Henryk Sienkiewicz - Ognjem i Macem

Henryk Sienkiewicz

OGNJEM I MAČEM

Izdavač: KATARINA ZRINSKA Zagreb, Palmotićeva 60 tel./fax: 01 277-715, Novakova 15, Zagreb Za izdavača: Daroslav Mujačić Urednik: Milan Osmak Naslov originala Henrvk Sienkievvicz OGNIEM I MIECZEM Prijevod: prof. dr. Marijana Kralj Lektor i korektor: Ana Vedriš Ilustrirao: Krešimir Skozret Grafička priprema: KATARINA ZRINSKA Kompjuterski slog: Tomislav Fiirst Tisak: Lumin, Zagreb i Prosvjeta, Bjelovar Naklada: 1250 primjeraka SIENKIEVVICZ, Henrvk Ognjem i mačem; roman u dvije knjige / Henrvk Sienkievvicz; [prijevod Marijana Kralj]. - Zagreb: "Katarina Zrinska", 1995. ~ 696 str.; 21 cm Prijevod djela: Ogniem i mieczem. ISBN 953-6188-09-0 Henryk Sienkiewicz Roman u dvije knjige Katarina Zrinska Zagreb 1995. KNJIGA PRVA i. Čudna je bila 1647. godina, jer različiti su znaci na nebu i na zemlji naviještali neobične događaje i pogibli. Ljetopisci spominju da se u proljeće izrojilo nečuveno mnogo skakavaca nad Divljim Poljima i uništilo usjeve i travu, a to je pretkazivalo tatarske navale. Ljeti je bila potpuna pomrčina Sunca, a zatim se pojavila na nebu repatica. A u Varšavi su nad gradom u oblacima zapaženi grob i ognjeni križ, te se stoga postilo i dijelila milostinja, jer neki su tvrdili kako će kuga udariti i zatrti ljudski rod. Naposljetku je nastala zima tako blaga, kakvu ni najstariji nisu pamtili. U južnim vojvodstvima led nije uopće zaustavljao rijeke koje su, zbog otopljena snijega, prelile obale i potopile okolinu. Često su padale kiše. Stepa je omekšala i pretvorila se u golemu močvaru, a sunce je u podne bilo toliko žarko da je - čudo nad čudima! - u braclavskom vojvodstvu i na Divljim Poljima zelena trava pokrila stepe i livade već u polovini prosinca. Rojevi po pčelinjacima počeli su zujati i komešati se, goveda su mukala po oborima. Kad se, dakle, činilo da se prirodni poredak sasvim izmijenio, svi su u Maloj Rusiji, očekujući neobične događaje, uznemirene misli i poglede upravljali osobito prema Divljim Poljima, s kojih se lakše no i s koje druge strane mogla pojaviti opasnost. Ali na Poljanama se nije zbivalo ništa neobično, niti je bilo borbi ni sukoba, osim onih koji su se tamo obično događali, a o kojima su znali samo orlovi, jastrebi, gavrani i poljske zvijeri. Jer, takve su bile te Poljane. Posljednji tragovi ljudskih naselja gubili su se idući k jugu, malo iza Čehrina prema Dnjepru, a prema Dnjestru nedaleko od Umana. Iza toga, do riječnog ušća i mora, prostirala se beskrajna stepa, koju su obgrlile dvije rijeke, kao okvir. Na Dnjeprovu zavoju, na Nižu, vrio je još kozački zaporoški život, ali na Poljanama nije nitko živio osim što su se ponegdje po obalama nalazile poljanke, pastirski stanovi kao otoci u moru. Zemlja je pripadala de nomine Poljskoj, ali kako je bila pusta, na njoj je Poljska dopuštala pašu Tatarima. No kako su to kozaci često branili, taj je pašnjak bio istodobno i bojište. Nitko nije izbrojio, nitko zapamtio koliko se tamo bojeva bilo, koliko je ljudi izginulo. Orlovi, jastrebi i gavrani jedini su to vidjeli, a tko bi izdaleka čuo šum krila i graktanje, tko bi ugledao jata ptica kako kruže nad jednim mjestom, znao je da su tamo leševi ili nepokopane kosti... Išlo se u Poljanu u lov na ljude, kao na vukove i stepske košute. Lovio je tko je htio. Čovjek kojega je gonio zakon krio se u divljoj stepi, stado je čuvao naoružani pastir, vitez je tamo tražio pustolovine, razbojnik plijen, kozak Tatarina, Tatarin kozaka. Događalo se da su čitave čete branile stada od gomile napadača. Bila je to stepa i pusta i naseljena, i tiha i strašna, i mirna i puna zasjeda, divlja zbog divljih polja, ali i zbog divljih ljudi. A katkad bi je ispunio pravi rat. Tada su po njoj, kao valovi, jurile tatarske čete, kozački pukovi, ili eskadroni poljski ili vlaški; noću je rzanje konja pratilo urlanje vukova; glas bubnjeva i truba odjekivao je čak do Ovidova

jezera i do mora, a na Crnom i na Kučmanskom putu, ljudi su preplavili zemlju. Granice Poljske čuvale su od Kamjenca pa do Dnjepra kozačka naselja i poljanke - a kad će ceste oživjeti, znalo se po nebrojenim jatima ptica koja su, preplašena vojnicima, letjela na sjever. Ali Tatari su, samo kad su se izvukli iz Crne šume ili kad su s vlaške strane prebrodili Dnjestar, stizali stepom u južna vojvodstva kad i ptice. Osim svega toga ove zime ptice nisu grakćući letjele prema Poljskoj. U stepi je bilo mirnije no obično. U trenutku kad počinje naša priča, sunce je baš zalazilo, a njegovi su-crvenkasti zraci potpuno obasjavali pustu okolinu. Na sjevernom kraju Divljih Poljana, nad Omelničkom, čak do ušća, ni najoštrije oko ne bi moglo otkriti žive duše, pa ni najmanje kretnje u crnoj, osušenoj, uveloj stepskoj travi. Sunce se još za polovinu kruga vidjelo na obzoru. Nebo je bilo već tamno, pa se i stepa počela polako zamračivati. Na lijevoj obali, na omalenom uzvišenju, više nalik na grobni humak nego na brežuljak, svijetlili su samo ostaci tornja što ga je nekad podignuo još Teodorik Bučacki, a potom su ga srušili. Ta je ruševina bacala dugu sjenku. Malo dalje bjelasala se voda širok-orazlivenoga Omelnička, koji na ovome mjestu skreće prema Dnjepru. Ali, svjetlost se gasila sve više na nebu i na zemlji. S neba su dopirali samo klici ždralova koji su letjeli prema moru; izuzevši to, vladala je potpuna tišina. Pala je noć na pustaru, a s njom je nastalo vrijeme duhova. Vitezovi su stražarili po kozačkim naseljima, pričali su u ovim časovima kako noću ustaju u Divljim Poljima duhovi poginulih koji su tamo pali iznenada, bez ispovijedi i pričesti, pa obavljaju svoje obrede, a u tome ih ne mogu smesti nikakav križ ni crkva. Kad bi stale dogorijevati luči najavljujući ponoć po stražarnicama su se molile molitve za duše umrlih. Osim toga, govorilo se da se duhovi konjanika, tumarajući po pustinji, pojavljuju pred putnicima, stenjući i moleći da ih prekriže. Među njima bilo je i vukodlaka koji su jurili za ljudima. Naviknuto je uho moglo izdaleka raspoznati urlik vukodlakov od urlika vučjega. A viđane su i čitave vojske duhova, koje su katkad prilazile tako blizu naseljima da su stražari svirali uzbunu. To je obično naviještalo velike bojeve. Ni susret pojedinih duhova nije označavao nikakvo dobro, ali nije se moralo uvijek plašiti jer i živ se čovjek često pojavljivao i iščezavao kao duh pred putnicima, zbog čega se često i opravdano mogao smatrati duhom. Pošto je, dakle, pala noć na Omelničak, nije bilo čudno što se odmah pokraj porušenoga kozačkog naselja pojavio duh ili čovjek. Mjesec se baš pojavio iza Dnjepra i obasjao pustoš, glavice čičaka i stepsku daljinu. U taj mah, malo niže u stepi, pojavila su se i neka druga noćna bića. Brzi oblačići svaki su čas zaklanjali mjesečevu svjetlost, te su se ove sjenke čas pojavljivale iz pomrčine, a čas nestajale. Katkad ih je sasvim nestajalo te se činilo da su se stopile s mrakom. Primičući se uzvišici, na kojoj je stajao prvi konjanik, prikradale su se tiho, oprezno, lagano, zastajkujući svaki čas. U kretnjama im je bilo nešto strašno, kao i u cijeloj ovoj stepi naoko tako mirnoj. Vjetar je s vremena na vrijeme popuhavao s Dnjepra, proizvodeći tužno šuštanje u osušenom čičku, koji se povijao i tresao kao preneražen. Napokon je likova nestalo, sklonili su se u sjenu ruševine. Prema blijedoj noćnoj svjetlosti vidio se samo jedan konjanik kako stoji na brežuljku. Naposljetku taj sušanj privuče njegovu pažnju. Približivši se rubu brežuljka, on se zagleda u stepu. U taj tren vjetar je prestao puhati, sušanj se utišao, nastala je potpuna tišina. Iznenada jeknu strahovit krik. Pomiješani glasovi stali su strašno vrištati: "Hajde! Hajde! Isuse Kriste! U pomoć! Udri!" Jeknuli su pucnji samokresa i crven bljesak razderao je pomrčinu. Topot konja pomiješao se sa zveketom metala. Nekakvi novi konjanici izrasli su u stepi kao iz zemlje. Rekao bi: naglo se podigla oluja u ovoj mirnoj zlokobnoj pustinji. Zatim se s užasnom vikom pomiješaše ljudski jauci, pa se sve utiša. Bitka je bila svršena. Svakako se odvijalo nešto obično u Divljim Poljanama. Konjanici na brežuljku zbiše se, neki su sjahali i nešto pažljivo motrili. Uto se iz mraka začuo snažan i zapovjednički glas: — Hej vi tamo, naložite vatru! Zamalo su prsnule najprije iskre, a zatim buknuo plamen od suhe trske i luči, što su ih putnici preko Divljih Poljana nosili uvijek sa sobom. Smjesta su zabili u zemlju kolac za baklju i rumena svjetlost, koja je padala odozgo, obasjala je desetak ljudi nagnutih nad nekim stvorenjem koje je ležalo nepomično na zemlji. Bili su to vojnici u crvenoj uniformi i s vučjim šubarama. Jedan od njih, na dobru konju, kao da im je bio vođa. Sišavši s konja, prišao je nepomičnoj osobi i zapitao: — Sto je, narednice, je li živ ili nije? — Živ je, gospodine, ali stenje; zamka ga je prigušila. — A tko je? — Nije Tatarin, čini se neki ugledan čovjek. — Onda hvala Bogu! Poručnik pogleda pažljivije čovjeka na zemlji. — Kao da je ataman. — I konj mu je tatarski, ni u kana se ne bi našao bolji — odgovori narednik. — Eno, drže ga ondje. Namjesnik pogleda i lice mu se razvedri. Malo dalje dva su vojnika držala odista dobra konja koji je, strižući ušima i frkčući nozdrvama, istezao glavu i gledao uplašeno svoga gospodara.

— Ali konj će, pane namjesnice, biti naš? — zanimalo je narednika. — I ti bi, pasja vjero, oteo krštenom čovjeku konja u stepi? — Pa, plijen je... Daljnji razgovor prekinulo je jače stenjanje prigušenoga. — Ulijte mu rakije u grlo — reče namjesnik — i odriješite mu pojas. — Hoćemo li noćiti ovdje? — Dabome, konje rasedlajte i naložite vatru. Vojnici prionuše živo na posao. Jedni su počeli osvještavati i trljati prigušenoga, drugi odoše nakupiti trske, ostali su prostirali po zemlji devine i medvjede kože za prenoćište. Namjesnik, ne brinući se dalje o prigušenom čovjeku, otkopča pojas i opruzi se pokraj vatre na plastu od uvaljane dlake. To je 8 bio vrlo mlad čovjek, mršav, tamnoput, veoma pristao, suhonjava lica i vrlo povijena orlovska nosa. U očima su mu se ogledali veliki ponos i junaštvo, ali izraz lica bio mu je pun poštenja. Prilično gusti brkovi i odavno nebrijana brada pridonosili su tome da se doima starijim i ozbiljnijim nego što je bio zapravo. Dva su mladića spravljala večeru. Metnuli su na žeravicu gotove ovnujske četvrti, skinuli s konja nekoliko dropalja ulovljenih toga dana, nekoliko jarebica i jednoga srndaća, s kojega momak odmah počne skidati kožu. Oganj je plamsao bacajući na stepu golem, crveni krug svjetlosti. Davljenik se stao polako osvještavati. Neko je vrijeme zakrvavljenim očima gledao nepoznate, ispitujući im lica, a zatim je pokušao ustati. Vojnik koji je prije razgovarao s poručnikom dignuo ga je uhvativši ga ispod pazuha; drugi mu je stavio u ruke štap, o koji se neznanac upro svom snagom. Lice mu je bilo još crveno, žile nabrekle. Napokon prigušenim glasom promrmlja prvu riječ: — Vode! Dali su mu rakije, koju je pio dugo, što mu je očevidno prijalo, jer kad je odmaknuo bocu od usta, zapita već čistim glasom: — U čijim sam rukama? Namjesnik ustade i priđe mu. — U rukama onih koji su vas spasili. — Onda me niste vi uhvatili zamkom? — Pane, naše je oružje sablja, a ne zamka. Vrijeđate čestite vojnike sumnjom. Uhvatili su vas neki lupeži prerušeni u Tatare, koje, ako želite, možete pogledati. Eno ih tamo, poklani su kao ovnovi! Govoreći to, pokaza rukom nekoliko tamnih tjelesa što su ležala ispod uzvisine. A neznanac će na to: — Onda mi dopustite da se odmorim. Dali su mu sedlo na koje je sjeo i zašutio. Bio je to čovjek u naponu snage, srednjega rasta, širokih pleća, gotovo divovske snage i oštrih crta. Glava mu je bila velika, lice namreškano, vrlo opaljeno, oči crne i malo kose kao u Tatarina, a nad malim usnama imao je tanke brčiće koji su se tek na krajevima širili. Lice mu je odavalo junaštvo i ponos. Na njima je bilo nečega što i privlači i odbija u isti mah - hetmanska ozbiljnost udružena s tatarskim lukavstvom, dobrodušnost i grubost. Posjedivši malo na sedlu, ustao je, na čuđenje, svih, umjesto da zahvaljuje, ode pogledati leševe. — Prostak! — progunđa namjesnik. Ali, neznanac je pomno pogledao svaki les, kimajući kao čovjek koji je pogodio sve, zatim se zaputio lagano namjesniku, tapšući se po bokovima i nesvjesno tražeći pojas za koji je očevidno htio zataknuti ruke. Mladome se poručniku nije svidjela ta ozbiljnost kod čovjeka kome je tek skinut konopac s vrata, te reče podrugljivo: — Reklo bi se kao da tražite poznanike medu onim lupežima, ili molite Očenaš za pokoj njihovih duša. Neznanac ozbiljno odgovori: — I ne varate se, pane, i varate se; ne varate se jer sam tražio poznanike, a varate se jer ovo nisu razbojnici, nego sluge plemića, moga susjeda. — Zacijelo ne pijete vodu iz istoga studenca. Čudan osmijeh preleti preko neznančevih tankih usana. — I u tome se varate — promrmlja kroza zube. Malo potom doda glasnije: — Ali oprostite, pane, što vam najprije nisam zahvalio za aux-ilium i uspješnu pomoć koja me izbavila od tako nenadne smrti. Vaša je hrabrost nadoknadila ono što je skrivila moja neopreznost kad sam se odvojio od svojih ljudi, ali moja će zahvalnost dostići vašu dobrotu. Rekavši to, pruži namjesniku ruku. Ali ponositi se mladić nije maknuo i nije požurio pružiti mu svoju, nego reče: — Najprije bih htio znati imam li posla s plemićem jer iako u to ne sumnjam, ipak mi se ne mili primati zahvalnost bezimenih. — Vidim u vama pravu kavalirsku ćud. I pravo govorite. Trebao sam doista razgovor i zahvalnost početi od imena. Ja sam Zenobij Abdank, po grbu Abdank s križićem, stari plemić iz ki-jevskog vojvodstva, posjednik

i pukovnik kozačkog puka kneza Dominika Zaslavskoga. — A ja sam Jan Skšetuski, namjesnik oklopničkoga puka Njegove Visosti kneza Jeremije Višnjovjeckoga. 10 — Pod slavnim ratnikom služitel Sad primite moju zahvalnost i ruku! Namjesnik se ^više nije ustezao. Oklopnici su sebe smatrali boljima od vojnika pod drugim zastavama; ali Skšetuski bio je u stepi, na Divljim Poljanama, gdje se na takve stvari manje pazi. Uostalom, imao je posla s pukovnikom, o čemu se odmah uvjerio, jer kad su vojnici donijeli gospodinu Abdanku pojas i sablju, što su mu ih bili skinuli pri osvještavanju, dali su mu i zapovjedničku palicu s koštanim drškom i glavicom od roga, kakvu su obično imali kozački pukovnici. Osim toga i odijelo gospodina Zenobija Abdanka bilo je prikladno, a skladan govor pokazivao bistar um i svjetsku uglađenost. Stoga ga je Skšetuski pozvao u društvo. Miris pečenja baš se počeo širiti od ognja draškajući nos i nepce. Momak ga je skinuo s vatre i donio u zdjeli. Stali su jesti, a kad su još donijeli moldavskoga vina u povelikom kozjem mijehu, odmah je počeo živ razgovor. — Za sretan povratak! — nazdravi Skšetuski. — Dakle, vraćate se? A odakle, molim? — zapita Abdank. — Izdaleka, čak s Krima. — A što ste radili tamo? Da niste nosili kakav otkup? — Nisam, gospodine pukovniče, išao sam kanu. Abdank je radoznalo slušao. — Oho, ušli ste u lijepo društvo! A za što ste išli kanu? — Nosio sam pismo kneza Jeremije. — Bili ste, dakle, poslanik. A što je knez pisao kanu? Namjesnik oštro pogleda druga. — Pane pukovniče — reče — pogledali ste u oči razbojnicima koji su vas uhvatili zamkom — to je vaša stvar; ali što je knez pisao kanu, to nije ni moja ni vaša stvar, nego njih dvojice. — Čudio sam se maloprije — odgovori lukavo Abdank — zašto je knez izabrao za poslanika takvoga mladića; ali se sad, po vašem odgovoru, ne čudim, jer vidim da ste mladi godinama, ali stari iskustvom i razumom. Poručnik sa zadovoljstvom primi ovu pohvalu, zasuče brčiće pa zapita: — A recite vi meni što radite kod Omelnička, i kako ste se našli ovdje sami? 11 — Nisam sam, društvo sam ostavio usput, a idem u Kudak, panu Grođickome, koji je tamo postavljen za zapovjednika, i kome me poslao veliki hetman s pismima. — A za što ne idete lađom? — Takva je bila zapovijest od koje se ne odstupa. — Čudno je što je pan hetman zapovjedio tako, jer ste baš u stepi zapali u tešku nezgodu, koja vas ne bi snašla da ste išli vodom. — Pane, stepe su sada mirne, ne poznajem ih tek od danas, a ovo što me snašlo, to je ljudska zloba i zavist. — A tko vas tako goni? — Duga je to priča. Zao susjed, pane namjesnice, koji mi je život upropastio, s imanja me tjera, sina mi isprebijao i, eto, vidjeli ste kako me je htio ovdje ubiti. — A ne nosite li sablju o pojasu? Na Abdankovu licu bljesne mržnja, oči mu zasjaše, i on odgovori polako ali uvjerljivo: — Nosim, i tako mi Bog pomogao, više neću tražiti nikakvu drugu zaštitu protiv neprijatelja. Namjesnik htjede nešto reći, ali u taj se mah začuo topot konja ili, bolje, brzo udaranje konjskih nogu po mokroj travi. U isti mah i momak koji je bio na straži dođe s viješću da se približavaju neki ljudi. — To su zacijelo moji — reče Abdank — koji su zastali odmah iza Tašmine. Ne nadajući se izdaji, obećao sam ih čekati ovdje. Začas se mnoštvo konjanika približilo u polukrugu k brežuljku. U sjaju ognja pojavile su se konjske glave raširenih nozdrva, frkćući od umora, a na njima pognute glave konjanika koji su, zaklanjajući rukama oči od svjetlosti, gledali oštro u svjetlost. — Hej, ljudi, tko ste? — zapita Abdank. — Sluge Božje! — odgovorili su glasovi iz tame. — Da, to su moji momci — ponovi Abdank okrenuvši se namjesniku. —Dobro mi došli! Dođite! Nekolicina je sjahala i prišla ognju. — Žurili smo se, žurili, bačko. Ščo s toboju? — Naišao sam na zasjedu. Izdajnik Hvedko znao je da ću doći ovamo, pa je čekao ovdje s ostalima. Zacijelo je krenuo mnogo prije mene. Uhvatili su me zamkom. 12 — Sačuvaj Bože! Sačuvaj Bože! A kakav je to Poljačić pokraj tebe? Govoreći to pogledali su mrko pana Skšetuskoga i njegovo društvo. — Ovo su dobri prijatelji — odgovori Abdank. — Hvala Bogu, živ sam i zdrav. Odmah ćemo krenuti.

— Slava Bogu! Mi smo spremni. Pridošlice su stale grijati ruke nad vatrom jer noć je bila hladna i vedra. Bilo ih je četrdesetak, svi kršni i dobro naoružani. Nisu ni najmanje nalikovali na redovne kozake, što veoma začudi Skšetuskoga, a osobito što ih je bilo tako mnogo. Sve se to namjesniku činilo vrlo sumnjivo. Da je veliki hetman poslao Ab-danka u Kudak, on bi mu bez sumnje dao pratnju od redovne vojske. Zatim, zašto bi mu bio naredio da ide stepom do Čehrina, a ne vodom? Na tome su putu morali prijeći preko svih rijeka koje presijecaju Divlje Poljane što ih je moglo samo zadržati. Vjerojatnije je bilo da Abdank želi baš obići Kudak. A i samome se panu Abdanku mladi namjesnik morao uveliko čuditi. Odmah je zapazio da kozaci, koji se prema svojim pukovnicima ponašaju prilično slobodno, njega neobično poštuju, kao pravoga hetmana. Zacijelo je bio kakav znamenit vitez. To se Skšetuskome činilo još čudnije. Naime poznavajući Ukrajinu s obje strane Dnjepra, nije čuo ni za kakvoga poznatoga Abdanka. Bilo je, osim toga, u izrazu lica ovoga čovjeka nešto osobito - neka potajna snaga koja je izbijala iz njega kao žar iz plamena, neka neslomljiva volja koja je govorila da taj čovjek neće uzmaknuti ni pred kim i ni pred čim. Ista se takva volja odražavala na licu kneza Jeremije Višnjovjeckoga, ali što se kod kneza pokazivalo kao urođeni dar, svojstven otmjenom porijeklu i vlasti, to je moglo začuditi kod čovjeka neznanoga imena, zalutaloga u pustoj stepi. Skšetuski je dugo premišljao. Padalo mu je na um da je to možda neki razbojnik, koji se od kazne skrivao u Divljim Poljanama, ili da je to harambaša kakve hajdučke družine, ali ovo posljednje nije bilo vjerojatno. I odijelo i govor ovoga čovjeka pokazivali su da nije to. Tako, dakle, namjesnik nije znao na čemu je, bio je samo na oprezu, a u međuvremenu Abdank naredi da mu dovedu konja. 13 \ir — Gospodine poručnice — reče — kome je na put, tome se žuri: Dopustite da vam još jednom zahvalim što ste me spasili. Daj Bože da se i ja vama tako mogu odužiti! — Nisam znao koga spašavam, pa nisam ni zaslužio zahvalnosti. — Tako govori vaša skromnost koja je jednaka vašem junaštvu. Primite od mene ovaj prsten. Namjesnik se namršti i odstupi korak natrag, mjereći očima Ab-danka, a ovaj je nastavljao, gotovo očinskom nježnošću u glasu i držanju. — Ta pogledajte samo! Ne preporučujem vam raskoš ovoga prstena, nego druge njegove vrednote. Još za mladosti, dok sam bio u turskom ropstvu, dobio sam ga od putnika koji se vraćao iz Svete Zemlje. U oku ovoga prstena nalazi se prah s Kristova groba. Takav se dar ne odbija, pa ma dolazio od zlikovačkih ruku. Mladić ste i vojnik pa kako ni starost, bliska grobu, ne zna što sve može doživjeti, što je onda tek s mladošću koja ima pred sobom dug vijek i može je snaći više zala! Taj će vas prsten sačuvati od nevolje i obraniti kad nastupi dan suda, a, to vam kažem, dan taj ide već preko Divljih Poljana. Nastala je tišina, samo se čulo plamsanje plamena i frka konja. Iz dalekoga trstika dopiralo je tužno zavijanje vukova. Odjednom Abdank opet reče, kao za sebe: — Dan suda se približava i ide već preko Divljih Poljana, a kad stigne, zadivitsja vsij svit Božij... Namjesnik nesvjesno uzme prsten, kao zbunjen riječima toga čudnoga čovjeka. A ovaj se zagledao u mračnu daljinu stepe. Zatim se okrene lagano i uzjaše konja. Vojnici su ga već čekali u podnožju. — Naprijed! Naprijed!... Zbogom ostajte, prijatelju vojnice! — reče namjesniku. — Vremena su danas takva da brat bratu ne vjeruje, stoga i ne znate koga ste spasili, jer vam svoga imena nisam kazao. — Dakle, niste Abdank? — To je moj grb... — A ime? — Bogdan Zenobij Hmjelnicki. Zadivit će se sav svijet. 14 To rekavši sjaha s brežuljka, a za njim njegovi kozaci. Časkom ih zakloniše magla i noć. Tek kad su odmakli na puškomet, vjetar donese riječi kozačke pjesme: Oj, izbavi nas, Bože, sve, jadne robove, Iz teškoga ropstva Iz vjere besurmanske, Na jasnoj zori, Na tihoj vodi, U kraj veseli, U svijet kršćanski. Usliši, Bože, molbe naše, Očajne molitve Nas, jadnih robova. Glasovi su polako zamirali, a zatim se stopili sa šuštanjem ustalasane trske u stepi.

2. Sutradan Skšetuski zorom stiže u Čehrin i ostade u varoši, u domu kneza Jeremije, gdje je trebao ostati neko vrijeme da bi se odmorili ljudi i konji poslije dugog i mučnog puta s Krima. Zbog nabujale vode i veoma brzih struja na Dnjepru trebalo je ići kopnom, jer nikakva lađa nije mogla te zime ploviti uz vodu. I sam se Skšetuski malo odmorio, a zatim otišao panu Zaćvilihovskom, bivšem komesaru Poljske, dobrom vojniku koji je, iako nije služio knezu, bio njegov ipak pouzdanik i prijatelj. Namjesnik ga je htio zapitati ima li kakvih zapovijesti iz Lubna od kneza. Ali ovaj nije poručio ništa osobito. Naredio je Skšetuskomu, ako je hanov odgovor povoljan, da ide polako, da se ni ljudi ni konji ne zamore. A od kana je knez tražio da kazni neke tatarske poglavice koji su samovoljno napali njegove prekodnjeparske zemlje, koje je uostalom on sam žestoko potukao. Kan je dao vrlo povoljan odgovor i obećao poslati poslanika u travnju, kazniti neposlušne. A hoteći pridobiti za se tako slavnoga ratnika kao što je knez, poslao mu je po Skšetuskom konja plemenite pasmine i kalpak od sa-murovine. Skšetuskom, uspjevši ovako časno u povjerenome poslu, koji je po sebi bio dokaz velike kneževe naklonosti, bješe veoma 15 drago što mu je dopušteno da se zabavi u Čehrinu, i što se ne mora žuriti. Ali stari je Zaćvilihovski bio vrlo zabrinut zbog stvari koje su se od nekog vremena zbivale u Čehrinu. Stoga pođoše zajedno do Dopula, Vlaha koji je držao gostionicu i vinarnicu, gdje, iako je bilo još rano, zatekoše mnoštvo plemića. Naime, bio je sajmeni dan, a osim toga u Čehrinu je toga dana bio odmor za stoku koju su tjerale u logor kraljevske vojske, pri čemu se skupljalo mnogo ljudi. Plemstvo se pak obično skupljalo na trgu, u tako zvanom Zvonarskom kutu, kod Dopula. Bjehu tamo dakle zakupci knezova Konjecpoljskih, i činovnici čehrinski, i vlasnici okolnih zemalja koje su držali na osnovi povelja, staro i nezavisno plemstvo, dakle činovnici ekonomija, nekoliko kozačkih starješina i sitno plemstvo koje je živjelo ili kao zakupci ili na svome imanju. Svi su sjedili po klupama, za dugim hrastovim stolovima, i razgovarali živo, a svi o bijegu Hmjelnickoga, jer bio je to najvažniji događaj u Čehrinu. Skšetuski i Zaćvilihovski sjedoše u kut i namjesnik poče pitati kakva je zvjerka taj Hmjelnicki o kome svi govore. — Zar ne znate? — odgovori stari Zaćvilihovski. — On je pisar zaporoške vojske, vlasnik Subotova i — doda tiše — moj kum. Znamo se odavno. Bivali smo u različitim okršajima u kojima se on mnogo odlikovao, a osobito kod Cecore. Tako iskusna ratnika možda nema u svoj Poljskoj. To se ne govori glasno, ali on je hetmanska glava, čovjek snažne ruke i velike pameti; njega kozaci više slušaju nego hetmane i atamane; čovjek koji ima dobrih osobina, ali ponosan, nemiran, i kad mržnja ovlada njime, može biti strašan. — Što mu se dogodilo da je umakao iz Čehrina? — Bio je u zavadi sa starostom Čaplinjskim, ali to su trice! To je obična stvar da vlastelin vlastelinu podmeće nogu. Nije on sam i nije samo njemu. Vele još da je zavodio starostinu ženu: starosta mu je preoteo draganu i oženio se njome, a on mu je poslije zaveo; nego, to je obična stvar... žena je lakomislena. Ali to je samo izgovor, tu se krije nešto mnogo važnije. Vidite, posrijedi je ovo: u Čerkasima živi stari Barabaš, kozački pukovnik, naš prijatelj. On je imao povelje i kraljeva pisma, o kojima se govorilo da su nagovarale kozake protiv vlastele. No kako je to pošten i dobar čovjek, držao ih je kod sebe i nije ih objavljivao. Hmjelnicki 16 je jednom pozvao Barabaša na gozbu, ovamo u Čehrin, u svoju kuću, a zatim poslao ljude na njegovo dobro da od njegove žene otmu pisma i povelje, a onda i s njima pobjegao. Bojim se da se iz toga ne izrodi kakva buna, kao što je bila Ostranjičina, jer, ponavljam: to je strašan čovjek, a pobjegao je neznano kuda. Nato će Skšetuski: — Pa to je neki lisac! Podvalio mi je. Predstavio mi se pukovnikom kneza Zaslavskoga. Ta ja sam noćas naišao na njega u stepi i oslobodio ga iz zamke! Zaćvilihovski se uhvati za glavu. — Za ime Božje, što govoriš? To ne može biti! — Može biti, kad je bilo tako. Kazao mi je da je pukovnik u službi kneza Dominika Zaslavskoga i da ga je veliki hetman poslao u Kudak, panu Groćickom; ali u to nisam vjerovao, jer nije išao vodom, no se prokradao stepom. — Taj je čovjek lukav kao Odisej. A gdje ste ga sreli? — Kod Omelnička, s desne strane Dnjepra. Bez sumnje je išao u Sič. — Kudak je htio obići. Sad intelligo (razumijem). Je li imao mnogo ljudi? — Bilo ih je četrdesetak. Ali kasno su stigli; da nije bilo mojih ljudi, starostine bi ga sluge zadavile. — Stanite malo. To je važna stvar. Starostine sluge, velite? — Tako je on govorio. — Otkud je starosta mogao znati gdje da ga traži? — To ni ja ne znam. Možda je i Hmjelnicki slagao, pa obične razbojnike oglasio sa starostine sluge da bi mogao svoju krivicu što više opravdati. — To nije moguće. No to je čudna stvar. A znate li vi da postoji hetmanska naredba da se Hmjelnicki uhiti i in fundo (u zatvoru) zadrži? Namjesnik nije stignuo odgovoriti jer u taj mah u odaju uđe neki vlastelin napravivši grdnu buku. Tresnuo je

vratima i, pogledavši drsko po odaji, uzviknuo: — Klanjam se, gospodo! Bijaše to čovjek četrdesetih godina, onizak, ljutita lica, što su pojačavale buljave oči poput šljiva — čovjek na prvi pogled kao bura i naprasit. 17 — Klanjam se, gospodo! — ponovi jače i oštrije kad mu ne odgovoriše odmah. — Klanjamo se, klanjamo — javi se nekoliko glasova. Bio je to Čaplinski, podstarosta čehrinski, pouzdani službenik mladoga stjegonoše Konjecpoljskoga. U Čehrinu ga nisu voljeli jer bio je veliki ubojica, parničar i nasilnik; ali imao je vrlo jaku zaštitu i stoga su mu se neki ulagivali. Jedino je poštovao Zaćvilihovskoga, kao i svi ostali, zbog njegove ozbiljnosti, poštenja i junaštva. Ugledavši ga, odmah mu pode i, poklonivši se prilično oholo Skšetuskomu, sjede za njihov stol sa svojom čašom medovine. — Čestiti starosto — upita Zaćvilihovski — znate li što je s Hmjelnickim? — Visi, pane stjegonošo, ne bio ja Čaplinski! Visi, a ako još ne visi, visit će. Sad kad postoji hetmanska naredba, neka mi samo padne šaka! To govoreći udari pesnicom o stol tako jako da se piće prolilo iz čaša. — Ne prolijevajte, pane, piće! — reče Skšetuski. Zaćvilihovski ga prekine: — A hoćete li ga uhvatiti? Ta on je pobjegao, i nitko ne zna gdje je! — Nitko ne zna? Ja znam! Vi, pane stjegonošo, poznajete Hvetka. On služi njemu, a i meni. Izdat će Hmjela kao Juda. Mnogo bi se o tome imalo govoriti. Hvetko se slizao s njegovim momcima. Dosjetljiv čovjek. Zna mu svaki korak. Odlučio je dovesti mi ga živa ili mrtva, pa je otišao u stepu prije Hmjelnickoga, znajući gdje da ga dočeka!... O, vražji sin! Govoreći to opet lupi po stolu. — Ne prolijevajte piće! — ponovi oštro Skšetuski, koji je od prvoga trenutka osjetio neku čudnu odvratnost prema ovome pod-starosti. Vlastelin pocrveni, sijevnuše mu izbuljene oči, držeći da ga izazivaju, i pogleda bijesno Skšetuskoga. Ali, vidjevši na njemu uniformu Višnjovjeckoga, uzdržao se. Jer, iako tada Konjecpoljski nije bio u ljubavi s knezom, Čehrin je ipak bio vrlo blizu Lubna, te je bilo opasno ne poštovati knezovu uniformu. A knez je opet birao takve ljude da je svatko morao dobro razmisliti prije nego što bi nasrnuo na kojega. — Dakle, Hvetko je odlučio uhvatiti vam Hmjelnickoga? — zapita opet Zaćvilihovski. — Hvetko. I dovest će mi ga, ne bio ja Čaplinjski. — A ja vam velim da vam ga neće dovesti. Hmjelnicki je umakao zasjedi i otišao u Siču, o čemu treba odmah izvijestiti zapovjednika krakovskoga. S Hmjelnickim nema šale. Ukratko, pametniji je, jači i veće sreće od vas koji se suviše uzrujavate. Hmjelnicki je otišao živ i zdrav, opet vam kažem; a ako ne vjerujete, potvrdit će vam ovaj vitez koji ga je u stepi vidio i sinoć se s njim rastao. — Nije moguće! Nije moguće! — vikao je Čaplinski čupajući kosu. — I još više — dodao je Zaćvilihovski, ovaj ga je vitez spasio i vaše sluge pobio, za što, i unatoč hetmanskoj naredbi, nije kriv, jer vraća se s Krima te za naredbu nije znao, nego videći čovjeka koga su razbojnici uhvatili, pritekao mu je u pomoć. O tome vas izvještavam jer je Hmjelnicki kadar pohoditi vas sa Zaporošcima, što vam ne bi bilo baš najmilije. Suviše ste se s njim svađali. Uh, do vraga! Ni Zaćvilihovski nije volio Čaplinjskoga. Čaplinjski skoči kao oparen i u prvi mah nije mogao govoriti od ljutnje. Samo mu je lice pomodrilo, a oči se još više izbuljile. Stojeći pred Skšetuskim, govorio je isprekidano: — Kako to? Protiv hetmanske naredbe!... Ja ću vas... Ja ću vas... A Skšetuski se čak i nije dignuo s klupe, nego se naslonio na lakat, pa gledao Čaplinjskoga kako poigrava, kao soko vezana vrapca. — Što se lijepite za mene kao čičak za pseći rep? — zapita. — Ja ću vas pred sud... Vi ste protiv naredbe!... Ja ću vas kozacima!... U krčmi se malo stiša od njegove vike. Prisutni su se počeli osvrtati. On je uvijek tražio kavgu, svađao se sa svakim; ali sad su se svi začudili što je počeo svađu pred Zaćvilihovskim kojega se jedino bojao, i što je počeo s vojnikom koji je nosio uniformu Višnjovjeckoga. 18 19 — Ta ušutite, pane — reče stari stjegonoša. — Ovaj je vitez sa mnom. — Ja ću vas... vas... u grad... u okove! — urlao je i dalje Čaplinjski, ne osvrćući se više ninašto. Sada se Skšetuski ispravi u svoj svojoj visini, ali ne izvadi sablju iz korica nego je samo, kako mu je visila o ramenu, uzme po sredini i podigne tako da je balčak došao Čaplinjskome pod nos. — Pomirišite ovo, pane! — reče hladno. — Udri, tko u Boga vjeruje... Momci! — rikne Čaplinjski, hvatajući se za balčak. Ali nije dospio izvaditi sablju. Mladi ga namjesnik zgrabi jednom rukom za vrat, drugom za hlače ispod križa,

podigne ga, iako se on koprcao kao mahnit, pa idući vratima, poviče: — Gospodo! Mjesta za rogonju, hoće bosti! To rekavši stiže do vrata, tresne u njih Čaplinjskim i izbaci ga na ulicu! Zatim mirno sjede na staro mjesto pokraj Zaćvilihovsk-oga. U krčmi za to vrijeme mrtva tišina. Snaga koju je pokazao Skšetuski zadivi prisutnu vlastelu. Ali ubrzo se cijela soba zatrese od gromkoga smijeha. — Vivant (živjeli) vojnici višnjovjeckovci! — klicahu jedni. — Onesvijestio se, onesvijestio se, sav je u krvi! — vikali su drugi, koji su gledali van, radoznali što će učiniti Čaplinjski. — Sluge ga dižu. Samo malo podstarostinih pristalica šutjelo je i, nemajući smjelosti zauzeti se za njega, pogledali su mrko namjesnika. — Odista, taj hrt hvata svakoga za petu! — reče Zaćvilihovski. — Pudl je to, a ne hrt — reče prišavši debeli vlastelin, koji je na jednom oku imao bijelo, a na čelu rupu u veličini talira, kroz koju se vidjela gola kost. — Pudl je to, a ne hrt! Dopustite, pane — nastavljao je okrenuvši se Skšetuskome — da vam ponudim svoje usluge. Jan Zagloba, grba po čelu, što svatko može poznati makar i po ovoj rupi koju mi je načinilo razbojničko zrno kad me je u čelo udarilo prilikom odlaska u Svetu Zemlju. — Ostavite to, molim vas, reče Zaćvilihovski. — Ta pričali ste da ste ranjeni peharom u Radomju. — Razbojničko zrno, života mi! U Radomju je bilo sasvim drugo. 20 — Išli ste u Svetu Zemlju... Može biti, ali u njoj niste bili, siguran sam. — Nisam bio stoga što sam već u Galati zadobio mučenički vijenac. Ako lažem, bio arhipas, a ne vlastelin. — Samo lažete i lažete. — Uši mi otpale ako lažem. U vaše zdravlje, pane namjesnice! Uto stadoše prilaziti i drugi, upoznajući se sa Skšetuskim i uvjeravajući ga o svome prijateljstvu, jer nitko nije volio Čaplinj-skoga i bilo im je milo što ga je snašla nesreća. Čudna stvar i teška danas za razumijevanje: cijelo vlastelinstvo iz okoline Čehrina, pa i sirotinja, slobodni seljaci, zakupci imanja, čak i oni koji su bili u službi Konjecpoljskih - svi su znali kao obično što znaju susjedi za zavadu Čaplinjskoga i Hmjelnickoga, i bili na strani ovoga posljednjega. Jer Hmjelnicki je uživao glas poznatoga ratnika i učinio znatne usluge u različitim ratovima. A znano je bilo da se i kralj s njim dogovarao i veoma cijenio njegovo mišljenje; stoga se, dakle, na taj sukob gledalo kao na običnu zavadu vlastelina s vlastelinom, jer tih je zavada bilo na tisuće, osobito u maloruskim zemljama. Držala se, dakle, strana onome koji je umio steći više ljubavi, ne predviđajući da bi otuda mogle izići ovako strašne posljedice. Tek je poslije Hmjelnicki omrznut, i to ga podjednako omrznuše i vlastela i svećenstvo obje vjeroispovijesti. Prilazili su, dakle, Skšetuskom s peharima, govoreći: — Pijte, pane brate! Ispijte i sa mnom! Živjeli vojnici Višnjovjeckoga! Tako mlad pa već namjesnik kod kneza. Živio knez Jeremija, hetman nad hetmanima! S knezom ćemo Jeremijom na kraj svijeta! Na Turke i Tatare! Na Stambol! Živio milostivi naš gospodar Vladislav IV! — A najglasnije je vikao pan Zagloba, koji je bio kadar cio puk nadglasati i natpiti. — Gospodo! — vikao je da su se prozori tresli. — Ja sam već pozvao sultana na sud zbog nasilja koje je u Galati učinio nada mnom. — Ne govorite koješta da vam ne usahnu usta! — Kako, panovi? Quattuor articuli judicii castrensis: stuprum, in-cendium, latrocinium et vis armata, alienis aedibus ilata? A zar nije ono bilo upravo vis armata? — Vičete kao glupak. * Četiri stvari zabranjuje ratni zakon: silovanje, palež, razbojništvo i oružanu silu na tuđim kućama. 21 r — Ići ću makar i na sud, na tribunal! — Ta prestanite jednom... — I presudu ću dobiti, i nepoštenim ću sultana oglasiti: a potom rat, ali već s čovjekom bez časti. — U vaše zdravlje, panovi! Neki su se smijali, a s njima i pan Skšetuski, jer bio je malo ugrijan; a vlastelinčić je vikao dalje, odista kao glupak koji se opija vlastitim glasom. Srećom, njegov govor prekine neki vlastelin koji ga, prišavši mu, povuče za rukav i reče otegnutim litavskim naglaskom: — Upoznajte, pane Zagloba, i mene s panom namjesnikom Skšetuskim... Molim vas, upoznajte me! — O, drage volje, drage volje. Pane namjesnice, ovo je Bru-sipeta. — Podbipjenta — popravi vlastelin. — Svejedno! Grb mu je Svrzihlača. — Smaknikapa — popravi vlastelin.

— Svejedno! Iz Pasjeg Dropca. — Iz Mišidropca — popravi vlastelin. —• Svejedno! Ne scio (ne znam) što bih više volio, mišje ili pasje utrobe. Ali sigurno je da ni u jednoj ne bih stanovao, jer, vidite, niti je lako tamo nastaniti se, niti je savjesno iseliti se. Dragi pane! — obrati se Skšetuskom, pokazujući Litavca — evo ja već tjedan dana pijem za novac ovoga vlastelina, koji ima mač o pasu onoliko isto težak koliko i kesu, a kesu opet podjednako tešku s dosjetljivošću. Ali ako sam ikad pio za novac većeg osobenjaka, dopustit ću da me proglase za toliku istu ludu kolika je ova što mi piće plaća. — Eh, kako si ga iskitio! — povikali su plemići u smijehu. No Litavac se nije ljutio, nego je samo odmahivao rukom, osmjehivao se blago i ponavljao: — Eh, ostavite me na miru... Gadno je slušati. Pan Skšetuski promatrao je radoznalo ovu novu ličnost, koja je doista zaslužila naziv osobenjaka. Prije svega bio je to čovjek tako visok da je glavom dosezao grede na stropu, a zbog mršavosti činio se još višim. Široka ramena i žilava šija odavali su neobičnu snagu, ali bio je sama kost i koža. Trbuh mu je bio toliko upao da bi se mogao smatrati za gladnicu da nije bio odjeven gospodski u sivi šareni kaput iz poznanjskog sukna, uskih rukava, i u visoke švedske čizme, kakve su se počele nositi u Litvi. Široki, dobro pod22 stavljeni pojas od jelenske kože, ne imajući se na čemu držati, padao mu je čak na bokove, a o pasu je visio križarski mač tako dugačak da je ovome divu dopirao gotovo do pazuha. Ali tko bi se uplašio mača, umirio bi se pogledavši u lice njegova gospodara. Bilo je to lice mršavo kao i njegov vlasnik, nak-ostriješenih obrva i obješenih brkova konopljine boje, no naivno i otvoreno kao u djeteta. Ova obješenost brkova i obrva davala je licu izgled zabrinut, tužan i smiješan u isti mah. Nalikovao je na čovjeka s kojim se ljudi šale, ali on se Skšetuskome svidio od prvoga trenutka otvorenošću i odlučnim vojničkim držanjem. — Pane namjesnice — reče on — vi ste u službi kneza Višnjovjeckoga? — Da. Litavac sklopi ruke kao da će se moliti Bogu, i podigne oči. — Ah, kako je to veliki ratnik! Vitez! Kakav vođa! — Daj Bože Poljskoj što više onakvih! — Dabome, dabome! A zar se ne bi moglo kod njega stupiti u vojsku? — Bit ćete mu dobrodošli. Tu se uplete pan Zagloba. — Imat će knez dva ražnja za kuhinju: jedan ste vi, drugi vaš mač; ili će vas uzeti za krvnika, ili će narediti da o vas vješaju razbojnike, ili će vama mjeriti sukno za uniformu. Phi, kako vas nije stid da kao čovjek i katolik budete tako dugački kao serpens (zmija), ili kao pogansko koplje. — Gadno je slušati — reče blago Litavac. — Kako vam je ime? — upita Skšetuski. — Kad ste maloprije kazivali, miješao se pan Zagloba, te nisam mogao ništa razumjeti. — Podbipjenta. — Brusipeta. — Smaknikapa iz Mišodropca. — Nije šija nego vrat! Pijem njegovo vino, ali budala bio ako to nisu poganska imena. — Jeste li odavno otišli iz Litve? — pitao je namjesnik. — Već sam dva tjedna u Čehrinu. Doznavši od pana Zaćvili-hovskoga da ćete proći ovuda, čekam da pod vašom zaštitom podnesem molbu knezu. — Recite mi, molim vas, radoznao sam, zašto nosite taj krvnički mač? 23 — Nije krvnički, pane namjesnice, nego križarski, a nosim ga zbog toga što je zaplijenjen i odavno u obitelji. Još pod Hojnicom* bio je u litavskoj ruci, pa ga i ja nosim. — Ali to je strahovito oružje, i zacijelo je vražje teško, osim za obje ruke. — Može za obje, a može i za jednu. — Molim vas, pokažite mi ga. Litavac izvadi mač i doda ga, ali Skšetuskome odmah klonu ruka. Nije ga mogao ni podignuti za obranu, ni mahnuti njime. Uze ga objeručke, ali opet je bio potežak. Skšetuski se stoga malo zastidi i, okrenuvši se prisutnima, reče: — No, gospodo, tko može mahnuti ukriž? — Mi smo već probali — odgovorila su nekolicina. — Jedini ga pan Zaćvilihovski podigne, ali ni on ne može načiniti križ. — A vi, pane? — zapita Skšetuski Litavca. Ovaj podigne mač kao perce pa mahne njime s najvećom lakoćom, tako da je prosviralo zrakom, a vjetar zagolicao lica. — Bog vam bio u pomoć — uzvikne Skšetuski. — Sigurna vam je služba kod kneza.

— Bog mi je svjedok da žudim za njom, jer mač mi neće zarđati. — Ali duh potpuno — reče pan Zagloba — jer njime ne umi-jete tako rukovati. Zaćvilihovski je ustao i htio poći s namjesnikom, kad u taj mah uđe u odaju čovjek sijed kao ovca i, ugledavši ga, reče: — Pane stjegonošo i komesaru, baš sam k vama došao. To je bio Barabaš, čerkaski pukovnik. — Onda hajdemo k meni u stan, ovdje je takav dim da se ne može izdržati. Izišla su sva trojica. Čim su izišli, Barabaš zapita: — Da se ne čuje što o Hmjelnickom? — Čuje se. Pobjegao je u Sič. Evo ovaj ga je oficir sreo jučer u stepi. — Dakle, nije otišao vodom? Poslao sam glasnika u Kudak da ga uhvate; ali kad je tako, onda ništa. To rekavši, Barabaš pokri oči rukama i stade govoriti: Grad pod kojim su Poljaci za vladanja Kazimira Velikog (1447-1492) pretrpjeli poraz od teutonskih (njemačkih) ritera (križara). 24 — Ej, spasi, Kriste! Spasi, Kriste! — Čega se plašite? — A znate li vi što mi je on izdajstvom oteo? Znate li vi što znači onakve dokumente objaviti u Siči? Spasi, Kriste! Ako se kralj ne zarati s nevjernicima, onda će planuti kao barut... — Proričete bunu? . — Ne proričem, nego je vidim; a Hmjelnicki je strasniji od Nalevajka i Lobode. — A tko će pristati uza nj? — Tko? Zaporožje, redovna vojska, građani, narod, zakupci i eno onakvi. Đarabaš pokaza na trg i ljude na njemu. Cio je trg bio zakrčen velikim sivim volovima koje su tjerali u Korsun za vojsku, a uz volove išli su mnogi pastiri, zvani čobani, koji su cio život provodili po stepama i pustarama ljudi potpuno divlji, koji nisu imali nikakve vjere - religjionis nullius - kako je rekao vojvoda Kisjelj. Vidiš među njima ljude koji više nalikuju na razbojnike no na pastire, surove, strašne, u dronjcima od različitih odijela. Većina ih je nosila kožuhe, ili neučinjenu kožu, s vunom izvana, nezakopčane naprijed, te su im se vidjela gola prsa opaljena stepskim vjetrom, iako je bila zima. Svaki oružan, ali najraznolikijim oružjem: jedni su imali lukove i tobolce na leđima, drugi samokrese, kozački zvane "piščele", jedni tatarske sablje; drugi kose, ili samo batine na vrhu kojih su bile privezane konjske čeljusti. Među njima muvali su se isto tako divlji ali bolje oružani Niževci, koji su nosili u logor na prodaju osušenu ribu, divljač i ovčji loj; pa Čumaci sa solju, stepski i šumski pčelari sa saćima s medom, prodavači luči i katrana; zatim seljaci s kolima, redovni kozaci, Tatari iz Bjal-goroda i bogzna kakvi još - skitnice, "siromasi" iz bijeloga svijeta. Sva je varoš bila puna pijanih ljudi, jer je u Čehrinu određen odmor, pa i pijanka. Na trgu su ložene vatre, ovdje-ondje gorjela je burad katrana. Svuda se čuo žagor i vreva. Reski glas tatarske svirale i bubnja miješao se s rikom volova i blažim zvucima lira, uz koje su slijepci pjevali u to doba omiljenu pjesmu: Sokole sivi, Rođeni brate, Ti se visoko hiliš, Ti mi široko vidiš. 25 Uz to se razliježu uzvici: "inu! inu!" kozaka koji plešu na trgu tropak, zamazani katranom i posve pijani. Sve je to bilo divlje i bijesno. Dovoljno je bilo Zaćvilihovskome pogledati pa da se uvjeri kako Barabaš ima pravo, da najmanja sitnica može uzbuniti ove neposlušne elemente, sklone grabeži i navikle na boj, a bilo ih je mnogo po cijeloj Ukrajini. A iza ovoga mnoštva stajao je još i Sič, stajalo je Zaporožje, odskora, odskora pokoreno i sputano poslije bitke kod Maslovog jezera; ali koje je već nestrpljivo grizlo žvale i, sjećajući se starih povlastica, mrzilo komesare, a tvorilo organiziranu silu. Sila je ta, osim toga, imala ljubav golemog mnoštva seljaka, koji su ovdje bili manje strpljivi nego u drugim pokrajinama, jer odmah je do njih bio Čertomelik, a u njemu rastrojstvo, razbojništvo i sloboda. Stoga se stjegonoša teško zamisli, iako je bio Malorus i vatreni pristalica pravoslavlja. Kao star čovjek sjećao se dobro vremena Nalevajke, Lobode, Krempskoga; poznavao je ukrajinsko razbojništvo možda bolje no itko u Maloj Rusiji, a poznavajući i Hmjelnickoga, znao je da on vrijedi za dvadeset Loboda i Nalevajaka. Razumio je, dakle, svu opasnost od njegova bijega u Sič, osobito s pismima kraljevim, o kojima je Barabaš govorio da su puna obećanja kozacima i da ih nagovaraju na otpor. — Čestiti čerkaski pukovniče — reče on Barabašu — trebalo bi da idete u Sič, da ublažite utjecaj Hmjelnickoga i da sve smirite, smirite! — Gospodine stjegonošo — odgovori Barabaš — reći ću vam samo to da je već na glas o bijegu Hmjelnickoga s pismima polovina mojih ljudi također pobjegla noćas za njim u Sič. Moje je vrijeme prošlo, za mene je grob, a ne zapovjedničko žezlo. I doista, Barabaš je bio dobar ratnik, ali star i bez utjecaja. Uto stigoše do stana Zaćvilihovskoga; stari se stjegonoša već bio malo pribrao i umirio. Kad su sjeli uz pehar medovine, reče veselije: — Sve su to trice i kučine, ako se, kao što govoriš, vojna s nevjernicima preparatur (sprema), a čini se da je tako. Jer, iako Poljska neće rata i iako su sabori prilično naljutili kralju, ipak kralj može održati svoje. Sva se ta

vatra može okrenuti na Turke, a u svakom slučaju imamo još vremena. Ja ću osobno ići zapovjedniku Krakova, kazat ću mu u čemu je stvar i moliti ga da nam se što bliže primakne s vojskom. Hoću li uspjeti, ne znam, jer on, iako 26 je junak i oprobani vojskovođa, ipak suviše polaže na svoje mišljenje i svoju vojsku. Vi ipak, pukovniče čerkaski, držite strogo svoje kozake. A vi, pane namjesnice, kad stignete u Lubno, opomenite kneza da dobro pripazi na Sič. Baš i kad bi oni htjeli štogod, repeto (ponavljam): imamo vremena. U Siču je sad vrlo malo ljudi, jer razišli su se po lovu i ribolovu, i sjede po čitavoj Ukrajini u selima. Dok se oni skupe, mnogo će vode proteći Dnjeprom. Osim toga, kneževo je ime strašno i kad doznaju da on pazi na Čertomelik, možda će ostati mirni. — Ja mogu, ako hoćete, za dva dana poći iz Čehrina — odgovori namjesnik. — Dobro. Dva i tri dana ništa ne znače. Vi, pane čerkaski pukovniče, pošaljite glasnike krunskome stjegonoši i knezu Dominiku da ih obavijestite. Nego, vi spavate, kako mi se čini. Doista, Barabaš je prekrižio ruke na trbuhu i zaspao, a zamalo stao i hrkati. Kad stari pukovnik nije jeo i pio, a oboje je volio više svega, onda je spavao. — Pogledajte — reče tiho Zaćvilihovski — i s pomoću ovakvoga starca varsavski bi političari htjeli držati kozake na uzdi. Bog ih opametio! Tako su isto vjerovali i Hmjelnickome, s kojim je kancelar stupio u neke pregovore, a koji će, čini se, strašno izigrati povjerenje. Namjesnik uzdahne u znak suosjećanja. Barabaš u taj mah zahrče jače, a zatim promrmlja u snu: — Spasi, Kriste! Spasi, Kriste! — Kad kanite krenuti iz Čehrina? — zapitao je stjegonoša. — Dva dana moram čekati svjedoke pana Čaplinjskoga, koji će zacijelo htjeti osvetiti se za nepriliku što ga je snašla. — Neće. Prije bi poslao na vas svoje sluge, da ne nosite kneževu uniformu. Ali, zavaditi se s knezom, strašno je čak i slugama Konjecpoljskih. — Javit ću mu da ga čekam, a za dva-tri dana polazim. A zasjede se "također ne plašim, jer sablja mi je o pasu, a imam nešto i ljudi. Poslije ovih riječi namjesnik se oprosti sa starim stjegonošom i iziđe. Nad gradom sev tako svijetlilo od silnih vatri na trgu da se činilo kao da cio Čehrin gori, a žagor i vreva postali su još veći kad je nastala noć. Židovi se nisu pomaljali iz svojih kuća. U jed27 nom kutu čobani pjevaju tužne stepske pjesme, divlji Zaporošci plešu oko vatri bacajući kape u vis, pucajući iz "piščela" i pijući rakiju iz pehara. Ovdje-ondje počinje tučnjava, koju stišavaju gradski panduri. Namjesnik je morao krčiti put balčakom sablje. Slušajući ovu vrevu i žagor kozački, činilo mu se poneki put da je već buna. Činilo mu se i da vidi strašne poglede i čuje kako ga tiho psuju. U ušima mu još zuje Barabaševe riječi: "Spasi, Kriste! Spasi, Kriste!" a srce mu kuca življe. Ali čobani su u gradu pjevali sve glasnije, Zaporošci pucali iz samokresa i kupali se u rakiji. Pucnjava i divlje "u-ha! u-ha!" dopirali su do namjesnikovih ušiju čak i kad je legao spavati u svome stanu. 3. Poslije nekoliko dana četica našega namjesnika živo je išla prema Lubnu. Kad prijeđoše Dnjepar, pođoše širokom stepskom cestom koja je spajala Čehrin s Lubnom, vodeći kroz Žuke, Semi-Mogile i Florol. Druga takva cesta išla je od kneževa grada do Kijeva. Prije, prije bitke hetmana Žulkjevskoga kod Solonice, ovih cesta nije bilo. U Kijevo se iz Lubna išlo preko stepe i šume; u Čehrin se plovilo iz Kijeva, a vraćalo se preko Horola. Uopće ovaj predio oko Dnjepra - stara poiovačka zemlja - bio je pustinja malo naseljenija od Divljih Poljana. Tatari su je često pohodili, a bila je otvorena i zaporoškim razbojničkim družinama. Na obalama Sule šuštale su goleme šume, gotovo nedotaknute čovječjom nogom - a na niskim obalama Sule, Rude, Šleporoda, Korovaja, Oržavca, Pšola i drugih većih i manjih rijeka i potoka bilo je močvara, nekih obraslih gustom borovinom, nekih neo-braslih, kao livade. U ovim je šumama i močvarama nalazila utočišta svakovrsna zvjerad; u najtamnijim dijelovima šume živjelo je bezbroj bradatih turova, medvjeda i divljih svinja, a osim njih gomile vukova, risova, kuna, stada srna i ukrajinskih antilopa; po močvarama i riječnim otocima gradili su dabrovi svoje kućice, a na Zaporozju pričalo se da tu ima stogodišnjih dabrova, od starosti bijelih kao snijeg. Po visokim suhim stepama lutali su divlji konji, kudravih griva i krvavih očiju. Rijeke su bile prepune riba i vodenih ptica. Bila je to čudna zemlja, poluuspavana, ali s tragovima pređašnjega ljud28 skog života. Svuda ruševine nekih prastarih gradova, pa i Lubno i Horol bili su podignuti na takvim ruševinama; svuda mnogo grobova, novijih i starijih; već obraslih šumom. I ovdje, kao i u Divljim Poljanama, pojavljivali su se noću duhovi i vampiri, a stari Zaporošci pričali su čuda o tome što se katkad zbivalo u ovim šumskim dubinama, iz kojih se čula rika ne zna se kakvih životinja, krici poluljudski, poluživotinjski, strahovita vreva kao od bitke ili lova. Pod vodom se čulo zvonjenje potopljenih gradova! Zemlja je bila malo prijateljska i malo pristupačna, mjestimice suviše močvarna, mjestimice bez vode, suha, spaljena, a za obitavanje opasna, jer

stanovnike su ubijali Tatari. Često su je pohodili samo Zaporošci radi dabrovih repova, radi divljači i ribe, jer u mirno se doba većina Niževaca razilazila iz Siča po lovu, ili, kao što se govorilo, "na rad", po svim rijekama, uvalama, šumama i ritovima, loveći na mjestima za koje je malo tko znao i da postoje. Ali i naseljenicki je život pokušavao prihvatiti se te zemlje kao biljka koja se pokušava ukorijeniti i, svaki čas čupana, rasti gdje može. Dizali su se po pustarama gradovi, naseobine, sela i majuri. Zemlja je bila mjestimice plodna, a sloboda je mamila. Ali je život procvao tek onda kad je ta zemlja prešla u ruke knezova Višnjovjeckih. Knez Mihajlo, pošto se oženio Mohilevom kćerkom, počeo je brižljivo uređivati svoju zemlju preko Dnjepra. Prikupljao je ljude, naseljavao pustinje, osiguravao slobodu do tridesete godine, gradio manastire i zavodio svoje kneževsko pravo. Čak i onaj stanovnik koji se nastanio u ovim zemljama neznano kad, i koji je smatrao da sjedi na vlastitoj zemlji, rado je pristajao da bude knežev podanik, jer za onaj danak stupao je pod moćnu kneževu zaštitu koja ga je čuvala i branila od Tatara i još gorih Niževaca. Ali pravi se život razvio tek pod željeznom rukom mladog kneza Jeremije. Odmah iza Čehrina počinjala je njegova zemlja, a završavala čak kod Konotopa i Romna. Nije samo to bilo kneževo imanje, jer od vojvodstva sandomirskog počevši, njegova je zemlja bila u vojvodstvu volinjskom, maloruskom i ki-jevskom; ali dnjeparske su zemlje bile oči u glavi pobjedniku kod Putivla. Tatarin bi dugo vrebao kod Orla i Vorskle, i njuškao kao vuk dok se ne bi osmjelio pognati konja na sjever; Niževci nisu ni pokušali zametnuti kavgu. Nemirne su družine stupile u službu. 29 Divlji i razbojnički narod, koji je živio od nasilja, sada obuzdan, veselio se na granicama kneževe zemlje i kao pas na lancu prijetio napadaču. Tako je sve procvjetalo i oživjelo. Sagrađene su ceste na tragovima starih cesta; rijeke su osigurali nasipima koje su radili zarobljeni Tatari ili Niževci, uhvaćeni s oružjem u ruci u razbojstvu. Tamo gdje je nekad vjetar divlje zviždao noću po ritovima, i zavijali vuci i utopljenici, sad su klepetali mlinovi. Više od četiri stotine mlinskih kotača, ne računajući vjetrenjače, mljeli su brašno samo u Zadnjeparju. Četrdeset tisuća podanika plaćalo je danak u kneževu blagajnu, šume su se napunile uljištima, rojile su se pčele, na granici su nicala nova sela, zaseoci i imanja. Po stepama, osim divljih konja, pasla su stada domaćih goveda i konja. Nepregledne i jednolične šume i stepe okitile su se dimom iz koliba, pozlaćenim tornjevima crkava i hramova - pustinja se pretvorila u predio prilično naseljen. Tako je poručnik Skšetuski putovao veselo i ne hitajući, kao svojom zemljom, imajući uz put osigurana sva odmorišta. Bio je tek početak siječnja 1648. godine, ali zima je bila tako blaga da se nije ni osjećala. U zraku se osjećao dah proljeća, zemlja omekšala i zasijala vodom od istopljenog snijega, po poljima zeleni se trava, a sunce je žeglo tako jako da su u podne kožusi pekli putnike po leđima kao usred ljeta. Pratnja se poručnikova znatno povećala, jer u Čehrinu pridružilo mu se rumunjsko poslanstvo, koje je gospodar poslao u Lubnje. Poslanik je bio Rozvan Ursu, a pratilo ga je stotinjak rumunjskih vojnika i kola sa slugama. Osim toga, s namjesnikom je išao poznati nam gospodin Longinus Podbipjenta, po grbu Smakni-kapa, sa svojim dugačkim mačem pod pazuhom i nekoliko slugu. Sunce, divno vrijeme i miris proljeća napajali su srca veseljem, a namjesnik je bio još veseliji zato što se vraćao s duga puta pod krov knežev, koji je ujedno bio i njegov krov, vraćao se pokazavši se dobro, te se nadao i dobrome dočeku. Veselost mu je imala i druge razloge. Osim milostivoga kneza, kojega je on volio iz sveg srca, u Lubnu su ga čekale još i neke crne oči, slatke kao med. To su bile oči Anuše Borzobohate-Krašinske, dvorske gospođice kneginje Grizelde, najljepše djevojke na dvoru, velike nestašnice, za kojom su čeznuli svi, a ona ni za kim. Kod kneginje Grizelde 30 uvelike se pazilo na vladanje, na dvoru su bili strogi običaji, što ipak nije smetalo mladima da se gledaju plamenim očima i da uzdišu. Tako je pan Skšetuski uzdisao za crnim očima kao i ostali, a kad bi ostajao sam u svome stanu, laćao bi se onda lutnje i pjevao: Ti si divota nad divotama... ili pak Ko tatarska horda Zarobljavaš corda (srca)! No, kako je bio veseo čovjek, a osim toga: vojnik koji je veoma volio svoj poziv, nije baš mnogo tugovao što se Anuša smijala njemu isto onako kao i panu Bihovcu iz vlaške čete, panu Vurclu, artiljeristu, panu Volodijovskome, dragunu, pa čak i panu Bara-novskom, husaru, iako je ovaj posljednji bio već prosijed i zaplitao u govoru, jer nepce mu je raznijelo zrno iz samokresa. Naš se namjesnik čak jednom tukao s Volodijovskim zbog Anuše; ali kad bi morao dugo sjediti u Lubnu bez ikakva pohoda na Tatare, bilo mu je čak i pokraj Anuše dosadno, i kad je trebalo poći - polazio je rado, bez tuge i bez oproštaja. Ali i pozdravljao ju je radosno. Evo sad, vraćajući se s Krima, pošto je dobro svršio posao, pjevao je veselo i podbadao konja, jašući pokraj pana Longinusa koji je, sjedeći na golemoj, infland-skoj kobili, bio sjetan i neveseo kao obično. Kola poslanstva i vlaška pratnja zaostali su daleko iza njih. — Gospodin poslanik leži u kolima kao klada i samo spava — reče namjesnik. —* Napričao mi je čuda o svojoj Vlaškoj, pa se umorio. A i ja sam slušao vrlo rado. Mora se priznati! Zemlja bogata, klima ugodna, zlata, vina,

voća i stoke dovoljno. Palo mi je na um da je majka našega kneza iz obitelji Mohiline i da on ima isto tako pravo na gospodarevo prijestolje kao i svaki drugi, a to je pravo knez Mihael čak i tražio. Vlaška nije novost za naše velikaše. Tukli su oni tamo i Turke, i Tatare, i Vlahe, i Erdeljce... — Ali tamo je narod mekši od našega, o čemu mi je govorio i pan Zagloba u Čehrinu — reče Longinus — a i da ne vjerujem njemu, u molitvenim se knjigama nalazi potvrda za to. — Kako: u molitvenim knjigama? — Imam i ja jednu takvu, i mogu ti je pokazati, jer uvijek je nosim uza se. 31 Rekavši to, otkopča torbu na sedlu i izvadi knjižicu, lijepo uvezanu u teleću kožu; najprije je pobožno poljubi, zatim prolista nekoliko stranica i reče: — Čitaj! Pan Skšetuski poče: — "Pod tvoju se zaštitu utječemo, sveta Bogorodice..." — Gdje su ti Vlasi? Što govoriš! Ovo su litanije! — Čitaj dalje. — "... da bismo bili dostojni obećanja gospoda Isusa Krista. Amen." — No, a sad "pitanje". Skšetuski čitaše: — "Pitanje: zašto se vlaška konjica zove laka? - Odgovor: Jer lako pobjegne. Amen." Hm! Istina je! Ali u toj je knjizi ipak čudno sve izmiješano. — To je vojnička knjižica u kojoj su, osim molitava, različite instructiones militares (vojničke pouke), iz kojih možete naučiti o svim narodima: koji je od njih bolji a koji gori, a što se Vlaha tiče, izlazi da su kukavice i velike izdajice. — Da su izdajice, to je sigurno, jer to se vidi i iz nezgode pana Mihaela. Osim toga, i ja sam slušao da nisu od prirode osobiti vojnici. I naš knez ima vrlo dobru vlašku četu u kojoj je pan Bihovec namjesnik, ali stricte (točno) ne znam baš ima li u toj vlaškoj četi dvadeset Vlaha. — Kako misliš, gospodine namjesnice, ima li knez mnogo ljudi pod oružjem? — Zacijelo osam tisuća, ne računajući kozake koji su po stepi. Ali Zaćvilihovski mi je pričao da su sad bila nova vojačenja. — Onda će, ako Bog da, biti kakvog rata pod knezom? — Govore da se priprema velika vojna s Turcima i da će sam kralj poći u boj s cijelom vojskom. Znam i to da su Tatari opomenuti, i da se od straha ne usuđuju ni maknuti. O tome sam slušao i na Krimu, gdje su me valjda stoga primali onako honeste (časno). Jer, kad kralj i hetmani krenu, kaže se da će knez udariti na Krim i sasvim satrti Tatare. A sigurno je da takav zadatak neće povjeriti drugome. Pan Longinus podiže u vis ruke i oči: 32 — Daj, Bože milostivi, daj takvu svetu vojnu, na slavu kršćanstvu i našem narodu, a meni griješnome dopusti zavjet svoj ispuniti, da budem in ludu (u tuzi) utješen, ili smrt slavnu da nađem! — Dakle, zavjetovao si se za slučaj rata? — Tako plemenitom vitezu svu ću dušu otvoriti, iako ima mnogo toga pričati; ali kad ste tako ljubazni, onda incipiam (da počnem): Znate da sam po grbu Smaknikapa, a to je stoga što je još kod Grunvalda moj predak Stovejko Podbipjenta ugledao tri viteza s redovničkim kukuljicama kako jašu usporedo, odsjekao im je jednim zamahom glave, o čemu pišu stari Ijetopisci s velikom hvalom za mojega pretka... — Taj ti predak nije bio lakše ruke od tebe, ali s pravom su ga nazvali Smaknikapom. — Njemu je kralj dao grb, a u njemu tri kozje glave na srebrnom polju, kao spomen na one vitezove, jer takve su iste glave bile naslikane na njihovim štitovima. Taj grb, zajedno sa ovim mačem, predak moj Stovejko Podbipjenta ostavio je svojim potomcima, s preporukom da nastoje održati sjaj i diku roda i mača. — Nema se što reći, od dobroga si roda. Tu pan Longinus počne tužno uzdisati, pa kad mu napokon malo lakne, on nastavi: — Kako sam posljednji od roda, zavjetovao sam se u Trokama u Litvi svetoj Bogorodici da ču živjeti u čistoći i da neću stupiti pred oltar dok po slavnom primjeru svoga pretka Stovejka Pod-bipjente, ovim istim mačem, ne odsiječem tri glave odjedanput. O, Bože milostivi, vidiš da sam učinio sve što je u mojoj moći! Čistoću sam očuvao do današnjega dana, osjetljivom sam srcu zapovijedio da šuti, rat sam tražio i borio se; ali sreće nisam imao... Namjesnik se potajno osmjehnuo. —- I nisi odrubio tri glave? — Nisam! Nije se zbilo! Nemam sreće! Po dvije se događalo često, ali tri nikad. Nisam mogao iznenaditi, a teško je moliti neprijatelja da stane u jedan red. Jedini Bog vidi moje nevolje: snagu imam, bogatstvo također... ali adolescentici (mladost) prolazi, četrdeset petu navršavam, srce se otima za ljubav, pleme gine, a tri glave nema, pa nema!... I ja sam neki Smaknikapa! Podsmijeh 33 ljudima, kao što s pravom govori pan Zagloba, što sve strpljivo snosim i gospodu Isusu žrtvujem.

Litavac počne tako silno uzdisati da čak i njegova divovska kobila, očevidno od žalosti za gospodarom, stade žalosno stenjati i hripati. — To ti samo mogu reći — reče namjesnik — ako pod knezom Jeremijom ne nađeš zgodnu priliku, onda je nećeš naći nigdje. — Daj Bože! — odgovori pan Longinus. — Stoga idem moliti gospodina kneza. Daljnji im je razgovor prekinulo neobično šuštanje krila. Kao što je rečeno, ove se zime ptice nisu selile, rijeke se nisu ledile, te je vodenih ptica bilo mnogo. Baš su se u taj mah namjesnik i pan Longinus bili približili obali Kahamlika, kad im nad glavom naglo zašumi čitavo jato ždralova, koji su prelijetali tako nisko da se gotovo moglo batinom dobaciti do njih. Jato je letjelo i očajno kliktalo i umjesto da se izgubi u trstiku, prhnulo iznenada u vis. — Jure kao gonjene — reče pan Skšetuski. — Ao, vidite li! — reče pan Longinus pokazujući bijelu pticu koja se, sijekući zrak kosim letom, trudila da podleti pod jato. — Sokol, sokol! Ne da im da se spuste! — uzvikivao je namjesnik. — Poslanik ima sokolove, zacijelo ih je on pustio. U taj mah dojahao je do njih pan Rozvan Ursu na crnome anatolskom ždrijepcu, a za njim nekoliko Karavlaha. — Gospodine namjesnice, izvolite na zabavu. — Je li to sokol vaše milosti? — Jest, i vrlo je dobar, vidjet ćete... Pojuriše naprijed utroje, a za njima Vlah sokolar s obručem, koji, uprijevši oči u pticu, vikaše iza svega grla, bodreći sokola na borbu. Silovita je ptica nagnala već jato da se podigne u vis, zatim kao munja i sama sunu u vis i nadnese se nad jatom. Ždralovi su se zbili u krug, šumeći krilima kao bura. Strašna krika ispunjavala je zrak. Ptice su opružile vratove, uzdigle kljunove kao koplja, pa čekaju napad. Ali sokol je kružio nad njima. Sad se spuštao, sad dizao, kao da se kolebao jurnuti dolje gdje je njegove grudi čekalo sto oštrih kljunova. Bijela su mu pera, obasjana suncem, blistala kao i on na nebeskom plavetnilu. Najedanput, umjesto da jurne na jato, poletio je kao strijela u daljinu i izgubio se iza drveća i trske. 34 Prvi je Skšetuski poletio za njim. Poslanik, sokolar i pan Longinus pošli su njegovim tragom. Uto na zavoju namjesnik zaustavi konja jer mu se pred očima ukazao nov i čudan prizor. Nasred ceste bila je izvrnuta kočija slomljene osovine. Ispregnute konje držala su dva kozaka. Kočijaša nije bilo, sigurno je otišao tražiti pomoć. Kraj kola stajale su dvije žene, jedna u lisičjem kožuhu i isto takvoj kapi, lica surova, muška; druga je bila djevojka, visoka, gospodstvenih i vrlo pravilnih crta. Na ramenu ove djevojke stajao je mirno sokol. Namjesnik je zaustavio konja tako da mu kopita utonuše u zemlju i mašio se rukom kape, ne znajući što da progovori: bi li pozdravio ili tražio sokola. Zbunjen je bio još i stoga što su ga ispod kape od kunovine pogledale oči kakvih u svom vijeku nije vidio, crne, baršunaste i vlažne, blistave i vatrene, prema kojima su se oči Anurje Borzotohate ugasile kao svijeće pred buktinjama. Nad tim očima bijahu meke crne obrve kao dva tanka luka, rumeni obrazi kao najljepši cvijet, kroz malo otvorene malinove usne, blistahu zubi kao biser; ispod kape vile su se bujne crne vitice. "Da li Junona osobno, ili koja druga božica?", pomislio je namjesnik videći ovaj pravi uzrast, ispupčene grudi i bijeloga sokola na ramenu. Stajao je naš poručnik bez kape i zagledao se kao u čudotvornu sliku, i samo su mu oči blistale, a u srcu ga je stiskalo nešto kao rukom. I već htjede reći: "Ako si smrtan stvor, a ne božanstvo...", a u taj čas dojahali su poslanik i pan Longinus, a za njima sokolar s obručem. Vidjevši to, božica je podmetnula sokolu ruku, na koju je ovaj odmah stao, premještajući se s noge na nogu. Namjesnik, pretičući sokolara, htio je skinuti pticu, kad se dogodilo divno čudo. Sokol, ostaviviši jednu nogu na ruci djevojčinoj, drugom se dohvatio namjesnikove šake i umjesto da se premjesti, stao je radosno klik-tati i privlačiti ruke jednu k drugoj tako silno da su se morale dodirnuti. Namjesnika prođoše trnci, a sokol dopusti da ga premjeste na obruč tek kad mu sokolar navuče kapicu na glavu. Uto se starija gospođa stala žaliti: — Vitezovi! — reče — ma tko da ste, ne odbijajte pomoći ženama koje, ostavši na putu bez pomoći, ne znaju što da čine. Do kuće ima samo tri milje, ali na kočiji su polomljene osovine te ćemo morati noćiti vani. Kočijaša sam poslala sinovima da nam 35 pošalju makar kola, ali dok se kočijaš vrati, bit će mrak, a ovdje nas je strah ostati jer blizu je groblje. Stara je plemkinja govorila tako grubim glasom da se namjesnik začudio, ali odgovorio je uljudno: — Nemojte ni pomisliti, gospođo, da bismo ostavili vas i vašu dražesnu kćer bez pomoći. Mi idemo u Lubno, jer vojnici smo u službi njegove svjetlosti kneza Jeremije, i čini mi se da idemo istim putem. Nije li put isti, mi bismo rado svratili vašim, samo ako vam naše društvo ne bi bilo neugodno. Kola doduše nemam, jer idem s drugovima po vojnički, na konju, ali gospodin ih poslanik ima, i ja držim da će vam ih on kao ljubazan vitez vrlo rado ponuditi. Poslanik je podignuo samur-kalpak jer je, znajući poljski, razumio o čemu je riječ, i odmah, kao uljudan boljar,

rekao nekoliko ljubaznih riječi, zatim zapovjedio sokolaru da otrči po kola koja su bila prilično zaostala. Za to je vrijeme namjesnik promatrao djevojku koja je, ne mogavši podnijeti njegov zaneseni pogled, oborila oči, a gospođa muškoga lica nastavila: — Neka vam Bog plati za pomoć! A kako je do Lubna još daleko, nećete, nadam se, prezreti kuću moju i mojih sinova, u kojoj ćemo vas primiti s osobitom čašću. Mi smo iz Rozloga-Siro-maha, ja sam udovica kneza Buliha, a ovo nije moja kći, nego starijega Buliha, mojega djevera, koji nam je svoje siroče dao pod zaštitu. Sinovi su sad kod kuće, a ja se vraćam iz Čerkasa gdje sam se zavjetovala svetoj Prečistoj. Eto nam se u povratku dogodio ovaj slučaj, i da nije vaše uslužnosti, morali bismo noćiti na cesti. Kneginja bi govorila još, ali uto su se pojavila kola, dolazeći kasom, a oko njih poslanikovi Karavlasi i vojnici pana Skšetuskoga. — To ste vi, udovica kneza Vasilija Buliha — upitao je namjesnik. — Ne — reče živo i kao ljutito kneginja. — Ja sam udovica Konstantinova, a ovo je kći Vasilijeva, Jelena — reče pokazujući djevojku. — O knezu Vasiliju govore mnogo u Lubnu. Bio je veliki ratnik i povjerenik kneza Mihajla. — U Lubnu nisam bila — reče s nekom gordošću kneginja — i o njegovim ratničkim osobinama ne znam, a o kasnijim djelima nema se što ni govoriti, jer i inače o njima svi znaju. 36 Čuvši to, kneginjica Jelena obori glavu na prsa kao pokošen cvijet, a namjesnik odgovori živo. — To nemojte govoriti. Knez Vasilije, strašnom pogreškom ljudske pravde osuđen na smrt i gubitak imanja, morao se spasiti bijegom; ali poslije se otkrila njegova nevinost, koja je objelodanjena, i čast mu je, kao poštenom čovjeku, vraćena; a slava mora biti utoliko veća ukoliko je bila veća krivica. Kneginja oštro pogleda namjesnika, a na njenom neprijaznom licu jasno se pokazao gnjev. Ali Skšetuski, iako mladić, imao je u sebi toliko viteškoga dostojanstva i tako otvoren pogled da mu se. ona nije smjela protiviti, no okrenula se kneginjki Jeleni: — Tebi ne dolikuje da to slušaš. Idi, pripazi da se stvari iz kočije prenesu na kola, na kojima ćemo se voziti s dopuštenjem gospode. — Dopustite da vam pomognem — reče namjesnik. Zajedno su otišli do kočije i čim su stali jedno nasuprot drugome s obih strana vratašca, svilene su se trepavice na kneginjičinim očima podigle i na lice namjesnikovo pao je pogled kao svijetla, topla sunčeva zraka. — Kako da vam zahvalim... — reče ona glasom koji se namjesniku učinio kao najslađa glazba — kako da zahvalim što ste se zauzeli za čast moga oca i za onu krivicu koju mu nanose najbliži rođaci. — Gospođice! — odgovorio je namjesnik, a osjetio je da mu se srce topi kao proljetni snijeg. — O kako bih, tako mi Bog pomogao, za tu zahvalnost mogao u vatru skočiti ili krv proliti. Ali, gdje je ugoda tako velika, zasluga je manja, i zato mi ne dolikuje za takvu malenkost primati vašu zahvalnost. — Ako je prezirete, onda ja, ubogo siroče, ne mogu drukčije pokazati zahvalnost. — Ne prezirem — odgovorio je silnije namjesnik — nego tako veliku milost želim zaslužiti dugom i vjernom službom, i samo vas zato molim da me primite u nju. Slušajući te riječi, kneginjica se zarumeni, zbuni, zatim prebli-jedi i, pokrivši lice rukama, odgovori tužno: — Takva bi vam služba mogla donijeti samo nesreću. A namjesnik se nagnuo preko vratašca na kočiji i ovako govorio, tiho i srdačno: 37 I '■ — Donijet će što Bog da, a makar i bol, ja sam ipak spreman pasti vam pred noge i moliti za nju. — Nije moguće, viteže, da biste se latili te službe tek što ste me vidjeli. — Čim sam vas vidio, potpuno sam zaboravio na sebe, i vidim da od sada slobodnome vojniku ostaje samo da postane robom; ali takva je volja Božja. Ljubav je kao strijela koja iznenada probija prsa, i evo joj osjećam vrh, iako jučer ne bih vjerovao da mi je tko kazao. — Kad vi jučer ne biste vjerovali, kako ću ja danas? — Vrijeme će vas o tome najbolje uvjeriti, i iskrenost, čak i odmah, ne samo u riječima nego možete vidjeti i na mojem licu. I opet su se svileni zastori s kneginjičinih očiju podigli, a pogled joj je naišao na muško i plemenito obličje mladoga ratnika i na pogled tako pun zanosa da joj je tamno rumenilo oblilo lice. Ali više nije obarala pogled, a on je časkom srkao slast njenih očiju. I gledali su se kao dva bića koja, iako su se srela na cesti, osjećaju da su se izabrali odjedanput i da im duše počinju letjeli jedna prema drugoj kao dva goluba. Ali taj časak zanosa prekinuo je oštri glas kneginje Konstantinove, koja je dozivala kneginjicu. Kola su stigla, vojnici su stali prenositi na njih zamotke iz kočija i začas je sve bilo gotovo. Pan Rozvan Ursu, uljudni boljar, ustupio je damama mjesto u svojoj kočiji, namjesnik je uzjahao i krenuše na put. Dan je završavao. Razlivena voda Kahamlika blistala je od sunca na zalazu i večernjega rumenila. Visoko na nebu skupilo se jato lakih oblačića, kao da su se umorili letenjem po nebu i išli na počinak u neku neznanu

kolibu. Pan Skšetuski jahao je pokraj kneginjice, ali nije ju zabavljao razgovorom, jer pred drugima nije mogao govoriti kao maloprije, a prazne mu riječi nisu htjele na usta. Samo je osjećao u srcu blaženstvo, a u glavi mu je nešto šumjelo poput vina kad previre. Čitava je karavana brzo išla, a tišinu je prekidalo jedino rzanje konja ili udar stremena o stremen. Zatim su Karavlasi zapjevali, na zadnjim kolima, neku tužnu vlašku pjesmu, ali ubrzo su prestali, a umjesto toga jeknuo je glas pana Longinusa, pjevajući kroz nos pobožno: Spremila sam na nebu da šija svjetlost vječna, i kao magla prekrila svu zemlju. 38 Smrknulo se. Zvijezde su sinule na nebu, a s vlažnih livada dizala se bijela magla kao more bez kraja. Ušli su u šumu; ali jedva su prešli nekoliko stotina metara, kad se začuo topot konja i pet se konjanika pojavilo pred karavanom. Bili su to mladi knezovi koji su se, čuvši o nezgodi što im je zadesila majku, žurili njoj u susret, vodeći sa sobom kola s četveropregom. — Jeste li vi to, sinovi moji? — viknula je stara kneginja. Konjanici su prišli kolima. — Mi, majko! — Hodite! Zahvaljujući ovoj gospodi, ne treba mi više pomoć. Ovo su moji sinovi koje preporučujem vašoj milosti, gospodo: Simeon, Jur, Andrej i Nikolaj. A tko je peti? — zapita zagledajući pažljivo. — Hej! Ako stare oči vide u mraku, to je Bohun, je P? Kneginjica se naglo povuče u dubinu kočije. — Klanjam vam se, kneginjo, i vama kneginjice Jeleno! — reče peti konjanik. — Bohun! — govorila je stara gospođa. — Jesi li od puka došao, sokole? I s teorbanom (ukrajinsko glazbalo, nap. pr.)? Zdravo da si, zdravo! Pozvala sam već gospodu na prenoćište u Rozloge, a sad im se i vi poklonite! Gost u kuću, Bog u kuću! Učinite, gospodo, čast našem domu! Bulihovi skidoše kape. — Pozivamo vas pokorno, gospodo, u naš ubogi dom! — Već su mi obećali i njegova uzvišenost, gospodin poslanik, i gospodin namjesnik. Plemenite ćemo vitezove primiti, ali kako su oni naviknuli na đakonije u dvoru, ne znam hoće li im prijati naša sirotinjska večera. — Mi smo othranjeni vojničkim, ne dvorskim kruhom •— reče Skšetuski. A pan Rozvan doda: — Kušao sam ja već gostinskoga kruha po plemićkim domovima, pa znam da mu ni dvorski nije ravan. Kola su krenula naprijed, a stara kneginja nastavi: — Davno, davno su već minula bolja vremena. U Volinju i u Litvi ima još Krčevića koji drže oružanu pratnju i sasvim gospodski žive, ali oni neće znati za siromašne rođake, za što neka ih Bog kazni. Kod nas je gotovo kozačko siromaštvo, koje ćete nam oprostiti i od srca primiti ono što vam se od srca nudi. Ja i pet sinova 39 živimo od jednoga sela i nekoliko zaselaka, a na brizi nam je još i ova gospođica. Namjesnika su začudile ove riječi, jer je u Lubnu čuo da su Rozlozi veliko plemićko imanje, koje je nekad pripadalo knezu Va-siliju, Jeleninu ocu. No, činilo mu se da nije zgodno pitati kako je imanje prešlo u ruke Konstantina i njegove udovice. — Dakle, vi imate pet sinova? — upitao je Rozvan Ursu. — Imala sam ih pet, kao pet lavova — odgovori kneginja — ali najstarijem, Vasiliju, nevjernici u Bjalogradu spalili su oči buktinjama, od čega je i razum izgubio. Kad mladi odu u boj, ja ostajem sama, s njime i s ovom djevojkom, od koje je više štete no koristi. Prezrivi ton kojim je stara kneginja govorila o svojoj nećakinji bio je tako jasan da ga je namjesnik odmah zapazio. U prsima mu je uzavrela srdžba i zamalo je opsovao nešto ružno; ali riječi su mu zamrle na usnama kad je pri mjesečini vidio kneginjičine oči pune suza... — Što vam je? Zašto plačete? — zapitao je tiho. Kneginjica je šutjela. -— Ne mogu podnijeti vaše suze govorio je Skšetuski i sagnuo se k njoj. Videći da stara kneginja razgovara s Rozvanom i ne gleda na tu stranu, nastavio je uporno: — Zaboga! Recite makar jednu riječ jer, Bog mi je svjedok, dao bih i krv i zdravlje samo da vas utješim. Najednom je osjetio da ga jedan od jahača gura tako da im se i konji počinju trti bokovima. Razgovor s kneginjicom bio je prekinut i pan Skšetuski, začuđen ali i razljućen, okrenuo se bezobrazniku. Na mjesečini je ugledao dva oka koja su ga gledala drsko, izazivački i podrugljivo u isti mah. Te strašne oči sijale su kao vučje oči u tamnoj šumi. Koji je to vrag, pomislio je namjesnik i, zagledavši se izbliza u ognjene zjenice, zapitao: — A za što tako nailazite konjem na mene i probadale rne očima? Jahač nije odgovorio ništa, ali gledao ga je i dalje onako drsko i uporno. —- Ako ne vidiš, mogu ti kresnuti oganj; a ako ti je put preuzak, u stepu! — reče već povišenim tonom namjesnik. 40 — A ti se, Leše, makni od kočije, dok još vidiš stepu — odgovori jahač.

Kako je namjesnik bio nagao, umjesto da odgovori, udari nogom u trbuh napadačeva konja tako snažno da je ovaj zastenjao i jednim se skokom našao na rubu ceste. Jahač ga zadržao na mjestu i neko se vrijeme činilo da će nasrnuti na namjesnika. Ali, u taj mah javio se kneginjin oštro zapovjednički glas: ■— Bohune, ščo s toboju? Te su riječi odmah djelovale. Jahač je okrenuo konja oko osi i prešao na drugu stranu kočije do kneginje, koja je nastavljala: — Što je tebi? Ej, nisi u Perejaslavju, ni na Krimu, nego u Razlozima, misli na to. A sad skoči naprijed i povedi kola, jer je klanac tu, a u njemu je mračno. Idi, jadnice! Pan Skšetuski bio je isto toliko začuđen koliko i ljutit. Taj je Bohun očevidno tražio kavgu, i zametnuo bi je; ali zbog čega? Otkud taj iznenadni napad? U glavi mu sinu misao da je tu umiješana i kneginjica, i potvrdi si to kad ju je pogledao i vidio da joj je lice blijedo i da se na njemu ogleda strah. Ali Bohun je otišao naprijed po zapovijesti kneginjinpj. Gledajući za njim, rekla je kao sebi ali da Čuje namjesnik: — Luda je to glava i bijes kozački. — Doima se nerazuman — odgovori prezrivo pan Skšetuski. — Je li taj kozak u službi vaših sinova? Stara se kneginja zavali u kočiji. — Što govorite? To je Bohun, potpukovnik, preslavni junak, prijatelj mojih sinova, a meni kao šesti sin. Nije moguće da niste čuli njegovo ime, jer svi ga znaju. I odista, Skšetuskome je bilo to ime poznato. Iz imena različitih kozačkih pukovnika i atamana izbilo je ono na površinu i bilo u svačijim ustima, s obje strane Dnjepra. Slijepci su pjevali o Bohunu pjesme po sajmovima i krčmama, na sijelima i prelima pričala su se čuda o mladome vođi. Tko je bio i otkud je, nitko nije znao. Sigurno je da su mu kolijevkom bile stepe. Dnjepar, slapovi i Čer-tomelik sa svojim labirintom tjesnaca, zaljeva, virova, otoka, pećina, klanaca i polja šaša. Od malih je nogu srastao s tim divljim svijetom. U mirno je doba išao s atamanima u ribolov i u lov na divljač, potucao se po Dnjeprovim zaljevima, gacao po barama i među 41 rir šašem i trskom s gomilom polugolih drugova - ili je opet čitave mjesece provodio u dubokoj šumi. Školom su mu bili pohodi na Divlje Poljane, na stada i konje tatarske, zasjede, bitke, pohodi protiv tatarskih naselja na obalama do Bjalgroda, na Vlašku, ili čamcima sve do Crnog mora. Za drugačije dane nije znao, osim na konju, za druge noći osim kraj vatre u stepi. Ubrzo je postao ljubimac cijelog Niža, ubrzo je i on počeo predvoditi: i ubrzo je sve nadmašio smionošću. Bio je spreman sa sto konjanika poći čak i na Bahčisaraj, i samome kanu posvijetliti ognjem; palio je naselja i mjesta, sjekao stanovnike, uhvaćene poglavice konjima razdirao, udarao je kao oluja, prolazio kao smrt. Na moru je jurišao kao bijesan na turske galije. Išao je usred Budaka (Krima), ulazio, kao što se govorilo, u lavlje ždrijelo. Neki su mu pohodi bili jednostavno mahniti. Manje odvažni, manje smjeli svršavali su na kolcu u Stambolu ili trunuli pri veslima na turskim galijama... a on je uvijek izlazio čitav i s obilnim plijenom. Govorilo se da je skupio grdno blago i drži ga skriveno po dnjeparskim guštarama, ali često su ga viđali kako gazi ukaljanim nogama po zlatotkanici i srebrotkanici, konjima je prostirao ćilime pod noge, ili, kako se, odjeven u svilu, valjao po blatu, hotimice pokazujući kozačko preziranje prema onim skupocjenim tkaninama i odijelima. Mjesta nikad nije mogao zagrijati. Djela mu je određivala mašta. Katkad, došavši u Čehrin, Čerkask ili Perejaslavje, opijao se i bančio sa Zaporošcima čitav tjedan, katkad je živio kao monah, ni s kime nije razgovarao, bježao u stepu. Čas je opet skupljao oko sebe slijepce i čitave dane slušao njihove pjesme te ih obasipao zlatom. Među plemićima umio je biti uslužan kavalir, među kozacima najbješnji kozak, među vitezovima vitez, među pljačkašima pljačkaš. Neki su mislili da je mahnit, jer to je i bila neobuzdana i mahnita duša. Zašto je živio, što je htio, kojemu je cilju težio, kome je služio — ni sam nije znao. Služio je stepi, vihoru, vojni, ljubavi i vlastitoj ćudi. Baš se po toj duši i razlikovao od ostalih kozačkih harambaša prostaka i od svega razbojničkog soja, kojemu je grabež bio jedini cilj, i kojima je bilo svejedno robiti Tatare ili svoje. Bohun je otimao plijen, ali je volio rat više od plijena, uživao je u opasnostima radi njihovih čari; za pjesme je zlatom plaćao, za slavom jurio, za ostalo nije mario. 42 Od svih kozačkih vođa on je jedini utjelovljavao kozaka-viteza, stoga ga je pjesma i odabrala za svoga miljenika, a ime mu se proslavilo po svoj Ukrajini. U posljednje vrijeme postao je perejaslavski potpukovnik, ali imao je zapravo vlast pukovničku, jer stari je Loboda već jedva držao žezlo ostarjelom rukom. Pan Skšetuski, dakle, dobro je znao tko je bio Bohun, a to što je pitao staru kneginju je li on kozak u službi njezinih sinova, napravio je samo zato što je u njemu slutio neprijatelja; a unatoč svoj slavi u namjesniku se uzbudila krv što se kozak ponašao prema njemu tako drsko. A držao je da to neće svršiti tek onako. Ali bio je čvrst kao čelik pan Skšetuski, pouzdavao se u sebe, a također

ni pred čim nije uzmicao, opasnosti je bio gotovo željan. Bio je spreman i sad odmah potjerati konja za Bohunom, ali jezdio je pokraj kneginjice. Uostalom, kola su već bili prešla klanac i u daljini su se pojavila svjetla u Rozlozima. 4. Bulihe su bili staro kneževsko pleme, grb im je bio Krč (pile), vodili su porijeklo od Korjata i vjerojatno od Rurika. Od dvije glavne grane jedna je živjela u Litvi, druga u Volinju, a u Zadnjeparje se preselio tek knez Vasilije, jedan od mnogih potomaka volinjske grane. Budući da je bio siromah, nije htio ostati kod bogatih rođaka nego je stupio u službu kneza Mihajla Višnjovjeckoga, oca proslavljenoga "Jareme". Stekavši slavu u ovoj službi te učinivši i knezu mnoge viteške usluge, dobio je od njega u nasljedstvo Crvene Rozloge, koje su potom, zbog mnogo vukova, nazvali Vučjim Rozlozima — i stalno se u njima nastanio. Godine 1629, primivši katoličku vjeru, oženio se iz obitelji Rahožjanske, djevojkom iz čestite plemićke obitelji, koja je vodila porijeklo iz Vlaške. Iz toga se braka poslije godinu dana rodila kći Jelena. Majka je umrla u porođaju, a knez Vasilije, ne misleći više na ženidbu, predao se gospodarstvu i odgoju jedinice. Bio je to čovjek silnog karaktera i neobična poštenja. Stekavši brzo prilično imanje, odmah je pomislio na starijeg brata Konstantina, koji je u Volinju ostao u sirotinji. Odbačen od bogate rodbine, bio je prisiljen uzimati imanje pod zakup. Njega sa ženom 43 i pet sinova dovede u Rozloge, pa je s njima dijelio tako reći fšvaki komad kruha. Tako su oba Bulina živjela mirno do kraja 1634. godine, kad je Vasiiij otišao s kraljem Vladislavotn pod Smolensk, Tamo se zbio onaj nesretni slučaj, koji ga je upropastio. U kraljevu logoru nađoše pismo, pisano Sehinu, na kome je bio potpisan knez i udaren njegov pecat. Tako jasan dokaz izdajstva viteza koji je dotle uživao 'neokaljanu slavu začudio je i zaprepastio sve. Uzalud se Vasilije zaklinjao Bogom da ni rukopis ni potpis nisu njegovi... grb Krč na pečatu uklanjao je svaku sumnju, a u gubljenje pečata, čime se knez opravdavao, nitko nije htio vjerovati. Tako je nesretni knez zbog veleizdaje osuđen na gubitak časti i glave, te se morao spašavati bijegom, Došavši noću u Rozloge, zaklinjao je brata Kon-stantina svime svetim da se kao otac brine o njegovoj kćeri, i otišao zauvijek. Govorilo se da je još jednom, iz Bara pisao knezu Jeremiji i molio ga da ne oduzima koricu kruha Jeleni i da je ostavi na miru u Rozlozima pod zaštitom Konstantinovom; zatim se više nije čulo za njega. Bilo je glasova da je ubrzo umro, da je stupio u cesarsku vojsku i poginuo u Njemačkoj, ali tko je mogao znati što pouzdano? Zacijelo je poginuo, jer više nije pitao za kćer. Ubrzo bi zaboravljen, a sjetiše ga se tek onda kad se objelodani njegova nevinost. Neki Iviipceviči iz Vitepska, izjavio je na samrti da je on pod Smolenskom pisao Šehinu i udario pečat koji je našao u logoru. Poslije takva svjedočanstva žalost je obuzela sva srca. Osuda je bila poništena, imenu kneza Vasilija vraćena čast i slava, ali za njega je bilo kasno. Rozloge, pak, Jeremija nije ni kanio oduzimati, jer Višnjovjecki, poznajući bolje kneza Vasilija, nikad nisu vjerovali u njegovu krivicu. Čak je i on mogao ostati pod njihovom moćnom zaštitom, a otišao je sanio stoga što nije mogao podnijeti sramote. Jelena je, dakle, niirao živjela u Razlozima, pod brižnom zaštitom stričevom, i tek poslije njegove smrti nastali su za nju teški trenuci. Konstantindva žena, iz obitelji sumnjiva porijekla, bila je surova, naprasita i energična; nju je samo muž umio držati na uzdi. Poslije njegove smrti stala je ona željeznom rukom upravljati u Rozlozima. Siuge su drhtale pred njom... svi su je se bojali kao vatre, a i susjedima je ubrzo pokazala tko je ona. Treće godine svoga upravljanja dvaput je napadala s oružjem u ruci Šivinjske u Brovarkama; sama je, odjevena u muško odijelo, vodila na konju sluge i najmljene kozake. Kad su jednom piskovi kne7a Teremijr potukli tatarsku četu, koja je- harala oko hedara Mogila, knegis-%1 je na čelu svojih ljudi do nogu satrta one što su bili pobjegli čak do Rozloga. U Rozlozima se bila dobro utvrdila i počela ih smatrati svojima i svojih sinova. Sinove je voljela kao vučica vučiće, ali' sama prpstakinja, nije se postarala da ih pristojno odgoji. Kaluđer pravoslavne vjere, doveden iz Kijeva, naučio ih je čitanju i pisanju - i na tome se svršila njihova izobrazba. Lubno pak nije ■ bilo daleko, i u njemu knežev dvor, u kojemu su se mladi kneževi mogli ugiaditi, izvježbati se u pisaraičkim i javnim poslovima ili, stupivši u vojsku, u viteškoj školi. No kneginja je imala svoje razloge što ih nije davala u Lubno. A. da se knez Jeremija sjeti, čiji su Rozlozi, pa' da postane Jelenin staratelj u spomen na kneza Vasilija? Možda bi se onda morali seliti iz Rozloga.,. zato je kneginja više voljela da u Lubnu zaborave kako i postoje na svijetu neki Bulini, Stoga su se" mladi knezovi odgajali poludivlje, više kozački no- plemićki. Još su kao dječaci pratili kneginju pri napadima na ■Šivinjske i na Tatare, Osjećajući urođenu odvratnost prema knjigama i pisanju, Čitave bi dane gađali strijelama ili vježbali rake u-'vladanju buzdovanom i sabljom, u bacanju zamke. Nisu se bavili čak ni gospodarstvom, jer ga majka nije puštala iz ruku. Žalosno je bilo gledati ove potomke uglednoga roda; u žilama im je tekla kneževska krv, ali vladanje im je bilo surovo i grubo, a razum i tvrda srca poput neobrađene stepe, Rasli su kao hrastovi; a znajući ipak da su prostaci stidjeli su se živjeti s plemićima i bilo im je milije društvo Niževaca, gdje su ih smatrali drugovima, Katkad su po pola godine ostajali u Siču, išli u lov s kozacima, sudjelovali u napadima na Turke i Tatare, što im je

naposljetku postalo glavno i najmilije zanimanje. Majka se nije tome protivila jer su često donosili obilat plijen. Ali pri jednom takvom pohodu najstariji Vasilije pao je u nevjerničke ruke. Braća su ga otela uz pomoć Bohuna I njegovih Zaporožaca, ali sagorjelih očiju. Od toga doba morao je sjediti kod kuće, a kako je prije bio najgoropadniji, tako je, poslije toga, postao veoma blag i tonuo je u razmišljanje i pobožnost. Mlađi su i dalje produžili vojnički zanat, zbog čega su stekli nadimak knezovi-kozaci. I dovoljno je bilo pogledati na RozlogeSiromahe, 45 pa pogoditi tko u njima živi. Kad su poslanik i Skšetuski ušli svojim kolima kroz vrata, vidjeli su dvor više nalik na veliku šupu, slupanu od velikih hrastovih brvana, s uskim prozorima nalik na puškarnice. Stanovi za sluge i kozake, staje, žitnice i ostala spremišta bili su neposredno uz dvor, tvoreći zgradu bez oblika, sastavljenu iz mnogih dijelova, izvana tako ubogu i ružnu da se ne bi moglo reći kako tu tkogod stanuje da prozori nisu bili osvijetljeni. U dvorištu pred kućom vidjela su se dva bunara na đeram, bliže ulazu bio je stup s kotačem na vrhu, a koji je bio privezan pripitomljeni medvjed. Kroz vrata od onakvih istih hrastovih brvana, jaka, ulazilo se u dvorište, oko kojega su bili rovovi i opkopi. Vidjelo se da je to mjesto utvrđeno, osigurano od napada i najezda. U svemu je podsjećalo na pogranično kozačko naselje, a kako je većina graničnih kozačkih naselja bila takva, ipak je ovaj dom više nalikovao na kakvo razbojničko gnijezdo. Sluge, koje su izišle pred goste s buktinjama, više su nalikovale na razbojnike no na sluge. Veliki psi u dvorištu bijesno su skakali i otimali se na lancu, hoteći nasrnuti na pridošlice, iz staja se čulo rzanje konja; mladi Bulihe zajedno s majkom stali su vikati na sluge, zapovijedati i grditi. Usred takve vike gosti su ušli u kuću, ali tek se sad zapanji pan Rozvan Ursu. Vidjevši izvana divljaštvo i bijedu kuće, gotovo je zažalio što je pristao prenoćiti ovdje. Ali unutrašnjost nije ni najmanje odgovarala vanjštini. Najprije su ušli u prostrano predvorje, stijene kojega su bile potpuno prekrivene oklopima, oružjem i kožama divljih zvijeri. U dva golema kamina plamsale su klade, a pri njihovom plamenu vidjela se bogata konjska oprema, sjajni oklopi, turski oklopi na kojima mjestimice blista drago kamenje, oklopničke košulje sa zlatnim gumbima na zaponcima, poluoklopi, potrbušnici, vratnici, skupocjeni čelični oklopi, šljemovi poljski i turski, kacige s vrhovima od srebra. Na suprotnoj stijeni vise štitovi, koji se nisu upotrebljavali u ovom stoljeću; uz njih poljska koplja i istočnjački džiliti; svakovrsne posjeklice, od sablje do hanđara i jatagana, na balčacima kojih svjetluca raznobojno drago kamenje prema ognju, kao zvijezde. Po kutovima vise snopovi lisičjih, vučjih, medvjeđih, kuninih i samurovih koža - plod mladih knezova. Niže, duž stijena, drijemaju na kolutima jastrebi, sokoli i veliki orlovi, dovedeni iz dalekih istočnih stepa, a upotrebljavani u lovu na vukove. 46 Iz ovoga predvorja gosti su otišli u veliku gostinjsku sobu. I tu je u ukrašenom kaminu gorjela jaka vatra. U ovoj je sobi bilo još raskošnije nego u trijemu. Gole su grede bile prekrivene svilenim tkaninama protkanima zlatom, pod zastrt prekrasnim istočnjačkim sagovima. U sredini je stajao dugačak stol na ukrštenim nogama, istesan od prostih dasaka, a na njemu zlatni pehari, ili od mletačkoga stakla. Kraj zidova manji stolovi, ormari i police, na njima košare, kutije pune ukrasa od bronce, mjedeni svijećnjaci i satovi koje su Turci oteli od Mlečana, a kozaci od Turaka. Cijela je soba bila pretrpana mnoštvom nepotrebnih predmeta. Svuda se raskoš miješala s najvećom stepskom jednostavnosti. Skupocjeni turski ormari ukrašeni broncom, ebanovinom i sedefom bili su pokraj neotesanih polica, prostoga drvenoga stolca uz meke sofe, prekrivene sagovima. Uzglavnici i jastuci, što su po istočnjačkom običaju bili na sofama, imali su navlake od atlasa ili svile, ali rijetko su bili napunjeni perjem, češće sijenom ili slamom. Dragocjene tkanine i raskošni predmeti bili su takozvano tursko i tatarsko dobro djelomice kupljeno jeftino od kozaka, dijelom oteto u mnogim bitkama još za kneza Vasilija, dijelom u pohodima s Niževcima oteli su ga mladi Bulihe, koji su se više voljeli puštati šajkama do Crnoga mora nego ženiti se i baviti gospodarstvom. Sve to nije bilo ni najmanje čudno panu Skšetuskom, koji je dobro poznavao pogranične kuće; ali vlaški boljar nije mogao doći k sebi od čuda videći u toj raskoši Bulihe u čizmama od teleće kože i u kožusima koji nisu bili mnogo bolji no oni na slugama; a čudio se i pan Longin Podbipjenta, priviknut u Litvi drugome redu. Mladi su knezovi dočekivali goste srdačno i veoma ljubazno, ali, malo naviknuti na društvo, činili su to tako nespretno da je namjesnik jedva mogao zadržati smijeh. Najstariji, Simeon, govorio je: — Veselimo vam se, panovi, i zahvaljujemo na ljubaznosti. Dom naš i dom je vaš, budite ovdje kao u svojoj kući. Klanjamo se vašemu gospodstvu pokorno, što ste pod našim skromnim krovom. Iako mu u tonu nije bilo ni traga pokornosti, ni svijesti da dočekuje više od sebe, ipak im se klanjao po kozačkom običaju do pasa, a s njim su se klanjala i mlađa braća, držeći da to od njih traži gostoljubivost i govoreći: — Klanjamo se, panovi, klanjamo!... 47 Uto kneginja povuče Bohuna za rukav i odvede ga u drugu sobu. — Slušaj, Bohune — reče žurno — nemam vremena dugo govoriti. Vidjela sam da si onoga mladoga plemića uzeo na zub i tražiš zadjevicu.

— Mati — odgovori kozak poljubivši je u ruku. — Svijet je širok, on neka ide svojim putem, ja ću svojim. Nisam znao za njega ni poznavao ga; ali neka mi se ne približava kneginjici, jer, života mi, sinut će mu sablja pred očima. — Hej, poludio sis poludio! Gdje ti je pamet, kozače? Što je tebi? Hoćeš li upropastiti i nas i sebe? On je vojnik Višnjovjeck-oga i namjesnik, čovjek odličan kad je bio knežev poslanik kanu. Neka mu vlas padne s glave, znaš li što će biti s nama? Vojvoda će se onda sjetiti Rozloga, njega će osvetiti, nas otjerati u bijeli svijet, a Jelenu odvesti u Lubno. A što onda? Hoćeš li i s njim zametnuti kavgu? Hoćeš li i napasti Lubno? Idi ako hoćeš okušati kolac, kozače ludi! Osvrtao se plemić ea djevojku ili ne osvrtao, ali kako je došao, tako će i otići, pa će biti mir. Pripazi se dobro, a nećeš li, idi otkud si i došao, jer ćeš navući na nas nesreću! kozak je grizao brkove, puhao; ali vidio je da kneginja ima pravo. — Oni će sutra otići, majko, a ja ču se uzdržati; samo neka djevojka ne ide k njima. — Što se tebe tiče? Mogu pomisliti kako je vežem. Baš će izići, jer to hoću! Ti mi ovdje ne zapovijedaj, jer nisi gospodar. — Ne ljutite se, kneginjo. Kad nije druge, bit ću im sladak kao turska baklava. Zubom neću škripnuti, za balčak neću mašiti, makar me gnjev i pojeo, makar mi duša kukala od bola. Neka bude vaša volja. — Tako mi reci, sokole! Uzmi teorban, zasviraj, zapjevaj, to će ti i duši olakšati. A sad hajdemo gostima. Vratiše se u gostinsku sobu gdje su se knezovi, ne znajući kako bi zabavili goste, neprestano molili da im bude ugodno i klanjali im se do pasa. Pan Skšetuski odmah pogleda oštro i ponosito Bo-hunu u oči, ali ne nađe u njima prkosa ni izazivanja. Lice mladog kozačkog vođe sijalo je veselošču, tako dobro glumljenom da bi prevarila i najvještije oko. Namjesnik ga je stao promatrati pažljivo jer mu prije u mraku nije vidio lice. Ugledao je mladića stasita kao jablan, lica opaljena, s bujnim crnim spuštenim brkovima. Na 48 tome se licu veselost probijala kroz ukrajinsku ponositost, kao sunce kroz maglu. U nj je bilo čelo visoko, a na nj je padala bujna crna kosa, kao griva, u uvojcima, ravno podrezana nad krupnim obrvama. Nos orlovski, široke nosnice i bijeli zubi, koji su sijali pri svakom osmijehu, davali su ovome licu izraz nešto grabežljiv; ali je to uopće bio tip ukrajinske ljepote, bujne, slikovite i smione. Čudno, lijepim odijelom također se taj stepski junak razlikovao od knezova u kožusima. Bohun je nosio župan (dugo donje poljačko odijelo) od tanke tkanine protkane srmom i crveni kontuš (gornje odijelo razrezanih rukava), a takvu su odjeću nosili svi perejaslavski kozaci. Opasao se crnim pojasom o kome je visjela bogata sablja na svilenim gajtanima; ali i sablja i odijelo gubili su se pred bogatstvom turskoga handžara zadjevenoga za pas, držak kojega je toliko bio okićen dragim kamenjem da se od njega iskrilo. Tako odjevena svaki bi ga smatrao prije za gospodičića visokoga roda no za kozaka, osobito zato što ni njegovo slobodno, i otmjeno ponašanje nisu odavali nisko porijeklo. Prišavši panu Longinu i poslušavši priču o pretku Stovejku i o pogubljenju triju križara, okrenuo se namjesniku i, kao da ništa nije bilo, zapitao sasvim slobodno: — Čujem da se vraćate s Krima? — S Krima — odgovorio je suho namjesnik. — I ja sam bio tamo, i premda nisam dospio do Bakčisaraja, ipak mislim da ću otići i tamo ako se obistine one ugodne vijesti. — Na kakve vijesti mislite? — Govori se da će knez vojvoda, ako kralj počne rat s Turčinom, udariti na Krim ognjem i mačem. Zbog tih je vijesti velika radost po cijeloj Ukrajini i u Nižu, jer ako se pod onakvim zapovjednikom ne preselimo u Bakčisaraj, onda nećemo ni pod kojim. — Proveselit ćemo se kao što je Bog na nebu! — odazvaše se mladi knezovi. Namjesniku se svidjelo kako četovođa s poštovanjem govori o knezu, te se osmjehnuo i rekao blaže: — Vama, vidim, nije dovoljno pohoda s Niževcima, koji su vas proslavili. — Mala vojna, mala slava; velika vojna, velika slava. Konašević Sahajdačni nije ju stekao na šajkama, nego kod Hoćima. 49 U taj se mah otvore vrata i u sobu lagano uđe Vasilije, najstariji Bulih, kojega je za ruku vodila Jelena. Bio je to čovjek u zrelim godinama, blijed i mršav, asketskoga lica, pustinjačkoga, tužnoga, koje je podsjećalo na bizantske ikone. Duga kosa, prerano osijedjela od nesreće i bola, padala mu je na ramena, a umjesto očiju imao je dvije crne udubine. U ruci je držao bakreni križ, kojim je stao blagosiljati sve prisutne. — U ime Boga Oca, u ime Spasa i svete Prečiste! — govorio je — ako ste apostoli i dobre vijesti nosite, budite dobro došli u dom kršćanski. Amen. — Oprostite, gospodo — promrmlja kneginja — malo je lud. Vasilije je neprestano pozdravljao križem i govorio: — Kao što piše u Besjedama apostolskim: "Koji proliju krv za vjeru, bit će izbavljeni; koji stradaju zbog zemaljskih dobara, zbog koristi ili dobitka, bit će prokleti..." Pomolimo se! Teško vama, braćo; teško meni, jer ratovali smo plijena radi! Bože, budi milostiv nama grešnicima! Bože, budi milostiv... A vi, ljudi, koji ste došli izdaleka, kakve vijesti donosite? Jeste li apostoli?

Zašutio je i činilo se da čeka odgovor, te namjesnik odgovori poslije kratke šutnje: — Daleko smo mi od tako visoke počasti. Samo smo vojnici, spremni poginuti za vjeru. — Onda ćete biti izbavljeni — reče slijepac — ali nama još nije kucnuo čas oslobođenja... Teško vama, braćo! Teško meni! Posljednje riječi izgovorio je gotovo jecajući, i na licu mu se ogledalo tako neizmjerno očajanje da gosti nisu znali što bi. Ali Jelena ga je posjela na stolac, pa otrčala u predvorje i vratila se s lutnjom u ruci. Tihi zvuči začuli su se u sobi, a kneginjica uz njih zapjeva pobožnu pjesmu: / noću i danju vapim, Gospode! Olakšaj jade i suze žalosne, Budi milosrdan meni grešnom. Smiluj mi se! Slijepac je zabacio glavu i slušao pjesmu koja je, čini se, utjecala na nj kao blagi melem, jer s lica mu je postupno nestajalo 50 bola i očajanja; napokon mu je glava klonula na prsa i tako ostala u polusnu, u poluobamrlosti. — Samo da ne prekine pjevanje, pa će se sasvim umiriti — reče šaptom kneginja. — Vidite, gospodo, njegovo je ludilo u tome što neprestano očekuje apostole i čim netko dođe, on odmah izlazi te pita nije li apostol. A Jelena je pjevala dalje: Gospode, pravi mi put pokaži, Jer sam ko putnik što ne zna kud će, Lađa bez kormila nasred mora, Smiluj mi se! Slatki joj je glas zvonio sve jače, a s ovom lutnjom u ruci, očiju uprtim u nebo, bila je tako divna da namjesnik nije mogao odvojiti oči od nje. Zagledao se u nju, utonuo u nju, zaboravio na sav svijet. Iz zanosa ga probudi tek glas stare kneginje: — Dosta! Sad se neće tako brzo probuditi. A sad vas molim, gospodo, na večeru! — Molimo na kruh i sol — odazvaše se za majkom mladi Bulihe. Pan Rozvan, kao veliki kavalir, ponudio je ruku kneginji, a kad je to vidio pan Skšetuski, jurnuo je k Jeleni. Srce mu je omekšalo kao vosak kad je osjetio njezinu ruku na svojoj, a iz očiju sijevnule iskre. Zato joj je rekao: — Ni anđeli na nebu ne pjevaju ljepše od vas. — Griješite, viteže, uspoređujući moje pjevanje s anđeoskim. — Ne znam da li griješim, ali sigurno je kako bih rado dao i svoje oči samo da bih do smrti slušao vašu pjesmu. Ali, što govorim! Kad bih oslijepio, ne bih vas mogao gledati, a to bi bile isto tako beskrajne muke. — Ne govorite tako, jer zaboravit ćete me sutra, čim odete odavde. — O, to se neće dogoditi, toliko sam vas zavolio da do smrti neću tražiti druge ljubavi i nikada vas neću zaboraviti. Nato grimizna rumen obli njezino lice, prsa su joj se stala snažnije talasati. Htjela je odgovoriti, ali usne su samo podrhtavale te Skšetuski nastavi: 51 — Prije ćete vi mene zaboraviti uz ovoga divnoga četovođu, koji će vaše pjevanje pratili na balalajci. — Nikad! Nikad! — šapne djevojka. — Ali vi ga se čuvajte: on je strašan čovjek. — Zašto da marim za jednoga kozaka? Makar je i cijeli Sič uza nj, za vas sam spreman na sve. Vi ste mi dragi kao bescjeni kamen, vi ste moj svijet, samo mi recite da li i vi mene volite. Tiho "da" odjeknulo je kao rajska glazba u ušima pana Skšetuskoga i odmah mu se učinilo da u njemu kuca barem deset srdaca; pred očima mu se sve razvedrilo kao da je sunce sinulo; osjetio je u sebi neku neznanu snagu, neka krila na ramenima. Za večerom nekoliko je puta pogledao Bohuna, veoma promijenjena i blijeda; ali namjesnik, znajući da ga Jelena voli, nije se obzirao na suparnika. "Neka ga nosi vrag", mislio je. "Neka mi ne staje na put, inače ću ga satrti!" Uostalom, misli su mu bile na drugome mjestu. Osjećao je kako Jelena sjedi tako blizu njega da on gotovo rukom dodiruje njenu ruku; gledao je kako joj rumen ne silazi s lica, gledao kako joj se grudi talasaju i gledao je oči, čas skromno oborene i pokrivene trepavicama, čas sjajne kao dvije zvijezde. Jer Jelena, iako ju je zastrašila kneginja, iako je živjela kao siroče, u tuzi i strahu, ipak je bila Ukrajinka vatrene krvi. Čim su na nju pali topli zraci ljubavni, rascvjetala se kao ruža, i u njoj se probudio nov, nepoznat život. Na licu joj je sinula sreća, odvažnost, a ti su joj osjećaji, boreći se s djevojačkim stidom, obojili obraze divnom ružinom bojom. Pan Skšetuski samo što nije iskočio iz kože. Pio je preko mjere, ali vino nije utjecalo na njega jer je već bio pijan od ljubavi. Nikoga nije vidio za stolom osim nje. Nije vidio da je Bohun postajao sve bijedi i milovao držak svog mača, nije čuo kako je pan li)ngin pričao treći put o pretku Stovejku, a Bulih o svojim pohodima na "tursko dobro". Pili su svi osim Bohuna, a najbolji je primjer davala stara kneginja nazdravljajući čas gostima, čas gospodaru Lupulu. Bilo je govora i o slijepome Vasiliju, o njegovim pređašnjim viteškim vrlinama, o nesretnom pohodu i sadašnjoj duševnoj bolesti, koju je najstariji Simeon tumačio ovako: — Imajte na umu: kad najmanji trun u oku smeta vidu, kako ga onda veliki komadi smole, doprijevši do mozga, ne bi smeli. — To je vrlo delikatni instrument — napomene pan Lxmgin. 52 U taj mah stara kneginja opazi izobličeno Bohunovo lice. — Šta je tebi, sokole?

— Duša boli, majko — reče sumorno — ali kozačka riječ nije dim, održat ću je. — Trpi, sine, bit će i nagrade. Večera je bila svršena - ali medovina se jednako dolijevala u pehare. Došli su i kozaci, pozvani da plešu, radi većega veselja. Zazvučale su balalajke i bubanj, uz koje su pospane sluge morale plesati. Poslije su zaplesali i mladi Bulihi. Stara kneginja, podbočivši se, stala je pocupkivati na mjestu, skakati i pjevati; a nato i pan Skšetuski s Jelenom pođe plesati. Kad je obuhvati rukama, činilo mu se da grli nebo. U okretanju njezine mu se pletenice obaviše oko vrata, kao da bi ga djevojka htjela zauvijek vezati za sebe. Vlastelin nije mogao izdržati; kad ga nitko nije gledao, nagnuo se i snažno je poljubio u slatke usne. Kasno u noć, ostavši nasamo s panom Longinom u sobi, u kojoj su im prostrli da spavaju, namjesnik, umjesto da spava, sjeo je na krevet i rekao: — Sutra ćete putovati s drugim čovjekom! Podbipjenta, koji je baš izmolio molitvu, razrogačio je oči i zapitao: — Što? Ostat ćete ovdje? — Neću ostati ja, nego srce, a samo će dulcis recordatio (slatko sjećanje) poći sa mnom. Na velikoj sam muci, jer od pustih želja jedva mogu oribus (ustima) hvatati dah. — Zaljubili ste se u kneginjicu? — Tako je. San mi bježi s očiju i samo bih uzdisao, i od uzdisanja bih se valjda pretvorio u paru. I sve vam to kazujem stoga što imate srce osjetljivo i dostojno ljubavi te ćete me lako razumjeti. I pan Longin stao je uzdisati, a da pokaže kako poznaje ljubavne muke ubrzo upita žalosno: — A možda ste se i vi zavjetovali da ćete živjeti u čistoći? — Vaše pitanje nije umjesno, jer kad bi takve zavjete činili svi, onda bi genus humanum (ljudski rod) morao propasti. Dolazak sluge prekinuo je daljnji razgovor. To je bio stari Tatarin, živih crnih očiju i obraza smežuranih kao osušena jabuka. Ušavši, značajno pogleda Skšetuskoga i zapita: 53 — Treba li vam što, gospodo? Možda po pehar medovine za laku noć? — Ne treba. Tatarin priđe Skšetuskome i šapne: — Imam vam nešto isporučiti od gospođice. — Budi mi Pandarom — uzviknuo je radosno namjesnik. — Možeš govoriti pred ovim kavalirom, jer njemu sam povjerio tajnu. Tatarin izvuče iz rukava komad vrpce. — Gospođica vam šalje ovu vrpcu i poručuje kako vas voli iz sve duše. Namjesnik je uzeo vrpcu pa je stao qelivati i privijati na grudi, i tek kad se malo sabrao, zapitao je: — Što ti je rekla? — Da vas voli iz sve duše. — Evo ti talir za nagradu. Rekla je, dakle, da me voli? — Jest. — Evo ti još jedan. Neka je Bog blagoslovi, jer i ona je meni najmilija. Reci joj... Ili, čekaj: napisat ću joj. Donesi mi crnilo, pero i papir. — Sto? — upita Tatarin. — Crnilo, pero i papir. — Toga u nas nema. Za kneza Vasilija je bilo, i poslije, kad su se mladi knezovi učili pisati, ali to je bilo davno. Gospodin Skšetuski pucne prstima. — Pane Podbipjenta, nemate li crnilo i pero? Litavac raširi ruke i pogleda u nebo. — Uf, do đavola! — reče namjesnik. — Eto neprilike. Ali, Tatarin se sklupčao kraj vatre. — Zašto pisati — reče — čeprkajući po žeravici. — Gospođica je legla. A što biste joj napisali, mogu joj sutra reći. — Kad je tako, onda dobro. Vjeran si, kao što vidim, kneginjičin sluga. Evo ti i treći talir. Služiš li odavno? — Uha! Već je četrnaest godina kako me knez Vasilije zarobio, i otad ga služim vjerno; a kad je one noći polazio na vječni put, dijete je ostavio Konstantinu, a meni rekao: "Čehli, i ti se ne odvajaj od djeteta i čuvaj ga kao oči u glavi, Laha il Alah!" — Pa tako i činiš? Starogrčki pjesnik. 54 — Pa tako i činim i pazim. — Govori, što vidiš? Kako je ovdje kneginjici? — Zlo ovdje misle s njom, jer hoće je dati Bohunu, psu prokletome.

— O, od toga neće biti ništa! Naći će se netko tko će je uzeti! — Da — reče starac potičući vatru. — Oni je hoće dati Bohunu da je uzme i odnese kao vuk janje, a njih da ostavi u Ro-zlozima, jer Rozlozi su njezini, po knezu Vasiliju. A onaj će Bo-hun to učiniti, jer po gudurama ima više skrivena zlata i srebra no što u Rozlozima ima pijeska; ali ona ga mrzi otkako je pred njom ubio čovjeka topuzom. Krv je pala između njih i izrasla mržnja. Jedan je Bog! Namjesnik nije mogao zaspati ove noći. Hodao je po sobi, gledao mjesec i smišljao. Razumio je sad namjeru Bulihovu. Kad bi kneginjicu uzeo koji vlastelin iz okoline, tražio bi Rozloge, i s pravom, jer bile su njezine; a možda bi tražio još i račun o starateljstvu. Stoga su ionako već pokozačeni Bulihe odlučili dati je kozaku. Na tu je pomisao pan Skšetuski stiskao pesnice i tražio mač. Odlučio je to spriječiti, a bio je kadar učiniti to. Ta starateljstvo*nad Jelenom pripadalo je i knezu Jeremiji već i zato što su Rozloge Višnjovjecki dali knezu Vasiliju, a i sam Vasilije pisao je knezu iz Bara i molio ga da se brine za dijete. Jedino zbog navale javnih poslova, ratova i velikih pothvata vojvoda se nije brinuo o Jeleni. Ali dovoljno je bilo reći mu riječ pa da učini što treba. Počelo je već svitati kad je pan Skšetuski legao u postelju. Spavao je tvrdo i sutradan se probudio s gotovom odlukom. Odjenuo se s panom Longinom brzo, jer su i kola već bila spremna, a vojnici Skšetuskoga na konjima, spremni da pođu. U gostinjskoj je sobi poslanik doručkovao u društvu mladih Buliha i stare kneginje; Bohuna nije bilo — ne zna se da li je još spavao ili je otišao. Založivši, Skšetuski reče: — Milostiva gospođo! Tempus fugit (vrijeme leti), zamalo nam valja odlaziti; ali prije no što od srca zahvalimo na gostoljublju, želio bih razgovarati nasamo s vama i vašim sinovima. Na licu kneginjinom opazi se začuđenost; pogledala je sinove, poslanika, pana Longina, kao da bi iz njihovih lica htjela pogoditi o čemu je riječ, i s nemirom u glasu rekla: 55 — Na usluzi, gospodine. Poslanik je htio ustati, ali ona mu ne dopusti, nego odoše u ono predvorje okićeno oružjem. Mladi su se knezovi postavili iza majke koja je, stavši prema Skšetuskim, zapitala: — O čemu želite razgovarati? Namjesnik je upro u nju oštar, gotovo surov pogled, pa rekao: — Oprostite, gospođo i vi, mladi knezovi, što se ne držim običaja, nego s&m govorim o stvari zbog koje bih trebao poslati časne prosce. Ali to nije moguće, nužda zakon mijenja i zato vas bez okolišanja molim, gospođo, i vaše sinove, kao zaštitnike, da mi kneginjicu Jelenu date za ženu. Da je u taj mah, usred zime, grom udario u dvorište, manje bi se dojmio kneginje i njezinih sinova no ove namjesnikove riječi. Neko vrijeme gledali su zapanjeni u govornika koji je stajao pred njima uspravljen, miran i čudno ponosit, kao da ne misli moliti nego zapovijedati — i nisu umjeli naći riječi za odgovor — nego umjesto toga kneginja počne pitati: — Kako? Vi? Jelenu? — Ja, gospođo, i to je moja nepromjenljiva odluka. Nastao je tajac. — Čekam odgovor, gospođo. — Oprostite, gospodine, odgovorila je kneginja pošto se pri-brala, a glas joj postao suh i oštar — nije za nas mala čast molba takvoga kavalira, ali od nje ne može biti ništa jer Jelenu sam obećala drugome. — Razmislite ipak, gospođo, kao brižljiva starateljica, nije li to bilo protiv volje kneginjičine i nisam li ja bolji nego onaj kome ste je obećali. — Pane, tko je bolji, ja presuđujem. Možete vi biti i najbolji, nama je svejedno jer vas ne poznajemo. Nato se namjesnik ispravi još ponosnije, a pogledi su mu postali oštri kao noževi, i hladni. — Ali ja vas poznajem, izdajnici! — kriknuo je. — Hoćete rođakinju dati seljaku samo da vas ostavi na nepravedno zauzetom imanju... — Ti si izdajica! — viknula je kneginja. — Tako plaćaš za gostoprimstvo? Takva je tvoja zahvalnost? Zmijo! Tko si ti? Otkuda si došao? 56 Mladi Bulihe počeli su pucati prstima i pogledavati na oružje, a namjesnik je grmio: — Nevjernice! Uzeli ste imanje siročetu; ali neće vam upaliti. Još će danas knez doznati o tome. Čuvši to, kneginja se povuče k zidu i, uhvativši koplje, pođe s njim prema namjesniku. I knezovi, dočepavši se čega je tko mogao, jedan sablje, drugi buzdovana, treći noža, opkoliše ga u polukrugu, dašćući kao čopor bijesnih vukova. — Hoćeš knezu? — vikala je kneginja. — A znaš li hoćeš li živ izići odavde? Nije li ti ovo posljednji čas? Skšetuski prekriži ruke na grudima, a ni okom ne trepne. — Kao knežev poslanik vraćam se s Krima — reče. — Neka se ovdje prolije kap moje krvi, za tri će dana od ovoga mjesta nestati i pepeo, a vi ćete istrunuti u tamnicama u Lubnu. Ima li na svijetu sile koja bi vas sačuvala? Ne prijetite, jer ne bojim vas se. — Poginut ćemo, ali ti ćeš prije nas.

— Onda udarite! Evo mojih grudi! Knezovi s majkom na čelu držali su neprestano oštrice upravljene nasmjesniku u prsa; ali, činilo se kao da su im neki nevidljivi lanci povezali ruke. Teško dišući i škripeći zubima kidahu se u nemoćnom bijesu, ali nijedan nije udario. Zadržalo ih strašno ime kneza Višnjovjeckoga. Namjesnik je bio gospodar položaja. Nemoćni se kneginjin gnjev izlio samo u potoku psovaka: — Vucibatino! Nitkove! Bitango! Kneževske ti se krvi prohtjelo, ali nema od toga ništa! Svakome ćemo je dati samo ne tebi, što nam ni knez ne može zabraniti. Nato će pan Skšetuski: — Nije vrijeme da svoje plemstvo dokazujem, ali držim da bi vaše kneževstvo lako moglo za njim nositi štit i mač. Što se tiče mog imanja, i ono bi se moglo nadmetati s vašim, a što kažete da mi Jelenu ne date, čujte što ću vam reći: i ja vas ostavljam u Rozlogama, ne tražim računa o starateljstvu. — Ne daruj ono što nije tvoje. — Ne darujem nego samo dajem obećanje za budućnost i viteškom ga riječju podupirem. Sad birajte: ili podnijeti knezu račune o starateljstvu i iz Rozloga otići, ili meni djevojku dati, a imanje zadržati... 57 11? Koplje je polako klizilo iz kneginjinih ruku. Ubrzo je palo sa zvekom na pod. — Birajte — ponovi Skšetuski — aut pacem, aut bellum (mir ili rat)! — Sreća je — reče već blaže Bulihova — što je Bohun sa sokolovima otišao ne hoteći vas gledati, jer sumnjao je još jučer. Inače ovdje ne bi prošlo bez krvi. — Gospođo, i ja ne nosim sablju zato da mi visi o pojasu. — Ali pomislite je li to lijepo od takvoga kavalira da, ušavši u dom kao gost, napada ljude i djevojku uzima na juriš, kao iz turskoga ropstva. — Lijepo je, jer na silu ste je htjeli prodati. — Ne govorite tako o Bohunu, jer je on, iako ne zna za roditelje, ipak poznati ratnik i slavni vitez, a mi ga od djetinjstva poznajemo, u kući nam je kao rođak. Njemu je svejedno oduzeli mu tu djevojku ili uboli ga nožem. — Gospođo, žuri mi se, oprostite što ću opet reći: birajte! Kneginja se obrati sinovima: — A što vi kažete, sinčići, na ovako poniznu molbu ovoga kavalira? Bulihe su se gledali, gurkali laktovima i šutjeli. Napokon Simeon progunđa: — Ako kažeš da ubijemo, majko, ubit ćemo; zapovijediš li da damo djevojku, dat ćemo je. — Ubiti je zlo, a i dati je zlo. Zatim se obrati Skšetuskome: — Tako ste nas pritjerali uza zid da se ne možemo ni maknuti. Bohun je čovjek bijesan, spreman na sve. Tko će nas zaštititi od njegove osvete? On će poginuti od kneževe ruke, ali najprije će nas pobiti. Što da radim? — Vaša briga. Kneginja je malo šutjela. — Slušajte, pane. To mora ostati u tajnosti. Bohuna ćemo otpraviti u Perejaslavje, mi ćemo s Jelenom doći u Lubno, a vi ćete moliti kneza da nam u Rozloge pošalje vojnike. Ne možete Jelenu uzeti odmah jer će je on oteti. Idite sad i nikome ne odajte tajnu i čekajte nas. — Ako me izdate? — Samo kad bismo mogli! Ali ne možemo, vidite i sami. Dajte riječ da ćete tajnu sačuvati. — Dajem, a vi dajete djevojku? — Jer ne možemo drukčije, iako nam je žao Bohuna... — Fuj, fuj, gospodo — reče naglo namjesnik, okrećući se knezovima. — Četvorica je vas kao četiri duba, a jednoga se kozaka bojite i hoćete mu izdajnički podvaliti! Iako vam moram zahvaliti, ipak vam kažem: ne pristoji to čestitom plemstvu! — Vi se u to ne miješajte — prasnula je kneginja. — Nije to vaše! Što radimo! Koliko imate vojnika na njegovih sto pedeset sejmena? Hoćete li nas zaštititi? Hoćete li moći zaštititi samu Jelenu, koju je on spreman odvesti na silu? To nije vaša briga. Idite u Lubno, a što ćemo mi uraditi, to je naša stvar; samo da vam dovedemo Jelenu. — Činite što vam drago; ali kažem vam jedno: ako se ovdje dogodi nešto nažao kneginjici, onda teško vama! — Ne postupaj s nama tako, ne dovodi nas u očajanje. — I prije ste je htjeli na sili prodati a i sad, prodajući je za Rozloge, ne pada vam na um zapitati sviđam li joj se ja. — E, pa, pitat ćemo je baš pred tobom — reče kneginja s prigušenom ljutnjom koja ju je opet stala obuzimati, jer u namjes-nikovim riječima osjetila je porugu. Simeon ode po Jelenu i ubrzo dođe s njom u predvorje. Usred ovih grdnja i prijetnja koje su, čini se, još tutnjale u zraku kao odjeci prijeteće oluje, usred namrštenih obrva, strašnih pogleda i surova lica, njezino divno lice sinulo je kao sunce poslije bure. — Gospođice — reče ljutito kneginja pokazujući na Skšetusk-oga. — Ako ti je po volji, ovo ti je budući muž. Jelena problijedi kao stijena i, kriknuvši pokrije rukama oči; a zatim naglo ruke pruži Skšetuskome.

— Je li to istina? — šapnu u zanosu. Sat poslije kretala je poslanikova pratnja i namjesnikova šumskim putem prema Lubnu. Skšetuski i pan Longin Podbipjenta bili su na čelu, a za njima su se poslanikova kola povlačila u dugom nizu. Poručnik je bio zamišljen i zabrinut kad su ga iz te zamišljenosti trgle isprekidane riječi pjesme: Tužim, tužim, srce boli... 58 59 U dubini šume, na uskom utapkanom putu, pojavio se Bohun. Konj mu je bio sav u pjeni i blatu. Očevidno se kozak, po svome običaju, bio pustio po stepi i šumi da ga vjetar opije, da se u daljini izgubi i zanese, i preboli ono što je boljelo. Sada se vraćao u Rozloge. Gledajući ovu divnu vitešku pojavu koja je samo promakla i izgubila se, pan Skšetuski nehotice je pomislio, pa čak i promrmljao: — Ipak je sreća što je pred njom ubio čovjeka. Najedanput mu neka žalost obuze srce. Žao mu je bilo i Bohuna, ali još više što je obećao čuvati tajnu, te nije mogao pognati za njim konja i reći mu: — Volimo jednu, istu, stoga je jedan od nas suvišan na svijetu. Trgni, kozače, sablju! 5. Došavši u Lubno, pan Skšetuski nije našao kneza kod kuće jer bio je otišao u Sjenjću panu Sufčinskome, svome starome dvoraninu, na krštenje, a s njim kneginja, dvije gospođice Zbaraške i mnogo ljudi s dvora. Odmah su javili u Sjenjću i o povratku namjesnikovu s Krima i o dolasku poslanikom Ali, poznanici i drugovi radosno su pozdravljali Skšetuskoga, a osobito pan Volodi-jovski koji mu je, poslije posljednjeg dvoboja, bio najbolji prijatelj. Taj se vitez odlikovao time što je uvijek bio zaljubljen. Uvjerivši se o neiskrenosti Anušje Borzobohate, bio je dao svoje osjetljivo srce Anjeli Lenskoj, također dvorskoj gospođici; a kad je i ona, prije mjesec dana, pošla za pana Staniševskoga, tada Volodijovski, utjehe radi, stade uzdisati za starijom Zbaraškom, Anom, sinovicom kneza Višnjovjeckoga. No i sam je uvidio da je podigao oči suviše visoko i da ne može imati ni najmanje nade, tim prije što su i nju već prosili pan Bođinjski i pan Lasota u ime pana Pšijemskoga, vojvodića lenčickoga. Pričao je, dakle, nesretni Volodijovski ove nove jade našem poručniku, upoznavajući ga sa svima dvorskim tajnama, koje je ovaj slušao jednim uhom, jer um i srce bili su mu zauzeti nečim drugim. Da nije bilo onih teških jada koji uvijek idu usporedo s ljubavlju, ma i uzajamnom, Skšetuski bi bio sretan vrativši se 60 poslije dugog rastanka u Lubno, gdje su ga okružili dobri prijatelji i ona vreva vojničkog života s kojim se bio saživio. Jer Lubno, iako se kao kneževska prijestolnica moglo mjeriti u raskoši sa svim sjedištima "kraljevića", ipak se od njih razlikovalo time što je ovdje život bio surov, doista kao u taboru. Tko nije poznavao tamošnje običaje i red, taj bi, došavši i u najmirnije vrijeme, mogao pomisliti da se priprema kakav vojni pohod. Vojnik je tamo bio na većoj cijeni od dvoranina, željezo od zlata, zvuk trube od huke pira i zabave. Svuda je vladao primjeran red i disciplina neznana na drugome mjestu: svuda se rojilo od vitezova iz različitih pukova; oklopničkih, dragunskih, kozačkih, tatarskih i vlaških, u kojima je služilo ne samo cijelo Zadnjeparje, nego i vlastela iz svih dijelova Poljske. Tko se htio izvježbati u pravoj viteškoj školi, išao je u Lubno; tamo je, dakle, osim Malorusa bilo i Mazura, i Litavaca i Malopoljaka, pa čak i Prusa. Pješačke regimente i artiljerija, ili takozvana "ognjena vojska", bili su sastavljeni većinom od probranih Nijemaca, unajmljenih za visoku plaću; u dragunima su služili poglavito domaći, Litavci u tatarskim pukovima, a Malopoljaci su najradije stupali u oklopnike. Knez pak nije dopuštao da se vojska ulijeni te je u logoru vladalo neprestano živo kretanje. Jedni su pukovi odlazili na smjenu u kozačka naselja i poljanke, drugi su ulazili u prijestolnicu; po cio dan održavale su se vježbe i smotre. Katkad, pak, iako je bilo i mirno od Tatara, knez je poduzimao daleke pohode u gluhe stepe i pustinje da vojnike navikne na pohode, dopre onamo kamo nitko nije dopirao i pronese slavu svojega imena. Tako je prošle jeseni bio krenuo lijevom obalom Dnjepra do Kudaka, gdje ga je pan Grođicki, koji je bio gradski zapovjednik, primio kao nezavisnoga vladara, zatim je otišao pokraj Slapova čak do Hortice i na granici Kučakasa naredio da se načini velika mogila od kamenja za spomen i znak da još nijedan velikaš nije na tu stranu zalazio tako daleko. Pan Boguslav Maškjevič, dobar iako mlad vojnik, a ujedno i učen čovjek, koji je opisao ovaj pohod kao i sve ostale kneževe pohode, čuda je o njemu pričao Skšetuskom, što je i pan Volodijovski odmah potvrdio, jer i on je bio sudionik. Vidjeli su, dakle, * To su riječi Maškjeviča, koji nije znao da je Samuel Zborovski bio u Siči prije njega. 61 Slapove i divili im se, osobito strašnome Nenasitcu, koji je svake godine, kao nekad Scila i Haribda, proždirao nekoliko desetaka ljudi. Zatim su se pustili na istok, na spaljene stepe, gdje zbog ugaraka konjica nije mogla ići te su konjima morali noge obavijati kožama. Naišli su tamo na mnogo zmija i zmijurina, po deset lakata dugačkih, debelih kao muška ruka. Usput su na usamljenim hrastovima urezivali pro aeterna rei memoria (za

vječnu uspomenu na događaj) kneževske grbove; napokon su zašli u tako puste stepe da nisu mogli vidjeti ni traga čovječjega. — Mislio sam — govorio je učeni pan Maškjevič — da ćemo naposljetku kao Odisej stupiti i u Had. Nato je dodao pan Volodijovski: — I kleli su se ljudi iz puka pana stražnika Zamojskoga, koji je išao prvi, da su vidjeli one fines (granice) na kojima završava orbis terrarum (krug zemaljski). Namjesnik je opet pričao o Krimu, gdje je proveo gotovo pola godine čekajući kanov odgovor, o gradovima koji su ostali iz starine, o Tatarima i njihovoj vojnoj snazi, i napokon o strahu u kojemu su živjeli čuvši o velikom pohodu na Krim, u kojemu bi sudjelovala sva vojska poljske države. Razgovarajući tako svaku večer, čekali su kneza. Za to je vrijeme namjesnik predstavljao bližim drugovima pana Longina Pod-bipjentu, koji je kao zgodan čovjek odmah očaravao, a pokazavši pri probi s mačem svoju natprirodnu snagu, stekao je opće poštovanje. Ispričao je već bio ovome i onome o pretku Stovejku i trima glavama, samo je prešutio svoj zavjet, ne hoteći da mu se podruguju. Osobito se sprijateljio s Volodijovskim, i to zbog osjetljivosti svojih srdaca: već poslije nekoliko dana išli su njih dvojica na bedeme, jedan za zvijezdom koja je previsoko sijala da bi je on mogao dobiti, tj. za kneginjicom Anom — drugi za nepoznatom, od koje su ga odvajale tri glave. Čak je Volodijovski nagovarao pana Longina da ode u dragune, ali Litavac se bio tvrdo odlučio da stupi u oklopnike kako bi služio pod Skšetuskim, o kome je u Lubnu s radošću doznao da ga svi smatraju za uzorita viteza i jednoga od najboljih kneževih oficira. A baš se u puku u kojem je Skšetuski bio poručnik otvaralo mjesto iza pana Zakševskog, s nadimkom Miserere mei (smiluj mi se), koji je otprije dvije nedjelje teško bolovao i bio 62 bez nade na ozdravljenje, jer su mu se sve rane bile otvorile. Ljubavnim se jadima poručnikovim pridruži i tuga što će izgubiti druga i oprobana prijatelja, stoga je po nekoliko sati na dan provodio kraj njegove postelje tješeći ga kako je umio i krijepeći ga nadom da će još mnogo pohoda obaviti zajedno. Ali starcu nije bilo utjehe. Umirao je veselo na tvrdoj viteškoj postelji, zastrtoj kožom i s djetinjim osmijehom pogledao raspeće obješeno nad posteljom. A Skšetuskome je govorio: — Miserere mei, pane namjesnice, ja već odlazim po svoj nebeski udio. Tijelo mi je toliko izbušeno od rana da se bojim hoće li me sveti Petar, koji je maršal Božji, i mora paziti na uglađenost na nebu, pustili u raj u ovako izbušenoj haljini. Ali ću mu reći: "Sveti Pero! Zaklinjem te uhom Malhusovim, ne odbijaj me, jer nevjernici su mi ovako nagrdili tjelesno odijelo... Miserere mei! A bude li kakav pohod svetog Mihajla na silu paklenu, onda će stari Zakševski još valjati!" A namjesnik, iako je kao vojnik često gledao smrt i sam je zadavao, nije mogao zadržati suze slušajući ovoga starca čije je umiranje sličilo zalasku sunca. Jednoga jutra zazvonila su zvona na svim hramovima i crkvama u Lubnu, oglašujući smrt pana Zakševskoga. Toga istoga dana dođe knez iz Sjenće i s njim panovi Bođinski i Lasota, cio dvor i mnogo plemića u dvadesetak kočija, jer je skup kod pana Sufčinjskoga bio veliki. Knez priredi svečan pogreb, hoteći odati pokojniku počast i pokazati koliko voli junake. Pogrebu su prisustvovale, dakle, sve regimente koje su bile u Lubnu, na bedemima se pucalo iz pušaka. Konjica je išla od zamka pa do hrama u kojemu je bio obred, ali s uvijenim zastavama; za njom pješačke regimente s oborenim puškama. Knez, odjeven u crninu, vozio se za mrtvačkim sandukom u pozlaćenoj kočiji u koju je bilo upregnuto osam kao mlijeko bijelih konja, čije su grive i repovi bili obojeni otvoreno crveno, a na glavi su im bile perjanice od crnoga nojevog perja. Pred kočijom je išla četa janjičara, tjelesna straža kneževa, za kolima paževi u španjolskom odijelu na dobrim konjima, zatim dvorski velikodostojnici, dvorani, uslužnici, sobari, napokon lakeji i sluge. Sprovod se zaustavio najprije pred crkvom gdje je svećenik Jaskolski pozdravio pokojnika govorom koji je počinjao ovako: "Kamo tako žurite, pane Zakševski?" Zatim je govorilo još nek63 oliko drugova, a među njima i pan Skšetuski kao poglavar i prijatelj pokojnikov. Potom su unijeli tijelo u hram i tu je govorio najrječitiji od govornika: isusovac Muhovjecki, koji je govorio tako lijepo i uzvišeno da je i knez zaplakao. Knez je bio velikaš vrlo meka srca i vojnicima pravi otac. Održavao je željeznu disciplinu, ali što se tiče darežljivosti, ljubaznoga postupanja s ljudima i zaštite koju su imali ne samo njegovi vojnici nego i njihove žene i djeca, nitko se s njim nije mogao ravnati. Za buntovnike strašan i nemilostiv, bio je pravi dobrotvor ne samo vlasteli nego i svima svojim podanicima. Kad su četrdeset šeste godine skakavci uništili usjeve, on je zakupcima oprostio zakup za cijelu godinu, a naredio da se podanicima daje hrana iz njegovih žitnica; poslije požara u Horolu sve je stanovnike hranio o svome trošku dva mjeseca. Zakupci i podstaroste na imanjima drhtali su od straha da knez ne dočuje za kakvo njihovo nasilje ili namet. Siročad je tako bila zaštićena na Zadnjeparju da su ih zvali "kneževom djecom." O tome je vodila brigu sama kneginja Grizelda uz pripomoć oca Muhovjeckoga. Dakle, na svim kneževim dobrima vladao je red, blagostanje, pravda, mir; ali i strah, jer u slučaju najmanjega otpora knez nije poznavao mjere u gnjevu i kazni, tako su u njemu bile združene dobrota i strogost. Ali u ono vrijeme i u onim krajevima samo je ovakva strogost i dopuštala slobodno razvijanje i život, samo zbog nje

postojali su gradovi i sela, ratari su nadmašili razbojnike, trgovac mirno vozio svoju robu, zvona spokojno pozivala vjerne na molitvu; neprijatelj nije smio prijeći granicu, lupeške čete ginule na kolcima ili postajale uredni vojnici, a pustinja cvjetala. Divljoj krajini i divljim stanovnicima takva je ruka trebala, jer na Zadnjeparje dolazili su oni najnemirniji iz Ukrajine, naseljenici, mamljeni zemljom i plodnošću, dobjegli seljaci iz sviju pokrajina Poljske, prijestupnici iz zatvora, jednom riječju, što rekao Livije: pastorum convenarumque plebs transfuga ex suis populis. Održati ih u pokornosti, izmijeniti u mirne naseljenike i dotjerati ih da žive mirno, mogao je jedino ovakav lav na čiju je riku sve drhtalo. Pan Longin Podbipjenta, vidjevši prvi put kneza na pogrebu, nije mogao vjerovati rođenim očima. Naime, slušajući toliko o njegovoj slavi, zamišljao je da je to zacijelo kakav div koji sve nad* Puk pastira, došljaka i prebjeglica. 64 visuje za glavu, a knez je bio gotovo nizak i prilično sitan. Još mlad, bila mu je tek trideset šesta godina, ali na licu mu se već ogledala vojnička iznurenost; jer ako je u Lubnu živio kao pravi kralj, u mnogim je ratovima i pohodima dijelio tegobe s vojnicima, jeo crni kruh i spavao na zemlji na deki, a kako mu je život protjecao većinom u logoru, moralo je to ostaviti trag na licu. Ipak je to lice na prvi pogled odavalo neobična čovjeka. Na njemu se vidjela željezna, neslomljiva volja i veličanstvenost pred kojom je svaki morao i nehotice prignuti glavu. Vidjelo se da taj čovjek poznaje svoju snagu i veličinu; i kad bi sutra metnuo krunu na glavu, ne bi bio ni začuđen ni opterećen njenom težinom. Oči su mu bile krupne, mirne, gotovo blage, a opet se činilo da su u njima uspavani gromovi, i osjećao si da bi teško bilo onome koji bi ih probudio. Stoga nitko nije mogao podnijeti tihi sjaj njegova pogleda i viđali su poslanike, vješte dvorane, koji su se pred njim zbunjivali i nisu umjeli početi govor. Bio je on na svome Zadnjeparju pravi kralj. Iz njegova su ureda izlazile povlastice i povelje: "Mi, po milosti Božjoj, knez i gospodar" itd. Stoga je malo velikaša smatralo da su mu ravni. Knezovi, potomci starih vladara, bivali su kod njega dvorani. Takav je bio u svoje vrijeme i otac Jelenin, Vasilije Buliha Krčevič, čije je pleme, kao što smo rekli, potjecalo od Korjata, a zapravo od Rurika. Bilo je u knezu Jeremiji nešto što je mimo urođene mu ljubaznosti držalo ljude na odstojanju. Voleći vojnike, šalio se s njima, ali s njim se nitko nije smio našaliti. Pa ipak bi vitezovi, kad bi im naredio da na konjima skaču u dnjeparske vrtloge, učinili to bez ustezanja. Od majke Vlahinje naslijedio je bijelu put i crnu kosu kao gavranovo krilo, koja je bila ošišana po čitavoj glavi, samo je sprijeda bujno padala i zaslanjala polovinu čela. Nosio se poljski, na odijelo nije mnogo polagao i samo se o velikim svečanostima odijevao u skupocjeno odijelo; tada je sav sijao od zlata i dragog kamenja. Pan Longin je poslije nekoliko dana prisustvovao takvoj svečanosti, kad je knez primio pana Rozvana Ursa. Poslanici su primani uvijek u takozvanoj nebeskoj dvorani, jer Helm iz Gdan-jska bio je naslikao na stropu nebeski svod sa zvijezdama. Knez je tada sjedio pod baldahinom od baršuna i samurovine, na vi65 sokom stolicu nalik na prijestolje, čije je podnožje bilo okovano zlatom, a iza kneza stajao je otac Muhovjecki, tajnik, maršal knez Voronič, pan Boguslav Maškjevič, dalje paževi i dvanaest pratilaca s helebardama, odjevenih španjolski: dvorana je bila prepuna vitezova u svečanom odijelu. Pan Rozvan molio je u ime gospodara da knez svojim utjecajem i strašnim imenom prisili kana da zabrani buđačkim Tatarima napade na Vlašku, kojoj su svake godine nanosili golemu štetu i pustoš. Na to je knez odgovorio lijepim latinskim govorom da Budaci ne slušaju previše ni kana, ali će on ipak, jer u travnju se nada Čausu-mirzi, poslaniku kanovome, preko njega spomenuti kanu vlaške žalbe. Pan Skšetuski još je prije podnio izvještaj o svome putu i poslanstvu, kao i o svemu što je čuo o Hmjelnick-omu i njegovu bijegu u Sic. Knez odluči primaknuti nekoliko pukova Kudaku, ali nije tome pridavao bogzna kakve važnosti. I tako, budući da ništa nije prijetilo miru i sigurnosti Zadnjeparja, otpočeše u Lubnu gozbe i zabave, kako zbog prisutnosti poslanika Rozvana, tako i zbog toga što su panovi Budzinski i Lasota svečano zaprosili, u ime vojvodića Pšijemskoga, ruku starije kneginjice Ane, i dobili povoljan odgovor i od kneza i od kneginje Grizelde. Samo je mali Volodijovski patio zbog toga, a kad ga Skšetuski pokuša razonoditi, on mu odgovori: — Lako je tebi, jer samo ako hoćeš, ne gine ti Anuša Bor-zobohata. Za sve vrijeme samo je o tebi govorila; mislio sam u početku da to čini zato da bi u Bihovcu ljubomoru excitare (probudila), ali sad vidim da ga je htjela nasamariti i samo joj za tobom jedinim kuca srce. — Što me se tiče Anuša! Okreni se ti opet njoj, non prohibeo (ne branim). Ali na kneginjicu Anu nemoj više misliti, jer bi to bilo isto kao da bi htio pticu feniksa na gnijezdu kapom uhvatiti. — Znam da je ona feniks, i stoga ću od žalosti za njom zacijelo umrijeti. — Živjet ćeš ti i opet se zaljubiti; samo nemoj u kneginjicu Barbaru, jer drugi će ti je vojvodić uzeti ispred nosa. — Zar je srce sluga kome se može zapovijedati? Zar ćeš očima zabraniti da gledaju onako divan stvor kao što je kneginjica Barbara, koja bi mogla ukrotiti i divlje zvijeri? 66 — Ne lezi, vraže! — uzvikne pan Skšetuski. — Vidim ja da ćeš se utješiti i bez mene, ali ponavljam ti: vrati se

Anuši, jer s moje strane nećeš imati nikakvih smetnja. Ali Anuši nije ni na um padao Volodijovski. Mjesto toga nju je dražila, golicala i ljutila ravnodušnost pana Skšetuskoga, koji je, vrativši se s tako dugog puta, nije gotovo ni pogledao. Stoga bi Anuša svake večeri, kad bi knez s oficirima i dvoranima dolazio u kneginjin salon zabaviti se razgovorom, izvirujući iza pleća svoje gospode (jer kneginja je bila visoka, a Anuša niska), upirala svoje crne oči u namjesnikovo lice, hoteći da otkrije tajnu. Ali oči Skšetuskoga, kao i misli, bludjele su nekamo, a kad bi mu pogled pao na djevojku, bio je tako zamišljen i hladan kao da ne gleda onu kojoj je negda pjevao: Ko tatarska horda Zarobljavaš corda (srca)...! "Što mu se zbilo?" pitala se razmažena ljubimica cijeloga dvora i, lupajući nožicom, odlučivala da to sazna. Nije ona baš voljela Skšetuskoga, ali, navikavši se na udvaranje, nije mogla podnijeti da se na nju ne obraća pažnja i bila je spremna od ljutine doista se zaljubiti u tako drska čovjeka. Jednom, trčeći s klupkom pamuka kneginji, srela je pana Skšetuskoga koji je izlazio iz kneževe spavaće sobe. Naletila je na nj kao oluja, gotovo ga udarila prsima i, trgnuvši se naglo, rekla: — Uh, kako sam se uplašila! Dobar dan, pane! — Dobar dan, gospođice Ana! Zar sam takvo čudovište da me se čak i vi plašite? Djevojka je stajala oborenih očiju, uvijajući slobodnom rukom pletenice, premještajući se s noge na nogu i, tobože zbunjena, odgovorila s osmijehom: — Ne! To ne... ni najmanje ne... majke mi! Pogledala je namjesnika, pa opet oborila oči: — Ljutite li se na mene? — Ja? Zar vi marite za moju ljutinu? — Istina, to ne. Baš bih imala za što i mariti! Možda mislite da ću odmah plakati? Pan Bihovac je pristojniji... — Kad je tako, onda mi ne ostaje ništa drugo no da se povučem pred panom Bihovcem i da vam se uklonim s očiju. 67 — Zar vas ja držim? Rekavši to, Anuša mu prepriječi put. — Vraćate se sa Krima? — S Krima. — A što ste donijeli s Krima? — Doveo sam pana Podbipjentu. Valjda ste ga vidjeli? Vrlo mio i ljubazan kavalir. — Zacijelo umiljatiji od vas. A zašto je došao ovamo? — Da biste vi imali na kome okušati svoju moć. Ali savjetujem vam da ga dobro pritegnete, jer znam jednu tajnu o njemu, zbog koje je nepobjediv.;, čak ni vi nećete uspjeti. — A zašto je nepobjediv? — Jer se ne može ženiti. — A što se to mene tiče! Zašto se ne može ženiti? Skšetuski se nagne prema djevojčinu uhu, ali reče vrlo glasno i jasno: — Zavjetovao se na čistoću. — Niste pametni, pane! — uzviknula je brzo Anuša, pa odmah prhnula kao poplašena ptica. Ali te večeri pogledala je prvi put pažljivo pana Longina. Gostiju je bilo prilično jer je knez priredio oproštajnu gozbu panu Bođinskome. Naš Litavac, svečano odjeven u bijeli atlasni župan i tamnomodri baršunasti kontuš, izgledao je veoma prikladno, tim više što mu je o pasu, umjesto krvničke smaknikape, visjela laka kriva sablja u pozlaćenim koricama. Anuša je hotimice očima strijeljala pana Longina da naljuti Skšetuskoga, no namjesnik ne bi to ni opazio da ga Volodijovski nije gurnu laktom i rekao: — Zapao u ropstvo ako se Anuša ne umiljava onom litavskom hmeljovom kolcu. — Reci to njemu. — Svakako ću mu reći. Bit će krasan par. — Moći će je nositi umjesto puceta na županu, takav je baš među njima razmjer. — Ili mjesto perjanice za kalpakom. Volodijovski ode Litavcu. — Pane — reče — nedavno ste došli ovamo, ali vidim da- ste vatreni čovjek. — A po čemu, brate moj dragi? Po čemu? 68 — Jer si nam najumiljatijoj djevojci zavrtio mozak. — Prijatelju! — reče Podbipjenta sklopivši ruke — što to govorite? — Pogledajte gospođicu Anu Borzobohatu u koju smo svi ovdje zaljubljeni, kako vas ona strijelja očima. Pazite samo da i vas ne povuče za nos kao što je vukla nas. Kad to reče, Volodijovski se okrene na peti i ode, ostavljajući pana Longina da se čudi. Nije smio odmah pogledati na onu stranu, i tek poslije poprilično vremena pogleda ispod očiju - ali sav je uzdrhtao. Iza ramena kneginje Grizelde gledala su ga dva sjajna oka doista radoznalo i uporno. Apage, satanas! (odlazi, sa-tano!)

pomislio je naš Litavac i rumen kao đače pobjegao na drugi kraj dvorane. Ipak je iskušenje bilo teško. Onaj vražić koji je virio iza kneginjinih ramena imao je toliko draži, one su oči bile tako svijetle da je pana Longina vuklo nešto da se zagleda u njih makar jedanput. Ali u taj se mah sjetio zavjeta, pred oči mu izađoše Smaknikapa, predak Stovejko, tri odrubljene glave i obuze ga strah. Prekriži se i te večeri više ju ne pogleda. Ali sutra izjutra dođe u stan pana Skšetuskoga. — Pane namjesnice, hoćemo li brzo krenuti? Što ste čuli o ratu? — Dogorjelo ti već! Budite strpljivi dok ne stupite u vojsku. Pan Podbipjenta još nije bio primljen na mjesto pokojnoga Zakševskoga. Morao je čekati da prođu tri mjeseca, što je trebalo biti tek prvoga travnja. Ali doista mu se žurilo te je pitao poručnika: — Zar knez nije ništa govorio o tome? — Ništa. Kralj će valjda do posljednjega trenutka misliti na rat, ali ga Poljska neće. — A u Čehrinu se govorilo da prijeti kozačka buna? — Što se tiče bune, znajte da je do proljeća neće biti, jer iako je zima blaga, ipak je zima. Sad je tek petnaesti dan veljače, svakoga trenutka može stegnuti mraz, a kozaci ne polaze u boj dok se ne mogu ukopati, jer oni se iza utvrđenja biju odlično, a u otvorenom polju ne mogu izdržati. — Dakle, treba čekati čak i na kozake? — Imajte i to na umu, ako i skinete tri buntovničke glave, nije pouzdano da ćete tako ispuniti zavjet, jer drugo su glave križara 69 ili Turaka, a drugo su svoji ljudi kako bi se reklo, djeca eiusdem matiis (iste matere). — O, veliki Bože! Ubili ste me, pane! Strašno! Idem ocu Muhovjeckom da mi on to objasni, jer inače neću imati ni časka mira. — Objasnit će vam jer učen je i pobožan čovjek; ali siguran sam da ni on neće reći ništa drukčije. Bellum civile (građanski rat) bratoubilački je rat. — A kad bi buntovnicima prišli tuđinci u pomoć? — Onda bi to bilo drugo. Ali sad vam mogu dati samo jedan savjet: čekajte i budite strpljivi. Ali ni Skšetuski nije umio poslušati ovaj savjet. Obuzimala ga je tuga sve veća, dosadne mu bile dvorske zabave i ova lica koja su mu bila tako mila. Gospoda Bođinski, Lasota i Rozvan Ursu odoše napokon, a poslije njihova odlaska nastala je potpuna tišina. Život je počeo teći jednoliko. Knez je bio zauzet nadzorom svojih golemih dobara, i svako se jutro zatvarao s komesarima koji su dolazili iz cijele Male Rusije i Sandomirske vojvodine, pa su čak i vojnička vježbanja bila rijetka. Bučni oficirski pirovi, na kojima se raspravljalo o budućim ratovima, bili su Skšetuskomu neobično dosadni, te je s puškom o ramenu bježao na Solonicu, gdje je nekad Žulkjevski onako strašno potukao Nalevajku, Lobodu i Krempskoga. Tragovi su se ove bitke bili već izgubili i u ljudskom sjećanju i na bojištu. Katkad je samo zemlja izbacivala kosti, a iza rijeke stršio je kozački nasip iza kojega su se onako očajnički branili Lobodini Zaporošci i Nalevajkini dobrovoljci. Ali je već i nasip bio obrastao gustom šumicom. Tamo se Skšetuski sklanjao od dvorske larme i mjesto da gađa ptice, premišljao; tamo je pred oči njegove duše izlazila, dozivana uspomenom i srcem, prilika ljubljene djevojke; tamo mu je, usred magle, šuštanja trske i melankolije tih mjesta bilo malo lakše u tuzi. Poslije su stale padati bujne kiše koje su naviještale proljeće. Solonica se pretvorila u jezero, teško je bilo izići ispod krova, te je namjesnik bio lišen i one utjehe koju je nalazio u lutanju. Nemir ga stao sve više obuzimati, i s razlogom. U početku se nadao da će Bulihe s Jelenom, ako kneginja uspije ispratiti Bo-huna, doći odmah u Lubno, a sad se i ta nada ugasila. Slota je iskvarila ceste, stepa se na nekoliko milja, s obje strane Sule, 70 pretvorila u veliku baruštinu te se moralo čekati toplo proljetno sunce da ispari suvišnu vodu i vlagu. Za sve to vrijeme Jelena je morala ostati pod zaštitom u koju se Skšetuski nije pouzdavao, u pravom vučjem gnijezdu, medu divljim i neotesanim ljudima koji ga nisu voljeli. Istina, radi vlastitoga dobra, morali su održati riječ, a nisu ni imali kuda ni kamo, ali tko može pogoditi što oni mogu izmisliti i na što se mogu odlučiti, osobito kad im je na vratu bio strašni četovođa, kojega su i voljeli i bojali ga se. Lako bi mu bilo nagnati ih da mu dadu djevojku, jer takvi slučajevi nisu bili rijetki. Tako je jednako svojedobno drug nesretnoga Nalevajke, Loboda, prisilio gospođu Popljinsku da mu da za ženu svoju štićenicu, iako je djevojka bila iz dobre obitelji i iz dna duše mrzila četovođu. A ako je bilo istina što se govorilo o Bohunovom neizmjernom bogatstvu, mogao im je platiti i djevojku i Rozloge. A zatim, što? Zatim, mislio je Skšetuski, javit će mi ironično da je "sve svršeno", i umaći nekamo u litavske ili mazovske šume, gdje ih ni kneževa moćna ruka ne može dosegnuti. Tresao se kao u groznici na tu pomisao, trzao se kao vuk na lancu, žalio svoju vitešku riječ danu kneginji, i nije znao što da čini. A on je bio čovjek koji ne čeka da ga događaji vuku za nos. Po prirodi je bio veoma poduzimljiv i energičan. Nije čekao što mu sudbina dodijeli, više je volio hvatati sudbinu za vrat i natjerati je da mu pomaže. Stoga mu je i bilo teže no što bi bilo kome drugome sjediti u Lubnu skrštenih ruku. Odlučio je stoga raditi. Imao je slugu Ženđjana, siromašnog vlastelinčića iz Podlasja, kome je bilo šesnaest

godina, no bio je vrlo prepreden i okretan. S njim ni mnogi stari lisac ne bi izišao na kraj. Odlučio ga je poslati Jeleni, a i da uhodi. A već se bila završila i veljača, kiša prestala, ožujak počinjao lijepim vremenom i ceste su se morale popraviti. Spremao se dakle Ženđjan na put. Pan Skšetuski opskrbio ga je perima, papirom i crnilom, i naredio mu da to čuva kao oči u glavi jer sjećao se da u Rozlozima toga nema. Još mu je bilo preporučeno da'ne kazuje od koga ide, da se pretvara kao da ide u Cehrin i da dobro pazi na sve, a osobito da se raspita o Bohunu gdje je i što radi. Zenđjanu nije trebalo dvaput govoriti, nakrivio je kapu na uho, pucnuo bičem i odjezdio. 71 Panu Skšetuskom nastali su teški dani čekanja. Da utuče vrijeme, igrao se kuglama s Volodijovskim, koji je u tome bio majstor, ili je naticao prstenje na koplje. A zbilo se u Lubnu nešto zbog čega namjesnik zamalo nije platio glavom. Jednoga se dana medvjed otkinuo s lanca u dvorištu, osakatio dva konjušara, poplašio konje pana komesara Hlebovskoga, i napokon nasrnuo na namjesnika koji je baš u taj čas išao iz oružarnice knezu bez sablje o pasu, imajući u ruci samo lak buzdovan mjedene glavice. Namjesnik bi pouzdano poginuo da nije bilo pana Longina koji se, vidjevši što se događa, dokopao svoje smaknikape i pojurio u pomoć. Pokazalo se da je dostojan svoga pretka Stovejka, jer pred cijelim je dvorom odsijekao jednim udarcem medvjedu glavu zajedno sa šapom, čemu se čudio i sam knez, i zbog čega je bio pozvan kneginji. Ondje ga je Anuša tako mamila pogledima da je odmah sutradan morao ići na ispovijed, a zatim se tri dana nije pojavljivao u dvoru, dok usrdnom molitvom nije odagnao sva iskušenja. Prođe deset dana, a od Ženđjana ni traga ni glasa. Naš je Jan toliko omršavio da se i sama Anuša stala raspitivati što mu je, a Karboni, knežev liječnik, prepisao mu je neki lijek protiv melankolije. Ali njemu je trebalo drugoga lijeka, jer i dan i noć mislio je o svojoj kneginjici, i sve je više spoznavao da mu u srcu nisu prolazni osjećaji nego golema ljubav koja se mora zadovoljiti, jer inače će mu srce prepući. Lako je zamisliti njegovu radost kad jednoga jutra uđe u njegov stan Ženđjan, blatan, umoran, iznuren, ali veseo i s dobrim glasom koji mu se na licu čitao. Namjesnik je skočio s kreveta, zgrabio ga za ramena i viknuo: — Imaš pismo? — Imam. Evo ga. Namjesnik ga je uzeo i počeo čitati. Dugo je sumnjao hoće li mu Ženđjan i u najboljem slučaju donijeti pismo, jer nije bio siguran da Jelena umije pisati. Graničarske žene nisu bile učene, a osim toga Jelena je odgajana među prostacima. Ali zacijelo ju je još otac naučio tome, jer napisala je pismo od četiri stranice. Sirotica se doduše nije umjela izražavati otmjeno i retorički, ali od srca je pisala ovo: "Ja te nikad neću zaboraviti, prije ćeš ti mene, jer čujem da među vama ima i nestalih. Ali kad si na toliki put poslao momka, 72 vidi se da sam ti mila kao i ti meni, za što sam ti od srca zahvalna. Nemoj misliti da je meni lako pisati o svojoj ljubavi, ali mislim da je bolje reći istinu no slagati. A ispitivala sam i Ženđjana što u Lubnu radiš i kakvi su dvorski običaji, i kad mi je on pričao o ljepoti i ljubaznosti tamošnjih djevojaka, plakala sam od tuge..." Ovdje namjesnik prekine čitanje i zapita Ženđjana: — Sto si tamo trabunjao? — Samo dobro, pane — odgovori Ženđjan. Namjesnik je nastavio čitati: "... jer kako bih se ja, priprosta sirota, mogla mjeriti s njima. No, momak mi je rekao da ti nijednu ne gledaš..." — To si dobro rekao — reče namjesnik. Ženđjan doduše nije znao što je dobro rekao, jer namjesnik je čitao pismo u sebi, ali napravio je važno lice i važno kašljucnuo. A Skšetuski je čitao dalje: "... I odmah sam se obradovala, moleći se Bogu da te i dalje održi u toj ljubavi i oboje nas blagoslovi. Aimen. Već sam te se tako zaželjela, kao majke, jer mi je, sirotici, teško u svijetu, ali ne pokraj tebe... Bog vidi da mi je srce čisto, a što se tiče priprostosti, moraš mi je oprostiti..." Dalje je pisala divna kneginjica da će u Lubno sa strinom krenuti čim ceste postanu bolje, i da i kneginja želi doći što prije, jer iz Čehrina dolaze glasovi o nekim kozačkim nemirima, te samo čeka da se vrate mladi knezovi koji su otišli u Boguslavje na konjski sajam. "Pravi si čarobnjak, pisala je dalje Jelena, "kad si strinu umio pridobiti." Ovdje se namjesnik osmjehnuo, sjetivši se na koji ju je način pridobio. Pismo se završavalo uvjeravanjem o stalnoj ljubavi kakvu treba imati žena prema mužu. Uopće se iz njega vidjelo čisto srce, te ga je namjesnik čitavao dvadesetak puta, od početka do kraja, ponavljajući u duši: "Moja divna djevojko! Neka me Bog napusti ako te ikad zaboravim!" Zatim je stao ispitivati Ženđjana o svemu. Duhoviti mladić točno mu položi račun o cijelom putu. Primili su ga lijepo. Stara ga kneginja ispitivala o namjesniku, a čuvši da je znameniti vitez i knežev prijatelj, a uz to imućan čovjek, bilo joj je vrlo milo. 73 — Pitala me još — reče Ženđjan — držite li vi uvijek riječ; a ja joj na to: "Moja gospođo! Kad bi mi ovaj konj na kome sam dojahao bio obećan, znao bih da je moj..."

— Obješenjak si — reče namjesnik — ali kad si tako jamčio za mene, onda ga zadrži. Onda se nisi više pretvarao? Kazao si da sam te ja poslao? — Kazao sam, jer sam vidio da se može reći, i odmah su me još bolje primili, a osobito gospođica, kakve ljepote nigdje nema. Doznavši da dolazim od vas, nije znala gdje bi me smjestila, i da nije bio post, bio bih gošćen kao na nebu. Čitajući vaše pismo, od radosti ga je zalijevala suzama. I namjesnik je od radosti ušutio, pa tek poslije nekog vremena opet zapitao: — A o onome Bohunu nisi doznao ništa? — Nisam mogao gospođicu ili kneginju pitati o tome, ali sprijateljio sam se sa starim Tatarinom Cehlijem, koji je iako je nevjernik, ipak gospođičin vjeran sluga. On mi je pričao da su vas svi grdili, ali poslije su prestali kad su vidjeli da je ono što se pričalo o Bohunovu blagu bila bajka. — A kako su se uvjerili o tome? — To je bilo ovako: imali su neku razmiricu sa Šivinjskim, zbog koje su se obavezali poslije da plate. Kad je došao rok, oni će Bohunu: "Pozajmi nam!" A on njima: "Stvari turskih", kaže imam nešto malo, ali novca nemam, jer što sam imao, potrošio sam!" Čim su to čuli, odmah im više nije bio po volji, a vas su zavoljeli. — Nema prigovora, dobro si se izvijestio o svemu. — ' Moj pane, kad bih se ja o jednome raspitao, a o drugome ne, mogli biste mi reći: "Konja si mi darovao, a sedlo nisi." Što bi nam vrijedio konj bez sedla? — No, no, uzmi i sedlo. — Zahvaljujem vam pokorno. A oni su Bohuna odmah ispratili u Perejaslavje. Kad sam doznao o tome, odmah sam pomislio: za'što i ja ne bih otišao do Perejaslavja? Ako pan bude sa mnom zadovoljan, prije ću stupiti u vojsku... — Stupit ćeš poslije tri mjeseca. Pa si bio i u Perejaslavju? — Bio sam, ali Bohuna nisam tamo našao. Stari je pukovnik Loboda bolestan. Govore da će poslije njega Bohun postati pukovnikom... Nego, tamo se događaju čudne stvari. Jedva je ostala 74 šaka kozačkih vojnika, a ostali su, vele, otišli s Bohunom, ili su pobjegli u Sič; a to je, pane, važna stvar, jer se tamo, čini se, sprema buna. Htio sam doznati što pouzdano o Bphunu, ali rekli su mi samo to da je prešao na malorusku obalu. Onda, mislim ja, kad je tako, naša je gospođica sigurna od njega, i vratio sam se. — Dobro si učinio. A nije ti se ništa zbilo na putu? — Nije, samo sam vrlo gladan. Ženđjan iziđe, a namjesnik, ostavši sam, počne ponovo čitati Jelenino pismo i na usta pritiskati slova koja nisu bila tako lijepa kao ruka što ih je pisala. Nada mu ispuni srce i mišljenje: "Brzo će se ceste osušiti, samo da Bog da lijepo vrijeme. A i Bulihe, vidjevši da je Bohun goljo, zacijelo me neće izdati. Ostavit ću im Rozloge, još ću im od svoga dodati, samo da onu milu dušicu dobijem..." I pribravši se, vedra lica, punih grudi sreće, ode u kapelicu najprije zahvaliti Bogu za dobru novost. 6. U cijeloj Ukrajini i u Zadnjeparju počeli su se dizati nekakvi šumovi, kao vjesnici bliske oluje; čudne su vijesti išle od sela do sela, od majura do majura, kao one pahuljice što ih u jesen vjetar nosi stepom, a koje narod naziva zmijinim mlijekom. U gradovima se šaptalo o nekoj velikoj vojni, ali nitko nije znao tko će i s kim vojevati. Ipak se nešto spremalo. Ljudi su postali nespokojni. Ratar je nerado išao plugom na njivu, iaVi> je proljeće nastupilo, tiho, toplo, a nad stepom odavno su pjc/ale ševe. Navečer su se ljudi po selima skupljali u gomile i, stojeći na putu, pričali o strašnim stvarima. Slijepce, koji su išli s guslama, pitali su za novosti. Nekima se činilo da noću vide na nebu neku svjetlost, i da se mjesec rađa iza šume crveniji no obično. Pretkazivani su porazi ili kraljeva smrt, a sve je to bilo utoliko čudnije što u one krajeve, odavno navikle na bune, borbe, napade, strah nije lako dopirao; morali su, dakle, puhati neki veoma kobni vjetrovi, kad je nastala opća uzbuđenost. Desna obala Dnjepra zvala se maloruska, a lijeva tatarska. 75 Tim je teže i gore bilo što nitko nije umio upozoriti na opasnost. Ipak, između loših znakova osobito su dva kazivala da doista nešto prijeti. Najprije se pojavilo mnogo slijepaca-guslara po svima selima i gradovima, a među njima bilo je nekih tuđih, nikome znanih osoba, o kojima se šaputalo da su lažni slijepci. Oni su, potucajući se svuda, tajanstveno proricali da se približava dan suda i gnjeva Božjega. Drugo, Niževci su se stali strašno opijati. Drugi je znak bio mnogo opasniji. Sic, suviše malen nije mogao prehranjivati sve svoje ljude, pohodi su bivali rijetki, a stepa nije davala kruha kozacima, te ih se mnoštvo razilazilo svake godine, u mirno vrijeme, po naseljenim mjestima. Mnogo ih je bilo u Ukrajini, pa čak i po Malorusiji. Jedni su stupali kod starosta u službu kao pratnja, drugi su prodavali rakiju po cesti, treći su se bavili trgovinom i zanatom. Gotovo u svakom selu bila je, malo podalje od drugih, kuća u kojoj je stanovao Zaporožac. Neki su u takvim kućama imali ženu i gospodarstvo. A takav Zaporožac, kao čovjek koji je prošao prilično svijeta i svašta vidio, bio je u neku ruku blagoslov sela u kojemu je stanovao. Nije bilo od njih boljih kovača, kolara, kožara, voskara,

ribara i lovaca. Kozak je sve umio, sve sagradio, kuću podigao i sedlo zašio. Ali uopće nisu to bili mirni naseljenici, jer živjeli su od danas do sutra. Tko je htio presudu izvršiti oružjem, napasti na susjeda, ili se obraniti od napada, trebao je samo pod-viknuti pa su se odmah skupljali momci, kao gavrani, spremni na plijen. Upotrebljavali ih i plemići, i gospoda koja su vječito bila u međusobnoj zavadi; a kad ni toga ne bi bilo, oni bi sjedili mirno po selima, radeći kao krtice i u znoju svoga lica zarađivali svakidašnji kruh. To bi tako trajalo godinu, dvije, dok ne bi iznenada pukao glas o kakvom velikom pohodu, bilo kojega atamana, na Tatare, ili "Lehe" (Poljake), bilo poljskih velikaša na Vlašku. Odmah bi svi kolari, kovači, kožari, voskari ostavljali mirni posao i najprije počinjali ludo piti po svim ukrajinskim krčmama. Popivši sve, pili su i dalje na vjeresiju, "ne na ono što jest, nego za ono što će biti". Budući plijen već će platiti piće. Ta je pojava bila tako stalna da su poslije iskusniji Ukrajinci govorili: "Oho! Tresu se krčme od Niževaca, u Ukrajini se sprema nešto." 76 I staroste su odmah pojačavale posadu po zamcima, dobro pazeći na sve; plemići su slali žene i djecu u grad. I ovoga proljeća kozaci su stali piti kao nikad, lakomisleno trošili sve što imaju, i to ne u jednom kotaru, ne u jednu vojvodstvu, nego u cijeloj Maloj Rusiji, koliko je duga i široka. Dakle, nešto se doista spremalo, iako ni Niževci nisu znali što. Počelo se govoriti o Hmjelnickom, o njegovu bijegu u Šič, gradskim kozacima koji su za njim pobjegli iz Čerkasa, Boguslavja i Korsuna, ali govorilo se i drugo. Čitave godine kružili su glasovi o velikoj vojni s nevjernicima, koju je kralj želio da bi dobrim junacima dao plijen, ali Poljaci nisu htjeli - a sad su se svi ti glasovi pomiješali i izazivali u narodu nemir i očekivanje nečega izvanrednoga. Ovaj je nemir prodro i kroz zidine Lubna. Na sve ove znake bilo je nemoguće zatvarati oči, a osobito nije to bio običaj kneza Jeremije. U njegovoj državi nemir doduše nije prešao u vrenje — strah je držao na uzdi sve — ali poslije nekog vremena iz Ukrajine su počeli dolaziti glasovi da se ponegdje seljaci počinju odupi-rati vlasteli, da ubijaju Židove, da se hoće silom upisati za rat protiv nevjernika, i da je uskoka u Siču sve više. Stoga je knez razaslao glasnike: gospodaru Krakovskom, panu Kaljinovskom, Lobodi u Perejaslavje, a sam je povlačio stoku iz stepa i vojsku s granice. Ali stigli su i dobri glasovi. Veliki je hetman objavljivao sve što je znao o Hmjelnickome, ali nije mislio da bi otuda mogla naići kakva opasnost; poljski hetman pisao je da "razbojnici obično, kao rojevi, zuje s proljeća". Jedini stari stjegnoša Zaćvilihovski poslao je pismo u kojemu je preklinjao kneza da ništa ne potcjenuje, jer se velika bura sprema s Divljih Poljana. O Hmjelnickom je javljao da je iz Siča otišao na Krim moliti kana za pomoć. "Ali kako meni javljaju prijatelji iz Siča", pisao je, "tamo kozački hetman skuplja iz svih lugova, od svih rijeka pješadiju i konjicu, ne kazujući nikome zbog čega to čini. Mislim zato da će se ta oluja sručiti na nas. Ako se pridruži pomoć tatarska, daj Bože da ne donese propast svim maloruskim zemljama." Knez je više vjerovao Zaćvilihovskome no hetmanima, jer znao je da u ovoj Maloj Rusiji nitko ne poznaje tako dobro kozake i njihova lukavstva. Stoga je odlučio skupiti što više vojske, a u isti mah saznati pravu istinu. 77 Jednoga jutra naredio je da mu dođe pan Bihovac, poručnik vlaškoga puka, i rekao mu: — Otići ćete kao moj poslanik u Sič, koševome atamanu, i predat ćete mu ovo pismo s mojim pečatom. Ali da biste se znali vladati, reći ću vam ovo; pismo je izgovor, a sva težina poslanstva u vašem je umu da promotrite sve šta se tamo radi, koliko su vojske sazvali, i sazivaju li još. Osobito preporučujem da se sprijateljite s nekim i podobro izvijestite o Hmjelnickom, gdje je, i je li istina da je otišao na Krim moliti Tatare za pomoć. Razumijete li? — Potpuno. — Poći ćete preko Čehrina, odmorit ćete se usput samo jednu noć. Kad stignete, otići ćete stjegonoši Zaćvilihovskom da vam da pisma za svoje prijatelje u Siču, koja ćete im tajno predati. Oni će vam sve reći. Iz Čehrina ćete poći čamcem do Kudaka, pozdravit ćete pana Grođickoga i predati mu ovo pismo. On će narediti da vas prevezu preko Slapova i pobrinut će se za vozare. U Siču se nemojte zadržati dugo, gledajte, slušajte, i vraćajte se budete li živi, jer to nije lak posao. — Vaša je kneževska milost gospodar moje krvi. Hoću li povesti mnogo ljudi? — Uzet ćete četrdeset najamnika. Krenut ćete večeras, a predvečer dođite da vam dam još neke upute. Važnu vam misiju povjeravam! Pan Bihovac iziđe obradovan; u predsoblju naiđe na Skšetusk-oga i nekoliko topničkih oficira. — Što je bilo? — upitaše ga. — Danas putujem. — Kamo? Kamo? — U Čehrin, a onda dalje. — Onda pođi sa mnom — reče Skšetuski. Odvede ga u stan i stade moliti da mu ustupi taj posao. — Ako si mi prijatelj — reče — traži što hoćeš, turskoga konja, ždrijepca - dat ću ti, ničega požaliti neću,

samo da bih mogao ja ići, jer mi duša leti na tu stranu! Hoćeš novac, dat ću ti, samo me pusti. Slave ti to neće donijeti, jer bude li rata, najprije će se tamo početi, a možeš poginuti. Znam i da ti je Anuša draga, kao i ostalima. Ako odeš, otet će ti je. 78 Ovo je posljednje pana Bihovca pogodilo više od ostaloga, ali opet se protivio. Što bi knez rekao kad bi mu ustupio zadaću? Zar se ne bi ljutio na njega? Ta kneževska je milost takav posao. Čuvši to, Skšetuski poleti knezu i odmah naredi pažu da ga najavi. Ubrzo se vrati paž i reče mu da može ići knezu. Namjesniku je lupalo srce kao malj od straha da ne čuje kratko "ne", poslije čega nije ostajalo ništa drugo nego ostaviti sve. — Što mi imaš reći? — pitao je knez vidjevši namjesnika. Skšetuski mu se duboko pokloni. — Milostivi kneže, došao sam vas najpokornije moliti da se meni povjeri poslanstvo u Sič. Bihovac bi mi možda ustupio, jer mi je prijatelj, a meni je stalo do toga kao do života... ali on se boji da se vi ne naljutite. — Zaboga — reče knez — ta ja nikoga drugoga osim tebe ne bih ni slao; ali držao sam da bi ti nerado pošao jer nedavno si prevalio tako dalek put. — Milostivi kneže, da me svaki dan šaljete, uvijek bih libenter (rado) išao na onu stranu. Knez ga je gledao neko vrijeme svojim crnim očima, pa ga upitao: v — Što imaš tamo? Namjesnik je stajao zbunjen, kao krivac, i nije mogao podnijeti ispitivački pogled. — Vidim već da moram reći istinu — reče — jer pred vama se ništa ne može sakriti, ali ne znam hoću li u vas naći milosti. Stao je pričati kako je upoznao kćer kneza Vasilija, kako se u nju zaljubio i sad je želi pohoditi, a pri povratku iz Siča dovesti je u Lubno da bi je sačuvao od kozačke bune i Bohunove nas-rtljivosti. Prešutio je samo makinacije stare kneginje, jer bio je vezan riječju. Zatim je stao toliko moliti kneza da mu povjeri Bi-hovčev posao, da mu knez reče: — Ja bih ti i inače dopustio da odeš tamo i dao ti ljude; ali kad si ti sve tako mudro uredio, pomirivši ljubav i posao, onda ti moram to učiniti. Nato je pljesnuo dlanom o dlan i naredio da mu zovnu Bihovca. Namjesnik je radosno poljubio kneza u ruku, a ovaj ga zagrlio i rekao da bude spokojan. On je neobično volio Skšetuskoga kao 79 dobra vojnika i oficira na kojega se u svemu mogao osloniti. Osim toga, među njima bio je onaj odnos što postoji između mlađega koji iz sve duše poštuje starješinu, i starješine koji to dobro osjeća. Oko kneza vrtjelo se poprilično dvorana koji su ga služili i laskali mu koristi radi, ali je golemi um Jeremijin znao kakav je tko. Znao je da je Skšetuski čovjek čist kao suza, pa ga je cijenio i bio mu zahvalan na ljubavi. S radošću je saznao i to da njegov ljubimac voli kćer Vasilija Buliha, staroga sluge knezova Višnjovjeckih, čija je uspomena bila knezu to milija što je bila tako žalosna. — Nisam se raspitivao o djevojci — reče, ne iz nezahvalnosti prema knezu, ali kako skrbnici nisu dolazili u Lubno, a nikakvih žalbi nisam protiv njih dobivao, mislio sam da su pošteni. Budući da si me ti sad sjetio toga, vodit ću o njoj računa kao o svojoj rođenoj. Slušajući to, Skšetuski se nije mogao načuditi dobroti ovoga velikaša koji je, čini se, korio sebe zato što se zbog mnogo poslova nije prije sjetio kćeri nekadašnjeg vojnika i dvoranina. U taj mah uđe Bihovac. — Pane — reče knez — riječ je pala; ako hoćete, ići ćete; ali molim vas, učinite meni ljubav i ustupite misiju Skšetuskome. On ima svoje, opravdane razloge što je želi, a ja ću za vas naći drugu nagradu. — Milostivi kneže — odgovori Bihovac — velika je milost kad možete zapovjediti da ostavljate to meni na volji, a ja te milosti ne bih bio dostojan kad se ne bih pokorio sa zahvalnošću. — Zahvali prijatelju — reče knez Skšetuskom — pa se idi spremati za put. Skšetuski od srca zahvali Bihovcu i za nekoliko sati bio je spreman. Odavno mu je u Lubnu bilo dosadno, a ova mu je ekspedicija odgovarala svim željama. Najprije će vidjeti Jelenu, a zatim... istina, trebalo se od nje na dulje vrijeme odvojiti, ali baš je toliko vremena trebalo da se poslije beskrajnih kiša cesta popravi da njome mogu ići kola. Prije ne bi kneginja s Jelenom ni mogla doći u Lubno, i on bi morao ili u Lubnu čekati ili sjediti u Rozlozima, što bi bilo protiv ugovora s kneginjom, a osim toga, pobudilo i sumnju u Bohuna. Jelena je od njega mogla biti sigurna samo u Lubnu; a kad je već morala podulje ostati u Rozlozima, najbolje je bilo da Skšetuski ode, a poslije povratka, pod zaštitom 80 kneževe vojske, da je povede sa sobom. Tako proračunavši, žurio se namjesnik na put. Spremivši sve, uzevši pisma i upute od kneza, a novac od blagajnika, rano je krenuo na put, imajući uza se Ženđjana i četrdeset sejmena iz kneževa kozačkoga puka. 7.

/ Bilo je to u drugoj polovini ožujka. Trava nabujala, mace procvjetale, stepa uzavrela životom. Rano izjutra namjesnik, jašući na čelu svojih ljudi, putovao je kao po moru, a umjesto valova talasala se trava. A svuda mnogo veselja i proljetne radosti, uzvika, cvrkutanja, zviždanja, lepršanja krila, veseloga zujanja kukaca: stepa zvuči kao lira na kojoj svira ruka Božja. Nad glavom jahača jas-trebirliqpomia^u^nebesko^ križa; trokuti divljih gusaka, nizovi ždralova; na zemlji stada divljih konja; gle, leti stado stepskih konja, vidi se kako razbijaju travu grudima, idu kao oluja i staju kao ukopani opkoljavajući konjanike polukrugom; griva im leprša, nozdrve raširene, oči začuđene! Rekao bi, zgazit će nezvane goste. Ali za trenutak, pa najedanput prsnu i nestaje ih onako isto brzo kao što su i doletjeli: samo trava šumi, samo cvijeće treperi! Topota je nestalo, opet se čuje pjevanje ptica. Veselo je, a neka je tuga u ovoj veselosti, živahno je, a pusto... O, a široko, a prostrano! Konjem ne možeš stići na kraj, mišlju također... osim da ovu tugu, ovu pustoš, ove stepe zavoliš, i ojađenom dušom kružiš nad njima, na njihovim humcima se odmaraš, da slušaš njihove glasove i da im odgovaraš. ■•■—"" Jutro je. Krupne kapi blistale su po travi i trnju, oštar vjetar sušio zemlju, na kojoj su iza kiše ostale velike bare, razlivene kao jezera, blistave na suncu. Namjesnikova pratnja išla je lagano. Naime, bilo je teško ići brže jer konji su katkad zapadali do koljena u meku zemlju. Ali namjesnik im nije davao malo odmora na vrhuncima humaka, jer u isti je mah žurio i pozdraviti i oprostiti se s djevojkom. Tako sutradan u podne, projahavši kroz šumicu, već je vidio vjetrenjače u Rozlozima, razasute po brežuljcima i obližnjim mogilama. Srce mu je kucalo kao u zeca. Nitko mu se tamo ne nada, nitko ne zna da će on doći. Što li će ona reći kad ga vidi? Evo već i kuća susjedskih, skrivenih mladim višnjevim voćnjacima; dalje razbacano selo dvorskih podanika. \ 81 Namjesnik obode konja i pogna ga brzim kasom, a za njim pratnja; jurili su tako brzo kroz selo, bučno i glasno. Ovdje-ondje izišao je seljak iz kuće, pogledao, prekrižio se: vrazi li su, Tatari li su? Blato tako prska ispod kopita da ne možeš razaznati tko juri. A oni su stigli do dvorišta i stali pred zatvorenim vratima. — Ej, otvaraj! Žagor, lupa i lavež pasa dozvali su ljude iz dvora. Pritrčali su vratima uplašeni, misleći da je zacijelo kakav napad. — Tko ide? — Otvaraj! — Kneževi nisu kod kuće. — Ta otvaraj, poganski sine! Mi idemo od kneza iz Lubna. Sluge su jedva prepoznale Skšetuskoga. — Vi ste to, milostivi pane! Odmah, odmah! Otvorili su vrata, a u tom trenu i kneginja je izašla i, natkrivši oči rukama, gledala u došljake. Skšetuski skoči s konja i, približivši joj se, reče: — Zar me ne poznajete? — Ah, vi ste, pane namjesnice! Mislila sam da je tatarski napad. Klanjam se i, molim, izvolite u odaje. — Zacijelo se, gospođo, čudite — reče Skšetuski kad uđoše u kuću — što me vidite u Rozlozima; ali ja nisam pogazio riječ, jer šalje me knez u Čehrin, i dalje. Kazao mi je da se u Rozlozima zadržim i pozdravim vas. — Hvala knezu kao milostivom gospodaru i dobrotvoru. Misli li nas brzo tjerati iz Rozloga? — Na to on i ne pomišlja, jer ne zna da vas treba tjerati; a ja što sam obećao, to će biti. Vi ćete ostati u Rozlozima; imam ja i svoga dovoljno. Nato se kneginja odmah razvedri i reče: — Sjedite, pane, i budite veseli kao što vam se ja radujem. — A kneginjica, je li zdrava? Gdje je? — Ama znam ja da vi niste došli zbog mene. Zdrava je, zdrava; još se od ljubavi i zaoblila. Odmah ću je dozvati; a i ja ću se bolje odjenuti, jer me stid ovako primati goste. Kneginja je imala haljinu od izblijedjeloga platna, kožuh i čizme od ovčje kože. A u taj je mah Jelena i nezvana uletjela u sobu, jer od Čehlija je čula tko je došao. Uletjevši zadihana i crvena kao višnja, gotovo 82 nije mogla disati, samo su joj se oči smijale od sreće i radosti. Skšetuski skoči, pa je stade ljubiti u ruke, a kad kneginja iziđe, on je počne ljubiti u usta, jer bio je žestok čovjek. A ni ona se nije baš mnogo branila, osjećajući kako je obuzima neka nemoć u sreći i radosti. — Nisam ti se nadala — šaptala je, žmirkajući. Ali, ne ljubi tako, ne pristoji se. — Kako da te ljubim kad mi ni med nije sladak kao tvoje usne? Mislio sam već da ću umrijeti bez tebe, kad me knez poslao ovamo. — Onda, knez zna? — Kazao sam mu sve. A još se i radovao, sjetivši se kneza Vasilija. Ej, zacijelo si me začarala, djevojko, kad samo na tebe mislim!

— Milost je Božja ta tvoja ljubav. — A sjećaš li se kad nam je sokol sastavio ruke? Vidi se da je to bilo pretkazanje. — Sjećam se. — A kad sam od tuge u Lubnu išao na Solonjicu, viđao sam te kao živu, no čim bih pružio ruku, tebe bi odmah nestalo. Ali više mi nećeš umaći, jer mislim da nam ništa više neće biti na putu. — Ako što i bude, neće biti moja volja. — Reci mi još jedanput da me voliš. Jelena obori oči, ali odgovori ozbiljno: — Kao nikoga u svijetu. — Da me netko obaspe zlatom i dostojanstvom, više bih volio te tvoje riječi, jer osjećam da govoriš istinu, iako ne znam čime sam to mogao zaslužiti. — Jer imao si sažaljenja prema meni, prihvatio si me i zauzimao se za mene, i takve si mi riječi govorio kakve prije nikad nisam slušala. Jelena je ušutjela od uzbuđenja, a namjesnik joj je opet stao ljubiti ruke. — Bit ćeš mi gospodarica, a ne žena — reče on. I šutjeli su neko vrijeme, a on nije skidao pogleda s nje, htijući nadoknaditi dugi rastanak. Učini mu se još ljepša no prije. I, doista, u ovoj polutamnoj odaji, u titranju sunčanih zraka koje su »c na staklenim prozorima pretvarale u dugu, izgledala je kao slike 83 svetica u mračnim kapelama. A u isti mah na njoj se toliko topline, i života, toliko čarobne ženske raskoši i draži ogledalo na licu i u čitavoj pojavi, da je čovjek mogao lako izgubiti glavu, zaljubiti se smrtno i voljeti vječito. — Od tvoje ću ljepote oslijepiti — reče namjesnik. Bijeli kneginjični zubići veselo sinuse u osmijehu. — Zacijelo je Ana Borzobohata sto puta ljepša od mene. — Vas ste dvije slične koliko tepsija i mjesec. — A meni je Ženđjan pričao nešto drugo. -— Ženđjan je zaslužio batine. Baš je meni stalo do one djevojke! Neka druge pčele kupe med s onoga cvijeta; a ima ih, hvala Bogu, dosta. Daljnji razgovor prekinuo je stari Čehli, koji je došao pozdraviti namjesnika. On ga je već smatrao svojim budućim gospodarem te mu se klanjao od praga, odajući mu poštovanje po istočnjačkom običaju. — No, stari Čehli, uzet ću i tebe s gospođicom, pa je služi do smrti. — Neću je dugo čekati, vaša milosti, ali dok budem živ, služit ću. Bog je jedan! — Za koji mjesec, kad se vratim iz Siča, krenut ćemo u Lubno — reče namjesnik Jeleni — a tamo nas čeka otac Muhovjecki s crkvenim ruhom. Jelena se uplaši. — Ti, dakle, ideš u Sič? — Knez me šalje s pismima. Ali, ne boj se! Poslanik je i nevjernicima svetinja. Tebe, pak, i kneginju poslao bih ovoga časa u Lubno, ali ceste su veoma loše. Vidio sam, i na konju se jedva ide. — A hoćeš li dugo ostati ovdje? — Još večeras idem u Čehrin. Što prije odem, prije ću se vratiti. Uostalom, kneževa služba: nije moje vrijeme, ni moja volja. — Izvolite na objed, ako ste se nasitili ljubavi i gukanja — reče kneginja ulazeći. — Ho, ho! Djevojci su obrazi crveni, vidi se da niste besposličili, kavalire. Ali vam se i ne čudim. Nato potapša Jelenu po ramenu, pa odoše na objed. Kneginja je bila veoma raspoložena. Bohuna je već odavno prežalila. I sad se sve tako sredilo, zbog namjesnikove dobrote, da je Rozloge cum boriš, lasis, graniciebus et coloniis mogla smatrati za svoje i svojih sinova. A to nije bilo malo imanje. Namjesnik je pitao hoće li se knezovi brzo vratiti. — Očekujem ih za koji dan. Ljutili su se u početku na vas, ali poslije, razmotrivši vaše postupke, veoma su vas zavoljeti kao budućeg rođaka. Jer, kažu, takvoga je junaka teško naći u današnje vrijeme. Poslije objeda Jelena i namjesnik odoše u višnjik koji je bio neposredno uz opkop. Cvatući višnjik bio je kao snijegom posut, a iza njega crnila se dubrava u kojoj je kukala kukavica. — Sretan je ovo znak za nas — reče Skšetuski — ali treba je što pitati. I, okrenuvši se dubravi, zapita: — Kukavice, sirotice, koliko ću godina s ovom djevojkom živjeti u braku? Kukavica je kukala i kukala. Nabrojili su više od pedeset. — Daj Bože toliko! — Kukavice uvijek pogađaju — napomene Jelena. — Kad je tako, onda ću pitati još — reče obradovani namjesnik. — Kukavice, sirotice, a hoćemo li imati mnogo sinova? Kukavica je stala odmah odgovarati i iskukala ni manje ni više nego dvanaest. Skšetuski nije znao što bi od radosti.

— Oho, bit ću starosta, tako mi Boga! Jesi li čula, a? — Ništa ja nisam čula — odgovori Jelena crvena kao višnja — čak ne znam ni što si pitao. — Onda da ponovim? — Ne, ne treba. U takvim razgovorima prođe im dan kao san. Navečer je počeo nježan, dug oproštaj, i namjesnik je krenuo u Čehrin. 8. U Čehrinu nađe Skšetuski staroga Zaćvilihovskoga u velikom uzbuđenju i uzrujanosti; očekivao je nestrpljivo kneževa poslanika, jer iz Siča su dolazile sve strasnije vijesti. Nije više bilo sumnje da se Hmjelnicki sprema oružanom rukom osvetiti sve nepravde koje su mu učinjene i potražiti kozačke povlastice. Zaćvilihovski je 85 imao vijesti o njemu da je na Krimu bio kod kana, moleći tatarsku pomoć, s kojom su ga za koji dan očekivali u Siču. Spremao se, dakle, veliki pohod Siča na Poljsku, pohod koji je s tatarskom pomoći mogao biti odlučujući. Bura je bila sve bliža, strasnija. Sad već nije Ukrajinu obuzimao prazan strah, nego sigurnost u pokolj i rat. Veliki hetman, koji s početka nije tome pridavao nikakve važnosti, primakao se sad s vojskom do Čerkasa; istaknute straže krunske vojske dopirale su čak do Čehrina, i to da bi spriječile bijeg, jer gradski su kozaci i narod počeli bježati u Sič. Plemići se skupljali po gradovima. Govorilo se da će se u južnim vojvodstvima proglasiti opći ustanak. Neki su, pak, i ne čekajući poziv, slali žene i djecu u gradove, a sami išli u Čerkas. Nesretna se Ukrajina podijelila na dvije polovine; jedna je žurila u Sič, druga u krunski tabor; jedna je bila pristalica postojećeg stanja, druga neograničene slobode; jedna je željela očuvati plod vjekovnoga rada, druga je težila uništiti ga. Obje su ubrzo morale umočiti ruke u bratsku krv. Strašna borba, prije no što je dobila vjersko obilježje, pretvorila se u pravi građanski rat. Ali iako su se crni oblaci skupili na ukrajinskom nebu, iako je od njih padala kobna tama, iako se u njima sve kupalo i tutnjalo, a gromovi odjekivali s kraja na kraj, ljudi još nisu shvatili koliko će ta oluja biti strašna. Možda to nije znao ni sam Hmjelnicki, koji je slao pisma zapovjedniku krakovskome, kozačkom komesaru i krunskom zastavniku, puna tužbi i žalbi, a u isti mah se zakleo na vjernost Vladislavu IV. i Poljskoj. Je li htio dobiti na vremenu, ili je možda mislio da bi kakva pogodba još mogla smiriti zaplet? Različiti su ljudi različito mislili, jedino se dva čovjeka nisu varala ni trenutka. Ta su dva čovjeka bili Zaćvilihovski i stari Barabaš. I stari je pukovnik dobio pismo od Hmjelnickoga. Pismo je bilo ironično, puno prijetnja i grdnja. "S cijelom ćemo zaporoškom vojskom", pisao je Hmjelnicki, "pokorno moliti da se dadu one povlastice koje ste vi kod sebe krili. A kako ste ih krili radi svoje koristi i upotrebe, sva zaporoška vojska smatra da ste dostojni biti pukovnik ovcama i svinjama, a ne ljudima. A ja, pak, molim vašu milost za oproštaj ako vam u čemu god nisam ugodio u svome ubogom domu u Čehrinu, na blagdan sv. Nikole... i što sam otišao u Zaporožje bez vašega znanja i dopuštenja." 86 — Vidite, gospodo — govorio je Barabaš Zaćvilihovskome i Skšetuskome — kako se izruguje sa mnom, a ja sam ga i učio ratu i bio mu pravi otac. — Veli, dakle, da će s cijelom zaporoškom vojskom tražiti povlastice — reče Zaćvilihovski. — To je naprosto građanski rat, strasniji od svih ratova. Nato će Skšetuski: — Vidim da moram žuriti. Dajte mi, gospodo, pisma za one s kojima ću stupiti u vezu. — Imate li za atamana kosova? — Imam od kneza. — Dat ću vam onda i ja za jednoga kurenjskoga atamana, a pan Barabaš ima rođaka, također Barabaša; od njih ćete doznati sve. A tko zna nije li već kasno za takvu ekspediciju. Hoće li knez znati što se tamo doista čuje?... Odgovor je kratak: čuje se zlo. A hoće li znati što da radi?... Savjet je kratak: skupiti što više vojske i pridružiti se hetmanima. — Onda pošaljite knezu glasnika s odgovorom i savjetom — reče Skšetuski. — Ja moram ići tamo jer sam poslan i ne mogu mijenjati kneževe odluke. — A znate li da je to veoma opasan put? — reče Zaćvilihovski. — Narod je ovdje tako razdražen da bi i nas napao kad ne bi bilo blizu krunske vojske. A kako li je tek tamo, kao da idete zmiji u grlo. — Pane stjegonošo! Jona je bio u trbuhu, a ne u grlu kitovu, pa je s Božjom pomoću izišao zdrav. — Onda idite. Divim se vašoj smjelosti. Do Kudaka možete otići bez brige, a tamo ćete vidjeti što ćete dalje. Grođicki je stari ratnik, on će vam dati najbolje upute. A knezu ću otići ja; moram li se tući pod starost, onda više volim pod njim no pod drugim. Ali spremit ću vam čamac ili šajku i naći vozare koji će vas odvesti u Kudak. Skšetuski izađe i zaputi se ravno u svoj stan, na trg, do kneževa dvora, da bi se potpuno spremio za put. Unatoč opasnosti ovoga puta, o kojoj mu je govorio Zaćvilihovski, namjesnik je sa zadovoljstvom mislio o njemu. Vidjet će Dnjepar zamalo u svoj dužini, čak do Niža, i Slapove; a za ondašnje vitezove to je bila zemlja čarobna,

tajanstvena, njoj je težio svaki duh željan pustolovina. Mnogo ih je provelo čitav život u Ukrajini, a nije se 87 moglo pohvaliti da su vidjeli Sic — osim kad bi se upisali u "bratstvo", a to vlastela nije baš tako rado činila. Vremena Samka Zborovskoga prošla su u nepovrat. Razdor između Siča i Poljske, koji je nastao za vrijeme Nalevajke i Pavluka, ne samo što nije prestajao nego je postajao sve veći, i navala vlastele u Sič, ne samo poljske nego i maloruske, koja se od Niževaca nije razlikovala ni govorom ni vjerom, bila je znatno manja. Bulihe nisu nalazili mnogo nasljednika. Uopće je na Niž, u "bratstvo", sad plemiće tjeralo samo nesreća, progon, jednom riječju, krivice koje je bilo teško okajati. Stoga je neka neobjašnjiva tajanstvenost, kao dnjeparska magla, prekrila grabežljivu nisku republiku. Pričala su se o njoj čuda, koja je Skšetuski htio vidjeti. A nije ni najmanje sumnjao da će se vratiti. Poslanik je poslanik, osobito poslanik kneza Jeremije. S tim mislima gledao je kroz prozor na trg. Tako mu je prošlo sat-dva, kad mu se najedanput učini da vidi dva poznata čovjeka koja su se zaputila prema Zvonarskome uglu, gdje je bila radnja Vlaha Dopula. Pogleda pažljivije: bili su to pan Zagloba i Bohun. Išli su držeći se podruku, i ubrzo zamakli za mračna vrata, nad kojima je stajala ploča što je označavala krčmu i vinarnicu. Namjesnika začudi i Bohunova prisutnost u Čehrinu i njegovo prijateljstvo sa Zaglobom. — Ženđjane, ovamo! — vikne on momku. Mladić se pojavio na vratima susjedne odaje. — Slušaj, Ženđjane! Otiđi u onu onamo vinarnicu; tamo ćeš naći debeloga vlastelinčića s rupom na čelu, pa mu reci da ga netko, tko ima s njim važna posla, želi vidjeti. Ali zapita li tko, ne kazuj. Ženđjan otrči i poslije kratkog vremena namjesnik ga je vidio kako se vraća s panom Zaglobom. — Zdravo, pane! — reče Skšetuski kad plemić uđe u sobu. — Sjećate li mi se? — Sjećam li se? Neka me Tatari u loj pretope i svijeću od mene za džamiju načine ako sam zaboravio! Prije nekoliko mjeseci otvorili ste Dopulova vrata Čaplinjskom, što mi je veoma milo, jer sam se i ja na taj isti način oslobodio jednom iz tamnice u Carigradu. A što radi pan Brusipeta, po grbu Svrzihlača, zajedno sa 88 svojom nevinošću i mačem? Da li mu još vrapci padaju na glavu, smatrajući ga za suho drvo? — Pan Podbipjenta zdrav je i kazao mi je da vas pozdravim. — Veoma je to bogat plemić, ali beskrajno glup. Odrubiti tri glave, kao što je njegova, to će mu iznijeti samo jednu i pol, jer će odrubiti tri poluglave. Phi! Ala je vrućina, a tek je ožujak! Jezik se u ustima suši. — Imam vrlo dobre medovine, možda ćete primiti čašicu? — Budala odbija, a pametan još i moli. Baš mi je liječnik preporučio da pijem medovinu, jer zla vremena nastaju plemićima: dies irae et calamitatis (dani jada i nevolje). Čaplinjski izdiše od straha, k Dopulu više ne dolazi, jer tamo piju kozačke starješine. Jedini se ja junački odupirem opasnosti i pravim društvo onim pukovnicima, iako im pukovništvo vonja po smoli. Dobra medovina!... Doista odlična! Otkud vam? — Iz Lubna. Ima li mnogo tih kozačkih starješina? — Tko sve nije ovdje! Fedor Jakubovič, Filon Đeđjala, Danijel Nečaj, a s njima njihovo oko u glavi, Bohun, koji mi je postao prijatelj otkako sam ga natpio i obećao da ću ga posiniti. Svi oni smrde sad u Čehrinu i gledaju na koju će stranu, jer još ne smiju pristati otvoreno uz Hmjelnickoga. A ako ne pristanu, bit će moja zasluga. — A kako to? — Jer pijući s njima pridobivam ih za Poljsku i nagovaram na vjernost. Ako mi kralj ne udijeli za to čast staroste, onda budite uvjereni da nema pravde u ovoj Poljskoj, ni nagrade za zasluge, i bolje će biti kokoši nasađivati nego izlagati glavu pro publico bono (za opće dobro). — Bolje biste je zalagali tukući se s njima; ali, čini mi se, uzalud tratite novac na pijanke, jer tako ih nećete pridobiti. — Ja tratim novac? Za koga me vi smatrate? Nije dovoljno što se družim s prostacima, nego bi još trebalo i da plaćam za njih? Milost im pokazujem kad im dopuštam da plaćaju za mene. — A taj Bohun, što radi ovdje? — On? Sluša što se iz Siča čuje, kao i ostali. Zato je ovamo i došao. To je ljubimac svih kozaka. Ulaguju mu se kao majmuni, jer perejaslavska će pukovnija poći za njim, a ne za Lobodom. A tko zna za kim će i redovna vojska Kšečovskoga. Bohun se bratimi s Niževcima kad treba ići na Turčina ili Tatarina, ali sad dobro 89 računa, jer priznao mi je u pijanstvu da je zaljubljen u plemkinju i hoće se njome oženiti, te mu ne pristoji da se uoči vjenčanja bratimi sa seljacima. Zato i hoće da ga posinim i dam mu grb... Izvrsna je ova vaša trogodišnja medovina! — Ispijte još jedan pehar! — Ispit ću, ispit ću! Ne prodaju po krčmama takvu medovinu. — A niste pitali kako se zove ta plemkinja što se Bohun želi oženiti njome? — A što se mene tiče njezino ime? Znam samo to da će se zvati jelenovica, kad ja Bohunu nasadim rogove. Namjesnik iznenada osjeti želju da pljusne pana Zaglobu, a ovaj, ne zapazivši ništa, nastavi.

— U mladosti sam bio zgodan momak. Samo kad bih vam ispričao zašto sam u Galati dobio mučenički vijenac! Vidite li ovu rupu na mome čelu? Dovoljno je kad vam kažem da su mi je načinili eunusi u haremu tamošnjega paše. — A prije ste govorili da je to od razbojničkoga zrna? — Govorio? Pa, dobro, govorio sam! Svaki je Turčin razbojnik... tako mi Boga! Daljnji razgovor prekinuo je dolazak pana Zacvilihovskoga. — No, pane namjesnice — reče stari stjegonoša — čamci su gotovi, vozare imate pouzdane; polazite u ime Boga, ako hoćete, i odmah. A evo pisama. — Naredit ću ljudima da odmah idu na obalu. — A kamo putujete? — upita Zagloba. — U Kudak. — Bit će vam tamo vruće. Ali namjesnik nije čuo proricanje jer izašao je u dvorište, gdje su kraj konja stajali sejmeni, spremni za put. — Na konje, pa na obalu! — zapovijedi namjesnik. — Konje uvedite u lađe i čekajte me! Za to vrijeme stari stjegonoša reče Zaglobi; — Čujem da se sada družite s kozačkim pukovnicima i pijete s njima. — Pro publico bono, pane stjegonošo. — Imate više duha no stida. Hoćete zadobiti kozake in poculis (čašama), da vam budu prijatelji u slučaju pobjede. — Pa baš ako kao mučenik turski ne bih htio postati i kozački, to ne bi bilo čudno, jer dvije pečurke mogu pokvariti i najbolju 90 juhu. A što se tiče stida, nikoga ne zovem da ga pije sa mnom... sam ću ga ispiti; dat će Bog te mi neće prijati gore od medovine. Zasluga, kao ulje, mora isplivati na površinu. U taj se mah vrati Skšetuski. — Ljudi već polaze, reče. Zaćvilihovski natoči pehar: — Za sretan put! ' — I sretan povratak! — doda pan Zagloba. 1 — Dobro ćete ploviti, jer voda je velika. — Sjedite, gospodo, da ispijemo i ostatak, nije mnogo. Sjeli su i pili. — Vidjet ćete zanimljiv kraj — reče Zaćvilihovski. — I pozdravite pana Grođickoga! Ej, ratnik je to, ratnik! Sjedi na kraj svijeta, daleko od hetmanskih očiju, a red je kod njega takav da bih ga poželio i u Poljskoj. Znam ja dobro Kudak i Slapove. U staro se vrijeme češće odlazilo tamo, i duša boli kad čovjek pomisli da je to prošlo, minulo, a sad... Stjegonoša nasloni sijedu glavu na ruku i duboko se zamisli. Nastala je šutnja, samo se čuo konjski topot, jer ostatak ljudi pana Skšetuskoga odlazio je na obalu, k čamcima. — Bože moj! — govorio je, prenuvši se iz zamišljenosti, Zaćvilihovski — a ipak su prije, i unatoč razmiricama, bila bolja vremena. Eto, sjećam se kao danas, pod Hoćimom, dvadeset je i sedam godina od toga doba kad su konjanici napali janjičare, kozaci su u svome šancu bacali kape u vis i vikali da se zemlja tresla Sahajdačnome: "Pusti nas, babajko, s Lesima umirati!" A danas? Danas Niž, koji treba biti grudobran kršćanstvu, pušta Tatare u Poljsku i navalit će na njih tek kad se budu vraćali s plijenom. Danas je gore, jer, eto, Hmjelnicki se udružuje s Tatarima s kojima će zajedno ubijati kršćane... — Popijmo na tu žalost! — reče Zagloba. — Ala je medovina! — Daj mi, Bože, što prije smrt, da ne gledam domaći rat — govorio je Zaćvilihovski. — Zajedničke će se krivice krvlju prati, ali to neće biti krv otkupa, jer će tu i brat brata ubijati. Tko je u vojsci kneza Jeremije? Tko je u pratnji velikaša? — Malorusi. A zar ih je malo u taboru krunskom? A tko sam i ja? Jao, nesretna Ukrajino! Krimski će ti nevjernici namaći lanac na vrat i na galijama ćeš turskim veslati! 91 — Ne naričite tako, pane stjegonošo — reče Skšetuski — jer suze će nam udariti. Možda će i nama još sinuti sunce. Ali baš je u taj mah sunce zalazilo, a njegove posljednje zrake obasjavale su krvavom svjetlošću sijedu stjegonošinu kosu. U gradu je zvonila večernja. Izašli su. Skšetuski ode u katoličku, a Zaćvilihovski u pravoslavnu crkvu, a Zagloba u Dopulovu krčmu. Bio je već mrak kad su se opet sastali u pristaništu. Ljudi Skšetuskoga već su sjedili u čamcima. Vozari su još unosili stvari. Hladan je vjetar puhao od obližnjega ušća k Dnjepru i noć nije obećavala da će biti tiha. Pri svjetlosti vatre, koja je gorjela na obali, voda se crvenjela i činilo se da izvanrednom brzinom bježi nekamo u mrak. — No, sretan put! — reče stjegonoša rukujući se srdačno s namjesnikom. — Pazite se dobro! — Čuvat ću se. Dat će Bog te ćemo se skoro vidjeti. — Svakako u Lubnu ili u kneževu taboru. — Dakle, svakako idete knezu? Zaćvilihovski podiže ruke u vis.

— A kamo bih? Kad je rat, onda rat! — Ostajte zdravo, pane stjegonošo. — Neka vas Bog čuva! — Vivef valeque! Živ i zdrav bio! — vikao je Zagloba. — A ako vas voda odnese do Stambola, pozdravite sultana! Ili neka ide on do vraga!... Krasna je bila ona medovina!... Brr! Kako je ovdje hladno! — Do viđenja! — Do viđenja! — Bog vas čuvao! Škripnula su vesla i zapljusnula, čamci su zaplovili. Vatra se na obali stala brzo izmicati. Dugo je još Skšetuski vidio sijedog stje-gonošu obasjanog plamenom, a neka mu tuga stegla srce. Nosi ga ova voda, nosi, ali udaljava ga od milih mu srdaca i od dragane, od poznatih mjesta; nosi ga neumoljivo kao sudbina, ali u divlje krajeve, u mrak... Isplovili su iz Tasminova ušća i zaplovili u Dnjepar. Vjetar zviždi, vesla pljuskaju jednoliko i žalosno. Vozari su počeli pjevati. 92 Skšetuski se ogrnuo kabanicom i legnuo na postelju, koju su mu vojnici bili namjestili. Stao je misliti o Jeleni, o tome kako ona još nije u Lubnu, kako je Bohun ostao, a on odlazi. Bojazan, zle slutnje, tuga, navalili su na nj kao crni gavrani. Počeo se boriti s njima, ali umorio se; misli su mu se stale brkati, pomiješale su se nekako čudno sa zviždanjem vjetra, pljuskom vesala i pjesmama vozara... i on je usnuo. 9. Sutradan se probudio svjež, zdrav i veseliji. Vrijeme je bilo divno. Široko razlivena voda nabirala se u sitne bore od blagoga vjetrića. Obale su bile u magli i stapale se s vodom u nepreglednu ravnicu. Ženđjan, probudivši se i protrljavši oči, uplaši se. Pogleda začuđeno oko sebe, pa ne videći obala, reče: — Ih, teško nama, pane! Mi smo već na moru... — Rijeka je tako velika, nije more — odgovori on — a obale ćeš vidjeti kad se digne magla. — Mislim da ćemo uskoro putovati i u Tursku. — Hoćemo, ako nam narede; uostalom, valjda vidiš da ne putujemo sami. I, doista, vidjelo se nekoliko čamaca, čunova ili tumbasa, i uskih crnih čunova kozačkih, opšivenih trskom, zvanih obično šajkama. Jedni su čamci plovili niz vodu, nošeni brzom maticom, drugi su se teško penjali uz vodu, pomoću vesala i jedrila. Vozili su ribu, vosak, sol i sušene višnje u obalne gradove, ili su se vraćali iz naseljnih krajeva, natovareni hranom za Kudak i robom koja se rado kupovala u Siču. Obale su Dnjeprove već od ušća Pšole bile potpuno puste, samo su se ovdje-ondje bijeljeli kozački zimovnici; ali rijeka je bila put koji je vezivao Sič s ostalim svijetom, te je stoga po njoj bio prilično velik promet, osobito kad je priljev vode olakšavao jedrenje, i sad kad su čak i Slapovi, osim Nenasica, bili plovni za čamce koji su plovili niz vodu. Namjesnik je radoznalo promatrao ovaj riječni život, ali čamci su plovili prema Kudaku. Magla se rasula, obale se jasno vidjele. Nad lađom letjeli su milijuni vodenih ptica: pelikana, divljih gusaka, ždralova, pataka i čapalja, golubova i morskih lasta; iz 93 trske kraj obale čula se takva vreva, takav pljusak vode i lepršanje krila da bi se reklo kako su tamo ptičje skupštine ili ratovi. Obale iza Kšemjenčuga postale su niže i otvorene. — Pogledajte, pane — reče iznenada Ženđjan — ovdje sunce žeže, a snijeg leži po poljima. Skšetuski pogleda: doista, dokle oko dopire, vidjelo se nešto bijelo s obje strane rijeke. — Hej, starce! Što se ono tamo bijeli? — upitao je kormilara. — Višnje, pane. I, doista, bile su to višnjeve šume, sastavljene od patuljastih stabala, kojima su bile obrasle obje obale iza Pšolinoga ušća. Plodovi, slatki i veliki, u jesen su hranili ptice, životinje i ljude zalutale u pustoši, a u isti mah njima se i trgovalo, vozili su ih čamcima u Kijev i dalje. Sad su šume bile u cvatu. Kad su prišli obali, da bi se veslači odmorili, namjesnik i Ženđjan iziđu na obalu da bolje vide ove gajeve. Dočekao ih je tako jak miris da su jedva mogli disati. Mnoštvo mrtvih ptica ležalo je po zemlji. Ponegdje su stabla pravila neprolaznu guštaru. Između višanja rasli su, također isto u velikom broju, niski divlji bademi, ružičasta cvijeta, koji su još jače mirisali. Milijuni bumbara, pčela i raznobojnih leptira lepršali su nad ovim šarenim morem cvijeća, kojemu se kraj nije vidio. — Čuda su ovo, pane, čuda! — govorio je Ženđjan. — I zbog čega ovdje ljudi ne stanuju? Ta ovdje ima i dovoljno divljači. Među višnjama promicali su sivi i bijeli zečevi i nebrojena jata velikih modronogih prepelica, kojih je nekoliko Ženđjan ubio puškom; ali na veliku žalost doznao je poslije od starješine vozara da im je meso otrovno. Na mekoj su se zemlji vidjeli i tragovi jelena i divljih koza, a izdaleka su se čuli glasovi nalik na groktanje divljih svinja.

Putnici, nagledavši se i odmorivši, krenuše dalje. Obale su bile čas visoke, čak niske, otkrivajući divne dubrave, šume, gajeve, humke i prostranu stepu. Predio je bio tako lijep da je Skšetuski nehotice ponavljao Ženđjanovo pitanje: Zašto ovdje ne stanuju ljudi? Ali zato je trebalo da kakav drugi Jeremija Višnjovjecki zauzme ovu pustinju, da je uredi i brani od tatarskih i niževskih napada. Mjestimice je rijeka tvorila zaljeve, zavoje, zalijevala klance, udarala pjenušavim valovima o obalske klisure i punila vodom mračne pećine u stijenju. Ušća rijeka, obrasla šumom site, 94 trske i šaša, crnila su se od mnogih ptica - jednom riječju: zemlja divlja, vrletna, mjestimice ulegnuta, a pusta i tajanstvena, pokazala se očima naših putnika. Plovidba je postala neugodna, jer zbog toploga dana pojavili su se rojevi nasrtljivih komaraca i različitih kukaca nepoznatih na kopnu. Neki su od njih bili debeli kao prst te je od njihova ujeda tekla krv. Navečer su stigli do otoka Romanovke, čije su se vatre vidjele izdaleka, i zaustavili se da tu noće. Ribari, koji su dotrčali da vide namjesnikovu pratnju, imali su košulje, lice i ruke sasvim namazane katranom, da bi se sačuvali od ujeda kukaca. Bili su to ljudi surovih običaja i divlji; s proljeća su gomilama dolazili ovamo radi lovljenja i sušenja ribe, koju su potom nosili u Čehrin, Čerkas, Perejaslavje i Kijev. Zanat im je bio težak, ali bogat zbog obilja ribe koja je ljeti postajala napast ovih predjela, jer ugibala je kad nestane vode po rukavcima i takozvanim mirnim kutovima te truležem trovala zrak. Od ribara je namjesnik doznao da su svi Niževci, koji su se također bavili ovdje ribolovom, prije nekoliko dana napustili otok i otišli u Niž, kamo ih je pozvao ataman košov. Svake su se noći s otoka vidjele vatre koje su po stepi ložili bjegunci. Ribari su znali da se sprema pohod "na Lehe", i to nisu ni najmanje krili od namjesnika. Vidio je tada Skšetuski da je njegova ekspedicija doista okasnjela; možda će, prije no što on stigne u Sič, pukovi kozački krenuti na sjever; ali njemu je naređeno da ide, te on, kao pravi vojnik, nije razmišljao, nego odlučio doprijeti do sredine zaporoškog tabora. Sutradan su rano nastavili put. Minuli su divni Tarenjski Rog, Suha Gora i Konjski Oštrog, poznat po močvarama i mnoštvu zmija, zbog čega se na njemu nije moglo stanovati. Sve to, i divljina predjela, i veća brzina vode, naviještalo je blizinu Slapova. Napokon se na obzorju pojavi toranj kudački... prvi dio puta bio je završen. No namjesnik nije ušao te večeri u tvrđavu. Naime pan Grođicki uveo je red: kad se pred zalazak sunca da znak da se nitko ne pušta ni u grad ni iz grada, došao tada i kralj, morao bi noćiti u Slobodici, pod zidovima utvrde. Pa tako učini i namjesnik. Prenoćište nije bilo baš ugodno, jer kuće u Slobodici, kojih je bilo šezdesetak, olijepljene ilovačom, bile 95 su tako malene da se u neke moralo ulaziti četveronoške. Drukčije se nisu ni isplatile graditi, jer ih je utvrda pri svakome tatarskom napadu satirala u prah da ne bi napadačima davale zaklon i bezopasan pristup do zidova. U toj su Slobodici živjeli došljaci iz Poljske, Male Rusije, Krima i Vlaške. Svaki je tu bio druge vjere, ali o tome se nije pitalo. Zemlju nisu obrađivali zbog opasnosti od Tatara, hranili su se ribom i pšenicom, donošenom iz Ukrajine, pili prosenu rakiju, a bavili se zanatima koji su trebali u tvrđavi. Namjesnik nije mogao oka sklopiti zbog zadaha konjskih koža, od kojih su ovdje pravljeni remeni. Sutradan, u svanuće, čim je odzvonilo i trube odsvirale "ustajanje", javio se u grad da je došao knežev poslanik i molio da ga prime. Grođicki, kome je još bila svježa uspomena na knežev posjet, izišao mu je u susret. Bio je to čovjek od pedesetak godina, jednook kao kiklop, sumoran. Jer, živeći na kraju svijeta i ne videći uglađenih ljudi, po-divljao je, a imajući neograničenu vlast, postao je nabusit i surov. Lice mu je, osim toga, bilo izrovano od boginja i nagrđeno ožiljcima od sabalja i tatarskih strijela. Ali bio je vojnik iskren, oprezan kao ždral i neprestano mu je pogled bio uprt na Tatare i kozake. Pio je samo vodu, spavao sedam sati, često ustajao noću i obilazio stražare, i za najmanji nemar kažnjavao smrću. Prema kozacima bio je pravičan i strog te je zadobio njihovo poštovanje. Kad bi zimi nastajala u Siču glad, pomagao je žitom. Bio je Malorus, poput onih koji su nekad sa Pšeclavom Lanckoronjskim i Samkom Zborovskim išli u stepe. — Dakle, idete u Sič? — pitao je Skšetuskoga, pošto ga je uveo u tvrđavu i počastio. — U Sič. Kakve imate vijesti otuda? — Rat. Ataman košov skuplja kozake iz svih lugova, rječica i otoka. Bjegunci iz Ukrajine odlaze tamo, a ja im branim koliko mogu. Tamo već ima trideset i više tisuća vojnika. Kad krenu u Ukrajinu, pa kad im se pridruže gradski kozaci i narod, bit će ih sto tisuća. — A Hmjelnicki? — Svaki mu se dan nadaju s Tatarima s Krima. Možda je već i došao. Istinu govoreći, uzalud idete u Sič, jer uskoro ćete ih dočekati ovdje. Kudak sigurno neće mimoići i ostaviti ga za sobom. — A možete li se obraniti? 96 Grođicki pogleda sumorno namjesnika i reče jasnim, mirnim glasom: — Ne mogu se obraniti...

— Zašto? — Nemam praha. Nedavno sam poslao dvadeset čamaca da mi ga dadu bar koliko-toliko, i nisu mi ga dali... Ne znam jesu li pohvatani glasnici, ili ni oni nemaju, jedino znam da mi još nisu poslali. Imam za dva tjedna, duže ne. Kad bih ga imao dovoljno, prije bih i Kudak i sebe bacio u zrak no što bi ovamo stupila kozačka noga. Naređeno mi je da ovdje ležim, pa ležim; da pazim, pa pazim; a kad bude trebalo ginuti... jedanput me mati rodila, i to ću umjeti. — A zar ne možete sami praviti prah? — Već dva mjeseca Zaporošci mi ne propuštaju salitru, koju treba dovoziti s Crnoga mora. Svejedno, poginut ću! — Od vas, starih ratnika, mi trebamo učiti. A kako bi bilo da sami odete po prah? — Dragi pane, Kudak niti hoću, niti mogu ostaviti; ovdje sam život proveo, ovdje ću i umrijeti. Nemojte ni vi misliti da onamo idete na gozbe i zabave, kako drugdje dočekuju poslanike, ili da će vas tamo zaštititi poslaničko dostojanstvo. Ta oni ubijaju i svoje atamane, a otkako sam ovdje, ne pamtim da je i koji umro prirodnom smrću. Poginut ćete i vi. Skšetuski je šutio. — Vidim da ste klonuli duhom. Onda bolje ne idite. — Pane komandante — odgovorio je namjesnik ljutito — izmislite što bolje da me uplašite, jer samo to što rekoste čuo sam već desetak puta; a kako mi savjetujete da ne idem, vidim da na mome mjestu vi ne biste išli. Razmislite i to hoće li vam dostati ne samo prah, nego i smjelost za obranu Kudaka. Grođicki, umjesto da se naljuti, pogleda namjesnika pažljivije. — Zubata štuka! — progunđa maloruski. — Oprostite mi, pane. Iz vašega odgovora sudim da ćete umjeti dignitatem, dostojanstvom kneza i plemićkog staleža. Dat ću vam onda nekoliko šajka, jer čamcima ne možete preko Slapova. — To sam vas i došao moliti. — Kod Nenasica naredite da ih vuku, jer iako je voda velika, ipak se ondje ne može broditi. Jedva ako bi prešao kakav čamčić. A kad već budete na niskoj vodi, onda se čuvajte da vas ne 97 zaskoče, i pamtite da su željezo i olovo rječitiji od riječi. Tamo poštuju samo odvažne ljude. Šajke će biti za sutra spremne, samo ću narediti da metnu po dva vesla jer je za Slapove premalo jedno. Nato ga izvede da mu pokaže utvrdu i red u njoj. Svuda su vladali uzorit red i čistoću. Ceste su straže danju i noću pazile na zidine, koje su zarobljeni Tatari morali bez prestanka učvršćivati i popravljati. — Svake godine dograđujem za lakat više zidine — reče pan Grođicki — stoga su već toliko narasle da mi, kad bih imao dovoljno praha, ni stotina tisuća ne bi mogla nauditi. Tvrđava se uistinu nije mogla zauzeti, jer osim topova branile su je dnjeparske provalije i nepristupačne stijene koje strmo silaze u vodu; nije joj trebalo čak ni velike posade. Stoga je u tvrđavi i bilo samo šest stotina ljudi, ali najodabranijih, naoružanih puškama i samokresima. Dnjepar je na tome mjestu bio toliko uzan da je strijela s bedema prebacivala daleko drugu obalu. Topovi su gospodarili objema obalama i cijelom okolinom. Osim toga, na pola milje od tvrđave bio je visoki toranj s kojega se vidjelo osam milja uokolo, a u njemu sto vojnika koje je Grođicki obilazio svakoga dana. Čim bi oni u okolini opazili kakve ljude, odmah bi javljali tvrđavi, a onda se zvonilo u zvono i cijela bi se posada stavila pod oružje. — Ne prođe gotovo ni tjedan dana — govorio je Grođicki — bez ikakve uzbune, jer Tatari se skitaju ovuda kao vuci, u čoporima, a često ih ima po više tisuća. Mi ih pozdravljamo topovima kako možemo, a često stražari misle da su stada divljih konja Tatari. — Zar vam nije neugodno sjediti u ovakvoj pustinji? — Da mi dadu mjesto i u kraljevim odajama, više bih volio biti ovdje. Odavde vidim više svijeta no kralj sa svoga prozora u Varšavi. I, doista, s bedema se vidjela golema stepa koja je sad izgledala kao zeleno more; sjeverno, ušće Samare, a južno cijela Dnjeprova obala, stijene, ponori, šume, sve do pjene drugoga slapa Surskoga. Predvečer su obišli i toranj, jer Skšetuski, vidjevši prvi put ovu tvrđavu izgubljenu, u stepi, htio je sve pogledati. Za to su vrijeme u Slobodici spremane šajke, koje su postajale lakše za upravljanje, opskrbljene sa po dva kormila. Rano izjutra trebalo je krenuti. Ali 98 on cijele noći nije zaspao, razmišljajući što da radi prije sigurne smrti kojom mu prijeti put u strašan Sič. Hodao je brzim koracima, cupkao bradu, lomio ruke. Život se doduše osmjehivao na nj, bio je mlad, volio je i nadao se uskoro živjeti kraj voljene žene; ali ipak je od života više volio čast i slavu. Pade mu na um: da je rat blizu, da Jelena, čekajući njega u Rozlozima, može biti opkoljena najstrašnijim ognjem, izložena nas-rtljivosti ne samo Bohuna, nego i bijesnoga divljeg mnoštva, te mu se duša kidala od bola za njom. Stepa se zacijelo prosušila, zacijelo bi se već moglo otići u Lubno, ali sam je kazao Jeleni i kneginji da čekaju njegov povratak, jer nije se nadao da će oluja nastupiti ovako brzo, nije znao koliko je opasan put u Sič. Što da poduzme? Što da učini? U mislima je već vidio Rozloge u ognju, opkoljene strašnom masom, više nalik na

vragove no na ljude. Koraci su mu sumorno odjekivali pod svodovima utvrde, a njemu se činilo da to zli dusi idu po Jelenu. Na bedemima je trubilo gašenje svjetlosti, a njemu se činilo da je to odjek Bohunova roga, te je škripao zubima i mašao se balčaka. Ah, što se onako otimao za ovo poslanstvo i oduzeo ga Bihovcu! Tu je uzrujanost zapazio Ženđjan, koji je spavao na pragu. Ustao je protrljao oči, okresao buktinje koje su gorjele u željeznim obručima, pa se stao muvati po odaji, hoteći obratiti na sebe gospodarevu pažnju. Ali namjesnik se potpuno zanio u teške misli i šetao neprestano, budeći i koracima uspavanu jeku. — Pane! Hej, pane!... — reče Ženđjan. Skšetuski ga pogleda nesvjesno. Najedanput se trgne iz misli. — Ženđjane, bojiš li se smrti? — zapitao je. — Koga? Kako, smrti? Što govorite? — Tko ide u Sič, taj se ne vraća. — Pa zašto idete? — Tako mi je volja, ti se u to ne miješaj! Ali žao mi je tebe, jer si dijete, pa iako si lukav, tamo se. lukavstvom ne izvlači. Vraćaj se u Čehrin, a odatle u Lubno. Ženđjan se stao češkati po glavi. — Moj pane, uistinu se bojim smrti. Tko se nje ne bi bojao, Boga se ne bi bojao, jer on sudi o životu i smrti. Ali kako vi dragovoljno idete u smrt, onda je to vaš grijeh kao gospodara, ne 99 moj kao sluge. Stoga vas neću ostaviti, jer nisam seljak nego plemić, doduše siromah, ali ne bez ponosa. — Znao sam da si dobar mladić, ali ti ipak kažem ovo: nećeš li ići dobrovoljno, ići ćeš po zapovijesti, jer drukčije ne može biti. — Makar me i ubili, neću ići. Sto vi mislite: ja sam neki Juda i izdat ću vas? Ženđjan pokrije rukama oči i stade glasno plakati. Skšetuski je uvidio da tako neće ništa postići, a nije htio oštro zapovjediti, jer mu je bilo žao mladića. — Slušaj — reče — nikakvu mi pomoć ne možeš dati, a ni ja pak neću leći pod mač dragovoljno. Odnijet ćeš u Rozloge pisma do kojih mi je stalo više no do života. Kazat ćeš kneginji i knezovima da odmah, bez i najmanjeg odgađanja, odvezu gospođicu u Lubno, jer buna će ih inače iznenaditi, a ti ćeš paziti da se to obavi. Povjeravam ti važan posao, dostojan prijatelja, a ne sluge. — Onda pošaljite koga drugoga, s pismom će poći svaki. — A koga ovdje imam pouzdanoga? Jesi li poludio? Kažem ti: da mi dva puta spasiš život, opet mi nećeš učiniti takvu uslugu, jer živim u mukama misleći što može biti, i od bola mi se razdire srce. — Ej, zaboga! Vidim da moram ići; ali tako mi vas je žao da se ne bih utješio ni kad biste mi dali taj ukrašeni pojas. — Dobit ćeš pojas, ali dobro obavi posao. — Neću ni pojas, samo mi dopustite da idem s vama. — Sutra ćeš se vratiti šajkom koju pan Grodicki šalje u Čehrin, zatim bez odgađanja i bez odmora idi ravno u Rozloge. Tamo ne kazuj ni kneginji ni gospođici da meni prijeti kakva opasnost, jedino ih moli da odmah, makar i na konjima, idu u Lubno, i bez ikakvih stvari. Evo ti novac za put, a pisma ću ti odmah napisati. Ženđjan klekne pred namjesnika: — Gospodaru, zar te više neću vidjeti? — Kako Bog da, kako Bog da! — odgovorio je namjesnik. — Ali u Rozlozima budi veseo. Sad idi i spavaj. Ostatak noći prođe namjesniku u pisanju pisama i usrdnoj molitvi, poslije koje mu je odmah dohitio anđeo mira. Ali noć je 100 poblijedjela i zora osvijetlila prozore od istoka. Svitalo je i rumena svjetlost dokrade se u sobu. Na kuli i u tvrđavi stade svirati ustajanje. Ubrzo se zatim u odaji pojavi i Grodicki. — Pane namjesnice, šajke su spremne. — I ja sam spreman — reče mirno Skšetuski. 10. Lake su šajke brzo odmicale niz vodu kao laste, noseći mladoga junaka i njegovu sudbinu. Zbog velike vode Slapovi nisu bili bogzna kako opas.ni. Minuse Surski, Lohani, sretno ih val prebaci preko Voronove Zapore, zaškripiše malo čamci nad Knjažno i Stšeljče; ali samo se okrznuše, ne razbiše se, dok napokon ne ugledaše u daljini pjenu i vrtloge strašnoga Nenasica. Tu je već trebalo izlaziti na obalu i vući lađe po suhom. Posao dug i težak, koji je obično trajao čitav dan. Srećom, očevidno od prijašnjih prijevoza, na cijeloj obali bilo je mnogo balvana koji su se podmetali pod čamce radi lakšeg kotrljanja po zemlji. U svoj okolini nisu vidjeli ni žive duše, na rijeci nijedne šajke, jer mogle su ploviti samo one koje Grodicki propusti uz Kudak; a on je namjerno odvojio Zaporožje od ostalog svijeta. Tišinu je dakle remetio samo udar valova o stijene Nenasica. Dok su ljudi vukli čamce, Skšetuski je promatrao ovo čudo prirode. Strašan mu je prizor bio pred očima. Preko cijele rijeke, poprijeko, sedam je stjenovitih grebena, a u njima kao vrata i prolazi. Rijeka je svom svojom silinom udarala o te grebene i odbijala se od njih, mahnita, bijesna, zapjenušena;

naprezala se da ih preskoči, kao pomaman konj. Ali ponovo odbijena, dokle god ne prođe kroz otvore, rekao bi, grize stijene, u nemoćnom gnjevu pravi strahovite vrtloge, skače visokim stupovima u vis, ključa, dašće od umora kao divlja zvijer. A zatim opet huk, kao pucnjava stotine topova, kao urlanje čitavih čopora vukova, hrapanje, napori, i kod svakoga grebena takva ista borba, takav isti lom. Nad ponorom vreva ptica, kao preneraženih prizorom, među grebenima mračne sjenke od stijena koje su treperile na virovima kao zli duhovi. Ljudi koji su vukli čamac, iako navikli na ovo, križali su se pobožno, opominjući namjesnika da ne prilazi suviše blizu obali, jer postojalo je predanje da je svaki koji je dugo gledao u Nenasi101 tac naposljetku vidio nešto od čega je poludio. A tvrdilo se i to da se katkad iz vrtloga pružaju duge crne ruke i hvataju neoprezne koji su se suviše primakii, i tada se po ponorima ori strašan smijeh. Noću se ni Zaporošci nisu usuđivali prenositi čamce. U "bratstvo" na Nižu nije mogao biti primljen nitko tko ne bi sam u čamcu prešao slapove; ali Nenasitac je bio iznimka, jer njegov vrh nikad nije bio pokriven vodom. Samo su o jedinom Bo-hunu slijepci pjevali da je prešao i Nenasitac, ali tome se nije vjerovalo. Vučenje čamaca trajalo je gotovo čitav dan, i sunce je već počelo zalaziti kad je namjesnik opet sjeo u šajku. Zato su opet ostale slapove prešli lako, jer bili su sasvim pod vodom, i napokon uploviše u "tihe niževske vode". Usput je Skšetuski, na brijegu Kučkasu vidio golemi humak od bijeloga kamenja, koji je podigao knez na spomen svoga boravljenja, a o njemu mu je u Lubnu pričao Boguslav Maškjevič. Odatle do Siča nije bilo daleko, ali namjesnik nije htio ulaziti noću u čertomelički labirint, nego je odlučio prenoćiti u Hortici. Osim toga je htio naći kakvoga Zaporošca i poslati ga da javi o njemu, kako bi se znalo da dolazi poslanik, a ne tko drugi. Ali Hortica je izgledala pusta, što veoma začudi namjesnika, Jer Grođicki mu je kazao da tamo uvijek ima kozačka posada. Čak se zaputio s nekoliko ljudi daleko od obale da uhodi, ali nije mogao obići cijeli otok, jer bio je dugačak više od milje, a noć je bila mračna i ne baš blaga. Vratio se zato šajkama koje su za to vrijeme ljudi izvukli na pijesak i zapalili vatre protiv komaraca. Veći dio noći prošao je mirno. Semeni i vozari zaspali su kraj vatre — bdjele su samo straže, a s njima i namjesnik, kojega je, otkako je pošao iz Kudaka, mučila nesanica. Katkad mu se činilo da čuje kako se s otoka primiču neki koraci, a katkad neke čudne glasove, kao udaljeni meket koza. Ali mislio je da ga varaju uši. Najedanput, već pred zoru, pojavi se pred njim neka tamna prilika. Bio je to vojnik sa straže. — Pane, idu! — reče žurno. — Tko? — Zacijelo Niževci: ima ih četrdesetak. — Dobro. To nije mnogo. Probudi ljude! Vatru potaknite! 102 Semeni odmah skočiše. Potaknute su vatre buknule i obasjale šajke i namjesnikove vojnike. I ostali su stražari dotrčali. Ali nejednaki koraci gomile ljudi jasno su se čuli; zaustavili su se na odstojanju, a neki je prijeteći glas zapitao: — Tko je na obali? — A tko ste vi? — odgovorio je narednik. — Odgovaraj, vražji sine, inače ću te zapitati samokresom! — Njegova uzvišenost pan poslanik kneza Jeremije Višnjovjeck-oga poslan atamanu — reče jakim glasom narednik. Glasovi su u gomili umukli; očevidno su se savjetovali. — Neka jedan dođe ovamo! — viknuo je narednik. — Ne bojte se. Poslanike ne napadaju, ali ni poslanici ne napadaju! Opet su se čuli koraci i malo zatim pojavi se desetak tamnih prilika. Po tamnoj puti, niskom rastu i izvrnutim kožusima namjesnik je na prvi pogled vidio da su većinom Tatari; kozaka je bilo samo dva-tri. Kao munja proletjela je Skšetuskome misao da se Hmjelnicki zacijelo vratio s Krima čim su Tatari na Hortici. Pred gomilom stajao je Zaporožac divovskoga rasta, lica divlja i surova. Prišavši vatri, zapitao je: — Tko je poslanik? Jak zadah rakije raširio se unaokolo, Zaporožac je bio pijan. — Ja sam — reče ponosno Skšetuski. — Ti? — Jesam li ti brat da mi govoriš ti? — Znaj, prostače, što je pristojnost! — prihvatio je narednik. — Kaže se: velemožni pan poslanik. — Izginuli dabogda, vražji sinovi! Snašla vas Šerpjahova smrt! Velemožni sinovi! A što ćete vi atamanu? — To se tebe ne tiče! Znaj samo, ako ti glava draga, gledaj da što prije odem atamanu. U taj čas iziđe iz gomile drugi Zaporožac. — Nas je ovamo poslao ataman — reče on — kako bismo pazili da nitko od Leha ne dođe, a tko dođe, moramo ga vezati i odvesti njemu, što ćemo sad i učiniti.

— Tko ide dragovoljno, toga nećeš vezivati. — Hoću, jer takva je zapovijest. — A znaš li ti što je poslanik? Znaš li koga je predstavljam? U to stari div presiječe: — Odvest ćemo poslanika, ali za bradu, evo, ovako! 103 Pa se maši za namjesnikovu bradu. No u taj je čas jauknuo i kao gromom udaren pao na zemlju. Namjesnik mu je razbio glavu buzdovanom. — Kolji, kolji! — zaurlaše glasovi iz gomile. Kneževski semeni pošli su u pomoć svome vođi; grunuše samokresi, uzvici: "kolji, kolji!" pomiješali su se sa zveketom željeza. Počeo je boj na sve strane. U gužvi pogažene vatre ugasile su se, i tama je obavila borce. Ubrzo su se tako izmiješali da nije bilo mjesta za udarce sabljom. Zamijenili su ih noževi, pesnice i zubi. Najedanput su se iz dubine otoka začula mnoga nova dozivanja i uzvici; napadačima je dolazila pomoć. Trenutak još i došla bi kasno, jer vješti su semeni već pobjeđivali. — U čamce! — zapovjedao je namjesnik. Semeni su poslušali u času. Na nesreću, šajke, suviše izvučene, nisu se mogle spustiti u vodu. Neprijatelj se bijesno bacio na obalu. — Pucaj! — uzviknuo je Skšetuski. Pozdrav iz pušaka zadržao je napadače, koji su se zbunili, zbili i povukli u neredu, ostavljajući nekoliko tjelesa; neka su se od tih tijela koprcala grčevito kao ribe izbačene na obalu. U isti čas vozari, uz pomoć semena, upirući veslima o zemlju, naprezali su se iz sve snage da spuste čamce u vodu, ali uzalud. Neprijatelj je stao napadati izdaleka. Pljusak zrna po vodi pomiješao se sa zviždukom strijela i jaucima ranjenika. Tatari su vikali sve strasnije, sokolili su se uzajamno: odgovarali su im kozački uzvici "kolji, kolji!" i mirni glas pana Skšetuskog, koji je sve češće zapovijedao: — Pucaj! Prvi osvit obasjao je blijedom svjetlošću borbu. Na kopnu se vidjela gomila kozaka i Tatara, jedni s licem uz kundak puške, drugi, zabačeni unatrag, zatežu strijele za tetive; a na obali dvije šajke koje se dime i svijetle od neprestane pucnjave. U sredini leže tijela, već mirno opružena na pijesku. U jednom je čamcu stajao Skšetuski, viši od ostalih, ponosan, miran, s poručničkim buzdovanom u ruci i gologlav, jer tatarska mu je strijela smaknula kalpak. Narednik mu je prišao i šapnuo: 104 — Pane, nećemo izdržati, suviše ih je! Ali namjesniku je bilo stalo još samo do toga da svoje poslanstvo zapečati krvlju, da ne osramoti svoje dostojanstvo i da slavno pogine. Stoga, dok su semeni napravili zaklon od vreća s hranom, iza kojega su obarali neprijatelja, on je stajao na vidiku i izložen. — Dobro — odgovori — izginut ćemo do posljednjega. — Izginut ćemo, bačko! — kliknuše semeni. — Pali! Šajke su se opet zadimile. S otoka su stale dolaziti nove gomile, oružane kopljima i kosama. Napadači su se podijelili u dvije gomile. Jedna održava paljbu, druga, u kojoj ima više od dvjesto kozaka i Tatara, čeka samo zgodan trenutak da pođe na juriš. U isti mah iz trstika izlaze četiri čamca, koji trebaju napasti namjesnika s leđa i s bokova. Već se sasvim razdanilo. Samo se dim rasuo po tihom zraku i zaklanja bojište. Namjesnik naređuje da se dvadeset vojnika okrene neprijateljskim čamcima koji, tjerani veslima, lete kao ptice po mirnom riječnom ogledalu. Vatra, upravljena na kozake i Tatare na otoku znatno je slabjela. A oni to samo i čekaju. Narednik opet prilazi namjesniku. — Pane, Tatari meću noževe u zube; sad će jurišati. I, doista, tristotinjak Tatara, sa sabljama u rukama i handžarima u zubima, sprema se za juriš. Prati ih nekoliko tisuća Zaporožaca, naoružanih kosama. Napad se treba obaviti sa svih strana, jer napadački čamci stižu na puškomet. Bokovi im se zadimiše. Kao tuča sipa se olovo na namjesnikove ljude. Obje šajke pune su jauka. Poslije kratkog vremena polovina je vojnika izginula, a ostatak se još očajno branio. Lica su im pocrnjela od dima, ruke obamiru, pogled se muti, krv zaljeva oči, puščane cijevi počinju pržiti ruke. Većina je ranjena. U taj mah strašan vrisak i urlik prolomi zrak. Tatari polaze u juriš. Dim, odagnan kretanjem mnogih ljudi, rasipa se naglo i pokazuje dvije namjesnikove šajke pokrivene crvenkastom gomilom Tatara, kao dva konjska trupa, razdirana čoporom vukova. Gomila se tuče, uvija, urla,

propinje, čini se kao da se bori sa sobom i gine. Desetak se vojnika još brani, a pod jarbolom stoji Skšetuski, 105 krvava lica, u lijevom mu ramenu duboko zabodena strijela i brani se očajno. Doima se u ovoj gomili kao div, sablja mu sijeva kao munja. Udarcima odgovaraju jauci i vriska. Narednik i jedan vojnik čuvaju mu bokove, i gomila plašljivo uzmiče od te trojice; ali, gurana odostraga, gine pod udarcima sabalja. — Žive vodite atamanu! — uzvikuju iz gomile. — Predaj se! Ali Skšetuski se već predavao samo Bogu, jer eno problijedio je, zanjihao se i pao na dno čamca. — Oprosti, bačko! — riknuo je očajno narednik. No ubrzo je pao i on. Uskomešana gomila napadača potpuno prekriva šajke. 11. U kući vojnoga kantardžije , u predgrađu Hasan-Bašinom u Siču, sjedila su za stolom dva Zaporošca, krijepeći se rakijom od prosa, koju zahvaćaju s vremena na vrijeme iz drvene posude na stolu. Jedan, star, sav zbrčkan, bio je Filip Zahar, vagar, drugi Antun Tatarčuk, ataman čehrinske nahije, čovjek od četrdesetak godina, visok, snažan, divljega izgleda i kosih tatarskih očiju. Obojica su govorila tiho, kao da se boje da ih tko ne prisluškuje. — Dakle, danas? — upita vagar. — Gotovo odmah — odgovori Tatarčuk. — Čekaju samo kosova i Tuhaj-bega koji je s Hmjeiom otišao u Bazavluk, jer je tamo tatarska horda. "Bratstvo" se već skupilo na trgu, a starješine će se još prije večeri skupiti u vijeće. Prije no što nastupi noć, sve će se znati. — Hm! Može biti zlo! — progunđa stari Filip Zahar. — Čuješ, vagaru, jesi li ti baš vidio da ima pismo i za mene? — Razumije se da sam vidio, jer osobno sam ih nosio košovu, a ja sam pismen. Kod Poljaka su našli tri pisma: jedno osobno košovu, drugo tebi, treće mladom Barabašu. Svi već u Siču znaju za to. — A tko je pisao? Ne znaš? * vojnoga vagara, činovnika u Zaporožju, koji obavlja nadzor nad vagama i kantarima 106 — Košovu je pisao sam knez, jer na pismu je bio pečat; tko je vama, ne zna se. — Sačuvaj, Bože! — Ako te u njemu ne nazivaju otvoreno prijateljem Poljaka, ništa neće biti. — Sačuvaj, Bože! — ponovi Tatarčuk. — Vidi se da te nešto peče! — Phi! Ništa me ne peče. — A možda će košov sva pisma uništiti jer se tiču i njegove glave. I za njega je bilo pismo, kao i za vas. — Možda. — Ali misliš li da si kriv, onda... — tu stari kantažej spusti glas još niže — bježi! — Ali kako? Kamo? — pitao je uzbuđeno Tatarčuk. — Košov je na svim otocima postavio straže da ne bi nitko mogao otići Lesima i izdati što se ovdje radi. Na Bezavluku stražare Tatari. Ni riba ne može promaći, ni ptica preletjeti. — Onda se sakrij u Siču, gdje možeš. — Naći će me. Jedino da me ti sakriješ među bačvama u stovarištu. Ti si mi rođak! — Ni rođenoga brata ne bih krio; ako se bojiš smrti, onda se opij; pijan nećeš ni osjetiti. — A možda u pismima nema ništa? — Možda... — Eto ti nesreće! Eto ti zla! — reče Tatarčuk. — Ne osjećam nikakve krivice, ja sam dobar kozak, Lesima neprijatelj. Ali ako u pismu i ne bude ničega, vrag bi ga znao šta će Leh kazati pred vijećem. — Ljut je Leh; taj neće kazati ništa. — Jesi li bio danas kod njega? — Bio sam. Namazao sam mu rane katranom, usuo mu rakije s pepelom u grlo. Ozdravit će. Ljut je taj Leh! Vele da se na Hortici, dok ga nisu zarobili, nasjekao Tatara. Pouzdaj se u njega. Potmuli glas kotlova u koje su udarali na Koševu trgu prekinuo je razgovor. Tatarčuk je, čuvši taj glas, zadrhtao i skočio. Na licu i u kretanju ogledalo se neobično nespokojstvo. — Zovu za savjetovanje — reče jedva dišući. — Sačuvaj, Bože! Ti, Filipe, ne kazuj o čemu sam s tobom ovdje govorio. Sačuvaj, Bože! 107 Nato dohvati drvenu posudu s rakijom, nategne je objeručke i pije, pije... kao da se htio opiti na smrt. — Hajdemo! — reče vagar. Glas kotlova bio je sve jači. Izišli su. Hasan-Bašino pregrade bilo je odijeljeno od trga samo nasipom koji je opasivao pravi tabor, i vratima s visokom kulom na kojoj su se vidjela topovska ždrijela. U sredini predgrađa bio je vagarov dom i kuća trgovačkih atamana, a oko njih prostrane prodavaonice u kojima je bila smještena različita roba. To su bile uopće

bijedne zgrade, sagrađene od hrastovih brvana, koje je obilato davala Hortica, pokrivene granjem i trskom. Kuće, ne izuzimajući ni vagarevu, više su nalikovale na zemunice, jer samo su im krovovi bili nad zemljom. Krovovi su bili crni i čađavi, jer kad je u kući gorjela vatra, dim je izlazio ne samo kroz otvor na krovu, nego i kroz cio krov, i onda se moglo misliti da to i nije kuća, nego gomila granja i trske u kojoj se topi smola. U njima je vladao vječiti mrak, stoga je unutra uvijek gorjela vatra od luči i hrastovih klada. Prodavaonica je bilo dvadesetak i dijelile su se na nahijske, tj. bile su svojina pojedinih nahija, i na tuđinske, u kojima su u mirno doba katkad trgovali Tatari i Vlasi, prvi kožama, istočnjačkim tkaninama, oružjem i svakovrsnim plijenom, drugi poglavito vinom. Ali tuđinske su prodavaonice bile rijetko kad zauzete, jer kupnja se najčešće pretvarala u pljačku, od koje ni vagar ni trgovački atamani nisu mogli zadržati svjetinu. Među prodavaonicama bilo je i trideset osam nahijskih krčama, a pred njima uvijek su ležali usred smeća, iverja, hrastovih klada, gomila konjskoga izmeta, Zaporošci polumrtvi od pića, jedni u kamenu snu, drugi s pjenom na usnama, u grčevima ili nastupima ludila. Drugi, polupijani, urlajući kozačke pjesme, pljujući, tukući se ili se ljubeći, proklinjući kozački udes, ili plačući zbog kozačke nevolje, gazili su po glavama i prsima spavača. Tek onda kad je bio kakav pohod na Tatare ili u Malu Rusiju, zabranjivano pijančevanje, i kažnjavalo se smrću. Ali u mirno doba, osobito na Kramnom bazaru, gotovo su svi bili pijani: vagar i trgovački atamani, kupci i prodavači. Neugodan miris rakije, smole, ribe, dima i konjskih koža vječito je punio zrak u predgrađu, koje je šarenilom prodavaonica bilo slično kakvoj bijednoj turskoj ili tatarskoj varošici. U njima je prodavano sve što se ma gdje na Krimu, u Vlaškoj, ili na anadolskim obalama moglo 108 opljačkati. Dakle, svijetle istočnjačke tkanine, srebrotkanice, svila, zlatotkanice, sukno, cic i platno, razbijeni brončani i željezni topovi, koža, krzno, sušena riba, višnje, turski začini, crkveno posuđe, bakreni polumjeseci skinuti s minareta i pozlaćeni križevi s crkava, prah i oružje, sablji i sedla. A među tom zbrkom predmeta i boja tumarali su ljudi u najraznovrsnijem odijelu, ljeti polunagi, uvijek poludivlji, čađavi, crni, blatni, puni gnojnih rana od ujeda velikih komaraca, kojih je na milijarde bilo u Čertomeliku, i, kao što je maloprije rečeno, ljudi vječito pijani. U ovaj je čas Hasan-Bašino predgrađe bilo još punije no obično; zatvaraju se vrata i krčme, a svi žure na trg na kome će se održati vijeće. Filip Zahar i Anton Tatarčuk idu s ostalima, no ovaj posljednji oklijeva, ide lagano i pušta da ga gomila prođe. Obuzima ga sve veći nemir. Ali prošli su most nad opkopom, zatim kroz vrata i našli se na velikom utvrđenom trgu, opasanom sa trideset i osam velikih drvenih zgrada. To su nahijske kuće, neka vrsta vojničkih baraka u kojima stanuju kozaci. Te vojarne, jednako velike, ničim se ne razlikuju jedna od druge, osim nazivima uzetima od različitih ukrajinskih mjesta, po kojima su se zvali i pukovi. U jednom kutu trga diže se vijećnica; u njoj su zasjedali atamani pod predsjedništvom kosova, a narod, ili takozvano "bratstvo", savjetovalo se pod vedrim nebom, šaljući svakoga časa izaslanstvo starješinama, a katkad upadajući nasilno u vijećnicu i namećući svoju volju. Na trgu je bila golema gužva, jer ataman je bio skupio u Siču svu vojsku koja je bila raspršena po otocima, rijekama i lugovima, te je "bratstvo" bilo mnogobrojnije no obično. Sunce je zapadalo, te su zapalili nekoliko bačava sa smolom; ovdje-ondje bila je i burad s votkom, koja se točila za svaku nahiju, zbog energičnijeg vijećanja. Red su među kozacima održavali asauli oboružani teškim hrastovim kijačama radi umirivanja vijećnika, i pištoljima, radi osobne obrane, jer često su bili u opasnosti. Filip Zahar i Tatarčuk ušli su ravno u vijećnicu jer su, prvi kao nadzornik mjera, drugi kao nahijski ataman, imali pravo zasjedati među starješinama. U vijećnici je bio samo jedan stolčić za kojim je sjedio vojnički pisar; a atamani i košov imali su svoja mjesta na kožama pokraj zidova; no u taj čas mjesta još nisu bila zauzeta. Košov je hodao krupnim koracima po prostoriji, a 109 atamani, u skupinama šaputali su prekidajući katkad jedan drugoga glasnijim psovkama. Tatarčuk zapazi kako se čak poznanici i prijatelji prave da ga ne vide, stoga odmah priđe mladome Barabašu koji je bio manje-više u istom položaju. Ostali su ih pogledali ispod oka, na što mladi Barabaš ne obrati bogzna kakvu pažnju, ne shvaćajući što to znači. Bio je to čovjek veoma lijep i neobične snage, kojoj je jedino i imao zahvaliti što je postao nahijski ataman, inače je u Siču bio poznat po gluposti. Ona mu je dala nadimak glupavog atamana i povlasticu da izaziva smijeh čim progovori u savjetu. — Pričekaj malo, možda ćemo s kamenom o vratu poći u vodu! — šapne mu Tatarčuk. — A zašto? — upita Barabaš. — Zar ne znaš za pisma? — Tristo mu gromova! Jesam li ja pisao pisma? — Pazi kako nas gledaju ispod očiju. — Kad bi ja jednoga tresnuo po čelu, taj ne bi više gledao, jer oči bi mu iskočile. Ali vika vani značila je da se nešto zbilo. I, doista, vrata vijećnice širom su se otvorila i uđe Hmjelnicki s Tuhajbegom. To su njih pozdravljali onako radosno. Nekoliko mjeseci prije Tuhaj-beg, kao najhrabriji poglavica i strah za Niževce, bio je u Siču predmet strahovite mržnje — a sad je "bratstvo" bacalo kape u vis kad se on pojavio, smatrajući ga dobrim prijateljem Hmjelnickome i Zaporošcima.

Tuhaj-beg uđe prvi, a za njim Hmjelnicki sa žezlom u ruci, kao hetman zaporoške vojske. Ta mu je čast pripadala otkako se vratio s Krima s isprošenom pomoći od kana. Tada ga je narod digao na ruke i, obivši vojničku riznicu, donijeli su mu žezlo, stijeg i pečat, što se obično nosi pred hetmanom. Zato se i promijenio. Vidjelo se da mu ja u rukama strašna snaga cijeloga Zaporožja. Nije to više bio Hmjelnicki, uvrijeđen bjegunac u Siču, nego hetman Hmjelnicki, krvavi duh, div, osvetnik koji će se za učinjenu nepravdu osvetiti milijunima. Pa ipak nije skinuo okove, metnuo je samo nove, teže. To se vidjelo po njegovim odnosima s Tuhaj-begom. Ovaj je zaporoški hetman, u srcu Zaporožja, zauzimao drugo mjesto, iza Tatarina; snosio pokorno njegovu oholost i neiskazano prezrivo ponašanje. To je bio odnos podanika prema gospodaru. Ali tako je moralo 110 biti. Hmjelnicki je za sve svoje povjerenje imao zahvaliti Tatarima i milosti kanovoj, čiji je predstavnik bio divlji Tuhaj-beg. No Hmjelnicki je umio pomiriti ponos, koji mu je nadimao prsa, s pokornošću, isto tako dobro kao smjelost s lukavošću. Bio je to lav i lisac, orao i zmija. Prvi se put otkako je kozaštva Tatarin ponašao u Siču kao gospodar — ali došlo je takvo vrijeme. "Bratstvo" je bacilo kape u vis pri pojavi jednoga nevjernika. Takvo je vrijeme došlo. Vijećanje je počelo. Tuhaj-beg sjedio je u sredini, na većem svežnju koža. Podvivši noge, stao je grickati suho suncokretovo sjeme, i pijuckati ižvakanu opnu preda se, na sredinu sobe. S desne mu je strane sjedio Hmjelnicki sa žezlom, s lijeve košov, a atamani i izaslanici "bratstva" dalje, uza zidove. Prestali su razgovori, samo je izvana dopirao žagor i potmulo brujanje gomile, koja je vijećala pod vedrim nebom, poput huke valova. Hmjelnicki je stao govoriti: — Čestita gospodo! Po milosti, naklonosti i diskreciji prejasnog cara krimskog, gospodara mnogih naroda, rođaka nebeskih tijela, s dopuštenjem milostivog kralja poljskoga Vladislava našega gospodara, i po volji junačke vojske zaporoške, uvjereni u svoju nevinost i Božju pravdu, polazimo osvetiti strašna i svirepa nasilja koja smo kršćanski trpjeli, dokle smo god mogli, od neiskrenih Leha, komesara, starosta i ekonoma, sve vlastele i Židova. Zbog toga ste nasilja vi, gospodo, a i sva zaporoška vojska, prolili mnogo suza, i stoga ste meni dali žezlo da bih se za nevinost našu i sve vojske mogao zauzeti. Zbog toga sam ja, smatrajući to za veliku milost vašu, išao moliti najsvjetlijega cara za pomoć, koju nam je on i dao. Ali pri svoj svojoj gotovosti i dobroj volji, nemalo sam se rastužio čujući da među vama ima i izdajnika koji s neiskrenim Lesima stupaju u vezu i javljaju o našoj spremi. I ako bi bilo tako, onda oni trebaju biti kažnjeni po vašoj volji i želji. A mi molimo da saslušate pisma koja je ovamo donio od našega neprijatelja, kneza Višnjovjeckoga, poslanik koji uistinu nije poslanik nego uhoda, koji je htio našu spremu i dobru volju Tuhaj-bega, našega prijatelja, vidjeti i Lesima izdati. Stoga sudite bi li se i taj uhoda kaznio kao i oni kojima je donio pisma, o kojima nas je košov, kao vjeran prijatelj moj i Tuhaj-begov i sve zaporoške vojske, odmah izvijestio. 111 Hmjelnicki je ušutio; žagor vani postajao je sve jači, a vojni je pisar ustao pa stao čitati najprije kneževo pismo košovu, koje je počinjalo: "Mi, po milosti Božjoj, knez i gospodar Lubna, Horola, Pšiluka, Hađjača itd., vojvoda maloruski itd., starosta itd." Pismo je bilo sasvim službeno. Knez, čuvši da se vojska skuplja iz "lugova", pita atamana je li to istina, i u isti ga mah poziva da se radi mira kršćanskih zemalja okani toga, a Hmjelnickoga, ako buni Sič, da izda komesarima koji će to i sami tražiti. Drugo je pismo bilo od Grođickoga, također atamanu, treće i četvrto pana Zaćvili-hovskoga i staroga čerkaskoga pukovnika za Tatarčuka i Barabaša. Ni u jednome nije bilo ničega što bi moglo dovesti u sumnju one kojima su bila poslana. Zaćvilihovski je molio Tatarčuka jedino to da se stara o donosiocu pisma i da mu olakša sve što bi poželio. Tatarčuk je odahnuo. — Što velite, gospodo, o ovim pismima? — upita Hmjeinicki. Kozaci su šutjeli. Sva su vijeća, dok rakija ne zagrije glave, počinjala tako što nijedan ataman nije htio govoriti. Kao ljudi priprosti a lukavi, činili su to poglavito od straha da ne reknu kakvu glupost koja bi savjetnika izložila poruzi, ili mu za cio vijek dala kakav podrugljiv nadimak. A tako je bilo u Siču, u kojemu je usred najvećeg prostaštva smisao za ruganje bio veoma razvijen, kao i strah od ismjehivanja. Kozaci su dakle šutjeli. Hmjelnicki je opet uzeo riječ: — Ataman košov naš je brat i iskreni prijatelj. Ja njemu vjerujem kao svojoj duši, a koji bi rekao drukčije, sam bi bio izdajnik. Ataman je stari drug i vojnik. Nato je ustao i poljubio kosova. — Gospodo! — reče nato košov. — Ja prikupljam vojsku, a hetman neka je vodi. Što se tiče poslanika, kad su ga poslali k meni, on je moj; a kako je moj, ja ga darujem vama. — Vi, gospodo izaslanici, poklonite se atamanu — reče Hmjelnicki — jer on je pravedan čovjek. Idite i kažite "bratstvu": ako ima izdajnika, on nije izdajnik. On je prvi postavio straže, on je naredio da se hvataju izdajnici koji bi išli Lesima. Kažite da on nije izdajnik, nego je najbolji među nama. Izaslanici se pokloniše do zemlje, najprije Tuhaj-begu, koji je za sve vrijeme ravnodušno žvakao sjemenke

suncokreta, zatim Hmjelnickome, košovu, pa iziđoše iz sobe. 112 Naskoro su radosni usklici vani objavili da su izaslanici izvršili poruku. — Živio naš košov! Živio košov! — vikali su tako jako da se činilo da se zgrada ljulja iz temelja. U isti čas grunuli su samokresi i pištolji. Izaslanstvo se vratilo i opet sjelo. — Gospodo! — reče Hmjelnicki kad se malo smirilo vani. — Mudro ste presudili da je košov pravedan čovjek. Ali kad ataman nije izdajnik, onda tko jest? Tko ima prijatelja među Lesima? S kim oni stupaju u vezu? Kome pisma pišu? Kome poslanika preporučuju? Tko je izdajnik? Govoreći ovako, Hmjelnicki je podizao glas sve više i zlobno pogledavao Tatarčuka i mladoga Barabaša kao da bi ih htio jasno obilježiti. U sobi je nastao žagor, nekolicina je viknula: "Barabaš i Tatarčuk!" Neki su atamani ustali, među izaslanicima čuli su se uzvici: "Na smrt!" Tatarčuk je poblijedio, a mladi Barabaš stao začuđeno gledati prisutne. Lijeni mu se mozak neko vrijeme naprezao da pogodi zašto ga optužuju, pa napokon reče: — Neće pas meso jesti! Rekavši to prasne u idiotski smijeh, a za njim ostali. I najedanput se većina atamana stala smijati, divlje, ni sama ne znajući zašto. Izvana je dopirala sve jače vika; tamo je rakija počela zagrijavati glave. Huka ljudskoga vala pojačavala se svakoga časa. Ali Anton Tatarčuk ustao je i, okrenuvši se Hmjelnickome, stao govoriti: — Što sam ja vama učinio, pane hetmane zaporoški, te tražite moju smrt? U čemu sam vam kriv? Pisao mi je komesar Zaćvilihovski pismo, pa što? I knez je pisao košovu! A zar sam ja dobio pismo? Nisam! A da sam dobio, što bih učinio? Otišao bih ravno pisaru i kazao mu da mi ga pročita, jer ni pisati ni čitati ne umijem. I vi biste opet znali što je u pismu. A Leha ja nisam ni vidio. Onda, jesam li izdajnik? Hej, braćo Zaporošci, Tatarčuk je išao s vama na Krim, a kad ste išli u Vlašku, išao je i u Vlašku, kad ste išli pod Smolensk, išao sam i pod Smolensk, borio se uz vas, dobre junake, živio s vama dobrim junacima, gladovao s vama, dobrim junacima, i krv prolijevao s vama, dobrim junacima, i nije on Leh, nije izdajnik, nego kozak, vaš brat; a ako hetman traži 113 njegovu smrt, neka kaže zašto je traži! Što sam ja njemu učinio, u čemu sam bio neiskren? Vi, braćo, pomilujte i sudite pravedno! — Tatarčuk je dobar junak. Tatarčuk je pravedan čovjek! — javi se nekoliko glasova. — Ti si dobar junak — reče Hmjelnicki — i ja te ne optužujem, jer si ti moj drug, a ne Leh, nego kozak, naš brat. Jer da je Leh izdajnik, ja se ne bih žalostio, ne bih plakao; ali kad je dobar junak izdajnik, moj drug izdajnik, onda mi je teško na srcu i žao dobroga junaka. A što si na Krimu, u Vlaškoj i pod Smolenskom bio, utoliko ti je veći grijeh što si sad htio spremu i volju zaporoške vojske izdati Lesima! Tebi su pisali da mu olakšaš što bi god poželio, a recite, gospodo atamani, što bi Leh mogao željeti? Zar ne propast vojske zaporoške? Jest, ti si kriv, i ne možeš drugo dokazati. A Barabašu je pisao njegov stric, pukovnik čerkaski, Capljinskome i Lesima prijatelj, koji je kod sebe krio povlastice da ih zaporoška vojska ne bi dobila. I kad je tako, a Bogom se kunem da nije drukčije, onda ste vi obojica krivi, i molite atamane za milost, a i ja ću moliti za vas, iako je vaša krivica teška i izdajstvo dokazano. Ali izvana je dopirao ne žagor i huka, nego kao neka bura. Društvo je htjelo saznati što se u vijeću radi i poslalo novo izaslanstvo. Tatarčuk je osjetio da je propao. Sad se sjetio da je prije tjedan dana govorio među atamanima da se Hmjelnickom ne preda žezlo i ne sklapa savez s Tatarima. Obli ga hladan znoj; vidio je da nema spasa. Što se tiče mladoga Barabaša, bilo je jasno da se Hmjelnicki htio njegovom smrću osvetiti starome čerkaskome pukovniku koji je veoma volio svoga sinovca. Ipak se Tatarčuku nije umiralo. Ne bi on blijedio pred sabljom, pred olovom, pa ni pred kolcem, ali smrt ovakva kakva ga je sad čekala, mrzla mu je srž u kostima. Stoga, koristeći se tišinom poslije govora Hmjelnickoga, snažno je povikao: — Tako vam Krista, braćo atamani, prijatelji srdačni, ne ubijajte nevinoga! Ta ja Leha niti sam vidio, niti govorio s njim! Pomilujte, braćo! Ne znam što bi on tražio od mene, pitajte njega! Kunem se Kristom spasiteljem, Svetom Prečistom, svetim Nikola-jom čudotvorcem, svetim arkanđelom Mihajlom, da ćete pogubiti nevinu dušu! — Dovedite Leha! — viknuo je stari vagar. , — Leha ovamo, Leha! — povikali su atamani. Nastala je gužva. Jedni su jurnuli u obližnju sobu u kojoj je bio zatvoren sužanj, da ga dovedu pred vijeće, drugi su se primakli Tatarčuku i Barabašu. Hlatki, ataman mirgorodske satnije, viknuo je prvi: "Na smrt!" Izaslanstvo je ponovilo uzvik, a Carnota je skočio k vratima i, otvorivši ih, povikao gomili: —»Gospodo braćo! Tatarčuk je izdajica, i Barabaš je izdajica... smrt njima! Gomila je odgovorila strahovitim urlanjem. U sobi je nastala zabuna. Svi atamani su skočili. Jedni viču: "Leha! Leha!", drugi se trude da načine mir, a u tome su se času vrata pod pritiskom gomile širom otvorila, i u odaju je

upala svjetina što je vijećala vani. Strahovita lica opijena bjesnilom napunila su odaju, vrišteći, mlatarajući rukama, škripeći zubima i šireći miris od rakije: "Smrt Tatarčuku! I Barabaša na smrt! Ovamo izdajnike! Na trg s njima!" vikali su pijani glasovi. "Udri!" Stotinu se ruku mašilo za nesretne žrtve. Tatarčuk se nije branio, samo je ječao teško; ali mladi se Barabaš stao braniti strahovitom snagom. Naposljetku je vidio da ga hoće ubiti; strah, očajanje i bjesnilo pojavilo mu se na licu, pjena mu pokrila usne, iz grudi mu se oteo zvjerski krik. Dvaput se otimao iz ruku krvnika, i dvaput su ga njihove ruke hvatale za mišice, za prsa, za bradu i perčin; on se otimao, ujedao, rikao, padao, i opet se dizao, krvav, strašan. Razderali su mu odijelo, otkinuli mu perčin, izbili mu oko, napokon prignječili uza zid i slomili ruku. Tada je pao. Krvnici su ga dohvatili za noge pa s Tatarčukom izvukli na trg. Tek tamo, pri svjetlosti bačava sa smolom i velikih vatara, počela se izvršavati presuda. Nekoliko tisuća ljudi nasrnulo je na osuđenike, pa ih kidalo u komadiće, urlajući i tukući se među sobom za pristup do žrtava. Gazili su ih nogama, otkidali im komade mesa; gužva je bila oko njih puna strašnih grčevitih kretnja razjarene mase. Čas bi krvave ruke dizale dva trupla bez oblika, ni nalik na ljudska tijela, čas bi ih opet bacile na zemlju. Oni koji su bili dalje, vikali su da se do neba čulo: jedni da bace žrtve u vodu, drugi da ih bace u burad zapaljene smole. Pijani su se počeli tući među sobom. U bjesnilu zapalili su dva čabra votke, koja su osvijetlila ovaj pakleni prizor drhtavim, plavičastim sjajem. A i s neba je gledao mjesec, tih, svijetao, miran. 114 115 Tako je "bratstvo" kažnjavalo svoje izdajnike. A u vijećnici, kad su kozaci izvukli van Tatarčuka i mladoga Barabaša, nastala je opet tišina i atamani su zauzeli svoja mjesta kraj zidova, jer iz susjedne su odaje doveli sužnja. Na lice mu je padala sjenka, jer oganj se zagasio — i u polus-vjetlosti se vidjela samo visoka prilika koja se držala ravno i ponosno, iako su joj ruke bile vezane likom. Ali Hlatki doturi svežanj luči, ubrzo plane plamen i jasnom svjetlošću obasja lice sužnja, koji se okrenuo Hmjelnickome. Kad ga je vidio, Hmjelnicki je zadrhtao. Sužanj je bio — Skšetuski. Tuhaj-beg ispljune ljuske suncokreta pa progunđa maloniski: — Ja ovoga Lena poznajem; bio je na Krimu. — Na smrt! — viknuo je Hlatki. — Na smrt! — prihvatio je Čarnota. Hmjelnicki se već bio pribrao. Samo je pogledao Hlatkog i Čar-notu, koji umukoše pod utjecajem ovoga pogleda, a zatim se obratio košovu i rekao: — I ja ga poznajem. — Odakle dolaziš? — upita košov Skšetuskoga. — Kao poslanik išao sam k tebi, atamane, kad su me razbojnici na Hortici napali. Unatoč običajima koji vladaju i kod na-jdivljijih naroda, ljude su mi pobili, a mene, ne obazirući se na poslaničko dostojanstvo i na porijeklo, ranili, osramotili i kao zarobljenika doveli, a zato će moj gospodar, knez Jeremija Višnjovjecki, tražiti od tebe, atamane, zadovoljštinu. — A zašto si bio neiskren? Zašto si dobroga kozaka ubio topuzom? Zašto si pobio četiri puta više ljudi no što si ti imao? A ovamo si s pismom došao da vidiš naše pripreme i javiš Le-sima? Znamo i da si za izdajice zaporoške vojske imao pisma da s njima zasnuješ uništenje čitave vojske, stoga nećeš biti smatran poslanikom nego izdajicom i pravedno kažnjen. — Varaš se, atamane, i ti, samozvani hetmane — reče namjesnik obrnuvši se Hmjelnickome. — Ako sam imao pisma, tako radi svaki poslanik koji ide u tuđe zemlje, i od poznanika za poznanike uzima pisma da bi i sam tako stupio u veze. A ja sam ovamo išao s pismom kneževima, ne da radim na vašoj propasti, nego da vas odvratim od postupaka koji će Poljskoj nanijeti veliko zlo, a na vas i cijelu zaporošku vojsku navući potpuno propast. Jer, na 116 koga bezbožnu ruku dižete? Protiv koga vi, koji se nazivate braniocima kršćanstva, s bezbožnicima sklapate savez? Protiv kralja, protiv plemićkog staleža i Poljske. Stoga ste vi, a ne ja, izdajnici i kažem vam: ako pokornošću i poslušnošću ne ispravite krivice svoje, onda teško vama! Zar su zaboravljena vremena Pavluke i Nalevajka? Zar ste već zaboravili njihovu kaznu? Imajte na umu onda da je patientia, strpljenje Poljske već iscrpljeno i da mač visi nad glavama vašim. — Lažeš, vražji sine, da bi se izvukao i spasio od smrti! — povikao je košov. — Ali neće ti pomoći ni prijetnja, ni vaša latinština. I ostali atamani stali su škrgutati zubima i treskati sabljama, a pan Skšetuski podiže glavu još više pa nastavi: — Nemoj misliti, atamane, da se bojim smrti, niti da život branim, ili da dokazujem nevinost. Budući da sam plemić, samo mi ravni mogu suditi, te ovdje ne stojim pred sucima nego pred razbojnicima, ne pred plemićima nego pred seljacima, ne pred vitezovima, nego pred barbarima, i znam dobro da neću izbjeći smrti kojom ćete vi dopuniti čašu svojih zločina. Preda mnom je smrt i mučenje, ali za mnom je snaga i osveta cijele

Poljske, pred kojom dršćete svi vi! Junački izgled, oholost govora i ime Poljske bili su učinkoviti. Atamani su se šutke pogledali. Za časak im se činilo da pred njima stoji ne sužanj, nego strahoviti poslanik silnoga naroda. A Tuhaj-beg je promrmljao: — Ljutiti Leh! — Ljutiti Leh! — ponovio je Hmjelnicki. Silovito lupanje u vrata prekinulo je daljnji razgovor. Na trgu su posljednji ostaci Tatarčukovi i Barabaševi bili raskomadani; društvo je slalo novo izaslanstvo. Dvadesetak kozaka, krvavih, umornih, oznojenih, pijanih, ušlo je u odaju. Stali su kraj vrata pa, pružajući ruke koje su se još pušile od vruće krvi, počeli govoriti: — "Bratstvo" se klanja gospodi starješinama — tu se pokloniše do zemlje — i moli da im date toga Leha da se s njim poigramo. — Dajte im Leha! — kliknuo je Čarnota. — Ne dajmo! — vikali su drugi. — Neka čekaju! On je poslanik. — Na smrt! — odazvali su se različiti glasovi. 117 Napokon su svi umukli, čekajući što će reći košov i Hmjelnicki. — "Bratstvo" moli, inače će samo uzeti — rekli su izaslanici. Činilo se da je Skšetuski sasvim propao, kad se u taj mah Hmjelnicki nagnuo na uho Tuhaj-begu: — To je tvoj sužanj — šapnuo mu je. — Njega su Tatari zarobili, on je tvoj. Hoćeš li dati da ti ga uzmu? To je bogat plemić, a i bez toga će za nj knez Jeremija zlatom platiti. — Dajte Lena! — vikali su sve strasnije kozaci. Tuhaj-beg se protegne na svome sjedalu, pa ustade. Lice mu se u trenu promijeni, oči mu se rašire kao u divlje mačke, zubi zasjaje, Najedanput skoči kao tigar pred kozake koji su tražili sužnja. — Van, jarci, psi nevjerni! Robovi! Svinjožderi — riknuo je, hvatajući za bradu dva Zaporošca i drmusajući ih bijesno. — Van, pijanice, stoko pogana! Životinje! Došli ste da mi uzmete roba, a ja ću vas ovako!... Jarci! — To govoreći drmusao je za brade i sve druge kozake, napokon jednog obori i stade ga gaziti. — U prašinu, robovi! Jer u roblje ću vas otjerati, cijeli ću Sič nogama izgaziti ovako kao vas! Sve ću popaliti, lešinama ću ga vašim pokriti! Izaslanici su uzmicali, preneraženi — strašni je prijatelj pokazao što umije. I, začudo: na Bazavluku je bilo samo šest tisuća Tatara! Istina, iza njih bio je još kan s cijelom vojskom, ali u Siču bilo je -više od deset tisuća kozaka, osim onih koje je Hmjelnicki već bio poslao na Tomakovku — pa ipak nije pala nijedna rječca protiv Tuhaj-bega. Moglo bi se činiti da je način na koji je strašni poglavica obranio sužnja bio jedini dobar, te odmah uvjerio Zaporošce, kojima je tatarska pomoć u taj mah bila nužna. Izaslanstvo je izišlo na trg vičući gomili da se s Lehom neće igrati jer on je zarobljenik Tuhaj-begov, a Tuhajbeg kaže, rasrdio se! "Brade nam je počupao!", vikali su. Na trgu je išlo od usta do usta: 'Tuhaj-beg se razljutio!" "Razljutio se!", vikala je žalosno gomila. "Razljutio se! Razljutio se!" A malo zatim neki piskav glas stao je pjevati oko vatre: Hej, hej! Tuhaj-beg Rasrdi se danas! 118 Hej, hej! Tuhaj-beg Ne srdi se na nas! Odmah je tisuće glasova ponovilo: "Hej, hej! Tuhaj-beg" i tako je nastala jedna od onih pjesama koje je zatim, reklo bi se, vjetar raznosio po cijeloj Ukrajini i udarao njima o strune lira i teorbana. Ali najedanput i pjesma bi prekinuta, jer kroz vrata, sa strane Hasan Base, doletjelo je nekoliko ljudi i, probijajući se kroz gomilu, vikalo: "S puta! S puta!" te jurilo iz sve snage prema vijećnici. Atamani su se već spremali za polazak, kad su ovi novi gosti upali u prostoriju. — Pismo za hetmana! — vikao je stari kozak. — Odakle ste vi? — Mi smo Čehrinci. Dan i noć s pismom idemo. Evo ga. Hmjelnicki je uzeo pismo od kozaka i počeo čitati. Najedanput se promijeni u licu i reče zvonkim glasom: — Gospodo atamani! Veliki hetman šalje sina Stefana s vojskom na nas. Rat! U odaji je nastao čudan žagor, ne zna se da li žagor od radosti ili od straha. Hmjelnicki je stao nasred odaje, podbočio se, oči su mu sijevale kao munje, a glas zvonio strašno i zapovjednički: — Starješine k četama! Ispalite topove s kule! Razbijte burad s rakijom! Sutra polazimo u zoru! Od toga časa prestala su u Siču savjetovanja, vlast atamana, zborovi i prevlast "bratstva", Hmjelnicki je uzeo u ruke neograničenu vlast. Maloprije iz straha da ga neće poslušati nemirno "bratstvo", morao je zarobljenika braniti lukavstvom i lukavstvom upropastiti druge; sad je bio svima gospodar života i smrti. Tako je bivalo

uvijek. Prije i poslije rata, bio hetman i izabran, mnoštvo je nametalo atamanima i košovu svoju volju, i toj se volji bilo opasno odupirati. Ali čim bi rat bio objavljen, "bratstvo" se pretvaralo u vojsku koja je potpadala pod vojničku disciplinu, starješine su postajale časnici, a hetman zapovjednik — diktator. Stoga, čuvši zapovijesti Hmjelnickoga, atamani su smjesta odjurili svojim ljudima. Vijećanje je bilo svršeno. 119 Zamalo je pucanj topova na vratima koja su vezivala predgrađe Hasan-Baša s trgom zatresao zidove i potmulo odjeknuo po cijelom Čertomeliku, objavljujući rat. Taj je pucanj oglašavao novu epohu u povijesti dvaju naroda; ali nisu to shvatili ni pijani kozaci, ni zaporoški hetman. 12. Hmjelnicki i Skšetuski odoše na prenoćište atamanu, a s njima i Tuhaj-beg, kojemu je bilo kasno vraćati se na Bazavluk. Divlji se beg ponašao prema namjesniku kao prema zarobljeniku koji je imao biti otkupljen za veliku cijenu, dakle, ne kao prema robu, nego s velikim poštovanjem, možda većim nego prema kozacima, jer nekad ga je viđao kao kneževa poslanika na kanovu dvoru. Stoga ga je i košov pozvao svojoj kući i isto tako promijenio ponašanje. Stari je ataman bio neobično odan Hmjelnickome, koji ga je osvojio i ovladao njime; i, eto, na vijećanju je zapazio da Hmjelnicki želi spasiti zarobljenika. Ali još se više začudio kad se Hmjelnicki, tek što su sjeli, obratio Tuhaj-begu. — Tuhaj-beže — reče — koliko kaniš uzeti otkupa za ovoga zarobljenika? Tuhaj-beg je gledao neko vrijeme Skšetuskoga, pa rekao: — Kazao si da je on poznat čovjek, a ja znam da je poslanik strašnoga kneza, a strašni knez voli svoje ljude! Bismilah! Obojica će platiti, zajedno... Tu se Tuhaj-beg zamisli. — Dvije tisuće talira. Hmjelnicki će tada: — Dat ću ti dvije tisuće talira. Tatarin je malo premišljao. Njegove su kose oči, čini se, probijale Hmjelnickoga. — Ti ćeš dati tri — reče. — Zašto bih dao tri kad si tražio dvije? — Jer kad hoćeš da bude tvoj, onda ti je stalo do toga; a ako ti je stalo do njega, dat ćeš tri. — On mi je spasio život. — Alah! To vrijedi tisuću više. Tada se Skšetuski umiješa u pogodbu. 120 — Tuhaj-begu! — reče ljutito. — Od kneževa ti blaga ne mogu obećavati ništa, ali makar upropastio imanje, dat ću ti sam tri. Imam gotovo toliko kod kneza na čuvanju, i dobro selo, a to će biti dovoljno. A tome hetmanu neću dugovati za slobodu i život. — A otkud znaš što ću s tobom učiniti? — reče Hmjelnicki. A zatim, okrenuvši se Tuhaj-begu, reče: — Rat će početi. Poslat ćeš nekoga knezu, ali dok se vrati, mnogo će vode proteći Dnjeprom, a ja ću ti sutra na Bazavluk donijeti sam novac. — Daj četiri, pa neću s Lehom govoriti — odgovori nestrpljivo Tuhaj-beg. — Dat ću četiri, na tvoju riječ. — Pane hetmane — reče košov — ako hoćeš, ja ću ti dati odmah. Imam ovdje pod zidom možda i više. —Sutra ćeš odnijeti na Bazavluk — reče Hmjelnicki. Tuhaj-beg se protegne i zijevne. — Spava mi se — reče. — Sutra rano moram krenuti na Bazavluk. Gdje ću spavati? Košov mu pokaže svežanj ovčjih koža pokraj zida i Tatarin legne. Poslije nekog vremena stao je hrkati kao konj. Hmjelnicki prijeđe nekoliko puta preko tijesne sobe pa reče: — San mi bježi s očiju. Neću moći zaspati. Daj mi što popiti, pane! — Rakije ili vina? — Rakije. Neću moći zaspati. — Skoro će svanuti — reče košov. — Kasno! Idi i ti spavati, stari prijatelju. Napij se pa lezi. — Za slavu i sreću! — Za sreću! Košov otare usne rukavom, a zatim se rukuje s Hmjelnickim. Otišavši na drugi kraj sobe, gotovo se zakopao u ovčje kože, jer krv mu je od starosti već bila hladna. Ubrzo se njegovo hrkanje pridruži Tuhaj-begovu. Hmjelnicki je sjedio za stolom tih i zamišljen. Najedanput se trgnuo, pogledao Skšetuskoga i rekao: — Pane namjesnice, slobodni ste! — Hvala vam, pane hetmane zaporoški, ali bih, ne krijem, više volio biti zahvalan kome drugome. 121 — Onda ne zahvaljuj. Ti si meni spasio život, ja sam tebi vratio dobrim. Sad smo kvit. A moram ti reći i to da te

neću pustiti odmah; jedino ako mi daš vitešku riječ da nećeš ni riječi kazati o našoj pripremi ni o snazi, ni o čemu što si vidio ovdje u Siču, kad se vratiš. — Vidim samo da si mi uzalud dao pomirisat slast slobode, jer takvu ti riječ ne dam, inače bih učinio isto što i oni koji prelaze neprijatelju. — Moja glava i spas sve zaporoške vojske ovise o tome da na nas ne pođe veliki hetman sa svojom vojskom, što ne bi propustio kad bi ga ti izvijestio o našoj snazi; ne čudi se, dakle što te neću pustiti ako ne zadaš riječ, ako sebe ne osiguram. Ja znam protiv čega sam se digao, znam kakva je strašna sila protiv mene: oba hetmana, tvoj strašni knez, koji sam vrijedi koliko cijela vojska, pa Zaslavski, pa Konjecpoljski, pa svi oni "velikaši" koji su kozacima stali na šiju! Doista, nemalo sam se morao truditi i pisma razaslati dokle sam ih uspio uspavati, pa sad ne mogu dopustiti da ih ti probudiš. Kad i narod i svi gradski kozaci, i svi kojima se brani vjera i sloboda, pristanu uza me kao Zaporošci i milostivi krimski kan, onda držim da ću neprijateljima odoljeti, jer će i moja snaga biti velika; ali najviše se uzdam u Boga koji je vidio nepravde, a gledao moju nevinost. Hmjeinicki iskapi čašu rakije i počne nemirno hodati oko stola, a Skšetuski ga premjeri očima pa reče čvrsto: — Ne huli, hetmane zaporoški, na Boga se pozivajući i njegovu najveću zaštitu, jer zaista ćeš samo Božji gnjev i bržu kaznu navući na sebe. Zar se tebi pristoji pozivati najvišega u svoju obranu, tebi koji radi svojih nepravdi i privatnih zadjevica dižeš ovakvu strašnu buru i raspiruješ plamen domaćega rata i udružuješ se s nevjernicima protiv kršćana? Jer, što će nastati? Pobijedio ili bio pobijeđen, prolit ćeš more ljudske krvi i suza, opustošit ćeš zemlju gore od skakavaca, rođeno ćeš pleme dati u roblje nevjernicima, Poljsku ćeš potresti, na veličanstvo ćeš podići ruku, oltare ćeš Gospodnje osramotiti, a sve zato što ti je Čapljinski oteo dobro, što ti je u pijanstvu prijetio! Na što nećeš ti posegnuti? Boga pozivaš? A ja ti doista, iako sam u tvojoj vlasti, iako me možeš lišiti slobode i života, kažem: Sotonu, a ne Boga, pozivaj u pomoć, jer ti samo pakao može pomoći. 122 Hmjeinicki se smrknuo i mašio balčaka, pa gledao u namjesnika kao lav koji tek što nije riknuo i skočio na svoju žrtvu — ali uzdržao se. Srećom, još nije bio pijan. A možda ga je obuzeo neki strah, možda mu je kakav glas u duši uzviknuo: "Vrati se s puta!" jer odmah je, kao da bi se htio braniti od vlastitih misli, ili samoga sebe uvjeravati, stao ovako govoriti: — Od drugoga ne bih trpio takva govora, ali i ti pazi da tvoja smjelost ne pojede moje strpljenje. Paklom me plašiš, za osobne stvari i izdaju kriviš, a otkud znaš da idem osvećivati samo nepravde meni učinjene? Pa gdje bih našao pomoćnika, otkud ove tisuće koje su već pristale uza me i koje će još pristati, kad bih ja htio osvećivati samo osobne nepravde? Pogledaj što se čini u Ukrajini? Hej! Zemlja je bujna, zemlja-majka, zemlja rođena, a tko je u njoj siguran da će dočekati sutrašnjicu? Tko je u njoj sretan? Tko nije vjere lišen, kome sloboda nije oduzeta, tko u njoj ne plače i ne uzdiše? Samo Višnjovjecki i'Potocki, Zaslavski i Kali-novski, Konjecpoljski i šaka plemića. Za njih starostva, dostojanstva, zemlja i ljudi, za njih sreća i znatna sloboda, a ostali narod podiže ruke k nebu čekajući da se Bog smiluje, jer im ni kralj ne može pomoći! A koliko i plemića, ne mogavši izdržati njihovu nesnosnu tiraniju, bježi u Sič, kao što sam i ja utekao? Ja neću rat s kraljem, neću s Poljskom! Ona je majka, on otac! Kralj je milostiv gospodar, ali velikaši! S njima ne možemo živjeti, oni deru kožu, njima se plaća porez: ribarina, svadbarina, mlinarina, pčelarina i govedarina, njihova tiranija i nasilje uz pomoć Židova do Boga vape za osvetom. Kakvu je zahvalnost dobila zaporoška vojska za one velike usluge učinjene u mnogim ratovima? Gdje su povlastice kozačke? Kralj dao, velikaši oduzeli. Nalevajko je raščetvoren! Pavluk spaljen u bakrenom volu! Krv nije usahla na ranama koje nam je zadala sablja Žulkjevskoga i Konjecpoljskoga! Suze nisu usahle za ubijenima, na kolac nabijenima... a sad, gledaj! Što svijetli na nebu? — Hmjeinicki pokaže kroz prozorčić sjajnu repaticu. — Gnjev Božji! Bič božji!... I tako, ako moram biti njegov predstavnik na zemlji, onda neka bude volja Božja! Uzet ču to breme na leđa. Kad je to izgovorio, podignuo je ruke u vis; i činilo se da sav gori kao velika buktinja osvete, i počne drhtati; a zatim je pao na klupu kao prignječen težinom svoje sudbine. 123 Nastade šutnja prekinuta samo hrkanjem Tuhaj-bega i kosova, a u jednom kutu žalosno je cvrčao cvrčak. Namjesnik je sjedio oborene glave. Kao da je tražio odgovor na riječi Hmjelnickoga, teške kao granitne stijene; napokon je počeo govoriti glasom tužnim i žalosnim: — Ah! Kad bi to bilo i istina, tko si ti, hetmane, da se praviš i sudac i krvnik! Kakva te okrutnost i oholost zanosi? Zašto Bogu ne ostaviš osudu i kaznu? Ja loše ne branim, nepravde ne hvalim, tiraniju ne nazivam pravom: ali pogledaj se i ti, hetmane! Vičeš na tlačenje velikaša, veliš da kralja i zakone neće poštovati, oholost osuđuješ... a jesi li ti čist od nje? Zar ti ne dižeš ruku na Poljsku, zakon i kralja? Tiraniju velikaša i plemića vidiš, ali ne vidiš da bi bez njihovih prsa, njihovih oklopa, njihove snage, njihovih zamaka, bez njihovih topova i vojske ove zemlje, po kojoj teku med i mlijeko, ječala pod sto puta težim jarmom, turskim i tatarskim! Jer tko bi je branio! Zbog čije zaštite i snage vaša djeca ne služe u janjičarima, a žene se ne odvode u razvratne hareme? Tko naseljava pustinje, osniva sela i gradove, podiže svetinje Božje?... Glas Skšetuskoga postajao je sve jači, a Hmjelnicki mrgodno upro oči u bocu s rakijom, položio stisnute pesnice na stol, pa šuti kao da se bori sa sobom. — I tko su oni? — govorio je dalje Skšetuski. — Jesu li došli iz Njemačke ili iz Turske? Zar to nisu krv krvi i

kost kosti vaše? Zar to nisu vaši plemići, vaši knezovi? A kad je to tako, onda teško tebi, hetmane, jer ti oružaš mlađu braću protiv starije, i gradiš od njih oceubice. Zaboga! Kad bi baš i svi bili loši, kad bi svi, što nije, gazili zakone, vrijeđali povlastice, neka im Bog sudi na nebu, a sabori na zemlji, a ne ti, hetmane. Možeš li ti jamčiti da su među vama sami pravednici? Zar vi nikad niste ništa skrivili, imate li pravo baciti kamen na tuđe grijehe? A to što me pitaš za kozačke povlastice, odgovorit ću ti ovo: nisu njih uništili velikaši, nego Zaporošci, nego Loboda, Sasko, Nalevajko i Pavluk 0 "kome ti izmišljaš da je spaljen u bakrenom volu, a znaš dobro da nije bilo tako! Uništile su ih vaše bune, nemiri i napadi koje ste, kao Tatari, činili. Tko je puštao u Poljsku Tatare da ih pri povratku, pune plijena, napadne dobiti radi?... Vi! Tko je... za ime Boga!... svoj, kršćanski narod davao u roblje? Tko je činio najveća zla?... Vi! Od koga ni plemić, ni seljak, ni trgovac nisu bili sigurni 1 zaštićeni? Od vas! Tko je raspaljivao građanske ratove, tko je 124 palio sela i gradove ukrajinske, robio svetinje Božje, silovao žene? Vi, sve vi! Pa što onda hoćeš! Hoćeš valjda da vam se dadu povlastice za građanske ratove i razbojništva? Zaista vam je više oprošteno no oduzeto! Htjelo se da se membra putrida, bolesne udove liječi, a ne odreže, i ja ne znam ima li u svijetu države, osim Poljske, koja bi takve, izrode u svojim njedrima trpjela, toliko strpljenja i milosti našla! A kakva je za to zahvalnost? Gle, tu spava tvoj saveznik, a poljski zakleti neprijatelj; tvoj prijatelj, a neprijatelj križa i kršćanstva; ne ukrajinski plemić, nego poglavica krimski!... S njim ćeš paliti rođeno gnijezdo, s njime suditi braći! Ali će ti i on odsad biti gospodar; njemu ćeš morati držati stre-men! Hmjelnicki iskapi novu čašu rakije. — Kad smo ja i Barabaš jednom bili kod milostivoga kralja — odgovori mrgodno — kad smo zbog nepravde i tiranije plakali, gospodar nam je rekao: "A zar vi nemate pušaka i sabalja o pasu?" — Kad bi pred kralja kraljeva stao, on bi ti rekao: "A jesi li ti oprostio neprijateljima svojim kao što sam ja svojim?" — Neću rat s Poljskom! — Ali joj stavljaš mač pod grlo! — Idem kozake osloboditi od vaših okova. — Da ih povežeš tatarskim konopcima. — Vjeru hoću braniti. — S nevjernikom u društvu. — Odlazi, jer ti nisi glas moje savjesti! Odlazi, velim ti! — Prolivena će krv vapiti, suze će te ljudske optužiti, smrt te čeka, sud te čeka! — Joj! — zavikne bijesno Hmjelnicki, i pred namjesnikovim grudima sinu nož. — Ubij! — reče Skšetuski. I opet nastade trenutak šutnje, opet se samo čulo hrkanje zaspalih i tužno cvrčanje cvrčka. Hmjelnicki je stajao neko vrijeme s nožem na prsima Skšetuskoga! Najedanput se strese, osvijesti, pusti nož pa dohvati posudu s rakijom i nagne je. Iskapi je i teško se spusti na klupu. — Ne mogu ga probosti! — gunđao je. — Ne mogu! Kasno je već... Je li zora?... Ali kasno je i vratiti se... Što ti meni govoriš o sudu i krvi? 125 Prije je već bio popio mnogo, sad mu je rakija udarila u glavu, postupno je sve više gubio prisebnost. — Kakav sud? Što? Kan mi je obećao pomoć, Tuhaj-beg ovdje spava! Sutra polaze kozaci... S nama je sveti Mihajlo pobjednik!... A kad bi... kad bi... onda... ja sam te otkupio od Tuhaj-bega... ti to pamti, i kaži... Eto! Boli me nešto... »Boli! S puta vraćati... kasno!... Sud... Nalevajko... Pavluk... Odjednom se ispravi, preneraženo iskolači oči i vikne: — Tko je? — Tko je? — ponovi poluprobuđeni košov. No Hmjelnicki objesi glavu, kimnu jedanput, dvaput, i promrmlja: — Kakav sud?!... — i zaspi. Skšetuski, zbog nedavno zadobijenih rana i uzbudljiva razgovora, problijedi i klone. Pomisli da to možda dolazi smrt i počne se glasno moliti Bogu. 13. Sutradan zorom pješačka i konjička kozačka vojska krene iz Siča. Iako krv još nije zarumenjela stepu, rat je bio već počeo. Pukovi su išli za pukovima, rekao bi, skakavci, ogrijani proljetnim suncem, izrojili se iz čertomeličkih močvara pa lete na ukrajinske njive. U šumi, iza Bazavluka, već je čekala horda, spremna za polazak. Šest tisuća odabranih vojnika, oružanih mnogo bolje od običnih tatarskih pljačkaša, bili su pomoć koju je kan poslao Zaporošcima i Hmjelnickom. Kad su ih kozaci vidjeli, bacili su kape u vis. Grunule su puške i samokresi. Kozački usklici pomiješani s tatarskim halakanjem dopirali su do neba. Hmjelnicki i Tuhaj-beg, oba pod bijelim tugovima, konjskim repovima što se nose kao stijeg, poletjeli su na konjima jedan drugome u susret i pozdravili se ceremonijalno.

Načinili su raspored trupa uobičajenom tatarskom i kozačkom brzinom, a zatim vojska krene. Horda je zauzela oba kozačka krila, sredinu ispuni Hmjelnicki konjicom, za kojom je išla strašna zaporoška pješadija, zatim tobdžije s topovima, za njima tabor, komora, na njoj logorska posluga, namirnice i naposljetku čobani s rezervnim konjima i govedima. 126 Prešavši bazavličku šumu, pukovi uđoše u stepu. Dan je bio vedar. Na nebu ni oblačka. Lak vjetrić pirio je od sjevera k moru, sunce se odbijalo od kopalja i cvijeća. Pred vojskom otvorile su se Divlje Poljane, kao more bez kraja, a na taj prizor radost je obuzela kozačka srca. Veliki stijeg s arkanđelom, malinove boje, pokloni sa nekoliko puta pozdravljajući rođenu stepu, a za njima su se poklonili svi tugovi i pukovski stjegovi. Iz svih se grudi otrže kliktaj. Pukovi su se razvili slobodno. Bubnjevi i teorbanisti došli su na čelo vojske, zatutnjali su bubnjevi, zazvučali litauri i teorbani, a uz njih tisuće je grla zapjevalo pjesmu da se zaorio zrak i stepa: Hej vi, stepe, vi rođene, Krasnim cvijetom šarane, Kao more široke! Teorbanisti su pustili uzde pa, zavaljeni na sedlu, uprli oči u nebo i udarali u strune: litauristi, dignuvši ruke iznad glave, udaraju u mjedene obruče; bubnjari lupaju u bubnjeve — svi ti glasovi, zajedno s monotonim riječima pjesme i piskavim, neskladnim zviždukom tatarskih svirala, slili se u melodiju silnu, divlju i tužnu, kakva je i pustinja. Oduševljenje je obuzelo sve pukove; glave su se povijale po taktu pjesme, i naposljetku se činilo da se cijela stepa raspjevala i njiše se zajedno s ljudima, konjima i stje-govima. Poplašena jata ptica podignula su se iz stepe i letjela pred vojskom, kao druga, zračna vojska. S vremena na vrijeme pjesma i svirka bi umuknula, a onda se čulo lepršanje stjegova, topot i frktanje konja i škripa taborskih kola, nalik na krik labuda ili ždralova. Na čelu, pod velikim malinastim stijegom i pod konjskom tugom jaše Hmjelnicki u skrletnom odijelu, na bijelom konju, s pozlaćenim žezlom u ruci. Cio se tabor kreće lagano, i ide na sjever, pokrivajući, kao neki strašan val, rječice, dubrave i brežuljke, ispunjavajući vrevom i Zagorom stepsku pustoš. A od Čehrina, sa sjevernoga kraja pustinje, nasuprot ovome valu plovi drugi val krunske vojske, pod zapovjedništvom mladoga Potockoga. Odavde su Zaporošci i Tatari išli kao na veselje, s 127 pjesmom radosti, odanle je stupala ozbiljna konjica. Ovdje pod malinastim stijegom stari, oprobani voda strašno maše žezlom, kao da je siguran u pobjedu i osvetu; tamo na čelu jezdi mladić zamišljen, kao da je svjestan svoje žalosne, a skore sudbine! Razdvaja ih još veliki prostor stepe. Hmjelnicki se nije žurio. Računao je, ako mladi Potocki zađe dublje u pustinju, ako se više odmakne od oba hetmana, utoliko će lakše biti pobijeđen. A za to vrijeme sve novi i novi bjegunci iz Čehrina, Povoloče i svih obalskih gradova ukrajinskih svaki dan povećavaju zaporošku snagu donoseći ujedno i vijesti iz protivničkoga logora. Od njih je Hmjelnicki doznao da je stari het-man poslao sina samo s dvije tisuće konjanika, a Dnjeprom šest tisuća semena i tisuću njemačkih pješaka, čamcima. Obje su vojske trebale biti stalno u vezi; ali ta je zapovijest još prvoga dana prekršena, jer čamci, zahvaćeni brzom Dnjeprovom maticom, znatno su pretekli konjicu koja je išla obalom, te joj je kretanje neobično otežavao prijelaz preko mnogih Dnjeprovih pritoka. Stoga se Hmjelnicki nije žurio, želeći da se taj razmak uveća što više. Trećega dana ulogorio se kod Komiše Vode da se odmori. Za to su vrijeme izvidnice Tuhaj-bega dovele uhode. To su bila dva draguna koja su, odmah iza Čehrina, pobjegli iz vojske Po-tockoga. Jureći dan i noć uspjeli su znatno prestići svoju vojsku. Odmah su ih izveli pred Hmjelnickoga. Njihovi su iskazi potvrdili ono što je on već znao o snazi mladoga Stefana Potockoga, a donijeli su mu i vijest da su vođe semena, koji su plovili čamcima zajedno s njemačkom pješadijom, stari Barabaš i Kšečovski. Čuvši ovo posljednje ime, Hmjelnicki skoči. — Kšečovski? Pukovnik perejaslavske pukovnije? — On glavom, velemožni hetmane! — odgovoriše dragiini. Hmjelnicki se okrenuo pukovnicima oko sebe. — Polazak! — komandirao je gromkim glasom. Nije prošao ni sat, a vojska je krenula, iako je sunce već zalazilo, a noć, činilo se neće biti dobra. Neki strašni, crvenkasti oblaci pružili su se po zapadnoj strani, nalik na zmajeve, i primicali se jedni drugima kao da se hoće potući. Vojska se kretala ulijevo, obali Dnjepra. Sada su išli mirno, bez pjesme, bez udaranja u bubnjeve, i brzo, koliko im je dopuštala 128 trava, tako bujna da se pukovi katkad nisu vidjeli, a raznobojni stjegovi, činilo se, sami idu po stepi. Konjica je utirala put kolima i pješacima, koji su, teško napredujući, ubrzo znatno zaostali. Ali, noć je pokrila stepu. Veliki crveni mjesec popeo se polako na nebo, ali zaklanjali su ga oblaci, pa je svijetlio i gasnuo, kao svjetiljka na vjetru.

Bila je već gotovo ponoć kad su se pred očima kozaka i Tatara pojavile crne goleme mase koje su se jasno odbijale od tamne nebeske podloge. Zidovi Kudaka. Izvidnice, sakrivene pomrčinom, prišle su pod tvrđavu tako oprezno i tiho kao vuci ili noćne ptice. A možda bi se mogla iznenaditi sanjiva tvrđava! Najedanput je sinula munja sa zida i razderala pomrčinu, strašan tresak prolomio se kroz Dnjeprove klisure i vatrena je kugla opisala u zraku svijetao luk i pala u travu. Mrgodni kiklop Grođicki objavio je da pazi. — Slijepi pas! — progunđao je Tuhaj-begu Hmjelnicki. — Vidi i noću. Kozaci minu tvrđavu — o zauzimanju koje nisu mogli ni misliti sad kad je na njih išla krunska vojska — i nastave put. Ali Grođicki je prašio za njima iz topova da su se zidovi tresli, ne toliko da im naškodi, jer daleko su ga obilazili, nego da opomene vojsku koja je nailazila Dnjeprom i koja je mogla biti blizu. No taj tutanj topova odjeknuo je najprije u ušima pana Skšetuskoga. Mladoga viteza, po zapovijesti Hmjelnickoga, vodili su kozaci, a on se sutradan teško razbolio. U boju na Hortici, istina, nije dobio nijedne smrtne rane, ali izgubio je toliko krvi da se u njemu jedva držao život. Rane, koje mu je previo kozački vagar otvorile su se, uhvatila ga je groznica, i ove je noći ležao polus-vjestan na kozačkim taljigama, ne znajući što se zbiva oko njega. Probudili su ga tek topovi s Kudaka. Otvorio je oči, podignuo se u kolima i počeo razgledati oko sebe. Kozački je tabor u pomrčini promicao kao gomila utvara, a tvrđava je grmjela i svijetlila ružičastim dimom; ognjene su kugle odskakale od stepe, šišteći i režeći kao razljućeni psi. Na taj prizor Skšetuskoga je obuzela takva žalost, takva tuga da bi pristao odmah umrijeti samo da mu duša odleti k njegovima. Rat! Rat! A on je u neprijateljskom logoru; bez oružja, bolestan, ne može sići 129 s kola. Poljska je u opasnosti, a on ne leti spašavati je! A tamo u Lubnu vojska zacijelo kreće. Knez, s munjama u očima, prolijeće pokraj redova, a kuda mahne žezlom, tamo odmah udara tristo kopalja kao tristo gromova. Ovdje su mu različita poznata lica stala izlaziti pred oči. Mali Volodijovski leti dragunima sa svojom tankom sabljicom u ruci, ali to je borac nad borcima; s kim je ukrsti, onaj kao da je u grobu! Tamo opet pan Podbipjenta diže svoju krvničku smakni-kapu! Hoće li odrubiti tri glave ili neće? Svećenik Jaskolski oprašta se s četama i moli se raširenih ruku. Ali, stari je ratnik, ne može se suzdržati i katkad vikne: "Udri, ubij!" A eno već oklopnici meću koplja konjima među uši, pukovi kreću naprijed, zalijeću se, lete; bitka, juriš! Najedanput, mijenja se prizor. Pred namjesnikom stoji Jelena, blijeda, raspuštene kose, pa viče: "Spasi me, Bohun me proganja!" Pan Skšetuski skače iz kola, a uto mu neki glas, ali sad istinski, govori: — Lezi, dijete, jer ću te vezati. To ga logorski esaul Zahar, kojemu je Hmjelnicki naredio da čuva namjesnika kao oči u glavi, stavlja natrag u kola i pita: — Što je tobom? Pan Skšetuski potpuno se osvještava. Priviđenja nestaju. Kola idu obalom Dnjeprovom. Hladan vjetar puše s rijeke i noć blijedi. Ptice močvarice počinju jutarnji žagor. — Slušaj, Zahare! Već smo prošli Kudak? — pita on. — Prošli smo — odgovori Zahar. — I kamo ste naumili? — Ne znam. Kažu, bit će borbe, ali ne znam... Na te riječi Skšetuskome radosno zakuca srce. Držao je da će Hmjelnicki opsjedati Kudak i tako započeti rat. Ali, brzina kojom su kozaci išli naprijed dopuštala je misao kako je krunska vojska već blizu i kako je Hmjelnicki baš stoga mimoišao tvrđavicu da se ne bi morao boriti pod njenim topovima. "Još danas ću možda biti slobodan", pomislio je namjesnik i zahvalno pogledao u nebo. 14. Grmljavinu kudačkih topova čula je i vojska koja je plovila čamcima, a predvodili su je stari Barabaš i Kšečovski. 130 Sastojala se od šest tisuća redovitih kozaka i regimente odabranih njemačkih pješaka, kojoj je pukovnik bio Hans Flik. Nikolaj Potocki dugo se ustezao poslati kozake protiv Hmjelnickoga; no kako je Kšečovski imao na njih vrlo veliki utjecaj, a njemu je vjerovao bezgranično, naredio je samo da semeni polože zakletvu na vjernost — i poslao ih u ime Božje. Kšečovski, ratnik pun iskustva i veoma proslavljen u ratovima, bio je dvoranin obitelji Potockih, kojima je trebao zahvaliti za sve; i za pukovnički čin, i za to što je postao plemić, oni su mu to izradili na saboru, a dobio je od njih i velike posjede kod ušća Ladave u Dnjepar. Toliko ga je, dakle, uzlova vezivalo s Poljskom i Potockima da se ni sjenka sumnje nije mogla roditi u

hetmanovoj duši. Osim toga, bio je čovjek u najboljoj dobi, jer bilo mu je jedva pedeset godina, i velika mu se budućnost otvarala u službi domovine. Neki su u njemu htjeli gledati nasljednika Stefana Hmjelnickoga koji je, počevši kao običan stepski vitez, završio kao vojvoda kijevski i senator poljski. Samo je o Kšečovskom ovisilo hoće li poći tim istim putem na koji su tjerali junaštvo, divlja energija i neobuzdana ambicija, gladna bogatstva i časti. Zbog te se ambicije on prije kratkoga vremena naveliko trudio da dobije litinjsko starostvo, a kad ga je dobio pan Korbut, Kšečovski je zakopao u dubinu srca razočaranje; ali brzo je odbolovao zavist i bol. Sad se činilo da se sudbina opet osmjehuje na nj, jer je, dobivši od velikoga hetmana ovako važnu vojničku dužnost, smjelo mogao računati da će mu ime doći do kraljevih ušiju. A to je bila važna stvar, jer poslije se samo trebalo pokloniti gospodaru pa dobiti povelju s riječima milima plemićkoj duši: "Poklonio nam se i molio da ga nagradimo, a mi, sjećajući se njegovih zasluga, darujemo itd." Tim su se putem dobivala u Maloj Rusiji imanja i dostojanstva; tim su putem golemi prostori puste stepe, koji su dotle pripadali Bogu i Poljskoj, prelazili u privatne ruke; tim je putem siromašak postajao bogataš i mogao se krijepiti nadom da će mu potomci zasjesti među senatore. Kšečovskoga je izjedalo samo to što je morao dijeliti vlast s Barabašem; ali to je bila dioba samo naoko. Zapravo je stari čerkaski pukovnik, osobito u posljednje vrijeme, toliko ostario i onemoćao da je jedino tijelom pripadao zemlji, a duša i razum 131 bili su utonuli u ukočenost i mrtvilo, koji obično prethode pravoj smrti. U početku pohoda probudio se i počeo se kretati prilično živo; kao da je na glas vojničkih truba počela stara vojnička krv u njemu jače strujati, jer svojedobno je bio slavan vitez i stepski vođa. Ali odmah poslije polaska uljuljkao ga je pljusak vesala, uspavala pjesma semena i tiho ljuljanje čamaca, te je zaboravio na sve. Kšečovski je upravljao svime i o svemu se starao, a Đarabaš se budio samo da jede. Najevši se, pitao je iz navike za ovo ili ono, a svi su odbijali odgovoriti. Napokon bi uzdisao i govorio: "Joj, više bih volio u drukčijem ratu leći u grob, ali, volja je Božja." Veza s krunskom vojskom, koja je išla pod komandom Stefana Potockoga, bila je odmah prekinuta. Kšečovski se žalio da husari i draguni idu suviše sporo, da se suviše zadržavaju pri prijelazu preko rijeka, da mladi hetmanov sin nema vojničkog iskustva; ali unatoč svemu tome naredio je da se vesla i ide naprijed. Čamci su, dakle, plovili niz Dnjepar prema Kudaku, odmičući sve više od krunske vojske. Napokon se jedne noći začula grmljavina topova. Barabaš je spavao i nije se probudio; ali Flik, koji je plovio naprijed, sjeo je u čamčić i došao Kšečovskom. — Pane pukovniče — reče — ovo su kudački topovi! Što da radim? — Zaustavite čamce. Ostat ćemo noćas u trstiku. — Hmjelnicki očevidno opsjeda Kudak. Po mome bi mišljenju trebalo žuriti u pomoć. — Ne pitam vas za mišljenje, nego zapovijedam. Ja sam zapovjednik. — Pane pukovniče!... — Stanite i čekajte! — reče Kšečovski. Ali vidjevši kako energični Nijemac cupka svoju žutu bradu i ne misli se pokoriti bez razloga, dodao je blaže: — Kaštelan do sutra može stići s konjicom, a tvrđavu noću ne mogu osvojiti. — A ako ne stigne? — Čekat ćemo makar i dva dana. Ne poznate Kudak! Polomit će oni zube o njegove bedeme, a ja bez kaštelana neću ići u pomoć jer nemam ni prava na to. To je njegova stvar. 132 Činilo se da Kšečovski ima potpuno pravo. Flik nije navaljivao dalje i otišao je svojim Nijemcima. Malo poslije stali su se čamci primicati desnoj obali i ulaziti u trstik koji je više od dvjesta metara pokrivao na tome mjestu široko razlivenu rijeku. Napokon je pljuskanje vesala prestalo, čamci su se potpuno skrili u šaš i rijeka je izgledala sasvim pusta. Kšečovski zabrani loženje vatri, pjevanje i razgovor, te okolinu ^ pokri tišina, prekidana jedino grmljavinom kudačkih topova. Pa ipak, osim staroga Barabaša, na čamcima nitko nije oka sklopio. Flik, čovjek viteške duše i željan boja, htio bi kao ptica poletjeti prema Kudaku. Semeni su se pitali šaptom: što će biti s tvrđavom? Hoće li izdržati ili neće? A grmljavina je bivala sve jača. Svi su bili uvjereni da tvrđava odbija strašne juriše. "Hmjelnicki se ne šali, ali ne šali se ni Grođicki!" šaptali su kozaci. A što će biti sutra! Isto je pitanje vjerojatno zadavao sebi i Kšečovski, koji se, na prednjem dijelu svoga čamca, duboko zamislio. Hmjelnickoga je poznavao dobro i odavno; dosad ga je smatrao za čovjeka neobičnih sposobnosti, kojemu je nedostajalo samo polje da uzleti, poput orla, u visinu, a sad je sumnjao u to. Topovi su grmjeli neprekidno — prema tome, Hmjelnicki zaista opsjeda Kudak? — Ako je tako — mislio je Kšečovski — onda je propao! Kako to? Dakle, podigavši na oružje Zaporožje, osiguravši pomoć kanovu, skupivši vojsku kakvom dosad nije zapovijedao nijedan vođa, umjesto da juri na Ukrajinu, umjesto da pobuni narod, da pridobije građane, da što prije uništi hetmana i zauzme cijelu zemlju, prije no što bi im stigla pomoć, on, Hmjelnicki, on, stari ratnik, juriša na nepobjedivu tvrđavu koja ga može zadržati godinu dana? I dopustit će da mu se najbolja vojska razbije o bedeme kudačke? I čekat će pod Kudakom dok hetmani

ojačaju i opkole ga kao Nalevajka kod Solonice?... — On je propao! — ponovi Kšečovski. — Njegovi će ga kozaci izdati. Neuspješan će juriš izazvati klonulost i strah. Iskra bune ugasit će se u samom začetku i Hmjelnicki neće biti strasniji od mača koji se slomio kod balčaka. — On je glupak — pomisli Kšečovski. — Ergo, dakle, sutra iskrcavam na obalu svoje semene i Nijemce, a iduće ću noći udariti iznenada na njega, oslabljenoga jurišima. Zaporošce ću sve 133 potući, a Hmjelnickoga ću vezana baciti pred noge hetmanima. To je njegova krivica, jer moglo je biti drukčije. Ovdje mu se razigrano samoljublje uzdiže na sokolovim krilima. Znao je on dobro da mladi Potocki ne može ni na koji način stići do sutra navečer, i tko će onda hidri otkinuti glavu? Kšečovski! Tko je ugušio bunu koja bi strahovitim ognjem mogla zahvatiti cijelu Ukrajinu? Kšečovki. Možda će se stari hetman malo ljutiti što će to biti bez sudjelovanja njegova sinčića, ali brzo će se odljutiti. A dotle će sve zrake slave i kraljeve ljubavi obasjati čelo pobjed-nikovo. Ne! Ipak se slava mora podijeliti sa starim Barabašem i panom Grođickim! Kšečovski se veoma smrkne, ali odmah se razvedri. Ta valjda će ovu staru kladu, Barabaša, za koji dan zakopati u zemlju, a Grođicki, samo da bi mogao sjediti u Kudaku i katkad plašiti Tatare ognjem iz topova, ništa drugo i ne želi; ostaje samo jedini Kšečovski. Kad bi mogao dobiti ukrajinsko hetmanstvo! Zvijezde su treperile na nebu, a pukovniku se činilo da je to drago kamenje na žezlu; vjetar je šuštao u trstiku, a njemu se činilo da leprša hetmanski tug. Topovi na Kudaku grme neprestano. — Hmjelnicki će biti pogubljen — mislio je dalje pukovnik — ali to je njegova krivica! Moglo je biti drukčije! Sto nije krenuo odmah na Ukrajinu!... Moglo je biti drukčije! Tamo vri i kipi, tamo je prah koji čeka samo iskru. Poljska jest moćna, ali u Ukrajini vojske nema, a kralj nije mlad, bolestan je! Jedna dobivena bitka izazvala bi nebrojene posljedice... Kšečovski je pokrio lice rukama i sjedio nepomičan, a za to vrijeme zvijezde su padale sve niže i zalazile lagano za stepu. Prepelice, skrivene u travi, počele su se dozivati. Još malo pa će svanuti. Napokon su se pukovnikove misli sabile u čvrstu odluku. Sutra će udariti na Hmjelnickoga i smrvit će ga u prah. Preko njegova trupla steći će bogatstvo i dostojanstvo, postat će kazneno oruđe u ruci Poljske, njezin branilac, u budućnosti njezin velikodostojnik i senator. Poslije pobjede nad Zaporožjem i Tatarima neće mu ništa odbiti. Pa ipak — nije mu dano litinjsko starostvo. 134 Kad se sjeti toga, Kšečovski stisne pesnice. Nije mu dano starostvo, unatoč velikom utjecaju njegovih Zaštitnika, Potockih, unatoč njegovim vojničkim zaslugama, samo stoga što je bio homo novus skorojević, a njegov suparnik vodi porijeklo od knezova. U ovoj Poljskoj nije bilo dovoljno postati plemićem, trebalo je još čekati da to plemstvo pokrije plijesan kao staro vino, da zahrđa kao željezo. Hmjelnicki je jedini mogao zavesti novi red na koji bi kralj pristao — ali, nesretnik, on više voli lupati glavu o kudačke bedeme. Pukovnik se pomalo smirivao. Odbili su mu jedanput starostvo — pa što je s tim? Tim više će se truditi da ga nagrade, osobito poslije pobjede i ugušenja bune, poslije oslobođenja Ukrajine... što? Cijele Poljske... od građanskog rata. Tada mu ništa neće odbiti, tada mu neće trebati čak ni Potocki... Snena mu je glava pala na prsa i zaspao je sanjajući o starostvu, kastelanijama, o darovima kralja i sabora... Kad se probudio, svitalo je. U čamcima svi su još spavali. U daljini se blistala, prema blijedoj treperavoj svjetlosti, dnjeparska voda. Naokolo je vladala potpuna tišina. Ona ga je baš i probudila. Kudački topovi nisu više grmjeli. — Što je to? — pomislio je. — Prvi juriš odbijen? Ili je možda Kudak osvojen? Ali to je nemoguće? Nije! Potučeni kozaci leže podaleko od tvrđave i ližu rane, a jednooki Grođicki gleda na njih kroz puškarnice i ponovo upravlja topovima. Sutra će juriš ponoviti i opet zube polomiti. Uto se razdanilo. Kšečovski probudi ljude na svome čamcu i pošalje čamčić po Flika. Flik dođe odmah. — Pane pukovniče — reče mu Kšečovski. — Ako do večeras kaštelan ne stigne, a juriš se ponovi, krenut ćemo tvrđavi u pomoć. — Moji su ljudi spremni — odgovori Flik. — Podijelite im prah i olovo. — Podijeljeni su. — Noću ćemo izići na obalu i krenut ćemo stepom što tiše. Iznenadit ćemo ih. — Gkit, sehr gut! Vrlo dobro! Ali zar ne bi bilo bolje primaknuti se malo čamcima? Do tvrđave ima oko četiri milje. Podaleko je za pješadiju. 135 — Pješaci će jahati semenske konje.

— Sehr gut! — Ljudi neka leže mirno među trskom, na obalu neka ne izlaze i neka ne galame. Vatre ne smiju ložiti, jer izdao bi nas dim. Ne trebaju znati za nas. — Magla je tako gusta da ni dim neće vidjeti. Doista, rijeka, rukavac obrastao trskom, u kojem su bili čamci, i stepa dokle oko dopire bili su pokriveni bijelom, gustom maglom. A kako je tek svanulo, magla se još mogla dići i otkriti stepu. Flik ode. Ljudi su se u čamcima lagano budili; odmah se objavi zapovijest Kšečovskoga da budu mirni te su se spremali doručkovati bez vojničkoga Zagora. Tko bi prelazio obalom ili plovio sredinom rijeke, ne bi mu ni na um palo da se u obližnjem rukavcu skriva nekoliko tisuća ljudi. Konji su hranjeni iz ruke da ne bi rzali. Čamci skriveni maglom bili su pritajeni u šašu. Ponegdje se povlačio čamčić s dva vesla, koji je raznosio dvopek i zapovijesti — inače je svuda vladala grobna tišina. Najednom su u travi, trstiku, šašu i Šikari na obali, oko cijelog rukavca odjeknuli snažni i mnogi glasovi, vičući: — Pugu! Pugu! Tišina. — Pugu! Pugu! I opet šutnja kao da oni glasovi na obali očekuju odgovor. Ali odgovara nema. Dozivanje odjekne i treći put, ali brže i nestrpljivije. — Pugu! Pugu! Tada se iz magle začuje glas Kšečovskoga: — Tko je to? — kozak iz luga. Semenima, skrivenima u čamcima, zakucala su srca, nespokojno. Ovo im je tajanstveno dozivanje bilo dobro poznato. Ovako su se Zaporošci sporazumijevali među sobom u zimovnicama, a ovako su u vrijeme rata zvali na razgovor braću kozake, redovne i gradske, među kojima su mnogi potajno pripadali "bratstvu." Opet je odjeknuo glas Kšečovskoga: — Što želite? — Bogdan Hmjelnicki, hetman zaporoški, javlja da su na rukavac upravljeni topovi. ■— Kažite zaporoškom hetmanu da su naši upereni na obalu! 136 — Pugu! Pugu! — Što još hoćete? — Bogdan Hmjelnicki, hetman zaporoški, zove na razgovor svoga prijatelja, pana Kšečovskoga, pukovnika. — Samo neka da taoce. — Deset kurenjskih atamana. — Pristajem! U taj tren obale rukavca procvaše, kao cvijećem, Zaporošcima koji su poustajali iz trave gdje su ležali skriveni. Izdaleka je nailazila njihova konjica i artiljerija, pojavili su se deseci i stotine stje-gova, zastava, tugova. Išli su pjevajući i udarajući u bubnjeve. Sve je to više nalikovalo na pozdrav nego na susret dviju neprijateljskih vojski. Semeni iz čamaca odgovorili su poklicima. Ali stigli su čamci s kurenjskim atamanima. Kšečovski je sjeo u jedan od njih i odvezao se na obalu. Tamo su mu dali konja i odveli ga odmah Hmjelnickome. Kad ga je vidio, Hmjelnicki je skinuo kalpak i pozdravio ga srdačno. — Pane pukovniče — reče on — stari moj prijatelju i kume! Kad ti je krunski hetman naredio da me uhvatiš i odvedeš u logor, ti to nisi htio učiniti, nego si mi javio da se spašavam bijegom, zbog čega ti dugujem zahvalnost i bratsku ljubav... Pri tim riječima prijateljski je pružio ruku, ali tamnoputo lice Kšečovskoga ostalo je hladno kao led. — I sad, kad si se spasio, hetmane — reče — dignuo si bunu. — Idem osvetiti krivice nanesene sebi, tebi, cijeloj Ukrajini, s kraljevim poveljama u ruci, i nadom da mi naš milostiv gospodar neće zamjeriti. Kšečovski se zagleda u oči Hmjelnickom i reče važno: — Kudak si opsjeo? — Ja? Valjda sam poludio! Kudak sam mimoišao bez ijednoga pucnja, iako me je stari slijepac oglasio topovima. Htio sam na Ukrajinu, ne u Kudak, i tebi sam hitao, starom prijatelju i dobrotvoru. — Pa što hoćeš od mene? — Hajdemo malo u stepu pa ćemo razgovarati. 137 Podboli su konje i odjahali. Zadržali su se oko jedan sat. Poslije povratka lice Kšečovskoga bilo je blijedo i strašno. Odmah se počeo opraštati s Hmjelnickim, koji mu je rekao pri polasku: — Dvojica će nas biti u Ukrajini, a nad nama samo kralj i više nitko. Kšečovski se vratio k čamcima. Stari Barabaš, Flik i oficiri očekivali su ga nestrpljivo. (

— Što je bilo? Što je bilo? — pitali su ga sa svih strana. t — Iskrcajte se na obalu! — odgovori zapovjednički Kšečovski. Barabaš podiže sanjive kapke; neki čudan plamen sinu mu u očima. — Što? — upita. — Iskrcavajte se na obalu! Predajemo se! Krv je jurnula u blijedo i požutjelo lice Barabaševo. Ustao je s kotla na kojemu je sjedio, ispravio se i odjedanput se taj pogureni, smežurani starac pretvorio u diva punoga života i snage. — Izdaja! — viknuo je. — Izdaja! — ponovio je Flik hvatajući se drška mača. Ali prije no što je izvadio mač, Kšečovski je mahnuo sabljom, i on je pao na klupu. Zatim je Kšečovski skočio iz čamca u čamčić u kojemu su sjedila četiri Zaporošca s veslima u rukama, pa viknuo: — Među čamce! Čamčić je poletio kao strijela, a Kšečovski, stojeći u sredini, s kapom na krvavoj sablji, očiju kao žeravica, vikao je snažnim glasom: — Djeco! Nećemo ubijati svoje! Živio Bogdan Hmjelnicki, het-man zaporoški! — Živio! — ponovile su stotine i tisuće glasova. — Smrt Lesima! — Smrt! Klicanju s čamaca pridružilo se klicanje Zaporožaca na obalama. Ali mnogo ljudi, s čamaca koji su bili dalje, još nije znalo što se zbiva; tek kad se svuda pronio glas da Kšečovsjd prelazi Zaporošcima, semene je obuzelo pravo ludilo od radosfi. Šest tisuća kapa poletjelo je u vis, šest je tisuća pušaka grunulo. Čamci su se zaljuljali pod kozačkim nogama. Nastala je gungula i zbrka. Osim svega toga ova radost morala je biti oblivena krvlju, jer stari je Barabaš više volio poginuti nego izdati stijeg pod kojim je 138 proveo život. Dvadesetak čerkaskih vojnika bilo je uz njega i počeo je boj kratak, strašan — kao i svi bojevi u kojima se šaka ljudi, koja želi ne milost nego smrt, brani od mnoštva. Ni Kšečovski ni itko od mase nije se nadao takvom otporu. U starom se pukovniku probudio davnašnji lav. Na poziv da položi oružje, odgovorio je mecima — i vidjeli su ga sa žezlom u ruci, raspršenih bijelih vlasi, kako izdaje zapovijesti gromkim glasom i mladićkom energijom. Čamac su mu opkolili sa svih strana. Ljudi iz onih čamaca koji nisu mogli doprijeti do njegova skakali su u vodu i, plivajući ili brodeći među trskom, hvatali se za rub čamca i uskakivahu bijesno. Otpor je bio kratak. Vjerni Barabaševi se-meni bili su poklani, isječeni ili raskinuti rukama, popadali po daskama. Starac se, sa sabljom u ruci, još branio. Kšečovski se probio do njega. — Predaj se! — uzviknuo je. — Izdajnice! Umri! — odgovori Barabaš i mahne sabljom. Kšečovski se brzo povuče u gomilu. — Udari! — vikne on kozacima. Ali činilo se da nitko neće prvi dići ruku na starca. Na nesreću, pukovnik se poskliznuo na krv i pao. Ležeći, nije više ulijevao onoliko poštovanja ni straha, i odmah mu se nekoliko oštrica zabilo u tijelo. Starac je mogao samo uz-viknuti: "Isuse i Marijo!" Stali su ga sjeći onako na zemlji i isjekli su ga na komade. Odsječenu glavu bacali su iz čamca u čamac, igrajući se njome kao loptom dok bačena nevjesto, nije pala u vodu. Ostali su još Nijemci, s kojima je bio teži posao, jer regimenta je imala tisuću starih i u različitim ratovima prekaljenih vojnika. Hrabri je Flik, doduše, pao od ruke Kšečovskoga, ali na čelu regimente ostao je Johan Verner, potpukovnik, veteran još iz tridesetogodišnjeg rata. Kšečovski je bio siguran da će pobijediti, jer njemački su čamci bili sa svih strana opkoljeni kozačkima, ali ipak je htio sačuvati Hmjelnickome ovako mnogo izvrsno naoružane pješadije pa je, stoga više volio pregovarati s njima. Neko se vrijeme činilo da Verner pristaje na pregovore, jer mirno je razgovarao s Kšečovskim i pažljivo slušao sva obećanja, koja nevjerni pukovnik nije štedio. Plaća, koju je Poljska dugovala, imala je biti odmah isplaćena, i još za godinu dana unaprijed. 139 Poslije godinu dana najamnici su mogli otići kamo hoće, makar i u krunski logor. Verner je tobože premišljao, ali tiho je naredio da se čamci skupe oko njega tako da naprave zatvoreni krug. Na obodu tog kruga stajao je zid pješaka, ljudi krupnih i snažnih, odjevenih u žute bluze i iste takve ogrtače, u potpunoj bojnoj spremi, lijeve noge izbačene naprijed za pucanje, s mušketama kraj desnog boka. Verner, s golom sabljom u ruci, stajao je u prvom redu i dugo razmišljao. Napokon podigne glavu.

— Herr Hauptmann — reče. — Pristajemo! — Bit će vam dobro u novoj službi! — uzviknuo je radosno Kšečovski. — Ali pod uvjetom... — Pristajem unaprijed. — Kad je tako, onda dobro. Naša služba Poljskoj prestaje u lipnju. Od lipnja prijeći ćemo k vama. Iz usta Kšečovskoga otrže se psovka, ali ipak se uzdržao. — Rugate li se, pane potpukovniče? — Ne! — odgovorio je hladno Verner. — Naša nam vojnička čast nalaže da održimo ugovor. Služba se svršava u lipnju. Služimo za novac, ali nismo izdajice. Inače nas nitko ne bi najmio, a ni vi nam ne biste vjerovali, jer tko bi vam jamčio da u prvom boju nećemo prijeći hetmanima. — Što onda hoćete? — Da nas pustite otići. — Nema od toga ništa, mahniti čovječe! Naredit ću da vas sve pobiju. — A koliko ćete izgubiti svojih? — Ni noga neće umaći! — Ni polovica vas neće ostati! Obojica su govorila istinu; stoga Kšečovski, iako je Nijemčeva ravnodušnost uzbunila u njemu svu krv, a bjesnilo ga počelo gušiti, još nije htio početi boj. — Dok sunce ne zađe za rukavac — viknuo je — razmislite; poslije ću narediti da se puca. I ode žurno u svome čamčiću posavjetovati se s Hmjelnickim. 140 Nastalo je očekivanje. Kozački su čamci stegli tijesnim prstenom Nijemce, koji su bili hladni, kao što mogu biti samo stari i prekaljeni vojnici u opasnosti. Na prijetnje i grdnje koje su svaki čas dolijetale iz kozačkih čamaca odgovarali su prezrivom šutnjom. Bilo je doista veličanstveno ovo mirno držanje usred sve jačeg bjesnila kozaka koji su, grozno mašući kopljima i puškama, škrgućući zubima i psujući, nestrpljivo očekivali znak za borbu. A sunce, odmičući na zapad, skidalo je polako svoje zlaćane zrake s rukavca, koji je postupno tonuo u tamu. Napokon je utonuo sasvim. Tada je zasvirala truba, a odmah zatim čuo se izdaleka glas Kšečovskoga: — Sunce je zašlo! Jeste li se predomislli? — Jesmo! — odgovori Verner i, okrenuvši se vojnicima, mahne golom sabljom. — Feuer, vatra! — komandirao je spokojno i hladno. Zatutnjalo je. Pljusak tijela koja su pala u vodu, uzvici bjesnila i grozničava pucnjava odgovarali su na glas njemačkih mušketa. Topovi, smješteni na obali, odazvali su se basom i stali sipati tanad na njemačke čamce. Dim je potpuno pokrio zaljev. Usred uzvika, grmljavine, zviždanja tatarskih strijela, pucnjave pištolja i samokresa, samo su odmjereni plotuni mušketa kazivali da se Nijemci neprestano brane. O zalazu bitka je još trajala, ali činilo se da slabi. Hmjelnicki, u društvu Kšečovskoga, Tuhaj-bega i nekoliko atamana, dojahao je na obalu gledati boj. Raširene su mu nozdrve uvlačile puščani dim, a uši se naslađivale vapajima utapanih i ubijenih Nijemaca. Sve tri vođe gledali su klanje kao prizor koji je za njih bio dobar znak. Borba je postajala sve slabija. Pucnji su umukli, a umjesto njih sve glasniji uzvici kozačke pobjede dopirali su do neba. — Tuhaj-beže! — rekao je Hmjelnicki. — Ovo je dan prve pobjede. — Zarobljenih nema! — zareži poglavica. — Neću takvu pobjedu! — Imat ćeš ih u Ukrajini. Gio ćeš Stambol i Galatu napuniti svojim sužnjima. 141 — Uzet ću i tebe ne budem li imao koga. Rekavši to, divlji se Tuhaj-beg zlobno nasmije, i ubrzo doda: — Ipak bih rado uzeo ove Franke. Uto je i bitka sasvim prestala. Tuhaj-beg potjerao je konja prema logoru, a za njima i ostali. — A sad na Žute vode! — uzviknu Hmjelnicki. 15. Namjesnik je slušao bitku i grozničavo očekivao svršetak, misleći isprva da se Hmjelnicki bori s cjelokupnom hetmanskom vojskom. Ali predvečer stari mu Zahar otkrije zabludu. Vijest o izdaji semena pod zapovjedništvom Kšečovskoga i o pokolju Nijemaca do dna duše potrese mladoga viteza, jer to je bio znak budućih izdaja, a namjesnik je vrlo dobro znao da je u hetmanskoj vojsci većina kozaka. Brige su namjesnikove rasle, a veselje u zaporoškom logoru do-davalo im je još gorčine. Sve je bilo da ne može gore. O knezu nije bilo vijesti, a hetmani su učinili strašnu pogrešku što su, umjesto da sa svom snagom krenu prema Kudaku ili da čekaju neprijatelja u utvrđenim logorima u Ukrajini, podijelili snagu, oslabili se

dobrovoljno, dali široko polje nevjeri i izdaji. U zaporoškoj se vojsci doduše i prije govorilo o Kšečovskom i osobito o tome da je poslana vojska pod komandom Stefana Potock-oga, no namjesnik nije vjerovao tim glasovima... Držao je da su to lake izvidnice koje će se pravodobno povući. Ali zbilo se drukčije. Hmjelnicki je, izdajom Kšečovskoga, postao jači za nekoliko tisuća ljudi, a mladome Potockom prijetila je strašna opasnost. Lišena pomoći i zalutala u pustinji, sad ga je Hmjelnicki mogao lako opkoliti i potpuno uništiti. U bolovima od rana, u nespokojstvu, u besanim noćima tješio se Skšetuski jedino mišlju o knezu. Zvijezda Hmjelnickoga mora se ugasiti kad knez ustane u svom Lubnu. A tko može znati nije li se već sjedinio s hetmanima? Ma koliko velika bila sila Hmjelnickoga, ma kako da je početak dobar, iako je s njima išao Tuhajbeg, a u slučaju neuspjeha obećao poći u pomoć sam "car" krimski, ipak Skšetuskome ni na um nije pala misao da bi ova oluja mogla 142 potrajati dugo, da bi jedan kozak mogao uzdrmati cijelu Poljsku i slomiti njenu strašnu snagu. Na pragu Ukrajine taj će se val razbiti mislio je namjesnik. Jer, kako su se svršavale sve kozačke bune? Buknule su kao plamen i gasile se poslije prvog sudara s hetmanima. Tako je bilo sve do danas. Kad je s jedne strane stupilo u borbu gnijezdo pljačkaša s Niža^ s druge strane sila čije su obale zapljuskivala dva mora — ishod je bilo lako predvidjeti. Oluja ne može biti trajna. Dakle, prohujat će i nastat će lijepo vrijeme. Ta je misao krijepila Skšetuskoga i može se reći održavala ga na nogama, jer inače je na njemu bilo tako teško breme kakvo dosad nikad nije nosio. Bura, iako će i proći, može opustošiti polja, porušiti domove i načiniti nepopravljive štete. Eto zbog te bure zamalo nije izgubio život, izgubio je snagu i pao u teško ropstvo, i to baš sad kad mu je sloboda vrijedila koliko i život. Kako su onda mogli podnijeti oluju slabiji koji se ne umiju braniti? Što je bilo tamo u Rozlozima s Jelenom? Nego, Jelena je zacijelo već bila u Lubnom. Namjesnik ju je viđao u snovima, u društvu prijateljskih lica, miluju je i knez i kneginja Grizelda — a ona tuguje za svojim husarom koji je negdje u Siču. Ali ipak će doći čas kad će se husar vratiti. Eto mu sam Hmjelnicki obećava slobodu — a uostalom kozački val juri i juri pragovima Poljske; kad se razbije, bit će kraj mukama, jadu i nemiru. Val je jurio doista. Hmjelnicki, ne oklijevajući, dignuo je vojsku i pošao hetmanovu sinu. Snaga mu je bila doista strašna, jer sa semenima Kšečovskoga i Tuhaj-begovim četama vodio je gotovo dvadeset i pet tisuća vojnika izvježbanih i željnih boja. O snazi Potockoga nije bilo pouzdanih vijesti. Bjegunci su kazivali da vodi dvije tisuće konjanika i nekoliko topova. Bitka je u tom razmjeru mogla biti sumnjiva, jer jedan juriš strahovite husarije često bi bio dovoljan da potuče deset puta veću vojsku. Tako je Hotkjević, hetman litavski, sa tri tisuće husara svojedobno kod Kirholma potukao do nogu osamnaest tisuća odabrane pješadije i konjice švedske; tako je kod Klušina jedan oklopnički stijeg u bijesnom jurišu uništio desetak tisuća engleskih i škotskih najamnika. Hmjelnicki se sjećao toga te je išao, po riječima ruskoga kroničara, polako i oprezno: "Mnogim očima svojega uma, kao 143 prepreden lovac, na sve strane pogledavajući i straže na milju i dalje imajući." Tako se približio Žutim Vodama. Uhvatili su opet dvije uhode. Oni su potvrdili malobrojnost krunske vojske i javili da je kaštelan već prešao Žute Vode. Čuvši to, Hmjelnicki je stao kao ukopan na mjestu i zaštitio se opkopom. Srce mu je kucalo radosno. Ako se Potocki odvaži na juriš, onda mora biti potučen. Kozaci se ne umiju u polju oduprijeti oklopnicima, ali iza opkopa bore se odlično, i u ovoliko većem broju nesumnjivo će odbiti juriše. Hmjelnicki je računao na mladost i neiskusnost Potockoga. Ali uz mladoga kaštelana bio oprobani ratnik, starostić živjecki, Stefan Čarnjecki, husarski pukovnik. Taj je spoznao opasnost i sklonio kaštelana da se povuče iza Žutih Voda. Hmjelnickome nije ostalo ništa drugo nego da krene za njima. Sutradan, prešavši žutovodske močvare, obje su vojske stale jedna prema drugoj. Ali nijedan vođa nije htio udariti prvi. Neprijateljski su se logori stali žurno ukopavati. To je bilo u subotu, petog svibnja. Cio dan pljuštala je kiša. Oblaci su pokrili nebo tako da je od podne bio mrak kao zimi. Predvečer osuo se još jači pljusak. Hmjelnicki je trljao ruke od radosti. — Samo neka stepa omekša — govorio je Kšečovskome — pa se neću ustezati junački se ogledati i s husarijom, jer ona će pod svojim teškim oklopima potonuti u blato. A kiša lije li lije, kao da nebo hoće pomoći Zaporošcima. Vojske su se na pljusku ukopavale lijeno i bez volje. Vatre se nisu mogle zapaliti. Nekoliko tisuća Tatara izišlo je iz logora paziti da poljska vojska ne bi, koristeći se maglom, pljuskom i noći, pokušala umaknuti. Zatim je nastala duboka tišina. Samo se čuo pljusak i fijuk vjetra. A zacijelo nitko nije spavao u oba logora. U zoru su zasvirale u poljskom logoru trube otegnuto i žalostivo, kao na uzbunu; zatim su ovdje-ondje stali udarati bubnjevi. Dan je svanjivao tužan, mračan, vlažan; bura je bila prestala ali padala je kišica, sitna kao da si je sijao kroz sito. Hmjelnicki je naredio da se izbaci top. Za njim se odmah odazvao drugi, treći, deseti, i kad je počela obična "prepiska" od logora logoru, Skšetuski je

rekao svome kozačkom anđelu čuvaru: — Zahare, izvedi me na opkop da mogu vidjeti što se radi. 144 Zahar je bio radoznao pa se nije protivio. Odoše na uzvisinu odakle su vidjeli kao na dlanu malo uleglu stepsku dolinu, žutovodske močvare i obje vojske. Ali tek što je Skšetuski pogledao, uhvatio se za glavu i uzviknuo: — Tako mi Boga živoga! Ta ovo je izvidnica, ništa više! Doista, opkopi kozačkoga logora prostirali su se oko četvrt milje, dok se poljski prema njemu činio kao neki kanalić. Nejednakost snaga bila je tako velika da u kozačku pobjedu nije moglo biti sumnje. Namjesnikovo je srce stisnula bol. Dakle, još nije došao čas propasti za oholost i bunu, a ovaj što će naići bit će nova njegova pobjeda! Tako se bar činilo. Čarka pod topovskom vatrom bila je već počela. S prednjega su se opkopa vidjeli pojedini konjanici ili gomilice kako se tuku među sobom. To su se Tatari borili sa semenima Potockoga, odjevenima u tamnoplavu i žutu uniformu. Konjanici su pritrčavali jedni drugima i odskakivali hitro, udarali, jedan na drugoga s boka, gađali se pištoljima i strijelama, ili se starali da jedan drugoga uhvate u zamku. Te su se čarke izdaleka više činile kao zabava, jedino su konji, jureći tamo-amo bez jahača, pokazivali da je tamo riječ o životu i smrti. Tatara je izlazilo sve više. Ubrzo se polje zacrnjelo od poginulih; tada su i iz poljskoga logora stale izlaziti sve nove čete i stavljati se u bojni poredak pred opkopom. Bile su tako blizu da je Skšetuski svojim oštrim pogledom mogao jasno raspoznati zastave, tugove, pa i pukovnike i poručnike koji su stajali malo postrance od stjegova. Srce mu je stalo kucati u prsima, blijedo lice oblilo se rumenilom, i kao da će naći zahvalne slušaoce u Zaharu i kozacima koji su stajali kraj topova na prednjem opkopu, vikao je oduševljeno, redom kako je koja četa izlazila iz opkopa: — To su draguni Balabanovi! Vidio sam u Čerkasu. — Ovo je vlaški stijeg; križ im je na zastavi. — Gle! Ono pješadija silazi s opkopa! Zatim još s većim oduševljenjem, raširivši ruke: — Husari! Husari pana Čarnjeckoga! Doista su se pojavili i husari, nad njima oblak krila i gora od kopalja, ukrašenih zlatnim kitama i dugim zelenocrvenim zastavicama. Izjahali su po šestorica iz opkopa pa stali pod opkopom; a 145 kad ih je vidio mirne, ozbiljne i odlučne, u očima Skšetuskoga pojavile su se radosne suze i za časak mu zamaglile pogled. Iako su vojske bile tako nejednake, iako se protiv nekoliko četa crnjela čitava lava Zaporožaca i Tatara koji su, kao obično, zauzeli krila, iako su mu se redovi toliko otegli po stepi da im se kraj jedva mogao sagledati — Skšetuski je opet vjerovao u pobjedu. Lice mu se smijalo, snaga se vratila, oči uprte u ravnicu sipale su iskre, nije se mogao zadržati na jednome mjestu. — Hej, dijete! — progunđao je stari Zahar. — Htjela bi duša u raj! Ali, nekoliko slobodnih tatarskih odreda s vikom i halakanjem jurne naprijed. Iz logora su odgovorili ognjem. No to je bilb samo zastrašivanje. Tatari, i ne stigavši do poljskih četa, raspršili su se na obje strane k svojima i nestali u mnoštvu. U taj čas jeknuo je veliki sički bubanj, a na njegov glas odmah je golemi polumjesec kozačko-tatarski jurnuo naprijed. Hmjelnicki je očevidno probao odjedanput slomiti sve čete i zauzeti logor. U slučaju straha to bi bilo moguće. Ali među poljskim četama ne pojavi se ništa slično strahu. Čete su stajale mirno, razvijene u prilično dugu liniju, čija je leđa zaklanjao opkop, a bokove topovi, te se na njih moglo udariti jedino sprijeda. Neko se vrijeme činilo da će dočekati bitku na mjestu; ali kad je polumjesec prejurio već polovinu ravnice, u logoru su zasvirale trube na juriš... i najednom se koplja, koja su dotle bila uspravljena, spuste do konjskih glava. — Husari navaljuju! — klikne Skšetuski. I, doista, husari su se povili po sedlima i jurnuli naprijed, a odmah za njima dragunske čete i cio bojni red. Napad husara bio je strahovit. U prvom jurišu naiđoše na tri kozačke čete, dvije iz steblovske nahije i mirgorodsku, i u času ih oboriše! Jauk dopre čak do Skšetuskoga. Konji i ljudi, oboreni strašnom težinom željeznih konjanika, srušili su se kao od oluje. Otpor je bio tako kratak da se Skšetuskome učinilo da je jedna divovska zmija jednim gutljajem progutala ta tri puka. A to su bili najbolji sički ratnici. Prestrašeni, konji su unijeli nered u kozačke redove. Pukovi irklejevski, kalnibolocki, minski, škurinski i titorovski potpuno su se izmiješali, a potiskivani masom bjegunaca stali su i oni uzmicati u neredu. A u taj čas draguni su stigli husare, pa započeli zajedno s njima krvavu žetvu. Četa vašurinska poslije 146 junačkoga ali kratkog otpora, bježala je u divljem strahu do kozačkih opkopa. Sredina vojske Hmjelnickoga kolebala se sve jače i, tučena, razjurena u neuredne gomile, sječena mačem, potiskivana željeznom navalom, nije mogla ugrabiti trenutak da se zaustavi i počne boj iznova.

— Đavoli, ne Poljaci! — uzviknuo je stari Zahar. Skšetuski je bio kao mahnit. Bolestan, nije umio vladati sobom, te se smijao i plakao u isti mah, a s vremena na vrijeme komandirao kao da i on predvodi četu. Zahar ga je držao za skute i morao je i druge zvati u pomoć. Bitka se približila kozačkom logoru toliko da su se gotovo ljudi mogli raspoznavati. S opkopa su tukli topovi, ali kozačka tanad, obarajući i svoje kao i neprijatelje, još je uvećavala zbrku. Husari su naišli na paškovnu četu, koja je bila hetmanova garda i u sredini koje je bio i sam Hmjelnicki. Najedanput se strahovit uzvik razliježe po svim redovima zaporoškim: velika se zastava malinove boje zaljuljala — i pala. Ali u taj mah Kšečovski, na čelu pet tisuća svojih semena, krene u boj. Sjedeći na golemom šarcu, letio je u prvom redu, bez kape, sa zamahnutom sabljom, skupljajući pred sobom rasturene Niževce koji su se, vidjevši pomoć, ma i bez reda, vraćali u boj. Boj je u središtu počeo opet. I na oba krila sreća je iznevjerila Hmjelnickoga. Tatari, koje su dvaput odbile vlaške čete i semeni panova Potockih, izgubili su sasvim volju za boj. Pod Tuhaj-begom ubijena su dva konja. Pobjeda se potpuno okrene na stranu mladoga Potockoga. Bitka nije potrajala još dugo. Pljusak, koji je od nekog vremena postajao sve jači, ubrzo je postao takav da se od njega ništa nije \uljelo. Nisu mlazovi, no potoci kiše lili na zemlju iz otvorenih usta nebeskih. Nastala je takva pomrčina da se na nekoliko koraka ivjek nije vidio. Pljusak je zaglušivao komandu. Pokisle puške i imokresi umukli su. Samo nebo učinilo je kraj pokolju. Hmjelnicki, pokisao do kože, bijesan, uletio je u svoj logor. Ni kim nije progovorio. Napravili su mu šator od devinih koža. i Kavši pod njega, sjedio je sam, promišljajući gorke misli. Obuzimalo ga je očajanje. Sad je tek pojmio kakva se posla i ttii). Bio je, eto, potučen, odbijen, gotovo slomljen, u bitki s tako u 1,1 lom vojskom da ju je s pravom mogao smatrati prethodnicom. Znao je koliko je bila velika otporna snaga vojske poljske, i 147 računao je s tim kad se odlučio na rat, pa ipak se prevario u računu. Tako mu se bar činilo u ovome trenutku, te se hvatao za obrijanu glavu i želio ju je razbiti o prvi top na koji naiđe. Sto li će tek biti kad bude imao posla s hetmanima i svom Poljskom? Razmišljanja je prekinuo ulazak Tuhaj-begov. Oči su Tatarinove bijesno sijevale, lice mu je bilo blijedo, a zubi sijali iza usana bez brkova. — Gdje je plijen? Gdje zarobljenici? Gdje su glave zapovjednika? Gdje je pobjeda? — pitao je promuklo. Hmjelnicki skoči. — Tamo! — odgovori gromko pokazujući prema krunskome taboru. — Onda idi tamo! — vikne Tuhaj-beg. — Ali, ne pođeš li, odvest ću te na užetu na Krim. — Ići ću! — reče Hmjelnicki. — Ići ću još danas! Plijen i zarobljenike ću oteti, ali ti ćeš odgovorati kanu jer plijen hoćeš, a iz boja bježiš! — Psino! — urlikne Tuhaj-beg. — Ti upropaštavaš kanovu vojsku! I jedan časak stajali su jedan prema drugome, šireći nozdrve. Prvi se Hmjelnicki sabrao. — Tuhaj-beže, umiri se! — reče on. — Pljusak je prekinuo bitku kad je Kšečovski već bio razbio draguniju. Poznam ih! Sutra će se tući već s manje junaštva! Stepa će biti sasvim meka. Husari će podleći. Sutra će svi biti naši. — To je tvoja riječ! — progunđa Tuhaj-beg. — I održat ću je! Tuhaj-beže, prijatelju, kan mi te je poslao u pomoć, ne da se svađaš. — Obećavao si pobjedu, ne poraz. ■— Zarobljeno je nekoliko draguna, dat ću ti ih. — Daj. Naredit ću da ih nabiju na kolce. — Ne čini to. Pusti ih slobodne. To su Ukrajinci iz čete Bala-banova, poslat ćemo ih da privuku dragune na našu stranu. Bit će kao i s Kšečovskim. Tuhaj-beg se udobrovolji; osinu okom Hmjelnickoga i progunđa: — Zmijo... — Lukavstvo vrijedi koliko i junaštvo. Ako dragune nagovorimo na izdaju, ni živa duša neće umaknuti iz tabora, razumiješ! — Potockoga ću uzeti ja. 148 — Dat ću ti ga, pa i Čamjeckoga. — Daj sad rakije, hladno je. — Pristajem. U taj mah ude Kšečovski. Pukovnik je bio mrk kao noć. Budućih žuđenih starostava, kastelanija, zamaka i blaga nestalo je kao magle poslije današnje bitke. Sutra ih može sasvim nestati, a iz ove se magle može pojaviti,

umjesto njih, konopac ili vješala. Da pukovnik, poubijavši hetmanske Nijemce, nije spalio za sobom sve mostove —- sad bi pouzdano razmišljao o tome da izda Hmjelnickoga i sa semenima prijeđe na stranu Potockoga. Ali to je bilo nemoguće. Sjeli su tako utroje uz pehar rakije i stali šuteći piti. Pljusak je lagano prestajao. Smrkavalo se. Skšetuski, iscrpljen radošću, oslabio, blijed, ležao je nepomično na taljigama. Zahar, koji ga je zavolio, naredio je svojim kozacima da i nad njih razapnu šator. Namjesnik je slušao jednolični pljusak kiše, ali u duši mu je bilo vedro, jasno. Njegovi su husari pokazali što znaju, njegova je Poljska dala otpor dostojan svoje veličine, prvi se napad kozačke oluje razbio već o vrhove kopalja krunske vojske. A ostaju još hetmani, ostaju knez Jeremija i toliko gospode plemića, toliko snage, a nad svim tim kralj — primus inter pares, prvi među jednakima. Ponos je nadimao prsa pana Skšetuskoga, kao da je sad sva ta snaga bila u njemu. Osjećajući tu snagu, osjetio je prvi put otkako je zarobljen u Siču, neko sažaljenje prema kozacima: krivi jesu, ali i zaslijepljeni, jer podigli su se s motikom na sunce — pomisli on. Krivi su, ali nesretni, jer predali su se jednom čovjeku koji ih vodi u očitu propast. Zatim mu je misao poletjela dalje. Nastat će mir, i onda će svaki imati pravo misliti o svojoj sreći. Dušom i srcem prenio se u Rozloge. Tamo, u blizini lavove pećine, zacijelo je potpuno mirno. Tamo se buna nikad neće dići; ako se i digne — Jelena \v pouzdano već u Lubnu. Najedanput mu pucnjava topova prekine zlatne niti razmišljanja, lo je Hmjelnicki, opivši se, izveo opet pukove u napad. Ali sve ■v svrši na topovskoj pucnjavi. Kšečovski je smirio hetmana. 149 Sutradan je bila nedjelja. Cio je dan prošao na miru, bez ijed-nog pucnja. Logori su ležali jedan prema drugomu, kao logori dvije neprijateljske vojske. Skšetuski je ovaj mir pripisivao klonulosti duha kod kozaka. Na žalost, nije znao da je za to vrijeme Hmjelnicki "mnogim očima svoga uma, gledajući preda se" radio da privoli na svoju stranu Balabanove dragune. U ponedjeljak je boj otpočeo u zoru. Skšetuski ga je promatrao kao i prvi put, nasmijan i veseo. I opet su krunski pukovi izišli pred opkop; ali ovaj put, ne napadajući, davali su otpor neprijatelju na mjestu. Stepa je omekšala ne samo po površini, kao prvoga dana, nego duboko. Teška se konjica nije mogla ni maknuti, što je odmah dalo premoć okretnim četama zaporoskima i tatarskima. S usana Skšetuskoga postupno je nestajalo osmijeha. Pod poljskim je opkopima mnoštvo napadača zamalo sasvim pokrilo uski red krunskih četa. Činilo se da će se svakoga časa ovaj lanac prekinuti i početi napad na opkope. Skšetuski nije vidio ni polovinu onoga duha, one bojne volje s kojom se vojska tukla prvog dana. Branila se i danas uporno, ali nije napadala prva, nije razgonila nahijske čete, nije jurila poljem kao uragan. Zemlja stepska, natopljena duboko, onemogućavala je silan napad, i doista je prikovala tešku konjicu pred opkopom. Juriš je bio njezina snaga i rješavao je pobjedu, a sad je konjica morala stajati na mjestu. A Hmjelnicki je uvodio u borbu nove i nove pukove. On je bio svuda. Svaku je četu vodio u borbu, i povlačio se tek ispred neprijateljskih sabalja. Njegovo je oduševljenje lagano prelazilo na Zaporošce; iako su padali u gomilama, ipak su se utrkivali koji će prije stići pred opkop s krikom i urlikom. Udarali su stijenu od željeznih prsa, o vrhove kopalja, i, razbijeni, desetkovani, vraćali se opet u boj. Pod tim su se pritiskom čete počele kolebati, uzmicati, mjestimice povlačiti, baš kao što hrvač, kad ga željeznim rukama stisne protivnik, čas slabi, čas se ponovo pridiže i oporavlja. Pred podne zamalo je sva zaporoška vojska bila u ognju i bitki. Borba je bila tako uporna da se između dvije linije boraca načinio nov nasip — od leševa konjskih i junačkih. Svaki su se čas u kozački opkop vraćale gomile vojnika ranjenih, krvavih, blatnih, zadihanih, gotovo popadalih od umora. Ali vraćali su se pjevajući. Iz lica izbijao im je bojni žar i uvjerenje 150 u pobjedu. I, onesvještavajući se, još su vikali: "Na propast!" Posada, ostavljena u logoru, jedva je čekala da krene u boj. Skšetuskome se smračilo pred očima. Poljske čete stale su uzmicati u opkope, nisu mogle više izdržati. A pri odstupanju vidjela se grozničava žurba. Na taj je prizor dvadeset i nekoliko tisuća radosno kliknulo. Žestina se napada udvostručila. Zaporošci su živo gonili semene pana Potockoga, koji su štitili uzmak. No, topovi i tuča puščanih zrna odbili su ih. Bitka je za trenutak prestala. U poljskom logoru oglasila se pregovaračka truba. Ali Hmjelnicki sad nije htio pregovarati. Dvanaest nahijskih četa sjahalo je s konja da zajedno s pješadijom i Tatarima počne juriš na opkope. Kšečovski im je trebao priteći u pomoć, u odlučujućem trenutku, sa tri tisuće pješaka. Svi bubnjevi, litauri i trube jeknuli su u isti čas, zaglušujući viku i puščane plotune. Skšetuski je sa strahom i trepetom gledao duboke redove neusporedive zaporoške pješadije, koja je trčala opkopima i sve ih čvršće opasivala. Duga su povjesma bijeloga dima izbijala iz opkopa, kao da bi nekakva divovska prsa htjela otpuhati ove skakavce koji su nemilosrdno nasrtali sa svih strana. Topovska je tanad rovala brazde medu kozacima, pucnjava samokresa postajala je sve življa. Grmljavina nije prestajala ni za trenutak —

mnoštvo se topilo pred očima, mjestimice se grčevito uvijalo, kao golema ranjena zmija, ali išlo je naprijed. Evo, već su ih stigli! Već su pod opkopom. — Topovi im već ništa ne mogu! Skšetuski je zatvorio oči. I sad mu, brzo kao munja, proleti kroz glavu pitanje: kad otvori oči, hoće li vidjeti poljske zastavice na bedemima? Hoće li vidjeti — ili neće? Tamo je žagor sve veći, neka neobična vika. Moralo se nešto dogoditi. Uzvici dolaze iz sredine logora. Što je lo? Što se zbilo? — Bože svemogući! Ovaj se uzvik oteo iz usta Skšetuskoga kad je, otvorivši oči, ugledao na opkopima, umjesto velike krunske zastave, malinovu s nrkanđelom. Logor je bio osvojen. Tek je navečer namjesnik doznao od Zahara kako je tekao iS. Nije Tuhaj-beg uzalud nazivao Hmjelnickoga zmijom, jer, u ttcnutku najupornije obrane, nagovorena Balabanova dragunija 151 prešla je na kozačku stranu i, jurnuvši s leđa na poljske čete, pomogla što su potučeni do nogu. Navečer je namjesnik vidio zarobljenike i prisustvovao umiranju mladoga Potockoga. Grlo mu je bilo probijeno strijelom i živio je samo nekoliko sati poslije bitke te umro u naručju Stefana Čarn-jeckoga. "Kažite ocu...", prošaptao je na samrtnom času mladi kaštelan, "kažite ocu da sam... kao junak...", ne mogaše dodati ništa više. Duša mu je ostavila tijelo i odletjela na nebo. Skšetuski se dugo sjećao onoga blijedoga lica i onih plavih očiju na samrti uprtih u nebo. Pan Čarnjecki zavjetovao se nad ukočenim tijelom da će, ako mu Bog da te vrati slobodu, potocima krvi oprati smrt prijatelja i sramotu poraza. I ni suza nije potekla po njegovu licu, jer to je bio željezni vitez, već veoma proslavljen junaštvom, i čovjek kojega nikakva nesreća ne slama. I ispunio je zavjet. Sad pak, mjesto da se preda očajanju, krijepio je Skšetuskoga, koji je trpio strahovite boli zbog poraza i sramote države Poljske. — Poljska je jedan poraz već pretrpjela — govorio je on — ali ona ima neiscrpnu snagu. Nije ju dosad slomila nikakva sila, neće je slomiti ni bune seljaka, koje će sam Bog kazniti. Jer, us-tajući na svoje starješine, protive se Božjoj volji. A što se tiče poraza, on je, istina, žalostan, ali tko je pretrpio poraz? Hetmani? Krunska vojska?... Ne! Poslije razdvajanja i izdaje Kšečovskoga, ovaj se odjel, koji je vodio Potocki, može smatrati samo kao izvidnica. Buna će se, bez sumnje, raširiti po cijeloj Ukrajini, jer tamo su seljaci odvažni i vični boju, ali tamošnje bune nisu ništa novo. Ugušit će ih hetmani s knezom Jeremijom, čija se vojska još nije ni krenula — a plane li jače, prije će se smiriti i ugušiti, a možda i zauvijek prestati. Malovjeran bi i malodušan bio svaki onaj koji bi mogao i pomisliti da kakav kozački vođa, u društvu s tatarskim mirzom, može zaista zaprijetiti silnome narodu. Teško Poljskoj kad bi prosti seljački ustanak rješavao o njenoj sudbini, o njenom opstanku. Doduše, s prezirom smo pošli u ovaj pohod — završava Čarnjecki — i iako je prethodnica uništena, držim da hetmani mogu ovu bunu ugušiti ne mačem, ne oružjem, nego batinama. I kad je tako govorio, činilo se da ne govori zarobljenik, ne govori vojnik poslije izgubljene bitke, nego ponosni hetman, 152 uvjeren u sutrašnju pobjedu. Ova veličina duše i vjera u Poljsku razlile su se kao melem na namjesnikove rane. Gledao je izbliza snagu Hmjelnickoga, pa ga je malo zaslijepila, to više što je dosad bila uspješna. Ali Čarnjecki je mogao imati pravo. Hetmanska vojska stoji još netaknuta, a iza njih sva snaga poljske države, zatim pravo vlasti i volje Božje. Stoga je namjesnik odlazio duševno mnogo jači i veseliji, a pri polasku zapitao još Čarnjeckoga bi li htio odmah s Hmjelnickim početi pregovore o slobodi. — Ja sam sužanj Tuhaj-begov — reče pan Stefan — pa ću njemu i otkup platiti, a s onim harambašom neću imati posla, neka ide do vraga! I Zahar, koji je Skšetuskome pomogao da se vidi sa zarobljenicima, vodeći ga do taljiga, tješio ga je: — Nije s mladim Potockim bilo teško — govorio je — muka će biti s hetmanima. Stvar je tek počela, a kakav li će biti kraj, Bog zna! Hej, nakupili su kozaci i Tatari poljskoga blaga, ali uzeti i sačuvati nije jedno te isto. A ti se, dijete, ne jadi, ne očajavaj, jer ćeš ionako biti slobodan; otići ćeš svojima, a starac će tugovati za tobom. U starosti je najteže biti samac. Muka će biti s hetmanima, još kakva! I doista, ova pobjeda, ma kako sjajna, nije ni najmanje rješavala stvar u korist Hmjelnickoga. Mogla mu je i škoditi, jer bilo je lako predvidjeti da će sad veliki hetman, osvećujući sinovu smrt, svom žestinom goniti Zaporošce, i ništa neće propustiti da ih šatre odjedanput. Veliki hetman nije volio kneza Jeremiju, i to je pokazivao često u različitim prilikama. Hmjelnicki je znao vrlo dobro za to, ali predviđao je da će sad te mržnje nestati, i da će krakovski zapovjednik sad prvi put pružiti ruku za slogu koja će mu osigurati pomoć slavnoga ratnika i njegove jake vojske. A s tako udruženim silama, pod zapovjednikom kao što je knez, Hmjelnicki se još nije usuđivao mjeriti, jer još nije imao dovoljno samopouzdanja. Stoga je odlučio požuriti da zajedno s glasom o žutovodskom porazu bude u Ukrajini i udari na hetmana prije no što bi mogla kneževa pomoć stići. Stoga nije dao odmor vojsci, nego su odmah sutradan poslije bitke, u svanuće, krenuli naprijed. Marš je bio tako brz kao da je hetman bježao. Kao da je, bujica jurila stepom i pojačavala se vodom na koju naiđe usput. Prolazili

su kroz šume, dubrave, brežuljke, prelazili rijeke bez odmora. Snaga je kozačka rasla 153 putem, jer pridruživale su im se nove i nove gomile seljaka koji su bježali iz Ukrajine. Seljaci su donosili vijest i o hetmanima — ali proturječne. Jedni su kazivali da je knez još iza Dnjepra; drugi, da se već pridružio krunskoj vojsci. Ali svi su tvrdili da je Ukrajina već u plamenu. Seljaci nisu samo bježali u susret Hmjelnickomu, u Divlje Poljane, nego su palili sela i gradove, napadali svoje gospodare i svuda se dizali na ustanak. Krunska se vojska tukla već otprije dva tjedna. Porobljen je Stebljev, a kod Derenhovke je počeo krvavi boj. Gradski su kozaci ponegdje već prelazili na stranu naroda, a svuda se čekao znak. Hmjelnicki je računao na sve to i žurio se sve više. Naposljetku je stigao na prag Ukrajine. Čehrin mu je otvorio vrata širom. Kozačka je posada prešla odmah pod njegovu zastavu. Porušen je dom Čapljinskog, poklana šaka plemića, koja je potražila skloništa u gradu. Radosni uzvici, zvona i procesije nisu prestajali. Plamen se raširio po cijeloj okolini. Sve se živo laćalo kose, koplja i pristajalo uza Zaporožje. Nebrojena gomila naroda nagrnula u logor sa svih strana — a došle su i radosne, pouzdane vijesti kako je knez Jeremija doista ponudio pomoć hetmanima, ali se još nije sastao s njima. Hmjelnicki je odahnuo. Bez odgađanja jurio je naprijed i već je išao posred bune, pokolja i ognja. O tome su svjedočile ruševine i leševi. Išao je kao lavina, uništavajući sve na putu. Zemlja se pred njima dizala na oružje, za njima ostajala pusta. Išao je kao osvetnik, kao legendarni zmaj. Koraci su mu istiskivali krv, dah potpirivao požar. U Čerkasu se zaustavio s glavnom vojskom, poslavši naprijed Tatare pod Tuhaj-begom i divljega Krivonosa, koji su stigli het-mane kod Korsuna i udarili na njih bez ustezanja. Ali smjelost su platili skupo. Odbijeni, desetkovani, potučeni do nogu, povukli su se u neredu. Hmjelnicki se podignuo i otišao im u pomoć. Na putu je saznao da se pan Sjenjavski s nekoliko četa sastao s hetmanima koji su napustili Korsun i idu prema Boguslavju. To je bilo istina. Hmjelnicki je zauzeo Korsun bez otpora i, ostavivši u njemu komoru, hranu, jednom riječju cio tabor, pojurio s konjicom za njima. Nije ih morao goniti dugo, jer nisu još bili odmakli daleko. Kod Krute Balke njegova prethodnica naiđe na poljski tabor. 154 Skšetuski nije mogao vidjeti bitku, jer ostao je s taborom u Korsunu. Zahar ga je smjestio na trgu u kući pana Zabokšickoga, kojega je svjetina prije objesila... i postavio stražu iz ostataka mirhorodske nabije, jer rulja je neprestano pljačkala kuće i klala svakoga koji bi joj se učinio Poljakom. Kroz porazbijane prozore vidio je Skšetuski gomile pijanih seljaka, krvave, zasukanih rukava, kako idu od kuće do kuće, od trgovine do trgovine i pretražuju svaki kutić, podrume i tavane. S vremena na vrijeme strahoviti uzvici kazivali su da je nađen plemić, Židov, žena ili dijete. Žrtve su izvlačili na trg i mučili strašnim mukama. Svjetina se tukla među sobom za ostatke tijela, mazala s uživanjem krvlju lice i grudi, obavijala vratove još vrućim crijevima. Seljaci su hvatali Zidovčiće za noge i rastezali ih, uz luđački smijeh. Jurišalo se i na kuće opkoljene stražom, u kojima su bili poznatiji zarobljenici ostavljeni na životu, zato što se nadalo velikom otkupu. Tada su Zaporošci ili Tatari, koji su čuvali stražu, odbijali svjetinu, udarajući napadače dršcima kopalja, lukovima ili bičevima od bikove kože. Tako je bilo i pred domom u kojemu je bio Skšetuski. Zahar je naredio da se seljaci tuku bez milosti, a Mirgoroci su rado izvršavali zapovijest, jer Niževci su rado primali pomoć od svjetine u vrijeme bune, ali prezirali su je mnogo više no plemići. Ta nisu se oni uzalud nazivali "plemenito rođenim kozacima". I sam je Hmjelnicki ne jedanput darivao mnogo priprostih ljudi Tatarima, koji su ih gonili na Krim, pa odatle prodavali u Tursku ili Malu Aziju. Svjetina je, dakle, bjesnila na trgu; tako su svi pomahnitali da su se napokon stali klati međusobno. Dan se smirivao. Zapalili su cijelu jednu stranu trga, crkvu i svećenikov dom. Srećom, vjetar je puhao prema polju i ometao širenje vatre. Ali golemi je plamen osvjetljavao trg tako jasno kao sunčani zraci. Postalo je nesnosno vruće. Izdaleka se čula strahovita grmljavina topova — očevidno je bitka kod Krute Balke postajala sve žešća. — Zacijelo je našima tamo vruće — gunđao je stari Zahar. — Hetmani se ne šale. Hej! Pan Potocki pravi je vojnik. Zatim je pokazao kroz prozor na svjetinu. — Gledajte! — reče. — Oni se sad vesele; ali ako Hmjelnicki bude potučen, i s njima će se proveseliti! 155 U taj se mah razliježe topot i na trg je na konjima u bijeloj pjeni, doletjelo dvadesetak konjanika. Lica su im bila pocrnjela od puščanog praha, odijelo u neredu, a nekoliko zavijenih glava svjedočilo je da jure ravno iz boja. — Ljudi! Tko u Boga vjeruje, neka se spašava! — Poljaci su porazili naše — vikali su što ih grlo nosi. Nastala je vika smetene gomile. Svjetina se zaljuljala kao val šiban vjetrom. Najedanput je divlji sve obuzeo strah. Počeli su bježati, ali kako su ulice bile zakrčene kolima, a dio trga u ognju, nije se imalo kuda bježati. Svjetina se stala gurati, vikati, tući, gušiti, i moliti za milost, iako je neprijatelj bio još daleko. Čuvši što se dogodilo, namjesnik je gotovo poludio od radosti; stao je juriti po sobi kao mahnit, tući se u grudi iz sve snage i vikati: — Znao sam da će biti tako! Života mi! S hetmanima je to! S cijelom Poljskom! Kucnuo je čas kazne! Što je

to?! Opet se razliježe topot, i ovaj se put na trgu pojavi oko dvjesto konjanika, samih Tatara. Bježali su glavom bez obzira. Svjetina im je priječila put, oni su jurnuli u svjetinu, gazili je, tukli, razjurivali, sjekli prodirući prema čerkaskoj cesti. — Bježe kao vjetar! — uzviknuo je Zahar. Jedva je to rekao, a proletjela je druga četa, za njom treća. Činilo se da svi bježe. Straže oko kuće stale su se vrpoljiti i pokazivati želju za bijegom. Zahar je pojurio pred hodnik. — Stoj! — vikne on svojim Mirgorocima. Dim, vrućina, zbrka, konjski topot, kuknjava, vika svjetine obasjane vatrom, sve se to slilo u paklenu sliku koju je namjesnik gledao s prozora. — Kakav li je poraz tamo! Kakav poraz! — vikao je on Za-haru, ne misleći da ovaj ne može podijeliti tu radost. Ali, opet je proletjela četa bjegunaca kao munja. Grmljavina topovska ljuljala je Korsun iz temelja. Najedanput neki strahovit glas, ispod kuće, počne vikati: — Spašavajte se! Hmjel je ubijen! Kšečovski ubijen! Tuhaj-beg ubijen! Na trgu nastao smak svijeta. Ljudi su u očajanju skakali u oganj. Namjesnik je pao na koljena i dignuo ruke u vis. sima! Bože svemoćni! Bože veliki i pravedni! Hvala tebi na nebeZahar mu prekine molitvu jurnuvši u sobu. — Pođi, dijete! — uzviknuo je zadihan — iziđi i obećaj milost Mirgorocima jer hoće bježati. Odu li, svjetina će prodrijeti. Skšetuski iziđe u hodnik. Mirgoroci su se vrpoljili pred kućom, pokazujući nesumnjivu volju da napuste mjesto i pojure prema čerkaskoj cesti. Strah je obuzeo sve u gradu. Svaki su čas nove čete pobijeđenih dolijetale kao na krilima od Krute Balke. Bježali su seljaci, Tatari, gradski kozaci i Zaporošci, u najvećem neredu. A ipak se glavna vojska Hmjelnickoga morala još boriti, bitka zacijelo nije još bila izvojevana, jer topovi su pucali udvojenom snagom. Skšetuski se obratio Mirgorocima: — Zato što ste čuvali vjerno mene — reče ponosno — ne morate se spašavati bijegom, jer vam obećavam da ću se zauzeti za vas i izmoliti milost kod hetmana. Mirgoroci, svi do jednoga, skinuše kape, a on se podbočio pa gleda ponosno na njih i na trg koji se praznio sve više. Kakva promjena sudbine! Evo Skšetuski, maloprije sužanj, vučen s kozačkim taborom, stoji sad među drskim kozacima, kao gospodar među podanicima, kao vlastelin među prostacima, kao husar iz sjajnoga oklopništva među logorskim poslugom. On — zarobljenik — sad obećava milost, i glave se pred njim otkrivaju, a pokorni glasovi mole onim žalosnim, otegnutim glasom koji označava strah i pokornost: — Smilujte se, pane! — Kako sam rekao, onako će biti! — reče namjesnik. I odista je bio uvjeren da će uspjeti kod hetmana s kojim se poznavao, jer često mu je nosio pisma kneza Jeremije i umio zadobiti njegovu naklonost. Stajao je sad podbočen i radost mu je sijala s lica osvijetljena vatrom. — Dakle, rat je svršen! Dakle, val je na pragu razbijen! — mislio je. — Čarnjecki je imao pravo: neiscrpna je snaga Poljske, nepokolebljiva njezina moć. Pri tim mu je mislima ponos nadimao prsa; ne niski ponos koji izlazi iz nade na osvetu, iz poniženja neprijatelja, ni iz dobivanja slobode kojoj se svakoga časa nadao, ni stoga što se sad klanjalo pred njim — nego se osjećao ponosan što je sin pobjedničke 156 157 Poljske, premoćne, o čije se vratnice sva zla, svi napadi, svi udari lome i prskaju kao paklene sile o nebeska vrata. Osjećao se ponosan kao plemić — rodoljub, što je u sumnji bio potkrijepljen, a u vjeri nezaveden. Osvetu nije želio. — Porazila je kao kraljica, oprostit će kao majka — mislio je on. Ali topovska se pucnjava pretvorila u neprekidnu grmljavinu. Konjska kopita odjeknuše opet po pustim ulicama. Na trg doleti kao grom, na neosedlanu konju, kozak bez kape, u košulji, lica rasječena mačem, iz kojega je lijevala krv. Doletio je, zaustavio konja, raširio ruke i, udahnuvši iz sve snage, stao vikati: — Hmjel tuče Lehe! Potučena su jasna velemožna gospoda, hetmani i pukovnici, vitezovi i kavaliri. Kad je to govorio, zaljuljao se i tresnuo na zemlju. Mirgoroci su mu priskočili u pomoć. Rumen i bljedilo preletjeli su Skšetuskom preko lica. — Što govori? — pitao je grozničavo Zahara. — Što se zbilo? Ne može biti. Za živoga Boga! Ne može biti! Tišina! Samo plamen sikta na suprotnoj strani trga, pršte snopovi iskra, a katkad se izgorjela kuća sruši s treskom. Evo nekih novih glasnika.

— Potučeni Lesi! Potučeni! Za njima ide odred Tatara — idu lagano, jer opkoljavaju pješake, jamačno zarobljenike. Skšetuski ne vjeruje očima. Poznaje vrlo dobro na zarobljenicima uniforme hetmanskih husara — pa udara rukama i nekim čudnim glasom uporno ponavlja: — Ne može biti! Ne može biti! Topovska se grmljavina još čuje. Bitka nije svršena. Ali kroz sve nepopaljene ulice vrve gomile Zaporožaca i Tatara. Lica su im crna, teško dišu — ali vraćaju se kao opijeni, pjevaju! Ovako se vraćaju vojnici poslije pobjede. Namjesnik je poblijedio kao mrtvac. — Ne može biti! — ponavljao je sve hrapavijim glasom. — Ne može biti... Poljska... Nešto novo privlači njegovu pažnju. Ulaze semeni Kšečovskoga noseći čitave snopove zastava. Dolaze na sredinu trga i bacaju ih na zemlju. Jao... poljske! 158 Grmljavina slabi, izdaleka se čuje kloparanje kola. Naprijed idu visoke kozačke taljige, za njima niz drugih, a sve su ih opkolili kozaci paškovske nahije, u žutim kalpacima; prolaze baš pokraj kuće oko koje stražare Mirgoroci. Skšetuski natkrije rukom oči, jer zasjenjivala ga je svjetlost od vatre, pa se zagledao u zarobljenike u prvim kolima. Najedanput se trgnuo natrag, stao mlatiti rukama po zraku kao pogođen strijelom u prsa, a iz usta mu se oteže strašan, neljudski krik: — Isuse! Marijo! To su... hetmani! I padne na ruke Zaharu, izvrne oči, a lice mu se ukoči kao u mrtvaca. Malo su poslije tri konjanika, na čelu nebrojenih pukova, do-j anala na trg. Srednji, u crvenu odijelu, sjedio je na bijelom konju i, podbočivši se pozlaćenim žezlom, gledao ponosito kao kralj. To je bio Hmjelnicki. Sa strana su mu bili Tuhaj-beg i Kšečovski. Poljska je ležala u prahu i krvi pred kozakovim nogama. 16. Prošlo je nekoliko dana. Ljudima se činilo da se nebeski svod odjedanput srušio na Poljsku. Žute Vode, Korsun, poraz krunske vojske koja je dotad uvijek pobjeđivala kozake, ropstvo hetmana, strahoviti požari po cijeloj Ukrajini, pokolj kakav neznan od postanka svijeta — sve se to zbilo tako iznenada da narod gotovo nije htio vjerovati kako tolike nesreće mogu jednu zemlju snaći odjedanput. Pa mnogi nisu ni vjerovali; jedni su se ukočili od zaprepaštenja, drugi su poludjeli; neki su proricali dolazak Antikrista i bliskost Sudnjeg dana. Prekinule su se sve društvene veze, svi odnosi prijateljski i rodbinski. Prestala svaka vlast, nestalo razlike među ljudima. Pakao je odriješio s lanca sve nesreće i pustio ih u svijet da se pozabave. Klanje, pljačkanje, vjerolomstvo, bjesnilo, nasilje, razbojništvo i mahnitost zamijenili su rad, poštenje, vjeru i savjest. Činilo se da čovječanstvo neće više živjeti dobrim, nego zlim; da su se izmijenila srca i mozgovi, te smatraju svetinjom ono što je prije bilo nepošteno, a nepošteno ono što je prije bila svetinja. Sunce već nije obasjavalo zemlju, jer zaklanjao ju je dim od 159 požara, a noću umjesto zvijezda i mjeseca sijali su požari. Gorjeli su gradovi, sela, crkve, dvorovi, šume. Ljudi su prestali govoriti, stenjali su ili lajali kao psi. Život je izgubio vrijednost. Tisuće su ginule bez traga i glasa. A iz svih onih poraza, ubojstava, jauka, dimova i požara uzdizao se samo jedan čovjek sve više i više, rastao sve strahovitije, zaklanjao gotovo svjetlost dana, a sjenka mu je padala od mora do mora. To je bio Bogdan Hmjelnicki. Dvjesto tisuća ljudi, oružanih i opijenih pobjedama, stajalo je sad spremno na svaki njegov mig. Svjetina je ustajala svuda; gradski su kozaci pristajali uza nj po svim gradovima. Zemlja od rijeke Pripete pa do kraja stepe bila je u ognju. Ustanak se širio u vojvodstvima: maloruskom, podolskom, volinjskom, braclavskom, ki-jevskom i černihovskom. Snaga je hetmanova rasla svaki dan. Nikad Poljska, ni protiv najstrašnijega neprijatelja, nije izvela ni polovinu vojske kolikom je on sada raspolagao. Toliku spremu nije imao ni njemački car. Bura je premašila sva očekivanja. Ni hetman nije u početku poimao svoju moć, niti je razumijevao koliko se visoko uzdigao. Još se zaklanjao pravdom, zakonom i vjernošću prema Poljskoj, jer nije znao da ih može pogaziti kao prazne riječi. Ipak je, kako je postajao silniji, rasla u njemu i ova neizmjerna, nesvjesna sebičnost kojoj povijest ne poznaje ravne. Pojmovi zla i dobra, nepoštenja i poštenja, nasilja i pravičnosti, slili su se u duši Hmjelnickoga s pojmovima štete ili vlastite koristi. Čestit je bio onaj s njime; nepošten je onaj koji je protiv njega. Spreman je bio vikati na sunce i smatrati da mu se čini osobita nepravda kad ne bi sijalo onda kad hoće. Ljude, događaje i cio svijet mjerio je svojim ja. I unatoč lukavosti i prijetvoru, u ovakvu njegovu gledištu bila je neka čudna snaga. Iz toga su gledišta proizlazili svi njegovi istupi, ali i dobra djela; iako nije poznavao mjere u mržnji i okrutnosti prema neprijatelju, umio je biti i zahvalan za svaku, ma i nehotičnu uslugu koja mu se činila.

Jedino kad je bio pijan, zaboravio bi na dobročinstva i, ričući od bijesa, s pjenom na ustima, izdavao je krvave zapovijesti zbog kojih je poslije žalio. Ako je imao više uspjeha, češće se opijao, jer obuzimala ga je sve veća zebnja. Moglo se činiti da su ga pobjede popele na takvu visinu na koju se nije htio popeti. Njegova je snaga preneražavala druge, ali i njega. Golema bujica 160 bune, zahvativši ga, nosi ga munjevitom brzinom i nemilostivo; ali kamb? Kako će se sve to svršiti? Počinjući bunu zbog nanesenih nepravdi, taj je kozački diplomat mogao računati da će poslije prvog uspjeha, pa čak i poslije poraza, početi pregovore; da će mu ponuditi oproštaj, nagradu i naknadu za nepravde i štete. Poznavao je on dobro Poljsku, njezinu snošljivost neiscrpnu kao more, njezino milosrđe bez granice i1 mjere, što je dolazilo ne samo od slabosti, jer Nalevajka su, opkoljenoga i pobijeđenoga, pomilovali. Ali sad, poslije pobjede kod Žutih Voda, poslije poraza hetmana, poslije razbuktavanja domaćega rata u svima južnim vojvodstvima, stvari su otišle suviše daleko, događaji su nadmašili sva očekivanja — sad se borba morala voditi na život i smrt. ■ A na čiju će stranu pasti pobjeda? Hmjelnicki je pitao vračare, savjetovao se sa zvjezdoznancima i sam upirao oči u budućnost — ali vidio je pred sobom samo mrak. Stoga mu je katkad strašna zebnja dizala kosu na glavi, a u prsima bjesnilo očajanje kao oluja. Što će biti? Što li će biti? Jer, Hmjelnicki je bio bistriji od drugih, razumijevao je bolje od mnogih da Poljska ne umije upotrijebiti svoju snagu, i nije svjesna; ali snaga je golema. Kad bi kakav čovjek zgrabio u ruke tu snagu, tko bi mu se onda mogao oduprijeti? A tko bi mogao reći da strašna opasnost, da bliskost propasti neće ugušiti nered, unutrašnju neslogu, osobne interese, zavist velikaša, prazno saborisanje, samovolju vlastelinsku, nemoć kraljevu? Tada bi pola milijuna plemića moglo izići u boj i smrviti Hmjelnickoga, makar mu pomagao ne samo krimski kan, nego i turski sultan. O ovoj uspavanoj snazi Poljske znao je, osim Hmjelnickoga, i pokojni kralj' Vladislav, i stoga je cijeloga života radio da se s najvećim na svijetu vladarem,! sultanom, uhvati u koštac na život i smrt, jer se samo u tom slučaju ta snaga mogla probuditi: Zbog toga se kralj nije ustezao baciti iskru i u kozački barut. Je li zaista kozacima bilo suđeno da izazovu potop kako bi se napokon sami utopili u njemu? Hmjelnicki je dobro znao i to kakav je, unatoč svoj slabosti, bio strašan otpor ove Poljske. U ovako neuređenu, loše sastavljenu, raskidanu, samovoljnu, bezvlasnu, tukli su i, najstrašniji od svih, turski valovi — i razbijali se o nju kao o stijenu. Tako je bilo kod Hoćima, a to je ovdje gotovo gledao svojim očima. Ipak je 161 ova Poljska, čak i u vrijeme svoje slabosti, vješala svoje stjegove na zidine tuđih prijestolnica. Kako će se sad oprijeti? Što će učiniti ovako u očajanju, kad mora propasti ili pobijediti? Prema tome svaka je pobjeda za nj bila nova opasnost, jer približavao se trenutak kad će se probuditi uspavani lav, a pregovarati se više nije moglo. U svakoj je pobjedi ležao budući poraz. U svakoj je čaši meda na dnu... žuč. Sad je, poslije bure kozačke, trebala naići bura poljska. Hmjelnickome se činilo da već čuje njenu potmulu daleku tutnjavu. Sad će iz Velike Poljske, Prusije, naseljene Mazovije, Male Poljske i Litve nagrnuti gomile ratnika — treba im samo vođa. Hmjelnicki je zarobio hetmane, ali i u toj sreći krila se nesreća. Hetmani su bili iskusni ratnici; ali nijedan nije bio čovjek kakvoga je zahtijevalo ovo vrijeme groze, preneraženosti, poraza. Sad je mogao biti vođa jedan jedini čovjek. On se zvao knez Jeremija Višnjovjecki. Baš stoga što su hetmani pali u ropstvo, izbor je trebao pasti na kneza. Hmjelnicki nije sumnjao u to kao ni svi ostali. Ali u Korsun, u kojemu se hetman zaustavio da se odmori poslije bitke, iz Zadnjeparja su dolazile vijesti: da je strašni knez već krenuo iz Lubna, da usput nemilostivo guši bunu. Gdje on prođe, nestaje sela, zaselaka, majura i gradića, a na njihovu se mjestu dižu krvavi kolci i vješala. Od straha njegova se vojska udvostručila i utrostručila. Govorilo se da vodi petnaest tisuća najboljih vojnika u svoj Poljskoj. U kozačkom su mu se taboru nadali svakoga časa. Uskoro poslije bitke kod Krute Balke uzvik "Jarema ide!" odjeknuo je među kozacima i prestrašio mnoštvo koje je počelo slijepo bježati. Taj je strah natjerao Hmjelnickoga da se duboko zamisli... Mogao je sad birati: poći s vojskom na kneza i tražiti ga na Zadnjeparju ili, ostavivši dio vojske za osvajanje ukrajinskih gradova, krenuti u unutrašnjost Poljske. Pohod na kneza bio je opasan. Imajući posla s tako proslavljenim vođom, Hmjelnicki je, i unatoč svoj nadmoćnosti svoje vojske, mogao u odlučnoj borbi pretrpjeti poraz, a onda bi sve odjednom propalo. Priprost narod, koji je sastavljao veliku većinu, dao je dokaz da bježi već od Jeremijina imena. Trebalo je vremena da se on pretvori u vojsku koja bi mogla dočekati kneževe pukove. 162 Ali knez vjerojatno ne bi prihvatio borbu na otvorenu polju, nego bi se borio iz utvrda i djelomičnim bojevima, koji bi u takvu slučaju mogao trajati mjesecima, ako ne godinama, a za to bi vrijeme Poljska pouzdano skupila novu vojsku i pošla u pomoć knezu. Hmjelnicki stoga odluči ostaviti kneza na Zadnjeparju, a on će se učvrstiti u Ukrajini, organizirati svoju vojsku, a

zatim, pošavši na Poljsku, prisiliti je na pregovore. Računao je da će gušenje bune samo na Zadnjeparju zadugo zaposliti svu kneževu vojsku, a njemu će ostati odriješene ruke. A odlučio je pomagati bunu na Zadnjeparju šaljući pojedine pukovnije u pomoć narodu. Napokon, držao je da će kneza moći zavarati pregovorima i odugovlačiti, čekajući dokle mu se vojska ne smanji. Pri tome se sjeti Skšetuskoga. Primio ga je u starostinoj kući, u prisutnosti jedino Kšečovsk-oga, kojega je Skšetuski poznavao, pa, pozdravivši ga ljubazno, iako ne bez oholosti, koja je odgovarala njegovom današnjem položaju, rekao mu: — Pane namjesnice Skšetuski, za uslugu koju si mi učinio, otkupio sam te od Tuhaj-bega i obećao ti slobodu. Sad je kucnuo čas. Dat ću ti pjernač, a s tim kozačkim pukovničkim štapom moći ćeš slobodno proći ako bi naišao na kakvu vojsku. Dat ću ti i pratnju, zbog naroda. Možeš se vratiti svome knezu. Skšetuski je šutio. Nikakav se radostan osmijeh nije pojavio na njegovu licu. — Možeš li poći na put? Vidim da si bolestan... Doista je Skšetuski izgledao kao sjenka. Rane i posljednji događaji oborili su s nogu toga snažnoga mladića, koji se sad doimao kao da neće dočekati jutra. Lice mu je požutjelo, a crna i nada, odavno nebrijana, još je jače isticala bljedoću. Sve je to bilo »ni duševnih muka. Vitez je zamalo umro od jada i nevolje. Vukli su ga za kozačkom vojskom, bio je svjedok svega što se zbilo od polaska iz Siča. Vidio je sramotu i poraz Poljske, hetmane u rop-•ivu; vidio je kozačke pobjede, piramide sagrađene od odsječenih ojničkih glava, plemiće vješane za rebra, odsječene ženske dojke, ilovanje djevojaka; vidio je hrabrost očajanja, ali i podlost straha vidio je sve, pretrpio sve, i trpio je utoliko više što mu se u lavi i u grudi kao nož zabila misao da je on osobno posredni Krivac, jer baš je on oslobodio Hmjelnickoga iz zamke konopca. 163 No je li se kršćanski vitez mogao nadati da će pomoć, pružena bližnjemu, dati ovakav plod? Bol njegova nije imala granica. A kad se zapitao što je s Jelenom, i kad je pomislio što se sve moglo zbiti ako ju je zao udes zadržao u Rozlozima, onda je uzdizao ruke nebu i uzvikivao glasom u kojemu je drhtalo bezmjerno očajanje i prijetnja: — Bože! Ta uzmi dušu moju, jer već sad patim više no što sam zaslužio! Zatim je shvatio da huli na Boga, te je ničice padao i molio za spas, za oproštaj, za milost domovini, i onoj nevinoj golubici koja možda uzalud priziva Boga i njega u pomoć. Ukratko govoreći, trpio je toliko da ga sad već nije veselila ni darovana sloboda; a ovaj zaporoški hetman, ovaj pobjednik koji je htio biti velikodušan pružajući mu svoju milost, nije mu imponirao ni najmanje. To opazi Hmjelnicki, pa se namršti i reče: — Požuri se te se koristi milošću da se ne bih predomislio. Jer, samo me moje poštenje i pouzdanje u dobru stvar čine ovako neopreznim, te sebi dodajem neprijatelja. Uvjeren sam da ćeš se boriti protiv mene. Nato će Skšetuski: — Ako Bog da snage! — I pogleda Hmjelnickoga tako da mu zaviri u dno duše; a hetman ne mogavši podnijeti taj pogled, obori oči i tek poslije nekog vremena reče: — Ostavimo to. Isuviše sam moćan da bi mi jedan bolesnik nešto značio. Ispričat ćeš knezu, svome gospodaru, što si ovdje vidio, i opomenut ćeš ga da bude malo manje drzak. Jer, izda li mene strpljenje, pohodit ću ga na Zadnjeparju, a ne znam hoće li mu moj pohod biti mio. Skšetuski je šutio. — Govorio sam, i ponavljam još jednom — nastavi Hmjelnicki — ne s Poljskom, nego s velikašima vodim rat, a knez je među njima u prvom redu. On je neprijatelj moj i naroda maloruskoga, otpadnik od naše vjere i nasilnik. Čujem da bunu guši krvlju; neka pazi da ne prolije svoju. Tako govoreći padao je sve više u vatru, dok mu napokon krv stade nailaziti u lice, a oči sipati iskre. Vidjelo se da ga obuzima nastup gnjeva i ljutine, pri čemu je sasvim gubio pamet i svijest. 164 — Naredit ću Krivonosu da ga na užetu dovede ovamo! — vikao je. — Pod noge ću ga metnuti, na konja ću s njegovih leđa uzlaziti! Skšetuski je prezrivo mjerio razdraženoga Hmjelnickoga, pa napokon mirno odgovori: — Najprije ga pobijedi! — Velemoćni hetmane! — reče Kšečovski. — Neka taj drski vlastelinčić ide, jer ne priliči tvome dostojanstvu da se na nj ljutiš, a kako si mu slobodu obećao, on računa da ćeš ili riječ pogaziti ili njegove pogrdne riječi morati slušati. Hmjelnicki se osvijestio, malo puhao i rekao: — Onda neka ide; a da bi znao da Hmjelnicki plaća dobrim za dobro, neka mu se da pernač i četrdeset Tatara, koji će ga odvesti do samoga logora. Zatim se obrati Skšetuskom: — A ti znaj da smo sad kvit. Zavolio sam te unatoč tvojoj drskosti, ali ako mi još jednom padneš šaka, nećeš se izvući. Skšetuski izađe sa Kšečovskim. — Kad te hetman pušta čitave glave — reče Kšečovski — i kad možeš ići kamo hoćeš, onda ću ti reći, zbog

staroga poznanstva: spašavaj se makar i u Varšavu, ne na Zadnjeparje, jer odande noga više neće izići. Vaša su vremena prošla. Kad bi imao pameti, pristao bi uz nas; ali znam da ti to ne vrijedi govoriti. Otišao bi visoko, kao što ćemo i mi poći. — Na vješala — progunđa Skšetuski. — Nisu mi htjeli dati litinjsko starostvo, a sad ću uzeti ne jedno nego deset. Otjerat ćemo panove Konjecpoljske, i Kali-novske, i Potocke, i Lubomirske, i Višnjovjecke, i Zaslavske, i svu vlastelu, pa ćemo njihova imanja podijeliti među sobom, što je zacijelo po volji i Bogu kad nam je dao dvije ovako znatne pobjede. Ne slušajući pukovnikovo pričanje, Skšetuski se zamislio o nečemu drugomu, a ovaj je produživao: — Kad sam poslije bitke i naše pobjede vidio u Tuhajevu stanu u okovima, a moga gospodara i dobrotvora, velemoćnoga i krunskoga hetmana, odmah me nazvao nezahvalnikom i Judom. A ja njemu na to: "Svijetli vojvodo! Nisam ja nezahvalnik, jer kad budem zasjeo u tvojim dobrima i zamcima... samo mi obećaj da se nećeš opijati... postavit ću te za svoga podstarostu." Ho, ho! 165 I I Odebljat će Tuhaj-beg od ovih što ih je pohvatao, stoga ih i štedi; da nije toga, drukčije bismo ja i Hmjelnicki s njima porazgovarali. Nego, evo ti kola već spremnih i svrstanih Tatara. Kamo, dakle, kaniš ići? — U Čehrin. — Kako prostreš, tako ćeš i spavati. Tatari će te odvesti i do Lubna, takva im je zapovijest. Samo se postaraj da ih tvoj knez ne nabije na kolac, što bi s kozacima pouzdano učinio. Stoga su ti i dali Tatare. Hetman je naredio da ti se da i tvoj konj. Zbogom, pa sjećaj nas se i pozdravi kneza u ime našega hetmana; budeš li mogao, nagovori ga da dođe i pokloni se Hmjelnickome. Možda će izmoliti milost. Zbogom. Skšetuski je sjeo u kola, koja su Tatari odmah opkolili, pa su pošli. Preko trga bilo je teško prijeći, jer sav je bio prekriven Zaporošcima i narodom. Jedni i drugi kuhali su kašu, pjevajući pjesme o žutovodskoj i korsunskoj pobjedi. Spjevali su ih slijepci koji su sa svojim lirama došli sa svih strana u logor. Među vatrama na kojima su bili kotlovi s kašom ležali su ovdje-ondje leševi ubijenih žena nad kojima su se noćas izvodile orgije, ili su stršale male gomile glava, odsječenih poslije boja pobijenim i ranjenim vojnicima. Ti leševi i glave već su bili počeli trunuti i smrdjeti, ali to, čini se, nije bilo nimalo neugodno skupljenoj svjetini. Grad je nosio tragove pustošenja i divljačke samovolje Zaporožaca: prozori i vrata izvađeni; smrvljeni komadići bezbrojnih stvari, pomiješani s blatom i slamom, pokrivali su trg. Strehe kuća bile su načičkane obješenima, većinom Židovima, a svjetina se ovdje-ondje zabavljala hvatajući za noge obješene i ljuljajući se na njima. Na jednoj strani trga crnjela su se zgarišta kuća, a među njima i župne crkve; sa zgarišta još se osjećala toplota i dizao dim. Zadah paljevine zasitio je zrak. Iza spaljenih kuća bio je tatarski logor uz koji je Skšetuski morao proći, i gomila robija koju su čuvale guste tatarske straže. Tko se iz okoline Čehrina, Čerkasa i Korsuna nije stigao skloniti, ili nije pao pod sjekirom svjetine, bio je zarobljen. Među sužnjima je, dakle, bilo i vojnika, zarobljenih u dvjema bitkama, i tamošnjih stanovnika, koji dotle nisu mogli ili nisu htjeli pristati uz buntovnike, vlastelinčića, podstarostva, činovnika, posjednika, sitnog plemstva iz zaselaka, oba spola — i 166 djece. Staraca nije bilo jer njih su, kao nesposobne za prodaju, Tatari ubijali. Pohvatali su bili čitava sela maloruska, čemu se Hmjelnicki nije smio protiviti. Na mnogim se mjestima zbilo da su ljudi stupili u kozačku vojsku, a kao nagradu za to Tatari su im popalili kuće i odveli žene i djecu u roblje. Ali u općem bjesnilu i podivljalosti duša nitko za to nije mario, nitko nije protestirao. Svjetina, koja se laćala oružja, odricala se rodnih sela, žena i djece. Otimali su njima žene, otimali su i oni i bolje Poljakinje koje su, pošto bi se nasitili njihovih draži, ubijali ili prodavali Tatarima. Među sužnjima, dakle, nije nedostajalo ni "mladica" ukrajinskih, povezanih po tri-četiri jednim konopcem, zajedno s djevojkama iz plemićkih kuća. Ropstvo i nesreća izjednačili su staleže. Ovaj je prizor potresao dušu iz dubine i budio želju za osvetom. Poderane, polunage, izložene sramotnoj šali nevjernika, koji su se u gomilama skitali po trgu, gurane, tučene, ili ljubljene zvjerskim ustima, gubile su razum, volju. Neke su jecale ili glasno kukale, druge, ukočenih očiju, s izrazom ludila na licu i otvorenih usta, podnosile su besvjesno sve što im se događalo. Ovdje-ondje bi se čuo vrisak sužnja kojega su ubijali bez milosrđa jer se, u očaju, htio braniti. Fijuk bičeva od volovske kože razlijegao se među gomilama muškaraca i slivao se s uzvicima bola, cicanjem djece, rikom marve i rzanjem konja. Roblje još nije bilo podijeljeno i poredano za polazak, te je svuda vladala krajnja zbrka. Kola, konji, rogata marva, deve, ovce, žene, muškarci, hrpe opljačkane odjeće, posuđa, pokućstva, oružja, sve to nabacano u jedan golemi obor, tek se trebalo podijeliti. Svaki su čas izvidnice dogonile nove gomile ljudi i stoke, natovarene splavi plovile su po rijeci Rosi, a iz glavnoga tabora dolazili su sve novi gosti napasati oči na sakupljenom blagu. Neki, opijeni kumisom ili rakijom, odjeveni u čudno odijelo, u crkveno ruho, pa čak i u žensku odjeću, počinjali su već prepirke i svađe kao na sajmu o tome što će kome pripasti. Tatarski čobani, sjedeći na zemlji među stadom, zabavljali su se, jedni izvođenjem piskavih melodija na zurlama, drugi kockanjem ili borbom batinama. Čopori pasa, koji su došli s gospodarima, lajali su i tužno zavijali.

Skšetuski napokon prođe mimo pakla ljudskoga, punoga jauka, suza, nesreće i paklene vreve; pomisli da će sad odahnuti slobod167 nije, ali odmah iza tabora ugleda strašan prizor. U daljini se sivio glavni tabor, od kojega se čulo neprekidno rzanje konja, i gdje su vrvjele tisuće Tatara, a još bliže, na polju neposredno kraj čerkask-oga druma, mladi su se vojnici zabavljali, vježbe radi, gađanjem strelica iz lukova u slabe ili bolesne zarobljenike, koji ne bi mogli izdržati dugi put do Krima. Dvadesetak je leševa već ležalo, izbačenih na cestu i izrešetanih kao sito; neki su se još trzali grčevito. Oni koje su gađali visjeli su, vezani za ruke, o drveću kraj ceste. Među njima bilo je i starih žena. Smijeh zadovoljstva, poslije dobrih pogodaka, pratili su uzvici: — Jakše, jegit! (Dobro, momci!) — Uk jakše kol! (Luk je u dobrim rukama!) Oko glavnoga koša uređivane su tisuće goveda i konja za hranu vojnicima. Zemlja je bila oblivena krvlju. Od zagušljiva mirisa sirova mesa nije se moglo disati, a među hrpama mesa muvali se krvavi vojnici, s noževima u rukama. Dan je bio zaparan, sunce žeglo. Tek poslije čitavog sata iziđe Skšetuski s pratnjom na čista polja, ali dugo su iz daljine, iz glavnoga tabora, dopirali žagor i rika goveda. Uz put su se vidjeli tragovi pljačkaša. Ovdje-ondje kuće popaljene, samo dimnjaci strše na majurima, usjevi pogaženi, drveće polomljeno, višnje oko kuće posječene za gorivo. Na cesti leže konjske lešine ili ljudski leševi, strašno iznakaženi, modri, naduti, a na njima i nad njima jata vrana i gavrana, koja su, grakćući, bučno polijetala u vis pred ljudima. Krvavo se djelo Hmjelnickoga zapažalo svuda i teško je bilo shvatiti na koga je taj čovjek digao ruku, jer njegova je rođena domovina prva stenjala pod bremenom nesreće. U Mlejovi su sreli tatarske izvidnice kako gone nove gomile robova. Horodišče je bilo pretvoreno u prah i pepeo. Stršao je samo crkveni toranj i stari hrast nasred trga, okićen strašnim plodom, jer o njemu je visjelo nekoliko desetaka malih Židova, obješenih prije tri dana. Tu je pobijeno mnogo vlastele iz Konoplanke, Starosela, Vjenzovka, Balakleja i Vodačeva. I grad je bio pust, jer muškarci su otišli Hmjelnickome, a žene, djeca i starci pobjegli u šumu iz straha, ako dođe vojska kneza Jeremije. Iz Horodišča je Skšetuski išao preko Smila, Zabotina i No-voselca u Čehrin, zadržavajući se samo toliko koliko je trebalo da se odmore konji. U grad su stigli drugi dan oko podne. Rat je 168 poštedio grad, samo su neke kuće bile srušene, a među njima kuća je Čapljinskoga bila sravnjena sa zemljom. U gradu je bio potpukovnik Naokolopalec, a s njim tisuća kozaka; ali i on i kozaci i sve stanovništvo živjeli su u najvećem strahu, jer i ovdje su, kao i svuda uz put, mislili da će knez svakoga časa naići i osvetiti se osvetom o kakvoj svijet dotle nije čuo. Nije se znalo tko širi te glasove, odakle dolaze; možda ih je stvarao strah — ali neprekidno se govorilo da knez već plovi Sulom, da je već na Dnjepru, da je spalio Vašutinsku, da je isjekao stanovništvo u Borisama, i svako približavanje konjanika ili pješaka izazivalo je strah i trepet. Skšetuski je žudno slušao ove vijesti, jer shvatio je da one, makar i ne bile istinite, ipak zaustavljaju širenje bune po Zadnjeparju, nad kojim je kneževa ruka neposredno vladala. Skšetuski je htio doznati nešto pouzdanije od Naokolopalca, ali pokazalo se da ni potpukovnik, kao ni ostali, ništa ne zna o knezu, pa bi i on htio saznati štogod od Skšetuskoga. A budući da su sve čamce i čamčiće prevezli na ovu stranu, bjegunci s druge obale nisu dolazili u Čehrin. Dakle, ne zadržavajući se dulje u Čehrinu, namjesnik je naredio da ga prevezu, i krene bez odgađanja u Rozloge. Uvjerenje da će se ubrzo sam osvjedočiti što je s Jelenom i nada da je možda spašena, ili da se sklonila sa strinom i kneževima u Lubno, vratili su mu snagu i zdravlje. Prešao je iz kola na konja, pa je bez milosti gonio svoje Tatare. Smatrajući ga poslanikom, a sebe pratnjom pod njegovom komandom, nisu mu se smjeli protiviti. Letjeli su kao da ih tko tjera, a za njima dizali su se žućkasti oblaci prašine koju su dizala konjska kopita. Promicala su naselja, majuri i sela. Predio je bio pust, naselja prazna, tako da dugo nisu naišli na živu dušu. Vjerojatno su se ljudi i krili od njih. Na nekoliko mjesta Skšetuski zapovijedi da se pretraže vrtovi, voćnjaci, uljanici, hambari i sjenici, ali nikoga nisu našli. Tek iza Pohreba vidio je neki Tatarin ljudsko stvorenje koje se trudilo sakriti se u trstik na obali Kahamlika. Tatari su jurnuli prema rijeci i poslije nekoliko minuta pred Skšetuskoga doveli dva muškarca, potpuno naga. Jedan je bio starac, drugi vitak petnaestogodišnji ili šesnaestogodišnji mladić. Obojica su cvokotala zubima od straha i dugo nisu mogli prozboriti ni riječi. — Odakle ste? — upita Skšetuski. 169 — Niotkuda, pane! — odgovori starac. — Idemo u prošnju, s lirom, a evo vodi me nijemi mladić. — Otkuda idete sad? Iz kojega sela? Govori slobodno, ništa ti neće biti. — Mi smo, pane, išli po svim selima, dok nas ovdje neki vrag ne svuče. Čizme smo imali dobre, on ih je uzeo, kape smo imali dobre, on ih je uzeo, gunjeve po milosti ljudskoj dobre, on ih je uzeo. Ništa nam nije ostavio. — Pitam te, budalo: iz kojega sela ideš? — Ne znam, pane, prosjak sam. Eto, goli smo, noću se mrznemo, danju tražimo milostive ljude da

nas odjenu i nahrane, gladni smo! — Slušaj onda, seljače! Odgovaraj što pitam, inače ću narediti da te objese. — Ništa ja ne znam, pane. Ovaj, da kažem, onako, znaš, ako bude što, da kažem, ostavi nas jadne, eto, tako! Bilo je očevidno da je prosjak, ne mogavši pogoditi tko je i što je taj koji ga pita, odlučio ništa ne odgovarati. — A jesi li bio u Rozlozima? Tamo gdje stanuju knezovi Bu-lihe? — Ne znam, pane. — Objesi ga! — viknu Skšetuski. — Bio sam, pane! — uzviknuo je prosjak videći da nema šale. — Što si vidio tamo? — Bili smo tamo prije pet dana, a poslije smo u Brovarkama čuli da su tamo stigli nekakvi vitezovi. — Kakvi vitezovi? — Ne znam, pane! Jedan veli Lesi, drugi veli kozaci. — Naprijed! — vikne Tatarima Skšetuski. Pratnja je poletjela. Sunce je zalazilo baš kao onda kad je namjesnik naišao na Jelenu i kneginju na putu, i jahao uz njih, pokraj kola pana Rozvana. Kahamlik se upravo ovako rumenio, dan se spremao na počinak još tiši, vedriji, topliji. Samo je Skšetuski onda jahao s prsima punima sreće i razdragan, a sad juri kao prokletnik, gonjen vihorom nemira i zlih slutnji. Glas očajanja viče mu u duši: "To ju je Bohun oteo! Više je nećeš vidjeti!" a glas nade: "To je knez! Spašena je!" I ti ga glasovi tako razdiru da mu je zamalo srce prepuklo. 170 Jure, a konji su već šuštali. Prolazi jedan sat, drugi sat. Mjesec je izišao i, penjući se sve više, blijedi sve jače. Konji su puni pjene i teško dišu. Ulijeću u šumu, jure kao munja; ulijeću u klanac, za njim su odmah Rozlozi. Još časak pa će se odlučiti sudbina ovog viteza. Vjetar mu zuji oko ušiju, kapa mu je spala s glave, konj pod njim dašće kao da će odmah pasti. Još trenutak, još skok, i klanac se otvara. Tu je! Tu je. Najedanput krik, neljudski, strahovit, jeknu iz grudi pana Skšetuskoga. Dvora, staje, žitnica, ograda i višnjaka — ničega nema. Blijedi mjesec obasjava brežuljak, i na njemu crna zgarišta, koja se više nisu ni dimila. Šutnju nije narušavao nikakav glas. Skšetuski je stao pred opkopom, nijem, ruke je samo digao u vis, gledao je i nekako čudno mahao glavom. Tatari su zaustavili konje. On je sjahao, našao ostatak spaljenoga mosta, prešao rov po poprečnoj gredi i sjeo na kamenje što je ležalo na sredini dvorišta. Stao je razgledati naokolo, kao čovjek koji je prvi put na nekome mjestu, pa se trudi da ga zapamti. Izgubio je prisebnost. I nije jauknuo. Malo poslije upro je ruke o koljena, oborio glavu nepomičan, tako da se moglo, činiti kako je zaspao. I doista, ako nije zaspao, skamenio se... kroz glavu, umjesto misli, prolaze mu neke nejasne slike. Vidi najprije Jelenu, onakvu istu s kakvom se oprostio prije putovanja, samo joj je lice kao zaklonjeno maglom te joj crte lica ne može raspoznati. Hoće je iz toga maglovitoga oblaka izvaditi, ali ne može, te ode teška srca. Zatim mu kroz glavu minu čehrin-ski trg, stari Zaćvilihovski i drsko lice pana Zaglobe; ovo mu se lice čudnom upornošću nameće očima, dok ga naposljetku ne zamijeni mrgodno lice pana Grođickoga. Zatim je vidio još Kudak, Slapove, boj na Hortici, Sič, cio put i sve događaje do posljednjega dana, do posljednjega časa. Ali dalje je već tama! Što se s njim zbiva sad, ne zna. Ima neki nejasni osjećaj da ide Jeleni, Rozlozima; ali nedostaje mu snage te se odmara na zgarištu. Htio bi se već dići i jahati dalje, ali neka neizmjerna slabost prikovala ga je na mjestu, kao da mu je za noge privezana tanad od sto kilograma. 171 I. ' Sjedio je i sjedio. Noć je prolazila. Tatari su se spremili da prenoće i, naloživši vatru, počeli peći komade konjskoga mesa. Napokon siti, polijegali su po zemlji. Ali nije prošao ni sat, a oni su poskočili. Izdaleka dolazi zvuk poput odjeka mnoštva konjanika, koji idu galopom. Tatari su brže-bolje stavili bijelu ponjavu na kolac i potaknuli vatru da se vidi da su mirni poslanici. Topot konja, frktanje i zveka sabalja primicali su se sve bliže, i ubrzo se pojave konjanici i odmah opkole Tatare. Počeo je kratak razgovor. Tatari su pokazali čovjeka na brežuljku, koji se uostalom jasno vidio, jer na nj je padala mjesečina, izjavili su da prate poslanika, a od koga, to će on najbolje kazati. Tada vođa odjela, s nekoliko drugova, ode na brežuljak; ali tek što se primaknuo i zagledao u lice čovjeku, raširio je ruke i uzviknuo: — Skšetuski! Tako mi Boga, ovo je Skšetuski! Namjesnik se i ne pomakne. — Pane namjesnice, zar me ne poznajete? Ja sam Bihovac. Što vam je? Namjesnik šuti. — Ta probudite se, zaboga! Hej, drugovi, ovamo! Doista, to je bio Bihovac, koji je išao kao prethodnica pred svom vojskom kneza Jeremije. Ali naišli su i ostali pukovi. Glas o nalaženju pana Skšetuskoga puknuo je kao grom po svim četama, te svi požure pozdraviti miloga druga. Mali Volodijovski, dva Slešinska, Đik, Orpiševski, Migurski, Jakubovič, Lenc,

pan Longinus Podbipjenta i mnogi drugi oficiri jurili su tko će prije stići na brežuljak. Ali uzalud su mu govorili, zvali ga po imenu, vukli za ruke, naprezali se da ga dignu — Skšetuski ih je gledao široko otvorenim očima i nije poznavao nikoga. Ili bolje, protivno! Činilo se da ih poznaje, ali da su mu svi ravnodušni. Tada su se oni koji su znali za njegovu ljubav prema Jeleni, a znali su gotovo svi, sjetili na kojemu su mjestu, pogledavši na crno zgarište i sivi pepeo te razumjeli sve. k — Od bola se skamenio — šaputao je jedan. — Očaj mu je pomutio razum. — Odvedite ga knezu. Možda će se osvijestiti kad vidi njega. 172 Pan Longin kršio je ruke. Svi su opkolili namjesnika i gledali ga sažalno. Neki su brisali suze rukavicama, neki su žalosno uzdis-ali. Najedanput se iz kola izdvojila neka visoka prilika i, prišavši lagano namjesniku, položila mu na glavu obje ruke. Bio je to svećenik Muhovjecki. Svi su zašutjeli i klekli kao da očekuju čudo. Ali svećenik nije učinio čudo nego, neprestano držeći ruke na glavi Skšetuskoga, po-dignuo oči u nebo osvijetljeno mjesečinom, pa stao glasno moliti: — Pater noster, qui es in coelisf Sanctificetur nomen Tuum, ad-veniat regnum Tuum, fiat voluntas Tua... (Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje, dođi kraljevstvo Tvoje, budi volja Tvoja...) Tu prekine, a malo zatim ponovi glasnije i svečanije: — ... Fiat voluntas Tua... Nastala je duboka tišina. Tada se iz usta Skšetuskoga otrže glas bezgraničnoga bola i rezignacije: — Sicut in coelo et in terra! (Kako na nebu, tako i na zemlji!) I junak je pao na zemlju i zajecao. 17. Da bismo objasnili šta se zbilo u Rozlozima, moramo se vratiti malo unatrag, do one noći kad je Skšetuski otpremio Žendjana iz Kudaka s pismom staroj kneginji. U pismu je bila |arka molba da kneginja s Jelenom ide što prije u Lubno pod zaštitu kneza Jeremije, jer rat može početi svaki čas. Ženđjan, sjevši u čamac koji je Grođicki poslao po barut, krenuo je na put i putovao lagano, jer su plovili uz vodu. Kod Kšemjenčuga sreli su vojsku koju su vodili Kšečovski i Barabaš, a hetmani su je poslali na Hmjelnick-oga. Ženđjan se sastao s Barabašem i odmah mu ispričao na kakve opasnosti može Skšetuski naići idući u Sič. Molio je staroga pukovnika da ne propusti, kad se nađe s Hmjelnickim, tražiti poslanika. Zatim je nastavio put... U Čehrin su stigli u zoru. Odmah ih je opkolila straža semena, pitajući ih tko su. Odgovorili su da su iz Kudaka, nose pismo pana Grođickoga hetmanu. I unatoč tome pozvali su starješinu brodara i Žendjana da idu pukovniku. — Kojemu pukovniku? — upitao je starješina. 173 — Panu Lobodi — odgovorili su vojnici sa straže — kojemu je veliki hetman naredio da zadrži i ispita sve koji dolaze iz Siča u Čehrin. Pošli su. Ženđjan je išao odvažno, jer nije se nadao nikakvu zlu, znajući da ovdje već vlada hetmanska vlast. Odveli su ih blizu Zvonarskoga kuta kući pana Želenjskoga, u kojoj je stanovao pukovnik Loboda. Ali tamo su im rekli da je pukovnik još zorom otišao u Čerkas i da će ga zamijeniti potpukovnik. Čekali su prilično dugo, dok se u neko doba otvore vrata i očekivani se potpukovnik pojavi u sobi. Kad ga je vidio, pod Žendjanom su zaklecala koljena. To je bio Bohun. Vlast se hetmanska prostirala doduše još u Čehrinu, ali kako Loboda i Bohun nisu prešli Hmjelnickomu, nego su, naprotiv, javno govorili da su uz Poljsku, veliki im je hetman odredio boravak baš u Čehrinu i naredio da tu stražare. Bohun je sjeo za stol i počeo ispitivati došljake. Starješina brodara, koji Je nosio pismo pana Grođickoga, odgovarao je i za sebe i za Žendjana. Pošto je vidio pismo, mladi je potpukovnik počeo brižljivo ispitivati što se u Kudaku čuje, i jasno se vidjelo da bi vrlo rado znao zbog čega Grođicki šalje ljude i čamac. Ali mu starješina nije umio odgovoriti na to, a pismo je bilo zapečaćeno pečatom pana Grođickoga. Ispitavši ih, dakle, Bohun ih je već htio otpustiti, i mašio se kese kako bi im dao napojnicu, kad su se otvorila vrata i pan Zagloba upao je u prostoriju kao grom. — Slušaj, Bohune — uzviknuo je — izdajica Dopulo sakrio je najbolju medovinu. Pošao sam s njim u pivnicu i gledam: u jednom kutu kao sijeno, kao nije sijeno. Pitam: što je? Kaže: suho sijeno! Kad sam pogledao bolje, a ono iz njega viri grlić kao Tatarin iz trave. O, nitkove, velim, podijelit ćemo posao! Ti ćeš pojesti sijeno, jer si vol, a ja ću ispiti medovinu, jer sam čovjek. Pa sam donio bocu da probamo, samo daj čaše. I kad je to rekao, pan Zagloba jednom se rukom podbočio, a drugom dignuo bocu iznad glave i stao pjevati: Hej, gazdo, hej snaše, Daj ovamo čaše! Pa u zdravlje vaše, A u grlo naše! 174 Tada pan Zagloba odjedanput prekine pjesmu. Spazivši Žendjana, spusti bocu na stol i reče: — Tako mi Boga, ovo je momak pana Sksetuskoga. — Čiji? — upita brzo Bohun. — Pana Sksetuskoga, namjesnika, koji je otišao u Kudak, a mene je ovdje, pri prolasku, počastio takvom

medovinom da se svaka druga može sakriti pred njom. A što je s tvojim panom? A? Je li zdrav? — Zdrav je i naredio mi je da vas pozdravim — reče zbunjeni Ženđjan. — Odličan je to vitez. A ti, otkud u Čehrinu? Zašto te je pan poslao iz Kudaka? — Pan kao pan — odgovori mladić — ima svojih poslova u Lubnu, zbog kojih mi je naredio da se vratim, jer nisam ni imao posla u Kudaku. Za sve je to vrijeme Bohun oštro gledao Žendjana, a onda brzo rekao: — Poznajem i ja tvoga pana, vidio sam ga u Rozlozima. Ženđjan je nakrivio glavu i okrenuo uho prema njemu kao da nije čuo, te rekao: — Gdje? — U Rozlozima. — Kod Buliha, Krčevića — objasnio je. — Kod koga? — upitao je opet Ženđjan. — Vidim, oglušio se — napomene suho Bohun. — Nisam se naspavao. — Naspavat ćeš se. Veliš, dakle, da te je pan poslao u Lubno? — Dabome, ima tamo neku diku — upadne pan Zagloba — kojoj po tebi šalje darove i pozdrave. — Što je znam, pane... Možda ima, a možda i nema. Zatim se poklonio Bohunu i panu Zaglobi. — Hvaljen Bog... — pozdravio je spremajući se da ide. — Na vijeke! — odgovorio je Bohun. — Čekaj malo, ptičice, ne žuri se. A zašto si od mene krio da si sluga pana Sksetuskoga? — Jer me niste ni pitali: a ja opet mislim, što da govorim o takvim sitnicama? Hvaljen budi. — Čekaj, velim. Nosiš li kakva pisma od pana? 175 — Panova je stvar pisati, a moja kao sluge predati, ali samo onome kome su pisana, stoga neka mi bude dopušteno da vas ostavim. Bohun namršti svoje guste, samurove obrve i udari dlanom o dlan. Odmah su dva semena upala u sobu. — Pretresite ga! — pokazao je na Ženđjana. — To je nasilje! — vikao je Ženđjan. — I ja sam plemić, iako služim, a vi ćete u gradu na sudu odgovarati za taj postupak. — Bohune, ostavi ga! — opomenuo je pan Zagloba. Ali već je jedan semen u Ženđjanovim njedrima našao dva pisma i dao ih potpukovniku. Bohun je odmah naredio semenima da izađu, jer nije se htio pred njima odati da ne zna čitati. Zatim se obratio Zaglobi i rekao: — Čitaj, a ja ću paziti na mladića. Zagloba je zaklopio oko na kojemu je imao mrenu i pročitao adresu: — "Veoma milostivoj gospođi i dobrotvorki svijetloj kneginji Bulihovoj u Rozlozima." — Ti si, dakle, sokole, išao u Lubno, i ne znaš gdje su Ro-zlozi? — reče Bohun, gledajući Ženđjana strašnim pogledom. — Kamo su mi naredili, tamo sam i išao! — odgovori mladić. — Hoću li otvoriti? Plemićki je pečat sveta stvar — napomene Zagloba. — Meni je ovdje veliki hetman dao pravo da sva pisma pregledam. Otvaraj i čitaj! Zagloba je otvorio pismo i stao čitati: — "Veoma milostiva gospođo itd. Javljam Vam da sam već u Kudaku, danas ću, ako Bog da, sretno poći u Sič, a sad noću ovdje pišem, od nemira spavati ne mogavši, da Vas kakva nesreća od onoga razbojnika Bohuna i njegovih lupeža ne bi snašla. A kako mi je ovdje i pan Grođicki pričao, brzo će rat planuti, zbog čega će se i narod dići. Stoga vas preklinjem i molim da eo istante, ovoga časa, makar i stepe ne bile suhe, makar i jašući, odmah s kneginjicom u Lubno izvolite ići i da to ne propustite, jer ja pravodobno ne mogu stići. Molim Vas da ovu molbu odmah ispunite kako bih o sreći svoje zaručnice mogao biti siguran i pri povratku se veselio. A da se ne biste, milostiva gospođo, s Bohunom natezali i, meni obećavši djevojku, njemu u oči bacali pijesak, bolje se skloniti sub tutelam, pod zaštitu kneza, moga gospodara, koji će 176 onda u Rozloge sigurno poslati vojnike, te ćete tako i imanje sačuvati. Usto sretan sam itd." — Hm! Pane Bohune — reče Zagloba — husar ti želi nabiti rogove. Znači da ste se zaljubili u jednu djevojku. Što mi nisi rekao? Nego, utješi se, jer i meni se jednom dogodilo... Odjedanput se početa priča prekine u ustima pana Zaglobe. Bohun je sjedio nepomično za stolom; ali lice mu se zgrčilo, problijedjelo, oči se zatvorile, obrve namrštile. Događalo se s njime nešto strahovito. — Što je tebi? — upitao je pan Zagloba. Kozak je stao grozničavo mahati rukom, a iz usta mu je izašao prigušeni, promukao glas: — Čitaj! Čitaj drugo pismo! — Drugo je kneginjici Jeleni.

— Čitaj, čitaj! Zagloba je počeo: — "Najslađa, ljubljena Jelena, srca moga gospodarice i kraljice! Kako zbog kneževe službe moram ostati još prilično vremena u ovim predjelima, pišem strini da odmah odete u Lubno, u kojem ti Bohun neće moći ništa naškoditi i naša uzajamna ljubav neće biti izložena opasnosti..." — Dosta! — kriknuo je naglo Bohun i, skočivši bijesno, prišao Ženđjanu. Topuz je zazviždao u njegovoj ruci i nesretni je mladić, udaren posred prsa, samo jeknuo i tresnuo o pod. Ludilo je obuzelo Bohuna: skočio je na pana Zaglobu i istrgnuo mu pisma. Zagloba je zgrabio bocu s medovinom, skočio k peći i stao vikati: — U ime Oca i Sina i Duha svetoga! Čovječe, jesi li pobjes-nio? Jesi li poludio? Ta smiri se, ta stani! Ama zavući glavu u vjedro, do sto vragova!... Ma, čuješ li me? — Krvi, krvi! — urlao je Bohun. — Jesi li razum izgubio? Ta metni glavu u vjedro, kažem ti! Imaš već krvi, prolio si je, i to nevinu! Ovaj nesretni deran i ne diše već! Vrag te zaludio, ili si i sam vrag. Ta opameti se, inače idi do vraga, nitkove! Tako vičući pan Zagloba prođe s druge strane stola Ženđjanu i nadnijevši se nad njega, stao mu pipati prsa i metati mu ruku na usta, iz kojih je potekla krv. 177 Bohun se objeručke uhvatio za glavu pa zavija kao ranjeni vuk. Zatim je pao na klupu, ne prestajući zavijati, jer duša mu je pucala od bijesa i bola. Najedanput je skočio, dotrčao do vrata, razvalio ih nogom i odletio u predsoblje. — Leti i vrat slomi! — progunđao je pan Zagloba za sebe. — Trči i razbij glavu o staju ili žitnicu, iako možeš smjelo bosti jer imaš rogove. Ovo je bijes! Još ništa slično nisam vidio u životu. Zubima je škrgutao kao pas. Nego, ovo je momče još živo, siroče! Pobogu, ako mu ova medovina ne pomogne, onda je slagao da je plemić. Gunđajući tako, pan Zagloba naslonio je Ženđjanovu glavu na svoja koljena i stao mu lagano nalijevati medovinu u pomodrjela usta... — Vidjet ćemo imaš li dobru krv — govorio je dalje ones-viještenome — jer židovska, polivena medovinom ili vinom, odmah uskipi; seljačka, spora i teška, napravi talog, a samo plemićka oživi i pretvara se u odlučnu tekućinu koja tijelu daje junaštvo i smionost. A i ostalim je narodima 'gospod Isus dao različite napitke, da svaki ima svoju stalnu utjehu. Ženđjan je tiho zastenjao. — Aha, hoćeš još! Ne, brate, dopustit ćeš da i ja srknem... evo ovako! A sad, kad si već dao znak života, moram te prenijeti u staju i smjestiti u kakav kut da te ona kozačka aždaja ne bi dotukla kad se vrati. Opasan ti je ono prijatelj, neka ga vrag nosi, jer vidim da mu je ruka brža od pameti. Tada pan Zagloba podiže Žendjana sa zemlje lakoćom koja je pokazivala neobičnu snagu i izađe u predsoblje, odatle u dvorište, na kojemu se dvadeset semena kockalo na ćilimu prostrtomu po zemlji. Pozdraviše ga, a on im reče: — Momci, uzmite ovoga dječaka i metnite ga na sijeno. Neka neko otrči i po liječnika. Zapovijest je izvršena odmah, jer pan Zagloba, kao Bohunov prijatelj, uživao je poštovanje kod kozaka. — A gdje je pukovnik? — zapitao je. — Naredio je da mu damo konja i odjahao u pukovnijski stan, a nama je zapovijedio da i mi budemo spremni i da nam konji budu osedlani. — Onda je i moj spreman? — Spreman je. 178 — Dajte ga. Naći ću, dakle, pukovnika u puku. — Evo ga, ide. Doista se kroz tamnu zasvođenu vežu vidio Bohun gdje ide s trga, a za njim su se izdaleka pojavila koplja više od stotine kozaka, očevidno spremnih za polazak. — Na konje! — viknuo je Bohun kroz trijem semenima koji su bili ostali u dvorištu. Svi su potrčali što su brže mogli. Zagloba izađe pred vrata i pogleda pažljivo mladoga četovođu. — Polaziš? — upita ga. — Polazim. — A kamo te vrag vodi? — Na svadbu. Zagloba se primaknuo bliže. — Boj se Boga, sinko! Hetman ti je naredio da grad čuvaš, a ti ideš i vodiš semene. Zapovijest ćeš prekršiti. Ovdje svjetina čeka samo zgodan trenutak da nasrne na vlastelu, grad ćeš upropastiti, gnjev ćeš hetmanov navući. — Neka propadnu i grad i hetman. — O tvojoj je glavi riječ. — Neka mi ode i glava.

Zagloba je shvatio da više ne vrijedi razgovarati s kozakom. Bio je tvrdoglav, makar i sebe i druge upropastio, morao je izvesti što je naumio. A dosjetio se Zagloba kamo ide, ali nije znao što da uradi: bi li išao s Bohunom ili ostao. Bilo je opasno ići, jer bilo je to isto što i uplesti se, za ratnoga surovog doba, u vratolomni posao što je povlačio smrtnu kaznu. A ostati? Narod je doista čekao samo vijest iz Siča, znak za pokolj. A možda ne bi ni čekao da nije bilo Bohunovih tisuću semena i njegova velikoga ugleda u Ukrajini. Mogao se doduše pan Zagloba skloniti i u hetmanski tabor, ali imao je svoje razloge što to nije činio. Je li to bilo zbog osude za kakvo ubojstvo, ili nešto nije valjalo s knjigama,, to je znao samo on: dovoljno da nije htio upadati u oči. Zao mu bilo napuštati Čehrin! Tako mu je tu bilo dobro, nitko ovdje ni o čemu nije pitao, pan Zagloba saživio se sa svima, i s vlastelom, i s ekonomima pojedinih starosta i s kozačkim starješinama! Istina, starješine kozačke razišle su se, plemići su sjedili mirno kod kuće, bojeći se oluje, ali bio je tu Bohun, drug nad drugovima, ispičutura nad ispičuturama. Upoznali su se pri čaši, i sprijateljili 179 se odmah. Otada nisu viđeni jedan bez drugoga. Kozak je prosipao zlato za dvojicu, vlastelinčić je lagao za dvojicu, i obojici je, kao nemirnim dušama, bilo dobro. Kad se sada, dakle trebalo odlučiti o ostajanju u Čehrinu i napadu rulje, ili odlasku s Bohunom, pan Zagloba odlučio je da ide. — Kad si takav očajnik — rekao je — poći ću i ja s tobom. Možda ću ti zatrebati, ili te zadržati ako ustreba. Već smo se saživjeli kao kljuse i ular; ali svemu se ovome nisam nadao. Bohun nije odgovorio ništa. Poslije pola sata dvije stotine se-mena bilo je spremno za put. Bohun je izjahao na čelo, a s njim i pan Zagloba. Krenuli su. Svjetina, stojeći ovdje-ondje u gomilama na trgu, gledala ih je ispod oka i šaputala, nagađajući kamo će, hoće li se vratiti brzo ili se neće ni vratiti. Bohun je jahao nijem, utonuo u misli, tajanstven, sumoran kao noć. Semeni nisu pitali kamo ih vodi. Za njim bi išli i na kraj svijeta. Kad su prešli Dnjepar, zaputili su se prema Lubnu. Konji su išli kasom dižući oblake prašine; ali kako je dan bio sparan, suh, brzo ih je pokrila pjena. Onda su smanjili brzinu i razvukli se u dug, isprekidan niz po cesti. Bohun je poodmaknuo naprijed, pan mu se Zagloba priključio, htijući razgovarati. Lice mladoga četovođe bilo je mirnije, ali na njemu se jasno ogledala velika tuga. Rekao bi: daljina u kojoj se pogled utapao sjeverno za Kahamlikom, konjski trk i stepski zrak utišali su u njemu onu unutrašnju voluju koja se razbuktala poslije čitanja pisama što ih je nosio Ženđjan. — Prigrijala je Božja zvijezda — reče pan Zagloba — da se već pale čizme. I u platnenoj je bluzi prevruće, jer nema ni traga vjetru. Bohune, ta slušaj, Bohune! Četovođa ga pogleda dubokim crnim očima, kao da se prenuo iza sna. — Pripazi, sinko — govorio je Zagloba — da te ne obuzme melankolija. Kad iz utrobe, gdje joj je pravo sjedište, udari u glavu, lako može pomutiti razum. Nisam znao da si takav zanesenjak. Zacijelo si se rodio u svibnju, a to je mjesec Venerin, u kojemu je toliko ljubavi u zraku da čak iver prema iveru počinje osjećati ljubav. A ljudi rođeni u tome mjesecu imaju prema ženama više naklonosti nego ostali. Ali kako onaj koji se umije 180 uzdržati dobiva, savjetujem ti, bolje se okani osvete. Na Bulihe se s pravom možeš ljutiti, ali zar je ona jedina djevojka u svijetu? Bohun, kao da ne odgovara Zaglobi nego svome bolu, odazove se glasom više nalik na plač nego na govor: — Jedina je ona, grlica, jedina na svijetu! — Pa makar i bilo tako; ali kad drugome guče, nema od toga ništa. S pravom kažu da je srce dobrovoljac koji služi pod onom zastavom pod kojom hoće. Imaj na umu i to da je to djevojka visoka roda, jer Krčevići, čujem, vode porijeklo od knezova... Visoki su to pragovi. — Do vraga vaši pragovi, vaši rodovi, vaše povelje! — četovođa udari iz sve snage po balčaku: — Ovo je moj rod! Ovo je moje pravo i povelja! Ovo je meni i svat i drug! O, izdajice! O, vražja krvi prokleta! Dobar vam je bio kozak, drug i brat kad je trebalo s njim ići na Krim, otimati tursko blago, dijeliti plijen. Hej, milovali ste ga i sinom zvali, a djevojku obećali. A danas, šta? Naišao vlastelinčić. Poljak razmaženi i odmah kozaka, sina i druga, odbacili... dušu iščupali, srce iščupali; drugome djevojka, a ti, kozače, makar zemlju grizao, trpi! trpi!... Četovođi zadrhti glas; stišće zube, pesnicama udara o široka prsa iz kojih je izlazio odjek potmuo, kao ispod zemlje. Nastala je šutnja. Bohun je disao teško. Bol i gnjev razdirali su naizmjence podivljalu i neobuzdanu kozačku dušu. Zagloba je pričekao dok se ne umori i smiri. — Pa što ćeš raditi, junače nesretni? Kako ćeš? — Ja sam kozak, pa ću kozački. — Hm, vidim već što će biti. Ali, ostavimo to. Samo ću ti reći da je ovo oblast Višnjovjeckoga i do Lubna nije daleko. Pan Skšetuski pisao je kneginji da se onamo skloni s djevojkom, a to znači da su one pod kneževom zaštitom, a knez je strog lav...

— I kan je lav, a ja sam mu u čeljust ulazio i ognjem mu oči svijetlio. — Što ti je, mahnita glavo? Hoćeš li knezu navijestiti rat? — Hmel se j> na hetmana digao. Što je meni vaš knez! Pan Zagloba postao je još nemirniji. — Fuj, do*vraga! Pa to prosko miriše na bunu? Vis armata, raptus puellae, oružano nasilje, otmica djevojke, i buna... to je kao krvnik, vješala i konopac. Lijepa igra; mogu te odvesti, ako ne daleko, a ono visoko. A i Bulihe će se braniti. 181 — Pa što? Ili meni smrt, ili njima! I dušu bih dao za njih, za Bulihe; oni su mi bili braća, a stara kneginja majka kojoj sam kao pas u oči gledao! A kad su Tatari uhvatili Vasilija, tko je onda otišao na Krim? Tko ga je oteo? Ja! Volio sam ih i služio kao rob, jer sam mislio da ću islužiti tu djevojku. A oni su me prodali, prodali kao roba, na zlu sreću i nesreću... Istjerali. Pa i otići ću, ali najprije ću se pokloniti; za sol i kruh što sam ih kod njih jeo, kozački ću platiti... i otići ću, jer svoj put znam. — Pa kamo ćeš poći zaratiš li se s knezom? U Hmjelov tabor? — Kad bi meni tu djevojku dali, bio bih vaš, poljski brat, vaš prijatelj, vaša sablja, duša vaša zakleta, vaš pas. I uzeo bih svoje semene, podviknuo bih još iz Ukrajine, pa nasrnuo na Hmjela i na rođenu braću i raznio ih kopitama. A bih li tražio nagrade za to? Ne! Uzeo bih djevojku i otišao iza Dnjepra, u Božju stepu, u divlje lugove, na tihe vode i meni bi bilo dosta, a sad... — A sad si pobjesnio. Četovođa ništa ne odgovori, osine konja bičem i pojuri naprijed, a pan Zagloba počne premišljati u što se upleo. Nije moglo biti sumnje da je Bohun namjeravao napasti Bulihe, za nepravdu svoju osvetiti se i djevojku silom uzeti. I u tome da mu Zagloba pomaže! U Ukrajini su se takve stvari događale često, katkad bez posljedica. Doduše, kad otmičar nije bio vlastelin, sve se zapletalo i postajalo opasnije; ali, opet, teško je bilo kazniti kozaka, jer gdje da ga traže i hvataju? Poslije prijestupa bježao je u divlje stepe gdje ruka ljudska nije dosezala i nestajalo ga je. A kad bi planuo rat, kad bi Tatari napali zemlju, tada se prijestupnik pojavljivalo opet, jer tada su zakoni spavali. Tako se mogao od odgovornosti sačuvati i Bohun, a pan Zagloba nije mu trebao pomagati i uzima na sebe polovinu krivice. Ne bi on, uostalom, nipošto to učinio. Iako mu je Bohun bio prijatelj, opet nije bilo slično Zaglobi, vlastelinu, da pristaje uz kozaka protiv vlastele, osobito što je poznavao Skšetuskoga i pio s njim. Pan Zagloba bio je priličan obješenjak, ali obješenjaštvo njegovo imalo je granice. Pijančevati po čehrinskim krčmama s Bo-hunom i drugim kozačkim starješinama, osobito za njihov novac — vrlo rado; zbog kozačkih prijetnji čak je bilo i dobro imati takve ljude kao prijatelje. Pan Zagloba o svojoj je koži, iako ovdje-ondje oštećenoj, vodio veliku brigu — dok najedanput nije uvidio da je ogrezao u blato zbog prijateljstva. Jer, bilo je jasno, ako Bohun 182 otme djevojku, zaručnicu kneževa namjesnika i ljubimca, zavadit će se s knezom, i onda će mu biti jedini spas da uteče Hmjelnickomu i pristane uz bunu. Na to je pan Zagloba, što se njega tiče, odlučno stavljao veto, jer pristati uz buntovnika radi Bohunovih lijepih očiju nije namjeravao, a kneza se, osim toga, bojao kao žive vatre. — Fuj! Fuj! — gunđao je sad. — Hvatao sam vraga za rep, a sad će on mene hvatati za glavu, i uhvatit će. Neka grom tresne ovoga četovođu ženska lica a tatarske ruke! I jesam se opremio na svadbu, pravu pseću svadbu, tako mi Boga! Grom, dabogda, potukao sve Bohune i sve ljepotice! Što se one tiču mene?... Meni ne trebaju. Drugi ore, a ja da vučem. I zašto? Zar ću se ja ženiti? Neka se vrag ženi, meni je svejedno. Pođem li s Bohunom, Višnjovjecki će me živoga oderati; pođem li od Bohuna, seljaci će me ubiti, ili i on sam. Najgore ti je bratimiti se s prostacima. Tako mi i treba! Više bih volio biti ovaj konj poda mnom nego Zagloba. Postao sam kozačka budala, vezao se za vjetropira, i sad baš i trebam na obje strane dobiti što sam zaslužio. Premišljajući tako, jpan Zagloba veoma se oznojio i pao u još gore neraspoloženje. Zega je bila velika, konj ga je teško nosio, jer odavno nije tjeran, a pan Zagloba bio je krupan. Mili Bože! Što li bi dao da sad sjedi u hladovini u krčmi, uz čašu hladnoga pića, da se ne muva po žezi i ne juri sprženom stepom! Iako se Bohun žurio, ipak su smanjili brzinu, jer žega je bila strašna. Napasli su malo konje, a za to je vrijeme Bohun razgovarao s esaulima, očevidno im davao zapovijesti što da rade, jer dotle nisu znali čak ni kamo idu. Do ušiju Zaglobinih došle su posljednje riječi zapovijesti: — Čekajte pucanj! — Dobro, bačko. Bohun se naglo obratio njemu: — Ti ćeš ići sa mnom naprijed. — Ja? — reče Zagloba, a vidjelo se da je ljutit. — Toliko te volim da sam zbog tebe već polovinu duše istjerao na znoj; zašto ne bih i drugu? Mi smo kao kontuš i postava. Nadam se da će nas vrazi uzeti zajedno, što mi je svejedno, jer mislim da ni u paklu ne može biti veća vrućina. — Hajdmo. — Da slomimo vratove! 183

Krenuli su naprijed, a za njima ubrzo i kozaci. Ali ovi su išli lagano, tako da su uskoro mnogo zaostali — i napokon su se izgubili iz vida. Bohun i Zagloba jahali su šutke, obojica duboko zamišljeni. Zagloba je sukao brkove, i jasno se vidjelo da smišlja nešto veliko; možda je premišljao kako bi se mogao izbaviti iz svega ovoga. Čas bi progunđao nešto poluglasno, čas bi opet pogledao Bohuna na čijemu su se licu pojavljivali naizmjenice neobuzdani gnjev i tuga. — Čudno je — mislio je Zagloba — ovakav momak, pa ni djevojku nije mogao pridobiti. Kozak je, to je istina; ali slavan je junak i potpukovnik, i prije ili poslije, samo ako ne pristane uz buntovnike, dobit će vlastelinstvo, i to sasvim ovisi o njemu. A i pan Skšetuski pošten je vitez... i prikladan; ali ljepotom se ne može mjeriti s ovim četovođom. Hej, bit će povuci-potegni kad se nađu, jer obojica su izvježbani. — Bohune, poznaješ li dobro pana Skšetuskoga? — upitao je iznenada Zagloba. — Ne — odgovori kratko četovođa. — Muku ćeš imati s njim. Vidio sam ga kako je Čaplinjskim vrata otvarao. Golijat je to, i za boj i za piće. Četovođa nije odgovorio i opet su utonuli u svoje misli, a pan Zagloba ponavljao je s vremena na vrijeme: "Da, da, nema spasa!" Prošlo je nekoliko sati. Sunce je otišlo nekamo čak na zapad, prema Cehrinu; puhnuo je sjeverac. Pan Zagloba skinuo je kalpak od risovine, prešao rukom po oznojenoj glavi i još jedanput ponovio: — Da, da, nema spasa! Bohun se trgnuo kao iza sna. — Što si rekao? — Velim da će se uskoro smračiti. Je li još daleko? — Nije. Poslije jednoga sata odista se smračilo. Ali već su bili ušli u šumoviti klanac. Napokon je na kraju klanca bljesnula svjetlost. — To su Rozlozi! — rekao je Bohun. — Taako! Brrr! Nekako je hladno u ovom klancu. Bohun je zaustavio konja. — Čekaj! — reče. Zagloba ga je pogledao. Oči četovođine, koje su imale osobinu da se svijetle noću, gorjele su sad kao dva ugljena. 184 Obojica su zadugo nepomično stajala na kraju klanca. Napokon se izdaleka čulo frktanje konja. To su Bohunovi kozaci dolazili polako iz šume. Esaul se približi da čuje zapovijesti, koje mu Bohun šapne na uho. Kozaci se opet zaustave. — Hajdemo — reče Bohun Zaglobi. Malo poslije pred očima su im se pojavili tamni obrisi dvorova, staja i đerme. U dvoru je bilo mirno, psi nisu lajali. Veliki zlaćani mjesec svijetlio je nad zgradama. Iz voćnjaka je dolazio miris procvalih višanja i jabuka. Svuda je bilo tako mirno, noć tako divna da je doista nedostajalo još samo da se javi teorban pod prozorima lijepe kneginjice. Neki su prozori još bili osvijetljeni. Dva su se konjanika primaknula vratnicama. — Tko je? — čuo se glas noćnoga stražara. — Zar me ne poznaješ, Maksime? — Vi ste to, pane? Slava Bogu! — Na vijeke vjekova. Otvaraj. A kako je kod vas? — Sve je dobro. Odavno niste bili u Rozlozima. Vrata su zaškripala, most pao, i dva su konjanika ujahala u dvorište. — Slušaj, Maksime, nemoj zatvarati vrata i ne diži most, jer odmah ću se vratiti. — Vi kao po oganj. — Da, konje veži za stup. 18. Krčevići još nisu spavali. Večerali su u onom hodniku punom oružja, koji se pružao kroz cijelu kuću od dvorišta do voćnjaka. Kad su vidjeli Bohuna i pana Zaglobu, svi su skočili. Na knegin-jinu se licu pojavilo ne samo čuđenje, nego i nezadovoljstvo i strah. Od mladih knezova bila su samo dvojica: Simeon i Mikolaj. — Bohune — javila se kneginja — a što ćeš ti ovdje? — Došao sam vam se pokloniti, mati. Što? Zar mi se ne veselite? — Veselim se, veselim, ali čudim se što si došao, jer čula sam da stražariš u Čehrinu. A koga nam je to Bog poslao s tobom? — Ovo je pan Zagloba, vlastelin, moj prijatelj. — Milo nam je, pane — reče kneginja. 185 •— Milo nam je — ponoviše Simeon i Mikolaj. — Milostiva gospođo! — reče vlastelin. — Istina, gost u nevrijeme gori je od Tatarina; ali poznato je i ovo: tko hoće u nebo, taj mora putnika u dom primiti, gladnoga nahraniti, žednoga napojiti... — Sjedite, dakle, jedite i pijte — govorila je stara kneginja. — Hvala vam što ste došli! O, o, Bohune, baš ti se

nisam nadala... osim ako imaš kakva posla kod nas! — Možda i imam — polako će četovođa. — Kakva? — upitala je uznemireno kneginja. — Kad bude vrijeme, razgovarat ćemo. Pustite me da se odmorim. A idem ravno iz Čehrina. — Znači, žurilo ti se k nama? — A kamo bih se žurio ako ne k vama? A je li kneginjica zdrava? — Zdrava je — odgovori suho kneginja. — Rado bih je vidio. — Jelena spava. — To je šteta, jer neću se dugo zadržati. — A kamo ćeš? — Rat je, mati! Ni za što se nema vremena. Svakoga me časa mogu hetmani poslati u boj, a žao će mi biti tući Zaporošce. Zar smo nerijetko išli s njima po tursko blago, je 1' istina, knezovi? More plovili, sol i kruh zajedno jeli, pili i veselili se; a sad smo im neprijatelji. Kneginja je oštro pogledala Bohuna. U glavi joj je sinula misao da Bohun možda namjerava pristati uz buntovnike, pa je došao iskušati njezine sinove. — A što ti kaniš raditi? — upitala ga je. — Ja, mati? Što ja znam? Teško je tući svoje, ali treba! — Tako ćemo i mi učiniti — reče Simeon. — Hmjelnicki je izdajica! — dodao je mladi Mikolaj. — Smrt izdajicama! — Bohun će. — Neka ih krvnik posvijetli! — završio je Zagloba. Bohun je opet uzeo riječ. — Tako je to u svijetu. Tko ti je danas prijatelj, sutra ti je Juda. Nikome se ne može vjerovati. — Samo dobrim ljudima — rekla je kneginja. 186 — Dabome, dobrim se ljudima može vjerovati. Stoga ja vama i vjerujem i volim vas, jer dobri ste ljudi, niste izdajice... U glasu četovođinu bilo je nečega tako čudnoga da je za časak zavladala duboka šutnja. Pan Zagloba gledao je u kneginju i namigivao zdravim okom, a kneginja je uprla oči u Bohuna. Ovaj je nastavljao: — Rat ne oživljava ljude, nego ubija, stoga sam vas htio još jednom vidjeti prije no što pođem. Tko zna hoću li se vratiti, a vi biste me žalili, jer ste vi moji srdačni prijatelji... zar ne? — Bogami, jesmo! Odmalena te znamo. — Ti si nam brat — dodao je Simeon. — Vi ste knezovi, vlastela ste, a kozaka niste prezirali, u dom ste ga primili, rođakinju ste mu obećali, jer znali ste da kozaku bez nje nema ni života ni opstanka; smilovali ste se na kozaka. — O tome ne treba govoriti — žurno će kneginja. — Ne, mati, treba govoriti, jer vi ste moji dobrotvori, a ja sam stoga zamolio evo ovoga vlastelina, svoga prijatelja, da me posini i u vlastelu upiše, da vi ne biste crvenjeli dajući rođakinju kozaku. Na to je pan Zagloba pristao, i obojica ćemo se truditi da dobijemo dopuštenje u saboru, a poslije rata poklonit ću se velikom panu hetmanu koji me voli, možda će pomoći; on je i Kšečovsk-omu izradio plemstvo. — Bog ti pomogao — reče kneginja. — Iskreni ste ljudi, hvala vam! Ali prije rata htio bih još jednom čuti iz vaših usta da ćete mi gospođicu dati i riječ održati. Plemićka riječ nije dim, a vi ste plemići, knezovi. Četovođa je govorio polako i svečano, ali u njegovu je glasu u isti mah bila kao neka prijetnja koja je naviještala da treba pristati na ono što traži. Stara je kneginja pogledala sinove, oni nju, i časak je trajala šutnja. Najedanput je sokol koji je bio na motki pod strehom zak-liktao, iako je do svanuća bilo još daleko. Za njim su se odazvali ostali; veliki se gavran probudio, zalepetao krilima i stao graktati. Vatra se na ognjištu zagasila. U odaji se neugodno smrači. — Mikolaj, potakni vatru — reče kneginja. Mladi je knez dodao luči. — Što je! Obećavate li? — pitao je Bohun. — Moramo pitati Jelenu. — Neka ona govori za sebe, a vi za sebe. Obećavate li? 187 — Obećavamo — reče kneginja. — Obećavamo — ponovili su knezovi. Bohun je skočio i, okrenuvši se Zaglobi, povikao: — Pane Zagloba! Zaprosi i ti djevojku; možda će i tebi obećati. — Što je tebi, kozače, jesi li se opio? — uzviknula je kneginja. Bohun, umjesto odgovora, izvadio je pismo

Skšetuskoga, okrene se Zaglobi i reče: — Čitaj! Zagloba je uzeo pismo i stao čitati usred duboke tišine. Kad je završio, Bohun je prekrižio ruke na prsima. — Kome, dakle, dajete djevojku? — Bohune! Četovodin je glas bio poput zmijina siktanja: — Izdajice, podlaci, psi, JudeL. Hej, sinovi, sablje — povikala je kneginja. Bulihe su kao munja skočili k zidovima i zgrabili oružje. — Gospodo, smirite se! — uzviknuo je Zagloba. Ali još nije to ni rekao, a Bohun je trgnuo pištolj i opalio. — Isuse! — jauknuo je knez Simeon, zakoraknuo, stao rukama mlatiti po zraku i tresnuo o zemlju. — Sluge, u pomoć! — vikala je kneginja očajno. Ali u taj čas u dvorištu i iz voćnjaka zapucale su puške, vrata i prozori s treskom su izletjeli i tridesetak semena upalo je u hodnik. — Smrt! — zabrujali su divlji glasovi. U dvorištu je zazvonilo na uzbunu. Ptice u hodniku stale su kreštati; jurnjava, pucnjava i vika zamijenile su prijašnju tišinu uspavanoga dvora. Stara kneginja, zavijajući kao vučica, pala je na Simeonovo tijelo koje se grčilo posljednjim grčevima; ali odmah su je dva semena zgrabila za kosu i odvukla u stranu. Mladi pak Mikolaj, dotjeran do kuta hodnika, branio se bijesno, kao lav. — Odlazite — kriknuo je odjednom Bohun na kozake koji su ga napadali. — Odlazite! — ponovio je gromkim glasom. Kozaci su se povukli. Mislili su da četovođa želi sačuvati život mladiću. Ali Bohun, sa sabljom u ruci, nasrnuo je na kneza. Počeo je strašan megdan, na koji je kneginja, koju su držale četiri željezne kozačke šake, gledala plamenih očiju, otvorenih usta. 188 Mladi je knez navalio kao bura na kozaka, koji ga, povlačeći se lagano, izvede na sredinu odaje. Najedanput je čučnuo, snažno odbio udarac, i iz obrane prešao u napad. Kozaci ne dišu, spustili su sablje i stali kao ukopani, prateći pogledom bitku. U tišini se čuje samo teško disanje boraca, škrgut zuba i fijuk ili oštar zveket ukrštenih mačeva. Neko se vrijeme činilo da će mladi četovođa podleći divovskoj snazi i bijesu mladićevu, jer opet se počeo povlačiti i braniti. Lice mu se oteglo kao od umora. Mikolaj je udvostručio udarce, prašina se digla s poda i kao oblak zaklonila borce, ali kroz nju kozaci su ugledali krv koja se slivala niz četovođino lice. Najedanput je Bohun skočio u stranu, a kneževa je oštrica presjekla prazan prostor. Mikolaj se zaljuljao od zamaha i povio naprijed, a u taj ga je čas kozak udario po vratu tako strahovito da je knez pao kao pogođen gromom. Radosno kozačko klicanje pomiješalo se s neljudskim knegin-jinim vriskom. Činilo se da će se od vike srušiti kuća. Borba je bila svršena. Kozaci su navalili na oružje i stali ga skidati sa zidova, otimajući jedan drugome skupocjene sablje i noževe, gazeći po leševima knezova i svojih drugova koji su pali od Mikolajeve sablje. Bohun je dopuštao sve. Stao je na vrata koja su vodila u Jelenine odaje i teško disao od umora. Lice mu je blijedo i krvavo, jer kneževa mu je oštrica dvaput okrznula glavu. Unez-vjeren pogled lutao je s lesa Mikolajeva na Simeonov, a katkad padao na pomodrjelo kneginjino lice. Nju kozaci drže za kosu i koljenima pritiskuju k zemlji, jer iz njihovih se ruku otima da ode leševima svoje djece. U hodniku vika i metež postaju sve jači. Kozaci na konopcima vuku čeljad Bulihovih i ubijaju je bez milosti. Pod je zaliven krvlju i pun leševa, barutnoga dima, zidovi već goli, čak su i ptice pobijene. Najedanput su se vrata, kraj kojih je stajao Bohun, širom otvorila. Četovođa se okrenuo i odskočio. Na vratima se pojavio slijepi Vasilije, a pokraj njega Jelena u bijelomu, blijeda kao odjeća na njoj. Oči su joj iskolačene od straha, usta otvorena. Vasilije je nosio križ; držao ga prema licu objema rukama. Usred komešanja u hodniku kod leševa, kod lokava prolivene krvi, 189 i' ■( svjetlucanja sabalja i plamenih očiju, začudo, svečano je izgledao ovaj čovjek, visok, mršav, prosjed, a umjesto očiju crne se rupe. Poput duha ili mrtvaca koji je zbacio pokrov pa došao kazniti zločin. Vika je prestala. Kozaci su se povlačili, preneraženi. Tišinu je prekinuo miran, ali bolan i žalostan knežev glas: — U ime Oca, i Sina, i Duha, i svete Bogorodice! Muževi koji dolaze iz dalekih zemalja, dolaze li u ime Božje? Jer: blagoslovljen je na putu čovjek koji, idući, propovijeda slovo Božje. A vi, nosite li dobru novost? Jeste li apostoli?

Mrtva je tišina nastupila poslije riječi Vasilijevih, a on se polako okretao s križem na jednu stranu, potom na drugu, pa nastavio: — Teško vama, braćo! Jer koji zbog dobiti ili osvete rat ratuju, bit će prokleti na vijeke... Pomolimo se da nađemo milosrđe. Teško vama, braćo! Teško meni! O! O! O! Jauci su se otkidali iz kneževih grudi. — Gospode pomiluj! — odazvali su se potmuli glasovi kozaka, koji su se, pod utjecajem neopisivoga straha, stali križati, preneraženi. Odjedanput se začuje divlji, očajni glas kneginjin: — Vasilije! Vasilije!... U glasu joj je bilo toliko bola kao da je to posljednji glas samrtnika. Kozaci koji su je pritiskivali koljenima osjetili su da se više ne napreže kako bi im se otela. Knez je zadrhtao, ali odmah se zaklonio križem od strane s koje je dolazio glas i odgovorio: — Dušo prokleta, koja vičeš iz dubine, teško tebi! — Gospode, pomiluj! — ponovili su kozaci. — U pomoć, semeni! — viknuo je u taj tren Bohun i zanjihao se. Kozaci su pritrčali i primili ga pod ruke. — Bačko! Ranjen si? — Jesam! Ali nije to ništa! Mnogo sam krvi izgubio. Hej, momci! Čuvajte mi ovu djevojku kao oči u glavi!... Kuću opkolite, nikoga ne puštajte unutra... Kneginjice... Više nije mogao govoriti, usne su mu pobijelile, a oči se zamaglile. — Prenesite atamana u spavaću sobu — naredio je pan Zagloba, koji je izišao iz nekog kuta i iznenada se pojavio pred 190 Bohunom. — Ništa, nije ništa — govorio je, opipavši prstima rane. — Sutra će biti zdrav. Ja ću se već pobrinuti za njega. Zamijesite mi kruh s paučinom. Vi, mladići, idite, proveselite se s djevojkama, jer ovdje nemate nikakva posla. Dvojica neka ponesu atamana. Uzmite ga. Tako. Ta odlazite, do vraga, što stojite? Kuću mi čuvajte, sam ću ga njegovati. Dva su semena unijela Bohuna u susjednu sobu, a ostali su izišli iz hodnika. Zagloba priđe Jeleni i, žmirkajući okom, reče joj brzo i tiho: — Ja sam prijatelj pana Skšetuskoga, ne bojte se. Odvedite samo ovoga proroka spavati i čekajte me. Zatim je ušao u sobu u kojoj su dva esaula metnula Bohuna na turski divan. Odmah ih je poslao po kruh i paučinu, a kad su mu ih donijeli iz sobe za služinčad, latio se previjanja onom vještinom kakvu je onda posjedovao svaki plemić, a stekao bi je povijajući glave razbijene u dvobojima ili na saborima. — Kažite semenima — zapovijedio je esaulima — da će ataman sutra biti zdrav kao riba, kako se ne bi brinuli o njemu. Da je dobio... dobio je: ali pokazao se junački, i sutra će mu biti svadba, makar i bez svećenika. Ako je u kući podrum, možete se počastiti. Eto, već su i rane zavijene. Sad idite da ataman ostane na miru. Esauli su pošli k vratima. — Nemojte popiti baš cijeli podrum! — dodao je još pan Zagloba. Sjeo je kraj uzglavlja Bohunova i zagledao se u njega. — No, neće te vrag odnijeti od tih rana, iako si dobro dobio. Dva-tri dana nećeš moći maknuti ni rukom ni nogom — gunđao je za sebe, gledajući kozakovo blijedo lice i sklopljene oči. — Sablja nije htjela nanijeti zlo krvniku, jer ti si njegova svojina; od njega se nećeš izbaviti. Kad te objese, vrag će od tebe načiniti lutku za svoju djecu, jer zgodan si. Ne, braco, iako piješ dobro, više sa mnom nećeš piti. Traži sebi društvo među krvnicima, jer vidim da voliš ubijati; ali ja neću više s tobom noću napadati vlastelinske dvorove. Neka ti krvnik svijetli! Neka ti svijetli! Bohun je tiho jauknuo. — Jauci, uzdiši slobodno! Sutra ćeš uzdisati još jače. Čekaj, tatarska dušo, prohtjelo ti se kneginjice? He, ne čudim se, djevojka 191 je divna, ali, okusiš li je, onda neka moju domišljatost pojedu psi. Prije će mi kosa niknuti na dlanu... Iz dvorišta je dopro žagor. — Aha, zacijelo su već došli do podruma — promrmljao je. — Opijte se kao svinje, pa spavajte dobro; a ja ću paziti na sve vas, iako ne znam hoćete li sutra biti zadovoljni. Zatim je ustao da vidi jesu li se kozaci već upoznali s kneževskim podrumom i ušao u hodnik. Na sredini ležala su već ukočena tijela Simeona i Mikolaja, a u kutu kneginjin leš, u sjedećem položaju i zgrčen, kao što je ona bila pod kozačkim koljenima. Oči su joj otvorene, usta otvorena. Vatra je još gorjela i cio hodnik obasjavala polusvjetlošću koja je podrhtavala na lokvama krvi; u dubini je bio potpuni mrak. Pan Zagloba prišao je kneginji da vidi diše li još. Metnuo joj je ruku na lice, ali ono je već bilo hladno. Izašao je brzo u dvorište jer bilo ga je strah u ovome hodniku. U dvorištu su kozaci već počeli pijanku. Vatre su bile naložene, a prema njihovu svjetlu Zagloba je vidio bačve medovine, vina i rakije, i to otvorene. Kozaci su zahvaćali kao iz bunara i pili kao volovi. Već zagrijani, jurili su za djevojkama od kojih se se neke, obuzete stra-

hom, otimale ili bježale nasumce, skačući preko vatre. Druge, uz grohotan smijeh i viku, puštale su da ih uhvate i vuku prema bačvama i vatrama oko kojih se plesao kozak. Vojnici su skakali kao mahniti, sitno plešući, poklekujući, a pred njima djevojke su puckale, čas primičući se, čas izmičući. Gledaoci su udarali o limene vrčeve ili pjevali. Uzvici "I-hu!" razlijegali su se sve jače, uz pratnju laveža pasa, rzanja konja i rike volova koje su klali za pir. Oko vatara, malo podalje, stajali su seljaci iz Rozloga, kojih je na pucnjavu i viku došla gomila iz sela da vide što se zbiva. Nisu kanili braniti knezove, jer Bulihe su bili omrznuti, no gledali su bijesne kozake, gurkajući se laktovima, šapćući među sobom i prilazeći sve bliže bačvama rakije i medovine. Orgija postaje sve bučnija, pije se sve više, kozaci ne zahvaćaju piće čuturicama nego zavlače glavu u burad, plesačice polijevaju rakijom i medovinom; lica su zažarena, a čela se puše; neki se već ljuljao. Pan Zagloba, izišavši u vanjski hodnik, pogleda kozake, a zatim stane pažljivo promatrati nebo. — Tiha noć, ali mračna! — progunđa. — Kad mjesec zađe, ni prst pred okom... 192 Zatim siđe polako prema bačvama i kozacima. — Samo tako, mladići! — viknuo je. — Samo naprijed, ne štedite. Naprijed! Naprijed! Neće vam utrnuti zubi. Budala bio tko se danas ne opije za atamanovo zdravlje. Juriš na burad, juriš na djevojke! I-hu! — I-hu! — zaurlali su radosno kozaci. Zagloba je pogledao svud naokolo. — O, nitkovi, bitange, obješenjaci, vucibatine! — stao ih je grditi. — Ločete kao umorni konji, a onima koji stražare, ništa! Hajde odmah! Zamijenite ih! Zapovijest bi izvršena bez oklijevanja i u trenu deset-petnaest pijanih mladića odjuri zamijeniti stražare koji dosad nisu sudjelovali u pijanci. Ovi, razumije se, dotrčali su odmah. — Naprijed! Naprijed! — viknuo je Zagloba pokazujući im bačve s pićem. — Hvala, pane! — odgovorili su, zahvaćajući vrčevima piće. — Poslije jednog sata zamijenite i one. — Razumijem — odgovorio je esaul. Semenima se učinilo sasvim prirodno što je Bohuna u komandiranju zamijenio pan Zagloba. Tako je bilo i dosad više puta, i kozaci su ga voljeli, jer vlastelin im je uvijek dopuštao sve. Stražari su dakle pili zajedno s ostalima, a pan Zagloba stupio je u razgovor sa seljacima iz Rozloga. — Čovječe! — upitao je staroga susjeda — je li daleko odavde do Lubna? — Bome daleko, pane! — odgovorio je seljak. — Bi li se stiglo do jutra? — Ne bi, pane. — A do podne? — Do podne, prije. — A kuda se ide? — Ravno cestom. — Zar ima i cesta? — Knez Jarema naredio da ima, pa i ima. Pan Zagloba namjerno je govorio vrlo glasno, da bi ga, u vrevi, moglo čuti što više semena. — Podajte i njima rakije — reče kozacima — ali najprije dajte meni medovine, hladno je. 193 Jedan semen zahvati trogodišnje medovine velikim limenim vrčem, i pruži ga na kapi panu Zaglobi. Plemić prihvati pažljivo objeručke, da se piće ne bi prolilo, prinese vrč usnama i, zabacivši glavu, stao je piti polako, ali nadušak. — Pije, pije — ...a kozaci se čude. — Jesi li vidio? — šaptali su među sobom. — Troljetnica ga umorila! Ali glava pana Zaglobe polako se naginjala unatrag, pa sasvim nagnula, a on je, podižući obrve, rekao više sebi: — Ohoho! Baš je dobra, odlična. Odmah se vidi da je valjana. Šteta ovakve medovine za vas prostake. Za vas bi bila dobra i slaba rakija. Jaka medovina, jaka: osjećam kako mi je laknulo i malo sam veseliji. I zaista mu je odlaknulo, glava mu se razvedrila, stekao je odvažnost; vidjelo se da mu je od krvi, zalivene medovinom, nastala izvanredna tekućina o kojoj je govorio i od koje se po cijelom tijelu šire muška snaga i junaštvo. Mahnuo je kozacima rukom da mogu nastaviti s pijankom i okrenuvši se, prešao polako cijelo dvorište, razgledao pažljivo sve kutove, prešao preko mosta nad opkopom i svratio uz ogradu da vidi čuvaju li straže dobro kuću. Prvi je stražar spavao, drugi, treći i četvrti također. Bili su umorni od puta, a osim toga već su došli pijani na stražu te su zaspali odmah. — Mogao bih još ukrasti i kojega od njih kad bih imao slugu — progunđao je pan Zagloba. Zatim se vratio ravno u kuću, ušao opet u zlokobni hodnik, zavirio u sobu Bohunovu i, videči da se četovođa ne miče, otišao prema Jeleninim vratima i, otvorivši ih, polako ušao u sobu iz koje se čuo šapat kao da se netko

moli Bogu. I, zaista, to je bila soba kneza Vasilija, a i Jelena je bila s njim, jer osjećala se sigurnijom. Slijepi je Vasilije klečao pred ikonom Blažene Djevice, pred kojom je gorjelo kandilo, Jelena pokraj njega. Oboje su se molili glasno. Kad je Jelena vidjela Zaglobu, pogledala ga je preneraženo. On je metnuo prst na usta. — Gospođice — rekao je — ja sam prijatelj pana Skšetuskoga. — Spasite me! — odgovorila je Jelena. — Stoga sam i došao ovamo; oslonite se na mene. 194 — Što da radim? — Treba bježati dok je onaj vrag bez svijesti. — Što da radim? — Odjeni se u muško odijelo, a kad ja zakucam na vratima, izađi. Jelena se kolebala. U očima joj je sinulo nepovjerenje. — Bi li vam vjerovala? — A što imate bolje? — Doduše, istina je. Ali, zakunite mi se da me nećete izdati. — Pamet vam se pomutila. Ali kad hoćete, zaklet ću se. Tako mi Boga i časnoga križa! Ovdje vam je propast, u bijegu spas. — Tako je, tako je. — Odjenite što brže muško odijelo i čekajte. — A Vasilije? — Koji Vasilije? — Moj poludjeli brat — reče Jelena. — Vama prijeti opasnost, ne njemu — odgovorio je Zagloba. — Ako je lud, onda je kozacima svetinja. A vidio sam da ga smatraju prorokom. — Imate pravo. On Bohunu nije ništa skrivio. — Moramo ga ostaviti, inače smo propali, a i pan Skšetuski s nama. Žurite se, gospođice. S tim je riječima pan Zagloba napustio odaju i otišao ravno Bohunu. \ Četovođa je bio blijed i slab, ali oči su mu bile otvorene. — Bolje ti je? — upitao je Zagloba. Bohun je htio odgovoriti, ali nije mogao. — Ne možeš govoriti? Bohun je mahnuo glavom da ne može, a u isti mu se čas odrazi bol na licu. Očevidno su ga od kretnje zaboljele rane. — Pa ni vikati ne bi mogao? Bohun samo očima pokaže da ne bi. — Ni maknuti se? Isti znak. — Onda i bolje, jer nećeš ni govoriti, ni vikati, ni micati se; a ja ću s kneginjicom u Lubno. Ako ti je ne otmem, neka me babe na žrvnju samelju za kašu. Što, vucibatino? Misliš da mi nije dosta tvoga društva, da ću se i dalje družiti s prostačinom? O, lopove, mislio si da ću zbog tvoga vina, zbog tvoje kocke i tvoje 195 prostačke ljubavi postati ubojica i s tobom pristati na bunu? Nema od toga ništa, dragoviću! Postupno, dok je pan Zagloba govorio, crne su se četovođine oči širile sve više. Sanja li? Je li ovo java? Ili šala pana Zaglobe? A pan Zagloba nastavljao je: — Što buljiš kao mačka u vrapca? Misliš, neću to učiniti? Možda želiš da koga pozdravim u Lubnu? Možda i liječnika da ti pošaljem? A možda i kneževa krvnika? Blijedo četovođino lice postalo je strašno. Shvatio je da Zagloba govori istinu, iz očiju su mu sijevale munje očaja i bijesa, na licu je buknuo plamen. Nadljudskim se naporom podignuo, a iz usta oteo se krik: — Hej, semene... Nije završio, jer pan Zagloba, kao munja, baci mu na glavu njegov kaput i u času mu ga obavije oko glave, a zatim ga prevrne porebarce. — Ne viči, škodit će ti — govorio je, i polako teško disao. — Mogla bi te sutra zaboljeti glava, stoga se ja, kao dobar prijatelj, brinem za tebe. Tako, tako, bit će ti i toplo, i zaspat ćeš ljepše i nećeš promuknuti. A da ne bi zavoj skinuo, vezat ću ti ruke: a sve iz prijateljstva da bi me se sjećao sa zahvalnošću. Omotao je pojasom kozakove ruke i zavezao čvor; drugim, svojim pojasom, vezao mu je noge. Četovođa nije ništa osjećao, onesvijestio se. — Bolesnik treba ležati mirno — govorio je Zagloba — da mu ljutina ne bi udarila u glavu, od čega nastaje delirium. No, u zdravlje! Mogao bih te bocnuti nožem, što bi možda i za mene bilo bolje, ali stid me ubijati prostački. Druga je stvar ako se do jutra ugušiš, to se zbilo ne jednoj svinji. Dakle, zbogom! Vale, et me amantem redama! U zdravlju i ljubavi zadrži me, kao ja tebe. Možda ćemo se gdjegod i naći; ali budem li se za to ja starao, neka mi kožu oderu i od nje prave remene!

Poslije ovih riječi pan Zagloba izađe u hodnik, ugasi vatru u peći i pokuca na vrata Vasilijeve sobe. Vitka prilika izađe odmah. — Jeste li vi to, gospođice? — Ja sam. 196 — Hajde, samo da nam se još dočepati konja! No, svi su pijani, noć je mračna. Dok se probude, mi ćemo biti daleko. Pazite, tu leže knezovi. — U ime Oca, i Sina, i Duha svetoga — šaputala je Jelena. 19. Dva konjanika jahala su tiho i lagano kroz šumoviti klanac koji je bio blizu dvora u Rozlozima. Noć je postala veoma mračna, jer mjesec je zašao odavno, a i oblaci su pokrili nebo. U klancu se nije vidjelo na tri koraka pred konjima, koji su se stoga svaki čas spoticali preko žila što su presijecale put. Dugo su jahali s najvećom opreznošću, i tek kad su ugledali izlaz iz klanca i otvorenu stepu osvijetljenu malo sivim odsjevom oblaka, jedan je od konjanika šapnuo: — Trk! Poletjeli su kao dvije strijele puštene iz tatarskih tetiva i samo je odjekivao konjski topot. Mračna stepa kao da je bježala ispod konjskih nogu. Pojedini hrastovi, ovdje-ondje kraj puta, promicali su kao utvare; i tako su letjeli dugo, dugo, bez odmora i odaha, dokle napokon konji nisu objesili uši i počeli hroptati od umora; trčali su sve teže i sporije. — Nema druge, treba štediti konje! — reče deblji konjanik. A baš je i zora počela goniti noć iz stepe. Iz tame su se pomaljali sve veći prostori, prema blijedom svjetlu u stepi su se ocrtavali čičak, drveće i humci. U zrak je prodiralo sve više svjetla. Bjeličasti je odsjev obasjao i lica konjanika. Bili su to pan Zagloba i Jelena. — Nema druge treba štediti konje! — ponovio je pan Zagloba. — Sinoć su došli iz Čehrina u Rozloge bez odmora. Ovako ne mogu izdržati dugo, i bojim se da ne padnu. Kako se osjećate? Pan Zagloba pogledao je svoju drugaricu pa, ne čekajući odgovor, uzviknuo: — Dopustite da vas na danu pogledam! Ho, ho! Je li to bratovo odijelo? Nema se što reći, vrlo ste zgodan kozačić. Otkako pamtim nisam još imao takva mladića. Ali, držim da će mi ga oduzeti pan Skšetuski. A što je to? Za ime Božje, metnite tu kosu pod kapu, jer inače se nitko neće prevariti u vašem spolu. 197 Doista se po plećima Jeleninima talasala duga crna kosa, rasuta zbog brzoga jahanja i noćne vlage. — Kamo idemo? — pitala je, oplećući kosu objema rukama i mučeći se da je zavuče pod kalpak. — Kamo oči vode. — Dakle, ne u Lubno? Na licu se Jeleninom vidio nemir, a u oštrom pogledu na Zaglobu ogledalo se probuđeno nepovjerenje. — Vidite, gospođice imam ja razuma i vjerujte da sam sve proračunao. A račun mi se oslanja na ovo mudro pravilo: ne bježi tamo gdje će te goniti. Dakle, ako nas u ovom trenutku gone, onda nas gone prema Lubnu, jer sinoć sam se glasno raspitivao za taj put, a i Bohunu sam na polasku kazao da ćemo bježati tamo. Ergo, bježimo u Čerkas. Ako nas i stanu goniti, neće brzo, jer gonit će nas na ovu stranu tek kad se uvjere da nas na putu prema Lubnu nema, a to će ih zabaviti gotovo dva dana. Za to ćemo vrijeme mi biti već u Čerkasu gdje su sad poljski pukovi panova Pivnjickoga i Rudomine. A u Korsunu je sva hetmanska vojska. Razumijete li, gospođice? — Razumijem, i dok sam živa, bit ću vam zahvalna. Ne znam tko ste, otkuda ste se došli u Rozloge; ali držim kako vas je Bog poslao da me branite i spasete, jer prije bih se ubila no pala u ruke onome razbojniku. — Zmaj je ono. Veoma se okomio na vašu nevinost. — Što sam mu učinila, nesretnica, pa me proganja? Odavno ga poznajem i odavno ga mrzim; oduvijek je u meni izazivao samo strah. Zar sam jedina na svijetu pa je mene zavolio, zbog mene toliko krvi prolio, braću mi pobio? Ne čudite se, pane, mome jadikovanju, nesretna sam, stid me te ljubavi, sto bih puta više voljela smrt! Jeleni su se obrazi zažarili i na njih su pale dvije suze gnjeva i bola. — Neću poricati — reče pan Zagloba — da je velika nesreća snašla vašu obitelj, ali dopustite da kažem kako su vaši rođaci donekle sami krivi. Nisu trebali obećavati kozaku vašu ruku, a poslije ga izdati. Jer on se, kad je saznaov za to, toliko razljutio da nikakvo moje odvraćanje nije pomoglo. Žao mi je, razumije se, vaše pobijene braće, a osobito najmlađega, jer bio je gotovo dijete, a već se moglo vidjeti da će biti veliki vitez. 198 Jelena je počela plakati. — Ne dolikuju suze odijelu koje nosite, stoga ih utrite i recite sebi da je takva bila Božja volja. Bog će također kazniti i ubojicu, koji je čak već kažnjen time što je krv prolio uzalud, i izgubio vas, jedini cilj svojih strasti. Pan Zagloba zašuti, a malo poslije reče: — Hej, što bi mi namjestio kosti, mili Bože, da mu samo padnem u šake! Živoga bi me oderao. Vi ne znate da sam već u Galati od Turaka dobio mučenički vijenac, ali to mi je dovoljno, drugi ne tražim. Stoga i ne idem u

Lubno, nego u Čerkas. Dobro bi bilo skloniti se kod kneza. Ali kad bi nas stigli? Čuli ste, kad sam odvezivao konje, da se probudio sluga Bohunov. I ako je odmah digao uzbunu? Onda bi nas odmah počeli tražiti i stigli bi nas za sat, jer oni tamo imaju kneževske odmorne konje, a ja nisam imao kad birati. Divlja je to životinja, taj Bohun, kažem vam. Tako mi je postao odvratan da bih više volio vidjeti vraga no njega. — Neka nas Bog brani od njegovih ruku! — On je propao. Čehrin je napustio unatoč naredbi hetman-skoj, a s knezom, vojvodom maloruskim, zavadio se. Ne ostaje mu drugo nego bježati Hmjelnickomu. Ali uvući će malo rogove bude li Hmjelnicki potučen, a to se već moglo i dogoditi. Zenđjan je iza Kšemjenčuga sreo vojsku koja je pod Barabašem i Kšečovskim plovila protiv Hmjela,v a, osim toga, pan Stefan Potocki krenuo je s husarima kopnom. Ženđjan je proveo u Kšemjenčuga deset dana, dok je popravio čamac, te je bitka zacijelo bila prije no što je stigao u Čehrin. Svaki smo čas čekali vijesti. — To znači da je Ženđjan donio pisma iz Kudaka? — upitala je Jelena. — Da, pisao ih je pan Skšetuski kneginji i vama; ali Bohun ih je oduzeo i iz njih saznao sve, te odmah Ženđjana pretukao i pošao osvetiti se Bulihama. — Jadan mladić, zbog mene je i on prolio krv. — Ne žalostite se. Ozdravit će. — Kad se to dogodilo? — Jučer izjutra. Ubiti čovjeka Bohunu je kao drugome ispiti čašu vina. A kad je pročitao pisma tako je rikao, da se tresao sav Čehrin. 199 Razgovor se prekinuo za neko vrijeme. Već je sasvim svanulo. Ružičasta jutarnja rumen, optočena zlatom, opalima i grimizom gorjela je na istoku. Zrak je bio svjež, oštar; konji su počeli veselo frktati. — No, krenimo u ime Božje, živo! Kljusad se odmorila, a vremena za gubljenje nemamo — rekao je pan Zagloba. Poletjeli su opet trkom i letjeli oko pola milje bez odmora. Najedanput se pred njima ukaže crna točka koja se primicala neobičnom brzinom. — Što li to može biti? — čudio se pan Zagloba. — Pođimo polaganije. To je čovjek na konju. Doista se neki konjanik primicao u trku. Pognut u sedlu, lica skrivena u konjsku grivu, šibao je ždrijepca koji, čini se, zemlju nije doticao. — Kakav li je to vrag i zašto ovako leti? Što leti! — čudio se pan Zagloba vadeći pištolj da bi bio spreman na sve. Ali konjanik se približio gotovo na trideset koraka. — Stoj! — grmnuo je pan Zagloba nišaneći. Konjanik je zaustavio konja i uspravio se na sedlu, ali tek što je pogledao, uzviknuo je: — Pan Zagloba! — Plešnjevski, sluga starostin iz Čehrina? A što ćeš ti ovdje? Kamo juriš? — Pane! Vraćajte se i vi sa mnom! Nesreća! Gnjev Božji, sud Božji! — Što se dogodilo? Govori! — Čehrin su već zauzeli Zaporošci. Seljaci kolju vlastelu, sudnji je dan. — U ime Oca i Sina! Što govoriš... Hmjelnicki?... — Pan Potocki potučen, pan Čarnjecki u ropstvu. Tatari idu s kozacima. Tuhaj-beg. — A Barabaš i Kšečovski? — Barabaš je poginuo. Kšečovski se udružio s Hmjelnickim. Krivonos je još jučer otišao na hetmane, Hmjelnicki danas. Strašna sila. Zemlja u plamenu, seljaci se svuda dižu, krv se lije! Bježite, pane! Pan Zagloba razrogačio je oči, zinuo i zaprepastio se toliko da ni riječi nije mogao reći. — Bježite, pane! — ponovio je Plešnjevski. 200 — Isuse, Marijo! — jauknuo je pan Zagloba. — Isuse, Marijo! — ponovila je Jelena i briznula u plač. — Bježite da ne bude kasno. — Kamo? Kuda? — U Lubno. — A i ti ideš tamo? — Da. Knezu vojvodi. — Phi, do vraga! — uzviknuo je pan Zagloba. — A gdje su hetmani? — Kod Korsuna. Ali Krivonos se već zacijelo bori s njima. — Krivonos ili Pravonos, neka ga kuga umori! Onda, tamo ne valja ići? — Kao lavu u čeljusti, u smrt idete. — A tko je tebe poslao u Lubno? Tvoj pan? — Pan se jedva spasio, a meni je moj kum, Zaporožac, spasio život i pomogao da pobjegnem. U Lubno idem

sam, jer ne znam kamo bi se sklonio. — Onda obiđi Rozloge, tamo je Bohun, a hoće se priključiti buntovnicima. — O, zaboga! U Čehrinu su govorili da će se odmah i u Zadnjeparju pobuniti seljaci. — Može, može biti! Dakle, idi kamo hoćeš, jer meni je dovoljno starati se o svojoj koži. — Tako ću i učiniti — reče Plešnjevski, osine konja i pođe. — Kloni se Rozloga! — doviknuo mu je Zagloba. — Sretneš li Bohuna, ne kazuj da si me vidio, čuješ? — Čujem — odgovori Plešnjevski. — Zbogom. I odjuri kao da ga već gone. — No — reče Zagloba — sad je zagustilo! Izvlačio sam se iz ratnih neprilika, ali u ovakvoj još nisam bio. Sprijeda Hmjelnicki, straga Bohun; a kad je tako, onda ne bih dao pišljiva boba ni za ono sprijeda ni straga, ni za cijelu kožu. Ludo sam učinio što nisam s vama bježao u Lubno. Ali, o tome nije vrijeme govoriti. Phi! Phi! Sav mi mozak ne vrijedi sad ni da se njime čizme namazu. Što da se radi? Kamo da se ide? U svoj Poljskoj nema, vidi se, mjesta gdje bi čovjek mogao svojom, ne darovanom smrću, otići sa svijeta. Hvala na takvim darovima, neka ih uzmu drugi! — Pane — reče Jelena — znam da su moja braća Jur i Fedor u Zolotonoši, možda će nas oni spasiti? 201 — U Zolotonoši? Čekajte. I ja sam se u Čehrinu upoznao s planom Unježickim, koji kod Zolotonoše ima dobra Kropivnu i Cernoboj. Ali to je odavde daleko, dalje no do Čerkasa. Što znamo!... Kad nemamo kamo na drugu stranu, bježimo tamo. Ali treba saći s ceste; sigurnije je stepom i šumom. Da se bar za tjedan dana sklonimo kamo god, makar i u šumu; možda za to vrijeme hetmani svrše s Hmjelnickim i Ukrajina će biti malo mirnija. — Nije nas Bog spasio iz ruku Bohunovih da bismo poginuli. Nadajte se, pane. — Čekajte, gospođice. Opet mi se pomalo vraća razum. Bilo je različitih zgoda. Kad bude vremena, ispričat ću vam što mi se dogodilo u Galati, po čemu ćete vidjeti da je i onda bilo sa mnom zlo, pa ipak sam se svojim razumom izbavio iz onih nezgoda i izišao čitav, iako mi je brada, kao što vidite, osijedjela. Ali moramo se smaknuti s ceste. Skrenite, gospođice... tako. Upravljate konjem kao najvještiji kozak. Trava je visoka, ničije nas oko ne može vidjeti. I, doista, što su dublje zalazili u stepu, trava je bila sve viša, tako da ih je napokon sasvim nestalo u njoj. Ali konjima je bilo teže ići po takvoj isprepletenoj travi. Ubrzo su sasvim posustali. — Hoćemo li da nas ova kljusad posluži dulje — govorio je pan Zagloba — treba sjahati i rasedlati ih. Neka se malo provaljaju i napasu, inače neće moći dalje. Držim da ćemo uskoro stići do Kahamlika. Rado bih već bio tamo, jer ništa nije bolje od trske: kad se sakriješ, ni vrag te neće naći. Samo da ne zalutamo! Zatim je sišao s konja, pomogao Jeleni da i ona sjaše, pa skinuo bisage i počeo vaditi hranu koju je bio spremio u Rozloz-ima. — Trebamo se okrijepiti, jer put je dalek. Učinite kakav zavjet sv. Rafaelu, da stignemo sretno. U Zolotonoši je stara tvrđavica, možda ima i vojnu posadu. Plešnjevski je rekao da se i u Zadnjeparju bune. Hm! Možda, ovdje je narod brz na bunu, ali nad Zadnjeparjem ruka je kneza vojvode, a vraški je teška ta ruka. Bohun ima jaka leđa, ali padne li ta ruka na njih, pognut će se do zemlje. A to neka Bog da, amen. Jedite, gospođice. Pan Zagloba izvadi iz sare na čizmi nož i vilicu i pruži ih Jeleni, zatim metne pred nju goveđu pečenicu i kruh. 202 — Jedite, gospođice — reče. — Kad je trbuh prazan, u glavi je zbrka... Ako hoćeš glavu u red dovesti, najbolje ti je govedine jesti. Mi smo se već jednom prevarili, jer vidi se da je bolje bježati u Lubno, ali što jest, jest. A i knez će zacijelo krenuti prema Dnjepru, u pomoć hetmanima. Strašna smo vremena doživjeli, jer domaći je rat gori od svega. Neće biti ni kutića za mirne ljude. Bolje bi mi bilo da sam postao svećenik, što mi je i bio poziv, jer miran sam i uzdržljiv, ali sudba je odlučila ovako. Bože moj! Bože moj! Bio bih sad krakovski kanonik i pjevao molitve, jer imam divan glas. Ali što ćete! Odmalena sam zavolio djevojke! Ho! Ho! Nećete vjerovati kakav sam bio ženskar. Čim sam koju pogledao, kao da ju je grom udario. Da mi je dvadesetak godina manje, lijepo bi se proveo pan Skšetuski. Divan ste kozačić. Ne treba se čuditi mladićima što plešu oko vas i što se tuku. Pan Skšetuski... i on je prilični svadljivac. Gledao sam kad ga je izazvao Čapljinski. Istina, bio je malo povukao, ali kad je Čapljinskoga zgrabio za vrat i, s oproštenjem, za tur, pa tresnuo njime o vrata... sve su mu kosti iskočile iz zglobova. A i stari mi je Zaćvilihovski pričao o vašem zaručniku kako je veliki vitez i knežev ljubimac, ali i ja sam vidio da je veliki ratnik, veoma iskusan za svoje godine. Počinje vrućina. Iako mi je vaše društvo milo, ipak bih dao ne znam što da sam već u Zolotonoši. Vidim da treba danju sjediti u travi, a noću putovati. Ne znam hoćete li vi to moći izdržati. — Ja sam zdrava, sve ću napore izdržati. Ako hoćete, možemo poći odmah. — U vas uopće nema ženskih slabosti. Konji su se odmorili, osedlat ću ih odmah kako bismo bili spremni za svaki slučaj. Neću biti miran dok ne vidim kahamlički trstik i gustiš. Da nismo skre-tali s ceste, prije bismo naišli na rijeku, a ovdje je do nje čitava milja. Tako bar držim. Prijeći ćemo odmah rijeku. Veoma mi se spava. Jučer sam cijelu noć pio u Čehrinu, jučer me opet vrag nosio s kozakom u Rozloge, a noćas opet iz Rozloga. Tako mi se spava da sam izgubio volju i za razgovor. Iako nije moj običaj da šutim, jer filozofi kažu da mačka mora loviti, a čovjek govoriti, ipak vidim da mi se jezik ulijenio. Molim za oproštaj ako zadri-jemam.

— Izvolite samo — odgovorila je Jelena. 203 Pan Zagloba uzaludno je optuživao svoj jezik za lijenost, jer od svanuća je mljeo bez prestanka, ali doista mu se spavalo. Zaista, čim su uzjahali, odmah je počeo drijemati i njihati se na sedlu, a naposljetku je zaspao. Uspavali su ga umor i šum trave koju su konji razmicali prsima. Jelena se zamislila; misli su joj letjele po glavi kao jato ptica. Dosad su događaji nastupili tako brzo da djevojka gotovo nije shvaćala sve što ju je zadesilo. Napad, strašni prizori klanja, strah, iznenada spas i bijeg — sve je to prošlo kao oluja jedne noći. A osim toga zbilo se mnogo nerazumljivih stvari! Tko je ovaj koji je spašava? Kazao joj je doduše svoje ime, ali ono nije ničim objašnjavalo povod njegovu postupku. Otkud se našao u Rozloz-ima? Rekao je da je došao s Bohunom, dakle bio je uza nj, bio mu je poznanik i prijatelj. Ali zašto ju je onda spašavao, izlažući se najvećoj opasnosti i strašnoj kozakovoj osveti? Da bi se to razumjelo, trebalo je dobro poznavati pana Zaglobu i njegovu nemirnu glavu, osim dobroga srca. A ona ga poznaje tek šest sati. I, eto, taj je čovjek, izgleda svađalice i pijanice, bio njezin spasitelj. Da ga je vidjela tri dana prije, bio bi joj odvratan, a sad ga gleda kao svoga dobroga anđela i bježi s njim. Kamo? U Zolotonošu... ili na drugu stranu, ni sama ne zna. Kakva promjena sudbine! Još je sinoć legla pod mirnim obiteljskim krovom, a danas je u stepi, na konju, u muškom odijelu, bez doma i utočišta. Iza nje je strašni četovođa, koji prijeti njezinoj časti i njezinoj ljubavi; pred njom seljački ustanak, domaći rat, sve njegove grozote i strahote. A sva nada u ovom čovjeku? Ne! Još u nekome, silnijem od nasilnika, od rata, ubojstva i požara... Djevojka upre oči u nebo. — Spasi me, Ti Bože veliki i milostivi, spasi sirotu, spasi nesretnicu, spasi zabludjelu! Neka bude volja Tvoja, ali budi milosrdan! A već je milosrdan, jer, evo, istrgnuta je iz najstrašnijih ruku, čudom Božjim, nerazumljivim, spašena. Tko zna gdje je onaj kojega je srcem izabrala. Iz Siča se već morao vratiti, možda je gdje u ovoj istoj stepi. Tražit će je i naći će je, a onda će radost zamijeniti suze, veselost tugu, grozote i strahote proći će jednom zasvagda — doći će mir i utjeha. Junačko, jednostavno srce djevojčino napunilo se nadom, i stepa je naokolo slatko šuštala, a 204 vjetrić, koji je talasao travu, šaptao je i njoj slatke misli. Ta nije ona bila takvo siroče u svijetu, jer evo kraj nje jednoga čudnoga, neznanoga zaštitnika... a drugi, znani i voljeni, pobrinut će se za nju, neće je napustiti, prigrlit će je jednom zasvagda. A on je čovjek snažan, moćniji i jači od onih koji je gone u ovom času. Stepa je šuštala blago i slatko, iz cvijeća je izlazio miris jak i opojan, crvene glavice metlice, purpurne rašlje šimšira, bijeli biseri vjetrovalji i pera komunike naginjali su se k njoj, kao da u ovom prerušenom kozačiću dugih vlasi, mliječnoga lica i rumenih usana, poznaju svoju sestricu — djevojku. Naginjali su se dakle k njoj, kao da joj hoće reći: "Ne plači, ljepoto djevojko, i mi smo pod zaštitom Božjom." I ona je doista postajala sve mirnija od šuštanja stepe. Gubile su se slike klanja i požara, a umjesto toga obuzimala ju je neka iznemoglost, ali blaga, san je stao sklapati i njezine trepavice, konji su išli lagano i kretanje ju je uljuljkivalo. Zaspala je. 20. Probudio ju je lavež pasa. Otvorivši oči, ugledala je daleko pred sobom veliki, razgranat hrast, obor i đeram. Odmah je probudila druga: — Pane, probudite se, pane! Zagloba je otvorio oči. — Što je? Kamo smo došli? — Ne znam. — Čekajte malo. Ono je kozački zimovnik. — Tako se i meni čini. — Zacijelo ovdje stanuju čobani. Nije baš milo društvo. Što one psine toliko laju, vuci ih pojeli! Vide se konji i ljudi ispod obora. Nema se kamo, treba ići tamo, da nas ne bi gonili ako ih obiđemo. Zacijelo ste i vi zaspali. — Jesam. — Jedan, dva tri, četiri osedlana konja... četiri čovjeka kod obora. No, nije baš golema sila. Jest, ono su čobani. Nešto živo razgovaraju. Hej, vi, ljudi! Dođite ovamo! Četiri su kozaka prišla odmah. Bili su to zaista čobani koji su čuvali konje, ili konjušari koji su ljeti čuvali stada u stepi. Pan Zagloba odmah je opazio da samo jedan ima sablju i pištolj, ostali 205 su bili naoružani konjskim vilicama privezanima na štapove, ali znao je i to da su ti konjušari divlji i često opasni za putnike. I, doista, sva su četvorica, prišavši, mrko pogledala pridošlice. Na brončanim licima nije bilo ni traga ljubaznosti. — Što hoćete? — upitali su ne skidajući kapa. — Slava Bogu! — pozdravio je pan Zagloba. — Na vijeke vjekova! Što hoćete? — Je li daleko do Sirovate? — Ne znamo ni za kakvu Sirovatu.

— A kako se zove ovaj zimovnik? — Hušla. — Dajte vode našim konjima. — Nema vode. Presušila je. A vi, otkud idete? — Iz Krive Rude. — A kamo? — U Čehrin, Čobani su se pogledali. Jedan od njih, crn kao gavran i kosook, odmjerio je pana Zaglobu i rekao: — A zašto ste sišli s ceste? — Zato što je vruće. Kosooki je metnuo ruke na uzde pana Zaglobe. — Silazi, gospodičiću, s konja. Nemaš po što ići u Čehrin. — A zašto? — upita hladno pan Zagloba. — A vidiš li ovoga kozaka? — rekao je kosooki, pokazujući jednoga od čobana. — Vidim. — Došao je iz Čehrina. Tamo kolju Poljake. — A znaš li ti, seljače, tko ide za nama u Čehrin? — Tko? — Knez Jarema. Drska lica čobana postala su u času pokorna. Svi se poskidali kape, kao na komandu. — A znate li vi, prostaci — nastavljao je pan Zagloba — što Lesi rade s onima koji kolju? Oni ih vješaju! A znate li koliko vojske vodi knez Jarema? A znate li da je on samo na pola milje odavde? A, psine? Sad ste pokorni? A kako ste nas dočekali? Bunar vam je presušio? Vode za konje nemate? A, balavci? A, kobilja djeco! Pokazat ću vam ja! 206 — Ne ljutite se pane! Bunar je usahnuo. I mi vodimo konje u Kahamlik, a odanle donosimo vodu i za sebe. — A, lupeži! — Oprostite, gospodine. Bunar je presušio. Ako hoćete, trknut ćemo po vodu. — Mogu i bez vas; sam ću ići s momkom. Gdje je ovdje Kahamlik? — upitao je oštro. — Tamo, tri-četiri stotine koraka odavde — reče kosooki, pokazujući guštaru. A mogu li se obalom opet vratiti na cestu? — Možete, pane. Na milju odavde rijeka skreće prema cesti. — Mladiću, pođi ti naprijed! — reče pan Zagloba Jeleni. Lažni mladić okrene konja na mjestu i odjuri. — Slušajte! — okrete se pan Zagloba seljacima. —Dođe li ovamo izvidnica, reći ćete da sam obalom otišao na cestu. — Dobro, pane. Poslije četvrt sata Zagloba je opet jahao s Jelenom. — U dobri sam im čas izmislio kneza vojvodu — rekao je zažmirivši okom pokrivenim mrenom. — Sad će cijeli dan sjediti i čekati izvidnicu. Groznica ih uhvati već od imena kneževa. — Vidim kako ste toliko dosjetljivi da ćete se umjeti izvući iz svake neprilike, i zahvaljujem Bogu što mi je dao takva zaštitnika. Plemića su dirnule u srce te riječi, osmjehnuo se, pogladio bradu i rekao: — A, što kažete? Ima Zagloba glavu na ramenu. Dosjetljiv sam kao Odisej, a moram vam reći i to kako bi me odavno gavrani pojeli da mi nije ove dosjetljivosti. Nego, što da se radi?... Treba se spašavati. Oni su odmah povjerovali da je knez blizu, jer cijela je istina da će se on danas-sutra pojaviti u ovim krajevima s pla-menim mačem kao arkanđeo. A kad bi usput i Bohuna rastrgao, išao bih bosonog u Čenstohovu. Baš da ovi čobani i nisu povjerovali, već bi se i na ime kneževo uzdržali od napada. No ipak ta njihova drskost nije za nas dobar znak, jer to znači da su ovdje seljaci već saznali za pobjede Hmjelnickog, i bit će sve drskiji. Moramo se sad držati pustinje i što rjeđe ulaziti u sela, jer opasno je. Daj Bože da što prije stigne knez, jer upali smo u takav škripac da ni ja ne bih izmislio gori. Jelenu je opet obuzeo strah i, želeći čuti ma i jednu utješnu riječ od Zagloba, reče: 207 — Vjerujem da ćete spasiti i sebe i mene. — To se razumije — odgovorio je stari lisac — za to je glava... da misli o koži. A vas sam već toliko zavolio da ću se brinuti za vas kao za rođenu kćer. Najgore je što ne znamo kamo bi bježali, jer ni ta Zolotonoša nije sigurno utočište. — Znam pouzdano da su braća u Zolotonoši. — Jesu, ili nisu, jer mogli su otići odande i vraćati se u Ro-zloge drugim putem. Ja se više uzdam u tamošnju vojnu posadu. Kad bi barem bilo pola puka ili pola regimente u tvrdavici! Nego, evo Kahamlika. Bar je trstik

ovdje. Prijeći ćemo na drugu stranu i, umjesto niz vodu prema cesti, poći ćemo uz vodu, da zametnemo trag. Istina, približit ćemo se Rozlozima, ali ne mnogo... — Približit ćemo se Brovarkama — reče Jelena — a kroz njih se ide u Zolotonošu. — Onda i bolje. Stanite, molim vas, gospođice. Napojili su konje. Zatim je pan Zagloba ostavio Jelenu, dobro skrivenu u šiblju, a on otišao potražiti brod. Našao ga je lako, jer bio je jedva tridesetak koraka od mjesta na koje su došli. Baš su ondje oni čobani tjerali konje na drugu stranu rijeke koja je uostalom svuda bila prilično plitka, jedino su joj obale bile teško pristupačne zbog šiblja i blata. Prešavši na drugu stranu, pojurili su oštro uz vodu i jahali bez odmora do mrklog mraka. Put je bio neugodan, jer mnogo je potoka utjecalo u Kahamlik, a pri ušću, šireći se, tvorili su mlake i močvare. Trebalo je svaki čas tražiti brodove ili se provlačiti kroz guštaru, gdje teško prolaze konjanici. Konji su se veoma zamorili, jedva su vukli noge. Katkad bi toliko zaglibili da se Zaglobi činilo kako će tu i ostati. Napokon su naišli na visoku, suhu obalu obraslu hrastovinom. Ali već je bila i mrkla noć. Dalje je putovanje postalo neihogućno, jer su u mraku mogli naići na opasne baruštine i zaglibiti, te pan Zagloba odluči da ovdje dočekaju svanuće. Rasedlao je konje, sputao ih i pustio da pasu; zatim je nakupio lišća, načinio od njega ležaj, pokrio ga konjskim pokrivačima i kabanicom te rekao Jeleni: — Ležite pa spavajte, jer nemate raditi što drugo. Rosa će vam umiti oči, a to je dobro. A i ja ću malo nasloniti glavu na sedlo, jer kosti kao da nisu moje. Vatru nećemo ložiti, jer svjetlo bi nam moglo dovesti kakve čobane. Noć je kratka, zorom ćemo dalje. 208 Spavajte mirno. Bježali smo kao zečevi, prešavši doduše malo puta, ali tako smo zametnuli trag da nas ni vrag neće naći. Laku noć, gospođice! — Laku noć, pane! Vitki je kozačić kleknuo i dugo se molio upirući oči u zvijezde, a pan Zagloba odnio je' sedlo malo podalje, gdje je bio opazio zgodno mjesto za spavanje. Obala je bila dobro izabrana za prenoćište, jer bila je visoka i suha, prema tome, bez komaraca. Gusta hrastova krošnja mogla je biti dobra zaštita od kiše. Jelena dugo nije mogla zaspati. Događaji prošle noći živo su joj izišli pred oči, iz mraka su se pojavila pobijena braća i strina. Činilo joj se da je zatvorena zajedno s truplima u onom hodniku i da će odmah ući Bohun. Vidjela mu je blijedo lice i samurove, crne obrve, namrštene od bola; i oči uprte u nju. Obuzeo ju je neopisiv strah. I, gle, iznenada je u ovoj pomrčini doista ugledala dva sjajna oka... Mjesec se probio kroz oblake, obasjao blijedom svjetlošću dubravu i dao fantastičan izgled stablima i granama. Oglasile su se, prepelice u stepi; s vremena na vrijeme dopirali su neki čudni glasovi ptica ili noćnih zvijeri. U blizini su frktali konji koji su se, pasući i poskakujući, sapeti, sve dalje odmicali od spavača. No ti glasovi umirivali su Jelenu, jer razbijali su fantastična priviđenja i prenosili je u stvarnost; govorili su joj da je onaj hodnik, koji joj je neprestano izlazio pred oči, i oni leševi rođaka, i onaj blijedi Bohun s osvetom u očima, da je sve to obmana misli, proizvod straha, više ništa. Prije nekoliko dana preneražavala bi je misao o ovakvoj noći pod vedrim nebom, u pustinji; danas se morala sjećati, kako bi se umirila, da je zaista pokraj Kahamlika, daleko od svoje djevojačke sobe. Pjevale joj, dakle, prepelice, treperile zvijezde, kad bi povjetarac puhnuo, šumjelo je lišće — i napokon je zaspala. Ali i noći u pustinji imaju iznenađenja. Već je svitalo kad su joj do ušiju došli neki strašni glasovi, neko krčanje, urlik, krkljanje, poslije vrisak, tako žalostan i strašan da joj se krv smrznula u žilama. Skočila je, oblivena hladnim znojem, preneražena. Nije znala što da čini. Najedanput joj je ispred očiju promaknuo pan Zagloba. Trčao je, bez kape, na onu stranu odakle su se čuli glasovi, s pištoljima u rukama. Ubrzo se razlijegao njegov krik: "U-ha! U209 ha!", grunuo je pucanj i sve je umuklo. Jeleni se činilo da prolaze vjekovi. Poslije je opet čula Zaglobu: — Dabogda vas psi pojeli! Kožu vam oderali! Dabogda vas nosili Cigani na ovratnicima kaputa! U njegovu se glasu ogledalo istinsko očajanje. — Pane, što se zbilo? — Vuci su nam poklali konje. — Isuse, Marijo! Oba? — Jedan je zaklan, a drugi tako izmrcvaren da ne može prijeći ni sto koraka. Odmaknuli su se samo tristo koraka i ubijeni su! — Što ćemo sad? — Što ćemo? Odrezati štapove pa jahati njih! Zar ja znam što ćemo? Eto, pa da čovjek ne umre od muke! Kažem vam da se i vrag dignuo na nas. To i nije čudno, jer zacijelo je prijatelj Bo-hunu, ili baš i rođak. Što ćemo? Ako znam, u konja se pretvorio, i tada biste barem imali jahati na čemu. Podlac bio ako sam ikad bio u ovakvoj nesreći. — Ići ćemo pješke... — Za vas je to dobro u dobi od dvadeset godina, ali ne i za mene ovako debeloga. Seljaci pješače. Pa i to sam loše rekao, jer ovdje i svaki seljak ima kljuse, samo psi pješače. Da pukne čovjek, doista! Razumije se da

ćemo ići; ali kad ćemo stići u Zolo-tonošu?... Ne znam. Kad bježite, ni na konju nije bajno, kako li je tek pješke! Već nam se dogodilo najgore što je moglo. Sedla ćemo ostaviti, a jelo se mora nositi. — Neću dopustiti da nosite vi sami, nego i ja. Zagloba se odobrovoljio čuvši tu djevojčinu odluku. — Moja gospođice — rekao je — bio bih Turčin ili nezn-abožac kad bih to dopustio! Nisu za teret te bijele ručice, ni za nošenje ta nježna ramena. Valjda će dati Bog da to sam mogu nositi; samo se moram češće odmarati, jer uvijek bio suviše umjeren u jelu i piću, te mi je disanje kratko. Uzet ćemo pokrivače za spavanje i nešto hrane, a neće je mnogo ni ostati, jer sad se treba dobro okrijepiti. Stali su jesti, pri čemu se pan Zagloba, zanemarivši svoju hvaljenu umjerenost, starao da počne dulje disati. — Oko podne stigli su do riječnog prijelaza kojim su se očito s vremena na vrijeme služili ljudi i kola, jer s obje je strane bilo tragova kotača i kopita. 210 — Možda je ovo put prema Zolotonoši? — pitala je Jelena. — Nemamo koga pitati. Tek što je to pan Zagloba rekao, do ušiju im je dopro ljudski glas. — Čekajte, sakrijmo se — šapne Zagloba. Glas se primicao sve bliže. — Vidite li što? — upita Jelena. — Vidim. — Tko ide? — Starac slijepac s lirom. Vodi ga dječak. Sad skidaju čizme. Prijeći će k nama preko rijeke. Malo poslije pljuskanja vode pokazalo se da doista prelaze. Zagloba i Jelena izašli su iz skloništa. — Slava Bogu! — pozdravio je plemić. — Na vijeke vjekova! — odgovorio je starac. — A tko je to? — Kršćanin. Ne boj se, starce, eto ti groš! — Sveti vam Nikola dao zdravlje i sreću! — A odakle, starce, idete? — Iz Brovaraka. — A kamo vodi ovaj put? — Do zaseoka, pane, do sela... — A može li se njime u Zolotonošu? — Može, pane. — Jeste li odavno otišli iz Brovaraka? — Jučer izjutra, pane. — A jeste li bili u Rozlozima? — Jesmo. Ali kažu da su tamo došli vitezovi, da se bila bitka. — Tko je rekao? — U Brovarkama su govorili. Tamo je došao neki knežev sluga, a? što je kazivao, to je strahota! — A vi ga niste vidjeli? — Ja, pane, nikoga ne vidim, ja sam slijep. — A ovaj dječak? — On vidi, ali nijem je i jedini ga ja razumijem. — Je li daleko odavde do Rozloga, jer idemo baš tamo. — Boga mi, daleko. — Dakle, velite da ste bili u Rozlozima? — Bili smo, pane. 211 — Tako? — reče pan Zagloba i najedanput zgrabi dječaka za vrat. — Ha, lupeži, razbojnici, bitange, špijunirate, seljake na bunu nagovarate! Hej, Fedore, Olješka, Maksime, držite ih, skinite im sve, pa ih objesite, ili bacite u vodu! Udrite ih, to su buntovnici, špijuni, udri, ubij! Stao je drmusati dječaka iz sve snage i vikati sve jače. Starac je pao na koljena, moleći za milost; dječak je puštao čudne glasove nijema čovjeka, a Jelena je gledala u čudu ovaj napad. — Ama što to radite? — upitala je ne vjerujući očima. Ali pan je Zagloba vikao, psovao, pokretao sav pakao, zvao sve nesreće, poraze, bolesti... prijetio svim mogućnim vrstama mučenja i smrti. Kneginjica je mislila da je poludio. — Bježite — vikao je na nju — ne pristoji se da gledate što će se ovdje dogoditi, bježite kad vam kažem. Odjednom se okrenuo starcu. — Skidaj odijelo, bitango, inače ću te svega isjeći na komade! Oborivši dječaka na zemlju, stao ga je sam svlačiti. Preneraženi starac odmah je zbacio liru, torbu i kaput. — Skidaj sve! Poginuo, dabogda! — urlao je Zagloba. Starac je stao skidati košulju.

Kneginja, videći što se sprema, udaljila se žurno, da ne povrijedi svoju stidljivost gledanjem golotinje, ali neprestano je čula Zaglobine psovke. Udaljivši se poprilično, zaustavila se, ne znajući ni sama što da čini. Blizu je bilo stablo koje su oborili vjetrovi, te je sjela na nj i čekaše. Do ušiju su joj dopirali vrisak nijema dječaka, jauci starca i galama pana Zaglobe. Napokon je umuklo sve. Čulo se samo cvrkutanje ptica i šuštanje lišća. Malo zatim čuo se težak hod ljudski i hripanje. Bio je to Zagloba. Na ramenu je nosio odijelo skinuto sa starca i dječaka, u ruci dva para čizama i gusle. Prišavši bliže, stao je namigivati zdravim okom, osmjehivati se i hripati. Vidjelo se da je bio veoma raspoložen. — Nijedan se starješina neće ovoliko navikati koliko sam se ja navikao — reče. — Već sam promukao. Ali imam što sam htio. Ostavio sam ih gole kao od majke rođene. Ako me sultan ne učini 212 pašom i vlaškim gospodarom, onda je nezahvalnik, jer dodao sam mu dva turska sveca. Lupeži! Molili su me da im ostavim makar košulje! Ali, rekao sam im da moraju biti zahvalni što ih ostavljam žive. Pogledajte, molim vas, sve novo, i odjeća, i čizme, i košulje. Zar može biti reda u ovoj Poljskoj kad se i ološ ovako lijepo odijeva? Nego, oni su bili na proštenju u Brovarkama, gdje su skupili poprilično novca te kupili na sajmu sve novo. Nijedan vlas-telinčić u ovoj zemlji ne može izorati koliko prosjak naprositi. Odsad napuštam viteški zanat, pa ću pljačkati prosjake po cesti, jer vidim da se tim načinom prije može steći bogatstvo. — Ali zašto ste to učinili? — zapitala je Jelena. — Zašto? Ne razumijete? Onda čekajte malo, odmah će vam se jasno pokazati kakva je korist od toga. Rekavši to, uzeo je polovinu otete odjeće i otišao u šikaru pokraj obale. Poslije nekog vremena začuje se iz šiblja lira, a zatim se pojavi ne više pan Zagloba, nego pravi ukrajinski djed, prosjak, s bijelim na jednom oku, sijede brade. Djed priđe Jeleni pjevajući promuklim glasom. Sokole sivi, brate rođeni, Ti visoko letiš Daleko vidiš. Kneginjica je zapljeskala rukama. Prvi put otkako je pobjegla iz Rozloga, divno joj se lice osmjehnulo. — Da ne znam kako ste to vi, nikad vas ne bih poznala. — Zar ne? — reče pan Zagloba. — Zacijelo ni o pokladama niste vidjeli ljepše maškare. Ogledao sam se u Kahamliku, i ako sam ikad vidio zgodnijega prosjaka, neka me objese o moju torbu! A i pjesme će biti. Što volite više? O Marici Bohuslavljevoj, o Bondarivni, ili o Šerpjahovoj smrti? Mogu i to. Ne bio čovjek ako ne bih zaradio komad kruha i među najvećim lupežima. — Sad već razumijem zašto ste skinuli odijelo s onih bijednika; da bismo putovali što sigurnije. — Razumije se — odgovori on. — A što ste vi mislili? Ovdje, u Zadnjeparju, narod je gori no na drugome mjestu, i samo kneževa ruka održava razbojnika u škripcu; a još kad sad čuju o ratu sa Zaporožjem i o pobjedama Hmjelnickoga, nikakva ih sila neće zadržati od bune. Jeste li vidjeli one čobane koji su nam već 213 htjeli skinuti kožu? Ako hetmani ne satru brzo Hmjelnickoga, onda će za dan-dva sva zemlja biti u plamenu. A kako ću vas onda provesti kroz pobunjeni narod? A kad bismo im pali u ruke, bolje bi vam bilo da ste ostali u Bohunovim. — O, to je nemoguće! Više volim smrt! — prekine ga ona. — A ja više volim život, jer od smrti nikakva vas majstorija neće izbaviti. Nego, mislim da nam je Bog poslao one prosjake. I njih sam zaplašio kako je knez s vojskom blizu, kao i one čobane, tri će dana sjediti u trstiku goli, od straha. A mi ćemo se valjda za to vrijeme dokoturati do Zolotonoše, naći vašu braću i pomoć. Dobro! Ako li pak ne, onda ćemo ići makar do hetmana, ili ćemo čekati kneza, a sve u sigurnosti, jer prosjaci se ne boje seljaka i kozaka. Mogli bismo i kroz vojsku Hmjelnickoga pronijeti zdrave glave. Jedino Tatare moramo izbjegavati, jer oni bi vas, kao mladića, uzeli u ropstvo. — Onda se i ja moram prerušavati. — Dabome. Svucite sa sebe odijelo kozačića i postanite seljački deran. Malo ste za prosjaka prelijepi, a i ja za djeda, ali ništa zato. Vama će sunce opaliti lice, a meni će od pješačenja splasnuti trbuh. Sve će mi salo otići sa znojem. Kad su mi Vlasi spalili oko, mislio sam da me snalazi strašna nesreća, a sad vidim da će mi baš to dobro doći, jer prosjak zdravih očiju bio bi sumnjiv. Vodit ćete me za ruku, a zvati Onufrijem, jer to mi je sljepačko ime. A sad se preodjenite što brže, jer vrijeme je da pođemo na put koji će se pješke veoma odužiti. Pan Zagloba se ukloni, a Jelena se odmah poče prerušavati u prosjaka. Okupavši se u rijeci, zbacila je kozačku dolamu, a navukla seljački gunjac, uzela slamnati šešir i prosjačku torbu. Srećom, onaj je deran bio sitan, te je njoj sve dobro pristajalo. Vrativši se, Zagloba je osmotri brižljivo, pa reče: — Bože moj, mnogi bi se vitez rado lišio svoga staleža samo da ga takav dečko vodi, a već poznajem jednoga husara koji bi pouzdano to učinio. Ali, s tom se kosom mora nešto učiniti. Viđao sam u Stambolu lijepih dječaka, ali takvoga još ne. —r Daj Bože da mi moja ljepota ne prisjedne! — reče Jelena. No ipak se smješkala, jer njezine je ženske uši

ugodno golicalo divljenje pana Zaglobe. — Ljepota nikad ne škodi, i ja sam za to prvi primjer, jer kad mi Turci u Galati izgorješe oko, htjeli su i drugo, ali spasila me 214 žena tamošnjega paše zbog moje neobične ljepote, tragove koje još možete vidjeti. — A maloprije ste rekli da su vam oko izgorjeli Vlasi. — Pa Vlasi, ali poturčeni, koji su u Galati služili paši. — Pa nisu vam izgorjeli ni to jedno. — Samo mi se od vreloga gvozda navukla mrena. To je svejedno. Što ćete, dakle, s kosom? — A što ću? Treba je odrezati. — Pa treba. Ali kako? — Vašom sabljom. — Sabljom je dobro odsjeći glavu, ali kosu, to već ne znam quomodo, kako. — Znate što? Sjest ću uz kladu, a kosu prebaciti preko nje, pa vi sijecite i odsijecite. Samo mi nemojte odsjeći glavu. — Zato se ni najmanje ne brinite. Ne jednom sam u pijanstvu svijeću gasio sabljom, ne dodirnuvši je. Neću ni vama učiniti nažao, iako mi je ovakav posao prvi. Jelena je sjela pokraj klade, prebacila preko nje kosu i podigla oči k njemu. — Gotova sam — reče — sijecite. I smijala se malo tužno, jer bilo joj je žao ove kose, koja bi se pri glavi jedva obuhvaćala objema rukama. A ni Zaglobi se baš nije žurilo. Opkoračio je kladu radi lakšeg udarca pa gunđao: — Fuj, fuj, više bih volio postati brijač te kozacima rezati perčine. Čini mi se da sam krvnik i da pristupam krvničkom poslu, jer bez sumnje znate da oni režu kosu vješticama, kako se u njoj ne bi sakrio vrag i svojom moći pokvario učinak mučenja. Ali vi niste vještica, te mi se stoga ovaj postupak i čini bijednim, i ako mi za ovo Skšetuski ne odsiječe uši, onda ću ga optužiti da nije plemić. Istina, žmarci mi prolaze kroz ruku. Zažmirite bar. — Jesam — reče Jelena. Pan Zagloba se odigne, kao da se uzdiže u stremenu, da bi se spremio za udarac. Oštrica je zviznula i po glatkoj kladinoj kori crne su vitice odmah skliznule na zemlju. — Gotovo — reče pan Zagloba. Jelena se digne i odmah joj se kratko odsječena kosa rasula kao crno kolo oko lica, koje je porumenjelo od stida. Naime, u ono vrijeme rezanje kose djevojci smatrano je velikom sramotom. Dakle, s njezine je strane to bila teška žrtva, koju je samo zbog 215 nevolje mogla podnijeti. Čak su joj i suze pošle na oči, a pan Zagloba, nezadovoljan sobom, nimalo je nije tješio. — Čini mi se da sam učinio nešto nepošteno — rekao je. — I opet vam kažem da mi pan Skšetuski, ako je pravi vitez, mora odsjeći uši. Ali nije se imalo kamo, jer spol bi vam odmah pogodili. Sad ćemo bar putovati smjelo. A raspitao sam se u prosjaka za put, podnijevši mu mač pod grlo. Prema onome što je pričao, vidjet ćemo u stepi tri duba, blizu kojih će biti vučja jaruga, a pokraj nje put preko Demjanovke u Zolotonošu. Govorio je da i vozari idu putem te ćemo se moći malo povozati. Teške trenutke preživljavamo i vječno ćemo ih se sjećati. Eto, sad se treba i sa sabljama rastati, jer ne priliči slijepcu ni njegovu vodiču da uza se imaju vlastelinska obilježja. Zavući ću ih pod ovu kladu; možda će dati Bog da ih nađem. Mnogo su bojeva ove sablje vidjele i donijele velike pobjede. Vjerujte mi da bih dosad već bio na čelu regimente da nije ljudske zavisti i zlobe; bili su me oklevetali da volim jaka pića. Tako je to uvijek u svijetu. Ni u čemu nema pravde! Zašto nisam išao kao drugi glupači? Zašto sam s junaštvom, kao drugi kunktator, udružio razum? Prvi je stoga pan Zaćvilihovski pričao da sam kukavica. Dobar je on čovjek, ali ima pogan jezik. Gotovo me ismijavao zašto sam se s kozacima bratimio, a da nije toga bratimstva, vi zacijelo ne biste umakli Bohunu. U tom razgovoru zavukao je pan Zagloba sablje pod kladu, pokrio ih korovom i travom, zatim objesio bisage i gusle, uzeo u ruke sljepački štap, mahnuo njime, jedanput, dvaput, a zatim rekao: — No, nije loše ni ovo, može od nje neki pas, ili baš i vuk, vidjeti sve zvijezde, a mogu mu se i rasklimati zubi. Najgore je što se mora ići pješke, ali mora se! Hajdemo! I krenuli su. Crnokosi momčić naprijed, prosjak za njim. Prosjak je gunđao i psovao, jer bilo mu je vruće pješke, iako je stepom puhao vjetar. Od vjetra je momčić i pocrnio u licu. Ubrzo su naišli na klanac, na dnu kojega je bio potočić. Njegova je bistra voda klizila u Kahamlik. Blizu tog klanca, nedaleko od rijeke, na brežuljku, bila su tri debela hrasta i naši su putnici krenuli prema njima. Odmah su naišli na tragove ceste koja se žutjela od lišća i cvijeća što je niklo na goveđem gnoju. Put je bio pust, ni vozara na njemu ni sivih volova koji idu polako. Ponegdje su samo ležale goveđe kosti koje 216 su vuci razvukli, a sunce izbijeljelo. Putnici su bez prestanka išli, odmarali su se samo u gustim dubravama. Crnokosi je mladić spavao na zelenoj travi, a prosjak stražario. Prelazili su i preko potoka; a gdje čamca nije

bilo, tražili su ga, idući dugo obalom. A katkad je prosjak prenosio mladića na ruci, s čudnom snagom djeda koji je prosjak. Ali bio je to plećati prosjak! Tako su se potucali do večere; napokon je mladić sjeo kraj puta u hrastovoj šumi i rekao: — Više ne mogu ni disati, ni maknuti se. Ne mogu dalje. Ovdje ću leći i umrijeti. Prosjak se veoma zabrinuo. — Oh, ova prokleta pustinja! Ni zaseoka, ni salaša na putu, ni živoga čovjeka. Ali ne možemo ovdje zanoćiti. Večer već prilazi, za jedan će sat biti mrak... a poslušajte samo! Prosjak je zašutio i za neko vrijeme nastala je duboka tišina. Ali najedanput je prekine udaljen, potmuo glas koji kao da je dolazio ispod zemlje, a dolazio je iz gudure nedaleko od puta. — To su vuci — reče pan Zagloba. — Prošle smo noći imali konje, pa su njih pojeli, a sad bi se latili nas. Držim još doduše pištolj pod kaputom, ali ne znam hoće li biti baruta i za dvaput, a ne bih htio biti poslastica na vučjoj gozbi. Čujete li,... opet. Doista, opet se začuo urlik i činilo se bliži. — Ustajte, dijete! — reče prosjak. — Ako ne možete, ponijet ću vas. Što da se radi? Vidim da sam vas isuviše zavolio, no to je zacijelo stoga što, živeći neoženjen, nisam mogao ostaviti zakonitih potomaka, a ako imam nezakonite, to su Turci, jer u Turskoj sam dugo živio. Na meni se, dakle, završava obitelj Zagloba, grba po čelu. Vi ćete se za moju starost pobrinuti; ali sad ustajte, ili mi se penjite na leđa. — Noge su mi otežale toliko da se ne mogu ni maknuti. — A hvalili ste se svojom snagom! Ali mir! Mir! Tako mi Boga, čujem štektanje pasa. Jest, to su psi, ne vuci. Onda zacijelo nije daleko do Demjanovke, o kojoj mi je govorio prosjak. Hvala budi Bogu najvećemu! Već sam mislio bi li naložio vatru za obranu od vukova, ali sigurno bismo zaspali, jer oboje smo umorni. Jest, ovo su psi. Čujete li? — Hajdemo — reče Jelena, kojoj se iznenada vratila snaga. I, doista, tek što su izišli iz šume, pokazala se na nekoliko stotina koraka svjetlost iz mnogih kuća. Vidjele su se tri kupole 217 na crkvi, pokrivenoj novom sindrom. Sve je sjalo od posljednjih zraka sunca. — Tako je, ovo je Demjanovka, ne može biti ništa drugo — reče pan Zagloba. — Slijepce primaju svuda rado, možda će se naći prenoćište i večera, a možda će nas dobri ljudi dalje odvesti, čekajte, gospođice, ovo je kneževo selo, te u njemu zacijelo ima i podstarosta. I odmorit ćemo se i izvijestit ćemo se. Knez je zacijelo već na putu. Možda će spas naići prije no što se nadate. Samo pamtite dobro da ste nijemi. Počinjem već djetinjiti; rekao sam da me zovete Onufrijem, a kako ste nijemi, ne možete me nikako zvati. Ja ću govoriti i za vas i za sebe. Hvala Bogu, seljački govorim kao i latinski. Naprijed! Naprijed! Evo, već su i prve kuće blizu. Bože moj! Kad li će se već jednom svršiti naše potucanje. Kad bismo bar mogli dobiti toplo pivo, hvalio bih Gospoda i za to. Pan Zagloba umukne i neko su vrijeme išli šutke jedno pokraj drugoga. Zatim je opet on stao govoriti. — Samo pamtite da ste nijemi. Kad vas tko štogod upita, odmah pokažite na mene i recite: "Hum, hum, hum! Njija, njija!" Vi ste, opazio sam, prilično pribrani, a ovdje je glava posrijedi. Naiđemo li slučajno na hetmanske ili kneževe pukove odmah ćemo kazati tko smo, osobito ako se nađe kakav pristojan oficir i poznanik pana Skšetuskoga. Vi ste pod zaštitom kneževom i nemate se što bojati vojnika. Oho! A kakve ono vatre plamsaju? Aha, kuju! Ono je kovačnica. Ali vidim kod nje mnogo ljudi, hajdemo tamo! Odista, u rasjeklini pred klancem bila je kovačnica s ognjišta kojeg su se prosipali snopovi iskra, a kroz otvorena vrata i mnoge rupe provrtane u zidovima, prosipala se blistava svjetlost, koju su katkad zaklanjale neke crne prilike koje su išle tamo-amo. S polja, pred kovačnicom, vidjelo se tridesetak ljudi u gomilicama. Čekići u kovačnicama udarali su ravnomjerno, a odjek se razlijegao daleko i miješao s pjevanjem pred kovačnicom, sa Zagorom i lavežom pasa. Videći sve to, pan Zagloba odmah svrati tamo, kucnu u liru i zapjeva: U kovača gusta bašča, Iza bašče žitno polje, Na tom polju žetelice, 218 Iza polja zelengora. Kroz tu goru jaše četa, Kršni momci, sve kozaci. Tako pjevajući priđe gomili ljudi pred kovačnicom. Promotri ih: bili su to seljaci, većinom pijani. Gotovo su svi u rukama držali batine. Na nekima su se vidjele kose naopako nasađene, i vrhovi kopalja. Kovači su baš i pravili te oštrice i ispravljali kose. — Ej, dide, dide! — vikali su iz gomile. . — Slava Bogu! — pozdravio je pan Zagloba. ■ — Na sve vike! — Recite, dico, je 1' ovo Demjanovka. — Demjanovka? Nego što? — Jer su mi uz put kazali — nastavi prosjak — da tamo žive dobri ljudi, koji će prosjaka primiti, nahraniti, napojiti, dati prenoćište, pa i novac. Ja sam star, prešao veliki put, a dečko se ne može više ni maknuti. On je, siromah, nijem, mene starca vodi jer ne vidim; slijepac sam nesretni. Bog vas blagoslovio, dobri ljudi, i sveti Nikola čudotvorac i sveti Onufrije vas blagoslovio! U jednom mi oku ostalo božje svjetlosti, a drugo se ugasilo zanavijek; tako idem s teorbanom, pjevam pjesme i živimo kao ptice, od onoga što nam dobri ljudi

udijele. — A odakle ste, dida? — Oj, izdaleka, izdaleka! Nego dopustite da se odmorim, jer vidim uz kovačnicu klupu. Sjedi i ti, jadnice — govorio je pokazujući klupu Jeleni. — Mi smo čak od Ladave, dobri ljudi. Ali od kuće smo davno pošli, a sad idemo iz Brovaraka, s proštenja. — A što ste tamo čuli dobroga? — upitao je neki starac, seljak s kosom u ruci. — Čuli smo, čuli prilično, ali je li dobro, ne znamo. Svijeta je tamo bilo mnogo. O Hmjelnickomu smo čuli da je pobijedio het-manova sina i njegove vitezove. A slušali smo da se i na maloruskoj strani seljaci dižu na plemiće. Gomila opkoli pana Zaglobu koji je, sjedeći pokraj kneginjice, s vremena na vrijeme udarao o liru. — Vi ste dakle, oče, čuli da se podižu? — Dabome. Nesretan je život naš, seljački. — Ali kažu li da će biti kraj? 219 — U Kijevu su našli pismo Kristovo na oltaru i u njemu piše da će biti strašan i grozan rat i veliko krvoproliće u čitavoj Ukrajini. Polukrug što je okruživao klupu na kojoj je sjedio pan Zagloba stisne se još više. — Velite da je pismo bilo? — Bilo je, pravo pravcato! O ratu i krvoproliću... Nego, ne mogu više govoriti jer mi se staromu, bijednomu, grlo osušilo. — Evo vam, oče, litra rakije, samo kazujte što ste čuli. Znamo i mi da prosjaci svuda idu i sve znaju. Dolazili su već k nama, pa kazali da će panovima od Hmjelnickoga doći crni petak. I mi smo odmah počeli naručivati kose i koplja da ne bismo bili posljednji, ali sad ne znamo bismo li već počeli ili čekali Hmjelovo pismo. Zagloba je iskapio litru, obliznuo se, zatim se zamislio, pa rekao: — A tko vam kaže da je vrijeme počinjati? — Mi sami hoćemo. — Da počnemo! Da počnemo! — odazvali su se mnogi glasovi. — Ako su Zaporošci potukli gospodu, onda počnimo! Kose i koplja zazveketali su u snažnim rukama. Zatim je nastala šutnja, samo su čekići u kovačnici udarali. Buduće ubojice čekale su što će reći did. Prosjak misli, misli, pa upita: — Čiji ste? — Kneza Jaremije. — A na koga ćete udariti? Seljaci su se zagledali. — Na njega? — upitao je prosjak. — Nećemo odoliti... — Oj, nećete odoliti, djeco! Bio sam i u Lubnu, i viđao kneza svojim očima. Strašan je! Kad vikne, drveće dršće u šumi; a gdje nogom tresne, jaruga se pravi. Njega se i kralj boji, i hetmani ga slušaju, i svi ga se boje. A vojske je više u njega nego u hana i sultana. Nećete podniti, dico moja! Nećete vi njega, nego će on vas potražiti. A još i to ne znate, što ja znam, da će njemu svi Lesi doći u pomoć, a znajte: Svaki je Poljak junak. Nemila šutnja zavlada u gomili: prosjak udari ponovo u teorban i nastavi, uprvši oči u mjesec: 220 — Ide knez, ide, a uza nj toliko krasnih junaka i zastava koliko zvijezda na nebu i čičaka u stepi. Leti pred njim vjetar i jauče, a znate li, djeco, zašto jauče? Nad vašom sudbinom jauče. Leti pred njim majka-smrt s kosom i zvoni. A znate li zašto zvoni? Zbog vaših vratova zvoni. — Gospode pomiluj! — čuli su se tihi preneraženi glasovi. I opet se čulo samo udaranje čekića. — Tko je ovdje knežev komesar? — upita prosjak. — Pan Gdešinjski. — A gdje je on? — Pobjegao. — A zašto je pobjegao? — Jer je čuo da za nas kuju koplja i kose, pa se uplašio i utekao. — Tim gore, jer javit će o vama knezu. — Što, ti, dide, grakćeš kao gavran! — reče stari seljak. — A mi baš vjerujemo da panovima dolazi crni petak. I neće ih biti ni na maloruskoj ni na tatarskoj obali, ni panova, ni knezova, nego samo kozaka, slobodnih ljudi... i neće biti ni danka, ni poreza na piće, ni mlinice, ni mostarine, a neće biti Židova, jer tako piše u pismu od Krista o kojemu si ti pričao. Hmjel je jak koliko i knez. Neka se ogledaju. — Neka mu Bog pomogne! — govorio je did. — Teška je naša seljačka sudbina, a prije je bilo drukčije. — Čija je zemlja? Kneževa. Čija je stepa? Kneževa. Čija šuma? Kneževa. A prije je bila Božja zemlja, Božja stepa; tko ju je našao prvi, uzeo ju je, i nikome nije bio dužan. Sad je sve knezova i panova...

— Tako je, dico — reče prosjak — ali da ja vama nešto kažem. Sami znate da ovdje knezu ne možete odoljeti, stoga evo što ja velim: tko hoće panove ubijati, neka ne ostaje ovdje, dok se Hmjel s knezom ne ogleda, nego neka bježi Hmjelu... i to odmah, sutra, jer knez je već na putu. Ako ga pan Gdešinski nagovori da dođe u Demjanovku, neće vam oprostiti, nego će vas pobiti sve do jednog. Zato bježite Hmjelu. Sto vas tamo bude više, bit će Hmjelu lakše. O! A težak posao ima pred sobom. Prvo hetmani i krunska vojska bez broja, a zatim knez, od hetmana jači. Trčite vi, djeco, pomažite Hmjelnickomu i Zaporošcima, jer oni 221 jadni ne mogu odoljeti. A oni se tuku s panovima za vaše dobro i vašu slobodu. Trčite pa ćete i od kneza uteći i Hmjelu pomoći. — Baš pravo kaže! — čuli su se glasovi u gomili. — Dobro veli! — Pametan prosjak! — Onda si ti vidio kneza na putu? — Vidio? Nisam, ali u Brovarkama sam slušao da je već pošao iz Lubna; pali i siječe gdje jedno koplje nađe; samo zemlju i nebo ostavlja. — Gospode pomiluj! — A gdi da tražimo Hmjela? — Zato sam ja, dico, došao, da vam kažem gdje da ga tražite. Pođite vi, dico, u Zolotonošu, a zatim ćete u Trehtimirov, a tamo će Hmjel već čekati na vas. Tamo će se iz svih sela, salaša i zaselaka skupiti narod, tamo će doći Tatari, jer inače vam knez ne bi dao svima da idete po materi zemlji. — A vi, oče, hoćete li s nama? — Neću poći, jer stare noge već privlači zemlja. Ali upregnite mi taljige, pa ću se povesti s vama. A pred Zolotonošom ću otići naprijed da vidim nema li tamo vlastelinskih vojnika. Bude li ih, onda ćemo ih zaobići, pa ravno u Trehtimirovu. Tamo je već kozačka zemlja. A sad mi dajte jesti i piti, jer ja sam starac gladan, a i dečko mi je gladan. Sutra ćemo poći rano, a usput ću vam pjevati o panu Potockom i knezu Jeremiji. O, bijesni su to lavovi! Veliko će biti krvoproliće u Ukrajini, nebo se crveni strašno, a mjesec kao u krvi plovi. Molite se vi, djeco, za milosrđe Božje, jer mnogi neće ići dugo po Božjem svijetu. Slušao sam još i to da vampiri ustaju iz grobova i zavijaju. Strah je obuzeo skupljene seljake. Nehotice su se stali osvrtati i križati te šaptati među sobom. Naposljetku je netko viknuo: — U Zolotonošu! — U Zolotonošu! — povikali su svi kao da je baš tamo spasenje. —. U Trehtimirov! — Smrt Poljacima i gospodi! Iznenada neki veoma mlad kozak iziđe naprijed, zamaše kopljem i uzvikne: — Ljudi! Ako sutra idemo u Zolotonošu, hajdemo danas na komesarski dvor. 222 — Na komesarski dvor! — povikalo je odmah dvadesetak glasova. — Spalite! Stvari uzeti! Ali prosjak, kojemu je glava dotle bila spuštena, podigne je i reče: — Hej, dico, ne idite na komesarski dvor i ne palite ga, jer bit će zlo. Možda je knez s vojskom negdje blizu, vidjet će svjetlost, pa će doći i bit će zlo. Bolje vi meni dajte jesti i pokažite mi prenoćište. Trebate biti mirni, a ne da bjesnite. — Istinu veli! — javi se nekolicina. — Istinu veli, a ti si, Maksime, lud! — Hajde, oče, k meni na hljeb i sol, i na oku medovine, a kad se malo okrijepite, spavat ćete na sijenu pod šupom — reče stari seljak okrećući se prosjaku. Zagloba je ustao, povukao Jelenu za rukav. Kneginjica je spavala. — Umorilo se dijete, pa je zaspalo i unatoč lupi čekića — reče pan Zagloba. A u sebi pomisli: — O slatka nevinosti, koja možeš spavati pokraj kopalja i noževa! Vidi se da te čuvaju anđeli nebeski, a pokraj tebe i mene. Probudi je i pođoše u selo koje je bilo malo podalje. Noć je bila blaga i tiha, a za njima je išao odjek čekića. Stari je seljak išao naprijed da pokaže put u mraku, a pan Zagloba, pretvarajući se da čita molitvu, mrmljao je monotono. — O, Gospode Bože, pomiluj nas grešnike... Jeste li vidjeli?... Sveta Djevice... Što bismo radili da nemamo seljačkog odijela?... Kako na nebu, tako i na zemlji... Jelo ćemo dobiti, a sutra ćemo se odvesti u Zolotonošu, umjesto da pješačimo... Amen, amen, amen... Vjerojatno će Bohun doći ovamo za nama, jer neće ga prevariti naše dosjetke... Amen, amen!... Ali bit će već kasno, jer u Prohorovci ćemo prijeći Dnjepar, a tamo je već hetmanska vlast... Vrag pobožnome nije strašan. Amen... Ovdje će za koji dan zemlja biti u ognju, samo neka

knez prijeđe Dnjepar... Amen... Dabogda ih kuga pobila, krvnik im svijetlio... Čujete li, molim vas, kako viču tamo kod kovačnice? Amen... Teške smo se nevolje dopali, ali magarac bio ako vas ne izbavim, makar morali bježati u Varšavu. — A što gunđate, oče? 223 — Ništa, molim se za vaše zdravlje. Amen, amen!... — Evo i moje kuće. — Slava Bogu. — Na sve vike. — Dođite na kruh i sol. — Bog će vam platiti. Malo poslije prosjak se dobro okrijepio ovnovinom, zalijevajući je obilno medovinom. Sutradan je rano krenuo s dečkom u udobnim taljigama u Zolotonošu, a pratilo ih je tridesetak seljaka na konjima, oružanih kopljima i kosama. Išli su preko Kavrajca, Čarnobaja i Kropivne. Usput su vidjeli da već sve vri. Seljaci su se svuda oružali, kovačnice su po klancima radile od zore do mraka, i samo je strašna moć, strahovito ime kneza Jeremije još zadržavalo krvavi ustanak. Ali s druge strane Dnjepra bura se bijesno rashuktala. Glas o korsunskom porazu proletio je kao munja po cijeloj Maloj Rusiji, te se dizalo na oružje sve živo. 21. Bohuna su našli semeni sutradan poslije Zaglobina bijega, poluugušenoga u kaputu kojim ga je zamotao pan Zagloba. Ali kako nije imao teških rana, brzo se osvijestio. Sjetivši se svega što je bilo, obuzelo ga je bjesnilo, rikao je kao divlja zvijer, krvavio je ruke na krvavome čelu i gađao nožem koga je stigao, te mu semeni nisu smjeli prići. Naposljetku, ne mogavši se još držati na sedlu, naredio je da se između dva konja priveže ljuljačka i, smjes-tivši se u njoj, pojurio kao mahnit prema Lubnu, misleći da su bjegunci otišli tamo. Ležeći u ljuljački, u perju i svojoj krvi, jurio je stepom kao vampir koji pred zoru bježi u svoj grob, a za njim su jurili vjerni semeni, uvjereni da jure u svoju smrt. Letjeli su tako čak do Vasilovke u kojoj je bila kneževa posada od sto ugarskih pješaka. Divlji četovođa, kao da mu je život bio omrznuo, udario je na nju bez ustezanja, prvi naletio u oganj, a poslije boja od nekoliko sati pobio je posadu, osim nekoliko vojnika koje je poštedio da bi ih ispitao mučenjem. Doznavši od njih da nikakav vlastelin nije bježao na tu stranu, nije znao što će nego je od muke kidao zavoje sa sebe. Nije se moglo ići dalje, jer svuda 224 su bili kneževi pukovi, koje su stanovnici Vasilovke morali izvijestiti 0 napadu. Vjerni semeni uzeli su atamana oslabjeloga od očajanja 1 vratili se natrag u Rozloge. Kad su se vratili, nisu zatekli od dvora ni traga, jer mjesni su ga seljaci opljačkali i spalili zajedno s knezom Vasilijem, misleći da će lako svaliti krivicu na kozake i Bohuna, ako se knezovi ili knez Jeremija budu htjeli osvećivati. Spalili su i sve zgrade, isjekli višnjik, pobili sve sluge, jer seljaci su se nemilosrdno osvećivali za surovu upravu i ugnjetavanje Bu-liha. Odmah iza Rozloga pao je Bohunu u šake Plešnjevski, koji je išao iz Čehrina s glasom o porazu kod Žutih Voda. Pitan kamo i zašto ide, zbunjivao se i davao nejasne odgovore. Postao je sumnjiv. Ali, kad su ga malo pripekli, kazao je sve što je vidio, i 0 porazu i o panu Zaglobi kojega je sreo prošloga dana. Obradovani četovođa odahne. Objesivši Plešnjevskoga, pođe dalje, gotovo siguran da mu Zagloba ne može umaći. I, doista, čobani su mu kazali nove glasove, ali opet se za brdom izgubio svaki trag. Na prosjaka, kojega je pan Zagloba opljačkao, ataman nije mogao naići, jer prosjak se spustio niz Kahamlik, a osim toga bio se toliko uplašio da se kao lisac krio po trstiku. Ali protekao je opet dan i noć. Kako je gonjenje prema Va-silovki trajalo dva dana, Zagloba je imao vremena izmaknuti. Što je dakle bilo ostalo? U ovome mučnom trenutku priđe Bohunu sa savjetom i pomoću esaul, stari stepski vuk, od mladosti naviknut da goni Tatare po Divljim Poljima. — Bačko — reče on — oni su bježali u Čehrin, jer dobili su na vremenu. No kad su čuli od Plešnjevskoga o Hmjelu i žuto-vodskom porazu, promijenili su put. Ti si, bačko, sam vidio da su sišli s ceste i krenuli postrance. — U stepu? — U stepi bih ja njih našao, ali oni su otišli prema Dnjepru da bi došli do hetmana, te su otišli ili u Čerkas, ili u Zolotonošu 1 Prohorovku... a da su i u Perejaslav pošli, iako to ne mislim, ipak ćemo ih naći. Trebalo bi da jedni idemo u Čerkas, a drugi u Zolotonošu, vozarskim putem... i brzo, jer ako prijeđu Dnjepar, onda će stići do hetmana ili će ih uhvatiti Tatari Hmjelnickoga. — Idi ti u Zolotonošu, a ja ću u Čerkas. — Dobro, bačko.

225 — Samo pazi dobro, jer ono je prepredeni lisac. — I ja sam prepreden, bačko. Načinivši tako plan, pošli su odmah jedan prema Čerkasu, drugi k Zolotonoši. Toga istoga dana stari esaul stiže u Demjanovku. Selo je bilo pusto, ostale su samo žene, jer svi su muškarci otišli preko Dnjepra, Hmjelnickomu. Videći oružane ljude, a ne znajući tko su, žene su se sakrile. Anton je morao tražiti dugo dok nije našao staricu koja se više nije plašila nikoga, čak ni Tatara. — A gdje su ljudi, majko? — upitao je Anton. — Zar ja znam? — odgovorila je pokazujući žute zube. — Mi smo kozaci, majko, ne bojte se, nismo mi na strani Leha. — Poljaka! Vrag ih odnio! — Vi ste na našoj strani?... Zar ne?... — Vašoj? — Starica se zamisli. — A vas je bolest teška napala! Anton nije znao što da čini, kad su najedanput zaškripala vrata na jednoj staji i mlada lijepa žena izađe u dvorište. — Ej, junaci, čula sam da niste Poljaci. — Nismo. — Vi ste od Hmjela? — Jesmo. — Ne od Poljaka? — Ne. — A zašto ste za ljude pitali? — Onako, pitali smo jesu li već otišli. — Otišli, otišli. — Slava Bogu! A kaži nam, molim te, mlada, nije li ovuda bježao kakav vlastelin, Leh prokleti, s kćerkom? — Vlastelin? Leh? Nisam vidjela. — Nije dolazio nitko? — Bio je did. On je nagovarao ljude da idu Hmjelu u Zolo-tonošu, jer govorio je da će ovamo doći knez Jerema. — Kamo? — Pa ovamo. A zatim će u Zolotonošu, to je govorio did. — I did je nagovorio ljude na bunu? — Pa did. — Je li bio sam? 226 — Nije. S nijemim. — A kako je izgledao? — Tko? — Did. — O, star, prestar, uz liru je svirao i bugario protiv gospode. Ali nisam ga ja vidjela. — I on je ljude nagovarao na bunu? — upita još jednom Anton. — On. — Hm! Zbogom ostaj, mlada. — Zbogom pošli! Anton se duboko zamislio. Da je onaj prosjak prerušeni Zagloba, zašto bi, do vraga, nagovarao seljake da idu Hmjelnickomu? A gdje, bi našao odijelo? Kamo bi s konjima? Ta bježali su na konjima. Ali, na prvome mjestu, zašto bi seljake nagovarao na bunu i izvještao ih o kneževu dolasku. Vlastelin ne bi opomin-jao, a i sam bi se sklonio pod kneževu zaštitu. A ako knez ide prema Zolotonoši, što nije nemoguće, onda će se za Vasilovku sigurno naplatiti. Anton se strese, jer mu se u trenu novi kolac na vratima učinio nevjerojatno nalik na onakav na kakav nabijaju ljude. — Ne, onaj je prosjak bio samo prosjak, ništa drugo. Nema se zašto juriti do Zolotonoše, osim da se bježi na tu stranu. Ali kad pobjegne, što poslije? Čeka li — može naići knez; ići u Prohorovku i prijeći preko Dnjepra — to znači udariti na het-mane. Starom stepskom vuku postalo je nekako tijesno u prostranoj stepi. A osjetio je da je on, vuk, naišao na lisicu, Zaglobu. Najedanput se lupio po čelu. A zašto je onaj did odveo seljake u Zolotonošu, iza koje je bila Prohorovka, a iza nje, preko Dnjepra, hetmani s cijelom vojskom. Anton odluči, kud puklo da puklo, otići u Prohorovku. Čuje li na obali da je na drugoj strani hetmanska vojska, onda neće prelaziti, nego će poći niz rijeku, a prema Čerkasu sastat će se s Bohunom. Osim toga, usput će saznati i o Hmjelnickomu. Anton je znao iz iskaza Plešnjevskoga da je Hmjelnicki zauzeo Čehrin, da je Krivonosa već poslao na hetmane, a sam, s Tuhaj-begom,

trebao poći odmah za njim. Prema tome, Anton, kao iskusan vojnik, poznajući dobro okolinu, bio je uvjeren da je bitka već završena. 227 U tom je slučaju trebalo znati što se zbiva. Ako je Hmjelnicki bio potučen, onda se hetmanska vojska razlila po cijelom Podnjeparju, i onda Zaglobu ne vrijedi tražiti. Ali ako je Hmjelnicki pobijedio?... Doduše Anton nije u to baš mnogo vjerovao. Lakše je potući hetmanova sina no hetmana; lakše prethodnicu nego cijelu vojsku. — Eto — mislio je stari kozak — naš bi ataman bolje učinio da misli na svoju kožu no na djevojku. Pod Čehrinom bi se moglo prijeći preko Dnjepra, a dotle, dok je još vrijeme, umaći u Sič. Ovdje, među knezom Jeremom i hetmanima, teško će se sad održati. Tako premišljajući odmicao je brže sa svojim semenima tokom Sule, koju su morali prebroditi odmah iza Demjanovke, htijući u Prohorovku. Dojahali su do Mohilne, koja je bila na samoj rijeci. Tu sudbina posluži Antona. Iako je i Mohilna bila pusta, ipak je zatekao skele i prijevoznike koji su prevozili seljake koji su bježali prema Dnjepru. Zadnjeparje nije se usudilo dići na oružje pod rukom kneževom, ali su zato iz svih sela, zaselaka i salaša seljaci bježali da bi se udružili s Hmjelnickim i stupili u njegovu vojsku. Glas o pobjedi Zaporožja pod Žutim Vodama preletio je kao ptica cijelo Zadnjeparje. Divlji narod nije mogao ostati miran, iako baš tamo nije bilo nikakva ugnjetavanja, jer, kao što rekosmo, knez je, nemilostiv prema buntovnicima, bio pravi otac mirnih stanovnika, a njegovi su se komesari bojali činiti nasilje nad povjerenim im narodom. Ali i ljudi, koji su nedavno od razbojnika postali ratari, mrzili su zakon, strogost vlasti i red, te su bježali tamo gdje je sinula nada divlje slobode. Iz mnogih su sela pobjegle Hmjelnickomu čak i žene. Iz Čabanovke i Visoke otišao je sav narod, spalivši za sobom kuće da se ne bi imali kamo vraćati. U onim selima u kojima je ostalo još naroda, naoružavalo se navrat-nanos. Anton je odmah stao ispitivati prijevoznike znaju li što iz Zadnjeparja. Znali su, ali te su vijesti bile suprotne, zbrkane, nejasne. Govorilo se da se Hmjel bije s hetmanima, ali jedni su tvrdili da je potučen, drugi da je pobjednik. Neki seljak koji je bježao k Demjanovki, pričao je da su hetmani zarobljeni. Prijevoznici su sumnjali da je to prerušen vlastelin, ali nisu ga smjeli zadržati, jer čuli su da je kneževa vojska blizu. Strah je svuda umnožavao kneževu vojsku i stavljao svuda njene odrede tako da 228 u cijelom Zadnjeparju nije bilo sela gdje se nije govorilo kako knez samo što nije došao. Anton shvati da njegovu četu smatraju izvidnicom kneza Jeremije. Ali odmah je umirio prijevoznike i počeo ih pitati za demjanovske seljake. — Dabome. Bili su, mi smo ih prevezli na drugu stranu — reče prijevoznik. — Je li s njima bio prosjak? — Bio je. — I nijemi vodič s prosjakom? Malo momče? / — Jest. — Kako je prosjak izgledao? — Nije bio mnogo star, krupan, oči je imao kao u ribe, na jednom oku mrenu. — On je! — promrmljao je Anton i pitao dalje: — A mladić? — Oj, oče atamane! Reći ću prosto: kerubin. Onakvoga nismo viđali. Za to vrijeme prispjeli su na drugu obalu. Anton je već znao što će napraviti. — Hej! Odvest ćemo djevojku atamanu — gunđao je u sebi. Zatim se obratio semenima: — Naprijed! Proletjeli su kao jato poplašenih dropalja, iako je put bio loš, jer zemlja je bila ispresijecana jarugama. Ali ujahali su u veliki klanac, na čijem je dnu, pokraj potočića, bila kao neka cesta, prirodna. Klanac se pružao čak do Kavrajca, te su jurili nekoliko kilometara bez odmora, a Anton na najboljem konju, naprijed. Već se vidio široki otvor klanca, kad Anton najedanput zaustavi konja, tako da su mu zadnja kopita zaškripala na kamenu. — Što je ovo? Otvor se zakrčio ljudima i konjima. Nekakvi su konjanici ulazili u klanac i postrojavali se po šestoro. Bilo je oko trista konjanika. Anton je pogledao i iako je bio stari vojnik, naviknut na sve opasnosti, ipak mu se srce uzdrhtalo u prsima, a lice mu problijedjelo kao u mrtvaca. Prepoznao je dragune kneza Jeremije. Bilo je kasno bježati: jedva je bilo dvjesta koraka rastojanja, a umorni konji pod semenima ne bi mogli bježati daleko. A i oni tamo, vidjevši ih, pošli su odmah kasom. Malo poslije opkolili su semene sa svih strana. 229 — Tko ste vi? — upitao je oštro poručnik. — Bohunovi! — reče Anton vidjevši da valja govoriti istinu, jer izdat će ih uniforma. Ali poznavši poručnika, kojega je viđao u Perejaslavju, uzvikne s pretjeranom radošću: f— Pan poručnik Kušel! Slava Bogu! — Ti si to, Antone! — reče poručnik pogledavši saula. Što radite ovdje? Gdje vam je ataman? ^— Veliki je hetman poslao našega atamana knezu vojvodi da ga moli za pomoć, te je ataman otišao u Lubno, a nama naredio da idemo po selima i hvatamo bjegunce. Anton je lagao kao da je plaćen za to. Ali, pouzdavao se u laž, jer dragunska je četa išla od Dnjepra, pa nisu

mogli znati za napad na Rozloge ni za bitku pod Vasulovkom, ni za ostala djela Bohunova. Ipak je poručnik rekao: — Čini mi se kao da biste se rado pridružili buntovnicama? — E, pane poručnice — odgovorio je Anton — kad bismo mi htjeli Hmjelu, ne bismo bili s ove strane Dnjepra. — Istina je — odgovorio je Kušel — očevidno istina koju ne mogu poricati. Nego ataman neće zateći kneza u Lubnu. — E pa gdje je knez? — Bio je u Pšiluci. Možda je tek jučer pošao u Lubno. — To je šteta. Ataman nosi hetmanovo pismo knezu. Molim vas, idete li iz Zolotonoše? — Ne. Mi smo bili u Kalenkama, a sad smo dobili zapovijest, kao i sva vojska, da idemo u Lubno, odakle će knez poći sa svojom vojskom. A kamo vi idete? — U Prohorovku, jer tamo seljaci prelaze preko vode. — Je li već mnogo pobjeglo? — O, mnogo, mnogo! — Onda pođite s Bogom. — Hvala vam lijepo. Bog vas pratio! Draguni se razmaknu i Antonova četa prođe. Izišavši iz jaruge, Anton je stao i slušao pažljivo, a kad su mu se draguni izgubili iz vida i kad se sve utišalo, okrenuo se svojim semenima i rekao: — Znate li, glupani, da nije bilo mene, za tri dana pomrli biste na kolcima. A sad u trk, makar nam svi konji pocrkali. I pojurili su trkom. 230 — Lijepo smo se proveli — mislio je Anton — dvostruko lijepo; prvo, što smo iznijeli čitave glave, a drugo što ovi draguni nisu išli iz Zolotonoše i što se Zagloba mimoišao s njima, jer da ih je sreo, bio bi siguran od svake potjere. *** I doista je ovo loše za Zagiobu, i sreća ga je bila iznevjerila što nije naišao na Kušela i njegovu četu, jer odmah bi bio spašen i slobodan od sve brige. Ali, u Prohorovki ga je kao grom porazio glas o korsunskom porazu. Još putem do Zolotonoše, po selima i zaseocima kružio je glas o velikoj bitki, pa i o pobjedi Hmjelovoj, ali pan Zagloba nije vjerovao, jer iz iskustva je znao da u narodu svaka vijest raste do nevjerojatne veličine, i da taj narod vrlo rado priča čuda o premoći kozaka. Ali u Prohorovki je teško bilo ne vjerovati. Strašna i kobna istina bila je kao malj po glavi. Hmjel je pobijedio, krunska je vojska bila uništena, hetmani u ropstvu, sva Ukrajina u ognju. Pan Zagloba u prvi je mah izgubio prisutnost duha. A i bio je u strašnom položaju. Sreća ga nije poslužila ni na putu, jer u Zolotonoši nije našao nikakvu posadu. Mjesto je bilo protiv Poljaka, a stara tvrđavica napuštena. Nije ni časka posumnjao da ga Bohun goni i da će mu prije ili poslije ući u trag. Izmicao je doduše plemić kao gonjeni zec, ali odlično je poznavao hrta koji ga goni i znao je da se taj hrt ne da prevariti. Imao je, dakle, pan Zagloba za sobom Bohuna, pred sobom more seljačke bune, pokolje, požare, tatarske potjere, zvjersku svjetinu. Bježati u takvim prilikama bilo je gotovo nemoguće, a osobito bježati s djevojkom koja je, iako prerušena u prosjačkoga vodiča, svuda padala u oči zbog neobične ljepote. Doista se imala zašto izgubiti prisebnost. Ali pan Zagloba nikad nije bio zadugo u neprilici. Usred najveće zbrke u glavi vidio je vrlo jasno, ili, bolje, osjećao je vrlo jasno da se Bohuna boji sto puta više no ognja, vode, bune, pokolja, i Hmjelnickoga. Na samu pomisao da bi mogao pasti u ruke strašnome četovođi, koža mu se ježila. "Taj bi mi potkovao opanke!", ponavljao je u sebi neprestano. "A preda mnom more bune!" Ostao je jedan jedini put za spasenje: napustiti Jelenu i ostaviti je na Božju volju, ali to pan Zagloba nije htio učiniti. 231 — Nema druge — govorio joj je — zacijelo ste mi nešto dali popiti, zbog čega će mi koža otići na bubanj. Ali nije ju htio ostaviti, čak nije htio o tome ni misliti. Što mu je, dakle, ostalo činiti? — Što ću — mislio je — nije vrijeme tražiti kneza. Preda mnom je more, dakle zaronit ću u njega, te ću se bar sakriti, a može Bog dati da i na drugu obalu isplivam. I odluči prijeći na desnu obalu Dnjepra. Ali u Prohorovki to nije bilo lako. Nikolaj Potocki još je za Kšečovskog uzeo sve čamce, splavi, skele, šajke i barčice, to jest manje čunove i lađice, počevši od Perejaslava pa čak do Čehrina. U Prohorovki je bila samo jedna izbušena skela. Na tu su skelu čekale tisuće ljudi, bjegunci iz Zadnjeparja. U cijelom su selu bile zauzete sve kuće i sve zgrade, sve staje, te je skupoća bila nečuvena. A pan Zagloba morao je lirom i pjesmom zarađivati komad kruha. Čitava dvadeset četiri sata nisu se mogli prevesti, jer skela se dvaput pokvarila, te su je morali popravljati. Noć je proveo s Jelenom na obali, zajedno s mnoštvom pijanih seljaka, kraj vatre, a noć je bila vjetrovita i hladna. Kneginjica je padala pod umora i bola, jer

seljačke su joj čizme izranjavale noge. Bojala se da se ne razboli. Lice joj je pocrnjelo i poblijedjelo, divne su oči izgubile sjaj, svaki ju čas je obuzimao strah da je ne prepoznaju ili da ne naiđe Bphunova potjera. A ove noći je gledala strašan prizor. Seljaci su s ušća Rose doveli nekoliko plemića, koji su se pred tatarskom navalom htjeli skloniti u zemlju Višnjovjeckoga i ubili ih na obali groznom smrću. Svrdlima su im izdubli oči, a glave su im gnječili kamenjem. Osim toga, u Prohorovki su bila dva Židova s obiteljima. Njih je bijesna rulja bacila u Dnjepar. Nisu potonuli odmah, pa su zagrnjurili i njih i Židovke i njihovu djecu pomoću dugih motaka. Svi su vrištali i bili pijani. Pijani su se mladići sparivali s pijanim djevojkama. Strašan je smijeh zlokobno odjekivao po tamnim obalama. Vjetar je potpirivao vatre, žeravica i iskre vitlale su se zrakom, letjele i gasile se u valovima. S vremena na vrijeme poneki bi pijani, promukao glas vikao u pomrčini: "Ljudi, spašavajte se, Jeremija ide!" I gomila bi slijepo jurila prema obali, gazila se, gurala u vodu. Jednom su zamalo pregazili Zaglobu i kneginjicu. Bješe to paklena noć, a činila se 232 beskrajna. Zagloba je isprosio litru votke, pa je tjerao i Jelenu da pije, jer inače bi se onesvijestila ili dobila groznicu. Napokon se počeo Dnjepar bjelasati i svjetlucati. Svitalo je. Dan je svanjivao oblačan, sumoran, blijed. Zagloba je htio što prije prijeći na drugu stranu. Srećom, i skela je bila popravljena. Ali se kod nje stvorila grdna gužva. — Mjesta za djeda, mjesta za prosjaka! — vikao je Zagloba, držeći pred sobom Jelenu među raširenim rukama i braneći je od stiske. — Mjesta za prosjaka! Hmjelnickomu i Krivonosu idem! Mjesta za prosjaka, dobri ljudi, mili junaci. (Dabogda vas kuga po-morila, vas i djecu vašu!) Ne vidim dobro, past ću u vodu, dečka ćete mi utopiti. Razmaknite se, djeco! (Kostobolja vam, dabogda, sve kosti iskidala, izginuli dabogda, na kolcima izdahnuli!) Tako vičući, kunući i razmičući gomilu svojim snažnim rukama, gurnuo je najprije Jelenu na skelu, a zatim, ušavši i on, odmah stao vikati: — Dosta vas je već!... Što se gurate toliko?... Skelu ćete potopiti kad se svi potrpate. Dosta, dosta!... Doći će red i na vas, a ako ne dođe, ništa zato. — Dosta, dosta! — vikali su oni na skeli. — Otiskuj, otiskuj! Vesla su se pružila i skela se počela odmicati od obale. Brza je voda odmah ponese niz rijeku, prema Demontovu. Preplovili su već polovinu kad se na prohorovskoj obali začula vika, jauk. Strašna je uzbuna nastala među svijetom koji je ostao na obali; jedni su bježali kao mahniti prema Demontovu, drugi skakali u vodu, ostali vikali, mahali rukama, ili padali na zemlju. — Što je? Što se zbilo? — pitali su se na skeli. — Jarema! — uzviknuo je netko. — Jarema! Jarema! Bježimo! — vikali su ostali. Vesla su stala grozničavo raditi, skela je letjela po vodi kao kozačka šajka. U taj su se čas na prohorovskoj obali pojavili nekakvi konjanici. — Jaremina vojska! — vikali su na skeli. Konjanici su trčali po obali, muvali se, pitali nešto narod, a napokon stali vikati onima koji su plovili: — Stoj! Stoj! Zagloba je pogledao i hladan ga znoj probio od pete do glave: prepoznao je Bohunove kozake. Doista je to bio Anton sa se-menima. Ali, kao što smo rekli, Zagloba nikad nije nadugo gubio 233 n prisebnost. Natkrio je oči rukama kao čovjek koji loše vidi, te mora dugo gledati, a zatim je stao vikati kao da ga tko dere: — Djeco! To su kozaci Višnjovjeckoga! O, Bože i sveta Bogorodice! Brže na obalu! Morat ćemo one koji su ostali prežaliti, pa razbiti skelu, jer inače smo svi propali! — Brže! Brže! Da razbijemo skelu! Digla se vika od koje se nisu čula dozivanja s obale. U taj čas skela je zaškripala na obalnom šljunku. Seljaci su stali skakati, ali jedni još nisu izašli, a drugi su počeli razbijati skelu i sjekirama izbijati dno. Daske i iverje počeli su daleko odlijetati. Ništili su nesretnu skelu bez milosti, kidali je na komade i komadiće, a strah im je davao natprirodnu snagu. A za to je vrijeme pan Zagloba vikao: — Seljaci, udri, lomi, pali! Spašavaj se. Jarema ide! Jarema ide! Vičući tako upro je zdravo oko u Jelenu i stao značajno namigivati. Ali na drugoj obali pojačala se vika kad su vidjeli da se skela uništava. Kako je bilo predaleko, nije se čulo što su vikali. Mahanje rukama sličilo je na prijetnje, a to samo poveća brzinu uništavanja. Ubrzo je skele nestalo, ali iznenada se svima oteo krik straha i užasa.

— Skaču u vodu! Plivaju k nama! — urlali su seljaci. I, doista, najprije jedan konjanik, a s njim dvadesetak drugih nagnali su konje u vodu i zaplovili prema drugoj obali. Bilo je to djelo mahnite odvažnosti, jer s proljeća voda je veća no obično, te stvara mnoge virove i vrtloge. Zahvaćeni maticom konji nisu mogli plivati ravno, voda ih je stala zanositi neobičnom brzinom. — Neće preplivati! — uzvikivali su seljaci. — Potonut će! — Slava Bogu! O! O! Već je jedan konj potonuo! — Smrt im! Konji su preplivali trećinu rijeke, ali voda ih je zanosila sve jače. Vidjelo se da su počeli gubiti snagu, te su postupno tonuli sve više. Malo poslije jahači su bili već do pasa u vodi. Prošlo je neko vrijeme. Dotrčali su seljaci iz Šelepuhe da gledaju što se radi: iz vode su konjima virile još samo glave, a kozacima je voda već do grudi. Ali već su bili prešli polovinu rijeke. Najedanput je 234 jedne glave i jednoga jahača nestalo pod vodom, a za njim drugoga, trećega, četvrtoga i petoga... broj plivača sve se više smanjivao. Već je prijeđeno dvije trećine rijeke, broj se plivača još smanjio, ali čulo se teško disanje konja i glasova kozaka koji su ih sokolili; vidjelo se da će neki isplivati. Usred tišine odjeknuo je Zaglobin glas: — Hej, djeco! Za pištolje, smrt kneževim vojnicima! Zadimi se, grunuše pucnji. Krik iz rijeke jeknuo je očajno i za trenutak nestalo je konja, kozaka, svega. Rijeka je bila prazna, samo malo podalje, kad se razmaknu valovi, zacrnio se katkad konjski trbuh, katkad se pojavila crvena kozačka kapa. Zagloba je gledao Jelenu i namigivao. 22. Knez, maloruski vojvoda, znao je o korsunskom porazu prije no što je na zgarištu u Rozlozima naišao na Skšetuskoga, jer mu je o njemu još u Subotinji javio pan Polanovski, njegov vojnik iz vlastelinske husarije. Prije je knez bio u Pšiluci i odande je poslao pana Boguslava Maškjeviča hetmanima s pismom, kojim je pitao kamo mu se naređuje da dođe sa svojom vojskom. A kad pana Maškjeviča nije bilo dugo s odgovorom, knez je krenuo prema Perejaslavju šaljući na sve strane izvidničke čete, a u isti mah i zapovijesti da oni pukovi koji su bili rasuti po svemu Zadnjeparju žure što prije u Lubno. Ali stigli su glasovi da se nekoliko kozačkih četa na granici prema Tatarima, po poljankama, rasturilo, ili prešlo buntovnicima. Tako je, knez vidio svoju vojsku iznenada smanjenu, i to ga je prilično ojadilo. Nije se nadao da će ga oni ljudi koje je toliko puta vodio pobjedama ikad napustiti. Ipak, pošto se sreo s Po-lanovskim i čuo vijesti o nečuvenom porazu, zatajio je to vojsci i produžio prema Dnjepru, nasumce, posred bure i oluje, da poraz osveti, sramotu s vojske skine, ili da i on padne. Mislio je, osim toga, da se nešto, a možda i mnogo krunske vojske moralo spasiti iz poraza. Kad bi se oni pridružili njegovoj diviziji od šest tisuća, mogao bi se mjeriti s Hmjelnickim, s nadom na pobjedu. 235 Zaustavivši se stoga u Perejaslavju, naredio je malom Volodi-jovskom i Kušelju da pošalje svoje dragunev na sve strane, u Čerkas, Mantovu, Bučač, Stajak, Trehimirov i Žiščov, da pokupe i dotjeraju sve čamce i skele koje u okolini budu našli. Zatim je trebalo da vojska prijeđe u Žiščov. Izaslanici su saznali od bjegunaca za poraz, ali u svim onim mjestima nisu našli nijednog čamca, jer, kao što je rečeno, polovinu je uzeo veliki krunski hetman za Kšečovskoga i Barabaša, a ostalo je uništio pobunjeni narod, bojeći se kneza. Ipak je Volodijovski prešao na desnu obalu, naredivši najprije da se od klada načini splav. Tamo je uhvatio nekoliko kozaka koje je doveo knezu. Od njih je knez saznao o strašnim razmjerima pobune i o strahovitim posljedicama korsunskog poraza. Sva se Ukrajina, do jednoga, digla na oružje. Bura se razlijevala baš kao poplava koja, šireći se ravnicom, u času zauzme sve veće i veće prostore. Vlastela se branila u tvrđavama i tvrđavicama. Ali mnoge su već bile osvojene. Hmjelnicki je jačao svakim trenutkom. Uhvaćeni su kozaci već računali njegovu vojsku na dvjesta tisuća, a za koji dan taj se broj mogao lako udvostručiti. Stoga je poslije bitke ostao u Korsunu, a u isti mah, koristeći se trenutačnim mirom, uvodio red u svoju nebrojenu vojsku. Narod je podijelio na pukove, imenovao pukovnike od atamana i najistaknutijih zaporoških esaula, razaslao iz-vidničke četice i cijele divizije na osvajanje okolnih tvrđavica. Vidjevši sve to, knez je Jeremija shvatio da ne može prelaziti preko Dnjepra. Kad bi htio načiniti plovila za šest tisuća ljudi, trebalo bi nekoliko tjedana. A i zbog prekomjerno umnožene neprijateljske vojske nema smisla u takvim prilikama prelaziti Dnjepar. U ratnom su vijeću pan Polanovski, pukovnik Baranovski, stražnik pan Aleksandar Zamojski, pan Volodijovski i Vurcel mislili da se ide sjeverno, prema Černihovu, koji je bio iza prostranih šuma, a odatle prema Ljubeču i tek se tamo, prema Brahinovu, prevesti na drugu stranu. Bio je to put dug i opasan, jer iza Černi-hovskih šuma prema Brahinu goleme su močvare, preko kojih je pješadija teško mogla prijeći, a kamoli teška konjica, komora i artiljerija. Ipak se knezu taj savjet dopao, samo je želio da se još jednom, prije ovoga dugoga, i, kako se nadao,

nepovratnoga puta, pojavi ovdje-ondje po Zadnjeparju, kako ne bi dao da odmah plane buna, 236 da skupi vlastelu oko sebe, da zastraši duhove i ostavi u narodu strah koji će, kad on ode, ostati jedini čuvar zemlje i zaštitnik svih onih koji nisu mogli poći s vojskom. Osim toga, kneginja Grizelda, gospođice Zbaraške, dvorske dame, sav dvor i neke regimente, osobito pješadije, bili su još u Lubnu te je i knez odlučio otići na posljednji oproštaj u Lubno. Vojska je krenula istoga dana, a na čelu pan Volodijovski sa svojima dragunima. Iako svi do jednoga Malorusi, dobro su disciplinirani i pretvoreni u redovne vojnike, gotovo su sve ostale pukove premašili vjernošću. Zemlja je još bila mirna. Ponegdje su se već bile sastavile razbojničke čete koje su pljačkale i dvorove i seljake. Njih su usput mnogo uništili i nabili na kolce. Ali seljaci se nigdje nisu digli. Duhovi su bili razdraženi, oganj je plamtio u seljačkim očima, naoružavalo se u potaji, bježalo preko Dnjepra. Ali strah je bio jači od žeđi za krvlju i ubojstvom. Samo se po tome mogla nagađati loša budućnost što su čak i u onim selima, iz kojih seljaci nisu pobjegli Hmjelnickomu, bježali ispred kneževe vojske, kao da se boje da im strašni knez ne pročita s lica što se krilo u savjesti, i da ih unaprijed ne kazni. Ipak je on kažnjavao tamo gdje bi zapazio i najmanji znak bune; a kako je od prirode bio neobuzdan u nagrađivanju i u kažnjavanju, kažnjavao je bez mjere i sažaljenja. Moglo se reći da su s dvije strane Dnjepra u to vrijeme blud-jela dva vampira: jedan za vlastelu — Hmjelnicki, drugi za pobunjene seljake — knez Jeremija. U narodu se šaptalo da će, kad se ta dvojica sudare, sunce potamnjeti i u svima rijekama voda pocrvenjeti. Ali sudar nije bio blizak, jer ovaj Hmjelnicki, pobjednik na Žutim Vodama, pobjednik kod Korsuna, ovaj Hmjelnicki koji je u prah šatro vojsku krunsku, zarobio hetmane i sad stajao na čelu nekoliko stotina tisuća ratnika, jednostavno se bojao ovoga gospodara od Lubna, koji ga je htio potražiti preko Dnjepra. Kneževa je vojska baš bila prešla Šleporod, a sam se knez, odmora radi, zaustavio U Filipovu, kad su mu javili da su došli izaslanici Hmjelnickoga s pismom i mole da ih sasluša. Knez je naredio da dođu odmah. Ušlo je dakle šest Zaporožaca u podstarostin dvor, u kojemu je knez odsjeo. Ušli su prilično odvažno, osobito najstariji ataman Suharuka, ponosan zbog korsunskog poraza i zbog svoga novoga pukovničkog čina. Ali kad su 237 pogledali kneza, odmah ih je obuzeo strah tako velik da su mu pali pred noge i nisu se usudili dignuti glavu. Knez, sjedeći u društvu najslavnijih vitezova, naredio im je da ustanu i upitao zašto su došli. — Donijeli smo pismo od hetmana — odgovorio je Suharuka. Nato je knez upro pogled u kozaka i rekao mirno, ali naglašavajući svaku riječ: — Od lupeža, razbojnika i buntovnika, ne od hetmana! Zaporožci su poblijedjeli, ili, bolje, posivjeli. Oborivši glavu, šutjeli. Ali knez zapovjedi panu Maškjeviču da uzme pismo i pročita ga. Pismo je bilo smjerno. U Hmjelnickom je, iako poslije Korsuna, lisica prevladala lava, zmija orla, jer imao je na umu da piše Višnjovjeckomu. Puzao je, možda, da bi umirio i tako lakše ujeo — ali puzao je. Pisao je da se ono što se zbilo, zbilo krivicom Čaplinjskoga; a što je i hetmana snašla nesreća, nije krivica Hmjel-nickoga, nego njihova zloga udesa i ugnjetavanja koje su kozaci trpjeli u Ukrajini. Ipak on moli kneza da se za to ne nađe uvrijeđen i da mu oprosti, za što će on uvijek ostati odan i vjeran knežev sluga; a da bi za svoje izaslanike zadobio kneževu milost i sačuvao ih od njegova gnjeva, javlja kako vlastelina iz husarije, pana Skšetuskoga, koji je u Siču bio zarobljen, pušta zdravoga. Zatim su se nizale žalbe na gordost pana Skšetuskoga, što nije htio uzeti od njega pismo za kneza, čime je ponizio njegovo het-mansko dostojanstvo, kao i dostojanstvo sve zaporoške vojske. Toj baš oholosti i ponižavanju koje je neprestano snalazilo kozake od Poljaka pripisivao je Hmjelnicki sve što se dogodilo, od Žutih Voda pa do Korsuna. Napokon se pismo završavalo uvjeravanjem o žalosti i izjavama vjernosti Poljskoj, a u isti mah nudilo pokornu službu kneževoj volji. Slušajući pismo, i izaslanici su bili začuđeni jer nisu prije znali što je u njemu, a držali su da su prije pogrde i ohola izazivanja no molbe. Samo im je to bilo jasno da Hmjelnicki neće staviti na kocku sve protiv ovako čuvenoga vojskovođe, i umjesto da sa svom silom pođe na njega, odugovlači, obmanjuje pokornošću, očekuje sigurno da se kneževa vojska smanji u marševima i bojevima s pojedinim četama, jednom riječju, bojao se kneza. Izaslanici su postali još ponizniji i za vrijeme čitanja pažljivo su proučavali kneževo lice, bojeći se da ne pročitaju svoju smrt. I iako su, po238 lazeći, bili spremni na nju, ipak ih je obuzimao strah. A knez je slušao mirno, samo je s vremena na vrijeme zatvarao oči, kao da hoće zadržati pritajene gromove i vidjelo se vrlo jasno da strahovit gnjev drži na uzdi. Kad se završilo pismo, ne reče ni riječi izaslani-cama, nego naredi Volodijovskom da ih izvede i zadrži pod stražom, a on se okrene pukovnicima: — Velika je prepredenost toga neprijatelja, jer ovim me pismom hoće uspavati, da bi na uspavanoga napao, ili će krenuti u dubinu Poljske, tamo će otpočeti pregovore, dobiti oproštaj od sabora i kralja, i onda će biti siguran, jer kad bih poslije htio s njim ratovati, tada ne bi on, nego ja postupio protiv volje poljske države i buntovnik bih bio ja.

Vurcel se objeručke uhvatio za glavu. — O vulpes astuta! O, lukava lijo! — Što savjetujete, dakle, gospodo? — upitao je knez. — Govorite slobodno, a ja ću vam potom kazati svoju volju. Stari Zaćvilihovski, koji je već odavno bio napustio Čehrin i udružio se s knezom, reče: — Neka bude po vašoj volji, svijetli kneže, ali kad je slobodno savjetovati, onda ću reći: s vašim oštroumljem razumjeli ste namjere Hmjelnickoga jer one su zaista takve, ne drukčije; prema tome mislim da se na njegovo pismo ne treba osvrtati, nego, osiguravši najprije svijetlu kneginju, prijeći Dnjepar i početi rat prije no što Hmjelnicki počne kakve pregovore. Stid bi i sramota bilo za Poljsku da propušta takve uvrede. Uostalom — okrenuo se pukovnicima — čekam vaše mišljenje, ne iznoseći svoje kao nepogrešivo. Logorski časnik, pan Aleksandar Zamojski, kucnuo se po sablji. — Pane stjegonošo, senectus, starost iz vas govori, i sapientia, mudrost. Treba otkinuti glavu toj hidri dok ne poraste, te i nas ne proždere. — Amen! — reče svećenik Muhovjecki. Ostali su pukovnici umjesto govora, po stražnikovu primjeru, stali tresti sabljama, puhati na nos i škrgutati zubima; a Vurcel je počeo govoriti: — Čestiti kneže! Čak je i sramota za vaše kneževsko ime što se onaj lupež osmjelio pisati vam, jer ataman košov nosi u sebi prvenstvo koje je Poljska priznala i potvrdila, čime se čak i kuren-ski atamani mogu braniti. A on je hetman samozvani, koji se ne 239 može drukčije smatrati no kao razbojnik, što je zapazio i pan Skšetuski, na svoju čast, jer nije htio uzeti pismo. — Tako i ja mislim — reče knez — a kako ne mogu njega dohvatiti, bit će kažnjen u osobama svojih izaslanika. Okrenuo se pukovniku dvorske tatarske čete. — Pane Vjeršule, naredite Tatarima da one kozake poubijaju, a za vođu pak neka se isteše kolac, pa ga odmah nabijte. Vjeršul pogne svoju kao oganj crvenu glavu i iziđe, a svećenik Muhovjecki, koji je obično obuzdavao kneza, sklopio ruke kao na molitvu i gledao mu molećivo u oči, želeći izmoliti milost. — Znam, duhovniče, što bi htio — reče knez vojvoda — ali to ne može biti. To je potrebno i zbog okrutnosti koje oni rade s one strane Dnjepra, i radi našega dostojanstva, i radi Poljske. Treba jasno pokazati da ima još nekoga koji se ne boji toga četovođe i postupa s njim kao s razbojnikom koji se, iako piše pokorno, vlada kao nezavisan knez u Ukrajini, i Poljsku dovodi u takvu nepriliku u kakvoj davno nije bila. — Milostivi kneže, poslao je pana Skšetuskoga, kao što piše — reče bojažljivo svećenik. — Hvala ti u njegovo ime što ga uspoređuješ s ubojicama. — Knez je nabrao obrve: — Uostalom, dosta o tome. Vidim — nastavi okrenuvši se pukovnicima — da svi glasate za rat; takva je i moja volja. Poći ćemo, dakle, na Černihov, skupljajući usput plemiće, a kod Brahima prijeći ćemo Dnjepar i krenuti južno. Sad u Lubno! — Bože nam pomozi! — rekoše pukovnici. U taj čas otvorila su se vrata i na njima se pojavio Roztvorski, namjesnik vlaške čete, koji je prije tri dana bio poslan s trista konjanika u izvidnicu. — Milostivi kneže, buna se širi! Rozlozi su spaljeni, u Vasilovki je četa potučena do nogu. — Kako? Što? Gdje? — pitali su sa svih strana. Ali knez je mahnuo rukom da šute i zapitao. — Tko je to učinio? Razbojnici ili kakva vojska? — Kažu da je Bohun. — Bohun? — Jest. — Što se zbilo? — Kad se to dogodilo? 240 — Prije tri dana. — Jeste li išli tragom? Stigli ih? Zarobili koga? — Išao sam tragom. Stići ih nisam mogao, jer poslije tri dana bilo je isuviše kasno. Vijesti sam kupio putem: u povratku su bježali prema Čehrinu, zatim su se razdijelili. Polovina je otišla u Čerkas, polovina prema Zolotonoši i Pro-horovki. Uto će Kušel: — Pa ja sam sreo onu četu koja je išla u Prohorovku, o čemu sam vam javio. Kazivali su da su izaslanici Bohunovi, poslani da ne dopuste bježanje preko Dnjepra; stoga sam ih i propustio. — Učinili ste glupost, ali ne krivim vas. Teško je ne prevariti se ondje gdje je izdaja na svakom koraku i zemlja gori pod nogama— reče knez. Najedanput se zgrabio za glavu. — Bože svemogući! — uzviknuo je: — Sjećam se da mi je Skšetuski pričao da je Bohun pomahnitao za

Bulihovom. Sad razumijem zašto su Rozlozi spaljeni. Djevojka je zacijelo ugrabljena. Hej, Volodijovski! Ovamo! Uzet ćete pet stotina konjanika i ići još jednom u Čerkas; Bihovac će sa pet stotina Vlaha preko Zolotonoše u Prohorovku. Ne žalite konje! Tko preotme djevojku, dobit će doživotnu "jeremijevku". Polazi! Polazi! Zatim će pukovnicima: — Gospodo, a mi u Rozloge, u Lubno! Pukovnici su izišli iz starostinoga dvora i otrčali svojim četama. Brzo su uzjahali konje, a i knezu su doveli vranca kojega je obično jahao u pohodima. Malo poslije čete su krenule i pružile se poput dugačke, raznobojne i sjajne zmije po filipovskoj cesti. Na zavoju se vojnicima pokaza krvav prizor. Na plotu, među granjem, vidjelo se pet odsječenih kozačkih glava koje su gledale vojsku mrtvim, blijedim otvorenim očima, a malo dalje, iza zavoja, na zelenom brežuljku, još se micao i grčio, nabijen na kolac, ataman Suharuka. Vrh od kolca već mu je prodro kroz polovinu tijela, ali jadnome su atamanu ostajali još dugi časovi smrtnih muka. Jer, tako se mogao grčiti do mraka, dokle ga smrt ne smiri. A sad ne samo Što je bio živ, nego je oči okretao za četama, kako je koja prolazila. Očima je govorio: "Dabogda vas Bog kaznio, vas i djecu i unuke vaše do desetoga koljena, za krv, za rane, za muke! Dabogda iščezli sa zemlje vi i vaše pleme! 241 Dabogda vas snašle sve nesreće! Dabogda umirali vječito, i ni umrijeti ni živjeti ne mogli!" Iako je to bio prost kozak, iako je umirao ne u grimizu i s krunom na glavi nego u modroj dolami, i ne u odaji kakvoga dvorca, nego pod vedrim nebom, na kolcu, ipak ova njegova muka, ova smrt koja mu se vila nad glavom, dala mu je dostojanstvo, ulila je u njegov pogled takvu snagu, u njegove oči takvo more mržnje da su svi dobro razumjeli što je htio reći. I čete su prolazile pokraj njega šutke, a on ih je u zlaćanoj podnevnoj svjetlosti nadvisio i blistao na svježe otesanu kolcu, kao buktinja... Knez je projahao ne pogledavši, svećenik Muhovjecki prekrižio je nesretnika krizom. Gotovo su prošli svi kad momčić iz husarske čete, ne tražeći ni od koga dopuštenje, skrene konjem na brežuljak i, naslonovši pištolj na uho žrtvi, jednim metkom završi joj muke. Svi su zadrhtali na tako drzak prijestup protiv vojničke discipline i, poznavajući kneževu strogost, bili su uvjereni da momku nema spasa. Ali knez nije rekao ništa: da li se pretvarao da ne čuje ili je doista bio toliko udaljen u mislima, ali i dalje je jahao mirno i tek je navečer naredio da zovu mladića. Dečkić, jedva živ, stao je pred gospodsko lice i mislio da mu se zemlja otvara pod nogama. A knez je upitao: — Kako se zoveš? — Želenjski. — Ti si pucao na kozaka? — Ja — promucao je blijed kao krpa. — A zašto si to učinio? — Nisam mogao gledati muke. Knez, umjesto da se naljuti, reče: — O, nagledat ćeš se ti njihovih djela, pa će milosrđe, kao anđeo, odletjeti od tebe. Ali budući da si iz samilosti stavio na kocku život, za to će ti u Lubnu blagajnik dati deset dukata, i uzimam te u osobnu poslugu. Čudili su se svi što se tako svršila ova stvar; ali uto su javili da je došla izvidnica iz susjedne Zolotonoše i duhovi su se okrenuli na drugu stranu. 242 23. Kasno navečer, pri mjesečini, stigla je vojska u Rozloge. Tu su našli Skšetuskoga kako sjedi na svojoj Golgoti. Vitez, kao što je poznato, od bola i jada sasvim se izbezumio, i tek kad ga je svećenik Muhovjecki osvijestio, vratio mu prisebnost, časnici su ga uzeli među sebe, stali se pozdravljati s njim i tješiti ga, a osobito pan, Longinus Podbipjenta, koji je još otprije tri mjeseca bio u četi Skšetuskoga. Odmah je bio spreman biti mu drug i u uzdisanju i plaču, i odmah je učinio nov zavjet: da će do smrti postiti suhim postom u sve utorke ako Bog ma na koji način pošalje namjesniku utjehu. Ali Skšetuskoga su odveli knezu koji se bio zaustavio u nekoj seljačkoj kući. Kad je ugledao svoga ljubimca, nije rekao ni riječi, samo je raširio ruke, pa čekao. Jan je odmah pao gorko plačući u njegovo naručje, a knez ga je privio na grudi i ljubio po glavi, pri čemu su časnici vidjeli suze u njegovim očima. Tek poslije nekog vremena stao je govoriti: — Kao sina te pozdravljam, jer držao sam da te više neću vidjeti. Nosi junački svoje breme, i sjećaj se da ćeš imati drugova u nesreći na tisuće, koji će izgubiti žene, djecu, roditelje i prijatelje. I kao što kaplje nestaje u oceanu, neka tako i tvoga jada nestane u moru općega jada. Kad su na milu domovinu naišle ovakve nesreće, tko je god čovjek i mač o pasu nosi, neće se odati oplakivanju svoga gubitka, nego će pohitati da spasi zajedničku majku, pa će ili duši naći mira, ili slavnom smrću pasti i dobiti krunu nebesku, a s njom vječitu sreću. — Amen! — reče svećenik Muhovjecki. — O, milostivi kneže, više bih je volio vidjeti mrtvu! — jecao je vitez. — Plači, jer tvoj je gubitak velik, i mi ćemo s tobom plakati, jer nisi došao bezbožnicima, divljim Skitima ni Tatarima, nego braći i vjernim drugovima, pa reci ovako: "Danas oplakujem sebe, a sutrašnji dan više ne

pripada meni." — Jer, znaj, sutra polazimo u boj. — Poći ću s vama na kraj svijeta, ali utješiti se ne mogu, jer bez nje tako mi je teško, da oh, ne mogu, ne mogu... I jadni se ratnik čas za glavu hvatao, čas prste u usta stavljao i grizao ih da bi ugušio jauke, jer očajanje ga je opet obuzelo. — Rekao si: "Neka bude volja Tvoja!" — govorio je oštro knez. 243 — Amen, amenL. Volji se njegovoj pokoravam, samo... s bolom... ne mogu odoljeti — odgovarao je vitez isprekidanim glasom. I vidjelo se kako se lomio, kako se uzdržavao, dokle njegov jad ne natjera svima suze, a osjetljiviji, kao pan Volodijovski i pan Podbipjenta, potocima su ih prolijevali. Ovaj posljednji sklapao je ruke i ponavljao žalosno: — Bratiću, braco, umiri se! — Slušaj — reče iznenada knez — imate vijest da je Bohun odavde jurio u Lubno, jer u Vasilovki mi je isjekao ljude. Nemoj očajavati odmah, jer onda je možda nije uhvatio, inače, zašto bi išao u Lubno? — Može biti! — uzviknuli su časnici — Bog će te utješiti. Pan Skšetuski iskolači oči kao da ne razumije što govore. Napokon nada sine i u njegovoj glavi te je pao ničice pred kneza: — O milostivi kneže! Život, krv! — vikao je. I nije mogao više govoriti. Toliko je iznemogao da ga je Podbipjenta morao dignuti i posjesti na klupu. Ali, već mu se po licu vidjelo da se dokopao ove nade kao utopljenik slamke, i da ga je žalost ostavila. A i ostali su potpirivali tu iskru govoreći da će svoju kneginjicu naći možda u Lubnu. Zatim su ga odveli u drugu kuću i donijeli mu medovinu i vino. Namjesnik je htio piti, ali grlo mu se bilo steglo pa nije mogao. Umjesto njega pili su vjerni drugovi, a kad su se razveselili, stali su se čuditi njegovoj mršavosti i znacima bolovanja koji su mu se vidjeli na licu. — Izgledaš kao Pjotrovin! — govorio je debeli Đik. — Zacijelo su te tamo u Siču vrijeđali, nisu ti davali jesti i piti? — Pričaj što ti se dogodilo! — Drugi ću put ispričati — govorio je iznemoglo Skšetuski. — Ranili su me te sam bolovao. — Ranili poslanika! — reče Slješinski. I gledali su jedan drugoga, čudeći se kozačkoj drskosti — a zatim su se stali grliti od velike ljubavi prema Skšetuskomu. — A jesi li vidio Hmjelnickoga? — Vidio sam. — Ovamo nam ga dajte! — vikao je Migurski: — Da ga odmah posiječemo! U takvu razgovoru prošla je noć. U zoru su javili da se vratila i druga izvidnica. Ona nije Bohuna stigla ni uhvatila, ali donijela 244 je čudne glasove. Dovela je mnoge ljude, pohvatane putem, koji su prije dva dana vidjeli Bohuna. Pričali su da je četovođa nekoga tražio, jer svuda se raspitivao nisu li vidjeli debeloga plemića kako bježi s mladim kozakom. Osim toga veoma se žurio i jurio kao bijesan. Ti su ljudi uvjereni da nisu vidjeli uz Bohuna nikakvu djevojku, a oni bi je sigurno vidjeli, jer uz njega je bilo malo semena. Nova radost, ali i nova briga obuzela je Skšetuskoga, jer ovi su izvještaji za nj sasvim nerazumljivi. Nije mogao razumjeti zašto je Bohun jurio najprije u Lubno, napao posadu u Vasilovki, a zatim se najedanput okrenuo prema Čerkasu. Da Jelenu nije uhvatio, to se činilo pouzdano, jer Kušel je sreo Antonov odjel u kojemu nje nije bilo, a ni ljudi koji su vidjeli Bohuna, nisu vidjeli nju. Gdje je, dakle, mogla biti? Kamo se sklonila? Je li utekla? Ako jest, na koju stranu? Zbog čega nije bježala u Lubno, nego u Čerkas ili Zolotonošu? A Bohunova je vojska hvatala nekoga oko Čerkasa i Pohorovke? Ali, opet, zašto su se raspitivali za plemića i kozačića? Na sva ta pitanja namjesnik nije umio odgovoriti. — Ta savjetujte, govorite, tumačite što ovo sve znači — molio je časnike — jer ne mogu ništa misliti. — Držim da je zacijelo u Lubnu — reče Migurski. — To ne može biti — reče stjegonoša Zaćvilihovski — jer kad bi bila u Lubnu, onda bi se Bohun što prije sklonio u Čehrin, a ne bi se muvao oko hetmana, o čijem porazu nije mogao znati. A kad je semene podijelio i gonio na dvije strane, onda, kažem vam, nije progonio nikoga drugoga nego nju. — Ali raspitivao se za staroga vlastelina i kozačića? < — Tu ne treba velike oštroumnosti pa pogoditi da ona nije bježala u ženskom odijelu, nego se prerusila kako ne bi ža sobom ostavljala trag. Prema tome, mislim da je ona onaj kozačić. — Jest, doista, jest! — potvrdili su ostali. — Ali tko je onaj vlastelin? — To ne znam — reče stari stjegonoša — ali o tome se može raspitati. Seljaci su zacijelo vidjeli tko je ovdje bio i što se dogodilo. Dovedite gospodare ove kuće. Časnici su skočili i ubrzo doveli i gospodara.

— Kume — reče Zaćvilihovski — jesi li bio kad su kozaci s Bohunom napali na dvor? 245 Seljak, kao obično, stao se kleti da nije bio, da ništa nije vidio i ni o čemu ne zna, ali Zaćvilihovski je znao s kim ima posla, te reče: — O, vjerujem ti da si sjedio pod klupom kad su dvor pljačkali! Pričaj ti to drugome — evo ovdje je dukat, a ondje sluga s mačem, pa biraj! Osim toga i selo ćemo spaliti, te će zbog tebe stradati siroti ljudi. Tek sad je seljak stao pričati što je vidio. Kad su se kozaci počeli veseliti pred dvorom, onda je s ostalima i on pošao pogledati što se radi. Čuli su da su kneginja i knezovi pobijeni, ali Mikolaj je ranio atamana, a ataman leži bez svijesti. Što se s djevojkom zbilo, nisu mogli znati, ali sutradan su u svanuće čuli kako je pobjegla s nekim plemićem koji je došao s Bohunom. — Eto, što je! Eto, što je! — uzvikivao je Zaćvilihovski. — Eto ti, seljače, dukat, vidiš da ti nije loše. A jesi li vidio toga vlastelina? Je li koji iz ove okoline? — Vidio sam ga, ali nije ovdašnji. — A kako je izgledao? — Debeo, pane, kao peć, sijede brade. A psovao je kao vrag. Slijep na jedno oko. — Pobogu! — reče pan Longinus. — Ta to je pan ZaglobaL. Ili tko? A? — Zagloba? Čekajte! Zagloba? Možda. On se u Čehrinu s Bohunom slizao, pio s njim i kockao se. Može biti. Taj opis nalikuje na njega. Zaćvilihovski se okrene seljaku; — I taj je vlastelin pobjegao s njom? — Jest. Tako smo čuli. — A vi dobro poznajete Bohuna? — Kako da ga ne poznajem. Ta on je ovdje boravio mjesecima! — A da je nije taj vlastelin odveo po njegovoj volji? — Koješta po njegovoj volji! Ta on je Bohuna vezao i do-lamom zavezao, a gospođicu kažu, odveo, te kao da su u zemlju propali. Ataman je cvilio kao guja u procijepu. Sutradan je naredio da ga metnu između dva konja i pojurio u Lubno, ali nije stigao. Zatim je jurio i na drugu stranu. 246 — Neka je hvala Bogu! — reče Migurski. — Ona može biti i u Lubnu, jer išli su i u Čerkas, to ništa ne znači; ne našavši je tamo, pokušali su ovdje. Skšetuski je već bio na koljenima i molio se usrdno. — Gle, gle! — gunđao je stari stjegonoša. — Nisam se nadao da je Zagloba toliko smion da se zarati s onako ratobornim čovjekom kao što je Bohun. Istina, bio je zahvalan panu Skšetuskomu za onu trogodišnju medovinu iz Lubna koju smo pili zajedno u Čehrinu i često mi je o tome govorio, nazivao ga je dobrim vitezom... O, o! Nikako mi to ne ide u glavu, jer i za Bohunov novac nije malo popio. A još da Bohuna zaveže i djevojku odvede... tako smjelome postupku nisam se od njega nadao, jer držao sam da je hvastavac i kukavica. Vješt jeste, ali i veliki je lažov, a u takvih je ljudi čitavo junaštvo obično samo na jeziku. — Neka bude kakav hoće, dovoljno je što je kneginjicu izbavio iz razbojničkih ruku — rekao je Volodijovski — A kako, kao što se vidi, prepredenosti ima dovoljno, zacijelo će umjeti umaći i spasiti se od neprijatelja. — Ta i njegova je glava u igri — odgovori Migurski. Zatim se okrene Skšetuskomu: — Utješi se, dragi prijatelju! — Još ćemo ti svi biti u svatovima! — I napit ćemo se na svadbi. Zaćvilihovski doda: — Ako je bježao preko Dnjepra i čuo o korsunskom porazu, morao se vratiti u Černjihov, a u tom ćemo ga slučaju stići. — Za sretni svršetak briga i nevolja našega prijatelja! — uzviknuo je Šlešinjski. Stali su nazdravljati Skšetuskomu, kneginjici, njihovim budućim potomcima i panu Zaglobi; i tako je prolazila noć. Zorom je za-trubio polazak — vojska je krenula u Lubno. Odmicalo se brzo jer kneževa je vojska išla bez kola s teretom. Skšetuski je htio odjuriti naprijed s tatarskom četom, ali bio je isuviše iznemogao, a osim toga i knez ga je zadržavao uza se, jer htio je da se izvijesti o namjesnikovu poslanstvu u Siču. Dakle, vitez je morao pričati kako je putovao, kako su ga na Hortici napali i odvukli u Sič, samo je prešutio svoje prepirke s Hmjelnickim da se ne bi činilo kako se hvali. Najviše je kneza zabrinuo glas 247 kako stari Grođicki nema baruta i kako stoga nije obećao da će se dugo braniti. — Šteta je to neiskazana — govorio je knez — jer bi ta tvrđava mogla smetati buni i praviti joj prepreke. A i Grođicki je veliki čovjek, pravi decus et praesidium, ukras i zaštita Poljske. A zašto se meni nije obratio za barut? Dao bih mu koliko mu treba. — Zacijelo je držao da je veliki hetman bio dužan dati mu ga — reče Skšetuski. — Jamačno — reče knez i ušuti. Ali malo poslije nastavi: — Veliki je hetman ratnik star i iskusan, ali suviše se

uzdao u sebe i to ga je upropastilo. On je ovu bunu potcjenjivao, i kad sam mu se ja žurio pomoći, nije me baš željno očekivao. Nije htio ni s kim dijeliti slavu, bojao se da će pobjedu pripisati meni... — Tako i ja mislim — reče ozbiljno Skšetuski. — Htio je batinama umiriti Zaporožje, i eto što je bilo. Bog je pokarao oholost. A zbog te oholosti, i Bogu nesnosne, propada i ova Poljska i zacijelo nitko nije bez krivice... Knez je imao pravo, jer ni on nije bio bez grijeha. Nije davno bilo kad je, u sporu s Aleksandrom Konjecpoljskim zbog Hadjača, knez išao u Varšavu s četiri tisuće vojnika. Bude li morao polagati zakletvu u senatu, zapovijedio je vojnicima da ulete u senatsku dvoranu i sijeku sve odreda. A nije to radio ni zbog čega drugoga nego iz oholosti koja nije htjela dopustiti da se zaklinje, njemu se trebalo vjerovati na riječ. Možda se u ovaj čas sjetio toga, jer zamislio se i jahao dalje šuteći, a pogled mu je bludio po širokim stepama oko ceste. A možda je razmišljao o sudbini ove Poljske koju je volio svom snagom svoje vatrene duše, a njoj su se, čini se, primicali dies irae et calamitatis, dani gnjeva i nesreće. Poslijepodne se s visoke Suline obale pojave oble kupole pravoslavnih crkava u Lubnu, blistavi krov i šiljati tornjevi na crkvi sv. Mihajla. Vojska je polako ulazila, i tako je nastupila i večer. Knez je odmah otišao u tvrđavicu u kojoj je, po poslanim naredbama, sve bilo spremno za put. Čete su se raspoređivale za prenoćište u gradu, što nije bilo tako lako, jer bilo je mnogo svijeta. Zbog vijesti o širenju domaćeg rata na desnoj obali, zbog vrenja među seljacima, sva se vlastela iz Zadnjeparja sjatila u Lubno. Dolazili su plemići čak i iz dalekih predjela, sa ženama, 248 djecom, poslugom, konjima, devama i stadima stoke. Skupili su se i kneževi komesari, podstaroste, najraznovrsniji činovnici vlastelinskog staleža, zakupnici Židovi — jednom riječju, svi protiv kojih bi ustanak mogao uperiti oštricu. Rekao bi: u Lubnu je neki veliki godišnji sajam, jer bilo je čak i moskovskih trgovaca i astrahanskih Tatara, koji su se, idući s robom u Ukrajinu, zaustavljali ovdje, zbog rata. Na trgu su bile tisuće kola najraznovrsnijih vrsta, kozačkih taljiga, dugačkih vlastelinskih kola s poprečnim klupama za sjedenje. Odličniji su gosti stanovali u tvrđavi i krčmama, a niži plemići i posluga u šatorima pokraj crkava. Ložili su po ulicama vatre na kojima se zgotavljalo jelo. A svuda je bila stiska, komešanje i vreva, kao u košnici. Najrazličitija odijela i najraznovrsnije uniforme; kneževi vojnici iz različitih četa: hajduci, pa-juci; Židovi u crnim kaftanima, seljaci, Armenci u ljubičastim kapicama, Tatari u kožusima. Puno govora, dovikivanja, psovaka, dječjeg plača, laveža pasa i glasanja goveda. Mnoštvo je radosno pozdravljalo kneževe čete jer u njima je vidjelo sigurnu zaštitu i spas. Mnogi su otišli pod tvrđavu klicati knezu i kneginji. Kroz masu pronosili su se najrazličitiji glasovi: te knez ostaje u Lubnu, te kreće se čak u Litvu, kamo treba ići za njime, pa čak i da je potukao Hmjelnickoga. A knez, pošto se pozdravio sa ženom i objavio sutrašnji polazak, zabrinuto je promatrao ovo mnoštvo kola i ljudi koji će putovati za vojskom, i biti mu teret o nogama, smetajući brzini hoda. Jedino se tješio mišlju da će se sve to iza Brahima, u mirnijem predjelu, razići, posakrivati se po različitim mjestima i prestati slijediti vojsku. Kneginja, pak, s dvorskim damama i poslugom, trebala je biti otpravljena u Višnjovjec, da bi knez s vojskom slobodno i bez smetnje mogao krenuti u oganj. Pripreme su u tvrđavi bile već napravljene, kola natovarena stvarima i dragocjenostima, hrana pribrana, dvor spreman da odmah sjeda u kola i na konje. A te je pripreme bila napravila kneginja Grizelda, duša koje je bila u nesreći isto tako velika kao i kneževa — i gotovo ga je stizala energijom i čvrstinom karaktera. Sve je to veoma obradovalo kneza, iako je srce pucalo pri pomisli da treba napustiti gnijezdo u Lubnu, u kojemu je bio tako sretan i stekao toliko slave... Uostalom, tu su žalost dijelili svi, i vojska 249 i posluga i sav dvor; jer svi su bili uvjereni: dok se knez bude borio u dalekim pokrajinama, neprijatelj neće ostaviti Lubno na miru, nego će se na ovim dragim zidovima osvetiti za sve udarce koje bude dobio od kneza. Bilo je, dakle, plača i jadikovanja, osobito među ženama i onima koji su se ovdje rodili i sad ostavljali roditeljske grobove. 24. Skšetuski, koji je prije vojske otišao u tvrđavu raspitati se za kneginjicu i Zaglobu, razumije se, nije ih našao. Niti su ih vidjeli ovdje, niti su čuli za njih, iako je već bilo vijesti o napadu na Rozloge i uništenju vasilovske posade. Zatvorio se potom vitez u svome stanu, zajedno s iznevjerenom nadom — i žalost, bojazan i brige ponovo su ga obuzeli. Ali branio se od njih kao što se ranjeni ratnik brani od vrana i gavrana koji ga napadaju u jatima, da bi se napili tople krvi i najeli svježeg mesa. Krijepio se mišlju da će se Zagloba, onako prepreden, izvući i skloniti kad čuje za poraz hetmana. Sjetio se i onoga prosjaka kojega je našao idući u Rozloge, a kojemu je, kao što je govorio, kao i njegovu dečku, neki vrag oteo odijelo, te je tri dana sjedio u kahamličkom trstiku, ne smijući se pojaviti gol. Palo je na um Skšetuskomu da je to Zagloba zacijelo opljačkao prosjaka kako bi prerušio sebe i Jelenu. "Ne može biti drukčije!" ponavljao je u sebi namjesnik, i na tu se pomisao veselio, jer takvo je odijelo veoma olakšavalo bijeg. Sutradan je namjesnik bio kao preporođen. Počeo ie posao, kretanje i muvanje, jer to je bio dan odlaska iz Lubna. Časnici su od svanuća osmatrali čete, jesu li konji i konjanici u redu, zatim su ih izvodili u polje i

uređivali za pohod. Knez je slušao službu Božju u crkvi sv. Mihajla, zatim se vratio u tvrđavu, te primio deputaciju pravoslavnog svećenstva i građanstva iz Lubna i Horola. Sjeo je na prijestolje, u dvorani koju je oslikao Helm, u društvu izabranih vitezova, i tu se gradski upravnik, Hrubi, oprostio s njim na maloruskom jeziku u ime svih gradova koji su pripadali u zadnjeparsku oblast. Molio ga prvo da ne odlazi i ne ostavlja ih kao stado bez pastira, a nato su ostali izaslanici sklopili ruke i govorili: "Ne odlazite! Ne odlazite!" Knez je odgovorio da to ne može biti, a oni su klekli preda nj, žaleći dobroga gospodara, ili 250 pretvarajući se da ga žale, jer govorilo se da su mnogi od njih, unatoč svoj kneževoj milosti, više voljeli kozake i Hmjelnickoga. Ali bogatiji su se bojali ološa, bojali su se da svjetina ne ustane čim knez ode s vojskom. Knez odgovori kako se starao da im bude otac, ne gospodar, i preklinjao ih da istraju u vjernosti prema kruni i Poljskoj, zajedničkoj majci svih, pod krilima koje nisu podnosili nasilja, živjeli su u miru, bogatili se ne trpeći nikakvih ugnjetavanja, koje će ih snaći od stranaca. Sličnim govorom oprostio se i s pravoslavnim svećenstvom, a zatim dođe čas polaska. Sad su tek odjeknuli plač i jadikovanja po svoj tvrđavi. Dvorske su se gospođice onesvještavale, a Anu Borzobohatu jedva su osvijestili. Jedina se kneginja suha oka i ponosno popela u kola, jer ponosna se gospođa stidjela pred svijetom pokazati bol. A pred tvrđavom stajala je gomila naroda, u Lubnu su zvonila sva zvona, svećenici su blagoslivljali križem putnike, mnoštvo kola i kočija jedva je izašlo na vrata od tvrđave. Napokon je i knez uzjahao konja. Čete su se pred njim poklonile, na bedemima su grunuli topovi; plač, žagor naroda i uzvici pomiješali su se sa zvonjenjem, pucnjavom, sviranjem vojničkih truba, s lupom bubnjeva. Krenuli su. Naprijed su išle dvije tatarske čete pod Roztvorskim i Vjeršulom, zatim artiljerija pod Vurclom, pješadija obrstara Mahnickoga, za njim kneginja sa svitom i cio dvor, kola sa stvarima, za njima vlaška četa pod Bihovcem, i napokon ostala vojska, sjajni pukovi teške konjice, oklopne i husarske čete, a marš su završavali draguni i semeni. Za vojskom je išla beskrajna i šarena poput zmije povorka vlastelinskih kola, u kojima su bili svi oni koji nisu htjeli ostati u Zadnjeparju poslije kneževa odlaska. Trube su vojničke svirale, ali srca su bila stegnuta. Svaki je, gledajući ove zidove, mislio: "Mili dome, hoću li te vidjeti još jednom u svom životu?" Otići je lako, ali vratiti se teško. A svaki je u ovim mjestima ostavljao djelić duše i slatko sjećanje, te su se sve oči okretale posljednji put tvrđavi, šiljastim tornjevima katoličkih crkava, kupolama pravoslavnih crkava i krovovima kuća. Svaki je znao šta ovdje ostavlja, a nitko što ga čeka u onoj plavoj daljini prema kojoj odmiče vojska... Žalost je, dakle, bila u svima dušama. Grad je vapio za putnicima zvonjavom, kao da moli i preklinje da ga ne napuštaju, ne 251 izlažu neizvjesnosti, lošoj sudbini; zvonio je kao da je htio ovim žalostivim zvucima zvona oprostiti se i urezati se u sjećanju. Stoga, iako se pohod udaljavao, glave su bile okrenute gradu, a na svima se licima čitalo pitanje: — Da nije posljednji put? Tako je! Od sve ove vojske i svijeta, od svih tisuća koje su išle sad s knezom Višnjovjeckim, ni on sam, niti itko drugi neće vidjeti još jedanput grad i postojbinu. Trube su svirale. Vojska se kretala lagano ali stalno, i poslije nekoga vremena grad se počeo ^zaklanjati kao nekom plavičastom maglom, kuće i krovovi slijevali su se u cjelinu koja se jako sijala. Tada je knez pustio konja i, izišavši na visoki brežuljak, stao nepomično i gledao dugo. Ta ovaj je grad, koji se sad blista na suncu, i cio ovaj predio što se vidi s brežuljka, bio djelo njegovih, predaka i njegovo osobno. Višnjovjecki su ovu nekad gluhu pustinju pretvorili u naseljen predio, otvorili je ljudskom životu i, može se reći, stvorili Zadnjeparje. A najveći dio toga posla obavio je sam knez. Zidao je ove crkve kojih se tornjevi eno, plave nad gradom; podignuo je grad, povezao ga cestama s Ukrajinom, krčio je šume, isušivao močvare, dizao tvrđavice, osnivao sela i naseobine, dovodio stanovnike, satirao razbojnike, branio od tatarskih upada, održavao blagodatni mir rataru i trgovcu, uveo vladu prava i pravičnosti. Od njega je ovaj predio živio, razvijao se i cvjetao. On mu je bio duša i srce — a sad je morao sve to napustiti. Nije knez žalio to golemo imanje, koje se uspoređivalo s onima njemačkih kneževa, nego je zavolio djelo vlastitih ruku; znao je da će svega nestati kad njega nestane, da će rad čitavih godina biti uništen odjedanput, da će trud propasti, divljina će pobjesniti, požar će progutati sela i gradove, Tatarin će pojiti konja na ovim rijekama, šuma će porasti na garištima, i ako Bog dopusti da se on vrati — sve, sve će morati počinjati ponovo; a možda više neće biti one snage, ni vremena neće biti dovoljno i nestat će pouzdanja koje je prije imao. Ovdje su protekle godine koje su za nj bile slava pred svijetom, zasluga pred Bogom — a sad će se i slava i zasluga raspršiti kao dim... I dvije mu se suze skotrljaše polako niz lice. Bile su to posljednje suze i poslije njih u očima su ostale samo munje. 252

Knežev je konj ispružio vrat i zarzao, a ovome rzanju odmah su odgovorili vojnički konji. Ti su glasovi prenuli kneza iz zamišljenosti i ispunili ga nadom. Ta ostaje mu još šest tisuća vjernih drugova, šest tisuća sabalja s kojima mu je otvoren svijet, a koje čeka, kao jedini spas, pritisnuta Poljska. Idila je zadnjepar-ska svršena, ali tamo gdje topovi grme, gdje sela i gradovi gore, gdje se noću sa rzanjem tatarskih konja i kozačkom vrevom miješa plač zarobljenika, jauk ljudi, žena i djece — tamo je polje otvoreno i tamo se zadobiva slava izbavioca i oca domovine... Tko će posegnuti za tim vijencem, tko će spašavati domovinu, ovako osramoćenu, seljačkim nogama izgaženu, poništenu, na samrti; tko će ako ne on, knez, ako neće ova vojska čije se oružje blista i treperi tamo dolje? Baš je u taj čas vojska prolazila podnožjem brežuljka, a kad su vidjeli kneza sa žezlom u ruci na vrhu pod križem, svi su vojnici odjedanput uzviknuli: — Živio knez! Živio nam vođa i hetman Jeremija Višnjovjecki. I stotinu se zastava poklonilo pred njim, husari su strašno zazveketali oklopima, bubnjevi su zatutnjali. Tada je knez izvadio sablju i, podigavši je zajedno s očima k nebu, rekao ovako: — Ja, Jeremija Višnjovjecki, vojvoda maloruski, knez od Lubna i Višnjovca, prisižem Tebi, Bože, Svetoj Trojici i Tebi, Majko Najsvjetlija, da dižem ovu sablju protiv razbojnika koji su domovinu osramotili, i da je neću ostaviti dokle god snage i života budem imao, dokle ovu sramotu ne operem, svakoga neprijatelja Poljske ne pokorim, Ukrajinu ne umirim i bunu seljačku u krvi ne utopim. A to obećajem iskrena srca, tako mi Gospod Bog pomogao — Amen! Poslije toga stajao je još malo gledajući u nebo, zatim je polako sišao s brežuljka prema pukovima. Vojska je stigla na prenoćište u Basanu, selo gospođe Krinicke, koja je kneza dočekala klečeći na koljenima. Jer već su je bili napali seljaci, od kojih se branila s vjernom poslugom a, kad je unišla vojska, oslobodila je nju i njezino devetnaestoro djece, od njih četrnaest djevojaka. Knez je naredio da se napadači pohvataju i poslao je Ponjatovskoga, pukovniku kozačke čete, prema Kanjovu, i te iste noći dovede pet Zaporožaca iz vasjutinjske nahije. Svi su sudjelovali u korsunskoj bitki, i na vatri pečeni, ispričaše sve kako je bilo. 253 Potvrdili su i to da je Hmjelnicki još u Korsunu, a Tuhajbeg s robljem, ^plijenom i oba hetmana otišao je u Čehrin, odakle će na Krim. Ćuli su i to da ga je Hmjelnicki naveliko molio da ne napušta zaporošku vojsku i neka udari na kneza, ali mirza nije htio na to pristati. Govorio je da poslije pobjede hetmana i kozaci mogu sebi pomoći, a on neće više čekati jer mu roblje može pou-mirati. Pitani o snazi Hmjelnickoga, držali su da ima dvjesta tisuća vojnika, ali svakakvih, a dobrih samo pedeset, to jest Zaporožaca i vlastelinskih ili gradskih kozaka koji su se pridružili buni. Kad je to čuo, knez se ohrabrio, jer i on se nadao da će se iza Dnjepra ojačati vlastelom, bjeguncima krunske vojske i pratnjom velikaša. Stoga je sutradan rano nastavio put. Iza Perejaslavja vojska uđe u golemu šumu koja se sterala duž Trubježe, čak do Kožjelca i dalje do Černihova. Bili su posljednji dani svibnja i strašna vrućina. U šumi, umjesto hladovine, bila je takva zapara da ni ljudi ni konji nisu imali dovoljno zraka za disanje. Stoka koja je išla za vojskom, padala je svaki čas ili, osjetivši vodu, jurila k njoj kao bijesna, rušeći kola i stvarajući zbrku. Počeli su i konji padati, osobito u teškoj konjici. Noći su bile nesnosne zbog mnogo kukaca i jakoga mirisa smole, koju je zbog velikih vrućina drveće lučilo više no obično. Probijali su se tako četiri dana, a petoga žega je postala neprirodna. Kad se smrknulo, konji su stali rzati, a stoka turobno rikati, kao da predviđa neku opasnost kojoj se ljudi još nisu mogli domisliti. — Krv su namirisali! — govorilo se u logoru, u mnoštvu vlastelinskih obitelji krenulih u zbjeg. — Kozaci nas gone! Bit će boja! Na te riječi žene su počele naricati. Vijest je stigla do posluge, nastao je strah i nered, kola su se stala prestizati ili svraćati s puta nasumce u šumu, u kojoj su se zaglavljivala među drvećem. Ali ljudi koje je knez poslao brzo su načinili red. Poslali su na sve strane izvidnice da se uvjere prijeti li doista kakva opasnost. Skšetuski, koji je pošao dobrovoljno s Vlasima, vratio se prvi, u zoru, i odmah otišao knezu. — Što ima novo? — upita knez. — Milostivi kneže, šume gore. — Potpaljene? 254 — Jest. Uhvatio sam nekoliko ljudi koji su priznali da je Hmjelnicki poslao dobrovoljce koji će ići za vama i, bude li vjetar povoljan, potpaljivati šumu. — Žive bi nas htjeli ispeći, bez bitke. Dajte ovamo te ljude! Malo poslije doveli su tri čobanina, divlja, glupa, preneražena, koji su odmah priznali da im je naređeno paliti šume. Priznali su i to da je i vojska poslana za knezom, ali otišla je prema Černihovu drugim putem, bliže Dnjepru. Za to su vrijeme stigle i ostale izvidnice, i svaka je donijela istu vijest.

— Šuma gori. No knez nije zbog toga bio ni najmanje zabrinut. — Bezbožnički je to način — reče — ali ništa nam ne mogu! Oganj ne može prijeći rječice koje se ulijevaju u Trubježu. I doista je u Trubježu, duž koje je prema sjeveru išla vojska, utjecalo toliko rječica, tvoreći ovdje-ondje prostrane močvare, da nije bilo bojazni kako će se vatra proširiti preko vode. Trebalo bi iza svake takve rječice nanovo potpaljivati vatru. Izvidnice su se za kratko vrijeme uvjerile da je tako i rađeno. I svakodnevno su hvatali potpaljivače, kojima su kitili borove pokraj puta. Vatra se širila izvanrednom brzinom, ali duž rječica prema istoku i zapadu, ne prema sjeveru. Noću je nebo bilo crveno dokle oko može dopirati. Uplašene divlje zvijeri sklanjale su se iz zapaljenih šuma na cestu i išle s ljudima, miješajući se s domaćom stokom. Vjetar je donosio dim koji je zaklanjao cio vidik. Vojska i kola išli su kao po gustoj magli koju pogled nije mogao probiti. Ljudi nisu mogli disati, dim je grizao oči, a vjetar ga je donosio sve više. Sunčana svjetlost nije mogla probiti taj dim i noću se vidjelo bolje no danju, jer svijetlio je požar. Šuma se činila bez kraja. Kroz tako zažarenu šumu i kroz dim vodio je Jeremija svoju vojsku. Usto su došle vijesti da neprijatelj ide drugom obalom Trubježe, ali nije se znalo kolika mu je snaga. Ipak su se Vjeršulovi Tatari uvjerili da je još daleko. Ali jedne noći dođe u logor pan Suhodolski iz Bodeneka, s one strane rijeke Desne. Bio je to stari knežev dvoranin, koji se prije nekoliko godina preselio u selo. I on je bježao od seljaka, ali donio je vijesti o kojima se u vojsci još nije znalo. 255 Svi su se prenerazili kad ga je knez pitao o novostima, a on odgovorio: — Zlo, svijetli kneže! O porazu hetmanskom već znate, kao i 0 smrti kraljevoj? Knez, koji je sjedio na putničkoj stoličici, pred šatorom, skočio je kao oparen. — Kako? Kralj umro? — Milostivi je gospodar ispustio dušu u Mereču, još tjedan dana prije korsunskog poraza — reče Suhodolski. — Bog, u milosrđu svojemu, nije mu dao da doživi takav trenutak! — odgovorio je knez a zatim, zgrabivši se za glavu, nastavio: — Strašna vremena nailaze na Poljsku. Sabori i izbori, inter-regnum, međuvlada, nesloga i intrige tuđinske sad kad se sav narod treba pretvoriti u jedan mač u jednoj ruci. Bog je valjda okrenuo od nas svoje lice i u gnjevu svome namjerava nas išibati za grijehe. Ovaj je požar mogao ugasiti jedini kralj Vladislav, jer on je uživao čudnu ljubav u kozaštvu, a osim toga bio je ratnik. U taj čas prišlo je nekoliko oficira knezu, među njima Zaćvili-hovski, Skšetuski, Baranovski, Vurcelj, Mahnicki i Polanovski, a on im reče: — Gospodo, kralj je umro! Kalpaci su se skinuli kao na komandu. Lica su se uozbiljila. Ovako nenadan glas svima je oduzeo riječ. Tek malo poslije izbila je opća žalost. — Pokoj vječni daj mu, Gospodine! — reče knez. — I svjetlost vječna neka mu svijetli! Ubrzo potom duhovnik Muhovjecki zapjevao je: Dies irae, i usred ove šume, usred ovoga dima, neiskazana tuga obuzela je srca 1 duše. Svima se činilo da im je nestalo nekoga očekivanoga spasa, kao da su sad pred strašnim neprijateljem ostali sami na svijetu... i nisu imali na njemu nikoga više, osim svoga kneza. Stoga su se sve oči uperile u njega i novi se uzao zavezao između njega i vojske. Istoga dana navečer reče knez Zaćvilihovskom, ali tako da su ga čuli svi: — Treba nam kralj ratnik, i stoga, ako Bog dopusti da damo svoje glasove pri izboru, dat ćemo ih za kraljevića Karla, koji ima vojničkoga duha više no Kazimir. — Vivat Carolus rex, živio kralj Karlo! — uzviknuše oficiri. 256 — Vivat! — ponove husari, a za njima i sva vojska. Zacijelo se knez vojvoda nije nadao da će ovi uzvici, koji su odjekivali u Zadnjeparju usred gluhih černjihovskih šuma, doprijeti čak do Varšave i izbiti mu iz ruku veliko krunsko žezlo. 25. Poslije devetodnevnoga putovanja, kojemu je pan Maškjevič bio Ksenofontom, i trodnevnoga prelaska preko Desne, stigla je vojska napokon u Černihov. Prije sviju uđe Skšetuski s Vlasima, jer knez ga je hotimice poslao da zauzme grad, kako bi se brže mogao raspitati za kneginjicu i Zaglobu. Ali i ovdje, kao i u Lubnu, ni u gradu ni u tvrđavi nitko nije čuo za njih. Nestalo ih je bez traga, kao da su u zemlju propali, i vitez već nije znao što bi mislio. Kamo su se mogli skloniti? Valjda ne u Moskvu, ni u Krim, ni u Sič? Ostala je jedna pretpostavka: da su prešli Dnjepar. Ali u tom su se slučaju našli odmah posred bune. Tamo su pokolj, požar, pijana rulja, Zaporošci i

Tatari, od kojih Jelenu nije moglo sačuvati čak ni prerušavanje, jer divlji bezbožnici rado su uzimali u ropstvo dječake zbog velike potražnje na stambolskim tržnicama. Čak je Skšetuskomu padala na um strašnja sumnja kako ju je pan Zagloba tamo odveo namjerno da bi je prodao Tuhaj-begu koji ga je mogao nagraditi bogatije nego Bohun, i ta ga je misao gotovo izluđivala; ali umirivao ga je Longinus Podbipjenta, koji se sa Zaglobom upoznao prije nego Skšetuski. — Brate, pane, namjesnice — govorio bi — izbij to sebi iz glave. Ta nije onaj plemić to učinio. Bilo je i u Buliha prilično blaga koje bi mu Bohun rado dao, a da je htio djevojku upropastiti, ne bi izlagao glavu, a i blago bi stekao. — Istina je - odgovarao je namjesnik — ali zašto je bježao preko Dnjepra, a ne u Lubno ili u Černihov? — Budi spokojan, dragi moj. Poznajem toga Zaglobu. Pio je sa mnom i pozajmljivao od mene. Za novac ne mari, ni za svoj ni za tuđ. Ako ima, potroši, tuđ ne vraća; ali takvo što neće učiniti, nipošto. — Lakomislen je čovjek, lakomislen — odgovarao bi Skšetuski. — Možda je i lakomislen, ali prepredenjak je koji će svakoga prevariti i izvući se iz svake opasnosti. A kao što ti je svećenik prorokovao da će ti je Bog vratiti, tako će i biti. Jer, i pravo je 257 da svaka ljubav bude nagrađena, tješi se time i ti, kao što se i ja tješim. Pan Longinus počeo je teško uzdisati, a malo poslije dodao je: — Propitajmo se još u tvrđavi, možda su prolazili ovuda. I raspitivali su se svuda, ali uzalud — nije bilo ni najmanjega traga čak ni o njihovu prolasku. U tvrđavici je bilo mnogo vlastele sa ženama i djecom, koji su se ovdje zatvorili od kozaka. Knez ih je nagovarao da pođu s njim i opominjao ih da kozaci idu odmah za njim. Nisu smjeli udariti na vojsku, ali bilo je vjerojatno da će po kneževu odlasku napasti na tvrđavicu i grad. Ali plemići u tvrđavici bili su čudno zaslijepljeni. — Sigurni smo mi ovdje iza šuma — odgovarali su knezu. — Nitko ne može doći ovamo. — Pa ja sam te šume prešao — govorio je knez. — Vi ste prešli, ali buntovnici neće prijeći! Ho, ho! Nisu to šume koje se tako prelaze! I nisu htjeli ići u svome sljepilu koje su poslije skupo platili, jer odmah poslije kneževa odlaska došli su kozaci. Tvrđavica se junački branila tri tjedna, zatim je bila osvojena, i svi ubijeni. Kozaci su činili strahovita zvjerstva: razdirali su djecu, pekli žene na tihoj vatri, i nitko im se nije osvećivao zbog toga. Knez, došavši u Lubeč na Dnjepru, pustio je vojsku da se odmori, a on s kneginjom, dvorom i stvarima otišao u Brahim, koji je bio usred šuma i neprohodnih močvara. Nedjelju dana poslije došla je i vojska. Otišli su zatim u Babicu, blizu Mozira i tamo je na Tijelovo kucnuo čas rastanka, jer kneginja je s dvorom trebala ići u Turov vojvotkinji vilenskoj, svojoj teti, a knez s vojskom u oganj, u Ukrajinu. Na posljednjem oproštajnom objedu bili su i kneginja i knez, dvorske dame i najpoznatija vlastela. Ali u djevojaka i mladića nije bilo obične veselosti, jer vojnička su se srca stezala na pomisao da treba ostaviti izabranicu za koju bi se htjelo živjeti, boriti se i umrijeti, mnoge su modre ili crne oči zasuzile od žalosti što će on otići u rat, među kugle i mačeve, među kozake i divlje Tatare... otići će i možda se neće vratiti... Stoga kad je knez izgovorio besjedu opraštajući se sa ženom i dvorom, djevojke su zajecale, a vitezovi, snažnije duše, ustali su sa svojih mjesta, mašili se balčaka i povikali u jedan glas: — Pobijedit ćemo i vratit ćemo se! 258 — Neka vam Bog pomaže! — odgovorila je kneginja. Nato je začuo gromki uzvik da su se prozori i vrata zatresli: — Živjela kneginja! Živjela naša majka i dobrotvorka! — Živjela! Živjela! A voljeli su je vojnici zbog njezine blagosti prema vitezovima, zbog njezine velike duše, darežljivosti i ljubaznosti, zbog pomaganja njihovih obitelji. Iznad svega volio ju je knez Jeremija, jer bile su to dvije prirode kao stvorene jedna za drugu, nalik jedna na drugu kao kap kapi, obje salivene od zlata i čelika. Stoga su svi prilazili k njoj i svaki je klekao s peharom pred njezinim stolcem, a ona je svakome obujmila glavu i svakome progovorila po nekoliko ljubaznih riječi. A Skšetuskom reče: — Mnogi će vitez odavde ponijeti kakav škapular ili vrpcu za zbogom, a kako nije ovdje ona od koje biste vi najviše željeli dobiti to, onda primite od mene, kao od majke. Skinula je zlatni križić, posut tirkizima, i objesila ga o vrat vitezu koji ju je s poštovanjem poljubio u ruku. Vidjelo se da je knez veoma zadovoljan ovim događajem sa Skšetuskim, jer u posljednje ga je vrijeme bio još više zavolio zato što je, kao poslanik u Siču, očuvao kneževo dostojanstvo... i nije htio uzeti pismo od Hmjelnickoga. Podignuo se od stola. Djevojke su, saslušavši kneginjine riječi Skšetuskomu, i uzimajući ih kao dopuštenje, odmah stale vaditi jedna škapular, druga vrpcu, treća križić a kad su to vidjeli vitezovi, priskočili su svaki svojoj, ako ne izabranici, a ono najmilijoj. Tada je priskočio Ponjatovski Žitin-jskoj, Binovac Bohovitinjakovoj, jer u posljednje se vrijeme u nju zagledao, Roztvorski Žukovoj, riđi Vjeršul Skoropackoj, obrstar Mahnicki, iako star, Zavjejskoj. Jedina je Anuša Borzobohata-Krašenjska, iako najljepša od svih, stajala kraj prozora sama i ostavljena. Lice joj se zarumenjelo, a oči, upola zatvorene, strijeljale su poprijeko ljutito ali u

isti čas i molećivo neka se ne odvraćaju od nje, a izdajnik Volodijovski približio se pa rekao: — Htio sam vas i ja moliti, gospođice Ana, za kakav spomen, ali te sam se želje odrekao jer mislio sam da neću moći prići od navale. Obrazi su Anini planuli još jače, pa ipak je bez premišljanja odgovorila: — Iz drugih ruku ne biste htjeli uspomenu, ali nećete je dobiti jer tamo je, ako ne suvišna navala, a ono suviše visoko za vas. 259 Udarac je bio dobro upravljen i dvostruk, jer prvo je pecnuo viteza zbog niskoga rasta, a drugo zbog njegove ljubavi prema kneginjici Barbari Zbaraškoj. Volodijovski je najprije volio stariju, Anu, ali kad su nju isprosili, prebolio ju je i u tišini zavolio Barbaru, držeći da to nitko ne vidi. Stoga, kad je čuo o tome od Ane, iako je bio vješt i na sablji i na jeziku, toliko se zbunio da nije umio ništa odgovoriti, samo je mucao: — A i vi nišanite tako isto visoko, čak do glave pana... Pod-bipjente... — Više je on odista od vas i mačem i ponašanjem — odgovorila je odlučna djevojka. — Hvala vam što ste me sjetili na njega. Od koga je, i to je dobro. Zatim se obratila Litavcu: — Pane, priđite! Hoću i ja imati svoga viteza, a ne znam bih li mogla na hrabrije grudi privezati ovu lentu. Podbipjenta je iskolačio oči kao da ne vjeruje sebi čuje li dobro, zatim je pao na koljena da se pod zatresao. — Dobrotvorko moja! Dobrotvorko! Ana je privezala lentu, zatim su nježne ručice nestale pod plavim brkovima pana Longina, samo se čulo mljackanje i mumljanje, na što je Volodijovski rekao poručniku Migurskomu: — Zakleo bih se da medvjed navaljuje na pčele i jede med. Zatim ode ljutit, jer osjećao je Anin žalac, a nekad je volio i nju. No već se i knez stao opraštati s kneginjom... i poslije jednog sata dvor je krenuo u Turovo, a vojska prema rijeci Pripetu. Noću, pri prelasku, kad su pravili splavi da prevezu topove, a husari nadgledali rad, Podbipjenta reče Skšetuskomu: — Eto ti, bratiću, nesreće! — Što ti se zbilo? — upita namjesnik. — Ta one vijesti iz Ukrajine. — Koje? — Pa pričali su Zaporošci da je Tuhaj-beg otišao s hordom na Krim. — Pa što je s tim? Nećeš valjda zato plakati. — Naprotiv, bratiću, jer ti si mi rekao... i imao si pravo... je li?... da kozačke glave ne mogu računati, a pošto su Tatari otišli, gdje ću onda naći tri nevjerničke glave? Gdje da ih tražim? A one su mi i te kako potrebne! 260 Skšetuski, iako je i on bio žalostan, osmjehnuo se i odgovorio: — Pogađam do čega ti je stalo; vidio sam kad si danas postao vitez. Nato je sklopio ruke: — Tako je, što bih duže krio! Zavolio sam, bratiću, zavolio sam... eto nesreće! — Ne tuguj. Ne vjerujem da je Tuhaj-beg već otišao, a osim toga, imat ćeš nevjernika kao ovih komaraca nad glavom. Doista su čitavi oblaci komaraca lebdjeli nad konjima i ljudima, jer vojska je ušla u predio neprolaznog blata, močvarnih šuma, raskvašenih livada, rijeka, rječica, i potoka, u pust i gluh predio o stanovnicima kojih se u to vrijeme govorilo: Ao milota! Plemić Golota Ničega nema, A kćer oprema. Dat će joj gole Dvije bačve smole, Tri pedlja tkanja Vijenac vrganja, Od nekretnina, Ao, milina, Dat će joj tata Tri jutra blata! Na ovome su blatu rasle ne samo pečurke, nego, unatoč ovim stihovima, i velika imanja vlastelinska. No ipak u ovaj čas kneževi ljudi, koji su većinom odgojeni i odrasli na suhim, visokim zadnjeparskim stepama, nisu htjeli vjerovati očima. I tamo je mjestimice bilo močvara i šuma, ali ovdje je cio predio bio sama močvara. Noć je blaga, jasna — i pri svjetlosti mjesečevoj, dokle oko dopire, ne vidi se suho mjesto. Samo su se otočići crnjeli iznad vode, šuma je rasla iz vode, voda je klokotala pod konjskim kopitima, voda je prskala ispod kotača kolskih i topovskih. Vurcel je stao očajavati: — Čudan pohod — govorio je — kod Černihova nam je prijetio oganj, a ovdje nas voda zalijeva! 261 Doista, zemlja, prirodi uprkos, nije ovdje davala nogama čvrstu podlogu, nego se ulekla, tresla, kao da se htjela razmaknuti i progutati one koji su išli po njoj. Vojska je preko Pripeta prelazila četiri dana, a zatim je gotovo svaki dan trebalo prelaziti rijeke i rječice koje su tekle po vlažnoj zemlji. A nigdje mosta. Sav narod na lađama, u barkama. Poslije nekoliko dana eto magle i kiše. Ljudi su naprezali posljednju snagu da bi jednom izišli iz tih začaranih predjela. A knez se žurio, hitao. Naredio

je da se obaraju čitave šume, da se pravi put od klada i išao naprijed. A vojnik, videći kako ni on ne štedi svoju snagu, kako je od zore do mraka na konju, kako upravlja vojskom, pazi na pohod, sve sam nadgleda — nije se usudio gunđati, iako je napor nadmašio snagu. Od zore do mraka gacati i kisnuti — to je bila zajednička sudbina. Konjima su počela otpadati kopita, mnogi više nisu mogli vući topove, te su ih vukli pješaci i draguni Volodijovskoga. Najodličniji pukovi, kao što su husari Skšetuskoga i Zaćvilihovskoga, i oklopnici, laćali su se sjekira da grade put. Bio je to slavan pohod o gladi, vodi i hladnoći, u kome su volja zapovjednika i oduševljenje vojničko svladavali sve prepone. Nitko se dotle nije usuđivao da s proljeća, kad se voda razlije, provede tuda vojsku. Srećom, pohod nije bio nijedanput prekinut napadom. Narod je tamo bjio tihf miran, nije mislio na bunu, i iako su ga poslije kozaci nagovarali i bodrili primjerom, nije htio pristati uz njih. Pa i sad su ljudi sneno gledali na prolaznike vitezove koji su se pojavljivali iz šuma i močvara kao ukleti i odlazili kao san; davali su im vodiče, ispunjavali mirno i pokorno sve što se zahtijevalo. Knez je stoga zabranio i oštro kažnjavao svaku vojničku samovolju i nasilje, te za vojskom nisu tekli vapaji ljudski, prokletstvo i grdnja, a kad bi se u nekome čađavom seocu čulo da je prolazio knez Jarema, ljudi su kimali i govorili tiho: Dobar je on. Napokon poslije dvadeset dana natčovječanskog truda i napora uđe kneževa vojska u pobunjenu zemlju. "Jarema ide! Jarema ide!" razlijegalo se po svoj Ukrajini, čak tamo iza Divljih Poljana, do Čehrina i Jahorlika. "Jarema ide!" odjekivalo je po gradovima, selima, zaseocima i salašima; i na taj glas kose, vile i noževi is262 padali su iz ruku seljačkih, lica su blijedjela; pljačkaške čete bježale su noću na jug, kao čopori vukova pred jekom lovačkog roga; Tatarin, zalutao zbog pljačke, skakao je s konja i svaki čas naslanjao uho na zemlju; u još neosvojenim tvrđavama i tvrđavicama lupala su zvona i pjevalo se: Te Deum laudamus, Tebe, Boga, hvalimo. A ovaj je strašan lav legao na prag pobunjene zemlje da se odmara. Skupljao je novu snagu. 26. Za to se vrijeme Hmjelnicki, provevši neko vrijeme u Korsunu, povukao u Bjalocerkvu i tamo utemeljio svoju prijestolnicu. Tatari su se utaborili s druge strane rijeke, šaljući pljačkaše po cijeloj kijevskoj vojvodini, te se Podbipjenta uzalud bojao da neće imati tatarskih glava. Skšetuski je s razlogom predviđao da su Zaporošci, koje je Ponjatovski pohvatao kod Kanjova, dali lažna izvješća. Tuhaj-beg ne samo što nije otišao nego nije išao čak ni u Čehrin. I više nego to, došle su sa svih strana nove tatarske čete ili čam-buli. Došli su azovski i astrahanski carići, koji nikad dotle nisu bili u Poljskoj, sa četiri tisuće ratnika, došlo je dvanaest tisuća noha-jske horde, dvadeset tisuća bjalogrodske i buđačke, sve nekadašnji zakleti neprijatelji Zaporožja i kozaštva, a danas braća i zakleti saveznici protiv kršćanske krvi. Napokon, došao je sam kan Islan Girej s dvanaest tisuća Perekopaca. Patila je od ovih prijatelja sva Ukrajina, patio ne samo vlastelinski stalež nego i maloruski narod, kome su paljena sela, otimana imanja, a seljaci, žene i djeca vođeni u ropstvo. U to vrijeme pokolja, paleža i krvoprolića bio je za seljaka samo jedan spas; pobjeći u logor Hmjelnickog. Tamo se iz žrtve pretvarao u razbojnika i sam uništavao vlastitu zemlju, ali bar je za života bio siguran. Jadna zemlja!... Kad je buknula buna, kaznio te je i opustošio najprije Mikolaj Potocki, zatim Zaporošci i Tatari, koji su je došli tobože osloboditi, a sad je zaprijetio Jarema Višnjovjecki. Stoga je bježao tko je god mogao u logor Hmjelnickoga, bježali su čak i plemići, jer drugoga spasa nije bilo. Zbog toga se Hmjelnicki osnažio. A nije odmah krenuo u unutrašnjost Poljske, mirovao je dugo u Bjalocrkvi, najviše zbog toga da bi zaveo red među raspuštenim i divljim elementima. I doista su se u njegovim 263 željeznim rukama oni brzo pretvarali u bojnu silu. Kadar od izvježbanih Zaporožaca bio je spreman, narod je podijeljen na pukove, imenovani su pukovnici — nekadašnji atamani, pojedine je odjele slao da osvajaju utvrde, ne bi se izvježbali za boj. A od prirode je to bio hrabar narod, sposobniji za rat od drugih, naviknut na oružje, zbog tatarskih napada bio im je znan oganj i krvavo obličje rata. Otišla su dakle dva pukovnika, Handža i Ostap, na Nestervar, i osvojili ga, te židovsko i vlastelinsko stanovništvo potukli do nogu. Četvertinjskom je knezu njegov mlinar odsjekao glavu na dvorskom pragu, a kneginju je Ostap uzeo sebi za robinju. Išli su drugi na druge strane, a njihovo je oružje pratio uspjeh, jer Poljacima je strah obuzeo srce — strah neobičan u toga naroda, koji im je izbijao oružje iz ruku i lišavao ih snage. Često su pukovnici dosađivali Hmjelnickomu: "A zašto ne ideš na Varšavu nego se odmaraš, čaraš s čarobnicama i zalijevaš se rakijom, a Poljacima dopuštaš da se trgnu od straha i da skupe vojsku?" A često je pijana rulja noću urlala, opkoljavala stan Hmjelnickoga, tražeći da ih vodi na Lehe. Hmjelnicki je digao bunu i dao joj strahovitu snagu, ali sad je počeo osjećati da ova snaga već i njega gura u nepoznatu budućnost, te je često tmurna pogleda gledao nju i naprezao se da je pronikne, a srce mu je nemirno strepilo. Kao što je rečeno, među ovim pukovnicima i atamanima on je jedini znao koliko je strahovite snage u prividnoj nemoći Poljske. Podigao je bunu, pobijedio kod Žutih Voda, pobijedio kod Kor-suna, uništio krunsku vojsku, a što dalje? Skupio je pukovnike u vijeće i promjerio ih krvavim očima pred kojima su drhtali svi. Postavljao im je nabusito

jedno te isto pitanje: — Što dalje? Što hoćete? — Da idemo na Varšavu? Onda će ovamo doći knez Višnjovjecki, pobit će kao grom vaše žene i djecu, ostavit će samo zemlju i vodu, a zatim će i on za nama prema Varšavi, sa svom vlastelinskom silom koja će uza nj pristati. A uhvaćeni između dvije vatre, izginut ćemo, ako ne u boju, onda na kolcima. Na tatarsko se prijateljstvo računati ne može. Oni su danas uz nas, a sutra će se okrenuti protiv nas i otići na Krim ili će velikašima prodati naše glave. Dakle, što dalje govorite? Da idemo na Višnjovjeckoga? Onda će on zadržati svu vojsku, i našu 264 i tatarsku, a za to će se vrijeme skupiti vojska i iz unutrašnjosti Poljske poći mu u pomoć. Birajte... Smeteni su pukovnici šutjeli, a Hmjelnicki je nastavio: — A zašto ste se pokunjili? Zašto me više ne tjerate da idem na Varšavu? Dakle kad ne znate što da se radi, ostavite to meni, a Bog će dati te ću sačuvati i svoju i vaše glave, i dobiti zadovoljštinu za zaporošku vojsku i sve kozake. Zaista je ostajalo jedno: pregovori. Hmjelnicki je dobro znao koliko se tim putem može dobiti u Poljskoj; računao je da će sabor i prije pristati na znatne ustupke nego na poreze, novačenja i rat, koji bi morao biti dug i težak. Znao je, napokon da je u Varšavi jaka stranka, a na čelu joj je sam kralj, o čijoj smrti još nije stigla vijest, pa kancelar i mnogi velikaši koji bi rado suspreg-nuli bujanje velikih magnatskih imanja u Ukrajini, od kozaka su željeli stvoriti silu u kraljevskim rukama, i s njima sklopiti vječiti mir, a sve one tisuće upotrijebiti za rat s tuđincima. U tim bi uvjetima i Hmjelnicki mogao za sebe zadobiti veliku čast, primiti od kralja hetmansko žezlo i za kozake dobiti nebrojene povlastice. Eto zbog čega je dugo boravio u Bjalocerkvi. Oružao se, slao na sve strane proglase, prikupljao narod, stvarao čitave armije, uzimao utvrde pod svoju vlast, jer znao je da* će pregovarati s njim samo ako je moćan, ali u unutrašnjost Poljske nije kretao. O, kad bi pregovorima mogao sklopiti mir!... Tako bi izbio oružje Višnjovjeckom iz ruku ili... ako ga knez ne položi, onda neće on, Hmjelnicki, nego knez biti buntovnik koji vodi rat protiv volje kralja i sabora. Tada će on navaliti na Višnjovjeckoga — ali već po zapovijesti kralja i Poljske. I tada će kucnuti posljednji čas ne samo knezu nego i svim ukrajinskim velikašima, njihovim imanjima i latifundi-jama. Tako je mislio samozvani hetman zaporoški, takvu zgradu zidao za budućnost. Ali je na skele, spremljene za tu zgradu, često padalo crno jato briga, sumnje, bojazni — i graktalo žalosno. Hoće li biti dovoljno jaka stranka mira u Varšavi? Hoće li početi s njim*pregovore? Sto će reći sabor i senat? Hoće li tamo začepiti uši za jauke i kuknjavu ukrajinsku? Hoće li zažmiriti na svjetlost požara?... Neće li prevagnuti utjecaj velikaša koji imaju ove velike posjede i žele ih očuvati? I zar se ta Poljska toliko prestrašila da će mu oprostiti savez s Tatarima? 265 A dušu mu je pak razdirala sumnja da se ova buna suviše razbuktala i raširila. Hoće li se ove podivljale gomile moći strpati u red? Lijepo, on, Hmjelnicki, sklopit će mir, a razbojnici će, pod njegovim imenom, i dalje klati i paliti, ili će se njemu osvećivati za prevarene nade. Ta ovo je nadošla rijeka, more, bura! Strašan položaj! Da je buna bila manja, tada se s njim ne bi pregovaralo kao sa slabim; a kako je buna silna, pregovori bi se mogli razbiti upravo zbog toga. I što će biti? Kad bi takve misli spopale tešku hetmanovu glavu, tada bi se zatvorio u svome stanu, pa pio po čitave dane i noći. Tada se među pukovnicima i vojskom raznosio glas: "Hetman pije!" I po njegovu su primjeru pili svi, reda je nestajalo, ubijani su zarobljenici, tuklo se među sobom, plijen je otiman — počinjao je Sudnji dan, prevlast strahote i užasa. Bjalocerkev se pretvorila u pravi pakao. Jednoga takvoga dana pijanome je hetmanu ušao plemić Vi-hovski, zarobljen kod Korsuna unaprijeđen za hetmanova tajnika. Kad je ušao, počeo je bez ceremonije drmusati pijanca, naposljetku ga zgrabio za ruke, posadio na postelju i probudio: — Što je, koji vrag? — pitao je Hmjelnicki. — Pane hetmane! Ustani i osvijesti se! — odgovorio je Vi-hovski. — Došlo je poslanstvo. Hmjelnicki je skočio i u mahu se otrijeznio. — Hej! — viknuo je dečku koji je sjedio na pragu — plašt, kalpak i žezlo! A zatim će Vihovskome: — Tko je došao? Od koga? — Svećenik Patron Lasko iz Hušče, od pana vojvode braclavsk-oga. — Od pana Kisela? — Jest. — Slava Ocu i Sinu, Duhu svetome i svetoj Djevici! — govorio je križajući se, Hmjelnicki. I lice mu je sinulo, razvedrilo se — počinjali su s njim pregovore. Ali toga istoga dana došle su i vijesti sasvim protivne mirnom poslanstvu pana Kisela. Javili su da je knez, odmorivši se s vojskom iznurenom pohodom kroz šumu i močvare, ušao u pobun-

266 jenu zemlju; da ubija, pali, siječe, da je izvidnica, poslana pod vodstvom Skšetuskoga, razbila odred od dvije tisuće kozaka i naroda, i uništila ga do nogu; da je sam knez osvojio jurišem Pohrebišče, imanje kneževa Zbaraških — pa samo ostavio zemlju i vodu. Pričale su se strahovite stvari o tome jurišu i osvojenju Pohrebišča — jer je to bilo gnijezdo najupornijih buntovnika. Knez je, po tim glasovima, rekao vojnicima: "Ubijajte ih tako da osjećaju kako umiru". (Rudevski tvrdi da su ove riječi izgovorene u Njemirovu.) Stoga je vojska bila divljački okrutna. Iz cijeloga se grada nije spasila ni živa duša. Sedam je stotina zarobljenika obješeno, dvije stotine nabijeno na kolac. Govorilo se i o kopanju očiju, o pečenju ljudi na tihoj vatri. Buna se namah ugasila u cijeloj okolini. Stanovnici su ili pobjegli Hmjelnickomu, ili gospodara od Lubna dočekali klečeći, s kruhom i solju, preklinjući za milosrđe. Manje su razbojničke čete bile sve satrte — a u šumama, kao što su kazivali bjegunci iz Samhorotka, Spičina, Pljeskova i Vahnovke, nije bilo drveta o kome ne bi visio kozak. I sve se to događalo kod Bjalocerkve, tako reći pred očima armije Hmjelnickoga od nekoliko stotina tisuća. Stoga je Hmjelnicki, kad je čuo za ovo, stao rikati kao ranjeni bik. S jedne strane pregovori, s druge mač. Udari li na kneza, to će biti znak da neće pregovarati. Jedina je nada ostajala u Tatarima. Hmjelnicki se diže i ode u Tuhaj-begov stan. — Tuhaj-beže, prijatelju moj — reče pošto se pozdravio po turskom običaju — kao što si me izbavio kod Žutih Voda i Korsuna, izbavi me i sad. Došao je poslanik braclavskog vojvode s pismom u kojemu mi vojvoda obećava zadovoljštinu, a zaporoškoj vojsci vraćanje starih povlastica uz uvjet da prekinem rat. To moram učiniti hoću li pokazati iskrenost* i dobru volju. Ali, stigli su mi glasovi o mome dušmaninu knezu Višnjovjeckom, da je uništio Podhrebišče, nije ostavio ni žive duše, i da moje dobre junake ubija, na kolac nabija, vadi im oči. Kako ne mogu udariti na njega, došao sam se pokloniti tebi, da ti s Tatarima udariš na moga i tvoga dušmanina, inače će on ubrzo napasti na naše tabore. Mirza, sjedeći na gomili ćilima uzetih kod Korsuna ili opljačkanih po vlastelinskim dvorovima, gibao se neko vrijeme naprijed i natrag, a oči je sklopio da bolje razmisli. Napokon reče: 267 — Alah! Ne mogu to učiniti. — Zašto? — Jer sam ionako radi tebe pod Žutim Vodama i Korsunom izgubio prilično begova i čauša; zašto da ih još gubim? Jarema je veliki ratnik! Poći ću na nj kad pođeš i ti; ali sam neću. Nisam lud da u jednoj bitki izgubim sve što sam dosad stekao: bolje mi je da šaljem čambule u pljačku. Dovoljno sam već učinio za vas, nevjerne pse. Neću poći, a i kana ću od toga odgovarati. Rekao sam. — Zakleo si se da ćeš mi pomagati. — Jesam. Ali s tobom, a ne za tebe ratovati. Odlazi od mene!' — Od rođenoga naroda dao sam ti roblje, plijen sam ti dao, hetmane... — Da ti meni nisi dao njih, onda bih ja tebe dao njima. — Ići ću kanu. — Odlazi, hrđo, kažem ti! I mirzini oštri zubi već su stali blistati ispod usana. Hmjelnicki je vidio kako je ovdje sve svršeno, a opasno još navaljivati. Ustao je i doista otišao kanu. Ali od kana je dobio takav isti odgovor. Tatari su imali svoju politiku i tražili koristi za sebe. Umjesto da se upuste u odlučujuću bitku s vojskovođom koji se smatrao nepobjedivim, više su voljeli ići u pljačku i bogatiti se bez krvoprolića. Hmjelnicki se vratio u svoj stan bijesan i od očajanja već se mašio za pehar, ali Vihovski mu ga istrže iz ruke. — Nećete piti, pane hetmane — reče. — Poslanik je tu, treba ga primiti. Hmjelnickoga je obuzeo strašan gnjev. — I tebe i poslanika nabit ću na kolac! — A ja ti rakije ne dam! Nije li te stid što kao prost kozak zalijevaš rakijom sreću koja te toliko uzvisila? Fuj, fuj, pane hetmane, to ne može biti! Glas o poslanikovom dolasku već se pronio. Nemaš kad piti, trebaš kovati željezo dok je vruće. Jer, sad možeš zaključiti mir i dobiti sve što hoćeš; poslije će biti kasno, a tu su posrijedi naše glave. Trebaš odmah poslati poslanstvo u Varšavu i moliti za milost... — Mudra si ti glava — reče Hmjelnicki. — Naredi da zazvone na vijeće, a pukovnicima na trgu reci da ću odmah izići. 268 Vihovski izađe, a malo poslije čulo se vijećničko zvono, na glas kojega se odmah stala skupljati zaporoška vojska. Zasjedoše, dakle, vođe i pukovnici: strahoviti Krivonos, desna ruka Hmjelnickoga, Kšečovski, kozački mač, stari i iskusni Filon Đeđala, pukovnik kropivnički, Fedor Loboda perejaslavski, surovi Fedorenko kalnički, divlji Puškarenjko poltavski, koji je vodio same čobane; Šumejko nižinjski, ognjeni Čarnota hađjački, Jakubovič čehrinski, zatim Nosač, Hladki, Adamovič, Gluh, Puljan, Panič — ne svi, jer neki su bili u bojnom pohodu, a nekolicina na drugom svijetu; njih je knez Jeremija poslao tamo. Ovaj put Tatari nisu bili pozvani na vijeće. "Bratstvo" se skupilo na obližnjem trgu, a narod koji se tiskao da vidi

tjerali su korbačima, pa je čak bilo i mrtvih. Napokon se pojavio i Hmjelnicki, u grimiznom odijelu, s kal-pakom i žezlom. Pokraj njega išao je, sijed kao ovca, velečasni Patron Lasko, a s druge strane Vihovski s papirima u ruci. Hmjel, sjevši se među pukovnike, sjedio je malo ne govoreći ništa, zatim skinuo kalpak u znak da vijeće počinje, ustao i staO govoriti: — Panovi pukovnici i atamani! Znano vam je kako smo se zbog velikih i teških nepravda nad nama morali latiti oružja i s pomoću najsvjetlija cara krimskoga zatražiti od velikaša naše stare slobode i povlastice, oduzete nam protiv volje kralja gospodara. Taj je pothvat Bog blagoslovio i, pustivši na naše neiskrene ugnjetače strah, njima nimalo običan, pokarao je njihove nepravde i nasilje, a nas znatno nagradio pobjedama, za što mi trebamo od svega srca biti zahvalni. Pošto je njihova oholost kažnjena, valja pomisliti da prestane prolijevanje kršćanske krvi, što nam zapovijeda Bog milostivi i naša pravoslavna vjera. A sablje iz ruku nećemo puštati dok nam voljom nasvjetlijega kralja gospodara ne budu vraćene naše stare pravice i povlastice. A piše mi. pan vojvoda braclavski da to može biti, a i ja tako mislim, jer nismo mi nego gospoda Potocki, Kalinovski, Višnjovjecki i Konjecpoljski bili neposlušni veličanstvu i Poljskoj, i što smo ih za to kaznili, pripada nam s pravom nagrada krune i sabora. Molim, dakle, vas, panove dobrotvore i prijatelje svoje, da pismo vojvode braclavskoga, poslano meni po ocu Patronu Lasku, vlastelinu pravoslavne vjere, izvolite pročitati i mudro odlučiti da bi prolijevanje krvi kršćanske bilo pre269 kinuto, a nama dano zadovoljenje i nagrada za poslušnost i vjernost Poljskoj. Hmjelnicki nije pitao bi li se rat prekinuo, nego je zatražio odluku da se prekine. Stoga su nezadovoljnici stali odmah gunđati, a to se doskora pretvorilo u prijeteću viku koju je predvodio Čar-nota hađjački. Hmjelnicki je šutio, samo je pažljivo gledao otkuda dolaze prosvjedi i pamtio nezadovoljnike. Ali ustao je Vihovski s Kišelovim pismom u ruci. Prijepis pisma odnese Zorko da ga pročita "bratstvu", te i tamo i ovdje zavlada potpuna tišina. Vojvoda je počinjao pismo ovako: "Milostivi pane, starješino Poljske zaporoške vojske, odavna mi mili pane i prijatelju!5 Kako ima mnogo onih koji Vas smatraju neprijateljem Poljske, ja ne samo da ostajem potpuno uvjeren u Vašu ljubav prema Poljskoj, nego i ostale panove senatore uvjeravam o tome. Tri me stvari navode na takvo mišljenje: prvo, što dnjeparska vojska oduvijek brani svoju slavu i slobodu, ali ostaje vjerna kraljevima, velikašima i Poljskoj; drugo, naš maloruski narod u svojoj je pravoslavnoj vjeri toliko čvrst da svatko više voli izgubiti glavu nego tu vjeru iznevjeriti ma čime; treće, ipak je svima nama, iako ima različitih unutrašnjih ratova (kao što se, na žalost, i sad zbilo), domovina jedna, u kojoj se rađamo, slobodu svoju uživamo, i gotovo nema u cijelom svijetu države koja bi bila ravna našoj po zakonima i pravima. Stoga smo navikli da svi zajedno čuvamo cjelinu naše majke i države; a premda ima različitih nepravdi (kao što obično biva u svijetu), ipak razum kaže da je lakše dogovoriti se u slobodnoj državi o tome što koga tišti nego izgubiti tu majku, ne naći drugu takvu ni u kršćanstvu ni u nevjerništvu..." Loboda perejaslavski prekinuo je čitanje: — Istinu kaže — reče glasno. — Istinu kaže — ponovili su i ostali pukovnici. — Laž riga pasja vjera! — viknuo je Čarnota. — Kuš! Ti si pasja vjera! — Vi ste izdajnici! Smrt vama! — Smrt tebi! — Slušajte, čekajte! Čitaj! On je naš čovjek. Slušaj, slušaj! Spremala se ozbiljna oluja, ali Vihovski nastavi čitanje te se sve umiri. 270 Dalje je vojvoda pisao da mu zaporoška vojska treba vjerovati, jer zna kako joj on mora željeti dobro jer i on je iste krvi i yjere; podsjećao ih je kako u nesretnom pokolju kod Kumejka i Starca on nije sudjelovao, zatim je pozivao Hmjelnickoga da prekine rat, Tatare otpusti ili ih napadne i da bude vjeran Poljskoj. Pismo se završavalo ovako: "Obećavam Vam da ću tako, kao što sam sin Crkve Božje i kao što je moja obitelj od stare krvi maloruskoga naroda, pomagati Vam u svemu što je dobro. Vi vrlo dobro znate da i o meni u ovoj Poljskoj (milošću Božjom) ponešto ovisi i da se bez mene ne može ni rat objaviti ni mir zaključiti, a ja prvi ne želim domaći rat" itd. Odmah je nastala vika za i protiv, ali pismo se općenito sviđalo pukovnicima, pa čak i "bratstvu". Ali ipak se u prvom trenutku nije moglo ništa razumjeti ni čuti zbog vatrenosti kojom se raspravljalo o pismu. "Bratstvo" je izdaleka nalikovalo na veliki vrtlog u kojemu je vrio, vrtio se i hučao ljudski mravinjak. Pukovnici su mlatarali perčinima i gurali jedan drugomu pesnicu pod nos. Mogli ste vidjeti crvena lica, zažarene oči, pjenu na ustima, a sve pristalice daljnjega ratovanja vodio je Erazmo Čarnota, koji je zapao u pravo bjesnilo. I sam Hmjelnicki, gledajući njegovo bjesnilo, gotovo je planuo, a tada se počelo smirivati sve kao pred rikom lava. Ali prije toga

skočio je na klupu Kšečovski, mahnuo buzdovanom i grmnuo kao grom: — Paša je za vas, a ne vijećanje, robovi nevjernički! — Mir! Kšečovski hoće govoriti! — viknuo je prvi Čarnota, koji se nadao da će preslavni pukovnik govoriti u korist rata. — Mir! Mir! — viknu i ostali. Kšečovskoga su kozaci veoma poštovali zbog velikih usluga koje im je učinio, zbog velikog ratničkog dara i, čudna stvar, zbog toga što je bio plemić. Umirili su se, dakle, odmah, i svi su očekivali radoznalo što će reći; i Hmjelnicki je upro u njega nespokojni pogled. Ali Čarnota se varao držeći da će pukovnik biti za rat. Kšečovski je svojom oštroumnošću shvatio da će sad ili nikad moći dobiti od Poljske ona starostva i časti o kojima je sanjao. Predvidio je da će se, pri umirivanju kozaka, starati da na prvome mjestu njega umire i pridobiju, čemu gospodar krakovski, pošto je u ropstvu, neće moći smetati. Stoga je počeo besjediti ovako: 271 — Moje je da ratujem, ne da vijećam; ali kad je dotle došlo, hajde da i ja kažem svoje mišljenje, jer zaslužio sam vašu naklonost kao i drugi. Mi smo se zaratili zbog toga da bismo vratili svoje povlastice i slobode, a vojvoda braclavski piše da ćemo to dobiti. Dakle, ili će to biti ili neće biti. Ne bude li, onda... rat, a bude li onda... mir! Našto uzalud krv prolijevati? Neka zadovolje nas, a mi ćemo narod umiriti i rat će prestati; naš je baćko Hmjel-nicki sve mudro udesio i smislio da mi budemo na strani najsvjetlijega kralja gospodara koji će nas za to nagraditi. A ako se velikaši budu protivili, onda će nam dopustiti da se s njima poigramo... i poigrat ćemo se. Samo ne bih savjetovao da se Tatari otpuste; neka se utabore na Divljim Poljima i neka tamo ostanu dok se mi pogodimo. Hmjelnickome se razvedrilo lice kad je čuo ove riječi. Pukovnici, sad već u velikoj većini, stali su vikati da se rat prekine i pošalju poslanici u Varšavu, a pan iz Braclava da se moli neka dođe osobno radi pregovora. Čarnota je još vikao i protestirao, ali pukovnik je iskolačio oči na njega i rekao: — Ti Čarnota, hađački pukovniče, vičeš za rat i krvoproliće, a kad je kod Korsuna išla na tebe laka konjica pana Dmohovskoga, onda si kao prasac skvičao: "Braćo rođena, spašavajte!" i bježao si pred cijelim svojim pukom! — Lažeš! — dreknuo je Čarnota. — Ne bojim se ja ni Poljaka ni tebe. Kšečovski je stisnuo buzdovan u ruci i skočio prema njemu; a i ostali su stali pesnicama tući hađačkog pukovnika. Vika se opet pojačala. Na trgu je "bratstvo" rikalo kao čopor divljih bikova. U taj se čas opet diže Hmjelnicki: — Milostiva gospodo pukovnici, dakle, odlučili ste da se u Varšavu pošalju poslanici koji će otići najsvjetlijem kralju gospodaru i moliti za nagradu. Ali ipak, tko hoće rat, može ga imati... ne s kraljem, ne s Poljskom, jer mi nismo s njima nikad ratovali, nego s našim najvećim neprijateljem koji je sav crven od krvi kozačke, koji se još pod Starcem njome zaprljao pa se i sad ne prestaje prljati, neprestano mrzeći zaporošku vojsku. Njemu sam poslao pismo i poslanike moleći da se okani te mržnje, a on ih je okrutno pobio, ne udostojivši mene, vašega starješinu, nikakva odgovora, čime je nanio sramotu svoj zaporoškoj vojsci. A sad je došao sa Zadnjeparja, Pohrebišće je sa zemljom sravnio i kaznio 272 nevine ljude, za kojima sam gorko plakao. Zatim, kako su me jutros izvijestili, otišao je u Njemirov, i također nikoga nije ostavio u životu. A kako se Tatari od straha ne usuđuju navaliti na njega, on će brzo doći i ovamo pogubiti i nas nevine, protiv volje svijetloga kralja gospodara i cijele Poljske, jer on u svojoj oholosti ne mari ni za koga, i kao što se sada buni protiv nas, tako je uvijek spreman pobuniti se i protiv kralja. U vijeću je nastala velika tišina. Hmjelnicki je odahnuo pa nastavio: — Bog nas je nagradio pobjedom nad hetmanima, ali on je gori od hetmana i velikaša, vražji sin koji živi od same nepravde. Kad bih osobno pošao protiv njega, onda bi on u Varšavi preko svojih prijatelja vikao da se do neba čuje kako mi nećemo mir i optuživao bi nas pred kraljem. Da se to ne bi dogodilo, kralj i sva Poljska trebaju znati da ja rat neću i da sjedim mirno, a on nas prvi napada. Stoga ja ne mogu ići, jer moram ostati radi pregovora s panom vojvodom, ali da on, vražji sin, ne bi slomio našu snagu, treba ga dočekati i pobiti mu vojsku onako kao što smo kod Žutih Voda i pod Korsunom pobili hetmane. Stoga vas molim da pođete na nj kao dobrovoljci, a ja ću gospodaru pisati kako se to zbilo bez moga znanja, zato da se napokon obranimo od mržnje i napasti Višnjovjeckoga. Gluha je tišina vladala u vijeću. Hmjelnicki je nastavio: — Dakle, tko od vas želi poći u ovaj boj, tome ću dati dovoljno vojske, dobrih junaka i topova, i vojske "ognjene", da bi Božjom pomoću našega neprijatelja mogao satrti i pobijediti ga... Nijedan pukovnik ne istupi naprijed. — Dat ću šezdeset tisuća odabranih konjanika! — obećao je Hmjelnicki. Tišina. Ipak su svi bili neustrašivi ratnici, čiji su se bojni uzvici ne jedanput odbijali od zidova Carigradp. A možda se baš zbog toga svaki od njih bojao da ne izgubi{zadobivenu slavu u boju sa strašnim Jerepijom. Hmjelnicki« je gledao pukovnike, koji su pod tim pogledom obarali oči kj zemlji. Lice Vihovskoga dobilo je

izraz đavolske zlobe. 273 — Znam ja junaka — reče mrgodno Hmjelnicki, koji bi progovorio u ovom trenutku i ne bi uzmicao od boja, ali nema ga među nama... — Bohun! — reče netko. — Jest. On je već šatro Jeremijinu regimentu u Vasilovki, ali u tom su ga okršaju potukli, te sad leži u Čerkasu, i bori se sa smrću. A kad njega nema, nikoga nema, kao što vidim! Gdje je kozačka slava? Gdje su Pavluke, Nalevajke, Lobode i Ostranjice? U taj čas ustao je s klupe onizak, odeblji muškarac, modroga i mrkoga lica, brka žarkastoga kao plamen nad iskrivljenim usnama, i zelenih očiju. Izašao je pred Hmjelnickoga i rekao: — Ja ću poći. Bio je to Maksim Krivonos. Grmnuli su uzvici "živio", a on se podbočio buzdovanom i ovako govorio promuklim i isprekidanim glasom: — Ne misli, hetmane, da sam se bojao. Javio bih se odmah, ali mislio sam: ima boljih! Ali kad je ovako, onda ću poći. Kakvi ste vi? Vi ste i glave i ruke, a u mene nema glave, samo ruke i sablja. Jedanput me mati rodila. Rat mi je i majka i sestra. Višnjovjecki kolje, i ja ću; on vješa, i ja ću. A ti, hetmane, daj dobre junake jer s prostacima se ne počinje s Višnjovjeckim. Tako ću poći, zamke osvajati, tući, klati, vješati! Smrt njima, bjelorukim gospodičićima. Iziđe i drugi ataman. — I ja ću s tobom, Maksime! Bio je to Puljan. — I Čarnota hađački, i Hlatki mirhorodski i Nosač ostrenški poći će s tobom! — reče Hmjelnicki. — Hoćemo! — odazvaše se u jedan glas, jer Krivonosov ih primjer ohrabri i osokoli. — Na Jaremu! Na Jaremu! — zabrujalo je u vijeću. — Kolji! Kolji! — ponovi "bratstvo", i poslije kratkog vremena skupština se pretvori u pijanku. Pukovi određeni da pođu s Krivonosom opijali su se na smrt, jer i išli su u smrt. Junaci su i sami to dobro znali, ali u srcu im više nije bilo straha. Samo me je jedanput mati rodila — ponavljali su za svojim zapovjednikom i stoga se više ni od čega nisu uzdržavali, kao i obično pred smrt. Hmjelnicki je sve dopuštao i odobravao... narod se ugledao u njih. Gomila je počela pjevati pjesme u sto tisuća glasova. Poplašili su se konji 274 koji su, bježeći po logoru i dižući oblake prašine, načinili neopisiv nered. Lovili su ih uz viku, buku i smijeh. Čete su se skitale oko rijeke, pucale iz samokresa, gurale se čak do stana hetmanova, koji napokon naredi Jakuboviču da ih razjuri. Nastade boj i gužva, dok pljusak ne otjera sve u salaše i pod kola. Navečer se oluja razbješnjela na nebu. Gromovi su prelazili iz jednog oblaka u drugi, munje su osvjetljavale cijelu okolinu čas bijelom, čas crvenom svjetlošću. Pri njihovoj svjetlosti pblazio je iz logora Krivonos na čelu šezdeset tisuća najboljih, odabranih vojnika i seljaka. 27. Išao je tada Krivonos iz Bjalocerkve preko Skvire i Pohrebišća prema Mahnovki, a gdje bi prošao, nestajalo je i tragova ljudskog života. Tko ne bi pristao uza nj, ginuo je. Palio je čak i žito u polju, šume i voćnjake; a i knez je dotle pustošio. Poslije pada Pohrebišča i krvavoga krštenja, koje je Baranovski načinio u Njemi-rovu, vojska je razbila još desetak velikih četa i utaborila se kod Rajgroda, jer već se navršavalo mjesec dana otkako nisu sjahali s konja. Napori su ih iznurili, a i smrt ih je dobrano razrijedila. Trebalo je počinuti, jer kosačima su ruke obamirale od ove krvave žetve. Čak. se knez kolebao i premišljao bi li otišao s vojskom u mirniji predio, radi odmora i pojačanja vojske, a osobito konja, koji su više nalikovali na skelete nego na žive stvorove. Jer, mjesec dana nisu okusili zobi, a hranili su se samo izgaženom travom. Uto su javili da ide pomoć! Knez im je odmah izašao u susret... i, zaista sreo pana Januša Tiškjeviča, vojvodu kijevskoga, koji je* dolazio s tisuću i sto odabranih vojnika. S njim je bio i pan Krištof Tiškjevič, braclavski sudac, mladi pan Aksak, gotovo još dječak, sa svojom dobro opremljenom husarskom četom, i mnogi plemići kao gospoda Šjenjuti, Polubinski, Jelovicki, Kjerdeji, Bo-huslavski, jedni s vojnicima, drugi bez njih, samo dvije tisuće konjanika, osim posluge. Knez im se veoma obradovao i odmah pozvao vojvodu u svoj stan. Ovaj se nije mogao načuditi siromaštvu i priprostom stanu, jer dok je knez u Lubnu živio kraljevski, pri pohodima, htijući dati vojsci primjer, živio je jednostavno, bez ikakve raskoši. Odsjeo je u nekom kućerku kroz uska vrata kojega se vojvoda kijevski, zbog 275 debljine, jedva mogao provući, te je naredio pratiocu da ga gura odostrag. Osim stola, drvenih klupa i jednostavne vojničke postelje, zastrte konjskom kožom, u prostoriji nije bilo ničega drugoga, samo kod vrata još slamarica na kojoj je noćivao sluga, da uvijek bude spreman. Ta je jednostavnost veoma začudila vojvodu koji je volio raskoš i uvijek sa sobom nosio ćilime. Ušao je, dakle, i s čuđenjem gledao kneza, diveći se kako je tako veliki duh mogao živjeti u takvoj jednostavnosti i uboštvu. Viđao je kneza na saborima u Varšavi, bio mu je neki daleki rođak, ali nije ga bolje poznavao. Tek kad je s njim stao razgovarati, spoznao je odmah da ima posla s neobičnim čovjekom. I on, stari senator i stari ratnik ubojica,

koji je kolege senatore tapšao po plećima, a knezu Dominiku Zaslavskome govorio "prijane", i s kraljem bio intiman, nije mogao biti tako slobodan prema Višnjovjeckomu, iako ga je knez dočekao srdačno, jer bio mu je zahvalan na pomoći. — Pane vojvodo — rekao je — hvala Bogu što ste došli s odmornom vojskom, jer moji vojnici već jedva dišu. — Vidio sam po vašim vojnicima da su iznemogli, jadnici, što i meni zadaje nemalo jada, jer došao sam vas moliti za pomoć. — A je li hitno? — Periculum in mora, opasno je oklijevati! Naišlo je dvadesetak tisuća razbojnika, a vodi ih Krivonos, koji je, kako sam čuo, bio poslan na vas. Ali kad je čuo da ste krenuli prema Konstantinovu, pošao je tamo, pa mi usput opkolio Mahnovku i tako sve opustošio da se ne može ispričati. — Čuo sam ja za Krivonosa i čekao sam ga ovdje, ali obišao me je, morat ću ja njega potražiti. Zaista stvar nije za odgađanje. Ima li u Mahnovki mnogo posade? — Ima u tvrđavici dvjesta Nijemaca, vrlo dobrih, koji će se održati još neko vrijeme. Ali najgore je to što je u grad došlo mnogo vlastele s obiteljima, a grad brani samo nasip i ograda te se ne može održati dugo. — Zaista se ne smije oklijevati — ponovio je knez. Zatim se okrenuo sluzi: — Želenjski — reče — trči po pukovnike! Ali kijevski je vojvoda sjeo na klupu i hripao. Malo se pritom osvrtao i za večerom, jer bio je gladan, a volio je dobro pojesti. 276 , Uto se začuo zveket mamuza i ušli su kneževi oficiri — crni, izmršavjeli, bradati, upalih očiju, na licu im tragovi neobičnih napora. Poklonili su se nijemo knezu, gostima, i čekali što će reći. — Gospodo — reče knez — jesu li konji spremni? — Jesu. — Je li sve spremno? — Kao uvijek. — Dobro. Za sat polazimo na Krivonosa. — Gle? — reče kijevski vojvoda i pogleda začuđeno pana Kris-tofa, suca braclavskoga. A knez je nastavio: — Gospoda Ponjatovski i Vjeršul poći će naprijed. Za njima će se krenuti Baranovski s dragunima, a za sat neka krenu i Vur-celjevi topovi. Pukovnici, poklonivši se, napuste odaju, odmah zatim trube su zasvirale i pozvale na put. Kijevski se vojvoda nije nadao ovakvoj hitnji, čak je nije ni želio, jer nadao se i večeri, bio je gladan, a volio je dobro jesti. Računao je da će kod kneza otpočinuti bar jedan dan, pa opet će stići. Ali krenulo se odmah, prije jela i prije sna. — Pane kneže — reče — hoće li vaši vojnici stići do Mahnovke, jer vidio sam da su veoma umorni, a put je dalek. — Neka vas za to ne boli glava. U boj idu kao na svadbu. — Vidim, vidim! Vatreni su to vojnici, nego, vidite... i moji su umorni. — Rekli ste: periculum in mora. — Jesam, ali moglo bi se odmoriti jednu noć. Dolazimo od Hmjelnika. — A mi, pane vojvodo, iz Lubna, iz Zadnjeparja. — Čitav smo dan putovali. — Mi čitav mjesec! Zatim je knez izašao osobno rasporediti vojsku za pohod, a vojvoda je iskolačio oči i pogledao suca Kristofa, udario se dlanom po koljenu, pa rekao: — Što sam tražio, to sam i našao! Bogami će oni mene ovdje umoriti glađu. Bože sačuvaj! Kao da nisu ljudi! Dolazim tražiti pomoć, mislim da će poći za dva-tri dana, a ovdje ne dopuštaju čovjeku ni odahnuti. Neka ih vrag nosi! Izdajica sluga loše mi je namjestio uzengiju, te mi je nažuljala nogu, u crijevima mi kruli... 277 neka ih vrag nosi! Mahnovka je Mahnovka, ali trbuh je trbuh! I ja sam valjda stari vojnik, možda sam ratovao i više od njih, ali ne ovako navrat-nanos! Ovo su vrazi, ne ljudi: ne spavaju, ne jedu, samo se biju. Čini se, nikad i ne jedu. Jeste li vidjeli one pukovnike, zar ne izgledaju kao utvare? A? — Ali odlični su junaci — odgovorio je pan Kristof, koji je bio strastan vojnik. — Bože mili! Kolika li je zbrka i nered u drugim logorima kad treba polaziti! Koliko muvanja, uređivanja kola, slanja po konje!... A ovdje... čujete li?... Eto već polazi laka konjica! — Na žalost, tako je! Ovo ti je da čovjek crkne od muke! — govorio je vojvoda. A mladi pan Aksak sklopio je svoje djetinje ruke: — Ah, veliki je to vojskovođa! Ah, veliki ratnik! — reče u zanosu. — Vi ste još žutokljunac! — ljutio se na njega vojvoda. — Cunctator je također veliki vojskovođa... Razumijete li?

U taj tren ušao je knez: — Gospodo, na konje! Polazimo! Vojvoda se nije mogao uzdržati. — Ta dajte mi, molim vas, štogod jesti, gladan sam! — prasnuo je ljutito. — O, pane vojvodo! — rekao je knez smijući se i grleći ga. — Oprostite, oprostite: od sveg srca, ali čovjek u ratu na to i zaboravi. — A, pane Kristofe? Zar nisam kazao da oni ne jedu? — obratio 'se vojvoda sucu braclavskom. Večera nije dugo trajala i poslije dva-tri sata čak je i pješadija izašla iz Rajgroda. Vojska je išla preko Vinice i Litinje prema Hmjelniku. Usput je Vjeršul naišao na tatarsku četicu u Saverovki, koju je s Volodijovskim potukao oslobodivši iz ropstva dvije-tri stotine zarobljenika, gotovo samih djevojaka. Ovdje je već počinjao opustošeni kraj, pun tragova Krivonosove ruke. Stšižavka je bila spaljena, a stanovništvo pobijeno na strahovit način. Zacijelo su se nesretnici oduprli Krivonosu, pa ih je divlji vođa predao ognju i maču. Na ulasku u selo visio je pan Stšižovski, kojega su Tiškjevičevi ljudi i odmah poznali. Visio je gol golcat, a na prsima mu je bila užasna ogrlica od glava nanizanih na uže. Bile su to glave šestoro njegove djece i žene. U selu, uostalom potpuno 278 spaljenom, vidjeli su vojnici s obje strane puta dugačak red kozačkih "svijeća", to jest ljudi podignutih ruku iznad glave, povezanih za motke zabijene u zemlju, omotanih slamom, zalivenih smolom i zapaljenih kod ruku. Većini su bile izgorjele samo ruke, jer kiša je prekinula daljnje gorenje. A strašni su bili leševi iskrivljenih lica, koji su pružali prema nebu crne batrljke. Osjećao se jak smrad izgorjela mesa. Nad ubijenima kružila su jata vrana i čavki koje su grakćući, odlijetale ispred vojske s bližih stupova i sjedale na one podalje. Nekoliko je vukova pobjeglo u šikaru. Vojska je prolazila nijemo kroz strahovitu aleju i brojila "svijeće". Bilo ih je više od trista. Napokon su prešli to nesretno seoce i udahnuli svježi poljski zrak. Ali tragovi uništenja nastavljali su se. Bila je prva polovina lipnja. Žito je već dozrijevalo i nadalo se ranoj žetvi. Ali usjevi su bili dijelom spaljeni, dijelom izgaženi, uništeni, nabijeni u zemlju. Činilo se da je preko njiva prohujao uragan. Doista je prohujao uragan, najgrozniji od svih — domaćega rata. Vojnici su često viđali mnogoljudne predjele opustjele poslije napada Tatara, ali takve strahote, takva bjesnila uništenja nisu vidjeli nikad u životu. I šume su popaljene kao i usjevi. Gdje drveće nije proždrla vatra, tamo je ognjenim jezikom s njih obrstila lišće i koru, opalila dahom, nadimila, nagaravila, te su drva stršila kao skeleti. Vojvoda kijevski nije očima mogao vjerovati. Mjeđakov, Zhar, Futori, Sloboda... sama zgarišta! Negdje su ljudi utekli Krivonosu, a žene i djecu zarobile su one čete koje su satrle Vjeršul i Volodijovski. Na zemlji pustoš, na nebu jata vrana, gavrana, čavki, orlušina... Dolijetala su tko zna otkud na kozačku žetvu... Tragovi o prolasku vojske postajali su sve svježiji. Svaki su čas nailazili na polomljena kola, lešine stoke i leševe ljudi, još neraspadnute, porazbijane lonce, mjedene kotlove, vreće mokroga brašna, zgarišta koja su se još dimila, stogove sijena nedavno načete i porazbacane. Knez je gonio čete prema Hmjelniku, ne dajući im odmora, a stari se vojvoda hvatao za glavu govoreći žalosno: — Mahnovka moja! Mahnovka moja! Vidim već da nećemo stići! Ali u Hmjelniku su saznali da sin staroga Krivonosa, a ne on sam, opsjeda Mahnovku, s nekoliko tisuća ljudi, i da je putem napravio onu neljudsku pustoš. Grad je, po vijestima, već bio osvojen. Kozaci, zauzevši ga, poklali su svu vlastelu i Židove, a vlas279 telinke su uzeli u svoj tabor, gdje ih je čekao život gori od smrti. Ali tvrđavica, pod zapovjedništvom pana Lava, još se branila. Kozaci su je napadali iz benediktinskog samostana redovnike kojega su poklali. Pan Lav, braneći se ostatkom snage i baruta, nije obećavao da će se držati duže od jedne noći. Stoga je knez ostavio pješadiju, topove i glavni dio vojske, kojemu je naredio da idu u Bistšik, a on je pak s vojvodom, panom Kristofom, panom Aksakom i s dvije tisuće konjanika poletio u pomoć. Stari ih je vojvoda počeo zadržavati, jer izgubio je nadu: — Mahnovka je propala, stići ćemo prekasno! Bolje je odustati i braniti druge gradove i opskrbiti ih vojskom — govorio je. Sudac braclavski upozoravao je da se žure, a vojska je čeznula za bojem. — Kad smo ovamo došli, ne idemo bez boja — govorili su pukovnici. I pošli su. Pola niilje od Mahnovke nekoliko je konjanika, jureći što konji mogu bolje, dojurilo vojsci u susret. Bio je to pan Lav s vlastelom. Kad ga je vidio, vojvoda se odmah sjetio što je. — Tvrđava je osvojena! — uzviknuo je. — Jest! — odgovorio je pan Lav i u taj se čas onesvijestio, jer bio je prostrijeljen i posječen, pa mu je isteklo mnogo krvi. Ali ostali su stali pričati kako je bilo. Nijemce su na bedemima pobili sve do jednoga, jer voljeli su više umrijeti nego se predati. Lav se probio kroz mnoštvo seljaka i polomljena vrata; ali ipak se još u kuli branilo nekoliko desetaka plemića — njima je trebalo brzo pomoći. Udarili su u trk. Malo poslije, na brdu, ukazao se grad i tvrđava, a nad njima gust oblak dima. Na nebu se vidjela

golema crvena i zlaćana svjetlost, za koju je vojska držala da je mjesec. Pri toj su se svjetlosti vidjeli zaporoški pukovi i zbijeno mnoštvo priprostoga naroda kako kulja na kapiju u susret vojsci, tim smjelije što nitko nije znao za dolazak knežev; mislili su da u pomoć dolazi samo vojvoda kijevski. Vidjelo se da im je rakija potpuno oduzela pamet, ili ih je osvajanje grada ispunilo neizmjernom oholosti, jer smjelo su sišli s brijega i tek se u ravnici stali uređivati za boj, lupajući u bubnjeve i litaure. Na taj prizor iz svih je poljskih grudi odjeknuo radostan uzvik, a vojvoda je imao prilike drugi se put diviti kneževoj vojsci. Vidjevši kozake, čete se zaustavile i svrstale odjedanput u bojni red, teška konjica u sred280 inu, laka na krila, tako da se nije imalo što popraviti i moglo se odmah početi. — Pane Kristofe, kakav je to svijet? — pitao je vojvoda. — Odmah su stali u bojni poredak. Mogli bi i bez vođa voditi boj! Knez, kao obazriv vođa, ipak je sa žezlom u ruci letio među četama, s krila na krilo, osmatrao, davao posljednje zapovijesti. Svjetlost se prelamala na njegovu srebrnom oklopu i nalikovao je na jasan plamen što leti između redova, jer jedini je on sijao među tamnim oklopima. Stali su, dakle: u sredini, u prvoj liniji, tri čete — prva, kojom je zapovijedao vojvoda kijevski osobno; druga mladoga pana Ak-saka; treća pana Kristofa Tiškjeviča; iza njih, u drugoj liniji, dra-guni pod Baranovskim, a naposljetku husari kneževi... i uz nju kao zapovjednik Skšetuski. Krila su zauzeli Vjeršul, Kušelj i Ponjatovski. Topova nije bilo jer Vurcelj je ostao u Bistšiku. Knez je pritrčao vojvodi i mahnuo žezlom. — Zato što su vam učinili nepravdu, počinjete prvi. I vojvoda je mahnuo buzdovanom, a vojnici se sagnuli u sedlu i pojurili. A odmah se, po načinu vođenja, moglo poznati da je vojvoda, iako težak i oklijevalo, jer pritisle su ga godine, iskusan i hrabar ratnik. Nije poveo čete odmah u najveći trk. Da bi vojsku sačuvao, vodio ju je lagano, povećavajući brzinu, što su se bliže primicali neprijatelju. A i on je jurio u prvom redu s buzdovanom u ruci, a paž mu je držao pod pazuhom dugi i teški rapir, koji je ipak bio pretežak za njegovu ruku. I gomila je naroda pojurila s kosama i batinama da zadrži prvu navalu i olakša napad Zaporošcima. Kad ih nije dijelilo više od tridesetak koraka, Mahnovčani su prepoznali vojvodu po divovskome rastu i debljini, a prepoznavši ga, stali su vikati: — Hej, svijetli pane, vojvodo, žetva je blizu, zašto ne potjeraš kmetove u polje? Klanjamo se, svijetli pane! Probušit ćemo ti tu trbušinu. I tuča se metaka osula na četu, ali štete nije bilo, jer već je letjela kao vjetar. Sudarili su se snažno. Razlijegne se udar batina i zveka kosa o oklope, uzvici i jauci. Koplja su načinila prolaz u zbijenoj gomili ove rulje, a kroz nju su upali konji kao orkan, gazeći, obarajući, mrcvareći. I kao što na livadi, kad iziđe red kosaca, bujna trava pada pred njima, a oni idu naprijed mašući 281 kosama, tako se također pod udarcima mačeva široka bujica rulje prorjeđivala, nestajalo je ljudi, a potiskivani konjskim prsima, nisu se mogli održati na mjestu, počeli su se kolebati. Napokon se začula vika: "Ljudi, spašavajte se", i mnoštvo, bacivši kose, batine, vile, samokrese, jurnulo je u divljem strahu natrag na zaporoške pukove. Ali Zaporošci, bojeći se da im bjegunci ne pokvare redove, dočekali su ih na koplja, te je rulja, videći tu branu, sa strahovitom vikom jurnula u stranu, ali odmah su ih ponovo zbili Kušel i Ponjatovski, koji su baš bili krenuli s krila. A vojvoda, gazeći leševe stigao je na čistinu prema Zaporošcima i jurio prema njima, a i oni prema njemu. I sudarili su se kao dva suprotna vala koji sudarom prave pjenušavi hrbat. Tako su se konji propeli pred konjima, konjanici kao bedem, a sablje nad bedemom kao pjena. I znao je vojvoda da se ne bije s ruljom, nego s prekaljenom i iskusnom zaporoškom vojskom. Dvije su se linije potiskivale uzajamno, lomile se ne mogući slomiti jedna drugu. Mnogo je vojske ginulo, jer ovdje je udario junak na junaka, mač je dočekivao mač. Vojvoda, zadjenuvši buzdovan za pas, a uzevši od paža rapir, borio se u znoju lica svoga, šišteći kao kovački mjehovi. Pokraj njega dva Šjenjuta, gospoda Kjerdeji, Bohuslavski, Jelovicki i Polubinjski uvijaju se kao u vrtlogu. Od kozaka je najveće jade zadavao Ivan Burdabut, potpukovnik kalničkoga puka, kozak divovske snage i rasta, utoliko strasniji što je imao i konja koji se borio ujedno s njim. Stoga je ne jedan vlastelin okrenuo konja i uzmakao, da se ne sretne s tim kentaurom koji je širio smrt i pustoš. Skočila su na njega braća Šjen-juti, ali konj Burdabutov zgrabio je mlađega Andreja zubima za lice i u času mu ga smrskao, na što je stariji, Rafael, tresnuo životinju iznad očiju. Ranio ju je, ali je nije ubio, jer sablja je pogodila u mjedeno puce na čelu. A njemu je pak Burdabut u taj mah zabio mač pod bradu i lišio ga života. Tako su poginula braća, panovi Šjenuti, i ležali su u pozlaćenim oklopima u prašini, pod kopitima bojnih konja. A Burdabut je jurnuo kao plamen u dalje redove i odmah se dokopao kneza Polu-binjskoga, šesnaestogodišnjeg dječaka, odsjekao mu desno rame zajedno s rukom. Videći to, pan Urbanjski htio je osvetiti smrt svoga rođaka i opalio pištoljem Burdabutu u lice, ali promašio je, te mu samo otkinuo uho te ga je oblila krv. Strašan je bio tada Burdabut i njegov konj, obojica kao noć, obojica krvlju obliveni, obojica 282 zažarenih očiju i raširenih nozdrva, bjesneći kao oluja. Nije umakao smrti od njegove ruke ni pan Urbanjski,

kojemu je odsjekao glavu, kao krvnik, jednim udarcem, ni osamdesetogodišnji pan^ Žitinjski, ni dva Nikčemna — a ostali su stali uzmicati preneraženi, osobito što je iza Burdabuta blistalo još sto zaporoških sabalja i sto kopalja, već umočenih u krv. Napokon je divlji četovođa opazio vojvodu i, strahovito pod-viknuvši od radosti, nasrnuo na njega, rušeći usput konje i konjanike — a vojvoda nije uzmicao. Uzdajući se u neobičnu snagu, dahnuo je kao ranjeni vepar, dignuo rapir, pa obode konja i poleti prema Burdabutu. I bio bi mu sigurno kucnuo posljednji čas, pouzdano je Parka već bila metnula u nožice nit vojvodina života, koju je poslije u Okšeji prerezala, da nije bilo Šilnickoga, mladoga plemića, koji je kao munja jurnuo na četovođu i obuhvatio ga oko pasa prije nego što bi sabljom probo vojvodu. Jer, dok se Burdabut bavio njime, zvali su panovi Kjerdeji za pomoć vojvodi. Odmah je skočilo nekoliko desetaka junaka koji su ga razdvojili od Bardabuta i počela je oštra borba. Ali, umorni vojvodin puk počeo se već ugibati pred zaporoškom nadmoćnosti, stao se povlačiti, kad je doletio pan Kristof, sudac braclavski, i pan Aksak s odmornim četama. Doduše, i zaporoški su novi pukovi pošli u taj čas u boj, ali bio je ostao još knez s dragunima Baranovskoga i husari pana Skšetuskoga, koji još nisu sudjelovali u boju. Otpočeo je iznova krvavi pokolj, a već se i smrkavalo. Vatra je zahvatila krajnje gradske kuće. Svjetlost je obasjala bojište, te su se vrlo dobro vidjele obje linije, i poljska i kozačka, kako se viju pod brdom, vidjele su se i boje zastavica na kopljima, čak i lica. Tada su već i Vjeršul, Ponjatovski i Kušelj bili u ognju i boju. Satrvši rulju, borili su se na kozačkim krilima, koja su pred njihovom navalom počela uzmicati uzbrdo. Duga boračka linija savila se s dva kraja prema gradu, jer dok su poljska krila napredovala, sredina je, potiskivana nadmoćnijom kozačkom silom, uzmicala prema knezu. Poletjela su tri nova kozačka puka da raskinu liniju, ali u taj čas knez je pustio dragime Baranovskog i oni pomognu borcima. Uz kneza su ostali samo husari — izdaleka bi se reklo crna šuma koja je tu izrasla, grozna bujica željeznih ljudi, konja i kopalja. Večernji je povjetarac nad njima vijao zastavice, a oni su 283 stajali mirno, ne ulazeći u boj bez zapovijesti. Bili su strpljivi, jer bili su prekaljeni i u toliko bitaka okušani, znali su da ih krvavo sudjelovanje neće mimoići. Među njima knez u srebrnoj oprjemi, sa zlatnim žezlom u ruci, upro je oči u bitku. S lijeve je strane stajao Skšetuski, malo postrance. Rukav je kao poručnik zavrnuo, pa u snažnoj, do lakta goloj ruci drži mač umjesto buzdovana, i čekao mirno komandu. A knez je lijevom rukom zaklonio oči od požara i promatrao bitku. Sredina poljskoga polumjeseca povija se lagano prema njemu, svladavana većom silom, jer nije ju zadugo podupro Bara-novski, onaj isti koji je uništio Njemirov. Vidio je knez kao na dlanu teški posao vojnički. Dugačka se munja sabalja čas dizala nad crnom linijom glava, čas je nestajala pri udarcima. Konji bez jahača izlijetali su iz niza lave boraca i, ržući, jurili po ravnici. Griva im je bila raščupana i pri svjetlosti požara bili su nalik na paklene sablasti. Katkad bi crvena zastava, koja se vila nad gužvom, naglo padala u mnoštvu i više se nije dizala. Ali knežev je pogled išao i preko boračke linije, čak gore, prema gradu, gdje je na čelu dva odabrana puka stajao mladi Krivonos, čekajući zgodan trenutak da jurne u sredinu i prodre u načete poljske redove. Skočio je napokon i leteći sa strahovitom vikom pojurio ravno na dragune Baranovskoga, ali taj je trenutak čekao i knez. — Vodi! — viknuo je Skšetuskomu. Skšetuski je podignuo uvis mač i bujica je potekla. Nisu dugo jurili, jer bojna im se linija znatno primaknula. Dra-guni Baranovskoga razmaknuli su se munjevitom brzinom desno i lijevo, da otvore husarima pristup do kozaka, a oni su kroz te vratnice grunuli svom težinom na već pobjedničke Krivonosove vojnike. — Jeremija! Jeremija! — povikali su husari. — Jeremija! — ponovila je sva vojska. Pri strašnom imenu drhtavica je obuzela kozačka srca. Tek su sad vidjeli da to ne predvodi kijevski vojvoda, nego glavom knez. Uostalom, nisu se oni mogli oprijeti husarima, koji su ih svojom težinom mrvili kao što zid, koji se ruši, mrvi ljude pod sobom. Jedini im je spas bio da se razmaknu na obje strane, da propuste husare i da na njih udare s bokova. Ali ti su bokovi već bili branjeni dragunima, lakim četama Vjeršula, Kušela i Ponjatovskoga, koji su krila kozačka i nagnali u sredinu. Sad se slika borbe 284 promijenila, jer ove lake čete načiniše kao ulicu, sredinom koje su vrtoglavom brzinom letjeli husari, goneći, gnječeći, lomeći, potiskujući, obarajući konje i konjanike, a pred njima su s urlikom bježali kozaci uzbrdo, prema gradu. Da se Vjeršulovo krilo uspjelo sastaviti s Ponjatovskim, bili bi opkoljeni i ubijeni svi do jednoga. Ipak ni Vjeršul ni Ponjatovski nisu mogli to izvesti zbog velike navale bjegunaca, te su samo sjekli s bokova da su im ruke obami-rale od udaraca. Mladi Krivonos, iako hrabar i divalj, kad je vidio kako ovakvom vođi, kao što je knez, treba suprotstaviti svoje neiskustvo, izgubio sasvim glavu i stao s ostalima bježati prema gradu. Bjegunca je ugledao pan Kušel, koji je stajao sa strane i koji je bio kratkovidan. Priskočio je i tresnuo sabljom po glavi mladoga vođu. Nije ga ubio, jer sablju mu zadržao podbradnik, ali oblila ga je krv i još mu više oduzela hrabrost.

No zamalo je Kušel taj čin platio životom, jer u taj čas nasrnuo je na njega Burdabut na čelu ostatka kalničkog puka. Dvaput je pokušao oduprijeti se husarima, ali oba je puta, kao nekom natprirodnom silom, potisnut i razbijen, te je morao uzmaknuti zajedno s ostalima. Napokon, prikupivši ostatke svog puka, odlučio je da udari s boka na Kušela i probije se kroz njegove dragune. Ali prije no što se uspio probiti, put prema brdu i gradu zakrčio se toliko da je ubrzo postao nemoguć. Husari su pred ovim mnoštvom smanjili brzinu i, položivši koplja, stali sjeći mačevima. Nastala je zbrkana borba, bez reda, divlja, bez oproštaja, u gužvi, stisci junačkih leševa i konjskih lešina. Leš je padao preko lesa, kopita su konjska gazila tijela koja su se još grčila. Ponegdje su se toliko stisnuli da nije bilo mjesta da se zamahne sabljom; tamo su tukli balčacima, noževima i pesnicama, a konji su počeli njištati. Ovdje-ondje čulo se: "Pomilujte, Poljaci!" Ti su se glasovi pojačavali, zaglušavali zveket mačeva, zveket željeza o kosti, krčanje i strašan hropac samrtnika. "Pomilujte, gospodo!" ječalo je sve žalostivije, ali milosrđe nije sjalo nad borcima; nad njima je kao sunce sjao požar. Jedini Burdabut na čelu svoga kalničkog puka nije molio za milost. Nedostajalo mu je mjesta za bol, te je širio smrt nožem. Najprije se sudario s trbušastim panom Dikom i, udarivši ga nožem u trbuh, oborio ga s konja, a ovaj, uzviknuvši "O Isuse!" više se nije dizao ispod konja koji mu je gazio utrobu. Tada je 285 odmah bilo više mjesta, te Burdabut, sad već sabljom, prepolovi glavu, zajedno sa šljemom, vlastelinu Sokolskome, zatim poobara, zajedno s konjima, gospodu Prijama i Certoviča; prostor se proširio. Mladi Zenobjuš Skalski udario ga je po glavi, ali sablja mu se okrenula u ruci te je udario pljoštimice, a četovođa pak njega pesnicom po licu i ubije ga na mjestu. Kalničani su išli za njim, sjekući i koljući bodežima: "Čarobnjak! Čarobnjak!" počeli su vikati husari. "Sablja ga ne siječe! Bijesan čovjek!" A on je odista imao pjenu na ustima, a bjesnilo u očima. Napokon je spazio i Skšetuskoga i, prepoznavši oficira po zasukanom rukavu, jurnuo na njega. Svi su zaustavili dah u prsima i prekinuli borbu, gledajući megdan dva najstrašnija junaka. Jan se nije usplašio od vike "Čarobnjak" nego mu je srce planulo gnjevom kad je vidio ovoliki lom. Zaškrgutao je zubima i bijesno naletio na kozaka. Sudarili su se tako da su im konji poklekli. Zviznulo je željezo i najedanput je kozakova sablja prsnula u komadiće pod udarcem poljske sablje. Već se činilo da nikakva sila neće spasiti Burdabuta, kad je skočio i uhvatio se u koštac sa Skšetuskim — i nož je sinuo nad husarevom glavom. Skšetuski je sad gledao smrti u oči, jer mačem više nije mogao udarati. Ali, hitar kao munja, pustio je mač koji se objesio o remen, i rukom zgrabio četovođinu ruku. Jedan su časak te ruke grčevito drhtale u zraku, ali poput željeznoga bio je stisak Skšetuskog, jer harambaša je zaurlao kao vuk, i svi su vidjeli kako mu nož ispada iz obamrlih prstiju kao izljušteno zrno iz košuljice. Tada mu je Skšetuski pustio utrnulu ruku i, zgrabivši ga za vrat, pritegao mu glavu čak do sedla, a lijevom mu rukom trgnuo buzdovan iza pasa, tresnuo ga jednom, pa drugi put, Bardablt je zakrčao i pao s konja. * Jauknuli su na taj prizor Kalničani i poletjeli da ga osvete — no u taj mah jurnuli su na njih husari i potukli ih sve do jednoga. A na drugom kraju husarske linije bitka nije prestajala ni časka. Tamo, opasan Aničinom lentom, bjesnio je Longinus sa svojom skinikapom. Sutradan su vitezovi s čuđenjem gledali mjesto i, pokazujući jedan drugom ruke poodvaljivane zajedno s ramenima, glave raspolovljene od čela do brade, tijela raspolovljena na dvije polovine, gomilu ljudskih leševa i konjskih lešina, šaptali su jedan drugome: "Gledajte, ovdje se borio Podbipjenta!" I knez je gledao 286 leševe, i iako je zbog različitih vijesti bio veoma zabrinut, divio se, jer takvih udaraca nikad dotad nije vidio. Ali, boj se primicao kraju. Teška konjica pošla je opet naprijed, tjerajući pred sobom zaporoške pukove, koji su bježali uzbrdo prema utvrdi. Ostalim bjeguncima presjekle su odstupnicu čete Kušelja i Ponjatovskoga. Opkoljeni, branili su se očajno, dok nisu poginuli svi do jednoga, ali smrću su izbavili ostale, jer kad je poslije dva sata prvi ušao u grad Vjeršul sa svojim Tatarima, nije zatekao nijednoga kozaka. Neprijatelj, koristivši se pomrčinom, jer kiša je ugasila požar, skupio je na brzu ruku prazna kola u gradu, utaborio se onom brzinom koja je osobena samo kozacima, i utekao iza grada preko rijeke, uništivši za sobom mostove. Oslobođeno je tridesetak plemića koji su se branili u kuli. Osim toga knez je naredio Vjeršulu da kazni stanovništvo koje se bilo udružilo s kozacima, a on je pošao u potjeru. Ali bez pješadije i topova nije mogao osvojiti tabor. Neprijatelj, dobivši vremena, spalivši mostove, jer rijeka se morala daleko obilaziti nasipom, bježao je tako brzo da su ga iznureni konji kneževe konjice jedva mogli stići. Pa ipak se kozaci, iako poznati po obrani u taborima, nisu branili onako junački kao obično. Strahovita uvjerenost da ih progoni sam knez toliko im je oduzela hrabrost da su sasvim posumnjali u svoj spas. I bio bi im sigurno došao kraj, jer poslije puščane borbe, koja je trajala cijelu noć, Baranovski im je već oteo četrdesetora kola i dva topa, ali kijevski vojvoda odupro se daljnjem progonu i povukao se sa svojim ljudima. Zbog toga su između njih i kneza izbile oštre riječi, koje su slušali mnogi pukovnici. — A zašto — pitao je knez — hoćete sad ostaviti neprijatelja kad ste se onako junački borili s njim? Slavu koju ste sinoć zadobili u boju hoćete danas izgubiti svojom nemarnošću. — Pane kneže — odgovorio je vojvoda — ne znam kakav je duh u vama, ali ja sam čovjek od mesa i kostiju,

poslije rada treba mi odmor, a i mojim ljudima također. Uvijek ću na neprijatelja ići onako kako sam danas kad se odupre, ali kad je potučen i bježi, neću ga goniti. — Potući ih do jednoga! — grmnuo je knez. — Ali zašto? — odgovorio je vojvoda. — Kad poubijamo ove, doći će stariji Krivonos. Popalit će, satrt će, pobit će narod, kao što je ovaj u Stršižavci, a za vaš bijes platit će bijedni ljudi. 287 — O, vidim — prasnuo je već ljutito knez — da i vi zajedno s kancelarom i onim zapovjednicima pripadate stranci mira koja bi htjela pregovorima gasiti bunu, ali, tako mi živoga Boga, neće biti od toga ništa dok je meni sablje u desnici. A Tiškjevič će nato: — Na pripadam ja više stranci nego Bogu, jer star sam i ubrzo ću stati preda nj. A što neću da me suviše mnogo krvi, prolivene u domaćim ratovima, opterećuje, tome se vi, kneže, ne čudite... A ako vam je krivo što vas je minulo zapovjedništvo, onda vam kažem ovako: pripadalo vam je po pravu, ali možda je i bolje što vam ga nisu dali, jer bunu, a s njom zajedno i ovu jadnu zemlju, utopili biste u krvi. Jupiterske su se obrve Jeremijine nabrale, žile na vratu nabrekle, a oči stale tako sijevati da su se svi uplašili za vojvodu. Ali uto je brzo prišao Skšetuski i rekao: — Svijetli kneže, imamo vijesti o starom Krivonosu. Odmah se kneževa pažnja svrati na drugu stranu i oslabi gnjev prema vojvodi. Uveli su glasnike, četiri čovjeka, od njih dva stara pravoslavna svećenika. Oni su, vidjevši kneza, pali pred njim na koljena. — Spasi, gospodaru, spasi! — uzviknuli su pružajući prema njemu ruke. — Odakle ste vi? — Mi smo iz Polonoga. Stari je Krivonos opsjeo tvrđavu i grad; i ako tvoja sablja ne bude na njegovu vratu, onda smo mi svi poginuli. Nato će knez: — O Polonom znam da se tamo sklonilo mnogo svijeta, ali kako sam izviješten, najviše Malorusa. To vam je zasluga pred Bogom što umjesto da pristanete uz bunu, dajete joj otpor ostajući uz majku. Ali ipak se bojim izdaje, što sam iskusio u Njemirovu. Nato su se izaslanici stali zaklinjati svima svetinjama nebeskim da kneza čekaju kao izbavioca i čak nisu ni pomislili na izdaju. Doista su govorili iskreno, jer Krivonos, opkolivši ih s pedeset tisuća, zakleo se da će ih pobiti baš stoga što kao Malorusi nisu htjeli pristati uz njega. Knez im je obećao pomoć, ali kako mu je glavna sila bila u Bistšiku, morao je čekati na nju. Izaslanici su otišli utješeni, a on se okrenuo vojvodi kijevskom i rekao: 288 — Oprostite, pane! Vidim i sam da treba ostaviti Krivonosića da bismo dohvatili Krivonosa. Mlađi može dulje pričekati na konopac. A držim da me nećete ostaviti u ovom novom pothvatu. — Nipošto! — rekao je vojvoda. Odmah su se oglasile trube, javljajući četama izvan tabora da se vrate. Uz to se trebalo odmoriti i dati konjima da predahnu. Navečer je stigla cijela divizija iz Bistšika, a s njom poslanik od vojvode braclavskoga, pan Stahovič. Pan Kišel pisao je knezu s mnogo poštovanja što spašava domovinu iz krajnje opasnosti, kao drugi Marije; i pisao o radosti koju je u svim srcima proizveo njegov dolazak iz Zadnjeparja, čestitao mu pobjede — ali na kraju pisma vidjelo se zašto je pismo bilo pisano. Pan iz Brusilova javljao je da su pregovori počeli, da on osobno, s ostalim komesarima ide u Bjalocerkev i nada se da će Hmjelnickoga zadržati i zadovoljiti. Naposljetku je molio kneza da tijekom pregovora ne napada tako mnogo kozake, ako je moguće, i da prestane s ratom. Da je knezu javljeno da mu je sve Zadnjeparje uništeno i svi gradovi sa zemljom sravnjeni, ne bi ga zaboljelo koliko ga je zaboljelo ovo pismo. Bili su pri tome prisutni Skšetuski, Bara-novski, Zaćvilihovski, oba Tiškjeviča i Kjerdeji. Knez je metnuo ruke na oči, glavu zabacio natrag, kao da je strijelom u srce pogođen. — Sramota! Sramota! Bože, daj da ja poginem što prije da ne gledam ovakve stvari! Duboka tišina zavladala je među prisutnima, a knez je govorio: — Neću više živjeti u ovoj Poljskoj, jer danas se treba stidjeti zbog nje. Ološ kozački i seljački zalio je domovinu krvlju, s nevjernicima se udružio protiv rođene majke. Potučeni hetmani, uništena vojska, izgažena slava naroda, osramoćeno veličanstvo, žene... a na te poraze i na tu sramotu, na čiji bi spomen naši preci pomrli... čime odgovara ova Poljska? Ona s izdajnikom, s onim koji je sramoti, sa saveznikom nevjerničkim vodi pregovore i obećava mu zadovoljenje. O, Bože! Daj mi smrt, ponavljam, jer na ovome svijetu ne trebamo živjeti mi koji osjećamo sramotu domovine i prinosimo za nju glave na žrtvu. Vojvoda je kijevski šutio, a pan Kristof, braclavski sudac, poslije kratke šutnje reče: — Pan Kišel ne predstavlja Poljsku. Nato će knez: 289 — Ne govorite mi o panu Kiselu, jer znam dobro da on ima čitavu stranku uza se: pogodio je on misao primasovu, i kan-celarovu, i kneza Dominika, i mnogih velikaša koji danas u vrijeme beskraljevstva vladaju u Poljskoj i predstavljaju njezinu vlast, ili, bolje, sramote je slabošću, nedostojnom velikoga naroda, jer ne

pregovorima, nego krvlju treba gasiti ovaj oganj, jer za viteški je narod bolje da gine nego da se ponizi i izazove prezir cijeloga svijeta. I opet je knez pokrio oči rukama — a bilo je tako žalosno vidjeti ovaj bol i tugu da su se pukovnici zagušili od suza. — Pane kneže — usudio se reći Zaćvilihovski — pa neka se oni bore jezikom, a mi ćemo i dalje mačem. — Zaista — odgovorio je knez — i na tu se misao cijepa srce; što nam pristoji činiti dalje? Eto, gospodo, čujući za poraz domovine, došli smo ovamo kroz zažarene šume i neprolazne močvare, ne spavajući, ne jedući, naprežući posljednju snagu da spasimo ovu našu majku od propasti i sramote. Ruke nam trnu od rada, glad steže utrobu, rane bole... a mi na trud ne gledamo, samo da neprijatelja zadržimo. Govoreno je o meni da mi je krivo što nisam dobio zapovjedništvo. Neka cio svijet sudi jesu li dostojniji oni koji su ga dobili, a ja Boga i vas, gospodo, priznam za svjedoke da tako isto kao i vi, ne radi nagrade i dostojanstva, prinosim svoju krv na žrtvu, nego iz čiste ljubavi prema domovini. Ali dok mi dajemo posljednji dah iz grudi... što nam javljaju? Javljaju nam da gospoda u Varšavi, a pan Kišel u Hušči, smišljaju kako bi zadovoljili neprijatelja! Sramota! Sramota! — Kišel je izdajica! — uzviknuo je pan Baranovski. Nato je pan Stahovič, čovjek ozbiljan i smion, ustao i, obraćajući se Baranovskome, rekao: — Kako sam prijatelj panu vojvodi braclavskom i njegov poslanik, ne dopuštam da ga ovdje nazivaju izdajicom. I njemu je brada od briga osijedila, a domovini služi kako umije, možda pogrešno, ali pošteno. Knez nije čuo taj odgovar, jer opet se udubio u misli i tugu. A Baranovski nije smio pred njim zametnuti kavgu, samo je upro svoje čelične oči u Stahoviča, kao da mu kaže: "Naći ću te!" a ruku je položio na balčak. Ali Jeremija se trgnuo iz misli i rekao mračno: 290 — Nema tu drugog izbora, ili prekršiti poslušnost... jer u vrijeme beskraljevstva vladaju oni... ili žrtvovati čast domovine za koju smo toliko radili... — Od neposlušnosti i dolazi sve zlo u ovoj Poljskoj — reče ozbiljno vojvoda kijevski. — Dakle, da dopustimo da se domovina osramoti? — Dakle, ako nam sutra narede da s konopcem o vratu idemo Tuhaj-begu ili Hmjelnickomu, i to da učinimo radi poslušnosti? — Veto, protivim se! — reče pan Kristof, sudac braclavski. — Veto! — ponovi pan Kjerdej. Knez se okrejnuo pukovnicima. — Govorite, stari ratnici! Zaćvilihovski je uzeo riječ: — Pane kneže, sedamdeset mi je godina, pravoslavni sam Malorus, bio sam kozački komesar, a sam me Hmjelnicki nazivao ocem. Prije bih trebao govoriti za pregovore, ali ako moram reći: sramota ili rat, onda ću i pri samome silasku u grob kazati: rat! — Rat! — ponovi Skšetuski. — Rat! Rat! — ponovi nekolicina, među) njima pan Kristof, gospoda Kjerdeji, Baranovski i gotovo svi prisutni. — Rat, rat! — Neka bude po vašim riječima — odgovori ozbiljno knez — i udari žezlom u rašireno pismo pana Kisela. 28. Sutradan, kad se vojska zaustavila u Rilcovu, knez je dozvao Skšetuskoga i rekao mu: — Vojska je naša slaba i iznurena, a Krivon^s ima šezdeset tisuća i svaki se dan snaži, jer ološ pristaje uz njega. Na vojvodu kijevskoga također ne mogu računati, jer on u duši pripada stranci mira, i iako ide sa mnom, ipak to ne čini rado. Treba nam odnekle pomoć. Čujem da blizu Konstantinova stoje dva pukovnika: Ošinjski s kraljevom gardom, i Koricki. Uzet ćeš radi sigurnosti sto dvorskih semena i otići ćeš k njima s mojim pismom da se požure i bez oklijevanja dođu k meni, jer za koji ću dan udariti na Krivonosa. Nitko mi ne svršava bolje poslove od tebe, stoga i šaljem tebe, a to je stvar vrlo važna. 291 Skšetuski se poklonio i te iste noći pošao Konstantinovu da bi prošao neopažen, jer ovdje-ondje nalazili su se Krivonosovi iz-vidnički odjeli ili čete naroda koje su pravile zasjede po šumama i cestama; a knez je naredio da se izbjegavaju sukobi, da se ne bi okasnjelo. Prokradajući se, dakle, stigao je u svanuće do Višova-tova Jezera, gdje naiđe na oba pukovnika i srce mu zatreperi kad ih je vidio. Ošinjski je imao odličnu dragunsku gardu izvježbanu na tuđinski način i Nijemce. Koricki, pak, samo njemačku pješadiju, sastavljenu gotovo od samih veterana iz Tridesetogodišnjega rata. Bio je to vojnik tako strašan i izvježban da je u pukovnikovoj ruci sve radilo kao jedan mač. Obav su puka osim toga bila dobro opskrbljena odjećom i puškama. Čuvši da će ići knezu, odmah su zaklicali veselo, jer čeznuli su za bitkama, a znali su da ih ni pod čijom komandom neće imati toliko. Na nesreću, oba su pukovnika dala odrečan odgovor, jer obojica su pod komandom kneza Dominika Zaslavskoga i imali su osobite zapovijesti da se ne pridružuju Višnjovjeckomu. Uzalud im je Skšetuski iznosio koliko bi slave zadobili služeći pod takvim vođom, i koliku bi uslugu učinili zemlji. Nisu htjeli poslušati tvrdeći kako vojniku poslušnost treba biti najpreči zakon i najpreča dužnost. Ali, rekli su, s knezom bi se mogli udružiti

samo kad bi spas njihovih pukova to zahtijevao. Skšetuski se vratio veoma utučen, jer znao je koliko će knezu teško pasti ovaj novi neuspjeh, i kako je strašno njegova vojska iznurena i iscrpljena marševima, neprestanim sukobima s neprijateljem, satiranjem pojedinih razbojničkih četa, napokon neprestanom opreznošću, glađu i nespavanjem. Mjeriti se u ovakvim prilikama s deset puta jačim neprijateljem, bilo je prosto nemoguće, te je Skšetuski jasno vidio da se napad na Krivonosa mora odgoditi, jer treba vojsci dati poduži odmor i čekati dolazak nove vlastele. Obuzet ovim mislima, Skšetuski se vraćao natrag knezu, na čelu svojih semena, a morao je ići tiho, oprezno i samo noću, da bi izbjegao Krivonosove izvidnice i mnoge razbojničke čete, sastavljene od kozaka i naroda, često vrlo jake, koje su tumarale po svoj okolini paleći dvorove, koljući vlastelu i hvatajući bjegunce po cesti. Tako prijeđe i Bakalaj i uđe u mšinjecke šume, guste, pune izdajničkih klanaca i jaruga. Srećom, poslije nedavnih kiša služilo ga je lijepo vrijeme na ovome putu. Noć je bila divna, srpanjska, bez 292 mjeseca, ali osuta zvijezdama. Semeni su išli uskom šumskom staz-icom, a vodila su ih dva šumara mšinjecka, potpuno pouzdani ljudi koji su odlično poznavali svoje šume. U šumi je vladala potpuna tišina, prekidana samo pucanjem suhih grančica pod konjskim kopi-tama — kad iznenada Skšetuskom i njegovim semenima dopre do ušiju neki daleki žagor, nalik na pjevanje, prekidano klicanjem. — Stoj! — reče tiho Skšetuski i zaustavi liniju semena. — Šta je to? Stariji mu šumar priđe: — To, pane, luđaci idu sad po šumi i viču jer od užasa pomutila im se pamet. Jučer smo sreli vlastelinku koja ide, pane, gleda po borovima i viče: "Djeco! Djeco!" Sigurno su joj seljaci djecu poklali. Iskolačila je na nas oči i tako vrištala da su nam noge klecale. Kažu da po svim šumama ima mnogo takvih. Skšetuskoga, iako je bio vitez bez straha, podišli su žmarci. — A možda to zavijaju vuci? Izdaleka se ne može raspoznati — reče. — Kakvi vuci, pane! Njih sad nema u šumi, svi su otišli u sela gdje imaju leševa u izobilju. — Strašna vremena — odgovorio je nato vitez — u kojima vuci stanuju po selima, a po šumama su ludi ljudi! Bože! Bože! Kratko je vrijeme bila tišina, samo su šuštali vrhovi borova, ali malo poslije oni udaljeni glasovi postali su jači i izrazitiji. — Aa! — reče najedanput šumar — čini se da je to tamo neka poveća gomila ljudi. Ostanite ovdje, ili idite lagano, a ja i drugar ići ćemo pogledati što je to. — Idite — reče Skšetuski. — Ovdje ćemo čekati. Šumari su nestali. Nije ih bilo čitav sat. Skšetuski je već počeo postajati nestrpljiv, pa čak je i posumnjao da mu ne spremaju kakvu zamku, kad se iznenada pomolio jedan iz mraka. — Jesu, pane! — reče prilazeći Skšetuskomu. — Tko? — Seljaci, pljačkaši. — Ima li ih mnogo? — Gotovo dvije stotine. Ne znam, pane, što da radimo, jer leže u jaruzi kroz koju ide naš put. Naložili su vatre, ali ne vide se, jer dolje su. Straža nemaju: može im se prići na strelomet. — Dobro! — reče Skšetuski i, okrenuvši se semenima, počne dvojici starješina izdavati zapovijesti. 293 Odmah su pošli živo naprijed, ali tako nečujno da je jedino krhanje grančica moglo izdati hod. Stremen ne zazvoni o stremen, sablja ne zveknu, konji, naviknuti na uhođenje i napade, išli su vučjim hodom bez frktanja i rzanja. Kad su došli na zavoj, semeni su ugledali u daljini vatre i nejasne ljudske prilike. Tu ih Skšetuski podijeli na tri odreda, od kojfh je jedan ostao na mjestu, drugi pošao rubom jaruge, a treći, sjahavši i puzeći potrbuške, legne na sam rub, odmah nad seljačkim glavama. Skšetuski, koji je bio u ovom trećem odredu, pogleda dolje. Kao na dlanu vidio je na dvadeset-trideset koraka cio logor: gorjelo je deset vatara, ali nisu gorjele odveć jasno, jer na njima su visjeli kotlovi s jelom. Miris dima i kuhanog mesa dopirao je do nozdrva Skšetuskoga i njegovih semena. Oko vatara stajali su ili ležali seljaci pijući i žagoreći. Neki su imali u ruci boce s rakijom, neki su se naslonili na koplja, na vrhove kojih su bile kao trofeji nataknute odsječene glave ljudi, žena i djece. Svjetlost vatre odbijala se od njihovih mrtvih zjenica i iskešenih zuba, a ta je ista svjetlost obasjavala divlja i surova seljačka lica. Uza stijenu jaruge spavala je nekolicina hrčući glasno. Jedni su žagorili, drugi poticali vatre koje bi tada bacile u vis snopove zlatnih iskri. Pokraj najveće vatre sjedio je okrenut leđima rubu jaruge i Skšetuskomu plećat stari prosjak i pokuckivao u liru; oko njega skupilo se u krugu tridesetak razbojnika: Skšetuski je čuo ove riječi: — Hej, dide! O kozaku Holoti! — Nemoj to! — viknuo je drugi. — O Maruši Bohuslavki! — Neka ide do vraga Maruša! O panu iz Potoka! O panu iz Potoka! — vikalo ih je najviše. Did je kucnuo jače liru i stao pjevati:

Na sud kada dođemo, na sud onaj posljednji, gdje će Gospod suditi svim pravednim i grešnim, ne poznaju se kraljevi, ne znaju se carevi, i ne nište se potrebni, ne ponose bogati. I debeli gavani, na sve tuđe lakomi i bojovni silnici, svemu svijetu krvnici ništ' sa sobom ne nose, nego ruke skrštene i pravedna djela svoja — na sud onaj posljednji. 294 Tu did prekide za časak i uzdahne, a za njim su počeli uzdisati seljaci. Sve ih se više skupilo oko njega — a i Skšetuski, iako je znao da su mu svi ljudi spremni, nije davao znak za napad. Ova tiha noć, sjajne vatre, divlje prilike i pjesma o Mikolaju Potock-omu, još nedopjevana, izazvala je u vitezu neke čudne misli, neke osjećaje i čežnju, što sebi nije umio objasniti. Nezarasle rane u srcu otvorile su se, obuzela ga duboka žalost za nedavnom prošlošću, za izgubljenom srećom, za onim časovima tišine i mira. Zamisli se i ražali, ali did nastavi: Spomeni se na taj sud, o prkosni viteže, što kročiš iz Potoka i stupaš na Slavutu. Nemoj putem gaziti nevoljne i nevine, nemoj se uznositi, Boga izazivati! Ne zamišljaj da si kralj i još više od kralja, da ćeš Poljskom vladati, na zemlji vjekovati! Već na tebe vreba smrt i sve će ti u prah strt. Što ćeš imat od toga? Što ćeš donijet pred Boga? "Did" je opet prestao, a u taj se čas odronio kamen ispod ruke jednoga semena i stao se bučno kotrljati dolje. Nekoliko je seljaka natkrilo oči rukama i stalo gledati oštro u vis, prema šumi; tada je Skšetuski vidio da je vrijeme i opalio je pištolj usred gomile: — Udri! Kolji! — vikao je, i trideset semena opalilo je puške u sredinu seljaka, a potom, sa sabljama u ruci, jurnuli su kao munja niza strmu obalu jaruge, među preneražene i zbunjene razbojnike. — Udri! Kolji! — odjeknulo je na jednom ulazu u jarugu. — Udri! Kolji! — ponovili su divlji glasovi na drugomu. — Jarema! Jarema! Napad je bio iznenadan, preneraženost tako strašna da se seljaci, iako oružani, gotovo nisu ni branili. Ionako se među pobunjenim narodom pričalo da Jeremija, pomoću zloga duha, može biti u isti mah na nekoliko mjesta. Sad je to ime palo među njih — koji se nisu nadali ničemu i bili sigurni — doista kao ime zloga duha, i izbilo im oružje iz ruke. Uostalom, koplja i kose ne mogu se upotrijebiti u tjeskobi. Stoga, pritjerani kao stado ovaca do stijene jaruge, udarani sabljama po glavi i licu, tučeni, prebijani, 295 gaženi, pružali su, ludi od straha, ruke i ginuli hvatajući nemilostivo željezo. Mirna se šuma ispunila zlokobnom bojnom vikom. Neki su htjeli pobjeći preko strme stijene jaruge i, penjući se, derali ruke, padali na vrhove sabalja. Neki su ginuli mirno, drugi vikali za milost, jedni zaklanjali lice rukama, ne htijući vidjeti trenutak smrti, drugi su opet padali po zemlji, licem dolje, a fijuk sabalja, jauk samrtnika, nadmašivao je viku napadača: "Jarema! Jarema!"... viku od koje se na seljačkim glavama kosa kostriješila i smrt se činila mnogo strasnija. A prosjak je tresnuo lirom po glavi jednog semena da se ovaj srušio, drugoga zgrabio za ruku da bi se sačuvao od udara sablje i od straha rikao kao bivol. Ostali su, vidjevši ga, poletjeli da ga ubiju, ali javi se Skšetuski: — Živoga ga uhvatite! Živoga ga uhvatite! — viknuo je. — Stoj! — rikao je prosjak. — Ja sam vlastelin! Loguor latine! Govorim latinski! Ja nisam prosjak! Stojte, kažem vam, vucibatine, kobilji sinovi! No prosjak još nije dovršio nabrajanje kad mu se Skšetuski zagledao u lice i uzviknuo da je sva šuma jeknula: — Zagloba! I nasrnuo je na nj kao divlja zvijer, utisnuo mu prste u ramena, lice mu unio u lice i, tresući ga kao krušku, grmnuo: , — Gdje je kneginjica? Gdje je kneginjica? — Živa! Zdrava! Izvan opasnosti! — viknuo je i prosjak. — Pusti me, do vraga, dušu ćeš mi istresti! Tada toga viteza, kojega nije moglo slomiti ni ropstvo ni rane, ni jad, ni strašni Burdabut, slomi sretna vijest. Ruke mu klonu, čelo se osu krupnim znojem, spusti se na koljena, lice stavi u ruke i, naslonivši glavu na stijenu jaruge, ostao je tako dugo — vjerojatno je zahvaljivao Bogu. Ali nadvladali su i ostatak nesretnih seljaka, svezali jdesetak kojš su trebali predati krvniku u logoru kako bi ih ispitao u mukama, a ostali su ležali opruženi i mrtvi. Bitka je prestala — vreva se utišala. Semeni su se skupljali oko svoga vođe i, videći gdje* kleči, gledali ga uznemireno ne znajući je li ranjen. Napokon je ustao, a lice mu je bilo tako svijetlo kao da mu je u duši sijala zora. — Gdje je ona? — upitao je Zaglobu. — U Baru. 296 — Sigurna? — Tvrđava je jaka, ne boji se nikakva napada. Pod zaštitom je gospođe Slavoševske i redovnica. — Hvala Bogu najvišemu! — reče vitez, a u glasu mu se osjećalo veliko ganuće. — Dajte mi, pane, ruku! Od srca, od srca vam hvala! Najedanput se okrene semenima:

— Ima li mnogo zarobljenika? — Sedamnaest — odgovorili su semeni. Nato će Skšetuski: — Snašla me velika radost i milosrđe je u meni. Pustite ih na slobodu! Semeni nisu htjeli vjerovati ušima. Toga običaja nije bilo u vojsci Višnjovjeckoga. Skšetuski je nabrao malo obrve. — Pustite ih slobodne, panovi! Semeni odoše, ali malo poslije stariji se esaul vrati i reče: — Pane poručnice, ne vjeruju, ne usude se ići. — A spone su razrezane? — Jesu. — Onda ih ostavite ovdje, a vi na konje. Poslije pola sata povorka je išla opet u tišini uskom stazicom. Pomolio se i mjesec koji je dugim bijelim zrakama prodirao u sredinu šume i obasjavao mračne dubine. Pan Zagloba i Skšetuski, jašući na čelu, razgovarali su. — Ta pričajte mi o njoj sve što znate — reče vitez. — Dakle, vi ste je onda oteli iz Bohunovih ruku? — Jest, ja, još sam mu pri polasku omotao glavu da ne bi vikao. — O, to ste slavno učinili, tako mi Boga! A kako ste stigli do Bara? — Ej, mnogo bi se imalo pričati, a to će svakako biti drugi put, jer strašno sam fatigatus, umoran, grlo mi se zapeklo od pjevanja prostacima. Nemate li što za piće? — Imam čuturu s rakijom, evo! Pan Zagloba dohvati čuturu i nagne je; razliježe se dugo klok-otanje, a Skšetuski, nestrpljiv, ne čekajući do kraja, pitao je dalje: — A je li dobro? 297 — Kako da ne! — odgovorio je pan Zagloba. — Na suho grlo svaka je dobra. — Ali ja pitam za kneginjicu! — Za kneginjicu? Kao srna. — Hvala Bogu! Je li joj ugodno tamo u Baru? — Ni na nebu joj ne bi bilo bolje. Zbog njezine ljepote sva su joj srca naklonjena. Gospoda Slavoševska toliko je voli kao da joj je rođena kći. A što se tamo kavalira u nju zaljubilo, to ni na krunicu ne biste mogli izbrojiti, ali ona mari za njih toliko koliko ja sad za vašu praznu čuturu. Ona gine i vene samo za vama. — Bog joj dao zdravlje, mojoj najmilijoj! — govorio je radosno Skšetuski. — Zar me se tako rado sjeća? — Sjeća li vas se? Kažem vam da ni sam nisam mogao pojmiti otkud joj onoliko zraka za uzdisanje. Svi je žale, a najviše časne sestre, jer svojom ih je blagošću sve pridobila. Ta ona me i poslala u ove opasnosti, od kojih zamalo ne platih glavom, da bih došao do vas i vidio jeste li živi i zdravi. Htjela je i prije poslati koga, ali nitko nije htio ići, pa sam se ja napokon smilovao i pošao u vaš tabor. No da se nisam prerušio, zacijelo bih izgubio glavu. Ali seljaci me svuda smatraju za prosjaka, jer i pjevam vrlo lijepo. Skšetuski je zanijemio od razdraganosti. Tisuće mu je misli i uspomena naviralo u glavu. Pred očima mu se stvori Jelena kakvu je vidio posljednji put u Rozlozima, pri polasku u Sič: divna, rumena, vitka, s onim njezinim poput baršuna crnim očima, punima neiskazanih draži. Sad mu se činilo da je vidi, da osjeća toplinu koja bije od njenih obraščića, da sluša njezin slatki glas. Sjeti se one šetnje po višnjiku i kukavice, i onih pitanja što ih je pitao, i stida Jelenina kad im je kukavica otkukala dvanaest sinova; duša mu je gotovo izlazila iz tijela, a srce obamiralo od ljubavi i razdraganosti prema kojima su sve prošle muke bile kao kap u moru. Ni sam nije znao što je s njim. Htio bi vikati, čas bi opet htio pasti na koljena i zahvaliti Bogu, čas bi mislio na nju, čas opet pitao i pitao bez kraja i konca. Naposljetku je stao ponavljati: — Živa, zdrava? — Živa, zdrava! — odgovarao je kao odjek pan Zagloba. — I ona vas je poslala? — Ona. — A imate li pismo? 298 — Imam. — Dajte! — Ušiveno je, a i noć je. Svladajte se. — Ne mogu nipošto. Vidite i sami. — Vidim. Odgovori pana Zaglobe postajali su sve kraći, napokon je klimnuo, jednom, drugi put — i zaspao. Skšetuski je vidio da nema kud, te se opet zamislio. Prekinuo ih je tek topot konja nekoga povećega odreda, koji se brzo primicao. Bio je to Ponjatovski s dvorskim kozacima; knez ih je poslao u susret bojeći se da se Skšetuskomu ne dogodi kakvo zlo.

29. Lako je zamisliti kako je knez primio izvještaj koji mu je Skšetuski podnio u svanuće, o nepovoljnom odgovoru Osinjskoga i Korickoga. Sve se zbilo tako da je trebala onako velika duša kakvu je imao ovaj čelični knez, da ne malakše, ne očajava, ne klone. Uzaludno mu je bilo trošiti golemo imanje na izdržavanje vojske, uzaludno se koprcati kao lav u mreži, uzaludno otkidati buni jednu po jednu glavu, činiti čuda od junaštva, sve je bilo uzalud. Došao je čas kad je morao osjetiti svu nemoć, povući se daleko, u mirne predjele, i ostati nijemim svjedokom onoga što se čini u Ukrajini. I tko ga je tako skršio? — Ne mačevi kozački, nego mržnja i nemar braće njegove. Zar nije imao pravo nadati se, polazeći u svibnju sa Zadnjeparja, kad je kao orao s visine udario na bunu, kad je u općem preneraženju i strahu prvi mahnuo sabljom, da će mu odmah sva Poljska priskočiti u pomoć i povjeriti svoju silu, kazneni mač svoj predati u njegove ruke? A što se dogodilo? Kralj je umro, a poslije njegove smrti zapovjedništvo je dano drugim rukama — a njega, kneza, hotimice su mimoišli. To je bio prvi ustupak Hmjelnickomu. I nije zbog izgubljenog dostojanstva trpjela kneževa duša, nego je trpjela na pomisao kako je ova pogažena Poljska već toliko nisko pala da neće borbu na život i smrt, da se pred jednim kozakom povlači i više voli pregovorima zadržati njegovu drsku desnicu. Od pobjede kod Mahnovke dolazili su sve crnji glasi; najprije vijest o pregovorima, koju je poslao Kišel, zatim vijest o buni u volinjskom Polešju — napokon odbijanje pukovnika, koje je očito pokazivalo 299 koliko je glavni zapovjednik, knez Dominik Zaslavski-Ostrogski, mrzio Višnjovjeckoga. Baš kad je Skšetuski otišao, došao je u logor pan Korš-Zenkovič s viješću da je sve Ovručje u ognju. Narod je tamo bio miran, nije se htio buniti, ali došli su kozaci pod Kšečovskim i silom tjerali narod da stupi u njihove redove. Dvorovi i gradići su popaljeni, vlastela — koja nije pobjegla — poklana, a među njima i starina pan Jelec, stari dvoranin i prijatelj doma Višnjovjeckih. Zbog toga je knez mislio da će se udružiti s Ošinjskim i Korickim, sporazumjeti se s hetmanom litavskim te uhvatiti buntovnike između dvije vatre. Ali sad su svi ti planovi padali zbog zabrane koju je dvojici pukovnika izdao knez Dominik. A Jeremija, poslije svih pohoda, bitaka i napora, nije bio dovoljno jak mjeriti se sa Krivonosom, a ni u vojvodu kijevskoga nije bio baš siguran. Pan Januš zaista je pripadao dušom i srcem stranci mira. Pokorio se pred autoritetom i silom Jeremijinom i morao je ići s njim, ali, koliko je više vidio da njegov autoritet pada, toliko je bio spremniji oduprijeti se njegovim vojničkim namjerama, što se odmah i pokazalo. Skšetuski je davao izvještaj, a knez je slušao i šutio. Sve su starješine bile prisutne, sva su se lica naoblačila na glas o nepris-tanku pukovnika, a oči se okretale knezu, koji reče: — Dakle, to im je knez Dominik poslao zabranu? — Jest. Pokazivali su mi je. Jeremija se nalaktio na stol i sakrio lice rukama. Ubrzo je stao besjediti: — Zaista je ovo više no što čovjek može podnijeti. Zar ja jedini da radim, i umjesto pomoći još da mi se smeta? Zar nisam mogao otići čak u Sandomir na svoje imanje i tamo mirno sjediti? A zbog čega to nisam učinio, ako ne zbog ljubavi prema domovini? Evo mi sad nagrada za trud, za upropašteno imanje, za krv... Knez je govorio mirno, ali u glasu mu je bio takav bol, bila takva gorčina da su se sva srca stegla od žalosti. Stari pukovnici, veterani, od Putivla, Starca, Kumejka, i mladi pobjednici u posljednjem ratu, gledali su ga očima punima neiskazane tuge, jer znali su kako težak bol bije sa sobom taj čelični čovjek, kako strašno pati njegov ponos od ponižavanja koja su ga snašla. On, knez "po milosti Božjoj", on, maloruski vojvoda, senator Poljske, morao je odstupiti pred Hmjelnickim i Krivonosom; on, zamalo 300 vladalac koji je još donedavno primao poslanike stranih vladara, morao se povlačiti s polja slave i zatvarati u kakvu tvrđavicu, čekajući rezultat rata što će ga voditi drugi, ili svršetak poniznih pregovora. On, stvoren za velika djela, osjećajući snagu da ih izvrši — morao je priznati da je nemoćan... Ovo trpljenje, zajedno s naporom, odrazilo mu se na licu. Omršavio je, mnogo, oči mu upale, kosa crna kao gavranovo krilo počela je sijediti. Ali neki se veliki, tragičan mir razlio po njegovu licu, jer ponos mu nije dopuštao da pokaže kako pati. — Pa neka bude i tako! — reče. — Pokazat ćemo ovoj nezahvalnoj domovini da umijemo ne samo ratovati, nego i poginuti za nju. Doduše, više bih volio poginuti slavnijom smrću, u kakvome drugom ratu, nego protiv seljaka, u domaćoj vojni; ali što ću! — Pane kneže — prekinuo ga je vojvoda kijevski — ne govorite o smrti, jer iako se ne zna što je kome Bog dosudio, može do nje ipak biti daleko. Poštujem vaš vojnički dar i vojnički duh, ali ipak ne mogu uzimati za zlo ni potkralju, ni kancelaru, ni zapovjednicima što se staraju da ovaj domaći rat prekinu pregovorima, jer u njemu se prolijeva bratska krv, a tko će imati koristi od obostrane nepopustljivosti ako ne vanjski neprijatelj? Knez je zadugo gledao u oči kijevskom vojvodi i rekao ozbiljno: — Pobijeđenima učinite milost pa će je primiti sa zahvalnošću i pamtit će je; kod pobjednika samo ćete izazvati ruglo. Kamo sreće da ovome narodu nitko nikad nije činio nasilja! Ali kad je već buna planula, onda je treba gasiti ne pregovorima, nego krvlju. Inače je naša sramota i propast!... — Propast će biti brža budemo li ratovali na svoju ruku — odgovori vojvoda.

— Znači li to da više nećete ići sa mnom? — Kneže, Bog mi je svjedok da to neće biti iz mržnje prema vama, ali savjest mi kaže da ne izlažem svoje ljude očiglednoj smrti, jer njihova je krv skuplja i može poslužiti Poljskoj. Knez je ušutio, a malo poslije obratio se svojim pukovnicima: — Vi, stari drugovi, vi me valjda nećete napustiti, zar ne? Na te su riječi pukovnici, kao pobuđeni jednom snagom i voljom, priskočili knezu. Neki su mu ljubili odijelo, neki grlili koljena, neki vikali podignuvši ruke u vis: — Uza te smo do posljednjega daha, do posljednje kapi krvi! 301 — Vodi nas! Bez plaće ćemo služiti! — Pane, kneže, dopusti i meni da umrem uza te! — vikao je, zarumenjen kao djevojka, mladi Aksak. Videći ovo, čak je i kijevski vojvoda bio potresen, a knez je išao od jednoga do drugoga, svakoga grlio i zahvaljivao. Zanos je obuzeo staro i mlado. Iz ratničkih očiju sijale su iskre, ruke su se svaki čas doticale sabalja. — S vama živjeti, s vama umrijeti! — govorio je knez. — Pobijedit ćemo! — uzvikivali su oficiri. — Ne Krivonosa! Na Polono! Tko nas hoće ostaviti, neka ide! Poći ćemo i bez pomoći. Nećemo dijeliti ni slavu, ni smrt! — Gospodo! — nato će knez. — Volja je moja, prije no što pođemo na Krivonosa, da se malo odmorimo, da malo vratimo snagu. Evo već je treći mjesec kako ne silazimo s konja. Od napora, neugodnosti i promjene klime meso nam se već odvaja od kostiju. Konja nemamo, pješadija nam ide bosa. Poći ćemo, dakle, u Zbaraž, tamo ćemo se okrijepiti i odmoriti, a možda će i nešto vojske pristati uz nas te ćemo s novom snagom krenuti u oganj. — Kad naređujete da pođemo? — upita Zaćvilihovski. — Bez odgađanja, stari ratnice, bez odgađanja! Knez se okrene vojvodi: — A vi, kamo kanite? — U Glinjan, jer čujem da se tamo skuplja vojska. — Onda ćemo vas otpratiti do mirnijega predjela, da vas ne bi snašlo kakvo zlo. Vojvoda nije ništa odgovorio, jer bilo mu je nekako nelagodno. On kneza ostavlja, a knez se brine za njega i hoće ga pratiti. Je li to bila knezova ironija, vojvoda nije znao, no ipak se nije okanio svoje namjere. Naime, pukovnici su ga gledali sve oštrije, i bilo je jasno da bi u svakoj drugoj, manje discipliniranoj vojsci, naletjeli na njega. Poklonio se, dakle, i otišao... a i pukovnici su se razišli svaki svojoj četi, da ih spreme za pohod. S knezom je ostao samo Skšetuski. — Kakvi su vojnici u onim četama? — zapitao je knez. — Tako odabrani da se bolji ne mogu zamisliti. Draguni izvježbani na njemački način, a u pješačkoj su gardi samo veterani iz Tridesetogodišnjega rata. Kad sam ih vidio, mislio sam da su rimski triariji. 302 — Ima li ih mnogo? — Dva puka s dragunima, tri tisuće ljudi. — Šteta, šteta, velike bi se stvari mogle izvesti s takvom pomoći. Bol se pojavila na kneževu licu. Malo poslije reče, kao za sebe: — Nesretno su izabrani onakvi zapovjednici u ovim časovima poraza! Ostrorog bi bio dobar kad bi se ovaj rat mogao svršiti besjedom i latinskim jezikom; Konjecpoljski, moj pobratim, krvi je ratničke, ali mladić je bez iskustva; a Zaslavski je još najgori. Znam ga odavna. Čovjek je malog srca i plitke pameti. Njegovo je da drijema za peharom, a ne da uređuje vojsku... To javno ne govorim, kako se ne bi mislilo da im zavidim, ali predviđam strašne poraze. I baš sad su takvi ljudi uzeli kormilo u ruke! Bože, Bože, odmakni taj pehar! Što li će biti s našom domovinom? Kad pomislim na to, poželim brzu smrt, jer suviše sam iznuren i kažem ti: brzo ću otići. Duša hrli u rat, ali tijelu nedostaje snage. — Trebalo bi, milostivi kneže, da malo pričuvate zdravlje, jer ono je potrebno cijeloj domovini, a vidi se da su vas napori veoma izmorili. — Domovina misli drukčije, jer mimoišli su me; a i sad mi izbijaju sablju iz ruke. — Ako da Bog te kraljević Karlo zamijeni mirtu krunom, znat će koga da uzdigne, a koga da kazni, a vi ste dovoljno snažni da se sad ne obazirete ni na koga. — Pa i poći ću svojim putem! Knez možda nije ni osjetio da kao i ostali velikaši vodi politiku na svoju ruku, ali kad bi to i osjetio, ne bi je promijenio, jer dobro je znao da spašava čast Poljske. I opet je nastala kratka tišina, koju ja ubrzo prekinulo rzanje konja i glas logorskih truba. Čete su se uređivale za pohod. Ovi glasovi trgli su kneza iz misli, mahnuo je glavom kao da stresa jad i zle misli, pa rekao: — Jesi li putovao mirno? — Naišao sam u mšinjeckim šumama na četu seljaka, oko dvjesta ljudi, i razbio sam je. — Dobro. A jesi li koga zarobio, jer sad je to važno.

— Zarobio sam, ali... — Ali naredio si da ih pogube? Je li? — Ne, pustio sam ih. 303 Jeremija je pogledao s čuđenjem u Skšetuskoga, a zatim mu se obrve nabraše. — Što je to? Da i ti ne pripadaš stranci mira? Što to znači? — Milostivi kneže! Glasnika sam doveo, jer među seljacima bio je prerušen plemić, koji je ostao živ. A ostale sam pustio, jer Bog mi je poslao milost i utjehu. Kaznu ću rado izdržati. Taj plemić, to je pan Zagloba, koji mi je donio glas o kneginjici. Knez mu živo priđe: — Živa? Zdrava? — Bogu najvišemu hvala, tako je! — A kamo se sklonila? — U Bar. — To je jaka tvrđava. Dragi moj! — knez zagrli Skšetuskoga i poljubi ga nekoliko puta u čelo — radujem se tvojoj radosti, jer volim te kao sina. Jan je od srca poljubio kneza u ruku, i iako je već odavno lio za njega krv, ipak je ponovo osjetio da bi na njegovu zapovijest skočio i u pakao. Tako je ovaj grozni i okrutni Jarema umio pridobiti srca svojih vitezova. — No, ne čudim se što si pustio one seljake. Proći će ti to bez kazne. Ali je lisac taj vlastelinčić! Čak ju je sa Zadnjeparja odveo u Bar! Hvala Bogu! U ovim teškim časovima i za mene je to prava utjeha. To mora biti prepredeni lisac, lisac! Pa dovedi ovamo toga Zaglobu! Jan je poletio prema vratima, ali ona su se u taj mah naglo otvorila i na njima se ukaže plamena glava Vjeršulova, koji je s dvorskim Tatarima bio poslan na daleko izviđanje. — Pane kneže! — viknuo je teško dišući. — Krivonos je zauzeo Polono, poklao deset tisuća muškaraca, žena i djece. Pukovnici su se opet stali skupljati i tiskati oko Vjeršula, doletio je i vojvoda kijevski, a knez je stajao zapanjen, jer nije se nadao takvu glasu. — Pa tamo su se zatvorili sami Malorusi! To ne može biti! — Živa duša nije umakla iz grada. — Čujete li? — reče knez kijevskom vojvodi. — Vodite i dalje pregovore s neprijateljem koji ne štedi čak ni svoje! Vojvoda odgovori teško dišući: 304 — O, pasje duše! Kad je tako, neka ide sve do vraga! Poći ću opet s vama! — Onda si mi brat! — reče knez. — Živio vojvoda kijevski! — kliknuo je stari Zaćvilihovski. — Živjela sloga! A knez se opet okrenuo Vjeršulu: — Kamo će iz Polona? Ne zna se? — Po svoj prilici na Konstantinov. — O, zaboga! Onda su propali pukovi Osinjskoga i Korickoga, jer s pješadijom neće moći pobjeći. Treba zaboraviti uvredu i ići u pomoć. Na konje! Na konje! Kneževo je lice veselo sinulo, a rumenilo je ponovo oblilo izmršavjele obraze, jer put slave bio mu je otvoren. 30. Vojska je mimoišla Konstantinov i zaustavila se u Rosolovcama. Knez je, naime, držao da se Koricki i Ošinjski, kad doznaju o padu Polona, moraju povlačiti prema Rosolovcama; a bude li ih neprijatelj gonio, onda će iznenada upasti između cijele kneževe vojske kao u mišolovku, te će tako sigurno biti potučeni. I doista su se ta predviđanja ostvarila većim dijelom. Vojska je zauzela pozicije i pritajila se, spremna za bitku. Već su se i manji izvidnički odjeli razišli iz logora na sve strane, a knez je s nekoliko pukova ostao u selu i čekao. Navečer su Vjeršulovi Tatari javili da se od Konstantinova približava neka pješadija. Čuvši to, knez je izašao pred vrata svoga stana u pratnji nekoliko časnika, a s njima dvadesetak poznatije vlastele, da gledaju taj dolazak. Ali pukovi su se oglasili trubama i zaustavili pred selom, a dva pukovnika dojurila zadihana pred kneza da mu ponude svoju službu. Bili su to Ošinjski i Koricki. Vidjevši Višnjovjeckoga, a uz njega sjajnu svitu vitezova, veoma su se zbunili ne znajući kako će ih on dočekati i, poklonivši se do zemlje, čekali su što će im reći. — Sreća se kreće u kolu i ponižava ohole — reče knez. — Niste htjeli, gospodo, doći na naš poziv, a sada dolazite i nezvani. — Milostivi kneže! — smjelo će Ošinjski. — Htjeli smo od sveg srca služiti pod vama, ali zabrana je bila izričita. Tko ju je 305

izdao, neka i odgovara. Mi molimo za oproštaj iako smo nevini, jer kao vojnici moramo slušati i šutjeti. — Dakle, knez Dominik opozvao je zapovijest? — upitao je knez. — Zapovijest nije opozvana — odgovorio je Ošinjski — ali više nas ne obavezuje, jer jedini je spas naše vojske u ruci vaše kneževske milosti, pod čijom komandom hoćemo odsad živjeti, služiti i umrijeti. Ove riječi pune muške odlučnosti, i osoba Ošinjskoga, uvelike su se dojmile kneza i vlastele. Bio je to doista poznat ratnik, pa iako je bio mlad, nije mu bilo više od četrdeset godina, bio je pun vojničkoga iskustva koje je stekao u inozemnim vojskama. Svako ga je vojničko oko rado gledalo. Visok, ravan kao trska, žutih brkova podignutih u vis i sa švedskom bradom, podsjećao je odijelom i ponašanjem na pukovnike iz Tridesetogodišnjega rata. Koricki, pak, porijeklom Tatarin, ničim nije nalikovao na njega. Niska rasta i temeljan, imao je podmukao pogled i čudno je izgledao u inozemskom odijelu, koje nije dolikovalo njegovim istočnjačkim crtama. Komandirao je pukom odabrane njemačke pješadije, i bio poznat isto toliko po junaštvu koliko i po gunđanju i željeznoj disciplini u kojoj je držao svoje vojnike. — Čekamo zapovijest vaše kneževske milosti — reče Ošinjski. — Zahvaljujem vam na odluci, a usluge primam. Znam da vojnik mora slušati, a što sam po vas poslao, učinio sam stoga što nisam znao za zabranu. Odsad ćemo mnoge loše i dobre trenutke proživjeti jedan uz drugoga, ali nadam se da ćete biti zadovoljni novom službom. — Samo ako vam se svidimo mi i naši pukovi. — Dobro! — reče knez. — Je li neprijatelj daleko iza vas? — Izvidnice su blizu, ali glavna sila mogla bi stići tek sutra ujutro. — Dobro. Onda imamo vremena. Naredite da vam pukovi prijeđu poljem, da vidim kakve ste mi vojnike doveli, i može li se s njima mnogo učiniti. Pukovnici su se vratili pukovima i, dok bi izmolili nekoliko Očenaša, ušli na čelu svoje vojske u logor. Plemići iz odabranih kneževih četa nagrnuli su kao mravi da vide nove drugove. Naprijed su išli kraljevski draguni pod kapetanom Gikom, pod teškim švedskim kacigama s visokim grebenom. Pod njima podolski konji, 306 ali izvrsni i dobro uhranjeni, vojnici odmorni, u sjajnom i kićenom odijelu, gospodski su izgledali prema izmršavljenim kneževim regimentama, odjevenima u poderanu uniformu izblijedjelu od kiše i sunca. Za njima je išao s pukom Ošinjski, naposljetku Koricki. Među kneževim vitezovima začuo se pohvalan žubor kad su vidjeli duboke njemačke redove. Uniforme su na njima bile jednake, crvene, na ramenima sjajne puške. Išli su po tridesetorica u redu, jednakim korakom, kao jedan čovjek, a pod nogama tresla im se zemlja. Svi krupni, plećati, stari vojnici, koji su bili ne u jednoj zemlji i ne jednu vatru preturili, većinom veterani iz Tridesetogodišnjega rata, izvježbani, disciplinarni, prekaljeni. Kad su došli do kneza, Ošinjski poviče: Halt, stoj! i puk je stao kao ukopan. Časnici su podigli palice u vis, a stjegonoša stijeg i, mahnuvši njime triput, spustio ga pred knezom. Vonvarts, naprijed! zapovjedi Ošinjski. Vonvarts! — ponovili su oficiri i puk je opet krenuo. Tako isto, ako ne još i bolje, predstavio je Koricki svoje. Svako se vojničko srce obradovalo, a Jeremija, znalac nad znalcima, podbočio se od zadovoljstva, gledao i smješkao se, jer baš mu je pješadije i nedostajalo, a bio je uvjeren da bi mu u svemu svijetu teško bilo naći bolje. Osim toga osjećao se snažniji i nadao se da će izvršiti velika vojnička djela. A plemići su razgovarali o različitim vojničkim stvarima i različitim vojnicima koji se u svijetu mogu vidjeti. — Dobra je pješadija zaporoška, osobito za obranu iza opkopa — govorio je Šlesinski — ali ovi bi izišli s njom na kraj, jer iz-vježbaniji su. — Bah! Mnogo bolji! — odgovorio je Migurski. — Ipak je ovo težak narod — javi se Vjeršul. — Kad bi bili protiv mene, usudio bih se s mojim Tatarima ^ za dva dana tako ih umoriti da bih ih trećega mogao klati kao ovnove. — Što govorite? Nijemci su dobri vojnici. A nato se javio Longinus Podbipjenta svojim otegnutim litavskim govorom: — Tako je Bog u milosti svojoj različite narode obdario različitim vrlinama. Kako sam čuo, nema bolje konjice od naše, a opet se ni naša ni ugarska, pješadija ne mogu natjecati s njemačkom. 307 — Jer je Bog pravedan — reče na to pan Zagloba. — Vama je, na primjer, dao veliko imanje, veliki mač i tešku ruku, ali zato malu pamet. — Već se pripio uz njega kao pijavica — smijao se Skšetuski. A Podbipjenta zažmiri i reče svojom uobičajenom blagošću: — Gadno je i slušati. Vama je dao suviše dugačak jezik. — Mislite li da je učinio zlo dajući mi ovakav jezik, onda ćete u pakao zajedno sa svojom nevinošću, jer prigovarate njegovoj volji. — Eto, tko da vas nadgovori! Pričate i pričate! — A znate li vi čime se razlikuje čovjek od životinje? — Čime? — Pa razumom i govorom.

— Oh, kako ga je opalio! — reče pukovnik Mokrski. — Dakle, ne razumijete li zašto je u Poljskoj najbolja konjica, a kod Nijemaca pješadija, onda ću vam ja to objasniti. — No, zašto, zašto? — upitala su nekolicina. — Kad je Gospod Bog stvorio konja, doveo ga je pred ljude da bi slavili njegovo djelo. A na brijegu stajao je Nijemac, jer oni se svuda guraju. Pokazuje dakle Gospod konja i pita Nijemca: "Što je ovo?" A Nijemac: "PferdF (konj) "Što?", kaže Tvorac. "Ti, dakle, na moje djelo veliš 'pfe'l Eto, ušljivče, zato nećeš jahati na ovome stvoru, a ako i hoćeš, jahat ćeš loše!" I dao je konja Poljaku. Eto zbog čega je poljska konjica najbolja, a Nijemci pak, kako su počeli za gospodom pješke ići i moljakati, postali su najbolji pješaci. — To ste vrlo lijepo izveli — reče pan Podbipjenta. Daljnji razgovor prekinuli su novi gosti. Došli su s viješću da dolazi još neka vojska, koja ne može biti kozačka, jer ne dolazi od Konstantinova, nego sa suprotne strane, od rijeke Zbruče. I, doista, poslije dva sata ušle su te čete s takvom bukom bubnjeva i truba da se knez čak naljutio te im poslao zapovijest da budu mirni, jer neprijatelj je blizu. Bio je to krunski stražnik Samuel Lašč, slavni pustolov, nasilnik, vjetropir i svadljivac, ali veliki ratnik. Vodio je osam stotina ljudi svoga soja, dijelom vlastele, dijelom kozaka koji bi svi, da je po pravu, odavno visjeli. No knez Jere-mija nije se plašio te samovolje, jer uzdao se da će u njegovoj ruci morati postati mirne ovčice, a bijesom i junaštvom nadoknaditi ostale mane. Bio je ovo sretan dan. Još je jučer knez, kome je 308 prijetio odlazak kijevskog vojvode, već bio odlučio da do pojačanja vojske obustavi rat i povuče se za neko vrijeme u mirniji predio — a danas je opet stajao na čelu vojske od dvanaest tisuća. Iako je Krivonos imao pet puta toliko, ipak, s obzirom na to što se većina buntovničke vojske sastojala iz prostoga naroda, vojske su se mogle smatrati jednakima. Stoga sad knezu odmor nije padao na um. Zatvorivši se s Laščem, vojvodom kijevskim, Zaćvilihovskim, Mahnickim i Ošinjskim, savjetovao se o daljnjem ratovanju. Bilo je odlučeno da s Krivonosom sutra stupi u borbu, a ako on ne bi stigao, onda bi išli k njemu u pohode. Bila je već duboka noć, ali od posljednjih kiša, koje su pod Mahnovkom onako smetale vojnicima, nastalo je vrlo lijepo vrijeme. Na tamnome nebeskom svodu sijala su jata zlaćanih zvjezdica. Mjesec se popeo visoko i obasjao sve rosolovske krovove. U logoru nitko nije ni mislio na spavanje. Svi su nagađali hoće li sutra biti bitke, i spremali se za nju žagoreći, pjevajući i obećavajući sebi veliko uživanje. Časnici i odličniji plemići, svi u izvrsnom raspoloženju, skupili su se oko velike vatre pa se zabavljaju čašama. — Nastavite, pane! — govorili su Zaglobi. — Kako ste, dakle, prešli Dnjepar, što ste dalje činili i kako ste stigli u Bar? Pan Zagloba iskapio je litru medovine pa počeo: ...S nebesa vlažna već hiti Noć, te zapadajuć zvijezde na počinak zove. Ali kad hoćeš toliko čuti događaje naše, Počet ću... — Gospodo! Kad bih stao sve potanko pričati, ni deset noći ne bi bilo dovoljno, a zacijelo bi i medovine ponestalo, jer staru gušu, kao i stara kola, treba podmazivati. Dovoljno je kad vam kažem da sam u Korsun, u logor samoga Hmjelnickoga, otišao s kneginjicom, i iz onoga je pakla sigurno izveo. — Isuse, Marijo! Onda ste jamačno čarali! — uzviknuo je Volodijovski. — Dakako, čarao sam — odgovorio je pan Zagloba — jer još sam za mladosti i tu paklensku vještinu izučio u Aziji od jedne čarobnice, koja se u mene zaljubila pa mi pokazala svoje majstorije crne magije. Ali nisam mogao previše čarati, jer vještina je udarila 309 na vještinu. Tamo je mnogo vračara i čarobnica oko Hmjelnickoga, i one su mu dovele u službu toliko vragova da s njima postupa kao i sa slugama. Ako ide spavati, vrag mu mora skidati čizme; odijelo mu se uprlja, vragovi mu ga tresu repovima, a on još, kad je pijan, ponekoga od njih tresne po nosu, zato što, kaže, loše služi! Pobožni se Longinus prekrižio: — S njima su sile paklene, s nama nebeske... — Bili bi me vragovi izdali Hmjelnickomu tko sam i koga vodim, ali na određeni sam ih način zakleo, te su šutjeli. Bojao sam se još da me i Hmjelnicki ne prepozna, jer s njim sam se prije godinu dana nalazio dvaput u Cehrinu, kod Dopula; bilo je jos| i drugih poznatih pukovnika, ali kako da me prepoznaju? Trbuha mi nestalo, brada je izrasla do pojasa, kosa do ramena, odijelo je izmijenilo ostalo, te me nitko nije prepoznao. — Dakle, vidjeli ste baš glavom Hmjelnickoga i govorili s njim? — Jesam li vidio Hmjelnickoga? Kao što gledam vas. Ta on je mene poslao u Podolje,, kao uhodu, da razdijelim seljacima njegove proglase. Radi sigurnosti, dao mi je pjernač, te sam već od Korsuna svuda išao sigurno. Čim me sretnu seljaci ili Niževci, stavim im pjernač pod nos i kažem: "Pomirišite ovo, pa idite do vraga!" Osim toga svuda sam naređivao da mi se daje koliko mogu jesti i piti, a oni su dali, pa i kola, što mi je bilo veoma milo. Jer neprestano sam se brinuo o sirotoj kneginjici, da se odmori poslije onoga umora i straha. A kažem vam, gospodo, da se još prije no što smo stigli u Bar tako oporavila da ljudima zamalo nisu oči ispale gledajući je. Ima tamo mnogo lijepih djevojaka, jer vlastela se skupila izdaleka, ali sve su prema njoj kao sove prema grlici. Stoga je ljudi vole, a i vi biste je voljeli da je poznajete.

— Svakako ne bi bilo drukčije! — reče Volodijovski. — Ali zašto ste išli čak u Bar? — upita Migurski. — Jer sam se zarekao da neću stati dok ne stignem na sigurno mjesto, te stoga nisam vjerovao malim tvrđavicama, misleći da buntovnici mogu lako doći do njih. A u Bar, ako i dođu, polomit će zube na njemu. Tamo je pan Andrej Potocki utvrdio bedeme i toliko mari za Hmjela koliko ja za praznu čašu. Što, panovi, mislite da sam učinio loše što sam toliko daleko od ognja otišao? Ta mene je sigurno Bohun gonio, a da me uhvatio, onda bi, kažem vam, od mene napravio kašu za pse. Vi ga ne poznajte, ali ja ga znam. Neka ga vrag nosi! Neću imati mira dok ga god ne objese. Daj mu, Bože, tako krasan svršetak, amen! A siguran sam da nikoga nije tako uzeo na zub kao mene. Brr! Kad pomislim na to, sav se sledim. Stoga sad i pijem radije, iako inače ne volim piće. — Ta šta govorite! — odazvao se Podbipjenta. — Ta pijete, bratiću, kao bunarsko vjedro! — Nemojte zavirivati u bunar, jer u njemu nećete vidjeti mudraca. Nego, okanimo se toga. Idući, dakle, s pjernačem i proglasima Hmjelnickoga, nisam imao velikih smetnji. Kad sam došao u Vinicu, našao sam tamo četu ovdje prisutnoga pana Aksaka, ali nisam još skidao prosjačku odjeću, jer bojao sam se seljaka. Samo sam se riješio proglasa. Tamo je neki sedlar, zove se Suhak, on je špijunirao za Zaporošce i izvještavao Hmjelnickoga. Po njemu sam poslao proglase, napisavši na njima takve stvari da će ga Hmjelnicki, kad ih pročita, živa oderati. Ali kod Bara zamalo sam se udavio uz obalu. — Što je bilo? Što? — Sreo sam pijane vojnike, dobrovoljce, koji su čuli kako sam kneginjici govorio gospođice, jer nisam se baš mnogo ni čuvao, jer bio sam blizu svojih. Onda će oni: kakav je ovo prosjak i kakvo je ovo čudno momče kome se govori gospođice. Kad pogledaju kneginjicu, a ona kao slika. Navalili su na nas. Ja moju siroticu u kut, zaklonim je sobom, pa isučem sablju... — Čudno je što ste — prekinuo ga je Volodijovski — kao prosjak imali sablju. — A — reče Zagloba. — Što sam imao sablju!? A tko vam kaže da sam imao sablju? Nisam je imao, nego sam zgrabio vojničku što je stajala na stolu; jer bilo je to u krčmi, u Šipinjacama. U trenutku oborim dva napadača. Ostali zgrabe puške. Vičem: "Stojte, psi, vlastelin sam!" U taj mah viču: "Alt! Alt! Ide izvidnica!" Ali to nije bila izvidnica nego gospođa Slavoševska s pratnjom: pratio ju je sin s pedeset konjanika, mladi momak. Tek su se onda umirili. A ja onda održim govor gospođi. Tako sam je tronuo da su joj suze potekle iz očiju. Uzela je kneginjicu u kočiju i pođosmo u Bar... Ali, mislite li, gospodo, da je sad kraj? Koješta... Najedanput je pan Slešinjski prekinuo pričanje: — Pogledajte, molim vas, gospodo! Je li ono ondje zora, što li je? — O, nije moguće! — odgovorio je Skšetuski. — Rano je. 310 311 — To je prema Konstantinovu? — Jest. Eno, pogledajte: sve jasnije! —, Doista, to je požar. Na te riječi lica su se uozbiljila, svi su zaboravili na priču i poskočili. — Požar! Požar! — ponovilo je nekoliko glasova. — To je Krivonos stigao od Polona. — Krivonos sa svom silom. — Zacijelo su prednje straže potpalile grad, ili okolna sela. A u taj čas začule su se tihe trube na uzbunu i stari se Zaćvilihovski pojavi medu vitezovima. — Gospodo, došle su izvidnice s vijestima. Neprijatelj je pred nama! Odmah krećemo! K četama! K četama! Časnici su otrčali svojim pukovima. Posluga je pogasila vatre i za časak u logoru je zavladala pomrčina. Samo se u daljini, prema Konstantinovu, nebo crvenjelo sve šire, sve jače, a pri toj su svjetlosti postupno blijedjele i gasile se zvijezde. I opet su se začule tihe trube. Svirale su da se jaše. Nejasno mnoštvo ljudi i konja stalo se kretati. U tišini se čuo topot konja, kloparanje topova Vurclovjh; katkad bi zveknule puške ili bi se razlijegala komanda. Bilo je nečega prijetećega i zlokobnoga u ovome noćnome maršu, zavijenom tamom, u ovim glasovima, u ovom šumu, zveči željeza, svjetlucanju' oklopa i mačeva. Čete >su se spuštale konstantinovskim putem i išle njime prema požaru, nalik na pregolemoga smuka ili guju koja puža u mraku. Ali divna je srpanjska noć bila već na izmaku. U Rosolovcama su zapjevali pijetli, dozivajući se kroz cijelo selo. Milja puta dijelila je Rosolovce od Konstantinova, i, prije no što je vojska laganim, hodom prešla polovinu puta, pojavila se jutarnja svjetlost, blijeda, kao preplašena, zasićujući sve više zrak svjetlošću, vadeći iz tame šume, gajeve, bijelu prugu ceste i vojsku koja ide po njoj. Sad su se već jasno mogli razlikovati ljudi, konji i zbijeni redovi pješaka. Puhnuo je jutarnji, hladni vjetrić i zalepršale zastave nad glavama vitezova. Prvi su išli Vjeršulovi Tatari, za njima kozaci Ponjatovskoga, zatim draguni, pa Vurcelovi topovi, a na kraju pješadija i husari. Pan Zagloba jahao je pokraj Skšetuskoga, ali nemirno se vrtio na sedlu, vidjelo se da ga pred bliskom bitkom obuzima nemir. — Pane? — reče Skšetuskome šaptom, kao da se boji da će tkogod čuti.

312 — Što želite? — Hoće li husari udariti prvi? — Govorili ste da ste stari vojnik, a ne znate da se husari čuvaju za rješavanje bitke, za trenutak kad neprijatelj napregne svu snagu. — Znam ja to, znam, no htio sam se osigurati. Nastao je časak šutnje. Zatim je pan Zagloba spustio glas još niže i počeo pitati: — Je li to Krivonos sa svom vojskom? — Jest. ' — A koliko ih ima? — Zajedno s narodom šezdeset tisuća. — O, do vraga — začudio se Zagloba. Skšetuski se nasmiješi ispod brka. — Nemojte misliti da se bojim — šaputao je dalje Zagloba — nego kratkoga sam daha i ne volim gungulu, jer nastane vrućina, a čim je vrućina, ne vrijedim ništa. Da treba na dvoboj! Čovjek bar može upotrijebiti vještinu, a ovdje je vještina ništa. Tu sam ja glup prema panu Podbipjenti. Imam na trbuhu onih dvjesta dukata što mi ih je dao knez, ali, vjerujte, više bih volio da mi je trbuh negdje na drugome mjestu. Fuj! Fuj! Ne marim ja za te velike bitke! Kuga ih pomorila. — Ništa vam neće biti. Oslobodite se! — Da se oslobodim? Ta ja se toga i bojim da mi junaštvo ne pobijedi razum. Suviše sam plahovit... A imao sam loše pret-kazanje: kad smo sjedili pokraj vatre, pale su dvije zvijezde. Tko ih zna?... Možda je koja i moja! — Za dobra djela Bog će vas nagraditi i sačuvati u životu! — Samo da mi ne odredi nagradu suviše rano! — A zašto niste ostali u logoru? — Mislio sam da je kod vojske sigurnije. — I jest. Vidjet ćete da nije ništa strašno. Mi smo već navikli, a consuetudo altera natura, navika je druga priroda. Evo već Sluča i Višovatskoga jezera. Doista, voda Višovatskoga jezera, odvojena od Sluča nasipom, blistala je u daljini. Vojska je odmah stala na cijeloj liniji. — Zar već? — upita pan Zagloba. — Hoće knez rasporediti vojsku — odgovori Skšetuski. — Ne volim gungulu!... Ponavljam vam... ne volim gungulu. 313 — Husari na desno krilo! — razliježe se glas ađutanta koji stiže do Jana. Sasvim je svanulo. Požar je poblijedio pri svjetlosti sunca, zlaćani su se zraci odbili od vrhova husarskih kopalja, te se činilo da nad vitezovima gori tisuću svijeća. Pošto se vojska poreda, ne krijući se više, zapjeva u jedan glas: Pozdravljamo vas, vrata izbavljenja! Silna se pjesma zaori u zraku, udari o borovu šumu i odbijena uzletje k nebu. Napokon se na drugoj strani nasipa, dokle oko dopire, zacrni obala od mnoštva kozaka; pukovi su išli za pukovima. Zaporoški konjanici, naoružani dugim kopljima, pješaci s puškama, i čopor seljaka oružanih kosama, motkama i vilama. Za njima se vidio, kao u magli, tabor kao pokretni grad. Škripa kola i rzanje konja dopi-ralo je čak do ušiju kneževih vojnika. Ipak su kozaci išli bez obične vike, bez obične huke i buke, i zaustavili su se na drugoj strani nasipa. Dvije su se protivničke vojske gledale neko vrijeme šuteći. Pan Zagloba, držeći se stalno uz Skšetuskoga, pogledao je na ovo ljudsko more i govorio: — Isukrste! Zašto si stvorio toliko gadova? Ovo je zacijelo Hmjelnicki s narodom i svima krvopijama! Zar ovo nije potop, recite mi? Kapama će nas pokriti. A tako je lijepo bilo u Ukrajini prije ovoga! Valjaju se i valjaju! Dabogda vas vragovi po paklu valjali! I sve ovo na našu kožu. Slinavka ih pobila!... — Ne hulite, pane! Danas je nedjelja. — Istina, danas je nedjelja, bolje da se pomisli na Boga... Oče naš, koji jesi na nebesima... Nikakvom se poštovanju od ovih vucibatina nije nadati... Sveti se ime tvoje... Što li će se dogoditi ovom nasipu!... Dođe kraljevstvo tvoje... Već ne mogu disati... Neka bude volja tvoja... Pocrkali dabogda, gadne ubojice!... Pogledajte samo! Što je ovo? Odred od nekoliko stotina ljudi odvojio se od crne mase i pošao na nasip. — Ono su izazivači — objasnio je Skšetuski. — Sad će im naši u susret. — Hoće li baš početi boj? — Još kako! — Neka ide do vraga! — Ovdje loše raspoloženje pana Zaglobe već nije imalo granice. — A vi to gledate kao kazalište 314 0 pokladama! — povikao je Ijutito na Skšetuskoga. — Kao da se ne tiče vaše kože. — Mi smo već navikli, rekao sam vam.

— Sigurno ćete i vi poći? — Ne pristoji se vitezovima iz vlastelinskih četa dijeliti megdan s ovakvim neprijateljima, to ne čini tko vodi računa o svome dostojanstvu. Ali sad nitko ne pazi na to. — Idu već i naši, idu! — uzviknuo je pan Zagloba videći crvenu liniju draguna Volodijovskoga koji su išli kasom k nasipu. Za njima je pošlo po nekoliko dobrovoljaca iz svake čete. Među ostalima: riđi Vjeršul, Kušel, Ponjatovski, dva Karviča, a od husara pan Longinus Podbipjenta. Prostor između dva odreda stao se naglo smanjivati. — Lijepih ćete se stvari nagledati — reče Skšetuski Zaglobi — pazite osobito na Volodijovskoga i Podbipjentu. Veliki su oni junaci. Možete li ih vidjeti? — Mogu. — Onda gledajte, pa ćete sa i vi polakomiti. 31. Ali ratnici, kad su se primakli jedni drugima, zaustavili su konje 1 najprije se stali uzajamno grditi! — Dođite! Dođite! Odmah ćemo vašim mesom nahraniti pse! — vikali su kneževi vojnici. — Vaše nije ni za pse. — Potrunut će u ovom jezeru, razbojnici jedni! — Kome je suđeno, istrunut će. Vas će ovdje brže ribe pojesti. — S vilama na gnoj, prostaci! To vam više dolikuje no sablja. — Iako smo mi prostaci, naši će sinovi biti vlastela, jer rodit će ih vaše djevojke. Neki kozak, vidjelo se da je iz Zadnjeparja, izašao je naprijed i, namjestivši šake oko usta, vikao što jače može: — Knez ima dvije sinovice! Kažite mu da ih pošalje Krivonosu... Volodijovskomu pade mrak na oči od Ijutine kad je čuo ovo huljenje i odmah je pustio konja na Zaporošca. Poznao ga je izdaleka Skšetuski i viknuo Zaglobi: — Volodijovski leti! Volodijovski! Gledajte! Onamo! Onamo! 315 — Vidim — odgovori Zagloba. — Već stiže do njega! Već se biju! Jedan! Dva! Udri ga! Vidim odlično! Oho, već! Ta to je vještak! Vuci ga pojeli! Doista, u drugom sudaru hulitelj je pao kao gromom udaren — i pao glavom prema svojima, na zlu im kob. A uto skoči drugi odjeven u crveni kontuš, skinut s nekoga vlastelina. Nasrne na Volodijovskoga malo sa strane, ali baš kad je zamahnuo da udari, konj mu se spotaknuo. A Volodijovski se okrenuo, i tada se moglo vidjeti kakav je majstor, jer samo je šaku maknuo, praveći tako laku i meku kretnju da se gotovo nije ni vidjela, a ipak je Zaporoščeva sablja sunula u vis, a njega je Volodijovski zgrabio za vrat i zajedno s konjem povukao k svojima. — Braćo, rođena, spašavajte! — vikao je zarobljenik. Nije se odupirao, jer znao je, ako se samo makne, bit će proboden; još je mamuzao konja da ide brže. I tako ga je Volodijovski gonio kao vuk kozu. Poletjelo je na taj prizor s obje strane po dvadesetak ratnika, jer na uskom nasipu nije više moglo stati. Doletjeli su jedan drugome, pojedinačno. Vojnik je udarao na vojnika, konj na konja, sablja na sablju. I bilo je divno pogledati ovaj niz megdana koje su obje vojske gledale radoznalo i proriču po njima daljnji uspjeh. Jutarnje je sunce sijalo nad borcima, a zrak je bio tako proziran da su se lica mogla raspoznati. Mislio bi netko, gledajući izdaleka, da je to kakva junačka igra ili zabava. Ali katkad iz ove gužve izleti konj bez konjanika; katkad les padne s nasipa u bistru vodu koja se rasprši u zlatne iskrice, a zatim ide okruglim valovima od obale sve dalje i dalje. Raslo je srce vojnicima obje vojske koje su gledale to junaštvo svojih vitezova, a rasla je i želja za bojem. Svaki je svojima slao želje. Najedanput Skšetuski lupi dlanom o dlan da zazvoni oklop, i uzvikne: — Poginuo je Vjeršul, pao je zajedno s konjem... gledajte; jahao je onoga bijelca. AH Vjeršul nije poginuo, iako je doista pao zajedno s konjem, jer oboje prevali golemi Puljan, nekadašnji kozak kneza Jeremije, današnji drugi zapovjednik uz Krivonosa. Bio je to slavni izazivač i nikad nije napuštao tu zabavu. Toliko snažan da je odjedanput mogao slomiti dvije potkovice, smatrao se za nepobjedivoga na megdanu. Oborivši Vjeršula, pošao je na hrabrog časnika Kurošlahćića i presiječe ga strašno, gotovo do sedla. Ostali su se povukli, preneraženi. Kad je to vidio pan Longinus, okrenuo je na njega svoju kobilu. — Poginut ćeš! — viknuo je Puljan kad je ugledao drskoga junaka. — Pa što da radim? — odgovorio je Podbipjenta zamahujući sabljom. Ali nije imao svoju smaknikapu, jer odredio ju je za suviše velike ciljeve da bi je upotrebljavao u pojedinačnoj borbi; ostavio ju je u rukama vjernoga mladića koji je bio ostao. Imao je samo laku zasjeklicu s plavicastim balčakom izvezenim zlatom. Izdržao je Puljan prvi udarac, i odmah znao da ima posla s vještim borcem, jer sablja mu je u ruci zadrhtala; ipak izdrži i drugi, i treći udarac. Zatim, ili je uvidio veću vještinu protivnikovu, ili

je zaželio objema se stranama pohvaliti svojom snagom, ili da ga pritjeranoga na kraj nasipa ne bi golemo kljuse pana Longina gurnulo u vodu — sve je to bilo dovoljno da je on, odbivši posljednji udarac, dognao konja uz konja i uhvatio se u koštac s Litavcem. I stegli su se kao dva medvjeda kad se bore za medvjedicu u vrijeme tjeranja, priljubili su se jedan uz drugoga kao što se dva bora, kad izrastu iz jednoga panja, uvijaju jedan oko drugoga i tvore gotovo jedno drvo. Svi su prestali disati i šutke su promatrali borbu ta dva borca, od kojih je svaki među svojima bio najjači. A oni, reklo bi se, doista su srasli u jedno tijelo, jer zadugo se nisu micali. Lica su im postala crvena, i samo se po žilama, koje su im poskakale po čelu i po leđima, izvijenima kao luk, moglo vidjeti nadljudsko naprezanje ruku koje se uzajamno gnječe u zagrljaju. Naposljetku su obojica počela drhtati. Ali lice pana Longina postupno je postajalo sve crvenije, a lice kozakovo sve modrije. Prođe još jedan trenutak. Uzbuđenje gledalaca sve je više raslo. Najedanput tišinu je prekinuo potmuli, zagušljiv glas: — Puštaj... — Neću... bratiću!... — odgovorio je drugi glas. Još jedan trenutak. Uto je nešto strahovito zaškrgutalo, čuo se jauk ispod zemlje; potom je crna krv grunula iz Puljanovih usta i glava mu je klonula na rame. 316 317 Tada ga pan Longinus digne sa sedla i prije no što su gledaoci imali vremena pomisliti što se događa, prebacio ga je na svoje sedlo i pošao kasom k svojima. — Vivat! — uzviknuše vojnici Višnjovjeckoga. — Smrt! — odgovoriše Zaporošci. I umjesto da se zbune smrću svoga vođe, još su bješnje navalili na neprijatelja. Nastao je boj bez reda, a zbog malenog prostora bio je još ogorčeniji. I bili bi kozaci, unatoč junaštvu, podlegli većoj boračkoj vještini svojih protivnika, da se iz Krivonosova tabora naglo nisu začule trube koje su ih pozivale da se vrate. Povukli su se odmah, a i protivnici, postajavši malo da pokažu kako su održali megdan, vratili su se natrag. Nasip je opustio. Na njemu su ostali samo ljudski leševi i konjske lešine kao pretkazanje onoga što će se dogoditi — crnio se ovaj put smrti među dvjema vojskama, a laki povjetarac nabirao je glatku površinu jezera i zašumio žalosno u vrbovu lišću na obalama jezera. Ali Krivonosovi su pukovi krenuli kao nepregledna jata čvoraka i vivaka. Naprijed je išla svjetina, za njom redovita zaporoška pješadija, pa stotine konjanika, pa dobrovoljci Tatari, pa kozačka artiljerija — a sve bez velikoga reda. Jurili su jedni preko drugih, išli navrat-nanos, želeći neizmjernim brojem osvojiti nasip, a zatim zaliti i zatrpati kneževu vojsku. Divlji je Krivonos vjerovao u pesnicu i sablju, ne u ratnu vještinu, stoga je jurišao sa svojom vojskom i naredio zadnjim pukovima da tjeraju prednje kako bi išli, ma i silom. Topovska zrna počela su pljuskati po vodi kao divlji labudovi i gnjurci ne čineći, uostalom, zbog daljine, štete kneževoj vojsci raspoređenoj kao na šahu s druge strane jezera. Potop je ljudski zalio nasip i išao naprijed bez smetnje. Dio ovoga vala, đoprvši do rijeke, tražio je preko nje prijelaz, a ne nalazeći ga, vraćao se opet nasipu. I išli su tako gusto da se, kao što je poslije govorio Ošinjski, moglo prejahati na konju po glavama, i pokrili su nasip tako da nije bilo ni pedlja slobodne zemlje. Gledao je to Jeremija s više obale i nabirao obrve, a iz očiju su mu letjele munje k tome mnoštvu; videći nered i guranje Krivonosovih pukova, rekao je obrstaru Mahnickome: — Neprijatelj počinje s nama seljački i, ne obazirući se na ratnu vještinu, ide gomilom! Ali neće uspjeti. 318 No, kao njegovim riječima usprkos, došli su već do polovine nasipa i zaustavili se, začuđeni i uznemireni šutnjom kneževe vojske. Ali u toj vojsci baš u taj tren počne kretanje — vojska se povukla, ostavljajući između sebe i nasipa veliki prazan polukrug, koji je trebao biti bojno polje. Zatim se pješadija Korickoga razmaknuta, otkrivajući Vurclove topove uperene na nasip, a u kutu, između Sluča i nasipa, svjetlucale su među trskom muškete Nijemaca gospodina Ošinjskoga. I odmah je ljudima, vičnima ratu, bilo jasno na čijoj strani mora bila pobjeda. Samo je onako mahniti poglavica kao Krivonos mogao zametati boj u uvjetima u kojima sa svom vojskom ne bi mogao osvojiti čak ni prijelaz, kad bi mu ga Višnjovjecki htio braniti. Ali knez je hotimice odlučio da pusti dio njegove vojske za nasip, zatim da ga opkoli i šatre. Veliki se vojskovođa koristio sljepilom protivnika, koji nije gledao čak ni na to što će svojim ljudima, koji se bore na drugoj obali, moći priskočiti u pomoć samo uskim prijelazom preko kojega je bilo nemoguće prebaciti znatnije odjele. Vojni su, dakle, praktičari s čuđenjem gledali postupak Krivonosov, kojega ništa nije tjeralo na ovako mahnit korak. Sililo ga je samo samoljublje i žeđ za krvlju. Četovođa je saznao da mu je Hmjelnicki, mimo velike vojske poslane pod njim, bojeći se za ishod bitke s Jeremijom, išao u pomoć sa svom vojskom. Krivonosu su došle zapovijesti da se u bitku ne upušta. Ali baš je stoga odlučio zametnuti boj — i žurio se. Osvojivši Polono, svidjela mu se krv, pa je nije htio ni s kime dijeliti; stoga je žurio. Izgubit će polovinu ljudi —

pa što? Ali ostatkom će zaliti malu kneževu vojsku i potući do nogu. Jeremi-jinu će glavu ponijeti Hmjelnickomu na dar. Ali, valovi svjetine doprli su do kraja nasipa, napokon su ga prešli i razišli se po onom polukrugu, koji je ostavila Jeremijina vojska. U taj je čas skrivena pješadija Ošinjskoga osula na njih vatru s boka; iz Vurcelovih topova suknuli su dugi snopovi dima, zemlja se zatresla od grmljavine i boj je počeo na cijeloj liniji. Dim je prekrio obale Sluče, jezero, nasip i polje tako da se ništa nije vidjelo; katkad se samo pomole crvene uniforme dra-guna, katkad sinu grebeni na letećim šljemovima, i u toj oblačini vrilo je strahovito. U gradu su lupala sva zvona, a njihova se žalostiva jeka miješala sa basovitom rikom topova. Iz tabora su išli 319 k nasipu sve novi pukovi. Oni pak koji su ga prešli i stigli na drugu stranu jezera, razvivši se u času u dugačku liniju, nasrnuli su bijesno na kneževe čete. Bitka se prostirala od jednoga kraja jezera do riječnog savijutka i močvarnih livada koje su toga kišnoga ljeta bile poplavljene. Svjetina i Niževci morali su poginuti ili pobijediti imajući za sobom vodu u koju su je potiskivali napadi kneževe pješadije i konjice. Kad su husari pošli u boj, pan Zagloba, iako mu je disanje bilo kratko i nije volio gungulu, ipak je skočio s ostalima, jer nije ni mogao učiniti drukčije da ga ne pregaze. Letio je onda, zažmirivši, a po glavi su mu se munjevitom brzinom rojile misli: "Ne pomaže vještina! Ne pomaže vještina! Glup pobjeđuje, mudar gine!" Zatim ga obuzme gnjev na rat, na kozake, na husare i na sve na svijetu. Stao je kleti — i moliti se. Zrak mu je zujao oko ušiju, zadržao je dah u prsima i najedanput udario o nešto konjem. Osjetio je otpor te otvorio oči. I, što je vidio: — kose, sablje, batine, mnoštvo zažarenih lica, očiju, brkova... A sve to nejasno, ne zna se čije, sve to dršće, skače, sve bijesno. Tada mu je prekipjelo na te neprijatelje što nisu pobjegli bez traga, što mu dosađuju i nagone ga na boj. "Kad hoćete, evo vam!" pomislio je i stao bijesno sjeći na sve strane. Katkad je prosijecao zrak, a katkad je osjećao da mu sablja tone u nešto meko. U isti je mah osjećao da još živi, i to mu je davalo nade. "Udri! Ubij!" rikao je kao bivol. Napokon mu je ispred očiju nestalo onih bijesnih lica, a umjesto toga ugledao je mnoštvo leđa, vrhova od kapa, a vika mu zamalo probije uši. — Bježe? — proletjelo mu je kroz glavu. — Jest! Tada mu odvažnost beskrajno poraste. — Lopovi! — kliče. — Zar se tako dižete na vlastelu? I jurnuo je među bjegunce, mnoge je mimoišao, i, umiješavši se u gužvu, počeo sjeći s većom prisebnošću. Ali njegovi su drugovi dotjerali Niževce do obale Sluče, prilično gusto obrasle drvećem, i gonili ih duž obale prema nasipu, ne hvatajući nikoga živoga, jer nedostajalo je vremena. Najedanput je pan Zagloba osjetio da se konj pod njim počinje raskoračivati, a u isti čas palo je na njega nešto teško i obavilo mu svu glavu, te ga je okružila potpuna tama. — Gospodo! Spasite! — povikao je udarajući konja petama. 320 No konj, očevidno umoran od jahačeve težine, samo je stenjao i nije se micao. Pan Zagloba slušao je vrevu, uzvike konjanika koji su letjeli pokraj njega, a zatim je cio taj uragan proletio i oko njega je nastala tišina. I opet mu misli, brze kao tatarske strijele, počeše prolijetati kroz glavu. — Sto je to? Što se zbilo? Isuse, Marijo! Zarobili su me! I čelo mu se osulo hladnim znojem. Očevidno su mu obavili glavu kao ono on Bohunu. Ovaj teret koji osjeća na ramenu, to je razbojnička ruka. Ali za što ga ne vode ili ne ubijaju? Zašto stoji na mjestu? — Puštaj, seljače! — reče napokon prigušenim glasom. Tišina. — Puštaj, seljače, darujem ti život. Nikakva odgovora. Pan Zagloba još je jednom mamuznuo konja, ali opet bez uspjeha. Iznurena se životinja još jače raskoračila i nije se pomaknula. Tada je nesretnoga zarobljenika obuzelo krajnje očajanje. Izvadivši iz korica nož koji mu je visio na trbuhu, zadao si je strahovit udarac iza leđa. Ali nož presiječe samo zrak. Onda Zagloba objeručke zgrabi onaj zastor što mu je obavijao glavu i u trenutku ga smakne. — Što je ovo? Razbojnika nema. Naokolo pusto. U daljini se samo vidjelo kako po dimu prolijeću crveni draguni Volodijovskoga, a na nekoliko stotina koraka dalje svjetlucali su oklopi husara, koji su gonili ostatak pobijeđenih vojnika, vraćajući ih iz polja k vodi. Ali pred njim na zemlji leži zaporoška pukovska zastava. Očevidno ju je u bježanju kozak bacio tako da je držak pao Zaglobi na rame, a platno mu obavilo glavu. Kad je vidio sve to i shvatio, sasvim se pribrao. — Aha! — reče. — Osvojio sam zastavu. Što? Valjda nisam? Ako i pravda ne pogine u ovoj bitki, onda mi je sigurna nagrada. O, prostaci! Sreća vaša što mi se konj zaustavio. Nisam poznavao sebe kad sam mislio da majstorijama mogu vjerovati više no junaštvu. Hej, zaboga! Opet neka gomila leti ovamo! Ne ovamo, psine, ne ovamo! Vuci pojeli takvoga konja!... Udri! Ubij!... Doista je k panu Zaglobi jurila nova gomila kozaka urlajući neljudskim glasovima, a gonili su ih oklopnici Polanovskoga.. I bio bi pan Zagloba možda našao smrt pod kopitama da nije bilo 321

husara Skšetuskoga koji se, potopivši one koje su gonili, vraćao sad s vojskom da uhvate između dvije vatre ovaj neprijateljski odred. Kad su to vidjeli Zaporošci, poskakali su u vodu samo da bi, pobjegavši od mačeva, našli smrt u blatu i dubokim virovima. Ostali, koji su popadali na koljena i zamolili za milost, bili su isječeni. Poraz je postao strahovit i potpun, ali najstrahovitiji na nasipu. Svi odjeli koji su ga prešli bili su satrveni u ovom polukrugu koji je načinila kneževa vojska. Oni pak odjeli koji nisu prešli nasip ginuli su od neprijateljskoga ognja Vurcelovih topova i plotuna njemačke pješadije. Nisu mogli ni naprijed ni natrag, jer Krivonos je gonio sve nove pukove koji su se gurali, potiskivali one pred sobom, te tako presjekli jedini put kojim bi se moglo pobjeći. Rekao bi: Krivonos se zavjerio da upropasti svoje ljude, koji su se zbijali u gomilu, gušili, tukli među sobom, padali, skakali u vodu s obje strane i tonuli. S jednoga se kraja crnjelo mnoštvo bjegunaca, s drugoga mnoštvo onih koji su išli naprijed, u sredini — bregovi i bedemi leševa, jauci, vikd lišena svega ljudskoga, bjesnilo straha, zbrka, kaos. Čitavo se jezero napunilo leševima ljudi i lešinama konja. Voda je prelila obale. S vremena na vrijeme topovi su prestajali. Tada je nasip, kao topovska usta, izbacivao gomile Zaporožaca i svjetine. Razlili su se po polukrugu i išli pod mač konjice što ih je čekala, a Vurcel je nastavljao oganj iz topova; kišom čelika i olova zatvarao je nasip, zadržavajući dolazak pomoći. U ovim krvavim okršajima prolazili su čitavi sati. Krivonos, bijesan, zapjenušen, još se nije pokoravao i bacao je tisuće momaka u čeljusti smrti. Na drugoj pak strani Jeremija, u srebrnom oklopu, sjedio je na konju na visokom brežuljku, u ono vrijeme zvanom Kruža Mogila — i gledao. Lice mu je bilo mirno, pogled obuhvatio sav nasip, jezero, Slučine obale, i išao čak tamo gdje je u plavičastoj daljini stajao golem Krivonosov tabor. Kneževe se oči nisu skidale s onoga skupa kola. Napokon se okrenuo debelome kijevskome vojvodi i rekao: — Danas više nećemo moći osvojiti tabor. — Što? Vi biste htjeli? — Vrijeme prolazi brzo. Kasno je! Pogledajte, eto, već je večer. Doista, otkako su izišli izazivači, bitka je, poticana Krivonoso-vom upornošću, trajala toliko da je sunce imalo vremena priječi svoj svakidašnji luk i sklonilo se zapadu. Laki, visoki oblačići, naviještali su lijepo vrijeme, rastureni kao stado bjelorunih ovčica na nebu počeli su se rumenjeti i silaziti s nebeskih polja. Navala kozaka preko nasipa prestajala je polako, a oni pukovi koji su već bili na njemu povlačili su se u zbrci i neredu. Bitka se svršavala, a svršavala se stoga što je razjarena rulja napokon napala Krivonosa vičući u očajanju i bjesnilu: — Izdajnice! Hoćeš nas pobiti! Psino krvava! Sami ćemo te vezati i izdati Jeremiji, te tako otkupiti život. Smrt tebi, ne nama! — Sutra ću vam predati kneza i svu njegovu vojsku, ili ću ja poginuti! — odgovorio je Krivonos. Ali to je očekivano sutra trebalo tek doći, a sadašnje danas bilo je dan srama i poraza. Nekoliko tisuća najvrsnijih niževskih momaka, ne brojeći svjetinu, palo je na bojnom polju ili se utopilo u jezeru i rijeci. Gotovo dvije tisuće bilo je zarobljeno. Poginulo je četrnaest pukovnika, ne računajući satnike, esaule i različite starješine. Drugi zapovjednik, Puljan, živ je, iako polomljenih rebara, pao u ruke neprijatelju. — Sutra ćemo ih sve poklati! — ponavljao je Krivonos. — Rakije ni jela neću prije okusiti. Ali u protivničkome logoru pred noge strašnoga kneza bacane su otete zastave. Svaki je osvajač bacao svoju, te se od njih načinila povelika gomila, jer bilo ih je četrdeset. A kad je došao red na pana Zaglobu, on je tresnuo svoju tako snažno da je motka pukla, na što ga je knez zaustavio i upitao: — A jeste li svojim rukama oteli ovu zastavu? — Jesam, milostivi kneže! — Onda vidim da niste samo Odisej, nego i Ahil. — Običan sam vojnik, ali služim pod Aleksandrom Makedonskim. — Budući da ne primate plaću, neka vam blagajnik za vaše čestito držanje isplati dvjesta dukata. Pan Zagloba pokloni se knezu do zemlje i reče: — Vaša svjetlosti! To je veća milost od moga junaštva, koje bi se rado skrilo u svojoj skromnosti. Jedva opaziv osmijeh poigravao je na crnpurastom licu pana Skšetuskoga, ali vitez je šutio, pa čak ni poslije, ni knezu, niti 322 323 ikome nije pričao o nemiru pana Zaglobe pred bitku; a pan Zagloba, opet, otišao je tako namršten da su ga vojnici iz drugih rodova oružja pokazivali jedan drugomu govoreći: — To je taj koji je danas bio najbolji junak. Noć se spustila. S obje strane rijeke i jezera planule su tisuće vatara i dim se kao stup dizao u nebo. Umorni se ratnik krijepio jelom, rakijom ili se sokolio za sutrašnju bitku, pričajući o današnjem junaštvu. Ali najglasnije je pričao pan Zagloba, hvaleći se onim što je učinio i onim što bi mogao učiniti da mu konj nije stao. — Ama, kažem vam, gospodo — reče kneževim oficirima i vlasteli iz Tiškjevičeve čete — da velike bitke

meni nisu novost; sudjelovao sam u njima dobrano, i na Malti, i u Turskoj, ali kako se dugo nisam borio, bojao sam se... ne neprijatelja, jer tko bi se bojao kojekakvih prosjaka!... nego svoje vatrenosti, jer odmah sam pomislio da će me daleko zanijeti. — I doista vas je zanijela. — Bome i zanijela! Pitajte pana Skšetuskoga. Čim sam vidio gdje pan Vjeršul pada zajedno s konjem, odmah sam, ne pitajući nikoga, htio poletjeti mu u pomoć. Jedva su me drugovi zadržali. — Istina je! — reče Skšetuski. — Morali smo vas zadržavati. — Ali — prekine ih Karvič — gdje je Vjeršul? — Otišao je već u izvidnicu; taj ne zna za odmor. — Pazite, dakle, gospodo — nastavio je pan Zagloba nezadovoljan što su mu prekinuli pričanje — kako sam ovu zastavu oteo... — Dakle, Vjeršul nije ranjen? — upitao je opet Karvič. — Nije mi to prva koju sam oteo u životu, ali nijedna me nije stajala ovoliko muke... — Nije ranjen, samo je izudaran — odgovorio je Azulevič, Tatarin — i vode se napio, jer glavačke je pao u jezero. — Čudim se samo kako ribe nisu pocrkale — reče gnjevno pan Zagloba — jer od onako vrele glave morala je voda proključati. — Ipak je on velik junak! — Nije baš tako velik, jer bilo mu je dovoljno Pol-Jana. Fuj, s vama se ne može govoriti! A mogli biste od mene naučiti bar kako se zastave otimaju... 324 Daljnji razgovor prekinuo je mladi pan Aksak, koji je taj čas prišao vatri. — Donosim vam novosti, gospodo! —■ reče zvonkim, poludjet-injim glasom. — Dadilja nije oprala pelene, mačka je mlijeko pojela, a zdjelica se razbila — progunđao je pan Zagloba. Ali Aksak se nije osvrtao na taj prigovor svojoj mladosti, nego reče: — Puljana peku... — Imat će psi pečenja! — prekine ga Zagloba. — ... I on odaje svašta. Pregovori su prekinuti. Pan iz Brusiiova samo što nije poludio. Hmjel ide sa svom vojskom u pomoć Krivonosu. — Hmjel? Pa što Hmjel? Što tko ovdje mari za Hmjela... — brbljao je pan Zagloba i ponositim pogledom mjerio pri tome prisutne. — Ide, dakle, Hmjel, ali ga Krivonos nije čekao i stoga je izgubio... — Lijao, lijao, pa dolijao... — Šest je tisuća momaka već u Mahnovki, vodi ih Bohun. — Tko? Tko? — ubrza sasvim drugim glasom pan Zagloba. — Bohun. — Nije moguće! — Tako kaže Puljan. — Eto, bako, uštipaka! — uzviknuo je žalosno pan Zagloba. — A mogu li brzo stići ovamo? — Za tri dana. Ali kako idu u borbu, neće se baš žuriti da ne umore konje. — Ali ja ću se žuriti! — progunđao je vlastelin. — Anđeli gospodnji, spasite me od toga lupeža! Rado bih dao svoju otetu zastavu samo da onaj vjetropir slomi vrat prije no što stigne ovamo. Spero, nadam se, da ovdje nećemo dugo čekati. Pokazali smo Krivonosu što znamo, pa bi bilo vrijeme da se malo odmorimo. Toliko mrzim toga Bohuna da mu ni ime ne mogu spomenuti bez gnušanja. Lijepo sam nasjeo. Zar nisam mogao sjediti u Baru? Vrag me ovamo donio... — Ne plašite se — šapnuo je Skšetuski — sramota je! Ništa vam među nama ne prijeti. 325 — Ništa mi ne prijeti! Vi ga ne znate! Možda se već privlači k nama. — Zagloba se nemirno obazre okolo. — A i vas mrzi isto tako kao i mene. — Da hoće Bog dati da se sudarimo! — reče Skšetuski. — Ako to treba biti milost, onda je meni ne treba. Oprostit ću mu rado, kao kršćanin, sva zla, ali pod uvjetom da ga dva dana prije toga objese. Ne plašim se ja, ali vi ne možete pojmiti kakvo me gnušanje obuzima! Volim znati s kim imam posla; s vlastelinom... s vlastelinom, sa seljakom... sa seljakom; ali on je šušti vrag s kojim nikad nisam načisto. Usuđivao sam se ja s njim na mnogo toga, ali kako me pogledao onda kad sam mu umotavao glavu, to vam ne umijem reći, a sjećat ću se toga pogleda i na samrtničkom času. Neću buditi vraga kad spava. A i vama kažem da ste nezahvalni i ne marite za onu jadnicu... — A po čemu to? — Jer vi — reče pan Zagloba, odvlačeći viteza od vatre — ugađajući sebi i svome vojničkom raspoloženju, vojujete i samo vo-jujete, a ona se tamo svaki dan kupa u suzama, uzalud čekajući odgovor. To drugi ne bi

učinio, nego bi me već davno poslao, imajući u srcu prave ljubavi i sažaljenja prema njenoj tuzi. — Kanite se, dakle, vraćati u Bar? — Ako hoćete i odmah, jer i ja je žalim. Jan je tužno pogledao u nebo i rekao: — Nemojte me koriti da sam neiskren, jer Bog mi je svjedok, zalogaj kruha ne okusio, ni umorno tijelo okrijepio, ako najprije na nju ne pomislim, i nikoga ne mogu više voljeti nego nju. A zašto vas s odgovorom nisam poslao, to je zato što sam htio ići sam odgovoriti svojoj ljubavi i vječnim se zasvjetom s njom vezati. A nema ni takvih krila, ni takve brzine kojom bih ja želio poletjeti tamo, svojoj sirotici... — Pa zašto ne letite? — Jer mi prije boja nije dolikovalo. Vojnik i vlastelin sam, stoga moram voditi računa o časti... — Ali danas je prošla bitka, dakle... možemo poći, makar i odmah... Skšetuski uzdahne. — Sutra ćemo udariti na Krivonosa. — To, eto, ne razumijem. Potukli ste mladoga Krivonosa, došao je stari Krivonos; potući ćete staroga Krivonosa, doći će 326 mladi onaj tamo... da mu u zao čas ime ne izgovorim... Bohun, potući ćete njega, doći će Hmjelnicki. Što, do vraga! Ako tako pođe, onda se bolje odmah zavjetuj s panom Podbipjentom; bit će budala s čistoćom plus više pan Skšetuski, summa facit, svega: dvije budale i čistoća. Ostavite se vi toga, inače ću ja prvi nagovoriti kneginjicu da vam nabije rogove; a tamo je pan Jendžej Potocki: kad je ugleda, vatra mu leti iz očiju; još malo pa će zarzati kao konj. Phi, do vraga! Da mi tako govori kakav mladić, koji boja još nije vidio, pa mu treba ime, razumio bih, ali ne vi koji ste se nalokali krvi kao vuk, a kod Mahnovke, kako sam čuo, ubili ste nekakvoga paklenoga zmaja ili ljudoždera. Juro, zaklinjem se ovim mjesecom na nebu da vi nešto oklijevate ili ste se već toliko namrsili da više volite krv od ložnice. Skšetuski i nehotice pogleda u mjesec, koji je po visokom zvjezdanom nebu plovio kao lađa nad logorom. — Varate se. Nisam ja žedan krvi, niti hoću stjecati glas; ali ne dolikuje mi napuštati drugove u teškoj nevolji kad četa nemine excepto, bez izuzetka, mora u boj. To je viteška čast, a ona je svetinja. A što se, pane, tiče rata, potrajat će on bez sumnje podugo, jer oni razbojnici postali su isuviše jaki. Ali, ipak, kad Krivonosu ide u pomoć Hmjelnicki, bit će prekida. Ili će sutra Krivonos udariti na nas, ili neće. Ako udari, onda će s pomoću Božjom dobiti zasluženu nagradu, a zatim moramo ići u mirniji kraj, da i mi malo odahnemo. Ta više je od dva mjeseca kako ne spavamo, ne jedemo, ne pijemo, samo se bijemo i bijemo, danju i noću krova nad glavom nemamo, svakoj smo nepogodi izloženi. Knez je veliki vojskovođa, ali i razborit je. Neće on tek tako poći na Hmjelnickoga, s nekoliko tisuća na stotine tisuća. Znam, na primjer, da će ići u Zbaraž, tamo će se okrijepiti, skupiti nove vojnike, vlastela će se iz cijele Poljske skupiti oko njega, i tek tada ćemo poći na odlučni boj. Sutra je dakle posljednji dan rada, a prekosutra ću već moći čista srca s vama u Bar. I to ću vam još reći, da vas umirim, da taj Bohun ni na koji način ne može stići sutra i sudjelovati u bitki; a baš kad bi i sudjelovao, nadam se da će njegova seljačka zvijezda poblijedjeti ne samo pred kneževom, nego i pred mojom viteškom. — Belzezub je utjelovljeni. Govorio sam vam da ne volim gungulu, ali on je gori od gungule, iako repeto, ponavljam, ne mogu nadvladati bojazan prema njemu, ali i odvratnost. Nego, dobro, 327 ostavimo to! Sutra, dakle, pogrbljavam seljačka leđa, a zatim naprijed u Bar! Hej, ala će se one oči smiješiti kad vas vide! A ono će se lišće rumenjeti! A i ja već, kažem vam, tužim za njom, jer volim je kao otac. Nije ni čudno. Sinove legitime natos, zakonite, nemam, imanje daleko, čak u Turskoj gdje mi ga bezbožnici komesari kradu, i živim kao siroče na ovome svijetu, a pod starost što drugo osim da idem panu Podbipjenti u Mišodropac. — Bit će to drukčije, neka vas glava za to ne boli. Za ono što ste učinili za nas, nikad vam se ne možemo dovoljno odužiti. Daljnji razgovor prekinuo je neki časnik, koji je prolazeći pokraj njih, zapitao: — A tko ste vi to tamo? — Vjeršul! — uzviknuo je Skšetuski, poznavši ga po glasu. — Iz izvidnice? — Jest. A sad od kneza. — Što se čuje? — Sutra je bitka. Neprijatelj širi nasip, namješta mostove preko Stiže i Sluče, hoće pošto-poto doći do nas. — A što knez kaže na to? — Knez veli: dobro. — I ništa više? — Ništa. Nije naredio da se ometaju, a tamo sjekire udaraju! Do svanuća će raditi. — Uhode si zaboravio? — Uhvatio sam sedmoricu. Svi priznaju da su o Hmjelnickome čuli da ide, ali još je daleko. Što je divna ova noć! — Vidi se kao na dlanu. A kako ti je poslije onoga pada?

— Kosti me bole. Idem zahvaliti našem Herkulu, a poslije spavati, umoran sam. Da zadrijemam makar dva sata. — Laku noć! — Laku noć! — Idite i vi — reče Skšetuski Zaglobi — kasno je, a sutra je bitka. — A prekosutra putovanje — podsjeti ga Zagloba. Pošli su i, izmolivši Očenaš, polijegali oko vatre. Uskoro su se i vatre stale gasiti jedna za drugom. Logor je obavijala tama, samo je mjesec prosipao na nj srebrnaste zrake, koje su osvjetljavale sve nove skupine spavača. Tišinu je prekidalo sveopće hrkanje i dozivanje stražara koji su bili na straži izvan logora. 328 No san nije nadugo sklopio ratničke oči. Tek što je zora za-zorila, trube na sve strane zasvirale su ustajanje. Sat poslije knez se, na veliko čudo vitezova, povlačio na cijeloj fronti. 32. No to je bilo povlačenje lava kojemu treba prostor za skok. Knez je hotimice pustio Krivonosa preko nasipa, da mu zada tim veći poraz. U početku boja okrenuo se i tobože stao bježati; kad su to vidjeli Niževci i svjetina, izašli su iz redova da bi ga stigli i opkolili. Tada se knez iznenada okrenuo i svom konjicom udario na njih tako strahovito da ni za časak nisu mogli pružiti otpor. Gonili su ih milju do prijelaza, zatim preko mostova, nasipa, i pola milje čak do tabora, sjekući i ubijajući bez milosrđa, a junak toga dana bio je mladi knez Aksak, koji je prvi navalio i prvi unio strah i užas u mnoštvo. Samo se s ovako starom i izvježbanom vojskom i mogao knez usuditi na ovako što i pretvarati se da bježi, što bi se u drugoj vojsci moglo lako pretvoriti u istinsko bježanje. Ali zato se drugi dan svršio još većim porazom Krivonosovim. Oteti su mu svi poljski topovi, mnoge zastave, među njima desetak krunskih, koje su Zaporošci bili oteli pod Korsunom. Da su pješaci Korickoga i Ošinjskoga i Vurclovi topovi mogli stići za konjicom, bili bi jednim mahom zauzeli i tabor. Ali prije no što su oni stigli, nastala je noć i neprijatelj se udaljio toliko da ga nije bilo moguće stići. Ipak je Zaćvilihovski osvojio pola tabora, a u njemu grdnu količinu oružja i hrane. Svjetina je dvaput hvatala Krivonosa da ga izda knezu, i jedva ga je spasilo obećanje da će se odmah vratiti Hmjelnickomu. Bježao je, dakle, s preostalom polovinom tabora, desetkovan, potučen, očajan, i zaustavio se tek u Mahnovki, gdje je Hmjelnicki, u prvoj ljutini, naredio da ga prikuju lancem oko vrata za topovska usta. I tek kad je prošao prvi gnjev, sjetio se zaporoški hetman da je nesretni Krivonos cio Volinj krvlju natopio, da je Polono osvojio, tisuće vlastelinskih duša na onaj svijet poslao, a tijela ostavio bez pogreba, i svuda je pobjeđivao dok se nije sudario s Jeremi-jom. Zbog tih se zasluga smilovao na nj zaporoški hetman, i ne samo da ga je otkovao od topa, nego mu je vratio zapovjedništvo i poslao u Podolje, na nova osvajanja i pokolje. 329 Ali knez je oglasio svojoj vojsci davno željeni odmor. U posljednjoj bitki i ona je pretrpjela znatne gubitke, osobito pri jurišanju konjice na tabor, poslije kojega su se kozaci branili uporno i vješto. Tada je palo oko pet stotina vojnika. Pukovnik Mokrski, teško ranjen, ubrzo je ispustio dušu; ranjeni su bili, ali lako, i Kušel i Polanovski, i mladi Aksak, a pana Zaglobu, koji se navikao na gungulu, borio se junački i bio dvaput udaren batinom, zaboljela su ga križa tako da se nije mogao maknuti, te je ležao kao mrtav na kolima Skšetuskoga. Sudbina je, dakle, pobrkala namjeravani odlazak u Bar, jer nisu mogli poći odmah, tim prije što je knez poslao Skšetuskoga s nekoliko četa čak do Zaslava, da uništi razbojničke čete koje su se tamo skupile. Otišao je vitez ne rekavši knezu ni riječi o Baru, i pet je dana palio i sjekao dokle nije očistio okolinu. Naposljetku su se i vojnici iznurili neprestanim bojevima, dalekim marševima, zasjedama, stražarenjem, te je odlučio vratiti se knezu, o kome je saznao da je otišao u Tarnopol. Uoči povratka zaustavio se u Suhožinjcama nad Homorom. Skšetuski je rasporedio čete po selu, a sam je prenoćio u seljačkoj kući. Kako je bio veoma iznuren neurednim životom i radom, zaspao je odmah i spavao tvrdim snom cijelu noć. Pred svanuće, još polusanjiv, stao je sanjati i buncati. Čudne su mu slike izlazile pred oči. Najprije mu se činilo da je u Lubnu, da nikad iz njega i nije odlazio, da spava u svojoj sobi, i da mu Ženđjan, kao obično izjutra, čisti odijelo i sprema ga dok on ne ustane. No java je stala polako rastjerivati priviđenja. Sjetio se vitez da je u Suhožinjcama, ne u Lubnu — samo se momkov lik nije uklanjao, i jednako ga je vidio kako sjedi pokraj prozora na klupi i zabavlja se mazanjem remenja na oklopu, koja su se od vrućine isušili. Ali još je mislio da sanja, te sklopi oči. Malo poslije progleda. Ženđjan neprestano sjedi pokraj prozora. — Ženđjane! — vikne Jan. — Jesi li ti ili tvoj duh? Mladić se uplašio te vike te pustio oklop koji je zazvečao na podu, raširio je ruke i rekao: — Uh, zaboga! Zašto vičete toliko? Kakav duh! Ja sam, živ i zdrav. — I vratio si se? 330 — Valjda me niste otjerali? — Dođi ovamo da te zagrlim!

Vjerni mladić priskoči gospodaru i obgrli mu koljena, a Skšetuski ga je s velikom radošću ljubio po glavi i govorio: — Živ si! Živ si! — O, pane! Ne mogu govoriti od radosti što vidim i vas zdravoga... Hvala Bogu!... Nego, toliko ste viknuli da sam ispustio pancir... Vidi se da niste imali nikakve posluge... Hvala ti, Bože, hvala... O, moj dragi gospodaru! — A kad si došao? — Noćas. — Pa zašto me nisi probudio? — O, da vas budim!? Došao sam jutros da uzmem odijelo... — Odakle si došao? — Iz Hušče. — Što si tamo radio? Što je bilo s tobom? Govori, pričaj! — Pa, vidite, pane, došli su kozaci u Hušču robiti i paliti pana vojvodu braclavskoga, a ja sam ondje bio još prije, jer otišao sam tamo s ocem Patronom Laskom, koji me odveo Hmjelnickome u Hušču, jer njega je vojvoda poslao Hmjelnickomu s pismom. Dakle, ja sam se s njim vratio, a kad su kozaci Hušču spalili, a oca Patrona zbog njegove ljubavi prema nama ubili, što bi sigurno snašlo i pana vojvodu da se tamo desio, iako je i on pravoslavni i njihov veliki dobrotvor. — Govori jasno i ne zapleći, jer ne mogu razumijeti. Dakle, bio si kod kozaka, kod Hmjelnickoga, ali kako? — Dabome, kod kozaka. Pošto su me uhvatili u Čehrinu, smatrali su da sam njihov. Obucite se, pane. Gospode Bože, tako se sve raspalo da se nema što uzeti u ruke!... Pane, molim vas da se ne ljutite što ono pismo, koje ste pisali u Kudaku, nisam odnio u Rozloge. Ali oteo mi ga je onaj razbojnik Bohun. Da nije bilo onoga debeloga plemića, i glavu bih izgubio. — Znam, znam. Nisi ti kriv. Onaj je debeli plemić u logoru. Kazao mi je sve kako je bilo. On je i kneginju od Bohuna ukrao, i ona je zdrava u Baru. — Oho! Onda, hvala Bogu! Znao sam da je Bohun nije uhvatio. Onda će sigurno svadba biti uskoro! — Sigurno. Odavde polazimo odmah u Tarnopol, a otuda u Bar. 331 — Bogu najvišemu hvala! Ostaje mu samo da se objesi... onome Bohunu... jer vračara mu je prorekla da onu o kojoj misli neće dobiti i da će ona biti Poljakova, a taj ste Poljak vi. — Kako to znaš? — Jer sam slušao. Vidim da vam moram ispričati sve potanko, a vi se za to vrijeme odijevajte, jer već nam spremaju doručak.. Dakle, kad sam pošao na onom čamcu iz Kudaka putovali smo veoma dugo, jer bilo je uz vodu, a osim toga čamac nam se bio pokvario te smo ga morali popravljati. Idemo, dakle, idemo, moj pane, idemo... — Idete, idete! — presiječe nestrpljivo Jan. — I stigli smo u Čehrin. A što je tamo bilo, to već znate. — To već znam. — Dakle, ležim ja u staji, ništa za sebe ne znam. A uto, čim je Bohun otišao, dođe Hmjelnicki sa strašno velikom zaporoškom vojskom. A kako je prije toga veliki hetman kaznio Čehrince zbog njihove ljubavi prema Zaporošcima, i po gradu je bilo mnogo pobijenih i ranjenih, oni su mislili da sam i ja od tih, i stoga ne samo što me nisu dotukli, nego su me još nadgledali i njegovali i nisu me dali Tatarima, iako im sve dopuštaju. Osvijestim se, dakle, i pomislim što da radim. A oni su razbojnici za to vrijeme otišli u Korsun, i potukli panove hetmane. O, moj pane, što su moje oči gledale! To se ne može ispričati! A i oni ništa nisu krili, nemajući nimalo stida i smatrajući me za svoga. A ja mislim: da bježim ili da ne bježim? Ali vidio sam da je bolje da ostanem dok ne ugrabim zgodniju priliku. A kad su počeli od Korsuna dovlačiti ćilime, posude, srebro, ormare, drago kamenje... Hoj! Hoj, moj pane... umalo mi je srce prepuklo i oči ispale. Ta oni su razbojnici prodavali šest srebrnih žlica za talir, a poslije za litru rakije, a zlatno puce ili kopču ili čelenku mogao si dobiti i za pola litre. Onda mislim: a zašto da sjedim uzalud?... Da se okoristim? Ako da Bog te se vratim u Zenđjan, u Podlasje, gdje mi žive roditelji, dat ću im što zaradim, jer oni se tamo sude s Ja-vorskima, a parnica traje već deset godina, te se nema čime više voditi. Tako sam nakupovao, pane, toliko svakakvih stvari da sam morao tovariti na dva konja, imajući barem tu utjehu u svojoj tuzi, jer za vama sam strašno čeznuo. — Hej, Žendjane, ti si uvijek isti! Od svačega moraš imati koristi. 332 — Što ima u tome loše što mi je Bog pomogao? Ne kradem, a što ste mi novac dali za put u Rozloge, evo ga! Dužnost mi je vratiti, jer nisam stigao do Rozloga. Pri tome momče otkopča pojas, izvadi kesu i metne je pred viteza, a Skšetuski se osmjehne i reče: — Kad ti je išlo tako dobro, zacijelo si bogatiji od mene, ali ipak zadrži kesu. — Pokorno zahvaljujem, pane. Skupilo se nešto malo, Bogu hvala! Radovat će se roditelji i djed, kome je sad devedeset godina. A Javorskima će istjerati i posljednji groš i otjerati ih u prosjake. A i vi ćete

imati koristi, jer sad više neću spominjati onaj kićeni pojas što ste mi ga u Kudaku obećali, iako bi mi dobro došao. — Već si spomenuo! O, lopužo! Pravi si lupus insatiabilis, nezasitni vuk! Ne znam ti ja gdje je onaj pojas, ali kad sam ti ga obećao, dat ću ti, ako ne baš onaj, onda drugi. — Zahvaljujem pokorno, pane — reče dečko klanjajući mu se do zemlje. — Ostavi to. Pričaj dalje što ti se zbilo. — Bog je, dakle, dopustio da se okoristim među razbojnicima, samo sam se brinuo što je s vama i što je Bohun oteo kneginjicu. Najedanput javljaju da on leži u Čerkasu jedva živ, jer knezovi su ga isjekli. Onda ja ravno u Čerkas. A već su i tamo znali da umijem spravljati melem. Tamo me poslao pukovnik Donjec, a pošao je i on. Trebao sam njegovati onoga razbojnika. Otišao sam, dakle, Bohunu. Mislim: hoće li me poznati? A on je bio u zanosu, te me u početku nije poznao. Poslije me prepoznao i kazao mi: "Ti si išao s pismom u Rozloge?" Velim: "Ja." A on opet: "Tebe sam ja, dakle, u Čehrinu ranio?" "Tako je." "Onda ti služiš pana Skšetuskoga?" A onda sam počeo lagati: "Nikoga ja više ne služim. Više sam ja u onoj službi saznao zla no dobra, pa sam više volio slobodan ići kozacima, a vas njegujem već deset dana i izliječit ću vas!" Povjerovao je i poslije je bio veoma povjerljiv prema meni. Od njega sam doznao da su Rozlozi spaljeni, da je dva kneza ubio, a ostali, čuvši za to, htjeli su doći najprije našem knezu, ali kako nisu mogli, pobjegli su litavskoj vojsci. Ali najgore je bilo kad se sjetio onoga debeloga vlastelinčića, onda je tako škrgutao zubima kao da krčka orahe. — Je li dugo bolovao? 333 — Dugo, dugo, jer najprije su mu se rane zaliječivale, a zatim su se otvarale, jer u prvi se mah nije čuvao. Malo li sam noći probdio kraj njega, sablja ga posjekla, kao kraj koga dobroga! A trebate znati da sam se ja svojim spasenjem zakleo da ću platiti za učinjenu mi nepravdu, i to ću održati makar morao cijeloga vijeka ići za njim, jer nevinoga me je ponizio i istukao kao psa, a ja nisam prostak. Dakle, on mora pasti od moje ruke, osim ako ga tko drugi ubije prije. To vam kažem, pane, stoga što sam stotinu puta imao prilike, jer kod njega često nije bilo nikoga osim mene. Promišljao sam tada: bi li ga ubio ili ne? Ali sramota bi me bila da ga ubijem u postelji. — To ti služi na čast što ga nisi ubio aegrotum et inermem, bolesna i bez oružja. To bi bilo seljački, ne vlastelinski. — Vidite, pane, baš sam to i ja mislio. Još sam se sjetio kad su me ispraćali od kuće, kako me djed prekrižio i rekao: "Sjećaj se, obješenjače, da si vlastelin, imaj slavoljublja, služi vjerno, ali ne daj da te ponižavaju." Još je govorio da Isus plače kad se vlastelin ponaša kao seljak. Ja sam to upamtio, i toga se čuvam. Stoga sam morao propustiti priliku. A povjerenje sve veće! Često me pitao: "Čime da te nagradim?" A ja: "Čime hoćete!" I ne mogu se potužiti, nagradio me bogato; a ja sam primio, jer, mislim: zašto da ostaje u razbojničkim rukama? Zbog njega su mi i drugi davali novac. Jer, kažem vam, pane, tamo nikoga ne vole kao njega, i Niževci i narod, iako u svoj Poljskoj nema vlastelina koji bi prezirao narod koliko on... Ovdje je Ženđjan stao mahati glavom kao da se nečega prisjeća i nečemu čudi, a malo poslije nastavio je: — Čudan je ono čovjek, i treba priznati da se vlada kao pravi vlastelin. A gospođicu što voli! Voli, Bože jaki! Čim je malo prizdravio, dolazila mu je Dončeva sestra vračati. I vračala je, ali ništa dobro. Ona je bestidna orijašica, s vrazima stupa u vezu... ali zgodna djevojka. Kad se nasmije, zakleo bi se da to kobila na livadi rže. Zubi kao snijeg, snažna da oklop može raskinuti, a kad ide, zemlja se trese. I vidi se kako je Bog naredio da joj se svidjela moja ljepota. Nikad ne prođe uz mene a da me ne povuče ili lupne — i često mi je govorila: "Hajde!" A ja sam se bojao da mi vrag negdje ne zakrene vratom, jer onda bi propalo sve što sam skupio. Stoga joj odgovaram: "Zar ti je malo ostalih!" A ona 334 će: "Svidio si mi se, iako si deran. Svidio si mi se!" "Odlazi, čudovište!" A ona opet: "Svidio si mi se! Svidio si mi se!" — I vidio si kako gata? — Vidio i čuo. Nekakav dim, pištanje, pištanje, neke sjenke... strah me uhvati. A ona stoji u sredini, namrgodila se pa govori: "Poljak kraj nje! Poljak kraj nje! Čilu! Huku-Čilu!... Poljak kraj nje!" Poslije opet naspeu sito pšenice, pa gleda, a zrna mile kao mravi, i: "Čilu! Huku! Čilu! Poljak kraj nje!" Doista, pane, da on nije onakav razbojnik, žalosno bi bilo pogledati ono njegovo očajanje poslije svakoga vraćanja. Poblijedi kao platno, padne ničice, krši ruke, pa kuka i ječi, i moli se i moli za oproštaj kneginjicu što je došao u Rozloge kao nasilnik, što joj je pobio braću: "Gdje li si, dušo? Gdje si, jedina? Na rukama sam te nosio, i sad mi nema života bez tebe, neću te više prstom taknuti, rob ću ti biti, samo da te gledam." Čas opet sjeti se pana Zaglobe, pa škrguće i grize postelju, dokle ga god san ne svlada; čak i u snu ječi i uzdiše. — A nikad mu nije sreću prorekla? — Ne znam poslije, jer ozdravio je, a i ja sam otišao od njega. Došao je svećenik Laško, te mi je Bohun izradio da mogu s njim ići u Hušču. Oni su razbojnici znali da imam blaga, a ni ja opet nisam krio da idem pomoći roditeljima. — I nisu te opljačkali? — Možda bi to i učinili, ali srećom tada nije bilo Tatara, a kozaci nisu smjeli od Bohuna. Uostalom, oni me

smatraju sasvim za svoga. Sam mi je Hmjelnicki kazao da slušam i javljam što se bude govorilo kod vojvode braclavskoga, ako se skupe kakvi velikaši... Neka ide do vraga! Otišao sam, dakle, u Hušču, kad eto i Krivonosove izvidnice, te oca Laska ubiše, a ja sam polovinu blaga zakopao, a s polovinom bježim ovamo, čuvši da mi tucete razbojnike oko Zaslava. Neka je Bogu najvišemu hvala što sam vas zatekao u zdravlju i veselju i što će uskoro biti svadba!... To će biti kraj svemu zlu. Govorio sam ja onim razbojnicima što su išli na kneza, našega gospodara, da se više neće vratiti. Eto im sad! Možda će se i rat svršiti. — Kako svršiti! Sad će tek početi sa samim Hmjelnickim. — A zar ćete poslije svadbe ratovati? — A zar si mislio da ću zbog svadbe postati kukavica? 335 — Bože sačuvaj, nisam mislio! Znam ja: ako tkogod i postane kukavica, vi nećete. Nego pitam onako, jer htio bih da pođem s vama pošto odnesem blago roditeljima. Možda će mi Bog dati da naplatitim Bohunu, sve zlo, jer kad ne pristoji izdajnički, onda gdje da ga nađem ako ne u bitki. Onda se neću kriti... — Zar si takvo zlopamtilo? — Svaki neka drži svoje. A ja bih, kao što sam se zarekao, išao za njim i u Tursku. Drukčije ne može biti. Sad ću s vama do Tarnopola, a zatim na svadbu. Nego, zašto idete u Bar preko Tarnopola? To nije kraći put? — Moram odvesti čete. — Razumijem. — Sada daj nešto prigristi — reče Skšetuski. — Sjetio sam se ja toga. Trbuh je glavno. — Cim doručkujemo, polazimo. — I bolje, iako su mi konji veoma umorni. — Dat ću ti boljeg konja. Odsad ćeš jahati na njemu. — Zahvaljujem pokorno, pane — reče Ženđjan osmjehujući se zadovoljno na pomisao da je ovo već treći dar koji dobiva. 33. Skšetuski je na čelu kneževih četa jahao u Zbaraž, a ne u Tar-nopole, jer stigla je nova naredba da ide tamo; a usput je vjernome sluzi pričao svoje doživljaje: kako je u Siču bio zarobljen, koliko je proveo u ropstvu dok ga Hmjelnicki nije pustio. Išao je polako, jer iako nisu imali kola ni tereta, putovali su predjelom tako opustošenim da je bilo vrlo teško dobiti hrane i za ljude i za konje. Ponegdje su nailazili na gomile bijednih ljudi, osobito žena i djece, koji su molili Boga za smrt ili za ropstvo kod Tatara, jer u okovima bi im dali bar jesti. A to je bilo u vrijeme žetve u ovoj plodnoj zemlji kroz koju su tekli med i mlijeko, ali Krivonosove su izvidnice uništile sve što se god moglo, a ostatak stanovništva hranio se korom drveća. Tek blizu Jampola uđoše u predio koji rat još nije sasvim šatro te su, imajući dovoljno hrane, išli usiljenim marševima prema Zbaražu, kamo su stigli pet dana poslije polaska iz Suhožinaca. U Zbaražu je bilo mnogo ljudi. Knez Jeremija zaustavio se tu sa svojom vojskom, a i osim toga skupilo se nemalo vojske i vlas336 tele. Rat je visio u zraku, samo se o njemu govorilo; grad i okolina rojila se oružanim svijetom. Stranka mira u Varšavi, koju je u nadama podržavao pan Kišel, vojvoda braclavski, nije se doduše odricala pregovora i još je vjerovala da se njima bura može zaustaviti, ali i ona je shvatila da, će pregovori vrijediti tek onda kad ih potpomogne snažna vojska. Zbog toga se sabor završio običnim vojničkim prijetnjama i gromovima koji obično prethode buri. Objavljen je opći ustanak, skupljala se redovita vojska, pa iako su kancelar i zapovjednici još vjerovali u mir, ipak je u vlastelinskim dušama prevladavalo ratničko raspoloženje. Porazi koje je zadao Višnjovjecki raspalili su maštu. Duhovi su gorjeli željom da se osvete seljacima, da odgovore za Žute Vode, za Korsun, za krv tisuća umorenih mučeničkom smrću, za sramotu i poniženje... Ime strašnoga kneza sinulo je kao sunce — bilo je na svačijim usnama, u svim srcima. A s tim se imenom od obala Baltika pa do Divljih Poljana razlijegala zlokobna riječ: RAT! Rat! Rat! Pretkazivale su ga i nebeske prilike, i zažarena ljudska lica, i sijevanje mačeva, i noćni urlik pasa pred kućama, i rzanje konja koji su osjećali krv... Rat! Vlastela po svim pokrajinama, kotarima, dvorovima i zaseocima vadila je stare oklope i mačeve iz oružnica, mladež je pjevala pjesme o Jeremiji, a žene su se molile po crkvama. I krenuli su oružam ljudi kako u Pruskoj i Inflandiji, tako i u Velikopoljskoj i mnogoljudnoj Mazoviji, čak tamo do vrhova na Tatrama i mračnih šuma Beskida. I rata je moralo biti. Razbojničkome pokretu Zaporožja i narodnome ustanku ukrajinskih seljaka trebalo je viših ciljeva od klanja i razbojništva, od borbe protiv kulaka i velikaških latifundija. Znao je to dobro Hmjelnicki pa, koristeći se prikrivenom razdraženošću, obostranim zloupotrebama i nasiljima kojih u onom surovom vremenu nikad nije nedostajalo, pretvorio je društveni rat u vjerski, raspalio narodni fanatizam, i odmah s početka iskopao provaliju -između dva tabora — provaliju koja se ne zajažuje pregovorima i pergamentima nego krvlju. Želeći od srca pregovore, htio je osigurati samo sebe i svoju vlast — zatim?... Što je trebalo biti zatim, zaporoški

hetman nije mislio, a budućnost nije zagledao niti je mario za nju. Ali nije znao da je ova provalija tako duboka da je nikakvi ugovori ne mogu ispuniti, čak ni za toliko vremena koliko je 337 njemu, Hmjelnickomu, trebala. Oštroumni političar nije predviđao da neće na miru uživati krvave plodove svoga djela. Ipak se moglo lako predvidjeti da će tamo gdje stanu jedna prema drugoj oružane tisuće, pergament biti livade, a pera mačevi i koplja. Događaji su, dakle, silom okolnosti navodili na rat — pa čak i priprosti ljudi, vođeni samo nagonom, pogađali su da ne može biti drugačije, a u cijeloj se Poljskoj sve više očiju upiralo u Jere-miju, koji je od početka propovijedao rat na smrt i život. U sjenci te divovske prilike gubili su se sve jače kancelar, vojvoda braclavski i zapovjednici, a među njima i silni knez Dominik, imenovan za vrhovnog zapovjednika. Slabilo je njihovo značenje i smanjivala se poslušnost prema njihovoj vlasti. Naređeno je vojsci i vlasteli da se okupe najprije u Lavovu, a zatim u Glinjanu, te su se i skupljali sve veći i veći odjeli. Skupljala se redovita vojska, s njom ljudi iz obližnjih vojvod-stava, ali najedanput novi događaji stadoše prijetiti dostojanstvu Poljske. Ne samo manje disciplinirane čete zamjeničke vojske, ne samo privatne čete, nego i redovite, došavši na zborno mjesto, odrekle su zapovjednicima poslušnost i mimo zapovijesti odlazile u Zbaraž, pod Jeremijinu komandu. Tako su učinila prva vojvodstva kijevsko i braclavsko, čija je vlastela, još prije toga, uveliko služila pod Jeremijom, za njima pođoše malorusko i lubelsko, za njima krunska vojska — i već nije bilo teško predvidjeti da će ostala vojvodstva poći njihovim tragom. Obiđeni i hotimice zaboravljeni Jeremija postajao je silom okolnosti hetmanom i vrhovnim zapovjednikom cijele poljske vojske. Vlastela i vojska, odani mu dušom i tijelom, čekali su samo njegov mig. Vlada, rat, mir, budućnost Poljske, sve je bilo u njegovim rukama. I još se snažio svakim danom, jer svakoga su mu dana dolazile nove čete, i toliko je ojačao da mu je sjenka počela padati ne samo na kancelara i zapovjednika, nego i na senat, na Varšavu, na svu Poljsku. U neprijateljskim su krugovima kancelarovim, u Varšavi i u zapovjedničkom logoru, u okolini kneza Dominika i oko vojvode braclavskoga stali govorkati o njegovu silnom slavoljublju i drskosti; sjetiše se Hađača, kako je drski knez došao u Varšavu sa četiri 338 tisuće vojnika i, ušavši u senat, bio spreman okrenuti sve pod mač, ne izuzimajući kralja. "Čemu se od takvoga čovjeka možemo nadati i kakav mora on biti sada", govoreno je, "poslije onoga ksenofontovskoga (poznato odstupanje grčkog vojskovođe s deset tisuća vojnika 401. godine prije Krista, nap. prev.) odstupanja iz Zadnjeparja, poslije svih slavnih vojničkih djela i pobjeda koje su ga toliko proslavile? Koliko je ohol zbog ove ljubavi vojske i vlastele? Tko će mu se danas oduprijeti? Što će biti s državom kad se jedan građanin toliko osnaži da može gaziti volju senata, oduzimati vlast vojskovođama koje je postavila država? Zar doista namjerava okruniti kraljevića Karla? On jest Marije (rimski vojskovođa, prijatelj naroda), to je istina, ali daj Bože da u njemu ne bude Koriolana (rimski vojskovođa, naljućen što nije izabran za konzula, udružio se s neprijateljem rimskim) ili Katiline (rimski plemić, zavjerenik protiv senata i države), jer vlastoljubljem i ohološću stigao je obojicu." Tako se govorilo u Varšavi i u zapovjedničkim krugovima, osobito oko kneza Dominika, čija je mržnja prema Jeremiji već dovoljno zla nanijela državi — a ovaj je Marije sjedio u Zbaražu namrgođen, nepronicljiv; nedavne mu pobjede nisu razvedrile lice. Kad bi kakva' nova četa redovite ili kotarske vojske došla u Zbaraž, knez bi joj izlazio u susret, jednim pogledom ocjenjivao vrijednost i opet zapadao u duboke misli. Vojnici su se s klicanjem okupili oko njega, padali pred njim na koljena uzvikujući: "Pozdravljamo te, vođo nepobjedivi! Herkule slavenski! Do smrti ćemo biti uz tebe!" On je odgovarao: "Klanjam se, panovi! Svi smo mi pod Kristovom komandom, a moj je čin isuviše malen da bih bio gospodar vaše krvi!" I vraćao se u svoj stan, bježao od ljudi, boreći se u samoći s mislima. Tako su prolazili čitavi dani. Ali u grad su dolazili sve novi vojnici. Vojska je pila od jutra do mraka, idući ulicama i svađajući se s časnicima najamničke vojske. Redoviti vojnici, osjećajući da je popustila disciplina, uživali su u jelu, vinu i kocki. Svaki dan novi gost, prema tome nove gozbe i zabave s građankama. Vojska je zakrčila sve ulice, bila je i po okolnim selima, a kakva je tu bila raznolikost konja, oružja, odijela, perjanica, oklopa, šljemova, uniforma različitih vojvodstava! Reklo bi se: dijeli se opći oprost na koji je nagrnulo pola Poljske. 339 Proleti katkad gospodska kočija, pozlaćena ili grimizna, a u njoj po šest ili po osam konja s perjanicama, pješačka pratnja u mađarskom ili njemačkom odijelu, dvorski janjičari, kozaci, Tatari; tamo opet nekoliko ratnika u svili i kadifi, bez oklopa, rasklanjaju gomile anadolskim ili perzijskim konjima. Čelenke na kalpacima i kopče pod grlom blistaju od briljanata i rubina — a sve im se sklanja s puta, poštujući njihovu uniformu. Tamo se opet pred trijemom šepuri pješadijski časnik u novoj sjajnoj uniformi, s dugom trskom u ruci i ponosom na

licu, a malograđansko srce u prsima; onamo promiču grebenasti šljemovi draguna, ogrtači njemačke pješadije, koplja, kape i kalpaci od risovine. Sluge u različitim livrejama vrve. Ovdje-ondje ulice su zakrčene kolima; ondje kola tek ulaze nemilostivo škripeći, svuda mnogo vreve, vike, "s puta"! psovke slugu, svađe, tučnjave, rzanje konja. Manje su ulice toliko zakrčene slamom i sijenom da se ne može proći. A usred tih kićenih odijela svih duginih boja, usred svile i kadife, blistanja briljanata, kako čudno izgledaju pukovi kneza Višnjovjeckoga, iznureni, dronjavi, mršavi, u zahrđalim oklopima, izblijedjeloj uniformi i poderanim plaštevima. Plemići iz najodabra-nijih pukova izgledaju kao prosjaci, gore od posluge ostalih pukoVa; ali svi se sklanjaju pred tim dronjcima, pred tom hrđom i tom bijedom, jer to su znaci heroja. Rat je loš roditelj, rođenu djecu, kao Saturn, proždire; a koje ne proždere, oglođe ih kao pas kosti. Te izblijedjele uniforme, to su noćne rose, to su marševi po nepogodi i susnježici ili po sunčanoj žezi; ta hrđa na oklopima, to je krv svoja ili neprijateljska, ili obje zajedno. Stoga su vojnici' Višnjovjeckoga bili kolovođe. Pričali su po krčmama i stanovima, a ostali samo slušaju. I katkad nekoga slušatelja nešto stisne u grlu, udari se rukom po koljenu i uzvikne: "Puška vas ubila! Ta vi ste vragovi, ne ljudi!" A pripovjedači: "Nije to naša zasluga, nego onoga vođe kojemu ravna još ne vidje orbis terrarum, svijet. Stoga se sve gozbe završavaju uzvicima: Vivat Jeremija! Vivat knez vojvoda! Vođa nad vođama i hetman nad hetmanima! Plemići, kad se napiju, izlaze na ulicu i pucaju iz pušaka i pištolja, a pošto su ih ljudi Višnjovjeckoga opominjali da je sloboda samo zakratko, da će doći čas kad će ih knezovi uzeti u \ svoje ruke i zavesti disciplinu o kakvoj oni još ni čuli nisu, oni su uživali još više: "Gaudeamus, radujemo se, dok je slobodno!" 340 uzvikuju. "Kada dođe vrijeme da slušamo, slušat ćemo, jer imamo koga, jer nije to ni djetence, ni burence, lingva latina ni perina! Nesretni je knez Dominik prolazio uvijek najgore, jer vojnici su ga grdili na pasja kola. Pričalo se kako on čitave dane moli, a navečer drijema, uz pehar, pa čim pljune na trbuh, otvori jedno oko i pita: "Što je to!" Govorilo se i to da noću uživa opijum, i da je bitaka vidio toliko koliko ih ima na ćilimima, utkanima na nizozemski način. Nitko ga nije branio, a najviše su ga ismijavali oni koji nisu marili za vojničku disciplinu. No i njih je u ismijavanju i vicevima nadmašivao pan Zagloba. Već se bio izliječio od bolesti u križima i sad je bio u svome elementu. A koliko je pio, uzalud je govoriti, jer nitko ne bi vjerovao. Išle su za njim i neprestano se nalazile gomile vojnika i vlastele, a on je pričao i ismijavao one što su ga gostili. Gledao je, razumije se, kao stari vojnik, preko ramena one koji su tek polazili u rat i plašio ih tobožnjim iskustvom govoreći im: — Vi toliko znate o ratu koliko redovnica o mužu; odijelo vam je novo i miriše, ali iako je to ugodan miris, ipak ću gledati da u prvoj bitki ne budem niz vjetar uz vas. He! Tko nije mirisao vojničkog bijeloga luka, ne zna kako od njega teku suze! Neće gazdarica izjutra donositi grijano pivo, ni juhu od vina! Splasnut će vam trbusi, osušit ćete se kao sir na suncu. Možete mi vjerovati. Iskustvo je glavna stvar! Bili smo u različitim prilikama, bili! Otela se ne jedna zastava, ali moram vam reći da me nijedna nije stajala više muka od one pod Konstantinovom. Neka vrazi odnesu te Zaporošce! Sedam me znojeva probilo samo dok sam se dohvatio za motku. Pitajte pana Skšetuskoga, onoga koji je ubio Burdabuta, on je to gledao svojim očima i divio se. Ali zato samo šapnite kozaku na uho: "Zagloba!" i vidjet ćete što će vam reći. Nego, što vrijedi pričati vama koji ste tukli samo muhe po zidovima, više nikoga. — Kako je to bilo? Kako? — pitali su mladići. — A što biste htjeli da mi se jezik od kretanja zapali kao osovina na kolima? — Onda treba politi! Vina! — vikali su plemići. — Razumije se da je tako! — odgovarao je Zagloba i, veseo što je našao dobre slušaoce, priča im sve ab ovo, iz početka, od putovanja u Galatu i bijega iz Rozloga pa sve do osvajanja zastave pod Konstantinovom; a oni ga. slušaju otvorenih usta, samo bi kat341 kad progunđali kad on, slaveći svoje junaštvo, stavi isuviše na iskušenje njihovu neiskusnost. Ali ipak su ga zvali i pojili, svaki dan u drugom stanu. ; Bilo je, dakle, veselo i bučno u Zbaražu, tako da su se stari Zaćvilihovski i ostali odličniji časnici čudili što knez ovako dugo dopušta terevenke. A on je neprestano sjedio u svome stanu; očevidno je pustio vojsci na volju da se pred novim bojevima lijepo provede. Ali došao je Skšetuski i odmah upao kao u vir, kao u kakav vrtlog. I on se htio provesti u društvu svojih drugova; ali još je više volio ići u Bar, dragani, zaboraviti stare jade, bojazni i muke, u njezinu slatkom zagrljaju. Stoga se odmah zaputio knezu dati izvještaj o svome radu kod Zaslava i dobiti dopust za odlazak. Kneza je našao promijenjenoga da se jedva mogao poznati, te se uplašio kad ga je vidio, i u duhu se pitao: "Je li to onaj vođa kojega sam gledao kod Mahnovke i Konstantinova?" Jer, pred njim je bio čovjek pognut pod teretom briga, upalih očiju i ispečenih usana, kao da ga mori neka teška unutrašnja boljka. Zapitan za zdravlje, odgovorio je suho i kratko da je zdrav, a vitez se dalje nije usudio pitati. Podnijevši izvještaj, odmah je stao moliti za dvomjesečni dopust kako bi se oženio i odveo ženu u Skšetuševo. Nato se knez kao probudio. Na natmurenu licu pojavila se uobičajena blagost i, prigrlivši Skšetuskoga, rekao mu:

— Dakle, kraj je tvojoj muci. Idi, idi, neka te Bog blagoslovi! I ja bih rado bio na tvojoj svadbi, jer to sam dužan i Bulihovoj, kao kćeri Vasilijevoj, i tebi kao prijatelju, ali sad je to nemoguće. Kad kaniš poći? — Milostivi kneže, makar i danas! — Pođi sutra. Ne možeš ići s&m. Dat ću ti trista Vjeršulovih Tatara da bi je mogao sigurno odvesti. S njima ćeš najbrže stići, a trebat će ti jer tamo se skitaju razbojničke čete. Dat ću ti i pismo za Jendžeja Potockoga. Dok ga ja pišem, neka se Tatari spreme, a i ti, i već će proći sutrašnji dan. — Kako vi naredite. Slobodan sam još zamoliti da Volodijovski i pan Podbipjenta pođu sa mnom. — Dobro. Dođi još sutra na oproštaj i blagoslov. Htio bih i tvojoj kneginjici poslati kakav spomen. Pošteno je to pleme. Budite sretni jer dostojni ste jedno drugoga. Vitez je već klečao i grlio koljena omiljenoga vođe koji reče još nekoliko puta: 342 — Neka te Bog usreći! Neka te Bog usreći! Ustani! Dođi sutra! Ali vitez nije ustajao niti je išao, kao da hoće moliti još nešto. Napokon se osmjeli: — Milostivi kneže! — A što bi još htio? — upita blago knez. — Oprostite na smjelosti, ali... srce mi puca... i od teške žalosti pojavljuje se smionost... Što je vama? More li vas brige ili bolest? Knez mu je položio ruku na glavu: — To ne možeš saznati! — reče vrlo blago. — Dođi sutra! Skšetuski se digne i ode ojađena srca. Navečer mu dođe u stan stari Zaćvilihovski, a s njim mali Volodijovski, Podbipjenta i pan Zagloba. Sjeli su za stol, a uto Ženđjan uđe i donese pehare i burence. — U ime Oca i Sina! — uzviknuo je pan Zagloba. — Što vidim! Vaš je mladić uskrsnuo! Ženđjan je prišao i obgrlio mu koljena. — Nisam uskrsnuo, nego nisam ni umro, hvala budi vama! Spasili ste me! A Skšetuski će: — I poslije je stupio u službu kod Bohuna. — Onda će napredovati u paklu! — javio se pan Zagloba, a zatim se okrenuo Zenđjanu. — Sigurno se u toj službi nisi obogatio; evo ti talir za utjehu. — Pokorno zahvaljujem, pane — reče Ženđjan. — Zar on — uzviknuo je Skšetuski — on je prepredenjak prve vrste. Od kozaka je prekupljivao plijen, i što on ima, to mi obojica ne bismo mogli otkupiti, makar vi prodali sva svoja dobra u Turskoj. — Tako? Ipak, zadrži talir i rasti, milo drvence, jer ne budeš li dobar za Boga, bit ćeš za vješala. Sviđa mi se taj dečko — pan Zagloba uhvati Ženđjana za uho i, povukavši ga blago, nastavi: — Volim obješenjake i proričem ti da ćeš biti čovjek ako ne ostaneš marva. A kako te spominje taj tvoj gospodar Bohun, a? Ženđjan se osmjehne, jer polaskale su mu riječi i milovanje, pa odgovori: — E, moj pane, ali vas kad spomene, iskre mu iz usta izlijeću. — Idi do vraga! — vikne iznenada pan Zagloba. — Što brbljaš koješta! 343 Žendjan je otišao, a oni su stali razgovarati o sutrašnjem putovanju i o neizmjernoj sreći koja čeka Jana. Medovina je brzo vratila raspoloženje Zaglobi, koji je isprva zadirkivao Skšetuskq.ga spominjući krštenje, a zatim ljubav Potockoga prema kneginjici. Podbipjenta je uzdisao. Pili i radovali su se. Naposljetku je razgovor prešao na rat i na kneza. Skšetuski, koji nije bio u logoru^ desetak dana, pitao je: — Ama recite mi što je našem knezu? Sasvim je drugi čovjek. Ne razumijem to. Bog mu je davao pobjedu za pobjedom. A što su ga pri zapovjedništvu zaobišli, što je s tim? Stoga sad sva vojska prelazi na njegovu stranu, pa će bez ičije milosti postati hetmanom i satrti Hmjelnickoga... Ali ipak je zbog nečega zabrinut!... — Možda ima uloge — odgovorio je Zagloba. — Mene katkad stane boljeti palac, tri sam dana melankoličan. — Ja ću vam, braćo, kazati — reče kimajući Podbipjenta. — Nisam baš čuo ovo od duhovnika Muhovjeckoga, nego sam čuo da je on nekome govorio zašto je knez zabrinut... Ne govorim ovo ja: Milostiv je to gospodar, dobar i veliki vojskovođa... što ga imam ja suditi, ali kako je duhovnik Muhovjecki... uostalom, što ja znam... — Eto, pogledajte ovoga Litavca! — uzviknuo je pan Zagloba. — Zar da ga ne diram kad ne umije ni govoriti! Ama što hoćeš reći? Obilaziš, obilaziš kao mačak oko vruće kaše, a nikad da kažeš ono što je glavno. — Pa što ste čuli? — upitao je Jan. — Pa eto, ovaj... govorili su kao da je knez prolio suviše krvi. Veliki je on vojskovođa, ali mjere u kažnjavanju ne zna, pa sad valjda sve vidi u krvavoj boji... i danju i noću kao da ga obastire krvavi oblak... — Nemojte govoriti gluposti! — ljutio se stari Zaćviiihovski. — To su ženska ogovaranja. Nije bilo u miru boljega gospodara za narod, a to što prema buntovnicima nema milosti, što zato? To je zasluga, a ne grijeh. Ta kakve bi muke, kakve kazne bile prevelike za one koji su ovu zemlju u krv utopili, koji su svoj rođeni narod davali Tatarima u roblje, ne htijući znati ni za Boga, ni za kralja, ni domovinu, ni vlast? Gdje mi možete pokazati slične strahote? Gdje ima onakvih divljaštava kakva su oni izvodili nad ženama i djecom? Gdje onakvih strašnih

zločina? I zato su kolac i vješala pretjerani? Fuj, fuj! Imate željeznu ruku, ali žensko srce. Vidio 344 sam kako ste stenjali kad su pekli Puljana i govorili ste da biste više voljeli da''ste'ga ubili namrtvo. Ali knez nije žena, zna kako treba nagrađivati i kažnjavati. Što vi imate pričati o tome! — Pa ja sam rekao, oče, da ne znam — ispričavao se Longin. Ali starac je još dugo puhao na nos, gladio sijedu kosu i gunđao: — Krvavo! Hm, krvavo!... To je nešto novo! U glavi je onoga koji je to izmislio zeleno, ne krvavo! Nastala je šutnja. Samo se kroz prozor čula vreva vlastele koja se veselila. Mali Volodijovski prekinuo je šutnju: — Što vi, oče, mislite? Što može biti našem gospodaru? — Hm! — reče starac. — Nisam mu pouzdanik, te ne znam. O nečemu velikom premišlja, oko nečega se lomi. Teška je to borba; a što je duša veća, muka je teža... I nije se varao stari vitez, jer baš u to doba onaj knez, vojskovođa, pobjednik, ležao je na zemlji u svome stanu, pred raspelom, i proživljavao jednu od najtežih bitaka u svom životu. Straže su na zbaraškom gradu objavljivale ponoć, a Jeremija je još razgovarao s Bogom i svojom ponositom dušom. Razum, savjest, ljubav prema domovini, ponos, osjećanje svoje snage i velike sudbine, u njegovoj se duši pretvorilo u zatvorenike i vodilo uporan boj, boj u kome su pucale grudi, i prskala glava i bol lomio sve udove. Evo i preko volje primasa, kancelara, senata, mimo volje vladine, prilazili su ovome pobjedniku vojska, vlastela, tuđe privatne čete — jednom riječju cijela mu se Poljska davala u ruke, bježala pod njegova krila, svoju sudbinu povjeravala njegovu geniju i preko najboljih svojih sinova vikala: "Spasi me, jer ti jedini možeš spasiti." Još mjesec, još dva, a pod Zbaraž će pasti sto tisuća ratnika, spremnih boriti se na smrt i život protiv aždaje domaćega rata. Tu, oblivene nekim neizmjernim sjajem slave i moći, stale su slike budućnosti promicati pred kneževim očima. Zadrhtat će oni koji su ga htjeli zaobići i poniziti, a on će oduševiti ove željezne čete vitezova i odvesti ih u ukrajinske stepe na pobjede i trijumfe o kakvima povijest još nije pisala! I knez je osjetio u sebi snagu za to; iz ramena mu niču krila, kao krila svetoga arkanđela Mihajla. Evo, mijenja se u ovome trenutku u nekakva gorostasa, kojega cijela tvrđava, cio Zbaraž, sva Mala Rusija ne može obuhvatiti. 345 Tako mi Boga, on će satrti Hmjelnickoga! On će ugušiti bunu, on će vratiti mir domovini! Vidi prostrana polja, stotine tisuća vojske, čuje riku topova... Bitka! Bitka! Pobjeda, nečuvena, neviđena! Tisuće leševa, tisuće zastava pokrivaju krvavu stepu, a on gazi tijelo Hmjelnickoga, a trube objavljuju pobjedu, a glas puca od mora do mora... Knez skače i pruža ruke Kristu, a oko njegove glave gori neka crvena svjetlost: "Kriste! Kriste! Ti znaš, ti vidiš da ja to mogu učiniti: reci mi da treba!" Ali Krist je spustio glavu na prsa, pa šuti tako bolno kao da su ga tek raspeli. "To je na slavu tvoju! Non rnihi! Non mihi! Sed nomini Tuo da gloriam! Ne mene! Ime svoje proslavi! U slavu vjere i hrama, svega kršćanstva! O Kriste! O Kriste!" I pred očima ju-nakovim promiče nova slika. Ovaj se put ne zaustavlja samo na pobjedi Hmjelnickoga. Knez će se, progutavši bunu, udebljati još i njegovim tijelom, njegovim će silama postati gorostas, udružit će tisuće kozaka s tisućama vlastele i krenut će dalje: na Krim će udariti, strašnoga zmaja u njegovoj jami dohvatiti, zabost će križ tamo gdje dotle nikad zvona nisu vjerne zvala na molitvu. Ili će poći u zemlje u koje su knezovi Višnjovjecki već jednom gazili konjskim kopitama i raširili granice Poljske, a tako i granice Crkve do krajnjih granica svijeta. Gdje je kraj ovoga zaleta? Gdje je kraj slave, sile, snage? — Nema ga nigdje... U prostoriju ulazi bijela mjesečina; ali satovi otkucavaju tri sata, i pijetli pjevaju. Još malo pa će se pojaviti dan; ali hoće li to biti dan kad će, osim sunca na nebu, sinuti sunce i na zemlji? *** Tako je! Knez bi bio dijete, ne čovjek, kad to ne bi učinio, kad bi iz kakvih bilo razloga odustao od toga. Već osjeća neko spokojstvo, koje je, očevidno, na nj izlio Krist milostivi — neka mu je slava za to! — Već misli treznije, lakše i duhovnim očima obuhvaća položaj domovine i svega. Politika kancelara i onih tamo velikaša u Varšavi, kao i kod braclavskoga vojvode, loša je i za domovinu opasna. Pregaziti najprije Zaporožje, more mu krvi istočiti, slomiti ga, satrti, uništiti, pobijediti, pa tek poslije priznati pobijeđenima sve — vratiti u život — eto, to je put, jedini dostojan ove velike divne Poljske. Može biti da je prije, mnogo prije, bilo moguće poći drugim putem, danas — ne! Što mogu pomoći pregovori kad tisuće oružanih ljudi stoje jedni prema drugima; pa 346 baš i da se utvrdi mir — kakvu će snagu imati? Ne, ne! To su sanjarije, to je rat produžen čitave vjekove, to je more krvi i suza za budućnost!... Neka se late ovoga jedinoga puta, velikoga, plemenitoga, jakoga — i on ništa više neće tražiti, ni željeti. Nastanit će se opet u svome Lubnu i čekat će mirno dok ga opet ne pozovu na posao strašne ratne trube... Treba prihvatiti! Ali tko? Senat? Burni sabori? Kancelar? Primas ili zapovjednici? Tko može, osim njega, i

razumjeti tu veliku misao? I tko bi je mogao izvršiti? Neka se nađe taj — onda pristaje!... Ali gdje je taj? Tko ima tu snagu? — Jedini on — više nitko! K njemu dolazi vlastela, k njemu leti vojska, u njegovoj je ruci mač Poljske. Ta Poljskom, čak i kad je na prijestolju kralj, a kamoli kad kralja nema, upravlja volja ovoga istoga naroda. Ta je volja suprema lex, najviši zakon! A objavljuje se ne samo na zborovima, ne samo preko poslanika, senata i kancelara, ne samo preko pisanih zakona i proglasa, nego još jače, još silnije, još izraz-itije — djelom. Tko ovdje vlada? Vlastelinski stalež, a taj se stalež kupi u Zbaraž i kaže mu: "Ti si zapovjednik." I on da se povuče? Pa kakva mu potvrda još treba? Od koga da je čeka? Zar od onih koji se trude da Poljsku upropaste, a njega ponize? Zašto? Zašto? Zato što je, kad je sve obuzeo ludi strah, kad su hetmani pali u ropstvo, kad je vojska poginula, velikaši se krili po tvrđavama, a kozak zagazio na prsa Poljskoj — što je on jedini odgurnuo tu nogu i podigao iz prašine onesviještenu glavu ove majke, žrtvovao za nju sve: život i imanje, spasio je od sramote, od smrti, on — pobjednik! Tko je ovdje zaslužniji, neka uzme tu vlast! Kome ona pripada s više prava, neka bude u njegovoj ruci. On će se rado odreći* toga tereta, rado će Bogu i Poljskoj reći: "Otpustite slugu u miru" jer, evo, već je veoma iznuren i lišen snage, a osim toga siguran da mu spomen na njega, ni grob njegov neće propasti. Ali kad nema nikoga dostojnijega — on bi bio dvostruko i trostruko dijete, ne čovjek, kad bi se odrekao svoga sjajnog puta, ove svijetle pregoleme budućnosti u kojoj je spas Poljske, njezina slava, njezina snaga, njezina sreća! I zašto? Knez je opet ponosno dignuo glavu i vatreni mu pogled pao na Krista; ali Krist je spustio glavu na prsa i šutio tako bolno kao da su ga tek raspeli... 347 Zašto? Junak je stisnuo rukama zažarene sljepoočice... Možda se i može odgovoriti. Što znače ovi glasovi koji mu usred duginih priviđenja slave, usred huke budućih pobjeda, usred predosjećaja veličine i snage, ovako nemilostivo govore u duši: "Ah! Stani, nesretnice!" Što znači ovaj nemir koji prožima neustrašive grudi njegove drhtavicom nekakva straha? Što znači to što mu, kad najjasnije i najočiglednije dokazuje sam sebi da mu je dužnost uzeti vlast, nešto tamo u dubini duše šapće: "Ti se varaš, ponos te zanosi, sotona oholnosti kraljevine ti obećava?" I opet se strahovita bitka bije u duši kneževoj, opet ga je dohvatio vihor straha, nepouzdanja i sumnje. Što čini vlastela koja ide k njemu, a ne zapovjednicima? Gazi zakon. Što čini vojska? Ruši disciplinu. I on, građanin, on, ratnik, da bude na čelu bezakonja? Zar da ga on štiti svojim dostojanstvom? Zar će on prvi dati primjer neposlušnosti, samovolje, nepoštovanja zakona; i to sve da bi vlast dobio dva mjeseca prije, jer, ako na prijestolje bude izabran kraljević Karlo, onda ga ta vlast ni inače neće mimoići? Zar da on bude tako strašan primjer potomstvu? Jer, što će biti? Danas će tako učiniti Višnjovjecki, a sutra Konjecpoljski, Po-tocki, Firlej, Zamojski ili Ljubomirski! A kad svaki, bez-obzira na zakon i dužnosti, stane raditi po svojoj ambiciji, kad djeca pođu tragom otaca i djedova, kakva onda budućnost čeka ovu jadnu zemlju? Crvi samovolje, nered, osobni prohtjevi, i inače toče stablo ove Poljske; pod sjekirom domaćeg rata iverje odlijeće, suhe grane s drveta otpadaju; što će biti kad oni koji je moraju čuvati kao zjenicu, sami budu podmetali oganj? Što će biti? Isuse! Isuse! Pa i Hmjelnicki se zaklanja za opće dobro, ni on ne čini ništa drugo nego što ustaje protiv zakona i vlasti. Kneza prođoše žmarci cijelim tijelom. Stao je kršiti ruke: "Zar ja da budem drugi Hmjelnicki, o Kriste!" Ali Isus je spustio glavu na prsa, pa šuti tako bolno kao da su ga tek raspeli... Knez se lomio dalje. Ako on uzme vlast, a kancelar, senat i zapovjednici ga proglase buntovnikom i izdajnikom — što će onda biti? Drugi domaći rat. A osim toga, zar je Hmjelnicki najveći i najstrašniji neprijatelj Poljske? Ipak su na nju često udarale još veće sile, ipak, kad je dvjesto tisuća željeznih Nijemaca kod Grune-vvalda išlo na pukove Jagelove, kad je kod Hoćina pola Azije 348 stupilo u boj, propast je bila još bliža — pa što je bilo s tim neprijateljskim vojskama? Ne, Poljska se ratova ne plaši, niti će je ratovi upropastiti! Ali zbog čega je ona, unatoč takvim pobjedama, takve skrivene snage, takve slave, ona koja je potukla mačonosce i Turke — ovako slaba i nemoćna te je poklekla pred jednim kozakom? Zašto joj susjedi kidaju granice, zašto je ismijavaju narodi, što joj glasa nitko ne sluša, o gnjevu joj ne vodi računa, a svi predviđaju propast? Ah! Tome su uzrok baš ponos i samoljublje magnata, rad na svoju ruku, samovolja. Najgori neprijatelj nije Hmjelnicki, nego unutrašnji nered, samovolja vlastele, mali broj i nediscipliniranost vojske, vatrenost sabora, svađe, nesloga, kaos, nesposobnost, privatni obziri, nediscipliniranost — nediscipliniranost na prvome mjestu. Drvo i truli od sredine. Brzo će ga bura oboriti — ali oceubojica je onaj koji to pomogne, proklet će biti on i potomci njegovi do desetoga koljena... Hajde sad, pobjednice kod Njemirova, Pohrebišča, Mahnovke i Konstantinova; hajde, kneže-vojvodo, hajde, oduzmi vlast zapovjednicima, pogazi zakon i vlast i podaj potomstvu primjer kako se majci raskida utroba!... Strah, očajanje i mahnitost pojave se na kneževu licu. Jauknuo je i, uhvativši se rukama za kosu, pao pred

Kristom. I kajao se knez, i lupao časnom glavom o kamenu podlogu, a iz prsa mu se otimao gluhi glas: — Bože! Budi milostiv meni grešnomu! Bože, smiluj se meni grešnomu! Bože, smiluj se meni grešnomu!... Ružičasta se zora već pojavila na nebu, a za njom došlo zlaćano sunce, te obasjalo sobu. Pod strehama je počeo cvrkut vra-baca i lasta. Knez je ustao i otišao, te probudio mladića Željenskoga, koji je spavao pred vratima. — Trči — reče mu — k ordonansu i kaži da pozove k meni sve pukovnike koji su u tvrđavi i gradu. Neka pozove sve! Poslije dva sata dvorana se stala puniti brkatim i bradatim ratnicima. Od kneževih ljudi došli su starina Zaćvilihovski, Poljanovski, Skšetuski s panom Zaglobom, Vurcel, obrstar Mahnicki, Volodijovski, Vjeršul, Ponjatovski, zamalo svi oficiri, pa čak i četovođe osim Kušela, koji je bio poslan k Podolju u izvidnicu. Od redovite vojske bili su Ošinjski i Koricki. Žagorilo se, razgovaralo, sve je brujalo kao u košnici, a sve su oči bile uprte u vrata kroz koja će ući knez. 349 Uto je umuklo sve. Knez je ušao. Lice mu je bilo mirno, vedro — i samo su od nesanice zakrvavljene oči i zgrčene crte na licu pokazivale o vođenoj borbi. A kroz tu vedrinu i blagost probijalo je dostojanstvo i neslomljiva volja. — Gospodo — počeo je knez. — Noćas sam razgovarao s Bogom i svojom savješću o svojoj dužnosti, pa vam stoga objavljujem, a vi ćete objaviti svoj vlasteli, da, radi dobra domovine i sloge potrebne u vremenu poraza, stupam pod komandu vojničkih zapovjednika. U skupu je zavladala gluha tišina. *** Poslijepodne toga istoga dana u dvorištu tvrđave stajalo je trista Vjeršulovih Tatara, spremnih za put sa Skšetuskim, a u tvrđavi je knez priredio gozbu vojničkim starješinama, koja je za našega viteza bila i oproštajna. Stoga je sjedio kraj kneza, kao mladoženja, a odmah do njega sjedio je pan Zagloba, jer znalo se da su njegova vještina i odvažnost spasili mladu. Knez je bio veseo, jer skinuo je teret sa srca, a pio je zdravice za sreću budućega para. Zidovi i prozori tresli su se od klicanja vitezova. U trijemovima je pravila vrevu posluga kojoj je Ženđjan bio kolovođa. — Gospodo — reče knez, neka ovaj treći pehar bude za budući podmladak. Jako je to gnijezdo. Daj Bože da jabuka ne padne daleko od stabla. Neka se ovome orlu rađaju orlići, dostojni roditelja! — Živjeli! Živjeli! — Hvala! — uzviknuo je Skšetuski i ispio veliki pehar malvazije. — Živjeli! Živjeli! — Crescite et multiplicamini! Rastite i množite se! — Sad morate dati bar pola čete! — rekao je, smijući se starina Zaćvilihovski. — Rodit će nam cijelu vojsku! Znam ja njega dobro! — vikao je Zagloba. Vlastela se grohotom smijala. Vino je ulazilo u glavu. Svuda vidiš crvena lica, sukanje brkova, raspoloženje je sve bolje i bolje. — Kad je tako — vikao je razdragani Jan — onda vam moram priznati da mi je kukavica nakukala dvanaest muškaraca. — Ah! Sve će rode smalaksati od posla! — vikao je pan Zagloba. 350 Vlastela se opet smijala, i smijali su se svi, te se dvorana orila kao od grmljavine. U taj se mah na pragu pojavila neka utvara, pokrivena prašinom — i kad je vidjela gozbu i vesela lica, zastala je na pragu kao da se premišlja hoće li dalje. Knez ju je ugledao prvi, namrštio se, metnuo ruke nad oči i rekao: — A tko je to tamo? Aha, Kušel! Iz izvidnice! Što je novo? Kakvi su glasi? — Vrlo loši, milostivi kneže — javio se oficir čudnim glasom. U skupu je iznenada nastala tišina, kao da ga tko urekao. Pehari, prineseni ustima, zastali su na pola puta, sve su se oči zagledale u Kušela, na čijemu se umornom licu ogledala tuga. — Bolje bi bilo da ih i ne kazuješ kad sam pri peharu veseo — rekao je knez — ali kad si počeo, onda dovrši! — Milostivi kneže, i ja bih volio ne biti loš glasnik, jer ova mi vijest teško izlazi na usta. — Što se zbilo? Govori! — Bar je... pao! 351 KNJIGA DRUGA 1. Jedne vedre noći išla je desnom obalom Valadinke prema Dnjestru četica od nekoliko konjanika. Išli su vrlo polako, zamalo nogu pred nogu. Na čelu, pedesetak koraka ispred ostalih, jahala su dva konjanika kao straža, ali vidjelo se da nemaju što čuvati i paziti, jer neprestano su razgovarali umjesto da paze na okolinu. Zaustavljajući svaki čas konje, osvrtali su se na ostalu pratnju, a tada bi jedan od njih vikao:

— Polako vi tamo! Polako! I četica je još više usporavala hod, jedva se kretala naprijed. Napokon, izišavši iza brežuljka koji ju je zaklanjao sjenom, ta četica iziđe na prostor obasjan mjesečinom i tada se moglo vidjeti zbog čega ide polako: u sredini pratnje dva konja idu uporedno, a između njih privezana je za sedla nosiljka, a u njoj leži neko biće. Srebrni zraci obasjavali su njezino blijedo lice i zatvorene oči. Za nosiljkom jahalo je deset naoružanih ljudi. Po kopljima bez zastavica mogli su se prepoznati kozaci. Neki su vodili natovarene konje, neki su jahali slobodno, ali koliko ona dvojica naprijed nisu obraćala pozornost na okolinu, toliko su se ovi nemirno i plašljivo okretali na sve strane.. A ipak je okolina izgledala kao prava pustinja. Tišinu su prekidali samo topot konja i vikanje jednoga od onih naprijed, koji je s vremena na vrijeme ponavljao opomenu: — Polako! Pažljivo! Naposljetku se obratio drugu: — Horpina, je li još daleko? — zapitao je. Drug kojega je nazvao Horpinom, a koji je zapravo bila djevojka prerušena u kozaka, visoka rasta, pogleda u zvjezdano nebo i odgovori: — Nije daleko. Stići ćemo prije noći. Proći ćemo Vražje Ročište, pa Tatarski Rozlog, i odmah ćemo naići na Vražji Klanac. Bilo bi zlo prolaziti onuda poslije ponoći, dok pijetli ne zapjevaju. Ja mogu, ali vi biste loše prošli, vrlo loše. Prvi konjanik sliježe ramenima. 352 — Znam ja — reče — da ti je vrag brat, ali i vragu se može doskočiti. — Vrag, nevrag, ali nema zakletava — odgovori Horpina. — Da ti, sokole, u cijelome svijetu tražiš sklonište za svoju kneginjicu, ne bi našao boljega. Ni ovuda ne može poslije ponoći proći nitko, osim sa mnom, a u klanac živ čovjek nije nogom stupio. Kad tko hoće čuti proroštva, stoji ispred klanca pa čeka dok ne izađem. Ti se ne boj! Neće tamo doći ni Lesi, Poljaci, ni Tatari, niti itko, itko drugi. Vražji je Klanac strašan, sam ćeš vidjeti. — Neka je i strašan, ali kažem da ću doći koliko god puta budem htio. — Samo danju. — Kad mi se god prohtije. A stane li mi vrag na put, za rogove ću ga. — Ej Bohune, Bohune! — Ej Donjcovna, Donjcovna! Ti se za mene ne brini. Hoće li me odnijeti vrag ili neće, to nije tvoja stvar, samo ti ovo kažem: čini ti sa svojim vrazima što znaš, samo da kneginjicu ne snađe nikakvo zlo; bude li joj štogod, iz mojih te ruku neće oteti ni vrazi ni vampiri! — Jednom su me već topili, još kad sam s bratom živjela na Donu; drugi mi je put u Jampolu krvnik već brijao glavu, pa opet mi nije ništa. Ali ovo je drugo. Za tvoju ću ljubav paziti da joj ni dlaka s glave ne padne od duhova, a od ljudi je kod mene sigurna. Neće ti ona više izmaći. — Pa što si mi onda, sovuljago, vračala zlo, što si mi proricala nad uhom: "Leh je kraj nje! Leh je kraj nje!" — To nisam govorila ja, nego duhovi. Ali sad se možda promijenilo. Sutra ću ti vračati po vodi na mlinskom kolu. Na vodi se sve dobro može vidjeti, samo treba dugo gledati. Sam ćeš vidjeti. Ali ti si kao bijesan pas: čim ti se kaže istina, srdiš se i hvataš za sablju. Razgovor se prekine, samo se čuo topot kopita o kamen i od rijeke nekakvi glasovi nalik na cvrčanje skakavaca. Bohun ne obrati nimalo pozornosti na te glasove koji su se noću mogli činiti čudnovati, nego podiže oči k mjesecu i duboko se zamisli. — Horpina! — reče malo poslije. — Što je? 353 — Ti si vračara, moraš znati: je li istina da postoji bilje od kojega svatko, kad ga se napije, mora zavoljeti? Dragoljub, kako li? — Dragoljub! Ali tebi ni on ne može pomoći. Da kneginjica ne voli drugoga, onda bi joj samo trebalo dati da se napije; ali kad voli, onda znaš što će biti? — Što? 3 — Još će više zavoljeti onoga drugoga. — Nestani i ti i tvoj dragoljub! Ti znaš pretkazati zlo, a ne znaš pomoći. — Onda slušaj: znam za drugo bilje koje raste pod zemljom. Tko se njega napije, dva dana i dvije noći leži kao klada, ništa ne zna za sebe. Dat ću joj tog bilja, a zatim... Kozak zadrhti na'sedlu i upre u vračaru svoje oči koje su se i u mraku sjajile. — Što kažeš? — zapita. — Ej, haj! — uzvikne vještica i prasne u glasan smijeh, nalik na kobilje rzanje. Smijeh se zlokobno razliježe po rasjeklinama klanca. — Kujo — otrese se četovođa.

Zatim su mu se oči postupno gasile, opet je zapadao u misli. Napokon je stao govoriti kao sam sebi: — Ne, ne! Kad smo Bar osvojili, prvi sam uletio u samostan da je branim od pijanaca i razbijem glavu svakomu tko bi je se dotaknuo; a ona se nožem ubola, pa sad ne zna za sebe. Dodirnćm li je samo, opet će se udariti ili u rijeku skočiti; nećeš je sačuvati, nesretnice! — Ti si u duši Poljak, ne kozak, kad po kozački nećeš pridobiti djevojku... — Ej, da sam Poljak! — zavapi Bohun. — Da sam Poljak! I zgrabi se za glavu obim rukama, jer i njega je uhvatila tuga. — Zacijelo te urekla ta Poljakinja — progunđa Horpina. — Ej, valjda me urekla! — odgovori žalosno. — Neka me prva puška ne pogodi, neka na kolcu završim pseći život... Jednu jedinu na svijetu hoću, i ta me jedina neće! — Budalo! — prasne Horpina. — Ta u rukama ti je! — Jezik za zube! — uzviknuo je bijesno kozak. A ako se ubije, što onda? Tebe ću i sebe rastrgnuti, glavu ću o kamen razbiti, ljude ću ujedati kao pas! Dušu bih dao za nju, slavu bih kozačku 354 dao, pobjegao bih iza Jahorlika, bez traga, da bih s njom živio, kraj nje umro... Eto, vidiš, a ona se nožem ubola. A zbog koga? Zbog mene! Nožem se ubola. Čuješ li? — Ništa joj neće biti. Neće umrijeti. — Kad bi umrla, tebe bih za vrata prikovao. — Nikakve vlasti nad njom nemaš. — Nemam, nemam. Više bih volio da je ubola nožem mene; kad bi me i ubila, bilo bi bolje. — Glupa Poljakinja! Trebala bi se dragovoljno priviti uz tebe. Gdje će naći boljega? — Učini mi to, pa ću ti jedan ćup napuniti dukatima, a drugi biserima. U Baru smo nakupili mnogo plijena, a i na drugim mjestima. — Bogat si kao knez Jeremija, i slavan. Tebe se, kažu, boji i Krivonos. Kozak odmahnu rukom. — Što mi vrijedi kad srce boli... I opet je nastala šutnja. Obala rijeke postajala je sve divljija, pustija. Bijela mjesečeva svjetlost davala je fantastičan izgled drveću i stijenama. Napokon Horpina reče: — Ovdje je Vražje Ročište. Treba ići u skupini. — Zašto? — Nečisto mjesto. Zaustave konje i zamalo ih stigne pratnja. Bohun se podiže u stremenima i pogleda u nosiljku. — Spava? — upita. — Spava — odgovori starac kozak — slatko kao djetešce. — Dala sam joj nešto da zaspi — reče vračara. — Polako, oprezno — govorio je Bohun zagledavši se u zaspalu djevojku — da je ne probudite! Mjesec joj gleda ravno u lišće, srdašcu mojemu. — Tiho svijetli, neće je probuditi — šapne neki mladi kozak. I četa krene dalje. Ubrzo su stigli na Vražje Ročište. Bio je to brežuljak, odmah kraj rijeke, nizak i obao kao da okrugli štit leži na zemlji. Mjesec ga je potpuno oblijevao svjetlošću, osvjetljavajući po cijeloj površini razbacano bijelo kamenje. Mjestimično je bio samo jedan, a mjestimično hrpe kamenja, kao ostaci kakvih zgrada, porušenih tvrđavica i crkava. Mjestimično su stršale kamene ploče, pobodene u zemlju, nalik na spomenike po 355 grobovima. Cijeli je brežuljak sličio kakvoj golemoj ruševini. A možda je nekad davno, u vrijeme Jagelovo, ovdje vrio ljudski život. Danas su ovaj brežuljak i sva okolina, čak do Raškova, bili gluha pustinja u kojoj su živjele samo divlje zvijeri, a noću vještice vodile svoja kola. I, doista, tek što se četa popela do polovine brežuljka, dotle laki povjetarac pretvorio se u pravi vihor, koji je stao oblijetati brežuljak s nekim potmulim, zloslutnim fijukom, a kozacima se činilo da se među ovim ruševinama odazivaju neki teški uzdasi, kao da dolaze iz prignječenih prsiju, neki žalosni jauci, nekakvo smijanje, plač i cviljenje djece. Cijeli je brežuljak stao oživljavati, vikati različitim glasovima. Iza kamenja kao da se pojavljuju visoke, tamne prilike; sjene čudnih oblika promicale su tiho između stijena; u daljini u sumraku sijalo se nešto nalik na vučje oči; napokon s drugoga kraja brijega, iz najgušćih hrpa kamenja i ruševina, javio se potmuli, grleni urlik, za kojim se odmah odazvao i drugi. — Nečastivi! — šapne mladi kozak osvrćući se starom esaulu. — Ne, to su vukodlaci — odgovori esaul još tiše. — O, Gospode, pomiluj! — uzviknu prestrašeno ostali skidajući kape i križajući se pobožno. Konji su počeli strići ušima i frktati. Horpina, idući na čelu, mrmljala je poluglasno neke nerazumljive riječi, kao nekakav vražji Očenaš. Tek kad su stigli na drugi kraj brežuljka, okrenula se i rekla:

— No, eto. Ovdje je već čisto. Morala sam ih zaustavljati zakletvama, jer vrlo su gladni. Uzdah olakšanja začuo se iz svačijih usta. Bohun i Horpina opet su išli naprijed, a kozaci koji maloprije nisu smjeli ni disati, stali su šaptati i razgovarati. Svaki se sjetio nečega što mu se dogodilo s vukodlacima i duhovima. — Da nije bilo Horpine, ne bismo prošli — govorio je jedan. — Silna vještica! — A naš se ataman ne boji ni nečastivoga. Nije ni gledao ni slušao, samo se osvrtao na svoju djevojku. — Da se njemu zbilo što i meni, ne bi ni on bio tako slobodan — reče stari esaul. A što vam se dogodilo oče Ovsivuju? 356 — Jahao sam jednom noću iz Rejmentarovke u Hulajpolje, pokraj grobova. Odjedanput mi nešto odostrag skoči s groba na sedlo. Osvrćem se, dijete: modro, bijelo!... Zacijelo su ga Tatari s majkom vodili u roblje, pa je umrlo nekršteno. Oči mu sjaje kao svijeće, a cvili, cvili! Skoči mi sa sedla na leđa, a onda osjetim da me ujeda iza uha. O, Gospode, vampir! Ali u Vlaškoj sam dugo služio, a tamo ima više vukodlaka no ljudi, pa im se može i doskočiti. Skočio sam s konja pa mačem udario u zemlju. "Nestani! Propadni!" A ono jaukne, uhvati se za držak sablje, pa se po oštrici spusti pod travu. Prekrižio sam zemlju, pa odjahao. — Zar u Vlaškoj ima toliko vukodlaka, oče? — Svaki drugi Vlah poslije smrti postaje vukodlak, a vlaški su najgori od svih. Tamo ih zovu brukolaci. — A tko je jači, oče: nečastivi ili vukodlak? — Nečastivi je jači, ali vukodlak je žešći. Kad znaš upotrijebiti nečastivoga, služi te; a vukodlaci nisu nizašto, samo traže krv. Ali ipak je nečastivi nad njima ataman. — A Horpina im je zapovjednik. \> — Bez sumnje. Dok je živa* bit će zapovjednik. Jer, da nema vlasti nad njima, ne bi joj naš ataman dao svoju golubicu, jer vukodlaci najviše vole djevojačku krv. — A ja sam čuo da oni ne mogu ništa nevinoj duši. — Duši ne mogu, ali mogu tijelu. — Ej, šteta bi bila za ljepoticu! To je krv s mlijekom! Znao je naš bačko što treba uzeti u Baru. Ovsivuj mljacne jezikom. — Nema se što reći. Zlatna Poljakinja. — A meni je, oče, nje žao — reče mladi kozak. — Kad smo je u nosiljku stavljali, sklapala je bijele ručice pa molila i preklin-jala: "Ubijte me, nesretnicu!" — Neće joj biti loše. Daljnji razgovor prekinuo je Horpinin dolazak. — Hej, junaci — reče vještica — ovo je Tatarski Rozlog, no se ne bojte, ovdje je samo jedna noć u godini strašna, a Vražji Klanac i moj salaš ovdje su blizu. I doista se ubrzo čuo lavež pasa. Pratnja uđe u grlo klanca, koji je izbijao upravo na rijeku, a bio je tako uzak, da su jedva četiri konjanika mogla ići usporedo. Na dnu klanca tekao je potočić s izvora, svjetlucao je na mjesečini kao zmija i hitro jurio 357 u rijeku. Ali što su zalazili dublje, strme su se obale širile sve više, praveći prilično veliku udolinu, koja je imala blag nagib i sa strana bila zatvorena stijenama. Zemlja je ovdje-ondje bila pokrivena visokim drvećem. Vjetar tu nije puhao. Duge, crne sjene padale su od drveća na zemlju, a na osvijetljenim su se mjestima veoma blistali neki bijeli, okrugli ili valjkasti predmeti, u kojima su kozaci sa strahom prepoznali lubanje i ljudske kosti. Stoga su se s vremena na vrijeme bojažljivo osvrtali, križajući se pritom. Uto je u daljini sinula svjetlost, a u isti čas dotrče dva strašna psa, crna, blistavih očiju, lajući i urlajući, kad vidješe ljude i konje. Na Horpinin glas umire se i stanu oblijetati oko jahača, dahćući i lajući na ljude i konje. — Vrazi! — šaputali su kozaci. — To nisu psi — progunđao je stari Ovsivuj tonom čvrstoga uvjerenja. Iza drveća pokaže se kuća, za njom konjušnica, a još dalje i više tamna zgrada. Kuća je izvana izgledala lijepa i velika, prozori su bili osvijetljeni. — To je moj dom — reče Horpina Bohunu — a ono ondje vodenica, koja melje samo za nas, a ja vračam iz vode na kolu. Vračat ću i tebi. Djevojka će stanovati u sobi, ali kad hoćeš ukrasiti zidove, za to je vrijeme treba smjestiti na drugo mjesto. Stanite i sjašite! Pratnja se zaustavi, a Horpina stade vikati: — Čeremis! Huku! Huku! Čeremis! Neko biće sa svježnjićem zapaljene luči u ruci izađe pred kuću i, dignuvši luč u vis, šuteći stade promatrati došljake. Bio je to star čovjek, neobično ružan, nizak, gotovo patuljak, plosnata lica i kosih, vrlo upalih očiju. — Koji si ti vrag? — upita Bohun.

— Ne pitaj ga — reče gorostasna žena — jezik mu je odrezan. — Dođi bliže! — Slušaj — nastavi djevojka — kako bi bilo da je odnesemo u mlin? Ovdje će ljudi ukrašavati sobu i zabijati čavle, pa će je probuditi. Sjahavši, kozaci su stali pažljivo odvezivati nosiljku. Sam je Bohun nadgledao sve s najvećom pažnjom i držao uzglavlje s jedne strane kad su je prenosili u mlin. Patuljak je, idući naprijed, osvjetljavao put. Kneginjica, koju je Horpina napojila čajem svarenim 358 od drijemka, nije se probudila, samo su joj očni kapci podrhtavali od svjetlosti. Lice joj je poprimilo životnu boju od ovoga crvenog odsjaja. A možda se uljuljkala u divne snove, jer slatko se osmjehivala tijekom ovoga prijenosa koji je sličio pogrebu. Bohun ju je gledao i činilo mu se da će mu srce iskočiti. "Mila moja, golubice moja!" šaputao je tiho, a opori iako lijepi obrazi četovođini postali su blagi i gorjeli velikim plamenom ljubavi koja ga je obuzela. A obuzimala ga je sve više, kao što plamen koji putnik zaboravi obuzima sve veće prostore divlje stepe: Horpina, idući uz njega, govorila je: — Kad se probudi iz ovoga sna, bit će zdrava. Rana zarasta, ozdravit će... — Slava Bogu! Slava Bogu! — odgovarao je četovođa. Dotle su kozaci istovarivali ispred kuće goleme tovare plijena sa šest konja: sagove, pokrivače i druge dragocjenosti otete u Baru. U sobi su zapalili veliku vatru i dok su jedni donosili nove zastore, drugi su ih zabijali na drvene stijene. Bohun se ne samo pobrinuo za sigurnu;' krletku, nego je odlučio i ukrasiti je, da ptičici ne bi ropstvo bilo preteško. Stoga je ubrzo došao iz vodenice, te sam nadgledao posao. Noć je prolazila i mjesec je već skinuo svoje blijede zrake s vrhova stijena, a u sobi se još čula prigušena lupa čekića. Jednostavna izba sve je više nalikovala na sobu. Napokon, kad su zidovi bili već pokriveni, a pod prekriven i ležaj pripremljen, donesu zaspalu kneginjicu i stave je na mekane jastuke. Zatim se umirilo sve. Samo se u staji još neko vrijeme čuo smijeh nalik na konjsko rzanje: to je mlada vještica, valjajući se po sijenu s mladićima, dijelila im udarce i poljupce. 2. Sunce je sutradan bilo već visoko odskočilo kad je kneginjica otvorila oči. Pogled joj padne najprije na strop i zadrži se na njemu dugo, zatim preleti cijelu sobu. Prisebnost se vraćala djevojci i još je vodila borbu s ostatkom sna i sanjarenja. Na licu joj se pojavila začuđenost i nemir. Gdje je? Kamo je dospjela i u čijim je rukama? Sanja li još ili je budna? Što znači ova raskoš oko nje? 'Što je s njom bilo dosada? 359 U taj čas pred oči joj iziđu strahoviti prizori osvajanja Bara, kao živi. Sjeti se svega: ubijene su tisuće ljudi, vlastele, građana, svećenika, redovnica i djece... Izađu joj pred oči obrazi svjetine omazani krvlju, vratovi i glave omotani još vrućim crijevima, pijana vika, Sudnji dan grada koji satiru... napokon Bohun i otmica. Sjeti se u taj čas i kako se u trenutku očaja spustila na nož koji je podmetnula njezina ruka — i hladan joj znoj obli slijepe oči. Nož je zacijelo kliznuo po ruci, jer osjeća samo malo boli, ali istodobno osjeća da živi, da joj se vraćaju snaga i zdravlje, sjeća se, napokon, da su je dugo, dugo nosili nekamo. Ali gdje je sad? U nekoj tvrđavi, preoteta, spašena, sigurna? I opet očima preleti po sobi. Prozorčići su kao na seljačkoj kući, mali, četvrtasti, i kroz njih se ne vidi, jer umjesto stakla imaju bijeli papir. Je li to doista seljačka kuća? Nije moguće, protiv toga govori ova neizmjerna raskoš. Umjesto stropa nad djevojkom visi velika, svilena grimizna tkanina posuta zlatnim zvjezdicama i mjesecima; zidovi nisu baš široki, ali pokriveni su sagovima; na podu je šaren čilim posut kad pravim cvijećem. Streha na ognjištu pokrivena je perzijskim ćilimom, svugdje zlatne rese, svila, kadifa, počevši od stropa pa do uzglavlja na kojem počiva njezina glava. Jasno danje svjetlo, probija se kroz papir na prozorčićima, osvjetljava sobu, ali i gubi se u ovom grimizu, u plavilu i zelenilu kadife, praveći neki divni polumrak u duginim bojama. Kneginjica se čudi, ne vjeruje očima. Jesu li to kakve čarolije, da li ju je vojska kneza Jeremije preotela iz kozačkih ruku i ostavila u kojoj od kneževih tvrđavica? Djevojka sklopi ruke. — Bogorodice Prečista! Neka prvo lice koje se pojavi na vratima bude lice branitelja i prijatelja! U taj čas kroz teške zastore od kadife dopru do nje iz daljine zvuči teorbana, a neki glas počne uz pratnju tiho pjevati poznatu pjesmu: Oj, ovo je ljubav Gora od bolesti! Bolest ću preboljeti I zdrav ću biti, Vjerne ljubavi Nikad neću zaboraviti 360 Kneginja se pridigne u postelji, ali što je duže slušala, oči su joj se otvarale sve šire od straha. Napokon je strahovito kriknula i pala kao mrtva na postelju. Prepoznala je Bohunov glas. No i njezin krik probio se kroz zidove, jer malo poslije teški zastor zašuštao je i četovođa se pojavio na pragu. Djevojka je pokrila oči rukama, a pobijeljele i drhtave usne ponavljale su grozničavo: — Isuse, Marijo! Isuse, Marijo!

Ipak, prizor koji je nju prestrašio bio bi obradovao ne jedne djevojačke oči, jer odijelo i lice ovoga mladića blistali su kao sunce. Dijamantna puceta sjajila su se kao zvjezdice na nebu, nož i sablja blistali su od dragoga kamenja, župan od srebrotkanice i crveni kontuš udvostručili su mu ljepotu — i tako je stajao ispred nje vitak, garav, divan, najljepši kozak u Ukrajini. No oči su mu bile zamagljene, kao zvijezde zaklonjene maglom, i gledao ju je gotovo pokorno. Videći da strah ne silazi s njezina lica, stao je govoriti tihim i žalosnim glasom: — Ne bojte se, kneginjice! — Gdje sam? Gdje sam? — pitala je gledajući ga kroz prste. — Na sigurnome mjestu, daleko od rata. Ne boj se, dušo moja mila! Doveo sam te ovamo iz Bara da te ne bi snašlo zlo ni od ljudi ni od rata. Nikoga u Baru kozaci nisu ostavili u životu, ostala si jedina ti! — Što ćeš ti ovdje? Zašto me progoniš? — Ja te progonim? Bože moj mili! — i kozak raširi ruke i stane kimati kao čovjek kome se čini velika nepravda. — Strašno te se bojim! — A zašto se bojiš? Narediš li, od vrata se neću maknuti: tvoj sam rob. Da mi je samo sjediti ovdje na pragu i gledati ti u oči! Zlo ti neću, zašto me mrziš? Hej, Bože dragi! U Baru si se ubola nožem kad si me vidjela, iako si me poznavala odavno i znala da te dolazim obraniti. Ta nisam tuđin za tebe, nego iskreni prijatelj... a ti si se nožem ubola, kneginjice! Blijedi su se kneginjičini obrazi oblili rumenilom. — Jer više sam voljela smrt nego sramotu — reče. Zaklinjem se: ne budeš.li me poštovao, ubit ću se, makar zato i dušu izgubila! 361 Iz djevojčinih očiju sijevala je vatra i četovođa je vidio da nema šale s tom krvlju bulihovskom, kneževskom, jer učinit će ono čime prijeti, a drugi će put bolje upraviti nož. Zato nije odgovorio ništa, samo je učinio nekoliko koraka do prozora, sjeo na klupu prekrivenu zlatnim tkanjem i oborio glavu. — Budi mirna — nastavio je. Dok sam trijezan, dok mi rakija-majka glavu ne zapali, dotle si ti meni poput ikone u crkvi. A otkako sam te u Baru našao, prestao sam piti. Prije toga sam pio, pio, jad svoj zalijevao rakijommajkom. Što sam mogao? Ali sad u usta neću uzeti ni slatkoga vina ni rakije. Kneginjica je šutjela. — Gledat ću te malo — nastavio je — oči ću nasititi divnim licem, pa ću otići. — Vrati mi slobodu — reče djevojka. — Zar si u ropstvu? Ti si ovdje gospodarica. I kamo bi se vratila? Bulihe su poginuli, oganj je progutao sela i gradove, kneza u Lubnu nema, ide na Hmjelnickoga, a Hmjelnicki na njega; svugdje je rat, krv se lije, svugdje je puno kozaka, Tatara i vojske. Tko će te poštovati? Tko će te sažaliti, tko obraniti, ako ne ja? Kneginjica je podigla oči jer sjetila se da ima na svijetu još jedan muškarac koji bi je prigrlio, požalio, i obranio, ali nije htjela izgovoriti njegovo ime da ne bi dražila žestokoga lava. Ali u isti joj čas srce obuhvati duboka žalost. Živi li još taj za kojim čezne njezina duša? Dok je bila u Baru, znala je da je živ, jer odmah poslije odlaska pana Zaglobe čula je za* jSkšetuskoga u isti čas kad i za pobjede strašnoga kneza. Ali koliko je već proteklo dana i noći otad, koliko je moglo biti bitaka, koliko ga je opasnosti moglo snaći! Vijesti o njemu mogle su joj odsad dolaziti samo preko Bo-huna, a njega nije htjela pitati, a i nije smjela. Glava joj klone na uzglavlje. — Zar ovdje moram ostati kao sužanj? — jauknula je. — Što sam ti učinila da ideš za mnom kao nesreća? Kozak digne glavu i stane govoriti tako tiho da se jedva moglo čuti: — Što si mi učinila, ne znam. Ali znam ovo: ako sam ja tebi nesreća, i ti si meni nesreća. Da te nisam zavolio, bio bih slobodan kao vjetar u polju i duša bi mi bila slobodna, a slavan bih bio kao Konaševič Sahajdačni. Tvoje je lice moja nesreća, tvoje su oči moja nesreća; nije mi draga sloboda, ni slava kozačka! Što su 362 meni bile ljepotice dok ti nisi od djeteta postala djevojkom! Jednom sam oteo galiju s najdivnijim djevojkama, jer vodili su ih sultanu, i nijedna mi nije osvojila srce. Poigrali su se njima kozaci-braća, a zatim sam naredio: svakoj kamen o vrat, pa u vodu! Nisam se bojao nikoga, nisam mario nizašto... i kao knez u tvrđavi, tako sam bio i ja u stepi. A danas? Evo, sjedim ovdje kao rob, lijepu riječ molim od tebe, i izmoliti je ne mogu. I nisam je čuo nikad, čak ni onda kad su te braća i strina davali meni. O, djevojko, da si prema meni bila drukčija, da si bila drukčija, ne bi se zbilo što se zbilo; ne bih pobio tvoje rođake, ne bih se s bunom i seljacima bratimio; ali zbog tebe sam izgubio pamet. Ti bi me mogla odvesti kamo hoćeš; krv bih ti dao, dušu bih ti dao. Sada sam sav krvlju vlastelinskom umrljan, ali prije sam tukao samo Tatare, a tebi donosio plijen da bi u zlatu i dragom kamenju šetala kao kerubin Božji!... Zašto me onda nisi voljela? O, jadna li mene! Jad je na srcu mome. Ni živjeti s tobom, ni bez tebe, ni blizu, ni daleko... ni na gori, ni u polju, golubice moja, srdašce moje! Oprosti mi što sam po tebe u Rozloge došao kozački, sa sabljom i ognjem, ali bio sam pijan od gnjeva na knezove i rakiju sam usput pio, razbojnik nesretni. A zatim, kad si mi pobjegla, zavijao sam kao pas, a rane su me boljele, jesti nisam htio, i majčinu smrt molio sam da me uzme... a ti tražišda te sada pustim, da te izgubim ponovo... golubice moja,

srdašce moje! Četovođa prestane, jer glas mu zastao u grlu i prešao zamalo u jauk, a lice je Jelenino čas rumenjelo, čas blijedilo. Što je u Bohunovim riječima bilo više bezgranične ljubavi, tim se pred djevojkom otvarala veća provalija, bez dna, bez nade za spas. A kozak se malo odmorio, ovladao sobom i nastavio: — Traži što hoćeš! Eto, gledaj kako je ta soba ukrašerta... to je moje, to je plijen iz Bara, na šest sam ga konja donio za tebe! Traži što hoćeš, žuto zlato, blistavo odijelo, drago kamenje, pokorne robove... Bogat sam, svega ima dovoljno, Hmjelnicki za me neće požaliti blaga, ni Krivonos neće požaliti; ti ćeš biti kao kneginjica Višnjovjecka, tvrđavica ću ti naosvajati, pola ću ti Ukrajine darovati... jer iako sam kozak, ne plemić, ipak sam ataman, vodim deset tisuća mladića, više no knez Jarema. Traži što hoćeš, samo ne bježi od mene, samo ostani sa mnom, golubice, zavoli me! 363 Kneginjica se uspravi u postelji, veoma blijeda, ali njezino milo, prekrasno lice izražavalo je tako nesalomljivu volju, ponos i snagu da je ova golubica u taj mah više nalikovala na orliću. — Ako čekaš moj odgovor — reče — onda znaj: da u tvom ropstvu moram čitav život prostenjati kao sužanj, nikad, nikad te neću zavoljeti, tako mi Bog pomogao! Bohun se borio neko vrijeme sa sobom. — Ne govori mi takve stvari! — reče hrapavim glasom. — A ti mi ne govori o svojoj ljubavi, jer ona mi nanosi sramotu, ljuti me, vrijeđa me. Nisam ja za tebe. Ataman ustane. — Pa za koga si ti, kneginjice Bulihova? A čija bi ti bila u Baru da nije bilo mene? — Tko mi život spašava da bi me osramotio i zasužnjio, taj mi je dušmanin, ne prijatelj. — I ti misliš da bi te seljaci ubili? Strahota je i pomisliti!... — Nož bi me ubio, ti si mi ga oteo. — I neću ti ga dati, jer moraš biti moja — prasnuo je kozak. — Nikad! Više volim smrt! — Moraš i bit ćeš! — Nikad! — Samo da nisi ranjena! Poslije ovoga što si rekla, još bih danas poslao momke u Raškov i naredio da dovedu kaluđera i sutra bih bio tvoj muž. I što onda? Grijeh je muža ne voljeti i ne prigrliti! Hej, ti, odlična gospođice, za tebe je kozačka ljubav uvreda i sramota... A tko si ti da ja tebi nisam dobar? Gdje su tvoji dvori, i boljari, i vojska? Zašto se ljutiš? Što te vrijeđa? Zadobio sam te u ratu, ti si robinja. Ej, da sam ja seljak, knutom bih te po bijelim plećima naučio pameti i bez svećenika tobom bih se nasitio... da sam prostak, a ne vitez! — Anđeli nebeski, spasite me! — prošaptala je kneginjica. Ali na atamanovu se licu ogledalo sve veće bjesnilo i obuzimao ga je strašni gnjev. — Znam — govorio je — što to tebe vrijeđa, zašto mi se odupireš! Za drugoga čuvaš svoj djevojački stid! Ali nema ništa od toga, tako mi života, tako mi slave kozačke! Plemićki gad! Poljak neiskreni! Smrt njemu! Samo što te pogledao, samo što te u plesu okrenuo, svu te zadobio; a ti, kozače, trpi, lupaj glavom o zid! Ali ja ću ga uhvatiti i živa oderati, klinovima nabiti. Znaj ti da Hmjel364 nicki ide na Poljake, a ja idem s njim... i tvoga ću goluba naći makar pod zemljom. A kad se vratim, onda ću ti njegovu vražju glavu baciti pred noge. Jelena nije čula posljednje atamanove riječi. Bol, gnjev, rane, uzbuđenje, strah, lišili su je snage. Neizmjerna joj je slabost obuzela sve zglobove, oči i misli ugasile su se i onesvijestila se. Četovođa je stajao neko vrijeme blijed od gnjeva, s pjenom na ustima; a kad je ugledao ovu mrtvu glavu, zabačenu unatrag, iz usta mu se oteo neljudski krik: — Umre! Horpina! Horpina! Horpina! I bacio se na zemlju. Gorostasna djevojka ušla je u sobu kao bez duše. — Što ti je? — Pomozi! Pomozi! — vikao je Bohun. — Ubio sam je, dušu svoju, sunce svoje! — Jesi li poludio? — Ubio, ubio! — jaukao je kozak kršeći ruke. Ali Horpina, prišavši kneginjici, odmah je znala da to nije smrt nego jaka nesvjestica, te istjera Bohuna iz sobe i stade je os-vještavati. Nakon kratkog vremena kneginjica otvori oči. — No, gospođice, ništa ti nije — govorila je vračara. — Vidi se, uplašila si se njega pa si se onesvijestila, ali nesvijest će proći, a zdravlje doći. Ti si djevojka kao drijen, još ćeš živjeti i uživati. — Tko si ti? — upita iznemoglo Jelena. — Ja? Tvoja služavka, jer tako je on naredio. — Gdje sam?

— U Vražjem Klancu. Ovdje je prava pustinja, nikoga nećeš vidjeti osim njega. — Živiš li ovdje i ti? — Ovo je naš salaš. Ja sam Donjcovna, brat mi je pukovnik kod Bohuna, predvodi dobre junake, a ja sjedim ovdje i tebe ću čuvati u ovoj zlatnoj sobi. Sve se sjaji i blista! Sve je to donio za tebe! Jelena se zagleda u lijepo djevojčino lice, i ono joj se učini puno iskrenosti. — A hoćeš li mi biti dobra? — Hoću, zašto ne bih? — reče. — Ali i ti budi dobra atamanu! On je sokol, on je slavni junak, on će ti... 365 Vračara se nagne k Jeleni i stane joj nešto šaptati, a naposljetku prasne u smijeh. — Van! — vikne kneginjica. 3. Dva dana poslije, izjutra, Donjcovna i Bohun sjedili su pod vrbom, pokraj mlinskog kola, i gledali u zapjenušanu vodu. — Pazi na nju, čuvaj je, ne skidaj očiju s nje, neka nikad ne iziđe iz klanca — govorio je Bohun. — U klancu prema rijeci uski je prolaz, a ovdje je prilično prostrano. Naredi da se prolaz zatvori kamenjem, pa ćemo biti kao na dnu lonca. Bude li meni trebalo da iziđem, naći ću sebi prolaz. — Od čega vi ovdje živite? — Čeremis pod stijenjem sije kukuruz, sadi vinovu lozu i hvata ptice u zamku. S ovim što si donio neće joj nedostajati ničega, osim ptičjega mlijeka. Ne boj se, ona iz klanca više neće izaći, i nitko za nju neće znati, jedino ako tvoji ljudi ne kažu da je ovdje. — Naredio sam da se zakunu. Vjerni su, neće kazati makar ih i odrali. Ali ti si pričala da ovamo dolaze k tebi kao vračari. — Dolaze katkad iz Raškova, a katkad, kad se pročuje, bogzna odakle. Ali oni ostaju pokraj rijeke, u klanac ne ulazi nitko, jer boje se. Vidio si kosti. Bilo ih je koji su htjeli ući, ono su njihove kosti. — Ti si ih ubila? — Tko ih je ubio, da ih je ubio! Kad netko hoće da mu se vrača, čeka ispred klanca, a ja idem prema vodi. Što vidim u vodi, odem i kažem. Odmah ću gledati i za tebe, samo ne znam hoće li se što pokazati, jer uvijek se ne vidi. — Samo da ne vidiš što loše. — Bude li nešto loše, nećeš ići. I onako ne bi trebao ići. — Moram. Hmjelnicki mi je poslao pismo da se vratim u Bar; a i Krivonos je naredio. Sad na nas idu Poljaci s velikom silom, te i mi moramo biti na okupu. — A kad ćeš se vratiti? — Ne znam. Bit će velika bitka kakve još nije bilo. Ili nama smrt, ili Poljacima. Ako nas pobijede, onda ću se skloniti ovamo; ako mi pobijedimo, vratit ću se po svoju grlicu, pa ću s njom u Kijev. 366 — A pogineš li? — Zato si ti vračara da mi kažeš. — Jedanput me mati rodila. — Ba! A što ću onda s djevojkom? Vrat joj zavrnuti, ili što? — Takni je samo prstom, pa ću te volovima na kolac nataknuti. Četovođa se teško zamisli. — Poginem li, kaži joj da mi oprosti. — Hej, nezahvalna je ta Poljakinja kad te za takvu ljubav ne voli. Da sam na njezinu mjestu, ne bih ti se odupirala... hi! hi! Pritom ga gurne dvaput u rebra i u smijehu mu pokaže sve zube. — Ta idi do vraga! — reče kozak. — No, no! Znam ja da ti nisi za mene. Bohun se zagleda u zapjenušanu vodu pod kotačem, kao da hoće sam sebi vračati. — Horpina! — reče malo poslije. — Što? — Kad odem, hoće li ona tugovati za mnom? — Kad je nećeš osvojiti po kozački, onda je možda i bolje što ćeš otići. — Ne mogu, neću, ne smijem! Znam da bi umrla. — Možda je bolje što odlaziš. Dok te gleda, neće znati za tebe; ali kad posjedi sa mnom i Čeremisom mjesec, dva... odmah ćeš joj biti miliji. — Da je zdrava, znam što bih napravio. Doveo bih svećenika iz Raškova i naredio mu da nas vjenča. Ali sad se bojim; ako se preplaši... umrijet će. Vidjela si. — Okani se ti toga. A što će ti svećenik i vjenčanje? Nisi ti pravi kozak, nisi! Ja ovdje neću ni popa ni kanonika. U Raškovu su Tatari iz Dobruče, još bi nam ih ovamo na vrat doveo, a onda više ne bi vidio kneginjicu. Što te

spopalo? Idi s milim Bogom i vrati se! — A ti gledaj u vodu i kazuj što vidiš. Govori istinu, nemoj lagati, makar me i mrtvoga vidjela. Donjcovna priđe mlinskome koritu i digne drugu branu koja je zadržavala slap. Odmah je potekla bujica preko korita, kolo se stalo okretati sve brže i brže, a napokon su ga pokrile vodene 367 kapljice; razbijena u prašinu, pjena se vrtjela pod kotačem kao da ključa. Vračara upre crne oči u taj vrtlog i, uhvativši se za kosu iznad ušiju, počne vikati: — Huku! Huku! Pojavi se! U kolu hrastovu, u bijeloj pjeni, u prozračnoj magli, loš ili dobar, pojavi se! Bohun priđe i sjedne uz nju. Lice mu je izražavalo bojazan i grozničavu radoznalost. — Vidim! — krikne vračara. — Što vidiš? — Smrt moga brata. Dva ga vola navlače na kolac! — Dovraga s tvojim bratom! — progunđa Bohun, koji je želio saznati nešto drugo. Kratko se vrijeme čula samo lupa kotača koji se okretao kao bijesan. — Modra je glava moga brata, sasvim modra, gavrani je kljuju! — reče vračara. — Što još vidiš? — Ništa... O, kako je modar! Huku! Huku! U kolu hrastovu, u bijeloj pjeni, u prozračnoj magli, pojavi se!... Vidim. — Sto? — Bitka! Poljaci bježe ispred kozaka. — A ja ih progonim? — Vidim i tebe. Ti se sudaraš s malim vitezom. Hup! Hup! Hup! Čuvaj se maloga viteza! — A kneginjica? — Nema je. Vidim te opet, a uz tebe nekoga tko će te izdati. Tvoj neiskreni drug. Bohun je gutao očima čas pjenu, čas Horpinu, a u isti je mah naprezao mozak da pomogne proricati. — Kakav drug? — Ne vidim. Ne znam je li star ili mlad. — Star je. Zacijelo je star. — Možda je i star. — Onda znam tko je. Već me jednom izdao. Starac vlastelinčić, sijede brade, s mrenom na oku. Teško njemu! Ali on mi nije drug. — On te treba. Vidim opet. Čekaj! Eno i kneginjice! Eno je s ružinim vijencem, u bijeloj haljini, nad njom kobac. — To sam ja. 368 — Možda si i ti. Jastreb... ili sokol? Jastreb! — To sam ja. — Čekaj! Više se ne vidi... U kolu hrastovu, u pjeni bijeloj... O! O! Golema vojska, mnogo kozaka, oj, mnogo, kao drveća u šumi, kao trnja u stepi, a ti nad svima, pred tobom nose tri tuga. — A je li kneginjica uz mene? — Nema je, ti si u logoru. Opet je nastala šutnja. Kolo huji, sva se vodenica trese. — Ih, što je mnogo krvi! Što je mnogo krvi! Što je leševa, vuci nad njima, gavrani nad njima! Zaraza vlada! Sami leševi! Sami leševi! Čak tamo,- čak! Sami leševi; ništa se ne vidi osim krvi! Najedanput vjetar rastjera maglu od kola, a u isti se čas nad vodenicom pojavi čudovište Čeremis s naramkom drva na leđima. — Čeremise, metni branu! — vikne djevojka. Kad je to rekla, ode oprati ruke i lice na potoku, a patuljak zaustavi vodu. Bohun je sjedio zamišljeno. Prenuo ga je tek Horpinin dolazak. — Ništa više nisi vidjela? — upitao je. — Što se pokazalo, pokazalo se; ništa više neću ugledati. — Ne lažeš? — Tako mi bratove glave, istinu sam rekla. Njega će na kolac nabiti. Volovi će ga za noge vući. Meni g& je žao. Eh, nije samo njemu smrt pisana! Što se leševa pokazalo! Nikad ih nisam vidjela toliko; bit će veliki rat. — A nju si vidjela s jastrebom nad glavom! — Jest. . — I bila je pod vijencem? — Pod vijencem i u bijeloj haljini. — A otkud znaš da sam ja taj jastreb? Pričao sam ti o onome mladome Poljaku vlastelinčiću... možda je on? j-vjCVGjft.a SS liaulFail i ZaililSil.

— Ne — reče — da je Poljak, bio bi orao. — Slava Bogu! Slava Bogu! Idem sad momcima da spremaju konje za put. Noćas polazimo. — I baš ideš? — I Hmjel i Krivonos su naredili. Dobro si vidjela da će biti veliki rat, jer isto sam to čitao u Baru, u Hmjelovu pismu. Bohun uistinu nije znao čitati, ali stidio se toga jer nije htio da ga smatraju prostakom.369 — Pa idi — reče vještica. — Sretan si, bit ćeš hetman; ja sam evo ovako vidjela nad tobom tri tuga, kao što vidim ova tri prsta. — I hetman ću biti i kneginjicom se oženiti, meni ne priliči da uzmem seljanku. — Sa seljankom bi govorio drukčije, a od ove te stid. Ti bi trebao biti Poljak. — Pa nisam gori! To rekavši Bohun ode u staju kozacima, a Horpina zgotoviti večeru. Navečer su konji bili spremni za put, ali četovođi se nije žurilo. Sjedio je na svežnju čilima u sobi, s teorbanom u ruci, i gledao kneginjicu. Ona je već ustala ali, otišavši u drugi kut, šaptala je tiho molitve, ne obraćajući nikakvu pozornost na četovođu kao da ga i nema u prostoriji. On je, naprotiv, pratio svaki njezin korak, hvatao svaki uzdisaj — i ni sam nije znao što će sa sobom. Svaki bi čas otvarao usta da počne razgovor, a riječi mu neće kroz grlo. Oduzimalo mu je smjelost lice blijedo, nijemo, s izrazom neke surovosti u obrvama i usnama. Takav izraz Bohun dotad nije vidio na njoj. I nehotice se sjetio slične večeri u Rozlozima i pred oči mu živo iziđe kako su on i Bulihe sjedili oko hrastova stola. Stara kneginja ljušti suncokretovo sjeme, knezovi izvrću kocke iz pehara, a on upro oči u divnu kneginjicu, kao i sad. Ali onda je bio sretan; kad bi pričao o pohodima s kozacima iz Siča ona je slušala i KatKSu vi ga HjcZiHc CFfic OCi gicuuic, a ITiaiG GtVGrćfič fflaiinaStc usne svjedočile su s kojom pažnjom sluša. A sad ni da pogleda. Onda, kad je kucnuo u teorban, slušala ga je i gledala, a njemu se srce topilo. I, čudo nad čudima, on joj je danas gospodar, zadobio ju je oružjem, ona je njegova zarobljenica, njegova robinja — može joj zapovijedati, pa ipak joj je onda bio bliži i ravniji položajem. Bulihe su mu bili braća, prema tome ona, njihova sestra, bila mu je ne samo grlica, najmilija djevojka, nego poput rođakinje. A sad pred njim sjedi djevojka ponosna, natmurena, nijema, nemilostiva. Hej, gnjev kipi u njemu! Pokazao bi on njoj što znači kozaka prezirati, ali ovu nemilosrdnu djevojku on voli, krv bi prolio za nju, i kad ga god gnjev spopadne, onda kao da ga neka nevidljiva ruka zgrabi za kosu, neki glas grmne mu u uho: stoj!... Uostalom, vidjeli smo, bukne kao plamen, a potom udara čelom 370 o zemlju. To mu je bilo sve. Kinji se kozak jer osjeća da joj je teret u ovoj sobi. Kad bi se osmjehnula, rekla lijepu riječ — pao bi joj pred noge i otišao do vraga, da sav svoj jad, gnjev, sve poniženje utopi u poljskoj krvi. A ovdje je pred ovom kneginjicom kao rob. Da je ne poznaje odavno, da je ona Poljakinja zarobljena iz bilo kojega vlastelinskoga dvora, imao bi više smjelosti — ali ovo je kneginjica Jelena, koju je od Buliha prosio, za koju je htio dati i Rozloge i sve što ima. Sto se više stidi da prema njoj bude prostak, tim je nesigurniji. Vrijeme prolazi. Ispred kuće zagore njegovi kozaci, koji zacijelo već sjede na konjima i čekaju atamana — a ataman je na muci. Svjetao plamen od vatre pada mu na lice, na bogati kontuš i na teorban — a ona ni da pogleda! Atamanu je i teško, i gnjev ga obuzima, i tužan je, i sam sebi izgleda glup. Htio bi se s njom oprostiti nježno, a boji se da taj oproštaj ne bude onakav kakav on ne želi, boji se da ne ode s gorčinom, s gnjevom, s bolom. Hej, da ovo nije kneginjica Jelena, kneginjica Jelena nožem udarena, koja prijeti da će se sama usmrtiti, a mila, a mila! Što okrutnija i ponosnija, to milija!... U taj čas pod prozorom zarže konj. Četovođa prikupi odvažnost. — Kneginjice — reče — već mi je vrijeme da idem. Jelena šuti. — Zar mi nećeš reći zbogom? — Idi s Bogom! — reče ona ozbiljno. Kozaku se stegne srce. Rekla je ono što je htio, ali on je htio drukčije. — No, znam — reče.— da si gnjevna na mene, da me mrziš, ali samo ću ti reći da bi drugi bio gori od mene. Ja sam te doveo ovamo, jer nisam mogao ništa drugo; ali kakvo sam ti zlo učinio? Nisam li se prema tebi ponašao kako dolikuje; kao s kraljevom kćeri? Reci! Zar sam ja takav razbojnik da mi nećeš reći ni lijepu riječ? A u mojoj si vlasti! — U Božjoj sam vlasti — reče ona isto onako ozbiljno kao i maloprije — ali kako se preda mnom suzdržavaš, hvala ti za to. — Onda idem, ma i s takvom riječju. Možda ćeš požaliti, možda ćeš tugovati... Jelena šuti. 371

— Žao mi je što te ovdje ostavljam samu — reče Bohun — žao mi je što idem, ali moram. Lakše bi mi bilo kad bi se osmjehnula, kad bi mi srdačno dala križić. Što trebam učiniti da te pridobijem? — Vrati mi slobodu, pa će ti Bog sve oprostiti, a i ja ću ti oprostiti i blagoslovit ću te. — No, možda i hoćeš — reče kozak — možda ćeš i zažaliti što si prema meni bila tako stroga. Bohun je htio kupiti ovaj trenutak oproštaja makar i poluobećanjem koje nije kanio ispuniti — i to je postigao, jer u Jeleninim očima zablista nada i s lica joj je nestalo okrutnosti. Prekriži ruke na prsima i upre u njega svijetao pogled. — Je li moguće da ćeš... — Ne znam — reče tiho kozak, jer u isti ga mah obuzme stid i sažaljenje. Sad ne mogu, ne mogu, tatarska je horda u Divljim Poljanama, čambuli svuda krstare, od Raškova idu Tatari iz Do-bruce... ne mogu, jer opasno je, ali kad se vratim... Pred tobom sam kao dijete. Učinit ćeš od mene što hoćeš... Ne znam! Ne znam... — Neka te Bog nadahne, neka te Prečista Djevica nadahne... Pođi s Bogom! I pruži mu ruku. Bohun priskoči i pripije se u nju usnama. Najedanput digne glavu, sretne njezin ozbiljni pogled — i pusti ruku. Zatim, povlačeći se prema vratima, klanjao joj se do zemlje, kozački. Pokloni se još i na pragu, pa ga napokon nestane iza zavjesa. Ubrzo kroz prozor dopre življi razgovor, zveket oružja i zatim pjesma koju je pjevalo više njih: Bit će slava slavna Među kozacima Među drugovima Za dugo godina Do kraja vijeka... Glasovi i topot udaljavali su se i gubili sve više. 372 4. — Na njoj je Bog već jednom učinio čudo — govorio je pan Zagloba Volodijovskomu i Podbipjenti, sjedeći u stanu Skšetuskoga. — Čudo, velim, kad mi je dopustio da je iz onih pasjih ruku istrgnem i cijelim je putem sačuvam; nadajmo se da će se opet smilovati na nas i na nju. Samo ako je živa. I nešto mi kaže da ju je on opet uhvatio. Jer, pazite, gospodo: on je, po kazivanju zarobljenika, poslije Puljana postao drugi zapovjednik kod Krivonosa... zapovijedali mu vrazi!... i prema tome morao je biti pri osvajanju Bara. — Mogao ju je ne naći u onom nesretnom mnoštvu; tamo je poklano dvadesetak tisuća ljudi — reče Volodijovski. — Onda ga vi ne poznajete. A ja bih se zakleo da je on znao kako je ona u Baru. I ne može biti drukčije nego da ju je on spasio i nekamo odveo. — Ne tješite nas time baš mnogo, jer na mjestu pana Skšetuskoga ja bih više volio da ona pogine, nego da ostane u njegovim prljavim rukama. — Ni to nije utjeha; jer ako je poginula, onda je i obeščašćena... — Užas! — reče Volodijovski. — Uh, užas! — ponovi Podbipjenta. Zagloba počne cupkati brkove i bradu i napokon prasne: — Crvi pojeli cijelo to pleme! Dabogda od njihovih crijeva nevjernici pleli tetive. Sve je narode stvorio Bog, ali njih je vrag, bitange jedne, sodomiste! — Nisam poznavao tu divnu djevojku — govorio je tužno Volodijovski — ali više bih volio da je mene snašla nesreća. — Samo sam je jedanput vidio, ali kad je se sjetim, od žalosti mi se i ne živi! — reče Longin. — Tako je vama! — vikao je pan Zagloba. — A kako je meni koji sam je očinski milovao i spasio od onakve opasnosti?... Kako je meni?!... — A kako li tek panu Skšetuskomu? — pitao je Volodijovski. I tako su vitezovi očajavali, i onda se duboko zamislili. Prvi se trgne pan Zagloba. — Zar više nema pomoći? — upitao je. 373 — Ako nema pomoći, onda je moramo osvetiti — odgovorio je Volodijovski. — Da Bog da brzu odlučujuću bitku! — uzdahne Longin. — Vele da su Tatari već prešli i utaborili se u polju. Na to će pan Zagloba: f — Ne možemo je, jadnicu, nipošto napustiti i ne poduzimati ništa da je spasimo. Dovoljno sam već namučio stare kosti po svijetu, bolje bi mi sad bilo negdje u miru i toploti izležavati se, ali za nju,' siroticu, ići ću makar i u Stambol, makar ponovo navukao seljački gunj i latio se teorbana, na koji ne mogu pogledati bez odvratnosti. — Tako ste dosjetljivi, pa smislite nešto — reče Podbipjenta. — Mnogi su mi planovi padali na um. Kad bi makar polovicu takvih imao knez Dominik, Hmjelnicki bi odavno, iščupane utrobe, visio na vješalima. Govorio sam o tome i sa Skšetuskim, ali s njim se sad ne može razgovarati. Obuzela ga je žalost, pa mu teže nego da je bolestan. Pazite na njega da mu se ne pomuti razum. Često se događa da od velike žalosti mozak počne previrati kao vino, pa se napokon i ukiseli.

— Događa se, događa! — reče Longin. Volodijovski se pokrene nestrpljivo i upita: — Pa kakvi su vaši planovi? — Moji planovi? Najprije moramo saznati je li jadnica... neka je anđeli čuvaju od svakoga zla!... još živa, a saznati možemo na dva načina: ili da među kneževim kozacima nađemo pouzdane i vjerne ljude, koji će tobože prebjeći kozacima, umiješati se među Bohunove ljude i od njih štogod doznati... — Ja imam draguna Malorusa! — prekine ga Volodijovski. — Naći ću takve ljude! — Čekajte... ili zarobiti koga od onih razbojnika koji su osvajali Bar i vidjeti zna li nešto. Svi oni gledaju u Bohuna kao u Boga; njegova im se vražja odvažnost sviđa: pjevaju pjesme o njemu... grla im se posušila!... i jedan drugome pričaju o onome što je učinio i što nije učinio. Ako je on našu siroticu oteo, oni to znaju. — Onda možemo i poslati svoje ljude i nastojati nekoga uhvatiti — napomene Podbipjenta. — Baš ste pogodili. Saznamo li da je živa... to je najglavnije... onda, jer želite iskreno pomagati Skšetuskome, stupit ćete pod moju komandu. Naime, najiskusniji sam. Prerušit ćemo se u seljake 374 i potrudit ćemo se da saznamo gdje ju je sakrio. A kad to budemo znali, jamčim da ćemo je ugrabiti. Najgore je za mene i Skšetuskoga, jer Bohun nas poznaje; a kad bi nas poznao, e, poslije toga rođene nas majke ne bi poznale, ali obojicu vas nije vidio. — Mene je vidio — reče Podbipjenta — ali to je sporedna stvar. — A možda će nam ga Gospod Bog dati u ruke! — uzvikne Volodijovski. — A ne, ne želim ga vidjeti — nastavi Zagloba. — Neka ga gleda krvnik, ne ja. Treba raditi oprezno, da se ne bi pokvario cijeli pothvat. Nije moguće da samo on zna za njezino sklonište. Jamčim vam da je bolje pitati koga drugoga nego njega. — A možda će doznati i naši izaslanici. Samo ako knez dopusti, izabrat ću pouzdane mladiće i poslati ih odmah. — Knez će dopustiti, ali da će oni saznati... sumnjam. Slušajte, gospodo, pade mi na um i drugi način: umjesto da šaljemo ljude ili da koga zarobimo, možemo se sami prerušiti u seljake i odmah krenuti. — O, to ne može biti! — uzvikne Volodijovski. — Zašto ne može? — Kao da ne znate što je vojnička služba. Kad se skupljaju čete nemine accepto, bez izuzetka, to je svetinja. Makar mu otac i majka umirali, vlastelin neće tražiti dopust, jer to je pred bitku najveća nečasnost koju vojnik može učiniti. Poslije odlučujuće bitke, kad je neprijatelj razbijen, može, ali prije toga ne... I, pazite: Skšetuski bi prvi skočio, trčao i spašavao, a nije rekao ni riječi. On već ima ugled, knez ga voli, pa ipak nije to ni spomenuo, jer zna što mu je dužnost. Ovo je, vidite, javna služba, a ono privatna. Ne znam kako je po drugim mjestima, iako mislim da je svugdje jednako, ali kod kneza, našega vojvode, nikad nije bilo dopusta prije bitke, osobito ne za časnike! Makar mu i srce prepuklo, Skšetuski ne bi nikad s takvom molbom otišao knezu. — Rimljanin je i formalist, znam — odgovorio je pan Zagloba — ali kad bi knezu netko šapnuo, možda bi knez njemu i vama svojevoljno dao dopust. — To njemu i ne pada na um! Knezu je sva Poljska na glavi. Mislite li da će on voditi brigu o nečijim privatnim poslovima kad se rješavaju najvažnije stvari za cijeli narod? A kad bi, što je 375 nemoguće, i nemoljen dao dopust, tako mi Boga, nitko se od nas ne bi maknuo sad iz logora, jer i mi moramo služiti najprije nesretnoj domovini a ne sebi. — Znam ja to, znam, i odavno znam što mi je dužnost, stoga sam vam i rekao da mi je taj plan pao na um, a ne i da je ostao u njemu. Uostalom, istinu govoreći, dok je razbojnička vojska čitava, ne bismo mogli učiniti bogzna što; ali kad bude potučena, progonjena, kad bude spašavala svoj život, onda možemo i smjelije poći među njih i lakše dobiti vijesti. Da barem što prije stigne ostala vojska, jer inače ćemo poginuti pod ovim Čolhanjskim Kamenjem. Da je zapovjedništvo u našega kneza, odavno bismo se pokrenuli. Vidi se da knez Dominik vrlo često otpočiva kad ga nema ni dosad. — Nadaju mu se za tri dana. — Daj Bože da dođe što prije! Ali čini mi se da pan krunski peharnik dolazi danas? — Dolazi. U taj se čas otvore vrata i uđe Skšetuski. Činilo se kao da mu je bol izrezala crte od kamena, tako je iz njih strujala hladnoća i mir. Čudno je bilo pogledati u to mlado a tako surovo i ozbiljno lice, kao da ga osmijeh nikad nije ozario... i lako bi čovjek rekao da ga ni smrt neće mnogo izmijeniti. Brada je Janu narasla do pola grudi, a u tome su se crnilu ovdje-ondje preplitale srebrne vlasi. Vitezovi i vjerni prijatelji više su naslućivali bol, on je nije pokazivao. Uostalom, bio je priseban, po izgledu miran, u svojoj vojničkoj službi gotovo još revnosniji no obično i sav zaokupljen skorašnjim "ratom. — Govorili smo ovdje o vašoj nesreći koja je i naša — reče pan Zagloba — jer Bog mi je svjedok, ništa nas ne može utješiti. Ali taj bi osjećaj bio isprazan kad bismo vam pomagali samo plačem, i stoga smo odlučili da i krv prolijemo radi izbavljenja one jadnice, ako je još živa.

— Bog vam platio! — odgovori Skšetuski. — Poći ćemo s tobom makar i u tabor Hmjelnickoga — reče Volodijovski, pogledavajući nemirno prijatelja. — Bog vam platio! — ponovi Jan. 376 — Znamo — reče pan Zagloba — da ste se zakleli da ćete je tražite živu ili mrtvu, stoga smo spremni, makar već danas... Skšetuski sjedne na klupu, zagleda se u zemlju i ne odgovori ništa. Pan Zagloba se naljuti. Da je ne misli napustiti? — pomisli. Ako je tako, neka mu Bog bude na pomoći! Nema, vidim ni zahvalnosti, ni sjećanja u svijetu. Ali naći će se ljudi koji će je spašavati, ako ja prije toga ispustim dušu. U odaji je zavladala šutnja, prekidana jedino uzdasima pana Longina. Ali mali Volodijovski priđe Skšetuskomu i lupne ga po ramenu. — Odakle dolaziš? — upita ga. — Od kneza. — Pa što je bilo? — Noćas idem u izvidnicu. — Daleko? — Čak do Jarmolinaca, bude li put slobodan. Volodijovski pogleda u Zaglobu i odmah su se razumjeli. — To je u pravcu Bara? — progunđa Zagloba. — I mi ćemo s tobom. — Moraš moliti dopuštenje, možda ti je knez odredio drugi kakav posao. — Onda hajdemo zajedno. Moram ga pitati još nešto. — I mi ćemo s vama. Ustali su i pošli. Knežev je stan bio podaleko, na drugom kraju logora. U predsoblju zateknu mnogo časnika iz različitih četa, jer vojska je neprestano dolazila u Čolhanjski Kamen. Svi su se žurili ponuditi knezu svoju službu. Volodijovski je morao poduže čekati da s Podbipjentom dođe pred kneza, a on im je odmah dopustio da i oni odu i pošalju nekoliko draguna Malorusa koji bi tobože pobjegli iz tabora, otišli Bohunovim kozacima i raspitali se za kneginjicu. A Volodijovskomu reče: — Izmišljam Skšetuskome različite poslove jer vidim da ga je bol ophrvala i svladat će ga, a to mi je veoma žao. Je li vam išta govorio o njoj? — Vrlo malo. U prvom je trenutku htio poletjeti ravno među kozake, ali sjetio se da sad čete stoje nemine accepto i da smo na službi domovine, koju na prvome mjestu treba spašavati. Stoga i nije dolazio k vama. Jedini Bog zna što se u njemu kuha. 377 — A i stavlja ga na teško iskušenje. Pazite na njega, jer vidim da ste mu vjeran prijatelj. Pan Volodijovski duboko se pokloni pa iziđe, jer u taj mah knezu uđe vojvoda kijevski sa starostom stobnickim, gospodinom Denhofom, starostom sokalskim i s još nekoliko vojnih odličnika. — Što je bilo? — upita Skšetuski. — Idem s tobom, ali najprije moram otići do svoje čete, moram poslati nekamo nekoliko ljudi. — Hajdemo zajedno. Pođoše, a s njima Podbipjenta, Zagloba i stari Zaćvilihovski, koji je išao svojoj četi. Nedaleko od šatora dragunske čete Volodi-jovskoga, sretne pana Lašča koji je išao ili, bolje, teturao na čelu dvadesetak plemića, jer i on i drugovi bili su mrtvi pijani. Kad je to vidio, pan Zagloba uzdahne. Zavolio se još kod Konstantinova s krunskim stražnikom, stoga što su u nekom pogledu nalikovali jedan na drugoga kao dvije kapi vode. Jer Lašč je, iako neobičan junak i bezbožnicima kao malo tko strašan, bio u isti čas preslavan pijanac i veseljak koji je slobodno vrijeme najradije provodio u društvu ljudi kao što je pan Zagloba, pio dok ne padne i slušao šale i doskočice. Bio je on svađalica prve vrste i toliko puta pravio nered, toliko se puta ogriješio o zakone, da bi u svakoj drugoj državi odavno platio glavom. I nije jedanput bio osuđivan, ali on ni u mirno doba nije o tome vodio računa, a sad, u vrijeme rata, sve je to otišlo u zaborav. S knezom se bio udružio još u Rosolovcama i kod Konstantinova mu je učinio znatne usluge, ali od odmora u Zbaražu postao je gotovo nesnosan zbog nereda što ga je radio. A opet nitko ne bi mogao izračunati koliko je pan Zagloba kod njega vina popio, koliko se nagovorio i napričao, na veliku radost gospodarevu, koji ga je stoga pozivao svaki dan. Ali otkako je došao glas o padu Bara, pan Zagloba se sneveselio, izgubio raspoloženje, veselost, i više nije odlazio panu stražniku, tako da je Lašč držao da je ovaj veseli vlastelinčić nekamo otišao iz vojske. Kad ga je sad iznenada ugledao pred sobom, odmah mu je pružio ruke i rekao: — Zdravo! Zašto ne dođeš koji put k meni? Što radiš? — Panu Skšetuskome pravim društvo — odgovori snuždeno plemić. Stražnik Lašč nije volio Skšetuskoga zbog njegove ozbiljnosti i zvao ga je mudracem. O njegovoj nesreći znao je vrlo dobro, jer 378 bio je na onoj gozbi u Zbaražu kad je došao glas o padu Bara. Ali kao čovjek od prirode neobuzdan, a osim toga

u ovome času još i pijan, nije htio poštovati ljudski bol nego je uhvatio poručnika za puce na županu i upitao ga: — Vi dakle, oplakujete djevojku?... A zgodna je bila? A? — Pustite me, pane! — reče Skšetuski. — Čekaj! — Idem službenim poslom i ne mogu vam biti na usluzi. — Čekaj! — nastavljao je Lašč upornošću pijana čovjeka. — Ti si u službi, ne ja. Meni ovdje nitko ne zapovijeda. Zatim, spustivši glas, ponovi pitanje: — A zgodna je bila? A? Poručnik podigne obrve. — Pane, bolje bi bilo da ne dirate u ranu. — Da ne diram? Ne boj se. Ako je bila zgodna, onda je živa. Lice Skšetuskoga prekrije samrtničko bljedilo, ali suzdrži se i reče: — Pane! Da ne bih zaboravio s kim govorim... Lašč razrogači oči. — Vi prijetite? Vi, meni?... Zbog neke namiguše? — Odlazite, pane stražniče, kamo ste pošli — plane stari Zaćvilihovski, tresući se od gnjeva. — O vi, kukavice, podlaci, sluge! — počne vrištati stražnik. — Gospodo, sablje! I, trgnuvši svoju sablju, skoči na Skšetuskoga; ali u taj čas zvizne željezo u ruci Janovoj, i sablja stražnikova odleti u vis kao ptica, a on se zanjiše od zamaha i padne na zemlju koliko je dug. Skšetuski ga nije htio dotaknuti, nego je stajao blijed kao mrtvac, kao da se skamenio, a za to je vrijeme počela uzbuna. S jedne strane priskočili su vojnici stražnikovi, s druge se strane dra-guni Volodijovskoga zaroje kao pčele u košnici. Čuli su se uzvici: "Udri! Udri!" Mnogi su dotrčali ne znajući što je. Sablje su stale zveketati, svaki je čas mogla nastati opća bitka. Srećom, drugovi Laščevi, vidjevši da neprestano pridolazi vojska Višnjovjeckoga, otrijezne se od straha, dohvate stražnika i počnu s njim uzmicati. I, zaista, da je stražnik imao posla s drugom, manje discipliniranom vojskom, bio bi raznijet na komadiće sabljama, ali stari Zaćvilihovski, osvijestivši se, samo je viknuo: "Stoj!" i sablje su se vratile u korice. 379 No ipak se uzbunio cijeli logor, a odjek uzbune dospije i do kneževih ušiju, osobito zato što je Kušel, dežuran toga dana, upao u sobu u kojoj je knez vijećao s vojvodom kijevskim, starostom stobnickim i Denhofom, pa uzviknuo: — Milostivi kneže, vojnici se tuku sabljama! U taj čas krunski stražnik, blijed i izvan sebe od bijesa, ali već trijezan, upao je kao bomba: — Kneže, pravde! — viknuo je. — U ovome se logoru, kao kod Hmjelnickoga, ne obaziru ni na pleme ni na dostojanstvo. Sabljama sijeku krunske dostojanstvenike! Ako mi vi ne budete dali zadovoljštinu, ako krivca ne osudite na smrt, onda ću mu suditi ja! Knez se digne od stola. — Što je bilo? Tko vas je napao? — Tvoj oficir... Skšetuski. Na kneževu se licu pojavi istinsko čuđenje. — Skšetuski? U taj se čas otvore vrata i uđe Zaćvilihovski. — Milostivi kneže, bio sam svjedok — reče. — Nisam ovamo došao podnijeti raport, nego tražiti kaznu! — vikao je Lašč. Knez se okrenuo k njemu i upro oči u njega. — Polako! Polako! — reče knez tiho, ali jasno. Bilo je nečega tako strašnoga u njegovim očima i prigušenom glasu da stražnik, iako je bio poznat zbog drskosti, najedanput ušuti kao da je onijemio, a prisutni poblijede. — Govorite! — reče knez Zaćvilihovskom. Zaćvilihovski ispriča kako je stražnik, pokrenut osjećajem neplemenitim i nedostojnim ne samo velikaša nego i priprostoga vlas-telinčića, počeo ismijavati bol pana Skšetuskoga, a zatim ga napao sabljom; kakvu je suzdržljivost, njegovim godinama neobičnu, pokazao namjesnik, koji se zadovoljio samo time što je napadaču izbio sablju iz ruke. Naposljetku starac završi ovako: — A kako me vi poznajete i znate da mi za mojih sedamdeset godina laž nije okaljala usta i dok budem živ neće ih okaljati, mogu se zakleti da je bilo tako. Knez je znao da riječ Zaćvilihovskoga zlata vrijedi, a osim toga isuviše je dobro poznavao Lašča. Ali u prvi čas nije odgovorio ništa, nego je uzeo pero i počeo pisati. 380 Kad je završio, pogleda stražnika. — Pravda će vam biti odmjerena — reče. Stražnik zausti da nešto kaže, ali jezik ga nekako ne posluži, te se podboči, pokloni i iziđe ponosito.

— Želenjski! — reče knez. — Dat ćeš ovo pismo panu Skšetuskomu. Volodijovski, koji se nije odvajao od namjesnika, uplašio se malo kad je vidio kneževa paža; bio je siguran da moraju ići knezu. Ali paž ostavi pismo i iziđe ništa ne govoreći, a Skšetuski, pročitavši ga, pruži pismo prijatelju. .......... rccc* Volodijovski pogleda i uzviknu: — Postavljenje za poručnika! Obgrlivši Skšetuskoga, poljubi ga u oba obraza. Pravi poručnički čin u husarskoj četi bio je velika čast. Na čelu čete u kojoj je služio Skšetuski bio je sam knez, a poručnik pan Sufčinjski iz Sjenča, čovjek već star i odavno ispisan iz vojske. Jan je već odavno obavljao dužnosti i jednoga i drugoga, što se uostalom često događalo u četama u kojima su dva najviša čina bila samo titulama dostojanstva. Na čelu kraljevske čete bio je kralj, na čelu druge čete primas, a u obje su čete poručnici bili visoki dvorski dostojanstvenici. Četom su pak upravljali namjesnici, koji su se zbog toga obično zvali poručnici ili pukovnici. Takav stvarni poručnik ili pukovnik bio je i pan Jan. No između stvarnoga zapovjedništva, između dostojanstva davanoga u govoru i pravoga dostojanstva bila je velika razlika. Sada, zbog postavljanja, Skšetuski je postao jedan od najviših časnika kneza vojvode maloruskoga. Ali dok su mu se prijatelji topili od radosti i čestitali mu, njegovo se lice ni za časak nije promijenilo, ostalo je isto onako strogo i hladno, jer više nije bilo činova ni časti koji bi mu mogli razvedriti lica. Ipak je ustao i otišao zahvaliti knezu, a za to je vrijeme Volodijovski hodao po njegovu stanu, trljajući ruke od zadovoljstva. — No! No! — govorio je. Postavljen za poručnika u husarskoj četi! U tako mladim godinama valjda se to još nikome nije dogodilo. — Samo da mu Bog vrati sreću! — reče Zagloba. — To! To! Jeste li zapazili da nije ni zadrhtao. — Rado bi se on toga odrekao — reče Longin. 381 — Pane — uzdahne Zagloba — nije čudno! Ja bih evo ovih svojih pet prstiju dao za nju, premda sam njima oteo zastavu. — Tako je, tako! — Možda je pan Sufčinjski umro? — napomene Volodijovski. — Zacijelo je umro. — A tko li će dobiti namjesništvo? Stjegonoša je mladić i obavlja dužnost tek od Konstantinova. To je pitanje ostalo bez odgovora, ali odgovor na nj donese u povratku sam poručnik Skšetuski. — Pane — reče Podbipjenti — knez vas je postavio za namjesnika. — O, Bože, Bože! — zastenje Longin sklapajući ruke. — Tako je mogao postaviti i njegovu inflandsku kobilu — progunđa Zagloba. — A izvidnica? — upita Volodijovski. — Polazimo odmah — odgovori Skšetuski. — Je li knez naredio da se uzme dovoljno vojnika? — Jedna kozačka i jedna vlaška četa, samo pet stotina. — Oho, to je pohod, ne izvidnica; ali kad je tako, vrijeme je da krenemo. — Krenimo, krenimo! — reče pan Zagloba. — Možda će nam Bog pomoći da saznamo štogod. Poslije dva sata, baš kad je sunce zalazilo, četiri su prijatelja odlazila od Čolhanjskoga Kamena prema jugu, a u isti je mah napuštao logor sa svojim ljudima krunski stražnik. Taj je odlazak gledalo mnoštvo vitezova iz različitih četa, ne štedeći šale ni poruge. Časnici su se gurali oko Kušela koji je pričao zbog čega je stražnik prognan i kako se to zbilo. — Ja sam mu odnio kneževu zapovijed — kazivao je. — I, vjerujte, gospodo, bio je to opasan posao. Jer, kad je pročitao zapovijed, stao je rikati kao vol kad ga peku usijanim željezom. Skočio je čak i na mene, čudno što me nije udario, ali čini se da je kroz prozor vidio Nijemce pana Korickoga kako su opkolili kuću i moje dragune s puškama na rukama. Tek je onda počeo vikati: "Dobro! Dobro! Otići ću kad me izgone! Idem knezu Dominiku koji će me bolje dočekati! Neću služiti s prosjacima, ali osvetit ću se, tako mi imena! Imena mi! I od onoga šmrkavca moram dobiti zadovoljštinu!" Mislio sam da će mu žuč puknuti, a svaki je čas lupao o stol. I nisam siguran da se Skšetuskomu neće dogoditi 382 kakvo zlo, jer sa stražnikom nema šale. Prgavac je i nikome još nije oprostio uvredu, a odvažan je, i osim toga velikaš. — A što se Sksetuskome može dogoditi pod zaštitom kneževom — reče neki časnik. — I stražnik će, premda je za sve sposoban, voditi računa o tome. Ali poručnik, ne znajući ništa o onome što se stražnik zarekao da će učiniti protiv njega, udaljavao se sve više od logora na čelu svoga odreda, zaputivši se k Ožigovcima, prema Bugu i Medvje-dovki. Iako je rujan već opario lišće po drveću, noć je bila vedra i topla kao u lipnju, jer takva je bila cijela godina u kojoj gotovo nije ni bilo

zime, a s proljeća je sve cvjetalo već onda kad je prošlih godina na stijenama bio još debeli snijeg. Poslije prilično kišovita ljeta, prvi su jesenski mjeseci bili suhi i vedri, dani su bili svijetli, a noći pune mjesečine. Jahali su, dakle, po lijepome putu, ne čuvajući se još, jer bili su suviše blizu logora da bi se bojali kakva napada; jahali su brzo: namjesnik sa stotinu-dvije konjanika na čelu, a za njim Volodijovski, Zagloba i Longin. — Pogledajte, gospodo, kako je mjesečeva svjetlost jaka na onom brežuljku — šapne pan Zagloba — zakleo bih se da je dan. Kažu da su ovakve noći bile samo u ratno doba, da duše, kad iziđu iz tijela, po pomrčini ne bi razbijale glave o drveće kao vrapci o grede u žitnici, i da bi lakše našle put. A danas je i petak, dan Spasitelja, kad štetna isparavanja ne izlaze iz zemlje i zli duhovi nemaju pristupa čovjeku. Osjećam da mi je nekako lakše i obuzima me nada. — Samo kad smo izišli i poduzeli nešto... to je glavno! — reče Volodijovski. — Najgore je sjediti na jednome mjestu kad je čovjeku teško — nastavi pan Zagloba. — Čim sjedneš na konja, odmah ti od truckanja očaj silazi sve niže i niže, dok ga sasvim ne istreseš. — Ne vjerujem — šapne Volodijovski — da se sve tako može istresti; exemplum, primjer: ljubav koja se upija u srce kao krpelj. — Kad je prava — reče Longin — onda te nadvlada, makar se s njom hrvao kao s medvjedom. Kad je to rekao, Longin je olakšao prepune grudi jednim uzdahom poput puhanja kovačkih mjehova, a mali Volodijovski upro je oči u nebo kao da traži zvijezdu koja šija kneginjici Barbari. 383 Konji iz cijele čete počeli su frktati, a vojnici su im odgovarali sa "Zdravi bili! Zdravi!" Zatim se sve smirilo, dok neki tužan glas ne zapjeva u zadnjim redovima: Na vojnu ideš, siroto, Ideš na vojnu! Noći će biti pod nebom A danci u znoju. — Stari vojnici kažu da frktanje konja uvijek naviješta dobro, a to mi je i pokojni otac još govorio — reče Volodijovski. — Nešto mi kao šapće na uho da ne idemo uzalud — odgovorio je Zagloba. — Daj Bože da i poručnika ogrije sunce — uzdahne Longin. Zagloba je počeo kimati i mahati glavom, kao čovjek koji se ne može pomiriti s nekom mišlju, a poslije nekog vremena rekao: — Sasvim mi je nešto drugo na umu i moram vam kazati ovu misao, jer postala mi je nesnosna. Niste li i vi opazili da se od nekog vremena Skšetuski... ne znam, možda se i pretvara... ponaša kao da najmanje od nas svih misli o spašavanju one jadnice. — Ma kakvi! — odgovori Volodijovski. — Takva je njegova narav, neće nikome ništa reći. Nikad on nije bio drukčiji. — To je drugo, ali sjetite se samo: kad smo mu ulijevali nadu, govorio je: "Bog vam platio!" i meni i vama tako nehajno kao da se tiče neke sitnice, a Bog vidi da bi to s njegove strane bila velika nezahvalnost, jer koliko se ona, jadnica, za njim natužila i naplakala, ne bi se moglo ispisati ni na volovskoj koži. Svojim sam očima to vidio. , Volodijovski odmahne glavom. — Nije moguće da ju je napustio — reče — premda je istina da je prvi put, kad mu je onaj vrag iz Rozloga odveo, očajavao toliko da smo se bojali za njegov razum, a sad je mnogo prisebniji. Ali ako mu je Bog ulio u dušu mir i dodao snage, onda je i bolje. Kao iskrenim prijateljima trebalo bi nam to biti drago. Rekavši to, Volodijovski obode konja i ode naprijed Skšetusk-omu, a Zagloba je jahao šutke pokraj Longina. — Zar vi ne mislite kao i ja, kad na svijetu ne bi bilo ljubavi, mnoga se zla ne bi ni dogodila? 384 — Što je komu Gospod dosudio, neće ga mimoići — odgovori Litavac. — Vi nikad ne odgovarate na pitanje. To je jedna stvar, a ovo je druga. Zašto je Troja srušena? A? Zar nije i taj rat bio zbog žene? Prohtjelo se Hmjelu gospođe Čaplinjske, ili Čaplinjskomu gospođe Hmjelnicke, a mi zbog njihovih grešnih požuda lomimo vratove. — Jer to su nepoštene ljubavi, ali ima i poštenih, od kojih se umnožava blagoslov Božji. — Sad ste dobro rekli. A hoćete li vi brzo početi raditi u onom vinogradu? Čuo sam da ste dobili vrpcu prije rata. — Brate slatki!... Bratiću!... — Ali tri glave smetaju, a? — Ah, da. — Onda ću vam reći ovo: mahnite dobro i odsijecite: Hmjel-nickomu, kanu i Bohunu. — Samo kad bi se htjeli poredati! — odgovori razdragano Longin upirući pogled u nebo. Volodijovski je dugo jahao pokraj Skšetuskoga i ispod oka gledao na njegovo mrtvo lice. Naposljetku udari strerrienom o njegov stremen. — Jane — reče — zlo je što toliko misliš. — Ne mislim, nego se molim — odgovori Skšetuski.

— To je sveta i pohvalna stvar, ali nisi redovnik da se samo moliš. Jan lagano okrene mučeničko lice prema Volodijovskomu i upita gluhim glasom, punim samrtničke rezignacije: — Pa reci mi, Mihajlo, što mi ostaje drugo osim halje? — Ostaje ti da je spašavaš — odgovori Volodijovski. — To ću i raditi, do posljednjega daha. Nego, kad bih je i našao, zar neće biti kasno? Čuvaj me, Bože, jer o svemu mogu misliti, samo o tome ne, sačuvaj mi, Bože, razum! Ništa više ne želim osim da je izbavim iz onih prokletih ruku, a poslije neka i ona nađe utočište kakvo ću potražiti i ja. Vidi se da Božje volje nije bilo... Pusti me da se molim, Mihajlo, a krvavu ranu ne diraj. Volodijovskomu se stislo srce; htio ga je još tješiti, govoriti o nadi, ali riječi mu nisu htjele kroz grlo. Jahali su dalje šutke, samo su se usne Skšetuskog brzo micale u molitvi, kojom je ^zacijelo htio otjerati strašne misli. A maloga viteza, kad je pogledao prema 385 mjesečini ovo lice, obuzeo je strah, jer učinilo mu se da je to uistinu lice redovničko, surovo, mršavo od posta i mučenja. A u taj čas u zadnjim je redovima opet zapjevao onaj isti glas: Nać ćeš po vojni, jadnice, Nać ćeš iza vojne, Praznu i pustu kolibu, Tijelo puno rana. 5. Skšetuski je danju počivao po šumama i klancima, oprezno postavljajući straže, a noću je putovao dalje. Kad se primakne kojem selu, obično ga je opkoljavao tako da nitko živ ne bi mogao promaknuti, uzimao je hranu samo za konje, a na prvome je mjestu prikupljao glasove o neprijatelju. Zatim je odlazio, ne čineći zla nikome; a čim bi izišao iz sela, promijenio bi naglo put da neprijatelj u selu ne bi mogao znati kamo je otišao. Cilj mu je bio saznati tuče li Krivonos sa svojih četrdeset tisuća Kamjenec, ili, pak, okanivši se uzaludne opsade, ide u pomoć Hmjelnickomu, da zajedno s njim bude u odlučujućem boju; i još, osim toga, što rade Tatari iz Dobruce. Jesu li već prešli Dnjestar i udružili se s Krivonosom, ili su još na drugoj strani? To su za Poljake bile važne vijesti i zapovjednicima je bila dužnost saznati to, ali kako njima, neiskusnima, nije to padalo na um, tu je brigu preuzeo knez vojvoda maloruski. Jer, ako bi se dogodilo da je Krivonos zajedno s bjalogrodskim i do-bručkim hordama napustio opsadu Kamjenca i pošao Hmjelnick-omu _ onda je trebalo što prije udariti na ovoga posljednjega, dok ne bi skupio svu vojsku. Ali general-zapovjednik, knez Dominik Zaslavski-Ostroški, nije se žurio, i kad je Skšetuski polazio, nadali su mu se u logoru za dva-tri dana. Vidjelo se da je usput pirovao i lijepo se zabavljao, a za to vrijeme prolazio je najpovoljniji trenutak da se slomi moć Hmjelnickoga. Knez Jere-mija padao je u očaj pri ovoj pomisli: ako se rat i dalje nastavi ovako, Hmjelnickomu će onda stići na vrijeme ne samo Krivonos i zadnjeparske horde, nego i kan na čelu cjelokupne vojske perek-opske, nogajske i azovske. 386 Zaista je i bilo vijesti u logoru da je kan već prešao Dnjepar i da sa dvjesta tisuća konjanika danju i noću juri na zapad — a kneza Dominika nema pa nema. I sve je bilo vjerojatnije da će se vojska kod Čolhanjskog Kamena morati boriti sa pet puta jačim neprijateljem i da, budu li poraženi vrhovni zapovjednici, ništa neće smetati neprijatelju da uđe u srce Poljske, u Krakov i Varšavu. Krivonos je bio utoliko opasniji što bi im on, u slučaju da se vrhovni zapovjednici povuku u unutrašnjost Ukrajine, idući od Kamjenca ravno na sjever, prema Konstantinovu, mogao odsjeći odstupnicu, a svakako bi tada zapali između dvije vatre. Stoga je Skšetuski odlučio ne samo saznati gdje je Krivonos, nego i da ga zadrži. Prožet važnošću svoje zadaće, o obavljanju koje je donekle ovisila i sudbina cjelokupne vojske, stavljao je poručnik dobrovoljno život svoj i svojih vojnika na kocku; no, i unatoč tome taj bi se pothvat mogao smatrati mahnitim, kad bi mladi vitez namjeravao otvorenim bojem, sa pet stotina vojnika, zadržati Krivonosovih četrdeset tisuća, potpomognutih bjalogrodskom i dobručkom hordom. Ali Skšetuski je bio isuviše iskusan ratnik da bi se upuštao u ludorije — a znao je vrlo dobro da bi za nepun sat bujica prešla preko tijela njegova i njegovih drugova — te se latio drugih sredstava. Najprije je pustio glas među svoje vojnike da oni idu samo kao prethodnica cijele divizije strašnoga kneza, i tu je vijest širio svugdje, po svim zaseocima, selima i gradićima kuda je prolazio. I doista taj glas prođe kao munja duž Zbruča, Smotriča, Stuđenice, Uske, Kalusika, njihovim je tokom otišao do Dnjestra i letio dalje kao vjetrom nošen, od Kamjenca, pa sve do Jahorlika. Ponavljale su ga turske paše u Hoćimu, Zaporošci u Jampolu i Tatari u Raškovu. I opet se razliježe onaj poznati uzvik: "Jarema ide!" od koga su obamirala srca pobunjenoga naroda, pa su ljudi drhtali od straha, nesigurni u dan i sat. A nitko nije sumnjao u istinitost glasa. Vrhovni će zapovjednici udariti na Hmjela, a Jarema na Krivonosa, to je bilo sasvim prirodno. I sam je Krivonos povjerovao i ruke su mu klonule. Sto da radi? Da pođe na kneza? Kod Konstantinova je bio u naroda drugi duh i veća vojska, pa su ipak bili potučeni, desetkovani, jedva su se spasili. Krivonos je bio uvjeren da će se njegovi momci tući kao bijesni sa svakom drugom vojskom i protiv svakoga dru387 goga vojskovođe, ali čim se približi Jarema — prsnut će kao jato labuda ispred orla, kao stepske pahuljice pred

vjetrom. Bilo bi još gore čekati kneza kod Kamjenca. Krivonos se odluči poći na istok, čak do Braclava, da obiđe svoga zlog duha i požuri se Hmjelnickomu. Istina, bio je uvjeren da, idući tako unaokolo, neće stići na vrijeme, ali bar će na vrijeme saznati rezultat i promisliti o svom spasenju. A uto vjetrovi doniješe nove glasove: da je Hmjelnicki već potučen. Puštao ih je, kao i prijašnje, namjerno Skšetuski; i tada, u prvi mah, bijedni četovođa nije znao što da radi. Napokon odluči otići što više na istok, zaci što dalje u stijene: možda će naići i na Tatare, te se skloniti kod njih. No prije svega htio je biti siguran, stoga je pažljivo birao među pukovnicima da nađe jednoga na sve spremnoga i pouzdanoga kako bi ga poslao s izvidnicom. Ali izbor je bio težak, dobrovoljaca nije bilo; a trebalo je opet naći čovjeka koji, dođe li neprijatelju u ruke, ni ognjem pečen, ni na kolac nabijen, ni kotačem lomljen, ne bi izdao plan odstupanja. Naposljetku ga je Krivonos našao. Jedne noći pozvao je k sebi Bohuna i rekao mu: — Čuješ, Jurko, prijatelju! Ide na nas Jarema sa silom golemom, poginut ćemo, nesretnici! — Čuo sam i ja da ide. Mi smo već, brate, razgovarali o tome; ali zašto bismo ginuli? — Nećemo odoljeti. Drugomu bismo odoljeli, Jaremi ne. Momci ga se boje. — A ja ga se ne bojim, ja sam mu u Vasilovki, u Zadnjeparju, isjekao puk. — Znam ja da se ti njega ne bojiš. Tvoja slava kozačka, junačka, valja njegove kneževske, ali bitku mu prihvatiti ne mogu, momci neće htjeti... Sjeti se što su govorili u vijeću, kako su na mene sabljama i topuzima nasrtali što ih želim povesti na klaonicu. — Onda hajdemo Hmjelu, tamo ćemo imati i krvi i plijena. — Kažu da su Hmjela zapovjednici potukli. — To ne vjerujem, brate Maksime. Hmjel je lisac, bez Tatara neće udariti na Poljake. — Tako i ja mislim, ali treba biti siguran. Tada bismo obišli vražjega Jaremu i s Hmjelom se udružili, ali treba biti siguran! 388 Eto kad se netko Jareme ne bi bojao, pa pošao s izvidnicom i uhvatio zarobljenike, kalpak bih mu napunio dukatima. — Ja ću poći, brate Maksime, ne zbog dukata, nego zbog slave kozačke, junačke. — Ti si uza me drugi ataman, a ipak hoćeš ići? Bit ćeš ti još prvi ataman nad kozacima, nad dobrim junacima, jer Jareme se ne bojiš. Onda idi ti, sokole, a poslije traži što hoćeš. I kad ti ne bi pošao, pošao bih ja sam; ali ne mogu. — Ne možete, jer kad biste vi, brate, otišli, momci bi odmah viknuli da spašavate glavu i razbježali bi se kamo koji; a kad odem ja, svi će se osokoliti. — A hoćeš li veliku pratnju? — Neću uzeti preveliku, s malom se družinom lakše i sakriti, i prikrasti, ali dajte oko pet stotina dobrih junaka, a glavom jamčim da ću zarobljenike dovesti, i to ne priprostih nego vlastele, od kojih ćete sve doznati. — Onda idi odmah. S Kamjenca već pucaju topovi na radost i spas Poljacima, a na smrt nama nevinima. Bohun ode i odmah se stane spremati za put. Momci su njegovi, kao i uvijek u takvim prilikama, pili prije nego što ih "prigrli majčica-5mrt", a i on je s njima pio, ludovao, pirovao. Naposljetku je naredio da se izvalja bure katrana i onako kako je bio u svili i kadifi, skoči u nj, zagnjuri se jednom, drugi put, uroni i glavu, pa kliče: — Crn sam kao majčica-noć, poljske me oči neće vidjeti. Valjao se na otetim perzijskim sagovima, skočio na konja i pošao, a za njim su jahali usred tamne noći vjerni kozaci praćeni uzvicima: — Sa slavom! Sa srećom! Ali Skšetuski je stigao već do Jarmolinaca; tu, naišavši na otpor, ubije mnoge građane i, objavivši kako će Jarema stići sutra, dao odmor umornim konjima i vojnicima. Zatim je skupio u vijeće vitezove te im rekao: — Dosad nam je Bog pomagao. Opažam po strahu koji obuzima narod da nas doista smatraju za prethodnicu kneževu i vjeruju da za nama ide sva vojska. Ali moramo paziti da se ne dosjete varci videći kako jedna četa ide svugdje. — A hoćemo li dugo ići ovako? — upitao je pan Zagloba. — Dok ne budemo saznali što je Krivonos odlučio. 389 — Oho, onda možda u logor nećemo stići ni za bitku. — To je moguće — odgovori Skšetuski. — To mi, pane, nije ni najmanje drago — reče vlastelinčić. — Čovjek je malo prodrmao ruke na razbojnicima kod Konstantinova, oteo štošta od njih; ali to je kao psu muha!... Prsti me svrbe... — Možda ćete ovdje imati bitaka više no što se i nadate — odgovori Skšetuski ozbiljno. — Oho! A quo modo, na koji način? — pitao je uzbuđeno

pan Zagloba. — Jer svakoga časa možemo naići na neprijatelja, i iako ovdje nismo za to da mu oružjem prepriječimo put, ipak se moramo braniti. — Nego, vraćam se na stvar: treba zauzeti više prostora da bi u isti mah na nekoliko mjesta znali o nama, ovdje-ondje skršiti otpor da bi se strah razišao, a svugdje puštati glasine; stoga držim... trebamo se razdvojiti. — Tako i ja mislim — reče Volodijovski. — Množit ćemo im se u očima i oni koji pobjegnu Krivonosu, pričat će o borbama. — Pane poručnice, vi ste zapovjednik, pa naređujte — reče Podbipjenta. — Ja ću poći preko Zinkova k Solotkovcima, a, budem li mogao, i dalje — govorio je Skšetuski. — Vi, pane namjesnice Podbipjento, ići ćete ravno dolje k Tatarima; ti, Mihajlo, idi u Kupin, a pan Zagloba doprijet će do Zbruča, blizu Satanova. — Ja? — reče Zagloba. — Da. Vi ste čovjek promišljen i pun dosjetljivosti; držao sam da ćete se rado prihvatiti toga teškoga posla, ali ako nećete, onda će četvrti odred uzeti Kosmač, narednik. — Uzet će, ali pod mojom komandom! — uzvikne pan Zagloba, kojega naglo zanese misao da bude zapovjednik posebnoga odreda. — A to što sam pitao stoga je što mi je bilo žao da se razdvajam od vas. — Ali, imate li iskustva u ratnim poslovima? — upita Volodijovski. — Imam li iskustva? Još nijedna roda nije mislila da vas daruje ocu i majci, a ja sam već vidio veće odrede no što je ovaj cijeli. Čitav sam čovječji vijek odslužio u vojci, i još bih služio da mi jednom nije pokvareni dvopek zastao u trbuhu i u njemu ostao tri godine. Morao sam po ricinus ići čak u Galatu, a o tome, ću vam potanko pričati drugi put, jer sad se žurim na put. 390 — Onda idite i puštajte oko sebe glasove da je Hmjelnicki već potučen i da je knez prešao kroz Ploskirov — reče Skšetuski. — Ne hvatajte kakve god ljude, ali naiđete li na izvidnice od Kamjenca, pobrinite se da uhvatite takve koji bi mogli dati vijesti o Krivonosu, jer ovi koje imamo daju suprotne izvještaje. — Da mi je sresti Krivonosa! Da mu se prohtjelo poći u izvidnicu, lijepu bih mu poparu skuhao! Ne bojte se, gospodo, naučit ću ja razbojnike pjevati... e, čak i plesati. — Za tri dana opet ćemo se sastati u Jarmolincama, a sad svaki na svoju stranu! Molim vas, štedite ljude! — Za tri dana u Jarmolincama! — ponoviše Zagloba, Volodijovski i Podbipjenta. 6. Kad se pan Zagloba našao sam na čelu odreda, bilo mu je odmah nekako neugodno, pa i strašno, i mnogo bi dao da pokraj sebe ima Skšetuskoga, Volodijovskoga ili Longina, kojima se u duši divio i uz koje se osjećao siguran, toliko je slijepo vjerovao u njihovu vještinu i junaštvo. Jahao je, dakle, na čelu svoga odreda ispočetka prilično mrgodan i razgledajući bojažljivo na sve strane, a u mislima je mjerio opasnosti na koje je mogao naići i gunđao: — Sigurno bi bilo veselije kad bi koji od njih bio ovdje. Za što je koga Bog odredio, za to ga je i stvorio, a ona trojica trebala su biti bukavci, jer vole krv. Njima je u ratu kao drugima kraj vrča, ili kao ribama u vodi. Samo da im je toga. Trbusi su im laki, ali ruke teške. Skšetuskoga sam vidio na djelu i znam kako je peritus, vješt. On niže ljude kao redovnici Očenaše. To mu je omiljen posao. Onaj Litavac, koji nema svoje glave, a traži tri tuđe, ništa ne stavlja na kocku; najmanje poznajem onoga maloga kicoša, ali i on je zacijelo prava osa, sudeći po onome što sam kod Konstantinova vidio i što mi je Skšetuski pričao. Srećom, ide blizu mene i držim da ću najbolje učiniti da se s njim udružim, jer neka me patke pregaze ako znam kamo idem. Pan Zagloba osjeti se vrlo usamljen u svijetu te se ražalosti zbog svoje usamljenosti. — Tako ti je to, tako! — gunđao je. Svaki ima nekoga, a ja? Ni druga, ni oca, ni majke. Siroče sam... pa to je! 391 U taj čas priđe mu narednik Kosmač. — Pane komandante, kamo idemo? — Kamo idemo? — ponovi pan Zagloba. — Što? Najedanput se uspravi u sedlu i zasuče brkove. — U Kamjenec, ako mi bude volja! Razumiješ, pane narednice! Narednik se pokloni i ode šutke među vojnike, ne znajući zašto se komandant razljutio, a pan Zagloba baci na vojnike nekoliko ljutitih pogleda, zatim se umiri i nastavi gunđanje: — Pođem li na Kamjenec, dopustit ću da mi se udari sto batina po tabanima, onako turski. Da je koji od njih sa mnom, bio bih slobodniji. Što mogu ja sa sto ljudi? Više bih volio da sam sam, jer onda se čovjek uzda u majstorije. A ovako nas je mnogo da se borimo dosjetkama, a malo da se branimo. Vrlo je nesretna misao pala na um Skšetuskomu da nas podijeli. I kamo da idem? Znam što je iza mene, ali tko će mi reći što je ispred mene i tko će mi jamčiti da vrazi nisu tamo spremili kakvu zamku? Krivonos i Bohun? Krasno društvo! Vrazi ih oderali! Bože me sačuvaj barem od Bohuna! Skšetuski želi da se s njim sretne... saslušaj ga, Gospode! Želim mu ono što sam sebi želi, jer sam mu prijatelj. Amen. Otići ću do Zbruča, pa ću se vratiti u Jar-molince, a

zarobljenika ću im dovesti više no što traže. To nije teško. U taj mah opet priđe Kosmač. — Pane komandante, vide se neki konjanici iza brijega. — Nek idu k vragu! Gdje? Gdje? — Eno, tamo, iza brijega. Zastave sam vidio. — Vojska? — Čini se, vojska. — Psi je pojeli. A ima li je mnogo? — Ne znam, daleko je. Kad bismo se sakrili ondje iza one stijene, napali bismo ih iznenada, jer ondje im je put. Ako je sila velika, pan Volodijovski je blizu; čut će pucnjavu pa će priskočiti u pomoć. Panu Zaglobi iznenada udari junaštvo u glavu kao vino. Možda ga je očajanje tako potaknulo na rad, možda nada da je Volodijovski još blizu. Zamahnuo je golom sabljom, očima sijevao po vojnicima i uzviknuo: — Skrij se iza stijene! Napast ćemo ih iznenada! Pokazat ćemo tim razbojnicima... 392 Izvježbani kneževi vojnici smjesta krenu pod stijene i u času se svrstaju u bojni poredak, spremni za iznenadni napad. Prođe jedan sat. Napokon se začuje žagor, odjek je donosio melodiju veselih pjesama, a malo poslije do ušiju onih u zasjedi dopru glasovi violine, gajdi i bubnja. Narednik opet priđe Zaglobi i reče: — Ovo nije vojska, pane komandante, nisu kozaci; ovo je svadba. — Svadba? — reče pan Zagloba. — Zasvirat ću ja njima, nek pričekaju. Na to obode konja, za njim vojnici, i postroje se na putu. — Za mnom! — podvikne oštro Zagloba. Linija pođe kasom, zatim trkom i, obišavši stijenu, pojavi se iznenada pred gomilom svijeta, koja se zbuni i preplaši iznenadnom pojavom vojnika. — Stoj! Stoj! — vikali su s obje strane. Bila je to doista seljačka svadba. Naprijed su jahali gajdaši, teorbanist, violinist i dva bubnjara, malo već pijani, svirajući poskočice. Za njima mlada, vesela djevojka u tamnom županu, kose puštene niz leđa. Oko nje bile su pratilje, pjevale su pjesme i nosile vijence nataknute na ruke — a sve djevojke na konjima, sjedeći muški, svečano odjevene, okićene poljskim cvijećem, doimale su se izdaleka kao četica divnih kozaka. U drugom redu jahao je na dobru konju mladoženja, oko njega pratioci koji su nosili vijence na dugim motkama, nalik na koplja; svitu su završavali rođaci i gosti mladenaca, svi na konjima. Jedino su bačve s rakijom, medovinom i pivom vozili na lakim kolima, prekrite slamom, a one su divno klokotale po neravnome kamenitom putu. — Stoj! Stoj! — vikali su s obje strane, a zatim se svatovi uskomešaju. Djevojke vrisnu i povuku se natrag, a mladići i stariji pratioci skoče naprijed da prsima zaklone djevojke od iznenadnog napada. Pan Zagloba skočio je pred njih i, mašući sabljom koja se blistala pred očima uplašenih seljaka, stao praskati. — Ha! Lupeži, psine, buntovnici! Bit će vam se prohtjelo! Na Krivonosovoj ste strani, razbojnici? Idete i uhodite? Put vojsci zakrčujete? Na vlastelu ruku dižete? Dat ću ja vama, psine pogane! Okovat ću vas, na kolac nabiti, nitkovi. Poganci! Sad ćete platiti za sve! 393 Star i kao ovca sijed svat siđe s konja, priđe plemiću i, uhvativši se pokorno za stremen, počne se do zemlje klanjati i moliti: — Smilujte se, sveti viteže, ne upropaštavajte bijedne ljude. Bog nam je svjedok, mi nismo krivi. Ne idemo buntovnicima, idemo iz crkve, iz Husjatina. Vjenčali smo našega rođaka kovača Dimitra sa Ksenijom. Mi smo svatovi. — To su nevini ljudi, pane — šapne narednik. — Odlazi! To su razbojnici! Od Krivonosa idu na svadbu — grmio je Zagloba. — Kuga ga umorila! — uzvikne starac. — Mi ga nikad nismo ni vidjeli, mi smo siromasi ljudi. Smilujte se, svijetli pane, dopustite da pođemo, mi ne činimo nikome zla, a svoju dužnost znamo. — U Jarmolince ćete vezani!... — Hoćemo kamo god naredite, pane! Vaše je da zapovijedate, naše da slušamo. Ali učinite nam čast, svijetli viteže, naredite panovim vojnicima da nas ne diraju, a vi... oprostite priprostim ljudima... — molimo pokorno, ispijte koju s nama za sreću mladenaca... Popijte na radost običnim ljudima, kao što Bog i sveta Evanđelja naređuju. — Samo ne mislite da ću vam popustiti budem li pio! — oštro će pan Zagloba. — Nećemo, pane! — uzvikne radosno starac. — Ne mislimo to. Hej, svirači! — viknu muzikantima. — Svirajte svijetlom vitezu, jer svijetli je vitez dobar, a vi, momci, trknite po medovinu, po slatku, za svijetloga viteza; on jadne ljude neće ražalostiti. Brzo, momci, brzo! Hvala, pane! Mladići su poletjeli što brže mogu bačvama, i u isti čas zatutnje bubnjevi, cikne veselo violina, gajdaš nadme obraze i počne stiskati mijeh pod pazuhom, pratioci zatresu vijencima na motkama. Vojnici su se stali primicati sve bliže, sukati brkove, smješkati se i preko mladića gledati djevojke. Jeknu ponovo pjesma... i straha je nestalo,

čak se ponegdje veselo podvikne: "I-ha! I-ha!" Ali pan Zagloba nije se razvedrio odjedanput. Kad su mu pružili vrčić medovine, gunđao je tiho: "Razbojnici! Lupeži!" Čak i kad su mu brkovi utonuli u piće, obrve mu se nisu razvukle. Dignuo je glavu i, zažmirivši, mljackajući usnama, stao je probati piće. Tek zatim pojave mu se na licu čuđenje, ali i ljutnja. — Kakva su ovo vremena! — progunđao je. — Seljaci piju ovakvu medovinu. Bože, ti to gledaš i ne grmiš. 394 Kad je to rekao, nakrene vrčić i iskapi ga. Ali, oslobođeni svatovi došli su u grupi moliti ga da im ne čini zla i da ih pusti slobodne, a među njima došla je i mlada, Ksenija. Plaha, drhtava, suznih očiju, a rumena i lijepa kao zora. Kad priđe, sklopi ruke: "Pomilujte, pane!" — i poljubi žutu čizmu pana Zaglobe. Srce u vlastelinčiću odmah se smekšalo kao vosak. Popustivši kožni pojas, stao je čeprkati po njemu i, iščeprkavši posljednje dukate koje mu je svojedobno knez dao, reče Kseniji: — Evo ti! Neka te Bog blagoslovi, kao i svako nevino stvorenje! Od uzbuđenja nije mogao nastaviti jer ova vitka crnokosa Ksenija podsjetila ga je na kneginjicu, koju je pan Zagloba vidio na svoj način. Gdje li je sad ona, jadnica, i čuvaju li je anđeli? pomislio je i već je bio sasvim razdragan, spreman da se sa svakim grli i bratimi. A svatovi, opet, vidjevši njegov velikodušni postupak, stali su klicati od radosti, pjevati, tiskati se oko njega, ljubiti mu skute. Dobar je, govorili su. Zlatan Poljak! Dukate daje, zla ne čini — dobar pan! U slavu, u sreću! Violinist se trese, strasno svira, ga-jdašu su oči zamalo ispale, bubnjarima posustaju ruke. Mladin otac, očevidno plašljivac, dotad je stajao postrance, a sad se progurao naprijed sa ženom i mladoženjinom majkom, te se stao klanjati do zemlje i moliti ga da pođe na salaš, na svadbu, govoreći kako je čast imati takvoga gosta, a za mladence dobar znak; inače će im biti vrlo žao. Molili su i mladoženja i crnooka Ksenija. Iako neuka, odmah je shvatila da njezina molba vrijedi najviše. A svatovi su govorili da je salaš blizu, bit će vitezu usput, a stari je domaćin bogat te će točiti još bolju medovinu. Pan Zagloba pogleda vojnike: svi su se oblizivali kao mačke, obećavajući sebi različita uživanja pri igri i piću. Iako nisu smjeli moliti da pođu, smilovao im se pan Zagloba i malo poslije on, svatovi, djevojke i vojnici pošli su u najljepšoj slozi na salaš. Salaš je doista bio blizu, a stari domaćin bogat, pa je i svadba bila bučna. Napili su se svi odreda, a pan Zagloba toliko se razdragao da je sve predvodio. Počeli se tada čudni obredi. Stare žene odvele su Kseniju u neku sobu i zatvorile se s njom; nakon poprilično vremena izašle su i objavile da je djevojka — kao golubica, kao ljiljan. Tada je svatovima ovladala radost, digla se vika: 395 "Na čast! Na sreću!" Žene su stale šaptati i vikati: "A što? Zar nismo rekle?" Momci su pak udarali nogama o zemlju i svaki je plesao za sebe, s čašom u ruci, koju je pred vratima one odaje ispijao s uzvikom "na čast!" Plesao je tako i pan Zagloba. Da se razlikuje od ostalih, da pokaže svoje plemenito podrijetlo, pio je iz vrča, ne iz vrčića. Zatim su domaćin i domaćica s mladoženji-nom majkom vodili mladoženju Dimitra u onu prostoriju, ali kako on nije imao oca, zamolili su pana Zaglobu da ga zamijeni. A on je pristao i otišao s njima. Za to se vrijeme sve umirilo, žagorili su samo vojnici koji su pili u dvorištu pred kućom, halabučili su po tatarski i pucali iz pušaka. Ali najveća radost i pijanka počeli su tek kad su se oni vratili iz one sobe. Stari domaćin grlio je od radosti mladoženjinu majku, mladići su dolazili pred mladinu majku i padali pred njom na koljena, a žene su je hvalile što je tako sačuvala kćer, kao oko u glavi, kao golubicu i krin. Zatim zapleše s njom pan Zagloba. Stali su pocupkivati i lupkati jedno prema drugomu, a on je pljeskao, poskakivao, sad udarao petama o pod tako da je od dasaka iverje otpadalo, sad čučnuo, a niz obraze slijevao mu se krupan znoj. Njihovim su tragom pošli i ostali: tko je mogao u sobi, tko nije — u dvorištu, djevojke s momcima i vojnicima. Domaćin je valjao iz podruma sve nove bačve. Napokon su svi svatovi izašli u dvorište, zapalili lomače od suhoga trnja i borovine, jer već je uveliko nastala noć, a gozba se pretvorila u pijanku; vojnici su pucali iz pušaka i pištolja kao u ratu. Pan Zagloba, crven, oznojen, nesiguran na nogama, zaboravio je što se s njim zbiva, gdje je; kroz maglu koja se dizala od njega vidio je goste, ali da ga na kolac nabiju, ne bi znao reći tko su oni. Sjećao se da je na svadbi — ali čijoj? Eh, zacijelo pana Skšetuskoga s kneginjicom! Ta mu se misao učini najistinitija, zabila mu se u glavu kao klin i ispunila ga takvom radošću da je stao vikati kao lud: "Živjeli! Gospodo, ljubimo se!" i neprestano je ispijao vrčeve: "U tvoje zdravlje, dragi brate! U zdravlje našega kneza! Da nas sreća prati! Dabogda ova napast minula domovinu!" Tada su ga zagušile suze i spotaknuo se, idući k bačvi, i spoticao se sve jače, jer na zemlji kao na bojištu ležalo je mnogo nepomičnih tjelesa. 396 — Bože! — zavikao je pan Zagloba. — Nema više junaštva u ovoj Poljskoj! Jedini pan Lašč zna piti, a onda Zagloba... — a ostali? Bože, Bože! I oči podigne žalosno u nebo, a u taj mah opazi da nebeska tijela ne stoje mirno i nepomično na nebesima, nego se jedna tresu kao da bi htjela iskočiti iz okvira, druga idu ukrug, treća plešu kozački ples. Pan Zagloba strašno se začudio i pomislio:

— Zar jedini ja nisam pijan u svemiru? Ubrzo su ga saletjeli strašni snovi. Činilo mu se da mu neka mora sjedi na prsima, da ga davi i pritišće uza zemlju, da mu veže i ruke i noge. U isti mah do ušiju su mu dopirali vika i pucnjava pušaka; neka mu je svjetlost prelazila preko zatvorenih kapaka i ozljeđivala mu oči nesnosnim bljeskom. Htio se probuditi, otvoriti oči — ali nije mogao. Osjećao je da se s njim zbiva nešto neobično, da mu se glava objesila unatrag, kao da ga nose za ruke i za noge... Zatim ga je obuzeo neki strah; bilo mu je loše, vrlo loše, vrlo teško. Vraćala mu se pomalo prisebnost, ali čudna, jer pratila ju je takva iznemoglost kakvu nikad dotad nije osjetio. I opet se pokušao pomaknuti, ali kad mu to nije uspjelo, probudio se i otvorio oči. Tada mu se pogled sudari sa dva oka koja su se upijala u njega žudno, a bila su crna kao mrak i tako zlokobna da je, već sasvim budan, pan Zagloba u prvi mah pomislio kako ga to gleda vrag — i opet sklopio oči i opet ih brzo otvorio. One ga oči gledaju uporno i lice mu se čini poznato: najedanput panu Zaglobi zadrhti i srž u kostima, obli ga hladan znoj, a cijeloga ga prođoše žmarci. Prepoznao je Bohuna. 7. Zagloba je ležao vezan za svoju vlastitu sablju, u onoj istoj sobi u kojoj je bila svadba, a strašni je četovođa sjedio malo podalje na klupi i napajao oči zarobljenikovim strahom. — Dobra večer, pane! — reče ugledavši otvorene oči svoje žrtve. Pan Zagloba nije odgovorio ništa; a osvijestio se u času, kao da ni kapi vina nije okusio, samo kad su mu žmarci došli do peta, vratili su se naviše čak do glave, a srž mu u kostima postala 397 hladna kao led. Kažu da utopljenik u posljednjem času vidi cijelu svoju prošlost, sjeća se jasno svega i daje sebi računa o tome što se s njim događa — takvo je viđenje i bistar um imao u taj trenutak i pan Zagloba, a posljednja riječ ove bistrine uma bila je tih neizgovoren uzvik: — Ovaj će mi pokazati! A četovođa ponovi mirno: — Dobra večer, pane! Brr! pomisli pan Zagloba. Milije bi mi bilo da je bijesan. — Zar me ne poznajete, pane vlasteline? — Klanjam se, klanjam! Kako zdravlje? — Prilično. A za vaše ću se već ja pobrinuti. — Nisam molio Boga za takva liječnika i sumnjam da ću vaše lijekove probaviti, ali neka bude volja Božja. — Ti si mene njegovao, pa ću ti se ovom prilikom odužiti. Stari smo prijatelji! Sjećaš li se kako si mi zavijao glavu u Ro-zlozima, a? Oči Bohunove stale su blistati kao dva^ rubina, a linija brkova produžavala se u strašnom osmijehu. — Sjećam se — reče Zagloba — da sam te mogao ubiti — ali nisam. — A zar sam ja tebe ubio? Ili te kanim ubiti? — Ne! Ti si moja duša i srce; ja ću te čuvati kao oči u glavi. — Uvijek sam govorio... da si ti krasan čovjek — reče Zagloba pretvarajući se da uzima ozbiljno Bohunove riječi, a u isti mah mu sijevnu kroz glavu: Zacijelo će mi izmisliti osobite muke; neću umrijeti jednostavno! — Lijepo si rekao — nastavi Bohun — i ti si krasan čovjek; stoga smo se tražili, pa i našli. — Doduše, tražio te nisam, ali hvala ti na dobroj riječi. — Zahvaljivat ćeš ti meni uskoro još bolje; a i ja ću tebi zahvaliti što si mi odveo djevojku iz Rozloga u Bar. Tamo sam je našao, i sada bih te zvao na svadbu, ali ona neće biti ni danas ni sutra; sad je rat, a ti si čovjek star, možda nećeš doživjeti. Zagloba i unatoč strahovitom položaju u kojemu se nalazio načuli uši. — Na svadbu? — progunđa Zagloba. — A što si ti mislio? — govorio je Bohun. — Zar sam ja prostak da je bez svećenika uzmem, ili nemam dovoljno blaga da 398 se vjenčam u Kijevu? Nisi je odveo u Bar za seljaka, nego za atamana i hetmana. Dobro! pomisli Zagloba. Zatim okrene glavu Bohunu. — Naredi da me odvežu — reče. — Lezi, lezi malo, ti ćeš na put, a star si, trebaš se odmoriti. — Kamo ćeš me voditi? — Ti si moj prijatelj, odvest ću te drugome svome prijatelju, Krivonosu. Nas ćemo se dvojica već pobrinuti da ti tamo bude dobro. — Bit će mi toplo — progunđa vlastelinčić i opet ga stanu prolaziti žmarci. Napokon počne govoriti: — Znam da si ljut na mene, ali nemaš pravo, nemaš, doista! Mi smo živjeli zajedno, i u Čehrinu smo ne jedan pehar ispili, jer sam te očinski volio zbog tvoje viteške duše od koje se bolja ne može naći u cijeloj Ukrajini. A jesam li ti kadgod bio na putu? Da onda nisam išao s tobom u Rozloge, bili bismo još prijatelji. A zašto sam išao, ako ne iz prijateljstva prema tebi? I da nisi pobjesnio, da nisi ubio one jadne ljude... Bog me sluša... ne bih ti se

opro. Što se mene tiču tuđi poslovi! Meni bi milije bilo da djevojka bude tvoja no nekoga drugoga. Ali pri tvome tatarskom udvaranju pojavila se moja savjest, jer ono je vlastelinska kuća. Ni ti ne bi uradio drukčije. Mogao sam te smaknuti s ovoga svijeta, i to bi bilo za mene korisnije... a zašto to nisam učinio? Jer sam vlastelin, pa me je bilo stid. Stidi se i ti, jer znam da mi se hoćeš osvetiti. Djevojka ti je i tako u rukama — pa šta hoćeš od mene? Zar je nisam čuvao kao oči u glavi, to tvoje dobro? Ako si je poštedio, vidi se da i ti imaš viteške časti i savjesti, ali kako ćeš joj pružiti ruku ako je umrljaš mojom nevinom krvlju? Kako ćeš joj reći: onoga čovjeka, koji te je proveo kroz buntovnike i Tatare, stavio sam na muke? Stidi se i pusti me iz ovih veza i ovoga ropstva u koje si me uhvatio izdajom. Mlad si pa ne znaš što te može snaći. A za moju će te smrt Bog kazniti onim što ti je najmilije. Bohun skoči, blijed od bijesa, priđe Zaglobi i stane mu govoriti glasom prigušenim od bijesa: — Svinjo pogana, kožu ću ti derati, na tihoj ću te vatri peći, klinovima ću te zabiti, na komadiće rastrgati! 399 I u nastupu bjesnila trgne nož iz pojasa — neko ga je vrijeme grčevito stezao u ruci, i već je oštrica blistala pred Zaglobinim očima; ali četovođa se suzdržao, zadjenuo nož za pojas i viknuo: — Momci! Šest Zaporožaca uđe u sobu. — Uzmite ovu poljsku strvinu, bacite ga u staju i čuvajte kao oči u glavi! Kozaci zgrabe pana Zaglobu, po dvojica za ruke i za noge, jedan za glavu, iznesu ga iz sobe, prenesu preko cijeloga dvorišta, pa ga bace na gnoj u staji. Zatim se vrata zatvore i zarobljenika obavije mrak — samo se kroz pomalo rastavljena brvna i kroz rupe na stropu probijala blijeda noćna svjetlost. Malo poslije oči su mu se naviknule na tamu. Razgledao je unaokolo i vidio da u staji nema ni svinja ni kozaka. Razgovor ovih potonjih dopirao mu je do ušiju kroz sve četiri stijene. Očevidno je cijela zgrada bila dobro opkoljena stražom, ali unatoč toj straži panu Zaglobi je od-lanulo. Bio je živ, a to je glavno. Kad je Bohunov nož sijevnuo nad njim, bio je uvjeren da mu je kucnuo posljednji čas — i preporučio je Bogu dušu, istina, s najvećim strahom. No Bohun ga je očevidno ostavio za mnogo grozniju smrt. Želio je ne samo osvetiti se, nego i nauživati se u mukama onoga koji mu je oteo ljepoticu i okaljao slavu kozačku, a njega ismijao, povivši ga kao dijete. Bio je, dakle, žalostan izgled za pana Zaglobu, ali ipak ga je tješila misao što je još živ, što će ga vjerojatno odvesti Krivonosu i tek tamo uzeti na ispit — što dakle, ima pred sobom nekoliko dana, a možda i više, a sad leži ovdje sam, i u noćnoj tišini može promisliti kako da se izbavi. To je bila dobra strana, ali kad pomisli na lošiju, opet su ga stali prolaziti žmarci. — Planovi!... Kad bi ovdje, u ovoj staji, ležao vepar ili svinja — gunđao je pan Zagloba — imali bi ih više nego ja, jer ih ne bi svezali ukriž za vlastitu sablju. Kad bi Solomona ovako vezali, ne bi ni on bio mudriji od svojih hlača, ili od mojih čizama. O Bože, Bože, zašto me ovako kažnjavaš? Od toliko ljudi na svijetu, jedino sam želio izbjeći ovoga razbojnika, i takve sam sreće da baš njega ne mogu izbjeći. Bit će mi koža očišćena kao svjeubođinjsko sukno. Da me uhvatio netko drugi, izjavio bih da pristajem uz buntovnike, pa bih poslije pobjegao. Ali nitko drugi ne bi 400 povjerovao, a kamoli tek ovaj! Osjećam da mi srce obamire. Vrazi su me donijeli ovamo. O Bože, Bože, ne mogu maknuti ni rukom ni nogom... o Bože, Bože! No ipak malo poslije padne panu Zaglobi na um da bi, kad bi mu ruke i noge bile slobodne, lakše mogao smisliti neko lukavstvo. Zašto ne bi pokušao? Samo da mu je izvući sablju ispod koljena, ostalo bi bilo lako. Ali kako da je izvuče? Prevrtao se na bok — loše... Pan Zagloba zamisli se duboko... Napokon se stane uvijati leđima sve više, a svakom se kretnjom pomicao za pola palca naprijed. Ugrijao se, oznojila mu se glava gore nego pri plesanju, te je katkad prestajao i odmarao se, katkad bi opet prekidao rad jer mu se učinilo kako neki kozak prilazi vratima, pa bi opet počinjao novom snagom; naposljetku se dogurao do stijene. Tada se počne njihati drukčije, ne od glave k nogama, nego s boka na bok, tako da je svaki put lagano udarao o stijenu krajem sablje, koja se zbog toga postupno izvlačila ispod koljena, i sve je više izlazila van na strani balčaka. Srce je Zaglobino stalo udarati kao čekić, jer osjetio je da će uspjeti. Radio je dalje trudeći se da udara samo onda kad bi kozački razgovor zagušivao lake udarce. Napokon dođe trenutak kad je kraj sablje došao u istu crtu s laktom i koljenom, te se više nije mogla izbijati tako. Da, ali zato je s druge strane visio veći i teži dio sablje, kad se uzme u obzir balčak. Na balčaku je bio križ, kao obično kod sabalja; pan Zagloba računao je na ovaj križ. I treći se put stao njihati, ali cilj mu je sad bio da se nogama okrene k stijeni. Kad je i to učinio, stao se šuljati uzduž. Sablja je još bila između koljena i ruku, ali balčak je svaki čas zapinjao o neravni pod. Napokon križić zapne jače, pan se Zagloba trgne posljednji put, i neko ga je vrijeme radost prikovala na mjestu. Sablja se sasvim izvukla. Plemić je oslobodio ruke od koljena, i premda su mu šake bile svezane, uhvatio je njima sablju. Korice je držao nogama, a onda izvukao sablju. Sad je u trenu rasjekao veze na nogama. Teže je bilo s rukama. Pan Zagloba morao je uprijeti sablju u gnoj, oštricu okrenuti gore i trti uže o nju, dok ga

ne presiječe. Kad je i to učinio, bio je ne samo oslobođen užeta, nego i 401 naoružan. Najprije je uzdahnuo duboko, zatim se prekrižio i stao zahvaljivati Bogu. Ali do oslobođenja iz Bohunovih ruku bilo je vrlo daleko. — Što dalje? — pitao se. I nije našao odgovor. Staju su opkolili kozaci, bilo ih je do stotinu; miš ne bi promakao neopažen, a kamoli čovjek ovako krupan kao pan Zagloba. \ — Vidim da počinjem ići nizbrdo — reče sebi. — A moj mozak vrijedi toliko da se njime namazu čizme, iako se na vašaru i to može bolje kupiti od Mađara. Ako mi Bog ne pošalje kakvu misao, bit ću pečenica gavranima; ali pošalje li mi, zavjetujem se da ću živjeti u čistoći, kao pan Longin. Glasniji razgovor kozaka iza stijene prekinuo mu je razmišljanje. Poskočio je i naslonio uho na stijenu. Suha borova brvna odbijala su glas kao kutija na teorbanu, riječi su se jasno čule. — A kamo ćemo odavde, brate Ovsivuju? — upitao je neki glas. — Ne znam, sigurno pod Kamjenec — odgovorio je drugi. — Eh, konji se jedva vuku, neće moći izdržati dotamo. — Stoga ovdje i stojimo; do sutra će se odmoriti. Nastala je šutnja, a zatim se prvi glas čuo slabije nego prije: — A meni se, brate, čini da će ataman od Kamjenca krenuti u Jampol. Zagloba je zadržao dah. — Šuti ako ti je mlada glava mila! — glasio je odgovor. Opet je nastala šutnja, samo je iza drugih stijena dopiralo šaptanje. — Svugdje ih ima, svugdje stražara! — progunđao je Zagloba. I pođe k suprotnoj stijeni. Ovaj mu put do ušiju dopre grickanje zobi i frktanje konja, a među njima razgovarali su kozaci, ležeći, jer glasovi su dolazili odozdo. — Hej — govorio je jedan — jahali smo ovamo ne spavajući, ne jedući, ne odmarajući konje, zato da nas u Jareminu logoru nabiju na kolac. — Je li sigurno da je on ovdje? 402 — Ljudi koji su pobjegli iz Jarmolinaca vidjeli su ga kao ja tebe. Strahota, kako pričaju: visok je on kao bor, u glavi mu dvije žeravice, a konj je pod njim zmaj. — Gospode, pomiluj! — Mi trebamo ovoga Poljaka i njegove vojnike uzeti i pobjeći. — Kako da bježimo? Konji i ovako crkavaju. — Zlo, braćo rođena! Da sam ja ataman, ovome bih Poljaku zakrenuo vratom i vratio se u Kamjenec, makar i pješice. — Njega ćemo povesti u Kamjenec. Tamo će se s njim poigrati naši atamani. — Prije će se s vama poigrati vrazi — gunđao je Zagloba. I unatoč svemu strahu od Bohuna, a možda baš stoga, zakleo se da se neće predati živ. Slobodan je od veza, sablja mu je u ruci — branit će se. Isjeći će ga — pa lijepo! Ali živa ga neće uhvatiti. Ali rzanje i stenjanje konja, zacijelo vrlo umornih, zaglušilo je daljnji razgovor, zato se panu Zaglobi rodila misao. — Kad bih nekako mogao prijeći preko te stijene i skočiti na konja! ■— mislio je. — Noć je: prije no što bi se oni osvijestili, ja bih umakao. Po ovim klancima i gudurama i danju je teško progoniti, a kamoli noću! Pomozi mi, Bože! Ali to nije bilo lako. Trebalo bi zid razvaliti, a za to treba biti Podbipjenta — ili se potkopati kao lisica, a i tada bi jamačno čuli, vidjeli i uhvatili ga prije nego što bi došao do stremena. Padald mu je na um tisuću planova, ali baš stoga što ih je bilo tisuću, nijedan nije bio jasan. — Nema se kamo, moram platiti glavom — pomislio je. I pođe k trećoj stijeni. Najedanput udari glavom o nešto tvrdo i opipa: bile su to ljestve. Staja nije bila za svinje nego za rogatu marvu, i do polovice je imala tavan za sijeno. Pan Zagloba, bez i najmanjeg premišljanja, popne se gore. Zatim sjedne, odahne i stane lagano izvlačiti ljestve. — No, evo me u tvrđavi! — progunđao je. Baš ako nađu i druge ljestve, neće se brzo popeti. Ako prvu glavu koja se ovdje promoli ne raskolim, neka me osuše kao pastrvu. Uh, dovraga! — reče naglo. — Doista me mogu ne samo osušiti, nego i ispeći pa istopiti loj. Ali, svejedno! Ako hoće spaliti staju, dobro! Živa me tim prije neće uhvatiti, a svejedno mi je, kljuvali me gavrani sirova 403 ili pečena. Samo da umaknem iz ovih razbojničkih ruku, za ostalo ne marim, i nadam se da će nekako još sve

ispasti dobro. Pan Zagloba, kao što se vidi, lako je prelazio iz krajnjeg očaja u nadu. I zaista je u nj naglo ušlo takvo samopouzdanje kao da je u logoru kneza Jeremije. Pa ipak mu se položaj nije baš popravio. Sjedio je na tavanu i, imajući sablju, mogao se dugo braniti. I to je sve. Ali s tavana u slobodu bio je put kao s peći u vatru — s tom još razlikom što su dolje čekale sablje i koplja kozaka koji su stražarili oko stijena staje. — Riješit će se to nekako! — promrmljao je pan Zagloba i, prišavši krovu, stao polako razgrtati slamu da bi otvorio sebi pogled na svijet. To mu je lako pošlo za rukom, jer kozaci su oko stijena razgovarali, a puhao je i prilično jak vjetar, te ljuljao obližnje drveće i tako prigušivao šuštanje od izvlačenja slame. Poslije nekoga vremena rupa je bila gotova — pan Zagloba provukao je glavu i stao razgledavati uokolo. Noć je bila na izmaku, a na istočnoj strani neba pokazivala se prva dnevna svjetlost. Prema njoj pan je Zagloba vidio cijelo dvorište, puno konja, pred kućom redove zaspalih kozaka, ispruženih kao duge nejasne crte. Zatim bunar, đeram i korito u kojemu se blistala voda, a pokraj njih opet red zaspalih ljudi i nekoliko kozaka s golim sabljama u rukama šeće uzduž ovoga reda. — To su moji ljudi koje su zarobili — progunđa vlastelinčić. — Ba! — doda malo poslije — da su moji, nego kneževi!... Dobar sam bio vođa, nema zamjerke! Doveo sam ih mački na rupu. Stid će biti pojaviti se među ljudima ako mi Bog da slobodu, a zbog čega? Zbog ljubavi i pića. Što se ticalo mene što se seljaci žene? Toliko sam posla imao na toj svadbi koliko i na psećoj. Odričem se one izdajničke medovine koja ulazi u noge, a ne u glavu. Sve je zlo na svijetu od pijanstva, jer da su nas napali trijezni, bio bih zacijelo pobijedio Bohuna i zatvorio ga u staju. Pogleda opet prema kući, u kojoj je spavao četovođa, i zaustavi pogled na njezinim vratima. — Spavaj, zlotvore — progunđao je — spavaj! Dabogda ti se prisnilo da te vrazi deru, što te i neće mimoići. Htio si od moje kože napraviti rešeto! Pokušaj se popeti k meni gore pa ćemo vidjeti ne budem li tvoju nogu isjekao tako da neće valjati ni za pseće obojke. Samo da mi se izvući! Ali kako? Zaista je zadaća bila zamalo nerješiva. Cijelo je dvorište bilo prekrito ljudima i konjima, pa kad bi pan Zagloba i uspio izići iz staje, baš i kad bi, šuljajući se s krova, i pojahao jednoga od konja koji su stajali pod strehom, ni na koji način ne bi mogao doći ni do vratnica, a kamoli izići na njih. Pa ipak mu se činilo da je riješio više od pola zadaće: bio je slobodan, naoružan, i sjedio pod krovom, kao u tvrđavi. — Što, dovraga! — mislio je. — Zar sam se zato oslobodio od užeta da se njime objesim? I opet su mu se planovi stali vrzmati po glavi, ali bilo ih je toliko mnogo da nije mogao izabrati nijedan. Razdanjivalo se sve jače. Sve oko kuće stalo se pomaljati iz sjene, a krov se prelio kao srebrom. Već je pan Zagloba mogao bolje raspoznavati pojedine grupe u dvorištu, već je vidio crvenu uniformu svojih ljudi koji su ležali oko bunara, i ovčje kožuhe pod kojim su spavali kozaci uz kuću. Najedanput se iz reda spavača digne neka osoba i počne lagano ići preko dvorišta, zaustavljajući se ovdje-ondje kod ljudi i konja. Porazgovarala je malo s kozacima koji su čuvali zarobljenike, pa naposljetku prišla staji. Pan Zagloba u prvi je mah pomislio da je to Bohun, jer zapazio je da stražari razgovaraju s njim kao mlađi sa starijim. — Ej! — progunđao je. — Da mi je sad puška u rukama, naučio bih te pameti! U taj mah ona osoba digne glavu i lice joj ozari blijeda svjetlost: to nije bio Bohun nego satnik Holodi, kojega je pan Zagloba prepoznao odmah, jer poznavao ga je vrlo dobro još kad se družio s Bohunom, u Čehrinu. — Djeco — reče Holodi — ne spavate li? — Ne, brate. Iako nam se spava. Vrijeme je da nas smijenite. — Sad će vas smijeniti. A vražji sin nije utekao? — Oj, oj! Osim ako je duša iz njega utekla, brate, jer nije se ni maknuo. — Prepreden je on lisac. Pogledajte što radi, jer kadar je u zemlju se zavući. — Odmah! — odgovori nekoliko momaka prilazeći vratima staje. 404 405 — Skinite i sijeno s tavana. Da se istrljaju konji! Čim se sunce rodi, polazimo! — Dobro, brate! Pan Zagloba odmah je napustio svoje mjesto i privukao se do otvora na tavanu. U isti mah začuje škripu drvene ključanice i šuštanje slame pod nogama momaka. Srce mu zamalo iskoči iz prsiju, a rukama je stiskao balčak, zaklinjući se kako će prije pustiti da ga spale zajedno sa stajom, ili na komade sasijeku, nego da ga uhvate živa. Nadao se da će momci odmah dignuti strašnu viku, ali prevario se. Neko se vrijeme čulo kako idu, sve brže i brže, po cijeloj staji, a zatim se odazvao jedan glas: — Koji je ovo vrag! Ne mogu ga napipati! Evo ovdje smo ga bacili! — Vještac? Vrag? Kresni vatru, Vasile, mrak je kao u šumi. Nastala je tišina. Zacijelo je Vasil tražio gubu i kremen, a drugi kozak stao je tiho zvati:

— Pane vlasteline, gdje si? — Zini da ti kažem! — promrmlja Zagloba. U taj tren stalo je kresivo udarati o kremen, prsnuo je roj iskrica, te obasjao tamnu staju i glave kozaka u šubarama. Zatim je nastao još gušći mrak. — Nema ga! Nema! — govorili su grozničavi glasovi. Tada je jedan od njih pritrčao vratima. — Brate Holodi! Brate Holodi! — Što je? — upitao je satnik pojavivši se na vratima. — Nema Leha! — Kako nema? — U zemlju je propao! Nema ga nigdje! O, Gospode pomiluj! Oganj smo kresali... nema! — Ne može biti! Lijepo biste se proveli od atamana! Pobjegao, što li? Zaspali ste? . — Ne, brate, nismo spavali. Iz staje nije izišao s naše strane. — Mir. Ne budite atamana!... 'Ako nije izišao, onda mora biti tu negdje. Jeste li tražili svugdje? — Svugdje. — A na tavanu? — Kako se mogao popeti na tavan kad je bio vezan. — Budalo! Da se nije oslobodio, bio bi tu. Tražite na tavanu. Prižežite vatru! 406 Opet su prsnule iskre. Odmah je puknuo glas među svima stražarima. Stali su se skupljati kod košare s hitnjom uobičajenom u iznenadnim slučajevima; čuli su se brzi koraci, brza pitanja i još brži odgovori. Savjeti su se ukrštali kao mačevi u boju. — Na tavan! Na tavan! — Pazite vi izvana. — Ne budite atamana, jer bit će nevolje! 5 — Nema ljestava! ■ — Donesite druge! — Nema ih nigdje! — Trknite do kuće, da nisu tamo? — O, prokleti Poljak. — Penjite se po uglovima na krov, pa kroz krov. — Ne može se, strši streha i krov je iznutra obit daskama. — Donesite koplja. Po kopljima ćemo se popeti. O, psina! Izvukao je ljestve! — Donesite koplja! — zagrmio je Holodijev glas. Momci su otrčali za koplja, a ostali podigli glave prema tavanu. Već je nejasna svjetlost prodirala i u staju, a pri njezinu nejasnom odsjaju vidio se četvrtast otvor, crn i miran. Odozdo su se čuli pomirljivi glasovi: — No, pane vlasteline! Spusti ljestve pa siđi. Ionako nećeš umaći, pa zašto mučiti ljude. Siđi, siđi! Tišina. — Ti si pametan čovjek! Da ti to može pomoći, ostao bi gore; ali kako ti to ne pomaže, sići ćeš dobrovoljno, dobar si ti! Tišina. — Siđi! Nećeš li, kožu ćemo ti s glave oderati, glavački ćemo te u gnoj nabosti. Pan Zagloba ostao je gluh i na prijetnje i na laskanje i sjedio je u mraku kao jazavac u jami, spremajući se na upornu borbu i obranu. Samo je sve jače stiskao sablju, pomalo hripao i u sebi molio Očenaš. Ali donijeli su koplja, vezali tri zajedno i uspravili ih vrhovima k otvoru. Panu Zaglobi preletjela je glavom misao da ih zgrabi i povuče — ali pomislio je i to da je krov možda isuviše nizak, te ih neće moći izvući sasvim. Uostalom, odmah bi donijeli druga koplja. 407 Za to se vrijeme staja napunila kozacima. Neki su svijetlili lučima, neki donosili najraznovrsnije grede i ljestve od kola, koje su se pokazale suviše kratke. Ubrzo su ih vezali remenima, jer po kopljima je bilo veoma teško popeti se. No, ipak se nađe dobrovoljaca. — Ja ću poći — vikala je nekolicina. — Čekajte ljestve! — reče im satnik Holodi. — A što smeta, brate, pokušati uz koplja? — Vasil će se popeti. Penje se kao mačka. — Pa pokušaj! A ostali su se odmah stali šaliti. — Ej, oprezno! On ima sablju, presjeći će ti šiju, vidjet ćeš. — Samo će te zgrabiti za glavu i izvući gore, pa će te pomilovati kao medvjed. Vasil se nije dao zbuniti. — On zna — reče — da bi mu ataman potkovao opanke, a i vi braćo, kad bi me samo prstom dirnuo.

To je bila opomena panu Zaglobi koji je sjedio mirno, ni da pisne. Ali kozaci, kao što je to obično među vojnicima, već su se razveselili, cijeli ih je događaj počeo zabavljati, te su nastavili bockati Vasila. — Bit će jedna budala manje na bijelome svijetu. — Neće se on obazirati na to kako ćemo mi njemu platiti za tvoju šiju. On je hrabar. — Vještac je on. Tko zna u što se on tamo pretvorio... on je čarobnjak! Ti, Vasile, tko zna koga ćeš tamo naći u rupi. Vasil, koji je već pljunuo u šake i uhvatio se koplja, zastane najedanput. — Na Poljaka idem — reče — na vraga neću. U taj tren povezali su ljestve i naslonili ih na otvor. Teško je bilo popeti se i po njima, jer tanke su se prečke povijale i pucale pod nogama. Ali počeo se penjati sam Holodi, a penjući se, govorio je: — Ti, pane vlasteline, vidiš da ovo nije šala. Zainatio si se da sjediš gore, pa sjedi; ali nemoj se braniti, jer uhvatit ćemo te, makar raskopali cijelu staju. Budi pametan! 408 Napokon mu je glava doprla do otvora i lagano je ulazio u njega. Najedanput je zviznula sablja, kozak je strahovito zavikao, zanjihao se i raspolovljene glave pao među kozake. — Kolji! Kolji! — kriknuli su kozaci. U cijeloj staji nastao je strašan metež, čuli su se krici i vika, a zaglušio ih je gromoviti glas pana Zaglobe: — Ha, razbojnici, ljudožderi, ha! Lopovi! Sve ću vas potući, šugavi nitkovi! Upoznat ćete vitešku ruku. Poštene ljude napadati noću! U staju vlastelina zatvarate... Ha, lopovi. Na dvoboj sa mnom, na dvoboj, možete i po dvojica! Ta hodite ovamo! Ali ostavite glave u gnoju, jer odsjeći ću ih, tako mi svega na svijetu. — Kolji! Kolji! — vikali su kozaci. — Staju ćemo spaliti! — Ja ću je sam spaliti, stoko, ali s vama! — Po nekoliko! Po nekoliko zajedno! — viknuo je neki stari kozak. Držite ljestve, poduprite ih kopljima, stavite snopove na glavu, pa naprijed... Moramo ga uhvatiti. Nato je pošao gore, a s njime još dvojica. Prečke su se stale lomiti, ljestve su se povile još jače, ali uhvatilo ih je više od dvadeset snažnih ruku, gore ih poduprlo kopljima. Drugi su gurnuli vrhove kopalja u otvor da spriječe udarce. Poslije nekoliko trenutaka tri su tijela pala na one dolje. Pan Zagloba, zagrijan pobjedom, rikao je kao bik i sipao psovke kakve svijet nije čuo, od kojih bi u kozacima nesumnjivo zamrle duše da ih nije počelo obuzimati bjesnilo. Neki su kopljima probadali strop, drugi puzali uz ljestve, iako ih je gore čekala sigurna smrt. Najedanput je na vratima nastala vika i strka, a u staju uđe Bohun. Bio je bez kape, samo u košulji. U ruci mu gola sablja, u očima oganj. — Preko krova, pasja vjero! — grmnuo je. — Slamu protresite i živa ga uhvatite! A Zagloba, vidjevši ga, urlao je: — Prostačino, dođi ti ovamo! Nos i uši ću ti odsjeći, život ti neću oduzeti, jer on pripada krvniku. A, što? Uplašio si se? Bojiš se, slugo? Vežite mi toga lupeža pa ću vas pomilovati. Što je, bitango, što je, nesrećo židovska? Ovamo, ako smiješ! Promoli samo glavu na tavan! Hodi, hodi, milo će mi biti! Počastit ću te tako da ćeš se sjetiti i oca vraga i majke kurve! 409 U taj čas daske na krovu stale su škripati. Zacijelo su se kozaci popeli na nj, pa ga sad skidaju. Zagloba je to čuo, ali strah mu nije oduzeo snagu. Bio je kao opijen od boja i krvi: Skočit ću u kut i tamo poginuti, pomislio je. No u taj je mah u cijelom dvorištu odjeknula pucnjava i nekoliko je kozaka upalo u staju. — Brate! Brate! — vikali su u sav glas. — Dođi! Pan Zagloba u prvi tren nije shvatio što je — i zapanjio se. Pogledao je kroz otvor dolje, ali nikoga nije bilo. Daske na krovu više nisu škripale. — Što je to? Što se zbilo? — uzviknuo je glasno. — Aha! Razumijem. Hoće zapaliti staju, pa pucaju iz pištolja u krov. Ali vani se čuje sve strasnija vika, konjski topot, pucnjava pomiješana s urlanjem, zveket sablji. Bože, pa ovo je bitka, pomislio je pan Zagloba i pritrčao svome otvoru na krovu. Pogleda — i koljena mu zaklecaju od radosti. U dvorištu se bije boj, ili, bolje, pan Zagloba vidio je strahovit poraz Bohunovih kozaka. Napadnuti iznenada, tučeni ognjem iz pištolja, koje su im naslanjali na glavu ili prsa, pritjerani uz plot, kuću ili staju, pregaženi kopitama, ginuli su kozaci zamalo bez otpora. Redovi vojnika u crvenoj uniformi, koji su sjekli strahovito i gonili bjegunce, nisu im dopustili da se svrstaju ni da dohvate sablju, ni da odahnu i sjednu na konja. Branile su se samo pojedine skupine; jedni su usred vreve i dima pritezali popuštene kolane na sedlu i ginuli prije nego što su stavili nogu u stremen; drugi su, bacivši koplja i sablje, bježali prema plotu i preskakali ga, vrišteći i urlajući neljudskim glasom. Nesretnicima se činilo da je Jarema na njih nasrnuo iznenada, kao orao, da ih tuče sva njegova vojska. Nisu imali vremena osvijestiti se: uzvici

pobjednika, fijuk sabalja i pucnjava gonili su ih kao bura, vreli konjski dah oblijevao im je vratove. — Ljudi, spašavajte se! — razlijegalo se sa svih strana. — Udri! Ubij! — odgovarali su napadači. I napokon je pan Zagloba vidio maloga Volodijovskoga kako stoji uz vratnice, a oko njega dvadesetak vojnika, pa glasom i buzdovanom izdaje zapovijesti, a katkad jurne na svome riđanu u metež. Tada samo mahne, a čovjek pada i ne jauknuvši. Jer, bio je pan Volodijovski vještak nad vještacima, i ratnik od rođenja, 410 nije puštao bitku iz vida, nego ovdje-ondje nešto popravio, pa se vratio i gledao, i popravljao, baš kao što onaj koji upravlja orkestrom katkad zasvira, katkad prekine sviranje, a na sve pazi da svaki odsvira svoje. Kad je to vidio pan Zagloba, stao je lupati nogama po tavanskim daskama tako da se dignuo oblak prašine, pljeskao je i vikao: — Udri pse! Udri! Sijeci! Kožu oderi! Sijeci, bodi, ožeži, ubijaj! Naprijed, naprijed! Raznesite ih na sabljama! Tako je vikao pan Zagloba i jurio po tavanu, oči su mu se zakrvavile od napora te je obnevidio za trenutak. Ali kad je opet pogledao, ugledao je još ljepši prizor — u gomili od više desetaka kozaka jurio je Bohun kao strijela, bez kape, samo u košulji i hlačama, a za njim mali pan Volodijovski s vojnicima. — Udri! — kriknuo je pan Zagloba — to je Bohun! Ali glas nije stigao. Bohun s kozacima ode preko plota, Volodijovski preko plota za njim. Neki su stali, nekima su u skakanju konji popadali. Pogledao je pan Zagloba: Bohun je u polju, Volodijovski je u polju. Odmah su se kozaci raspršili u bježanju, a i vojnici u gonjenju — nastalo je pojedinačno gonjenje. Zaglobi je dah zamro u prsima, oči samo što ne iskoče. Jer, što vidi? Eno je već Volodijovski stigao Bohuna kao orao divljega vepra; četovođa okreće glavu, podmeće sablju!... — Bore se! — viče Zagloba. Trenutak još i Bohun pada zajedno s konjem, a Volodijovski, pregazivši ga, žuri za drugima. Ali Bohun je živ, jer skače sa zemlje i bježi prema vrleti obrasloj šipražjem. — Drži! Drži! — urla Zagloba. — To je Bohun! Uto projuri nova gomila kozaka koja je sve dosad bježala s druge strane krša, a sad, otkrivena, traži novi put za bijeg. Za njom, na sto metara, jure vojnici. Ova gomila stiže Bohuna, okružuje ga i vodi sa sobom. Napokon nestaju iza zavoja, i za njima nestaju i vojnici. U dvorištu je nastala tišina i praznina jer čak su i vojnici pana Zaglobe, koje je Volodijovski oslobodio, uzjahali kozačke konje i zajedno s ostalima pojurili za neprijateljem. Pan Zagloba spustio je ljestve i, izišavši iz staje rekao: — Slobodan sam... Pa, rekavši to, stao je razgledavati uokolo. U dvorištu je ležalo mnogo zaporoških leševa i desetak vojničkih. Plemić se polako 411 šetao među njima i svakoga je osmatrao pažljivo, a napokon nad jednim kleknuo. Malo poslije ustao je s limenom čuturicom u rukama. — Puna je — progunđao je. I, prislonivši je na usta, nagne glavu. — Nije loša! Opet se obazreo uokolo i opet rekao, ali sad već veselijim glasom: — Slobodan sam! Zatim se zaputio u kuću, na pragu našao je leš staroga domaćina, kojega su kozaci ubili, a zatim je ušao u kuću. Kad je izašao, oko bokova, preko kabanice zaprljane gnojem, sjao je Bo-hunov pojas, gusto izvezen zlatom, i za pojasom nož s velikim rubinom na dršku. — Bog je nagradio junaštvo — gunđao je — jer i kesa je poteška. Ha, pogani razbojnik! Nadam se da se neće izvući! Ali onaj mali kicoš, puška ga ubila! Žustar kao osica. Znao sam da je dobar vojnik, ali da Bohuna pregazi kao kakvu mrcinu, tome se nisam nadao od njega. Da u onako malenom tijelu bude onakav duh i snaga! Bohun bi ga mogao nositi za pojasom na uzici kao nožić! O, puška ga pogodila! Ili, bolje, Bog mu dao sreće! Zacijelo nije Bohuna poznao, inače bi ga dotukao. Phi, ala ovdje smrdi barut, sve grize u nosnicama! Sad sam se izvukao iz neprilike u kakvoj nikad nisam bio! Hvala budi Bogu!... O, o, ali da on onako pregazi Bohuna! Moram toga Volodijovskoga razgledati malo bolje, jer u njemu je jamačno vrag. Razgovarajući tako sa sobom, sjedne pan Zagloba na prag staje da Čeka. Ali daleko u polju pojavili su se vojnici, koji su se vraćali iz potjere, a pred njima jahao je Volodijovski. Ugledavši Zaglobu, potjerao je brže i, skočivši s konja, pošao k njemu. — Vidim li to vas? — upita izdaleka. — Mene glavom — odgovori Zagloba. — Bog vam platio što ste mi došli u pomoć. — Hvala Bogu što sam stigao pravodobno — odgovori radosno mali Volodijovski, stežući ruku panu Zaglobi. — Ali kako ste saznali o opasnosti u kojoj sam bio? — Javili su mi seljaci.

— Gle! A ja sam mislio da su me oni izdali. 412 — Kako to? To su dobri ljudi. Jedva su glave iznijeli mladić i djevojka, a ne znaju što je bilo s ostalim svatovima. — Ako nisu izdajice, onda su ih pobili kozaci. Domaćin leži pred kućom. Nego, ostavimo to. Kažite mi: je li Bohun živ ili je pobjegao? — Zar je ono bio Bohun? — Onaj bez kape, u košulji i hlačama, kojega ste srušili s konjem. — Posjekao sam ga po šaci. Ej, zašto ga nisam prepoznao!... Ali vi, vi pane Zagloba, što ste vi bili učinili! — Što sam učinio? — ponovio je pan Zagloba. — Dođite, pane Mihajlo, pa gledajte! Uhvatio ga je za ruku i uveo u staju. — Gledajte — ponovi. Volodijovski neko vrijeme nije vidio ništa, jer ušao je sa svjetlosti, ali kad su mu se oči malo naviknute na pomrčinu, vidio je na gnojištu nepomične leševe. — A tko je ubio te ljude? — upitao je začuđeno. — Ja! — odgovorio je pan Zagloba. — Pitali ste me što sam učinio... eto! — Hm! — reče mladi časnik mašući glavom. — A kako ste ih to isjekli? — Branio sam se tamo gore, a oni su jurišali na mene odozdo i kroz krov. Ne znam koliko je to trajalo, jer čovjek u boju ne vodi računa o vremenu. Bohun je to bio. Bohun sa strašnom silom i odabranim ljudima. Pamtit će on vas, ali i mene! Drugi ću vam put reći kako sam pao u ropstvo, što sam izdržao i kako sam Bohuna nasamario, jer borio sam se s njim i jezikom. Ali sad sam tako umoran da jedva stojim. — Hm — ponovi pan Volodijovski — nema se što reći, junački ste se borili. Samo ću vam reći da ste bolji junak nego vođa. — Pane Mihajlo — reče plemić — nije vrijeme prepiranja. Bolje zahvalimo Bogu što nam je obojici dao danas ovako veliku pobjedu, o kojoj će se dugo govoriti. Volodijovski pogleda začuđeno Zaglobu. Dotad mu se činilo da je on sam odnio ovu pobjedu koju je pan Zagloba htio podijeliti s njime. Ali samo se zagleda u vlastelinčića, odmahne glavom, pa reče: 413 — Hajde, neka bude! Sat poslije oba su se prijatelja, na čelu udruženih odreda, kretala prema Jarmolincima. Od Zaglobinih ljudi nije nedostajao gotovo nijedan, jer bili su iznenađeni na spavanju te se nisu odupirali, a Bohun, opet, poslan samo zbog zarobljenika, naredio je da se hvataju živi, da se ne ubijaju. 8. Bohun, iako hrabar i oprezan voda, nije imao sreće u ovom pohodu koji je poduzeo na tobožnju diviziju kneza Jeremije. Samo se utvrdio u uvjerenju kako je knez doista s vojskom krenuo na Krivonosa, jer tako su mu kazivali zarobljeni vojnici pana Zaglobe, koji su tvrdo vjerovali kako knez ide za njima. Dakle, nesretnome atamanu nije ostalo ništa drugo nego da se što prije vrati Krivonosu; ali zadaća nije bila laka. Jedva se trećega dana skupila oko njega gomila od dvjesta i nekoliko kozaka; ostali su ili pali u boju, ili ostali ranjeni na bojištu, ili su još lutali po klancima i šipražju, ne znajući što učiniti, kako će, kamo će. A ni ova gomila uz Bohuna nije bila baš upotrebljiva, jer bila je potučena, na najmanji sušanj spremna bježati, demoralizirana, prestrašena. Pa, ipak, bili su to po izboru kozaci; boljih se ratnika teško moglo naći u cijelom Siču. No kozaci nisu znali s kakvom je malom silom Volodijovski udario na njih i da je, jedino zbog iznenadnog napada na zaspale i nespremne, mogao zadati takav poraz. Ali tvrdo su vjerovali da su se borili, ako ne sa samim knezom, a ono sa snažnom izvidnicom, nekoliko puta jačom no što je bila. Bohun je gorio kao oganj; posječen po ruci, pregažen, bolestan, potučen. Ispustio je iz ruku zakletoga neprijatelja, i okrnjio slavu, jer već isti ovi kozaci, koji bi uoči poraza slijepo pošli za njim na Krim, u pakao, i na samoga kneza, sad su izgubili vjeru, izgubili odvažnost, i jedino su mislili kako će poslije poraza iznijeti čitavu glavu. A Bohun je učinio sve što bi oprezan vođa trebao učiniti, ništa nije propustio. Straže je oko salaša postavio, a odmarao se jedino stoga što konji koji su bez odmora iz Kamjenca došli ovamo, nikako nisu mogli dalje. Ali pan Volodijovski, koji je mladost prbveo u iznenađivanju i lovljenju Tatara, prišuljao se, noću stražarima I kao vuk, pohvatao ih prije no što su mogli viknuti ili opaliti pušku — i napao ih tako da je on, Bohun, jedva utekao u hlačama i košulji. Kad je četovođa pomislio na to, sve mu se crnjelo pred očima, u glavi se sve komešalo, a očajanje ga je ujedalo za dušu, kao bijesan pas. On, koji je na Crnome moru udarao na galije turske; on, koji je čak do Perekopa gonio Tatare i pred hanovim očima palio sela; on, koji je knezu pod nosom, do Lubna, u Vasilovki regimentu pobio — morao je bježati u košulji i bez kape, i bez sablje, jer i nju je izgubio pri sudaru s vitezom. Stoga se četovođa, kad ga nitko nije gledao, na konacima i ispaši, hvatao za glavu i ječao: "Gdje je moja slava kozačka, gdje sablja-drugarica?" A kad bi tako vikao, obuzimala ga je duboka mahnitost te se opijao kao svinja, poslije čega je htio ići na kneza, udariti na svu njegovu vojsku i poginuti te propasti zanavijek.

On je htio... ali kozaci nisu. "Ubij, brate, a mi nećemo!" odgovarali su mrko na njegovu prasku. Uzalud ih je u nastupima očajanja sabljom sjekao, pištoljem ubijao — nisu htjeli, nisu pošli. Reklo bi se da i zemlja izmiče ispod atamanovih nogu, jer to još nije bio kraj njegovoj nesreći. Bojeći se, zbog moguće potjere, ići ravno na jug, i držeći da je možda Krivonos već prekinuo opsadu, pošao je na istok i naišao na odred pana Podbipjente. Ali oprezan kao ždral, pan Longin nije se dao iznenaditi. Prvi je udario na četovođu, razbio ga tim lakše što se kozaci nisu htjeli tući, i predao ga u ruke Skšetuskomu, a ovaj ga je najžešće potukao tako da je Bohun poslije dugog lutanja po stepi jedva s nekoliko konjanika, bez sablje, bez kozaka, bez plijena i bez zarobljenika došao Krivonosu. Divlji Krivonos, obično strašan prema potčinjenima koje je sreća iznevjerila, ovaj se put nije naljutio. Znao je iz osobnoga iskustva što znači boriti se s Jeremijom, pa je još više zavolio Bohuna tješeći ga i umirivajući, a kad je četovođa pao u vrućicu, naredio je da ga čuvaju, liječe i njeguju kao oči u glavi. Ali, četiri kneževa viteza, ispunivši predio strahom i trepetom, sretno su se vratila u Jarmolince, gdje su ostali nekoliko dana da odmore ljude i konje. Kad su se sastali u zajedničkom stanu, davali su redom Skšetuskomu izvještaj što se kome zbilo i što je koji učinio, a potom su sjeli uz pehar da u prijateljskom razgovoru olakšaju srca i zadovolje uzajamnu radoznalost. 414 415 K'f Ali tada je pan Zagloba malo kome dopuštao da dođe do riječi. Nije htio slušati, želio je da samo njega slušaju; a vidjelo se da on ima najviše ispričati. — Gospodo — govorio je — pao sam u ropstvo, to je istina! Ali sreća ide redom. Bohun je cijeloga vijeka pobjeđivao, a sad smo mi njega pobijedili. Tako je to u ratu! Danas ti lupaš, a sutra lupaju tebe. Ali Bohuna je kaznio Bog što nas je, kad smo spavali snom pravedničkim, probudio na onako neuljudan način. Ho, ho! Mislio je da će me uplašiti poganim jezikom, ali kad sam ja podviknuo, odmah je uvukao rogove, zbunio se, pa rekao i ono što nije htio. Što odugovlačiti... Da nisam pao u ropstvo, ne bismo ga ja i pan Mihajlo potukli. Kažem: ja i on, jer da u tome poslu magna pars fui, bijah glavniji, neću prestati tvrditi dok sam živ. Tako mi Bog dao zdravlja! Slušajte dalje: da ga ja i Mihajlo nismo potukli, ne bih mu podbio pete pan Podbipjenta, zatim Skšetuski i, napokon, da nismo razbili mi njega, razbio bi on nas... a što se to nije zbilo, tko je uzrok? — S vama je kao s lisicom — reče pan Longin — ovdje repom mahneš, ondje se izmakneš, a uvijek se izvučeš. — Glupo je pseto koje za repom trči, jer ništa neće uhvatiti niti što valjano pomirisati, a osim toga izgubit će trag. Pa koliko ste vi izgubili ljudi? — Dvanaest samo i nekoliko ranjenih; nisu nas baš žestoko tukli. — A vi, Mihajlo? — Tridesetak, jer udario sam na nespremnoga. — A vi pane poručnice? — Koliko i pan Longin. — A ja dvojicu. Sami recite, tko je bolji vođa! Eto, vidite! Zbog čega smo došli ovamo? Po kneževoj zapovijedi, da saznamo za Krivonosa. I reći ću vam da sam prvi saznao za njega, i to iz najpouzdanijega izvora, od Bohuna, i znam da je kod Kamjenca, ali napustit će opsadu jer uplašio se. To znam de publicis, o javnim poslovima, ali znam još nešto što će vas sve obradovati, a o čemu dosad nisam govorio stoga što sam htio da se zajednički posavjetu-jemo. Osim toga nisam bio ni zdrav, jer svladao me je umor, a i utroba mi se uzbunila od onoga razbojničkoga vezivanja. Mislio sam da će me krv ugušiti. — Govorite, za ime Božje! — zavikao je Volodijovski. — Da niste čuli što o našoj sirotici? — Jesam, Bog je blagoslovio! — odgovorio je pan Zagloba. Skšetuski je skočio i odmah sjeo. Nastala je tišina, čulo se zujanje komaraca na prozorčiću dok je pan Zagloba opet počeo govoriti: —- Živa je, to znam pouzdano, i u Bohunovim je rukama. Moja gospodo, strašne su ono ruke, ali opet Bog nije dao da je snađe kakvo zlo ili sramota. To mi je rekao sam Bohun, koji bi se radije pohvalio čime drugim. — Kako je to moguće? Kako je to moguće? — pitao je grozničavo Skšetuski. — Ako lažem, neka.me grom spali! — odgovorio je Zagloba ozbiljno. — Jer to je sveta stvar. Čujte što mi je Bohun govorio kad mi se htio rugati, prije no što sam mu podviknuo: "A što si ti mislio da si je u Bar odveo za prostaka? Da sam prostačina i da je uzmem silom? Zar ja nemam blaga da me u Kijevu vjenčaju i svećenici da mi pjevaju, i trista svijeća da mi gori, meni, atamanu, hetmanu!" I nogama je ispred mene treskao i nožem prijetio, jer mislio je da će me poplašiti, ali rekao sam mu neka plaši pse. Skšetuski se već pribrao i samo mu se kaluđersko lice razvedrilo i na njemu se opet ogledala bojazan, nada, radost i ne-pouzdanje. — Gdje je ona? Gdje je? — zapitao je brzo. — Ako ste i to saznali, onda ste pali s neba. — To mi nije rekao, ali mudrome su dovoljne dvije riječi. Imajte na umu da mi se neprestano rugao dok mu nisam podviknuo pa mi je ovako rekao: "Najprije ću te Krivonosu odvesti, a zatim bih te pozvao na svadbu, ali to neće biti tako skoro." Pazite: neće biti skoro, dakle, imamo vremena! Obratite pozornost i na ovo: najprije

Krivonosu, zatim na svadbu; dakle, nipošto nije kod Krivonosa, nego negdje dalje kamo rat još nije dopro. — Zlatni ste čovjek! — uzviknuo je Volodijovski. — Mislio sam u prvi čas — govorio je obradovani Zagloba — da ju je možda poslao u Kijev, ali nije, jer rekao mi je da će poći s njom na svadbu u Kijev. Dakle, pođe li, znači da ona nije tamo. A, naposljetku, on je isuviše pametan da bi je odveo tamo, 416 417 jer kad bi se Hmjelnicki povukao u Crvenu Rusiju, onda Kijev može lako pasti u ruke litvanskoj vojsci. — Tako je! Istina je! — uzviknuo je pan Longin. — Tako mi Boga, malo bi ih se s vama moglo mijenjati za pamet. — Ali ja se ne bih sa svakime mijenjao, od straha da ne dobijem umjesto mozga mućak, što bi mi se lako moglo dogoditi u Litvi. — Već počinje — reče Longin. — Pustite me da završim. Dakle, nije ni u Kijevu, ni kod Krivonosa... pa gdje je? — To je ono! — Ako se domišljate, onda govorite odmah, inače ću poludjeti! — viknuo je Skšetuski. — Iza Jampola! — reče Zagloba i pogleda pobjednički zdravim okom. — Otkud znate? — upita Volodijovski. — Otkud znam? Evo, otkud: bio sam u staji, jer onaj je razbojnik naredio da me zatvore u staji... svinje ga pojele!... a naokolo su razgovarali kozaci. Naslanjam uho na stijenu i, što čujem? Jedan kaže: "Sad će valjda ataman poći prema Jampolu", a drugi: "Šuti ako ti je glava mila!"... Glavu dajem da je ona kod Jampola. — O! Jest, tako mi Boga! — uzviknuo je Volodijovski. — U Divlje Poljane zacijelo je nije odveo; po mojemu mišljenju jamačno ju je on sakrio negdje između Jampola i Jahor-lika. Jednom sam bio i tamo kad su se sastajali kraljevi i kanovi suci, jer, kao što znate, u Jahorliku se sude pogranični sporovi o otmici stoke, a takvih sporova uvijek ima mnogo. Tamo je duž cijeloga Dnjestra puno klanaca i skrovitih mjesta, i različitih guštara, u kojima po salašima žive ljudi koji ne priznaju nikakvu vlast, žive u pustinji i ne vide ni susjeda. Zacijelo ju je on sakrio kod takvih divljih pustinjaka, jer tamo mu je bilo najsigurnije. — Ali kako otići onamo sad kad nam je na putu Krivonos? — javio se pan Longin. — A i Jampol je, kako sam čuo, razbojničko gnijezdo. Nato će Skšetuski: — Ma deset puta poginuo, spašavat ću je. Poći ću prerušen i tražit ću je, Bog će mi pomoći, naći ću je. — Ja ću s tobom, Jane! — reče Volodijovski. 418 — I ja, sljepački, s teorbanom. Vjerujte mi da sam ja među vama najiskusniji, a pošto mi se teorban ogadio, uzet ću gajde. — Pa i ja ću valjda biti dobar za štogod, braćo — reče pan Longin. — Bez sumnje — odgovorio je pan Zagloba. — Kad bude trebalo prelaziti Dnjestar, vi ćete nas prenositi kao sveti Kristofor. — Hvala vam od srca, gospodo — reče Skšetuski — vašu spremnost primam rado. U muci nema ništa bolje od vjernih prijatelja, kojih me, kao što vidim, Proviđenje nije lišilo. Daj Bože da vam se mogu odužiti imanjem i životom! — Svi smo kao jedan čovjek! — uzviknuo je Zagloba. — Bogu je sloga mila i vidjet ćete da ćemo brzo vidjeti plodove našega rada. — Onda mi ne ostaje ništa drugo — stane poslije kratke šutnje govoriti Skšetuski — nego da knezu odvedem četu i da pođemo odmah. Ići ćemo Dnjestrom do Jampola, čak do Jahorlika, i svuda ćemo je tražiti. A budući da, nadam se, Hmjelnicki mora biti dosad potučen, ili će biti prije nego što mi stignemo knezu, neće nam smetati ni javna služba. Neke će čete otići u Ukrajinu da uguše bunu, ali tamo mogu i bez nas. — Čekajte, gospodo — reče Volodijovski — poslije Hmjelnick-oga zacijelo će doći red na Krivonosa, te ćemo možda zajedno s četama poći na Jampol. — Ne, mi trebamo otići prije — odgovorio je Zagloba — ali najprije treba odvesti četu, da bismo imali odriješene ruke. A nadam se također da će knez s nama biti contentus, zadovoljan. — Osobito s vama. — Dabome, ja mu i nosim najbolje glasove. Vjerujte mi da se nadam i nagradi. — Onda na put! — Do sutra se moramo odmoriti — reče Volodijovski. — Uostalom, neka Skšetuski zapovijeda, on je zapovjednik; ali opominjem da će mi svi konji popadati pođemo li danas. — Znam da je to nemoguće — odgovori Skšetuski — ali držim da, poslije dobrih obroka, možemo sutra.

I, doista, krenuli su sutradan. Prema kneževoj naredbi trebali su se vratiti u Zbaraž i tamo čekati daljnje zapovijedi. Stoga su išli preko Kužmina, po strani Felština, u Voločiske, odakle je preko Hlebanovke vodila stara cesta u Zbaraž. Put je bio loš, jer 419 padala je kiša, ali miran, samo je pan Longin, koji je išao naprijed sa sto konjanika, razbio nekoliko razbojničkih četa što su se skupile poslije prolaska regimentarske vojske. Tek su se u Voločiskama opet zaustavili na noćni odmor. No tek što su zaspali slatkim snom poslije dugog putovanja, probudila ih je uzbuna. Straže su javile da se primiče neki konjički odred. Ali odmah dođe i glas da je to Vjeršulova tatarska četa; dakle, prijatelji. Zagloba, Longin i mali Volodijovski odmah su se skupili u sobi Skšetuskoga, a za njima, kao vihor, upao je časnik iz lake konjice, zadihan, sav blatan. Kad ga je vidio Skšetuski, uzviknuo je: — Vjeršul! — Ja... sam! — reče pridošlica teškom mukom hvatajući dah. — Od kneza? — Da!... Zraka! Zraka! — Kakvi su glasi? Hmjelnicki je poražen? — Po... ra... žena... je... Poljska! — Za rane Kristove, što govorite? Poraz? — Poraz, stid, sramota!... Bez boja... Rasulo!... O! O! — Uši ne mogu vjerovati! Govorite, ma govorite, zaboga... Zapovjednici?... — Utekli. — Gdje je naš knez? — Uzmiče... bez vojske... On me poslao ovamo... zapovijed... u Lavov smjesta... idu za nama. — Tko, Vjeršule? Vjeršule! Urazumi se, čovječe, tko? — Hmjelnicki, Tatari... — U ime Oca i Sina, i Duha Svetoga! — zavapio je Zagloba. — Zemlja se raspada. Ali Skšetuski je već sve razumio. — Pitanja poslije — rekao je. — Sad na konje! — Na konje! Na konje! Konjska kopita pod Vjeršulovim Tatarima tutnjala su već pod prozorima. Stanovnici, probuđeni dolaskom vojske stali su izlazili iz kuća, sa fenjerima i bakljama. Po cijelome mjestu pronese se glas kao munja. Smjesta udare zvona na uzbunu. Malo prije mirno mjestašce napunilo se svijetom, topotom konja, uzvicima zapovjednika i kuknjavom Židova. Stanovnici su htjeli bježati zajedno s vojskom, zaprezala su se kola, tovarena na njih djeca, žene, 420 posteljina; upravnik grada s nekoliko građana došao je moliti Skšetuskoga da ne odlazi prvi, nego da otprati stanovnike makar do Tarnopola, ali on ga nije htio ni saslušati, imajući izričnu zapovijed da što brže bude u Lavovu. Pošli su, dakle, i tek se usput Vjeršul malo oporavio i stao govoriti što se i kako dogodilo. — Otkako je Poljska Poljskom — kazivao je — nikad nije pretrpjela ovakav poraz. Ništa prema tome nije ni Cecora, ništa Žute vode, ništa Korsun! A Skšetuski, Volodijovski i Longin čas su se povijali na sedlu do konjskih vratova, čas za kose čupali, čas su dizali ruke k nebu. — To prelazi ljudsko vjerovanje! — govorili su. — Pa gdje je bio knez? — Napušten, namjerno odstranjen od svega, čak nije vodio ni svoju diviziju. — Tko je imao komandu? — Nitko i svi. Odavno služim, u ratu sam zube sijao, i još nikad nisam vidio ni ovakvu vojsku, ni ovakve vođe. Zagloba, koji nije baš volio Vjeršula i malo ga je poznavao, stao je vrtjeti glavom i cmaktati. Napokon je rekao: — Dragi pane, da vas slučajno oči nisu izdale, ili da niste djelomični poraz uzeli za opći, jer ovo što govorite, prelazi ljudsku maštu. — Da prelazi, priznajem, i kazat ću vam da bih rado dao glavu kad bi se kakvim čudom pokazalo kako se varam. — Kako ste poslije poraza vi mogli prvi stići u Voločiske? Ne trebam valjda misliti da ste vi prvi pobjegli? Gdje je onda vojska? Kamo bježi? Što je s njom? Zašto vas bjegunci nisu pretekli? Na sva ta pitanja uzalud tražim odgovor! U svakoj drugoj prigodi Vjeršul ne bi propustio lako ova pitanja, ali u ovom trenutku nije mogao misliti ni o čemu drugomu nego o porazu, pa je samo odgovorio: — U Voločiske sam stigao prvi stoga što ostali bježe prema Ožigovki, a mene je knez posebno poslao ovamo gdje je mislio da ste vi, da vas navala ne bi opkolila ako biste kasno saznali za poraz, a to je sad dobro došlo, jer divizija je većim dijelom poginula ili se rasula.

— Čudne su to stvari! — progunđao je Zagloba. 421 — Strašno je i zamisliti, očaj me obuzima, srce mi puca, suze teku! — govorio je Volodijovski kršeći ruke. — Domovina je izgubljena, sramota do smrti, onakva je vojska raspršena... Izgubljena! Ne može biti drukčije, zacijelo se približava smak svijeta i sudnji dan! — Nemojte ga prekidati — reče Skšetuski — pustite ga neka sve ispriča. Vjeršul ušuti kao da skuplja snagu. Neko se vrijeme čulo samo šljapkanje kopita po blatu jerc padala je kiša. Noć je bila još uveliko, i vrlo mračna, jer bila je oblačna, a u tome mraku, po ovoj kiši, zlokobno su odjekivale riječi Vjeršulove, koji je počeo ovako: — Da se nisam nadao da ću u boju poginuti, poludio bih. Govorili ste, gospodo, o Sudnjem danu. I ja mislim da će on brzo doći, jer sve se rasipa, zlo svladava dobro, a antikrist već ide po svijetu. Vi niste gledali onq što se zbilo, ali kad čak ne možete podnijeti ni izvještaj o tome, kako je meni koji sam poraz i prekomjernu sramotu gledao svojim očima! Bog nam je u ovom ratu dao sretan početak. Naš knez, dobivši kod Čolhanjskog Kamena zadovoljenje od pana Lašča, predao je ostalo zaboravu i pomirio se s knezom Dominikom. Svi smo se radovali toj slozi, i zaista je i došao blagoslov Božji. Knez je drugi put pobijedio kod Konstan-tinova i zauzeo grad, jer neprijatelj ga je, poslije prvoga juriša, napustio. Zatim smo krenuli u Pilavce, iako je knez savjetovao da se ne ide tamo — kazivao je Vjeršul i nastavio nakon stanke: — Odmah na putu pojavile su se protiv njega različite spletke, mržnja, zavist i zavjere. Nisu ga slušali u savjetu, nije se vodilo računa o onome što je govorio, i na prvom su se mjestu pobrinuli da razdijele našu diviziju kako ne bi sva bila knezu u rukama. Da se protivio, pripisali bi poraz njemu, stoga je šutio, podnosio, trpio. Najprije su lake čete, po zapovijedi generalnog zapovjednika, ostale u Konstantinovu zajedno s Vurcelom, s topovima i obrštarom Mahnickim; uklonili su litavskoga logorskoga starješinu Ošinjskoga i puk gospodina Korickoga, tako da su uz kneza ostali samo husari pana Zaćvilihovskoga, dvije regimente draguna... i ja s dijelom svoje čete. U svemu nije bilo više od dvije tisuće vojnika. A tad su ga već malo cijenili i čuo sam kako ljudi kneza Dominika govore: "Sad poslije pobjede više neće govoriti da ju je zadobio sam Višnjovjecki." I javno su govorili, kad bi se knez veoma proslavio, onda bi na izborima pobijedio njegov kandidat, kraljević Karlo, a oni hoće Kazimira. Zarazili su strankama cijelu vojsku, te su po viteškim krugovima počeli govori kao po saborima, slali su poslanike... i o svemu se tamo mislilo osim o bitki, kao da je neprijatelj već potučen. Vjeršul je govorio vrlo ogorčeno i naglašavao: — A kad bih vam još stao pričati o onim gozbama, o onoj raskoši, ne biste mi mogli vjerovati. Ništa nisu bile Pirove čete prema onoj vojsci, svoj u zlatu, dragom kamenju i nojevu perju. Ta dvjesta je tisuća slugu, mnogo kola išlo za nama, konji su padali pod teretom zlatnog tkanja i svilenih šatora, kola su se lomila pod škrinjama. Mislio bi netko da idemo na osvajanje cijeloga svijeta. Plemići su po cijele Božje dane pucketali bičevima: "Evo čime ćemo seljake umiriti, ne vadeći sabalja!" A mi stari vojnici, koji smo se naučili boriti, ne pričati, predosjećali smo zlo videći toliku raskoš i oholost. Pa kad poslije jedni povikaše na pana Kisela da je izdajnik, a drugi ga branili da je časni senator! U pijanstvu su se sjekli sabljama. Stražara logorskih nije bilo. Nitko se o redu nije brinuo, nitko nije obavljao zapovjedničku dužnost, svatko je radio što je htio, išao gdje mu je bilo bolje, smjestio se gdje mu se sviđalo, sluge su pravile nered... o, Bože milostivi! Ta ono je zabava i poklade, ne vojnički pohod, zabava na kojoj se salutem Ripublicae, spas države, proigrao, propio, profućkao i upropastio do kraja! — Još smo mi živi! — reče Volodijovski. — I Bog je na nebu! — doda Skšetuski. Opet je nastala kratka šutnja, nakon koje je Vjeršul nastavio: — Poginut ćemo totaliter, svi do jednoga, osim ako Bog ne učini čudo, te nas prestane šibati za grijehe i udijeli nezasluženu milost. Katkad ni sam ne vjerujem onome što sam gledao svojim očima, i čini mi se da me mora davila u snu... — Pričajte dalje — reče Zagloba. — Stigli ste, dakle, u Pilavce, pa onda? — Pa smo stali. O čemu su tu zapovjednici vijećali, ne znam; odgovarat će za to na strašnome sudu, jer da su odmah na Hmjel-nickoga udarili, bio bi potučen i razbijen kao što je Bog na nebu, unatoč neredu i gunguli te nestašici vođa. Tamo je već bila nastala panika među narodom, već su vijećali da Hmjelnickoga i starješine predaju, a on je namjeravao pobjeći. Naš je knez išao od šatora do šatora, molio, preklinjao, prijetio: "Napadnimo dok Tatari ne 422 423 dođu, napadnimo!" i čupao kosu. A oni čekaju jedan na drugoga, pa ništa. Pili, saborovali... Dođoše glasovi da Tatari idu: kan s dvjesta tisuća konjanika, oni vijećaju i vijećaju. Knez se zatvorio u šator, jer sasvim su ga ponizili. Među vojskom se govorilo kako je kancelar zabranio knezu Dominiku da počinje boj jer vode se pregovori. Nastala je još veća zabuna. Naposljetku su došli Tatari, ali Bog nam je pobjedu dao prvoga dana... tukli su se knez, pan Ošinjski i pan Lašč, koji se borio vrlo hrabro; otjerali su hordu s bojišta, posjekli mnoštvo, a

zatim... Vjeršulu riječ zastane u grlu. — A zatim? — upitao je pan Zagloba. — Došla je strašna, neshvatljiva noć. Sjećam se, stražario sam sa svojim ljudima uz rijeku kad najedanput čujem kako u kozačkom logoru grme topovi kao u pozdrav i čuje se žagor. Tek mi onda padne na um kako se navečer govorilo da još nije stigla sva tatarska vojska, samo Tuhaj-beg s jednim dijelom. Pomislim onda: kad tamo pozdravljaju, zacijelo je stigao i kan. Kad ono i u našem je logoru nastala uzbuna. Potrčao sam s nekoliko vojnika. "Što je bilo?" Viču mi: "Zapovjednici su pobjegli!" Ja knezu Dominiku... nema ga! Zapovjedniku krunskom... nema ga!... Zastavniku krunskom... nema ga! Isuse Nazarećane! Vojnici jure po trgu, graja, vriska, jurnjava, cjepanicama osvjetljavaju. "Gdje su zapovjednici? Gdje su zapovjednici?" A drugi viču: "Konje! Konje!" A treći: "Braćo draga, spašavajte se! Izdaja! Izdaja!" Ruke dižu u vis, lica su mahnita, oči izbuljene, guraju se, gaze, guše, uzjahuju konje, jure nasumce, bez oružja. Pa kad su počeli bacati kacige, oklope, oružje, šatore! Uto eto kneza na čelu husara, u srebrnom oklopu, šest baklji nose oko njega, a on se uspravio na stremenima pa viče: "Gospodo! Ja sam ostao, okupite se oko mene!" Ali ne čuju ga, ne vide, lete na husare, smetaju im, obaraju ljude i konje, jedva smo spasili i kneza. Zatim, po pogaženim vatrama, u pomrčini, kao nabujali potok, kao rijeka, sva je vojska u divljem strahu izletjela iz logora, raspršila se, nestala, pobjegla... Nema više vojske, nema vođe, nema Poljske, ostaje samo neoprana sramota i kozačka noga pod grlom... Vjeršul počne uzdisati, stenjati i pritezati konja za uzdu, jer obuzeo ga je bijes od očaja; ovo bjesnilo prijeđe i na ostale, te su jahali po pljusku i noći kao sumanuti. Jahali su dugo. Prvi je progovorio Zagloba: 424 — Bez bitke... o, podlaci! O lupeži! Sjećate li se kako su se šepirili u Zbaražu? Kako su se zaklinjali da će pojesti Hmjelnick-oga bez soli i papra? O, lopovi! — Kakvi još! — uzviknuo je Vjeršul. — Pobjegli su poslije prve dobivene bitke nad Tatarima i svjetinom, poslije bitke u kojoj se čak i pučka vojska borila kao lavovi. — U tome je božji prst — reče Skšetuski — ali i neka tajna koja se mora objelodaniti... — Da se vojska raspršila na sve strane, to se zbiva u svijetu — reče Volodijovski — ali ovdje su najprije pobjegli vođe, kao da su htjeli namjerno neprijatelju olakšati pobjedu i predati vojsku na pokolj. — Tako je! Tako! — potvrdio je Vjeršul. — I kažu da su to učinili namjerno. — Namjerno? Zaboga, to nije moguće!... — Kažu namjerno... a zašto? Tko će znati! Tko će pogoditi? — Grobovi im se satrli, zemlja im kosti izbacila, plemena im izumrla, i nakon njih ostala samo sramna uspomena! — rekao je Zagloba. — Amen! — prihvatio je Skšetuski. — Amen! — ponovio je Volodijovski. — Amen! — ponovio je i Longin. — Samo jedan čovjek može još spasiti domovinu ako mu daju žezlo i ostatak poljske vojske. Jedan, jer za drugoga više ni vojska ni vlastela neće čuti. — Knez — reče Skšetuski. — Jest. — Uz njega ćemo se boriti, uz njega poginuti. Živio Jeremija Višnjovjecki! — viknuo je Zagloba. — Živio! — ponovilo je nekoliko desetaka glasova, ali uzvik je zamro odmah, jer u času kad se zemlja izmiče pod nogama, a nebo pada na glave, nije vrijeme za radosne usklike. Stalo je svitati, a u daljini su se pojavile zidine Tarnopola. 9. Prvi bjegunci od Pilavaca stigli su u Lavov u svanuće dvadeset šestog rujna, i čim su se otvorila gradska vrata, puknuo je o tome, kao grom, glas po cijelom gradu, izazvavši nevjericu u jednih, 425 paniku u drugih, a u trećih pak očajničku želju da se brane. Skšetuski je sa svojim odredom stigao dva dana poslije, kad je već cijeli grad bio prepun pobjeglih vojnika, vlastele i naoružanih građana. Već se mislilo o obrani, jer nadali su se svaki čas Tatarima, ali još se nije znalo tko će stati na čelo i kako će se latiti posla, stoga je svugdje vladao nered i strah. Neki su bježali iz grada odvodeći obitelji i imovinu, a okolni su stanovnici opet tražili u njemu skloništa. I oni koji su ulazili, i oni koji su izlazili zakrčivali su ulice i svađali se oko prolaska, svugdje je bilo puno kola, zavežljaja i konja; vojnika iz najraznovrsnijih četa; na svim se licima ogledalo nepouzdanje, grozničavo očekivanje, očajanje ili predanost sudbi. Svakoga se časa strah, kao vihor, dizao iznenada, razlijegala se vika: "Idu! Idu!" i mnoštvo se kretalo kao val. Katkad su ljudi jurili ravno naprijed izbezumljeni od mahnita straha, dok se ne bi vidjelo da je to nova skupina bjegunaca. A tih se bjegunaca skupljalo sve više i više. A kako su žalosno izgledali vojnici koji su još nedavno išli u zlatu i pod čelenkama, s pjesmom na ustima i ponosom u očima, na onaj pohod protiv seljaka! Danas — poderani, izgladnjeli, mršavi, blatni, na mršavim konjima, sa stidom na licu, više nalik na prosjake nego na vitezove, mogli bi izazvati jedino

sažaljenje da mu je bilo vrijeme u ovome gradu, na zidine kojega se svakoga časa mogla oboriti sva dušmanska sila. I svaki se od tih osramoćenih vitezova tješio jedino time što je takvih mnogo, što ima toliko tisuća drugova u sramoti; svi su se u prvome trenu krili a zatim, pribravši se, optuživali, grdili, kleli i psovali, skitali se po ulicama, pili po krčmama i samo povećavali nered i strah. A svaki je govorio: "Tatari su tu, samo što nisu stigli!" Jedni su vidjeli požare za sobom, drugi su se zaklinjali svime na svijetu da su se već morali braniti od izvidnica. Svjetina što je okruživala vojnike s pažnjom je slušala te riječi. Krovovi i tornjevi hramova bili su prekriveni tisućama radoznalaca; zvona su zvonila na uzbunu, a gomila žena i djece gušila se po crkvama u kojima je usred zapaljenih svijeća blistala sveta tajna. Skšetuski se sa svojim odredom polako probijao od Halickih vrata kroz gusto mnoštvo konja, kola, vojnika, kroz gradske cehove koji su stajali pod svojim zastavama, i kroz svjetinu koja je začuđeno gledala u četu što ne ulazi raštrkana, nego u vojnome redu. Stali su vikati da dolazi pomoć, i opet ničim neopravdana 426 radost obuzela je svjetinu koja se stala tiskati i hvatati za stremen Skšetuskoga. Štrcali su se i vojnici vičući: "To su višnjovjeckovci! Živio knez Jeremija!" Stiska je postala tako velika da se četa jedva mogla micati nogu pred nogu. Napokon im je u susret došao odred draguna s časnikom na čelu. Vojnici su razgonili svjetinu, a časnik vikao: "S puta! S puta!"... i šibao one koji se nisu maknuli dovoljno brzo. Skšetuski je prepoznao Kušela. Mladi časnik srdačno pozdravi poznanike. — Kakvo je ovo vrijeme! Kakvo vrijeme! — reče. — Gdje je knez? — upita Skšetuski. — Umorio bi ga brigom da si se zadržao malo duže. Veoma je željno očekivao tebe i tvoje ljude. Sad je kod bernardinaca; mene su poslali da držim red u gradu, ali Grozvajer se već latio toga. Poći ću s tobom do crkve. Tamo je vijeće. — U crkvi? — Da. Hoće ponuditi knezu žezlo, jer vojnici izjavljuju da pod drugim vođom neće braniti grad. — Hajdemo! I meni se žuri knezu. Udruženi odredi krenu. Putem je Skšetuski pitao o svemu što se događalo u Lavovu i je li već o obrani odlučeno. — Baš se sad odlučuje o tome — reče Kušel. — Građani se hoće braniti. Kakvo vrijeme! Ljudi nižega podrijetla pokazuju više srca nego plemići i vojska. — A zapovjednici? Što je s njima? Jesu li u gradu, neće li knezu smetati? — Samo da on sam ne smeta! Bilo je boljih vremena da mu se da žezlo, sad je suviše kasno. Knez Dominik samo se odmorio u nadbiskupskoj palači i odmah otišao, a dobro je učinio, jer ne možeš vjerovati koliko su vojnici ljuti na njega. On nije ovdje, a još neprestano viču: "Dajte ga ovamo, da ga odmah sasječemo!" I zacijelo ne bi izbjegao kakvoj nesreći. Pan krunski zapovjednik prvi je stigao ovamo, štoviše, čak je i kneza počeo grditi, ali sad je miran, jer i na njega viču. O svim mu pogreškama govore u lice a on samo guta suze. Uopće, strašno je što se radi, kakvo je vrijeme nastalo! Kažem ti: zahvali Bogu što nisi bio pod Pilavcama i Što odande nisi bježao. Jer, čudno je što mi, koji smo tamo bili, nismo sasvim poludjeli. — A naša divizija? 427 — Nema je više; jedva je nešto ostalo. Vurca nema, Mahnick-oga nema, Zaćvilihovskoga nema. Vurcel i Mahnicki nisu ni bili pod Pilavcama, jer bili su ostali u Konstantinovu. Tamo ih je onaj vrag nad vragovima, knez Dominik, ostavio da oslabi snagu našem knezu. Ne zna se jesu li umakli ili ih je neprijatelj opkolio. Stari se Zaćvilihovski izgubio kao kamen u vodi. Daj Bože da nije poginuo! — A je li se ovdje skupilo mnogo vojnika? — Ima ih dovoljno, ali što vrijedi? Jedini bi knez mogao s njima izići na kraj kad bi htio primiti žezlo, jer drugoga neće slušati. Naveliko se knez brinuo za tebe i vojnike. To je jedina potpuna četa. Već smo te bili i oplakali. — Danas je sretan onaj kojega oplakuju. Neko su vrijeme jahali šuteći, gledajući svjetinu, slušajući buku i vrevu: "Tatari! Tatari!" Na jednome mjestu vidjeli su strašan prizor, kako kidaju na komade čovjeka za kojega je svijet mislio da je uhoda. Zvona su zvonila bez prestanka. — Hoće li horda stići brzo? — upitao je Zagloba. — Vrag zna!... Možda još danas. Ovaj se grad neće braniti dugo, neće izdržati. Hmjelnicki ide s dvjesta tisuća kozaka, a uz njih i Tatari. — Na zdravlje nam! — odgovori plemić. — Bolje bi bilo da smo išli dalje, makar vrat slomili. Zašto smo mi izvojevali onolike pobjede? — Nad kim? — Nad Krivonosom, nad Bohunom; vrag će znati nad kim još! — E! — reče Kušel, okrene se Skšetuskomu i upita tišim glasom: — A tebe, Jane, zar ničim Bog nije

obradovao? Zar nisi našao ono što tražiš? Jesi li bar doznao što? — Nije vrijeme misliti o tome — reče Skšetuski. — Što sam ja i moje stvari prema onome što se zbilo? Sve je ništavilo i taština, a na kraju smrt. — I meni se čini da će cijeli svijet ubrzo propasti — reče Kušel. Ali, stigli su do bernardinske crkve, unutrašnjost koje se blistala od svjetlosti. Nepregledne gomile svijeta stajale su ispred hrama, ali nisu mogli ući, jer niz je stražara s helebardama zatvarao ulaz, puštajući samo važnije osobe i više časnike. Skšetuski naredi svojim ljudima da načine drugi niz. 428 — Uđimo — reče Kušel. — Pola je Poljske u ovome hramu. Ušli su. Kušel nije suviše pretjerao. Što je bilo odličnije u vojsci i u gradu, skupilo se u vijeće, dakle: vojvode, kaštelani, pukovnici, satnici, časnici plaćeničke vojske, svećenstvo, plemića koliko je moglo stati u crkvu, bezbroj nižih časnika i nekoliko gradskih odbornika s Grozvajerom na čelu, koji je trebao predvoditi građane. Bio je tu također i knez, i krunski zapovjednik, jedini od vrhovnih zapovjednika, vojvoda kijevski, i starosta stobnicki, i Ve-sel, i Arćiševski i logorski starješina litavski Ošinjski — oni su sjedili ispred velikog oltara, tako da ih je publika mogla vidjeti. Vijećalo se žurno, grozničavo, kao obično u ovakvim prilikama: govornici su se penjali na klupe i preklinjali starješine da ne predaju grad bez obrane. Makar i poginuli, grad će zadržati neprijatelja. Poljska će se dotle pribrati. Što nedostaje za obranu? Tu su bedemi, tu je vojska, tu je odlučnost — potreban je samo vođa. A dok se tako govorilo, u publici je nastajao žagor koji je prelazio u viku, oduševljenje je obuzimalo okupljeni narod. "Poginut ćemo! Poginut ćemo rado!" vikalo se. "Sramotu pilavsku trebamo oprati, domovinu obraniti!" I počinjalo se zveckanjem sabalja, gole su oštrice blistale prema svjetlosti svijeća. A drugi su vikali: "Mir! Čujmo! Hoćemo li se braniti ili ne?" "Branit ćemo se, braniti!" grmio je skup tako da je odjek odgovarao: "Branit ćemo se!" "Tko će biti vođa?" "Knez Jeremija, on je vođa! On je vitez! Neka brani grad, Poljsku, neka mu se da žezlo i neka živi!" Tada se iz tisuća grla zaorio tako gromoglasan uzvik da su se zidovi zadrmali i prozori zazveketali: — Knez Jeremija! Knez Jeremija! Živio! Živio! Neka pobjeđuje! Sjevnulo je tisuće sabalja, sve su se oči uprle u kneza, a on je stajao miran, namršten. Smjesta se sve utišalo. — Gospodo! — reče knez zvonkim glasom, koji u ovoj tišini dopre svima do ušiju. — Kad su Cimbri i Teutoni napadali na Republiku Rimsku, nitko se nije htio primiti konzulstva te ga je uzeo Marije. Ali Marije ga je imao pravo uzeti, jer nije bilo vođa koje bi odredio senat... I ja se u ovoj nesreći ne bih odricao izbora, želeći miloj domovini služiti životom, ali žezlo ne mogu primiti, jer uvrijedio bih domovinu, senat i vladu, a neću biti samozvanim vođom. Evo, među nama onaj je kojemu je domovina žezlo dala — evo pana krunskoga zapovjednika. 429 Knez nije mogao nastaviti jer tek što je spomenuo krunskoga zapovjednika, nastala je strahovita buka, zveket sabalja; mnoštvo se pokrenulo i planulo kao barut u koji je pala iskra. "Van s njim! Smrt! Pereat, dolje", razlijegalo se u gomili. Pereat! Pereat! odjekivalo je sve jače. Krunski zapovjednik skoči sa stolca, blijed, po čelu mu je izbio krupan znoj, a ljudi su se prijeteći primicali klupama, oltaru, i već se čulo kobno: "Dajte ga!" Knez, vidjevši što se sprema, ustao je i ispružio desnicu. Mnoštvo se zaustavilo misleći da će on govoriti; za čas se sve smirilo, ali knez je samo htio utišati uzbunu, ne dopustiti prolijevanje krvi u crkvi. Stoga, kad je vidio da je prošao najopasniji trenutak, opet je sjeo. Dva sjedala dalje od njega, odijeljen samo vojvodom kijevskim, sjedio je nesretni zapovjednik; sijedu je glavu spustio na prsa, ruke su mu klonule, a iz usta mu izlaze riječi, prekidane jecanjem: — Gospode! Za grijehe svoje primam pokorno križ! Starac bi mogao izazvati sažaljenje u najokorjelijem srcu, ali svijet je obično nemilosrdan. Opet je nastala buka, ali najedanput se dignuo vojvoda kijevski i rukom dao znak da hoće govoriti. Bio je on drug Jeremijinih pobjeda, stoga su ga slušali vrlo rado. A on se okrenuo knezu i najdirljivijim ga riječima preklinjao da ne odbije žezlo i ne susteže se spasiti domovinu. Kad Poljska propada, neka spava zakon, neka je spašava ne imenovani vođa, nego koji je najpodobniji za spašavanje. — Uzmi, dakle, žezlo, vođo nepobjedivi! Uzmi, spasi ne samo grad, nego cijelu Poljsku. Evo, umjesto nje molim te ja, starac, molim tebe, a sa mnom svi staleži, svi ljudi, žene i djeca... spasi! Spasi! Tada se dogodilo nešto što je uzbudilo sva srca: žena u crnini priđe oltaru, baci pred kneza zlatni nakit i drago kamenje, klekne ispred njega i, jecajući, poviče: — Blago ti svoje donosimo! Živote predajemo u tvoje ruke... spasi! Spasi, jer ginemo! Na ovaj prizor senatori, časnici, a za njima i svi ostali počnu gromko plakati i u ovoj se crkvi čuje samo jedna jedina riječ: — Spasi! 430

Knez je pokrio oči rukama, a kad ih je uklonio, i u njegovu oku sijala je suza. Ipak se kolebao: što će biti s dostojanstvom Poljske ako primi ovo žezlo? U taj mah ustane krunski zapovjednik. — Star sam — reče — nesretan i iscrpljen. Imam se pravo odreknuti tereta koji premašuje moju snagu i metnuti ga na mlađa pleća. Evo, dakle, u prisutnosti ovoga raspetoga Boga i svega viteštva, dajem žezlo tebi, uzmi ga. I pruži ga Višnjovjeckomu. Nastala je mrtva tišina. Napokon odjekne ozbiljan Jeremijin glas: — Za grijehe svoje... primam. Skupština poludi od radosti. Ljudi su polomili klupe, padali na koljena pred Višnjovjeckim, bacali zlato i drago kamenje. Glas se raznio kao munja po cijelome gradu; vojnici su gubili pamet od radosti i vikali da hoće ići na Hmjelnickoga, na Tatare i sultana. Građani nisu više mislili na predaju, nego na obranu do posljednje kapi krvi; Armeni su dobrovoljno odnosili novac u Općinski dom prije nego što se i počelo govoriti o razrezu na pojedince; Židovi u sinagogi zahvaljivali su — na bedemima topovi su pucnjavom oglasili radosnu novost, po ulicama se pucalo iz pušaka, samokresa i pištolja. Uzvici: "Živio!" trajali su cijelu noć. Netko tko ne zna šta je bilo, mogao bi misliti da grad proslavlja neki veliki blagdan ili pobjedu. Ipak je svakoga časa trista tisuća neprijatelja — vojska veća nego što su je tada mogli izvesti njemački car ili francuski kralj, i divlja i gora od Tamerlanove vojske — moglo opsjedati zidove ovoga grada. 10. Poslije tjedan dana, ujutro šestoga studenoga, po Lavovu pukne glas i neočekivan i strašan: da je knez Jeremija, uzevši veći dio vojske, potajno napustio grad i otišao u nepoznato. Svijet se okupio ispred nadbiskupske palače, u početku nisu htjeli vjerovati. Vojnici su tvrdili: ako je knez izašao, izašao je nesumnjivo s jakim odjelom da izvidi okolicu. Pokazalo se, govoreno je, da su bjegunci donosili lažne glasove obmanjujući svakoga časa Hmjelnickoga i Tatare, jer, evo, od dvadeset šestog listopada prošlo je deset dana, a neprijatelja još nema. Knez se zacijelo osobno 431 htio uvjeriti o opasnosti, i pošto provjeri vijesti, svakako će se vratiti. Uostalom, ostavio je nekoliko regimenata i sve spremno za obranu. Tako je i bilo. Sve su pripreme bile učinjene, mjesta određena, topovi namješteni na bedeme. Navečer dođe major Ćihocki sa pedeset draguna. Smjesta su ga okružili radoznalci, ali on nije htio govoriti sa svjetinom, nego ode ravno generalu Arćiševskomu. Njih dvojica pozvali su Grozvajera i poslije savjetovanja otišli u vijećnicu. Tamo Ćihocki izjavi preneraženim odbornicima da se knez neće vratiti. U prvi su mah svima klonule ruke i neka drska usta izgovorila su riječ: "Izdajnik!" Ali tada Arćiševski, stari vođa, proslavljen velikim djelima u službi Nizozemske, ustane i stane ovako govoriti časnicima i odbornicima: — Čuo sam ružnu riječ koju nije trebao nitko reći, jer ga ne može opravdati čak ni očaj. Knez je otišao i neće se vratiti, to je istina. Ali kakvo pravo imate vi tražiti od vođe, na čijim plećima leži spas cijele domovine, da brani samo vaš grad? Što bi bilo kad bi neprijatelj ovdje opkolio posljednju vojsku Poljske? Ni hrane, ni oružja za tako veliku vojsku ovdje nema, stoga ću vam reći, a mome iskustvu možete vjerovati: što bi veća sila ovdje bila zatvorena, manje bi trajala obrana, jer glad bi nas pobijedila prije nego neprijatelj. Hmjelnickomu je više stalo do kneza nego do vašega grada! Kad sazna da on nije ovdje, da skuplja novu vojsku i može doći u pomoć, prije će vam popustiti i pristati na pogađanje. Danas vičete na njega, a ja vam kažem da je knez, napustivši ovaj grad, prijeteći Hmjelnickomu izvana, spasio i vas i vašu djecu. Držite se, branite se, zadržite ovoga neprijatelja neko vrijeme, pa možete spasiti i svoj grad, i Poljskoj ćete učiniti veliku uslugu, jer za to će vrijeme knez skupiti vojsku, osigurat će ostale tvrđave, probuditi obamrlu Poljsku i pohitati vam u pomoć. On je izabrao jedini put spasa, jer kad bi on ovdje, glađu umoren, pao s vojskom, tada nitko više ne bi mogao zadržati neprijatelja koji bi pošao na Krakov, na Varšavu, i cijelu domovinu pregazio nigdje ne naišavši na otpor. Stoga, umjesto vikanja, pohitajte na bedeme, te branite sebe, svoju djecu, grad i Poljsku. — Na bedeme! Na bedeme.! — čulo se nekoliko smjelijih glasova. Grozvajer, čovjek energičan i hrabar, reče: 432 — Raduje me odlučnost gospode. Znajte da knez nije otišao dok sve nije pripremio za obranu. Svaki ovdje zna što mu je posao. Dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Obrana mi je u rukama i branit ću se dok ne umrem. Nada ponovo ispuni preplašena srca. Kad je to vidio, Ćihocki je napokon progovorio: — Knez vam također šalje vijest da je neprijatelj blizu. Poručnik Skšetuski s jednim svojim krilom sukobio se s čambulom od dvije tisuće ljudi i razbio ga. Zarobljenici govore da za njima ide strašna sila. Ova vijest izazvala je snažan dojam; nastala je časak tišina; sva su srca zakucala življe. — Na bedeme! — reče Grozvajer. — Na bedeme! Na bedeme! — ponove prisutni časnici i građani. Uto je vani počela galama, čula se vika tisuća glasova, koja se slila u nerazumljiv šum, nalik na šum morskih

valova. Najedanput se vrata na dvorani otvore s treskom, uđe nekoliko građana i prije nego što su ih vijećnici mogli upitati što je, odjeknuli su uzvici: — Nebo se crveni! Nebo se crveni! — I riječ postane djelo! — reče Grozvajer. — Na bedeme! Dvorana se ispraznila. Malo poslije topovska grmljavina zatrese gradske zidine, objavljujući stanovnicima grada, predgrađa i okolnih sela da je neprijatelj stigao. Na istoku se nebo crvenjeio dokle se okom moglo dogledati; reklo bi se: ognjeno se more primiče gradu. *** Knez se žurio Zamošću i, razbivši usput čambul o kojemu je Ćihocki govorio građanima, latio se učvršćivanja i opskrbe te od prirode jake tvrđave, koju je za kratko vrijeme učinio neosvojivom. Skšetuski, zajedno s Longinom i dijelom čete, ostao je u tvrđavi, pod komandom Vajhera, staroste Valeckoga, a knez je otišao u Varšavu da od sabora dobije novac za skupljanje nove vojske, a istodobno i da sudjeluje u izboru koji se tada trebao obaviti. O tom izboru ovisile su sudbina Višnjovjeckoga i čitave Poljske. Kad bi, naime, bio izabran kraljević Karlo, tada bi nadvladala vojnička stranka — knez bi dobio vrhovno zapovjedništvo cjelokupne vojske i s Hmjelnickim bi morala izbiti odlučujuća bitka na život i smrt. Kraljević Kazimir, iako poznat po junaštvu, s razlogom je smatran 433 kao pristalica politike kancelara Osolinskoga, dakle politike pogađanja s kozacima i znatnih ustupaka prema njima. Oba brata nisu štedjela obećanja i trudila su se da zadobiju pristalice; stoga, prema jednakoj snazi obiju stranaka, nitko nije mogao predvidjeti rezultat izbora. Pristalice kancelarove bojale su se da Višnjovjecki, koji se sve više proslavljao i koga su sve više voljeli vojnici i vlastela, ne preokrene duhove na stranu Karlovu, a i knez je, iz tih istih razloga, želio svome kandidatu pomagati osobno. Stoga je usiljenim maršem išao k Varšavi sad već siguran da će Zamošć moći dugo zadržavati svu silu Hmjelnickoga i krim-sku vojsku. Lavov se po svoj vjerojatnosti mogao smatrati spašenim jer Hmjelnicki se ni na koji način nije mogao dugo baviti osvajanjem toga grada, imajući pred sobom silniji Zamošć, koji mu je zatvarao put u srce Poljske. Te su misli krijepile knežev duh i ulijevale mu nadu u srce, koje je bilo ucviljeno onako strašnim porazima. On je stekao tvrdu nadu, bude li baš izabran i Kazimir, da je rat neizbježan, i strašna bura mora utonuti u more krvi. Nadao se da će Poljska još jedanput izvesti jaku vojsku, jer i pregovori su mogli biti mogući samo onda ako bi ih podupirala jaka vojska. Uljuljkan tim mislima jahao je knez pod zaštitom nekoliko četa, imajući uz sebe Zaglobu i Volodijovskoga. Prvi se svime na svijetu zaklinjao kako će učiniti sve da se izabere knez Karlo. Jer on, Zagloba, umije s vlastelom govoriti i zna kako da je upotrijebi. Drugi je pak predvodio kneževu pratnju. U Šjenjici, blizu Minska, čekao je kneza mio i nenadan susret, jer tu se sastao s kneginjom Grizeldom, koja je išla iz Litavskoga Bžešća u Varšavu, nadajući se da će i knez doći tamo. Pozdravili su se vrlo radosno, poslije dugoga rastanka. Iako je imala željeznu dušu, kneginja se bacila u naručje knezu s takvim plačem da se neko vrijeme nije mogla smiriti. Jer, koliko su bili česti trenuci kad se nije nadala da će ga ikad vidjeti, ali Bog je dao te se on vraćao slavniji nego ikad, okružen slavom kakvom nije bio nitko u njegovoj obitelji, najveći vojskovođa, jedina uzdanica Poljske. Malo zatim kneginja se izvije iz zagrljaja te kroz suze gleda ovo mršavo, pocrnjelo lice, is-pupčeno čelo koje su napori i brige izbrazdali mnogim brazdama. Oči muževe pocrvenjele su od besanih noći, i ona se opet tresla od plača, a sve su joj dvorkinje pomagale iz ubine uzbuđenih srdaca. 434 Kad se malo primirila, knez i kneginja odu u župni dvor i tek su tamo počela pitanja za prijatelje, dvorjane i vitezove, koji su bili kao rođaci i s kojima je srasla uspomena na Lubno. Najprije je knez umirio kneginju glede Skšetuskoga, objasnivši kako je u Zamošću ostao samo stoga što se onako žalostan nije htio naći u prijestolničkom vrtlogu, nego je više volio teškom službom i radom liječiti rane u srcu. Zatim je predstavio pana Zaglobu i ispričao o njegovim djelima. — To je vir incomparabilis, čovjek bez premca — govorio je — koji je ne samo Buhunu oteo kneginjicu Bulihovu, nego ju je proveo kroz cijeli logor Hmjelnickoga i kraj Tatara, a zatim se zajedno s nama, na svoju veliku čast, slavno borio pod Konstanti-novom. Čuvši to, kneginja nije štedjela pohvala panu Zaglobi, dajući mu po nekoliko puta ruku da je poljubi i još više mu obećavajući u zgodnom času, a vir incomparabilis klanjao se, skromnošću pokrivao junaštvo, čas se opet šepurio i gledao dvorkinje, jer iako je bio star te nije mnogo očekivao od lijepoga spola, ipak mu je bilo milo što su toliko slušale o njegovu junaštvu i slavnim djelima. No nije prošlo ni bez tuge na ovome radosnom sastanku. Jer, ostavljajući na stranu vrijeme, teško za domovinu, koliko je puta na kneginjina pitanja o različitim poznatim vitezovima knez odgovarao: "Ubijen... ubijen... poginuo." Pri tome su i dvorkinje plakale, jer među poginulima spomenuto je mnogo dragih imena. Tako se radost miješala sa žalosti, suze s osmijehom. Ali najviše je bio ojađen mali Volodijovski, jer uzalud se osvrtao i pogledavao na sve strane: kneginjice Barbare nije bilo nigdje. Doduše, usred ratnih napora, neprestanih bojeva, sukoba i pohoda, već je bio na nju malo zaboravio, jer po prirodi je bio koliko zaljubljiv toliko i nestalan. Ali sad kad je opet ugledao dvorkinje, kad mu je pred oči živo izašao život u Lubnu, pomislio je da bi mu bilo bolje, kad je već nastao odmor, uzdisati i opet razgaliti srce. Stoga, kad se ovo dogodilo, a ljubav se kao za inat

opet pojavila, veoma se pokunjio i izgledao kao pokisao. Glavu je objesio, brkovi su se, obično zašiljeni, također objesili, s lica je nestalo obične vedrine, i stajao je nijem, ne pomaknuvši se čak ni kad je knez stao hvaliti njegovo junaštvo i neobične sposobnosti. A što mu je stalo do tih pohvala kad ih ne može čuti ona? 435 Napokon se smilovala Anica Borzobohata i, iako su se često svađali, odlučila ga utješiti. Stoga mu se, pazeći neprestano na kneginju, stane neopazice primicati i konačno se našla kraj njega. — Dobar dan, pane — reče. — Odavno se nismo vidjeli. — O, gospođice Ana — odgovorio je tužno Mihajlo — mnogo je vode proteklo i u teškom se vremenu opet vidimo, i ne svi. — Dabome, ne svi: toliki su vitezovi poginuli! Anica uzdahne, a malo poslije nastavi: — Ni mi nismo sve, kao prije, jer gospođica Šjenjutova se udala, a kneginjica Barbara ostala je kod vojvotkinje iz Vilne. — I zacijelo se i ona udaje? — Ne, ne misli ona mnogo o tome. A zašto se vi raspitujete za to? Rekavši to, Anica zažmiri crnim očima tako da su se samo zjenice vidjele i gledala je viteza ispod trepavica. — Iz poštovanja prema obitelji — odgovori Mihajlo. A Ana će na to: — Imate i pravo, jer ona vam je velika prijateljica. Često je pitala: gdje li je onaj moj vitez što je na turniru u Lubnu oborio najviše turskih glava, te sam ga nagradila? Što li radi? Je li još živ i sjeća li nas se? Pan Mihajlo pogledao je zahvalno Anicu i najprije se obradovao, a zatim opazio da se veoma proljepšala. — Zar je kneginjica Barbara doista tako govorila? — Uistinu! I još je spomenula kako ste zbog nje skakali preko opkopa, kad ste onda pali u vodu. — A gdje je sad gospođica vojvotkinja vilanjska? — Bila je s nama u Bžešću, a prije tjedan dana otišla je u Belsk, a odatle će u Varšavu. Volodijovski opet pogleda u nju ne mogavši se suzdržati: — A vi ste se — reče — tako proljepšali da čovjeka oči bole gledajući vas. Djevojka se osmjehnula zahvalno. — Kažete to samo zato da me osvojite. — Htio sam svojedobno — reče slegnuvši ramenima — tako mi Boga, htio sam, i nisam mogao, a sada panu Podbipjenti želim bolju sreću. — A gdje je pan Podbipjenta? — upita ona tiho, oborivši oči. — U Zamošću sa Skšetuskim. Postao je već namjesnik u Četi, te mora biti u službi, ali da zna koga bi ovdje vidio, uzeo bi dopust i došao s nama. Veliki je on vitez i zaslužuje svaku naklonost. — A u ratu... nije bio ranjen? — Čini mi se da biste prije htjeli znati je li odsjekao one tri glave? — Sumnjam da on to doista namjerava. — Ni najmanje ne sumnjajte, jer bez toga neće biti ništa. Nego, nije lijen u traženju prigode. Kod Mahnovke smo čak išli gledati mjesto gdje se on borio, i knez je išao s nama. Kažem vam: mnogo sam bojeva vidio, ali onakve sječe neću vidjeti dok sam živ. Kad se opaše vašom lentom — strahota što čini! Naći će on svoje tri glave, budite sigurni. — Neka svatko nađe ono što traži! — reče Ana s uzdahom. Za njom uzdahne i Volodijovski i podiže oči u vis, kad najedanput začuđeno pogleda u jedan kut odaje. Iz toga ga je kuta gledalo neko gnjevno, crveno izazivačko lice koje mu je bilo nepoznato, a imalo je golem nos i brčine nalik na dvije peruške, koje su se micale živo kao u prigušenoj ljutnji. Čovjek se mogao uplašiti od onoga nosa, onih očiju i brkova, ali mali se Volodijovski nije plašio lako, nego se samo začudio i, okrenuvši se Ani, upitao: — Koji je ono čovjek, eno ondje u kutu, koji me gleda kao da bi me pojeo, a miče brkovima kao stari mačak kad ugleda slaninu. — Ono? — reče Anica nasmijavši se. — Ono je pan Harlamp. — Kakav je to stranac? — Nije stranac, iz čete je vojvode vilanjskoga, petihorski kapetan koji će nas pratiti čak do Varšave i tamo pričekati vojvodu. Nemojte mu priječiti put, jer veliki je ljudožder. — Vidim, vidim. Ali ako je ljudožder, ovdje ima debljih od mene; pa zašto baš na meni oštri zube, a ne na drugima? — Jer... — reče Anica i nasmije se. — Jer što? — Jer zaljubljen je u mene i kazao je da će svakoga tko mi priđe isjeći na komade. I sad se, vjerujte mi, suzdržava samo zbog kneza i kneginje, inače bi vas odmah napao. 436 437 — Eto ti sad! — reče veselo Volodijovski. — Dakle tako, gospođice Ana? Kako vidim, nismo mi uzalud

pjevali: "Ko tatarska horda, zarobljavaš corda, srca. Sjećate li se? I vi se baš nikamo ne možete maknuti, a da se u vas netko ne zaljubi! — Što ću kad sam nesretna! — odgovorila je Anica obarajući oči. — Hej vi ste, farizejka! A što će na to reći pan Longin? — Što sam kriva ako me progoni taj pan Harlamp? Ja ga ne trpim i ne mogu ga gledati. — No, no! Pazite samo da se zbog vas ne prolije krv. Pod-bipjentu biste mogli na ranu priviti, ali što se tiče ljubavi, s njim nema šale. — Neka mu uši odsiječe, još će mi biti milo. Kad je to rekla, okrenula se i odletjela na drugu stranu sobe, panu Karboniju, kneginjinu liječniku, s kojim je stala o nečemu živo šaptati i razgovarati, a Talijan je zalijepio oči o strop, kao da je u ekstazi. Volodijovskomu je prišao Zagloba i stao obješenjački namigivati zdravim okom. — Pane Mihajlo — zapitao je — a koja je ono šiparica? — Gospođica Anica Borzobohata Krašenjska, dama gospođe knjeginje. — A zgodna je vragolanka; oči kao žeravice, ustašca kao jagodice, a vratić... uh! — Ništa, ništa! — Čestitam vam! — Ostavite me na miru. Ona je zaručnica pana Podbipjente, ili zamalo zaručnica. — Pana Podbipjente? Što govorite! Pa on se zavjetovao na čistoću! A osim toga pri ovakvu razmjeru među njima; osim da je nosi kao ogrlicu! Mogla bi mu sjediti na brkovima, kao muha... što izmišljate! — E, stavit će ona njega pod papuču. Herkul je bio jači, pa ga je ipak žena pobijedila. — Samo da mu rogove ne natakne, iako ću se ja prvi pobrinuti za to, ne bio Zagloba! — Bit će ih više takvih, premda je ona od čestita roda i poštena. Lakomislena je, jer mlada je i lijepa. 438 — Pošten ste mladić pa je stoga hvalite, ali ona je vragolanka, prava vragolanka. — Ljepota ljude privlači; exemplum, na primjer, eno onaj major strašno je zaljubljen u nju. — Uf! A pogledajte onoga gavrana s kojim ona razgovara, kakav je ono vrag! — Ono je Talijan Karboni, kneginjin liječnik. — Pogledajte kako mu se oči sjaje i kako ih prevrće kao u deliriju. E, zlo je s panom Longinom. Razumijem se pomalo u to, jer za mladosti sam mnogo iskusio. Drugom ću vam prigodom pričati sve što sam doživio; no ako vam je volja, mogu početi i odmah. Pan Zagloba stao je šaptati nešto na uho malome vitezu i namigivati jače nego obično, ali u to dođe vrijeme za pokret. Knez sjedne s kneginjom u kočiju da putem do mile volje razgovaraju, jer dugo se nisu vidjeli. Djevojke su zauzele kola, a vitezovi uzja-hali — i krenu. Naprijed je išao dvor, a vojska malo dalje za njim, jer čete su bile sad potrebne samo radi predstavljanja, ne radi opasnosti. Išli su iz Šjenjice u Minsk, a odatle u Varšavu, odmarajući se vrlo često po ondašnjem običaju. Put je bio tako zakrčen da se jedva moglo micati. Sve je hitalo na izbor, i iz okolnih krajeva i iz daleke Litve. Ovdjeondje nailazilo se na čitave velikaške dvorove, čitavu povorku pozlaćenih kočija okruženih lakajima. Za njima su išle dvorske čete, čas ugarske, čas njemačke, čas janjičarske, čas odredi kozaka, ili napokon i vlastelinske čete neusporedive poljske konjice. Svaki se bolji vlastelin trudio pokazati što gospodskije i u što je moguće većoj pratnji. Pokraj mnogih velikaških konjaničkih pratnji išle su i manje, sreskih i okružnih dostojanstvenika. Malo, malo, pa se iz prašine pojave vlastelinske kočije, prevučene crnom kožom, u njima upregnuta po dva ili po četiri konja, a u svakima je sjedio vlastelin, dostojanstvenik, s raspelom ili kipom Bogorodice, obješenom svilenom vrpcom oko vrata. Svaki naoružan: puška s jedne, sablja s druge strane, a u aktivnih ili viših vojnika u vlastelinskim četama još i koplje, koje je stršalo za dva lakta iznad sjedala. Uz kočije i kola išli su hrtovi ili lovački psi, ne radi lova, jer nisu išli u lov, nego radi gospodske razbibrige. Straga su sluge vodile konje po-vodnike, prekrivene suknom, da sačuvaju skupocjenu opremu od 439 kiše i prašine, za njima su škripala kola, kotači kojih su opleteni prućem, a u njima šatori i hrana za gospodare i sluge. Kad bi vjetar katkad odnio prašinu s ceste, cesta je izgledala kao stobojna zmija, ili kao vrpca opletena od zlata i svile. Ovdje-ondje treštali su talijanski ili janjičarski orkestri, osobito pred četama krunske i litavske vojske, kojih je bilo u ovoj gomili mnogo, jer morali su ići kao pratnja uz velikaše; a svugdje mnogo vike, vreve, dozivanja, pitanja i svađe, jer jedni se drugima nisu htjeli maknuti s puta. Svaki čas su dotrčali vojnici ili sluge na konjima kneževoj sviti, pozivajući je da se skloni, da prođe taj i taj velikaš, ili pitajući tko ide. Ali kad bi čuli odgovor: "Maloruski vojvoda!" odmah su izvještavali svoje gospodare, koji su mu ostavljali prolaz, a oni koji su bili naprijed, micali su se u stranu da ga vide. Na odmorištima se skupljala vlastela i vojnici da vide najvećega patnika u Poljskoj. Nije prolazilo ni bez uzvika živio, na koje je knez sa zahvalnošću odgovarao jedno zbog svoje urođene ljubaznosti, a htio je tako i pridobiti pristalice za kraljevića Karla. Mnoge je i zadobio već svojom pojavom.

Isto su tako radoznalo gledali i kneževe čete, "Rusine", kako su ih nazivali. Nisu oni bili onako poderani i mršavi kao poslije bitke kod Konstantinova, jer knez im je u Zamošću dao nove uniforme, ali ipak su ih gledali kao neko čudo, jer oni su, po mišljenju stanovnika oko Varšave, dolazili s kraja svijeta. A pričala su se i čuda o onim tajanstvenim stijenama i šumama u kojima se rađaju ovakvi vitezovi, divili su se njihovim mrkim licima, opaljenim vjetrovima s Crnoga mora, njihovim smjelim pogledima i određenom divljaštvu koje su primili od divljih susjeda. No poslije kneza najviše je pogleda bilo upereno u Zaglobu. Kad je vidio s kakvim ga divljenjem promatraju, stao je gledati tako ponosno i drsko, stao je tako strašno kolutati očima da se odmah počelo šaptati: "To im je zacijelo najbolji junak!" A drugi opet: "Jamačno je mnogo duša otpremio na onaj svijet, kako je ljutit!" A kad je to čuo, pan Zagloba stao se truditi da još većom ljutitošću prikrije unutrašnje zadovoljstvo. Katkad bi govorio svijetu, katkad bi se podsmjehnuo, osobito litavskim redovnim četama od kojih su teške čete nosile zlatnu, a lake srebrnu naramenicu. — Hoćeš malo rotkve, pane s naramenicom? — viknuo bi pan Zagloba — a na to bi mnogi vlastelin puhnuo na nos, škripnuo 440 zubima, tresnuo sabljom, ali pomislivši da to govori vojnik iz čete vojvode maloruskoga, naposljetku bi pljunuo i ostavio ga na miru. Blizu Varšave cesta je bila tako zakrčena da se jedva moglo micati. Činilo se da će na izboru biti više ljudi nego obično, jer čak su i vlastelini iz dalekih krajeva maloruskih i litavskih, koji inače ne bi došli na izbor, išli sad u Varšavu, radi sigurnosti. A ipak je dan izbora bio još daleko, jer tek su počele prve sjednice sabora. Ali dolazilo se mjesec, dva prije da bi se našao stan, sastalo s ovime i s onime, preporučilo ovome i onome, da se veseli po velikaškim dvorovima, naposljetku da se poslije dobre žetve provede u prijestolnici. Knez je s tugom promatrao te gomile vitezova, vojnika i vlastele, to bogatstvo i skupocjena odijela, misleći kakva bi se sila od njih načinila, koliko bi se vojske skupilo! Zbog čega je ova država, tako silna, naseljena i bogata, prepunjena dobrim junacima, u isti mah ovako mlaka, te ne zna izići na kraj s jednim Hmjelnickim i divljim Tatarima? Zbog čega? Na stotinu tisuća Hmjelnickoga moglo bi se odgovoriti stotinama tisuća kad bi ta vlastela, ova vojska, to bogatstvo i izobilje, pukovi i čete htjeli služiti sveopćem dobru kao što služe privatnome. "Vrlina u Poljskoj propada!" mislio je knez, "i veliko se tijelo počinje raspadati: staro se junaštvo gubi, a vojska i vlastela uživaju u slatkome neradu, a ne u vojničkim naporima!" Donekle je imao pravo, ali o manama Poljske mislio je samo kao vojnik i kao vojskovođa, koji bi sve ljude htio pretvoriti u vojnike i povesti ih na neprijatelja. Junaštvo se moglo naći i našlo se, kad su poslije Poljskoj zaprijetili stoput veći ratovi. Njoj je nedostajalo nešto više, što knez vojnik u taj mah nije vidio, ali što je vidio njegov protivnik, krunski kancelar, umjesniji državnik od Jeremije. No u taj su mah u sivoj i plavoj daljini zasvjetlucale šiljaste kule Varšave, te se kneževa razmišljanja prekinu, a umjesto toga izdao je zapovijesti koje je dežurni časnik odmah odnio Volodi-jovskomu, zapovjedniku pratnje. Prema tim zapovijedima poleti pan Mihajlo od Aničine kočije, pokraj koje je do tada jahao, četama koje su prilično zaostajale, da ih sredi. No tek što je odmaknuo nekoliko stotina koraka, začuje da netko trči za njim. Okrenuo se: pan Harlamp, kapetan lakih četa vojvode vilanjskoga i Aničin obožavatelj. 441 Volodijovki zaustavi konja, jer odmah je pogodio da će se nešto dogoditi, a to je od srca želio. Ali Harlamp ga stigne i u početku nije govorio ništa, samo je teško disao i sukao brkove, zacijelo je tražio riječi. Naposljetku reče: — Klanjam se, klanjam, pane dragune! — Klanjam se, pane plaćenice! — Kako me smijete zvati plaćenikom? — upita i zaškripi zubima Harlamp. — Mene, vlastelina i ratnika? A? Volodijovski počne bacati uvis buzdovan i, tobože gledajući samo na to da ga uhvati za držak, odgovori nemarno: — Jer po naramenici ne mogu prepoznati čin. — Vrijeđate svu vlastelu, koje niste dostojni. — A zašto? — naivno upita obješenjak. — Stoga što služite u tuđinskoj četi. — Umirite se, pane — odgovori Volodijovski — iako služim u dragunima, ipak sam vojnik u vlastelinskoj četi, i to ne u lakoj, nego u oklopničkoj pana vojvode. Možete, dakle, govoriti sa mnom kao sa sebi ravnim, ili i višim. Harlamp se malo trgne videći da nema posla s nevažnom osobom kao što je mislio, ali nije prestao škripati zubima, jer Mi-hajlova ga je hladnokrvnost naljutila. Stoga reče: — Kako mi smijete stati na put? — Oho, čini mi se da vi tražite svađu? — Možda i tražim, i kažem vam — Harlamp se nagne na uho Mihajlu, i završi tišim glasom — da ću vam uši odsjeći budete li mi smetali kod gospođice Anice.

Volodijovski opet stane bacati buzdovan vrlo pažljivo, kao da je baš vrijeme za tu zabavu, i zamoli: — Molim vas, dopustite mi da poživim još malo, okanite me se. — A, ne! Nema od toga ništa! Nećeš mi izmaći! — reče Harlamp i uhvati za rukav maloga viteza. — Ama ne bježim — blago odgovori Mihajlo — nego sad sam u službi i nosim zapovijed kneza, moga gospodara. Pustite mi rukav, molim vas, pustite, jer inače što ću ja, jadan... Osim da vas ovim buzdovanom tresnem po glavi i oborim s konja. Isprva pokorni glas Volodijovskoga postao je tako oštar da ga Harlamp začuđeno pogleda i pusti rukav. 442 — O! Svejedno! — reče. — U Varšavi ćete mi dati zadovoljštinu, potrudit ću se ja za to! — Neću se kriti, ali, ipak, kako ćemo se tući u Varšavi? Molim vas da me naučite! Nisam tamo nikad bio, jer samo sam vojnik, ali slušao sam o maršalskom sudu koji osuđuje na smrt svakoga koji izvadi sablju u mjestu gdje sjedi kralj, ili namjesništvo u vrijeme beskraljstva. — Vidi se da niste nikad bili u Varšavi i da ste prostak kad se bojite maršalskoga suda i ne znate da u vrijeme beskraljstva sudi kaptur, s kojim je lakše izići na kraj, a za vaše me uši neće pogubiti, budite uvjereni. — Hvala na pouci, često ću vas moliti za uputu, ja vidim da ste dobar praktičar i učen čovjek. A ja sam učio samo niže škole, jedva znam složiti adjectivum cum substantivo, pridjev s imenicom, i kad bih vas, ne daj Bože, htio nazvati ludim čovjekom, znam samo da bih rekao: stultus, lud, a ne stulta, luda ni stultum, ludo. Volodijovski opet stane bacati buzdovan, a Harlamp se najprije zapanji, zatim mu krv udari u obraze i trgne sablju. No, u isti mah i mali vitez, bacivši buzdovan pod koljeno, trgne svoju. Neko su se vrijeme gledali kao dva divlja vepra, raširenih nosnica i pla-menih očiju — ali Harlamp se trgne prvi, jer imao bi posla s knezom kad bi napao časnika koji nosi zapovijed, te vrati sablju u korice. — Naći ću ja tebe, vucibatino! — reče. — I naći ćeš me, budalo! — odgovori mali vitez. I razišli su se. Jedan ode pratnji, drugi četama koje su se za to vrijeme znatno približile te se već iz oblaka prašine čuo konjski topot po tvrdome putu. Mihajlo odmah sredi pješadiju i konjicu te im stane na čelo. Malo poslije dokasao mu je u susret pan Zagloba. — Što je htjelo od vas ono strašilo? — upita ga. — Pan Harlamp? Ništa, poziva me na megdan. — Lijepo ćete se provesti! — reče Zagloba. — Probost će vas svojim nosom! Pazite, pane Mihajlo, kad se budete tukli, da ne odsiječete najveći nos u Poljskoj, jer za njega bi bio potreban poseban grob. Sretan li je vojvoda vilanjski! Drugi moraju slati izvidnice neprijatelju, a njemu ga taj vlastelinčić nanjuši izdaleka. Ali, zbog čega vas je izazvao? — Zbog toga što sam jahao uz kočiju Ane Borzobohate. 443 — Zašto mu niste kazali da se obrati panu Longinu u Zamošć? Taj bi ga tek lijepo počastio. Ali i ovako je dobro pogodio, vidi se da mu je sreća manja od nosa. — Nisam mu govorio ništa o panu Podbipjenti — reče Volodi-jovski — jer odmah bi me ostavio. Za inat ću se Ani još više udvarati; hoću i ja uživati. A i što bismo inače radili u Varšavi? — Naći ćemo, naći ćemo, pane Mihajlo! — reče Zagloba namigujući. — Kad sam u mladosti bio izaslanik svoje čete za skupljanje plaće, išao sam po ovoj zemlji, ali nigdje nisam uživao kao u Varšavi. — Vidite da se drukčije živi nego kod nas, u Zadnjeparju? — O tome ne vrijedi ni govoriti. — Vrlo sam radoznao — reče Mihajlo. Malo poslije doda: — Ipak ću onom bukvanu podrezati brkove, vrlo su mu dugački... 11. Prošlo je nekoliko tjedana. Na izbor se skupljalo sve više vlastele. U gradu se stanovništvo udesetorostručilo, jer s gomilama vlastele dolazilo je tisuće trgovaca iz cijeloga svijeta, počevši od daleke Perzije pa do prekomorske Engleske. Na Voli je načinjena drvena zgrada za senat, a uokolo se bijelilo na tisuće šatora koji su prekrivali golemo polje. Nitko još nije mogao reći koji će od dva kandidata biti izabran: kraljević Kazimir, kardinal, ili Karlo Ferdinand, plocki biskup. S obje su se strane trudili što su više mogli. Izašlo je tisuću pamfleta koji su iznosili vrline i mane pretendenata; obojica su imali mnogo moćnih pristalica. Na Karlovoj strani bio je knez Jeremija, tim strasniji protivnicima što je bilo vrlo vjerojatno da će za sobom povući plemstvo, koje ga je voljelo, a na kraju krajeva sve je ovisilo o plemićima. Ali i Kazimir je bio moćan. Za nj je govorilo pravo starješinstva, uz njega je bio utjecaj kancelarov, uz njega, čini se, pristajao je i primas, za nj je bila većina velikaša, od kojih je svaki imao mnogo klijenata; a medu velikašima i knez Dominik Zaslavski-Ostroški, sandomirski vojvoda, doduše, poslije Pilavaca vrlo nepopularan (čak mu se prijetilo i sudom), ali ipak najveći bogataš u cijeloj Poljskoj, čak i u cijeloj 444 Europi, koji je u svakom trenutku mogao na vagu svoga kandidata baciti neizmjernu težinu bogatstva. Pa ipak su Kazimirove pristalice imale mnogo gorkih trenutaka sumnje, jer, kao što rekosmo, sve je ovisilo o

vlasteli koja je još od četvrtog studenoga hrpimice logorovala kraj Varšave i skupljala se još u tisućama sa svih strana Poljske. Velikom većinom izjavili su da su uz kneza Karla privučeni imenom Višnjovjeckoga i kraljevićevom darežljivošću za opće potrebe. Jer, štedljiv je i bogat, i nije se ustezao žrtvovati znatnu svotu na osnivanje novih vojničkih regimenata, koje su imale biti pod komandom Višnjovjeckoga. Kazimir bi rado pošao za njegovim primjerom, i sigurno ga škrtarenje nije zadržavalo nego, naprotiv, suvišna štedljivost, neposredna posljedica koje je nedostatak novca u blagajni. Ali, obojica su živo pregovarala. Svaki su dan jurili glasnici između Njeporenta i Jablone. Kazimir je u ime svoga starješinstva i bratske ljubavi preklinjao Karla da odstupi; biskup se opet odupirao, odgovarao da mu ne priliči prezreti sreću koja ga može snaći, a ta je sreća in liberis suffragiis, u slobodnom izboru, Poljske, pa koga Bog voli. Ali vrijeme je prolazilo, primicao se šestotjedni rok, a s njim zajedno kozačka bura, jer došle su vijesti da je Hmjelnicki napustio Lavov, koji se poslije nekoliko juriša otkupio, a opsjeo Zamošć, na koji juriša i dan i noć. Govorilo se i to da se osim poslanika koje je Hmjelnicki poslao u Varšavu s pismom i izjavom da kao poljski vlastelin glasa za Kazimira, krilo među gomilama vlastele i u samom gradu mnogo prerušenih kozačkih starješina. Ne može ih nitko prepoznati jer došli su kao prava i bogata vlastela, ne razlikujući se ničim od ostalih birača, osobito iz maloruskih zemalja — čak ni govorom. Jedni su, kažu, došli iz čiste radoznalosti, da vide izbor i Varšavu, drugi da uhode, čuju što se govori o budućem ratu, koliku vojsku kani Poljska izvesti i koja će sredstva upotrijebiti za vrbovanje. Možda je u tome bilo prilično istine, jer među zaporoškim starješinama bilo je mnogo pokozačene vlastele, koja je natucala pomalo i latinski, te se nije mogla po čemu prepoznati; uostalom, u dalekim stepama uopće nije cvjetala latinština, i onakvi knezovi nisu je znali kao ni Bohun ni ostali atamani. Te priče, kojih je bilo mnogo na izbornom polju i u gradu, zajedno s glasovima o napredovanju Hmjelnickoga i kozačko-tatar-skih izvidnica, koje kao da su prelazile čak preko Visle, ispunjavale 445 su nemirom i strahom ljude, a često su bile plod uzbuna. Dovoljno je bilo među skupljenom vlastelom baciti na nekoga sumnju da je Zaporožac, pa da toga u trenutku, prije nego što bi se mogao opravdati, raznesu na sabljama. Tako su mogli ginuti nevini ljudi i ozbiljnost savjetovanja bila je sramoćena, osobito što se, po ondašnjem običaju, malo pazilo na prisebnost. Kaptur, koji je bio postavljen propter securitatem loci, radi mjesne sigurnosti, nije mogao izići na kraj s neprestanim uzbunama, pri kojima se sjeklo za svaku sitnicu. No ako su ozbiljne ljude, prožete ljubavlju prema dobru i miru i opasnosti koja je prijetila domovini, žalostile te uzbune, tučnjave i terevenke — vjetropiri, kockari i ubojice osjećali su se u svome elementu, smatrali su da je baš ovo njihovo vrijeme, njihova žetva, i tim su smjelije pravili različite izgrede. Ne treba ni pomišljati da im je kolovođa bio pan Zagloba, čiju je prevlast pomogla i velika junačka slava i nezasitna žeđ, poduprta izdržljivošću u piću, i jezik tako oštar da mu nijedan drugi nije bio ni blizu, i veliko uzdanje u sebe, koje ništa nije moglo pokolebati. Pa ipak je nekad imao nastupe "melankolije" — tada se zatvarao u odaju ili šator i nije izlazio; a ako bi i izišao, bio je gnjevan, spreman na svađu i boj. Čak se dogodilo da je u takvu raspoloženju teško ranio pana Dunjčevskoga samo što se u prolasku zakvačio za njegovu sablju. U tim trenucima trpio je jedino Mihajla i tužio mu se da ga mori tuga za Skšetuskim i onom "jadnicom". — Napustili smo je, pane Mihajlo, predali je kao Jude u bezbožne ruke... više mi se ne možete zaklinjati vašim nemine ex-ceptol Šta je s njom, pane Mihajlo? Recite? Uzalud mu je Mihajlo objašnjavao kako bi oni tražili "jadnicu" da nije bilo Pilavaca, ali sad kad ih je od nje pregradila sva vojska Hmjelnickoga, to je nemoguće. Vlastelinčić se nije mogao utješiti nego je padao u još goru ljutnju, psujući što mu na usta dođe, pa i latinski. No ti trenuci žalosti bili su kratki. Obično je poslije toga pan Zagloba, kao da nadoknađuje izgubljeno vrijeme, bančio i pio još više nego obično. Provodio je vrijeme pod šatorima, u društvu najvećih ispičutura ili prijestolničkih lakih žena, pri čemu mu je Mihajlo bio vjeran drug. 446 Mihajlo, odličan vojnik i časnik, ipak nije imao u sebi onoga dostojanstva koje su, na primjer, Skšetuskomu dale nesreće i muke. Svoju dužnost prema Poljskoj razumijevao je tako što je tukao koga bi mu naredili, a o ostalome nije vodio brige, u javne se poslove nije razumio, vojnički poraz bio je svagda spreman oplakivati, to je bio mladić, vjetropir, koji je, ušavši u prijestolnički vrtlog, utonuo u nj preko ušiju i zalijepio se kao krpelj za pana Zaglobu, jer bio mu je učitelj u uživanju. Odlazio je s njim među vlastelu, kojoj je pan Zagloba pričao nevjerojatne stvari, pridobivajući u isti čas pristalice za kraljevića Karla, pio je s njim zajedno, po potrebi ga branio; obojica su se vrtjeli i po izbornom polju i po gradu kao muhe bez glave — i nije bilo mjesta gdje nisu bili. Bili su u Njeporentu i u Jabloni, na svima gozbama i sudjelovali u svemu. Mihajla je svrbjela mlada ruka, htio se pokazati a u isti mah i dokazati da je ukrajinska vlastela bolja od ostale, a kneževi vojnici nadmašuju sve. Stoga su posebno išli tražiti pustolovine među najvještijima u oružju, a uglavnom među pristalice kneza Dominika Zaslavskoga, kojega su obojica veoma mrzila. Izazivali su samo najpoznatije borce čija je slava bila čvrsta i nepokolebana, i unaprijed su se dogovarali. "Vi ćete izazvati svađu", govorio je Mihajlo, "a ja ću se onda boriti!" Zagloba, veoma vješt mačevanju i megdanu, nimalo plašljivac, nije uvijek pristajao na zastupanje, osobito kad se trebalo tući s pristalicama Zaslavskoga, ali kad bi se imalo posla s kakvim lenčickim junakom, zaustavljao se na

izazivanju, a kad bi vlastelin već trgao sablju, tada bi pan Zagloba govorio: "Dragi pane, ta ja ne bih bio nikakav čovjek kad bih vas izložio sigurnoj smrti, tj. kad bih se s vama tukao; bolje pokušajte s ovim, evo, mojim sinčićem i učenikom, jer sumnjam da ćete i njemu moći odoljeti." Poslije tih riječi izlazio bi Volodijovski sa svojim brkovima, prćastim nosom i glupim izgledom, pa se, htio - ne htio, puštao u igru; a pošto je bio pravi znalac, poslije dvije, tri minute obično bi obarao protivnika. Eto takve su zabave izmišljala njih dvojica, a od njih im je rasla slava kod nemirnih duhova i vlastele, a osobito slava pana Zaglobe, jer govorilo se: "Kad je takav učenik, kakav li je tek učitelj!" Jedino pana Harlampa nije pan Volodijovski mogao dugo naći, i naposljetku je držao da je opet poslan kakvim poslom u Litvu. 447 Tako je prošlo zamalo šest tjedana, a za to su se vrijeme i javni poslovi znatno pomakli naprijed. Naporna borba medu braćom kandidatima, agitiranje, grozničavost i strastvenost njihovih pristalica, sve je prošlo bez traga i sjećanja. Svi su znali da će biti izabran Jan Kazimir, jer kraljević je Karlo odstupio, odrekao se kandidiranja. Čudno, u taj je čas glas Hmjelnickoga bio veoma važan, jer svi su se nadali da će se on pokoriti kralju, osobito onome koji je izabran po njegovoj želji. I doista su se te pretpostavke ispunile većim dijelom. A za Višnjovjeckoga koji nije, kao negda Katon, prestajao opominjati da ovu zaporošku Kartagu treba srušiti — takav preokret bio je- novi udarac. Sad su već na dnevni red morali doći pregovori. Knez je doduše znao da će se oni ili odmah s početka prekinuti, ili neće uroditi rezultatom, a vidio je rat u budućnosti, ali nemir ga je obuzimao kad je pomislio kakav će mu biti ishod. Poslije pregovora, priznati Hmjelnicki bit će još jači, a Poljska slabija. I tko će povesti pobijeđenu vojsku protiv onako proslavljenog vojskovođe kao što je Hmjelnicki? Zar neće nastati novi porazi, koji će sasvim ispustiti snagu? A knez se nije varao, znao je da njemu, najva-trenijemu pristalici Karlovom, neće dati žezlo. Kazimir je doduše obećao bratu da će njegove pristalice voljeti kao svoje, on je bio velikodušan — ali Kazimir je bio pristalica politike kancelarove, i stoga će žezlo dobiti drugi, ne knez — i teško Poljskoj ako taj ne bude bolji vojskovođa od Hmjelnickoga! Na tu je misao Jere-mijinu dušu razdirala dvostruka bol: i briga o budućnosti domovine, i onaj nesnosni osjećaj koji ima čovjek kad vidi da će se njegove zasluge zaobići, da nema pravde, i da će se drugi izdići nad njega. Ne bio on Jeremija Višnjovjecki kad ne bi bio ponosit. On je u sebi osjećao snagu za žezlo — i zaslužio ga — te je stoga patio dvostruko. Čak se govorilo među časnicima da knez neće čekati na izbor nego će otići iz Varšave — ali to nije bilo istina. Knez ne samo što nije otišao, nego je čak pohodio kraljevića Kazimira u Nje-porentu, i bio primljen neobično ljubazno; zatim se vratio u grad na dulji boravak, koji su tražili vojnički poslovi. Ticalo se to dobivanja novca za vojsku, što je knez žurno tražio. Usto su za Karlov novac sastavljene nove dragunske i pješačke regimente. Jedne su već poslane u Malu Rusiju, a druge su se tek spremale. Radi toga knez je slao na sve strane časnike vješte vojničkoj organizaciji 448 da spreme te pukove. Bili su poslati Kušel i Vjeršul, pa je napokon došao bio red i na Volodijovskoga. Jednoga dana pozvali su ga knezu, koji mu je naredio ovo: — Otići ćete, preko Babica i Ljipkova, u Zaborov, gdje čekaju konji za regimentu; tamo ćete ih probrati, opremiti i platiti panu Tšaskovskomu; zatim ćete ih dovesti za vojnike. Novac ćete uzeti na ovu moju priznanicu, ovdje u Varšavi, od blagajnika. Volodijovski se odmah latio posla, primio novac i istoga dana krenuo sa Zaglobom u Zaborov, samo s desetak ljudi, s kolima u kojima je bio novac. Išli su lagano, jer sve je u okolici vrvjelo od vlastele, slugu, kola i konja; sela iza Babica bila su prepuna tako da su po svim kućama stanovali stranci. Lako je bilo i za svađu u gomili ljudi različite ćudi. I, doista, unatoč najskromnijem ponašanju, nisu je mimoišla naša dva prijatelja. Dojahavši u Babice, ugledali su pred kućom desetak plemića koji su baš u taj čas uzjahivali. Dva odreda, pozdravivši se uzajamno, već su se mimoilazili kad je najedanput jedan konjanik pogledao Volodijovskoga i, ne rekavši ni riječi, pošao kasom k njemu. — A tu li si, braco! — viknuo je. — Krio si se, ali ipak sam te našao. Sad mi nećeš umaknuti! Hej! Gospodo! — viknuo je svome društvu. — Pričekajte malo! Imam ovom oficirčiću nešto reći pa bih želio da budete svjedoci. Volodijovski se osmjehnuo zadovoljno, jer prepoznao je pana Harlampa. — Bog mi je svjedok da se nisam krio, nego sam vas tražio, da vas zapitam ljutite li se još na mene. Ali, što ću! Nismo se mogli naći. — Pane Mihajlo — šapnuo je Zagloba — idete službenim poslom! — Znam — progunđao je Volodijovski. — Vadi sablju! — treštao je Harlamp. — Gospodo! Obećao sam ovome deranu, ovome žutokljuncu, da ću mu uši odsjeći... i odsjeći ću, ne bio Harlamp! Oba, ne bio Harlamp! Budite svjedoci, panovi, a ti, derane, vadi sablju! — Ne mogu, ne mogu! — govorio je Volodijovski. — Ostavite me, pane, makar još dva, tri dana. — Kako ne možeš? Uplašio si se! Nećeš li se odmah tući, pretući ću te da će ti prisjesti majčino mlijeko! O,

kukcu! Zmijo 449 otrovna! Smetati znaš, biti bezobrazan umiješ, jezikom ujedati, a na sablju nećeš! Umiješao se pan Zagloba. — Vidim da tražite vraga sa svijećom — reče Harlampu — i pazite da vas ova zmija doista ne ugrize, jer vam onda nikakav melem neće pomoći. Do vraga! Zar ne vidite da ovaj časnik ide službenim poslom? Pogledajte ova kola s novcem Što ga vozimo regimenti, i razumijte, do vraga, da on sad nije gospodar sebe, te vas ne možemo zadovoljiti. Tko to ne razumije, taj je budala, ne vojnik! Pod vojvodom maloruskim služimo i tukli smo se bolje od vas, ali danas je nemoguće; a što se odgodi, neće propasti. — Pa doista se ne mogu tući kad idu s novcem — reče jedan iz Harlampova društva. — A što se mene tiče njihov novac! — vikao je plahoviti Harlamp. — Neka mi izlazi na megdan, inače ću ga istući! — Danas se boriti neću, ali dajem časnu riječ — reče Mihajlo — da ću za tri, četiri dana doći kamo hoćete, čim završim službeni posao. A ako se ne zadovoljite ovim obećanjem, onda ću narediti da pucaju na vas, jer smatrat ću da nemam posla s vlastelom, nego s razbojnicima. Birajte, dakle, do sto vragova, jer ne mogu se ovdje zadržavati! Čuvši to, draguni iz pratnje odmah upere puške na napadače, a ta kretnja, kao i odlučne riječi pana Mihajla, veoma se dojme Harlampovih drugova. — Pa odgodi — rekoše mu — i sam si vojnik, znaš što je služba, a sigurnije je da ćeš dobiti zadovoljštinu, jer to je neki odvažan čovjek, kao i svi iz maloruskih četa. Odgodi, svladaj se! Harlamp je praskao još malo, ali napokon je uvidio da će ili naljutiti drugove, ili ih izložiti nesigurnoj borbi s dragunima, te se obratio Volodijovskomu: — Daješ, dakle, riječ da ćeš doći? — Sam ću te tražiti, makar samo stoga što za to pitaš. Doći ću za četiri dana; danas je srijeda, neka bude u subotu poslijepodne u dva sata. Biraj mjesto. — Ovdje u Babicama mnogo je stranaca — reče Harlamp — mogle bi iskrsnuti kakve smetnje. Neka bude u Lipkovu, tamo je mirnije, a ni meni nije daleko jer su nam čete u Babicama. — A hoće li vas i onda biti toliko? — pitao je oprezni Zagloba. — O, nije potrebno! — reče Harlamp. — Doći ćemo samo ja i gospoda Sjelicki, moji rođaci. A i vi ćete, nadam se, doći bez draguna. — Možda kod vas idu na dvoboj s vojničkom pratnjom — odgovori Mihajlo; kod nas nije to običaj. — Onda za četiri dana, u subotu, u Lipkovu — reče Harlamp • 1. t \ 111 i/vor prihoda za život, a isto tako glavno sredstvo kultnim- i'inmiilžbc, p«> će i roman Ognjem i mačem izlaziti u novinskim nastavcima prije nego što će se pojaviti u obliku knjige i pnlućiti svjetski uspjeh i milijunsku čitateljsku publiku. Napomenimo kako je Sienkicvvicz pisac povijesnih romana (trilogija Ognjem i mačem, Potop, Pan Volody-jowski, te romani Qtto vadiš i Križari vezuju se za europski povijesni roman VV. Scolta i A. Dumasa), ali na način što ne prati samo istinita povijesna zbivanja, nego pronalazi sudbine i likove koji, unutar zadanih povijesnih usuda, žive svoje vlastite nade, patnje i tragedije. Sam pisac i njegovi junaci vezani su uza slavnu i tragičnu isudbinu Poljske, koja od snažne kršćanske velesile, ugrozom IRusa, Šveđana, Tataru i Turaka, te Nijemaca, a još više unu-Itarnjim sukobima i uslancitna, tijekom 17. stoljeća doživljava kobna slabljenja i konačni raspad i podjelu. Napomenimo kako Poljska 1863. godim proživljava još jedan od svojih mnogih us-I tanaka za oslobođenje od ruske dominacije, te da se kao samostalna država uspostavlja tek 1915. godine. Sienkicvvicz živi i radi u vremenu rasapa nade u konačno oslobođenje Poljske i stoga su njegovi povijesni romani blistavo podsjećanje na snagu i moć "vječnoga i neuništivog Poljaka", na svijet u kojemu vladaju iskonski zakoni kršćanskog morala. U pismima francuskom književniku Zoli, Sienkievvicz kaže: "Roman je dužan krijepiti, a ne potkopavati život, oplemenjivati ga, a ne ocrnjivati, dužan je nositi dobru 'novinu', ne zlu.." Stoga su 695 djela Henrvka Sienkievvicza "ognjem i mačem" proizvodila nadu, ona su, na svoj način, "oslobađajuća djela". Roman Ognjem i mačem jedno je od najpoznatijih Sien-kiewiczevih djela. Radnja obuhvaća događaje iz 17. stoljeća, povijesno značajan ustanak ukrajinskih kozaka pod vodstvom Bogdana Hmjelnickog, poslije kojega Poljska gubi veliki dio Ukrajine. Borba istočnih poljskih velikaša protiv ovog ustanka isprepletena je sa sudbinama izmišljenih junaka (Skšetuskog, Volodijovskog, Bohuna, Jelene). Izvrsno su predočeni i komični likovi Zaglobe i Podbipjente, pa s pravom Zaglobu kritika naziva "poljskim Falstafom". Pisac je na strani poljskog plemstva, bez obzira na kritičnost i izvrsno oslikane posljedice plemićkih sukoba i okrutnosti, a ne na strani pobunjenih kozaka i seljaštva. Razlog je u onome zbog čega Skšetuski s pravom prigovara Bogdanu Hmjelnickom kad kaže kako će njegov ustanak najviše zla donijeti samim us+ tanicima, a ugrozit će sigurnost države i njezinu sposobnost obrane od neprijatelja. Iznimne su stranice bitaka i pokolja koje Skšetuski svjedoči kao zarobljenik hetmana Hmjelnickog,i nadajući se pobjedi, a prateći nezadrživi i anarhični rast pobune! i opijenost uspjehom, ali i strah od poljske moći koja nagriza i i plaši Bogdana Hmjelnickog. Atmosfera malih poljskih plemićkih dobara na tim graničnim prostorima, stalna briga za puko održanje i spremnost na rat i otpor neprijatelju, sve je to Sienkievvicz utkao rukom vješta majstora u svoju priču. On nije puki realist ni opijeni romantičar, prije svega istražuje ne samo kamo njegovi junaci idu, nego odakle dolaze i tko su u toj slavnoj i teškoj povijesti. Valja zaključiti riječima vrsna polonista Zdravka Malića: "Možda je upravo to najveća privlačnost poljske prošlostoljetne književnosti: u stoljeću poraza bila je književnošću slobode."

Branimir Bošnjak