Henry Miller - Rakova obratnica.pdf

Bosnaunited

1 Crowarez

Bosnaunited

Henry Miller

Rakova obratnica

2 Crowarez

Bosnaunited

I

Živim u vili Borghese. Nigdje nema ni mrvice prljavštine, nijedna stolica nije pomaknuta sa svojega mjesta. Ovdje smo posve sami i mrtvi smo. Sinoć je Boris otkrio da je ušljiv. Morao sam mu obrijati pazuhe, ali čak ni tada svrbež nije prestao. Kako se čovjek može zaušljiviti na ovako lijepom mjestu? Ali nije važno. Ne bismo se nikada tako intimno upoznali, Boris i ja, da nije bilo tih ušiju. Boris mi je upravo izložio rezime svojih pogleda. On je prorok vremena. Vrijeme će i dalje biti loše, kaže on. Bit će više nesreća, više smrti, više očaja. Ni najmanjega znaka da će doći do promjene. Rak vremena nas postepeno izjeda. Naši su se heroji poubijali, ili se ubijaju. Heroj, prema tome, nije vrijeme, nego bezvremenost. Mi moramo krenuti ukorak, strojevim korakom, prema tamnici smrti. Nema bijega. Vrijeme se neće promijeniti. Jesen je moje druge godine u Parizu. Poslali su me ovamo zbog nekog razloga, koji još uvijek nisam u stanju da dokučim. Nemam novaca, nemam prihoda, nemam nade. Ja sam najsretniji čovjek na svijetu. Prije godinu dana, prije šest mjeseci, mislio sam da sam umjetnik. Više to ne mislim, sad jesam. Sve što je literatura, otpalo je od mene. Nema više knjiga koje treba napisati, bogu hvala. Što je onda ovo? Ovo nije knjiga. Ovo je optužnica, kleveta, lična uvreda. Ovo nije knjiga u običnom smislu te riječi. Ne, ovo je neprekidno vrijeđanje, ispljuvak u lice Umjetnosti, noga u tur Bogu, Čovjeku, Sudbini, Vremenu, Ljubavi, Ljepoti... čemu god hoćete. Ja ću vam pjevati, možda malo neskladno, ali pjevat ću vam. Pjevat ću vam dok crkavate, plesat ću nad vašom prljavom lešinom... Da biste pjevali morate prvo otvoriti usta. Morate imati pluća i ponešto poznavati glazbu. Nije potrebno imati harmoniku ili gitaru. Bitna je stvar htjeti pjevati. Prema tome, ovo je pjesma. Ja pjevam. Tebi, Tanja, pjevam. Bilo bi mi drago kad bih mogao pjevati bolje, melodioznije, ali onda možda nikada ne bi pristala da me slušaš. Čula si druge kako pjevaju i oni su te ostavili hladnom. Pjevali su ili previše lijepo, ili nedovoljno lijepo. Danas je dvadeset i neki listopad. Više ne vodim računa o datumima. Da li bi se reklo - moj san od četrnaestog studenog prošle godine? Postoje intervali, ali oni su između snova, i od njih u svijesti nije ostalo ni traga. Svijet se oko mene rastapa, ostavljajući tu i tamo pjege vremena. Svijet je rak koji sam sebe izjeda... Razmišljam o tome kako će onda, kad se velika šutnja spusti na sve i sva, glazba konačno likovati. Kad se sve opet povuče u utrobu vremena, obnovit će se kaos, a kaos je partitura na kojoj je ispisana stvarnost. Ti si, Tanja, moj kaos. Zato ti i pjevam. To čak nisam ni ja, nego svijet koji umire, odbacujući košuljicu vremena. Ja sam još uvijek živ, udaram nogama u tvojoj utrobi, stvarnost na kojoj se piše. Polako tonem u san. Fiziologija ljubavi. Kit s penisom od dva metra, koji se odmara. Šišmiš - pénis libre. Životinje koje imaju kost u penisu. Dakle, stoji tvrd ko kost... “Na sreću”, 3

Crowarez

Bosnaunited

kaže Gourmont, “u čovjeku se izgubila koštana struktura.” Na sreću? Da, na sreću. Zamislite samo ljudsku rasu kako hoda po svijetu s podignutom košću. Klokan ima dvostruki penis jedan za radne dane a drugi za praznike. Drijemam. Pismo od neke ženke, u kojem me pita da li sam se sjetio naslova za svoju knjigu. Naslova? Svakako: “Ljupke lezbijke”. Vaš anegdotski život! Fraza gospodina Borowskog. Svake srijede ručam s Borowskim. Njegova žena, usahla krava, predsjeda obredu. Ona sada uči engleski - omiljena joj je riječ “prljav”. Po tome odmah možete vidjeti kakva su govna ti Borowski. Ali čekajte... Borowski nosi odijela od prugastog samta i svira harmoniku. Neodoljiva kombinacija, naročito kad uzmete u obzir da nije loš umjetnik. Pravi se da je Poljak, ali nije, naravno. Borowski je Židov, a otac mu je bio filatelist. Zapravo, gotovo sav Montparnasse se sastoji od Židova ili polu-Židova što je još gore. Tu su Carl i Paula, i Cronstadt i Boris, i Tanja i Sylvester i Moldorf i Lucilla. Svi osim Fillmora. Ispalo je da je i Henry Jordan Oswald takođe Židov. Louis Nichols je Židov. Čak i van Norden i Chérie su Židovi. Frances Blake je Židov, ili Židovka. Titus je Židov. Židovi me, dakle, zatrpavaju kao snijeg. Ovo pišem za svog prijatelja Carla, kojemu je otac isto Židov. Sve je ovo važno razumjeti. Među svima njima najzgodniji Židov je Tanja, i zbog nje ću i ja postati Židov. Zašto ne? Ja već govorim kao Židov. I ružan sam kao Židov. Osim toga, tko Židove mrzi više od samih Židova? Suton. Tamnoplava boja, voda glatka kao staklo, stabla blistaju i rastapaju se. Tračnice se gube u kanalu kod Jaurèsa. Duga gusjenica lakiranih bokova ruši se kao po toboganu. Ovo nije Pariz. Ovo nije Coney Island. Ovo je sumračna mješavina svih gradova Evrope i Srednje Amerike. Željeznička ranžirnica ispod mene, tračnice crne, mrežaste, ne postavljene po planu nekog inženjera, nego kataklizmične u nacrtu poput onih stravičnih pukotina u polarnom ledu, koje kamera bilježi u stupnjevima crnog. Hrana je jedna od stvari u kojima neizmjerno uživam. A u ovoj lijepoj vili Borghese jedva da ima kakvog traga hrani. Katkada me to apsolutno zastrašuje. U više navrata rekao sam Borisu da naruči kruha za doručak, ali on uvijek zaboravlja. Čini se da on doručkuje vani. A kada se vrati natrag, čačka zube, i s njegove kozje bradice visi malo jaja. Jede u restoranu zbog obzira prema meni. Kaže da mu teško pada da jede puno dok ga ja promatram. Sviđa mi se van Norden, ali ne dijelim njegovo mišljenje o njemu samom. Ne slažem se, na primjer, da je on filozof ili mislilac. On je naprosto pizdoljubac. I nikada neće postati pisac. Ni Sylvester neće biti pisac, makar mu ime blistalo crvenim reklamnim svjetlima od pedeset hiljada svijeća. Jedini pisci u okolini, prema kojima gajim neko poštovanje, za sada su Carl i Boris. Opsjednuti su. Oni žare iznutra bijelim plamenom. Ludi su, i gluhi za sve. Patnici su. Moldorf, s druge strane, koji isto tako pati na svoj naročiti način, nije lud. Moldorf se opija riječima. On nema žila ni drugih krvnih sudova, ni srca ni bubrega. On je putni kovčeg ispunjen bezbrojnim ladicama, a na ladicama su etikete ispisane bijelom tintom, smeđom tintom, crvenom tintom, plavom tintom, cinoberom, šafransko-žutim, anilinskim crvenilom, sienom, bojom marelice, tirkizom, oniksom, vinom, haringom, havanom, plijesnju i rđom, gorgonzolom... Preselio sam pisaći stroj u susjednu sobu, gdje se mogu motriti u zrcalu dok pišem. 4

Crowarez

Bosnaunited

Tanja je kao Irena. Njoj mnogo treba. Ali postoji i jedna druga Tanja, Tanja koja nalikuje nekom krupnom sjemenu, koja svud oko sebe prosipa pelud - ili, recimo, nalikuje onom Tolstojevom prizoru u staji, gdje se iskopava embrio. Tanja je i groznica - les voies urinaires, Café de la Liberté, Place des Vosges, upadljive kravate na bulevaru Montparnasse, mračne kupaonice, Porto sec, cigarete Abdullah, adagio sonate Pathétique, slušna pojačala, tračerska sijela, grudi boje paljene Sienne, teške podvezice, koliko je sati?, zlatni fazani punjeni kestenjem, svilenasti prsti, magličasti sumraci koji se pretvaraju u crni česmin, akromegalija, rak i delirij, topli velovi, žetoni za poker, krvavo-crveni sagovi i meka bedra. Tanja govori tako da svi mogu čuti: “Ja ga volim!” I dok se Boris pali viskijem, ona veli: “Sjedni ovamo! O Boris... Rusija!... što da učinim? Dođe mi da se raspuknem!” Noću, dok gledam Borisovu kozju bradicu kako leži na jastuku, dobivam histerični napadaj. O Tanja, gdje je sada ona tvoja topla pička, gdje krupna teška bedra, gdje meki nabubreni bokovi! U mom je kurcu pedalj duga kost. Razmrdat ću svaki kutak tvoje pizde, Tanja, napunit ću je sjemenom. Kad te pošaljem kući, tvom Sylvestru, abdomen će te boljeti, maternica će ti se izvrnuti naopako. Taj tvoj Sylvester! Da, on možda znade naložiti vatru, ali ja, ja znam kako se raspaljuje pizda. Kao da te gorućim strijelama gađam, Tanja, jajnici ko da su ti žeravica! Da li je sada tvoj Sylvester malo ljubomoran? Osjeća nešto, zar ne? Osjeća on ostatke mog velikog kurca. Malo sam više razmaknuo obale, izglačao sam zgužvane krpice. Nakon mene možeš primati pastuhe, bikove, ovnove, zmajeve, bernardince. U rektum možeš nabiti žabe krastače, šišmiše i gustere. Možeš prditi u arpeggiu, ako ti se hoće, ili napeti citru preko svoga pupka. Jebem te tako, Tanja, da ostaneš odjebena. Ako se bojiš toga što te jebem javno, jebat ću te privatno. Iščupat ću nekoliko dlačica iz tvoje pizde i prilijepiti ih na Borisovu bradicu. Zagrist ću tvoj klitoris i ispljunuti komade velike kao dva franka... Nebo boje indiga, s kojeg su se raščistili runasti oblaci, sablasna stabla beskrajno rastegnuta, a crne im grane gestikuliraju poput mjesečara. Mračna, sablasna stabla, kojima su debla blijeda poput pepela od cigara. Veličanstvena tišina, posve evropska. Spušteni kapci, zakračunati dućani. Tu i tamo crveno svjetlo koje označava mjesto sastanka. Stroge fasade, gotovo odbojne: besprijekorno čiste, zamrljane samo sjenama, koje baca drveće. Dok prolazim kraj Oranžerije, podsjećam se na drugi Pariz, na Pariz Maughama, Gaugina, na Pariz Georga Moorea. Pomišljam na onog strašnog Španjolca koji je tada zaprepaštavao svijet akrobatskim skokovima od stila do stila. Razmišljam o Spengleru i njegovim strašnim pronunciamentima, i pitam se da li je sa stilom, stilom velikih razmjera, zauvijek svršeno. Kažem da je moj duh zaokupljen tim mislima, ali to nije istina: tek kasnije, nakon što sam prešao Seinu, nakon što sam ostavio iza sebe karneval svjetala, dopustio sam svom duhu da se poigra s tim idejama. Za trenutak ne mogu misliti ni na šta - osim da sam razumno biće, kojega je probolo čudo ovih voda, što odražavaju zaboravljeni svijet. Duž cijele obale stabla se teško naginju nad ulašteno zrcalo. Kad se podigne vjetar i ispuni ih šumornim mrmljanjem ona će prosuti nekoliko suza i drhtati, dok voda kraj njih protječe. Mene to guši. Nema nikoga kome bih mogao saopćiti makar dijelić svojih osjećaja... Neprilika je s Irenom što ima putnu torbu umjesto pizde. Njoj treba nešto krupno da bi stavila u torbu. Ogromnu, avec des choses inouies. Llona opet, ta ima pizdu. Znam to zato jer nam je poslala nekoliko dlaka odozdo. Llona - divlja magarica koja njuška užitak u vjetru. Na svakom se povišenom brežuljku znala kurvati - a katkada u telefonskim govornicama i 5 Crowarez

Bosnaunited

javnim zahodima. Kupila je Kingu Carolu krevet i zdjelicu za brijanje s njegovim inicijalima. Ležala je nasred ulice Tottenham Court podignute suknje i nadrkavala se prstom. Upotrebljavala je svijeće, patrone od vatrometa i kvake za vrata. U cijeloj zemlji nije za nju bilo dovoljno velikog kurca. Ni jednog jedinog. Ljudi bi ulazili u nju i tamo se skvrčili. A ona je željela kurac, koji se može rastegnuti, rakete koje unutra eksplodiraju, vrelo kipuće ulje od voska i kreozota. Ona bi vam odsjekla kurac i držala ga zauvijek u sebi, kad biste joj dopustili. Jedna pizda od milijun, Llona! Prava laboratorijska pizda, i nema takvog lakmus papira koji bi mogao pokazati njenu boju. A bila je i lažljivica, ta Llona. Nikada zapravo nije kupila krevet svom Kingu Carolu. Okrunila ga je bocom viskija, a jezik joj je bio pun uši i sutrašnjice. Jadni se Carol mogao samo skvrčiti u njoj i umrijeti. Ona bi izdahnula, a on bi ispao iz nje poput kakve mrtve školjke. Ogromna, za krupnu robu, avec de choses inouies. Torba bez ručki. Rupa bez ključa. Imala je njemačka usta, francuske uši, rusku stražnjicu. Pizdu međunarodnu. Kad bi ta zamahnula zastavicom, unutra bi se crvenilo sve do grla. Kao da ulazite na bulevaru Jules Ferry, a izlazite na Porte de la Villette. Kao da bacate gušteraču u kakva kolica - crvena kolica s dva točka, prirodno. Kao stjecanje rijeka Ourcq i Marne, gdje se voda šljapkajući šulja kroz kanale i leži poput stakla pod mostovima. Llona sada tamo leži, a kanal je pun stakla i krhotina: mimoze plaču, a vlažni magličasti prdež je na prozorskim staklima. Jedna pizda od milijun, ta Llona! Sama pizda i staklasta stražnjica na kojoj možete čitati povijest cijelog srednjeg vijeka. Moldorf vam isprva predočuje karikaturu čovjeka. Izbuljene oči. Michelinske usne. Glas poput graškove juhe. Pod prslukom uvijek nosi malu krušku. S koje god strane pogledali vidite uvijek istu panoramu: japanska burmutica, ručka od slonovače, šahovska figura, lepeza s motivom hrama. Fermentirao je već toliko dugo da je bezobličan. Kvasac lišen vitamina. Vaza bez umjetnog cvijeta. Ženke su bile dvaput oplođene u devetom sloljeću, a onda opet u vrijeme renesanse. Nosile su ga kroz veliku seobu naroda u žutim i bijelim utrobama. Davno prije exodusa, neki je Tatar pljunuo u njegovu krv. Njegova je dilema dilema patuljka. Svojim okom na peteljci on gleda oko sebe obrise projicirane na neizmjerno veliko platno. Njegov glas, sinhroniziran s majušnom sjenkom glave od pribadače, opija ga. On čuje grmljavinu, gdje drugi čuju samo cviljenje. Eto njegova duha. To je amfiteatar u kojem glumac daje protejsku predstavu. Moldorf, mnogolik i nepogrešiv, prolazi kroz svoje uloge - klaun, žongler, mađioničar, svećenik, bludnik, šarlatan. Amfiteatar mu je premalen. On ga diže dinamitom u zrak. Publika je drogirana. On ju drži na uzdi. Bezuspješno pokušavam da se približim Moldorfu. To je kao da čovjek pokušava da se približi bogu, jer Moldorf jest Bog - nikad nije ni bio ništa drugo. Ja samo bilježim riječi... O njemu sam stvarao mišljenja koja sam morao odbaciti da bih stvorio druga mišljenja, koja sada revidiram. Nabo sam ga na pribadaču, samo da bih otkrio da ovo što imam u rukama nije govnovalj nego libela. On bi me vrijeđao svojom grubošću a tada bi me opčarao tankoćutnošću. Bio bi glagoljiv do zagušljivosti, a onda tih poput Jordana. Kad ga vidim kako kaska prema meni da me pozdravi, ispruživši svoje šapice, 6

Crowarez

Bosnaunited

znojnih očiju, čini mi se da se susrećem sa... ne, tako se o tome ne može govoriti! “Comme un oeuf dansant sur un jet d’ea u.” Posjeduje samo jedan štap... sasvim osrednji. U njegovom su džepu komadići papira koji sadrže recepte za Weltschmerz. Sada se izliječio, a neka mala Njemica, koja mu je prala noge, sada mu lomi srce. Poput gospodina Nonentiteta koji svuda sa sobom vucara svoj rječnik Gujuratija. “Neizbježan za svakog a” - što nesumnjivo treba da znači „neizostavan”. Borowski bi sve ovo smatrao nerazumljivim. Borowski nosi svakoga dana u tjednu drukčiji štap, a poseban za Uskrs. Mi imamo toliko mnogo zajedničkih tačaka da mi je kao da se gledam u razbijenom zrcalu. Pregledavao sam svoje rukopise, stranice iškrabane ispravkama. Stranice literature. To me malo zastrašuje. Toliko naličim Moldorfu. Samo ja nisam Židov, a ne-Židovi imaju drukčiji način patnje. Oni pate bez neuroza, a kao što Sylvester kaže, čovjek koji nikada nije bolovao od neuroze, ne zna što je patnja. Jasno se sjećam kako sam uživao u vlastitoj patnji. Kao da čovjek dovede kakvo štene u krevet da s njime spava. Povremeno te zagrebe šapom i tada se zaista prestrašiš. Inače nema straha - kadgod hoćeš možeš ga izbaciti iz postelje, ili mu zavrnuti vrat. Ima ljudi koji se ne mogu odhrvati želji da uđu u kavez s divljim zvijerima i da se dadu rastrgati. Ulaze u kavez čak i bez revolvera ili biča. Od straha su neustrašivi... Za Židova je svijet takav kavez, pun divljih zvijeri. Vrata su zaključana a on je u kavezu bez biča i revolvera. Njegova je hrabrost tolika da on ne osjeća čak ni smrad izmeta u kutu. Gledaoci pljeskaju a on to ne čuje. Drama, misli on, dešava se u samom kavezu. Kavez je, misli on, svijet. Stojeći tako, sam i bespomoćan, dok su vrata zaključana, on otkriva da lavovi ne razumiju njegov jezik. Nijedan lav nije čuo za Spinozu. Spinoza? Ne, nije to za jelo. “Dajte nam mesa!” urlaju lavovi, dok on pred njima skamenjeno stoji, ideje su mu se sledile, a njegov je Weltanschauung trapez van dosega. Jedan jedini udarac lavlje šape i njegova je kozmogonija smrskana. A i lavovi su razočarani. Oni su očekivali krv, kosti, hrskavicu, tetive. Oni žvaču i žvaču, ali riječi su samo guma, a guma je neprobavljiva. Guma je osnovica preko koje se posipa šećer, pepsin, majčina dušica, gospino bilje - i tek se tada može smatrati žvakaćom. Samoj gumi, dok se sabire, nema prigovora. Sabirači gume doplovili su ovamo na hrptu potonulog kontinenta. Donijeli su sa sobom algebarski jezik. U pustinji Arizone sastali su se s Mongolima koji su došli sa sjevera, ulašteni kao patliđani. Kratko vrijeme nakon što se Zemlja iskosila u svoj giroskopski nagib - kad se Golfska struja rastajala od japanske. U srcu tla pronašli su krečnjak. I samu zemljinu utrobu ukrasili su čipkom svoga jezika. Izjedali su jedan drugome crijeva i prašuma ih je zavila, prekrila njihove kosti i lubanje, njihov čipkasti krečnjak. Jezik im je zaboravljen. Tu i tamo, čovjek još uvijek nalazi ostatke menažerije, čeonu kost prekrivenu znakovima. Kakve sve ovo ima veze s tobom, Moldorfe? Riječ u tvojim ustima je anarhija. Kaži je, Moldorfe, ja je očekujem. Kad se mi rukujemo, nitko ne zna rijeke koje protječu kroz naš znoj. Dok ti uobličavaš riječi, napola rastavljenih usnica, dok ti slina grglja u obrazima, ja sam već napola skočio preko Azije. Kad bih uzeo tvoj štap, ovakav osrednji kakav jest, i probušio njime malu rupu u tvom boku, mogao bih sakupiti dovoljno materijala da napunim 7

Crowarez

Bosnaunited

Britanski muzej. Mi zastanemo na pet minuta i progutamo stoljeća. Ti si sito kroz koje se protiskuje moja anarhija, pretapajući se u riječi. Iza riječi je kaos. Svaka riječ je šipka, žica, ali nema i nikada neće biti dovoljno žica da se od njih napravi mreža. Dok sam bio odsutan, netko je objesio zastore na prozorima. Nalikuju tirolskim stolnjacima zamočenim u lizol. Soba se iskri. Sjedim u krevetu, zablješten, razmišljajući o čovjeku prije njegova rođenja. Iznenada počinju zvoniti zvona, sablasna nezemaljska glazba, kao da sam prenesen na stepe srednje Azije. Nekoja zvone dugim lijenim zvukom, dok druga prasnu pijano, plačno. A sada je opet tiho, osim one posljednje note koja jedva da remeti tišinu noći - samo jedva čujni visoki gong, koji gasne poput plamena. Sklopio sam sa sobom prešutni dogovor da ne promijenim ni jedan jedini redak ovoga što pišem. Mene ne zanima usavršavanje mojih misli niti mojih postupaka. Pokraj savršenstva Turgenjeva postavljam savršenstvo Dostojevskoga. (Ima li išta savršenije od Vječnoga muža?) Ovdje, dakle, u jednom te istom mediju, imamo dvije vrste savršenstva. Ali u van Goghovim pismima postoji savršenstvo koje nadilazi i jedno i drugo. To je trijumf pojedinca nad umjetnošću. Ima samo jedna jedina stvar koja me sada vitalno zanima, a to je da zabilježim sve što se u knjigama izostavlja. Nitko se, koliko vidim, ne koristi onim elementima u zraku koji daju pravac i motivaciju našim životima. Samo ubojice, čini se, crpu iz života zadovoljavajući dio onoga što životu daju. Ovo doba zahtijeva nasilje, ali postižemo samo promašene eksplozije. Revolucije se guše u klici, ili opet prebrzo uspijevaju. Strast se brzo iscrpljuje. Ljudi se vraćaju idejama, comme d’habitude. Ne propovijeda se ništa što može trajati više od dvadeset i četiri sata. Živimo milijun, života u trajanju jedne generacije. U proučavanju entomologije ili života dubokog mora, ili u djelatnosti stanica, nalazimo više... Telefon prekida ovu misao koju ionako ne bih nikad bio u stanju da završim. Dolazi netko da unajmi stan... Čini se da je gotovo s ovim mojim životom u vili Borghese. Što ćemo, uzet ću ove stranice i preseliti se. Stvari će se i drugdje događati. Stvari se uvijek događaju. Čini se da kamo god idem ima drame. Ljudi su poput ušiju - zakopaju vam se pod kožu i tamo ostaju. Vi se češete i češete, dok ne poteče krv, ali se nikada ne možete trajno riješiti ušiju. Kamo god idem, ljudi prave zbrku od svojih života. Svako ima svoju ličnu tragediju. Svima je to danas u krvi - nevolja, umor, bol, samoubistvo. Atmosfera je zasićena nesrećama, razočaranjima, jalovošću. Češi se, češi i češi - dok ne ostaneš bez kože. Ali ipak, to na mene djeluje uzbudljivo. Umjesto da se obeshrabrim ili da budem potišten, ja u tome uživam. Ja glasno tražim sve više i više nesreća, krupnije nevolje, strašnije propasti. Htio bih da cijeli svijet ispadne iz kolotečine, htio bih da se svi iščešu do smrti. Prisiljen sam sada da živim toliko brzo i bjesomučno da jedva imam vremena da zapišem i ove fragmentarne bilješke. Nakon telefonskog razgovora stigli su neki gospodin i njegova žena. Pošao sam gore u sobu da malo prilegnem za vrijeme poslovnih pregovora. Ležao sam razmišljajući kakav će biti moj idući potez. Nipošto se neću vratiti u krevet onog pedera i bacakati se cijele noći, raščišćavajući mrvice kruha nožnim prstima. Ta gadna bljuvotina od čovjeka! Ako ima išta gore nego biti peder, to je onda biti škrtac. Plašljivi cmizdravi guzičar, koji živi u stalnom strahu da će jednoga dana ostati bez prebite pare možda osamnaestog marta ili tačno dvadeset i petoga maja. Kava bez mlijeka ili šećera. 8

Crowarez

Bosnaunited

Kruh bez maslaca. Meso bez soka, ili uopće bez mesa. Bez ovoga i bez onoga! Prljavi mali škrtac! Ali otvoriš li jednoga dana ladicu pisaćeg stola, naći ćeš novac skriven u čarapi. Preko dvije tisuće franaka - i čekove koje još uopće nije unovčio. Čak mi ni sve to ne bi toliko smetalo da u svojoj francuskoj kapi nisam uvijek nalazio talog od kave a smeće na podu, da ne govorimo o posudicama kreme i masnim ručnicima i uvijek začepljenom slivniku. Kažem vam, taj mali gad je smrdio ko kuga - osim onda kad bi se sav namočio kolonjskom vodom. Uši su mu bile prljave, oči su mu bile prljave, stražnjica mu je bila prljava. Bio je sav iščašen, astmatičan, ušljiv, patuljast, morbidan. Ali sve bih mu to bio mogao oprostiti da mi je davao samo pristojan doručak! Ali čovjek koji skriva dvije tisuće franaka u prljavoj čarapi i neće da nosi čistu košulju ni da namaže malo maslaca na kruh, takav čovjek nije samo buzerant, nije naprosto škrtac - to je imbecil! Ali ovo o pederu, nema prave veze. Napeto osluškujem što se dolje događa. Posjetili su nas neki gospodin Wren i njegova žena da bi pogledali stan. Govore o tome da bi ga uzeli. Samo govore o tome, bogu hvala. Gospođa Wren se raskalašno smije - pred nama su komplikacije. Ali sada govori gospodin Wren. Glas mu je grub, hrapav, bučan, teško tupo oružje, koje se probija kroz meso, kost i tkivo. Boris me zove da siđem da bi me predstavio. Trlja ruke kao kakav mešetar. Razgovaraju o nekoj priči koju je napisao gospodin Wren, priči o konju koji je uganuo nogu. “Ali ja sam mislio da je gospodin Wren slikar?” “Svakako”, kaže Boris namigujući mi “, ali zimi piše. A piše dobro... Izvanredno dobro.” Pokušavam navesti gospodina Wrena da govori, da kaže nešto, bilo što, da govori čak o šepavom konju ako je potrebno. Ali gospodin Wren je gotovo sasvim neartikuliran. Dok pokušava nešto ispričati o onim dugim mučnim mjesecima koje je proveo uz pero, postaje gotovo nesuvisao. Provodi, kaže, mjesece i mjesece prije nego stavi ijednu riječ na papir. (A zima ima samo tri mjeseca!) O čemu razmišlja sve zimske mjesece i mjesece? Tako mi bog pomogao, nikako ne mogu vidjeti u tom čovjeku pisca. A ipak gospođa Wren kaže da onda kad se on dade na posao iz njega naprosto lijeva. Razgovor luta. Teško je slijediti misli gospodina Wrena jer on ništa ne kaže. On misli uz put - kako je to formulirala gospođa Wren. Gospođa Wren formulira sve o gospodinu Wrenu u najdražesnijem svjetlu. “On misli uz put” - vrlo šarmantno, zaista šarmantno, kako bi rekao Borowski, ali zapravo vrlo bolno, posebno onda kada mislilac nije ništa drugo nego šepavi konj. Boris mi daje novaca da kupim pića. Odlazeći po piće ja sam već pijan. Znam tačno kako ću početi kad se budem vratio kući. Dok hodam ulicom stvar počinje: veličanstveni govor u meni, koji grgolji poput raskalašnog smijeha gospođe Wren. Čini mi se da se ona već malo nacvrcala. Zinut će od čuda dok bude slušala pijana. Izlazeći iz trgovine vina, čujem kako grgolji javni pisoar. Sve je raskalašno i tečno. Htio bih da gospođa Wren sluša... Boris opet trlja ruke. Gospodin Wren opet muca i pljucka. Držim bocu između nogu i guram vadičep unutra. Gospođa Wren drži otvorena usta s očekivanjem. Vino pljuska među mojim nogama, sunce pljuska kroz otvoreni prozor, a u mojim žilama muzira i pljuska tisuću ludih stvari, koje počinju sada izvirati iz mene bez glave i repa. Govorim im sve što mi padne na pamet, sve što je u meni bilo čvrsto zakopčano, a što je slobodni smijeh gospođe 9

Crowarez

Bosnaunited

Wren nekako oslobodio. S tom bocom između nogu i suncem koje pljušti kroz prozor, ja opet jednom doživljavam raskoš onih bijednih dana kad sam prvi put došao u Pariz, zbunjena vječno siromašna osoba, koja je opsjedala ulice poput kakve sablasti na gozbi. Sjećanje mi se vraća kao kakav vodopad - zahodi koji ne rade, neki princ, koji mi lašti cipele, kino Splendid, gdje sam spavao na vlasnikovu kaputu, rešetke na prozoru, osjećaj gušenja, debeli žohari, povremeno pijančenje i lumperajke, Rose Canaque i Naples koji umiru u sjaju sunca. Plesali smo po ulicama s praznim želucem, posjećivali katkad posve nepoznate ljude madame Delorme, na primjer. Kako sam uopće dospio do madame Delorme, ne mogu sada više ni zamisliti. Ali dospio jesam; uvukao sam se nekako unutra, pokraj vratara, pokraj služavke u bijeloj pregačici, uvukao sam se u samu palaču, u svojim hlačama od prugastog samta i lovačkoj jakni - bez ijednog dugmeta na šlicu. Još i sada osjećam okus zlatne atmosfere one sobe gdje je madame Delorme sjedila na prijestolju u svojoj muškobanjastoj odjeći, sa zlatnim ribicama u akvariju, s mapama staroga svijeta, s lijepo uvezanim knjigama. Opet osjećam kako mi se njena teška ruka oslanja o rame, plašeći me malo svojom zagušljivom lezbijskom atmosferom. Mnogo je udobnije dolje u onoj gustoj ljudskoj kaši koja se ulijeva u kolodvor St. Lazare, kurve u vežama, boce kisele vode na svakom stolu, gusta plima sperme koja preplavijuje ulične kanale. Nema ništa bolje između pet i sedam nego da te guraju u toj gomili, da slijediš kakvu nogu ili zgodna prsa, da se krećeš plimom, dok ti se u mozgu sve kovitla. Neobična su bila zadovoljstva tih dana. Nema sastanaka, nema poziva za večeru, nema programa, nema para. Zlatno razdoblje, kad nisam imao ni jednog jedinog prijatelja. Svakoga jutra sumorna šetnja do American Expressa i svakoga jutra neizbježivi odgovor službenika. Jurio sam tamo-ovamo poput stjenice, sabirući povremeno opuške, katkad krišom, katkada drsko; sjedio na klupi pritiskujući utrobu da prestane kruljiti, ili šetao kroz Jardin des Tuileries gdje bih dobio erekciju gledajući nijeme statue. Ili bih lutao noću uz Seinu, lutao i lutao, silazeći s uma od ljepote prizora, od stabala koja se naginju nad vodu, od slomljenih slika u vodi, od šuma struje pod krvavim svjetlima mostova, dok žene spavaju u vežama, spavaju na novinama, spavaju na kiši; svugdje u pljesnivim trijemovima katedrala prosjaci i uši i stare padavičave vještice; drvena kolica naslagana poput bačava za vino u sporednim uličicama, miris jagoda i kupina na tržnici, a stare crkve okružene povrćem i plavim lučnim svjetiljkama, kanali uz pločnik klizavi od smeća i žene u svilenim papučicama koje na kraju cjelonoćne pijanke teturaju kroz prljavštinu i gamad. Place St. Sulpice, tako miran i pust kraj, gdje je svakoga dana oko ponoći dolazila jedna žena s razbijenim kišobranom, zagrnuta krparom; svake noći spavala bi tu na klupi pod svojim poderanim kišobranom, iz kojega su stršala rebra, njeni koščati prsti; haljina bi joj pozelenjela, vonj raspadanja sluzio bi joj iz tijela, a ujutro bih i ja sam sjedio na istom mjestu, drijemajući mirno na suncu, proklinjući i psujući golubove koji su posvuda pokupili mrvice. St. Sulpice! Debeli zvonici, gdje upadljivi plakati vise po vratima, a unutra plamsaju svijeće. Trg, koji je Anatole France toliko volio, pun onog šumora i mrmora s oit ara, klokotanja vodoskoka, gukanja golubova, gdje mrvice nestaju kao čarolijom pometene, i onda samo muklo kruljenje u praznim crijevima. Ovdje bih sjedio dan za danom, misleći o Germaini i onoj prljavoj uličici kraj Bastille gdje je stanovala, dok se s oltara neprekidno čulo ono mrmljanje, a autobusi zviždali kraj mene jedan za drugim, i sunce je udaralo u asfalt - asfalt u mene i 10

Crowarez

Bosnaunited

Germainu - u asfalt i cijeli Pariz i velike debele zvonike. A niz Rue Bonaparte, samo prije godinu dana, Mona i ja bismo znali šetati svake večeri, nakon što bi se oprostili s Borowskim. Tada mi još St. Sulpice nije mnogo značio, kao ni bilo što u Parizu. Ispran razgovorom. Gnušao sam se lica. Sit katedrala i trgova i menažerija i čega sve ne. Uzeo bih knjigu u crvenoj spavaćoj sobi, a stolica od trske bila bi mi neudobna; umoran od sjedenja na stražnjici cijeloga božjega dana, umoran od crvenih zidnih tapeta, umoran od gledanja tolikih ljudi koji blebeću ni o čemu. Crvena spavaća soba i uvijek otvoren kovčeg; njene haljine leže uokolo u deliriju nereda. Crvena spavaća soba s mojim galošama i štapovima, bilježnicama koje nisam ni dotaknuo, rukopisima što leže hladni i mrtvi. Pariz! Koji znači Café Select, Dome, Buvlju tržnicu, American Express. Pariz! Što znači štapove Borowskoga, šešire Borowskoga, gvaševe Borowskoga, prethistorijske ribe i prethistorijske viceve Borowskoga. U tom Parizu 1928. samo se jedna noć ističe u mom sjećanju - noć prije nego što ću otploviti u Ameriku. Rijetka noć, kad se Borowski pomalo natreskao i pomalo gnušao nada mnom zbog toga što plešem sa svakom droljom u lokalu. Ali mi ujutro odlazimo! To govorim svakoj pički koje se dohvatim - odlazimo ujutro! To govorim i plavojki s ahatnim očima. I dok joj to pričam ona mi grabi ruku i stišće je između svojih nogu. U zahodu stojim pred školjkom s golemom erekcijom; stvar mi se čini teškom i lakom u isto vrijeme, kao da imam komad olova s krilima. I dok ja tako stojim, unutra uplove dvije pičke - Amerikanke. Pozdravljam ih srdačno, s kurcem u ruci. One mi namiguju i prolaze. U predvorju zahoda, dok zakopčavam šlic, primjećujem jednu od njih kako čeka da joj prijateljica izađe iz zahoda. Glazba još uvijek svira i može se dogoditi da Mona dođe po mene, ili Borowski sa svojim štapom zlatne drške, ali ja sam joj se već bacio u zagrljaj, a ona me je zgrabila, i svejedno mi je tko će doći i što će se dogoditi. Mi se uguramo u zahod i ja je podignem, spljeskam je uza zid i pokušavam da joj ga metnem, ali to mi ne uspjeva. Sjednemo na poklopac zahoda i pokušavamo tako, ali nam ni to ne ide od ruke. Kako god pokušamo, ne uspijeva. A za cijelo to vrijeme ona drži moj kurac, grabi ga kao da je kolut za spasavanje, ali bez koristi, mi smo previše zagrijani, previše željni. Glazba još uvijek svira i mi izlazimo iz zahoda plešući valcer, opet u predvorje, i dok plešemo tu u govnariji, ja svršim na njenu lijepu haljinu, a ona se na to paklenski razljuti. Doteturam natrag do stola, a tu je Borowski rumena lica i Mona prijekorna oka. A Borowski kaže: “Hajdemo sutra svi u Bruxselles”, mi se složimo, a kad se vratimo u hotel, ja se izbljujem po cijeloj sobi, po postelji, po slivniku, po odijelima i haljinama i galošama i štapovima i bilježnicama koje nisam ni dotaknuo i rukopisima koji leže hladni i mrtvi. Nekoliko mjeseci kasnije. Isti hotel, ista soba. Gledamo na dvorište, gdje su parkirani bicikli, a iznad nas, negdje u potkrovlju nalazi se mala soba gdje neki mladi besposličar svira cijeloga dana gramofon i ponavlja zgodne stvarčice iz sveg glasa. Kažem “mi” ali guram se pred rudo, zato što Mone nije bilo dugo vremena i tek je danas dočekujem na kolodvoru St. Lazare. Veče se bliži a ja stojim tu s licem utisnutim među rešetke, ali Mone nema i ja ponovo čitam telegram, ali mi to nimalo ne pomaže. Vraćam se opet u Četvrt i ipak s tekom pojedem obilan obrok. Šetajući dokono kraj Dômea, nešto kasnije, iznenada vidim neko blijedo podbuhlo lice i užagrene oči - i baršunasti kostimčić, koji sam uvijek obožavao zato što su se pod tim mekim baršunom uvijek nalazile njene tople grudi, mramorne noge, svježe, čvrste, mišićave. Ona se uzdiže, iz mora lica i grli me, grli me strastveno - dok tisuću 11

Crowarez

Bosnaunited

očiju, noseva, prstiju, nogu, boca, prozora, lisnica, tanjura zuri u nas, a mi se nalazimo u zagrljaju svega toga nesvijesni. Sjedam kraj nje i ona priča - cijela poplava riječi. Divlje sušićave note histerije, perverzije, gube. Ne čujem ni riječi, zato što je lijepa i ja je volim, i sada sam sretan i želim umrijeti. Hodamo niz Rue du Château, tražeći Eugena. Hodamo preko željezničkog mosta gdje sam nekada znao promatrati vlakove koji odlaze i osjećati u sebi mučninu, pitajući se gdje bi dovraga sada mogla biti. Sve je meko i čarobno dok hodamo preko mosta. Dim se uzdiže između naših nogu, tračnice škripe, semafori su nam u krvi. Osjećam njeno tijelo kraj sebe potpuno moje - i zastajem da pogladim dlanovima topli baršun. Sve se oko nas ruši, ruši i mrvi, a toplo tijelo pod toplim baršunom čezne za mnom... Vraćamo se u ovu istu sobu pedeset franaka bogatiji, zahvaljujući Eugenu. Izvirujem na dvorište ali gramofon šuti. Kovčeg je otvoren i njene stvari leže razbacane, baš kao i prije. Ona liježe na krevet još uvijek odjevena. Jednom, dvaput, triput, četiri puta... strah me je da će poludjeti... u krevetu, pod pokrivačima, kako je dobro opet osjetiti njeno tijelo! Ali koliko dugo? Hoće li ovoga puta trajati? Već sad imam predosjećaj da neće. Ona mi govori grozničavo - kao da neće biti sutrašnjice. “Smiri se, Mona! Samo me gledaj... Ne govori!” Konačno se ona smiri, usne, i ja izvlačim ruku ispod nje. Oči mi se sklapaju. Njeno je tijelo tu, kraj mene... i bit će tu svakako do sutra... U februaru sam isplovio iz luke po zasljepljujućoj mećavi. Posljednji put sam je vidio kako mi kroz prozor maše u znak oproštaja. Neki čovjek stoji na drugoj strani ulice, na uglu, šešir mu je navučen na oči, dok mu čeljusti počivaju na reverima. Embrio koji me gleda. Embrio s cigarom u ustima. Mona uz prozor maše na pozdrav. Bijelo podbuhlo lice, divlje leprša kosa. A sada smo u teškoj spavaćoj sobi, ona pravilno diše kroz škrge, dok sok još uvijek sluzi između njenih nogu, topli mačkasti vonj, a kosa joj je u mojim ustima. Oči su mi sklopljene. Mi toplo dišemo jedno drugom u usta. Vrlo smo blizu jedno drugome, a Amerika je tri tisuće milja daleko. Ne želim je više nikada vidjeti. Imati Monu ovdje u krevetu kraj sebe, kako mi diše u lice, dok držim njenu kosu u ustima - smatram to nekom vrstom čuda. Ništa se ne može dogoditi do sutra... Budim se iz dubokog polusna da bih je pogledao. Blijedo svjetlo kaplje u sobu. Gledam njenu lijepu raščupanu kosu. Osjećam kako mi nešto puže niz vrat. Pogledam je opet, izbliže. Njena kosa je oživjela! Odmičem pokrivač - vidim ih još više. Vrve po cijelom jastuku. Tek što je svanula zora. Mi se žurno spakujemo i išuljamo iz hotela. Kavanice su još uvijek zatvorene. Hodamo i dok hodamo češemo se. Dan počinje mliječnom bjelinom, nebo je iscrtano ružičastom bojom lososa, nalik puževima koji izlaze iz kućica. Pariz. Pariz. Sve se ovdje dešava. Stari, ruševni zidovi i ugodni zvuk vode koja teče u pisoarima. Ljudi oblizuju brkove za tezgama krčama. Rolete se podižu s treskom, a mali potočići klokoću u kanalima. Amer Picon u krupnim skrletnim slovima. Zigzag. Kojim ćemo putem poći i zašto i gdje i što? Mona je gladna, haljina joj je tanka. Nema ništa osim večernjih šalova, bočica parfema, barbarskih naušnica, narukvica, depilatora. Mi sjedamo u neki lokal s biljarima, na aveniji Du Maine i naručujemo vruću kavu. Zahod ne radi. Morat ćemo ovdje sjediti još neko vrijeme prije nego budemo mogli poći u drugi lokal. U međuvremenu trijebimo stjenice 12

Crowarez

Bosnaunited

jedno drugome iz kose. Nervozni. Mona gubi strpljenje. Mora se okupati. Mora imati ovo. Mora imati ono. Mora, mora, mora... “Koliko ti je još novaca ostalo?” Novaca! Na to sam posve zaboravio. Hotel Des Etats-Unis. Ascenseur. Liježemo u krevet usred bijela dana. Kad se probudimo, već je mrak i prva stvar koju moramo učiniti jest da prikupimo dovoljno love da bismo poslali telegram u Ameriku. Telegram onom embriu s dugom sočnom cigarom u ustima. U međuvremenu ima jedna Španjolka od koje se uvijek može izvući topli obrok, na bulevaru Raspail. Do ujutru će se već nešto dogoditi. Barem ćemo zajedno leći u krevet. Sad više nema stjenica. Počela je kišna sezona. Plahte su besprijekorne...

13 Crowarez

Bosnaunited

II

Novi se život otvara preda mnom u vili Borghese. Tek je deset sati a mi smo već doručkovali i bili u šetnji. Sada je kod nas neka Elsa. “Polako s njom nekoliko dana”, upozorava me Boris. Dan počinje slavno: blistavo nebo, svježi vjetar, kuće kao da su tek oprane. Na putu prema pošti, Boris i ja smo raspravljali o knjizi. “Posljednja knjiga”- knjiga koju ćemo napisati anonimno. Počinje novi dan. Osjetio sam to jutros dok smo stajali pred jednim od Dufresneovih blistavih platna, nekom vrstom déjeneur intime u XIII stoljeću, sans vin. Krasni, mesnati akt, čvrst, vibrantan, ružičast poput nokta s blistavim valovima mesa: sve sekundarne karakteristike, i nekoliko primarnih. Tijelo koje pjeva, koje ima u sebi vlagu zore. Mrtva priroda, samo što ništa nije mrtvo, ništa nije mirno. Stol škripi pod težinom hrane, toliko je težak da će skliznuti iz okvira. Zakuska iz XIII stoljeća - sa svim zvukovima džungle koje je on tako dobro zapamtio. Porodica gazela i zebri koja gricka paprat palmi. A sada imamo Elsu. Svirala nam je jutros dok smo ležali u krevetu. Polako s njom nekoliko dana... Dobro! Elsa je služavka a ja sam gost. Boris je ovdje velika budža. Počinje nova drama. Smijem se u sebi dok ovo pišem. On zna što će se dogoditi, taj lisac, Boris. I on ima nos za ove stvari. Polako s njom... Boris je na iglama. Svakoga časa njegova se žena može pojaviti na sceni. Teži preko devedeset kila, ta njegova žena. A Borisa ima samo šačica. Eto tako vam stoji situacija. On nastoji da mi to objasni kad se noću vraćamo kući. Sve je to toliko tragično i toliko smiješno u isto vrijeme da, s vremena na vrijeme, moram zastati i nasmijati mu se u lice. “Zašto se tako smiješ?” kaže on blago, a onda i sam počinje s onim jecavim histeričnim prizvukom u glasu, poput bespomoćnog bijednika koji iznenada shvati da, bez obzira koliko frakova bude obukao, nikada od njega neće postati čovjek. On bi htio da pobjegne, da promijeni ime. “Mogla bi dobiti sve, ta kravetina, samo kad bi me ostavila na miru”, cvili on. Ali prvo se mora iznajmiti stan, moraju se potpisati ugovori, i tisuću drugih pojedinosti za koje će mu njegov frak dobro doći. Ali ta njena veličina! - to ga zapravo zabrinjava. Kad bismo je, dolazeći kući iznenada našli kako stoji na pragu, on bi se onesvijestio - eto koliko pred njom ima straha! I tako moramo s Elsom postupati neko vrijeme oprezno i postepeno. Elsa je ovdje samo da bi pripremala doručak i pokazivala stan. Ali Elsa me već potkopava. Ta njemačka krv. Te melankolične pjesme. Dok sam jutros silazio niz stepenice, s mirisom svježe kave u nozdrvama, tiho sam mumljao... “Es wär’ so schön gewesen”. To, kao za doručak. A malo kasnije mladi Englez na gornjem katu sa svojim Bachom. Kao što Elsa kaže: “potrebna mu je žena”. A i Elsi je nešto potrebno. Jasno to osjećam. Nisam o tome ništa rekao Borisu, ali dok je on jutros prao zube Elsa mi je punila uši pričama o Berlinu, o ženama koje izgledaju vrlo privlačno odostraga, ali kada se okrenu 14

Crowarez

Bosnaunited

majko moja, sifilis! Meni se čini da me Elsa gleda s priličnim apetitom. Kao kakav ostatak doručka. Danas poslije podne pisali smo u radnoj sobi, okrenuti jedno drugom leđima. Ona je započela pismo svom ljubavniku u Italiji. Ali pisaća mašina se pokvarila. Boris je otišao da pogleda neku jeftinu sobu koju će unajmiti čim uspije da nekome prepusti stan. Nije mi preostalo ništa drugo nego da tjeram kera s Elsom. Ona je to i htjela. A ipak, bilo mi ju je malo žao. Uspjela je samo da napiše prvi redak pisma svome ljubavniku - pročitao sam ga krajičkom oka dok sam se naginjao nad nju. Ali nije bilo druge. Ta prokleta njemačka muzika, tako melankolična, tako sentimentalna. Ona me je potkopala. A zatim njene perlaste očice, tako vrele i tužne u isto vrijeme. Kad je bilo gotovo, zamolio sam je da mi nešto svira. Ona je glazbenik, Elsa, premda to zvuči kao da zvekeću lonci i lubanje. Plakala je svirajući. Ne mogu je zbog toga prekoriti. Svugdje ista stvar, kaže. Svugdje muškarac, a onda mora da napusti mjesto, zatim dolazi do abortusa, a onda opet novo namještenje, pa drugi muškarac, a svima se milo jebe za nju, osim što hoće da je iskoriste. Sve to priča nakon što mi je odsvirala Schumanna Schumanna, to slinavo sentimentalno njemačko kopile! Na neki način vraški mi je žao Else, a opet mi je sasvim svejedno. Pička koja zna svirati kao ona morala bi biti malo pametnija, a ne da se da povaliti od svakog mamlaza s velikim budžovanom, koji slučajno uz put naiđe. Ali ovaj mi se Schumann zavlači pod kožu. Elsa još uvijek šmrca ali ja sam već duhom negdje daleko. Razmišljam o Tanji, o tome kako ona mrcvari svoj adagio. Razmišljam o mnogim stvarima koje su zauvijek prošle i nestale. Razmišljam o ljetnom poslijepodnevu u Green Pointu, kad su Nijemci pregazili Belgiju, a mi još uvijek nismo izgubili dovoljno novaca da bi nas se ticalo nasilje nad neutralnom zemljom. Vrijeme kad smo još uvijek bili toliko naivni da slušamo pjesnike i da sjedimo oko stola u sumrak, dozivajući kucanjem duhove preminulih. Cijelog tog poslijepodneva i večeri atmosfera je zasićena njemačkom muzikom, cijelo je susjedstvo njemačko, njemačkije nego sama Njemačka. Nas su odgajali na Schumannu i Hugu Wolfu i Sauerkrautu i Kümmelu i valjušcima od krumpira. Kad se počelo spuštati veče, sjeli smo oko velikog stola, spustivši zastore, a neka luda, čupava ženetina, kucala je po stolu da se pojavi Isus Krist. Mi se pod stolom držimo za ruke a gospoja koja sjedi kraj mene stavila je dva prsta u moj šlic. Konačno legnemo na pod, iza klavira, dok netko pjeva sumornu pjesmu. Zrak je zagušljiv a njen dah smrdi po alkoholu. Pedala klavira se pomiče gore-dolje, ukočeno, automatski, nesuvisli jalovi pokret, poput kule od izmeta koju treba graditi dvadeset i sedam godina da bi se podigla, ali raste u savršenom ritmu. Ja je navlačim na sebe, dok mi kutija klavira muklo odjekuje nad glavom; soba je mračna, a sag je ljepljiv od Kümmela koji je netko okolo prosuo. Iznenada se pričinja kao da će svanuti zora: nalik je vodi koja žubori preko leda, a led je plav, i maglica se diže, glečeri potopljeni u smaragdno-zelenom, divokoze i antilope, zlatni zubaci, morževi koji tumaraju uokolo i jantarne seriole koje skaču preko Artičkog ruba... Elsa mi sjedi u krilu. Oči su joj poput malih pupaka. Gledam u njena krupna usta, tako vlažna i blistava, i onda ih pokrivam. Ona sada mumlja... “Es wär’ so schön gewesen”... Ah, Elsa ti ni ne znaš koliko mi znači taj tvoj Trompeter von Säckingen. Njemačka pjevačka društva, dvorana Schwaben, Turnverein...links um, rechts um... a onda udarac korbača po guzici. 15 Crowarez

Bosnaunited

Ah, ti Nijemci! Oni te vode posvuda, kao kakav omnibus. To je da čovjek dobije proljev. Čovjek ne može u isto veče posjetiti mrtvačnicu, bolnicu, zoološki vrt, znakove zodijaka, čistilišta filozofije, spilje epistemologije misterije Freuda i Stekela... Na vrtuljku čovjek ne dolazi nigdje, dok s Nijemcima čovjek može dospjeti od zviježda Vége do Lope de Vege, sve u jednoj noći, a vratiti se budalast kao Parsifal. Kao što kažem, dan je počeo slavno. Tek sam jutros postao opet svjestan ovog fizičkog Pariza kojeg već tjednima gubim iz vida. Možda je to zato što je knjiga u meni počela da raste. Nosim je posvuda sa sobom. Hodam ulicama s velikim trbuhom, trudan, noseći dijete, i policajci me prate na prijelazima ulica. Žene se podižu da mi ponude sjedalo. Nitko me više grubo ne gurka. Ja sam u drugom stanju. Gacam nespretno pritiskujući svoj veliki trbuh o težinu svijeta. Jutros smo na putu prema pošti dali toj knjizi konačni imprimatur. Razradili smo novu kozmogoniju literature, Boris i ja. To treba da bude nova Biblija - Posljednja knjiga. Svi oni koji imaju šta da kažu, reći će to ovdje - anonimno. Iscrpit ćemo epohu. Poslije nas neće biti nijedne knjige - bar ne još jedno pokoljenje. Sve do sada kopkali smo u tami, gdje nas ništa nije vodilo osim instinkta. A sada ćemo posjedovati posudu da u nju izlijevamo životni fluid, bombu, koja će, kad je bacimo, raznijeti svijet. Unutra ćemo staviti dovoljno stvari da bismo piscima sutrašnjice dali njihove fabule, njihove drame, njihove pjesme, njihove mitove, njihove nauke. Svijet će moći da se njome prehranjuje idućih tisuću godina. Ona je kolosalna u svojoj preuzetnosti. Pomisao na nju gotovo nas uništava. Već stotinu godina ili više svijet, naš svijet, umire. I nijedan čovjek u tih posljednjih stotinu godina ili više nije bio dovoljno sulud da podmetne bombu u šupak cijele kreacije i da je odapne. Svijet trune, umirući postepeno. Ali mu treba coup de gràce, treba da ga netko raznese u paramparčad. Nitko od nas nije netaknut, a ipak nosimo u sebi sve kontinente, i mora između kontinenata, i ptice u zraku. Mi ćemo sve to zabilježiti - evoluciju ovoga svijeta koji je umro ali još nije zakopan. Mi plivamo na površini vremena a sve se drugo utopilo, topi se, ili će se utopiti. Bit će ogromna, Knjiga. U njoj će biti oceani prostora, u kojem će se moći kretati, šetati, pjevati, plesati, penjati, kupati, skakati preko glave, zavijati, silovati, ubijati. Katedrala, prava pravcata katedrala. U gradnji će pomagati svi oni koji su izgubili svoj identitet. Služit će se mise za mrtve, molitve, ispovijedi, himne, jecanje i brbljanje, ubojita ravnodušnost. Bit će rozeta na prozorima i kamenih maski na olucima i akolita i grobara. Moći ćete na konjima galopirati kroz prolaze između klupa. Moći ćete glavom tući o zid - zid neće popustiti. Moći ćete moliti na bilo kojem jeziku koji vam padne na pamet, ili ćete se moći sklupčati pred vratima i spavati. Trajat će barem tisuću godina, ta katedrala, a neće biti nijedne kopije, jer će graditelji umrijeti a s njima i formula. Načinit ćemo razglednice i organizirati grupne turističke posjete. Sagradit ćemo oko nje grad i uspostaviti slobodnu zajednicu. Nama ne treba genij - genij je mrtav. Potrebne su nam jake ruke, i duhovi koji su voljni da se odreknu sablasti i prihvate meso... Dan napreduje krasnim tempom. Ja sam na balkonu u Tanjinom stanu. Dolje u salonu ispod mene događa se drama. Dramatičar je bolestan a odavde odozgo njegov skalp izgleda još bestidnije nego inače. Kosa mu je načinjena od slame. Njegove ideje su slama. I njegova žena je slama, premda još uvijek malo vlažna. Cijela je kuća sazdana od slame. Evo ja sam ovdje na balkonu i čekam da dođe Boris. Mog posljednjeg problema - doručka - više nema. 16 Crowarez

Bosnaunited

Sve sam pojednostavio. Ako bude kakvih novih problema, mogu ih lako ponijeti u svojoj naprtnjači, zajedno s prljavim rubljem. Odričem se i posljednjeg novčića. Zašto je meni potreban novac? Ja sam stroj za pisanje. Posljednji zavrtanj je na svom mjestu. Stvar teče. Između mene i stroja nema udaljenosti. Ja sam stroj... Još mi nisu rekli u čemu se sastoji nova drama, ali ja mogu to da osjetim. Pokušavaju da me se riješe. A ipak sam došao ovamo po svoju večeru, čak i nešto ranije nego su me očekivali. Uputio sam ih gdje da sjednu, što da čine. Pristojno ih pitam da li im možda smetam, a ono što zapravo mislim, i što oni dobro znaju, jest - da li ćete vi možda smetati meni? Ne, vi blaženi žohari, nimalo mi ne smetate. Vi me hranite. Vidim vas kako sjedite blizu jedno uz drugo a znam da je među vama ponor. Vaša je blizina blizina planeta. Ja sam praznina između vas. Ako se povučem, neće više biti praznine u kojoj biste mogli plivati. Tanja je neprijateljski raspoložena - jasno to osjećam. Ona se protivi tome što sam ispunjen nečim drugim a ne njom samom. Ona već po kalibru mog uzbuđenja znade da je njena vrijednost svedena na ništicu. Ona zna da večeras nisam došao da je oplodim. Zna da u meni klija nešto što će je uništiti. Ona to shvaća polako, ali shvaća... Sylvester izgleda zadovoljniji. On će je večeras zagrliti kad budemo sjeli za stol. Upravo sada on čita moj rukopis, pripremajući se da podstakne moj ego, da suprotstavi moj ego njenome. Večeras će ovo biti čudan skup. Pozornica se postavlja. Čujem zveket čaša. Iznosi se vino. Čaše će se ispijati na eks, a Sylvester koji je bolestan, izbavit će se svoje bolesti. Nedavno, tek sinoć, isplanirali smo ovaj prizor kod Cronstadta. Zaključilo se da žene moraju patiti a da iza kulisa mora biti više užasa i nasilja, više nesreća, više patnje, više jada i bijede. Ljude kao što smo mi u Pariz ne tjera slučaj. Pariz je jednostavno artificijelna pozornica, pozornica na okretanje koja dopušta gledaocu da zaviri u sve faze zapleta. Sam po sebi Pariz ne započinje nikakve drame. One se pokreću drugdje. Pariz je naprosto primaljski instrument koji čupa živi embrio iz utrobe i stavlja ga u inkubator. Pariz je kolijevka umjetnih porođaja. Ljuljajući se ovdje u kolijevci, svako otklizi natrag u vlastito tlo: čovjek sanja o Berlinu, New Yorku, Chicagu, Beču, Minsku. Beč nikada nije bečkiji nego u Parizu. Sve se ovdje uzdiže do apoteoze. Kolijevka izbacuje svoju djecu a nova dolaze na njihova mjesta. Ovdje se po zidovima može čitati gdje je živio Zola i Balzac i Dante i Strindberg i svako tko je ikada išta značio. Svi su oni živjeli ovdje prije ili kasnije. Nitko ovdje ne umire... Oni razgovaraju u prizemlju. Njihov je jezik simboličan. Riječ “borba” se pojavljuje u njemu. Sylvester, bolesni dramatičar govori: “Upravo čitam Manifesto.” A Tanja kaze: “Čiji?” Da, Tanja, čuo sam te. Ja sam ovdje gore, pišem o tebi, ti to dobro naslućuješ. Govori više, tako da te mogu zabilježiti, jer kad sjednemo za stol neću više moći da pravim bilješke... Iznenada Tanja primjećuje: “U ovom stanu nema nijedne istaknute prostorije.” I sad šta bi to trebalo da znači, ako uopće što znači? Oni sada po zidovima vješaju slike. I to je samo zato da bi me impresionirali. Gledaj, oni hoće da mi kažu, mi smo ovdje kod kuće, živimo bračnim životom. Pravimo dom privlačnim. Mi ćemo se čak i porječkati malo oko slika, radi tebe. I Tanja opet primjećuje: “Kako oko može da vara!” 17

Crowarez

Bosnaunited

Ah, Tanja, kakve ti stvari govoriš! Hajde samo, nastavi još malo tu farsu. Ja sam ovdje da dobijem večeru koju si mi obećala. Neizmjerno uživam u toj komediji. A sada Sylvester preuzima vođstvo. On pokušava da objasni jedan Borowskijev gvaš. “Dođi ovamo, vidiš li? Jedan od njih svira gitaru, a drugi drži djevojku na krilu.” Istina, Sylvester, prava istina. Borowski i njegove gitare! Djevojke na njegovom krilu! Samo što čovjek nikada ne zna što to on zapravo drži u krilu i da li je to zaista čovjek koji svira gitaru... Uskoro će Moldorf doskakutati četvoronoške i Boris s onim svojim bespomoćnim smijehom. Za večeru će biti zlatni fazani i Anjou i kratke debele cigare. A Cronstadt će, kad bude čuo posljednje novosti, živjeti malo intenzivnije, malo blistavije, barem pet minuta, a onda će opet potonuti u humus svoje ideologije i možda će se roditi jedna pjesma, veliko zlatno zvono pjesme bez jezika. Morao sam prekinuti jedan sat ili malo više. Još je jedna mušterija došla da pogleda stan. Gore na katu prokleti Englez vježba svog Bacha. Sada je od najveće važnosti, kad netko dođe gledati stan, skoknuti gore na kat i zamoliti pijanistu da neko vrijeme prestane. Elsa telefonira u špeceraj. Instalater postavlja novu dasku na zahodsku školjku. Kad god zazvoni zvono, Boris gubi ravnotežu. U uzbuđenju su mu ispale naočari. On se spustio na ruke i koljena, dok mu se frak vuče po podu. Sve je to malo nalik na Grand Guignol gladni pjesnik dolazi da daje instrukcije mesarovoj kćerki. Svaki put kad telefon zazvoni, pjesniku dolazi slina na usta. Mallarmé zvuči kao bubrežnjak, Victor Hugo kao foie de veau. Elsa naručuje fini mali ručak za Borisa - “zgodni sočni svinjski kotletić”, kaže. Ja vidim cijelo stado ružičastih šunki kako hladno leže na mramoru, divne šunke pojastučene bijelim salom. Strahovito sam gladan, premda smo samo prije nekoliko minuta doručkovali - ručati nemam gdje. Ručam samo srijedom, zahvaljujući Borowskom. Elsa još uvijek telefonira zaboravila je naručiti malo slanine. “Da, zgodni komadić slaninice ne previše mastan”, kaže ona... Zut alors! Dodaj još malo jetrica, dodaj malo bijelih bubrega i ah, kakve oštrige daj! Ubaci nešto pržene kobasice, kad si već kod toga; mogao bih proždrijeti hiljadu petsto drama Lope de Vege u jednom jedinom obroku. Neka vrlo lijepa žena došla je da pogleda stan. Amerikanka, naravno. Stojim uz prozor okrenuvši joj leđa, i promatram vrapca kako kljucka svježe govno. Čudesno je kako se vrabac može lako prehraniti. Pomalo kiši i kapljice su vrlo krupne. Nekada sam mislio da ptica ne može letiti kad joj se krila smoče. Kako zapravo ove bogate gospođe dolaze u Pariz i pronalaze najljepše ateljee? Mršav talent i debela lisnica. Ako pada kiša, onda to smatraju prilikom da svima pokažu svoje nove novcate kišne ogrtače. Hrana im nije ništa: katkada su toliko zaposlene tumarajući kojekuda da nemaju vremena ni za ručak. Tek mali sendvič, kakav kolačić, u Café de la Paix ili u Ritz-baru. “Samo za kćeri iz boljih kuća.” Tako piše na starom ateljeu Puvisa de Chavannesa. Slučajno sam neki dan onuda prošao. Bogate američke pičke sa slikarskim kutijama prebačenim preko ramena. Malo talenta i mnogo para. Vrabac panično skakuće s jedne kamene kocke pločnika na drugu. Zaista herkulski napori, ako čovjek to izbliže promotri... Svuda ovuda leži hrana - u kanalima, hoću reći. Lijepa Amerikanka pita za zahod. Zahod! Da ti ga pokažem, ti gazelo baršunaste njuške! Zahod, veliš? Par ici, Madame. N’oubliez pas que les places numérotées sont réservées aux mutilés de la guerre. 18

Crowarez

Bosnaunited

Boris trija ruke - on završnim kvačicama ukrašava sklopljeni ugovor. Psi laju u dvorištu: laju poput vukova. Na gornjem katu gospođa Melverness pomiče namještaj po kući. Cijeloga dana nije imala šta da radi, pa joj je dosadno; ako igdje pronađe mrvicu prljavštine, očisti cijelu kuću. Na stolu je hrpa zelena grožđa i boca vina - vin de choix, deset maligana. “Da”, kaže Boris, “mogao bih vam načiniti stalak za pranje, samo dođite ovamo, molim. Da, to je zahod. Na gornjem katu je još jedan, naravno. Da, tisuću franaka mjesečno. Utrillo vam nije naročito drag, kažete? Ne to je ovo. Treba samo novi slivnik, to je sve...” Ona će otići za koju minutu. Boris me ovoga puta nije čak ni predstavio. Kujin sin! Kad god se radi o kakvoj bogatoj pički on zaboravi da me upozna. Za nekoliko ću trenutaka opet moći sjesti i tipkati. Nekako mi se danas više ne da raditi. Moj duh polako splašnjava. Ona se može vratiti otprilike za sat vremena i izvući mi stolicu ispod stražnjice. Kako do vraga čovjek može da piše kad ne zna gdje će sjediti za idućih pola sata? Ako ta bogata kučka unajmi stan, neću imati čak ni gdje da spavam. Kad je čovjek u ovakvoj stisci, teško je znati što je gore - nemati mjesto gdje da se spava ili nemati mjesto gdje da se radi. Čovjek može spavati bilo gdje, ali mora imati mjesto za rad. Čak i ako ne stvara remek-djelo. I loš roman zahtijeva stolicu na kojoj se može sjediti i malo ličnog mira. A ove bogate pičke nikada ne misle na takve stvari. Kad god zažele da spuste negdje svoje meke stražnjice, uvijek ih spremno dočeka stolica... Sinoć smo ostavili Sylvestra i njegovog Boga da zajedno sjede kraj ognjišta. Sylvester u pidžami, Moldorf s cigarom u ustima. Sylvester guli narandžu. Ostavlja koru na pokrivaču divana. Moldorf mu prisjedne bliže. Traži dopuštenje da ponovo pročita onu briljantnu parodiju, Vrata nebeska. Mi se spremamo na odlazak, Boris i ja. Previše smo veseli za ovu bolničku atmosferu. Tanja odlazi s nama. Ona je vesela zato što će pobjeći. Boris je veseo jer je Bog u Moldorfu mrtav. Ja sam veseo zato što ćemo sada igrati neku drugu igru. Moldorfov je glas pun poštovanja. “Mogu li ostati s tobom, Sylvester, dok ne legneš spavati?” On stanuje kod njega posljednjih šest dana, kupuje lijekove, izvršava Tanjine narudžbe, tješi, umiruje, čuva dveri od bezočnih provalnika, kakav je Boris i njegovi mangupi. On je nalik kakvom divljaku koji je otkrio da je netko u toku noći unakazio njegova idola. I tako on sjedi idolu do nogu, s hljebovcem i mašću i nesuvislim molitvama. Njegov glas pospano mrmori. Udovi su mu već paralizirani. Tanji se obraća kao da je svećenica koja je prekršila svoje zavjete. “Moraš nastojati da ga budeš dostojna. Sylvester je tvoj Bog.” I dok Sylvester na gornjem katu pati (nešto mu škripi u grudnom košu) svećenik i svećenica proždiru hranu. “Ti se kaljaš”, kaže on dok mu sos kaplje s usnica. Sposoban je da jede i pati u isto vrijeme. I dok s vrata odbija napasnike, on sam pruža debelu šapicu i gladi Tanjinu kosu. “Počinjem da se u tebe zaljubljujem. Ti si kao moja Fanny.” U svemu ostalome za Moldorfa je ovo bio krasan dan. Stiglo je pismo iz Amerike. Moe je dobila odličan iz svih predmeta. Murray uči da vozi bicikl. Gramofon je popravljen. Po izrazu njegova lica može se vidjeti da je u pismu bilo i drugih stvari osim svjedodžbi i biciklizma. Možete u to biti uvjereni zato što je isto poslijepodne kupio za svoju Fanny nakita u vrijednosti od 325 franaka. Osim toga, napisao joj je pismo od dvadeset stranica. Garçon mu je donosio list za listom, punio mu naliv-pero, služio ga kavom i cigarama, hladio ga lepezom kad se znojio, brisao mrvice sa stola, palio mu cigaru kad bi se utrnula, kupovao 19

Crowarez

Bosnaunited

mu marke, plesao oko njega, pravio piruete, pozdravljao ga saalamima... tek što nije slomio hrptenjaču. Napojnica je bila omašna. Veća i omašnija nego Corona Corona. Moldorf ju je vjerojatno spomenuo u svom dnevniku. Bilo je to zbog Fanny. Narukvica i naušnice bile su vrijedne svaku paru, koju je za njih dao. Bolje je potrošiti novac na Fanny nego ga straćiti na droljice kao što su Germaine i Odette. Da, tako je rekao i Tanji. Pokazao joj je svoj kovčeg. Krcat darovima - za Fanny, za Moe i Murraya. “Moja Fanny je najinteligentnija žena na svijetu. Tražio sam i tražio kakvu manu na njoj - ali nema ni jedne. Savršena je. Reći ću ti što sve Fanny zna. Igra bridge kao lisica, zanima se za cionizam, daš joj na primjer kakav stari šešir i samo gledaj što može od njega da stvori. Tu ga malo savine, tamo doda vrpcu, i voilà quelque chose de beau! Znaš li ti što je savršeno blaženstvo? Sjesti kraj Fanny, kad Moe i Murray odu na spavanje, i slušati radio. Ona sjedi tako smireno. Samim tim što je promatram nagrađen sam za sve borbe i brige. Ona tako pametno sluša. Kad samo pomislim na vaš smrdljivi Montparnasse, a onda na moje večeri u Bay Ridgeu s Fanny, nakon obilne večere, mogu ti reći da usporedbe nema. Jednostavna stvar kao što je hrana, djeca, prigušene svjetiljke, i Fanny koja sjedi kraj mene, malo umorna ali vedra, zadovoljna, teška od kruha... Mi tako naprosto sjedimo satima, ne govoreći ni riječi. Eto to je blaženstvo! Danas mi piše pismo - ne jedno od onih dosadnih poslovnih pisama. Piše mi iz srca, jezikom koji bi čak i moj mali Murray mogao razumjeti. Tako je pažljiva u svemu, Fanny. Kaže da djeca moraju i dalje da se obrazuju, ali da je trošak zabrinjava. Koštat će nas tisuću dolara da pošaljemo malog Murraya u školu. Moe će, naravno, dobiti stipendiju. Ali mali Murray, taj mali genij, Murray, što ćemo s njime? Pisao sam Fanny da ne vodi brige. Pošalji Murraya u školu, rekao sam. Što znači hiljadu dolara više? Ove ću godine zaraditi više novaca nego ikada prije. Učinit ću to zbog malog Murraya - zato što je genije, taj mali.” Volio bih da budem prisutan kad Fanny bude otvarala kovčeg. “Gle, Fanny ovo sam kupio u Budimpešti od nekog starog Židova... Evo ovo nose u Bugarskoj - od čiste je vune... Ovo je pripadalo vojvodi od ovoga ili onoga - ne, ne navija se, treba ga staviti na sunce... Ovo bih htio da nosiš, Fanny, kad budemo išli u Operu... Nosit ćeš to s onim češljem koji sam ti pokazao... A ovo, Fanny, izabrala mi je Tanja... Ona je pomalo tvoj tip...” A Fanny sjedi na divanu, kao da je na kakvoj oleografiji, Moe na jednoj strani a mali Murray, Murray genije, na drugoj. Debele noge su joj nešto prekratke da bi dosegle do poda. Oči joj imaju mutni hipermanganski sjaj. Grudi su joj poput zrelog crvenog kupusa: malo se nadmu kad se ona nagne naprijed. Ali najtužnije je na njoj da joj je sok presahnuo. Tu sjedi poput mrtvog akumulatora, lice joj je iskopčano - potrebno je nešto da je oživi, iznenadni štrcaj soka koji bi to lice ponovo doveo u žarište. Moldorf skakuće ispred nje poput debele žabe krastače. Njegovo meso treperi. On se posklizne, padne, i teško mu je da se opet preokrene na trbuh. Ona ga podbode svojim debelim nožnim prstima. Njegove se oči izbulje još malo više. “Udari me još jednom, Fanny, kako je ovo bilo dobro!” Ona ga ovaj puta zdušno podbode - udarac ostavlja trajno udubljenje na njegovoj mješini. Lice mu je tik uz sag: podvoljak mu se vuče među resama saga. On malo živne, bacaka se uokolo, skakuće od jednog komada namještaja do drugog. “Fanny, ti si divna, čudesna!” On joj sjedi sada na ramenu. Odgriza joj mali komadićak uha, tek malu trunčicu resice, gdje ne boli. Ali ona je još uvijek mrtva - sam akumulator bez tekućine. On joj pada u krilo i leži tamo trepereći poput 20 Crowarez

Bosnaunited

zubobolje. Sada je sav topao i nemoćan. Trbuh mu blista poput cipele od boks kože. U njegovim očnim dupljama nalaze se dva ekstravagantna dugmeta za prsluk. “Otkopčaj mi oči, Fanny, htio bih da te bolje vidim!” Fanny ga odnosi u krevet i nakaplje mu malo vrućeg voska u oči. Stavlja mu prstenje oko pupka i zabija mu termometar u dupe. Zamata ga a on opet treperi. Iznenada se počinje smanjivati, i stisne se toliko da se izgubi iz vida. Ona ga posvuda traži, pregledava vlastita crijeva, svugdje. Nešto je škaklje - ona ne zna tačno gdje. Postelja je puna žaba krastača i ekstravagantnih dugmeta za prsluk. “Fanny, gdje si?” Nešto je škaklje - ona ne zna gdje. Dugmad pada s postelje. Krastače se veru po zidovima. Ono škaklje i škaklje. “Fanny, skini mi vosak s očiju! Htio bih da te gledam!” Ali Fanny se smije, grči se od smijeha. Nešto je u njoj, pa je škaklje i škaklje. Umrijet će od smijeha ako ne pronađe što je to. “Fanny, kovčeg je pun lijepih stvari. Fanny, čuješ li me?” Fanny se smije, smije se kao kakav debeli crv. Trbuh joj se naduo od smijeha. Noge su joj poplavile. “O bože, Morris, nešto me škaklje - ne mogu ništa!”

21 Crowarez

Bosnaunited

III

Nedjelja! Otišao sam iz vile Borghese nešto prije podne, baš kad se Boris pripremao da sjedne za ručak. Otišao sam odande zbog tankoćutnosti, jer je Borisu zaista teško da me gleda kako sjedim u ateljeu praznog želuca. Zašto me ne poziva da s njim ručam, ne znam. Kaže da ne može to sebi priuštiti, ali to nije nikakva isprika. Osim toga, ja sam u tim stvarima vrlo pristojan. Ako mu je teško da jede sam u mojem prisustvu, vjerojatno bi mu bilo još teže da podijeli svoj ručak sa mnom. Nije na meni da se miješam u njegove tajne poslove. Svratio sam kod Cronstadtovih; i oni su jeli. Mlado pile s kuhanom rižom. Pretvarao sam se da sam već jeo, ali došlo mi je da istrgnem pile iz djetetovih ruku. Nije to lažna skromnost - to je neka vrsta perverzije, mislim. Dvaput su me upitali neću li im se pridružiti. Ne i ne! Nisam čak htio primiti ni šalicu kave nakon ručka. Ja sam delicat, zaista! Kad sam izlazio, s oklijevanjem sam bacio pogled na kosti što leže na tanjuru malog djeteta - na njima je još uvijek bilo mesa. Šunjam se besciljno uokolo. Krasan dan - do sada. Rue de Buci je živahna, sva vrvi. Krčme su širom otvorene a pločnici obrubljeni biciklima. Sve tezge što prodaju meso i povrće na tržnici u punom su pogonu. Ruke pretovarene paketima, zamotanim u novine. Krasna katolička nedjelja - ujutro barem. Tačno je podne a ja stojim praznog želuca na raskršću svih ovih vijugavih uličica koje odišu vonjem hrane. Nasuprot meni je Hotel de Louisiane. Mračno staro svratište poznato svim nestašnim momcima iz Rue de Buci u dobra stara vremena. Hoteli i hrana, a ja šetam uokolo kao gubavac, s rakovicama koje mi izjedaju crijeva. U nedjeljna jutra na ulicama vlada groznica. Nigdje nema ništa slično osim možda na East Sideu ili negdje dolje oko Chatham Squarea. Rue de l’Echaudé sva kipi. Ulice vijugaju i zaokreću, a na svakoj svježa košnica života. Dugi redovi ljudi s povrćem pod miškom, koji tu i tamo ulaze u kuće, sa sočnim iskričavim apetitom. Ništa osim hrane, hrane, hrane. Da čovjek padne u delirij. Prolazim Square de Furstemberg. Izgleda sada drukčije, u samo podne. Neke noći, dok sam ovuda prolazio izgledao je pust, sumoran, sablasan. Usred trga četiri crna stabla koja još nisu počela cvjetati. Intelektualna stabla, koja hrane pločnici. Poput T. S. Eliotovih stihova. Ovdje bi, bogami, da je Marie Laurencin ikada izvela svoje lezbijke na svjetlo dana, bilo pravo mjesto za njih, da se sastaju i opće. Très lesbienne ici. Sterilno, hibridno, sušno poput Borisova srca. U malom parku, koji se nastavlja iza Eglise St. Germain, nalazi se nekoliko oborenih kamenih maski. Čudovišta koja keze njuške, kao da se hoće baciti na prolaznika. Na klupama druga čudovišta - starci, idioti, invalidi, epileptici. Drijemaju tu mirno, čekajući da zazvoni na večeru. U galeriji Zak, preko puta, neki je imbecil napravio sliku kozmosa. Slikarski kozmos! Pun kojekakvih tričarija, miš-maša. U donjem lijevom uglu, ipak, nalazi se sidro - i zvono za večeru. Pozdrav! Pozdrav o Kozmose! Još uvijek šunjam uokolo. Već je sredina poslijepodneva. Crijeva mi krulje. Sada 22

Crowarez

Bosnaunited

počinje i kišiti. Notre-Dame se podiže poput grobnice iz vode. Kamene maske naginju se daleko iz čipkaste fasade. Više tamo poput fiksne ideje u mozgu kakvog manijaka. Pristupa mi neki starac žutih zalizaka. U ruci drži nekakve gluposti od Jaworskog. Prilazi mi zabacivši glavu i kiša koja mu pljuska u lice pretvara zlatni pijesak u blato. Knjižara s nekim crtežima Raoula Dufyja u izlogu. Crteži čistačica s ružinim grmovima među nogama. Studija o filozofiji Joana Miroa. Filozofiji, zamislite! U istom izlogu: Čovjek izrezan na kriške! Glava prva: Čovjek u očima svoje porodice. Glava druga: Isti u očima svoje ljubavnice. Glava treća: - Nema treće glave. Moram doći sutra po treću i četvrtu glavu. Svakoga dana aranžer izloga okreće novu stranicu. Čovjek izrezan na kriške... Ne možete ni zamisliti kako sam bijesan što mi nije pao na pamet ovakav naslov! Gdje je samo taj mamlaz koji piše “Isti u očima svoje ljubavnice... Isti u očima... Isti...”? Gdje je taj čovo? Tko je on? Htio bih ga zagrliti. Do boga bih htio da sam imao toliko mozga da smislim ovakav naslov - umjesto Ludi kar i druge budalaste stvari koje sam izmislio. Šta ćemo, jebi ga! Čestitam mu svejedno. Želim mu mnogo sreće s njegovim krasnim naslovom. Evo ti još jedna kriška - za tvoju narednu knjigu! Nazovi me jedanput telefonom. Živim u vili Borghese. Mi smo svi mrtvi, ili umiremo, ili ćemo umrijeti. Treba nam dobrih naslova. Treba nam mesa - kriške i kriške mesa - sočno pečenje, probrani odresci, bubrezi, veliki bijeli bubrezi, jetra. Jednoga dana, kad budem stajao na uglu 42. ulice i Broadwaya, sjetit ću se ovog naslova i zapisat ću sve što god mi se mota po tikvi - kavijar, kišne kapi, kolomaz, tjestenina za juhu, jetrena pašteta - kriške i kriške svega toga. A nikome neću reći, kad budem sve to zapisao, zašto sam iznenada otišao kući i isjekao dijete na komade. Un acte gratuit pour vous, cher monsieur, si bien coupé en tranches! Kako čovjek može lutati po svijetu cijeloga dana s praznim želucem, pa da mu se s vremena na vrijeme čak i podigne, jedna je od onih tajni koje previše lako objašnjavaju “anatomi duše”. U nedjeljno poslije podne, kad su rolete spuštene i kada proletarijat zaposjedne ulice u nekakvoj nijemoj tuposti, ima stanovitih prolaza koji čovjeka podsjećaju ništa manje nego na krupni čankirni kurac, uzduž presječen. I upravo te ceste, Rue St. Denis, na primjer, ili Faubourg du Temple - neodoljivo privlače čovjeka, kao što su u staro vrijeme, oko Union Squarea ili u gornjim predjelima Boweryja, čovjeka privlačili školski muzeji, gdje su u staklenim vitrinama bile izložene voštane reprodukcije različitih tjelesnih organa koje razjeda sifilis ili druge venerične bolesti, Grad klija poput ogromnog organizma, bolesnog u svakom djeliću, a lijepe su uličice samo malo manje odvratne zato što je iz njih očišćen gnoj. Kraj Cité Nortier, negdje blizu Place du Combat, zastajem na nekoliko časaka da očima upijem svu bijedu prizora. To je pravokutni prostor, sličan mnogim drugima koje čovjek letimično primjećuje kroz niske prolaze koji bočno presijecaju stare pariške arterije. U sredini tog dvorišta nalazi se gomila ruševnih zgrada, koje su toliko istrulile da su se sručile jedna na drugu i oblikovale neku vrstu crijevnog zagrljaja. Tlo je neravno, pločnik je klizav od sluzi. Nekakvo ljudsko smetlište, ispunjeno pepelom i suhim smećem. Sunce brzo zalazi. Boje umiru. Pretvaraju se od purpurnog u boju osušene krvi, od sedefa u tamnosmeđe, od hladnih sivila u boju golubinjeg govna. Tu i tamo poneko iskrivljeno čudovište stoji na prozoru, trepćući poput sove. Čuje se prodorno kriještanje djece blijedih lica i koščatih udova, rahitične deriščadi obilježene akušerskim kliještima. Smrdljivi zadah 23 Crowarez

Bosnaunited

sipi iz zidova, zadah pljesnivih madraca. Evropa - srednjovjekovna, groteskna, čudovišna: simfonija u B-molu. Ravno preko ulice kino Combat nudi svojoj poštovanoj publici film Metropolis. Napuštajući ovo moj se duh obraća knjizi koju sam čitao neki dan. “Grad se nalazio u potpunoj zbrci; lešine, koje su koljači iskasapili a pljačkaši dogola skinuli, hrpimice su ležale po ulicama; vukovi su se prišuljali iz predgrađa da bi ih žderali; crna smrt i druge zaraze uvukle su se da bi im pravile društvo, a Englezi su marširali prema gradu, dok je taj danse macabre igrao kao vrtlog oko grobnica na svim grobljima... “Pariz u vrijeme Karla Glupoga! Dražesna knjiga! Osvježuje, otvara tek. Još uvijek sam njome očaran. O pokroviteljima i predšasnicima renesanse znam vrlo malo, ali madame Pimpernel, la belle boulangère, i Maître Jehan Crapotte, l’ orfevre, još uvijek opsjedaju moje slobodne misli. Ne zaboravljam ni Rodina, zlog duha Lutajućeg Židova, koji se bavio svojim bezbožnim metodama “sve do onoga dana dok ga mješanka Cecilja nije opčarala i nadmudrila”. Sjedeći na Square du Temple, razmišljajući o činima klaoničara, koje je predvodio Jean Caboche, mislio sam dugo i tužno o žalosnoj sudbini Karla Glupog. Maloumnik koji se šuljao dvoranama svog Hotel St. Paula, odjeven u najprljavije krpe, dok ga izjedaju čirevi i gamad, glođući kost, kad bi mu je bacili, poput šugava psa. U Rue des Lions potražio sam kamenje stare menažerije, gdje je on nekada hranio svoje omiljene životinje. Jedina zabava tog jadnog idiota, osim onih igara karata s njegovom “družicom niskoga roda”, Odettom de Champsdivers. U nedjeljno poslije podne, vrlo slično ovome, prvi put sam ugledao Germainu. Šetao sam duž bulevara Beaumarchais, bogat, jer sam imao nekih stotinu franaka u džepu koje mi je moja žena panično telegrafski poslala iz Amerike. U zraku se osjećao dah proljeća, otrovnog zlokobnog proljeća, koje kao da je provalilo iz kanalizacije. Svake večeri vraćao sam se u istu ovu četvrt, privučen stanovitim gubavim ulicama koje bi razotkrivale svoj zlokobni sjaj tek onda kad bi se svjetlo dana izgubilo, a kurve počele da zauzimaju svoja mjesta. Naročito se dobro sjećam Rue Pasteur-Wagner, ugla Rue Amelot koji se sakriva iza bulevara poput uspavanog guštera. Ovdje, u grliću boce, da tako kažemo, skupljao se uvijek cijeli grozd lešinarki koje su kreketale i lepetale prljavim krilima, koje su pružale oštre kandže i povukle vas njima u kakvu vežu. Cinične, grabežljive vještice, koje vam ne bi dale ni toliko vremena da zakopčate hlače, kad je sve gotovo. Odvele bi vas u kakvu sobicu u pokrajnoj ulici, obično sobicu bez prozora, i, sjedeći na rubu kreveta zadignute suknje, dale vam da ih na brzinu pregledate, pljunule vam na kurac i smjestile vam ga same gdje treba. Dok biste se vi prali, druga je već stajala na vratima i, držeći svoju žrtvu za ruku, promatrala bi nonšalantno kako dovršavate toaletu. Germaine je bila drukčija. Ali ništa u njenom izgledu ne bi mi to moglo reći. Ni po čemu se nije razlikovala od drugih kamenjarki, koje su se sastajale svako poslije podne i veče u Café de l’ Eléphant. Kao što sam rekao, bio je proljetni dan a nekoliko je franaka, koje mi je žena skuckala i telegrafski poslala, zveckalo u džepu. Imao sam nekakvu nejasnu slutnju da neću stići do Bastille a da me ne uhvati koja od ovih lešinarki. Lutajući lijeno bulevarom primijetio sam je kako mi se približuje onim neobičnim ustrajnim kasom kurve, primijetio sam izlizane pete i jeftini nakit i onaj masni izgled njene vrste, koji ruž samo naglašava. Nije se bilo teško s njome pogoditi. Sjeli smo u stražnju sobu malog tabaca, 24 Crowarez

Bosnaunited

nazvanog l’ Eléphant i brzo se o tome porazgovorili. Za nekoliko časaka već smo bili u jeftinoj sobi u Rue Amelot, povučenih zastora i skinutih pokrivača. Ona nije požurivala stvari, Germaine. Sjela je na bidet sapunajući se i prijazno mi pričala o ovome i o onome. Sviđale su joj se pump-hlače koje nosim. Très chic!, smatrala je. Jednom su i bile, ali potpuno sam već iznosio stražnji dio: na sreću jakna mi je pokrivala dupe. Kad je ustala da se obriše, još uvijek mi prijazno pričajući, bacila je iznenada ručnik i polako prilazeći prema meni, počela je usrdno trljati svoju picicu, gladeći je objema rukama, milujući je, tapšući je. Bilo je u tom trenutku u njenom ćeretanju i u načinu kako mi je gurnula svoj ružin grm pod nos, nešto nezaboravno: govorila je o njoj kao da je to neki strani predmet kojega je stekla uz veliku cijenu, predmet čija se vrijednost s vremenom samo podigla, i do kojega joj je sada stalo više od svega na svijetu. Njene su riječi nadahnule stvar nekom osobitom mirisavošću, to više nije bio naprosto njen privatni organ, nego riznica, čarobno moćno blago, Bogom poklonjena stvar - ništa manje zbog toga što ga je svakoga dana prodavala za nekoliko komada srebra. Kad se bacila na krevet, širom razmaknuvši noge, poklopila ju je objema rukama i još je malo milovala, mrmljajući neprestano svojim grubim napuklim glasom kako je dobra, lijepa, blago, pravo malo blago! I zaista joj je bila dobra, ta njena picica! Te nedjelje poslije podne, dok je otrovni dah proljeća lebdio u zraku, sve je opet bilo skladno. Kad smo izašli iz hotela, pogledao sam je ponovo od glave do pete u nemilosrdnom dnevnom svjetlu i jasno sam vidio kurvu kakva jest - zlatne zube, geranij na šeširu, izlizane pete, itd., itd. Ali čak me ni činjenica, da je iz mene iskamčila večeru i cigarete i taksi, nije nimalo smetala. Zapravo sam je sam u tome i podsticao. Sviđala mi se toliko da smo poslije večere opet pošli u hotel i ponovo se dali na posao. “Za ljubav”, ovoga puta. I opet je ta njena krupna kosmata stvarca pokazala svoju čarobnu moć i cvat. Počela je nekako da nezavisno postoji - i za mene. Ovdje je Germaine, a ovdje je taj njen ružin grmičak. Sviđale su mi se posebno i sviđale su mi se zajedno. Kao što sam rekao, Germaine je bila drukčija. Kasnije, kad je saznala moje pravo stanje, postupala je sa mnom plemenito - pozivala me na piće, davala mi na kredit, nosila moje stvari u zalagaonicu, upoznavala me sa svojim prijateljicama i slično. Čak se izvinjavala što mi ne posuđuje novac. Dobro sam shvatio zašto čim su mi pokazali njenog maqueureaua. Noć na noć hodao sam bulevarom Beaumarchais do malog tabaca gdje su se sve one skupljale i čekao bih dok ona ne svrati i ne posveti mi nekoliko časaka svog dragocjenog vremena. Kad sam nešto kasnije počeo pisati o Claude, nisam zapravo mislio na Claude nego na Germainu... “Svi ljudi s kojima je bila, a sada ti, samo ti, i dereglije prolaze rijekom, jarboli i korita, sva ta vražja struja života što teče kroz tebe, kroz nju, kroz sve momke prije tebe i poslije tebe, cvijeće i ptice i sunce što pada unutra i miris koji te guši, koji te uništava.” Bilo je to napisano za Germainu. Claude nije bila isto, premda sam je neizmjerno obožavao. Čak sam neko vrijeme vjerovao da je volim. Claude je imala dušu i savjest, posjedovala je i profinjenost, što je loše - u kurvi. Claude je uvijek stvarala osjećaj tuge, ostavljala je utisak, nehotice naravno, da si ti samo još jedan koji se pridodao riječi koju joj je sudbina odredila da je uništi. Nehotice, kažem, zato što je Claude posljednja osoba na svijetu koja bi svjesno stvarala takvu sliku u nečijim očima. Bila je za to previše tankoćutna, previše osjetljiva. U dubini, Claude je bila naprosto dobra francuska djevojka prosječna odgoja i pameti, koju je život nekako prevario. U njoj je bilo nešto nedovoljno surovo, da bi izdržala strahote 25

Crowarez

Bosnaunited

svakodnevnog iskustva. Na nju se misli u onim strašnim riječima Louisa Philippa: “i noć dolazi kad je sve gotovo, kad su se tolike čeljusti sklopile nad nama, da nemamo više snage da stojimo na nogama, i naše meso visi na tijelu, kao da su ga svačija usta ižvakala”. Germaine je, s druge strane, bila kurva od kolijevke; ona je bila apsolutno zadovoljna svojom ulogom, zapravo je u njoj uživala, osim onda kad bi joj želudac kruljio od gladi ili joj se cipele poderale, male površinske stvari bez važnosti, ništa što bi joj grizlo dušu, ništa što bi izazivalo patnje. Ennui! Najgore što bi ikada osjetila. Bilo je bez sumnje dana kada bi bila sita svega, kao što se kaže - ali ne više od toga! Većinom bi u tome uživala - ili bi stvarala dojam da uživa. Pravila je razlike, naravno s kim polazi - ili s kim svršava! Ali najvažnije bio je muškarac. Muškarac! Za tim je čeznula. Muškarac koji ima nešto među nogama, što je može škakljati, što je može natjerati da se previja u ekstazi, navesti da zgrabi svoj muf objema rukama i da ga trlja veselo, hvalisavo, gordo, s osjećajem vezanosti, s osjećajem života. Bilo je to jedino mjesto gdje je doživljavala život - tamo dolje, gdje se držala objema rukama. Germaine je bila kurva do u srž, čak u dnu njenog dobrog srca, kurvinskog srca koje nije zapravo dobro već lijepo, ravnodušno mlohavo srce, koje se samo na trenutak može dirnuti, srce bez odnosa prema kakvoj određenoj tački u duši, veliko kurvino srce koje se na trenutak samo može odijeliti od svog pravog središta. Koliko god bio zao i pokvaren svijet koji je ona stvorila oko sebe, unatoč svemu ona je u njemu izvanredno funkcionirala. A to je samo po sebi zdravo. Kad bi me, nakon što smo se bolje upoznali, njene drugarice zavitlavale, govoreći da sam zaljubljen u Germaine (za njih posve nezamisliva situacija), ja bih rekao: “Naravno! Naravno da sam zaljubljen u nju! I što više, bit ću joj vjeran!” Laž, prirodno, jer nisam mogao nimalo više zamisliti da volim Germainu, nego što bih mogao zamisliti da volim pauka, a ako sam i bio vjeran, nisam bio vjeran Germaini, nego onoj čupavoj stvarci koju nosi među nogama. Kad god bih pogledao neku drugu ženu, odmah bih pomislio na Germainu, na onaj plameni grm, koji mi se urezao u duhu i činio se neuništivim. Pružalo mi je užitak da sjedim na terasi malog tabaca i da je gledam kako radi svoj zanat, da promatram kako se služi istim grimasama, istim trikovima, prema drugim ljudima kao i prema meni. “Ona radi svoj posao!” - eto time sam ja to smatrao, i s odobravanjem sam promatrao njene pregovore. Kasnije, kad sam se spetljao s Claude, i kad sam je noć na noć gledao kako sjedi na svom uobičajenom mjestu, njene okrugle guzičice udobno uvaljene u baršunastu sofu, osjećao sam prema njoj nekakvu neizrecivu pobunu. Činilo mi se da kurva nema prava da sjedi tako kao kakva dama, plašljivo čekajući da joj netko pristupi i cijelo vrijeme suzdržano srčući svoj chocolat. Germaine je bila faćkalica. Ona nije čekala da joj vi priđete - izlazila je na ulicu i hvatala vas. Vrlo se dobro sjećam rupa u njenim čarapama i poderanih, iznošenih cipela; sjećam se isto tako kako bi stajala uz tezgu i sa slijepom izazovnom hrabrošću strusila u želudac kakvo jako piće, da ponovo odmaršira. Faćkalica! Možda nije bilo sasvim ugodno mirisati taj njen alkoholni dah, dah sastavljen od slabe kave, konjaka, aperitiva, pernoda i svih drugih stvari, koje bi u međuvremenu polokala, što da bi se ugrijala a što da bi prikupila snage i hrabrosti, ali vatra alkohola bi je prožimala i žarila se tamo dolje između njenih nogu gdje žene i mora da se žare, i tamo se stvarao onaj strujni krug, u kojem čovjek opet osjeća zemlju pod svojim nogama. Kad bi legla, raširila noge i zajecala, premda je jecala tako za sve i za svakog, bilo je to dobro, bio je to pravi osjećaj. Ona nije zurila u strop prazna pogleda, niti je brojala stjenice na tapetama; usredotočila bi se na 26

Crowarez

Bosnaunited

posao i govorila o stvarima koje muškarac želi da čuje kada se penje na ženu. Dok Claude dakle, kod Claude je postojala uvijek stanovita tankoćutnost, čak i onda kad bi se s vama zavukla među pokrivače. A ta njena tankoćutnost me je vrijeđala. Kome treba tankoćutna kurva?! Claude bi vas čak zamolila da okrenete lice u stranu kad bi čučnula iznad bideta. Sve krivo! Muškarac, kad gori od strasti, želi da vidi stvari, on želi da vidi sve, čak i kako puštaju vodu. I dok je vrlo zgodno znati da žena ima mozga, književnost koja potječe od hladne lešine jedne kurve posljednja je stvar koju se treba servirati u krevetu. Germaine je imala pravi pojam o stvarima: neuka i pohotna, dušom i tijelom je bila u poslu. Bila je kurva od glave do pete - i to je bila njena vrlina!

27 Crowarez

Bosnaunited

IV

Uskrs je došao poput smrznutog zeca - ali u postelji je bilo razmjerno toplo. Danas je opet lijepo i Champs-Elysées u sumrak su poput nekog harema u prirodi, napučenog tamnookim hurijama. Krošnje stabala su se razlistale i to tako čistim zelenilom, tako bogatim, da se čini kao da su još uvijek vlažne i da blistaju od rose. Od Palais du Louvra do Etoilea jest poput kakve kompozicije za glasovir. Već pet dana nisam dotaknuo mašinu ni pogledao kakvu knjigu, i nemam ni jedne jedine misli u glavi, osim da odem u American Express. Bio sam tamo jutros u devet, upravo kad su se otvarala vrata i onda ponovo u jedan. Vijesti nema. U četiri i trideset izjurim iz hotela, odlučivši da u posljednji trenutak pokušam još jednom. Upravo dok skrećem oko ugla očešem se o Waltera Pacha. Budući da me ne prepoznaje i budući da mu nemam što reći, ni ne pokušavam da ga zaustavim. Kasnije dok malo opružam noge u Tuileriama, njegov mi se lik ponovo javlja u duhu. Bio je malo pognut, zamišljen, s nekom vrstom vedrog a ipak rezerviranog smiješka na licu. Pitam se, dok gledam ovo nježno emajlirano nebo, tako blago obojeno, koje se danas ne pupči teškim kišnim oblacima nego smiješi poput komada starog porculana, pitam se što se događa u duhu toga čovjeka, koji je preveo četiri debela sveska Povijesti umjetnosti, dok promatra ovaj blaženi kozmos svojim snuždenim okom. Duž Champs-Elysées ideje liju iz mene poput znoja. Morao bih biti toliko bogat da imam tajnicu kojoj bih mogao diktirati dok hodam, budući da mi najbolje misli padaju na um kad sam daleko od pisaćeg stroja. Šećući se niz Champs-Elysées, stalno mislim o mom zapravo veličanstvenom zdravlju. Kad kažem “zdravlje” mislim zapravo optimizam, da budem tačan. Neizlječivi Optimist! Još uvijek stojim jednom nogom u devetnaestom stoljeću. Malo sam zaostao, kao većina Amerikanaca. Carl to smatra odvratnim, taj optimizam. “Ja samo treba da kažem nešto o jelu”, kaže on, “a ti već blistaš od radosti!” To je tačno. I sama pomisao na jelo - još jednom da jedem - pomlađuje me. Jelo! Jelo znači da čovjek ima s čim nastaviti - nekoliko solidnih sati rada, možda i erekcija. Ne poričem to. Zdrav sam, dobro, solidno životinjski zdrav. Jedino što stoji između mene i budućnosti jest jelo, naredni obrok. Što se Carla tiče, on ovih dana kao da nije pri sebi. Uznemiren je, živci su mu rastrojeni. Kaže da je bolestan i ja mu vjerujem, ali mi to nije naročito žao. Ne može mi ni biti. Zapravo me to tjera u smijeh, a njega to vrijeđa, naravno... Sve ga ranjava - moj smijeh, moja glad, moja upornost, moja bezbrižnost, sve. Jedanput bi htio da si prosvira lubanju, zato što ne može više izdržati ovu ušljivu rupetinu od Evrope, a sutradan govori o tome kako će otići u Arizonu “gdje čovjeka gledaju pošteno u oči”. “Učini to!” kažem mu ja, “učini ili jedno ili drugo, mrcino jedna, ali nemoj pokušavati da zamračiš moje zdravo oko svojim melankoličnim dahom!” Ali upravo u tome i jest stvar! U Evropi se čovjek navikne da ne radi ništa. Sjediš na stražnjici i cijelog dana cviliš. Čovjek se time zarazi. Trune. 28 Crowarez

Bosnaunited

U osnovi Carl je snob, mali aristokratski jebivetar koji živi u isključivo svojem paranoidnom kraljevstvu. “Mrzim Pariz!” cvili on. “Svi ovi glupi ljudi što cijele dane samo kartaju... Pogledaj ih samo! I onda to pisanje! Kakva je korist od sastavljanja riječi? Mogu biti pisac a da ne pišem, zar ne? Ako i napišem knjigu što sam time dokazao? Što nam uopće trebaju knjige? Već i tako ima previše knjiga...” Prosto neverovatno, ali ja sam već odavno prešao tu fazu - prije mnogo, mnogo godina. Iživio sam svoju melankoličnu mladost. Sada mi se milo jebe što je iza mene, a što ispred mene. Ja sam zdrav. Neizlječivo zdrav. Nema tuge, nema kajanja. Nema prošlosti, nema budućnosti. Sadašnjost mi je dovoljna. Dan po dan. Danas! Le bel aujord’hui! Carl ima jedan slobodni dan u tjednu, i toga dana je, ako se to može zamisliti, još jadniji nego ostalih dana u tjednu. Premda izjavljuje da prezire hranu, čini se da mu je jedino zadovoljstvo u slobodni dan da naruči stol jela. Možda on to čini za moje dobro - ne znam i ne pitam. Ako je on odlučio da pridoda mučeništvo svojoj listi poroka, neka ga - što se mene tiče može. Svakako, prošlog utorka, nakon što je straćio sve što je imao na golemu količinu hrane, on me odvodi u Dôme, posljednje mjesto na svijetu koje bih ja posjetio kad bih imao slobodni dan. Ovdje čovjek ne samo da postaje pasivan, ovdje se prući na leđa ko krava. Uz tezgu u Dômeu stoji Marlowe, natreskan ko zemlja. Bio je u “šteti”, kako on to zove, posljednjih pet dana. Što znači da je neprestano bio pijan, hodočasteći od jedne krčme do druge, dan i noć bez prekida, dok konačno malo ne odleži u Američkoj bolnici. Košćato mršavo lice Marlowa nije drugo nego lubanja izbušena dvjema dubokim dupljama, u koje su zakopane dvije mrtve školjke. Leđa su mu pokrivena pilovinom - upravo je malo othrkao u zahodu, U džepu kaputa nalaze mu se korekture narednog broja njegova časopisa. Bio je, čini se, upravo na putu u tiskaru, noseći korekture, kad ga je neko odmamio da nešto popije. On priča o tome kao da se to dogodilo prije nekoliko mjeseci. Vadi korekture i prostire ih po tezgi; pune su mrlja od kave i osušene bljuvotine. Pokušava da pročita nekakvu pjesmu koju je napisao na grčkom, ali korekture su nečitljive. Zatim odluči da održi govor na francuskom, ali gérant to sprečava. Marlowe je uvrijeđen: njegova je jedina ambicija da govori francuski da ga čak i garçon razumije. Za starofrancuski je pravi stručnjak, napravio je nekoliko odličnih prijevoda nadrealista, ali kazati jednostavnu stvar kao “neka te vrag odnese, pizdo jedna”! - to nadilazi njegove snage. Nitko ne razumije njegov francuski, čak ni kurve. Uostalom, dovoljno je teško razumijeti i njegov engleski, kad je pod malim gasom. Petlja i pljuje kao uvjereni mucavac... Nema nikakve kauzalne veze između njegovih rečenica. “Ti p1ati!” To je jedina stvar koju uspijeva jasno izreći. Čak i kad je pijan kao majka zemlja, neki fini instinkt samoodržanja uvijek upozorava Marlowa kad je vrijeme da stupi u akciju. Ako u njegovom mozgu postoji malo sumnje u tome, tko će i kako platiti piće, možete biti uvjereni da će pokušati da izvede neki trik. Obično se pretvara da će oslijepiti. Carl do sada već zna sve njegove trikove i tako kad Marlowe iznenada pritisne rukama sljepoočnice i počinje da glumi, Carl ga udari nogom u stražnjicu i veli: “Ajde, prekini, mamlaze! Preda mnom nemaš što da izvodiš!” Da li je to lukava osveta ili ne, ne znam, ali u svakom slučaju Marlowe uzvraća Carlu istom mjerom. Naginjući se povjerljivo nad nas, on pripovijeda promuklim kreketavim glasom trač koji je dočuo u toku svojeg hodočašća od krčme do krčme. Carl zaprepašteno podiže oči. Problijedio je kao pepeo. Marlowe ponavlja priču s varijacijama. Carl se svaki put 29

Crowarez

Bosnaunited

malo više previje. “Ali to je nemoguće!” konačno izlane. “Ne, nije!” krekeće Marlow. “Izgubit ćeš namještenje... Tačno sam čuo.” Carl me očajnički gleda. “Šta ovaj tu sere, gad?” mrmlja mi u uho. A zatim glasno: “A što sada da radim? Nikad više neću naći takvo namještenje. Godinu dana mi je trebalo dok sam ovo uhvatio.” Očigledno je to bilo sve što je Marlowe htio da čuje. Konačno je našao nekoga kome je gore nego njemu. “Bit će to teška vremena!” krekeće, a njegova košćata lubanja blista hladnom električnom vatrom. Napuštajući Dôme, Marlowe u pauzama štucavice objašnjava da se mora vratiti u San Francisco. Čini se sada da ga je iskreno dirnula Carlova bespomoćnost. Predlaže da za vrijeme njegova odsustva Carl i ja preuzmemo časopis. “Znam da u tebe mogu imati povjerenja, Carl”, kaže on. A tada iznenada dobiva napad, ovaj put stvaran. Gotovo pada u kanal. Mi ga odnosimo do nekog bistroa na bulevaru Edgar Quinet i smještamo ga na sjedalo. Ovaj put ga je zaista spopalo - osljepljujuća glavobolja od koje skviči i rokće i ljulja se lijevo-desno poput nijeme životinje koju su udarili maljem. Mi mu sasipamo par ferneta Branca u grlo, polažemo ga na klupu i pokrivamo mu oči šalom. On leži i stenje. Malo kasnije čujemo kako hrče. “Što misliš o njegovu prijedlogu?” kaže Carl. “Da ga prihvatimo? On kaže da će mi dati tisuću franaka kad se vrati. Znam da neće, ali da ipak prihvatimo?” On promatra Marlowa ispruženog na klupi, podiže mu šal s očiju i ponovo ga spušta. Iznenada mu se zlobno cerekanje pojavi na licu i ozari ga. “Slušaj, Joe”, kaže on, pozivajući me prstom da mu se primaknem, “uhvatit ćemo ga za riječ. Preuzet ćemo njegov smrdljivi časopis i zajebat ćemo ga krvavo.” “Što misliš time reći?” “Pa, izbacit ćemo sve druge suradnike i napunit ćemo ga vlastitim sranjem - eto što!” “Da, ali kakvim sranjem?” “Bilo kakvim... Neće moći ništa protiv toga. Zajebat ćemo ga krvavo. Jedan dobar broj i nakon toga časopis će biti gotov. Jesi li za slogu, Joe?” Cerekajući se i kikoćući mi podižemo Marlowa na noge i odvlačimo ga u Carlovu sobu. Kad zapalimo svjetlo, u postelji vidimo neku ženu koja čeka na Carla. “Sasvim sam je zaboravio”, kaže Carl. Mi otpuštamo pičku i gurnemo Marlowa u krevet. Za koji čas čuje se kucanje na vratima. Ulazi van Norden. Sav se uskokodakao. Izgubio je lažno zubalo - u Bal Nègre, misli. Svakako, u krevet liježemo sva četvorica. Marlowe smrdi kao riba sušena na dimu. Ujutro Marlowe i van Norden odlaze u potragu za lažnim zubalom. Marlowe slini. On zamišlja da su to njegovi zubi.

30 Crowarez

Bosnaunited

V

Ovo je moja posljednja večera u dramatičarevoj kući. Upravo su unajmili novi glasovir, veliki koncertni. Susrećem Sylvestera kako izlazi iz cvjećarne s umjetnom biljkom u naručju. Moli me da mu je ponesem dok on kupuje cigare. Jedan po jedan, ja sam si zajebao sve te ručkove i večere badava, koje sam bio tako brižljivo isplanirao. Jedan po jedan, muževi se okreću protiv mene, ili žene. Dok hodam s umjetnom biljkom u naručju, sjećam se one noći prije nekoliko mjeseci kad mi je ideja prvi put pala na um. Sjedio sam na klupi kraj Coupole, igrajući se vjenčanim prstenom koji sam pokušao založiti kod garçonau Dômeu. Ponudio mi je šest franaka za prsten a ja sam se na to razbjesnio. Ali želudac je tražio svoje. Sve otkad sam otišao od Mone nosio sam prsten na malom prstu. Bio je toliko dio mene da mi nikad nije ni na pamet palo da ga prodam. Bila je to jedna od onih izradbi od bijelog zlata u obliku narandžinog cvata. Nekad je vrijedio dolar i po, možda i više. Tri godine smo živjeli bez vjenčanog prstena, a tada, jednoga dana kad sam polazio u luku da dočekam Monu, slučajno sam prošao kraj izloga draguljarnice u Maiden Lane, i cijeli je izlog bio dupkom pun vjenčanog prstenja. Kad sam došao na molo, nisam vidio Mone. Čekao sam da i posljednji putnik siđe s mostića, ali Mone nema. Konačno sam zamolio da mi pokažu popis putnika. Njenog imena nije bilo na popisu. Nataknuo sam vjenčani prsten na mali prst, i tu je ostao. Jednom sam ga bio zaboravio u javnom kupatilu, ali tada sam ga dobio natrag. Jedan od narandžinih cvjetova je otpao. I eto, sjedio sam tako na klupi, pognute glave, okrećući prsten, kad me iznenada netko potapše po leđima. Ukratko rečeno, domogao sam se jela a, osim toga, i nekoliko franaka. A tada mi je, poput bljeska, sinulo u glavi da nitko živ neće odbiti da dade čovjeku ručak, samo ako ima dovoljno hrabrosti da ga zatraži. Smjesta sam pošao u kavanicu i napisao tuce pisama. “Hoćete li mi dopustiti da jednom tjedno večeram s vama? Javite mi koji vam dan najviše odgovara.” To je djelovalo poput amajlije. Ne samo da su me hranili... gozbe su mi priredivali. Svake sam se večeri vraćao kući pijan. Nisu mogli dovoljno da me ugoste, te širokogrudne jedanput-tjedne duše. Ništa ih se nije ticalo što se sa mnom dešava između njihovih obroka. Tu i tamo bi mi poneki obzirniji poklonili cigarete ili nešto džeparca. Očigledno je svima laknulo kad su shvatili da će me viđati samo jednom tjedno. Još im je više laknulo kad sam im rekao: “Više mi to neće biti potrebno.” Nikada me nisu pitali zašto. Čestitali bi mi, i to je sve. Često se razlog sastojao u tome da sam našao boljeg domaćina; mogao sam sebi priuštiti da odbacim one koji su mi dosađivali. Ali ta im misao nikada nije padala na pamet. Konačno sam imao stalan, pouzdan program - utvrđeni raspored. Znao sam da ću utorkom imati ovakvo jelo, a petkom onakvo. Znao sam da će me Cronstadt ponuditi šampanjcem i kod kuće ispečenom pitom. A Carl će me pozvati van, odvesti me svaki put u drugi restoran, naručivati rijetka vina, pozvati me kasnije u kazalište ili me povesti u cirkus Medrano. Radoznalo su se raspitivali jedni o drugima, moji domaćini. Pitali su me koje mi se mjesto najviše sviđa, tko je najbolji kuhar itd. Mislim da mi se Cronstadtov lokal sviđao najviše od sviju, možda zato što je on svaki put zabilježio ručak u rovaš na zidu. Ne da mi je olakšavalo savjest to što sam mogao vidjeti koliko mu dugujem, jer nisam niti imao namjere da mu ikada vratim, niti je on imao iluzija 31

Crowarez

Bosnaunited

da ćemo se kad raskusurati. Ne, mene su zanimali fantastični brojevi. On je običavao izračunati cijenu do posljednjeg centima. Kad bih mu htio platiti tačnu svotu, morao bih da razlomim novčić. Njegova je žena bila izvrsna kuharica i njoj se milo jebalo za centime koje je Cronstadt zbrajao. Ona je primala od mene karbonske kopije. Činjenica! Ako nisam donio sa sobom novi karbon kad bih se pojavio, ona bi se jako ražalostila I zbog toga bih morao njinovu curicu izvesti sutradan u park Luxembourg, i igrati se tamo s njom dva ili tri sata, zadatak koji me je dovodio do ludila, zato što ona nije govorila ništa osim mađarskog i francuskog. Sve u svemu, bili su vrlo čudni ljudi, moji domaćini. U Tanjinoj kući gledam prizor odozgo s balkona. Moldorf je prisutan, sjedi kraj svog idola. On grije noge na ognjištu, čudovišni izraz zahvalnosti u njegovim vodenastim očima. Tanja prebire adagio. Adagio govori vrlo jasno: nema više ni riječi o ljubavi! Ja sam ponovo kraj vodoskoka, promatram kako kornjače pišaju zeleno mlijeko. Sylvester se upravo vratio s Broadwaya, sa srcem punim ljubavi. Cijelu noć sam ležao na klupi, dok je globus bio poprskan toplom kornjačinom mokraćom, a konji ukočeni od prijapskog bjesnila galopiraju sumanuto, gotovo se ne dotičući zemlje... Cijele duge noći osjećam miris jorgovana u maloj tamnoj sobi gdje ona raspliće kosu; jorgovana koji sam joj donio kad je odlazila da dočeka Sylvestera. On se vratio sa srcem punim ljubavi, rekla je ona, a jorgovani su joj u kosi, u ustima, ispunjaju joj pazuhe. Cijela soba pliva u ljubavi i kornjačinoj mokraći i toplim jorgovanima, a konji bjesomučno galopiraju. Ujutro prljavi zubi, vlaga na prozorskim staklima, mala kapija koja vodi u vrt je zaključana. Ljudi odlaze na posao i rolete štekću poput žičanih oklopa. U knjižari preko puta vodoskoka nalazi se knjiga o jezeru Čad, šutljivi gušteri, veličanstvene nijanse egzotičnog žutila. Sva pisma koja sam joj napisao, pijan, kakvom tupom olovkom, lud, kakvim komadićem ugljena, mali papirići skupljeni od klupe do klupe, vatrometi, tutti-frutti, oni će ih sada zajedno pročitavati, i on će mi jednoga dana izreći kompliment. Reći će, dok bude stresao pepeo sa cigare: “Zaista, ti vrlo dobro pišeš. Kako ono, ti si nadrealist, je l’ tako?” Suhi, krhki glas, zubi puni smrada, solo za solarni pleksus, G za gaga. Gore sam na balkonu s umjetnom biljkom a dolje svira adagio. Tipke su crne i bijele, zatim crne zatim bijele, zatim bijele i crne. I ti pitaš da li mi možeš što svirati. Da, sviraj mi nešto tim tvojim debelim palcima. Sviraj adagio, budući da je to jedino što znaš. Sviraj ga, a onda si odsijeci te debele palce od prstiju. Taj adagio! Ne znam zašto uporno i neprestano želi da ga svira. Stari klavir nije joj bio dovoljno dobar. Morala je unajmiti veliki koncertni - za taj adagio! Kad vidim njene debele palce kako pritiskaju klavijaturu i ovu glupu umjetnu biljku pokraj sebe, osjećam se poput onoga ludaka sa sjevera koji je skinuo sa sebe odjeću i, sjedeći gol u vjetrovitoj krošnji, bacao orahe u more, smrznuto ko haringa. Ima nešto da čovjeka izludi u tom stavku, nešto abortivno, melanholično, kao da je napisan u lavi, kao da ima boju olova i mlijeka. A Sylvester, nakrivivši glavu na stranu poput dražbenika, Sylvester veli: “Sviraj mi onaj drugi, koji si danas vježbala.” Lijepo je imati smoking, dobru cigaru i ženu koja svira glasovir. To tako odmara. To tako ublažava. Između činova izlaziš da nešto popušiš i da udahneš malo svježeg zraka. Da, njeni su prsti vrlo gipki, izvanredno gipki. Ona i veze. Hoćeš li kušati jednu bugarsku cigaretu? Čuj, golubice, kako se zove onaj drugi stavak, koji mi se toliko sviđa? Scherzo! Ah, da, scherzo! Odlično, scherzo! Grof Waldemar von Schwisseneinzug govori. Hladne, krmeljive oči. Smrdljiv dah. Kričave čarape. I krpice u juhi od graška, ako 32

Crowarez

Bosnaunited

izvolite. Uvijek imamo juhu od graška petkom navečer. Hoćete li pokušati malo crnog vina? Crno vino ide s mesom, znate. Suhi, odsječni glas. Izvolite cigaru, molim vas. Da, meni se sviđa moj posao, ali mu ne pridajem nikakvu važnost. U mojoj narednoj drami govorit će se o pluralističkoj koncepciji svemira. Bubnjevi koji se vrte s kalcijevim svjetlom. O’Neill je mrtav. Čini mi se, draga, da bi češće trebala podizati nogu s pedala. Da, taj dio je vrlo zgodan... Vrlo zgodan, ne čini li se i vama tako? Da, lica hodaju s mikrofonima u hlačama. Radnja se događa u Aziji, zato što su atmosferski uvjeti daleko pogodniji. Hoćete li kušati malo Anjoua? Kupili smo ga posebno za vas... U toku cijele večere nastavlja se ovo brbljanje. Tačno kao da je on izvadio onaj svoj obrezani kurčić i da sad po nama piški. Tanja hoće da eksplodira od napora. Sve otkad se vratio sa srcem punim ljubavi, traje ovaj monolog. On govori i dok se svlači - priča mi ona neprestana struja tople mokraće, kao da mu je neko probušio mjehur. Kad pomislim kako se Tanja zavlači u postelju s ovim zgnječenim mjehurom, razbjesnim se. Kad pomislim samo da ovaj bijedni uvenuli mamlaz, s onim jeftinim brodvejskim dramama u tikvi, piša po ženi koju volim. Naručuje crveno vino i bubnjeve koji se okreću i krpice u juhi od graška! Bezočno! Kad pomislim da on može ležati kraj peći koju sam ja potpalio, i da tu ne radi ništa nego pušta vodu! Bože moj, čovječe, trebao bi pasti na koljena i zahvaliti mi. Zar ne vidiš da sada u kući imaš ženu? Zar ne vidiš da je sva napeta? A ti mi govoriš s tim svojim pridavljenim žlijezdama: “E pa sada, kažem vam... ima dva načina da se na to gleda...” Jebem ti tvoja dva načina gledanja! Jebem ti tvoj pluralistički svemir i tvoju azijatsku akustiku! Nemoj me nutkati tvojim crnim vinom, ni tvojim Anjouom... Daj mi nju... Ona mi pripada! Ti sjedni kraj vodoskoka, a pusti meni da udišem miris jorgovana! Obriši krmelj s očiju... a tim tvojim prokletim adagiom možeš obrisati tur! I onim drugim stavkom, uostalom... Neka ti bude ta glazba, koju stvaraš svojim slabim mjehurom. Smješkaš mi se tako povjerljivo, tako proračunato. Zar ne vidiš da ti se zavlačim u stražnjicu? Dok ja slušam tvoje sranje, njena je ruka na meni - ali ti to ne vidiš. Misliš da se meni sviđa patiti - to da je moja uloga, kažeš. U redu. Samo ti nju pitaj šta zna o tome! Ona će ti reći koliko patim. “Ti si rak i delirij”, rekla mi je neki dan na telefonu. I ona se sada zarazila, rakom i delirijem, i ti ćeš uskoro morati da guliš kraste. Njene žile su prepune da prsnu, kažem ti, a sav tvoj govor je samo pilovina. Koliko god se ti ispišavao nikad nećeš time začepiti rupe. Što je ono rekao gospodin Wren? Riječi su samoća. Ostavio sam ti dvije riječi na stolnjak sinoć - prekrio si ih laktovima. Postavio je oko nje ogradu, kao da je ona kakva prljava, smrdljiva kost nekog sveca. Kad bi samo imao hrabrosti da kaže “Uzmi je!” možda bi se čudo dogodilo. Samo to: Uzmi je! I kunem se da bi sve ispalo kako treba. Osim toga, možda je ne bih ni uzeo - da li mu je to uopšte palo na pamet, pitam se? Ili bih je mogao uzeti na neko vrijeme i vratiti je, usavršenu. Ali da je okružuje ogradom, to neće valjati. Ne može se ograditi ljudsko biće. Više se to ne radi. Ti misliš, jadni uvenuli mamlaze, da ja nisam za nju dovoljno dobar, da bih je mogao zagaditi, oskvrnuti. Ti niti ne znaš kako je ukusna zagađena žena, kako promjena sperme može izazvati novo cvjetanje u ženi! Ti misliš da je srce puno ljubavi dovoljno, a možda i jest, za pravu ženu, ali ti nemaš više srca... Ti nisi ništa nego veliki prazni mjehur. Oštriš zube i njeguješ svoje režanje. Trčiš joj za petama poput psa čuvara i svugdje samo zapišavaš. Ona te nije uzela da joj budeš pas čuvar... Uzela te kao pjesnika. Jednom si i bio pjesnik, rekla je. A što si sada? Budi hrabar, Sylvestre, budi hrabar! Izvadi mikrofon iz hlača. Spusti stražnju nogu i prestani svugdje puštati vodu. 33

Crowarez

Bosnaunited

Budi hrabar, velim, budući da te je već napustila. Ona je zaražena, kažem ti, i možeš mirno maknuti ograde. Ništa ti ne koristi što me pristojno zapitkuješ da li kava možda nema ukus po karbolu: to me neće otjerati. Stavi u kavu otrov za štakore i nešto smrvljena stakla. Skuhaj nešto kipućeg urina i baci unutra nekoliko malajskih orašaca... Posljednjih nekoliko tjedana živio sam životom zajednice. Morao sam sebe dijeliti s drugima, uglavnom s nekim šašavim Rusima, jednim pijanim Nizozemcem i krupnom Bugarkinjom koja se zove Olga. Od Rusa, tu su uglavnom Eugen i Anatol. Prije nekoliko dana Olga je izašla iz bolnice, gdje su joj spalili jajovode i gdje je izgubila nešto od svoje pretjerane debljine. Svejedno, ne izgleda kao da je mnogo propatila. Teška je gotovo kao kakva dvogrba lokomotiva: znoj se cijedi s nje, dah joj smrdi, a ona ipak stalno nosi čerkesku periku koja nalikuje strugotinama. Na bradi ima dvije velike bradavice iz kojih izbija čuperak kratke dlake; a pušta i brkove. Onoga dana kad su je pustili iz bolnice, Olga je opet počela praviti cipele. U šest sati ujutro sjedi za svojim radnim stolom: iskucka dva para cipela dnevno. Eugen se žali da mu je Olga samo teret, ali istina je zapravo da Olga izdržava Eugena i njegovu ženu sa svoja dva para cipela dnevno. Ako Olga ne radi nema hrane. I tako se svi trude da Olgu izvuku iz kreveta na vrijeme, da je dovoljno nahrane da bi ih mogla izdržavati, i tako dalje. Svaki obrok počinje juhom. Radilo se o juhi od luka, paradajza, povrća, ili čega sve ne, juha uvijek ima isti ukus. Većinom ima ukus kao da se u njoj kuhala krpa za brisanje posuđa - pomalo kiseo, memljiv, slinav. Vidim da je Eugen nakon ručka uvijek sprema u komodu. Juha tamo ostaje, truleći, sve do idućeg obroka. I maslac se isto tako skriva u komodi: nakon tri dana ima ukus nožnog palca kakve lešine. Smrad užeglog maslaca koji se prži ne izaziva naročiti tek, posebno onda kada se kuha u sobi u kojoj nema ni najprimitivnijeg oblika ventilacije. Kad otvorim vrata, pozli mi. Ali čim Eugen čuje kako dolazim, obično otvara kapke i odmiče plahtu koja je razapeta poput ribarske mreže da bi čuvala sobu od sunca. Jadni Eugen! On se ogledava po sobi, promatrajući nekoliko dasaka namještaja, prljavu posteljinu i slivnik, u kojem još uvijek stoji prljava voda, pa kaže: “Ja sam rob!” On govori to svakoga dana, ne jednom, nego po desetak puta. A onda skida gitaru sa zida i pjeva. Ali počeli smo o smradu užeglog maslaca... Ima tu i dobrih asocijacija. Kad pomislim na užegli maslac, vidim samoga sebe kako stojim u malom starinskom dvorištu, vrlo smradnom, vrlo turobnom dvorištu. Kroz pukotine kapaka promatraju me čudne figure... Stare žene ogrnute šalovima, patuljci, makroi s licem štakora, pognuti stari Židovi, midinette, bradati idioti. Teturajući izvlače se u dvorište da bi natočili vode ili isprali vjedra za otpatke. Jednoga dana Eugen me zamoli da mu ispraznim vjedro. Odnio sam ga u ugao dvorišta. Tamo je bila rupa u zemlji i oko nje nešto prljavog papira. Mala jama bila je sluzava od fekalija, što bi se po naški reklo od govana. Okrenuo sam vjedro i čuo se gadan grgoljiv pljusak, kojega je slijedio drugi i neočekivani pljusak. Kad sam se vratio, juha je već bila u tanjurima. Za vrijeme ručka mislio sam na svoju četkicu za zube - već je stara i dlake mi često zapinju među zubima. Kad sjednem za stol da jedem, uvijek se smjestim kraj prozora. Bojim se sjesti na drugu stranu stola - previše je blizu postelji, a postelja vrvi. Jasno mogu vidjeti krvave mrlje na sivim plahtama, ako pogledam u tom pravcu, ali nastojim da tamo ne gledam. Gledam u 34

Crowarez

Bosnaunited

dvorište, gdje se ispiru vjedra za izmet. Ručak nikada nije potpun bez glazbe. Čim se podijeli sir, Eugen skače i posiže za gitarom koja visi iznad postelje. Uvijek se pjeva ista pjesma. Kaže da ima petnaest ili šesnaest pjesama na repertoaru, ali nikad nisam čuo više od tri. Njegova omiljena je Charmant poème d’amour. Puna je angoisse i tristesse. Poslije podne idemo u kino, gdje je svježe i tamno. Eugen sjeda za klavir u prostoru za orkestar, a ja sjedam na prvu klupu. Dvorana je prazna, ali Eugen pjeva kao da su mu publika sve okrunjene glave Evrope. Vrtna vrata su otvorena, unutra sipi vonj vlažnoga lišća, a kiša se stapa s Eugenovom angoisse i tristesse. U ponoć, kad su gledaoci zasitili dvoranu znojem i smrdljivim dahovima, vraćam se da spavam na klupi. Izlazno svjetlo pliva u aureoli duhanskog dima i prosipa blijedi sjaj na donji ugao azbestnog zastora; svake noći sklapam oči promatrajući to umjetno oko... Stojim u dvorištu staklena oka: samo pola svijeta mi je shvatljivo. Kamenje je vlažno i mahovinasto, a u pukotinama su crne krastače. Velika vrata zagrađuju ulaz u podrum: stepenice su klizave i prljave od izmeta šišmiša. Vrata se nadimaju i mlohavo padaju, šarke ispadaju iz vratnica, ali na njima se nalazi emajlirani znak, u odličnom stanju, na kojem piše: “Provjerite da li ste zatvorili vrata.” Zašto bi se zatvarala vrata? Ne mogu to razumjeti. Ponovo gledam znak, ali netko ga je uklonio: na njegovom mjestu sada je prozor od obojena stakla. Vadim svoje umjetno oko, pljunem na njega i laštim ga maramicom. Neka žena sjedi na nekakvom postolju iznad ogromnog izrezbarenog pisaćeg stola: oko njenoga vrata savila se zmija. Cijela je soba puna knjiga i čudnih riba, koje plivaju u obojenim staklenim kuglama, po zidovima vise mape i grafikoni, mape Pariza prije kuge, mape antičkog svijeta, Knossosa i Kartage, Kartage prije i poslije uništenja. U kutu sobe vidim željezni okvir kreveta na kojemu leži nečija lešina. Žena ustaje umorno, uklanja lešinu s kreveta i rastreseno je baca kroz prozor. Vraća se onom golemom izrezbarenom stolu, vadi zlatnu ribu iz akvarija i guta je. Soba se počinje polako okretati i jedan po jedan kontinenti kliznu u more. Ostaje samo žena, ali njeno je tijelo masa zemljopisnih oblika. Naginjem se kroz prozor; iz Eiffelovog tornja muzira šampanjac. Toranj je sav sagrađen od brojeva i obavijen crnom čipkom. Otvori kanalizacije bjesomučno krkljaju. Nigdje ništa osim krovova, raspoređenih s nekom odvratnom geometrijskom lukavošću. Izbačen sam iz svijeta poput taneta. Spustila se gusta magla, zemlja je premazana smrznutom mašću. Osjećam kako grad pulsira, kao neko srce upravo izvađeno iz toplog tijela. Prozori moga hotela trunu i raspadaju se, i osjeća se gusti užeženi smrad kemikalija, koje gore. Gledajući u Seinu vidim blato i očaj, ulične svjetiljke kako se utapaju, ljude i žene kako se dave, mostove prekrivene kućama, klaonicama ljubavi. Neki čovjek stoji uza zid, s harmonikom privezanom za želudac; ruke su mu odsječene kod zapešća, ali harmonika se previja između njegovih patrljaka poput vreće pune zmija. Svemir se smanjuje; sada je velik tek kao gradska četvrt i nema zvijezda, ni stabala, ni rijeka. Ljudi koji ovdje žive mrtvi su. Oni proizvode stolice na kojima drugi ljudi sjede u snovima. Nasred ulice je kotač, a na osovini kotača učvršćena su vješala. Ljudi, koji su već mrtvi, panično pokušavaju da se popnu na vješala, ali kotač se previše brzo okreće... Bilo mi je potrebno nešto da me pomiri sa samim sobom. Sinoć sam to otkrio: Papini. 35

Crowarez

Bosnaunited

Meni nije nimalo važno da li je on šovinist, mali propovjednik ili kratkovidni pédant. Kao neuspio pokušaj, on je divan... Knjige koje je pročitao - s osamnaest godina! Ne samo Homera, Dantea, Goethea, ne samo Aristotela, Platona, Epikteta, ne samo Rabelaisa, Cervantesa, Swifta, ne samo Walta Whitmana, Edgara Allana Poea, Baudelairea, Villona, Carduccia, Manzonija, Lope de Végu, ne samo Nietzschea, Schopenhauera, Kanta, Hegela, Darwina, Spencera, Huxleya, - ne samo njih nego i svu sitnu ribu među njima. Tako stoji na strani osamnaestoj. Alors, na strani 232. on se slama i ispovijeda. Ne znam ništa, priznaje. Znam naslove, skupljao sam bibliografije, pisao sam kritičke eseje, zlobno sam se rugao i difamirao... Mogu govoriti pet minuta ili pet dana, ali onda sam gotov; ostajem suh i prazan. Zatim slijedi ovo: “Svi žele da me vide. Svi se trude da sa mnom govore. Ljudi mi dosađuju, a dosađuju i drugima, pitajući što radim. Kako sam? Jesam li opet posve zdrav? Da li još uvijek poduzimam šetnje kroz okolicu? Da li radim? Jesam li završio knjigu? Hoću li uskoro započeti drugu? Neki mršavi njemački majmun hoće da prevedem njegova djela. Neka ruska djevojka, divljih očiju, želi da joj napišem priču o svom životu. Neka američka gospođa želi najnovije vijesti o meni. Neki američki gospodin će poslati svoja kola po mene da me odvezu na večeru - samo na jedan prisni, povjerljivi razgovor, znate. Neki moj stari školski drug, i prijatelj od prije deset godina, želi da mu pročitam sve što pišem istom brzinom kojom pišem. Neki moj prijatelj slikar očekuje da mu poziram na sat. Jedan novinar traži moju sadašnju adresu. Neki znanac, mistik, raspituje se o stanju moje duše, drugi, malo praktičniji, o stanju moje lisnice. Predsjednik moga kluba se raspituje, da li sam voljan održati govor momcima! Neka gospođa, sa spiritualnim sklonostima, nada se da ću dolaziti u njenu kuću na čaj što je češće moguće. Ona želi da čuje moje mišljenje o Isusu Kristu i, uz put, što mislim o nekom novom mediju?... Veliki bože! U što sam se pretvorio? Kakvog prava imate ljudi, da pretrpavate moj život, kradete moje vrijeme, zadirete u moju dušu, isisavate moje misli, držite me za svoju zabavu, društvo, povjerenika i obavještajni ured? Za koga me vi smatrate? Jesam li ja plaćeni zabavljač od kojega se svako veče zahtijeva da izigrava neku intelektualnu farsu pred vašim glupim nosom? Jesam li ja rob, kupljen i plaćen, da bih puzao potrbuške pred vama besposličarima i stavljao pred vaše noge sve što radim i sve što znam? Jesam li ja neka djevojčura u kupleraju od koje se traži da podigne suknju ili da skine kombine na zahtjev svakog čovjeka, u odijelu po mjeri, koji slučajno naiđe? Ja sam čovjek koji hoće da živi herojskim životom i da u svojim vlastitim očima stvori podnošljiviji svijet. Ako u nekim trenucima slabosti, predaha ili nužde, puštam paru mrvičak kipućeg bijesa, koji se hladi u riječima - strastveni san, zavijen i skriven u slike tada primite to tako ili me se manite... ali nemojte me gnjaviti! Ja sam Slobodan čovjek - potrebna mi je moja sloboda. Potrebno mi je da budem sam. Treba mi da razmišljam o svom sramu i očaju u osamljenosti; treba mi sunčana svjetlost i pločnici ulica bez društva, bez razgovora, da budem licem u lice sam sa sobom, i da mi samo glazba moga srca pravi društvo. Što hoćete od mene? Kad imam što da kažem, dajem to u tisak. Kad imam što da dam, ja to dajem. Vaša bezobzirna radoznalost prevrće mi želudac! Vaši me komplimenti ponizuju! Vaš me čaj truje! Nikome ne dugujem ništa. Hoću da budem 36

Crowarez

Bosnaunited

odgovoran samome bogu - ako postoji!” Čini mi se da je Papini za dlaku promašio nešto, kad je govorio o potrebi da bude sam. Nimalo nije teško biti sam ako je čovjek siromašan i propao. Umjetnik je uvijek sam ako je zaista umjetnik. Ne, ono što umjetnik treba jest samoća. Sebe nazivam umjetnikom. Neka bude. Poslije podne sam tako lijepo odrijemao da između kralježnjaka osjećam glatki baršun. Generirao sam dovoljno ideja da mi potraju tri dana. Do vrha sam pun energije a nema što da se radi. Odlučim da odem u šetnju. Na ulici promijenim odluku. Zaključim da idem u kino. Ne mogu u kino - nedostaje mi nekoliko novčića. Znači šetnja. Kod svakog kinematografa zastajem i gledam oglasne ploče, a onda cjenik. Dovoljno su jeftini, te jazbine opijuma, ali naprosto mi nedostaje nekoliko soua. Da nije ovako kasno mogao bih se vratiti i prodati koju praznu bocu. Dok sam došao do Rue Amélie, zaboravio sam posve na kino. Rue Amélie je jedna od onih ulica koje je nekim sretnim slučajem gradska uprava zaboravila popločiti. Golemo kamenje prostire se konveksno s jedne strane ulice na drugu. Duga je samo jedan blok kuća i vrlo uska. U toj se ulici nalazi hotel Pretty. Ima i mala crkva u Rue Amélie. Izgleda kao da je napravljena posebno za predsjednika Republike i njegovu privatnu obitelj. Povremeno je zgodno vidjeti takvu čednu crkvicu. Pariz je pun pompoznih katedrala. Pont Alexandre III. Na pristupu mostu, veliki prostor preko kojeg briše vjetar. Sablasna gola stabla, matematički učvršćena u željeznim postoljima; tmurnost Dorna invalida izvire iz kupole i preplavljuje tamne ulice koje se račvaju iz trga. Mrtvačnica poezije. Sada se on nalazi tu gdje su htjeli da bude, taj veliki ratnik, posljednji veliki čovjek Evrope. Čvrsto spava u granitnoj postelji. Nema straha da će se okrenuti u grobu. Vrata su dobro zakračunali, poklopac čvrsto leži. Spavaj, Napoleone! Oni nisu htjeli tvoje ideje nego samo tvoj leš! Rijeka je još uvijek visoka, blatna, išarana svjetlima. Ne znam što se to uzburka u meni, kad ugledam ovu tamnu brzu struju, ali velika me egzaltacija uhvati i potvrđuje duboku želju koja živi u meni, želju da nikada ne ostavim ovu zemlju. Sjećam se kako sam neko jutro ovuda prolazio, idući u American Express, znajući unaprijed da za mene neće biti pošte, ni čeka, ni telegrama, ničega, ničega. Prevozna kola firme Galeries Lafayette grme preko mosta. Kiša je prestala i sunce se probija kroz sapunjave oblake, dodirujući blistavu hrpu krovova hladnom vatrom. Sjećam se sada kako se vozač nagnuo sa sjedišta i pogledao rijeku prema Passyju. Bio je to tako zdrav, jednostavan pogled, pun odobravanja, kao da govori samome sebi: “Ah, proljeće dolazi!” A bog zna da, kad proljeće dođe u Pariz, i najskromniji smrtnik mora osjetiti da živi u raju. A nije se radilo samo o tome - nego i o prisnosti kojom je njegovo oko počivalo na tom prizoru. Bio je to njegov Pariz. Čovjek ne treba da bude bogat, ne treba da bude ni građanin, da bi gajio takav osjećaj prema Parizu. Pariz je pun siromašnih ljudi - najponosnije i najprljavije gomile prosjaka koji su ikada hodali zemljom, kako se meni čini. A ipak pružaju iluziju da su kod kuće. Eto to razlikuje Parižliju od svih drugih metropolitanskih duša. Kad razmišljam o New Yorku, osjećam nešto sasvim drugo. U New Yorku čak i najbogatiji čovjek osjeća svoju nevažnost. New York je hladan, blistav, zlokoban. Zgrade dominiraju. U njemu vlada neka atomska bjesomučnost u svemu što se dešava; što je ritam bjesomučniji, duh je manji. Neprestano vrenje, ali koje se isto tako može odvijati u kakvoj 37

Crowarez

Bosnaunited

epruveti. Nitko ne zna o čemu se radi. Nitko ne usmjerava tu energiju. Bizarno, čudesno. Zbunjuje. Strahoviti reaktivni potisak, ali potpuno nekoordiniran. Kad razmišljam o tom gradu gdje sam se rodio i odgojio, o Manhattanu o kojem je Whitman pjevao, žarki slijepi gnjev mi lizne utrobom. New York! Bijeli zatvori, pločnici koji vrve od crvi, radničke povorke, prodavaonice opijuma, koje su sagrađene poput palača, Ćifuti, gubavci, siledžije i iznad svega, ennui, monotonija lica, ulica, nogu, kuća, nebodera, ručkova, plakata, namještenja, zločina, ljubavi... Cijeli grad uzdignut nad praznom jamom ništavila. Besmislen. Potpuno besmislen. A Četrdeset druga ulica! Zovu je vrhuncem svijeta. Gdje je onda dno? Čovjek može hodati tuda ispružene ruke i stavit će vam pepela u šešir. Bogati ili siromašni prolaze zabačene glave, gotovo slamajući vrat od gledanja u svoje lijepe bijele zatvore. Oni prolaze poput slijepih gusaka a reflektori prskaju njihova prazna lica mrljama ekstaze.

38 Crowarez

Bosnaunited

VI

“Život se sastoji”, kaže Emerson, “od onoga što čovjek cijeloga dana misli.” Ako je to tako, onda moj život nije ništa drugo nego debelo crijevo. Ja ne samo da cijeloga dana mislim na hranu, nego o njoj sanjam i noću. Ali ja neću da ponovo pođem u Ameriku, da me opet zapregnu, da radim kao životinja. Ne, radije sam siromašan čovjek Evrope. Sam bog zna da sam dovoljno siromašan, preostaje mi samo da budem još čovjek. Prošli sam tjedan pomislio da sam na pragu da riješim problem života, pomislio sam da sam na putu da se sam izdržavam. Slučajno sam naletio na nekog drugog Rusa - zove se Serge. Živi u Suresnesu, gdje se nalazi mala kolonija emigranata i propalih umjetnika. Prije Revolucije Serge je bio kapetan u carskoj gardi, visok je preko 180 u čarapama, a votku pije kao riba. Otac mu je bio admiral, ili nešto slično na bojnom brodu “Potemkin”. Upoznao sam Serga u prilično neobičnim okolnostima. Njuškajući uokolo za hranom, našao sam se neki dan oko podne u blizini Folies Bergères - to jest kraj stražnjeg ulaza, u uskoj uličici koja završava željeznom kapijom. Motao sam se oko ulaza za glumce, nejasno se nadajući da ću se usput očešati o neku od ptičica, kad jedan otvoreni kamion priđe pločniku. Videći me kako stojim tu s rukama u džepovima, vozač, a to je bio Serge, upita me da li bih mu pomogao da iskrcam željezne bačve. Kad sazna da sam Amerikanac i da sam bez para, gotovo zaplače od veselja. Izgleda da je svuda i svakuda tražio kakvog učitelja engleskog. Ja mu pomognem da bačve pune sredstva za ubijanje gamadi ukotrlja u zgradu i do mile se volje nagledam ptičica koje lepršaju iza kulisa. Ovaj događaj poprima u mom duhu neobične proporcije - prazna kuća, lutke od pilovine koje skakuću iza kulisa, bačve insekticida, bojni brod “Potemkin” - a povrh svega Sergeova blagost. On je krupan i blag, muškarac od glave do pete, ali ženskoga srca. U obližnjoj kavanici - Café des Artistes - on smjesta predlaže da će me uzeti k sebi; kaže da će prostrti madrac na podu predvorja. Veli da će mi za lekcije engleskoga davati svakoga dana ručak, obilni ruski ručak, ili ako zbog bilo kakvog razloga ručak bude izostao, onda pet franaka. To mi zvuči divno - predivno. Jedino je pitanje kako ću svakoga dana odlaziti iz Suresnesa u American Express. Serge zahtijeva da smjesta počnemo - daje mi novac za prijevoz do Suresnesa, da već naveče dođem. Stižem malo prije večere, sa svojom naprtnjačom, da bih Sergeu održao sat. Neki se gosti već tu nalaze - čini se kao da oni uvijek jedu u gomili, prilažući svaki po nešto. Za stolom nas je osam - ne računajući tri psa. Psi jedu prvi. Oni jedu zobenu kašu. Onda počinjemo mi. I mi jedemo zobenu kašu - kao predjelo. “Chez nous” kaže Serge, namignuvši mi okom, “c’ est pour les chiens, les Quaker Oats. Ici pour le gentleman. Ça va.” Nakon zobene kaše dolazi juha od gljiva i povrće, a nakon toga omlet sa slaninom, voće, crno vino, votka, kava, cigarete. Nije loš, taj ruski ručak. Svi govore punih ustiju. Pri kraju obroka Sergova žena, koja je neuredna i lijena Armenka, baca se na divan i počinje grickati bombone. Prekopava po kutiji svojim debelim prstima, odgrizne sićušni komadić da 39

Crowarez

Bosnaunited

vidi da li u bombonu ima kakvog soka, a onda ga baca psima na pod. Čim je s jelom gotovo, gosti žurno odlaze. Oni odlaze glavačke, kao da se boje kakve kuge. Serge i ja ostajemo s psima - njegova je žena zaspala na divanu. Serge se mota uokolo ravnodušno, sabirući otpatke za pse. “Psi vole vrlo mnogo”, kaže. “Vrlo dobro za pse. Mali pas, on ima gliste... Još je previše mali.” On se saginje da bi pobliže pogledao nekoliko bijelih crvi koji leže na sagu između psećih šapa. Pokušava da objasni nešto o crvima na engleskom, ali nedostaju mu riječi. Konačno pogleda u rječnik. “Ah”, kaže, gledajući me oduševljeno, “trakavice!” Moja reakcija očigledno nije vrlo inteligentna. Serge je zbunjen. Spušta se na ruke i koljena da bi ih pobliže ispitao. Podiže jednoga i polaže ga na stol kraj voća. “Uh, nije baš velik jako”, gunđa, “idući sat učiš me crve, ne? Ti si dobar učitelj. S tobom napredujem...” Dok ležim na madracu u predsoblju, smrad insekticida me guši. Oštri kiseli vonj kao da prožima svaku poru mog tijela. Hrana mi se počinje osvećivati - zobena kaša, gljive, slanina, pečene jabuke. Vidim malu trakavicu kako leži kraj voća i sve one različite vrsti crva koje mi je Serge nacrtao po stolnjaku da bi mi objasnio što je psu. Vidim praznu dvoranu Folies Bergère i u svakoj pukotini pužu žohari i uši i stjenice. Vidim ljude kako se panično češu, češu se i deru dok ne prokrvare. Vidim crve kako pužu preko kulisa poput vojske crvenih mravi, žderući sve što im dolazi na dohvat. Vidim zboristice kako odbacuju svoje prozračne tunike i gole trče kroz prolaze među sjedalima. Vidim gledaoce u parketu kako zbacuju odjeću i češu jedan drugoga poput majmuna. Pokušavam se smiriti. Na kraju krajeva ovdje sam našao dom, i ovdje me svakoga dana čeka obrok hrane. A Serge je dobar drug, o tom nema sumnje. Ali ne mogu spavati. Ovo je kao da čovjek spava u mrtvačnici. Madrac je zasićen tekućinom za balzamiranje. Ovo je mrtvačnica za uši, stjenice, žohare, trakavice. Ne mogu to izdržati. Neću da to trpim! Na koncu, čovjek sam, a ne uš. Ujutro čekam Sergea da nakrca kamion. Molim ga da me povede u Pariz. Nemam srca da mu kažem da odlazim. Ostavljam naprtnjaču s nekoliko stvari, koje su mi još preostale. Kad sitgnemo do Place Pereire, iskačem. Nemam nikakva naročita razloga da siđem ovdje. Ni za šta nemam naročitog razloga. Slobodan sam - a to je glavno... Lak kao ptica lepršam od jedne četvrti do druge. Čini mi se kao da su me pustili iz zatvora. Svijet gledam novim očima. Sve me duboko zanima. Čak i sitnice. Na Rue du Faubourg Poissonnière zastajem pred izlogom neke ustanove za fizičku kulturu. Gledam fotografije na kojima se vide primjerci muškosti “prije i poslije”. Sve same žabe. Neki su od njih goli, osim što imaju pincenez ili bradu. Ne mogu shvatiti kako se te ptice mogu zagrijati za ruče i bučice. Ovakav žabac mora imati malo naglašenu mješinu, kao baron de Charlus. Treba da nosi bradu i pincenez, ali se nikada ne smije fotografirati gol. On treba da nosi blistave lakirane cipele a u prsnom džepu žaketa mora imati bijeli rupčić koji viri oko dva centimetra iznad ruba. Ako je moguće, treba da nosi crvenu vrpcu na reveru, provučenu kroz rupicu za dugme. Treba da nosi pidžame kad ide u postelju. Dok se približavam Place Clichyju već se spušta veče i ja prolazim kraj male kurvice s drvenom nogom koja stoji preko puta Gaumond Palacea dan za danom, od jutra do mraka. Čini se da je tek navršila osamnaestu. Valjda ima redovite mušterije. Nakon ponoći, ona stoji tu u crnoj odjeći, kao ukorijenjena. Iza nje se nalazi uličica koja plamti poput pakla. 40

Crowarez

Bosnaunited

Prolazeći sada kraj nje laka srca, ona me nekako podsjeća na gusku privezanu za stup, neku gusku bolesne jetre, tako da bi svijet mogao doći do svoje pâté de foie gras. Mora da je neobično povesti sa sobom u postelju taj drveni patrljak. Čovjeku padaju na pamet svakakve stvari - špranje i slično. Ali svakome prema njegovu ukusu! Spuštajući se niz Rue des Dames sudaram se sa Peckoverom, još jednim jadnikom koji radi na papiru. On se žali da noću uspijeva spavati samo tri ili četiri sata. Mora ustajati u osam ujutro da bi radio u kancelariji nekog zubara. On to ne radi za novac, objašnjava mi, nego da bi kupio lažno zubalo. “Teško je čitati korekture dok ti glava pada od pospanosti”, kaže mi. “Žena mi smatra da trebam držati posao gdje sam siguran. Što bismo radili ako izgubiš namještenje?”, kaže mi ona. Ali Peckoveru nije nimalo stalo do namještenja. Iako radi nema nimalo novaca za trošak. Mora spremati opuške cigareta i koristiti ih kao duhan za lulu. Njegov se kaput drži na okupu samo pomoću pribadača. Dah mu smrdi i ruke mu se znoje. A po noći samo tri sata spavanja. “Ne može se tako postupati s čovjekom”, kaže on. “A moj poslodavac me tako pritisne da krv propišam, ako samo propustim kakvu tačku zarez.” Govoreći o svojoj ženi, dodaje: “A ta moja žena nije nimalo zahvalna, jebe se njoj za mene, kažem ti!” Prije nego se rastanemo uspijevam izmusti od njega jedan franak i pedeset. Pokušavam da mu užicam još 50 centima ali to je nemoguće. Uostalom, dobio sam dosta za kavu i croissants. Kraj kolodvora St. Lazare ima jedan bife sa sniženim cijenama. Sreća je htjela da u lavabou pronađem kartu za koncert. Lagan sada poput pera, odlazim tamo, u dvoranu Gaveau. Biljeter me bijesno gleda, jer tobože zaboravim da mu dadem napojnicu, koja ga ide. Svaki put kad prođe kraj mene gleda me upitno, kao da ću se možda iznenada sjetiti. Već odavno nisam sjedio u društvu dobro odjevenih ljudi, pa se sada osjećam pomalo u panici. Još uvijek osjećam smrad formaldehida. Možda Serge i ovdje vrši svoje isporuke. Ali nitko se ne češe, bogu hvala. Jedva primjetni miris parfema... tek jedva primjetni. Već prije nego će glazba početi, na licima ljudi javlja se onaj izraz dosade. Pristojni oblik samomučenja, koncert. Načas, dok dirigent kucka svojim štapićem, osjeća se napeti grč koncentracije, ali za njim gotovo neposredno slijedi opće omlohavljenje, neka tupa vrsta počivanja, kao u povrća, izazvanog jednoličnim neprekinutim sipljenjem iz orkestra. Moj duh je neobično budan, kao da mi se u lubanji nalazi tisuću ogledala. Moji živci su napeti, treperavi! Note su poput staklenih kugli što plešu na milijun vodoskoka. Nikada prije nisam bio na koncertu s ovako praznim želucem. Ništa mi ne promiče, ni najsitnija pribadača koja pada na pod. Čini mi se kao da sam bez odjeće i kao da je svaka pora mog tijela po jedan prozor, a svi prozori otvoreni, i svjetlo mi preplavljuje iznutricu. Osjećam kako mi svjetlo prodire pod lukove rebara a rebra mi nadsvođuju praznu lađu koja drhti od odjeka. Koliko to dugo traje, nemam pojma: izgubio sam osjećaj vremena i prostora. Nakon cijele vječnosti, čini se, slijedi interval polusvijesti, pun takvog smirenja, da u sebi osjećam neko veliko jezero, jezero blistavog sjaja hladno poput želatine; a iznad tog jezera, podižući se u velikim razmahanim spiralama, javljaju se velika jata ptica, ogromne ptice selice dugih vitkih nogu i sjajnoga perja. Jato za jatom uzdiže se s hladne mirne površine jezera i, prolazeći ispod mojih ključnih kostiju, gubi se u bijelom moru prostora. A tada polako, vrlo polako, kao da neka starica u bijeloj kapi obilazi i obilazi iznutra po mojem tijelu, polako se zatvaraju 41 Crowarez

Bosnaunited

prozori i moji se organi vraćaju na svoja mjesta. Iznenada svjetla se pale s bljeskom a čovjek u bijeloj loži, kojeg sam smatrao turskim oficirom, ispada da je žena s loncem cvijeća na glavi. Sada se čuje mrmljanje i svi oni koji žele zakašljati, iskašljavaju se do mile volje. Čuje se buka nogu koje stružu i sjedala koja udaraju, neprekidna škrebetava buka ljudi, koji se besciljno kreću uokolo, ljudi koji mašu svojim programima, pretvarajući se da ih čitaju, a onda ispuštaju programe i traže ih pod sjedalima, zahvalni za makar i najmanji događaj, koji će ih spriječiti da ne upitaju sami sebe o čemu su mislili, zato što bi oni da saznaju da nisu mislili ni o čemu, poludjeli. U oštrom bljesku svjetlosti gledaju jedan drugoga praznim očima i među njima vlada neka neobična napetost. A u trenutku, kad dirigent ponovo zakuca štapićem, ponovo padaju u kataleptičko stanje - nesvjesno se češu, ili se iznenada prisjećaju nekog izloga u kojem su vidjeli šal ili šešir. Sjećaju se svake pojedinosti toga izloga s fantastičnom jasnoćom, ali gdje se tačno nalazio, ne mogu se sjetiti, i to ih muči, drži ih budnima, nemirnim, i oni sada slušaju s udvostručenom pažnjom, jer su potpuno budni i bez obzira koliko da je divna glazba, njima se iz svijesti ne gubi onaj izlog i onaj šal, koji je tamo visio, ili šešir. A ta se žestoka usredotočenost pažnje dade osjetiti, pa se čini da se i sam orkestar galvanizirao u neobičnu budnost. Druga tačka eksplodira kao poklopac lonca - zaista toliko brzo da, kad iznenada glazba prestane i svjetla se upale, neki ostaju sjediti na sjedalima poput mrkvi, dok im čeljusti konvulzivno žvaću, i da im iznenada dreknete u uho Brahms, Beethoven, Mendeljejev, Hercegovina, oni bi vam bez razmišljanja odgovorili - četiri, devetsto šezdeset sedam, dvjesto osamdeset devet. Kad dolazimo do tačke u kojoj se izvodi Debussy, atmosfera je potpuno zatrovana. Otkrivam da razmišljam o tome kako je to biti žena za vrijeme spolnog odnosa - da li je užitak veći, i slično. Pokušavam zamisliti kako nešto prodire u moje slabine, ali doživljavam samo nejasan osjećaj boli. Pokušavam se usredotočiti, ali glazba je previše kliska. Ne mogu misliti ni o čemu nego o nekoj vazi, koja se polako okreće, a naslikane figure otpadaju u prostor. Konačno se okreće samo svjetlo, a kako se to svjetlo može okretati, pitam samog sebe. Čovjek koji sjedi do mene čvrsto spava. On izgleda kao burzovni mešetar, sa svojom krupnom mješinom i navoštenim brkom. Sviđa mi se ovakav. Naročito mi se sviđa ta velika mješina i sve što je bilo potrebno da se ona napravi. Zašto on ne bi čvrsto spavao? Ako hoće da sluša uvijek može skupiti toliko para da kupi kartu. Primjećujem da što su bolje obučeni, to čvršće spavaju. Imaju čistu savjest, ti bogati. Ako siromah zadrijema, čak i na nekoliko sekundi, on se sav skameni; zamišlja da je počinio zločin protiv skladatelja. U tački španske glazbe, cijela se dvorana elektrificirala. Svi sjede na rubu sjedala bubnjevi su ih probudili. Ponadao sam se, kad su bubnjevi počeli, da će nastaviti vječno. Očekivao sam da vidim ljude kako padaju iz loža ili kako bacaju u zrak šešire. Bilo je u tome nešto patetično i mogao nas je otjerati u čisto ludilo, taj Ravel, da je htio. Ali Ravel nije to. Iznenada je sve zamrlo. Kao da se sjetio, usred svojih akrobacija, da na sebi nosi odijelo po mjeri. Suspregnuo se. Velika greška, po mom skromnom mišljenju. Umjetnost se sastoji u tome da se ide dokraja. Ako počinješ s bubnjevima moraš završiti s dinamitom, ili TNT-om. Ravel je žrtvovao nešto zbog forme, zbog povrća koje ljudi moraju probaviti prije nego odu u krevet. 42 Crowarez

Bosnaunited

Moje se misli šire. Glazba klizi izvan dohvata mog duha, sad kad su bubnjevi prestali. Kao na zapovjed, svi ljudi se smiruju. Pod izlaznim svjetlom sjedi neki Werther, zaronivši u očaj; oslanja se o laktove, oči su mu prevučene glazurom. Pokraj vrata, zavijen u veliki plašt, stoji neki Španjolac sa sombrerom u ruci. Izgleda kao da pozira za Rodinova Balzaka. Od vrata nagore podsjeća na Buffalo Billa. Na galeriji preko puta mene, u prvom redu, sjedi žena široko rastavljenih nogu; izgleda kao da ima ukočenu čeljust, zabačen i iščašen vrat. Žena u crvenom šeširu koja spava na ogradi - kako bi bilo divno kad bi naglo dobila krvoliptanje! Kad bi naglo prosula cijelo vjedro krvi na one uškrobljene košulje ispod nje. Zamislite samo te bezvezne mamlaze kako odlaze kući s koncerta krvavih bijelih ovratnika! San je tonalitet. Nitko više ništa ne sluša. Nemoguće je misliti i slušati. Nemoguće je sanjati, premda i sama muzika nije ništa drugo nego san. Žena u bijelim rukavicama drži labuda na krilu. Legenda priča da je Leda, kad je bila oplođena, rodila dvojke. Svi nešto rađaju - svi osim lezbijke na drugom balkonu. Njena je glava zabačena, grlo široko otvoreno, ona je potpuno budna i drhti od pljuska iskara koje pršte iz atomske simfonije. Jupiter joj probada uši. Frazice iz Kalifornije, kitovi velikih peraja, Zanzibar, Alkazar. Kad je duž Guadalquivira tisuću mošeja sjalo. Duboko u ledenim santama a dani su poput jorgovana. Money Street sa dvije bijele ograde za vezanje konja. Kamene maske... i čovjek s budalaštinama Jaworskoga... riječna svjetla... i...

43 Crowarez

Bosnaunited

VII

U Americi sam imao stanoviti broj prijatelja Indijaca, nekih loših, nekih dobrih, nekih osrednjih. Okolnosti su me dovele u takav položaj, gdje sam im na sreću mogao biti od pomoći: osiguravao sam im namještenja, nalazio sam im stanove, hranio sam ih kad je bilo potrebno. Bili su mi vrlo zahvalni, moram reći, i to u tolikoj mjeri, zapravo, da su mi svojim pažnjama zagorčili život. Dvojica su bili sveci, ako znam što je svetac: naročito Gupte kojega su jednoga jutra pronašli s vratom prerezanim od uha do uha. U malom svratištu, u Greenwich Villageu, našli su ga jednoga jutra potpuno golog, ispruženog na krevetu, kraj njega njegovu frulu, a vrat mu je bio presječen, kao što sam rekao, od uha do uha. Nikada se nije ustanovilo da li ga je netko umorio ili je počinio samoubistvo. Ali to je svejedno, ovako ili onako... Mislim unatrag o lancu okolnosti koje su me konačno dovele u Nanantateejevu kuću. Mislio sam kako je čudno da sam posve zaboravio Nanantateeja sve do neki dan kad sam ležao u otrcanoj hotelskoj sobi u Rue Cels. Ja ležim tako na željeznom krevetu misleći o tome kakva sam ništica postao, kakva šuplja brojka, kakva beznačajnost, kad tras! u svijesti mi iskoči riječ: NONENTITET! Tako smo ga mi zvali u New Yorku - Nonentitet, Gospodin Nonentitet! Sada ležim na podu u veličanstvenom apartmanu kojim se hvalisao dok je bio u New Yorku. Nanantatee se igra dobro Samaritanca: dao mi je par svrbljivih pokrivača, konjske ćebadi, u kojima sam se sklupčao na prašnjavom podu. Svakoga sata, po cijeli dan, ima sitnih poslova koje treba obaviti - to jest, ako sam dovoljno glup da ostanem u kući. Ujutro, on me grubo budi da bih mu pripremio povrće za ručak: luk, češnjak, grašak itd. Njegov prijatelj, Kepi, upozorava me da ne jedem tu hranu - kaže da je loša. Dobra ili loša, koja je razlika? Hrana! To je jedino važno. Za malo hrane potpuno sam spreman da metem njegove sagove slomljenom metlom, da mu perem odjeću, da skupljam mrvice s poda čim završi s jelom. Postao je apsolutno besprijekoran od moga dolaska: sve se sada mora oprašivati, stolice se moraju slagati na poseban način, sat mora zvoniti, voda u zahodu mora pravilno da teče... Pravi sumanuti Indijac! I uredan kao grašci u mahuni. Smijat ću se tome od srca kad se jedanput izvučem iz njegovih pandži, ali u ovom trenutku sam zatvorenik, čovjek bez kaste, nedodirljivi... Ako se slučajno noću ne vratim i ne uvučem među konjsku ćebad, on mi veli prilikom dolaska: “Ah, znači da ipak nisi umro? Mislio sam da si umro.” I premda znade da sam bez prebite pare, svakoga mi dana priča o kakvoj jeftinoj sobi koju je upravo taj čas otkrio negdje u susjedstvu. “Ali još uvijek ne mogu unajmiti sobu, ti to znaš”, kažem mu ja. A onda, trepćući očima kao Kinez, on glatko odgovara: “Ah da, zaboravio sam da nemaš novaca. Uvijek to gubim iz vida, Endree... Ali kad dođe telegram... Kad ti gospođica Mona pošalje pare, onda ćeš valjda poći sa mnom da pogledamo tu sobu, što veliš?” I gotovo u istom dahu počne me nagovarati da ostanem koliko god dugo želim - “šest mjeseci... sedam mjeseci, Endree... ti si mi ovdje vrlo dobro došao”. 44

Crowarez

Bosnaunited

Nanantatee je jedan od Indijaca za koje nisam nikad ništa učinio u Americi. On mi se predstavio kao bogati trgovac, trgovac biserima, s luksuznim apartmanom u Rue Lafayette, Pariz, s vilom u Bombayu, s bungalovom u Darjeelingu. Na prvi pogled sam mogao vidjeti da je slabouman, ali opet, s druge strane, slaboumni katkada imaju toliko genijalnosti da nagomilaju bogatstvo. Nisam znao da je svoj hotelski račun u New Yorku platio tako da je ostavio dva debela bisera u vlasnikovim rukama. Sad mi se čini smiješnim da se taj mali Lazar nekada gizdavo šepurio predvorjem toga hotela u New Yorku sa štapom od ebanovine, otresajući se na služnike, naručujući ručkove za svoje goste, šaljući vratara po karte za kazalište, iznajmljujući taksi na cijeli dan, itd. itd., a sve bez ijedne pare u džepu. Samo s nizom debelih bisera oko vrata, koje je s vremenom jednog po jednog pretvarao u novac. I prepotentan način kojim me je znao potapšati po leđima, i zahvaliti mi što sam tako dobar prema mladim Indijcima - “oni su vrlo inteligentni momci, Endree... Vrlo inteligentni!” Govorio je kako će mi dobri gospodin taj i taj platiti za moju ljubaznost. Time se objašnjava zašto su se oni tako kikotali, ti inteligentni momci Indijci, kad sam im predložio da pokušaju užicati nešto novaca od Nanantateeja. Neobično je kako mi dobro gospodin taj i taj zaista isplaćuje moja dobročinstva. Ja nisam ništa nego rob tom debelom malom Lazaru. Ja mu danonoćno stojim na raspolaganju. Ovdje sam mu potreban - on mi to u lice kaže. Kada odlazi u zahod, viče: “Endree, donesi mi vrč vode, molim. Moram se obrisati.” Ne pada mu na kraj pameti da upotrijebi toaletni papir, taj moj Nanantatee. Mora da je to protiv njegovih vjerskih propisa. Ne, on traži vrč vode i krpu. Nježan je, debeli mali Lazar. Katkada, dok pijem šalicu blijedog čaja, u koji je spustio ružin list, on mi priđe blizu i prdne mi glasno, ravno u lice. Nikada ne kaže “izvini!” Ta riječ mora da nedostaje u njegovom rječniku Gujuratija. Onoga dana kad sam došao u Nanantateejev stan, zatekao sam ga upravo u izvedbi njegovog ritualnog pranja, što će reći da je stajao iznad prljave zdjele, pokušavajući da kljakavom rukom dosegne zatiljak. Kraj lavora je stajao mjedeni vrč koji je upotrebljavao da promijeni vodu. Zahtijevao je od mene da šutim za vrijeme ceremonije. Sjedio sam šutke, kako mi je bilo rečeno, i promatrao ga kako pjeva i moli, a tu i tamo pljune u lavor. Dakle, to je divan apartman o kojem je govorio u New Yorku, to mi je Lafayette! Dok sam bio u New Yorku, to mi je zvučalo kao neka važna ulica. Mislio sam da samo milijuneri i trgovci biserima stanuju u toj ulici. Divno zvuči Rue Lafayette, dok ste s druge strane mora. Isto tako zvuči Peta avenija, kad ste s ove strane. Čovjek ne može ni zamisliti kakvi se brlozi nalaze u tim krasnim ulicama. Ali bilo kako bilo, evo me ovdje konačno, sjedim u tom veličanstvenom apartmanu u Rue Lafayette. A ovaj šašavac sa svojom nakaznom rukom upravo obavlja ritual pranja. Stolica na kojoj sjedim je slomljena, okvir kreveta se raspada, tapete su u krpicama, a pod krevetom se nalazi otvorena torba krcata prljavim rubljem. S mjesta gdje sjedim vidim bijedno dvorište gdje sjedi aristokracija Rue Lafayette, pušeći glinene lule. Pitam se sada, dok on zapijeva hvalu božju, kako mora da izgleda onaj bungalov u Darjeelingu. Njegovo pjevanje i molitva kao da nemaju kraja. On mi objašnjava da je obavezan prati se na stanoviti propisani način - to zahtijeva njegova vjera. Ali nedjeljom se ipak kupa u limenoj kadi - njegovo Veliko JA SAM će mu to progledati kroz prste, kaže. Kad se odjene, prilazi ormaru, klekne pred malim idolom na trećoj polici i ponavlja neku abrakadabru. Ako tako svakoga dana moliš, kaže mi on, ništa ti se neće dogoditi. Dobri gospodin taj i taj nikada ne zaboravlja odanog slugu. I onda mi 45

Crowarez

Bosnaunited

pokazuje sakatu ruku, koju je zaradio u sudaru s nekim taksijem, nesumnjivo jednoga dana kad je zanemario da dopjeva pjesmu i dopleše ples do kraja. Ruka mu izgleda poput slomljenog kompasa; to više i nije ruka, nego zapešće koje visi na peteljci. Kad su mu pokrpili ruku, pod pazuhom mu se razvio par natečenih žlijezda - debele žlijezdice, tačno nalik psećim jajima. Oplakujući svoju nevolju on se iznenada prisjeća da mu je liječnik preporučio obilniju dijetu. Moli me da se smjesta dadem na posao i sastavim jelovnik s mnogo ribe i mesa. “A što ćemo s ostrigama, Endree - za le petit frère?” ali sve je to samo zato da bi ostavio na mene jak dojam. On nema ni najmanje namjere da za sebe kupi bilo ostrige, bilo meso, bilo ribu. Svakako ne, dok sam ja ovdje. Za sada ćemo se prehranjivati lećom i rižom i suhom hranom koju je uskladištio u potkrovlju. Čak se ni maslac, koji je kupio prošlog tjedna, neće baciti. Kad se baci na to da pretapa maslac, vonj postaje nepodnošljiv. Isprva bih znao pobjeći, kad bi on stavio maslac u tavu, ali sada uspijevam izdržati do kraja. On bi bio oduševljen kad bi me mogao natjerati da izbljujem što sam pojeo - to bi bilo samo još nešto što bi mogao spremiti u ormar, zajedno sa suhim kruhom i pljesnivim sirom i malim masnim kolačićima, koje sâm peče od ustajala mlijeka i užegla maslaca. Čini se da u posljednjih pet godina on nije ni prstom maknuo; nije obrnuo ni jedne jedine pare. Posao nikako više ne ide. On mi priča o biserima u Indijskom oceanu - velikim krupnim biserima s kojima možeš proživjeti cijeli život. Arapi mu kvare posao, kaže on. A u međuvremenu, on se moli Gospodu tom i tom svakoga dana, i to ga održava na životu. On je u fantastično dobrim odnosima s božanstvom: zna kako da mu laska, kako da izmuze iz njega nekoliko sua. To je čisti komercijalni odnos. U zamjenu za ispiranje i lickanje ispred zahoda, koje izvodi svakoga dana, on dobiva porciju graha i luka, da ne kažemo ništa o natečenim jajima pod njegovim pazuhom. On se duboko ufa da će na kraju sve ispasti kako treba. Biseri će se opet jednoga dana prodavati, možda za pet godina, možda za dvadeset kad Gospod taj i taj bude zaželio. “A kada posao krene, Endree, dobivat ćeš deset posto - za pisanje pisama. Ali prvo, Endree, moraš napisati pismo da vidimo možemo li dobiti kredit iz Indije. Proći će oko šest mjeseci dok ne dobijemo odgovor, možda čak i sedam - brodovi nisu brzi u Indiji.” On uopće nema nikakav pojam o vremenu, taj Lazar. Kad ga pitam, kako je spavao, on zna odgovoriti: “Ah, da, Endree, vrlo dobro spavam... Spavam katkada devedeset dva sata u tri dana.” Ujutro je obično preslab da bi išta radio. Njegova ruka! Ta jadna slomljena štaka od ruke! Katkada se pitam, gledajući ga kako je savija oko zatiljka, da li će uopće uspjeti da je ponovo vrati na pravo mjesto. Kad ne bi bilo malog trbuščića, kojeg gura pred sobom, podsjećao bi me na nekog od onih akrobata u cirkusu Medrano. Samo bi mu trebalo da slomi još i nogu. Dok me promatra kako metem sag, i vidi koliki oblak prašine podižem, počinje da cokće kao Pigmejac. “Dobro! Vrlo dobro Endree! Meni je ostalo jedva da poližem zdjelu.” Znači da ima nekoliko mrvica prašine koje sam propustio; takav je njegov pristojan način da bude sarkastičan. Svako poslije podne posjeti ga nekoliko kolega - trgovaca biserima - koji uvijek navraćaju. Svi su oni vrlo uglađeni, uljeviti gadovi blagih, srnećih očiju; sjedaju oko stola, pijući namirisani čaj s glasnim siktavim zvukom, dok Nanantatee skakuće uokolo poput majmuna ili pokazuje kakvu mrvicu na podu i govori svojim glatkim ljigavim glasom: “Budi ljubazan pa ovo podigni, Endree”. Kad mu dođu gosti on žalosno prilazi ormaru i vadi suhe 46

Crowarez

Bosnaunited

korice kruha, koje je prepekao možda prije tjedan dana i koje imaju sada okus što jako podsjeća na pljesnivo drvo. Ni mrvica se ne baca. Ako kruh postane prekiseo on ga odnosi dolje kućepaziteljici koja je, kako on kaže, vrlo ljubazna prema njemu. Prema njegovim riječima, kućepaziteljica je oduševljena kad dobije ustajali kruh: od tog kruha pravi poparu. Jednoga dana došao je moj prijatelj Anatol da me posjeti. Nanantatee je bio oduševljen. Uporno je zahtijevao da Anatol ostane na čaju. Uporno je tražio da okuša malo masne kolačiće i ustajali kruh. “Vi morate dolaziti svakoga dana”, kaže mu, “i davati mi satove ruskoga. Krasan jezik, taj ruski... Htio bih da ga znam govoriti. Kako se ono kaže, recite mi opet, Endree - boršč? Hoćeš li mi to zapisati, molim, Endree...” A ja to moram pisati na pisaćoj mašini, ništa manje, tako da bi on mogao promatrati moju tehniku. Kupio je pisaću mašinu, kad su mu platili odštetu zbog slomljene ruke, zato što je liječnik preporučio tipkanje kao dobru vježbu. Ali ubrzo mu je dodijao pisaći stroj - bio je to engleski pisaći stroj. Kad je saznao da Anatol svira mandolinu, rekao je: “Vrlo dobro! Morate dolaziti svakoga dana i davati mi satove glazbe. Kupit ću mandolinu čim se poslovi malo poprave. To je dobro za moju ruku.” Sutradan posuđuje gramofon od kućepaziteljice. “Hoćeš li me naučiti da plešem, molim, Endree. Trbuh mi je prevelik.” Nadam se da će jednoga dana kupiti golemi, goveđi odrezak, tako da mu mogu reći: “Hoćete li molim vas zagristi mjesto mene, gospodine Nonentitet. Zubi mi nisu dovoljno jaki!” Kao što sam čas prije rekao, od moga dolaska on je postao izvanredno pedantan. “Jučer si”, kaže mi, “počinio tri greške, Endree. Prvo, zaboravio si da zatvoriš zahodska vrata, pa su cijele noći radila bum-bum; drugo, ostavio si otvoren kuhinjski prozor, pa je jutros puklo staklo. I zaboravio si da staviš bocu od mlijeka pred vrata! Od sada ćeš uvijek stavljati bocu od mlijeka van, molim, prije nego ideš na spavanje, a ujutro ćeš, molim, donijeti kruh.” Svakoga dana njegov prijatelj Kepi navraća da vidi nisu li stigli kakvi posjetioci iz Indije. On čeka dok Nanantatee izađe, a onda odšvrlja do ormara i guta korice kruha, koje su skrivene u jednoj staklenoj tegli. On uporno tvrdi da ta hrana ne valja, ali je proždire kao štakor. Kepi je krpelj, neka vrsta ljudskog nametnika, koji se pripije uz kožu čak i najsiromašnijeg svojeg zemljaka. S Kepijevog stanovišta, svi oni su nabobi. Za lošu cigaru i cijenu jedne čašice on će lizati guzicu svakom Indijcu. Indijcu, pazite, ali ne Englezu. On ima adrese i cjenike svih kupleraja u Parizu. Čak i od jazbina gdje je cijena samo deset franaka on dobiva svoj mali procent. On znade najkraći put do svakog mjesta kamo želite ići. Prvo će vas pitati želite li tamo ići taksijem; ako kažete ne, predložit će vam autobus, a ako je to preskupo, onda tramvaj ili metro. Ili će vam predložiti da do tamo hodate i uštedite franak ili dva, znajući vrlo dobro da se usput prolazi kraj jednoga tabaca i da ćete vi, molim vas, biti tako ljubazni da mu kupite malu jeftinu cigaru. Kepi je na stanoviti način zanimljiv, zato što nema nikakve druge ambicije osim da svake večeri nešto pojebe. Svaki novčić koji zaradi, a tih je vraški malo, straći u plesnjacima. On ima ženu i osmoro djece u Bombayu, ali to ga ne sprečava da predlaže vjenčanje svakoj maloj femme de chambre koja je dovoljno glupa i lakovjerna da se dade od njega prevariti. On ima malu sobu u Rue Condorcet za koju plaća šezdeset franaka mjesečno. Sam ju je oblijepio tapetama. Vrlo je na nju ponosan. U svom naliv-peru upotrebljava tintu ljubičaste 47

Crowarez

Bosnaunited

boje zato što ona dulje traje. Lašti vlastite cipele, glača vlastite hlače, pere vlastito rublje. Za malu cigaru, cigaricu, ako izvolite, pratit će vas preko cijelog Pariza. Ako slučajno zastanete da pogledate kakvu košulju ili dugme za ovratnik, oči mu sinu. “Nemojte to ovjde kupiti”, reći će vam. “Ovdje traže previše. Pokazat ću vam jeftinije mjesto.” I prije nego imate vremena da o tome razmislite, on će vas odvući i smjestiti vas pred neki drugi izlog, gdje se vide iste kravate, iste košulje, ista dugmad za ovratnike - možda je to čak i ista trgovina! - ali vi ne vidite nikakve razlike. Kad Kepi čuje da nešto hoćete kupiti, duša mu oživi. Postavit će vam toliko pitanja i vući vas na tolika mjesta da ćete svakako ožednjeti i pozvati ga na piće, na što ćete na svoje zaprepaštenje ustanoviti da opet stojite u kakvom tabacu - možda u onom istom tabacu - i da Kepi opet govori onim svojim sitnim unjkavim glasom: “Hoćete li, molim, biti tako dobri da mi kupite cigaricu?” Bez obzira, što god vi namjeravali raditi, čak i ako želite samo da se prošetate oko ugla, Kepi će mjesto vas štedjeti. Kepi će vam pokazati najkraći put, najjeftinije mjesto, najveću porciju, jer što god vi činili morate proći kraj nekog tabaca, a radilo se o revoluciji ili štrajku ili karanteni, Kepi mora biti u Moulin Rougeu ili u Olimpiji ili u Ange Rougeu kad glazba počinje da svira. Neki dan mi je donio knjigu i dao da je pročitam. Knjiga je bila o nekakvoj slavnoj parnici između nekog svetog čovjeka i izdavača nekih indijskih novina. Urednik je, čini se, otvoreno optužio sveca da živi skandaloznim životom; pošao je još dalje i optužio svetog čovjeka da je zaražen. Kepi kaže da to mora da je bila “francuska bolest”, ali Nanantatee uzvraća da je bio japanski triper. Za Nanantateeja sve mora biti malo pretjerano. U svakom slučaju, kaže Nanantatee vedro: “Ti ćeš mi, molim, reći što tamo piše, Endree. Ne mogu čitati knjigu - boli me ruka.” A onda da bi me ohrabrio, “Krasna je to knjiga o jebačini, Endree. Kepi ju je tebi donio. On ne misli ni o čemu osim o ženskama. On je pojebao tolike ženske baš kao Krišna. Mi ne vjerujemo u te stvari, Endree...” Malo kasnije odvodi me gore u potkrovlje, koje je pretrpano limenim konzervama i kojekakvim drangulijama iz Indije, umotanim u vreće i pakpapir. “Ovamo dovodim djevojke”, kaže. A onda prilično čežnjivo: “Nisam dobar jebač, Endree. Više ne jebem ženske. Samo ih držim u zagrljaju i govorim im riječi. Sada mi se još sviđa samo da govorim riječi.” Više mi nije potrebno ni da ga slušam: znam da će mi sada ponovo pričati o ruci. Zamišljam ga kako leži s tom slomljenom šakom, koja visi s kreveta. Ali na moje iznenađenje, on dodaje: “Nisam dobar za jebanje, Endree. Nikada nisam bio naročiti jebač. Moj brat, taj je dobar! Tri puta dnevno, svaki dan! I Kepi, i on je dobar - baš kao Krišna.” Njegov se duh sada usredotočio na “jebačka posla”. Dolje, u maloj sobi, gdje kleči pred otvorenim ormarom, on mi objašnjava kako mu je bilo dok je bio bogat i dok su mu žena i djeca bili ovdje. Na praznike, on bi poveo svoju ženu do Dorna Naroda i iznajmio sobu za noć. Svaka je soba bila uređena u drukčijem stilu. Njegovoj se ženi to veoma sviđalo. “Divno mjesto za jebačinu, Endree. Znam sve te sobe...” Zidovi male sobe, u kojoj sjedimo, pretrpani su fotografijama. Predstavljene su sve grane obitelji; to je nalik na presjek Indijskog imperija. Članovi tog genealoškog stabla izgledaju većinom kao uvenulo lišće: žene su štrkljaste i imaju neki iznenađeni, preplašeni pogled u očima; muškarci imaju pametni, živahni izraz, poput obrazovanih čimpanzi. Svi su tu, njih oko devedeset, sa svojim bijelim volovima, svojim kravljim kolačima, mršavim nogama, staromodnim naočarima; u pozadini, tu i tamo, čovjek letimično primjeti sušom 48 Crowarez

Bosnaunited

spaljeno tlo, ruševine nekog postolja, na kojem je stajao idol iskrivljenih ruku, neka vrsta ljudske stonoge. U toj galeriji ima nešto tako fantastično, tako neskladno, da se čovjek neizbježno podsjeti na veliki mrijest hramova koji se protežu od Himalaja do vrha Ceylona, golema zbrka arhitekture, neusporedive ljepote a u isto vrijeme monstruozne, odvratno monstruozne, zbog plodnosti koja ključa i kipi u bezbroj ogranaka jedne zamisli koja je, čini se, iscrpila i samo tlo Indije. Promatrajući kipuću košnicu figura, koje se roje po fasadama hramova, čovjek se nađe pod teškim dojmom potencije tih tamnoputih, lijepih ljudi koji su pomiješali svoje tajanstvene struje u seksualnom zagrljaju, koji traje već trideset stoljeća ili više. Ovi mršavi ljudi i žene prodornih očiju, koje zure s fotografija, nalikuju izgladnjelim sjenama onih virilnih, masivnih figura, koje su se otjelovile u kamenu i freskama od jednog kraja Indije do drugog, da bi herojski mitovi rasa, koje su se međusobno izmiješale, zauvijek živjeli isprepleteni u srcima njihovih zemljaka. Kad bacim pogled samo na mali dio tih prostranih kamenih snova, tih golemih teških građevina, ukrašenih draguljima, koaguliranih ljudskom spermom, opčini me blistava raskoš tih uzleta mašte, koji su omogućili narodu od pola bilijuna ljudi, potpuno različitog porijekla, da tako otjelovi najneuhvatljivije izraze svojih težnji. Čudna je to i neobjašnjiva mješavina osjećaja koja me je spopala sada, dok Nanantatee blebeće i blebeće o sestri koja je umrla prilikom poroda. I ona je tu na zidu, nježna plaha stvarca od dvanaest ili trinaest godina, koja se drži za ruku nekog podjetinjelog starca. U dobi od deset godina udali su je za tog starog razvratnika koji je već bio zakopao pet žena. Imala je sedmoro djece, od kojih ju je samo jedno preživjelo. Dali su je ostarjelom gorili da bi zadržali bisere u obitelji. Kad je umirala, tako mi Nanantatee kaže, prošaptala je liječniku: “Dodijalo mi je jebanje... Neću se više jebati, doktore.” Dok mi to priča, svečano se češe po glavi svojom uvenulom rukom. “Jebački poslovi ne idu dobro, Endree”, kaže on. “Ali ja ću ti reći jednu riječ pomoću koje ćeš uvijek imati sreće. Moraš je izgovarati svakoga dana, stalno je ponavljati, milijun puta je moraš reći. Najbolja riječ na svijetu, Endreeee... Evo reci je sada... UMAHARUMA!” “UMARABU...” “Ne, Endreee, ovako... UMAHARUMA! “ “UMAMABUMBA...” “Ne, Endreee... ovako...” ... Ali koliko god da je svjetlo bilo slabo, tisak nejasan, korice otrcane, stranica iskrzana, prsti nespretni, buhe živahne, uši u krevetu proždrljive, talog na njegovu jeziku, suza u njegovu oku, gvalja u njegovu grlu, piće u njegovom vrču, svrabež na njegovu dlanu, zavijanje vjetra, bol u njegovu dahu, magla umora u njegovu mozgu, grižnja njegove savjesti, snaga njegova gnjeva, provala njegovih temelja, vatra u njegovoj utrobi, crv u njegovoj stražnjici, štakori u potkrovlju, galama i prašina u njegovim ušima, i budući da mu je trebalo mjesec dana da uznapreduje, on je čvrsto odlučio da će naučiti napamet više od jedne riječi tjedno. Mislim da se nikada ne bih iščupao iz Nanantateejevih kandži da se sama sudbina nije umiješala. Jedne noći, sreća je tako htjela, Kepi me zamolio da jednog od njegovih 49

Crowarez

Bosnaunited

mušterija odvedem do obližnje javne kuće. Nekog mladića koji je upravo došao iz Indije, i koji baš nije imao novaca na bacanje. Bio je to jedan od Gandhijevih ljudi, jedan iz one male grupe koja je izvršila historijski marš prema moru za vrijeme nestašice soli. Vrlo veseli Gandhijev učenik, moram reći, unatoč zavjetima o uzdržavanju kojima se obavezao. Očigledno nije već vjekovima vidio žene. Uspio sam ga dovesti samo do Rue Laferriere; bio je nalik psu isplažena jezika. A kako pompozan i tašt mali mamlaz, uzgred! Odjenuo se u odijelo od prugastog samta, opremio se francuskom kapom, štapom, krupnom leptir mašnom, kupio je dva naliv-pera, Kodak-kameru i ekstravagantno donje rublje. Novac koji je trošio dobio je na dar od bombajskih trgovaca: slali su ga u Englesku da širi Gandhijevo evanđelje. Čim je ušao u lokal gospođice Hamilton, počeo je gubiti svoj sang-froid. Kad se iznenada našao okružen cijelim jatom golih žena, zaprepašteno me pogledao. “Izaberi jednu”, rekao sam mu. “Možeš izabrati koju hoćeš.” Toliko se uzrujao da je jedva bio u stanju da ih gleda. “Izaberi za mene”, promrmljao je, žestoko pocrvenivši. Pregledao sam ih mirno i izabrao debeljuškastu mladu žensku, koja mi se činila živahnom kokicom. Sjeli smo u sobu za primanje i čekali da nam donesu nešto za piće. Madame se zanimala zašto nisam izabrao djevojku i za sebe. “Da, uzmi i ti jednu”, rekao je mladi Indijac. “Ne bih htio da budem sâm s njome.” I tako su opet uveli djevojke i ja sam izabrao jednu za sebe, prilično visoku, mršavu, melankoličnih očiju. Ostavili su nas same, nas četvoro, u sobi za primanje. Nakon nekoliko trenutaka, moj ti se mladi Gandhi prigne k meni i prošapće mi nešto na uho. “Naravno, ako ti se ona više sviđa, uzmi nju”, rekao sam i zatim sam prilično nespretno, potpuno zbunjeno, objasnio djevojkama da bismo se mi željeli trampiti. Vidio sam odmah da smo napravljli faux pas, ali moj mladi prijatelj je već postao toliko veseo i požudan, i nije htio ništa više ni da čuje, pa nam nije preostalo drugo nego da se popnemo brzo gore u sobu i da to obavimo. Dobili smo sobe jednu do druge, povezane međusobno vratima. Mislim da je moj kompanjon imao namjeru da opet izvršimo razmjenu čim malo zadovolji svoju oštru, neutaživu glad. Svakako, čim su djevojke izašle iz sobe da se pripreme, čuo sam kako kuca na vrata. “Gdje je toalet, molim?” pita me. Ne misleći da bi to moglo biti išta ozbiljno, nagovaram ga da to obavi u bidet. Djevojke se vraćaju s ručnicima u rukama. Čujem ga kako kikoće u drugoj sobi. Dok oblačim hlače, iznenada čujem neku gužvu u drugoj sobi. Djevojka ga psuje, naziva ga svinjom, prljavim prascem. Ne mogu zamisliti što je mogao učiniti da zasluži ovakav ispad. Ja stojim tu, s jednom nogom u hlačama, pažljivo slušajući. On joj pokušava nešto objasniti na engleskom, podižući glas sve više i više dok se ne pretvori u vrisak. Čujem kako vrata udaraju i u narednom trenutku madame provaljuje u moju sobu, lica crvena poput rajčice, divlje razmahujući rukama. “Trebali biste se stidjeti”, kriješti, “što ste doveli takvog čovjeka u moj lokal! To je barbar... On je svinja... On je...!” Moj kompanjon stoji iza nje, na vratima, s izrazom krajnje nelagode na licu. “Što si učinio?” pitam ga. “Što je učinio?” urliče madame “Pokazat ću vam... Dođite ovamo!” I zgrabivši me za ruku vuče me u susjednu sobu. “Eto! Eto!” vrišti ona, pokazujući mi bidet. “Hajde, idemo odavde”, kaže mladi Indijac. “Čekajte malo, nećete se tako lako iz ovoga izvući.” Madame stoji kraj bideta, pjeneći se i pljujući. I djevojke tu stoje, držeći u rukama 50

Crowarez

Bosnaunited

ručnike. Stojimo tako nas petoro i gledamo u bidet. Dva ogromna govna plivaju u vodi. Madame se saginje i prekriva bidet ručnikom. “Strašno! Strašno!”, zavija ona. “Nikad nešto ovako nisam vidjela! Svinja! Prljava gadna svinja!” Mladi Indijac me prijekorno gleda. “Morao si mi reći!” kaže on. “Nisam znao da to neće otići. Pitao sam te kamo da idem a ti si mi rekao da upotrebim ovo.” Gotovo je u suzama. Konačno me madame odvodi na stranu. Malo se urazumila. Na kraju krajeva, radi se o greški. Možda bi gospođa ipak sišla dolje i naručila po još jedno piće, za djevojke. Za djevojke je to bio veliki šok. One nisu navikle na ovakve stvari. I ako bi dobra gospoda bila tako ljubazna da se sjete femme de chambre - ovo nije nimalo zgodno za ferne de chambre taj svinjac, taj ružni svinjac. Ona sliježe ramenima i namiguje. Žalosna nezgoda. Ali nezgoda. Ako gospoda pričekaju ovdje nekoliko trenutaka, služavka će donijeti piće. Da li bi gospoda možda popila malo šampanjca? Da? “Htio bih da izađem odavde”, kaže mladi Indijac slabašno. “Nemojte to jako uzeti k srcu”, kaže madame. “Sad je sve to gotovo. Greške se katkada dešavaju. Idući put ćete pitati gdje je zahod.” Ona nastavlja dalje pričati o zahodima - čini se da na svakom katu ima po jedan. I kupaonica isto tako. “Imam mnogo engleskih mušterija”, kaže ona. “Svi su oni gospoda. Gospodin je Indijac? Šarmantni ljudi, Indijci. Tako inteligentni. Tako zgodni.” Kad izlazimo na ulicu, šarmantni mladi gospodin gotovo plače. Sada mu je žao što je kupio samtasto odijelo, štap i naliv-pera. Sad govori o osam zavjeta kojima se zakleo, o kontroli nepca i tako dalje. Prilikom marša u Dandi zabranjeno je bilo polizati i kuglu sladoleda. Priča mi o vretenu - kako je mala ruka Satyagrahista oponašala predanost svog gospodara. S ponosom pripovijeda kako je pješačio kraj Učitelja i s njim razgovarao. Imam iluziju da se nalazim u prisustvu jednoga od njegovih dvanaest učenika. U toku narednih nekoliko dana mi se prilično često i mnogo viđamo; treba dogovoriti intervjue s novinarima i predavanja koja on mora držati Indijcima u Parizu... Čovjek se mora zaprepastiti kad vidi kako ti beskičmeni jadnici nemilosrdno gone jedan drugoga. Čudno je, isto tako, vidjeti kako su neefikasni u svemu što se odnosi na praktične poslove. Pa njihovu ljubomoru i spletke, sitna prljava rivalstva. Gdje god se skupi deset Indijaca, tu je i cijela Indija sa svojim sektama i šizmama, svojim rasnim, jezičnim, vjerskim i političkim neprijateljstvima. U Gandhijevoj osobi oni jedan kratak trenutak doživljavaju čudo djetinjstva, ali kad on ode doći će do katastrofe, potpunog povratka u onaj sukob i kaos, toliko karakterističan za indijski narod. Mladi Indijac je naravno pun optimizma. On je bio u Americi i zaražen je jeftinim idealizmom Amerikanaca, zaražen sveprisutnim kadama za kupanje, jeftinim robnim kućama koje prodaju drangulije, brzinom, efikasnošću, strojevima, visokim nadnicama, besplatnim knjižnicama, i tako dalje, i tako dalje. Njegov je ideal da amerikanizira Indiju. On nimalo nije zadovoljan Gandhijevom nazadnjačkom opsjednutošću. Naprijed, kaže on, kao kakav mladi fanatik. Dok slušam njegove priče o Americi, vidim kako je besmisleno očekivati od Gandhija čudo koje bi izmijenilo pravac povijesti. Neprijatelj Indije nije Engleska nego Amerika. Neprijatelj Indije je duh vremena, kazaljka koja se ne može više vratiti. Ništa neće moći spriječiti taj virus koji truje cijeli svijet. Amerika je pravo 51

Crowarez

Bosnaunited

utjelovljenje sudnjega dana. Ona će odvući cijeli svijet u bezdani ponor. On misli da su Amerikanci vrlo naivan narod. Priča mi o lakovjernim dušama, koje su ga tamo potpomagale - kvekerima, unitarijancima, teozofima, Novim Misliocima, adventistima sedmoga dana i tako dalje. On je znao kamo da usmjeri svoj mali brod, taj pametni mladić. Znao je kako da natjera da mu suze dođu na oči u pravom trenutku, znao je kako da ubere što ga ide, kako da se obrati s molbom ženi kakvog ministra, kako da vodi ljubav istovremeno s majkom i kćerkom. Kad bi ga čovjek vidio, pomislio bi da je svetac. A on i jest svetac na moderni način: zaraženi svetac koji u istom dahu govori o ljubavi, bratstvu, kadama, sanitarnim uređajima, efikasnosti, i tako dalje. Posljednja noć njegova boravka u Parizu posvećuje se “jebačkim poslovima”. U toku cijeloga dana imao je obilan program - konferencije, telegrame, intervjue, fotografiranje za novine, srdačne rastanke, savjete vjernicima, i tako dalje, i tako dalje. Za vrijeme večere odlučuje da sve svoje probleme gurne u stranu. Naručuje šampanjac uz jelo, pucketa prstima prema garçonu i općenito se vlada kao neotesana seljačina, što i jest. I budući da je već sit svih pristojnih mjesta, on mi sada predlaže da mu pokažem nešto primitivnije. Volio bi da ode na kakvo vrlo jeftino mjesto da naruči dvije ili tri djevojke od jednom. Vodim ga duž bulevara de la Chapelle upozoravajući ga cijelo vrijeme da pazi na svoju lisnicu. Blizu Aubervilliersa zavlačimo se u neku jeftinu jazbinu i smjesta nam se o vrat objesi cijelo jato ženskih. Za kratko vrijeme on već pleše s nekom golom djevojčurom, ogromnom plavojkom s podvoljcima ispod čeljusti. Vidim njenu stražnjicu odraženu tuce puta u zrcalima, kojima je obložena soba - i one njegove tamne koščate prste, koji su je čvrsto stegnuli. Stol je pun pivskih čaša, a mehanički klavir šišti i dahće. Nezauzete djevojke sjede smireno na kožnatim divanima, spokojno se češući, kao kakva obitelj čimpanzi. U zraku se osjeća nekakva prigušena gužva, ton suspregnutog nasilja, kao da za očekivanu eksploziju treba samo da se pojavi neki potpuno sićušni detalj, nešto mikroskopsko, ali sasvim nepredviđeno, potpuno neočekivano. U onim polusanjarijama, koje dopuštaju čovjeku da učestvuje u nekom događaju, a da ipak ostane potpuno udaljen, ta mala pojedinost, koja je do tada nedostajala, počela se potajno ali uporno koagulirati, poprimati nakazni oblik, kristalizirati se, poput mraza koji se skuplja na prozorskom staklu. I poput tih ledenih čipki, koje se čine tako bizarnim, tako apsolutno slobodnim i fantastičnim u crtežu, ali koje su unatoč tome određene najčvršćim zakonima, tako se isto činilo da se taj osjećaj, koji se počeo formirati u meni, poslušno pokorava nekim neizbježnim zakonima. Cijelo moje biće odgovaralo je diktatu atmosfere koju nikada prije nije iskusilo: ono što sam mogao nazvati sobom, činilo se kao da se steže, zgušnjava, skuplja iz ustajalih, uobičajenih granica mesa kojega promjer znadu samo modulacije vršaka živaca. I što je stvarnija, što je čvršća postajala moja srž, opipljiva stvarnost, iz koje sam bio istiskivan, postajala je krhkija i ekstravagantnija. Što sam više i više postajao metalan, to se prizor pred mojim očima razmjerno sve više i više nadimao. Stanje napetosti bilo je sada u tako osjetljivoj ravnoteži da bi pojava jedne jedine strane čestice, čak mikroskopske čestice, kažem, razbila sve u paramparčad. U djeliću sekunde, možda, doživio sam posvemašnju jasnoću, koju, kako se kaže, poznaju padavičari. Na trenutak sam potpuno izgubio iluziju vremena i prostora: drama svijeta se odvijala simultano duž nekog meridijana bez osovine. U takvoj kao puška zapetoj vječnosti, osjećao sam da je sve opravdano, opravdano 52

Crowarez

Bosnaunited

odozgo: osjećao sam u sebi ratove, koji su ostavili iza sebe ovu kašu i ruševinu; osjećao sam zločine, koji ovdje tek klijaju, da bi se sutra pojavili u upadljivim krupnim novinskim naslovima; osjećao sam bijedu, koja se melje tučkom i mužarom, dugu tupu bijedu, koja slini u prljave maramice. Na meridijanu vremena nema nepravde: postoji samo poezija kretanja koja stvara iluziju istine i drame. Ako u bilo kojem času, bilo gdje, čovjek dođe licem u lice s apsolutnim, ona se velika samilost, koja nam ljude kao što su Gautama ili Isus prikazuje božanskima, smrzava: monstruozno u tome nije da su ljudi stvarali ruže od ovog gnojišta, nego da su zbog ovog ili onog razloga uopće htje1i ruže. S ovog ili onog razloga, čovjek očekuje čudo, i da bi ga postigao, on će gacati kroz krv. On će se iskvariti idejama, on će se svesti na sjenu, ako samo na jednu jedinu sekundu svoga života može zatvoriti oči pred užasom stvarnosti. Sve se podnosi - sramota, poniženje, siromaština, rat, zločin, ennui - u uvjerenju da će se preko noći nešto dogoditi, neko čudo koje će život učiniti podnošljivim. A cijelo vrijeme neko mjerilo otkucava u čovjeku i nema takve ruke koja se može zavući u njega i iskopčati ga. I neprestano, dok netko jede kruh života i pije vino, neki prljavi ugojeni žohar od svećenika, koji se skriva u podrumu, loče to vino, dok gore na svjetlu ulice sablasna vojska dotiče usne, a krv je blijeda kao voda. I iz beskrajnih muka i bijede ne izlazi nikakvo čudo, ni mikroskopski trag olakšanja. Samo ideje, blijede izlapjele ideje, koje se moraju ugojiti klanjem; ideje koje probijaju kao žuč, kao crijeva iz kakve svinje kad joj se raspori utroba. I tako mi pada na pamet da bi bilo pravo čudo kad bi ispalo da to čudo koje čovjek vječito čeka nije ništa drugo nego ona dva ogromna govna, koje je vjerni učenik ostavio u bidetu. Što onda, ako se u posljednjem trenutku, kad je već postavljen gozbeni stol i cimbali zazveče, iznenada pojavi, potpuno bez upozorenja, srebrni pladanj na kojem čak i slijepac može vidjeti da nema ništa ni više ni manje nego dvije ogromne gvalje dreka. To bi, vjerujem, bilo čudesnije od bilo čega što čovjek očekuje. Bilo bi to čudesno, zato što o tome nitko ni sanjao nije. Bilo bi to čudesnije od najfantastičnijih snova zbog toga što je svako mogao zamisliti tu mogućnost, ali nitko je zamislio nije i vjerojatno nitko je nikada i neće. Nekako je ta spoznaja, da se ničemu čovjek ne može nadati, imala na mene pozitivno djelovanje. Tjednima i mjesecima, godinama zapravo, cijelog svoga života, očekivao sam da se nešto zbude, neki vanjski događaj koji će mi izmijeniti život, a sada sam iznenada, nadahnut apsolutnom beznadnošću svega, osjetio olakšanje, osjetio sam kao da mi se neki veliki teret podigao s ramena. U zoru sam se rastao s mladim Indijcem, nakon što sam mu izmuzao nekoliko franaka, dovoljno da platim sobu. Šetajući prema Montparnasseu odlučio sam da plutam s plimom i osekom, da se nimalo ne odupirem sudbini, bez obzira u kakvom mi se obliku prikaže. Ništa što mi se do sada dogodilo nije bilo dostatno da me uništi. Ništa se nije uništilo osim mojih iluzija. Ja sam sâm ostao nedirnut. Svijet je netaknut. Sutra će možda biti revolucija, kuga, zemljotres; sutra možda neće ostati ni jedne jedine duše kojoj bi se čovjek mogao obratiti tražeći samilost, pomoć, vjeru. Činilo mi se da se velika katastrofa već očitovala i da ne mogu biti istinskije sâm, nego što sam baš u ovom trenutku. Odlučio sam da se ničega ne držim, da ništa ne očekujem, i da od sada živim kao životinja, grabežljiva zvijer, gusar, pljačkaš. Ako se objavi rat i ako mi bude suđeno da pođem u njega, zgrabit ću bajunetu i bosti, bosti do drška. Ako silovanje bude dnevni zadatak, ja ću silovati, pun 53 Crowarez

Bosnaunited

osvete. I baš u ovom trenutku, u mirnom svitanju novoga dana, ne muti li se zemlja od zločina i nesreće? Da li se jedan jedini element ljudske prirode promijenio, vitalno iz temelja promijenio, u neprekidnom toku povijesti? Čovjeka je naprosto izdalo ono što on naziva boljim dijelom svoje prirode, i to je sve. Na krajnjim granicama svog duhovnog bića čovjek nalazi samoga sebe, ponovo golog poput divljaka. Kad nađe boga, ako ga nađe, već je oglodan do kostiju: kostur je. Čovjek ponovo mora zarovati u život da bi našao mesa. Riječ mora postati meso, duša za tim žeđa. Koju god mrvicu bude moje oko primijetilo, bacit ću se na nju i proždrijet je. Ako je najvažnija stvar živjeti, onda ću živjeti čak i ako budem morao postati ljudožder. Sve do sada pokušavao sam da spasim svoju dragocjenu kožu, nastojao da sačuvam nekoliko komadića mesa koje mi kosti grije. Ali s time sam svršio. Dosegnuo sam granice izdržljivosti. Leđa su mi uza zid, ne mogu se dalje povlačiti. Što se povijesti tiče, ja sam mrtav. Postoji li još nešto s onu stranu, morat ću skoknuti natrag. Pronašao sam Boga, ali on je nedovoljan. Ja sam samo mrtav. Fizički sam živ. Moralno sam slobodan. Svijet koji sam ostavio samo je menažerija. Zora sviće iznad novoga svijeta, svijeta džungle po kojem lutaju mršave sablasti oštrih pandži. Ako sam hijena, onda sam mršava i gladna hijena: krećem da se udebljam.

54 Crowarez

Bosnaunited

VIII

U jedan i po svratio sam k van Nordenu, kao što smo se dogovorili. On me je upozorio da ako ne odgovara, znači da s nekim spava, najvjerojatnije sa svojom pičkom iz Georgije. Bilo kako bilo, on se javio, udobno ututkan u postelji, ali očito umoran, kao obično. On se uvijek budi kunući sebe ili kunući namještenje, ili kunući život. Budi se pun dosade i nelagode i grize se kad pomisli da preko noći nije umro. Sjedam kraj prozora i ohrabrujem ga koliko mogu. To je mučan zadatak. Čovjek ga mora stvarno nagovarati da izađe iz postelje. Ujutro - ujutro je njemu svako vrijeme između jedan i pet poslije podne - ujutro, kao što velim, on se predaje sanjarijama. Većinom o prošlosti sanja. O svojim “pičkama”. Pokušava se prisjetiti kako su se osjećale, što su mu govorile u stanovitim kritičnim trenucima, gdje ih je povalio, i tako dalje. I dok tu leži, cereći se i kunući, miče prstima na onaj svoj neobični umorni način, kao da želi stvoriti utisak da je njegovo gnušanje preveliko za riječi. Iznad postelje visi klistir koji on tu drži za hitne slučajeve - za svoje djevice, za kojima traga i koje pronalazi kao detektiv. Čak i onda, kad je već spavao s jednim od tih mitskih stvorenja, još uvijek će o njoj govoriti kao o djevici, i gotovo je nikad neće zvati po imenu. “Moja djevica”, reći će, baš kao što kaže “moja pička iz Georgije.” Kad ide u zahod, onda kaže: “Ako se pojavi moja pička iz Georgije reci joj da pričeka. Reci da sam ja tako rekao. I slušaj, možeš je imati ako hoćeš. Dodijala mi je.” On zaškilji da vidi kakvo je vrijeme i duboko uzdahne. Ako pada kiša, onda kaže: “Bog ubio i ovu jebenu klimu, čovjek od nje postaje morbidan.” Ako sunce sija, onda kaže: “Bog ubio ovo jebeno sunce, to je da čovjek oslijepi!” Kad se počinje brijati, iznenada se sjeti da nema čistog ručnika. “Bog ubio ovaj jebeni hotel, previše su škrti da čovjeku svaki dan dadu čisti ručnik!” Štogod činio, kamo god išao stvari su izglavljene. Ili se radi o jebenoj zemlji, ili o jebenom namještenju, ili je opet to neka jebena pička koja ga je izbacila iz kolotečine. “Svi su mi zubi truli”, kaže grgljajući. “To je od ovog jebenog kruha što ti ga ovdje daju da jedeš.” Širom razjapi usta i posuvrati donju usnicu. “Vidiš li to? Jučer sam izvukao šest zubi. Uskoro ću morati da nabavim drugo zubalo. Eto što čovjek dobije kad živi od rada. Kad sam se samo skitao, imao sam sve zube, a oči su mi bile čiste i bistre. Pogledaj me sada! Pravo je čudo da uopće mogu izvrnuti kakvu pičku. Isuse, ala bih volio da nađem kakvu bogatu pičku - kao onaj mali jebivjetar, Carl. Da li ti je on kad pokazao pisma koja mu ona šalje? Tko je ona uopće, znaš li? Nije mi htio reći ni kako se zove, gad... Boji se da bi mu je mogao preoteti.” Opet ispire ždrijelo grgljanjem a onda temeljito razgleda svoje šupljine. “Ti si sretan”, kaže žalosno. “Imaš barem prijatelje. Ja nemam nikoga, osim tog malog jebivjetra koji će me izluditi s tom svojom bogatom pičkom.” “Slušaj”, kaže mi on, “da li slučajno poznaš pičku koja se zove Norma? Ona visi po Dômeu cijelog dana. Mislim da je ili lezbijka ili frigidna. Doveo sam je jučer ovamo, uhvatio je malo za dupe. Nije me pustila ni blizu. Povalio sam je na krevet... čak sam joj i gaće skinuo... a onda mi se zgadilo. Isuse, ne mogu više podnijeti tu gnjavažu, da se s njima natežem ne vrijedi. One ili hoće ili neće... Glupo je gubiti vrijeme da se čovjek s njima hrve. 55

Crowarez

Bosnaunited

Dok se ti tu natežeš s kakvom kujicom, kao što je ona, možda ima tuce pičaka dolje na terasi koje naprosto umiru od želje da ih neko izvrne. Stvarno. Sve one i putuju ovamo preko da ih neko izvrne. Misle da je ovdje grešnije... Jadne guske! Neke od tih učiteljica sa Zapada prave su djevice, na časnu riječ, zaista! Cijeloga se dana izležavaju i misle samo o tome. Kod njih se ne moraš mnogo mučiti. Umiru za tim. Neki dan sam imao neku udatu ženu koja mi je rekla da je nitko nije okinuo šest mjeseci. Možeš li to zamisliti? Isuse, ala je ta bila vruća! Mislio sam da će mi kurac otkinuti. I cijelo vrijeme stenje. “Hoćeš? Hoćeš?” Govorila mi je to neprestano, kao da je pošašavila. A znaš li šta je ta guska htjela? Htjela je da se preseli ovamo. Zamisli samo! Pitala me da li je volim? Nisam čak znao ni kako se zove. Nikad ne znam kako se zovu... Ni neću da znam. Udate! Kriste, kad bi ti vidio sve udate pičke koje ja ovamo dovodim, nikad više ne bi imao iluzija. Gore su od djevica, te udate. One ne čekaju da ti prvi nešto počneš - same ti ga izvade. A onda poslije govore o ljubavi. Odvratno! Kažem ti, ja zaista počinjem mrziti pičku!” Ponovo gleda kroz prozor. Sipi kišica. Sipi ovako pet posljednjih dana. “Hoćemo li poći u Dôme, Joe?” Zovem ga Joe zato što on mene zove Joe. Kad je Carl s nama, i on je Joe. Svi su Joe, zato što je tako lakše. Istovremeno, to je ugodni podsjetnik da čovjek sam sebe ne uzima previše ozbiljno. Bilo kako bilo, Joe ne želi da ide u Dôme - tamo duguje previše novaca. Htio bi da ide u Coupole. Htio bi prvo da se malo prošeta oko našeg kvarta. “Ali kiša je, Joe.” “Znam, ali šta onda! Moram da odradim svoju svakodnevnu gimnastiku. Moram da isperem prljavštinu iz želuca.” Kad to kaže, ja imam dojam da se cijeli svijet smotao tamo u njegovom želucu i da unutra trune. Oblačeći se, on opet pada u polusvijesno stanje. Stoji preda mnom s jednom rukom u rukavu od kaputa, sa šeširom nataknutim naopako i počinje naglas sanjati - o rivijeri, o suncu, o tome kako bi bilo dobro proljenčariti svoj život. “Sve što ja tražim od života”, kaže, “jest nešto knjiga, nešto snova i nešto pičaka.” Dok on to zamišljeno mrmlja, promatra me najmekšim, najprevejanijim smiješkom na usnama. “Sviđa li ti se ovaj smiješak?” kaže on. A onda s gnušanjem: “Isuse, kad bih samo mogao pronaći kakvu bogatu pičku da joj se ovako smješkam.” “Samo me bogata pička sada može spasiti”, kaže on s izrazom krajnjeg umora. “Čovjek se umori od ovog neprestanog jurenja za novim pičkama. To se mehaniziralo. Nevolja je, shvaćaš, da se ne mogu zaljubiti. Previše sam egoist. Žene mi samo pomažu da sanjam, i to je sve. To je porok, poput pića ili opijuma. Moram imati novu svakoga dana, ako je nemam, postajem morbidan. Previše razmišljam. Katkad se zaprepastim nad samim sobom kako to brzo obavim - i kako mi malo to zapravo znači. Radim to nekako automatski. Katkada uopće ne mislim o ženi, nego iznenada primijetim kakvu žensku koja me gleda i onda tres! sve počinje opet iz početka. Prije nego shvatim što radim, već sam je doveo u sobu. Ne sjećam se čak ni što im govorim. Dovedem ih ovamo u sobu, potapšem ih po stražnjici, i prije nego mi je jasno o čemu se radi, sve je već gotovo. To je poput sna... Znaš li što hoću reći?” Ne sviđaju mu se naročito Francuskinje. Ne može ih podnijeti. “One ili hoće novac, ili hoće da se udaju. U dubini duše sve su one kurve. Radije ću se kurvati s kakvom djevicom”, 56

Crowarez

Bosnaunited

kaže on. “One ti pružaju bar malo iluzije. One se barem malo bore.” Ali svejedno, dok mi pregledavamo terasu jedva da na vidiku ima ijedna kurva koju nije jebao prije ili kasnije. Stojeći uz tezgu on mi ih pokazuje, jednu po jednu, pretresa ih anatomski, opisuje njihove dobre i loše tačke. “Sve su one frigidne”, kaže on. A onda počinje da gnjete ruke, razmišljajući o zgodnim, sočnim djevicama koje upravo umiru za tim. Usred svojih sanjarija iznenada se zaustavlja i grabeći me uzbuđeno za ruku, pokazuje jednog kita od žene koja upravo sjeda na stolicu. “Eno moje danske pičke”, gunđa on. “Vidiš li to dupe? Dansko. Kako ta žena to voli! Ona me naprosto moli da je okinem. Dođi ovamo... Pogledaj je sad, sa strane! Pogledaj to dupe, molim te. Golemo je. Kažem ti, kad se ona popne na mene, jedva mogu da ga obuhvatim rukama. Zakloni mi vidik na cijeli svijet. Osjećam se kao mala buba koja gmiže u njoj. Ne znam sam zašto na nju padam - valjda zbog tog dupeta. Toliko je nezgrapno. A kakve ima samo nabore! Takvo dupe ne možeš zaboraviti. Stvarnost... opipljiva stvarnost. Druge ti mogu dodijati ili ti mogu dati trenutačnu iluziju, ali ova - s tim svojim dupetom! - ta je neuništiva... To je kao da u postelju ideš s kakvim spomenikom na sebi.” Činilo se kao da ga je danska pička naelektrizirala. Nestalo je odjednom sve njegove lijenosti. Oči hoće da mu iskoče iz glave. I naravno, jedna ga stvar podsjeća na drugu. Hoće da se iseli iz jebenog hotela zato što ga buka smeta. Hoće da napiše knjigu da bi nečim okupirao duh. Ali onda mu smeta ono prokleto namještenje. “Čovjeka iscrpi to jebeno namještenje! Ne želim pisati o Montparnasseu... Hoću da pišem o svom životu, o svojim mislima. Hoću da isperem prljavštinu iz želuca - čuj, gledaj onu tamo! Nju sam imao već davno. Zadržavala se obično dolje oko Les Hallesa. Zabavna faćkalica! Legla bi na rub kreveta i podigla haljinu. Jesi li ikada pokušao tako? Nije loše. Uopće me nije požurivala. Naprosto bi legla na leđa i igrala se sa šeširom, dok bih je ja okidao. A kad ja svršim, ona kaže nekako kao da joj je dosadno: Jesi li gotov? Kao da joj je to potpuno svejedno. Naravno, svejedno je, znam ja to vrlo dobro, k vragu... Ali taj njen hladnokrvni način... Nekako mi se to svidjelo... Opčaralo me je, znaš? Kad ode da se obriše počinje pjevati. Dok izlazi iz hotela još uvijek pjeva. Nije čak rekla ni au revoir! Odšeta mašući šeširom i mumljajući za sebe. Eto ti kurve! Ipak, dobar je komad. Mislim da mi se svidjela više nego moja djevica. Ima nešto razvratno u tome da čovjek udara metak ženi kojoj se milo jebe za to. Zagrije ti krv...” A onda, nakon trenutka razmišljanja: “Možeš li zamisliti kakva bi bila kad bi imala malo osjećaja?” “Slušaj”, kaže on, “htio bih da sutra poslije podne dođeš sa mnom u Klub... Ima ples.” “Ne mogu sutra, Joe. Obećao sam da pomognem Carlu.” “Čuj, mani tog jebivjetra! Učini mi uslugu, molim te. Stvar stoji ovako”, on počinje opet da gnjete ruke. “Skuhao sam jednu pičku... Obećala je da će doći k meni, kad budem imao slobodan dan, ali još uvijek nisam u nju posve siguran. Ona ima majku, shvaćaš... Neku govnenu slikaricu; probije mi bubnjić svaki put kad se vidimo. Mislim da je stvar u tome što je majka ljubomorna. Mislim da joj ne bi bilo baš krivo kad bih prvo nju izvrnuo. Znaš kako je... Osim toga, mislio sam da ti neće biti na odmet da okineš majku... Nije tako loša... Da nisam vidio kćerku mogao bih je i sam uzeti u obzir. Kćerka je zgodna i mlada, nekako svježa, znaš što mislim? Nekako čisto miriše...” “Čuj, Joe, bolje nađi nekog drugog...” 57

Crowarez

Bosnaunited

“Ah, nemoj se odmah otresati! Znam kako ti to izgleda. Ali ja te samo molim da mi napraviš malu uslugu. Ne znam kako da se rješim stare koke. Mislio sam prvo da je napijem i da je se onda otarasim - ali čini mi se da se to mladoj ne bi svidjelo. Nekako su sentimentalne. Dolaze iz Minnesote ili odnekuda. Svakako dođi sutra i probudi me, hoćeš? Inače ću prespavati. A osim toga, htio bih da mi pomogneš da nađemo sobu. Znaš da sam bespomoćan. Nađi mi sobu u kakvoj mirnoj ulici, ovdje negdje u blizini. Moram ostati u ovom kraju... Ovdje imam kredita. Čuj, obećaj da ćeš mi to učiniti. Platit ću ti tu i tamo ručak. Dođi svakako, bez obzira na to, zato što ću poludjeti ako budem razgovarao samo s ovim blesavim pičkama. Htio bih s tobom razgovarati o Havelocku Ellisu. Isuse, posudio sam knjigu ima već tri tjedna a nisam je ni pogledao. Ovdje čovjek nekako trune. Možeš li mi vjerovati, nisam uopće bio u Louvreu - niti u Comédie Française. Isplati li se ići u te jazbine? Valjda, ipak, jer to ti skrene mozak da ne misli uvijek isto. Što radiš cijeli dan? Zar ti nije dosadno? Što poduzimaš da nađeš ženske? Čuj... dođi! Nemoj još otići... Osamljen sam. Moram otići iz ove jebene zemlje. Ovdje nema ništa za mene. Znam da je i u Americi sada gadno, ali ipak... Ovdje čovjek popizdi... Sva ova smrdljiva govna što po cijeli dan sjede na lijenim dupetima, hvalisajući se da rade, a nitko ne vrijedi ni pišljive pare. Sve su to propalice - zato i dolaze ovamo. Čuj, Joe, osjećaš li kad nostalgiju? Ti si smiješan čovjek... Čini se da se tebi ovdje sviđa. Što samo vidiš u ovome... Volio bih da mi to kažeš. Htio bih, za boga miloga, da prestanem misliti o sebi. Sav sam smotan iznutra... kao da imam ovdje neki čvor... Čuj, ja znam da te gnjavim ovim sranjem, ali moram s nekim razgovarati. Ne mogu pričati s onim momcima gore na katu... Ti znaš kakvi su ono gadovi... Svi samo na sebe misle. A Carl, taj mali jebivjetar, tako je prokleto sebičan. Ja sam egocentričan, ali nisam sebičan. Ima tu neka razlika. Neurotik sam, valjda. Ne mogu prestati da mislim o sebi. Nije to zato što bih smatrao da sam naročito važan... Jednostavno ne mogu misliti ni o čemu drugome, eto, to je sve. Kad bih se mogao zaljubiti u kakvu ženu, to bi mi možda pomoglo. Ali ne mogu naći žene, koja me zanima. U gužvi sam, to vidiš, je l’ da? Što mi savjetuješ da učinim? Što bi ti učinio na mom mjestu? Čuj, ne želim te više zadržavati, ali sutra me probudi - u jedan i po, hoćeš? Dat ću ti i mali dodatak, ako mi budeš očistio cipele. I čuj, ako imaš čistu košulju, koja ti ne treba, ponesi je sa sobom, hoćeš? Drek, jaja su mi se otegla do koljena od ovog posla, a ne zaradim ni za čistu košulju. Postupaju s nama ovdje kao s gomilom crnaca. Ah, ništa, drek! Idem se prošetati... Da isperem prljavštinu iz želuca. Ne zaboravi, sutra!” Trajalo je šest mjeseci ili više, to dopisivanje s bogatom pičkom, Irenom. U posljednje vrijeme ja sam se Carlu svakodnevno javljao na dužnost, da bi se taj slučaj doveo do nekog rješenja. Koliko se Irene ticalo, stvar se mogla beskrajno otezati. U posljednjih nekoliko dana došlo je do prave pravcate lavine pisama; posljednje pismo koje smo odaslali bilo je dugo gotovo četrdeset strana i napisano na tri jezika. To posljednje pismo bilo je potpourri od otrcanih fragmenata starih romana, kriški iz nedjeljnih magazina, rekonstruiranih verzija starih pisama Lloni i Tanji, skrpljenih prijevoda iz Rabelaisa i Petronija - ukratko, mi smo se iscrpili. Konačno je Irena odlučila da izađe na vidjelo. Konačno stiže pismo koje zakazuje sastanak u njenom hotelu. Carl piša u gaće. Jedna je stvar pisati pisma ženi koju ne poznaš, a posve je druga posjetiti je i voditi s njom ljubav. U posljednjem trenutku on tako drhti da se gotovo bojim da ću ga morati zamijeniti. Kad izlazimo iz taksija pred njenim hotelom, on treperi toliko da ga prvo moram 58

Crowarez

Bosnaunited

prošetati oko cijelog kvarta. Već je popio dva pernoda, ali piće nije ostavilo na njega ni najmanji dojam. Pogled na hotel dovoljan je da ga smrvi; to je pretenciozna zgrada s jednim od onih ogromnih praznih predvorja u kojima Engleskinje sjede satima, prazna pogleda. Da bih se osigurao, da ne pobjegne stajao sam kraj njega, dok je vratar telefonirao da ga najavi. Irena je bila tu i čekala ga je. Dok je ulazio u lift, bacio mi je posljednji očajnički pogled, jedan od onih nijemih poziva u pomoć kakve upućuje pas kad mu stavite omču oko vrata. Izlazeći kroz vrata na obrtanje, sjetio sam se van Nordena... Vraćam se u hotel i čekam telefonski poziv. On ima samo sat vremena i obećao je da će me obavijestiti o rezultatima prije nego bude otišao na posao. Ja pregledavam kopije pisama koja smo joj slali. Pokušavam zamisliti situaciju kakva je u stvarnosti, ali to nadilazi moje snage. Njena su pisma mnogo bolja od naših - iskrena su, jasno. Do sada su odmjerili jedno drugo. Pitam se da li on još uvijek piša u gaće. Telefon zvoni. Njegov glas zvuči čudno, skiči, kao da se boji i trijumfira u isto vrijeme. Moli me da ga zamjenjujem u uredu. “Reci onim gadovima bilo što! Reci im da umirem...” “Slušaj, Carl,... možeš li mi reći...?” “Halo! Jeste li vi Henry Miller?” To je ženski glas. Irena. Ona me pozdravlja. Glas joj zvuči krasno preko telefona... Prekrasno. Na trenutak sam u savršenoj panici. Ne znam što da joj kažem. Htio bih joj reći: “Slušaj, Irena, mislim da si lijepa... Mislim da si divna.” Htio bih da joj kažem kakvu iskrenu stvar, bez obzira koliko glupo zvučala, zato što se sad, kad sam čuo njen glas, sve promijenilo. Ali prije nego se uspijem sabrati, na telefonu je Carl i on mi govori onim čudnim skičavim glasom: “Ti joj se sviđaš, Joe. Ispričao sam joj sve o tebi...” U uredu moram sve to da odigram pred van Nordenom. Kad dolazi vrijeme za odmor, on me povlači na stranu. Mrk je i nesretan. “I tako, on umire, mali jebivjetar? Čuj, što se zapravo iza toga krije?” “Čini mi se da je otišao u posjete bogatoj pički”, odgovaram mirno. “Što! Hoćeš reći da ju je posjetio?” Čini se da je izvan sebe. “Čuj, gdje živi? Kako se zove?” Pravim se da ništa ne znam. “Čuj,” kaže on, “ti si pristojan momak. Zašto mi do vraga ne kažeš što se kuha?” Da bih ga umirio obećavam mu konačno da ću mu sve reći, čim od Carla saznam pojedinosti. I sam jedva čekam da vidim Carla. Sutradan, oko podne, kucam na njegova vrata. On je već ustao i sapuna bradu. Ne mogu ništa vidjeti po izrazu njegova lica. Ne mogu vidjeti čak ni da li će mi reći istinu. Sunce sja kroz otvoreni prozor, ptice cvrkuću, a ipak nekako, iako ne znam zašto, soba se čini golijom i siromašnijom nego prije. Pod je ljigav od sapunice, a na vješalici vise dva prljava ručnika, koja se nikad ne mijenjaju. Nekako se ni Carl nije promijenio, a to mi je zagonetnije od svega drugoga. Jutros bi se cijeli svijet morao promijeniti nabolje ili gore, ali promijeniti, korjenito promijeniti. A ipak, Carl stoji tu, sapunjajući lice, i nijedna se sitnica nije promijenila. “Sjedni... sjedni tamo na krevet”, kaže mi. “Čut ćeš sve po redu... Ali prvo čekaj, čekaj malo.” Počinje opet da sapuna lice, a onda brusi britvu. Čak primjećuje nešto o vodi... opet nema tople vode. “Slušaj, Carl, ja sam kao na žeravici. Poslije me možeš mučiti, ako ti se hoće, ali sada 59

Crowarez

Bosnaunited

mi reci, reci mi samo jednu stvar... Je l’ ispalo dobro ili loše?” On se okreće od zrcala s četkicom u ruci i smiješi mi se čudnim smiješkom. “Čekaj! Reći ću ti sve po redu...” “To znači da je propalo.” “Ne”, kaže on, razvlačeći riječi. “Nije propalo, ali nije ni uspjelo... Uzgred, kako si uredio onu stvar u uredu? Što si im rekao?” Vidim da je beskorisno pokušavati da to iz njega izvučem. Kad bude sâm spreman, reći će mi. Ne prije. Legnem na postelju, šutljiv kako školjka. On se nastavlja brijati. Iznenada, apropos ničega, počinje govoriti - nepovezano isprva, a onda sve jasnije, naglašenije, odlučnije. On se bori da to izrekne, ali čini se da je odlućio da ispripovijedi sve: ponaša se kao da od nečega čisti savjest. Čak me podsjeća i na onaj pogled koji mi je uputio dok se penjao liftom. On zastaje na tome s oklijevanjem, kao da želi nagovijestiti da je sve već bilo sadržano u tom posljednjem trenutku, i kao da, da je imao moć da izmijeni stvari, ne bi nikada izašao iz tog lifta. Ona je bila u kućnoj haljini, kad je ušao. Na psihi se nalazilo vjedro sa šampanjcem. Soba je bila prilično mračna a njen glas dražestan. On mi priča sve detalje o sebi, o šampanjcu, kako ga je garçon otvorio, zvuk koji se čuo, kako je njena kućna halja šuštala, kad mu je krenula ususret da ga pozdravi - on mi priča sve samo ne ono što želim čuti. Bilo je oko osam sati, kad je tamo stigao. U osam i trideset bio je nervozan, misleći da mora brzo na posao. “Nazvao sam te oko devet, je l’ tako?” kaže on. “Da, tako nekako.” “Bio sam nervozan, shvaćaš...” “Znam to. Hajde dalje...” Ne znam da li da mu vjerujem ili ne, naročito nakon onih pisama koje smo skalupili. Ne znam ni da li sam ga tačno čuo, jer ono što mi priča zvuči potpuno fantastično. A ipak zvuči istinito, jer znam kakav je on čovjek. I onda se sjećam njegova glasa preko telefona, čudne mješavine straha i trijumfa. Ali zašto sada ne trijumfira još više? Neprestano se smješka, smiješi se poput kakve ružičaste male stjenice koja se nasitila do grla. “Bilo je devet,” kaže opet, “kad sam te nazvao, je l’ tako?” Umorno klimnem glavom. Da, bilo je devet. Sada je siguran da je bilo devet, jer se sjeća da je izvadio svoj sat. Svakako, kad je drugi put pogledao na sat, bilo je već deset. U deset ona je ležala na divanu i skidala gaće. Tako on to meni priča - mrvu po mrvu. U jedanaest sati sve je dogovoreno: oni će pobjeći, na Borneo. Jebi muža! Uostalom, nikad ga nije ni voljela. Nikad joj ne bi na pamet palo da napiše prvo pismo da joj muž nije star i bez strasti. “A tada mi ona kaže: ali čuj, dragi, kako znaš da ti neću dodijati?” Ja na to prasnem u smijeh. To mi zvuči bezočno, ne mogu drukčije. “I što si ti rekao?” “A što bih mogao da kažem? Rekao sam: kako bi ti ikome mogla dodijati?” I zatim mi opisuje što se nakon toga dogodilo, kako se nagnuo i poljubio njene sise i kako ih je, nakon što ih je vatreno poljubio, ugurao natrag u njen korzet, ili kako se već zovu te stvari. A zatim, druga runda šampanjca. 60

Crowarez

Bosnaunited

Oko ponoći stiže garçon s pivom i sendvičima - sendviči s kavijarom. A cijelo to vrijeme, kako on kaže, umirao je da negdje pusti vodu. Bio mu se isprva ukrutio, ali je ubrzo malaksao. Cijelo vrijeme mjehur mu je napet da hoće puknuti, ali on zamišlja, taj mali jebivjetar, kakav već jest, da ovakva situacija zahtijeva tankoćutnost. U jedan i trideset ona predlaže da unajme auto i da se provezu kroz Bois. U njegovoj glavi vrti se samo jedna misao - kako da se pomokri. “Ja te ljubim... ja te obožavam”, kaže on. “Ici ću kamo god kažeš - Carigrad, Singapur, Honolulu. Samo sad moram da idem... Već je kasno.” On mi priča sve ovo u svojoj prljavoj sobici, dok sunce sija i ptice cvrkuću, kao da su poludjele. Ja još uvijek ne znam da li je lijepa ili nije. Ni on sam ne zna, idiot. On prije misli da nije. Soba je bila tamna, a onda tu je bio šampanjac i njegovi rastrojeni živci. “Ali morao bi barem nešto o njoj znati - ako sve to nije pusta laž!” “Čekaj časak”, kaže. “Čekaj... da razmislim! Ne, nije lijepa. U to sam sada uvjeren. Imala je pramen sijede kose preko čela... Toga se sjećam. Ali to ne bi bilo tako loše - gotovo sam ga i zaboravio, vidiš. Ne, nego njene ruke - bile su tanke... Bile su tanke i krhke.” On počinje da šeta gore-dolje. Iznenada stane na mjestu. “Kad bi samo bila deset godina mlađa!” uzvikuje. “Kad bi bila deset godina mlađa mogao bih zaboraviti taj pramen sijede kose... pa čak i krhke ruke. Ali prestara je. Shvaćaš, kod takve pičke se sada računa svaka godina. Dogodine neće biti samo godinu dana starija - bit će deset godina starija. Još godinu dana i bit će dvadeset godina starija. A ja ću izgledati sve mlađi i mlađi - barem još pet godina...” “Ali kako je svršilo?” prekidam ga. “U tom i jest stvar nije svršilo. Dogovorio sam se da ćemo se vidjeti u utorak oko pet sati. To nije dobro, znaš! Na njenom su licu bore koje će izgledati mnogo gore po danu. Ja pretpostavljam da hoće da je u utorak jebem. Jebati po danu - to čovjek ne radi s takvom pičkom. Naročito ne u takvom hotelu. Ja bih to radije učinio kad imam slobodno veče... Ali u utorak nemam slobodno veče. I to nije sve. U međuvremenu sam joj obećao napisati pismo. A kako sad da joj napišem pismo? Nemam joj što reći... Drek! Kad bi samo bila deset godina mlađa. Šta ti misliš da idem s njom... na Borneo ili gdje već to hoće da me povede? Što bih radio s takvom bogatom pičkom na vratu? Ja ne znam pucati. Mene je strah pušaka i tih stvari. Osim toga, ona će htjeti da je jebem dan i noć... Ništa osim lova i jebanja cijelo vrijeme... Ne mogu to učiniti!” “Možda neće biti tako loše kao što misliš. Kupovat će ti kravate i svakakve stvari...” “Možda bi ti pošao s nama, što veliš? Ispričao sam joj sve o tebi...” “Jesi li joj rekao da sam siromašan! Jesi li joj rekao da mi trebaju stvari?” “Sve sam joj rekao. Drek, sve bi bilo krasno, samo da je nekoliko godina mlađa. Rekla je da je sad u četrdesetoj. To znači da ima pedeset ili šezdeset. To je kao da jebeš vlastitu majku... Ne može se to... To je nemoguće.” “Ali ona mora da je imala bar nešto privlačno... Ljubio si joj sise, kažeš.” “Ljubio sam joj sise - pa što? Osim toga, bilo je mračno, govorim ti.” Dok navlači hlače, otpada mu jedno dugme. “Pogledaj ovo, molim te. Raspada se, prokleto odijelo. Nosim ga već sedam godina... A nisam ga ni platio. Nekad je bilo dobro 61

Crowarez

Bosnaunited

odijelo, ali sad nije ni za što. A ta bi mi pička kupovala i odijela; najvjerojatnije, sve što želim. Ali upravo to mi se i ne sviđa, da me žena plaća. Nikad to nisam radio u životu. To je tvoja ideja. Radije bih živio sam. Drek, pa ovo je dobra soba, zar ne? Što joj fali? Daleko bolja soba nego njena, je 1 tako? Ne sviđa mi se njen krasni hotel. Ja sam protiv takvih hotela. Rekao sam joj to. Rekla je da je njoj svejedno gdje živi... Rekla je da će doći da živi sa mnom, ako ja to hoću. Možeš li je zamisliti kako se useljava ovamo sa svojim velikim kovčezima i kutijama za šešire i svim onim sranjem koje vuče uokolo sa sobom? Ona ima previše stvari - previše haljina, bočica i svega toga. Njena je soba kao klinika. Ako malo ogrebe prst, to je ozbiljna stvar, a onda nju se mora masirati, netko joj mora kovrčati kosu, pa ne smije jesti ovo, pa ne smije jesti ono. Čuj, Joe, ona bi bila na svom mjestu da je samo malo mlađa. Mladoj pički možeš sve oprostiti. Mlada pička ne mora imati mozga. Još su bolje bez mozga. Ali stara pička, čak i da je genije, čak da je najšarmantija žena na svijetu, ništa joj ne može pomoći. Mlada pička je investicija, stara pička je čisti gubitak. One ti mogu samo kupovati koještarije. Ali od toga neće dobiti meso na rukama ili sok među nogama. Irena nije loša. Zapravo, mislim da bi ti se sviđala. S tobom je to drukčije. Ti je ne moraš jebati. Ti možeš sebi dopustiti da ti se sviđa. Možda ti se i ne bi svidjele sve te haljine i bočice i što sve ne, ali mogao bi biti trpeljiv. Ona te ne bi gnjavila, u to te uvjeravam. Ona je čak i zanimljiva, moglo bi se reći. Ali ona je uvenula. Njene su sise još uvijek kako-tako - ali njene ruke! Rekao sam joj da ću te jednog dana dovesti tamo. Mnogo sam govorio o tebi... Nisam znao što da joj drugo kažem. Možda će ti se svidjeti, naročito kad je obučena. Ne znam...” “Slušaj, ona je bogata, kažeš? Svidjet će mi se! Svejedno mi je koliko je stara, ako nije kakav totalni akrap...” “Ona nije akrap! O čemu ti govoriš? Ona je šarmantna, velim ti. Lijepo govori. Čak zgodno izgleda... Samo te njene ruke...” “Dobro, ako je tako kao što veliš, ja ću je jebati, ako ti nećeš. Reci joj to. Budi u tome samo suptilan. S takvim ženama čovjek mora raditi sve oprezno i polako. Odvedi me tamo i pusti da se stvari odvijaju same po sebi. Hvali me do mile volje. Budi ljubomoran... Drek, možda ćemo je i zajedno jebati... I putovat ćemo kojekuda, zajedno ćemo jesti, vozit ćemo se i loviti i nositi zgodne stvari. Ako hoće da ide na Borneo, neka nas povede sa sobom. Ni ja ne znam pucati, ali to nije važno. Njoj i nije do toga stalo. Ona samo hoće da je neko jebe, to je sve. Ti neprestano govoriš o njenim rukama. Ne moraš joj stalno buljiti u ruke, zar ne? Gledaj ovaj krevet! Gledaj zrcalo! Zoveš li ti ovo životom? Zar ti hoćeš da i dalje budeš tankoćutan i da cijelog svog života živiš kao uš? Ne možeš čak platiti ni svoj hotelski račun... A imaš namještenje. Tako se ne živi. Svejedno mi je da ima i sedamdeset godina - sve je bolje od ovoga...” “Čuj, Joe, jebi je ti mjesto mene... Sve će onda biti krasno. Možda ću je i ja odjebati svako malo... kad budem imao slobodno veče. Ali već se četiri dana nisam posrao kako treba. Nešto mi se zalijepilo unutra kao tutkalo...” “Imaš šuljeve, eto što ti je.” “I kosa mi ispada... i morao bih otići zubaru. Čini mi se kao da se raspadam. Rekao sam joj kako si ti dobar momak... Ti ćeš to mjesto mene, je 1’ da? Ti nisi previše tankoćutan, je l’ da? Ako budemo otišli na Borneo neću više imati hemoroide. Možda ću dobiti nešto 62

Crowarez

Bosnaunited

drugo... nešto gore... groznicu možda... ili koleru. Drek, bolje i umrijeti od kakve dobre bolesti nego izmokriti svoj život u novinama, dok ti je dupe slijepljeno tutkalom i dugmad ti pada s hlača. Htio bih da budem bogat, makar samo tjedan dana, a onda da odem u bolnicu s kakvom dobrom bolešću, smrtonosnom, i da imam cvijeće u sobi i bolničarke da plešu oko mene, da dolaze telegrami. O čovjeku se itekako brinu ako je bogat. Peru te čupercima vate i češljaju ti kosu. Drek, sve ja to znam. Možda ću imati sreće i uopće neću umrijeti. Možda ću ostati bogalj do kraja života... Možda ću biti paraliziran i sjediti u stolici na kotačima. Ali i tada će se o meni svejedno brinuti... Čak i kad ne bih imao više novaca. Ako si invalid - pravi invalid - onda te ne puste da umreš od gladi. Dobiješ čistu postelju da ležiš... I svakoga ti dana mijenjaju ručnike. Ovako se svima za tebe jebe, naročito ako imaš namještenje. Svi misle da bi čovjek morao biti sretan ako ima namještenje. Što bi ti radije radio - bio cijelog života bogalj, ili imao namještenje... ili se oženio bogatom pičkom? Ti bi se najradije oženio bogatom pičkom, to mi je jasno. Ti samo na hranu misliš. Ali pretpostavimo da se oženiš njome i da ti se onda više ne može dignuti - to se katkad događa - što bi onda učinio? Bio bi joj na milost i nemilost. Morao bi joj jesti iz ruke, kao pudlica. Tebi bi se to sviđalo, je li? Ili možda i ne misliš o tim stvarima? Ja mislim na sve. Mislim na odijela koja bih izabrao i na mjesta kamo bih volio ići, ali isto tako mislim i na drugu stvar. Ta je stvar važna. Što vrijede skupe kravate i krasna odijela ako ti se više ne može dignuti? Ne bi je mogao čak ni prevariti - jer bi ti stalno bila za petama. Ne, najbolje bi bilo oženiti se za nju i onda smjesta dobiti neku bolest. Samo ne sifilis. Koleru, recimo, ili žutu groznicu. Tako da, ako se dogodi čudo i ostaneš na životu, budeš bogalj do kraja svojih dana. Onda više ne bi trebao trti glavu da je moraš jebati, a ne bi se morao više brinuti ni čime da platiš stanarinu. Ona bi ti vjerojatno kupila krasnu stolicu na kotačima, s gumenim zračnicama i svakakvim polugicama i šta ti ga ja znam. Možda bi čak bio u stanju da upotrebljavaš ruke - hoću reći toliko da možeš pisati. Ili bi mogao imati tajnicu, kad smo već kod toga. Eto to je - najbolje rješenje za pisca! Šta će čovjeku ruke i noge? Ruke i noge mu ne trebaju za pisanje. Treba mu sigurnost... mir... zaštita. Svi ti heroji, koji paradiraju u stolicama na kotačima - za njih je zaista šteta što nisu pisci. Kad bi čovjek samo mogao biti siguran, kad ide u rat, da će mu samo noge odnijeti... Kad bi to mogao sigurno znati, ja bih prvi rekao da odmah sutra objavimo rat. Jebalo bi se meni za medalje... - nek im ostanu njihove medalje. Ja bih tražio samo dobru stolicu na kotačima i tri obroka dnevno. Onda bi im dao što da čitaju, tim pizdama!” Sutradan, u jedan i trideset, svraćam van Nordenu. To je njegov slobodni dan, ili, bolje rečeno, slobodno veče. Ostavio je kod Carla poruku da treba da mu pomognem da se danas preseli. Zatječem ga u stanju neobične potištenosti. Nije oka sklopio cijele noći, kaže mi. Nešto mu je stalno na pameti, nešto ga grize. Za vrlo kratko vrijeme otkrivam o čemu se radi; on je nestrpljivo čekao da dođem i da mu sve ispripovjedim. “Taj momak”, počinje on, misleći na Carla, “taj momak je umjetnik. Svaku mi je pojedinost do u tančine opisao. Pričao mi je s takvom preciznošću da znam da je sve to prokleta laž... Ali ne mogu da je izbacim iz mozga. Ti znaš kako moj mozak radi!” On se prekida da bi me upitao da li mi je Carl ispričao cijelu priču. U njegovom mozgu ni najmanje sumnje da je Carl mogao ispričati meni jedno a njemu drugo. Čini se da smatra da je priča izmišljena u očiglednoj namjeri da ga se muči. Čini se da mu ne smeta toliko što 63 Crowarez

Bosnaunited

je to laž. Nego “slike”, kako on kaže, koje je Carl ostavio u njegovu duhu, one ga ubijaju. Slike su stvarne, čak i ako je cijela priča lažna. A osim toga, činjenica da se u situaciji stvarno pojavila jedna bogata pička i da ju je Carl stvarno posjetio, ne da se poreći. Što se zapravo dogodilo od drugorazredne je važnosti. On pod gotov groš uzima da ju je Carl stavio pod nož. Ali u očaj ga tjera pomisao da je ono, što mu je Carl opisao, uopće moguće. “Baš je u stilu tog momka”, kaže on, “da mi ispriča da joj ga je stavio šest ili sedam puta. Znam da je sve to sranje i to mi mnogo ne smeta, ali kada mi priča da je unajmila limuzinu i odvezla ga u Bois i da su upotrebljavali muževljev krzneni kaput kao pokrivač, onda je to previše. Valjda ti je pričao ono, kako ih je šofer čekao s poštovanjem... I čuj, je l’ ti rekao kako je mašina cijelo vrijeme brujala? Isuse, to je divno izmislio. To je baš u njegovom stilu, da izmisli ovakav detalj... to je jedan od onih malih detalja koji cijelu stvar čini psihološki stvarnom... kasnije ga nikako ne možeš zaboraviti. I on mi sve to priča tako glatko, tako prirodno... Pitam se da li je sve to smislio unaprijed ili mu je to palo na pamet samo ovako, spontano? Tako je zgodan taj mali lažljivac, ne možeš mu odoljeti... Kao da ti piše pismo, jedan od onih pitara s cvijećem, koje može da preko noći proizvede. Ne shvaćam kako netko može pisati takva pisma... Ne razumijem mentalitet koji stoji iza toga... to je oblik onanije... što ti misliš?” Ali prije nego imam priliku da se usudim izreći kakvo mišljenje ili mu se naprosto nasmijati u lice, van Norden nastavlja sa svojim monologom. “Čuj, valjda je tebi rekao sve... da li ti je ispričao kako je stajao na balkonu pod mjesečinom i poljubio je? Zvuči banalno kad se ovako ponovi, ali kako taj momak to samo opisuje... Naprosto kao da očima gledam malog jebivjetra kako stoji ondje, žena mu je u naručju, a on joj već piše novo pismo, dugu kićanku o krovovima grada i sve ono sranje koje krade od francuskih pisaca. Taj čovo nikad ne kaže ništa originalno, ustanovio sam. Čovjek samo treba da otkrije ključ... da ustanovi koga je u posljednje vrijeme čitao... a to je teško ustanoviti jer je on tako vraški zakopčan. Čuj, da ne znam da si ti bio tamo s njim, ne bih vjerovao da ta žena postoji. Takav čovo bi mogao i sam sebi pisati pisma. A opet, on ima sreće... On je tako vraški sićušan, tako krhak, tako romantično izgleda da žene povremeno na njega padaju... One kao da ga posvajaju... Osjećaju sažaljenje prema njemu, valjda. A neke vole da im se šalju lonci s cvijećem... Od toga se osjećaju važne... ali ova žena je inteligentna, barem on tako kaže. Ti treba da znaš... ti si vidio njena pisma. Što misliš, što je takva žena mogla u njemu vidjeti? Mogu shvatiti da je pala na pisma... Ali što misliš kako se osjećala kad ga je vidjela? Ali čuj, sve to nema veze. Ono što hoću reći jest način na koji mi je on to ispričao. Ti znaš kako on kiti i ukrašava stvari... Dakle, nakon one scene na balkonu - koju mi je ispričao, znaš, kao kakvo predjelo - nakon toga, kaže on, ušli su unutra i on je raskopčao njenu pidžamu. Zašto se smješkaš? Da li mi je to nešto nasrao?” “Ne, ne! Od tebe čujem tačno ono što je ispričao i meni. Nastavi samo...” “Nakon toga”, ovdje se i sam van Norden mora nasmiješiti, “nakon toga, pazi dobro, on mi priča kako je sjela na stolicu, uzdignuvši noge... a gola ko od majke rođena... a on se smjestio na podu i gledao je odozdo, govoreći joj kako lijepo izgleda... Da li je i tebi rekao da je izgledala kao da ju je Matisse naslikao... Pričekaj časak... Htio bih da se tačno sjetim što je rekao. Izvalio je slatku frazu o nekoj odaliski... Što je, koga vraga, odaliska? Rekao je to na 64

Crowarez

Bosnaunited

francuskom, zato mi se tako teško i sjetiti te jebene stvari... ali dobro je zvučala. Zvučalo je baš kao nešto što bi on mogao reći. A ona je vjerojatno smatrala da je to originalno njegovo... Valjda misli da je on pjesnik ili nešto slično. Ali čuj, sve to nije ništa... Sve bi se to moglo shvatiti, s obzirom na njegovu maštu, koju mu priznajem. U ludilo me tjera ono što se dogodilo kasnije. Cijele noći bacakao sam se po postelji, prevrćući u sebi slike koje mi je ostavio. Ne mogu ih nikako smetnuti s uma. Sve to mi zvuči tako stvarno da bih, ako se to nije dogodilo, mogao zadaviti tog gada. Čovjek nema prava da izmišlja takve stvari. Ili je bolestan... Ono što namjeravam reći jest trenutak kad se on, kako kaže, spustio na koljena i s ona svoja dva mršava prsta rastvorio njenu pičku. Sjećaš li se toga? On kaže da je sjedila pred njim, raširivši noge i prebacivši ih preko ručki od stolice i on je iznenada, kaže, dobio nadahnuće. Sve to nakon što ju je već dvaput okinuo... nakon što je izbacio onaj fol s Mattisom. On se spušta na koljena - zamisli samo! - i s dva prsta... samo vršcima prstiju, pazi dobro... otvara male latice... gnjec - gnjec... naprosto tako, ljepljivi sitni zvuk... gotovo nečujan. Gnjec-gnjec! Isuse, cijele ga noći čujem u ušima! A onda mi kaže - kao da mi sve to već nije bilo dovoljno - kaže da je zario glavu u njen muf. I kad je to učinio, tako mi bog pomogao, ona ti lijepo prebaci noge oko njegova vrata i čvrsto ga stegne. To me je dotuklo! Zamisli samo! Zamisli otmjenu, tankoćutnu ženu, kao što je ona, kako prebacuje noge oko njegova vrata! U tome ima nešto otrovno. Toliko je fantastično da mi zvuči uvjerljivo. Da mi je ispričao samo ono o šampanjcu i o vožnji u Bois, čak onaj prizor na balkonu, sve bih to mogao odbaciti. Ali ova stvar je toliko nevjerojatna da više ne zvuči kao laž. Ne mogu povjerovati da je igdje ikada mogao nešto slično pročitati, a nije mi jasno što bi mu moglo staviti takvu ideju u glavu, osim ako u njoj nema nešto istine. Takvom se jebivjetru, znaš, svašta može dogoditi. Možda je nije uopće jebao, ali možda mu je ona pustila da je liže... Čovjek nikad ne zna kod tih bogatih pičaka što od tebe očekuju da radiš.. Kad se konačno izvlači iz kreveta i počinje brijati, poslije podne je već duboko odmaklo. Konačno sam uspio da njegove misli usmjerim prema drugim stvarima, uglavnom prema selidbi. Služavka ulazi da vidi je li spreman... Očekivalo se da će isprazniti sobu do podne. U tom času on se upravo uvlači u hlače. Malo me iznenađuje da on ne traži izvinjenje, niti se okreće u stranu. Videći ga kako stoji nasred sobe, nonšalantno zakopčavajući šlic, dok daje služavki upute, počinjem kikotati. “Mani je”, kaže on, promatrajući je pogledom krajnjeg prezira, “ona je samo velika krmača. Uštini je za dupe, ako hoćeš. Neće reći ni riječi.” A onda obraćajući joj se na engleskom, kaže: “Dođi ovamo, kujo, opipaj ga!” Nato se ja više ne mogu suzdržati. Prasnem u smijeh, napad histeričnog smijeha koji zarazi isto tako i služavku, premda ona ne zna o čemu se radi. Služavka počinje da skida slike i fotografije većinom njegove, kojima su obloženi zidovi. “Ti”, kaže on, pokazujući palcem, “dođi ovamo! Evo ti nešto da te sjeća na mene”, i strgne fotografiju sa zida. “Kad budem otišao možeš s tim obrisati dupe. Gledaj”, kaže on, obraćajući se meni, “glupa guska. Ne bi ništa inteligentnije izgledala ni da joj to kažem na francuskom.” Služavka stoji otvorenih ustiju, očigledno je uvjerena da je ćaknut. “Hej!” On joj viče, kao da je nagluha. “Hej, ti! Da, ti! Evo ovako...” on uzima fotografiju, vlastitu fotografiju i briše njome stražnjicu. “Começa! Jasno? Čovjek bi joj morao crtati ono što hoće reći”, kaže on, napućujući donju usnu s totalnim gnušanjem. On je bespomoćno promatra dok ona baca stvari u velike torbe. “Evo, stavi i ovo”, kaže on, dodajući joj četkicu za zube i klistir. Pola njegovih stvari leži po podu. Torbe su 65

Crowarez

Bosnaunited

pretrpane i nigdje nema mjesta gdje bi stavio slike i knjige i poluprazne boce. “Sjedi na trenutak”, kaže on. “Imamo mnogo vremena. Moramo o ovoj stvari malo razmisliti. Da ti nisi došao nikada se odavde ne bih iselio. Vidiš kako sam bespomoćan. Podsjeti me da izvadim žarulje... pripadaju meni. Ovaj koš za papir isto je moj. Očekuju od tebe da živiš kao svinja, ti gadovi.” Služavka je otišla dolje da donese nešto za vezanje... “Čekaj samo, vidjet ćeš... Naplatit ce mi čak i za konop, makar koštao samo tri sua. Ovdje ti ne bi prišili ni dugme na hlače a da ti ne naplate. Ušljivi, prljavi žicari!” On uzima bocu Calvadosa s kamina i glavom mi pokazuje da uzmem drugu. “Nema smisla da i ovo nosimo u novi stan. Hajde da ih sada dovršimo. Ali njoj nemoj nuditi da pije! Ta gadura, ne bih joj ostavio ni komad toaletnog papira. Volio bih da demoliram cijeli stan prije nego odem. Čuj... popišaj se na pod, ako ti se hoće. Kad bi se samo mogao posrati u ladicu od komode.” Osjeća takvo posvemašnje gnušanje prema sebi i prema svemu drugome da ne zna što bi učinio da dade maha svojim osjećajima. On prilazi krevetu s bocom u ruci i, razmičući pokrivače, prolijeva Calvados po madracu. Nezadovoljan time, skače petom na madrac. Na nesreću, na petama nema nimalo blata. Konačno uzima plahtu i njome obriše cipele. “To će im zadati bar malo posla”, mrmlja osvetoljubivo. Zatim, povlačeći dobar gutljaj, zabacuje glavu, grgljanjem ispire ždrijelo i, nakon što se do mile volje nagrgljao, ispljune tekućinu na zrcalo. “Evo vam, smrdljivi gadovi! Obrišite to kad odem!” Šeta gore-dolje mrmljajući sam za sebe. Videći svoje poderane čarape kako leže na podu, podiže ih i razdire na komade. Slike ga isto tako dovode do bijesa. Podiže jednu sliku - njegov vlastiti portret, koji je naslikala neka poznata lezbijka, i probija ga nogom. “Ta kuja! Znaš li što je ona imala hrabrosti da me pita? Tražila je da joj prepuštam svoje pičke, nakon što ja s njima završim. Nikad mi nije dala ni sua, iako sam o njoj i članak napisao. Mislila je da se ja iskreno divim njenom slikarstvu. Ne bih bio dobio ni ovu sliku od nje da joj nisam obećao da ću urediti stvar s onom pičkom iz Minnesote. Zbog nje je bila izgubila glavu... Znala nas je slijediti svuda kao pas koji se tjera... Nismo se mogli riješiti te kuje! Nasmrt me je ugnjavila. Došao sam tako daleko da sam se gotovo bojao da dovedem kakvu pičku ovamo gore da mi ona ne bi provalila. Znao sam se šunjati ovamo kao provalnik i zaključavati vrata čim bih ušao unutra... Ona i ona pička iz Georgije - njih dvije će me izludjeti. Jedna je uvijek zapaljena, a druga je uvijek gladna. Mrzim jebati žensku koja je gladna. Kao šopaš je hranom, a onda joj otimaš iz usta... Isuse, to me nečega sjetilo... Gdje sam stavio onu živinu mast? To je važno. Jesi li kad to upotrebljavao? Gore je nego triper. A ja ne znam od koje sam ga od njih dvije dobio. U posljednjih tjedan dana ili tako nekako, imao sam ovdje toliko žena da sam izgubio račun. Smiješno, jer sve su mirisale tako svježe. Ali znaš kako je...” Služavka je nagomilala njegove stvari na pločnik. Gazda gleda nadureno. Kad smo sve natovarili u taksi, unutra ima mjesta samo za jednog od nas. Čim krećemo, van Norden širi neke novine i počinje zamatati svoje lonce i tignjeve; u novom stanu svako je kuhanje strogo zabranjeno. Ali dok dođemo do našeg odredišta, sva se njegova pritljaga već razvezala. To ne bi bilo toliko nezgodno da madame nije izvirila glavom iz veže upravo u trenutku kad smo stigli. “Bože moj!” usklikne ona, “koji vam je ovo vrag? Što ovo znači?” Van Norden je toliko preplašen da se ne može sjetiti da kaže išta drugo nego “C’est moi... c’est moi, madame!” I obraćajući se meni, ljutito mrmlja: “Ta vještica! Jesi li joj primijetio lice? Ta će mi zagorčati život.” Hotel leži na dnu bijedne slijepe uličice i oblikuje pravokutnik, koji vrlo mnogo 66

Crowarez

Bosnaunited

nalikuje kakvoj modernoj kaznionici. Prijemnica je velika i mračna, unatoč sjajnih odraza na oploćenim zidovima. U prozorima vise kavezi s pticama, a svuda se nalaze mali emajlirani natpisi koji umoljavaju goste na zastarjelom jeziku da ne čine ovo i da ne zaborave ono. Besprijekorno je čisto, ali apsolutno siromašno, otrcano, jadno. Pojastučene fotelje drže se samo pomoću omotane žice: neugodno podsjećaju čovjeka na električnu stolicu. Soba, koju ce on zauzimati, nalazi se na petom katu. Dok se penjemo stepenicama van Norden me obavještava da je jednom ovdje živio Maupassant. I u istom dahu primjećuje da se u predvorju osjeća neki posebni zadah. Na petom katu nedostaje nekoliko prozorskih stakala. Mi zastajemo na trenutak promatrajući stanare s druge strane dvorišta. Bliži se vrijeme večere i ljudi se mučno veru u svoje sobe, s onim umornim nesretnim izrazom, koji dolazi od toga što čovjek zarađuje za život poštenim radom. Prozori su većinom široko otvoreni: bijedne sobe nalik su mnogobrojnim razjapljenim ustima. Stanovnici soba isto tako prazno zijevaju ili se opet češu. Tupo se kreću uokolo, očigledno bez mnogo svrhe; svi bi oni mogli biti ludaci. Dok zakrećemo hodnikom prema sobi 57, pred nama se iznenada otvaraju jedna vrata, kroz njih izviri neka stara ženetina, s kosom bez sjaja i očima manijaka. Ona nas toliko iznenadi da stojimo kao začarani. Cijelu minutu nas troje stojimo tu bespomoćno; ne možemo se pokrenuti niti napraviti kakvu razumnu gestu. Iza stare ženetine mogu jasno vidjeti kuhinjski stol i na njemu malo dijete, potpuno golo, sićušno derište ne veće od očerupanog pileta. Konačno stara podigne vjedro za otpatke, koje stoji kraj nje, i krene. Mi se mičemo u stranu, da je pustimo proći, i dok se vrata zatvaraju iza nje, dijete prodorno zavrišti. To je soba broj 56, a između 56 i 57 je zahod, gdje stara vještica prazni svoje vjedro. Sve otkako smo se popeli uz stepenice, van Norden šuti. Ali njegov izraz je rječit. Kad otvara vrata broja 57, na trenutak imam letimični osjećaj da silazim s uma. Jedno ogromno zrcalo, prekriveno zelenom gazom i nakrivljeno pod kutom od 45 stupnjeva visi direktno nasuprot ulaza iznad dječjih kolica, ispunjenih knjigama. Van Norden se čak ni ne nasmiješi. Umjesto toga on nonšalantno prilazi dječjim kolicima, i uzimajući u ruke knjigu, počinje je prelistavati, veoma nalik čovjeku koji ulazi u javnu knjižnicu i bez razmišljanja prilazi najbližoj polici. Možda mi sve to i ne bi izgledalo toliko groteskno da u isti čas nisam ugledao volan od bicikla koji leži u drugom kutu. Volan od bicikla izgleda tako savršeno mirno i zadovoljno, kao da tu već drijema godinama, i iznenada mi se priviđa da mi stojimo u ovoj sobi, u tačno ovom istom položaju, već nepregledno dugo vrijeme, da je ovo poza koju smo zauzeli u nekom snu, iz kojega se nikada nismo probudili, u snu koji će i najmanja kretnja, čak treptaj oka, raspršiti u paramparčad. Ali još čudnije je nenadano sjećanje na jedan stvarni san, koji sam sanjao prije nekoliko noći, san u kojem sam vidio van Nordena u upravo istom ovakvom kutu koji sada zauzima volan od bicikla, samo umjesto volana tu se nalazila žena, skvrčena, privučenih nogu. Vidim ga kako stoji iznad žene s onim bludnim, željnim pogledom u očima, kojim gleda kada nešto vrlo jako hoće. Ulica u kojoj se to događa nejasna je i mutna - jasno se vidi samo kut gdje se sastaju dva zida i sklupčana figura žene. Jasno vidim kako navaljuje na nju na onaj svoj brzi životinjski način, bezobziran prema svemu što se oko njega događa, odlučivši samo da bude po njegovu. I izraz u njegovom oku, koji kao da veli: “Poslije me možeš ubiti, ali sad mi samo pusti da ga gurnem... Moram ga ugurati!” I tu je on, nagnut nad njom, glave im udaraju o zid, a on ima tako ogromnu erekciju 67

Crowarez

Bosnaunited

da je naprosto nemoguće da joj ga ugura. Iznenada, s onim izrazom gnušanja, koji zna tako dobro pokazati na licu, on se podiže i uređuje odjeću. Upravo namjerava da ode, kad iznenada primjećuje da mu penis leži na pločniku. Velik je otprilike kao otpiljena drška od metle. On ga nonšalantno podiže i stavlja pod pazuho. Dok odlazi, primjećujem dvije ogromne lukovice, nalik lukovicama tulipana, koje vise i njišu se na kraju drška od metle, i čujem ga kako sam sebi mrmlja “lonci s cvijećem... lonci s cvijećem”. Stiže garçon teško dahćući i znojeći se. Van Norden ga gleda bez shvaćanja. Zatim ulazi madame i domarširavši ravno do van Nordena, uzima mu knjigu iz ruke, tresne je u dječja kolica i ne izrekavši ni riječi, otkotura kolica u hodnik. “Kakva je ovo štenara”, kaže van Norden, nesretno se smiješeći. To je tako blijed i neopisiv smiješak, da mi se na trenutak ponovo javlja onaj san i čini mi se da stojimo na kraju dugog hodnika, gdje na zidu visi neko ojedeno zrcalo. I niz taj hodnik, njišući svoju nesreću poput prosjačke svjetiljke, van Norden tetura, ulazeći i izlazeći kroz vrata koja se tu i tamo otvaraju i iz kojih ga čas neko kopito izgura, čas nečija šapa uvuče. I što dalje luta, sve je žalosnija njegova ojađenost: on je nosi poput svjetiljke koju biciklisti drže među zubima po noći, kad su pločnici mokri i klizavi. On lutajući ulazi i izlazi iz prljavih soba, i kad sjeda, stolica se skrha pod njim, kad otvara svoju torbu, unutra je samo četkica za zube. U svakoj sobi nalazi se zrcalo pred kojim pažljivo stoji i žvače svoj bijes, i od neprestanog žvakanja, od gunđanja i mumljanja, od mrmljanja i kletvi, njegove su se čeljusti izglavile i gadno vise, i dok on trlja bradu, komadići njegove čeljusti se mrve, a on se toliko gnuša na samoga sebe da staje nogom na vlastitu čeljust, zgnječi je u komadiće svojim velikim petama. U međuvremenu unosi se prtljag. Sve stvari počinju sada izgledati luđe nego prije posebno kad on pričvrsti svoju gimnastičku rastezaljku za okvir postelje i počinje svoju redovnu tjelovježbu. “Sviđa mi se ovo mjesto”, kaže on, smiješeći se garçonu. On skida kaput i prsluk. Garçon ga gleda zbunjena izraza: u jednoj ruci drži torbu a u drugoj klistir. Ja stojim po strani u predsoblju, držeći zrcalo sa zelenom gazom. Čini se da ovdje nijedan predmet nema nikakve praktične svrhe. I samo predsoblje čini se beskorisnim, kao kakva veža u staji. Taj je dojam potpuno jednak onome koji osjećam kad ulazim u Comédie Française ili u kazalište Palais Royal: ovo je svijet drangulija, propadališta, ruku i poprsja ili navoštenih podova, stupova za svjetiljke i ljudi u oklopu, kipova bez očiju i ljubavnih pisama koja leže pod staklom. Nešto se dešava, ali bez ikakva smisla: to je poput dopijanja poluprazne boce Calvadosa, zato što nema mjesta u torbama. Penjući se uz stepenice, kao što sam rekao čas prije, on je spomenuo činjenicu da je ovdje jednom živio Maupassant. Ta koincidencija čini se da je ostavila na njega jak dojam. On bi rado povjerovao da je upravo u ovoj sobi Maupassant rodio neke od onih svojih jezovitih priča, nakojima počiva njegova reputacija. “Živjeli su poput svinja, ti jadnici”, kaže on. Mi sjedimo za okruglim stolom na dvije udobne stare fotelje, koje su podvezane žicom i čavlima; postelja je tik uz nas, toliko blizu da možemo staviti na nju noge. Armoire stoji u uglu iza nas, isto tako zgodno na dohvat ruke. Van Norden je izbacio prljavo rublje na stol; mi sjedimo tu, zakopavši noge među njegove prljave čarape i košulje i zadovoljno pušimo. Prljavština ovog stana izgleda da je na njega djelovala poput čini: ovdje je zadovoljan. Kad ja ustanem da zapalim svjetlo, on predlaže da odigramo partiju karata prije nego izađemo da negdje nešto pojedemo. I mi sjednemo tako kraj prozora, dok je prljavo rublje rasuto po 68 Crowarez

Bosnaunited

podu i dok gimnastička rastezaljka visi s lustera i odigramo nekoliko partija belota. Van Norden se ostavio lule i strpao je gomilicu duhana za žvakanje pod unutarnju stranu donje usne. S vremena na vrijeme on pljune kroz prozor, krupne zdrave gvalje smeđeg soka koje s pljeskom odjekuju dolje na pločniku. Čini se da je sada zadovoljan. “U Americi”, kaže on, “ne bi ni sanjao da živiš u ovakvom ćumezu. Čak i kad sam živio kao skitnica spavao sam u boljim sobama od ove. Ali ovdje to ispada prirodno - kao knjige koje čitaš. Ako se ikada vratim onamo zaboravit ću sve o ovom životu, baš kao što čovjek zaboravlja loš san. Vjerojatno ću nastaviti stari život tamo gdje sam ga prekinuo... ako se uopće vratim. Katkada ležim u postelji, sanjajući o prošlosti i ona mi je tako živo pred očima da se moram stresti da bih shvatio gdje sam. Naročito kad imam kraj sebe kakvu žensku: ženska me može navesti da se zanesem, bolje od ičeg drugog. To je sve što od njih i tražim da zaboravim sebe. Katkada se toliko izgubim u svojim sanjarijama da se ne mogu sjetiti ni imena pičke, ni gdje sam je pokupio. To je smiješno, je 1 da? Dobro je imati kakvo svježe toplo tijelo kraj sebe, kad se ujutro probudiš. To čovjeku daje neki čist osjećaj. Produhoviš se nekako... Sve dok one ne počnu natezati ono pljesnivo sranje od ljubavi, etcetera. Zašto sve pičke govore toliko o ljubavi, možeš li mi reći? Očigledno im nije dovoljan samo dobar metak... htjele bi i tvoju dušu...” Ta riječ duša, koja se često javlja u van Nordenovim solilokvijama, prije je znala imati na mene smiješno djelovanje. Kad god bih čuo riječ duša s njegovih ustiju, postao bih histeričan: nekako mi se to činilo kao lažan novac, posebno zato jer se obično javljala u pratnji gvalje smeđega soka koji je ostavljao sitan potočić iz ugla njegovih ustiju. A kako nikada nisam oklijevao da mu se nasmijem u lice, to bi se događalo beziznimno onda, kad bi odnekud iskočila ta rječca. Van Norden bi zastao taman toliko da mi dozvoli da prasnem u kikot, a tada, kao da se ništa nije dogodilo, nastavio bi svoj monolog, ponavljajući riječ sve češće i češće i svaki put s više naglaska i više milošte. Žene hoće da posjeduju njegovu dušu to mi je jasno dao do znanja. Objašnjavao mi je to mnogo puta, ali neprestano se nanovo vraća na istu temu, kao kakav paranoik na svoju opsesiju. U stanovitom smislu, van Norden i jest lud, u to sam uvjeren. Njegov jedini strah jest da ga se ne ostavi samog, i taj strah je tako dubok i tako trajan da čak ni onda, kad se nalazi na ženi, čak ni onda kada se s njom sljubio, ne može pobjeći iz zatvora koji je stvorio za samoga sebe. “Svašta pokušavam”, on mi objašnjava. “Katkada čak brojim, ili počinjem misliti o kakvom problemu filozofskom, ali ne pomaže. Kao da se sastojim od dva čovjeka, i jedan od njih me neprestano motri. Toliko se razbjesnim na sebe da bih se mogao ubiti... i na izvjestan način to upravo i činim svaki put kad imam orgazam. Načas kao da se potpuno poništavam. Tada me čak nema nijedan... nema ničega... nema čak ni pičke. Kao da čovjek prima pričest. Na časnu riječ, mislim to ozbiljno. Nekoliko časaka nakon toga, osjećam neko fino duhovno žarenje... i možda bi se ono na takav način nastavilo beskrajno - odakle da to čovjek zna? - kad ne bi bilo činjenice da kraj tebe leži neka ženska, a zatim klistir ili voda koja teče... sve te sitne pojedinosti, koje te očajnički čine svjesnim sebe, očajnički samim. I u tom jednom jedinom trenutku slobode moraš slušati sve to ljubavno sranje... To me katkada izluđuje... Dođe mi da ih smjesta izbacim nogom. Povremeno to i činim. Ali to ih ne drži daleko od mene. Njima se to i sviđa, zapravo. Što ih manje primjećuješ, to više za tobom jure. Ima nešto perverzno u ženama... Sve su one u dubini duše mazohisti.” 69 Crowarez

Bosnaunited

“Ali što onda hoćeš od žene?”, pitam ja. On počinje da gnjete ruke, donja mu usna omlohavi. Izgleda potpuno nesretnn. Kad konačno uspijeva da izmuca nekoliko nesuvislih fraza, iza njegovih riječi stoji neka nesavladiva jalovost. “Htio bih biti u stanju da se predam nekoj ženi”, izlane. “Htio bih da me ona izvede iz mene samoga. Ali da bi to uspjela, morala bi biti bolja od mene, morala bi imati mozga, ne samo pičku. Morala bi me nagnati da u nju vjerujem... Ne mislim time da bi mi morala biti vjerna. Ne to... Ali morala bi me navesti da vjerujem da mi je potrebna, da ne mogu bez nje živjeti. Takvu mi pičku nađi, molim te. Kad bi mi to uspio naći, dao bih ti odmah svoje namještenje. Bilo bi mi svejedno što se sa mnom događa: ne bih trebao ni namještenje, ni prijatelje, ni knjige, ništa. Kad bi me samo mogla natjerati da vjerujem da na zemlji ima nešto važnije nego sam ja sam. Isuse, ja sebe mrzim! Ali te gadne pičke mrzim još više, jer nijedna od njih ne vrijedi ni pišljive pare. “Ti misliš da se ja sebi sviđam”, nastavlja on. “To pokazuje koliko me malo poznaš. Ja znam da sam ja krasan momak... Ne bih ni imao ovih problema, kad u meni ne bi nečega bilo. Ali ono što me izjeda jest da se ne mogu izraziti. Ljudi misle da sam ja samo pizdolovac. Toliko su plitki, ti tobožnji intelektualci, koji sjede po cijeli dan u kavani, prežvakavajući psihološke splačine... Nije ovo loše rečeno, što veliš - psihološke splačine? Zapiši mi to. Iskoristit ću to u svojoj rubrici idućeg tjedna... Usput rečeno, jesi li kad čitao Stekela? Da li što valja? Ja u njemu ne vidim ništa drugo nego povijesti pojedinih slučajeva. Do boga bih htio da mogu skupiti toliko hrabrosti da se obratim kakvom psihoanalitičaru... dobrom, to jest. Ne bih ni prismrdio one male prepredenjake s kozjim bradicama i frakom, kao tvoj prijatelj Boris. Kako uspijevaš trpjeti te momke? Zar ti nisu dosadni ko stjenice? Ti sa svima razgovaraš, primjećujem. Tebi se fućka. Možda si u pravu. Kad barem ja ne bih bio tako užasno kritičan. Ali ti prljavi mali Židovi, koji se vucaraju oko Dômea, Isuse, od njih dobivam žmarce. Oni zvuče upravo kao udžbenici. Kad bih s tobom mogao svakog dana razgovarati, možda bi mi pao kamen sa srca. Ti si dobar slušalac. Ja znam da ti do mene nije stalo ni koliko je crno pod noktom, ali ti si strpljiv. I onda ti nemaš teorije za koje tražiš potvrdu. Ti to valjda sve poslije zapisuješ u onu svoju bilježnicu. Čuj, meni je svejedno što ćeš o meni reći, ali nemoj napisati tako da ispadne da sam pizdolovac - to je previše jednostavno. Jednoga dana napisat ću knjigu o sebi, o tome što mislim. Ne mislim samo na introspektivnu analizu... Hoću reći da ću se položiti na operacioni stol i izložiti cijelu svoju utrobu... do najsmrdljivije sitnice. Da li je to neko prije učinio? Koga se vraga smiješiš? Zvuči li ti to naivno?” Ja se smješkam, zato što, kad god mi dotaknemo predmet njegove knjige, koju će jednoga dana napisati, stvari poprime nerazmjerne oblike. On treba samo da kaže “moja knjiga” i smjesta se svijet stegne do privatnih dimenzija tvrtke van Norden i Co. Knjiga mora biti apsolutno originalna, apsolutno savršena. To je jedan između mnogih razloga zbog kojih on ne može ni početi da na njoj radi. Čim mu na pamet padne kakva ideja, on je počinje ispitivati. Sjeti se da ju je Dostojevski iskoristio, ili Hamsun upotrijebio, ili netko drugi. “Ne govorim da bih ja htio biti bolji od njih, ali htio bih biti drukčiji”, objašnjava. I tako, umjesto da se dade na pisanje knjige, on čita jednog pisca za drugim, da bi se apsolutno osigurao, da neće ukrasti ništa od njihovog privatnog vlasništva. I što više čita, to govori o njima s više prezira. Nijedan od njih ne zadovoljava, nijedan od njih ne postiže onaj stupanj savršenstva koji je on samome sebi zadao. I zaboravljajući potpuno da nije napisao ni koliko za jedno 70

Crowarez

Bosnaunited

poglavlje, on govori o njime s visine, baš kao da postoji cijela polica knjiga koje nose njegovo ime, knjiga koje svi poznaju, pa je zbog toga suvišno i spominjati njihove naslove. Premda on nikada nije otvoreno lagao o tome kako stvari stoje, ipak je bilo očigledno da ljudi, koje on drži za dugme od kaputa, da bi im izvjetravao svoju privatnu filozofiju, kritiku i žalopojke, uzimaju kao sigurno da se iza njegovih komotnih primjedbi krije jedan čitavi solidni opus. Posebno mlade i lude djevice koje on mami u svoju sobu pod izlikom da će im pročitati neke svoje pjesme, ili pod još boljom izlikom da mu dadu o njima kakav savjet. Bez i najmanjeg osjećaja krivnje ili zbunjenosti, on će im pružiti komadić izmrljanog papira, na kojem je naškrabao nekoliko redaka - osnova nove pjesme, kako on to kaže - i s potpunom ozbiljnošću zatražit će od njih otvoreno i iskreno mišljenje. Kako one obično nemaju ništa da kažu u vezi s tim, potpuno zbunjene totalnom besmislenošću redaka, van Norden iskoristi priliku da bi im izložio svoje poglede na umjetnost, poglede koji su - nepotrebno je to i reći - nastali na licu mjesta potpuno spontano, da bi odgovarali okolnostima. U toj ulozi postao je toliko stručan da se prijelaz od Cantosa Ezre Pounda u postelju vrši jednostavno i prirodno kao modulacija iz jednog tonaliteta u drugi; zapravo, kad se taj prijelaz ne bi obavio, ostao bi neki nesklad, što se tu i tamo događa, kad on pogriješi u izboru šupljoglavica, o kojima govori da su “laka roba”. Prirodno, ovakav kakav jest, on s velikim oklijevanjem spominje te fatalne greške u ocjeni. Ali kada se uspije natjerati da prizna grešku te vrste, onda je prizna s potpunom otvorenošću; zapravo, čini se da nalazi neki perverzan užitak u bavljenju svojom nesposobnošću. Ima neka žena, na primjer, koju pokušava prevrnuti već gotovo deset godina - prvo u Americi, i zatim ovdje u Parizu. To je jedina osoba suprotnoga spola s kojom održava srdačne prijateljske odnose. Čini se ne samo da oni jedno drugo vole, nego i da se međusobno razumiju. Isprva mi se činilo da bi se njegov problem mogao riješiti, ako on uspije da obari to stvorenje. Svi elementi za uspješnu zajednicu postoje - osim temeljnoga. Bessie je na svoj način jednako neobična kao i on. Njoj je toliko malo stalo da se dade nekom čovjeku, koliko i do slatkoga poslije ručka. Obično bi izdvojila osobu po svom izboru i sama mu dala prijedlog. Nije loše izgledala, ali ne bi se moglo reći ni da je bila ljepotica. Imala je zgodno tijelo, to joj je bila glavna odlika - a nije joj bilo krivo da ga koristi. Bili su toliko prisni, njih dvoje, da bi katkada, u namjeri da zadovolji njenu radoznalost (a isto tako u uzaludnoj nadi da će je nadahnuti svojom muškom snagom), van Norden uredio da je sakrije u ormar, za vrijeme neke od svojih seansi. Kad bi stvar bila gotova, Bessie bi izišla iz svog skrovišta i oni bi stvar raspravili uzgred, to jest s gotovo posvemašnjom ravnodušnošću prema svemu, osim prema “tehnici”. Tehnika je bio jedan od njenih omiljenih pojmova, barem u onim diskusijama koje sam ja bio povlašten čuti. “Što ne valja u mojoj tehnici?” pitao bi on. A Bessie bi odgovarala: “Previše si sirov. Ako se nadaš da me ikad okreneš, morat ćeš biti suptilniji.” Među njima je vladalo takvo savršeno razumijevanje, kao što kažem, da bih često svraćajući po van Nordena u jedan i po, zatekao Bessie kako sjedi na krevetu, pokrivači su odbačeni, a van Norden je poziva da mu miluje penis... “Samo malo tvog svilenog milovanja”, govorio bi on, “tako da skupim hrabrosti da se dignem.” Ili bi je opet nagovarao da mu ga 71

Crowarez

Bosnaunited

sisa i ne uspijevajući u tome, on bi ga sam zgrabio i zatresao ga poput zvonca za večeru. Njih dvoje bi dobilo takav napad smijeha, kao da će pući. “Nikad neću izvrnuti tu kuju”, govorio bi. “Ona nema prema meni nimalo poštovanja. Eto što mi daje zauzvrat što joj se povjeravam.” A onda bi iznenada znao dodati: “Šta misliš o onoj plavojci koju sam ti jučer pokazao?” Govoreći Bessie, naravno. A Bessie bi mu se nacerila, govoreći mu da nema ukusa. “Ah, nemoj ti meni te fazone”, rekao bi on. A onda šaljivo, možda po tisućiti put, zato jer je to do sada već između njih postala stajaća šala: “Čuj, Bessie, što kažeš na jedan brzi metak? Samo jedan mali metak.. Ne.” I kad bi to završilo na običan način, on bi dodao istim tonom: “Dobro, što veliš o njemu? Zašto ne daš njemu da te okrene?” Najvažnija stvar kod Bessie sastojala se u tome da se ona nije mogla, ili nije htjela smatrati naprosto ženskom za okretanje. Ona je govorila o strasti, kao da je to potpuno nova riječ. Bila je puna strasti prema svemu, čak i prema tako beznačajnoj stvari kao što je metak. Morala je da u to unese dušu. “I ja katkad postajem strastven”, rekao bi van Norden. “Ah, ti”, kaže Bessie. “Ti si samo istrošeni satir. Ti ne znaš što strast znači. Ti misliš da si strastven onda kad ti se digne.” “U redu, možda to nije strast... Ali čovjek ne može biti ni strastven, ako mu se ne digne, je l’ istina?” Sve to o Bessie, i o drugim ženama, koje on dovlači u svoju sobu dan na dan, zaokuplja moje misli, dok idemo u restoran. Ja sam se tako dobro prilagodio njegovim monolozima, da, bez prekidanja vlastitih sanjarija, potpuno automatski izgovaram sav komentar, koji je potreban, čim čujem da njegov glas zamire. To je duet i kao u većini dueta, u njemu čovjek pažljivo sluša samo da čuje signal koji najavljuje nastup vlastitog glasa. Kako je ovo njegovo slobodno veče, ja sam obećao da mu pravim društvo, i već sam se unaprijed tupo pripremio na njegova pitanja. Znam da ću, prije nego veče svrši, biti temeljito iscrpljen, i ako budem imao sreće, to jest, ako budem mogao izmusti od njega nekoliko franaka pod ovom ili onom izlikom, ja ću mu izmaknuti čim bude otišao u zahod. Ali on poznaje moju sklonost k bježanju, i umjesto da se uvrijedi, on se naprosto čuva te mogućnosti na taj način da brižljivo pazi da mi ne dade svoje soue. Ako zatražim od njega novaca da kupim cigarete, on uporno nastoji da pođe sa mnom da ih kupim. Neće da ostane sam ni časak. Čak i ako uspije da negdje zgrabi kakvu žensku, užasava se da ostane s njom nasamo. Kad bi to bilo moguće, on bi htio da sjedim u sobi dok on izvodi predstavu. To bi za njega bilo isto kao da me zamoli da ga pričekam dok se ne obrije. U svoje slobodno veče van Norden općenito uspijeva da u džepu ima barem pedeset franaka, okolnost koja ga nimalo ne sprečava da i dalje žica, kad god sretne kakvu mušteriju. “Zdravo”, govori on, “daj mi dvadeset franaka... trebaju mi.” On uspijeva da u isto vrijeme pokaže panični izraz na licu. Ako ga netko odbije, on počinje vrijeđati. “Onda bi mi mogao barem platiti piće.” A kada dobije svoje piće, kaže mnogo pristojnije: “Čuj, daj mi onda pet franaka,... daj mi dva franka...” Mi idemo od krčme do krčme, tražeći malo uzbuđenja, svugdje prikupljajući po nekoliko franaka. U Coupoli naletimo na nekog pijanca iz novina. Jednog od momaka iz gornjih kancelarija. U uredu je upravo došlo do nesreće, obavještava nas. Jedan od korektora je pao kroz okno lifta. Ne očekuje se da će ostati u životu. 72

Crowarez

Bosnaunited

Isprva je van Norden potresen, duboko potresen. Ali kad sazna da je to bio Peckover, Englez, pokazuje olakšanje. “Jadnik”, kaže on, “bolje mu je da je mrtav nego živ. A baš je neki dan nabavio lažne zube.” Aluzija na lažne zube dirne čovjeka iz novina do suza. On priča slinavo o malom događaju povezanom s nesrećom. Potresen je tim događajem, daleko više nego samom katastrofom. Čini se da je Peckover, kada je udario o dno okna, došao k svijesti prije nego je itko mogao do njega stići. Unatoč tome što su mu noge bile polomljene a rebra ulubljena, uspio je da se pridigne i da četvoronoške tapka uokolo tražeći svoje lažne zube. U bolničkim kolima vrištao je u deliriju zahtijevajući zube koje je izgubio. Događaj je bio istovremeno patetičan i komičan. Momak s prvog kata jedva da je znao da li da se smije ili plače, dok to priča. Bio je to delikatan trenutak, jer s takvim pijancem čovjek nikad ne zna: jedan pogrešan potez i on će ti razbiti bocu o glavu. On nije bio nikada u naročito prijateljskim odnosima s Peckoverom zapravo, on je jedva i nogom stupio u odio korektora: postojao je nevidljivi zid između ljudi s prvog kata i ljudi iz prizemlja. Ali sada, budući da je osjetio dodir smrti, htio je da pokaže svoje drugarstvo. Htio je da plače, po mogućnosti, i da pokaže da je čovjek na svom mjestu. A Joe i ja, koji smo dobro poznavali Peckovera i koji smo isto tako znali da ne vrijedi ni pišljiva boba, pa čak ni nekoliko suza, s nerviranjem smo slušali tu pijanu sentimentalnost. Htjeli smo mu to i reći, ali s takvim čovjekom ne možeš sebi dopustiti da budeš iskren: moraš kupiti vijenac, otići na pogreb i pretvarati se da si žalostan. I moraš mu čestitati na tankoćutnom nekrologu koji je napisao. On će mjesecima nositi sa sobom svoj tankoćutni mali nekrolog, hvaleći se na sva usta kako je krasno postupio u toj situaciji. Sve smo to osjećali, Joe i ja, a da nismo rekli jedan drugome ni riječi. Naprosto smo stajali i slušali s ubojitim, šutljivim prezirom. I čim smo mogli, napustili smo ga; ostavili smo ga kraj tezge da slini samome sebi nad čašicom pernoda. Čim smo ga izgubili s vidika, počeli smo se histerično smijati. Lažni zubi! Štogod govorili o tom jadniku, a rekli smo o njemu i neke dobre stvari, uvijek bi se navraćali na lažne zube. Ima ljudi na ovom svijetu koji su toliko groteskni da čak i smrt uspije da ih učini smiješnim. I što je strašnija smrt, oni se čine smješnijim. Nema nikakva smisla pokušavati da se kraj ukrasi s malo dostojanstva - moraš biti lažac i hipokrit, da bi otkrio išta tragično u njihovoj smrti. A budući da mi nismo morali da pokazujemo lažnu fasadu, mogli smo se smijati tom incidentu do mile volje. Smijali smo mu se cijele noći, a u međuvremenu smo dali maha našem preziru i gnušanju prema momcima s prvoga kata, glupanima koji su bez sumnje pokušavali i sami sebe da uvjere da je Peckover bio krasan čovjek i da je njegova smrt katastrofa. Svakakve smiješne uspomene padale su nam na pamet - tačke i zarezi koje je previdio i zbog kojih su ga karali tako da je krv pišao. Zagorčavali su mu život svojim jebenim tačka-zarezima i razlomcima u kojima bi uvijek pogriješio. Jednom su ga čak htjeli otpustiti jer je došao na posao bazdeći po alkoholu. Prezirali su ga jer je uvijek tako jadno izgledao i jer je imao lišaj i perut. On je naprosto bio nitko, koliko se njih ticalo, ali sada kad je mrtav, oni će svi veselo prikupiti dobrovoljne priloge i kupiti mu ogroman vijenac i staviti njegovo ime krupnim slovom u stupac preminulih. Bilo što, samo da bi bacilo neko svjetlo na njih same; oni bi ga napravili čak i velikim budžom da mogu. Ali na nesreću, kod Peckovera je bilo malo toga što bi se dalo izmisliti. Bio je ništica, pa i sama činjenica da je mrtav neće dodati ni mrvičak njegovu imenu. 73

Crowarez

Bosnaunited

“Stvar ima samo jednu dobru stranu”, kaže Joe. “Ti ćeš možda dobiti njegovo mjesto. Ako budeš imao sreće, možda ćeš pasti kroz okno lifta i slomiti vrat. Kupit ćemo ti krasan vijenac, obećavam ti.” Kad se bližila zora, sjedili smo na terasi Dômea. Već smo odavno zaboravili jadnog Peckovera. Doživjeli smo nešto uzbuđenja u Bal Nègre i Joeov se duh vratio njegovoj vječnoj zaokupljenosti: pički. Upravo u ovo vrijeme, kad se njegovo slobodno veče bliži kraju, njegov nemir se penje do grozničavog vrhunca. On misli na ženske, kraj kojih je prošao ranije u toku večeri, i o stalnim ženskama, koje je mogao imati, samo da ih pita, i samo da ih nije već sit. Neizbježivo se podsjetio na svoju pičku iz Georgije - ona ga u posljednje vrijeme opsjeda, moleći ga da je uzme na stan, barem dok ne uspije da nađe kakav posao. “Nije mi krivo ako je svako malo nahranim”, kaže on, “ali ne mogu je uzeti za stalno... ona bi mi pokvarila posao s drugim mojim pičkama.” Kod nje ga najviše nervira da se ona nimalo ne deblja. “Kao da uzimaš kostur u postelju”, kaže. “Neki dan sam je primio - od samilosti - i šta misliš, šta je ta luđakinja učinila na sebi? Obrijala ju je do gola... Ni dlačice na njoj! Da li si kad imao ženu koja je obrijala minđu? Odvratno, je l’da? Ali i smiješno. Nekako šašavo. Više mi ne izgleda kao minđa, prije kao crknuta školjka ili nešto slično.” On mi opisuje kako je od radoznalosti ustao iz postelje i potražio ručnu svjetiljku. “Natjerao sam je da je rastvori i upravio sam ručnu svjetiljku ravno na nju. Trebao si me vidjeti... Bilo je komično. Toliko sam se na to usredotočio da sam na žensku potpuno zaboravio. Nikad u životu nisam pizdu gledao tako ozbiljno. Čovjek bi pomislio da je nikad prije nisam vidio. 1 što sam je više gledao, to mi je bila manje zanimljiva. To služi samo da ti pokaže da u svemu tome na kraju krajeva nema ništa, naročito kad je obrijana. Dlaka je čini tajanstvenom. Zbog toga te nekakav kip nimalo ne uzbuđuje. Jednom sam vidio pravu pravcatu pizdu na kipu - kip je Rodinov. Moraš ga jedanput pogledati... Ona je širom razmaknula noge... čini mi se da uopće i nema glave. Moglo bi se reći, sama pizda. Isuse, sablasno je izgledala. Stvar i jest u tome sve izgledaju jednako. Kad ih gledaš odjevene, onda zamišljaš svakakve stvari: na stanoviti način im daješ individualnost, što one naravno nemaju. Ima samo pukotina između nogu i zbog nje se sav zapjeniš - a većinom je uopće ni ne gledaš. Znaš da je tamo i samo misliš kako da uguraš svog jarana unutra, kao da penis misli mjesto tebe. Ali to je iluzija! Sav si se zapalio, a ni zbog čega... Zbog pukotine s malo dlake, ili bez dlake. To je toliko besmisleno da sam fasciniran zurio u nju. Mora da sam je proučavao bar deset minuta. Kad je tako gledaš, nekako iz daljine, smiješne ti se misli vrte po glavi. Toliko tajanstvenosti oko seksa a onda otkriješ da to nije ništa, samo praznina. Zar ne bi bilo zgodno kad bi unutra našao kakvu harmoniku... ili kalendar? Ali unutra nema ništa... ama baš ništa. Odvratno. Gotovo sam poludio... Čuj, što misliš što sam kasnije učinio? Na brzinu sam joj opalio metak a onda joj okrenuo leđa. Da, uzeo sam knjigu i čitao. U knjizi se može uvijek nešto naći, čak i u lošoj knjizi... ali pizda je naprosto čisti gubitak vremena...” Slučajno se dogodilo da je, dok je on završavao govor, neka kurva obratila pažnju na nas. Bez i najmanjeg prelaza on mi naglo kaže: “Da li bi volio da je malo povališ? Neće nas mnogo koštati... Uzet će nas obojicu.” I ne čekajući odgovor, on ustetura na noge i odlazi k njoj. Za nekoliko se minuta vraća. “Sve je dogovoreno”, kaže on. “Popij pivo. Ona je gladna. U ovo vrijeme nema više posla... Uzet će nas obojicu za 15 franaka. Idemo u moju sobu... Bit će jeftinije.” Na putu do hotela djevojka toliko drhti da moramo stati i platiti joj kavu. Ona je neko 74

Crowarez

Bosnaunited

prilično nježno stvorenje i nije loša za oko. Ona očigledno poznaje van Nordena, i zna da od njega ne može ništa očekivati osim petnaest franaka. “Ti uopće nemaš love”, kaže mi on, mrmljajući ispod glasa. Budući da u džepu nemam ni pare, nije mi potpuno jasno što time misli, dok se on ne izdere: “Zaboga miloga, sjeti se da smo švorc. Nemoj da ti se srce smekša kad dođemo gore. Ona će te pitati da joj malo doplatiš - znam ja ovu pičku! Mogao bih je dobiti za deset franaka, da hoću. Nema nikakva smisla da ih čovjek kvari...” “Il est méchant, celuilà”, kaže mi ona, pogađajući na svoj tupi način na što ciljaju njegove primjedbe. “Non, il n’est pas méchant, il est très gntil.” Ona zatrese glavom smijući se. “Je le connais bien, ce type.” A zatim počinje priču o svojoj teškoj sudbini, o bolnici, o neplaćenoj stanarini i o djetetu u provinciji. Ali u tome ne pretjerava. Ona zna da su nam uši začepljene, ali bijeda je duboko u njoj, poput kamena, i nema mjesta ni za kakve druge misli. Ona ne pokušava da dirne našu sućut - ona samo premješta krupni teret u sebi s jednog mjesta na drugo. Prilično mi se sviđa. Nadam se do boga da nije bolesna... U sobi ona mehanički obavlja svoje pripreme. “Ima li slučajno kakva korica kruha?” pita ona, dok čuči iznad bideta. Van Norden se na to nasmije. “Evo, popij nešto”, kaže on, gurnuvši joj bocu. Ona ne želi ništa piti, želudac joj je već slab, žali se. “Tako treba s njom postupati”, kaže van Norden. “Nemoj dopustiti da ti izazove samilost. Ali svejedno. Htio bih da govori o čemu drugome. Kako se u čovjeku, do vraga, može probuditi nekakva strast dok u rukama drži gladnu pičku?” Baš tako. U nama nema strasti, ni u jednom od nas. Što se nje tiče, čovjek bi jednako mogao očekivati od nje da izvadi dijamantnu ogrlicu kao i da pokaže iskru strasti. Ali tu je petnaest franaka i nešto se oko njih mora učiniti. To je poput ratnog stanja: u času kad se svi neoprezno strmoglave u rat, nitko ne misli ni o čemu drugome nego o miru, o tome kako da stvar dovrši. A ipak nitko nema hrabrosti da položi oružje i da kaže: “Sit sam toga, za mene je gotovo.” Ne, negdje je tih petnaest franaka, do kojih nikome više nije nimalo stalo i koje nitko na kraju neće niti dobiti, ali petnaest franaka je kao prauzrok svih stvari i radije nego da sluša vlastiti glas, radije nego da digne ruke od prauzroka, čovjek se predaje situaciji, nastavlja da se mrcvari i mrcvari, i što se kukavičkije čovjek osjeća, herojskije se ponaša, sve do jednoga dana, kad mu tlo izmakne ispod nogu ili iznenada zašute topovi i grobari pokupe osakaćene i okrvavljene heroje, i prikopčaju im medalje na grudi. Tada čovjeku ostaje da do kraja života misli o petnaest franaka. Čovjek više nema očiju ili ruku ili nogu, ali ima utjehu da može do kraja života sanjati o petnaest franaka koje su svi zaboravili. To je nalik upravo ratnom stanju - ne mogu to izbiti iz glave. Način kako se ona oko mene trudi, da bi mi udahnula iskru strasti, podsjeća me na to kako bih loš vojnik bio, ako bi mi ikad palo na pamet da budem toliko glup da se dam uhvatiti u zamku i odvući na ratište. Ja sa svoje strane znam da bih predao sve, uključivši tu i čast, samo da se izvučem iz gužve. Ja za to nemam želudac, i to je sve. Ali ona je sebi utuvila u glavu petnaest franaka, i ako se ja i ne želim oko njih boriti, ona će me natjerati da se borim. Ali ne može se udahnuti borbenost u srce čovjeka ako u njemu borbenosti nema. Neki su od nas tolike kukavice da od nas ne možeš napraviti heroje, čak ni ako nas smrću plašiš. Mi možda previše znamo. Ima nekih od nas koji ne žive u ovom trenutku, nego žive malo unaprijed ili malo unatrag. Moj 75

Crowarez

Bosnaunited

duh je neprestano usredotočen na mirovni ugovor. Ja ne mogu smetnuti s uma da je svu ovu nevolju započelo petnaest franaka. Petnaest franaka! Što meni znači petnaest franaka, naročito budući da to nije mojih petnaest franaka? Čini se da van Norden ima prema tome normalniji stav. Ni njemu nije više stalo do petnaest franaka; njega sada intrigira sama situacija. Čini se da je potrebno pokazati petlju radi se o njegovoj muškosti. Petnaest franaka je izgubljeno, uspjeli mi ili ne. Ali u pitanju je nešto drugo - ne možda sama muškost, nego volja. To je ponovo nalik na čovjeka u rovovima: on više ne zna zašto treba da i dalje živi, jer ako izbjegne sada, bit će to samo zato da ga kasnije ucmekaju, ali on svejedno nastavlja živjeti. Premda ima dušu od žohara, i to je samome sebi priznao, daj mu pušku ili nož ili naprosto njegove gole nokte i on će klati i klati, poklat će milijun ljudi radije nego da stane i da se upita zašto. Dok promatram van Nordena kako na nju navaljuje, čini mi se da gledam nekakav stroj kojemu su zupci iskliznuli. Prepušteni sami sebi, oni bi ovako mogli vječno nastaviti, vječno mljeti i klizati, a da se nikada ništa ne dogodi, sve dok neka ruka ne isključi motor. Pogled na njih, sparene poput dvije koze, bez i najmanje iskrice strasti, kako melju i melju bez ikakva razloga, osim petnaest franaka, ispire iz mene i posljednju mrvicu osjećaja što ga imam, osim neljudske želje da zadovoljim svoju radoznalost. Djevojka leži na rubu kreveta a van Norden se nagnuo iznad nje poput satira, čvrsto se oduprijevši raskrečenim nogama o pod. Ja sjedim na stolici iza njega, promatrajući njihove kretnje iz hladne, znanstvene udaljenosti. Svejedno mi da li će to ovako vječno potrajati. Kao da čovjek promatra jednu od onih poludjelih mašina koje izbacuju novine, milijune i bilijune i trilijune novina s besmislenim naslovima. Bezumna kakva jest, mašina se ipak čini razumnijom i fascinantnijom za gledanje, nego ljudska bića i događaji koji su do toga doveli. Moje zanimanje za van Nordena i djevojku je ravno ništici: kad bih mogao ovako sjediti i promatrati svaku pojedinačnu predstavu koja se u ovom času odvija na cijelom svijetu, moje bi zanimanje bilo čak i manje od ništice. Ne bih bio u stanju da razlikujem između ove pojave i kiše koja pada ili vulkana u erupciji. Sve dok nedostaje one iskrice strasti, nema nikakva ljudskog značenja u obavljanju tog čina. Mnogo je bolje gledati stroj. A ovo dvoje je poput stroja kojem su iskliznuli zupci. Potreban je dodir ljudske ruke da ga ispravi. Treba mu mehaničar. Spuštam se na koljena iza van Nordena i razgledam mašinu s više pažnje. Djevojka baca glavu na jednu stranu i očajnički me gleda. “Ovo nema smisla”, kaže ona. “Nemoguće je.” Na što se van Norden daje na posao s obnovljenom energijom, kao kakav stari jarac. On je takva tvrdoglava mazga da će radije polomiti rogove nego da se preda. A sada se osim toga ljuti jer ga ja škakljam po stražnjici. “Zaboga miloga, Joe, mani se! Ubit ćeš jadnu djevojku.” “Pusti me na miru”, gunđa on. “Ovaj put sam ga skoro ugurao.” Njegov položaj i odlučan način, na koji je ovo izlanuo, iznenada mi doziva na pamet, po drugi put, uspomenu na moj san. Samo sada se čini kao da je drška od metle, koju je on tako nonšalantno bio nosio pod pazuhom, dok je odlazio, sada zauvijek izgubljena. Ovo je kao nastavak sna - isti van Norden, ali bez prauzroka. On je poput heroja koji se vratio iz rata kao osakaćeni bijednik i živi samo u stvarnosti svojih snova. Gdje god sjedne, stolica se pod njim ruši, kroz koja god vrata uđe, soba je prazna, što god stavi u usta, lošeg je okusa. 76

Crowarez

Bosnaunited

Sve je kao što je bilo i prije, elementi su neizmijenjeni, san nije nimalo drukčiji od stvarnosti. Samo što je između časa kad je zaspao i časa kad se probudio, netko ukrao njegovo tijelo. On je poput stroja koji izbacuje novine, milijune i bilijune novina svakoga dana, i prva je stranica krcata katastrofama, pobunama, umorstvima, eksplozijama, sudarima, ali on ništa od toga ne osjeća. Ako netko ne iskopča prekidač, on nikada neće znati što znači umrijeti. Ne možeš umrijeti ako ti je tvoje pravo tijelo ukradeno. Možeš se popeti na pičku i raditi žustro poput jarca sve do u vječnost; možeš otići u rovove i dati se raznijeti u paramparčad; ništa neće stvoriti onu iskru strasti ako nema intervencije ljudske ruke. Netko mora gurnuti ruku u stroj i riskirati da mu je stroj otkine ako želi da zupčanici rade opet kako treba. Netko mora to učiniti bez nade da ga zato nagrade, bez brige za petnaest franaka; netko čije su grudi tako mršave da bi ga medalja učinila grbavim. I netko mora nahraniti gladnu pičku bez straha da joj to zatim ne otkida od usta. Inače će ova predstava trajati bez kraja. Nema izlaza iz ove gužve... Nakon što sam se cijelog tjedna zavlačio gazdi u stražnjicu - to je ovdje uobičajeno uspio sam da se dokopam Peckoverova mjesta. On je zaista umro, jadnik, nekoliko sati nakon što je pao na dno okna. I upravo kao što sam predskazao, priredili su mu krasan pogreb sa svečanom misom, golemim vijencima, svim i svačim. Tout compris. I nakon ceremonija počastili su se momci s prvoga kata u jednom bistrotu. Žalosno je što Peckover nije mogao bar malo nešto s njima prigristi - njemu bi bilo toliko stalo da je mogao sjediti s ljudima s prvoga kata i čuti kako često spominju njegovo ime. Moram reći, na samom početku, da se nemam ni na šta žaliti. Ovdje je kao da se čovjek nalazi u duševnoj bolnici s dopuštenjem da do kraja svog života onanira. Svijet mi se donosi ravno pod nos i od mene se zahtijeva samo da svim nesrećama stavljam interpunkciju. Nema ničega u što oni spretni momci s prvoga kata ne zabadaju nos: nijedna radost, nijedan jad ne prolaze nezapaženi. Oni žive među krutim životnim činjenicama ili, kao što se to kaže, u stvarnosti. To je stvarnost močvare i oni su poput žaba koje ne znaju ništa drugo nego kreketati. Što više krekeću to život postaje stvarniji. Odvjetnik župnik, liječnik, političar, novinar - to su šarlatani koji drže svoje prste na bilu svijeta. Neprestana atmosfera nesreće. Divno. Kao da se barometar nikada ne mijenja, kao da je zastava uvijek na pola jarbola. Čovjek sada lako može shvatiti kako se ideja neba tako lako uvriježila u ljudskoj svijesti, kako osvaja teren čak i onda kad su svi praktikabli ispod nje izmaknuti. Mora postojati drugi svijet osim ove močvare u kojoj je sve s brda s dola nabijeno. Teško je zamisliti kakvo je to nebo o kojem ljudi sanjaju. Žablje nebo, nema sumnje. Kužno isparavanje, šljam, lopoči, ustajala voda. Sjedni na list lopoča gdje te nitko ne smeta i cijeloga dana krekeći. Nešto slično, pretpostavljam. Katastrofe, o kojima čitam u korekturama, na mene ostavljaju divan terapeutski dojam. Zamislite stanje savršene imunosti, začarano postojanje, život potpune sigurnosti, usred otrovnih bacila. Ništa me ne dira, ni zemljotresi, ni eksplozije, ni pobune, ni glad, ni sudari, ni ratovi, ni revolucije. Ja sam cijepljen protiv svake bolesti, svake nevolje, svake tuge i bijede. Ovo je kulminacija duhovne snage. Dok sjedim u svojoj maloj niši, svi otrovi koje svijet izbacuje svakodnevno prolaze kroz moje ruke. A čak mi se ni nokat ne zaprlja. Apsolutno sam imun. Čak sam u boljem položaju nego kakav laboratorijski pomoćnik, zato što ovdje nema smradova, već samo vonj gorućeg olova. Svijet se može rasprsnuti - ja ću svejedno sjediti ovdje da bih ubilježio kakav zarez ili tačku-zarez. Čak ću možda dobiti nešto 77

Crowarez

Bosnaunited

i za prekovremeni rad, jer kad dođe do ovakvog događaja mora se na kraju izdati i posljednje izvanredno izdanje. Kad se svijet rasprsne i posljednje izdanje ode u tisak, korektori će mirno skupiti sve zareze, tačke-zareze, crtice, zvjezdice, uglate i okrugle zagrade, tačke, uskličnike itd. i spremit će ih u malu kutiju na urednikovu stolu. Comme ça tout est réglé... Nijedan od mojih kolega, čini se, ne razumije zašto ja izgledam tako zadovoljno. Oni neprestano gunđaju, imaju ambicija, žele da pokažu svoju gordost i svoju tugu. Ali dobar korektor nema ambicija, nema ponosa, nema tuge. Dobar korektor je pomalo poput Boga Svemogućega, on je u svijetu, ali nije od svijeta. On je samo za nedjelje. U nedjelju je njegovo slobodno veče. U nedjelju on silazi sa svog pijedestala i pokazuje stražnjicu vjernicima. Jednom tjedno on osluškuje sav privatni bol i bijedu svijeta; to je dovoljno do kraja tjedna. Ostatak tjedna ostaje u smrznutim zimskim močvarama, jedan apsolut, besprijekorni apsolut, kojega samo biljeg cijepljenja razlikuje od beskrajnog ništavila. Najveća nevolja za korektora jest prijetnja da će izgubiti namještenje. Kad se skupimo za vrijeme odmora, pitanje koje budi žmarce u našoj kralježnici jest: što ćeš učiniti ako izgubiš namještenje? Za čovjeka u štali, kojemu je dužnost da mete izmet, krajnji je užas mogućnost postojanja svijeta bez konja. Njemu reći da je gnusno provesti cijeli život uklanjajući lopatom vruća govna, naprosto je imbecilno. Čovjek se može zaljubiti u govno, ako o tome ovisi njegov život, ako se radi o njegovoj sreći. Ovaj život koji bi mi, da sam još uvijek čovjek s ponosom, čašću, ambicijom i tako dalje, izgledao kao posljednja stepenica degradacije, ja sada pozdravljam kao što invalid pozdravlja smrt. Ovo je negativna stvarnost, baš kao i smrt - neka vrst neba bez boli i užasa umiranja. U ovom svijetu podzemnom jedina važna stvar je ortografija i interpunkcija. Svejedno je kakva je priroda nevolje, samo da je pravopisno tačno napisana. Sve je na jednoj razini, radilo se o posljednjoj modi večernjih haljina, novom bojnom brodu, kugi, jakom eksplozivu, nekom astronomskom otkriću, bankovnoj emisiji, željezničkoj nesreći, tržnoj cijeni bikova, o rijetkom pogotku, smaknuću, pljački, umorstvu ili što ti ga ja znam. Ništa ne izbjegne korektorovu oku, ali ništa ne probija njegov zaštitni prsluk. Indijcu Agha Miru, neka madame Scheer (ranije gospođica Esteve) piše da je potpuno zadovoljna njegovim radom. “Vjenčala sam se 6. juna i zahvaljujem vam. Vrlo smo sretni i nadam se da ćemo zahvaljujući vašoj moći to i ostati zauvijek. Telegrafski vam šaljem novčanu uputnicu u iznosu od... da bi vas nagradila...” Indijac Agha Mir predskazuje vašu budućnost i čita sve vaše misli na tačan i neobjašnjiv način. On će vam dati savjet, pomoći vam da se riješite svih briga i svakovrsnih nevolja, itd. Nazovite ili pišite u Pariz, Avenue Mac-Mahon broj 20. On čudesno čita sve vaše misli! Podrazumijevam da to znači sve bez iznimke, od najtrivijalnijih do najbestidnijih misli. Mora da ima mnogo vremena na raspolaganju taj Agha Mir. Ili se koncentrira samo na misli onih koji mu šalju novac telegrafskom uputnicom? U istom izdanju primjećujem naslov koji najavljuje da se “svemir širi tako brzo da se može rasprsnuti”, a ispod njega fotografija glavobolje od koje puca glava. A zatim dolazi reportaža o biseru, potpisana Tecla. Kamenica proizvodi oba, on obavještava sve i svakog. Oba, i “divlji” ili orijentalni biser, i “kultivirani” biser. Istoga dana u trierskoj katedrali Nijemci izlažu Kristov kaput za javnost, ovo je prvi put u četrdeset i dvije godine da su ga izvukli iz naftalina. Ništa se ne kaže o hlačama i prsluku. U Salzburgu, također 78 Crowarez

Bosnaunited

istoga dana, dva su se miša rodila u želucu nekog čovjeka, vjerovali ili ne. Slavna filmska zvijezda vidi se na slici prekriženih nogu: ona se odmara u Hyde parku, a ispod slike dobro poznati slikar primjećuje: “Priznat ću da gospođa Coolidge ima toliko šarma i ličnosti, da bi bila svakako jedna od dvanaest najpoznatijih Amerikanaca, čak da joj muž i nije bio Predsjednik”. Iz intervjua s gospodinom Humhalom iz Beča, saznajem slijedeće... “Prije nego svršim”, rekao je Gospodin Humhai, “htio bih da kažem da besprijekorni kroj i tačna mjera nisu dovoljni; dokaz dobrog krojaštva vidi se tek u nošnji. Odjeća se mora privijati uz tijelo, a ipak zadržati svoju liniju i onda kada nosilac hoda ili sjedi”. A kad god dođe do eksplozije u kakvom rudniku uglja - britanskom rudniku uglja - zapazite molim vas da Kralj i Kraljica uvijek spremno šalju svoje saučešće, i to telegrafski. I oni uvijek prisustvuju važnim trkama, premda je neki dan, prema članku - bilo je to u Derbyju, čini mi se - “počela padati gusta kiša, na veliko iznenađenje Kralja i Kraljice”. Ali daleko više cijepa srce ovakva pojedinost: “U Italiji se tvrdi da proganjanja nisu usmjerena protiv Crkve, ali se unatoč tome provode protiv nekih najodličnijih crkvenih elemenata. Tvrdi se da nisu usmjerena protiv pape, ali su protiv samog srca i srži papinstva”. Morao sam proputovati doslovno oko cijeloga svijeta da pronađem ovako udoban, zgodan kutak kao što je ovaj. To mi se čini gotovo nevjerojatnim. Kako sam mogao predvidjeti u Americi, uz sve one pasje bombice koje ti guraju u šupak, da bi ti dali volje i hrabrosti, da je idealni položaj za čovjeka mog temperamenta da traži ortografske greške? Tamo preko čovjek ne misli ni na šta drugo nego da jednog dana postane predsjednik Sjedinjenih Država. Potencijalno svaki je čovjek od predsjedničke građe. Ovdje je drukčije. Ovdje je svaki čovjek potencijalno nula. Ako postaneš netko ili nešto, onda je to slučaj, čudo. Šanse su tisuću prema jedan da nikada nećeš otići iz svog rodnog sela. Šanse su tisuću prema jedan da će ti odstrijeliti noge ili iskopati oči. Osim ako se ne dogodi čudo pa jednog dana otkriješ da si nekakav general ili viceadmiral. Ali baš zato što su sve šanse protiv tebe, baš zato što ima tako malo nade, život je ovdje sladak. Dan na dan. Nema jučerašnjice i nema sutrašnjice. Barometar se nikada ne mijenja, zastava je uvijek na pola jarbola. Nosiš crnu traku na rukavu, nosiš vrpčicu u rupi na reveru i ako si dovoljno sretan da to možeš sebi priuštiti, kupuješ par umjetnih udova od lakog metala, najzgodnije od aluminija. Što te nimalo ne sprečava da uživaš u kakvom aperitivu ili da gledaš životinje u zoološkom vrtu ili da očijukaš sa lešinarkama, koje lete gore-dolje po bulevarima uvijek budno pazeći gdje ce se pojaviti nova strvina. Vrijeme prolazi. Ako si stranac i ako su ti papiri u redu, možeš se slobodno izložiti zarazi, bez straha da ćeš se razboljeti. Bolje je još, po mogućnosti, imati namještenje korektora. Comme ça, tout s’arrange. To znači da ako se slučajno pješke vraćaš kući u tri ujutro i zaustave te policajci na biciklima, možeš im uvijek u lice pokazati šipak. Ujutro, kad tržnica radi punom parom, možeš kupiti belgijska jaja po pedeset centima komad. Korektor obično ne ustaje prije podne, ili čak malo kasnije. Zgodno je izabrati hotel blizu kakvog kina, jer ako imaš sklonost da prespavaš, zvono će te probuditi na vrijeme za matineju. Ili ako ne možeš naći hotel kraj kina, izaberi drugi, kraj groblja, izlazi na isto. Iznad svega, nemoj očajavati. Il ne faut jamais désespérer. Ovo nastojim da utuvim svake večeri Carlu i van Nordenu. Svijet bez nade, ali i bez očaja. Kao da sam se obratio novoj vjeri, kao da svake večeri obavljam godišnju 79 Crowarez

Bosnaunited

devetdnevnu pobožnost našoj Gospi od Utjehe. Ne mogu ni zamisliti što bih mogao dobiti da me imenuju urednikom novina ili čak predsjednikom Sjedinjenih Država. Došao sam do kraja slijepe ulice i ovdje je toplo i ugodno. S korekturama u rukama slušam glazbu oko sebe, šum i mrmljanje glasova, zveket linotipa, kao da tisuću srebrnih narukvica prolazi kroz tijesak; tu i tamo kakav štakor projuri kraj naših nogu ili žohar puže pred nama niza zid, krećući se vješto i oprezno na krhkim nožicama. Dnevni događaji dolaze ti pod nos, mirno, neupadljivo, s potpisom autora, koji pokazuje prisutnost ljudske ruke, nečije ja, mrvu taštine. Procesija prolazi vedro, poput pratnje koja prolazi kroz vrata groblja. Naslaga odbačenog papira pod korektorskim stolom toliko je debela da je nalik kakvom dugodlakom sagu. Pod van Nordenovim stolom papir je zamrljan smeđim sokom. Oko jedanaest sati dolazi prodavač kikirikija, neki slaboumni Armenac, koji je također zadovoljan svojim mjestom u životu. Povremeno dobivam telegram od Mone, u kojem mi javlja da dolazi idućim brodom. “Pismo slijedi”, stoji uvijek unutra. Ovako to ide već devet mjeseci, ali nikad ne vidim njenog imena na popisu putnika koji stižu brodom, niti mi ikada garçon donosi pismo na srebrnom pladnju. Ni u tom smjeru nemam više nikakvih nada. Ako uopće i dođe, može me potražiti u prizemlju, tik iza zahoda. Vjerojatno će mi od prve reći da je mjesto nehigijensko. To je prvo što Amerikanki pada u oči kad dođe u Evropu - nije higijenska. One ne mogu zamisliti Raj bez moderne kanalizacije. Ako nađu koju stjenicu hoće da smjesta napišu pismo samoj Trgovačkoj komori. Kako ću uspjeti da joj objasnim da sam ovdje zadovoljan? Ona će reći da sam postao degenerik. Znam njen stil od početka do kraja. Htjet će da pronađe kakav atelje s vrtom - i svakako s kadom. Ona želi da bude siromašna na romantični način. Znam ja nju. Ali ovaj put sam se na nju pripremio. Svejedno, ima dana kad izađe sunce i ja ispadnem iz kolotečine i gladno mislim na nju. Tu i tamo, usprkos mojem mrkom zadovoljstvu, počnem razmišljati o drukčijem životu; pitam se da li bi mi bilo drukčije kad bih kraj sebe imao kakvo mlado nemirno stvorenje. Neprilika je u tome da se jedva sjećam kako ona izgleda, niti kako se osjećam kad je grlim. Sve što pripada prošlosti kao da je palo u more; posjedujem uspomene, ali su slike izgubile živost, mrtve i zagušljive, poput vremenom izjedenih mumija, zaglibljenih u močvarno blato. Ako se pokušam prisjetiti svog života u New Yorku, dođe mi u glavu samo nekoliko okrnjenih odlomaka, kao u kakvoj môri, prekrivenih plijesni. Čini se kao da je moja prava egzistencija došla negdje do kraja, ali gdje to upravo ne mogu shvatiti. Nisam više Amerikanac, niti Njujorčanin, još manje sam Evropejac ili Parižanin. Nemam pripadnosti, nemam odgovornosti, nemam mržnji, nemam briga, nemam predrasuda, nemam strasti. Nisam ni za ni protiv. Neutralan sam. Kad se vraćamo kući s noćne službe, nas trojica, često se događa da nakon prvih grčeva gnušanja počnemo razgovarati o općem stanju stvari s onim entuzijazmom kakav se može probuditi samo u ljudima koji nemaju nikakve aktivne uloge u životu. Pričinja mi se čudnim katkada, dok se zavlačim u krevet, da se sav taj entuzijazam začinje samo zato da bi se ubilo vrijeme, da bi se poništilo tričetvrt sata, koliko je potrebno da se pješke dođe iz ureda na Montparnasse. Mi možemo imati i najbriljantnije, najprikladnije ideje za poboljšanje ovoga ili onoga, ali nema tračnica po kojima bismo ih usmjerili. Ali još čudnije je da odsutnost svakog odnosa između ideja i živih uzroka ne stvara u nama nikakve tjeskobe ni nelagodnosti. Mi smo se toliko prilagodili da bismo, ako nam sutra narede da hodamo na 80

Crowarez

Bosnaunited

rukama, učinili tako bez i najmanjega prosvjeda. Naravno, pod uvjetom da novine iziđu kao obično. I da nam redovito isplaćuju naše prinadležnosti. Osim toga, ništa nije važno. Ništa! Mi smo se orijentalizirali. Postali smo kuli, kuli s bijelim ovratnicima koje svakoga dana ušutka pregršt riže. Neki dan sam čitao da je posebno obilježje američkih lubanja postojanje jedne prekobrojne kosti, ili os Incae, u zatiljku. Prisutnost ove kosti, nastavlja dalje taj učenjak, posljedica je izdržljivosti poprečnog zatiljnog šava, koji se obično zatvara u embrionalnom životu. Zbog toga je to znak zaustavljenog razvitka i indikacija inferiorne rase. “Prosječni kubični kapacitet američke lubanje”, nastavlja on dalje, “pada ispod prosjeka bijele, a raste iznad prosjeka crne rase. Ako uzmemo oba spola, današnji Parižani imaju kapacitet craniuma od 1.448 kubičnih centimetara, Crnci 1.344 centimetara, a američki Indijanci 1.376.” Iz svega toga ja ne izvodim ništa, zato što sam Amerikanac a ne Indijanac. Ali zgodno je na taj način objašnjavati stvari, jednom košću! Na primjer, os Incae. Njegovoj teoriji nimalo ne smeta što istovremeno priznaje da su pojedini primjerci indijanskih lubanja pokazali izvanredni kapacitet od 1.920 kubičnih centimetara, kapacitet craniuma koji ne nadmašuje nijedna druga rasa. Sa zadovoljstvom primjećujem da Parižani oba spola imaju, kako se čini, normalni kapacitet lubanje. Poprečni zatiljni šav očigledno nije kod njih toliko izdržljiv. Oni znaju kako da uživaju u aperitivu i nimalo se ne uzrujavaju, ako su im kuće neomaljane. Nema ništa posebno na njihovim lubanjama, barem što se tiče cranijalnih indikacija. Mora da ima neko drugo objašnjenje načina života koji su oni doveli do ovog stupnja savršenstva. Kod Monsieura Paula, u bistrotu preko puta, ima stražnja soba, rezervirana za novinare, gdje možemo jesti na veresiju. Ugodna je to sobica, s pilovinom po podu i puna buha u svako doba godine. Kad kažem da je rezervirana za novinare, ne mislim time nagovijestiti da mi jedemo posebno; naprotiv, to znači da imamo povlasticu da se družimo s kurvama i makroima koji tvore daleko važniji element klijentele Monsieura Paula. Taj sporazum odgovara momcima s prvoga kata kao po mjeri, budući da su oni cijelog božjeg dana u lovu na suknje. Čak ni oni, koji imaju stalne Francuskinjice, nemaju ništa protiv da s vremena na vrijeme malo promijene. Glavna je stvar da se čovjek ne zarazi. Povremeno se čini kao da je kakva epidemija zahvatila ured; to se možda može objasniti činjenicom da svi oni spavaju s istom ženskom. Svakako, čovjek sa zadovoljstvom može primijetiti kako bijedno mogu izgledati kad moraju sjediti kraj nekog makroa koji, unatoč malim poteškoćama svoga zanata, u usporedbi s njima živi luksuznim životom. Sad mislim osobito na jednog visokog plavog momka koji isporučuje biciklom vijesti agenciji Havas. On uvijek malo zakasni na ručak, uvijek se obilato znoji i lice mu je pokriveno prljavštinom. On ulazi na neki simpatični nespretni način, pozdravlja sve oko sebe s dva prsta i najkraćim se putem usmjeri prema slivniku, koji se nalazi između zahoda i kuhinje. Dok briše lice, na brzinu izvrši pregled jestiva, na stolu; ako vidi zgodan odrezak kako leži na pladnju, on ga prstima podigne i onjuši ili opet zaroni zajimaču u veliku zdjelu i okusi gutljaj juhe. On je poput plemenitog lovačkog psa, njuška mu je uvijek na tragu nečega. Kad je obavio ove preliminarne radnje, popiškio se i energično ošmrknuo nos, on nonšalantno prilazi svojoj ženskoj i daje joj krupni zvučni poljubac, a uz to je srdačno pljesne po stražnjici. 81 Crowarez

Bosnaunited

Nju, tu žensku, nikada nisam vidio drukčije nego u besprijekornu stanju - čak i u tri sata poslije ponoći, nakon cjelovečernjeg posla. Ona uvijek izgleda kao da je upravo izašla iz turske kupelji. Pravo je zadovoljstvo promatrati ovakve zdrave životinje, vidjeti ovakvu smirenost, ovakvu srdačnost, ovakav apetit, kakav oni prikazuju. Sada govorim o večeri, malom obroku, koji ona konzumira prije nego krene na dužnost. Za kratko vrijeme, ona će morati da se oprosti od svoje velike plave životinje, da se smjesti negdje na bulevar i da pijucka svoj digestif. Ako je posao gnjavi ili umara ili iscrpljuje, ona to ničim ne pokazuje. Kada taj veliki momak dođe, gladan kao vuk, ona ga obgrli i željno ga ljubi - njegove oči, nos, obraze, kosu, zatiljak... ona bi ga poljubila i u dupe, kad bi se to smjelo učiniti javno. Ona mu je zahvalna, to je očito. Nije ona nikakav rob-nadničar. U toku cijele večere smije se grčevito. Čovjek bi pomislio da nema ni najmanje brige na svijetu. Tu i tamo, u znak srdačnih osjećaja ona ga zvučno pljesne po licu; zapravo, opali mu takvu šamarčinu koja bi kakvog korektora zavrtila oko osi. Oni kao da nisu svijesni ničega osim samih sebe i hrane koju proždiru u ogromnim količinama. Takvo savršeno zadovoljstvo, takav sklad, takvo međusobno razumijevanje, da van Norden poludi samo kad ih promatra. Posebno, kad ona kradomice klizne rukom u šlic krupnog momka i miluje mu ga, na što on općenito odgovara time da je zgrabi za sisu i nestašno je stiska. Još jedan par obično dolazi u isto vrijeme. Oni se vladaju kao oženjeni ljudi. Uvijek se sporječkaju, iznose svoje prljavo rublje u javnost i kada su napravili dovoljno neprijatnosti i sebi i svima drugima, nakon prijetnji i kletvi, prijekora i optužbi, mire se, mazeći se i gučući kao dvije grlice. Lucienne, kako je on zove, debela je pepeljasta plavojka, okrutna i mračna izraza. Ima punačku donju usnu koju otrovno žvaće, kad je uhvati bijes. I hladno, prodorno oko, plavo poput izblijedjelog porculana, pred kojim se on uvijek oznoji, kad ga ona počne fiksirati. Ali ona je dobra duša, Lucienne, unatoč svom profilu, koji nalikuje kondoru i koji nam ona uvijek okreće kada počne međusobno psovanje. Torbica joj je uvijek puna para, iako ih ona veoma oprezno isplaćuje, čini to samo zato jer ne želi da ohrabruje njegove loše navike. On je slaba karaktera, to jest, ako Luciennine govore shvatimo ozbiljno. On zna u jedno veče potrošiti pedeset franaka, dok čeka da ona bude gotova s poslom. Kad se pojavi konobarica da primi od njega narudžbu, on nema apetita. “Ah, opet nisi gladan”, reži Lucienne. “Ha! Čekao si me, znači, na Faubourg-Montmartreu. Dobro si se provodio, nadam se, dok sam ja za tebe crnčila. Govori, kretenu, gdje si bio?” Kad ona tako plane, kad se razbjesni, on je plašljivo pogleda, a onda, kao da je odlučio da mu je šutnja najbolja politika, obori glavu i poigrava se ubrusom. Ali ta mala gesta, koju ona tako dobro pozna i koja ju naravno potajno zadovoljava zato što je sada sigurna da je kriv, samo uvećava Luciennin bijes. “Govori, kretenu!” kriješti ona. I cijukavim, plašljivim glasićem on joj žalosno objašnjava da je čekajući na nju tako ogladnio da je morao svratiti na sendvič i čašu piva. Dovoljno da mu pokvari apetit - on to izgovara tužno, premda je svima očigledno da je hrana u ovom času najmanja od njegovih briga. “Ali”, i on pokušava da mu glas zvuči uvjerljivije, “čekao sam te cijelo vrijeme”, izlane. “Lažac!” vrišti ona. “Lažac! Ah, na sreću sam i ja lažac...Dobar lažac. Pozli mi kad čujem te tvoje sitne bijedne laži. Zašto mi jedanput ne slažeš krupno, kako bog zapovijeda?” On ponovo spušta glavu, odsutno prikuplja nekoliko mrvica i stavlja ih u usta. Na što 82

Crowarez

Bosnaunited

ga ona pljesne po ruci. “Ne radi to! Dodijavaš mi. Ti si takav kreten. Lažljivac! Čekaj ti samo! Imam ja još toga da ti kažem. I ja sam lažljiva, ali nisam kreten.” Ali za kratko vrijeme oni sjede jedno uz drugo, držeći se za ruke i ona mu nježno mrmlja: “Ah, zečiću moj mali, teško mi te je sada ostaviti. Hajde, poljubi me! Što ćeš večeras raditi? Istinu mi reci, mali moj... Žao mi je što se tako ne znam svladati.” On je plašljivo ljubi, baš kao kakav kunić, dugih ružičastih ušiju; kljucne je po usnama, kao da gricka list kupusa. Istovremeno mu bistre okrugle oči pažljivo miluju njenu torbicu koja leži otvorena kraj nje na klupi. On samo čeka pogodan trenutak kad joj bude mogao bez neprilika umaći; on je kao na žeravici, da se izgubi, da sjedne u neku mirnu kavanicu na Rue du Faubourg-Montmartre. Znam ja njega, tog bezopasnog nevoljnika, zečjih okruglih preplašenih očiju. I znam kakva je vražja ulica Faubourg-Montmartre s mjedenim pločicama i jeftinom robom, gdje svjetla trepću cijele noći i spol teče kroz ulice kao kroz kanalizaciju. Hodati iz Rue Lafayette do bulevara je kao trčati kroz šibe; ženske se lijepe na tebe kao školjke, uvlače se u tebe poput mravi, nagovaraju te, podbadaju, natjeravaju, mole, zaklinju, pokušavaju na njemačkom, engleskom španjolskom, pokazuju ti svoja razdrta srca i svoje podrte cipele, i još dugo nakon što si se uspio osloboditi njihovih krakova, dugo nakon što je zamrlo trenje i vrenje, vonj lavaboa pripija ti se uz nozdrve - to je miris Parfuma de Dansé kojega se djelotvornost garantira samo na udaljenost od dvadeset centimetara. Čovjek bi mogao proćerdati cijeli svoj život na tom malom razmaku između bulevara i Rue Lafayette. Svaka krčma tu kipi od života; kocke su krivotvorene; blagajnici su se smjestili poput lešinara na svojim visokim sjedištima a novac kojim barataju nosi na sebi ljudski smrad. U Francuskoj banci nema ekvivalenta krvavom novcu, kojim se ovdje kupuje i plaća, novcu koji blista od ljudskoga znoja, koji prolazi poput šumskog požara od ruke do ruke, ostavljajući iza sebe samo dim i smrad. Čovjek koji može prošetati noću preko Faubourg-Montmartrea, a da se ne zadahće ili ne oznoji, bez molitve ili kletve na usnama, takav čovjek nema jaja, a ako ima, onda bi ga se moralo kastrirati. Pretpostavimo da taj plašljivi zečić zaista troši svake večeri pedeset franaka dok čeka svoju Lucienne? Pretpostavimo da je zaista gladan i da svrati na sendvič i čašu piva ili zastane i porazgovori malo s nečijom tuđom droljicom? Mislite li da bi mu morala dodijati ta ophodnja koja se svake noći ponavlja? Mislite li da bi mu morala teško pasti, deprimirati ga, gnjaviti ga na smrt? Vi valjda ne mislite da makro nije čovjek, nadam se? Makro ima svoju privatnu tugu i bol, ne zaboravite to. Možda se njemu ne bi sviđalo ništa više nego da svake noći stoji na uglu s dva bijela psića i da ih promatra kako mokre. Možda bi mu se sviđalo da, kad otvori vrata, vidi pred sobom nju kako sjedi čitajući Paris-Soir, a oči su joj već pomalo teške od pospanosti. Možda i nije baš tako divno da osjeti, kad se nagne nad svoju Lucienne, vonj tudeg daha. Možda je bolje imati u džepu cigla tri franka i dva bijela psića koja mokre na uglu, nego osjetiti okus tih izranjenih usana. Hajde da se kladimo da onda kad ga ona čvrsto zagrli, kad ga moli onu malu količinu ljubavi koju samo on zna kako da joj dade, hajde da se kladimo, da se on bori kao hiljadu đavola, da pronađe u sebi to što ona traži, da bi izbrisao regimentu koja je promarširala između njenih nogu. Možda tada, kad uzima njeno tijelo i na njemu vježba novu melodiju, možda za njega to nije sve strast i radoznalost, nego borba u mraku, osamljena borba protiv vojske koja je na juriš provalila kapiju, vojske koja ju je pregazila, smlavila i ostavila u njoj tako proždrljivu glad da je čak ni kakav Rudolf Valentino ne bi mogao utažiti. Kad čujem prijekore kojima se nabacuju na djevojku kao što 83

Crowarez

Bosnaunited

je Lucienne, kad čujem da je netko ocrnjuje ili prezire zato što je hladna ili proračunata, zato što je previše mehanična ili zato što se previše žuri, zbog ovoga ili zbog onoga, ja kažem sebi, čekaj malo čovječe božji, ne tako brzo! Sjeti se da si daleko zaostao u procesiji, sjeti se da ju je cijeli armijski korpus opsjeo, da je opustošena, opljačkana, orobljena. Kažem samome sebi, slušaj čovječe božji, ne zamjeraj joj tih pedeset franaka koje joj daješ, zato što znaš da će ih straćiti njen makro na Faubourg-Montmartreu. To je njen novac i njen makro. To je krvarina. Novac koji nikad neće izaći iz opticaja zato što u Francuskoj banci nema ničega čime bi se mogao otkupiti. Eto, tako ja često o tome mislim dok sjedim u svom malom kavezu igrajući se izvještajima agencije Hava ili razmrsujući kablograme iz Chicaga, Londona i Montreala. Kroz stanje na tržištu gume ili svile ili kanadskih žitarica cijedi se pomalo ono vrenje i trenje Faubourg-Montmartrea. Kad veze olabave i smekšaju, kad se osovine iščaše i plinovi ishlape, kad tržište žitarica zakoleba i padne i bikovi zariču, kad svaka jebena nesreća, svaki oglas, svaka sportska vijest i modni članak, svaki dolazak broda, svaki putopis, svaki mrvičak trača bude opskrbljen tačkama, provjeren, korigiran i procijeđen kroz srebrne narukvice, kad čujem da je prva stranica složena na regalu i vidim poluge stroja kako plešu oko mene kao pijane, mislim na Lucienne kako lebdi niz bulevar raširenih krila, ogromni srebrni kondor, koji visi iznad lijene plime prometa, čudna ptica s vrhova Anda, ružičasto bijelog trbuha i grabežljivog kljuna. Katkada se vraćam kući sâm i slijedim je kroz mračne ulice, pratim je kroz dvorište Louvra, preko Pont des Artsa, kroz arkade, kroz prolaze i prosjeke, kroz drijemež, kroz uspavanu bjelinu, kroz rešetke Luksemburga, isprepleteno granje, kroz hrkanje i stenjanje, zelene rolete, lepet i zveket, oštrice zvjezda, kroz toke i vodoskoke, bijelo i plavo isprugane platnene tende, koje dodiruje vršcima svojih krila. U plavilu električne zore ljušture kikirikija izgledaju blijedo i zgužvano; duž obale u Montparnassu vodeni se lopoči savijaju i slamaju. Kad dođe oseka i samo nekoliko sifilitičkih sirena ostane nasukano na mulju, Dôme je nalik nekoj streljani koju je opustošio ciklon. Sve polako curi natrag u kanal. Oko jedan sat vlada smrtni mir za vrijeme kojega se mete bljuvotina. Iznenada stabla počinju škripati. S jednog kraja bulevara na drugi podiže se sumanuta pjesma. Ona je poput signala koji najavljuje zatvaranje mjenjačnice. Sve su nade pometene. Došao je trenutak da se isprazni posljednji mjehur mokraće. Dan se uvlači kradom poput gubavca... Jedna od stvari kojih se treba čuvati, kad čovjek radi po noći, jest da ne krši dnevni red; ako ne uspiješ leći u postelju prije nego što ptice počnu kriještati, besmisleno je uopće ići na spavanje. Jutros, budući da nisam imao ništa pametnije, posjetio sam Jardin des Plantes. Ovdje ima predivnih nesita iz Chapultepeca i paunova s optočenim lepezama koji te promatraju glupim očima. Iznenada je počela padati kiša. Vraćajući se autobusom u Montparnasse, primijetio sam neku malu Francuskinju koja je sjedila preko puta mene, ukočena i uspravna, kao da ovog časa namjerava početi da se bište. Sjedila je na rubu sjedala, kao da se boji zgnječiti svoj veličanstveni rep. Bilo bi krasno, pomislio sam, kad bi se ona iznenada stresla i kad bi iz njene derrière naglo iskočila golema optočena lepeza od duga svilena perja. U kavani de l’Avenue, gdje svraćam da nešto prigrizem, neka žena napuhnuta trbuha 84

Crowarez

Bosnaunited

pokušava da me zainteresira za svoje stanje. Poziva me da pođem s njom u sobu i da provedemo sat ili dva. Ovo mi je prvi put da me pozvala trudna žena: gotovo sam u napasti da to okušam. Čim se dijete rodi i preda u ruke vlasti, ona će se vratiti na posao, kaže ona. Pravi šešire. Primjećujući da moje zanimanje blijedi, ona mi uzima ruku i stavlja je na svoj abdomen. Osjećam kako se unutra nešto miče. Od toga gubim apetit. Nikada nisam vidio mjesto poput Pariza, što se tiče raznolikosti spolne opskrbe. Čim ženska izgubi prednji zub, ili oko, ili nogu, odmah se dade na posao. U Americi bi umrla od gladi, kad ne bi imala nikakve druge privlačnosti osim svoje nakaznosti. Ovdje je drukčije. Zub koji nedostaje, ili izjedeni nos ili spuštena maternica, svaka nesreća koja ugrožava prirodnu ljepotu ženskog stvorenja, kao da se smatra dodatnim začinom, stimulansom za otupjele apetite muškoga spola. Govorim, prirodno, o onom svijetu koji je svojstven velikim gradovima, svijetu ljudi i žena kojima je stroj iscijedio i posljednju kapljicu soka - o mučenicima suvremenog napretka. To je ta masa kostiju i dugmadi za ovratnike koju slikar toliko teško može opskrbiti mesom. Tek kasnije, poslijepodne, kad se nađem u galeriji slika na Rue de Sèze, okružen Matissovim ljudima i ženama, ljudski me svijet privuče opet natrag na svoja prava područja. Na pragu velike dvorane, gdje zidovi sada plamte, zastajem na trenutak da bi se oporavio od udarca koji čovjek doživljava kad se uobičajeno sivilo svijeta razdire i zapljusne ga boja života u pjesmi i glazbi. Nalazim se u svijetu tako prirodnom, tako potpunom, da sam izgubljen. Imam dojam da sam zaronio u sam koloplet života, da se nalazim u žarištu, s kojeg god mjesta, položaja ili stava motrio. Izgubljen, kao i jednom nekada kad sam potonuo u cvatući gaj, sjedeći u trpezariji golemog svijeta Balbeca, i po prvi put shvatio duboko značenje onih unutrašnjih tišina, koje manifestiraju svoju prisutnost poništavanjem osjeta vida i dodira. Stojeći na pragu ovoga svijeta, što ga je stvorio Matisse, opet sam doživio snagu onog otkrića, koje je omogućilo Proustu da tako deformira sliku života, da su samo oni koji su poput njega osjetljivi na alkemiju zvuka i čula, sposobni da preobraze negativnu stvarnost života u tvarne i značajne obrise umjetnosti. Samo oni koji mogu otvoriti svjetlu svoje utrobe znadu prevesti ono što se nalazi u srcu. Živo se sjećam kako su bljesak i iskre svjetlosti, koje su vrcale iz masivnih lustera, svjetlucale i krvarile, bojeći vrhove valova, što monotono udaraju po mutnom zlatu ispred prozora. Na žalu, gdje su isprepleteni jarboli i dimnjaci, i poput čađave sjene, figura Albertine, kako klizi kroz valove, stapajući se u tajanstveno živo meso i prizmu protoplazme, sjedinjujući svoju sjenu sa snom i slutnjom smrti. S umiranjem dana, bol se diže poput maglice sa zemlje, a tuga se spušta sklapajući beskrajne prostore mora i neba. Dvije voštane ruke, koje nepomično leže na pokrivaču, a duž blijedih žila prigušeno mrmljanje školjke, koja ponavlja legendu svog rođenja. U svakoj Matissovoj pjesmi živi povijest neke čestice ljudskoga mesa koja se oduprla utapanju u smrti. Cijeli spektar mesa, od kose do nokata, izražava čudo disanja, kao da je neko unutarnje oko, žeđajući za većom realnošću, pretvorilo pore mesa u gladna usta koja sve vide. S kojom god vizijom čovjek krene, nailazi na vonj i zvuk putovanja. Nemoguće je promatrati i najmanji kutić njegovih snova a da se ne osjeća podizanje valova i svježina kapljica na vjetru. On stoji na kormilu, gledajući čvrstim plavim okom u portfolio vremena. 85

Crowarez

Bosnaunited

U kakove sve udaljene kutove nije bacio svoj dugi, iskošeni pogled? Motreći niz ogromni rt svoga nosa, on je vidio sve - Kordiljere koje se ruše u Pacifik; povjesnicu dijaspora uvezanu u kožu; kapke koji se glasaju šumom žala, glasovir što se savija poput školjke, zviježda što sjaju dijapazonima svjetlosti, kameleone zgnječene pod tiskarskim strojem, orijentalni haremi koji izdišu u oceanima prašine, glazba koja poput plamena izbija iz sakrivene kromosfere boli, spore i koralji koje oplođuju zemlju, pupkove koji bljuju svoj sjajni mrijest tjeskobe... On je blistavi mudrac, vidoviti plesač koji zamahom kista uklanja ružne skele, uz koje je privezano čovječje tijelo lancem nepromjenljivih životnih činjenica. On, ako ijedan čovjek danas posjeduje taj dar, znade gdje da rastopi ljudsku figuru; on ima hrabrosti da žrtvuje harmoničnu liniju da bi otkrio ritam i šumor krvi, on uzima svjetlo što se prelama u njemu i preplavljuje njime klavijaturu boje. Iza bezbrojnih detalja, kaosa, parodije života, on otkriva nevidljivi sistem; on objavljuje svoja otkrića u metafizičkom pigmentu prostora. Ne tražeći formulu, ne raspinjući ideje, nemajući drugog nagona osim da stvara. I premda se svijet raspada u paramparčad, postoji bar jedan čovjek koji ostaje u srži, koji je sve solidnije pričvršćen i usidren, sve centrifugalniji što se proces raspadanja ubrzava. Svijet sve više i više nalikuje snu nekog entomologa. Zemlja ispada iz svoje orbite, osovina se pomaknula; sa sjevera snijeg se spušta u golemim nanosima, modrim poput noža. Počinje novo ledeno doba, poprečni šavovi se zatvaraju i svugdje u američkom žitnom pojasu embrionalni svijet umire, pretvarajući se u mrtve kosture. Centimetar po centimetar delte presušuju a riječna su korita glatka poput stakla. Sviće novi dan, metalurški dan, i zemlja će zvoniti pljuskom sjajnožute rudače. Dok termometar bude padao, oblik će svijeta postajati sve nejasniji; još uvijek ima nešto osmoze, tu i tamo malo artikulacije, ali na periferiji vene su sve proširenije, na periferiji valovi svjetla se svijaju i sunce krvari poput razdrtog rectuma. Na samoj osovini toga kotača, koji se raspada, nalazi se Matisse. I on će nastaviti da se kotrlja, dok se sve ono, od čega je taj kotač sastavljen, ne raspadne. On se već prekoturao preko dobrog dijela globusa, preko Perzije, i Indije, i Kine, i poput magneta je priljubio uza se mikroskopske čestice iz Kurdistana, Beludžistana, Timbuktua, Somalije, Angkora, Ognjene Zemlje. Optočio je odaliske malahitom i jasprom, njihovo meso zavio velom od tisuću očiju, parfimiranih očiju, zamočenih u spermu kitova. Gdje god se lahor digne, postoje grudi svježe poput želatine, bijeli golubovi dolaze da lepršaju i pare se u ledeno-plavim žilama Himalaja. Zidne tapete, kojima su ljudi od nauke prekrili svijet stvarnosti, raspadaju se na krpice. Veličanstveni kupleraj, koji su napravili od života, ne treba nikakvih ukrasa; bitno je samo da kanalizacija funkcionira kako treba. Ljepota, ona mačkasta ljepota, koja nas drži za jaja u Americi, sada je gotova. Da bi se dokučilo do dna novu stvarnost, potrebno je prvo demontirati kanalizaciju, otvoriti pogledu trule instalacije, koje tvore spolno-mokraćni sistem, što proizvodi izmet umjetnosti. Vonj dana jest hipermangan i formaldehid. Kanali su začepljeni udavljenim embrijima. Matissov svijet je još uvijek lijep na pristojni staromodni način. Ne primjećuje se nijedan kuglični ležaj, nikakav bojler, niti stublina, niti francuski ključ. To je još uvijek isti stari svijet, koji je veselo odlazio u Bois u pastoralne dane vina i bluda. Otkrivam da me tješi 86

Crowarez

Bosnaunited

i osvježava kretanje među ovim stvorenjima, koja žive i dišu svojim porama i kojih je pozadina stalna i čvrsta poput samoga svjetla. Osjećam to vrlo jasno dok hodam duž bulevara la Madeleine, dok kurve oko mene mame i love, i dok me i sam pogled na njih navodi na drhtanje. Da li je to zato što su tako egzotične ili dobro uhranjene? Ne, vrlo se rijetko može naći lijepa ženska duž bulevara de la Madeleine. Ali u Mattisu, u istraživanjima njegova kista, postoji treperavo blistanje svijeta, kojem treba puka prisutnost ženskog stvorenja da bi se njegove najneuhvatljivije težnje mogle kristalizirati. Naići na ženu, koja se nudi ispred pisoara, gdje se oglašavaju papirići za cigarete, rum, akrobati, konjske trke, gdje teške krošnje stabala prekidaju tešku masu zidova i krovova, doživljaj je koji počinje tamo gdje prestaju granice poznata svijeta. Navečer tu i tamo, obilazeći zidove groblja, naletim na sablasne Matissove odaliske privezane uz stabla, dok im je isprepletena griva natopljena sokom. Nekoliko koraka dalje, udaljena bezbrojne eone vremena, leži ispružena i mumificirana sablast Baudelairea, cijeloga jednoga svijeta koji se više neće podrigivati. U mračnim uglovima kavanica sjede ljudi i žene, držeći se za ruke, bedra su im pjegava od pjene; kraj njih stoji garçon, s pregačom punom novčića, čekajući strpljivo na pauzu da bi skočio na ženu i odradio je. I dok se svijet raspada na komade, Pariz koji pripada Matissu drhti od sjajnih, zadahtanih orgazama, zrak je gust od ustajale sperme, stabla isprepletena poput kose. Na klimavoj osovini kotač se uporno kotrlja nizbrdo; nema kočnica, nema kugličnih ležaja, nema pneumatičnih guma. Kotač se raspada, ali okretanje nesmetano traje...

87 Crowarez

Bosnaunited

IX

Kao grom iz vedra neba dolazi jednoga dana pismo od Borisa kojega već mjesecima i mjesecima nisam vidio. Pismo je veoma čudan dokument i ja se niti ne pretvaram da ga iole jasno razumijem. “Među nama se dogodilo to - u svakom slučaju, bar što se mene tiče - da si me ti dirnuo, dirnuo si moj život, to jest, onu tačku gdje sam još uvijek živ: moju smrt. Osjećam se kao da sam se još jednom bacio u maticu života. Iznova sam živio, živ. Ne više po uspomenama, kao što živim s drugima, nego zbilja živ.” Tako počinje. Ni riječi pozdrava, ni datuma, ni adrese. Napisano tankim, pompoznim škrabopisom na iscrtanom papiru, izderanom iz neke prazne bilježnice. “Eto zato, sviđao ti se ja ili ne - duboko u sebi sklon sam misliti da me mrziš - ti si mi vrlo blizak. Po tebi znam kako sam umro: vidim samoga sebe kako opet umirem: umirem sada. To je već nešto. Više nego naprosto biti mrtav. To je možda razlog što se toliko plašim da te vidim: ti si me možda prevario, odigrao mi ulogu, i onda umro. Stvari se dan-danas tako brzo događaju.” Ponovo ga čitam, redak po redak, stojeći kraj spomenika. Zvuči mi ćaknuto, sve ovo blebetanje o životu i smrti i stvarima koje se tako brzo događaju. Koliko ja mogu vidjeti, ne događa se ništa, osim uobičajenih nesreća na prvim stranicama. On je živio potpuno sam posljednjih šest mjeseci, zavučen negdje u neku jeftinu sobicu - vjerojatno održavajući telepatsku vezu s Cronstadtom. On govori o probijenom frontu, o evakuiranim područjima, i tako dalje, i tako dalje, kao da se ukopao u kakav rov i da piše izvještaj glavnom štabu. Vjerojatno je obukao frak, kad je sjeo da napiše ovu poslanicu, i vjerojatno je nekoliko puta protrljao rukama, kao i onda kad bi kakav posjetilac dolazio u posjete da unajmi stan. “Razlog zbog kojega sam želio da ti počiniš samoubistvo...” on počinje opet. Na to praskam u smijeh. Običavao je hodati gore-dolje, držeći jednu ruku pod repom svog fraka, u vili Borghese ili kod Cronstadta - gdje god je bilo dovoljno mjesta na palubi - i žvalavio bi do mile volje budalaštine o življenju i umiranju. Moram priznati da nikad nisam razumio ni jedne jedine riječi od svega toga, ali bila je to efektna predstava i, budući da nisam Židov, prirodno me zanimalo što se to dešava u njegovoj mozgovnoj menažeriji. Katkada bi se ispružio cijelom dužinom po divanu, iscrpljen poplavom ideja koje su navirale u njegovu tintaru. Noge bi oslonio tik do police s knjigama, gdje je držao svog Platona i Spinozu - nije mogao shvatiti kako to da meni oni ni za što ne trebaju. Moram priznati da su u njegovim ustima zvučali zanimljivo, premda nisam imao ni pojma o čemu se zapravo radi. Katkada bih kradomice pogledao koji svezak, da provjerim neke od ludih ideja koje im je on imputirao - ali veza je bila krhka, nategnuta. On je imao vlastiti jezik, Boris, to jest, kad sam govorio s njim nasamo; ali kad bih slušao Cronstadta, uvijek mi se činilo da je Boris zapravo plagirao njegove divne ideje. Njih dvojica kao da su diskutirali o višoj matematici. U njihov se razgovor nikada nije miješalo ništa od mesa i krvi. Razgovor je bio sablastan, čudan, vampirski apstraktan. Kad bi došli do umiranja, onda bi zvučio nešto konkretnije: na kraju krajeva, satara ili sjekira mora da ima ručku. 88

Crowarez

Bosnaunited

Beskrajno sam uživao u tim sijelima. Po prvi puta u mom životu smrt mi je izgledala fascinantno - zbog svih tih apstraktnih smrti koje se odvijaju u nekakvim beskrvnim agonijama. S vremena na vrijeme, oni bi mi čestitali što sam živ, ali na takav način da bih bio zbog toga u neprilici. Natjerali su me da se osjećam kao da živim u devetnaestom stoljeću, nekakav atavistički ostatak, romantička stara krpa, pithecantropus erectus s dušom. Boris je naročito nalazio veliki užitak u tome da me dodiruje: hteo je da budem živ, tako da bi on mogao umirati do mile volje. Čovjek bi povjerovao da svi oni milijuni na ulici nisu ništa nego mrtve krave, po načinu kako me je on motrio i dodirivao. Ali pismo... zaboravljam pismo... “Razlog zbog kojeg sam želio da počiniš samoubojstvo one večeri kod Cronstadta, kad je Moldorf postao Bog, sastoji se u tome da sam ti onda bio vrlo blizak. Možda bliži nego što ću ikada biti. I plašio sam se, strašno sam se plašio, da ćeš me jednog dana iznevjeriti, umrijeti mi na rukama, i da ćeš me ostaviti na suhom s mojom idejom o tebi, i da me ništa u toj praznini neće više podržavati. Nikad ti to ne bih mogao oprostiti.” Možda ga vi možete zamisliti kako govori nešto ovako! Meni samome nije nimalo jasno kakva je bila ta njegova ideja o meni, ili mi je barem jasno da je to bila samo čista ideja, ideja koja je živjela bez hrane. Boris nikada nije pridavao mnogo važnosti problemu hrane. On me je pokušao prehraniti idejama. Sve je bilo ideja. Svejedno, kad je bio čvrsto odlučio da iznajmi stan, nije zaboravio da u zahod postavi novi praonik. Bilo kako bilo, nije želio da mu umrem u naručju. “Ti moraš biti moj život do samoga kraja”, tako mi piše. “To je jedini način da sačuvaš moju ideju o tebi. Zato što si se ti, shvaćaš, povezao s nečim što je od toliko vitalnog značenja za mene da mislim da te se nikada neću moći otresti. Niti to želim. Htio bih da svakoga dana živiš sve vitalnije, jer sam ja mrtav. Eto zato, kad o tebi govorim pred drugim ljudima, malo se stidim. Teško je tako intimno govoriti o samome sebi.” Vi biste možda mogli pomisliti da mu je stalo da me vidi ili da bi mu bilo drago da sazna što radim - ali ne, ni jednog jedinog retka o konkretnom ili ličnom, nego sve u tom žargonu “življenje - umiranje”, ništa osim te kratke poruke iz rovova, tog ćuha otrovnog plina, što najavljuje cijelome svijetu da rat još uvijek traje. Katkada se pitam kako dolazi do toga da ja ne privlačim nikog drugog nego pošašavjele, poremećene, neurastenike, neurotike, psihopate - a naročito Židove. Mora da u zdravom arijevcu ima nešto što uzbuđuje židovski duh, kao kad vidi kiseli crni kruh. Eto, na primjer, Moldorf, koji se prema izjavama Borisa i Cronstadta proglasio Bogom. On me je zasigurno mrzio, mala otrovnica - a ipak nije mogao bez mene. On bi redovito dolazio po svoj mali obrok uvreda - bile su mu kao lijek. U početku, istina, bio sam prema njemu blag; na kraju krajeva, on je ipak plaćao da ga slušam. I premda nisam nikad pokazivao mnogo samilosti, znao sam kako da šutim kad se radilo o ručku i nešto džeparca. Nakon izvjesnog vremena, videći kakav je mazohist, dopuštao sam ipak samome sebi da mu se povremeno nasmijem u lice; za njega je to bilo poput biča, bol i patnja provalile bi iz njega obnovljenom žestinom. I možda bi sve između nas teklo glatko da on nije smatrao svojom dužnošću da zaštićuje Tanju. Ali Tanja je bila Židovka, i to je izazvalo moralnu dilemu. On je želio da se stalno držim gospođice Claude, prema kojoj sam, moram priznati, osjećao iskrenu naklonost. On mi je povremeno čak i. davao novaca da bih s njom spavao. Sve dok nije shvatio da sam ja beznadni bludnik. 89

Crowarez

Bosnaunited

Spominjem sada Tanju zato što se upravo vratila iz Rusije - tek prije nekoliko dana. Sylvester je i dalje ostao tamo, da bi našao kakav posao. Potpuno je digao ruke od književnosti. Posvetio se novoj Utopiji. Tanja želi da se s njom vratim onamo, najbolje na Krim, i da počnemo novi život. Održali smo neki dan lijepu pijanku u Carlovoj sobi, raspravljajući o tim mogućnostima. Pitao sam što bih mogao tamo raditi da se uzdržavam; da li bih mogao, na primjer, biti korektor? Rekla je da ne trebam razbijati glavu oko toga što ću raditi - oni će mi svakako naći posao, ako sam ozbiljan i iskren. Pokušao sam da se pričinim ozbiljnim, ali uspio sam samo da izgledam patetično. U Rusiji ne vole gledati tužna lica, oni hoće da budeš veseo, oduševljen, laka srca, optimističan. To mi je bilo jako mnogo nalik na Ameriku. Nisam se rodio s tom vrstom oduševljenja. Nisam joj otvorio dušu, naravno, ali potajno sam molio da me pusti na miru da se vratim u svoj mali kutak i da ostanem tamo dok ne izbije rat. Sav taj hokus-pokus o Rusiji pomalo me je uznemirio. Ona se oko toga toliko uzbudila, Tanja, da smo popili gotovo pola tuceta boca vin ordinaire. Carl je skakutao oko nas kao žohar. On ima taman toliko židovskog u sebi da se može zanijeti idejom kao što je Rusija. Ništa nam drugo ne preostaje nego da nas vjenča - i to smjesta. “Sparite se!” kaže on, “nemate što izgubiti!” I on glumi da mora obaviti neki sitni posao, tako da bismo se mogli na brzinu jednom okinuti. Ali premda se i Tanji htjelo, ideja o Rusiji se tako duboko ukorijenila u njenoj lubanji da je zasrala pauzu među činovima, probivši mi time uši, od čega sam postao čangrizav i bilo mi je pomalo nelagodno. Bilo kako bilo, morali smo misliti na jelo i na odlazak u ured, natrpali smo se u taksi na bulevaru Edgar Quinet, koji se nalazi na kamenomet od groblja, i odjurili. Bilo je zgodno vrijeme za lutanje po Parizu, u otvorenom automobilu; vino nam je klokotalo u mješinama, pa nam je od toga Pariz bio još ljupkiji nego inače. Carl je sjedio nasuprot nama na strapontinu; lice mu je bilo crveno kao paprika. Bio je sretan, taj bijednik, razmišljajući kakav će slavan novi život provoditi na drugoj strani Evrope. A u isto vrijeme osjećao je nešto nostalgije - to mi je bilo jasno. On nije zaozbiljno htio da ode iz Pariza, kao uostalom ni ja. Pariz nije bio prema njemu dobar, kao ni prema meni, kao ni prema bilo kome, što se toga tiče, ali kad si ovdje izdržao i propatio mnoge stvari, onda te Pariz zarazi, uhvati te za jaja, kako se kaže, poput kakve kuje gladne ljubavi, koja bi radije umrla nego da te pusti iz šaka. Bilo mi je jasno da mu Pariz sada tako izgleda. Dok smo se kotrljali preko Seine, na licu mu se vidjelo široko glupavo cerekanje i on se ogledavao po zgradama i kipovima, kao da ih gleda u kakvom snu. I meni je to bilo poput sna: zavukao sam ruku u Tanjine grudi i iz sve snage sam joj stezao sise, i primjećivao vodu pod mostom i dereglije i Notre-Dame ispod nas, upravo onako kako se vidi na razglednicàma, i pijano sam razmišljao u sebi: eto, tako se čovjek zajebe, ali bio sam dovoljno prepreden da znam da nikad neću mijenjati ovaj kovitlac oko moje glave za Rusiju ili nebo ili bilo što na zemlji. Krasno je poslijepodne, razmišljao sam, i uskoro ćemo se najesti do sita, i moći ćemo naručiti nešto naročito, da se počastimo, neko dobro teško vino u kojem ćemo utopiti sve ovo rusko blebetanje. Žene kao Tanja, pune životnog soka i svega, ne beru puno brige što će ti se dogoditi jednom kad ti zabiju neku ideju u glavu. Ako ih pustiš dovoljno daleko, one će ti skinuti gaće usred taksija. Ali veličanstveno je bilo militi ovako kroz promet, dok su nam lica zamrljana ružem i dok vino grgolji u nama kao kanalizacija, naročito kad smo zaokrenuli u Rue Laffitte, koja je taman toliko široka da na kraju uokviri mali hram i iznad njega Sacré-Coeur, egzotična mješavina 90

Crowarez

Bosnaunited

arhitekture, lucidna francuska ideja, koja probija kroz sve pijanstvo i ostavlja te da bespomoćno plivaš u prošlosti, u nekom fluidnom snu, od kojega si potpuno budan, a opet ti ne razapinje živce. Sad kad se Tanja opet pojavila na sceni, kad imam stalno namještenje, s pijanim razgovorima o Rusiji, sa zajedničkim šetnjama kući navečer, dok Parizom potpuno vlada Ijeto, čini se da je život malo više podigao glavu. Zato mi se možda pismo, kao što je ovo, koje mi je Boris poslao, pričinja potpuno sumanutim. Uglavnom svakoga dana sastajem se s Tanjom oko pet sati, da bih s njom, kako ona to zove, popio po jedan porto. Puštam da me vodi na mjesta koja nikad prije nisam vidio, divne krčme oko Champs-Elysés gdje zvuk jazza i infantilnih glasova, koji sentimentalno pjevaju, prožima i same drvene oplate od mahagonija. Čak i kad ideš u lavabo te želatinozne, sočne note te slijede, prodiru čak i u zahod, lebdeći kroz ventilatore i pretvaraju život u meko perje i svjetlucave mjehure. I možda zato što nema Sylvestera i što se osjeća slobodnom, ili ma s kojega drugog razloga, Tanja svakako nastoji da se ponaša kao anđeo. “Ružno si postupao prema meni prije nego sam otišla”, kaže mi jednoga dana. “Zašto si se tako ponašao? Nisam nikad učinila ništa što bi te vrijeđalo, ili jesam?” Postajali smo sve sentimentalniji što od prigušenih svjetala, a što od pjenaste mahagonske glazbe, koja sipi kroz lokal. Bližilo se vrijeme da pođem na posao a još uvijek nismo ništa jeli. Računi su ležali pred nama - šest franaka, četiri i pedeset, sedam franaka, dva i pedeset - zbrajao sam ih mehanički i pitao se u isto vrijeme, da li bi mi ipak bolje odgovaralo da budem konobar. Često bih tako, dok mi je ona nešto govorila, brbljajući o Rusiji, budućnosti, ljubavi, i sličnom sranju, počeo razmišljati o najbezveznijim stvarima, o laštenju cipela, ili o tome da budem služnik u zahodu, posebno valjda zbog toga što je bilo tako udobno u tim jazbinama, kamo me odvlačila, i nikad mi na pamet nije palo da bih bio trijezan kao riba i možda star i pogrbljen... Ne, zamišljao sam uvijek da će se budućnost, kako god skromna bila, zbivati upravo nekako u ovakvoj okolini, dok će mi iste ove melodije svirati u glavi, čaše zveketati i iza svake lijepo oblikovane stražnjice vući će se metar široki trag od parfema, koji će poništiti sav smrad ovog života, pa čak i dolje, u 1avabou. Najčudnije je da me šetnje s njom po divnim krčmicama nisu uopće razmazile. Svakako, bilo mi ju je teško ostaviti. Znao sam je odvoditi do trijema neke crkve kraj ureda i, stojeći u tami, mi bismo se posljednji put zagrlili, i ona bi mi šaptala: “Isuse, što ću sada raditi?” Željela je da napustim posao, tako da mogu s njom voditi ljubav noću i danju; nije joj više stalo ni do Rusije, samo da nas dvoje ostanemo zajedno. Ali čim bih je ostavio, moja bi se glava razbistrila. Drugačija glazba, ne toliko sentimentalna, ali svejedno dobra, pozdravljala bi moje uši, kad bih se progurao kroz vrata na okretanje. I druga vrsta parfema, ne samo metar široka, nego sveprisutna, koja podsjeća na znoj i metvicu, isparivala se od strojeva. Ulazeći nakresan, kao obično, bilo mi je kao da sam se naglo spustio s velike visine. Općenito bih prvo zračnom linijom krenuo prema toaletu - to bi me malo osvježilo. Unutra je bilo nešto svježije, ili je bar zvuk tekuće vode stvarao takav privid. Zahod je uvijek za mene poput kakvog hladnog tuša. Stvaran je. Prije nego bi čovjek ušao unutra, morao je proći kraj cijelog reda Francuza koji sa sebe skidaju odjeću. Fuj, ala su smrdili ti bijednici! Ali su zato i dobro plaćeni. Svakako, bili su tu, svučeni, neki u donjem rublju, u dugim gaćama, neki s bradama, većinom blijedi, 91

Crowarez

Bosnaunited

mršavi štakori, s olovom u žilama. U zahodu bi čovjek mogao napraviti spisak njihovih dokonih misli. Židovi su bili prepuni crteža i epiteta, šaljivo opscenih, lako razumljivih, i u cjelini prilično veselih i dobroćudnih. Mora da su bile potrebne ljestve, da bi se dosegla stanovita mjesta, ali valjda je ipak vrijedilo potruditi se čak i ako se na to gleda samo sa psihološkog stanovišta. Katkada, dok bih tu stajao pišajući, pitao sam se kakav bi to dojam ostavilo na one krasne gospoje, koje sam promatrao kako ulaze i izlaze iz finih zahoda na Champs-Elysées. Pitao sam se da li bi podizale tako visoko rep, kad bi mogle vidjeti što se ovdje misli o stražnjici. U njihovu svijetu, bez sumnje, sve je svila i baršun - ili bar one hoće da te navedu da tako misliš, finim mirisima, koje šire oko sebe. Neke od njih i nisu bile oduvijek tako fine gospoje: neke ti se i sad šetaju pod nosom gore-dolje, samo da reklamiraju svoj zanat. A možda, kad ostanu nasamo, kada glasno progovore u samoći svojih budoara, možda i njihova usta izvale poneke čudne stvari; zato što u tom svijetu, kao u svakom svijetu, većina onoga što se događa samo je blato i prljavština smrdljiva kao svaka kanta za smeće, samo što one imaju dovoljno sreće da mogu kantu zatvoriti poklopcem. Kao što kažem, ovaj poslijepodnevni život s Tanjom nije na meni ostavio loših posljedica. Svako malo, ja bih se previše natreskao i morao bih gurnuti dva prsta u ždrijelo zato jer je teško čitati korekture kad nisi posve prisutan. Potrebno je daleko više koncentracije da bi se otkrio zarez koji nedostaje, nego da se ukratko izloži Nietzscheova filozofija. Čovjek može briljirati katkada, dok je pijan, ali briljiranju nema mjesta u odjelu korektora. Datumi, decimale, tačke-zarezi - to su stvari koje ovdje važe. A to su i stvari koje je najteže uhvatiti za rep, kad ti je duh sav u plamenu. Tu i tamo napravio bih po neku gadnu pogrešku, i da nisam naučio kako da ližem gazdino dupe, bili bi me otpustili bez daljnjega. Jednoga dana dobio sam pismo čak od samog Velikog Mogula s prvog kata, čovjeka kojega nikad nisam upoznao, toliko je bio visoko, i između nekoliko sarkastičnih fraza o mojoj više nego običnoj inteligenciji, on je prilično jasno nagovještavao da bi bilo bolje da naučim gdje mi je mjesto i da malo pritegnem na poslu, ili ću vidjeti svoga boga. Iskreno govoreći, to me je smrtno preplašilo. Nakon toga, nikad više nisam upotrijebio ni jedne jedine višesložne riječi u razgovoru; zapravo, jedva bih cijele noći otvorio gubicu. Glumio sam kretena visokog stupnja, što su od nas i tražili. Povremeno bih, da bih nekako polaskao gazdi, prišao k njemu i pristojno ga pitao što ta i ta riječ može da znači. To mu se sviđalo. Taj momak je bio neka kombinacija rječnika i voznog reda. Bez obzira koliko bi piva polokao za vrijeme odmora - a on bi pravio i svoje vlastite privatne odmore, zadovoljan kako teče posao - nikad ga se nije moglo uhvatiti da ne zna kakav datum ili definiciju. Rodio se za ovaj posao. Jedino mi je bilo žao što ja sâm znam previše. To bi povremeno procurilo, unatoč svih mjera opreza koje sam poduzeo. Ako sam slučajno došao na posao s kakvom knjigom pod miškom, naš šef bi to primijetio, i ako se radilo o kakvoj dobroj knjizi, postao bi otrovan od zlobe. Ali nikada nisam učinio ništa namjerno da bi ga oneraspoložio. Previše mi se sviđao posao da bih sâm stavio glavu u omču. Svejedno, teško je razgovarati s čovjekom kad s njim nemaš ništa zajedničko; izdaš se, čak i ako upotrebljavaš samo jednosložne riječi. Gazda je, bogami, dobro znao da me ni najmanje ne zanimaju njegove brbljarije; a ipak, objasnite to kako vam drago, nalazio je zadovoljstvo u tome da me odvaja od mojih snova i napumpa mi punu glavu datuma i povijesnih događaja. Valjda je takav bio njegov način osvete. 92 Crowarez

Bosnaunited

Posljedica je toga bila da sam razvio malu neurozu. Čim bih izašao na svjež zrak, postao bih ekstravagantan. Ne bi bilo uopće važno o čemu se slučajno razgovara, dok se vraćamo prema Montparnassu rano ujutro; ja bih naprosto okrenuo vatrogasnu štrcaljku, ugušio razgovor, da bih mogao istresti iz sebe svoje pervertirane snove. Najviše mi se sviđalo govoriti o onim stvarima o kojima nitko od nas ne zna ništa. Uzgojio sam neku blagu vrstu ludila; mislim da se zove eholalija. Svi ostaci noćne korekture plesali bi mi na vrhu jezika. Dalmacija - u ruci sam imao korekturu nekog oglasa za taj predivni biser među ljetovalištima. Dobro, Dalmacija. Sjedneš na vlak i ujutro ti se svaka pora na koži znoji a grožde bubri da prsne iz opne. Mogao sam raspredati o Dalmaciji sve od velikog bulevara do palace kardinala Mazarina, pa i dalje, ako mi se htjelo. Ne znam čak ni gdje je na mapi, ne želim ni saznati gdje je, ali u tri sata ujutro sa svim onim olovom u žilama i odjećom zasićenom znojem i metvicom i zveketom linotipa i onim pivskim brbljarijama, na koje sam osuđen, sitnice kao što su geografija, lokalna odjeća, govor, arhitektura, ne znače ni koliko je crno pod noktom. Dalmacija pripada stanovitom noćnom satu, kada se sve te veleumne i velevažne stvari gase, a dvorac Louvra čini se tako divno smiješnim da se čovjek osjeća kao da će bez ikakva razloga zaplakati, naprosto zato što je tako čudesno šutljiv, tako prazan, tako potpuno drukčiji od prve strane i momaka s prvoga kata koji u pauzama kockaju. S tim malim komadićkom Dalmacije, koji počiva na mojim uzdrhtalim živcima poput hladne oštrice noža, mogu doživljavati najdivnije senzacije putovanja. A s druge strane, čudno je da mogu ovako putovati oko cijeloga globusa a da mi Amerika ni u jednom času ne padne na pamet. Bila je izgubljenija za mene nego kakav izgubljeni kontinent, zato što sam prema izgubljenim kontinentima osjećao neku tajanstvenu pripadnost, dok prema Americi nisam osjećao ništa, ama baš ništa. Tu i tamo, istina, pomislio bih na Monu, ne kao na osobu u određenim okvirima vremena i prostora, nego posebno, odijeljeno, kao da se rasplinula u neki veliki oblak, koji mi potpuno zakriva prošlost. Nisam mogao sebi dopustiti da jako dugo o njoj mislim; da jesam, bio bih skočio s mosta. Čudno je to. Pomirio sam se s ovim životom bez nje, a ipak ako bih samo načas na nju pomislio, bilo je to dovoljno da me zapeče u samoj srži mog zadovoljstva i da me opet oaagna natrag u mučni kanal moje jadne proslosti. Sedam godina živio sam danju i noću samo s jednom jedinom mišlju u glavi - s njom. Da je postojao ijedan kršćanin toliko vjeran svome bogu, koliko sam ja bio njoj, svi bismo danas bili Isusi Kristi. Danonoćno sam mislio na nju, čak i kad sam je varao. I sad katkada, usred gužve, katkada kad mi se čini da sam se potpuno svega oslobodio, iznenada, dok zaokrećem možda oko nekog ugla. preda mnom će iskrsnuti mali trg, nekoliko stabala. klupa, pusto mjesto gdje smo stajali i raščistili stvar dokraja, gdje smo jedno drugo izludili ogorčenim ljubomornim scenama. Uvijek isto napušteno mjesto, poput Place de l’Estrapade, na primjer, ili onih sirotinjskih i žalosnih ulica kraj Mošeje ili duž otvorenog groba avenije de Breteuil, koja je u deset sati navečer tako tiha, tako mrtva, da čovjek mora misliti o umorstvu ili samoubojstvu, o bilo čemu što bi moglo dozvati u svijest trag kakve ljudske drame. Kad mi sine da nje nema, da je možda zauvijek nema, preda mnom se otvara veliki ponor i osjećam kako padam, padam, padam u duboki crni prostor. I to je gore nego suze, dublje nego žaljenje ili bol ili tuga; to je bezdan, u koji je bačen Sotona. Nema povratka, nema zrake svjetlosti, nema zvuka ljudskog glasa ili dodira ljudske ruke. Koliko sam se hiljada puta, šetajući noću ulicama, pitao da li će ikada opet doći dan 93

Crowarez

Bosnaunited

da ona bude kraj mene: svi oni čežnjivi pogledi, koje upućujem zgradama i kipovima, motreći ih tako gladno, tako očajnički da do sada moje misli mora da su postale dio samih tih zgrada i kipova, zasićeni su mojom patnjom. Ne mogu a da ne zaključim, isto tako, da ona, dok smo hodali jedno uz drugo ovim žalosnim bijednim ulicama, koje su sada toliko zasićene mojim snovima i čežnjom, da ona nije primjećivala ništa, ništa osjećala: ove su joj ulice bile kao sve druge, možda samo malo prljavije, i to je sve. Ona se neće sjećati da sam se na jednom uglu zaustavio da bih podigao njenu ukosnicu ili da sam, kad sam se sagnuo da joj vežem vezice na cipelama, primijetio mjesto na kojem joj počiva noga i pomislio da će to mjesto ostati ovdje zauvijek, čak i onda kada se katedrale razore i cijela latinska civilizacija zbriše zauvijek s lica zemlje. Dok sam hodao niz Rue Lhomond jedne noći, u napadu neobične tjeskobe i osamljenosti, stanovite stvari su mi se otkrile s oštro ocrtanom jasnoćom. Da li zato što sam toliko često prolazio ovom ulicom, ogorčen i očajan, ili zbog sjećanja na neku frazu, koju je ona spomenula jedne noći, dok smo stajali na Place Lucien Herr? Ne znam. “Zašto mi ne pokažeš onaj Pariz”, rekla je, “o kojem si pisao?” Jednu stvar dobro znam, a to je da sam, spomenuvši se tih riječi, iznenada shvatio nemogućnost da joj ikada pokažem onaj Pariz koji sam ja upoznao, Pariz u kojem su arron-dissementi neodređeni, Pariz koji nikada nije postojao, osim po mojoj samoći i mojoj želji za njom. Tako golemi Pariz! Bio bi potreban cijeli jedan život da ga se opet istraži. Taj Pariz, za koji sam jedino ja posjedovao ključ, jedva da se može otkriti turističkom oku, čak i kad za to postoji najbolja namjera; to je Pariz koji se mora proživjeti, koji se mora doživljavati svakoga dana u tisuću različitih oblika patnji; Pariz koji raste u tebi poput raka, raste i raste dok te potpuno iznutra ne izjede. Teturajući niz Rue Mouffetard, dok su mi se ovakva razmišljanja motala po mozgu, sjetio sam se još jedne čudne sitnice iz prošlosti, iz onog Vodiča, čije listove me je ona zamolila da joj okrećem, a kojeg, zbog toga što su mu korice bile preteške, nisam uopće mogao ni otvoriti. Bez ikakva razloga - zato što su u tom času moje misli bile zauzete Salavinom, kroz čija sam sveta područja sada vijugao - bez ikakva razloga kažem, na pamet mi je pala uspomena na dan, kada sam, nadahnut spomen-pločom, kraj koje sam svakodnevno prolazio, potaknut nekim impulsom ušao u Pension Orfila i zamolio da mi pokažu sobu u kojoj je stanovao Strindberg. Sve do tog vremena ništa mi se strašno nije dogodilo, premda sam već bio izgubio sve svoje svjetovno vlasništvo i već saznao što znači biti na ulici, gladan i u strahu pred policijom. Sve do tada nisam našao ni jednog jedinog prijatelja u Parizu, okolnost koja me nije toliko tištila, koliko zbunjivala, jer gdje god sam prije lutao po ovom svijetu najlakše od svega mi je bilo pronaći prijatelja. Ali, u stvari, ništa mi se još strašno nije bilo dogodilo. Čovjek može živjeti bez prijatelja, kao što može živjeti bez ljubavi, pa čak i bez novaca, u koji svi vjeruju kao u sine qua non. Čovjek može živjeti u Parizu - ustanovio sam to - samo od bola i patnje. Gorka hrana - ali možda najbolja za stanovite ljude. U svakom slučaju, nisam još bio došao do kraja svega. Samo sam koketirao s propašću. Imao sam dovoljno vremena i osjećaja da zavirujem u tude živote, da se poigravam s mrtvim mesom romantike, koje se, koliko god bilo morbidno, kad se umota među korice kakve knjige, pričinja tako ljupko udaljenim i anonimnim. Napuštajući to mjesto bio sam svjestan ironičnog smiješka koji mi 94 Crowarez

Bosnaunited

je lebdio na usnama, kao da samom sebi kažem: “Još ne, pensione Orfila!” Od onda, naravno, saznao sam ono što svaki ludak u Parizu otkriva prije ili kasnije da za paćenike nema konfekcijskih inferna. Čini mi se da sada malo bolje razumijem zašto se ona tako neizmjerno oduševljavala čitanjem Strindberga. Pred očima mi je njena slika kako podiže oči s knjige nakon što je pročitala neki “dražesni” odlomak i, sa suzama u očima, mi govori: “Ti si lud baš kao i on... Ti hoćeš da stradaš!” Kakvo oduševljenje mora biti za sadista, kad otkrije svog pravog mazohista! Ona samu sebe grize, da tako kažemo, da bi iskušala oštrinu zubiju. U to sam je vrijeme tek upoznao; bila je prezasićena Strindbergom. Divlja gozba crvi, kojom se on oduševljavao, onaj vječiti dvoboj spolova, ona paučja krvožednost, koja ga je učinila omiljenim među pijanim blesanima sjeverne zemlje, eto, to nas je privelo jedno drugome. Približili smo se u plesu smrti i vrtlog me je toliko brzo usisao da kad sam ponovo isplivao na površinu, nisam više mogao prepoznati svijet. Kad sam se oslobodio, glazba je prestala; gozba je prošla i ja sam ostao izbijeljen do kostiju... Kad sam tog poslijepodneva napustio pansion Orfila, pošao sam u knjižnicu, i tamo, nakon kupanja u Gangesu i razmišljanja o znakovima Zodijaka, počeo sam meditirati o značenju pakla, kojega je Strindberg tako nemilosrdno oslikao, i, dok sam tako dokono premišljao, postajala mi je sve jasnija tajna njegovog hodočašća, bijeg pjesnika preko cijelog lica zemlje i tada, kao da mu je dosuđeno da ponovo igra izgubljenu dramu, patetični silazak u samu utrobu zemlje, mračan i strašan boravak u kitovu trbuhu, krvava borba za vlastito oslobođenje, da se izađe čist od prošlosti, kao kakav sjajni krvavi bog sunea izbačen na neku nepoznatu obalu. Nije mi više bila tajna zašto su on i drugi (Dante, Rabelais, Van Gogh, etc. etc.) hodočastili u Pariz. Razumio sam tada zašto Pariz privlači paćenike, opsjednute halucinacijama, velike manijake ljubavi. Shvatio sam kako to da upravo ovdje, na samoj osovini kotača, čovjek može prigrliti najfantastičnije, najnemogućnije teorije, a da mu se ne čine nimalo čudnim; ovdje čovjek ponovo pročitava knjige svoje mladosti i zagonetke poprimaju nova značenja, na svatću si jedu vlas po jedna. Čovjek hoda ulicama znajući da je lud, opsjednut, zato što je naprosto previše očigledno da su ova hladna ravnodušna lica tek maske tvojih tamničara. Ovdje iščezavaju sve granice i svijet se pokazuje kao luda klaonica, što i jest. Mučilište se proteže u beskraj, izlazi su čvrsto zatvoreni, logika je podivljala, dok krvava bradva bljeska. Zrak je hladan i ustajao, govor je apokaliptičan. Nigdje ni najmanjeg znaka izlazu; nema drugog kraja osim smrti. Slijepa ulica na kraju koje stoje vješala. Vječni grad, Pariz! Vječniji nego Rim, raskošniji nego Niniva. Sam pupak svijeta, do kojega poput kakvog slijepog i nesuvislog idiota, čovjek puže natrag na rukama i koljenima. I poput čepa koji je konačno doplutao do mrtvog središta oceana, čovjek lebdi ovdje u prljavštini i olupinama morskim, tup, beznadan, ne primjećujući čak ni prolazak Kolumba. Kolijevke civilizacije samo su masni slivnici svijeta, mrtvačnice kojima smrdljive utrobe povjeravaju svoje krvave isporuke mesa i kostiju. Ulice su moje utočište. A nitko ne može razumjeti privlačnost ulica, dok nije bio prisiljen da u njima potraži utočište, dok nije postao slamka, koju po miloj volji baca svaki i najmanji lahor, koji zapuše. Čovjek prolazi ulicom kakvog vjetrovitog dana i, videći da se neko pseto prodaje, biva dirnut do suza. Dok preko puta, vesela poput groblja, stoji bijedna 95

Crowarez

Bosnaunited

kolibica koja se naziva Hô tel du Tombeau des Lapins. Na to se čovjek smije, smije se kao da će od smijeha crknuti. Dok ne primijeti da svuda postoje hoteli, za zečeve, pse, uši, vladare, ministre, staretinare, živodere i tako dalje. I gotovo svaki drugi se zove Hotel de l’Avenir. Od čega čovjek postaje još histeričniji. Toliki hoteli budućnosti! Ne hoteli u participu prošlom, ne u konjunktivu, ne u konjunktivitisu. Sve je sijedo, odvratno, nakostrušeno od veselja, naduveno od budućnosti, poput čira na zubnom mestu. Pijan od tog pohotnog ekcema budućnosti, oteturam preko do Place Violet, gdje su sve boje ljubičasto i crno, a veže tako niske da samo patuljci i nakaze mogu ušepesati unutra; iznad tupe Zoline lubanje dimnjaci bljuju čisti ugalj, dok Madona od Sendviča sluša svojim kupusastim ušima muziranje benzinskih pumpi, tih lijepih napuhanih žabetina, koje čuče uz cestu. Zašto se iznenada prisjećam Termopilskih vrata? Zato što je toga dana neka žena govorila svom štenetu apokaliptičkim jezikom klaonice, a mala kujica je razumjela sve što joj je ta masna ženetina rekla. Kako me je to deprimiralo! Čak više od prizora one štenadi koja cvili, dok je prodaju u ulici Brancion, jer me to nisu psi ispunjali tolikom samilošću, koliko ogromna željezna ograda, ona rdava koplja, koja kao da stoje između mene i moga života, na koji imam puno pravo. U ugodnoj maloj uličici kraj Abattoir de Vaugirarda (Abattoir Hyppophagique), koja se zove Rue des Périchaux, primijetio sam tu i tamo tragove krvi. Upravo kao što je Strindberg u ludilu prepoznavao proročke znakove na samom pločniku pred pansionom Orfila, tako su se, dok sam besciljno lutao tom blatnom uličicom poprskanom krvlju, krhotine prošlosti odvajale i lebdjele mi bezglasno pred očima, mučeći me najmračnijim slutnjama. Vidio sam kako se prolijeva moja vlastita krv, njome je zamrljana blatna cesta, otkada se sebe sjećam, nesumnjivo od samoga početka. Čovjek je ubačen u svijet poput kakve prljave male mumije; ceste su kliske od krvi, a nitko ne zna zašto tako mora biti. Svako putuje svojim putem i premda na zemlji trunu mnoge dobre stvari, nitko nema vremena da ubire plodove; procesija se gura prema tablici na kojoj piše izlaz, i vlada takva panika, svi se toliko znoje da pobjegnu, da slabi i bespomoćni bivaju zgaženi u blatu, a nitko ne čuje njihove krikove. Nestao je moj svijet ljudskih bića; bio sam potpuno sam na svijetu, ulice su mi bile prijatelji, i ulice su mi se obraćale svojim tužnim gorkim govorom, sastavljenim od ljudske bijede, čežnje, žalosti, propasti, straćenih napora. Prolazeći ispod vijadukta na Rue Broca, one noći kad su mi rekli da je Mona bolesna i da gladuje, iznenada sam se sjetio da se upravo ovdje, u bijedi i turobnosti ove potonule ulice, prestrašena možda slutnjom o budućnosti, Mona privijala uza me i drhtavim me glasom zamolila da joj obećam da je nikad neću ostaviti, nikada, ma što se dogodilo. A samo nekoliko dana kasnije stajao sam na peronu kolodvora St. Lazare i promatrao vlak kako odlazi, vlak u kojem je odlazila i ona. Ona se naginjala kroz prozor, kao što se naginjala i onda, kad sam je ostavljao u New Yorku, i na njenom licu je lebdio onaj isti tužni neprozirni smiješak, onaj izraz posljednjeg trenutka, kojim se namjerava toliko mnogo saopćiti, ali koji je zapravo Samo maska iskrivljena praznim cerenjem. Samo prije nekoliko dana, ona se očajnički privijala uza me, a onda se nešto dogodilo, nešto što mi još ni sada nije jasno, i od svoje volje ona se ukrcala na vlak i gledala me opet tim tužnim zagonetnim smiješkom, koji me zbunjuje, koji je nepravedan, neprirodan i u kojega cijelom svojom dušom ne vjerujem. A sada ja, stojeći u sjeni vijadukta, posižem za njom, privijam se očajnički uz nju i na mojim usnama je isti neobjašnjivi smiješak, maska kojom prikrivam vlastiti bol. Mogu stajati ovdje i prazno se smiješiti, ali bez 96

Crowarez

Bosnaunited

obzira koliko su vruće moje molitve, bez obzira koliko je očajnička moja čežnja, između nas ostaje ocean. Ona će ostati tamo i umrijeti od gladi, a ja ću ovdje hodati od jedne ulice do druge, dok mi vrele suze žegu lice. Takva je okrutnost ulice; upravo nas ona uporno promatra sa zidova i plaši nas kad se iznenada trgnemo pred bezimenom opasnošću, kad nam iznenada dušu obuzme tjeskobna panika. Upravo ona daje kandelabrima sablasna iskrivljenja, koja nas pozivaju i mame u svoj smrtonosni zagrljaj; upravo zbog nje neke kuće izgledaju poput čuvara tajnih zločina, a slijepi prozori poput praznih očnih duplji koje su previše vidjele. Ona je zapisana u ljudske fizionomije ulica, ona me tjera u bijeg kad iznenada nad glavom vidim napis: “Impasse Satan”. Od nje zadrhtim kad na samom ulazu u Mošeju primijetim da piše “Ponedjeljkom i četvrtkom tuberkuloza, srijedom i petkom sifilis “. U svakoj postaji podzemne željeznice vide se naeerene lubanje koje te pozdravljaju riječima: “Defendez vous contre la syphilis!” Gdje god ima zidova ima i plakata sa sjajnim otrovnim rakovicama koji najavijuju približavanje raka. Ma kamo išao, ma što taknuo, svugdje je rak i sifilis. Zapisan je na nebu, plamti i pleše, poput zlokobnog znaka. On nam je nagrizao duše i mi nismo ništa nego mrtva tvar poput Mjeseca.

97 Crowarez

Bosnaunited

X

Čini mi se da je to bilo 4. srpnja: ponovo su mi îzmakli stolicu ispod stražnjice. Ni riječi upozorenja. Jedan od velikih budžovana s druge strane mora odlučio je da štedi: smanjivanje broja korektora i bespomoćnih malih daktilografkinja omogućilo mu je da plati troškove svog putovanja ovamo i natrag, i troškove veličanstvenog apartmana kojega je zauzimao u Ritzu. Nakon što sam isplatio male dugove, koje sam napravio među slagarima, i pokazao dobru volju, plativši nešto unaprijed u bistrou preko puta, da bih sačuvao veresiju koju tamo imam, jedva da mi je ostalo išta od moje posljednje plaće. Morao sam obavijestiti gazdu hotela da ću odseliti. Nisam mu rekao zašto, jer bi se inače zabrinuo za svojih pišljivih dvije stotine franaka. “Što ćeš raditi ako izgubiš namještenje?” Ta mi je rečenica neprestano zvonila u ušima. Ça y est maintenant! Ausgespielt! Nema druge nego se ponovo uputiti na ulice. Šetati, tumarati, sjediti na klupama, ubijati vrijeme. Naravno, u ovo vrijeme, moje je lice već bilo poznato na Montparnassu. Neko vrijeme mogao sam se pretvarati da još uvijek radim u novinama. Bit će mi malo lakše da ponegdje užicam doručak ili večeru. Bilo je ljeto i turista je bilo kao mravi. Potajno sam kovao mnoge planove kako da ih izmuzem. “Što ćeš raditi...?” Pa, neću gladovati, to je prvo. Ako ne budem radio ništa drugo nego se usredotočio na hranu, to će mi pomoći da se potpuno ne raspadnem. Tjedan ili dva moći ću još uvijek odlaziti monsieur Paulu i pojesti svako veče pošteni obrok; on neće znati da li sam namješten ili nisam. Glavna je stvar jesti. Za ostalo neka se Providnost brine! Prirodno, naćulio sam uši da čujem bilo šta što bi moglo zvučati kao lova. Uzgojio sam cijeli niz novih poznanstava - gnjavatora koje sam do sada pedantno izbjegavao, pijanaca koje sam mrzio, umjetnika koji imaju vrlo malo novaca, zemljaka koji su ovdje na Guggenheimovim stipendijama, etc. Nije teško sklapati prijateljstva kad čučiš na terasi dvanaest sati dnevno. Upoznaš svaku bitangu na Montparnassu. Oni ti se prilijepe poput ušiju, iako nemaš ništa drugo da im ponudiš osim svojega uha. Sad, kad sam izgubio namještenje, Carl i van Norden našli su za mene novu frazu: “Što, ako sad dođe tvoja žena?” Pa, što onda? Morat ću hraniti dvoja usta umjesto jedna. Imat ću druga u bijedi. A osim toga, ako je još uvijek zgodna, kao što je bila, vjerojatno ću bolje prosperirati u dvostrukom spregu nego sam: svijet nikada ne dopušta da zgodna žena umre od gladi. Nisam se mogao osloniti na to da će Tanja mnogo učiniti za mene; novac je slala Sylvesteru. Isprva sam mislio da bi mi mogla dozvoliti da kod nje stanujem, ali ona se plašila da se ne kompromitira, a povrh toga, morala je biti na lijepe sa svojim stanodavcem. Prvi ljudi, kojima se obraćaš kad si do kraja propao, uvijek su Židovi. Gotovo odjednom, imao sam ih trojicu na vratu. Samilosne duše. Jedan od njih je bio trgovac krznom u mirovini, koji je utuvio u glavu mušicu da mu se ime pojavi u novinama. Predložio mi je da napišem niz članaka pod njegovim imenom za neki židovski dnevnik u New Yorku. Morao sam tragati oko Dômea i Coupole za istaknutim Židovima. Prvi čovjek, na koga sam nabasao, bio je neki slavni matematičar; nije znao ni riječi engleski. Morao sam pisati o 98

Crowarez

Bosnaunited

paralelogramima sila po dijagramima koje mi je crtao na papirnatim ubrusima. Morao sam opisivati kretnje nebeskih tjelesa i istovremeno pobijati Einsteinove koncepcije. A sve za dvadeset pet franaka. Kad sam vidio svoje članke u novinama, nisam ih mogao pročitati, ali naoko su ipak bili impresivni, naročito zbog pseudonima trgovca krznom kojima su bili potpisani. U tom razdoblju vrlo sam mnogo pisao pod pseudonimom. Kad se na bulevaru Edgar Quinet otvorila velika nova javna kuća, dobio sam stanoviti honorar za pisanje reklamnih knjižica. Zapravo, bocu šampanjca i besplatnu jebačinu u jednoj od soba u egipatskom stilu. Kad bih uspio da dovedem kakvu mušteriju, dobio bih svoj rabat, upravo kao što ga je dobivao Kepi u stare dane. Jedne sam noći doveo van Nordena; namjeravao mi je pomoći da zaradim nešto novaca, a da se on sam pri tom provede na prvom katu. Ali kada je Madame saznala da je novinar nije htjela ni da čuje da primi od njega novac, i tako se i ovo pretvorilo u bocu šampanjca i besplatno jebanje. Ja nisam dobio od toga ništa. U stvari, morao sam napisati mjesto njega i reportažu, zato što on nije mogao nikako da izmisli kako da piše o toj temi a da ne spomene o kakvom se mjestu radi. Jedna stvar za drugom u istom stilu. Jebao me, tko god je stigao, na dugo i na široko. Najgori posao od sviju bila je teza koju sam prihvatio da napisem za nekog gluhonijemog psihologa. Rasprava o brizi za defektnu djecu. Glava mi je bila puna bolesti i remenja i radnih klupa i teorija o svježem zraku. Trebalo mi je za to oko šest tjedana, uz povremene prekide, a kao kruna svega, morao sam da to sranje još i korigiram u tisku. Bila je na francuskom, takvom francuskom kakvog u životu nisam vidio ni čuo. Ali donosila mi je svakoga dana dobar doručak, pravi američki doručak, s narandžinim sokom, ječmenom kašom, vrhnjem, kavom, a povremeno, za promjenu, šunkom i jajima. Jedino razdoblje mojih pariskih dana kad sam mogao uživati u pristojnom doručku, zahvaljujući defektnoj djeci s Rockawey Beacha, istočnog dijela New Yorka, i svih jazbina i gnijezda koje graniče s tim bolnim tačkama. Tada sam se jednoga dana spetljao s nekim fotografom; pravio je zbirku sumnjivih jazbina Pariza za nekog degenerika u Münchenu. Pitao me da li bih mu pozirao spuštenih hlača a i drugačije. Sjetio sam se onih mršavih malih bijednika, koji izgledaju poput liftboja i služnika, a koje čovjek vidi na pornografskim razglednicama u izlozima malih knjižara, tajanstvenih fantoma koji napučuju Rue de la Lune i druge smrdljive četvrti grada. Nije mi se baš jako sviđala ideja da oglašavam svog budžu u društvu te elite. Ali, budući da su me uvjerili da su fotografije namijenjene strogo privatnoj zbirci i određene za München, dao sam svoj pristanak. Kad čovjek ne živi u svom rodnom gradu može sebi dopustiti male slobode, naročito za tako vrijedan motiv kao što je zarađivanje svakodnevnog kruha. Na kraju krajeva, kad pravo promislim, nisam baš ni u New Yorku bio tako tankoćutan. Bilo je večeri, tamo u domovini, kad sam bio toliko očajan, da sam morao izaći na ulicu u vlastitom susjedstvu i prosjačiti. Nismo odlazili u raskošne lokale, poznate turistima, nego u male krčmice, gdje je atmosfera prisnija i gdje smo mogli poslije podne, prije nego bi se dali na posao, odigrati partiju karata. Fotograf je bio dobar drug. Znao je grad kao vlastiti džep, posebno zidove. Često mi je govorio o Goetheu, o danima Hohenstaufena i pokolju Židova za vrijeme vladavine Crne Smrti. Zanimljive teme, i uvijek na neki opskurni način povezane sa stvarima 99 Crowarez

Bosnaunited

koje je upravo u taj čas radio. Imao je mnoge ideje za scenarija; čudesne ideje, ali nitko nije bio toliko hrabar da ih provede u djelo. Pogled na konja, rasporenog poput vrata na krčmi, nadahnuo bi ga da govori o Danteu ili Leonardu da Vinciju ili Rembrandtu; iz klaonice u Villetti skočio bi u taksi i svom brzinom me odvukao u muzej Trocadéro, da bi mi pokazao kakvu lubanju ili mumiju koja ga je opčinila. Temeljito smo istražili peti, trinaesti, devetnaesti i dvadeseti arrondissement. Naša omiljela odmarališta bila su zgodna mjestašca, kao što su Place Nationale, Place des Peupliers, Place Contrescarpe, Place Paul Verlaine. Mnoga od tih mjesta bila su mi već otprije poznata, ali sada sam ih sva gledao u drukčijem svjetlu, zahvaljujući čudnom obojenju njegovih razgovora. Kad bih danas slučajno prošetao duž Rue du Château des Rentiers, na primjer, udišući vlažni smrad bolničkih kreveta, od kojih zaudara cijeli trinaesti arrondissement, moje nozdrve bi se nesumnjivo raširile od užitka, jer kombiniran s tim zadahom ustajale mokraće i formaldehida, osjetio bih i zadah naših zamišljenih putovanja kroz evropske mrtvačnice koje je stvorila Crna Smrt. Preko njega upoznao sam jednog spiritualnošću opsjednutog tipa, po imenu Kruger, koji je bio kipar i slikar. Krugeru sam se zbog nekog nepoznatog razloga posebno svidio; nisam više mogao pobjeći od njega, kad je jednom otkrio da sam voljan slušati njegove ezoterične ideje. Ima ljudi na ovome svijetu na koje riječ ezoteričan djeluje kao kakav božanski ichor. Kao “riješeno je” za Herr Peepercorna iz Čarobnog brda. Kruger je bio jedan od onih svetaca koji su krenuli krivim putem, mazohist, guzičar, kojemu je zakon skrupuloznost, pedanterija i savjesnost, ali koji bi u Slobodan dan sabio čovjeku zube u grlo, bez i najmanje grižnje savjesti. On kao da je smatrao da sam ja zreo da predem na drugi plan, “viši plan”, kako je on to govorio. Bio sam spreman da predem na bilo koji plan koji mi odredi, uz uvjet da mi tamo ne daju manje jesti i manje piti. Probio mi je uši “seljenjem duša”, “kauzalnim tijelom”, “ablacijom”, Upanišadama, Plotinom, Krišnamurtijem, “karmičnom odjećom duše”, “nirvanskom sviješću” i sličnim brbljarijama koje pušu s Istoka poput kužnog daha. Katkada bi pao u trans i govorio o svojim prošlim inkarnacijama, ili što barem zamišlja da je nekada bio. Ili bi mi pripovijedao svoje snove, koji su koliko se meni činilo bili potpuno nepovezani, prozaični, jedva vrijedni pažnje kakvog freudovca, ali, za njegov pojam, u njihovim dubinama bila su skrivena beskrajna ezoterična čuda i ja sam mu morao pomagati da ih dešifrira. On se izokrenuo sav, poput kaputa koji se otrcao na rubovima. Malo-pomalo, kako sam stjecao njegovo povjerenje, nalazio sam put i do njegova srca. Doveo sam ga do toga da trči za mnom po ulici, da bi me upitao smije li mi posuditi nekoliko franaka. Htio je da me održi na životu da bih mogao izdržati prelazak na viši plan. Ponašao sam se poput kruške koja zri na stablu. Tu i tamo imao bih svoje slabe trenutke i priznao bih da rni je potrebna nešto zemaljskija hrana - kratka posjeta “Sfingi” ili Rue St. Apolline gdje sam znao da i on odlazi u svojim slabim trenucima, kad zahtjevi mesa postaju prežestoki. Kao slikar bio je ništica, kao kipar još manje od ništice. Bio je dobar domaćin, to se za njega mora reći. A povrh toga štedijiv. Ništa se nije bacalo, čak ni papir u koji je bilo zamotano meso. Petkom navečer širom bi otvarao svoj atelje prijateljima-umjetnicima; uvijek je bilo mnogo pića i dobrih sendviča, a ako bi slučajno što ostalo, sutradan bih navratio da to očistim do kraja. 100

Crowarez

Bosnaunited

Iza Bal Bulliera bio je drugi atelje, koji sam također stalno posjećivao - atelje je pripadao Marku Switftu. Ako i nije bio genij, svakako je bio ekscentrik, taj zajedljivi Irac. Za model je imao neku Židovku, s kojom je živio već godinama. Sada mu je već bila dodijala i tražio je neku izliku da bi je se riješio. Ali kako je već pojeo miraz, koji je ona izvorno bila donijela sa sobom, našao se u nedoumici kako da je se oslobodi a da joj ništa ne dade kao nadoknadu. Najjednostavnije je bilo, da se u njoj stvori takav antagonizam, da sama izabere radije smrt od gladi nego da i dalje podnosi njegove okrutnosti. Bila je prilično fina, ta njegova ljubavnica. Najgore što se protiv nje moglo reći jest da je izgubila formu i sposobnost da ga i dalje uzdržava. I sama je bila slikarica. Među onima, koji se navodno u to razumiju, govorilo se da ima daleko više talenta od njega. Ali bez obzira koliko joj je on zagorčavao život, ostajala je pravedna; nikada nije nikome dopuštala da kaže da on nije veliki slikar. Govorila je da je on upravo zato, što je stvarno genij, takav odvratan tip. Na zidu se nikada nisu vidjela njena platna - samo njegova. Njene su stvari bile zabačene negdje u kuhinji. Jednom se dogodilo da je netko u mojoj prisutnosti uporno zahtijevao da vidi njen rad. Posljedice su bile neugodne. “Vidite li ovu figuru”, rekao je Swift, pokazujući svojom nožurdom jedno od njenih platna. “Onaj čovjek koji tamo stoji u veži upravo namjerava da izađe da se negdje popiša. On neće biti u stanju da pronađe put natrag, zato što mu glava krivo stoji... A sada uzmite onaj akt... sve je bilo u redu dok nije počela da slika pizdu. Ne znam na šta je mislila, ali naslikala ju je tako veliku da joj je kist upao unutra i nije ga više mogla izvaditi.” Da bi nam pokazao kako akt mora izgledati, on izvlači odnekud golemo platno, koje je nedavno dovršio. To je njen portret, sjajno osvetničko djelo, nadahnuto grižnjom savjesti. Djelo ludaka - zlobno, sitničavo, bolesno, briljantno. Čovjek ima osjećaj da ju je uhodio, gledajući je kroz ključanicu, i da ju je uhvatio u neopreznom trenutku, kada je duhom odsutna kopala nos, ili češala stražnjicu. Ona sjedi na divanu od konjske dlake, u sobi bez prozora; mogla bi to biti prednja komora gušterače. Iza nje se vide cik-cak stepenice, koje vode na balkon, pokrivene sagom zelenim poput žuči, zelenilom koje može zračiti samo iz svijeta, na smrt izbljuvanog. Najuočljivija stvar su njena bedra, obješena na jednu stranu i puna krasta. Kao da je malo podigla stražnjicu s divana, da bi glasno prdnula. Lice joj je idealizirao: ono izgleda slatko i djevičanski, čisto poput kapljica protiv kašlja. Ali grudi su joj podbuhle, natečene od nekih unutarnjih smrdljivin plinova; čini se kao da pliva u nekom menstrualnom moru, uveličani embrio, tupog sirupastog lica kao u anđela. Unatoč tome čovjek nije mogao a da ga ne voli. Bio je neumorni radnik, čovjek koji u glavi nema ni jedne jedine misli, osim da slika. A u dubini lukav kao lisica. Upravo on mi je utuvio u glavu da kultiviram prijateljstvo s Fillmorom, mladićem u diplomatskoj službi, koji se nekako ugurao u malu grupicu, što okružuje Krugera i Swifta. “Neka ti on pomogne”, rekli su mi. “On ne zna što da radi s novcem.” Kad čovjek sve što ima troši na sebe, kad se odlično provodi uz pomoć vlastitih para, ljudi su skloni reći “da on ne zna kamo će s novcem”. Što se mene tiče, ne znam boljega načina za upotrebu novca. O takvim tipovima čovjek ne može reći ni da su širokogrudni ni da su škrti. Oni naprosto stavljaju novac u opticaj - to im je najvažnije. Fillmore je znao da su mu dani u Francuskoj ograničeni, čvrsto je odlučio da u njima uživa. I budući da čovjek uživa više u društvu kakvog prijatelja, bilo je samo prirodno da se on obrati nekome kao što 101 Crowarez

Bosnaunited

sam ja, koji ima mnogo vremena na raspolaganju, da mu pruža drugarstvo, koje mu je potrebno. Ljudi su govorili da je gnjavator, a to je valjda i bio, ali kada vam je potrebna hrana možete se pomiriti i s mnogo gorim stvarima nego što je gnjavaža. Na kraju krajeva, unatoč činjenici da je govorio neprekidno, obično o sebi ili piscima koje je ropski obožavao, - ptičicama kao što su Anatole France ili Joseph Conrad - unatoč tome, oživljavao je moje večeri na drugi način. Volio je plesati, volio je dobra vina, volio je žene. Što je isto tako volio Byrona ili Victora Hugoa moglo bi mu se oprostiti; tek je prije nekoliko godina izašao iz koledža i imao je još mnogo vremena pred sobom, da se izliječi od takvih sklonosti. Ali posebno mi se sviđalo što ima smisla za avanturu. Još smo se upoznali bolje, mogu reći prisnije, zahvaljujući čudnom incidentu koji se zbio za vrijeme mog kratkog drugovanja s Krugerom. Dogodilo se to nakon dolaska nekog Collinsa, mornara kojega je Fillmore upoznao na putovanju iz Amerike. Nas smo se trojica redovito sastajali na terasi Rotonde, prije nego bi krenuli na večeru. Pili smo uvijek pernod, piće koje bi Collinsa uvijek dovodilo u dobro raspoloženje i predstavljalo, da kažemo, podlogu za vino, i pivo i fines, etc., koje smo smjerali kasnije polokati. Za vrijeme Collinsova boravka u Parizu, živio sam kao knez; ništa nego divljač, dobre vrste vina, i deserti za koje prije toga ni čuo nisam. Mjesec dana takvog živovanja i morao bih poslije ići u Baden-Baden ili Vichi ili Aix-les-Bains. U međuvremenu, Kruger me je smjestio u svoj atelje. Počeo sam mu smetati zato što se nikada nisam vraćao prije tri sata ujutro i bilo me je teško izbaciti iz postelje prije podne. Kruger nije nijednom javno izrekao riječ prigovora, ali njegovo je ponašanje jasno nagoviještalo da ću opet na ulicu. Jednoga sam se dana razbolio. Bogata kuhinja mi je ostavila ozbiljne posljedice. Ne znam što me je spopalo, ali nisam mogao ustati iz kreveta. Izgubio sam snagu, a s njom i svu hrabrost koju sam imao. Kruger se morao za mene brinuti, kuhati mi juhe, i tako dalje. Bio je to za njega težak period, posebno zato što se upravo nalazio pred važnom izložbom, koju je namjeravao izvjesiti u svom ateljeu, privatnom izložbom za neke bogate poznavaoce, od kojih je očekivao da mu pomognu. Poljski krevet na kojem sam ležao nalazio se u ateljeu, a nije bilo druge sobe gdje bi me stavili. Ujutro onoga dana kad je trebalo otvoriti izložbu, Kruger se probudio bijesan kao ris. Da sam mogao stajati na nogama znam da bi me zviznuo po gubici i izbacio me glavačke van. Ali ja sam ležao, slab poput mačeta. Pokušao je da me na lijepe izmami iz postelje, s namjerom da me zaključa u kuhinju, čim stignu njegovi posjetioci. Shvatio sam da mu stvaram neprilike. Ljudi ne mogu s entuzijazmom gledati slike i kipove, dok im nekakav čovjek umire pred očima. Kruger je bio duboko uvjeren da umirem. I ja sam to mislio. Zato, unatoč osjećaju krivnje, nisam mogao prikupiti dovoljno oduševljenja kad je predložio da se pozovu bolnička kola i da me odvezu u Američku bolnicu. Želio sam umrijeti ovdje, udobno, u samom ateljeu. Nisam želio da me netko tjera da ustajem i da tražim bolje mjesto gdje da umrem. Bilo mi je zapravo svejedno gdje ću umrijeti, samo da se ne moram micati odavde. Kad je čuo da tako govorim, Kruger se ozbiljno uznemirio. Ako posjetioci dođu, još je gore u ateljeu imati mrtvaca nego bolesna čovjeka. To bi potpuno upropastilo njegove šanse, koje su i ovako prilično mršave. On mi to naravno nije prikazao na taj način, ali bilo mi je jasno po njegovom uznemirenju da ga upravo to zabrinjava. Zbog toga sam se zainatio. Nisam pristao da pozove bolnicu. Nisam pristao da pozove liječnika. Nisam pristao ni na šta. 102 Crowarez

Bosnaunited

Konačno se toliko na mene razbjesnio da me unatoč mojim prosvjedima počeo na silu odijevati. Bio sam preslab da mu se oduprem. Mogao sam samo slabašno mrmljati: “Ti gade jedan, ti!” Premda je vani bilo toplo, tresao sam se poput mokrog pseta. Nakon što me potpuno obukao, prebacio mi je ogrtač preko ramena i skoknuo van da telefonira. “Neću da idem! Neću da idem!” Neprestano sam to ponavljao, ali on mi je jednostavno zalupio vrata pred nosom. Vratio se za nekoliko trenutaka i, ne obraćajući mi se ni jednom jedinom riječju, vršljao nešto po ateljeu. Pripreme u posljednji trenutak. Kratko vrijeme nakon toga netko je zakucao na vrata. Bio je to Fillmore. Collins čeka dolje pred vratima, obavijestio me. Njih dvojica, Fillmore i Kruger, uhvatili su me rukama ispod pazuha i podigli me na noge. Dok su me vukli prema liftu, Kruger se smekšao. “Ovo je za tvoje vlastito dobro”, rekao je. “A osim toga, ne bi bilo pošteno prema meni. Ti znaš koliko sam muka imao sve ove godine. Morao bi malo i na mene misliti.” Bio je zaista na rubu suza. Bijedan i jadan kakav sam bio, na njegove sam se nječi morao gotovo nasmiješiti. Bio je znatno stariji od mene, pa i premda je loš slikar, loš umjetnik od glave do pete, zaslužio je da mu se pruži prilika - barem jednom u životu. “Ne zamjeram ti ništa”, promrmljao sam. “Razumijem kako je.” “Ti znaš da sam ti uvijek bio drug”, odgovarao je on. “Kad ti bude bilo malo bolje, možeš se opet vratiti ovamo... Možeš stanovati ovdje koliko god hoćeš.” “Naravno znam... Neću još odapeti”, uspio sam nekako procijediti. Nekako, kad sam dolje pred vratima ugledao Collinsa, duh mi se oporavio. Ako itko izgleda potpuno živ, zdrav, veseo, vitalan, onda je to on. Zgrabio me je kao da sam lutkica i smjestio me u taksi - vrlo blago, što sam cijenio nakon grubog postupka kojim me je počastio Kruger. Kad smo došli u hotel - hotel u kojem je Collins odsjeo - došlo je do male raspre s vlasnikom, za vrijeme koje sam ležao ispružen na divanu u njegovu uredu. Čuo sam kako Collins govori patronu da to nije ništa... samo mali slom... da će sve biti u redu za par dana. Vidio sam ga kako spušta šuštavu novčanicu gazdi u ruku, a onda, okrećući se brzo i gipko, prilazi k meni i kaže: “Hajde, glavu gore! Nemoj da čovjek misli da ćeš ovdje erknuti.” I s tim riječima trgnuo me je na noge i podupirući me jednom rukom, otpratio do lifta. Nemoj da čovjek misli da ćeš ovdje erknuti! Očigledno, stvar je lošeg ukusa umirati ljudima na vratu. Čovjek treba umrijeti u krugu porodice, da tako kažemo, privatno. Njegove su me riječi ohrabrile. Počeo sam da na sve to gledam kao na lošu šalu. Gore u sobi, kad su zatvorili vrata, skinuli su me i položili na postelju. “Ne možeš sad umrijeti, vrag te odnio!” rekao je Collins toplo. “Dovest ćeš me u škripac... Osim toga, koji ti je vrag, zapravo? Ne podnosiš dobar život? Gore glavu, čovječe! Za dan-dva ćeš jesti šnicle kao veliki. Ti samo misliš da si bolestan! Čekaj samo, bogamu, dok dobiješ sifilis! Onda se čovjek mora ozbiljno zabrinuti.” I počeo je pripovijedati na šaljivi način o svom putu niz Jangcekjang, kad mu je kosa ispadala a zubi trulili. U slabašnom stanju, u kojem sam se nalazio, priča koju mi je pripovijedao imala je na mene izvanredno ublažavajuće djelovanje. Nisam više uopće mislio na sebe. On je imao petlje, taj momak. Možda je zbog mene malo i pretjeravao, ali ni u 103

Crowarez

Bosnaunited

jednom času nisam ga slušao kritički. Sav sam se pretvorio u uho. Vidio sam prljavo žuto ušće rijeke, svjetla koja se pale u Hankowu, more žutih lica, sampane koji se spuštaju kroz tjesnace i preko brzaca, plamteći sumpornim dahom zmajeva. Kakva priča! Kuli, koji vrve svakoga dana oko broda, skupljajući po moru smeće koje se baca preko palube, Tom Slattery, koji se podiže na samrtnoj postelji da po posljednji put pogleda svjetla Hankowa, lijepi Eurazijac, koji leži u mračnoj sobi, puneći žile otrovom, monotonija plavih kaputića i žutih lica, milijuni i milijuni lica, izdubljenih gladu, razrovanih bolešću, lica koja žive od štakora i pasa i korijenja, žvačući travu, proždirući vlastitu djecu. Bilo je teško zamisliti da je tijelo ovog čovjeka jednom bila masa rana, da su ga izbjegavali poput gubavca; glas mu je bio tako tih i blag, kao da mu je duh očišćen patnjama, koje je pretrpio. Dok je posezao za čašom, lice mu je postajalo sve mekše i mekše i činilo se da me njegove riječi zapravo miluju. A iznad nas je neprestano lebdjela Kina poput same sudbine. Kina koja truli, koja se raspada u prah, poput kakvog ogromnog dinosaurusa, ali do samog svog kraja cuva blistavilo, car i draži, tajnu, okrutnost njenih drevnih legendi. Nisam mogao više slijediti njegovu priču; duh mi je kliznuo natrag do četvrtog srpnja, kad sam kupio svoj prvi paket raketa za vatromet i duge komade suhe gube koji se tako lako lome, gube u koju pušeš da bi se užarila, gube koje ti miris ostaje na prstima danima i izaziva u tebi snove o čudnim stvarima. Četvrtog srpnja ulice su posute blještavo crvenim papirnim trakama na kojima su utisnute crne i zlatne figure, i svugdje se nalaze tanke patrone raketa, najčudnovatijih utroba; paketići i paketići raketa, povezanih zajedno tankim plosnatim vrpeama, boje ljudskog mozga. Cijelog božjeg dana osjeća se miris baruta i gube i zlatne prašine sa siajnih crvenih omotača koja ti se lijepi za prste. Čovjeku ni ne padne na pamet Kina, ali je ona neprestano tu, na dohvat ruke, da te od toga zasvrbi nos; i dugo nakon svega, kad si gotovo zaboravio kakav je vonj raketa koje pucaju, probudiš se jednog dana sa zlatnim listom koji te guši i slomljenim komadićima gube. Vraća ti se njihov jetki miris a sjajni crveni omotači izazivaju u tebi nostalgiju za jednim narodom i jcdnim tlom, koji nikada nisi upoznao, ali koji se nalazi u tvojoj krvi, tajanstveno prisustvo u tvojoj krvi, poput osjećaja vremena ili prostora, neuhvatljiva stalna vrednota kojoj se obraćaš sve više i više što si stariji, koju pokušavaš obuhvatiti u duhu, ali posve bezuspješno, zato što u svemu kineskome ima neka mudrost i tajanstvo, i to ne možeš uopće uhvatiti rukama ili dokučiti mozgom, nego moraš pustiti da se polako otrea, da ti se lijepi za prste, da ti se polako infiltrira u žile. Nekoliko tjedana kasnije, kad sam primio hitni poziv od Collinsa, koji se vratio u Le Havre, Fillmore i ja ukrcali smo se jednoga jutra u vlak, pripravni da provedemo s njime vikend. Bilo mi je to prvi put otkako sam ovamo došao, da idem van Pariza. Divno smo bili raspoloženi, i pili smo Anjou cijelim putem do obale. Collins nam je dao adresu jedne krčme gdje se trebamo sastati. Bio je to lokal poznat pod imenom Jimmijev Bar, kojega navodno svi u Le Havreu poznaju. Na kolodvoru smo se ukrcali u otvoreni fijaker i živahnim kasom krenuli na sastanak. Ostalo nam je još pola boce Anjoua, koju smo dovršili u vožnji. Le Havre je bio veseo i sunčan: zrak je bio svjež, ženskog slanog mirisa, koji je u meni gotovo probudio nostalgiju za New Yorkom. Odasvud su provirivali jarboli i trupovi brodova, šarene tende, veliki otvoreni trgovi i kavane s visokim stropovima, kakve čovjek vidi samo u provinciji. Od prve ugodan dojam: grad nas je dočekivao raskriljenih ruku. 104

Crowarez

Bosnaunited

Prije nego smo i stigli do krčme, vidjeli smo kako Collins trkom izlazi na ulicu, usmjeravajući se prema kolodvoru, bez sumnje; zakašnjava kao obično. Fillmore je smjesta predložio da popijemo pernod; svi smo jedan drugoga tapšali po leđima, smijali se i pljuvali, pijani već od sunca i slanog morskog zraka. Collins kao da se isprva kolebao bi li pio pernod ili ne. Obavijestio nas je da je negdje dobio blagog trišu. Ništa ozbiljno - najvjerojatnije je “pišao protiv vjetra”. Pokazao nam je neku bocu koju je imao u džepu - “Vénétienne” zvala se, ako se tačno sjećam. Mornarski lijek za trišu. Svratili smo u neki restoran da bismo nešto prigrizli prije nego se otputimo u Jimmijev lokal. Bila je to ogromna taverna s krupnim zadimljenim gredama i stolovima koji su škripali pod težinom hrane. Obilno smo pili vina koja nam je Collins preporučivao. Tada smo sjeli na terasu i popili kavu i likere. Collins je govorio o baronu de Charlusu, čovjeku po njegovu ukusu, rekao je. On boravi u Le Havreu već gotovo godinu dana, trošeći novac koji je skupio još u ono vrijeme dok se bavio švercom. Njegove su potrebe bile jednostavne hrana, piće, ženske i knjige. I privatna kupaonica! Na tom je inzistirao. Govorili smo o barunu de Charlusu, kad smo stigli u Jimmijev lokal. Bilo je kasno poslije podne i lokal se tek počeo puniti. Jimmie je bio tu, lica crvena kao paprika, a kraj njega bračna družica, krasna punačka Francuskinja blistavih očiju. Svi su nas prekrasno primili. Pred nama su opet bili pernodi, gramofon je kriještao, ljudi su ćeretali na engleskom i francuskom i holandskom i norveškom i španskom, a Jimmie i njegova žena, oboje vrlo živahni i spretni, tapšali su i ljubili srdačno jedno drugo i podizali čaše i kucali se - sve zajedno takvo komešanje i vesela gužva da je čovjek osjetio potrebu da skine odijelo i da zapleše ratnički ples. Žene, koje su stajale uz tezgu, skupljale su se oko nas poput muha. Ako smo Collinsovi prijatelji, onda znači da smo bogati. Nije važno što smo došli u staroj odjeći; svi se Englezi tako oblače. Nisam imao ni pare u džepu, ali to naravno nije bilo važno, budući da sam bio počasni gost. Unatoč tome, bio sam pomalo zbunjen dvjema prekrasnim kurvama, koje su mi se objesile o ruke, očekujući da nešto naručim. Odlučio sam da zgrabim bika za rogove. Više se nije znalo koje piće plaća domaćin a koje treba da platimo mi kao gosti. Morao sam biti gentleman, iako nisam imao ni pare u džepu. Yvette - Jimmijeva žena - bila je prema nama izvanredno ljubazna i srdačna. Pripremala je malu zakusku u našu čast. Na to treba još kratko vrijeme čekati. Ne smijemo se previše napiti - ona hoće da uživamo u jelu. Gramofon je urlao kao lud a Fillmore je počeo plesati s nekom lijepom mulatkinjom odjevenom u usku baršunastu haljinu, koja je otkrivala sve njene draži. Collins mi se došuljao sa strane i prošaptao nekoliko riječi o djevojci koja sjedi uz mene. “Madame će je pozvati na večeru”, rekao je, “ako hoćeš da je imaš.” Ona je neka bivša kurva koja sada ima krasnu kuću negdje u predgrađu. Sada je ljubavnica nekog kapetana. On je na putu i ne treba se ničega bojati. “Ako joj se sviđaš ona će te pozvati da kod nje odsjedneš”, dodao je. To mi je bilo dovoljno. Smjesta sam se okrenuo Marceli i počeo da joj laskam kao lud. Stajali smo na uglu tezge, pretvarajući se da plešemo i žestoko smo jedno drugo gnječili. Jimie mi je mangupski namignuo i s odobravanjem kimnuo glavom. Bila je pohotna kujica, ta Marcela, a istovremeno vrlo ugodna. Uskoro se oslobodila druge djevojke, primijetio sam, i mi smo se dali u dugi i prisni razgovor, koji smo na nesreću prekinuli zbog objave da je 105

Crowarez

Bosnaunited

večera spremna. Za stolom nas je bilo dvadesetero, a Marcelu i mene su smjestili na začelju nasuprot Jimiju i njegovoj ženi. Počelo je s pucanjem šampanjskih čepova i uskoro su uslijedili pijani govori, za vrijeme kojih smo se Marcela i ja igrali jedno s drugim ispod stola. Kad je na mene došao red da ustanem i da kažem nekoliko riječi, morao sam da držim ubrus ispred sebe. Bilo je to bolno i zgodno u isto vrijeme. Morao sam jako skratiti govor jer me je Marcela neprestano škakljala ispod jaja. Večera je trajala gotovo do ponoći. S užitkom sam očekivao da ću provesti noć s Marcelom u onoj lijepoj kući na klisuri. Ali to nam nije bilo suđeno. Collins je planirao da nam pokaže grad i nisam imao obraza da ga odbijem. “Ne brini ti za nju”, rekao je on. “Popet će ti se na vrh glave prije nego odeš. Reci joj da te ovdje čeka dok se ne vratimo.” Ona se na to malo ozlojedila, Marcela, ali kad smo je obavijestili da pred nama ima nekoliko dana, odmah se razvedrila. Kad smo izašli van, Fillmore nas je veoma svečano uhvatio pod ruke i rekao da nam mora saopćiti malu ispovijed. Bio je blijed i zabrinut. “Dakle, što je”, pitao je Collins veselo, “Šibaj!” Filmore nije mogao da to naprosto tako šibne, sve odjednom. Zapinjao je i zamuckivao, i konačno izvalio: “Dakle, kad sam prije par minuta otišao u zahod, primijetio sam nešto...” “Onda si ga dobio!” rekao je Collins trijumfalno, i mahnuo po zraku bočicom Vénétienne. “Ne idi liječniku”, dodao je otrovno. “Oni će te oguliti do kože, ti krvožedni gadovi. I isto tako nemoj prestati da piješ. Sve su to brbljarije. Uzmi ovo dvaput dnevno... Protresi dobro prije upotrebe. 1 nema ništa gore nego da se grizeš, razumiješ li me? Hajde sada. Dat ću ti špricu i nešto hipermangana, kad se vratimo.” I tako smo se uputili u noć, dolje prema obali, odakle se čuo zvuk glazbe i povici i pijane kletve, dok je Collins neprestano mirno govorio o ovome i onome, o nekom dječaku u kojega se zaljubio, i o vraškim mukama koje je proživio, kad se morao izvlačiti iz gužve, jer su roditelji za to doznali. S čega je opet prešao na barona de Charlusa, a zatim na Kurtza koji je otputovao uz rijeku i izgubio se. Njegova omiljena tema. Meni se sviđao način na koji se Collins neprestano pozivao na literaturu: bio je poput kakvog milijunera koji nikad nije istupio iz svoga Rolls Roycea. Za njega nije bilo međurazmaka između područja stvarnosti i ideja. Kad smo ušli u kupleraj na Quai Voltaire, nakon što se bacio na divan i pozvonio da dođu djevojke i da donesu pića, još uvijek je veslao uz rijeku s Kurtzom i tek onda kad su se djevojke smjestile na postelju kraj njega i začepile mu usta poljupcima, prestao je s pripovijedanjem. A tada, kao da je iznenada shvatio gdje se nalazi, obratio se starici majci, koja je upravljala lokalom, i izveo pred njom rječitu predstavu o dva svoja prijatelja koja su došla iz Pariza u izričitoj namjeri da vide njen lokal. U sobi je bilo pola tuceta djevojaka, sve gole i sve, moram reći, naoko vrlo zgodne. Skakutale su kao ptičice, dok smo nas trojica nastojali da održavamo razgovor s bakicom. Konačno se ona oprostila od nas i rekla nam da se osjećamo kao kod kuće. Potpuno me je osvojila, bila je tako slatka i srdačna, tako beskrajno blaga i majčinska. A kakvo ponašanje! Da je bila malo mlađa, počeo bih joj bio udvarati. Nikako čovjek ne bi pomislio da se nalazimo u nekom “gnijezdu poroka”, kako se to naziva. I tako smo se zadržali tu oko jedan sat, a kako sam ja bio jedini u stanju da uživam 106

Crowarez

Bosnaunited

povlastice kuće, Collins i Fillmore su ostali dolje brbljajući s djevojkama. Kad sam se vratio, zatekao sam njih dvojicu ispruženu na krevetu. Djevojke su oblikovale polukrug oko postelje i najanđeoskijim glasovima pjevale zbor iz Ruže u Pikardiji. Bili smo sentimentalni i potišteni kad smo izašli iz kuće - posebno Fillmore. Collins nas je hitro odveo do neke lošije jazbine, koja je bila do vrha puna pijanih mornara na dopustu, i tu smo neko vrijeme sjedili, uživajući u bitkama homoseksualaca, koje su bile u punom toku. Kad smo isplovili odatle, morali smo proći kroz područje crvenih fenjera, gdje smo vidjeli opet bakice sa šalovima oko vrata, kako sjede na pragovima, hladeći se lepezama i prijazno kimajući glavom prolaznicima. Sve tako dobroćudne, ljubazne duše, kao da čuvaju obdaništa. Male grupice mornara prolazile bi ulicom i ulazile bučno u nakinđurene kuće. Svuda seks: prelivao se preko ruba, plima koja odnosi praktikable ispod grada. Mokrili smo na rubu lučkog bazena, gdje je sve izmiješano i isprepleteno. Čovjek ima dojam da je sve te brodove, sve te šlepove i jahte i škune i teretnjake nanio na obalu neki žestoki olujni vjetar. U razdoblju od 48 sati toliko se stvari dogodilo da mi se činilo da sam u Le Havreu već mjesec dana ili više. Namjeravali smo otići u ponedjeljak rano ujutro, budući da se Fillmore morao vratiti na posao. Proveli smo nedjelju u piću i lumpanju, bez obzira na trišu. Tog poslijepodneva Collins nam je povjerio da razmišlja o tome da se vrati na svoje imanje u Idahu. Nije bio kod kuće već osam godina i htio je da opet jednom pogleda rodna brda prije nego se uputi na novo putovanje na Istok. U tom času sjedili smo u nekoj javnoj kući, čekajući da se pojavi neka djevojka: on joj je obećao da će joj donijeti malo kokaina. Le Havre mu je dognjavio, rekao nam je. Previše lešinara mu visi na vratu. Osim toga, Jimmijeva se žena u njega zaljubila, tako da mu pod nogama gori, zbog njenih ljubomornih ispada. Do scena je dolazilo gotovo svake večeri. Dobro se ponaša otkad smo mi stigli, ali to ne može dugo trajati, obećao nam je. Naročito je ljubomorna na neku Ruskinju, koja povremeno navraća u lokal i to uvijek kad je pijana. Izazivačica gužve. Povrh svega toga, on se očajnički zaljubio u tog dječaka, o kojem nam je pričao prvog dana. “Dječak ti može slomiti srce”, rekao je. “K vragu, tako je lijep! A tako okrutan!” Na to smo se morali nasmijati. Činilo nam se to bezočnim. Ali Collins je bio ozbiljan. U nedjelju oko ponoći, Fillmore i ja smo se povukli na spavanje; dali su nam sobu na prvom katu iznad krčme. Bila je vraški zagušljiva, ni dašak se zraka nije uzbibao. Kroz otvoreni prozor čuli smo odozdo kako viču i kako neprestano trešti gramofon. Sasvim iznenada provalila je oluja - pravi prolom oblaka. A između grmljavine i šibanja vjetra, koji je tresao prozorskim staklima, do naših su ušiju dopirali zvukovi druge oluje koja je bjesnila dolje u krčmi. Zvučala je užasno blizu i užasno krvoločno: žene su vrištale iz sve snage, boce su treskale, prevrtali se stolovi i čuo se onaj mučni tupi poznati udarac koji proizvodi ljudsko tijelo kada svom težinom pada na pod. Oko šest sati ujutro u sobu je provirila Collinsova glava. Lice mu je bilo u flasterima a jedna mu je ruka visjela u povezu. Cerio se od uha do uha. “Baš kao što sam vam rekao”, rekao je. “Sinoć je eksplodirala. Valjda ste čuli galamu?” Brzo smo se obukli i sišli dolje da se pozdravimo s Jimmijem. Lokal je bio potpuno demoliran, nije ostala ni jedna jedina čitava boca, ni jedna jedina nepolomljena stolica. Zrcalo i izlog bili su smrskani u paramparčad. Jimmie je miješao za sebe jaja sa šećerom. Na putu do kolodvora uspjeli smo da sastavimo cijelu priču. Nakon što smo se 107

Crowarez

Bosnaunited

odvukli u krevet, navratila je u lokal Ruskinja a Yvette ju je spremno uvrijedila, nimalo ne čekajući na kakvu izliku. One su počele da jedna drugoj čupaju kosu a u to se umiješao i neki krupni Šveđanin, koji je Ruskinju zvučno pljesnuo po vilici - da bi je osvijestio. To je izazvalo vatromet. Collins ga je odmah pitao kakvo pravo ima taj odvratni pijanac da se miješa u privatnu svađu. Umjesto odgovora dobio je udarac u čeljust i to dobar, tako da je odletio na drugi kraj tezge. “Tako ti i treba!” zavrištala je Yvette, koristeći tu priliku da bi bacila bocu Ruskinji u glavu. U tom trenutku počela je i vani oluja. Za neko vrijeme zavladao je pravi pakao, sve su žene postale histerične i željele da iskoriste priliku da naplate i obračunaju privatne razmirice. Nema ništa tako dobro kao što je zgodna tučnjava u krčmi... Tako je lako zabosti nekome nož u leđa, ili ga dotući bocom, dok leži pod stolom. Jadni se Šveđanin našao u osinjem gnijezdu; svi su ga u lokalu mrzili, a naročito njegovi brodski kolege. Oni su htjeli da ga vide dotučenog. I tako su zaključali vrata i odgurnuvši stolove ustranu, raščistili su maleni prostor pred tezgom, na kojem su se njih dvojica mogli obračunati. I zbilja su se obračunali! Bijednika su morali odnijeti u bolnicu, kad je sve bilo gotovo. Collins se prilično sretno izvukao - nije mu bilo ništa, samo je uganuo zapešće, izglavio nekoliko prstiju, raskrvario nos i dobio modricu na oku. Nekoliko ogrebotina, kako je on to rekao. Ali ako bude kad dospio na isti brod s tim Šveđaninom, ubit će ga. Nije to još gotovo. Tako nam je obećao. A to i nije bio kraj cijele gužve. Nakon toga, Yvette je morala izaći van i naljoskati se u nekoj drugoj krčmi. Nju su uvrijedili i ona je namjeravala da jedanput s tim svrši. Pa je iznajmila taksi i naredila vozaču da je odveze do ruba klisure koja se izdiže nad more. Ona će se ubiti, eto što će učiniti. Ali, s druge strane, bila je toliko pijana da je, kad se iskotrljala iz taksija, zaplakala, i prije nego ju je tko mogao spriječiti počela je da sa sebe svlači odjeću. Vozač ju je tako i dovezao kući, polugolu, i kad je Jimmie vidio u kakvom je stanju, toliko se razbjesnio da je zgrabio svoj remen za oštrenje britve i izmlatio je tako da je krv propišala, a njoj, kuji kakva jest, baš se to i svidjelo. “Daj još malo!” molila je, klečeći na tlu i objema rukama grleći mu noge. Ali Jimmiju je bilo toga dosta. “Prljava stara krmačo!” rekao je i nogom ju je tako zviznuo u želudac da je ostala bez daha - ali i bez svog seksualnog ludila. Bilo je zaista vrijeme da odemo. U ranom jutarnjem svjetlu grad je izgledao drukčije. Dok smo stajali na peronu i čekali da vlak krene, Idaho je bio posljednja tema o kojoj smo govorili. Nas trojica smo Amerikanci. Potječemo iz različitih mjesta, svaki od nas iz drugog, ali imamo nešto zajedničkog - mnogo zajedničkog, mogu reći. Postali smo sentimentalni, kako Amerikanci i običavaju, kad dođe vrijeme rastanku. Budalasto smo čeznuli za kravama i ovcama i velikim otvorenim prostorima gdje su muškarci muškarci, i sve tako sranje. Da je pred nas u tom času pristao brod umjesto vlaka, mi bismo se ukrcali i rekli svemu ovome zbogom. Ali Collins neće više nikada vidjeti Ameriku, što sam saznao kasnije, a Fillmore... da, Fillmore je također morao da bude kažnjen, i to na način koji nitko od nas u to vrijeme ne bi mogao ni naslutiti. Bolje je držati Ameriku upravo ovako, uvijek u pozadini, kao nekakvu razglednicu koju pogledavaš u slabim trenucima. Tako zamišljaš da je uvijek tu, da te čeka, neizmijenjena, nepokvarena, veliki patriotski otvoreni prostor s kravama i ovcama i muškarcima meka srca, koji su spremni da pojebu sve nadohvat ruke, čovjeka, ženu ili životinju. Ali Amerika ne postoji. Samo ime koje čovjek daje jednoj apstraktnoj ideji... 108 Crowarez

Bosnaunited

XI

Pariz je kao kurva. Iz daljine izgleda zavodljivo, ne možeš dočekati da ga čim prije zagrliš. A pet minuta kasnije osjećaš se prazan, gnušaš se nad samim sobom. Osjećaš se prevarenim. Vratio sam se u Pariz s novcem u džepu - nekoliko stotina franaka, koje mi je Collins nasilu gurnuo u džep, prije nego sam se ukrcao na vlak. Bilo je to dovoljno da platim sobu i barem tjedan dana dobrog jela. Bilo je to više nego sam već nekoliko godina imao u rukama odjednom. Osjećao sam se uzbuđeno, kao da se možda preda mnom otvara neki novi život. Želio sam da to sačuvam i potražio sam jeftini hotel iznad neke pekare u Rue du Château, malo dalje od Rue de Vanves, hotelčić, koji mi je jednom pokazao Eugène. Nekoliko koraka dalje nalazio se most koji prelazi preko pruge Montparnassa. Poznata četvrt. Mogao sam dobiti tu sobu za stotinu franaka mjesečno. Prirodno, soba je bila bez ikakva konfora - čak i bez prozora - i možda bih je bio i uzeo, samo zato da budem neko vrijeme siguran, da imam mjesto za knjavanje, da nisam morao, da bih stigao do svoje sobe, prolaziti prvo kroz sobu jednog slijepca. Pomisao da svake noći prolazim kraj njegova kreveta ostavila je na me vrlo deprimantan dojam. Odlučio sam da potražim sobu negdje drugdje. Prešao sam u Rue Cels, tik iza groblja i pogledao nekakvu mišju rupu, koja se odlikovala balkonom oko cijelog unutarnjeg dvorišta. Na balkonu su osim svega visjeli kavezi s pticama, obješeni duž cijele donje galerije. Veseli prizor možda, ali meni je nalikovao dvorištu u državnoj bolnici. Osim toga, činilo se da vlasnik nije pri zdravoj pameti. Odlučio sam da pričekam noć, da dobro pogledam oko sebe i da onda odaberem neki privlačni hotelčić u mirnoj pokrajnoj uličici. Na večeru sam potrošio petnaest franaka, otprilike dvostruku svotu od one koju sam planirao da sebi dozvolim. Zbog toga sam se toliko grizao da nisam htio priuštiti samome sebi niti kafu, unatoč činjenici da je počela sipiti kišica. Ne, odlučio sam da malo prošećem a onda mirno legnem u postelju, u neko razumno vrijeme. Bio sam već sav jadan, zbog pokušaja da upravljam svojim bogatstvom na ovakav način. Nikad u svom životu nisam to radio, nije mi to u prirodi. Konačno je počelo da lije kao iz kabla. To mi je bilo drago. Pružalo mi je izliku, koja mi je bila potrebna, da se negdje zavučem i malo odmorim noge. Još uvijek je bilo prerano da idem na spavanje. Počeo sam ubrzavati korak, uputivši se natrag prema bulevaru Raspail. Iznenada mi prilazi neka žena i zaustavlja me, unatoč strašnom pljusku. Pita me koliko je sati. Kažem joj da nemam sata. A tada iz nje provali, naprosto ovako: “Ah, dobri moj gospodine, govorite li slučajno engleski?” Kimnem glavom. Kiša sada lijeva potocima. “Možda biste, dragi moj gospodine, bili tako ljubazni pa da me uvedete u neku kavanu. Kiša tako jako pada a ja nemam novaca da nekamo sjednem. Oprostit ćete mi, dragi gospodine, ali imate tako ljubazno lice.. Odmah sam znala da ste Englez.” Na to mi se nasmiješi, čudnim 109

Crowarez

Bosnaunited

polusuludim smiješkom. “Možda biste mi mogli nešto savjetovati, dragi gospodine. Potpuno sam sama na ovome svijetu... Bože moj, kako je strašno nemati novaca...” Ovo “dragi gospodine” i “ljubazni gospodine” i “moj dobri čovječe”, i tako dalje, dovelo me je do ruba histerije. Bilo mi ju je žao a ipak sam se morao smijati. Nasmijao sam se. Nasmijao sam joj se pravo u lice. A zatim se i ona nasmijala, sablasnim, kriještavim smijehom, promuklim, potpuno neočekivanim kakotanjem. Uhvatio sam je pod ruku i potrčali smo prema najbližoj kavanici. Još je kikotala dok smo ulazili u bistro. “Moj dragi, dobri gospodine”, počela je opet, “vi možda mislite da vam ne govorim istinu. Ali ja sam dobra djevojka... Potječem iz dobre obitelji. Samo”, i ovdje mi se opet nasmiješila onim blijedim iskrivljenim smiješkom, “samo sam toliko nesretna da nemam svog mjestašca gdje da sjednem.” Na to sam se opet počeo smijati. Nisam mogao drugo - fraze koje je upotrebljavala, čudni izgovor, šašavi šešir koji je nosila na glavi, taj suludi smiješak... “Slušaj”, prekinuo sam je, “koje si narodnosti?” “Engleskinja”, odgovorila je ona. “To jest, rodila sam se u Poljskoj, ali moj otac je Irac.” “Pa si prema tome Engleskinja?” “Da”, rekla je ona i počela opet kikotati, prigušeno, pretvarajući se da je sramežljiva. “Ti valjda znaš neki zgodni hotelčić gdje me možeš odvesti?” Rekao sam ovo ne stoga što bih imao namjeru da pođem s njom, nego samo da bih joj uštedio uobičajenu predigru. “Ah, dragi moj gospodine”, rekla je ona, kao da sam počinio neoprostivu grešku, “uvjerena sam da vi tako nešto ne mislite. Nisam ja takva djevojka. Vi ste se sa mnom šalili, jasno mi je. Vi ste tako dobri... imate tako ljubazno lice. Ne bih se usudila da s nekim Francuzom govorim ovako kao s vama. Oni vas odmah uvrijede...” Nastavila je neko vrijeme u tom stilu. Htio sam da je se nekako riješim. Ali ona nije dopuštala da je ostavim samu. Bojala se... Njeni dokumenti nisu u redu. Da li bih možda bio tako dobar pa da je otpratim do njenog hotela? Možda bih joj i mogao posuditi petnaest ili dvadeset franaka da umiri patrona? Otpratio sam je do hotela gdje je rekla da stanuje i tutnuo sam joj u ruku novčanicu od pedeset franaka. Ili je bila vrlo lukava, ili posve naivna što je katkada teško razlikovati - ali, svakako, zamolila me je da pričekam dok ona ne skokne u bistro da promijeni novac. Rekao sam joj da se ne muči. Na što mi je ona impulzivno zgrabila ruku i prinijela je usnama. Bio sam izvan sebe od zaprepaštenja. Osjetio sam impuls da joj dam sve što imam. Dirnula me je ta luda gesta. Mislio sam, mora da je dobro barem ponekad biti bogat, samo zato da čovjek doživi ovakvo novo uzbuđenje. Ali ipak, nisam izgubio glavu. Pedeset franaka! Potpuno dovoljno da čovjek proćerda u jednu kišnu noć. Dok sam odlazio od nje, mahala mi je onim idiotskim šeširićem koji nije znala ni staviti na glavu kako treba. Kao da smo kakvi stari drugovi u igri. Osjetio sam se blesavo i vrtoglavo. “Dragi ljubazni gospodine... Vi imate tako blago lice... Tako ste dobri, i tako dalje.” Osjećao sam se kao svetac. Kad se čovjek osjeća iznutra sav uskovitlan, nije tako lako odmah otići u postelju. Čovjek osjeća kao da mora ispaštati za tako neočekivane provale dobrote. Prolazeći kraj “Džungle”, pogled mi je pao na podij za ples. Žene golih pleća, i s omčama bisera koje ih dave oko vrata - ili barem tako izgleda - vrtile su prema meni lijepe stražnjice. Prišao sam ravno k 110

Crowarez

Bosnaunited

tezgi i naručio čašu šampanjca. Kad je glazba prestala, neka lijepa plavojka - bila je nalik Norvežanki - sjela je tik uz mene. Lokal nije bio ni toliko pun ni tako veseo, kako se činilo izvana. Bilo je samo pola tuceta parova - mora da su svi u isti mah plesali. Naručio sam drugu čašu šampanjca da mi hraborst ne bi splasnula. Kad sam se digao da plešem s plavojkom, nikoga nije bilo na podiju osim nas. U svako drugo vrijeme ja bih se stidio, ali šampanjac i način na koji se privijala uz mene, prigušena svjetla i čvrst osjećaj sigurnosti koji mi je davalo nekoliko stotina franaka, dakle... opet smo plesali, još jednom privatna baletna predstava, a onda smo se dali u razgovor. Ona je počela plakati. Eto tako je počelo. Pomislio sam da je vjerojatno previše popila, ali sam se pretvarao da me se to ništa ne tiče. U međuvremenu sam se ogledavao oko sebe da vidim da li na raspolaganju ima drugog materijala. Ali mjesto kao da je potpuno opustjelo. Kad čovjek upadne u klopku treba otperjati - i to čim prije. Ako tako ne postupiš, izgubljen si. Zadržavala me je, čudno je i priznati, pomisao da ću morati po drugi put platiti garderobu. Čovjek se uvijek uvali zbog takve sitnice. Uskoro sam ustanovio da plače zato što je upravo pokopala svoje dijete. Nije Norveškinja, nego Francuskinja, a osim toga raspuštenica. Zgodna raspuštenica, moram reći, čak i ako su joj suze tekle niz obraze. Pitao sam je da li bi nešto popila, jer da će je to možda utješiti, na što je ona spremno naručila viski, i trgnula ga u jednom gutljaju, ni ne trenuvši okom. “Hoćete li još jedan?” predložio sam joj blago. Rekla je da hoće, osjeća se tako trulo, tako strašno potišteno. Rekla je da bi htjela i kutiju Camela. “Ne, čekaj čas”, rekla je, “mislim da ću radije 1es Pallmall.” Uzimaj što hoćeš, mislio sam, ali samo prestani plakati, zaboga miloga, od toga me žmarci podilaze. Digao sam je na noge da još jednom plešemo. Na nogama kao da je bila posve druga osoba. Možda žalost i bol čine čovjeka pohotnijim, ne znam. Promrmljao sam joj nešto o tome da bi bilo dobro nekamo otići. “Kamo?” rekla je ona željno. “Ah, bilo kamo. Neko mirno mjesto gdje možemo razgovarati.” Otišao sam u zahod i još jednom prebrojao novac. Novčanice od stotinu franaka sakrio sam u stražnji džep hlača i zadržao jednu novčanicu od pedeset franaka i sitniš u drugim džepovima. Vratio sam se k tezgi, odlučan da stupim u pregovore. Ona mi je olakšala stvar, budući da je sama navela na to razgovor. Nalazi se u poteškoćama, veli. Ne samo da je upravo izgubila dijete, nego joj je i majka kod kuće, bolesna, jako bolesna, i treba platiti liječnika i kupiti lijek i tako dalje i tako bliže. Nisam joj vjerovao ni riječi, naravno. Ali budući da sam ionako morao za sebe naći hotel, predložio sam joj da pođe sa mnom i prespava u mojoj sobi. Mala ušteda, pomislio sam. Ali ona to nije htjela. Uporno je zahtijevala da pođemo k njenoj kući. Rekla je da ima svoj vlastiti stan - a osim toga mora da se pobrine za majku. Kad sam promislio, zaključio sam da će biti još jeftinije da spavam kod nje, pa sam pristao i rekao da smjesta krenemo. Prije nego smo krenuli, ipak, smatrao sam da je najbolje da joj kažem na čemu je, da ne bude poslije kakve kuknjave u posljednji trenutak. Pomislio sam da će se onesvijestiti, kad sam joj rekao koliko imam u džepu. “Ma zamisli samo - on meni tako!” rekla je. Bila je strašno uvrijeđena. Učinilo mi se da će doći do scene... Ali nepokolebljivo sam izdržao na bedemu. “Dobro onda, što možemo, ostavit ću te”, rekao sam mirno. “Možda sam pogriješio.” “Pa, naravno da si pogriješio!” uskliknula je, ali me je istovremeno držala čvrsto za rukav. “Ecoute, chéri... sois raisonnable!” Kad sam to čuo, samopouzdanje mi se vratilo. Znao 111

Crowarez

Bosnaunited

sam da se radi samo o tome da joj obećam mali dodatak i da će sve biti kako treba. “Dobro onda,” rekao sam umorno, “neću biti prema tebi škrt, vidjet ćeš.” “Znači da si mi lagao?” rekla je. “Da”, nasmiješio sam se, “lagao sam...” Prije nego sam dospio nataknuti šešir, već je pozvala taksi. Čuo sam da je rekla šoferu da vozi na bulevar de Clichy. To je više nego cijena sobe, pomislio sam. Ah, uostalom, još uvijek ima vremena... Vidjet ćemo. Ne znam kako je to počelo, ali uskoro mi je stala nešto buncati o Henryju Bordeauxu. (Treba tek da upoznam kurvu koja ne zna za Henryja Bordeauxa!) Ali ova je bila istinski nadahnuta, jezik joj je sada bio lijep, tako blag, tako biran, da sam sâm sa sobom raspravijao koliko da joj platim. Učinilo mi se da sam čuo kako je rekla - “quand il n’y aura plus de temps.” Barem je tako zvučalo. U stanju, u kakvom sam se nalazio, ovakva fraza vrijedi stotinu franaka. Pitao sam se da li je njena vlastita ili ju je izvukla negdje iz Henryja Bordeauxa. Nije važno. Prava fraza, da proprati naš dolazak do podnožja Montmartra. “Dobar večer, majko”, govorio sam u sebi “vaša kćer i ja ćemo se brinuti o vama...”quand il n’yaura plus de temp s!” namjeravala mi je pokazati i svoju diplomu, sjećam se. Čim su se vrata iza nas zatvorila, ona se sva usplahirila. Rastresena. Gnječila je ruke i postavljala se u poze Sare Bernhardt, kao i ona napola odjevena, zastajući povremeno da bi me požurila, da se čim prije svučem, ili učinim ovo ili učinim ono. Konačno, kada se skinula do gola, i prčkala uokolo, držeći kombine u ruci, tražeći svoj kućni kimono, zgrabio sam je i malo stisnuo. Na licu joj se pojavio tjeskobni izraz, pa sam je pustio. “Bože moj! Bože moj! Moram sići dolje u prizemlje da prigledam majku!” uskliknula je, “Možeš se okupati ako hoćeš, chéri. Eto! Vratit ću se za nekoliko časaka.” Na vratima sam je opet zagrlio. Bio sam u donjem rublju i imao sam strašnu erekciju. Na neki su način sav taj nemir i uzbuđenje, sva ta žalost i histerija, samo pojačali moj apetit. Možda je namjeravala samo da ode dolje, da umiri svog makroa. Imao sam dojam da se događa nešto neobično, nekakva drama o kojoj ću čitati u jutarnjim novinama. Na brzinu sam razgledao stan. Bile su dvije sobe i kupaonica, prilično lijepo namještene. Sasvim koketno. Na zidu je visjela njena diploma - “s odličnim uspjehom”, kako na svim diplomama piše. Bila je tu i fotografija nekog djeteta, djevojčice s lijepim kovrčicama. Stajala je na psihi. Pustio sam vodu u kadu, ali onda sam promijenio odluku. Ako se nešto dogodi a ja se nađem u kadi... nije mi se svidjela ta pomisao. Koračao sam gore-dolje osjećajući se sve nelagodnije što je više vremena prolazilo. Kad se vratila bila je još uzrujanija nego prije. “Ona će umrijeti... umrijet će!” neprestano je zavijala. Načas sam bio gotovo na rubu odlaska. Kako se, bogamu, možeš popeti na ženu dok joj majka umire u prizemlju, možda tačno ispod tebe? Zagrlio sam je, napola samilosno a napola odlučno da dobijem ono pošto sam došao. Dok smo tako stajali, ona mi je promrmljala, kao da je u zaista velikoj nevolji, da joj je potreban novac koji sam joj obećao. Treba joj za “maman”. K vragu, nisam imao srca da se u tom trenutku natežem za nekoliko franaka. Prišao sam stolici, preko koje sam prebacio odijelo i izvukao novčanicu od sto franaka iz unutrašnjeg džepa, ali pažljivo joj okrećući leđa da to ne vidi. Kao daljnu mjeru opreza, složio sam hlače na rub kreveta, gdje sam znao da ću ležati. Sto franaka je nije nimalo zadovoljilo, ali po ne naročito energičnom načinu njenog protesta, vidio sam da je potpuno 112

Crowarez

Bosnaunited

dovoljno. A tada, s energijom koja me zaprepastila, zbacila je kimono i skočila u postelju. Čim sam je obgrlio i prvukao je k sebi, posegnula je za prekidačem i svjetla su se utrnula. Zagrlila me je strastveno i stenjala, kao što stenju sve francuske pičke kad vas dovuku u postelju. Strašno me je uzbudilo sve to njeno manevriranje, a ova situacija sa zagašenim svjetlom bila mi je potpuno nova... činilo mi se kao da je stvar prava. Ali bio sam i sumnjičav, i čim mi je to bilo zgodno, ispružio sam ruku i popipao da li su mi hlače još uvijek na stolici. Mislio sam da smo se smjestili za noć. Postelja je vrlo udobna, mekša nego prosječni hotelski krevet - i plahte su čiste, kako sam primijetio. Kad se ne bi samo toliko trzala! Čovjek bi pomislio da mjesec dana nije spavala s muškarcem. Htio sam da se stvar malo rastegne. Htio sam punu vrijednost za svojih stotinu franaka. Ali ona je mrmljala svakakve gluposti onim besmislenim posteljnim jezikom, koji ti užga krv, tim žešće što je mrak. Žestoko sam se opirao, ali bilo je nemoguće izdržati s tim njenim stenjanjem i stalnim uzdisanjem i mrmljanjem: “Vite, chéri! Vite, chéri! Oh, c’est bon! Oh, oh! Vite, vite, chéri!” Pokušao sam da u sebi brojim, ali stvar je tekla poput vatrogasne uzbune. “Vite, cheri!” i ovog puta se s uzdahom toliko zatresla da je stvar bila časkom gotova: tras! Čuo sam kako zvijezde zvone i ode mojih sto franaka, kao i onih pedeset, na koje sam potpuno zaboravio i svjetla su se opet zapalila, i s istom energijom, kojom je skoknula u krevet, sada je skoknula van, gunđajući i rokćua i cvileći kao kakva stara krmača. Legao sam na leđa i odbijao dimove iz cigarete, žalosno promatrajući jednim okom svoje hlače: bile su strašno zgužvane. Začas se vratila, omatajući se kimonom, i govoreći mi onim uzbuđenim glasom, koji mi je sve više išao na živce, da se raskomotim kao da sam kod kuće. “Idem dolje u prizemlje da prigledam majku”, rekla je “Mais faites comme chez vous, chéri. Je reviens tout de suite.” Kad je prošlo četvrt sata, počeo sam osjećati nemir. Pročitao sam neko pismo koje je ležalo na stolu. Nije to bilo ništa važno - neko ljubavno pismo. U kupaonici sam pregledao bočice na polici; posjedovala je sve što ženi treba da bi lijepo mirisala. Još uvijek sam se nadao da će se vratiti i dati mi priliku da iskoristim još jednom svojih pedeset franaka. Ali vrijeme je prolazilo a od nje ni znaka. Počeo sam se uznemirivati. Možda zaista u prizemlju netko umire. Duhom odsutno, valjda osjećajući da je potrebno da se pred nečim držim na oprezu, počeo sam se oblačiti. Dok sam zakopčavao pojas sinula mi je poput munje slika kako je ona trpala novčanicu od sto franaka u novčanik. U trenutku uzbuđenja gurnula je novčanik negdje u ormar, na gornju policu. Sjetio sam se geste koju je napravila - stajala je na vršcima prstiju i pružala ruku na policu. Za tren oka otvorio sam ormar i pipajući potražio novčanik. Bio je još uvijek tamo. Žurno sam ga otvorio i vidio mojih stotinu franaka kako su se udobno smjestili u svilenom pretincu. Stavio sam novčanik natrag, kako je i bio, na brzinu obukao kaput i cipele, a onda izašao na stepenice i pažljivo oslušnuo. Nisam čuo ni zvuka. Sam bog zna kamo je ona otišla. Za sekundu sam se vratio do ormara i ponovo otvorio njen novčanik. Spremio sam u džep stotinu franaka, a osim njih i sav ostali sitniš. Zatim, tiho zatvarajući iza sebe vrata, na prstima sam se prošuljao stepenicama i čim sam se domogao ulice, požurio sam koliko su me noge nosile. U kavanu Boudon svratio sam da nešto prigrizem. U kavani su se neke kurve zabavljale time da pljačkaju nekog debeljka koji je zaspao za večerom. On je čvrsto spavao; zapravo je hrkao, ali su mu čeljusti ipak mehanički žvakale. U lokalu je vladao 113 Crowarez

Bosnaunited

urnebes. Čuli su se povici “Polazak!” a tada skupno udaranje noževa i vilica. On bi na trenutak otvorio oči, glupo zatreptao, a onda bi mu se glava opet skotrljala na grudi. Pažljivo sam složio stotinu franaka u stražnji džep od hlača i prebrojao sitniš. Galama se oko mene pojačavala i s teškoćom sam se prisjećao da li sam zaista na njenoj diplomi vidio “s odličnim uspjehom” ili nisam. To me je mučilo. Do njene mi majke nije bilo stalo ni ovoliko. Nadao sam se da je već odapela. Bilo bi zbilja čudno da je išta od onoga što mi je govorila istina. Previše dobro, da bi se moglo vjerovati. Vite, chéri... Vite, vite! A onda ona druga suluda guska s “moj dobri gospodine” i “vi imate tako ljubazno lice”! Pitao sam se da li je zbilja uzela sobu u onom hotelu, kraj kojeg smo zastali.

114 Crowarez

Bosnaunited

XII

Bližio se kraj ljeta, kad me je Fillmore pozvao da stanujem kod njega. On je imao kombinaciju stana i ateljea iznad konjaničke kasarne kraj Place Dupleix. Često smo se viđali od onoga malog izleta u Le Havre. Da nije bilo Fillmora ne znam gdje bih danas bio najvjerojatnije mrtav. “Bio bih te već odavno pozvao”, rekao je, “da nije bilo one kuje, Jackie. Nisam znao kako da je se otarasim.” Morao sam se nasmiješiti. Uvijek isto s Fillmoreom. Bio je genij za privlačenje beskućnih ženskih. Bilo kako bilo, Jackie se konačno odselila od svoje vlastite volje. Dolazila je kišna sezona, dugo turobno razdoblje masti i magle i pljuskova, pod kojima si vlažan i jadan. Pariz je zimi odvratan. Podneblje koje ti izjeda dušu, koje te ogoljuje poput obale Labradora. Primijetio sam s nešto tjeskobe da se atelje može zagrijati samo malom pećicom. Ipak, mjesto je bilo udobno. A pogled s prozora ateljea veličanstven. Ujutro bi me Fillmore grubo protresao i ostavio bi mi novačnicu od deset franaka na jastuku. Čim bi otišao, ja bih se skutrio da još malo odrijemam. Katkada bih ostajao u krevetu do podne. Nije bilo ničeg hitnog, osim da dovršim knjigu, a to me nije naročito brinulo, jer sam već ionako bio uvjeren da je nitko neće prihvatiti za tisak. Unatoč tome, na Fillmora je to ostavljalo jak dojam. Kad bi se vraćao navečer s bocom pod pazuhom, on bi prvo prišao stolu, da vidi koliko sam stranica odradio. Isprva sam uživao u tom entuzijazmu, ali kasnije, kad mi je nadahnuće presahnulo, bilo mi je vraški neugodno gledati ga kako zabada nos, tražeći stranice koje su trebale da iz mene cure kao voda iz slavine. Kad mu nisam imao što pokazati, osjećao sam se baš kao kakva od onih beskućnica, kojima je on pružao utočište. Običavao je da kaže o Jakcie, sjećam se, “Sve bi bilo u redu da mi je bar katkada davala malo pičke.” Da sam žena, bilo bi mi samo drago da mu povremeno dam malo pičke: bilo bi mi to mnogo lakše nego da ga hranim stranicama koje od mene očekuje. Svejedno je nastojao da me ne dovodi u nepriliku. Uvijek je bilo obilno hrane i pića, a tu i tamo uporno bi zahtijevao da ga pratim na kakav ples. Naročito mu se sviđalo posjećivati crnački lokal u Rue d’Odessa gdje je zalazila neka zgodna mulatkinja, koja je znala povremeno s nama dolaziti kući. Jedino ga je mučilo što nije mogao naći nijednu Francuskinju koja voli piti. Sve su bile previše trijezne da bi ga mogle zadovoljiti. Volio je da dovede kakvu ženu u atelje i da se s njom dobro naloče, prije nego prijeđe na stvar. Isto je tako volio da joj se predstavi kao umjetnik. Budući da je čovjek od kojega je iznajmio stan bio slikar, nije bilo teško stvoriti takav dojam; platna koja smo našli u ormaru povješali smo brzo po stanu, a jedno od nedovršenih smo na istaknutom mjestu uglavili na stalak. Na nesreću sva su platna bila nadrealistička, i dojam koja su ostavljala bio je obično nepovoljan. Kod kurava, kućegazdarica i ministara nema mnogo razlike u ukusu, kada se radi o slikama. Za Fillmora je bilo veliko olakšanje, kad nas je počeo redovito posjećivati Mark Swift, s namjerom da naslika moj portret. Fillmore je gajio veliko poštovanje prema Swiftu. On je genij, govorio je. Premda ima nečeg “krvoločnog u svemu što on poduzima, ipak, kad naslika 115

Crowarez

Bosnaunited

čovjeka ili kakav predmet, možeš prepoznati o čemu se radi. Na Swiftov zahtjev počeo sam puštati bradu. Oblik moje lubanje, rekao je, zahtijeva bradu. Morao sam sjediti kraj prozora, s Eiffelovim tornjem u pozadini, jer je on želio da na slici bude i Eiffelov toranj. Isto tako je želio na slici i pisaći stroj. U to isto vrijeme i Kruger je običavao navraćati. Tvrdio je da Swift nema pojma o slikarstvu. Tjeralo ga je u očaj, kad bi vidio stvari u nerazmjeru. On je implicite vjerovao u prirodne zakone. Swiftu se malo jebalo za prirodu; on je htio da slika ono što mu se nalazi u glavi. Svakako, sada se na stalku nalazio Swiftov portret mene, i premda ništa nije bilo u tačnim razmjerima, čak bi i kakav ministar mogao prepoznati da je to ljudska glava, glava s bradom. Kućepaziteljica se zaista počela uvelike zanimati za sliku; smatrala je da je sličnost upadljiva. I svidjela joj se ideja da se u pozadini vidi Eifelov toranj. Mjesec dana ili više, stvari su se mirno odvijale. Susjedstvo mi se sviđalo, posebno po noći, kad bi dolazila do izražaja posvemašnja bijeda i siromaštvo cijele okoline. Mali trg, tako dražestan i smiren u sumrak, poprimao bi mračni, zlokobni karakter, kada bi pala tama. Uz dugi visoki zid, koji je skrivao jednu stranu kasarni, uvijek bi se našao kakav par, koji bi se krišom grlio - često na kiši. Deprimantan je prizor vidjeti dva ljubavnika, stisnuta uz zatvorski zid pod sumornim uličnim svjetlom: kao da su pritjerani do posljednje granice. Deprimantno je bilo i ono što se događalo s onu stranu zida. U kišne dane stajao bih kraj prozora i gledao što se dolje dešava, kao da je sve to na nekom drugom planetu. Činilo mi se to potpuno neshvatljivim. Sve se radilo po planu, ali po nekom planu kojega mora da je propisao ludak. Valjali su se po blatu, trube su trubile, konji jurišali - a sve to u četiri zida. Lažna bitka. Gomila limenih vojnika, koje ni najmanje ne zanima da nauči kako se ubija ili kako se lašte čizme, ili kako se konji dotjeruju češagijom. Cijela je stvar bila apsolutno smiješna, ali predstavljala je dio rasporeda stvari. Kad nisu imali što da rade, bili su još smješniji: češali su se, šetali su uokolo s rukama u džepovima, gledali u nebo. Kad bi prošao kakav oficir, zveknuli bi petama i salutirali. Prava ludnica, činilo mi se. Čak su i konji izgledali blesavo. A onda, katkada bi izvukli artiljeriju i kotrljali bi se ulicom u paradi, ljudi bi stali i zijali, diveći se krasnim uniformama. Meni su se uvijek činili poput kakvog armijskog korpusa u povlačenju; nešto odrpano, izmučeno, pokunjeno, uniforme prevelike za njihova tijela, i ono bistrine koju su pokazivali kao pojedinci u pristojnom stupnju, sada se potpuno izgubilo. Ipak, kad bi sunce izašlo stvari su izgledale drukčije. U njihovim očima sijala bi zraka nade, koračali su elastičnije, pokazivali bi malo entuzijazma. Stvari bi se pojavile u ljepšim bojama i čula bi se ona galama i živahnost tako karakteristična za Francuze; u bistrou na uglu veselo bi brbljali, pijuckajući svoja pića, a časnici su izgledali humanije, da kažem, francuskije. Kad izađe sunce, svako se mjestašce u Parizu može pričinjati lijepim; a ako postoji kakav bistro sa spuštenim platnenim krovom, nekoliko stolova na pločniku i obojena pića u čašama, onda ljudi izgledaju sve u svemu ljudski. I jesu ljudi - najbolji ljudi na svijetu, kad sija sunce! Tako inteligentni, tako lijeni, tako bezbrižni! Zločin je zgrnuti takve ljude u kasarne, natjeravati ih kroz egzercir, i stupnjevati ih u redove i vodnike i pukovnike i što ti ga ja znam što sve ne. Kao što sam rekao, stvari su tekle glatko. Tu i tamo pojavio bi se Carl, donijevši mi kakav posao; uglavnom putopisne članke, koje sam nije volio pisati. Plaćali su samo pedeset 116

Crowarez

Bosnaunited

franaka po komadu, ali bilo ih je lako napraviti, jer sam morao samo da pregledam stare brojeve i malo preradim stare članke. Ljudi ionako čitaju te stvari samo dok sjede na zahodu ili ubijaju vrijeme u kakvoj čekaonici. Najvažnije je bilo prikupiti za članak dovoljno lijepih pridjeva - ostatak se sastojao u datumima i statistici. Ako se radilo o kakvom važnom članku, šef odsjeka bi ga sam potpisao; bio je to neki polukreten koji nije znao govoriti dobro niti jedan jezik, ali koji je znao da pronalazi greške. Ako bi našao kakav pasus koji mu se činio dobro napisanim, rekao bi: “Eto, tako hoću da mi pišete! Ovo je lijepo. Dopuštam vam da upotrijebite pasus u svojoj knjizi”. Ti lijepi pasusi katkada su potjecali iz enciklopedije a katkada iz kakvog starog vodiča. Neke od njih Carl je zaista upotrijebio za svoju knjigu - imali su nadrealistički karakter. Tada jedne večeri, vraćajući se sa šetnje otvaram vrata i neka žena skače iz spavaonice. “Dakle vi ste taj pisac!” kliče odjednom i promatra moju bradu, kao da se time potvrđuje njen dojam. “Kakva užasna brada!” kaže ona. “Mislim da svi vi ovdje mora da ste potpuno ludi.” Fillmore se vuče iza nje s ćebetom u ruci. “Ona je princeza”, kaže on, cmakajući ustima, kao da je upravo kušao neki rijetki kavijar. Oboje su obučeni za izlazak; ne mogu shvatiti što rade s posteljinom. A tada mi je sinulo da Fillmore mora da ju je dovukao u spavaonicu da bi joj pokazao torbu za rublje. Činio je to uvijek s novim ženskama, naročito ako se radilo o Francuskinjama. “Rublje nije čisto, posteljina isto!” bilo je izvezeno na torbi za rublje, a Fillmore je zbog nečega bio opsjednut fiksnom idejom da objašnjava ovaj motto svakom ženskom stvoru koji bi došao u stan. Ali ova dama nije Francuskinja - objasnio mi je to otprve. Ruskinja je - a uz to princeza, ništa manje. Pjena mu je šikljala na usta od oduševljenja, kao kakvom djetetu koje je pronašlo novu igračku: “Ona govori pet jezika!” rekao je očigledno impresioniran takvim postignućem. “Ne, četiri!” smjesta ga je ispravila. “Dobro onda, četiri... Svakako, da vidiš, bogamu, kako je to pametna djevojka. Treba samo da je čuješ kako govori.” Princeza je bila nervozna - neprestano se češala po boku i trljala nos. “Zbog čega on hoće da sada pravi krevet?” upitala me je naglo. “Misli li da će me na taj način dobiti? Pa on je veliko dijete. Ponaša se sramotno. Povela sam ga u neki ruski restoran, a on je plesao kao Crnac.” Zamigoljila je stražnjicom da bi to ilustrirala. “I previše govori. Preglasno. Govori besmislice.” Jurila je po sobi, promatrajući slike i knjige, neprestano držeći nos visoko, ali se istovremeno bez prekida češala. S vremena na vrijeme, okrenula bi se poput bojnog broda i ispalila kakav plotun. Fillmore ju je neprestano slijedio s bocom u jednoj ruci i čašom u drugoj. “Prestani me ovako pratiti!” viknula je ona. “Zar nemaš ništa drugo za piće osim ovoga? Zar ne možeš nabaviti bocu šampanjca? Moram imati šampanjca. Moji živci! Moji živci!” Fillmore pokušava da mi prošapće nekoliko riječi u uho. “Glumica... Filmska zvijezda... Neki joj je momak dao nogu i ne može se od toga oporaviti... Ja ću je nalokati...” “Ja ću se onda izgubiti”, govorio sam, a onda nas je princeza prekinula drekom: 117

Crowarez

Bosnaunited

“Zašto tako šapćete?” urlala je, udarajući nogom po podu. “Zar ne znate da to nije pristojno? A ti, mislila sam da ćeš me izvesti van? Noćas se moram napiti, već sam ti rekla.” “Da, da”, rekao je Fillmore, “krećemo začas. Samo da još popijem čašicu.” “Ti si svinja!” urliknula je. “Ali si i zgodan momak. Samo si previše glasan. Ne znaš se ponašati.” Obratila se meni. “Mogu li imati povjerenja u njega, da se vlada kako se priliči? Moram se noćas napiti ali neću da me osramoti. Možda ću kasnije opet doći ovamo. Htjela bih s vama razgovarati. Vi mi se činite mnogo inteligentniji.” Kad su odlazili, princeza se srdačno rukovala sa mnom i obećala da će jedne večeri doći na večeru - “kad budem trijezna”, rekla je. “Krasno!” rekao sam. “Dovedite drugu princezu ili barem groficu. Mijenjamo posteljinu svake subote.” Oko tri ujutro Fillmore dotetura u stan... sam. Sav gori kao prekooceanski brod, a podiže buku kao slijepac sa slomljenim štapom. Kuc-kuc-kuc niz umornu ulicu... “Idem ravno u krevet”, kaže on, prolazeći kraj mene. “Sve ću ti ispričati sutra.” Ulazi u svoju sobu i odmiče posteljinu. Čujem ga kako stenje - “Kakva žena! Kakva žena!” U tren oka eto ti ga opet natrag, sa šeširom na glavi i slomljenim štapom u ruci. “Znao sam da će se tako nešto dogoditi. Ona je luda.” On neko vrijeme traži nešto po kuhinji, a onda se vraća u atelje s bocom Anjoua. Moram s njim sjediti i ispiti čašu. Koliko mogu zaključiti, cijela je stvar počela na Rond-Point des Champs Elysées, gdje je svratio na čašicu vraćajući se kući. Kao obično u taj sat, terasa je bila puna faćkalica. Ova je sjedila za stolom uz rub prolaza kroz kavanu, s gomilom tanjurića pred sobom; napijala se mirno, potpuno sama, kad je slučajno naišao Fillmore i počeo se s njom gledati. “Pijana sam”, zakikotala je ona, “izvolite sjesti.” I tada, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, počela je iz čista mira priču o svom filmskom redatelju; kako joj je dao nogu i kako se bacila u Seinu, i sve u tom stilu. Nije se više sjećala s kojeg je mosta skočila, nego samo da se skupila gomila svijeta, dok su je izvlačili iz vode. Osim toga, nije shvaćala zašto bi bilo važno s kojeg se mosta bacila - zašto uopće postavlja takva pitanja? Histerično se tome smijala a onda iznenada zaželjela da nekamo odu - htjela je plesati. Videći da oklijeva, otvorila je impulsivno torbicu i izvukla novčanicu od sto franaka. U narednom trenutku je ipak zaključila da sa sto franaka neće daleko doći. “Zar vi uopće nemate ništa novaca”, rekla je. Ne, on nema baš mnogo u džepu, ali kod kuće ima čekovnu knjižicu. I tako su oni svratili po čekovnu knjižicu, i onda sam, naravno, ja morao slučajno upasti baš dok joj je on objašnjavao onu krilaticu “rublje nije čisto, posteljina isto”. Putem kući oni su svratili u Poisson d’Or da nešto prigrizu, što je ona sprala s nekoliko votki. Tamo je bila u svom elementu, dok su joj svi ljubili ruku, mrmljajući “princezo, princezo”. Iako je bila pijana, uspjela je da sačuva dostojanstvo. “Ne vrti mi tako stražnjicom!” neprestano je govorila dok su plesali. Fillmorova namjera je bila, kad ju je doveo u atelje, da tu i ostanu. Ali budući da je ona tako pametna djevojka i tako nepredvidljivo reagira, odlučio je da udovolji njenim hirovima i da malo odgodi veliki događaj. On je čak u duhu vidio nadu, da naleti na još jednu princezu i da ih obadvije dovede ovamo. Kad su izlazili, bio je dobro raspoložen i spreman, 118

Crowarez

Bosnaunited

ako bude potrebno, da potroši na nju nekoliko stotina franaka. Na kraju krajeva, čovjek ne nalijeće svakoga dana na princezu. Ovoga puta odvukla ga je na drugo mjesto, gdje su je još bolje poznavali i gdje im neće praviti neprilike, ako budu plaćali čekom, objasnila je. Svi su bili u večernjim odijelima, i tu je bilo još više onih gluposti s ljubljenjem ruke i klanjanjem do zemlje, dok ih je konobar pratio do stola. Usred plesa ona iznenada odlazi s podija, sa suzama u očima. “Što je?” kaže on, “šta sam sad napravio?” i instinktivno opipava rukom stražnjicu, kao da je možda i sada njome suviše migoljio. “Ništa, ništa”, kaže ona. “Nisi napravio ništa. Hajde, ti si zgodan momak”, i s tim riječima ponovo ga povlači na podij i počinje plesati, potpuno se u to unoseći. “Ali što ti je?” mrmlja on. “Nije ništa”, ponavlja ona, “Samo sam nekoga vidjela, to je sve.” A tada sa iznenadnom provalom bijesa: “Zašto si me napio? Zar ne znaš da od toga poludim?” “Imaš li ček?” kaže ona. “Moramo otići odavde.” Pozvala je konobara i prošaptala mu nešto na ruskom. “Ima li ček pokriće?” upitala je, kad je konobar iščezao, a tada će impulzivno: “Čekaj me dolje pred garderobom. Moram nekome telefonirati.” Nakon što je konobar donio sitniš, Fillmore se dokono odšetao dolje do garderobe, da je tamo pričeka. Hodao je gore-dolje, zviždućući i pjevajući tiho, cmokajući ustima, sluteći zakusku koja dolazi na kraju. Prošlo je pet minuta. Deset minuta. Još uvijek je tiho zviždukao. Kada je prošlo dvadeset minuta, a princeze još uvijek nema, on je konačno postao sumnjičav. Garderobijer mu je rekao da je već odavno otišla. On je pojurio van. Pred vratima je stajao crnac u livreji, široko se cereći. Da li crnac znade kamo je otprhnula? Crnac se ceri. Crnac kaže: “Čuo sam samo da su govorili o Coupoli, gospodine!” U prizemlju Coupole nalazi je kako sjedi, pijuckajući koktel, s pospanim opčaranim izrazom na licu. Ona se smiješi kad ga vidi. “Je li to pristojno”, kaže on, “ovako pobjeći? Mogla si mi reći ako ti se nisam svidio...” Ona je na to planula, počela dramatizirati. Nakon mnogo galame, počela je cviliti i jecati. “Ja sam luda”, mrmljala je kroz suze... “A i ti si lud. Ti si htio da s tobom spavam, a meni se s tobom ne spava.” I tada je počela bulazniti o svom ljubavniku, filmskom reditelju, kojega je vidjela na plesnom podiju. Eto zato je morala pobjeći iz lokala. Eto zato uzima droge i napija se svake noći. Zato se bacila u Seinu. Cmizdrila je kako je luda i tada joj je iznenada pala na pamet jedna ideja. “Hajdemo kod Bricktopa!” Tamo je neki čovjek kojeg poznaje... On joj je jednom obećao namještenje. Uvjerena je da će joj sada pomoći. “Koliko će to koštati?” pita Fillmore oprezno. Koštat će mnogo, ona mu smjesta daje do znanja. “Ali čuj, ako me odvedeš kod Bricktopa obećajem da ću ići s tobom kući.” Bila je toliko poštena da je priznala da će ga to možda koštati oko pet ili šeststotina franaka. “Ali ja toliko vrijedim! Ti ne znaš kakva sam ja žena. U cijelom Parizu nema ovakve žene...” “To ti misliš!” Krv pravog Amerikanca počela se u njemu buditi. “Ali ja to ne vidim. Koliko se meni čini, ne vrijediš ti ništa. Ti si samo jedna šašava drolja. Otvoreno govoreći, radije bih dao pedeset franaka kakvoj jadnoj Francuskinjici; one ti barem nešto daju zauzvrat.” Skočila je do stropa, kad joj je spomenuo Francuskinje. “Ne govori mi o tim 119

Crowarez

Bosnaunited

ženskama! Ja ih mrzim! Glupe su... ružne su... Samo su za novac. Prestani, kad ti kažem!” Ali ubrzo se opet umirila. Prešla je na novu laktiku. “Dragi”, mrmljala je, “ti ne znaš kako izgledam kad se skinem. Ja sam divna!” i rukama se uhvatila za grudi. Ali to na Fillmora i dalje nije ostavljalo nikakav dojam. “Ti si drolja!” rekao je hladno. “Ne bi me ništa smetalo da potrošim na tebe nekoliko stotina franaka, ali ti si šašava. Nisi čak ni lice oprala. Iz usta ti smrdi. Friga se meni, jesi li ti princeza ili nisi... Ne treba meni ta tvoja ruska stražnjica na naramenicama. Trebala bi ti malo izaći na ulice i raditi kao što spada. Nisi ti ništa bolja od Francuskinja. Nisi ni izdaleka toliko dobra. Ne bih dao na tebe više ni pare. Trebala bi ti ići u Ameriku - to je mjesto za ovako gadnu krvopiju, kao što si ti...” Činilo se da je ovaj govor nimalo ne vrijeđa. “Mislim da se ti naprosto mene malo bojiš”, rekla je. “Da se bojim? Tebe?” “Ti si još momčić”, rekla je ona. “Ne znaš se ponašati. Kad me budeš bolje upoznao, drukčije ćeš govoriti... Zašto se ne potrudiš da se lijepo ponašaš? Ako nećeš sa mnom večeras, u redu, ništa. Ja ću biti sutra u Rond-point između pet i sedam. Ti mi se sviđaš.” “Neću ja biti u Rond-Pointu ni sutra, ni ikada. Ne želim te više nikad vidjeti. S tobom sam svršio. Idem i naći ću kakvu zgodnu Francuskinjicu. A ti idi u vražju mater!” Ona ga je pogledala i umorno se nasmiješila. “To ti sada samo tako kažeš. Ali čekaj! Čekaj dok ne budeš sa mnom spavao. Ne znaš ti kakvo divno tijelo imam. Ti misliš da Francuskinje znaju kako se spava... Čekaj samo! Ti ćeš zbog mene sići s uma. Sviđaš mi se. Jedino što si neciviliziran. Ti si samo još mali dječak. Previše govoriš...” “Ti si šašava”, rekao je Fillmore. “Ne bih na tebe pao pa da si posljednja žena na svijetu. Pođi lijepo kući i operi lice.” Otišao je ne plativši ni piće. Ali nekoliko dana kasnije princeza se ipak uselila. Ona je prava princeza, u to smo prilično uvjereni. Ali ima triper. Bilo kako bilo, život ovdje nije nimalo dosadan. Fillmore ima bronhitis, princeza kao što sam rekao ima triper, a ja šuljeve. Upravo smo izmijenili šest praznih boca u ruskoj épicerie preko puta. Ni kaplja pića nije kanula u mene. Ni meso, ni vino, ni divljač, ni ženske. Samo voće i parafinsko ulje, propisane kapljice i adrenalinska mast. I ni jedne jedine stolice u stanu, koja bi mi bila dovoljno udobna. Upravo sada, dok gledam princezu, nalazim se na jastucima poput paše. Paša! To me podsjeća na njeno ime: Maša. Ne zvuči mi baš jako aristokratski. Podsjeća me prije na Živi leš. Isprva sam pomislio da će biti neudobno u ovoj ménagé à trois, ali uopće nije. Kad sam je vidio kako se useljava, pomislio sam da je sa mnom opet gotovo, da ću morati pronaći drugi stan, ali Fillmore mi je ubrzo dao do znanja da će je udomiti samo dotle dok ona ne stane na vlastite noge. Kad se radi o ženi kakva je ona, ne znam što takav izraz znači; koliko mogu vidjeti, cijelog je svog života stajala na glavi. Kaže da ju je revolucija istjerala iz Rusije, ali uvjeren sam da to nije bila revolucija, bilo bi nešto drugo. Ona živi u uvjerenju da je velika glumica; nikada ne protivurječimo ničemu što ona kaže jer je to uzalud. Fillmore smatra da je zabavna. Kad odlazi ujutro u ured, ostavlja deset franaka na njenom jastuku, a deset franaka na mojem... Noću sve troje zajedno odlazimo u ruski restoran ispod nas. Susjedstvo je puno Rusa i Maša je već pronašla lokal gdje može pomalo jesti na veresiju. Naravno, deset franaka dnevno nije ništa za princezu; ona se 120

Crowarez

Bosnaunited

povremeno zaželi kavijara i šampanjca, i potrebna joj je potpuno nova garderoba, da bi ponovno mogla doći do namještenja na filmu. Sada nema što da radi, osim da ubija vrijeme. Deblja se. Jutros sam se prilično uplašio. Kad sam oprao lice zgrabio sam zabunom njen ručnik. Čini se, da je nikako ne možemo dresirati da svoj ručnik stavlja na posebnu kuku. I kada sam se zbog toga na nju izvikao, glatko mi je odgovorila: “Dragi moj, kad bi čovjek od toga mogao oslijepiti, ja bih već godinama bila sljepica.” Zatim tu je i zahod, koji sve troje upotrebljavamo. Pokušavam joj očinski reći kako da postupa sa zahodskom daskom. “Ah, koješta!” kaže ona. “Ako se toliko bojiš, idi na zahod u kavanu.” Ja joj objašnjavam da to nije potrebno. Neka samo upotrebljava uobičajene mjere opreza. “Ma štogod!” kaže ona. “Neću onda sjedati... Stojećki ću.” Dok je ona ovdje, sve je šašavo. Isprva nije htjela ni za što da čuje, jer da ima mjesečna pranja. Trajalo je to osam dana. Već smo počinjali vjerovati da se pretvara. Ali ne, nije se pretvarala. Jednoga dana, kad sam pokušavao da dovedem stan u kakav-takav red, pronašao sam pod krevetom čuperke vate zamrljane krvlju. Kod nje sve ide pod krevet: kora od naranče, čepovi od boca, prazne boce, nožice, upotrebljeni prezervativi, knjige, jastuci... Ona pravi krevet samo onda, kad je vrijeme da legne. Većinu vremena provodi u krevetu čitajući ruske novine. “Dragi moj”, kaže mi ona, “kad ne bih morala kupovati novine, ne bih uopće izlazila iz postelje.” Baš tako! Ništa osim ruskih novina. Nigdje ni komadića toaletnog papira - samo ruske novine za brisanje stražnjice. Kad već govorimo o njenim nastranostima; nakon što je završila menstruacija, nakon što se odmorila kako treba i prikupila lijepu naslagu sala oko pasa, još uvijek nije htjela da nam dade. Pretvarala se da joj se samo ženske sviđaju. Mora ju se stimulirati kako treba, da bi mogla primiti muškarca. Zaželjela je da je odvedemo u neku razvratnu kuću, gdje prikazuju parenje psa i čovjeka. Ili još bolje, rekla je, da joj prikažemo Ledu i labuda: lepet krila je strašno uzbuđuje. Jedne noći, da bi je iskušali, odveli smo je u jedno takvo mjesto kakvo je predlagala. Ali prije nego što smo imali prilike da gazdarici izložimo o čemu se radi, neki pijani Englez, koji je sjedio za susjednim stolom, upustio se s nama u razgovor. On je već dvaput bio gore, ali htio je da vidi još jednom. Imao je u džepu samo dvadeset franaka i ne znajući francuski, zamolio nas je da mu pomognemo da se nagodi s djevojkom na koju je bacio oko. Ispalo je da je to neka Crnica, snažna djevojčura iz Martiniqua, lijepa poput pantere. Bila je naklona pogađanju. Da bismo je nagovorili da prihvati preostali Englezov novac, Fillmore i ja smo joj morali obećati da ćemo leći s njom, čim bude gotova s Englezom. Princeza je promatrala, čula sve što se govorilo, a onda počela protestirati. Uvrijedila se. “Pa”, rekao je Fillmore, “htjela si uzbuđenja - možeš me gledati kako radim!” Ona nije htjela da gleda njega - htjela je da gleda zmaja. “Bogami moga”, rekao je on, “dobar sam kao zmaj, kad god mi se svidi... čak i malo bolji.” I tako, jedna je riječ vodila drugoj; naposljetku smo je mogli primiriti jedino time da pozovemo jednu od djevojaka i da pustimo da se međusobno pipaju... Kad se Fillmore vratio s Crnicom, oči su joj plamtjele. Po pogledima, koje joj je Fillmore upućivao, bilo mi je jasno da ona mora da je izvanredno obavila posao, pa sam i sam počeo osećati kako mi se uspaljuje krv. 121

Crowarez

Bosnaunited

Fillmore mora da je osjetio što se događa u meni, i kakva je to patnja, da čovjek cijele noći sjedi i gleda, jer je iznenada izvukao novčanicu od stotinu franaka iz džepa, i pljesnuvši je pred mene, rekao: “Slušaj, tebi vjerojatno treba da nešto okineš, više nego bilo kome od nas. Uzmi ovo i izaberi što hoćeš.” Na neki način, ova mi ga je gesta učinila dražim nego sve što je do tad za mene učinio, a učinio je mnogo. Prihvatio sam novac u istom duhu, u kojem ga je on dao i smjesta sam dao znak Crnici da se pripremi za novi posao. Ovo je razbjesnilo princezu više nego išta, čini se. Pitala je, zar ovdje nema nikog drugog, koji bi nam bio dovoljno dobar osim ove crnice. Bez uvijanja sam joj rekao da nema. Zaista je bilo tako - Crnica je kraljica ovog harema, čovjek ju je trebao samo pogledati, pa da mu se već digne. Činilo se da joj oči plivaju u spermi. Ona je već bila pijana od zahtjeva, koje su joj postavljali. Nije više mogla ravno ni hodati - barem se tako meni činilo. Uspinjući se uskim zavojitim stepenicama iza nje, nisam se mogao oduprijeti napasti da joj kliznem rukom među noge; nastavili smo se uspinjati na taj način, a ona se osvrtala na mene s veselim smiješkom, mrdajući stražnjicom, kad bi je previše škakljalo. Sve u svemu, bila je to zgodna sjedeljka. Svi su bili zadovoljni. Činilo se da je čak i Maša u dobrom raspoloženju. I tako, sutradan navečer, nakon što smo joj dali njenu porciju šampanjca i kavijara, a ona nam ispričala naredno poglavlje iz povijesti svoga života, Fillmore se dao na posao da je obradi. Izgledalo je kao da će konačno doći do svoje nagrade. Prestala je da se odupire. Ležala je na leđima, raskrečivši noge, i pustila ga da se oko nje vrti i vrti, a onda, upravo u času kad se na nju penjao, baš kad je namjeravao da joj ga metne, nonšalantno ga obavještava da ima triper. On se svaljuje s nje poput klade. Čujem ga kako brčka po kuhinji, tražeći crni sapun, koji je upotrebljavao u naročitim prilikama, i za nekoliko trenutaka stajao je uz moj krevet s ručnikom u rukama, govoreći “Možeš li to samo zamisliti? Ta kuja od princeze ima triper!” Jako se preplašio. Princeza je u međuvremenu žvakala jabuku i tražila svoje ruske novine. Za nju je to bila prilično smiješna šala. “Ima gorih stvari od toga”, rekla je, ležeći na postelji i razgovarajući s nama kroz otvorena vrata. Konačno je i Fillmore počeo to smatrati šalom i, otvorivši drugu bocu Anjoua, nalio je čašu i ispio je jednim gutljajem. Bilo je tek jedan ujutro, i on je neko vrijeme sjedio, pričajući. Ne da se on otjerati takvom sitnicom, rekao mi je. Naravno, mora biti pažljiv... Još nije sasvim izliječio ni stari triper, koji je zaradio u Le Havru. Nije se više mogao sjetiti kako mu se to dogodilo. Katkada, kad se napije, zaboravi se oprati. Nije to ništa strašno, ali čovjek nikad ne zna u što se to kasnije može razviti. Neće on da mu masiraju prostatu. Ne, to mu se neće. Triper je prvi put dobio još u školi. Nije znao ni to da li ga je dobio od djevojke, ili ga je djevojka dobila od njega; u školi se dešavalo toliko čudnih stvari da nisi znao kome možeš vjerovati a kome ne. U svim tim mješovitim razredima, svi su ga prije ili kasnije zaradili. A nitko ni o čemu nema pojma... Čak ni profesori ništa ne znaju. Pričalo se da se jedan od profesora dao kastrirati... - Svakako, sutradan ujutro odlučio je da riskira - s prezervativom. Rizik nije velik, osim ako se prezervativ ne podere. Kupio je prezervativ s rezervoarom - oni su najpouzdaniji, uvjeravao me. Ali ni to nije uspjelo. Ona je preuska. “Isuse, pa moj nije abnormalno velik”, rekao je. “Kako to tumačiš? Neko joj ga je svakako već metnuo kad je dobila taj triper. Taj mora da je bio abnormalno malen.” I tako, kako je propadao jedan plan za drugim, on je naprosto digao ruke. Oni sada 122

Crowarez

Bosnaunited

leže jedno uz drugo kao brat i sestra, s incestuoznim snovima. Kaže Maša na svoj filozofski način: “U Rusiji se često dešava da muškarac spava sa ženom a da je ne dotiče. Oni mogu tako izdržati tjednima i tjednima i da im to ne bude nimalo čudno. Dok dođe zum! jednom je takne i onda... zum! zum! nakon toga samo zum, zum, zum!” Svi su se naši napori tada usredotočili na to da izliječimo Mašu. Fillmore misli da će se ona možda, ako je izliječi od tripera, malo osloboditi. Čudna ideja. I tako joj je kupio pribor za ispiranje, cijelu zalihu hipermangana, špricu i druge stvarčice, koje mu je preporučio neki mađarski liječnik, zapravo nadriliječnik, koji se bavi abortusima negdje kraj Place d’Aligre. Čini se da je njegov gazda jednom napumpao neku šesnaestogodišnju djevojčicu i ona ga je upoznala s Mađarom; i zatim kasnije, kada je gazda zaradio krasni čankir, ponovo je na pozornicu stupio Mađar. Tako se čovjek upoznaje u Parizu genitalno-urinarna prijateljstva. Svakako, pod našim strogim nadzorom, Maša se sada njeguje. Ipak, prije nekoliko dana našli smo se u škripcu. Ona je zabila u sebe supozitorij a onda nije mogla pronaći vrpcu za koju je bio privezan. “Zaboga!” urlala je, “gdje je tu vrpca? Za boga miloga! Ne mogu naći vrpcu!” “Jesi li pogledala pod krevet?” kaže Fillmore. Konačno se primirila. Ali samo na nekoliko časaka. Naredna stvar je došla na red: “Bože moj! Ponovo krvarim. Tek što mi je menstruacija prestala, a evo opet imam gouttes. Mora da je to od onog jeftinog šampanjca, kojeg mi kupujete. Bože moj, zar hoćete da umrem od krvarenja?” Ona izlazi odjevena u kimono, zabivši ručnik između nogu, nastojeći da izgleda dostojanstveno kao obično. “Cijeli moj život je ovakav”, kaže ona. “Ja sam neurastenik. Po cijeli dan jurim kao luda, a po noći se napijem. Kad sam došla u Pariz, bila sam još nevina djevojka. Pročitala sam samo Villona i Baudelairea. Ali budući da sam tada imala na banci 300.000 švicarskih franaka, bila sam toliko luda da se zabavljam, jer su u Rusiji bili uvijek sa mnom strogi. A jer sam bila još ljepša nego što sam sad, svi su mi ljudi padali pred noge!” Malo je pridigla salo koje joj se objesilo oko pasa. “Nemojte misliti da sam imala ovakav trbuh, kad sam došla ovamo... Ovo mi je od svega otrova, što su mi ga dali da pijem... Od onih strašnih aperitiva, koje šašavi Francuzi tako rado piju... i tako sam se upoznala sa svojim filmskim redateljem i on me angažirao za jednu ulogu u svom filmu. Rekao mi je da sam najveličanstvenije stvorenje na svijetu i molio me da svake noći s njim spavam. Bila sam budalasta mlada djevica i dopustila sam mu da me jedne noći obeščasti. Htjela sam biti velika glumica a nisam znala da je on pun otrova. I tako sam zaradila od njega triper... I sada bih htjela da mu ga nekako vratim. On je kriv za moje samoubojstvo u Seini... Zašto se smijete? Zar ne vjerujete da sam počinila samoubojstvo? Mogu vam pokazati novine... Moja je slika u svim novinama. Pokazat ću vam jednoga dana ruske novine... Divno su o meni pisale... Ali, dragi, znaš da prvo moram dobiti novu haljinu. Ne mogu osvojiti tog čovjeka s ovim prljavim krpama koje nosim. Povrh toga, još uvijek dugujem krojačici 12.000 franaka...” Odavde dalje nastavlja se duga pripovijest o nasljedstvu, koje ona pokušava dobiti. Ima mladog advokata, nekog Francuza, koji je kako se čini prilično plašljiv, i on nastoji da ponovo dobije njeno bogatstvo. S vremena na vrijeme znao joj je davati po stotinu franaka unaprijed, na račun toga. “Škrt je, kao svi Francuzi”, kaže ona. “A ja sam bila tako lijepa da nije s mene mogao skinuti očiju. Neprestano me molio da mu dam pičke. Popelo mi se već 123 Crowarez

Bosnaunited

na vrh glave da ga slušam i tako sam jedne večeri rekla da, samo da ga umirim, i da ne bih izgubila tih stotinu franaka koje mi je povremeno davao.” Zastala je na trenutak da bi se histerično nasmijala. “Dragi moji”, nastavlja ona, “previše je smiješno da bi se moglo ispričati što mu se dogodilo. Poziva me jednoga dana telefonom i kaže: moram te smjesta vidjeti... Vrlo je važno. I kad se s njim sastanem, pokazuje mi nekakav papir od liječnika - dobio je gonoreju! Dragi moj, nasmijala sam mu se u lice. Odakle da znam da još uvijek imam triper? Ti si me želio odjebati, pa sam ja odjebala tebe! rekla sam mu. To ga je umirilo. Eto tako to ide u životu... Ništa ne sumnjaš, a onda odjednom zum, zum, zum! Bio je takva budala da se ponovo zaljubio u mene do ušiju. Samo me je molio da se pristojno vladam i da se ne vučem cijele noći po Montparnassu, da ne ločem i da se ne jebem s bilo kim. Rekao je da ga tjeram u ludilo. Htio je da se sa mnom oženi, a onda je njegova obitelj čula za mene i natjerali su ga da ode u Indokinu...” S ovoga Maša mirno prelazi na aferu koju je vodila s nekom lezbijkom. “Bilo je to vrlo smiješno, dragi moj, kako me je jedne noći upecala. Bila sam Fétichu, pijana kao obično. Ona me vodila iz jednog lokala u drugi i pipkala me ispod stola cijelu noć sve dok više nisam mogla izdržati. Tada me odvela u svoj stan i za dvije stotine franaka pustila sam da me liže. Htjela je da živim s njom, ali meni nije bilo do toga da me svako veče liže... Od toga čovjek previše oslabi. Osim toga, mogu vam reći da mi više nije toliko do lezbijki, kao nekada. Radije bili spavala s muškarcem, čak i ako me to boli. Kad se strašno uzbudim, ne mogu se više savladati... Tri, četiri, pet puta... Kao ništa! Zum, zum, zum! Ali onda krvarim, a to je vrlo nezdravo za mene, jer sam sklona anemiji. I zato shvaćate, s vremena na vrijeme moram pustiti da me liže neka lezbijka...”

124 Crowarez

Bosnaunited

XIII

Kad su počela hladna vremena, princeza se izgubila. U ateljeu je postajalo neudobno, jer ga je grijala samo mala pećica na ugljen; spavaća soba je bila poput hladnjaka, a kuhinja jedva išta bolja. Stvarno je Maša pronašla za sebe nekoga kipara, koji je bio kastriran. Pričala nam je o njemu prije nego je otišla. Nakon nekoliko dana pokušala je da se vrati k nama, ali Fillmore nije htio ni da čuje. Žalila se da joj kipar ne da spavati po cijelu noć i da je neprestano ljubi. A onda, nema niti tople vode za njeno ispiranje. Ali konačno je zaključila da se baš i ne mora vratiti. “Neću da više spavam uz ovaj tvoj svijećnjak”, rekla je. “Uvijek stoji kao zapet... Od toga sam bila nervozna. Da si makar bio peder, bila bih ostala s tobom...” Kad je Maša otišla, naše su večeri poprimile drukčije obilježje. Često smo sjedili kraj vatre, pijući čajeve s rumom i raspravljali o životu u Americi. Govorili smo o tome, kao da se uopće više ne nadamo da se ikada tamo vratimo. Fillmore je imao mapu grada New Yorka, koju je pribio na zid; znali smo provesti cijelo veče raspravljajući o recipročnim vrlinama Pariza i New Yorka. I neizbježno bi se uvijek u našu diskusiju ušuljala figura Whitmana, jedina krupna usamljena figura koju je Amerika proizvela u toku svog kratkog života. U Whitmanu oživljuje cijela američka scena, njena prošlost i budućnost, rođenje i smrt. Štogod je vrijedno u Americi, Whitman je izrazio, i ništa se više ne može reći. Budućnost pripada strojevima, robotima. On je bio pjesnik tijela i duše, taj Whitman. Prvi i posljednji pjesnik. On je danas gotovo nečitak, spomenik prekriven grubim hijeroglifima za koje nema ključa. Čudno je i spomenuti njegovo ime ovdje preko. U evropskim jezicima nema ekvivalenta za duh koji je on učinio besmrtnim. Evropa je prezasićena umjetnošću i njeno tlo je puno mrtvih kostiju, njeni muzeji su prekrcani opljačkanim blagom, ali Evropa nikada nije imala slobodni zdravi duh onoga što možemo nazvati ČOVJEKOM. Goethe je bio tome najbliže, ali Goethe je u usporedbi s njim samo uštogljeni pedant, Goethe je bio ugledni građanin, pedant, gnjavator, univerzalni duh, ali na njemu je bio otisnut njemački zaštitni znak s dvostrukim orlom. Goetheova vedrina, mirni olimpijski stav, nije ništa drugo nego pospana tupost kakvog njemačkog buržujskog božanstva. Goethe je kraj nečega, a Whitman početak. Nakon ovakvih diskusija, ja bih se katkada obukao i izašao u šetnju, skutren u džemperu, u proljetnom ogrtaču Fillmoreovom i s duboko nabijenom kapom. Gadna, vlažna hladnoća, protiv koje nema druge zaštite osim jaka duha. Kažu da je Amerika zemlja krajnosti, i istina je da termometar tamo registrira stupnjeve hladnoće, za koje se ovdje praktički ni čulo nije; ali hladnoća pariške zime je hladnoća nepoznata Americi, psihološka hladnoća, istovremeno unutrašnja i vanjska. Ovdje se nikada ne smrzava, ali nikada ni ne kopni. Upravo kao što se ljudi štite protiv prodiranja u njihov privatni život, visokim zidovima, kračunima i kapcima, zlovoljnim, jezičavim, drskim kućepaziteljicama, isto su se tako naučili zaštićivati protiv hladnoće i vrućine ovog žestokog podneblja. Utvrdili su se: zaštita je od ključne važnosti. Zaštita i sigurnost. Da bi mogli udobno trunuti. U vlažno zimsko vrijeme nije potrebno gledati na geografsku kartu, da bi se ustanovila geografska širina Pariza. To je sjeverni grad, istaknuta karaula podignuta iznad 125

Crowarez

Bosnaunited

močvare pune lubanja i kostiju. Duž bulevara hladna je električna imitacija topline. Tout va bien u ultraljubičastim zrakama pod kojima mušterije Dupontovog lanca kavana izgledaju poput trulih lešina. Tout va bien! To je motto kojim se hrane izgubljeni prosjaci koji cijele noći hodaju gore-dolje pod sipljenjem ljubičastih zraka. Gdje god ima svjetla ima i malo topline. Čovjek se zgrije promatrajući debele zaštićene gadove kako piju grog i vrelu crnu kavu koja se puši. Gdje ima svjetla ima i ljudi na pločnicima, ljudi koji guraju jedni druge, zračeći malo životinjske topline kroz svoje prljavo donje rublje i svoje smrdljive dahove pune kletvi. Možda u razmaku od osam do deset kvartova vlada nešto nalik na veselje, ali ono zatim opet ponire u noć, sumornu, odvratnu crnu noć poput smrznute masti u zdjeli za juhu. Kvartovi i kvartovi otrcanih stambenih zgrada, gdje je svaki prozor čvrsto zatvoren, svaki ulaz u dućan zakračunat. Milje i milje kamenih zatvora bez i najmanje žeravice topline; psi i mačke su svi u kućama zajedno s kanarincima. I žohari i stjenice su se također sigurno negdje učahurile. Tout va bien. Ako nemaš ni pare, ništa, samo skupi nekoliko starih novina i načini si postelju na stepenicama kakve katedrale. Vrata su čvrsto zakračunata i neće biti propuha da te smeta. Još je bolje spavati pred vratima podzemne željeznice; tamo ćeš uvijek imati društvo. Pogledaj ih samo u kišnu noć, leže ukočeni poput madraca - ljudi, žene, uši, svi čvrsto zagrljeni i zaštićeni novinama protiv pljuvačke i gamadi koja hoda bez nogu. Pogledaj ih samo pod mostovima ili pod štandovima na tržnici. Kako odvratno izgledaju u usporedbi s čistim sjajnim povrćem, naslaganim u gomile poput dragulja. Čak i mrtvi konji i krave i ovce, koje vise s masnih kuka, izgledaju privlačnije. Njih ćemo sutra barem jesti, pa čak će i njihova crijeva služiti nekoj svrsi. Ali ovi prljavi prosjaci koji leže na kiši, kakvoj svrsi oni služe? Od kakvog nam dobra oni mogu biti? Samo da zbog njih krvarimo kratkih pet minuta, i to je sve. Ah, ništa, ovo su noćne misli koje nastaju u šetnji po kiši, nakon dvije hiljade godina kršćanstva. Sada su barem ptice dobro zbrinute, psi i mačke. Svaki put kad prolazim kraj prozorčića i kućepaziteljice i pogodi me ledeni udarac njenog pogleda, dobijem ludu želju da podavim sve ptice u kozmosu. U dnu svakog smrznutog srca uvijek ima kaplja ili dvije ljubavi - taman dovoljno da se nahrane ptice. Ipak nikako ne mogu izbiti iz glave raskorak koji postoji između ideja i života. Stalni nesklad; mi ga pokušavamo prekriti sjajnim paravanima, ali to ne ide. Ideje se moraju povezati s djelovanjem; ako su bespolne, ako u njima nema vitalnosti, nema ni djelovanja. Ideje ne mogu postojati same u praznini duha. Ideje stoje u određenom odnosu sa životom: ideje jetre, ideje bubrega, ideje crijeva, i tako dalje. Da to nisu radili radi ideje, Kopernik ne bi smrskao u prah postojeći makrokozam, a Kolumbo bi propao u Sargaskom moru. Estetika ideje rađa pitarima za cvijeće, a pitari za cvijeće se postavljaju na prozorski prag. Ili ako nema ni kiše ni sunca, kakva je korist od toga što pitare postavljamo van prozora? Fillmore je pun ideja o zlatu. “Mit” zlata, kako on to zove. Meni se sviđa mit i meni se sviđa ideja o zlatu, ali nisam opsjednut tim predmetom i nije mi jasno zašto bismo morali praviti pitare sa cvijećem čak i od zlata. On mi priča da Francuzi zgrću svoje zlato u dubokim od vode zaštićenim komorama, duboko ispod zemlje; on mi kaže da imaju malu lokomotivu koja vozi kroz te podzemne komore i hodnike. Ideja mi se beskrajno sviđa. Duboka, 126

Crowarez

Bosnaunited

neporemećena tišina u kojoj zlato blago drijema na temperaturi od sedamnaest cijelih i jednu četvrtinu stupnjeva Celzijevih. On mi kaže da cijela jedna vojska, koja bi radila četrdeset šest dana i trideset sedam sati, ne bi bila dovoljna da prebroji sve zlato zakopano pod Francuskom bankom, i da tu postoji rezervna zaliha za lažne zube, narukvice, vjenčane prstenove i tako dalje. Isto tako i dovoljno hrane, da potraje osamdeset dana i jedno jezero povrh zlata, da bi se time otklonila opasnost od jakih eksploziva. Zlato, kako on kaže, postaje sve više i više nevidljivo, mit, i nema više iznenađenja. Odlično! Pitam se što će se dogoditi sa svijetom, kada se pređe na zlatni standard u idejama, odjeći, moralu, i tako dalje. Zlatni standard ljubavi! Sve do sada, moja misao o suradnji sa samim sobom sastojala se u tome da se dokine zlatni standard literature. Ukratko, moja ideja je bila da prikažem uskrsnuće emocija, da oslikam ponašanje ljudskog bića u stratosferi ideja, to jest, u šakama delirija. Da oslikam neko presokratsko biće, stvorenje napola jarca, napola Titana. Ukratko, da sazdam svijet na bazi omphalosa, a ne na apstraktnoj ideji pribivenoj na križ. Tu i tamo možda ste i naišli na zanemarene kipove, neotkrivene oaze, na vjetrenjače koje je predvidio Cervantes, rijeke koje teku uzbrdo, žene s pet ili šest sisa koje su joj po dužini torza. (Pišući Gauginu, Strindberg je rekao: “J’ai vu des arbres que ne retrouverait aucun botaniste, des animaux que Cuvier n’a jamais soupçonnés et des hommes que vous seul avez pu créer.”) Kada je Rembrand otkrio svoj svijet, povukao se u podzemlje sa zlatnim šipkama, sa zalihama i poljskom posteljom. Zlato je noćni svijet koji pripada podzemnom duhu: u sebi nosi san i mit. Mi se obraćamo alkemiji, onoj lažnoj aleksandrijskoj mudrosti koja je stvorila previše iskorištavane simbole. Prava mudrost se sprema u podstanična skladišta i to čine škrci znanja. Dolazi dan kad će oni kružiti po zraku s magnetima; da bi našao rudnu žicu morat ćeš se popeti deset hiljada stopa s dva-tri instrumenta - po mogućnosti na hladnim geografskim širinama - i uspostaviti telepatsku vezu sa zemaljskom utrobom i sjenama mrtvih. Nema više Klondikea. Nema više zlatnih rudnika. Morat ćeš naučiti malo pjevati i prevrtati se preko glave, čitati znakove Zodijaka i proučavati svoja crijeva. Sve zlato koje se skriva u džepovima zemlje morat će se ponovo iskopati; sav taj simbolizam morat će se išupati ponovo iz čovjekove utrobe. Ali prvo se moraju usavršiti instrumenti. Potrebno je prvo izumiti bolje avione, razlikovati odakle dolazi buka i ne skakati u zrak samo zato što pod stražnjicom čuješ kakvu eksploziju. A drugo, bit će potrebno prilagoditi se hladnim slojevima stratosfere, postati hladnokrvna riba zraka. Bez strahopoštovanja. Bez pobožnosti. Bez čežnje. Bez žaljenja. Bez histerije. Povrh svega, kao što kaže Philippe Datz “BEZ OBESHRABRENJA!” Ovo su sunčane misli izazvane vermouthom Cassis na Place de la Trinité. Subota je poslije podne i neka dosadna knjiga u mojim rukama. Sve pliva u božanskoj sluzi. Piće ostavlja gorki travnati okus u mojim ustima, površine naše velike zapadne civilizacije, koje sada trunu poput noktiju na nogama sveca. Žene prolaze - cijele regimente žena - migajući stražnjicama preda mnom. Zvona zvone i autobusi se penju na pločnik, udarajući jedan u drugog. Garcon briše stol prljavom krpom dok vlasnica lokala škaklja registarsku kasu s paklenom zluradošću. Izraz praznine pijanca na mom licu, nejasno pronicljiv, grize stražnjice koje se češu o mene. U opatiji preko puta neki grbavac udara zlatnim batom, a golubovi vrište na uzbunu. Otvaram knjigu - knjigu koju je Nietzsche nazvao “Najboljom njemačkom knjigom uopće” - i u njoj stoji: 127

Crowarez

Bosnaunited

LJUDI ĆE POSTATI PAMETNIJI I OŠTROUMNIJI, ALI NE BOLJI, SRETNIJI, NI ČVRŠĆI U DJELOVANJU - ILI, BAREM SAMO U POJEDINIM RAZDOBLJIMA. PREDVIĐAM DA ĆE DOĆI VRIJEME KAD IM SE BOG NEĆE NIMALO RADOVATI, NEGO ĆE RAZORITI SVE ZA PONOVNO STVARANJE. UVJEREN SAM DA JE SVE SMIŠLJENO ZA TAKAV KRAJ I DA SU VRIJEME I ČAS U DALEKOJ BUDUĆNOSTI ZA DOGAĐANJE TOG RAZDOBLJA OBNAVLJANJA VEĆ UTVRĐENI. ALI PRIJE ĆE PROĆI DUGO VRIJEME, I MI SE MOŽEMO JOŠ HILJADE I HILJADE GODINA ZABAVLJATI NA OVOM DRAGOM STAROM TLU. Izvrsno! Barem je prije stotinu godina postojao čovjek koji je bio dovoljno dalekovidan da shvati da je svijetu odzvonilo. Našem zapadnom svijetu! Dok promatram figure ljudi i žena kako se nesvjesno kreću iza zatvorskih zidova, zaštićeni, iskopčani na nekoliko kratkih sati, zaprepašćujem se nad mogućnostima drame, koje su još uvijek sadržane u tim krhkim tijelima. Iza sivih zidova ima ljudskih iskri, a ipak nikad ne dolazi do konflagracije. Jesu li to muškarci i žene, pitam samoga sebe, ili su to sjene, sjene lutaka, koje vise s nevidljivih konaca? One se očigledno slobodno kreću, ali nemaju kamo ići. Slobodne su samo na jednom području i tu mogu ići po slobodnoj volji kamo hoće - ali još uvijek nisu naučile kako da uzlete na krilima. Do danas nema snova koji su uspjeli uzletjeti. Nijedan se čovjek nije rodio dovoljno lagan, dovoljno veseo, da napusti zemlju! Orlovi koji mašu svojim gjgantskim krilima neko vrijeme padaju s treskom na tlo. Oni nas vrtoglavo opijaju lepetom i prhanjem krila. Ostanite na zemlji, vi orlovi budućnosti. Nebesa smo istražili i ustanovili da su prazna. A što leži pod zemljom isto je tako prazno, ispunjeno kostima i sjenama. Ostanite na zemlji i plivajte još nekoliko stotina hiljada godina. A sada je tri sata ujutro i mi smo doveli dvije drolje koje se prevrću preko glave po golom podu. Fillmore se šeta među njima gol s kriglom u rukama, i njegova mješina je napeta poput kože na bubnju, tvrde poput fistule. Sav pernod i šampanjac i konjak i Anjou koji je polokao od tri poslijepodne do sada, grgolji mu u crijevima kao kanalizacija. Djevojke prislanjaju uši na njegov trbuh, kao da je muzička kutija. Trebalo bi mu otvoriti usta žlicom za cipele i spustiti mu novac u prorez. Dok kanalizacija klokoće, čujem šišmiše kako izlijeću iz opatije i san se pretvara u izvještačenu igru. Djevojke su se skinule, a mi ispitujemo pod da se uvjerimo da im se neće kakva trijeska zabiti u stražnjicu. One su još uvijek u cipelama s visokim petama. Ali stražnjice! Stražnjice su im iznošene, istrugane, kao staklenim papirom, glatke, tvrde, sjajne poput biljarskih kugli ili lubanje gubavea. Na zidu je Monina slika: okrenuta je licem sjeveroistoku, u istoj liniji s Krakowom, ispisanim zelenim liskom. Na lijevo joj se nalazi Dordogna, zaokružena crvenom olovkom. Iznenada, vidim tamnu dlakavu pukotinu pred sobom, prorezanu u sjajno uglačanoj biljarskoj kugli; noge me drže poput škara. Samo jedan pogled na tu tamnu nezašivenu ranu i duboka se pukotina u mom mozgu razjapi: sve slike i uspomene koje su s trudom ili nehotice klasificirane, složene pod etikete, dokumentirane, arhivirane, zapečaćene i obilježene, provale u bujici poput mravi koji izlaze iz neke pukotine na pločnik; svijet se prestaje okretati, vrijeme se zaustavlja, slijed mojih snova je slomljen, rastapa se i moja se utroba rasipa u ogromnom šizofreničnom vodopadu, pražnjenje koje me ostavlja licem u lice s apsolutitim. Opet vidim one goleme raskvašene Piccasove majke, kojima su grudi prekrivene paucima, a njihove legende duboko skrivene u labirintu. I Molly Bloom koja kroz cijelu 128 Crowarez

Bosnaunited

vječnost leži na prljavom madracu. Na zahodskim vratima kurci nacrtani crvenom kredom i madona koja se glasa cijelim dijapazonom boli. Čujem divlji histerični smijeh, sobu pune buke, i tijelo koje je bilo crno sjaji sada poput fosfora. Divlji, divlji, potpuno nesavladivi smijeh i ta pukotina koja mi se isto smije, smije mi se kroz mahovinaste zaliske, smijehom koji bora sjajnu uglačanu površinu biljarske kugle. Velika kurva i majka čovjeka s alkoholom u žilama. Majka sviju drolja, pauk koji nas obmata u svom logaritmičkom grobu, nezasitni đavo, čiji me smijeh izaziva! Gledam duboko u taj utonuli krater, bestraga izgubljeni svijet, i čujem kako zvone zvona, dvije opatice na Place Stanislas i miris užeglog maslaca pod njihovim haljinama, manifest koji nikad nije štampan zato što pada kiša, rat koji se vodi u ime plastične kirurgije, princ od Walesa koji leti avionom oko svijeta, odlikujući grobove nepoznatih junaka. Svaki je šišmiš koji izlijeće iz opatije izgubljena stvar, svako stenjanje i vika preko radija iz privatnih grobova prokletih. Sve iz te nezašivene rane, tog slivnika prokletstva, te kolijevke crno napučenih gradova, gdje se glazba ideja utapa u hladnom salu, i iz zadavljenih utopija rađa se klaun, biće koje se dijeli između ljepote i ružnoće, između svjetla i kaosa, klaun, koji kada spusti oči, postaje sam Sotona, a kada podigne pogled prema nebu, vidi maslacem premazanog anđela, puža s krilima. Kad pogledam u tu pukotinu, vidim znak jednakosti, svijet u ravnoteži, svijet sveden na ništicu, bez ostatka. Ne ništicu na koju je van Norden usmjerio svoju ručnu svjetiljku, ne praznu pukotinu prerano razočarana čovjeka, nego prije arapsku ništicu, znak iz kojeg izviru beskrajni matematički svjetovi, fulkrum koji drži u ravnoteži zvijezde i svjetle snove i strojeve lakše od zraka i perolake udove i eksplozive koji su ih proizveli. U tu pukotinu volio bih zaroniti do očiju, i natjerati ih da se žestoko zavrte, te drage, šašave, metalurške oči. Dok oči budu kolutale, opet ću čuti riječi Dostojevskoga, čuti ih kako se kotrljaju sa stranice na stranicu, s najsitnijim opažanjima, s najluđom introspekcijom, sa svim onim podtekstom bijede koji se sada osjeća tek ovlaš, šaljivo, a sada se nadima poput tona orgulja, dok srce ne prsne i ništa ne ostane osim blještavog žarkog svijetla, blistavog svjetla koje raznosi rasplodno sjeme zvijezda. Priča o umjetnosti kojoj korijenje leži u pokolju. Kad pogledam dolje u tu izjebanu pizdu jedne kurve, osjećam pod sobom cijeli svijet, svijet koji tetura i mrvi se, svijet iskorišten i uglačan poput lubanje gubavca. Kad bi postojao čovjek koji bi se usudio da kaže sve što o tom svijetu misli, ne bi mu ostavili ni stopu zemlje gdje da stoji. Kad se javi čovjek, svijet se stušti na njega i slomi mu kičmu. Ima suviše trulih stupova, suviše ljudstva koje se raspada, da bi čovjek mogao procvjetati. Nadrgadnja je laž, a temelji su samo neizmjerni drhtavi strah. Ako se u intervalima stoljeća ipak pojavi čovjek s očajnim pogledom u oku, čovjek koji hoće da prevrne svijet na glavu, da bi stvorio novu rasu, ljubav koju on donosi svijetu pretvara se u žuč i on postaje bič. Ako tu i tamo nailazimo na stranice koje eksplodiraju, stranice koje ranjavaju i razdiru, koje izazivaju stenjanje i suze i kletve, znaj da one dolaze od čovjeka uspravne kralježnice, čovjeka kojemu su kao jedina obrana preostale njegove riječi, i njegove su riječi uvijek jače nego lažljiva strašna težina svijeta, jače od svih sprava za mučenje koje kukavice izmišljaju da bi zgnječili čudo ličnosti. Kad bi se ijedan čovjek odlučio da prevede sve što mu se nalazi u srcu, da zabilježi ono što je stvarno njegov doživljaj, što je zbilja njegova istina, mislim da bi se svijet rasprsnuo, da bi se raspao u 129 Crowarez

Bosnaunited

prašinu i nema boga, nema slučaja, nema volje koja bi ga ponovo mogla sastaviti, prikupiti te krhotine, atome, neuništive elemente od kojih je satkan svijet. U posljednjih četiristotine godina, sve otkad se pojavila posljednja nezasitna duša, posljednji čovjek koji je znao šta znači ekstaza, vlada konstantno i uporno opadanje umjetnika, mislilaca i ljudi od akcije. Svijet je presahnuo; nije ostalo ni suhog prdca. Koji čovjek, imajući očajničko gladno oko, može gajiti imalo poštovanja prema ovim vladama, zakonima, propisima, načelima, idealima, idejama, totemima i tabuima? Kad bi itko znao što znači rješavati zagonetku ove stvari koju danas nazivamo “pukotinom” ili “rupom”, kad bi itko imao imalo osjećaja misterija u vezi s fenomenima koje nazivamo “obscenim”, ovaj bi se svijet raspuknuo. Ovo je opsceni užas, presahli izjebani aspekt stvari, u kojem ova luda civilizacija izgleda poput kratera. To je taj ogromni ponor ništavila koji zjapi a koji kreativni duhovi i majke rase nose između nogu. Kada se pojavi kakav gladni očajnički duh i natjera morske prašćiće da cvile, to je zato što zna gdje da postavi živu žicu spola, jer zna da se pod tvrdom ljušturom ravnodušnosti skriva ružna posjekotina, rana koja nikad ne zarasta. I on stavlja živu žicu ravno među noge, udara niže pojasa, spaljuje samu plodnicu. Nema nikakva smisla naticati gumene rukavice; sve s čim se može postupati hladno i razumno pripada ljušturi, a čovjek koji namjerava stvarati uvijek zaranja duboko, u otvorenu ranu, u truli obsceni užas. On prikapča svoj dinamo za najnježnije dijelove i ako samo krv i gnoj provale odatle, i to je nešto. Suhi, izjebani krater je obscen. Obscenija od bilo čega je inercija. Paraliza je blasfemnija od najkrvavije psovke. Ako je ostala samo otvorena rana, ona mora provaliti, makar ne proizvela ništa drugo nego žabe krastače, šišmiše i homunkuluse. Sve se sabija u trenutak koji se ili konzumira ili ne konzumira. Zemlja nije jalova visoravan zdravlja i udobnosti, nego ogromna raskvašena ženska baršunasta torza koja se nadima i raste poput oceanskih valova; ona treperi pod dijademom znoja i tjeskobe. Gola i puna spola, ona se kotrlja među oblacima u ljubičastom svjetlu zvijezda. Cijela ona, od svojih darežljivih grudiju do blistavih bedara, žari bjesomučnim naporom. Ona se kreće između godišnjih doba i godina ogromnim skokovima, koje uzdižu torzo u paroksizmu bijesa, što čisti paučinu s nebesa; ona se odmara na svojim kružnim putanjama s vulkanskim drhtajima. Ona je katkada poput srne, srne koja je pala u klopku i leži čekajući usplahirena srca da zazvone cimbali i zalaju psi. Ljubav i mržnja, očaj, samilost, bijes, gnušanje - što je sve to između bluda planeta? Što je rat, bolest, okrutnost, teror, kad noć prikazuje ekstazu bezbrojnih žarkih sunaca? Što je ova tvar koju prežvakujemo u našim snovima ako nije sjećanje na maglice koje se vrte i grozdove zvijezda? Mona mi je katkada znala reći u egzaltiranim napadima: “Ti si veliko ljudsko biće”, i premda me je napustila da ovdje propadnem, premda je ostavila pod mojim nogama ogromnu jamu praznine koja lapi, riječi što leže u dnu moje duše poskakuju i osvjetljavaju sjene ispod mene. Ja sam čovjek izgubljen u gomili, kojemu se vrti u glavi od uskiptjelih svjetala, ništica, koja vidi da je sve oko njega svedeno na ruglo. Ljudi i žene koji prolaze kraj mene, užgani su sumporom, vratari u livreji boje kalcija otvaraju ždrijelo pakla, slava hoda na štakama, sitna u usporedbi s neboderima, sažvakana u bezobličnu kašu, u zubatim ustima strojeva. Hodao sam između visokih zgrada prema svježini rijeke i vidio kako svjetla izlijeću između rebara kostura poput raketa. Ako sam ja zaista veliko ljudsko biće, kao što je ona rekla, što onda znači sva ova ropska idioterija oko mene? Ja sam čovjek s tijelom i dušom, imam srce koje nije zaštićeno čeličnom kasom. Imao sam svoje trenutke ekstaze i 130

Crowarez

Bosnaunited

pjevao sam s gorućim iskrama. Pjevao sam o ekvatoru, o njenim nogama osutim crvenim maškom i otocima koji se gube s vida. Ali nitko me nije čuo. Top ispaljen preko Pacifika, gubi se u prostoru, jer je zemlja okrugla a golubovi lete naopačke. Vidio nam je kako me gleda preko stola s očima koje su se pretvorile u tugu; bol koja se širila prema unutra, prignječila je svoj nos o njenu kralježnicu; srž koja se skiselila u samilost, pretvorila se u tekućinu. Bila je lagana poput lešine koja pluta u Mrtvom moru. Njeni su prsti krvarili od jada a krv se pretvarala u sluz. S vlažnom zorom zazvonila su zvona i na strunama mojih živaca zvona su bez prekida svirala i njihovi su jezici udarali u mom srcu, zvekećući željeznom zlobom. Čudno da zvona tako zvone, ali još čudnije je tijelo koje hoće da prsne, ova žena pretvorena u noć i njene opake riječi koje progrizaju madrac. Kretao sam se ispod ekvatora, čuo sam grozni smijeh hijena zelenih čeljusti, vidio šakala svilena repa i pjegavog leoparda, sve životinje koje su ostale u Edenskom vrtu. A tada se njena tuga rasprostrla poput krme bojnoga broda i težina njenog potonuća preplavila mi je uši. Sluzavo blato i safiri koji kližu, šljapčući kroz vesele neurone, spektar koji se raspada i brodski topovski tornjevi koji uranjaju. Čuo sam kako se topovska postolja okreću, meka poput labudske šare, i vidio ih kako bljuju i sline: nebesa su se otromboljila i zvijezde pocrnjele. Crni ocean koji krvari i sumorne zvijezde koje krvare komadićima svježega mesa, dok iznad glava kruže ptice, iz halucinantnoga neba pada ravnoteža sa žbukom i grmljavinom iz povezanih očiju pravde. Sve što sam ovdje nabrojao kreće se na imaginarnim nogama duž paralela mrtvih orbita; sve što se vidi praznim dupljama razrasta se bujno poput trave u cvatu. Iz ništavila se podiže znak beskraja; ispod spirala, koje se beskrajno uzdižu, polako tone otvorena rupa. Zemlja i voda se spajaju, pjesma napisana mesom, snažnija od čelika ili granita. Kroz beskrajnu noć zemlja vitla prema nepoznatom stvaranju... Danas sam se probudio iz čvrstoga sna s kletvama veselja na usnama, s besmislenim blebetanjem na jeziku, ponavljajući u sebi poput litanije - “ Fay ce que vouldras!... fay ce que vouldras!” Učini bilo što, ali neka to stvara radost. Učini bilo što, ali neka to rodi ekstazom. Toliko stvari mi navire u glavu, kad to kažem samome sebi: slike, vesele, strašne, lude, luk i janje, pauk, rak, sifilis sa raskriljenim krilima i vrata maternice uvijek odškrinuta, uvijek otvorena, pripravna poput groba. Pohota, zločin, svetost: životi mojih obožavanih, propast mojih obožavanih, riječi koje su ostavili iza sebe, riječi koje nisu dovršili; sve što su vukli za sobom, dobro i zlo, tugu, nesklad, gorčinu, sukobe koje su stvarali. Ali iznad svega, ekstazu! Neke stvari, stanovite stvari u vezi s mojim starim idolima izazivaju mi suze na oči: prekidi, nered, nasilje, a povrh svega mržnja koju su izazivali. Kad razmišljam o njihovim deformacijama, o monstruoznim stilovima koje su odabirali, o nesavršenosti i mučnosti njihovih djela, o kaosu i konfuziji u kojoj su se valjali, o preprekama koje su se oko njih gomilale, osjećam egzaltaciju. Svi su oni bili obzidani vlastitim izmetom. Svi ljudi koji su previše komplicirani. Ovo je toliko istinito da sam gotovo u napasti da kažem: “Pokažite mi čovjeka koji previše komplicira, pa ću vam pokazati velikog čovjeka!” Ono što se naziva njihovim prevelikim kompliciranjem, blagi bože: to je znak borbe, to je sama borba na kojoj su napete sve strune, aureola i atmosfera neskladnog duha. Ako mi pokažete čovjeka koji se izražava savršeno, neću vam reći da nije velik, ali ću vam reći da me ne privlači... Nedostaju mu ona obilježja koja stvaraju prepreke. Kad razmišljam da je pothvat, koji umjetnik implicite zadaje samome sebi, da obori postojeće vrijednosti, da od kaosa oko sebe stvori svoj vlastiti poredak, da zasije raskol i vrijeme, tako da se po emocionalnom uslobođenju 131

Crowarez

Bosnaunited

oni koji su mrtvi mogu povratiti u život, tada se s radošću obraćam velikima i nesavršenima, njihova me konfuzija hrani, njihovo mucanje je za moje uši božanska glazba. U predivno prenapuhanim stranicama koje slijede prekide vidim brisanje sitnih natruha, prljavih tragova kukavica, lažaca, lopova, vandala, oskvrnitelja. U napregnutim mišicama njihovih lirskih grla vidim nadljudski napor koji se mora izvršiti da bi se kolo okrenulo, da bi se nastavila vrtnja tamo gdje je bila prekinuta. Iza svakodnevnih smetnji i nametanja, iza jeftine blistave zlobe slabih i inertnih, vidim kako stoji simbol snage protivne životu, i da onaj koji hoće da stvori poredak, koji želi da zasije raskol i nesklad, zato što je nadaren voljom, takav čovjek mora uvijek iznova da odlazi na lomaču i vješala. Iza plemenitosti njegovih gesta vidim kako izviruje sablast poruge: sve je to smiješno - i on nije samo subliman nego i apsurdan. Nekad sam mislio da biti čovjek znači najveći cilj koji se može imati, ali sada shvaćam da je to bilo usmjereno k mojoj propasti. Danas se ponosim što mogu reći da sam nečovječan, da ne pripadam ljudima i vladama, da nemam nikakve veze s uvjerenjima i načelima. Nemam nikakve veze sa škriputavom mašinerijom ljudskosti - ja pripadam zemlji! Govorim ovo ležeći na jastuku i osjećam kako mi rogovi klijaju iz sljepoočnica. Vidim svud oko sebe moje šašave pretke kako plešu oko postelje, tješeći me, podstičući me, šibajući me svojim zmijskim jezicima, cereći mi se i rugajući svojim praznim lubanjama. Ja sam nečovječan! Kažem to s ludačkim halucinantnim cerenjem, i govorit ću to i dalje makar sjekire padale. Iza mojih riječi stoje sve one nacerene, porugljive prazne lubanje, neke već odavno mrtve i nacerene, neke nacerene kao da im je izglavljena čeljust, neke iscerene strašnom grimasom, koja predskazuje i tumači sve ono što će se dogoditi ili što se dogodilo. Jasnije od svega vidim vlastitu nacerenu lubanju, vidim kostur kako pleše na vjetru, zmije koje izviru iz trulog jezika i naduvene stranice ekstaze, sluzave od izmeta. I pridružujem vlastitu sluz, moj izmet, moje ludilo, moju ekstazu velikom krugu koji teče kroz podzemne komore mesa. Sav ovaj nezvani, neželjeni, pijani ispljuvak beskrajno će teći kroz duhove onih koji će se javljati u neiscrpnoj posudi što sadržava povijest rase. Rame uz rame s ljudskom rasom produžuje se i jedna druga rasa bića, neljudskih, rasa umjetnika koji, podbadani nepoznatim instinktima, uzimaju beživotnu masu ljudstva i groznicom i vrijenjem, koje mu usađuju, pretvaraju to gnjecavo tijesto u kruh, a kruh u vino, i vino u pjesmu. Iz mrtvog gnojiva i tupe inercije oni uzgajaju pjesmu koja je poput zaraze. Vidim tu drugu rasu pojedinaca kako pljačka svemir, preokrećući sve na glavu, a noge im se uvijek kreću u krvi i suzama, ruke su im uvijek prazne, uvijek posižu i grabe negdje dalje, prema bogu van dohvata: ubijajući sve što im je na dohvatu da bi primirili čudovište koje im izgriza utrobu. Vidim da kad oni čupaju kosu u naporu da razumiju, da dohvate to što je zauvijek nedohvatno, vidim da kad oni urlaju poput poludjelih zvijeri, bodu, kolju i deru, vidim da je tako pravo, da nema drugoga puta. Čovjek koji pripada toj rasi mora stajati na povišenom mjestu s besmislenim brbljarijama u ustima i čupati vlastita crijeva. Tako je pravo i pravedno, jer mora tako! I sve što se ne dovine do ovog užasnog prizora, sve što je manje strašno, manje užasno, manje ludo, manje pijano, manje zarazno, nije umjetnost. Ostalo je krivotvorina. Ostalo je ljudsko. Ostalo pripada životu i beživotnosti. Kada na primjer mislim o Stavroginu, mislim o nekom božanskom čudovištu koje stoji na takvom povišenom mjestu bacajući nam svoju iskidanu utrobu. U opsjednutima zemlja drhti: ono što se događa maštovitom pojedincu nije katastrofa nego kataklizma u 132

Crowarez

Bosnaunited

kojoj nestaje ogroman dio čovječanstva, zauvijek zbrisan. Stavrogin je bio Dostojevski, a Dostojevski je bio zbir svih onih kontradikcija koje čovjeka ili paraliziraju ili ga uznose u visine. Za njega nije bilo svijeta previše niskog da bi u njega zašao, ni mjesta previše visokog da bi se na nj plašio popeti. On je prešao cijeli spektar od ponora do zvijezda. Šteta je što nikad više nećemo imati prilike vidjeti čovjeka koji stoji u samoj srži tajne i svojim bljeskovima obasjava nam dubinu i beskraj tmine. Danas sam svjestan svojih predaka. Ne moram konzultirati svoj horoskop, niti genealoško stablo. Ne znam ništa o stvarima koje su zapisane u zvijezdama ili u mojoj vlastitoj krvi. Znam samo da potječem od mitoloških osnivača rase. Čovjek koji prinosi svetu bocu usnama, zločinac koji kleči na tržnici, nevini koji otkriva da sve lešine zaudaraju, ludak koji pleše s munjom u rukama, fratar koji podiže suknje da bi se popišao na svijet, fanatik koji prevrće po knjižnicama da bi pronašao Riječ - svi oni su stopljeni u meni, svi oni čine moju konfuziju, moju ekstazu. Ako sam nečovječan, to je zato što se moj svijet prelio preko ljudskih granica, zato što biti čovjekom znači siromašnu, bijednu žalosnu situaciju, ograničenim čulima, ograđenu moralom i zakonima, definiranu banalnostima i frazama. Slijevam lozin sok u svoje ždrijelo i nalazim u njemu mudrost, ali mudrost se ne rađa od loze, svoje pijanstvo ne dugujem vinu... Htio bih da posjetim one uzvišene planinske goleti, gdje čovjek umire od žeđi i hladnoće, onu vanvremensku povijest, onaj apsolut vremena i prostora gdje ne postoji ni čovjek, ni zvijer, ni bilje, gdje čovjek silazi s uma od samoće, gdje je jezik naprosto puste riječi, gdje je sve izglavljeno, nepovezano, u raskoraku s vremenima. Hoću svijet muškaraca i žena, stabala koja ne govore (zato što se previše govori u ovom svijetu i ovako!), rijeka koje te odnose na mnoga mjesta, ne rijeka koje su samo legende, nego rijeka koje te dovode u dodir s drugim muškarcima i ženama, s arhitekturom, vjerom, biljem i životinjama - rijeka koje na sebi imaju čamce i u kojima se ljudi utapaju, ne utapaju se u mitovima i legendama i knjigama i prašini prošlosti, nego u vremenu i prostoru i povijesti. Hoću rijeke koje stvaraju oceane kao što su Shakespeare ili Dante, rijeke koje nisu presahle u pustoši prošlosti. Oceane, da! Dajte da imamo više oceana, novih oceana koji prekrivaju prošlost, oceana koji stvaraju nove geološke formacije, nove topografske prizore i čudne, zastrašujuće kontinente, oceane koji istovremeno razaraju i konzerviraju, oceane po kojima možemo ploviti, uputiti se prema novim otkrićima, novim obzorima. Dajte da imamo više oceana, više potresa, više ratova, više katastrofa. Dajte da imamo svijet muškaraca i žena s dinamima između nogu, svijet prirodnog bijesa, strasti, akcije, drame, snova, ludila, svijet koji proizvodi ekstazu a ne suhi prdež. Vjerujem da se danas više nego ikada prije mora težiti prema knjizi čak ako u njoj postoji samo jedna velika stranica: moramo se dati u potragu za fragmentima, krhotinama, komadićima odsječenog nokta, bilo čim što u sebi ima žicu rudače, bilo čim što može uskrsnuti tijelo i dušu. Može biti da smo osuđeni, da za nas nema nade, za nikoga od nas, ali ako je tome tako, onda se dajmo u posljednji agonijski, krvavi urlik, kriještanje izazova, ratni poklič! Odbacimo tužaljke! Odbacimo elegije i jadikovke! Odbacimo biografije i povijesti, knjižnice i muzeje! Nek mrtvaci jedu mrtvace. Neka mi živi plešemo oko ruba kratera, posljednji ples izdišući. Ali ples! “Volim sve što teče”, rekao je veliki slijepi Milton o našim vremenima. Mislio sam o 133 Crowarez

Bosnaunited

njemu jutros kad sam se probudio s velikim krvavim pokličem radosti: mislio sam o njegovim rijekama i stablima i cijelom tom moćnom svijetu koji on istražuje. Da, rekao sam u sebi, i ja volim sve što teče: rijeke, kanalizaciju, lavu, spermu, krv, žuč, riječi, rečenice. Volim kontraceptivnu tečnost, kada teče iz klistira. Volim bubrege s njihovim bolnim kamencima, šljunkom i svim ostalim; volim mokraću, koja se vrelo izlijeva, i triper koji se beskrajno cijedi. Volim riječi histerije, rečenice koje teku poput dizenterije i zrcalo svih bolesnih slika duše; volim velike rijeke poput Amazonke i Orinoka, gdje poludjeli ljudi poput Moravagine plove kroz snove i legende u otvorenom čamcu i utapaju se u slijepoj delti rijeke. Volim sve što teče, čak i menstrualni tok koji odnosi sjeme, neplodno. Volim zapise koji teku, bili oni hijeratični, ezoterični, perverzni, polimorfni ili unilateralni. Volim sve što teče, sve što u sebi ima vrijeme i postajanje, sve što nas vraća u početak, gdje nikada nema kraja: žestinu proroka, opscenost koja je ekstaza, mudrost fanatika, svećenika s beskrajnim litanijama, prostačke riječi kurve, pljuvačku koja pluta kanalima, mlijeko iz ženske sise i gorki med koji se izlijeva iz maternice, sve što teče, topi se, rastapa i razilazi, sva sluz i prljavština, da je i sam tok pročišćen, da se gubi trag izvora, i stvara se ogromni krug prema smrti i rastapanju. Ogromna incestuozna želja jest teći, ujedinjen s vremenom, stopiti veliku sliku onoga što je s druge strane s ovim što je ovdje i sada. Suluda, samoubilačka želja, koju riječi konstipiraju, a misao paralizira.

134 Crowarez

Bosnaunited

XIV

Bližila se Božićna zora, kad smo se vratili kući iz Rue d’Odessa s dvije Crnice iz telefonske centrale. Vatra se zagasila, a mi smo bili toliko umorni da smo se zavukli u postelju ne skidajući odijelo. Moja Crnica, koja je cijele večeri skakala poput leoparda, odmah je čvrsto zaspala, još dok sam se penjao na nju. Neko vrijeme sam radio oko nje kao što čovjek radi oko osobe koja se utopila ili ugušila. Onda sam digao ruke, pa i sam čvrsto zaspao. U toku cijelih praznika pili smo šampanjac, u podne i navečer - najjeftiniji i najbolji šampanjac. Oko Nove godine morao sam otići u Dijon gdje su mi ponudili beznačajno mjesto profesora engleskog, na osnovu izmjene, jednog od onih francusko-američkih prijateljskih angažmana, koji su napravljeni valjda zato da bi se unapredivalo razumijevanje i dobra volja između bratskih naroda. Fillmore je bio daleko oduševljeniji imenovanjem nego ja - on je zato imao i razloga. Za mene je to bio samo premještaj iz jednog čistilišta u drugo. Preda mnom nije bilo budućnosti; posao se čak nije ni plaćao. Čovjek se valjda morao smatrati sretnim što uživa u povlastici da širi bibliju francusko-američkog prijateljstva. Bilo je to namještenje za sina kakvog bogataša. Uoči moga odlaska dobro smo se proveli. Pred zoru je počeo padati snijeg: hodali smo od jedne četvrti do druge, opraštajući se od Pariza. Prolazeći ulicom St. Dominique iznenada smo naišli na mali trg i pred nama se uzdigla Eglise St. Clotilde. Ljudi su išli na misu. Fillmore, kojemu je glava bila još malo mutna, čvrsto je odlučio da ide na misu. “Da se malo zabavimo!” kao što je rekao. Osjećao sam se pomalo neugodno; u prvom redu nikada nisam bio na misi a drugo, izgledao sam iscrpljeno i osjećao se iscrpljeno. I Fillmore je izgledao prilično izmučeno, i još neuglednije od mene; njegov veliki kačket bio je okrenut štitnikom prema stražnjici, a kaput mu je bio pun pilovine iz posljednjeg lokala u kojem smo bili. Ipak smo stupili unutra. Najgore što nam se može dogoditi jest da nas izbace. Bio sam toliko zaprepašten prizorom, koji je pozdravio moje oči, da sam izgubio svu nelagodnost. Trebalo mi je nešto vremena da se prilagodim mutnom svjetlu. Spoticao sam se iza Fillmorea, držeći se njegova rukava. Sablasna, nezemaljska buka napala mi je uši, nekakvo šuplje brujanje koje se podizalo iz hladnog popločenja. Bio je to ogromni sumorni grob, kroz koji su prolazili žalobnici. Nekakvo predsoblje podzemnog svijeta. Temperatura oko deset iznad ništice. Nije bilo glazbe osim te neodređene žalopojke koja se stvarala u podzemlju - poput milijuna glava cvjetače koje zavijaju u tami. Ljudi u mrtvačkim pokrovima žvakali su riječi s onim beznadnim, bijednim izrazima prosjaka koji pružaju ruke u transu i mumljaju nerazumljivu prošnju. Znao sam da postoji ovako nešto, ali čovjek isto tako znade da postoje klaonice i mrtvačnice i sobe za seciranje. Čovjek instinktivno izbjegava ta mjesta. Na ulici sam često prolazio kraj kakvog svećenika s molitvenikom u rukama, koji marljivo uči napamet svoje rečenice. Idiot, rekao bih u sebi, i ostao kod toga. Na ulicama čovjek se susreće sa svakakvim oblicima paranoje, a svećenik nikako nije najupadljiviji od tih oblika. Dvije hiljade godina 135

Crowarez

Bosnaunited

toga tupo nas je naviklo na idioteriju. Ali, kada te iznenada nešto baci u samo središte njegova područja, kad vidiš mali svijet gdje svećenik funkcionira poput budilice, čovjek ima potpuno drukčije doživljaje. Na trenutak mi je sve to slinjenje i micanje usnica gotovo počelo nešto da znači. Nešto se događa, neka vrsta nijeme predstave, koja i ako me nije potpuno prenerazila, ipak me je privremeno opčinila. U cijelom svijetu, gdje god postoje ove slabo osvijetljene grobnice, odvija se ovaj nevjerojatni prizor - ista prosječna temperatura, isti sumračni sjaj, isto zujanje i brujanje. Po cijelom kršćanskom svijetu, u stanovite, za to predviđene sate, ljudi u crnom svijaju se pred oltarom, gdje se podiže svećenik s malom knjižicom u jednoj ruci i zvoncem za večeru ili bočicom za parfem u drugoj i mrmlja im na jeziku, koji, čak i kad bi bio razumljiv, ne bi više sadržavao ni traga kakvom značenju. Blagoslivlje ih, najvjerojatnije. Blagoslivlje zemlju, blagoslivlje vladara, blagoslivlje oružje i ratne brodove i municiju i ručne bombe. Na oltaru ga okružuju mali dječaci, odjeveni poput anđela božjih, koji pjevaju alt i sopran. Nevina janjad! Svi u suknjicama, bespolni, poput i samog svećenika, koji je pride obično kratkovidan i ravnih stopala. Krasan primjerak hermafroditizma. Spol na uzici, koji pleše po melodiji u jebi-ga-molu. Promatrao sam koliko sam mogao u sumračnom svjetlu. Prizor me je u isto vrijeme opčaravao i zaprepaštavao. Po cijelom civiliziranom svijetu, mislio sam u sebi. Po cijelom svijetu. Fantastično. Kiša ili sunce, tuča, snijeg ili susnježica, gromovi, munje, rat, glad i kuga - stvar se ne mijenja ni za trun. Uvijek ista prosječna temperatura, isto besmisleno blebetanje, iste visoke crne cipele i anđelčići božji koji pjevaju sopran i alt. Kraj izlaza mala kutija s prorezom - da bi se nastavilo božansko djelo. Tako da božji blagoslov može da poput kiše padne na kralja i domovinu, na ratne brodove i jake eksplozive, na tenkove i avione, tako da radnik ima više snage u rukama, snage da kolje konje, i krave i ovce, snage da buši rupe u željeznim rešetkama, snage da prišiva dugmeta na hlačama drugih ljudi, snage da prodaje mrkve i šivaće strojeve i automobile, snage da trijebi kukce i čisti staje i iskrcava kante sa smećem i riba zahode, snage da piše naslove u novinama i da buši karte u podzemnoj željeznici. Snage... Snage. Sve ovo buncanje, micanje usnica, i previjanje samo da bi se smoglo malo snage! Premještali smo se s jednog mjesta na drugo, razgledavajući prizor s onom jasnoćom i bistrinom koja se katkada javlja nakon cijelonoćnog lumpanja. Mora da smo bili prilično sumnjivi, budući smo tako njuškali uokolo, podignutih ovratnika na kaputima, nijednom se ne prekriživši, nijednom ne pomaknuvši usne, osim da šapnemo kakvu bezočnu primjedbu. Možda bi sve prošlo a da to nitko ne primjeti da Fillmore nije uporno nastojao da prođe kraj oltara usred ceremonije. Tražio je izlaz i vjerojatno mu je na pameti bilo da kad je već kod toga temeljito pogleda najsvetije od svetoga, da ga pogleda, da kažemo u gro planu. Već smo uspjeli da se bez zapreke provučemo i kretali smo se prema pukotini svjetla, koja mora da je pokazivala izlaz, kada je iz tame iznenada istupio svećenik i stao nam na put. Upitao nas je kamo idemo i što radimo. Mi smo mu prilično pristojno rekli da tražimo izlaz. Rekli smo “izlaz” engleski jer smo u tom času bili toliko iznenađeni da se nismo mogli sjetiti francuske riječi za izlaz. Bez riječi odgovora, on nas je čvrsto zgrabio za ruku i otvarajući vrata - bila su to neka pokrajna vrata - gurnuo nas je i mi smo se iskotrljali u zasljepljujuće svjetlo dana. Dogodilo se to tako naglo i neočekivano da smo bili potpuno omamljeni kad smo izašli na pločnik. Napravili smo nekoliko koraka, trepćući očima, a onda se obojica instinktivno 136

Crowarez

Bosnaunited

osvrnuli. Svećenik je još uvijek stajao na stepenicama, blijed poput sablasti, mršteći se kao sam vrag. Mora da je bio vraški ljut. Kasnije, kad sam o tom razmislio nisam mu to mogao nimalo zamjeriti. Ali u tom času, videći ga tako u njegovoj dugoj suknji i maloj kapici na vrhu lubanje, činio mi se tako smiješnim da sam prasnuo u smijeh. Pogledao sam Fillmorea i on se počeo smijati. Cijelu minutu stajali smo tako smijući se u lice tom jadnom pederu. Bio je tako smućen, vjerujem, da načas nije znao što da radi. Ipak, krenuo je naglo niz stepenice, mašući u trku šakom, kao da nam ozbiljno prijeti. Kad je izašao iz ograde, bio je već u galopu. Tada me je već neki instinkt samoodržanja upozorio da pobjegnem. Zgrabio sam Fillmorea za rukav od kaputa i počeo trčati. On je govorio poput kakvog idiota: “Ne, ne! Neću bježati!” - “Hajde!” urlikao sam, “gubimo se odavde dok ima vremena. Onaj klipan je lud sto gradi.” I mi smo pobjegli, što su nas brže noge nosile. Na putu u Dijon, još sam se uvijek smijao tom događaju, i misli su mi se obratile na komični slučaj ponešto slične prirode, koji se zbio za vrijeme mog kratkog boravka u Floridi. Bilo je to za vrijeme slavnoga Booma kada sam, kao i hiljadu drugih, bio neoprezno uhvaćen. Pokušavajući da se izvučem, zapeo sam, zajedno s jednim svojim prijateljem, u samom grlu boce. Jacksonville, gdje smo se nasukali oko šest tjedana, bio je praktički u opsadnom stanju. Svaka skitnica na zemlji, i mnoštvo ljudi koji nikad prije nisu bili skitnice, kao da su svi zalutali u Jacksonville. Udruženje kršćanske mladeži, vojska spasa, vatrogasne stanice, policijske stanice, hoteli, prenoćišta, sve je bilo puno. Do posljednjeg mjesta, i posvuda su visjeli natpisi, koji su na to upozoravali. Stanovnici Jacksonvillea su toliko na to otvrdli da mi se činilo da uokolo šetaju u oklopima. Bila je to kao obično stvar hrane. Hrane i mjesta za spavanje. Hrana je dolazila s juga, puni vlakovi hrane - naranača i grapefruita i svakakvih sočnih jestvina. Znali smo se šuljati oko željezničkih skladišta tražeći trulo voće - ali čak je i to bilo rijetko. Jedne večeri, u očajanju, odvukao sam svog prijatelja Joea u neku sinagogu za vrijeme službe. Bila je to reformirana kongregacija i rabbi je ostavio na mene prilično ugodan utisak. Osvojila me i glazba - one prodorne židovske žalopojke. Čim je služba završila, pošao sam u rabbinovu sobu i zatražio da s njim razgovaram. Primio me prilično pristojno - sve dok nisam razjasnio što hoću. Tada se on strašno preplašio. Samo sam ga pitao malu pripomoć za mog prijatelja Joea i sebe. Po načinu kako me pogledao, čovjek bi pomislio da sam zatražio da iznajmim sinagogu, da bi od nje napravio kuglanu. Povrh svega, on me iznenada otvoreno zapita jesam li Židov ili nisam. Kad sam odgovorio da nisam, činilo se da je izvan sebe. Zašto sam, molim lijepo, došao židovskom pastoru za pomoć? Naivno sam mu rekao da sam oduvijek gajio više vjere u Židove nego u ne-Židove. Rekao sam to skromno, kao da je to jedan od mojih osobenih nedostataka. A osim toga bila je to istina. Ali to mu nije nimalo polaskalo. Ne, gospodine moj. Bio je užasnut. Da bi me se riješio, napisao je cedulju upravništvu vojske spasa. “Na to se mjesto morate obratiti”, rekao je i posleno se okrenuo, da bi se brinuo za svoje stado. Vojska spasa nam naravno nije mogla dati ništa. Da smo svaki imali po četvrt dolara mogli bi nam iznajmiti madrac na podu. Ali mi obojica nismo imali ni deset centi. Otišli smo u neki park i ispružili se na klupi. Sipila je kiša i pokrili smo se novinama. Nije prošlo ni pola sata, valjda, kad eto ti policajca i ne dajući nam ni riječi upozorenja, počeo nas je tako energično tući da smo za tren oka bili na nogama, čak i pomalo plesali, premda nismo bili nimalo raspoloženi za ples. Osjećao sam se tako vraški bijedno i jadno, tako potišteno, 137

Crowarez

Bosnaunited

gadno, kad me je po stražnjici izmlatio onaj slaboumni gad, da sam bio u stanju podići u zrak gradsku vijećnicu. Sutradan ujutro, da bismo sredili račune s tim gostoljubivim pasjim sinovima, svježi i umiveni predstavili smo se rano ujutro na vratima katoličkog župnika. Ovoga puta pustio sam da govori Joe. Bio je Irac i znao je malo njihov šatro. Imao je blage plave oči i mogao je malo prosuziti kad je htio. Neka sestra u crnini otvorila nam je vrata; ali nije nas pozvala da uđemo. Čekali smo u veži dok ona ne pozove časnog oca. Za nekoliko trenutaka je došao, taj časni otac, pušući kao lokomotiva. A što to mi molim lijepo želimo da ga smetamo u ovaj rani jutarnji sat? Nešto za jelo i mjesto za spavanje, odgovorili smo nevino. A odakle smo se dovukli ovamo, smjesta nas je upitao časni otac. Iz New Yorka, je li? Onda nam je najbolje da se i vratimo tamo što brže možemo, momci moji, i ne trošeći dalje riječi, taj krupni, podbuhli gad s licem repe tresnuo nam je vratima u lice. Oko sat kasnije, lutajući bespomoćno uokolo poput dva pijana jedrenjaka, slučajno smo opet prošli kraj župnog dvora. I bogami, vidimo mi tu debelu odvratnu repu kako natraške izlazi iz jedne uličice u limuzini! Kad je projurio kraj nas, pljunuo nam je oblak dima u lice. Kao da nam kaže: “Evo, to je za vas!” Bila je to krasna limuzina, s dvije gume odostrag, a časni ju je otac vozio, sjedeći za volanom s velikom cigarom u ustima. Mora da je to bila Corona-Corona, bila je tako krupna i sočna. Vidi se da mu dobro ide i da tu nema lijevo-desno. Kao da sam vlastitim očima vidio kako mu sok od mesa curi s usnica - dok puši veliku cigaru s aromom od pedeset centi. Cijelim putem u Dijon podsjećao sam se na prošlost. Razmišljao sam o svim stvarima koje sam mogao reći i učiniti, a koje nisam rekao ni učinio, u onim gorkim trenucima poniženja, kada čovjek, da bi zamolio za koricu kruha mora biti manji od crva. I ako sam bio trijezan kao riba, još uvijek sam se gnjevio na te stare uvrede i povrede. Još uvijek sam osjećao onaj udarac po stražnjici, kojim me počastio policajac u parku - premda je to bila naprosto sitnica, moglo bi se reći mala plesna poduka. Prolutao sam cijele Sjedinjene Države, zalazio u Kanadu i Meksiko. Svugdje ista priča. Ako hoćeš kruha, moraš se upregnuti, krenuti strojevim korakom. Po cijelom svijetu siva pustinja, sag od čelika i cementa. Proizvodnja! Više kračuna i kvaka, više bodljikave žice, više pseće hrane, više kosilica za travu, više kugličnih ležajeva, više razornih eksploziva, više tenkova, više otrovnih plinova, više sapuna, više zubne paste, više novina, više odgoja, više crkava, više knjižnica, više muzeja. Naprijed! Vrijeme žuri. Embrio se gura kroz otvor maternice, i čak nema nimalo pljuvačke da mu olakša prolaz. Suho rođenje, koje ga guši. Nema jauka, nema ni cvrkuta. Salut au monde! Pozdrav dvadeset i jednog topa, koji pucaju iz rectuma. “Nosim šešir kako mi se hoće, u kući ili na ulici”, rekao je Walt. Bilo je to vrijeme kada si još uvijek mogao naći šešir koji ti pristaje glavi. Ali vrijeme prolazi. Da bi sad dobio šešir koji ti pristaje moraš poći na električnu stolicu. Oni ti stave mali šeširić na lubanju. Pristaje kao saliven, zar ne? Ali nije važno! Pristaje. Moraš živjeti u čudnoj zemlji kao što je Francuska, kretati se po meridijanu koji dijeli hemisfere života i smrti, da bi znao kakva te neproračunljiva budućnost čeka. Električno tijelo! Demokratska duša! Poplava! Sveta majko božja, što znači sve to sranje? Zemlja je spaljena i ispucana. Muškarci i žene spuštaju se zajedno poput jata lešinara na smrdljivu 138

Crowarez

Bosnaunited

strvinu, da bi se parili i ponovo razletili svijetom. Lešinari koji se ruše iz oblaka poput teškog kamenja. Pandže i kljun, eto to smo mi! Ogromni crijevni aparat s nosom za mrtvo meso. Naprijed! Naprijed bez milosrđa, bez sućuti, bez ljubavi, bez opraštanja. Ne traži milosti i ne daj je nikome! Više bojnih brodova, više otrovnih plinova, više razornih eksploziva! Više gonokoka! Više streptokoka! Više strojeva za bombardiranje! Više i više svega - dok se cijela ta jebena mašinerija ne razleti u paramparčad, a i zemlja s njom! Izašavši iz vlaka smjesta sam uvidio da sam počinio sudbonosnu pogrešku. Licej se nalazio nedaleko kolodvora; prošetao sam glavnom ulicom u ranom zimskom sumraku, tapkajući putem prema svom odredištu. Padao je lagani snijeg, stabla su blistala od mraza. Prošao sam kraj dvije ogromne prazne kavane koje izgledaju poput turobnih čekaonica. Šutljiva prazna turobnost - eto, takav su dojam na mene ostavile. Beznadni provincijski grad, gdje se gorušica proizvodi na teretne vagone, u buradima, u konzervama, bačvicama ili loncima i zgodnim malim vrčićima. Od prvog pogleda na licej sav sam se naježio. Bio sam toliko neodlučan da sam se na ulazu zaustavio da bih sam sa sobom raspravio da li da uđem ili ne. Ali budući da nisam imao novaca za povratnu kartu, nije imalo mnogo smisla da o tome razmišljam. Na trenutak sam pomislio da pošaljem telegram Fillmoreu, ali našao sam se u nedoumici, pod kakvom izlikom da to učinim. Preostalo mi je samo da uđem, sklopivši oči. Monsieur le Proviseur je slučajno bio vani - rekli su mi da je njegov slobodni dan. Neki mali grbavac mi je prišao i ponudio se da će me otpratiti do ureda monsieura le Censeura koji je njegov zamjenik. Hodao sam malo iza njega, fasciniran grotesknim načinom na koji je šepao. Bio je pravo malo čudoviste, kako se može vidjeti u trijemu svake pišljive katedrale u Evropi. Ured m. le Censeura bio je velik i gol. Sjeo sam na tvrdu stolicu, da čekam, dok je grbavac nekud strjelovito odjurio da ga potraži. Osjećao sam se gotovo kao kod kuće. Atmosfera ovog mjesta živo me je podsjećala na stanovite dobrotvorne kancelarije u Sjedinjenim Državama, gdje sam znao satima sjediti, čekajući da dođe kakav slatkorječivi gad i da me ispita. Iznenada su se vrata otvorila i, skakutavim korakom, ulepršao je m. le Censeur. Učinio sam sve u svojoj moći da potisnem kikot. Nosio je isti kaput od fraka, kakav je nekad imao Boris, a preko čela mu je visjela kosa, nekakva pljuvačkom zaglađena kovčica, kakvu je možda mogao nositi Smerdjakov. Ozbiljan i oštar, s risjim okom, on nije gubio riječi da bi me razveselio ili ohrabrio. Smjesta je iznio liste na kojima su bila popisana imena studenata, sati, lekcije, i sve ostalo, pedantnim rukopisom. Rekao mi je koliko mi se propisuje ugljena i drveta, i nakon toga me je spremno obavijestio da u svoje slobodno vrijeme mogu činiti što god mi se sviđa. Ovo posljednje bila je prva lijepa riječ koju sam od njega čuo. To mi je opet toliko vratilo samopouzdanje da sam na brzinu u sebi izmolio molitvu za Francusku - za vojsku i mornaricu, sistem školovanja, bistroe, cijeli bogom prokleti cirkus. Kad se završio ovaj fol-de-rol, zazvonio je malim zvoncem, na što se spremno pojavio grbavac, da bi me odveo u ured monsieura l’Economa. Ovdje je atmosfera bila ponešto drukčija. Više nalik teretnoj postaji, s prtljažnim listama i gumenim žigovima posvuda, i podbuhlim činovnicima koji slomljenim perima škrabaju po ogromnim nezgrapnim knjižurinama. Kad mi je odmjerena moja porcija ugljena i drveta, grbavac i ja smo 139

Crowarez

Bosnaunited

odmarširali s jednim tačkama prema spavaonici. Dobio sam sobu na najvišem katu, u istom krilu gdje i pions. Situacija je poprimala komičan aspekt. Nisam znao više koga vraga da očekujem. Možda pljuvačnicu. Cijela stvar je jako smrdila na pripremu kakvog vojnog pohoda; nedostajali su samo naprtnjača i puška - i metak u glavu. Soba koju su mi dodijelili bila je prilično velika, s malom pećicom na koju je bila prikopčana iskrivljena cijev, koja je stvarala lakat upravo iznad željeznog ležaja. Veliki sanduk za drva i ugljen stajao je kraj vrata. Prozori su gledali na niz bijednih kućica, načinjenih od kamena, gdje su živjeli trgovac, pekar, postolar, mesar i drugi - sve klipani imbecilna izgleda. Pogledao sam preko krovova prema golim brežuljcima po kojima se kotrljao vlak. Sirena lokomotive zakriještala je žalosno i histerično. Kad mi je grbavac zapalio vatru, raspitao sam se o njupi. Još nije bilo vrijeme za večeru. Bacio sam se na postelju, ne skidajući ogrtač, i prekrio se pokrivačima. Kraj mene je bio vječiti škriputavi noćni ormarić u kojemu se sigurno negdje skriva vrčina. Postavio sam budilicu na stol i promatrao kako minute otkucavaju. S ulice je dopiralo plavičasto svjetlo u ovu jamu od sobe. Slušao sam kamione, kako štropoću, promatrajući dokono peć usred sobe i cijev na lakat, koja je bila pričvršćena komadićima žice. Naročito me zanimala kištra za ugalj. Nikada u životu nisam stanovao u sobi s kištrom za ugalj. Nikada u svom životu nisam ložio vatru ili poučavao djecu. Niti sam, kad smo već kod toga, ikada u životu nešto radio bez plaće. Osjećao sam se istovremeno slobodan i zarobljen - upravo kao što se čovjek osjeća neposredno prije izbora, kad su kandidirani sve sami lupeži a ti si se zavjetovao da glasaš za pravog čovjeka. Osjećao sam se kao najmljenik, kao poslužnik za sve, kao lovac, kao skitnica, kao rob na galiji, kao pedagog, kao crv i uš. Bio sam slobodan, ali su mi udovi bili okovani. Demokratska duša s bonom za besplatni ručak, ali bez moći kretanja, bez glasa. Osjećao sam se poput mekušca prikucanog na dasku. A povrh svega, osjećao sam glad. Kazaljke su se kretale vrlo polako. Preostalo mi je još da straćim deset minuta prije nego budilica zazvoni. Sjene u sobi su potamnjele. Postalo je strašno tiho, napeta tišina koja mi je isla na živce. Male gomilice snijega prilijepile su se uz prozorska stakla. Izdaleka je lokomotiva kriještavo vrisnula. A zatim opet mrtva tišina. Peć se počela žariti, ali od nje nije dopiralo nimalo topline. Počeo sam se plašiti da bih mogao zadrijemati i propustiti večeru. To bi moglo značiti da ću ležati budan cijele noći s praznim želucem. Uhvatila me panika. Trenutak prije nego što će zazvoniti gong, skočio sam iz postelje i zaključavši vrata iza sebe, pojurio sam niz stepenice u dvorište. I tu sam se izgubio. Jedan pravokutnik za drugim, jedno stepenište za drugim. Lutao sam kroz zgrade, panički tražeći trpezariju. Prošao sam kraj dugog niza mladića koji su u redu marširali bog zna kamo; kretali su se poput lancem vezanih robova, a na čelu im je stupao gonič robova. Konačno sam ugledao nekog tipa energična izgleda, s polucilindrom, koji se uputio prema meni. Zaustavio sam ga da ga pitam da mi pokaže put u trpezariju. Slučajno sam zaustavio pravog čovjeka. Bio je to m. le Proviseur, i činilo se da je oduševljen što je ovako na mene slučajno naišao. Odmah me je pitao da li sam se udobno smjestio, da li mi može bilo kako pomoći. Rekao sam mu da je sve na mjestu. Samo što je malo hladnjikavo, usudio sam se dodati. On me je uvjeravao da je ovo vrijeme prilično neobično za ovo doba. Tu i tamo bude magle i malo snijega, a zatim biva neko vrijeme zbilja neugodno, i sve u tom smislu. Neprestano me je držao za ruku, vodeći me prema trpezariji. Činio mi se vrlo pristojnim momkom. Čovjek na svom mjestu, mislio sam. Pošao sam čak tako daleko da sam povjerovao da ću se možda kasnije s njim i 140

Crowarez

Bosnaunited

zbližiti, da će me možda s vremena na vrijeme pozvati u svoju sobu kad dođu mrazne, hladne noći i da će mi napraviti vrući grog. Zamišljao sam svakakve prijateljske stvari u nekoliko trenutaka koji su nam bili potrebni da stignemo do vrata trpezarije. Ovdje, dok mi je duh jurio brzinom od milje na minutu, on se iznenada sa mnom rukovao i podigavši malo svoj šešir, zaželio mi laku noć. Bio sam toliko zbunjen da sam i ja prstom dotaknuo kapu. Učinio sam to kako i priliči, što sam uskoro otkrio. Kad god čovjek prođe kraj nekog profesora, ili čak kraj m. l’Economa, podiže šešir. Kraj istog čove može proći i deset puta dnevno. Svejedno. Moraš odati pozdrav, makar ti je šešir otrcan. Tako se pristoji. Svakako, pronašao sam trpezariju. Bila je nalik na kliniku u East Sideu, s opločenim zidovima, golim žaruljama i mramornim stolovima. I naravno, s velikom peći, koja ima cijev na lakat. Večera se još nije služila. Neki bogalj jurio je uokolo s tanjurima, noževima, vilicama i bocama vina. U uglu se nalazilo nekoliko mladića, koji su živahno razgovarali. Prišao sam im i predstavio se. Oni su me dočekali vrlo srdačno. Zapravo i previše srdačno. Nisam mogao shvatiti o čem se radi. Za tren oka soba se počela puniti; brzo su me upoznali sa svima. Tada su stvorili oko mene krug i, napunivši čaše, počeli pjevati... “L’autre soir l’idée m’est venue Crè nom de Zeus d’enculer un pendu; Le vent se lève sur la potence, Voila mon pendu qui se balance, J’ai dû l’enculer en sautant, Crè nom de Zeus, on est jamais content. Baiser dans un con trop petit, Cré nom de Zeus, on s’écorche le vit; Baiser dans un con trop large. On ne sait pas où l’on décharge; Se branler étant bien emmerdant, Cré nom de Zeus, on est jamais content.” Uz ovo, Quasimodo je najavio večeru. Les surveillants su bili vesela grupa. Bio je tu neki Kroa koji je podrigivao poput svinje i uvijek glasno prdnuo kad bi sjedao za stol. Mogao je prdnuti trinaest puta redom, obavijestili su me. Drži rekord. Onda je tu bio monsieur le Prince, atleta, koji je rado oblačio smoking uveče kad bi izlazio u grad; imao je krasan ten, kao kakva djevojka, i nikada nije pio ni kapljicu vina, niti čitao išta što bi inu moglo opteretiti mozak. Do njega je sjedio Petit Paul, iz Midija, koji nije mislio ni o čemu drugome nego o pički; običavao je svakoga dana reći - “a partir de jeudi je ne parlerai plus de femmes”. On i monsieur le Prince bili su nerazdruživi. Bio je tu i Passeleau, pravi mali žicar, koji je studirao medicinu i posuđivao movac od svakog živog; neprestano je govorio o Ronsardu, Villonu i Rabelaisu. Sučelice meni sjedio je Mollesse, agitator i organizator piona, koji je uporno zahtijevao da se meso važe, da bi se vidjelo da li nedostaje nekoliko grama. On je stanovao u maloj sobici u ambulanti. Njegov smrtni neprijatelj bio je monsieur l’Econome što mu nije služilo naročito na čast, budući da je tog tipa svako mrzio. Mollesse se družio s nekim Penibleom, momkom nadurena izraza, s profilom poput jastreba, koji je 141

Crowarez

Bosnaunited

provodio najstrožu štednju i igrao ulogu lihvara. Bio je nalik na kakvu graviru Albrechta Durera - kombinacija svega kiseloga, nadurenog, mrzovoljnog, ogorčenog, nesretnog, nevoljnog i povučenog, što sačinjava panteon njemačkih srednjovjekovnih vitezova. Židov, bez svake sumnje. Bilo kako bilo, njega su ubili u automobilskoj nesreći kratko vrijeme nakon mog dolaska, okolnost koja mi je zaradila čistih dvadeset i tri franka. S iznimkom Renauda, koji je sjedio kraj mene, drugi su već izblijedili iz mog pamćenja; pripadali su onoj kategoriji bezbojnih pojedinaca, od kojih se sastoji svijet inženjera, arhitekata, zubara, farmaceuta, nastavnika i drugih. Ništa ih nije odlikovalo od bijednika, koji će im kasnije laštiti cipele. Bili su ništice u svakom smislu te riječi, brojke koje oblikuju jezgro uglednog i žalosnog građanstva. Jeli su oborenih glava i bili su uvijek prvi da galame za repetama. Spavali su čvrsto i nikad se nisu žalili; nisu bili ni veseli ni tužni. Ravnodušnici koje je Dante smjestio u predvorje pakla. Bolje društvo. Nakon večere bio je običaj da se smjesta ide u grad, osim ako čovjek nije na dužnosti u spavaonicama. Usred grada nalazile su se kavane - ogromne sumorne dvorane gdje su se dostojanstveni dijonski trgovci skupljali da kartaju i slušaju glazbu. Najbolje što se o kavanama može reći jest da je u njima bilo toplo. I sjedala su bila razmjerno udobna. I uvijek je tu bilo po nekoliko kurvi koje bi, za čašu piva ili šalicu kave, s čovjekom prosjedile i proćeretale. S druge strane, glazba je bila užasna. Kakva glazba! U zimsko veče, u prljavoj rupi kao što je Dijon, ništa ne može čovjeku ići toliko na živce, toliko ga ubijati u pojam, koliko zvuk francuskog orkestra. Posebno jednog od onih uglađenih ženskih orkestara, gdje sve zvuči poput pištanja i prdeža u suhom algebarskom ritmu i s higijenskom ravnomjernošću paste za zube. Škripanje i cviljenje, koje se izvodi za toliko i toliko franaka na sat - a sve drugo nek ide k vragu! Kako je to melankolično. Kao da je stari Euklid stao na stražnje noge i progutao nešto solne kiseline. Razum je tako temeljito eksploatirao cijelo područje ideja da nije ostalo ničega od čega bi se pravila muzika, osim praznih rebara harmonike, kroz koje zrak zviždi i dere eter u krpice. Govoriti o glazbi u ovoj karauli jest kao sanjati o šampanjcu dok se nalaziš u ćeliji smrti. Glazba mi je bila posljednja od briga. Nisam čak ni o pički mislio, tako je nevoljna, tako hladna, tako gola, tako siva bila ova rupa. Vraćajući se prve večeri kući, primijetio sam na vratima jedne kavane napis iz Gargantue. U kavani je bilo kao u mrtvačnici. Ali svejedno, naprijed! Imao sam vremena do mile volje, ali ni pare za trošenje. Dva ili tri sata lekcije iz konverzacije dnevno, i to je bilo sve. A i kakvog je smisla imalo učiti ove jadne gadove engleskom? Osjećao sam prema njima samo samilost. Cijelo su jutro argatovali na John Gilpins Ride, a poslijepodne su dolazili k meni da bi uvježbavali mrtav jezik. Razmišljao sam o tome koliko sam korisnog vremena straćio čitajući Virgila ili probijajući se kroz takve neshvatljive besmislice kao što je Hermann i Dorothea. Kakvo je to ludilo! Znanost, prazna košarica za kruh! Sjetio sam se Carla koji zna recitirati Fausta unatrag, i koji nikada ne napiše knjigu a da na sva usta ne hvali svog besmrtnog, nedohvatnog Goethea. A ipak nije imao toliko mozga u glavi da upeca bogatu pičku i da dođe do čistog donjeg rublja. Ima nešto opsceno u toj ljubavi prema prošlosti, koja dovodi čovjeka u redove porcijaša ili u rovove na frontu. Nešto opsceno u cijeloj toj duhovnoj situaciji koja dopušta da jedan idiot prska svetom vodicom velike Berte i bojne brodove i razorne eksplozive. Svaki čovjek nakljukan klasicima, neprijatelj je ljudskoga roda. 142 Crowarez

Bosnaunited

I tako evo me tu, sa zadatkom da širim bibliju francusko-američkog prijateljstva. Izaslanik jednog leša koji nakon što je pljačkao lijevo i desno, nakon što je izazvao neizrecive patnje i bijedu, sanja o tome da stvori univerzalni mir. Fuj! Pitam se samo što oni od mene očekuju da govorim? O “Vlatima trave”, o tarifnim granicama, o deklaraciji nezavisnosti, o posljednjem gangsterskom ratu? O čemu? O čemu, htio bih da znam. E, pa da vam kažem - nikada o svemu tome ne spominjem ni slova. Poceo sam kao iz puške s lekcijom o fiziologiji ljubavi. Kako se slonovi pare - eto što! To je palilo kao vatra. Nakon prvoga dana nije više bilo praznih klupa. Nakon prve lekcije iz engleskog, stajali su na vratima očekujući me. Izvrsno smo se slagali. Oni su mi postavljali svakakva pitanja, kao da ni od koga nisu saznali ni najpišljiviju sitnicu. Dopustio sam im da pitaju što hoće. Uputio sam ih kako da postavljaju još škakljivija pitanja. Pitajte bilo što, bio je moj motto. Ja sam ovdje opunomoćenik iz kraljevstva slobodnih duhova. Ovdje sam da bih stvorio groznicu i vrijeme. “Na neki način”, kaže jedan ugledni astronom, “tvarni svemir čini se da prolazi poput neke priče, koja se rastapa u ništavilo kao vizija”. Čini se da je to općeniti dojam, koji se osjeća pod praznom košaricom za kruh, koja predstavlja znanost. Ja osobno ne vjerujem u to. Ne vjerujem ni u jednu pizdariju kojom nas ti gadovi hoće nakljukati. Između predavanja, kad ne bih imao kakvu knjigu za čitanje, odlazio bih gore u spavaonice i brbljao s pionima. Oni su bili oduševljeno neupućeni u sve što se dešava naročito u svijet umjetnosti. Gotovo jednako neupućeni kao i sami studenti. Bilo mi je kao da sam dospio u neku privatnu malu ludnicu, gdje nigdje ne piše izlaz. Katkada bih švrljao pod arkadama, promatrajući djecu koja su šetala uokolo s ogromnim komadima kruha zabijenim u prljave njuške. I sam sam uvijek bio gladan, budući da nikako nisam mogao dospjeti do doručka koji se dijelio u neki neljudski sat ujutro, baš kad mi se krevet malo ugrijao. Ogromne zdjele plave kave sa hrgama bijelog kruha, i bez imalo maslaca. Za ručak, grah ili leća s komadićima mesa, tek toliko da se probudi apetit. Hrana dostojna lučkih radnika, klesara u kamenolomu. Čak ni vino nije ništa valjalo. Stvari su bile ili razrijeđene ili pokvarene. Bilo je kalorija, ali nije bilo kuhinje. Monsieur l’Econom je bio za sve to odgovoran. Tako su bar rekli. Ali ja ni to ne vjerujem. Njemu se plaćalo tek toliko da ne umremo od gladi. On nas nije pitao da li patimo od šuljeva ili prišteva; nije se zanimao da li imamo osjetljiva nepca ili vučja crijeva. Zašto i bi? Njega su uposlili da s toliko i toliko grama po tanjuru proizvede toliko i toliko kilovata energije. Sve u pojmovima konjskih snaga. Sve je to bilo pažljivo proračunato u debelim knjižurinama, po kojima su činovnici škrabali ujutro, u podne i navečer. Primitak i izdatak, s crvenom crtom posred stranice. Lutajući četvrtastim dvorištem, većinom s praznim želucem, počeo sam se pomalo osjećati ludim. Poput Carla Glupoga, onog jadnika - samo što ja nisam imao svoje Odette Champsdivers s kojom da se igram skrivača. Neprestano sam morao žicati cigarete od studenata, a za vrijeme predavanja katkada bih zajedno s njima žvakao kakav komadić suha kruha. Kako mi se vatra neprestano gasila, ja sam uskoro potrošio cijelo svoje sljedovanje drveta. Morao sam se đavolski namučiti da izmuzem malo drveta od činovnika ekonoma. Konačno mi je to toliko dognjavilo da sam izlazio na ulicu i tražio drva za potpalu, kao Arapin. Zapravo čovjeka zaprepašćuje koliko se malo drva može skupiti na ulicama Dijona. Ali te su me male pljačkaške ekspedicije odvodile u čudne dijelove grada. Upoznao sam tako uličicu koja se zove po nekom M. Philibertu Papillonu - mrtvom glazbeniku, koliko znam gdje se nalazila cijela gomila javnih kuća. Bila je to nešto veselija okolina; osjećao se miris 143

Crowarez

Bosnaunited

kuhanja, i kroz prozore je visjelo rublje koje se suši. Tu i tamo uspio bih da ugledam kojeg od bijednih slaboumnika koji su unutra provodili vrijeme. Bilo im je bolje nego onoj bijedi usred grada, na koje bi nailazio svaki put kad bih išao u trgovinu. Činio sam to često da bih se zagrijao. One su to radile s istog razloga, valjda. Tražile su bilo koga da im plati kavu. Sve su izgledale pomalo šašave, što od hladnoće, što od samoće. Cijeli je grad izgledao pomalo suludo, kad bi ga prekrilo plavetnilo večeri. Čovjek se mogao šetati gore-dolje glavnom ulicom svakog četvrtka u tjednu, sve do sudnjega dana i ne sresti neku širokogrudniju dušu. Šezdeset ili sedamdeset hiljada ljudi - možda još i više - skutrenih u vunenom donjem rublju, koji nemaju kamo da idu i što da rade. Samo proizvode na vagone gorušice. Ženski orkestri koji melju Veselu udovicu. Srebmi pribor u velikim hotelima. Kneževska palača koja trune, raspada se kamen po kamen, udo po udo. Stabla koja škripe od mraza. Neprekidni klopot drvenih cokula. Sveučilište slavi Goetheovu smrt, ili rođenje, ne sjećam se više što. (Obično se proslavlja smrt.) Svakako, sasvim idiotski. Svi zijevaju i rastežu se. Kad god silazim s ceste u pravokutno dvoriste zgrade, uvijek me spopada osjećaj beskrajne jalovosti. Vani turobno i prazno, unutra turobno i prazno. Odvratna sterilnost koja visi iznad grada, magla knjiškog znanja. Talog i pepeo prošlosti. Oko unutrašnjeg dvorišta poslagani su razredi, male barake, kakve čovjek viđa u šumama na sjeveru, gdje pedagozi daju maha svojim porocima. Na crnoj ploči jalova abrakadabra, za koju budućim građanima republike treba cijeli život da je zaborave. Svako malo, roditelji se primaju u velikoj gostinskoj sobi, tik uz cestu, gdje se nalaze poprsja starih junaka, kakvi su Moliere, Racine, Corneille, Voltaire i drugi, sva strašila koja ministri vlade spominju vlažnih ustiju, kad god se kakav besmrtnik pridodaje tom voštanom muzeju. (Nema poprsja Villona, nema poprsja Rabelaisa, nema poprsja Rimbauda). Svakako, ovdje se oni sastaju u dostojanstvenoj konklavi, roditelji i uštogljeni pedanti, koje vlada unajmljuje da bi oblikovali duh mladih ljudi. Uvijek taj proces oblikovanja, uvijek to ukrasno vrtlarstvo, da bi duh ispao privlačniji. A i mladići tu povremeno dolaze - mali suncokreti koje će uskoro presaditi iz dječje sobe da bi njima ukrasili gradske travnjake. Neki su oni naprosto umjetne biljke od gume, koje je lako oprašiti kakvom starom poderanom košuljom. A svi oni trzaju se kao suludi, boreći se za život, u spavaonicama, čim se spusti noć. Spavaonice! Gdje tinjaju crvena svjetla, gdje zvono zvoni poput vatrogasne uzbune, gdje su stepenice već dobile udubljenja, od nogu koje se žure da stignu do odgojnih ćelija. A zatim tu su i profesori! Za prvih nekoliko dana, dospio sam toliko daleko da sam se s nekolicinom i rukovao, a naravno, neprestano smo dizali jedan pred drugim šešire, dok smo se mimoilazili po arkadama. Ali što se tiče ljudskog razgovora, što se tiče toga da se skokne do ugla i zajedno nešto popije, od toga ništa. Bilo je to naprosto nezamislivo. Mnogi su od njih izgledali kao da imaju pune gaće od straha. Bilo kako bilo, ja sam pripadao drugoj hijerarhiji. Oni ne bi podijelili ni uš sa mnom i meni sličnima. Toliko su mi išli na živce, kad sam ih samo gledao, da sam im znao psovati ispod glasa, kad bi ih vidio u prolazu. Znao sam tako stajati, oslanjajući se o stup, s cigaretom u kutu ustiju, nabivši šešir na oči, i kad bi mi došli u blizinu, u kojoj je bilo pristojno pozdraviti, ja bih punim ustima pljunuo i podigao šešir. Nije mi se dalo ni da otvorim njušku i da im poželim dobar dan. Ispod glasa bih jednostavno rekao: “Jebi se, Jack!” i ostao kod toga. Nakon tjedan dana činilo mi se da sam ovdje već cijelog života. Bilo je to nalik kakvoj strašnoj jebenoj mori, koju ne možeš zbaciti sa sebe. 144

Crowarez

Bosnaunited

Razmišljajući o tome, znao bih pasti u komu. Ta stigao sam samo prije nekoliko dana. Bila je noć. Ljudi su brzali kući poput štakora pod maglenim svjetlima. Stabla su blistala poput dijamanta sjajnom zlobom. Razmišljao sam tako hiljadu puta i više. Od kolodvora do liceja bila je to promenada, kao da čovjek prolazi kroz koridor Gdanjska, sve nazubljeno, u živčanoj napetosti, šašavo. Cesta mrtvih kostiju, iskrivljenih, skutrenih figura, prekrivenih mrtvačkim plaštevima. Kralježnice kao da su im načinjene od kostiju sardine. Sam licej kao da se uzdiže iz nekog jezera tankoga snijega, preokrenuta planina, koja pokazuje vrhom dolje prema središtu zemlje, gdje bog ili vrag luđački kopa, upregnut poput konja, za onaj raj koji je uvijek samo vlažan san. Ako je ovdje ikada zasjalo sunce, ne sjećam ga se. Ne sjećam se ničega osim hladnih masnih magli koje su dolazile sa smrznutih močvara odande gdje se željeznička pruga zarivala poput brazde u gole bregove. Dolje kraj kolodvora bio je kanal, ili je možda to bila rijeka, skrivena pod žutim nebom, gdje su se uz strme obale stisnule male barakice. Bila je tu negdje i kasarna, pada mi na pamet, jer sam katkada susretao male žute ljude iz Cochinchine - plahe probisvijete s opijumskim licem, koji proviruju iz zgužvanih uniformi poput obojenih kostura zamotanih u staniol. Cijelo je mjesto bilo tako prokleto nalik na srednji vijek, tako pakleno škakljivo i nemirno, da se treslo od prigušenih jecaja. Srednji vijek ti je skakao za vrat sa zabata, visio poput obješenih kriminalaca s fasada. Neprestano sam se osvrtao, hodao sam poput raka, kojega čovjek podbada prljavom vilicom. Sva ta debela čudovišta, sve te nakaze prilijepljene na fasadi Eglise St. Michel slijedile su me vijugavim uličicama, pratile me oko uglova. Činilo se kao da se po noći cijela fasada St. Michela otvara poput albuma, ostavljajući te licem u lice s užasima štampane stranice. Kad bi se svjetlost zagasila i lica se spljoštila, nestajući u tami, mrtva poput svjetova, tada je ta fasada bila zapravo veličanstvena; u svakoj pukotini starog kvrgavog pročelja čuo se šuplji napjev noćnoga vjetra a preko čipkastih krhotina hladnih ukočenih ukrasa, oblačno, mutno mumljanje vlage i mraza. Ovdje, na mjestu gdje stoji crkva, kao da se sve okrenulo naopačke. I sama crkva mora da se okrenula na svojim temeljima, u stoljećima progresa pod kišom i snijegom. Ležala je na Place Edgar Quinet, oduprijevši se protiv vjetra, poput kakve mrtve mazge. Kroz Rue de la Monnaie vjetar je hujio poput raskuštrane sijede kose; kovitlao se oko bijelih stupova koji su sprečavali prolaz omnibusima i zapregama od dvadeset mazgi. Prolazeći kroz taj izlaz u rane jutarnje sate, katkada bih naletio na monsieura Renauda koji, zamotan u svoju togu, poput kakvog proždrljivog fratra, pokušava da mi se približi jezikom šesnaestog stoljeća. Koračajući uporedo s monsieur Renaudom, dok se mjesec probijao kroz masno nebo poput probušena balona, smjesta sam utonuo u područje transcedentalnog. M. Renaud je govorio odsječno, suho poput suhe šljive, s teškim brandenburškim akcentom. Znao se obarati na mene punom težinom Goethea ili Fichtea, s dubokim glasovima basa koji su grmjeli po vjetrovitim uglovima Placea, poput prošlogodišnje grmljavine. Ljudi Yucatana, ljudi Zanzibara, ljudi Ognjene Zemlje, spasite me od ove lajave svinje! Sjever se skuplja oko mene, ledeni fjordovi, plavovrhi greben, ludo svjetlo, obsceni kršćanski napjev koji se poput lavine širi od Etne do Egejskog mora. Sve se smrznulo kao kamen, duh je obrubljen i obzidan mrazom a kroz melankolične žalopojke brbljavca čuje se grcavo grgljanje svetaca izjedenih od ušiju. Da, bijel sam i zamotan u vunu, skutren, obješen poput šunke, ali u ovome ne učestvujem. Bijel do kostiju, ali s hladnom osnovicom alkalija, sa prstima šafranove boje. Da, bijel, ali nisam brat znanosti, nisam srce katoličko. Bijel i nesmiljen, kao 145

Crowarez

Bosnaunited

oni ljudi prije mene koji su isplovili iz Elbe. Ja gledam prema moru, prema nebu, prema onome što je neshvatljivo, istovremeno tako blizu i daleko. Snijeg pod nogama praši pod vjetrom, puše, škaklje, bode, šapće, vrtloži se, pljušti, krši se, prska. Nema sunca, nema grmljavine valova, nema nadimanja plime. Hladni sjeverni vjetar bodljikav od oštrih strijelica, leden, zlokoban, pohlepan, opasan, paralizirajući, ulice krivudaju svojim iskrivljenim koljenima; bježe od žurnog pogleda, ozbiljnog prijekornog oka. Ulice šepaju niz sklopljene kapke, okrećući crkvu naopačke, koseći kipove, sravnjujući sa zemljom spomenike, čupajući stabla, poravnavajući travu, isisavajući miris iz zemlje. Lišće tupo poput cementa: lišće koje ne može zasjati više ni pod jednom rosom. Nikakav mjesec neće posrebriti njihovu jadnu sudbinu. Godišnja doba su ukočeno zastala, stabla trunu i venu, kola se kotrljaju kroz blatnjave brazde sa sklizavim štropotom, kao da gaze harfu. U šupljinama bregova, bijelih vrhunaca, goletni i beskičmeni Dijon drijema. Nikog živog da prolazi kroz tu noć, osim nemirnih duhova koji se kreću prema jugu kroz safirne rešetke. Ali ipak, ja sam na nogama, budna sablast, bijelac pod terorom hladnog zdravog razuma ove klaoničke geometrije. Tko sam ja? Što ovdje radim? Padam između hladnih zidova ljudske zlobe, bijela figura koja leprša, tone kroz hladno jezero, dok se iznad mene diže brdo lubanja. Spuštam se na hladne geografske širine, niz stepenice od krede isprane indigom. Zemlja u svojim tamnim hodnicima prepoznaje moj korak, osjeća moju nogu, krilo koje se miče, uzdah i drhtanje. Čujem kako se znanje guši i davi, dok se neka obličja uzdižu, dok se s njih cijedi sluz, mijenjajući se u zlatna kartonska krila; čujem kako se vlakovi sudaraju, lanci zveče, lokomotive pušu, hrču, njuškaju, puše se i pišaju. Sve mi stvari prilaze kroz jasnu maglu s mirisom ponavljanja, sa žutim mamurlucima i aperitivima. U mrtvom sredistu, daleko ispod Dijona, daleko ispod hiperborejskih područja, stoji bog Ajax s ramenima privezanim o mlinsko kolo, masline se tiješte a zelena močvarna voda vrvi od kreketavih žaba. Magla i snijeg, hladno podneblje, mučna znanost, plava kava, kruh bez maslaca, juha i leća, teški grah sa slaninom, ustajali sir, gnjecava njupa, odvratno vino dovelo je cijelu kaznionicu do konstipacije. I upravo u trenutku kada se svima stvorila paučina na stražnjicama, zalede se zahodske cijevi. Govno se gomila poput mravinjaka; čovjek se mora pomicati sve dalje od malih prijestolja i ostavljati ga po podu. Govno tu leži ukočeno i smrznuto, čekajući okopnjenje. Četvrtkom dolazi grbavac s malim tačkama, lopaticom i metlom, tovari hladna kruta govneta i odvozi ih, vukući svoju usahnulu nogu. Hodnici su puni toaletnog papira, koji ti se lijepi za noge poput muholovke. Kad vrijeme malo zatopli, smrad postaje strašan; čovjek ga može osjetiti s udaljenosti od četrdeset milja. Dok stojiš iznad tog zrelog gnoja ujutro, s četkicom za zube, smrad je toliko snažan da ti se zavrti u glavi. Mi stojimo uokolo u crvenim flanelskim košuljama, čekajući red da ispljunemo u rupu; to je nalik kakvoj ariji iz neke Verdijeve opere - zbor kovača sa bočicama i injekcijama. Po noći, kad me stisne, ja jurim dolje u privatni zahod monsieura l’Censeura, koji se nalazi u samoj veži. Stolica mi je uvijek puna krvi. Ni njegov zahod nema vode, ali barem čovjek ima zadovoljstvo da može sjesti. Ostavljam mu svoj mali paketić kao znak poštovanja. Prema kraju večere, dolazi veilleur de nuit da nas malo razveseli. To je jedino ljudsko biće u cijeloj ovoj instituciji s kojim osjećam nekakvo srodstvo. On je nitko i ništa. U ruci nosi svjetiljku i svežanj ključeva. On obilazi cijele noći u ophodnji, ukočen kao automat. Otprilike u vrijeme kada se servira ustajali sir, on skokne ovamo na čašu vina. Stoji tu, 146

Crowarez

Bosnaunited

ispruženih šapa, krute i žičane kose, poput doge, obrazi su mu crveni, a brk mu blista od snijega. On promrlja riječ-dvije a Quasimodo mu donosi bocu. Tada, čvrsto se postavivši na noge, on zabacuje glavu i pije vino jednim jedinim dugim gutljajem. Meni se čini kao da slijeva rubine u ždrijelo. Ima nešto u toj kretnji, od čega mi se diže kosa na glavi. To izgleda gotovo kao da ispija talog ljudske samilosti, kao da se sva ljubav i sućut na svijetu mogu progutati ovako, u jednom gutljaju - kao da je to sve što se može iscijediti, dan za danom. Pretvorile su ga u nešto manje od zeca. U općem poretku on nije vrijedan ni koliko je crno pod noktom. On je samo komadić živa gnojiva. I on to zna. Kad se ogleda nakon što je ispio i nasmiješi nam se, svijet kao da se raspada na komade. To je smiješak upućen preko ponora. Cijeli ovaj smrdljivi civilizirani svijet leži poput živog blata na dnu ponora, a iznad njega, poput fatamorgane, lebdi ovaj drhtavi smiješak. Bio je to isti smiješak kojim me je pozdravljao noću, kad sam se vraćao sa svojih lumperaja. Sjećam se jedne takve večeri kada sam, stojeći na vratima, čekajući starca da završi ophodnju, osjećao u sebi takvo blagostanje da sam mogao čekati ovako zauvijek. Čekao sam ga otprilike pola sata dok se nije pojavio. Ogledao sam se oko sebe mirno i dokono, upijao sve, uvenulo stablo ispred škole sa svojim iskrivljenim krvrgavim granama, kuće preko puta ulice, koje su u toku noći promijenile boju, ulica se još očitije iskrivila, dok se zvuk vlaka čuo, kao da dolazi iz sibirskih pustinja, željezničke tračnice, kakve je Utrillo naslikao, nebo, duboki tragovi kola. Iznenada, niotkuda, pojavilo se dvoje ljubavnika; svakih nekoliko koraka oni bi zastali i zagrlili se, i kad ih više nisam mogao pratiti očima, osluškivao sam zvuk njihovih koraka, čuvši nagle zastanke, a zatim sporo, krivudavo koračanje. Mogao sam i sam osjetiti oslanjanje njihovih tijela, kad su se priljubili uz ogradu, čuo sam kako im cipele škripe, dok im se napinje mišićje, da jedno drugo što čvršće zagrle. Lutali su kroz grad, vijugavim ulicama, prema staklastom kanalu, gdje leži voda crna poput ugljena. U tome je bilo nešto čudesno. U cijelom Dijonu ne postoji drugi ovakav park. U međuvremenu starac je obavljao svoju ophodnju; čuo sam zveckanje njegovih ključeva, gaženje njegovih čizama, čvrsti mehanički korak. Konačno sam ga čuo kako dolazi kroz vežu da otvori velika vrata, monstruozni zasvođeni portal bez ikakvog štitnika od kiše. Čuo sam ga kako petlja oko brave, ukočenih ruku, otupjela duha. Kad su se vrata otvorila, vidio sam iza njegove glave kako jedno sjajno sazvježđe kruni kapelicu. Svaka su vrata zaključana, svaka ćelija zakračunata. Knjige su sklopljene. Noć nas je obgrlila, oštra poput bodeža, pijana poput manijaka. Eto je tu, beskrajnost praznine. Iznad kapelice, poput mitre nekog biskupa, lebdjelo je zviježđe; svake noći, za zimskih mjeseci lebdjelo je nisko iznad kapelice. Nisko i sjajno, pregršt bodeža, svjetlucanje čiste praznine. Starac me je pratio sve do zaokreta prilaza. Vrata su se tiho zatvorila. Poželevši mu laku noć, primijetio sam onaj očajnički beznadni smiješak, poput bljeska kakvog meteora, iznad ruba izgubljenog svijeta. I opet sam ga vidio kako stoji u trpezariji zabačene glave, a rubini mu se slijevaju niz grlo. Kao da se u njemu krije cijeli Mediteran - gajevi naranča, čempresi, krilati kipovi, crveni hramovi, plavo more, ukočene maske, mistički brojevi, mitološke ptice, safirna nebesa, vidjelice, sunčanici, slijepi pjevači, bradati junaci. Svega toga više nema. Potonulo pod lavinom sa sjevera. Pokopano, zauvijek mrtvo. Uspomena. Luda nada. Samo načas, oklijevam na prilazu za kočije. Mrtvački plašt, lijes, neizreciva, tjeskobna praznina svega ovoga. Tada žurno idem šljunkovitom stazom uz zid, kraj lukova i stupova, željeznih stepeništa, od jedne zgrade do druge. Sve je čvrsto zaključano. Zaključano preko 147

Crowarez

Bosnaunited

cijele zime. Pronalazim arkadu koja vodi u spavaonicu. Bolesno svjetlo se prosipa po stepenicama s prljavih mraznih prozora. Svugdje se ljušti boja. Kamenje je izdubljeno, ograda stepenica škripi; vlažni znoj se cijedi iz popločenja i stvara blijedu maglicu, koju probija tek slabašno crveno svjetlo na vrhu stepenica. Uspinjem se uz posljednji red stepenica, u kulu, u znoju i tjeskobi. U grobnoj tami opipavam da pronađem put kroz pusti hodnik, gdje je svaka soba prazna, zaključana, pljesniva. Ruka mi kliže po zidu, tražeći ključanicu. Zgrabi me panika, kad uhvatim kvaku. Uvijek neka ruka na mom ovratniku, spremna da me trgne natrag. Kad uđem u sobu, zakračunam vrata. To je čudo koje izvodim svake noći, čudo da uspijem ući unutra a da me ne zadave, da me ne obore sjekirom. Čujem štakore kako trče kroz hodnik, grickajući nad mojom glavom među debelim gredama. Svjetlo blješti poput gorućeg sumpora i osjeća se slatkasti bolesni smrad sobe koja se nikada ne zrači. U uglu stoji sanduk za ugljen, onako kako sam ga ostavio. Vatra se zagasila. Šutnja je tako intenzivna da u mojim ušima grmi poput vodopada Niagare. Sam, sa strahovitom praznom čežnjom, opsjednut užasom. Cijela soba za moje misli. Ništa osim mene i onoga što mislim, čega se bojim. Mogu mi na pamet pasti najfantastičnije misli, mogu plesati, pljuvati, praviti grimase, kleti, zavijati - nitko ne bi vidio, nitko ne bi nikada čuo. Pomisao na tako apsolutnu samoću je dovoljna da me otjera u ludilo. Nalik je čistom rođenju. Sve je presječeno. Odijeljen, gol, sam. Blaženstvo i agonija istovremeno. Vrijeme ti stoji na raspolaganju. Svaka sekunda te pritište poput planine. Daviš se u njoj. Pustinje, mora, jezera, oceani. Vrijeme otkucava poput satare. Ništavilo. Svijet. Ja i ne ja. Umaharamuma, sve mora imati ime. Sve se mora naučiti, iskušati, doživjeti. Faites comme chez vous, chéri. Tišina se spušta kao u krater vulkana. Tamo, u onim goletnim brdima, kotrljajući se prema velikim metalurškim regionima, lokomotive prenose trgovačke proizvode. One štropoću po svom čeličnom i željeznom putu, sijući po zemlji pepeo i otpatke, crvenu rudaču. U teretnim kolima čelik, željezne ploče, valjano željezo, tračnice, svežnjevi žice, limovi, laminirani proizvodi, prstenovi i okovi, čahure i karteč, poluobrađena ruda. Točkovi U-80 milimetara i više. Prolaze sjajni primjerci anglonormanske arhitekture, prolaze pješaci i pederi, peći za otvorene kamine, Bessemerove peći, dinamo i transformatori, odljevi i čelični kalupi. Javnost uopće, pješaci i pederasti, zlatne ribice i umjetne palme, majmuni koji jecaju, svi slobodno cirkuliraju tim mrežastim putovima. Oko boje lavendla na Place du Brésil. Na brzinu prelazim u duhu žene koje sam poznavao. Nalik su lancu koji sam iskovao od svoje vlastite bijede. Svaka je karika vezana za drugu. Strah da se živi odvojeno, da se ostane rođen. Vrata utrobe uvijek su odškrinuta. Tjeskoba i čežnja. Duboko u krvi želja za rajem. Za onim preko. Uvijek s onu stranu. Sve to mora da je počelo pupkom. Presjekli su pupkovinu, pljesnuli su te po dupetu i hokus-pokus već si na svijetu, plutaš kao brod bez kormila. Gledaš u zvijezde a onda pogledaš svoj pupak. Svuda ti narastaju oči - pod pazuhom, među usnicama, u korijenju kose, na tabanima. Ono što je daleko postaje blizu, što je blizu postaje daleko. Van i unutra, neprestana fluktuacija, skidanje kože, izvrtanje naopako. Plutaš tako godinama i godinama, dok se ne nađeš u samom središtu i tu polako truneš, polako se mrviš u prah, ponovo se rasipaš. Samo ti ime ostaje. 148 Crowarez

Bosnaunited

XV

Bilo je već proljeće, kad sam uspio pobjeći iz kaznionice, a i tada samo sretnim slučajem. Carlov telegram obavijestio me je jednoga dana da na “prvom katu” ima prazno mjesto; rekao mi je da će mi poslati novac za put natrag, ako odlučim da prihvatim. Smjesta sam telegrafirao i čim je lova stigla, odjurio sam na kolodvor. Ni riječi m. Le Proviseuru, ni ikom drugom. Smjesta sam pošao u hotel, gdje je odsjeo Carl. Otvorio mi je vrata gol golcat. Bilo je to njegovo slobodno veče i kao obično u postelji je imao neku pičku. “Nedaj se smetati”, kaže on “ona spava. Ako si od volje da nešto okineš, evo ti je. Nije loša”. Odmiče pokrivače da bi mi pokazao kako ona izgleda. Ali sada mi nije pička na pameti. Previše sam uzbuđen. Nalik sam čovjeku koji je upravo pobjegao iz zatvora. Naprosto sam želio slušati i gledati sve oko sebe. Put od kolodvora bio je poput nekog dugog sna. Činilo mi se kao da sam bio odsutan godinama. Tek kad sam sjeo i dobro se ogledao po sobi shvatio sam da sam opet u Parizu. Bila je to Carlova soba, bez svake sumnje. Nalik kombinaciji kaveza za vjeverice i pisoara. Na stolu je jedva bilo mjesta i za mali pisaći stroj, kojim se koristi. Uvijek je bilo tako, bila kod njega pička ili ne. Uvijek nekakav rječnik leži otvoren na zlatom uvezanom svesku Fausta, uvijek duhankesa, bereta, boca vinrougea, pisma, rukopisi, stare novine, vodene boje, čajnik, prljave čarape, čačkalice, gorke soli, prezervativi i tako dalje. U bidetu bile su kore od naranče i ostaci sendviča sa šunkom. “U smočnici ima nešto hrane”, rekao je. “Posluži se! Upravo sam namjeravao da si dam injekciju”. Pronašao sam sendvič o kojem mi je govorio i kraj njega komadić sira, koji je on već bio nagrizao. Dok je on sjedio na rubu kreveta, davajući sebi injekciju argirola, ja sam progutao sendvič i sir uz pomoć malo vina. “Svidjelo mi se ono pismo koje si mi poslao o Goetheu”, rekao mi je, brišući kurac parom prljavih gaćica. “Čekaj čas, pokazat ću ti što sam ti odgovorio - stavit ću to u svoju knjigu. Nevolja je što nisi Nijemac. Da bi razumio Goethea moraš biti Nijemac. Drek, neću ti to sad riječima objašnjavati. Napisao sam sve to u knjizi... Usput rečeno, imam sada jednu novu pičku - ne ovu - ova je poluluda. To jest, imao sam još prije nekoliko dana. Sad nisam siguran da li će se vratiti ili ne. Živjela je stalno sa mnom ovdje, dok si ti bio odsutan. Neki dan su došli roditelji i odveli je. Kažu da ima samo petnaest godina. Zamisli samo! Uplašio sam se toliko da sam se skoro ukenjao...” Počeo sam se smijati. Carlu je baš nalik da se upetlja u takvu gužvu. “Zašto se smiješ?” rekao je. “Mogao bih zbog toga u zatvor. Na sreću, nisam je napumpao, čini se. A to je prilično čudno, jer se nikada nije pazila kako treba. Ali znaš li što me je spasilo? Barem ja tako mislim. Bio je to Faust. Da! Njen stari ga je slučajno vidio kako leži na stolu. Pitao me da li znam njemački. I tako riječ po riječ, i prije nego što sam se 149

Crowarez

Bosnaunited

snašao, on je već razgledao moju knjižicu. Na sreću sam slučajno imao i otvorenog Shakespearea. To je na njega ostavilo vraški dojam. Rekao je da ja mora da sam očigledno vrlo ozbiljan momak.” “A što je s djevojkom? - Što je ona rekla?” “Ona se smrtno preplašila. Shvaćaš, kada je došla, imala je neki mali ručni sat. U uzbuđenju nismo mogli pronaći sat, a njena je majka uporno zahtijevala da se sat nađe ili da će pozvati policiju. Shvaćaš li sad kako su stvari stajale. Prevrnuo sam cijeli stan na glavu ali nisam mogao pronaći taj prokleti sat. Majka je bila bijesna. Ali unatoč svemu, i ona mi se sviđala. Izgledala je još bolje od kćerke. Evo - pokazat ću ti pismo koje sam joj upravo počeo pisati. Zaljubio sam se u nju...” “U majku?” “Pa da. Zašto ne? Da sam prvo vidio majku, kćer ne bih nikad ni pogledao. Odakle da znam da ima samo petnaest godina? Čovjek ne pita pičku koliko je stara prije nego je okine, je li tako?” “Joe, u svemu tome ima nešto čudno. Ne prodaješ li mi ti rog za svijeću, je li?” “Da ti prodajem?! Evo - gledaj ovo!” I on mi pokazuje akvarele koje je naslikala djevojka - zgodne stvarce: nož i kruh, stol i čajnik, sve to malo nahero. “Zaljubila se u mene”, rekao je. “Bila je pravo dijete. Morao sam joj govoriti kad da opere zube i kako da natakne šešir. Eno - gledaj lilihipe! Svaki dan sam joj morao kupiti nekoliko lilihipa - strašno ih je voljela”. “Dobro, pa što je učinila kad su se pojavili roditelji da je odvedu? Je li se posvadila s njima?” “Malo je plakala, to je sve. A što je drugo i mogla? Maloljetna je... Morao sam obećati da se nikad više neću s njom vidjeti, da joj nikad više neću pisati. Eto to sada i čekam - da li će se vratiti ili ne. Bila je djevica, kad je upala ovamo. Pitanje je sad, koliko će dugo izdržati bez metka? Nisi je nikako mogao zasititi dok je bila ovdje. Gotovo me je sasvim iscrpila”. U tom času ona u krevetu se probudila i protrljala oči. I ona mi je izgledala prilično mlada. Nije bila loša, ali blesava ko ponoć. Od prve je pitala o čemu to razgovaramo. “Ona stanuje ovdje u istom hotelu”, kaže Carl. “Na trećem katu. Hočeš li možda da odeš u njenu sobu? Ja ću ti to urediti”. Nisam znao hoću li ili neću, ali kad sam vidio kako se Carl s njom sporazumijeva, zaključio sam da ipak hoću. Upitao sam je prvo, nije li previše umorna. Besmisleno pitanje. Kurva nikad nije previše umorna da raširi noge. Neke od njih mogu i zaspati dok ih čovjek draži. Svakako, zaključili smo da idemo u njenu sobu. Na taj način neću morati platiti gazdi prenoćište. Ujutro sam iznajmio sobu koja gleda na mali park, gdje nosači oglasnih ploča uvijek dolaze da pojedu svoj ručak. Oko podne sam svratio do Carla da s njim doručkujem. U mojem odsustvu on i van Norden su razvili novu naviku - odlazili su svakog dana na doručak u Coupolu. “Zašto u Coupolu?” upitao sam. “Zašto u Coupolu?” kaže Carl. “Zato što u Coupoli imaju u svako doba ječmenu kašu, a od ječmene kaše čovjek može srati.” “Sad mi je jasno”, rekao sam. 150

Crowarez

Bosnaunited

I tako je opet kao nekada. Nas trojica odlazimo na posao i vraćamo se s posla. Sitne razmirice, sitno rivalstvo. Van Norden još uvijek jauče zbog svojih pičaka i zbog toga što ne može sprati prljavštinu iz želuca. Sada je samo pronašao još jednu novu zabavu. Ustanovio je da onanija u stvari, ne dodija tako lako. Bio sam zaprepašten kad mi je saopćio tu novost. Smatrao sam da nije moguće da takav čovjek nađe neki užitak u drkanju. Još sam se više zaprepastio, kad mi je objasnio kako to izvodi. Izmislio je novi trik, tako se izrazio. “Uzmeš jednu jabuku”, kaže on, “i izdubiš je do srži. Onda udubinu podmažeš kakvom masnom kremom, i to debelo, da se prebrzo ne rastopi. Pokušaj to jedan-put! Isprva će te izluđivati. Ali svakako, puno je jeftinije i čovjek ne gubi toliko vremena.” “Uz put”, kaže on mijenjajući temu, “onaj tvoj prijatelj, Fillmore, sada je u bolnici. Mislim da je poludio. Barem mi je tako rekla njegova djevojka. Uzeo je na stan neku Francuskinju, znaš, kad si ti otišao. Svađali su se luđački. Ona je neka krupna, zdrava krava pomalo divlja. Ne bi imao ništa protiv da je okinem, ali se bojim da će mi oči iskopati. On se uvijek pojavljivao s ogrebotinama po licu i rukama. A i ona je povremeno dolazila sva plava, barem katkad. Znaš kakve su te francuske pičke - kad te vole, onda sasvim polude”. Očito su se mnoge stvari dogodile, dok me nije bilo. Bilo mi je žao Fillmora. Ipak je prema meni bio strašno pristojan. Kad sam se rastao s van Nordenom, uskočio sam u autobus, i pošao ravno u bolnicu. Tamo još uvijek nisu zaključili da li je potpuno pošašavio ili nije, jer sam ga našao u privatnoj sobi na prvom katu, kako uživa sve slobode redovitih pacijenata. Kad sam stigao, upravo je izašao iz kupatila. Kad me je ugledao, prsnuo je u suze. “Sve je gotovo”, kaže mi smjesta. “Kažu da sam lud - a možda imam i sifilis. Kažu da patim od iluzije vlastite veličine.” Bacio se na krevet i tiho plakao. Nakon što se isplakao, podigao je glavu i nasmiješio se nalik ptici koja se budi iz sna. “Zašto su me strpali u ovako skupu sobu? Zašto me ne stave s ostalim bolesnicima u klinici - ili u ludnicu? Nemam ja toliko para da ovo plaćam. Spao sam na svojih posljednjih 500 dolara.” “Zato te i drže ovdje”, rekao sam. “Brzo će te premjestiti kad potrošiš sav novac. Ništa ne brini.” Mora da su ga se moje riječi dojmile, jer čim sam završio, on mi je tutnuo u ruke svoj sat i lanac, lisnicu, neke značke i druge stvarčice. “Čuvaj ih”, rekao je. “Ovi gadovi će mi opljačkati sve što imam.” I onda se iznenada počeo smijati, jednim od onih sablasnih neveselih smjehova, koji čovjeka navode na pomisao da je smijač šašav, bio ozbiljno šašav ili ne. “Znam da misliš da sam lud”, rekao je, “ali ja hoću da ispaštam zbog svega što sam učinio. Hoću da se oženim. Vidiš, nisam znao da imam triper. Zarazio sam je triperom, a onda sam joj još i napravio dijete. Rekao sam liječniku da mi je svejedno što će se sa mnom dogoditi, ali hoću da mi dopusti da se prvo oženim. On mi neprestano govori da čekam, dok se malo ne oporavim - ali ja znam da se nikada neću oporaviti. Ovo je kraj.” Nisam mogao a da se ne nasmijem, kad sam ga čuo kako govori. Nisam mogao shvatiti što ga je spopalo. Morao sam mu svakako obećati da ću posjetiti djevojku i sve joj objasniti. Zahtijevao je od mene da joj idem na ruku, da je tješim. Rekao je da u mene ima povjerenja itd. Odgovorio sam “da” na sve što je tražio, da bih ga umirio. Meni se zapravo i nije činio toliko ćaknutim - koliko nekako prignječenim. Prava anglosaksonska kriza. 151

Crowarez

Bosnaunited

Erupcija morala. Bio sam prilično radoznao da vidim kakva je ta djevojka, da bih shvatio cijelu stvar. Sutradan sam je potražio. Stanovala je u Latinskoj četvrti. Čim je shvatila tko sam, postala je izvanredno srdačna. Zvala se Ginette. Prilično krupna, jakih kostiju, zdrava, seljački tip, kojoj su prednji zubi napola škrbavi. Puna vitalnosti i s nekim ludim plamenom u očima. Prvo i prvo je zaplakala. Tada, videći da sam stari prijatelj njenog Jo-Joa - tako ga je zvala - otrčala je niz stepenice i vratila se s dvije boce bijelog vina. Uporno je zahtijevala da ostanem i da s njom večeram. Što je više pila, bivala je naizmjenično vesela i potištena. Nisam joj uopće morao postavljati pitanja - ona je neprestano govorila kao navijena mašina. Najviše ju je zabrinjavalo da li će on opet dobiti namještenje, kada ga puste iz bolnice? Rekla je da su joj roditelji dobro stojeći, ali da su nezadovoljni njenim postupkom. Da ne odobravaju njeno divlje ponašanje. A posebno ne odobravaju njega - da se uopće ne zna vladati i da je Amerikanac. Molila me je da joj garantiram da će dobiti opet namještenje, što sam ja i učinio bez oklijevanja. A tada me molila da joj kažem da li treba da vjeruje svemu što joj on govori - uglavnom da li će je uzeti za ženu. Zato što sada, s djetetom u trbuhu, i povrh toga s triperom, ne može nikako pronaći drugog ženika - a najmanje Francuza. To mi je jasno, je li tako? Naravno, uvjeravao sam je da mu može vjerovati. Sve mi je to sad bilo jasno kao pekmez - sve osim činjenice kako je, za boga miloga, Fillmore ikada mogao pasti na ovakvu žensku. Ali, da pričamo sve po redu. U dužnost mi je zapalo da je tješim, i tako sam joj ja brbljao kojekakve besmislice, pričao joj kako će sve ispasti kako treba, da ću djetetu biti kum i slično. A onda mi je iznenada palo na pamet da je čudno da ona uopće ima dijete - naročito zbog toga što bi se vrlo vjerojatno rodilo slijepo. “Nije važno”, rekla je ona, “hoću njegovo dijete.” “Ćak i ako je slijepo?” upitao sam. “M on Dieu, ne dites pasça!” stenjala je ona. “Ne dites pasça!” Svejedno sam smatrao da mi je dužnost da joj to kažem. Ona je dobila histerični napadaj i počela plakati kao morž, nalijevajući još vina. U tren oka počela se hvalisavo kesiti. Smijala se na pomisao kako su se znali tući, kad bi legli u postelju. “On je volio da se s njim tučem”, rekla je ona. “Životinja je bio.” Kad smo sjeli za večeru, u sobi se pojavila neka njena prijateljica - mala kurvica koja stanuje na dnu hodnika. Ginette me je smjesta poslala dolje da kupim još vina. Kad sam se vratio, one su se očigledno lijepo porazgovorile. Njena prijateljica Yvette je radila za policiju. Mali doušnik, koliko sam mogao shvatiti. Barem je nastojala da me u to uvjeri. Ali meni je bilo prilično očito da je naprosto kurvica. Ali bila je opsjednuta policijom i njenim radom. U toku cijele večere, nagovarale su me da ih pratim u neki bal musette. Htjele su da se malo provedu - budući da je Jo-Joe u bolnici, Ginette se osjeća tako sama. Rekao sam im da moram raditi, ali da ću kad budem imao slobodno veče, doći opet i izvesti ih. Razjasnio sam im, također, da nemam para da ih na njih trošim. Ginette, koju je to u stvari pogodilo kao grom iz vedra neba, pretvarala se da to nije ni najmanje važno. U stvari, samo da bi mi pokazala kako je kolegijalna, uporno je zahtijevala da me taksijem odveze na posao. Čini to zbog toga što sam Jo-Joeov prijatelj. I prema tome sam i njen prijatelj. “A isto tako”, pomislio sam u sebi, “ako nešto ne bude u redu s tvojim Jo-Joeom, možeš odmah dotrčati k meni. Vidjet ćeš onda kakav sam ja prijatelj.” Bio sam s njom ljubazan kao med. Zapravo, kad smo 152

Crowarez

Bosnaunited

izašli iz taksija pred mojim uredom, dopustio sam im da me nagovore da na kraju zajedno popijemo po jedan pernod. Yvette me pitala, ne bi li me mogla nazvati, kad završim posao. Rekla je da će mi u povjerenju reći mnogo stvari. Uspio sam da to odbijem a da je ne uvrijedim. Na nesreću, toliko sam se otkravio da sam joj dao svoju adresu. Kažem, na nesreću. Zapravo, kad na to pomislim prilično mi je drago. Jer se već sutradan počelo događati svašta. Sutradan, prije nego sam ustao iz kreveta, njih dvije su me posjetile. Jo-Joa su pustili iz bolnice - one su ga sklonile u mali chateau izvan grada, nekoliko milja od Pariza. Nazvali su to chateau. Pristojan izraz za ludnicu. Zahtijevale su da se smjesta obučem i da pođem s njima. Bile su u panici. Možda bih mogao da idem sam: naprosto nisam mogao podnijeti pomisao da idem s njih dvije. Zamolio sam ih da me pričekaju u prizemlju, dok se ne obučem, misleći da će mi to dati dovoljno vremena da smislim neku izliku, pa da ne moram uopće ići. Ali nisu htjele da izađu iz sobe. Sjedile su i promatrale me kako se perem i oblačim, kao da je to njihov svakodnevni običaj. Usred te situacije, iskrsnuo je Carl. Objasnio sam mu ukratko položaj, na engleskom, a onda smo skovali zajedničku izliku da imam nekog važnog posla. Ali da bismo stvari zagladili, iznijeli smo nešto vina i počeli ih zabavljati, pokazujući im knjigu s pornografskim crtežima. Yvette je ubrzo izgubila svaku želju da ide u chateau. Ona i Carl su se krasno slagali. Kad je kucnuo čas da se ide, Carl je zaključio da će ih pratiti do chateaua. Smatrao je da će biti smiješno vidjeti Fillmora u društvu gomile ludaka. Htjelo mu se da vidi kako se u ludnici živi. I tako su krenuli, ponešto nakresani, u najljepšem raspoloženju. Dok je Fillmore bio u chateau, nisam ga nijedanput posjetio. Nije bilo potrebno, jer ga je Ginette redovito posjećivala i donosila mi sve novosti. Ima nade da će ga za nekoliko mjeseci izliječiti, tako mi je rekla. Smatrali su da se radi o trovanju alkoholom - ništa više. Naravno, ima triper - ali to nije teško izliječiti. Koliko su ustanovili, sifilisa nema. I to je nešto. Iz početka su mu stalno pumpali želudac. Temeljito su mu isčistili probavu. Neko je vrijeme bio tako slab da nije mogao ustati iz kreveta. Bio je i potišten. Rekao je da se ne želi izliječiti - želi umrijeti. I ponavljao je tu budalaštinu tako uporno da su se oni konačno uznemirili. Smatrali su valjda da im ne bi bila neka naročita reklama kad bi on počinio samoubojstvo. Svakako, počeli su ga duševno liječiti. A u međuvremenu su mu vadili zube, sve više i više zubi, dok mu nije ostao ni jedan jedini zub u čeljusti. Nadali su se da će se nakon toga osjećati dobro, ali začudo, nije bilo tako. Postao je još sumorniji nego prije. Zatim mu je počela ispadati kosa. Konačno je razvio malu paranoju - počeo ih je optuživati za svakakve stvari, zahtijevati da mu se kaže kojim pravom ga tu drže, što je učinio da su ga zaključali, i tako dalje. Nakon takvog strašnog napada potištenosti, on bi iznenada postajao energičan i prijetio je da će podići cijelu zgradu u zrak, ako ga ne otpuste. I što je najgore, bar što se ticalo Ginette, potpuno je prebolio fiksnu ideju da se njome oženi. Rekao joj je otvoreno u lice da mu nije ni na kraj pameti da je oženi, i da ako je toliko šašava da rodi dijete, onda neka se sama izdržava. Liječnici su to interpretirali kao dobar znak. Rekli su da dolazi k pameti. Ginette je naravno bila još luda nego prije, ali molila je da ga otpuste da bi ga mogla odvesti negdje na selo, gdje bi živio tiho i mirno i gdje bi ponovo stekao zdrav razum. U međuvremenu, njeni su roditelji došli u Pariz, u posjete, pa su posjetili i budućeg zeta u chateauu. U svom prepredenom mozgu, oni su vjerojatno došli do zaključka da je bolje da im kćer ima 153 Crowarez

Bosnaunited

ćaknutog muža neko nikakvog. Njen otac je tvrdio da će za Fillmora naći nekakav posao na imanju. Govorio je da Fillmore uopće nije loš momak. Kad je od Ginette saznao da Fillmorovi roditelji imaju novaca, postao je još trpeljiviji, pun razumijevanja. Stvar se za sve zgodno rasplitala. Ginette se vratila sa svojim roditeljima, da ostane neko vrijeme na selu. Yvette je redovito dolazila u hotel da posjeti Carla. Smatrala je da je on urednik u novinama. I malo-pomalo postajala je sve povjerljivija. Kad se jednog dana dobro naljoskala, obavijestila nas je da Ginette nije bila nikad ništa drugo nego kurva, da je Ginette krvopija, da Ginette nikad nije bila u drugom stanju, pa da ni sada nije u drugom stanju. Što se ostalih optužbi ticalo, Carl i ja nismo nimalo u njih sumnjali, ali nismo bili posve uvjereni da nije zatrudnjela. “Odakle joj onda onako ogroman trbuh?” upita je Carl. Yvette se nasmijala. “Možda upotrebljava pumpu za bicikl”, kaže. “Ne, ozbiljno”, dodala je, “ovakav trbuh ima od pića. Ta Ginete pije ko spužva. Kad se vrati sa sela, vidjet ćete, još će se više naduti. Otac joj je pijanica. Ginette je pijanica. Možda ima triper, to da - ali trudna nije.” “Ali zašto se onda hoće za njega udati? Je li stvarno u njega zaljubljena?” “Zaljubljena? Fuj! Ta Ginette nema srca. Samo hoće da se netko za nju brine. Francuz je ne bi nikad oženio - ona je zabilježena kod policije. Ne, ona ga hoće zato što je on previše glup da bi znao što je ona. Njeni je roditelji više neće - ona ih sramoti. Ali ako se može udati za bogatog Amerikanca, sve će onda ispasti kako treba... Vi mislite da ga ona makar malo voli, ha, ha? Ne znate vi nju. Dok su stanovali zajedno u hotelu, njoj su dolazili drugi muškarci, dok je on išao na posao. Rekla je da joj ne daje dosta džeparca. Da je škrt. Ono krzno, koje je nosila - njemu je rekla da su joj ga dali roditelji, je li tako? Budala naivna! Pa ja sam svojim očima vidjela čovjeka kojeg je dovodila dok on još nije pravo ni izišao. Dovodila je čovjeka u sobu kat niže. Vlastitim sam očima vidjela. I to kakvog čovjeka! Ruševinu jednu! Tome se više nije mogao ni dignuti.” Da se Fillmore, kad su ga pustili iz chateau, vratio u Pariz, možda bih ga mogao upozoriti na istinu o njegovoj Ginetti. Dok je još uvijek bio na promatranju smatrao sam da nije zgodno da ga uznemirujem i da mu trujem dušu Yvettinim klevetama. Ali stvar je ispala tako da je on iz chateaua otišao ravno u kuću Ginettinih roditelja. Tamo su ga i protiv njegove volje uspjeli natjerati da javno obznani svoje zaruke. U lokalnim novinama zaruke su oglašene i priređen je prijem u čast prijatelja obitelji. Fillmore je iskoristio tu situaciju da bi izveo kojekakve manguparije. Premda je vrlo dobro znao što radi, pretvarao se da je još uvijek malo ćaknut. On bi na primjer posudio kola svoga tasta, i ludački jurio po okolini, potpuno sam; a ako bi ugledao kakav grad koji bi mu se svidio, zabio bi se tamo i veselo se provodio, sve dok ga Ginette ne bi našla. Katkada bi tast i on odlazili zajedno - navodno na pecanje - i ništa se o njima ne bi čulo danima. Postao je nemoguć, mušićav i pedantan. Valjda je zaključio da treba da iz svega toga izvući za sebe koristi koliko se može. Kad se vratio sa Ginettom u Pariz, imao je potpuno novu garderobu i pun džep para. Izgledao je zdravo i veselo, i bio je krasno opaljen suncem. Meni se činio zdrav kao dren. Ali čim smo se uspjeli riješiti Ginette, iz njega je provalilo. Ne daju mu više namještenje a potrošio je sav svoj novac. Za otprilike mjesec dana treba da se vjenčaju. U međuvremenu ga roditelji opskrbljuju lovom. “Kad me jedanput zgrabe u svoje šape, kako treba”, rekao je, “bit 154

Crowarez

Bosnaunited

ću im naprosto rob. Otac namjerava da za mene otvori papirnicu. Ginette će se baviti mušterijama, primati novac i slično, dok ću ja sjediti iza tezge i pisati - ili tako nešto. Možeš li me zamisliti kako sjedim do kraja svog života iza tezge u nekoj papirnici? Ginette smatra da je plan izvrstan. Ona voli baratati novcem.Ali ja bih se radije vratio u chateau, nego da se podvrgnem tim mukama.” Naravno, za sada se pretvarao, kao da je sve u redu. Pokušao sam ga nagovoriti da se vrati u Ameriku, ali za to nije htio ni da čuje. Rekao je da se ne kani dati protjerati iz Francuske od gomile neukih seljačina. Smislio je plan, neko vrijeme će se izgubiti iz vida, a onda se nastaniti u nekom udaljenom gradskom predgrađu, gdje je malo vjerojatno da će na nju naletiti. Ali ubrzo smo zaključili da to nije moguće: čovjek se u Francuskoj ne može sakriti kao u Americi. “Mogao bi neko vrijeme provesti u Belgiji”, predložio sam. “Ali čime da se uzdržavam?” rekao je smjesta. “U tim pišljivim zemljama čovjek ne može naći namještenje.” “Zašto je onda ne oženiš i zatražiš rastavu?” upitao sam. “A u međuvremenu ona će mi izroditi klinca. Tko će se onda brinuti za klinca, je li?” “Odakle znaš da će roditi?” rekao sam, odlučivši da je pravi čas da mu kažem cijelu istinu. “Odakle znam?” rekao je. Činilo se da ne razumije što mu kanim nagovijestiti. Postepeno i oprezno sam mu prepričao što mi je Yvette rekla. Slušao me je potpuno zbunjeno. Konačno me prekinuo. “Nema smisla da oko toga raspredamo”, rekao je on. “Znam jako dobro da je u drugom stanju. Pa napipao sam kako se dijete unutra miče. Yvette je prljava droljica. Da znaš, nisam ti to htio reći, ali sve dok me nisu odveli u bolnicu, ja sam trzao pomalo i na Yvettu. A onda je stvar pukla, nisam joj više mogao ništa. Zaključio sam da sam za njih obje učinio dovoljno... Odlučio sam da se prvo pobrinem za sebe. To je razbjesnilo Yvettu. Ona je rekla Ginetti da će sa mnom već jednom izravnati račune... Ne, kad bi barem to bilo istina, što je rekla. Onda bi se lakše mogao iz ovoga izvući. Ovako sam u klopci. Obećao sam da ću je oženiti i morat ću da tako i postupim. Nakon toga, ne znam što će biti sa mnom. Ovako me imaju u kandžama.” Budući da je iznajmio sobu u istom hotelu, gdje sam i ja stanovao, morao sam ih viđati često, želio ja to ili ne želio. Gotovo svaki dan sam s njima večerao, popivši prethodno po nekoliko pernoda, naravno. Za vrijeme večere oni su se bučno svađali. Za mene je to bilo neugodno, jer sam katkada morao zauzimati jednu stranu, a katkada drugu. Jedne nedelje poslije podne, na primjer, nakon što smo zajedno ručali, uputili smo se u neku kavanu na uglu bulevara Edgar Quinet. Ovog puta sve je teklo neobično mirno. Sjeli smo unutra za mali stol, jedno uz drugo, leđima okrenuti zrcalu. Ginette mora da je iznenada osjetila napadaj strasti ili nešto slično, jer ju je iznenada spopalo sentimentalno raspoloženje i počela ga je maziti i ljubiti pred svima, što Francuzi znaju tako prirodno uraditi. Upravo su dovršili jedan dugi zagrljaj kad je Fillmore rekao nešto o njenim roditeljima, što je ona shvatila kao uvredu. Obrazi su joj se smjesta zacrvenili od bijesa. Pokušali smo da je umilostivimo, govoreći joj da je krivo shvatila primjedbu, a zatim je Fillmore ispod glasa rekao meni nešto na engleskom - da je treba umiriti, samo strpljivo, ili nešto slično. To je bilo dovoljno da je 155

Crowarez

Bosnaunited

potpuno izbaci iz kolotečine. Izjavila je da joj se mi rugamo. Rekao sam joj nešto oštro i to ju je još više razbjesnilo, a onda je i Fillmore pokušao da ubaci poneku riječ. “Previše lako planes”, rekao je i pokušao da je potapše po obrazu. Ali ona, pomislivši da je podigao ruku da je pljusne, snažno ga je zviznula po čeljusti, onom svojom seljačkom ručetinom. On je na trenutak bio omamljen. Nije očekivao takvu šamarčinu, i to ga je peklo. Vidio sam kako mu je lice problijedilo i u narednom trenutku on se podigao s klupe i dlanom joj je opalio takav šamar da je gotovo pala sa sjedala. “Evo ti, ovo će te naučiti pameti!” rekao je svojim iskvarenim francuskim. Nekoliko trenutaka vladala je mrtva tišina. Tada, poput iznenadne oluje, ona je zgrabila čašicu za konjak, koja je stajala pred njom i bacila je svom snagom prema njemu. Čaša je tresnula u zrcalo iza nas. Fillmore ju je već zgrabio za ruku, ali ona je drugom uhvatila šalicu za kavu i smrskala je o tlo. Bacakala se poput manijaka. Imali smo muke da je držimo. U međuvremenu, naravno, pritrčao je patron i zapovijedio nam da se gubimo. “Bitange!” vikao nam je. “Da, bitange, tako je!” vrištala je Ginette. “Prljavi stranci! Razbojnici! Gangsteri! Tuku trudnu ženu!” Mrki su nas pogledi okružili sa svih strana. Jedna Francuskinja s dva američka razbijača. Gangstera. Pitao sam se kako ćemo se uopće odavde izvući bez tučnjave. Fillmore je već zašutio poput školjke. Ginette je brisnula kroz vrata, ostavljajući nas da vučemo kestenje iz vatre. Dok je izlazila, osvrnula se uzdignute šake i dreknula: “Platit ću ti za ovo, životinjo! Vidjet ćeš ti! Neće valjda jedan stranac da postupa ovako prema pristojnoj Francuskinji! Ah, ne! Nećemo tako!” Začuvši to, gazda, kojemu smo već platili za piće i za razbijene čaše, smatrao je potrebnim da pokaže svoje viteštvo prema sjajnoj predstavnici francuskog majčinstva kakva je Ginette, i, ne trošeći više mnogo riječi, pljunuo nam je pred noge i izgurao nas kroz vrata. “Serem se ja na vas, bitange prljave!” rekao je to, ili neku sličnu ljubaznost. Kad smo dospjeli na ulicu, gdje nitko više na nas nije nabacivao kamenje, počeo sam na stvar gledati sa smiješne strane. Bilo bi odlično, pomislio sam, kad bi se cijela stvar izvodila na čistac pred sudom. Sve od početka do kraja! S Yvettinim pričicama kao prilogom. Na kraju krajeva, Francuzi imaju osjećaj za humor. Možda bi ga sudac, kad bi čuo priču s Fillmorove strane, oslobodio obaveze da se ženi. U međuvremenu, Ginette je stajala preko puta ulice, mašući šakom i derući se koliko je grlo nosi. Ljudi su se zaustavljali da čuju i da zauzimaju strane, kao obično u uličnim kavgama. Fillmore nije znao što da radi; da li da od nje ode, ili da joj priđe i pokuša je umiriti. Stajao je nasred ulice ispruženih ruku, nastojeći da u galami izgovori koju riječ. Dok je Ginette još uvijek urlala: “Gangster! Životinja! Tu verras, salau d!” i druge komplimente. Konačno je Fillmore krenuo prema njoj, a ona je, vjerojatno misleći da on kani da je opet dobro mlatne, otkaskala niz ulicu. Fillmore se vratio do mene i rekao: “Hajdemo mirno za njom.” Pošli smo u pratnji šake besposličara. Svako malo ona bi se osvrnula prema nama i zaprijetila nam šakom. Nismo nastojali da je stignemo, samo smo je polako slijedili ulicom, da vidimo što će. Naposljetku je usporila korak, a mi smo prešli na drugu stranu ulice. Sad je već bila mirna. Neprestano smo hodali iza nje, približavajući joj se sve više i više. Iza nas je sada ostalo samo oko tuce ljudi - drugima je dodijalo. Kad smo se približili uglu, ona je naglo stala i pričekala da je stignemo. “Pusti mene da govorim”, rekao je Fillmore, “znam ja kako s njom treba.” Suze su joj curkom curile niz lice, kad smo došli do nje. Što se mene tiče, nisam pojma 156 Crowarez

Bosnaunited

imao što se od nje može očekivati. Bio sam zato pomalo iznenađen, kad joj je Fillmore prišao i rekao ojađenim glasom: “Zar je to lijepo? Zašto si se tako ponašala?” Na što mu se ona bacila oko vrata i počela jecati kao dijete, nazivajući ga svojim malim ovim i svojim malim onim. Tada se molećivo okrenula prema meni. “Jeste li vidjeli kako me udario?” rekla je. “Zar se tako postupa sa ženom?” Upravo sam htio reći “da”, ali Fillmore ju je uhvatio za nadlakticu i krenuo da je odvede. “Dosta je bilo”, rekao je. “Ako opet počneš, tresnut ću te ovdje na ulici.” Pomislio sam da će sve opet početi iznova. Oči su joj plamtjele. Ali očito je i ona bila malo zastrašena, jer se vatra brzo stišala. Međutim, kad je sjela za stol u kavani, kazala je polako i mračno, neka on ne misli da će sve ovo biti tako brzo zaboravljeno; još će on čuti kasnije... možda još večeras. I stvarno, održala je riječ. Kad sam ga sreo sutradan, čitavo lice i ruke bile su mu izgrebane. Izgleda da je čekala dok nije legao i onda je, bez riječi, otišla do ormara i, izbacivši sve njegove stvari na pod, uzimala jednu po jednu i cijepala ih u komade. Kako se to već i ranije mnogo puta dešavalo, a ona bi kasnije sve opet sašila, on nije baš puno protestirao. A to ju razbjesnilo više od svega. Dobila je volju da mu zarije nokte u lice, a to je i učinila, koliko je znala i umjela. Budući da je bila trudna imala je stanovitu prednost pred njim. Jadni Fillmore! Čovjek mu se nije mogao smijati. Držala ga je pod terorom. Ako bi joj zaprijetio da će pobjeći, uzvraćala bi mu prijetnjom da će ga ubiti. A to je govorila tako kao da to ozbiljno i misli. “Ako odeš u Ameriku”, govorila je “slijedit ću te! Nećeš mi umaći! Francuskinja uvijek znade kako da se osveti.” A čas za tim nježno bi ga nagovarala da bude “razuman”, da bude “sage” itd. Život će biti tako lijep, kad jednom budu imali vlastitu papirnicu. On neće morati ni prstom maknuti. Ona će sve raditi. On će moći ostati u sobi iza dućana i pisati - ili raditi štogod bude želio. To je stalno išlo tako, amo-tamo, kao klackalica, po prilici nekoliko tjedana. Ja sam ih izbjegavao koliko god sam mogao, jer mi je bilo dosta i njih i čitavog njihovog odnosa. Tada, jednog lijepog ljetnog dana, baš kad sam prolazio kraj Credit Lyonnais, vidim kako niz stepenice silazi nitko drugi nego glavom Fillmore. Pozdravio sam ga toplo, jer sam se osjećao pomalo krivim što sam mu se tako dugo uklanjao. Zapitao sam ga, više nego s obične radoznalosti, kako idu stvari. Odgovorio mi je prilično neodređeno i s prizvukom očaja u glasu. “Upravo sam dobio dozvolu da odem u banku”, rekao je nekim čudnovatim, slomljenim glasom. “Imam pola sata vremena, ni minute više. Ona tačno vodi kontrolu.” I zgrabio me za ruku, kao da me hoće brzo odvući s tog mjesta. Hodali smo prema Rue de Rivoli. Bio je prekrasan dan, topao, vedar, sunčan - jedan od onih dana kad je Pariz najljepši. Puhao je blag ugodan povjetarac, upravo dovoljan da čovjeku rastjera ustajali vonj iz nosnica. Fillmore je bio gologlav. Izvana je djelovao kao slika zdravlja - kao prosječan američki turist, koji se šunja po svijetu dok mu novac zvecka u džepu. “Ne znam više što da radim”, rekao je polako. “Moraš nešto za mene učiniti. Bespomoćan sam. Nemam snage ni za što. Kad bih mogao otići od nje, bar na kratko vrijeme, možda bih došao k sebi. Ali ona me ne pušta iz vida. Dobio sam, evo, dozvolu samo da 157

Crowarez

Bosnaunited

odjurim do banke - morao sam podići nešto novaca. Malo ću prošetati s tobom, a onda moram žuriti kući - čekat će me s ručkom.” Slušao sam ga šutke, i mislio u sebi da mu je zbilja potreban netko da ga izvuče iz škripca u koji je zapao. Potpuno se pokunjio, u njemu nije ostalo ni trunka hrabrosti. Bio je sasvim kao dijete - kao dijete koje tuku svaki dan i koje više ne zna kako da se ponaša, osim da se zgrči i skukulji od straha. Kad smo skrenuli pod kolonadu Rue de Rivoli upustio se u dugu tiradu protiv Francuske. Francuzi su mu navrh glave. “Nekad sam ludovao za njima”, rekao je “ali sve je to bila literatura. Sada ih poznam... znam kakvi su zapravo. Okrutni su i materijalisti. Iz početka to izgleda divno, jer imaš osjećaj slobode. Nakon nekog vremena, sve ti se zgadi. Sve je to mrtvo odozdo: nema osjećaja, nema samilosti, nema prijateljstva. Sebični su do srži. Najsebičniji narod na zemlji! Ne misle ni o čemu nego o novcu, novcu, novcu! I tako su odvratno pristojni, takvi malograđani! To je ono što me tjera u bjesnilo. Kad je vidim kako mi krpa košulje, najradije bih je umlatio. Uvijek krpi, krpi, štedi, štedi. Faut faire des économies! Cijeli dan samo to čujem od nje. Čuješ svuda isto. Sois raisonnable, mon chéri! Sois raisonnable! Neću da budem razuman i logičan. To mi se gadi! Hoću da se razularim, hoću da uživam. Hoću da nešto radim. Neću da sjedim cijeli dan u kavani i pričam. Isuse, i mi imamo svoje mane - ali imamo entuzijazma. Bolje je činiti greške, nego ništa ne raditi. Radije bih bio skitnica u Americi, nego ovdje dobrostojeći. Možda zato što sam Yankee. Rođen sam u Novoj Engleskoj, pa tamo valjda i spadam. Ne možeš preko noći postati Evropejcem. Nešto ti je u krvi što te čini drugačijim. Klima je to - i sve ostalo. Mi gledamo stvari drugačijim očima. Ne možemo se promijeniti, ma koliko se divili Francuzima. Mi smo Amerikanci i moramo ostati Amerikanci. Naravno, mrzim i ja one puritanske pedere kod kuće - mrzim ih iz dna duše. Ali ja sam jedan od njih. Ja ne pripadam ovamo. Dosta mi je svega.” I tako je to išlo kroz čitavu arkadu. Ja nisam rekao ni riječi. Puštao sam ga da se istrese - dobro je za njega da se toga oslobodi. A ipak, mislio sam, čudno je kako bi se isti ovaj momak, da je to bilo godinu dana ranije, lupao po grudima kao gorila i govorio: “Kakav prekrasan dan! Kakva zemlja! Kakav narod!” I da se tu desio koji Amerikanac i rekao samo jednu riječ protiv Francuske, Fillmore bi mu bio razbio nos. On bi bio umro za Francusku prije godinu dana. Nikad nisam vidio čovjeka koji bi bio toliko očaran nekom zemljom, koji bi bio toliko sretan pod tudim nebom. To nije bilo normalno. Kad bi on rekao Francuska, to je značilo vino, žene, novac u džepu, život bez obaveza. To je značilo biti mangup, biti na praznicima. A tada, kad je provod završio, kad je vjetar odnio krov šatora i on dobro pogledao nebo, vidio je da to nije cirkus, već arena, baš kao i svugdje. I to itekako mračna arena. Često sam mislio, kad sam ga slušao kako trabunja o dičnoj Francuskoj, o slobodi i sličnim glupostima, kako bi to zvučalo nekom francuskom radniku, da je samo mogao razumjeti Fillmorove riječi. Nije čudo što misle da smo svi ludi. Mi i jesmo za njih ludi. Mi smo samo čopor dečurlije. Senilni idioti. Ono što mi zovemo životom, petparačka je sentimentalna pričica. Taj entuzijazam - što je zapravo? Taj jeftini optimizam, od kojega se svakom običnom Evropejcu prevrće želudac? To je iluzija. Ne, iluzija je previše dobra riječ za to. Iluzija nešto znači. Ne, nije - to je obmana. Čista obmana, ništa drugo. Mi smo kao stado divljih konja s naočnjacima na očima. Razigrani smo. U divljem galopu. Preko ruba 158 Crowarez

Bosnaunited

ponora. Bum! Bilo što, samo da pothranjuje nered i nasilje. Naprijed! Naprijed! Nije važno kuda. I čitavo vrijeme s pjenom na ustima. Deremo se Aleluja! Aleluja! Zašto? Bog zna. To je u krvi. To je klima. To je mnogo toga. To je i kraj. Cijeli svijet nabijamo na glavu kao šešir da nam pokrije oči i uši. Ne znamo zašto. Takva nam je sudbina. Sve ostalo je obično govno... Kod Palais Royala predložio sam da sjednemo i nešto popijemo. Oklijevao je na čas. Vidio sam da se brine zbog nje, zbog ručka, zbog toga što će ga izgrditi. “Zaboga miloga”, rekao sam, “ne misli stalno na nju. Naručit ću nešto za piće i hoću da to popiješ. Ne brini, izvući ću te iz tih govana.” Naručio sam dva jaka viskija. Kada je vidio kako donose viski, nasmiješio mi se opet kao dijete. “Do dna!” rekao sam, “a onda ćemo po još jedan. Ovo će ti dobro činiti. Nije me briga što kaže liječnik - jedanput neće škoditi. Hajde, na eks!” On je stvarno popio na eks i dok je garçon žurno iščezao da donese još jednu rundu, pogledao me očiju punih suza, kao da sam mu posljednji prijatelj na svijetu. Čak su mu se usta malo trzala. Nešto mi je htio reći, a nije tačno znao kako da počne. Mirno sam ga pogledao, kao da ne obraćam pažnju njegovoj molbi i, odgurnuvši tanjurić ustranu, nagnuo sam se prema njemu, nalaktivši se, i rekao ozbiljno: “Slušaj, Filmore, šta bi ti stvarno htio raditi? Reci mi!” Na to su mu grunule suze i on je izlanuo: “Htio bih biti kod kuće sa svojima. Htio bih da slušam ljude kako govore engleski.” Suze su mu tekle niz lice. Nije ni pokušavao da ih obriše. Jednostavno je pustio da se sve iz njega izlije. Isuse, pomislio sam u sebi, krasno je ovako se olakšati. Krasno je biti do kraja kukavica, bar jednom u životu. Toliko mi je prijalo da ga gledam u ovakvom stanju da sam osjećao da bih mogao riješiti svaki problem. Osjećao sam se hrabrim i odlučnim. U glavi mi se rojilo tisuću ideja odjednom. “Slušaj”, rekao sam nagnuvši mu se još bliže, “ako ozbiljno misliš ovo što si sad rekao, zašto to ne učiniš...? Zašto ne odeš? Znaš li što bih ja učinio da sam na tvom mjestu? Otišao bih danas. Da, bogami, ozbiljno mislim... Otišao bih smjesta, ne rekavši joj čak ni zbogom. Zapravo, jedino tako i možeš otići - ona ti nikad ne bi dopustila da se oprostiš. Ti to dobro znaš.” Garçon je došao s viskijem. Gledao sam kako s očajničkom žudnjom posiže za čašom i podiže je na usta. Vidio sam iskricu nade u njegovim očima - daleke, lude, očajničke. Vjerojatno je vidio sebe kako pliva preko Atlantika. Meni je to izgledalo lako, jednostavno ko udariti dlanom o dlan. Čitava se stvar počela brzo raščišćavati u mojoj glavi. Tačno sam znao kako treba izvesti svaki korak. Bio sam bistar kao sunce. “Čiji je novac u banci?” upitao sam. “Njenog oca ili tvoj?” “Moj!” povikao je. “Majka mi ga je poslala. Ne treba meni njenih pišljivih para.” “Savršeno!” rekao sam. “Slušaj, kako bi bilo da skočimo u taksi i vratimo se onamo? Digni sve, do posljednje pare. Onda ćemo otići u Britanski konzulat i izvadit vizu. Danas poslijepodne uhvatit ćeš vlak za London. Iz Londona ćeš otputovati prvim brodom za Ameriku. Kažem to zato jer tako možeš biti miran da te ona neće progoniti. Neće joj na pamet pasti da putuješ preko Londona. Ako te pođe tražiti, poći će logično prvo u Le Havre, ili Cherbourg... I još nešto - nećeš se vratiti po svoje stvari. Ostavit ćeš sve ovdje. Neka ih zadrži. Njen francuski mozak neće moći ni zamisliti da si mogao otpiriti bez prtljage. To je 159

Crowarez

Bosnaunited

nevjerojatno. Francuz ne bi ni u snu pomislio da tako nešto učini... osim ako nije ćaknut kao ti.” “Imaš pravo!” povikao je. “Nisam na to ni mislio. Osim toga, možeš mi ih poslati kasnije - ako ih bude htjela izručiti. Ali sad to nije važno. Premda, zaboga, ja nemam ni šešira!” “A šta će ti šešir? Kad dođeš u London možeš kupiti sve što ti treba. Sad je važno samo da požuriš. Moramo saznati kad odlazi vlak.” “Slušaj”, rekao je, posegnuvši u džep za lisnicom, “prepustit ću sve tebi. Evo, uzmi ovo i učini sve što treba. Ja sam preslab... vrti mi se u glavi.” Uzeo sam lisnicu i izvadio iz nje novčanice koje je upravo podigao u banci. Taksi je stajao uz rub pločnika. Uskočili smo unutra. Vlak odlazi s Gare du Nord u četiri sata, ili tako nešto. Računao sam - banka, konzulat, American Express, kolodvor. Sjajno! Upravo ćemo nekako stići na vrijeme. “A sad glavu gore!” rekao sam, “i ne daj se smesti! Kvragu, za nekoliko sati ćeš ploviti preko kanala. Večeras ćeš se šetati po Londonu i naslušat ćeš se engleskog do mile volje. Sutra ćeš biti na otvorenom moru - a onda, bogamu, bit ćeš slobodan čovjek i jebe ti se za sve drugo. Kad stigneš u New York, sve će ovo biti samo ružan san.” To ga je toliko uzbudilo da su mu se noge počele grčevito pokretati, kao da hoće potrčati u taksiju. U banci mu je ruka drhtala tako da se jedva mogao potpisati. Jedino to nisam mogao učiniti za njega - potpisati ga. Ali mislim da bih ga, da je bilo potrebno, mogao posjesti na zahod i obrisati mu dupe. Bio sam čvrsto odlučio da ga otpremim, pa makar ga morao zgužvati i staviti u kovčeg. Bilo je vrijeme ručku, kad smo stigli do Britanskog konzulata, i ured je bio zatvoren. Značilo je da moramo čekati do dva sata. Da ubijemo vrijeme nisam mogao smisliti ništa bolje nego da jedemo. Fillmore, naravno, nije bio gladan. Bio je zato da se pojede kakav sendvič. “Jebi ga!” rekao sam. “Častit ćeš ti mene dobrim ručkom. To je posljednji pošteni obrok koji ćeš ovdje pojesti - tko zna na kako dugo.” Usmjerio sam ga prema jednom ugodnom malom restoranu i naručio dobar ručak. Naručio sam najbolje vino na jelovniku, bez obzira na cjenu ili ukus. Imao sam u džepu sav njegov novac - gomilu para, kako se meni činilo. U svakom slučaju, nikad prije nisam toliko imao odjednom u rukama. Bio je poseban užitak razmijeniti novčanicu od tisuću franaka. Podigao sam je prvo prema svjetlu da pogledam krasan vodeni žig. Divan novac! Jedna od malo stvari koje Francuzi prave u velikom stilu. Umjetnički izrađen, kao da ih duboki osjećaji vezuju već i za sam simbol. Svršivši ručak, otišli smo u kavanu. Naručio sam chartreuse s kavom. Zašto ne? I razmjenio još jednu novčanicu - ovaj put banknotu od petsto franaka. Bila je to čista nova, šuštava novčanica. Uživanje je rukovati s takvim novcem. Konobar mi je uzvratio mnoštvo prljavih starih novčanica, iskrpanih ljepljivim papirom; dobio sam gomilu petica i desetica i vreću sitniša. Kineskog novca, s rupom u sredini. Nisam više znao u koji džep da trpam novac. Hlače su mi pucale od tolikog metala i papira. Malo mi je bilo i neugodno pokazivati toliku lovu u javnosti. Bojao sam se da nas ne smatraju varalicama. Kad smo stigli u American Express, ostalo nam je još vraški malo vremena. Britanci, 160

Crowarez

Bosnaunited

na svoj uobičajeni šeprtljavi kilavi način, držali su nas kao na iglama. Svi su se ovdje vrtili ko podmazani. Bili su toliko brzi da je sve trebalo učiniti po dva puta. Nakon što su nam svi papiri bili potpisani i uredno složeni u mali fascikl, ispostavilo se da se potpisi nalaze na krivom mestu. Šta smo drugo mogli, nego sve opet iz početka. Stajao sam nad njim, gledajući jednim okom na sat, i pratio svaki potez pera. Bolno mi je bilo predati novac. Ne sve, hvala bogu - ali dobar dio. Imao sam okruglo 2500 franaka u džepu. Kažem, okruglo. Nisam više brojio u francima. Stotina, dvije stotine više ili manje za mene više nije značilo ama baš ništa. Što se njega tiče, on je tokom čitave transakcije bio kao omamljen. Nije ni znao koliko novaca ima. Jedino je znao da mora ostaviti nešto na stranu za Ginette. Nije još tačno znao koliko - to je trebalo da uglavimo putem do stanice. U sveopćem uzbuđenju, zaboravili smo promijeniti sav novac. Već smo, međutim, sjedili u taksiju i nismo smjeli gubiti vrijeme. Najvažnije je bilo da se ustanovi kako stojimo. Ispraznili smo džepove i počeli prebrojavati. Nešto je para ležalo na podu, nešto je bilo na sjedalu. Prava zbrka. Bilo je francuskog, američkog i engleskog novca. I uza sve to onaj sitniš. Došlo mi je da pokupim sav metal i da ga bacim kroz prozor - samo da pojednostavim stvari. Konačno smo sve raspodijelili; on je zadržao engleski i američki novac, a ja sam zadržao francuski. Morali smo sada brzo odlučiti što da radimo sa Ginette - koliko da joj damo, što da joj kažemo, itd. Nastojao je smisliti nekakvu priču koju bih ja prenio Ginetti - nije htio da joj slomi srce i tako dalje. Morao sam ga prekinuti. “Pusti, nije važno što ćemo joj reći”, rekao sam. “Ostavi to meni. Koliko ćeš joj dati, to je važno! Zašto da joj uopće nešto daješ?” Kao da sam mu stavio bombu pod stražnjicu. Briznuo je u plač. Kakav plač! Još gore nego prije. Mislio sam da će mi se onesvijestiti na rukama. Ne razmislivši, rekao sam: “U redu, dajmo joj sav ovaj francuski novac. To bi joj moralo biti dovoljno za neko vrijeme.” “Koliko toga ima?” upitao je slabašnim glasom. “Ne znam - oko 2000 franaka, tako nešto. Svakako više nego što zaslužuje.” “Kriste! Nemoj tako govoriti!” molio je. “Konačno, u lijepi ću je sos uvaliti. Njeni je sad sigurno više neće primiti natrag. Ne, daj joj sve. Daj joj sve što je tu, k vragu... nije me briga koliko ima.” Izvukao je maramicu da obriše suze. “Šta mogu”, rekao je. “Previše je ovo za mene.” Nisam rekao ništa. Iznenada se ispružio koliko je dug i širok - mislio sam da će dobiti neki napadaj i rekao: “Isuse, mislim, da se moram vratiti. Moram vratiti i dobiti što me ide. Ne bih sebi nikada mogao oprostiti da joj se što dogodi.” Ovo mi je bio gadan udarac. “Kriste!” povikao sam, “pa ne možeš tako. Ne sada! Prekasno je. Poći ćeš na vlak a ja ću se već za nju pobrinuti. Otići ću do nje, čim ti odeš. Pa ti, budalo jedna, zar ne shvaćaš da bi te ubila, čim bi samo pomislila da si pokušao od nje pobjeći? Ne možeš se više vratiti. To je gotova stvar.” U svakom slučaju, što bi se njoj moglo dogoditi? Upitao sam sebe. Da se ubije? Tant mieux. Kad smo se dokotrljali do kolodvora ostalo nam je da ubijemo još dvanaest minuta. Nisam se još usuđivao da se s njim oprostim. Vidio sam ga kako u posljednji čas, uzbuđen 161

Crowarez

Bosnaunited

kakav jest, skače s vlaka i juri natrag k njoj. Bilo što ga je moglo pokolebati. Slamka. I zato sam ga odvukao preko ulice u jedan bife i rekao: “Sad ćeš popiti pernod - tvoj posljednji pernod, a ja ću ga platiti... tvojim parama.” Nešto ga je u toj primjedbi natjeralo da me uznemireno pogleda. Povukao je dobar gutljaj pernoda i onda, okrenuvši se meni kao neki ozlijeđeni pas, rekao: “Znam da ti ne bih smio povjeriti sav taj novac, ali... ali... Ah, ništa, učini što misliš da je najbolje. Ne bih samo htio da se ubije, to je sve.” “Da se ubije?” rekao sam. “Ta neće, ne boj se! Mora da imaš fantastično dobro mišljenje o sebi ako tako nešto vjeruješ. Što se novca tiče, mada mi je strašno krivo što joj ga moram dati, obećajem ti da ću otići ravno na poštu i poslati ga telegrafski. Ne bih ga sebi povjerio ni minute više nego što je nužno.” Kad sam to rekao, spazio sam hrpu dopisnica na pokretnom stalku. Izvukao sam jednu - bila je to slika Eiffelovog tornja - i natjerao ga da napiše nekoliko riječi. “Reci joj da sada putuješ. Reci joj da je ljubiš i da ćeš poslati po nju čim tamo stigneš... Poslat ću ovo pneumatikom kad budem išao na poštu. A večeras ću otići k njoj. Sve će biti tip-top, vidjet ćeš.” Na to smo pošli preko ulice do kolodvora. Još samo dvije minute. Činilo mi se da je sada stvar sigurna. Na ulazu pljesnuo sam ga po leđima i pokazao mu vlak. Nisam mu pružio ruku - on bi se sav raspekmezio. Samo sam rekao: “Požuri! Kreće za jednu minutu.” Okrenuo sam se na peti i otišao. Nisam se čak ni osvrnuo da pogledam penje li se na vlak. Bojao sam se. Nisam zapravo ni mislio, cijelo to vrijeme dok sam ga otpremao, što ću učiniti kad ga se jednom oslobodim. Bio sam obećao mnogo toga - ali sve samo zato da ga umirim. Što se tiče Ginette, imao sam gotovo isto toliko malo hrabrosti da se pojavim pred njom, koliko i on. I sâm sam se počeo bojati. Sve se dogodilo tako brzo, da je bilo nemoguće u cjelini shvatiti prirodu situacije. Otišao sam s kolodvora u stanju neke slatke tuposti - s dopisnicom u ruci. Naslonio sam se na uličnu svjetiljku i pročitao je. Zvučala je nezamislivo strašno. Počitao sam je još jednom da se uvjerim da ne sanjam a onda sam je razderao i bacio u kanal. Osvrnuo sam se nelagodno oko sebe, kao da napola očekujem da me Ginette goni s tomahawkom u ruci. Nitko me nije slijedio. Počeo sam dokono hodati prema Place Lafayette. Bio je krasan dan, kao što sam već prije primjetio. Lagani, pahuljasti oblaci nada mnom plovili su s vjetrom. Tende nad kavanama su lepetale. Pariz mi nikad nije tako zgodno izgledao; gotovo sam zažalio što sam onoga jadnika otpremio. Na Place Lafayette sjeo sam nasuprot crkvi i zagledao se u toranj sa satom; nije to neki krasni arhitektonski primjerak, ali onom modrilu na brojčaniku sata oduvijek sam se divio. Danas je bilo modrije no ikada. Nisam mogao skinuti očiju s njega. Ukoliko ne bude toliko lud da joj napiše pismo u kojem će joj sve objasniti, Ginette ne treba nikada ni saznati što se dogodilo. A čak ako ipak sazna da joj je ostavio oko 2500 franaka, ne može to dokazati. Mogu uvijek reći da je on to samo izmislio. Momak koji je dovoljno lud da pobjegne čak bez šešira, dovoljno je lud da izmisli 2500 franaka, ili koliko već toga ima. Stvarno, koliko ima? upitao sam se. Džepovi su mi nabrekli od tog tereta. Izvukao sam sve van i pažljivo prebrojao. Bilo je tačno 2.875 franaka i 35 centima. Više nego što sam mislio. Trebalo se osloboditi 75 franaka i 35 centima. Htio sam da imam okruglu 162

Crowarez

Bosnaunited

svotu - ravnih 2800 franaka. Baš u tom času vidio sam kako se taksi zaustavlja uz pločnik. Jedna žena izišla je iz njega s bijelim pudlom u naručju; pas je pišao po njenoj svilenoj haljini. Pomisao da se psa taksijem izvozi na šetnju ojadila me. Ja isto toliko vrijedim koliko i njen pas, rekao sam sam sebi, i dao sam šoferu znak i kazao mu da me vozi kroz Bois. Htio je znati točno kamo. “Bilo kamo”, rekao sam. “Vozite kroz Bois”, obiđite je čitavu - i ne žurite, imam vremena.” Zavalio sam se na sjedalu i pustio da kraj mene jure kuće, zupčasti krovovi, dimnjaci, šareni zidovi, pisoari, vrtoglava kružna raskršća. Kad smo prolazili kraj Rond-Pointa, pomislio sam da bih mogao izaći i pustiti vodu. Nikad se ne zna šta se može desiti. Rekao sam šoferu neka pričeka. Bilo mi je to prvi put u životu da sam pustio da taksi čeka dok ja pišam. Koliko se na taj način može spiskati? Ne baš mnogo. S ovim što imam u džepu mogu sebi dopustiti da me čekaju i dva taksija. Dobro sam pogledao oko sebe, ali nisam vidio ništa pažnje vrijedno. Želio sam nešto svježe i neupotrebljavano - nešto s Aljaske ili Djevičanskih otoka. Čistu svježu kožu prirodnog mirisa. Nije potrebno naglasiti da ništa slično nisam vidio u blizini. Nisam se strašno razočarao. Jebe se meni, našao nešto ili ne. Glavno je da čovjeku nikad nije previše stalo. Sve dolazi u svoje vrijeme. Vozili smo dalje kraj Arc de Triomphe. Nekoliko turista muvalo se oko ostataka Neznanog junaka. Dok smo vozili kroz Bulonjsku šumu, gledao sam sve one bogate pičke kako se šetaju u svojim limuzinama. Jurile su kraj mene kao da imaju neki cilj. Nema sumnje da to rade zato da se naprave važne - da svijetu pokažu kako glatko klize njihovi Rolls-Royci i Hispano-Suize. U meni je sve klizilo još mnogo glatkije od svakog Rolls-Royca. Iznutra sam bio sav kao baršun. Baršunasti cortex i baršunaste vertebrae. I baršunasto ulje za osovine, naravno! Divna je stvar na pola sata imati pare u džepu i razbacivati se kao pijani mornar. Čovjek se osjeća kao da je čitav svijet njegov. A najljepše je od svega da ne zna šta bi s njim. Može se udobno zavaliti i pustiti taksimetar da se ludo vrti, može pustiti vetar da mu puše kroz kosu, može sjesti i nešto popiti, može dati veliku napojnicu i može se praviti važan, kao da mu je to svakidašnja stvar. Ali ne može stvoriti revoluciju. Ne može isprati s v u prljavštinu iz utrobe. Kad smo došli do Porte d’Auteuil, naredio sam mu da krene prema Seini. Kod Pont de Sèvres sam izašao i krenuo k rijeci, prema vijaduktu Auteuil. Ovdje je rijeka uska i stabla se spuštaju do same obale. Voda je bila zelena i staklasta, naročito uz drugu obalu. Tu i tamo, kakav šlep bi brekćući prošao rijekom. Kupači u gaćicama stajali su u travi i sunčali se. Sve je bilo blisko i opipljivo i treperavo, i vibriralo je u jarkom svjetlu. Prolazeći kraj bašče, u kojoj se točilo pivo, vidio sam grupu biciklista koji sjede za stolom. Sjeo sam nedaleko od njih i naručio demi. Slušajući njihovo klepetanje, načas sam se sjetio Ginette. Vidio sam je kako bijesno korača gore-dole po sobi, čupajući kosu, i kako jeca i bleji, na onaj svoj životinjski način. Vidio sam njegov šešir na vješalici. Zapitao sam se da li bi mi njegovo odijelo pristajalo. Imao je jedan raglan, koji mi se naročito sviđao. E, sada je on već dobro na putu. Zamalo će se brod zaljuljati pod njim. Engleski! Htio je čuti ljude da govore engleski. Kakva ideja! Iznenada mi je doprlo do svijesti da bih, ako želim, i ja mogao ići u Ameriku. Bilo je to prvi put, da mi se uopće pružila prilika. Zapitao sam se - “želiš li ići?” Nije bilo odgovora. 163

Crowarez

Bosnaunited

Misli su mi odlutale prema moru, prema drugoj strani - gdje sam, kad sam se okrenuo da bacim posljednji pogled, vidio nebodere kako iščezavaju u vrtlogu sniježnih pahuljica. Vidio sam ih opet, kako se prijeteći uzdižu, isto onako sablasno kao kad sam odlazio. Vidio sam svjetla između njihovih rebra. Vidio sam čitav grad rasprostrt pred sobom, od Harlema do Batterya, ulice zagušene mravima, dok gradska željeznica juri na tračnicama iznad ulica, a kazališta se prazne. Pitao sam se, sasvim neodređeno, bogzna što se dogodilo s mojom ženom. Nakon što mi je sve to polako prošlo kroz glavu, na mene se spustio veliki mir. Ovdje, gdje rijeka blago vijuga kroz pojas brežuljaka, leži tlo toliko natopljeno prošlošću da ga, ma kako misao daleko odlutala, nikad ne može odvojiti od njegove ljudske pozadine. Kriste, pred mojim očima svjetluca takav zlatni mir da bi samo neurotiku moglo pasti na pamet da okrene glavu. Tako mirno teče Seina da čovjek gotovo i ne primjećuje njenu prisutnost. Ona je uvijek tu, mirna i nenametljiva, kao velika arterija koja prolazi ljudskim tijelom. U čarobnom miru, koji se na me spustio, bilo mi je kao da sam se uspeo na vrh visokog brda; za kratko vrijeme moći ću pogledati oko sebe, shvatiti značenje krajolika. Ljudska bića čine čudnovatu faunu i floru. Iz daleka, ona izgledaju nevažna; izbliza, često izgledaju ružna i zlobna. Više nego išta drugo njima je potrebno da ih okružuje dovoljno prostora - prostora, čak više nego vremena. Sunce zalazi. Osjećam ovu rijeku kako teče kroz mene - njenu prošlost, njeno prastaro tlo, njeno promjenljivo podneblje. Bregovi je blago opasuju: njen tok je određen.

164 Crowarez

Bosnaunited

BILJEŠKA O PISCU

Henry Miller (1891-1980), američki književnik, školovao se u Brooklinu, zaposlio u New Yorku. U Parizu radio kao novinar, gdje je napisao i nekoliko romana. Prvi - Rakova obratnica - govori o njegovim iskustvima i doživljajima u Parizu, a objavljen je 1934. godine. Zatim: Crno proljeće (1936), Jarčeva obratnica (1939) kao i trilogiju Ružičasto raspeće (Sexus, Plexus, Nexus). Objavljivao je putopise i drame. Ako je Henry Miller danas jedan od najpoznatijih američkih pisaca, Rakova obratnica je jedno od najpopularnijih djela ovoga pisca. Henry Miller spada, naime, u red pisaca kao što su William Faulkner, Ernest Hemingway, Thomas Wolfe, Herman Melvile itd., a Rakova obratnica, u bilo kome ambicioznijem izboru američkog romana, mora naći svoje mjesto pored takvih djela kao što su: Svjetlost u kolovozu, Svetilište, Starac i more, Za kim zvona zvone, Pogledaj dom svoj anđele itd. Rakova obratnica nije roman u klasičnom smislu - ni tematsko-motivski, ni strukturom likova, niti pripovijedačkim postupkom. Pisci, slikari, muzičari, novinari, propali 165

Crowarez

Bosnaunited

trgovci, hotelijeri, prostitutke, homoseksualci, makroi - čine svijet ove knjige. Sumnjivi hoteli, mračne kavanice, javne kuće i ulica kao utočište - pozornica su na kojoj se odvija tijek romana. Nitko poslije Baudelairea nije uspio da na tako umjetnički uvjerljiv način predstavi srž Pariza, to je pošlo za rukom, naravno u drugom žanru, jedino Henryju Milleru. Djelo Henryja Millera imalo je snažan odjek ne samo u Americi već i u čitavom svijetu. Rakova obratnica u hijerarhiji djela ovoga pisca zauzima jedno od najistaknutijih mjesta. Millerovska pripovijedačka umjetnost našla je plodno tle i u našem književno-umjetničkom izrazu.

166 Crowarez