebno je od vlade, kao uslov da bi se glasalo za Ustav, tra`eno da se rije{i pitanje naknade bo{nja~kim zemljovlasnicima za oduzete beglu~ke zemlje i kmetovska seli{ta, te da jedna parlamentarna anketa ispita 498

i istra`i uzroke i krivce za pokolje koji su izvr{eni nad Bo{njacima po prevratu 1918. godine. Po sporazumu sa radikalskom–demokratskom vladom u martu 1921. Jugoslavenska muslimanska organizacija se obavezala da }e glasati za vladin Nacrt Ustava, a zauzvrat JMO je dobila dva resora u vladi. Dr. Mehmed Spaho postao je ministar industrije i trgovine, a dr. Hamdija Karamehmedovi} ministar narodnog zdravlja. Istovremeno, u Zemaljskoj vladi za BiH JMO je dobila ~etiri na~elni~ka mjesta. Vlada se istovremeno obavezala da }e po{tivati teritorijalnu cjelovitost BiH, da }e Bo{njacima osigurati efikasnu za{titu od progona, da }e pru`iti materijalnu pomo} bo{nja~kim vjersko–prosvjetnim i vakufskim ustanovama te da }e rije{iti pitanje naknade vlasnicima za oduzeta kmetovska seli{ta i beglu~ke zemlje. Na osnovu ovog sporazuma u Ustav je unijet ~lan 135 (u {tampi nazivan "turski paragraf") kojim je odre|eno da Bosna i Hercegovina "ostaje u svojim sada{njim granicama", te da postoje}i okruzi u njoj "va`e kao oblasti". Time je ovim, ina~e strogo unitaristi~kim i centralisti~kim ustavom osigurana teritorijalna cjelovitost BiH. Ovaj je ~lan izra`avao ~injenicu da je jo{ od ranog ju`noslavenskog srednjeg vijeka postojao i postoji dr`avno–pravni, odnosno politi~ko–teritorijalni kontinuitet BiH, te da je prema tome potrebno po{tovati "ono {to se zateklo". Samo izglasavanje Ustava uprili~eno je na Vidovdan, 28. VI 1921, pa se otuda ovaj ustav naziva Vidovdanski ustav. U glasanju za Ustav u~estvovalo je 258 narodnih poslanika, od kojih su 223 glasali za Ustav, 35 je bilo protiv, dok je 158 poslanika apstiniralo. Za Ustav je glasalo 89 poslanika Demokratske stranke, 87 Radikalne stranke, 3 Saveza zemljoradnika, 23 Jugoslavenske muslimanske organizacije, 11 D`emijeta, 10 Kmetijske stranke (tzv. slovena~ki radikali) i Spasoje Pileti}. Sistem Vidovdanskog ustava bio je iz daleka pripreman i dalekose`no zacrtan u duhu odre|enog mitskog srpskog zavjeta. To je direktno zapisao radikalski list Samouprava kada je, samo dva dana poslije dono{enja Vidovdanskog ustava, svoj uvodni ~lanak naslovio: Ovogodi{nji Vidovdan povratio nam je Carstvo. Vra}eno ili obnovljeno "carstvo" je bilo teritorijalno malehno, a vremenski kratkotrajno, kao carstvo zemaljsko kojega se kako ka`e srpska epska pjesma, "car" (ustvari knez) Lazar odrekao uo~i Vidovdana na Kosovu 1389. u zamjenu za "carstvo nebesko" koje je neprolazno i vje~no. Politi~ki `ivot u kratkotrajnom vidovdanskom sistemu bio je obilje`en haoti~no{}u, bezobzirno{}u i represijom vladaju}ih krugova i krajnjom kraljevom samovoljom.

499

Pravno i politi~ko uklju~ivanje i djelovanje u vidovdanskom sistemu

^lanom 134. Vidovdanskog ustava predvi|eno je da se zate~ene pokrajinske uprave zadr`e dok se ne donese zakon o podjeli zemlje na oblasti, okruge i op}ine, kako je to odre|eno ~lanom 95. Ustava. U tom smislu, Zemaljska vlada BiH je obavljala poslove iz svog djelokruga sve do 21. VII 1921, kada je uspostavljena Pokrajinska uprava za BiH. Radilo se ustvari o obi~nom preimenovanju, jer je tada{nji i ujedno posljednji predsjednik Zemaljske vlade, Nikola \ur|evi}, nakon formalnog podno{enja ostavke, odmah kraljevim dekretom imenovan za Pokrajinskog namjesnika za Bosnu i Hercegovinu. Narodna skup{tina je 26. IV 1922. kona~no donijela Zakon o oblasnoj i sreskoj samoupravi, kojim je bila predvi|ena podjela dr`ave na 33 oblasti. Dotada{nji okruzi u BiH su, u skladu sa ~lanom 135. Vidovdanskog ustava, automatski postali oblasti: tuzlanska, sarajevska, hercegova~ka (mostarska), travni~ka, vrbaska (banjalu~ka) i biha}ka. Ali i pored toga, u BiH je i dalje djelovala Pokrajinska uprava. Ministarstvo unutra{njih djela je odmah po~elo po`urivati likvidaciju Pokrajinske uprave, smatraju}i da je ve} vrijeme za dokidanje pokrajinskih vlada koje su, bez obzira na stalno smanjivanje njihovih nadle`nosti, u narodu op}enito smatrane kao vlade njegove u`e historijske domovine. To nije odgovaralo osnovnoj intenciji Vidovdanskog ustava da se u dr`avi provede potpuna centralizacija uprave. Tako je ve} 26. VIII 1922. za pokrajinskog namjesnika BiH imenovan biv{i na~elnik mostarskog okruga Ljubomir Vulovi}, sa isklju~ivim zadatkom da likvidira Pokrajinsku upravu u BiH i njene poslove jednim dijelom prenese na oblasti sa velikim `upanima na ~elu, a drugim na nadle`na ministarstva. Likvidacija Pokrajinske uprave pokazala se kao slo`en i kompliciran posao koji je potrajao skoro dvije godine. Tokom decembra 1923. dokinuta su odjeljenja za vjere, pravosu|e, socijalnu politiku i unutra{nje poslove. Odjeljenje za poljoprivredu i vode likvidirano je 31. I 1924. godine. Zdravstveni odsjek 1. februara i najzad Odjeljenje za prosvjetu 14. II 1924. godine. Dopisom od 25. II 1924. pokrajinski namjesnik Lj. Vulovi} izvijestio je Ministarstvo unutra{njih djela 500

u Beogradu o kona~noj likvidaciji svih poslova Pokrajinske uprave za Bosnu i Hercegovinu. Jedini trag vi{estoljetne bosanske dr`avnosti i autonomnosti je sadr`an u ~injenici da je BiH i podjelom na oblasti, u strogo centraliziranoj Kraljevini SHS, ostala jo{ jedno vrijeme teritorijalno kompaktna. Ve}inu obaveza koje je preuzela prema JMO, vlada nije ispunila pa se pred vo|stvo stranke postavljalo pitanje: demisionirati ili i dalje ostati u vladi koja ne ispunjava preuzete obaveze. Poslani~ki klub JMO kona~no se podijelio na "desni~are" i "ljevi~are" po~etkom 1922. kada je na dnevni red Narodne skup{tine do{ao nacrt zakona o podjeli zemlje na oblasti. "Ljevi~ari" su odbili da glasaju za vladin prijedlog zakona pa je dr. Mehmed Spaho, kao njihov najistaknutiji predstavnik, podnio 1. II 1923. ostavku na polo`aj ministra za industriju i trgovinu. U poslani~kom klubu JMO prosrpski orijentirani "desni~ari" su imali ve}inu, ali su u Centralnom odboru Stranke ostali u manjini pa su napustili JMO. Oni su uz pomo} vlade osnovali svoju Jugoslavensku muslimansku narodnu organizaciju (JMNO), koju je vodio tuzlanski muftija Ibrahim Maglajli}. Na skup{tinskim izborima, koji su odr`ani 18. III 1923, JMO je pod vo|stvom Mehmeda Spahe odnijela potpunu pobjedu, sa 112.228 glasova, ~ime je za sebe u Narodnoj skup{tini osigurala 18 mandata. Maglajli}eva JMNO je dobila svega 10.266 glasova, pa je ostala bez ijednog mjesta u Skup{tini, ~ime se kao stranka odmah ugasila. U nestabilnom vidovdanskom re`imu jo{ su u dva maha odr`ani parlamentarni izbori, u februaru 1925. i u septembru 1927. godine. Na oba ova izborna odmjeravanja JMO je potvrdila svoj polo`aj vode}e stranke i presudnog politi~kog faktora me|u Bo{njacima. JMO je uglavnom sve do 1927. stajala u opoziciji. Kra}e vrijeme, od 27. VII do 6. XI 1924. uzela u~e{}e je u vladi Ljube Davidovi}a. Izvan toga, u parlamentu je ulazila u razli~ite opozicione blokove, uglavnom sa Demokratskom strankom. Upravo sa Demokratskom strankom JMO je u aprilu 1927. u{la u koalicionu vladu Velje Vuki}evi}a. U toj vladi dr. Mehmed Spaho je dr`ao resor trgovine i snabdijevanja. Tom je prilikom JMO u savezu sa demokratima poku{ala iza}i na lokalne izbore u Sand`aku, ali zbog o{tre reakcije radikala bez ve}eg uspjeha. Ovi ~esti izbori nisu dali nikakve rezultate u smislu neke politi~ke stabilizacije. Kralj je po svojoj volji svaki ~as mijenjao vlade. Prema politi~arima se odnosio krajnje bezobzirno, ~ak i prema onima koji su njemu li~no i velikosrpskoj dr`avnoj ideji odano slu`ili. Kao dominantno pitanje u politi~kom `ivotu zemlje nametnulo se tzv. hrvatsko pitanje, tj. odnos izme|u srpske i hrvatske bur`oazije i op}enito pitanje polo`aja Hrvatske ili tzv. "pre~anskih krajeva" u Kraljevini SHS. Brane}i svoje pozicije, velikosrpski re`im je u decembru 1924. zabranio rad Radi}eve Hrvatske re501

publikanske selja~ke stranke. Nakon toga, Radi} se odrekao zahtjeva za republikom i kao ministar prosvjete 1925. u{ao u vladu Nikole Pa{i}a. Iako se odrekao republike, Radi} se nije odrekao zahtjeva za preure|enjem dr`ave na konfederalnoj ili federalnoj osnovi. Kako su to kralj i radikali odlu~no odbijali, napustio je vladu i ponovno pre{ao u opoziciju. U me|uvremenu, s kraljem se razi{ao jedan od najvatrenijih pobornika dr`avnog centralizma, Svetozar Pribi}evi}, vo|a Samostalne demokratske stranke, koja je uglavnom okupljala Srbe iz Hrvatske. Pribi}evi} je 1927. sklopio sa Radi}em politi~ki savez, poznat pod imenom Selja~ko–demokratska koalicija (SDK). Oslanjaju}i se na sna`an uticaj u narodu, SDK je stalno poja~avala pritisak na re`im, `igo{u}i posebno u Narodnoj skup{tini bezakonje i korupciju. Sve rasprave u skup{tini vo|ene su u veoma zapaljivoj atmosferi, {to je stvaralo odre|enu psiholo{ku pozadinu za ubistvo, do kojega je stvarno i do{lo 20. VI 1928. godine. Tog dana radikalski poslanik Puni{a Ra~i} ubio je u Narodnoj skup{tini, usred o{trih napada opozicije na vladu zbog korupcije, poslanike SDK-a, odnosno HSS-a, Pavla Radi}a i \uru Basari~eka, a ranio Stjepana Radi}a, Ivana Pernara i Ivana Gran|u. Od zadobijenih rana Stjepan Radi} je izdahnuo 8. VIII 1928. godine. Radi}a je na polo`aju vo|e Hrvatske selja~ke stranke naslijedio Vlatko Ma~ek. Odmah poslije ovog zlo~ina kralj je raspustio vladu Velje Vuki}evi}a i povjerio mandat Antonu Koro{cu, koji je 27. VII 1928. sastavio vladu od predstavnika svoje SLS, zatim Radikalne i Demokratske stranke i JMO. Ta je vlada ustvari imala prijelazni karakter, kako bi kralj Aleksandar pripremio teren za uvo|enje svoje diktature, koju je proglasio 6. I 1929. godine. Jugoslavenska muslimanska organizacija je u{la u vladu Antona Koro{ca, kako bi svojom prisutno{}u u vladi poku{ala sprije~iti podjelu Bosne i Hercegovine pri eventualnoj amputaciji "pre~anskih krajeva", o ~emu se tada dosta govorilo. Od tragi~nih doga|aja u Skup{tini, koji su zaprepastili i doma}u i stranu javnost, kralj Aleksandar je vukao poteze koji su vodili samo daljem kompromitiranju politi~kih stranaka, ~ime je u narednih {est mjeseci pripremio teren za ukidanje Ustava i zavo|enje re`ima li~ne vladavine, oslanjaju}i se na krugove bliske dvoru, a u prvom redu na vojsku i predstavnike finansijskog kapitala, koji su u diktaturi vidjeli sigurniji oslonac svojim interesima. Kada je dovr{io sve pripreme za progla{enje svoje li~ne diktakture, uklju~uju}i i tekstove zakona koje je trebalo odmah obnarodovati, kralj Aleksandar je priredio jednu od svojih tipi~nih dvorskih farsi tako {to je pozvao na konsultiranje vo|e svih stranaka, uklju~uju}i i vo|e SDK–a Vlatka Ma~eka i Svetozara Pribi}evi}a. Kako se vo|e stranaka nisu mogle odmah sporazumjeti, Dvor je 5. I 1929. izdao saop}enje da zbog toga "nema 502

mogu}nosti ni za kakvo parlamentarno rje{enje, koje bi garantovalo odr`avanje punog dr`avnog i narodnog jedinstva". To je bio posljednji potez u vje{to vo|enoj re`iji, ~ije je logi~no finale i posljednji korak bilo progla{enje diktakture, odnosno li~ne kraljeve vlasti. Taj posljednji korak uslijedio je samo jedan dan poslije ovog dvorskog saop}enja.

503

Vrijeme [estojanuarske diktature

Proklamacijom "mome dragom narodu, svim Srbima, Hrvatima i Slovencima", objavljenom 6. I 1929, kralj Aleksandar Kara|or|evi} ukinuo je Vidovdanski ustav i parlament, te uveo diktaturu. U Proklamaciji se isti~e da su "`alosni doga|aji u Narodnoj skup{tini pokolebali kod naroda veru i korisnost te ustanove", dok su sporazumi izme|u stranaka i ljudi "postali apsolutno nemogu}i". Zbog toga kralj smatra da je "nastupio ~as, kad izme|u naroda i kralja ne mo`e i ne sme vi{e biti posrednika", pa je rije{io da Ustav donesen 28. VI 1921. "prestane va`iti". To je prakti~no zna~ilo da je ukinut parlament i da je kralj i formalno–pravno preuzeo cjelokupnu vlast u zemlji. Istovremeno sa Proklamacijom obnarodovan je Zakon o kraljevskoj vlasti i vrhovnoj dr`avnoj upravi. Tim zakonom utvr|eno je da je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nasljedna monarhija i da je kralj nosilac cjelokupne vlasti u zemlji, zapovjednik vojne sile, a posebno nosilac zakonodavne vlasti, jer on i donosi i progla{ava zakone. Kralj je imenovao predsjednika i ~lanove vlade i odre|ivao broj ministarstava. Istovremeno je postavljao i ostale ~inovnike i dodjeljivao vojne ~inove. Kraljeva li~nost bila je neprikosnovena i nije podlijegala nikakvoj odgovornosti. Za prvog predsjednika vlade kralj je odmah imenovao generala Petra @ivkovi}a. Prilikom zavo|enja diktature kralju su na ruku i{la i o~ekivanja naroda da }e se, poslije perioda dugotrajnih i neplodnih politi~kih borbi, ukidanjem stranaka, najzad po~eti rje{avati te{ke socijalne i ekonomske neda}e, koje su tih godina sve vi{e optere}ivale narod, posebno selja{tvo kao njegov najbrojniji dio. U tom smislu, Deklaracijom vlade generala @ivkovi}a, koja je dopunjavala kraljevu proklamaciju, narodu se obe}avalo navodno preuzimanje mjera za otklanjanje njegovih privrednih i socijalnih nevolja, zavo|enje discipline u dr`avnoj upravi i izjedna~avanje zakonodavstva u cijeloj dr`avi. Zavo|enje diktature pro{lo je fakti~ki bez ikakvog otpora hrvatske i srpske gra|anske opozicije. Malokrvna hrvatska opozicija sa Ma~ekom na ~elu u po~etku je ~ak mislila da su diktaturom stvorene pretpostavke za njeno neposredno sporazumijevanje sa kraljem, bez posredovanja i u~e{}a srpskih politi~kih stranaka, ~ime }e se "hrvatsko pitanje" br`e i lak{e rije{iti. 504

Vrlo brzo je imala priliku shvatiti da su takva o~ekivanja bila potpuno neosnovana. Srpska gra|anska opozicija, prakti~no bez ijednog glasa protesta, povukla se sa politi~ke scene pred aktom od 6. I 1929. upla{ena i demoralizirana, pokoravaju}i se zakonskim propisima o zabrani i raspu{tanju stranaka i udru`enja. Na isti na~in diktaturu su primili i bo{nja~ki gra|anski politi~ari okupljeni u JMO. Tako se jo{ jednom potvrdilo koliko su tada{nji jugoslavenski gra|anski politi~ari bili oportunisti, neskloni bilo kakvom odlu~nom, a jo{ manje nasilnom otporu kraljevskom re`imu. Mada je uklonio stranke i odstranio iz politi~kog `ivota gra|anske politi~are, kralj je za njih ipak bio simbol i personifikacija gra|anskog ure|enja i ~uvar njegovih privatno–vlasni~kih temelja. [estojanuarska diktatura, izra`ena prije svega u neprikosnovenosti kraljeve volje, pru`ala je mogu}nost za bespo{tedan obra~un sa eventualno nepokornim li~nostima gra|anske opozicije, komunistima, a posebno sa autonomisti~kim i separatisti~kim snagama. Kralj Aleksandar je i u vrijeme vidovdanskog kvaziparlamentarnog re`ima iskazivao svoju autoritarnu prirodu. On nije trpio nikoga pored sebe ko nije bio potpuno u njegovoj sjenci, `ele}i da uvijek sam odlu~uje, a svoje odluke provodi preko poslu{nih politi~ara i pot~injenih vojnih lica. [to se ti~e autonomisti~kih i federalisti~kih ili eventualno separatisti~kih te`nji, kralj je mislio da mo`e sam, bez drugih politi~kih faktora, izvr{iti nacionalnu unitarizaciju Jugoslavije, te na taj na~in razrije{iti protivrje~nosti objektivnog razvitka i nacionalnog pluralizma. Kralj je o~igledno smatrao da mu je za sve to dovoljna prosta dr`avna intervencija, s osloncem na vojsku. On je mislio da sama ~injenica da je pro{lo deset godina zajedni~kog `ivljenja pru`a mogu}nost, bez obzira na sve unutra{nje, a prije svega nacionalne protivrje~nosti, da se o`ivotvori ~isti nacionalni unitarizam u vidu integralnog jugoslavenstva, kao trajne nacionalne ideologije i politike. U tom smislu, dotada{nji jedan troimeni i troplemeni narod, Srbi, Hrvati i Slovenci, dekretom je trebalo da postane jedan jedinstveni jugoslavenski narod. Da bi se ostvarila ta doktrina integralnog jugoslavenstva, kralj i krugovi oko njega smatrali su da je nu`no promijeniti slu`beni naziv dr`ave i izvr{iti njeno unutra{nje administrativno–teritorijalno preure|enje. Tako je {estojanuarski re`im pripremio, a 3. X 1929. proglasio jedan zakon koji je skoro u cijelosti izmijenio upravnu strukturu zemlje. Taj zakon nije imao za cilj samo dalju centralizaciju dr`avne uprave, nego je trebalo da bude pravna osnova za potpuno razbijanje tradicionalnih nacionalno–historijskih pokrajina i oformljenje dr`avnog i nacionalnog jedinstva. To je bio Zakon o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna podru~ja. ^lanom 1. tog zakona Kraljevina SHS dobila je novi slu`beni naziv Kraljevina Jugoslavija. Umjesto 505

dotada{nje podjele na 33 oblasti, dr`ava je podijeljena na devet banovina, koje su dobile nazive po rijekama: Dravska sa sjedi{tem u Ljubljani, Savska sa sjedi{tem u Zagrebu, Vrbaska sa sjedi{tem u Banjoj Luci, Primorska sa sjedi{tem u Splitu, Drinska sa sjedi{tem u Sarajevu, Zetska sa sjedi{tem na Cetinju, Dunavska sa sjedi{tem u Novom Sadu, Moravska sa sjedi{tem u Ni{u i Vardarska sa sjedi{tem u Skoplju. Te banovine skrojene su u teritorijalnom pogledu tako da su tradicionalne historijske pokrajine dijeljene na podru~ja vi{e banovina, gdje god je to bilo mogu}e. Fakti~ki to nije u~injeno jedino u slu~aju Dravske banovine, ~ija se teritorija uglavnom poklapala sa slovena~kim etni~kim i govornim podru~jem. Nazivi banovina dati su po rijekama da se ni imenom ne bi podsje}alo na historijske ili nacionalne tradicije. Glavni grad Beograd nije pripadao ni jednoj banovini niti je bio sjedi{te ijedne od njih, nego je, skupa sa Zemunom i Pan~evom, izdvojen u posebne administrativno podru~je, pod nazivom Uprava grada Beograda, Zemuna i Pan~eva. To je trebalo da u uslovima potpune centralizacije da spoljni privid federalnog ure|enja dr`ave. U obrazlo`enju ovog zakona njegovi autori tvrdili su da su se pri podjeli zemlje na banovine nastojale o~uvati i po{tovati prirodne granice, {to ne odgovara stvarnosti. Banovine su razgrani~ene tako da je u {est, od ukupno devet banovina, pravoslavno stanovni{tvo bilo u apsolutnoj ve}ini. Podjelom zemlje na banovine razbijena je Bosna i Hercegovina kao historijska cjelina. Njena teritorija i stanovni{tvo u{li su u sastav ~etiri banovine, koje su se prostirale i manje ili vi{e uklapale u izvanbosanska, hrvatska, crnogorska i srpska dr`avno–pravna i etni~ka podru~ja. Teritorija Bosna i Hercegovina podijeljena je izme|u Drinske, Vrbaske, Primorske i Zetske banovine. Drinska banovina osnovana je od nekada{nje sarajevske oblasti, bez fo~anskog i dijelova fojni~kog sreza, zatim tuzlanske oblasti, osim srezova Grada~ac, Gra~anica i Maglaj, te manjeg dijela biv{e travni~ke oblasti. Drinskoj banovini, pored toga, pridodati su dijelovi zapadne Srbije sa U`icem i krajevi u Srijemu oko Vukovara sa okolicom. Vrbasku banovinu sa~injavali su biv{a vrbaska i biha}ka oblast, te srezovi Mrkonji} Grad, Jajce i Glamo~ iz nekada{nje travni~ke, i srezovi Grada~ac, Gra~anica i Maglaj iz biv{e tuzlanske oblasti. Vrbaskoj banovini pripao je i uski pojas preko rijeke Une, oko Dvora na Uni, izme|u Bosanskog Novog i Dobrljina. Za razliku od Drinske banovine, Vrbaska banovina prostirala se isklju~ivo unutar historijskog teritorija Bosne i Hercegovine. Zapadni dio mostarske oblasti, na desnoj obali Neretve, i dio biv{e travni~ke oblasti, odnosno srezovi Mostar, Konjic, Ljubu{ki, Travnik, Bugojno, Prozor, Livno i Duvno pripali su Primorskoj banovini. Isto~ni dio mostarske oblasti, na lijevoj obali Neretve, 506

odnosno srezovi Stolac, Ljubinje, Nevesinje, Gacko, Bile}a, Trebinje sa Fo~om, iz biv{e sarajevske oblasti, u{li su u sastav Zetske banovine. Prema popisu stanovni{tva iz 1931. u BiH je `ivjelo ukupno 2.323.555 stanovnika. Podjelom na banovine, od tog broja 1.010.803 ili 43,5 % na{lo se u granicama Vrbaske banovine. U Drinskoj banovini `ivjelo je 850.934 ili 36,5 % od ukupnog broja stanovnika BiH, u Primorskoj banovini 322.364 ili 14 %, a u Zetskoj 139.154 ili 6 % od ukupnog broja stanovnika BiH. Podjelom na banovine razbijena je do odre|ene mjere etni~ka kompaktnost, kako hrvatskih tako i srpskih podru~ja, ali posebno kompaktnost bo{nja~kog stanovni{tva, koja je do tada, na osnovu ~lana 135. Vidovdanskog ustava, bila sa~uvana. Uspostavljanjem banovina, kada je BiH u pitanju, Bo{njaci su se svuda na{li u potpunoj manjini. Razgrani~enje banovina na podru~ja BiH izvr{eno je tako da je u Drinskoj, Vrbaskoj i Zetskoj banovini potpunu ve}inu imalo srpsko, a u Primorskoj banovini hrvatsko stanovni{tvo. Osim toga, ukidanjem oblasti i srezova, u mnogim op}inama Bosne i Hercegovine do{lo je do smjenjivanja uprava izabranih na posljednjim op}inskim izborima 28. X 1928. godine. Time su najvi{e bili pogo|eni Bo{njaci, odnosno Jugoslavenska muslimanska organizacija i njeni bira~i. Na mjesta smijenjenih op}inskih funkcionera dekretom su postavljene li~nosti poznate uglavnom kao pristalice Radikalne stranke, pri ~emu se nije po{tovao vjersko–nacionalni sastav stanovni{tva u pojedinim mjestima niti broj glasalih za pojedine stranke na posljednjim op}inskim izborima. Povodom toga, dr. Mehmed Spaho, vo|a JMO, mjesec dana nakon progla{enja diktature, 9. II 1929. `alio se kralju Aleksandru. Dr. Spaho je pisao da je razrje{enje izabranih op}inskih uprava u vi{e mjesta BiH i postavljanje novih izazvalo opravdano nezadovoljstvo ve}ine stanovni{tva u tim mjestima. On je dalje naveo da su u BiH svi veliki `upani i 95 % sreskih poglavara radikali pa zato predla`e kralju "da bi bilo mudro ostaviti barem na ~elu op{tinskih uprava nedavno izabrane ljude kako bi i onaj dio naroda koji do sada nije pristajao uz radikale vidio barem na ~elu najni`ih upravnih jedinica ljude svog povjerenja". Na kraju, Spaho pi{e da je uvjeren da se sve to radi protivno namjerama kralja pa se zato usu|uje podnijeti izvje{taj o tome. Bez obzira na mogu}nost da je Spaho u tom trenutku, na samom po~etku {estojanuarske diktature, znao ili nije da iza te velikosrpske politike stoji li~no kralj Aleksandar, njegovo pismo pokazuje da su Bo{njaci i u uslovima kada su politi~ke stranke bile raspu{tene i zabranjena svaka njihova djelatnost, poku{avali na odre|ene na~ine za{tititi i braniti svoje politi~ke interese i svoj polo`aj. U sklopu svoje politike potpune centralizacije i stavljanja svih oblasti javnog `ivota pod svoju kontrolu, {estojanuarski re`im nastojao je da sve crkve i vjerske zajednice u zemlji podredi ciljevima svoje dugoro~ne politike. 507

Nadzor nad vjerskim poslovima u {estojanuarskom re`imu povjeren je Ministarstvu pravde jer je dotada{nje Ministarstvo vjera ukinuto. [estojanuarski re`im, za kratko vrijeme i bez problema, donio je zakone o pravoslavnoj crkvi (8. XI 1929), Vjerskoj zajednici Jevreja (14. XII 1929) te o vi{e malih protestantskih crkvi. Tim zakonima rad ovih crkava i vjerskih zajednica stavljen je pod kontrolu Ministarstva pravde. Polo`aj katoli~ke crkve mogao se regulirati samo putem sporazuma (tzv. konkordata) sa Svetom stolicom, odnosno Vatikanom. Kako je to zahtijevalo duge i zamr{ene pregovore, {estojanuarski re`im je rje{avanje tog pitanja odlo`io. Problem je nastao u vezi sa Islamskom zajednicom, koja je u Bosni i Hercegovini imala svoju autonomiju, za koju su se Bo{njaci, poslije desetgodi{njih napora, izborili 1909. godine. Re`im je `elio dokinuti tu autonomiju Bo{njaka u njihovim vjerskim, vakufskim i mearifskim (prosvjetnim) poslovima i provesti jedinstvenu organizaciju Islamske vjerske zajednice na cjelokupnoj dr`avnoj teritoriji, pod strogim nadzorom Ministarstva pravde. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini `eljela je, naprotiv, sa~uvati svoju autonomiju, odnosno pro{iriti je, tako da njome budu obuhva}eni svi Bo{njaci i drugi muslimani u Kraljevini Jugoslaviji. Politi~ka operacija ukidanja autonomije Islamske zajednice i njenog stavljanja pod kontrolu vlade povjerena je radikalskom politi~aru iz Bosne, dr. Milanu Sr{ki}u, tada ministru pravde, u ~iju nadle`nost su spadali vjerski poslovi. Nakon toga, trebalo je da se provede drugi dio plana, koji se sastojao u uvo|enju u vo|stvo islamske vjerske organizacije prore`imskih ljudi. Prvi dio plana, reorganizacija Islamske zajednice i njeno stavljanje pod kontrolu Ministarstva pravde, izveden je Zakonom o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije od 31. I 1930. godine. Zakonom je stavljen van snage [tatut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko–mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini od 15. IV 1909. godine. Tako je u BiH ukinuta vjerska, vakufska i prosvjetna samouprava Bo{njaka. Vjerska i vakufsko–mearifska organizacija Bo{njaka dobila je jedinstveni slu`beni naziv Islamska vjerska zajednica. Stupanjem na snagu ovog zakona stavljeni su na raspolaganje reisul-ulema za Bosnu i Hercegovinu, vrhovni muftija za Srbiju i Crnu Goru, ~lanovi Ulema-med`lisa u Sarajevu i sve muftije. Zakon je odredio da }e reisul-ulemu, sa sjedi{tem u Beogradu, ~lanove dvaju ulema-med`lisa, u Sarajevu i Skoplju, te devetericu muftija postaviti kralj svojim ukazom. Time su svi vjerski poslovi predati u ruke vjerskim funkcionerima i organima koje je imenovala dr`ava. Me|utim, vakufsko–mearifski poslovi nisu ostavljeni ni nekim imenovanim organima, nego su 508

stavljeni u direktnu nadle`nost Ministarstva pravde, kao najvi{e upravne istance u svim pitanjima muslimanskih vjerskih zadu`bina i {kola. Reisul-ulema D`emaludin ^au{evi} prozreo je Sr{ki}eve namjere i odmah mu se o{tro suprotstavio. Nakon duge i iscrpljuju}e prepiske sa Sr{ki}em, u kojoj je poni`avan i tretiran kao obi~an dr`avni ~inovnik, a ne kao poglavar jedne od tri najzna~ajnije vjerske zajednice u zemlji, ^au{evi} je 11. IV 1930. pismom zatra`io umirovljenje. Kraljevim ukazom 6. VI 1930, na prijedlog ministra pravde, reisul-ulema D`emaludin ^au{evi} je penzioniran. Tako je Sr{ki} otvorio prostor za ostvarenje drugog dijela svog plana, tj. dovo|enje re`imu odanih ljudi u vo|stvo IVZ. Ve} 12. VI 1930. kraljevim ukazom za novog reisul-ulemu, sa sjedi{tem u Beogradu, naimenovan je umirovljeni tuzlanski i banjalu~ki muftija Ibrahim-ef. Maglajli}. Sve~ano je ustoli~en u Bajrakli d`amiji u Beogradu 31. X 1930, uz prisustvo Kralja, ~lanova vlade, diplomatskog kora i mnogobrojnih delegacija iz zemlje. Organizacija Islamske vjerske zajednice ure|ena je Ustavom koji je oktroiran (nametnut) 9. VII 1930. godine. Prema ovom Ustavu vjerski organi su: d`ematski (op}inski) imami, muftije, dva ulema-med`lisa, jedan u Sarajevu, drugi u Skoplju i Vrhovno vjersko starje{instvo u Beogradu sa reisul-ulemom na ~elu. Ustav je broj muftija sveo na devetericu, sa sjedi{tem u Banjoj Luci, Tuzli, Sarajevu, Mostaru, Pljevljima, Novom Pazaru, Prizrenu, Bitolju i Skoplju. Ulema-med`lis je bio glavni organ putem kojeg se "vr{i uprava i nadzor nad cjelokupnim islamskim vjerskim, vjersko–prosvjetnim i kulturnim `ivotom". Sarajevski ulema-med`lis bio je nadle`an za teritoriju banjalu~kog, tuzlanskog, sarajevskog i mostarskog muftijstva, a skopski za podru~je pljevaljskog, novopazarskog, prizrenskog, bitoljskog i skopskog. Analogno postojanju dvaju ulema-med`lisa, postojala su i dva vakufsko–mearifska vije}a, u Sarajevu i Skoplju, sa svojim upravnim odborima i vakufskim direktorima, koje je neposredno imenovao ministar pravde. Ni`i vakufski organi bili su sresko vakufsko–mearifsko povjerenstvo, ~ije je ~lanove imenovalo nadle`no vakufsko–mearifsko vije}e, te na kraju, kao jedini izborni organ, d`ematski med`lis, koji je birao zbor d`ematlija, a starao se o potrebama svog d`emata. Jedan od osnovnih problema koji je diktatura naslijedila iz parlamentarnog re`ima bilo je agrarno pitanje. Stanje anarhije i bezvla{}a u agraru, koje je nastupilo prevratom u jesen 1918, tada{nji regent Aleksandar ozakonio je u svom manifestu od 6. I 1919. godine. U trenutku stvaranja zajedni~ke jugoslavenske dr`ave 1. XII 1918. u BiH je preko 62 % privatne zemlje bilo u bo{nja~kom vlasni{tvu. Od ukupne zemlje, od skoro dva miliona hektara, koja je u Jugoslaviji od 1919. do 1931. bila zahva}ena agrarnom reformom, BiH je pripadalo 1.286.227 hektara ili 66,9 %. Bosna 509

i Hercegovina je, prema tome, bila okosnica i glavna meta agrarne reforme, kojom nisu ostvarivani samo socijalno–ekonomski, nego prije svega nacionalno–politi~ki ciljevi. Trebalo je potpuno socijalno–ekonomski uni{titi bo{nja~ke zemljoposjednike, a Bo{njake u cijelosti naciono–politi~ki razoriti i podjarmiti. [estojanuarski re`im odlu~io je likvidirati agrarnu reformu. On je time samo izra`avao te`nju gra|anstva da se ukine desetgodi{nje stanje privremenosti (1919–1931), zavede imovinsko–pravna sigurnost i stabiliziraju agrarni odnosi. To nije bilo nimalo lahak zadatak za {estojanuarski re`im. Trebalo je zadovoljiti zemljoposjednike i veleposjednike, ali izbje}i nezadovoljstvo selja{tva i njegovo eventualno suprotstavljanje vlastima. Nizom zakona, po~ev od jeseni 1929, a naro~ito od 1931, re`im je propisivao na~in likvidacije agrarne reforme, posebno za svaku od pokrajina koje su njom bile zahva}ene. Iako je bila najvi{e zahva}ena agrarnom reformom, BiH je, u odnosu na druge pokrajine, najgore pro{la. Naknada za jedan hektar za oduzeta kmetska seli{ta u BiH bila je svega 290 dinara, {to nije iznosilo ni cijelih 30 dinara po jednom dunumu, te je bilo ispod svake stvarne vrijednosti zemlje. Istovremeno, u drugim pokrajinama, koje su u daleko manjoj mjeri bile zahva}ene agrarnom reformom, ta cijena bila je sedam do deset puta vi{a. Dr`ava se obavezala da }e za oduzeta seli{ta u BiH isplatiti vlasnicima 255.000.000 dinara, tako {to }e im polovinu platiti u gotovini, a polovinu u obveznicama sa 6 % kamate na nominalni iznos u roku od ~etrdeset godina. Isplata je po~ela 1936/37. i trebalo je da se okon~a 1975. godine. Do po~etka rata 1941. ispla}ena su svega ~etiri kupona ili samo deset posto od predvi|ene sume. To zna~i da je dr`ava ostala du`na zemljovlasnicima jo{ skoro polovinu predvi|ene naknade. Isto je bilo i sa naknadom za oduzetih ne{to vi{e od 400.000 hektara beglu~ke zemlje, {to je bio privatni posjed, a za koje se dr`ava obavezala isplatiti vlasnicima 600 miliona dinara ili oko 1.500 dinara po jednom hektaru. Sve je trebalo isplatiti u obveznicama sa 6 % kamate u roku od 43 godine, tj. od 1936. do 1978. godine. Kako je do po~etka rata 1941. izdato i ispla}eno trinaest od ukupno pedeset predvi|enih kupona, dr`ava je ostala du`na vlasnicima preko 50 % predvi|ene naknade. Sigurno je da BiH, kao i sve druge zemlje u Evropi, nije mogla izbje}i dokidanje ostataka biv{ih feudalnih odnosa. Problem je u tome {to to nije u~injeno uz pravi~nu naknadu i u skladu sa ekonomskim pravilima agrarne reforme. U stvarnosti, agrarna reforma poslu`ila je kao sredstvo za jednostrano obezvla{}ivanje Bo{njaka i postizanje odre|enih nacionalno–politi~kih ciljeva. Stanje stvoreno {estojanuarskom diktakturom u cijelosti je potvr|eno i ozakonjeno drugim ustavom Kraljevine Jugoslavije, koji je kralj "dao" 510

narodu 3. IX 1931. godine. Ustav je imao jednostrano porijeklo. Donio ga je i izdao sam kralj, bez ikakve ustavotvorne skup{tine. U Proklamaciji kojom je objavio ustav kralj ka`e: "S verom u Boga i sre}nu budu}nost kraljevine Jugoslavije dajem Ustav Kraljevine Jugoslavije." S obzirom na tu ~injenicu, tj. da kralj narodu "daje" ustav, opozicija je odmah ovaj ustav nazvala "oktroiranim ustavom". Cilj Ustava bio je da se prikrije dotada{nji otvoreni kraljev apsolutizam i ~injenica da {estojanuarski re`im nije rije{io, nego samo jo{ vi{e zao{trio dotle nerije{ena dr`avna pitanja, posebno nacionalno. U tom pogledu Ustav je samo potvrdio politiku jugoslavenskog nacionalnog unitarizma, onako kako je proklamirana i provo|ena {estojanuarskom diktaturom. To se najbolje vidi po nazivu dr`ave, koja je i po novom ustavu zadr`ala diktaturom uvedeni naziv Kraljevina Jugoslavija. Pored toga, to se vidi i po parolama koje u Ustavu isti~u da je kralj "zato~enik narodnog jedinstva i dr`avne celine", te da je "~uvar njihovih svagda{njih interesa". Otvoreni kraljev apsolutizam prikrivao se time {to su Ustavom uvedeni Narodno predstavni{tvo (skup{tina, parlament) i neka vrlo ograni~ena gra|anska prava. Narodno predstavni{tvo je po Ustavu dvodomno i sastoji se od Narodne skup{tine i Senata. Oba doma Narodnog predstavni{tva izjedna~ena su u zakonodavnoj vlasti jer se smatra da je zakonski prijedlog primljen kada ga u cijelosti usvoje i Narodna skup{tina i Senat. Tako primljeni zakonski prijedlog kralj potvr|uje i progla{ava zakonom. Senat je bio obi~no oru|e u rukama kralja. Sastojao se od polovine biranih i od polovine od kralja imenovanih senatora. Senat nisu birali gra|ani neposrednim putem, nego jedno posebno bira~ko tijelo, sastavljeno od narodnih poslanika, banskih vije}nika i predsjednika op}ina sa podru~ja jedne banovine. Sve su to bili ljudi na ~iju je sudbinu i polo`aj kralj mogao bitno uticati. Putem Senata kralj je sebi jednostavno osigurao mogu}nost da jo{ u Narodnom predstavni{tvu uti~e na stvaranje i dono{enje zakona po svojoj volji. U pogledu gra|anskih prava Ustavom je odre|eno da su svi gra|ani pred zakonom jednaki i da svi u`ivaju jednaku za{titu vlasti. ^lanom 5. Ustava odre|eno je da se gra|anima "ujem~ava li~na sloboda", ali istovremeno, prema odredbi ~lana 118. istog Ustava, ostali su na snazi "svi postoje}i zakoni", me|u kojima su bili mnogi koji li~ne slobode gra|ana ograni~avaju ili potpuno negiraju. Gra|anska prava bila su posebno ograni~ena kada je rije~ o bira~kom pravu gra|ana. Biranje narodnih poslanika nije se vr{ilo tajnim, nego javnim glasanjem. Taj na~in glasanja suprotan je svakoj demokratskoj politi~koj praksi. Javno glasanje uvedeno je u o~itoj namjeri da vladin ~inovni~ki aparat ima uvid u politi~ko opredjeljenje bira~a. Time 511

se mogao vr{iti pritisak na pojedince, raznim ucjenama, prijetnjama i na druge na~ine, da se na izborima opredijele za kandidate iza kojih stoji vlada. Bira~ko pravo gra|ana bilo je tako|er te{ko pogo|eno izbornim postupkom, koji je propisan Zakonom o izboru narodnih poslanika (10. IX 1931) i Zakonom o bira~kim spiskovima (7. IX 1931). Prema tim zakonima kandidiranje narodnih poslanika moglo se vr{iti samo putem zemaljskih kandidacionih lista. To zna~i da je na izbore mogla iza}i samo ona stranka koja postavi ili istakne svoje kandidate na teritoriji ~itave dr`ave. S obzirom na slo`enu nacionalnu, vjersku i klasnu strukturu dr`ave, pa prema tome i razli~ite politi~ke interese u njenim pojedinim dijelovima, takav zahtjev bio je neprirodan i nelogi~an. U prilikama koje su stvorene {estojanuarskom diktaturom takav uslov, tj. da postavi kandidate u cijeloj dr`avi, mogla je ispuniti samo neka politi~ka stranka koju formira sama vlada. Narodno predstavni{tvo nije imalo nikakvog uticaja na osnivanje vlade i njen rad. Ustav je odredio da "kralj imenuje i razre{ava predsednika ministarskog saveta i ministre", {to zna~i predsjednika vlade i njene ~lanove. Ministarski savjet, odnosno vlada, "stoji neposredno pod kraljem". Ustav je preuzeo sve glavne odredbe iz Zakona o kraljevskoj vlasti i vrhovnoj dr`avnoj upravi od 6. I 1929, koji je samim Ustavom formalno ukinut. Prema Ustavu, kralj politi~ki i u svakom drugom pogledu nije za svoje postupke nikome odgovarao. Ustav je odredio da je "kraljeva li~nost neprikosnovena". Njemu se "ne mo`e ni{ta u odgovornost staviti, niti kralj mo`e biti tu`en". Za postupke kralja prema Ustavu je odgovarala vlada. Ustav je odredio da svaki akt "kraljeve vlasti" prethodno potpisuje ("prema potpisuje") nadle`ni ministar, odnosno ministarski savjet. Istovremeno, odre|eno je da "za sve ~ine kraljevske vlasti odgovara ministar, odnosno ministarski savet, koji je prema potpisao". Ali kako je Ustavom odre|eno da vlada "stoji neposredno pod kraljem", tako je u pogledu kraljeve odgovornosti stvoren, odnosno normiran, pravi "za~arani krug". Za kraljeve akte i postupke politi~ki odgovara vlada, ali kako je ona po Ustavu odgovarala samo kralju, to je onda zna~ilo da odgovara onome za koga bi trebalo da odgovara. To zna~i da je Ustav samo ozakonio kraljev apsolutizam, prikriven formalnom ustavno{}u. Da bi Oktroirani ustav mogao stupiti u `ivot, {to se u osnovi svodilo na izbor Narodnog predstavni{tva, donijet je Zakon o udru`enjima, zborovima i dogovorima kojim su odre|eni uslovi pod kojima se mogu uspostaviti i djelovati politi~ke stranke. Po tom zakonu dozvoljeno je osnivanje politi~kih udru`enja, politi~kih dru{tava i politi~kih stranaka, pod uslovom da nemaju vjerski, plemenski ili regionalni karakter, "niti zadatak koji bi bio protivan narodnom jedinstvu, cjelini dr`ave ili dr`avnom ili dru{tvenom poretku". Re`im se na taj na~in `elio osigurati od o`ivljavanja starih politi~kih stranaka 512

koje bi, prema novim propisima, za svoju obnovu morale izmijeniti svoje programe i uskladiti ih sa slu`benim osnovnim linijama dr`avnog ure|enja. Takva mogu}nost je, zbog svih politi~kih okolnosti, u jesen 1931. bila isklju~ena. Prvi izbori za Narodno predstavni{tvo raspisani su 8. XI 1931, a novoizabrana skup{tina trebala je da se sastane u Beogradu 7. decembra iste godine. Pred novembarske izbore 1931. dr. Mehmed Spaho je dao izjavu sa vo|ama ~etiri druge gra|anske stranke: Acom Stanojevi}em, vo|om staroradikala, Ljubom Davidovi}em, vo|om demokrata, Jocom Jovanovi}em, vo|om zemljoradnika i Antonom Koro{cem, vo|om Slovenske ljudske stranke. Oni su zajedni~ki izjavili da novi Ustav, koji je kralj Aleksandar poklonio narodu 3. IX 1931, onemogu}ava izra`avanje prave narodne volje na predstoje}im izborima te da njihove stranke ne}e na njih ni iza}i. Izborni zakon im to svakako nije ni omogu}avao pa se na izborima pojavila samo jedna stranka, Jugoslovenska radikalna selja~ka demokratija (u narodu podsmje{ljivo nazivana "Jare se dere"), koju je kao dvorsku stranku osnovao general Petar @ivkovi}. Na izborima se pojavila samo jedna "zemaljska kandidaciona lista", na ~ijem ~elu je bio predsjednik vlade, general Petar @ivkovi}. Glasanje je bilo javno i to usmenom izjavom na birali{tu. Policija je u~inila svoje. Terorom, nasiljem, obe}anjima i novcem natjerala je i prisilila veliki dio bira~a prvo da uop}e iza|u na izbore, a onda da glasaju za Petra @ivkovi}a. Na izbore nisu iza{li ni glasali jedino samosvjesni, ekonomski i politi~ki nezavisni ljudi, koji su ve} tada znali da se bez organiziranog i aktivnog sudjelovanja u izbornoj borbi nije mogu}e suprostaviti vladaju}oj politici i njenim nosiocima. Za takav organizirani nastup na izborima u novembru 1931. nije bilo ni vremena, ni prilike. Prvi izbori za Senat obavljeni su 3. I 1932, ~ime je kompletirano Narodno predstavni{tvo. Kralj se svojom prijestolnom besjedom obratio Narodnom predstavni{tvu 18. I 1932. godine. On je na prvom mjestu naglasio da je odlukom od 6. I 1929. "presekao ono zlo stanje" i "ispunio svoju du`nost pred nacijom i istorijom". "Mojoj vladi" istakao je dalje kralj, "kojoj sam tada poverio upravu zemlje, stavio sam u zadatak, da dobrom upravom {to pre sti{a strasti i oja~a narodu veru u budu}nost. U tom pogledu kraljevska vlada ulagala je s uspehom najve}e napore." U odgovoru na tu besjedu Predsjedni{tvo Narodnog predstavni{tva odalo je "puno priznanje kraljevskoj vladi" i odobrilo "njezin rad od 6. I 1929. na ovamo u kom su zna~ajnom periodu na{e istorije, na korist i sre}u zemlje, udareni temelji koji se vi{e ne}e razgraditi". U stvarnosti je ubrzo po~elo njihovo razgra|ivanje koje je ~ak teklo br`e nego {to se u po~etku moglo pretpostaviti. Poslanici, izabrani na listi generala Petra @ivkovi}a, formalno su se konstituirali kao politi~ka stranka, pod nazivom Jugoslovenska radikal513

no–selja~ka demokratija, koja je 1933. promijenila ime u Jugoslovenska nacionalna stranka (JNS). Nju su sa~injavali uglavnom razni karijeristi i disedenti iz starih zabranjenih gra|anskih stranaka, najvi{e iz Radikalne, ali bilo ih je i iz HSS–a, JMO–a i drugih. Njeno organiziranje na terenu teklo je vrlo sporo i uz velike pote{ko}e, posebno u Bosni i Hercegovini. Zbog nacionalnog i vjerskog sastava stanovni{tva BiH se pokazala kao nepodesan politi~ki teren za {ire ustoli~enje ove nove stranke, koja se u BiH mogla osloniti jedino na one snage koje su i do tada podr`avale {estojanuarski re`im. Najve}e te{ko}e organiziranju ove re`imske stranke dolazile su zbog otpora u samom narodu. Pod pritiskom toga otpora vo|stva starih opozicionih gra|anskih stranaka u cijeloj zemlji, uklju~uju}i tu i BiH, napu{taju dotada{nje pasivno dr`anje i nastoje uspostaviti vezu sa lokalnim strana~kim prvacima i {irim krugom svojih nekada{njih pristalica. Vo|stva tradicionalnih gra|anskih stranaka sve se otvorenije ogra|uju od diktature i od kraja 1932. prelaze na aktivno opoziciono djelovanje. Glavne stare gra|anske stranke izlaze sa otvorenim zahtjevima za preure|enjem dr`ave. Prva se 7. XI 1932. oglasila Selja~ko–demokratska koalicija (Hrvatska selja~ka stranka i Samostalna demokratska stranka). Ona je jednom rezolucijom, koja je poznata pod imenom Zagreba~ke ili Ma~ekove punktacije, o{tro osudila {estojanuarski re`im i istakla zahtjev za dokidanjem srbijanske prevlasti, "koja se ve} od po~etka nametnula Hrvatskoj i svim na{im zemljama s ove strane Drine, Save i Dunava". Potom se u januaru 1933. oglasilo i vo|stvo Demokratske stranke, u vidu Pisma prijateljima, poznatog i kao Deklaracija Ljube Davidovi}a ili Davidovi}eve punktacije. Demokrati na prvom mjestu tra`e preure|enje dr`ave, u kojoj bi se obrazovale ~etiri jedinice. Te jedinice konstituirale bi se "oko nacionalno–kulturnih centara u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani", dok bi ~etvrta bila Bosna i Hercegovina. Iznose}i ovu ideju o ~etirima federalnim jedinicama, Lj. Davidovi} je posebno nagla{avao zna~aj BiH, kao "prijelazne" mje{ovite nacionalne jedinice, "u kojoj se nerazdjeljivo ukr{taju plemena, vjere i kulturni uticaji". BiH bi kao ~etvrta jedinica vr{ila "dvostruko blagotvornu ulogu u rje{avanju nacionalnih problema". S druge strane, onemogu}avaju}i organiziranje na isklju~ivo nacionalnoj osnovi u Beogradu i Zagrebu, ona ~itavom dr`avnom ustrojstvu "oduzima plemensku isklju~ivost". Dr. Mehmedu Spahi, vo|i JMO–a, nu|eno je odmah da potpi{e Ma~ekove punktacije, ali je on to odlu~no odbio. Svojim opozicionim dr`anjem prema {estojanuarskom re`imu, dr. Spaho je uspio sa~uvati svoju stranku od ve}eg raslojavanja. To mu je davalo realnu politi~ku osnovu da nakon Zagreba~kih punktacija i Davidovi}eva pisma istupi sa svojim, tzv. Sarajevskim punk514

tacijama. U njima se na prvom mjestu isti~e da su izigrana osnovna demokratska na~ela na kojima se imala izgraditi dr`ava. Glavni uzrok negativnih pojava u privrednom, dru{tvenom i politi~kom `ivotu je centralisti~ko dr`avno ure|enje. Takvo ure|enje do krajnjih granica je zao{trilo sva politi~ka, a posebno nacionalno pitanje. Zato se tra`i ure|enje dr`ave "po ravnopravnim politi~ko–historijskim jedinicama", od kojih je jedna i Bosna i Hercegovina. Vo|stvo JMO–a slijedi dalje svoj opozicioni stav prema vladinoj politici, uz istovremeno povezivanje i saradnju sa opozicionim dijelovima drugih stranaka, u prvom redu Demokratske, Slovenske ljudske stranke i HSS–a. Ovim rezolucijama, ili "punktacijama", gra|anskih stranaka, vladaju}i vrh do`ivio je osudu i odbacivanje nacionalnog i dr`avnog unitarizma i centralizma iz redova vlastite klase. Vezan za svoju apsolutisti~ku politiku, kralj nije bio spreman priznati poraz ni do smrti. Kralj Aleksandar je ubijen prilikom slu`bene posjete Francuskoj, u Marseju 9. X 1934. teroristi~kom akcijom VMRO–a i usta{a, podstaknutom iz Italije i Ma|arske. Vlast u zemlji preuzelo je namjesni{tvo, koje je kralj imenovao u svom testamentu, napisanom 5. I 1934. na Bledu. Umjesto maloljetnog kralja Petra II Kara|or|evi}a, vlast su vr{ili namjesnici: knez Pavle Kara|or|evi}, "kraljev brat od strica", dr. Radenko Stankovi}, senator i ministar prosvjete i dr. Ivo Perovi}, ban Savske banovine. Vlast je u su{tini pripala knezu Pavlu. Druga dvojica namjesnika su tu bili tek formalno, jer je ~lan 41. Ustava predvi|ao da se maloljetnom kralju imenuje tro~lano namjesni{tvo. Pogibija kralja i smjena na vrhu dr`ave uticali su da re`im br`e napusti politiku otvorene diktature. Re`im ipak nije tako lahko odustajao od centralizma i unitaristi~ke ideologije. Vladaju}a JNS i njen predsjednik vlade Bogoljub Jevti} ~vrsto su se dr`ali Oktroiranog ustava i njegovih postavki o navodnoj jedinstvenoj jugoslavenskoj naciji i centralisti~ki ure|enoj dr`avi. Takva politika vlade smatrana je zakonom za sve i svakoga, od koje nema odstupanja ni za savremena niti za budu}a pokoljenja. Ali, stvari su se i tu ubrzo promijenile.

515

Od petomajskih izbora do sporazuma Cvetkovi}–Ma~ek

Pou~ene iskustvom iz novembarskih skup{tinskih izbora 1931, koji su ih zatekle nespremne i neorganizirane, opozicione gra|anske stranke odlu~ile su da se za nove izbore pripreme i organizirano nastupe. Vlada Bogoljuba Jevti}a zakazala je nove izbore za Narodnu skup{tinu za 5. V 1935. godine. Neposredno po raspisivanju tih izbora do{lo je do pregovora i sporazuma vo|stva jednog broja opozicionih gra|anskih stranaka, koje su jo{ uvijek formalno bile zabranjene. Vo|stva Selja~ko–demokratske koalicije, JMO–a, Davidovi}evog krila Demokratske stranke i jednog dijela Zemljoradni~ke stranke dogovorila su se da pod imenom Udru`ena opozicija zajedni~ki istupe na izborima 5. V 1935. godine. Samo udru`ene te su stranke mogle udovoljiti strogim zahtjevima Izbornog zakona o podno{enju zemaljske kandidacione liste. Program Udru`ene opozicije bio je vrlo jednostavan – pobijediti na izborima i nakon toga prisiliti kraljevsko namjesni{tvo da njoj povjeri vladu. Ta vlada bi onda pristupila reorganiziranju unutra{njeg ure|enja dr`ave. Me|ustrana~kim dogovorom odlu~eno je da nosilac zemaljske kandidacione liste Udru`ene opozicije bude Vladimir Ma~ek, predsjednik Selja~ko–demokratske koalicije, odnosno Hrvatske selja~ke stranke. Izborom dr. Ma~eka za predsjednika Udru`ene opozicije `elio se posebno naglasiti zna~aj "hrvatskog pitanja" i potreba njegovog rje{enja u okviru Jugoslavije. Na izborima je, bez obzira na sav pritisak policije na bira~e i razne izborne smicalice i malverzacije, lista Udru`ene opozicije dobila 1.076.345 glasova. Lista JNS predsjednika vlade Bogoljuba Jevti}a dobila je vi{e glasova (1.746.982), ali je u stvarnosti moralno pora`ena. Mada je kao predsjednik vlade vodio izbore, B. Jevti} nije uspio dobiti podr{ku velikog dijela bira~kog tijela. Pored toga, Jevti}eva vlada pokazala se nesposobnom i nespremnom da tra`i sporazum sa hrvatskom opozicijom. Politi~ka sudbina Bogoljuba Jevti}a, kao izvr{ioca "svetog amaneta kralja mu~enika" da "~uva Jugoslaviju", bila je zape~a}ena ishodom petomajskih izbora. Kraljevskom namjesniku knezu Pavlu bilo je jasno da mora potra`iti novu li~nost kojoj bi povjerio mandat da sastavi vladu. Njegov izbor je pao na dr. Milana Stojadinovi}a, ministra finansija u vladi B. Jevti}a. Stojadinovi} je uspio sastaviti vladu koja je po~ivala na savezu jedne struje radikala, Slovenske 516

ljudske stranke i Jugoslavenske muslimanske organizacije. Osnivanjem koalicione vlade Stojadinovi}–Spaho–Koro{ec formalno je ozna~en kraj {estojanuarske diktature, njene prakse grubog nasilja i politike i ideologije integralnog jugoslavenstva. Kao jedan od uslova za ulazak u vladu Milana Stojadinovi}a, u kojoj je preuzeo resor ministarstva saobra}aja, dr. Mehmed Spaho je tra`io reviziju {estojanuarskog zakonodavstva o Islamskoj vjerskoj zajednici, vra}anje sjedi{ta reisul-uleme u Sarajevo i uklanjanje vlastitih politi~kih protivnika iz vjerske i vakufske organizacije. U skladu sa sporazumom Spaho–Stojadinovi}, ve} je 28. II 1936. progla{ena Uredba sa zakonskom snagom, kojom su Zakon i Ustav IVZ stavljeni van snage. Samo dvije nedjelje poslije toga, 14. III 1936, penzioniran je reisul-ulema Ibrahim-ef. Maglajli}. Novi Ustav IVZ donijet je 24. X 1936, nakon ~ega je za prvog naibu-reisa (namjesnika, zastupnika) Vrhovnog vjerskog starje{instva, sa sjedi{tem u Beogradu, postavljen profesor Salih Safvet Ba{i}. Ustavom iz 1936. ukinuta su muftijstva, zatim dvojstvo u organizaciji IVZ, sa dva ulema-med`lisa, dva vakufsko–mearifska vije}a i dvije vakufske direkcije. Umjesto toga, Ustav je propisao osnivanje jednog ulema-med`lisa, neposredno uz reisul-ulemu i jedinstvene direkcije vakufa za cijelu dr`avu, te je op}enito oja~ao ulogu lai~kog faktora u upravi i poslovima IVZ. Tokom 1937. obavljeni su izbori za Vakufski sabor i ~lanove Izbornog tijela za izbor reisul-uleme. Ovo izborno tijelo sastalo se 20. IV 1937. i prema Ustavu izabralo trojicu kandidata za reisul-ulemu: Fehim-ef. Spahu, predsjednika Vrhovnog {erijatskog suda u Sarajevu, Ahmet-ef. Bureka, muderisa (profesora) Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu i Mehmed-ef. Tufu, profesora Vi{e islamske {erijatsko–teolo{ke {kole. Na osnovu ovog prijedloga, ukazom od 26. IV 1938, kraljevski namjesnici imenovali su Fehim-ef. Spahu za reisul-ulemu IVZ u Kraljevini Jugoslaviji. Du`nost reisa F. Spaho primio je 6. maja iste godine od prvog naiba Salih-ef. Ba{i}a, a sve~ano ustoli~enje i predaja men{ure (duhovne investiture) obavljeni su u Carevoj d`amiji u Sarajevu, 9. VI 1938. godine. Kada je osnovana krajem juna 1935, Stojadinovi}eva vlada je u po~etku priznavala da je "hrvatsko pitanje" otvoreno. U tom smislu Stojadinovi} je pozivao dr. Vladimira Ma~eka i Hrvatsku selja~ku stranku da mu se, uz slovena~ke i bosanskomuslimanske predstavnike, pridru`i. HSS je, skupa sa Samostalnom demokratskom strankom, koju su ~inili Srbi u Hrvatskoj, to odbila. Bez obzira na ~injenicu {to su bili moralni pobjednici na izborima 5. V 1935, HSS i SDS su, kao takozvana Selja~ko–demokratska koalicija, odbili da u|u u vladu i u~estvuju u radu parlamenta. Stojadinovi} je zato promijenio politi~ki kurs. Oslanjaju}i se na radikale, Slovensku ljudsku 517

stranku i JMO, Stojadinovi} vodi politiku izoliranja politi~kih faktora u Hrvatskoj, kako bi prinudio HSS da odustane od svojih federalisti~kih zahtjeva. Od jula 1937. vlada dr. Milana Stojadinovi}a dolazi u sukob i sa zna~ajnim strana~kim i drugim politi~kim faktorima u Srbiji. S obzirom na sve ve}u i br`u fa{izaciju Evrope i neposrednu ratnu opasnost, kraljevski namjesnik, knez Pavle Kara|or|evi} poku{ava stabilizirati zemlju. Kako u tom trenutku nije bilo izgleda za politi~ko rje{enje "hrvatskog pitanja", {to je bio preduvjet stabiliziranja dr`ave, knez Pavle i Stojadinovi} izlaze sa projektom i nacrtom konkordata sa Vatikanom. Oni taj projekat nastoje ozakoniti kroz Skup{tinu i Senat. Time bi postigli trostruki cilj. Na prvom mjestu politi~ki bi neutralizirali "hrvatsko pitanje". Prvi uslov za to bilo je zaklju~enje konkordata sa Vatikanom, koji je u nacrtu predvi|ao velike povlastice za rimokatoli~ku crkvu. Tako bi se zadovoljilo katoli~ko sve}enstvo, koje je u narodu imalo zna~ajan uticaj. Najzad, pridobila bi se naklonost fa{isti~ke Italije, koja je prema tada{njoj Jugoslaviji imala veoma neprijateljski stav i dr`anje. Projekat konkordata izazvao je velike politi~ke otpore, posebno u Srbiji, tako da nikada nije u skup{tini ratificiran. [tavi{e, Hrvatska selja~ka stranka, slijede}i svoje radi}evske antiklerikalne tradicije, bila je protiv njegovog ozakonjenja. Protiv konkordata su odr`ane brojne demonstracije, posebno u Beogradu, gdje je dolazilo do o{trih sukoba demonstranata sa policijom. U toj situaciji predstavnici svih opozicionih stranaka potpisali su 8. X 1937. tekst poznat pod imenom "narodni sporazum". To je bio dokument kojim su se protiv vlade ujedinile glavne opozicione stranke: Radikalna, Demokratska, Zemljoradni~ka, HSS i Samostalna demokratska stranka. Sporazum je na prvom mjestu sadr`avao saglasnost stranaka potpisnica o na~elima i postupku ostvarivanja neke vrste federalnog ure|enja dr`ave. Stojadinovi} se pred tom ~injenicom na{ao u veoma te{koj situaciji. On je iz tih politi~kih te{ko}a poku{ao na}i izlaz u prijevremenom raspisivanju skup{tinskih izbora, koji su odr`ani 11. XII 1938. godine. To su ujedno bili posljednji izbori odr`ani u Kraljevini Jugoslavije prije njenog raspada u aprilu 1941. godine. Rezultati izbora predstavljali su poraz za Stojadinovi}evu koalicionu vladu, posebno u Bosni i Hercegovini. Udru`ene opozicione stranke "narodnog sporazuma" dobile su u BiH apsolutnu ve}inu u 28 izbornih srezova ili kotara. To je politi~ki u stvarnosti zna~ilo pobjedu programa decentralizacije koji je istakla opozicija "narodnog sporazuma". Kraljevski namjesnik knez Pavle shvatio je odmah politi~ku poruku izbora te je odlu~io smijeniti dr. Milana Stojadinovi}a i njegovu vladu. Po~etkom februara 1939. knez Pavle je povjerio mandat za sastav vlade Dragi{i Cvetkovi}u, sa osnovnim zadatkom da rije{i "hrvatsko pitanje", odnosno da sklopi sporazum sa vo|om HSS–a, dr. Vladimirom Ma~ekom. 518

U vrijeme vlade Cvetkovi}–Ma~ek (1939–1941)

Hitno rje{avanje "hrvatskog pitanja" nametale su, kako unutra{njopoliti~ke okolnosti tako i spoljnopoliti~ke prilike. Na unutra{njopoliti~kom planu trebalo je neutralizirati ekstremne profa{isti~ke organizacije frankovaca i usta{a, koje su te`ile izdvajanju Hrvatske iz sastava Jugoslavije. S druge strane, sporazum i rje{avanje "hrvatskog pitanja" nametala je i spoljnopoliti~ka situacija. Agresivna politika nacisti~ke Njema~ke i fa{isti~ke Italije ukazivala je da se Evropa nalazi neposredno pred izbijanjem Drugog svjetskog rata. U tim okolnostima trebalo je potra`iti mogu}nost sporazuma vladaju}e srpske bur`oazije i opozicione hrvatske bur`oazije, odnosno njihovih politi~kih predstavnika, kako bi Kraljevina Jugoslavija, suo~ena sa neposrednom opasno{}u rata, postigla odre|enu unutra{nju stabilnost. Predsjednik vlade Dragi{a Cvetkovi} i vo|a HSS–a dr. Vlatko Ma~ek potpisali su 26. VIII 1939. sporazum koji je u biti sadr`avao dvije ta~ke: (1) osnivanje koalicione vlade Cvetkovi}–Ma~ek; i (2) osnivanje Banovine Hrvatske. U dr`avno–pravnom smislu sporazum je izra`en dono{enjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj, koja je obnarodovana istog dana kada je potpisan sporazum, 26. VIII 1939. godine. Sporazum i rje{enje "hrvatskog pitanja" izvedeni su potpuno na ra~un Bosne i Hercegovine, a posebno Bo{njaka. Prema Uredbi o Banovini Hrvatskoj u njen sastav u{le su dotada{nja Savska i Primorska banovina te kotarevi Dubrovnik, [id, Ilok, Br~ko, Grada~ac, Derventa, Travnik i Fojnica. Budu}i da su Primorskoj banovini od ranije pripadali znatni dijelovi BiH, u sastavu Banovine Hrvatske na{lo se trinaest kotara iz BiH. To su bili: Br~ko, Bugojno, Derventa, Duvno, Fojnica, Grada~ac, Konjic, Livno, Ljubu{ki, Mostar, Prozor, Stolac i Travnik. Time je izvr{ena dalja podjela BiH i potpuno cijepanje njenog povijesnog tkiva. Razgrani~enje Banovine Hrvatske sa preostalim teritorijem Drinske, Vrbaske i Zetske banovine izvr{eno je uz pretpostavku da Bo{njaci uop}e ne postoje, odnosno da ne `ive na tim prostorima. Uredbom o Banovini Hrvatskoj, odnosno njenom realizacijom, izvr{ena je temeljna revizija Oktroiranog ustava iz 1931. godine. Uspostavljanjem Banovine Hrvatske kona~no je napu{ten {estojanuarski koncept narodnog i dr`avnog jedinstva te vje{ta~ka ideja "jugoslavenskog naroda". Velikosrpski 519

krugovi odmah su istupili sa idejom da se nasuprot Banovini Hrvatskoj formira srpska banovina, pod nazivom Srpske zemlje. Prema sa~uvanom Nacrtu uredbe o organizaciji banovine "Srpske zemlje", u njen sastav u{le bi teritorije Vrbaske, Drinske, Zetske, Dunavske, Moravske i Vardarske banovine, a sjedi{te bi joj bilo u Skoplju. Po toj koncepciji dotada{nja Dravska banovina postala bi Banovina Slovena~ka. Takvo unutra{nje preure|enje dr`ave, koje se trebalo postepeno ostvarivati, sadr`avalo je u sebi odre|ene elemente federalizma. Preure|enje dr`ave trebalo se ostvariti na potpunu {tetu Bosne i Hercegovine, koja je u svim planovima tog preure|enja negirana kao povijesna, politi~ka i dr`avnopravna cjelina. Sporazum o Banovini Hrvatskoj, sa planovima o banovini "Srpske zemlje", nisu nudili nikakva kona~na rje{enja dr`avnopravnih i unutra{njih teritorijalnih pitanja tada{nje Jugoslavije. Svojom neodre|eno{}u i nedore~eno{}u rje{enje sa Banovinom Hrvatskom samo je otvorilo cijeli niz drugih pitanja i problema. Njihovo rje{avanje presje~eno je izbijanjem rata, po~etkom aprila 1941. godine. I nakon smjenjivanja dr. Milana Stojadinovi}a krajem 1938, JMO je ostala u novoj vladi Dragi{e Cvetkovi}a. ^im se tokom 1939. doznalo da Cvetkovi}, po ovla{tenju princa Pavla Kara|or|evi}a, pregovara sa Vlatkom Ma~ekom o stvaranju zajedni~ke vlade i osnivanju Banovine Hrvatske, Spaho je upozorio Cvetkovi}a da se ne ~ine koncesije na ra~un BiH. Nakon iznenadne smrti, ili ubistva dr. Mehmeda Spahe, neposredno prije zaklju~enja sporazuma Cvetkovi}–Ma~ek, 26. VIII 1939, na ~elo JMO je do{ao D`afer Kulenovi}. Osnivanjem Banovine Hrvatske veliki dijelovi BiH na{li su se u njenom sastavu, ~ime je Bosna i Hercegovina prakti~no podijeljena. U novembru 1939. D`afer Kulenovi} je u ime JMO dao izjavu kojom tra`i da se uz hrvatsku, srpsku i slovena~ku, kao ~etvrta formira "bosanska banovina", u historijskim granicama Bosne i Hercegovine. Izjava je dovela do rascjepa sa Cvetkovi}em i Ma~ekom, odnosno do istupanja predstavnika JMO iz njihove koalicione vlade. Potpisivanje sporazuma Cvetkovi}–Ma~ek i osnivanje Banovine Hrvatske, ~ime je izvr{ena podjela Bosne i Hercegovine, izazvali su nezadovoljstvo i o{tru reakciju Bo{njaka. Tada{nje bo{nja~ko politi~ko vo|stvo o`ivljava staru ideju autonomije Bosne i Hercegovine. U svim krajevima BiH odr`avaju se protestni zborovi i skupovi na kojima Bo{njaci tra`e autonomiju BiH. Tom pokretu za autonomiju BiH pridru`uju se sva bo{nja~ka dru{tva i organizacije. Odlu~no se tra`i istupanje iz vladaju}e koalicione Jugoslovenske radikalne zajednice (u narodu poznate "Jereze") i ponovno osnivanje posebne bo{nja~ke politi~ke stranke. Na svojim protestnim skupovima Bo{njaci jednodu{no tra`e preko svojih dru{tava i ustanova da se prilikom 520

daljeg preure|enja dr`ave uspostavi BiH u svom historijskom opsegu, kao posebna ravnopravna jedinica. Ta slo`ena politi~ka previranja me|u Bo{njacima nametala su potrebu uspostavljanja jedne jedinstvene organizacije koja bi usmjeravala kretanja i zahtjeve za autonomijom BiH. S tim ciljem odr`an je u Sarajevu 30. XII 1939. skup predstavnika svih bo{nja~kih politi~kih, kulturnih i vjerskih dru{tava i ustanova. Na tom skupu konstituiran je Pokret za autonomiju BiH, sa zahtjevom da se svuda osnuju mjesni odbori za autonomiju BiH. U okru`nici se isti~e da su Bo{njaci primili i pozdravili sporazum Cvetkovi}–Ma~ek, ali se u njemu nije vodilo ra~una o te`njama Bo{njaka i op}enito bosanskohercegova~kog stanovni{tva. Izvr{ni odbor ujedno uvjerava da autonomna Bosna i Hercegovina ni~im ne mo`e ugroziti interese drugih, pa u tom smislu poziva sve ostale politi~ke stranke u Jugoslaviji da pristupe Pokretu za autonomiju BiH. Srpski politi~ari odmah su najo{trije istupili protiv svake ideje autonomije BiH. Oni su smatrali da to ugro`ava njihov projekat okupljanja srpskih zemalja i srpsku politi~ku prevlast u dr`avi. Osim toga, Hrvatima je, po njima, u~injeno previ{e ustupaka. Ma~ek i drugi hrvatski politi~ari nisu smatrali da su granice Banovine Hrvatske trajno odre|ene. Oni su o~ekivali da }e se kona~no razgrani~enje izvr{iti nakon uspostavljanja banovine "Srpske zemlje", te su imali vi{e varijanti u pogledu polo`aja BiH. U slu~aju da se stvore srpska i slovena~ka banovina, oni su predlagali autonomiju BiH i Vojvodine. Ukoliko srpska strana ne bi na to pristala, predlagali su da o polo`aju ovih dviju pokrajina odlu~e sami njihovi stanovnici putem plebiscita. Najzad, hrvatski politi~ari predvi|ali su i mogu}nost da se BiH podijeli, ali uz novo razgrani~enje izme|u hrvatske i srpske upravne jedinice ili da se BiH u cijelosti pripoji Banovini Hrvatskoj. Bo{njaci se nisu mirili sa ~injenicom da su prisiljeni `ivjeti podijeljeni i pod dva upravna re`ima. Oni su se s pravom `eljeli osje}ati ravnopravnim faktorom jugoslavenske zajednice naroda te su tra`ili svoja prava. Ti politi~ki procesi prekinuti su aprilskim ratom 1941. i slomom Kraljevine Jugoslavije. Tokom dvadesetih godina me|u bo{nja~kom inteligencijom je do{lo do odre|ene polarizacije s obzirom na stav i odnos prema Ataturkovim reformama, odnosno sekularizaciji Turske, kao muslimanske zemlje i dr`ave za koju su i sa kojom su Bo{njaci historijski i psiholo{ki bili veoma vezani. ^injenica da je Mustafa Kemal-pa{a (Atatürk) odbio priznati diktat sila Antante, koje su nekada mo}nu Carevinu htjele obimom svesti na njen prvobitni anadolski bejlik, te njegova sjajna pobjeda u ratu nad Gr~kom, kojom je Tursku odr`ao u Evropi, u~inila je da su njegove reforme i on 521

li~no u`ivali me|u Bo{njacma izme|u dva svjetska rata veliku popularnost, ali su imali i svojih protivnika. Tako je u bo{nja~koj javnosti do{lo do odre|ene podjele na moderniste ili reformiste, na jednoj, i tradicionaliste ili konzervativce na drugoj strani. Modernisti i reformisti su se javili kako me|u svjetovnom inteligencijom, tako i me|u ilmijom. Ideje svjetovnog modernizma veoma su osna`ene trijumfom takve orijentacije u Turskoj. Me|u svjetovnim modernistima najaktivniji su u dvadesetim godinama bili D`evad-beg Sulejmanpa{i} i Edhem Bulbulovi}. Njihovim zalaganjem osnovan je u januaru 1928. jedan intelektualni krug, pod nazivom Reforma – organizacija naprednih muslimana. Krug je jedno kra}e vrijeme izdavao i svoj list pod nazivom Reforma. U svoje osnovne vjersko–prosvjetne ciljeve Reforma je postavila na prvo mjesto dovo|enje vjerskog odgoja Bo{njaka u sklad sa duhom vremena, {to je na prvom mjestu podrazumijevalo modernizaciju i osavremenjivanje vakufa, zatim iskorjenjivanje svih predrasuda i praznovjerja i sl. [to se ti~e dru{tveno–moralnih ciljeva, centralno mjesto je zauzimalo pitanje otkrivanja i emancipacije bo{nja~ke muslimanske `ene putem njenog {kolovanja i uvo|enja u privredni i socijalni `ivot. Na tre}em je mjestu bilo pitanje nacionalne samosvijesti, koje je obuhvatalo problem polo`aja Bo{njaka izme|u slavenstva i orijentalnog arapsko–turskog svijeta te izme|u Srba i Hrvata. U tom smislu reformisti su insistirali na nacionalnom osvje{}ivanju Bo{njaka, tako da oni kao "autohtoni elemenat" vide u Jugoslaviji svoju pravu i jedinu domovinu. Uporedo sa modernisti~kim i reformisti~kim akcijama bo{nja~ke svjetovne inteligencije, i{la su i reformisti~ka nastojanja prosvije}ene i moderne uleme. Nju je predvodio poznati vjerski prosvjetitelj i reformator Mehmed D`emaludin ^au{evi}, tada{nji reisul-ulema. Me|u vjerskim modernistima isticali su se jo{ poznati pisci i prevodioci Salih-beg Bakamovi}, [ukrija Alagi}, Ibrahim Feji}, Osman Nuri Had`i} i drugi. Prilikom boravka u Turskoj tokom 1927. ^au{evi} se bli`e upoznao sa Atatrukovim reformama, o kojima je sa odu{evljenjem govorio u jednoj izjavi objavljenoj u beogradskoj Politici 10. XII 1927. godine. ^au{evi} je u istom smislu dao 31. XII 1927. izjavu sarajevskom listu Ve~ernja po{ta. Ovi ^au{evi}evi istupi, odnosno op}enito istupi modernisti~ke uleme doveli su do reagiranja tradicionalista. Ovi su putem Islamske izborne kurije usvojili i 10. VII 1928. objavili svoju Izjavu ili Takrir. Ovu izjavu je potpisalo 29 islamskih u~enjaka iz BiH, me|u kojima i {esterica muftija. Tu je iznijeto niz zamjerki i primjedbi ^au{evi}u kao reisul-ulemi. Takrir je u cjelosti preveden i objavljen na arapskom jeziku u kairskom listu El–Feth, glasilu egipatskih "Mladih muslimana", pod redakcijskim naslovom Poraz 522

Kemala u Bosni. O tome je bo{nja~ku javnost upoznao 7. IV 1929. tuzlanski list Hikjmet (Mudrost). Ovaj je list slovio kao glasilo islamskih tradicionalista u Bosni, dok su reformisti svoje radove objavljivali uglavnom u Novom Beharu. Razvoj doga|aja u drugoj polovini tridesetih godina i 1941–1945, te kasnije pokazao je da je ova ocjena o "porazu kemalizma" u Bosni bila preuranjena. Pitanjem polo`aja BiH i njene autonomije nisu se bavile samo gra|anske stranke i gra|anski politi~ari. To je bilo pitanje kojim se stalno bavila i tada ilegalna Komunisti~ka partija Jugoslavije (KPJ). Na njenu inicijativu bosanskohercegova~ka studentska omladina obratila se otvorenim pismima narodu, u decembru 1937, martu 1938. i decembru 1939. godine. Ta pisma potpisalo je 509 studenata iz BiH, svih nacionalnosti: Srba, Bo{njaka, Hrvata i Jevreja. Svojim sadr`ajem ova pisma predstavljaju prijelom u gledanju KPJ na etni~ku realnost i historijski subjektivitet Bosne i Hercegovine, posebno na nacionalno pitanje Bo{njaka. Ti studenti iz BiH, koji su uglavnom studirali na univerzitetu u Beogradu i Zagrebu, izrazili su trima navedenim pismima u prvom redu "privr`enost rodnoj grudi i svom zavi~aju". Oni u tim pismima, kao ljudi "kod postojbine, a bez postojbine", iz osje}anja i du`nosti, prava i potrebe, zahtijevaju autonomiju Bosne i Hercegovine. U pismima se autonomija BiH postavlja istovremeno kao pokrajinsko i nacionalno pitanje. BiH je "jednokrajinska cjelina", sudbinski i historijski oblikovana. Ona je tokom historije oblikovana kao "posebna privredna cjelina" i "posebna politi~ka jedinica". Studenti se u svojim pismima zala`u za demokratiju, nacionalnu i vjersku ravnopravnost, te jedinstvo bosanskohercegova~kih naroda. Oni se odlu~no izja{njavaju protiv svakog etnocentralizma, svojatanja i pokroviteljstva nad tim narodima. Samo uz te pretpostavke BiH mo`e zauzeti "mjesto koje joj po njenom posebnom polo`aju pripada". U pismima se posebno isti~e da je BiH u tada{njoj gra|anskoj politici "predmet nepo{tedne trgovine i potkusurivanja". Tra`i se rje{avanje narodnih problema "unutar postoje}ih dr`avnih granica na osnovu demokratije i ravnopravnosti naroda". U tre}em pismu posebno se isti~e da na prostoru izme|u Drine, Save i Une, "kao i s obje strane Neretve", stolje}ima `ive Srbi, Bo{njaci i Hrvati. Oni su na cijelom prostoru BiH nacionalno "isprepleteni" i me|u njima nije mogu}e postaviti granicu koja ne bi bila "te{ka nepravda", prije svega prema Bo{njacima, koji "oduvijek ~ine jednu cjelinu". U autonomnoj BiH ni Drina ni Una ne}e biti granica koja }e ljude razdvajati, nego }e ih, naprotiv, ~initi bli`ima. 523

Pisma studentske omladine ukazala su prvenstveno na historijsko i egzistencijalno zajedni{tvo naroda BiH. Njihov razmje{taj u BiH ne dozvoljava da se izme|u njih povla~e administrativno–politi~ke granice. To zajedni{tvo potpisnici pisma nisu vidjeli samo kao pro{lost, nego i kao opredjeljenje za budu}nost. Ovim pismima u komunisti~ku publicistiku uvedena je kategorija "narodi Bosne i Hercegovine", kao izraz njene konfesionalne i etni~ke slo`enosti. Na drugoj strani, uvedena je kategorija samosvojnosti BiH. Ta samosvojnost bila je pretpostavka za rje{avanje njenih nacionalnih i dr`avnih odnosa. U pismima je sadr`ana i ideja "bratstva i jedinstva", koja }e kao politi~ki program biti istaknuta na zastavi antifa{isti~kog narodnooslobodila~kog rata od 1941. do 1945. godine. Pisma su sigurno uticala da su bosanskohercegova~ki komunisti, poslije dvije decenije {utnje, na svojoj Prvoj pokrajinskoj konferenciji, u julu 1940, otvoreno iza{li sa idejom "narodne autonomije Bosne i Hercegovine", u kojoj }e ravnopravno u demokratiji `ivjeti Bo{njaci, Hrvati i Srbi. Ta "demokratska narodna autonomija" je njihov zajedni~ki interes. Ona }e od tada biti jedan od osnovnih programskih ciljeva KPJ, kada je u pitanju Bosna i Hercegovina. Ta je orijentacija potvr|ena i na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ, odr`anoj u Zagrebu novembra 1940. godine. U svim tim partijskim dokumentima optu`ivana je istovremeno JMO da kao gra|anska stranka nije bila niti mo`e biti pravi zastupnik interesa {irokih narodnih slojeva Bo{njaka, pa prema tome ni stvarni nosilac autonomije BiH. Ova ocjena nije stajala jer je JMO bila stvarni politi~ki predstavnik Bo{njaka i iskreno se prema datim prilikama zalagala za autonomiju BiH. Mada se vo|stvo JMO na razne na~ine borilo da o~uva autonomiju BiH i samostalnost Bo{njaka u odnosu na Srbe i Hrvate, ono zbog datih prilika nije uspjelo niti moglo pitanje muslimana, odnosno Bo{njaka podi}i na razinu nacionalnog pitanja. Pod pritiskom da se opredijele kao Srbi ili Hrvati, vode}i su bo{nja~ki politi~ari logi~no i mudro izabrali u nacionalnom pogledu neutralno, ali legitimno, jugoslavensko ime kao oznaku svoje stranke. To je u tada{njim prilikama bio vjerovatno jedini na~in da se istakne posebni muslimanski, odnosno bo{nja~ki narodni identitet. Isto tako, iako je u`ivalo povjerenje {irokih slojeva bo{nja~og stanovni{tva, vo|stvo JMO nije nikad formuliralo program akcije koji bi i{ao na stvarno pobolj{anje socijalnih i kulturnih prilika tog stanovni{tva. Na tome su pone{to radila kulturno–prosvjetna, stale{ka i humanitarna dru{tva: Gajret, Narodna uzdanica, El–Hidaje, Merhamet i dr., te Vakuf. Ali sve je to bilo nedovoljno za 524

pokretanje stvarnih strukturalnih promjena u bo{nja~koj zajednici i za njen br`i i {iri kulturni razvitak. Jedan broj bo{nja~kih intelektualaca aktivno je jo{ od kraja pro{log stolje}a djelovao na kulturno–politi~kom polju, nose}i se sa brojnim narodnim problemima. Tu je na prvom mjestu bio problem prihvatanja "moderne kulture", te privrednog i kulturnog napretka Bo{njaka. Drugo je bilo pitanje religije, tj. odnosa prema islamu i njegovom ispovijedanju. Na tre}em mjestu bilo je pitanje nacionalne samosvijesti, koje je obuhvatalo problem polo`aja Bo{njaka izme|u slavenstva i arapsko–turskog orijentalnog svijeta, te izme|u Srba i Hrvata. Najzad, tu je bilo pitanje emancipacije bo{nja~ke `ene i {kolovanje bo{nja~ke `enske djece. Sva su ova pitanja bila predmet rasprave na kongresu Bo{njaka intelektualaca koji je odr`an u Sarajevu 6. i 7. septembra 1928, povodom 25–godi{njice osnivanja Muslimanskog kulturno-potpornog dru{tva "Gajret". Sli~no je bilo i zasjedanje "muslimanske {kolovane omladine", odr`ano 1. i 2. februara 1939. u organizaciji beogradske sekcije "Gajreta". Na njemu su u~estvovali i predstavnici "Narodne uzdanice". I u Sarajevu i u Beogradu donijeti su u pogledu navedenih pitanja konkretni zaklju~ci, ali se malo {ta od njih ostvarilo. U cijeloj je tada{njoj Jugoslaviji bilo oko 800 Bo{njaka sa fakultetskom diplomom. Imenom i prezimenom su u "Kalendaru Narodne uzdanice" za 1941. nabrojana 732 muslimanska intelektualca, od kojih 64 oficira, me|u kojima svega 15 vi{ih: dva pukovnika (Muhamed Hromi}, kapetan bojnog broda i Mustafa Ba{agi}); sedam potpukovnika (Sulejman Filipovi}, Muharem Aganovi}, Alija D`emid`i}, Junuz Ajanovi}, Salko Alikadi}, Be}ir Kulenovi} i Asim Tanovi}), te {est majora (Reuf Miralem, Sulejman Torli}, dr. E{ref Softi}, Abduselam Fejzovi} i [efket Hasandedi}). Od ostalih intelektualaca sa fakultetskom diplomom najvi{e je bilo pravnika (255), zatim profesora (126), od kojih svega sedam univerzitetskih (dr. Mehmed Begovi}, dr. Fehim Bajraktarevi}, Muhamed Dizdar, dr. [a}ir Sikiri}, Salih Ba{i}, dr. Hamdija ]emerli} i Mehmed Hand`i}), 50 teologa, 92 in`enjera razli~itih struka, 71 lije~nik, 31 ekonomista, 21 veterinar, 21 apotekar i jedan matemati~ar–statisti~ar. Srazmjerno tome, udio Bo{njaka u vrhovima vlasti, odnosno na vi{im ili rukovodnim mjestima, u glavnim dr`avnim nadle{tvima i u administraciji bio je sasvim neznatan i zanemarljiv. Od ukupno 2.492 vi{a ili rukovodna ~inovni~ka mjesta u Narodnoj skup{tini i Senatu, banovinama, svim ministarstvima, Dr`avnom savjetu, Glavnoj kontroli, Narodnoj banci, Dr`avnoj hipotekranoj banci i "Privilegovanoj agrarnoj banci" Bo{njacima je 1939. pripadalo svega 30 mjesta ili 1,2 %. Jedan manji dio bo{nja~kih intelektualaca djelovao je u okviru komunisti~kog pokreta i njegovih transmisionih sindikalnih, studentskih i drugih organizacija, spremaju}i se posebno za nastupaju}i rat. 525

Privrednim `ivotom BiH u razdoblju izme|u dva svjetska rata dominirala je poljoprivreda, kojom se bavio najve}i broj bosanskohercegova~kog stanovni{tva. Taj se broj sa godinama ~ak pove}avao. Tako se u 1921. poljoprivredom i sto~arstvom bavilo 80,86 % od ukupnog broja stanovnika u BiH, a 1931. taj se broj pove}ao na 84,1 %. To je pojava koja nije zabilje`ena ni u jednoj drugoj evropskoj zemlji. Svuda se tokom XIX i XX st., usljed procesa industrijalizacije i migracija sa sela u gradove, udio poljoprivrednog sloja u ukupnom stanovni{tvu stalno smanjivao. To samo zna~i da se BiH u tom razdoblju nije razvijala, nego je u odnosu na prethodni austrougarski period ~ak stagnirala. Industrijom i zanatima u BiH se u razdoblju izme|u dva rata bavilo svega izme|u 6,30 i 6,70 % od ukupnog broja njenog stanovni{tva. Sama poljoprivreda, kao osnovna grana privrede, bila je vrlo nerazvijena. Zasnivala se na veoma usitnjenom selja~kom posjedu, {to je bila posljedica nepravedne i van svakih ekonomskih kriterija provedene agrarne reforme. BiH je dvadesetih godina u ukupnim `etvenim prinosima u~estvovala sa svega 8–9 %, a u proizvodima sto~arstva sa 15–16 %. Prema statisti~kim podacima 1926. u BiH je bilo svega 468 industrijskih preduze}a, koja su uglavnom poticala iz austrougarskog vremena. Industrija se prete`no zasnivala na rudarstvu, uglavnom na ugljenokopima, te na eksploataciji {uma i preradi drveta. Ve}ina industrijskih preduze}a su ustvari bile ne{to ve}e manufakturne radionice koje su upo{ljavale mali broj radnika. Kao nerazvijeno agrarno podru~je, optere}eno brojnim nerije{enim privrednim i socijalnim problemima, BiH je te{ko podnosila teret svjetske ekonomske krize. Ta kriza je po~ela u SAD 1929, a na tada{nju Jugoslaviju se odrazila sredinom 1932. godine. Tek od 1935. u BiH dolazi do izvjesnog br`eg privrednog razvoja. Izgra|ene su `eljezni~ke pruge Ustipra~a–Fo~a i Bile}a–Nik{i} te pruga normalnog kolosijeka Biha}–Knin. Pro{ireni su kapaciteti @eljezare u Zenici i Fabrike celuloze u Drvaru. Izgra|ena je drvna i hemijska industrija u Vi{egradu. Istovremeno, po~elo se sa ne{to {irom elektrifikacijom i javnim radovima razli~ite namjene. Sve je to, me|utim, bilo malo, nedovoljno i daleko od stvarnih potreba zemlje da se u njoj pokrenu stvarne socijalno–ekonomske strukturalne promjene.

526

VIII DIO

BO[NJACI U RAZDOBLJU 1945–1990

Borba za nacionalnu afirmaciju

Tokom decenija poslijeratnog razvitka Bo{njaci su, zajedno sa drugim narodima BiH i Jugoslavije, do`ivjeli odre|eni ekonomski, socijalni, politi~ki i kulturni preobra`aj. Potpuno je izmijenjena njihova ekonomsko–socijalna i obrazovna struktura. Izme|u ostalog, stvorena je brojna inteligencija, koja je danas sposobna da politi~ki shvati povijesni polo`aj svog naroda. Na svim poljima ljudskog stvarala{tva Bo{njaci su postigli zna~ajne rezultate. Dok su, kako je naprijed navedeno, 1940. nabrojana svega 732 Bo{njaka sa fakultetskom spremom, dotle je popisom od 1971. registrirano 8.376 Bo{njaka sa fakultetom, vi{om {kolom i akademijom. To zna~i da se za samo 25 godina poslijeratnog razvoja broj fakultetski obrazovanih intelektualaca me|u Bo{njacima vi{e nego udesetostru~io. Ovaj razvitak, koji je u biti zna~io i zna~i nacionalnu afirmaciju Bo{njaka kao naroda, nije u prve tri poslijeratne decenije bio pra}en odgovaraju}im politi~ko–teorijskim odre|enjem i priznavanjem Bo{njaka kao nacije. Izvjesne nejasno}e u tom pogledu javljale su se jo{ u toku NOR–a. U dnevnim prakti~no–politi~kim dokumentima NOP–a Bo{njaci su uvijek tretirani kao posebna narodna cjelina, ali u op}im, na~elnim aktima, kao {to su odluke Drugog zasjedanja AVNOJ–a, nisu posebno spominjani, kao {to je to bio slu~aj sa ostalih pet naroda Jugoslavije, osim u sintagmi "narod Bosne i Hercegovine". Izuzetak su bile odluke i akti ZAVNOBiH–a i ZAVNO Sand`aka. Na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH–a, u ljeto 1944, iznijeta je ideja da se u okviru narodnooslobodila~kog fronta stvore odre|ene organizacije i rukovodstva za pojedine nacionalnosti, prije svega za Bo{njake. U referatu \ure Pucara je istaknuto da je kod Bo{njaka kao narodne cjeline razvijen i u~vr{}en osje}aj narodnosti. Me|u njima djeluju politi~ari koji nisu za NOP, jer ne vide garancije da }e Bo{njacima biti osigurana ravnopravnost sa ostalim narodima. Zato se kao nu`na name}e potreba da se u okviru NOF–a BiH konstituira "Muslimanski politi~ki odbor" koji bi po svom sastavu imao autoritet u narodu i tako uticao na ve}i priliv Bo{njaka u partizanske redove. Ideju o osnivanju posebnog politi~kog odbora odbacili su sami Bo{njaci, pripadnici KPJ i ~lanovi rukovodstva NOF–a BiH. Tako je Avdo 547

Humo pisao 8. VIII 1944. u Oslobo|enju da je NOF po svojoj unutra{njoj strukturi jedinstvena politi~ka organizacija, a ne koalicija stranaka, odbaciv{i tako mogu}nost stvaranja posebnog, muslimanskog politi~kog odbora u okviru NOF–a. Bo{njaci su tako dovedeni u situaciju da svoje socijalno, politi~ko i kulturno bi}e i razvoj iskazuju i ostvaruju na principu jedinstvenog institucionaliziranja, zajedno sa Srbima i Hrvatima. Time se htjela izbje}i parcijalizacija u socijalnim odnosima i "podvojenosti u kulturno–prosvjetnom radu". Za Bo{njake je bio zna~ajan prekid sa predratnom institucionalnom polarizacijom koja je provo|ena preko prosrpskog "Gajreta" i prohrvatske "Narodne uzdanice". Neposredno po oslobo|enju zemlje, do{lo je ipak do izvjesne, mada kratkotrajne, obnove politi~kih i kulturnih institucija na nacionalnoj osnovi. Ve} je 22. V 1945. osnovan u Sarajevu Glavni odbor Muslimana u BiH, kao neka nedefinirana vrsta politi~ko–predstavni~kog tijela. U jesen 1945, pored srpske "Prosvjete", hrvatskog "Napretka" i jevrejske "Slobode", osnovano je jedinstveno bo{nja~ko kulturno–prosvjetno dru{tvo "Preporod" i pokrenut list Novo doba kao njegovo glasilo. U svoje osnovne zadatke i ciljeve "Preporod" ubraja prekid sa praksom "nenarodnog dijeljenja" Bo{njaka i uvo|enje duha "novog vremena", njegovanje tekovina NOB, "bratstva i jedinstva", me|usobnu koordinaciju i distanciranje od muslimanske ortodoksije, konzervativnosti i reakcije. Ve} tokom 1947. raspu{ten je Glavni odbor muslimana, a 1949. uga{en je rad "Preporoda", {to indicira da je njihovo osnivanje u datom trenutku diktirano razlozima kratkoro~nog politi~kog oportuniteta. Time je u biti ukinuto nacionalno priznanje Bo{njaka postignuto u NOR–u. Istovremeno je time napu{ten svaki poku{aj konstituiranja bo{nja~ke kulturne autonomije.

548

Ljudski gubici i ratna razaranja BiH

Narodi Bosne i Hercegovine masovno su u~estvovali u NOB–i i revoluciji i podnijeli velik teret, posebno svojim ogromnim ljudskim `rtvama, kako vojnim tako i civilnim. Kraj rata 1945. BiH je do~ekala te{ko razorena, sa velikim gubicima u ljudskim `ivotima i materijalnim dobrima. Smatra se da je od zlo~ina okupatora, usta{a i ~etnika, te u borbi protiv njih stradalo vi{e od 500.000 stanovnika BiH. Procjenjuje se da je u cijeloj Jugoslaviji u ratu od 1941. do 1945. ukupan broj poginulih, ubijenih i na drugi na~in stradalih izme|u 1.014.000 i 1.027.000. Me|u stradalima je Srba oko 500.000, Hrvata oko 200.000, Bo{njaka 103.000, Jevreja 57.000, Slovenaca 42.000, Crnogoraca 20.000 i Makedonaca 6–7 hiljada. Te{ko je re}i, jer takvi prora~uni nisu vr{eni, koliko od ovih ukupnih gubitaka Srba i Hrvata otpada na samu Bosnu i Hercegovinu. To se jedino mo`e re}i za Bo{njake, jer se broj od 103.000 stradalih uglavnom odnosi skoro isklju~ivo na BiH, sa sasvim neznatnim procentom koji otpada na Sand`ak. Ako se ovi podaci sagledaju u odnosu na o~ekivani prirodni prirast stanovni{tva, onda se mo`e zaklju~iti da su u Drugom svjetskom ratu procentualno, u odnosu na ukupni broj stanovni{tva, najvi{e stradali Bo{njaci. Njima je rat odnio 8,1 % od ukupnog stanovni{tva. Taj narod je u ratu, uglavnom usljed genocida koji je nad njim vr{en, desetkovan. Tako su Bo{njaci ustvari najtragi~niji narod Drugog svjetskog rata na tlu BiH i cijele biv{e Jugoslavije. U komunisti~kom re`imu, koji se u svakodnevnoj praksi ~esto svodio na primitivni srpsko–crnogorski hegemonizam i agresiju, {utke se prelazilo preko ove tragi~ne sudbine Bo{njaka. O genocidu koji je nad Bo{njacima izvr{en u Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji se kroz vi{e od 45 godina poslije rata nije smjelo govoriti. Sve se namjerno prekrivalo zaboravom, kao da su `rtve Bo{njaka manje vrijedne, manje tragi~ne i manje ljudske od jednake tragedije i `rtava drugih jugoslavenskih naroda. BiH je u toku rata u pogledu materijalnog snabdijevanja NOV–e i POJ–e podnijela najve}i teret, pretrpjev{i uz to ogromna materijalna razaranja. Najve}i dio zemlje bio je potpuno uni{ten. Zemlja je ostala skoro sasvim bez stambenog fonda, javnih objekata i {kolskih zgrada. Od oko 820.000 sru{enih ili manje ili vi{e o{te}enih gra|evinskih objekata u Ju549

goslaviji, skoro 400.000, prakti~no polovina, nalazila se na tlu Bosne i Hercegovine. Privreda je te{ko stradala. Uni{teno je oko 150 preduze}a i rudnika. Oplja~kan je najve}i dio sredstava za rad i bogatstvo naroda. Poru{eno je i uni{teno preko 1.100 {kola. Uni{tene su i onesposobljene skoro sve saobra}ajnice, osobito `eljeznice. Sto~ni fond zemlje je skoro u cijelosti uni{ten. Spaljeni su i uni{teni i cijeli gradovi, kao {to su Vlasenica, Rogatica, Vi{egrad, Prozor, Glamo~, Bosanski Petrovac, Drvar itd. Te`inu situacije pove}avala je i ~injenica da je BiH ve} od ranije zaostajala u razvoju u odnosu na ostale dijelove Jugoslavije. BiH je 1946. dostigla 69 % predratne industrijske proizvodnje. U 1947. bilo je svega 165.000 ili 6,7 % zaposlenog stanovni{tva, od toga u industriji samo 51.000. Od ukupnog dru{tvenog proizvoda u industriji je stvarano samo 13 %, a u poljoprivredi 36 %. Prve poslijeratne godine u ~itavoj BiH bilo je samo 147 {kolskih objekata, 220 ljekara i 2.000 postelja za bolni~ki smje{taj. Kako je utvr|eno popisom, u martu 1948. bilo je 45 % nepismenog stanovni{tva starijeg od deset godina. U tim uslovima trebalo je pristupiti obnovi zemlje.

550

Me|unarodni polo`aj nove dr`ave

Drugim zasjedanjem AVNOJ–a i njegovim odlukama u Jugoslaviji je oformljena nova dr`ava, sa sistemom organa dr`avne vlasti od najni`ih do najvi{ih. Piramida vlasti polazila je od op}inskih i sreskih NOO, preko zemaljskih antifa{isti~kih vije}a po federalnim jedinicama, a zavr{avala se na vrhu sa AVNOJ–em, njegovim Predsjedni{tvom i NKOJ–em, kao privremenom vladom. Prilikom svog nastajanja nova dr`ava, Demokratska Federativna Jugoslavija, nije dobila me|unarodno priznanje, iako su saveznici tokom 1943. priznali NOV Jugoslavije, {to je bilo od velikog zna~aja. Zapadni saveznici, uklju~uju}i i Sovjetski Savez, i dalje su priznavali izbjegli~ku kraljevsku vladu u Londonu, pa su tako u odnosu na inozemstvo postojale dvije vlade. Jedna je bila me|unarodno priznata izbjegli~ka vlada, koja nije imala nikakve fakti~ke vlasti u zemlji i kojoj je AVNOJ oduzeo legitimitet. Na drugoj strani bio je NKOJ, stvarna vlada, koja je imala svu vlast u zemlji, ali koja nije bila me|unarodno priznata. U takvoj situaciji, novoj, stvarnoj vladi, Nacionalnom komitetu oslobo|enja Jugoslavije, predstojala je te{ka borba da izbori me|unarodno priznanje i tako osigura tekovine NOB–e. Zna~aj tog me|unarodnog priznanja i odr`anja dr`avnopravnog kontinuiteta jugoslavenske dr`ave bio je u ~injenici da bi time nova Jugoslavija automatski imala status savezni~ke zemlje, sa svim pravima i pogodnostima koje su iz toga proisticale. Tu je na prvom mjestu pravo da bude ~lan Organizacije ujedinjenih nacija, pravo da prima me|unarodnu materijalnu pomo} putem Uprave Ujedinjenih nacija za pomo} i obnovu (UNRRA), koja je kao privremena agencija osnovana 9. XI 1943. radi pru`anja pomo}i zemljama opusto{enim ratom, te pravo da zahtijeva reparacije od pora`enih sila Osovine itd. S druge strane, saveznici u Drugom svjetskom ratu, u prvom redu Velika Britanija, koji su bili svjesni realnosti novonastale dr`ave i odnosa na terenu, nastoje radi osiguranja svojih interesa na Balkanu na}i neko kompromisno rje{enje, kojim bi se eventualno u Jugoslaviji spasila monarhija, ili bar neki politi~ki uticaj starih gra|anskih struktura i snaga. S tim ciljem Saveznici su vr{ili pritisak na NKOJ, koji je iz pragmati~nih razloga pokazao spremnost da stupi u pregovore sa izbjegli~kom vladom, pod uslovom da 551

se na njenom ~elu na|e neka nekompromitirana li~nost. Pod britanskim pritiskom, za predsjednika izbjegli~ke vlade imenovan je dr. Ivan [uba{i}, biv{i ban Banovine Hrvatske, koji je odmah, britanskim posredovanjem, stupio u vezu sa NKOJ–em, radi pregovora o osnivanju jedinstvene vlade. Pregovori su vo|eni u dva maha, prvo na Visu 16. VI 1944, a zatim u Beogradu, gdje je 1. XI 1944. potpisan Sporazum Tito–[uba{i}, o uspostavljanju jedinstvene organizacije vlasti. Po{to je odlukom AVNOJ–a bio zabranjen povratak u zemlju kralju Petru II, osnovano je kraljevsko namjesni{tvo, koje je trebalo formalno vr{iti kraljevsku vlast do odluke Ustavotvorne skup{tine o kona~noj sudbini monarhije. Na osnovu Sporazuma istovremeno je 1. III 1945. osnovana jedinstvena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije, sa Titom kao predsjednikom vlade i dr. I. [uba{i}em kao ministrom vanjskih poslova. Time je likvidiran fakti~ki paralelizam vlada i me|unarodnog predstavljanja Jugoslavije i potpuno osiguran me|unarodni kontinuitet nove dr`ave i preuzimanje onih me|unarodnih ugovora sa Saveznicima i neutralnim silama koji su bili u interesu zemlje. U tom smislu, nova jedinstvena vlada DFJ na prvom mjestu je prihvatila raniju odluku izbjegli~ke vlade da Jugoslavija bude jedan od osniva~a OUN, pa je uputila svoju delegaciju na Osniva~ku konferenciju UN u San Francisku, 26. VI 1945. godine.

552

Privremena i ustavotvorna skup{tina

Tre}e i posljednje zasjedanje AVNOJ–a odr`ano je u Beogradu od 7. do 10. VIII 1945. U skladu sa preporukama Krimske konferencije, na kojoj su u~estvovali "trojica velikih": Roosevelt, Staljin i Churchill (Jalta, 4–11. II 1945), AVNOJ je trebalo da se pro{iri jednim brojem starih gra|anskih politi~ara i tako preraste u Privremenu narodnu skup{tinu. Na svom Tre}em zasjedanju AVNOJ je donio odluku da se pro{iri sa 118 novih ~lanova, kako bi ispunio preporuku Krimske konferencije. Pri politi~kim pregovorima oko pro{irenja AVNOJ–a kriterij je bio da se niko od novoprimljenih ~lanova ili poslanika nije kompromitirao saradnjom sa okupatorom tokom rata. Po tom osnovu u AVNOJ je kooptirano 36 poslanika iz posljednjeg saziva Skup{tine Kraljevine Jugoslavije, izabranog na izborima 11. XII 1938. godine. Daljih 69 novih ~lanova u{li su u AVNOJ prema sporazumu izme|u razli~itih politi~kih stranaka i grupa. Najzad, 13 politi~kih li~nosti izvan stranaka pozvani su da kao pojedinci u|u u pro{ireni AVNOJ. Tako se AVNOJ konstituirao u Privremenu Narodnu skup{tinu. Sa 368 vije}nika AVNOJ–a i 118 novih poslanika Privremena narodna skup{tina imala je 486 ~lanova. Ogromna ve}ina poslanika u Privremenoj skup{tini djelovala je na jedinstvenoj politi~koj platformi Narodnog fronta, tj. na o~uvanju i odbrani tekovina NOB–e, ali se jedan broj novoprimljenih poslanika postavljao i djelovao kao opozicija politici Narodnog fronta. Osnovni zadatak Privremenog narodnog predstavni{tva bio je da donese zakone kojima }e se pripremiti i izvr{iti izbori za Ustavotvornu skup{tinu. Privremena narodna skup{tina okon~ala je svoj rad 28. X 1945. godine. Izbori za Ustavotvornu skup{tinu obavljeni su 11. XI 1945. Prema zakonu koji je prethodno usvojila Privremena narodna skup{tina, Ustavotvorna skup{tina je bila dvodomna i sastojala se od Savezne skup{tine i Skup{tine naroda. Takvo rje{enje odgovaralo je federalnom ustrojstvu dr`ave. Na izborima su se pojavile dvije liste. Prva je bila Lista Narodnog fronta Jugoslavije, a druga je bila opoziciona lista bez formalnog naziva (u narodu nazvana "}orava kutija"). Na izborima za Saveznu skup{tinu Lista Narodnog fronta dobila je 6.725.047 glasova ili 90,48 % bira~a, a kutija bez liste 707.422 ili 9,52 %. Sli~an omjer bio je i kod izbora za Skup{tinu naroda, 553

gdje je za Listu Narodnog fronta glasalo 6.574.975 ili 88,69 % bira~a, dok je kutija bez liste dobila 838.239 ili 11,31 % glasova. Oba doma Ustavotvorne skup{tine sastala su se 29. XI 1945, ta~no na drugu godi{njicu Drugog zasjedanja AVNOJ–a. Na toj svojoj prvoj sjednici Ustavotvorna skup{tina je donijela svoj prvi akt, pod nazivom Deklaracija o progla{enju Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Nakon kratkog historijskog uvoda i podsje}anja na NOB–u i njene tekovine, u Deklaraciji se zaklju~uje da je saglasno slobodno izra`enoj volji svih naroda Jugoslavije, Ustavotvorna skup{tina na zajedni~koj sjednici obaju domova "rije{ila i rje{ava u ime naroda i na osnovu zakonskih odluka" da se Demokratska Federativna Jugoslavija progla{ava narodnom republikom, pod imenom Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Na kraju se konstatira da se "ovom odlukom kona~no u ime svih naroda Jugoslavije ukida monarhija u Jugoslaviji, a Petar II Kara|or|evi} s cijelom dinastijom Kara|or|evi}a li{ava svih prava koja su njemu i dinastiji Kara|or|evi}a pripadala".

554

Polo`aj BiH

U toku rada na Ustavu, Ustavotvornoj skup{tini su stizala od gra|ana razli~iti prijedlozi i sugestije u pogledu nekih ustavnih rje{enja i formulacija. Govore}i o tome, tada{nji ministar za Konstituantu (Ustavotvornu skup{tinu) Milovan \ilas rekao je da je "karakteristi~an prijedlog jednog muslimana, da bi trebalo unijeti {estu buktinju u na{ dr`avni grb". Prijedlog se obrazlagao time da su Bo{njaci, pored Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, {esta jugoslavenska nacija pa bi zato u dr`avni grb morala u}i "{esta buktinja kao simbol muslimanske nacionalnosti". U prijedlogu se ina~e isti~e da su Bo{njaci u svemu ostalome odobrili nacrt ustava. Tim povodom \ilas je rekao da Ustavotvorna skup{tina ne mo`e raspravljati o tome da li su Bo{njaci nacija ili nisu, jer je to "teorijsko pitanje" koje se ne mo`e rje{avati "jednim dekretom". Ako bi {estu buktinju trebalo unijeti kao simbol {est federacija (republika), onda bi se o tome moglo raspravljati, istakao je \ilas. Ali, po{to se stalo na stanovi{te da svaka nacija treba dobiti svoju buktinju, onda u svakom slu~aju mora biti samo pet buktinja. U zaklju~ku je \ilas izjavio da time ne pori~e "posebne crte kod Muslimana". Na ovo \ilasovo izlaganje (18. I 1946) polemi~ki je reagirao poslanik Ustavotvorne skup{tine iz Mostara Husein Husaga ^i{i}. On je otvoreno prigovorio Predsjedni{tvu Ustavotvorne skup{tine {to se u Ustavu uz ostale ju`noslavenske narode ne pojavljuju i Bo{njaci. Niko od ostalih poslanika iz BiH nije podr`ao ^i{i}a, ali je on istrajao u svom stavu. Bio je jedini poslanik koji je glasao protiv Ustava s obrazlo`enjem da to ~ini zato {to se u njemu ne spominju Bo{njaci kao nacija. Izglasavanjem Ustava FNRJ 31. I 1946. Ustavotvorna skup{tina je obavila svoj zavr{ni ~in. Odmah je nastavila dalji rad kao Narodna skup{tina FNRJ. Po{to je u me|uvremenu Narodna skup{tina BiH, odnosno njeno Predsjedni{tvo, donijela Zakon o Ustavotvornoj skup{tini Narodne Republike Bosne i Hercegovine, 13. X 1946. odr`ani su izbori za Ustavotvornu skup{tinu NR BiH. Prvo zasjedanje Ustavotvorne skup{tine NR BiH po~elo je 11. XI 1946. godine. Na tom svom prvom zasjedanju ona je potvrdila sve odluke Drugog zasjedanja ZAVNOBiH–a, a zatim sve akte koje su donijeli Narodna skup{tina BiH i njeno Predsjedni{tvo u vremenu od 26. IV 1945. 555

do sastanka Ustavotvorene skup{tine. Na sjednicama odr`anim od 28. do 31. XII 1946, ta~no jedanaest mjeseci nakon progla{enja prvog ustava FNRJ, Ustavotvorna skup{tina je usvojila i proglasila prvi republi~ki ustav. BiH je njime, kao "narodna dr`ava republikanskog oblika", dobila svoju unutra{nju organizaciju, u skladu sa svojim tada{njim ekonomskim ustrojstvom, socijalnim i politi~kim stanjem i odnosima. Ustav BiH bio je sli~an ustavima ostalih federalnih jedinica. On je izrazio njena suverena prava i dr`avnost, ali unutar jedinstvenog dru{tveno–ekonomskog i politi~kog sistema tada{nje Jugoslavije. NR BiH raspolagala je onim suverenim pravima koja nisu prenesena na FNRJ. Ona je imala svoju dr`avnu teritoriju, koja se nije mogla mijenjati bez njenog pristanka, dok je narod svoju volju izra`avao putem svojih slobodno izabranih predstavnika. Za razliku od Odluka ZAVNOBiH–a, Ustav nije poimenice navodio narode BiH. U tom pogledu Ustav je samo sadr`avao odredbu da su u "Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini njene narodnosti u svemu ravnopravne" i da "nacionalne manjine u`ivaju pravo i za{titu svog kulturnog razvitka i slobodne upotrebe jezika". Nakon {to je donijela Ustav, Ustavotvorna skup{tina je u istom sastavu nastavila rad kao Narodna skup{tina Narodne Republike Bosne i Hercegovine.

556

Sukob Staljin–Tito

Informbiro (Informacioni biro komunisti~kih i radni~kih partija) osnovan je u Var{avi u septembru 1947, uz u~e{}e predstavnika komunisti~kih partija Bugarske, Italije, Jugoslavije, Ma|arske, Poljske, Sovjetskog Saveza, Francuske, ^ehoslova~ke i Rumunjske, kojima se naknadno priklju~ila i Albanija. Biro je osnovan pod vidom razmjene iskustava i koordinirane djelatnosti navedenih partija na osnovu uzajamne saglasnosti. Stvarni cilj bio je da Staljin ostvari potpunu kontrolu ne samo nad navedenim partijama nego prakti~no nad cjelokupnim svjetskim komunisti~kim pokretom. Za stalno sjedi{te Informbiroa odre|en je Beograd, a od napada Informbiroa na Jugoslaviju sjedi{te mu je preseljeno u Bukure{t. Kako se Tito, kao ~ovjek sa iskustvom i autoritetom jednog od velikih vojskovo|a i pobjednika iz Drugog svjetskog rata, nije htio pot~initi Staljinovom diktatu ~ak ni u toku rata, to je ovaj pripremio Rezoluciju o stanju u KPJ, kojom je o{tro napao cjelokupnu jugoslovensku politiku. Rezolucija je usvojena na sastanku Informbiroa u Bukure{tu, kojem Jugoslavija nije prisustvovala. Od tada je po~ela velika propagandna kampanja protiv KPJ, uz stalne oru`ane prijetnje i provokacije prema Jugoslaviji. Rezolucija Informbiroa i sukob Tita sa Staljinom imali su te{ke vi{egodi{nje posljedice na stanje, prilike i odnose u samoj Jugoslaviji. Sukob sa Staljinom nije ostao na me|udr`avnoj i me|unarodnoj razini, nego je istovremeno doveo do rascjepa unutar KPJ, {to se odrazilo na op}e prilike u cijeloj zemlji i ~ije su se posljedice osje}ale sve do raspada Jugoslavije. Nakon objavljivanja Rezolucije Informbiroa, u zemlji je po~eo op{ti progon svih onih koji su se izjasnili za nju, tj. za Staljina, a protiv Tita. Takvi su nazivani "informbirovcima". Oni se samo iz tada{nje slu`bene jugoslavenske perspektive mogu posmatrati kao jedinstven opozicioni front. Taj front nije bio malobrojan. Prema nekim procjenama, obuhvatao je oko 20 procenata cjelokupnog ~lanstva KPJ. Jugoslavenski komunisti~ki pokret je od svog po~etka bio raznolik, kao {to je bila raznolika sama Jugoslavija. Tako su informbirovci predstavljali i izra`avali razli~ite uticaje i interese: historijske, nacionalne, centralisti~ke, autonomisti~ke i mnoge druge. Rascjep unutar KPJ povodom Rezolucije Informbiroa je kulminacija i krajnja ta~ka dugih 557

frakciona{kih borbi unutar te partije tokom dvadesetih i tridesetih godina, koje su se u pritajenoj formi nastavile i tokom rata 1941–1945. godine. Taj rascjep ujedno pokazuje da je nacionalno pitanje u jugoslavenskoj politici uvijek igralo dominantnu ulogu. Mo`e se re}i da informbirovci, koji su imali i jaku spoljnu podr{ku, nisu uspjeli sru{iti Tita ne zato {to su bili malobrojni, nego zato {to su i sami me|usobno bili podijeljeni i {to nisu imali jedinstven program. Tito i oni koji su bili uz njega sasvim su bili svjesni da svoju borbu protiv informbirovaca mogu dobiti samo uz odre|enu cijenu. Ta cijena bila je samo gruba i surova represija prema informbirovcima ili "ibeovcima", kako su jo{ u narodu nazivani. Sukob sa Staljinom odigrao je istu ulogu u oblikovanju jugoslavenskog politi~kog sistema koju su imali kolektivizacija i ~istke u tridesetim godinama za historiju sovjetskog komunizma. Vo|e KPJ/SKJ poku{avale su izbje}i sovjetski }orsokak. Ali, umjesto da prihvate vi{epartijsku demokratiju i privatnu inicijativu u privredi, {to im je Zapad nudio, oni su se opredijelili za "jugoslovenski put u socijalizam", {to je zna~ilo samoupravljanje, decentralizaciju privrede i druge neuspjele popravke i prepravke sovjetskog sistema. Nakon Staljinove smrti (u martu 1953) do{lo je 1955. do normalizacije sovjetsko–jugoslavenskih odnosa. Informbiro je slu`beno raspu{ten u aprilu 1956. godine. Razlaz i sukob sa Sovjetskim Savezom imao je dvije neposredne posljedice na politi~ke i ekonomske prilike u Jugoslaviji. Prva je zavo|enje sistema radni~kog samoupravljanja. Druga je veoma pove}ani pritisak na selo i seljaka kroz ubrzani i manje ili vi{e prisilni proces kolektivizacije, obavezni otkup i svakovrsna druga zahvatanja u rezultate mukotrpnog selja~kog rada. Radni~ko samoupravljanje je i kao termin nastalo u Jugoslaviji, a uvedeno je Osnovnim zakonom o upravljanju dr`avnim preduze}ima i vi{im privrednim udru`enjima od strane radnih kolektiva, koji je Skup{tina FNRJ usvojila 27. VI 1950. godine. Sistem se dalje razvijao i {irio na sve oblasti dru{tvenog `ivota pa se vi{e nije govorilo o radni~kom, nego o dru{tvenom samoupravljanju. Sistem je od po~etka bio birokratiziran i u biti je predstavljao puku transmisiju partijske dr`ave, koja je putem partijskih komiteta sve nadzirala i dr`ala u svojim rukama. S vremenom je sistem samoupravljanja postao uzrokom svekolike i privredne i politi~ke krize u zemlji. Bez obzira na pote{ko}e koje su se pojavile zbog sukoba sa Informbiroom, prvi petogodi{nji plan je, mada sa zaka{njenjem, ipak ispunjen. Jedan hroni~ar je zapisao da je to bio "smion" i "ma{tarski projekat", koji se mogao prihvatiti samo zbog povjerenja koji je narod jo{ iz vremena NOR–a imao 558

u novu vlast, te samo u periodu neposredno poslije rata, kada se `ivjelo u "zanosu velikih ideala i ciljeva". Cijenu svega toga platilo je selo. Nova dr`ava je od po~etka veoma polagala na {irenje zadrugarstva u svim privrednim oblastima, ali posebno na selu. Zadrugarstvo je unijeto i u prvi Ustav FNRJ. U Jugoslaviji je ve} krajem 1945. osnovana 31 selja~ka radna zadruga. Slijede}e godine ih je bilo 454, a 1947. ve} 808. Krajem 1948. bilo ih je 1.318. Upravo od tada, nakon Rezolucije Informbiroa, jugoslavensko politi~ko vo|stvo, da bi odbilo optu`be iz Rezolucije da podr`ava "kula~ke elemente na selu", po~inje sa ubrzanom prisilnom kolektivizacijom sela. Seljaci su bukvalno golom silom tjerani u selja~ke radne zadruge, koje se velikom brzinom mno`e u svim krajevima dr`ave. Metoda obaveznog otkupa i druge mjere tada{nje ekonomske politike na selu provo|ene su krajnje bezobzirno i represivno. Nezadovoljstvo me|u selja{tvom bilo je izuzetno veliko. Selo je naprosto vrilo. Bilo je samo pitanje dana gdje }e i kada do}i do otvorenog selja~kog revolta.

559

Cazinska buna 1950. godine

Do otvorene oru`ane selja~ke bune do{lo je u cazinskom kraju, a bunom je istovremeno bio zahva}en i susjedni slunjski kotar na Kordunu u Hrvatskoj. Bila je to zajedni~ka bo{nja~ko–srpska selja~ka buna protiv, kako su njeni u~esnici kasnije u istrazi izjavljivali, otkupa, otima~ine, prisilnog rada, brutalnog pona{anja pojedinih predstavnika vlasti i "drugih nepravdi protiv kojih smo se borili i u vrijeme rata". Ljudi koji su podigli i vodili bunu poznavali su se dobro jo{ iz vremena rata. Skoro su svi bili u~esnici NOR–a, a neki i nosioci "Partizanske spomenice 1941". Ideja o buni nastala je vjerovatno nakon 1949. godine. Situacija je u to vrijeme bila u`asna, neizdr`iva, kako se toga sje}ao jedan od u~esnika bune. "Otkup i postupci ljudi iz vlasti bili su vi{e nego poni`avaju}i." Idejni za~etnik bune bio je Mile Devrnja, srpski seljak iz sela Koranjski Lug, kotar slunjski, prvoborac i nosilac Spomenice, "legenda ovog kraja". Poslije rata uglavnom je radio kao lugar. Drugi je Milan Bo`i}, srpski seljak iz sela Crnaja, srez Cazin, tako|er prvoborac i nosilac Spomenice. Nakon demobilizacije `ivio je, kao i prije rata, kao dobrostoje}i seljak i ~ovjek od ugleda i autoriteta ne samo u rodnoj Crnaji nego i u drugim okolnim bo{nja~kim i srpskim selima. Milan Bo`i} je bio komandant Cazinske krajine. Njegov zamjenik je bio Ale ^ovi}, pripadnik ~uvene vojske Huske Miljkovi}a, najzna~ajnije bo{nja~ke milicije u Drugom svjetskom ratu. Huskina vojska, koja je brojala oko 4.000 boraca, pre{la je u prolje}e 1944. partizanima. Od tada se i Ale ^ovi} do kraja hrabro borio u redovima partizana. Ima indicija da su vo|e bune u toku njene pripreme odr`avali {ire veze i sa nekim ljudima u vrhovima vlasti Hrvatske i Jugoslavije. Za pripremu bune su navodno znali i podsticali je ministri u vladi Hrvatske, Rade @igi} i Stevo Opa~i}–^anica, ina~e narodni heroj. Prema nekim naznakama za bunu je znao i odobravao je ~ak i Milovan \ilas. Vo|e bune su izgleda ra~unale i na podr{ku veoma brojnog i sna`nog biha}kog garnizona tada{nje JNA. Sa odgovornim ljudima u biha}kom garnizonu vezu su odr`avali Ale ^ovi} i njegov otac. Buna je po~ela ta~no na \ur|evdan – Jurjevo, 6. V 1950, a u krvi i nemilosrdno je ugu{ena intervencijom trupa JNA u danima od 19. maja do 560

4. juna 1950. godine. Na Zapadu se brzo saznalo za bunu, putem diplomatske i {pijunske mre`e zapadnih sila u zemlji. Vlasti nisu dopustile da u doma}u, {iru jugoslavensku javnost prodre bilo kakva vijest o buni. Dijelovi Cazinske krajine zahva}eni bunom i slunjski kotar hermeti~ki su bili zatvoreni i izolirani od spoljnog svijeta kordonima vojske i odredima milicije. Vlasti su se surovo obra~unale sa u~esnicima bune. Na osam sudskih procesa u Cazinu i jednom u Slunju osu|eno je ukupno 291 lice zbog poku{aja ru{enja dr`avnog poretka. Trojica glavnih organizatora i vo|a bune: Milan Bo`i}, Ale ^ovi} i Mile Devrnja osu|eni su na smrt i strijeljani u septembru, odnosno novembru 1950. godine. Jedan kasniji \ilasov iskaz o cazinskim bo{nja~kim pobunjenicima veoma upe~atljivo, mada posredno, govori o socijalno–ekonomskim prilikama selja{tva koje je krenulo u bunu. Cazinski Bo{njaci nisu ni u ratu, ni prije rata, ni svojom "vjersko–etni~kom posebno{}u" bili naklonjeni srpskoj monarhiji. Na bunu ih je ipak podstakla glasina da se na \ur|evdan – Jurjevo "kralj Petar II spustio padobranom negdje u okolini". To mo`e zna~iti samo to da je situacija bila takva da bi se narod priklonio i srpskom kralju, samo da bi se rije{io ve}eg zla, tj. komunizma. Cazinska buna bila je signal dr`avnom vrhu da se mora mijenjati politika prema selu i selja{tvu. Od 1953. ubrzano se raspu{taju selja~ke radne zadruge. Zakonom o zemlji{nom fondu iz 1953. utvr|en je maksimum zemlji{nog posjeda za zemljoradnike na 10 hektara (100 dunuma) obradive zemlje. Vi{ak od oko 270.000 hektara otkupljen je po utvr|enim cijenama prema bonitetu zemlji{ta i pripojen zemlji{nom fondu op}enarodne imovine.

561

Kulturno–politi~ki polo`aj Bo{njaka

Nepostojanje i nemogu}nost institucionalne identifikacije Bo{njaka desetlje}ima su pra}eni nedostatkom nu`nog minimuma spoznaje, kako Bo{njaka o sebi tako osobito pripadnika drugih naroda o njima. To je veoma usporilo proces nacionalne, a osobito kulturne afirmacije Bo{njaka. Umjesto ravnopravnosti, Bo{njacima je samo data "mogu}nost da se mirnim evolutivnim putem nacionalno opredijele". Politika se narednih decenija dr`ala uvjerenja da su Bo{njaci samo jedna vjerska grupa, ~iji }e se pripadnici, zavisno od svog kulturno–politi~kog napretka, nacionalno opredjeljivati kao Srbi, Hrvati, Crnogorci itd. [kola je bila glavno upori{te politike nacionalnog opredjeljivanja. Ta je politika vodila odsustvu svake javne identifikacije Bo{njaka i negiranju njihove povijesti, tradicije, knji`evnosti i svih onih duhovnih vrijednosti ~ijim se usvajanjem u procesu odgoja i obrazovanja razvija vlastito nacionalno bi}e i oblikuje svijest o njemu, odnosno svijest o samom sebi. U prvim poslijeratnim godinama obnovljeni su, na na~elima odvojenosti crkve i dr`ave i slobode svijesti i vjeroispovijesti, proklamiranim prvim Ustavom FNRJ i ustavima narodnih republika, organizacija i rad Islamske vjerske zajednice. Kraj rata i oslobo|enje IVZ je do~ekala u te{kim organizacionim i materijalnim prilikama. Rukovodne strukture IVZ, preostale jo{ iz predratnog doba, ostale su bez kontakta sa ni`im vjerskim slu`benicima i svojim podru~nim organima te se Zajednica u cijelosti te{ko orijentirala i snalazila u novim uslovima. Jedan broj vjerskih slu`benika je bilo dobrovoljno, bilo po sili zakona (naprimjer vjerou~itelji po osnovnim i srednjim {kolama), bilo iz straha zbog militantne ateisti~ke propagande, napustio vjersku slu`bu, smatraju}i je u poratnim okolnostima besperspektivnom. Pored ostalog, to je bilo i zbog oduzimanja vakufske imovine, koja je predstavljala materijalnu bazu IVZ. Najve}i broj ni`ih vjerskih, uglavnom seoskih i drugih d`ematskih imama, ostao je vjeran svom pozivu i svojim du`nostima. Oni su i dalje obavljali vjerske du`nosti po d`amijama i mektebima, ~iji je rad odobren 1946. odlukom Ministarstva prosvjete BiH. Mektebi su radili sve do 1952. godine. Vakufska imovina, koja se sastojala uglavnom od nekretnina, brojnih stambenih i poslovnih zgrada i objekata, gotovo je pot562

puno uni{tena u ratnim razaranjima. Uprkos materijalnim i kadrovskim te{ko}ama, IVZ je tokom 1947. obnovila svoju organizacionu strukturu i vjersku hijerarhiju. Izvr{eni su izbori za lokalne organe IVZ u svim krajevima zemlje gdje `ive pripadnici islama i konstituirani republi~ki vakufski sabori, odnosno vrhovna islamska starje{instva za BiH, Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju, te Vrhovni vakufski sabor za FNRJ. Organizacija Islamske vjerske zajednice je dovr{ena dono{enjem Ustava IVZ, izborom Vrhovnog islamskog starje{instva za FNRJ, te izborom reisul-uleme, kao vrhovnog vjerskog poglavara, na zasjedanju vakufskog sabora 26–27. VIII 1947. u Sarajevu. Od tada IVZ razvija i postepeno razgranava svoju vjersko–prosvjetnu djelatnost, a od po~etka sedamdesetih godina izdava~ku i op}enito kulturnu djelatnost. Po~etkom novembra 1969, na zasjedanju Vrhovnog sabora IVZ u Pri{tini, donijet je njen novi ustav, po kojem se IVZ slu`beno nazvala samo Islamska zajednica, po{to se smatra da rije~ islam implicite sadr`i pojam vjere. Najzad, u aprilu 1990, tokom mjeseca ramazana, usvojen je takozvani Ramazanski ustav IZ, po kojem je, umjesto dotada{njeg Vrhovnog starje{instva IZ, uspostavljen Rijaset, a umjesto Ulema-med`lisa, Me{ihat kao vrhovna duhovna vlast. Po~etkom pedesetih godina, na temelju Zakona od 28. IX 1950. provedena je u zemlji {iroka, u osnovi represivna, kampanja za "skidanje zara i fered`e", tj. otkrivanje bo{nja~ke `ene, ~ime je ostvaren jedan od strate{kih ciljeva onda{nje vlasti u pogledu polo`aja muslimanske `ene u dru{tvu. Bez obzira na denacionalizatorsku politiku prema Bo{njacima kao muslimanima, u vidu provo|enja njihovog "nacionalnog opredjeljivanja", oni su uvijek, kada im je za to bila pru`ena mogu}nost i na na~in na koji im je to bilo dozvoljeno, jasno i u ogromnoj ve}ini izra`avali svoj poseban etni~ki kulturni entitet i identitet. Prilikom prvih poratnih popisa stanovni{tva u Jugoslaviji, Bo{njaci su imali mogu}nost da se "opredijele" kao pripadnici neke druge nacije (Srbi, Hrvati i sl.) ili da ostanu "neopredjeljeni". U Jugoslaviji je 1948. bilo 810.126 (u BiH – 778.403) nacionalno "neopredijeljenih" Bo{njaka, dok se istovremno vi{e od petine (22 %) ove populacije "opredijeljeno" bilo vlastitom voljom, bilo administrativno za Srbe, Hrvate, Crnogorce itd. Pri popisu stanovni{tva 1953. za sva lica jugoslavenskog porijekla, "koja nisu bli`e nacionalno opredijeljena", {to se prije svega odnosilo na Bo{njake, uvedena je nova statisti~ka kategorija "Jugoslaven–neopredijeljen". Takvih "neopredijeljenih Jugoslavena", tj. Bo{njaka, izbrojano je 998.697 (u BiH – 891.800). Kada je 1961. prvi put uvedena statisti~ka odrednica "Musliman u etni~kom smislu", takvih je bilo 972.960 (u BiH – 842.248). Istovremeno se 1961. godine u BiH 265.731 musliman izjasnio kao "Jugoslaven – nacionalno neopredijeljen", {to je bilo 84 % svih onih 563

koji su se u cijeloj Jugoslaviji (317.125) izjasnili na ovaj na~in. U svakodnevnoj se politi~koj praksi osobenost Bo{njaka ipak uzimala u obzir, posebno u raznim predstavni~ko–politi~kim tijelima, mada proporcionalno ni pribli`no njihovom udjelu u ukupnom stanovni{tvu. Istovremeno je prakti~no bilo onemogu}eno prou~avanje povijesti, knji`evnog i kulturnog razvitka Bo{njaka. To je bila posljedica ~injenice da su vladaju}e snage dato povijesno stanje poslije 1945. interpretirale tako da ne povrijede odre|ene nacionalne, u prvom redu srpske, zapravo nacionalisti~ke interese, prisutne u BiH i oko nje jo{ od prve polovine XIX stolje}a. Dok se u zemlji tih godina vodila te{ka, slo`ena i rizi~na kulturno–politi~ka borba da se Bo{njacima kona~no omogu}i da se nacionalno odrede, makar i pod vjerskim imenom, sa velikim po~etnim slovom (Musliman), dotle se po~etkom {ezdesetih godina jedna grupa intelektualaca u emigraciji, da bi se oslobodila hrvatskog i srpskog pritiska, odlu~no vratila bo{nja{tvu, kao stvarnoj i jedinoj bosanskomuslimanskoj nacionalnoj identifikaciji. Taj je stav jasno i argumentirano iznio Adil Zulfikarpa{i} u jednom ~lanku objavljenom septembra–oktobra 1963. u ~asopisu Bosanski pogledi, koji je tada izlazio u Fribourgu u [vicarskoj. Deset godina kasnije, upravo na toj liniji, dr. Smail Bali} je objavio u Be~u na bosanskom jeziku kapitalnu knjigu Kultura Bo{njaka. Politi~ke prilike u tada{njoj Jugoslaviji nisu bile ni pribli`no zrele da se bo{nja{tvo, koje su zagovarali Zulfikarpa{i}, Bali} i drugi saradnici Bosanskih pogleda, prihvati i u praksi provede. Stvari i doga|aji u zemlji su tada tekli svojim drugim tokom. Na prijelomu pedesetih i {ezdesetih godina po~elo se u nau~nim i politi~kim krugovima probijati i postepeno prihva}ati shvatanje da su Bo{njaci posebna etni~ka, odnosno narodna cjelina. U uvodu drugog sveska knjige Historija naroda Jugoslavije (Zagreb–Beograd 1959/60) sinteti~ki je analiziran uticaj osmanskih osvajanja na etni~ka kretanja u ju`noslavenskim zemljama, uz konstataciju da je proces ja~anja etni~kog jedinstva Srba, Hrvata, Crnogoraca i Bo{njaka naru{avala njihova podjela na tri vjere i tri dr`ave, u kojima su ti narodi imali razli~it polo`aj. Tako su na feudalnoj osnovi stvorene razlike izme|u Srba, Hrvata i Bo{njaka, koje tokom XVIII st. jasno dolaze do izra`aja. Po~etkom 60–tih godina, u uslovima samoupravnog organiziranja, dozrijeva postepeno unutar dijela Saveza komunista, posebno u BiH, saznanje da je teza o nacionalnom opredjeljivanju Bo{njaka u biti zaostatak nacionalisti~kog gledanja na njih, te da nema nikakve nau~ne osnove. Na neodr`ivost i besmislenost politike nacionalnog opredjeljivanja Bo{njaka u dva je maha jasno upozorio i Josip Broz Tito, prvi put na II plenumu CK SKJ, 564

u novembru 1959, a drugi put na VII kongresu Saveza omladine Jugoslavije, u januaru 1963. godine. [to je sve prouzro~ilo istrajavanje na nacionalnom opredjeljivanju Bo{njaka i koje su se slabosti i posljedice s tim u vezi javljale u radu samog Saveza komunista, kriti~ki je analizirano na VI plenumu CK SK BiH, u martu 1963, a zatim na IV kongresu SK BiH, 1965. godine. Tom prilikom odba~ena su kao nau~no neosnovana i politi~ki {tetna shvatanja o potrebi nacionalnog opredjeljivanja Bo{njaka. To je izra`eno u Ustavu SR BiH iz 1963, te u Saveznom ustavu iste godine, odredbom o izmjeni grba SFRJ, kojemu je dodata {esta baklja, kao simbol Republike Bosne i Hercegovine i bo{nja~kog naroda, kao jednog od {est jugoslavenskih naroda. Sve politi~ke dileme u pogledu nacionalnosti Bo{njaka odlu~no su odba~ene na 17. sjednici CK SK BiH, u februaru 1968, u ~ijim se zaklju~cima izri~ito ka`e da i historija i "dana{nja socijalisti~ka praksa" potvr|uje da su "Muslimani poseban narod". Po~etkom januara 1960. odr`an je zajedni~ki sastanak predstavnika Matice srpske i Matice hrvatske i ~lanova uredni{tva beogradske i zagreba~ke redakcije Re~nika, odnosno Rje~nika srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. U dokumentima ovog skupa, uz Srbe, Hrvate i Crnogorce, istaknuti su posebno i Bo{njaci, tada pod imenom Muslimani, kao ravnopravan subjektivitet kada je rije~ o problemima zajedni~kog knji`evnog jezika. Dileme oko nacionalnog osje}anja Bo{njaka na najbolji na~in su razrije{ene prilikom popisa stanovni{tva 1971. godine. Po ovom popisu u Jugoslaviji je `ivjelo 1.729.932 Bo{njaka, {to je ~inilo 8,4 % njenog ukupnog stanovni{tva, tako da su Bo{njaci tada bili po brojnosti tre}a nacija u Jugoslaviji. Bez obzira na to, Bo{njaci su i dalje `ivjeli u praznom prostoru nacionalne identifikacije, jer njihovu povijest i knji`evnost {kolski programi nisu poznavali niti priznavali. [kolskim programima se u odnosu na Bo{njake nije vr{ila klasna, nego prije svega nacionalisti~ka indoktrinacija u smislu njihovog denacionaliziranja, tj. "opredjeljivanja". Za na{u {kolsku lektiru, sve do osamdesetih godina, Bo{njaci jednostavno nisu postojali u strukturi naroda Jugoslavije. Mnogi su priznavanje Bo{njaka kao naroda smatrali tek jednim trenutnim i u datim okolnostima politi~ki oportunim rje{enjem. Tako su Bo{njaci priznavani u politi~koj ravni, dok im je istovremeno poricana svaka samoidentifikacija, etni~ka, povijesna i kulturna sadr`ina njihovog nacionaliteta. Razmi{ljanja o povijesnoj sudbini, karakteru i bi}u entiteta intenzivirana su po~etkom {ezdesetih godina. Tokom tih godina sve ve}i broj bo{nja~kih intlektualaca, bez obzira na izvjesna nerazumijevanja i otpore, razmi{lja o povijesnoj sudbini svoga naroda, u nastojanjima da sebi i drugima objasni ko su i {ta su Bo{njaci, odnosno Muslimani. 565

U tom se smislu 1968. pojavila knjiga Salima ]eri}a Muslimani srpsko–hrvatskog jezika. Pojava ove knjige, u kojoj S. ]eri}, ina~e ratni komandant proslavljene XVI muslimanske brigade, razmi{lja o svom narodu i njegovoj povijesnoj sudbini, izazvala je burne reakcije i kritike od strane tada{nje slu`bene politike. Bez obzira na ~injenicu {to je ]eri} do`ivio politi~ku osudu, jer se "drznuo" da prekr{i partijsku disciplinu i pitanje "muslimana srpsko–hrvatskog jezika" postavi kao nacionalno pitanje, taj se proces vi{e nije mogao zaustaviti nikakvim represivnim partijskim mjerama. Samo godinu dana kasnije (1969) iz {tampe je iza{la knjiga rasprava i ~lanaka Atifa Purivatre o bo{nja~kom nacionalnom pitanju, pod naslovom Nacionalni i politi~ki razvitak Muslimana. Po~etkom septembra 1969. odr`an je u Ohridu V kongres histori~ara Jugoslavije, na kojem se raspravljalo o etni~kim i nacionalnim procesima na jugoslavenskom tlu, od doseljavanja Slavena do poslijeratnih vremena. Na Kongresu je podnijeto nekoliko referata o razli~itim pitanjima etni~kog i nacionalnog fenomena Bo{njaka, o kojima je u svim sekcijama Kongresa vo|ena veoma `iva rasprava. Ovaj kongres je u{ao u historiju kao prvi veliki znanstveni forum na kojem se nacionalno pitanje Bo{njaka nastojalo, prije svega, nau~no postaviti. U tom pogledu je klju~no mjesto imao referat dr. Avde Su}eske o "historijskim osnovama posebnosti bosansko–hercegova~kih muslimana". Nau~no veoma utemeljen, ovaj je referat postao osnovom za sva dalja istra`ivanja nacionalnog pitanja Bo{njaka koja su potom uslijedila. Od tada se, bez obzira na sve otpore i pritiske, ali i politi~ke rizike koji su se u tom pogledu javljali, ni`u takvi doga|aji, te brojne knjige i studije iz historije, kulture, arhitekture, a posebno historije knji`evnosti Bo{njaka. Prijeloman doga|aj u tom pogledu predstavljao je referat Knji`evna kretanja u Bosni i Hercegovini od 1945. do danas, koji je akademik profesor Midhat Begi} podnio na simpoziju odr`anom u Sarajevu 5–6. XI 1970, koji je izdava~ka ku}a "Svjetlost" organizirala i uprili~ila kako bi obilje`ila ~etvrt stolje}a svog postojanja i rada. U ovom referatu profesor Begi} je dao potpun program i ve} razra|enu skicu za jednu novu i originalnu historiju knji`evnosti u Bosni i Hercegovini. On je smjelo stavio u sumnju i sru{io niz ustaljenih, a jednostranih shvatanja i kulturnih monopola, koji su se tokom skoro dva protekla stolje}a institucionalizirali i tako duhovno zarobili bosanskog, posebno bo{nja~kog ~ovjeka. Profesor Begi} je tu u prvi plan postavio pitanje revalorizacije knji`evnih i kulturnih tradicija naroda Bosne i Hercegovine, odnosno neminovnost koncipiranja i pisanja jedne nove historije knji`evnosti naroda Bosne i Hercegovine, u kojoj bi bo{nja~ka literatura kona~no dobila mjesto koje joj pripada. 566

Ve} na samom skupu Begi} je zbog toga do`ivio o{tre napade, a nakon toga je u dijelu sarajevske, te posebno beogradske knji`evno–kulturne periodike protiv njega povedena prava nacionalisti~ka kampanja i hajka. To nije nimalo obeshrabrilo bo{nja~ke intelektualce, pisce i histori~are, koji postepeno, ali odlu~no pristupaju istra`ivanju i obradi svoje cjelokupne povijesne ba{tine. Ve} 1971. iza{la je opse`na knji`evnohistorijska monografija Muhsina Rizvi}a o Beharu, prvom bo{nja~kom knji`evnom ~asopisu. Po svom sadr`aju ova monografija predstavlja ustvari studiju o bo{nja~kom kulturnom preporodu na prijelomu XIX i XX stolje}a. Sljede}e, 1972. godine objavio je Alija Isakovi} jedan "izbor iz muslimanske knji`evnosti", pod naslovom Biserje, kao prvu antologiju bo{nja~ke knji`evnosti. Kona~no, dr. Muhamed Had`ijahi} je objavio 1974. enciklopedijsku studiju Od tradicije do identiteta, o "genezi nacionalnog pitanja bosanskih muslimana". Time su kona~no sazreli uslovi da se postavi pitanje redefiniranja koncepta studija historije naroda Bosne i Hercegovine. Potreba za takvim redefiniranjem je shva}ena i priznata i unutar najve}eg dijela tada{njeg rukovodstva Saveza komunista BiH. U partijskom se vrhu shvatilo da je apsurdno da se na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu ne izu~ava niti predaje historija naroda Bosne i Hercegovine kao poseban predmet. Potrebu uvo|enja takvog predmeta nalagala je, pored ostalog, logika ja~anja republi~ke dr`avnosti, {to je tada bio op}i politi~ki trend u Jugoslaviji, za kojim Bosna i Hercegovina nije vi{e mogla niti smjela zaostajati. U tom smislu su 1979, u okviru odgovaraju}ih tijela i struktura Republi~ke konferencije Socijalisti~kog saveza radnog naroda BiH, vo|ene rasprave o neophodnosti da se konstituira Historija naroda BiH, kao samostalna nastavna disciplina. Bez obzira na ~injenicu {to su takvi zahtjevi imali podr{ku najve}eg dijela partijskog vo|stva, vode}i bosanskosrpski histori~ari, filozofi, knji`evni kriti~ari, politolozi, sociolozi i drugi, ina~e i sami u pravilu ~lanovi Saveza komunista, pru`ili su tome `estok otpor, tako {to su sve te rasprave naj~e{}e jednostavno ignorirali. Po toku tih rasprava ve} se tada dalo naslutiti da unutar Saveza komunista BiH postoji jedno neformalno, ali me|usobno ~vrsto povezano velikosrpsko nacionalisti~ko jezgro, koje putem partijskog monopola svim sredstvima nastoji onemogu}iti kulturno–politi~ku afirmaciju Bo{njaka. Iz tog neformalnog velikosrpskog udru`enja unutar Saveza komunista nastala je 1990. teroristi~ka Srpska demokratska stranka. Krajem {ezdesetih i po~etkom sedamdesetih godina zahtjevi za promjenama u politi~kom sistemu i redefiniranjem odnosa u jugoslavenskoj federaciji toliko su narasli da su se pretvorili u masovne pokrete. Na talasu tih 567

demokratskih zahtjeva i kretanja do{lo je do kona~nog nacionalnog priznanja Bo{njaka. Sve je to izazvalo otpor birokratsko–centralisti~kih snaga. One su za trenutak izvojevale pobjedu, uklanjanjem iz javnog politi~kog `ivota glavnih protagonista zahtjeva za ve}om samostalno{}u republika i novim modelom odnosa u federaciji. Me|utim, iako su nestali sa politi~ke scene, sve njihove ideje ugra|ene su u ustavne amandmane 1971, odnosno u Ustav iz 1974. godine. Od tada taj ustav postaje glavnom metom napada svih unitaristi~kih i centralisti~kih snaga. Nakon Titove smrti (1980), sve se otvorenije tra`i ukidanje Ustava iz 1974, kao glavne prepreke ponovnom uspostavljanju velikosrpske hegemonije u Jugoslaviji. Kada to nije i{lo, otvoreno se od sredine osamdesetih godina izlazi sa idejom o potrebi ru{enja Jugoslavije i stvaranja velike Srbije. To je prakti~no postepeno vodilo disoluciji Jugoslavije. Na Osmoj sjednici CK SK Srbije pobje|uju ekstremne velikosrpske snage koje, provode}i "antibirokratsku revoluciju", ustvari razbijaju federalne osnove Socijalisti~ke Federativne Republike Jugoslavije. Tokom 1989. dolazi do krize Predsjedni{tva SFRJ, uz istovremeno isticanje General{taba JNA, kao Vrhovne komande oru`anih snaga SFRJ, sa ovla{tenjima samostalnog dono{enja odluka. Time je u Jugoslaviji izvr{en prikriveni dr`avni udar. Ni obnova vi{epartijskog `ivota u cijeloj zemlji nije vi{e mogla pomo}i politi~koj stabilizaciji dr`ave, koja je namjerno destabilizirana u korist ostvarivanja projekta "Velike Srbije". Nakon osamostaljenja Slovenije i Hrvatske, po logici politi~kih zbivanja i BiH je morala krenuti istim putem. Na referendumu odr`anom 29. II 1992. gra|ani Bosne i Hercegovine izjasnili su se za samostalnu, nezavisnu i suverenu dr`avu. Ta~no na dan po~etka srpsko–crnogorske agresije na BiH, 6. IV 1992. Evropska zajednica priznala je dr`avno–pravni subjektivitet Republike Bosne i Hercegovine. Napokon, 21. V 1992. Republika Bosna i Hercegovina primljena je u Ujedinjene narode. Od po~etka osamdesetih godina, u uslovima op}e krize jugoslavenskog dru{tva i dr`ave, proces daljeg afirmiranja Bo{njaka i njihove nacionalno–politi~ke izgradnje te~e u ote`anim uvjetima i pod raznim nacionalisti~kim pritiscima, ali se i dalje odr`ava zahvaljuju}i, prije svega, osobenim pregnu}ima mnogih intelektualaca. Na kraju decenije, u uslovima slobodnog razgranjavanja i liberalizacije cjelokupnog javnog `ivota, dolazi, poslije pola stolje}a, do obnavljanja strana~ko–politi~kog `ivota me|u Bo{njacima. Tako je u prolje}e 1990. u Sarajevu osnovana Stranka demokratske akcije (SDA), sa brojnim ograncima {irom Bosne i Hercegovine. Za njezinog prvog predsjednika izabran je Alija Izetbegovi}, pravnik i publicista iz Sarajeva. Pored toga, Bo{njaci se organiziraju i u okviru drugih politi~kih stranaka. U oktobru 1990. obnovljeno je i bo{nja~ko kulturno dru{tvo "Preporod", te niz drugih 568

bo{nja~kih kulturno–politi~kih i humanitarnih institucija. U novembru 1990. odr`ani su, poslije razdoblja du`eg od pola stolje}a, prvi vi{estrana~ki izbori u Bosni i Hercegovini. To je otvaralo mogu}nosti razvoja parlamentarnog `ivota i politi~ke demokratije te dr`avno–pravnog osamostaljivanja BiH. Reakcija na to bila je velikosrpska agresija na Bosnu po~etkom aprila 1992. i masovni genocid nad Bo{njacima, koji je pratio tu agresiju. Istovremeno je u ratnim uslovima u samom bosanskomuslimanskom narodu spontano vra}eno u upotrebu staro historijsko ime – Bo{njaci. Ta spontana odluka u narodu i formalno je, kako je ve} spomenuto, potvr|ena odlukom Drugog bo{nja~kog sabora, odr`anog u Sarajevu s jeseni 1993. godine. Od tada su sve dotada{nje bosanskomuslimanske institucije slu`beno uzele bo{nja~ko ime.

569

VII DIO

RAT 1941–1945

Aprilski rat 1941. i raspad Kraljevine Jugoslavije

Pristupanjem Ma|arske, Rumunjske i Bugarske Trojnom paktu fa{isti~kih sila (Njema~ka, Italija i Japan) te italijanskom okupacijom Albanije, Kraljevina Jugoslavija na{la se skoro u potpunom fa{isti~kom okru`enju. Da bi se osigurala od te spoljne opasnosti, a izlo`ena velikom pritisku Njema~ke i Italije, vlada Cvetkovi}–Ma~ek potpisala je 25. III 1941. protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Kraljevski namjesnik knez Pavle i vlada Cvetkovi}–Ma~ek nadali su se da }e na taj na~in Jugoslavija izbje}i rat. Samo dva dana kasnije, 27. marta, grupa jugoslavenskih generala, uz pomo} britanske obavje{tajne slu`be, izvela je dr`avni udar, kojim je smijenila kraljevsko namjesni{tvo i vladu Cvetkovi}–Ma~ek. Maloljetni kralj Petar II je progla{en za kralja. Istovremeno je osnovana nova vlada, pod predsjedni{tvom generala Du{ana Simovi}a. Dr`avni udar bio je propra}en burnim demonstracijama, posebno u Beogradu i drugim mjestima Srbije. Doga|aji od 27. marta imali su odraza i u BiH i u drugim krajevima dr`ave, ali ne toliko silno kao u Srbiji. Vlada generala Simovi}a odmah je dala izjavu da ostaje pri protokolu od 25. III 1941. godine. Ta izjava nije zadovoljila Njema~ku i Italiju, koje su, skupa sa svojim saveznicima Ma|arskom i Bugarskom, 6. IV 1941, napale Jugoslaviju, bez prethodne objave rata. U ratnim planovima General{taba jugoslavenske kraljevske vojske teritorija BiH, zbog svog centralnog geografskog polo`aja u dr`avi i planinske konfiguracije tla, bila je predvi|ena kao pozadinsko podru~je. Odatle su, ~im je po~eo Aprilski rat 1941, kralj, vlada i Vrhovna komanda pobjegli prvo u Zvornik, a zatim na Pale kod Sarajeva. Pred sna`nim i odlu~nim njema~kim napadima, jugoslavenska kraljevska vojska ve} prvih dana rata na{la se u stanju potpunog rasula. To se odmah osjetilo i u BiH, kao strate{ki pozadinskom podru~ju. Veza izme|u ve}ine vojnih jedinica i Vrhovne komande na Palama potpuno se izgubila. U takvoj situaciji vlada je na sjednici 13. IV 1941. odlu~ila da napusti zemlju. Istovremeno, ovlastila je na~elnika Vrhovne komande, generala Danila Kalafatovi}a da, shodno prilikama, potpi{e sa Nijemcima, koji su ve} bili u Beogradu, bilo primirje, bilo kapitulaciju jugoslavenske vojske. Nakon toga, vlada i kralj otputovali su 15. IV 1941. avionom sa nik{i}kog aerodroma na Bliski istok, pod bri529

tansku za{titu, odakle su kasnije oti{li u London. U me|uvremenu, njema~ka komanda u Beogradu je odbila svaki razgovor o primirju, zahtijevaju}i bezuslovnu kapitulaciju jugoslavenske vojske. General Kalafatovi}, shodno instrukcijama koje je imao, tu je kapitulaciju potpisao 17. IV 1941. godine. Time je za samo dvanaest dana Aprilskog rata, Kraljevina Jugoslavija u cijelosti okupirana, te je nestala kao dr`ava. Njene pograni~ne teritorije me|usobno su podijelile Njema~ka, Italija, Ma|arska i Bugarska. O statusu i ure|enju Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore trebalo je da naknadno sporazumno odlu~e Njema~ka i Italija. Prije nego {to je Italija imala vremena da odlu~i o ure|enju BiH, vo|a usta{ke grupe u Zagrebu, Slavko Kvaternik, pod njema~kom za{titom, je proglasio 10. IV 1941. Nezavisnu Dr`avu Hrvatsku (NDH), u koju je odmah deklarativno uklju~io i Bosnu i Hercegovinu. Dogovorom sa Njema~kom, Italija je BiH kona~no prepustila Nezavisnoj Dr`avi Hrvatskoj. Istovremeno, izme|u njema~kog i italijanskog okupatora povu~ena je demarkaciona linija koja je dijelila njihova interesna podru~ja. Ta linija i{la je upravo kroz BiH i protezala se od Bosanskog Novog na sjeverozapadu, preko Sanskog Mosta, Varcar–Vakufa, Donjeg Vakufa i ju`no od Sarajeva do Ustipra~e i Rudog. Ju`ni dio ove linije spadao je u italijansko, a sjeverni u njema~ko interesno i okupaciono podru~je. Rimskim ugovorima od 18. V 1941. usta{ka vlada je bila prisiljena odre}i se znatnog dijela Dalmacije i otoka, koje je Italija sebi prisvojila, tj. anektirala. Da bi se osigurala u Dalmaciji, Italija je u svojoj okupacionoj zoni, kao neposrednom zale|u Dalmacije, zadr`ala svuda svoje vojne posade, dok je gra|ansku vlast prepustila vladi NDH. Njema~ka je u svom interesnom podru~ju u daleko ve}oj mjeri prepustila civilnu upravu NDH, ali je radi iskori{tavanja rudnih, {umskih i drugih bogatstava u BiH dislocirala jednu svoju jaku diviziju i neke manje jedinice, koje su osiguravale `eljezni~ku prugu koja je od Metkovi}a i{la dolinom Neretve, a zatim od Sarajeva dolinom Bosne, preko Zenice do Doboja, odakle je dolinom Spre~e zavr{avala svoj put u Tuzli. Time je Njema~ka nadzirala najva`nije prirodne izvore i najva`nije saobra}ajnice u okupiranoj BiH. Usta{ka vlast u BiH uspostavljena je do jula 1941. godine. Pored op}ina i kotara, uvedene su i velike `upe, kao najvi{e upravno–teritorijalne jedinice. Na teritoriji NDH uspostavljene su ukupno 22 velike `upe. Na historijskom teritoriju BiH uspostavljeno je {est velikih `upa: Vrhbosna (sjedi{te Sarajevo), Usora i Soli (Tuzla), Gla`, Pliva i Rama (sjedi{te u Travniku), Sana i Lika (sjedi{te u Banjoj Luci), Krbava i Psat (sjedi{te u Biha}u) i Hum (sjedi{te u Mostaru). Neke od ovih `upa, kao Krbava i Psat, prostirale su se dijelom i izvan teritorije BiH, a neki dijelovi BiH pripali 530

su velikim `upama ~ije je sjedi{te bilo izvan BiH. Tako je, na primjer, Bosanska Posavina u{la u sastav `upe Veliko Posavlje, sa sjedi{tem u Slavonskom Brodu. Nazivi `upa podudarali su se sa njihovim imenima jo{ iz vremena ranofeudalne Hrvatske ili sa imenima `upa i oblasti bosanske srednjovjekovne dr`ave. Takvom organizacijom htjelo se ista}i tzv. hrvatsko dr`avno i historijsko pravo na BiH, koje nikada i nigdje nije zapisano niti je u stvarnosti postojalo. Uklju~ivanjem znatnih dijelova BiH u sastav velikih `upa ~ija su sjedi{ta bila u Hrvatskoj `eljela se razbiti povijesna, dr`avno–pravna i politi~ko–teritorijalna cjelina BiH, radi ~ega su usta{ke vlasti izdale internu naredbu svom cjelokupnom tisku ({tampi) i svim dr`avnim uredima da se ime Bosne i Hercegovine, osim u historijskom smislu, javno ne spominje. Sastavni i vrlo bitan dio takve politike bila su nastojanja da se Bo{njaci jednostavno proglase Hrvatima i time im se oduzme njihov historijski i narodni identitet. Ta nastojanja postaju posebno intenzivna od dolaska u Zagreb poglavnika usta{ke dr`ave dr. Ante Paveli}a, 15. IV 1941. godine. Ve} 30. IV 1941. donijeta je usta{ka zakonska odredba o arijevskom rasnom karakteru "pripadnika islamske vjeroispovijesti" u BiH. Time se Bo{njacima otvoreno negirao i oduzimao njihov narodni subjektivitet, njihovim jednostranim progla{avanjem za Hrvate. To je u biti bio jedan oblik genocida nad Bo{njacima. Usta{ka dr`ava nije se zadr`ala samo na tome, nego je brojne, njoj nepo}udne Bo{njake tokom rata i fizi~ki likvidirala. U tim uslovima uz usta{ku dr`avu, a posebno uz usta{ki pokret, pristali su razni bo{nja~ki deklasirani elementi te relativno rijetki pojedinci iz bo{nja~kih gra|anskih i vjerskih vrhova. Mada su Bo{njake, kao muslimane, krajnje licemjerno u svojoj propagandi nazivali "cvije}em hrvatskog naroda", usta{e nisu u praksi ni{ta preduzimale niti u~inile da ih za{tite od ~etni~kih pokolja. Osim toga, Bo{njaci su, kao navodni "Hrvati islamske vjeroispovijedi", u strukturi vlasti NDH bili krajnje zapostavljeni. Njima je prakti~no bio onemogu}en pristup stvarnim polugama dr`avne vlasti. Me|u 20 ministara u vladi NDH bila su samo dvojica Bo{njaka. Od {est dr`avnih tajnika i 11 glavnih ravnatelja nije ni jedan bio Bo{njak. Me|u 193 narodna zastupnika bilo je svega 13 Bo{njaka, a me|u 12 vije}nika Dr`avnog vije}a samo tri. Od 112 kotarskih predstojnika bilo je samo 12 Bo{njaka. Me|u velikim `upanima bilo ih je svega {est, uz {est pod`upana. Ni jednog Bo{njaka nije bilo me|u vi{im ~inovnicima Dr`avnog vije}a, vi{im ~inovnicima Predsjedni{tva vlade, vi{im ~inovnicima Upravnog sudi{ta, Ra~unskog dvora i Ministarstva vanjskih poslova. Me|u {efovima diplomatskih misija jedino je Hakija Had`i} bio poslanik u Budimpe{ti, a Salih Balji} konzul u Ljubljani. Drugih Bo{njaka me|u vi{im 531

~inovnicima poslanstava i konzulata nije bilo. Isti je slu~aj bio sa upraviteljima ispostava – Glavnim ravnateljstvom za javni red i Glavnim ravnateljstvom za zdravstvo. Me|u sedmericom "krugovalnih" (radio) ravnatelja i 462 "krugovalnih namje{tenika" nije bilo ni jednog Bo{njaka, {to o~igledno zna~i da usta{ke vlasti, kada su u pitanju javno informiranje i propaganda, nisu imale povjerenja u Bo{njake. Me|u vi{e stotina rukovodnih namje{tenika u Ministarstvu gospodarstva, Ministarstvu prosvjete, Dr`avnoj banci, Riznici uprave i stra`e, Dr`avnoj riznici, Ministarstvu pravosu|a, te me|u vi{im ~inovnicima po velikim `upama bila su svega 33 Bo{njaka.

532

Bo{njaci prema NDH

Usta{ku je dr`avu odmah po njenom progla{enju podr`ala manja grupa bo{nja~kih gra|ana, politi~kih protivnika JMO i bra}e Spaho, koje je predvodio profesor Hakija Had`i}. Da bi oponirao JMO, Had`i} je na skup{tinske izbore decembra 1938. iza{ao sa vlastitom listom, tzv. Muslimanske organizacije HSS, koja je pretrpjela potpun izborni poraz. Nakon toga, vo|stvo HSS, posebno Juraj [utej, odbacuju Had`i}a, pa se on politi~ki pribli`ava frankovcima. Had`i} je sa svojim istomi{ljenicima, posebno jednim brojem vjerskih slu`benika, nastojao na prvom mjestu izdejstvovati kod Ante Paveli}a ukidanje Ustava IVZ iz 1936. i dono{enje novog zakona o Islamskoj zajednici koji bi odgovarao njegovim pristalicama, posebno onima iz reda uleme. Paveli} je 14. VIII 1941. primio predstavnike biv{e JMO, sa D`aferom Kulenovi}em na ~elu, ~ime je dio vo|stva stranke pristao uz usta{ku NDH i stavio se u njenu slu`bu. Kako je Kulenovi} nakon toga u{ao u vladu NDH, to je kao politi~ki ja~i i uticajniji uspio sprije~iti usvajanje Had`i}evog projekta zakona o IVZ. Ve}ina je unutar same IVZ bila protiv promjene ustava dok traje rat jer, kako se isticalo, u tim te{kim prilikama narod ima pre~eg posla nego da "vodi ra~una o vjerskom ustavu i hod`ama". Zbog svog politi~kog anga`iranja u vladi NDH D`afer Kulenovi} je nai{ao na o{tru opoziciju iz redova biv{e JMO. Na to je D`afer Kulenovi} javno izjavio da se on u vladi ne smatra niti ima smatrati predstavnikom JMO, nego da se u njoj nalazi kao pojedinac. Opoziciju usta{kom re`imu otvoreno je ispoljio i reisul-ulema Fehim Spaho. On je u prepisci sa usta{kim vlastima stalno isticao da je on biran za vjerskog poglavara ne samo muslimana Bosne i Hercegovine nego i onih koji `ive u razli~itim dijelovima biv{e Jugoslavije, te da je on u tom svojstvu vi{e puta intervenirao u njihovu korist kod njema~kih i italijanskih okupacionih vlasti. Poslije smrti reisul-uleme Fehima Spahe 13. II 1942, Hakija Had`i} je ponovno pokrenuo pitanje dono{enja zakona o IVZ i izboru novog reisul-uleme. Kulenovi} i njegove pristalice su insistirali i u tome uspjeli da se dok traje rat postoje}e stanje ne mijenja. Tako je od Spahine smrti pa do kraja rata na ~elu IVZ stajao profesor Salih Ba{i}, kao naibu-reis, odnosno namjesnik reisul-uleme. 533

Time su zakonodavstvo i organizaciona struktura IVZ tokom rata ostali nepromijenjeni. Kako se pribli`avao kraj rata i rasla snaga i uticaj NOP–a, usta{ke su vlasti sve vi{e vr{ile pritisak na IVZ da se izri~ito izjasni za NDH i osudi partizane, kako je to ve} u~inila zvani~na katoli~ka hijerarhija. Upornim manevriranjem rukovodstvo IVZ je izbjeglo da do kraja rata u tom pogledu bilo {ta izri~ito izjavi. Sukob oko zakona o IVZ i pitanje reisul-uleme izme|u dvije struje u bo{nja~koj gra|anskoj politici trajao je sve do kraja postojanja NDH. Obje su ove struje smatrale usta{ku dr`avu legalnim okvirom za rje{avanje polo`aja IVZ. Jedan od ciljeva politike NDH u BiH bila je `elja za ostvarivanjem dominacije nad Srbima. To bi se ostvarilo jednim dijelom njihovim fizi~kim istrjebljenjem, dijelom prisilnim iseljavanjem u Srbiju i, najzad, prisilnim ili dobrovoljnim pokatoli~avanjem jednog dijela Srba. Usta{ka dr`ava je od po~etka radila na sva tri ova plana, kako bi osigurala prema Srbiji etni~ki ~istu granicu na Drini, onako kako je ona tu granicu zami{ljala. Ve} prvih dana od svog uspostavljanja, NDH je po~ela sa masovnim progonima Srba, Jevreja i Cigana. Na desetine hiljada ih je na{lo smrt u usta{kim logorima u Jasenovcu, Gospi}u, Staroj Gradi{ci, Bosanskoj Dubici ili na drugim mjestima. Posljedica toga bio je otpor srpskog stanovni{tva u BiH, koji se ~esto ispoljavao u genocidnim oblicima. Svoje zlo~ine nad Srbima, Jevrejima i antifa{istima svih nacionalnosti usta{e su od po~etka kukavi~ki i mu~ki nastojale i dijelom uspijevale pripisati Bo{njacima, kako bi ovi onda bili izlo`eni ~etni~koj odmazdi. Indirektno, ali upe~atljivo svjedo~anstvo o tome je ostavila ve} maja 1941. njema~ka novinarka Ilse Steinhoff. U jednoj svojoj reporta`i o stvaranju hrvatske dr`ave te "mukama" kroz koje su pro{li oni koji su je stvorili, tj. usta{e, ona pi{e da je u Sarajevu susrela grupu usta{a koji su s njom razgovarali na "savr{enom talijanskom jeziku". Pri tome joj se osobito svidjelo "{to nose fesove". Pouzdano se, me|utim, zna da 1941. u usta{koj emigraciji nije bilo ni jednog Bo{njaka. Prije 1941. u usta{koj su se emigarciji na{la samo dvojica Bo{njaka. To su bili Hasan Huski} iz Livna i Muhamed Pilav, student iz Fo~e. Huski} je po Paveli}evom nare|enju ubijen jo{ u Italiji, u logoru San Demetrio, dok je Pilav u oktobru 1937. uspio pobje}i iz logora sa otoka Lipara i do}i u tada{nju Jugoslaviju. O~igledno je da su usta{e ~estim no{enjem "muslimanskih znamenja" u vidu fesova i me|usobnim dozivanjem navodnim muslimanskim imenima od po~etka nastojale kompromitirati Bo{njake. Na drugoj strani, usta{e su brojne Bo{njake kao muslimane otpremile i ubile u navedenim koncentracionim logorima. Ve}i broj Bo{njaka usta{e 534

su, pod vo|stvom Maksa Luburi}a, svirepo poubijale za vrijeme posljednje faze svoje strahovlade u Sarajevu, marta 1945. godine. Jedan dio biv{eg vo|stva JMO stajao je od samog po~etka rata i progla{enja NDH u opoziciji prema usta{koj dr`avi. Ovaj dio bo{nja~kog gra|anskog politi~kog vo|stva je pri`eljkivao i u tom smislu preduzimao i konkretne korake kod Nijemaca u cilju izdvajanja Bosne iz NDH te za njenu autonomiju pod njema~kim protektoratom. Najve}i se dio bo{nja~kog gra|anstva ve} krajem ljeta i u jesen 1941. otvoreno ogradio od usta{ke politike masovnog progona i istrebljenja srpskog i jevrejskog stanovni{tva. Prvi takav protest protiv usta{kih zlo~ina do{ao je sa Skup{tine Udru`enja ilmije "El Hidaje", odr`ane u Sarajevu 14. VIII 1941. godine. Nakon toga, u razdoblju septembar–decembar 1941. donesene su i objavljene u Prijedoru, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Bijeljini i Tuzli rezolucije sa potpisima velikog broja bo{nja~kih gra|ana, u kojima se osu|uju usta{ki zlo~ini, odlu~no ogra|uje od onih pojedinaca Bo{njaka koji su sudjelovali u vr{enju tih zlo~ina te se iznose podaci o progonima i stradanjima samih Bo{njaka. Rezolucije su u datim okolnostima nesumnjivo predstavljale ~in velike gra|anske hrabrosti, ali je njihova intonacija neujedna~ena. U njima se osu|uju usta{ki zlo~ini, ali se okupacija zemlje i kvislin{ki re`im NDH kao takvi ne dovode direktno u pitanje. S obzirom na uslove usta{kog terora, to se nije ni moglo otvoreno u~initi. Nakon objavljivanja ovih rezolucija, jedna delegacija Srba, sarajevskih gra|ana, sa lije~nicom dr. Marom Kurtovi} na ~elu, do{la je kod dr. Asima Musakadi}a, predstojnika Gradskog fizikata, i izrazila mu zahvalnost u ime srpskog stanovni{tva Bosne i Hercegovine. Doktor Musakadi} je to primio na znanje, uz napomenu da sada o~ekuje od Srba da na isti ili sli~an na~in uzmu u za{titu Bo{njake od ~etnika. Do neke takve akcije, izjave ili rezolucije sa srpske strane nije nikada do{lo. Pojedini su bo{nja~ki gra|ani u prvim danima usta{kih hap{enja i deportiranja u logore svojim autoritetom i ugledom spa{avali Srbe, Jevreje i Rome, ali im to sa srpske strane u Bosni i Hercegovini nikad nije uzvra}eno. Vrlo je u tom pogledu ilustrativan slu~aj dr. Asima ]emerli}a. On je kao ljekar u Srebrenici svojim uticajem i ugledom spasio oko osamdeset Srba od deportiranja i sigurne smrti. Nakon toga, u augustu 1941, ~etnici Jezdimira Dangi}a, biv{eg `andarmerijskog majora u Tuzli, zauzeli su Srebrenicu i odmah zapo~eli sa progonima Bo{njaka. Polo`ajem i ugledom ljekara i ~ovjeka koji je mnoge Srbe spasio, dr. ]emerli} je uzalud obigravao ~etni~ke glave{ine i {tab da se Bo{njaci ostave na miru. Srpski Bo`i}, po~etkom januara 1942, u skladu sa tradicijom vezanom za "istragu poturica" i Gorski vijenac, bio je signal za po~etak masovnog klanja i ubijanja Bo{njaka. 535

Odlu~eno je da se i dr. ]emerli} likvidira i za to su odre|ena trojica od onih osamdeset koje je on spasio. Tajno ga je na to upozorila `ena ~etni~kog komandanta Dangi}a, iz zahvalnosti {to joj je dr. ]emerli} spasio bolesno dijete. Dr. ]emerli} je pobjegao preko Drine u Srbiju, gdje su mu vlasti generala Milana Nedi}a dale uto~i{te, znaju}i i cijene}i ono {to je u~inio za Srbe. Bo{nja~ko je gra|anstvo u vi{e mjesta BiH tako|er odlu~no ustalo u za{titu Cigana (Roma) od progona i deportacije. Poseban odbor koji je u tu svrhu osnovan u Sarajevu izradio je opse`nu predstavku u kojoj se dokazivalo da je napad na tzv. "bijele Cigane" (Arlije), ujedno i napad na Bo{njake. Predstavka je istovremeno predata usta{kim i njema~kim vlastima pa je usta{ko ministarstvo unutra{njih poslova, pla{e}i se daljih protesta Bo{njaka, naredbom od 30. VIII 1941. obustavilo progon i deportaciju "bijelih Cigana" iz BiH. "El Hidaje" se tako|er javno ogradila od djelovanja Akifa Hand`i}a, "usta{kog muftije" u ~inu pukovnika, mada je istovremeno jedan broj njenih ~lanova djelovao u svojstvu tabor–imama u oru`anim formacijama NDH. Nasuprot njima, velik broj pripadnika ilmije se opredijelio za NOP i u njemu aktivno sudjelovao. Me|u vije}nicima AVNOJ–a, odnosno ZAVNOBiH–a, bila su i ~etverica d`ematskih imama: had`i Mehmed Mujki} iz Kotor–Varo{i, hafiz Halil Sarajli} iz Li{nje kod Prnjavora, Omer Maksumi} iz Doljana kod Konjica i Sulejman Topi} iz Velike Kladu{e. Istaknuti saradnici i u~esnici NOP–a bili su tako|er Ibrahim Begi}, d`ematski imam iz Koraja kod Br~kog, had`ija Hasi}, imam iz Aladini}a kod Stoca, Husein Muji} (kasniji reisul-ulema, 1987–1989), imam iz Zeljine kod Grada~ca i dr. Zbog saradnje se NOP–om Nijemci su ubili vi{e pripadnika ilmije, me|u kojima Smaila Buljuba{i}a, imama iz Vrnogra~a kod Cazina, Mehmeda Sabljakovi}a iz Pe}igrada i dr. Od vi{ih slu`benika IVZ aktivni saradnik NOP–a bio je penzionirani {erijatski sudija iz Banje Luke, Muhamed Maglajli}. Njegova k}erka Vahida jedina je Bo{njakinja koja je progla{ena za narodnog heroja. Kraji{ka ilmija je 1944. izdala rezoluciju sa potpisima 34 imama, koji pozivaju sve Bo{njake da se pridru`e NOP–u.

536

^etni~ki genocid nad Bo{njacima

Srpsko–~etni~ki genocid nad Bo{njacima ima duboke korijene. Na jednoj strani to je ukorijenjena vjerska mr`nja i netrpeljivost, a na drugoj `elja srpskih ideologa i politi~ara da pod svaku cijenu stvore etni~ki ~istu dr`avnu teritoriju. Stoga su ~etnici od samog po~etka rata 1941. pristupili sistematskoj fizi~koj likvidaciji Bo{njaka, odnosno genocidu. To je, kao trajno programsko na~elo, izri~ito formulirano u spisima jednog od glavnih ~etni~kih ideologa, Stevana Moljevi}a. U ~lanku Homogena Srbija i nekim pismima drugim ~etni~kim ideolozima on pi{e da zemlju treba "o~istiti od svih nesrpskih elemenata". To bi se radilo ka`njavanjem smr}u na licu mjesta ili prisilnim raseljavanjem Bo{njaka u Tursku i Albaniju. Sam vo|a ~etni~kog pokreta Dra`a Mihajlovi} izdao je brojne naredbe svojim pot~injenim komandantima o potrebi uni{tenja Bo{njaka. Ljeti i u jesen 1941. brojno bo{nja~ko stanovni{tvo, posebno selja{tvo, osobito u isto~noj Bosni, isto~noj Hercegovini i Bosanskoj krajini, bilo je izlo`eno plja~ki i masovnim ubistvima od strane {ovinisti~ki orijentiranih ustanika, naro~ito od strane ~etnika Dra`e Mihajlovi}a. Posebno su stradali Bo{njaci na podru~ju srezova isto~ne Bosne (Fo~a, ^ajni~e, Gora`de, Vi{egrad, Vlasenica, Srebrenica i Rogatica). Pobijeno je i poklano vi{e desetaka hiljada mu{karaca, `ena i djece, a pre`ivjeli su tra`ili spas u napu{tanju svojih domova, pa je veliki broj izbjeglica (muhad`ira) preplavio Sarajevo, Visoko, Mostar, Banju Luku, Bosansku Gradi{ku, Tuzlu, Br~ko, Grada~ac i druga mjesta u centralnoj i sjeveroisto~noj Bosni. Sve je to {iroke slojeve bo{nja~kog naroda stavilo pred nova te{ka isku{enja. Prema rezultatima najnovijih istra`ivanja, u toku rata 1941–45. ubijeno je, odnosno izgubilo `ivot, uglavnom na genocidnoj osnovi, 103.000 Bo{njaka, {to ~ini 8,1 % od o~ekivanog prirodnog prirasta bo{nja~kog stanovni{tva. Preko udru`enja ilmije "El Hidaje" organizirano je prikupljanje dokumentacionog materijala o ~etni~kim i usta{kim pokoljima i zlodjelima. Istovremeno je osnovan Odbor narodnog spasa u cilju naoru`avanja Bo{njaka za odbranu njihovih sela i obavje{tavanje savezni~ke javnosti o ~etni~kim, usta{kim i njema~kim zlo~inima nad bo{nja~kim stanovni{tvom. O tome je izra|en poseban elaborat i tajno upu}en u Kairo egipatskom premijeru Nahas-pa{i. U istu je svrhu 537

jedna bo{nja~ka delegacija, u kojoj je bio i kasniji reisul-ulema Ibrahim-ef. Feji}, putovala 1943. godine u Rim. Tim je povodom Nahas-pa{a protestirao kod Britanaca protiv ~etnika, a preko egipatskog Crvenog polumjeseca "Fuad I" je povedena akcija za pomo} muslimanskom stanovni{tvu u BiH i Sand`aku. O tome je op{irno pisao Al–Ahram u broju od 29. VI 1944. – 8. red`eba 1363. godine. Odbor narodnog spasa je konstituiran na skupu odr`anom u Sarajevu 26. VIII 1942. godine. Me|u 48 ~lanova Odbora, pored ostalih, bili su Edhem Mulabdi}, knji`evnik, Mustafa Softi}, gradona~elnik Sarajeva, Mehmed Hand`i}, predsjednik udru`enja ilmije "El-Hidaje", zatim ugledni sarajevski advokati dr. Jusuf Tanovi} i dr. Zaim [arac, hafiz Muhamed Pand`a, Kasim Dobra~a, Dervi{ Korkut, kustos Zemaljskog muzeja, dr. Asim Musakadi}, gradski fizikus, te dr. Vejsil Bi~ak~i}, poznati sarajevski ljekar. Od biv{ih politi~ara u Odbor su u{li dr. [efkija Behmen, jedan od prvaka JMO, te dr. Hamdija Karamehmedovi}, ljekar i jedan od doajena bo{nja~ke politike. Na ~elu Odbora je bio profesor Salih Safvet Ba{i}, tada{nji naibu-reis, dok je Odbor stvarno vodio Uzeir-aga Had`ihasanovi}, ~uveni sarajevski trgovac i biv{i senator. Had`ihasanovi} je tada bio prva li~nost bo{nja~ke protivusta{ke politike. Nijemci su dr`ali da on me|u Bo{njacima va`i kao "jedini pravi nasljednik Mehmeda Spahe". U objavi Odbora narodnog spasa se isti~e da je njegov zadatak da se bori kako bi se u zemlji uspostavio "red i mir", kroz "zajedni~ku suradnju cijelog `iteljstva Bosne i Hercegovine, te potpunu slogu muslimana, pravoslavnih i katolika". To je zna~ilo, kako je ocijenila Usta{ka nadzorna slu`ba u jednom izvje{taju od 11. IX 1942, da Odbor narodnog spasa ustvari tra`i "autonomiju Bosne". Usta{ke vlasti su op}enito smatrale da bo{nja~ki autonomisti~ki pokret predstavlja najve}u unutra{nju opasnost za NDH. One su u tom smislu veoma podozrijevale od politi~kog aktiviranja organizacije Mladih muslimana, posebno u vrijeme regrutiranja "Hand`ar–divizije". Prema jednom izvje{taju Usta{ke nadzorne slu`be od 14. X 1944. samo u Sarajevu Mladi muslimani ve} imaju oko 400 pu{aka, koje su sve "njema~kog porijekla". Po tom izvje{taju naoru`avanje Mladih muslimana u direktnoj je funkciji realizacije ideje autonomije Bosne. Korijeni me|usobnog hrvatsko–srpskog genocida i njihovog obostranog istrebljivanja Bo{njaka le`e u tradiciji balkanskih vlastodr`a~kih krugova da tim putem stvaraju etni~ki ~iste teritorije. U tom cilju su ~etnici Dra`e Mihajlovi}a izvr{ili u tri navrata masovne pokolje nad bo{nja~kim stanovni{tvom u isto~noj Hercegovini, isto~noj i zapadnoj Bosni, te dijelovima Sand`aka. Prvi val ~etni~kog genocida nad Bo{njacima obuhvatio je vrijeme od juna 1941. do februara 1942, drugi tokom augusta 1942. prete`no u 538

Fo~i, dok se tre}i zbio po~etkom 1943. godine. U tim pokoljima masovno su stradali Bo{njaci na podru~ju Ljubinja, Avtovca, Bile}e, Kulen–Vakufa, Koraja, Vi{egrada, Rogatice, Gora`da, ^ajni~a, Vlasenice, Srebrenice, Nevesinja, Fo~e, Prozora, Jablanice, Pljevalja, Ustikoline, itd. Ovaj nevi|eni genocid nad Bo{njacima odnio je na desetine hiljada `ivota. Od svog te{kog poraza na Prenju po~etkom 1943, koji su im nanijeli Titovi partizani, ~etnici su se me|usobno zavadili, pa su Bo{njake manje napadali.

539

Borba protiv genocida

Onaj dio bo{nja~kog gra|anstva koji nije prihvatio NDH i njenu politiku, te`e}i izdvajanju Bosne i Hercegovine iz njenog sastava, smatrao je da se u svim ugro`enim podru~jima Bo{njaci moraju naoru`ati i sami braniti. Tako je u mnogim krajevima, posebno na selu, do{lo do stvaranja i naoru`avanja "muslimanske milicije", koja je {titila svoje selo od mogu}eg ~etni~kog napada, a u pojedinim slu~ajevima u~estvovala je i u borbama protiv jedinica NOV. U stvarnosti je najve}i dio pripadnika ovih milicija, posebno od jeseni 1943, pristupio partizanima. To je osobito bio slu~aj sa najve}om takvom formacijom "Had`iefendi}a legijom", koju je u tuzlanskom kraju formirao trgovac i rezervni major (bojnik) Muhamed-aga Had`iefendi}. Svih 5.000–6.000 njezinih pripadnika su u oktobru 1943. pre{li u partizane. U po~etku su spomenuti gra|anski krugovi ra~unali s ovom milicijom kao svojim vojnim osloncem pri eventualnim kasnijim politi~kim pregovorima o budu}nosti Bosne i Hercegovine, nakon pobjede saveznika. Oni su po~etkom novembra 1942. zatra`ili od Nijemaca oru`je za ovu miliciju da bi se uspje{nije mogla braniti od ~etnika. Istovremeno su zatra`ili da se Bosna i Hercegovina, osim dijela jugozapadne Bosne i dijela Hercegovine, privremeno, formalno u okviru NDH, organizira kao posebna politi~ko–administrativna jedinica pod nazivom "@upa Bosna", koja bi bila pod direktnim njema~kim protektoratom. Postoje}a "muslimanska milicija" bi prerasla u "bosansku stra`u", kao oru`anu snagu te `upe. Naoru`anje, opremanje i obuku te "bosanske stra`e" preuzela bi njema~ka armija. Ovaj zahtjev je u biti predstavljao poku{aj odre|enih bo{nja~kih gra|anskih krugova da u datim okolnostima Bosnu i Hercegovinu fakti~ki izdvoje iz sastava NDH. Istovjetna i vremenski koordinirana politi~ka akcija vo|ena je u Hercegovini. Kako je Hercegovina spadala u italijansku okupacionu zonu, cijela je akcija bila usmjerena prema Rimu. U njoj je direktno u~estvovao hafiz Omer-ef. D`abi}, hercegova~ki muftija, po nekim navodima kasnije aktivni saradnik NOP–a. Nijemci su to iskoristili tako da se od Bo{njaka iz BiH formira jedna SS–divizija. D`afer Kulenovi}, Hakija Had`i} i usta{ke vlasti op}enito su bili protiv ove ideje, smatraju}i da je neodr`ivo da se podanici NDH re540

grutiraju u jednu stranu vojnu formaciju. Nijemci su, bez obzira na to, vr{ili pripreme za osnivanje te divizije. Oni su u tu akciju uklju~ili i velikog palestinskog muftiju El–Huseinija, koji je posjetio Sarajevo i Banju Luku, agitiraju}i regrutaciju za diviziju. Neki bo{nja~ki politi~ari su smatrali da }e preko velikog muftije posti}i odre|ene rezultate u pogledu za{tite od ~etnika i op}enito svojih {irih politi~kih ciljeva vezanih za autonomiju BiH. Tokom 1943. divizija je regrutirana i upu}ena na obuku u Francusku. U jednom bataljonu stacioniranom u gradu Villefrancheu izbila je tokom obuke pobuna, koju su Nijemci krvavo ugu{ili. Po zavr{etku obuke divizija se vratila u BiH i borila protiv NOP–a. Tokom 1944. prakti~no se raspala, a znatan dio njenih pripadnika se predao partizanima. Istovremeno i znatan dio pripadnika "muslimanske milicije" prilazi NOP–u i stupa u partizanske jedinice, bez obzira na ~injenicu {to su partizani ranije nastojali svim sredstvima da je razoru`aju. Poslije "Had`iefendi}eve legije", najbrojnija i najpoznatija takva milicija bila je tzv. "Huskina vojska", koja je brojala oko 4.000 naoru`anih ljudi, pod komandom Huske Miljkovi}a koja je djelovala na podru~ju Cazinske krajine. Prelaskom u partizane ova je milicija dobila naziv Unska operativna grupa. Putem "Hand`ar–divizije" velik dio bo{nja~ke gradske, a posebno seoske mlade`i je izbjegavao prisilnu regrutaciju u usta{ke postrojbe. Stvaranje "Hand`ar–divizije" palo je u vrijeme kada su vlasti NDH svim sredstvima nastojale bo{nja~koj sirotinji, posebno muhad`irima, silom navu}i crne usta{ke uniforme i tako Bo{njake uvesti u svoju zlo~ina~ku politiku i time ih kompromitirati. Odlaskom u "Hand`ar–diviziju", koja je bila sastavni dio njema~ke oru`ane sile (Wehrmachta), znatan broj bo{nja~kih mladi}a se na svoj na~in spasio. Masovnim prelaskom u partizane tokom 1944. mnogi biv{i pripadnici "Hand`ar–divizije" su se ponijeli ~asno i patriotski i stekli punopravan status boraca NOR–a. Bila je to zasluga svih antifa{ista i bosanskih patriota. Od po~etka ustanka stupio je u partizanske jedinice jedan broj Bo{njaka. Neki od njih su se od po~etka nalazili na odgovornim vojnim i politi~kim du`nostima, a skoro 50 Bo{njaka je progla{eno narodnim herojima. U mnogim gradovima, posebno u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci itd. velik broj gra|ana Bo{njaka uklju~io se od po~etka okupacije u ilegalni rad, sudjeluju}i na taj na~in aktivno u razvitku NOP–a. Odmah po izbijanju ustanka 1941. osnovana je na Romaniji, u selu [atorovi}ima kod Rogatice, muslimanska partizanska ~eta pod komandom Muje Hod`i}a, koja je ubrzo prerasla u bataljon. Uz Bo{njake iz rogati~kog i Bo{njaci iz fo~anskog i prozorskog kraja, zatim iz dijelova Sand`aka, Mostara, Banje Luke, Sarajeva, Tuzle, Biha}a i Zenice stupili su na po~etku ustanka u ne{to ve}em broju u 541

partizanske jedinice. Pri raznim partizanskim odredima – kalinova~kom, ju`nohercegova~kom i kraji{kom formiraju se muslimanske ~ete i bataljoni. Tokom 1941–42. osnovani su Konji~ki partizanski bataljon, poznat kao Mostarski bataljon, partizanska ~eta "Mustafa Golubi}" Ju`nohercegova~kog NOP–odreda, Prozorska partizanska ~eta, kasnije bataljon, "Muslimanski vod iz D`ivara" kod Trebinja, Muslimanska ~eta Zeni~kog NOP–bataljona i "Omladinska ~eta Muslimana iz Orahove" u Drugom kraji{kom NOP–odredu. Do masovnog stupanja Bo{njaka u Narodnooslobodila~ku vojsku dolazi po~etkom druge polovine 1943, posebno u Posavini, oko Tuzle i u Bosanskoj krajini. U Bukviku kod Br~kog je 21. IX 1943. osnovana XVI muslimanska udarna brigada. Velik dio bora~kog sastava raznih drugih jedinica NOP ~inili su Bo{njaci iz cijele BiH, Sand`aka, Plava itd. Priliv boraca Bo{njaka u partizanske jedinice osobito se pove}ao nakon osloba|anja Tuzle 2. X 1943. godine. Krajem 1943. i po~etkom 1944. Bo{njaci Cazinske krajine masovno ulaze u NOV. Jo{ 28. XII 1942. u Cazinu je osnovana 8. kraji{ka (muslimanska) brigada. Tokom 1943–44. na tom se terenu osniva vi{e velikih muslimanskih partizanskih formacija. Prvi je bio cazinski NOP–odred, osnovan 8. IX 1943. godine. Potom je 2. II 1944. osnovan {tab naprijed spomenute Unske operativne grupe, koji je rukovodio djejstvima partizanskih jedinica u Cazinskoj krajini. U Velikoj je Kladu{i 8. II 1944. osnovana Prva muslimanska brigada Unske operativne grupe, a samo mjesec dana kasnije i druga brigada iste operativne grupe. Od marta do augusta 1944, u okviru iste operativne grupe, osnovana su jo{ dva NOP–odreda, a 14. V 1944. kod Prozora je osnovana XVII kraji{ka NOU brigada. Sastav ovih jedinica ~inili su Bo{njaci ili prete`no Bo{njaci. Ako se tome dodaju brojni Bo{njaci po raznim drugim NOP jedinicama, onda to pokazuje da su Bo{njaci dali velik doprinos antifa{isti~koj borbi, iz koje je izrasla moderna Evropa i savremeni demokratski svijet. Bo{njaci nemaju razloga da se, kao i drugi narodi koji su u~estvovali u borbi protiv fa{izma, ne ponose svojim doprinosom uspostavljanju demokratskog i slobodnog dru{tva. Za kasnije politi~ke devijacije poretka koji je proiza{ao iz antifa{isti~ke borbe, bo{nja~ki u~esnici NOP–a uglavnom ne snose odgovornosti. Naprotiv, i oni sami, a i mnogi drugi Bo{njaci do`ivjeli su politi~ku i ljudsku degradaciju, neosnovanim napadima i optu`bama za nepostoje}e politi~ki inkriminirane radnje. Osnivanjem posebnih bo{nja~kih jedinica u okviru NOV rukovodstvo NOP uzimalo je u obzir posebnost njihovog kulturnog i politi~kog razvitka, iskazuju}i time u to vrijeme na djelu svoju politiku nacionalne ravnopravnosti. Ta je politika tada najdosljednije izra`ena u odluci da se BiH konstituira kao posebna federalna jedinica u okviru nove demokratske i federativne Jugoslavije. U skladu s tim, 25. i 26. XI 1943. u Mrkonji} Gradu 542

je odr`ana osniva~ka skup{tina, odnosno Prvo zasjedanje Zemaljskog antifa{isti~kog vije}a narodnog oslobo|enja BiH (ZAVNOBiH). Najvi{e politi~ko predstavni{tvo naroda BiH izjasnilo se za federativno ure|enje Jugoslavije, u kojoj }e BiH biti ravnopravna federalna jedinica, unutar koje }e Bo{njaci, zajedno sa Srbima i Hrvatima, `ivjeti u slobodi, ravnopravnosti i jednakosti. Kako je na Drugom zasjedanju AVNOJ–a kona~no ozakonjena odluka o federativnom ure|enju Jugoslavije, to je na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH–a u Sanskom Mostu, od 30. juna do 2. jula 1944, nizom odluka fakti~ki konstituirana BiH kao posebna i ravnopravna federalna jedinica u novoj Jugoslaviji. Tom prilikom donijeta je i posebna deklaracija o pravima gra|ana BiH, kojom se njenim gra|anima i narodima, Bo{njacima, Srbima i Hrvatima, pravno osigurava i jam~i jednakost i ravnopravnost, koju su oni izvojevali u zajedni~koj borbi protiv okupatora i doma}ih izdajnika. Sli~nu odluku o ravnopravnosti Bo{njaka donio je i ZAVNO Sand`aka, osnovan 20. XI 1943. u Pljevljima. Njegove su odluke potvr|ene od strane ZAVNO Crne Gore i Boke Kotorske na zasjedanju u Kola{inu 14. VII 1944, te na Velikoj antifa{isti~koj skup{tini narodnog oslobo|enja Srbije u Beogradu 11. XI 1944. godine. Na svom tre}em zasjedanju u oslobo|enom Sarajevu, 26–28. IV 1945, ZAVNOBiH se konstituirao u Narodnu skup{tinu BiH, a istovremeno je ve} 28. aprila osnovana Narodna vlada BiH. Proces konstituiranja dr`avnosti BiH u tada{njim uslovima dovr{en je dono{enjem prvog Ustava NR BiH 31. XII 1946. godine. Time je, kao rezultat narodnooslobodila~ke borbe, stvoren dr`avnopravni okvir, koji je Bo{njacima kao cjelini pru`ao u na~elu {iroke mogu}nosti za svestran ekonomski, politi~ki i kulturni razvitak.

543

544

NA KRAJU KNJIGE

^uveni francuski matemati~ar i filozof Blaise Pascal je davno rekao da je posljednja stvar koju pri pisanju knjige otkrijemo ona koju bi trebalo staviti na prvo mjesto. Bo{njaci su upravo pre`ivjeli ve} deseti veliki genocid koji je nad njima izvr{en tokom posljednja tri stolje}a. Njegove se posljedice jo{ svuda vide i osje}aju, posebno u du{ama njegovih brojnih pre`ivjelih `rtava. Taj je genocid izvr{en na kraju XX i na pragu XXI st., a po surovosti i monstruoznosti nadilazi sve {to su Bo{njaci kao narod do sada do`ivjeli i pre`ivjeli. Evropa u razmaku od jedva pola stolje}a gotovo sa ravnodu{no{}u posmatra novi holokaust (Holocaust). On se ~ak minimizira i eufemisti~ki naziva "etni~kim ~i{}enjem" (le nettoyage ethnique) ili u najboljem slu~aju "selektivnim genocidom". Sa stanovi{ta Bo{njaka u svemu {to se dogodilo i doga|a postoji jedna bitna razlika. Dok su o svojoj ranijoj sudbini i povijesti decenijama bili prisiljeni {utjeti, sada su prvi put u mogu}nosti da kazanom i pisanom rije~ju, te slikom obavijeste svijet o svojim stradanjima. Nepunih pola stolje}a poslije su|enja nacisti~kim zlo~incima u Nürnbergu, svijet se suo~io sa masakrima nad Bo{njacima, koji su po svojoj bestijalnosti prevazi{li sve {to je vi|eno 1939–1945. godine. Time su se, na`alost, Bosna i Bo{njaci i njihova stradanja na{li u udarnim televizijskim i drugim vijestima {irom svijeta. Mnogi su u svijetu nastojali i nastoje prona}i odgovor na pitanje: Kako se i za{to Bosna i Hercegovina, od nekada{njeg obrasca etni~ke tolerancije i multikulturnog sklada, iznenada na{la u mete`u etni~kog i vjerskog nasilja? Historijski gledano, bez obzira na o~iglednu povijesnu samosvijest Bo{njaka kao naroda, njihov je etni~ki identitet stalno bio pod teretom dvosmislenosti, kojom su ih posmatrali, svojatali, omalova`avali i negirali njihovi prvi susjedi. Ono {to je za Bo{njake posebno bilo tragi~no, to je da jo{ od prvih decenija austrougraske vladavine pa sve do rata 1992–95, ni me|u samom njihovom inteligencijom nije postojala potpuna saglasnost u pitanju identiteta vlastitog naroda. Ova dvosmislenost je odra`avala i odra`ava slo`enu historiju prostora na kojem Bo{njaci `ive, ali je istovremeno rezultat 571

i namjernog manipuliranja njihovom vjerskom i etni~kom pripadno{}u od strane razli~itih interesnih grupa i politika, kako unutar tako i izvan Bosne. Ako bi se u najkra}em htjela definirati historija Bo{njaka, onda bi se moglo re}i da je to jedna prakti~no neprestana borba za samoodr`anje na vlastitom tlu, u neprijateljskom okru`enju, u toku koje je, uprkos svih ratova i stradanja, bosanskomuslimanski narodni genije stvorio zavidna djela, kako na polju materijalne, tako i duhovne kulture. Jo{ od Be~kog rata (1683–1699) pa sve do danas traje ta stalna borba za opstanak i o~uvanje vlastitog duhovnog identiteta, bez obzira na unutra{nju stale{ku i klasnu strukturiranost i intelektualnu diverzifikaciju bosanskomuslimanskog dru{tva. Tokom XVIII st. Bo{njaci su izdr`ali tri velika rata sa Austrijom i Mle~anima: 1714–18, 1737–39. te 1788–91. godine. Od presudnog je povijesnog zna~aja posebno bio rat 1737, kada su Bo{njaci kod Banje Luke do nogu porazili veliku austrijsku vojsku, u trenutku kada im je car Karlo VI svojim proglasom uo~i pohoda na Bosnu zaprijetio fizi~kim uni{tenjem, ukoliko se ne odreknu islama. Slobodno se mo`e re}i da su Bo{njaci, s obzirom na vojno–politi~ki zna~aj ove pobjede i njenu kasniju ulogu u njihovoj usmenoj i pisanoj tradiciji, bitkom pod Banja Lukom definitivno postali nacijom. Bez obzira na tu ~injenicu, njihov je nacionalni identitet od strane Srba i Hrvata uporno porican i osporavan. Perspektive u pogledu prevladavanja takvog stanja otvorene su im tek u toku NOR–a. Ve} je odlukama AVNOJ–a u Jajcu 1943, a posebno ZAVNOBiH–a 1943. i 1944. implicitno sadr`ano priznanje Bo{njaka kao naroda i nacije. Te su odluke ustvari zna~ile priznanje njihove potrebe za samopotvr|ivanjem putem samorazumijevanja i samoostvarivanja. Istovremeno su to bile politi~ke odluke, donijete kako bi se na oportun na~in rije{ili nacionalni sukobi u okviru Jugoslavije, a kasnije oja~ao njen me|unarodni polo`aj, posebno prema muslimanskom dijelu nesvrstanog svijeta. Tako je manipuliranje Bo{njacima kao muslimanima udovoljavalo {irokom krugu potreba. Motivi ovih odluka su u neposrednom posttitovskom razdoblju la`no predstavljani kao korak koji navodno ugro`ava stabilnost i jedinstvo Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. Nacionalnim priznanjem Bo{njaci su dobili pristup polugama vlasti, ali nisu uspjeli sa drugim bosanskim grupama stvoriti neku trajnu koaliciju, koja bi mogla stabilizirati bosanskohercegova~ku politi~ku scenu. Kod drugih u Bosni za to jednostavno nije postojala ve}inska politi~ka volja. Poslije Tita, uvijek sposobnog da paralizira i prigu{i nacionalisti~ke izljeve, Bo{njaci su ostali bez stvarnog politi~kog oslonca i za{tite. Titovske institucije, uspostavljene da odr`avaju ravnote`u me|u narodima Jugoslavije i {tite one manje i slabije, brzo su se raspale, prije svega zbog politi~kog monopola 572

SKJ i njegovog neuspjeha da provede demokratske reforme i ekonomsku liberalizaciju. Tako su se, u vrijeme kada su se krajem osamdesetih godina Titova ma{inerija i konsenzus po~eli ubrzano raspadati, Bo{njaci na{li uhva}eni u jednoj politi~koj igri koja je bila "ve}a i `ilavija" nego {to je bio njihov kapacitet da je obuzdaju i savladaju. Oni su poslije propasti svoje srednjovjekovne dr`ave, odnosno kraljevstva, bili najsigurniji kada su `ivjeli u okviru velikih univerzalnih imperija i multinacionalnih dr`ava, kao {to su bile Osmanska carevina i Austro–Ugarska, u kojima je njihov polo`aj bio za{ti}en jakom centralnom vla{}u. Politiku oslonca na centralnu vladu i u tom smislu gra|enja odgovaraju}ih koalicija u osnovi je u razdoblju izme|u dva svjetska rata vodila JMO, sa dr. Mehmedom Spahom na ~elu. Takva centralisti~ka politika donosila je Bo{njacima znatnu korist i davala im odre|enu sigurnost. To je posebno bio slu~aj u godinama Titove vlasti. Kada je po~etkom devedesetih godina ta politi~ka opcija propala i napu{tena, u Srbiji i Hrvatskoj je do{lo do nagle fa{izacije, {to je bio uvod u novu bo{nja~ku tragediju. Paradoksalno je da je ranjivost Bo{njaka porasla nakon {to su u okviru Titove Jugoslavije priznati kao nacija, prije svega zato {to je trebalo udovoljiti njhovim potrebama, bez manipuliranja njihovim nacionalnim identitetom od strane Srba i Hrvata. Nacionalnim priznanjem Bo{njaci su na~elno postali ravnopravni politi~ki partneri u BiH, sa kojima je trebalo zajedni~ki raditi i sara|ivati, a ni Hrvati ni Srbi u biti nisu bili na to spremni niti su tu ravnopravnost prihvatali. Pored toga, usljed "me|unarodnog mete`a" izazvanog kolapsom Sovjetskog Saveza i raspadom cjelokupnog komunisti~kog sistema, Zapad je bio "nesposoban" ili bezvoljan i nespreman da u~ini neophodan napor i za{titi Bo{njake, kao autohtone evropske muslimane. Bo{njaci su tako, bez ikakvog zaklona, uhva}eni u unakrsnu vatru izme|u `elje Hrvatske da se oslobodi srpske hegemonije i aspiracija Srbije da odr`i i obnovi svoj dominantan polo`aj na prostoru biv{e Jugoslavije. Te srpsko–hrvatske suprotnosti prebile su se preko le|a Bo{njaka. Srpske i hrvatske profa{isti~ke vo|e su sklopile otvoren sporazum da se Bosna, kao stara evropska zemlja i dr`ava, razori i me|usobno podijeli, a Bo{njaci kao narod jednostavno zatru. Bo{njaci su tom planu pru`ili odlu~an otpor i uz ogromne ljudske `rtve sprije~ili njegovu realizaciju u predvi|enom obimu i obliku. Ideja Bosne i njene dr`avnosti su tako odr`ani i o~uvani. Politi~ku volju da se u tome istraje sada je nu`no preto~iti u odgovaraju}u politi~ku odluku. Uslov takve odluke su politi~ka vizija i hrabrost, a hrabrost je, kako Hasan Kafija Pru{~ak jedanput re~e, "istrajnost jednoga ~asa".

573

Kratice bibliografskog eseja

ANUBiH – Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine GDI – Godi{njak Dru{tva istori~ara Bosne i Hercegovine GID – Godi{njak Istorijskog dru{tva Bosne i Hercegovine Glasnik RIZ – Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Godi{njak – Godi{njak Pravnog fakulteta u Sarajevu GP – Geografski pregled GSGD – Glasnik Srpskog geografskog dru{tva GZM – Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu JI^ – Jugoslovenski istorijski ~asopis POF – Prilozi za orijentalnu filologiju Prilozi – Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu Prilozi IRP – Prilozi Instituta za istoriju radni~kog pokreta SAN – Srpska akademija nauka Uporedna istra`ivanja – Uporedna istra`ivanja Instituta za knji`evnost i umetnost u Beogradu

Bibliografija

Osnovna svrha svake bibliografije je da bude neka vrsta "posrednika izme|u ~itaoca i knjige". U tom je smislu ova bibliografija vrlo selektivna. Knjige, studije, ~lanci i drugi ovdje navedeni radovi u pravilu sadr`e brojne reference, tako da zainteresiranog ~itaoca upu}uju na {iru literaturu, te arhivske i druge izvore koji se ti~u historije Bosne i Bo{njaka. Ova je bibliografija sastavljena u funkciji prou~avanja historije Bo{njaka kao jedne kompleksne istra`iva~ke teme. Odatle je ona po svom karakteru nu`no eklekti~ka, mada u osnovi slijedi hronolo{ku strukturu knjige, odnosno redoslijed izlaganja po pojedinim njenim dijelovima i poglavljima. Jedanput navedene bibliografske jedinice se vi{e ne ponavljaju, bez obzira na okolnost {to neke od njih svojim sadr`ajem obuhvataju razli~ita razdoblja i pitanja iz historije Bo{njaka.

Uvod Ova je knjiga prvobitno bila zami{ljene kao "kratka historija" Bo{njaka. Pri metodolo{kom koncipiranju tako zami{ljene knjige neophodan je bio bli`i uvid u neke raspolo`ive "kratke historije" drugih naroda. Mada je u me|uvremenu prvobitni koncept knjige izmijenjen i dopunjen, jedan broj "kratkih historija" je ostao zna~ajnim uzorom i metodolo{kim vodi~em. Tu je na prvom mjestu ve} klasi~no djelo Simona Dubnova: Kratka istorija jevrejskog naroda (Beograd 1962). Tako|er je vrlo instruktivan Philip K. Hitti i njegova Istorija Arapa (Sarajevo 1973). Pravi obrazac jedne kratke historije dali su renomirani britanski histori~ari Roland Oliver i J. D. Fage u knjizi Kratka povijest Afrike (Zagreb 1985). ^italac koji je zainteresiran za {iri studij Bosne i Bo{njaka najbolje }e postupiti ako krene od Separata SR Bosna i Hercegovina iz druge sveske, drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije (Zagreb 1983). Tu je, sa brojnim podacima i referencama, na skoro 300 stranica enciklopedijskog formata, obra|ena BiH kao historijska, sociogeografska, etni~ka, privredna i kulturna politi~ko–teritorijalna cjelina. Sve obimnija literatura o Bosni i Bo{njacima danas nu`no sadr`i mnogo toga {to je dnevnopoliti~ko i prigodno ili {to vi{e spada u oblast politi~kih nego historijskih studija. Ipak se iz te produkcije izdvaja nekoliko ve} standardnih pregleda historije Bosne koji, me|u ostalim, sadr`e zna~ajne podatke o razvitku Bo{njaka kao naroda. U tom je pogledu vrlo informativna Istina o BiH – ^injenice iz istorije BiH (Sarajevo 1991) grupe autora (Dubravko Lovrenovi}, Avdo Su}eska, Ibrahim Tepi} i Vlado Azinovi}). Za prou~avanje historije Bo{njaka izvanrednu po~etnu lektiru predstavlja

575

kolektivno djelo dvanaestorice autora BiH od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata (Press centar Armije R BiH, Sarajevo 1994). Obje ove knjige obuhvataju vrijeme do kraja Drugog svjetskog rata. Nasuprot tome, trojica anglosaksonskih autora svoja izlaganja zavr{avaju sa agresijom na BiH i stradanjem Bo{njaka 1992–1993. godine. Noel Malcolm je autor danas vrlo popularne Povijesti Bosne – Kratki pregled (Zagreb–Sarajevo 1995). John V. A. Fine i Robert J. Donia su "nevinim `rtvama tragi~nog rata" posvetili svoju knjigu Bosna i Hercegovina – Tradicija koju su izdali (Sarajevo 1995). Najzad, tu je i kratak monografski pregled Vere Kr`i{nik–Buki}: Bosanska identiteta med preteklostjo in prihodnostjo (Ljubljana 1996). U nedostatku historijskih materijala o Bo{njacima koji su se 1992. na{li u udarnim vijestima brojnih medija, harvardski Centar za srednjoisto~ne studije je 1994. objavio knjigu The Muslims of Bosnia–Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia, koju je uredio koordinator Centra dr. Mark Pinson. Tu je pregled historije Bo{njaka dat u pet poglavlja, ~iji su autori J. V. A. Fine (o "srednjovjekovnim i osmanskim korijenima modernog bosanskog dru{tva"), Colin Heywood (Bosna pod osmanskom upravom 1463–1800), Justin McCarthy (osmanska Bosna 1800–1879), Mark Pinson (Bo{njaci pod austrougarskom upravom) i Ivo Banac (Bosanski muslimani od religijske zajednice do socijalisti~ke nacionalnosti i postkomunisti~ke dr`avnosti). Jedan kratak i cjelovit uvod u historiju Bo{njaka kao naroda, od ranog srednjeg vijeka, sa naglaskom na njihovu sudbinu u osamdesetim i ranim devedesetim godinama XX st. predstavlja djelo Francine Friedman: Bosnian Muslims – Denial of a Nation (Boulder, Colorado 1996). Me|u pionirske radove o etni~kom porijeklu i identitetu Bo{njaka spadaju u prvom redu studije [pire Kuli{i}a: Razmatranja o porijeklu Muslimana u BiH (GZM, Sarajevo 1953); Etni~ka pro{lost stanovni{tva Livanjskog polja (Pregled, br. 3, Sarajevo 1960); Starije etni~ke formacije i etni~ki procesi u obrazovanju naroda BiH (Pregled, br. 1, Sarajevo 1961). U vrijeme dok se jo{ razmi{ljalo o projektu "Historija naroda BiH", organizirala je ANUBiH u novembru i decembru 1975. dva savjetovanja histori~ara na temu etni~kog razvitka u BiH. Svi referati i diskusije sa ovog savjetovanja objavljeni su u glasilu Prilozi Instituta za istoriju (XI–XII, Sarajevo 1975–1976). Potpun pregled ranijih istra`ivanja ovog pitanja daje Muhamed Had`ijahi} u studiji Porijeklo bosanskih Muslimana (Sarajevo 1990), koja mu je kao rukopis posmrtno objavljena. Mada nedovr{ena, ova studija predstavlja pravo vrelo podataka o etnogenezi Bo{njaka. O radovima drugih autora treba vidjeti Nacrt za bibliografiju o osnovima i tendencijama narodnosne identifikacije Muslimana, kojeg su obradili Muhamed Had`ijahi} i Atif Purivatra (Sarajevo 1968). Pro{irena verzija ove bibliografije je objavljena u priru~niku ABC Muslimana, koji su priredili Atif Purivatra i Muhamed Had`ijahi} (Sarajevo 1990). Prou~avanje historije Bosne i Bo{njaka u svim njenim aspektima danas se ne mo`e zamisliti bez stalnog uvida i konsultiranja temeljnog bibliografskog djela Mustafe ]emana: Bibliografija bo{nja~ke knji`evnosti (Zagreb 1994). Ova konstatacija prakti~no u istoj mjeri va`i za obimno djelo Smaila Bali}a: Kultura Bo{njaka

576

– muslimanska komponenta (Zagreb 1994), u kojoj je autor dao hronolo{ki pregled bo{nja~kih stvaralaca u svim oblastima duhovne i materijalne kulture, od ranog srednjeg vijeka do osamdesetih godina XX stolje}a. Ameri~ki antropolog William Lockwood je autor knjige European Moslems – Economy and Ethnicity in Western Bosnia (New York 1975). To je prva monografska studija o Bo{njacima objavljena poslije Drugog svjetskog rata na jednom od velikih svjetskih jezika. Ovo je djelo imalo vi{estruki zna~aj, kao prvi ozbiljan napor da se sa antropolo{ke ta~ke gledi{ta istra`i karakter etni~kog bi}a i privredni `ivot tradicionalnog bosanskog muslimanskog sela. Lockwoodovim stopama nastavila je Tone Bringa. Ona je rezultate svog du`eg istra`iva~kog boravka u jednom srednjobosanskom selu objavila u op{irnoj antropolo{koj studiji Being Muslim the Bosnian Way – Identity in a Central Bosnian Village (Princeton, New Jersey 1995). Sa`et pregled slavensko–muslimanskih skupina na Balkanu daje Muhamed Had`ijahi}: Islam i Muslimani u BiH (Sarajevo 1977). Goranci i Torbe{i su u literaturi nejednako tretirani s obzirom na ostale muslimanske skupine. O Gorancima je za po~etak vrlo korisna studija Milisava Lutovca: Gora i Opolje (SEZ, LXIX, Beograd 1955). Zna~ajnu folklornu gra|u donosi Harun Hasani u zbirci Goranske narodne pesme (Pri{tina 1987). Osnovne informacije o Bo{njacima u Makedoniji daje Jovan F. Trifunovski u radovima Preseljavanje sand`a~kih muslimana u Makedoniju (GSKD, br.1, Beograd 1956); "Bo{njaci" u Makedoniji (GP, V, Beograd 1961). U Sarajevu je krajem aprila 1995. odr`an nau~ni skup na temu Sand`aka i Bo{njaka u Sand`aku. Radovi sa ovog nau~nog skupa objavljeni su u Zborniku Dru{tveni i dr`avno–pravni kontinuitet Sand`aka (Sarajevo 1996). Jedanaest mjeseci ranije, krajem marta 1994, odr`an je u Sarajevu znanstveni skup o historijskim, demografskim, etni~kim i privrednim vezama Sand`aka i Bosne. Prilozi sa ovog skupa su objavljeni u Zborniku Isto~na Bosna i Sand`ak (Sarajevo 1996). Sintezu dosada{njih historiografskih prou~avanja Bo{njaka u Sand`aku i Crnoj Gori predstavlja monografija Mustafe Memi}a: Bo{njaci–muslimani Sand`aka i Crne Gore (Sarajevo 1996). Krajem oktobra 1989. u Sarajevu je odr`an veliki interdisciplinarni nau~ni skup o migracionim procesima u BiH od ranog srednjeg vijeka do najnovijih dana i njihovom uticaju na demografska i etni~ka kretanja i promjene u na{oj zemlji. Vrlo zna~ajni materijali, ukupno 50 referata i priloga, sa ovog nau~nog skupa objavljeni su u obimnoj knjizi Migracije i Bosna i Hercegovina (Sarajevo 1990). Osobito zainteresiran ~italac za bo{nja~ku dijasporu i iseljeni{tvo, mo`e posegnuti za knjigom M. Imamovi}a: Bo{njaci u emigraciji – Monografija "Bosanskih pogleda" 1955–1967 (Sarajevo 1996). U slo`enu historiju politi~ko–lingvisti~kih borbi oko bosanskog jezika zainteresirani }e ~italac najbolje u}i uvidom u raspravu Slovo o bosanskom jeziku Alije Isakovi}a u Rje~niku karakteristi~ne leksike u bosanskome jeziku (Sarajevo 1992). Dalja se istra`ivanja mogu nastaviti studijom Muhsina Rizvi}a: Bosna i Bo{njaci – jezik i pismo (Sarajevo 1996). Ne{to je ranije Senahid Halilovi} objavio jedan izbor tekstova o problemima bosanskog jezika, uz vlastitu uvodnu studiju Bosanski

577

jezik (Sarajevo 1991). Pri svakom studiju historije bosanskog jezika nezaobilazna je rasprava D`evada Juzba{i}a: Jezi~ko pitanje u austrougarskoj politici u Bosni i Hercegovini pred prvi svjetski rat (Sarajevo 1973). Standardno djelo o procesu nacionalnog formiranja Bo{njaka je knjiga Muhameda Had`ijahi}a: Od tradicije do identiteta – Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (Sarajevo 1974). Od velikog je zna~aja tako|er filozofsko–historijska rasprava Avde Su}eske: Istorijske osnove nacionalne posebnosti bosansko–hercegova~kih Muslimana (JI^, br. 4, Beograd 1969). Za istra`ivanje i definiranje nacionalnog bi}a Bo{njaka i njihovog zna~aja i uloge u oblikovanju bosanske duhovnosti i identiteta Bosne od velikog je nau~nog zna~aja esej Muhameda Filipovi}a: Bosanski duh u knji`evnosti – {ta je to? (@ivot, br. 3, Sarajevo 1967). Proces nacionalnog fromiranja Bo{njaka mo`e se pratiti kroz hrestomatiju O "nacionaliziranju" Muslimana – 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana (Zagreb 1990) koju je priredio Alija Isakovi}. On je tu po svom izboru uvrstio 70 priloga od gotovo istog broja autora koji razmatraju problem nacionalnog opredjeljivanja ili neopredjeljivanja bosanskih muslimana, odnosno prema jednom starom terminu, problem njihovog "nacionaliziranja" u skladu sa velikosrpskom ili velikohrvatskom idejom. Pitanjem nacionalnog identiteta Bo{njaka bavi se i knjiga Atifa Purivatre, M. Imamovi}a i Rusmira Mahmut}ehaji}a, Muslimani i bo{nja{tvo (Sarajevo 1991). Pitanjem etni~kog, odnosno nacionalnog identiteta Bo{njaka u vezi sa idejama o federalizaciji Jugoslavije pred Drugi svjetski rat bavio se @ivojin M. Peri}: Jugoslovenska Savezna Dr`ava (Beograd 1940). Bo{nja~~ki pogled na to pitanje izlo`io je Suljaga Salihagi} u bro{uri Mi bos.herc.muslimani u krilu jugoslovenske zajednice (Banja Luka 1940). O stavovima i politici komunisti~kog pokreta koji se u tom pitanju veoma anga`irao, najbolji uvid pru`a Kasim Suljevi} u temeljnoj studiji Nacionalnost Muslimana izme|u teorije i politike (Rijeka 1981).

Srednji vijek U cjelokupnoj historiji Bosne i Bo{njaka razdoblje srednjeg vijeka je najvi{e obra|ivano. O tome su pisali mnogi, pa bi se moglo re}i da je, {to se literature ti~e, historija Bosne, ustvari historija njenog srednjeg vijeka. Centralna ju`noslavenska zemlja uvijek je bila na meti raznih politi~kih i velikodr`avnih planova, pa je i literatura o njoj bila u toj funkciji. Bez obzira na tu i takvu literaturu, pitanje je: koje osnovno djelo preporu~iti za po~etak studije srednjovjekovne Bosne i dobrih ljudi Bo{njaka? Srednjovjekovna je Bosna bila na granici zapadnog i isto~nog rimskog carstva. Po tome bi studij Bosne trebalo po~eti sa ~uvenim vi{etomnim djelom Edwarda Gibbona: The Decline and Fall of the Roman Empire (London 1776–1788). Prou~avanje srednjeg vijeka kod Ju`nih Slavena uvijek je po~injalo i po~inje sa prvom knjigom Istorija naroda Jugoslavije (Beograd–Zagreb 1953). Tu je bosanska feudalna dr`ava prikazana "od XII do XV veka". Istu vremensku redukciju historije Bosne i Bo{njaka slijedio je Sima ]irkovi} u svom ve} klasi~nom djelu Istorija srednjovekovne bosanske dr`ave (Beograd 1964). Bez obzira na ~injenicu {to je

578

Bosnu i Bo{njake prije XII st. ili pre{utio ili izbrisao, njegove su reference nezamjenljiva uputa u dalja istra`ivanja. Ovim dvjema knjigama stvorena je u nauci predstava da su prve stranice bosanske historije prazne. Naprotiv, one su ispisane "slovima iz nekoliko alfabeta", ali im mi, {to bi rekao André Maurois, "ne znamo klju~a". Da se o tim prvim stranicama bosanske historije uporno {uti, a njen rani srednji vijek gura u zaborav primijetila je i kriti~ki analizirala Nada Klai} u svom kapitalnom djelu Srednjovjekovna Bosna – Politi~ki polo`aj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe 1377.g. (Zagreb 1994). Navodni nedostatak fakata o bosanskom ranom srednjem vijeku rezultirao je u literaturi nacionalisti~kom ma{tom i konfuzijom koju je Klai}eva potpuno razotkrila. Zanimljive opaske o bosanskim vladarima, posebno o banu Kulinu i kralju Tvrtku, zatim o bosanskoj crkvi i dr`avi, dao je Vladimir Dvornikovi} u svojoj monumentalnoj knjizi Karakterologija Jugoslovena, objavljenoj 1939. u ediciji "^ove~anstvo", poznatog beogradskog knji`ara i izdava~a Gece Kona (Reprint izdanje, Beograd–Ni{ 1990.) Prazninu ranog srednjeg vijeka na Balkanu i Bosni na jedan op}i na~in popunjava John V. A. Fine knjigom The Early Medieval Balkans – A Critical Survey from the Sixth to the Late Twelfth Century (Ann Arbor 1983). O feudalizaciji Ju`nih Slavena, pa time i Bo{njaka, nezamjenjiva je studija Georgija Ostrogorskog: Pronija – Prilog istoriji feudalizma u Vizantiji i ju`noslovenskim zemljama (Beograd 1951). Zapadno od Drine, me|u Ju`nim Slavenima razvio se drugi tip feudalizma, o kojem osnovne informacije daje Mihajlo Lanovi} u studiji Zapadno–evropski feudalizam i ugrasko–hrvatski donacionalni sustav (Zagreb 1928). Feudalizacija je bila sastavni dio procesa prevo|enja Slavena iz barbarstva u civilizaciju. Dva su osnovna elementa tog procesa. To su izgradnja i {irenje pismenosti me|u Slavenima i njihova kristjanizacija. Klju~nu su ulogu u tome odigrala ~uvena solunska bra}a ]irilo i Metodije, o ~emu vidjeti Fran Grivec: @itja Konstantina in Metodija (Ljubljana 1951). Op}enita se historijska uloga Bizanta u politi~kom i kulturnom razvoju Ju`nih Slavena mo`e sagledati na osnovu dvije dobre studije. Prva je Bo`idara Ferjan~i}a: Vizantija i Ju`ni Sloveni (Beograd 1966), dok je autor druge tako|er poznati bizantolog Jadran Ferluga: Byzantium on the Balkans (Amsterdam 1976). Op}e prilike na Balkanu od kraja XII st. pa do osmanskih osvajanja posebno je obradio John V. A. Fine: The Late Medieval Balkans – A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (Ann Arbor 1987). Vrlo su vrijedne doprinose historiji srednjovjekovne Bosne svojim zbirkama ~lanaka dali Marko Vego (Postanak srednjovjekovne bosanske dr`ave, Sarajevo 1982) i Pavao An|eli} (Studije o teritorijalno–politi~koj organizaciji srednjovjekovne Bosne, Sarajevo 1982). Sli~nom se temom bavio i Vladimir ]orovi} jo{ prije Drugog svjetskog rata, Teritorijalni razvoj bosanske dr`ave u srednjem veku (Beograd 1935). Za sagledavanje odnosa Bosne sa spoljnim svijetom uputna je studija Ante Babi}a: Diplomatska slu`ba u srednjovjekovnoj Bosni (Sarajevo 1995). Zna~ajni prilozi za historiju srednjovjekovne Bosne sadr`ani su u publikaciji Dru{tvo i privreda srednjovjekovne bosanske dr`ave (Sarajevo 1987), koju je u okviru svoje serije posebnih izdanja objavila ANUBiH. Autori pojedinih priloga u ovoj

579

knjizi su Anto Babi} (pristup historiji srednjovjekovne bosanske dr`ave i njena dru{tvena struktura), Sima ]irkovi} (o bosanskoj crkvi), dok je Desanka Kova~evi}–Koji} obradila privredni razvoj srednjovjekovne bosanske dr`ave. Za prou~avanje privrednog razvitka srednjovjekovne Bosne veoma je zna~ajna studija Konstantina Jire~eka: Trgova~ki putevi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem veku (Zbornik Konstantina Jire~eka, I, SAN, Beograd 1959). O rudarstvu i topioni~arstvu u Bosni zanimljivu je studiju ostavio Vinko Mikolji u knjizi Povijest `eljeza i `eljeznog obrta u Bosni (Zenica 1969). Svoja vi{egodi{nja istra`ivanja privredne historije Bosne Desanka Kova~evi}–Koji} je sintetizirala u monografiji Gradska naselja srednjovjekovne bosanske dr`ave (Sarajevo 1978). O sudbini bosanske vlastele i "bosanskog kraljevstva", koje je kra}e vrijeme poslije 1463. voljom Osmanlija uspostavljeno i egzistiralo kao neka tampon–zona izme|u njih i Ugarske, pisao je Sima ]irkovi}: Vlastela i kraljevi u Bosni posle 1463. godine (Istoriski glasnik, br. 3, Beograd 1954). Osnovno pitanje iz bosanske historije, oko kojeg je potro{eno najvi{e papira, energije i `u~i, jeste karakter Crkve bosanske i bogumila (bogomila). Vrlo bi te{ko bilo navesti {ta je sve o tome pisano. Jedan od najboljih poznavalaca tog pitanja, Ante Babi}, dao je u knjizi Bosanski heretici (Sarajevo 1963) pregled i kriti~ku ocjenu te literature. Sli~an je napor u~inio i John V. A. Fine u knjizi The Bosnian Church – A New Interpretation (Boulder, Colorado 1975). Reviziju svih tih pogleda izvr{io je Salih Jalimam, knjigom Studija o bosanskim bogomilima (Tuzla 1996). Op}i pogled na bogumilstvo na prostorima nekada{njeg isto~nog rimskog carstva dao je Dragoljub Dragojlovi}: Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji, I (Beograd 1974). O ste}cima, kao jednoj od najve}ih zagonetki bosanske materijalne kulture, prvi se u evropskoj nauci oglasio Johann von Asboth Bosnien und die Herzegowina – Reisebilder und Studien (Wien 1888). Potpun geografski razmje{taj ste}aka i njihovu katalogizaciju dao je [efik Be{lagi}: Ste}ci – kultura i umjetnost (Sarajevo 1982). Kulturni razvitak anti~ke, odnosno predslavenske i kasnije srednjovjekovne Bosne obra|en je u knjizi Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do po~etka turske vladavine (Sarajevo 1966). Taj je razvitak obra|en u {est poglavlja ~iji su autori Alojz Benac (stariji prahistorijski periodi), Borivoj ^ovi} (mla|i prahistorijski periodi), Esad Pa{ali} (period rimske vladavine), \uro Basler (kasno anti~ko doba), Nada Mileti} (rano slavensko doba) i Pavao An|eli} (srednjovjekovna bosanska dr`ava). Bosna je uvijek bila podru~je "evropske avanture". U tom je smislu po~etkom oktobra 1971. odr`an u Zenici nau~ni skup Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, na kojem je podnijeto 25 referata. Svi prilozi sa tog skupa objavljeni su u tre}oj svesci Radova Muzeja grada Zenice (Zenica 1973). Kraj bosanske srednjovjekovne dr`ave obilje`en je o~ajni~kim, ali bezuspje{nim naporom da im ta Evropa pomogne. Najbolje {to se ~itaocu o tome nudi je knjiga Marka [unji}a: Bosna i Venecija u XIV i XV stolje}u (Sarajevo 1996). Ne{to kasnija propast "hercegove

580

zemlje", tek je jedna epizoda, koju je obradio Vlado Atanasovski u knjizi Pad Hercegovine (Beograd 1979).

Osmansko razdoblje Izrada bibliografije osmanskog razdoblja historije Bosne i Bo{njaka sama po sebi predstavlja jedan veliki istra`iva~ki projekt. To je svakako najzna~ajniji i najslo`eniji period u historiji Bosne i Bo{njaka. Po svojim je pojedinim fazama vrlo slojevit i prakti~no se o svakom stolje}u, ili ~ak o nekoliko decenija ili godina mo`e sastaviti brojna literatura razli~ite vrijednosti. O svakoj oblasti dru{tvenog `ivota, od politike i ekonomije do knji`evnosti, kulture, religije i arhitekture mo`e se tako|er praviti posebna bibliografija. Sublimaciju porijekla, karaktera i ure|enja Osmanskog carstva dali su Halil Inalcik (Inald`ik): Osmansko carstvo – Klasi~no doba (Beograd 1974), te Stanford J. Shaw i Ezel Kural, u dvotomnom djelu History of the Ottoman Empire and Modern Turkey (London 1976). Formiranje i izgradnja institucija Osmanskog carstva ne mogu se razumjeti bez velikog djela Franza Babingera: Mehmed Osvaja~ i njegova doba (Novi Sad 1968). O tome postoje i dvije specijalne studije. Prvu je dao poznati turski histori~ar i diplomata Fuad Mehmed Köprülü: Porijeklo Osmanske carevine (Sarajevo 1955). Klasikom u tom pitanju smatra se Paul Wittek: The Rise of the Ottoman Empire (London 1938). U istoj je funkciji monografija Nedima Filipovi}a: Princ Musa i {ejh Bedreddin (Sarajevo 1971). O evropskoj percepciji osmanskog prodora pisao je Paul Coles: The Ottoman Impact on Europe (London 1968). Istom temom, ali sa daleko vi{e nau~ne akribije, bavi se Peter F. Sugar: Southeastern Europe under Ottoman Rule 1354–1804 (Seattle 1977). Narativnog je karaktera i malo arhai~nog stila, jer je uglavnom pisana na osnovu staroosmanskih hronika, Historija turskog (osmanskog) carstva, 1–3 (Zagreb 1979), starog austrijskog diplomate i histori~ara Josepha von Hammera. Hammer, koji je svoje djelo u originalu objavio u nastavcima u deset sveski (1827–1833), preveden je i objavljen zahvaljuju}i agilnom Nerkezu Smailagi}u. Hammerova knjiga obuhvata razdoblje do otvaranja isto~nog pitanja, tj. do Ku~uk–Kajnard`ijskog mira 1774. godine. Kao dodatak tre}oj knjizi Hammerovog izlaganja, N. Smailagi} je na osnovu naprijed navedenog djela Shawovih dao prikaz osmansko–turske historije "od mira u Kajnard`iju do ukidanja Carstva". [teta je da uz Hammera ne postoji prijevod sedmotomnog djela J. W. Zinkeisena: Geschichte des osmanischen Reiches in Europa (Hamburg–Gotha 1840–1863). Isti je slu~aj sa jednom od najpoznatijih historija Osmanskog carstva, ~iji je autor rumunski histori~ar i politi~ar Nicolae Iorga: Geschichte des osmanischen Reiches (Gotha 1908–1913). U ovoj petotomnoj historiji Iorga je poseban naglasak stavio na historiju Balkana. Me|utim, kao i svi ostali balkanski histori~ari Iorga je vrlo optere}en mnogim nacionalisti~kim i vjerskim predrasudama prema Osmanskom carstvu, pa time i Bo{njacima kao muslimanima. Prodor Osmanlija na Balkan i `ivot Ju`nih Slavena pod njihovom vla{}u do kraja XVIII st. obra|eni su op{irno u drugoj knjizi Istorije naroda Jugoslavije (Beograd–Zagreb 1961). U bo{nja~koj je sredini ipak svaki studij osmanskog raz-

581

doblja po~injao Kratkom uputom u pro{lost Bosne Safvet-bega Ba{agi}a. Safvet-beg je ovu knjigu objavio u vlastitoj nakladi, u Sarajevu 1900. godine. (Pred agresiju na BiH 1992. pojavio se reprint ove knjige, ali bez oznake izdava~a, odnosno mjesta i godine izdanja). Skoro u istoj ravni s Ba{agi}em stoji Vladimir Skari}: Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austro–ugarske okupacije (Sarajevo 1937). Ova je monografija pre{tampana u prvoj knjizi Skari}evih Izabranih djela, koja su u tri toma objavljena u Sarajevu 1985. godine. Skari} se bavio razli~itim pitanjima iz privredne, politi~ke i kulturne historije Bosne, uglavnom Sarajeva osmanskog doba. Moglo bi se re}i da Skari} stoji na prelazu od Ba{agi}a i njegove epske naracije ka Hamdiji Kre{evljakovi}u, prvom modernom histori~aru me|u Bo{njacima. Njegova su djela brojna i za osmanski period historije Bosne i Bo{njaka imaju klju~ni zna~aj. Njegova Izabrana djela, objavljena u Sarajevu 1991. priredili su za {tampu Avdo Su}eska i Enes Pelidija. Kre{evljakovi} se prete`no bavio ekonomskom i kulturnom historijom, ali mu je ipak najzna~ajnije djelo Kapetanije u Bosni i Hercegovini, koje je do sada do`ivjelo tri izdanja. Kao izvjesna reakcija na dotada{nja tuma~enja politi~ke historije Bosne XVIII i XIX st. dolazi vjerovatno najzna~ajnije djelo bosanske i bo{nja~ke osmanistike. To je studija Avde Su}eske: Ajani – Prilog izu~avanju lokalne vlasti u na{im zemljama za vrijeme Turaka (Sarajevo 1965). Sa ne{to kasnijom svojom studijom Selja~ke bune u Bosni u XVII i XVIII stolje}u (GID BiH, Sarajevo 1969), Su}eska je izvr{io pravi prevrat u bosanskoj i bo{nja~koj historijskoj nauci, uvo|enjem klasne komponente u razmatranja historije Bo{njaka. Time je cjelokupna pozicija Bo{njaka u Osmanskom carstvu redefinirana, {to je A. Su}eska eksplicirao u radu Polo`aj Muslimana u osmanskoj dr`avi (Pregled, br. 3, Sarajevo 1974). Istom tematskom krugu pripada i studija Ahmeda S. Ali~i}a: Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine (Sarajevo 1996). Kapetanije u Bosni su vrlo rijetko pojedina~no monografski obra|ivane. Primjer u tom pogledu je studija Raifa Hajdarpa{i}a: Kola{inska kapetanija i bo{nja~ki narod (Sarajevo 1996). Kada je o pojedinim kapetanima, kao ajanima, rije~, onda je najvi{e pisano o Husein-begu Grada{~evi}u – Zmaju od Bosne. Op{irnu bibliografiju, sa skoro 300 razli~itih naslova o Husein-kapetanu, izradio je Mustafa ]eman i objavio je kao dodatak drugom pro{irenom izdanju knjige Sadika [ehi}a: Zmaj od Bosne – Husein-kapetan Grada{~evi} izme|u legende i povijesti (Wuppertal 1994). [to se ti~e Bosanskog ejaleta, njegovog formiranja, {irenja i oblikovanja kao teritorijalnog okvira bo{nja~ke historije, temeljna je studija Hazima [abanovi}a: Bosanski pa{aluk – Postanak i upravna podjela (Sarajevo 1982). Granice Bosanskog ejaleta su pretrpjele najve}e izmjene nakon Be~kog rata (1683–1699), o ~emu je E{ref Kova~evi} objavio knjigu Granice Bosanskog pa{aluka prema Austriji i Mleta~koj Republici po odredbama Karlova~kog mira (Sarajevo 1973). O promjenama nastalim poslije toga u Bosni pisao je Enes Pelidija: Bosanski ejalet od Karlova~kog do Po`areva~kog mira 1699–1718 (Sarajevo 1989). Opstanak Bosanskog ejaleta i Bo{njaka u njemu kao naroda sudbinski su vezani za rat sa Austrijom 1737–1739. i veliku pobjedu Bo{njaka u boju pod Banjom Lukom po~etkom augusta 1737.

582

godine. Do sada je najpotpuniju studiju o tome napisao Adem Hand`i}: Bosanski namjesnik Hekim-oglu Ali-pa{a (POF, V, Sarajevo 1955). Bo{njaci nisu ratovali samo na granicama Bosne, nego istovremeno {irom prostranog Osmanskog carstva, o ~emu je vrlo informativan pregled dao Muhidin Pelesi}: Bo{njaci na svjetskim rati{tima (Sarajevo 1996). O sudbini bosanskog primorja, odnosno granicama Bosne na Jadranu, relevantne podatke daje kra}a monografija Galiba [ljive: Klek i Sutorina u me|unarodnim odnosima 1815–1878 (Beograd 1977). Pitanje prihvatanja islama bilo je u literaturi predmetom mnogih kontroverzi. Me|u Bo{njacima po tradiciji je dugo bio i ostao najpopularniji rad Had`i Mehmeda Hand`i}a: Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko–hercegova~kim muslimana (Sarajevo 1940). U godinama iza Drugog svjetskog rata dugo vremena najve}i je autoritet u`ivala studija Aleksandra Solovjeva: Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne (GID BiH, Sarajevo 1949). Me|u starijim autorima veoma je informativan O. Dominik Mandi} sa knjigom Etni~ka povijest Bosne i Hercegovine (Rim 1967), bez obzira na ~injenicu {to autor svojim razmatranjima daje hrvatski nacionalni predtekst. Nasuprot tome, Radovan Samard`i} je u radu Prodor islama u jugoisto~nu Evropu (Uporedna istra`ivanja, br. 3, Beograd 1991) insistirao na tezi o prisilnom islamiziranju isklju~ivo srpskog etni~kog elementa. O prihvatanju islama kao slo`enom procesu posebno su zna~ajni radovi Adema Hand`i}a, prije svih monografija Tuzla i njena okolina u XVI vijeka (Sarajevo 1975). Pored ove monografije, Hand`i} je objavio i vi{e ~lanaka koje je sabrao u knjizi Studije o Bosni – Historijski prilozi iz osmansko–turskog perioda (Istanbul 1994). Temom procesa {irenja islama A. Hand`i} se posebno bavio u studiji Population of Bosnia in the Ottoman Period – A Historical Overview (Istanbul 1994). Iz posebnog nacionalnog ugla na problem prihvatanja islama gleda Sre}ko M. D`aja: Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1992). Prihvatanje islama je bio jedan prirodan kulturno–historijski proces, ~iji je teritorijalni okvir predstavljao Bosanski ejalet. U tom je smislu Orijentalni institut u Sarajevu po~etkom marta 1991. uprili~io nau~ni skup [irenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu. Tu je podnijeto ukupno 30 referata koji su objavljeni u POF–u (Vol. 41, Sarajevo 1991). Za efikasno funkcioniranje osmanske dr`ave velik je zna~aj imao "millet–sistem", kao klasi~an na~in na koji je islam rje{avao problem vjerskih manjina, osiguravaju}i im vjersku slobodu i za{titu. O tome je bli`e pisao L. S. Stavrianos: The Balkans Since 1453 (New York 1958). Polo`aj srpskog milleta i Srpske pravoslavne crkve temeljno je obradio Mirko Mirkovi}: Pravni polo`aj i karakter srpske crkve pod turskom vla{}u 1459–1766 (Beograd 1965). Stvarna urbanizacija i razvitak gradske privrede u Bosni vezani su za dolazak Osmanlija. O tome postoji brojna literatura. U centru urbanizacije i gradskog privrednog `ivota je bilo Sarajevo. Kada je rije~ o njegovom razvitku na prvom mjestu dolazi monografija Behije Zlatar: Zlatno doba Sarajeva – XVI stolje}e (Sarajevo 1996). Temeljnu studiju o gradskoj privredi u Bosni, upravo na primjeru Sarajeva, napisao je H. Kre{evljakovi}: Esnafi i obrti u starom Sarajevu (Sarajevo

583

1958). Zna~ajnu monografiju o Mostaru napisao je Hivzija Hasandedi}: Spomenici kulture turskog doba u Mostaru (Sarajevo 1980). O svakodnevnom stilu gradskog `ivota u osmansko doba op}enito vidjeti Raphaela Lewis: Everyday Life in Ottoman Turkey (London 1971). Mnoge bosanske i bo{nja~ke specifi~nosti u tom pogledu opisao je Antun Hangi: @ivot i obi~aji muslimana u Bosni i Hercegovini (Sarajevo 1990). Bosansko–orijentalni gradovi su bili zna~ajni rasadnici islamske nauke i obrazovanja, o ~emu bli`e vidjeti Omer Naki~evi}: Arapsko–islamske znanosti i glavne {kole od XV do XVII vijeka – Sarajevo–Mostar–Prusac (Sarajevo 1988). O bo{nja~kom {kolstvu {ire je pisao Hajrudin ]uri}: [kolske prilike muslimana u Bosni i Hercegovini 1800–1878 (Beograd 1965). Zna~ajan je bio udio dervi{a u razvitku gradova i vjerskog `ivota, o ~emu instruktivne podatke pru`a D`emal ]ehaji}: Dervi{ki redovi u jugoslovenskim zemljama (Sarajevo 1986). Me|u bo{nja~kim dervi{ima, naro~ito u po~etku, nisu bili rijetki sinkretizam i heterodoksija. O tome je pisao Muhamed Had`ijahi}: Udio hamzevija u atentatu na Mehmed-pa{u Sokolovi}a (POF, V, Sarajevo 1955). Raznovrsnost i osobenost vjerskog `ivota i manifestacije me|u Bo{njacima opisao je Enver Mulahalilovi}: Vjerski obi~aji muslimana u Bosni i Hercegovini (Sarajevo 1989). Bogatom bo{nja~kom epikom posebno se bavila \enana Buturovi}, koja je o tome dala dvije izvanredne monografije Studija o Hörmannovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama (Sarajevo 1976) i Bosanskomuslimanska usmena epika (Sarajevo 1992). \. Buturovi} se uspje{no ogledala i u oblasti prou~avanja bo{nja~ke balade, o ~emu svjedo~i njena studija Mori}i – Od stvarnosti do usmene predaje (Sarajevo 1983). Bo{nja~kom baladom djelimi~no se bavila i Hatid`a Krnjevi}: Usmene balade Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1973). Usmenim bo{nja~kim pjesni{tvom, kako baladom tako i sevdalinkom, bavio se posebno Munib Maglajli}. Na prvom je mjestu njegova zbirka ogleda o usmenom pjesni{tvu Od zbilje do pjesme (Banja Luka 1983), a zatim studija Muslimanska usmena balada (Sarajevo 1985). Maglajli} se bavio i sevdalinkom kao lirskom pjesmom, pa je svoja istra`ivanja objedinio u studiji Usmena lirska pjesma, balada i romansa (Sarajevo 1991). O naj~uvenijoj bo{nja~koj narodnoj pjesmi, najprije ozna~enoj kao @alostna pjesanca plemenite Hasanaginice, objavio je u povodu njene dvjestogodi{njice Alija Isakovi} obiman zbornik Hasanaginica 1774–1974 (Sarajevo 1975). Hasanaginica je kao pjesma nastala na istim grani~nim prostorima kraji{ta, gdje i ~uvena kraji{ni~ka pisma o kojima je sa literarno–historijske strane Muhsin Rizvi} napisao studiju Kraji{ni~ka pisma, u knjizi Panorama bo{nja~ke knji`evnosti (Sarajevo 1994). Rizvi} ova pisma posmatra i definira kao oblik stare epistolarne knji`evnosti. Bo{njaci su stvorili bogatu literaturu na orijentalnim jezicima, turskom, arapskom i perzijskom. Safvet-beg Ba{agi} je ve} 1912. {tampao u Sarajevu svoju doktorsku disertaciju sa Be~kog univerziteta Bo{njaci i Hercegovci u islamskoj knji`evnosti. Klasi~nu bibliografsku studiju o svim do tada poznatim Bo{njacima koji su pisali na orijentalnim jezicima (ukupno 239 imena), napisao je Hazim [abanovi}: Knji`evost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima (Sarajevo 1973). Ovo temeljno djelo bo{nja~ke kulture objavljeno je ustvari posmrtno, kao rukopis

584

na kojem je autor vjerovatno jo{ imao namjeru raditi. O pjesni~kom stvaranju Bo{njaka na turskom jeziku posebno je pisao Fehim Nametak. On je dao jedan potpun presjek Bo{njaka koji su pjevali na turskom Pregled knji`evnog stvaranja bosanko–hercegova~kih Muslimana na turskom jeziku (Sarajevo 1989). F. Nametak je posebnu studiju posvetio jednom specifi~no osmanskom obliku pjesni{tva Divanska poezija XVI i XVII stolje}a (Sarajevo 1991). Pored toga {to su pisali na orijentalnim jezicima, Bo{njaci su se vrlo rano po~eli ogledati u knji`evnosti na svom maternjem jeziku, slu`e}i se arapskim pismom. Tako je nastala bogata bo{nja~ka alhamijado knji`evnost, o ~emu bli`e vidjeti Muhamed Hukovi}: Alhamijado knji`evnost i njeni stvaraoci (Sarajevo 1986). Abdurahman Nametak je sastavio jednu preglednu zbirku bo{nja~ke alhamijado knji`evnosti Hrestomatija bosanske alhamijado knji`evnosti (Sarajevo 1981). Kaligrafija je bila osnovni oblik likovne umjetnosti me|u Bo{njacima osmanskog vremena, vezan prije svega za prepisivanje i ukra{avanje knjiga. Osnovne informacije za dalja istra`ivanja o ovom obliku likovnog izra`avanja dao je Mahmud Tralji} u ogledu Ahmed-ef. ]esrija – Sarajevski kaligraf XVIII stolje}a (Separat iz ~asopisa Bibliotekarstvo, Sarajevo 1973). O kara|ozu kao klasi~nom obliku osmanske scenske umjetnosti izvanrednu je studiju napisao Metin And: Karagöz – Turkish Shadow Theatre (Istanbul 1979). Oblike scenskih umjetnosti u osmanskoj Bosni i kasnije opisao je Josip Le{i}: Istorija pozori{ta Bosne i Hercegovine (Sarajevo 1985). Posljednjih 70 godina osmanske vladavine u Bosni (1808–1878), obilje`ene su prije svega borbom za uvo|enjem vojno–administrativnih reformi (Tanzimata) i reguliranjem agrarnih odnosa na novim gra|anskim, privatno–vlasni~kim osnovama. Op}i pogled i pregled borbi oko reformi u Carstvu tog vremena daje Bernard Lewis: The Emergence of Modern Turkey (Oxford 1961). Drugom fazom tanzimata, od Pariskog kongresa 1856, bavio se posebno Roderic H. Davison: Reform in the Ottoman Empire 1856–1878 (Princeton 1963). Za sagledavanje promjena u agrarnim odnosima u ovom razdoblju zna~ajni su radovi Avde Su}eske: Popis ~ifluka u rogati~kom kadiluku iz 1835. godine (POF, XIV–XV, Sarajevo 1964–65) i Prvi poku{aj regulisanja agrarnih odnosa u BiH i XIX stolje}u (Godi{njak, XIV, Sarajevo 1966). O prirodi agrarnih odnosa u BiH u kontekstu procesa {irenja islama ve} je klasi~na studija Vase ^ubrilovi}a: Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovni (JI^, I, Beograd 1935). Dalje regulisanje agrarnih odnosa u Bosni u doba tanzimata obradio je Vasilj Popovi}: Agrarno pitanje u Bosni i turski neredi za vreme reformnog re`ima Abdul-Med`ida (Beograd 1949). Te nerede za vrijeme Abdul-Med`ida kona~no je skr{io Omer-pa{a Latas, o ~emu bli`e vidjeti Galib [ljivo: Omer-pa{a Latas u Bosni i Hercegovini 1850–1852 (Sarajevo 1977). Op}enito o borbi za provo|enje tanzimata u Bosni pisao je Ahmed S. Ali~i}: Ure|enje bosanskog ejaleta od 1789. do 1878. godine (Sarajevo 1983). [ezdesetih godina XIX st. Bosna se po formama javnog kulturnog `ivota postepeno pribli`ava promjenama koje }e joj donijeti okupacija 1878. godine. Bli`e o tome Minka Memija: Bosanski vjesnici – Po~eci {tampe kod bosanskih muslimana

585

(Sarajevo 1996). Monografija Todora Kru{evca: Bosansko–hercegova~ki listovi u XIX veku (Sarajevo 1978) s obzirom na vremenski raspon koji obuhvata, upravo simoblizira tu promjenu, odnosno prevrat koji se dogodio 1878. godine.

Isto~no pitanje i okupacija BiH U razdoblju od izbijanja revolucije 1848. pa do kraja Prvog svjetskog rata 1918, historija Evrope, a posebno Balkana je obilje`ena velikim previranjima. Op}u sliku tih previranja dao je A. J. P. Taylor: Borba za prevlast u Evropi 1848–1918 (Sarajevo 1968). Posebno je burno bilo vrijeme velike isto~ne krize 1875–1878. godine. Na ju`noslavenskom se prostoru ve} decenijama klasi~nim djelom u tom pogledu smatra studija Vasilja Popovi}a: Isto~no pitanje – Istorijski pregled borbe oko opstanka Osmanlijske carevine u Levantu i na Balkanu (Sarajevo 1965). U svjetskoj, prije svega anglosaksonskoj literaturi to mjesto zauzima J. A. R. Marriott sa svojom studijom The Eastern Question (Oxford 1947). Marriottu u posljednje vrijeme konkurira M. S. Anderson: The Eastern Question 1774–1923 – A Study in International Relations (New York 1966). U toku "velike isto~ne krize" 1875–1878. u{la je BiH u centar svjetske politike, u kojoj }e se na}i jo{ u dva maha, 1908–1909. i 1914. godine. Jedan kratak rad R. W. Seton–Watsona upravo nosi naslov The Role of Bosnia in International Politics 1878–1914 (London 1931). O samom toku doga|aja koji su neposredno doveli do odluke Berlinskog kongresa da se Austro–Ugarskoj dodijeli okupacioni mandat, vidjeti M. Imamovi}: Bosna izme|u Osmanske i Habsbur{ke Carevine u isto~noj krizi 1875–1878. godine (ANUBiH, Posebna izdanja, knj. XXX, Sarajevo 1977). Tematsku cjelinu sa ovim radom ~ini rasprava istog autora Berlinski kongres i ju`noslavenski prostor (Pregled, br. 10–11, Sarajevo 1978). Ova dva rada sadr`e veliki broj referenci koje ~itaoca upu}uju na {iru literaturu. Rad Berlinskog kongresa neposredno je analizirao Alexander Novotny: Quellen und Studien zur Geschichte des Berliner Kongresses 1878, I, Oesterreich, die Turkei und das Balkanproblem (Graz–Köln 1957). Oru`ani otpor austrougarskim okupacionim ~etama i tada{nji politi~ki pokret me|u Bo{njacima nedovoljno su i sasvim marginalno obra|eni u historijskoj literaturi. U skladu sa austrijskom tradicijom, nekoliko mjeseci po zavr{etku ratnih operacija u BiH, izdalo je Historijsko odjeljenje General{taba op{iran pregled vojnog toka okupacije Die Occupation Bosniens un der Herzegowina durch k.k. Truppen im Jahre 1878 (Wien 1879). Uglavnom na osnovu ovog izvje{taja, napisao je Mihovil Mandi}: Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878 (Zagreb 1910). Kratak pregled vojnih operacija u toku okupacije dali su tako|er Vasa ^ubrilovi} u knjizi Bosanski ustanak 1875–1878 (Beograd 1930) i Petar Tomac u knjizi Ratovi i armije XIX veka (Beograd 1968). Jedan kra}i prilog o tome je dao Mita Klicin: Otpor muslimana protiv okupacije BiH 1878. g. (Kalendar Gajret, Sarajevo 1939). O neposrednom okupacionom vremenu u Hercegovini, posebno Mostaru, vrlo je instruktivan rad Andrije Niki}a: Ulazak austro–ugarske vojske u Hercegovinu ("Maruli}", br. 1, Zagreb 1980).

586

Povodom 50. godi{njice okupacije dao je Ibrahim D`af~i} u Novom Beharu (br. 2/1927) prijedlog da se izda jedna spomenica o otporu Bo{njaka austro–ugarskoj vojnoj sili. On je u tom smislu pozvao histori~are i "svu pismeniju bra}u" da taj otpor istra`uju i {alju priloge koji }e se prvo objaviti u Novom Beharu, a zatim u spomenici. Novi Behar je zaista u brojevima 4, 5, 6, 13. i 16. iz 1927. i 18. iz 1928. objavio kra}e priloge o borbi Bo{njaka 1878, od I. D`af~i}a, dr. A. Had`ikadi}a, M. Forte, A. Nametka i O. A. Bali}a. Sama spomenica, me|utim, nikad nije izdata. U povodu stogodi{njice okupacije BiH organizirala je ANUBiH manji nau~ni skup Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini (ANUBiH, Posebna izdanja, knj. XLIII, Sarajevo 1979).

Austrougarska uprava 1878–1914 O austro–ugarskom razdoblju historije Bosne i Bo{njaka postoji veoma obimna literatura koju ovdje nema potrebe ekstenzivno navoditi. Pregled uspostavljanja okupacione uprave i rana politi~ka gibanja u BiH izlo`io je Hamdija Kapid`i} u monografiji Hercegova~ki ustanak 1882. godine (Sarajevo 1958). Sre|ivanjem i navo|enjem literature lijep prilog historiji nacionalnog pitanja u BiH dao je Ante Malba{a: Hrvatski i srpski nacionalni problem u Bosni za vrijeme re`ima Benjamina Kállaya, I, 1882–1896 (Osijek 1940). Kállayevom erom bosanske historije bavi se i Tomislav Kralja~i}: Kalajev re`im u Bosni i Hercegovni 1882–1903 (Sarajevo 1987). Potpun pregled politi~kih odnosa u BiH za vrijeme cijele austrougarske uprave izlo`io je Todor Kru{evac u knjizi Sarajevo pod austrougarskom upravom 1878–1918 (Sarajevo 1960). Za prou~avanje bo{nja~kog politi~kog pokreta od kapitalnog su zna~aja dvije monografije. Prva je Nusreta [ehi}a: Autonomni pokret Muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini (Sarajevo 1980). Autor druge je Robert J. Donia: Islam under the Double Eagle – The Muslims of Bosnia and Hercegovina 1878–1914 (New York 1981). Kada je rije~ o op}im kulturnim prilikama u BiH za vrijeme austrougarske uprave zna~ajne podatke daje Lamija Had`iosmanovi} u monografiji Biblioteke u Bosni i Hercegovini 1878–1918 (Sarajevo 1980). U tom je pogledu od temeljnog zna~aja studija Muhsina Rizvi}a: Bosanskomuslimanska knji`evnost u doba Preporoda 1887–1918 (Sarajevo 1990). Jednoj od klju~nih li~nosti bo{nja~kog Preporoda, Mehmed-begu Kapetanovi}u–Ljubu{aku, Institut za knji`evnost u Sarajevu posvetio je Zbornik radova (Sarajevo 1992) u kojem su dvadeseterica autora svojim prilozima tretirali razli~ita kulturna i nacionalno–politi~ka pitanja tog vremena. Op}e prosvjetne prilike obradio je Mitar Papi}: [kolstvo u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske okupacije 1878–1918. (Sarajevo 1972). O specifi~no bo{nja~koj prosvjeti pisao je Hajrudin ]uri}: Muslimansko {kolstvo u BiH do 1918. (Sarajevo 1983). Za ekonomsku historiju zna~ajni su radovi D`evada Juzba{i}a, posebno Izgradnja `eljeznica u Bosni i Hercegovini u svjetlu austrougarske politike od okupacije do kraja Kállayeve ere (Sarajevo 1974). Za op}a privredna, pa i kulturna kretanja

587

vrlo je uputna studija Iljasa Had`ibegovi}a: Bosanskohercegova~ki gradovi na razme|u 19. i 20. stolje}a (Sarajevo 1991). O najslo`enijem pitanju sa kojim se austrougarska suo~avala, agrarnom pitanju, vidjeti M. Imamovi}: Agrar u Bosni i Hercegovini (u knjizi, M. Imamovi}–K. Hrelja–A. Purivatra: Ekonomski genocid nad Muslimanima, Sarajevo 1993). Tu je navedena vrlo {iroka literatura koja ~itaoca upu}uje u dalja istra`ivanja ovog veoma slo`enog problema. Na su{tinu tog problema ukazao je Ferdo Hauptmann u studiji Bosansko–hercegova~ki aga u procijepu izme|u privredne aktivnosti i rentijerstva na po~etku XX stolje}a (GDI BiH, XVII, 1966–67). Diplomatsku stranu aneksije BiH 1908. iscrpno je obradio Bernadotte E. Schmitt: The Annexation of Bosnia 1908–1909 (Cambridge 1937). Po progla{enju aneksije BiH je dobila svoj ustav (Zemaljski {tatut). O politi~kom `ivotu u ustavnoj eri 1910–1914, vidjeti M. Imamovi}: Ustav Bosne i Hercegovine (uvodna studija u knjizi Bosanski ustav – Fototip. izdanja iz 1910. godine (Sarajevo 1991). Na kraju, studij austrougarskog razdoblja historije Bosne i Bo{njaka najbolje je po~eti uvidom u monografiju M. Imamovi}a: Pravni polo`aj i unutra{nji politi~ki razvitak BiH 1878–1914 (Sarajevo 1976). Tu su navedene brojne dalje reference koje }e zainteresiranog ~itaoca uputiti na {iru literaturu, te arhivske i druge izvore.

Balkanski ratovi, Prvi svjetski rat i stvaranje Jugoslavije Literatura o balkanskim ratovima, posebno sa stanovi{ta sudbine Bo{njaka u Sand`aku vrlo je oskudna. Za op}i uvid u taj period historije najbolji uvod daju Charles and Barbara Jelavich: The Establishment of the Balkan National States 1804–1920 (Seattle 1977). [to se samog Sand`aka ti~e, uputne su studije Hakije Avdi}a: Polo`aj Muslimana u Sand`aku 1912–1941 (Sarajevo 1991), te Safeta Band`ovi}a: Iseljavanje Muslimana iz Sand`aka (Sarajevo 1991). O u~e{}u Bo{njaka u austrougarskoj vojsci u posljednje je vrijeme vrlo popularnom postala knjiga Wernera Schachingera: Bo{njaci dolaze 1879–1918 – Elitne trupe u K.u.K. armiji (Opatija–Rijeka 1996). Za politi~ke odnose u Bosni za vrijeme Prvog svjetskog rata vrlo je meritorna studija Luke \akovi}a: Polo`aj Bosne i Hercegovine u austrougarskim koncepcijama rje{enja jugoslovenskog pitanja 1914–1918 (Tuzla 1981). O Prvom svjetskom ratu i jugoslavenskom pitanju napisana je brojna literatura razli~itog sadr`aja i karaktera. Tako je Milorad Ekme~i} u studiji Ratni ciljevi Srbije 1914 (Beograd 1973), davno prije Samuela P. Huntingtona ustvrdio da je rat na Balkanu, pa time i u Bosni 1914, u stvari vjerski rat. Ratne ciljeve Srbije je u sasvim drugom realpoliti~kom karakteru sagledao Dragoslav Jankovi} u monografiji Srbija i jugoslovensko pitanje 1914–1915 (Beograd 1973). To se posebno mo`e re}i za izvaredno nau~no ostvarenje Ljubinke Trgov~evi}: Nau~nici Srbije i stvaranje Jugoslavije (Beograd 1986). Sigurno da je do sada najpotpuniju studiju jugoslavenskog pitanja dao Dragoslav Jankovi}: Jugoslovensko pitanje i Krfska deklaracija 1917. godine (Beograd 1967). Zavr{noj fazi rje{avanja jugoslavenskog pitanja posve}ena je studija Bogdana Krizmana: Raspad Austro–Ugarske i stvaranje jugoslavenske dr`ave (Zagreb 1977). Slovena~kom komponentom u jugoslavenskom

588

ujedinjenju, koja je imala posebnu te`inu, bavio se Mom~ilo Ze~evi}: Slovenska ljudska stranka i jugoslovensko ujedinjenje 1917–1921. (Beograd 1973). Na istu je temu pisao i Janko Pleterski: Prvo opredeljenje Slovenaca za Jugoslaviju (Beograd 1976). Pregled ostale literature o jugoslavenskom pitanju i ujedinjenju vidjeti M. Imamovi}: Pristup istoriji stvaranja jugoslavenske dr`ave 1918. godine (Pregled, br. 1, Sarajevo 1976).

Razdoblje izme|u dva svjetska rata Postoji nekoliko naslova od kojih treba po~eti studij ovog razdoblja. Tu je na prvom mjestu dvotomna knjiga Ferde ^ulinovi}a: Jugoslavija izme|u dva rata (Zagreb 1961). Za ulazak u dublji studij nezamjenljiva je obimna i krajnje akribi~na studija Ive Banca: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji – Porijeklo, povijest, politika (Zagreb 1988). [to se same Bosne ti~e, dobar sinteti~ki pregled me|uratnog razdoblja dao je Ljubomir Zovko: Bosna i Hercegovina 1918–1943 (Mostar 1990). Politi~ki i privredni razvitak u Bosni prvih godina po ujedinjenju obradio je Nusret [ehi}: Bosna i Hercegovina 1918–1925. (Sarajevo 1991). Dobru monografiju o radu Privremenog narodnog predstavni{tva napisala je Neda Engelsfeld: Prvi parlament Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (Zagreb 1989). Privremeno narodno predstavni{tvo se prilikom rasprave o ratifikaciji Sen`ermenskog ugovora dotaklo i pitanja polo`aja muslimana, o ~emu je dokumentiranu raspravu dao Vladimir–\uro Degan: Me|unarodnopravno ure|enje polo`aja Muslimana sa osvrtom na ure|enje polo`aja drugih vjerskih i narodnosnih skupina na podru~ju Jugoslavije (Prilozi IRP, br. 8, Sarajevo 1972). O polo`aju vjerskih zajednica, vidjeti tako|er – M. Imamovi}: Poku{aj dono{enja interkonfesionalnog zakona u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Glasnik RIZ, br. 4–6, Sarajevo 1994). U pogledu polo`aja Islamske zajednice sinteti~ki prikaz sadr`i rad M. Imamovi}a: Pregled razvitka Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (Glasnik RIZ, br. 1–3, Sarajevo 1994). Klju~na knjiga za razumijevanje historije Bo{njaka u razdoblju izme|u dva svjetska rata je obimna i heuristi~ki veoma utemeljena monografija Atifa Purivatre: Jugoslavenska muslimanska organizacija u politi~kom `ivotu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Sarajevo 1974). A. Purivatra je svojim istra`ivanjem obuhvatio vrijeme do progla{enja {estojanuarske diktature 1929. godine. O tome ~itaocu stoji na raspolaganju studija Nedima [arca: Uspostavljanje {estojanuarskog re`ima 1929. godine sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu (Sarajevo 1975). [estojanuarski re`im je me|u ostalim preduzeo mjere na likvidaciji agrarne reforme, ~ime su Bo{njaci kao narod materijalno veoma o{te}eni. Historijski pregled tog pitanja dao je Bakir Tanovi}: Ko je vlasnik Bosne i Hercegovine? (Zagreb 1995). Re`im {estojanuarske diktature je u biti pora`en na petomajskim izborima 1935, {to vodstvu JMO stvara prostor za nove politi~ke akcije i kombinacije i ja~anje vlastitog polo`aja. Te nove aktivnosti bo{nja~kog politi~kog vodstva istra`ivala je Dana Begi}: Akcije muslimanskih gra|anskih politi~ara poslije skup{tinskih izbora 1935. godine. (GDI, XVI, Sarajevo 1967). Klasi~nu studiju u tom

589

pogledu napisao je Todor Stojkov: Opozicija u vreme {estojanuarske diktature 1929–1935 (Beograd 1965). Poslije sporazuma Cvetkovi}–Ma~ek i osnivanja Banovine Hrvatske, pokret za autonomijom BiH dobija izvjestan zamah, o ~emu je tako|er pisala D. Begi}: Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine u uslovima sporazuma Cvetkovi}–Ma~ek (Prilozi IRP, br. 2, Sarajevo 1966). Pored JMO, kao politi~ke stranke, jedna od najzna~ajnijih bo{nja~kih institucija bilo je kulturno potporno dru{tvo "Gajret". Njegov je historijat temeljito obradio Ibrahim Kemura: Uloga "Gajreta" u dru{tvenom `ivotu Muslimana Bosne i Hercegovine 1903–1941 (Sarajevo 1986). Pored kulturno–potpornih dru{tava, centri kulturnog i javnog `ivota bile su brojne ~itaonice i biblioteke, o ~emu je Ljubinka Ba{ovi} napravila iscrpan pregled Biblioteke i bibliotekarstvo u Bosni i Hercegovini 1918–1945 (Sarajevo 1986). Dru{tveni `ivot Bo{njaka izme|u dva svjetska rata u velikoj je mjeri obilje`en borbom izme|u pristalica modernizma i sekularizma kemalisti~kog tipa i razli~itih tradicionalista. O toj je borbi pisao Fikret Kar~i}: Dru{tveno–pravni aspekt islamskog reformizma (Sarajevo 1990). [a}ir Filandra je sastavio jednu hrestomatiju Bo{njaci i moderna – Humanisti~ka misao Bo{njaka od polovine XIX do polovine XX stolje}a (Sarajevo 1996). Tu su zastupljena ukupno 32 autora sa svojim pravnim, ekonomskim, filozofskim, sociolo{kim, politi~kim i kulturolo{kim analizama i raspravama. Za pra}enje ukupne historije Bosne i Bo{njaka zna~ajan je Zbornik radova Politi~ki `ivot Jugoslavije 1914–1945 (Beograd 1973). Tu su zastupljena 23 autora, koji svojim raspravama, prethodno plasiranim na Tre}em programu Radio Beograda, pokrivaju na zanimljiv na~in razdoblje od po~etka Prvog do kraja Drugog svjetskog rata.

Rat 1941–1945 Literatura o ratu 1941–1945. je izuzetno obimna, a ovdje je ograni~ena na ~etiri–pet osnovnih naslova vezanih za historiju Bosne i Bo{njaka 1941–1945. godine. Ve}i dio naslova koji se odnose i na ovaj period navedeni su ve} u uvodnom dijelu ove bibliografije. Slijede}i njihove reference, zainteresirani ~italac }e lahko pro{iriti obim literature i do}i do bezbroj novih naslova, ukoliko ga ovo razdoblje posebno zanima. Knjiga koja na op}i na~in pokriva ovaj period svakako je Istorija Saveza komunista Jugoslavije (Beograd 1985), koju je pisalo nekoliko desetina autora, a ~iju su kona~nu redakciju izvr{ili Pero Mora~a i Stanislav Stojanovi}. O uslovima razvoja NOP–a u BiH jednu kriti~ku studiju je svojevremeno dao Rasim Hurem: Kriza NOP–a u Bosni i Hercegovini krajem 1941. i po~etkom 1942. godine (Sarajevo 1972). Dijelom i zbog krize i po~etnih slabosti NOP–a, nad Bo{njacima je po~etkom rata izvr{en masovni genocid od strane ~etnika DM i njegovih raznih lokalnih komandanata. Genezu tog genocida prikazao je M. Imamovi}: Pregled istorije genocida nad Muslimanima u jugoslavenskim zemljama (Separat iz Glasnika RIZ–a, br. 5, Sarajevo 1991). Kao `rtve genocida, Bo{njaci su poslije Jevreja najtragi~niji narod na prostorima biv{e Jugoslavije, jer im je Drugi svjetski rat odnio skoro desetinu njihove cjelokupne populacije. To su nau~no, a nezavisno jedan od drugoga,

590

dokazali Vladimir @erjavi}: Gubici stanovni{tva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu (Zagreb 1989) i Bogoljub Ko~ovi}: @rtve drugog svjetskog rata u Jugoslaviji (Sarajevo 1990). O usta{koj politici prema Bo{njacima za po~etak vidjeti memorandum Muhameda Had`ijahi}a iz 1944, dostavljen "savezni~kim snagama" Posebnost Bosne i Hercegovine i stradanja Muslimana (Sarajevo 1991). M. Had`ijahi} je autor i ~lanka Muslimanske rezolucije iz 1941. (Zbornik "1941. u istoriji naroda BiH", Sarajevo 1973). Historija NOP–a u Bosni i Hercegovini je detaljno obra|ena u brojnim monografijama pojedinih gradova i op}ina. Ovdje nema potrebe za njihovim navo|enjem i nabrajanjem. Kao primjer mo`e se uzeti velika trotomna edicija Sarajevo u revoluciji (Sarajevo 1976–1979). Na njenoj izradi i pisanju bio je anga`iran velik broj autora, kako histori~ara od zanata tako i aktivista radni~kog pokreta i NOP–a, koji su iznosili svoja sje}anja. Uredni~ku i redaktorsku grupu su vodili Nisim Albahari i Dane Olbina. S obzirom na zna~aj i poziciju Sarajeva u ratu 1941–45, kroz ovu se ediciju na svoj na~in prelama historija cijele BiH tog vremena. O odnosu vodstva NOP–a prema nacionalnom pitanju Bo{njaka pisao je Atif Purivatra u vi{e svojih radova, od kojih su dva posebna zna~ajna. Prvi je Stav KPJ prema nacionalnom pitanju Muslimana u toku narodnooslobodila~kog rata (Prilozi IRP, br.4, Sarajevo 1968), a drugi je AVNOJ i nacionalna afirmacija Muslimana (Separat iz zbornika AVNOJ i savremenost, Sarajevo 1984). Teritorijalni okvir "nacionalne afirmacije Muslimana" predstavljala je u NOR–u obnovljena bosanskohercegova~ka dr`ava, kao jedna od {est federalnih jedinica unutar DFJ. Taj je proces temeljno obradio Drago Borov~anin: Izgradnja bosansko–hercegova~ke dr`avnosti u uslovima NOR–a (Sarajevo 1979).

Razdoblje 1945–1990 Mo`e se re}i da je bo{nja~ka politika poslije 1945. uglavnom neistra`ena. Skoro sve {to o tome postoji kao poku{aj sinteze nastalo je tokom ovog rata. Jo{ je vrlo rano za meritornu procjenu i valorizaciju te literature. Ipak se mo`e izdvojiti nekoliko naslova. Za sva dalja istra`ivanja okolnosti koje su Bo{njake dovele do 1992. godine, vrlo je inspirativan esej Muhameda Filipovi}a: Bo{nja~ka politika – Politi~ki razvoj u Bosni u 19. i 20. stolje}u (Sarajevo 1996). Negdje se tu kao zna~ajan podsticaj nalaze i politolo{ko–historijske analize Nijaza Durakovi}a u knjizi Prokletstvo Muslimana (Sarajevo 1993). Za razumijevanje bosanske i bo{nja~ke zbilje i okolnosti koje su do nje dovele neizostavna je kao literatura prospektivna knjiga Rusmira Mahmut}ehaji}a: Dobra Bosna (Zagreb 1997). Op}i okvir bo{nja~kog `ivota poslije 1945. mo`e se jasno sagledati iz pregledne hronologije i analize Branka Petranovi}a: Istorija Jugoslavije 1918–1978 (Beograd 1981). Za one koji tra`e hranu za istra`ivanja i razmi{ljanja o budu}nosti mo`da je trenutno najbolje {to mogu dobiti knjiga Richarda Westa: Tito and the Rise and Fall of Yugoslavia (New York 1994). U ranim poslijeratnim godinama dva su doga|aja bitno uticala na sudbinu Bo{njaka. To su sukob sa Informbiroom i buna u Cazinskom kraju. O sukobu sa Informbiroom pisalo se uglavnom sa spoljnopoliti~kog aspekta. Prvi koji se stru~no

591

i nau~no pozabavio njegovim unutra{njim zna~enjem i posljedicama je Ivo Banac: With Stalin against Tito – Cominformist Splits in Yugoslav Communism (Ithaca and London 1988). O pobuni na granici Bosne i Hrvatske, sa svim njenim posljedicama, op{irnu je studiju napisala Vera Kr`i{nik–Buki}: Cazinska buna 1950. (Sarajevo 1991). Tih je godina prema bosanskim muslimanima slu`beno vo|ena politika "nacionalnog opredjeljivanja", koja nije davala `eljene rezultate. Ve} je tada ~ak i znatnom broju komunista bilo jasno da se radi o proma{aju. Brojne nedoumice i nedosljednosti u vezi s tom politikom iznio je Enver Red`i} u ove}oj raspravi Dru{tveno–istorijski aspekt "nacionalnog opredjeljivanja" muslimana Bosne i Hercegovine (u knjizi Prilozi nacionalnom pitanju, Sarajevo 1963). Da je u skoroj budu}nosti mogu}a organizirana obnova nau~no–istra`iva~kog rada u okviru odgovaraju}ih institucija ukazuje zbornik Bosna i svijet (Sarajevo 1996) koji je pripremio i objavio Institut za istoriju i u kojem su {tampani prilozi 30 autora. Najzad, duboke historijske korijene agresije na Bosnu i najnovijeg genocida nad Bo{njacima u velikoj mjeri razja{njava Toma` Mastnak u studiji Kristjanstvo in Muslimani (Ljubljana 1996), mada se njegova izlaganja, bar u citiranoj knjizi zavr{avaju sa XIII stolje}em.

592

Indeks li~nih imena

A Aba-Ejub-el Ensari 237 Abdi-beg 298 Abdul Hamid II 209, 357, 368, 392, 402 Abdul Kadir 136 Abdul-Med`id 585 Abdulah-ef. 309 Abdulaziz 209, 330 Abdurahman-pa{a 192 Abu Hanifa 100 Adultud`a 238, 239 Aehrenthal, Aloys Lex von 418, 419, 420, 421, 422, 431 Afgan, Hamdija 493 Aganovi}, Muharem 525 Ahmatova, Ana 212 Ahmed (vojvoda) 83 Ahmed I 188, 252 Ahmed D`evdet-pa{a 176 Ahmed-pa{a (veliki vezir) 158 Ahmed-[ukri 365 Ajanovi}, Junuz 525 Ajas-pa{a 188, 219, 226, 227, 237 Ajas-pa{a zade Mustafa-pa{a 217 Ajaspa{i}, Mustafa-pa{a 123 Ajaspa{i}, Sarho{ Mustafa-pa{a 252 Ajvaz-dedo 203 Alagi}, [ukrija 522 Alaj-beg 238 Alajbegovi}, Salih 391, 403 Alajbegovi}–Pe~evi, Ibrahim 228, 250, 253 Alaldin II 95 Alaupovi}, Tugomir 478, 479, 486 Albahari, Nisim 591 Albanez, Ivan 293 Alberto, Fortis 211

Aleksandar II 346 Aleksandar, Gor~akov 346 Aleksandar Makedonski 237 Alfons V 52 Ali-aga (dizdar) 216 Ali-aga 264 Ali-beg 298 Alibegovi}, Ali-beg 400, 449 Alibegovi}, Osman 369 Ali-bej Mehmed 331 Ali~i}, Ahmed S. 335, 582, 585 Ali-dede Iskender 186 Ali-hod`a 186 Alikadi}, Salko 525 Alikadi}i 205 Alimpi}, Ranko 331 Ali Namik-pa{a Moralia 335 Ali-pa{a Hadum 229 Ali-pa{a Kalauz 257 Alipa{i}, Ibrahim-pa{a 303 Ali Riza-pa{a 331 Almas Mehmed-pa{a 287 Altomanovi}, Nikola 61 Ana (ruska carica) 297 And, Metin 585 Anderson, M. S. 586 Andrássy, Gyula 346, 347, 354, 355, 356, 363, 365 Andrea Doria 244 Andri}, Ivo 152, 153, 154, 169, 193 Andri}, Kasim 119 Andrija II 38, 40 An|eli}, Pavao 579, 580 An|elkovi}, Ko~a 326 An|elovi}, Mahmud-pa{a (Adni) 231 Angiolello, J. M. 141 Antela, Aleksije 36

593

An`ujci 49, 56, 58, 63 Apaffy, Mihaly 271, 272 Arnautovi}, [erif 391, 394, 397, 398, 400, 403, 408, 421, 432, 454, 455, 463, 476, 477 Arpadovi}i 49 Asboth, Johann von 580 Asin, Miguel 201 A{ik-pa{a Zade 232 Atanasovski, Vlado 581 Atatürk 102, 521 Atlagi}, Mehmed-pa{a 279 Atlagi}i 156 Attems, Moriz grof 372 Auersperg, Karl 250, 286 Avdi}, Hakija 588 Azabagi}, Muhamed Teufik 366, 369, 391, 414 Azinovi}, Vlado 575 Ayton, William E. 211

B Babi}, Ante 86, 579, 580 Babi}, Omer 317 Babi}i 406 Babinger, Franz 99, 581 Baboni}i Blagajski 73 Baboni}i Vodi~ki 47 Bahri Mustafa-pa{a 319 Bahtijarevi}, Atif 396 Bajezidagi}, Dervi{-pa{a 223, 249, 312 Bajezit I 70, 71, 73, 98, 104, 106, 114, 125, 163, 227, 230, 231, 232 Bajezit II 98, 105, 114, 132, 187, 227, 230, 232, 235 Bajo Pivljanin (Nikoli}) 161, 268 Bajraktar, Mustafa-pa{a 334 Bajraktarevi}, Fehim 525 Bajram-aga 136 Bakamovi}, Salih-beg 522 Bakarevi}, Zuhdi 364, 396 Balaban 238 Bali~evi}, Franjo 172

594

Bali}, O. A. 587 Bali}, Smail 564, 576 Bali}, Sulejman 459 Balint 386 Balji}, Salih 487, 493, 531 Baltad`i (Kopljanik) Mehmed 294 Balti}, Jako 336 Banac, Ivo 23, 576, 589, 592 Band`ovi}, Safet 588 Barakovi}, Simo 479 Barbaro (mleta~ki bajlo) 248 Barbarosa, Hajredin 159, 244 Barkan, Omer Lütfi 178 Bartha 392 Basari~ek, \uro 502 Basler, \uro 580 Ba{agi}, Ibrahim-beg 176 Ba{agi}, Mustafa 525 Ba{agi}, Safvet-beg 157, 173, 201, 212, 235, 236, 251, 254, 298, 322, 377, 378, 411, 412, 413, 414, 415, 453, 476 Ba{eskija, Mula Mustafa 173, 205, 206, 216, 308, 315, 316, 320, 321, 322, 324, 325 Ba{i}, Salih Safvet 425, 479, 517, 525, 533, 538 Ba{ovi}, Ljubinka 590 Batini}, Mijo Vjenceslav 287 Batthyány, Adam 286 Battyhány (grof) 239 Beck, Max 420 Begi}, Dana 589, 590 Begi}, Ibrahim 536 Begi}, Midhat 566, 567 Begovi}, Mehmed 525 Behmen, [efkija 538 Bekir-ba{a Grabevija 206 Bekta{-aga 165 Bela II 30 Bela IV 43, 44, 46, 243 Benac, Alojz 580

Benko, Isidor 389, 401, 402, 403, 424, 429, 431, 432, 433, 434, 435, 436, 437, 454 Bercinjal, Marin 235 Berislavi}, Petar 233, 234 Bernard 28 Besarovi}, Vojislav 478, 479 Be{ir-ef. 262 Be{irevi}, Hasan-beg 320, 326 Be{lagi}, [efik 580 Betzek, Jacob 194 Bi~ak~i}, Salih-aga 390, 394 Bi~ak~i}, Vejsil 538 Bigali-ef. 173 Bilinski, Leon 464 Biogradlija, Salih 341 Biserovi}, Akif 398 Bismarck, Otto von 346, 347 Bi{~evi}, Alija 493 Bi{~evi}, Husein 487, 493 Bi{~evi}, Vasif-beg 400, 451, 452 Bitlisi, Idris 163, 164 Bizzi, Marino 172 Bjelevac, Hifzi 370, 371, 493 Blagajski 233 Blaskovich 392 Blount, H. 116 Bogi}evi}, Lazo 491 Bogojevi} (Dautpa{i}), Mustafa-beg 156 Boljani}, Husein-pa{a 214 Boljani}, Sinan-beg 161, 194 Boljani}i 156 Boljetinac, Iso 457 Bonneval, Ahmed-pa{a 297, 299 Boppe, Auguste 167 Bord`ija VI, Aleksandar 232 Bori} ban 30, 31, 34, 69 Borilovi}, Vuk 292 Borov~anin, Drago 591 Borovi}i 156 Borovini}, Sinan-pa{a 156 Bostand`i, Mehmed-beg 15 Bostand`i, Sulejman-pa{a 308

Bote{–Oki}, Augustin 323 Bo`i}, Milan 560, 561 Bo`i}i 331 Bo`idar~i}, Alija 119 Brageta 35 Brankovi}, \or|e 283 Brankovi}, \ura| 74, 76, 78, 79, 80, 118 Brankovi}, Lazar 80 Brankovi}, Vuk 106 Brankovi}i 156 Bratilovi}, Ilijas 119 Bringa, Tone 577 Brodzinski, Kazimierz 211 Broz, Josip Tito 539, 552, 557, 558, 564, 568, 572, 573, 592 Buconji}, Pa{kal 370 Bu}a, Tripe 62 Budalina, Ibrahim (Tale) 261, 262 Budimir 26 Bukvica, Abdulah 487, 493 Bulbulovi}, Edhem 522 Buljuba{i}, Smail 536 Bunti}, Didak 478, 479 Burek, Ahmet-ef. 517 Burián, Istvan 397, 398, 400, 401, 402, 403, 409, 420, 421, 422, 428, 431, 432, 433, 437, 452 Burke, Edmund 8 Busbecq, Angier Ghiselin von 194 Bu{atlija, Kara Mahmud-pa{a 322, 325 Buturovi}, \enana 584

C Canker, Karlo 479 Carigradlija, Kadri 341 Cavalli, Mario 160, 162 Cemovi}, Avro 459 Cemovi}, Nikodim 491 Centelmi 245 Ceri}, Ahmed-beg 400 Ceri}, D`afer-beg 309 Ceri}, Husein-beg 400

595

Ceri}, Sulejman-beg 394 Ceri}i 307 Chauni, Pierre 21 Churchill, Winston 553 Cigi} 205 Clam–Martinic, Heinrich 475 Coles, Paul 581 Crnojevi}, Ivan 78, 227 Crnojevi}i 12 Cvetkovi}, Dragi{a 17, 516, 518, 519, 520, 521, 529, 590 Cviji}, Jovan 152, 367, 431

^ ^abraji}, Luka 478, 479, 481 ^arnojevi}, Arsenije III 144, 145, 291, 298 ^au{evi}, D`emaludin Mehmed 413, 464, 465, 476, 490, 491, 509, 522 ^au{evi}, Mujaga 262 ^ehaji}, Ali-aga 320 ^ekro, Hajdar 487, 493 ^elebi, D`ari U`i~anin 201 ^elebi, Evlija 15, 173, 175, 196, 197, 209, 222, 228, 257, 263, 305, 306, 375 ^elebi, Kjatib 222 ^elebi, Mehmed 186 ^elebi, Mustafa 138 ^eli}, D`emal 216 ^eli}, Mustafa-pa{a 295 ^engi}, Ali-beg 270, 271 ^engi}, Be}ir-pa{a 294, 297 ^engi}, D`afer-pa{a 321 ^engi}, Jahja-kapetan 298 ^engi}, Jusuf-beg 15 ^engi}, Murat-beg 302 ^engi}, Smail-aga 335, 336 ^engi}, Smail-pa{a 272 ^engi}i 156 ^erovi}, Bo`o 422 ^i{i}, Husein Husaga 555 ^irkinagi}, Omer-ef. 448, 451

596

^omora, Ismail 206 ^ovi}, Ale 560, 561 ^ovi}, Borivoj 580 ^ubrilovi}, Vaso 153, 154, 585, 586 ^ulinovi}, Ferdo 589

] ]amil Ahmed-pa{a 196 ]amil-pa{a 429, 430 ]ata 311 ]ehaji}, D`emal 212, 584 ]ejvan-beg 223 ]emalovi}, Smail-aga 408, 443, 479 ]eman, Mustafa 576, 582 ]emerli} 205 ]emerli}, Asim 535, 536 ]emerli}, Hamdija 525 ]emerli}i 406 ]eri}, Salim 566 ]irilo 28, 579 ]irkovi}, Sima 578, 580 ]orovi}, Vladimir 478, 479, 579 ]uprili}, Ahmed-pa{a 272, 273, 275, 282, 302 ]uprili}, Fazil Ahmed-pa{a 271, 275 ]uprili}, Fazil Mustafa-pa{a 282, 283, 284 ]uprili}, Mehmed-pa{a 263, 270 ]uprili}, Numan-pa{a 294, 295 ]uprili}i 270, 273 ]ur~i}, Lutfulah 205 ]uri}, Hajrudin 584, 587

D Dabi{a, Stjepan 70 Daltaban Mustafa-pa{a 289 Damad Ibrahim-pa{a 296, 297, 299 Damjan, Miha 235 Damjanovi}, Risto 421 Dandolo, Nicolo 247 Dangi}, Jezdimir 535, 536 David (mitropolit humski) 78 David, Pierre 193

Davidovi}, Ljubomir 486, 501, 513, 514, 516 Davison, Roderic H. 585 Davud-beg 227 Defterdarevi}, Abdulah-pa{a Sarajlija 321, 322 Defterdarevi}, Ahmed-beg 487, 493 Degan, Vladimir–\uro 589 Dejanovi}, Konstantin 70 Deli Husein-pa{a 265 Demir-pa{a 291 Deren~in, Emerik 228, 229, 230, 234 Deren~ini 230 Dervi{-beg 298 Dervi{-beg Miralem 400, 425, 445, 449, 451, 452, 477 Dervi{-pa{a 162 Devrnja, Mile 560, 561 Dimitrijevi}, Lazar 427, 436, 437 Dimovi}, Danilo 431, 432, 463, 464, 477, 479 Dinji~i}i 77 Dioklecijan 85 Divkovi}, Jusuf 119 Divni~, Juraj 232 Dizdar, Mak 56 Dizdar, Muhamed 525 Dlugosz, Jan 139 Dobra~a, Kasim 538 Dogan, Ungurus 119 Dolgoruki, Jurij 316 Donia, Robert J. 576, 587 Doroteja (kraljica) 62 Dostojevski, Fjodor Mihailovi~ 8 Dragi~evi}, Pavle 15 Dragilovi}, Mahmud 119 Dragi{i}, Ivani{ 77 Dragojlovi}, Dragoljub 580 Dubnov, Simon 575 Dugali}, Ahmed-pa{a 254, 256 Dukatar 205 Durakovi}, Nijaz 591 Dursun-beg 139

Du{an (car) 51, 56, 59, 60, 61, 62, 67, 88, 148 Dvornikovi}, Vladimir 84, 579

D@ D`abi}, Ali-Fehmi 362, 370, 387, 389, 390, 391, 392, 393, 394, 396, 397, 398, 407, 408, 429, 430 D`abi}, Omer-ef. 540 D`af~i}, Ibrahim 587 D`afer 283 D`afer-aga D`ud`a 213 D`afer-aga Odoba{a 262 D`afer-beg 135, 159 D`ait, Hi{am 22 D`aja, Sre}ko M. 583 D`amonja, \uro 437, 477, 479 D`elal-pa{a 334 D`elali Hasan-pa{a 256, 312 D`emali, Alija 237 D`emid`i}, Alija 525 D`eneti}i 406 D`igal-oglu (^ikala) 255 D`ini}, Ali-Kjamil 487, 493 D`ini}, Hafiz 369 D`ini}, Hamdija 493 D`ini}, Mahmud-beg 397 D`ini}, Mehmed-beg 400 D`ini}, Muhamed 487 D`ini}, Ragib-beg 408, 432 D`ini}i 307, 406 D`ojo, Muja-aga 320 D`ojo, Zulf-aga 320 D`omeli oglu Jigit-beg 227

\ \akovi}, Luka 588 \erzelez, Alija 228, 229 \iki}, Osman 442, 443 \ilas, Milovan 555, 560, 561 \onlagi}, Zija-beg 415 \ukanovi}i 217 \ul, Mustafa 192 \ur|evi}, Nikola 500

597

\uri}, Ismail 119 \urkovi}, Maksim 478, 479 \umi{i}, Hifzi-beg 211

E Ebusuud 248 Edhem-pa{a 395 Eggenberg 250 Ekme~i}, Milorad 588 El-Huseini 541 El-Husejn 198 Elizabeta (kraljica) 58, 60, 63 Emerik (kralj) 33, 34 Engelsfeld, Neda 589 Erdödy, Nikola 279, 280 Erdödy, [imun 150, 240 Erdödy, Toma 250 Erthogrul 95, 96, 100 Esiri 229 Eugen IV 78

F Fadilpa{i}, Mahmud-beg 400, 407 Fadilpa{i}, Mehmed-beg 432 Fadilpa{i}, Mustaj-beg 364, 365, 366, 386 Fadilpa{i}i 406 Fage, J. D. 575 Farlati, Daniel 174 Fazlagi} 205 Fazli-pa{a 271 Feji}, Ibrahim 522, 538 Fejzovi}, Abduselam 525 Feldman, Miroslav 466 Ferdinand II 180, 194, 219 Ferdinand, Franz 418, 421, 463, 466 Ferdinand Habsbur{ki 151, 157, 172, 236, 240, 241, 242, 243, 421, 427, 463, 464 Ferhad-aga 167 Feri}, \uro 212 Feridun 159 Feriz 106

598

Ferjan~i}, Bo`idar 579 Ferleti}, Andrija 259 Ferluga, Jadran 579 Fidahi}, Mehmed-beg 301, 303 Filandra, [a}ir 590 Filipovi}, E{ref 381 Filipovi}, Josip 351, 352, 353, 356, 362, 363, 364, 373, 374 Filipovi}, Jusuf-beg 261 Filipovi}, Jusuf-beg 381 Filipovi}, Muhamed 578, 591 Filipovi}, Nedim 581 Filipovi}, Milenko S. 23 Filipovi}, Sulejman 525 Filipovi}, Zaim-beg 400 Fine, John V. A. 88, 576, 579, 580 Firdus, Ali-beg 394, 395, 399, 400, 402, 403, 407, 408, 409, 421, 427, 428, 429, 431, 432, 434, 444 Firus-beg 219 Forto, M. 587 Foscarini 165 Fosses, Chaumette des 225 Frankopan, An` 233 Frankopan, Bernard 227, 230, 235 Frankopan, Ivan 227, 230 Frankopan, Krsto 235, 240 Frankopan, Nikola 227, 230 Frankopani 227, 230, 231, 236, 240 Franjo Asi{ki 47 Frenk, Hasan-aga 275 Fresine, Jacques 193 Fridrih II 319 Fridrih III 52, 227 Friedman, Francine 576 Funduk Mustafa-pa{a 279

G Ga~anin, Abidaga 351 Gali}, Ljubomir 478, 479 Gara{anin, Ilija 471 Gárdonyi, Géza 253 Garov~i}, Mahmud 119 Ga{evi}, Salih 200, 201, 413

Gavrila, Emil 395, 451 Gazi Husrev-beg 183, 192, 193, 195, 196, 200, 203, 205, 219, 220, 234, 235, 236, 237, 238, 241, 243, 244, 245, 246, 324 Gazi Memi-beg 251 Genadij II Sholari 91, 143 Gerlach, Stephan 161 Gibbon, Edward 578 Giraj, Maksud 319 Giraj, Sahip 319 Giraj, Selim 202 Girli, Hasan-pa{a 250 Glavini}, Sebastijan 285 Gluhi}, [efkija 487 Glu{ac, Vaso 87 Goethe, Johann Wolfgang 211 Gouzmán, Dominik de 40 Grada{~evi}, Be}ir-beg 432, 449, 451 Grada{~evi}, Husein-kapetan 13, 136, 137, 333, 335, 336, 337, 375, 582 Grada{~evi}, Murat-kapetan 136 Grada{~evi}, Osman-kapetan 136 Grada{~evi}i 136, 307, 406 Gradi{~anin, D`ino 315 Gran|a, Ivan 502 Gratijani, Samuil 210 Gravier, Gaston 367 Greenshileds, John Boyd 211 Grbonog, Stjepan 241 Gr|i}, [}epan 445, 454, 478, 479, 481 Gr|i}, Vasilj 450, 479 Grey, Edward 422 Grgi~evi}, Atanasije 180, 194, 219 Grgur (vojvoda) 121 Grgur IX 40, 41 Grivec, Fran 579 Gulabi-aga 159 Güzel Tursun 229

H Habsburgovci 9, 63, 227, 233, 236, 240, 241, 243, 248, 250, 251, 254, 255, 259, 260, 271, 272, 276, 278, 279, 281, 282, 283, 284, 290, 312 Had`agi}, Jusuf-aga 266 Had`i Balo 223 Had`i Ibrahim-aga 217, 218 Had`i Jusuf 213, 214, 215 Had`i Muhamed-pa{a 135 Had`i Muhamed-pa{a Ivez 303 Had`i Mustafa 217 Had`i-Sinan 228 Had`i [aban 215 Had`ialagi}, Ahmet 487 Had`ibegovi}, Iljas 588 Had`i}, Hakija 531, 533, 540 Had`i}, Ismail 205 Had`i}, Osmana Nuri 396, 411, 413, 414, 522 Had`iefendi}, Muhamed-aga 540, 541 Had`iegri}, Salih 487 Had`ihasanovi}, Uzeir-aga 538 Had`ijahi}, Muhamed 23, 176, 567, 576, 577, 578, 584, 591 Had`ijahi}, Muhamed-ef. 369 Had`ijamakovi}, Muhamed 351, 352 Had`ikadi}, Atif 487, 493, 587 Had`imusli}, Abdul 205 Had`inesimovi}, Ahmed 298, 304 Had`iomerovi}, Mustafa Hilmi 364, 365, 366 Had`iosmanovi}, Lamija 587 Had`isalihovi}, Ibrahim 493 Had`iselimovi}, Be}ir-aga 369 Hafizovi}, Nuri-ef. 365, 366 Hafiz-pa{a 355 Hajdarpa{i}, Raif 582 Hajredin Barbarosa 245 Hajrudin (mimar) 170, 222 Halilba{i} 311 Halilba{i}, Mustaj-beg 414

599

Halilovi}, Senahid 577 Halil-pa{a 120, 136, 167 Hammer, Joseph von 157, 160, 165, 227, 241, 242, 251, 281, 299, 312, 581 Hamza Bali Bo{njak 160, 163, 185 Hamza-beg 110 Hanceris, Samuil 145 Hand`i}, Adem 185, 583 Hand`i}, Akif 536 Hand`i}, Had`i Mehmed 525, 538, 583 Hangi, Antun 202, 584 Hardomili}i 55 Hasan-beg Zade 254 Hasandedi}, Hivzija 584 Hasandedi}, [efket 525 Hasani, Harun 577 Hasan-pa{a Tiro 249, 250, 251, 252, 253, 254, 256, 267, 329 Hasanpa{i}, Hamid-beg 394 Hasib bin Mehmed 210 Hasi} (imam) 536 Hasumovi}, Mustaj-beg 263 Hauptmann, Ferdo 588 Hazreti Alija 151, 198 Hazreti Fatima 198 He}im-oglu Ali-pa{a 299, 300, 301, 302, 303, 304, 305, 307, 308, 309, 583 Hedervary, Khuen 470 Henda, Ahmet-aga 394, 400, 414 Hercegovi}, Ahmed-beg 156, 204 Hercegovi}, Vladislav 78, 83 Hercegovi}, Vlatko 78, 83, 110 Herkalovi}, Toma 362 Heywood, Colin 576 Hikmet, Arif 368 Hildburghausen (J. F. Sachsen) 299, 300, 301, 303 Hilmi-beg 357 Hitti, Phillip K. 201, 575 Hizir-pa{a 276, 277 Hobordanski, Ivan 241

600

Hod`i}, Mujo 541 Hoernes, Moriz 168 Hoffman, Leopold 365 Hola~ek, Jozef 391 Holjevac, Omer 430 Hörmann, Kosta 157, 386, 430, 584 Hot, Hasan 322 Hottinger, J. H. 165 Hötzendorf, Conrad von 418 Hrani}, Sandalj Kosa~a 51, 52, 55, 57, 66, 69, 74, 75, 76, 77, 106, 107 Hrani}i 69 Hrasnica, Halid-beg 436, 453, 478, 479, 481, 487, 493 Hrasnica, Muhamed-beg 493 Hrelja, Kemal 588 Hrnjica, Halil 261, 262, 263 Hrnjica, Mujo 261, 262, 263 Hrnjice 261, 263 Hrvatini}, Vukoslav 56 Hrvatini}i 60, 69, 74 Hukovi}, Muhamed 585 Hulusi, Mehmed 341 Humo, Avdo 548 Humo, Hamza 21 Humo, Omer-ef. 176 Huntington, Samuel P. 588 Hunyadi, János 76, 77, 79, 81, 228, 237 Hurakalovi}, Mehmed-beg 261 Hurem, Rasim 590 Hus, Jan 72 Husein-pa{a 267 Husein-pa{a (janji~arski aga) 334 Huseinagi}, Sejfudin 477 Huski}, Hasan 534 Husni-pa{a 357 Husrev-pa{a 244, 339

I Ibn Battuta 100, 185 Ibrahim I (Deli) 264, 265, 280 Ibrahim-aga 322 Ibrahimovi}, Husein-ef. 366

Ibrahim-pa{a (veliki vezir) 236, 237, 238, 241 Ibrahim-pa{a Novo{eherlija 253 Ibrahim-pa{a Te{njak 273 Ibrahimpa{i}, Muhamed 493 Ibri{imovi}, Luka 280, 281 Idriz-beg 261, 262 Imamovi}, M. 577, 578, 586, 588, 589, 590 Imanovi}, Mustafa Refet 341 Inalcik, Halil 116, 163, 191, 216, 581 Ind`e, Sulejman-aga 315 Inocent III 32, 34, 36 Inocent IX 276 Inocent XI 278 Iorga, Nicolae 581 Isa Bali 118 Isabegovi}, Mehmed-beg Gazi 227 Isabegovi}i 156 Isak II 36 Isakovi}, Alija 212, 567, 577, 578, 584 Ishak-beg 75, 106, 107 Ishakovi}, Isa-beg 83, 106, 107, 108, 185, 186, 189, 195, 197, 204, 206, 218, 219 Ishakovi}, Mehmed-beg 186, 195 István IV 31 Ivan Spli}anin 62 Ivan Teutonac 40, 41, 42, 43 Ivani{ Korvin 233 Izabela (ugarska kraljica) 157 Izetbegovi}, Alija 569 Izvoljski, Aleksandar Petrovi~ 418, 419, 422, 425

J Jacob, Georg 210 Jagelonci 227 Jagi}, Vatroslav 378, 380 Jahjapa{i}i 156 Jakob (kardinal) 40 Jakub-pa{a Bo{njak Hadum 227, 229, 230, 231, 232, 234, 235

Jalimam, Salih 580 Jan III Sobieski 276, 277, 285 Jankovi}, Dragoslav 588 Jankovi}, Ga{par 261, 262 Jankovi}, Petar 261, 262 Jankovi}, Stojan 149, 277, 286 Jeftanovi}, Gligorije 210, 390, 391, 394, 395, 409, 421, 432, 435, 451, 478, 479 Jelavich, Barbara 588 Jelavich, Charles 588 Jelavi}, Vjekoslav 478, 479 Jelisaveta (bosanska princeza) 47 Jellinek 355 Jevti}, Bogoljub 515, 516 Jezid 198 Jire~ek, Konstantin 181, 580 Jojki}, Milan 463, 478, 479 Josip Franjo I 346, 356, 364, 390, 394, 402, 422, 438, 444 Josip II 323 Jovanovi}, Joca 513 Jovanovi}, Stevan 352, 364, 365 Juki}, Ivan Franjo 152, 154 Junuz-beg 237 Juri{a 43 Juri{i}, Mustafa-beg 156 Jurjevi}i 55 Jusuf-pa{a (Maskovi}) 264, 265 Juzba{i}, D`evad 578, 587

K Kabu`i}, Marin 66 Kadi}, Bahrija 487 Kadi}, Muhamed Enveri 363, 364 Kadi}, Re{ad 201 Kadi}i 173 Kafija, Hasan Pru{~ak 126, 155, 573 Kaimija, Hasan 273, 274, 275 Kajtaz, Husein 391 Kalafatovi}, Danilo 529, 530 Kalikst III 91 Kalitze 370

601

Kállay, Benjamin 366, 368, 372, 374, 375, 376, 378, 380, 381, 382, 383, 386, 388, 390, 391, 392, 393, 394, 470, 587 Kapetanovi}, Bahri-beg 400 Kapetanovi}, Mehmed-beg Ljubu{ak 302, 364, 377, 381, 384, 385, 410, 587 Kapetanovi}, Mustafa 487 Kapetanovi}, Riza-beg 414 Kapi}, \uro 120 Kapid`i}, Hamdija 364, 587 Kapsali, Mo{a 98 Karabeg, Ahmed 391 Karabeg, Muhamed 429, 434 Karabegovi}, Avdo 444 Karabegovi}, Muhamed-beg 369 Karad`i}, Vuk 228, 337 Kara|or|evi}, Aleksandar 330, 473, 474, 481, 485, 486, 490, 491, 498, 502, 504, 505, 507, 509, 513, 515 Kara|or|evi}, Pavle 515, 516, 518, 520, 529 Kara|or|evi}, Petar I 481 Kara|or|evi}, Petar II 515, 554 Kara|or|evi}i 470, 475, 486, 496, 554 Kara|oz-beg 158, 222, 223 Kara|ozbegovi}, Ahmed-aga 321 Kara had`i Alija 311 Kara had`i Hasan 311 Kara Hase}i Ahmed-pa{a 322 Kara Ja{ar-aga 320 Karajazid`i, Hasan 256 Kara Mahmud-pa{a 322 Karamanli 227 Karamehmedovi}, ]amil 450 Karamehmedovi}, Hamdija 487, 493, 499, 538 Kara Mustafa-pa{a 264, 275, 276, 277 Karanahidi 126 Kara-Osman 121

602

Kara Osman-beg 238 Karaosmanovi}, Malko~-beg 135 Karatheodory-pa{a 355 Kara Uvejs-pa{a 160 Kar~i}, Fikret 590 Kari}i 204 Karlo I An`ujski 292 Karlo Habsbur{ki 476, 478 Karlo I Robert 50, 59 Karlo V 237, 242 Karlo VI 297, 299, 301, 572 Karlo XII 293 Karlovi}, Ivan 236 Kasim-pa{a 77, 237 Kat, Nikola 60 Katarina (bosanska kraljica) 77 Katarina II Velika 314, 319, 323, 326 Katu{i}i 156 Kaunitz, Wenzel 319 Kavanjin, Marko 192 Kazamaris, Ivan de 28, 31, 34, 35 Kazinczy Ferenc 211 Kecmanovi}, Du{an 478, 479 Kemal-beg 194, 237 Kemal-pa{a Zade 229 Kemény, János 271 Kemura, Ibrahim 590 Kethoda, ]ejvan 222, 223 Kili~ Ali-pa{a 247 Kinam 31 Kinis, Pavle 229 Klai}, Nada 579 Klai}, Vjekoslav 152, 154 Kla{i}, Petar 77 Klicin, Mita 586 Kljunovi}, Mehmed-pa{a 254 Kniewald, Dragutin 87 Ko~i-beg 256 Ko~i}, Petar 449, 451, 455 Ko~ovi}, Bogoljub 591 Kod`a Sinan-pa{a 130 Kolagi}, Mehmed Fi}ri 341 Koloman (herceg) 30, 41, 42, 43, 51

Komadina, Mujaga 404 Komnen, Manojlo 29, 30, 31 Komneni 105, 164 Kon, Geca 579 Koni~anin, Omer 458 Konstans II 246 Konstantin Filozof 13, 73 Konstantin Janji~ar (Mihailovi}) 108, 142 Konstantin Porfirogenit 25, 375 Konjicija, Mehmed-ef. 311 Kopitar, Jernej 337 Köprülü 270 Köprülü, Fuad Mehmed 95, 581 Kora}, Vitomir 486 Kor~a Gazi Mehmed-pa{a 287 Kor~a Husein-beg 298 Kor~a Mehmed-pa{a 286, 289 Korkut, Dervi{ 538 Korkut, Munib-ef. 391, 403 Korkut, Sakib 487, 493 Koro{ec, Anton 475, 476, 477, 478, 486, 502, 513, 517 Kos, Abdulah-ef. 312 Kosa~e 48, 52, 69, 75, 106 Kosanovi}, Savo 176 Koski Mehmed-pa{a 223 Kotromani}, Stjepan II 39 Kotromani}i 46, 47, 50, 62, 69, 109, 153 Kova~evi}, Ahmet 493 Kova~evi}, E{ref 201, 582 Kova~evi}–Koji}, Desanka 580 Kova~evi}i 77, 81, 82, 111, 112, 155, 156 Kozli~i}, Hurem-aga 261 Kralja~i}, Tomislav 587 Kraljevi}, Marko 70, 71, 228 Kramer, Albert 486 Krassa, Berthold 421, 422 Krek, Janez 475 Kre{evljakovi}, Hamdija 157, 191, 197, 582, 583 Krizman, Bogdan 588

Krle`a, Miroslav 238, 293 Krnjevi}, Hatid`a 584 Krnjez 311 Krulj, Uro{ 486 Kru{evac, Todor 586, 587 Kru`i}, Petar 243 Kr`i{nik–Buki}, Vera 576, 592 Kujund`i, Murat-pa{a 156 Kujund`i}, Kosta 421, 478, 479 Kukuljevi}, Ivan Sakcinski 15, 157 Kula{, Ibrahim-aga 320 Kulenovi}, Be}ir 525 Kulenovi}, D`afer 520, 533, 540 Kulenovi}, Osman 493 Kulenovi}i 307 Kulin ban 27, 28, 31, 32, 33, 34, 35, 51, 69, 579 Kuli{i}, Petar 268 Kuli{i}, [piro 23, 576 Kuli{i}, Tadija 268 Kulovi}, Esad 389, 404, 411, 414, 424, 427, 429, 430, 438, 441, 444 Kuman, Mustafa 190 Kural, Ezel 581 Kuravija 205 Kurbegovi}, Fehim 487 Kurbegovi}, Hamid 493 Kurd-beg 160 Kuripe~i~ (Kuripe{i}), Benedikt 169, 257 Kurjakovi}i 233 Kurt}ehaji}, Mehmed [a}ir 341 Kurt}ehaji}, Nurrudin 341 Kurtovi}, Mara 535 Kurtovi}, [ukrija 487 Kutschera, Hugo 368, 388, 390, 391, 393, 394, 396, 401 Kvassay, István 386 Kvaternik, Slavko 530

L Ladislav III 77 Ladislav Kani`aj 230

603

Ladislav Napuljski (An`ujski) 32, 70, 72 Laki{i}i 156 Lamberg, Josip 249 Lanovi}, Mihajlo 579 La{vanin, Nikola 284, 296, 322 Latas, Omer-pa{a 336, 339, 341, 376, 585 Laudon, Gideon 325 Lazar (knez) 61, 70, 79, 499 Lazarevi} (vojvoda) 268 Lazarevi}, Stefan 13, 71, 73, 74, 80 Lenkovi}, Juraj 252 Lentulus 302 Lenjin 102, 478 Leon X 234 Leopold I 281, 283, 285 Le{i}, Josip 585 Letica, Evgenije 464 Lewis, Bernard 585 Lewis, Raphaela 584 Limo Bajraktar 268 Livio, Pietro 88 Lockwood, William 22, 577 Lovrenovi}, Dubravko 575 Luburi}, Vjekoslav Maks 535 Ludovik I 59, 60, 61, 62, 63 Ludovik II Jagelonski 240 Ludvik I An`ujski 58 Ludvik II 236, 239 Ludwig Badenski 280, 281, 283, 284 Lueger, Karl 432 Luj XIII 259 Luj XIV 278, 281 Luka{evi}, Ivan 293 Luksemburgovci 63 Luk{i}, Abel 194 Lutovac, Milisav 577

LJ Ljubibrati}, Savo 478, 479, 481 Ljubovi}i 156

604

M Ma~ek, Vladimir 17, 502, 504, 514, 516, 517, 518, 519, 520, 521, 529, 590 Maglajac, Fadil Ahmed-pa{a 269 Maglajli}, Ibrahim 489, 493, 501, 509, 517 Maglajli}, Muhamed 536 Maglajli}, Munib 584 Maglajli}, Vahida 536 Mahmud I 302 Mahmud II 102, 133, 137, 192, 334, 338 Mahmud-pa{a 214, 231 Mahmud Ungurus 119 Mahmut (hafiz) 206 Mahmut}ehaji}, Rusmir 578, 591 Mahmut-ef. Zeni~ak 262 Majki}, Kosta 477 Majkov 378 Makenzen, August 466 Maksimilijan Habsbur{ki 221, 227, 229, 232 Maksumi}, Omer 536 Malba{a, Ante 587 Malcolm, Noel 90, 576 Malin, Danijel 224 Malko~, Kara Ali-beg 253 Malko~, Omer-beg 187 Malko~i 121, 187, 217 Malko~i–Dugali}i 156 Mandi}, Dominik O. 145, 583 Mandi}, Mihovil 586 Mandi}, Nikola 427, 437, 444, 446, 450, 451, 464 Mandu{i}, Vuk 267, 268, 269 Mani (Maniheus) 84, 85 Marija (ugarska kraljica) 62, 63 Marin (arhi|akon) 34 Marin iz Siene 91 Markovi}, Stani{a 302 Marriott, J. A. R. 586 Marti}, Grga 362, 363, 364 Martinovich, Nichollas 210

Martinovi}i 292 Masarechi, Petar 139, 180 Masaryk, Tomas 437 Masnovi}, Radoje 120 Mastnak, Toma` 592 Matej Ninoslav 37, 39, 40, 41, 42, 43, 44, 46, 56 Matija Korvin 81, 83, 105, 108, 109, 110, 142, 226, 227, 233, 236, 239, 240 Maurois, André 579 Ma`urani}, Ivan 375 Ma`urani}, Matija 15, 375 Mayer, Anton 24 McCarthy, Justin 576 Mehmed (suba{a) 238 Mehmed (mula) 320 Mehmed I 71, 73, 74, 159 Mehmed II Fatih 49, 79, 80, 81, 82, 91, 99, 103, 104, 105, 108, 114, 120, 132, 138, 139, 140, 141, 142, 143, 155, 159, 164, 169, 187, 193, 223, 227, 231, 232, 237, 376 Mehmed III 252, 254, 255 Mehmed IV Avd`i (Lovac) 263, 265, 280 Mehmed-aga Pru{~anin 191 Mehmed-beg Sto~anin 217 Mehmed Ne{ri 74, 223 Mehmed-pa{a Kukavica 174, 196, 310, 311, 312 Mehmed-pa{a Prevezali 268 Mejli 315 Mekuli, Esad 212 Melek Ahmed-pa{a 263 Memibegovi}, Hasan-pa{a 267 Memi}, Mustafa 577 Memija, Minka 585 Meravino Genovese, Antonio 155 Mercoeur, Phillipe 254 Merhemi}, Ismet-aga 421, 422 Merhemi}, Mujaga 201 Mesi}, Marko 279, 280, 285 Mesihi 229

Mesihovi}, [akir 493 Mesih-pa{a 171 Me{i}, Adem-aga 404, 411, 413, 414, 415, 416, 417, 427, 430, 437, 441, 453, 477 Metodije 28 Metternich, Klemens von 13, 375 Mevla Abdulkerim 231 Mevlana Ajas 231 Mickiewicz, Adam 211 Midhat-pa{a 409 Mihailovi}, Hasan-beg 156 Mihailovi}, Mustaj-beg 233 Mihailovi}, Skender-pa{a 233 Mihajlo Boris 28 Mihajlo Dubrov~anin 62 Mihajlovi}, Dra`a 537, 538 Mihaloglu Ali-beg Gazi 99, 223, 230 Mihaljevi} (oficir) 326 Mihrimah (sultanija) 157, 251 Mikac (oficir) 249 Miklo{i~, Franc 378 Mikolji, Vinko 580 Milavi}, Mehmed-ef. 400 Mileti}, Nada 580 Milivojevi}, Mustaj-beg 156 Miloje (did Crkve bosanske) 77 Miloradovi}, Mihailo 293 Milovanovi}, Mladen 329 Milutin (ra{ki kralj) 46 Milutinovi}, Sima Sarajlija 291 Miljkovi}, Hasan 493 Miljkovi}, Huska 541, 560 Mimar, Sinan 158 Minetoglu, Mehmed-beg 156 Minetovi}i 156 Miralem, Dervi{-beg 397, 408, 425, 429, 434, 451, 452 Miralem, Reuf 525 Miralemi 156 Mir~a (vla{ki vojvoda) 98 Mirkovi}, Mirko 583 Miron (peharnik) 43 Miroslav Humski 33, 51

605

Mle~ani 37, 56, 59, 71, 72, 76, 79, 83, 122, 226, 227, 233, 244, 259, 264, 266, 267, 268, 269, 270, 271, 273, 278, 279, 280, 281, 284, 285, 286, 289, 295, 572 Modru{ki, Nikola 105 Moljevi}, Stevan 537 Montalbano 172 Montecuccoli, Raimund 272 Montesquieu, Charles de 320 Mora~a, Pero 590 More, Georg 229 Mori}, Ibrahim-aga 192, 311 Mori}, Pa{o 311 Mori}i 211, 311, 584 Mosser, Henry 394 Mrnavi}, Ivan Tomko 179, 180 Muavija 198, 246, 265 Muhamed Hevai Uskufi 15, 172, 204 Muharemija, Abdurahman 310, 311 Muhlisija, Mustafa-ef. 302 Mujezinovi}, Ejub 487 Mujezinovi}, Mehmed 216 Muji}, Husein 536 Mujki}, Mehmed 536 Mulabdi}, Edhem 369, 411, 412, 413, 414, 493, 538 Mulahalilovi}, Enver 584 Müller, Heinrich 378 Mumin Havace (Havad`e) 229 Murat I 63, 125, 130, 163, 214, 231, 232 Murat II 76, 132, 163, 164 Murat III 160, 217, 249, 252, 254 Murat IV 173 Murat-pa{a Novo{eherlija 254 Musa (princ) 71, 73, 74, 581 Musakadi}, Asim 535, 538 Musa-pa{a 257 Muslihidin U`i~anin 201 Muslihudin (dervi{) 186 Mustafa II 287, 299 Mustafa III 145, 314 Mustafa-aga (defterdar) 266

606

Mustaj-beg Li~ki (Hurakalovi}) 260, 261, 263 Mustajbegovi}, Jusuf-beg 261 Mustaj-pa{a (muselim) 322 Muteferik, Ibrahim 297 Muteveli} (kadija) 205 Muteveli}, Mustaj-beg 451 Muvekit Salih Had`ihusejnovi} 195, 262, 321 Muzaferija 406

N Nadasdy (grof) 250 Nahas-pa{a 537, 538 Naki~evi}, Omer 584 Nako, Ahmed 351 Nametak, Abdurahman 585, 587 Nametak, Fehim 585 Namik-pa{a Moralia 335 Napoleon 37, 193, 345 Nasuh-beg 262 Navagero, F. 157 Navaro, Ivan 91 Nazim-bej 431 Nedeljko (protopop) 362, 363 Nedi}, Milan 536 Nemanji}, Sava 38, 52, 83, 148 Nemanji}, Stefan Prvovjen~ani 37, 38, 61 Nemanji}, Uro{ 46 Nemanji}, Vladislav 61 Nemanji}i 33, 47, 61 Nerval, Gerard de 209, 211 Niki}, Andrija 586 Nikifor II Foka 246 Nikifor Grigora 60 Nikola I 320 Nikola V 77, 90 Nikoli}, Fedor 374 Notar, Luka 103 Novakovi}, Stojan 329 Novotny, Alexander 586 Nuh-ef. 299

NJ Njego{, P. P. 152, 292, 293

Ostoji}, Stjepan 75 Ostrogorski, Georgije 29, 579

O

P

Obradovi}, Dositej 379 Obrenovi}, Aleksandar 470 Obrenovi}, Hamza-beg 119 Obrenovi}, Mehmed-beg 120, 156 Obrenovi}, Mihailo 330, 331 Obrenovi}, Milan 346, 374 Obrenovi}, Milo{ 13, 330, 337, 374 Obrenovi}, Petar 119, 120 Obrenovi}i 120 Ogrizovi}, Milan 212 Okajli Ali-pa{a 247 Oki}, Augustin 323 Oki}, Tajib 212 Olbina, Dane 591 Oliver, Roland 575 Omanovi}, Fata 389, 396 Omanovi}, Osman 389 Omerpa{i}, Dervi{ Mehmed-pa{a 267 Opa~i}–^anica, Stevo 560 Opukovi}, Mehmed-beg 157, 158, 251 Opukovi}, Radoje 157 Opukovi}, Rustem-pa{a 156, 157, 158, 161, 195, 251 Opukovi}, Sinan-pa{a 157, 158 Orbini, Mauro 88, 139, 171 Orhan 99, 100, 104, 125, 163 Orlov, Aleksej 318 Osman Gazi 95, 96, 99, 100 Osmanbegovi}, Ahmet-beg 369 Osmanbegovi}, Osman 298 Osmanbegovi}, Sulejman 298 Osman-pa{a Bo{njak 161 Osman-pa{a Hercegovac 279 Osman [erif Topal-pa{a 14, 341, 342, 376 Ostoja 48, 55, 72, 73, 74, 75, 107 Ostoji}, Radivoje 75, 109

Pajazetovi}, Ibrahim 487 Palamas, Georgije 97 Paleolog, Dimitrij 105 Paleolozi 104 Pali~i}, Slavko 43 Pand`a, Muhamed 538 Pangkat, Harahap 212 Paphymeros, Georgije 96 Papi}, Mitar 587 Paradieser 250 Pascal, Blaise 571 Pa{ali}, Esad 580 Pa{ali}, Husejn 210 Pa{ali}, Muhamed-beg 369 Pa{ali}, Muharem-aga 400 Pa{i}, Ali-beg 369 Pa{i}, Nikola 472, 474, 480, 486, 502 Pa{i}, Osman-beg 400, 451 Patsch, Karl 24 Patton, Archibald 330 Paveli}, Ante 531, 533, 534 Paveli}, Ante dr. (zubar) 478, 481 Pavlovi}, Ali-beg 204, 205 Pavlovi}, Ivani{ 77, 78 Pavlovi}, Petar 75, 204 Pavlovi}, Radoslav 48, 51, 52, 55, 75, 76 Pavlovi}i 48, 52, 69, 75, 77, 81, 82, 107, 111, 112, 155, 204 Pe}ki, Hasanaga 326 Pelesi}, Muhidin 583 Pelidija, Enes 582 Peregrin Saksonac 62 Peri}, @ivojin M. 578 Pernar, Ivan 502 Perovi}, Ivo 515 Petar I Veliki 285, 293, 294, 314, 334 Petar II 529, 552, 561 Petar III 314

607

Petranovi}, Bo`idar 84, 87 Petranovi}, Branko 591 Petrovi}, Luka 88 Petrovi}, Miloje Trnavac 329 Petrovi}, Nikola I 346, 459, 466 Petrovi}–Njego{ 291 Petrovi}, Sava 314 Pezo, Hasan-aga 369 Piccolomini, Giovani 282 Pijale-pa{a 247 Pijalepa{i}i 156 Pilav, Muhamed 534 Pileti}, Spasoje 499 Pinson, Mark 576 Pinjo, Abdurahman 205 Pinjo, Ibrahim 192 Pinjo, Salih-aga 205 Pio II 78, 105 Pitner, Karl 426, 432, 444, 452 Pleterski, Janko 589 Poniatowski, Stanislav 314 Ponsa (dominikanac) 43 Pop Dukljanin 25, 26 Popovi}, Niko 268 Popovi}, Stevo 268 Popovi}, Vasilj 313, 585, 586 Posedarac, \uro 277 Potemkin, Grigorije 323 Potiorek, Oscar 463 Pozderac, Ahmed-aga 369 Pozderac, Hasan-ef. 366 Prada{ (vlastelin) 43 Prci}, Osman-ef. 394 Predojevi}, Hasan-pa{a 158, 249, 250, 251, 252 Prelog, Milan 152, 154 Pre{ljo, Abdulah-ef. 400 Pretra`an, Rustem 119 Pribi}evi}, Svetozar 478, 480, 486, 490, 491, 502 Pribinovi}i 55 Pribisav (dijak) 51 Prijezda 40, 43, 46, 47 Princip, Gavrilo 463, 466

608

Prosper, Merimée 211 Proti}, Stojan 486, 497, 498 P{emisl, Otokar 46 Pucar, \uro 547 Puga~ov, Jemeljan 319 Purivatra, Atif 566, 576, 578, 588, 589, 591 Pu{kin, A. S. 212

R Ra~i}, Puni{a 502 Ra~ki, Franjo 30, 84, 86, 87, 90, 150 Radak 81, 105 Radetzki, Johann Joseph 345 Radi}, Pavle 502 Radi}, Stjepan 495, 496, 497, 501, 502 Radin (gost) 48, 78, 91 Radinovi}, Iskender 119 Radinovi}, Pavao 69 Radinovi}, Pavle 66, 74, 75 Radinovi}i 69, 75 Radivoje (vlastelin) 109 Radivoje (gost) 222 Radogot 28 Radonja 43 Radosavi}, Jusuf 119 Radoslav (`upan) 46 Radovi}, Andrija 241 Radovi}, Miladin 331 Radulovi}, Risto 425 Rajkovi}, \or|e 362 Rákóczy, György 271 Ranke, Leopold 174 Ra{kovi}, Atanasije 302 Ratimir 26 Ratkovi}, Risto 459 Redern 250 Red`i}, Enver 592 Renier, Andre 224 Repovac, Osman-beg 298 Repu{evi}, Ismail 119 Resulbegovi}, Osman-pa{a 295 Re{id Mehmed Bo{njak 288

Risti}, Vaso 479 Rivet, Charles 491 Rizaefendi}, Zijo 487, 493 Rizvanbegovi}, Ali-pa{a 13, 15, 335, 336, 368 Rizvi}, Muhsin 567, 577, 584, 587 Rodrigo, Daniel 224 Rogan, Petar 489 Roksalena (sultanija) 157, 158 Roman II 265 Roosevelt, Franklin Delano 553 Ro`nay, Samuel 211 Rudolf II 172, 250 Rumija, D`elaludin 201 Runberg, J. L. 212 Runciman, Steven 169 Rustempa{i}, Gazi Ahmed-bega 296 Rustempa{i}, Hasan 487 Rustempa{i}, Hasan-beg 298 Rustempa{i}, Rustem-beg 296 Ru`i}, Mahmud 119 Rycaut, Paul 155, 165, 173, 175

S Saban~i}, Matija 110 Saban~i}i 110 Sabit Alauddin U`i~anin 136, 201, 202 Sabljakovi}, Mehmed 536 Saddedin 164 Sadovi}, Velija 493 Said 357 Salihagi}, Suljaga 487, 578 Salihbegovi}, Ahmed-beg 487 Samard`i}, Radovan 145, 583 Sanko 120 Sara~begovi} 206 Sarajli}, Halil 536 Sarajli}, [emsudin 493 Sarho{ Ibrahim-pa{a Memibegovi} 261 Sarho{ Mustafa-pa{a 252 Sari-Murat 311 Sari}, Murat 425, 445, 451, 452, 487

Sarkoti}, Stjepan 468, 476, 479 Sarmiente, Francesco 245 Sasanidi 85 Savojski, Eugen 149, 194, 195, 220, 286, 287, 288, 290, 295, 297 Schachinger, Werner 588 Schek, Adalbert 436, 437 Schmid, Heinrich F. 153 Schmitt, Bernadotte E. 588 Seadedin 255 Seckendorf 300 Sefer-beg 256 Seferovi}, Omer 369 Seid Fejzulah-ef. 288 Seidi Ahmed-pa{a 270, 271 Sejjidi Abdulah-pa{a 310 Selim I 105, 114, 157, 159, 187, 255 Selim II 106, 132, 159, 160, 161, 248 Selim III 102, 192, 334 Selmanovi}, Smail-beg Taslid`ak 351, 352 Semin Mehmed-pa{a 265 Semkovi}, Sladoje 77 Seton–Watson, R. W. 586 Sharp, William 479 Shaw, Stanford J. 166, 581 Sigismund Luksembur{ki 63, 70, 71, 72, 73, 74, 75, 76, 106, 107, 226 Sijavu{-pa{a 249, 250 Sijer~i}i 156 Sikiri}, [a}ir 525 Silahdar Mehmed-pa{a 314, 315, 321 Simeon 43 Simovi}, Du{an 529 Sinan-pa{a Albanac 250, 251, 252, 253 Siv~i} Gabeljak, Ibrahim-pa{a 266 Skari}, Vladislav 154, 168, 582 Skender (vojvoda) 122 Skender (suba{a) 222 Skender-beg 76, 82 Skender Karamanli 190 Skenderpa{i}, Mustafa-pa{a 231

609

Skenderpa{i}, Osman-{ah-beg 221 Skenderpa{i}i 156 Skok, Petar 24 Skopljak, Sulejman-pa{a 328 Smailagi}, Nerkez 581 Smajlovi}, Ahmed 212 Smi~iklas, Tadija 154 Smiljani}, Ilija 267, 268, 269, 270 Smiljani}, Petar 260, 267, 269 Smodlaka, Josip 486, 497, 498 Sofi Mehmed-pa{a 162, 221, 257 Softi}, E{ref 525 Softi}, Mustafa 538 Sokolovi}, Ali-beg 162 Sokolovi}, Deli Husrev-pa{a 160 Sokolovi}, Ferhad-pa{a 194, 196, 198, 217, 221, 246, 247, 248, 260 Sokolovi}, Hasan-pa{a 252 Sokolovi}, Makarije 161, 162 Sokolovi}, Mehmed-pa{a 146, 156, 158, 159, 160, 161, 162, 163, 247, 248, 252, 253, 254, 265, 268, 269, 270, 271, 275, 285, 584 Sokolovi}, Mustafa-aga 160 Sokolovi}, Mustafa-pa{a Lala 158, 160, 161, 237, 247, 253, 254 Sokolovi}, Rustem-beg 162 Sokolovi}i 146, 160, 162, 247, 253, 406 Solovjev, Aleksandar 87, 150, 173, 583 Soppron, Ignaz 341 Sori}, Stjepan 267, 268, 269 Spahe 533 Spaho, Fehim 387, 517, 533 Spaho, Mehmed 476, 478, 479, 486, 487, 499, 501, 507, 513, 514, 517, 520, 533, 538, 573 Spataris, \or|e 145 Spiran~i}, Pavle 227 Sr{ki}, Milan 454, 473, 494, 508, 509 Staljin 553, 557, 558 Stan~i}, Radoje 120 Stani~i}i 156

610

Stankovi}, Radenko 515 Stanojevi}, Aco 513 Star~evi}, Ilija 337 Stavrianos, L. S. 583 Stefan Brankovi} 80 Stefan Dragutin 46, 47 Stefan Nemanja 32, 33, 34, 37, 38, 51 Stefanovski 369 Steinhoff, Ilse 534 Stepanovi}, Stepa 480, 490 Stipani}i Hrvatini}i 50 Stjepan (fratar) 48 Stjepan (vojvoda) 52 Stjepan I Kotromani} 47, 50 Stjepan II Kotromani} 50, 51, 52, 54, 56, 58, 59 Stjepan od Telegde 229 Stjepan Ostoja 70, 76 Stojadinovi}, Milan 516, 517, 518, 520 Stojanovi}, Kosta 350 Stojanovi}, Nikola 434, 444, 447, 448, 452, 473 Stojanovi}, Stanislav 590 Stojkov, Todor 590 Stojkovi}, Ivan 77 Stokanovi}, Pero 479 Stolev, Georgi 212 Stonjanin, Halil 256 Su}eska, Avdo 566, 575, 578, 582, 585 Sugar, Peter F. 581 Sulejman (princ) 71 Sulejman I Zakonodavac (Veli~anstveni) 105, 106, 114, 117, 127, 131, 134, 140, 141, 144, 157, 158, 159, 160, 161, 187, 223, 228, 235, 236, 237, 239, 241, 242, 243 Sulejman II 280, 281 Sulejman-beg (kapetan) 216 Sulejman-pa{a (vezir) 329 Sulejmanpa{i}, D`evad-beg 522 Sulejmanpa{i}, Rifet-beg 400

Suljetovi}, Suljaga 369 Suljevi}, Kasim 578 Sunari}, Ivo 476 Sunari}, Jozo 463, 477, 478, 479, 481 Suni 231 Supilo, Frano 474 Suvorov, Aleksandar 319 Svinjarevi}, Vlah 154 Svrzo, Hamid 447, 478, 479, 481, 487 Széll, Koloman 392

[ [abanagi}, Ali-beg 350 [abanovi}, Hazim 582, 584 [ahinovi}, Ekrem 441 [ahin-pa{a (namjesnik) 262 [ahinpa{i}, Hajdar-beg 269 [akabenta, Arsenije IV 298, 300, 302 [anti}, Aleksa 212 [arac, Nedim 589 [arac, Sulejman-ef. 403 [arac, Zaim 538 [ari}, Ivan 445 [}epan Mali 314, 316 [}ep~evi} Petrovi}, Danilo 291, 292, 294, 295 [e}o, Fazlija 206 [ehi}, Nusret 587, 589 [ehi}, Sadik 582 [ekularac, \or|e 459 [emsekadi}, Mehmed Vehbi 352, 355, 357 [emsudin Ahmed-ef. Kadizade 160 [eri}, Ahmed 487, 493 [idak, Jaroslav 88 [kalji}, Mehmed Nezir-ef. 366 [ljivo, Galib 583, 585 [ola, Atanasije 425, 479, 490, 491 [ola, Vojislav 432, 444, 477, 478, 479, 481 [tadler, Josip 389, 395, 399, 427, 436, 442, 455, 463, 476 [uba{i}, Ivan 552

[ubi}, Mladen I 50, 54 [ubi}, Mladen II 50, 54 [ubi}, Pavao 49, 50 [ubi}i 49, 50, 51, 59, 62 [unji}, Marko 580 [utej, Juraj 533

T Tabut~i} 206 Tahir-pa{a 339 Tamburija, Arif 205 Tamerlan (Timur-Lenk) 71 Tanovi}, Asim 525 Tanovi}, Bakir 589 Tanovi}, Jusuf 538 Tardi}, Murat-beg 241, 243, 244 Tardi}i 156 Tatar Mehmed-pa{a 254 Taylor, A. J. P. 418, 586 Tegetthoff, Wilhelm 345 Teodosije Veliki 23 Tepi}, Ibrahim 575 Teskered`i}–Dervi{pa{i}, Muharem-beg 387 Thallóczy, Lajos 24, 80, 401, 422, 431, 432, 437 Thököly, Imre 276, 281, 283 Tisza, István 468 Todorovi}i 156 Toma Arhi|akon 43 Tomac, Petar 586 Toma{ Stjepan 48, 67, 76, 77, 78, 79, 80, 81, 90, 91, 142 Toma{evi}, Stjepan 55, 80, 81, 82, 105, 150, 155, 177, 223, 231 Toma{i}, Ivan 232 Tommaseo, Niccolo 212 Toni}, Nikola 43 Topal Husein-pa{a 281, 283, 286 Topi}, Sulejman 536 Torli}, Sulejman 525 Traerup, Birthe 212 Tralji}, Mahmud 585 Trebinjac, Marko 148

611

Trevision, Paulo 224 Trgov~evi}, Ljubinka 588 Trifunovski, Jovan F. 577 Trpimir 243 Truhelka, ]iro 23 Trumbi}, Ante 473, 479, 486, 495, 497, 498 Tufo, Mehmed-ef. 517 Turbi}, Gredislav 43 Tuzli}, Bakir-beg 394, 395, 400 Tuzli}i 406 Tvrtko I Kotromani} 11, 17, 22, 26, 32, 56, 58, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 65, 67, 69, 70, 72, 75, 106, 148, 243, 244, 249, 579 Tvrtko II Tvrtkovi} 57, 70, 72, 73, 75, 76, 109 Tyler, Wat 312

U Ulamapa{i}i 156 Ulud`, Alija 248 Uljarevi}, Ivan 90 Urban II 36 Urban VIII 179 Uzeirbegovi}, Uzeir 493

V Vare{anin, Marjan 432, 438, 444 Vasi}, Dimitrije 463 Vasilije II Makedonski 29, 170 Vasiljevi}, Du{an 425, 473 Vego, Marko 579 Vela} 121 Veli-pa{a 351 Vilajetovi}, Hasan 206 Vili}, Alija 121 Vilovi}, Osman 487 Viszontay, Samuel 391 Vi{nji}, Filip 328 Vladislav (vlastelin) 56 Vladislav Jagelonski 76, 227 Vlahovi}, Ali-beg 120, 156 Vlahovi}, Ivan 120

612

Vlahovi}, Milovac 120 Vlahovi}, Radivoje 120 Vlahovi}i 156 Vlatko (logotet) 61, 62 Vlatkovi} (jaja~ki ban) 234 Vohini}i 55 Vojislav (zetski knez) 30 Vojnovi}, Konstantin 170 Vojsali}, Juraj 55 Vojsali}, Matija 110 Vojsali}, Petar 77 Vojsali}i 77 Vostokov, A. H. 212 Vo{njak, Bogumil 473 Vrabec, Antun 226 Vrane{, Herak 120 Vranje{evi}, Skender-beg 156 Vu~jakovi}, Ahmed-beg 137, 222 Vu~jakovi}, Nesuh-beg 223 Vu~o Mehmed-pa{a Silahdar 262 Vuji}, Joakim 330 Vujovi}, Majo 489 Vuk (Vuki} ban) 56, 61 Vuk (pop) 149 Vuk Jaj~anin (Grgurovi}) 228, 229 Vukan (zetski knez) 32, 33, 34, 37 Vuk~i} Hrvatini}, Hrvoje 55, 66, 69, 72, 73, 74, 77, 106 Vuk~i}, Stjepan Kosa~a 48, 52, 77, 78, 79, 80, 81, 82, 83, 90, 91, 110, 120, 144, 150, 156, 204, 222 Vuki}evi}, Veljo 501, 502 Vukosali}, Radoje 205 Vukosavli}, Vlatko 56 Vukoti}, Pribislav 78 Vukovi}, Vlatko 63, 64, 69 Vulovi}, Ljubomir 500

W Walter, Scott 211 Weichselberger 241 Wekerle, Sándor 420, 421 West, Richard 591 Wilson, Woodrow 479

Windsor, Anton Edler 424 Wittek, Paul 95, 581 Württemberg, Wilhelm von 356, 357, 364, 365

Z Zaimovi}, [emsi-beg 397, 400 Zapolja, Ivan 157, 239, 240, 241, 242, 243 Zari Mustafa U`i~anin 201 Ze~evi}, Mehmed-beg 487 Ze~evi}, Mom~ilo 589 Zenkovi}, Ibrahim-aga 320 Zenkovi}, Rizvan-aga 283 Zichy 355, 356 Zikri Abu Bekir U`i~anin 201 Zild`i}, [erif 351

Zinkeisen, J. W. 313, 581 Zlatar, Behija 583 Zlatar (Zlatarevi}), Had`i Mujaga 335 Zlatari}, Jeronim 172 Zlatonosovi}, Vukmir 57 Zovko, Ljubomir 589 Zrinski, Nikola 159, 233, 263, 276 Zulfikarpa{i}, Adil 564 Zupan, Jakob 212 Zvizdovi}, An|elo 49

@ @akula, Stevo 479 @erjavi}, Vladimir 591 @igi}, Rade 560 @ivkovi}, Petar 504, 513

613

Indeks geografskih imena

A Abisinija 114 Adana 235 Ad Salinas (Vidi: Soli, Tuzla) 25 Afrika 100, 101, 345 Akhisar (Vidi: Prusac) 187 Akovo (Vidi: Bijelo Polje) 341 Aladini}i 536 Albanija 10, 76, 104, 192, 278, 297, 322, 327, 350, 384, 420, 455, 456, 457, 458, 466, 529, 537, 557 Aleksandrija 214, 215 Aleksinac 331 Alexandrette (Vidi: Iskenderun) 12 Alipa{in Most 228 Amasija 227, 270 Amasra 141 Amu Darje (Vidi: Oxus) 159 Anadolija 71, 95, 96, 98, 99, 100, 101, 102, 114, 125, 142, 146, 147, 157, 164, 181, 185, 190, 202, 207, 247, 253, 256, 270, 312, 334, 350 Ankara 71, 100, 160 Ankona 78, 224, 274 Antakya 12 Arabija 114 Arad 271 Aran|elovac 328 Ararat 199 Argos 141 Atina 164 Atlantik 22, 318 Austrija 12, 21, 23, 38, 101, 122, 126, 134, 136, 145, 147, 159, 236, 243, 249, 256, 259, 272, 278, 281, 289, 290, 295, 296, 297, 298, 299, 300, 303, 304, 314, 319, 321, 322, 323, 324, 325, 326, 327, 337, 345, 347,

357, 363, 368, 379, 381, 384, 385, 411, 418, 420, 421, 427, 428, 429, 430, 434, 468, 470, 476, 488, 491, 572 Austrija, Donja 242, 243, 272 Austrija, Gornja 242, 243, 276 Austro–Ugarska 340, 345, 346, 347, 350, 351, 352, 354, 355, 356, 357, 361, 364, 365, 367, 371, 372, 374, 375, 377, 382, 384, 385, 386, 392, 394, 395, 400, 404, 405, 409, 418, 419, 420, 421, 422, 426, 427, 431, 433, 435, 456, 464, 465, 466, 468, 470, 471, 472, 473, 474, 475, 477, 479, 480, 489, 494, 573 Avala 459 Avtovac 539 Azerbajd`an 207 Azija 71, 100, 101, 102, 139, 281, 313, 345, 490 Azov 101, 285, 293, 294, 297, 304, 320

B Baba burunu 214 Baba–planina 316 Ba~ka 98, 144, 287, 478 Bagdad 114, 162 Balkan 9, 21, 22, 23, 28, 29, 30, 35, 37, 59, 61, 63, 64, 71, 76, 80, 83, 85, 86, 96, 98, 103, 104, 134, 146, 147, 158, 164, 165, 174, 190, 208, 224, 236, 276, 313, 314, 319, 323, 326, 327, 347, 350, 355, 372, 378, 418, 419, 421, 426, 455, 456, 458, 471, 551 Balkansko poluostrvo 101, 168, 313, 384

615

Banat 98, 144, 161, 257, 280, 281, 282, 287, 289, 295, 326, 329, 478 Banja Luka 65, 108, 135, 175, 184, 186, 188, 191, 192, 194, 195, 196, 197, 198, 211, 217, 218, 221, 241, 250, 254, 256, 261, 262, 263, 298, 301, 302, 304, 306, 320, 336, 369, 406, 407, 408, 468, 487, 493, 506, 509, 530, 535, 536, 537, 541, 572 Bar 12, 247, 350 Baranja 478 Basan 25 Basra 114 Bato~ina 282 Bavarska 281 Be~ 153, 159, 169, 213, 238, 242, 257, 258, 272, 273, 276, 277, 278, 280, 281, 293, 297, 341, 352, 355, 365, 390, 391, 394, 401, 403, 419, 424, 425, 427, 431, 432, 437, 438, 450, 453, 463, 468, 471, 475, 476, 477, 564 Be~kerek (Zrenjanin) 161 Bender 297, 317 Bengazi 456 Benkovac 278 Beograd 31, 46, 76, 79, 103, 141, 159, 161, 181, 194, 234, 236, 237, 238, 254, 277, 280, 283, 287, 291, 295, 298, 299, 303, 304, 306, 318, 324, 325, 326, 328, 329, 330, 331, 367, 380, 397, 432, 451, 465, 466, 480, 481, 485, 490, 501, 506, 508, 509, 513, 514, 517, 518, 523, 525, 529, 530, 543, 552, 553, 557, 564 Berane 350, 458 Berat 270 Berbir (Vidi: Bosanska Gradi{ka) 135 Berlin 347, 355 Besarabija 319 BiH 17, 22, 176, 177, 194, 216, 345, 346, 351, 356, 361, 363, 366, 372, 373, 374, 377, 384, 385, 386, 390,

616

391, 392, 393, 394, 395, 399, 400, 401, 402, 403, 404, 405, 406, 407, 408, 411, 415, 416, 417, 418, 419, 420, 421, 422, 423, 425, 426, 428, 429, 431, 432, 433, 434, 435, 436, 437, 438, 439, 440, 445, 446, 451, 452, 453, 454, 455, 456, 457, 464, 465, 466, 467, 468, 469, 471, 476, 477, 478, 479, 480, 481, 485, 487, 489, 490, 492, 494, 495, 496, 498, 499, 500, 501, 507, 508, 509, 510, 514, 518, 519, 520, 521, 522, 523, 524, 526, 529, 530, 531, 534, 536, 538, 540, 541, 542, 543, 547, 548, 549, 550, 555, 556, 563, 564, 567, 568, 569, 573 Biha} 65, 105, 134, 135, 143, 179, 191, 233, 240, 248, 249, 252, 261, 286, 287, 289, 295, 320, 468, 487, 493, 526, 530, 541 Bijela 136 Bijela Stijena 246 Bijelo Polje 51, 341, 356, 370, 458, 491 Bijeljina 119, 188, 191, 216, 228, 295, 369, 449, 535 Bile}a 63, 507, 526, 539 Biograd na Moru 25, 267 Bira~ 144 Birka 215 Bistue Nova 24 Bitolj 103, 181, 457, 509 Bizant 9, 24, 29, 37, 38, 59, 64, 71, 79, 95, 96, 97, 99, 103, 104, 145, 169, 246, 323 Blagaj 83, 175, 222, 249 Bled 515 Bliski Istok 97, 100, 102, 182, 314, 347, 418, 419, 457, 529 Bobovac 51, 81, 105 Bo~ac 241 Bögürdelen (Vidi: [abac) 111 Bojana 281, 350

Boka Kotorska 10, 16, 61, 63, 83, 122, 135, 244, 245, 268, 271, 278, 296, 345, 543 Bolu 207 Bor~a 69 Bori~evac 289 Bosanska Dubica (Vidi: Dubica) 279, 369, 534 Bosanska Gradi{ka 135, 191, 351, 537 Bosanska krajina (Vidi: Krajina) 51, 243, 260, 279, 339, 346, 381, 407, 449, 537, 542 Bosanska Krupa (Vidi: Krupa) 369 Bosanska Posavina 280, 339, 531 Bosanski Brod 295, 341 Bosanski Novi 283, 295, 320, 325, 326, 493, 506, 530 Bosanski Petrovac 550 Bosanski [amac 330, 351 Bosfor 36, 100, 101, 313, 320, 330, 354, 419 Bosna 5, 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 19, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 31, 32, 33, 34, 35, 36, 37, 38, 39, 40, 41, 42, 43, 44, 45, 46, 47, 48, 49, 50, 51, 52, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 60, 61, 62, 63, 65, 66, 67, 69, 70, 72, 73, 74, 76, 77, 78, 79, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 86, 87, 88, 89, 90, 91, 92, 98, 102, 103, 104, 105, 106, 107, 108, 109, 110, 111, 113, 114, 115, 117, 118, 119, 120, 121, 122, 123, 124, 125, 128, 129, 132, 133, 134, 135, 136, 137, 138, 139, 140, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 148, 149, 150, 151, 152, 153, 154, 155, 156, 158, 160, 161, 163, 166, 167, 168, 169, 170, 171, 172, 173, 174, 175, 176, 177, 178, 179, 180, 181, 182, 183, 185, 186, 187, 188, 189, 190, 191, 193, 194, 195, 196, 198, 199, 200, 201, 202, 203, 204, 205, 206, 209, 210,

212, 213, 216, 218, 219, 220, 221, 223, 224, 225, 226, 227, 228, 230, 231, 232, 234, 235, 240, 241, 243, 244, 245, 246, 249, 251, 252, 256, 257, 258, 259, 260, 262, 263, 264, 265, 266, 267, 268, 269, 273, 274, 277, 278, 279, 280, 281, 283, 284, 285, 286, 287, 288, 289, 290, 293, 294, 296, 297, 298, 299, 300, 301, 302, 303, 304, 305, 306, 307, 308, 309, 310, 311, 312, 313, 314, 315, 316, 317, 318, 320, 321, 323, 324, 325, 326, 327, 328, 329, 330, 331, 332, 333, 335, 336, 337, 338, 339, 340, 341, 345, 346, 351, 352, 353, 354, 355, 356, 357, 361, 362, 363, 364, 367, 368, 371, 372, 373, 374, 375, 376, 377, 378, 379, 380, 381, 382, 385, 391, 393, 395, 405, 412, 416, 419, 420, 421, 422, 423, 424, 425, 429, 431, 432, 434, 435, 437, 441, 442, 445, 446, 447, 452, 453, 456, 458, 459, 463, 465, 466, 469, 475, 476, 477, 490, 498, 508, 523, 530, 535, 537, 538, 540, 569, 571, 572, 573 Bosna i Hercegovina 9, 11, 13, 14, 15, 16, 17, 21, 98, 129, 145, 153, 168, 191, 197, 202, 210, 336, 340, 342, 343, 345, 346, 347, 348, 350, 351, 353, 354, 356, 361, 366, 367, 368, 371, 373, 374, 375, 377, 378, 379, 380, 381, 382, 383, 384, 385, 386, 394, 396, 401, 404, 408, 409, 412, 415, 416, 417, 418, 419, 420, 421, 422, 423, 424, 425, 426, 427, 428, 429, 430, 433, 434, 435, 436, 438, 440, 444, 445, 450, 451, 463, 465, 468, 470, 472, 473, 476, 477, 478, 481, 485, 486, 487, 489, 492, 493, 494, 498, 499, 500, 501, 502, 506, 507, 508, 509, 514, 515, 518, 519, 520, 521, 523, 524, 530, 531, 533, 535, 538, 540, 547, 549, 550,

617

555, 556, 565, 566, 567, 568, 569, 571, 572 Bozca 270 Bra~ 63, 73, 268 Braila 317 Brani~evo 31 Bratislava 240, 256 Br~ko 191, 197, 295, 487, 491, 519, 536, 537, 542 Breza 25 Bribir 49 Brinj 233 Britanija 422 Brod (Bosanski) 111, 150, 287, 341, 351, 377, 399 Br{tenik 63, 65 Buchlau 422 Budim 66, 70, 98, 111, 157, 158, 181, 216, 228, 229, 238, 239, 242, 252, 253, 257, 277, 279, 305, 390 Budimpe{ta 347, 356, 391, 394, 398, 399, 400, 401, 409, 422, 425, 477, 531 Bug 101, 319, 466 Bugarska 28, 37, 39, 60, 70, 71, 86, 90, 144, 150, 319, 323, 326, 419, 420, 426, 431, 456, 457, 472, 529, 530, 557 Bugojno 191, 487, 506, 519 Buhara 159 Bujuk 214 Bukure{t 319, 395, 457, 557 Bukvik 542 Burgaz 214 Bursa 74, 100, 195 Bu`im 248, 299, 321

C Carigrad (Vidi: Istanbul, Konstantinopolis) 13, 14, 27, 36, 37, 59, 62, 66, 79, 82, 88, 91, 99, 101, 103, 109, 128, 136, 140, 141, 142, 143, 153, 155, 159, 160, 161, 164, 165, 169, 170, 174, 181, 208, 209, 210,

618

214, 219, 230, 237, 241, 242, 243, 245, 248, 249, 250, 251, 254, 255, 257, 262, 263, 264, 265, 271, 275, 281, 283, 284, 286, 288, 290, 291, 293, 295, 296, 297, 299, 300, 301, 302, 309, 314, 315, 316, 319, 321, 323, 330, 334, 335, 347, 351, 355, 356, 364, 365, 366, 367, 368, 370, 397, 403, 404, 408, 414, 418, 426, 427, 429, 430 Cazin 176, 248, 321, 369, 487, 493, 536, 542, 560, 561 Cazinska krajina 179, 541, 542, 560, 561 Celje 230 Centralna Azija 95, 101, 181 ÇeÕme 318 Cer 465 Cernica 65, 179 Cernik 300 Cetina 51, 232, 233, 234, 266, 277, 289, 320 Cetingrad 240, 289, 299, 321, 325, 326 Cetinska krajina 266 Cetinje 23, 291, 294, 459, 466, 506 Clermont-Ferrand 36 Crmnica 292 Crna Gora 9, 10, 11, 12, 13, 16, 23, 122, 144, 154, 179, 245, 291, 292, 294, 314, 315, 316, 317, 322, 331, 339, 346, 347, 349, 350, 354, 355, 416, 420, 422, 423, 428, 456, 457, 458, 464, 466, 469, 471, 475, 487, 490, 492, 508, 530, 563 Crna Gora, Skopska 214 Crnaja 560 Crnica 315 Crno more 95, 105, 213, 238, 285, 293, 304, 314, 318, 320, 354, 457 Çumurlu 73

^ ^a~ak 302, 303

^ajni~e 189, 191, 213, 221, 357, 369, 487, 537, 539 ^apljina 65 ^arlija (^orlu) 214 ^azma 179, 240 ^ehoslova~ka 557 ^ekrek~inica 387 ^elebi}i 406 ^elebi Pazar (Vidi: Rogatica) 186 ^esta 217 ^e{ka 71, 72, 272, 283, 346 ^evo 315

] ]uprija 103, 329 ]ustendil 214

D Dalmacija 10, 13, 25, 30, 31, 33, 37, 39, 46, 47, 49, 50, 59, 60, 63, 70, 72, 75, 79, 91, 98, 122, 134, 135, 142, 144, 149, 154, 157, 179, 180, 190, 191, 211, 224, 226, 227, 235, 239, 241, 243, 244, 245, 246, 259, 260, 261, 263, 264, 266, 267, 268, 269, 273, 277, 278, 279, 280, 285, 289, 290, 294, 295, 296, 305, 316, 345, 470, 472, 473, 475, 476, 477, 478, 480, 486, 487, 492, 498, 530 Damask 160, 207, 255 Dardaneli 101, 181, 265, 269, 270, 313, 419 Denizli 100 Derventa 135, 191, 216, 217, 280, 519 Desnek 25 De`evica 56, 189 Dijarbekir 157, 160, 214, 254 Dnjepar 101, 319 Dnjeparski Liman 238, 297 Dnjestar 275, 294, 297, 314, 315, 316 Doberdo 466 Döbling 277

Doboj 65, 74, 107, 135, 187, 216, 217, 290, 353, 487, 530 Dobor 73, 216 Dobrljin 506 Dobrnja 204 Dobrud`a 101, 181, 316, 319, 457 Dobrun 52, 65, 69, 119, 186, 188 Doli}i 458 Doljan 217 Doljani 536 Donja R`anica 331 Donji Furjan 304 Donji Kraji 30, 31, 46, 50, 51, 55, 60, 69, 77 Donji Vakuf 188, 198, 217, 487, 493, 530 Dra~ 59, 66, 103, 181, 455 Dra~evica 61, 83 Dragalj 120 Draga{ 10 Drava 70, 238, 242, 252, 258, 260 Dre`nica 174 Dre`nik 248, 289 Drijeva 32, 60, 65 Drim 297 Drina 26, 30, 31, 50, 51, 52, 69, 81, 111, 120, 160, 161, 178, 179, 188, 213, 216, 301, 303, 328, 379, 465, 514, 523, 534, 536 Drinja~a 187 Drni{ 188, 247, 267 Drobnjaci 246 Drobnjak 122, 246 Drvar 526, 550 Dubica (Vidi: Bosanska Dubica) 135, 234, 283, 295, 324, 325, 326 Dubo~ac 216 Dubrava 240 Dubrovnik 22, 28, 32, 33, 43, 46, 47, 48, 51, 54, 55, 57, 60, 61, 62, 63, 65, 66, 67, 72, 75, 76, 78, 80, 82, 110, 120, 122, 148, 170, 172, 173, 182, 204, 216, 219, 224, 225, 268, 273, 280, 335, 519

619

Dunafeldvár 239 Dunav 23, 70, 71, 80, 98, 101, 118, 134, 144, 149, 155, 181, 236, 238, 239, 257, 258, 277, 280, 281, 282, 283, 284, 285, 289, 303, 304, 317, 319, 326, 514 Dupnica 214 Duvanjsko polje 26 Duvno 51, 135, 191, 213, 215, 309, 506, 519 Dvor na Uni 506

104, 229, 279, 287, 329,

224,

D@ D`ida 215 D`isri–Tara 135 D`ivar 542

\ \akovo 43, 44, 46, 70, 280 \enova 97

E Edirne 63, 74, 99, 102, 104, 161, 162, 181, 214, 231, 276, 281, 287, 457, 458 Egejsko more 318, 319, 457 Eger 253, 254, 255, 256, 305 Egin 207 Egipat 7, 114, 125, 200, 227, 235, 236, 237, 255, 314, 319 Egriboz 318 Emota (Vidi: Imotski) 25 Engleska 21, 193, 289, 295, 312, 318, 320, 326, 346, 347, 352, 421, 457, 458 Enis 457 Epir 60 Erdelj (Vidi: Transilvanija) 76, 229, 257, 263, 271, 272, 282 Eubeja 141, 318 Eufrat 98

620

Evropa 7, 12, 13, 21, 22, 35, 36, 38, 39, 54, 62, 70, 77, 85, 98, 99, 100, 102, 104, 111, 145, 158, 164, 181, 211, 219, 235, 271, 272, 273, 275, 276, 277, 279, 282, 291, 295, 312, 313, 320, 326, 336, 345, 346, 351, 384, 406, 408, 418, 429, 431, 434, 456, 479, 510, 518, 519, 521, 542, 571

F Famagusta 247 Feldvar 238 Filipini 22 Firenca 64, 82, 97, 473 FNRJ 555, 556, 558, 559, 562, 563 Fo~a 65, 69, 83, 111, 143, 187, 191, 192, 197, 198, 218, 221, 507, 526, 534, 537, 539 Fojnica 56, 65, 67, 149, 188, 189, 192, 314, 519 Frana~ka 9, 24 Francuska 12, 21, 34, 40, 66, 70, 86, 259, 276, 278, 303, 312, 314, 320, 350, 422, 457, 464, 515, 541, 557 Fribourg 564 Furjan 289, 295 Furlanija 227

G Gabela 122, 135, 269, 286, 295, 296 Gacko 65, 135, 293, 507 Galicija 466 Gali~nik 11 Galipolje 71, 97, 99, 181 Gata~ko polje 314 Gediz 100 Gerzovo 229 Gibraltar 318 Glamo~ 51, 135, 188, 191, 279, 289, 309, 506, 550 Glasina~ka visoravan 294 Glasinac 160, 218, 317, 318 Gla` 530

Golubac 118, 466 Gora 10, 249, 577 Gora`de 52, 65, 69, 119, 144, 213, 318, 357, 369, 537, 539 Gorica 466, 478 Gorno Vranovci 11 Gornji Rahi} 491 Gornji Vakuf 198, 217 Gospi} 534 Gostovi} 144 Grac 226, 227, 272 Gra~ac 266, 279 Gra~anica 136, 198, 223, 487, 506 Gradac 25 Grada~ac 13, 135, 136, 198, 223, 406, 449, 506, 519, 536, 537 Gradi{ka (Bosanska) 135, 188, 192, 217, 295, 298, 324, 325, 326 Gr~ka 281, 323, 431, 456, 457, 458, 521 Greben 241 Grme~ 31 Grocka 303 Grude 51, 300 Gusinje 12, 350, 459 Gvozd 232, 233, 240 Györ 252

H Halep 160, 161 Hanija 265 Harmanli 214 Hatvan 252 Havsa 214 Herceg–Novi 37, 52, 63, 65, 82, 83, 110, 111, 135, 244, 245, 268, 279 Hercegova zemlja 110, 119, 143, 222 Hercegovina 10, 11, 15, 51, 52, 78, 79, 80, 82, 83, 88, 90, 111, 118, 120, 121, 148, 149, 154, 166, 176, 178, 179, 216, 221, 222, 235, 249, 268, 286, 289, 294, 308, 335, 336, 339, 346, 352, 368, 369, 390, 391,

426, 443, 465, 489, 537, 538, 540, 568 Hios 164, 285, 318 Hisard`ik (Vidi: Grocka) 303 Hodidjed 78, 106, 107, 119, 171 Holandija 21, 278, 289, 295, 320 Hotin (Ho}in) 275, 315, 316, 317 Hrastovica 249 Hrvaci 221 Hrvatska 9, 23, 25, 31, 38, 39, 41, 45, 49, 50, 51, 63, 70, 72, 82, 122, 130, 134, 144, 180, 226, 227, 230, 232, 233, 234, 236, 239, 240, 241, 243, 248, 250, 257, 258, 259, 261, 278, 290, 299, 300, 321, 373, 377, 379, 409, 435, 445, 446, 452, 470, 471, 473, 475, 476, 477, 478, 487, 492, 498, 501, 514, 517, 518, 519, 530, 531, 560, 568, 573 Hrvatsko zagorje 233 Hum 9, 11, 30, 33, 42, 51, 52, 53, 60, 72, 77, 78, 80, 142, 180, 424, 530 Hutovo 135 Hvar 63, 73, 247, 268

I Iasi (Ja{i) 326 Ibar 179, 214 Igman 26 Ilid`a 158, 409, 431 Ilirik 105, 194 Ilok 234, 238, 519 Ilova 258 Imotska krajina 83 Imotski 52, 135, 233, 289, 295, 296, 351 Indonezija 22 Irak 198 Iraklion 265 Iran 21, 85, 181, 207 Iskenderun 12 Isker 73 Islam 135

621

Istanbul (Vidi: Carigrad) 98, 99, 131, 132, 138, 157, 158, 181, 188, 190, 194, 202, 206, 207, 208, 317, 334, 340, 341, 347, 355, 357, 394, 403, 404, 407, 421, 428, 429 Istar~in 214 Istra 345, 470, 472, 473, 475, 476, 477, 478, 480, 487 Italija 21, 34, 60, 66, 67, 80, 86, 142, 234, 295, 420, 421, 422, 456, 466, 472, 473, 474, 515, 518, 519, 529, 530, 534, 557 Iza~i} 223 Izmail 317 Izmir 100, 102, 193 Iznik (Vidi: Nikeja) 36, 96, 100

J Jablanica 174, 176, 539 Jadran 23, 54, 59, 78, 83, 181, 218, 224, 234, 247, 248, 259, 260, 265, 268, 281, 289, 345 Jadransko more 182, 245, 249, 455 Jagodina 329 Jajce 60, 67, 69, 81, 82, 83, 105, 108, 109, 135, 138, 139, 140, 142, 143, 188, 198, 217, 221, 226, 229, 230, 231, 233, 234, 235, 241, 506, 572 Jalta 553 Janja 228 Janji}i 65 Janjina 163, 457 Japan 529 Japra 233 Jasenovac 135, 283, 534 Jele~ 65, 111, 119, 148 Jemen 250, 456 Jenid`e Jajce (Vidi: Varcar-Vakuf) 217 Jerusalem 36, 201 Jezero 241 Jonsko more 244 Jugoslavija 9, 10, 16, 17, 491, 505, 509, 516, 518, 519, 520, 521, 522,

622

525, 526, 529, 533, 534, 542, 543, 547, 549, 550, 551, 552, 553, 554, 556, 557, 558, 559, 560, 563, 564, 565, 567, 568, 572, 573 Ju`na Amerika 474

K Ka~anik 214, 335 Kafa 141 Kahlenberg 277 Kairo 215, 537 Kajnard`a 101, 319 Kakanj 149 Kalocsa (Kalo~a) 35, 42, 46 Kamengrad 179, 188, 226, 233, 320 Kamjanec 281, 285 Kandija (Vidi: Krit) 247, 264, 269, 273 Kaneja 265 Kanizsa (Kanji`a) 248, 249, 253, 254, 257, 305 Kanlid`a 330 Kara Karman 297 Karamanija 141, 227, 247 Karlovac 259 Karpati 22, 24, 43, 46 Karpatos 264 Kastamon 100 Katera 25 Kavkaz 323 Kayseri 207 Kazanci 161 Kecskemét (Ke~kemet) 35 Kefalonija 318 Kerbela 198, 199 Kerbelsko polje 298 Ker~ 320 Kibris (Vidi: Kipar) 246 Kijalija 214 Kilija 317 Kipar 246, 247, 248, 265 Kiseljak 149, 394 Kladanj 191, 204 Kladovo 281, 282, 330, 331

Klagenfurt 23 Klek 296, 583 Klis 135, 166, 179, 188, 189, 216, 224, 234, 240, 243, 245, 266, 267, 273 Klobuk 135 Klju~ 50, 69, 82, 135, 191, 226, 231, 267 Klju~ kod Gacka 135 Kne`ina 187 Knin 135, 234, 235, 261, 266, 267, 269, 270, 278, 279, 526 Knja`evac 331 Koba{ 135, 217, 295 Kola{in 12, 135, 200, 322, 350, 491, 543 Komarno 277 Komatin 241 Konavli 51, 55, 61, 75 Konopli} 214 Konstanz 72 Konstatinopolis 99 Konja 100, 160 Konjic 52, 65, 120, 174, 176, 191, 284, 352, 487, 506, 519, 536 Konjusi 331 Kopa~i 318 Köprü 270 Koraj 536, 539 Korana 249 Koranjski Lug 560 Kor~ula 63, 247, 268 Kordun 261, 560 Korenica 233 Korint 141 Körös 255 Koru{ka 23, 229, 478 Kosovo 9, 13, 63, 64, 79, 81, 119, 214, 232, 249, 283, 328, 335, 350, 384, 457, 473, 489, 490, 499 Kosovo polje 214 Kosovska Mitrovica (Vidi: Mitrovica) 179, 357 Kostajnica 193, 252, 295, 351

Kostand`a 214 Kostrom 298 Kotor 15, 62, 63, 245, 271, 294 Kotorsko 216 Kotor–Varo{ 69, 369, 536 Kozarac 135, 295, 320 Kozjak 243 Krajina (Vidi: Bosanska krajina) 224, 260, 261, 263, 310, 315, 320, 321, 324, 325, 339, 346, 369, 370, 449, 498 Kraljeva Sutjeska 149, 188 Kranjska 23, 122, 227, 229, 476, 478 Kra{o 238 Krbava 10, 226, 232, 279, 285, 289, 530 Krbavsko polje 231, 232, 234, 251 Kreka 497 Kre{evo 149, 188, 189, 192, 314, 322, 323 Krf 36, 466, 474 Krim 101, 278, 281, 297, 319, 323 Krit 247, 264, 265, 266, 267, 273, 285, 296, 394, 420, 456 Kriva Rijeka 214 Krivaja 144 Kri`ani} Grad 261 Kri`evci 236 Krka 179 Kruja (Krujë) 76, 82 Krupa 32, 134, 135, 320, 321, 369 Krupanj 179, 331 Kuban 101 Ku~uk ^ekmed`i 214 Kulen–Vakuf 135, 188, 299, 539 Kunovica 77 Kupa 227, 230, 240, 249, 250, 251 Kupres 135, 266, 286, 381 Kutahija 159 Kvarner 59

L Lapac 289 Lapovo 282

623

Larnaka 246 La{va 69, 109, 111, 221 Lazarpolje 11 Leipzig 379, 385 Lemnos 270 Lepant (Vidi: Levant) 248, 251, 269, 318 Lesbos 299 Levant 101, 313, 318, 586 Liban 313 Libija 420, 456 Lika 10, 135, 154, 179, 180, 190, 221, 232, 239, 257, 258, 259, 260, 266, 267, 269, 279, 280, 283, 285, 289, 294, 295, 305, 530 Lim 51, 160, 179, 194, 214, 341, 354, 355, 357, 459 Limasol 247 Lipari 534 Lipnica 204 Li{nja 217, 536 Liva~ 241 Livanjsko polje 576 Livno 51, 65, 69, 111, 135, 182, 191, 193, 198, 213, 215, 218, 224, 267, 286, 309, 399, 421, 506, 519, 534 Lomnica 144 Lon~arica 214 London 201, 355, 421, 422, 457, 458, 473, 530, 551 Loreto 78 Lozana 102

LJ Lje{nica 301 Ljubin 35 Ljubinje 507, 539 Ljubljana 226, 227, 229, 477, 506, 514, 531 Ljubu{ki 135, 191, 506, 519

M Ma~va 281 Madrid 259

624

Ma|arska (Vidi: Ugarska) 98, 194, 255, 272, 420, 452, 515, 529, 530, 557 Maglaj 111, 122, 135, 191, 198, 253, 257, 290, 410, 487, 493, 506 Makarska 111, 233, 266, 277, 278 Makedonija 9, 10, 11, 28, 71, 86, 90, 144, 170, 283, 323, 384, 457, 473, 489, 563 Makedonija, Egejska 59 Makedonija, Vardarska 472 Mala Azija 36, 85, 86, 95, 100, 164, 246, 318 Mala Reka 10 Malta 278 Manisa 100 Marica 102, 214, 242, 457 Marsej 515 Medina 161, 170, 198, 201, 202, 215, 216 Mediteran (Vidi: Sredozemlje) 158, 246, 259, 285, 318, 320 Me|imurje 477, 478 Mejdan 222 Meka 170, 198, 201, 202, 215, 216 Mendora 100 Metaljka 458 Metkovi} 530 Metlika 229 Metohija 10, 180, 350, 457 Midia 457 Midili 299 Milas 100 Miljacka 107, 108, 194, 205, 216, 220, 274 Misartah 456 Misir 215 Mi{ar 328 Mitrovica 119, 214, 354, 363 Modri~a 73, 216, 449 Modru{ 226, 230, 241 Moha~ (Mohács) 157, 181, 234, 238, 239, 240, 242

Moldavija 101, 147, 164, 181, 278, 293, 294, 297, 319, 323 Monte Meleta 466 Mora~a 12 Morava 242, 281 Moravska 28, 173, 272, 380, 422, 506 Moreja 104, 120, 142, 155, 245, 278, 295, 296, 318 Moskva 297, 298 Mosor 243 Mostar 65, 111, 135, 157, 158, 170, 182, 191, 192, 197, 198, 202, 218, 220, 222, 223, 309, 310, 334, 390, 391, 394, 404, 409, 421, 432, 468, 487, 506, 509, 519, 530, 535, 537, 541, 555 Mramorno more 99 Mrkonji} Grad (Vidi: Varcar-Vakuf) 506, 542 Mutnik 248

N Nadin 135, 244, 245, 266 Nagori~ane 214 Narenta 32 Nauarinon 318 Navarin 318 NDH 530, 531, 533, 534, 535, 536, 538, 540, 541 Negropont 318 Nenavi{te (Vidi: Grada~ac) 223 Neretva 25, 30, 32, 44, 49, 51, 63, 65, 83, 111, 170, 174, 175, 216, 222, 259, 266, 506, 523, 530 Nerezi 65 Neum 296 Nevesinje 83, 191, 198, 289, 370, 507, 539 New York 210 Nigd 160 Nikeja (Vidi: Iznik) 36, 38, 96, 100 Nikopolj 70, 71 Nikozija 247

Nik{i} 10, 12, 52, 135, 200, 279, 293, 315, 317, 322, 350, 384, 526 Nil 215 Ni{ 77, 103, 181, 281, 282, 283, 299, 300, 302, 326, 329, 349, 472, 506 Nitra 25, 256 Nova Fokeja 141 Nova Kasaba 257 Novake 46 Nove Zamky (Ujvar) 272 Novigrad 234, 266 Novi kod Bijeljine 119, 326 Novi Pazar 106, 111, 119, 148, 166, 180, 182, 189, 190, 214, 256, 299, 301, 302, 312, 458, 509 Novi Sad 481, 506 Novi [eher 253 Novo Brdo 79, 231 Novo Jajce (Vidi: Varcar-Vakuf) 217 Nürnberg 571

NJ Njema~ka 12, 70, 71, 242, 272, 276, 347, 418, 421, 422, 423, 457, 464, 465, 519, 529, 530

O Oborci 188 Obrovac 135, 234, 247, 266, 278, 281 O~akov (Vidi: Ozija) 238, 297, 298 Odesa 297 Odra 251 Ogulin 226 Ohrid 28, 103, 181, 566 Olomuc 352 Olovo 65, 111, 120, 188 Omi{ 234 Opuzen 63, 65 Orahova 542 Ora{ac 328 Ora{je 330 Orijent 7, 23, 212, 219 Osat 120

625

Osijek 135, 181, 234, 238, 242, 252, 280, 283 Ostrog 52, 315, 321 Ostrogon 252, 253, 257 Ostrovica 234, 235, 266 Ostro`ac 135, 248, 321 Ostru`nica 56 Oto~ac 240, 259 Otrant 244 Oxus 159 Ozija 238, 297, 298, 303, 319 Ozren 144, 246

P Pakrac 179, 300 Pale 318, 336, 465, 529 Palermo 292 Palestina 36, 313 Pan~evo 304, 506 Panonija 146, 182, 285 Papra}a 98, 144 Pariz 292, 297, 349, 355, 394, 421, 425, 473, 475, 479, 486 Pasjaci 214 Pavino Polje 491 Pavlovac 69 Pe~uh 228, 254, 257, 279 Pe} 143, 144, 145, 282 Pe}igrad 248, 536 Peloponez 245, 281, 285, 295, 318 Pelje{ac 51, 60 Perast 268, 271 Perzija 125, 162, 207, 235, 296, 303 Pe{ta 239, 252, 279, 312, 450 Pe{ter 458 Petersburg 355 Petrinja 249, 250, 252 Petrovac 135 Petrovaradin 284, 295, 297 Pijemont 287 Pirineji 86, 354 Pirot 282 Piva 61, 69 Plav 12, 350, 459, 542

626

Pleba 25 Pliva 60, 530 Plo~nik 247 Plovdiv 181, 182, 214 Pljevlja 111, 213, 214, 218, 221, 322, 356, 357, 422, 458, 491, 509, 539, 543 Po~itelj 135, 198, 223, 289 Podgorica 12, 161, 291, 292, 293, 350, 481 Podoljska 165, 275, 281, 314 Podravska Slatina 151 Podrinje 30, 52, 53, 61, 146, 148, 158, 331 Podromanija 217 Podunavlje 35, 76, 134, 144, 226, 232, 234, 236, 239, 257, 258, 277, 278, 280, 281, 283, 284 Podzvizd 248 Polimlje 52, 61, 148, 174, 357 Poltava 293 Polje Svete Gospe (Maria Saal) 23 Poljica 50, 120, 233, 266, 267 Poljska 21, 70, 82, 165, 181, 275, 278, 280, 281, 314, 319, 468, 557 Pomoravlje 283 Popovo polje 120, 180 Porajnje 281 Portsmouth 318 Portugal 98, 276 Posavina 216, 218, 299, 339, 388, 407, 449, 542 Potisje 257 Pounje 23, 190, 221, 248 Pozson (Vidi: Bratislava) 240 Po`arevac 295, 299, 466 Po`ega 179, 196, 216, 241, 303 Pra~a 44, 65, 69 Prag 194 Prenj 539 Preslav 28 Preveza 244, 245 Prevol~an 298 Prhovo 229

Priboj 194, 356, 458 Prijedor 135, 320, 369, 448, 535 Prijepolje 61, 214, 221, 322, 356, 458 Prilep 11 Pri{tina 182, 214, 563 Prizren 10, 282, 355, 509 Prnjavor 191, 217, 536 Prokletije 8, 489 Prozor 187, 198, 213, 506, 519, 539, 542, 550 Prusac 187, 198, 202, 203, 266, 298 Pruska 319, 326 Prut 181, 293, 294, 297 Psat 530 Ptuj 230

R Raab 272, 276 Rab 66 Raba 252 Ra~a 216 Radika 11 Rama 30, 111, 121, 176, 213, 530 Ra{ka 23, 25, 51, 61, 62, 63, 86, 148, 154 Ra{ka Gora 394 Ravni Kotari 261, 266, 267, 277 Ravno 286 Reichstadt (Zákopy) 346 Resava 13 Re{id, luka na Nilu 215 Ribnik 267 Rijeka 478, 480, 487 Rijeka Crnojevi}a 23, 292, 294 Rim 27, 33, 39, 40, 42, 44, 47, 49, 62, 77, 78, 81, 88, 89, 90, 99, 169, 323, 355, 538, 540 Ripa~ 240 Risan 83, 245, 268, 279 Rodos 164, 214, 215, 236, 237, 318 Rogatica 69, 160, 186, 187, 191, 217, 318, 487, 537, 539, 541, 550 Rogozna 214 Romanija 465, 466, 541

Rovine 70, 71 Ro`aj 332, 458 Rudnik 270, 303, 329 Rudo 161, 530 Rugova 350 Rumelija 99, 106, 111, 114, 128, 158, 160, 182, 208, 230, 250, 252, 253, 293, 299, 312, 316, 319, 334, 431, 458 Rumunija 457, 529, 557 Ruse (Ru{~uk) 319 Rusija 101, 173, 275, 278, 285, 293, 296, 297, 298, 304, 313, 314, 318, 319, 320, 323, 326, 327, 346, 347, 418, 419, 421, 422, 423, 457, 464, 472, 474, 478 R`ani~ka rijeka 331

S SAD 12, 526 Sagar adasi 214 Sakar 331 Sakiz 285 Samarkand 71, 159 Samobor 118 Samokov 73, 214 Samos 214 San Demetrio 534 San Francisko 552 Sana 31, 47, 60, 69, 82, 135, 226, 231, 233, 267, 530 Sand`ak 11, 12, 13, 15, 16, 61, 332, 337, 350, 354, 355, 357, 384, 420, 454, 456, 457, 458, 459, 465, 489, 491, 492, 501, 538, 541, 542, 549 Sankt Petersburg 419, 423 Sanski Most 135, 189, 249, 530, 543 Sarajevo 17, 25, 98, 106, 107, 108, 121, 149, 157, 158, 161, 167, 175, 176, 182, 183, 184, 185, 187, 188, 189, 190, 191, 192, 193, 194, 195, 196, 197, 198, 201, 202, 203, 205, 210, 211, 213, 215, 216, 217, 218, 219, 220, 221, 224, 225, 228, 229,

627

235, 245, 246, 256, 262, 264, 266, 268, 269, 273, 274, 275, 279, 283, 284, 287, 288, 290, 294, 297, 300, 302, 306, 308, 309, 310, 314, 315, 316, 317, 318, 321, 322, 324, 325, 333, 334, 335, 336, 341, 346, 351, 352, 353, 355, 357, 364, 365, 366, 369, 370, 373, 386, 392, 393, 397, 401, 402, 403, 404, 405, 406, 409, 411, 413, 416, 421, 422, 424, 425, 428, 431, 433, 437, 438, 439, 441, 444, 463, 466, 467, 468, 469, 476, 479, 480, 487, 491, 492, 493, 496, 506, 508, 509, 517, 521, 525, 529, 530, 534, 535, 536, 537, 538, 541, 543, 548, 563, 566, 567, 568, 569 Sase 189 Sava 8, 24, 31, 51, 111, 119, 134, 135, 136, 144, 149, 155, 180, 216, 217, 236, 242, 258, 279, 281, 284, 285, 286, 287, 288, 289, 295, 296, 301, 303, 304, 330, 351, 357, 379, 465, 489, 514, 523 Savinjska dolina 72 Savoja 287 Sclavonia (Sklavinija) 25, 26, 39 Segedin 279 Semberija 339, 465 Senta 287 Senj 226, 227, 230, 233, 240, 243, 259 Ser 59, 181 Sibinj 76 Siena 91 Siget (Vidi: Sziget) 159, 160, 198, 246 Siklós 257 Silivra 214 Sinj 234, 243, 245, 278, 279, 295 Sirija 12, 246, 247, 271, 308, 313, 319 Sirt 456 Sisak 123, 126, 158, 249, 250, 251, 252 Sjedinjene Ameri~ke Dr`ave 13, 464

628

Sjenica 81, 214, 458 Sjeverna Amerika 350, 474 Skadar 103, 292, 322, 325, 457 Skadarsko jezero 12, 23, 227 Skender Vakuf 186 Skoplje 11, 81, 106, 182, 189, 198, 214, 215, 282, 306, 457, 506, 508, 509, 520 Skradin 49, 135, 157, 235, 266, 278 Slankamen 98, 284 Slavonija 10, 31, 38, 39, 41, 43, 44, 46, 47, 71, 72, 98, 108, 109, 134, 135, 149, 150, 154, 179, 180, 182, 190, 191, 216, 217, 226, 227, 234, 236, 238, 240, 241, 243, 248, 249, 257, 258, 278, 279, 280, 281, 283, 285, 289, 294, 300, 305, 451, 476, 478, 487 Slavonski Brod 399, 531 Slivnica 381 Slova~ka 25, 272 Slovenija 9, 23, 475, 476, 480, 487, 492, 498, 568 Slunj 561 Smederevo 79, 80, 81, 82, 104, 283, 329, 330, 331, 466 Smederevska Palanka 329 So~a 466 Sofija 73, 103, 181, 214 Sögüt 95 Soko 136, 223, 330, 331 Sokol 55, 60, 229, 241, 330, 331 Sokol–grad 229 Sokolovi}i kod Rudog 161 Soli 25, 31, 40, 46, 47, 51, 60, 65, 73, 223, 530 Solin 243 Solun 71, 97, 98, 99, 103, 181, 193, 215, 219, 306, 384, 457 Sopje 151 Sovjetski Savez 551, 557, 558, 573 Split 43, 49, 50, 63, 67, 182, 193, 219, 224, 225, 259, 267, 270, 506 Spre~a 30, 204, 530

Spu` 12, 293, 315, 350 Srbija 9, 10, 16, 22, 23, 24, 31, 34, 37, 38, 41, 45, 59, 61, 63, 71, 74, 79, 80, 82, 88, 90, 130, 144, 145, 148, 165, 179, 192, 278, 282, 283, 302, 326, 328, 329, 330, 331, 335, 337, 346, 347, 349, 350, 354, 374, 376, 377, 381, 384, 400, 409, 416, 419, 420, 422, 423, 428, 431, 456, 457, 458, 464, 465, 466, 469, 470, 471, 472, 473, 474, 475, 481, 486, 487, 490, 492, 506, 508, 518, 529, 534, 536, 537, 543, 563, 568, 573 Srbija, Stara 260 Srebrenica 13, 56, 65, 67, 73, 77, 78, 79, 111, 143, 185, 187, 188, 189, 191, 223, 318, 375, 535, 537, 539 Srebrenik 60, 65, 83, 108, 136, 223 Srednja Evropa 10, 60, 66, 71, 83, 98, 158, 198, 232, 234, 238 Srednji Istok 35 Sredozemlje (Vidi: Mediteran) 29, 35, 37, 246, 264, 265, 313, 419, 457 Sredozemno more 248, 318, 456 Sremski Karlovci 101, 289 Srijem 31, 71, 144, 145, 234, 250, 281, 329, 465, 506 Srpska 292 SSSR 22 Stambol (Vidi: Carigrad) 214, 235, 414, 428 Stara Fokeja 141 Stara Gradi{ka 534 Stara Ostrovica 299, 301, 320 Stari Bar 350 Stari Majdan 135, 189 Starigrad 240 Stolac 135, 191, 289, 507, 519, 536 Stolni Biograd 38, 63, 240, 252, 253, 257 Ston 51 Suec 215, 347 Susam adasi 214

Sutorina 296 Svi{tov 326 Szentgotthard 272 Sziget 246, 248, 254, 257

[ [abac 111, 179, 234, 249, 324, 326, 328, 329, 330, 331 [ahovi}i 491 [ama 160 [ara 8 [atorovi}i 541 [}epan polje 52 [ekovi}i 144 [eti}i 160 [ibenik 49, 63, 212, 244, 266, 270, 273 [id 519 [ije 410 [kotska 211 [panjolska 21, 98, 276, 289, 295 [tajerska 72, 122, 134, 226, 227, 230, 243, 272, 478 [uljaga 203 [umadija 326 [umen 319 [vicarska 564

T Tamna 144 Tara 61, 135 Taslid`a (Vidi: Pljevlja) 111, 213, 221, 322 Tatar–Pazard`ik 182, 214 Tekija 326 Temi{var 216, 256, 281, 287, 289, 295 Teo~ak 144, 223 Tesalija 60, 71, 309 Te{anj 111, 122, 135, 187, 191, 198, 216, 310, 404, 405, 410, 414, 415, 487 Tetovo 214 Tinja 136, 204, 247

629

Tirana 76 Tisa 255, 284 Toma{evo 491 Toplanski zaljev 296 Toplica 204 Topolica 349 Toskana 278 Trakija 86, 90, 99, 102, 147, 202, 323, 458 Transilvanija (Vidi: Erdelj) 76 Trapezunt (Trabzon) 105, 141, 155, 270 Travnik 13, 24, 122, 173, 182, 186, 187, 191, 193, 195, 196, 197, 198, 214, 218, 220, 221, 300, 301, 302, 305, 309, 321, 322, 325, 335, 339, 387, 390, 391, 403, 468, 493, 506, 519, 530 Trebevi} 228 Trebinje 25, 33, 65, 120, 135, 161, 191, 198, 279, 377, 378, 507, 542 Trikala 309 Tripoli 420, 456 Tripolitanija 456 Trn 217 Trogir 43, 49, 63, 64 Tropolje 51 Trst 193, 478 Tunis 250, 365 Turska 11, 12, 13, 22, 95, 101, 102, 116, 160, 172, 285, 319, 323, 346, 347, 351, 352, 354, 355, 362, 367, 368, 369, 370, 371, 372, 392, 394, 409, 416, 418, 419, 420, 421, 422, 423, 424, 425, 426, 427, 430, 431, 449, 454, 455, 456, 457, 458, 463, 490, 491, 521, 522, 537 Tutin 458 Tuzla 24, 65, 135, 204, 223, 224, 310, 335, 369, 406, 468, 487, 492, 509, 530, 535, 537, 541, 542 Tuzla, Donja 111, 188, 218, 223 Tuzla, Gornja 111, 160, 185, 188, 223

630

U Udbina 135, 226, 228, 230, 241, 263, 267, 281, 283 Ugarska (Vidi: Ma|arska) 10, 21, 25, 30, 31, 34, 35, 37, 38, 40, 41, 42, 44, 45, 46, 58, 70, 71, 72, 73, 75, 79, 81, 82, 83, 103, 104, 105, 108, 109, 110, 122, 134, 144, 154, 157, 159, 162, 173, 190, 191, 226, 227, 229, 232, 234, 236, 239, 240, 241, 243, 248, 250, 251, 252, 253, 257, 258, 272, 278, 279, 283, 285, 287, 305, 420, 421, 434, 453, 468, 469, 470, 476, 477, 478 Uhd 21 Ujvar 272 Ukrajina 165, 275, 278, 281, 314, 316 Ukrina 216 Ulcinj 66, 247, 259, 350 Uluborlu 100 Una 8, 134, 188, 216, 226, 230, 248, 279, 289, 294, 295, 303, 321, 357, 489, 506, 523 Uskoplje 44, 111, 217 Üsküdar 100 Usora 24, 30, 31, 40, 44, 46, 47, 51, 60, 65, 73, 530 Ustikolina 65, 107, 158, 539 Ustipra~a 69, 526, 530 Uvac 458 Uzund`eova 214 U`ice 201, 202, 303, 318, 329, 330, 331, 506

V Valona (Vlora) 244, 457 Valpovo 281 Valjevo 302, 329 Varadin 234 Varcar–Vakuf 191, 217, 229, 325, 530 Vardar 8, 215 Vare{ 192, 204 Varna 77 Var{ava 557

Vasvar 272 Vatikan 508, 518 Velebit 234, 240, 243, 270 Veles 10, 11 Vele` 176 Velika 216 Velika Britanija 551 Velika Kladu{a 248, 261, 321, 536, 542 Venecija 9, 21, 36, 37, 38, 56, 59, 62, 72, 80, 81, 82, 83, 91, 97, 101, 103, 110, 144, 174, 211, 224, 234, 236, 237, 244, 245, 247, 259, 264, 265, 266, 267, 269, 270, 271, 273, 278, 280, 281, 289, 290, 295, 296 Verona 88, 313 Veszprém 25, 233, 252, 257 Vi~evo 247 Vidin 71, 282, 328, 329 Villach 229 Villefranche 541 Vinac 241 Vir Crmni~ki 23 Virovitica 135, 249, 279 Vis 552 Visla 466 Visoko 25, 32, 53, 65, 149, 188, 191, 205, 221, 287, 314, 317, 537 Vi{egrad 65, 69, 119, 120, 161, 187, 191, 217, 257, 303, 480, 526, 537, 539, 550 Vitez 335 Vito{a 73 Vizantija 579 Vlasenica 191, 317, 537, 539, 550 Vla{ka 70, 71, 98, 101, 130, 147, 164, 278, 282, 297, 319, 323 Vojvodina 9, 480, 481, 487, 521 Volga 298 Vra~e 186 Vrana 241, 245, 264, 266, 278 Vranduk 26, 77, 109, 110, 111, 309 Vrbas 26, 30, 47, 65, 83, 211, 216, 217, 221, 262, 301

Vrba{ki Grad 241 Vrgorac 351 Vrhbosna 32, 78, 107, 110, 119, 122, 158, 185, 186, 187, 530 Vrlika 267 Vrnogra~ 536 Vukovar 280, 506

Z Zabar 43 Zabilje 335 Za~asna 179 Zadar 14, 49, 63, 135, 221, 246, 266, 271, 273 Zagreb 230, 373, 380, 434, 435, 475, 477, 478, 479, 480, 481, 486, 506, 514, 523, 524, 530, 531, 564 Zagreba~ka Gora 98 Zahumlje 25 Zakintos 318 Zapadna Morava 79 Zavr{je 51 Zeljina 536 Zemljanik 47, 69 Zemun 79, 237, 238, 284, 337, 341, 506 Zemunik 47, 135, 221, 246, 266 Zenica 24, 34, 65, 111, 149, 221, 317, 526, 530, 541 Zeta 33 Zetsko primorje 122, 144 Zolota 315 Zrin 248 Zrmanja 63, 234 Zve~aj 108, 142, 233 Zve~an 106, 119, 249 Zvornik 15, 65, 83, 98, 111, 135, 143, 179, 185, 187, 191, 218, 223, 257, 275, 281, 295, 299, 310, 529 Zvornik, Mali 331

@ @abljak 12, 227 @eljeznica 158

631

@epa 161 @ep~e 191, 290 @ernonica 11 @itava 256

632

@ivinice 204 @umbera~ka gora 259 @upanj Potok (Vidi: Duvno) 213 @up~a 317

Sadr`aj

UVOD .

.................................................... 7 I DIO SREDNJOVJEKOVNA BOSNA

Geopoliti~ki polo`aj Bosne i Hercegovine. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 Postanak bosanske srednjovjekovne dr`ave i njen razvoj do kraja vladavine bana Kulina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 Ban Matej Ninoslav i uspon bosanskog feudalizma . . . . . . . . . . . . . . . . 37 Bosna u borbi za odbranu samostalnosti protiv ugarskih kraljeva i hrvatskih velika{a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46 Feudalna organizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 Bosna u doba Tvrtka I Kotromani}a . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Privreda i dru{tvo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 Pad srednjovjekovne bosanske dr`ave . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 69 Crkva bosanska . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 II DIO DOBA OSMANSKE VLADAVINE

Osmanska dr`ava i islamska civilizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Osmansko osvajanje Bosne i njeno vojno–administrativno i agrarno ure|enje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 Agrarno ure|enje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Dru{tvena struktura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 125 Vojna organizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 Proces prihvatanja islama u Bosni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 Gradovi i gradski `ivot. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 Prodor Bo{njaka u Hrvatsku i Podunavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 226 Kandijski i Be~ki rat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259 Bo{njaci u borbi za opstanak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 290 Stale{ki nemiri i selja~ke bune . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 305 Isto~no pitanje i Dubi~ki rat . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 313 Bo{njaci u odnosu na Prvi srpski ustanak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 328 Borba za autonomiju Bosne – Husein-kapetan Grada{~evi}. . . . . . . . . 333 Tanzimat i agrarni odnosi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 338

III DIO OKUPACIJA BOSNE I HERCEGOVINE (1875–1878)

Isto~na kriza i Berlinski kongres (1875–1878) . . . . . . . . . . . . . . . . . . Muslimani i Bo{njaci u Srbiji i Crnoj Gori poslije Berlinskog kongresa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Okupacija Bosne i Hercegovine (1878) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Bosna i Sand`ak – Carigradska konvencija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

345 349 351 354

IV DIO AUSTRO–UGARSKO RAZDOBLJE

Politi~ki razvitak Bo{njaka poslije Okupacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Uspostava Rijaseta i islamske vjerske hijerarhije (1882) . . . . . . . . . . Iseljavanje u Tursku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Nacionalna politika okupacione uprave i bo{nja{tvo . . . . . . . . . . . . . . Za i protiv Austrije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Borba Bo{njaka za vjersku i vakufsko–mearifsku autonomiju: prva faza 1899–1902. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Druga faza autonomne borbe 1905–1909. i Muslimanska narodna organizacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Muslimanska napredna (samostalna) stranka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Mladoturska revolucija i aneksija BiH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Bo{njaci i Aneksija – iseljavanje u Tursku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ustav za BiH i BH. sabor – politi~ki odnosi i razvoj Bo{njaka . . . . . Balkanski ratovi i Bo{njaci u Sand`aku . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

361 364 367 373 384 389 397 410 418 424 433 456

V DIO PRVI SVJETSKI RAT I STVARANJE JUGOSLAVENSKE DR@AVE (1914–1918)

Bosna i Hercegovina u Prvom svjetskom ratu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 463 Pitanje statusa BiH (1914–1918) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 468 Jugoslavensko pitanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 470 VI DIO RAZDOBLJE PRVE JUGOSLAVENSKE DR@AVE (1918–1941)

BiH i Bo{njaci za vrijeme privremenog dr`avnog ure|enja . . . . . . . . . Polo`aj Bo{njaka i osnivanje Jugoslavenske muslimanske organizacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ustavotvorna skup{tina i Vidovdanski ustav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Pravno i politi~ko uklju~ivanje i djelovanje u vidovdanskom sistemu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

485 489 495 500

Vrijeme [estojanuarske diktature . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 504 Od petomajskih izbora do sporazuma Cvetkovi}–Ma~ek . . . . . . . . . . . 516 U vrijeme vlade Cvetkovi}–Ma~ek (1939–1941) . . . . . . . . . . . . . . . . . 519 VII DIO RAT 1941–1945

Aprilski rat 1941. i raspad Kraljevine Jugoslavije . . . . . . . . . . . . . . . . Bo{njaci prema NDH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ^etni~ki genocid nad Bo{njacima . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Borba protiv genocida . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

529 533 537 540

VIII DIO BO[NJACI U RAZDOBLJU 1945–1990

Borba za nacionalnu afirmaciju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Ljudski gubici i ratna razaranja BiH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Me|unarodni polo`aj nove dr`ave . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Privremena i ustavotvorna skup{tina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Polo`aj BiH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Sukob Staljin–Tito . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Cazinska buna 1950. godine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kulturno–politi~ki polo`aj Bo{njaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . NA KRAJU KNJIGE

547 549 551 553 555 557 560 562

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 571

Kratice bibliografskog eseja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Bibliografija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Indeks li~nih imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Indeks geografskih imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

574 575 593 615

Mustafa Imamovi} HISTORIJA BO[NJAKA Izdava~ Bo{nja~ka zajednica kulture Izdava~ko preduze}e "Preporod" Sarajevo Branilaca Sarajeva 30 Za izdava~a MUNIB MAGLAJLI]

Tehni~ki urednik MURIZ RED@OVI] Korektor MIRZETA KORJENI]

Ra~unarska priprema AMIR [PICA

[tampa

[tampano u 10.000 primjeraka 1997.

CIP – Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo UDK 949.715:323.1(=864) IMAMOVI], Mustafa Historija Bo{njaka / Mustafa Imamovi}. – Sarajevo : Bo{nja~ka zajednica kulture Preporod, Mati~ni odbor, 1997. – 636 str. ; 24 cm Biografija autora: str. 3. – Bibliografija: str. 575-592.

Na osnovu Mi{ljenja Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta broj 02-413-3688/97 od 30.07.1997. godine na ovaj se proizvod iz ~lana 19. ta~ka 12. stav 2. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga ("Slu`bene novine Federacije BiH" broj 6/95) ne pla}a porez na promet.